Karl May - Serijal Istok 6 - Uti Haramba A

KARL MAY – ŽUTI HARAMBAŠA

HALEF U OPASNOSTI KAKO smo predvidjeli, naše se jahanje pribliţavalo kraju, ali mogli smo oĉekivati da će posljednji dio puta biti najteţi. Te teškoće su djelomice bile posljedica samoga terena jer su se pred nama nalazile planine, stijene, klanci, doline, prašume i moĉvare, a djelomice su se sastojale u tome što se ĉitavo to zbivanje bliţilo svom raspletu pri ĉemu su nas oĉito ĉekali veći napori i veće opasnosti nego dosad. Pokazalo se da je naš vodiĉ Istrad veseo svat. Pripovijedao nam je napete zgode iz svoga ţivota pa nam veselo opisivao zemlju i ljude tako da nam je vrijeme promicalo kao da leti. Mustafina dolina leţi zapravo na lijevoj obali Vardara odakle smo došli. Na desnoj, na kojoj smo se sad nalazili, krajina se uspinje, ali je zemlja još uvijek plodna. Prolazili smo kraj bujnih nasada pamuka i duhana, a vidjeli smo i limunove i naranĉe osute plodovima. Israd nam je meĊutim rekao da će to ubrzo prestati i da ćemo s one strane Treske proći kroz krajeve koji su »merali«. Da bismo znali što ta rijeĉ znaĉi, morali smo se sjetiti da je zemlja u osmanlijskoj drţavi razdijeljena u pet razliĉitih razreda. Prvi razred je »mirije«, Što znaĉi zemlja drţavnih dobara u koju dakako ne spada baš najneplodnije tlo. Zatim dolazi »vakuf«, vlasništvo tekija i vjerskih zaklada. Tom razredu se prikljuĉuje sva zemlja ĉiji vlasnici umru bez nasljednika. Treći razred obuhvata »mulk«, privatni posjed zemlje. Vlasništvo se ne odreĊuje u pravilu prema taĉnoj izmjeri kao u Evropi već prema pribliţnoj ocjeni. Za svaku izmjenu vlasništva, dakle za svaku prodaju, potrebno je dopuštenje vlade koje se kod tamošnjih prilika moţe dobiti većinom samo tako da se podmite nadleţni sluţbenici. Mulk strada takoĊer i zbog zloupotrebe pri utjerivanju poreza. Tako na primjer mora poljoprivreda u ime poreza podavati deset posto priroda u naravi. Zakupnici poreza odgaĊaju obiĉno ubiranje te desetine sve dok se ne pokaţe opasnost da će plodine poĉeti da trunu. Poljodjelac mora onda ponuditi više od deset posto da bi spasio ţetvu. U naredni razred nazvan »metruike« spadaju ceste, javni trgovi i općinska zemljišta. Putevi se najĉešće nalaze u bijednome stanju što je jedan od glavnih razloga za privredne tegobe cijele zemlje. Posljednji razred naziva se »mera« pa obuhvaća svu pustu i neplodnu zemlju. Upravo to je mislio naš vodiĉ spomenuvši »merali«. Morali smo se uspeti uza dvije ili tri stepenice u brdu, a zatim stigosmo do visoravni koja se prema zapadu strmo rušila do obale rijeke Treske. Ovdje smo projahali kroz nekoliko malih sela. Budući da smo znali da će nas Israd povesti ravnim pravcem, nisam pokušao potraţiti tragove Suefa koji je jahao ispred nas. To nam ne bi moglo ništa koristiti, već bi nam samo usporilo napredovanje. Pošto smo otprilike tako jahali ĉetiri sata, stigosmo u neku rijetku šumu. Ondje naiĊosmo na trag jednog osamljenog jahaĉa koji je slijeva ulazio u naš smjer. Pogledao sam ga sa sedla. Dalo se naslutiti da je to Suefov trag, pogotovu

što je konj tako oštro grabio da je bilo oĉito da se jahaĉ veoma ţurio. Budući da je taj trag vodio u našem smjeru poĊosmo za njim sve dok mu se nije nakon nekog vremena s desne strane pridruţio jedan višestruki trag. Sad sjahah. Tko je imalo uvjeţban, neće mu biti teško da razabere koliko je konja ostavilo takav trag ako ih nije bilo baš odviše. Vidio sam da je ovdje jahalo pet konjanika. To su dakle vjerojatno bili oni ljudi koje smo traţili. Budući da su rubovi otisaka kopita bili već otupjeli, zakljuĉio sam da su ti ljudi projahali ovuda otprilike prije sedam sati. Kod takve ocjene treba mnogo toga uzeti u obzir: atmosferske prilike, vrst tla, njegovu tvrdoću, sastav i raslinstvo te eventualno da li je pokriveno tankim slojem listine. Treba paziti i na strujanje zraka te na toplinu jer sunce i vjetar brzo suše tragove tako da se rubovi brţe omrve nego kad je hladno i tišina bez vjetra. Neupućeni ĉovjek moţe kod takve ocjene lako doći do posve krivih zakljuĉaka. Sad smo tim tragom nastavili dalje. Šuma se ubrzo završila i mi ponovo stigosmo na otvorenu krajinu. Naš smjer jahanja kriţao je ovdje neki loši put i mi opazismo da je trag skrenuo na desno, upravo tim putem. Zaustavio sam se i izvukao dogled da istraţim ne bih li moţda mogao pronaći kakvo selo ili kakvu usamljenu kuću zbog koje su jahaĉi ovdje skrenuli s puta. Nisam meĊutim uspio ništa ugledati. — Što ćemo sad, sidi? — upita Halef. — Sad moţemo ostati na tragu, a moţemo i dalje poći za Isradom. — Ja bih bio za ovo drugo — rekoh. — Ovi ljudi su samo na kratko vrijeme skrenuli; sigurno će kasnije opet nastaviti istim smjerom. Znamo kamo su nakanili pa ćemo se poţuriti da takoĊer stignemo onamo. Naprijed dakle kao i dosada! Htio sam potjerati konja, ali Israd reĉe: — Moţda bi ipak bilo bolje da poĊemo za njima, efendijo. Tamo nadesno ptruţa se široka dolina koju odavde ne moţemo vidjeti. U njoj leţi mali šiftlik; moţda su onamo svratili ljudi koje traţimo. — A što bismo ondje mogli doznati? Sigurno nisu dugo ostali tamo, već su samo zamolili za gutljaj vode i zalogaj kruha. Nipošto ne moţemo pretpostaviti da su ljudima koji stanuju tamo bilo što odali. Pojašimo dalje. Ali ubrzo sam izmijenio mišljenje. Tragovi su se uskoro vratili zdesna pa sam, pogledavši ih površno, opazio da su priliĉno svjeţi. Zato sam ponovo sjahao da ih pomno ispitam i ustanovio da su stari jedva dva sata. Konjanici su se dakle otprilike pet sati zadrţali na spomenutom seljaĉkom posjetu. Morao sam doznati zašto su to uĉinili. Podbosmo konje i krenusmo nadesno da potraţimo tu kuću. Nije bila daleko. Ubrzo smo stigli do mjesta gdje se visoravan spuštala u dolinu kroz koju je tekao potok. Dolje je bilo soĉnih pašnjaka i lijepih oranica, no kuća je ipak pobuĊivala dojam siromaštva. Pred vratima ugledasmo nekog ĉovjeka. Ĉim nas je opazio, nestade u kući i zatvori vrata.

— Ĉini se da taj seljak ne ţeli da zna za nas, efendijo — dobaci Osko. — Već ćemo ga navesti na to da razgovara s nama. Naslućujem da se poplašio jer su naši prijatelji po svom obiĉaju loše postupali s njime. Poznaš li ga moţda, Israde? — Još nikad ga nisam vidio, ali znam kako se zove — odvrati Israd. — Ne znam meĊutim da li on poznaje mene jer još nikad nisam bio kod njega. Kad smo stigli pred vrata ustanovismo da su zakljuĉana. Zakucasmo, ali ne dobismo odgovor. Onda ja pojahah do straţnje strane kuće. I tu su bila vrata, ali takoĊer zakraĉunana. Kad smo jaĉe zakucali i glasno viknuli, otvori se jedan od kapaka na prozorima koji su inaĉe takoĊer bili zatvoreni i pokaza se pušĉana cijev. Neki glas viknu: — Gubite se odavde, skitnice! Ne prestanete li podizati buku, pucat ću. — Polako, samo polako — odgovorili, prišavši tako blizu prozoru da sam mogao uhvatiti pušĉanu cijev. — Mi nismo nikakve skitnice i nismo došli s neprijateljskim namjerama. — To su i oni drugi rekli. Više ne otvaram vrata ni jednom nepoznatom ĉovjeku. — Moţda poznaš ovoga ovdje — odgovorih i domahnuh Isradu da priĊe bliţe. Kad je seljak ugledao mladića, polako povuĉe pušku i reĉe: — Ta to je Israd. — Da, to sam ja — potvrdi Israd. — Zar i mene smatraš za skitnicu? — Ne smatram. Ti si pošten ĉovjek. — No, ovi moji pratioci su isto tako pošteni. Oni progone ljude koji su bili kod tebe pa su te htjeli upitati što su ti lupeţi kod tebe traţili. — Povjerovat ću ti i otvoriti vrata. Tako je i uĉinio. Kad je onda izišao k nama, opazih da taj maleni slabašni ĉovjek, koji nas je zaplašeno gledao, sigurno nije bio prikladan da utjera u strah ljude ikao što su bili oba Aladţije. Vjerojatno nam još nije pravo vjerovao jer je pušku još uvijek drţao u ruci. On vikne u kuću: — Majko, doĊi ovamo i pogledaj ih! Iz kuće izaĊe neka od starosti pognuta ţena opirući se o palicu i promotri nas. Ja je pozdravih. — Budi pozdravljena, majko. Kaniš li nas potjerati s tvojih vrata? Smeţuranim joj licem prijeĊe prijazni smiješak i ona odgovori: — Ljubazno me pozdravljaš, efendijo, a i lice ti je dobro. Nećete nam ništa naţao uĉiniti? — Nećemo, sigurno nećemo. — Onda ste nam dobro došli. Sjašite i uĊite u kuću. — Dopustit ćeš nam da ostanemo u sedlu jer moramo opet odmah otići. Ali prije toga bih volio da doznam što je onih šest konjanika htjelo kod vas. — Najprije su dojahala samo petorica. Šesti je stigao kasnije, iza njih. Sjahali su i odveli konje bez našeg dopuštenja u djetelište, premda je posvuda dovoljno trave. Konji su nam potpuno ugazili lijepu djetelinu. Zatraţili smo da

nam plate odštetu, jer mi smo siromasi, ali oni su već kod prve rijeĉi podigli biĉeve i mi smo morali ušutjeti. — Zašto su zapravo svratili k vama? Morali su poći zaobilaznim putem da stignu do vaše kuće. — Jednome od njih je pozlilo. Imao je povezanu ruku i trpio je velike boli. Skinuli su mu povez i vodom rashladili ranu. To je potrajalo nekoliko sati. Dok se jedan bavio ranjenikom, ostali su u kući skupili sve što im se svidjelo. Pojeli su naše meso i svu našu zalihu hrane. Moga sina i snahu zatvorili su na tavan i skinuli ljestve da ne uzmognu sići. — A gdje si ti bila? — Ja? — odvrati ona lukavo namignuvši. — Ja sam se pretvarala da ne ĉujem. Za staricu će to svatko lako povjerovati. Smjela sam dakle ostati u sobi pa sam ĉula o ĉemu govore. — O ĉemu su govorili? — O nekom Kari Ben Nemziju koji mora poginuti zajedno sa svojim pratiocima. — To sam ja. Što dalje? — Govorili su o Dţemalu, konakdţiji na Troski kod koga će veĉeras prenoćiti i o nekom ugljenaru ĉije ime sam opet zaboravila. — Nije li se zvao Šarka? — Jest, jest. Sutra će ostati kod njega. Govorili su i o neikom Šutom s kojim su se imali sastati u Kara,,. Kara... ne znam kako se zvalo... — Karanirvanu? — Da, s kojim su se imali sastati u Karanirvan-hanu. — Znaš li moţda gdje taj han leţi? — Ne znam. Nisu nam rekli. Ali govorili su o nekom bratu kojega će jedan od njih ondje naći. Spomenuli su i ime, ali mu se na ţalost ne mogu više dosjetiti. — Nije li se moţda zvao Hamd el Amazat? — Da, tako se zvao. Ali ti zmaš više od mene, efendijo! — Znam već mnogo pa se svojim pitanjima samo ţelim uvjeriti da se ne varam. — Pripovijedali su i o tome da je u tome Karanirvan-hanu zarobljen neki trgovac od koga ţele dobiti otkup. Ali oni mu se smiju jer sve ako i plati taj novac, oni ga ipak neće pustiti na slobodu. Iscijedit će iz njega sve što ima, a onda će ga ubiti. — Ah! Nešto sliĉno sam i naslućivao. Kako je taj trgovac stigao u Karanirvain-han? — Onamo ga je odmamio Hamd el Amazat ĉije si ime spomenuo. — Nije li moţda rekao kako se zove taj trgovac? — Bilo je to neko strano ime pa ga zato nisam upamtila pogotovu jer sam se veoma bojala. — Ne glasi li to ime Galingre?

— Da, da, upravo tako. Sad se taĉno sjećam. — Nisu li ti lupeţi odali još štogod od svojih planova? — Nisu jer je uto stigao šesti konjanik. To je bio neki krojaĉ. Pripovijedao je o neprijateljima zbog kojih je pao u Vardar. Sad znam da ste vi ti neprijatelji. Morala sam naloţiti veliku vatru da uzmogne osušiti odjeću. Zbog toga, a i zato jer onaj stari nije tako brzo bio gotov s njegovanjem svoje rane, oni su tako dugo ostali kod nas. Onaj šesti je pripovijedao o bastonadi koju je dobio. Teško je hodao i nije imao cipela, već je noge ovio krpama premazanim lojem. Morala sam mu dati nove krpe, a budući da nisam imala loja, oni su zaklali našu kozu da doĊu do masti. Nije li to upravo sramotna okrutnost? — Svakako. Koliko je vrijedila ta koza? — Sigurno pedeset pijastera, — Moj pratilac Hadţi Halef Omar poklonit će ti pedeset pijastera. Halef smjesta izvuĉe vrećicu s novcem i pruţi joj zlatnik od pola funte. — Efendijo — zapanjeno će starica — zar ti moţda kaniš platiti štetu što su je nanijeli tvoji neprijatelji? — Ne, to ne mogu uĉiniti jer nisam bogat kao padišah, ali jednu kozu mogu platiti. Uzmi novac! — Onda mi je drago da sam ti povjerovala i da nisam pred vama zatvorila kuću i usta. Blagoslovljen bio vaš dolazak, blagoslovljen vaš odlazak, blagoslovljen svaki vaš korak i sve što radite! Oprostili smo se od tih ljudi koji su još za nama dovikivali zahvaljujući nam i vratili se natrag na ono mjesto s kojega smo bili skrenuli. Odande nastavismo prvotnim smjerom. Najprije smo prolazili otvorenom krajinom na kojoj se tek tu i tamo uzdizalo poneko osamljeno drvo. Naš vodiĉ, dotad veoma veseo, odjednom se zamislio. Kad sam ga upitao za uzrok, on odvrati: — Efendijo, ja nisam opasnost u kojoj se nalazite shvatio tako ozbiljno, kakva ona zapravo jeste. Tek sad razabirem u kako se opasnom poloţaju nalazite. To me zabrinjuje, Ako vas vaši neprijatelji neoĉekivano napadnu iz zasjede, izgubljeni ste. — Ne vjerujem; mi bismo se branili. — Ti nemaš prave predodţbe o tome kakvom sigurnošću ovidje bacahu ĉakan. Nitko ne moţe odbiti dobro baĉeni ĉakan. — No, ja poznam ĉovjeka koji to moţe — odgovorih. — Ne vjerujem. Tko bi to mogao biti? — Ja sam. — Oh, oh — nasmiješi se Israd pogledavši me postrance. — To je svakako bila samo šala. — Nije. Jednom je već netko pokušao da me ubije bacivši u mene ĉakan, ali ja sam ga odbio. — To ne shvaćam. Svakako nije dobro vladao ĉakanom. PoĊi u planinu. Ondje ćeš naći majstore u tom strašnom oruţju. Neka ti koji Arbanas, a

pogotovu neki Miridit, pokaţe kako se baca ta sjekira pa ćeš se zaĉuditi. — No, taj ĉovjek s kojim sam imao posla bio je Arbanas, dapaĉe, Miridit. On zakima glavom kao da ne vjeruje i nastavi: — Ako ti je uspjelo da odbiješ njegov ĉakan, onda je on prema tebi bio bez oruţja i ti si ga pobijedio, — Tako je. Nalazio se u mojoj vlasti, a ja sam mu poklonio ţivot. Zato mi je poklonio svoju sjekiru koja se sad nalazi ovdje za mojim pojasom. — Već sam se potajice divio tom ĉakanu. Vrlo je lijep pa sam pomislio da si ga negdje kupio kako bi izgledao što ratniĉkije. Ipak je on u tvojim rakama beskoristan jer ga ne umiješ bacati. Ili zar si moţda već iskušao tu vještinu? — Nisam još pokušao bacati ĉakan, ali bacao sam druge sjekirice. — Gdje je to bilo? — Daleko odavde, u Americi gdje ţive divlji narodi ĉije je najomiljenije oruţje ratna sjekirica. Od njih sam nauĉio tu vještinu. Ratnu sjekiru nazivaju oni tomahavk. — Ali takav divljak nikako ne moţe u vještini doseći jednog Miridita! — Naprotiv! Ne vjerujem da Arbanas umije tako spretno baciti svoj ĉakan kao što Indijanac baca svoj tomahavk, ĉakan se baca ravno, a tomahavk naprotiv u luku. — Zar da to zaista netko umije uĉiniti? — To umije svaki crveni ratnik, a i ja. Isradovi obrazi se zarumeniše, a oĉi mu zasjaše. On zaustavi konja poprijeko ispred mojega tako da sam i ja morao stati i reĉe: — Efendijo, moraš mi oprostiti što se tako ţivo zanimam za to. Što sam ja prema tebi? Pa ipak mi je teško da vjerujem tvojim rijeĉima, Priznat ću ti da sam ja bacaĉ ĉakana koji moţe prihvatiti natjecanje sa svakim drugim bacaĉem. Zato znam koliko je godina vjeţbe potrebno da ĉovjek postane majstor u rukovanju tim oruţjem. Naţalost nemam uza se svoj ĉakan. — Ja doduše još nisam nikad bacio ĉakan — odgovorih mu — ali mislim da će mi, sve ako jednom ili dva puta promašim cilj, ipak uspjeti treće bacanje, — Oh, oh, efendijo, nemoj to misliti! — Ipak mislim, a osim toga ja bih ĉakan bacio vještije od tebe. — Kako to? — Ako ga ja bacim, oruţje će neko vrijeme letjeti nisko uz tlo, onda će se uzdići uvis, zaokruţiti u luku, spustiti se i pogoditi taĉno onamo kamo ţelim da pogodi. — To je nemoguće! — Ipak je tako. — Efendijo, drţim te za rijeĉ. Da imam isa sobom mnogo novaca pozvao bih te da se okladiš sa mnom. Israd je sjahao. Toliko se oduševio da me je to zaista zabavljalo. — Sirotinjo! — reĉe Halef razmahnuvši se po svom obiĉaju ponosno rukom.

— Koga misliš time? — upita Israd. — Dakako tebe, — Sigurno misliš da bi efendija odnio okladu? — Posve sigurno. — Jesi li već kada vidio da on baca ĉakan? — Nisam, ali on umije sve što hoće. Savjetujem ti, sidi, da se okladiš s tim mladićem. On će platiti okladu i morat će te moliti za oproštenje. Zapravo sam od ĉiste obijesti prihvatio Isradov prijedlog. Ako se ovdje zabavimo tom igrarijom, izgubit ćemo vremena. Uostalom, ipak se nije radilo o tih nekoliko minuta, a povrh toga bio sam radoznao hoće li mi uspjeti da s ĉakanom poluĉim ono isto što sam umio izvesti s tomahavkom. I sam taj pokušaj nije bio suvišan jer bi mi se svakog trenutka mogla ukazati prilika da ozbiljno posegnem za sjekiricom. Bilo je dakle dobro da vidim umijem li se zaista njome sluţiti. Zato upitah Israda: — Koliko novaca imaš uza se? — Samo pet ili šest pijastera. — Stavljam protiv njih stotinu pijastera. Kakve ćemo uvjete postaviti? — Hm! — zamišljeno će on. — Ti još nikad nisi bacao ĉakan, a ja nisam navikao na tvoj ĉakan. Bit će dakle najbolje da najprije nekoliko puta za vjeţbu bacimo oruţje. Moţda tri puta. — Sporazuman sam. — Ali onda ima svatko samo jednom baciti u cilj — predloţi on. — To je odviše kruto. Upravo ovo jedno bacanje moglo bi da zbog kakve nepredviĊene okolnosti ne uspije. — No, dobro, svaki će dakle baciti tri puta. Tko najbolje baci dobiva novac. Bacat ćemo u ovo najbliţe drvo pred nama. To je jasen. Sjekira se mora zabosti u stablo. Zaustavili smo se nedaleko nekog potoka. Vjerojatno je to bio onaj isti potok koji je izvirao iza nas u onoj dolini kamo smo bili skrenuli. Na rubu potoka stajala su osamljena stabla: jasenovi, jalše, a takoĊer i stare ĉvornate vrbe iz ĉijih su glava izrasle mlade šibe. Nama najbliţe uzdizao se već spomenuti jasen, otprilike sedamdeset koraka daleko. Sjahao sam i dao Isradu ĉakan. On se ĉvrsto postavi rastoĉivši noge, zakrene malo gornji dio tijela u bokovima, odvagne sjekiru u ruci, zamahnu i baci je. Sjekira je poletjela tik jasena, ali ga nije dotakla. — Ovaj ĉakan je teţi od mojega — ispriĉa se on dok je Halef otišao po sjekiru. — Drugi put ću pogoditi. Israd je kod narednog bacanja pogodio cilj, ali ga nije pogodio oštricom već ušicom. Treći pokusni udarac uspio je bolje jer je oštrica pogodila drvo, ali naţalost se nije zabola u njega. — To ništa ne smeta — dobaci on. — To je bila samo vjeţba. Kasnije ću sigurno pogoditi jer sad poznajem sjekiru. Sad si ti na redu, efendijo.

Ja potajice nisam odabrao kao cilj jasen već neku staru vrbu koja je stajala daletko iza njega. Bila je potpuno šuplja i imala je svega jednu jedinu granu koja se uzdizala ravno u vis noseći malu krunu lisnatih granĉica. Najprije sam ruku morao nauĉiti na teţinu ĉakana, a onda sam ga bacio isto onako kako ga je bacio Israd. Nisam htio pogoditi vrbu, već samo baciti u odreĊenom smjeru. Ĉakan je poletio daleko nalijevo od jasena i zabo se u meko tlo. — Jao! — nasmije se naš vodiĉ. — I ti kaniš odnijeti okladu, efendijo. — Kanim —odgovordh ozbiljno. Usprkos tome oba su naredna pokusa prividno uspjela još gore od prvoga. Dopustio sam dakle da mi se Israd smije i upravo uţivao u tome jer sam bio uvjeren da neću promašiti cilj kad treba da ga pogodim. Halef, Omar i Osko nisu se smijali. Potajice su se ljutili jer sam se upustio u tu okladu. — Okušavanje je završeno — reĉe Israd. — Sad poĉinje ozbiljno natjecanje. Tko će prvi baciti? — Ti. — Onda ćemo najprije uplatiti novac kako kasnije ne bi došlo ni do kakve zablude. Neka ga Osko primi u pohranu. Taj je mladić dakle drţao da ću odbiti da mu isplatim stotinu pijastera. Bio je uvjeren da će dobiti okladu. Dao sam dakle Osku novac. Moj protivnik platio je svojih nekoliko pijastera, a zatim dohvatio ĉakan. Zaista je bio vješt. Tri puta je pogodio stablo, ali tek posljednji puta zabola se sjekira u njega. — Nijednom nisam promašio — pobjedonosno klikne. — Jednom se ĉakan ĉvrsto zabo. Ponovi to za mnom, efendijo. Sad sam morao baciti sjekiru na indijanski naĉin ako sam htio dokazati svoju indijansku spretnost s kojom sam se eto pohvalio. Zamahnuo sam, zavrtio ĉakan oko glave i dao mu onaj kruţni pokret koji se u igri biljara naziva efekt. Sjekira poleti, okrećući se sama oko sebe, tik uz tlo, uzdigne se uvis a onda se odjednom spusti i zabode se u jasenovo stablo ostavši u njemu. Moji pratioci glasno viknuše, a Israd zapanjeno reĉe: — Kakve li sreće, efendijo! To se jedva dade i povjerovati. Halef donese sjekiru, a ja je bacih još dva puta u jasen. Moji drugovi su upravo sjali, ali Israd nije još uvijek htio da vjeruje kako taj uspjeh ne zahvaljujem jedino sreći. — Ako još uvijek nisi uvjeren — rekoh mu — onda ću ti sad dati potpuni dokaz. Vidiš li onu šuplju vrbu tamo iza jasena? — Vidim je. Što je s njom? — Bacit ću ĉakan u nju. — Efendijo, ona je udaljena više od stotinu koraka. Kaniš li je zaista pogoditi? — Ne samo da kanim pogoditi nju već upravo onu granu na njoj i to tako da je prereţem najviše jednu šaku iznad stabla. — To bi bilo ĉudo!

— Pošto sam već šest puta bacio ĉakan, toliko sam ovladao tim oruţjem da jedva mogu promašiti. Tek sad ću ĉakanu dati onu pravu dvostruku vrtnju pa ćeš vidjeti kako će on, ĉim se uzdigne od tla, odjednom, kao nekim trzajem, utrostruĉiti brzinu. Pripazi! Udarac mi je uspio upravo onako kako sam to nagovijestio. Sjekira se vrtjela tak uz tlo, polako se uzdigla u vis i onda odjednom povećanom brzinom poletjela naniţe prema vrbi. U narednom trernutku leţala je spomenuta grana na zemlji, — PoĊi onamo i pogledaj! — nasmiješih se. — Grana je odrezana za širinu dlana od stabla i to oštro kao noţem jer ju je pogodila oštrica sjekire. Na Isradovu licu ocrtala se tolika zapanjenost da sam se morao glasno nasmijati. — Nisam li rekao? — viknu Halef. — Što god moj sidi hoće, to on i uĉini. Osko, daj mu novac! Neka samo spremi te pijastere svoje pobjede. Ja sam meĊutim uzeo natrag samo svoj ulog, a Israd je dobio svoj novac. Nikako se nije mogao smiriti pa se i nadalje, kad smo već daleko odmakli putem, javljao najrazliĉitijim uzvicima ĉuĊenja. Meni je meĊutim bilo drago što sam uvidio da se smijem pouzdati u svoju ruku. Nakon tog kratkog prekida nastavili smo jahanje bez ikakve smetnje. Spustila se noć i Israd je izjavio da ćemo otprilike za jedan sat stići do Treskakonaka. Zatim smo opet zašli u šumu koja srećom nije bila gusta, a onda se visoravan spusti. Naišli smo na pašnjake i na kraju zaĉusmo lajanje pasa. — To su ovĉarski psi mog roĊaka — reĉe nam Israd, — Ravno pred nama leţi konak na rijeci Troski, a nalijevo je kuća mog roĊaka. Ipak ćemo pojahati u luku. Mogao bi kakav konakdţijin sluga biti izvan kuće i opaziti nas. Zakrenuli smo nalijevo dok nismo stigli do rijeke, a zatim pojahali obalom do ovĉareve kuće. Bila je to dugaĉka niska prizemna zgrada. Nekoliko kapaka na prozorima bilo je otvoreno pa je iz njih prodiralo svjetlo.. Psi nas napadoše bijesno lajući, ali se smjesta smiriše ĉim su ĉuli Isradov glas. Neki ĉovjek proviri kroz prozor i upita; — Tko je tu? — Dobar znanac. — To je Israd! Ţeno, Israd je došao. Glava išĉezne, a odmah zatim otvoriše se vrata i stari ovĉar i njegova ţena poţuriše bliţe da pozdrave Israda. Prišao je i stariji sin da ga zagrli. Zatim će ovĉar: — Doveo si sa sobom neke ljude. Hoće li: ostati kod nas? — Hoće, ali ne govori tako glasno! Konakdţija Dţemal ne smije primijetiti da su ti ljudi ovdje. Prije svega se pobrini za to da naši konji stignu u staju. Uz kuću se pruţala samo niska staja za ovce gdje sam glavom udario o strop. Moj vranac nije htio da uĊe u nju. Odbijao ga je zadah ovaca pa sam ga tek nakon duljeg milovanja i nagovaranja uspio navesti da uĊe. Zatim uĊosmo u sobu, bolje reći, ono što se ovdje nazivala soba jer je ona jedna jedina prostorija

koju je saĉinjavala kuća bila već ĉesto spomenutim pleterima od vrbovog šiblja razdijeljena u više odjela. Svaki od njih mogao se po miloj volji povećati ili smanjiti pomicanjem pletera. Kod kuće su se nalazili otac ĐorĊe, majka Senka i stariji sin Niko. Sluge su se nalazili kod ovaca, a sluţavki uopće nije bilo. Israd nas je najprije predstavio i ispripovjedio da smo spasili njegovu sestru Zoru. To je navelo ovĉara i njegove da nas srdaĉno prime. Niko je otišao u staju da našim konjima dade vode i hrane, a roditelji iznesoše na stol sve što je bilo u kući kako bismo mogli sveĉano veĉerati. Bili su Makedonci, oĉito ĉestiti ljudi, kao i cio taj narod u onom kraju. Najprije smo razgovarali dakako o onome što ih je najviše zanimalo, o spasu njihove snahe, a zatim prijeĊosmo na svrhu našeg putovanja. Doznao sam da su ljudi koje smo traţili, stigli u konak. Zatim sam u kratkim obrisima ispripovjedio zašto ih progonimo i time izazvao nemalo zaĉuĊenje. — Upravo je nevjerojatno da postoje takvi ljudi! — viknu starica pljesnuvši rukama. — Ta to je strašno! — Da, strašno je — promrmlja stari ĐorĊe — ali tome se ne smijemo ĉuditi jer su to pristalice Ţutoga. Cijela zemlja mogla bi biti sretna kad bi se riješila te pokore, — Znaš li moţda nešto potanje o Ţutom? — upitah ga. — Ne znam ništa više nego što znaš ti i drugi. Kad bih znao gdje stanuje, sigurno bih ga i osobno poznavao, a onda bi bilo svršeno s njime. — To nije sigurno. Znaš li moţda gdje leţi Karanirvan-han? — To ime ne poznajem. — A poznaješ li ĉovjeka koji se zove Kara Nirvan? — Ne. — Ali sigurno poznaješ jednog perzijskog konjotršca? — Poznajem. Njega narod naziva Kara Adţem. Što je s njime? — Sumnjam da je on Ţuti. — Što? Zar taj Perzijanac? — Opiši mi ga! — Viši je i snaţniji od tebe i mene, pravi div. Ima gustu crnu bradu koja mu se spušta na prsa. — Koliko se vremena nalazi u ovom kraju? — Ne znam taĉno, ali prošlo je otprilike deset godina otkako sam ga prvi puta vidio. — Toliko je vremena vjerojatno prošlo i otkako se govori o Ţutom? On me iznenaĊen pogleda, a onda malo razmisli i odgovori: — Da, bit će otprilike tako. — Kako nastupa taj konjotrţac? — Vlada se veoma zapovjedno kao svi ljudi koji znadu da su bogati. Uvijek se kreće naoruţan do zuba, a poznato je da s njim nema šale. — Znaĉi da je sklon nasilju? — Jest. Odmah udara šakom ili se laća pištolja, a priĉa se da neki ljudi koji

su ga uvrijedili više ne otvaraju usta jer mrtvaci ne govore. Ipak ne bih mogao ništa reći o nekom grabeţu ili kraĊama. — Ovaj opis odgovara slici što sam je sam sebi o njemu stvorio. Znaš li moţda ima li on kakve veze s ugljenarom Šarkom? — O tome nisam još ništa doznao. Imaš li posla takoĊer i s tim ugljenarom? — Za sada nemam, ali mislim da ću se još susresti s njime. Ona šestorica krenula su k njemu pa znaju gdje stanuje. Znaš li i ti moţda gdje mu je kuća? — Znam samo to da stanuje u kolibi koja leţi u gustoj šumi iza Glogovika. — Jesi li ga već kad vidio? — Samo letimice. — Ipak mora da od vremena do vremena izlazi iz šume da bi prodao svoj ugljen. — On sam ne prodaje ugljen. U planinama ţivi neki kurumdţija koji za njega obavlja sve te poslove. Taj obilazi cijelim ovim krajem s kolima na kojima se nalazi drveni ugalj i baĉvice sa ĉaĊom. — Kakav je to ĉovjek? — Mraĉan i šutljiv pa se ne druţi ni s kim. Svatko ga više voli vidjeti gdje odlazi nego gdje dolazi. — Hm! Moţda ću ga morati potraţiti da od njega doznam gdje se nalazi ugljenarova koliba. — Mogao bih ti dati jednog od svojih slugu da ti pokaţe put u Glogovik, ali više gore uz planinu ne poznaje ni on puteve. — Rado primamo tvoju ponudu. Tvoj sin Suef mi je pripovijedao da je ugljenar bio osumnjiĉen zbog umorstva. — To ne samo što je sumnja, već ljudi to sigurno znadu premda ne postoje svjedoci koji bi mogli dokazati njegovu krivnju. On je štoviše stajao u vezi s Aladţijima pa su ih vojnici uzalud traţili kod njega. — I Suef mi je o tome govorio. On je danas vidio ta dva ĉovjeka. — Šarce? Zaista? Ĉesto sam ţelio da ih jednom sretnem, ali svakako tako da ih se ne moram bojati. — No, to se i dogodilo. — A kad se to imalo dogoditi? — Danas. Nisi li meĊu onih šest jahaĉa ugledao dvojicu koji su jahali na šarcima? — Boţe! Oni se dakle nalaze ovdje, prijeko u konaku! Onda je nesreća u blizini! — Danas se ne trebaš bojati tih razbojnika jer smo mi ovdje. Ĉim bi doznali da se odmaramo kod tebe, oni bi odmah pobjegli. Uostalom, moţda ćeš ih vidjeti ako sada potajice odeš onamo. Pokušaj doznati moţemo li prisluškivati što govore. ĐorĊe ode, a mi se za njegove odsutnosti temeljito latismo veĉere. Nakon pola sata se vratio i javio nam da je vidio naše protivnike. — Ali bila su samo petorica — reĉe. — Ranjenik nije bio kraj njih. Sjede u

sobi kraj susjedove spavaonice. Obišao sam ĉitavu kuću i provirio na sve kapke ne bi li se gdje moglo vidjeti kroz kakvu pukotinu. Naposljetku sam došao do jednog kapka koji ima malu rupicu od grane. Ljudi što ih traţiš sjedili su s kanakdţijom, a pred njima je stajao krĉag s rakijom. — Jesu li razgovarali? — Jesu, ali ne o vašoj stvari — Bismo li ih mogli prisluškivati? Moţemo li ih razumjeti ako osluhnemo vani na kapcima? — Ja sam ĉuo jasno svega nekoliko rijeĉi. Da bi ĉovjek mogao razumjeti njihov razgovor, morao bi se uspeti u spavaonicu. Kapci su otvoreni. ĐorĊe nam je opisao tu sobu, ali ja sam uvidio da bi bilo odviše opasno da se uspnemo onamo, pogotovu što sam morao pretpostaviti da se u njoj nalazi Mubarek. — Ne, u to se nećemo upustiti — rekoh. — Kasnije ću se sam odšuljati onamo. Time sam cijelu tu stvar smatrao završenom. U toku daljnjeg razgovora ustao je Halef da izaĊe iz kuće. — Nadam se da se ne kaniš odšuljati prijeko — doviknuh za njim. — To ti najstroţe zabranjujem. On odmahnu rukom kao da me ţeli umiriti i ode. Ipak se nisam smirio, već sam rekao Omaru da kradomice poĊe za njim. Ovaj se meĊutim ubrzo vratio i javio da je Halef otišao u staju, svakako da se uvjeri o tome da su konji, a pogotovu moj vranac, dobro opskrbljeni. Time sam se zadovoljio. Prošlo je meĊutim ĉetvrt sata, a zatim još ĉetvrt, a kako se Halef još nije vratio, u meni se ponovo javi briga. Kad sam rekao što mislim, naš domaćin izaĊe da potraţi Halefa. Vratio se meĊutim, ne obavivši ništa. Nije ga nigdje našao. — Onda sam pravilno slutio: Halef je uĉinio neku glupost pa se sad vjerojatno nalazi u opasnosti — rekoh zlovoljno. — Osko, Omare, uzmite puške! Moramo prijeko u konak jer drţim da je Halef bio tako ludo smion da se popne u spavaonicu. Uzeo sam samo opetušu koja je bila dovoljna da obuzda ono cijelo društvo. Vani je vladala mrka noć. Ovĉar nas je vodio. Budući da sam još uvijek morao štedjeti svoju nogu, polako smo pošli niz obalu sve dok se ispred nas nije pojavio konak kao tamna masa, pedesetak koraka daleko od Treske. Prošuljali smo se kraj prednje strane zgrade na kojoj su svi prozori bili zatvoreni, a onda skrenuli na uţu stranu gdje su se pruţale staje. Ondje je stajalo nekoliko mladih smreka koje su svojim donjim granama gotovo dodirivale tlo. IzmeĊu njih i kuće pruţao se samo uzak prostor. Odavde nas je ovĉar odveo na straţnju stranu zgrade pa smo se prišuljali i uz nju. Halefu nigdje ni traga. Bio sam ĉvrsto uvjeren da se sad nalazi u kući jer su ga uhvatili ljudi koje je htio prisluškivati. Uto naš domaćin stade i pokaza na dva prozorska kapka koji su, kao i svi ostali, bili iznutra zakraĉunani.

— Evo ovaj prvi kapak je od one sobe u kojoj su sjedili oni ljudi, a ovaj od spavaonice. — Nisi li rekao da je taj drugi kapak bio otvoren? — Jesam, maloĉas je bio otvoren. — Onda je u meĊuvremenu zatvoren. Mora da za to postoji razlog, a koji bi to drugi razlog mogao biti nego da su lupeţi primijetili da ih netko prisluškuje? Tiho sam prišao prvom kapku i provirio kroz rupicu. Soba je bila bijedno osvijetljena lojenom svijećom utaknutom u svjećnjaik od ţice, ali ipak sam dovoljno vidio. Na ćilimu su sjedili Manah el Barša i Barud el Amazat. Sprijeda na ulazu stajao je neki zbijen snaţni ĉovjek gruboga lica, svakako konakĊţija Dţemal. Na stijenu, meni zdesna, bila su oslonjena oba Aladţdje. Njihove puške bile su obješene u kutu o drvene klinove. Pogledi sve petorice bili su upravljeni u Halefa koji je leţao na tlu vezanih ruku i nogu. Lica njegovih neprijatelja nisu nagoviještala ništa dobro. Ĉini se da Manah el Barša vodi preslušavanje. Svakako je bio ljutit i uzbuĊen pa je govorio tako glasno da sam morao razumjeti svaku rijeĉ. — Vidiš li nešto, sidi? — šapne Omar. — Vidim — odgovorih mu tiho. — Halef leţi svezan na podu i upravo ga preslušavaju. DoĊite bliţe. Ĉim poĉnem razbijati kapke pomozite i vi, a zatim gurnite cijevi svojih pušaka kroz prozor. Kapke moramo meĊutim razbiti za tren oka kako oni ne bi imali vremena da ubiju Halefa prije nego što ga uspijemo zaštititi. A sad mir! Osluhnuo sam. — Tko ti je odao da smo ovdje? — upita Manah el Barša. — Suef mi je rekao — odgovori Halef. Nisam vidio Suefa, ali upravo u tom ĉasu uĊe on slijeva u sobu. Mora da je bio u spavaonici. — Ne laţij pasji sine! — reĉe. — Šuti i ne psuj! — odvrati Halef. — Nisi li u našoj prisutnosti rekao hanĊţiji u Rumeliji da kaniš odjahati u Treska-konak? — Jesam, ali nisam kazao da će se i ovi ljudi naći ondje. — To smo lako mogli zamisliti. Moj efendija ti je u Kiliseliju rekao u lice da ćeš ubrzo krenuti za njima. — Odnio ga šejtan! Mi ćemo mu rascijepati tabane, neka zna što sam danas osjetio. Jedva mogu i stajati. Suef sjedne kraj Halefa na pod. — Kako ste doznali gdje se nalazi Treska-konak? — nastavi Manah ispitivanje. — Pitali smo. To se samo po sebi razumije. — A zašto si ti sam pojahao za nama? Zašto su oni drugi zaostali? Halef je dakle ipak bio toliko lukav da glumi kako je sam ovdje. On se uostalom veoma sabrano vladao, što nije bilo ĉudo jer je znao da ćemo ga

uskoro potraţiti. — Nije li vam Suef rekao da je moj sidi pao u vodu? — Jest. Nadam se da se udavio. — Nije, tu uslugu vam nije uĉinio. Još je na ţivotu, premda je bolestan. Oni ostali ga moraju njegovati. Mene je poslao naprijed da pazim na vas. Bude li mogao, on će sutra doći za mnom. Do veĉeri će sigurno stići ovamo pa će me osloboditi. Svi se glasno nasmijaše. — Glupane!— viknu Manah el Barša, — Zar misliš da ćeš sutra uveĉer biti još naš zarobljenik? — Kanite li me već prije pustiti na slobodu? — upita Halef s bezazlenim izrazom lica. — Da, pustit ćemo te na slobodu. Dopustit ćemo ti da odeš, ali samo u pakao. — Šalite se. Ne poznajem put onamo. — Ne brini ništa! Mi ćemo ti ga već pokazati, ali prije toga moramo ti dati još jednu malu pouku koja ti moţda neće biti odviše ugodna. — Oh, ja sam zahvalan na svakoj pouci. — Nadam se da ćeš nam i na ovoj biti zahvalan. Ţelimo te naime podsjetiti da postoji zakon koji veli: oko za oko, zub za zub. Vi ste biĉevali Murada, Habulama, Humuna i Suefa. Dobro, i ti ćeš dobiti bastotnadu i to tako da ti krpe odlete s nogu. Vi ste sisaljkom potjerali vodu u toranj da se utopimo. Dobro, mi ćemo i tebe staviti pod vodu da se bijedno udaviš, ali tako lijepo polako da uzmogneš uţivati u tome. Poloţit ćemo te u Tresku tako da ti iz nje viri samo nos. Onda udiši zrak dokle god moţeš. — To nećete uĉiniti! — zaplašeno viknu Halef. — Nećemo? A zašto da se odreknemo toga? — Jer ste vjerne pristalice proroka pa nećete muslimana muĉiti i ubiti: — Mani se ti proroka! Umrijet ćeš smrću koja će biti gora od prokletstva koje će te zatim zadesiti. — Što imate od toga ako me ubijete? Savjest će vas muĉiti sve do onoga ĉasa kad i vama priĊe anĊeo smrti. — Za našu savjest ništa ne brini. To je naša stvar. Sigurno već osjećaš smrtni strah. Da si pametan, mogao bi ipak izbjeći smrti. — A što bih morao uĉiniti? — brzo upita Halef. — Moraš nam sve priznati. Gdje se nalazi tvoj gospodar, što hoće od nas i što namjerava uĉiniti s nama. — To ne smijem odati. — Onda moraš umrijeti. Htio sam ti pomoći, ali ako zatvaraš usta na naša pitanja, onda je tvoja sudbina odluĉena. — Vidim ja što ti kaniš — odvrati Halef. — Kaniš me samo zavarati svojim obećanjem. Kad onda sve primam, vi ćete mi se nasmijati i nećete odrţati rijeĉ. — Odrţat ćemo je.

— Kuneš li mi se na to? — Zaklinjem ti se svime u što vjerujem i što poštujem, A sad se brzo odluĉi jer ovakvo milostivo raspoloţenje ne traje kod mene dugo. Halef se pravio da neko vrijeme razmišlja, a zatim reĉe: — Što imam ja od efendije ako sam mrtav? Milije mi je ako ostanem na ţivotu pa ću vam dakle reći sve što ţelite. — To je tvoja sreća — reĉe Manah. — Reci nam dakle najprije što je zapravo tvoj gospodar? — Zar niste ĉuli da je on Alaman? — Da, tako su nam rekli. — I vi ste to povjerovali? Moţe li Alaman imati sve tri padišahove putnice? — Onda sigurno nije Alaman. — Ne pada mu ni na um. — Ali kaurin jeste. — Nije ni to. On se samo pretvara kako nitko ne bi naslutio tko je on. — Onda napolje s time! Tko je on? Halef udesi vanredno vaţno lice i odgovori: — Prema njegovom ĉitavom nastupu morate uvidjeti da nipošto nije neki bezimeni ĉovjek, već da je nešto posebno. Morao sam se zakleti da neću odati njegovu tajnu, ali ne budem li govorio, vi ćete me ubiti, a smrt poništava sve zakletve. Znajte dakle da je on strani šahisade. — Pasji sine! Laţes li nam? — skoĉi Manah el Barša. — Nisam kriv ako mi ne vjerujete. — Zar je moţda taj efendija padišahov sin? — Nije. Ta rekao sam da je ovdje stranac. — Iz koje zemlje potjeĉe? — Iz Indistana koji leţi iza Peraje. — Zašto nije ostao ondje? Zašto jaše ovuda po našoj zemlji? — Da naĊe ţenu. — Ţenu? — zapanjeno će Manah el Barša. Halefova izjava kao da tim ljudima nije zvuĉala nevjerojatno. Stotine istoĉnjaĉkih bajki pripovijedaju o kneţevskom sinu koji nepoznat putuje zemljom da bi za ţenu odabrao najljepšu od lijepih, uvijek kćerku posve siromašnih roditelja. Moţda sam i ja ovako putovao, — Ali zašto traţi upravo ovdje? — glasilo je slijedeće pitanje. — Jer su ovdje najljepše djevojke i jer je sanjao da će cvijet svoga harema pronaći upravo ovdje. — Neka ga dakle traţi! Ali zašto se onda brine za nas? Mališana je njegova narav šaljivĉine poškakljala usprkos opasnom poloţaju u kojem se nalazio. On ozbiljno odgovori: — Za vas? To mu ne pada na um. On ima posla samo s Mubarekom, — Kako to? — Jer je u snu vidio oca te ljepotice, a isto tako i grad u kojem je ima naći.

Grad je Ostromdţa, a otac je stari Mubarek. Zašto Mubarek bjeţi pred mojim gospodarom? Neka mu dade svoju kćer pa će kao tast najbogatijeg indijskog kneza doći do velike moći. Uto se iz susjedne prostorije zaĉu jeĉavi glas ranjenika. — Šuti, kujin sine! Ja nikad u ţivotu nisam imao kćeri. Jezik ti je pun laţi kao koprive gusjenica. Misliš Ii da ja ne znam tko je tvoj gospodar? Kome ţelim sve paklenske muke? Dosad sam to prešutio jer sam taj trenutak htio saĉuvati za svoju osvetu. Zato naţalost nisam tu stvar iznio ni pred sudom u Ostromdţi. Ali sad to moram reći. Tvoja je laţ tako velika da me peĉe u ušima. Moram reći što znam i ne smijem dulje šutjeti. — Što je, što je? — upitaše ostali. — Znajte ljudi da je taj stranac prokleti skrvnitelj svetih mjesta. Vidio sam ga u Meki, u gradu poklonstva. Prepoznali su ga. Stajao sam kraj njega pa sam kao prvi ispruţio ruku za njim, ali šejtan mu je pomogao tako da je umakao. Ovaj Hadţi Halef Omar mu je, bar tako s mnogo razloga naslućujem, pomogao da oskrvne najveće muslimansko svetište. Nikad nisam zaboravio lice toga nevjernika pa sam ga odmah prepoznao dok sam kao prosjak sjedio na cesti pred Ostromdţom, a on je projahao kraj mene. Nemojte dopustiti da vas zavara drskim laţima, već se krvavo osvetite za taj zloĉin. Razmišljao sam i razmišljao kakvu bi kaznu morao podnijeti taj zlikovac, ali nijedna mi se nije uĉinila dovoljno velikom. Sad vi razmišljajte umjesto mene pa tako i postupite. Ali — postupite brzo i temeljito! Starac je govorio brzo i ţivo kao ĉovjek koji leţi u groznici. Onda glasno zastenje jer ga je svladala bol u rani. Bilo je upravo onako kao što sam rekao. Smjestili su ga u spavaonicu. Onda mi odjednom sine. Zato mi je dakle njegovo mršavo i oštro rezano lice bilo tako poznato! Zato sam kao u snu vidio: more ljudi, svi ogorĉeni i uzbuĊeni, a usred toga mora onaj lik što pruţa prema meni dugaĉke mršave ruke grĉeći prste poput ptice grabljivice koja se baca na plijen. Vidio sam ga dakle u Meki. Njegova slika mi se posve nesvjesno utisnulo u sjećanje, a kad sam ga onda u Ostromdţi ponovo vidio, naslutio sam da sam ga već jedinom sreo, ali se nisam mogao sjetiti gdje se to dogodilo. Njegove rijeĉi su izazvale ţeljeni dojam. Ti su ljudi bili zloĉinci, ali su istodobno bili i muslimani pa ih je silno uzbudila misao da je neki inovjerac oskvrnuo njihovo svetište. Okolnost da je Halef sudjelovao u tom smrtnom grijehu ispunila ih je tolikom ţeljom za osvetom da za njega više nije bilo ni milosti ni smilovanja. Tek što je Mubarek to izgovorio, Manah i Barud skoĉiše na noge, a i Suef odskoĉi s poda kao da ga je ugrizla zmija. — Laţljivĉe! — zaurla udarivši nogom Halefa. — Prokleti laţljivĉe, izdajico! Ili imaš li moţda hrabrosti da ustvrdiš kako Mubarek nije govorio istinu? — Da, govori! — viknu i Bibar. — Govori jer ću te inaĉe zdrobiti svojim

šakama! Jesi li bio u Meki? Halef je ostao posve hladan. Zaista je bio hrabar ĉovjek. On im odgovori: — Ĉemu se toliko uzbuĊujete? Zašto se vladate kao da se grabljivica zaletjela meĊu patke? Jeste li muţevi ili djeca? — Ne vrijeĊaj nas, pseto! — viknu Manah el Barša. — Tvoja kazna će i bez toga biti strašna. Zar je kaniš uĉiniti još uţasnijom udvostruĉujući našu srdţbu? Odgovori: jesi li bio u Meki? — Zar nisam morao biti ondje kad sam hadţija? — A je li taj Kara Ben Nemzi bio s tobom ondje? — Jeste. — Je li on kršćanin? — Jeste. — Onda nije kraljevski sin iz Indije? — Nije. — Dakle lagao si nam? To ćeš sad okajati. Zaĉepit ćemo ti usta da ne uzmogneš ni pisnuti, a onda će zapoĉeti muĉenje. Dţemale, daj mi nešto da mu zaĉepimo gubicu. Konakdţija izaĊe i vrati se za ĉas noseći neku krpu. — Otvori gubicu, nitkove, da ti gurnemo ĉep u nju! — zapovjedi Barud el Amazat uzevši krpu i sagnuvši se k Halefu. Kad ga Halef nije poslušao, on doda: — Otvori je jer ću ti inaĉe oštricom izbiti sve zube. On klekne kraj svezanog Halefa i trgne noţ iz pojasa. Sad je bilo krajnje vrijeme da se tome uĉini kraj. — Udarite! — zapovjedih drugovima. Već sam prije bio okrenuo opetušu spreman na udarac. Jedan udarac i dvije daske kapaka poletješe u sobu. Meni zdesna i slijeva udarili su Osko i Omar tako da su i ostali dijelovi kapaka poletjeli u sobu. Za tren oka okrenuli smo puške i uperili cijevi u sobu. — Stoj! Da se niste ni maknuli ako ne ţelite dobiti našu tanad! — doviknuh. Barud el Amazat koji je svoj noţ podigao nad Halefovo lice skoĉi u vis. — Alaman! — prestrašeno viknu. — Sidi! — klikne Halef. — Postrijeljaj ih! MeĊutim, više ne bi imalo nikakvoga smisla pucati, jer tu više nije bilo cilja za naše metke. Tek što su ti bijednici ĉuli moje rijeĉi i ugledali moje lice koje su mogli prepoznati u svjetlu svijeće, oni strgoše svoje puške s zida i odjuriše iz sobe, a konakĊţija za njima. — Unutra k Halefu! — zapovjedih Omaru i Osku. — Odveţite ga! Ali najprije ugasite svjetlo da ne posluţite kao cilj neprijateljskim kuglama! Ostanite mirno u sobi dok doĊem. Oni me smjesta poslušaše. — Ti me moţeš ovdje ĉekati — rekoh ovĉaru, pa poţurih duţ zida do onoga ugla oko kojega smo maloĉas zakrenuli i provukoh se izmeĊu, mladih smreka i kuće do prednje strane.

Dogodilo se upravo ono što sam oĉekivao. Unatoĉ tami, ugledao sam više likova kako jure prema meni i brzo uzmakao pa se zavukao pod najniţe grane smreka. Tek što sam legnuo onamo, pojaviše se oni: Manah, Barud, oba Aladţije, Suef i konakdţija Dţemal. — Naprijed! — tiho zapovjedi Barud. — Oni stoje još pod prozorom. Svjetlo iz sobe mora padati na njih i osvijetliti ih. Vidjet ćemo ih i postrijeljati. Armenac je hrlio prvi. Kad je stigao do ugla odakle je mogao razabrati straţnju stranu kuće, on zastane. — Šejtan! — prasnu. — Ne vidi se ništa. Svijeća se ugasla. Što da radimo? Nastala je stanka. — Tko je mogao ugasiti svjetlo? — naposljetku upita Suef. — Moţda ju je netko od nas prevrnuo za vrijeme bijega — dobaci Manah. — Prokletstvo! — škrinu Sandar. — Ovaj stranac zaista stoji u vezi s Ċavlom. Tek što povjerujemo da imamo njega ili kojeg od njegovih ljudi, odmah se sve raspline kao u magli. Sad stojimo ovdje i ne znamo što da radimo. U tom trenutku zaĉu se, odande gdje je ĉekao ovĉar, tiho kašljucanje. Nije mogao obuzdati podraţaj na kašalj. — Ĉujete Ii? On zaista stoji još ondje — reĉe Manah. — Onda mu pošaljimo metak — predloţi Sandar. — Dolje s puškom! — zapovjedi Manah. — Ne moţeš ga vidjeti pa ćeš ga promašiti budeš li pucao, no time ćeš mu odati našu prisutnost. Mora se nešto drugo poduzeti Dţemale, vrati se u kuću i javi nam kako stoji stvar u njoj. — Šejtan! — zamišljeno odvrati konakdţija, — Zar da dopustim da me zbog vas ustrijele? — Tebi stranci neće ništa. Reći ćeš da smo te mi prisilili. Sve ćeš prebaciti na nas. Oni su već u sobi mogli pucati u nas, ali to nisu uĉinili. Iz toga moţeš razabrati da nam ne kane oduzeti ţivot. PoĊi dakle i nemoj da te dugo ĉekamo. Konakdţija se udalji. Oni ostali su nešto tiho šaputali. On se meĊutim ubrzo vratio. — U kuću ne moţete — javi — jer su oni zaposjeli sobu. Zloĉinci su još neko vrijeme vijećali treba li da pobjegnu ili da ostanu. Prije nego što su donijeli odluku dogodilo se nešto što je i mene iznenadilo, Ĉuo sam stupanje u taktu, korake koji su se pribliţavali sa straţnje strane kuće, a neki prigušeni glas zapovjedi: — Dur! Stoj! Vojnici, nabijte puške! Zaĉudih se ĉuvši Halefov glas. — Jeste li ĉuli? — šapne gostioniĉar. — Vojnici su ovdje. Nije li im to zapovjedio onaj mali Arapin? — Da, sigurno je bio on — odgovori Barud el Amazat. — Odvezali su ga, a on je skoĉio kroz prozor da dovede vojnike koje je sigurno sa sobom doveo njegov gospodar. To mogu biti samo ĉete iz Skopja. Odakle ih je samo tako brzo smogao? — Šejtan im odasvud šalje pomoć — siknu Manah el Barša.

— Ovdje više ne moţemo ostati. Ĉujte! Opet se zaĉu Hadţijev glas: — Ostanite ovdje! Ja ću se malo ogledati. — Moramo odavde — šapnu Manah. — Ako je taj mališan izašao iz sobe, onda ni oni drugi nisu više u noj. UĊi brzo u kuću, Dţemale! Ako oni više nisu u njoj, iznesi Mubareka iz sobe. Makar mu je groznica ne znam kako ţestoka, i on mora nestati. Mi ćemo dotle dovesti konje. Naći ćeš nas desno od gaza kod ona ĉetiri kestena. Ali brzo! Ne smijemo gubiti ni trenutka. Ĉinilo se da su svi ostali sporazumni s tim jer su smjesta krenuli. Ja sam sad morao prije njih stići do kestenja. Nisam poznavao to mjesto, ali sam eto ĉuo da kestenovi stoje na desnoj strani gaza, a budući da sam onuda prošao dolazeći ovamo, ponadao sam se da ću lako pronaći to mjesto sastanka. Henrijevku sam zasad ostavio pod smrekama jer bi me mogla smetati. Ĉuo sam kako su zaškripala vrata, svakako stajska vrata, pa sam poţurio do gaza što sam brţe mogao. Ovdje sam skrenuo nadesno i prošao jedva ĉetrdesetak koraka kad ugledah ĉetiri stabla. Drveće je imalo guste krošnje: dva stabla su imala krošnju visoko, a kod ostala dva su najdonje grane dopirale tako nisko da sam ih skoro mogao dotaći rukama. Obuhvatio sam jedno stablo: nekoliko zahvata rukom, zamah i ja sam sjedio gore na grani dovoljno jakoj da podnese teret nekolicine muškaraca moje teţine. Tek što sam sjeo, zaĉuh kako mi se pribliţuju konji. Bjegunci su bili uhvatili konje za uzde i zaustavili se ispod mene. Uto je već i konakdţija doveo Mubareka. Od kuće sam zaĉuo Halefov glas: — Ući ćemo u kuću. Razbijte kapke ako ĉujete da pucamo. — Alah me je teško kaznio — tiho se potuţio Mulbarek. — Tijelo me peĉe kao vatra, a i moja duša gori poput plamena. Ne znam hoću li moći jahati, — Moraš! — odvrati Manah. — I mi bismo se voljeli odmoriti, ali ti nas Ċavoli tjeraju od jednog mjesta do drugoga. Maramo otići, a ipak bi trebalo da doznamo što će se ovdje danas još dogoditi. Dţemale, ti ćeš za nama poslati glasnika. — Gdje će vas naći? — Negdje putem do ugljenarove kolibe. Ti pak moraš te strance uputiti na naš trag. Moraš im reći da ţelimo odjahati k Šarki. Oni će sigumo poći za nama, a onda su izgubljeni. Poĉekat ćemo ih kod Đavoljih stijena. Ondje ne mogu umaknuti ni nadesno ni nalijevo pa nam moraju pasti u šake, — A ako nam usprkos tome umaknu? — upita Bibar. — Onda će nam kod ugljenara to sigurnije pasti u šake. Neka im Dţemal pripovijeda o blagu u špilji dragulja kao što je pripovijedao svim drugima koji su upali u stupicu. Zaista bi im morao pomagati cio pakao da pronaĊu ljestve od uţeta koje vode u šuplji hrast. Kara Nirvan će doduše sigurno traţiti za sebe Alemanova vranca. Sve ostalo ćemo podijeliti meĊu sobom pa mislim da ćemo biti zadovoljni. Ĉovjek koji polazi na takva putovanja i ima takva konja kao taj stranac, mora imati uza se

mnogo novaca, U tom pogledu se Manah veoma varao. Sve moje bogatstvo se u tom trenutku sastojalo samo u onome što sam od njega ĉuo. Sad sam znao da je Kara Nirvan Ţuti. Znao sam i to da su ugljenarove ţrtve bile konakdţijinim priĉanjem namamljene u navodnu špilju s draguljima. Znao sam i to da ta špilja ima i drugi otvor koji je izlazio u nekom šupljem hrastu, Mora da je taj hrast imao vrlo široko stablo i bio visok pa je morao tako udarati u oĉi da ga neće biti teško pronaći. Osim toga nisam ĉuo ništa. Konakdţija je bio sav zaplašen i opominjao ih je da što brţe krenu. Oni uzjahaše. Mubareku pomogoše u sedlo. Stenjao je. Uskoro sam ĉuo pljuskanje vode dok su jahali kroz gaz. Zatim siĊoh s drveta i vratih se u konak. Nisam znao što je bolje: da uĊem ili da najprije provirim kroz probijene kapke. Uto zaĉuh Halefov glas u kući i uĊoh. Zapravo se kroz vrata ulazilo u veliku gostinjsku sobu, ali ispred njih je bila postavljena stijena od pletera da tu prostoriju zaštiti od propuha. Stajao sam još iza te stijene kad zaĉuh Halefa kako strogo govori: — Zabranjujem ti da se noću skitaš vani dok tako glasoviti ljudi kao što smo mi stojimo ovdje da bismo razgovarali s tobom. Ti si gostioniĉar ovog bijednog konaka i moraš posluţivati goste da bi se meĊu tvoja ĉetiri trula zida dobro osjećali. Propustiš li tu duţnost ja ću te vrlo opipljivo podsjetiti na nju. Odakle dolaziš? — Bio sam vani da kradomice pripazim kamo će krenuti oni ljudi koji su te maloĉas tako sramotno napali — odgovori Dţemal koji se vratio u kuću. Prišao sam k rubu pletera i pogledao u sobu. Na podu je leţalo šest svezanih ljudi, a ĉuvali su ih Osko i Omar s puškama. Kraj njih je stajao Halef, isprsivši se i drţeći se ponosno, a pred njim gostioniĉar u poniznom stavu. Tu je stajala i neka stara ţena napol zakrivena lica koja je u rukama drţala nekoliko konopaca. Mali Halef se opet jednom nalazio u poloţaju da nastupa kao kakav glasovit ĉovjek. — Tako je! — odvrati Halef. — Sad to nazivaš besramnim, a maloĉas si uţivao u tome. — Samo sam se pretvarao, ago. Morao sam se pretvarati da one ništarije još više ne razljutim. U sebi sam meĊutim bio ĉvrsto odluĉio da ću uĉiniti sve što mogu da te oslobodim iz njihovih ruku. — To zvuĉi vrlo lijepo. Time vjerojatno kaniš reći da nisi njihov saveznik. — Ja ih uopće ne poznajem — ustvrdi handţija. — Pa ipak si ih sve zvao po imenu! — Imena sam znao jer su se oni uzajamno zvali po imenu. Radujem se da je stvar tako svršila. — Oh, ona još davno nije svršila, već će tek sad pravo poĉeti, bar ukoliko se tebe tiĉe. Moje mi dostojanstvo ne dopušta da odluĉujem o tvojoj krivnji ili nekrivnji. Uopće ne ţelim doći u dodir s takvim smetom kao što si ti pa ću povjeriti efendiji da te on presluša i da mi onda podnese izvještaj. O njegovoj

odluci i o mom odobrenju ovisit će onda što će se dogoditi s vama. Zasad ćeš dopustiti da te sveţemo kako bismo mogli biti uvjereni da ćeš nam ostati privrţen u ljubavi. — Da me sveţete? Zašto? — Upravo sam ti sad rekao: da ne bi mogao doći na pomisao da odjednom poĊeš na izlet. Ovdje stoji prijazna drugarica tvojih dana. Ona je izjavila da je pripravna da sveţe sve ove ostale, pa će i tebi s uţitkom ovo uţe, koje bi zapravo trebalo da ti se stegne oko vrata, svezati oko ruku i nogu. Zatim ćemo vijećati o tome kako da smjestimo one ljude koji vani ĉekaju na nas. Bojim se da u tvojoj kući neće biti dovoljno mjesta za toliko vojnika. Ispruţi dakle ruke da ti ih cvijet tvoje kuće uzmogne vezati. — Gospodine, ja nisam ništa skrivio! Ne mogu dopustiti.., — Šuti! — prekinu ga Halef. — Mene se ništa ne tiĉe što ti ţeliš dopustiti ili ne ţeliš. Sad ja zapovijedam ovdje pa ako me smjesta ne poslušaš, dobit ćeš batina. Halef podigne biĉ. Maloĉas sam ga vidio gdje zajedno sa njegovim pištoljima i njegovim noţem leţi na stolu jer su ga bili razoruţali. Sad je sve te predmete zadjeo za pojas. Osko i Omar tresnuše prijeteći kundacima o pod, a preplašeni konakdţija pruţi svojoj ţeni ruke da ga ona sveţe. Zatim je morao leći na zemlju pa su mu svezali i noge. — Tako je pravo, slatkoćo moga ţivota! — pohvali Halef staricu. — Ti si odabrala pravu stranu odluĉivši se da me poslušaš bez mrmljanja. Zato uţe neće dodirnuti tvoje ruke i noge već smiješ svoja krila slobodno razviti u kući što ju je Alah usrećio tvajom ljupkošću. Samo nemoj pokušati da dodimeš spone tih ljudi jer bi to za sobom povuklo posljedice uslijed kojih bi tvoje njeţne divote mogle biti oštećene. Sjedi tamo u onaj kut pa se tiho i udobno odmori od muka tvog zemaljskog ţivota. Mi ćemo za to vrijeme odrţati sluţbeno vijećanje hoćemo li vašu kuću baciti u zrak ili ćemo je spaliti. Poslušala ga je i polako se odvukla u kut, a Halef se okrenuo prema vratima, svakako da me potraţi. Kad sam sad izašao, nije mu nipošto palo na um da se bilo kako ispriĉa zbog svoje neopreznosti, već mi samo javi vaţnim glasom: — Dolaziš, sidi, da se raspitaš za uspjeh našeg slavnog bojnog pohoda? Evo ga: ti ljudi leţe pred tobom na podu i spremni su da iz naših ruku prime ţivot ili smrt. — IziĊi sa mnom iz kuće! To sam rekao tako kratko i odluĉno da se njegovo lice odmah znatno oteglo. Pošao je za mnom. — Halefe — obratih mu se vani — pozvao sam te da izaĊeš kako te ne bih postidio pred svim onim ljudima pred kojima izigravaš gospodara pa se nadam da ćeš mi priznati da sam obziran. — Sidi — skromno će on — priznajem, ali i ti ćeš priznati meni da sam izvrsno izveo svoju stvar. — Ne, to neću. Postupio si samovoljno i time si protjerao naše protivnike i

pokvario nam raĉune. Zar nikad nećeš uvidjeti da uvijek izvlaĉiš kraći kraj kad radiš protiv mojih ţelja i opomena! Sretno si prošao jer smo te mi spasili u pravi ĉas. Ali sad nema koristi od toga da ti i dalje predbacujem. Ispripovjedi mi dakle kako je protekao taj tvoj glasoviti pothvat. — Hm — potišteno će on. — Sve se to odvilo vrlo brzo. ĐorĊe nam je opisao kuću pa sam znao gdje treba da traţim te ljude. Prišuljao sam se ovamo i provirio kroz rupu u kapku. Vidio sam ih gdje sjede, svi osim Mubareka. Razgovarali su ţivo, ali sam mogao tek tu i tamo razumjeti po koju rijeĉ. To mi nije bilo dovoljno pa sam zato odluĉio da se popnem u spavaonicu ĉiji su kapci bili otvoreni. — Oĉekivao si da u njoj neće biti nikoga. — Dakako. Razumljivo. — To nipošto nije razumljivo. Upitaj naše drugove. Oni će ti potvrditi da sam ja veoma odreĊeno ustvrdio da u sobi leţi ranjeni Mubarek. — O tome nisam naţalost ništa ĉuo jer bih inaĉe dobro pripazio da ne skoĉim obim nogama istodobno u tu ruţnu baru. U njoj sam se temeljito poprskao. To moram priznati. Nipošto nije bilo ugodno, A kad je Barud el Amazat trgnuo noţ na mene da mi njime otvori usta, proţeo me je osjećaj, osjećaj, hm, kao da mi netko polako izvlaĉi hrptenjaĉu iz tijela. U ţivotu ima trenutaka u kojima se ĉovjek ne osjeća baš onako ugodno kako bi to ţelio. Smatrao sam da je soba prazna, ali sam ipak bio tako oprezan da najprije neko vrijeme osluhnem pred otvorenim kapcima. Budući da se ništa nije ni maknulo, uspeo sam se kroz prozor i u sobi se veoma oprezno i tiho spustio na pod. Zaista mi je uspjelo da se spustim sretno, bez ikakva šuma i već sam htio prići k stijeni iza koje su se nalazili oni koje sam ţelio prisluškivati. Ali nesklona sudbina stavlja i najboljem ĉovjeku zapreke na putu i to upravo onda i ondje kada ih najmanje treba. Posrnuo sam preko neĉijeg tijela. Taj me je klipan mirno pustio da uĊem i nije pi pisnuo. Sad me je zgrabio za nogu i stao urlati kao da ţeli probuditi sve mrtve na svijetu. Zamahnuo sam po zraku da se bilo kamo prihvatim i uhvatio neku dasku koja nije bila dovoljno ĉvrsto priĉvršćena uza zid. Oborio sam je sa svim što se nalazilo na njoj i pao na pod. To je izazvalo silnu buku. Naši neprijatelji skoĉiše iz sobe i prije nego što sam uspio ustati, oni su me zgrabili. Konakdţija je brzo donio dvije pruge platna pa me svezaše, odvukoše u sobu i poĉeše ispitivati. Traţili su od mene da im reknem tko si ti i što si pa sam im priznao da si ... — ... indijski kraljević i da ovdje traţim ţenu. To sam ĉuo, ti netpopravljivi razmetljivĉe. A sad se vratimo u sobu. — Ne ţeliš li ĉuti što sam uĉinio kad ste me oslobodili spona? — Ne, to znam i sam. Pomislio si da se nalazim u opasnosti pa si naveo Oska i Omara da postupe suprotno od naloga što sam im ga dao. Izašli ste kroz prozor i malo se udaljili od kuće da biste se mogli igrati vojnika. — Tako je, ali to nismo uĉinili bez temeljita razloga. Pokušao sam se šuljati na tvoj naĉin. Legao sam na zemlju i otpuzao do ugla jer sam doznao da si

otišao onamo. Ondje su stajali ti lupeţi. Toliko sam im se pribliţio da sam ih ĉuo gdje šapuću, iako nisam mogao razumjeti njihove rijeĉi. Zbog toga sam se još više zabrinuo pa smo se poţurili da izvedemo marš vojnika. Taptali smo u taktu po tlu, a Omar i Osko su pritom ţestoko treskali kundacima. Pomogao nam je i naš domaćin, onaj ovĉar, — Gdje se on sad nalazi? — Poslao sam ga kući. On je konafedţdjin susjed pa ga otvaj ne bi smio vidjeti da mu se kasnije ne osveti. — To je najpametnije od svega što si veĉeras uĉinio. DoĊi sad sa mnom. Vratili smo se u sobu gdje je konakdţija, kako sam to mogao zakljuĉiti po njegovom izrazu lica, veoma zaplašeno oĉekivao moj dolazak. Moţda je Halef smatrao da su ti ljudi naslutili da sam ga maloĉas namjeravao ukoriti. Da bi spasio svoj ugled, nepopravljivi je razmetljivac stupio pred Dţemala i rekao : — Ratno vijeće, što smo ga odrţali vani, završeno je. Sporazuman sam s odlukom našeg mudrog efendije pa ćete sad svoju sudbinu primiti iz njegove ruke. Najradije bih Halefa opalio za uho. Odviše se pouzdavao u moju sklonost. Ipak sam se zadovoljio time da mu dobacim ljut pogled pa sam stao preslušavati konakdţiju, ali nisam doznao ništa. On je odluĉno odbijao da stoji u bilo kakvom sporazumu s odbjeglim ljudima. — Efendijo, neduţan sam — uvjeravao me je. — Upitaj moje ljude pa će ti reći to isto. — Dakako, jer stoje na tvojoj strani. Postoji li u konaku kakva prostorija u kojoj se moţe nešto sigurno i ĉvrsto zakljuĉati? — Postoji. To bi bio podrum iza nas. Vrata u podrum nalaze se u onom kutu gdje sjedi moja ţena. Pod u sobi sastojao se od utoptane ilovaĉe, ali ono mjesto na kojem je sjedila ţena bilo je pokriveno podom od dasaka. U njemu su se nalazda preklopim vrata snabdjevena bravom. Gostioniĉarka je imala kljuĉ pa mi ga je morala predati, a ja sam otvorio vrata. Dolje su vodile ljestve. Uzeo sam svijeću, sišao u podrum, i ugledao priliĉno veliku ĉetvorotkutnu prostoriju u kojoj su leţale razliĉite poljoprivredne plodine. Vratio sam se i odredio da konakdţiji skinu spone. — SiĊi onamo dolje! — zapovjedih mu. — Što ću dolje? — Odrţat ćemo skupštinu u podrumu jer se ondje moţemo savjetovati, a da nas nitko ne smeta. Kad je Dţemal i dalje oklijevao, izvuĉe Halef biĉ iz pojasa. Sad se Dţemal odmah pokori. Ostali su morali za njim pošto smo im prije toga skinuli spone. Naposljetku je sišla i ţena, a mi izvukosmo ljestve. Zatim smo iz spavaonice donijeli jastuke i pokrivaĉe pa ih bacili u podrum, a onda rekoh: — Sad moţete zapoĉeti vjeĉanje tamo dolje. Razmislite o tome hoćete li mi

do sutra ujutro sve iskreno priznati. Ali da vam ne bi palo na um da iz vaše vijećnice bilo kako izaĊete, odmah ću vam reći da ćemo ovdje na vratima drţati straţu. Oni su dosad šutjeli, ali sad stadoše glasno prosvjedovati. To smo prekinuli zalupivši vratima i zakljuĉavši ih. Kljuĉ sam stavio u dţep. Halef i Osko ostali su straţariti. S Omarom sam se vratio u ovĉarevu kuću. Ovaj, zajedno s Isradom, veoma je radoznalo ĉekao na nas. Rekao sam im onoliko koliko sam smatrao potrebnim, a zatim poĊosmo na poĉinak.

„CVIJET ISTOKA" NAKON nekoliko posljednjih napornih dama tako smo duboko spavali da bismo se sigurno narednoga dana probudili veoma kasno, ali ja sam bio zamolio ĐorĊa da nas probudi u zoru. Otišavši do konaka ustanovismo da su vrata iznutra zakraĉunata. Halef i Osko još su spavali pa smo morali kucati. Kraj podrumskih vrata priredili su leţaj od sijena pa su nam rekli da su se zarobljenici vladali mimo. Kad smo otvorili podrumska vrata komakdţija i njegovi ljudi uspeše se iz podruma. Lica što smo ih ugledali upravo bi trebalo naslikati. Na svima se jasno vidio bijes premda su ga pokušavali prikriti. Dţemal je htio da nam nešto predbaci i da se brani, ali ga ja prekinuh: — Treba da razgovaram s tobom. DoĊi s nama u straţnju sobu, a svi ostali neka se late svoga redovitog posla. Sluge smjesta išĉeznuše, a kad smo onda sjeli u sobu, komakdţija je ostao stajati pred nama kao pravi krivac. — U toku noći imao si dovoljno vremena da promisliš hoćeš li nam sve iskreno priznati. Ĉekamo tvoj odgovor. — Efendijo — odvrati on — nisam trebao uopće razmišljati. Ne mogu ti ništa drugo reći nego da sam nevin. Sad nam je stao nadugo i naširoko opisivati ono što se noćas dogodilo, pokušavajući da sebe prikaţe u najboljem svjetlu. U podrumu je temeljito razmislio o svojoj obrani i sad ju je spretno iznio. Da ga zavaram, rekoh mu naposljetku: — Kako mi se sada ĉini, mi smo te zaista bez razloga osumnjiĉili pa ću ti dati primjernu odštetu. — Ne traţim ništa, efendijo. Dovoljno da me smatraš poštenim ĉovjekom. Ti si stranac u ovoj zemlji i ne poznaješ prilike u njoj. Nije dakle ĉudo da tako griješiš. Ni tvoji ljudi nisu odavde. Zato bih ti preporuĉio da za svoja daljnja putovanja bar od vremena do vremena uzmeš kojeg ovdašnjeg ĉovjeka, u kojega se moţeš potpuno pouzdati. Aha! Sad je stigao na pravo mjesto! Prividno sam mu izašao u susret odgovorivši: — U tom pogledu imaš pravo. Pouzdani vodiĉ mnogo vrijedi. Ali upravo zato jer sam stranac moram biti oprezan. Ne poznajem ovdašnje ljude. Vrlo bih lako mogao unajmiti ĉovjeka koji ne zasluţuje moje povjerenje. — To je istina. — Ili zar bi nam ti mogao dati kakvog pouzdanog vodiĉa? — Moţda. Kamo ste nakanili? — U Kalkandelen. To nije bilo istina, ali imao sam razloga da tako govorim. Na licu mu se odmah opazi razoĉaranje i on brzo reĉe: — To nisam oĉekivao, efendijo.

— Zašto nisi? — Jer sam juĉer ĉuo da kanite jahati u drugom smjeru. — Koji bi to bio smjer? — Za onom šestoricom konjanika. — Ah, tako! Tko ti je to rekao? — Oni su to spomenuli govoreći o vama. Pripovijedali su da ih već dulje vremena progonite. — Priznajem da je tako, ali ja sam se već umorio trĉeći za ljudima koji mi uvijek umaknu. Ĉovjek zapada u same neugodnosti i ĉini pogreške za koje ne moţe snositi odgovornost. To si i sam vidio. — Oh, ne govorimo više o onome što je bilo juĉer. Što je bilo, bilo je pa je zaboravljeno i oprošteno. Mora da te je tih šest ljudi teško uvrijedilo. — Vanredno teško. — No ako si ih već tako dugo progonio, bilo bi sad ludo da odustaneš od progona, upravo sada kad je sigurno da ćeš ih uhvatiti samo ako to ozbiljno ushtjedneš. — Odakle to znaš? — Po onome što sam doznao prisluškujući što govore. Sigurno znaš kamo su krenuli. — Odakle da to znam? Baš zato jer ne znam odriĉem se daljega progona. Sad taj lukavi lisac naĉini naivno lice i reĉe: — Sad ćeš doznati efendijo da ja nisam osvetoljubiv. Iskazat ću ti veliku uslugu i reći ću ti gdje moţeš pronaći te ljude. — Ah, ti to znaš! Kamo su odjahali? — Odavde u Glogovik. Upitali su me kako je daleko donde pa sam im morao opisati put. — Ta to je divno! — viknuh prividno radosno. — To je za mene vrlo vaţna vijest. Pojahat ćemo još danas u Glogovik. Ali hoćemo li ondje doznati kamo su dalje odjahali? — Ne moraš ondje nikoga pitati jer ja i to znam. — Onda su ti naši protivnici zaista mnogo toga povjerili. — Nisu, nikako. Sve sam to doznao prisluškujući. — To bolje jer onda se ne moram bojati da su te namjerice htjeli zavarati. Kamo dakle kane? — U Fandinu. To selo leţi s one strane Crnog Drima. Ondje će se neko vrijeme zadrţati pa ih tamo moţeš i uhvatiti. Bilo mi je jasno da je to sve laţ, ali sam ga ipak upitao: — Poznaješ li moţda put iz Glogovika u Fandinu? — Poznajem i to vrlo dobro. Ja potjeĉem iz onoga kraja. Proći ćete kroz vrlo lijepe predjele, na primjer kraj glasovite Đavolje stijene. To je pukotina u planini koju je u gnjevu udarcem šake probio sam šejtan. — Je li to bajka? — Nije, istina je. Zato se ta stijena zove Đavoljom stijenom.

— Onda bih je zaista volio vidjeti. — Zatim ćeš doći u gustu šumu gdje izmeĊu stijena leţi glasovita špilja dragulja. — Kakva je to špilja? — Jedna se vila zaljubila u smrtnika. Vladar vilinskoga carstva smilovao se njezinim ljubavnim mukama i dopustio joj da pripadne svom ljubavniku, ali se morala odreći svih svojih prednosti, primiti ljudski lik, a takoĊer i umrijeti. Ona je pristala na sve pa joj je dopušteno da siĊe na zemlju, a dopušteno joj je i to da uzme sa sobom sve svoje dragulje. Ali kad je stigla na zemlju, pokazalo se da ju je ljubavnik u meĊuvremenu iznevjerio. Tugujući zbog toga povukla se u onu špilju i po njoj razbacala svoje dragulje, a potom se rastopila u suzama. Tko god uĊe u špilju ĉiste savjesti, naći će jedan od njezinih dragulja. Već su brojni siromašni ljudi ušli u nju, a bogati izašli iz nje jer su dragulji te vile vrlo krupni i ĉisti. Dţemal me ispitljivo pogleda postrance da vidi kako me se dojmila njegova bajka. To je dakle bio mamac pomoću kojega je ugljenaru pribavljao ţrtve. Uzmemo li u obzir praznovjerje tamošnjeg stanovništva ne trebamo se ĉuditi da su se našli ljudi koji su se dali zamamiti ovom naivnom pripoviješću. KonakĊţija doda posebno naglasivši: — Ja i sam poznajem nekoliko ljudi koji su našli divne dragulje. — Jesi li ih i ti našao? — upitah. — Ne, ja nisam jer sam već odviše star. Ne nalazi ih nitko tko je premašio ĉetrdeset godina. — To znaĉi da je vila davala prednost mladićima pred starcima? Trebao si prije poći u potragu. — U ono vrijeme još nisam znao za špilju; ali ti bi imao vremena, ti si mlad. — Koješta! Ja sam bogat. Imam uza se dovoljno novaca da i sam kupim takav dijamant. Prividno bezazleno pogledao sam tome lupeţu u lice i opazio da je pocrvenio. Ako me je on pokušao zamamiti dijamantima, onda sam ja na svoju udicu stavio zlato. Obojica ćemo zagristi. To se dalo predvidjeti. On je mene htio namamiti u špilju, a ja njega k ugljenaru. — Dakle tako si bogat? — zaĉuĊeno će on. — Da, to sam mogao i misliti. Sam tvoj konj vrijedi više od cijelog mog imutka. Ali ipak bi i tebe moglo zanimati da pronaĊeš koji vilin dijamant. — To me svakako mami, ali još ne znam gdje se nalazi špilja. Moţda bi mi ti to mogao opisati. — To ne bi bilo dovoljno. Moraš potraţiti ugljenara Šarku koji će te odvesti onamo. — Kakav je to ĉovjek? — Jedan osamljeni ugljenar koji za mali bakšiš vodi strance u špilju. Dţemal se zaista mnogo trudio da me oduševi za tu špilju. Hinio sam da mu vjerujem svaku rijeĉ pa sam ga zamolio da mi opiše put u Glogovik, a on mi

ponudi jednog od svojih slugu za vodiĉa. — Ali pozna li taj ĉovjek takoĊer put iz Glogovika do Đavolje stijene i do špilje s draguljima, — Ne pozna. Još nikad nije bio ondje. Na komakĊţijinom licu leţao je izraz napetosti što sam ga dobro razumio. Govorio sam o velikom iznosu novca što ga nosim sa sobom. Zar da ugljenar sam dobije sav taj novac ili da ga podijeli s onom šestoricom naših protivnika, a da Dţemal pri tome ne dobije ništa, premda nas je on poslao njima u ruke? Sve ako mu zaista i dadu dio, svakako će mu dati samo malenkost. Ne bi li moţda mogao dobiti sve? Upravo mu je to prolazilo kroz glavu. Poluĉio sam dakle ono što sam htio. On je ţivo poţelio da bude naš vodiĉ, ali nije htio da nam se ponudi. Olakšao sam mu stvar rekavši: — Ţao mi je. Ne bih htio tako ĉesto mijenjati vodiĉa. Tko zna hoću li u Glogoviku naći nekoga tko me moţe odvesti u Fandinu. Draţe bi mi bilo da me prati ĉovjek koji poznaje cio put odavde do Fandine. — Hm! To nije tako lako. Koliko bi platio? — E, rado ću mu dati dvije stotine do dvije stotine pedeset pijastera. — Za taj iznos ću te sam voditi, efendijo, ako si sporazuman. — Vrlo rado! Odmah ću dati da osedlaju konje. — Gdje su ti konji? — Prijeko kod ovĉara kome sam imao prenijeti pozdrav od njegova sina Suefa. Ostao sam kod njega jer sam znao da se moji neprijatelji nalaze kod tebe. Ali sad mi nešto pade na um: govorio si o vrijednosti mojega konja, a znam da ga nisi još vidio. — Vidjelo ga je onih šest jahaĉa, i nisu ga mogli dovoljno nahvaliti. — Da, njima je bilo stalo da uhvate ne samo mene, već i mojeg vranca, ali uzalud su se sladili u mislima. Neće dobiti ni mene ni konja, već ću ja dobiti njih. Hvalisao sam se time da vidim kakvo će lice pri tome udesiti Dţemal. Usne su mu se trznule, ali ipak je svladao podrugljivi smiješak koji mu se pojavio oko usana. — Uvjeren sam o tome — reĉe. — Što su ti ljudi prema vama! — Spremi se dakle! Za pola sata sastat ćemo se vani na gazu. Domahnuo sam mu još srdaĉno, a zatim krenusmo. Putem mi reĉe mali Hadţi: — Mirno mi moţeš vjerovati, sidi, da umalo što se nisam udavio suzdrţavajući gnjev. Nikako ne bih mogao s tim nitkovom tako opširno i prijazno razgovarati kao što si to ti uĉinio. Zar će se to tako i dalje nastaviti? — Zasad hoće. Moramo ga uljuljati u sigurnost. — Onda ti razgovaraj s njim. Izvora moje govorljivosti mora se odreći. I ĉestiti ovĉar ĐorĊe bio je zabrinut kad je ĉuo tko će nam biti vodiĉem umjesto njegovoga sluge kojeg nam je ponudio. Umirio sam ga uvjeravajući ga

da mi konakdţija nikako ne moţe ništa nauditi. Zatim se kratko, ali srdaĉno oprostismo od Israda i od ovĉareve obitelji. Kad smo stigli do gaza, Dţemal nas je već ĉekao. Sjedio je na priliĉno dobrom konju i bio naoruţan noţem, kuburama i dugaĉkom puškom. Kad su naši konji zašli u vodu, on se okrenu prema Istoku, ispruţi onamo otvoreni dlan i reĉe: — Neka nam Alah pomogne da nam uspije naš pothvat! To je bilo upravo krasno. Alah neka mu pomogne da izvrši grabeţno umorstvo! I nehotice sam morao pogledati Halefa. Mališan je ĉvrsto stisnuo usta i trgnuo rukom kao da se ţeli mašiti biĉa, ali se ipak svladao. Put do Glogovika bio je gotovo isto tako dugaĉak kao naš juĉerašnji put. Budući da se, kao što smo predvidjeli, nismo imali nigdje zaustaviti nadali smo se da ćemo već popodne stići u Glogovik. Govorili smo malo. Usta mojih prijatelja zatvorilo je nepovjerenje, a konakdţija nije pokušavao da prekine njihovu šutnju. Moţda se bojao da bi nepromišljena rijeĉ mogla ponovo probuditi sumnju za koju je smatrao da je uspavana. Predio je bio veoma gorovit pa su se naši konji mnogo namuĉili tim jahanjem iz doline Treske. Oko podne spustismo se s visova u gornji dio doline Vardara. Ta rijeka teĉe gotovo taĉno prema sjeveru pa je ispod Kalkandolena izdanci Šar planine i Karadaga potiskuju prema jugoistoku. Stigavši do dna doline ubrzo naĊosmo mjesto gdje smo lako mogli prijeći preko plitke rijeke. Kad smo nakon kraćeg jahanja ugledali pred sobom Glogovik, Halef zaustavi konja i mekim pogledom prijeĊe preko većinom bijednih koliba. — Jao! — reĉe. — Kanimo li moţda ostati ovdje, sidi? — Vjerojatno nećemo ostati — odgovorih upitavši pogledom Dţemala. — Ta tek su dva sata poslije podne. Napojit ćemo konje i odjahati dalje. Nadam se da ovdje u selu postoji han. — Postoji, ali ti nećeš biti njime zadovoljan — odvrati konakĊţija. — Za ono što mi trebamo sigurno će biti dovoljan. Stigli smo do prvih kuća i ondje ugledah ĉovjeka gdje leţi u travi. Kad je ĉuo topot kopita naših konja, on skoĉi na noge i zagleda se u nas. Bio je naoruţam sabljom svinutom gotovo u polukrugu. Pošto je taj dţentlmen dovoljno dugo piljio u nas, on otrĉi kao da je podivljao, zavitla sabljom oko glave i dreknu iz sve snage: — Stranci, stranci! Otvorite prozore, otvorite prozore! Silno mi se svidio taj jasan dokaz da se nalazim u veoma civiliziranom mjestu. Kolika je oštra disciplina vladala ovdje razabrao sam po brzini kojom su svi muški i ţenski, stari i mladi stanovnici sela poslušali taj poziv. Gdje god se u nekoj kući nalazila neka rupa, svejedno zvala li se vrata ili prozor ili bila doslovno rupa u trulom zidu, pojavilo se na njoj lice. Bar mi se uĉinilo da razabirem lica, iako sam ugledao samo rubac, dva oka. bradu ili nešto što ne bih

mogao pravo opisati i odrediti. Sad smo mogli razabrati ĉitavo selo. Dţemal se zaustavio pred najuglednijom kućom. Zasjenjivale su je dvije goleme tamne smreke. Leţala je uz obronak brda. Kraj nje je protjecao potoĉić. Pred kućom je leţalo nekoliko klada za koje nam je konakdţija rekao da sluţe za javne sastanke na kojima se ĉesto poneko vaţno pitanje najprije rješavalo rijeĉima, zatim šakama, a na kraju još i noţevima. Sjedosmo na te klade, a naše konje napojismo iz potoĉića. Našeg vodiĉa poslasmo na izvide u kuću, a Halef izjavi da je gladan i da mora nešto jesti. Uskoro se Dţemal vrati vodeći sa sobom neku ţenu. On joj je tumaĉio da ţelimo nešto pojesti, a ona mu je odluĉno odgovarala da nema niĉega. Halef prekinu tu prepirku, tako da je i sam išĉezao u kući. Potrajalo je dulje vremena dok se nije opet pojavio, a za to vrijeme vladala je u unutrašnjosti te kuće gostoprimstva gotovo opasna tišina. Kad se onda opet pokazao, pratila ga je gostioniĉarka koja ga je ţestoko mašući rukama grdila nekim narjeĉjem koji nisam razumio. Nastojala je da mu istrgne bocu iz ruke, ali on ju je junaĉki drţao. — Sidi, ovdje ima nešto što se dade popiti — pobjedonosno će Halef. — Otkrio sam to. Uzdigao je bocu visoko u zrak. Gostioniĉarka je pokušavala da mu je istrgne iz ruke i pri tome vikala nešto od ĉega sam ja mogao razabrati samo rijeĉi »bulik jak«. Premda sam sa svojim poznavanjem turskog jezika posvuda priliĉno dobro prošao, ipak nisam znao što znaĉi »bulik jak«. Na kraju Hadţi ţestoko odgurne gostioniĉarku, izvuĉe ĉep iz boce i podigne je na usta. Piće nije bilo ni tamno ni svijetlo pa nisam mogao razabrati je li ta rakija gusta ili rijetka. Svakako bih prije nego što je okusim, podigao bocu prema svjetlu i omirisao je. Halef se meĊutim tako obradovao da nije ni pomislio na to. On pohlepno i dugo potegnu. Već sam dugo poznavao svoga Halefa, ali još nikada nisam vidio lice kakvo mu je bilo sada. Odjednom je dobilo stotinu bora. Vidjelo se da se trudi da ispljune tu tekućinu, ali prepast mu je potpuno ukoĉila donji dio lica. Usta su mu se od uţasa širom otvorila i ostala otvorena. Već sam se preplašio da ga je uhvatio grĉ ĉeljusti koji se, kako je poznato, dade izlijeĉiti ţestokom zaušnicom. Samo njegov jezik zadrţao je neznatni dio svoje pokretljivosti. Plivao je amo-tamo po rakiji koja mu je polako curila preko usana, kao pijavica poloţena u kiselo mlijeko, Pri tome je Halef tako visoko podigao obrve, a oĉi tako ĉvrsto stisnuo kao da za cijeloga svog ţivota ne ţeli više pogledati sunce. Obje je ruke ispruţio i svih deset prsti raširio što je više mogao. U onom svom prvom uţasu daleko je odbacio bocu. Ona je pala u vodu iz koje ju je gostioniĉarka spasila uz opasnost po ţivot, zagazivši u nju do koljena. Pri tome je ta ţena ponovo stala psovati na sav glas, ali od svega onoga što je rekla, ja sam opet razumio samo ono već spomenuto »bulik jak«. Budući da je Halef i dalje šutio, priĊoh k njemu i upitah:

— Što je? Što si to pio? — Grr-g-gh! — glasio je odgovor koji doduše nije spadao ni jednom jeziku, ali su ga ipak svi razumjeli. — Ta doĊi k sebi! Kakvo je to piće bilo? — Grr-g-gh-rr! Halef još uvijek nije uspio da zatvori usta, a ruke i prsti bili su mu i dalje ispruţeni. Ipak mu je uspjelo da otvori oĉi pa me pogleda upravo beskrajnom oĉajnošću. — Bulik jak! — viknu ţena kao odgovor na moje pitanje. Uzalud sam u duhu preletio sve rjeĉnike koji su mi ikada u ţivotu stajali na raspolaganju. Jednostavno nisam znao što znaĉi »bulik«. A »jak«? Ta valjda time nisu mislili tibetansko govedo? — Ispljuni to! — savjetovah mališanu. — Grr! Pribliţio sam se njegovim otvorenim ustima i vonj mi je rekao sve. Odmah sam razumio i gostioniĉarkine rijeĉi. Govorila je narjeĉjem svoga sela. Umjesto »tolik jak« trebalo je glasiti »foalk jag« ili doslovno prevedeno »riblje ulje«. Mali Hadţi popio je riblje ulje. Kad sam to razjasnio svojim pratiocima, oni prasnuše u glasan smijeh. Taj izraz osjećaja u kojem nije bilo nimalo poštovanja smjesta je samosvjesnom Halefu vratio sigurnost. On povuĉe ispruţene ruke, ispljune ono što je imao u ustima, bijesno skoĉi prema ljudima koji su mu se smijali i viknu: — Hoćete li šutjeti, Ċavolovi sinovi! Ako mi se ţelite smijati, onda najprije upitajte da li ja to dopuštam! Ako vam je tako smiješno pri duši, onda sami uzmite bocu i popijte to ulje oĉaja. Budete li se i dalje smijali, ja ću vam to dopustiti. Odgovorio mu je još glasniji smijeh kojemu se pridruţila ĉak i gostioniĉarka, ali Hadţi ţestoko navali na nju i zamahne biĉem. Na sreću je promašio jer je ţena strelovitim skokom išĉezla kroz vrata. Ne rekavši više ništa, Halef legnu uz potoĉić, zaroni u njega lice i ispere usta. Ja izvadih iz svoje vrećice tri puna prstoveta duhana i gurnuh mu ga u usta. Morao ga je proţvakati da se riješi strašnog okusa. Posljedice toga kobnog gutljaja bile su to gore što je riblje ulje bilo već prastaro, kako sam kasnije doznao od gostioniĉarke. Najprije se bila razljutila zbog te nasilne otimaĉine navodne rakije, ali djelovanje neobiĉnog pića ju je umirilo pa nam je sad iznijela ono što je malo prije zatajila: pola boce prave rakije kojoj se Halef veoma zaneseno posvetio jer ni duhanu nije uspjelo da potpuno ukloni okus ranketljivog ribljeg ulja. Onda Halef krenu dalje kao da ţeli prošetati, ali prije nego što je išĉezao iza hana, potajice mi dade znak da poĊem za njim, Pošao sam. — Moram ti nešto reći, sidi, što ostali ne smiju znati — reĉe mi. — Ţena je tvrdila da u kući nema :ni jela ni pića, ali ja joj nisam vjerovao jer u hanu uvijek mora biti neĉega. Zato sam stao posvuda traţiti, premda mi to ona nije htjela

dopustiti. Naposljetku sam našao onu bocu punu nesreće koja mi je preokrenula ţeludac. Ţena mi je nije htjela dati, ali ja sam joj je oduzeo silom jer nisam razumio što govori. Pri tome sam naišao na neki ormar. Otvorio sam ga i ustanovio da je pun posija, ali one su neobiĉno i zamamno mirisale. Nisam zaboravio taj miris jer sam ga tek juĉer pravo upoznao. Halef duboku uzdahnu. Već sam znao što će reći. Sigurno je otkrio šunku. — Misliš li, sidi, da je prorok zaista taĉno razumio arkanĊela u pogledu svinjetine? — nastavi on. — Drţim da je Muhamed ili samo sanjao ili da je sebi umišljao da vidi arkanĊela. Osim toga smatram da je zabranu svinjetine izrekao po uzoru na Musu. — Sidi, olakšao si mi srce. Zamisli samo! Zamamljen tim mirisom duboko sam posegnuo u posije. Osjetio sam neke tvrde predmete, velike i malene i izvukao ih odande. Bile su to kobasice i jedna šunka. Stavio sam ih natrag u ormar jer se ţena tuţila da je ţelim orobiti, a kraj toga nisam smio reći da joj kanim platiti. Ispunio bi moju dušu zahvalnošću da sad odeš k njoj i da od nje kupiš kobasicu i komadić šunke. Hoćeš li mi kradomice iskazati tu uslugu? Oni ostali ne smiju za to znati. Ne smijemo smetnuti s uma da je mali Hadţi bio vjeran prorokov pristaša pa me je njegov zahtjev iznenadio. — No? — upita kad mu nisam odmah odgovorio. — Zar mi ne kaniš ispuniti ţelju, sidi? — Ispunit ću ti je, Halefe. Ako zmaj Ištiha bjesni u tvom tijelu, moram te osloboditi toga zla jer sam ti prijatelj. Ne smiješ vjeĉno podnositi muke što ti ih on zadaje. Govorit ću dakle sa ţenom. — Ali nemoj dopustiti da oni drugi vide što mi donosiš. Ja ću se s druge strane kuće vratiti k njima jer oni ne moraju znati da smo ovdje razgovarali. Halef ode. Vidio sam da han ima i sa straţnje strane vrata pa uĊoh onutra. Dosad se ĉinilo da je ţena sama u kući pa sam se dakle zaĉudio kad sam ĉuo dva glasa. Zastao sam i osluhnuo. Ţena je razgovarala s konakdţijom pa sam priliĉno taĉno razumio sve. Govorila je doduše svojim narjeĉjem, ali se trudila da je on razumije što je i meni koristilo. — Oni su dakle svratili k tebi — reĉe Dţemal. — Zar ti nisu kazali da ćemo i mi doći? — Da, rekli su da će doći pet konjanika, ali su mi ispripovjedili da su tvoj i pratioci opaki ljudi. Zato im nisam htjela dati ništa da piju. — To je bilo krivo od tebe. Upravo zato jer su tako opasni, moram biti s njima prijazan. A i ti ne smiješ dopustiti da oni opaze kako si ih progledala. Imaš li moţda kakvu poruku za mene? — Imam. Nipošto ne smiješ ovdje prenoćiti pa ni onda ako kasno stignete ovamo. Treba naprotiv da s njima pojašeš do Janaka. — Hoće li on biti kod kuće? — Hoće. Tek prekjuĉer je bio ovdje i pripovijedao da neko vrijeme neće

odlaziti od kuće. — Kako se osjećaju oni jahaĉi? — Onaj starac koji je slomio ruku neprekidno je jaukao. Morali su mu skinuti povoj da mu vodom rashlade ruku. Kad je ponovo uzjahao na konja, tresla ga je zimica pa je zateturao u sedlu. Hoćeš li se dugo odmarati s tim strancima ovdje? — Odmah ćemo krenuti dalje. Budi oprezna. Oni ne smiju znati da sam s tobom razgovarao o onim jahaĉima i o Janaku. Zato ću sad otići. Ĉuo sam kako se udaljio pa sam i sam na jednu minutu izašao iz kuće. Ta ţena nije smjela naslutiti da sam nešto ĉuo. Tko je bio Janak? Zar moţda onaj trgovac koji je prodavao Šarkin ugljen? Kad sam onda ponovo ušao glasnim koracima, ţena mi doĊe u susret, a ja joj rekoh što ţelim. Bila je spremna da mi dade te teĉne stvari ali me je ipak upitala mjereći me nepovjerljivo: — Ali efendijo, imaš li novaca? Poklanjati ne mogu ništa. — Novaca imam pa ću, razumije se, platiti. — Ne razumije se to baš tako kako ti misliš. Ja sam kršćanka i smijem jesti to meso. Ali ako ga prodam muslimanu, ogrešujem se o zakon pa ću umjesto novca dobiti kaznu. — I ja sam kršćanin. — Dobro, vjerovat ću ti — reĉe ona. — DoĊi sa mnom i odreţi koliko god hoćeš! Uzeo sam otprilike tri ĉetvrt kilograma kobasica i komad šunke od pola kilograma. Gostioniĉarka je za to zatraţila pet pijastera, a kad sam joj dao tri pijastera više, ona me zaĉuĊeno pogleda. — Smijem li ih zaista zadrţati? — upita me u sumnji. — Smiješ. Budi tako ljubazna pa mi daj nešto u što bih mogao zamotati te stvari. — Što bi to moglo biti? Moţda papir? — Da, papir bi najviše odgovarao, ali ne smije biti prljav. — Papira uopće nemamo. Gdje bi se tu u selu mogao naći komad papira? Dat ću ti nešto drugo. Evo tu je košulja moga muţa koju više ne nosi. Otrgnut ću ti komad od nje. Ona posegnu u kut pun kojekakvih otpadaka i izvuĉe odande nešto što je izgledalo poput krpe za ĉišćenje svjetiljki. Od toga otrgne komad, zamota u to kobasice i šunku, pruţi mi omot i reĉe: — Evo, uzmi i uţivaj. Ja sam u cijelom ovom kraju poznata kao najspretnija kobasiĉarka; sigurno već dugo nisi jeo nešto tako teĉno. — Vjerujem ti — odgovorih uljudno. — Sve što ovdje vidim ima i boju i miris usoljena mesa, a i ti sama si tako privlaĉna kao da si zajedno sa šunkom leţala u salamuri, a zatim visjela u dimnjaku. Upravo zavidim tvom ţivotnom drugu. — O, efendijo, ne pretjeruj — polaskano viknu ona. — Ima u našoj zemlji

ljepših ţena nego što sam ja. — Pa ipak se od tebe opraštam u uvjerenju da ću te se rado sjećati. Neka tvoj ţivot bude mirisan i sjajan kao šunka! Kad sam opet izašao, poţurih se da se riješim paketića i stavih ga u Halefove bisage. To nije opazio nitko osim Halefa. Svi ostali su promatrali stanovnike sela koji su se postepeno radoznalo skupili. Onaj ĉovjek koji je, kad smo se pribliţili ulazu u selo, skoĉio na noge i pobjegao viĉući, stajao je sad uz nekog drugog ĉovjeka dostojanstvena drţanja. Nešto su ţivo razgovarali. Upravo kad sam sretno sakrio jelo, priĊe onaj prvi našem vodiĉu i poĉe s njime tiho i ţivahno raspravljati. Zatim se okrenu k meni, podupre se šiljkom svoje sablje o zemlju, objema se rukama osloni na balĉak, udesi lice kao da je paša s tri konjska repa i upita: — Ti si stranac? — Jesam — odgovoriti prijazno. — I prolaziš kroz naše krajeve? — Bar namjeravam proći — rekoh još mnogo prijaznije. — Onda znaš što ti je duţnost. — Što misliš time reći? — To je zvuĉalo upravo srdaĉno. Taj me je ĉovjek zabavljao. Ali što sam ja postajao prijazniji, njegovo je lice bivalo sve mrklije. Trudilo se iz svih sila da me se što snaţnije dojmi — Moraš platiti porez — otresito izjavi. — Porez? Kako to? — Svaki ga stranac koji prolazi kroz naše selo mora platiti. — Zašto? Zar vam stranci nanose kakvu štetu koju moraju nadoknaditi? — Ne pitaj već plati! — Koliko? — Dva pijastera po osobi. Vi ste ĉetiri stranca jer konakdţiju Dţemala ne mogu raĉunati, budući da ga poznajemo i on je sin ove zemlje. Kako mi je rekao, ti si voĊa ovih ljudi pa moraš dakle platiti osam pijastera. — Onda mi bar reci tko si ti? — Ja sam general javne sigurnosti ovoga mjesta. — Onda si zaista ugledan ĉovjek. A što ako se ja oduprem da platim? — Onda ću zaplijeniti vaše stvari. — Tko je izdao nalog da se od svakog stranca ubire porez? — Ja i kjaja. — Je li i on ovdje? — Jeste, eno ga tamo! Straţar pokaza na onog dostojanstvenog ĉovjeka s kojim je maloĉas govorio i koji me je sad promatrao s velikim išĉekivanjem. — Pozovi ga ovamo! — zapovjedih. — Ĉemu? Ono što ja kaţem, to mora biti, i to odmah, jer inaĉe... — On prijeteći zamahnu sabljom. — Mir! — odgovorih mu. — SviĊa mi se jer se drţiš istoga principa kao i

ja: ono što kaţem to mora biti. Porez neću platiti. — Onda ćemo uzeti toliko vaših stvari koliko je potrebno da budemo pokriveni. — Ne vjerujem da bi vam to uspjelo. — Oho! Doznali smo tko ste, vti. Ako se ne pokorite, osjetit ćete biĉ! — Obuzdaj svoj jezik jer sam navikao da me susreću s poštovanjem. Porez neću platiti, ali pošto vidim da si siromah, poklonit ću ti dva pijastera. Već sam posegnuo u vrećicu s novcem da mu dam taj bakšiš, ali odmah povukoh ruku jer on podigne sablju, mašući njome pred mojim licem i viĉući: — Zar moţda bakšiš? Meni, straţaru i ĉuvaru ove općine? To je uvreda koju moram najstroţe kazniti. Porez se udvostruĉuje. A kako da te ja susrećem? S poštovanjem? Ti si lupeţ pred kojim nemam ni traga poštovanja. Stojiš tako duboko ispod mene da te ne vidim jer... — Šuti! — prekinuh ga. — Ako me ne moţeš vidjeti, onda ćeš me osjetiti. Gubi se odavle jer ćeš inaĉe dobiti biĉem. — Što? — zaurla on. — Biĉem? I ti to kaţeš meni, poštovanom i uglednom ĉovjeku dok si ti prema meni crknuti štakor i izgladnjeli miš! Evo me ovdje, a ovo je moja sablja. Tko mi brani da te probodem? Na svijetu bio bi jedan lupeţ manje. Ti zajedno sa svojim pratiocima... I opet je bio prekinut. Halef mu poloţi ruku na rame. — Daj već jednom šuti jer će se efendija inaĉe ozbiljno latiti posla i ti ćeš svoj porez dobiti isplaćen onamo odakle ga nećeš moći skinuti. Seoski straţar odgurnu Halefa tako snaţno da je mališan zateturao nekoliko koraka natraške i viknu na njega: — Crve! Zar se zaista usuĊuješ dodirnuti najvišeg sluţbenika ovoga mjesta? To je zloĉin koji treba smjesta kazniti. Sam ćeš dobiti biĉem. Ovamo, kjaja, ovamo ljudi! Uhvatite toga patuljka! Dobit će batine svojim vlastitim biĉem. Kjaja je već podigao nogu da priĊe bliţe, ali je odmah opet povuĉe. Ĉinilo se da mu se nije svidio pogled koji sam mu dobacio. Njegov je primjer djelovao tako da nijedan od ostalih seljana nije poslušao poziv glavnog generala javne sigurnosti. — Smijem li, sidi? — upita Halef. — Smiješ — klimnuh. Bilo je dovoljno da Halef da znak Osku i Omaru. Narednog trenutka leţao je taj ĉovjek na zemlji s leĊima prema gore, Osko ga je drţao za ramena, a Omar mu je leţao na nogama. Momak se derao, ali se Halef derao još glasnije: — Pogledajte, muškarci i ţene kako ovom vlasniku velikih rijeĉi plaćamo porez. Najprije će ga dobiti on, a zatim će ga dobiti svatko tko se usudi da mu priskoĉi u pomoć. Kao prvi kjaja. Koliko da dobije, sidi? — Zatraţio je osam pijastera. Nisam dodao ništa, ali je Halef po izrazu moga lica razabrao da treba biti milostiv. Opalio mu je dakle osam udaraca, ali samo prividno. Ti blagi udarci nisu mu mogli zadati boli. Ipak su ga se silno dojmili. Odmah kod prvog udarca

glavni je general zašutio. Kad su ga onda ona dvojica ispustila, on polako ustane, protare straţnji pol svog tijela i poĉe jadikovati: — O zakone, o pravednosti, o veliki sultane! Najvjernijeg slugu sigurnosti ove zemlje vrijeĊaju biĉem! Moja se duša topi u suzama, a iz moga srca teku potoci tuge i ţalosti, Otkada zasluţni muţevi dobivaju medalje slave korbaĉem onamo gdje je nitko ne moţe sprijeda opaziti? Spopali su me bolovi tijela, a osjećam i muke prolaznog ţivota. O zakone, o pravednosti, o veliki sultanu i padišahu! Htio se odšuljati, ali ja mu doviknuh: — Poĉekaj još malo. Ja uvijek drţim rijeĉ. Budući da sam ti obećao dva pijastera ti ćeš ih i dobiti. Da ti bolovi tvoga ţivota ne budu preteški, dat ću ti ĉak tri pijastera. Evo ih! Straţar nije povjerovao svojim oĉima kad sam mu pruţio novac. Najprije me ispitljivo pogleda, a onda primi novac i gurne ga u dţep. Ĉinilo se meĊutim da mu se u dţepu nalazila rupa jer je opet izvukao ruku i gurnuo novac pod svoj golemi turban. Zatim mi se nakloni i reĉe: — Efendijo, muke ove zemlje i neugodnosti ovoga svijeta prolazne su kao i sve ono što je stvoreno. Tvoja milost ulijeva balzam u moju dušu i u dubine mojih osjećaja. Neka se sudbina pobrine za to da tvoja vrećica nikad ne ostane bez srebrnih pijastera. — Hvala. A sad mi pošalji kjaju! Kjaja je ĉuo moje rijeĉi pa priĊe bliţe. — Što zapovijedaš, efendijo? — upita. — Ako je seoski zaptija dobio od mene bakšiš, onda treba da ga dobije i kjaja. Nadam se da si s time sporazuman? — Potpuno! — viknu on ispruţivši ruku. — Tvoja usta imaju rijeĉi blagoslova, a tvoja ruka dijeli darove bogatstva! — Tako je. Ne bi li htio primiti manje nego što je primio tvoj podreĊeni? — Efendijo, ja sam pretpostavljeni, meni pripada više nego njemu. — Tako je. On je dobio osam batina i tri pijastera pa ću prema tome tebi dati pet pijastera i dvanaest udaraca. Kjaja smjesta poloţi obje ruke tamo gdje ni kod najvećih uĉenjaka ne moţemo traţiti sjedište duševne snage i vikne: — Ne, efendijo! Neću batine, već samo pijastere. — To bi bilo nepravedno. Nema pijastera bez batina. Ili sve ili ništa. Odaberi! — Onda radije ništa. — Sam si dakle kriv ako ne dobiješ ono što sam ti obećao. — Ne, ne! — ponovi on. — Bilo bi odviše da primim oboje. Glavar sela krenu dalje, ali se nakon nekoliko koraka opet vrati, pogleda me moleći i upita: — Efendijo, ne bismo li to mogli drukĉije uĉiniti? — Kako?

— Daj meni pet pijastera, a onih dvanaest batina daj mom zaptiji. On je već okušao biĉ tako da ga se više ne boji. — Ako je on sporazuman s time, i ja sam. Dakle ovamo s tobom, ti generale javne sigurnosti! Halef ispruţi ruku prema straţaru, ali ovaj smjesta skoĉi ustranu i viknu: — Saĉuvaj boţe! Njeţni osjećaji moga sjedišta već su dovoljno uzbuĊeni. Ako si zaista odluĉio da dijeliš, onda daj meni pijastere a kjaji batine. Tebi moţe biti posve svejedno tko dobije jedno, a tko drugo, ali meni to nipošto nije svejedno. — Vjerujem ti. Vidim meĊutim da se neću riješiti ni jednoga ni drugoga, zato vam dopuštam da odete. — Razumijem, gospodine. Mirno putuj dalje. Moţda ćeš negdje drugdje naći dušu koja ĉezne za batinama, a ne ţeli pijastere. On podignu sablju koja mu je ispala i ode. Kjaja se takoĊer udalji ali se ipak još jednom vrati pa mi povjerljivo šapne: — Efendijo, moţda bi se to dalo još izvesti. Volio bih dobiti pijastere. — No, kako? — Dvanaest je odviše. Daj pet pijastera i pet udaraca. To bih već mogao podnijeti. Ispuni mi tu molbu pa je prema tome izvršeno ono što ţeliš, a i ja sam dobio ono što traţim. Nisam mogao drukĉije, morao sam se glasno nasmijati, a i moji drugovi mi se pridruţiše. Kjaja se obradovao što nas vidi tako raspoloţene pa me upita gotovo njeţno: — Dragi moj efendijo, zar ne da ćeš to uĉiniti? Pet i pet? Uto se iz naroda, koji je stajao oko nas, izdvoji neki visoki mršavi crnobradi ĉovjek i reĉe: — Ĉuj me, stranĉe. Ovdje vidiš tridesetoricu ljudi od kojih je svaki spreman da si dade opaliti pet batina ako uz to dobije pet pijastera. Ako ti je pravo, mi ćemo se svrstati redom i zaraditi te lijepe novce. — Hvala lijepa — odgovorih mu. — Vi nas niste uvrijedili pa ne moţete dobiti batina, a na ţalost ni pijastera. Na ĉovjekovu licu pokaza se razoĉaranje. On mi turobno odgovori: — To nam nikako nije milo. Ja sam siromašan pa se svojom obitelji hranim sokom od ţira. Glad je naš jedini zaštitnik. Još nikad me nije nitko udario batinom, ali danas bih dopustio da me tuku samo da dobijem pet pijastera. Na njemu se vidjelo da govori istinu. Bijeda mu je bila urezana u svaku boru lica. Već sam htio posegnuti za pojas, ali Halef se naĊe kraj njega, izvuĉe vrećicu i utisne mu nešto u ruke. Kad je siromah opazio što je dobio, on vikne: — Prevario si se! Ta ne moţeš mi. .. — Šuti, stari! — upade mu Halef u rijeĉ. Jednom je rukom zadijevao vrećicu natrag za pojas, a drugom prijeteći zamahnu biĉem. — Gubi se odavde i pobrini se da tvoja obitelj jednom dobije pravu kavu umjesto prţenoga ţira!

On odgurne ĉovjeka meĊu ostale, a ovaj se smjesta udalji dugim koracima dok su svi drugi pošli za njim da ĉuju koliko je zapravo dobio. Sad krenusmo i mi. Kad su naši konji pošli, seoski straţar izaĊe opet iz mnoštva i doviknu mi: — Efendijo, usrećio si me pijasterima. Zato ću ti dati poĉasnu pratnju. On nam se stavi na ĉelo, uze sablju i krenu ispred nas oštro stupajući. Tek vani izvan sela oprostio se od nas. — Sidi — reĉe Halef — raduje me da ga nisam grubo udario. Nije to loš momak pa bi mi bilo ţao da sam pretjerano uzbudio blage osjećaje njegovog sjedišta.

MUSKA I JANAK U GLOGOVIKU smo se nepredviĊeno zadrţali više od jednog sata. Upitah vodiĉa gdje ćemo prenoćiti, a on mi odgovori: — Ostat ćemo kod Janaka gdje ćete se bolje odmoriti nego ovdje u selu. — Koliko je do njega? — Do njegove kuće ćemo stići prije nego što smrkne. Budite sigurni da će vas rado primiti. Imao sam razloga da se dalje ne raspitujem. Za nas je bilo dobro da konakĊţija povjeruje kako imamo puno povjerenje u njega. Još uvijek smo jahali po visoravni, ali ispred nas su se na zapadu uzdizale visoke planine pa ubrzo zaĊosmo meĊu njihove izdanke. Desno od nas pruţali su se strmi vrhunci prema sjeveroistoku. Pribliţavali smo se jugozapadnom izdanku planine ĉije podnoţje oplakuju hladne vode Crnoga Drima. Malo dalje sjeverno spojio se Bijeli Drim s Crnim Drimom pa je sjedinjena rijeka tekla prema Jadranskom moru, cilju našeg putovanja koji nije više bio daleko. Za tri dana mogli smo stići onamo. Ali hoće li nam to uspjeti? Morali smo svladati zapreke koje se nisu sastojale samo u neprohodnom terenu. Sad smo se već nalazili usred planina koje su se strmo uzdizale u nebo. Dosad se doduše nismo kretali utrtim putem, ali smo ipak mogli priliĉno brzo jahati, ali sad smo se morali provlaĉiti kroz gotovo neprohodne klance. Goleme razbijene stijene zakrĉavale su nam put. Krupna stabla srušila su se sa strmih padina i prisiljavala naše konje da se penju preko njih. Mogli smo jahati samo po dvojica u redu, a ĉesto smo štoviše duge komade puta morali jahati jedan po jedan jer za dvojicu nije bilo prostora. Konalkdţija je kao vodiĉ jahao na ĉelu, a Halef je bio zalaznica. Znao sam zašto. Sigurno se posvetio onom omotu sa šunkom, a nije htio da ga itko pri tome ulovi. Upravo smo bili ponovo zakrenuli u neku guduru koja je dopuštala da dva jahaĉa jašu usporedo, Ja sam bio pretposljednji, ali se nisam osvrtao na Halefa, Uto on potjera konja i dojaše do mene. — Sidi, je li netko nešto opazio? — Što to? — Da sam pojeo zabranjenu svinjsku butinu. — To nitko nije vidio pa ni ja. — Onda mogu biti miran. Ali kaţem ti da se prorok ogrešuje o svoje vjernike zabranjujući im to jelo. Ono je pravi uţitak. Sa šunkom se ne da usporediti ni jedno peĉeno pile. Ali kako to da mrtva svinja mnogo bolje miriši od ţive? — To stoji u vezi s obradom mesa. Meso se stavlja u rasol i suši se u dimu. — Kako se to radi? — Meso se stavlja u sol koja iz njega izvlaĉi vodu, tako da se ne moţe pokvariti. — Ah to je dakle ono meso iz rasola o kojem sam ĉuo govoriti?

— Jeste. Onda se suši u dimu pa baš pomoću dima dobiva miris koji ti se tako sviĊa. Kako stoje tvoje zalihe? — Šunku sam pojeo, ali kobasicu još nisam ni okušao. Halef izvuĉe kobasicu iz bisage i noţ iz pojasa. — Hoćeš li i ti komadić, sidi? — Ne, hvala. Kad sam se sjetio ţene koja je vjerojatno sama punila kobasice, tek me potpuno prošao. Onda opazih da se Halef uzalud trudio da razreţe kobasicu. Rezao je, ali noţ nije prodirao u nju. — Što je? — Oh, kobasica je odviše ĉvrsta — odvrati Halef. — Ĉvrsta? Vjerojatno misliš da je tvrda? — Ne, tvrda nije, ali je silno ĉvrsta. — Moţda je u nju zapala kakva mala kost. Pokušaj malo dalje. Halef zareţe na nekom drugom mjestu i tu je noţ posve lako prodro u kobasicu. On omirisa odrezani komad, lice mu se razblaţi pa mi oduševljeno domahnu i zagrize. Grizao je i grizao, ĉvrsto drţao zubima i navlaĉio obim rukama, ali uzalud. — Alah, Alah! Ta kobasica je tvrda kao goveĊa koţa! — viknu. — Ali taj »miris! Taj okus! Moram je pregristi, moram! Grizao je i navlaĉio iz sve snage pa mu je napokon uspjelo. Ono ţilavo mjesto je popustilo i vrh kobasice se odvojio. Jedan je komad zadrţao u ruci, a drugi je imao u ustima. Poĉeo je ţvakati, ţvakao je i ţvakao, ali nije progutao ni zalogaj. — Što ţvaĉeš, Halefe? — Kobasicu — odgovori on. — Pa onda je progutaj! — Ne mogu. Jednostavno ne mogu pregristi taj komad. — Kako ti prija? — Izvrsno! Ali ţilavo je, veoma ţilavo. Upravo kao da ţvaĉem goveĊu koţu. — Onda to nije meso. Pogledaj što je. Halef izvadi zalogaj iz usta i stane ga prevrtati prstima, stiskati i razvlaĉiti, pomno ga ogledavajući. Naposljetku reĉe: — Ne znam što je. Daj ti pogledaj tu stvar. Uzeo sam »tu stvar« i pogledao je. Već i na prvi pogled nije izgledala nimalo privlaĉivo, a kad sam onda otkrio što je to bilo, ţeludac mi se okrenuo. Da reknem Halefu? Svakako. Prekršio je prorokovu zapovijed, a ovo je bila kazna. Mališan je imao divne zube, ali mu ipak nije uspjelo da proţvaĉe taj koţnati predmet. Ja ga pomoću palca ispravih u njegov prvotni oblik što ga je imao prije nego što je došao u kobasicu i pruţih ga Halefu. Kad je ugledao, oĉi mu se raskolaĉiše na dvostruku veliĉinu, a razjapio je i usta.

— Alah, Alah! — viknu. — To je strašno! Ĉovjeku se upravo jeţi koţa. Sve da netko govori i dvadeset jezika pa da se duge godine sluţi samo stranim jezicima, ipak će se u trenutku velike prepasti ili velike radosti posluţiti svojim materinjim jezikom. Tako je bilo i ovdje. Halef je sad govorio svojim maternjim jezikom, mogrebnijskim narjeĉjem arapskog jezika. Mora da se jako prestrašio. — Što viĉeš? — upitah ga bezazleno. — O sidi, što sam to ţvakao! To je sramota, to je odvratno! Gledao me je kao da od mene oĉekuje pomoć. Sve crte njegovoga lica grĉevito su se pomicale kao da ţele svladati dojam toga strašnog otkrića. — Ta govori! Što je? — O Alahu, o proroće! Osjećam svaku pojedinu vlas na glavi. Ĉujem kako mi ţeludac pjeva kao dulun. Svi moji noţni prsti se tresu, a jeza mi prolazi kroz prste na rukama kao da će utrnuti. — Još uvijek pravo ne znam zašto. — Sidi, kaniš li mi se rugati? I ti si vidio što je to. To je koţnati prst! — Koţnati prst? Ne razumijem. — Zar si zaboravio arapski? — Misliš li da je zaista to? — Da, uvjeren sam! — odvrati on i pljune. — Tko je naĉinio tu kobasicu? Moţda ona ţena? — Vjerojatno. — Kakve li nesreće! Imala je ranjeni prst pa je s debele zimske rukavice odrezala palac i natakla ga na povezani prst. Kad je punila kobasicu, utrpala je u nju sve, i odrezani palac rukavice i povoj, strašno! — To bi zaista bilo strašno, Halefe. — Ne govori više ni rijeĉi! Halef je još uvijek sve drţao u rukama, odgrizeni komad kobasice i nesretni palac rukavice. Njegovo se lice ne bi dalo opisati. Svakako se toga trenutka osjećao kao najnesretniji ĉovjek na zemlji. Gledao je ĉas mene, ĉas kobasicu i kao da je bio toliko pun odvratnosti da nije imao vremena da uĉini ono što bi bilo najlogiĉnije. — Baci onda kobasicu! — Da je bacim? Dakako! Ali što imam od toga? Moje tijelo je oskvrnuto, moja duša je izgubila svoje dostojanstvo, a srce mi visi u grudima kao turobna kobasica. Moji preci se okreću upravo kao i moj ţeludac, ali u grobu. Sinovi mojih unuka liti će suze kad se sjete toga kaţnjenoga sladokusca. Kaţem ti, sidi, prorok ima potpuno pravo. Svinja je najbesramnija ţivotinja na svijetu i zavodnica muškog spola. Svinju treba iskorijeniti iz carstva ţivotinja, treba je kamenovati i otrovati svim mogućim štetnim lijekovima. A ĉovjek koji je izvršio to sramotno otkriće da raskomadanu liješinu, mast i krv te nemani napuni u crijeva, taj ĉovjek se mora zauvijek peći u najstrašnijem kutu pakla. Onu ţenu pak koja je ovaj prst goleme rukavice i povoj svoga nevjernog palca

ugurala u kobasicu, tu Halefovu oskrvniteljicu, neka muĉi njeţna neĉista savjest danju i noću bez prekida sve dok sama sebe ne bude smatrala izvrnutim jeţom ĉije bodljike gledaju unutra! — Da, tako je! — nasmijah se, — Tvoje lice mi je potpuno strano pa te više ne prepoznajem. Jesi li ti zaista hrabri i ponosni Hadţi Halef Omar Beaa Hadţi Abul Abas Ibn Hadţi Davud al Gotsara? — Šuti, sidi! Nemoj me podsjećati na valjane oĉeve mojih djedova! Nijednoga od njih nije zadesila takva nesreća da gloĊe palac rukavice koji se najprije nalazio na bolesnom prstu, a zatim u još bolesnijoj i turobnijoj kobasici. Sva moja muška govorljivost nije dovoljna da prikaţe muke mojih ustiju, strah moga grla i nemoć moje probave. Ovaj dan je najbjedniji u cijelom mojem zemaljskom hodoĉašću. Najprije sam pio riblje ulje da mi se od muĉnine umalo nije ugasila luĉ ţivota i tek što je ponovo poĉela malo titrati, odmah sam stao ţvakati palac rukavice uĉinjen u rasolu. To je ipak više nego što moţe smrtnik podnijeti! — Hoćeš li jednom već tu stvar baciti? — ponovo ga opomenuh. — Da, baciti, baciti! Grijeh današnjeg dana ne smije više ni trenutka ostati prilijepljen uz moje prste. Ogorĉeni su mi svi uţici svijeta. Prvom ĉovjeku koji mi pokaţe kobasicu, ispalit ću sve metke u trbuh. Neću više ni da ĉujem ni da vidim svinju. To je najbezboţnija ţivotinja na svijetu! On baci sve daleko od sebe. Bio je nauĉen na to da ĉak i najneugodnije stvari zaodjene u cvjetnu istoĉnjaĉku odjeću, pa je to uspio uĉiniti i u ovome posve banalnom predmetu. Zatim nijemo nastavi jahati kraj mene, a kad sam ga upitao zašto šuti, on mi još uvijek ljut odgovori: — Ne postoji jezik ni jednog naroda koji bi bio dovoljno bogat da opiše moju ţalost i slomljenost moje duše i cijeloga mog tijela. Zato je bolje da uopće ništa ne govorim. Moram strpljivo ĉekati dok se moja uzbuĊena unutrašnjost sama po sebi smiri. Uto se završila i gudura i pred nama se otvori uzak i dugaĉak travnik kroz koji je protjecao potok. Na travniku je raslo nekoliko osamljenih grmova oko kojih su se ovijale malina i kupina koje su bile pune krupnih plodova da smo im se zaista morali ĉuditi. Da nije bilo već tako kasno, mogli bismo sjahati da se malo osladimo. — Uz ovaj potok leţi Janakova koliba — izjavi naš vodiĉ. — Za ĉetvrt sata stići ćemo do nje. Ovdje smo mogli jahati uporedo, Bilo je dovoljno prostora pa potjerasmo konje u galopu. Nauĉen na to da i za vrijeme najbrţeg trka pazim na sve i sad sam oštro motrio okolinu pa sam zapazio nešto što me je natjeralo da zaustavim konja. Svi ostali se povedoše za mnom. — Što si vidio? Što je s tim grmljem? — upita Halef. Zaustavili smo se pred nekim mjestom tako gusto obraslim grmljem i trnovitim povijušama da bi se ĉovjek jedva mogao provući kroz njega. Ipak su kroz taj splet povijuša bile utrte staze, prolazi i putovi koji su se ĉesto

ukrštavali. — Zar ne vidiš da je ovdje netko bio? — odgovorih. — Da, vidim. Ali što te to smeta? Sigurno je netko brao maline. — To je mnogo lakše mogao uĉiniti ovdje na rubu grmlja. Nitko se pametan neće provlaĉiti uzduţ i pojprijeko kroz takvo trnje ako bez napora moţe doći do onoga što traţi. — Ta vidiš i sam da je dotiĉni traţio samo maline. Duţ tih putova što ih je on sebi probio pobrane su sve maline i kupine na dohvat ruke. — Dotiĉni? Hm, da! Mora da je njegovo odijelo bilo napravljeno od veoma ĉvrste materije, vjerojatno jake koţe. Inaĉe bi mu ovdje otišlo u krpe. Osim toga su ti prolazi širi nego što ih moţe utrti ĉovjek. — Misliš li moţda da to nije bio ĉovjek? — Gotovo da je tako. Gledaj samo kakvom su snagom zgaţene vitice. — Mora da je to bio neki veoma snaţan ĉovjek. — Ni najsnaţniji ĉovjek ne bi tako krĉio put. Prelazio bi preko zapreka gdje god bi mu to bilo moguće. Ali ovdje nije bilo tako. Vitice i izdanci leţe duboko i gotovo na zemlji. Tako su nasilno zgnjeĉeni kao da ih je netko zdrobio valjkom. — Istina. Ne shvaćam kako to moţe uĉiniti ĉovjek. — Hm! Da se ne nalazimo u Turskoj, već u ameriĉkoj divljini, znao bih što je u stvari. Odjeća toga prijatelja kupina zaista je bila od koţe. Ĉini se da je to bilo najljepše i najgušće krzno koje uopće postoji, a bilo mu je i ĉvrsto priraslo uz tijelo. — Efendijo, znam što misliš — javi se sad konakdţija potjeravši svoga konja nekoliko koraka dalje od mjesta na kojem smo stajali. Oĉito se htio odmaĉi od grmlja. — Govoriš o medvjedu. — Pogodio si. Bojiš li se? — Nikako. Medvjedi su ovdje rijetki, ali ako koji kadšto zaluta u naše planine, onda je sigurno bijesan pa s njime nema šale. — Sigurno je tako. Mladi medvjed, koji ţivi samo od voća i korijenja, neće zalutati ovamo. Uvjeren sam da je ovdje kupine brao zaista medvjed pa ću malo pogledati puteve što ih je utro kroz grmlje. — Alaha ti, kani se toga! — Ah! Ta bijeli je dan! — Ali ako se namjeriš na njega? — Onda se i on namjerio na me. Jedno i drugo je veoma opasno. — On će ti rasparati utrobu i ugristi te za glavu. Ĉuo sam da medvjed veoma voli mozak pa zato pokušava da svojoj ţrtvi odmah prvim ugrizom smrvi lubanju. — Vidjet ćemo da li i ovaj medvjed ovdje ima takav obiĉaj — nasmiješih se i sjahah. — Ostani ovdje, ostani ovdje! — viknu hrabri vodiĉ. — Ne radi se samo o tebi, već i o nama. Ako se medvjed zaista nalazi u guštari i ti ga ometeš u

njegovom miru, razljutit će se i napast će nas. — Ne jadikuj! — otrese se Halef na njega. — Moj efendija je ubio crnog pantera, najopasniju od svih zvijeri, ubio je lava, kralja najmoćnijih. Šta je njemu medvjed! Rukama bi zadavio tu ţivotinjicu. — Oho! — nasmijah se. — Ipak malo odviše prezirno govoriš o toj dragoj ţivotinjici. Sjeti se samo onog lova na medvjede kod Gumrija. Ako se ta ţivotinjica uspravi pred tobom, bit će za punu glavu viša od tebe. Odrasli medvjed moţe ti jednim udarcem šape smrviti lubanju. Dovoljno je snaţan da odvuĉe kravu. Susret s njime nije dakle baš neopasan. — Pa sve da je i deset puta veći, Hadţi Halef Omar ga se ne boji. Ostani ovdje, sidi, i dopusti mi da ga sam potraţim. Htio bih mu svoj pozdrav poslati meĊu rebra ili u glavu. — Tvoje tane ne bi uopće prodrlo kroz kosti njegove lubanje. Zato je potrebna ovakva puška kao što je ova moja stara diljka koja baš i jeste medvjedarka, Medvjed se moţda ne bi ni osvrnuo na tvoje tane. Slomio bi ti pušku, a onda bi te zagrlio i stisnuo sve dok te ne izda dah. — Ne misliš li da bih i ja njemu mogao tako stisnuti prsni koš da mu se sve zaiskri pred oĉima i da mu ţivot izleti iz tijela? — To ne moţeš, Halefe. Ostani dakle mirno ovdje. — Ako je zaista tako opasan, onda ni ti ne smiješ bez mene u grmlje. Ja sam tvoj prijatelj i zaštitnik pa hoću da sam prisutan kad se nalaziš u opasnosti. — Dobro, onda poĊi sa mnom. Ali medvjed se ne nalazi ovdje. — Znaš li ti to tako taĉno? — Znam. Znam kako mora izgledati medvjedovo logorište. Ovo grmlje nije prikladno za njega. Ako je ovdje zaista bio medvjed, onda je ovamo došao samo da se osladi kupinama i malinama. Bilo mu je milije da ostane skriven u grmlju. Nagon mu nalaţe da danju izbjegava otvorena mjesta. Time se razjašnjava ĉinjenica da uopće nije pobrao kupine ondje gdje ih je mnogo lakše pobrati. — Hajdemo dakle! Uzeo sam pušku i zajedno s Halefom zašao u grmlje. Staze kroz grmlje bile su u smanjenoj mjeri sliĉne onim »putovima« što ih bizoni gaze kroz prerijsku travu visoku poput jahaĉa. Zgaţene granĉice i vitice bile su kao utoptane u zemlju. Mora da je taj medvjed bio golem. Nismo prešli ni deset koraka kad naĊoh dokaz da se ovdje zaista radilo o mrkom medvjedu. Ĉuperak njegove dlake ostao je visjeti na trnju. — Pogledaj ovamo! — upozorih Halefa. — To je dlaka iz njegova krzna. Promotrimo je dobro. — Zašto? — Da doznamo kako je star medvjed. — Zar se to dade zakljuĉiti na osnovu tih nekoliko dlaka? — Da, priliĉno dobro. Što je medvjed mlaĊi, krzno mu je vunastije. Veoma stari medvjedi nemaju više vune, već samo osje, pa im krzno postaje tako olinjalo i ne rijetko pokazuje ĉak i gola mjesta. Sad prosudi sam. Jesu li ove

dlake vunaste? — Nisu. Gotovo su posve glatke. — Osim toga, nisu ni podjednako debele, a ni jednake boje. Ondje gdje je dlaka rasla iz koţe, tanja je nego gore i gotovo bezbojna. To je znak da koţa više ne moţe hraniti dlaku. Ovaj medvjed je veoma star. Ne bih ti poţelio da te on zagrli. U toj svojoj ţivotnoj dobi i u ovo doba godine moţe biti ĉetiri puta teţi od tebe. — O nesrećo, o razliko! Onda zaista ne spadam u njegov naruĉaj i na njegovo srce. Onda je svakako bolje da mu pošaljemo tane. Naprijed dakle, potraţimo ga! — Nije više ovdje. Ako taĉno promotriš ugaţeno granje, vidjet ćeš da su prelomljena mjesta prljave boje. Slutim da je medvjed već juĉer bio ovdje. Ne trebamo pretraţivati guštaru. Bit će lakše da je obiĊemo pa ćemo pronaći mjesto kroz koje je medvjed ušao i kroz koje je izašao. Izašli smo dakle iz trnjaka i obišli oko njega. Ubrzo smo pronašli ono mjesto na kojem je medvjed ušao u trnjak. Gledalo je u šumu, a dalo se prepoznati po tome što su ugaţene granĉice i povijuše gledale prema unutra. Ondje, gdje su gledale iz trnjaka, morao je medvjed izaći. To je mjesto bilo okrenuto prema potoku. Potraţio sam trag, ali sam našao samo nekoliko jedva vidljivih otisaka koji su vodili prema potoku. Prateći te otiske stigli smo do mjesta na kojem je medvjed pio vodu. Pri tome je prednjim šapama zašao u vodu. Na mekom dnu plićine jasno smo razabrati otiske šapa. Dok je pio, medvjed se nije ni maknuo, a zatim je tako paţljivo podigao šape iz potoka kao da nam upravo namjerno ţeli ostaviti njihovu tamu sliku. Ono što sam maloĉas natuknuo sad se potvrdilo: medvjed je bio veoma krupan. Tabani su mu bili dobro obloţeni po ĉemu se dalo zakljuĉiti da ima mnogo sala. Odavde je otišao na neko pjeskovito mjesto i valjao se po njemu. Dalje više nije bilo jasnoga traga. Samo po neznatnim znacima dalo se naslutiti da se vratio u šumu. — Šteta! — poţali se Halef. — Taj sin majke medvjedice nije bio ni tako uljudan da nas poĉeka. — Moţda je to kćer majke medvjedice pa je već i sama baka brojnih unuka. Ovdje gdje se valjala grebala je po pijesku. Pandţe su joj tupe i istrošene. To je neka veoma stara tetka. Budi sretan što je nisi neoĉekivano sreo. — Pa ipak bih volio da sad doĊe ovamo i da nam se u znak pozdrava nakloni. Je li medvjed prikladan za jelo? — Jest. Zar ne znaš više kako se naš prijatelj David Lindsay-bej onda kod Gumrija u kurdskim planinama radovao medvjeĊoj peĉenki, ali naţalost uzalud. Dobro pripremljene medvjeĊe šunke i šape prave su poslastice. I jezik je izvrstan. Ali jetra se ne smiju dirati. Ima naroda koji ih smatraju otrovnim. — Istina je! Sjećam se! Šunke i šape! — viknu mališan. — Sidi, ne bismo li potraţili toga medvjeda da nam dade te poslastice? — Halefe, Halefe! Sjeti se drugih poslastica koje ti nisu baš vrlo dobro.

— Šuti! — upade mi on brzo u rijeĉ. — Misliš li da je prorok zabranio da jedemo medvjeĊe šunke i šape? — Nije zabranio. — Da je zabranio, ja ne bih ni za koju cijenu poţelio da okušam medvjeĊu šunku, ali pošto to nije zabranio, ne uviĊam zašto da sebi uskratim taj uţitak. Otići ćemo u šumu i ustrijeliti ga. — Misliš li da on samo tako ĉeka na nas? — Ali sigurno ima svoj stalni brlog. — Ne mora ga imati. A sve da ga i ima, mi ga ne bismo pronašli. Nema traga, a već se i mraĉi. Moramo se dakle odreći lova. — Sidi, daj to nekako udesi! — zamoli me on. — Imaj na umu da bi tvoj vjerni Halef htio svojoj Hani, biseru svih ţena, pripovijedati da je ubio medvjeda. Ona bi bila sva sretna i ponosila bi se sa mnom. — Kad bih ti htio ispuniti ţelju, morali bismo ovdje ostati dan ili dva a za to nemamo vremena. Za ĉetvrt sata će noć. Moramo se poţuriti da stignemo u Janakovu kuću. — Do Ċavola s tom kućom! Radije bih danas spavao u medvjeĊoj jami i pri tom se zavio u krzno što sam ga skinuo s njega. Ali moram slušati. Alah daje i Alah uskraćuje. Neću mrmljati protiv njega. Vinusmo se dakle na konje i nastavismo put. Nakon nekog vremena, strmi se obronci, obrasli tamnom crnogoricom, još više razmaknuše tako da su sad okruţavali gotovo okruglu ĉištinu na kojoj smo ugledali kuću i uz nju prislonjene dvije staje ili dva hambara. Samo desno je brdo isturilo uski izdanak u obliku jezika, kamenit i obrasto grmljem, te bjelogoriĉnim i cmogoriĉnim drvećem. Gore na vrhu tog jezika ugledasmo neku osobu po ĉijoj se odjeći nije dalo razabrati je li muškarac ili ţena. — To je Muška — razjasni Dţemal. — Hoćeš li da je dozovem? — Tko je Muška? — Ţena Janaka, trgovca ĉaĊom i ugljenom. — Ne trebaš je dozivati jer vidim da nas je već opazila. Bio sam radoznao kako će nas ta ţena primiti. Pretvarala se da nas nije opazila pa polako i oborene glave krenu prema kući. Izraz »kuća« je ovdje zapravo bila veliĉanstvena laska. Zidovi su bili od kamenja, sloţenog jedan na drugi bez ţbuke, a prostor izmeĊu pojedinih kamenova zabrtvljen zemljom i mahovinom. Koliba je bila pokrivena grubim krovom od pruća, a ovaj opet mahovinom i suhom paprati. Vrata su bila tako uska i niska kao da su graĊena samo za djecu, a prozorski okviri upravo toliki da je ĉovjek mogao kroz njih proviriti nosom. Još ţalosnije su bile one druge dvije zgrade. Da se nisu tako naslonile na kuću, vjerojatno bi se bile srušile. Ţena išĉeznu u kuću, a da nas nije ni pogledala. Sjahasmo pred vratima. Bila su iznutra zakraĉunata. Dţemal udari o njih kundakom. Tek nakon duljeg

vremena odškrinuše se vrata i pojavi se ţena. Postoji bajka o nekoj staroj ĉarobnici koja ţivi daleko u šumi pa svakoga tko zaluta k njoj stavlja u peć da ga ispeĉe i pojede. Ugledavši tu ţenu i nehotice sam morao pomisliti na vješticu iz bajke. Bila je vrlo visoka i neobiĉno mršava. Da bi nas mogla pogledati kroz vrata, morala je gornji dio tijela sagnuti gotovo u pravom kutu. I lice joj je bilo razvuĉeno. Uopće, na njoj je bilo sve dugaĉko. Oštar nos zavijen poput srpa, šiljata brada koja je odozdo gledala prema gore, široka usta bez usana i zubi, velike lopataste uši, sitne usko usaĊene oĉi bez trepavica crvenih rubova, duboke bore na licu iz kojih bi upravo mogao iskopati prljavštinu, sve je to djelovalo silno odbojno. Kad je sad napokon progovorila, umalo što se nisam trgnuo. Zvuĉilo je upravo kao promukli glas vrane koja se zbog neĉeg razljutila. — Što hoćete? Tko ste vi? Zašto ste stali ovdje? — zakrešti ona. — Odjašite dalje. Ţena se pomaknu kao da ţeli zakraĉunati vrata, ali naš vodiĉ stupi u vratnice i reĉe: — Da odjašimo dalje? Ne, to nećemo uĉiniti. Ostat ćemo ovdje. — To ne moţe biti! To ne moţe biti! Ovdje nemate što traţiti. Ne primam nikakve strance. — Ja nisam za tebe stranac. Sigurno me poznaješ. — Ali ostale ne poznajem. — To su moji prijatelji. — Moji nisu. Ona ga je gurala iz kuće, a on nju u kuću, dakako samo prividno. — Ta budi pametna, Muško! — zamoli je Dţemal. — Ne traţimo od tebe ništa badava. Sve ćemo platiti dobro i pošteno. Ĉinilo se da je to djelovalo; bar smo trebali tako misliti. Njezino odbojno drţanje je malo popustilo i ona upita: — Kanite platiti? To je nešto drugo. Onda mogu bar razmisliti hoću li vam dopustiti da ostane kod mene. — Tu nema šta razmišljati. Od tebe traţimo samo krov i da nešto pojedemo. — Zar to nije dosta? — I više nego dosta, to je previše — umiješah se. — Jelo i piće ne traţimo od tebe, a mjesto za spavanje sami ćemo potraţiti. Ako nemaš mjesta u kući, spavat ćemo vani. Nikako ne bih mogao jesti bilo što iz tih prljavih prstiju sliĉnih pandţama. A da spavamo u kući? Ni za koju cijenu. Soba je izgledala upravo kao da vrvi od buha, stjenica i uši. Opis putovanja kroz sunĉani Istok, ovijen mirisom i bajkama, moţda se lijepo dade ĉitati, ali stvarno putovati onuda već je nešto posve drugo. Osjećaj za pristojnost ĉesto zabranjuje piscu da govori o kojekakvim neobiĉnim, ali znaĉajnim sitnim doţivljajima. Istok je sliĉan Carigradu kojeg nazivaju »sjajnim

obrazom na licu svijeta«. Izvana pruţa divan pogled, ali uĊeš li u uske ulice, išĉeznut će lijepa iluzija. Nema sumnje da je Istok pun ljepota, samo što posjetilac tih ljepota ne smije biti prenjeţne ĉudi! Putnik nalazi u njem preobilje pustolovina, svakoga dana, pa i svakoga sata. Ali kakve su to pustolovine! Ne odnose se na velika zbivanja, već na sitne svakidašnje dogaĊaje. Pripovjedaĉ ne smije govoriti o njima. Najbrojnije pustolovine doţivljuje on u borbi s ĉesto gotovo neopisivom neĉistoćom stanovništva. Jednom sam jeo s nekim glasovitim šeikom koji je za vrijeme jela izvadio nekoliko odviše ţivahnih ţivotinjica sa zatiljka pa ih pred nama svima hladnokrvno odbacio u stranu i onda rukama, koje nije obrisao, zahvatio u pilav i napravio od njega kuglicu da mi je kao ĉasni zalogaj gurne u usta. Vrlo malo ljudi će mi povjerovati da je to doduše bila mala, ali ipak po ţivot opasna pustolovina. Da sam odbio taj poĉasni zalogaj, uvrijedio bih šeika pa bi se ta uvreda u pustinji mogla okajati samo smrću, Preostajao mi je dakle samo izbor izmeĊu kugle, uboda noţem, ili toga da pojedem tu strašnu kuglu od riţe. Meni slijeva sjedio je šeik koji mi je pruţio taj zalogaj i ĉekao da otvorim usta. Zdesna mi je sjedio Krugevbej, poznati pukovnik liĉne garde tuniskog vladara, On je — podrijetlom Nijemac — jednako kao i ja opazio kako je šeik odstranio one sitne ţivotinjice. Taĉno je znao u kakvoj se velikoj neprilici upravo nalazim pa se na njegovu licu dala proĉitati napetost kojom je oĉekivao hoću li odabrati kuglu od riţe ili od olova. U takvom poloţaju treba imati prisutnosti duha. Zato sam veoma uljudno rekao šeiku: — Cio svoj ţivot sjećat ću se tvoje dobrote. Uzevši zalogaj iz njegove ruke, nastavih; — Oprosti, gospodine! Zatim se brzo okrenuh Kruger-beju i rekoh: — Molim te ti si ovdje najugledniji! Ĉestiti komandant liĉne garde se prestraši. Naslutio je moju namjeru pa otvori usta kako bi odbio moju ponudu. Ali taj trenutak bio mi je dovoljan. Prije nego što je uspio izustiti i rijeĉ imao je riţinu kuglu u ustima i nije je više smio izvaditi. On je bio najstariji. To što sam mu dao poĉasni zalogaj, ne samo da nije bila uvreda, već od svih prisutnih s odobravanjem prihvaćen dokaz da poštujem starost. Siromašni »najugledniji« udesio je doduše kraj toga lice kao da mu se u ustima nalazi sav jad i sva bijeda svijeta. Stiskao je ĉeljusti i stiskao, gutao i gutao sve dok nije od napora upravo poplavio u licu i progutao zalogaj. Taj nezahvalnik se još mnogo godina kasnije prijetio da mi neće zaboraviti tu podvalu. Takvi doţivljaji su na Istoku ĉešći nego što to putniku moţe biti milo. On ih u svojim zapisima moţe natuknuti, ali ih ne smije opširno opisati. Borba protiv prljavštine i gamadi na Istoku je zaista strašna pa moţe putniku pokvariti i najveći uţitak. Muška nije ni slutila što me je navelo na te rijeĉi, ali oĉito se ulozi, koja joj je bila dodijeljena, protivilo da se mi odvojimo. Zato brzo reĉe:

— Za vas bi bilo mjesta, efendijo. Ako dobro platite imala bih i leţaj za tebe, a tvoji pratioci mogu kraj tebe spavati na svojim pokrivaĉima. — Gdje je taj leţaj? — UĊi, pokazat ću ti ga. Pošao sam za njom, ne doduše zbog toga da pogledam leţaj, već da vidim kako izgleda Muškino kućanstvo. U kakvu li sam to jamu ušao! Prostorija se sastojala gotovo od samo ĉetiri gola zida. Desno u kutu nalazilo se kameno ognjište, ali lijevo u drugom kutu ugledao sam neurednu hrpu suhe paprati, lišća i krpa. Ţena pokaza onamo rekavši: — Eno, tamo je leţaj. A ovdje je ognjište na kojem ću vam ispeći meso. Cijela prostorija vonjala je po dimu. Koliba nije imala dimnjaka, već je dim sukljao kroz krov. Moji drugovi su ušli zajedno sa mnom, Na njima sam jasno vidio da misle jednako kao i ja. — Kakvo to meso misliš — upitah je. — Konjsko. — Odakle vam? — Od našega konja — uzdahnu starica pokrivši obim rukama oĉi. — Zar ste ga zaklali? — Ne, nismo. Konj je razderan. — Ah! Tko ga je razderao? — Moj muţ veli da je morao biti medvjed. — A kad je napao konja? — Prošle noća. — Alah, Alah! — viknu Halef. — Dakle taj medvjed ne jede samo maline! Jeste li ga ubili? — Kako to moţeš pitati? Da se ubije medvjed, potrebno je mnogo ljudi. — Hoćeš li mi reći kako je to bilo? — upitah staricu. — To ni sami pravo ne znamo. Konja trebamo za naš posao. On vuĉe kola s ugljenom ... — Nisam nigdje vidio kola. — Ne moţemo ih dovesti ovamo jer do naše kuće nema puta. Kola stoje kod ugljenara, ali konj je ovdje ako smo kod kuće. Noću ostaje vani da bi mogao pasti. Kad smo jutros ustali, nije ga bilo, a kad smo ga potraţili, našli smo njegovu lešinu tamo prijeko kod one stijene. Neka ga je zvijer rastrgla, a kad je moj muţ pogledao tragove, rekao mi je da je to bio medvjed. — Gdje se sad nalazi preostalo meso? — Vani u sjeniku. — Pokaţi mi ga. — Ne smijem, efendijo — prestrašeno će ona. — Moj muţ mi je zabranio da onamo puštam strane ljude. — Zašto? — Ne znam. — Gdje ti je muţ?

— Posao je da potraţi medvjedov leţaj. — To je opasno. Zar je tvoj muţ tako hrabar lovac? — Jest, hrabar je. — Kad će se vratiti? — Nadam se ubrzo. — Tako. Zar su moţda danas već kakvi stranci bili kod vas? — Nisu. Zašto pitaš? — Jer ti je tvoj muţ zabranio da strance puštaš u sjenik. — Nitko nije bio ovdje, ni ţiva duša, ni danas ni juĉer. Ţivimo veoma osamljeno tako da k nama vrlo rijetko netko dolazi. U istom trenutku odjeknu izvana kreštavi otegnuti krik. Ţena nastavi brzo govoriti kako bi svratila našu paţnju, ali je prekinuh: — Ĉuj! Tko je to vikao? — Ništa nisam ĉula. — Ali ja sam ĉuo. — Onda mora da je bila kakva ptica. — Ne, to je bio ĉovjek. Zar zaista kod tebe nema nikoga? — Potpuno sam sama. Rekavši to, ona dade Dţemalu mig prema vratima. Opazio sam to, okrenuo se i izašao. — Efendijo! — viknu ona za mnom. — Kamo ćeš? — U sjenik. — Ne smiješ onamo! — Koješta! Hoću da vidim tko je vikao. Uto mi konakdţija zakrĉi put i reĉe: — Ostani ovdje, efendijo. Ĉuo si da nikakav stranac ... — Ĉuješ li? — odgovorih. — To zvuĉi kao da se netko nalazi u smrtnoj opasnosti. Moramo pogledati što je na stvari. — Ali ti ne smiješ ... — Šuti! Nitko me neće sprijeĉiti da uĉinim ono što hoću. Dţemal je još jednom pokušao da me zadrţi, a isto tako i ţena, no ja sam ipak pošao. Moja tri pratioca poĊoše za mnom, a iza njih konakdţija i ţena. Njih dvoje je nešto povjerljivo šaputalo meĊu sobom. Koliko sam mogao razabrati konakdţijino je lice bilo veoma zabrinuto. Otvorio sam prvi sjenik: u njemu su bile kojekakve ropotarije. Kad smo onda krenuli prema drugome, krik: se zaĉuo ponovo, upravo iz toga drugog sjenika. Zvuĉao je upravo strašno. Otvorismo vrata i uĊosmo. U sjeniku je bilo gotovo tamno. — Je li netko ovdje? — upitah. — O Alahu, Alahu! — zajauĉe neki glas koji sam odmah prepoznao. — Ta to je Mubarek! — šapnu Halef. — Tako je. Ili su i oni drugi u blizini da nam pripreme stupicu, ili su nastavili put k ugljenaru, a staroga su morali ostaviti ovdje. Sigurno ima

vrućicu. — Ne ulazi, efendijo! — reĉe ţena. — Tamo je bolesnik. — Zašto si mi to zatajila? — Ne smijemo ga smetati. — Što mu je? — Ima koleru. Ne ulazi onamo. Inaĉe će te zaraziti pa si gotov. — Tko je taj bolesnik? — Moj brat. — Laţeš, ţeno! Poznajem ĉovjeka koji leţi ovdje. To je stari Mubarek pa ću ga taĉnije pogledati. Imaš li svjetiljku? — Nemam. — Ali imaš luĉi! — Nemam ni njih. — Ĉuj me, sad ćeš donijeti luĉi da osvijetlimo sjenik i ako se za jednu minutu ne vratiš, dobit ćeš batina da će ti se raspucati ta prljava koţa! Latio sam se biĉa. To je djelovalo. — Efendijo — usprotivi se Dţemal — nemaš prava da ovdje nastupaš kao gospodar. Mi smo ovdje gosti i... — ... i platit ćemo po zasluzi, naime ili pijasterima ili batinama — upadoh mu u rijeĉ. — Ovdje u sjeniku leţi Mubarek. Gdje god je on, mi se nalazimo u opasnosti, pa ću postupiti tako kako to traţi naša sigurnost. Budeš li me u tome smetao, moram pretpostaviti da potajice suraĊuješ s našim neprijateljima. I sam znaš da imam razloga da u to povjerujem. Ĉuvaj se dakle! Dţemal ušuti. Nije se usudio ni pisnuti. Ţena je dotle donijela luĉi od kojih je jedna već gorjela. Zapalili smo ih još nekoliko, uzeli u ljevicu, a napete revolvere i pištolje u desnicu i stali pretraţivati sjenik. U njemu je bilo samo dvoje, naime Mubarak koji je bez svijesti leţao u jednom kutu i konjska lešina u drugom. Kad smo prišli bliţe, uzdignu se s uginula konja cio roj odvratnih muha. — Jesi li luda? — upitah ţenu. — Tamo leţi ĉovjek u vrućici od rane, a kraj njega konjska strvina kojom se hrane tisuće muha. I to meso da mi jedemo? Zar ne znaš kako je to opasno? — Što bi nam moglo naškoditi? — Moglo bi nas stajati ţivota. Osim toga si lagala. Onaj ĉovjek tamo je naš smrtni neprijatelj koji nam radi o ţivotu. Time što si pokušala da nam ga zatajiš dokazala si da si njegov saveznik. To ćeš mi skupo platiti! — Efendijo — stane me ona uvjeravati — ne znam ni rijeĉi o svemu ovome što govoriš. — Ne vjerujem ti. — Mogu se zakleti. — Ne vjerujem ni tvojoj zakletvi. Kako je taj starac došao k tebi? Muška pogleda konakĊţiju kao da ga nešto pita. Dţemal joj kimnu u znak sporazuma. Razumio sam što joj je time rekao, ali sam se pretvarao da nisam

ništa vidio. — Ovuda je prošlo šest konjanika — stane mi ona razjašnjavati. — Jedan je od njih bio bolestan pa nije mogao dalje. Zato su me zamolili da ga zadrţim ovdje dok se ne ojaĉa ili dok oni ne doĊu po njega. Uvjeravali su me da će mi dobro platiti. — Jesi li poznavala te ljude? — Nisam. — Zašto si rekla da je taj stari grešnik tvoj brat? — Ne znam je li on grešnik. Zamolili su me da tako kaţem i da nikoga ne pustim k njemu jer ga progone neprijatelji. — Jesu li ti opisali te neprijatelje? — Jesu. — I taj je opis odgovarao nama? — Posve taĉno. Zato te prije i ruisam htjela pustiti u kuću. Uto s ulaza odjeknu neki ljutiti glas. — Što se ovdje zbiva? Tko se usuĊuje da bez mog dopuštenja uĊe ovamo? Drţeći luĉ u ruci prišao sam bliţe ĉovjeku koji je to upitao, a i ţena poţuri k njemu pa mu stade nešto šaptati. Nije bilo razloga da je u tome smetam. Kad su završili, on se obrati k meni: — Efendijo, moja mi je ţena rekla da ste joj se zaprijetili. To ja ne dopuštam. Primivši ovog bolesnika mi smo uĉinili djelo milosrĊa pa nemate pravo da nam to predbacujete. — Tko je kome išta predbacivao? — Ti. — Nije istina. Ona ga je zatajila pred nama. — Što vas se to tiĉe? Ne moţemo li raditi što hoćemo? — Moţete, ali kad ĉujem gdje neki ĉovjek viĉe, a onda mi na moje pitanje odgovaraju da nema nikoga, moram postati nepovjerljiv. Morao sam pomisliti da se neki ĉovjek nalazi u opasnosti pa sam ušao ovamo da ga spasim, premda mi to tvoja ţena nije htjela dopustiti. — Jer si mu ti smrtni neprijatelj. — I to je laţ. Štedjeli smo ga, premda nam je on radio o glavi. Ne kanim mu nanijeti nikakvo zlo. Spreman sam štoviše da mu pomognem ako je to još moguće. Odnesite ga u sobu. Ondje ćete ga lakše njegovati. Pregledat ću njegovu ranu. Bit će mi drago ako mu još uzmognem pomoći. Ja nikome ne otimam ţivot ako to ne moram uĉiniti da bih obranio svoj. — Ti ćeš ga pošteno pregledati i nećeš mu dati lijek koji bi ga do kraja ubio? — Neću mu uopće dati nikakav lijek, samo ću ga previti kako treba. Odnesite ga odmah onamo. Ja ću ovdje ĉekati na tebe jer bih htio govoriti s tobom zbog konja. Tek sada, kad je luĉ bolje osvijetlila Janaka, ugledah da u ruci nosi nekakav mali omot. Odmah sam ga prepoznao pa potajice dao Halefu znak da ga

upozorim na njega. Dţemal, Janak i njegova ţena podigoše Mubareka i pronesoše ga kraj nas. Ranjenik je bio bez svijesti, ali mora da je osjećao bolove zbog dodira jer je bolno jeĉao. — A što onda, sidi, ako Mubarek nije bio sam sakriven? — Uvjeren sam da su oni ostali otišli, ali ću ipak poduzeti sve potrebne mjere opreza kao da se nalaze ovdje negdje sakriveni. — Što ţeliš s tim trgovcem ugljena govoriti o konju? — Htio bih ga kupiti. Bar jedan dio strvine. — Jesi li lud? Misliš li da bismo trebali jesti to meso? — Mi ne, ali netko drugi. — Tko? — Jedan naš gost. Nadam se da ćeš ga još danas upoznati. Izbjegavao sam daljnja pitanja prišavši Omaru i Osku koji su zaĉuĊeno promatrali uginula konja, medvjedovu ţrtvu. Silna zvijer je zdrobila konju lubanju. Mozgovna šupljina u kojoj se nalazi najveća poslastica za medvjede, mozak, bila je tako fino oĉišćena kao da ju je netko otro spuţvom. Zatim je medvjed proparao utrobu. U njoj nije bilo crijeva; on ih je poţderao. Poţderao je i meso iznad ĉeljusti, a na kraju vjerojatno naĉeo prsa. Time se zasitio. Konj je bio krupan i dobro uhranjen, sigurno dosta snaţan da vuĉe teţak teret. Zato Halef upita: — Kako moţe medvjed svladati takvoga konja? Ta konj moţe pobjeći ili se braniti kopitima. — Medvjed to isto tako dobro zna kao i ti pa prema tome i usmjeruje svoj napad. Uostalom, to je stari momak koji sigurno raspolaţe velikim iskustvom. — Ali zamisli samo, konj je tako brz, dok za medvjeda vele da je nespretan. — Tko to vjeruje, taj ne poznaje medvjeda. Da, obiĉno se ĉini kao da više voli polako hodati nego ţuriti se, ali ja ti kaţem da sam bio prisutan kad je jedan sivi medvjed stigao konjanika koji se iz sve snage trudio da umakne. Nastrijeljeni medvjed pokazuje toliki bijes i razvija takvu brzinu da ga to ĉini krajnje opasnim. — No kako je medvjedu moglo uspjeti da obori konja? — Najprije je bio tako pametan da mu se prišulja uz vjetar kako ga konj ne bi mogao nanjušiti. Stigavši u blizinu svoga plijena zaskoĉio ga je u nekoliko dugaĉkih brzih skokova, a zatim ga napao sprijeda. Po ranama moţeš vidjeti da ga je sprijeda oborio. Pogledaj samo proparane prednje noge i obje zaderotine desno i lijevo u vratu! Prednjim je šapama zgrabio konja za vrat, a straţnjima se opro o njegove prednje noge. Kod njegove medvjeĊe snage, koja je uostalom posloviĉna, bio je dovoljan jedan trzaj da obori konja na zemlju. Zatim mu je zubima zdrobio jedan kraljeţnjak na zatiljku. To jasno vidiš po ranama. Ţeliš li još uvijek da te on zagrli? — O moj zaštitniĉe! O moj ĉuvaru! To mi ne pada ni na um. Ne bih mu mogao zdrobiti prsni koš kao što sam maloĉas rekao. No ipak ga se ne bih bojao

da doĊe do borbe izmeĊu mene i njega. Morao bih samo imati uza se svoju pušku. Nije li to najsigurnije? — Jeste, ali ima lovaca koji napadaju medvjeda samo noţem. — Je li to moguće? — Jest. Samo što je za to potrebna hladnokrvnost. velika tjelesna snaga i siguran udarac. Ako noţ ne pogodi u srce, ĉovjek je obiĉno izgubljen. Puškom se medvjed dade ubiti na razliĉite naĉine. Ali nikad ne pucaj na njega s velike udaljenostti! Najbolje je da mu poĊeš ususret prislonivši pušku na rame. Medvjed će se uspraviti da doĉeka strijelca pa mu moţeš na deset korak ispaliti smrtonosni hitac u srce. Budući da medvjed obiĉno širom razjapi ralje, moţe se i ondje pogoditi kakvo osjetljivo mjesto i protjerati mu metak kroz gornji dio ţdrijela u mozak. MeĊutim, ĉak i onda, ako medvjed padne i ostane nepomiĉno leţati, treba biti na oprezu. Prije nego što nemarno priĊeš pogoĊenom medvjeĊu, moraš se najprije taĉno uvjeriti je li zaista mrtav. Ovu sam pouku dao u odreĊenoj namjeri nadajući se da ću još iste veĉeri upoznati tog medvjeda. Uto su se Dţemal i Janak vratili. Ţena je ostala kod bolesnika. Trgovac ugljenom me upita: — O ĉemu si to htio zbog konja razgovarati sa mnom? — Htio sam znati hoćeš li cijelo meso upotrijebiti za sebe? — Hoću. Spremit ću ga. — Onda uzmi najbolje komade! One slabije ću kupiti od tebe. — Ti? Ĉemu? — Za medvjeda. — Taj je već dosta dobio. Kaniš Ii mu još davati poklone zato što mi je ubio konja? — Ne kanim. Poklon mu ne spremam. Znaš li moţda da li se ta zvijer već dulje vremena zadrţava u ovom kraju? — Prije nikad nisam naišao na njegov trag. Susjedi stanuju ovdje daleko jedan od drugoga, ali budući da ja kao trgovac marljivo posjećujem okolišna mjesta, sigurno bih bio ĉuo da je već izvršio kakav sliĉan grabeţ. — Onda je medvjed ovdje stran pa još ne poznaje prilike i ne zna gdje bi na lak naĉin utaţio glad. Vjerujem da, će se noćas vratiti da poţdere ostatak konja. Nalazi li se mjesto, na kojem je ubio konja, daleko odavde? — Nije daleko. Ĉuo sam od svoje ţene da je stajala upravo ondje kad ste vi stigli. Konj je leţao meĊu kamenjem na vrhu one izboĉine šume. — Zato bih jedan dio mesa htio odnijeti natrag onamo pa ondje ĉekati na medvjeda. — Efendijo, što ti pada na um! — Ništa neobiĉno. — Ne govori tako! Valjda ne kainiš tako golemu zvijer ĉekati po mrkloj noći? Tako nešto nisam još nikada ĉuo, Ako koji medvjed zaluta u ovaj kraj, a to se vrlo rijetko dešava, onda se skupe svi hrabri ljudi i dovedu sa sobom svoje

pse ili pak pošalju vojsku. Onda uvijek dolazi do prave bitke u kojoj pogibaju brojni psi, kadšto i ljudi, a medvjed kao pobjednik odlazi s bojišta sve dok naposljetku ne bude savladan u drugoj, trećoj ili ĉetvrtoj bici. — Ukazujete mu veliku ĉast. Za medvjeda je dovoljan jedan jedini ĉovjek s dobrom puškom, — Efendijo, da ne kaniš moţda posve sam izaći pred njega? — Svakako. Ili zar me moţda ţeliš pratiti? — Ni za sva blaga svijeta! — viknu on ispruţivši od sebe svih deset prstiju. — No, neću poći sam, već ću sa sobom povesti jednog od svojih pratilaca. — Dakako mene, mene! — viknu Halef, a oĉi mu zasjaše. — Da, tebe, Halefe. Ti ćeš biti prisutan da bi o tome mogao pripovijedati Hani, najdivnijoj od svih ţena koje usrećuju svoje muţeve. — Hamdulilah! — Odnijet ću Hani medvjeĊe stegno i nauĉiti je da ga usoli i osuši kao... kao... hm ... O srećo! o blaţenstvo! Umalo da u svom oduševljenju nije odao tajnu kako je ono prekršio zapovljedi korana. Lice mu je sjalo od uţitka, ali Osko i Omar gledali su nezadovoljno. — Efendijo — dobaci Osko — misliš moţda da bismo se mi bojali medvjeda? — Ne mislim jer znam da ste hrabri. — Onda te molimo da i nas povedeš sa sobom. — Ne mogu. Odviše mnogo nas ne smije biti. Inaĉe bismo poplašili zvijer jer medvjed je lukav, premda se ĉesto za njega tvrdi upravo protivno. Uostalom, povjeravam vam vaţnu zadaću pa bi se lako moglo dogoditi da i vi morate dokazati svoju hrabrost, jer bi medvjed mogao doći na pomisao da i k vam doĊe u pohode. — Nama? Kako? — Treba da ĉuvate naše konje koje ćemo ovdje staviti u obor. Noćas ih ne smijemo ostaviti na otvorenom jer bi medvjed mogao ponovo zaţeljeli svjeţe konjetine. Sad naime vjetrić puše odavde prema onom mjestu na kojem ćemo ĉekati na njega. Njuh mu je dovoljno osjetljiv da primijeti kako se ovdje nalaze konji. Mogao bi mrtvo meso ostaviti da leţi netaknuto, pa poći ovamo po ţivo. Halef i ja moramo raĉunati s tim da se medvjed neće pojaviti pred nama, već da će krenuti ravno prema sjeniku. U tom sluĉaju će nam vaši hici objaviti što se dogodilo. — Hvala, efendijo. Vidim da ipak imaš povjerenja u nas. Mi ćemo vjerno ĉuvati straţu. Neka medvjed samo doĊe. Naši meci će ga pozdraviti. — Ali ne onako kako vi to moţda mislite. Morate ga ĉekati ovdje u sjeniku kraj konja, a nikako vani. Za takav pothvat nemate dovoljno iskustvo pa biste time samo ludo smiono stavili ţivot na kocku. — Zar da se od te zvijeri zaklonimo iza dasaka? — Jest, jer i mi ćemo se zakloniti iza kamenja. Vaše puške nisu dovoljno pouzdane, a sve da i pogodite medvjeda, bio bi samo sretni sluĉaj da ga tane

smrtno rani. Kad bi na vas naišao vani, uvjeren sam da bi bar jedan od vas zaglavio. — Ali što moţemo poduzeti protiv njega ako on stoji vani, a mi smo ovdje i ne moţemo ga vidjeti? — Zato ćete ga to jasnije ĉuti. Ovaj sjenik je lako graĊen, a vi nemate ni pojma kako medvjed u sluĉaju potrebe moţe biti oštrouman, On taĉno zna što su vrata pa pokušava da ih probije ili da ih svojim snaţnim pandţama rastrga, Ako mu to ne uspije, obići će cijelu zgradu i pretraţiti svaku pojedinu dasku ne bi li je uspio istrgnuti. Ĉim probije mali otvor, onda mu kraj njegove neizmjerne tjelesne snage neće biti teško da silom uĊe u sjenik. Sad vam je jasna vaša zadaća. Bude li medvjed došao do sjenika, ĉut ćete ga gdje grebe po njemu i po tome znati gdje se nalazi pa ispalite u njega metak kroz tanke daske. Mi ćemo vani ćuti hice, a sve ostalo je naša stvar. — Onda uopće ne moţe doći do prave borbe izmeĊu njega i nas! — Naprotiv, vrlo lako moţe doći do nje. Na lakše rane medvjed se gotovo i ne obazire, već samo napada udvostruĉenim bijesom. On bi usprkos vaših hitaca mogao probiti tanke daske ili se provući kroz njih. Onda će vas napasti i vi se morate braniti. Nećete imati vremena za pucanje jer ne moţete napuniti puške. Morate ga udariti kundakom po njuški, ali nipošto po tvrdoj lubanji jer bi se kundak razbio. To i ubodi noţem u srce jedino su ĉime se moţete braniti dok Halef i ja ne stignemo ovamo. Uostalom, mi i nismo tako daleko. Kasnije ću vam dati potanje upute. — Ali već je tamno — ubaci Halef — a naši konji su još vani. Kad bi došao sada i ubio tvoga Rija? — Sad još ne dolazi, a osim toga Ri nije ugljenarski konj. Vjerujem štoviše da bi mu mirno mogao prepustiti da se sam obrani od medvjeda. Ovakva ĉistokrvna ţivotinja vlada se u opasnosti drukĉije od obiĉnog kljuseta. Još neko vrijeme moţemo mirno ostaviti konje na paši. Bude li medvjed zaista došao, neće doći prije deset sati noću. Da ništa ne propustimo, zapalit ćemo vani vatru i sjesti uz nju. Tako ćemo imati pred sobom konje pa im moţemo odmah svojim puškama priteći u pomoć. Uostalom, vatra će svijetliti nadaleko pa će odvratiti medvjeda i od toga da prerano posjeti mrcinište. Sad se radi samo još o konjetini. Ugljenar je rado primio moju ponudu. Za njega je bila glavna stvar da zvijer bude ubijena. One dijelove konja koje je ţelio zadrţati, skinuo je s kostiju. I kraj toga je preostalo dovoljno za medvjeda; za taj ostatak zatraţio je trideset pijastera što sam mu rado platio. Vani uz uţi dio kuće bila je naslagana velika hrpa goriva drva. Kupio sam je od Janaka za deset pijastera i dao nedaleko kućnih vrata koja su gledala prema jeziku šume, zapaliti veliku vatru koju je trebalo podrţavati sve dok nas dvojica ne krenemo u lov. Vatra je svijetlila dovoljno daleko da smo mogli vidjeti i ĉuvati svoje konje koji su pasli u blizini kuće. Osko je ostao uz vatru, a mi ostali uĊosmo o u sobu. Htio sam pregledati Mubareka.

Još vani smo ĉuli neprekidno jaukanje. Taj ĉovjek je pruţao strašnu sliku. Iscereno lice, krvlju podlivene oĉi, pjena koja mu je navrla na usta, neprekidne kletve i proklinjanja, ruţan zadah koji se širio oko njega, sve je to djelovalo tako odbojno da sam se morao zaista s mukom svladati da ĉuĉnem kraj njega i da mu pregledam ranu. Starca su nemarno povezale nesavjesne ruke. Kad sam htio skinuti povoj i zbog toga mu dodirnuo ruku, zaurlao je od bola kao divlja ţivotinja i sav se propeo. Pokušao je da se od mene obrani zdravom rukom. Groznica mu je kadšto davala toliku snagu da sam ga morao upravo silom svladati. Bila su potrebna tri ĉovjeka da ga pridrţe da bi s njegovih rana mogao skinuti krpe. Odmah sam opazio da tu više nema spasa. Bilo je prekasno i za amputaciju. Razotkrio sam mu i rame, razrezavši kaftan. Već je poĉela upala, ruka je trunula, a odvratni sokovi trunjenja širili su upravo uţasan vonj. Nismo mogli uĉiniti ništa, osim da mu dademo vode koju je viĉući traţio. To smo prepustili ţeni. Bilo je pravo ĉudo da je taj ĉovjek izdrţao put dovde. Stajali smo kraj njega tresući se od jeze. Nismo više mislili na njegova neprijateljstva, već samo na strašan svršetak što ga je sam sebi priredio. Dţemal reĉe: — Efendijo, ne bi li bilo bolje da ga ubijemo? To bi bilo najbolje dobroĉinstvo što bismo mu ga mogli iskazati. — Nemamo pravo na to — odgovorih. — Uostalom, on je svoje patnje zasluţio što takoĊer morate imati na umu, pa leţi sad pred vama kao primjer i opomena za sve vas, upravo za vas, za tebe, Dţemale, za Janaka i za njegovu ţenu. — Za nas? — upita Dţemal smeteno. — Zašto? — Reći ću vam: tko hoda putovima toga ĉovjeka izvrgava se opasnosti da će svršiti, na isti takav strašan naĉin. Još nikad nisam vidio zloĉinca da umire sretno. — Ti misliš dakle da je taj poboţan ĉovjek bio zloĉinac? — Mislim, a i ti vrlo dobro znaš da imam pravo. — Efendijo, tvoje rijeĉi ne vrijede za me — nasmije se Dţemal. — Ja sam tvoj prijatelj i nemam nikakve veze s tim starcem. Alah zna da sam pravedan i da ne zasluţujem kaznu. I ovaj ĉovjek, trgovac ugljena i njegova ţena su ĉestiti ljudi. Tvoje rijeĉi se ne odnose na nas. Neka se svatko sam brine za svoje greške. Budući da je bio svjestan da se prema nama odnosi opako i neiskreno, njegove su rijeĉi bile drske, pa Halef zato smjesta posegnu prema onom mjestu svoga pojasa gdje se nalazio biĉ. Ja mu meĊutim odmahnuh rukom i odgovorih konakdţiji: — Imaš pravo, svi smo mi griješinici i svako ima svoje greške. Ipak je ĉovjeku duţnost da opomene one koji su mu u blizini ako se oni izvrgavaju opasnosti i mogli bi u njoj poginuti. Time sam izvršio svoju duţnost, a sad je vaša stvar hoćete li poslušati moju opomenu ili ne. Ovdje smo gotovi pa

moţemo odnijeti meso onamo gdje je medvjed napao konja. UĊosmo u sjenik. Konjski kostur nije bio još razrezan pa smo ga mogli cijeloga odnijeti. Halef i trgovac ugljenom uhvatiše konja sprijeda, a ja odostraga i tako krenusmo. U blizini mjesta, gdje je medvjed razderao konja, poloţismo teret na zemlju. Na teškom kosturu visjela je još najmanje jedna centa mesa. Koţu je Janak već zgulio. Da medvjed ne bi nanjušio naše svjeţe tragove, ĉvrsto smo otrli cipele o krvavo meso. Miris mesa morao ga je zavarati. Zatim krenusmo dalje. Kad smo stigli na cilj, opazih da je za našu svrhu veoma prikladan. Premda je već bilo veĉe i tamno, ipak sam razabrao pojedinosti toga predjela pa sam u polukrugu obišao oko njega tako da se našao izmeĊu mene i jarke vatre od koje su se svi obrisi ocrtavali prema plamenu. Jeziĉac šume završavao je u oštrom stjenovitom šiljku s kojega su se srušile krupne gromade kamena porazbacane uokolo. IzmeĊu njih je Janak pronašao uginula konja. Poloţili smo ga opet na isto mjesto pa ako se sad sakrijemo uz povoljan vjetar iza jedne od tih kamenih gromaĊa, nije nam zvijer mogla umaći ako zaista doĊe. Janak se nije ovdje nipošto ugodno osjećao pa ubrzo ode. Polako smo pošla za njim. — Taj ĉovjek ne bi htio da ga medvjed poţdere — nasmije se Halef. — Sad u tami bi mu se to moţda moglo dogoditi, ali kladim se da bi medvjed, kad bi ga ugledao danju, pomislio: odviše si prljav! Uostalom, sidi, ti si mi dao znak da pogledam onaj omot što ga je drţao u ruci. — Jesam. Znaš li što je u njemu? — Dakako; odmah sam prepoznao krpu koju je vlasnica ribljeg ulja ovila oko sušenog mesa. Bacio sam je zajedno s kobasicom. Da nije moţda Janak pronašao kobasicu? — Vrlo vjerojatno jer je ono što se nalazilo u krpi imalo oblik kobasice. — Neka je dakle pojede i neka osjeti nastavak mojih muka! Volio bih da ga mogu pri tom promatrati. Upravo bih uţivao u tome. — Moţda će ti si se pruţiti ta prilika. Budući da je Janak pronašao kobasicu, zakljuĉujem da je prošao kraj onog mjesta gdje si je bacio. Što je traţio ondje? Njegova je ţena rekla da je otišao da traţi medvjedov trag, ali to nije istina. Doznao je da ćemo doći pa ga je nestrpljivost natjerala da nam pojaše u susret. Mora dakle da mu je mnogo stalo do toga da doĊemo jer je otišao, premda je morao misliti na to da ćemo za njegove odsutnosti mnogo lakše otkriti sakrivenog Mubareka nego što bismo to uĉinili da je on bio prisutan. Iz toga se dade naslutiti da mu je obećan dio plijena što ga se ništarije nadaju naći kod nas. — Kaţem ti, sidi, da smo mi odviše dobri s tim ljudima. Trebali bismo ih sve postrijeljati. Ĉovjeĉanstvo bi nam bilo zahvalno. — Ti znaš što mislim o tome. Uostalom, ja sam već pucao. Mubarek će umrijeti od mojih metaka. Iz zasjede ne ubijam. To bi bilo umorstvo. Ali ako nas tako napadnu da nam je ţivot ugroţen, branit ćemo se svim sredstvima.

Vratili smo se k vatri uz koju su se u meĊuvremenu smjestili svi ostali. Dţemal je zabo u zemlju dvije rašlje i upravo zabadao veći komad mesa na prut koji mu je sluţio kao raţanj. Ako je mislio da ćemo mu biti gosti, onda se prevario. Srećom smo imali još malu zalihu hrane i ta je za veĉeras bila dovoljna. Kad nas je trgovac ugljenom vidio gdje jedemo, dobio je takav tek da nije mogao ĉekati da se konjetina speĉe. Otišao je u kuću, doveo svoju ţenu i donio onaj paketić. Oboje sjedoše uz vatru, jedno kraj drugoga. On razvije krpu i zaista: u njoj je bila kobasica. Razdijelio ju je, ali veoma nejednako; ţena je dobila manji, a on veći dio. Kad ga je Dţemal upitao odakle mu kobasica, Janak izjavi da ju je donio s jednog od svojih poslovnih putovanja. Onda je smije jesti jer nije musliman. Zaista su i on i ţena s velikim uţitkom jeli kobasicu. Halef ih je paţljivo promatrao. Sigurno bi volio staviti kakvu primjedbu, ali se nije usuĊivao. Iz kuće je meĊutim i dalje dopiralo neprekidno Mubarekovo stenjanje i jaukanje, pomiješano s pojedinim oštrim krikovima prepasti. Zvuĉalo je upravo kao da neki ĉovjek leţi na muĉilima. Njegovi saveznici nisu marili za to. Rekao sam ţeni da mu odnese vode, ali upravo u taj ĉas bilo je gotovo peĉenje pa ona odbi da me posluša. Zato ustadoh sam. Tek što sam ustao kad taj ĉovjek, posvećen smrti, tako uţasno zaurla da me upravo prošla jeza. Htio sam poţuriti k njemu, ali on se već pojavi na vratima i viknu: — Pomoć, pomoć! Gorim! Pojurio je prema nama. Vrućica mu je dala snage. Ali već nakon nekoliko koraka se zaustavi, ukoĉeno se zagleda u vatru i sav uţasnut zaurla: — I ovdje plamen? Posvuda plamen? U meni takoĊer gori! U pomoć, u pomoć! Starac podigne neozlijeĊenu ruku u vis, a zatim teško tresnu o zemlju gdje je i dalje jaukao. Podigli smo ga da ga odnesemo natrag u sobu, ali nam je to zadalo dosta muke jer se upravo oĉajno branio drţeći nas zlim dusima. Kad smo ga onda poloţili u sobi na leţaj bio je sam iscrpljen i sklopio oĉi. Zato opet izaĊosmo iz kuće. Ubrzo je meĊutim opet poĉeo urlati tako da se to jedva dalo izdrţati. Tek nakon duljeg vremena utihnulo je sve u kući i ja uĊoh da pogledam što je. Leţao je mraku. Zato zapalih luĉ i posvijetlih mu lice. Oĉi su mu bile uperene u mene. Došao je k svijesti i prepoznao me. — Kaurine! — siknu na mene, — Dakle si ipak došao? Proklet bio! Ti si moj ubojica! Ali ja neću umrijeti, ne ţelim umrijeti. Hoću tebe, tebe hoću da vidim gdje umireš! Kleĉao sam tik kraj njega, drţeći u ruci lonac s vodom kojom sam ga htio osvjeţiti. On se naglo pomaknu, istrgne noţ iz mog pojasa, pa strelovito zamahne. Pogodio bi me u prsa da se nisam obranio loncem. Narednog trenutka istrgnuo sam mu noţ.

— Zaista si strašan ĉovjek. Još u posljednjem ĉasu pokušavaš prolijevati krv. Kako moţeš ... — Šuti! — prekinu me on zaurlavši. — Zašto imam groznicu? Zašto sam tako slab da sam morao dopustiti da mi istrgneš noţ? Ĉuj što ću ti sad reći! On se polako uspravi. Oĉi su mu svjetlucale kao u pantere. I nehotice sam ustuknuo. — Bojiš li me se? — podrugljivo će on. — Oh, zaista je strašno imati me kao neprijatelja? — Alah, Alah, opet me peĉe! Taj nesretni ĉovjek klonu natrag na leţaj i opet stade vikati. Svijest ga je napustila, a vrućica ponovo svladala. Zadah u kolibi bio je nepodnošljiv. Kad sam se opet našao vani na svjeţom zraku duboko odahnuh, ali ne samo zbog zadaha. Tko je već vidio ĉovjeka da tako umire, taj to nikad neće zaboraviti. Još i danas me spopada jeza kad se sjetim one veĉeri.

LOV NA MEDVJEDA NA MOM satu stajala je kazaljka na deset. Budući da Turci broje sate od zalaza sunca, a sunce je toga dana zapalo oko sedam, bila su prema tamošnjem raĉunanju vremena tri sata. Napojili smo konje u potoku i odveli ih u sjenik. — Efendijo, gdje ćemo ostati mi, moja ţena, konakdţija i ja? — UĊite u sjenik konjima! — savjetovao sam im. — Ne, ne! Sam si rekao da bi se medvjed mogao probiti u sjenik. Ući ćemo u sobu. Ako medvjed doĊe, pobjeći ćemo pod krov i povući ljestve za sobom. Mubareka moţe mirno poţderati. Ono što je taj ĉovjek nazivao ljestvama, bila je zapravo greda u koju su bili urezani utori. Bila je naslonjena na zid sobe. Kao strop sluţio je sloj usporedno sloţenih kolaca. Ugasili smo vatru, a ono troje se poţuriše da pobjegnu u sobu. Osko i Omar krenuše u sjenik pošto sam im prije toga još jednom razjasnio kako se moraju vladati. Zatim krenuh s Halefom. Mališan se najprije ponovo uvjerio o tome da mu puške neće zatajiti. Sa sobom sam ponio samo medvjedarku; karabinka mi kod takve zvijeri ne bi mogla biti od koristi. — Zapravo bi medvjed morao biti već ondje — dobaci Halef. — Tako je tamno da bismo ga ugledali tek kad se naĊemo pred njim. — Upravo zato ne smijemo ravno poći onamo. Vjetrić puše od nas pa bi nas medvjed svakako nanjušio. Poći ćemo u luku da priĊemo s protivne strane. Kad smo se pribliţili dotiĉnom mjestu, stadosmo se kretati s najvećim oprezom jer ne samo što je medvjed mogao biti ondje, već je mogao i doći upravo s te strane s koje smo se mi šuljali. Drţali smo puške na gotovs i pokadšto zastajkivali da osluhnemo. Ako se medvjed već nalazio uz kostur konja, onda bismo morali ĉuti njegovo mljackanje i pucketamje kostiju. Nismo meĊutim ĉuli ništa, osim tihog šuštanja vjetra u krošnjama drveća. Naposljetku smo se toliko pribliţili da smo, zavirivši iza kamena mogli ugledati strvinu. Medvjeda nije bilo kraj nje. Uspeli smo se na neku veliku stijenu u blizini. Bila je visoka kao dva ĉovjeka pa nas je dobro zaštićivala pred napadajem zvijeri. Kamen je bio debeo, obrastao mahovinom, i pruţao je posve ugodno poĉivalište. Legosmo jedan kraj drugoga i stadosmo ĉekati. — Sidi — šapnu mi Halef. — Ne bi li bilo bolje da smo se razdijelili? — Bilo bi. Mogli bismo medvjeda doĉekati s dvije strane. — Onda uĉinimo tako. — Ne. Ti potcjenjuješ opasnost, a to je uvijek pogrešno. Tvoja samosvijest te lako moţe zavesti da budeš neoprezan. U prvom redu traţim da pucaš samo onda kad ti ja to dopuštam. — Kaniš dakle pucati prije mene? — Da, jer moj metak jaĉe djeluje. — To mi je ţao, sidi, jer sam ja htio ubiti medvjeda. Kakve li slave za mene

kad budem svojoj Hani, najdivnijoj meĊu ţenama, pripovijedao da si ga ti ubio? Htio bih da joj uzmognem reći da je medvjed poginuo pogoĊen mojim tanetom. — Moţda ćeš joj to moći pripovijedati jer medvjed vjerojatno neće poginuti od jedne jedine kugle. Ne pogodi ga metak odmah u srce, sigurno će doći ovamo da nas napadne. Pustit ćemo ga da nam se pribliţi, a kad se uspravi uz kamen da se uspne na njega, moţeš mu mirno ispaliti metak u ralje ili oko. A sad šutimo! Budemo li govorili, nećemo primijetiti da li nam se zvijer pribliţila. Nijemo smo osluškivah u noć. Vjetrić je šuštao iznad šume, ţuboreći kao kakav daleki vodopad. Budući da je to šuštanje trajalo neprekidno jednakom jaĉinom, lako se dao razlikovati svaki drugi zvuk. Naša je strpljivost stavljena u tešku kušnju. Moj sat, ĉije sam kazaljke dodirnuo vršcima prstiju, reĉe mi da je već ponoć. — Medvjed uopće neće doći — šapnu Halef. — Uzalud smo se radovali. Vjerojatno nikad neću ... Prekinuo se jer je, taĉno kao i ja, ĉuo kako se zakotrljao neki kamen. Stali smo napeto osluškivati. — Sidi, pao je kamen — šapnu mi Halef. — Ali to nije medvjed jer bismo inaĉe morali ĉuti da se kotrlja i drugo kamenje. — Nikako. To što je izvrnuo taj jedan kamen, uĉinilo ga je opreznim. Premda bi to mogla biti i neka druga ţivotinja, ipak drţim da je medvjed. Svakako ću ga osjetiti njuhom prije nego što ga ugledam. — Njuhom? Kako je to moguće? — Uvjeţbani ĉovjek moţe to osjetiti. Divlje zvijeri šire oko sebe poseban oštar vonj. Vonj medvjeda nije doduše ni izdaleka tako snaţan kao što je vonj lava, tigra i pantere, ali ja ću ga ipak osjetiti. Ĉuj! Desno od nas kao da je zapucketala grana. Zvijer nam se pribliţavala niza strmu padinu onog jeziĉca šume. Sad sam je zaista osjetio njuhom. Tko je ĉak u kavezu vidio divlju zvijer, sigurno je zamijetio i onaj jetki vonj što ga šire zvijeri, a osobito one iz roda maĉaka. Ako se pak zvijer nalazi na slobodi, onda je taj zadah još mnogo jaĉi. Oštar je i grize pa ga svaki osjetljivi nos mora zamijetiti, a uvjeţbani organi njuha zamijetit će ga već izdaleka. I ja sam sad osjetio taj »divlji« miris. — Osjećaš li ga njuhom? — šapnuh Halefu posve tiho. — Ne osjećam — odvrati on pošto je pomno omirisao nadesno i nalijevo'. — Dolazi — već ga njušim! — Onda u tvom nosu ima više nego u mojem. Ah, sad će dobiti pozdrav koji će ga zaĉuditi. Halef nape kokot svoje puške, — Bez ţurbe! — opomenuh ga. — Ti svakako smiješ pucati tek nakon mene, jesi li razumio? Ne poslušaš li, ozbiljno ću se naljutiti. Mogao bi svojom neopreznošću protjerati medvjeda. Nije mi odgovorio, ali sam ĉuo njegov dah. Moj Halef je izgubio svoj mir; zahvatila ga je lovaĉka groznica.

Zaĉusmo tiho brundanje upravo kao da prede maĉak, a odmah zatim opazismo kako se neki krupni tamni predmet pribliţuje konjskoj strvini, — Je li to on? Je li to on? — šapnu mi Halef na uho. UzbuĊeno je disao. — Da, on je. — Onda pucaj! Ta pucaj napokon! — Samo strpljivo! Ĉini se da dršćeš. — Da, sidi, ĉudno me je uhvatilo. Priznajem da dršćem, ali ne zbog straha. — Poznajem to drhtanje. — Ta pucaj već jednom, pucaj, da i ja doĊem na red! — Savladaj se Halefe. Neću pucati prije nego što mi se pruţi dobar cilj. Imamo vremena. Medvjed ne ţdere kao lav. On je sladokusac pa ţdere s uţitkom. Najprije uzima one komade koji mu se ĉine najzamamljiviji, a sve ono što mu slabije prija, gura u stranu da bi se tome kasnije posvetio. Ovaj medvjed će vjerojatno nekoliko sati ostati uz strvinu, da ne bi moţda naglo progutanim zalogajima pokvario ţeludac. Zatim će krenuti nalijevo prema vodi da se ĉestito napije, a tek onda će se povući u svoj leţaj. — Ali mi ne moţemo ĉekati tolike sate. — Ja to i ne kanim. Ţelim samo priĉekati dok se medvjed uspravi. On to ĉesto ĉini za vrijeme jela. Svaki se medvjed voli izmeĊu pojedinih obroka uspraviti na straţnje šape, a prednjima otire gubicu. Pri tome ćemo ga razabrati jasnije nego sada. Bilo bi ludo da prije toga pucamo. To bi bila najveća glupost jer ti ne moţeš razlikovati njegovo tijelo od strvine konja i tamnoga tla. — Ipak, ipak! Vidim ga. Tako ga jasno vidim da ću pucati. Halef se stane nemirno meškoljiti pa štoviše podigne pušku na obraz. — Dolje s puškom! — ljuti to mu šapnuh. Mališan skine pušku, ali je bio tako uzbuĊen da nije mogao ni trenutka mirno leţati te bi nas sigurno odao svojim nemirom da kamen nije bio tako gusto obrastao mahovinom. Ĉinilo se da medvjedu dobro prija veĉera. Srkao je i mljackao kao kakvo loše odgojeno dijete kad jede juhu. Medvjed je zaista bio sladokusac. Tu i tamo bi zubima smrskao kakvu šuplju kost pa smo jasno ĉuli kako iz nje siše moţdinu. Zatim nasta stanka. Medvjed zadovoljno zabrunda i stane šapama pljeskati po mesu sigurno da opipom provjeri kakvoću pojedinih komada. Zatim se uspravi. Prije nego što je ĉvrsto sjeo nekoliko se puta ponovo spusti na prednje noge. Kad se medvjed za vrijeme takvih stanki u ţderanju uspravlja, Indijanac kaţe: »Prisluškuje u svoj ţeludac«. Trenutak toga »prisluškivanja« je najprikladniji za hitac. Prislonio sam pušku na rame. Sad se jasno dao razabrati cio lik medvjeda. Bio je, kako smo pravilno naslutili, upravo golem. To sam jasno vidio, ali sam ipak spustio pušku. — Alah, Alah! Ta pucaj, pucaj! — napade me Halef gotovo odviše glasno. — Tiho, tiho! Inaĉe će te ĉuti. — Ali zašto ne pucaš?

— Zar ne vidiš da nam je okrenuo leĊa? — Što to smeta? — Hitac nije dovoljno siguran. Medvjed gleda prema kući. Da nije nanjušio naše konje? To bi moglo biti. Okrenuo se od strvine. To je opasno. Moramo ĉekati dok se ponovo okrene, a zatim — budalo! Što ti pada napamet! Posljednje sam rijeĉi glasno viknuo. Halef nije više mogao obuzdavati nestrpljivost. Tako je brzo nanišanio i opalio da to nisam mogao sprijeĉiti. Ne obazirući se na moju srdţbu, mališan skoĉi na noge, zamahne ispucanom puškom po zraku i vikne: — Pobjeda! Trijumf! Mrtav je! Gotov je! Posegnuo sam iznad sebe, uhvatio Halefa za pojas i trgnuo ga dolje. — Hoćeš li šutjeti, nesretniĉe! Poplašio si medvjeda. — Poplašio? — viknu on nastojeći da se oslobodi mog zahvata. — Ubio sam ga! Svladao sam ga. Ta vidi gdje leţi! On mi se silom istrgne, skoĉi opet na noge i vikne što je glasnije mogao: — Omare, Osko, ĉujte uţitak, ĉujte blaţenstvo! Ĉujte slavu svog prijatelja i pripazite na zvuk trublje moje divote! Ustrijelio sam si medvjeda, poslao sam ga njegovim oĉevima i striĉevima, ja, Hadţi Halef Omar Ben Hadţi Abul Abas, Ibn ... Nije mogao dalje jer sam sad i ja skoĉio, zgrabio ga za šiju i pritisnuo ga o kamen. Zaista sam bio veoma ljut pa sam ga zato tako ĉvrsto zgrabio da je pod mojom šakom klonuo kao lutka. — Ako samo još pisneš, osjetit ćeš moju šaku, ti vlasniĉe nesretnog ovĉjeg mozga! — zaprijetih mu se, — Ostani ovdje gore i brzo napuni pušku. Vidjet ću mogu li spasiti plijen. Rekavši to, skoĉih s kamena ne mareći za svoju tek nedavno ozdravljenu nogu. Dolje brzo ĉuĉnuh, olabavili noţ i podigoh pušku na rame. Ako je medvjed bio ovdje, on će me svakako odmah napasti. Odozgo sam ĉuo zveckanje Halefove nabojnjaĉe, ali dolje je sve ostalo mirne. Nisam mogao ništa ĉuti ni vidjeti. Opazio sam jedino to da se medvjed ne nalazi više kod strvine. Ipak je bio potreban krajnji oprez. Takav je stari medvjed mogao biti dovoljno lukav da se na mene ne baci smjesta, već da se potajice odšulja oko kamena. To bi bilo opasno jer doĊe li iza ugla, sukobit ćemo se na takvoj blizini da bi me mogao doseći pandţama. Zato se udaljih nekoliko koraka u stranu tako da sam istodobno mogao paziti i na stijenu i na strvinu. Ĉekao sam i neko vrijeme napeto osluškivao. Onda odjednom odjeknu u blizini kuće krik — pa još jedan, i još jedan, a zatim zaĉuh povike pune oĉaja: — Ostavite me, pustite me! U pomoć! U pomoć! — To je Mubarek ! — doviknu Halef s kamena. Htio sam mu odgovoriti, ali nisam dospio jer sam sad iz onog smjera ĉuo hitac. Poznavao sam taj posebni oštri prasak. To je bila Oskova crnogorska puška. — Medvjed je tamo prijeko kod staje — doviknuh Halefu prigušenim

glasom. — SiĊi brzo dolje. — Hamdulilah! Onda ćemo ga ipak još dobiti! — pobjedonosno će mališan. On skoĉi dolje, padne, opet se podigne i potrĉi kraj mene. Poţurio sam za njim, ali tek što sam pretrĉao nekoliko koraka, osjetih kako me nešto probada u gleţnju noge. Mora da sam, skoĉivši sa stijene, ponovo povrijedio nogu. Bio sam dakle prisiljen da svoj galop usporim na obiĉni kas. Pri tome sam zdravom nogom grabio daleko, a bolesnu sam oprezno vukao, oslanjajući se samo na vrške prstiju. Sad kroz noćnu tišinu odjeknu upravo neopisivi krik. Je li to bio Mubarek ili Halef koji je u meĊuvremenu već morao stići do kuće? Da nije taj neoprezni ĉovjek uletio medvjedu ravno u pandţe? Toliko sam se uplašio za mališana da me oblio znoj po ĉitavom tijelu. Nisam se više mogao obazirati na nogu i pojurih što sam brţe mogao. Sad sam zaĉuo i Oskove i Omarove glasove. Opet hitac! Na nesreću je na mom putu leţao kamen. Nisam ga mogao vidjeti pa posrnuh preko njega i padoh koliko sam god bio dug i širok. Medvjedarka mi izleti iz ruke — nisam vidio kamo. Brzo se podigoh i ogledah se. Pušku nisam vidio, a nisam imao ni vremena da je traţim. Bio sam uvjeren da se Halef nalazi u opasnosti pa nisam smio gubiti ni trenutka. Zato jurnuh dalje i izvukoh noţ iz pojasa. Trĉao sam prema sjeniku. — Osko, gdje je medvjed, gdje? — viknuh već izdaleka. — Vani, vani! — odgovori mi Osko iz sjenika. — Je li Halef bio ovdje? — Jeste, ali je opet pošao za medvjedom. Sad sam stajao kraj drvenog zida. Iz njega su bile istrgnute dvije daske. — Ovuda je medvjed pokušao ući — viknu Osko. — Ispalio sam u njega metak. — Jesi Ii ga pogodio? — Ne znam. Daske su pukle tek nakon mog hica. — Kamo je otišao Halef? — Nadesno; tako smo ĉuli. — Ostanite unutra i pripazite. Medvjed bi se mogao vratiti. Potrĉao sam dalje u naznaĉenom smjeru. Kućna vrata bila su otvorena i netko je stajao u njima. To sam vidio po sjeni jer su u kući gorjele luĉi. Na zemlji je leţalo tijelo nekog ĉovjeka. Posrnuo sam preko njega, ali nisam pao. — Pucaj, pucaj — zaĉuih dva glasa kako viĉu iz sobe. Bio sam svega desetak koraka od vrata i sad sam prepoznao ĉovjeka koji je ondje stajao. Bio je to Halef. Puška mu je bila prislonjena o rame i uperena u sobu. Njegov hitac prasnu, a zatim on izleti iz vrata i tresne o zemlju kao da ga je izbacila neka snaţna ruka. U narednom trenutku pojavi se medvjed, progura se na sve ĉetiri noge kroz uska i niska vrat pa se brzo opet uspravi. I Halef je smjesta skoĉio na noge. Obojica, on i medvjed, stajali su prijeteći

jedan suĉelice drugome, svega tri koraka jedan od drugoga. Halef okrene pušku i zamahnu njome da kundakom udari medvjeda. Uto prepozna mene jer sam se već nalazio na domaku svijetla. — O sidi, puška mi je prazna! — doviknu mi. Sve se to mnogo brţe odvilo nego što se moţe pripovijedati ili ĉitati. — Bjeţi! Da ga nisi udario! Još dok sam mu dovikivao te rijeĉi, ja ga istodobno odgurnuh da je oteturao u stranu. Zvijer se napola okrenu prema meni, razjapi ralje i otegnuto zaurla od bijesa. Skoĉio sam pred nju i osjetio vrući i smrdljivi dah iz gubice. Strelovit pokret — posegnuo je za mnom, ali je zahvatio samo zrak jer se nisam više nalazio pred njim već njemu zdesna. Ljevicom sam ga zgrabio za grivu na zatiljku, a desnicom daleko zamahnuo i jednom, dva puta mu zabo noţ do drška meĊu ona dva poznata rebra. Sve se to svršilo tako brzo da je medvjed dobio oba smrtonosna uboda prije nego što mu je utihnuo urlik. Medvjed se na straţnjim šapama baci nadesno, ali me njegova prednja šapa samo okrznu po ramenu. Dakako da nisam ostavio noţ u njegovim prsima. Dva skoka natrag odnijela su me izvan dohvata njegovih pandţa. Onda sam zastao oštro promatrajući zvijer i podigavši noţ na novi ubod bude li potrebno. Ali medvjed nije pošao za mnom. Stajao je nepomiĉno, širom razjapljenih ĉeljusti iz kojih se cijedila slina. Mrko me je gledao svojim sitnim svjetlucavim oĉima. Onda se te oĉi polako zatvoriše. Uzalud su se trudile da se ponovo otvore. Golemim tijelom proĊe drhtaj. Zatim se najprije spusti na prednje noge i pokuša se, struţući po zemlji, ĉvrsto oprijeti, a naposljetku se izvali u stranu, polagano, trzajući se. Iz gubice mu prodre još tiho brundanje, a zatim mu se noge ispruţiše. Bio je mrtav. — Alah akbar! — viknu Halef koji kao da se sav ukoĉio na svome mjestu. — Alah je velik, ali taj je medvjed gotovo isto toliko velik. Je li mrtav, sidi? — Mislim da jeste. Budi sretan da je to tako dobro prošlo. — Daj sidi. Bilo je strašno! — Poĉekaj! — zapovjedih mu. — Još uvijek nismo sigurni da je zaista mrtav. Provjerit ću. Prišao sam k zvijeri, poloţio joj revolver na sklopljeno oko i dva puta odapeo. Nije se ni makla. — Sad moţeš doći ovamo pogledati ga. Nije li mnogo veći od tebe? — upitah Halefa. — Jeste. Mislim štoviše da je viši od tebe, sidi. Kaţem ti: nisam drhtao kad sam se našao pred njim s praznom puškom, ali srce umalo što mi nije prestalo kucati. — Jesi li već i tamo vani pucao u njega? — Jesam. Od sjenika je pošao prema kućnim vratima i ušao u kuću. Vani ga vjerojatno nisam pogodio, ali onaj drugi metak sigurno mu je prodro u prsa jer je stajao samo dva koraka daleko uspravljen ispred mene. Mogao sam taĉno nišaniti.

— Ispripovjedi mi ukratko kako se sve to dogodilo! — Potrĉao sam prema sjeniku jer sam Oskovu pušku prepoznao po prasku pa sam odmah, zakljuĉio da medvjed, pokušava prodrijeti konjima. Nisam još stigao do sjenika kad sa strane zaĉuh krik na koga se nisam baš mnogo obazirao. Na sjeniku sam vidio da su dvije daske istrgane, a Osko i Omar mi rekoše da je to uĉinio medvjed. Potrĉao sam dakle dalje. Tamo je na zemlji leţalo neko tamno tijelo, a drugo veće tijelo stajalo je kraj njega. To mora da je bio medvjed. Zastao sam, nanišanio i opalio. Medvjed krenu dalje prema vratima, a ja za njim. Ušao je u kuću, a i ja krenuh onamo pošto sam opet brzo nabio pušku. Kad sam stigao na otvorena vrata, ugledah ga gdje stoji u sobi. Njuškao je Mubarekov leţaj. — I nije napao staroga? — Staroga uopće nisam ni vidio. Nije ga bilo. Vidio sam samo medvjeda, a on je ugledao mene. Smjesta se okrenuo, pošao prema meni i uspravio se. Od prepasti sam zaboravio da odmah opalim jer me je ona njegova strašna veliĉina toliko iznenadila da sam jedva mogao disati. Netko mi je doviknuo da pucam. Samo po sluhu bih mogao zakljuĉiti gdje se taj netko nalazi, ali njegove rijeĉi vratile su mi svijest. Upravo kad je medvjed pruţio šape prema meni, opalih u njega, ali sam od njega dobio takav udarac da sam izletio kroz vrata i pao na zemlju. Kad sam opet skoĉio na noge, medvjed je stajao preda mnom. Puška mi je bila prazna, a na noţ se nisam sjetio. Htio sam se obraniti kundakom. Uto si došao ti, sidi. — Baš u pravo vrijeme. — Da, jer sam uvjeren da bi se moja puška slomila na medvjedovoj lubanji, a on bi me onda zdrobio. Sidi, tebi zahvaljujem ţivot. On me uhvati za ruku i privuĉe je na svoja prsa. — Ostavi to! I ti bi jednako postupio da su nam uloge bile zamijenjene! — Uĉinio bih to, ali veoma sumnjam da bi mi uspjelo da tako golemu zvijer ubijem noţem. Ti si već i prije ubio sive medvjede, mnogo veće i opasnije nego što je ovaj medvjed ovdje, ali ja nisam. Ta zvijer je zaista veća od lava. — Masivnija je, taĉno. Ono tijelo, koje leţi tamo podalje, mora da je stari Mubarek. Vjerojatno je mrtav. Posljednji napadaj groznice ga je istjerao iz kuće. Ipak me ĉudi da je tako brzo klonuo. — Medvjed je stajao kraj njega. Moţda ga je on ubio. — Moţda. A sad ćemo najprije pogledati što je s ostalima. UĊosmo u sobu. Svjetlo, koje je obasjavalo sobu, dopiralo je odozgo. Kad sam pogledao onamo, ugledah konakdţiju i oba naša domaćina gdje sjede gore na kolju koje je saĉinjavalo strop. U rukama su drţali zapaljene luĉi. — I ti dolaziš, efendijo?— upita Dţemal. — Gdje je medvjed? — Leţi pred vratima. — Alah, Alah! Oni se spustiše s kolja, dolje duboko odahnuše, a Janak reĉe: — Vidiš li da nismo bili sigurni pred njim. Ušao je u sobu. Kakve li nemani!

Bio je velik gotovo kao vol. — Ta imali ste sa sobom oruţje. Zašto niste pucali? — Nismo glupi! Time bismo ga upozorili na nas pa bi se moţda uspeo k nama. Medvjed se umije penjati bolje od ĉovjeka. Zar to ne znaš? — Znam. Vi dakle niste pucali, ali moga Halefa ste pozvali da puca. — Dakako! Ta on je ţelio da ubije medvjeda, a mi nismo namjeravali izvesti tako smiono djelo. Osim toga — doda lukavo Dţemal — ako on napadne medvjeda, onda medvjed neće misliti na nas. — To je bilo vrlo mudro, ali istodobno i veoma kukavno! Gdje je Mubarek? — Vani. Zgrabila ga je vrućica pa je istrĉao iz kuće. Da nije pri tom otvorio vrata, ne bi ni medvjed mogao ući. Gdje li je sad taj neoprezni ĉovjek? — Vani je, mrtav. Sad ćemo opet zapaliti vatru. Izašli su za nama iz kuće, ali se nisu usudili prići k medvjedu. Htjeli su da najprije zapale vatru kako bi se uvjerili je li medvjed zaista mrtav. Halef ode po Oska i Omara. I ta dvojica nisu mogla da smognu dovoljno rijeĉi kojima bi mogli izraziti svoje ĉuĊenje zbog veliĉine te zvijeri. Medvjed je od njuške pa do korijena repa bio dugaĉak dva metra, a teţio je najmanje dvije stotine kilograma. Tri ĉovjeka morala su se napregnuti da ga odvuku u blizinu vatre. Ja sam za to vrijeme uzeo zapaljenu granu i prišao Mubareku, a Halef za mnom. Starac nije umro od rane, premda bi mu i ona dala svega još malo ţivota. Glava mu je leţala duboko na zatiljku, a prsa su mu takoreći saĉinjavala kašu od mesa, krvi i smrvljenih rebara. Medvjed mu je slomio zatiljak a onda mu rasparao prsa, ali ga je Halefov hitac potjerao. Ne rekosmo ni rijeĉi, već se vratismo k vatri. Ondje je Halef javio što smo našli i ispripovjedio kako je medvjed ubijen. S obzirom da se radilo o tako golemoj zvijeri, Omar ni Osko nisu pravo mogli povjerovati da sam se usudio medvjeda napasti noţem. Kod onih ostalih bio je egoizam jaĉi od ĉuĊenja. Janak opipa medvjeda i reĉe: — Veoma je tust pa će dati mnogo mesa. I za krzno se dade ubrati lijepa svotica. Efendijo, kome pripada medvjed? — Onome koji ga je ubio. — Tako? Ja ne mislim to. — A što misliš ti? — Da medvjed pripada meni jer je ubijen na mom zemljištu. — Drţim da cio ovaj kraj pripada padišahu. Ako mi moţeš dokazati da si od njega kupio ovu zemlju, povjerovat ću ti da si njezin vlasnik. Ali onda mi moraš dokazati da imaš pravo na svu divljaĉ i na sve zvijeri koje se na tvojoj zemlji ubiju. Kad je medvjed došao, ti si se zavukao u kuću; to je siguran dokaz da ga nisi htio. Mi smo pošli u lov na njega pa prema tome pripada nama. — Efendijo, ti pogrešno misliš. Medvjed nije tvoj, već on pripada . .. — ... Hadţi Halefu — prekinuh ga. — Ako si to htio reći, onda imaš pravo. Ti nemaš nikakva prava na njega. Morao sam ti platiti ĉak i strvinu koju smo

ostavili kao mamac. Ako ti iz osobite dobrote ostavimo dio mesa, moraš nam se zahvaliti. — Kako? — upita Halef. — Zar da je to moj medvjed? Ne, sidi, on je tvoj. Ti si ga ubio. — Ja sam mu samo zadao smrtni udarac, ali medvjed bi uginuo i bez noţa, samo ne tako brzo. Pogledaj ovamo! Posve u blizini ovih rana od noţa moţeš vidjeti rupu što ju je izbušio tvoj metak. Prošao mu je tik kraj srca pa je svakako smrtonosan. Zato je medvjed tvoj. — O sidi, vlasnik medvjeda ne bi uopće više bio na ţivotu da ti nisi došao da ga spasiš. Kaniš mi dati poklon koji ne mogu primiti. — No, onda ćemo postupiti po starom lovaĉkom pravu. Ta si prvi ranio medvjeda pa tebi dakle pripada krzno. Ja sam ga onda ubio noţem pa meni pripada meso. Šape i jedno stegno uzet ćemo za sebe a ostalo neka uzme Janak da ne moţe reći kako nismo poštovali njegovo pravo vlasništva. — Je li to istina, sidi? Ja ću dobiti krzno? Ta to je najbolje na medvjedu! Kako će se samo zaĉuditi Hana, najljupkija od svih ţena kad doĊem k njoj i pokaţem joj taj svoj pobjedniĉki plijen. A moj sinĉić koji je prozvan prema tebi i meni, naime Kara Ben Hadţi Halef, spavat će na medvjeĊem krznu i postat će veliki i glasovit ratnik jer će medvjedova snaga prijeći u njega. Da, uzet ću krzno. Tko će ga oguliti? — Ja. Moramo uzeti mozak, salo i drveni ugljen i time natrti koţu da ostane gipka i da ne trune, Tvoj konj će morati ponijeti dvostruki teret. Moja odluka naišla je na opće odobravanje. Janak je donio stari drveni kabao u kojem se imalo usoliti medvjeĊe meso da se onda kasnije objesi u dim. Dok sam se latio posla, upitah Janaka što će uĉiniti s Mubarekom. — Moramo ga zakopati — odvrati on. — Sigurno ćete mi pomoći pri tome. To moramo obaviti još noćas. — Nije naša stvar da kopamo raku. Budući da smo mu dosad bili neprijatelji, ne moţete traţiti od nas da to radimo. Imaš li alat? — Imam motiku i lopatu. — Onda ionako mogu raditi samo dvije osobe. Ti i konakdţija iskopajte grob, a tvoja ţena neka vam pomogne. Potraţi prikladno mjesto. Na sprovodu ćemo i mi prisustvovati. Neprijateljstvo ne treba da potraje nakon smrti, — Onda ćemo ga pokopati ondje gdje je medvjed napao konja. Ne ţelim da mi se blizu kuće nalazi grob. Donio je alat, a zatim njegova ţena i Dţemal ponesoše drva i luĉi da bi imali svjetla za vrijeme rada i poĊoše da za mrtvaca iskopaju grob koji je on nama ţelio. Pošto smo medvjedu skinuli krzno nataknusmo jednu od njegovih prednjih šapa na raţanj. Bila je tako velika i masna da smo se sva ĉetvorica mogli obilno najesti. Moji mi pratioci pomogoše da s unutarnje strane krzna sastruţem ostatke mesa, a zatim koţu temeljito premazasmo medvjeĊim mozgom i lojem te

drvenim pepelom a zatim je tako svinusmo da smo je mogli privezati konju iza sedla. Upravo kad smo s time svršili, vratiše se grobari i javiše da je grob iskopan. Zatim prihvatiše mrtvo tijelo, a mi poĊosmo za njima. U blizini groba rasla je bujna paprat. Posjekosmo je i obloţismo njome grob. Zatim spustišmo u njega mrtvaca pa i njega pokrismo paprati. Halef pomoli kratku molitvu, a onda prepustismo Dţemalu i Janaku da zatrpaju grob i vratismo se kući pa sjedosmo uz vatru. Sad smo mogli pustiti konje iz sjenika da pašu. Medvjeda se više nismo morali bojati. I sami bili smo ţeljni poĉinka Budući da više nismo imali nikakva posla, stavili smo sedla ispod glave da malo odspavamo. Opreza radi morao je jedan od nas ostati budan. Dogovorili smo se da ćemo se mijenjati svakog sata. Nismo imali povjerenja u ono troje tamo uz grob. Najprije sam pregledao svoju nogu. Premda sam je pomno i ĉvrsto opipao nisam osjetio boli. U meĊuvremenu sam potraţio pušku. Poloţili smo oruţje uz nas tako da smo ga smjesta mogli dohvatiti, a zatim sklopismo oĉi. Ipak nas je još jednom netko smetao. Došla su ona dva ĉovjeka sa ţenom da prenesu medvjeda u kuću. Tom prilikom došao sam na jednu misao. Ustao sam i odrezao dobar komad debelog sloja medvjeĊe masti. Ono troje je stajalo kraj mene, ali me nitko nije pitao ĉemu to uzimam. Opazio sam da Janak na lijevoj nozi nema mali prst. — Na lijevoj nozi imaš samo ĉetiri prsta — rekoh mu. — Gdje si izgubio peti? — Preko njega je prešao toĉak teško natovarenih kola i zdrobio mi ga. Tako mi je mlohavo visio da sam ga morao odrezati. Zašlo me pitaš? — Bez neke posebne namjere. Upravo sad sam to primijetio. — Hoćeš li uzeti još mesa ili ga moţemo odnijeti? — Samo ga odnesite, vaše je. Oni odvukoše teţak teret. Moji pratioci su to promatrali, a Halef me upita: — Zašto si uzeo mast, sidi? Ne trebamo je. — Moţda ćemo je ipak ustrebati. Ako uĊemo u špilju dragulja, bit će u njoj tamno. — Kaniš li zaista ući u nju? — Još ne znam. Mogao bih doći u priliku da uĊem, a onda bih pomoću medvjeĊe masti mogao napraviti svjetiljku. — Za to trebaš i stijenj. Evo ovdje još leţi krpa u koju je bila zamotana kobasica. Janak ju je ostavio ovdje. Moţemo u nju zamotati mast a kasnije je onda upotrijebiti kao stijenj. — Umotaj je ti. Ne bih htio da još jednom dirnem tu krpa. — Ali ja da je diram? — Da, jer tebe to neće smetati budući da si sve što je bilo umotano u njoj s velikim. .. — Šuti, sidi — naglo će on. — Ne ţelim više ništa ĉuti pa ću uĉiniti kako

hoćeš. Ustao je, zavio mast i stavio je u svoje bisage. Sad nas nitko više nije smetao, ali ja sam morao za jedan sat opet ustati jer me ţdrijeb odredio za drugu straţu. U kući je još gorjelo svjetlo. Bio sam umoran pa sam, da se odrţim budnim,, stao hodati gore dolje. Pri tome sam došao i do vrata i ustanovio da su zakraĉunana. Kroz prozore se izvijao oštar dim i miris peĉenog mesa. Pogledao sam u sobu. Zaista, ono troje je zapalilo vatru na ognjištu i peklo medvjeĊe meso, premda su za veĉeru pojeli veliku koliĉinu konjetine. Jasno sam ih razabirao. Vrlo su ţivo razgovarali i pri tome rezali meso komad po komad. Nisam ih doduše mogao razumjeti jer sam stajao kraj prozora s prednje strane, a oni su sjedili uz uţu stranu kuće. MeĊutim, ravno iznad njih takoĊer se nalazio prozor bez stakla. Tiho sam se odšuljao onamo i stao prisluškivati. Kroz prozor se izvijao dim. Uzeo sam rupĉić, stavio ga pred usta i nos, zatvorio oĉi i glavu primakao što bliţe prozoru. Nitko me nije mogao opaziti jer je zid bio debeo, a prozor se nalazio visoko iznad njihovih glava. — Da, prema tim lupeţima treba ĉovjek biti mudar i oprezan — upravo je rekao Dţemal. — I sami ste ĉuli da taj stranac sumnja i u mene i u vas da pristajemo uz svoje prijatelje. Ti pasji sinovi imaju samoga Ċavla u tijelu. Oni vide sve. Ali ovo im je posljednja noć, — Jesi li siguran u to? — upita Janak. — Da, posve siguran. — Htio bih da je tako! Ja poznajem svog šurjaka ugljenara: on se ne boji ni samoga pakla. Ali otkako sam vidio ove ljude, moje se povjerenje pokolebalo. Oni su istodobno i oprezni i smioni. — Ah, to im neće ništa koristiti. — No, tko napada medvjeda noţem i ubija ga, a pri tome sam ostane neozlijeĊen, taj se neće bojati ni moga šurjaka. — Do toga uopće ne smije doći Njih će lukavštinom namamiti u stupicu i ubiti. — Ali govori se da im ne moţe nauditi tane. — Ne vjeruj u to. I sam efendija se maloĉas tomu nasmijao. Sve kad bi i bilo tako, nema li i drugog oruţja osim pušaka? Uostalom, neće ni doći do toga da netko puca u njih ili se laća noţa. Namamit će ih u špilju i zapaliti nagomilano drvo pa će se morati ugušiti. — Da, moj šurjak to moţda predlaţe, ali oba Aladţije ĉvrsto ustraju na tome da efendija ima poginuti od njihove ruke, a Barud el Amazat ţeli ubiti onoga koji se zove Osko. Oni imaju uzajamnu osvetu. Savjetovao sam im da to ne pokušaju, ali oni ĉvrsto ostaju na tome da će ih u zasjedi poĉekati na Đavoljoj pećini i da će ih poubijati ĉakanima i praćkama. U tu svrhu ponijeli su sa sobom obje moje praćke. — Te budale! Onda će svakako doći do borbe.

— Neće! Stranci uopće neće imati vremena da se brane jer će ih napasti iz zasjede. — Nemoj da se previše nadaš. Koliko ja poznajem klanac uz Đavolju stijenu, ondje se uopće ne da postaviti nikakva zasjeda. Naši bi se prijatelji morali sakriti lijevo ili desno u grmlju, ali to nije moguće jer su stijene s obje strane tako strme da se po njima ne moţe uspeti. — Vrlo se varaš, Dţemale. Postoji jedno mjesto, doduše samo jedno jedino, gdje se dade uspeti. Tamo slijeva protiĉe potoĉić. Po njegovom koritu moţe se uspeti ako se ĉovjek ne boji ono malo vode. — Znadu li to naši prijatelji? — Oba Aladţije poznaju taj kraj isto tako dobro kao ti i ja. — I oni se zaista kane uspeti onamo gore? — Dakako. — Ali imaju uza se konje! — Konje će najprije odvesti mom šurjaku. Od mjesta zasjede nije daleko do njega. Zatim će se vratiti i uspeti se na stijenu. Baĉen odozgo dolje, ĉakan mora smrskati svaku glavu u koju je nanišanjen. Taĉno poznajem to mjesto. Treba se otprilike pedeset do šezdeset koraka uspinjati uz vodu, a onda si svladao stijenu. Gore treba zatim poći otprilike stotinu pedeset koraka meĊu grmljem dok se ne stigne na mjesto gdje klanac zakreće. Kad si jednom gore, ne moţe ti dolje nitko umaći. Eto, to je mjesto na kojem će ti stranci naći svoj grob. — Šejtan! To je opasno za me! — Zašto? — upita Janak. — Jer bi i mene mogli pogoditi. — Glupost. Aladţije umiju nišaniti. — U to se ne pouzdajem. — Onda malo zaostani. — Uĉinim li to, moram raĉunati s time da će i stranci zastati. — Onda pojaši naprijed. Izvor ćeš sigurno vidjeti. Kad zatim stigneš do zavoja, dovoljno je da se pretvaraš da ti se konj preplašio. Udari ga nekoliko puta da pojuri. Onda te ne moţe pogoditi ni ĉakan ni kamen iz praćke. — Da, to je jedino što mogu uĉiniti. — Uostalom, ja ću naše prijatelje još posebno upozoriti neka pripaze da ne bi tebe pogodili. — Kaniš li s njima razgovarati? — upita Dţemal. — Svakako. Tko nije prisutan pri dijeljenju izvrgava se opasnosti da ne dobije ništa. Sad se dvostruko ljutim što mi je konj mrtav jer moram cio taj put prijeći pješice. — Sigurno ćeš zakasniti. — Ne vjerujem. Umijem dobro hodati. Ĉim pojedem, smjesta ću krenuti pa ću prije vas stići onamo. Pretpostavljam, dakako, da taj stranac neće moţda sa svojim drugovima krenuti već ranom zorom.

— Ja ću se već pobrinuti da to ne uĉine — umiri konakdţija svog vrijednog saveznika. — Stavit ću im na put tolike zapreke da neće moći brzo napredovati. Bude li potrebno, zalutat ću. Jedino ĉega se moramo bojati jeste da bi mogli nešto posumnjati ako ujutro budu opazili da si već otišao. — Ta valjda ćemo naći izgovor koji će ih zadovoljiti,.. Sad mi je dim tako zašao u nos da sam morao povući glavu i odmaknuti se ustranu. Kad sam onda opet pogledao u sobu, opazih da je Janak ustao. Sad je bilo gotovo s prisluškivanjem jer bi me on na prvi pogled morao opaziti na prozoru. Zato sam se vratio k svojim drugovima i tiho sjeo kraj njih. Dok sam tako razmišljao o onome što sam upravo ĉuo, došao sam na misao da odmah krenemo, ali sam se predomislio. Nismo poznavali taj kraj, a Dţemal će sigurno uĉiniti onako kako je nagovijestio pa sve dotle lutati s nama naokolo dok ne bude mogao pretpostaviti da je Janak stigao na cilj. Zato je svakako bilo bolje da još ostanemo. Janak je tako taĉno opisao ono opasno mjesto da sam ga svakako mogao zapaziti. Nadao sam se da ću pronaći bilo kakvo sredstvo da izbjegnemo opasnosti. Kad me je zatim Halef zamijenio, ispripovjedio sam mu sve što sam doznao prisluškujući i što sam odluĉio, a on se sloţi sa mnom. — I ja ću prisluškivati, sidi — reĉe. — Moţda ću i ja ĉuti nešto vaţno. — Kani se radije toga! Ja sam ĉuo dovoljno, a ako tebe uhvate, samo ćemo imati štete. Oni uopće ne moraju znati da je jedan od nas budan. Na spavanje smo pošli otprilike dva sata nakon ponoći po evropskom raĉunanju vremena. Prema tome bilo je šest sati kad nas je probudio Omar koji je imao posljednju straţu. Otišli smo na potok da se operemo, a zatim pokušasmo ući u kuću. Bila je zatvorena. Zakucasmo, a ţena nam otvori. — Gdje je naš vodiĉ? — upitah. — Ovdje u sobi. Još spava. — Onda ću ga probuditi. Dţemal je leţao na krpama koje su i Mubareku sluţile kao leţaj i pretvarao se da spava. Kad sam ga nekoliko puta ţestoko gurnuo, on se trgnu, zijevnu i zagleda se u mene kao da je još omamljen od sna. — Ti efendijo? Zašto me već budiš? — Jer moramo krenuti. — Koliko je sati? — Dvanaest. — Tek dvanaest? Onda moţemo još ĉitav sat spavati. — Mi bismo, štoviše, mogli spavati još ĉitav jedan dan, ali to nećemo uĉiniti. — Pa ne ţuri nam se toliko! — Ne ţuri, ali ja volim jahati po jutarnjoj svjeţini. Gdje je Janak? — Zar nije ovdje? Dţemal se osvrnu po sobi kao da ga traţi, a starica odmah reĉe:

— Moj gospodar je otišao u Glogovik. — Onamo, odakle dolazimo? Zašto se nije oprostio s nama? — Jer vas nije htio smetati. — Tako? Što će tamo? — Otišao je da kupi sol. Trebamo da usolimo medvjeĊe meso. Ona pokaţe na meso koje je leţalo u kutu. — Zar nemate soli u kući? — Nemamo dovoljno. — Kad se vrati, pozdravite svog muţa umjesto nas. — A kako je s plaćanjem, efendijo? — S plaćanjem? Zašto? — Ta vi ste prenoćili kod nas. — Spavali smo pod vedrim nebom. Za to ne plaćam ništa. Dakle, Dţemale, krećemo. — Najprije moram jesti — izjavi on. — Onda jedi, ali brzo! On zapali vatru i ispeĉe komad medvjeĊeg mesa pa ga proguta napola sirova. Mi smo za to vrijeme osedlali konje. MedvjeĊi but zamotali smo zajedno s one tri preostale šape u pokrivaĉ pa je Osko taj zaveţljaj privezao odostraga na svoga konja. Dotle se pripremio i naš vodiĉ i mi krenusmo. Ţena nije htjela da nas pusti da odemo, a da ne platimo. Psovala je da je ţelimo prevariti, ali Halef izvuĉe biĉ i pukne njime tako blizu ispred njezina lica da je glasno zajaukala, pobjegla u kuću i zakraĉunala za sobom vrata. Ipak je i dalje vikala za nama kroz prozor tako da smo njezin kreštavi glas još dugo ĉuli za sobom. Zaista nam nije bilo stalo do nekoliko pijastera, ali ti ljudi su htjeli da nas poubijaju. Bilo bi dakle ludo da za ono što smo ovdje primili, dakle baš ni za šta, još i platimo.

U ĐAVOLJEM KLANCU DOK SMO odlazili s poprišta naše noćašnje pustolovine, u kojoj je stari Mubarek tako strašno zaglavio, bilo je divno jesenje jutro, svjeţe i mirisno. Jahali smo izmeĊu strmih visova, a iza tih brda uzdizali su se okomiti kameni masivi, mraĉni kao gnjevni divovi. Nakon jednog sata bilo je upravo kao da prolazimo kroz pirinejske klance. Ni na jednu stranu nije se pruţao otvoreni pogled. Odasvud nas je okruţivala tamna prašuma. Postoji više vrsta prašume, nedirnuta šuma tropskih krajeva, gusta litvanska šuma koja vonja po truleţi, opora i svijetla prašuma ameriĉkog zapada, prirodni ravni perivoji u Teksasu koje kao da je zasadio vrtlar. Svaka od tih vrsta je razliĉita od onih ostalih. Ova prašuma kroz koju smo sad prolazili nije se dala usporediti ni s jednom od spomenutih. Ĉovjek je ovdje i nehotice morao pomisliti na propale kulture iznad kojih je sada smrt bacala sjenu svojih šuma. Otprilike nakon tri sata tlo se strmo spustilo pa smo morali presjeći široku popreĉnu dolinu ĉiji se protivni rub gotovo okomito uzdizao. Bio je to pravi zid od stijene, prividno neprekinut koji se duge sate protezao od sjevera prema jugu. U pukotinama i izboĉinama te stijene goleme su smreke i jele našle mjesta za svoje korijenje, a visoko gore na kruništu zida pruţala se tamna šuma kao crna pruga. Dno te doline bilo je obraslo divnom travom tako da sam predloţio da se ovdje bar ĉetvrt sata odmorimo kako bi naši konji mogli malo uţivati u tom zelenilu. Naš je vodiĉ odmah pristao na to i brzo skoĉio s konja. Zadrţimo li se ovdje, Janak će moći da poveća prednost što ju je htio imati. Dţemal nije ni slutio s kojeg razloga sam ovdje sjahao s konja. Dolinom je protjecao priliĉno širok potok, a uz njegovu obalu raslo je rijetko grmlje. Ĉim smo ispod drveća izašli s ove strane ruba doline, pa se ona otvoreno prostrla ispred nas, ugledao sam crtu koja je ravno od taĉke, na kojoj smo se nalazili, vodila poprijeko kroz travu do obale potoka. To je svakako bio Janakov trag. Smatrao nas je tako glupim da njegov trag neće pobuditi našu sumnju. Potok je još od prekjuĉer bio nabujao. Trava je bila meka pa sam naslućivao da ću bar ondje uz vodu pronaći jasan otisak noge. Konakdţija se nije ni obazreo na taj trag. Sjeo je na zemlju, izvukao svoj stari ĉibuk, napunio ga i pripalio. — Halefe — upitah tako glasno da me je Dţemal morao ĉuti — kakva je to crta koja ovdje vodi kroz travu? — To je trag, sidi — odgovori Halef, ponoseći se time što moţe pokazati ono što je od mene nauĉio. — Je li to trag ţivotinje ili ĉovjeka? — Da bih to mogao odrediti, moram ga najprije pomnije pogledati. On poĊe nekoliko koraka dalje oštro promatrajući trag, a zatim mi reĉe:

— Sidi, to je mogao biti ĉovjek, ali i ţivotinja. — Tako! Da bismo to znali ne trebamo ga tako pomno gledati. Razumljivo je da je to mogao biti samo ĉovjek ili ţivotinja. Ili zar bi na primjer ovuda mogla prošetati sultanova palaĉa? — Rugaš li mi se? Kladim se da ni ti ne moţeš odrediti tko je ostavio taj trag. DoĊi ovamo! — Da bih to odredio, ne moram odlaziti onamo. Ovdje je jedan ĉovjek hodao bos. — Kako to kaniš dokazati? — Vrlo lako. Je li taj trag moţda ugazilo neko ĉetvoronoţno biće? — Nije. — Onda ga je mogao ostaviti samo ĉovjek ili kakva dvonoţna ţivotinja, kakva velika ptica. Koja je najveća ptica koja bi ovuda mogla proći? — Roda. — Taĉno! Roda hoda meĊutim polako i oprezno. Ona uzdiţe jednu nogu za drugom i koraĉa dostojanstveno. Morali bi se dakle razabrati pojedini koraci. Razabiru li se? — Ne! Onaj koji je hodao ovuda nije ostavljao pojedine otiske u tlu, već je svakom nogom vukao ravnu crtu kroz travu. — Posve taĉno. Trag se ne sastoji od pojedinih otisaka nogu, već od neprekidne dvostruke crte. Rodine noge su u najboljem sluĉaju debele poput prsta, ali ove crte su šire od ljudskog pedlja. Zar je dakle ovuda mogla proći roda? — Nije, sidi. To je sigurno bio ĉovjek. — A sad dalje! Tvrdiš da nisi vidio otiske stopala. Što je trag stariji, to se prekinuta i zgaţena trava mora više osušiti. Ali ovdje nije ni jedna jedina travka ĉak ni povenula. Što se moţe na osnovu toga zakljuĉiti? — Da je trag još posve svjeţ. — Taĉno. Morali bismo svakako razabrati otiske stopala. Moţeš li mi reći zbog kojeg razloga ih ne vidimo? — Naţalost ne mogu. — No, razlog je u prvom redu to što je taj ĉovjek hodao veoma brzo, a zatim što su mu noge mekane. Ţurio se pa je više stupao prstima nego petom. Cipele i opanci imaju tvrde potplate koji ostavljaju oštar trag. Budući da ovdje nema tako oštrog traga, jasno je da taj ĉovjek nije nosio obuću: bio je bos. UviĊaš li to? — Kad si mi to tako razjasnio, moram priznati da imaš pravo. — Tko bi mogao biti taj bosi ĉovjek kome se toliko ţurilo? Dţemale, stanuje li netko u toj šumi? — Ne, ovdje ne stanuje nitko — odgovori Dţemal. — Onda naslućujem da je Janak pogrešno krenuo krivim pravcem. Tim putem neće stići u Glogovik, već do Đavolje stijene. — Što misliš, efendijo! On se uopće ne moţe tako zabuniti. Da niste spavali,

vidjeli biste ga kamo je otišao. — Hadţi Halef Omar mi je rekao da je noću neki ĉovjek izašao iz kuće i išĉeznuo iza nje, ali nije mogao odrediti u kojem je pravcu otišao. — To je sigurno bio Janak jer je on otišao još za mraka da se ne bi morao vraćati noću kasno. — Onda se u tami ipak prevario pa je umjesto nalijevo krenuo nadesno. Moţda je to uĉinio i namjerice, a budući da iz njegovoga traga razabirem da se veoma ţurio, moţda je htio da što prije obavijesti ugljenara da dolazimo. — Ti nadolaziš na ĉudne misli, efendijo — smeteno će Dţemal. — Što se Janaka tiĉe, hoćemo li se mi otpoĉinuti kod onog Šarka? — To ni ja ne shvaćam. — Onda ćeš priznati da to nikako nije mogao biti Janak. — Naprotiv, tvrdim da je to bio upravo on. To ću ti, štoviše, i dokazati, — Nemoguće. Zar moţda iz traga? — Da. — Kako sam sad vidio, tragovi ti mogu doduše reći da je ovuda prošao ĉovjek, ali ti ne mogu kazati tko je bio taj ĉovjek, — Oni mi to ĉak i vrlo jasno govore. Ustani i poĊi sa mnom! Prišao sam obali potoka, a svi ostali poĊoše za mnom. Ondje gdje je taj ĉovjek zašao u vodu, polako je i oprezno ugazio u nju. Dno je uz obalu bilo meko, u njemu nije bilo pijeska ni kamena pa su se zato u bistroj plitkoj vodi vrlo jasno dali razabrati tragovi. — Pogledaj ovamo, Dţemale! — pozvah ga. — Vidiš li otiske stopa pod vodom? — Vidim, efendijo. Vidim i to da si pravo pogodio: taj je ĉovjek bio bos, — A sad usporedi oba otiska nogu. Vidiš li kakvu razliku? On se sagnu vjerojatno da mu ne bih mogao zaviriti u lice. Shvatio je što će sad doći. — Što to vidim! — viknu Halef umiješavši se. — Taj ĉovjek je na lijevoj nozi imao samo ĉetiri prsta! Sidi, to je bio Janak i nitko drugi. Naš vodiĉ je dotle svladao svoju zbunjenost, uspravio se i rekao: — Zar nije i neki drugi ĉovjek bez jednog prsta na nozi mogao proći ovuda? — Svakako — odgovorih — ali to bi bio zaista ĉudan sluĉaj. Sad se ipak pitam: što to zapravo namjerava Janak? Pokuša li kakvu podlost,loše će proći. Dobit će salitre umjesto soli, a k tome moţda i sumpora i drvenog ugljena. Znaš li što to znaĉi? — Znam, ali te ipak ne razumijem. Od te tri stvari pravi se barut. Jesi li to mislio? — Dakako, a ako se uz njega nalazi još okrugli komadić olova, lako se moglo dogoditi da on, kad sad svakako ide do Đavolje stijene, odmah odleti u pakao. Je li ova voda duboka? — Nije. Konji ne moraju plivati. Moţemo je preći zasukanih hlaĉa. Hoćemo li dalje?

— Hoćemo. Prošlo je već više od ĉetvrt sata. Kud nas vodi put s one strane vode? — Vidiš li onu tamnu okomitu crtu prijeko na stijeni? To je otvor jedne uske gudure. Zovu je Đavolji klanac jer vodi do Đavolje stijene. Onamo ćemo odjahati. — Koliko ćemo vremena trebati da stignemo do stijene? — Više od pola sata. Zaĉudit ćeš se kad vidiš okomite stijene te gudure. MeĊu njima se ĉovjek osjeća kao crvić meĊu zidovima koji se uzdiţu do neba. — Zar ni jedan drugi put ne vodi na zapad? — Ne, postoji samo taj jedan. — Onda moramo njime proći. Prije toga ću ipak pokušati da pronaĊem tragove ljudi za kojima jašemo. U travi ih više nema jer se ona od juĉer opet uspravila, ali u plitkoj vodi moţda bismo ih ipak mogli pronaći. Tako je i bilo. Svega nešto malo uzvodno uz nas pet je konja zašlo u potok. Nije imalo svrhu da istraţujemo dalje pa smo i mi prešli preko potoka i krenuli prema ulazu u klanac. Taj je bio svega toliko širok da su dva konjanika mogla usporedo jahati. Kasnije su se stijene klanca malo razmakle. To je bio zatvoreni kameni masiv, golema kocka vulkanskog kamena, visoka preko stotinu metara kroz koju je nekad podzemna sila probila tu pukotinu. Kad si pogledao u vis, ĉinilo ti se da se stijene svojim gornjim rubovima dodiruju. Ni nalijevo ni nadesno nije se dalo uz njih uspeti. Bile su gole pa se tek tu i tamo nalazilo poneko mjesto na kojem je grm ili osamljeno drvo našlo prilike za oskudan ţivot. — Vjeruješ li sad da je šejtan svojom šakom probio ovu pukotinu? — upita naš vodiĉ. — Da, to je neugodan put. Ĉovjek bi se upravo htio skutriti kao kakav mali kukac iznad kojega leti gladna ptica. Brzo naprijed! Dţemal se dosad drţao usred naše druţbe, a sad pokuša da odmakne naprijed pa se progura kraj Halefa i Oska koji su jahali ispred nas. To me je navelo na misao da se pribliţujemo mjestu koje je za nas imalo postati kobnim. Dţemal je htio izbiti na ĉelo da bi uspio izvesti svoju namjeravanu lukavštinu s konjem. Odjednom ugledasmo svijetli potoĉić, veoma plitak i uzak, koji je tekao s jedne strane puta i gubio se u nekoj jami u stijeni. Istodobno opazismo da su se stijene razmakle. Nama slijeva povukla se stijena natrag za priliĉno široku stepenicu, obraslu grmljem i drvećem, ali na nju se nikako nije dalo uspeti. Ta je stepenica bila otprilike šesnaest metara visoka, a Janak je rekao da se ondje, gdje je trebalo doći do napada, mora uspeti pedeset do šezdeset koraka uz vodu. Sigurno je dakle mislio upravo ovu stepenicu. Ja sam već prije polaska, dok smo sedlali konje, rekao svojim drugovima kako se imaju vladati. I oni su po krajini opazili da se pribliţujemo spomenutom mjestu. Potajice mi dobaciše upitne poglede, a ja im kimnuh u znak potvrde. Mali planinski potoĉić tiho nam je tekao u susret, ali uskoro zaĉusmo

glasnije ţuborenje. Stigli smo do onog mjesta gdje se potok spuštao s brda. Duboko je izlokao jednu ţilu mekšeg kamena i tako stvorio pukotinu u stijeni u kojoj je padao sa stepenice na stepenicu ţuboreći. Urušeno sitno kamenje kupilo se s obje strane potoĉića i u toku vremena stvorilo sloj zemlje dovoljan da prehrani bilje. Tu je bilo razliĉitog zelenoga bilja kakvo raste u hladu i kraj vode, a i paprati kojom je ovaj kraj uopće obilovao. Otprilike na dvostrukoj visini jahaĉa bila je jedna od tih biljki paprati napola istrgnuta. Zaustavio sam konja i pogledao gore, — DoĊite! — pozove nas konakdţija pošto su se i moji pratioci zaustavili. — Poĉekaj samo ĉas! — rekoh mu. — Vrati se sa mnom malo natrag. Htio bih ti pokazati nešto što će te iznenaditi. On priĊe bliţe. — Moraš sjahati — pozvah ga pa i ja siĊoh s konja. — Zašto? — Bolje ćeš vidjeti. — Ali mi gubimo vrijeme! — Dosad ti se nije baš ţurilo. Ĉini se da je ovo veoma tajanstvena voda. — Kako to? — upita on radoznalo i ne sluteći ništa. Stajao sam na podnoţju maloga slapa i promatrao njegove donje stepenice, Konakdţija skoĉi s konja i priĊe k meni. Ostali takoĊer sjahaše. — Pogledaj samo onu paprat tamo gore! Ne udara li ti u oĉi što je istrgnuta? — Ne! Zašto bi? — Mislim da se netko ovuda uspinjao gore, da se pri tom htio prihvatiti za biljku i da ju je išĉupao iz zemlje. — Mora da je to uĉinila oluja. — Oluja? Ovdje u utrobi zemlje, u kojoj se nalazimo, nije nikad bilo oluje; ne, to je bio ĉovjek. — Šta se to nas tiĉe? — Vrlo mnogo, jer je to bio naš znanac. — Nemoguće! Tko? — Janak. Dţemal problijedi kad sam spomenuo to ime. — Efendijo, zašto neprekidno spominješ Janaka? Ta on je otišao u Glogovik. — Nije, on je ovdje gore. Tu dolje, gdje potoĉić izbija do puta, skupio se mali nanos pijeska. Taj ĉovjek je veoma neoprezan. Ako mi već poruĉi da je otišao u Glogovik, ne smije bit tako glup da golim nogama dodirne pijesak. Zna da sam noćas opazio da nema jednoga prsta na nozi, a ovdje vidiš tu istu stopu s ĉetiri prsta kao i tamo dolje na potoku. On se uspeo ovamo. Što traţi gore? — Efendijo, to nije on! — stane me bojaţljivo uvjeravati Dţemal. — Jašimo dalje! — Najprije se moram uvjeriti tko ima pravo, ti ili ja. Ja ću se uspeti gore da pogledam toga ĉovjeka. Umijem se vrlo dobro penjati, a Hadţi Halef će me

pratiti. Nadam se da će me posluţiti sreća. Mnogo opasnijim mi se ĉini da nastavimo put. — Zašto? — Nekako naslućujem da se ovdje gore nalaze ljudi, ljudi s praćkama i ĉakanima. Eto, to je! — Alah! — prestrašeno će on. — A ispred nas put zavija i... — Kako to moţeš znati? To se odavde ne vidi. — Naslućujem. Takvo mjesto je opasno za svakoga,koji jaše ovuda dolje dok gore netko vreba na njega. Zato ću sad malo odozgo razgledati okolinu. Dţemalovo lice posta upravo pepeljasto; on promuca: — Zaista ne mogu shvatiti tvoje misli! — A ipak su one vrlo lako razumljive. A da mi ne bi prekriţio raĉune, pozivam te da, poĉevši od ovog ĉasa, govoriš tiho. — O efendijo — trgne se on pokušavajući da svom strahu poda oblik srdţbe. — Ne trudi se! Mi te se ne bojimo jer više nemaš oruţja. Naglim zahvatom istrgoh mu pištolj i noţ iz pojasa. Puška mu je visila o sedlu, Oskar i Omar ga istodobno tako ĉvrsto zgrabiše odostraga da se nije mogao ni maknuti. Htio je da vikne, ali ipak nije viknuo jer sam mu njegov vlastiti noţ pritisnuo o prsa i zaprijetio mu: — Reci samo jednu jedinu glasnu rijeĉ pa ću te probosti! Neće ti se baš ništa dogoditi, budeš li miran. Ti znaš da ti ja ne vjerujem. Ako nas sad poslušaš, moţda će se naše nepovjerenje izgubiti. Svezat ćemo te pa će Osko i Omar ostati na straţi uza te dok se ja s Halefom ne vratim. Onda ćemo vidjeti što ćemo s tobom. Vikneš li glasno, oni će te probosti, ali budeš li slušao, vratit ćemo ti tvoje oruţje pa ćeš jednako kao i prije biti naš vodiĉ. Dţemal se htio usprotiviti, ali mu Osko smjesta poloţi šiljak svoga noţa na prsa. To ga je ušutkalo. Svezali su ga i prisilili ga da sjedne. — Znate što imate raditi — rekoh Omaru i Osku. — Pripazite da i konji ostanu mirni. Put je tako uzak da ga dobro moţete braniti. Bez vašeg dopuštenja ne smije nitko proći ovuda. Dogodi li se nešto nepredviĊeno, mi ćemo na prve vaše hice poţuriti ovamo. Naprotiv, ako vi nas ĉujete da pucamo, mirno ostanite ovdje jer se za nas ne morate bojati. Ne obazirući se na mrki pogled, što mi ga je dobacio konakdţija poĉeh se uspinjati zajedno s Halefom. Uspon je bio malo naporan, ali nije bio opasan. Potoĉić je bio plitak, a isprane stepenice bile su tako niske i redale su se tako nagusto jedna do druge da sam se po njima sasvim dobro uspinjao. Janak je pravo rekao: prešli smo pedeset do šezdeset koraka, a zatim stigosmo gore. Velika kamena stepenica na kojoj smo se sad našli, bila je na tom mjestu šira oko stotinu koraka. Njezina se površina sastojala od rahlog kamena i bila je pokrivena dosta dubokim humusom koji se ovdje malo pomalo skupio. Na njemu su rasla bjelogoriĉna i crnogoriĉna stabla, a izmeĊu njih tako

gusto grmlje, da gušćeg ne bismo mogli ni poţeljeti. To nam je grmlje omogućavalo da se neprimjetno prišuljamo. — Što sad? — šapnu Halef. — Odšuljat ćemo se naprijed. Janak je rekao da se po toj kamenoj stepenici mora proći otprilike stotinu pedeset koraka da se stigne do zavoja. Ondje su se sakrili razbojnici. Ipak ćemo već sada poduzeti mjere opreza. Drţi se stalno iza mene! — Moţda jedan od njih stoji sprijeda da bi pazio na naš dolazak. — U tom bi sluĉaju ĉuvar sigurno sjedio naprijed na rubu stijene. Budemo li se drţali više lijevo, dakle iza njegovih leĊa, on nas neće moći ni vidjeti ni ĉuti. Ako se ipak jedan od njih namjeri na nas, onda ćemo ga oboriti golim rukama i izbjeći pri tome svaku buku. Ja sam u tu svrhu ponio nekoliko remenova. — Ti znaš da i ja uvijek sa sobom nosim remenje. Ono ĉesto ustreba. — Samo onda ako se namjerimo na više ljudi, latit ćemo se pušaka. Pucat ću samo u sluĉaju opasnosti, a ni onda neću nikoga ubiti. Hitac u nogu obara i najogorĉenijeg neprijatelja. Naprijed dakle! Krenusmo trudeći se da dodirnemo što manje granĉica. Nakanili smo se drţati više lijevo, ali nismo još stigli daleko kad s desne strane zaĉusmo neki zvuk koji nas je zaustavio. — Što bi to moglo biti? — šapne Halef. — To netko brusi noţ na kamenu. Koje li neopreznosti! — On i ne sluti da bismo mogli doći na pomisao da se uspnemo ovamo gore. Hoćemo li proći kraj njega? — Nećemo, Moramo znati tko je to. Lezi! Sad smijemo samo puzati, Otpuzali smo prema onom mjestu odakle smo ĉuli brušenje i ubrzo stigli u blizinu ruba stijene. Ondje je sjedio špijun Suef i tako marljivo brusio noţ na oštrom kamenu kao da ga netko za taj posao plaća srebrnim pijasterima. Bio nam je okrenut leĊima. Svakako je ĉekao upravo na nas. Odabrao je baš takvo mjesto s kojega nas je mogao opaziti tek onda kad bismo se našli tik ispod njega. I zaista, da smo pojahali još svega nekoliko koraka dalje, on bi nas opazio. — Što da radimo? — tiho mi šapnu moj mali drug, — Hoćemo li ga mirno ostaviti da sjedi ovdje? — Nikako! Ovdje raste mahovina. Išĉupaj punu šaku. Ja ću ga odostrag tako zgrabiti za šiju da će morati otvoriti usta. Onda mu ti brzo uguraj mahovinu u usta prije nego što dospije viknuti. Ja ću otpuzati naprijed. Ĉim mu se pribliţim na duţinu ĉovjeka, moţeš skoĉiti i baciti se na njega. Oprezno otpuzasmo izmeĊu grmlja prema Suefu. Nedaleko iza njega raslo je neko drvo kojim sam se posluţio kao zaklonom tako da se stablo neprekidno nalazilo izmeĊu mene i Suefa. Sad sam stigao do njega. Još dvije sekunde i prišao sam mu na pravu udaljenost. Iza mene se uspravi Halef spreman na skok. Ali mališan je bio sin pustinje, a ne Indijanac. Stupio je na suhu granĉicu. Ova pucne i Suef se okrenu licem prema nama.

Nijedan slikar ne bi mogao ponoviti onaj izraz ukoĉene prepasti koji se pokazao na licu toga špijuna kad nas je ugledao. Htio je da vikne, ali vjerojatno ne bi uspio ništa izustiti ni onda da sam mu dao vremena za to. Zagrebao je nogama, zamahnuo rukama i širom otvorio usta da doĊe do zraka. Halef je bio za tren oka kraj njega i utrpao mu mahovinu u zube. Još sam ga neko vrijeme ĉvrsto drţao, a onda se njegovi pokreti umiriše, a kad sam ga ispustio iz ruke, bio je onesviješten. Podigao sam ga i odnio u grmlje. Noţ mu je ispao, a puška je leţala kraj njega. Nisam znao odakle mu. Halef donese i jedno i drugo. U sjedećem stavu prislonismo ga o neko drvo i svezasmo ga tako da su mu ruke bile ovijene oko drveta. Zatim mu još rubom njegove odjeće svezasmo usta tako da nije mogao jezikom izgurati mahovinu. — Tako! — tiho zahihoće Halef. — Za njega smo se dobro pobrinuli. Što sad, sidi? — Idemo dalje. Ĉuj! Zvuĉalo je kao da nam se pribliţuju koraci. I zaista, ĉuli smo da se netko pribliţuje. Kao da je pošao upravo prema onom mjestu na kojem je Suef maloĉas sjedio. — Tko bi to mogao biti? — šapne mi Halef. Oĉi su mu svjetlucale od ţelje za borbom. — Da se nisi prenaglio! — rekoh. Opet sam se provukao izmeĊu grmlja i opazio Bibara. Taj div je sad stajao kraj drveta koje mi je maloĉas posluţilo kao zaklon. Jasno sam mogao razabrati njegovo lice. Ĉinilo se da se ĉudi što nije našao Suefa pa polako krenu dalje. — Pozor! — šapnuh. — Još deset ili dvanaest koraka pa će ugledati naše drugove. PoĊi posve tiho za njim! Sad sam se morao brzo i neopazice primaknuti Aladţiji; to mi je pravodobno uspjelo. Pogled mu pade dolje na put. Opazio je ona tri ĉovjeka koji su ĉekali na nas i brzo uzmaknuo nekoliko koraka da ga oni ne primijete. Pri tome se nije okrenuo, već je naprotiv, uzmiĉuĉi, skratio udaljenost izmeĊu sebe i mene, tako da sam ga mogao zgrabiti. Uhvatio sam ga ljevicom za zatiljak i istodobno ga desnom šakom tresnuo po sljepooĉici, sve u jednom hipu. On pade bez rjeĉi. Uto se i Halef naĊe kraj mene. — Da i njega sveţemo? — upita. — Da, ali sad još ne. Teţak je. Odnesosmo gorostasa u krojaĉevu blizinu i svezasmo ga takoĊer za drvo. Usta mu nisu bila potpuno sklopljena. Otvorio sam ih najprije oštricom, a zatim drškom svoga noţa. Omamljenom ĉovjeku skinuli smo pojas i upotrijebili ga kao ĉep za usta. Budući da je Bibar bio veoma snaţan, morali smo ga svezati dvostruko jaĉim remenjem pa smo tako potrošili sve naše remenje. Lasom se nisam smio posluţiti jer ako ćemo još nekoga morati svezati, trebat ću taj dragocjeni remen. Pištolje i noţ koji su bili zataknuti za Bibarov pojas, poloţismo uz Suefovo oruţje.

— Sad su preostala samo trojica — reĉe Halef. — Sandar, Manah el Barša i Barud el Amazat. — Ne zaboravi Janaka koji se takoĊer nalazi ovdje gore. — Toga lupeţa uopće ne raĉunam. Što su ta ĉetvorica prema nama dvojici! Ne bismo li otvoreno otišli k njima i oduzeli im puške sidi? — To bi bilo odviše smiono. — Pa zašto smo se onda uspeli ovamo? — Neki odreĊeni plan nisam imao. Htio sam se prišuljati k njima, a onda bi se već pokazalo što treba uraditi. — No, to se već pokazalo. Dvojicu smo već uĉinili neškodljivim. Za one ostale nimalo ne marimo. — Ali ja vrlo mnogo marim za njih. Da, kad bismo imali još Sandara, onda bismo s ostalom trojicom brzo svršili. — Hm! Kad bi i on došao! — To bi bila veća sreća nego što je moţemo oĉekivati. — Ili.,, sidi, došao sam na jednu misao! Ne bismo li ga mogli primamiti ovamo? — Kako? — Ne bi li ga Bibar mogao pozvati? — To nije loša misao. Ja sam više sati razgovarao s Aladţijama pa taĉno poznam njihove glasove. Bibarov glas je malo promukao da bih se usudio da ga oponašam. — Pokušaj, sidi! — Najprije moramo pronaći takvo mjesto kraj kojega mora Sandar proći a da nas ne ugleda. — Lako ćemo naći takvo mjesto, bilo koji grm ili drvo. — Naravno, Pokušajmo. — Pokušajmo! Sidi, volim ĉuti kad tako govoriš. Bio je sav oduševljen. Taj mališan bio bi izvrstan vojnik, U njemu se skrivao pravi junak. Oprezno smo pošli dalje sve dok nismo stigli do mjesta na kojem su tri visoka grma stajala tako blizu jedan drugome da smo se mogli sakriti a da nas nitko izvana nije mogao opaziti. Zavukosmo se u grmlje, a zatim viknuh, ne odviše glasno, oponašajući Bibarov glas: — Sandare! San dare! DoĊi ovamo k meni! — Evo me odmah — zaĉuh odgovor odande gdje su se razbojnici po mom mišljenju morali nalaziti. Ĉinilo se da mi je lukavština uspjela. Stajao sam spreman, drţeći pušku u ruci. Ubrzo zaĉuh kako je Aladţja, pribliţujući nam se, upitao: — Gdje si? — Evo me ovdje. Prema mom glasu je razabrao gdje se nalazimo, ĉuo sam ga gdje dolazi ravno prema grmlju, Onda sam ga, provirivši kroz lišće, i ugledao. Išao je ravno

naprijed sav pun išĉekivanja i upravo je imao proći kraj nas, ali naţalost ne tako blizu kao što bih volio. Tu nije bilo vremena za oklijevanje ili razmišljanje. Skoĉio sam iz grmlja. Sandar me ugleda. Prepast ga je samo na jedan trenutak prikovala na mjestu, no onda pokuša odskoĉiti natrag, ali je bilo prekasno. Moj ga kundak pogodi tako da je pao na zemlju. Ni on nije imao uza se ni pušku ni ĉakan, već samo pištolje i noţ. — Hamdulilah! — viknu Halef gotovo preglasno. — Uspjelo je! Koliko će potrajati dok se opet osvijesti? — Najprije moramo pogledati kako mu je. Nekog drugog bi moţda taj udarac ubio. Sandarovo bilo se jedva osjećalo. Prije ĉetvrt sata se sigurno neće probuditi. — Ne trebamo mu zaĉepiti usta — reĉe Halef. — Ali svezat ćemo ga ipak. — U tu svrhu posluţili smo se šalom što ga je Sandar nosio umjesto pojasa. Sad nismo više trebali biti odviše oprezni. Nismo više puzali, već smo uspravni pošli naprijed, iako vrlo tiho. Tako smo stigli do onog mjesta gdje je put dolje zaokretao. I rub kamene stepenice takoĊer je zaokretao pa je tako ovdje nastao neki doksat na kojem su se smjestili lupeţi. Na doksatu je raslo svega nekoliko grmova. Sakrivene iza jednog od tih grmova ugledasmo Manaha el Baršu, Baruda el Amazata i Janaka. Sjedili su i razgovarali, ali ne tako glasno da bismo ih mogli razumjeti, premda smo već bili blizu. To je mjesto bilo vrlo dobro odabrano za njihove svrhe. Morali su nas vidjeti gdje dolazimo, a sjekira, dobro baĉena iz te zasjede, svakako bi ubila ĉovjeka. Malo iza njih, prema nama, stajalo je šest pušaka sloţenih u piramidu. Dakle je i Janak ponio sa sobom svoju pušku. U blizini su leţala dva ĉakana Aladţija i koţnate praćke što su ih posudili od Janaka. Kraj praćaka je leţala mala hrpa glatkog teškog potoĉnog šljunka. Takav kamen, baĉen uvjeţbanom rukom, lako je mogao ubiti ĉovjeka. Ta trojica bila su nam sigurna. Sjedili su na rubu doksata. Manah el Barša bio je jedva tri koraka udaljen od ruba. Pokušaju li pobjeći, morat će protrĉati kraj nas. Ideja da skoĉe dolje bila bi pravo ludilo. Na njima se vidjelo da su napeti i puni išĉekivanja. Pogledi su im neprekidno lutali u onom smjeru iz kojeg smo morali stići. Janak je najviše govorio. Iz njegovih pokreta dalo se zakljuĉiti da im pripovijeda našu pustolovinu s medvjedom. Neko smo vrijeme stajali prije nego što smo uspjeli razumjeti prve njegove rijeĉi. — Volio bih da sve bude tako kako se vi nadate. Ta ĉetiri nitkova su zaista sposobna da uĉine sve. Ĉim su stigli, nastupili su u mojoj kući kao gospodari. Dţemal će vam takoĊer pripovijedati kako su postupali s njim. Preko noći su ga sa svim njegovim ljudima zatvorili u podrum. — I on je to dopustio? — viknu Manah el Barša. — Zar se nisu mogli braniti? — A jeste li se vi branili? Niste, odjahali ste što god ste brţe mogli!

— Odjahali smo zbog vojnika koji su se na ţalost nalazili uz te strance. — Ni jedan jedini vojnik se nije nalazio uz njih. Dţemal je to kasnije posve jasno opazio. — Do Ċavola! Zar je to istina? — Istina je! Zavarali su vas lukavštinom. Ti ljudi ne samo što su smioni kao divlje maĉke, već su i lukavi kao lisice. Samo pripazite da ne nanjuše i današnju stupicu! Onaj odurni efendija rekao je da sumnja u konakĊţiju i mene. Nekako dugo ne dolaze; već bi morali biti ovdje. Nadam se da neće pogoditi što ih ovdje ĉeka. — To nikako ne mogu pogoditi. Sigurno će doći, a onda su izgubljeni. Aladţije su se zaklele da će onog stranca polako ţivoga razrezati na komade. Barud će preuzeti na sebe Crnogorca Oska, a meni mora pasti u šake ona mala otrovna ţaba, onaj Hadţi Halef. On tako vješto maše biĉem pa će sam iskusiti što znaĉi batina. Ne smije ga dodirnuti ni noţ ni tane; umrijet će od biĉa! Uostalom, nijedno od njih ne treba da odmah bude ubijen. Aladţije neće nišaniti u glavu, a i ja ću Halefa samo omamiti. Ne ţelim da izgubim blaţenstvo da ga batinam do smrti. Gdje li su tako dugo? Jedva ĉekam da doĊu. Volio bih još štogod ĉuti i nadao sam se da će govoriti o Karanirvan-hanu, ali Halef nije više mogao izdrţati. Razbjesnio se što je Manah el Barša toliko ĉeznuo za tim da ga izbatina do smrti. On najednom istupi tik pred neprijatelja i viknu: — No, eto me, kad više ne moţeš ĉekati! Njegov je dolazak izazvao neizmjernu prepast. Janak viknu i ispruţi obje ruke kao da je ugledao sablast. Barud el Amazat skoĉi na noge i zagleda se u Halefa kao da je odsutan duhom. I Manah el Barša je skoĉio kao da ga je odbacilo ĉeliĉno pero, no on se sabrao brţe od ostalih. Lice mu se iscerilo od bijesa. — Pasji sine! — zaurla. — Jesi li ovdje? Ali ovaj put vam neće uspjeti! Sad si moj! Sad te imam! Manah se lati pištolja da ga istrgne iz pojasa, ali mora da mu se otponac zakaĉio za pojas. Nije tako brzo mogao izvući oruţje kako je to ţelio. Halef je meĊutim već nišanio u njega i zapovjedio mu: — Miĉi ruku s pojasa jer ću te inaĉe ustrijeliti! — Ustrijeli jednoga od nas! — odvrati Barud el Amazat. — Ali samo jednog! Drugi će onda pogoditi tebe. On izvuĉe noţ. Uto ja polako izaĊoh iz grma ne govoreći ni rijeĉi. Moja opetuša bila je upravljena u Baruda. — Efendija! I on je ovdje! — viknu Barud. Spustio je ruku u kojoj je drţao noţ i od straha odskoĉio natrag. Pri tome se sudario s Manahom i to tako ţestoko da je ovoga odgurnuo do samoga ruba stijene. Manah zavesla rukama po zraku i podigne nogu da bi našao ĉvršće uporište, ali je time potpuno izgubio ravnoteţu. — Alah, Alah, A1...! — zaurla, a zatim išĉezne preko ruba doksata. Ćuli

smo kako je njegovo tijelo tresnulo dolje na kamen. U prvi ĉas nije nitko uspio izustiti ni rijeĉi pa ni ja. Bio je trenutak prepasti. Tako duboko dolje! Tijelo mora da je bilo smrvljeno. — Alah mu je sudio! — naposljetku viknu Halef problijedivši. — A ti Barude ti si krvnik koji ga je gurnuo u dubinu. Baci noţ jer ćeš inaĉe poletjeti za njim! — Ne, neću! Pucaj, ali ćeš ipak okušati moju oštricu. — škrinu Barud. On se skupi na skok i zamahne noţem za udarac. To bi za Halefa bilo dovoljno razloga da puca, no ipak nije opalio, već brzo uzmakne, okrene svoju pušku i doĉeka protivnika udarcem kundaka kojim ga je oborio na zemlju. Sad smo i njega razoruţali i svezali ga njegovim pojasom. Tako nam je preostajao samo još Janak. Taj hrabri ĉovjek sjedio je taĉno kao i prije. Već ga je Halefov dolazak silno prestrašio, a ono što se zatim zbilo udesetorostruĉilo mu je strah. On pruţi ruke prema meni i stane me zaklinjati: — Poštedi me, efendijo! Nisam vam uĉinio ništa naţao! Ti znaš da sam vam prijatelj! — Ti da si nam prijatelj? Odakle bih to mogao znati? — Pa ti me poznaješ. — Odakle? — Vi ste noćas otpoĉinuli kod mene. Ja sam trgovac ugljenom Janak. — To ne vjerujem. Ti si mu doduše veoma sliĉan bar što se tiĉe ĉistoće, ali ipak nisi Janak. — Ja sam to, efendijo! Ta to moraš vidjeti! A ako mi ne vjeruješ, upitaj Hadţi Halefa! — Ne moram ga pitati. On nema bolje oĉi od mene. Janak ne moţe biti ovdje jer je otišao u Glogovik da kupi soli, — To nije istina, efendijo, — Njegova mi je ţena rekla, a ja joj vjerujem više nego tebi. Da si ti zaista Janak onda bih ti bio duţan zahvalnost pa bih s tobom postupao bolje nego bilo s kim drugim. Ali budući da je dokazano da ti ne moţeš biti Janak, moraš oĉekivati jednaku strogost kao i tvoji divni drugovi koji su nas htjeli ubiti pa su zato proigrali ţivot. Ti ćeš se dakle zajedno s njima zaljujati na ovom lijepom drveću. To ga je upravo podiglo sa zemlje. Skoĉio je na noge i preplašeno viknuo: — Efendijo, nije dokazano ništa, baš ništa. Ja sam zaista Janak. Ispripovjedit ću ti sve što se dogodilo u mojoj kući i kraj nje i sve što smo govorili. Ta valjda nećeš objesiti ĉovjeka koji te je tako prijazno primio kao gosta? — No, o nekom prijaznom gostoprimstvu ne moţe biti ni govora. Ali ako si ti zaista Janak, kako to da se ne nalaziš u Glogoviku? — Htio sam — htio sam ... htio sam odavde donijeti sol! — Ah! A zašto si onda rekao ţeni da nam slaţe da si pošao drugim smjerom?

— Jer ... jer... — promuca on — ... jer mi je tek putem palo na um da poĊem ovamo. — Nemoj mi ponovo lagati! Došao si ovamo da osiguraš svoj dio plijena. Zbog toga ti je bilo ţao što ti je medvjed ubio konja tako da si morao pješke. — Efendijo, to ti je mogao reći samo konakdţija! Dakle nas je Dţemal prevario pa ti sve rekao? — Vidiš kako si ti svojim pitanjem sve priznao! Ja znam sve. Ovi razbojnici su me po tvom savjetu trebali ovdje napasti, U tu svrhu si im pozajmio praćke. U sluĉaju da taj napadaj ne bi uspio trebali su nas namamiti u špilju dragulja i tamo nas ubiti. Janak obori glavu. Vjerojatno je mislio da mi je konakdţija sve odao. Nije mi padalo na um da ga pokolebam u tom uvjerenju, — A sad govori! — nastavih. — O tebi ovisi hoćemo li te smatrati isto tako zlim kao i ostale. U tvojim rukama leţi tvoja sudbina. Nakon kraćeg razmišljanja Janak prizna: — Ne smiješ misliti da sam ja stvorio plan da vas ubijemo. Ti ljudi su već davno tako odluĉili. — Znam! Ti si samo zbog podle pohlepe sudjelovao u njemu. To ne moţeš poreći. — Moţda me je Dţemal ocrnio više nego što treba. — Ja ne donosim sud prema mišljenju drugih ljudi. Imam svoje vlastite oĉi i uši, a one mi kazuju da ti doduše nisi tvorac plana za umorstvo, ali si ipak ĉlan ovog prljavog društva. Uostalom, nemam vremena da se dalje bavim s tobom. Baci noţ. Halef će te svezati. — Ne, ne! — preplašeno viknu Janak. — Tebi za ljubav uĉinit ću sve, samo me ne smiješ objesiti! — Zaista ne znam što bi ti mogao uĉiniti meni za ljubav. Ostaneš li ţiv, nećeš mi moći biti ni od kakve koristi. Hladan ton kojim sam to izrekao samo je još pojaĉao njegov strah, a kad mu je onda Halef izvukao noţ iz otrcana pojasa, Janak vikne; — Ja vam mogu biti od koristi, efendijo, mogu! — Kako? Janak se opet zamišljeno zagleda u zemlju. Na licu mu se vidjelo da se bori izmeĊu straha i podlosti. Ako mi je zaista htio biti od koristi, onda je morao izdati ugljenara, svog šurjaka. Moţda je razmišljao o laţi koja bi ga spasila iz teškog poloţaja u kojem se nalazio. Nakon nekog vremena me otvoreno pogleda i reĉe; — Nalaziš se u najvećoj smrtnoj opasnosti, efendijo, a nemaš ni pojma o tome. Ono što ti je ovdje zaprijetilo, sitnica je prema onome što te još ĉeka. — Kako to misliš? — Hoćeš li mi zaista pokloniti ţivot ako ti reknem? — Hoću, samo ne vjerujem da mi moţeš reći išta novo. — Mogu, mogu! Uvjeren sam da nemaš ni pojma o opasnosti koja ti prijeti.

Zar ne, ti ţeliš naći Ţutoga? Šutke kimnuh glavom. — Ti si njegov najveći neprijatelj. Mubarek mu je poslao glasnika da ga opomene pred tobom. Javio je Ţutome i to da ga vi progonite i da će vas on namamiti za sobom dok ne padnete Ţutome u ruke. MeĊutim, ovi ljudi ovdje koje ste svladali, htjeli su da se domognu vaše imovine. Zato su vam postavili ovu zasjedu kojoj ste sretno umakli. Ţuti vam je meĊutim krenuo u susret. Mora da se nalazi već u blizini pa ste izgubljeni ako vas ne spasimo ja i moj šurjak. — Ali Šarka bi me takoĊer htio ubiti! — Dakako, jer je i on pristalica Ţutoga. Ali ako mu reknem da ste poštedjeli moj ţivot, premda sam se nalazio u vašim rukama, njegovo će se neprijateljstvo pretvoriti u prijateljstvo pa će poduzeti sve da vas spasi. Ja ću vas sam provesti skrovitim putom iz planine tako da sigurno umaknete opasnosti. Pretvarao sam se da mu vjerujem pa ga upitah: — Poznaješ li Ţutoga? — Svakako. Ĉesto je bio kod mene. — Gdje stanuje on? — Prijeko u Orošiju. On je voĊa Miridita i ima veliku moć, — U Orošiju? Meni su rekli da stanuje u Karanirvan-hanu, Janak se oĉito prestrašio kad sam spomenuo to ime, ali onda se osmjehne i reĉe: — To su ti kazali da te zavedu u bludnju. — Ali sigurno postoji mjesto s tim imenom? — Nisam ĉuo za njega, a kraj toga poznajem sva sela i zaseoke blizu i daleko. Vjeruj mi, iskren sam prema tebi i ţelim ti dobro. — Zaista? No, vidjet ćemo. Kako je daleko odavle do tvog šurjaka? — Svega ĉetvrt sata jahanja. Doći ćeš u veliku okruglu dolinu. Kad iz klanca izaĊeš u nju, ugledat ćeš zdesna dim koji se uzdiţe iz Šarkinih ugljara. — I ti ćeš nas odvesti k njemu? — Hoću. Od njega ćeš doznati mnogo više nego što ti ja mogu reći. Vaš ţivot ovisi o tome da mi povjerujete, a sad radi što hoćeš. Halef je grickao donju usnicu. Jedva je mogao sakriti bijes što nas taj ĉovjek smatra tako lakovjernim. Ja sam pak udesio prijazno lice, domahnuo nitkovu i odgovorio mu: — Vjerojatno nam govoriš istinu. Da ipak još jednom pokušam jesi li iskren prema nama? — Pokušaj, efendijo! — radosno viknu Janak. — Vidjet ćeš da te nisam prevario. — No dobro, onda ćemo ti pokloniti ţivot. Ali ipak te moramo na neko vrijeme svezati. — Zašto? — Da oni ostali ne naslute kako si se sporazumio s nama. Mora izgledati da dijeliš njihovu sudbinu.

— Ali ti mi daješ rijeĉ da ćete me opet razvezati? — Obećajem ti da ćeš uskoro opet biti slobodan i da se od nas nemaš baš niĉega bojati. — Onda me sveţite. On pruţi ruke. Halef mu skine pojas i njime sveţe ruke na leĊima. — Sad poĉekaj kod ove dvojice — rekoh Halefu. — Ja idem po naše drugove. Barud el Amazat je još bio bez svijesti. Halef ga je zaista ţestoko udario. Vratio sam se istim putem kojim smo došli. Nije bilo razloga da pretraţujem ovaj kraj. Moj razgovor s Janakom nije donio ţeljeni uspjeh. Namjeravao sam doznati nešto sigurno o Ţutome i o Karanirvan-hanu. Mogao bih doduše biĉem iznuditi to priznanje, ali nisam bio baš raspoloţen da primjenjujem to sredstvo. Nadao sam se da ću i bez njega postići cilj. Potraţio sam Sandara. Leţao je još nepomiĉno, ali bilo mu je već ĉvršće udaralo. Ubrzo će se oporaviti. Zatim sam otišao onamo gdje su bili svezani Bibar i Suef. Obojica su bila pri svijesti. Kad me je Aladţija ugledao, on bijesno puhnu kroz nos, zagleda se u mene krvlju podlivenim oĉima i napne svu snagu da se oslobodi spona. — Ne trudi se! — rekoh mu. — Ne moţete izbjeći sudbinu. Upravo je smiješno da takvi ljudi bez mozga u glavi, kao što ste vi, umišljaju sebi da mogu mene nadmudriti. Dokazao sam vam da su svi vaši pothvati uvijek bili glupe djetinjarije. Vjerovao sam da ćete napokon uvidjeti koliko ste glupi, ali sav moj obzir bio je uzalud. Sad je mojem strpljenju kraj pa ćete dobiti ono što ste odredili za nas, naime smrt. Upravo to ste htjeli. Znao sam da Aladţiju ne mogu povrijediti nego da mu reknem da je glup. Uostalom, mali smrtni strah mu neće mnogo štetiti. Zatim sam prišao rubu stijene odakle sam mogao vidjeti svoje drugove. Osko me opazi i doviknu mi: — Jesi li to ti, efendijo? Hvala Alahu! Onda je sve u redu. — Jest. Odveţi konakdţiju da se uspne gore. I ti se uspni za njim. Sa sobom donesite sve remenje i konopce što ih imate. Omar neka ostane uz konje. Njih se dvojica ubrzo uspeše gore, konakdţija prvi. Doĉekao sam ga pokazavši mu revolver. — Opominjem te da se ne makneš bez mog dopuštenja. Smjesta ćeš poslušati svaku moju rijeĉ jer ću te inaĉe ustrijeliti. — Zašto, efendijo? — prestrašeno će on. — Ja zaista nisam tvoj neprijatelj. Ne znam ništa, a i dolje sam ostao posve miran. — Ne mlati praznu slamu. Ja sam već u Treska-konaku znao na ĉemu sam s tobom. Nije ti uspjelo da me ma na trenutak zavaraš. Sad je igri kraj. Naprijed! Otišli smo do doksata gdje je Halef stajao s oba zarobljenika. Earud el Amazat je bio pri svijesti. Kad je Dţemal ugledao njih dvojicu, prestrašeno viknu.

— No, je li to Janak ili nije? — On je! — odvrati Dţemal. — Kako je došao ovamo? — Taĉno onako kao i ti, uspeo se uz potoĉić. Podigni Baruda el Amazata i ponesi ga! Janaku nisu svezane noge pa moţe sam za nama. Naprijed! Oba nitkova morala su poći za nama do Bibara i Suefa. Pogledi što su ih izmjenjivali, bili su i više nego rjeĉiti, ali nitko nije ni pisnuo. Osko je donio nekoliko remenova. Osim toga skinusmo Barudu kaftan i razrezasmo ga noţevima u dugaĉke trake da njime sveţemo Baruda i Janaka. Zatim odosmo Sandaru koji je, ĉini se, upravo otvorio oĉi. Soptao je kao divlja zvijer i propinjao se da prekine spone. — Budi miran, ljubimĉe moj! — nasmije se Halef. — Koga jednom imamo, toga i zadrţimo. I tog Aladţiju smo dali prenijeti onamo gdje su se nalazili ostali. Stabla su stajala blizu pa smo zarobljenike tako svezali za njih da se nikako nisu mogli osloboditi. Konakdţija koji dotad nije bio vezan da bi mogao one druge nositi, došao je posljednji na red. Zatim izvadismo svladanim ljudima ĉepove iz usta da uzmognu govoriti, ali oni su radije ostali nijemi. Vidio sam kako je Halef udesio sveĉano lice da im odrţi kaznenu propovijed, ali sam ga pretekao rekavši mu da donese oruţje zarobljenika. Sve zajedno saĉinjavalo je lijepu zbirku. — Tim su se oruţjem oni htjeli posluţiti da nas ubiju — rekoh. — Ono je sad naš zakoniti plijen s kojim moţemo postupiti kako hoćemo. Uništit ćemo ga. Odbijte kundake s pušaka i pištolja i zdrobite sjekirama cijevi. Nitko nije bio brţe spreman za to od Halefa. Noţevi su slomljeni, a na kraju sam ja hajduĉkom sjekiricom onesposobio ĉakane obih Aladţija. Bivši vlasnici oruţja promatrali su to razaranje s upravo neopisivim izrazima lica. Ipak su i dalje šutjeli i samo je Janak poĉeo psovati kad smo na kraju razbili i njegovu pušku. — Stoj! To je moja puška! — Više nije — odvrati Halef. — Ali ja sam vaš prijatelj! — I to najbolji kojeg imamo. Budi bez brige. Efendija će odrţati obećanje koje ti je dao. Sad se Hadţi okrenu zarobljenicima drţeći se tako da sam morao naslutiti kako upravo kani odrţati jedan od svojih glasovitih govora. Domahnuo sam mu da poĊe sa mnom i udalji se od zarobljenika tako da nas nisu više vidjeli. — Sidi, zašto da im ništa ne reknem? — upita on. — Jer to nema smisla. Odemo li ne rekavši im ni rijeĉi, ostavit ćemo ih u većem strahu nego da im odrţimo velik govor. — Ah, tako! Dakle ćemo otići? — I nećemo se više vratiti. — Zar tako! I ja da nemam uţitak da im reknem kakvim ih ljudima

smatram? — Oni to već znaju. — Treba li da ovdje gore umru od gladi i ţeĊi? Sami se ne mogu osloboditi. Uostalom, obećao si Janaku da ćeš ga osloboditi! Zar nećeš odrţati rijeĉ? — Hoću! Ne brini ništa! Ugljenar sigurno znade gdje se oni nalaze pa će se ubrzo potruditi da ih oslobodi. — Hoćemo li odjahati k njemu? — Hoćemo. Hajdemo sada! — Samo još trenutak, sidi. Moram im reći bar još jednu rijeĉ jer ću inaĉe puknuti. Poţurio se k zarobljenicima, a ja za njim da ga sprijeĉim ako bi pokušao da uĉini kakvu glupost. Stao je pred njih, isprsivši se, i rekao: — U ime mog efendije i u svoje ime moram vam objaviti da smo mi prije nego što smo vas uhvatili i svezali ovdje, ispod ta tri drveta zakopali tri oke baruta. Dugaĉki fitilj je već spreman pa će, ĉim mi to zaţelimo, biti zapaljen izdaleka tako da vi to ne opazite. Onda će se vaša tijela razletjeti u prašinu i nitko se neće više tome razveseliti od mene, glasovitog Hadţi Halefa Omara Ben Hadţi Abul Abas Ibn Hadţi Davud al Gosara. — Pošto je tako dao oduška svom srcu, on se vrati i upita me: — Nije li to bilo dobro, sidi? Što misliš kako će se sad bojati ti bijednici kad budu vjerovali da sjede na mini koja moţe svakog ĉasa prasnuti? — To tvoje sredstvo da muĉiš ove ljude nije baš odviše duhovito smišljeno. Bez obzira na to hoće li ti oni povjerovati ili ne, već sama ona neizvjesnost u kojoj se nalaze, dovoljna je kazna za njih. — Vjerovat će oni, uvjeren sam u to. — Kad bismo htjeli ubiti Ţutove ljude, onda bismo to mogli uĉiniti mnogo jeftinije, a ne da tratimo tako golemu koliĉinu baruta koji je u ovim krajevima rijedak. Ţalim ih budu li povjerovali da sa sobom nosimo tri oke baruta. SiĊosmo k Omaru koji je ĉuvao konje. Ondje sam Dţemalovom konju skinuo sedlo i uzde, bacio jedno i drugo na zemlju, a konja otjerao u onom smjeru iz kojega smo stigli. Nisam ga htio voditi sa sobom i pustio sam ga na slobodu. Bilo je bolje da na njemu ne ostane ništa jer se tako nije mogao uzdama ili stremenovima zakvaĉiti negdje u šumi i zbog toga bijedno uginuti. Zatim odjahasmo i ubrzo stigosmo onamo gdje je leţao Malah el Barša. Njegovo smrvljeno tijelo pruţalo je strašnu sliku. Nismo sjahali jer nije imalo smisla promatrati lešinu. Jedva smo uspjeli natjerati konje da proĊu preko nje. — To je teška kazna — reĉe Halef okrenuvši lice u stranu. — PoĊimo što prije odavde. Brţe je potjerao konja, a mi šutke krenusmo za njim. Zidovi klanca postajali su sve viši i opet se stisnuli kao i prije. Put kroz taj klanac zaista je morao tištiti ĉovjeka. Pošto smo tako jahali ĉetvrt sata, klanac se otvori u prostranu okruglu dolinu. Ugledavši je, ja sam i nehotice zaustavio vranca. Dolina je imala oblik

duboke zdjele i promjer od otprilike jednog sata jahanja. Ali kako je samo izgledala! Rubovi su joj okolo naokolo bili od kamena i priliĉno su se strmo uspinjali. Ondje, gdje god je bilje moglo pustiti korijenje, stajala su crnogoriĉna stabla, stara po više stotina godina, a njihovo tamno zelenilo ţivo se isticalo u svjetlijem zelenilu golemoga bjelogoriĉnog drveća. Ĉinilo se da dolina ima priliĉno široke izlaze prema jugu i prema zapadu. Dno joj je bilo gotovo potpuno pokriveno izlomljenim stijenjem, ĉesto visokim kao višekatna kuća, pa sve do kamenja malenog poput šake. Iznad svih tih stijena pruţao se svjetlucavi pokrov razliĉitih povijuša, a izmeĊu njih je raslo bujno grmlje tako da se ĉinilo da ne bismo mogli proći kroz taj guštik. Je li kakav potres posuo dno doline tim razbijenim kamenjem ili se ovdje moţda nalazilo kakvo podzemno jezero pa se strop iznad njega odjednom urušio? Dolina je zaista izgledala tako kao da je jednom bila nadsvoĊena takvim stropom koji se onda srušio. S mjesta na kojem smo stajali, vodili su tragovi desno, duţ stijene doline. Pošli smo za njima. To je bio onaj pravac o kojemu je govorio Janak. Dugo sam uzalud gledao naokolo traţeći ugljenarove ugljare koje su se navodno ovdje nalazile. Naposljetku opazih da iznad drveća titra zrak u sunĉanom sjaju. To je bio znak da ondje gore vatre, ali da ne šire dim. — Ondje mora da se nalazi stan ugljenara Šarke — rekoh. — Ĉini se da je donde pet minuta. Najradije bih se najprije malo ogledao. Odjašite ovamo u grmlje i poĉekajte me. Predao sam Halefu svog konja i svoje puške pa pješice pošao dalje. Ubrzo stigoh do ruba jedne ĉistine ĉije je tlo bilo posve crno od ugljene prašine. Usred ĉistine ugledao sam kolibu, sagraĊenu od kamenja, a svuda naokolo upaljene hrpe drvena ugljena ili pak njihove tragove. Jedna od ĉunjolikih ugljara, najveća od sviju, stajala je desno od mene na rubu ĉistine, tik uz stijenu koja se ovdje okomito uzdizala. To me je zaĉudilo. Ali ta hrpa mi se uĉinila još neobiĉnijom kad sam podigao pogled i poviše na brijegu, iznad gustih vrhova crnogorice ugledao golemu krošnju nekog velikog hrasta. Ogledao sam se naokolo, ali nigdje nisam otkrio još jedno takvo drvo. Je li to moţda bio onaj šupalj hrast kroz ĉije je srce vodio tajni put u špilju? Onda je lako bilo moguće da je ona hrpa drvenoga ugljena koja je stajala ispod stijene, bila u nekoj vezi s tom špiljom. U blizini ugljare bila je postavljena klupa pokrivena mahovinom, Na njoj su sjedila dva ĉovjeka, pušila, i nešto ţivo razgovarala. Jedan od njih bio je obuĉen u graĊansko odijelo koje nije odgovaralo toj okolini. Onaj drugi bio je plećat, ali prljav i odjeven siromašno pa se vidjelo da je to ili sam ugljenar, ili jedan od njegovih pomoćnika. Što je taj gotovo otmjeno obuĉeni ĉovjek htio od ĉaĊava ugljenara? Razgovarali su kao ljudi koji se dobro poznaju. S druge strane ugljare stajao je osedlan konj i grickao listove nekog grma. Rub šikare, u kojoj sam se nalazio, pruţao se do hrasta i još dalje, pa je dodirivao i klupu

zasjenjujući je već davno ocvalim granĉicama zanovijeta. Kako bi bilo da se pokušam kradomice privući do klupe? To nije moglo biti odviše teško. Moţda ću ĉuti nešto vaţno. Zato sam se vratio nekoliko koraka natrag i tiho se provukao izmeĊu granja prema klupi. Uostalom, to i nije bilo tako lako kako sam u prvi ĉas pomislio. Grmlje je raslo gusto jedno tik drugoga. Da se ne odam pomiĉući granje, morao sam puzati po tlu. Kad sam onda naposljetku stigao do stijene, iznenadih se našavši priliĉno ugaţenu stazu koja kao da se spuštala odnekle s brda. Da nije moţda vodila do hrasta? Pošao sam njome u protivnom smjeru i ubrzo se našao pred ugljarom koja je svojim donjim dijelom tako dodirivala stijenu da se ĉinilo kao da je upravo izrasla iz kamena. Staza je zaĉudo završavala na podnoţju ugljare kao odrezana. To mi je dalo povoda za razmišljanje. Dok je ta ugljara stajala ravno preda mnom, a stijena na desno, ĉuo sam slijeva glasove onih ljudi. Klupa je bila samo uskom prugom grmlja odvojena od stijene i od mjesta na kojem sam se nalazio. Legao sam na tlo i stao puzati izmeĊu grmlja sve dok nisam stigao do zanovijeta. Sad sam se nalazio tako blizu klupe da bih je mogao gotovo dodirnuti, ali me ipak nitko nije mogao vidjeti jer je grmlje bilo poput gustog zastora. Upravo je govorio onaj graĊanin. Izraţavao se nekako kratko i zapovjedno. Kad sam se smjestio što sam mogao ugodnije zaĉuh ga gdje govori: — To je neobiĉna stvar. Neki stranac progoni Mubareka, Aladţije i njihove pratioce. Prati ih u stopu i ne da im mira ni danju ni noću. Zašto? — Ne znam — odvrati ugljenar. — A oni sad u klancu vrebaju na njega? Hoće li on zaista doći? Hoće li im uspjeti napadaj? — Svakako, Neprijatelji ne mogu ţivi proći onuda. Uostalom, pridruţio im se i Janak koji je donio vijest da stranci dolaze. To je sa Dţemalom sedam ljudi protiv ĉetvorice, a k tome ta ĉetvorica ništa i ne slute. — Prema svemu onome što si mi sad ispripovjeĊio o toj ĉetvorici, ne smijemo ih potcjenjivati, A što onda ako kod prvog napada okrenu konje i pobjegnu? — Prvi znak napada bit će i njihova smrt. Aladţije svojim ĉakanima nikad ne promašuju cilj. A tim strancima ne pada na um da bjeţe: odviše su smioni za to. — No, neka onda uspije! Ţelio bih to. A ako je konj toga stranca zaista tako divna ţivotinja kako ti to kaţeš, onda će Ţuti za njega platiti lijep bakšiš. Dobro je da sam upravo sada naišao ovamo. Mogu odmah primiti konja i odvesti ga u Rugovu. Ĉuvši to ime umalo da se nisam odao od radosti. I nehotice sam se okrenuo tako da je zašuštalo lišće. Srećom se oni nisu ni obazreli na to. Ţuti je dakle stanovao u Rugovi! Je li onda on bio konjotrţac Kara Nirvan? Na to pitanje dobio sam odmah odgovor jer je onaj ĉovjek nastavio:

— Takve konje trebamo jer je Kara Nirvan odluĉio da će provaliti preko srpske granice pa u tu svrhu sabire veći broj hrabrih ljudi koji treba da imaju dobre konje. On će ih sam voditi pa će mu takav divni ţdrijebac dobro doći. — Znaĉi veliki grabeţ? Nije li to opasno? — Nije tako kako se ĉini. Ljudi se posvuda bore protiv turskog jarma pa će nas smatrati hajducima, a ne razbojnicima. Moći ćemo dakle napljaĉkati koliko budemo htjeli i sve će se to upisati u raĉun hajducima. Uostalom, nisam došao ovamo da s tobom razgovaram o tome, već ti moram predati Ţutovu poruku. Je li špilja prazna? — Jest. — I ti ne oĉekuješ da će uskoro u tu tajnu tamnicu doći kakav novi stanovnik? — Ne oĉekujem. Zapravo smo namjeravali da toga stranca s njegova tri pratioca domamimo onamo, ali to više nije potrebno jer će ga ubiti u Đavoljem klancu. Da smo mi to uĉinili, cijela bi stvar bila za dva sata gotova. Zapalio bih ugljen tu iza nas, dim bi ušao u špilju i oni bi se ugušili. — Ali onda dim ostaje u špilji tako da mnogo dana ne moţe nitko u nju ući! — Ne, nikako. On izlazi gore kroz šuplji hrast. Ako ovdje dolje otvorim vrata, nastaje takav propuh da već za nekoliko sati nema više ni traga dimu. — To je divno udešeno! Ti dakle uopće ne trebaš špilju? — Ne trebam, — To će Ţutom biti drago. Upecali smo naime nekog stranca kojeg ćemo smjestiti ovamo dok ne stigne otkup za njega. — Zar opet? Nemate li mjesta u vašoj karauli? — Nemamo. Osim onoga, za koja već znadeš, nalazi se u njoj neki trgovac iz Skadra koji nam je u ruke pao uz pomoć Hamd el Amazata. Za njim će doći i njegova obitelj tako da će nam ostaviti cio svoj imutak. Hamd el Amazat je već i prije poznavao te ljude pa je od njega pravo majstorsko djelo da je uhvatio toga trgovca. To što sam ĉuo ovdje, bilo je upravo nenaplativo. Ovdje sam doznao sve ono što sam dosad uzalud traţio! Dakle Ţuti je zaista bio onaj perzijski trgovac konjima Kara Nirvan i stanovao je u Rugovi, Ondje je stajala stara karaula, a u njoj je bio zarobljen neki trgovac iz Skadra, vjerojatno Galingre, da bi mu razbojnici oduzeli cio imutak, Njegovi roĊaci trebali su doći za njim. Sigurno su ih domamili nekakvom paklenom lukavštinom. Osim toga bio je predviĊen pljaĉkaški upad u Srbiju pri ĉemu je Ţuti imao jahati na mom Riju. Srećom se pastuh nalazio još u mojim rukama, a ja nisam imao ni najmanje volje da dopustim da mi ga oduzmu ili da se dam ubiti. Dalje nisam dospio razmišljati jer sam upravo ĉuo nešto što je zaokupilo moju punu paţnju. Ugljenar je naime upitao: — Isplati li se uopće da primim ĉovjeka kojega mi ţelite poslati? — Svakako. Ĉini se da je neizmjerno bogat. — Rekao si da je stranac. Onda sigurno ne stanuje ovdje u zemlji Arbanasa?

— Ne, on je Inglis. — Ah, oni su većinom bogati. Jeste li ga već uhvatili? — Još nismo, ali smo sigurni da ćemo ga uhvatiti. Stanuje u hanu u Rugovi i ĉini se da ondje ĉeka nekoga tko ne dolazi. Stigao je s unajmljenim konjima i slugama pa vodi sa sobom ĉak i jednog dragomana kome plaća svakog dana po trideset pijastera. Taj je ĉovjek zaista smiješan. Veoma je visok i mršav, na oĉima nosi dva plava prozora, ima usta kao morski pas, a nos koji se uopće ne da opisati. Nos mu je silno dugaĉak, ima oblik krastavca, a ĉini se da je povrh toga nedavno na njemu bio alepski ĉir. Ţivi kao kakav sultan i nitko mu ne moţe dovoljno dobro prirediti jelo. Kad otvori vrećicu, u njoj svjetlucaju sami zlatnici, a ipak je odjeven kao šaljivĉina u igri sjena. Odijelo mu je potpuno sivo, a na glavi nosi sivi šešir, visok kao minaret omajadske dţamije u Damasku. Kad sam to ĉuo, bilo mi je kao da me je netko udario po licu. Taj je opis potpuno odgovarao mom engleskom prijatelju Davidu Lindsayu od kojeg sam se nedavno oprostio u Stambulu i koji mi je tom prilikom rekao da će se uskoro vratiti u Englesku. Sve se slagalo: odijelo, bogatstvo, plave naoĉale, široka usta, golemi nos. To je morao biti on! U mislima sam izraĉunao je li bilo moguće da se sad nalazi u Rugovi. Da, bilo je moguće ako je nedugo iza mene otputovao brodom iz Stambula pa se iskrcao u Baru. — Premda je smiješan, ipak je mastan plijen — nastavio je meĊutim onaj ĉovjek — moţda najbogatiji kojeg smo ikad ulovili. Veĉeras će ga uhvatiti i zatvoriti u karaulu. Ĉim se vratim, mi ćemo zaobilaznim putevima, na kojima nas nitko ne moţe sresti, dovesti tog ĉovjeka k tebi. Pripremi se da ga doĉekaš. — Tako! — promrmlja ugljenar. — Veĉeras ćete ga uhvatiti. Ako danas odeš odavde, stići ćeš rano ujutro u Rugovu jer poznaješ puteve. Karaula leţi na tako osamljenom mjestu da s Inglisom moţete krenuti odmah, premda je dan, jer vas nitko neće vidjeti pa on moţe stići k meni već uveĉer. Ali reci mi moţe li se taj ĉovjek sporazumijevati s vama? — Naţalost ne moţe; zato je i poveo tumaĉa. — To je neugodno. Ja se nerado bavim time, ali moram slušati Ţutoga. Ako Inglis ne razumije ni turski ni albanski, sigurno će mi zadati mnogo neprilika. Nadam se da će Ţuti s obzirom na to odmjeriti nagradu. Što ću ja za to dobiti? — Bit ćeš zadovoljan, znaš da naš voĊa nikada ne škrtari ako se radi o tome da plati iskazane usluge. Dogovorili smo se dakle o svemu. Ja ću sutra svakako prije veĉeri stići ovamo pa ne samo što ću sa sobom dovesti Engleza, već i tumaĉa. Neće biti teško da uhvatimo i ovoga. Bude li i on prisutan lakše će ti biti sa zarobljenikom. — Kako se zove taj stranac? Što je on? — Ne znam što je. Ima neki naslov koji se izgovara kao ser, a i njegovo ime je neka strana rijeĉ koju još nikad nisam ĉuo pa je i ne razumijem. Zvuĉi otprilike kao Linseh. Upamti to.

Sad više nije moglo biti nikakve sumnje. Zaista se radilo o mom starom i dobrom, premda malo osebujnom Davidu Lindsayu. Zašto se taj Englez zadrţava u Rugovi? Što ga je navelo Ċa krene iz Stambula i da tako brzo doputuje u Albaniju? To nisam mogao shvatiti. Onaj ĉovjek u graĊanskom odijelu nastavi nakon kratke stanke: — Prema onome što sam od tebe ĉuo morao je napadaj na ona ĉetiri ĉovjeka biti već davno izvršen. Uznemiruje me da se Aladţije sa svojim prijateljima nisu još vratili. — Moţda su oni krenuli kasnije nego što je to Janak oĉekivao. Kad se išuljao iz svoje kolibe, oni su još spavali. S obzirom na naporni put što su ga prevalili posljednjih dana, nije ĉudo da su bili umorni. Povrh toga je Dţemal dobio nalog da ne jaše odviše brzo pa se da lako razjasniti zašto još nisu stigli. — Ali mene zabrinjuje to zakašnjenje, Šarka. Najradije bih sam odjahao do Đavolje stijene da vidim kako stoji stvar. — To ne smiješ uĉiniti. Time bi mogao sve pokvariti jer bi vrlo lako stigao onamo upravo u istom trenutku kad i stranci. Tvoj bi dolazak moţda u njima izazvao sumnju. Ne, ostani ovdje! Imamo još vremena. Ne moţe biti nikakve sumnje da će napadaj uspjeti. — Dobro, onda ću se strpiti. Za to mi vrijeme moţeš pokazati špilju. Obojica ustadoše s klupe. Budući da sam naslućivao da potajni ulaz u špilju stoji u nekoj vezi s onom ugljarom, kraj koje sam leţao, uĉinilo mi se da bi bilo pametno da se smjesta uklonim odande. Zato sam tiho otpuzao natrag na stazu, a onda poţurio do onoga mjesta gdje su se moji drugovi sakrili u grmlju. Ondje sam odmah opazio da nema Oska. Prije nego što sam mogao išta upitati, Halef mi javi: — Sidi, Crnogorac je otišao, ali rekao je da će se ubrzo vratiti. — Kamo je otišao? — Ne znam. Tek što si ti malo prije išĉezao, on kratko i naglo reĉe: »Moram otići, ali ću se za pola sata vratiti.« Prije nego što smo ga mogli zadrţati, on je odjahao. — Kamo? Zar u onom smjeru od kuda smo došli? — Da, sidi. — Onda znam zašto se vratio. On ţeli izvršiti osvetu protiv Baruda el Amazata, otimaĉa njegove kćeri Premda nam je naš neprijatelj ĉesto bio tako blizu da bi Osko mogao pucati u njega, on to ipak nije uĉinio. I maloĉas kad smo gore na stijeni vezali zarobljenike, imao je prilike da izvrši osvetu. Ni tad to nije uĉinio, vjerojatno jer se bojao da ću ga sprijeĉiti da poĉini umorstvo. Prividno dobrovoljno odjahao je s nama dalje, ali se vratio da izvede svoju potajnu namjeru. Ja sam bio više od ĉetvrt sata odsutan. Za to vrijeme stigao je on do Đavolje stijene pa vjerojatno ne mogu više spasiti Baruda. No ipak ću pokušati. Moj konj je brz. Za pet minuta bit ću ondje. Ostanite ovdje sakriveni dok se ne vratim. Uzjahao sam i krenuo natrag. Za Rija je bila dovoljna rijeĉ »kavam« —

brzo! Tek što sam je izgovorio, on poleti poput strijele. Za nepunu minutu stigao sam u klanac. Vranac je letio izmeĊu stijena kao munja. Još jedna minuta i još jedna — nakon tri minute ugledah mrtvo tijelo Manaha el Barše. Ţdrijebac je upravo preskoĉio preko njega i jurnuo dalje krivudavim klancem kad odozgo zaori tako strašan krik da sam se ne samo ja prestrašio već i konj se prepao, propevši se, pa bih sigurno pao poleĊice da nisam brzo svu svoju teţinu bacio naprijed. Trgnuo sam vranca da se okrene na straţnjim kopitima i pogledao gore. Od onoga što sam opazio umalo da mi se nije sledila krv u ţilama. Toliko sam bio već zakrenuo iza zavoja da sam ugledao doksat. Na rubu doksata, upravo na onom mjestu s kojega je pao Manah el Barša, ugledah dva ĉovjeka gdje se rvaju: Osko i Barud el Amazat. Zarobljenik nije više bio vezan, već se slobodno mogao sluţiti rukama i nogama. Jedan je ĉvrsto stegao drugoga i svaki je od njih nastojao da se odmakne od ruba stijene i da svog protivnika baci dolje. Nisam se ni pomakao s mjesta. Da sam se ma kako ţurio ipak bih prekasno stigao gore. Prije nego što bih se mogao uspeti uz liticu i proći onih stotinu pedeset koraka, morala je pasti odluka u borbi. Dotle će sigurno jedan od njih leţati dolje smrvljen — a moţda i obojica! Osko je postupio samovlasno i protiv moje volje. Nipošto nisam kanio dopustiti da ubije Baruda el Amazata, ali ipak mi je bilo više do Oskova ţivota nego do Barudova. Obojica su lebdjela u istoj opasnosti jer se ĉinilo da su podjednako snaţni i spretni. Zar da obojica poginu? Ne! Jedan je od njih svakako bio izgubljen pa nisam htio da to bude Osko. Skoĉio sam dakle iz sedla i uperio u njih medvjedarku. Metak je bio namijenjen Barudu el Amazatu. Uostalom, to je bio teţak hitac. Njih dvojica su tako ĉvrsto obujmili jedan drugoga da sam se na taj hitac mogao odvaţiti samo zato jer sam taĉno poznavao svoju pušku i mogao se pouzdati u svoju hladnokrvnost. Dugo sam nišanio. Metak je morao pogoditi Baruda u glavu. Oba su rvaĉa vidjela šta namjeravam pa se Barud trudio iz sve snage da mi ne pruţi cilj. Osko se oĉito bojao da bih ga mogao pogoditi jer mi doviknu odozgo: — Ne pucaj, efendijo! On mora dolje. Pripazi! Vidio sam kako je ispustio protivnika. Barud koraknu u stranu da malo doĊe do daha. Uto i Osko krenu u stranu kako bi dobio Baruda izmeĊu sebe i ponora. Zatim podignu šaku kao da ga ţeli udariti po glavi. Ali to je bila samo varka jer kad je Barud podigao obje ruke da obrani udarac, Osko se strelovito sagnu i udari ga šakom u ţeludac. U istom trenutku baci se Crnogorac na zemlju da ga njegov protivnik ne bi mogao zgrabiti i povući za sobom. Barud zatetura natrag, pokuša se prihvatiti za svog neprijatelja, ali zahvati samo u prazninu i sruši se sa stijene. Tresnuo je kraj Manahovog mrtvog tijela. Jeza me proĊe i ja se okrenuh. Gore je Osko opet skoĉio na noge, sagnuo se naprijed da pogleda Barudovo tijelo i pobjedonosno viknuo: — Zenica je osvećena! Taj ĉovjek neće nikad više ugrabiti prijateljevu kćer.

Ostani dolje, efendijo! I ja ću sići, — Gdje su ostali? — doviknuh mu. — Još uvijek su ondje gdje smo ih ostavili. Nijedan se od njih ne moţe osloboditi. Ja sam se pobrinuo za to. Zatim se Osko povuĉe s ruba stijene, a ja pojahah dalje do vodopada gdje je stajao njegov konj. Nakon nekog vremena Osko siĊe. Pretekao me je i rekao prije nego što sam ga dospio ukoriti: — Ne govori o tome, efendijo. To se dogodilo i ne moţe se više izmijeniti. Ja sam nijemo nosio svoju srdţbu. U planinama moje domovine vlada zakon osvete. Taj je zakon jednako star kao i naš rod pa ga moramo slušati. — Nisi uĉinio pravo. Barud ti je ugrabio kćer, ali je nije ubio. Sve ako si i bio uvjeren da imaš pravo uzvratiti zlo u jednakoj mjeri, ipak ga nisi smio ubiti. — Da, taj ĉovjek nije ubio Zenicu, ali ju je prodao kao robinju, a što je ona propatila u Egiptu, znaš ti bolje od mene jer si je upravo ti oslobodio. To je bilo mnogo gore nego da ju je ubio. K tome pridolazi sva ona ţalost što ju je zadao meni i Isli Ben Maflaju. Ja sam je uzalud traţio u svim zemljama islama? Zeniĉin otimaĉ zasluţio je smrt pa ju je i našao. Onih nekoliko trenutaka smrtnoga straha što ga je osjetio nisu upravo ništa u usporedbi sa ţalošću što ju je on nama zadao. — Ali ti si ipak poĉinio umorstvo! — Ne, efendijo, to nije bilo umorstvo, već poštena borba, ĉovjek protiv ĉovjeka! Mogao sam ga ubiti kad je bio vezan o drvo, ali ja sam ga odriješio i odveo na doksat. Ondje sam mu odvezao ruke i noge, odbacio svoje oruţje i rekao mu da ţelim pošteno postupati prema njemu i dati mu prilike da se brani. Da, neko vrijeme sam ĉak i oklijevao da ga ubijem. Vidio sam da sam jaĉi od njega. Tek kad sam primijetio da kaniš pucati i da bi me mogao pogoditi, iskoristio sam svoju nadmoć. Kaniš li me i dalje koriti? — Da, jer si sve to uĉinio iza mojih leĊa. — To sam morao uĉiniti jer sam znao da bi me ti sprijeĉio da ga kaznim. — Ali kad si odriješo njega, sigurno si olabavio spone i ostalim zarobljenicima. — Nisam. Ja sam ih naprotiv još ĉvršće stegnuo. Nikako se ne mogu sami osloboditi. Znam da se ljutiš. Unaprijed sam znao da će doći do toga pa sam spreman da podnesem tvoju srdţbu. Ali danas sam ispunio zakletvu kojom sam se već davno zakleo. Uĉini sa mnom što god hoćeš. — Uzjaši i doĊi sa mnom! — kratko odgovorih. Uostalom, što sam i mogao uĉiniti? Mrtvaca više nisam mogao probuditi, a Crnogorac je toliko hleptio za osvetom da ga nisam mogao obuzdati. Bio sam nezadovoljan, ali nisam imao pravo da se namećem kao sudac za njegovo djelo. Tako sam zlovoljno pojahao dalje, a on šutke za mnom. Kad smo stigli do mrtvih tijela, zatvorih oĉi. Dok je moj vranac dugaĉkim skokom preskoĉio preko njih, uĉini mi se kao da sam ispod sebe ĉuo tihi jauk. Onda iza mene prasnu hitac.

— Što je? — upitah ne okrećući se. — Još je ţivio — odvrati Osko. — Moj metak ga je dokrajĉio. Nisam htio da dulje trpi.

ŠPILJA DRAGULJA NAKON te Crnogorĉeve osvete, koju na ţalost nisam mogao sprijeĉiti, vratismo se k našim drugovima sakrivenim u blizini ugljare. Oni su htjeli znati što se dogodilo pa su nas doĉekali radoznalim pogledima, ali ni Osko ni ja ne rekosmo ništa. Osko je bio odviše uzbuĊen da bi se upustio u razgovor, a meni se ĉinilo da imam vaţnijeg posla. Maloĉas, kad sam se bio odšuljao do ugljare, opazio sam konjski trag koji je vodio desno u grmlje. Nisam ga ispitivao pa odluĉih da ću to sad uĉiniti. Za vrijeme moje odsutnosti nije se dogodilo ništa što bi nas moglo zabrinuti pa mi se dakle uĉinilo da svoje pratioce mogu ostaviti da me ĉekaju još nekoliko minuta. Nisam morao ići dugo tragom jer ubrzo ugledah konje. Bilo ih je svega pet, meĊu njima oba šarca Aladţija. Premda su bili uvjereni da mi ne moţemo stići u dolinu, ipak su sakrili konje. Sad je bilo vrijeme da se pokaţemo ugljenaru. Uzjahasmo i krenusmo prema njegovoj kući. Kad smo stigli do ruba grmlja i ugledali pred sobom ĉistinu, stajao je on s onim strancem pred vratima svoje kolibe. Već izdaleka smo jasno vidjeli da su se prestrašili kad su nas ugledali. Izmijenili su nekoliko naglih rijeĉi, a zatim nam polako krenuše u susret. — Dobar dan — pozdravih. — Kakva je to kuća? — To je moja kuća — odgovori ugljenar. — Ja sam ugljenar i zovem se Šarka. — Onda smo na pravom putu. Dopuštaš li da sjašemo i da se ovdje malo odmorimo? — Dobro ste mi došli. Kamo vas vodi put? — Htjeli bismo odjahati u Ibalu. Kako daleko je donde? — U Ibalu moţete stići za tri sata. — Hoćemo li teško pronaći put? — Naprotiv, vrlo lako. Zar zaista kanite u Ibalu? — Zašto da ti reknem neistinu kad se kod tebe ţelim raspitati za pravi put. Na Šarkinom licu zapaţala se zapanjenost. Prema svemu onome što je ĉuo o nama, nije mogao vjerovati da je Ibala cilj našeg puta. To mu se moralo uĉiniti sumnjivim. — Što ćete u Ibali? — upita. — Ondje ćemo samo prenoćiti i sutra nastaviti put. — Kamo? — Preko brda Fandi u Leš u blizini morske obale. Za vrijeme toga razgovora sjahali smo i sad smo stajali suĉelice toj dvojici. Dakle to je bio onaj opasni ugljenar za kojega ljudski ţivot nije znaĉio ništa. Malo prije ga nisam mogao posve taĉno promotriti. Imao je surovo buldoško lice ĉije su crte opominjale na oprez. Nimalo nije bio sliĉan svojoj sestri, Janakovoj ţeni.

Onaj drugi bio mu je sušta protivnost. Ako i ne uzmemo u obzir njegovu ĉistu odjeću, bilo je na njemu nešto otmjeno. Lice mu je bilo gotovo djevojaĉki meko pa bi lako moglo svakoga zavarati. — Što zapovijedaš, efendijo? — upita Šarka dalje. — Hoćete li da vam donesem nešto za jelo? Ili moţda vode za konje? — Nećemo jesti, ali konje bismo morali napojiti. Postoji li ovdje kakav izvor? — Postoji, odmah iza kuće. Dopusti da vas povedem onamo. Voda je izvirala u blizini kolibe pa je malo niţe izdubla malu udubinu veoma prikladnu kao pojilište. Stranac je polako pošao za nama. Sigurno nije ţelio da mu promakne ma i jedna rijeĉ našeg razgovora. Izvadili smo konjima ţvale iz gubica i pustili ih da se napiju. Pri tome me upita ugljenar koji više nije mogao sakrivati napetost: — Ovamo u ovaj osamljeni kraj vrlo rijetko zalazi netko pa ćete mi oprostiti ako ţelim znati s kim imam posla. — Tvoja je ţelja opravdana. Mi smo stranci u toj zemlji i dolazimo iz Jedrena na putu u Leš kako sam ti već rekao. Budući da sad znaš tko smo mi, sigurno ćeš smatrati razumljivim da bismo i mi sa svoje strane ţeljeli doznati tko je onaj efendija koji nas tako zaĉuĊeno promatra. Nisam previše rekao jer je na stranĉevom licu leţalo i mnogo više, a ne samo obiĉno ĉuĊenje. Pogled mu je prelazio s mene na mojega vranca i opet natrag na mene s takvim izrazom kao da nas obojicu smatra pravim ĉudom. Ĉinilo se da je za njega predstavljalo nerješivu zagonetku što smo se nas ĉetvorica, ljudi posvećeni smrti, odjednom tako zdravi i vedri pojavili pred njim, premda je i sam maloĉas još sumnjao da će napadaj na nas uspjeti. — To moţeš doznati — odgovori Šarka. — Ovaj efendija je alim iz Đakove koji se kao i vi nalazi na putu, — Alim! Onda je pohaĊao sveuĉilište, a budući da sam i ja alim, doduše samo alim svoje domovine, veoma se radujem što sam ga upoznao. Nadam se da će me on pouĉiti. — Da, ja sam ţivio u Stambulu i studirao ondje — izjavi tako zvani »alim« — ali nerado vodim uĉene razgovore. — Zašto? Drvo, koje nosi voće, ne bi ga smjelo zadrţati za sebe. Voće postaje korisno tek onda kad ga ljudi jedu. Jednako kao što drvo ne moţe samo pojesti svoje plodove, tako ni plodovi tvog studija nisu odreĊeni za tebe nego za druge i sluţe im kao blagoslov. Ti dakle dolaziš iz Đakove? Kamo će te put odavde odvesti? — U Keprili. — Onda si trebao jahati preko Prizrena i Skopja. To je najbolji i najkraći put. — Znam, ali ja sam geolog pa sam odjahao u planine da potraţim rijetko kamenje. — Tako! Ja sam sebi rad geologa uvijek zamišljao kao nešto muĉno i

prljavo, ali pogled na tebe izmijenio je to moje mišljenje. Tvoja grana znanosti je veoma vaţna. Ona nam dopušta da zavirimo u povijest stvaranja svijeta. Pogledaj tu dolinu s njezinim kamenjem i te goleme granitne zidove oko nje! Iz kojeg perioda u povijesti razvoja zemlje potjeĉe ovo kamenje? Kad sam ga to upitao, on pocrveni kao rak. Nije bio geolog, a nije ni dolazio iz Đakove. Razmišljao je i razmišljao, a onda na kraju odvrati: — Sva znanost ne predstavlja pred Alahovim oĉima ništa. On je stvorio to kamenje, a ne mi. Zato ne treba da razmišljamo kako je ono nastalo. Neobiĉno mišljenje! U tom sluĉaju nije trebalo uopće geologa. Ĉinilo se da ugljenar to shvaća jer se široko, kao u neprilici, osmjehnuo i poţurio da moju pozornost odvrati od »alimovog« znanja rekavši: — Vi ste strani u ovoj zemlji, a ipak sami traţite put! To je smjelo od vas. Drugi bi na vašem mjestu uzeo vodiĉa. Zašto i vi to niste uĉinili? Tako je Šarka razgovor doveo onamo kamo ga je htio dovesti. Ta on je morao doznati kako je došlo do toga da smo k njemu stigli, a zatim i to kako to da smo k njemu stigli bez konakdţije. — Vaši vodići nisu pouzdani — izjavih. — Nisu? Kako to? — Imali smo jednoga koji nas je trebao dovesti ovamo jer te je dobro poznavao ... — Neki moj znanac? — prekinu me on. — Tko bi to imao biti? — Dţemal, gostioniĉar iz Treska-konaka. — Njega poznajem. To je ĉestit i pouzdan ĉovjek. Kako to da nije s vama? — On je sramotno zaostao prije nego što smo stigli na cilj. — To me ĉudi. Kakav je razlog imao za to? — Pitaj ga sam ako ga kad sretneš. Nas dvojca nismo o tom tratili rijeĉi Ipak naslućujem da je postojalo jedno društvo koje mu je bilo draţe od našega. Vjerojatno je pošao k njima. — Kakvi su to bili ljudi? — Ti ih sigurno ne poznaješ. — No, ja poznajem mnoge ljude. — Mislim da ne poznaješ te o kojima govorim, jer se ĉini da si ti dobar i ĉestit ĉovjek. Oni ljudi su pak kradljivci i razbojnici. To su dva brata koje zovu Aladţijama, a i još nekoliko drugih. — Aladţijama? — pretvarao se Šarka kao da se ĉudi. — To ime zaista ne znam. — Tako sam i mislio. — To više me ĉudi da se moj znanac konakdţija pridruţio tim ljudima. On se kloni svega što se protivi sultanovim zapovijedima. — Sve da je prije i bilo tako, sad se to izmijenilo. — Gdje se nalaze ti razbojnici? — Dţemal mi to nije rekao. Moţda će reći tebi ako ga upitaš. — Onda mi bar reci gdje vas je napustio.

— Tko bi to mogao kazati! Bilo je u nekom klancu, ali mi smo prošli kroz tolike doline i klance da ih nismo brojili. Šarka me zamišljeno pogleda u lice. Moje glupo odgovaranje oĉito se nije slagalo s predodţbom što ju je stvorio o nama. — Gdje ste prenoćili sinoć? — nastavi on s ispitivanjem. — Kod tvog šurjaka Janaka. — Kod njega? — viknu on glasom punim srdaĉne radosti. — Onda ste mi dvostruko dobro došli. Kako vam se svidio Janak? — Jednako kao i njegova ţena, tvoja sestra. — To me veoma veseli. I on i ona su dragi, iako siromašni ljudi. Sigurno su vas vrlo lijepo primili i ugostili. — Jesu, nitko nam nije ništa naudio. Ĉinilo se da oĉekuje opširan izvještaj, ali moj posljednji odgovor bio je kratak, a zatim se okrenuh od njega. Usprkos tome upita me: — Kako to da vas je konakdţija trebao odvesti upravo k meni? — Nije nas trebao, već je sam htio da nas odvede. Govorio je kako je ovaj kraj lijep, pun golemih stijenja i o kojeĉem drugom. Uto »alim« potajice namignu ugljenaru i upita: — Nije li vam pripovijedao i o onoj glasovitoj špilji koja se ovdje nalazi? — Jest. Ĉak nas je pozvao da zamolimo Šarku neka nam je pokaţe. — Znate li što se pripovijeda o toj špilji? Jeste li ĉuli za dragulje? — Jesmo. — Onda ću vam priznati da sam i ja došao samo zbog toga. Šarka je nerado pokazuje, ali ja sam ga sve dotle molio dok mi nije obećao da će me onamo odvesti. Nadam se da će povesti i vas. — No — dobacih ravnodušno — sve što se pripovijeda o toj špilji smatram bajkom. Posve mi je svejedno hoću li je vidjeti ili ne, — Ne govori tako! — brzo upade »alim«, pa odmah poĉe nabrajati dugi niz divota koje su se navodno nalazile u špilji. Šarka mu se odmah tako ţivo pridruţio da bi i svaka budala morala opaziti kako oni jedva ĉekaju da nam pokaţu to glasovito mjesto. Bili smo izbjegli posljednjoj zasjedi, ali špilji nismo smjeli izbjeći. Ugljenar je uostalom već rekao »alimu« kako ćemo u njoj biti ubijeni. Pretvarao sam se da su me njih dvojica uvjerila pa na kraju izjavih: — No, ako je zaista tako, onda ću pogledati špilju. Kad ćeš mi je pokazati? — Odmah ako ti je pravo. — Dobro, onda doĊi. Krenuo sam, ali Šarka me zadrţi. — Kaniš li sam pogledati špilju? — Kanim. Mojim drugovima nije do toga. — Oh, i oni će se oduševiti njome. Sad mi je ugljenar poĉeo predoĉavati kako bi teško sagriješio ako svojim drugovima ne dopustim da pregledaju ĉudesnu špilju. Bilo mu je mnogo stalo

do toga da vani nitko ne ostane. Ne poĊemo li svi u špilju, on neće moći izvesti svoj plan. I sada sam se pretvarao kao da me je uvjerio pa sam dao svojim pratiocima dopuštenje da poĊu sa mnom. — Ali puške ne moţete ponijeti sa sobom — dobaci Šarka. — Zašto? — Jer bi vam smetale. Ulaz u špilju nije udoban. Treba puzati po tlu prije nego što se uĊe. — Dobro. Onda ostavimo puške ovdje. Objesit ćemo ih o ruţe sedla. — Ostavite takoĊer noţeve i pištolje. — To nije potrebno, — Vrlo je potrebno. Pištolj bi mogao lako opaliti, a kad ĉovjek puţe po tlu s oruţjem za pojasom, lako bi se mogao ozlijediti noţem. — Imaš pravo. Odloţit ćemo dakle sve svoje oruţje kod konja. Moji me pratioci zaĉuĊeno pogledaše, ali ipak me poslušaše. Oba moja revolvera neopazice su išĉezla u dţepovima hlaĉa. Ugljenar dobaci uĉenjaku pobjedonosni pogled. — A sad doĊite! — pozove nas. — Pokazat ću vam ulaz. Šarka krenu prema ugljari, a mi za njim. Imao sam maloĉas pravo pomislivši da ugljara stoji u vezi s ulazom u špilju. Sad se Šarka okrene k nama: — Nitko ne moţe ni pomisliti da se ovdje nalaze vrata u glasovitu špilju, ali su ona ipak ovdje. Pripazite! Ugljara je izgledala kao i svaka druga ugljara. Ĉunjasta hrpa drveta, sa svih strana pokrivena slojem zemlje. Šarka se sagne i na jednom mjestu ukloni taj sloj zemlje s tla. Vidjele su se neke daske koje je odstranio pa ugledasmo otvor, dovoljno velik da se kroz njega mogao provući snaţan ĉovjek. — To je ulaz — reĉe on. — Provucimo se kroz njega. On stupi natrag i pozove me kretnjom ruke da se prvi uvuĉem. — Ti si vodiĉ — rekoh. — Ti se uvuci prvi! — Neka najotmjeniji meĊu nama, a to si ti, uĊe prvi! — Najotmjeniji meĊu nama je ovaj otmjeni »alim« koji je studirao geologiju. Njemu dakle pripada ta ĉast. — Ne, ne! — prestrašeno viknu ta poštenjaĉina. — Već sam opazio Ċa si ti mnogo uĉeniji od mene! Osim toga vi ste ovdje stranci pa nam uljudnost nalaţe da dademo prednost strancima. — Dobro, onda ćemo pokušati. Sagnuo sam se i zavirio u jamu. Daleko nisam mogao gledati u nju, ali i to mi je bilo dovoljno da se snaĊem. Zatim se opet uspravih i rekoh razoĉarano: — U jami je posve tamno! — Ah, ĉim uĊemo u nju, ja ću zapaliti svjetlo — odvrati ugljenar, — Ah, tako! Što ćeš zapaliti? — Luĉi. — Zar se luĉi nalaze u špilji?

— Nalaze. Bio sam uvjeren da laţe. U špilji, u kojoj se ĉuvaju zarobljenici, neće nitko spremiti takve stvari koje bi zatvorenim ljudima omogućile da zapale svjetlo. — Uostalom, to nije ni potrebno — rekoh. — Ovdje u ugljari ima dovoljno luĉi da zapalimo vatru. Imaš li sa sobom kresivo? — Imam, ĉelik, kremen i gubu, sve što trebam da zapalim luĉi. — Nemaš li ţigica? One su mnogo udobnije. — Njih ne moţemo ovdje kupiti. — Tako! A ipak ih imaš! — Ne, efendijo, nemam ih, — Ĉudno! Tko ih je onda stavio ovamo? Sagnuo sam se i izvukao nekoliko ţigica što sam ih maloĉas opazio izmeĊu drva u ulazu u špilju. — Ta to... to... su zaista ţigice! — viknu Šarka prividno neizmjerno zaĉuĊen. — Zar ih je koji od mojih slugu stavio ovamo? — Ti imaš sluge? — Da, ĉetvoricu. Budući da ugljen ne palimo u šumi već ovdje na ovom mjestu, trebam ljude koji prevoze drvo. — No, onda je dotiĉni sluga veliki lukavac koji vrlo dobro umije izvesti svoju zadaću. — Kako to misliš? — Pa tako, ako se zavuĉemo ovamo, onda bi pripaljivanje vatre pomoću kresiva i gube trajalo tako dugo da bismo u meĊuvremenu mogli razabrati što je na stvari i opet se izvući odavde. Sa ţigicama se meĊutim stvar dade smjesta izvesti, Ugljenar se prestraši i ja usprkos njegovom ĉaĊavom licu opazih da je problijedio. — Efendijo! — viknu on — ja te ne razumijem. Ne znam što kaniš reći! — Treba li da ti to zaista reĉem? — nasmijah se. — Pogledaj samo kako je ulaz u špilju lijepo napravljen od samog smolovitog granja koje smjesta gori i razvija takav dim da bi se svatko, tko bi pokušao da se vrati, morao ugušiti. A to je drvo naslagano na podlozi od slame koju treba samo pripaliti ţigicom. Ako su to one divote kojima bismo se trebali diviti, onda ti hvala lijepa na njima. Nipošto ne namjeravamo dopustiti da nas u špilji dragulja zaguše dimom i ispeku. Šarka je jedan ĉas piljio u mene posve tupo, a zatim ljutito vikne: — Što ti pada na um! Kaniš li ustvrditi da sam ubojica? To ne dopuštam! Zato se moram osvetiti! DoĊi, Muhareme! Oni ne smiju do svog oruţja! Pohvatat ćemo te nitkove! Htio je potrĉati prema našim konjima, a uĉenjak koga je sad nazvao Muharem, potrĉi za njim. Sad izvukoh oba revolvera što sam ih potajice stavio u dţepove i zapovjedih: — Stoj! Ni koraka dalje jer ću pucati. Neće me prevariti takvi lupeţi kao što

ste vi! Ugledavši uperene revolverske cijevi, zastali su. — Ja ... ja ... ja sam se htio samo našaliti, efendijo — napokon promuca ugljenar. — I ja. Moţeš ĉovjeku i od same šale zatjerati metak u tijelo. U tom doduše svatko ne uţiva, ali ako vam se prohtije, moţete okušati. — Ja sam se samo razljutio zbog tvoje uvrede! Ta maloĉas si rekao da me smatraš dobrim ĉovjekom, — Tako je, ali mogao sam se prevariti. — Nisam li vas prijazno doĉekao? — Jesi, i ja sam ti zahvalan na tome. Baš zbog tog ljubaznog doĉeka zaboravit ću ovo što se maloĉas dogodilo. Ipak je moja duţnost da se pobrinem zato da nam nitko, dok se ovdje odmaramo, ne postane opasan. Sjednite onamo na klupu. Moji pratioci će sjesti na ovaj panj pa će onoga koji pokuša ustati, ustrijeliti bez opomene. Domahnuo sam Osku i Omaru. Oni poĊoše po svoje oruţje i sjedoše na panj. Taj je bio otprilike dvadeset koraka udaljen od klupe. Njih dvojica su dakle lako mogla s puškama u rukama pripaziti na ugljenara i Muharema. Ovi su se pak mogli bez smetnje razgovarati, a da ih njihovi ĉuvari nisu mogli razumjeti. Upravo to sam i ţelio, — Efendijo, to nismo zasluţili — promrmlja Šarka. — Ti nastupaš kao razbojnik! — Imam i razloga za to. Ti to najbolje znaš, — Ne znam kakav bi to razlog mogao biti. Ne smiješ se ĉuditi da sam se razljutio. A sad treba da sjedim ovdje pred pušĉanim cijevima i to na svojoj vlastitoj zemlji? To mi se još nije dogodilo! — Nadam se da neće dugo potrajati. Mi ćemo uskoro krenuti dalje. Oĉekujem da ćeš svoju pogrešku ispraviti tako da nam opišeš najbolji put u Ibalu. Njegovi se oĉni kapci lako trgnuše. Nije se mogao posve svladati ni sakriti radost što ju je osjetio pri ovom mom pitanju. — Sigurno si opazio da ova dolina ima dva izlaza, jedan na jug, a drugi na zapad. Morate krenuti onim zapadnim pa ćete doći u još jednu dolinu mnogo dulju i širu od ove. Kroz nju vode koloteĉine Janakovih kola. PoĊite po njima dok ne stignete do brijega koji će vam se poprijeko isprijeĉiti. Ondje se koloteĉine razdvajaju. Ne smijete jahati desno, već lijevo jer je to smjer u Ibalu. — A kamo vodi desni put? — Preko Crnog Drima u Kolašin. Dalje vam ne trebam opisivati taj predio jer poĊete li lijevom koloteĉinom, uspet ćete se na brdo pa ćete ispod njega ugledati Ibalu. — Lijepo! Osim toga moţeš mi uĉiniti još jednu uslugu. Htio bih na kraće vrijeme od tebe nešto pozajmiti, — Što to, efendijo?

— Kakvu malu posudu u koju bih mogao staviti nekoliko crnih puţeva. — Crnih puţeva? — zaĉuĊeno će on. — Da, vidio sam da ovdje u dolini ima takvih ţivotinja. — Ima ih ĉak i veoma mnogo, ali ćemu ih trebaš? — Moj konj je bolestan pa će mi puţevi sluţiti kao lijek. — Da, to je istina. Bolesnom konju treba nozdrve namazati slinom od tih puţeva. Ali taj lijek ne pomaţe sam, već treba konju dati da istodobno pojede i metviĉine biljke. — Znam. Pokušat ću da ih pronaĊem. Dakle, imaš li takvu posudu? — Imam; u kući se nalazi mali ţeljezni lonac pa ga moţeš uzeti, Naći ćeš ga u blizini ognjišta. Šarka se sad pretvarao da je veoma susretljiv. Ušao sam u sobu i našao mali lonac. Kad sam opet izašao, tiho zamolih Halefa da ponese medvjeĊe salo. On je naime trebao poći sa mnom, — Dakle, sad ću na kratko vrijeme otići sa svojim pratiocem — opomenuh ugljenara, — Nemoj ni pokušati da ustaneš s te klupe. Sve da i doĊu tvoji sluge, ipak ti ne bi mogli pomoći jer bi se i sami izvrgli opasnosti da ih moji drugovi ustrijele. Vidio sam da u tvojoj sobi vise nabijene puške. Oba moja ĉuvara ustrijelit će svakoga tko pokuša ući u nju. Puške smo ostavili kod Oska i Omara, a sa sobom ponijeli samo revolvere, pištolje i noţeve. Zatim krenusmo prema sredini doline, upravo protivno od smjera u kojem smo zapravo kanili poći. — Kaniš li zaista sabirati puţeve i metvicu, sidi? — upita me Halef. — Ne pada mi na pamet. — Zašto onda vuĉeš sa sobom taj lonac? — On će nam dolje posluţiti kao svjetiljka. Pretraţit ćemo špilju. — Ah! No onda bismo se morali provući kroz ugljaru. — Ne. Uspet ćemo se kroz onaj golemi hrast tamo gore. Ugljenar ne smije imati ni pojma da ţelimo pogledati špilju. — Poznaješ li put? — Mislim da ga poznajem. Poţuri da ne gubimo vrijeme! Najprije ću osluhnuti što ona dva nitkova razgovaraju. Sad kad su ostali sami, oni će razgovarati. Onaj put u Ibalu ugljenar nam je namjerno preporuĉio. Ibala leţi odavde zapadno. Onamo vodi izlaz iz doline. Koloteĉina, kojom treba da krenemo, vjerojatno zakreće desno u Kolašin pa ćemo poći tim smjerom jer se onuda ide u Rugovu, a i ja bih htio onamo. Lijeva koloteĉina bi nas vjerojatno dovela u neku stupicu koju nam oni ţele postaviti. To sam razabrao po titraju njegovih oĉiju. Taj ĉovjek nas neće prevariti. Sad smo izmakli ugljenaru i Muharemu s oĉiju pa smo mogli krenuti nalijevo. Tu su stajala neka stara vrlo primitivno graĊena kola na kojima gotovo i nije bilo ţeljeznih dijelova. Ta su kola vjerojatno sluţila za prijevoz ugljena, a njih je spomenuo i Janak. Zatim se probismo kroz grmlje i vratismo se u blizinu našeg ishodišta, klupe

uz ugljaru. Ondje sam Halefa odveo na već spomenutu usku stazu koja se probijala kroz grmlje i kraj stijene i rekao mu da ĉeka dok se vratim. Ja sam se pak odšuljao do ugljare gdje sam već i prije bio pa onda stao osluškivati. Da, ona dvojica na klupi su razgovarala, ali tako tiho da nisam mogao ništa ĉuti. Ponovio sam svoj prijašnji pokušaj, provukavši se neĉujno ispod zanovijetova grma. Sad sam ih mogao bolje razumjeti. Naţalost, vjerojatno sam propustio ono najvaţnije, ali i ono ostalo što sam ĉuo, bilo je vaţno. Upravo u ĉasu kad sam se smjestio u svom skrovištu, zaĉuh Muharema kako govori: — Kako si došao na misao da ih pošalješ na zapad? Ta i ja moram onamo. — Svakako moraš, a ja ću te pratiti. Moji sluge će takoĊer s tobom jer ti ne poznaješ taj kraj. Ona koloteĉina, za koju sam im rekao da je prava, odvest će ih u neki dugaĉki klanac bez izlaza, — Onda će se jednostavno okrenuti i vratiti natrag. — Svakako, ali dotle smo i mi ondje. To je put što smo ga mi ugazili da odande izvezemo drvo za paljenje ugljena. Kad naši neprijatelji budu tim putem pošli pola sata od onog mjesta gdje on zaokreće u klanac, naći će se pred okomitom stijenom na podnoţju koje leţi duboko jezero. Morat će se vratiti pa će opet trebati pola sata da izaĊu iz klanca. To će nam dati više nego dovoljno vremena da poĊemo za njima i da se sakrijemo na prikladnom mjestu. Odande ih moţemo postrijeljati. — To bismo moţda mogli uĉiniti već ovdje prije nego što krenu. — Ne. Umakne li ma i jedan od njih, bit će sve izdano. Ĉim odu, ja ću svojim slugama dati znak. Oni mogu za pet minuta stići ovamo. Uzjahat ćemo konje obih Aladţija i onih ostalih pa ćemo u stopu poći za ovim traljavcima. Pušaka imamo dovoljno. Šteta što ih je taj stranac vidio. No to zaista nisam ni pomislio kad sam ga poslao u kuću. — Uopće ne znam što da mislim o njemu — promrmlja Muharem. — Ni ja ne znam. — Kadšto ima posve glupo lice i govori blesavo, a onda ĉas zatim izgleda kao ĉovjek od koga se ne moţeš dovoljno oĉuvati. Ali vidiš li da sam imao pravo? Napadaj nije uspio. — To ne mogu shvatiti. Sve ako je konakdţija i bio tako glup da napusti strance, oni su ipak prošli kroz Đavolji klanac gdje su ih naši prijatelji morali opaziti, osim ako su spavali. — Ili su ih ti stranci napali. — To se ne da zamisliti. U prvom redu oni nisu imali ni pojma da će ih netko napasti. Nadalje nisu znali gdje se treba uspeti na stijenu. I treće: sve da su i jedno i drugo znali, ipak im napadaj na naše prijatelje ne bi uspio. Morali bi upravo jurišati na njih, a pri tom bi svi izgubili glave. Naši ljudi bi ih odozgo postrijeljali. Cijela ta stvar je za mene nerješiva zagonetka. — Koja će se ubrzo razjasniti. — Svakako. Ja ću sam poći do doksata ili ću onamo poslati kojeg od mojih

slugu, ali sad ne moţemo odavde. Ona dva lupeţa ne miĉu pogled s nas, a prsti su im neprekidno na obaraĉima. — Ne bismo li pokušali da se sporazumimo s njima? — Ja neću pokušati. Pokušaj ti. Muharem se polako pokrenu kao da ţeli ustati, ali odmah se zaĉu zapovjedni Oskov glas: — Sjedi! Istodobno sam opazio, vireći izmeĊu nogu one dvojice na klupi, da su Osko i Omar podigli puške na ramena. »Uĉenjak«« klonu natrag na klupu i viknu: — Zar se ĉovjek ne smije ni maknuti? — Ne smije, a ne smije više ni govoriti. Još samo rijeĉ i mi ćemo pucati, Ona dvojica su dala oduška tihim kletvama i proklinjanjem. Znao sam da se mogu pouzdati u budnost svojih drugova pa sam se polako izvukao iz grmlja i vratio Halefu. — Jesi li što ĉuo? — upita ovaj. — Jesam, ali o tome kasnije. DoĊi sad brzo. Pošli smo stazom i ubrzo opazili da sam posve pravilno naslutio. Ta uska stazica vodila je uz brdo. Dovela nas je u neki rascjep u stijeni uz koji se uspela u strmoj izlomljenoj crti. Gore smo stigli za otprilike šest do osam minuta. Ondje meĊu krupnim Ċrvećem ugledasmo brojne hrpe drva pripremljenog za paljenje ugljena. Ćuli smo i udarce sjekirom na osnovu ĉega se moglo zakljuĉiti da se u blizini nalaze ljudi. — To su ugljenarovi sluge — reĉe Halef. — Nadam se da nas neće iznenaditi, — Ne bojim se. Oni su tamo desno prijeko, a mi moramo na lijevo gdje vidiš da viri vrh hrasta, U tom smjeru sjekira nije dirnula šumu. Šarka se pomno ĉuvao toga da prorijedi mjesto na kojem je bila skrivena njegova tajna. Naprotiv, drveće i grmlje stajalo je ovdje tako nagusto da smo se kadšto morali silom probijati kroza njega. Naposljetku stigosmo do hrasta. Imao je veoma veliki opseg. Ĉinilo se da je stablo zdravo. Korijenje, debelo poput ĉovjeka, koje je virilo iz zemlje, nije dopuštalo da vidimo da je drvo šuplje. Ali kad sam obišao oko stabla, ugledah rupu otprilike u trostrukoj visini ĉovjeka, dovoljno veliku da se kroz nju provuĉe ĉovjek. Najniţa hrastova grana bila je tako duboka da sam je mogao gotovo dohvatiti rukom, a s nje sam onda lako mogao doseći drugu granu. Treća je grana bila odlomljena ili je usahla i upravo ondje gdje je imala viriti iz stabla, nalazila se ona šupljina. — Ako se ne varam, ulaz se nalazi ondje gore — rekoh pokazujući u vis. — Ali kako se moţe uspeti onamo? — upita Halef. — U tu svrhu potrebne su ljestve jer je stablo predebelo da bismo ga pri penjanju mogli obujmiti rukama.

— Ljestve su ovdje. — Ne vidim ih — odvrati Halef, uzalud se ogledavajući. — Ni ja ih ne vidim, ali vidim nešto drugo. Samo pogledaj na zemlju pa ćeš u mahovini jasno razabrati ugaţeni trag koji vodi onamo u onaj bukov guštik. Ljudi su hodali amo i tamo, vjerojatno da donesu ljestve i da ih opet odnesu. Ondje ćeš ih odmah naći. Pošli smo tragom, zašli meĊu mlada bukova drvca, gusto obrasla lišćem i ondje ugledali smrekovo stabalce, debelo poput ruke, u kojem su bile grane tako da je stabalce moglo posluţiti kao ljestve. — Evo ih, ovdje su — izjavi Halef. — Sad se moţemo uspeti. — Uspet ćemo se gore, ali nećemo se posluţiti ljestvama. Oprez nam savjetuje da ih se odreknemo. Mogao bi netko doći ovamo, premda se toga ne moramo baš bojati. Ugledaju li naši neprijatelji prislonjene ljestve, odmah će znati da se netko nalazi u hrastu. Ja sam te samo zato doveo ovamo da ti dokaţem kako je moja slutnja bila ispravna. — Ali ja se ne mogu uspeti bez ljestava. — Popet ćeš se meni na ramena, a onda moţeš dohvatiti najniţu granu. — A ti? — Ja ću je doseći skokom. Halef mi se popne na ramena pa mu je sad bilo lako da se uspne. Meni je pak uspjelo da u skoku dosegnem najniţu granu, a onda se naĊosmo na drugoj grani tako da nam je rupa u drvetu bila ravno pred licem. Stablo je bilo šuplje, a šupljina dovoljno velika da u nju stanu dva ĉovjeka. Ali nigdje se nije zapaţao nikakav ureĊaj za spuštanje u unutrašnjost drveta. — Ovdje nema ljestava od uţeta — promrmlja moj mali pratilac. — Prevario si se. — Ne, nisam se prevario. Daj malo taĉnije pogledaj taj otvor i tu šupljinu. U njoj kao da je sve uglaĊeno. Nema ni traga trulom drvetu ni prašini od truleţa. Ljudi ulaze i izlaze kroz nju. To je sigurno, samo što ureĊaj za spuštanje nije smješten tako da se moţe izvana ugledati. Nadam se da ću ga odmah naći. Zavukao sam glavu i ruke u jamu, opro se laktovima o unutrašnjost drveta i povukao gornji dio tijela za sobom. Zatim sam zamahnuo rukama po šupljini. Taĉno! Iznad rupe bio je u unutrašnjosti stabla zataknut ĉvrsti drveni kolac o kojeg se ĉovjek mogao pridrţati rukama da bi se provukao. To sam i uĉinio. Viseći na gredi, pipao sam nogama naokolo i osjetio drugu isto tako ĉvrstu gredu na kojoj sam mogao stajati. Sad sam ĉuĉnuo jer sam na toj gredi osjetio dvije izboĉine pa sam htio da ustanovim o ĉemu se radi. To su bili ĉvrsti uzlovi. Onako kleĉeći, spustih jednu nogu dublje i uvjerih se da ovdje postoje ljestve od uţeta. — Samo uĊi! — doviknuh Halefu. — Našao sam ih! — Da, to bih mogao uĉiniti da sam malo viši — potuţi se Halef. Uspravio sam se i pomogao mališanu da uĊe i da stane na popreĉnu gredu. — O Alahu, ako se to drvo sad slomi ili oklizne dolje! Onda ćemo pasti! —

viknu Halef stresavši se od jeze. — Ne boj se! Uvjerio sam se da je dovoljno jako za nas obojicu. Ne moţe se ni okliznuti jer se opire o podlogu prikovanu ĉavlima o drvo. Ne znam meĊutim, jesu li ljestve dovoljno jake za dvije osobe i je li uopće pametno da obojica istodobno silazimo. Ostani gore! Ja ću istraţiti stvar. Sišao sam dolje ili bolje reći spustio sam se na rukama. Bio sam odviše nestrpljiv, a imao sam i premalo vremena da po mraku nogama pipajući traţim jednu po jednu stepenicu na ljestvama od uţeta. Pustio sam noge dakle da slobodno vise i spustio se rukama kao da se spuštam po uţetu. Na nekoliko mjesta greda je bila opet zabijena u drvo. Uostalom, više nisam lebdio u unutrašnjosti drva, već u uskom oknu koje je vodilo u stijenu. Onako u mraku nisam mogao ustanoviti kako je to okno nastalo: na prirodan naĉin ili uz pomoć ljudskih ruku. Naposljetku naiĊoh na ĉvrsto tlo. Stadoh oko sebe pipati i ustanovih da se nalazim u uskoj jami bez izlaza u kojoj je bilo mjesta moţda za ĉetiri do pet osoba. Tu mi je dobro došao moj fenjerić, mala boĉica napunjena uljem i fosforom što sam je uvijek nosio sa sobom. Otvorio sam ĉep da omogućim da u boĉicu uĊe kisik iz zraka. Kad sam je onda opet zaĉepio, poĉeo je iz boĉice izbijati jasan fosforescentni sjaj tako da sam priliĉno dobro mogao razabrati stijene oko sebe. Nalazio sam se u trokutastoj prostoriji. Na dvije strana uzdizale su se prirodne stijene. Treća je bila od umjetnog zida, visokog oko dva metra. Kad sam osvijetlio i pod opazih Ċa je i on takoĊer od prirodnog kamena. Primijetio sam i uzicu, privezanu na donji dio ljestava od uţeta; uzica je vodila u vis. Osvijetlivši je svojim fenjerićem otkrio sam da vodi preko zida na drugu stranu. To mi je bilo dovoljno da shvatim sve. Htio sam se opet uspeti kad zaĉuh Halefov poluglasni doziv. — Sidi, pridrţi ljestve. Okreću se. — Ah! Zar se spuštaš? — Da, to je predugo trajalo. Već sam mislio da te je snašla kakva nesreća. Uskoro je stajao kraj mene, pipajući oko sebe i ogledavajući se uz blijedo svjetlo mog fenjerića, — Ĉini se da se nalazimo u nekom zdencu od kamena — reĉe on. — Ne, nalazimo se u špilji. — Ali onda je ona prokleto malena i uska. — To je samo jedan njezin kut. Moramo se uspeti za nekoliko stepenica, a zatim prijeći preko ovog zida. — Ali kako? — Ljestvama što ćemo ih spustiti s druge strane. Gle, opipaj ovu uzicu! Ona vodi prijeko. Nijedan stranac koji stoji prijeko u tami neće naslutiti da ovdje postoji još jedna mala prostorija u kojoj završavaju ljestve od uţeta. Vjerojatno je uzica prijeko tako spretno sakrivena da je mogu pronaći samo upućeni. Ako netko poţeli da se uspne ovamo, dovoljno je da uzicom povuĉe ljestve na svoju stranu. Vrlo spretno udešeno!

— Ali nas dvojica smo još mnogo spretniji, sidi — zacereka se mališan. — Mi lako otkrivamo i najveće tajne. Hoćemo li prijeći u špilju? — Dakako. Uspet ćemo se uz ovih nekoliko stepenica, sjesti gore na zid, spustiti kraj ljestava od uţeta na drugu stranu i lijepo sići dolje. Tako je i bilo. Stigli smo u neku prostoriju koju moj fenjerić nije dovoljno osvijetlio. Izvadio sam komad staroga papira, zapalio ga ţigicom i osvijetlio oko sebe. Prostorija, u kojoj smo se nalazili, bila je velika poput prostrane sobe, otprilike dvanaest koraka dugaĉka i isto toliko široka. Kad je papir izgorio i mi ponovo ostali u tami, opazih dolje na podu neko ĉetvorokutno mjesto koje je svjetlucalo kao da je zatvoreno prozorom od mlijeĉnog stakla. Pošao sam onamo, legao na zemlju i otkrio dugaĉku jamu koja je vodila iz špilje. — Halefe, ovdje se nalazimo iznad one rupe kraj ugljare kroz koju smo imali zaći u stupicu — radosno rekoh. — Zavući ću se u nju. Ako se ne varam, ugledat ću Oska i Omara. Tako je i bilo. Kad sam se toliko izvukao iz jame koliko sam smio uĉiniti, a da me ona dvojica vani ne opaze, ugledao sam Oska i Omara gdje sjede na panju, oštro gledajući prema klupi drţeći u rukama puške na gotovs. To je bilo dovoljno. Vratio sam se natrag u špilju. — Sad ćemo upaliti svjetlo, zar ne? — upita Halef. — Hoćemo. Daj mi medvjeĊe salo. Ona krpa će nam posluţiti kao stijenj. Mali sam lonĉić svezao drškom o pojas. Sad ga odvezah. MedvjeĊe salo smo narezali u njega, a krpu svinuli u stijenj. Uz pomoć ţigice ubrzo smo imali zublju od sala koja se doduše strašno dimila, ali je potpuno osvjetljavala prostoriju. Pregledali smo stijene. Bile su od ţivoga kamena, osim onog uskog zida u kutu preko kojeg smo se popeli. Bilo je jasno: špilja se sastojala samo od te jedne prostorije. Prekucali smo stijene, ali nigdje nam šuplji zvuk nije odao da se iza njih nalazi još nešto drugo osim kamena. Samo jedan predmet privukao je našu paţnju: ĉetvorokutni isklesani kamen koji je leţao kraj jame i taĉno pristajao u nju. U kamen je bio zataljen kolut, a o ovoga priĉvršćen lanac. — To je zatvaraĉ — reĉe Halef. — Tako je, ali on je potreban samo onda ako se ovdje nalazi kakav zatvorenik. Onda se otvor zatvara tim kamenom, a sam kamen izvana tako priĉvrsti lancem da se iznutra ne da otvoriti. — Misliš li da se ovdje kadšto nalaze zatvorenici? — Mislim. Tako će na primjer već sutra uveĉer stići ovamo jedan, a ti ćeš se zaĉuditi kad doznaš tko je to. — Da ĉujem. — O tome ću ti kasnije putem pripovijedati. Osim toga ovdje ubijaju ljude. I nas je ugljenar ovdje htio ubiti. Trebali smo otpuzati naprijed. On bi onda iza nas zapalio ugljaru, a kako ona rupa, u kojoj vise ljestve od uţeta, djeluje kao tvorniĉki dimnjak, dim bi prodro ovamo pa bi nas za svega nekoliko minuta

ugušio. — Alah! Teško tom ugljenaru kad izaĊemo odavde! — Nećeš mu baš ništa reći i ništa nećeš uĉiniti. Imamo vaţan razlog da zasad prešutim što znam. — Ali mi ćemo odjahati i nikad ga više nećemo vidjeti. — Odjahat ćemo, ali ćemo ga ipak još sutra vidjeti. Sad znamo dosta pa ćemo se opet popeti gore. Ugasili smo našu svjetiljku i morali poĉekati dok se lonac, i mast nisu ohladili. Zatim krenusmo natrag pobrinuvši se za to da se ljestve od uţeta opet uzmognu pronaći iza zida. Kad smo naposljetku opet stajali vani pred hrastom, duboko odahnusmo. Nije nipošto ugodno odlaziti na takvo putovanje u nesigurnu dubinu. Što li nas je sve moglo zadesiti! Sad izvadismo medvjeĊu mast iz lonca i sakrismo je. Na povratku nismo doduše našli metvicu, ali ja sam zato nabrao neke druge biljke što sam ih mogao dati vrancu. Halef se našalio pokupivši nekoliko crnih puţeva na koje smo naišli. Dolje meĊu grmljem bilo ih je toliko da ih je skupio pun lonac. Pretvarali smo se da stiţemo iz suprotnog smjera. Dao sam vrancu ono bilje da ga pojede, Halef mu otare jednog puţa o nozdrve, a zatim odnese lonac s ostalim puţevima u sobu. Kad se vratio, lice mu je tako sjalo od zadovoljstva da sam ga upitao: — Kamo si stavio puţeve? — Istresao sam ih u dţep kaftana koji visi u sobi. — To je zaista veliko herojsko djelo s kojim se moţeš ponositi. Glasoviti Hadţi Halef Omar poĉinje se baviti djetinjarijama. Halef se samo smješkao. Moja ga primjedba nije ni smetala ni vrijeĊala. Kad smo onda prišli Osku i Omaru, njih dvojica nam javiše da nije bilo nikakvih smetnji. Ugljenar nije meĊutim mogao dulje obuzdavati nestrpljivost pa reĉe: — Vratio si se. Sad ćeš nam valjda dopustiti da ustanemo s klupe. — Još neću. Ustat ćete tek onda kad mi uzjašemo konje. — Kad ćete odjahati? — Odmah. Za tvoj prijazni doĉek ostavljam ti isto tako prijaznu opomenu: zatrpaj svoju špilju dragulja i nemoj više nikad pokušati da nekog namamiš u nju. Inaĉe bi se lako moglo dogoditi da upravo tebe zadesi ona sudbina koju si spremao drugima. — Ne znam, efendijo, što kaniš reći, — Razmisli malo o tome! Uvjeren sam da ćeš me ubrzo shvatiti. Kad se vratim, pokazat će se jesi li poslušao moju opomenu. — Ti se kaniš vratiti? Kada? — Kad bude potrebno, ni prije ni kasnije. — Tako si se namrštio, efendijo, kao da sam ja najgori ĉovjek na svijetu. — To i jesi, premda ima i drugih koji su te u zlu gotovo potpuno dostigli.

— A što sam ja to uĉinio? Što mi moţeš dokazati? — U prvom redu si laţac. Ustvrdio si da ne poznaš ime Aladţi, a oni su se tako ĉesto zadrţavali kod tebe pa su ih ovdje štoviše traţili i vojnici. — To nije istina. Nikad nisam ĉuo njihovo ime, a još manje sam ih vidio. — Kako se onda moglo dogoditi da si ovdje sakrio njihove konje? — Njihove konje? — jedva izgovori Šarka. — Da. Vidio sam ih dolje. — Što? Kako? Zar su ti ljudi ovdje, a da ja to ne znam? — Šuti! Ne vjeruj da se pred tobom nalaze djeĉaci. Upravo okolnost da ste sebe smatrali pametnijim od nas, pokvarila vam je igru pa će je i dalje kvariti. Zar moţda kaniš poreći da je tvoj šurjak danas bio kod tebe? — Zar je htio doći ovamo? Ja ga nisam vidio. — Janak tvrdi, meĊutim, da je bio kod tebe i da je onda otišao u Đavolji klanac gdje su nas imali napasti. — Efendijo, ti govoriš strašne stvari. Zar si se nalazio u takvoj opasnosti? — Nismo se mi nalazili u opasnosti, već tvoji prijatelji. Za nas nije bilo nikakve opasnosti. Vi niste ljudi kojih bi se trebalo bojati. Ali za tvoje ortake bila je opasnost veoma velika i oni su joj podlegli. Šarka prestrašeno skoĉi s klupe. — Podlegli? — upita, gotovo mucajući. — Što se dogodilo? — Upravo ono što su oni namjeravali, naime napadaj, samo s tom razlikom da su oni bili napadnuti. — Oni? A tko ih je napao? — Dakako mi. Moj Hadţi Halef Omar i ja, nas dvojica sami, iznenada smo napali onih šest dobro naoruţanih ljudi. Dvojica od njih su mrtva — survala su se s doksata na stijeni. Ostale smo svezali, a meĊu njima Dţemala, našeg izdajniĉkog vodiĉa. To vam kazujem zato da vam dokaţem da se mi ne bojimo tih budala. Moţete otići onamo i odvezati ih da bi nas oni mogli i dalje progoniti. Ali recite im da kod naredne prilike nećemo više štedjeti njihove ţivote. Jednako kao što smrt lebdi nad njima, ona lebdi i nad vama ako ne poslušate moju opomenu. Samo to sam vam htio reći. Sad ste slobodni. Uzeli smo svoje oruţje i vinuli se na sedla. Ona dvojica nisu u prvi mah iskoristila svoju slobodu. Stajali su ukoĉeni od uţasa. Kad smo se malo udaljili i kad sam se ogledao, opazih da još uvijek stoje nepomiĉno. Sa ĉistine, na kojoj je stajala kuća, vodile su koloteĉine na jug i na zapad. Krenuli smo prema zapadu. Planinske stijene se ondje razmakoše i mi stigosmo u drugu, još veću dolinu o kojoj je govorio ugljenar. Koloteĉine su bile dovoljno jasne da smo ih mogli lako pratiti. Tlo je bilo obraslo soĉnom travom pa je ĉinilo malu preriju na kojoj nije raslo ni drveće ni grmlje. Ispred nas se u daljini uzdizao planinski lanac ispod kojega se koloteĉina trebala razdvojiti. Sve dosad smo jahali šutke, ali sad ispripovjedih svojim drugovima sve što sam doznao prisluškujući i izviĊajući. Nisam im rekao jedino Englezovo ime. Svi su se silno ĉudili onom što su ĉuli, a Halef se uspravi u sedlu i viknu:

— Hamdulilah! Sad napokon znamo što smo hjeli znati. Sad znamo kako se Ţuti zove i gdje stanuje pa ćemo osloboditi trgovca Galingrea. Taj Hamd el Amazat, koji ga je predao Ţutome, dobit će svoju plaću za sva nedjela. On je ubio moga prijatelja Sadeka od plemena Merasiga. Sadek je bio najglasovitiji vodiĉ preko Sot Dţerida i poginuo je od metka ubojice koga će zato pogoditi moj metak. — Tvoj? — upita Omar mamuznuvši konja tako da se visoko propeo. — Zar si zaboravio da sam ja Sadekov sin? Nisam li ja toga ubojicu progonio kroz polovinu istoĉnih zemalja? Umakao mi je. Ali sad kad znam gdje je, sad se jedino ja mogu porazgovarati s njim. Ili zar nisi ĉuo kakvom sam se zakletvom zakleo tamo na soli Šota kad sam od tebe i efendije doznao da je moga oca ubio Hamd el Amazat koji se onda nazivao Abu en Nasr? Još uvijek znam svaku rijeĉ te zakletve. Glasila je: »Ĉuj me, Alahu, boţe svemoći i pravde! Ĉuj me Muhamede, proroĉe najvišega! Ĉujte me vi kalifi i muĉenici vjere! Ja Omar Ben Sadek neću prije odrezati bradu, neću prije posjetiti dţamiju dok dţehenem ne primi ubojicu moga oca. Zaklinjem se na to!« Tako sam onda rekao, a sad treba da mi potvrdite da sam odrţao zakletvu. Jesam li ikad ušao u dţamiju? Jesu li ikad škare dodirnule moju bradu koja mi je izrasla gotovo do prsiju? A sada, kad napokon treba da uhvatim ubojicu svoga oca, zar da ga pustim nekom drugom? Ne, Hadţi Halefe Omaru, to ne smiješ traţiti od mene! Tko se ogriješi o tog ĉovjeka postat će mojim najgorim neprijateljem pa sve da je dosad bio moj najbolji prijatelj, da je to i sam naš efendija! U tom trenutku bio je Omar pravi sin pustinje. Oĉi su mu svjetlucale, a zubi škrgutali. Tu se nije moglo ni pomisliti na popuštanje i milost. Neumoljivi ton kojim je govorio tako nas se dojmio da smo neko vrijeme jahali šuteći. Onda je, kao obiĉno, Halef prvi progovorio: — Ti si nam sve rekao, sidi, ali jednu stvar ne razumijem. Kamo jašimo sada? — U Rugovu k Ţutome. — To je vrlo dobro, ali ja sam ipak mislio da u tebi ima više ĉovjekoljubivosti. — Kako to? — Ti znaš da jednog nesretnika ţele odvući u Šarkinu špilju, k tome jednog Inglisa, a ipak se na tebi ne zapaţa da bi ga htio spasiti. — Ne znam kako bih to zapoĉeo — odgovorih prividno ravnodušno. — Ne znaš? Zar su ti misli odjednom tako oslabile? Ta ništa nije lakše nego pomoći tom ĉovjeku. — No, kako? — Tako da podbodemo konje i da u galopu odjurimo u Rugovu te da sprijeĉimo da ga uopće uhvate. — Došli bismo prekasno jer bismo onamo stigli tek noću. — Onda odmah potraţimo karaulu i oslobodimo ga tako da ga oni uopće ne

uzmognu smjestiti u špilju. — Gdje je karaula? Kako ćemo stići onamo? Kako ćemo ući u nju? Gdje se u njoj nalazi stranac? Kako bismo ga mogli tako brzo izbaviti? Hoće li ti moţda odgovori na ta pitanja pasti s neba? — Misliš li da je to tako teško? — Ne samo da je teško nego je nemoguće. Ako onamo stignemo kasno noću, kod koga ćeš se raspitati o svemu što je potrebno? Svi spavaju, a ako itko još bdije, onda je to vjerojatno kakav pristaša Ţutoga. Moţemo li doći onamo, raspitati se, izvršiti juriš na karaulu, i sve to u roku od pola sata? — Ne moţemo, dakako. — Inglisa će uhvatiti već uveĉer. Prije nego što uzmognemo bilo što poduzeti da ga oslobodimo, on će već biti na putu u špilju. — No dobro. Onda sad nemojmo odjahati u Rugovu, već ostanimo potajice ovdje i spasimo ga iz špilje. To nije opasno, a neće nam biti ni teško jer poznajemo tajni ulaz. Ja sam bio ĉvrsto preduzeo da uĉinim ono što je Halef predlagao. To je bio najsigurniji put da oslobodimo Lindsaya. Ipak sam se toboţe usprotivio: — To nije moguće, dragi Halefe. — Zašto nije? — Jer bismo time izgubili dragocjeno vrijeme. — Zar je vaţno vrijeme ako se radi o tome da se spasi jedan nesretan ĉovjek? — Kad bismo htjeli pomoći svim nesretnicima, onda bismo se morali utisućustruĉiti. Neka se svatko sam brine za se. — Ali sidi, ja te uopće ne prepoznajem. — Taj Inglis me se ništa ne tiĉe. Bio je tako neoprezan da je razbojnike upozorio na svoj novac pa neka snosi i posljedice. Nemam nikakve veze s njime. On se zove David Lindsay, ime koje nam je posve nepoznato. Rekao sam to što sam ravnodušnije mogao, ali tek što sam izustio ime, Halef trgnu uzde da mu je konj klecnuo. — Lindsay? David Lindsay — upravo dreknu. — Je li to istina? — Jest. Posve jasno su izrekli njegovo ime. Navodno je taj ĉovjek odjeven u sivo odijelo, nosi plave naoĉari, ima dugaĉki crveni nos i veoma široka usta. — Sidi, ta ti si lud! Halef se ukoĉeno zagleda u me širom razrogaĉivši oĉi. I ona ostala dvojica neizmjerno su se ĉudila, — Lud? — upitah ga. — Kako si došao na tu uvredljivu misao? — Jer si upravo ustvrdio da ne poznaješ tog Inglisa. — No, a zar ga ti poznaješ? — Ta to je naš drug koji je s nama prošao kroz Kurdistan u Bagdad i... Mališan se prekinu. Toliko se zaĉudio da ga je izdao glas. I dalje me je nijemo promatrao širom razrogaĉenih oĉiju. — Kakav drug? — upitah.

— No, to je naš... naš lord koga nismo smjeli nazivati lordom, već samo ser David Lindsay. Što te je spopalo da si odjednom potpuno zaboravio tog našeg prijatelja? Osko i Omar su meĊutim jasno razabrali da se ja samo šalim. — Ali Halefe! — viknu Osko. — Zar zaista misliš da efendija ne poznaje tog Inglisa? On samo ţeli da uţiva u našem ĉuĊenju. — Ah, tako li je to, tako! No, onda uţivaj, sidi, uţivaj! Ja se naime toliko ĉudim da uopće ne mogu smoći rijeĉi. To je dakle zaista naš Inglis? — Na ţalost! — I ti ga ne ţeliš spasiti? — No, ako ti misliš da ga treba spasiti onda ga ne smijemo napustiti u nevolji. — Ne, to ne smijemo, nipošto ne smijemo! Ali kako je on tako iznenada stigao u Rugovu? — To ni ja ne znam. Da bismo to doznali, moramo k njemu u špilju da ga upitamo. — Hvala Alahu! Tvoj se mozak naposljetku opet probudio! — Jeste. Toliko sam se prestrašio tvoga lica da mi je sva pamet išĉezla. Prepustio sam tebi da sam razmisliš o svemu pa ćemo dakle izvesti plan što si ga ti predloţio. — Onaj posljednji plan? — Da. Sakrit ćemo se ovdje u blizini do sutra uveĉer. To će biti korisno i za nas i za konje jer se još od Stambula nismo temeljito odmorili. A i u Stambulu smo takoreći bili danju i noću na poslu. — Priznaješ dakle da je moj plan dobar? — Vanredno dobar! — Da, ja sam tvoj prijatelj i zaštitnik pa se zaista razumijem u to da zamislim izvrstan ratni plan. Tko god jaše sa mnom nalazi se pod dobrim okriljem. Nadam se da ćete to najzad uvidjeti. Ali gdje ćemo naći mjesto na kojem bismo mogli ostati do sutra ujutro? — Tamo prijeko na onim šumovitim brdima. Ona nam pruţaju slobodan pogled na ovu dolinu i omogućit će nam da promatramo Šarku i njegove ortake. Posluţimo li se dogledom, jasno ćemo ih moći vidjeti, budu li pojahali za nama i krenuli u klanac u kojem bi nas prema Šarkinom planu trebali napasti. — Hm! — zamišljeno zabrunda Halef. — Oni će vjerojatno već i prije opaziti da nismo odjahali onamo. Pogledaj samo kako se kopita naših konja duboko otiskuju u mekano, travom obraslo tlo! — To je za nas dobro jer nam upravo ta okolnost omogućuje da ih zavaramo. To meko tlo će prestati. Vjerujem da ćemo stići na kamenje i stijene gdje ćemo skrenuti, a da oni to ne opaze. — Onda će oni kasnije ustanoviti da je naš trag išćezao. — Nadam se da će nam uspjeti da tome izbjegnemo. Imamo dovoljno vremena da preduzmemo potrebne korake.

— Znaĉi da ne misliš da će oni smjesta za nama. — Ne mislim. Uostalom, da Šarku i njegove ljude sprijeĉim u tome da smjesta poĊu u potjeru za nama, rekao sam im što se dogodilo u Đavoljem klancu. Najprije sam to htio prešutjeti kako bi Aladţije, Suef, Janak i Dţemal bili što kasnije osloboĊeni, ali sam od toga odustao da uhvatim vremena. Sad će ugljenar sa svojim ljudima i s »alimom« smjesta odjahati u Đavolji klanac da oslobodi zarobljenike. Mnogo vremena izgubit će razgovarajući o onome što se dogodilo. Time ćemo dobiti najmanje dva sata, a to nam je dovoljno ako sad pojašemo malo brţe. Naprijed dakle! Potjerasmo konje u galop pa otprilike nakon ĉetvrt sata stigosmo na ono mjesto gdje su se koloteĉine razdvajale. Ondje zaokrenusmo na lijevo, premda smo zapravo htjeli poći desno. Naš trag je bio tako jasan, da su naši progonitelji morali biti uvjereni kako smo pošli onim smjerom kojim nas je uputio ugljenar. Što više smo se pribliţavali obroncima brijega, to se vidljivije uspinjala livada. Tlo je postajalo tvrĊe, naposljetku bez trave. Ostavio sam svoje drugove da me ĉekaju ondje i galopom pojurio dalje sve dok nisam stigao do klanca o kojem je govorio Šarka. Tlo u klancu bilo je meko pa sam dobar komad puta ujahao u njega i opet natrag nastojeći da kopita mog vranca ostave vidljive otiske, Ugljenar je dakle morao povjerovati da se zaista nalazimo ondje. Kad sam se vratio drugovima, iskoristili smo tvrdo pećinasto tlo da krenemo desno ne ostavljajući za sobom tragove. To nam je i uspjelo. Uskoro zatim stigosmo do nekog mjesta gdje je obronak brda izlazio daleko u dolinu. Skrenuli smo meĊu drveće i sjahali te drţeći konje za uzde uspeli se uz strmi obronak. Gore se naĊosmo u sjeni golemih smreka iznad ĉijih vrhova je pucao pogled daleko u dolinu. Ovdje svezasmo konje, a ja zaĊoh dublje u šumu da potraţim mjesto na kojem bi bilo paše za konje, a istodobno bi bilo tako zaklonjeno da bismo mogli zapaliti vatru, a da je nitko ne opazi. Iskustvo je najbolji putokaz. Drveće već izdaleka pokazuje gdje se dade naći trava i voda. Našao sam malu sjenovitu ĉistinicu na kojoj je izbijao izvor. Voda je tekla prema zapadu, ususret Crnom Drimu. Prešli smo preko razvoda izmeĊu te rijeke i Vardara. Dovedosmo dakle konje ovamo, rasedlasmo ih i sasvim lagano im svezasmo prednje noge tako da se nisu mogli daleko udaljiti. Zatim se vratismo na ono mjesto s kojeg smo mogli promatrati svoje protivnike. Nedugo zatim ugledah ih kroz dogled. Usprkos velikoj udaljenosti razabrah da jašu u galopu. Htjeli su da nadoknade izgubljeno vrijeme jer su morali pretpostaviti da ćemo se vratiti natrag ĉim stignemo do one kamene stijene gdje nismo mogli dalje. Prije nego što onda uhvatimo vremena da izaĊemo iz klanca, morali su se oni sakriti u njemu da bi im plan uspio. Nabrojili smo osam osoba i prepaznali ih, kad su nam se dovoljno pribliţili, oba Aladţije, Suefa, Dţemala, Šarka, Muharema i još dva jahaĉa. Sudeći po odjeći ove posljednje dvojice bili su to ugljenarovi sluge. Brojem su nas

dvostruko premašivali. Oĉito je i ugljenar imao konje samo što ih mi nismo pronašli. Budući da su svi bili naoruţani puškama, a u sobi nije visjelo toliko pušaka, bilo je oĉito da je Šarka imao skrivenu zalihu oruţja. Svih osam konjanika jahalo je smjerom koji ih je prema njihovu mišljenju imao dovesti do nas. Ondje, gdje su se koloteĉine razilazile, zastadoše da pregledaju tlo. Vidjeli su da smo nastavili put onako kako su to oni ţeljeli pa poĊoše našim tragom sve dok ih nismo izgubili iz vida. Sad smo ĉekali otprilike dva sata, a onda ih ugledasmo gdje se polako vraćaju. Zastali su na već spomenutom mjestu pa se nešto dugo i ţivo dogovarali kako se to dalo razabrati po njihovim ţivahnim pokretima. Zatim se rastadoše. Muharem odjaha s oba Aladţije prema Kolašinu, a ostali se vratiše u dolinu u kojoj se nalazila špilja dragulja. Ovi posljednji jahali su polagano. Na njihovu drţanju i pokretima razabiralo se da su veoma razoĉarani. Ostali jurnuše u galopu poprijeko kroz naš vidokrug. Ţurilo im se jer je »alim« imao dovesti Engleza. Kad su obje ĉetice išĉezle s vida, odosmo k našim konjima pa sabrasmo lišće i suhe granĉice da pripalimo vatru na kojoj smo kanili ispeći medvjeĊe šape i njegov but. Mesa smo imali i više nego dosta sve do sutrašnje veĉere. Uto se spustio sumrak, a na našem logorištu zavlada tama. To je u nama pobudilo neku vrst ugodnog prašumskog raspoloţenja u kojem su moji pratioci veoma uţivali. Tek sad smo mogli opširno razgovarati o svemu što se dogodilo posljednjih dana. Imali smo dovoljno vremena. Zatim poĊosmo na poĉinak pošto smo prije toga odredili redoslijed straţa. Nismo se doduše morali bojati nikakvog iznenaĊenja, ali oprez nije nikad suvišan, a povrh toga morao je straţar podrţavati vatru jer nas je ovdje meĊu planinama ĉekala hladna noć.

LINDSAYEVO OSLOBOĐENJE SUTRADAN ujutru i u podne jeli smo medvjeĊe peĉenje, a razgovor se i opet vrtio jedino oko naših posljednjih doţivljaja. Osjećali smo se osvjeţeni i okrijepljeni, a i na našim konjima se vidjelo da im je godilo dugo izdašno mirovanje. Sad su i ljudi i konji bili opet sposobni da podnesu daljnje napore. Popodne sam odjahao da potraţim kakvo prikladno mjesto, na kojem bismo uveĉer mogli sigurno smjestiti konje, prijeko meĊu stijenama koje su okruţivale ugljenarovu dolinu. Ugljenar je spomenuo da bi Englez mogao stići već uveĉer. U to vrijeme morali smo se već nalaziti u blizini da mu pomognemo. Morao sam poći zaobilaznim putem da me nitko ne opazi. Moj me brzi konj meĊutim uskoro odnio onamo pa mi je uspjelo da otkrijem skrovište koje mi je potpuno odgovaralo. Nalazilo se u blizini ulaza u dolinu. Kad sam opet stigao k svojim drugovima, bilo je vrijeme da krenemo jer se sunce spustilo na zapad i dok mi stignemo u naše skrovište, posve će se smraĉiti. Nismo se trudili da sakrijemo tragove jer ih noću ionako nitko neće opaziti. Stigavši u skrovište, zavukosmo konje meĊu grmlje, a ja krenuh s Halefom da se prišuljamo onoj finoj druţbi, Osko i Omar morali su ostati uz konje. Rekoh im da budu mirni i da se odande nipošto ne udaljuju prije nego što se vratim. Bilo je već potpuno tamno, ali pošto smo već priliĉno dobro poznavali taj kraj, stigosmo bez smetnji u blizinu ugljenarove kuće. IzmeĊu kuće i ugljare gorjela je velika vatra uz koju su sjedili svi oni što smo ih ovdje oĉekivali. Oprezno se šuljajući uz rub male ĉistine, stigosmo do grmlja na protivnoj strani i zavukosmo se u njega, krećući se prema onoj uskoj stazi koja se spuštala od hrasta i završavala kod ugljare. Ondje sjedosmo. Naši protivnici sjedili su tako daleko od nas da smo doduše ćuli njihove glasove, ali ih nismo mogli razumjeti. Po svemu se ĉinilo da nisu bas najbolje raspoloţeni. Pogledi što su ih ĉesto bacali prema ulazu u dolinu, odavali su nam da uskoro oĉekuju dolazak »alima« i njegova zarobljenika. Tek što je prošlo ĉetvrt sata, zaĉusmo konjski topot. Oni ljudi uz vatru skoĉiše na noge. Stiglo je šest konjanika. Dvojica od njih bili su privezani za konje: Lindsay, bez šešira, i još neki drugi ĉovjek, svakako njegov tumaĉ. Od preostale ĉetvorice jedan je bio onaj navodni uĉenjak. Sad je skoĉio s konja i prišao k onima koji su ga ĉekali. Primiše ga s oĉitim zadovoljstvom. Zatim odvezaše zarobljenike, podigoše ih sa sedla pa im ponovo svezasše noge i poloţiše ih na zemlju. Ruke su im i prije bile vezane. Ljudi iz njihove pratnje prisloniše puške o zid kuće pa takoĊer posjedaše uz vatru. Bila je šteta što nismo mogli razumjeti ništa od onoga o ĉemu su govorili naši protivnici. Razgovarali su naime veoma ţivo. MeĊutim to nije dugo trajalo. Ţutovi ljudi ubrzo ustadoše da prenesu zarobljenike do ugljare ĉiji je ulaz ugljenar otvorio na već opisani naĉin. Sad su nam bili tako blizu da smo ĉuli svaku rijeĉ. »Alim« se obratio svezanom tumaĉu:

— Već sam ti rekao da se niĉega ne moraš bojati. Samo zato smo te poveli sa sobom jer ne razumijemo Inglisa. Ti ćeš štoviše dobiti bakšiš za pretrpljeni strah. Inglis će morati i to platiti. On se doduše dosada opirao da pristane na naš zahtjev, ali mi ćemo ga već prisiliti, a pri tome raĉunamo i na tvoj u pomoć. Tebi je od koristi ako mu savjetuješ da se kani svoje tvrdoglavosti jer što prije plati, prije ćeš biti slobodan. — A hoće li i on biti slobodan ĉim plati? — upita tumaĉ. — To nije tvoja stvar. No ipak ću ti nešto natuknuti o tome. Zar se smije pustiti na slobodu ĉovjek koji se kasnije moţe osvetiti? To mu meĊutin ne smiješ reći. Sad ćemo vas smjestiti u jednu špilju. Razgovaraj s njim! Za ĉetvrt sata doći ću za vama. Bude li se onda još uvijek opirao da mi dade doznaku za svoga bankara, dobit će ĉestitih batina koje će ga sigurno pouĉiti kako se ima vladati. Neće dobiti ni jela ni pića dok ne bude poslušao. Zato ćemo ga to obilnije poĉastiti batinama. — Što veli taj nitkov? — upita Lindsay engleskim jezikom. — Da će nas sad staviti u jednu špilju — odgovori dragoman — Vi nećete dobiti ni jela ni pića dok ne ispostavite zatraţenu doznaku, Ali to ne smijete uĉiniti jer sam upravo ĉuo da će vas oni ipak ubiti. Dakako da vam to ne bih smio odati. Ali vi ste me uzeli u sluţbu pa stojim na vašoj strani, a ne uz te ništarije. Moţda će nam ipak uspjeti da pobjegnemo. — Hvala vam lijepa! — odvrati Englez na svoj kratak naĉin. — Ti nitkovi neće dobiti ni pare pa makar me i umlatili. Well. — No, šta je rekao? — upita Muharem. — Da neće ništa platiti. — Ubrzo će drukĉije govoriti. A sad s vama u jamu! Za ĉetvrt sata doći ću za vama. Obim zarobljenicima provukli su razbojnici uţe ispod ruku. Zatim se dva ugljenarova sluge zavukoše u jamu, pa za sobom povukoše na uţetu Lindsaya i tumaĉa. Kad su sluge opet izašli, zaĉuh kako u ugljari zvekeće lanac. Po tome sam zakljuĉio da je kamen priĉvršćen na ulazu. — Zar nismo mogli našeg prijatelja odmah osloboditi? — šapne mi Halef. — Nismo. Svoje smo puške ostavili kod konja. — Što to smeta? Imamo noţeve i pištolje, a ti imaš revolver. To je dovoljno. — Sve da nam i uspije da u pravi ĉas protjeramo razbojnike oni bi nas sigurno napali u ĉasu kad bismo zarobljenicima rezali spone. Ne, moramo biti oprezniji. PoĊi sad sa mnom do hrasta. Pošli smo onamo pri ĉemu smo se više morali pouzdati u sjećanje i u opip nego u vid jer je ovdje, ispod drveća, bilo tako tamno da nismo mogli vidjeti ni prst pred nosom. Usprkos tome stigli smo do drveta već za deset minuta. I ovdje gore vladala je prava egipatska pomrĉina. Ipak smo se dobro snašli pa smo se isto tako uspeli na drvo i zašli u njega kao što smo to uĉinili i dan prije. Sad se radilo o tome da izbjegnemo svaki šum jer se Muharem mogao već nalaziti u blizini. Savjetovao sam Halefu da se ne spušta nz ljestve od uţeta

stavljajući noge u petlje ljestava, već da se spusti pridrţavajući se samo rukama, kao po uţetu. Kliznuo sam naprijed, a on za mnom. Kad smo stigli dolje u onaj kut iza zida, bilo je sve mraĉno. Ali tek što smo osjetili tlo ispod nogu, špilja se osvijetli. Uspeo sam se malo uz ljestve tako da sam mogao proviriti iznad ruba zida. Odmah ugledah Muharema koji se oĉito bio upravo uvukao u špilju pa je sad stajao pred Lindsayem i tumaĉem koji su leţali svezani na tlu. U jednoj ruci drţao je lojenu svijeću, a u drugoj biĉ. Noţ i pištolj je ostavio vani, vjerojatno jer je mislio da će mu oruţje smetati pri puzanju. Sad sam ĉuo razgovor. Muharem je stavljao Eglezu pitanja turskim jezikom, dragoman ih prevodio na engleski, a zatim Lindsayeve engleske odgovore na turski. Muharem je najprije odvezao uţe s dragomanovih nogu i rekao: — Ja ću ti upola odriješiti spone da se moţeš uspraviti. Ruke će ti dakako ostati svezane, A sad ga pitaj hoće li platiti. Tumaĉ prenese pitanje. — Nikada! — zareţi Englez. — Ipak ćeš to uĉiniti jer ćemo te prisiliti na to! — Jednog Lindsaya ne moţe nitko ţiv prisiliti. — Ako ga ne prisili ĉovjek, prisilit će ga biĉ kojim se mi umijemo vrlo dobro sluţiti. — Samo se usudi! — Ah, što imam da se usuĊujem! I Muharem oplete Engleza biĉem. Halef me gurnu — htio je da se odmah umiješamo, ali ja nisam dao da me navede na takvu nesmotrenost. — Nitkove! — viknu lord. — Osvetit ću ti se za to. — Što veli? — upita Muharem. — Da ga batinama nećete prisiliti — prevede tumaĉ. — Drukĉije će on pjevati kad bude dobio pedeset ili stotinu udaraca. Mi znamo da ima milijune. Sam je to rekao. Mora platiti i platit će. Reci mu to! Bilo bi suvišno da ponavljam prijetnje kojima je Muharem pokušavao pokoriti Engleza. Ovaj je ustrajao u svom otporu, premda je dobio još nekoliko udaraca. — No, dobro! — naposljetku vikne Muharem. — Dat ću ti još jedan sat vremena. Onda ću se vratiti pa ćeš dobiti stotinu udaraca biĉem po leĊima ako se ne pokoriš. — Samo se usudi! — zaprijeti Lindsay sluţeći se tumaĉem. — Vratit ću ti tri puta toliko udaraca! — Kako? — nasmije se Muharem. — Dobit ćeš ih od onog efendije o kojem smo putem govorili! — Taj stranac neće nikad saznati za tebe, premda si mu jahao u susret. — Naći će me, — Onda bi morao biti sveznajući. On ne zna da ga traţiš.

— Doznat će u Rugovi. Bio sam ondje pa sam odjednom išĉezao. Pratit će moj trag ovamo. Yes! — Tvoj trag? A kako će ga naći? Nitko ţiv ne zna gdje si. Uveĉe si išĉezao a odonda su te vidjeli samo naši prijatelji. — Prisilit će on te lopove da kaţu. — Onda bi morao znati da smo te odveli u karaulu, a to znadu samo dvojica, Ţuti i ja. — Ne smeta ništa. On će me ipak pronaći. Što ste vas dvojica prema njemu i njegovom Hadţi Halefu? — Ne govori tako, pasji sine! Posve je nemoguće da bi te taj ĉovjek mogao otkriti. A sve da mu to i uspije, bio bi izgubljen. Morao bi nam pasti u šake i mi bismo ga batinali do smrti. Nemoj dati da te zavara ta besmislena nada! Ovdje te nitko neće otkriti pa se moţeš spasiti samo tako da nam doznaĉiš zatraţeni novac. Da mi to povjeruješ, reći ću ti odmah da se tvoj efendija sa svoja tri pratioca već sigurno nalazi u karauli iz koje sam te izveo. Njima pak nećemo staviti prijedlog da se otkupe. Oni nikad više neće vidjeti slobode, već će poginuti bez milosti. — Glupost! — vikne Englez kad mu je tumaĉ preveo te rijeĉi. — Vi da ćete uhvatiti moje prijatelje! Iskljuĉeno! Jedino ako to oni sami ushtjednu. Yes! — Smiješan si. Dokazat ću ti da će se ti ljudi baciti pred nama u prašinu i cviliti moleći za milost. Bacit ćemo ih k tebi u istu jamu pa ćeš umrijeti s njima ako ostaneš kod svoje odluke da se ne otkupiš. Sad idem. Imaš jedan sat vremena. Promisli dobro i odaberi jedini put da spasiš ţivot. Nemoj ni pomisliti na to da bi mogao odavde umaknuti. Sa sve ĉetiri strane okruţeni ste ţivom stijenom. Iz te rupe vodi samo jedan put, a taj je zatvoren. K tomu ste vezani tako da ne moţete ništa poduzeti. Tvom tumaĉu ostavit ću slobodne noge da mu bude lakše. On nije kriv što se tako uporno opireš da ispuniš moju zapovijed. Rekavši to Muharem leţe na zemlju i ispuţe iz jame. Ĉuli smo kako je kamen smješten u leţište i priĉvršćen lancem. Nekoliko trenutaka ostalo je sve mirno, a onda zaĉusmo Engleza kako govori: — Ugodan poloţaj, mister Fan Hoti? Zar ne? Kako? — Da — odvrati tumaĉ. — Ne vjerujem da se ikako moţemo spasiti. — Pshaw! David Lindsay ne umire u toj jami. — Hoćete li se otkupiti? — Ne pada mi na um. Ĉim bi ti nitkovi dobili novać, smjesta bi me ubili. — Posve sigurno. Ali kako ćemo izaći. Uvjeren sam da postoji samo taj jedan ulaz; uostalom kad bi tu i bio još kakav put, ipak bi nas naše spone sprijeĉile da poduzmemo bilo što da se oslobodimo. — Moramo se dakle odreći da ćemo se spasiti. — Nonsense! Izaći ćemo na slobodu. — Ali kako?

— Odšetat ćemo odavde. Well! — Ali tko će nam otvoriti? — Moj prijatelj koga ti nitkovi nazivaju stranim efendijom. — Ta već ste ĉuli da je on takoĊer zarobljen. — Ne pada mu na um! — Ne budite tako sigurni! Znate kako smo mi prošli. Uopće nam nisu pruţili prilike da se branimo. — On se neće ni trebati braniti. Nije tako glup kao mi da upadne u takvu stupicu. — Sve ako mu ti razbojnici i ne uzmognu ništa nauditi, ipak ne smijemo raĉunati na njega. On nikako ne moţe doznati što se s nama dogodilo i gdje se nalazimo. — Vi ga ne poznajete. Sigurno će doći. Yes! — Veoma sumnjam u to, ser David. Kako bi to vašem prijatelju moglo uspjeti? — To je njegova stvar. Kladim se o glavu da će doći. — Već je ovdje! — Viknuh glasno. — Imali ste pravo, ser David. Neko je vrijeme sve bilo tiho, a zatim odjeknu radosni Englezov glas: — The devil! To je njegov glas! Taĉno ga poznajem. Jeste li ovdje, mister Kara? — Jesam, a i Halef je sa mnom. — Heigh-day! To su oni, oni su! Nisam li rekao? Divno, krasno, prekrasno! Sad ćemo mi dijeliti batine. Ali gdje ste vi, gdje? — Ovdje u kutu. Odmah ću biti kod vas. Halef je mogao ostati ondje gdje smo bili, ali ja prebacih donji dio ljestvica preko zida i spustih se na protivnoj strani — Evo, tu sam! Sad mi pruţite ruke i noge, ser David, da vam razreţem konopce, a onda ćemo se odmah izgubiti odavde. — O ne! Ostat ćemo ovdje! Well! — Ĉemu? — Neka onaj nitkov osjeti svoj vlastiti biĉ kad se vrati. — To ćemo i uĉiniti, ali ne ovdje. Biĉ je sporedna stvar, a sloboda glavna. Mi se ne ţelimo domoći samo tog Muharema, već i svih ostalih. Tako, sad ustanite i doĊite ovamo k stijeni. Razrezao sam njihove spone pa ih obojicu gurnuo prema zidu. — Što je ondje? Vrata? — upita ser David. — Nisu vrata, već rupa u stijeni koja kao dimnjak vodi u vis i završava u šupljem drvetu. U drvetu vise ljestve od uţeta pa ćemo se uspeti po njima. Bojim se samo da se ne moţete osloniti na svoje ruke. — Ako se radi o slobodi, one će već izvršiti svoju duţnost. Well! Već osjećam da mi krv pravilno kola. Yes! Obojica stadoše pljeskati rukama da ih oţive. Ja izvukoh svoju boĉicufenjerić, pustih u nju zraka a zatim osvijetlih ljestve i zid da su se mogli snaći.

Pri tome sam im razjasnio cio taj ureĊaj. — Jasno mi je! — reĉe Englez. — Divno će ići. Ljutim se samo što mi niste dali vremena da tog nitkova doĉekam ovdje, — Naći ćemo mi njega vani. — Zaista? Jeste li sigurni? — Jesam. Spustit ćemo se do ugljare kroz koju su vas vukli u špilju. Ondje svi ti ljudi sjede uz vatru pa ćemo im se veoma ljubazno pridruţiti. — Very well! Samo poţurimo da što prije doĊemo k njima. Kasnije ćemo razgovarati i zahvaliti se. Zar ne? — Dakako. PoĊite prvi! Ja ću za vama. Onda neka doĊe gospodin Hoti, a Halef će se uspeti posljednji. — Halef? Gdje je? — Ĉeka nas s one strane zida. Dakle naprijed, ser David! Ja ću vas pridrţati ako bi vam zatajile ruke. Poĉeli smo se uspinjati. To nije išlo baš odviše brzo jer se ispostavilo da su im ruke ipak stradale uslijed spona. Na kraju sretno izaĊosmo. Kad sam im onda još pomogao da se spuste s drveta, a to je bilo potrebno zbog tame, siĊoh opet u šupljinu i povukoh ljestve gore. Zatim ih progurah kroz otvor iz stabla, odrezah ih gore i bacih na zemlju. Onda se ja spustih. Ljestve smo sloţili i ponijeli sa sobom. Budući da Englez i tumaĉ nisu poznavali taj kraj, morali smo ih voditi. Ĉim smo se spustili tako duboko da je hrbat humka zakrio vatru, poloţismo ljestve od uţeta na zemlju i zapalismo ih. Na njih smo nabacali suhog granja i uništili ih potpuno. Taj je plamen osvijetlio put pa smo se lakše kretali. Svi zavoji puta bili su priliĉno dobro osvijetljeni, a ipak nije nitko mogao ugledati vatru s druge strane brijega. Stigavši dolje, probili smo se kroz grmlje što smo brţe mogli jer nam je bilo stalo do toga da se pojavimo kod naših protivnika prije nego što se Muharem uvuĉe u špilju. Na prikladnom mjestu zastao sam s Englezom i tumaĉem. Halef je morao otrĉati k Osku i Omaru da ih dovede k nama i da donese moje puške. U prvi ĉas nije nitko rekao ni rijeĉi. Tek kad su nam se Osko i Omar morali već primaći, upita Lindsay: — Što ćemo sad s tim nitkovima, ser? Kanite li ih pustiti na slobodu bez kazne? Ta ja vas poznajem! — O ne. Dosad sam bio dovoljno obziran. Ovu podlost prema vama treba kazniti. Ne samo da su vam htjeli oduzeti novac, već i ţivot. — Well! Dakle što da radimo? — Najprije ih moramo pohvatati, a ostalo ćemo vidjeti. Mi smo šestorica, a imamo posla s dvanaestoricom. Dolaze dakle po dvojica na jednoga od nas, a taj omjer u sadanjim prilikama ne smatram nepovoljnim. — Ni ja kad bih imao oruţja. — Dobit ćete pušku, a moţda i više pušaka. Kako vidim, ugljenar i njegovi

ljudi nemaju uza se puške. Mora da se oruţje nalazi u sobi, odakle ćemo ga lako uzeti. Stajali smo naime tako da smo mogli promatrati cijelu bandu. Ni one ĉetiri nove pridošlice nisu imale puške uza se, već su ih, kako sam spomenuo, naslonili o zid kuće. Tih pušaka se nismo trebali bojati, već u najgorem sluĉaju samo starih nepouzdanih kubura što su ih trojica od njih imala još za pojasom. Muharem nije još bio uzeo svoje oruţje. Uto je stigao i Halef s oba naša druga. Rekao sam mu da kroz prozor zaĊe u kuću i da nam doda puške. U tu svrhu smo se odšuljali na uţu stranu kuće koje je bila okrenuta od vatre. Prozor je bio dovoljno velik da se Halef uspne kroza njega. Dodao nam je sedam nabijenih pušaka. — Sidi — reĉe on izašavši — taj ugljenar mora imati zaista pravo skladište pušaka. Već juĉer je morao Aladţijama dati dvije puške, a ovdje ih je sedam za njega i njegove sluge, Suefa i Dţemala ĉije smo oruţje uništili. Juĉer nije ovdje visjelo sedam pušaka. Ĉini se da taj Šarka naoruţava cijelu Ţutovu bandu. Pregledasmo puške. Imale su isti kalibar kao i Oskova i Omarova. To je bilo veoma dobro za Lindsaya i tumaĉa jer su mogli koristiti zalihu metaka naših drugova. Lindsay objesi na ramena ĉetiri puške, a tumaĉ tri. To je izgledalo vanredno opasno, ali nije bilo baš tako jer su sve puške bile jednocjevne. — Što sada? — upita Lindsay. — Oruţje imamo. Sad treba da i pucamo. Yes! — Samo onda ako bude zaista potrebno — opomenuh ga. — Ne kanimo ih poubijati. — Ali oni su htjeli mene umoriti. Postrijeljat ću ih. Neće me gristi savjest. Well! — Kanite li postati ubojica? Izbatinat ćemo ih. Sinoć sam vidio uţeta na kolima. Moţda su još ondje. Halefe, poĊi onamo. Vi, ser David, moţete se s gospodinom Fanom odšuljati na desno. Mi ostali krenut ćemo lijevo tako da opkolimo ĉitavu druţbu. Nećete prije izaći iz grma dok ne ĉujete da ja to ţelim. A sad pripazite da vas odmah ne opaze. Oni odoše. Halef je dovukao cijelu hrpu uţadi i bacio je na zemlju. U ovaj ĉas bi nam samo smetala. Sad sam se sa ostalima oprezno odšuljao do straţnje strane kolibe, a zatim duţ njezina zida do ugla. Ondje legosmo na zemlju i stadosmo se polako pomicati prema vatri. Sjene ljudi koji su sjedili uz vatru padale su na nas tako da nas nitko nije mogao razlikovati od tla. Kad smo se napokon našli izmeĊu naših protivnika i njihovih pušaka naslonjenih o zid kolibe, došlo je naše vrijeme. — Ostanite zasad ovdje — šapnuh onoj trojici — pripazite da nitko ne moţe do pušaka. Svakome tko me ne posluša, dajte odmah metak, ali samo u nogu. Neće nam nimalo opteretiti savjest ako jedan od tih nitkova ostane bogalj. Ne nastupimo li odmah najodluĉnije, mogli bismo stradati, Ustadosmo i ja krenuh prema vatri. Oni koji su bili okrenuti prema meni, prvi su me ugledali. To je bio Muharem sa svoja tri pratioca. On skoĉi na noge i

zapanjeno viknu: — Alah, eno onog stranca! Od iznenaĊenja je ispustio biĉ što ga je drţao u ruci. I ugljenar skoĉi na noge pa se tako prestrašeno zagleda u me kao da vidi sablast. Ostali su i dalje sjedili. Ĉinilo se da se Suef i Dţemal ne mogu od prepasti maknuti. Svi su gledali ravno u me pa zato nisu primijetili moja tri prijatelja koji su stajali u sjeni. — Da, to sam ja — rekoh. — Nisam li ti juĉer rekao, Šarka, da ću se sigurno vratiti ĉim to bude potrebno? — Da, rekao si — odgovori ugljenar. — Ali kakva te je to potreba već danas dovela ovamo? — Mali posao što bih ga htio sklopiti s tvojim prijateljem alimom. — Sa mnom? — upita Muharem, — Da, s tobom. Ne znaš li što mislim? — Nemam ni pojma. — Onda sjedi da bih ti cijelu stvar mogao bolje objasniti. Dojam što ga je izazvao moj iznenadni dolazak, bio je tako snaţan da je Muharem odmah sjeo. Oštro i zapovjedno domahnuo sam ugljenaru pa i ovaj sjede. Svi ti nitkovi su se silno zapanjili ugledavši me tako odjednom usred svoga kola. — Najprije ti moram javiti da se još ne nalazim u karauli — obratih se Muharemu. — Tu si se dakle silno prevario u raĉunu. — U karauli? — zapanjeno će on. — Ne znam što misliš. — Onda si veoma zaboravan. Sam si rekao da se već nalazim u karauli kod Kugove, — Efendijo, ne znam ni za kakvu karaulu niti sam ikad nešto takvo rekao. — Onda vjerojatno ne znaš ni to da bih tamo imao biti biĉevan do smrti. — Ja te uopće ne shvaćam. — No, ako me uopće ne shvaćaš, onda rado vjerujem da smatraš da ja ne mogu pronaći Englezov trag. Muharem mi nije odgovorio. Izdao ga je glas i on sopćući zahvati zrak. Zato nastavih: — Istina je da osim tebe i Ţutoga nitko ne zna kako vam je Inglis pao u ruke. Ali on te je uvjeravao da ću ga ipak pronaći. Bilo je vrlo glupo od tebe što mu to nisi povjerovao. Ĉovjek koji je studirao na sveuĉilištu morao bi biti pametniji, — Kakvog ti to Engleza misliš? — Onoga kojemu si kasnije htio dati stotinu batina. Sad mu je ipak bilo odviše. Nije više uspio izustiti ni rijeĉi. — Efendijo! — viknu sad ugljenar. — S kakvim pravom dolaziš ovamo i govoriš nam stvari koje nitko ne moţe razumjeti? Šarka je pokušao ustati, ali ja ga pritisnuh natrag na zemlju i odgovorih: — Smiri se! S tobom nemam zasad nikakva posla. Ovaj »alim« će mi već

moći i sam odgovoriti. Ja naime traţim onog Inglisa kojeg je on doveo ovamo. — Ali ja u cijelom svom ţivotu nisam vidio još ni jednog Engleza! — ustvrdi Muharem. — Ĉuj, to je golema laţ! Ta sinoć si samo zato došao ovamo da tog Inglisa smjestiš kod Šarke. — Ne, ne, to nije istina. — No, vidjet ćemo. Došao sam da za njega platim otkupninu, — Ah! — zaĉuĊeno će Muharem. — Tko te je ovlastio na to? — Ja sam. Sam sam odluĉio da ti je donesem. Gledao me je upravo stupidnim pogledom. Ugljenar je bio pametniji od toga graĊanina. Pogodio je da sam došao u neprijateljskoj namjeri jer je skoĉio na noge i viknuo; — Laţi i same laţi! Ovdje nitko ne zna za nekog Engleza. Ako misliš da nas moţeš vrijeĊati, prevario si se u raĉunu. Ti si već juĉer... — Šuti! — zagrmih na njega. — Zaista nije tvoja zasluga što sada ţiv i zdrav stojim pred tobom. Htio si nas poubijati kod onog jezera ispod okomitih stijena. Srećom ja nisam tako naivan kao što si mislio. Sjedi! — Efendijo! — dreknu on na me. — Da se nisi usudio da me još jednom tako osumnjiĉiš! Mogao bi loše proći. — Sjedi! — ponovih. — Ne dopuštam da mi ovdje itko protuslovi. Tko od vas bez mog dopuštenja ustane, toga ću odmah dati svaliti na zemlju. Sjedi, dakle, Šarka, sjedi smjesta jer inaĉe ... — Daj me onda svali na zemlju! Ovdje sam ja, a ovdje je moj noţ! Ako još ... Nije mogao dalje. Izvukao je noţ iz pojasa i zamahnuo na mene. Uto iza nas prasne hitac, a Šarka jauknu i pade. Ostali od prepasti skoĉiše na noge ali ja im doviknuh: — Ostanite sjedti jer će inaĉe i vas pogoditi tane. Opkoljeni ste. — Ne vjerujte mu! — zaurla Šarka. Sjedio je na zemlji i obim se rukama drţao za nogu. Potrĉite po svoje puške! Eno ih, tamo su naslonjene, a u kući ih ima još više. — Da, tamo su naslonjene, samo trĉite po njih! Rekavši to, pokazah na zid kuće; svi odmah ugledaše moja tri druga koji su svojim puškama nišanili u njih. Onaj prvi hitac pao je iz Halefove puške. — Naprijed, naprijed! — zapovjedi ugljenar. Ali nitko ga nije slušao. Svi su vidjeli da će metak pogoditi svakoga tko pokuša da posluša ugljenara. Šarka je strašno proklinjao. Ja podigoh kundak i zaprijetih mu: — Šuti! Još jednu rijeĉ pa ću te oboriti kundakom! Mi smo već juĉer dokazali da vas se ne bojimo, a danas smo ovdje još u većem broju. — Pa sve da vas je i stotina ja vas se ne bojim. Ali ti nisi nekaţnjeno pucao u me. Evo ti...! Šarka zgrabi noţ što mu je ispao iz ruke i baci ga u me. Skoĉih u stranu pa

noţ proleti kraj mene, a u narednom trenutku pogodi Šarku udarac moga kundaka i obori ga onesviješćenog. To ih se dojmilo. Nitko se nije usudio maknuti. Onu trojicu koja su imala kubure, promatrao sam osobito oštro, ali njima nije padalo na pamet da se posluţe oruţjem. — Kako vidite, mi se ne šalimo — rekoh. — Neka mi Muharem odgovara, a svi ostali neka šute. Gdje se nalazi Inglis? — Ovdje nema ni jednoga — odvrati Muharem. — Nema ga ni u špilji? — Nema. — U tom pogledu imaš potpuno pravo jer je on već izašao iz špilje. — Već je izašao? — promuca Muharem. — Ako ga ţeliš vidjeti, samo se malo ogledaj! Domahnuo sam onamo gdje se nalazio Lindsay s tumaĉem. Obojica priĊoše bliţe. Muharem se sav ukoĉio od prepasti. — Vjeruješ li sada da sam našao njegov trag? — nasmijah se. — Tek što si ga doveo, a on je već slobodan. Uostalom, moţete vidjeti da ta dvojica imaju ĉak i puške koje su se nalazile u sobi. Vi ste u našim rukama, pa vas sad samo još molim da mi predate kubure ove trojice ĉestitih ljudi. Neka ih tumaĉ izvuĉe iz njihovih pojasa. Oni sami ih ne smiju ni dotaći. Onda će svaki predati još i svoj noţ. Ustrijelit ćemo svakoga tko se opre. Uperio sam u njih opetušu, a i Englez podignu jednu od svojih pušaka na rame, premda nije razumio što sam rekao. To je te ljude potpuno uplašilo. Dopustili su da im oduzmem oruţje, ne usprotivivši se nijednom rijeĉju. — Halef, konopce! Mališan je za same tri sekunde izvršio nalog. — Sveţi alima! — Što ti pada na um, efendijo! — viknu Muharem. — Da me veţeš? To ne dopuštam. — Ti ćeš to već mirno dopustiti jer ćeš inaĉe dobiti metak u glavu. Misliš li da ćeš ovdje moći po miloj volji biĉevati ljude, a mi ćemo s tobom za uzvrat postupati kao s padišahom? Ne znaš li da je udarac biĉem velika uvreda? Sve ćemo vas redom svezati. Onim ostalima dajem rijeĉ da im se neće ništa dogoditi budu li slušali, ali tebi ćemo vratiti sve one udarce s dobrim kamatama. Muharem se ipak opirao Halefu. Lindsay se umiješa: — Poĉekajte, ja ću vam pomoći. Podigao je biĉ što ga je Muharem maloĉas ispustio i njime ga nekoliko puta tako ţestoko udario da je Muharem odustao od svakog daljnjeg opiranja. Halef ga je svezao, a zatim doĊoše i svi drugi na red. Nisu se opirali. Odviše su se bojali pušaka uperenih u njih. Svezali smo im ruke na leĊima tako da si nisu mogli uzajamno razriješiti spone. Jasno je da smo im svezali i noge. Zatim sam pogledao ugljenarovu nogu. Rana nije bila opasna. Metak je iznad koljenskog zgloba probio meso i vjerojatno se zabio u drvo u vatri.

Povezao sam mu ranu, a zatim Halef sveţe i Šarku koji je pri tome došao k svijesti. Dobacivao je mrke poglede, ali nije rekao ništa. Sad domahnuh drugovima da poĊu sa mnom malo podalje od zarobljenika. Ovi nisu trebali ĉuti ono o ĉemu ćemo razgovarati. — Ĉujte ser, naĉinili ste veliku glupost — reĉe mi Lindsay. — Mislite to što sam tim ljudima obećao da im se neće ništa dogoditi? — Dakako — yes! — Ja to ne smatram glupošću, već mi tako nalaţe ĉovjeĉnost, — Manite se vi vaše ĉovjeĉnosti. Ti su nitkovi pokušavali da ubiju i vas i mene. Je li to istina ili nije? — Istina je. — Yes! No, ja ne uviĊam zašto ne bismo malo pokušali da pobijemo i njih? Ili zar moţda ne poznajete zakon po kojemu se ljudi ovdje ravnaju? — Poznajem ga isto tako taĉno kao i vi. Ali ako se ovi poludivlji ljudi ravnaju po njemu, nipošto nije potrebno da se i mi ravnamo. Vaši protivnici bili su razbojnici, ali oni imaju posla s dţentlmenom. Zar bi to bilo dostojno dţentlmena kad bi se ravnao po razbojniĉkim principima? — Hm! — promrmlja on. — Uostalom, oni nisu stvarno naudili ni vam ni nama. Svi smo mi zdravi i ĉitavi. Zakon osvete ne traţi nikako da ih sada poubijamo. — Dobro, onda ih nećemo poubijati, već ĉestito izmlatiti. — Zar se takvo mlaćenje slaţe s dostojanstvom Davida Lindsaya? Znao sam gdje ga trebam zgrabiti. Uspjeh nije izostao. On zamišljeno protare svoj plavi nos i upita: — Vi mislite da takvo sveĉano batinanje i David Lindsay ne pristaju jedno k drugome? — Da, upravo tako mislim. Odviše vas poštujem, a da bih mogao pretpostaviti da bi vam takva surova osveta mogla pruţiti baš naroĉiti uţitak. Lav se ne obazire na miša koji ga ćupka za grivu. — Lav — miš — vrlo dobro! Izvrsna usporedba. Well! Ostavimo dokle na miru te miševe. Kao lav, bit ću velikodušan. Ali ovog lopova, koga vi nazivate alimom, ne smatram mišem. On me je tukao. — U tome se slaţemo. Muharem i Šarka su voĊe svih ostalih. Njih dvojica imaju sigurno na duši mnogo ljudskih ţivota. Oni ne smiju samo tako olako proći. Ugljenara je kaznilo Halefovo tane, a onaj drugi neka okuša biĉ, pedeset dobro odbrojenih udaraca po leĊima, ni jedan manje. — Ali ser, ja sam trebao dobiti stotinu udaraca! — Pedeset je dovoljno. Sjećat će ih se do kraja ţivota. — Sporazuman sam! Well! Ali što ćemo zatim? — Zatvorit ćemo ih sve u špilju. — Vrlo dobro. Past će u svoju vlastitu jamu. Ali u njoj će umrijeti od gladi, a vi ih ne ţelite poubijati. — Već ću se pobrinuti za to da budu u pravo vrijeme osloboĊeni. Budu li

dva ili tri dana gledali u lice smrti od gladi i ţeĊe, bit će to osjetljiva kazna. Sigurno ćemo naći kakvog njihovog saveznika koji poznaje špilju. Poslat ćemo ga ovamo da ih oslobodi. Oni nam onda neće moći više štetiti jer ćemo otići iz ovoga kraja. — Kamo ste nakanili? — Najprije u Rugovu. — Divno! Yes! Drugamo ne bih ni ja pošao. Moram se još rijeĉ-dvije porazgovorit: s onim prokletim Kara Nirvanom. — I ja. Ali o tome kasnije! Poznajete li ga osobno? — Yes! Bolje nego što mi je to drago. — Mi smo se dakle sloţili u kaţnjavanju naših zarobljenika? — Yes! Uz pretpostavku da taj alim dobije svojih pedeset batina. — Dobit će ih. Tumaĉ Fan Hoti koji je slušao razgovor voĊen engleskim jezikom, doda odobravajući: — Ni ja ne bih bio za to da se ti ljudi poubijaju. Onaj smrtni strah što će ga podnijeti u špilji, bit će dovoljna kazna. Osim toga je pitanje hoće li i ta kazna uopće biti izvršena. Lako bi se moglo dogoditi da vrlo brzo stigne netko od pristalica Ţutoga i da poznaje špilju. Ako u dolini ne naĊe nikog, zavirit će u špilju i osloboditi te ljude. — Moţemo li to sprijeĉiti? — Ne moţemo, ali oni će onda odmah pojuriti u potjeru za nama kao ĉopor lovaĉkih pasa. — To im moţemo oteţati tako da povedemo sa sobom njihove konje. Na to sam već mislio. Put pješice u Rugovu potrajao bi tako dugo da bismo mi, kad oni stignu onamo, svakako već napustili to mjesto. Nadam se da ćemo naći najkraći put do tamo. — Još nikad nisam bio u ovoj dolini — odvrati tumaĉ — pa ne vjerujem da bismo uspjeli pronaći onaj put kroz šumu i divljinu kojim smo ovamo dovedeni. Znam meĊutim da ćemo ako najprije odjašemo u Kolašin, odande imati otvorenu cestu. Krenemo li u tom smjeru, isto ćemo tako brzo stići u Rugovu kao što bismo stigli po besputnim brdima, dolinama i klancima. — I ja mislim tako pa bih takoĊer u svakom sluĉaju najprije odjahao u Kolašin. Put ćemo vjerojatno naći. Kako nam je ugljenar rekao, onamo vode koloteĉine. Sad ćemo meĊutim najprije uĉiniti što je najpotrebnije, naime odvući ćemo te ljude u špilju pošto Muharem pred svima njima dobije svoje batine. Saopćio sam našu odluku drugovima koji nisu razumjeli engleski i oni se s time sloţiše. Halef koji se inaĉe vrlo rado laćao biĉa, izjavi na moje pitanje da on nije krvnik već da udara samo tu i tamo kad se radi o tome da nekom ulije poštovanje. Zato se dogovorismo da će jedan od ugljenarovih slugu morati izvršiti batinanje. Odabrali smo najsnaţnijega. Rekli smo mu što traţimo od njega i upozorili

ga da stavlja na kocku ţivot ne bude li snaţno udarao. Zatim ga odvezasmo pa je uz Omarovu pomoć morao dovaljati tešku kladu koja je leţala uz straţnji zid kuće. Na tu kladu svezali smo Muharema. Pokušao nas je molbama skloniti da mu oprostimo kaznu, ali uzalud, — Efendijo — doviknu mi on na kraju sav zaplašen. — Zašto ţeliš biti tako okrutan? Ta ja ti nisam baš ništa naudio! — A nisi li ti nagovorio svoje prijatelje u Rugovi da me biĉuju do smrti ĉim im padnem u šake? Kako moţeš oĉekivati milosti od mene? Ugljenarov sluga dobio je biĉ. Halef stane kraj njega s pištoljem u ruci i zaprijeti mu da će ga smjesta ustrijeliti bude li preslabo udarao. Kazna je izvršena. Nakon toga svezah slugu, povukoh ga u stranu i upitah: — Zar ne, tvoj gospodar ima konje? — Nema — odvrati on. — Ĉuj, juĉer sam vidio kad ste na njima jahali kroz onu dolinu U kojoj ste nas htjeli na pasti. Ne kaţeš li istinu, dat ću i tebi opaliti pedeset batina kao Muharemu. To je djelovalo. — Efendijo — odvrati on — zar ne da me nećeš odati ako ti kaţem istinu? — Neću. — Ne bih htio da me tuĉete. Ugljenar ima ĉetiri konja od kojih je jedan izvrstan trkaĉ. — Prema tome nije siromašan. — Nije, nikako. I njegov šurjak Janak je imućan, ali oni ne ţele da se to zna. Sakrili su mnogo novaca. — Gdje? — Ne znam. Kad bih to znao, već davno bih umakao s novcem. — Ovdje ima mnogo oruţja pa prema tome mora Šarka imati i municije. — U sobi ćeš ispod postelje naći sve: oruţje, barut, olovo, kapisle i kremenje za kremenjaĉe. — Poznaješ li dobro alima? — Ne poznajem. — On nije uĉenjak, premda je tvrdio da jest. Što je zapravo po zanimanju? — Ne znam. — Ali zato poznaješ Kara Nirvana? Ovaj put mi je odgovorio tek pošto sam mu ponovo zaprijetio. — Da, njega poznajem jer ĉesto dolazi ovamo. — Gdje se nalazi njegov han? U samoj Rugovi? — Ne, već ispred grada. — A gdje je karaula koju koristi kao skrovište? — U šumi kroz koju je prije prolazio put koji je saĉinjavao granicu podruĉja Miridita. Duţ te granice bile su podignute brojne karaule. Ĉini se da je od njih preostala samo ta jedna.

— Jesi li ti već vidio tu staru straţarnicu? — Nisam. — Nisi ni ĉuo ništa o tome kako je graĊena i ureĊena? — Ne. Ţuti to ĉuva kao veliku tajnu. — Ali Muharem će to sigurno znati? — Drţim da će znati jer je on povjerenik Ţutoga. — Dobro. Sad ćeš mi pokazati ugljenarove konje. Ali da nisi pokušao pobjeći! Vidi, ovaj revolver ima šest metaka! Uzet ću ga u ruku, a ti ćeš ići korak ispred mene. Na prvi sumnjiv pokret ja ću te ustrijeliti. Naprijed! Pošao je ispred mene iza kuće, a odande zakrenuo oštro na desno. Priliĉno ugaţeni put, što ga do toga ĉasa uopće nisam opazio, vodio je dalje u grmlje. Pošli smo kroza njega najviše dvadesetak koraka kad se zaustavismo pred nekim širokom tamnim predmetom, nešto višim od ĉovjeka. — Evo, ovdje su — reĉe ugljenarov pomoćnik. — Što je to? Zgrada? — Staja, podignuta od kamena i pruća. — U njoj ima mjesta samo za ĉetiri konja. Gdje su ostali? — Na drugoj strani, iza vatre. — Zar ondje gdje su juĉer stajali konji Aladţija? — Tako je. — Onda znam dosta. Vrati se sa mnom natrag. Sluga je oklijevao. — Efendijo — napokon reĉe — kako vidiš ja sam bio poslušan. Sad i ti meni reci bar to hoćemo li biti ubijeni. — Ostat ćete na ţivotu. Rekao sam da vam se neće ništa dogoditi pa drţim rijeĉ. Samo ćemo vas malo pritvoriti u špilju. — I zaista nam nećete inaĉe nanijeti nikavo zlo? — Nećemo. — Hvala ti. Mogli smo oĉekivati i gore. Ĉinilo se da ga nimalo ne plaši što će biti zatvoren u špilju. Pogodio sam što misli pa zato rekoh: — Nismo mi prema vama tako milosrdni kao što ti misliš. Neće vam uspjeti da se oslobodite bez tuĊe pomoći. Sluga je šutio. — Ljestve od konopca nisu više ondje — nastavih. — Nisu? — zapanjeno će on. — Zar znaš za njih? — Znam. Već sam juĉer bio u špilji. Spustili smo se kroz hrast da upoznamo ono mjesto iz kojega smo danas kanili osloboditi Engleza. — Alah! — zaĉuĊeno će on. — I danas smo već bili u špilji kad je došao Muharem da razgovara s Englezom. To moţeš ispripovjediti svojim drugovima da uvide kako imaju malo mozga u glavi. — Ali efendijo, onda nećemo moći izaći iz špilje! — bojaţljivo će on.

— I ne treba da izaĊete. — Pa zar ćemo u u njoj bijedno poginuti? — Nije šteta za vas. — Ta ti si nam obećao da nam nećete nanijeti nikakvo zlo. — Jesam, i odrţat ću rijeĉ. Nećemo vas ni taknuti. Vi ste sami tu špilju udesili za njezinu jezovitu svrhu pa ćete sami biti i krivi ako vas ona upropasti. — Efendijo, to ne smiješ uĉiniti. Ta mi bismo u njoj bijedno uginuli od ţeĊi! — Mnogi su u njoj isto tako bijedno ugušeni. Mi vas nećemo ni prstom taknuti, ali ćemo vas odvući na ono mjesto gdje su se nalazite vaše ţrtve. Ništa nas se ne tiĉe što će se s vama dalje dogoditi. — Zar ćete zaglaviti kamen? — Svakako. — O Alahu! Onda nam nema spasa. Taj se kamen ne da iznutra odstraniti, ni sjekirom ni noţem. Mi k tome uopće nemamo alata, već će nam štoviše biti vezane ruke i noge. Nećeš li se bar meni smilovati? — Zasluţuješ li to? — Pa vidio si da sam uĉinio sve što si zahtijevao od mene! — Jer si se bojao. Ti se nipošto nisi pokazao dostojnim neke posebne milosti. Nešto drugo bi bilo kad bi se pokajao zbog onoga što ste uĉinili. On me pogleda kao da me ne razumije. — Pokajao? Zar sam ja stara baba da cmizdrim kad poĉinim neku glupost? A to što smo dopustili da nas nadmudrite, bila je zaista samo glupost. — Tako, tako. Ako je to sve što mi imaš reći, onda sam gotov s tobom. Zatvorit ćemo te kao i ostale. On se bijesno trgne. — Odnio te šejtan! Ti si najzagriţljiviji i najšugaviji pas na ovom svijetu! Neka tvoja smrt bude još tisuću puta strašmja i muĉnija od naše! To sam i oĉekivao. Njegova prividna poslušnost nije me mogla zavarati. On je bio najsnaţniji meĊu ugljenarovim slugama, a istodobno najsuroviji i najbezosjećajniji. To sam odmah vidio. Namjerno sam mu sve to rekao kako bi svojim drugovima prenio ono što je doznao od mene. Imali su kratko vrijeme ostati u špilji, ali za to vrijeme trebali su da osjete što znaĉi smrtni strah. Kad smo se vratili k vatri, gdje su mu ponovo svezali noge, on se poţuri da svojim drugovima ljutitim rijeĉima saopći kakva ih ĉeka sudbina. Ĉim su oni to ĉuli, poĉeše glasno vikati i propinjati se u sponama. Samo ugljenar je leţao mirno i dreknuo tako glasno da ih je nadvikao: — Šutite! Tim urlanjem ne mijenjate stvar. Ne smijemo ovim nitkovima koji nas ţele poubijati, ĉiniti uslugu pokazujući da se bojimo. Zar se uopće trebamo bojati? Ne, kaţem vam, stotinu puta ne! Ovaj nas strani lopov kani upropastiti, ali nešto će se ipak dogoditi što će nas spasiti. Taj nitkov neće trijumfirati nad nama! — Znam što misliš — odgovori sluga. — Ali nikakav spasilac ne moţe sići k nama u špilju jer su ljestve uklonjene. Taj stranac se zavukao kroz hrast i

odnio ljestve. Punu minutu vladala je šutnja ispunjena prepašću. Onda ugljenar upita tako zastrašeno da je jedva smogao daha: — Je li istina? — Jest! Sam mi je to rekao. — Kako je doznao za tajnu? — Ne znam. — Onda smo izgubljeni, moramo umrijeti od gladi i ţeĊi! Sad je potpuno izgubio hladnokrvnost. Stao je natezati spone i promuklo vikati: — Neka paklenska vatra proţdre te strance! Neka voda navre iz zemlje i podavi ih! Neka otrov padne poput kiše iz oblaka da propadnu kao gamad koju treba uništiti! I drugi mu se pridruţiše u tom proklinjanju. To nam je dokazalo da smo pronašli pravi naĉin da okušaju muke smrtnoga straha. Podizali su toliku buku da smo se poţurili da ih odvuĉemo u špilju. U njoj ih poloţismo jednog kraj drugoga, a zatim otpuzasmo iz špilje i uĉvrstismo kamen pomoću lanca. Ţutovi saveznici su i dalje urlali od straha, ali mi to vani više nismo ĉuli. Zatim se latismo posla da drvo, od kojeg je bila sastavljena ugljara, prenesesmo k vatri tako da je ulaz u špilju ostao otvoren. Ĉak i Lindsay nam je pri tom pomogao. To drvo nam je dobro došlo da cijele noći odrţavamo vatru. Dok smo to radili, Halef me primi za ruku pa reĉe dok mu je lice pokazivalo lukav izraz: — Sidi, upravo sam došao na dobru pomisao. — Tako? Obiĉno tvoje najbolje ideje ne vrijede mnogo. — Ali ova vrijedi tisuću pijastera. — Sigurno ti neću za nju platiti toliko. — Ipak ćeš se radovati kad je ĉuješ. — Onda govori! — Najprije mi reci imaš li moţda samilosti prema ovim ljudima koji leţe tamo unutra? On pokaza prema špilji. — Nemam, nimalo. — Kazna koju smo im odredili nije, u usporedbi s njihovim zloĉinima, opće nikakva kazna. Sutra ili prekosutra bit će opet slobodni pa će ubrzo sve zaboraviti. Ne bi li bilo dobro da im malo pojaĉamo taj strah kako bi ga se morali dulje sjećati? — Ne bih imao ništa protiv toga. Ali kako to kaniš izvesti? — Moramo kod tih zloĉinaca pobuditi uvjerenje da će umrijeti onom istom smrću kojom su umrle njihove ţrtve. — Znaĉi da se uguše? — Tako je. Zapalit ćemo vatru pred špiljom i otvoriti rupu da dim uĊe u nju. — Onda će se oni zaista ugušiti.

— O ne! To smije biti samo mala vatrica, a budući da gori na otvorenom, veći dio dima otići će u zrak. Ugljara je bila udešena tako da je struja dima vodila u špilju a kod naše vatrice to neće biti tako. Oni lupeţi, treba samo da opaze kako smo otvorili špilju. Ĉim onda namirišu dim, spopast će ih neopisivi strah i prije nego što veća koliĉina dima prodre u špilju. Nije li tako, sidi? — I ja mislim da je tako? — Onda reci, smijem li? — Dakako, smiješ. To bi ih moglo tako uzbuditi da će današnji dan moţda postati obratnicom u njihovu ţivotu. Halef odveţe lanac i gurne kamen natrag u špilju, ali tako da se lanac dao dohvatiti izvana. Zatim nagomila malu hrpu drva pred jamom, pripali ga zapaljenom granom, klekne i stane tako marljivo puhati dim u jamu da su mu suze navrle na oĉi. — Ostavi to, Halefe — nasmijah se. — Ti ćeš se sam ugušiti. — Neću, neću! Ostavi mi to veselje. Ţutovi ljudi će se sad tako prestrašiti kao da leţe na uţarenoj tavi u kojoj šejtan peĉe svoje osobite ljubimce. Dok se tako sav zanesen bavio svojom vatricom, mi ostali izvadismo svaki po jednu zapaljenu granu iz velike vatre i uĊosmo u kuću. Ondje naĊosmo cijelu hrpu luĉi i nekoliko lojenih svijeća kojima smo mogli osvijetliti sobu. Zatim pretraţismo leţaj. Odbacili smo ga u stranu i naišli na stara zakucana drvena vrata u podu. Kad smo ih otvorili pokaza se ispod nas priliĉno duboka ĉetvorokutna jama. Povadismo sve što je bilo u njoj. Otkrio sam cijelu zbirku pušaka, pištolja, ĉakana i noţeva. To je dakle bilo ono skladište oruţja za koje sam slutio da postoji. U jami se, osim toga, nalazilo više velikih komada olova, nekoliko limenih kutija s kaplslama, hrpica kremenja za puške i mala baĉvica baruta. Baĉvica je bila nabušena, ali rupa u njoj zaĉepljena uvrnutom krpom. Klekao sam da izvadim krpu i da pogledam kakav je barut. Pri tome sam sluĉajno odgurnuo jedan od onih komada olova tako da je pao natrag u jamu. Zaĉuo sam zvuk koji je izazvao moju paţnju. Zvuĉalo je šuplje. — Da se ispod te jame ne nalazi još jedna? — upitah. — Ĉujte! Bacio sam dolje još jedan komad olova. I opet je odjeknulo šuplje. — Yes! — reĉe Lindsay. — Vjerojatno dvostruko dno. Pokušajmo moţemo li ga skinuti. Yes! Opet smo zaĉepili baĉvicu i otkotrljali je da ne bi moţda došla u dodir s iskrom iz luĉi. Zatim legosmo potrbuške oko jame dugaĉke otprilike jedan metar i stadosmo noţevima ĉeprkati po dnu koje kao da se sastojalo od ĉvrste zemlje. Išĉeprkanu zemlju izbacili smo rukama. Uskoro više nismo mogli rukama tako duboko dosegnuti. Doveli smo Halefa. Budući da je on bio meĊu nama najmanji i najmršaviji, morao je ĉuĉnuti u jamu i nastaviti kopanje. Sišao je u nju i stao marljivo strugati. — Radoznao sam kakvog će fowlingbulla iskopati — nasmije se Lindsay kojega je to iskapanje podsjetilo na onu strast za istraţivanjem što ju je pokazao u ruševinama na Eufratu i Tigrisu.

Najednom Halef presta kopati. Zvuk što ga je izazivao noţ odjednom se izmijenio. — Zemlja prestaje — javi mališan. — Namjerio sam se na drvo. — Samo nastavi! — zamolih ga. — Pokušaj da drvo oslobodiš od zemlje. — To su oblice debele kao ruka, sidi. Ispod njih je šuplji prostor. Još je kratko vrijeme izbacivao zemlju, a zatim izvuĉe dvije bukove oblice. — Ima ih više od dvadeset, sve jedna kraj druge — javi on. — Uskoro ću vidjeti što je ispod njih. Halef izvuĉe još nekoliko oblica sve dok ih dolje nije ostalo samo toliko koliko mu je trebalo da uzmogne kleĉati na njima. Zatim posegnu kroz tako nastali otvor u dubinu. Predmet koji je pri tome dohvatio bio je tako krupan da ga nije mogao provući kroz otvor. — To je koţa — razjasni on — ali je uvijena konopcima i priliĉno teška. — Dodat ću ti svoj laso — odgovorih. — Provuci ga ispod konopaca a zatim odstrani ostale oblice. Onda ćemo taj predmet izvući. Halef me posluša, pa izaĊe iz jame, a mi ostali izvukosmo onaj predmet na lasu. Bila je to koţnata vreća gore ĉvrsto svezana i pomno omotana konopcima. U njoj je nešto zveckalo i štropotalo. Kad smo odviii konopce i otvorili vreću, izvukosmo ono što je bilo u njoj. Svi prisutni, pa i ja, zapanjeno viknuše jer smo ugledali skupocjenu starošiptarsku ratnu opremu. Sastojala se od srebrnog ili vjerojatnije samo od posrebrenog lanĉanog oklopa ĉije su karike bile vrlo vješto meĊusobno povezane. Majstor koji je izradio taj oklop, bio je pravi umjetnik, a sigurno mu je trebalo više mjeseci da izradi taj divan komad. Ĉovjek za koga je bio izraĊen oklop, bio je niskog stasa i mršav, otprilike kao moj Halef. Zatim naĊosmo dva pištolja kremenjaĉe, bogato urešene zlatom te dugaĉak širok dvosjekli bodeţ s drškom od ruţina drveta, takoĊer sav uloţen zlatom, Na dršku je bodeţ bio ukrašen krupnim biserom plaviĉasta odsjeva. Posljednji komad bila je turska sablja krivošija u jednostavnim koţnatim koricama ĉija je prevlaka od laka bila već priliĉno istrošena. Sablja prijeĊe od ruke do ruke, a da nitko nije ništa primijetio. Naposljetku je Halef pruţi meni i reĉe: — Pogledaj je i ti, sidi! Nekako ne odgovara onim ostalim predmetima, Drţak sablje bio je tako prljav da se nije dalo razabrati od ĉega je napravljen. Gotovo mi se ĉinilo da je namjerno tako uprljan. Ali ĉeliĉni branik balĉaka, svinut u obliku usana, zasjao je u svjetlu zapaljenih luĉi. Dovoljno sam dobro poznavao oruţje da odmah opazim kako je u braniku ugraviran arapski napis. Lako se dao proĉitati i glasio je: »Zovem se munja«. To mi je bilo dovoljno da naslutim da u ruci drţim osobito, dragocjeno oruţje. Pomoću onog starog kaftana koji je visio na zidu i u ĉiji je dţep Halef istresao puţeve, otro sam balĉak maĉa i opazio da je izraĊen od slonove kosti u koju je crnim slovima bila ujetkana prva sura korana. Balĉak je bio ukrašen dvjema ukrštenim zlatnim polumjesecima, Tako su nastala ĉetiri polusrpa

izmeĊu kojih su stajala ĉetiri arapska slova, naime u prvom meĊuprostoru jedan »dţim«, a u drugom »sad«, u trećem opet »dţim, a u ĉetvrtom »ha«, »min« i »dal«. Ta su slova predstavljala ime oruţara te mjesto i godinu kad je oruţje izraĊeno. Slova u prva tri meĊuprostora imala su se nadopuniti i proĉitati: Ibn Dţordţani (ime) es sajkal (oruţar) fi šam (u Damasku) Ĉetvrti meĊuprostor sadrţavao je godinu. Ha znaĉi 600, min 40, a dal 4, dakle je sablja kovana godine 644 hidţre koja obuhvaća vremenski razmak od 18. svibnja 1246. do 6. svibnja 1247. godine u našem raĉunanju vremena. Sad sam izvukao oštricu iz korica. Bila je premazna prljavom mješavinom ulja i smrvljenog drvenog ugljena. Kad sam je obrisao, posluţila je na ĉast svom imenu. Zasjala je kao munja. Kod pobliţeg promatranja jasno se razabiralo da je to prava oštrica, kovana od indijskog golkonda ĉelika, uţarena u ţaru vatre od sušene devine balege, a zatim oĉvrsnuta u maslinovom ulju. Na jednoj je strani pokazivala jasan napis »dir balak — ĉuvaj se!« a na drugoj »isikini dem — daj mi da se napijem krvi!« Bila je tako gipka da sam je mogao svinuti gotovo oko svoje natkoljenice. — No, Halefe? — upitah ga, — Zar ta oštrica zaista ne odgovara ostalim predmetima? — Tko bi to i pomislio? — odvrati on. — Sigurno je prava. — Svakako. Mnogo je vrednija od sveg ostaloga što se osim nje nalazi u toj jami. Ona nam jasno pokazuje da je pogrešno mišljenje da se takve prave oštrice nisu kovale u Damasku, već samo u Mešhedu, Heratu, Kirmanu, Širasu, Ispahanu i Korasanu. Pokazat ću vam kako se okušava takva oštrica. U sobi je leţala drvena klada kojom su se oĉito sluţili kao stolĉićem, Na nju sam poloţio tvrdi kamen, krupan kao dvije šake. Presjekao sam ga prvim udarcem, a da na oštrici nije ostao ni najmanji trag. — The devil! Prava je! — viknu Englez. — To je zaista dragocjen nalaz. Otkupit ću sablju od vas. Koliko traţite? — Ništa. — Kako? Ništa? Besplatno je neću uzeti. — Ja ne mogu tu sablju ni prodati ni pokloniti jer ona nije naša. — Poznate li vlasnika? — Moramo nastojati Ċa ga pronaĊemo. — A ako ga ne naĊemo? — Onda ćemo te stvari predati vlastima. Bojna oprema je vjerojatno ukradena pa je njezin pravi vlasnik mora dobiti natrag, ser David. Nadam se da niste drugog mišljenja. — Jesam drugog mišljenja! Zar moţda kanite duge mjesece pretraţivati ove krajeve da naĊete vlasnika? Ili ţelite li te stvari predati kakvom turskom ĉinovniku? On bi vam se nasmijao i sve to zadrţao za sebe. Yes! — Toga se ne bojim. Kad sam govorio o vlastima, onda time nipošto nisam mislio turskog valiju i njegove podreĊene. Ti ljudi nemaju ovdje u planinama nikakve vlasti. Njima na ĉelu stoje knezovi, plemenski glavari i barjaktari.

Zloĉine, poĉinjene na kojem ĉlanu plemena ne kaţnjava drţava, već ĉlanovi obitelji ubijenih ili oštećenih zbog ĉega ovdje još cvjeta krvna osvjeta. Predam li ovu opremu jednom takvom plemenskom glavaru, bit ću siguran da je on neće pronevjeriti pa ĉak ni onda ako pripada ĉlanu nekog drugog plemena. — A gdje da naĊemo takvog glavara? — To ću doznati već u narednom selu. Uostalom, ne trebam se ni toliko truditi. Ja ću već ovdje doznati kako se zove vlasnik toga oklopa. — Od koga ćete doznati? — Od ugljenara. On je sakrio te stvari pa mora znati kome su oduzete. Halefe, Osko i Omare, donesite ga odmah ovamo. — Ne moţemo, sidi — dobaci Halef. — Zašto? — Jer sam pred špiljom zapalio svoju vatricu. Ne moţemo ući. — Onda ćeš vatricu opet ugasiti, dragi moj. — Dobro! Ali kasnije ću je ponovo zapaliti. Njih trojica odoše i uskoro donesoše ugljenara. Nisu ga baš osobito blago bacili na zemlju. On glasno kriknu, vjerojatno manje zbog boli, već više zbog onoga što je ugledao. Prodrli smo u njegovu riznicu! Stegnuo je zube da su mu zaškrinuli pa bijesno odmjerio i nas i predmete koji su leţali na zemlji. Kad mu je onda pogled zapeo na otvorenoj jami, lice mu se ĉudno trznu. To sam protumaĉio tako da se u jami moralo nalaziti još nešto što nismo pronašli. — Dao sam da te donesu ovamo — rekoh Šarki — da bi mi rekao sve što znaš o tim stvarima. Ĉije su to bile stvari? Ugljenar je šutio. Nije odgovorio ni onda kad sam mu ponovio pitanje, — Okrenite ga na trbuh i biĉujte sve dok ne progovori! — zapovjedih. Moji ga drugovi smjesta okrenuše, a Halef izvuĉe biĉ. Ĉim je Šarka opazio da mislim ozbiljno, vikne : — Stoj! To je moj oklop i oruţje. — Moţeš li to dokazati? — Mogu. Uvijek sam ga imao. — I ti ga zakapaš? Svoje zakonito vlasništvo ne mora nitko sakrivati. — Kad ĉovjek sam ţivi u šumi, mora to uĉiniti ako se ne ţeli izvrgnuti opasnosti da ga lopovi okradu. — Ti lopovi su tvoji prijatelji. Ne moraš ih se bojati. Kako si došao do tog oklopa i oruţja. — Naslijedio sam ih. — Od svojih djedova? Zar da su preci ovakvog ugljenara bili ĉlanovi tako bogate i istaknute obitelji? — Da, moji preci su bili glasoviti junaci, ali od sveg njihovog bogatstva naslijedio sam naţalost samo ovaj oklop i oruţje. — Drugih blaga nemaš? — Nemam. — Vidjet ćemo.

Zapalio sam svjeţu luĉ i posvijetlio u jamu. Dolje u kutu leţala su dva omota uvijena u krpe i sakrivena pod nekom vrećom. Halef je morao sići u jamu da ih izvadi. On ih strese; zazveĉalo je. — Teški su — reĉe Halef. — Mislim da u njima ima nekoliko pijastera. Ugljenar bijesno prokune i vikne: — Da niste dirnuti taj novac! Moj je! — Šuti! — zapovjedih mu. — Taj ti novac nikako ne moţe pripasti jer si maloĉas ustvrdio da osim oklopa nemaš nikakvog drugog blaga. — Zar vam moram sve reći? — Ne moraš, ali bi za tebe bilo bolje da si iskren. Tvoje laţi dokazuju da te stvari nisu tvoje vlasništvo. — Treba li da vam pokaţem sve što imam pa da mi vi to otmete? — Mi smo pošteni ljudi i ne bismo ti oduzeli ni jednu paru kad bismo zaista bili uvjereni da je to tvoj novac. Uostalom, tebi moţe biti posve svejedno uzmemo li mi te stvari ili ne. Ionako nećeš od toga imati više ništa jer te ĉeka sigurna smrt. Za to vrijeme smo razvili krpe i otvorili vrećice. Bile su sašivene od jelenje koţe i ukrašene lijepim vezom od biserja. U sredini veza nalazilo se ime Stojko Vitez ispisano ćirilicom, — Umiješ li ĉitati? — upitah ugljenara. — Ne, ne umijem. — Ti se zoveš Šarka. To je tvoje ime. A kako glasi ime tvoje obitelji. — Visoš. — A kako se zvao onaj tvoj predak koji je dao izraditi onaj oklop? — TakoĊer Visoš. — Laţeš. Sad si se uhvatio. Ovaj oklop i ovaj novac pripadaju ĉovjeku koji se zove Stojko Vitez. Kaniš li to poreći? Zapiljio se u me zaĉudivši se beskrajno. Nije znao da onaj vez na vrećici predstavlja slova pa nije mogao sad razjasniti odakle znamo to ime. — Ti si sam Ċavao! — siknu on. — A ti ćeš odmah odletjeti k Ċavolu ako mi smjesta ne odaš gdje bih mogao naći toga Stojka. — Ne poznajem nikoga tko bi se tako zvao, a stvari su moje. Na to se mogu zakleti svim što mi je sveto. — No, onda ti zaista moram povjerovati pa dakle nemamo pravo da te odijelimo od tvog vlasništva. Neka propadne zajedno s tobom. Ponesi ga svojim glasovitim precima. Rekavši to, dokotrljao sam baĉvicu s barutom do njega i izvukao ĉep. Zatim sam noţem odvojio donji rub kaftana i zavio ga u uzicu pa jedan njezin kraj zatakao u baĉvicu, a drugi pripalio zapaljenom luĉi. — Efendijo, što kaniš uĉiniti? — prestrašeno viknu on. — Bacit ću u zrak tebe s kućom i sa svime što je u njoj. Maknite se svi brzo odavde da vas ne pogodi kamenje.

Krenuo sam kao da zaista kanim izaći a svi ostali poĊoše za mnom. Lunta je i dalje polako tinjala. — Stoj, stoj! — zaurla Šarka za nama. — Smilujte se! — Ni ti nisi imao smilovanja prema svojim ţrtvama! — doviknu Halef preko ramena. — Vratite se, vratite! Reći ću sve, sve! Maknite fitilj! To nisu moje stvari. Već sam bio izašao iz kuće, ali se brzo vratih te ga upitah: — Ĉije su onda? — Upravo onoga Stojka Viteza ĉije si ime maloĉas spomenuo. Makni taj fitilj! — Samo uz uvjet da nam kaţeš istinu. — Hoću, hoću! Samo istrgnite tu luntu, istrgnite je! — Lijepo. Mogu je kasnije opet zapaliti. Halefe, zgazi iskre. A tebi, Šarka, velim ovo: ako te samo još jednom uhvatimo u laţi, mi ćemo ponovo zapaliti fitilj, a onda ćeš nas uzalud zaklinjati. Nemamo ni najmanje volje da dopustimo da se poigravaš s nama. Gdje si dakle tom Stojku oduzeo novac i oklop? — Ovdje. — Ah! On nije bio sam jer u ovim krajevima nitko ne nosi ovoliko blago bez pratnje. — Uz njega je bio njegov sin i jedan sluga. — Jesi li ih ubio? — Staroga nisam. Oni drugi su se branili i prisilili nas da ih ustrijelimo. — Dakle Stojko još ţivi? — Ţivi. — Gdje? — U karauli kod Rugove. — Razumijem. Ţelite ga prisiliti da plati otkup? — Da, Ţuti ţeli da dobije otkup. Ako ga dobije, ja ću moći da zadrţim te stvari. — A ako ga ne dobije? — Onda moram podijeliti sa Ţutim. — Tko još zna za te stvari? — Nitko osim Ţutoga i mojih slugu. — Jesu li oni bili prisutni kad si napao Stojka? — Jesu. Sam ne bih mogao svladati tri ĉovjeka. — Vi ste zaista paklenska banda! Ali reci mi zar alim o tome ništa ne sluti? — On nije ništa doznao jer bi inaĉe i on htio sudjelovati u dijeljenju. — Što ste uĉinili s lešinama one dvojice ubijenih? — Zakopali smo ih. — Gdje? Oklijevao je s odgovorom, ali kad je opazio da je Halef primakao zapaljenu luĉ k fitilju, brzo reĉe; — Nemojte ga zapaliti! To mjesto nije daleko odavde. Ali valjda ne kanite

otići onamo? — Svakako ćemo otići. — I iskopat ćete? — Vjerojatno. — Samo ćete se oneĉistiti lešinama. — I ti si to uĉinio, ništa se ne ţacajući. Ti ćeš nas štoviše povesti onamo. Odnijet ćemo te. — Nije potrebno. I sami ćete lako naći to mjesto ako odete do kola i ondje zaĊete u grmlje. Naći ćete hrpu zemlje i pepela ispod koje su zakopana ta dvojica. Lopata i motika leţe u blizini. — Otići ćemo onamo. Ako nije tako kako si rekao, ipak ćeš odletjeti u zrak. Uostalom, uvjeren sam da nisu ubijeni zato što su se branili. U svakom bi sluĉaju morali umrijeti da vas ne odaju. I Stari Stojko će izgubiti glavu pa i onda ako plati otkupninu. Ali kako si došao na pomisao da ga dadeš prevesti u karaulu? Da si ga potajice zadrţao ovdje u svojoj špilji, mogao bi ga prisiliti da preda otkupninu tebi i ne bi je morao prepustiti Ţutome. — Ţuti je stigao upravo u ĉasu kad je borba bila svršena. Vidio je sve pa mu nisam mogao ništa zatajiti. Stojka je odmah poveo sa sobom. — Što je Stojko htio ovdje kod tebe? — Namjeravao je prenoćiti. Došao je iz okoline Slokuĉja gdje je barjaktar svoga plemena. — A kamo je pošao? — U Bateru. Njegov je sin pošao onamo po zaruĉnicu. — Ĉovjeĉe, ti si prava nemam Tako je taj mladić umjesto na svadbu otišao u smrt. Ovu skupocjenu ratnu opremu ponio je sa sobom da se njome ukrasi na vjenĉanju. Za tebe ne moţe ni jedna kazna biti dovoljno oštra! Sin je mrtav, pa treba spasiti bar starog oca. Najprije ćeš mi reći kad se sve to dogodilo. — Raĉunajući od danas, taĉno prije dva tjedna. — Dalje! Kako mogu stići u karaulu? — Ne znam. Ţuti to ĉuva kao najveću tajnu. Moţda je to povjerio jedino Muharemu. Vidiš, efendijo, da sam ti sve priznao pa me sigurno nećeš ubiti. — Ne, ubiti vas nećemo. Zasluţili ste i više nego desetorostruku smrt, ali se nećemo uprljati vašom krvlju. Vi ste nemani gore od ijedne divlje zvijeri. Sad ćemo poći da pretraţimo ono mjesto na kojem su ti ljudi zakopani. Ti ćeš ostati ovdje dok se vratimo, a Omar će te ĉuvati. Uzeli smo luĉi i potraţili naznaĉeno mjesto. Uostalom, nitko ne smije misliti da nam je taj nitkov odgovarao brzo i lako. Ĉesto je oklijevao, ali bi ga Halef uvijek prisilio da govori primiĉući luĉ k fitilju. Našli smo onu hrpu u kojoj je bilo više pepela nego zemlje pa je prekopasmo alatom koji se nalazio u blizini. Mrtvaci nisu bili zakopani već spaljeni. Ĉetiri djelomice izgorjele lubanje dokazale su da su druga mrtva tijela uklanjana na sliĉan naĉin. Bio je to upravo jezovit pogled. Otišli smo odande puni groze. Halef i Englez davali su uzbuĊenim rijeĉima oduška svojem

krajnjem ogorĉenju. Zahtijevali su da odmah smaknemo ugljenara i njegove sluge. U prvi ĉas im nisam ništa odgovarao. Osjećao sam upravo neizreciv jad. — Zašto ne govorite, ser? — ljutito će Lindsay. — Ti zloĉinci moraju biti kaţnjeni! — Oni će i biti kaţnjeni. — Pshaw! Sami ste rekli da vlasti ovdje nemaju nikakve moći. Moramo sami uzeti odmazdu u ruke jer će inaĉe ti lešinari odletjeti. Vi ste im ĉak htjeli nekoga poslati ovamo koji će im otvoriti špilju. — To ću i uĉiniti, ali im neću poslati jednog od njihovih prijatelja, već ĉovjeka od kojeg ne mogu oĉekivati ni milosti ni obzira. Zaista sam dosad kanio da im samo utjeram smrtni strah u kosti, ali da im poštedim ţivot. Ono što su nanijeli nama, moţemo zaboraviti, a sve drugo nas se nije ništa ticalo. Naprotiv, sada, kad smo otkrili taj uţasni zloĉin, ja i dalje doduše ostajem na tome da ih mi sami svojim rukama ne smijemo kazniti, ali da oni ipak ne smiju umaći kazni. Oslobodit ćemo Stojka Viteza i poslati ga ovamo. Ne vjerujem da će oni u njemu naći milosrdnog i popustljivog suca. — Well! S time sam sporazuman. Barjaktar će se sigurno temeljito osvetiti. Ali ako prije toga doĊe koji ugljenarov prijatelj i oslobodi ove lupeţe? Šta onda? — S time moramo doduše raĉunati, ali ipak ne moţe nitko od nas ostati ovdje da to sprijeĉi. — Zašto ne? — upita tumaĉ. — Ja sam odmah spreman. Ser David ionako više ne treba moju pomoć jer ste vi kraj njega. U tom sluĉaju moram se doduše odreći svoje plaće jer ako napustim sluţbu dragomana ... — Besmislica, gospodine Hoti! — upadne Lindsay. — Ja ću vas ipak platiti. Well! — No, onda ne trpim nikakve štete. Ostat ću ovdje i ĉuvati ove nemani dok Stojko ne doĊe. Ili zar mislite da ovu duţnost neću dovoljno vjerno izvršiti? Zar moţda smatrate da bih mogao ĉak pomaći tim ljudima? — Ne mislim — odgovorih. — Imao sam prilike da vas iskušam. Ĉuo sam kakvi su vam prijedlozi stavljeni, ali ih vi niste primili. Niste zatajili ser Davidu da će morati umrijeti pa i onda ako plati ono što oni traţe. Znam da ćete pristati uz nas, a ne uz ugljenara i njegove ljude, ali ne znam jeste li dovoljno mudri i odluĉni da izvedete ono što ste naumili? — Molim, ser, ne brinite za to! — odvrati tumaĉ. — I ja sam rodom Arbanas. Kao tumaĉ, ĉesto imam posla s jednako podmuklim kao i nasilnim ljudima. Ukoliko ovamo i stigne netko, ja ću odvratiti njegovu pozornost od špilje. Ne bude li za to dovoljna lukavština, posluţit ću se silom. — Zar ćete to zaista uĉiniti? — Svakako! Mislite li da ne znam što bi ĉekalo i mene da vi niste došli? Ti ljudi su mi obećali slobodu, istina je, ali ja je nikad više ne bih ugledao. Nisu smjeli ni mene ostaviti u ţivotu jer bih mogao sve odati. Ja sam otac obitelji pa imam ţenu, roditelje i djecu kojima bi bio ubijen hranitelj. Kad se sjetim toga,

ne moţe mi pasti ni na um da budem obziran prema ubojicama. — Well! Vrlo dobro! — dobaci Lindsay. — Ne trebam doduše više tumaĉa, ali ću ipak sve platiti. Poĉevši od danas plaćat ću vam ĉetrdeset pijastera. Bude li sve u redu, dobit ćete i bogatu napojnicu, Well! — Budite sigurni da će sve biti u redu. Ali kako mi kanite platiti, ser David — nasmiješi se tumaĉ — ako su vam razbojnici sve oduzeli? — Ja ću od Ţutoga opet sve natrag uzeti. Ako pak u tome ne uspijem — potpis Davida Lindsaya vrijedi posvuda onoliko koliko on ushtjedne. — U sluĉaju potrebe sam i ja ovdje. Ser David se moţe posluţiti mojom novĉarkom, iako ona nije tako neiscrpiva kao njegova. — Aha! — nasmije se Lindsay. — Sad patite od nestašice novca! Što? Zašto mi niste u Stambulu prodali ţdrijepca? Plaćam dobro. Yes! Ali vi imate tako tvrdu glavu da će iz nje uskoro izrasti rogovi. Well!

ŽUTOV POVJERENIK ZA VRIJEME toga razgovora stajali smo pred kolibom. Sad uĊosmo u nju. Ugljenar nas upita s nekom zabrinutom napetošću: — No, efendijo, jesi li se uvjerio da ti nisam lagao? — Rekao si istinu. Da, ja sam štoviše ustanovio da je stvarnost nadmašila tvoje rijeĉi. Na onom mjestu je spaljeno više ljudi, a ne samo ona dvojica o kojima se prvotno radilo. Tko su bili oni ostali? — To su bili, bili — moraš li znati, efendijo? — Ne moram. Radije zadrţi za sebe! Ipak se moţe pretpostaviti da si napljaĉkao mnogo novaca. Gdje si ga sakrio? — Ja imam samo ono što ste našli kod mene. — Ne laţi! Te su stvari pripadale Stojku. To je bila Stojkova imovina. Gdje se pak nalazi onaj udio u plijenu što ti ga je isplatio Ţuti i gdje je plijen od onih razbojniĉkih napadaja što si ih povrh toga izvršio na vlastiti raĉun? — Kaţem ti da nema više niĉega. — Sidi, treba li da pripalim fitilj? — upita Halef pribliţavajući luĉ fitilju. — Pripali! — Ne, ne! — viknu Šarka, — Nemojte me baciti u zrak. Kaţem ti istinu. Ovdje kod mene se ne moţe više ništa naći. — Ovdje ne moţe, ali zato vjerojatno negdje drugdje. Razbojnik je šutio. — Govori jer će Halef inaĉe zapaliti fitilj. — Ovdje nemam ništa, moj šurjak je sve spremio za me. — Janak? A gdje? — Zakopao je ispod svog ognjišta. — Ah! Ovdje se dakle nisi osjećao sigurnim? No neka novac zasada ostane kod Janaka. Nemamo vremena da se vraćamo da bi podigli taj krvavi novac. Sad sam svršio s tobom. Više me nećeš vidjeti. Odnesite tog nitkova! — Efendijo, ti si mi obećao da nas nećeš ubiti! — viknu Šarka. — Obećao sam, a ja drţim rijeĉ. Mi vas nećemo ni dotaći. Smrt će vas zaskoĉiti s druge strane. Već vam je tako blizu da je već uzdigla ruku da vas zgrabi. — Kakva smrt? — upita on sav pun straha i to upravo u ĉasu kad su ga moji drugovi digli da ga odnesu. — Ubrzo ćeš je upoznati pa ti to ne moram unaprijed reći. Odnesite ga! Moji drugovi ga odnesoše. Rekao sam Halefu da umjesto njega donesu alima. Njega nisu doveli u kuću, već k vatri. Halef mu je skinuo uţe s nogu tako da je mogao hodati. Muharem je ĉvrsto stisnuo usta pa se nije ni udostojao da nas pogleda, premda mu se smrtni strah ocrtavao na licu. — Htio bih od tebe nešto doznati. Morat ćeš to reći ako ne ţeliš da ponovo dobiješ pedeset batina. Moram znati kako se potajice dade stići u Ţutovu karaulu.

Englez mi još nije bio ispripovjedio kako su njega otpremili onamo, ali imao sam dovoljno razloga da vjerujem kako se to moglo izvesti samo nekim skrivenim putem. Morao sam doznati kuda vodi taj put. Muharem je buljio preda se u zemlju ne odgovarajući. — No, nisi li me ĉuo? — upitah ga. Kako je i dalje šutio, dadoh znak Halefu koji je drţao spreman biĉ. On zamahnu, ali Muharem uzmaknu za korak, dobaci mi bijesni pogled i reĉe: — Da me nisi opet dao tući! Odgovorit ću ti, ali to će biti tvoja propast. Tko se ugura u Ţutove tajne, taj je izgubljen. Neću ti lagati, već ću ti priznati istinu, ali upravo ta istina odvest će vas u ruke strašne smrti. To će biti moja osveta. Dakle, što ţeliš znati? — Jesi li ti Ţutov povjerenik, — Jesam. — Poznaješ li sve njegove tajne? —Ne poznajem sve već samo neke. — Znaš li za ulaz u karaulu? — Znam. — Onda ga opiši. Mrţnja je Muharema zavela na veliku neopreznost, a da on to nije ni opazio. Rekao nam je da nam prijeti smrt. Sigurno je potajni ulaz u karaulu skrivao neku stupicu za neupućene pa se sad radilo samo o tome da ustanovim u ĉemu se sastojala ili gdje sam je morao oĉekivati. Samo se po sebi razumijevalo da će on dobro paziti da to ne oda. A na to ga nisam mogao prisiliti ni silom ni lukavštinom. Ipak je postojalo sredstvo da doznam istinu. Morao sam pomno promatrati njegovo lice. Ĉovjek kao što je on, a pogotovu u srdţbi, neće moći potpuno vladati svojim licem. Vjerojatno uopće i nije mislio na to da bi ga mogao odati izraz lica. Zato sam se postavio tako da sam ga za vrijeme razgovora mogao gledati; lice mu je bilo okrenuto prema vatri. Pri tome sam batinom proĉeprkao po zapaljenoj hrpi drva da je plamen liznuo visoko i sve osvijetlio. Oprezno sam udesio što ravnodušnije lice i spustio oĉne kapke tako da su napola pokrili oĉi te je moj pogled izgledao manje oštar. — Put kroz planinu ne poznaješ — zapoĉe on. — Zato ćeš morati jahati kroz Kolašin. Tragovi kola će te odvesti do jednog gaza u kome je voda plitka. Ispod Kolašina spaja se Crni Drim s Bijelim, a zatim zavija prema zapadu i teĉe kraj Rugove. Nećeš meĊutim pojahati niz Drim, već iz Kolašina vodi cesta u Rugovu. To je ona ista cesta koja vodi iz Ohrida u Skadar. Cesta se pruţa uz lijevu obalu Drima dok Rugova leţi na desnoj. Ondje ćeš vjerojatno odsjesti u hanu. Kandţija je Grk i zove se Kolami. Već iz toga što ti sve tako taĉno opisujem moraš razabrati kako sam uvjeren da ćeš propasti. Upravo te rijeĉi, da iz Kolašina ne smijem poći kraj Drima, već cestom, izgovorio je nekako naglo i naglašeno da sam u njima osjetio jasnu namjeru. Bilo mu je oĉito stalo do toga da krenem tim putem. Ako sam to zaista morao

uĉiniti i ako nije bilo drugoga puta, onda smo na toj cesti morali biti oprezni. — Kani se tih primjedbi! — dobacih. — Nisam te pitao za put, već za karaulu. — Karaula se nalazi u visokoj šumi na obali rijeke. Svatko te moţe uputiti onamo. Naći ćeš prastaru napola srušenu kulu straţaru koja leţi usred velikih ruševina. Uski ulaz ne nalazi se prizemno, već visoko gore. Nekad su ulaze gradili tako da oteţaju juriš na karaulu. Tko je htio da uĊe kroz vrata morao se do njih uspeti visokim Ijestvama. — Postoje li takve ljestve? — Ne. Danas više i nisu potrebne. U zidu kule izbijeno je na odreĊenim razmacima kamenje pa su tako nastale udubine koje omogućuju uspon do ulaza. Ali gore nećeš naći ništa osim ruševina i urušenih zidova. — A ispod toga? — Nema niĉega. — Ne vjerujem. Koliko je visoko iznad zemlje ulaz u kulu? — Otprilike za dvije visine ĉovjeka. — Iznad toga su nekada bile odaje, a ispod ulaza mora da su postojale druge prostorije; vjerojatno i danas postoje. Nitko ne bi sagradio kulu visoku preko šest aršina, a da ispod ulaza ne bi bilo nikakvih prostorija. Donji dio sigurno nije šupalj jer ljudi nisu usprkos veoma pomnom traţenju nigdje otkrili prilaz u donje prostorije. Kula je sliĉna okruglom stupu koji je od zemlje do navedene visine pun i bez unutarnjih prostorija, a tek odande naviše šupalj. Pa ipak se ispod kule nalazi špilja koja nije ni u kakvoj vezi s njome, a nije bila nikada ni ranije. To su rovovi starog rudnika srebra koji je ovdje postojao u pradavna vremena. Okno koje je vodilo u unutrašnjost zasuto je pa je na tom mjestu izraslo drveće tako da se ulaz ne moţe više pronaći. Nekada je postojao i rov koji je s obala Drima vodio u okno da bi iz rudnika otjecala voda. Ulaz u taj rov bio je zazidan pa nitko nije znao za njega sve dok ga nije otkrio jedan od naših prijatelja. Kroz taj rov moraš ući u rudnik. On te vodi duboko u unutrašnjost zemlje sve dok ne doĊeš u neku veliku okruglu prostoriju iz koje vode ulazi u više komorica. — A u jednoj od tih komorica nalazi se ĉovjek po imenu Stojko? — Tako je. — U kojoj? — Kad uĊeš kroz rov, naći ćeš se upravo nasuprot njegovoj komorici. — Ali ona je zatvorena. — Samo drvenim kraĉunom koji se dade lako otvoriti. — Moţe li se proći kroz rov bez teškoća? — Tako lako da uopće ne trebaš svjetla. On vodi posve ravno pa se polako i jednoliĉno uspinje. Dno mu je pokriveno daskama koje su malo skliske. Na jednom mjestu prolaze preko jedne podzemne pukotine, ali su ondje tako dobro priĉvršćene da ne postoji ni najmanja opasnost. Rekavši to, Muharem prezirno slegne ramenima da bi potcrtao to

pomanjkanje opasnosti, no istodobno me iz njegovih oĉiju pogodi podmukli i trijumfalni pogled, a tamne mu se obrve trznuše gore i opet se spustiše kao da ih je okrenula neka ţiva misao. Taj pogled, taj trzaj obrva, potrajao je svega pola sekunde, ali je za mene bio veoma znaĉajan jer sam sad znao na ĉemu sam. Upravo na toj pukotini vrebala je opasnost. Uostalom, Muharem mi je sigurno već i prije lagao. Donji dio tornja nikako nije bio graĊen bez unutarnjih prostorija. Zidovi debeli dva aršina pruţali su dovoljno sigurnosti od neprijatelja, pogotovu što se prvi ulaz nalazio visoko iznad zemlje. Bivši stanovnici karaule, straţari, nisu trebali samo stambene prostorije, već i podrume i skladišta. Zašto da ta skladišta ne budu smještena u donjem dijelu tornja i zašto bi se graĊenjem bez unutarnjih prostorija ututanj tratio novac i vrijeme? Zar se ovdje zaista nalazio rudnik srebra? Sigurno je to bilo prije turske vladavine, moţda u staroj Srbiji. Ovdje negdje tekla je granica na kojoj su se nalazile kule straţare pa je moţda jedna od tih, karaula trebala posluţiti kao zaštita rudnika. Ako sam pravilno naslućivao, onda ono rudarsko okno s obzirom na veliku blizinu granice i neprijateljskih plemena nije izlazilo iz zemlje na otvorenom prostoru, već upravo u samoj tvrĊavi. Muharem mi je spominjalo ostatke nekih zgrada u blizini kule. Moţda se ulaz u okno nalazio ispod njih, dakle pod neposrednom zaštitom posade u karauli. K tome nisam vjerovao u to da je rudarsko okno namjerice zatrpano. Samo u srednjoj Evropi zatrpavaju istrošena okna. Turcima ne bi palo na um da se laćaju takvog mukotrpnog posla koji zahtijeva samo troškove, a ne isplaćuje se neposredno, Turcima je posve svejedno hoće li koji Makedonac ili Arbanas pasti u otvoreno rudarsko okno i slomiti vrat. Alah je tako htio — veli Turĉin i to mu je dosta. Ako je otvor u rudarsko okno još postojao, morao se nalaziti posve blizu sakriven ispod ruševina. Nadalje je bilo moguće da postoji tajni spoj izmeĊu prizemnih prostorija kule i okna. Sigurno bi mi Muharem mogao nešto reći o tome, ali ga nisam mogao na to prisiliti. Zato mu na njegovo posljednje uvjeravanje ravnodušno odgovorih: — Ali gdje se onda skriva za nas opasnost o kojoj si govorio? — Ona će vam zaprijetiti tek kad uĊete u onu veliku okruglu prostoriju da oslobodite zatvorenike. — U ĉemu se sastoji ta opasnost? — Ne znam, A sve kad bih i znao, ne bih ti to odao. Ĉim ĉovjek poznaje opasnost, ona više i nije opasnost. — Mogu te biĉem prisiliti da govoriš. — Pa sve da me i ubiješ, ipak ti ne bih mogao reći nešto što i sam ne znam. Morao bih, da izbjegnem batine, izmisliti kakvu laţ koja bi zvuĉala vjerodostojno. — Ali odakle onda uopće znaš da postoji nekakva opasnost?

— Ţuti je govorio o tome. Rekao je da je svatko izgubljen tko bez njegova znanja uĊe u onu okruglu prostoriju. Mora da postoji neki ureĊaj koji ubija svakog nezvanog posjetioca. — Hm! A kako ćemo pronaći ulaz u taj rov što si nam ga opisao. — U njega moţeš ući samo iz rijeke. Treba se ĉamcem odvesti malo uz vodu. Prijeko na drugoj strani vodi cesta, a s ove strane uzdiţe se iz rijeke strma stijena, Budeš li taĉno pripazio pronaći ćeš mjesto na kojem ta stijena — a njome i rijeka — zavija. Drim je ondje veoma dubok i upravo tamo nalazi se ulaz u rov koji je kod obiĉnog vodostaja tako visok da se u njega moţe ući sjedeći u ĉamcu, a da se glavom ne dotakne strop, — I ta rupa je tek nedavno otkrivena? — Jest. Jer odozgo vise povijuše i potpuno je sakrivaju. U nju se treba uvesti ĉamcem do kraja kanala i vezati ga o kolac koji je ĉvrsto zabijen u kamenu. — To i nije baš posve neopasno. Zar je tim putem odveden Stojko? — Jeste, a isto tako i onaj Englez koji stoji uza te. Moţeš ga mirno pitati; on će ti to potvrditi. — Ima li tamo na kraju toga rova još i drugih prostorija, osim onog velikog okruglog prostora i izbica koje ulaze u njega? — Ne, nema, sve to leţi duboko ispod karaule, ali mi smo uzalud traţili okno koje bi vodilo gore. Ono je zasuto. — Tko donosi zarobljenicima hranu i piće? — Ne znam. — Imaš li još nešto dodati svom opisu? — Nemam. Rekao sam ti sve što znam. Ţuti mi je kazao da svatko mora umrijeti tko nepozvan uĊe u okruglu prostoriju. Zato sam maloĉas rekao da vas ĉeka sigurna smrt ako zaista poduzmete nešto protiv Kara Nirvana. — No mi ne moramo sami ući u taj rov. Poslat ćemo nekog drugoga. — Onda će taj drugi umrijeti, a vi nećete ni doznati kako je prošao. — Ili ću dati uhapsiti Ţutoga pa će nas on morati odvesti onamo. — Uhapsiti? — nasmije se Muharem. — Ako u Rugovu ţeliš nekoga uhapsiti, moraš otići najboljem Ţutovom prijatelju. Protiv njega ne moţeš poduzeti ništa. On je veoma ugledan ĉovjek. Potraţiš li pomoć protiv njega, namjerit ćeš se na ljude koji su ili njegovi saveznici ili ga smatraju tako ĉestitim i velikodušnim ĉovjekom da ti neće povjerovati nijedne rijeĉi. Mi smo pali tebi u šake, ali on će ti se nasmijati. Budete li otvoreno nastupili protiv Kara Nirvana, svi će misliti da ste ludi. Budete li pak potajice radili protiv njega, srnut ćete u sigurnu propast. Radite što hoćete. Dţehenem vam je svakako siguran. — Pakao? Smrt? Nikako! I opet si se prevario u nama. Dopuštaš da te nazivaju alimom, uĉenjakom, a kraj toga si tako naivan da bih gotovo mogao prema tebi osjetiti samilost. Ta ti si mi taĉno rekao kakve nas oĉekuju opasnosti!

— Ja? Ja ih ni sam ne poznajem! — Nemoj pokušavati da me zavaraš. Već sam ti dokazao da to ne moţeš. Prva opasnost nas ĉeka na cesti izmeĊu Kolašina i Rugove. Ondje vrebaju oba Aladţije koji su te pratili. Ţuti se sigurno pobrinuo za to da su opet naoruţani pa im je vjerojatno dao i nekoliko pratilaca. Mi ćemo, mislim, ipak pojahati tom cestom jer se ne bojimo neprijatelja. Ali oni neka se ĉuvaju nas! Ako nas opet napadnu, nećemo im više poštediti ţivot. Kara Nirvanov povjerenik se nasmije skrivajući svoju nelagodnost. — To je smiješna misao! — reĉe. — Aladţije vam sigurno neće više ništa nauditi; sretni su da su izmakli odavde. — Vidjet ćemo! A ona druga, svakako mnogo veća opasnost ĉeka nas u rovu na onom mjestu gdje bismo na daskama imali prijeći preko pukotine u hodniku. Kaţem ti da na te daske nećemo stupiti dok ih taĉno ne pregledamo. Moţda su poloţene tako da svaki neupućeni mora pasti u ponor. Nama se to sigurno neće dogoditi. Kasnije ćemo u onoj okrugloj prostoriji, za koju si rekao da nam u njoj prijeti opasnost, biti potpuno sigurni. Muharem prokune i udari nogom o zemlju, ali ne reĉe ni rijeĉi. — Vidiš da sam te progledao — nastavih. — Znam da si mi lagao. Pokušavao si da moj pogled odvratiš od prave opasnosti. Sad znam ono što sam htio znati pa ću te dati odvesti natrag u špilju, ţelim ti ugodan boravak u njoj. Napregni malo svoju uĉenost i razmisli kako biste mogli umaći iz špilje. Sad su mu opet svezali noge i odnijeli ga. Zatim je Halef ponovo htio zapaliti svoju »vatricu« ali ja ga odvratih od toga. Pogledali smo koliko novaca ima u vrećicama. Halef ih je donio iz sobe, otvorio i istresao novac na moj razmotani pojas. Nabrojili smo šest stotina pijastera i trideset srebrnih medţidija, te osam tisuća pijastera u zlatnicima od funte i pola funte. To je bio veliki iznos novca. Ĉemu ga je Stojko uopće nosio sa sobom? Novac smo stavili natrag u vrećice, a zatim doveli ona ĉetiri konja da ih pregledamo. Rekli su nam da je jedan od njih izvrstan. Bio je to zlaćani alat s bijelom lisom, tako divan konj da sam ga smjesta uzjahao da ga iskušam bez sedla. Vrlo je osjetljivo slušao na pritisak stegna, ali je, kako sam odmah opazio, prošao neku meni nepoznatu školu. — Divna ţivotinja! — dobaci Englez. — Hoćemo li je povesti sa sobom? — Svakako — odgovorih. — Povest ćemo uostalom sve konje koji su ovdje. Samo tumaĉ Hoti zadrţat će svoga konja. Ipak bi se moglo dogoditi da ovim lupeţima na neki neoĉekivan naĉin uspije da umaknu iz špilje. Za taj sluĉaj ćemo ukloniti konje pa se bar time pobrinuti da nitko ne moţe tako brzo za nama. — Well! Molim dajte meni alata! Jašući ovamo, sjedio sam na jarcu pa me još uvijek boli cijelo sjedalo. Yes! Upravo mi je tako kao da sam se skotrljao niz ĉitav Ĉimborazo i još se prekotrljao preko prašume. Nadam se da nemate ništa protiv toga.

— Protiv onog zavidnog osjećanja u vašem sjedalu? Ne, ser David, protiv toga nemam ništa. — Glupost! Mislim protiv toga da jašem na alatu? — Samo ga uzmite. — Na kako dugo? — To ne bih mogao reći jer konj nije naš. — Treba li da i ovdje pronaĊemo pravog vlasnika? — Moţda. Ne vjerujem da bi ugljenar mogao imati takvog konja. Konj je ukraden. Moţda mu je vlasnik bio Stojko. — Ĉujte, mister Kara, vi imate dva ili tri svojstva koja mi se priliĉno sviĊaju, ali zato vam nedostaju druge prednosti. Tako na primjer niste sposobni da budete kradljivac. — Zar vi moţda jeste? — Suvišno pitanje! Jedan Lindsay nikada ne krade, ali toga alata bih poveo sa sobom. Dobar plijen. — Hm. Za lupeţa je sve dobar plijen ĉega se uspije domoći — nasmijah se. Zatim rekoh svojim drugovima turskim jezikom: — Odvedite konje. Sjest ćemo uz vatru i pogledati ima li još dovoljno medvjeĊeg buta za sve nas. Zatim opet nastavih engleski: — Za ser Davida je ostao medvjeĊi but i pola medvjeĊe šape. — Me-medvjeĊi but? — Me-medvjeĊa šapa? — upita Lindsay širom nazrjapivši velika usta. — Tako je, ser David. Osko i Omar će dovesti naše konje jer se na njima nalaze poslastice što sam vam ih spomenuo. — Od pravog medvjeda? — Da, ĉak od sjevernog medvjeda koga smo prekjuĉer uhvatili u stupicu. Vrlo je lako upao u nju jer smo mu kao meku stavili crve prašnjake. — Glupost! Govorite razborito, ser! Imate li zaista medvjeĊeg mesa? — Imamo, Uspjelo nam je da ubijemo jednu takvu ţivotinjicu. — Halo! Pripovijedajte! — Neka vam to pripovijeda Halef. On je ubio medvjeda i dobio krzno. Po krznu moţete razabrati kako je medvjed bio golem. — Mali Halef? Ubio medvjeda? Well! To rado vjerujem. — Halefe, budite tako dobri i ispripovjedite mi tu pustolovinu. Halef je odmah udovoljio tom zahtjevu. Silno je uţivao u pripovijedanju, osobito kad je govorio o onome u ĉemu je i sam sudjelovao. Smjesta je zapoĉeo na svoj poznati naĉin: — Da, o Lindsay-beje, sreli smo medvjeda i ubili planinskog gorostasa. Tragovi su mu bili kao slonove stope, pred njegovom veliĉinom mogli bi zadrhtati svi narodi svijeta. Usprkos tome, naša mu je,kugla prodrla u prsa, a naš noţ ga je dokrajĉio. Ne moţe više jesti konjetine i zasladiti nepce zakuskom od malina. Ispekli smo njegove noge i gotovo pojeli desnu stranu njegovog mirovanja. Kako je došlo do toga da smo ga izbrisali iz popisa zemaljskog ţivota, to ćeš doznati kako bi ti bolje prijala ona polovica šape što je još imamo.

Kako je poznato, Lindsay i Halef su se usprkos uzajamnog slabog poznavanja njihovih matemjih jezika, ipak mogli priliĉno dobro sporazumijevati. Englez je sabrao malu zalihu arapskih i turskih rijeĉi, a Halef se za vrijeme našeg druţenja s Lindsayem trudio da upamti neke engleske izraze. K tome je pridolazilo da sam i ja, ako nismo imali o ĉemu razgovarati, pripovijedao mališanu o svojoj domovini. Morao sam mu posebno tumaĉiti ono što nije mogao razumjeti i neke pojmove nazivati njihovim njemaĉkim imenima, a on bi nastojao da ih upamti. Tako je zapamtio priliĉan broj njemaĉkih izraza pa je koristio priliku da pokaţe svoje znanje koje je, po njegovom mišljenju, bilo znatno. Sad mu se za to pruţila prilika koju je rado prihvatio. Pripovijedao je upola turskim, upola arapskim jezikom i obilno se sluţio engleskim i njemaĉkim rijeĉima. Njemaĉke je upotrebljavao što je više mogao ne mareći jesu li pravilno primijenjene ili ne. To je stvaralo divnu kašu u kojoj sam potajice uţivao. Ser David ga je meĊutim ozbiljno slušao pa samo kadšto dobacio poneko pitanje kad bi Halef po koju reĉenicu izrekao odviše nerazumljivo. Ako bi pak stvar posve zapela, tumaĉ Hoti bi pomogao svojim poznavanjem jezika. Osim toga i ţivahni mališanovi pokreti rukama mnogo su pomogli razumijevanju njegove pri povijesti. Za to vrijeme doveli su Osko i Omar naše konje i mi pripravismo raţanj da ispeĉemo ostatke medvjedovine, Uostalom, Halef je govorio istinu. On je doduše svoj udio u lovu na medvjeda istaknuo u najsjajnijem svjetlu, ali je ipak naglasio da više ne bi bio ţiv da mu ja nisam pravovremeno priskoĉio u pomoć. Bio je pravi uţitak promatrati izraze Englezova lica dok mu je Halef pripovijedao. On je obiĉavao, pogotovu ako bi ga neĉije pripovijedanje ţivo zanimalo, netremnice promatrati pripovjedaĉa i oponašati njegove pokrete lica. To je i sad ĉinio. Na njegovu licu se vrlo taĉno ponavljala veoma ţiva Halefova mimika. Njegove oĉi, obrve, veliki nos, široka usta, sve se to neprekidno pokretalo, a budući da je Englezovo lice bilo posve drukĉije od Halefova, upravo suprotno, to su i pokreti bili vrlo smiješni, samo što ja nisam smio dopustiti da to Englez opazi. — Well — reĉe on kad je Halef dovršio. — To ste dobro obavili, dragi Halefe! Nisam bio prisutan — šteta! Prati me strašna smola. Uvijek se nešto umiješa kad treba da izvršim kakvo junaĉko djelo. Yes! Tako je — nasmiješih mu se — dogaĊa se štoviše i to da vas uhvate i zatvore u karaulu. Uostalom, kakvo je to junaĉko djelo zapravo bilo koje vas je navelo da se tako neoĉekivano iskrcate u Albaniji? — Hm! To pitanje sam već oĉekivao. Moram se ispovjediti. Well! Ovamo sam došao samo zbog ljubavi i prijateljstva prema vama. Yes! To me duboko dira. Prijateljstvo koje stavlja na kocku da ga u nekoj špilji uguše dimom, moţe me natjerati na najgorĉe suze ushićenja. — Ne rugajte se! To je bilo dobro mišljeno. Htio sam vam priskoĉiti u pomoć,

— Ah tako! Jeste li znali gdje moţete naići na nas i jeste li poznavali opasnost u kojoj smo se nalazili? — Yes! Prije nego što sam otputovao iz Stambula posjetio sam Maflaja, kod kojega ste stanovali, da se s njim oprostim. Njegov sin Isla se upravo vratio iz Jedrena. Pripovijedao je što se ondje dogodilo. Ĉuo sam da kanite odjahati u Skadar trgovcu Galingreu. A najprije za bjeguncima; opasni lupeţi, strašni razbojniĉki harambaše. Odluĉio sam da ću vam priteći u pomoć. — Nikad vam se ne mogu oduţiti za tu ljubav, ser David! Vi ste nam tako vrijedno i izdašno pritekli u pomoć da nam na kraju nije preostalo ništa drugo nego da vas izvuĉemo iz one jame. — Smijte se samo, smijte! Uopće nisam znao da postoji ta jama! — Ni mi nismo znali za nju, a ipak nas nitko nije bacio u nju. Kako vam je uopće uspjelo da tako brzo provedete svoj slavni plan? — Vrlo jednostavno. Potraţio sam na Zlatnom rogu kakvu zgodnu priliku za prijevoz, ali je nisam našao. Unajmio sam dakle mali parobrod nekog Francuza koji nije pravo znao što da ukrca. Well! — To je pravi David Lindsay! Budući da nije odmah našao prikladnu vezu, unajmio je ĉitavi parobrod. Gdje je taj brod? Je li otplovio kad ste se iskrcali? — Nije, mora ĉekati dok se ne vratim. Leţi dolje u Baru. Loša luka, odviše plitka. Ali drukĉije nije išlo. Yes! — Samo nastavite! Što ste radili kad ste se iskrcali? — I sami znate. Uzeo sam konja, tumaĉa Fana Hotija, nekoliko slugu i odjahao ovamo gore. Sad sam ovdje. To je sve! — Ako vi to nazivate sve, onda bih htio da najprije znam što znaĉi ništa. Putem ste na moru imali dosta vremena da sloţite nekakav plan. — Plan? Ne trebam ga. Stvar se uvijek drukĉije odvija. Yes. — No onda se zaista ne ĉudim što ste tako divno stradali. Ako ĉovjek poduzima stvar kakvu ste vi poduzeli, onda ipak mora malo promisliti kako će je izvesti. — To sam i uĉinio. Najprije sam kupio tursko-engleski rijeĉnik ser Johana Redhousea. Stajao me je ĉetiri stotine pijastera. . . — Ipak ste usprkos tom rijeĉniku poveli sa sobom tumaĉa. — Morao sam. U knjizi se nalazilo odviše mnogo turskih slova; nisam ih umio ĉitati. — Dakle je već i sam uvod u vaše spasavalaĉko putovanje bio popraćen neizmjernim uspjehom. Kupili ste knjigu koju ne umijete ĉitati. To je vrlo dobro. Sad ste samo još trebali, da vaš pothvat usavršite, uzeti tumaĉa koji ne razumije engleski pa bi junaĉka djela odmah mogla zapoĉeti. — Ĉujte, ser, budete li mi se smijali, uzjahat ću alata i ostaviti vas na cjedilu. — Jeste, i odjahat ćete Aladţijama i Ţutome ponovo u ruke da vas opet zatvore. Uostalom, vaša zamisao da krenete u Rugovu i nije bila tako loša. Kako ste se tome dosjetili?

— Raspitao sam se kod tumaĉa i prouĉio geografsku kartu. Doznao sam da ste krenuli u Melnik, a znao sam da ţelite u Skadar. Mogli ste dakle poći samo jednim putem pa sam vam morao pojahati u susret, — U tom vašem raĉunu izgubili ste meĊutim iz vida da ja obiĉno ne jašem glavnom cestom. Zaista je ĉudan sticaj okolnosti da smo se ovdje našli. Da govorimo ozbiljno: moram vam zaista biti od srca zahvalan što ste se zbog nas izvrgli tolikim opasnostima. Ali ipak me podilazi neka tiha slutnja da vas je pri tome vodila i neka mala sporedna namjera. — Koja? — To i sami znate. Imam li pravo? Pokazao sam preko ramena prema našim konjima, Lindsay nategnu nos desno i lijevo kao da ga smeta u neprilici, nekoliko puta se nakašlje, a zatim odgovori: — Well! Pravo ste pogodili. Mogli ste se s obzirom na vranca i predomisliti. Vrlo bih ga volio kupiti. Platio bih za njega golemi novac. — Svog Rija ne prodajem. Jednom zauvijek. Nemojte dakle skretati s našeg pripovijedanja. Niste li se u Skadru sjetili onog najpotrebnijega što ste trebali uĉiniti: trgovca Galingrea? — Dakako da sam pomislio na njega. Bio sam, štoviše, kod njega. Morao sam upitati niste li moţda već i vi stigli, — Nisam nikako mogao stići. Ali vi ste ga morali opomenuti, ser David. — To sam i uĉinio. — A što je rekao? — On? Hm, uopće ga nije bilo ondje. — Gdje je bio? — Negdje na Kosovom polju da kupi ţito. On je trgovinom ţita stekao znatan imutak. Sad je prodao svoju trgovinu i ţeli se preseliti u Skopje da ondje osnuje novu. Makedonija je veoma bogata zemlja, vanredno plodna. — Od koga ste to doznali? — Od svoga tumaĉa koji je to ĉuo u gradu. — A ne kod samoga Galingrea? — Ne. Dobro sam poznavao ĉestitog Engleza i naslutio da je htio tu stvar izvesti lukavo, ali upravo zbog toga poĉinio je najveću glupost. On je uţivao traţeći pustolovine, ali bi pri tome većinom stradao. — Jeste li tumaĉa i sluge unajmili već u Baru? — upitah ga, — Jest. Zatim smo odjahali u Skadar. Vrlo loš put, neko vrijeme ĉvrsto poploĉen, a zatim raskopan. Zatim duge staze kroz moĉvaru, Sav prljav stigao sam u Skadar. Ondje odmah Galimgreu, — Tko vas je primio? — Odveli su me u poslovnicu. Potpuno je prazna jer je posao prodan. Ondje samo zastupnik, fini, spretni, iskusni i vrlo ljubazni ĉovjek. — Jeste li ĉuli kako se zove?

— Dakako. Zvao se Hamd en Nasr. — Ah! Izvrsno! — Poznajete li ga moţda, mister Kara? — Poznajem ga ĉak vrlo dobro. — Krasan ĉovjek, zar ne? — Veoma krasan! Mora da se silno radovao što vas je upoznao, pogotovu ako ste mu pripovijedali o meni. — Ĉudno! Uopće nije pokazao da vas poznaje, — Sigurno je imao razloga. Jeste li mu rekli zbog ĉega ste došli u Skadar? — Yes, sve sam mu ispripovjedio, vaše doţivljaje u Stambulu i Jedrenima, bijeg Baruda el Amazata, Manaha el Barše i tamniĉkog kljuĉara, a na kraju sam ga ozbiljno opomenuo pred Barudovim bratom Hamd el Amazatom. Nitkov, varalica, sve sam mu rekao. Yes! — Izvrsno! Šta je odgovorio? — Mnogo puta mi se zahvaljivao i ponudio me vinom, Hamd el Amazata su već progledali, i otjerali. To je bilo pametno. Zatim me je upitao kojim vam putem kanim krenuti ususret. Rekao sam mu da ću poći u Kalkandelen i u Skopje pa ću vas u tom smjeru sigurno sresti. Mister Hamd mi je rekao da je to vrlo dobro i dao mi izvrsne savjete. — Taj ĉestiti ĉovjek! — Yes. On je doduše Turĉin, ali je ipak dţentlmen od glave do pete. Dao mi je štoviše i preporuĉeno pismo. — Tako! A kome je bilo upravljeno, poštovani prijatelju? — Najuglednijem trgovcu konjima cijele zemlje. Kara Nirvanu u Rugovi. Sigurno nije dobro poznavao tog lupeţa jer me je upravo taj Kara Nirvan uvalio u nepriliku. — Je Ii to preporuĉno pismo bilo otvoreno? — Nije. — I vi ga niste otvorili i pokušali da ga proĉitate? — Jeste li ludi, ser? Ja sam dţentlmen pa ne kršim tajnu pisama. Zar me zaista smatrate tako nepristojnim? — Hm! Otvoreno vam priznajem da bih ja u tom sigurno bio veoma nepristojan. — Tako? TuĊa pisma otvarate, ali tuĊi konj vam je svet? Neobiĉan ĉovjek. — Neobiĉnost ĉesto pruţa prednost. Vi ste dakle razgovarali samo s tim zastupnikom? Zar Galingre nema obitelji? — Ţenu i udanu kćer. Zet stanuje u istoj kući. — Onda bih na vašem mjestu posjetio te ljude. — Htio sam to uĉiniti, ali zet nije bio kod kuće, a dame su bile još u jutarnjoj odjeći i veoma zaposlene spremajući stvari. Nisu mogle nikoga primiti. — Jesu li vam to one poruĉile? — Ne. Rekao mi je zastupnik. — Zašto su spremale stvari?

— Sele u Skopje. Galingre im je poslao glasnika da se neće vratiti u Skadar, već ih ĉeka u Skopju. One su za dva do tri dana kanile poći za njim. — Znate li tko je bio taj glasnik što ga je Galingre navodno poslao? — Ne znam, ser. — Hm! Nije li vam taj vrijedni Hamd en Nasr povjerio da je to bio on sam? — No, to nikako nije moguće. Ta on je kao poslovoĊa morao ostati kod kuće. — Ali nije ostao! Odjahao je s Galingreom, a zatim se vratio da dovede njegovu obitelj i njegov imutak. — On bi mi to bio rekao. — Prešutio vam je on i posve druge stvari, Taj ljubazni gospodin, kojega vi smatrate pravim dţentlmenom, nitkov je od glave do pete. — Dokaţite to, mister Kara! — Odmah. Taj vam se ĉovjek, kad ste otišli, sigurno grohotom smijao. — Smijao? lmpossibble! Što vam pada na um, ser? — Reći ću vam ĉak i to da vas je smatrao strašnim glupanom pa da vas još i danas smatra takvim. Za vrijeme našeg razgovora spekao se medvjeĊi but i šape. Lindsay je dobio šapu i upravo je stavio prvi zalogaj u usta. Kod mojih posljednjih rijeĉi zaboravio je zatvoriti usta. Neko je vrijeme piljio u me, drţeći šapu u ljevici, noţ u desnici, a komadić mesa u otvorenim ustima. Zatim ispljune meso i ljutito upita: — Mislite li vi to ozbiljno, ser? — Da, potpuno ozbiljno — kimnuh. On skoĉi na noge, baci noţ i medvjeĊu šapu, zasuĉe rukave i viknu: — Well! Boksat ćemo! Ustanite, ser! Raspalit ću vam vašeg glupana po ţelucu da ćete izletiti iz ove doline sve do pustinje Gobi! David Lindsay da je glupan! — Ostanite sjediti, ser David! — odgovorih mirno. — Ne nazivam vas ja tako, već sam samo rekao da vas onaj ĉovjek smatra glupanom. — Odakle to znate? — Mislim da je tako. — Onda ću ja tu misao istjerati iz vas, ser. Ustajte! Pripremite se! Tresnut ću vas po ţelucu da vam izleti iz tih poganih ustiju! — Dobro, spreman sem, ser David! Ali ne sada, već kasnije kad završimo razgovor. — Ne ţelim toliko ĉekati. — Ali ja nisam prije spreman za borbu, onda ćete i vi morati ĉekati. Izveli ste pravo majstorsko djelo pa biste za njega morali dobiti odlikovanje. Odjahali ste u Skadar da toga Galingrea opomenete pred Hamd el Amazatom pa ste umjesto toga upravo Hamd el Amazata opomenuli pred nama. Parobrodom ste se odvezli u Bar da nam pomognete u opasnostima koje bi nam mogle zaprijetiti, a pri tome ste uĉinili sve što ste mogli da nas izruĉite neprijateljima.

Da, vi sami ste im u svojoj prostodušnosti uletjeli ravno u stupicu. Razumljivo je da vam se oni smiju. Ako pod takvim okolnostima mislite da vas oni smatraju pravim ĉudom od pameti, onda vas ja ne shvaćam. Te su ga rijeĉi još više razjarile. Stegao je šake, postavio se preda me i, raskreĉivsi noge, viknuo: — Što, i vi mi se to usuĊujete reći, vi mister, vi master, vi ser, vi... vi... vi mesje! Ustajte i naprijed! Boksanje poĉinje! Opalit ću vam jednu da ćete se razletjeti u crijepove kao lonac za mlijeko. — Strpite se samo još ĉasak, ser David. Zar zaista niste slutili da je ĉovjek koga ste opomenuli, upravo onaj lupeţ pred kojim ste ga ţeljeli opomenuti? — Što? Kako? Ta nisam lud! — Tako? Nije li vam udarilo u oĉi ime toga Galingreovog zastupnika? — Hamd en Nasr? — Nije. — A onaj ĉovjek pred kim ste ga opomenuli. zove se Hamd el Amazat! — Milijuni ljudi imaju ista imena. — Dobro. Mi smo vam već ispripovjedili našu pustolovinu u Sahari, umorstvo mladoga Galingrea te umorstvo vodiĉa Sadeka na Šot Dţeridu. Moţete li se sjetiti kako se zvao ubojica, onaj Armenac? — Yes! Zvao se Hamd el Amazat. — Ali u ono vrijeme se nazivao drukĉije. Prisjetite se malo! — Već znam. Nazivao se otac pobjede što se arapski kaţe Abu en Nasr. — No, onda usporedite ta dva imena, Hamd el Amazat i Abu en Nasr s imenom poslovoĊe koji se zvao Hamd el Nasr. Lindsay je još u boksaĉkom stavu drţao ruke ispruţene prema meni. Sad ih polako spusti, i donja usnica mu se sve više spusti, ali lice mu poprimi izraz tako dirljive zapanjenosti da sam se morao glasno nasmijati. — Hamd ... en Nasr! — promuca on. — Nebesa! Da nije... da nije... On zapne. — Da, upravo je tako kao što se bojite, ser David! — kimnuh. — Vi ste ubojicu opomenuli upravo pred njim samim. On vas je smatrao tako ... tako... da kaţem tako neškodljivim da vam je ĉak dao u ruke preporuĉeno pismo u kojem je poruĉivao Kara Nirvanu da vas zarobi. Vi ste to pismo upravo dirljivim poštenjem predali na pravu adresu pa su vas dakako zarobili i dovukli ovamo da vas osuše u dimu kao šunku. Usput ste odali da mi stiţemo pa ste ĉovjeku, kojega traţimo, dali u ruke oruţje protiv nas. To je zaista neobiĉna usluga što ste je iskazali sami sebi i svojim prijateljima. Eto, to sam vam htio reći. A sad, ser David, moţemo poĉeti s boksanjem. Spreman sam. Come on! Ustao sam pa sam se postavio u boksaĉki stav. Ali kad sam pruţio ruke prema njemu napola ih podigavši, on se polako okrene, još polaganije sjedne, obori pogled, poĉeše se obim rukama iza ušiju i tako duboko odahnu kao da ozbiljno namjerava ugasiti vatru. — No, ser David, mislio sam da me ţelite odbaciti sve do pustinje Gobi.

— Šutite, ser! — turobno me zamoli. — Pustinja Gobi je u mojoj glavi. — Da ćete me kao lonac za mlijeko razbiti u crijepovlje. — Ja sam najveći lonac za ljepilo na svijetu. — Ili ćete mi istjerati iz usta ţeludac. — Šutite! Moram misliti na svoj vlastiti ţeludac. U njemu se nalazi David Lindsay i još kako! Well! Yes! — Ĉini mi se da više ništa ne umišljate zbog vašeg divnog dţentlmena iz Skadra? — Jao! Ostavite me ma miru s tim nitkovom! Mora da je pomislio da u glavi imam ovĉjeg sira umjesto mozga. — To sam maloĉas i ja pomislio, ali vi ste htjeli da se zbog toga boksate sa mnom. Zar se sad moţda kanite odreći te zadovoljštine? — Rado, vrlo rado! Imali ste i više nego pravo. Htio bih sam sebe izboksati. A sad budite tako dobri i opalite mi zaušnicu, ali takvu koja će se ĉuti ĉak do stare Engleske. — Ne, ser David, neću to uĉiniti. Tko uviĊa svoju pogrešku, tome se mora oprostiti. Da vas umirim, reći ću vam da nam niste ništa naštetili. Samo ste vi osjetili posljedice vaše pogreške. — Vi me ţelite samo umiriti. — Ne ţelim; to je istina. — Ne vjerujem. Hamd el Amazat je sad spreman da vas doĉeka. — Nije, jer nas smatra mrtvima. Sigurno je uvjeren da smo pali Ţutome u ruke kome je svakako u svom preporuĉenom pismu mnogo pisao o nama. Nema dakle ni pojma o opasnosti koja mu prijeti od nas. — Prema tome taj nitkov laţe da je Galingre otišao u Skopje. — Svakako. Galingre je moţda bio ĉak i vaš susjed u tamnici jer se nalazi u karauli kod Rugove. — Ser! — Da, da! Hamd el Amazat je samo zato stupio u njegov posao da ga uništi. Otpratio je Francuza kad je ovaj otputovao na Kosovo polje i putem ga izruĉio Ţutom. Ondje su mu oduzeli novac. Budući da je Galingre htio nakupovati ţito, pretpostavljam da je sobom nosio znatan iznos novca. Naslućujem da mu je Hamd el Amazat savjetovao da proda svoju trgovinu i da osnuje novu. Tako je Galingreov imutak pretvoren u gotov novac. Budući da se on sam ne nalazi u Skadru, novac će stići u ruke njegove ţene ili njegovog zeta. Da bi se domogao tog novca, mora Hamd el Amazat pohvatati te ljude i to tako da nitko ne dozna. Zato im je donio laţnu vijest da je Galingre otputovao ravno u Skopje i poruĉio im neka brzo doĊu za njim. Oni sad spremaju stvari i otputovat će, ali ne u Skopje već u Rugovu gdje će išĉeznuti sa svim onim što nose sa sobom. Taj plan je zamišljen već prije dulje vremena i proveden je vanredno lukavo. Hamd el Amazat je pozvao svog brata Baruda da doĊe k njemu i da se s njime sastane u Karanirvan-hanu nedaleko Rugove. Taj je papirić pao meni u ruke pa mi je posluţio kao dalji putokaz. Sigurno su oba brata namjeravala da s napljaĉkanim

novcem otvore negdje kakvu trgovinu. Dio pljaĉke treba da pripadne Ţutome. Galingre nije dosad još ubijen, već ga ostavljaju na ţivotu da bi uz pomoć njegovoga potpisa utjerali njegova potraţivanja, Tako sam rekonstruirao cijelu tu stvar pa ne vjerujem da sam se mnogo prevario. Lindsay je šutio. Njegova ga je pogreška toliko tištala da u prvi ĉas nije mogao misliti ni na što drugo. Primakao sam medvjeĊu šarpu vatri da se ugrije, a zatim je pruţio Englezu i rekao: — Ostavite sad ono što je bilo i bavite se radije tim slasnim zalogajem. To će vam sigurno biti od veće koristi. — Vjerujem, ser. Vrlo ste obzirni prema meni. Ali ja ću ispraviti tu pogrešku, neumoljivo ću progoniti Hamd el Amazata — uhvatit ću ga — ustrijeliti! Yes! Well! — Ne vjerujem da ćete za to imati prilike. Vodiĉ Sadek, koga je on ustrijelio, bio je otac našega Omara. Hamd el Amazat potpada dakle pod Omarovu krvnu osvetu. Ne moţemo uĉiniti ništa, osim da pripazimo da se sve to obavi bar donekle ĉovjeĉno. Jedite dakle, ser David. Kasnije ćete nam ispripovjediti kako ste prošli u Rugovi. — To moţete i odmah doznati. On stavi u usta golemi komad mesa i pocrne ţvakati da mu se nos uzdizao i spuštao, a zatim nastavi: — Svratili smo se u Karanirvan-han. Domaćin kod kuće — predao preporuĉeno pismo. Pozdravio me je po tumaĉu vrlo srdaĉno. Velika radost — gost — ništa ne platiti. — Koliko vas poznajem, vi ste upravo zato pokazali koliko imate novaca. — Of course — dakako! David Lindsay ne dopušta da mu itko išta poklanja. — Ĉuo sam o tome prisluškujući ugljenarov razgovor s Muharemom. Ţutov povjerenik je pripovijedao da morate biti vrlo bogati. Uvijek je veoma neoprezno pokazivati bogato snabdjevenu novĉarku. — Nisam ja nikakva vucibatina. Ne ţelim da besplatno jedem i pijem. — To je vaše mišljenje, ser David, ali ja vam kaţem da mi za sve vrijeme našega dugaĉkog puta gotovo nikada nismo morali platiti, a ipak nas nitko nije smatrao vucibatinama. — Ne znam kako to postiţete. Od mene svi traţe novaca. Yes. Ukratko, ja sam u Karanirvan-hanu svakom ĉlanu posluge dao obilnu napojnicu. Well. — A oni su vam na to uzvratili zahvalnošću koja je svoj vrhunac postigla u tome što su vam naposljetku oduzeli sve, pa i slobodu. Kako su vas namamili u stupicu? — Pomoću tumaĉa Hota. Pripovijedao sam mu o svojim putovanjima, iskapanjima, krilatim bikovima i sliĉno. Ovaj je to rekao Perzijancu. Dao me je dozvati, nešto tajanstveno mahao po zraku i pokazivao u tumaĉa kao da pred njim ne ţeli ništa reći. Dao sam mu dakle svoj rjeĉnik. On ga uze i ode. — To ste vrlo pametno uĉinili. Bez pomoći tumaĉa nije Perzijanac mogao razgovarati s vama. Tumaĉ bi vas svakako opomenuo. Time što ste Ţutome

predali knjigu, vi ste mu istodobno dali u ruke najbolje sredstvo da vas domami u mreţu, da pri tom ne pobudi tumaĉevo nepovjerenje. Nemojte dakle nipošto reći da je dragoman kriv. Sve morate pripisati samom sebi. Je li se Ţuti snašao u knjizi? — Vrlo lako. Narednoga dana pozvao me je u neku odvojenu sobu. Samo on i ja, a knjiga na stolu. Podvukao je odreĊene rijeĉi, proĉitao ih turski i pokazao na engleski prijevod. Najĉešće su se ponavljale rijeĉi: kanadli arslan i maden. — Dakle krilati lav u rudniku. — Jest. Karanirvan me je pomoću rijeĉi, što ih je povadio iz rjeĉnika obavijestio da će me noću u ĉamcu odvesti u neki rudnik gdje bih mogao naći krilate lavove. — I vi ste to po vjerovali? — Zašto ne? Ako je na Tigrisu bilo krilatih bikova, onda na Drimu moţe biti krilatih lavova. Ta to je mletaĉki grb! No, ukratko, on me je upitao pogledom, a ja klimnuh. Stvar je bila dogovorena. Perzijanac je noću došao po mene i odveo me do rijeke. Ušli smo u ĉamac i zaveslali uz struju. Visoka stijena s rupom pokrivenom biljem; ušli smo u nju, svezali ĉamac, zapalili zublju. Hodnik s daskama na tlu. Ţuti sa zubljom na ĉelu, velika okrugla prostorija s nekoliko vrata i jednim kolutom na stijeni. Onamo zatakli zublju. Perzijanac pljesne rukama, dolazi sluga s ĉekićem u ruci. Ţuti otvara vrata i pokazuje u njih, ja se saginjem — dobivam udarac po tjemenu i padam. Gotovo je! Well! — Ali ser David, kako to da niste osjetili nikakvo nepovjerenje? — Nisam. Pogledajte samo toga Kara Nirvana! Ima tako ĉestito lice da ĉovjek mora odmah osjetiti prema njemu povjerenje. Tek ovdje sam doznao da je on Ţuti. — No, nadam se da ću ga i ja ugledati, a onda ću pomno promotriti njegovo lice. Dalje! — Probudio sam se. Ruke slobodne, noge u ţeljeznim okovima, a posvuda naokolo goli kamen. Zarobljen. Yes! — To je doduše gruba, ali priliĉno zasluţena kazna za ovakvu neopreznost. Kako ste se osjećali? Što ste mislili? — Ništa. Proklinjao sam, vikao i urlao — ali nitko nije dolazio. Posve su me orobili. Odnijeli su ĉak i šešir i sat pa sad nosim samo ovu bijednu krpu. — Nadam se da ćete preboljeti vaš visoki sivi cilinder, premda ste ovamo dojahali bez pravog pokrivala za glavu. A što se tiĉe sata, sigurno nećete oĉekivati da će vam razbojnici ostaviti tako dragocjeni, briljantima optoĉeni sat samo da biste u mraĉnoj ćeliji mogli gledati na njega. — Moj sat odbija vrijeme. Nisam znao kako dugo sam bio bez svijesti. Naposljetku je došao razbojniĉki poglavica — sa svijećom, crnilom, papirom, perom i rjeĉnikom. Uperio je u mene kuburu pa uz pomoć knjige i papira zatraţio doznaku na 250.000 pijastera.

— To je gotovo šesnaest tisuća talira. Taj bi ĉovjek imao veoma unosan posao kad bi ĉešće uhvatio takve ptiĉice i zaista dobio od njih njihov novac. Vi ste meĊutim odbili da platite? — Sure. Derao se na mene turski i armenski, što se mene tiĉe i perzijski, a ja sam odgovarao engleski, još kako! Naposljetku je doveo slugu. Svezali mi ruke, oslobodili noge iz okova, svezali ih, rubac oko oĉiju i napolje! — Kamo? Zar opet kroz rov? — Ne. Kroz više soba i hodnika. Nosili su me. Naposljetku poloţili na zemlju, svezali za dugaĉko uţe i dugo vremena dizali u vis. — Ah! Dakle u rudniku ipak postoji okno. Da ste bar vidjeli izlaz! — Ĉekajte! Gore svjeţi zrak. Poloţili me na zemlju. Ljudi govore, konji topću. Odvezali mi spone na nogama, podigli u sedlo, noge opet svezali ispod konjskog trbuha. Well! Rubac na oĉima se mal pomakao. Vidio sam ruševine kuća, okruglu kulu, i šumu, Yes! — Dakle rudarsko okno izlazi iz zemlje kod ruševina u blizini kule kao što sam i mislio! — Tako je. Otpremili su me. Znate kamo i u ĉijem društvu. — Jeste li još dugo imali rubac na oĉima? — Skinuli su mi ga tek neposredno prije nego što smo stigli ovamo. U meĊuvremenu se smraĉilo. — A kako je bilo s vama? — upitah dragomana. — Mora da vam je bilo sumnjivo kad je nestao ser David? — Nije — odgovori Hoti. — Nisam ga doduše vidio kad sam se probudio, ali kad sam upitao za njega, rekoše mi da je pošao prema selu, polako i mirno kao da šeće. To nije bilo ništa neobiĉno. Nisam svom gospodaru mogao zabraniti da malo pogleda selo i rijeku. Onda je dojahao onaj navodni alim. Bilo je još rano ujutro. Rekao mi je da je vidio ser Davida i da će me odvesti onamo gdje se ovaj nalazi.. . — Je li to Muharem rekao ĉim je stigao? — Nije. Najprije je neko vrijeme razgovarao s Kara Nirvanom. — To sam i mislio. Ţuti ga je pouĉio kako da vas uhvati. Muharem se dan ranije dogovorio ovdje da će i vas povesti jer ugljenar nije umio razgovarati s Englezom. — Jeste li pošli s njim? — Jesam. Pokazao mi je mjesto na kojem je navodno vidio moga gospodara, ali ovoga sad nije bilo. Stali smo ga dakle traţiti. — Vrlo lukavo! Za to vrijeme odreĊeni su ljudi koji su vas imali uhvatiti. — Tako je. Ţutov pouzdanik me je naposljetku odveo do karaule gdje sam našao handţijine konjušare. Onda mi rekoše da Englez mora poći na kratak put, a ja neka ga pratim. Budem li se protivio, poginut ću. Uhvatili su me, svezali na konja i isto mi tako oko glave ovili rubac kao i ser Davidu. Nitko me ne moţe ubijediti da sam skrivio tu otmicu. — To nikome neće pasti na um, gospodine Hoti. Bilo bi ludo da ste se oprli.

Samo biste uzalud izgubili ţivot. Sad moţete meĊutim mnogo pridonijeti tome da te ljude stigne zasluţena kazna. Nadam se da ćete ih pomno ĉuvati. — Razumije se. Bilo bi mi drago da me ne ostavite da predugo ĉekam. Nikad se ne zna što se moţe dogoditi. — Ţurit ću se, gospodine Hoti. Da u Kolašinu, kroz kojega ćemo projahati, imam znanca, ja bih vam odande poslao nekoliko pouzdanih ljudi da vam prave društvo. Ali ondje ne poznajem nikoga pa bi se moglo dogoditi da vam pošaljem upravo one ljude koji su ugljenarovi prijatelji. — Što se toga tiĉe, mogao bih vam navesti jednoga ili pak dvojicu na koje se moţete osloniti. Neki moj susjed u Baru ima ţenu koja potjeĉe iz Kolašina. Ona ima dva brata u domovina od kojih je jedan ĉesto posjećuje. Dobro ga poznajem pa se mogu zakleti da je vjeran i siguran ĉovjek. Sigurno će mi uĉiniti uslugu da doĊe ovamo. Moţe sa sobom povesti svoga brata, a moţda još kojega znanca. — Tko je taj ĉovjek? — On radi u kamenolomu pa je snaţan momak koji se ne boji ni trojice protivnika. Zove se Dulak. Hoćete li upitati za njega? — Da, poslat ću ga ovamo, samo ako pristane na to. NaĊe li još nekoga tko ga ţeli pratiti, mogli bismo im, ako nemaju konja, dati one koje vodimo odavde. Brţe će stići ovamo. A sad smo, ĉini se dovoljno razgovarali. Spavajmo! Ne znamo što će nam donijeti naredna noć. Odavde ćemo krenuti ranom zorom da bismo po mogućnosti već u podne stigli u Rugovu. — Ser — reĉe tumaĉ — ne treba nitko ĉuvati straţu osim mene. Vi i vaši pratioci morate se sutra napregnuti dok se ja mogu odmoriti. Osim toga je svega još nekoliko sati do zore. Morate mi ispuniti tu molbu. Nisam htio da ga poslušam, ali kad je on uporno ustrajao u tome ispunio sam mu ţelju. Bio sam uvjeren da je potpuno pouzdan. Usprkos tome nisam mogao mirno spavati. Uznemiravala me misao na zatvorene nitkove koja su moţda ipak mogli naći puta i naĉina da se oslobode. U ranu zoru bio sam prvi na nogama. Otišao sam u staju i do ona ĉetiri konja. Tu su visjela sedla i pokrivaĉi. U uglove pokrivaĉa bila su uvezena ćirilska slova St. i V. To je sigurno imalo znaĉiti Stojko Vitez. Njegova su bila dva konja, meĊu njima onaj zlaćani alat i dva sedla. Odluĉio sam da mu ih vratim. Sad sam probudio drugove, a zatim se zavukao u špilju da se uvjerim jesu li zarobljenici još uvijek ĉvrsto svezani. Dao sam im odnijeti vode, ali za jelo nisu dobili ništa, premda se u ugljenarovoj kolibi nalazilo brašno i druga hrana. U poĉetku smo htjela spaliti oruţje, pronaĊeno u kući, koje još nije bilo razdijeljeno, ali ga onda ipak ostavismo neoštećena. Rekli smo Hotiju neka ga uzme i neka s njime uĉini što god hoće. Odgovorio nam je da će oruţje, što ga ne bude trebao, dati ljudima koje mu pošaljemo iz Kolašina. Još jednom smo mu preporuĉili da dobro ĉuva ulaz u špilju i oprostili se od njega u nadi da ćemo ga uskoro vidjeti. Ne dogodi li se to, Englez mu je obećao

da će mu plaću ostaviti u njegovoj kući u Baru. Sunce se uopće još nije pojavilo ispod istoĉnog obzorja kad smo odjahali iz te kobne doline.

OPASNA STUPICA HADŢI Halef Omar nije još nikada tako divno sjedio u sedlu kao toga jutra. Da ne bi lijepi lanĉani oklop morao nositi sa sobom, što bi ga smetalo, navukao ga je, pripasao demeškinju, a bodeţ zadjeo o pojas. Opremljen Stojkovom bojnom opremom mališan je oĉito mislio da izgleda mnogo bolje nego inaĉe. Da bi svatko mogao opaziti oklop, on je svoj kaftan uz pomoć uzice samo lako prebacio preko ramena tako da se ovijao oko njega kao ogrtaĉ i da je pri brzom jahanju vijorio za njim kao zastava. Uz turban je priĉvrstio crveno i ţuto isprugani svileni rubac, uspomenu na Carigrad, pa je i taj rubac koketno vijorio za njim. Uglaĉani oklop sjao je i svjetlucao obasjan zrakama jutarnjeg sunca kad smo, ostavivši za sobom mjesto, na kojem su se koloteĉine razdvajale, pojahali preko visova koji su saĉinjavali razvode izmeĊu Drima i Vardara pa se u silnim kamenim stepenicama spuštali u dolinu Drima. Nikoga ne smije zaĉuditi što tako ĉesto spominjem strme kamene stijene, klance i gudure. Ovaj dio planina Balkanskog poluotoka sav je iskidan i ispresijecan dubokim usjeklinama. Okomite stijene visoke nekoliko stotina metara nisu ovdje nipošto neka rijetkost. IzmeĊu tih zidova, koji se uzdiţu veoma blizu jedan od drugoga podilazi ĉovjeka osjećaj nemoći. Upravo je tako kao da se te teške kamene mase ţele srušiti na uljeza. Putnika podilazi ţelja da se vrati kako bi izbjegao opasnost pa će i nehotice brţe potjerati konja da umakne onoj potištetnosti i osjećaju ljudske nemoći i da opasnost što prije ostavi. Upravo s obzirom na sastav toga planinskog kraja razumljivo je da su njegovi stanovnici uvijek manje ili više saĉuvali neovisnost prema svim stranim osvajaĉima. Ti mraĉni, hladni klanci, puni prijetnje, vrše dakako velik utjecaj na ćud i graĊu stanovnika. Arbanas je prema strancima isto tako ozbiljan, zatvoren i neprijateljski raspoloţen kao i njegova zemlja. Njegov ţilavi, snaţni, gipki lik, njegovo ozbiljno lice s granitnim neumoljivim crtama, njegove oĉi koje gledaju hladno odbijajuće, pune su prijetnje, posve u skladu s izgledom planina. U biću tih ljudi nalazi se malo vedrine i prijaznosti. Ono kao da je rascjepkano dubokim gudurama i pukotinama na ĉijem se dnu pjene vove mrţnje, osvete i neutaţivog gnjeva. Ti ljudi su ĉak i meĊusobno sumnjiĉavi i nepovjerljivi. Plemena se odvajaju, a isto tako i pojedine obitelji i osobe. Ali prema uljezu se sloţno skupljaju kao i njihove stijene koje putniku samo na rijetkim mjestima pruţaju uske i tegobne prolaze. O svemu tome sam razmišljao dok smo pratili koloteĉine kroz uske gudure i obronke pokrivene izmrvljenim kamenjem, preko oštrih hridina i strmih uspona što ih je izlokala voda. Uopće nisam mogao shvatiti kako je ugljenarov šurjak mogao tim putem prevoziti svoja bijedna kolica. Mora da mu je konj izvodio prava junaĉka djela. Uostalom, trgovina ugljenom nikako nije mogla biti pravi povod za takvu muĉnu i opasnu voţnju. Bio sam naprotiv uvjeren da je taj

prijevoz ugljena sluţio samo potajnim zloĉinaĉkim namjerama Ţutoga i ugljenara. Kad smo napokon svladali glavni masiv planine, put je postao bolji. Jahali smo niz obronke i odozgo nekoliko puta opazili gdje se svjetluca voda Crnoga Drima. Umjesto po tvrdom pećinskom tlu, jahali smo po mekoj zemlji. Mraĉna prašuma ostala je za nama pa smo prolazili kroz rijetku šumu koja je malo pomalo prešla u prijazno grmlje izmeĊu kojeg su se pruţale zelene livade. Naposljetku stigosmo do rijeke. Ovdje je bio onaj gaz o kojem je govorio Muharem. Tragovi toĉkova vodili su u vodu, a na drugoj strani opet iz nje. Naše dosadanje jahanje bilo je dvostruko oteţano time što smo sa sobom vodili ugljenarove konje. Na prelazu preko rijeke imali smo mnogo muka s njima. Srećom nam put odavde dalje nije pruţao više nikakvih teškoća. Prolazio je travom obraslom ravnicom, a zatim blagom uzbrdicom, sve dok nismo stigli do obraĊenih polja i naposljetku ugledali Kolašin na podnoţju planinskog lanca. S lijeve strane spajala se s našim putem još jedna cesta. Prvog ĉovjeka kojeg smo sreli, upitasmo za Dulaka. Sluĉajno je to bio baš Dulakov brat. Pripravno nas je poveo Dulakovoj kući gdje naĊosmo i njega. Oba brata bili su snaţni ljudi poludivlja izgleda, ali tako otvorenih lica da sam stekao povjerenje u njih. Njihova kuća nalazila se s ove strane sela pa nas tako osim Dulaka i njegova brata nije još uopće nitko opazio. Rekao sam drugovima da se s konjima zaklone iza kuće, a sam sam s oba brata ušao u kuću da im reknem što me je dovelo ovamo. Bilo mi je stalo do toga da me što manje ljudi vidi kako nitko ne bi opazio da nekog šaljemo u špilju. Kad sam im rekao o ĉemu se radi i kad sam spomenuo ime tumaĉa Hotija, obojica rekoše da su pripravni da udovolje mojoj ţelji, ali me odmah opomenuše da se ni s kim drugim ne upuštam u razgovor o tome. — Moraš naime znati, efendijo — reĉe Dulak — da se ovdje ne moţeš inaĉe ni u koga pouzdati. Bogati Kara Nirvan uspio je da posvuda stekne prijatelje. Nitko ti ni neće vjerovati da je on Ţuti i ĉim bi ma tko opaţao da Kara Nirvanu prijeti kakvo neprijateljstvo, odmah bi ga opomenuo pred vama. I mi jedva da moţemo vjerovati u tvoje rijeĉi. Ipak, ti izgledaš kao pošten ĉovjek, a budući te je Fan Hoti uputio na nas, uĉinit ćemo ono sto od nas traţiš. Ali to ne smije nitko znati. Zato ćemo odmah krenuti a ni ti nemoj ovdje ostati dulje nego što je potrebno. — Imate li konje? — Nemamo. Ustrebam li konja da posjetim sestru u Baru, lako ga mogu uzajmiti. Zašto pitaš? Treba li moţda da odjašemo? — Treba da što prije stignete Hotiju. Poznajete li put u onu dolinu u kojoj stanuje ugljenar? — Dakako. — Onda ću vam dati konje koje moţda moţete zauvijek zadrţati. Ispripovjedio sam im kako smo došli do tih konja, a zatim ih upitah poznaju li oni oba Aladţije i jesu li ih moţda u posljednje vrijeme vidjeli.

— Poznajem ih — izjavi Dulak — jer su se oni već više puta skitali po ovom kraju. Ljudi ih se boje, ali ni oni se više pravo ne usuĊuju da svrate u mjesto. Ako sam pravo vidio, onda su opet ovdje i to u društvu još nekolicine ljudi. Bar tako mi se ĉini prema onome što sam juĉer zamijetio. — Što si viĊao? Smijem li ja to moţda doznati? — Nemam razloga da ti to prešutim. Kamenolom u kojem radim leţi malo postrance od ceste koja vodi u Rugovu, nalijevo od šume. Da stignem do njega, moram proći kroz selo, a zatim još otprilike pola sata hoda dalje. Ondje moj put skreće s ceste i ulazi u u šumu. Na tom mjestu brdo ĉini malu polukruţnu kotlinicu, obraslu gustim grmljem. Kraj nje vodi cesta kojom moram proći da stignem na svoje mjesto rada i da se uveĉer vratim. Sinoć sam, stigavši u kotlinu, ĉuo onkraj svoga puta glasove u grmlju. Prišao sam bliţe i ugledao osam ili devet konja kraj kojih je sjedilo isto toliko ljudi. Lica im nisam mogao razabrati, ali je još uvijek bilo dovoljno vidno da sam opazio kako se meĊu konjima nalaze dva šarca. Budući da je poznato da Aladţije jašu na šarcima pomislio sam da su oni ondje. — Jesu li te ti ljudi opazili? — Nisu. Odmah sam uzmaknuo. Zatim sam izašao iz kotline i krenuo cestom desno prema selu. Ondje gdje završava šuma pa se već vide prve kuće, opet je jedan ĉovjek sjedio u travi. Konj mu je pasao u blizini. Sjedio je okrenut k selu pa se ĉinilo da ondje nekoga oĉekuje. — Jesi li razgovarao s njime? — Nisam. Bilo bi opasno da se miješam u poslove tih ljudi. Bio sam uvjeren da nas Aladţije kane napasti u toj kotlini. Morali su pretpostaviti da ćemo onuda proći. Onaj osamljena konjanik sigurno je bio straţar koji je imao najaviti naš dolazak. Sad se dakle radilo o tome da upoznam ĉitav taj kraj. Zato upitah: — Ne bismo li odavde nekim drugim putem mogli stići u Kugovu? — Ne bi, efendijo, jer drugog puta nema. Onoj kotlini ne moţeš izbjeći. — Ne moţe li se obići nadesno uz Crni Drim? — Na ţalost ne moţe. Desno odavde imaš najprije nekoliko oranica, a zatim livade i onda se izmeĊu ceste i rijeke pruţa samo duboka moĉvara. Ondje gdje prestaje moĉvara poĉinju visoke strme stijene. Cesta vodi gotovo pun sat izmeĊu stijena na koje se ne da uspeti. Nadesno ili nalijevo postoji doduše poneki usjek, ali poĊeš li njima, morat ćeš se ubrzo vratiti jer nećeš moći dalje. — Dakle na lijevoj strani leţi kotlina. Kakav je kraj desno od ceste? — Moĉvara. Nemoj ni pokušati da ujašeš u nju. Bio bi izgubljen. Iza nje odmah poĉinju stijene. — Onda je zaista poloţaj za nas veoma opasan. Ali ipak moramo proći. — Moţda će vam to uspjeti budete li projurili vanredno brzo, ali kamenje i meci zapljuštat će oko vas. Sad dadoh Dulaku i njegovom bratu konje. Zadrţao sam samo alata i najboljega od ona tri preostala konja za Stojka. Zatim se oprostismo.

Kroz mjesto projahasmo u galopu, ali se iza sela zaustavismo. Rekao sam drugovima što mi je kazao Dulak. Zatim sam svoga Rija zamijenio za Halefova konja i zamolio ih da ĉekaju još nekoliko minuta i da zatim polako poĊu za mnom. Onda tako brzo pojurih da sam morao stići do straţara prije nego što ovaj opazi moje drugove koji su jahali za mnom. Ugledao sam ga već izdaleka, ali samo što su na straţi bila dva ĉovjeka. Leţala su u travi tik uz rub šume, a njihovi su konji stajali iza njih. Opazili su me gdje dolazim i vjerojatno stavili svoje primjedbe na moj raĉun. Odjeća im je bila otrcana, ali iz oĉiju obojice sjala je smionost i podmuklost. Pozdravio sam ih, sjahao i polako krenuo prema njima. Oni ustadoše i poĉeše me mjeriti mrkim pogledima. Bilo im je krivo što nisam ostao u sedlu. To sam jasno vidio na njima. — Što hoćeš ovdje? Zašto nisi odjahao dalje? — dreknu jedan od njih na mene. — Jer bih htio da se kod vas raspitam za put — glasio je moj odgovor. — Zato si mogao mirno ostati u sedlu. Nemamo vremena da se s tobom bavimo. — Hm. Ipak ne vidim da se bavite bilo kakvim poslom. — To te se ništa ne tiĉe! Pitaj i mi ćemo ti odgovoriti, a onda se gubi odavde! Puške obih razbojnika leţale su na zemlji, ali kubure i noţeve nosili su za pojasom tako da su ih smjesta mogli povući. Tu dvojicu morao sam svladati; to je bilo jasno, ali morao sam biti veoma brz da ne smognu vremena da se late oruţja. Budući da sam ţelio da ne pobudim njihovo nepovjerenje, ostavio sam puške obješene o sedlo, pa sam sada morao podići jednu od njihovih i oboriti ih kundakom. Drţao sam se potpuno bezazleno, odgovorivši: — Ĉini se da ste tako slabe volje da bih zaista najradije odmah odjahao, ali buduća da ne poznajem put, to vas ipak moram zamoliti za obavijest. — Zar nisi pitao u selu? — Jesam, ali me ono što sam u njemu doznao nije zadovoljilo. — Onda sigurno nisi našao nikoga tko govori turski. Na tebi se vidi da si stranac. Odakle dolaziš? — Iz lbalija. — A kamo si nakanio? — U Rugovu. Nadam se da ova cesta vodi onamo. — Vodi. Samo poĊi njome pa ne moţeš zalutati jer se od nje ne odvaja nikakav put. Kome si pošao u Rugovi? — Trgovcu konja Kara Nirvanu da s njime sklopim veći posao. — Tako! Tko si ti? — Ja sam ... Ovdje su me prekinuli. Onaj drugi ĉovjek što je dosad šutio - glasno viknu i poĊe nekoliko koraka naprijed tako da se odmakao od pušaka. Pogledao je

prema selu. — Što je? — upita njegov ortak koji je pošao za njim dok sam ja ostao na mjestu. — Odande dolaze neki konjanici! — Ĉetvorica su. To je taĉno. Moramo odmah... Nije mogao dalje. Ja sam se iza njih sagnuo i zgrabio jednu pušku. Ĉovjek koji je upravo govorio pade pod udarcem kundaka, a drugi udarac pogodi njegova ortaka prije nego što se dospio okrenuti. Zatim konjima odrezah uzde i remenje sa stremena pa svezah oba razbojnika. Upravo sam završio taj posao kad stigoše moji drugovi. — Dvojica na jednoga? — reĉe Englez. — To je valjam posao! Yes! Budući da oruţje tih razbojnika nije imalo nikakve vrijednosti za nas, mi ga razbismo o kamenje i pobacasmo u obliţnju lokvu. Sad smo trebali biti oprezni. Ponovo sam uzjahao svog vranca, a zatim krenusmo polagano naprijed drţeći puške na gotovs. Da se lijevo od ceste nalazilo ravno šumsko tlo, bilo bi nam lako da se neopazice ušuljamo u zaklon drveća. Ali uz rub šume dizala se vrlo strma stijena obrasla jelama. Desno smo ugledali spomenutu moĉvaru. Varave površine obrasle mahovinom ili moĉvarnim biljem širokog lišća izmjenjivale su se sa sluzavim lokvama koje su izgledale vrlo podmuklo. Da prikrijemo naš broj, jahali smo jedan iza drugoga. Na ţalost put je bio tako kamenit, a oko nas tišina da se topot kopita naših konja ĉuo priliĉno daleko. Otprilike nakon ĉetvrt sata ugledasmo s desne strane svršetak moĉvare i ono mjesto na kojem se iza nje dizala okomita stijena. Na lijevo se brijeg spuštao ĉineći kotlinu o kojoj je govorio Dulak. Nismo bili više daleko. Sad smo se stali kretati još polaganije i opreznije. Ja sam jahao na ĉelu i upravo sam se htio okrenuti da pozovem drugove da pojure u galopu kad odjeknu glasni krik. Istodobno prasnu hitac — metak pitozviţĊi kraj mene, i u isti ćas tresnu me kamen po glavi da umalo nisam izgubio svijest dok su mi pred oĉima zasvijetliile sve dugine boje. Kamen me je srećom samo okrznuo. Koga je jednom takav kamen iz praćke pogodio u glavu, taj će povjerovati da se njime moţe ubiti ĉovjeka. Nije meĊutim bilo vremena za takva razmišljanja. Drugi kamen je pogodio alata i ovaj poĉe tako skakati da je Lindsay morao upotrijebiti sve svoje jahaće umijeće da ne padne sa sedla. — Dalje! — viknu Halef. — Dalje, kroz njih! On ošinu konja biĉem, i jurnu naprijed, a Osko i Omar za njim. Englez nije uspio potjerati konja. Ovaj se ritao sa sve ĉetiri noge i propinjao neprekidno na istom mjestu. Ja sam pak stajao usred puta. Bilo mi je kao da mi u glavi zvoni tisuću zvona. Bio sam kljenut. Zatim opet prasnu hitac. Došao je s neke izboĉine u stijeni na kojoj je stajao strijelac. Metak se zarinu tik ispred mog vranca u zemlju i rasprši krhotine kamena na sve strane.

Opazio sam strijelca otprilike devet ili deset ĉovjeĉjih visina iznad puta. Podrugljivo mi se cerio i pištoljem nanišanio u me. To mi je vratilo svijest, Brzo podigoh opetušu i opalih. Njegov pištolj bijesnu u isti tren. Opet je promašio, ali moje tane ga je tako sigurno pogodilo da se srušio odozgo. U istom trenutku ispadne mi opetuša. Lindsayev alat je oĉito došao do zakljuĉka da ovdje nije sve u redu. Još jednom pognu glavu meĊu prednje noge, odbije se straţnjim dijelom tijela od zemlje i jurnu, nesrećom tako tik kraj mene da je Lindsay glavom udario o moju pušku i da ju je izbio iz moje ruke. Istodobno sam dobio udarac o lijevi bok tako da sam rukama poletio na konjski vrat, Zatim nešto još tako ţestoko trznu za moj pojas da mi je vranac posrnuo u stranu. Srećom sam ga ĉvrsto stisnuo stegnima jer bi me udarac inaĉe izbacio iz sedla. Dobio sam još jedan ţestok udarac po glavi, a onda Lindsay odjuri. Nesretni Englez me je gotovo potpuno razoruţao i to upravo u ĉasu kad sam tako nuţno trebao oruţje. Nisam uopće vidio kako se sve to odvijalo jer sam upravo promatrao ĉovjeka koji je padao sa stijene. Tek kasnije sam sve doznao od Lindsaya. On je drţao pušku desnicom,bojaţljivo je steţući da mu ne ispadne dok mu se konj onoliko opirao. Kad je onda alat s njime projurio tik kraj mene, on mi je najprije glavom izbacio opetušu iz ruke, a zatim se cijev njegove puške zakvaĉila za moj pojas tako da se ovaj poderao. Onda mu se cijev zaplela o remen o kojem je medvjedarka visjela na jabuci moga sedla, pa se i ta puška skinula sa sedla. Ja sam, doduše, brzo posegnuo za oruţjem, ali nisam uhvatio ni pušku ni pojas, već samo ĉakan koji je bio zadijenut o pojas. Medjedarka, opetuša i pojas s noţem i revolverima leţali su na zemlji. Volio bih bio skoĉiti s konja da ih podignem, ali sudar s alatom je moga, inaĉe tako razboritog vranca, upravo natjerao u bijes. Ljutito je zarzao i pojurio za krivcem tako da sam se jedva uspio smjestiti u sedlo, zadrţavši samo ĉakan. Bilo je to prvi put što je moj Ri pokušao pobjeći sa mnom. Izveo je to tako odluĉno da sam projurio kroz kotlinu kao da letim kroz nju. Hici su praskali — ljudi urlali — jedan mi ĉakan proleti tik ispod nosa. Zategao sam uzde, zabacivši se u sedlu natrag, da obuzdam vranca. Zbog toga nisam mogao paziti ni na što drugo — tresak, krik — Lindsay naglavce izleti iz sedla i tresne o zemlju — moj vranac se sudario s njime i s alatom. Htio je da mu se osveti. Poluĉivši tako svoj cilj, Ri ponovo zarza. Sad me je slušao. Ja se, meĊutim, nisam tako dobro osjećao kao on: vrtjelo mi se u glavi i mraĉilo pred oĉima. Za sobom sam ĉuo topot kopita i divlje glasove, a Halef viknu ispred mene. — Inglis. Inglis! Brzo natrag! Skupio sam svu snagu i skoĉio ... ne, zateturao da pomognem Lindsayu koji je nepomiĉno leţao na zemlji. MeĊutim, neko zavijanje iza nas skrenu moju paţnju s Lindsaya. Aladţije su silnim skokovima jurili prema naima, a iza njih osmorica otrcanlih razbojnika divlje urlajući i u trku pucajući u nas. To je od njih bilo glupo jer nas tako nisu pogodili. Do su štedjeli metke dok nam se ne pribliţe, svi bismo poginuli. U takvim trenucima nema ĉovjek vremena da pazi na to bruji li mu glava.

Vidio sam neprijatelje kako jure na nas i prijatelje kako se vraćaju, Halef je bio prvi. — Gdje su puške? — viknu on, skoĉivši iz sedla gotovo još u galopu, — Sidi, gdje su puške? Nisam imao vremena ni za kakvo razjašnjavanje jer su Aladţije trebale svega još nekoliko sekundi da stignu do nas. — Stojte! Pucajte! — viknuh, a onda mi je preostalo samo još toliko vremena da ljevicom istrgnem Halefu demeškinju iz korica. Drţeći u desnici ĉakan, u ljevici sablju, skoĉih do stijene uz rub ceste da zaklonim leĊa. Kad sam se okrenuo, oba su Aladţije jurnula na me kao divlje zvijeri. Ĉvrsto drţeći bojne sjekire u rukama, uperili su u mene ljevicama pištolje i odapeli na jedva dvanaest koraka udaljenosti. Bacio sam se na zemlju. Oba taneta odbiše se iznad mene od pećine. Moţda su im pištolji bili dvocjevni. Zato nisam ostao na istom mjestu, već sam se smjesta odbacio što sam dalje mogao uz stijenu, zadrţavši ĉvrsto u rukama sablju i ĉakan. O zaista! Opet dva hica koji me, meĊutim, ni ovaj put nisu pogodila. Sad skoĉih na noge. IzmeĊu dva prva i dva posljednja hica prošla je jedva jedna sekunda. Aladţije su bili previše nagli. Sad odbaciše beskorisne pištolje i skoĉiše prema meni, visoko podigavši sjekire. Mogao sam paziti samo na sebe, ali sam ipak primijetio da Englez još uvijek nepomiĉno leţi. Moji drugovi su ispalili puške u napadaĉe i pogodili nekolicinu od njah, ali ostali ih opkoliše. Halef mi je kasnije posramljeno priznao da je nišanio u Aladţije, ali da ih nije pogodio jer su mu od uzbuĊenja drhtale ruke. Sad je šest neprijatelja stajalo protiv njega i njegova dva druga. Nisam im mogao pomoći. Pred svakim od nas stajala su dva neprijatelja. Da sam ikada poţelio da sudjelujem u borbi na ţivot i smrt hajduĉkim sjekirama, onda bih sada mogao biti potpuno zadovoljan. Dva ĉakana protiv jednoga! Dva gorostasa, uvjeţbana u borbi tim oruţjem, protiv mene koji sam se dosad u borbi iz bliza sluţio samo mnogo lakšim i krhkijim tomahavkom. Mogla me je spasiti samo najveća hladnokrvnost. Nisam smio suvišno tratiti snagu. Morao sam se ograniĉiti na to da oprezno obranim neprijateljske udarce i da onda strelovito iskoristim svaku prednost. Za mene je bila sreća što su Aladţije bili napola slijepi od bijesa. Udarali su me nepravilno, sa svih strana. Jedan je gurao dragoga u stranu da bi mi zadao smrtonosni udarac pa je jedna sjekira smetala drugoj. Kraj toga su urlali kao nastrijeljeni lavovi. S leĊima u blizini stijene, ali nipošto ne naslonjen na nju, jer bi mi to sputavalo pokrete ruke, oštro motreći svoje protivnike, odbijao sam svojom sjekirom njihove udarce, već prema potrebi ĉas u ĉvrstom stavu, ĉas protuudarcem, odozgo gore, ĉas kruţnim zamahom, kad bi obojica udarila. Nijedan me od njihovih udaraca nije pogodio. Moj mir je udvostruĉio njihovu srdţbu pa ih pogotovu zaveo na pogrešnu borbu. Tamo prijeko usred puta odjekivala je vika, kletve i vrisak kao da se bori stotinu ljudi. Protivnici su ispalili puške, a palo je i nekoliko hitaca iz kubura i

sad su se borili tijelo uz tijelo. Pobojao sam se za svoje drugove. Morao sam pokušati da se što brţe riješim protivnika, Lica ovih divova postala su gotovo plaviĉasto crvena od bijesa i naprezanja. Soptali su, a s usana im se cijedila slina. Budući da sam obranio svaki njihov udarac, poĉeše me ritati nogama. To sam morao iskoristiti! Upravo sam kruţnim udarcem obranio dva istodobna udarca kad Sandar podignu nogu da me udari u trbuh dok je njegov brat zamahnuo sjekirom. Moj ĉakan smjesta tresne o Sandarevo koljeno. Zatim se bacih u stranu da bih izbjegao Bibarovoj sjekiri. Sandar pade na zemlju i zaurla od boli, a ĉakan mu kliznu iz ruke. — Pasji sine! — zaurla Bibar. — To je tvoja smrt! Tako je daleko izmahnuo da mu sjekira umalo nije ispala za leĊa. Nisam se više trebao bojati njegova brata ni štititi leĊa. Zato izmijenih svoje mjesto, skoĉivši naprijed, da se odvojim od stijene. Bibar me nije mogao udariti jer nisam mirovao. Kruţio sam oko njega, oštro ga promatrajući. Istodobno sam zamijenio oruţje u rukama tako da sam sad ĉakan drţao u ljevici, a sablju u desnici. Arbanas se vrtio u krugu, neprekidno mi okrećući lice, Vidjevši da sam izmijenio oruţje, podrugljivo se nasmije viknuvši: — Kaniš li me napasti sabljom? Nasamarit ćeš se, jadniće! — Udari! — viknu Sandar koji je sjedio na tlu i objema rukama drţao koljemo. — Smrvio mi je nogu. Udari! — Odmah, odmah. Sad će dobiti! Zastao sam da Bibaru pruţim priliku da me udari. Njegov ĉakan zviznu a moj, zamahnut ljevicom, poleti gore. Sudariše se. Njegov je udarac bio snaţniji od mojega. To sam i oĉekivao. To sam i ţelio. Ispustih sjekiru kao da mi ju je on izbio iz ruke. — Tako je pravo! — zaurla Bibar. — Sad ćeš dobiti! On po drugi put zamahnu. — Da, sada! — odgovorih. Demeškimja bljesnu — ja brzo skoĉih naprijed, strelovito zamahnuh prema njegovoj podignutoj ruci — i sjekira pade zajedno sa šakom koja je još stezala drţak; vanredna oštrica prerezala ju je tik iza zgloba. Bibar spusti ruku, zagleda se u batrljicu iz koje je šiktala krv, a onda uperi pogled u me. Lice mu je bilo gotovo posve plavo, a oĉi umalo što mu nisu iskoĉile iz oĉnica. Iz usta mu se izvi upola prigušeni urlik kao da utopljenik posljednji put viĉe u pomoć prije nego što će ga poklopiti valovi. On podigne zdravu šaku da me udari, ali mu ruka nemoćno klonu. Polako se okrenu u polukrugu i teško tresnu o zemlju. Ĉinilo se da se Sandar sav ukoĉio od uţasa. Kad je vidio gdje je pala šaka njegovoga brata, skoĉio je na noge. I sad je još stajao uspravno premda mu je noga bila ozlijeĊena. Oĉi su mu bile posve bezizraţajne, a pogled prazan kao u lešine. Onda odjednom sikne, zastenje, pa glasno i ruţno prokune, pokrenuvši se da se baci na me. Ali ĉim je pomaknuo neozlijeĊenu nogu, ona mu druga noga

klone i on pade. Sad sam bio slobodan i okrenuo se da vidim što je s ostalima. Ravno nasuprot mene bio je Halef naslonjen o stijenu i kundakom se branio od dvojice protivnika. Treći je leţao pred njima na zemlji. Podalje od njega valjao se jedan od naših neprijatelja. Desno su Osko i njegov protivnik leţali na zemlji, bijesno stegavši jedan drugoga. Svaki od njih drţao je protivnikovu desnicu, oboruţanu noţem, svojom ljevicom, tako da nijedan od njih nije mogao ubosti protivnika. U blizini je Omar kleĉao na nekom ĉovjeku, drţeći ga ljevicom za vrat dok je desnicom upravo zamahnuo noţem da ga probode. — Ne ubij ga, Omare! — opomenuh ga. Arapin odbaci noţ pa svoga protivnika i desnicom uhvati za vrat. Priskoĉio sam k Halefu kome je pomoć bila najpotrebnija pa jednoga od njegovih protivnika udarih sabljom po ramenu, a drugog po natkoljenici. Oni dreknuše i prekinuše borbu, a ja zastim oslobodih Oska od njegova neprijatelja, odbacivši sablju, zgrabivši jednu od pušaka koje su leţale na zemlji, pa ga ĉvrsto tresnuvši kundakom po glavi. — O Alahu! — viknu Halef duboko uzdahnuvši. — To je bila pomoć u najvećoj nevolji! Umalo da me nisu svladali. Na kraju su me napala trojica. — Jesi li ranjen? — Ne znam. Ali moj kaftan je teško ranjen. Eno ga, leţi tamo! Istrgali su mu ruke i slomili rebra. Ne vjerujem da ćemo mu spasiti ţivot. Dugaĉki kaput mu je zaista bio rastrgan u krpe. Mali junak se svakako nalazio u teškom poloţaju. Ranjen nije bio, ali udarac kundakom što ga je dobio po lijevom ramenu veoma ga je bolio. Osko takoĊer nije bio ranjen pa je samo Omar krvario iz duboke posjekotine na lijevoj podlaktici. Halef ga brzo poveţe, a ja priĊoh Englezu. Bio je potpuno nepomiĉan i to me je zabrinjavalo. Pregledao sam ga. Nije slomio vrat. Disao je, a kad sam ga ĉvrsto stresao, došao je k svijesti, otvorio oĉi, zagledao se u me i reskao: — Good morning, ser! Zar ste već tako rano ustali? — Da, vrijeme je da se i vi probudite — podrugljivo mu rekoh. — Inaĉe za vas neće biti dobro jutro, već laku noć. Mora da ste ĉvrsto tresnuli glavom. — Tresnuo? Kamo, kako? Gdje se zapravo nalazim? On se uspravi i zaĉuĊeno ogleda. Domahnuh Halefu da doĊe bliţe i da mu rastumaĉi što se dogodilo a zatim priĊoh k Bibaru koji je leţao u lokvi krvi. Morao sam ga smjesta poviti da ne iskrvari. Odrezao sam usku prugu od njegovog remena s puške pa mu koţu tako ĉvrsto svezao oko batrljice ruke da je krv iz rane još kapala. Malo iznad tog prvog remena ovio sam mu još jedan remen oko ruke, a zatim mu zavismo ranu krpama Halefova kaftana. Sad je Halef morao odjahati u Kolašin da odande dovede ljude kojima smo mogli predati pobijeĊene razbojnike. Osko odjaha natrag do onog mjesta na kojem su leţale moje puške i moj pojas te mi ih donese. Omar je bio povezan i mogao je sa mnom pregledati bojište. Lindsay je ustao i napokon se sjetio svega što dogodilo.

— Prokleta stvar! — promrmlja. — Upravo u najvećoj guţvi izgubio sam svijest. Strašno! Yes! Ali vi ste i bez moje pomoći sve poĉistili. — Tako je, ser David. S vašom pomoći moţda i ne bismo tako poĉistili. — Kako to, he? — Mislim da je moţda za nas bilo korisno što ste u pravi ĉas malo legli da odspavate. Vaša pomoć bi nam moţda mogla samo štetiti. — The devil! Grubi ste. — Ne, samo sam iskren. Vi imate to svojstvo da vam se pod rukama sve preokreće u suprotnost. — Oho! Vi ste sami svemu krivi. Vi ste me srušili s konja! — Ali najprije ste se vi u mene zaletjeli svom snagom. — Nisam bio kriv, mister Kara. Alat se poplašio. — A zatim se poplašio moj vranac. Da nije bilo toga, mi bismo umakli, a da nam nitko ne bi taknuo ni vlas s glave, ne prolijevajući krv drugih ljudi. — Ništa ne smeta. Ti lupeţi su zasluţili da im se pusti krv. Pobijedili smo, a samo jedan od nas ima razrezanu ruku. Glorious! Yes! Kako su bile rasporeĊene uloge? — Omar jednoga, Osko dvojicu, ja dvojicu, a Halef trojicu. Kako vidite, nismo smjeli spavati. DoĊite Ċa pogledamo te ljude. Sad nam je samo još preostalo da previjemo i sveţemo ranjene neprijatelje. Mrtav je bio samo jedan: onaj koga sam vidio da leţi kraj Halefa. Halef mu je metkom iz pištolja probio glavu. Uto se vratio i Osko, vodeći svog konja za uzde. U sedlu je sjedio neki ĉovjek ranjen u rame. — Evo ti dovodim ĉovjeka koga si metkom srušio odozgo sa stijene, efendijo — javi Osko. — Nije mrtav. — To sam znao — odgovorih. — Ako nije u padu slomio vrat, nije mogao biti mrtav jer sam mu nišanio u kljuĉnu kost. Poveţite i njega. Ja ću se vratiti onamo gdje se nalaze konji ovdh ljudi. Najprije sam na brzu ruku pomoću remenĉića popravio svoj razderani pojas. Zatim odjahah u kotlinu gdje sam našao osedlane konje. Bilo mi je stalo samo do šaraca. Ostalu kljusad nisam dirao, ali šarce uzeh za uzde i vratih se s njima natrag. — Kaniš li ih zadrţati? — upita Osko. — Kanim. Ovaj put ne pitam imamo li na to pravo ili ne. U ovim krajevima pripada plijen pobjedniku. Dosad smo štedjeli jahaĉe i konje, ali sad je tomu kraj. Aladţije su nas neprekidno napadali da nas ubiju. Ako im sad oduzmemo konje, nitko neće moći da rekne kako smo ih ukrali. — A tko će ih dobiti, efendijo? — Što misliš, Osko? To su konji da im nadaleko nema ravnih. K tome još dolazi i slava jer smo ih oduzeli tim razbojnicima. Mislio sam da bi ti mogao uzeti jednoga, a Omar drugoga. — Da ih zauvijek zadrţimo? — naglo uptita on.

— Svakako! Nadam se da nećete dopustiti da vam ih njihovi dosadašnji gospodari opet oduzmu. — Efendijo, ne znaš kako si me obradovao. Odjahat ću do Skadra s vama, a zatim ću, prije nego što se vratim u Stambul svojoj kćeri, posjetiti svoju domovinu. Kako će mi ondje zavidjeti na tom konju! I Omar je pokazao veliko veselje. Obojicu sam usrećio tim poklonom koji me nije stajao ni pare. Omar i Osko su upravo bacali kocku kome će koji konj pripasti. Uto se Halef vratio. Ĉuo je da su Omar i Osko dobili šarce. Nije rekao ništa, ali misli su mu se jasno odraţavale na licu. Osjetio se zapostavljenim i povrijeĊenim. — No, hoće li doći ljudi? — upitah ga. — Hoće. Odjahao sam u han i ondje predao vijest. Odmah će ovamo dojuriti svi stanovnici sela. Kako će nam se samo diviti zbog divne pobjede što smo je izvojevali! — Uopće nam se neće diviti. — Zašto? — Jer mi nećemo biti ovdje kad oni stignu. Nemam ni najmanje volje da gubim dragocjeno vrijeme samo da bi ti ljudi piljili u me. — Ali i mi ipak moramo ostati ovdje da im reknemo zbog ĉega je došlo do borbe i kako je ona tekla. Ovi će razbojnici, ako krenemo prije nego što stignu ljudi, debelo lagati i prikazati nas kao krivce. — To mi je svejedno. — A što će biti sa zaplijenjenim oruţjem? — Uništit ćemo ga. — Well! — umiješa se Englez — ali ja ću ipak sa sobom ponijeti jednu uspomenu. Moţda bih mogao doći do kakvog boljeg šešira. Da vidimo! Poĉeo je redom stavljati na glavu fesove svih pobijeĊenih da pronaĊe onaj koji mu najbolje pristaje. Morao sam se potajice nasmiješiti toj bezazlenosti, ali sam ga pustio da radi što hoće i nisam ga opomenuo. Uostalom, morao je imati fes jer je na Istoku gotovo sramota da se muškarac pokazuje gole glave. Ali da uzme već rabljeni fes, to je bilo nešto priliĉno opasno — uostalom, druge mogućnosti Lindsay i nije imao. No morat ćemo saĉekati da vidimo posljedice. Opet sam uzeo svoj ĉakan. Oruţje naših protivnika smo uništili. Zatim brzo odosmo s toga mjesta na kojem smo trebali poginuti, Omar i Osko su jahali na svojim šarcima. Svoje dosadašnje konje kanili su prodati. Osim njih, vodili su za uzde i ona dva konja što sam ih zadrţao za Stojka, Sretni, što smo tako jeftino prošli, kasali smo dalje. — Put nas je neprekidno vodio meĊu šumovitim brdima. Pri tome smo izdašno razgovarali o našem najnovijem doţivljaju. Samo Halef je ostao šutljiv. Kako nije umio zatajiti svoje osjećaje i misli znao sam da će ubrzo doći i poĉeti da mi predbacuje. Nismo još ni puni sat jahali kad on prijaše do mene i upita veoma prijaznim glasom: — Sidi, hoćeš li mi iskreno odgovoriti na jedno pitanje?

— Vrlo rado, dragi moj Halefe. — Misliš li da sam se danas dobro drţao u borbi? — Izvrsno. — Znaĉi da sam bio hrabar i da si zadovoljan sa mnom? — Savršeno zadovoljan. — Ali Omar i Osko su vjerojatno bili još hrabriji? — Nipošto, premda su i oni bili na svom mjestu. — Ali ti si ih odlikovao daleko bolje od mene. — U kom pogledu? — Poklonio si im šarce. Omar je pobijedio samo jednog neprijatelja, Osko dvojicu, a ja ĉak trojicu. — Tako je, Halefe, iako uz moju pomoć. — Nisi li ti pomogao i Osku? Zašto je on dobio šarca, a ja nisam? O sidi, ja sam tvoj prijatelj i zaštitnik pa sam mislio da me voliš, no sada opaţam da ti je više stalo do drugih. — Varaš se, Halefe. Ti si mi najmiliji. — To si mi danas dokazao. Tko će se ponositi Oskom kad ovaj bude na svom šarcu jahao kroz Crnu Goru? Tko će se radovati Omarovom konju? On nema roĊaka i sam je na svijetu. Priuštit ću mu veselje jer je dobar drug i ja ga volim. Ali sjeti se Hane, moje ţene, ruţe meĊu ţenama, najblaţe i najnjeţnije meĊu svim kćerima majki i baki! Kako bi ona bila oduševljena kad bi njezin Hadţi Halef, najhrabriji od svih hrabrih, dojahao na šarcu što ga je zaplijenio od Aladţija! Istrĉala bi pred šator da objavi: »Vratio se moj muţ i gospodar, najveći junak meĊu junacima, najmuţevniji meĊu muţevima, brat i šurjak trijumfa. Objahao je cijelu zemljinu kuglu i izvojevao pobjedu za pobjedom. Borio se s divljim ţivotinjama i sa snaţnim ljudima i nitko ga nije uspio svladati. Ubo je štoviše i medvjeda i pojeo njegove šape. Sad se vratio kući na najšarenijem šarcu što ga je osvojio od najsilnijeg meĊu voĊama razbojnika. Njegov sidi, koga svi poznajete, dao mu je ovog divnog konja kao nagradu za njegovu hrabrost, kao plaću za njegovu snagu i kao znak njegove neprolazne slave. Hvala tom sidiju, pravednome, koji nagraĊuje po zaslugama, a ĉast mom gospodaru Hadţi Halefu Omaru Ben Hadţi Abul Abas ibn Hadţi Davud al Gosara!« Tako bi ona rekla, a svi sinovi Arapa pridruţili bi se slavljenju tvoje pravednosti. Spjevali bi pjesme slavopojke u ĉast tvoje nepristrasnosti i divne kitice u ĉast tvoje ĉestitosti. Sad to meĊutim ne moţe biti jer si me prezreo i nisi mi dao zasluţenu nagradu. Tako je Halef pretjeranim izrazima dao oduška svojoj boli. Sve je to govorio veoma ozbiljno, a ja sam potajice uţivao u njegovim rijeĉima. Srećom sam raspolagao najboljim sredstvom da ga odmah utješim i oduševim u najvećoj mjeri. — Varaš se — rekoh mu. — Ja te nisam zapostavio. Naprotiv, namjeravao sam da tvoje usluge posve drukĉije nagradim. Osko i Omar bi ti trebali zavidjeti.

— Kako mi oni mogu zavidjeti ako imaju šarce? — Ti ćeš dobiti konja koji vrijedi pedeset puta više od oba šarca. — Ja? Koji konj bi to imao biti? — Zar ne pogaĊaš? — Ne sidi. — Onda ti ja to moram reći. Kad se budemo rastajali, ja ću ti pokloniti svoga Rija. Odjaši na njemu Hani, najljupkijoj od svih ljupkih ţena. Ĉuvši to, mališan se tako lecnuo da je zaustavio konja i zagledao se u mene širom otvorenih usta. — Sidi — jedva izusti — smiluj mi se! Time što mi kaţeš da bi Ri imao postati moj, samo me ĉiniš nesretnim. — Nesretnim? Zašto? — Jer to ne moţe biti istina. Nitko ne prodaje takva konja. — Ni ja ga ne kainim prodati, već ti ga poklanjam. — Nitko ga ţiv neće pokloniti! — Nisam li ga i ja dobio na poklon? — Jesi, kao nagradu za tvoje velike zasluge za pleme koje bi bez tebe bilo uništeno te u znak velikog prijateljstva sa šeikom Muhamedom Eminom. — Onda ti ga poklanjam iz istih razloga. Zar te moţda ja ne volim više nego što bi šeik mogao voljeti mene? Nisi li ti moj pravi prijatelj? Nisi li za mene stekao velike zasluge? Zar bih uopće još bio ţiv da ti nisi uvijek bio moj zaštitnik? Halefa je to duboko dirnulo. Suze mu navriješe na oĉi i on turobno odvrati: — Da, ja sam tvoj prijatelj i toliko te volim da bih svoj ţivot tisuću puta ţrtvovao za tebe kad bi to bilo moguće. Da o tom ovisi tvoja sreća, moţda bih napustio i Hanu. A ti mi se ipak rugaš! — Ni govora! Nisi li ti zbog mene već zanemario Hanu? Nisi li napustio nju i svoga malog sinĉića da poĊeš sa mnom kroz sve nevolji i opasnosti? I ti veliš da ti se ja rugam? — Velim jer me nazivaš svojim zaštitnikom. — Pa i ti sam sebe tako ĉesta nazivaš! — Znaš ti dobro, sidi, kako to treba shvatiti. Nisam ja tvoj zaštitnik, već ti moj. Ĉesto si mi spasio ţivot, stavivši svoj na kocku. To je istina. I sam znaš da moja usta ĉešće govore više nego što i sam vjerujem. Ti to mirno primaš pa se potajice smiješiš malom Halefu koji se raduje što se ne rastaješ od njega, A sada da ja za svoje zasluge, kojih uopće nemam, dobijem ţdrijepca? To nije moguće! Zamisli samo kako bi se mogao ponositi da ujašeš na njemu u zemlju svojih otaca, Sinovi tvoga naroda ĉudit će ti se i zaviĊati. U svim gradovima ljudi će pripovijedati o tvom konju i o njegovom jahaĉu, a u svim novinama izaći će tvoja slika kako jašiš na vrancu s puškom na sedlu i s ĉakanom o boku! — Neće! — nasmijah se. — O tome neće nitko govoriti ni pisati. Vrlo malo ljudi će se uopće obazreti na to imam li ja konja ili nemam. Prilike u mojoj domovini nisu takve kao u tvojoj. Kad bih ja Rija doveo kući, on bi me stajao

više novaca nego što ga imam. O tome ti nemaš pojma. Morao bih ga prodati jer bi me on inaĉe upropastio. — Ne, ne. sidi, ne smiješ prodati tog divnog ţdrijepca! Tko bi onda umio postupati s njim, kraljem svih vranaca! — Znaĉi da si istog mišljenja kao i ja. Sve kad bih i prodao Rija, on bi i kod najbogatijeg vlasnika polako uginuo od ĉeţnje za otvorenom krajinom na koju je navikao. Ti ga nisi prouĉavao onako kao ja. Taj vranac je navikao na pustinju i na sunĉanu ţegu. On treba hranu što je samo tamo moţe dobiti. Kod najsiromašnijeg Arapina osjećao bi se ugodnije nego u najdivnijoj staji u mojoj domovini. Tko će ondje s njim postupati kao sa svojim, djetetom? Tko će mu uveće prije spavanja reći u uho onu suru iz korana kako je navikao od roĊenja? Još smo u padišahovoj zemlji, a Ri je već bolestan. Dlaka mu nije više kao paukove niti, oĉi su mu svijetle, ali nisu više pune vatre. Potraţi ona tri uvojka: izmeĊu ušiju, na prvom vratnom kralješku i na korijenu repa, najsigurnije znakove triju najsjajnijih svojstava ĉistokrvnih konja. Dlaka ne ĉini više kovrĉice, glatka je i ravna. Ri bi moţda izgledao jadno, ali on me voli i tako odrţava svjeţinu i elastiĉnost. Sigurno će voljeti i tebe, ali nikog drugog. On zna da si mu ti prijatelj pa će te slušati kao što je slušao i mene ne budeš li uveĉe zaboravio da mu šapneš njegovu suru na uho. Ne smijem zadrţati vranca već zbog njega samog. Od zahvalnosti za sve ono što je uĉinio za me, moram ga vratiti njegovoj domovini. Ako pak time usrećim i tebe, onda je to jedan razlog više da ti ga poklonim. Ĉim stignemo na more, ja ću ti ga dati. Moći ćeš mirno gledati kako Osko i Omar jašu na šarcima jer se šarci ne mogu usporediti s Rijem. — Ali ja to ipak ne mogu vjerovati, sidi. Istina, vrlo će me boljeti budem li se uskoro morao odvojiti od tebe pa bi me moţda utješio konj na kojem si ti jahao. Ali imaj na umu koliki je to dar! Kao vlasnik tog ţdrijepca bio bih veoma bogat ĉovjek i jedan od najuglednijih ĉlanova plemena. Znam da ti ne raspolaţeš bogatstvima pa kako da onda primim takav poklon? — Smiješ ga primiti i treba da ga primiš. Ne govorimo više o tome! Halef me ispitljivo pogleda. Kad je opazio da govorim ozbiljno, oĉi mu sijevnuše od oduševljenja. Ipak reĉe, oklijevajući: — Da, sidi, ne govorimo više o tome. To je tako silno vaţna stvar da moraš temeljito promisliti. — Ja sam već davno promislio i donio odluku. — Onda promisli još jednom! Još nije došao ĉas rastanka. No ipak imam još jednu veliku molbu, sidi. — Koju? — Dopusti mi da uveĉer umjesto tebe šapnem Riju suru u uho. On će onda znati da će pripasti meni i priviknut će se na to. Time ćemo mu olakšati bol rastanka. — Da, uĉini to! Ubuduće ga ja više neću hraniti ni pojiti. Konj je tvoj pa sam ga ja od ovoga ĉasa od tebe samo pozajmio. Ipak za taj poklon stavljam

samo jedan uvjet, Halefe. — Reci i ja ću ga ispuniti, budem li mogao. — Moći ćeš. Ne ţelim se zauvijek rastati od tebe. Ti znaš da ja, kad se i vratim u domovinu, opet ubrzo odlazim iz nje. Moglo bi se dakle dogoditi da opet jednom doĊem u onu zemlju u kojoj ti stanuješ sa svojom neusporedivom Hanom. U tom sluĉaju će Ri biti opet moj dokle god ga budem ondje trebao. — Sidi, je li to istina? Ti nas dakle kaniš pohoditi? Oh, kakva bi to radost bila! Cijelo pleme bi ti pojahalo u susret da ti otpjeva pjesmu dobrodošlice, a ti bi na Riju ujahao u duar i Ri bi bio tvoj dokle god ushtjedneš. Pomisao da ću te opet jednom vidjeti utješit će me na rastanku i olakšati mi da primim skupocjeni dar. Neću dakle vranca smatrati svojim vlasništvom, već kao da si mi ga ti povjerio na ĉuvanje. Halef je bio tako sretan da nikako nije mogao prijeći na drugi razgovor. Govorio je o tome sa svih mogućih gledišta pa se zaista silno oduševio. Zatim je osjetio neodoljivu potrebu da našim drugovima saopći punu veliĉinu svoje sreće. Oni su mu je od srca priuštili. Samo Englez, kome je Halef saopćio novost više gestama nego rijeĉima dojaše do mene i upita gotovo ljutito: — Ĉujte, ser, upravo sam doznao da ste poklonili Rija. Jesam li pravo shvatio Halefove geste i njegove usklike? — Jeste, ser David. — Onda ste vi deset puta poludjeli! — Zašto? Zar u Engleskoj smatraju ĉovjeka ludim ako ţeli da usreći jednog dobrog prijatelja? — Ne smatraju, ali smatraju ludilom takvog divnog konja pokloniti namješteniku. — Halef mi se zaista nekad pridruţio kao namještenik, ali je već odavno moj prijatelj koji me prati na dalekim putevima pa je zbog toga napustio i domovinu. — To nije isprika. Jesam li ja vaš prijatelj ili neprijatelj? — Mislim da ste mi prijatelj. — Jesam li vas pratio na dalekim putevima ili nisam? — Jeste, dugo smo vremena jahali zajedno. — Jesam li napustio svoju domovinu ili nisam? — Zar ste moţda zbog mene otputovali iz Engleske? — Nisam. Ali bez našeg prijateljstva već bih davno bio ondje. To je jedno te isto. Ja sam, štoviše, jer sam vas htio spasiti, došao u te proklete planine gdje su me opljaĉkali i zarobili. Dakako da mi ne pada na um da zbog toga traţim od vas plaću. Kupio bih Rija od vas i dao bih vam ĉek koga biste vi mogli ispuniti po miloj volji. Ne bih ga ni pogledao. Banka bi vam isplatila svaki ţeljeni iznos. Ri bi dobio kneţevsku staju, mramorne jasle, najslasnije sijeno iz Walesa, najbolju zob iz Škotske i najbolju djetelinu iz Irske ... — ... I pri tome bi uginuo! Ri ţeli biti u pustinji i jesti datulje. Nekoliko

najobiĉnijih datulja su za njega najslasnija hrana. Ne, ser David, vi ste bogat ĉovjek, milijunaš, i imate sredstava da ispunite svaku svoju ţelju. Halef je naprotiv siromah koji ne smije ništa poţeljeti jer zna da ništa ne moţe dobiti. Ovaj dar premašuje svaku njegovu ţelju i usrećuje ga preko mjere. Dobit će ga. Već sam mu rekao i ne mogu to povući. — Tako! Vi ga dakle ţelite usrećiti, a moja sreća i radost vas se ne tiĉu! Odnio vas Ċavo, ser! Volio bih da doĊe kakav lupeţ i da vas ukrade. Ne bih mu se usprotivio, već bih ga ĉak zamolio da vas ponese sa sobom i da vas kakvom staretinaru proda za šest ili osam para! — Hvala vam na toj procjeni! Zaista nisam znao da tako malo vrijedim. Ali što vam je? Boli li vas glava, ser David? On je naime već nekoliko puta ĉas lijevom, ĉas desnom rukom odmakao fes na ĉelo ili zatiljak i poĉešao se po glavi. — Da me boli glava? Kako to? — upita on. — Jer se tako ĉesto prihvaćate za nju. — O tome ne znam ništa; to ĉinim vjerojatno posve nesvjesno jer mi fes ne stoji ĉvrsto na njoj. Ali još dok je govorio, on se ponovo poĉeše. — Eto, upravo ste opet dotakli glavu, a fes vam ĉvrsto sjedi. — Da, hm! Ĉini se da imam pokvarenu krv. Navrla mi je u koţu na glavi tako da me je poĉelo svrbjeti. Kad se vratim u Englesku, provest ću kuru za ĉišćenje krvi s lipovim i bazgovim ĉajem, strogom dijetom i velikim pudingom svakog dana. — Ne muĉite se s takvom kurom. Šljive i groţĊice iz pudinga pokvarile bi vam ţeludac. Malo ţivine masti takoĊer će vam pomoći, a osim toga to lijeĉenje traţi samo pet minuta vremena. — Mislite li? — Mislim. Kad biste htjeli poĉekati na bazgin ĉaj u Engleskoj, onda biste onamo stigli samo kao kostur. Svi mekši dijelovi tijela bili bi dotle poţderani. — Tko bi ih poţderao? — Oni što ih vi nazivate pokvarenom krvlju. Te kapljice krvi imaju naime zaĉudo šest nogu i rilce koje moţe djelovati veoma neugodno. — Što ... — promuca on prestrašeno. — Da, dragi moj ser David. Moţda ste upamtili malo od one latinštine iz svoje mladosti. Znate li još što znaĉi pediculus capitis? — Svakako sam znao, ali sam zaboravio. — Onda budite tako dobri pa razotkrijte glavu i pretraţite unutrašnjost vašeg fesa. Moţda ćete u njemu naći nešto što će vas proslaviti kao velikog istraţivaĉa kukaca. Lindsay skine fes, ali ne pogleda u njega, već me zapanjeno upita: — Kanite li me vrijeĊati? Zar ovdje u fesu ... ? — Da, mislim da ovdje u fesu .. . ! — Puţe... nešto ţivo? — upita on.

— Taĉno! Upravo to sam mislio. — The devil! Ah! On se zagleda u fes. Nos mu se pomicao amo tamo, gore dolje, kao da ţeli samostalno izvršiti najpomniju pretragu. Zatim spusti rulku s fesom i prestrašeno viknu: — Woe to me! Lice! Lice! Htio je da baci fes, ali se predomisli pa ga nataknu na jabuku sedla, obim rukama zgrabi u kosu i stane je strašno mrsiti i natezati. Izraze kojima se pri tom sluţio ne mogu ponoviti. Bio je sav van sebe od bijesa što te ţivotinjice nisu poštivale ni ĉasnu glavu jednog dţentlmena. Morao sam se nasmijati toj srdţbi. Lindsay spusti ruke s glave, okrene se opet k meni i dreknu na me: — Ne smijte se, ser, jer ćemo se inaĉe boksati. Kako stoji stvar s vašim fesom? Imate li i vi stanovnike? — Nemam tu ĉast, ser David. Ovakvi muĉitelji se kod mene ne smještaju jer nikad nisam tako susretljiv prema njima kao što ste to bili vi. — Zaista sam bio neoprezan uzevši taj fes. Izazvao sam strašnu nevolju. Za to kratko vrijeme. Zaista nevjerojatno! — Oh, u tom pogledu Turĉin ima poslovicu koja glasi: »Brz kao strijela i uš«. A u Turskoj se ljudi u to razumiju. — Ali što da radim? Savjetujte mi! Bila bi prava sramota bez fesa ujahati u Rugovu. Ondje sigurno ne postoji trgovina šešira. Što? — Ne vjerujem da postoji. Moramo pokušati da oĉistimo vaš fes. Pred nama se ne morate nimalo stidjeti niti pred našim drugovima skrivati svoju nesreću. Sjašimo za dvije minute! Kad su naši drugovi saznali o ĉemu se radi, Osko se ponudi da oĉisti fes. Poloţio ga je na kamen i pokrio tankim slojem zemlje. Na nju je stavio hrpu suhih granĉica i zapalio je. Uslijed toga su se zemlja, kamen i fes tako zagrijali da je svrha bila ostvarena. U blizini je kapala voda, praveći malu baricu u kojoj je opran fes. Lindsay je, za to vrijeme temeljito oĉistio kosu. Onda je dobio ukras svoje glave i mi opet uzjahasmo.

POD ZEMLJOM NASTAVILI smo put. Uskoro se s desne strane stijene povukoše pa nam se otvori slobodan pogled prema istoku dok su nas s lijeva planine pratile i dalje. Zatim ugledasmo gdje nam se iz neke poboĉne doline pribliţuje konjanik. I on je nas istodobno opazio pa upravi konja prema nama. Kad je stigao do nas, uljudno nas pozdravi, a mi mu se isto tako zahvalismo. Bio je punašan i imao ĉestito lice koje je pobuĊivalo dobar dojam. — Krenuli smo u Rugovu — rekoh mu. — Je li još daleko donde? — Još pola sata, efendijo — odvrati on. — Odmah ćete stići do Drima. Cesta vodi lijevom obalom. Vi ste stranci. I ja idem u Rugovu; stanujem ondje. Dopuštate li da vam se pridruţim? — Vrlo rado. Budući da smo stranci, mogao bi nam pomoći. — Samo ako mogu. Recite mi što ţelite. — Najprije bih ţelio znati kome bih ondje mogao svratiti. Namjeravao sam odsjesti kod handţije Kolamija o kojemu je govorio Ţutov povjerenik Muharem, ali to nisam spomenuo da bih najprije doznao nešto o hanu Kara Nirvana. — U Rugovi postoje dva hana — odgovori pridošlica. — Jedan od njih, onaj veći, vlasništvo je jednog Perzijanca, Kara Nirvana i nalazi se izvan mjesta. Vlasnik drugog hana, tik uz rijeku kraj mosta zove se Kolami. — Što bi nam ti savjetovao? — Ne mogu vam ništa savjetovati. Izbor prepuštam vama. — Kakav je ĉovjek taj Perzijanac? — Veoma ugledan. Kod njega se stanuje dobro i jeftino, ali Kolami se takoĊer trudi da zadovolji svoje goste, a povrh toga je jeftiniji od Kara Nirvana. — Jesu li ta dva handţije prijatelji? — Nisu, oni su neprijatelji. — Zašto? — Samo iz osobne nesklonosti. Nema osvete meĊu njima, jedan drugome nisu još ništa uĉinili naţao. Kolami ne trpi Perzijanca, nema povjerenja u njega. — Zašto? — Dopusti da ti na to ne odgovorim. Vi ste ovdje stranci pa vam to moţe biti svejedno. — Onda ćemo svratiti Kolamiju. — Bit će mu drago da primi takve goste, ali ja vas ne odvraćam ni od toga da odete Kara Nirvanu, jer to nikada ne ĉinim; inaĉe bi me ljudi mogli smatrati zavidnim. Ja sam naime sam Kolami. — Ah, tako! No onda se razumije samo po sebi da ćemo stanovati u tvojoj kući, — Hvala ti. Kako dugo ćete ostati u Rugovi? — Još ne znam. Ovamo smo došli s odreĊenim ciljem pa još ne znamo kada ćemo ga ostvariti.

— Radi se o poslu, o prodaji konja? Onda se stvarno morate obratiti Perzijancu jer on trguje konjima. Vidim da sa sobom vodite ĉetiri konja. — Tako je. Dva konja bismo prodali, ali to nije pravi razlog našeg dolaska. Mi kanimo nešto drugo poduzeti. Ĉini se da si ti ĉovjek kojemu se moţe povjerovati. Zato ću ti saopćiti da namjeravamo tuţiti Kara Nirvana. — Tuţiti? Oh, onda ste sebi preduzeli nešto što nije baš lako. Ljudi kojima se morate zbog toga obratiti, njegovi su prijatelji. Zar ti moţda duguje novac? — Ne duguje. Kanim ga optuţiti zbog zloĉina. Ĉuvši to, Kolami se brzo uspravi u sedlu, zaustavi konja i upita: — Smatraš li ga zloĉincem? — Smatram. — A zbog ĉega ga optuţuješ? — Zbog umorstva, ĉak zbog brojnih umorstava i razbojstava. Kolami se zacrveni, a oĉi mu sinuše. Prihvati me za ruku i naglo upita: — Efendijo, da nisi moţda padišahov tajni policajac? — Ne, nisam. Potjeĉem iz strane zemlje i upravo se vraćam onamo. Prije toga bih ţelio da vidim da je kaţnjen ĉovjek koji nas je posredno putem svojih pristalica nekoliko puta pokušao ubiti. To je upravo taj Perzijanac. — Mašalah! Ĉujem li pravo? Zar je to moguće! Zar ću ipak napokon naći ĉovjeka koji misli jednako kao i ja? — Znaĉi da i ti smatraš da je Kara Nirvan zloĉinac? — Smatram, ali to se ne smije reći. Ja sam to samo jednom spomenuo i umalo da zbog toga nisam izgubio glavu. — Kakvog povoda imaš da o njemu tako misliš? — Taj me je Perzijanac orobio. Bio sam na putu da uberem novac od svojih duţnika. Sastao sam se s njime i u razgovoru mu spomenuo da sa sobom nosim punu vrećicu novaca. Onda su me napala ĉetiri zakrinkana ĉovjeka pa sam im morao predati novac. Njihovog sam voĊu, premda je nosio drugu odjeću, prepoznao po glasu, po vrhovima brkova koji su virili ispod krinke i po kuburama što ih je uperio u me. Bio je to Kara Nirvan, Ali što sam mogao uĉiniti? Sutradan su dva stanovnika iz Rugove dobrovoljno posvjedoĉila da su ga u odreĊeno vrijeme vidjela u Skadru, a to je bio upravo onaj ĉas u kojem su me razbojnici napali. Mogao je dakle dokazati da se nije nalazio na mjestu napadaja, a ja sam morao šutjeti. — Ta dva svjedoka su svakako sudjelovali u napadaju. Ne misliš li tako? — Uvjeren sam u to. Poĉevši od toga dana, ja sam pazio. Vidio sam i ĉuo mnogo toga, ali nisam nalazio pravu povezanost. Naposljetku sam došao na misao da Kara Nirvan nije nitko drugi nego.., nego ... Kolami se nije usudio izgovoriti tu rijeĉ pa ga zato srĉano nadopunih: — Nego Ţuti? — Efendijo! — trgnu se Kolami. — Što je? — Rekao si taĉno ono što ja mislim.

— Onda smo istog mišljenja, a to je dobro. — Imaš li dokaza? — Imam. Siguran sam u svoju stvar. On mi ne moţe umaći. — O Alahu, kad bi bar bilo tako! Cio ovaj kraj oslobodio bi se jedne grozote. Efendijo, maloĉas sam rekao da ja i Perzijamac nismo jedan drugome uĉinili ništa naţao. Morao sam tako reći jer te nisam poznavao. Sad ti meĊutim priznajem da ga mrzim kao Ċavola i da bih vrlo volio da ti mogu pomoći da raskrinkaš toga ĉestitog, poboţnog, poštovanog ĉovjeka koji je pri tome najveći zloĉinac na svijetu! Na handţiji se vidjelo da najozbiljnije misli ono što govori. Susret s njim mogao nam je biti od koristi, Zato se nisam ni ţacao da mu kaţem što ţelimo uĉiniti u Rugovi, što smo doţivjeli i što smo doznali o Ţutome. Osobito opširno opisao sam mu doţivljaje u Đavoljem Klancu i u ugljenarevoj dolini. Ĉesto me je prekidao poklicima ĉuĊenja, straha ili zadovoljstva. Sav zanijet u slušanje tako je ĉesto zaustavljao svojeg konja da je to bitno usporavalo naše jahanje. Najpomnije me je slušao kad sam mu pripovijedao o karauli, o rudarskom, rovu i oknu. Kad sam naposljetku završio, on viknu: — Ĉovjeće to ne bi smatrao mogućim, ali sve se taĉno podudara pa sam već i ja došao na pomisao da taj Perzijanac mora neke ljude drţati zarobljene. Već su išĉezli mnogi ljudi koji su svratili k njemu. Zašto se on tako ĉesto vozi ĉamcem po Drimu? On stanuje izvan mjesta, a ipak ima ĉamac na vodi. Tek što uĊe u njega, već je išĉezao. Sad shvaćam: on se zavlaĉi u rudarski rov. — Zar uopće ne znaš da postoji ulaz u taj stari rov? — Ne znam. Ali što misliš uĉiniti, efendijo, kad stigneš u Rugovu? Kaniš li moţda poći muhtaru i staviti prijavu? Taj ĉovjek je Perzijanĉev najprisniji prijatelj. — Ne pada mi na um. Još nemam nikakvih neposrednih dokaza protiv Kara Nirvana. Najprije ih moram nabaviti pa ću u tu svrhu potraţiti rov. — Moţeš uzeti jedan od mojih ĉamaca. Dopuštaš li mi, povest ću se s tobom. — To mi je drago jer ćeš mi moći posluţiti kao svjedok. Stigli smo na obalu rijeke i pojahali tik uz nju. Voda je hrlila nijemo i brzo meĊu uskim stijenama. S naše strane bila je obala ravna, ali s protivne se stijena uzdizala visoko i vrlo strmo. Bila je obrasla gustom crnogoriĉnom šumom, a iz njezina zelenila virili su stari zidovi. To je bila ona straţarska kula preko koje su prohujala stoljeća. Upravo ispod kule zavijala je stijena i rijeka, a malo dalje leţalo je selo. Obišavši taj zavoj rijeke, ugledasmo Rugovu i most preko kojega smo morali proći. No za me je bilo vaţnije da otkrijem ulaz u rov. Ubrzo sam ga pronašao, premda samu jamu nisam uspio ugledati. Neposredno ispod zavoja gdje se struja svom snagom bacala o stijenu nalazilo se mjesto gdje je nekoliko metara iznad vode neka izboĉina u stijeni dala priliku

::v

'

biljkama da puste korijenje. S toga mjesta visjele su guste povijuše i ĉinile prirodan zastor iza kojeg se skrivao ulaz u rov. Zbog ţestoke struje nije bilo neopasno ploviti ovuda ĉamcem. Bile su potrebne snaţne ruke da se svlada pritisak vode i da ĉamac bude pritisnut o stijenu. Kad nam je sve to postalo jasno, potjerasmo konje i ubrzo prijeĊosmo preko mosta. Rugova leţi priliĉno stiješnjena izmeĊu visova. Lijevo sam opazio cestu koja se uspinjala na brdo. Njome smo imali kasnije nastaviti put. Most je izlazio na mali trg okruţen jednostavnim kućama, meĊu kojima se isticala jedna poveća. To je bio Kolamijev han.. Naš put je vodio ravno ispred njegovih vrata. Na trgu se neki uţar bavio svojim poslom, jedan je postolar sjedio za svojim vratima i krpao papuĉu. Kraj njega su kokoši ĉeprkale po pijesku i igrala se djeca, a nekoliko koraka dalje stajalo je nekoliko ljudi koji su prekinuli razgovor da nas radoznalo promotre. No što se tiĉe jednog od njih, ta rijeĉ nije odgovarala stvarnosti. Na licu mu nisam proĉitao radoznalost, već nešto što bih radije nazvao prepašću. Taj je ĉovjek bio odjeven u nošnju muslimanskih Arbanasa. Kratke sjajne ĉizme, bijele hlaĉe obrubljene crnom trakom, crveni kaputić opšiven zlatom na ĉijim su prsima bile priĉvršćene srebrne fišeklije, dugaĉak crveni pojas od sukna ĉetiri puta ovijen oko tijela, a iznad toga prikopĉan koţnati pojas za oruţje iz koga su virili kundaci kubura, jednog divnog bodeţa i balĉak handţara.. Na glavi je nosio crveni fes s dugaĉkom kićankom. Sudjeći po odjeći, bio je neki veoma imućan ĉovjek. Njegovo mršavo lice sa smionim crtama bilo je izriĉito ţuto, gusta brada visjela mu je gotovo do prsiju, a crne su mu oĉi bile uperene u nas. Te su oĉi bile kao ponori u kojima vreba prpast, duboke i jezovite. Bio je to pogled jednog od onih snaţnih ljudi koji posvuda, gdje god se pojave, nameću svoju volju slabijima od sebe. Još nikada nisam vidio toga ĉovjeka, ali odmah sam ga prepoznao. Zato šapnuh Kolamiju: — To je Ţuti, zar ne? — Jest — odgovori Kolami. — Vrlo je nezgodno što nas je odmah opazio! — Meni je to naprotiv drago jer se time cijela stvar ubrzava. Kara Nirvan me je prepoznao po mom vrancu. On pozna alata, a i konje obih Aladţija. Sad ne samo što znade da smo umakli njegovim ljudima, već zna i to da smo svladali ugljenara i Aladţije. Uvjeren je da smo došli zbog njega. Budući da bi morao biti slijep da ne opazi Engleza koga je drţao zarobljena u oknu, mora sam sebi reći da ćemo najprije potraţiti upravo onaj rov. Pripazi! Ples će odmah poĉeti. Nas dvojica jahali smo na ĉelu, Omar i Osko za nama, a Halef je s Lindsayem malo zaostao. Budući da je Englez upravo vodio s Halefom jedan od onih teških razgovora praćenih brojnim gestama, kako su se oni obiĉno razgovarali, nije obratio paţnju na skupinu ljudi pred nama. No onda ugleda svoga protivnika pa obuzda konja i mrko se zapilji u Perzijanca.

Mogli smo dobro pratiti sve što se zbiva jer smo za to vrijeme stigli pred vrata hana i sjahali. Ona skupina ljudi bila je od nas udaljena najviše dvanaest koraka. Vidio sam kako Ţuti gricka usnice. Na licu mu se pojavio izraz srdţbe i bezobzirne odluĉnosti. Uto Lindsay podbode konja, jurnu naprijed i obuzda ga tako tik ispred Ţutoga da ga umalo nije oborio na zemlju. Onda poĉe govoriti sluţeći se svim engleskim, arapskim i turskim pogrdnim izrazima što ih je poznavao. Rijeĉi su mu tako brzo navirale na usta da se pojedini izrazi nisu dali pravo razumjeti. K tome je mahao rukama i nogama kao da je u njega ušao zloduh. — Što hoće taj ĉovjek? — upita jedan od ljudi iz te skupine. Kolami mi odmah šapnu da je to muhtar. — Ne znam, ne razumijem ga — odgovori Ţuti. — Ali ja ga poznajem i zaista se ĉudim što ga opet vidim ovdje. — Nije li to onaj Inglis koji je sa svojim dragomanom i slugama stanovao kod tebe? — Jeste. Nisam ti ni rekao da mi je ukrao ovog alata i da je išĉezao na njemu. Budi tako dobar pa ga uhapsi! — Odmah. Mi ćemo tom strancu već pokazati kako se kradu konji. Muhtar pristupi k Lindsayu i izjavi da je uhapšen. Englez ga nije razumio pa nastavi i dalje vikati i mahati oko sebe. Kad ga je muhtar uhvatio za nogu, on ga ţestoko odgurne. — Alahu! — viknu muhtar. — To se nije još nitko usudio. Ovamo ljudi! Skinite ga s konja i bacite u zatvor! Ljudi ga poslušaše i priĊoše Englezu, ali kad su ga htjeli dohvatiti on zgrabi pušku i viknu englesko-turskom rijeĉi: — Away! I atmaik! I atmak! Zapamtio je da pucati znaĉi atmaik. Napadaĉi brzo uzmakoše, a muhtar viknu: — Taj Inglis je lud. On nas ne razumije. Kad bi ovdje bio bar kakav dragoman da mu rastumaĉi kako mu otpor ništa ne koristi, već samo pogoršava njegov poloţaj. Sad ja priĊoh bliţe i rekoh; — Oprosti, o muhtare, što te smetam u vršenju tvojih duţnosti. Ako ti treba tumaĉ, ja ti mogu posluţiti. — To je dobro. Reci ovom konjokradici da mora sa mnom a zatvor. — Konjokradici? Varaš se. Taj bej nije nikakva konjokradica. — Jest, jer je to rekao moj prijatelj Kara Nirvan. — A ja ti kaţem da taj Inglis u svojoj zemlji zauzima poloţaj koji je najmanje ravan poloţajna paše s tri konjska repa. Takav ĉovjek ne krade. U njegovoj staji stoji više konja nego što ih ima u cijeloj Rugovi. Ja sam govorio doduše odluĉno, ali uljudno. Ĉinilo se da je to u muhtaru pobudilo dojam da prema njemu i njegovom zvanju gajim osobito poštovanje pa da moţe dakle s visoka postupati sa mnom. Zato sad dreknu na me:

— Šuti! Ovdje vrijedi samo ono što ja kaţem. Taj Inglis je ukrao konja pa je dakle tat i ja ću ga kazniti. Prevedi mu to! — To mu ne mogu reći. — Zašto ne? — Jer bi to bila uvreda koju mi taj bej ne bi nikad mogao oprostiti. Ne ţelim izgubiti njegovo prijateljstvo. — Ti si dakle prijatelj jednog kanjokradice? Stidi se! On pljunu preda me. — Okani se toga, muhtare! — opomenuh ga. — Ja govorim s tobom uljudno, a ti mi za uzvrat pokazuješ pljuvaĉku svojih ustiju. Ako se to još jednom dogodi, onda ću te i ja posluţiti onako kako to bude primjereno tvom vladanju. To je bilo već mnogo oštrije reĉeno. Perzijanac me je odmjerio od glave do pete. Sad se nakašlje i mahnu rukom podjarujući time muhtarovu srdţbu. To mu je i uspjelo jer je seoski glavar odmah prihvatio borbu sa mnom. — Što razumiješ pod time da ćeš se vladati primjereno? Prema meni se ljudi mogu vladati samo uljudno jer bih svako drugo vladanje odmah kaznio. Pljunuo sam pred tobom jer si jednog kradljivca nazvao svojim prijateljem. Na to imam pravo pa zato to ponovo ĉinim. Evo, ovo je opet za tebe? On zašilji usta, ali ja brzo koraknuh naprijed, zamahnuh i raspalih mu takvu zaušnicu da je pao na zemlju. Zatim izvukoh revolver a i moji pratioci se smjesta latiše oruţja. I Ţuti izvuĉe svoju kuburu. Muhtar je ustao. Za pojasom je imao noţ. Mislio sam da će ga povući da se osveti, ali razmetljivci su obiĉno kukavice. Taj ĉovjek nije imao ni truna hrabrosti. On se obrati Ţutome: — Zar ćeš dopustiti da me zlostavljaju jer sam se zauzeo za tebe? Nadam se da ćeš smjesta osvetiti uvredu koja je zapravo bila namijenjena tebi! Perzijanĉev pogled je nekoliko puta zakolebao izmeĊu muhtara i mene. Taj nasilni nesavjesni ĉovjek sigurno je osobno bio veoma hrabar, ali pojava ljudi za koje je on smatrao da su već mrtvi, a sad su se odjednom neozlijeĊeni pojavili pred njim zakoĉila je njegovu poduzetnost. Oĉito je ne samo bio hrabar, već i oprezan. Prema svemu što je znao o nama, on nas je kao protivnike pravilno ocijenio. Zato se obuzdao. Vidjelo se da je morao napeti svu snagu da odgovori muhtaru: — Ovu si zaušnicu dobio ti, a ne ja. Prema tome ćeš znati što da radiš, ali ja sam spreman da poduprem zapovijedi što ćeš ih izdati. Kara Nirvan se znaĉajno poigra svojom kulburom. — Ukloni to oruţje! — doviknuh mu. — Ti nisi policajac. Od tebe ne trpim nikakve prijetnje. Ako sam ovom muhtaru pokazao kako odgovaram na neuljudnost, onda ću umjeti da odbijem i prijetnje ĉovjeka koji nema što da mi zapovijeda. Kubura je po ţivot opasno oruţje. Ako me netko ugrozi njome, imam pravo da se branim. Ĉim je izvuĉeš, dobit ćeš metak u glavu! Pripazi na to! Ja se ne šalim!

Njegove oĉi bljesnuše i on mi ljutito dovikne: — Ĉini mi se da ne znaš s kim govoriš! Udario sd zapovjednika ovog mjesta. Zaprijetili ste nam puškama pa ćete to dakako okajati. Svi će se stanovnici Rugove skupiti da vas uhvate. U padišahovoj drţavi nije obiĉaj da konjokradice prijete oruţjem poštenim ljudima. — Smiješno je to što brbljaš. Odmah ću vam dokazati da znam s kim govorim. Ne moram se bojati stanovnika Rugove jer sam došao da ih oslobodim Ċavola koji se nalazi meĊu njima i haraĉi nadaleko po cijeloj zemlji. Ako nas ti nazivaš konjokradicama, onda se tome smijemo, ali tebi će taj smijeh prisjesti! — Zar vi to niste? — upita on. — Taj Englez jaše na mom alatu, a tvoji pratioci sjede na šarcima koji nisu njihovi. Oni su ukrali te konje. — Odakle znaš da nisu njihovi? — Jer su ti konji vlasništvo mojih dvaju prijatelja. — Ovo tvoje priznanje bilo je veoma neoprezno. Istina, mi te šarce nismo kupili, već smo ih oduzeli Aladţijama. Ako priznaješ da su ovi zloglasni razbojnici tvoji prijatelji, onda si sam izrekao svoju osudu. Reci mi — nastavih obrativši se muhtaru — znaš li da li Aladţije jašu na šarcima? — Što me se tiĉu Aladţtje? — odgovori muhtar. — Ja nemam sad posla s njima, već s vama. — To mi je drago jer ţelim da se malo pozabaviš s nama, samo što se to mora dogoditi drukĉije nego što si ti prvotno smjerao. — Oho! Zapovijedaš li ti ovdje? Imaš li ti pravo da ovdje dijeliš zaušnice? Sazvat ću sve ljude iz Rugove da vas uhvate. Odmah ću dati nalog za to. — On se krenu da ode. — Stoj! Još samo ĉas! — zapovjedih. — Ti uopće još nisi upitao tko smo mi. Reci ću ti to. Mi... — To nije ni potrebno! — prekinu me Ţuti. — Ti si kamin iz Almanje, koga ćemo ubrzo malo skratiti. — A ti si šiit iz Perzije koji se klanja Hasanu i Huseinu. Nemoj dakle tvrditi da si pravovjernik i da mi nisi više spomenuo rijeĉ kaurin, inaĉe ćeš dobiti isto takvu zaušnicu kao i muhtar — Nudiš li mi to? — planu on. — Da, ja ti nudim, uostalom, i mnogo više. Odakle znaš da sam ja Aleman? Tom rijeĉju si se odao. Tvoja uloga Ţutoga je doigrana, — Ţutoga? — upita on problijedivši. — Ţuti? — viknuše ostali. — Da, ovaj šiit Kara Nirvan je Ţuti. Dokazat ću vani to. Muhtaru, ovdje su moje isprave. Ispostavljene su u padišahovo ime pa se nadam da ćeš im iskazati duţnu ĉast. Inaĉe ću to smjesta javiti mutesarifu u Prizren i veziru u Stanubul. Otari svoje prljave ruke i pazi da mi ne uprljaš putnice! Razvio sam isprave i otvorene mu ih pruţio. Kad je ugledao padišahove peĉate, on zaista otare ruke o hlaĉe, poloţi ruku na prsa i ĉelo, nakloni se, prihvati isprave, ponovo se nakloni i pritisne ih o ĉelo i tek onda poĉne ĉitati,

— Glupo je to! Hm! — dobaci Englez koji je sve to promatrao. — Moja je putnica nestala. Perzijanac ju je ukrao, zajedno s ostalim stvarima. Yes! — Ako nije uništena, ser David, dobit ćete je natrag. Uostalom, dovoljno je da proĉita moje papire. Vi ste moj prijatelj i ja jamĉim za vas. Iz okolnih kuća izašli su ljudi i radoznalo se zagledali u nas. Neki od njih otrĉaše u usku uliĉicu koja je vodila do mosta da dovedu druge. Ubrzo se oko nas otkupilo cijelo mnoštvo gledalaca stojeći u polukrugu. Ĉinilo se da je to Ţutome dobro došlo. Osjetio se sigurnim jer je vjerovao da se moţe pouzdati u pomoć naroda. Njegovi onako visoki lik još se više uspravio. Vidjelo se da je jednako spretan kao i snaţan. Svakako ga se u rvanju treba više ĉuvati nego i jednoga od Aladţija koji su raspolagali samo sirovom i neizvjeţbanom tjelesnom snagom. Odluĉio sam da se ne upuštam u takvu borbu, već da ga radije, u sluĉaju potrebe, onesposobim metkom. Muhtar je naposljetku proĉitao putnice. Ponovo ih pritisnu o ĉelo i o prsa, sloţi ih i okrenu se kao da ih kani staviti u dţep. — Stoj! — rekoh. — Ove isprave su moje vlasništvo, a ne tvoje. — Ali ti ćeš ostati ovdje? — upita me on. — Hoću. — Onda ću ih ja zadrţati dok vaša parnica ne bude završena. — Ne, to nećeš uĉiniti. Kako da se ti, jednostavni kjaja, usudiš uzeti papire ĉovjeka koji stoji visoko iznad tebe! Već i sama ta namjera je uvreda za mene. I što ti pada napamet da govoriš o nekom procesu! Sad znaš s kim razgovaraš, a ja ću ti reći što zahtijevam od tebe. Poći ću ti toliko u susret da ne uzmem natrag ove putnice. Budući da ću stanovati kod handţije Kolamija, neka ih on uzme u pohranu. Daj ih njemu. On ih bez mog izriĉitog odobrenja neće dati iz ruku. Muhtar me posluša, iako nevoljko, a ja nastavih povišenim glasom da su me svi mogli ĉuti: — A sad se najoštrije ograĊujem od toga da bilo kojega od nas netko nazove konjokradicom. Mi smo pošteni ljudi pa smo ovamo došli zato da vas oslobodimo najvećeg razbojnika ovoga kraja. Vlasnik ovog alata nije bio Perzijamac, već barjaktar Stojko Vitez iz Slokućija koji je sa svojim sinom krenuo u Bateru da ga ondje oţeni. Obojica su došli ugljenaru Šarki koji je Ţutov potĉinjeni. On je napao barjaktara i orobio ga. Stojko Vitez ostao je na ţivotu, a njegov sin je umoren i spaljen. Mogu vam pokazati ostatke kostiju. Ovaj oklop što ga je moj pratilac privremeno stavio na sebe, ova sablja i ovaj bodeţ su dijelovi toga grabeţa. Barjaktara su odvukli Kara Nirvanu da ga ubiju tek kasnije kad izvuku krupnu otkupninu. — To je laz, laţ, tisuću puta laţ! — viknu Perzijanac. — Ovaj konj je moj, a za barjaktara Stojka Viteza nisam nikada ĉuo. — Laţeš. Barjaktar se nalazi u tvom podzemnom rovu gdje si i ovoga Inglisa drţao zarobljena. Inglisa si dao prevesti ugljenaru da iz njega iznudiš otkup pa da ga onda ubiješ. Uspjelo nam je da ga oslobodimo i sad se on vraća

da te optuţi. — On je oĉito isto tako drska luda kao što si i ti. Ja da sam razbojnik i ubojica? Upitaj ove ljude koji ĉuju tvoje laţi! Oni će ti reći tko sam ja. Nastaviš li da me tako drsko okrivljuješ oni će me zaštititi. Zar ne, da ćete to uĉiniti, vi muţevi iz Rugove? Ili zar ćete mirno gledati kako se jedan stranac usuĊuje da mene, vašeg dobroĉinitelja, tako okrivljuje i vrijeĊa? — Ne, ne! — viknu nekoliko glasova. — Napolje s tim strancem! Ne smije više reći ni rijeĉi! Slutio sam što će sada doći i pomislio da ćemo se kasnije sigurno morati poţuriti, pa sam zato tiho rekao Halefu da konje smjesti na sigurno mjesto. Zatim se obratih ljudima: — Sve ono što sam predbacio Kara Nirvanu, sve je to istina. Ja ću to dokazati. Ovaj Perzijanac je Ţuti — jeste li razumjeli? Ţuti! I to mogu dokazati, samo ako me mirno saslušate. Kara Nirvan. zagrmi: — Šuti! Inaĉe ću te ustrijeliti kao psa koga samo metkom moţeš osloboditi šuge! Najradije bih ga tresnuo i oborio na zemlju, ali svi ljudi oko mene drţali su se neprijateljski. To se jasno vidjelo. Zato mu mirno odgovorih: — Nemoj se braniti rijeĉima, već djelima. Odvedi nas u rudarsko okno i dokaţi nam da Stojko nije u njemu sakriven! — Ne znam ni za kakvo okno! — Onda ja znam za njega, pa ću ove ljude odvesti onamo. Njegovo lice se podrugljivo trgnu. Znao sam zašto. Dobro sam se ĉuvao da ne spomenem rov kroz koji sam kanio zaći pod zemlju. Neka on pomisli da je Englez zaboravio na ulaz u rov. Htio sam u njemu pobuditi uvjerenje da se kanimo uspeti do karaule da bi se odande spustili kroz rudarsko okno. Zato nastavih: — Stojko Vitez nije jedini zarobljenik što ga taj ĉovjek skriva u oknu ispod karaule. U njemu se nalazi još jedan suţanj, neki trgovac iz Skadra, kome je oduzeo sav gotov novac, a sad kuša da mu otme i ostali imutak. Vi ćete i toga ĉovjeka naći dolje. On i Stojko Vitez će vam reći što su doţivjeli, a onda ćete vjerovati da je Kara Nirvan zaista Ţuti. Pozivam vas, a isto tako i muhtara, da uhapsi Kara Nirvana i da ga odvede u kulu. Ondje vam mora pokazati ulaz u okno. — Mene da uhapse? — viknu Kara Nirvan. — Volio bih da vidim ĉovjeka koji bi to pokušao. Ja ne znam ni za kakvo rudarsko okno. Spreman sam da dobrovoljno poĊem s vama. Potraţite okno. Ja vam ga ne mogu pokazati jer ne znam za njega. PronaĊete li ga siĊite u njega! Pokaţe li se da je ovaj stranac govorio istinu, ja ću bez obrane dopustiti da me veţu i da me odvedu u Skadar. Ako se naprotiv ispostavi da je lagao, onda ću zatraţiti najstroţu kaznu. — Dobro, pristajem na to — odgovorih. — Naprijed, u karaulu! — odjeknu odmah sa svih strana. — Ovaj stranac

tvrdi da je Perzijanac Ţuti. Teško njemu ako laţe. — Ne laţem. Mi se potpuno predajemo vama u ruke. Odloţit ćemo štoviše sve naše oruţje tako da se uvjerite da smo miroljubivi i ĉestiti ljudi. Predajte svoje puške, noţeve i pištolje i poĊite s tim ĉestitim ljudima do kule. Ja ću spremiti oruţje ovdje u hanu, a onda s Kolamijem doći za vama. Ovo posljednje rekao sam svojim drugovima. Halef je pomogao da se konji uvedu u dvorište. U taj ĉas se vratio i rekao mi, kad sam od njega zatraţio oruţje: — Ali, sidi, onda se ne moţemo braniti! Nisam mu smio reći s kojeg razloga sam zatraţio da odloţe oruţje; htio sam da moji drugovi budu nenaoruţani kako ne bi uĉinili nikakvu napromišljenost. Nagli Halef bi mogao svojom ţestinom i sebe i ostale dovesti u opasnost. — Ne trebate se braniti — razjasnih mu. — Nitko vam neće ništa uĉiniti. Samo budite oprezni! — A ti ćeš doći za nama, sidi? — Neću. Ja sam to rekao samo onako da zavaram Ţutoga. On će komad puta poći s vama, a onda će sigurno išĉeznuti. Zatim će se spustiti u okno da sakrije zarobljenike. Moţda će ih i ubiti. Ja ću za to vrijeme prodrijeti s Kolamijem u vodoravni rov i ondje se sresti sa Ţutim. — Ti sam? To je odviše opasno. Poći ću s tobom. — Ne, to bi bilo upadljivo. Uostalom, ako pronaĊete okomiti rov, da se niste spustili u njega! Ne zna se kako se Ţuti pobrinuo za to da nitko ne uspije prodrijeti onamo. Budite prijazni prema ljudima da ih ne izazovete i nemojte se laćati niĉega prije nego što ja stignem k vama. Oko nas se skupilo znatno mnoštvo ljudi pa smo oĉekivali da će ih biti i više. Kad smo gostioniĉar i ja pokupili oruţje naših drugova, mještani opkoliše i njih i Ţutoga pa povorka krenu. Sad sam s handţijom izvršio sve potrebne pripreme, otišao prvi do mosta i ušao u ĉamac. Kolami stiţe brzo za mnom sa dvojicom slugu. Oni su veslali, a on sjede na pramac dok sam ja upravljao kormilom. Premda smo htjeli ostati s ove strane, ipak sam ĉamac upravio na protivnu obalu jer ondje nismo imali tako jaku struju. Kad smo stigli suĉelice traţenom mjestu, ja zaokrenuh kormilo. Sluge su sad morale napeti svu snagu da nas ne bi zanijela jaka struja. Upravio sam ĉamac daleko iznad našega cilja. Vesla su se svijala kao da će svakog ĉasa pući, no najviše sam se brinuo hoćemo li zaista ispod zelenoga zastora naći ulaz u rov. Još smo bili komad puta iznad njega. Pustih da ĉamac ponese struja i upravih ravno prema povijušama. Ako sam se prevario i ako su ondje bile same stijene, ĉamac se morao razbiti jer nas je struja upravo mahnitom brzinom nosila prema tom mjestu, — Uvucite vesla! Sagnite se! — doviknuh svojim pratiocima. Smjesta su me poslušali. Ja sam ostao uspravno sjediti jer bih inaĉe morao ispustiti kormilo. Od stijene smo bili udaljeni još za dvije duljine ĉamca, sad za

jednu — sklopio sam oĉi da mi ih ne ozlijede grane — onda me nešto lupi po licu kao da me je netko udario mekom metlom — otvorih oĉi — oko mene duboka tama — udarac sprijeda, dno ĉamca zaškripi — nalazili smo se u rovu. — Hvala Alahu! — duboko odahne gostioniĉar. — Malo sam se po plašio. — I ja — odgovorih. — Da smo se ovdje namjerili na stijenu, opasno bismo se okupali. Tko izvrsno ne pliva, bio bi izgubljen. Opipajte stijenu nema li negdje kakav klin. Trebao bi da bude da o njega veţemo ĉamac. Klin smo zaista našli, svezali ĉamac o njega i zapalili fenjere što smo ih ponijeli sa sobom. Svjetlo je bilo dovoljno jako da osvijetli hodnik jer je ovaj bio uzak. Sluge ponesoše sa sobom zalihu lojanica. Uzeo sam u ljevicu fenjer, a u desnicu revolver i krenuo naprijed. Budući da smo nosili svjetiljke, mogao nas je svatko izdaleka ugledati, a lako je bilo moguće da je Ţuti ovdje ostavio kakvog straţara da ĉuva suţnje. Rov je bio tako visok da sam mogao hodati uspravno. Na dnu su mu se nalazile daske vjerojatno da bi se po njima mogle lakše voziti taĉke. Hodali smo veoma polako jer sam ja sigurnosti radi morao korak po korak ispitivati put. Prošlo je moţda ĉetvrt sata otkako smo ušli u rov kad osjetismo da nas okruţuje mnogo hladniji sloj zraka. — Vjerojatno se pribliţujemo onoj pukotini o kojoj je govorio Muharem — primijetih. — Sad moram udvostruĉiti opreznost. Nakon svega nekoliko koraka zinula je ispred nas široka pukotina prolazeći cijelom širinom tunela. Nismo mogli razabrati ni koliko je duboka ni visoka. Preko nje su vodile daske, jedna ispred druge, svega pola metra široke. — To je ono mjesto u kojemu nas ĉeka propast — dobaci handţija. — Efendijo, daj taĉno pretraţiti to brvno. — Dodajte mi uţeta! Jednog na drugi povezali smo ĉetiri uţeta što su ih sluge ponijele sa sobom, a onda to produţeno uţe sloţili dvostruko pa su mi jedan kraj privezali ispod ruku i oko prsiju dok su drugi kraj njih dvojica ĉvrsto drţala. Sagnuo sam se tako da je svjetiljka gledala prema dolje i krenuo naprijed pregledavajući taĉno put. Preko pukotine bile su poloţene tri jake grede. Jedna zdesna, druga slijeva, a treća u sredini. Na srednjoj gredi leţala je daska. IzmeĊu nje i ovih usporednih greda ostao je prostor širi od jedne stope ispod kojega je zijevala hladna jezovita dubina. Ĉemu to? Zašto grede nisu leţale jedna tik druge? — upitao sam se. Upravo u tom ureĊaju opasnoga mosta morala se skrivati ona zamka. Otprilike nakon osam koraka stigao sam do mjesta koje je pobudilo moju paţnju. Tri uzduţne grede bile su ovdje spojene jednom popreĉnom. Kad sam je taĉno pretraţio, opazih da ĉini osovinu koja se okretala u dvjema rupama, izbušenim u poboĉnim gredama. Sad mi je cio ureĊaja bio jasan. Tko je jednom bio na djeĉjem igralištu i promatrao djecu kako se ljuljaju na gredi postavljenoj poprijeko na drugu gredu, moţe sebi lako predoĉiti taj opasan ureĊaj. Sad sam

znao i to zašto su postojale one dvije poboĉne grede ĉiju svrhu prije nisam shvatio. One su meĊusobno vezale oba ruba pukotine. U sredini su bile spojene gredom koja je predstavljala popreĉnu osovinu, a na njoj je leţala srednja greda s daskom. Ta je srednja greda na onom kraju, koji je gledao prema ulazu u rov, imala ĉvrsto uporište na rubu pukotine, ali na protivnom kraju ga nikako nije imala. Zbog toga je ĉovjek mogao sigurno sići do sredine brvna, do osovine. Ĉim je meĊutim krenuo dalje, onda bi onaj dio grede, koji je leţao prema unutrašnjosti rova, prevagnuo i sagnuo se u ponor dok se straţnji dio uzdigao. U tom sluĉaju morali su svi koji su se nalazili na dasci pasti u jezovitu dubinu i ondje se smrskati. S time je raĉunao alim. Okrenuo sam se i svojim pratiocima saopćio što sam ustanovio. — Znaĉi li to da uopće ne moţemo prijeći? — upita handţija. — Sigurno moţemo, jer Ţuti takoĊer prolazi kroz taj rov. Mora dakle da postoji ureĊaj pomoću kojega se opasna pomiĉna greda dade priĉvrstiti na oba kraja ili bar na onom koji leţi nasuprot. Pogledajmo dakle! Vratio sam se natrag i mi poĉesmo pregledavati grede. Ta srednja greda je s ove strane leţala na rubu kamena nepriĉvršćena. Podigli smo njezin kraj, a protivni se odmah spusti. Uzalud smo traţili kakvu rupu, klin ili kraĉun s kojim bi se mogla greda na našoj strani priĉvrstiti. — Moram dakle prijeći preko nje — rekoh. — Nikako! Past ćeš — zabrinuto me opomenu Kolami. — Neću. Vi ćete dotle ovdje tako ĉvrsto pridrţavati gredu da se ona ne podigne. Onda se ne moţe ni na protivnoj strani spustiti. Vas trojica ste dovoljno snaţni da me moţete drţati. Teţi ste od mene. Osim toga ja visim na uţetu. Sad kleknite i rukama se ĉvrsto oprite o gredu. Krećem. Nije mi bilo baš lako pri duši kad sam po uskoj dasci ponovo prešao preko ponora, ali sretno sam stigao na drugu stranu. Ondje sam u svjetlu fenjera odmah opazio kako se greda dala priĉvrstiti. Protivni kraj te grede bio je u zraku i nije dosezao rub pukotine. Na njemu su bila priĉvršćena dva ţeljezna koluta, a sa stijene rova visjela su dva lanca s kukama. Ĉim su kuke bile zakvaĉene u kolutove na gredi, nije se greda više mogla spustiti, već se ĉvrsto drţala o stijenu. — No, jesi li pronašao u ĉemu je stvar? — upita handţija. — Jesam. Sad ću prikvaĉiti gredu, a zatim moţete prijeći bez opasnosti. Ţestoko sam povukao lance i uvjerio se da su pouzdani, a zatim zakvaĉih kuke. Ona tri ĉovjeka prijeĊoše, pogledaše jednostavni ureĊaj i mi krenusmo dalje. Razumljivo je da se sve to odvilo veoma polako jer nam je ţivot ovisio o pomnji kojom smo to izvodili. Sad smo brţe krenuli naprijed. Na svom satu sam vidio da je prošlo već više od pola sata otkako smo izašli iz ĉamca. U rovu, koji se neprekidno polako uspinjao, nismo više naišli ni na kakve teškoće. Otprilike nakon tri minute stigosmo u spomenutu veliku okruglu prostoriju. Tu nije više bilo golih stijena. Posvuda oko nas uzdizali su se zidovi. U njima smo opazili pet vrata, ĉetiri niska i jedna visoka i uska. Ova posljednja

nisu imala kraĉun pa smo ih mogli otvoriti samo tako da ih probijemo. Ostala vrata bila su izvana zatvorena kraĉunima. — Iza tih niskih vrata nalaze se zarobljenici — razjasnih, povukoh kraĉun i otvorih najbliţa vrata. Ugledali smo mraĉnu rupu, duboku otprilike dva metra, široku metar i pol i isto tako visoku u kojoj je na goloj zemlji leţao neki ĉovjek. Noge su mu, kako nam je to opisao već Englez, bile okovane u ţeljezne kolute. — Tko si ti? — upitah. Odgovorila mi je kletva. — Reci tko si! Došli smo da te spasimo, — Ne laţi! — grubo odvrati zatvorenik. — Istina je. Mi smo neprijatelji Ţutoga pa te hoćemo ... Uto me prekinuše, Odjeknula su dva poklika. Jednim je viknuo jedan od slugu, a drugim se javio — Ţuti. Ja sam kleĉao pred jamom gurnuvši u nju fenjer. Kolami je ĉuĉao kraj mene, a sluge su se nagnule iza nas da zavire u jamu. Za to vrijeme su se škripajući otvorila visoka vrata; ušao je Perzijanac. Okrenuh se sluzi i zapitah; — Što je? Vrata jame bila su naime tako otvorena da nisam mogao vidjeti Ţutoga. — Eno, tamo — tamo je! — odvrati sluga pokazujući prema visokim vratima. Skoĉih na noge i provirih preko vrata. — Drţite ga! — viknuh prepoznavši Ţutoga. Oĉito se silno prestrašio što nas vidi ovdje i sav se ukoĉio od ĉuda. U ruci je nosio dlijeto ili nešto sliĉno. Moj ga poklik privede k svijesti. — O Hasane, o Huseine! — viknu i baci dlijeto prema mojoj glavi. — Nećete me uhvatiti, pseta! Morao sam strelovito ĉuĉnuti iza vrata da me ne pogodi. Kad sam se opet uspravio, ugledah Kara Nirvana kako nestaje u rovu. Kanio je pobjeći istim putem koji je nas doveo ovamo. Budući da smo bili ovdje, morao je postojati ĉamac kojim je mogao pobjeći. Sišao je odozgo kroz okomito okno, ali se nije smio vratiti istim putem jer su u meĊuvremenu onamo stigli ljudi od kojih se pod bilo kakvom izlikom udaljio. Opazili bi ga pa bi tako bio otkriven ulaz u okno. — Pobjeći će! Za njim! — viknuh, poloţih fenjer na pod i jurnuh u rov. — Ponesi svjetiljku! — viknu handţija za mnom. To nikako nisam mogao uĉiniti. Namjerno sam ostavio fenjer. Vidio sam da Ţuti i sad ima kubure za pojasom. Svjetiljka u mojoj ruci omogućila bi mu da puca u me. Zato sam trĉao u mraku za njim. To dakako nije bila laka stvar. Raširio sam ruke, dotiĉući stijene sa strane i tako trĉao što god sam brţe mogao. Dva puta sam naĉas zastao da osluhnem neću li ĉuti bjegunĉeve korake, ali to je bilo uzalud jer je iza mene trĉao Kolami sa svojim slugama, a buka što su je oni podizali zaglušivala je šum Ţutovih

koraka. Uostalom, taj progon je bio opasan, premda nisam nosio fenjer. Ţuti me uopće nije ni trebao vidjeti. Bilo bi dovoljno da je zastao i povukao kubure. Topot mojih koraka bio je dovoljan da ga upozori na me. Ja bih na njegovom mjestu svakako tako postupio. Dvije nabijene dvocjeme kubure, dakle ĉetiri metka, a k tome još i noţ bili su dovoljni da nas pobije. Ipak sam raĉunao na njegovu naglost koja će mu vjerojatno onemogućiti da mirno razmisli. Tako smo jurili što god smo brţe mogli. Preraĉunao sam se vjerujući da će ga prepast nezadrţivo tjerati dalje. Ipak je bio zastao jer je odjednom ispred mene prasnuo hitac koji je u tom uskom niskom hodniku desetorostruko odjeknuo. U svjetlu hica opazih da se strijelac nalazi jedva dvadesetak koraka ispred mene. Metak me nije pogodio. Ĉuo sam. kako je udario u stijenu. Brzo izvukoh revolver i opalih dva, tri puta. Ţuti se podrugljivo nasmija. Potrĉao je dalje i opalio još jednom, Kako sam u bljesku hica opazio, stajao je nasred daske koja je vodila preko ponora. Polaganije sam pošao za njim i stigao do ruba pukotine. Ovdje sam se pipajući uvjerio da su lanci još prikopĉani pa sam tek onda stupio na usku dasku koja je vodila preko ponora. Sad je došao opasni trenutak. Ako je stajao prijeko na kraju daske i ako me napadne prije nego što stupim na ĉvrsto tlo, bit ću izgubljen. Da ga sprijeĉim u tome, ispalih još preostala tri metka iz svoga revolvera. Ponovni smijeh me je uvjerio da ga nisam pogodio. Po zvuku smijeha razabrao sam i to da Ţuti nije stajao uz rub ponora, već da je pohrlio dalje. Sad više nisam oklijevao da potrĉim za njim. Prešavši preko pukotine, bacih pogled unatrag. Opazio sam svjetlo fenjera. Handţija nije daleko zaostao za mnom. Jurili smo sve dalje i dalje. Stenjao sam od napora, ĉesto sam se poskliznuo po vlaţnim i klizavim daskama, Onda ponovo prasnu ispred mene hitac, a ja odgovorih iz drugog revolvera. Bojeći se da bi zloĉinac ipak mogao mirno stati i zaista me pogoditi, ispalio sam postepeno, neprekidno trĉeći, svih šest metaka drugog revolvera. Zatim posegnuh da iz pojasa izvuĉem noţ — ali ga više nije bilo. Jesam li ga istrgao zajedno s revolverom ili mi je ispao dok sam kleĉao pred onom tamniĉkom rupom, to nisam znao. Bilo mi je kao da lov traje već ĉitav sat. Onda se ispred mene razabere neko mutno svjetlo. Stigao sam do ulaza u rov. Kad bi ĉovjek ušao u njega izvana, iz bijeloga dana, uĉinilo bi mu se da je u rovu potpuno tamno. Kad se naprotiv neko vrijeme zadrţavao u tami, onda su oĉi hvatale ono nekoliko zraka svjetla što su prodirale kroz zastor povijuša pa je predmete u unutrašnjosti rova mogao razabirati bar po obrisima. Zastao sam. Preda mnom je leţao ĉamac. Ţuti ga je upravo odriješio s klina i skoĉio u njega. Ĉuo je da sam mu blizu pa mi doviknu: — Ostaj mi zdravo, pasji sine! Samo ti si znao za tu jamu i nitko drugi. Nitko je neće otkriti niti će vas potraţiti ovdje. Poţderite jedan drugoga od gladi!

U onom prvom trenutku zapanjenosti nisam ni pomislio da bismo se u najgorem sluĉaju mogli spasiti plivanjem. Povjerovao sam njegovim rijeĉima. Ĉamac nije dakle smio otići. Zato se zaletih i skoĉih u ĉamac; Ţuti je u njem stajao uspravno opirući se obim rukama o zid kanala da bi se tako otisnuo protiv pritiska struje koja je nadirala u kanal. Ovaj je bio odviše uzak da bi se mogao posluţiti veslima. Ĉamac zatetura od moga skoka. Izgubio sam ravnoteţu i pao, a Ţuti na me. — Jesi li ovdje? — siknu mi on u lice. — Dobro mi došao! Sad si moj! Zgrabio me je jednom rukom za vrat, a ja ga uhvatih za obje ruke. Osjetio sam kako desnicom poseţe za pojas. Znao sam što taj trenutak znaĉi za me. Ako se prema takvom protivniku ma i najmanje otkrijem, bio sam izgubljen. Brzo kliznuh rukom niz njegovu nadlakticu pa dolje sve do ruĉnog zgloba i ovaj tako ĉvrsto stisnuh da je zavikao od boli i ispustio oruţje. Nisam znao je li to bio noţ ili kubura. Zatim skupih koljena i odgurnuh Perzijanca. U narednom sam se trenutku uspravio, ali i on takoĊer. Stajali smo svega jedan korak udaljeni jedan od drugoga. Kao kroz maglu opazih da mu ruke izlaze iz pojasa i pruţaju se prema meni. Udario sam ih šakama tako da su se sudarile. Hitac prasnu. Ili su to bila dva? Ne znam. On zaurla. — Onda drukĉije! Mene nećete dobiti! Tren kasnije skoĉio je u vodu. Ugledao je handţijin fenjer koji mu se pribliţavao. Taj Perzijanac je zaista bio ludo smion. Trebalo je mnogo više od obiĉne srĉanosti da bi se skoĉilo u taj vir. Pokušao sam da izguram ĉamac, ali struja je takvom silom nadirala u kanal da sam opazio da će potrajati dulje vremena da izguram ĉamac u rijeku. Dotle će Ţuti nestati. Ili će se utopiti, ili spasiti. Okolnost da se usudio skoĉiti u vodu odavala je da je dobar plivaĉ. Ţestoka struja morala ga je brzo odnijeti. Pobjegne li mogao bi pojahati u susret Galingreovoj obitelji koju smo htjeli opomenuti, mogao se sjediniti s Hamd el Amazatom i... Dalje nisam mislio. Otkako je Kara Nirvan išĉezao u vodi prošle su jedva dvije sekunde. Odbacio sam prsluk i kaput, sjeo na klupu ĉamca, strgao visoke ĉizme s nogu i doviknuo u rov: — Plivat ću. Brzo u ĉamac i za mnom! — Zaboga, nemoj! Poginut ćeš! — viknu Kolami sav uţasnut. Ali ja sam već bio u vodi. Nisam skoĉio u nju jer kod onakvih virova bilo je bolje da ĉovjek ostane na površini. Glavna stvar je bila da ĉestito zaplivam, ne prsima, već postrance. Tek što sam se glavom probio kroz zastor od povijuša kad me zgrabi vir. Pritisnuo me je o stijenu pa sam se neko vrijeme morao boriti samo da ostanem gore, na istom mjestu. Onda mi se primakne oveći val i razbije se na hridini. To je bio pravi trenutak; prepustio sam mu se, pa još i sam ĉvrsto zamahnuo rukama i tako brzo jurnuo niz vodu da sam i nehotice sklopio oĉi. Kad sam ih opet otvorio, nalazio sam se izmeĊu dvije struje koje su se nešto

ispred mene sudarale i stvarale opasan vrtlog. Bilo je to usred rijeke. Toga sam se vrtloga morao ĉuvati. Odmah skrenuh u stranu, ali morao sam se dugo naprezati dok mi nije uspjelo da prijeĊem struju i da stignem u mirnu, sigurnu vodu. Tek sad sam se mogao osvrnuti i potraţiti Ţutoga. Gazeći vodu, uspravio sam se kad li se on pojavi upravo iz onog vrtloga kome sam se ja tako bojaţljivo uklonio. Iskoĉio je iz vode gotovo punom polovinom tijela, bacio se u pravom dupinskom skoku i svladao vrtlog. Zatim zapliva prema onoj obali kraj koje sam i ja plivao. Nisam mogao drukĉije, morao sam se diviti Perzijancu. Bio je mnogo bolji plivaĉ od mene. Nije mu padalo ni na um da izbjegne vrtlog. Znao je doduše da će ga taj ugrabiti, ali i opet izbaciti. No usprkos tome trebalo je divne smionosti da se baci u vrtlog. Sad se nalazio postrance od mene i plivao prema obali ne okrećući se; zato me nije ni opazio. Nisam smio oklijevati, morao sam odmah za njim. Drţeći ruke i noge ispod vode tako da nisam izazivao nikakve šumove, plivao sam za njim. Vjerojatno sam plivao brţe od njega jer sam mu se uskoro toliko pribliţio da umalo što nisam dodirnuo njegovu nogu. Ali obala je bila već blizu. Sad mi je preostalo jedino da se posluţim prepadom. Kara Nirvan nije imao oruţja kao ni ja. Oĉekivalo me je dakle ono što sam ţelio izbjeći: borba golim rukama. Obala je ovdje bila plitka i pokrivena naplavljenim šljunkom pa se postepeno uzdizala. Kad je Ţuti osjetio ispod sebe dno, uspravi se i krene prema obali gazeći vodu koja se s njega slijevala. Zato i nije ĉuo da iza njega dolazi još netko. Budući da sam svoje korake prilagodio njegovim, on ih nije ĉuo. Pri tome sam podigao okrugli šljunak krupan poput šake da se njime posluţim kao oruţjem. Sad je on stajao već na suhom, ispruţio ruke, kliknuo pobjedniĉkim krikom, napola se okrenuo i pogledao prema ulazu u rov. Iz njega je upravo izašao ĉamac. Sve dotle su ona tri ĉovjeka trebala da svladaju silni pritisak vode. — Pasji sinovi! Vas ću još dobiti u ruke! — vilknu Ţuti i okrene se opet prema obali. Ja sam stupio dva koraka u stranu i sad sam se našao ravno suĉelice s njim. — A ja ću dobiti tebe! — odgovorih mu. Zaprepastio se više nego što sam to oĉekivao. Ukoĉio se od prepasti, i prije nego što se uspio snaći, tresnuh ga kamenom po glavi da je klonuo na obalu. Ali taj ĉovjek bio je premoćan protivnik. Ako sam ga samo kratkotrajno omamio, onda bi ishod naše borbe još uvijek mogao biti opasan za me. Zato sam Perzijancu, ĉim je pao, strgao dugaĉak pojas s tijela pa mu svezao ruke iznad laktova na leĊima. Morao sam se dobro osigurati. Tek što sam to uĉinio, on se osvijesti. Oĉi su mu bile još zatvorene kad se trgne i pokuša skoĉiti na noge, ali mu to nije uspjelo. Onda razrogaĉi oĉi, zapilji se u me, trgne gornji dio tijela pa se zaista uspravi. Onda se dlanovima podupre o bokove da prekine spone. Srećom su odoljele.

Sve se to vrlo brzo odvilo. Ali ja sam isto tako brzo skinuo svoj pojas, a onda udarcem noge odgurnuo Ţutove noge prema natrag tako da je pao potrbuške. Ĉas zatim sjedio sam mu na koljenima i svezao mu i noge. Nije se mogao braniti jer su mu ruke bile na leĊima, — Tako! — zasoptah ustajući. — Sad znamo tko koga ima. Tamo prijeko u rovu neće ljudi jedni druge poţderati, a ti ćeš ĉestitim stanovnicima Rugove razjasniti kako si mogao tako brzo stići u rov kojega uopće ne poznaješ. — Đavole! — siknu on. — Stostruki Ċavole! — Zatim sklopi oĉi i osta mirno leţati. Struja je zahvatila ĉamac i strelovito ga nosila niz rijeku. Ljudi u njemu zaveslaše prema meni. — Efendijo, mislili smo da si izgubljen! — doviknu mi Kolami već izdaleka. — Tko to leţi kraj tebe? Ţuti? — Nebesa! Imaš li ga dakle? — Imam — Onda brzo! Momci, pritisnite veslima! Sluge zaveslaše tako snaţno da je ĉamac napola izletio na suho. Sva trojica iskoĉiše iz njega i poţuriše k meni. — To je on, da, to je! — pobjedonosno će handţija. — Kakav si ti plivaĉ, efendijo! Kako ti je uspjelo da ga svladaš? — To ti mogu i kasnije ispripovjediti. Sad ga odnesite u ĉamac. Njime ćemo mnogo brţe stići nego da ga nosimo. Moramo smjesta poslati glasnika gore u karaulu da ljudi doznaju da im nisam lagao. Budući da dosad nisam došao, oni bi mogli napasti moje pratioce. Uĉinili smo tako kako sam rekao i već nakon nekoliko minuta pristadosmo uz most. Jedan od momaka potrĉi gore do karaule dok je Kolami odnio Ţutoga u svoj han. Uzeo sam kaput, prsluk i ĉizme u ruke pa u turskim ĉarapama potrĉao za njima. Skoĉivši u vodu, nisam pomislio na to da skinem fes, ali on mi je ĉvrsto ostao na glavi. U hanu sam morao skinuti sa sebe mokru odjeću. Uzajmiti hlaĉe, znaĉilo je opasnost s obzirom na ona zoološka otkrića što ih je Lindsay doţivio sa svojim fesom. Srećom je gostioniĉar imao jedne nove hlaĉe što ih još nije nosio pa sam ih navukao. Tek što sam se odjenuo, pojavi se mali Halef s Englezom. Englez je hodao golemim koracima, a Halef skakutao kraj njega kao mala poni kraj dugonoge deve. — Je li istina? Imate li ga, ser? — viknu Landsay širom rastvorivši vrata. — Eno ga tamo leţi. Pogledajte ga samo, ser David! Vjeran svojoj ulozi Ţuti je i dalje drţao zatvorene oĉi. — Mokar je! Sigurno borba u vodi? — upita Lindsay. — Gotovo tako. — Je li bio u rovu? — Jest.

— Well! Onda više ne moţe poricati. — O, sidi — reĉe Halef — mora da je to bilo uţasno tamo na onom najopasnijem mjestu. Jedva ĉekam da sve doznam. Ali za pripovijedanje nismo imali vremena jer su sad stigli i ostali. Dotrĉalo je cijelo selo. Svi su htjeli da vide i da ĉuju. Mi meĊutim stadosmo na vrata i propustismo samo muhtara i seoske vijećnike. S njima je došao i zaptija, debeo kao Falstaff. i naoruţan nekom limenom cijevi koja je vjerojatno trebala predstavljati trublju. Kad su ti ljudi ugledali ljubimca njihovog kraja kako je svezan i mokar silno se uzbudiše. Muhtar ljutito poviĉe: — Kako se moţete usuditi da s Kara Nirvanom bez mog dopuštenja postupate kao s uhapšenikom! — Smiri se malo! — hladno mu odgovorih. — I najprije mi reci kako je Perzijanac mogao otići od vas. — Ja sam mu to dopustio. — A zašto i ĉemu si mu to dopustio? — Htio je da dovede svoje sluge pa da i oni pomognu u traţenju okna. — Oni su naprotiv imali pomoći u tome da vam onemoguće traţenje. — Uzalud smo ĉekali na tebe. Upravo to što nisi došao dokazuje da imaš neĉistu savjest pa zato zapovijedam da se smjesta odveţe Perzijanac. Ta je zapovijed bila upravljena debelom zaptiji, a taj se zaista odmah okrenu da je izvrši. Halef ga meĊutim uhvati za ruku i reĉe: — Prijatelju, ne diraj tog ĉovjeka! Tko ga dirne bez dopuštenja mog efendije, ja ću ga oplesti biĉem: — Što kaţeš? — viknu muhtar. — Ovdje nema zapovijedati nitko osim mene, a ja kaţem da će se Kara Nirvan odriješiti. — Varaš se! — odvratih. — Sad ja ovdje zapovijedam. Ako mi se opreš, dat ću te takoĊer svezati i otpremiti u Prizren. Ti si najniţi padišahov sluţbenik pa imaš slušati ako se ovdje nalaze viši sluţbenici. Kaţem ti da mutesarifu neće biti nimalo krivo budem li ti dao opaliti bastonadu. Ipak ću se udostojiti da ti ispripovjedim zašto smo stigli u Rugovu, a ti ćeš me saslušati i govoriti samo onda ako ti dopustim. Vidim da vijećnici tvoga sela jedva ĉekaju da ĉuju moj izvještaj. Uto se umiješa Halef: — Ne, sidi! Kako bi takav otmjeni ĉovjek kao što si ti mogao napregnuti usta da razjasni obiĉnom kjaji zašto se nešto dogodilo ili zašto treba da se dogodi! Ja sam tvoja desna ruka i tvoj jezik pa ću otvoriti oĉi tim oĉevima Rugove tako da vide kakva su ĉovjeka imali kraj sebe i ne sluteći da je roĊen u dţehenemu i da će odletjeti u dţehenem. Sad je poĉeo pripovijedati na svoj naĉin i što je dulje pripovijedao njegovi su se slušaoci sve više ĉudili. Kad je onda spomenuo kako smo sreli Kolamija, upade ovaj: — A sad molim da meni dopustiš da nastavim pošto ti ne znaš što se

dogodilo u rovu. Handţija poĉe govoriti o tome kako je dugo sumnjao u Ţutoga i doveo je to u vezu s brojnim dogaĊajima koji su se odigrali u okolini. Tako je dobro sve iznio da su se slušaoci i sami morali ĉuditi zašto i oni nisu prije tako pomislili kao on. Kad je naposljetku ispripovjedio kako smo prodrli u rov i kako smo uhvatili Perzijanca, ĉuĊenju nije bilo kraja. Samo muhtar je nijemo saslušao do kraja, a onda reĉe; — To, još ništa ne dokazuje! Mora da je Kara Nirvan traţio rudarsko okno pa mu je sudbina dopustila da brzo pronaĊe jamu. Sišao je dolje i namjerio se na vas. Budući da ste prema njemu postupili neprijateljski, morao je pobjeći. Prema tome je ono što ste vi iznijeli kao njegovu krivicu zapravo vaša krivica pa moram svoju zapovijed — Šuti! — zagrmi Halef. — Je li ti efendija dopustio da govoriš? Ĉini mi se upravo tako kao da si ti Perzijanĉev ortak. Uto jedan od prisutnih staraca priĊe k meni. Uljudno se nakloni i reĉe: — Efendijo, ne ljuti se zbog muhtara! On je jedan od najneznatnijih ljudi u selu pa je tu duţnost dobio samo zato jer je nitko drugi nije htio preuzeti, pošto je spojena s gubljenjem vremena i neprilikama. Ja sam najstariji stanovnik Rugove, a svi ovi ljudi ovdje će potvrditi da sam i najimućniji. Nisam htio da postanem muhtarom, ali sad kad se radi o tako vaţnoj stvari, govorit ću u ime sela pa ti kaţem da ti poklanjam povjerenje. Sad ću izaći da ljudima vani reknem ono što smo ĉuli. Zatim ćemo odabrati nekoliko njih koje ćeš ti odvesti u rov da oslobode zatvorenike. Oni će potvrditi tvoje izjave, a mi ćemo onda Ţutoga predati mutesarifu. On je već više godina pokušavao da ga uhvati. Sad kad je otkriven, ne smijemo mu priskoĉiti u pomoć zato što je stanovnik našega sela, već moramo sramotu, koju nam je nanio, oprati time da ga se odreknemo s odvratnošću. Bila je to prava rijeĉ u pravo vrijeme. Starac iziĊe. Dugo smo ĉuli njegov glas, a onda se zaĉu takva buka da sam se pobojao da je uperena protiv nas. Ali prevario sam se. Kad se starac vratio, bili su odabrani ljudi koji su trebali poći sa mnom. U pet ĉamaca smo ih prevezli. Bojao sam se da će za vrijeme naše odsutnosti netko pokušati da oslobodi Ţutog. Zato upitah svoje drugove ne bi li ga oni htjeli ĉuvati. Halef, Osko i Omar su meĊutim svakako htjeli da poĊu sa mnom, samo je Englez rado pristao da ĉuva straţu. Naposljetku mi handţija reĉe da će zapovjediti svojoj posluzi da nikoga ne pušta u kuću. To je bilo dovoljno. Ţutoga odvukosmo u neki kut, a Lindsay sjede naoruţan kraj njega. Vani se mnoštvo s poštovanjem razmaklo pred nama. Budući da je samo jedan jedini ĉamac imao mjesta u kanalu, vrlo smo se polako iskrcavali. Svaki prazni ĉamac morao se vratiti prije nego što je naredni mogao zaći u kanal. Handţija, koji je znao za ulaz, prelazio je iz ĉamca u ĉamac da sluţi kao kormilar. Oni koji su prvi stigli u rov, morali su ĉekati na posljednje. Tako smo se naposljetku svi skupili, svega šesnaest osoba.

Moram spomenuti da smo sa sobom ponijeli mnogo fenjera. Svjetla je bilo dovoljno tako da je svatko, tko nije imao fenjer, zapalio svijeću i nosio je u ruci. Ja sam išao na ĉelu. Prije nego što smo stigli do pukotine, ugledah svoj noţ. Bio sam ga izvukao zajedno s revolverom pa sam ga sad zatakao natrag o pojas. Dasku, koja je vodila preko pukotine, pomno sam ispitao prije nego što su ostali stupili na nju. Naposljetku stigosmo u okruglu prostoriju. Vrata, pred kojima sam kleĉao kad se pojavio Ţuti, još uvijek su bila otvorena. Ovaj put nas je doĉekao zatvorenikov glas: — Dolazite li napokon? Gotovo sam oĉajavao! — Dakle, sad nam vjeruješ da smo došli da te spasimo? — upitah sagnuvši se prema njemu s fenjerom u ruci. — Vjerujem. Razabrao sam to po rijeĉima što ste ih dovikivali jureći za Ţutim. Od onda je prošlo vrlo mnogo vremena pa sam već pomislio da ste stradali. — Uhvatili smo ga, a ti ćeš nastupiti kao svjedok protiv njega. — Moje će ga svjedoĉenje upropastiti, a isto tako će upropastiti ugljenara koji mi je ubio sina. — Onda si ti sigurno Stojko, vlasnik onog svjetlog alata? — Da, zovem se Stojko. Odakle me poznaješ? — To ćeš kasnije doznati, a sad ti moramo najprije skinuti okove. Okovi su bili od dvije polovine koje su se dolje pomicale u zglobu, a gore zatvarale pomoću vijka. Ono što je Ţuti imao sa sobom i bacio s namjerom da me pogodi u glavu bio je kljuĉ za otvaranje vijka. Potraţili smo ga. Kad smo oslobodili zatvorenika i kad se ovaj htio uspraviti, nije mogao. Ĉetrnaest dana proveo je u istom poloţaju pa je prvo morao razgibati udove. Bio je visok i dostojanstven, ali sada nije izgledao kao ponosni gorštak. Halef priĊe k njemu tako da su ga osvijetlile svjetiljke i upita: — Stojko! Poznaješ li ovaj oklop? — Poznajem! Moj je. — Oduzeli smo ga ugljenaru, a isto tako i sablju, handţar i novac. Nalazio se u dvije vrećice. — I novac je bio moj, naime ako ga je bilo osam tisuća šest stotina pijastera. Imao sam trideset srebrnih medzija, a ostatak se sastojao od zlatnih funti i polufunti. — Tvoju imovinu smo spasili pa ćeš sve dobiti natrag. — Što mi koristi novac kad ne mogu oţivjeti sina! Otišao je da dovede cvijet svoga srca, a ubili su ga prije nego što joj je ugledao lice. Novac smo ponijeli sa sobom da nakupujemo ovaca jer je u našim stadima izbila teška pošast Ali kako ste uspjeli otkriti ugljenarov zloĉin, a istodobno doznati da sam ovdje? — To ćemo ti kasnije ispripovjediti — odgovorih. — Sad mi najprije reci jesi li sam ovdje. — Ovdje kraj mene leţi još jedan ĉovjek koji govori turski, a ipak mora da

je stranac jer... Prekinulo ga je ţestoko lupanje o vrata i istodobno zaĉusmo: — Otvorite, otvorite! Povukosmo kraćum i naĊosmo još jednog zatvorenika koji je isto tako bio okovan. — Spašen sam, spašen! — viknu on. — Zašto si dosad šutio? — Sve sam ĉuo, ali sam mislio da je to kakva nova Ţutova podlost. Kako sam samo ţeljno ĉekao da me netko oslobodi, ali uvijek uzalud! Bio je to Galingre, trgovac iz Skadra. On nije tako dugo leţao u okovima kao Stojko pa se mogao, ĉim smo ga oslobodili, uspraviti, a uskoro i polako hodati. Ostale tamniĉke rupe bile su prazne. Stojko i Galingre ispripovjediše povijest svojih patnji. Tko je dosad sumnjao u to da je Kara Nirvan Ţuti, morao je sad izmijeniti mišljenje. Pogled na ta dva izmrcvarena ĉovjeka pobudio je kod svih prisutnih ogorĉenje prema zloĉincu. Ljudi mu stadoše prijetiti, ali ja nisam vjerovao da bi to moralno ogorĉenje moglo dulje potrajati. Arbanas se osvećuje samo onda ako je njemu samome ili ĉlanovima njegove obitelji naneseno kakvo zlo. Ovdje se pak radilo o strancima za koje mještani nisu mogli imati nikakvo toplije sauĉešće. U njihovu pomoć nisam se mogao odviše ĉvrsto pouzdati. Najprije je trebalo pregledati to mjesto. Ona uska vrata kroz koja je izašao Perzijanac, bila su još otvorena. Trebalo je istraţiti kamo vode. Dogorjele svijeće zamijenili smo novima, a zatim poĉesmo s istraţivanjem. Nekoliko mještana ostalo je kod Galingrea i Stojka. Kroz vrata smo uskoro stigli u neku ĉetverokutnu prostoriju u koju su ulazila još dva hodnika. Staza nije bilo, ali uz stijenu su se uzdizale ljestve sliĉne onima u našim rudarskim oknima. Kraj ljestava je visila priliĉno nova uzica. Kakvu je svrhu imala? Pomno sam je promotrio. Bila je vrlo tanka i tamne boje. Kad sam je protro meĊu prstima, osu se s nje neki fini prah. — Dalje sa svijećom! — doviknuh starcu kraj sebe. — To je fitilj koji vodi gore u ... Dalje nisam stigao. Ĉovjek se sagnuo da posve nepotrebno pogleda vodi li taj fitilj do poda i pri tome mu se odviše pribliţio sa svijećom. Smjesta je plaviĉasti plamiĉak preletio preko mojih prstiju u kojima sam još drţao uzicu. — Natrag! Brzo natrag! — viknuh problijedivši od prepasti. — Doći će do eksplozije! Seljani su se ukoĉili. Moja tri druga imala su više prisutnosti pa smjesta iskoĉiše u hodnik kroz koji smo stigli. Potrĉah za njima, a ostali za mnom. Ubrzo zatim prasnu eksplozija. Najprije smo ĉuli neku muklu tutnjavu. Zidovi hodnika kroz koji smo hrlili naprijed zaljuljaše se, a sa stropa stade ipadati kamenje. Zatim je slijedila grmljavina koju je prekinulo nekoliko udaraca, a na kraju prasak visoko iznad

nas pri ĉemu je tlo ispod naših nogu zadrhtalo. Iznad nas je još neko vrijeme tutnjalo kao bubnjanje koje utihnjuje, a zatim se sve stiša. Našli smo se opet u okrugloj prostoriji. — Što je to bilo? — zasopljeno će onaj starac koji od prepasti i napora nije mogao smoći dah. — Eksplozija — odgovorih. — Ti si zapalio fitilj pa se zbog toga vjerojatno urušilo okno. Ona uzica je bila prevuĉena barutom. — Barut ne bi gorio jer je u oknu vlaţno pa se Ţuti moţda posluţio grĉkom vatrom. — Nje već davno nema. — Ima, ima! Još postoje ljudi koji poznaju tajnu pripaljivanja vatre koja gori ĉak ispod vode. Budimo sretni da smo tako prošli. — Poĉekajmo malo, a onda pokušajmo moţemo li bez opasnosti zaći u okno. Kad je prošlo nekoliko minuta a da nismo više ništa ĉuli, ja se s Halefom vratih u hodnik. Na podu je leţalo mnogo kamenja, a što smo dublje prodirali, bivalo ga je sve više. Stijene su bile pune pukotina, no ipak smo oprezno prodirali dalje sve dok ne naĊosmo zakrĉen put. Stigli smo do mjesta na kojem je hodnik bio potpuno urušen pa se vratismo. Zašto da se uzalud izvrgavamo opasnosti? Zatvorenica su bili osloboĊeni, a sve ostalo nas se nije ticalo. Mogli smo se vratiti. Stojka su morali nositi, a i Galingrea podupirati. Budući da su njih dvojica trebali najviše svjeţeg zraka, odluĉili smo da ih prve iznesemo iz brda. Stigavši do vode, spustili smo ih u ĉamac. I ja sam ušao s njima da uzmem kormilo, a za mnom Kolami s još jednim snaţnim ĉovjekom. Oni ostali morali su ĉekati jer je drugi ĉamac imao tek onda mjesta kad mi isplovimo. Kad su nas opazili ljudi koji su stajali vani na obalama, poĉeše glasno vikati. Mnogi su pri tome pokazivali na brdo. Drugi su pitali je li nam uspjelo da pronaĊemo traţene ljude, a kad je handţija to potvrdio, potrĉase usporedo s ĉamcem prema selu. Ostali ĉamci ĉekali su u mirnoj vodi na nas. Gostioniĉar prijeĊe s drugim veslaĉem u susjedni ĉamac da ga odvesla u rov. Ja ih više nisam trebao jer je struja nosila ĉamac pa je bilo dovoljno kormilo da s njime pristanem kod mosta. Ondje su nas doĉekali radoznali ljudi koji su se toliko ţurili da su nas pretekli. Oni podigoše oba osloboĊena ĉovjoka iz ĉamca pa ih trijumfalno unesoše u sobu u kojoj je Englez još uvijek sjedio kraj Ţutog. — Došli ste, ser — reĉe. — Vrlo je dugo trajalo. Jesu li to ta dvojica? — Da, to su vaši drugovi po sudbini koji su zajedno s vama bili zatvoreni. — Well! Neka samo pogledaju ovu hulju kojoj sve to imaju zahvaliti. Vjerojatno će mu za to dati još i nagradu. Usprkos općoj radosti, nisam vjerovao mještamima. Da se ne bi koji od njih potajice sporazumio s Perzijancem, dopustio sam samo jednom, onom, koji je morao voditi Stojka, da uĊe za nama u sobu. Galingre je sad već mogao prijeći

onih nekoliko koraka. Lako se dade zamisliti s kakvim su pogledima i rijeĉima spaseni ljudi pozdravili svog muĉitelja. Poglede nije vidio jer je sklopio oĉi, a na rijeĉi se nije obazirao. Stojko se tako razgnjevio da mu je mrţnja vratila vlast nad nogama. Istrgao se svom pratiocu, pohrlio k Ţutome i udario ga nogom viknuvši: — Šugavo pseto! Uspio sam umaći iz tvoje razbojniĉke jame, ali zato je sad kucnuo tvoj ĉas. Zavijat ćeš pod mukama što ću ti ih zadati! — Tako je — upadne Galingre — neka taj nitkov stostruko plati za ono što je nanio nama i tolikim drugima. Obojica su nepomiĉnog ĉovjeka stala tako ţestoko udarati nogama da sam ih morao sprijeĉiti. — Ostavite ga! Nije on vrijedan da ga taknete, ma i nogom. Ima drugih ljudi koji će preuzeti duţnost krvnika. — Drugih? — viknu Stojko, a oĉi mu mrko bljesnuše. — Što trebam druge! On pripada meni, meni! Sam ću izvršiti osvetu! — O tome ćemo kasnije govoriti. On ne pripada samo tebi, već isto tako svakome od nas. Zadovolji se sad time da si spašen. Nastoj da se oporaviš. Neka ti dadu rakije pa njome natari noge jer mislim da ćeš ih ubrzo ustrebati. Zatim se obratih ĉovjeiku koji ga je doveo: — Zašto ste nam pokazivali na vrh hridine kad ste nas vidjeli da izlazimo iz rova, — Jer se gore nešto dogodilo — odvrati on. — Mora da se karaula srušila. Više se ne vidi. Mi smo priliĉno dugo ĉekali na vas kad je gore odjednom nešto strašno zatutnjalo. Opazili smo kako se diţe prašina, kako leti kamenje i vatra. Neki su ljudi potrĉali po obali do onog mjesta s kojeg se vidjela kula. Kad su se vratili, rekoše da je išĉezla. — Vjerojatno je srušena, a zajedno s njome i okno. Ţuti je stavio minu ili nekoliko mina da u sluĉaju potrebe zakrĉi ulaz odozgo. Jedan od nas se svojom svijećom neoprezno pribliţio fitilju pa je došlo do eksplozije. — To znaĉi da je sve srušeno i da se više ništa ne moţe vidjeti u brijegu? — To Ţuti nije postigao. Urušeno je samo okomito okno, ali kroz vodoravni rov moţe se ući. Još uvijek moţe svatko stići do onih izbica u kojima je Ţuti muĉio svoje ţrtve. Postepeno su se opet skupili svi seoski vijećnici. Kako li je Ţutome moralo biti pri duši! Lice mu se nije ni trznulo. Vladao se upravo kao kukac koji se u u blizini neprijatelja pretvara kao da je mrtav. Kukac to ĉini od smrtnoga straha, ali ĉovjek većinom od stida, pa tako ni o Ţutome nisam više mislio loše kao prije. Seljani su ga opkolili i promatrali. Starac me upita: — Što je s njim? Ne miĉe se, a oĉi su mu zatvorene. Je li mu se nešto dogodilo? — Jok, jok nije, nije! — brzo odgovori Halef. — On se stidi. Ni te glasno i podrugljivo izgovorene rijeĉi nisu navele Ţutoga da se makne. — Stidi se? To je nemoguće! Stiditi se moţe samo netko tko je poĉinio

nešto smiješno, ali djela ovog ĉovjeka nisu smiješna, već jezovita. Ovakav izrod ne moţe osjetiti stid. Uvukao se meĊu nas i varao nas duge godine. Posljednji dani njegova ţivota neka mu budu takvi da osjeti kakav ga pakao ĉeka. Efendijo, ti si mu strgao krinku pa ćeš zato odrediti što da uĉinimo s njim. Uto se muhtar progura do nas. — Sigurno dopuštaš da ja odgovorim na to. Istina je doduše da si ti rekao kako sam ja samo zato dobio sluţbu muhtara jer je nitko drugi nije htio. Nećemo se prepirati o tome je li to istina, ali kad već jednom vršim tu sluţbu, moram ispunjavati duţnosti seoskog naĉelnika. Zato nitko neće odluĉiti što će se dogoditi s Kara Nirvanom, osim mene. Tko mi porekne to pravo, ogrešuje se o zakon. — Tvoje rijeĉi zvuĉe dobro — reĉe starac. — Vidjet ćemo hoće li efendija biti s tim zadovoljan, — Bit ću zadovoljan bude li muhtar postupio po zakonu na koji se poziva — odgovorih. — Ja ću ga se taĉno pridrţavati — odvrati muhtar. — Dobro, onda reci što si odluĉio. — Najprije treba Perzijancu skinuti spone. — Zašto? — Jer kao najbogatiji i najotmjeniji stanovnik sela nije navikao na takav postupak. — Tako postupamo s njime zato jer je ubojica i razbojnik, a ne zato što je najugledniji ĉovjek u selu. — Nipošto nije dokazano da je uĉinio ono zbog ĉega ga optuţuješ. — Nije, zaista nije? — Nije, jer to što ste ga našli u oknu, ne dokazuje upravo ništa. — Ali ovdje su tri svjedoka, tri ĉovjeka koji se mogu zakleti da ih je zatvorio! . — Onda će njegova krivnja biti dokazana tek pošto oni prisegom potvrde svoju izjavu. Ali ja sam samo jednostavni muhtar i ne smijem primiti tu prisegu. Sve dotle moram Perzijanca smatrati nevinim pa zahtijevam da ga odveţete. — Meni je svejedno kada će i pred kim će svjedoci potvrditi njegovu krivnju. Uvjeren sam da je kriv. Uostalom, ti si kao muhtar odgovoran za sve što se dogaĊa na tvom podruĉju. Posve je jasno ustanovljeno da su se ovdje dogaĊala razbojstva i umorstva. Ne budeš li utvrdio tko je kriv, dat ću te svezati i otpremiti mutesarif u u Prizren. — Efendijo! — prestrašeno viknu muhtar. — Da, upravo ću to uĉiniti. Ţelim da zloĉini budu okajani pa ako budeš uskratio da uhapsiš krivca, što znaĉi da radiš u sporazumu s njim, postupat ćemo s tobom kao i s njim. Sigurno si već opazio da ne dopuštamo da se itko s nama šali. Ĉuvaj se, dakle, da ne pobudiš moju sumnju. Muhtar se smeo jer sam mu vjerojatno pogodio pravu ţicu. Ako on i nije bio Ţutov saveznik, to je ipak mislio da će mu biti od veće koristi, bude li pomogao

bogatog Perzijanca. Od mene, stranca, nije mogao ništa oĉekivati; Ĉinilo se meĊutim da moja prijetnja nije promašila jer me upita priliĉno potišteno: — No, što zahtijevaš? Što treba da se dogodi? — Zahtijevam da se smjesta pošalje glasnik u Prizren s viješću da je Ţuti uhvaćen. Ondje se nalazi padišahova ţandarmerijska konjica. Neka mutesarif smjesta pošalje jednog oficira sa ţandarima da odvede Ţutoga i njegove ovdašnje sukrivce. Istraga se ima provesti u Prizrenu. — Kako si došao na pomisao da Ţuti ima ovdje sukrivaca? — Uvjeren sam da je tako. Mislim štoviše da i ti spadaš meĊu njih pa ću se i prema tebi tako vladati. — Efendijo! Zabranjujem takvu uvredu! Kako bih uopće mogao otkriti te sukrivce? — To moraš znati kao predstavnik policijske vlasti. Okolnost da si stavio takvo pitanje siguran je dokaz da nisi sposoban da svoju sluţbu vršiš taĉno i pravedno. I to ću javiti mutesarifu. Ako mjesni muhtar nije dorastao svojim duţnostima pa ako k tome, umjesto da postupa prema zakonu, brani i zaštićuje okrivljenika, ne smije se ĉuditi što mu uskraćuju poslušnost. Zahtijevam pouzdanog glasnika. Ako odmah odjaše, on će za šest ili sedam sati stići u Prizran. Ţandari mogu onda u toku noći stići ovamo. — To nije moguće. — Zašto? — Odviše je zamršeno to odašiljanje glasnika. Ja ću meĊu ovdašnjim graĊanima odabrati nekoliko pratilaca koji će Kara Nirvana otpratiti u Prizren i odnijeti moj izvještaj. — Tako! Vrlo lijepo od tebe. Oni će ti veoma brzo donijeti tvoj izvještaj natrag. — Kako? Zašto? — Jer im je Ţuti pobjegao ili bolje reći jer su ga pustili na slobodu. Ne, dragi moj, tako ja to nisam mislio. Na licu ti ĉitam misli. Odavde će krenuti glasnik i dok ne stignu ţandari, bit će Ţuti dobro ĉuvan. — Tko će ga ĉuvati? Svakako ja i moj zaptija. — Ne. Mi sami ćemo preuzeti straţu. Moţeš se mirno vratiti kući i odrţati svoj kef. Ja ću već pronaći mjesto gdje će nam zatvorenik biti siguran. — To ne dopuštam —prkosno će on. — Oho! Govori uljudnije jer ću ti inaĉe dati odrapiti bastonadu. Ne zaboravi da ću sam razgovarati s mutesarifom i da ću mu reći kako si se protivio tome da sluţiš pravdi. Sad ćemo poći u Kara Nirvanov han. Pobrini se za to da nas onaj narod vani ne smeta. Ne budu li mi ljudi iskazali ono poštovanje na koje imam pravo, dat ću te zatvoriti u tvoj vlastiti zatvor i izbatinati te po tabanima da nećeš dugo moći stajati. Ovu sam posljednju prijetnju izrekao da iznudim njegovo poštovanje. Ali moje rijeĉi nisu postigle ono što sam ţelio. Muhtar odgovori: — Sad sam te dovoljno slušao. Ako još samo jednom izrekneš kakvu

neuljudnost, onda ćeš ti biti onaj koji će dobiti batina. Tek što je to izgovorio kad ga biĉ ĉetiri, pet put tako oplete po nogama da je glasno kriknuo, i skoĉio u vis. Istodobno ga Osko i Omar zgrabiše. Halef me upita: — Mogu li, sidi? — Da, još deset ĉestitih udaraca po hlaĉama, ako te u tome pokuša sprijeĉiti, dobit će takoĊer deset udaraca. Rekavši to, osvrnuh se prijeteći po sobi. Nitko od prisutnih nije izustio ni rijeĉi, premda su se zgledali. Osko i Omar su tako ĉvrsto drţali muhtara na podu da se uzalud opirao. Efendijo, ne daj da me tuku! — zamoli me. — Znam da te moram slušati pa ću uĉiniti sve što traţiš od mene. — Onda ću ti oprostiti, ali nipošto iz obzira prema tebi, već iz poštovanja prema ljudima koji su ovdje prisutni. To su najstariji mještani Rugove pa njihove oĉi ne treba da povrijedi pogled na biĉ. Ustaj i moli za oproštenje. Osko i Omar ga ispustiše, a muhtar se nakloni i reĉe: — Oprosti, efendijo! To se više neće dogoditi. Pri tome sam meĊutim po njegovom podmuklom pogledu razabrao da će iskoristiti prvu priliku, da se osveti, no ipak odgovorih popustljivo: — Nadam se. Zaboraviš li to obećanje, uĉinit ćeš to na svoju štetu. Pobrini se za to da nas nitko ne smeta. Sad moramo krenuti, najprije k Ţutovoj kući, a zatim do karaule da pogledamo što se ondje dogodilo, — Efendijo, i ja moram prisustvovati, ali ne mogu tako daleko pješice — javi se Stojko. — Onda sjedi na svog konja. Mi smo sa sobom doveli tvog alata. — Vi ste ... Nije nastavio. Pogled mu je pao vam na trg i ja opazih da mu se na licu pokazalo radosno iznenaĊenje. On poţuri k prozoru i dovikne kroza njega: — Ranko! Jeste li došli da me potraţite. Evo me ovdje! UĊite, uĊite ovamo. Vani je stajalo šest jahaća naoruţanih do zubi, na divnim konjima. Ĉuvši zov svog plemenskog poglavice, probiše se svojim konjima kroz mnoštvo, sjahaše i uĊoše u kuću. Ne obazirući se u prvi mah ni na što drugo, poţuriše k Stojku da ga srdaĉno pozdrave. NajmlaĊi od njih upita vrlo iznenaĊeno: — Ti ovdje u Rugovi? Zar niste stigli dalje? Što se dogodilo? Gdje je Ljubimko? — Ne pitaj! Jer ako ti odgovorim, osveta će ti utisnuti noţ u ruku. — Osveta? Što kaţeš? Zar je mrtav? — Da, mrtav, ubijen! Mladić ustuknu za korak, trgne noţ iz pojasa i vikne: — Ljubimko, koga sam volio, tvoj sin, sin moga strica je ubijen? Reci mi tko je ubojica da ga moja oštrica odmah pogodi! Ah, onaj ĉovjek nosi njegov oklop — to je ubojica! — Stoj! — viknu Stojko, uhvativši za ruku bijesnog mladića koji se htio

baciti na Halefa. — Ne napadaj njega jer me je on spasio. A ubojica nije ovdje. — Gdje je? Brzo mi reci da odjašem i da ga ubijem. Taj ĉovjek, kojemu nije bilo još ni trideset godina, bio je pravi gorštak. Njegova visoka i ţilava pojava bila je odjevena u crvenu tkaninu ukrašenu zlatnim kićankama i resama. Na nogama je imao opanke od jednog jedinog komada koţe s jednim lanĉićem priĉvršćenim o donji rub hlaĉa. Suncem opaljeno lice bilo mu je oštro rezano. Imao je guste brkove ĉije bi vrhove mogao zadjeti za uši, a pogled tamnih oĉiju bio mu je kao u orla. Teško onome kome je taj ĉovjek prisegao osvetu! Stojko ispripovjedi što mu se dogodilo ovdje i kod ugljenara. Ranko ga je šutke slušao. Prevario bi se svatko tko bi oĉekivao da će sad prasnuti gnjevom. Kad je njegov stric svršio svoj izvještaj, Ranko pristupi k meni, Halefu, Osku, Omaru i Englezu pa nam se uljudno nakloni rekavši: — Ţivjeli! Najprije hvala, zatim osveta. Vi ste ubojice pohvatali, a zatim oslobodili mog strica. Zatraţite od mene sve što je moguće i ja ću to uĉiniti, ali ne traţite milost za one koje mora pogoditi naš ĉelik. Mog strica nije bilo puna dva tjedna kod kuće. Zabrinuli smo se za njega i za Ljubimka pa smo pošli u Bateru. Stigli smo ovamo i zaustavili se da popijemo gutljaj rakije kad nas je stric pozvao s prozora. Nećemo više jahati u Bateru, već do ugljenarove špilje. On i njegovi sluge, ti ubojice, poći će s nama u naše selo da bi muţevi i ţene našeg plemena vidjeli kako osvećujemo smrt onoga koga smo voljeli i koji je jednom imao postati našim glavarom. — Da, odjahat ćemo do ugljenara — odobri njegov stric. — Moj sin je mrtav pa si sad ti budući glavar plemena i kao takav imaš duţnost da mi pomogneš da kaznimo umorstvo. Ali najprije moramo ovdje izvršiti svoju duţnost. Dobro je da ste došli. Time smo dobili šest hrabrih ljudi koji će nam pomoći. U tome je imao pravo. Pomoć šestorice takvih ljudi bila je vrlo dobro došla. Sad nas je zajedno s Galingreom bilo trinaest, doduše mala ĉetica, ali ipak dovoljna da stanovnike sela natjeramo na poslušnost. Kad su stigla ona šestorica Stojkovih suplemenika, muhtar je izašao. Ćuli smo da nešto govori ljudima koji su se vani okupili. Nismo mogli razumjeti njegove rijeĉi jer je govorio prigušenim glasom. To mi se uĉinilo sumnjivim, Ako je govorio kako treba, mogao je govoriti glasno. Onom starcu, koji je dobrovoljno pristupio našoj strani, rekao sam što sumnjam i on izaĊe da bi u sluĉaju potrebe sprijeĉio muhtara da podjari ljude protiv nas. Zatim je Halef vratio Stojku novac koji mu je bio ugrabljen. Ovaj ga odmah prepozna. Mališan skine oklop i demeškinju te ga zajedno s bodeţom vrati Stojku. Stojko je meĊutim oklijevao da ih primi. Nekoliko je minuta razmišljao, a onda se obrati meni; — Efendijo, imam jednu molbu pa se nadam da ćeš mi je ispuniti. — To ću vrlo rado uĉiniti, samo ako budem mogao. — Lako ćeš moći. Vi ste me spasili. Znam da bih bez vas umro teškom

smrću. Zbog toga je moje srce puno zahvalnosti prema vama pa bih to htio i dokazati. Oruţje što mi ga Hadţi Halef Omar sad ţeli vratiti, staro je nasljedstvo moje obitelji. Moj sin, koji ga je trebao nositi, mrtav je. Pogled na to oruţje bi mene i moju obitelj stalno podsjećao na to kako je Ljubimko umoren pa bih ti ga volio pokloniti u znak zahvalnosti. Za tebe je oklop naţalost premalen. Halefu pristaje izvrsno pa te molim za dopuštenje da mu ga mogu pokloniti. Halef ga prekinu ushićeno kliknuvši, a Stojko nastavi : — Sablju i kamu dobit ćeš ti da me se sjetiš kad ih budeš pogledao. Halef me je veoma napeto promatrao. Moj je odgovor imao odluĉiti smije li primiti taj bogati poklon ili ne. Njemu za ljubav rekoh: — Što se tiĉe oklopa, ne mogu reći ni da ni ne. Njega si nakanio pokloniti Halefu pa neka on sam odluĉi ţeli li ga primiti, — Odmah, odmah! — viknu mališan i poĉe smjesta prikapĉati oklop. — Kako će se samo Hana, najljupkiji cvijet meĊu svim ţenama, ĉuditi i radovati kad stignem k njoj tako se srebrno svjetlucajući. Kad me ugleda izdaleka, pomislit će da joj se pribliţuje kakav junak iz Šeherezadinih pripovijesti ili glasoviti vojskovoĊa Saladin. Zavidjet će mi najhrabriji ratnici plemena. Pobudit ću udivljenje ţena i djevojaka pa će pjesmom slaviti moju smionost ĉim me ugledaju. Moji neprijatelji će pak pobjeći u strahu i prepasti jer će po sjajnom oklopu prepoznati mene, nesavladivoga Hadţi Halefa Omara Ben Hadţi Abul Abas Ibn Hadţi Davud al Gosara! Halef je kraj svih svojih bogatih doţivljaja i iskustava saĉuvao pravu djetinju ćud. Premda je sve to izrekao pretjeranim zanosom, ipak se nitko nije usudio da se nasmiješi. Stojko mu je naprotiv rekao vrlo uljudno i s mnogo poštovanja: — Drago mi je da ti se oklop sviĊa. Neka on onoj najljupkijoj rekne koliko sam ti duţan zahvalnosti. Nadam se da ni efendija neće prezreti moje darove. — Ne moţe biti ni govora o kakvom preziranju — odgovorih. — Ja ih samo zato ne mogu primiti jer su odviše skupocjeni. Ne smiješ sam sebi oteti blago što su ga tvoji preci smatrali svetim. Njegovo se lice smraĉi. Dobro sam znao da je gotovo smrtna uvreda odbiti poklon takvoga gorštaka, ali sam drţao da će Stojko ipak biti iznimka i da se neće naljutiti. Pa ipak je njegov glas zvuĉao gotovo ţestoko kad me je upitao: — Efendijo, znaš li što radi ĉovjek moga plemena ako mu netko odbije poklon? — Još nikada nisam imao prilike da to doznam. — Onda ću ti ja reći. On se osvećuje zbog te uvrede ili pak, ako je ĉovjeku koji ga je uvrijedio duţan zahvalnost, onda uništava dar koji je ovaj prezreo. Ali ni u kom sluĉaju ga ne prima natrag. Bilo bi odviše nezahvalno prema tebi kad bih se sad na tebe razljutio jer ti si mi spasio ţivot pa mi i sad ţeliš dobro. Zato mogu svoju srdţbu upraviti samo na predmete koji ti se nisu svidjeli. Uništit ću ih. On izvuĉe sablju iz korica i svine oštricu sve više i više tako da je

naposljetku morala pući. Uto doĊoh na spasonosnu misao. — Stoj! Primam tvoj poklon. Ali pogledaj moj pojas sav naĉiĉkan oruţjem! Gdje da smjestim još sablju i kamu? Ili zar ti je moţda draţe da ta dva komada, od kojih je svaki pojedini dostojan pravoga kneza ponesem kući i da ih objesim na zidove da ondje rĊaju. Stojkovo se lice razvedri. — Efendijo, tvoja je stvar što ćeš poĉeti s njima. Svakako su u dobrim rukama. Radi s njima što hoćeš jer su oni odsad tvoje vlasništvo. Rekavši to utisne mi bodeţ i sablju u ruke. — Hvala. Odmah ćeš vidjeti što ću uĉiniti s njima pa mislim da ćeš s tim biti sporazuman. Osko, što kaţeš za tu demeškinju? Uzmi je! Tvoja je! — Efendijo — viknu Osko braneći se, ali pri tome nije mogao odoljeti da ţeljno ne pogleda u oruţje. — Pa valjda nećeš ... — Hoću! Sablja je tvoja! Ne moţeš zaostati za Halefom koji je dobio lanĉani oklop jer si ti isto toliko pridonio osloboĊenju toga ĉovjeka kao i Halef. A ti, Omare, hoćeš li uzeti kamu? Sin pustinje bio je manje suzdrţljiv od Crnogorca jer je pohlepno posegnuo za oruţjem što sam mu ga pruţio. — Efendijo, ti i ne znaš kako si me obradovao tim poklonom! Hvala ti. — Onda je dobro! Spremi ga za pojas. To mu nisam trebao dva puta reći, a ni Osko se nije dulje protivio. Stojko je pomno pratio cio taj prizor. Na njemu se vidjelo da je zadovoljan. Budući da sam naposljetku ipak primio darove, dostojanstvo mu više nije bilo povrijeĊeno. A to je bilo glavna stvar. — Pravo si uĉinio, efendijo — obrati se on meni — što si tvoje prijatelje usrećio oruţjem. Neka im ono bude zaštita u opasnosti i pobjeda u borbi. Ali sad ćemo krenuti prije nego što Ţutovi sljedbenici doznaju što se dogodilo. — Ako misliš da to ne znaju, onda se jako varaš. Rugova je tako malena da bi ti ljudi znali sve i onda da smo uhapsili kojeg manje uglednog ĉovjeka od Perzijanca. Sigurno su se već dobro pripremili. Skinite Ţutome spone s nogu da moţe hodati. Neka ga Osko i Omar vode izmeĊu sebe i neka smjesta ustrijele svakoga tko bi se usudio da ga oslobodi. Osko skine spone s Kara Nirvanovih nogu, ali ovaj se i ne pomakne. — Ustaj! — zapovjedi Halef. Zarobljenik se pretvarao kao da ne ĉuje. Ali kad ga je Halef ţestoko udario biĉem, on skoĉi na noge, dobaci mališanu bijesan pogled i viknu: — Pasji sine, to se usuĊuješ samo zato jer su mi ruke svezane. Inaĉe bih te smjesta smrvio. Ali stvar još nije gotova. Vi ćete ubrzo doznati što znaĉi vrijeĊati Ţu ... Kara Nirvana! — Samo mirno izgovori rijeĉ Ţuti — rekoh da bih ga izazvao na priznanje. — Mi ionako svi znamo da si ti voĊa razbojnika. Iz daljine si svoje krvnike nagonio na ţrtve, ali ti si uvijek ostajao u sigurnoj tami. Ugljenar Šarka tjerao je ţrtve u mreţu, a ti si ih samo podmuklošću i prevarom namamljivao u stupicu.'

Ĉovjek bi se još mogao diviti razbojniku koji smiono i otvoreno napada, ali ti si kukavica koju treba prezirati. Nemaš ni traga hrabrosti. Ne usuĊuješ se ni priznati tko si. Fuj, sram te bilo! Ni pas ne bi smio zalajati na tebe jer bi i to bilo odviše ĉasno. Nakon podrugljivih rijeĉi pljunuh pred Perzijanca. To je djelovalo upravo onako kako sam oĉekivao. Kara Nirvan bijesno zaurla: — Ţuti! Ako ţeliš vidjeti jesam li kukavan ili nisam, razveţi me i bori se sa mnom! Onda ćeš iskusiti kakav si bijednik! — Da, na rijeĉima si hrabar, ali u zbilji nisi. Nisi li pobjegao pred nama kad si nas opazio u rovu? — Bilo vas je više. — Ja sam posve sam pobijedio tvoje saveznike, premda je i njih bilo više. A nisi li pobjegao i onda kad sam se — potpuno sam borio s tobom u ĉamcu? Je li to bila hrabrost? A kad smo zajedno stigli do obale, jesi li onda bio vezan? Jesam li ti pokazao da sam bijednik onda kad sam te udarcem oborio kao djeĉaka? Ne govori mi o hrabrosti! Svi tvoji ortaci, oba Aladţije, Manah el Barša, Barud el Amazat, Mubarek, svi su oni otvoreno pokazali da su moji neprijatelji, da su razbojnici i ubojice, jedini ti nisi imao hrabrosti da to uĉiniš. Ti se umiješ samo prijetiti i ništa više. U tebe je zeĉje srce pa bjeţiš kao zec kad ĉuje pse. Ti si Perzi janac iz Nirvana. Nirvani ţderu ţablje meso, a kad se utove onda mještani odmah viĉu: Fuj, jedan iz Nirvana! Nirvani su kukavice. Popljujte ga!« Upravo tako treba reći i za tebe jer nemaš hrabrosti da priznaš tko si. Utroba ti dršće od straha, koljena klecaju od slabosti tako da bi te jedna gnjevna rijeĉ mogla oboriti. Sigurno mu još nitko nije u lice dobacio takve uvrede. Zaista je drhtao, ali ne od straha već od bijesa. Skoĉio je prema meni, pokušao da me udari nogom i zaurlao perzijskim jezikom: — Huljo, glupane! Oko sebe širiš smrad i svrab! Nitko ne bi smio s tobom govoriti! Govor ti je ludost, a rijeĉi laţi. Veliš da sam kukavica? Dobro, pokazat ću ti da se ne bojim. Zatim se okrene k ostalima i nastavi turskim jezikom: — Ne smijete me smatrati kukavicom. Priznajem da sam Ţuti. Da, ja sam ta tri ĉovjeka zatvorio u rov da iz njih iznudim mnogo novaca i da ih onda ubijem. Ali jao, i tri put jao onome, tko se usudi da mi takne ma i vlas s glave. Ja imam na stotine svojih ljudi koji će se strašno osvetiti za sve što mi se dogodi. Ovaj pasji sin ovdje prvi će pasti kao ţrtva moje osvete. Krepat će od šuge i još se zahvaliti onome tko ga udarcem toljage oslobodi muka. A sad doĊite ovamo i odveţite mi ruke! Bogato ću vas nagraditi, a onda će ... Nije mogao dalje jer mu pristupi Halef i opali zaušnicu da je zateturao. — Ovo ti je za pasjeg sina i za šugu — doviknu mu — a rekneš li samo još jednu rijeĉ, bijedniće, išibat ću te tako da će ti se kosti razletjeti na milju daleko! Odvedite odavde tu ništariju! Ja ću poći za njim i za svaku rijeĉ, kojom se javi bez dopuštenja mog efendije, zagrist će mu se moj biĉ u meso!

To je bila veoma ozbiljna prijetnja, a ni ja se nisam protivio. U poloţaju, u kojem se nalazio Perzijanac, bile su takve rijeĉi zaista neizreciva drskost. Uostalom, najvaţnije je bilo da sam postigao cilj: priznao je da je Ţuti! Sad ga nitko više nije smio uzeti u zaštitu. Ugrizao se za usne, ali se nije usudio govoriti. Sad smo doveli alata za Stojka. Galingre je izjavio da će pokušati da poĊe s nama jer je već bilo vrijeme da krenemo u Karanirvan-han.

PROGON IZAŠAVŠI iz Kolamijeva hana, opazismo da se mnoštvo pred njim smanjilo. Onaj dostojanstveni starac je sve dosad govorio ljudima ali mu oĉito nije uspjelo da izbriše dojam što ga je na njih izvršio muhtarov govor koji ih je podjarivao. Ljudi su se podijelili u dvije skupine: jedna je stajala uz nas, a druga uz Perzijanca. — Evo, vode ga! — viknu jedan glas iz jedne od tih dvaju skupina. — Kara Nirvan je nevin, oslobodite ga! — Ne, ne, on je ubojica! — odjeknu s druge strane. — Neka umre! Odmah, smjesta! Obje se skupine naguraše prema nama. Stao sam jednoj govoriti moleći, drugoj prijeteći, i obećavao da će biti provedena vrlo stroga istraga. Upozorio sam ljude da nam se ne pribliţuju, rekavši da ćemo ustrijeliti svakoga tko se usudi da nam zakrĉi put. To je djelovalo. Drţali smo oruţje u rukama. Ljudi su doduše mrljali, ali nas ipak pustiše da odemo. Dakako da su svi pošli za nama. Nitko nije pomislio na posao. Takvoga dana još nije bilo u Rugovi. Općinski vijećnici su nam se pridruţili. Onaj starac je išao na ĉelu da nam pokaţe put, a ostalima sam rekao da poĊu iza nas. Time sam ih stavio izmeĊu nas i uzbuĊena stanovništva u koje nisam imao povjerenja. Tako smo prošli kroz neku usku uliĉicu, a zatim izašli iz sela i poĉeli se uspinjali uz brdo. Ĉinilo se da su sve kuće u Rugovi napuštene. U njima nije bilo ĉak ni djece. Ĉitavo stanovništvo se nalazilo iza nas ili već ispred nas na brdu. Perzijanac se nije opirao. Nije bio ništa zbunjen a nije više drţao ni oĉi zatvorene. Pogled mu je neprekidno vrludao okolo. Vjerojatno je oĉekivao da će mu koji od njegovih pristalica dati kakav potajni znak. Zato sam i ja dobro pazio. Ranko i njegovi ljudi sjedili su na konjima. Ţelio sam da jašu da bi u sluĉaju kakvog neprijateljskog najpadaja mogli odmah zgaziti napadaĉe. Na svojim lijepim konjima, s dobrim oruţjem i ponosnim drţanjem pruţali su upravo krasnu sliku. Na njima se vidjelo da se u sluĉaju potrebe neće ustruĉavati da se upuste u borbu s ĉitavom Rugovom. Iza sela, ili bolje reći iznad njega, pruţalo se nekoliko oranica, a zatim šuma; u nju se duboko urezala gudura kroz koju je vodio naš put. Tu i tamo se drveće razmaklo, okruţujući malu planinsku livadu na kojoj je paslo nekoliko konja, goveda i ovaca. Tiho selo iza nas i te livade sa stokom izgledale su tako miroljubivo da se to nikako nije slagalo sa svrhom našeg ovdašnjeg boravka ni s okolnošću da su se u tom kraju zbili toliki zloĉini. Nismo sreli nikoga pa se ĉinilo da uopće neće doći do onoga što je Ţuti oĉekivao sve dok se najposljetku, kad smo se uspeli gotovo sve do vrha, nije iznad nas na rubu gudure javio neki zvonki glas albanskim jezikom: — Upravo danas su mi dvadeset ĉetiri godine. Prije nego što sam mogao odgonetnuti što bi to moglo znaĉiti, opet viknu

glas: — Vrlo je lijepo vrijeme! — Zatim su slijedile rijeĉi: — Koliko je sati? Na to odgovori drugi glas: — Taĉno ĉetiri sata. Ti glasni povici bili su dakako upravljeni Ţutome. Podigoh opetušu na rame i poslah dva metka onamo odakle su doprli, odnosno gdje su se morali nalaziti ljudi koji su se dozivali. — Jao, jao! — viknu netko od gore. Pogodio sam. Nitko od mojih pratilaca nije ni pisnuo, ali Ţuti se okrenu i dobaci mi plameni pogled mrţnje. Kad se opet okrenuo od mene, ja poţurih naprijed. Htio sam da vidim izraz njegova lica. Smatrao sam da se neće pretvarati jer drţi da ga nitko ne promatra. Kad sam prošao kraj njega, opazih da se zadovoljno smiješi. Ĉim me ugleda, smiješak išĉeznu. Bilo je jasno da su ti poklici imali svrhu da umire Kara Nirvana i da mu uliju hrabrost Ali što su zapravo znaĉili? Da je vrijeme vrlo lijepo moglo je znaĉiti samo to da stvari za njega stoje dobro. Ali što je bilo mišljeno sa starošću od dvedeset ĉetiri godine? Je li moţda to znaĉilo broj ljudi spremnih da ga oslobode? Vjerojatno! Nisam mogao naći nikakvo drugo razjašnjenje. A da su sada ĉetiri sata — kakvo je znaĉenje imala rijeĉ ĉetiri koja je oĉito bila najvaţnija? To sigurno nije imalo znaĉiti stvarno vrijeme. Upitao sam svoje drugove što misle, ali ni oni, jednako kao i ja, nisu bili dovoljno oštroumni da to riješe. Nismo mogli uĉiniti ništa drugo nego da budemo što oprezniji. Ubrzo nakon te upadice sniziše se bokovi gudure i mi izaĊosmo na ravnicu. Zapravo sam ţelio da zaustavim cijelu povorku i da poĊem onamo kuda sam bio pucao. Ipak sam rekao sam sebi da ondje neću nikoga naći jer su već sigurno odveli ranjenika, odnosno sakrili ga. Povrh toga mi se ĉinilo da ne bi bilo pametno da se već sada udaljim, jer bi Ţutovi pristaše sakriveni u mnoštvu, mogli iskoristiti moju odsutnost da nešto poduzmu protiv nas. Pošli smo dakle dalje. Nakon nekog vremena, još uvijek u šumi, zakrenusmo na desno. Tu se naš put ukrštavao s nekom uskom stazom. Na kriţanju je stajalo nekoliko ljudi koji kao da su nas ĉekali. — Kamo vodi ovaj put — upitah. — Do karaule? — glasio je odgovor. — Jeste li bili gore? — Jesmo. — Ima li ondje ljudi. — Ima ih mnogo. Razgledavaju kamenje. — No, a što se vidi ondje? — Kula se potpuno urušila. — Jeste li otkrili tragove staroga okna? — Jesmo. Tik uz ono mjesto, na kojem se uzdizala kula, zemlja se duboko uleknula tako da je nastala velika jama u obliku lijevka. Nitko se meĊutim ne

usuĊuje da siĊe jer se kamenje još uvijek kotrlja u dubinu. To bi mjesto moglo i dublje propasti. Ţuti je koraknuo u stranu kao da ţeli skrenuti na taj put. Ĉinilo se da on ondje, kod karaule, oĉekuje pomoć. Zato rekoh: — Ostavimo to! Tamo ne moţemo ništa pronaći. PoĊimo ravno u Karanirvan-han. Kad smo opet krenuli, išĉezoše oni ljudi koji su nas ĉekali, meĊu drvećem, i mi zaĉusmo glasni zov: — Natrag! Što brţe kući! Zar je to moţda bio znak za ona dvadeset i ĉetiri ĉovjeka, koja su se, po mom mišljenju, nalazila u zasjedi? To je bilo doviknuto iz daleka jer je trebalo ţuriti. Oni su svakako morali prije nas stići u han. Volio bih da sam mogao nekoliko konjanika poslati naprijed. No bilo je opasno da ih odvojim od naše skupine. Šuma je ubrzo završila pa je put vodio kroz gusto grmlje. Zatim ugledasmo oranice, ţivicama odijeljene jedna od druge, tako da nismo imali slobodan vidik. Zato i nismo mogli opaziti ljude koji su vjerojatno iz karaule ţurili u han. — Gdje se nalazi Perzijanĉeva kuća? — upitah starca koji nas je vodio. — Samo još pet minuta i ti ćeš je ugledati — odvrati ovaj. I zaista za pet minuta stigosmo do toga zlokobnog mjesta. Put kojim smo stigli, bila je zapravo cesta kojom je malo prije stigao sa sjevera Ranko sa svojih pet pratilaca u Rugovu. Tik uz cestu leţale su zgrade Karanirvan-hana koji smo tako dugo traţili i naposljetku ugledali pred sobom. Glavna zgrada uzdizala se lijevo od ceste, a sporedne desno od ceste zatvarale su veliko dvorište na ĉijem su se ulazu nalazila široka vrata. Sada su bila zatvorena. I ispred ulaza u glavnu zgradu stajalo je pedesetak do šezdesetak ljudi, muškaraca i ţena. Ĉinilo se da ih nisu pustili da uĊu. Primili su nas šutke. Nitko nije prozborio ni rijeĉi. Na njihovim licima nije doduše bilo prijetnje, ali ni prijaznosti, već samo napetost. Krenusmo prema stambenoj zgradi i pokucašmo, ali vrata nam se nisu otvorila. Halef obiĊe kuću i javi nam, vrativši se, da su straţnja vrata iznutra zakraĉunata. — Zapovjedi da nam otvore! — naloţih Ţutome. — Inaĉe ćemo sami otvoriti. — Nisam te pozvao k sebi — odvrati Ţuti. — Zabranjujem vam da uĊete u moju kuću! Ja skinuh medvjedarku. S nekoliko udaraca okovanim kundakom probih vrata. Ţuti prokune. Mnoštvo je navrlo bliţe da zajedno s nama uĊe u kuću, ali ja zamolih Ranka da sa svojih pet pratilaca ostane na vratima i da nikoga ne pusti da uĊe. Zatim uĊosmo. Hodnik je bio prazan. Nigdje nikoga. Svi su zidovi bili sagraĊeni od ĉvrste opeke. Desno i lijevo od hodnika bile su dvije nezakljuĉane sobe. I one su bile prazne. Prema namještaju sam pretpostavio da su obje prednje sobe odreĊene za

smještaj gostiju. U lijevoj straţnjoj sobi vjerojatno je stanovala obitelj Ţutoga, a u desnoj posluga. Kad sam otvorio straţnja vrata, opazih da vode na otvorenu pustu poljanu. Tik kraj njih su iz hodnika vodile uske drvene stepenice prema gore. Uspeo sam se i stigao u potkrovlje od tri prostorije. Ona srednja, u kojoj je izlazilo stepenište, bila je puna kojekakve ropotarije. S krovnih greda visjeli su gusti redovi suhih kukuruznih klipova i vijenci luka. Obje preostale prostorije bile su sobe u potkrovlju, odijeljene od srednje prostorije tankim drvenim zidom. Zakucao sam na jedna vrata, ali ne dobih odgovor. Zato sam opet podigao kundak i izbio dasku. Sobica je bila prazna. Ni prijeko na drugoj strani nije na moje kucanje bilo odgovora. Provirivši kroz rupu na dasci, opazih neku ţenu kako sjedi na škrinji. — Otvori jer ću inaĉe razbiti vrata! — zaprijetih. Kad se nije osvrnula, probio sam dasku, posegnuo rukom kroz otvor i povukao kraĉun. Doĉeka me vrisak. ţene koju sam prvi ugledao, bilo je otprilike trideset pet godina. Uz nju su se nalazile dvije starice. Sve tri bile su dobro odjevene i odmah su pokrile lice. Sigurno se to preda mnom nalazi Ţutova ţena, sestra Deselima iz Ismilana. Ustala je i pobjegla u kut. Zaklonivši se iza one druge dvije ţene, ona mi ljutito i prkosno doviknu: — Šta ti pada na um! Kako se usuĊuješ ovako provaliti k nama? — Zato jer drukĉije nisam mogao ući — odgovorih. — Još nikad nisam vidio han koji bi se u po bijela dana zatvarao pred gostima. — Ti nisi gost. — Odakle znaš? — Znam što se dogodilo. Ljudi su mu rekli, a i sama sam vas vidjela gdje dolazite. Ona pokaza prema okrugloj rupi u zidu na uţoj strani kuće. Budući da je taj otvor gledao prema Rugovi, ţene su nas odavde mogle dobro vidjeti. — Što misliš, tko sam ja? — upitah ja dalje. — Ti si najgori neprijatelj mojega gospodara. — Tvoga muţa? Tko je to? — Kara Nirvan. — Ti si dakle domaćica. Zašto me smatraš neprijateljem? — Jer si zarobio moga gospodara i jer ga već dulje vremena progoniš. — Ti to, dakle, sve već znaš? Onda si se sigurno i pripremila za moj posjet. Reci mi, poznaš li oruţara Deselima iz Ismilana? — To mi je brat, a ti si ga ubio! — bijesno mi doviknu ona. — Proklet da si! Ja mirno sjedoh na ugao škrinje i upitah tko su druge dvije ţene, a ona odgovori: — Ovo je moja majka i njezina sestara. Veoma te vole jer si ubojica moga brata! — Njihove se ljubavi odriĉem, a do njihove mrţnje mi nije stalo. Nisam ubio Deselima. Uostalom, proklinjanje nije s tvoje strane baš oprezno. Kako stvari stoje, morala bi se dobro ĉuvati da me ne uvrijediš. Mogao bih te kazniti

za to! — A mi bismo se mogli za to osvetiti! — zaprijeti ona. — Tako? Ĉini se da si dobro upućena kojim snagama raspolaţete. Vjerojatno je tvoj muţ imao u tebe veliko povjerenje. Govorio sam podrugljivo da je izazovem ma neopreznost. — Da, Kara Nirvan. je zaista imao puno povjerenje u mene. On mi povjerava sve, pa prema tome taĉno znam da si izgubljen. — Da, mogu zamisliti da Ţuta znade sve i. . . — Ţuta? — prekinu me ona. — To ja nisam! — Ah, ne poriĉi! Kara Nirvan je priznao da je on Ţuti. — To nije istina — prestrašeno će ona. — Ne laţem. Priznao je to pred ĉitavim selom kad sam mu rekao da je odviše kukavan, a da bi priznao. — O Alahu! Da, takav je Kara Nirvan! Ne dopušta da mu itko predbaci kukavštinu. Radije će upropastiti i sebe i nas. — Tim rijeĉima si potkrijepila njegovo priznanje. Zapravo nemam nikakva posla s vama, ţenama, ali ti si uţivala njegovo povjerenje pa si zato njegov sukrivac i podijelit ćeš njegovu sudbinu ako nam ne omogućiš da s tobom blago postupamo. — Ja sa svim tim nemam nikakva posla, efendijo. — Imaš ti vrlo mnogo posla! Ti si duge godine bila ortak jednog zloĉinca pa sad moraš podnijeti i kaznu. Ţuti će svakako biti smaknut. — O Alahu! Zar i ja? — Sigurno. Sve tri ţene prestrašeno viknuše. — Da, sad jauĉete — nastavih. — Da ste bar ranije došle k pameti! Ili zar ste mislile da će vaši zloĉini zauvijek ostati sakriveni? Svi vaši saveznici su izgubljeni, a mnogi od njih izgubit će i ţivot. Obje starice stadoše kršiti ruke. Ţuta je neko vrijeme šutjela, a zatim upita: — Maloĉas si govorio o blagosti. Što si mislio s tim? — Mislio sam da će obzirnije postupati s tobom ako im daš povoda za to. — A u ĉemu bi trebao biti taj povod? — U otvorenom priznanju. — Rekao si da je Kara Nirvan već priznao. Pitajte njega ako ţelite još nešto saznati. — Posve taĉno. Ja vas i ne namjeravam preslušavati niti iz vas iznuĊivati kakva priznanja. Istraga će biti provedena u Prizrenu, a ja ću u njoj sudjelovati samo kao svjedok. Ipak će moj iskaz biti vrlo vaţan pa bih se, ako zavrijediš, mogao zauzeti za te. — Reci što da radim? — No, bit ću iskren s tobom. Moji drugovi i ja, svi smo mi iz stranih zemalja. Vratit ćemo se onamo i nikad više nećemo doći u Rugovu. Zato nam je posve svejedno što ste poduzeli protiv nas. Budući da smo srećom spasili ţivote,

skloni smo da budemo obzirni ako nam se nadoknadi šteta što smo je podnijeli. Ti moţeš pomoći da se to izvrši. — Koliko znam ti nisi pretrpio nikakve štete. — Ĉini se da si dobro upućena, pa svoju štetu i ne raĉunam. Ali vi ste opljaĉkali Engleza, a i trgovca Galingrea. Nadam se da još postoji sve ono što ste im oduzeli. Ţuta obori zastrtu glavu. Dobro sam mogao zamisliti da se bori sama sa sobom, ali nisam imao povjerenja da će donijeti pravu odluku, a osim toga nisam imao vremena za dugaĉke razgovore. Zato još jednom odluĉnije ponovih pitanje, a ona mi naposljetku odgovori: — Da, efendijo, mislim da sve to još postoji. — Gdje? — U radnoj sobi moga gospodara. — Stoj! — prestrašeno viknu njezina majka. — Kaniš li izdati Kara Nirvana? Kaniš li predati sve što je postalo našim vlasništvom? — Šuti! Znam što radim — odvrati Ţuta. — Taj ĉovjek ima pravo. Izvršili smo zla djela i moramo podnijeti kaznu, ali kazna će biti to manja što prije pokušamo ispraviti ono što smo skrivili. To je zaista bilo silno brzo obraćenje! Jesam li smio povjerovati u njega? Nikako! Osim toga nije mi se svidio ni zvuk njezinoga glasa. Ona domahnu objema staricama da se smire. — Gdje se nalazi njegova radna soba? — upitah. — Prijeko u dvorištu. Prepoznat ćeš je po napisu iznad vratiju. — U njoj su stvari i novac sigurno sakriveni? — Da, takav se plijen ne stavlja u blagajnu. — Opiši mi skrovište! — Vidjet ćeš škrinju kraj zida. Odmakni je pa ćeš iza nje u rupi u zidu otkriti sve ono što je oduzeto Englezu i trgovcu. — Ako si me prevarila, onda si time samo pogoršala svoj poloţaj. Uostalom, znam da se ovdje skrivaju dvadeset ĉetiri ĉovjeka koji treba da nas pobiju. Ţuta zapanjeno zašuti, a njezina majka i tetka kriknuše. Ţuta im dobaci ljutiti pogled i reĉe: — Efendijo, netko ti je slagao. — Nije. Nitko mi to nije rekao pa nije mogao ni lagati. Sam sam to opazio. — Onda si se prevario. — Nisam, Taĉno znam da su ovdje. — Pa ipak nije tako. Da, priznat ću ti da je otprilike toliko ljudi bilo spremno da vam se suprotstavi, ali ne ovdje već vani kod karaule. — Nalaze li se oni još ondje? — Nalaze. Mislili su da ćete otići onamo prije nego što doĊete u han. — Imaju li konje? — Nemaju. Što bi im konji mogli koristiti u borbi s vama?

— Dobro. A gdje su vaše sluge? — I one su meĊu tim ljudima. Imamo dvanaest slugu koji su nam potrebni zbog konja kojima trgujemo. — A ostalih dvanaest? — To sa ovdašnji ljudi. — Kojima je tvoj muţ kao Ţuti gospodar? — Jest. Na sva je ta pitanja odgovorila brzo, ne razmišljajući i kao da govori posve iskreno. No ipak nisam mogao povjerovati Ţutovoj ţeni. Uvidio sam, meĊutim, da bi bilo uzalud da je i dalje ispitujem. Bio sam siguran da mi ni sad nije rekla istinu. Zlato ustadoh i rekoh: — Iskrena si pa vidim da mogu preporuĉiti sucima da budu blagi prema tebi. Sad ću otići, a vi nećete izaći iz te sobe. Ne naĊem li da je sve onako kako si rekla, ne smijete raĉunati na milost. — Uvjerena sam, efendijo, da ćeš sve naći upravo tako kako sam ti rekla pa da ćete mi moţda i oprostiti kaznu. Kad sam sišao, svi ostali su još stajali na hodniku. Perzijanac mi dobaci ispitljivi pogled, ali na mojem licu nije mogao ništa proĉitati. Pozvah drugove da prijeĊemo u sporedne zgrade. Pred kućom su još na konjima sjedili Ranko i njegovi drugovi. Nitko nije neprijateljski nastupio prema njima. Kad smo zakucali na dvorišna vrata, nisu se otvorila. Zapovijedao sam Ţutome da ih dade otvoriti, ali on je opet odbio. Onda se sjetih lozinke što sam je doznao od skelara u Ostromdţi pa ponovo zakucah, viknuvši: — Otvorite, sirdaš! — Odmah — ĉu se iza vrata. Unutarnji kraĉun se pomaknu i vrata se otvoriše. Na njima je stajao neki sluga i prestrašeno se zagledao u nas. — Budalo! — ljutito dreknu Ţuti. Ušli smo u dvorište, ali s nama i velik dio naroda. Zapovjedio sam im da ostanu vani, no uzalud. Nagurali su se na vrata. To je moglo postati opasno. Zato dadoh Ranku znak, a njegovi pratioci potjeraše konje meĊu ljude i odvojiše one koji su se već nalazili u dvorištu od onih koji su stajali vani. Ljudi stadoše nezadovoljno vikati. Zakraĉunali smo vrata, a ja rekoh mještanima da moraju ostati ovdje. Da im ne bi palo na um da otvore vrata, ostavio sam Stojkove suplemenike da ih ĉuvaju. Mi ostali poĊosmo dalje, S prednje strane dvorišta nalazila se dugaĉka niska zgrada, pruţajući se cijelom duţinom ĉetvorine. Ista takva zgrada stajala je uz lijevi boĉni zid dok su treću i ĉetvrtu stranu saĉinili visoki zidovi. Sa strane, ravno nasuprot nama, pruţalo se, od zida u dvorište, šest uskih i niskih dugaĉkih zgrada jedna usporedno s drugom kao zupci na ĉešlju. Ĉinilo se da su to staje. Prema nama su bile okrenute uţom stranom dok su nam one dvije dugaĉke zgrade pokazivale ĉelo, Na jednoj od njih proĉitah naslov; »Poslovnica«, a iznad toga arapsko slovo »dal«. Nisam znao što ono znaĉi. U toj poslovnici imala se dakle nalaziti

škrinja s novcem što ju je spomenula Ţuta. Najprije odaslah Halefa, Omara i Oska da pretraţe sve zgrade. Ja sam ostao uz općinske vijećnike i Ţutoga jer ga nisam smio ispuštati s vida. Nakon pola sata vratiše se moji drugovi i Halef javi: — Sidi, sve je sigurno. Ovdje nema nikoga. — Što se nalazi u tim kućama? — Ove dvije zgrade — odvrati Halef, potkazujući na prvu i drugu stranu ĉetvorine —: su skladišta, otvorena samo prema dvorištu. Onih drugih šest niskih zgrada, nasuprot nama, staje su pune konja. — I nikoga nema ondje? Ni jednog sluge? — Nema. — Jesu li sve te staje jednako graĊene? — Nisu. Ona, na kojoj piše »Poslovnica«, ima sprijeda, prema nama, sobicu u kojoj stoji niski stol i nekoliko stolica. Na stolu ima'kojekakvog ispisanog papira. — Dobro, onda ćemo najprije pogledati tu sobicu. Perzijanac će s nama, a Inglis i monisieur Galingre će nas pratiti. — A ja? — upita Halef. — Ti moraš ostati ovdje da pripaziš umjesto mene. Nemoj nipošto dopustili da se otvore vrata i ni uz koju cijenu se ne mići s mjesta. Vi se leĊima oslanjaste na spremište pa ste dobro zaklonjeni, a pri tom vidite ĉitavo dvorište. Zapadnete li, za vrijeme moje odsutnosti, u bilo kakvu opasnost, posluţite se oruţjem. Ja ću se ubrzo vratiti. Nas trojica, Galingre, Lindsay i ja povedosmo Ţutoga do staje. Vrata su se nalazila na sredini zgrade. Kad smo ušli, ugledah dva reda konja. Sa straţnje strane nalazila su se vrata, a i na prednju vodila su vrata u tako zvanu poslovnicu. Stropa nije bilo, a krov je bio od slame. Ovdje u staji nije bilo mjesta koje bi moglo neprijatelju posluţiti kao skrovište. Ţuti nije imao oruţja, a ruke su mu bile vezame, Nije diakle bilo razloga za bojazan. Da ne propustimo nikakvu mjeru opreza, ja sam prišao straţnjim vratima koju su iznutra bila zakraĉunata. Otvorio sam ih i pogledao. Iza onog zida, na koji se svih šest staja naslanjalo u pravom kutu, nalazio se još jedan vanjski zid. IzmeĊu njih se pruţao uski prostor koji je sluţio kao gnojište. Budući da na ovdje nisam nikog opazio, osjetio sam se sigurnim, pogotovu što sam ta vrata mogao iznutra zakraĉunati. To sam i uĉinio, a onda se vratih svojim pratiocima. Sad uĊosmo u poslovnicu. Svjetlo je prodiralo u nju kroz mali prozorski otvor. Ravno nasuprot ulazu ugledao sam tik uza zid škrinju okovanu ţeljezom. Budući da ni ovdje nismo našli nikoga, ĉinilo se da nema razloga bilo kakvoj bojazni. Ali Ţutovo lice malo je problijedilo i pogled mu je nemirno zatitrao. Mora da je bio silno uzbuĊen. Odgurnuo sam ga do zida, na nesreću tako da je mogao vidjeti vrata dok smo im mi okrenuli leĊa. — Ostani ovdje i odgovaraj na pitanja! Gdje ĉuvaš novac što si ga

napljaĉkao? Perzijanac se podrugljivo nasmije. — To bi volio da znaš? — upita. — Svakako. — Ali nećeš doznati. — Moţda već znam. — Onda ti je to sam šejtan morao odati. — Ako je to zaista bio šejtan, onda je imao lik kojeg se ĉovjek ne moţe prestrašiti. Bio je veoma sliĉan tvojoj ţeni. — Što? — planu on. — Zar ti je to ona rekla? — Jest. Rekla mi je da se napljaĉkane stvari nalaze ovdje iza škrinje s novcem. — Ta glupa, ta pro... Kara Nirvan se prekine. Oĉi mu sinuše i on viknu: — Ne noţevima! Ne ubijte te šugave pse! Hoću ih ţive! Istodobno me udari nogom u donji dio tijela tako da sam zateturao, a prije nego što sam se mogao okrenuti, zgrabiše me odostraga. Oko mene se steglo ĉetiri ili šest ruku. Srećom mi je karabinka visjela na ramenu. Oni su obuhvatili i pušku pa mi dakle nisu uspjeli desnu ruku tako ĉvrsto pritisnuti uz tijelo kao lijevu. Sada je sve bilo na kocki, Sreća što napadaĉi nisu smjeli upotrijebiti oruţje. Englez viknu, a isto tako i Galingre. Njih su takoĊer zgrabili. Ja se naglo zavrtih da bih se licem okrenuo prema napadaĉima. Uspjelo mi je, U maloj sobi bilo je sigurno dvanaest do ĉetrnaest ljudi, dovoljno da nas zdrobe, a vani u staji stajalo ih je još. Da smo ih štedjeli, upropastili bismo jedino nas same. Htio sam da se otresem one trojice koja su me zgrabila, pa bi mi to sigurno i uspjelo, samo da je bilo slobodnog prostora. Neki od tih napadaĉa izvukoše Ţutoga iz guţve da ga vani oslobode spona. Ja posegoh desnicom i izvukoh iz pojasa revolver. Nisam mogao podići ruku pa uperih oruţje u tijelo napadaĉa. Tri hica i bio sam slobodan. Ne mogu u pojedinosti opisati to što sam uĉinio. S tri preostala hica oslobodio sam Galingrea i Lindsaya, ali sam nastojao da protivnike samo onesposobim za borbu. Ĉim se Englez osjetio slobodnim, on zaurla poput lava koji se baca na plijen. Ĉinilo se da je zaboravio da nosi oruţje jer je zgrabio teški ĉekić, koji je leţao na podu, i bacio se na neprijatelje. Galingre istrgnu jednom ranjeniku noţ i jurnu naprijed. Sve se to odvilo tako brzo da nije prošla još ni puna minuta otkako su naši protivnici prodrli u sobu. Bili su sigurno uvjereni da će nas iznenaditi i smjesta pobiti pa ih je zapanjilo što se stvar odvila posve drukĉije. Bilo je kao da uopće nemaju ruku ni oruţja za obranu. Jedan je drugoga gurao kroz vrata. Svi su nam okrenuli leĊa obuzeti prepašću. — Stoj! Stoj! Pucajte! Bodite! — odjeknu izvana ljutiti Ţutov glas.

Maloĉas im je zabranio da se posluţe oruţjem, a sad je njegova zapovijed došla prekasno. Ljudi su bjeţali pred nama pa im nismo smjeli dati vremena da se zaustave. Englez je kod svakog udarca ĉekićem vikao: — Ubijmo ih, zatućimo ih! Well! — Dalje, naprijed, bjeţimo! — urlali su razbojnici nastojeći da jedan pretekne drugoga. — Spasite se! Evo ih! Dolaze! Bilo je upravo da se nasmiješ. Ti strašni Ţutovi ljudi, zajedno s njime, njih još devetnaest na broju, bjeţala, su pred nama trojicom. Svi su vikali; konji su se poplašili pa stali rzati i ritati se. Bili su to trenuci najveće pomutnje. Ja sam meĊutim mislio samo na Ţutoga. Zar da mi opet umakne? Zid je bio tako visok da se nije moglo uspeti preko njega. Morao se izmeĊu staja vratiti natrag u dvorište da ne pobjegne kroz vrata. Mislio sam da mu je to jediini izlaz, a ondje ne samo da su Stojkovi suplemenici ĉuvali straţu, već se u blizini nalazio i Halef. Halef će ga sigurno radije ustrijeliti nego mu dopustiti da umakne kroz vrata. Ali ondje su, u dvorištu i pred vratima stajali stanovnici Rugove. Ako se zauzmu za Perzijanca, naći ćemo se u teškom poloţaju. Te su mi misli letjele kroz glavu dok sam i dalje napadao one koji su bjeţali. Uto se s lijeve strane neki konj ritmu prema meni. Kopito me doduše nije izravno pogodilo, ali me je ipak okrzlo po ramenu da sam pao.. Ustao sam i jurnuo dalje kad za sobom zaĉuh zvonku Halefov glas: — Sidi, što je, što se dogodilo? Ĉuo sam prasak tvoga revolvera, a zatim viku. Bjegunci su upravo išĉezli kroz straţnja vrata, a Lindsay i Galingre s njima. Halef ih više nije vidio; ugledao je samo mene. — Napadnuti smo — naglo odgovorih. — Ţuti je opet slobodan. Potjerat ću ti ga u ruke. Potraţi ovdje smjesta najboljeg konja i obori ga njime na zemlju ako ga ja potjeram k tebi. Brzo, brzo! Ne smijem se ovdje zadrţavati jer će se bjegunac inaĉe zaustaviti, a to bi moglo loše svršiti. Potrĉah dalje kroz straţnja vrata zgrade na gnojište izmeĊu oba zida. Pravo sam naslutio. Bjegunci su se sabrali da se opru. — Samo naprijed, ser David — doviknuh Lindsayu engleski. — Ne smijemo im dopustiti da se zaustave. Lindsay kriknu i podigne obje ruke, pa skoĉi usred neprijatelja, a ja odmah za njim. Galingre se drţao junaĉki. Protivnici nagnuše opet u bijeg, a mi za njima, kraj obliţnje staje oznaĉene brojem 5, a zatim kraj broja 6. Ţutoga i one prve nismo više vidjeli. Kad smo zakrenuli oko ugla šeste staje i stigli na drugu stranu dvorišne ĉetvorine, na kojoj se nalazilo drugo skladište, ugledah tik ispod zabata kuće otvorena vratašca. Nisu bila ni dvadeset koraka od nas, a bjegunci su trĉali ravno prema njima. Zar je Ţuti već prošao ovuda? Što da se radi? Naglo skoĉih naprijed usred bjegunaca, odgurnuh ih ustranu i bacih se prema vratima i krenuh kroz njih! Da,

tako je i bilo! Ţutovi su ljudi trĉali preko polja, a Ţuti je galopirao na vrancu. Premda sam bio bijesan i uzbuĊen, ipak sam zadivljeno pogledao konja. Imao je ĉvrste sapi, duboka prsa, vitko tijelo, široke i snaţne tetive, visoke i vitke noge, snaţan dugaĉak vrat koji je vodoravno ispruţio, malu glavu — sto mu gromova, to je bio ĉistokrvni engleski konj! Kako je došao ovamo u Rugovu? Upravo sam se zadivio kako lako i brzo juri preko polja. Posve sam zaboravio jahaĉa. Ali ne! Nije smio umaći! Podigoh pušku na rame da nanišanim u njega. Hoću li ga još pogoditi? Za metak iz karabinke bio je već predaleko. Uto mi pred oĉima bljesne noţ kojim je jedan od neprijatelja, ţureći se kraj mene, zamahnuo da me probode. Imao sam samo vremena da skoĉim u stranu i on dobi moj metak umjesto Ţutoga. — Natrag na dvorište! — doviknuh Englezu. On i Galingre pojuriše za mnom, ne obazirući se na neprijatelja, kroz mala vrata, pa izmeĊu skladišta i šeste staje u dvorište. Ondje je ĉekao Halef na neasedlamom konju. — Ţuti bjeţi na vrancu u Rugovu — rekoh mu zasopljeno. — Poţuri za njim da ne bi sjahao pred Kolamijevim hanom i ukrao našeg Rija. Pokušaj doznati kamo je krenuo iz Rugove! Sigurno će odjajahati prema Skadru da se sastane s Hamd el Amazatom i gospoĊi Galingre oduzme novac jer se ovdje više ne smije pojaviti. — Alah je velik, a vi ste bili glupi! — reĉe mališan. — Kako daleko treba da progonim tog lupeţa? — Samo tako daleko dok ne budeš taĉno znao kojim je putem krenuo. Onda se vrati. Sve ostalo je moja stvar. Ali nemoj da se bilo gdje prenagliš! On potisnu svog konja ustranu i viknu već izdaleka: — Otvorite! Domahmuh Ranku da mu otvori. On brzo povuĉe kraĉun i otvori vrata, a Halef već narednog trenutka projuri kroz njih — ali ne usred ljudi koji su stajali napolju kako sam to oĉekivao. Nisu naime više stajali ondje. Skoĉih za njim. Kad sam stigao do vrata, opazih da ljudi trĉe u selo. Opazili su Ţutoga koji se pojavio iza zida pa su dakle znali da je slobodan i poţurili za njim. Ja ga vise nisam mogao vidjeti jer su ga sakrivale ţivice izmeĊu polja. I Halef je već išĉezao za njima. — Efendijo — upita Osko — zar je Ţuti pobjegao? — Jeste. Ali mi ćemo ga već uhvatiti. Samo uĊite! Ne smijemo se više zadrţavati ovdje. Sve što još treba obaviti, moramo obaviti brzo! Seoski vijećnici nisu potrĉali u selo. Ispripovjedio sam im što se dogodilo, a oni ne rekoše ništa. Ĉinilo se, štoviše, da im je drago što je Ţuti umakao. Ĉak i onaj dostojanstveni starac kao da je olakšano odahnuo. On me upita: — Što ćeš sad uĉiniti, efendijo? — Uhvatit ću Ţutoga. — I ti još tako mirno stojiš ovdje? Tko ţeli nekog uhvatiti, mora se poţuriti. — Ja već ţurim samo ne onako kako ti to misliš.

— Kara Nirvan ti mora umaći jer ima već veliku prednost! — Ne brini ništa! Ja ću ga već stići. — A onda ćeš ga dovesti ovamo natrag? — Neću. Za to nemam vremena. — Ali moraš nastupiti kao tuţitelj ili svjedok protiv njega! — To mogu uĉiniti i drugi. Uostalom, to mogu i vama prepusiti. Vi znate da je Perzijanac Ţuti. Priznao je to u vašoj prisutnosti pa ga prema tome moţete i vi kazniti ako se vrati. Ako to ne uĉinite vi, uĉinit će Stojko umjesto vas. — Mi ćemo to sigurno uĉiniti — stade me uvjeravati Stojko. — Ĉim se pokaţe ovdje, moj je. — Tako dugo neću ĉekati — izjavi njegov sinovac. — Efendija ga ţeli uhvatiti, a mi ćemo ga pratiti. — O tome ćemo se još sporazumjeti — odgovorih. — Sad poĊite za mnom u poslovnicu. Odosmo onamo. Rekao sam ljudima da odmaknu tešku škrinju od zida. I zaista, iza nje u zidu bila je udubina nešto manja od škrinje. Ondje sam našao sve ono što je Ţuti oduzeo Englezu i Galingreu, ali osim toga nije ovdje bilo niĉega. Plodovi prijašnjih razbojstava bili su već sakriveni na nekom drugom mjestu. Ja sam meĊutim bio zadovoljan s time što smo našli. Lindsay se zadovoljno smijuckao, ugledavši ĉak i svoj šešir, a Galingre je kliknuo od radosti kad je opet primio svoj novac. Zatim proĊosmo kroz svih šest staja. Bile su pune konja svih vrsta, boje i vrijednosti. Najbolje ţivotinje stajale su u onoj staji koja se nadovezivala na poslovnicu. Kad sam sa Ţutim kao zarobljenikom bio ušao ovamo, ugledao sam jednog divnoga dorata. Halef je imao isti ukus kao i ja jer je odabrao upravo tog dorata, premda mu se veoma ţurilo. Za Galingrea i za Engleza odabrao sam gotovo jednako vrijedne konje. Trebalo je da imamo dobre trkaĉe. Za Lindsayeve sluge nismo se trebali brinuti jer su oni u meĊuvremenu umakli. Zatim Stojko takoĊer izvede u dvorište nekoliko izvrsnih konja. Muhtar nije htio da mu to dopusti, ali se Stojko prodere na njega: — Šuti! Mogu li mi svi ti konji nadomjestiti ţivot mojega sina? Vrlo dobro znam da ćete vi razdijeliti svu Ţutovu imovinu ako se on ne vrati pa zato treba da i oni, koje je on oštetio, bar nešto dobiju. Uostalom, vi biste bili kadri da ga, ako se vrati kad nas ne bude više ovdje, primite upravo kao da se baš ništa nije dogodilo. Poznajem ja vas, ali ću se pobrinuti za to da on ne proĊe dobro. Svi naši protivnici isto su tako išĉezli kao i Ţuti. Nestali su štoviše i oni razbojnici iz poslovnice. Sad sam znao: slovo »dal« znaĉilo je ĉetiri. Škrinja s novcem imala je ostati zakljuĉana dok ne doĊe mutesairifov sluţbenik. Uostalom, muhtar još nije onamo poslao glasnika, Zapovjedio sam mu da to smjesta uĉini i da se pobrine za to da uprava Karanirvan-hana prijeĊe u ĉestite ruke. Zatim uzjahasmo i krenusmo natrag u Rugovu, ne brineći se idu li opštinski vijećnici za nama ili ne. U hanu je već Halef ĉekao s viješću da je stigao upravo u pravi ĉas, da

sprijeĉi Ţutoga da ukrade Rija. — Daleko me je pretekao — ispripovjedi Halef — a ja nisam u strmoj guduri pravo vladao konjem jer nisam imao uzde, već samo ular. Nisam znao gdje je on, ali sam, stigavši ovamo, ujahao u dvorište. I gle, on je stajao ovdje, a Kolamijevi sluge su mu upravo izvodili vranca iz staje. — Kako su to smjeli uĉiniti? — Razbojnik im je rekao da se njegova neduţnost dokazala te da je dobio nalog da ti dovede tvoga konja. Ljudi u Rugovi ga se tako strašno boje da mu se nitko ne usuĊuje oprijeti. — Je li bio naoruţan? Koliko znam, nije imao vremena da nabavi oruţje. — Nisam opazio. Dakako da sam se usprotivio i zapovjedio da Rija odvedu natrag u staju. Ali dok sam se ja još prepirao sa slugama, Ţuti se brzo izgubio. — Kamo? — Ovamo preko mosta, ali nije pojahao utrtim putem koji vodi uz obalu rijeke, već poprijeko, preko polja, prema onoj šumi na zapadu. Jurio je neprekidno u galopu, a ja za njim sve dok nije išĉezao meĊu drvećem. Pošto sam Halefu razjasnio da su on, Osko i Omar propustili da zavire iza staja gdje su se sakrili Ţutovi ljudi, skupismo se svi u gostinskoj sobi. Ovdje sam drugovima iznio svoj plan. — Vrijeme nas tjera. Ţuti je pobjegao i mi ga moramo stići. Ovdje je ostavio sve samo da zasad spasi ţivot. U ovom trenutku on je siromašan i nema novaca. Da bi ga se domogao, pojahao je ususret Hamd el Amazatu koji dovodi Galingreovu obitelj. Tim će ljudima oduzeti sve što imaju sa sobom. Ako mu to uspije, imat će opet novaca pa se moţe kasnije, kad mi odemo vratiti ovamo i sve poricati. Neugodne svjedoke moţe bilo kako ukloniti. S obzirom na ovdašnje prilike smatram da nije nemoguće ni to da uvjeri mještane da je nevin. — Zaboga! — viknu Galingre! — Moja ţena, moja kći i moj zet nalaze se u najvećoj opasnosti! Ne oklijevaj, efendijo! Moramo smjesta krenuti, smjesta! — Samo strpljenja! — opomenuh. — Ne smijemo se prenagliti. U prvom redu moramo znati kamo vodi put kojim je krenuo. — To ti ja mogu reći — upadne Ranko. — Ja znam što taj razbojnik namjerava. RoĊaci ovog stranca dolaze iz Skadra. Cesta odande vodi preko Skale, Gorija, Pahe i Spase u Rugovu, Iz Pahe zakreće prema sjeveru u Spasu a odande opet jugoistoĉno prema Rugovi. Ona prema tome ĉini priliĉno oštar kut koji traţi dugo zaobilaţenje. Ţuti to zna. Zato nije odjahao u Spasu, već ravno na zapad u Pahu. Onuda ne prolaze, doduše, kola pa je put veoma loš, ali jahaĉ, koji krene njime, porerezat će golemi luk pa će na dobrom konju stići u Pahu za ĉetiri sata, umjesto za sedam. Kara Nirvan nas kani dakle preteći. — Ţuti će znati da ćemo ga progoniti. Moţemo, meĊutim, poći istim putem. Nadam se da ćemo ovdje naći nekoga tko će nam biti vodiĉ. — Ne trebamo vodiĉa. Ja poznajem, taj put. Najvaţnije od svega je da uhvatimo Ţutog. — Zato ćemo svi pojahati s tobom, a onda ćemo se vratiti ovamo i

obraĉunati sa Šarkom i njegovim ortacima. — To vam ne bih savjetovao jer vas kod špilje ţeljno oĉekuju. Ne doĊete li brzo onamo, moglo bi se dogoditi da ubojice, kojima se ţelite osvetiti za smrt tvoga bratića, pobjegnu iz tamnice. — Razjasni mi to! Morao sam im ukratko ispripovjediti naše doţivljaje. Upozorio sam ih i na to da tumaĉ Fan Hoti i oba radnika iz kamenoloma ipak nisu tako pouzdani da bi im se na dulje vrijeme moglo povjeriti ĉuvanje špilje. Naposljetku se svi sloţiše sa mnom. — To je taĉno, efendijo — reĉe Stojko. — Nije Ţuti ubio moga sina, već su to uĉinili ugljenari. Ţutoga prepuštam tebi, a one ostale preuzimam na se. Premda sam još slab, smjesta ću krenuti. Poznajem put, a mi se moţemo pouzdati u svoje oĉi i u svoje konje. — No dobro, a nemoj ni zaboraviti da je ugljenarov imutak, to jest ono što je skupio razbojstvima i umorstvima, sakriven ispod ognjišta njegova šurjaka Janaka, trgovca ugljenom. — Odjahat ću onamo i izvaditi ga. Komu da ga dadem? — Taj novac pripada roĊacima onih ljudi od kojih ih je ugljenar uzeo. Ako ih ne uspiješ pronaći, razdijeli ga siromasima tvoga plemena, ali nipošto nemoj dopustiti da padne u ruke sudu. Inaĉe ga neće dobiti ni oni kojima pripada, a ni siromasi. — Uĉinit ću upravo onako kako si rekao, efendijo, a ljudima, koji prime novac, reći ću tvoje ime da znaju komu se moraju zahvaliti. A sad se spremimo za polazak. Uto se Ranko još jednom javi: — Ja ostajem kod toga da neću odjahati k špilji. Moj stric i mojih pet pratilaca osvetit će smrt mojeg bratića Ljubimka. Ali Ţuti je drţao moga strica preko dva tjedna zasuţnjena i htio ga je ubiti. I to traţi osvetu. Nije dovoljno da ti, efendijo, progoniš razbojnika. I ja moram sudjelovati u tome pa ću zato pojahati s tobom. Uostalom, ja vam mogu posluţiti i kao vodliĉ jer poznajem kraj kroz koji moramo proći. — Ne protivim se — reĉe njegov stric. — Ali vi trebate dobre konje pa ću ti zato dati svog alata. Ja već imam zamjenu za njega. Time je sve dogovoreno i ja mogu krenuti. Ali što će biti sa Ţutim ako ga uhvatite? — upita me on. — To sad nikako ne mogu reći. Sve ovisi o tome kako ću ga se domoći. Uspije li mi to bez prolijevanja krvi, predat ću ga Ranku, a on neka ga dopremi ovamo. Onda je vaša stvar što ćete uĉiniti s njim. Sad se radilo samo još o konjima. Ja sam imao svog neusporedivog Rija. Osko i Omar jahali su na šarcima obih Aladţija, Ranko je dobio alata, a Halef, Englez i Galingre uzeli su najbolje konje iz Karanirvan-hana. Oni konji na kojima su Osko i Omar dosad jahali, dobili su samare da ponesu zalihu hrane za nas i za konje što smo je radi opreznosti morali ponijeti sa sobom. Te samare i zalihe hrane kupili smo od Kolamija kome je bilo vrlo ţao što tako brzo

odlazimo iz njegove kuće. Bio je silno zahvalan što smo ga oslobodili , njegova protivnika. Od Stojka i njegovih oprostili smo se vrlo srdaĉno. Još s mosta nam je dovikivao, ţeleći nam sreću, a zatim zaokrenu nalijevo onim smjerom iz kojeg smo mi došli. Sigurno je sa svojim suplemenicima stigao u ugljenarovu dolinu. Kako je onda prošao posljednji posjednik ubojniĉke špilje i njegov šurjak, to ne znam — i ne ţelim da znam. Krv za krv, ţivot za ţivoti Ubrzo krenusmo i mi. Sunce se već spustilo kad smo iz jahali iz Rugove. Mještani su gledali za nama, ali mi se nismo osvrtali jer nas ništa nije ovdje vezalo. Naprotiv, kad smo u galopu pojurili preko ravne zemlje na ugaru, ogledah se još jednom prema onom vrhuncu na kojem je stajala karaula. Moţda će se kasnije jednom pripovijedati o njoj, o oknu ispod nje i o onim strancima zbog kojih je morala nestati. Bilo nas je sedmoro i imali smo konje da im nadaleko i naširoko nije bilo ravnih. Zbog toga se i nisam bojao da nećemo stići Ţutoga. Od Rugove pa do šume trebao bi pješak sigurno triĉetvrt sata, ali mi stigosmo onamo već za pet minuta. Planine smo ostavili za sobom. Na jugozapadu su se uzdizali vrhunci planine Fandi. Morali smo prijeći samo preko njenih sjevernih obronaka. Kroz šumu smo se strmo uspinjali oko triĉetvrt sata, a onda izaĊosmo na otvorenu visoravan obraslu visokom travom i biljem. Ovdje, u visokom raslinju, tako se jasno razabirao Ţutov trag da se pred nama pruţao kao tamna crta. Opet potjerasmo konje u galop. Kroz šumu smo se uspinjali pojedinaĉno, ali sad nam je krajina dopustila da jašemo usporedo. Kraj mene je jahao Halef. Njegov dorat bio je divan konj pa je bez napora drţao korak s mojim Rijem. Osvrnuh se i dadoh Galingreu znak da dojaše bliţe. Uzeli smo ga meĊu nas, — Imaš li mi nešto reći, efendijo? — upita me on turski jer je uz nas bio Halef koji nije razumio francuski. — Da, volio bih znati kako je tako zvanom Hamd en Nasru uspjelo da se uvuĉe u tvoju trgovinu. — Toplo su mi ga preporuĉili iz Stambula pa se zaista pokazalo da je vrlo spretan i vjeran. — Sigurno mu je to bilo u raĉunu. Jesi li zaista prodao svoju trgovinu? — Jesam. Zato sam u Skopju kupio drugu, ali je još nisam platio. Moja ţena nosi sa sobom novac u mjenicama. — Vrlo je neoprezno od nje da toliki imutak prenosi iz Skadra u Skopje! — Ne smiješ zaboraviti da to radi protiv moje volje i da ju je na to naveo samo Hamd en Nasr. — To je taĉno. Smijem li moţda znati iz kojeg mjesta iz Francuske potjeĉeš? — Iz Marseja. Ţive veze što ih je moje poduzeće odrţavalo sa zemljama u

istoĉnom dijelu Sredozemnog mora navele su me kasnije da se preselim u Tursku. Imali smo podruţnicu u Alţiru pa je moj brat morao otići onamo da sprijeĉi neki veliki gubitak koji nam je zaprijetio. On je vodio našu kuću u Marseju. Da se stvar riješi, bila je potrebna pomoć pa je moj brat pozvao sina k sebi. Nakon nekog vremena doznao sam strašnu vijest da je moj brat ubijen u Blidi. — Tko ga je ubio? — Sumnja je pala na nekog armenskog trgovca, ali ovoga nisu mogli uhvatiti. Moj sinovac Paul krenuo je sam da potraţi toga ĉovjeka, ali se nikad nije vratio. — Što je bilo s poduzećem u Marseju? — Moj brat je imao udanu kćer kao i ja sada. Posao je prešao na njezina muţa. — I ti nikad vriše nisi ĉuo za svog sinovca Paula i za ubojicu tvoga brata? — Nisam. Pisali smo brojna pisma a zet mojega brata je i sam otputovao u Blidu, ali sav trud bio je uzaludan. — A što bi ti uĉinio da se sretneš s ubojicom i da te on zamoli da ga kao namještenika primiš u svoje poduzeće? — Dobio bi namještenje, ali u paklu. Uostalom zašto me pitaš tako ĉudne stvari? Sad sam mu ispripovjeĊio kako smo Halef i ja u Vadi Tarfaui pronašli mrtvaca a rekao sam mu i o sadrţaju onih triju alţirskih novina koje sam naţalost izgubio u bisagama kad mi je konj potonuo u slanu moĉvaru Sot Dţerida. — Efendijo — zaprepašteno viknu Galingre — strašne li vijesti! Govori brzo dalje! Znaš li kakvih potankosti o ubojici? — Najprije mi reci je li tvoj sinovac Paul bio oţenjen? — Samo kratko vrijeme. Njegova mlada ţena se toliko ţalostila što je on išĉezao da je od ţalosti umrla, — Kako joj je bilo djevojaĉko ime? Nije li poĉinjalo slovima E. P.? — Jeste, efendijo, jeste. Zvala se Emilie Pouillet. Ali odakle poznaješ poĉetna slova njezina imena? — Sigurno nije bila tako stara kako bi se to dalo zakljuĉiti prema godini urezanoj u unutrašnjosti ovoga prstena. S malog prsta skinuo sam prsten koji sam našao na mrtvaĉevoj ruci i sve do toga dana ga nosio na svojoj, Galingre je ugledao urezana slova »E. P. 15. juilet 1830.« pa viknu gotovo bez daha: — To je vjenĉani prsten mog sinovca Paula, mog sinovca koji je išĉezao! To taĉno znam! — Ali kako se to slaţe s godinom 1830? — To je vjenĉani prsten bake njegove zaruĉnice ĉije je djevojaĉko ime bilo Emilie Palangeur. Budući da se poĉetna slova slaţu, unuka je uzela vjenĉani prsten svoje mrtve bake i to zbog djetinje ljubavi, a ne zbog štedljivosti. Zar si

taj prsten našao kod mrtvaca? — Bio mu je na prstu pa sam ga uzeo. Ubojica ga sigurno nije opazio. — Boţe, boţe! Naposljetku sam doznao ĉinjenice, ali kakve ĉinjenice! Nisi li pošao u potjeru za ubojicom? — Jesam. Naišao sam na njega na Sotu gdje smo jahali preko jezovite kore od soli na jezeru. Taj je ĉovjek ustrijelio našeg vodiĉa, oca ovoga Omara koji sad jaše s nama da se osveti oĉevom obojici. Kasnije smo ga još jednom sreli, ali mu je uspjelo da nam umakne, no sad mu to više neće uspjeti. — Sada? Zar je ovdje? — Sigurno! To je onaj Hamd en Nasr ili bolje reći Hamd el Amazat. — O nebesa! Kako je to moguće? Hamd el Amazat je dakle ubojica mog brata i njegova sina? — Jeste. Halef je već i onda bio moj pratilac. Neka ti ispripovjedi sve pa i to kako smo u Stambulu doznali za tebe. Halef je ĉekao upravo na to. Zato potjerah svoga konja do Ranka, a njih dvojicu ostavih same. Uskoro zaĉuh Halefov zvonak i patetiĉan glas. Za to vrijeme stigli smo opet meĊu šumovite vrhunce gdje smo morali polaganije jahati. Kad sam se okrenuo, opazih da Halef, Galingre i Omar jašu zajedno, razgovarajući o onom strašnom dogaĊaju. Odmakoh naprijed jer nisam imao volje da sudjelujem u njihovim osvetniĉkim planovima. Već se poĉelo mraĉiti i šuma se opet spuštala; bila je već noć kad smo u jahali u strmu dolinu Joske i pred sobom ugledali svjetiljke u Pahi. Prva kuća u selu nije uopće bila kuća. Bilo bi štoviše pretjerano da smo je nazvali kolibom. Iz otvorene rupe, koja je sluţila kao prozor, svjetlila je vatra na ognjištu. Pojahah onamo i viknuh. Pred rupom se pojavi okrugla glava. — Tko je? — upita me albanski. — IzaĊi — odgovorih istim jezikom, a kako sam znao vrlo malo albanski nastavah turski: — Ja sam stranac i htio bih te nešto upitati. Ţeliš li zasluţiti pet pijastera, doĊi malo ovamo. — Pet pijastera! — viknu ĉovjek sav ushićen zbog toga za njega velikog iznosa. — Evo me odmah, odmah! Poĉekaj! Ne odlazi! On se pojavi pod vratima, malen, sabljastih nogu i vrlo velike glave. — Ti nisi sam? — upita. — Valjda mi nećete uĉiniti ništa naţao! Ja sam posve siromašan seoski pastir. — Ne boj se! Ako nas dobro obavijestiš, dobit ćeš ĉak deset pijastera. — Deset pijastera! — zaĉuĊeno viknu. — Nebesa! Deset pijastera mi muhtar daje za cijelu godinu, a k tome još i batina. — Zašto? — Da mu ĉuvam ovce. — Onda on nije dobar ni dareţljiv gospodar? — Nije, nipošto nije. Radije poseţe za biĉem nego u novĉarku, a jesti mi daje samo ono što neće nitko drugi.

Upitao sam za muhtara jer sam mogao zamisliti da se Ţuti svratio k njemu. Pastir nipošto nije bio mlad, a k tome mi se ĉinilo da je slabouman ili u najmanju ruku djetinjast. Uostalom, moţda ću upravo zbog toga od njega doznati više nego od bilo kog drugoga. — Sigurno paseš ovce cijelog sela? — upitah ga dalje. — Pasem, a svatko mi daje jelo za jedan dan, meni i mojoj sestri koja sjedi u kući uz vatru. — To znaĉi da ste neprekidno u selu i da nikamo ne odlazite? — O, ja odlazim već daleko kad moram tjerati prodane ovce. Nema tome davno što sam bio u Rugovi, a bio sam i u Goriju. U Gori smo morali i mi odjahati. To mi je baš dobno došlo. — Bio si u Rugovi? — upitah. — Kod koga? — Bio sam u Karanirvan-hanu. — Poznaješ li tamošnjeg handţiju? — Oh, njega poznaje svatko! Ja sam Kara Nirvana vidio i danas, a vidjela ga je i moja sestra koja sjedi u kući kraj vatre. — Znaĉi da je bio ovdje u Pahi. — Jeste, a kanio je i dalje. Zatraţio je od muhtara oruţje jer ga nije imao. — Odakle to znaš? — Vidio sam. — Ali nisi ĉuo što je razgovarao s muhtarom? — Oho! Sve sam ĉuo, sve! Upravo zato jer nisam smio ništa slušati, ja sam prisluškivao. Ja sam naime veoma pametan, a isto tako i moja sestra koja sjedi u kući kod vatre. — Smijem li je vidjeti? . — Ne. — Zašto ne? — Jer se ona boji stranaca. Bjeţi pred njima. — Preda mnom ne mora bjeţati. Ako je smijem pogledati, dat ću ti petnaest pijastera. — Pet-na-e-st pijastera! — ponovi on. — Odmah ću je pozvati i... — Ne, nemoj je zvati! Ja ću ući u kuću. Taj neobiĉni ĉovjek moţda je znao upravo ono što sam htio ĉuti od njega. Da mu ne dam vremena da se predomisli, vinuh se brzo sa sedla i gurnuh ga kroz vrata te poĊoh za njim. Pastirska je koliba bila sagraĊena od neotesana kamena, a od kamenih ploĉa bio je i krov. Dva kamena ĉinila su ognjište na kojem je gorjela vatra, a iznad nje je na kamenu stajao veliki glineni lonac. U njemu je kljuĉala voda iz koje su virile oguljene noge neke ţivotinjice. Kraj ognjišta je stajala djevojka i miješala u loncu. Dva slamnata leţaja bila su jedini dijelovi siromašnog namještaja. Pastir je bio odjeven oskudno. Kako već rekoh, bio je silno mršav dok mu je glava bila pretjerano velika i obrasla gustom kosom. I njegova sestra bila je vrlo sirotinjski odjevena.

Kad me je ugledala, ona glasno viknu, otrĉi na svoj leţaj i zavuĉe se duboko u slamu tako da su joj virile samo noge. Upravo me je zaboljelo srce. — Ne bjeţi, sestrice — pozove je pastir. — Ovaj gospodin daje nam petnaest pijastera. — To nije istina! — odvrati ona ispod slame. — Istina je, sigurno. — Onda neka ti da, ali odmah! — Daj mi, gospodine! — zamoli me pastir. — Ako se tvoja sestra izvuĉe iz slame, dat ću vam ĉak dvadeset. — Dvadeset! IziĊi odmah! — Neka ti ih najprije dade. Ne vjerujem mu. Posegnuo sam u dţep i dao mu u ruke dvadeset pijastera. On od radosti skoĉi u vis, ushićeno klikne, pa zgrabi svoju sestru te je izvuĉe iz slame, utisnuvši joj novac u ruku. — Što to kuhate? — upitah je. — Divljaĉ — reĉe ona i mljacnu jezikom kao pravi sladokusac. — Divljaĉ? Kakvu divljaĉ? — Jeţa kojeg sam juĉer uhvatio — reĉe pastir. — Zar jedete jeţa? — Dakako! To je najveća poslastica koja uopće postoji. Pogledaj ga samo! Ako hoćeš komadić, moţeš dobiti jer si nam poklonio tako silno mnogo novaca. Dat ću ti ga vrlo rado, a isto tako i moja sestra koja stoji tu uz vatru. Izašao sam do naših tovarnih konja, uzeo meso i kruh pa ih pruţio pastiru. — Poklanjaš li mi to? — zaĉuĊeno upita, oĉito se razveselivši. Odmah zatim morala je njegova sestra onih dvadeset pijastera zakopati u kutu kolibe. Pastir reĉe: — Mi spremamo sav novac što ga zasluţimo. Kad jednom budemo bogati kupit ću ovcu i kozu. One će nam dati vune i mlijeka. Ali sad moţeš opet govoriti o handţiji iz Karanirvan-hana, gospodine. Sve ću ti reći. Dobar si ĉovjek, kakvog još nikad nisam vidio, a bio si dobar i prema mojoj sestri koja stoji tamo uz vatru. — Vidio si dakle tog ĉovjeka gdje dolazi? — Jesam. Jahao je na onom crnom konju što mu ga je prodao paša jer ga je handţija prije toga uĉinio bolesnim. Ujahao je usred moga stada i zgazio mi dvije ovce, muhtarevo vlasništvo. Zato sam svoju sestru, koja stoji ovdje kraj vatre, ostavio kod stada i potrĉao muhtaru da mu to reknem. Kad sam stigao onamo, stajao je onaj ĉovjek pred kućom pa me je onako s konja udario po glavi i rekao neka se izgubim da ne slušam što oni govore. Moj je gospodar stajao kraj njega. Ali upravo zato jer me je udario i zgazio mi dvije ovce, ja sam ušao u sobu i stao kraj prozora da bih ĉuo sve što nisam smio ĉuti. — No, o ĉemu su govorili? — Kara Nirvan je upitao nisu li moţda ovuda prošli ljudi s kolima.

— A jesu li prošli? — Nisu. Zatim je kazao da će doći neki konjanici, jedan od njih na crnom arapskom ţdrijepcu. Muhtar bi im imao reći da je Kara Nirvan odjahao u Dibri, a ne cestom u Gori. — Ali on je ipak odjahao u Gori? — Jest. To sam vidio. Ta dobro sam pazio. — Kako je daleko do Gore? — Na dobru konju treba jahati dvanaest sati. Ali Kara Nirvan ne ţeli baš posve do Gore, već samo do hana Nevjere. — Zašto se taj han tako zove? — Jer se nalazi uz neku stijenu koja nosi to ime. — A zašto se stijena zove Nevjera? — Ne znam. — Što traţi Kara Nirvan tamo? — On će ĉekati ljude koji dolaze s kolima. — Koja mjesta leţe odavde pa do tog hana Nevjere? — Ševa, Brdeti i Fusa Ansid, a zatim dolazi han. Trebalo bi jahati odsada pa do jutra prije nego što se stigne onamo jer donde ima sigurno osam sati jahanja. — Leţi li taj han na osami ili je kraj njega kakvo selo? — Osamljen je. Bio sam ondje. — Na kojoj strani ceste leţi? — Na desnoj. — Poznaješ li handţiju? — Poznajem. Kadšto dolazi ovamo i zove se Edhem. Nitko ga ne voli. Ljudi govore da je kraĊom stekao svoj imutak. — Jesi li još štogod ĉuo? — Nisam jer je muhtar ušao u sobu po svoje oruţje: pušku, pištolj i noţ. Kara Nirvan nije imao svoje oruţje sa sobom. Onda je brzo odjahao. — Koliko je vremena prošlo odonda? — Gospodine, to ti ne mogu reći jer nemam dţepni sat kao padišah, ali ipak drţim da su prošla dva sata. — Onda mi sad samo reci još to, mogu li lako pronaći cestu u Gori. — Moţeš. Ta cesta dolazi iz Spase s one strane rijeke Joske, a onda zakreće nalijevo. Morate proći pokraj rijeke. Ja ću vas izvesti do izvan sela. — Dobro, izvedi nas! Ali već je noć. Ne moţe li ĉovjek zalutati s ceste? — Moţe ako je ne pozna. Ali do sela Brdeti ne moţete zalutali, a ondje ćete sigurno naći nekoga koji će vas povesti dalje tako da nećete nikamo skrenuti. — Prema tome znam sve. Zadovoljan sam s tobom. Koliko kod vas stoji ovca? — Jednogodišnja ovca stoji dvadeset pijastera. — A koza? — Ona je mnogo skuplja. Ako daje mlijeka, stoji i preko trideset pijastera. — No, onda ćeš dobiti i više, a ne samo jednu ovcu i kozu. Pogledaj ove

srebrnjake! Oni svi zajedno vrijede dvije stotine pijastera. Za taj novac moţeš kupiti najmanje ĉetiri ovce i ĉetiri koze ako ne dopustiš da ti zli ljudi oduzmu novac. — Da mi oduzmu novac? Neka se samo usude! Odmah bih pošao muhtaru, a on bi nam pomogao. Ali ti se sigurno šališ. Mi bismo u tom sluĉaju bili bogati, ja i moja sestra koja stoji tamo uz vatru. Izvadio sam biljeţnicu, istrgao iz nje list papira i napisao na njemu nekoliko redaka pa mu ih predao, rekavši: — Ako bi netko rekao da do tih dvije stotine pijastera nisi došao pošteno i ako bi ta pokušali oduzeti novac, predaj muhtaru ovaj papir. To je potvrda s mojim potpisom da sam ti novac poklonio. Prije nego što sam poĉeo pisati utisnuo sam mu novac u ruke. Stajao je sav ukoĉen, ispruţivši ruke od tijela, buljeći u me kao da ne vjeruje svojim oĉima, Poloţih papir na novac, okrenuh se izaĊoh iz kolibe, pa uzjahah konja. On potrĉi za mnom i radosno viknu: — Zar je to doista moje? — Jest, dakako! — Moje i moje sestre koja u kući stoji uz vatru? — Naravno! Ali ne viĉi tako! Obećao si nam da ćeš nas otpratiti do ceste, a mi nemamo vremena da ĉekamo. — Evo, već idem, već idem! Novac i papir drţao je jos uvijek u ruci. Onda utrĉi u kolibu da ga preda svojoj sestri koja je stajala »tamo uz vatru« i odmah se vrati. Pokušao je da vrlo brojnim rijeĉima dade oduška svom oduševljenju, ali ja mu to zabranih pa je tako nijemo koraĉao pred nama. Moj mali dar usrećio je brata i sestru. Prošavši kraj dvije ili tri male kuće, prijeĊosmo drvenim mostom preko Joske. Na drugoj obali stigli smo u selo Pahu i susreli nekoliko ljudi koji su nas zaĉuĊeno gledali. Nitko nas, meĊutim, nije oslovio. Tako smo stigli na kraj sela, izašli na cestu i oprostili se od našeg vodiĉa. Kad smo malo odmakli, on doviknu za nama albanski: — Laku noć! Sretan put! Dug ţivot!

IZDAJNIČKA GUDURA PRED nama je bila još mraĉna noć. Ostale konje nisam još taĉno poznavao, ali u Rija sam se mogao pouzdati. Sigurno neće skrenuti s puta ako mu popustim uzde. Zato pojahah na ĉelo naše ĉete, poloţili uzde u ruţu sedla i pustih svog vranca da trĉi kako hoće. Put je vodio uzbrdo, zatim po ravnici, i naposljetku opet nizbrdo, neprekidno kroz grmlje ili šumu. Da je Ţuti ovdje vrebao, lako bi nekolicinu nas poskidao mecima. Mislio sam na to, napevši vid i sluh, ali srećom bez razloga. Nakon više od dva sata stigosmo do sela Brdeti. Svakako je bilo bolje da uzmemo vodiĉa. Ranko je doduše tvrdio da poznaje kraj, ali slutio sam da to ĉini više zbog toga da bi nam se mogao pridruţiti. Povrh toga bilo je tamno; mjesec je kasno izašao. Zalutamo li, mogao bi Ţuti postići svoju svrhu prije nego što pronaĊemo pravi put. Zato sam, dakle, bez oklijevanja, upitao prvog ĉovjeka kojeg smo sreli, ne bismo li mogli uz dobru plaću dobiti vodiĉa. Taj ĉovjek nam se odmah ponudio. Rekao je da će nas za deset pijastera odvesti do hana Nevjere ako imamo vremena da ĉekamo dok dovede svoga konja. Pristadosmo. Potrajalo je svega nekoliko minuta i on se vratio. Istina je, morali smo biti na oprezu jer nismo poznavali tog ĉovjeka. Mogao ga je poslati i Ţuti da nas zavede na stranputicu. Zato smo ga opkolili. Ja sam mu obećao dvadeset pijastera bude li pošten, a prevari li nas, metak u glavu. Opet smo jahali kroz šumu i grmlje pa smo nakon gotovo tri sata stigli u selo Fuša Arsit. Iza toga sela pruţala su se polja, a zatim opet šuma. Kadšto smo slijeva ĉuli gdje šumi voda. Bio je to neki pritok Drima, ali ime sam mu zaboravio. Zatim je izašao mjesec i mi smo mogli priliĉno dobro vidjeti. Nalazili smo se u divljem planinskom kraju. Posvuda oko nas stijene i iskidane hridine, golemo drveće, vlaţan zrak i šum u vrhovima granja ĉije je sjene mjesec bacao na naš put u veoma neobiĉnim šarama. Kakav li je to samo bio put! I ovuda treba da prolaze kola! Naši su konji svakog ĉasa posrtali preko krupnog kamenja i propadali u jame. Tako smo jahali dalje i dalje sve dok nije zahladilo i zapuhao jutarnji vjetar. Naš vodiĉ nam je rekao da se nalazimo usred planina Keruli, u zloglasnom kraju. Za jedan sat smo imali stići u han Nevjeru. Na pitanje zašto taj kraj nosi ime Nevjera dobio sam odgovor da se u ravnom kamenom tlu ĉesto pokazuju dugaĉke i duboke pukotine. Ovdje jahaĉ ne smije potjerati konja u galop jer ga neće moći dovoljno brzo zaustaviti ako se ispod njegovih kopita odjednom otvori takva pukotina. Rekao nam je da je na taj naĉin zaglavilo već mnogo ljudi. Osim toga, kolaju glasine kako u tim krajevima ima ljudi koji bacaju svoje ţrtve u takve ponore. Ta nas vijest nije razveselila. Nakon pola sata poĉelo je svitati. Mislio sam o tome da bi nam naš vodiĉ u

hanu Nevjeri moţda mogao biti na smetnji pa sam mu ponudio trideset pijastera, umjesto obećanih dvadeset, ako se odmah vrati. Prihvatio je i brzo odjahao primivši novac. Mora da se u našem društvu nije baš odviše ugodno osjećao. Nismo gotovo ništa govorili, a s njim smo postupali s vidljivim nepovjerenjem. Najednom presta šuma. Nadaleko je pukla ravnica kao da je od tvrĊe stijene pokrivene skliskom mahovinom. Nigdje drveta, tek tu i tamo pokoji grm ili grmeĉak. U daljini ugledah neku tamnu taĉku, a kroz dogled razabrah da je to skupina od nekoliko kuća. To je svakako bio traţeni han. Naš put se protezao kao tamna crta u zelenoj mahovini. Zatim stigosmo na mjesto gdje se neki trag odvajao na lijevo. Sjahao sam i pretraţio ga. Tuda su prošla kola koja je pratilo nekoliko konjanika. Mahovina što su je utisla kopita i toĉkovi, još je bila ĉvrsto pritisnuta o tlo. Nije dospjela da se uspravi. Mora da su kola prošla ovuda tek prije nekoliko minuta, ali nismo ih mogli ugledati jer je upravo onaj smjer, kojim su krenula, bio zastrt rijetkim nizom grmova. U meni se porodi strah, ali ga nisam pokazao nikome. Skoĉih u sedlo i pojurih prema hanu, a pratioci, koji nisu mogli shvatiti moje vladanje pojuriše za mnom. Stigli smo do hana koji se sastojao od nekoliko zgrada nimalo privlaĉna izgleda. Ispred vratiju stambene zgrade stajala su, prekrivena platnom, dvoja teško natovarena volovska kola. Uz njih su stajala i treća kola, ali su već otišla. — Halefe, poĊi sa mnom u kuću — pozvah ga. — Ostali će ostati ovdje. Provjerite jesu li vam kalani ĉvrsto stegnuti. Moţda ćemo morati ĉestito zagrabiti. — Da to nisu ona kola s kojima se vozi moja ţena? — zabrinuto upita Galingre. Nisam mu odgovorio, već uĊoh s Halefom kroz otvorena vrata. Budući da nisu bila zakraĉunata, mora da su stanovnici kuće već bili budni. U sobi su sjedila dva snaţna ĉovjeka i pila rakiju. Za nekim drugim stolom sjedila je pred punom zdjelom cijela obitelj: visok snaţan muškarac, dva djeĉaka te jedna sluţavka. Kad smo ušli, muškarac je stajao uspravno. Ĉinilo se da je od prepasti skoĉio s klupe kad me je ugledao. Ja mu se osorno obratih: — Je li ova kuća han Nevjera? — Jest — odgovori on. — Ja sam handţija Edhem. — Ĉija su ona dvoja kola vani? — Od nekih ljudi iz Skadra. — Kako se zovu? — Nisam upamtio. To je neko strano ime. — Nalazi li se Hamd en Nasr uz njih? Vidio sam na njemu da bi najradije odgovorio ne, ali ja mu dobacih pogled koji ga je prestrašio. Zato, oklijevajući, reĉe: — Da. — Gdje je sada? — Odjahao je u Pahu i dalje. — Sam?

— Ne, stranci su se odvezli s njime. — Koliko ih je? — Jedan muškarac, jedna stara i jedna mlada ţena. — Kad su otišli? — Nema još ni ĉetvrt sata. Tamo sjede koĉijaši onih ostalih kola koji treba da poĊu za njima. On pokaza u onu dvojicu koju sam već spomenuo. — Jesi li imao i drugih gostiju? — Nisam. — Nijednog iz Rugove? — Ne. — Laţeš, Edheme! Kara Nirvan je bio ovdje pa je odjahao s Hamd en Nasrom i kolima. Ovamo je stigao usred noći! Opazio sam da je handţija postao nesiguran. Sigurno je bio Ţutov saveznik jer je smeteno promrmljao: — Ne poznajem nikakvog Kara Nirvana. Istina je da je otprilike prije dva sata stigao ovamo jedan konjanik ali ne iz Rugove već iz protivnog smjera, naime iz Lesa. Vrlo mu se ţurilo, a kako su stranci krenuli istim putem, on im se prikljuĉio. — Taĉno! Vrlo mu se ţurilo, a ipak je pojahao uz kola s volovskom spregom! Tako će se zaista brzo kretati. Uostalom, ta se kola nisu odvezla u Pahu jer mi dolazimo odande pa bismo ih morali sresti. Ja te poznajem. Edheme, a znam i to što bi se ovdje imalo odigrati. Mi ćemo se vratiti pa ćemo nastaviti razgovor s tobom. Pripazi! Pobrinut ćemo se za to da se ti ljudi ne unesreće u kakvoj pukotini kraj stijene Nevjere. Zatim se okrenuh koĉijašima i nastavih: — Mi pripadamo onoj obitelii ĉije stvari prevozite. Ne odlazite iz ovog hana dok se ne vratimo. Ostavit ću vani naše tovarne konje: odvedite ih u staju pa im dajte krme i vode! Oba vozara šutke ustadoše da izvrše zapovijed, a Halef i ja ţurno izaĊosmo iz kuće te skoĉismo u sedla. — Vraćamo se! Moramo sprijeĉiti jednu podlost! Ti ljudi kane Galingreovu obitelj baciti u ponor — rekoh drugovima. Galingre prestrašeno viknu. Jedva sam ga ĉuo jer je moj konj već jurio u galopu. Svi ostali pojuriše za mnom. Ranko dojaše do mene i upita: — Je li Ţuti uz njih? — Jest. — Dobro! Onda ga imamo! Nismo više govorili. Stigli smo do mjesta na kojem sam pretraţio tragove kola i skrenuli, prateći trag. Ĉinilo se da konji osjećaju da traţimo najveću brzinu. Nismo ih trebali nagoniti. Šarci obaju Aladţija samo su letjeli — zaista su opravdali svoj dobar glas. I ostali su konji, kao u šali, jurili velikom brzinom.

Nakon mojega Rija bio je alat najbolji konj. To sam sad opazio. — Sidi — viknu Omar za mnom — reci mi samo hoću li ugledati Hamd el Amazata? — Hoćeš, ovdje je! — Napokon! Sad mi neće izmaći! Sad smo jurili kroz već spomenuti niz grmlja pa nam iza njega puĉe otvoren pogled. Daleko ispred nas, gotovo na rubu obzorja ugledah malu svjetlu taĉku. To mora da su bila kola. Na njima je svjetlucalo bijelo platno. — Brţe, brţe! — viknuh. — Moramo im se što više pribliţiti prije nego što nas opaze. Sve dosad nisam tjerao svog vranca, a sad mu samo doviknuh: »kavam!« On pojuri kao da je dosad trĉao samo kasom. Upravo je letio. — Mašalah! Kakva li konja! — viknu Ranko. Jedino njemu je uspjelo da se odrţi usporedo sa mnom, ali i on se morao sluţiti biĉem. Posve sam mirno sjedio u sedlu jer je Ri vrlo ravnomjerno jurio. Ona bijela taĉka postala je sve veća. Izvukao sam dogled i pogledao. Kola su se kretala naprijed, a pratila su ih tri konjanika. Sreća! Nismo zakasnili. Da je Ţuti pokušao ispuniti svoju namjeru, morao bi zaustaviti kola. Upravo to što su se kola još kretala dokazivalo je da se putnicima nije ništa dogodilo. Ona tri konjanika bili su svakako Perzijanac, Hamd el Amazat i Galingreov zet. Obje ţene sjedile su u kolima. Sad sam već i prostim okom mogao razaznati Ţutovog engleskog vranca, ali uto se Ţuti okrene i opazi nas. Bili smo od njega udaljeni još dobar kilometar. Opazio sam kako su on i Hamd el Amazat zaustavili konje. Gledali su prema nama, a onda odjuriše u galopu, ostavivši kola. Pobjegli su u razliĉitim smjerovima, da nas navedu da se razdvojimo. Ţuti je pojahao ravno, a Hamd nalijevo. Bojao sam se da će, kad nas ugledaju, od bijesa ustrijeliti Galingreovog zeta i obje ţene. Bila je prava sreća što to nisu uĉinili. Kad sam se ogledao, opazih da su drugovi daleko zaostali iza mene, ali moj glas je mogao doprijeti do njih. Pokazah nalijevo i doviknuh: — Uhvatite onog tamo! To je Hamd el Amazat! Ţutoga ćemo preuzeti nas dvojica. — Brţe, Ranko! — pozvah svog pratioca. On mamuznu konja i udari ga biĉem. Ti udarci, a moţda još više taština potjeraše alata da napne sve snage. Prestigao je i mog vranca, ali tek što je to Ri opazio, on sam po sebi poveća brzinu i prestignu suparnika. Ri nije trpio ni jednog konja pred sobom. Sad smo stigli do kola. Kraj njih je stajao Galingreov zet. Nije znao o ĉemu se radi pa nije mogao shvatiti zašto su ga njegova dva pratioca odjednom tako naglo napustila. — To su bili ubojice! — doviknuh mu dok smo jurili kraj njega. Nisam mogao razabrati kako su ga se dojmile moje rijeĉi jer tek što sam ih

izgovorio, već smo daleko odmakli. Nekoliko puta sam se osvrnuo i opazio da su me moji drugovi razumjeli i da jure za Hamd el Amazatom. Samo Galingre je zadrţao prvotni smjer. To mu nismo mogli zamjeriti. U prvom se redu ţelio uvjeriti da je njegova obitelj ţiva i zdrava. Uostalom, nismo ga ni trebali. Sve dosad je Ţuti zadrţao svoju prednost. Nismo mu se pribliţili, premda je Ranko neprekidno tjerao svog alata, — Nećemo ga stići, efendijo! — doviknu mi on. — Njegov englez je bolji od naših konja. — Oho! Pripazi samo! Ti još ne poznaješ mog vranca. Podigao sam se na stremenu. Drugo ništa nisam uĉinio jer nije bilo razloga da primijenim »tajnu« moga Rija. Već je i taj pokret bio dovoljan. Ri opazi da mu nastojim olakšati teret. To mu je povrijedilo samosvijest pa još duţe zagrabi. Kao da tlo nestaje ispred mene. Tko nije dobar jahaĉ, moţe mu se zavrtjeti u glavi. Ranko je daleko zaostao za mnom, a Ţutome sam se sve više pribliţavao. Najprije je bio ispred mene preko pola kilometra, zatim se udaljenost sve više smanjivala: dvije stotine metara, stotinu pedeset, stotinu ... Kara Nirvan se ogleda i prestrašeno kriknu, a zatim poĉe konja udarati kundakom. Vrijedna ţivotinja se napinjala iz sve snage. Vodoravno ispruţivši glavu, konj je jurio dugaĉkim skokovima. Pjena mu je kapala iz gubice, a dlaka mu se ovlaţila od znoja. To nije bio dobar znak. Ĉistokrvni englez nije ni izdaleka bio dorastao mom arapinu. Na Riju nije bilo ni traga pjene ni znoja. Mogao bih još punih ĉetvrt sata juriti tako, a da se ne uznoji i ne zapjeni. Ali ja sam bio nauĉen, na to da štedim plemenitu ţivotinju. Zato sam poĉeo pitati sam sebe što da radim. Da pucam? To je bilo najbrţe i najsigurnije. Moja medvjedarka je nosila mnogo dalje nego do Ţutoga, a kako je moj konj jurio veoma ravnomjerno, mogao sam sigurno nišaniti sa sedla. Ipak ga nisam htio ubiti. Bolje da ustrijelim njegova konja? Onda će izletjeti iz sedla i ja ću ga uhvatiti. MeĊutim, bilo mi je ţao lijepe i vrijedne ţivotinje. Ne, postojalo je i drugo sredstvo pa nisam trebao ubiti ni njega ni konja! Skinuo sam laso. Još dok sam bio zabavljen time, zaĉuh Ţutoga kako je oštro kriknuo. Prisilio je konja da se propne i odskoĉio dugaĉkim skokom, preskoĉivši jednu od onih rasjekotina u zemlju, o kojima mi je pripovijedao vodiĉ: nekoliko sekundi zatim preleti i moj Ri preko rasjekotine. Bila je otprilike dva i pol metra široka. Sad se Ţuti opet ogleda. Pribliţio sam mu se. Onda puškom nanišani u mene. Zar je zaista nauĉio da puca sa sedla, okrenuvši se unatrag kao Beduin? Nisam smio ĉekati da prvi opali. Zato u tren oka napeh oba kokota medvjedarke pa hici prasnuše jedan za drugim. Nisam podigao pušku na rame da nanišanim: htio sam samo prestrašiti njegova konja. Postigao sam cilj. Konj se trgne, skoĉi u stranu i onda opet jurnu naprijed u nepravilnim skokovima. Ţuti je upravo ispaljivao pušku. Hitac prasne, ali ne pogodi. Sad sam prebacio remen medvjedarke preko ramena i savio laso oko lakta i dlana da bih tako dobio otvorene omĉe. Morao sam se poţuriti jer se ispred nas

pojavila tamna pruga šume. Uspije li Ţutome da stigne onamo, bit će spašen. Kad mu je konj skoĉio u stranu, on se jedva odrţao u sedlu, a sad je nastojao da se ĉvrsto smjesti u njemu. Uskoro je morala pasti odluka. Primijenio sam »tajnu«. Poloţih svom vrancu dlan meĊu uši i pozvah ga »Ri«! Na trenutak se uĉinilo kao da je vranac ostao nepomiĉno visjeti u zraku a onda glasno zarza i... uopće se ne da opisati kakvom brzinom trĉi takav konj ako se primijeni tajna. Svatko osim mene, koji sam bio već navikao na svoga konja, morao bi pasti sa sedla. Još malo prije nalazio se Ţuti šezdeset metara ispred mene. Taj se razmak smanjio na trideset, dvadeset metara, a onda on zaĉu topot moga konja posve blizu za sobom, okrenu se i sav zaprepašten viknu: — Alah te prokleo, u pakao, pseto! Izvuĉe kuburu i opali ali me ne pogodi. Zatim kundakom udari konja po glavi da je, napevši posljednju snagu, pojurio kao lud. Uzalud! Bio sam već petnaest metara iza njega, sad još deset, još šest. — Pripazi, Ţuti, sad ću te uhvatiti! — doviknuh mu, — Nitko te ne moţe spasiti! Odgovorio mi je gromkim krikom, gotovo urlikom. Mislio sam da je to viknuo od bijesa i zavitlao sam omĉom lasa iznad glave, ali onda opazih kako pokušava skrenuti konja u stranu. To mu nije uspjelo. Konj je jurio punom brzinom, a od udaraca po glavi kao da je pobjesnio. Još jedan krik kakvim se javlja ĉovjek samo u najvećoj nevolji, u krajnjem uţasu! To nije bio bijes, već smrtni strah! Skrenuo sam svoga konja malo u stranu da bih mogao razabrati krajinu koju mi je dotad zaklanjao Ţuti, jašući tik ispred mene. Nebesa! Poprijeko na pravac našeg jahanja pruţala se duboka i široka rasjeklina ĉiji je protivni rub bio sigurno metar viši do onoga s naše strane! Moţda bi mi još uspjelo da skrenem konja, ali kod one neizrecive brzine kojom je letio, nisam bio siguran da će mi to uspjeti. Dakle naprijed! To je bila jedina mogućnost. Spustio sam ruke s lasom, pritegnuo vranĉevu glavu u vis, još jednom mu poloţio lijevu ruku meĊu uši i viknuo, da, zaurlao: — Ri, ja Ri, ja Ri et taib, nat, nat, nat! Ri, moj Ri, moj dobri Ri, skoĉi, skoĉi, skoĉi! Ţdrijebac je znao da rijeĉ »nat« znaĉi skoĉiti. Bio je uvjeţban u tome. Otvori gubicu, javi se dubokim glasom koji je bio izraz oduševljenja, škrgutne o ĉelik ţvala i projuri kraj Ţutoga ravno prema ponoru. Ni Perzijanac ni ja nismo imali vremena da pazimo jedan na drugoga. Svaki je imao dovoljno posla sa sobom i svojim konjem. Ipak prokune kad sam projurio kraj njega. Eto i ponora! Zategnuvši uzde, nagnuh se daleko naprijed. — Ri, halak ali, ali! — Ri, sada gore, gore! — viknuh. Oĉi su mi bile uperene u suprotni rub stijene. Nisam vidio kako je široka pukotina. Gledao sam samo u onu taĉku tamo prijeko koju sam htio doseći i koja je leţala metar više od ruba pukotine s moje strane.

Vrijedni, neusporedivi konj se otisnu od stijene i odskoĉi. Na trenutak sam zalebdio iznad jezovite dubine. Ispustih uzde i bacih se prema natrag ma kako to izgledalo opasno i besmisleno. Morao sam rasteretiti prednji dio konja da me ne zbaci. Da se nisam bacio natrag, bio bih izgubljen, jer premda je moj vranac bio neusporediv trkaĉ i premda se silnom snagom odbacio preko pomora, skok nije potpuno uspio. Ri je samo prednjim kopitima dosegao kamen. — Ali, ali! — vikmuh ponovo i bacih se naprijed, a istodobno opletoh Rija lasom što sam ga još drţao u desnici, udarivši ga po trbuhu izmeĊu nogu. Time sam rasteretio straţnji dio njegova tijela. Još nikad nisam udario Rija. Kad je osjetio udarac lasom na najosetljivijem mjestu, odbaci straţnja kopita visoko uz trbuh, svine se tako da je puknuo kolan pa dohvati i straţnjim nogama kamen. Silan skok — ja padoh zajedno sa sedlom, a konj jurnu još komad puta, a onda stane. Sve je to potrajao samo jednu, samo dvije sekunde. Ustadoh i ogledah se. Ţutov je vranac upravo odskoĉio. Krik, divlji krik, pa konj i jahaĉ padoše u dubinu. Cijelo mi je tijelo bilo kao od leda. PriĊoh k pukotini. Bila je najmanje pet metara široka! Tako mi se bar ĉinilo jer se zna da nije lako taĉno ocijeniti širinu neke vode ili duboke pukotine. Ĉovjek se vrlo lako moţe prevariti. Ponor je bio tako dubok da mu nisam mogao ugledati dna. Dolje je leţala gusta crna tama. To je bila pravedna kazna! Ţuti je našao taĉno onakvu smrt kakvu je zasluţio. Bio je dakako mrtav on i njegov konj. Nije bilo baš nikakve mogućnosti da su ostali ţivi. Ipak sam neko vrijeme osluškivao dozivajući. Nije bilo odgovora. Zatim poĊoh k Riju. Vratio se i dotrĉao onamo gdje mu je leţalo sedlo. Ogrlio sam ga oko vrata i pritisnuo njegovu glavu uza se. Protro mi je njušku o rame, a zatim mi liznuo ruku i obraz. Bilo je kao da taĉno zna da smo jedan drugome spasili ţivot. Tek sad sam se osvrnuo za svojim drugovima. Ranko je upravo dojurio na svom alatu. Nije opazio ponor pa mu doviknuh da jaši laganije. Desno od mene galopirali su ostali još uvijek za Hamd el Amazatom. On promijeni smjer da bi time izravnao veću brzinu njihovih konja. Moji prijatelji dali su se zavarati jureći za Armencem u isprekidanoj crti. Ispred sviju jahao je Omar koji je htio da prvi stigne ubojicu svoga oca. Samo jedan je bio pametniji od ostalih, naime Halef. Shvatio je lukavštinu bjegunca i nastojao joj doskoĉiti. MeĊutim, sad je Hamd el Amazat opazio Halefa. Vidio je da se neće moći probiti pa zato skrene prema jugu onim smjerom kojim je Ţuti maloĉas krenuo. Pri tom je spretno, kao zaklon, iskoristio rijetko grmlje. MeĊutim, u tom smjeru morao je Armenac stići do opasne pukotine koju ni on još nije ugledao. Svakako ga je obuzeo strašan strah koji je zaista i zasluţio. Uostalom, nije znao što ga zapravo ĉeka. Sve dosad je vjerovao da ga progonimo samo zbog izdaje na raĉun Galimgrea i njegove obitelji. Njihova kola su još uvijek stajala na istom mjestu na kojem smo ih mi prestigli, a kraj njih Galingre i njegov zet.

Uto Ranko stiţe do ponora, pogleda u njega i strese se od jeze viknuvši: — Taj je mrtav, sav smrskan, efendijo. I Alahu, kako si samo mogao ovo preskoĉiti? — O tome kasnije. Ostani gdje si da Hamd el Amazat ne moĉe proći. Ja ću mu pojahati u susret, — Ne moţeš. Pukao ti je kolan. — Imam u bisagama remen. Za dvije minute bit će sve u redu. — Ali ne moţeš prijeći do Hamd el Amazata, — Moţda ću naći kakvo uţe mjesto, a ako ga ne naĊem, moj će metak preletjeti prijeko. U bisagama sam imao kratki pomoćni remen s kopĉama. Trebao sam ga samo zakopĉati iznad prekinutog mjesta pa da kolan bude opet jednako dobar kao i ranije. Ubrzo sam osedlao konja i odjahao uz rub pukotine prema istoku. Ranko je stajao s druge strane da onemogući bjeguncu da pobjegne prema zapadu. Na istoku je svjetlucao Halefov oklop, sa sjevera su ostali progonili neprijatelja, a ja sam se nalazio na jugu da ga doĉekam. Uostalom, već sam ponor sprijeĉio bi mu da pobjegne prema jugu. U tom ĉasu opazih kako se Armenac zaustavio, uperivši pušku u Omara koji potjera konja u stranu da ga Armenac ne bi pogodio. Odmah zatim jurnu prema Hamd el Amazatu, zavitlavši puškom da ga obori udarcem kundaka. Htio ga je uhvatiti ţivoga, onesviještenog. Ali Hamd el Amazat nije pobjegao. Doĉekao ga je. Kad mu se protivnik pribliţio, brzo izvuĉe kuburu i opali. Omarov se konj prope i izvrnu, a Hamd el Amazat pojuri dalje prema ponoru. Kad je ugledao zapreku, trgne se i skrene prema zapadu gdje sam stajao ja. Pojahao sam mu ususret i stigao do mjesta gdje je rasjeklina bila nešto uţa. Ovdje sam mogao preskoĉiti preko nje, pogotovu što je moj rub bio nešto viši od suprotnog. Potjerah konja malo dalje da bih imao dovoljno mjesta za zalet. Uto stiţe i bjegunac. Vidio je da ne drţim oruţje u ruci, a osim toga i to, da je izmeĊu mene i njega ponor. Dakako — on se ne bi smio usuditi da ga pokuša preskoĉiti. — DoĊi prijeko — podrugljivo će on. — Tebi ću se predati. — Odmah! — odgovorih. Potjerah Rija i on jurnu, preskoĉivši divnim skokom preko ponora. Hamd el Amazat kliknu sav uţasnut i pobjegne prema Ranku. Pojurih za njim. Sad mi je laso mogao dobro posluţiti. Sloţih omĉu, bacih je i okrenuh konja — trzaj i Hamd el Amazat izleti sa sedla. Ĉas kasnije stajao sam kraj njega. Dobro sam bacio laso. Omĉa se tako ĉvrsto stegla oko uhvaćenikovih ruku da se nije mogao pomaći. Klekoh i ovih mu remen još nekoliko puta oko tijela. Pad s konja ga je upola omamio. Piljio je u me razrogaĉenih oĉiju, ne rekavši ništa. Uto dojuri Omar i skoĉi iz sedla. — Što? — doviknuh mu radosno. — Vidio sam te da padaš i pomislio da si pogoĊen.

— Ubojica je loše nišanio — odvrati Omar. — Metak mi je pretrgao uzde, zato mi je pao i konj. Napokon, napokon ga imam. A sad . .. — Mir! — zamolih ga. — Najprije prepusti meni da se porazgovorim s njim. — Dobro! Ali on je moj! Nisam mu odgovorio jer je upravo stigao Ranko. Uskoro mu se pridruţiše i ostali, a posljednji Halef jer je on bio najdalje. Najprije se porazgovorismo o smrti Ţutoga i o mom skoku preko ponora. Moji prijatelji poĊoše na mjesto s kojega sam skoĉio. Nisu se mogli dosta naĉuditi što mi je uspjelo da preskoĉim preko ponora. Svi su hvalili Rija i gladili ga, a on je radosno rzao. Ţutoga smo spomenuli samo s nekoliko rijeĉi, jer o njemu više nismo ţeljeli razgovarati. Zamolio sam drugove da nitko još ne rekne Hamd el Amazatu tko smo mi. Sudit ćemo mu tek kad se vratimo u han Nevjeru. Sad je već bio pri punoj svijesti pa ga svezasmo na konja, a Osko i Halef uzeše ga meĊu se da ga otprate u han. I Omar se ponudio za taj posao, ali ja mu iskreno rekoh da mu ne vjerujem potpuno. Bude li pratio zarobljenika, postojala je opasnost da mu se i protiv naše volje osveti. Dok su njih trojica najkraćim putem odjahala u han, mi ostali vratismo se kolima. Bila su odviše daleko, a da bi Galingre i njegovi roĊaci mogili pratiti našu potjeru. Obje ţene i Galingreov zet nisu ni slutili kakav ih je opasni zloĉinac vodio. S najvećim povjerenjem ĉinili su sve na što ih je on upućivao, uvjereni da im to poruĉuje Galingre. Vjerovali su da se Galingre nalazi već u Skopju i da je Hamd el Nasru dao opširne punomoći. Kad je taj ĉovjek malo prije tako naglo nagnuo u bijeg, nisu znali što se dogaĊa. Tek kad se kraj njih pojavio Galingre, doznali su kakva im je prijetila opasnost. Prvo im je ukratko ispriĉao, a kasnije opširno. Galingre nas je upoznao sa svojem ţenom, kćerkom i zetom Martinom Rouvierom.. Ţene su izašle iz kola da nas doĉekaju. Htio je opširno pripovijedati, ali ga ja zamolih da to odgodi za kasnije. Sad sam htio samo još da znam je li handţija Nevjera-hana stajao u vezi sa Ţutim. — Svakako je stajao! — izjavi Rouvier. — Njih trojica su se potajice dogovarala, a zatim nam je Edhem usrdno savjetovao da odmah krenemo i da ona druga dvoja kola poĊu za nama kasnije. — Zar je bilo razloga da ne ĉekate dok ne krenu i ona druga kala? — Moja ţena nije bila baš zdrava. Voţnja ju je izmorila pa nismo mogli oĉekivati da će se oporaviti ako u tom prljavom hanu prekinemo put na jedan dan. Onda nam je Perzijanac rekao da u susjednom selu ţivi njegova udana sestra koja će vrlo rado primiti naše ţene. Sve nam je prikazao u tako dobrom svjetlu da nas je naposljetku nagovorio da poĊemo s njim. Ona druga dvoja kola s prtljagom mogla su polako doći za nama jer smo kanili ĉitav dan provesti odmarajući se u onom selu. — Ah tako! Ţuti vas je htio ubiti, a onda ugrabiti i vašu prtljagu. Ali kako

ste mogli biti tako neoprezni da poĊete s njim i onda kad je tako napadno skrenuo s puta. — Nama to nije bilo napadno jer je rekao da ćemo tim pravcem prije stići do cilja. Rekao je dalje, da se mnogo udobnije vozi preko te ravnice nego po putu koji da je veoma loš. — No, on bi vas doveo do prve rasjekotine preko koje kola ne bi mogla prijeći. Onda bi vas ustrijelio, opljaĉkao i bacio u ponor. — Zaboga, tko bi to pomislio! — viknu gospoĊa Galingre. — Hamd en Nasru poklonili smo naše puno povjerenje, a i taj Perzijanac vladao se tako da smo ga morali smatrati vrlo dobrim i usluţnim ĉovjekom. Prava je sreća da ste stigli u posljednji ĉas! — Da, mi tim ljudima zahvaljujemo vrlo mnogo! — potvrdi njezin muţ. — Oni su nas spasili od smrti, a mene oslobodili iz strašnoga suţarujstva. Znatan dio svog imutka već sam dobio natrag, a ono što vi vozite sa sobom, ostatak moje imovine, opet je u našim rukama. Rijeĉi ne predstavljaju zahvalnost, a kako se ţivot ne da platiti, moramo zauvijek ostati vašim duţnicima. To je rekao sada, a kasnije, kad smo skrenuli kola i polako pošli za volovima, koji su se sporo vukli, prijaha Galingre k meni, odvoji me od ostalih i reĉe tako da nitko nije mogao ĉuti: — Monsieur, tek sad sam uvidio u kolikoj se opasnosti nalazila moja obitelj. Vrlo ste mnogo uĉinili za mene. Najprije ste mi donijeli davno ţeljene vijesti o mom izgubljenom sinovcu. Zatim ste me izbavili iz podzemnog rova i vratili mi oteti novac. Uopće ne znate koliko je tog novca bilo jer ste se uklonili u stranu kad sam ga poĉeo brojiti da vidim je li sve na broju. Zatim ste i moju obitelj spasili od okrutne smrti. Moram spomenuti i imutak koji mi je tom prilikom spašen. Moja je ţena nosila sa sobom sve one iznose što ih je mogla ubrati. To je bilo veoma neoprezno, a povrh toga i neoprostiva greška u poslovnom smislu. Ali Hamd en Nasr je ustvrdio da sam mu ja zapovjedio da tako postupi. Ukratko, ja vam beskrajno mnogo zahvaljujem. Treba li da dopustim da me tišti tako silan teret obaveze i da je nosim cio svoj ţivot? Nadam se da to ne ţelite, već da ćete mi naprotiv dopustiti da vam se bilo kako oduţim. Imate li obitelj? — Imam roditelje, braću i sestre. — Jesu li bogati? — Nisu, naprotiv, vrlo su siromašni. Ja radim za njih i nadam se da će se njihove prilike malo pomalo popraviti. — Onda bi im novac dobro došao? — Svakako. Ali ja ga zaraĊujem svojim zvanjem. Pišem o svojim putovanjima i za to dobivam priliĉne iznose pa njima podupirem svoju obitelj. — Onda vas najljepše molim da mi dopustite da i ja sa svoje strane sudjelujem u tom podupiranju. — Hvala vam na vašoj dobroj namjeri! VI zaista mislite dobro, ali ja ne spašavam ljude za plaću. A što je najvaţnije: meni nemate što zahvaljivati. Nazovite to srećom, sluĉajem ili sudbinom što smo se namjerili na vas jer ja

nipošto nisam svojom zaslugom došao do toga. Našli smo vas u nevolji, mogli smo vas izbaviti i to smo uĉinili. Ona radost i zadovoljstvo što je osjećamo, jer nam je uspjelo da vas spasimo, dovoljna je plaća za nas. — Ali gospodine, ja sam bogat, bogatiji nego što vi oĉito mislite! — To mi je drago. Ako ste bogati, moţete uĉiniti mnogo dobra. — To ću i uĉiniti, hoću! — obeća on, — Ali vi ste ipak mnogo manje imućni od mene. — Postoje razliĉite vrste bogatstva. Ja nemam ni zlata ni srebra, ali sam ipak jednako bogat kao i vi, i teško da bih se zamijenio s vama. — Monsieur, te ponosne rijeĉi me sile da šutim, bar što se tiĉe vaše osobe. Ali ako ja ono što vi ne ţelite primiti, predam vašim pratiocima, onda mi sigurno nećete pokvariti veselje. Ne, to ne smijete uĉiniti! — Ti ljudi su svoji vlastiti gospodari. Ja im ne mogu ništa zapovijedati: oni mogu raditi što god ih je volja. — To mi je drago. Vi im dakle nećete savjetovati da me odbiju kad budem htio da im pokaţem svoju zahvalnost? — Neću. Znam da odbijanje vrijeĊa i tišti. Radite dakle kako god hoćete! Uvjeren sam da ćete umjeti da pronaĊete pravi naĉin jer upravo moji drugovi imaju veoma jako izraţen osjećaj ĉasti. — Onda vas najljepše molim da mi kaţete kako bih se najbolje mogao oduţiti svakom pojedinom od njih. Englez ... — Ne dolazi uopće u obzir — upadoh mu u rijeĉ. — On je lord i višestruki milijunaš. Iskreni stisak ruke miliji mu je od najskupocjenijeg dara. Uostalom, on i nije vaš vjerovnik. I njega smo mi spasili. — Onda da spomenem Oska. — Oskova kći udana je za sina jednog veoma bogatog stambulskog veletrgovca. Vraća se onamo pa će ţivjeti bogato, snabdjeven svime što treba. Znadem, uostalom, da ga je njegov zet, prije nego što smo otputovali iz Jedrena, obilno snabdio svime što je trebao za put. Osko ne treba novaca. On je Crnogorac. Dar u obliku novca moţda bi smatrao milostinjom pa bi ga to uvrijedilo. — Kako stoji stvar s Halefom? — Halef je siromašan. Njegova mlada ţena unuka je jednog arapskog šeika, ali ni taj nije nikada bio bogat. — Onda mislite da bi ga nešto malo novaca moglo obradovati? — Moglo bi. Ako mu ga poklonite u znak poštovanja prema najdivnijoj od svih ţena i djevojaka, vi ćete mu omogućiti da se ponosno vrati u domovinu i da vas se ondje sjeća. — A Omar? — On je još siromašniji. On je, kao što mu je bio i otac Sadek, vodiĉ preko slanog pokrova moĉvare Šot Dţerid, vratolomno zvanje kao što sam i sam iskusio. Njegova oca je ustrijelio Hamd el Amazat dok nas je ovaj vodio preko šota, a Omar je bez ikakvih sredstava napustio domovinu da traţi ubojicu i da se

osveti za ubojstvo. On je odande, zamislite samo, iz Juţnog Tunisa prošao kroz Saharu i Egipat, sve do Stambula, a zatim s nama doputovao ovamo, uopće bez ikakvih novaca što je bilo pravo majstorsko djelo. Ako se sad osveti i mora se rastati sa mnom, neće znati kako da se vrati u svoju daleku domovinu. Ja mu doduše mogu bar toliko pomoći da utaţi glad, ali, hm! Omarov sam poloţaj namjerno prikazao malo nepovoljni je nego što je zapravo bio. Taj bogati Francuz mogao je za siromašnog Arapina i malo dublje posegnuti u dţep. On zaista odmah odgovori: — No, bit će mi vrlo drago da se pobrinem za njega. Osku ne smijem dakle ništa ponuditi? — Novac ne smijete, ali kakvu malu uspomenu bi sigurno primio. — Lijepo! Vi dakle ne smatrate uvredom ako netko svom prijatelju ponudi kao uspomenu kakav ne baš osobito vrijedan predmet? — Sigurno ne! — No onda se nadam da se nećete razljutiti ako vas usrdno zamolim da primite ovaj mali peĉatnjak koji će vas kadšto podsjetiti na mene. Ja sam ga nosio samo kao privjesak na satu i nisam na njega još dao urezati svoje ime. Moţete dakle dati urezati svoje. Ţuti mi je oduzeo sat, a vašom pomoći sam ga dobio natrag. Ako dakle s njega skinem ovaj bijedni privjesak, onda se nadam da to neće biti dar ĉija bi vas vrijednost mogla uvrijediti. Rekavši to, trgovac skine mali peĉatnjak s lanca za sat i pruţi mi ga. Nazvao ga je bijednim darom, ali tako bijedan ipak nije bio. Privjesak je imao oblik male osmokutne piramide od vrlo lijepog topaza boje mesa, fino okovane zlatom, a na vrhu piramide nalazio se safir brušen u obliku kugle. Bio je to ipak skupocjen dar, no nisam ga mogao odbiti, a Galingre se iskreno obradovao kad sam izjavio da ću ga primiti. Zatim se opet prikljuĉio ostalima. Lindsay je nešto ţivo razgovarao s damama. Uţivao je u tome što moţe s njima govoriti francuski i tako opet jednom zaposliti svoj jezik za što mu se, kraj njegova poznavanja istoĉnjaĉkih jezika, meĊu Turcima i Arbanasima vrlo rijetko pruţala prilika. Lindsay je na svoj isprekidani naĉin opisao teški put odavde do Rugove i stao ih uvjeravati da je cesta iz Rugove u Skopje još mnogo gora. Istakao je svu onu oskudicu i sve neugodnosti što će ih one morati podnijeti u toku tako polaganog putovanja volovskim kolima pa ih je na kraju zamolio da se vrate u Skadar i da zajedno s njime otputuju u Bari, Ondje je sigurno još usidren francuski parobrod koji će ih mnogo udobnije prevesti u Solun odakle se mogu ţeljeznicom odvesti u Skopje. Kad su me upitali za savjet, morao sam ih na Lindsayevo razoĉaranje odvratiti od toga, jer ţeljeznica do Skopja uopće još nije bila sagraĊena. Englez je doduše imao dovoljno novaca i vremena da tuĊu obitelj preveze brodom u Solun i još dalje, ali Galingre i njegovi ne bi od toga imali nikakve koristi. Tako smo naposljetku stigli do Nevjera-hana. GospoĊe izaĊoše a mi uĊosmo u gostionsku sobu. Kako sam odmah opazio, Halef se već ondje igrao

gospodara. Odostraga, za stolom, sjedio je handţija sa svojom obitelji. Sad ih je bilo više nego prije. Tu je sjedilo još nekoliko ljudi, po izgledu handţijini sluge. Za prednjim stolom sjedila su oba koĉijaša. Na svima se vidjelo da teško podnose stegu koju im je mališan nametnuo — bili su njegovi zarobljenici. Nisam ga pitao kako mu je to uspjelo postići. Poznavao sam ga. Halef se dostojanstvenim koracima šetao po sobi dok je Osko ĉuvao straţu kod oba vezana. Pred Halefom su leţali pištolji. Tik uz stijenu leţao je Hamd el Amazat na podu od ilovaĉe još uvijek ĉvrsto svezan. Pogledao nas je izazovnim prkosnim pogledom. Vozari su morali ustupiti mjesto ţenama. Svi sjedoše gdje su našli mjesto, samo sam ja ostao stajati s Halefom, — Je li te Armenac prepoznao? — tiho upitah Halefa. — Ne vjerujem. Bar nisam to na njemu opazio ili on nije dopustio da opazim. — Nisi mu dakle ništa rekao? — Ni rijeĉi, sidi. Uopće nisam govorio s njim, ali sam zato morao govoriti s hanĊţijom Edhemom. Nije se htio pokoriti sve dok mu nisam pruţio pištolj pod nos. — Ĉemu? — No, ta morao sam ih sve uhapsiti. — To ti nisam zapovjedio. — Nije bilo ni potrebno. Znam što mi je ĉiniti i bez zapovijedi. Da sam dopustio da se handţija sa svojim slugama slobodno vuĉe naokolo, moţda bi došao na pomisao da silom oslobodi Hamd el Amazata. U tom je pogledu Halef zaista imao pravo. — Jesi li handţijl rekao da je Ţuti mrtav? — Nisam. Budući da smo samo Hamd el Amazata doveli svezanog. Edhem moţe i sam misliti kako stoji stvar. Nisam mogao misliti da bi Halef mogao biti tako šutljiv. Inaĉe je iskorištavao svaku priliku da govori o svojim junaĉkim djelima. Budući da su svi gledali u mene, rekoh Halefu da sa zarobljenika skine laso i da mu sveţe samo ruke na leĊima da bi mogao uspravno sjediti. Halef me posluša. Umjesto da mi bude zahvalan što sam mu tako olakšao poloţaj ili da se barem mirno vlada, Hamd el Amazat me napadne: — Zašto ste me svezali? Zahtijevam da me smjesta oslobodite! — Poĉekaj malo! — opomenuh ga. — I razgovaraj sa mnom pristojno jer će te inaĉe biĉ nauĉiti poštovanju. S kradljivcima, varalicama i ubojicama nitko ne saobraća kao s poštenim ljudima. — Ja nisam kradljivac. — Nisi? A ipak si svog poslodavca doveo Ţutome koji mu je oteo cio imutak. — Ne poznajem ja nikakvog Ţutoga!. — Ne laţi! To ti kod nas ništa ne koristi. Ne moţeš poreći da te u

Karanirvan-hanu poznaju. — Svega sam jedan jedini puta bio ondje i to kad sam pratio Galingrea. — A onda si se vratio u Skadar pa si roĊacima svog gospodara slagao da ti je on dao zapovijed o kojima on meĊutim ništa nije znao. Uostalom, ti si i s drugim Ţutovim ljudima ugovorio sastanak u Karanirvan-hanu. — To nije istina. — Nemaš Ii brata? — Nemam. — To znaĉi da ne poznaješ ĉovjeka koji se zove Barud el Amazat? — Ne poznajem. — Ni njegova sina Ali Manaha Ben Barud el Amazata? — Ni njega, — Ali ti si ipak pisao Barudu! — Dokaţi mi to. — Dakle zaista ne znaš za papir na kojem je napisano: »In pripa veste la karanirvan han ali sa panajir melnikde«? Na Armenĉevom licu kao da se pokazala prepast. On odgovori manje prkosno: — Govoriš o stvarima koje su mi potpuno nepoznate. Nisam svjestan nikakve krivnje pa ću dokazati svoju nevinost. Zato zahtijevam da me pustite na slobodu. — Zašto si onda pobjegao kad si nas vidio gdje dolazimo? — Jer je onaj drugi pobjegao. — Ah, tako! Jesi li ga poznavao? — Svakako! Ta ja sam s Galingreom bio kod njega. Kara Nirvan bio je handţija hana kod Rugove. — A ipak si potvrdio, kad je on naveo posve drugo ime, da bi ove ljude ovdje namamio do ponora. Hamd el Amazat je šutio. — Mene si drsko i izazovno pozvao da te uhvatim. Ta ti poruga nije upalila. Umio sam bolje jahati nego što si ti mislio, a kasnije ću ti dokazati da si me već i prije upoznao kao dobroga jahaĉa. — Ja te uopće ne poznajem. Na njemu se vidjelo da govori istinu. Mora da je taj ĉovjek nakon onog uţasnog dogaĊaja na Sat Dţeridu doţivio tako mnogo da se nas više nije sjećao. Inaĉe ĉovjek do kraja ţivota drţi u sjećanju osobe koje je u takvim prilikama sreo. — Ti ne samo da poznaješ mene, već i neke druge ĉlanove našeg društva — upozorih ga. — Mora da si u posljednje vrijeme poĉinio toliko zloĉina da se više ne moţeš sjetiti svakoga od njih. Ali o tome kasnije! Najprije ti ţelim kazati da je za tebe dobro što nemaš ni brata ni sinovca jer bi inaĉe morao doznati ţalosnu vijest: Banud el Amazat i njegov sin su mrtvi. Armenac se pokrenu kao da ţeli skoĉiti na noge, a ja nastavih.

— Ali Manah je ustrijeljen u Jedrenima. Mislim da to još ne znaš. — To me se ništa ne tiĉe. — Pogledaj onog ĉovjeka koji sjedi tamo na uglu stola. Zove se Osko. On je Barud el Amazata bacio s Đavolje stijene jer mu je ovaj ugrabio kćerku Zenicu. Ni o tom nisi još ništa ĉuo? Armenac ĉvrsto stisnu zube. Neko je vrijeme šutio. Lice mu je postalo tammo crveno. Onda bijesno dreknu: — Ĉemu mi pripovijedaš stvari koje me se ništa ne tiĉu, ĉemu spominješ osobe koje ne poznajem! Ako ţeliš govoriti sa mnom, onda govori o meni! Navedi mi razloge zbog kojih sa mnom postupate kao s kradljivcem i ubojicom! — Dobro, govorimo o tebi. Neću ni spominjati da je Galingre trebao biti ubijen u rovu u Rugovi, a ni to da ste vi ovdje htjeli ubiti njegovu obitelj. Govorit ću samo o onim umorstvima koje si ti zaista izvršio. — Mora da si lud. Samo ludilo moţe te navesti na takve smiješne misli. — Ĉuvaj se! Ako me samo još jednom tako uvrijediš, osjetit ćeš biĉ. Jesi li moţda od gospodina Galingrea ĉuo da je imao brata koji je ubijen u Alţiru u Blidi? — Jesam. On mi je pripovijedao o tome. — A sin ubijenoga išĉezao je na tajanstveni naĉin. — I to mi je rekao. — Jesi li moţda poznavao toga brata i njegovog sina Paula? Kod tog pitanja Armenac problijedi. — Kako sam ih mogao poznavati — odvrati — kad nikad nisam bio u Blidi? Ne poznajem ni Alţir ni druge zemlje sjeverne Afrike. Ja sam Armenac pa sam iz svoje domovine stigao samo u Stambul, a onda ovamo, — Armenac si? Ĉudno. A ljudi tvrde da je upravo jedan Armenac ubio Galingrea. — To me se ništa ne tiĉe. Postoje stotine tisuća Armenaca. — Da, to je taĉno, ali mnogi od njih zatajuju svoje podrijetlo. Tako na primjer poznajem jednoga koji se jednom prilikom izdavao za pripadnika plemena Uelad Hamalek. Armenac se ugrize za usnicu i pogleda me kao da me ţeli probosti. Moţda je već naslutio da taĉnije poznajem njegovu prošlost, no što je to u prvo vrijeme mislio. Oĉito je razmišljao gdje me je već sreo, ali mu to nije bilo jasno pa ljutito viknu: — Govori o stvarima i osobama što ih poznajem! Nikada nisam ĉuo za pleme Uelad Hamalek. Osim toga, ne mogu imati brata koji se zvao Barud el Amazat jer se zovem Hamd en Nasr. — Ne, zoveš se Hamd el Amazat. — Nije istina! — Zoveš se Hamd en Nasr? Eto, ja se sjećam ĉovjeka koji se nazivao Abu en Nasr. Jesi li ga i ti moţda poznavao? Sad otvori usta i preplašeno se zagleda u me.

— No, odgovori! Ali on mi nije odgovorio. Bjeloĉnice njegovih oĉiju se zacrveniše, a ţile na ĉelu nabreknuše. Gutao je i gutao, ali nije uspio izustiti ni rijeĉi. — Taj Abu en Nasr uzeo je ime »Otac pobjede«, jer je većilu oaze Kbili iskazao uslugu koja je traţila nešto hrabrosti. Sjeti se samo! Ĉinilo se da mu se lice skamenilo. Promucao je nekoliko rijeĉi koje nitko nije mogao razumjeti. — Taj Abu en Nasr bio je Galingreov ubojica. I njegovog je sina umorio u pustinji Nadalje je ubio vodiĉa Sadeka na Sat Dţeridu. Ja sam naišao na mrtvo tijelo Paula Galingrea i... Uto me on prekinu. Kriknuo je kreštavim divljim krikom i naglo poskoĉio iz sjedećeg stava, premda su mu ruke bile vezane. — Šuti, kujin sine! — zaurla, zaĉudo upravo onim arapskim narjeĉjem kojim se govori u krajevima u kojima sam se s njim susreo. — Sad znam tko si, poznajem te! Ti si onaj smrdljivi stranac koji me je progonio do Kbilija! Neka su prokleti tvoji oĉevi i djedovi, a tvoju djecu i unuke neka zadese sve nevolje tijela i duše! Neka ti svaki sat donese novu nesreću i... — A ovaj trenutak neka tebi donese biĉ — prekinu ga Halef priskoĉivši k njemu i udarivši ga iz sve snage. — Prepoznaješ li i mene, kujin sine, unuĉe trule hijene? Ja sam Hadţi Halef Omar koji je bio uz efendiju Kara Ben Nemzija kad se susreo s tobom! Hamd el Amazat se nije ni trgnuo. Primao je udarce ne trepnuvši okom. Buljio je u mališana kao da ne osjeća biĉ. — A ni mene ne poznaješ? — upita Omar, polako prišavši bliţe i odgurnuvši Halefa u stranu. — Ja sam Omar, sin Sadeka, onog ĉovjeka kojeg si umorio na Sot el Dţeridu tako da sad leţi ispod soli u ţivom pijesku i nitko ne moţe posjetiti to mjesto. Ja sam te progonio sve iz Kbilija. Nije me pratila sreća da te odmah pronaĊem ali sad se ipak nalaziš u mojoj ruci! Pripremi se! Došao je ĉas osvete. Meni nećeš više umaći! Kakve li razlike izmeĊu njih dvojice! Omar je stajao mirno, ponosno i visoko uspravljen. Na licu mu nije bilo ni traga strasti, mrţnji ili osvetoljubivosti, već samo hladna, mraĉna odluĉnost, Hamd el Amazat je drhtao, ali ne od straha već od bijesa. Lice mu se iscerilo, a prsa mu se burno nadimala. — Zašto sam samo svezan? — siknu on. — Da su mi bar ruke slobodne, zadavio bih vas sve — sve! — Neka ti bude po volji — odvrati Omar. — Sam si izrekao svoju osudu. Bit ćeš udavljen bez milosti i sućuti. Efendijo, ţeliš li još nešto govoriti s njime? — Ne ţelim — odvratih. — Nije poricao. Gotov sam s njim. —- Onda zahtijevam da ga prepustiš meni. — I drugi tvrde da imaju pravo na njega. — Ali moje pravo je najveće i najstarije. Tko se ţeli javiti da mi ga otme? Omar se ogleda. Nitko mu nije odgovorio. Što da radim? Znao sam da se

neće obazreti ni na molbu, ni na prijetnju, ni na zapovijed. Ipak upitah: — Kaniš li ga kukavno umoriti? Ţeliš li ... — Ne, ne! — upade mi on u rijeĉ. — Ni Osko nije umorio njegova brata, već se pošteno borio s njime. I ja ĉu uĉiniti to isto. Odveţite ubojicu moga oca. Evo odlaţem oruţje. On me ţeli zadaviti. Dobro, neka doĊe, Uspije li mu da me ubije neka je slobodan i neka ode kamo god hoće. Dakle dvoboj! Moje mišljenje o dvoboju bilo je ovdje potpuno nevaţno. Ako i najviši predstavnici civilizacije zbog neke prenaglo izreĉene rijeĉi nastoje da jedan drugome oduzmu ţivot te smatraju neĉasnim da tu stvar riješe drugim putem, zar sam onda mogao osuditi tog jednostavnog Arapina ako od oĉevog ubice zatraţi zadovoljštinu? Ne rekoh ništa, već se povukoh. — Da, odriješite me! — viknu Hamd el Amazat. — Zadavit ću tog nitkova! Omar odloţi oruţje i stane usred sobe. Svi poustajaše sa svojih mjesta i povukoše se u kutove, a gospoĊe izaĊoše iz sobe. Ja stadoh na vrata da Hamd el Amazatu zakrĉim put bude li pokušao da bijegom izbjegne borbu. Ali ĉinilo se da mu to ne pada na um. Upravo je soptao od bijesne ţelje da se oslobodi i baci na svog protivnika. Halef mu odveţe ruke i njih dvojica se naĊoše suĉelice jedan drugome, oštro se mjereći pogledima. Nitko nije rekao ni rijeĉi. Hamd el Amazat bio je viši i snaţniji od Omara, ali Omareva prednost leţala je u većoj spretnosti i miru što ga je saĉuvao, dopuštajući nam da se ponadamo da će pobijediti. Do ranjavanja nije moglo doći jer su se borili godim rukama. — Samo doĊi! — viknu Hamd el Amazat te prijeteći ispruţi šake, umjesto da se, kako sam to oĉekivao, baci na Omara. Ĉinilo se da ga se ipak dojmio mir mladog Arapina. Zaista me je ĉudilo što Sadikov sin nije pokazivao ni najmanjeg uzbuĊenja. Drţao se poput ĉovjeka koji taĉno zna da će pobijediti. — DoĊi k meni ako si hrabar — odvrati Omar. — Ali najprije pogledaj van. Tamo prijeko izviruje sunce iznad šume. Pogledaj ga još jednom jer ga nikad više nećeš vidjeti, već ćeš utonuti u noć uţasa! Evo ti mojeg vrata da me zadaviš. Neću te sprijeĉiti da me uhvatiš za njega. To je bilo ĉudno. Što li je to smjerao? Omar priĊe dva koraka bliţe k protivniku, uzdigne bradu tako da mu se vrat dao lakše zgrabiti i sloţi ruke na leĊa. Hamd el Amazat nije htio da propusti takvu izvrsnu priliku. On skoĉi k Omaru i obim ga rukama stegne za grlo. Ali tek što se to dogodilo, Omar ispruţi ruke i poloţi ih neprijatelju na glavu tako da su se ĉetiri prsta svake ruke prislonila o uši i tjeme a oba palca iznad oĉiju. — Imam li te, pasji sine! — škrinu Hamd el Amazat pravom Ċavolskom radošću. — Izgubljeni si. On tako ĉvrsto stegnu Omarov vrat da je ovaj poplavio u licu. Ali ja sam vidio što Arapin smjera. Nije ni pokušao da mu odgovori. Mali pokret njegovih palaca, snaţni pritisak i Hamd el Amazat zaurla kao ranjena pantera te spusti

ruke s protivnikova vrata jer mu je Omar iskopao oba oka. Armenac se rukom uhvati za oĉi. Bio je izgubljen jer ga je Omar mogao lako zadaviti. Ono što je sad trebalo doći bilo je zaista odviše strašno. Okrenuh se i izaĊoh iz sobe. Cijelo mi se biće bunilo protiv toga. Osljepljivanje i davljenje neprijatelja uĉinilo mi se zaista paklenskim. Ali zar je ĉovjek mogao imati samilosti prema ubojici kao što je bio Hamd el Amazat? Vani je sjalo sunce, a nebo je bilo vedro i jasno. U sobi je sve utihnulo. Urlanje prestade. Je li Hamd el Amazat bio mrtav? Uto se otvoriše vrata i Omar izaĊe. Noţ i pištolj bili su mu opet o pojasu. Mora da je borba bila već završena. — Je li gotovo? — upitah stresavši se od jeze. — Jest. Osveta je izvršena i duša moga oca zadovoljno će gledati na me — sveĉano odgovori Omar Ben Sadek. — Sad smijem odrezati bradu i poći u dţamiju jer sam ispunio zavjet što sam ga zadao na Šotu. — Onda odnesi to mrtvo tijelo; ne ţelim ga vidjeti. — To tijelo ne moramo odnijeti. Ono moţe poći kamo god ţeli. — Što? Armenac nije mrtav? Ţiv je? — Ţiv je, sidi. Pomislio sam na to da ti je ubijanje odvratno pa sam Hamd el Amazata samo oslijepio. Kad je nemoćan stajao preda mnom, nisam više imao srca da ga ubijem. Neka svoj mraĉni ţivot polako vuĉe do groba. Izgubio je vid i neće moći više nikom nauditi. Moći će razmišljati o svojim djelima. Jesam li uĉinio pravo? Što da mu odgovorim? I u Evropi je bilo pravnika koji su zahtijevali da se teški zloĉinci oslijepe da bi postali neškodljivi za ljudsko društvo. Nijemo sam kimnuo i vratio se u sobu Na vratima susretah Edhema koji je izvodio Hamd el Amazata da mu na bunaru rashladi oĉne šupljine. — Prošlo je, sidi — doviknu mi Halef — a mi smo sporazumni s time da taj desetorostruki ubojica ne bude ubijen. Ţivot će za njega biti gori od smrti. Ali što ćemo sad s ovim stanovnicima Nevjera- hana? Oni su bili saveznici Ţutoga. — Ostavi ih! Oni nas se ništa ne tiĉu. Ionako se previše toga dogodilo. Jeza me hvata od toga mjesta. Poţurimo iz njega. — Imaš pravo, sidi. Ni meni se više ne ostaje ovdje. Naši konji su vani. Odjašimo dalje. Ipak nismo mogli tako brzo otići. Galingre nije putovao s nama, već se vraćao, a isto tako i Ranko koji je nakanio otpratiti kola do Rugove. Osim toga, morali smo se još o mnogo ĉemu porazgovoriti, a nitko nije htio da prvi spomene rastanak. Ja sam u meĊuvremenu otišao do zdenca. Nije mi se uĉinilo ĉovjeĉnim da Hamd el Amazata prepustim neiskusnom gostioniĉaru. Ali ĉim je slijepac ĉuo moj glas, poĉe mi dobacivati psovke i kletve koje su me navele da smjesta krenem natrag. Pošao sam komadić puta obavljen jutarnjom tišinom. Nigdje se nije ĉula ptica, bilo kakav glas. To je bilo pravo mjesto da ĉovjek sam sebi

sagleda u dušu. Ali što je taj pogled dublje prodirao u nju, to jasnije se razabiralo da ĉovjek nije ništa drugo već krhka posuda sa slabostima, pogreškama i ohološću. Kad sam se malo kasnije vratio, oprostismo se od obitelji Galingre i Ranka. Kola su krenula, a mi smo stajali i gledali za njima dok nisu išĉezla na istoku. Zatim uzjahasmo. Edhem i njegovi ljudi nisu se pokazali. Bili su sretni što odlazimo i ĉuvali su se toga da izazovu oproštajni pozdrav koji nipošto ne bi zvuĉao prijazno. Tako smo tiho krenuli iz tog mjesta koje je bilo svjedok posljednjeg dogaĊaja na našem dugom, dugom putovanju. Nakon ĉetvrt sata napustili smo golu ravnicu i šuma nas je opet ogrlila svojim zelenim rukama. Halef, Omar i Osko bili su raspoloţeni i zadovoljni. Halef me je ĉesto postrance pogledavao kao da mi mora saopćiti nešto radosno. Osko je raskopĉao svoj kaput ukrašen srebrnim rojtama što inaĉe nije obiĉavao ĉiniti. Ubrzo sam shvatio da ţeli da se vidi široki zlatni lanac koji mu je visio na prsluku. Galingre mu je dakle poklonio svoj sat. Kad je vidio da gledam lanac, reĉe mi koliko je radostan što je dobio tako vrijednu uspomenu. To je napokon i mom mališanu odriješilo jezik. — Da, sidi — reĉe on — taj Francuz mora da je veoma bogat jer nam je poklonio papire na kojima stoje grbovi i brojke. Time je sigurno mislio novĉanice. — Kakvi su to papiri? — našalih se. — Sigurno raĉuni što ih trebate platiti za njega? — Kako ti to misliš o njemu? Zar da on dopusti da mi platimo njegove raĉune! Takav ĉovjek uopće nije nikome duţan. Ne, mi smo primili papir koji vrijedi kao novac i koji se na Zapadu upotrebljava mjesto zlata i srebra. Ja imam nekoliko takvih cedulja: on ih je dao za Hanu, najljepšu i najprijazniju meĊu ţenama i djevojkama. — Kaniš li ih ponijeti sa sobom? — Svakako. — To ne bi bilo pametno od tebe, Halefe. U zemlji Samara i Hadedina ne moţeš ih izmijeniti u zlato ili srebro. To moraš uĉiniti u Skadru. — Ali neće li me ondje prevariti? Ne znam koliko vrijede takve ceduljice. — Ja ću ti to reći, a poći ću i s tobom mjenjaĉu. Pokaţi mi ih! Smijuckajući se, izvuĉe Halef svoju vrećicu s novcem, otvori je i pruţi mi »ceduljice«. Bile su to engleske novĉanice, Galingre mu je dao zaista pristojan poklon. — No? — upita Halef. — Je li to stotinu pijastera? — Mnogo, mnogo više, dragi moj! Uopće ne moţeš pogoditi koliko je to. Te novĉanice vrijede preko dvanaest tisuća pijastera. Da uzmeš francuski novac, dobio bi za njih tri tisuće franaka, ali ja ti savjetujem da radije uzmeš talire jer oni vrijede i ondje gdje miriše Hana, najdivniji cvijet meĊu cvijećem. Mali Halef me nijemo pogleda i zakima glavom. Takav poklon premašivao

je njegovu sposobnost shvaćanja. Omar brzo izvuĉe i svoju vrećicu. On je dobio još više. Galingre je kao Francuz dao doduše engleski novac, ali je, kako sam opazio, raĉunao po francuskim vrijednostima. Omar je dobio pet tisuća franaka. Bio je to upravo neizmjerni iznos za ta dva skromna ĉovjeka. To su bili kneţevski pokloni. Ali Galingrea je oĉisto vodilo ispravno uvjerenje da bez nas ni on ni njegovi ne bi bili više ţivi. Uostalom, što je naposljetku osam tisuća franaka znaĉilo za tako bogata ĉovjeka. Halef i Omar stadoše sretno klicati. — Kakva li bogatstva! — kliknu Halef. — Hana, ljubimica moje duše je poĉevši od ovog trenutka najotmenija ţena meĊu ţenama i unukama Ateiba i Hadedina. Ona moţe pitati šta stoje stada svih plemena Šamara, moţe se odjenuti u svilu iz Hindustana i moţe svoju lijepu kosu ukrasiti biserjem i draguljima. Njezino će tijelo plivati u perzijskim miomirisima, a na noţicama će nosati papuĉe izraĊene za kraljevne. Ja ću pak pušiti najbolji duhan iz Latakije, moj će ĉibuk imati cijev od najplemenitijeg ruţinog drva, a pisak od jantara bit će tako velik da ga uopće neću moći staviti u usta. Ta pretjerana predodţba o veliĉini njegovog imutka mogla je Halefa lako navesti na rasipnost. Zato sam mu pomoću nekoliko primjera rastumaĉio da njegov imutak nije ni izdaleka tako znatan kao što on to misli. Omar se tiše radovao. Sretno se smiješio i rekao: — Galingre mi je dao ono za ĉime sam tako silno ĉeznuo: sad mogu steći domovinu. Poći ću s Halefom Hadedinima i kupiti devu, nekoliko goveda i stado ovaca. Nadam se da ću ondje naći i kakvu kćer toga plemena koja će htjeti da postane moja ţena. Hamdulilah! Sad znam da mogu ţivjeti. Lindsay je razumio ono glavno, iako nije razumio sve. On promrmlja: — Besmislica! Galingre! Trgovac! Ja sam Englishman pa i ja mogu davati darove, ali to ne mora biti odmah. Što kaţete na to, ser, da ta dvojica kane otići na pašnjake Hadedina? Kako će stići onamo? Kojim putem? Brodom u Jafu, a odande prijeko kroz Palestinu u Bosru na Dţebel Hauranu! Što? — To bi zaista bilo najbolje — kimnuh. — Ali gdje će sad dobiti brod za Jafu? I zamislite samo koliko bi morali plaititi za njega! — Pshaw! Moj Francuz leţi dolje u luci. Plaćam sve! Moţemo i sve konje odvesti na brod pa ih pokloniti njima dvojici. Mi ćemo s njima do Jeruzalema. — Mi? Koga vi to mislite? — Dakako vas i sebe! — Oho! Ja moram kući. — Besmislica Morali ste se odreći Jeruzalema. Sad moţete nadoknaditi. Nekoliko tjedana ne igra nikakvu ulogu. Dajte mi ruku! On mi je pruţi. — O tome moram najprije promisliti, ser David. — oklijevao sam da primim. — Onda razmislite brzo jer ću inaĉe otiplivati u Jalu prije nego što doĊete na pravu misao.

Takav je bio on. Njegova mi se ideja veoma svidjela pa sam potajice nagovarao sam sebe da je prihvatim. Za to vrijeme stigli smo do Gorirja, a odande za nepuna dva sata u Skalu odakle smo se spustili u Skadar, krajnji cilj našeg putovanja kroz zemlju Arbanasa. Lindsay je Halefu i Omaru rastumaĉio svoj plan rijeĉima i gestama. Oni su ga primili oduševljeno i stali su me tako burno nagovarati da sam naposljetku morao popustiti što nisam uĉinio baš nerado, otvoreno priznajem. I ovaj put je bilo kao i uvijek da sam dulje ostao izvan domovine nego što sam prvotno namjeravao. Odsjeli smo u svratištu Anastazija Papanika koje je imalo doduše samo dvije sobe za goste, ali te srećom nisu bile zaposjednute. Ovdje smo se mogli osvjeţiti i riješiti onog osjećaja da smo postali poludivlji ljudi. Lindsay je odmah poslao glasnika u Bar da kapetanu saopći njegov novi plan puta, a ja sam poţurio krojaĉu da nabavim novo odijelo i svjeţe rublje. Razumljivo je da smo se svi morali temeljito okupati. Zatim se poigrasmo gospode i izvezosmo se ĉamcem na Skadarsko jezero s kojega puca divan pogled na grad. Kad smo se vratili kući, već nas je ĉekao policijski sluţbenik u pratnji trojice zaptija odjevenih u crvene uniforme. Naš gostioniĉar nas je prijavio. Kad je vidio moje putnice, on se povuĉe, klanjajući se s mnogo poštovanja ĉemu je sigurno mnogo pridonijela bogata napojnica koju mu je dao Englez. Skadar je imao potpuno istoĉnjaĉko obiljeţje. Dijelom leţi u plodnoj ravnici, a dijelom na nekoliko breţuljaka koji zatvaraju ravnicu i na ĉijem se najvišem vrhu nalazi srušeni dvorac. Grad se zapravo sastoji od nekoliko meĊusobno povezanih sela. Dio kuća sagraĊen je od drveta. Osko je ostao uz nas jedan dan, a zatim se oprostio da preko Plavnice odjaše u Rijeku gdje je nekad ţivio. Da se prevezao preko jezera, brţe bi stigao, ali se to nije usudio zbog svog šarca kojim se vrlo ponosio. Rastanak je bio teţak i njemu i nama. Obećao je da će svojim roĊacima, kad se vrati u Jedrene i u Stambul, izruĉiti naše pozdrave i da će ih pozvati da mi se jave pismom. Otpratili smo ga dio puta. Glasnik, što ga je Lindsay poslao u Bar, vratio se tek drugog dana, jer iz Skadra u Bar treba, uz potrebne odmore, jedanaest do dvanaest sati jahanja. Javio nam je da je brod usidren uz obalu Bara i da je kapetan spreman da nas u svako vrijeme primi. Budući da nas više ništa nije zadrţavalo u Skadru, krenusmo odande sutradan rano ujutro. Bilo nam je drago što imamo tako dobre konje jer je put bio loš. Vodu za nas i za konje mogli smo dobiti samo na jednom jedinom mjestu do kojeg smo stigli oko podne. To se mjesto nalazilo na hrptu brijega koji se uzdiţe izmeĊu Skadarskog jezera i mora. Ona padina brijega, koja se spušta prema moru bila je tako strma da smo morali sjahati da poštedimo konje. Od tuda je more svjetlucalo cijelim putem.

Nismo uopće skrenuli u grad Bar, koji zajedno s tvrĊavom leţi na niskim izdancima brda, već smo smjesta odjahali u luku. Ondje su uz sam grad bile sagraĊene kuće, zgrada za karantenu, poslovna zgrada austrijskog Loyda, carinarnica i jedna gostionica. Svratismo u nju. Bilo je već pet sati popodne kad smo stigli na obalu. Narednu noć proveli smo u gostionici. Sutradan ujutro ukrcasmo se zajedno s konjima, a zatim obala zemlje Arbanasa ubrzo išceznu pred našim oĉima. Drugom prilikom ću pripovijedati kako smo stigli u Jafu i u Jeruzalem. Zasad bih morao samo još spomenuti da je Lindsay veoma bogato obdario Halefa i Omara te da sam ja svog prijatelja i zaštitnika zamolio da mi piše. Rekao sam mu neka svoje pismo pošalje u Mosul odakle će već stići k meni. U tu svrhu ponio je sa sobom kuvertu, a ja sam mu na omotnici ispisao svoju taĉnu adresu turskim i francuskim jezikom. Dva mjeseca pošto sam se vratio kući stiglo je pismo. Budući da je adresa bila ispisana turskim, Halef je vjerojatno pomislio da mora i sadrţaj pisma biti ispisan turskim jezikom. Njegov turski bio je upravo divno izmiješan s arapskim, a pošto mu je ruka bila nauĉena da se sluţi oruţjem a ne perom, on je zaista napisao mnogo zgodnih stvari. Pismo je uostalom bilo iskreno i veoma me je obradovalo. Evo njegova sadrţaja u prijevodu: Milost boţja i pozdrav, o sidi! Stigli smo, ja i Omar. Posvuda radost i sreća! Novac! Oklop! Slava, ĉast, uţitak! Efendiji Kara Ben Nemziju blagoslov, ljubav, sjećanje! Hana, dostojna ljubavi, kći Amše, kćeri Maleka, šeika Ateiba, zdrava je, lijepa i oduševljava me. Moj je sin Kara Ben Hadţi Halef junak. U jednom mahu moţe pojesti ĉetrdeset suhih datulja. O nebesa! Omar Ben Sadek oţenit će Sahamu, kćer Hadţi Sukara es Samain Ben Mudal-Hakuran Ibn SaĊuk Vesileg es Šamar, bogatu i lijepu djevojku. Neka ti Alah pokloni lijepo vrijeme! Ţdrijebac Ri pozdravlja te ponizno i uljudno. Omar Ben Sadek ima dobar šator i ljubaznu punicu. I ti se uskoro oţeni! Alah te štitio! Budi uvijek zadovoljan i ne mrmljaj! Volim te! Zaboravi peĉat: nemam ni peĉatnjaka ni laika za peĉaćenje. Budi uvijek krijepostan, kloni se grijeha i zloĉina! DoĊi u proljeće! Budi uvijek umjeren, skroman, susretljiv i kloni se pijanstva! Pun poštovanja, poniznosti i oboţavanja, tvoj iskreni i vjerni prijatelj, zaštitnik i otac obitelji Hadţi Halef Omar Ben Hadţi Abul Abas Ibn Hadţi Davud al Gosara.

MOJ RI POSLJEDNJIM retkom prijašnjeg poglavlja završilo se naše putovanje i time bih zapravo morao zakljuĉiti knjigu. Raduje me, meĊutim, što moram k tome dodati još nešto. Kaţem da me raduje jer su brojne stotine pisama iz svih krajeva moje domovine, a takoĊer iz inozemstva dokazale kakva se prisna duševna povezanost stvorila izmeĊu mene i mojih ĉitalaca. Razveselilo me, a sluţi oni i na ĉast što su novine pisale o dosadašnjih šest svezaka, ali mnogo dublje me dira kad iz tako brojnih pisama starih i mlaĊih, otmjenih i jednostavnih, uglednih i obiĉnih ljudi, ĉujem da ne samo što sam postao prijatelj mojih ĉitalaca, već da su i moji drugovi posvuda stekli opće simpatije. To osobito vrijedi za mog dobrog i vjernog Hadţi Halefa Omara pa me ĉesto pitaju što je on kasnije doţivio i kako sada ţivi. Mogu mirno reći da je taj dragi mališan osvojio sva srca. Što ti ljudi ne ţele sve o njemu doznati! Mogao bih pisati tisuće pisama, a nikada ne bih bio gotov jer mi svakog dana stiţu novi upiti. Ljudi ţele da o njemu pripovijedam još više, još mnogo više. Traţe da im reknem jesam li se još sreo s njim i što smo doţivjeli. Ne mogu drukĉije nego da ispunim tu molbu kako najbolje znam i umijem, a istodobno napominjem da će u mojim kasnijim knjigama još ĉesto biti govora o Halefu. Ovdje ću iznijeti ono što te knjige ne sadrţe. Pri tome ću istodobno ispuniti i ţelju svih onih koji su svoju simpatiju poklonili i onom ţivom biću što sam ga toliko volio, premda je to bila samo ţivotinja. Mislim svog neusporedivog vranca Rija za kojeg takoĊer pita mnogo mojih ĉitalaca. Ja sam se opet jednom nalazio u Damasku pa sam odande namjeravao poći preko Alepa, Dijabekira, Erzeruma i ruske granice u Tiflis. Neki moj prijatelj, profesor i lingvist, uspio je pobuditi moje zanimanje za kavkaska narjeĉja pa sam, po svom obiĉaju, smatrao da je najbolje da ta narjeĉja ne prouĉavam kod kuće, već na licu mjesta. Kako će ĉitalac shvatiti, nisam u Damasku stanovao u gostionici, već sam odsjeo u Ravnoj ulici kod Jakuba Afaraha gdje su me vrlo radosno primili. Prije nisam imao vremena da upoznam okolinu Damaska pa sam nastojao da nadoknadim ono što sam propustio. Svakog dana odlazio sam na izlete i tako uskoro obišao cijelu okolinu, te sam na kraju morao još samo posjetiti Dţebel Kasjum koji se nalazi sjeverno od grada. Na tu sam šetnju pojahao sam da bih u miru uţivao u pogledu na divni grad. Bilo je još vrlo rajno ujutro i ja sam se nadao da me nitko neće smetati. Ali kad sam stigao na vrh brda, opazih da danas nisam prvi posjetilac. Ugledao sam nekog mladog hamara koji je leţao u travi kraj svog magarca, a kad sam obišao maslinovo grmlje opazih i ĉovjeka koji je dojahao na magarcu ovamo gore. Okrenuo mi je leĊa. Sudeći po njegovoj odjeći, morao je biti Evropljanin jer

domorodac ne bi nikad obukao takvo odijelo. Na duguljastoj uskoj glavi stajao mu je visoki sivi cilindar. Što se tiĉe obraštenosti, ta je glava bila još pustija od Sahare. Goli mršavi vrat virio je iz široke i besprijekorno izglaĉane ogrlice; kaput i hlaĉe bile su od sivo karirane tkanine, a gamaše ukrašene sivim kockama. Kako sam već spomenuo, ja sam tog ĉovjeka opazio s leĊa, ali bih se mogao zakleti da je nosio i kravatu sa sivim kockama i isto takav prsluk. Brada mu je bila dugaĉka i tanka, usta široka s uskim usnicama, a na nosu mu je jednom cvjetao golemi alepski ĉir. To sam taĉno znao jer sam poznavao tog ĉovjeka koji se toliko zamislio da me uoipće nije ĉuo kako dolazim. Sjahah, prišuljah mu se s leĊa, poloţih mu ruke na oĉi i upitah izmijenjenim glasom: — Sir David,, who is there — tko je tu? On se malo trgnu, a onda reĉe nekoliko engleskih, imena, sigurno od poznatih osoba koje su se u to vrijeme nalazile u Damasku. Na to viknuh obiĉnim glasom: — Niste pogodili, ser David! Da vidimo hoćete li me sad prepoznati! On se smjesta uspravi. — The devil! Ako to nije onaj bijedni Kara Ben Nemzi koji je poklonio svog vranca, umjesto da ga proda meni, onda se neka i sam pretvorim u vranca! Oslobodivši se mojih ruku on se okrenu. Oĉi mu se razrogaĉiše, usta razvukoše od jednog uha do drugoga, a dugaĉki nos mu se stane pomicati na neopisivi naĉin. — Uistinu! — viknu zatim. — To je zaista on, taj ĉovjek! DoĊite da vas zagrlim, ser! Moram vas stisnuti na prsa! Ovio je duge ruke oko mene kao hobotnica, stegnuo me pet do šest puta a zatim me je — have care! — poljubio svojim strašno zašiljenim ustima. To mu je uspjelo samo tako da mu se nos odluĉno iskrenuo ustranu. Onda me opet, dok su mu sjale oĉi, odmaknu od sebe i upita: — Ĉovjeĉe, momĉe, prijatelju, kako ste upravo sad došli ovamo na ovo brdo? Sav sam van sebe od radosti. Yes! Jeste li ipak primili moje pismo? — Kakvo pismo, ser David? — Pismo iz Trsta. Pozvao sam vas da se sa mnom odvezete u Kairo. — Nemam pojma o pismu. Uopće nisam bio kod kuće. — Dakle sluĉaj ? Otkako se skitate ovuda? — Već jedanaest dana. — A ja tek ĉetiri. Sutra odlazim. Kamo kanite krenuti? — Na Kavkaz? — Kavkaz? Zašto? — Da prouĉavam jezike. — Besmislica! Ionako se dovoljno sluţite stranim jezicima. Kanite li se moţda natezati s Ĉerkezima? PoĊite sa mnom! To vas neće ništa stajati. — Kamo?

— Hadedinima. — Što? — zaĉudih se. — Zar ste nakanili Hadedinima? — Yes — kimnu on, a nos mu se na svoj posebni raĉun tri puta zavrti. — Zašto ne? Imate li nešto protiv toga? — Ni najmanje. Ali kako ste došli na tu pomisao? Kanite li moţda opet iskapati krilate bikove? — Zaveţite! Ne trebate me zadirkivati, ser. Davno sam se odrekao te ţelje. Ali vi znate da sam ja ĉlan Traveller-kluba, London, Near-Stret 47, Obvezao sam se da ću izvršiti putovanje od osam tisuća milja, posve svejedno kamo. Razmislio sam o toj stvari, sjetio se naših prijašnjih putovanja i odluĉio da posjetim već poznata mjesta, a zatim da iz Bagdada odem u Indiju i Kinu. Hoćete li sa mnom? — Hvala! Nemam toliko vremena. — Onda doĊite bar do Hadedina. Htio sam da ovdje uzmem vodiĉa pa sam uzeo jednog ĉalka u sluţbu. On moţe meĊutim ostati kod kuće ako vi poĊete sa mnom. Well! Pomisao da posjetim Hadedine, a pogotovu Halefa zaista je bila zamamna. Ali ja sam već drukĉije raspoloţio svojim vremenom pa sam se stao protiviti. On me meĊutim uopće nije slušao, već zatrese glavom, pri ĉemu mu se nos opasno zaljuljao, mahnu rukama da sam morao uzmaknuti za nekoliko koraka i stane me zasipavati poplavom predbacivanja i opomena, da sam ga naposljetku zamolio: — Poštedite malo svoj govorni alat, ser David. Moţda ćete ga kasnije više ustrebati. — Pshaw! Govorit ću tako dugo dok ne reknete da pristajete. — Ako je tako, onda vam se zaista moram »smilovati. Odjahat ću s vama, ali vam kaţem da za vas nemam vremena više od mjesec dana. — Lijepo, divno, krasno, ser! Zadovoljan. Jedan se mjesec lako otegne u godinu. Poznajem ja vas. Yes! Lindsay me ponovo zagrli i pokuša još jednom poljubiti, ali ja sam to izbjegao lukavim pokretom glave tako da su mu usne samo glasno cmoknule. Zatim ga upitah gdje stanuje u Damasku. — Kod engleskog konzula. To je neki moj dalji roĊak — odvrati Lindsay. — A vi? — Kod Jakuba Afaraha. Time sam ga veoma obradovao. Zašto ga vi niste pohodili? — Bojao sam se da me ne zadrţi. Volim da sam sam svoj gospodar. Ali sad ću rado poći s vama. Htio bih da vidim onaj klavir na kojem ste nekada prireĊivali koncerte. Brdo i pogled s njega nisu nas više toliko zanimali. Brzo sjahasmo dolje u grad. To je i opet bio jedan od onih neoĉekivanih susreta kakve sam već ĉesto doţivljavao. Posljedica tog susreta bila je da sam, umjesto da otputujem na sjever, kako sam to kanio, pošao na izlet do prijateljskog plemena Hadedina

naroda Šamar. Dva dana kasnije bili smo na putu, posve sami, jer vodića nismo trebali. Pripreme za to putovanje nisu me stajale ni pare. Lindsay je kupio tri dobre deve, jednu od njih za prenošenje prtljage i zaliha. Vrlo se obilno pobrinuo i za darove. Na ţalost nije mi uspjelo da ga nagovorim da skine svoje strašno odijelo išarano sivim kockama. Na sve ono što sam mu govorio, dobivao sam uvijek jedan te isti odgovor: — Ostavite me na miru s tom vašom stranom odjećom! Jednom sam obukao kurdsku odjeću i nikad više! Ĉinio sam se sam sebi kao lav u magarećoj koţi. Yes. — Zar zaista? Ĉudno. — Što je ĉudno? — To je izvrtanje. Poznata bajka govori o magarcu u lavljoj koţi. — Ser! Treba li da to bude kakva aluzija, he? — Ne, ja vas samo ispravljam. — Well, jer inaĉe biste loše prošli! Ne trebam nikakvu laţnu koţu da pokaţem hrabrost. Moţete se pouzdati u to. Nije bilo potrebno da me uvjerava. On je dokazao još i više nego dovoljno da je hrabar, samo što je na ţalost pri tome imao posebno svojstvo kao da sve hvata za krivi kraj. Samo zato sam ga ispravio jer sam htio znati mogu li i dalje saobraćati s njime na nekadašnji prijateljski naĉin. Pošli smo onim istim putem kojim sam nekoć s hadedinskih pašnjaka krenuo u Damask pa smo se, u okolini Deira, na splavi od napuhnutih kozjih mješina, prevezli preko Eufrata. Sve dosad nismo doţivjeli ništa što bi bilo vrijedno da se spomene. Ondje leţe ruševine starog Circesiuma ili Karhemiša rezu jer su Arapi iz plemena Abu Ferhan, ĉija stada pasu i na rijeci Kabur, došli u sukob s Hadedinima, pa će i s nama, jer smo bili prijatelji Hadedina, takoĊer sigurno neprijateljski postupati. Krenuli smo, dakle, radije prema jugu i kod Abu Seraia prešli preko Kabura. Ondje leţe ruševine starog Circesiuma ili Karhemiša kod kojega je godine 605. prije poĉetka naše ere, Nebukadonozar pobijedio egipatskog faraona Neha. Narednog dana izašli smo iz podruĉja Abu Ferhana pa smo smjeli raĉunati s tim da ćemo se sutra, a najkasnije prekosutra namjeriti na Hadedine. Naredne veĉeri zaustavi smo se na prostranoj ravnici koja je bila sliĉna cvjetnoj livadi. Lindsay je htio zapaliti vatru ali ja mu nisam dopustio. Ostali smo u tami. Oko ponoći zaĉuh brzi topot konja, ali nisam uspio otkriti jahaĉe. Sudeći po zvuku, jahali su prema istoku, dakle u onom smjeru u kojem smo traţili Hadedine. Da smo zapalili vatru, ti bi nas ljudi opazili. Kad je svanuo dan, krenusmo. Jahali smo otprilike jedan sat kad ugledasmo dvije skupine jahaĉa koji su dolazili s istoka. Prva skupina od šest do osam konjanika kretala je sjeverno pa nam se brzo izgubila s vida. Druga skupina, od samo dva jahaĉa, prilazila nam je u susret. Ĉinilo mi se da su se obje skupine rastale tek prije nekoliko minuta. U poĉetku nismo mogli opaziti ništa osobito jer su jahaĉi bili predaleko, no

kako su se brzo pribliţavali, razabrasmo da jedan jaši na zeleniku, a drugi na vrancu. I oni su opazili nas, kao i mi njih, ali nisu promijenili smjer kretanja, već stadoše radosno klicati te nam se ĉinilo kao da viĉu: »Nadţa, nadţa, nefad!« Ako nisam krivo ĉuo, onda je to znaĉilo otprilike: »Uspjelo je, uspjelo!« Ĉinilo se da nas smatraju znancima. No onda mora da su jasnije razabrali Engleza, odjevena u kockastu odjeću. Trgoše se, ali nam ipak priĊoše. Sad su od nas bili udaljeni još otprilike dvije stotine konjskih duţina. Nisam mogao prigušiti povik iznenaĊenja. Prepoznao sam konje. Englez ih je takoĊer prepoznao, jer istodobno reĉe: — The devil, ta to je naš Ri! Jesu li to Hadedini? — Nisu, to su konjokradice — odgovorih tiho. — Nemojte ih poplašiti. To su sigurno oni Abu Ferhani koji su sinoć projahali kraj nas. Ukrali su oba najbolja konja Hadedina. Zaustavite devu i sjašite, ser David! Moramo se domoći tih konja. Ostanite ovdje dok se ne vratim. Natjerasmo naše deve da kleknu i sjahasmo. Medvjedarku i karabinku ostavio sam na sedlu pa obim konjokradicama pošao u susret praznih ruku. I oni su zastali. Osvrnuh se i opazih da Lindsay drţi pušku u ruci. Kad sam im se pribliţio na otprilike šezdeset koraka, doviknu mi jahaĉ na vrancu: — Stoj! Tko si? — Ja sam vlasnik pastuha na kojem sjediš — rekoh. — Sjaši! — Proklet da si! — uzvrati on. — Jesi li lud? To je moj konj. — To će se odmah vidjeti. Zbacio sam burnus da bi me vranac mogao prepoznati i viknuo: — Hi, dragi moj Ri, doĊi! Divni konj me već dugo nije vidio, ali me smjesta prepozna. On u silnom skoku odbaci sve ĉetiri noge uvis te skoknu u stranu pa se konjanik naĊe u travi. U narednom trenutku stajao je vranac kraj mene, glasno rzajući. Prije me je obiĉno milovao tarući glavu o mene i liţući me, ali sad je vjerna ţivotinja bila tako ushićena da joj to nije bilo dovoljno. Ri me je uhvatio gubicom za rame i pri tome njisnuo tako radosno da bi se to moglo i ljudskim rijeĉima prevesti: — O ti dragi, dragi gospodaru, mogao bih umrijeti od uţitka što si mi se opet vratio! Ali sad nije bilo vremena za njeţnosti. Onaj zbaĉeni konjokradica već je pojurio prema meni s noţem u ruci, a onaj drugi potjera konja. Brzim skokom vinuh se u sedlo. Izvukoh revolver i uperih ga na prvog napadaĉa, zapovjedivši: — Stoj, ili pucam! On posluša. — Silazi s konja — zapovjedih drugome. — Inaĉe ću te skinuti metkom. On zaustavi zelenka jer mi se vise nije usudio pribliţiti i uzvrati ljutito: — Pasji sine, što imaš ti zapovijedati! To su naši konji i ja... — Šuti! — prekinuh ga. — Ja sam Kara Ben Nemzi, prijatelj Hadedina. Ovaj vranac je moj konj. — Kara Ben Nemzi! — viknu on. — Stranac s ĉarobnim puškama!

On se samo na tren nijemo zagleda u me, a onda jurne na bijelcu preko ravnice brzo poput misli. — Ser David, uhvatite ovog lupeţa ovdje — viknuh Englezu, i jurnuh za onim konjanikom. Konj, na kojem je sjedio, bio je najbrţi trkaĉ Hadedina, ona bijela kobila za koju je Muhamed Emin rekao: »Od ove kobile odvojit ću se samo u smrti.« On je njome izmorio divljeg magarca sa Sindţara. Nju ne bi mogao stići ni moj Ri da je na njoj sjedio pravi gospodar. Taj konjokradica nije meĊutim poznavao njezinu tajnu pa je nije mogao navesti da razvije punu brzinu. Zato sam bio siguran da ću ga stići. Poloţio sam vrancu ruku meĊu uši i tri puta viknuo Ri. On glasno zarza, zagrabivši tako da mi se moglo zavrtjeti u glavi. Već nakon pola minute opazio sam da se razmak izmeĊu mene i bjegunca smanjuje. Kradljivac se ogleda, a zatim stane udarati konja kako bi ga natjerao u brţi galop. No plemenita kobila nije bila nauĉena na takav postupak. Poĉela se opirati! To mi je omogućilo da joj se još brţe pribliţim. Kradljivac se trudio iz svih sila napevši sve svoje jahaĉke umijeće, pa mu je uspjelo da ovlada konjem i da brţe pojuri. Taj ĉovjek je bio izvrstan jahaĉ. Moţe se vrlo lako zamisliti da će pleme, koje ţeli ukrasti drugom plemenu konje, upotrijebiti samo najspretnije jahaĉe. Da ih ništa ne smeta, oni sa sobom ne nose nikakvo oruţje, osim noţeva. Zato dobivaju pratioce koji ih imaju štititi i braniti. To je bila ona druga skupina konjanika koja je krenula prema sjeveru da odvrati progonitelje od pravih kradljivaca i da ih navuĉe na svoj trag. Ali sve njegovo jahaĉko umijeće nije mu ništa koristilo. Ja sam mu se sve više primicao. Sad me on poĉe zavaravati, skrećući s pravog smjera, ĉas na desno, ĉas na lijevo, kao lisica za kojom se natisnula hajka. Uzalud. Stigoh ga. — Stoj! — zapovjedih mu. On zamahnu noţem, mrko se nasmije, ali me ne posluša. Najradije bih sa svoga konja preskoĉio na njegova, ali je to bilo opasno za njeţnu kobilu. Zato sam i dalje jurio uporedo s njime, uperivši revolver u njega. — Još jednom, stoj, jer pucam! On se ponovo nasmije. Ja nanišanih u ruku kojom je drţao noţ i opalih. On kliknu ispustivši noţ. Sad je bio bez oruţja. Potjerah vranca tik uz kobilu, podigoh se u stremen i tresnuh ga šakom po glavi. On zatetura ispustivši uzde iz ljevice, a ja ga zgrabih. I konj i jahaĉ bili su moji. Zaustavismo se pošto su oba konja još neko vrijeme trĉala usporedo. Kradljivac nije bio potpuno omamljen, ali je teturao u sedlu. Krv mu je curila iz desne ruke. — Pridrţi se! Vraćamo se! — zapovjedih mu. — Pokušaš li pobjeći ili oprijeti se, ustrijelit će te! Vidio je da se mora pokoriti pa se prepustio sudbini. Progon je trajao jedva pet minuta, ali ipak smo se vrlo udaljili od Engleza. Kasom smo trebali punih ĉetvrt sata dok ga nisam opet ugledao. Sjedio je kraj deva zajedno s onim drugim kradljivcem.

— Dobro da ste došli —doviknu on. — To je prokleto dosadan klipan. Htio sam razgovarati, ali on ne razumije engleski. — Sigurno nije potrebno da se ser David Lindsay razgovara s konjokradicom — nasmijah se. — Kako ste ga dobili? — Rukama. Htio je pobjeći, taj lupeţ, ali i ja imam dvije noge. Well! — No on je imao noţ. — I ja sam ga imao. — Je li se branio? — Svakako, ali ja sam ga tresnuo po nosu pa će ubrzo izgledati isto onako kao što je nekad izgledao moj nos s alepskim ĉirom. Ovaj vaš je vjerojatno takoĊer dobio po glavi? Lindsay pri tom pokaza na konjokradicu kojeg sam doveo. Onaj njegov drţao se rukama za nos. — Tako je — odgovorih. — Sad ćemo mi pojahati konje, a ova dva dţentlmena neka sjednu na naše deve. — Kamo ćemo sada? — upita Lindsay. — Nećemo daleko. Samo do onog mjesta gdje su se ovi lupeţi razdvojili. — Razdvojili? Zašto? — Vrlo jednostavno, ser David. Ĉim je svanulo, Hadedini su opazili kraĊu i smjesta krenuli u potjeru. Da ih zavaraju, kradljivci su se razdijelili u dvije skupine od kojih je jedna krenula na sjever, a ovi, s ukradenim konjima, na zapad. Mi ćemo odjahati do mjesta na kojem su se razdvojili i ondje će Hadedini uskoro naići na nas. — Well! Kako će se samo zaĉuditi kad tako brzo dobiju natrag svoje konje. I to od nas! Oba Abu Ferhana — zaista su pripadali tom plemenu — morali su uzjahati na deve, pošto sam prije toga onom ranjenom povezao ruku. Zatim pojahasmo dalje sve dok se njihov trag nije spojio s tragom njihovih ortaka. Ondje opet sjahasmo i sjedosmo u travu. Konji i deve poĉeše odmah pasti. Lindsay protre od uţitka ruke, rekavši: — Baš sam radoznao na njihova lica! Bit će to divna šala, zar ne? — Jeste, pravo iznenaĊenje. Halef će biti jedan od prvih, a i Amad el Gandur će sigurno sudjelovati u potjeri. Ovom prilikom moram.podsjetiti na to da se Amad, kad sam se ja ono s Halefom od karavane smrti vratio Hadedinima, još nije vratio svom plemenu. U ono vrijeme smo mislili da je izgubljen, ali kasnije je ipak sretno stigao kući. Osvetio se Bebejima za oĉevu smrt, ali je za to trebao više vremena nego što se to moglo predvidjeti. Sad je kao nasljednik Muhameda Emina obnosio ĉast šeika Hadedana, — I Omar Ben Sadek na šarcu! — doda Lindsay. — Upravo se silno radujem. Ipak je nešto posve drugo kad ĉovjek putuje s vama, ser. Uvijek doţivi još nešto.

— Nemojte da se napuhnem od ponosa, ser David! I drugi ljudi imaju svoje doţivljaje, — Ali kakve? Oba zarobljenika ne rekoše ni rijeĉi. Jedan od njih buljio je u zemlju, a drugi je neprekidno opipavao svoj nos koji je bivao sve veći i šareniji. Mora da ga je Englez ţestoko opalio. Ĉekali smo otprilike ĉetvrt sata kad na istoĉnom obzorju izniknu cijelo mnoštvo konjanika. — Dolaze, dolaze! — nasmije se Lindsay. — Najradije bih im odmah poklonio tisuću funti sterlinga! Yes! Well. Da, Hadedini su dolazili. Vrlo brzo su nam se pribliţavali, drţeći se tragom konjokradica. Kad su nas ugledali, zaustave se. Kraj naših deva opaziše jednog zelenka i vranca. Boja tih konja u potpunosti je odgovarala boji konja koje su traţili. No jesu li to bili njihovi konji? Nisu, jer bismo mi onda bili kradljivci pa ne bismo dopustili da nam se mirno pribliţe, — Ser — upita Englez — tko je onaj visoki bradati ĉovjek na ĉelu? To je Amad el Gandur. Pustio je da mu brada naraste isto tako dugaĉka kao i njegovu ocu, samo je njegova brada crna, dok je brada Muhameda Emina bila bijela poput srebra. — A onaj starac kraj njega? — To je šeik Malek od Ateiba, djed Hane, najdivnije meĊu divnima. — A onaj mališan postrance od njih? — Naš Hadţi Halef Omar. — Well! Imate bolje oĉi od mene. Ne stoji li tamo i jedan jahaĉ na šarcu? — Tako je. To je Omar Ben Sadek, na konju onog Aladţije. Nisu nas još prepoznali. Ali sad dolaze. — Well. Odmah ću im se pokazati u svoj svojoj veliĉini. On ustane, protegnu se onako visok što god je više mogao i krenu im u susret. Jahaĉi se ponovo zaustaviše. Zaĉudili su se tom neobiĉnom ĉovjeku u odijelu sa sivim kockama, ali onda mali Hadţi od radosti glasno kriknu, potjera konja, viĉući arapskim i turskim jezikom te ono nekoliko njemaĉkih i engleskih rijeĉi što ih je znao: — Mašalah! Divno! Thaks sir David Lindsay! Kako ţivite? Dojahao je do nas, a Lindsay mu poĊe u susret. Kad su se sreli, Halef sjaši s konja, upitavši: — You ovdje kod nas? Alah, Alah, Boy do you du? Jeste li ĉuli za mog dobrog sidija? Kako mu je? Je li se oţenio ili nije? Što... ? Rijeĉ je Halefu zapela u grlu. Ja sam mu bio napola okrenuo leĊa, ali sad ustadoh i poĊoh prema njemu. U prvi ĉas se nije mogao ni maknuti. Onda raširi ruke kao da me ţeli već izdaleka zagrliti, ali se nije uspio ni pomaći, već klonu na koljena i stane micati ustima. Vidjelo se da ţeli govoriti, no nije mogao. Pri tome su mu krupne suze tekle iz oĉiju, kapajući niz lice. I mene je duboko potreslo to vanredno uzbuĊenje pa podigoh mališana u

vis, pritisnuvši ga na prsa. On me zagrli i zajeca. Sad su i svi ostali oţivjeli. Prepoznali su nas, prepoznali i pastuha i bijelu kobilu, pa je narednog trenutka oko nas sve zavrvjelo od jahaĉa koji su skakali sa svojih konja. Sve se ruke ispruţiše prema nama. Nisam mogao stisnuti ni jednu jedinu jer sam imao pune ruke posla s Halefom koji se naposljetku toliko smirio da je mogao progovoriti, iako u prvi mah svega nekoliko rijeĉi. — O sidi, moja srećo, moj ţivote, moj sunĉani sjaju! Pri tome me je objema rukama gladio po licu. Njemu je u tom trenutku bilo posve svejedno jesu li oba dragocjena konja spašena ili nisu. Imao je mene, i to mu je bilo dosta. Zato su to oduševljenije klicali i ostali, radujući se što su konji spašeni. I meni su suze navrle na oĉi zbog Halefove potresenosti, a ipak nisam mogao odoljeti, a da se ne nasmijem naĉinu na koji je sivo-kockasti Englez pozdravio Hadedine. Skupio je cijelu svoju zalihu arapskih i turskih rijeĉi da im rekne kako se raduje što ih opet vidi ali kako je raspolagao svega s dvadesetak ili u najboljem sluĉaju s tridesetak izraza, lako se moţe zamisliti kakve je besmislice govorio. Omar Ben Sadek je dugo i nestrpljivo ĉekao da doĊe do mene pa je jednostavno zgrabio Halefa za ramena i odvukao ga, rekavši: — Misliš li da moţeš sidija zadrţati samo za sebe? Ovdje je još netko tko ga ţeli pozdraviti. — I on me ĉvrsto zagrli ne ispuštajući me sve dok ga nije Amad el Gandur odgurnuo u stranu i uhvatio me za desnicu. — Silno sam sretan što si opet došao k nama, O Kara Ben Nemzi-efendijo! — poĉe on. — Bit će velika radost u našem logoru i mnogo sreće u našim šatorima. Naši ratnici doĉekat će nas sa lab el barudom, igrom baruta, a s usana ţena i djevojaka odjeknut će pjesma tebi u ĉast. Dobro si nam došao kao još nitko jer si najbolji od naših prijatelja pa nam je već i sam tvoj dolazak donio sreću. Spasio si dva najplemenitija konja našeg plemena. Hoćeš Ili onam reći kako ti je to uspjelo? Tek ovo šeikovo pitanje navelo je Halefa da pogleda vranca. — Tako je — viknu on. — Glasoviti efendija Kara Ben Nemzi nije još ni zakoraĉio na naše podruĉje, a s njime je već došla sreća. O sidi, ukrali su mi tvog Rija, konja moje duše. vranca moga srca. Kakva bi me sramota zadesila da ti nisi pobijedio razbojnike! Kako ti je samo uspjelo da ukradene konje stigneš na tvojim polaganim devama! — To ćeš odmah doznati, samo da najprije pozdravim ovog malog Ben Araba za kojeg nagaĊam tko je. Djeĉak otprilike od osam godina sjedio je na trogodišnjem vranom pastuhu. Nije sjahao i svoje je krupne tamne oĉi uperio u me. Ja mu pruţih raku, rekavši: — Već tri godine se nismo vidjeli. Nisi li ti Kara Ben Hadţi Halef, sin mojega prijatelja? — Jesam — odvrati on, a zatim pokaza u svoga mladog konja — a ovaj crni pastuh je Asir Ben Ri, sin onoga koga si ti poklonio mom ocu.

— Što? Ri ima sina? — zaĉuĊeno upitah. — Ima sina i kćer — odgovori Halef. — Zar je takav konj smio ostati bez potomaka? Nikako. Neka njegovi potomci budu jednako crni kao što je i on sam. Zato sam potraţio najbolju crnu kobilu koja je uopće postojala. Taj glasoviti konj ţivio je u arapskoj pustinji u El Hamadi pa sam morao svladati velike opasnosti dok nisam uspio pozdraviti njezinoga sretnog vlasnika. Svidio mu se naš Ri pa je sa mnom sklopio ugovor. Ri nam je imao, bude li to moguće, pribaviti sina i kćer. Kćer je imala pripasti njemu, vlasniku kobile, a sin meni, vlasniku pastuha. Ri je ispunio našu nadu. Njegova kćer stara je dvije godine, a sin tri godine. Vidiš ga ovdje sidi. On je gotovo još plemenitiji od Rija pa već nosi mog djeĉaka, sina najljupkije meĊu svim lijepim ţenama. Njih dvojica su već danju i noću zajedno i mi smo ga već nauĉili tajnu koju ću ti saopćiti jer je taj konj tvoje vlasništvo, jednako kao što i Ri pripada tebi. — Ne, meni ne pripada ni jedan na drugi — odgovorih. — Oba konja su tvoja. — Nisu, tvoji su! — ustrajao je Hadţi. — Ti si mi povjerio divnoga Rija, jer on moţe ţivjeti i uspijevati samo ovdje kod nas. Ja sam ga njegovao pomoću onog bogatstva što sam ga stekao samo tvojom pomoći pa sam ga za vrijeme tvoje odsutnosti smio jahati. Time sam i prebogato nadaren za sav trud što sam ga utrošio za njega. Uostalom, to i nije bio trud, već same prednosti i uţici koji su me usrećili. Sad si se vratio k nama pa ćeš opet jahati na njemu. Nadam se da mi nećeš odbiti tu molbu. Jer sve kad bi tvoje pravo i zastarjelo ipak si ga danas ponovo stekao, spasivši konja iz ruku kradljivaca. Pristani dakle, sidi! Uzmi ga! Time ćeš mi pruţiti veliku radost jer ne ţelim da svoga dragog sidija vidim drukĉije, već na leĊima konja koji ga je nosio u tako teškim opasnostima i u tako velikim djelima. Morao sam dakle ispuniti Halefovu ţelju, sve da to i nisam namjeravao, Primio sam Rija, ali samo za vrijeme svoga boravka kod Hadedina. Zatim ispripovjedih kako smo zarobili oba Abu Ferhana. Hadedini su ih svezali za deve da ih povedu sa sobom. KraĊa tako plemenitih konja kaţnjava se smrću, ali su mi Amad el Gandur i šeik Malek, obradovani našim dolaskom, obećali da ih neće pogubiti. Onda krenusmo prema pašnjacima Hadedina. Ispred nas smo poslali glasnika da obavijesti pleme o našem dolasku. Morali smo jahati oko tri sata, a zatim ugledasmo cio oblak konjanika koji su nam galopirali ususret. Dojurili su uz glasnu viku i opkolivši nas, nahrupili sa svih strana tako da se ĉinilo da nas kane zgrabiti. Onda se opet raštrkaše. Vikali su: »Zdravo« i »Dobro došli« i pucali iz pušaka potrošivši pri tom mnogo baruta. Zato se takav doĉek naziva lab el barud, igra s barutom. Igra je trajala bez prekida sve dok nismo ugledali logorske šatore. Ondje nas ţene i djevojke pozdraviše pjevajući. Postavile su se na ulazu u duar. Na ĉelu su im stajale ţene koje su me već otprije poznavale, a ispred sviju udovica šeika Muhameda Emina s njegove dvije sporedne ţene koje sam, stigavši prvi puta

ovamo, poškropio »svetom« vodom iz bunara Zem-Zem. Ta je ţena u ono vrijeme još bila mlada, ali je od tuge zbog šeikove smrti ubrzo ostarjela. Usnice i obrve nisu joj bile više obojene, na licu i obrazima nije bilo umjetnih mladeţa ni velikih zlatnih kolutova koji su joj nekada visjeli s nosa i ušiju. Na vratu, na ruĉnim i noţnim zglobovima nije bilo srebrnih negvi, koralja, bisera, šarenog kamenja i asirskih valjaka kojima je prije bila ukrašena. Kraj nje je stajala junakinja Amša, sada jednako ozbiljna i ponosna kao i onda kad sam je sreo u stepi kraj Dţide, a njoj zdesna Hana, Halefova ţena, »najljupkija meĊu ţenama, sunce meĊu zvijezdama ţenskog spola«. Uĉinila nam se jednako mladom i lijepom kao onda kad smo je udali za mog valjanog Halefa. Njezine tamne oĉi promatrale su me s vidljivom sklonošću i poštovanjem. Kad smo tako praćeni svirkom i pjesmom ujahali u široku ulicu izmeĊu šatora, zaustavismo se i sjahasmo. Uveli su nas u najveći i najbolji šator koji je ubrzo bio pripremljen za nas ĉim je glasnik javio da dolazimo. U njemu je već bila spremljena voda za pranje. Dok smo se prali, Englez me upita: — Kad ćete razdijeliti vaše poklone, ser? — Moje poklone? Pa ja ih nemam. — Besmislica! Sudjelovali ste u kupnji. — Ali nisam ih platio. To su vaše stvari. — Ni govora! Pripadaju onima za koje su odreĊeni. Predajte im ih. — To treba da vi uĉinite. — Besmislica! Kako bi David Lindsay mogao davati darove tim arapskim damama! — Ako vi to ne smijete uĉiniti, ne smijem ni ja. — Pshaw! Što god vi radili, sve je pravo. Vama to bolje pristaje nego meni. Radije bih pošao u lov na lavove nego da kakvoj dami predam poklon. Ako nećete, ja ću pobacati sve te glupe trice. To nipošto nisu bile nikakve glupe trice, već naprotiv veoma korisni i većinom skupocjeni predmeti. — No dobro — pristadoh. — Onda ću ja to obaviti umjesto vas, ser David. Ali ja se ne kitim tuĊim perjem. Reći ću dakle da vi to poklanjate. — Recite što hoćete. Moţete reći da im to poklanja portugalski kralj ili laponski car, samo mene pustite na miru. Ubrzo smo u svom šatoru osjetili miris peĉenja. Pozvao sam Halefa i predao mu darove da ih podijeli. On je dobio dva lijepa revolvera i veliki svileni rubac za turban pa se sav oduševio. Za Hanu, najdivniju meĊu prekrasnima, bila je odreĊena haljina od crvene svile, prsten, par naušnica, zlatni lanĉić za oko vrata te ukras za ĉelo od zlatnog i srebrnog novca. Kasnije smo vidjeli da su je ti darovi silno oduševili. I drugim ţenama predali smo darove, a isto tako smo se sjetili i muškaraca koji su već prije bili sa nama u bliţem odnosu. Sveĉana gozba odrţana je pod vedrim nebom. Jelo je većinom bilo od onih što sam ih već otprije poznavao i opisao.

Nakon gozbe zamoli nas Amad el Gandur da doĊemo u njegov šator jer da nas mora nešto zamoliti. U šatoru su se sabrali najstariji stanovnici sela. Bili su prisutni i šeik Malek i Halef. Veoma sam se obradovao, vidjevši da je Amad el Gandur pozvao i Halefa, jer sam iz toga razabrao da se on uspio uţivjeti u pleme i steći poštovanje. — Efendijo — zapoĉe šeik — vi ste stigli k nama upravo u vaţnom ĉasu. Moţeš li se još sjetiti kojeg je dana poginuo moj otac Muhamed Emin, šeik Hadedina od naroda Samara? — Posve taĉno. Bilo je to dvadeset šestoga dana mjeseca rabiul ahir koji je one godine odgovarao dvanaestom hasiranu našeg raĉunanja vremena. — Tako je. Od onda je prošlo osam godina, a još nitko nije bio na njegovom grobu da izmoli molitve prijateljstva i krvnoga srodstva. To mi više ne da mira. Htio bih gore u planine da izvršim svoju duţnost, a pleme je odluĉilo da će me pratiti odreĊeni broj hrabrih ratnika kako bih svoju poboţnost uz grob obavio kako je to dostojno glasovitog šeika. Htjeli smo krenuti već danas, ja s dvadesetoricom ljudi, popodne u vrijeme asra. Zato smo juĉer uveĉe slavili oproštaj do u kasno u. noć. Naši su straţari bili umorni od sveĉanosti pa je tako Abu Ferhanima uspjelo da nam ukradu dva najbolja konja. Sad ste došli vi. Gostoprimstvo nam zapovijeda da ostanemo uz vas, ali ipak bismo na godišnjicu šeikove smrti htjeli biti na njegovu grobu. Molimo te da nas savjetuješ koji od tih dviju duţnosti da ispunimo. — Onu koju ste kanili ispuniti prije našeg dolaska — odgovorih kratko i odluĉno. — Kaţeš dakle da treba da poĊemo u planine? Onda će ovdje ostati samo obiĉni ratnici koji vam ne mogu ništa ponuditi. — Varaš se. Uz nas će biti najbolji ljudi iz plemena, naime vi sami. — Mi? Kako to? — Zar još pitaš, o šeiĉe? Nije li Muhamed Emin bio moj prijatelj i brat? Nismo li se mi zajedniĉki borili protiv neprijatelja Hadedina? Nismo li duge tjedne zajedno jahali i dijelili radosti i ţalosti, opasnosti i oskudicu? Nisam li i ja istoga dana ranjen kad je Alah pozvao k sebi Muhameda Emina? Nisam li i ja bio jedan od onih koji su ga pokopali i nisam li na njegovu grobu izgovorio suru uskrsnuća? Nije li zbog toga moja duţnost da zajedno s vama pohodim prijatelja koji mi je bio tako drag? — Kara Ben Nemzi-efendijo, ti ţeliš s nama, zaista s nama? — radosno viknu Amad el Gandur. — Onda moţemo biti sigurni da ćemo svladati sve opasnosti. — Oĉekujete Ii neke posebne opasnosti? — upitah ga. — Ne više nego obiĉno. — Kojim ste putem kanili krenuti? — Onim s kojim si ti sporazuman. Ravnat ćemo se prema onome što ti hoćeš. Odluĉili smo da nećemo ravnim putem odjahati do oĉevoga groba. Moji bi htjeli da upoznaju put koji smo prošli onom prilikom kako bi mogli posjetiti

sva ona mjesta na kojima je šeik proveo svoje posljednje dane. Oni misle da su to duţni, a i ja sam s tim sporazuman jer sam i ja isto ţelio. Zato bismo htjeli otići prijeko na planinu Zagros, zatim u šumu Ĉimar gdje smo sreli Hajdera Mirlama. To je bila tako reći prva stepenica koja vodi gore do visoke grobnice mog oca Muhameda Emina. — Sporazuman sam s tim jer bih i ja htio još jednom vidjeti ona mjesta kojima smo prošli onom prilikom — rekoh. — Ali kako stoji stvar s Kurdima iz plemena Bebeja? Bili su to naši neprijatelji. Ti si na njima osvetio oĉevu smrt. Zato je svaki Hadedin, koji im padne u ruke, izruĉen njihovoj krvnoj osveti. Morat ćemo ih se dobro ĉuvati. — Da, morat ćemo se ĉuvati. Ali imaj na umu da im je u ovo godišnje doba lako izmaći, a da nam od drugih kurdskih plemena, kroz ĉije podruĉje prolazimo, ništa ne prijeti. Osim toga bit će nas dvadeset hrabrih ljudi, a ako si ta uz nas sa svojim puškama, onda je to upravo tako kao da nas je stotinu. Uto ustane moj mali Hadţi Halef Omar, pokuša poduzetno svinuti onih trinaest dlaka svojih rijetkih brkova i nakašlje se što je uvijek ĉinio kad je htio odrţati jedan od svojih velikih govora, pa poĉe: — Ĉujte muţevi, hrabri ratnici, nepobjedivi! Govorit ću vam. Bilo je to dvadeset šestoga dana mjeseca rabiul ahir kad je Muhamed Emin, šeik Hadedina pao u borbi protiv Bebeja. Mi smo se pobjedonosno borili pri ĉemu je moj dobri sidi bio uhoden kopljem, a ja sam dobio metak kroz desnu natkoljenicu. Odluĉili smo da ćemo sveĉano proslaviti taj dan, odjahavši do šeikova groba. Pri tome nećemo prolijevati krvi jer je smrt Muhameda Emina već osvećena, a ja sam od svog sidija nauĉio da neprijateljima pokazujem milosrĊe. Zato neka je naš put posvećen uspomeni na mrtvoga i miru. Molim vas zato da izvedete sve tako da izbjegnemo svaki susret s ljudima koji nam nisu prijatelji, a Kara Ben Nemzi-efendija neka bude naš voĊa. On će nas voditi tako da proĊemo bez borbe. To vam govorim, ne bojeći se nimalo da će me itko meĊu vama smatrati kukavicom. U protivnom bio bih smjesta spreman da se s njim borim na ţivot i smrt. On sjede, a ja odgovorih: — Nikome od nas ne pada na um da valjanoga Hadţi Halefa Omara, koji je tako ĉesto dokazao hrabrost, smatra kukavicom. On mi je govorio iz duše. Naš put neka bude miroljubiv. Ipak ne smijem zatraţiti veliku ĉast da budem vaš voĊa jer svaki je meĊu vama isto tako hrabar, iskusan i oprezan ratnik, a Amad el Gandur je vaš šeik. Ja sam naprotiv samo gost koji će se rado podvrći vašem voĊi, Hadedini nisu meĊutim pristali na to. Svi su mi se usprotivili, a Amad el Gandur izjavi: — Ti, ĉuješ, efendijo, da nitko od nas ne prihvaća tvoj prijedlog. Ti si onom prilikom bio naš voĊa pa treba da to budeš i sada. — Ali ja sam stranac u ovoj zemlji: ti je mnogo bolje poznaješ od mene. — Ne, ti ovdje više nisi stranac, a tvoj um pronalazi puteve u svim

krajevima u kojima još nisi bio. To smo ĉesto i sami iskusili. Ne protivi nam se dakle. Ti treba da nas opet vodiš. Time je stvar bila riješena jer se ja nisam više protivio. Zaista bit će bolje ako ti raspaljivi Beduini slušaju mene, a ne svoj vlastiti temperament. Dogovorili smo se i o ostalima manje vaţnim stvarima te odluĉili da otputujemo prekosutra rano ujutro. Istina je da su Hadedini više voljeli krenuti na putovanje u vrijeme asra, popodnevne molitve, jer u to doba dana svi pravovjerni muslimani polaze na put. Ipak su se saglasili sa mnom kad sam im dokazao kako nemamo vremena da gubimo ĉitav dan. Naprotiv, morali smo se veoma ţuriti ako smo na godišnjicu šeikove smrti htjeli stići do njegovog groba. MeĊu ljudima odreĊenim za taj put nalazio se i Omar Ben Sadek koji je bio sav oduševljen time što opet jednom moţe putovati sa mnom. Sigurno ne moram spomenuti da smo njega i njegovu ţenu Sahamu takoĊer bogato obdarili. Halef me je zamolio da mu dopustim da tu noć spava u mom šatoru. Rado sam pristao, premda sam unaprijed znao da će se uza njega slabo spavati. Bilo je upravo tako: morao sam mu mnogo toga pripovijedati, i on meni tako da smo tek pred zoru zaspali, a svega jedan sat kasnije probudila nas je već jutarnja buka u logoru. Doruĉkovali smo vrlo dobru kavu i mirisne ćevapĉiće koji su veoma prijali. Onda me Halef odvede u svoj šator jer je Hana, »najljupkija meĊu ţenama i djevojkama«, ĉeznula da me vidi. Ona nam je priredila drugi, veoma ukusni doruĉak, a Halef je bio beskrajno sretan, videći s kakvim se poštovanjem i s kakvom uljudnošću odnosim prema njegovoj »najljepšoj meĊu lijepima«. Nakon doruĉka me upita: — Sidi, ti si juĉer vidio mog sina, Karu Ben Hadţi Halefa na konju. Pa kako jaše? — Vrlo dobro — pohvalih ga, gledajući u njega s išĉekivanjem. Osjećao sam da mu nešto vaţno tišti srce. Ipak mu nisam odgovorio samo da polaskam njegovoj oĉinskoj taštini, već nastavih vrlo iskreno: — Još nikad nisam vidio da bi djeĉak njegove dobi mogao tako vladati konjem. On jaše kao odrastao ĉovjek. Halefove i Hanine oĉi zasjaše od ushićenja. — Tvoje me rijeĉi ispunjuju ponosom, sidi! Ja sam mu bio uĉitelj pa me pohvala iz tvojih ustiju desetorostruko raduje. A sad bih htio da vidiš kako puca. Hoćeš li biti tako dobar da sa mnom malo izaĊeš. Izveo me je pred logor gdje nas je već ĉekao Kara Ben Hadţi Halef. Bio je naoruţan dvocjevkom, pištoljima i revolverom. U zemlju je bila zabodena šatorska motka. Pokazujući u nju, Halef reĉe: — Sidi, ti si vrlo ĉesto, nalazeći se u nevolji i opasnosti, pucao u bilo koji predmet da pokaţeš svojim neprijateljima kako su tvoji meci nepogrešivi te da će biti izgubljeni ako se usude da te napadnu. Ja sam se kasnije vjeţbao na isti naĉin, a poduĉavao sam i svoga sina. Neka ti pokaţe što je nauĉio. Dopuštaš li? Dakako da se nisam protivio. Djeĉak je iz najvećeg dometa pucao u nišan i

nije promašio ni jednom. Svaki metak je pogodio šatorsku motku, upravo onako kao što je to Halef vidio kod mene. — No, sidi, je li ti dovoljan taj ispit? — upita me Halef. — Svakako — izjavih. — On će biti ratnik kao i njegov otac pa se ponosim time što nosi moje ime Kara. — On će postati junak kao što si ti. PoĊi sad opet u moj šator, jer Hana, najbolja meĊu. ţenama i majkama, a s njome i ja, ţelimo da te nešto zamolimo. Već sam naslutio o ĉemu se radi, a nisam se ni prevario jer kad smo kasnije sjedili u šatoru, poĉe Halef: — Moj sin ne bi smio da svoj prvi pohod u neprijateljsku zemlju poduzme pod nekim obiĉnim vodstvom, već upravo pod tvojim. Treba li da poĉekam dok se kasnije jednom opet ne vratiš? Moţemo li mi uopće znati hoće li Alah dopustiti da nas još jednom razveseliš svojom prisutnošću? Sad si meĊutim ovdje pa ćeš nas povesti do šeikova groba. Zar ne bih trebao iskoristiti tu priliku da vidim kako nasljednik moje slave jaše u sjeni tvoje vrsnoće? Dopusti mi, dakle, da ga povedem sa sobom, o sidi! Moja zahvalnost neće imati granica. — Odviše je mlad, dragi Halefe — usprotivih se. — Zar se mladost ili starost mogu mjeriti brojkama? Ima mladih ljudi koji su kao starci i staraca koj nisu pametniji od neiskusne djece. — To je taĉno. Vidim da je Kara Ben Hadţi Halef razvijen daleko iznad svojih godina, ali njegovo tijelo vjerojatno još ipak nije dovoljno otporno da bi moglo podnijeti tako brzo, daleko i zamorno jahanje kakvo nas oĉekuje. — Ne vjeruj to, sidi! Kara je otvrdnuo kao kakav odrastao ĉovjek. Ove godine sam bio s njime u Basri, a to je daleki put, mnogo dalji od onoga na koji sad polazimo, pa je moj sin na povratku bio isto tako veseo i svjeţ kao onog dana kad smo krenuli. Kaţem ti da će on to izdrţati, moţda ĉak bolje od kakvog ratnika kome je trideset ili ĉetrdeset godina. Veoma bi mi bilo krivo kad mi ne bi ispunio ţelju. — Ne moţe biti ni govora o tome hoću li je ja ispuniti ili ne. Ti si otac pa sam odreĊuješ što će raditi tvoj sin. Ovisi dakle samo o tome hoćeš li ga povesti ili ne. — To kaţeš ti, sidi, ali Hadedini će drukĉije misliti. Pretpostavljam da će se oprijeti tome da povedu sa sobom djeĉaka. — Iskreno govoreći, to im ne mogu zamjeriti, premda oni smatraju to jahanje mnogo lakšim nego ja. — Lakšim! To znaĉi da ti to jahanje smatraš teţim nego oni? — Ne samo da ga smatram teţim nego i opasnijim. — Opasnijim? Ĉemu? — Vi ste mi povjerili vodstvo i dobro ste uĉinili jer sam ja promišljeniji od vas. Ja o svemu uvijek unaprijed razmislim pa smatram da bi lako moglo doći do sukoba s Bebejima. — Ta mi moţemo lako izbjeći podruĉje u kome se Bebeji sada nalaze. — Ne, mislim da ga ne moţemo izbjeći jer se vjerojatno Bebeji nalaze

upravo ondje kamo i mi krećemo. — Ne razumijem te, sidi. Ta valjda oni neće doći na pomisao da se pomole na grabu šeika koji im je bio neprijatelj? — To im zaista neće pasti na um, ali ondje postoji još i jedan drugi grob koji bi ih istoga dana mogao privući. Sjeti se samo šeika Gazala Gaboje. — Onoga kojeg sam ja ustrijelio? — Tako je. On je poginuo istoga dana kad i Muhamed Emin. Moţeš li me sad shvatiti? — Na to nisam ni pomislio! Ali sad se sjećam da ondje uopće i nema groba na kojem bi se oni mogli moliti jer smo mi, u onom uzbuĊenju, nakon borbe, sva tijela pobacali u rijeku, pa tako i šeikovo. — Što ja sigurno ne bih dopustio da nisam bio onesviješten. Mrtvacima treba odati duţno poštovanje. Mi to nismo uĉinili pa će se Bebeji zbog toga sigurno odnositi dvostruko neprijateljski prema nama. K tome pridolazi i to da je Amad el Gandur kasnije na njima osvetio oĉevu smrt. — Ti misliš dakle, sidi, da će oni doći na rijeku da pohode svoje mrtve? — Mislim da bi se to moglo dogoditi. Ako doĊu, ne moraju stajati baš uz vodu. I u to sam uvjeren. Kad smo otišli, oni su se svakako vratili na mjesto borbe da bi se uvjerili što se dogodilo s njihovim poginulim ratnicima. Izvukli su mrtva tijela iz vode i ondje ih pokopali. Mora da ipak postoji neko mjesto na kojem se mogu sakupiti da odaju poĉast poginulima. Naši Hadedini nisu tako oprezni da pomisle na to. Imam, dakle, temeljita razloga da naše jahanje ne smatram neopasnim, Lako bi moglo doći do sukoba s Bebejima. Povedeš li sa sobom svoga sina, onda sad znaš kakvoj ga opasnosti izlaţeš. — Sidi, ali to zaista nije razlog da ga ostavim ovdje. Zar da se on boji opasnosti kojoj njegov otac hladnokrvno odlazi u susret? Kara će sad pogotovu poţeljeti da nas smije pratiti. Zar je moţda on bolji od mene? Zar sam ja u odnosu na njega tako bezvrijedan, da ja, otac, mogu dopustiti da me ustrijele dok će moj sin ostati ovdje kod starih baba da njeguje svoje plemenito tijelo i da svoju njeţnu koţu premazuje mirisnim mastima? Kako moţe postati junakom ako se već sad kloni da pokaţe sjaj svoje hrabrosti i odsjev svoje smionosti? Treba li da dam napraviti stakleni ormar i da u njega zatvorim svog sina kako na njega ne bi pala ni trunka prašine i kako bi se sve mogli diviti njegovom kukaviĉluku? Mali Halef se sav uzbudio. Nastavio je govoriti, iznoseći sve moguće razloge samo da me uvjeri kako je prijeko potrebno da djeĉak sudjeluje na tom putovanju. Vrlo me je radovalo to što je taj hrabri ĉovjek nastojao da svom sinu dade prilike da se pokaţe kao muškarac. Već kod prvih njegovih rijeĉi pristao sam u sebi da udovoljim njegovoj molbi, ali sam na kraju još ipak rekao; — Tvoje razloge shvaćam, dragi Halefe. Ali što kaţe Hana, Ċjeĉakova majka? Ona ima takoĊer pravo da veli što misli. — Jeste, to pravo ima, pa neka ti odmah kaţe što misli. Hano, ljubimice svih ljubimica, razjasni našem sidiju što ţeliš i hoćeš.

Hana je dosad sjedila kraj nas šuteći, ali je vrlo pomno pratila naš razgovor. Sad se skromno javi: — Sidi, ti moţeš odrediti što hoćeš i ja ću se pokoriti tvojoj volji jer ţena treba da se pokori odluci muškarca. Ali budući da si me zamolio da ti reknem svoje mišljenje, onda ga ĉuj. Ti znaš koliko volim Hadţi Halefa Omara, svoga gospodara i muţa. Ipak sam mu rado dopustila da poĊe s tobom, premda sam znala kakve vas sve opasnosti oĉekuju i da će vjerojatno vrlo ĉesto staviti svoj ţivot na kocku. Potajice sam se bojala, ali sam se ponosila time što je tvoj pratilac i što ti smije pokazati da ima vjerno i hrabro srce. On je sretno svladao sve opasnosti i vratio se k meni kao muškarac koji je više doţivio i nauĉio od svih drugih ljudi i ratnika ovog kraja. Sad sjedi u vijeću staraca koji rado slušaju njegove rijeĉi i gotovo uvijek prihvaćaju njegove savjete. To ispunjuje moje srce velikom nasladom jer imam muţa s kojim se ne moţe nitko usporediti. Htjela bih se isto tako ponositi i svojim sinom, a znam da ga samo ti moţeš brzo dovesti do slave, kao što je i ime njegova oca tvojom pomoću došlo na usne svih ljudi. Ti mu moţeš biti uzor za cio ţivot, ali samo tako da te ţivoga vidi pred sobom, i da se nalazi u tvojoj blizini. Zato i ja ţelim ono isto što ti je već rekao Hadţi Halef Omar: ispuni našu molbu i povedi Karu sa sobom. On će onda neprekidno crpsti snagu iz te uspomene kao što ĉovjek pije iz zdenca koji neprekidno daje vodu! Halefove oĉi zasjaše i on reĉe ponosno i radosno: — Znao sam da ćeš tako govoriti, ti najrazboritija meĊu razboritim, ti ţeno hrabrog muţa i majko budućeg junaka! Jesi li je ĉuo sidi? I ona ţeli da Kara Ben Hadţi Halef Omar poĊe s nama. Ne protivi se, već pristani! — Neka vam je ţelja ispunjena! — odgovorih. — Kara će pojaha ti s nama. — Pa i onda ako se drugi tome usprotive? — I onda, jer se nadam da će Hadedini uzeti u obzir moj zagovor. — Oh, oni će to sigurno uĉiniti, sidi. Moţeš od njih zatraţiti što god hoćeš, a oni će uĉiniti sve što je ikako moguće. Sav je sjao od ushićenja, a i Hana se vanredno obradovala što sam pristao, Halef se pak poţurio da svom sinu saopći što smo se dogovorili. Ono što sam oĉekivao, zaista se kasnije ostvarilo. Kad se proĉulo da Halef kani povesti svog djeĉaka, Hadedini se jednoglasno usprotiviše. Nisam ih dugo uvjeravao da steknem njihov pristanak, već sam im samo rekao da ţelim da djeĉak, koji nosi moje ime, bude uza me. Oni se odmah prestadoše protiviti. Narednog jutra bili smo već vrlo rano spremni za odlazak. Osim Lindsaya, mene i djeĉaka, kretalo je dvadeset konjanika, svi izvrsno naoruţani. Nekoliko tovarnih konja moralo je ponijeti zalihu hrane što smo je nosili sa sobom da ne bismo putem bili upućeni na lov koji bi nam oduzimao mnogo vremena. Amad el Gandur jahao je na bijeloj kobili, ja na svom Riju, a djeĉak na Asilu Ben Ri. Omar Ben Sadek sjedio je na šarcu. Halefu su pozajmili jednog od najboljih konja u plemenu, a i svi ostali jahali su tako izvrsne konje da smo, što se tiĉe brzine kretanja, mogli biti potpuno bez brige.

Kako sam već spomenuo, najprije smo kanili poći do planine Zagros, kuda smo stigli za tjedan dana bez ikakve nezgode. Našli smo i šumu Ćinar na ĉijem rubu smo u ono vrijeme logorovali, sastavši se s Turkmenima plemena Bejat. Budući da smo odluĉili da taĉno pratimo naš nekadašnji put i da ponovo posjetimo sva mjesta kroz koja smo prošli, odjahali smo narednog dana do potoka u blizini one dolinice u kojoj su nas napali Bebeji pod vodstvom njihovog šeika Gazala Gaboje. Ondje smo takoĊer jednom prenoćili pa se razumije samo po sebi da smo osvjeţili uspomene i ispripovijedali sve pojedinosti naših doţivljaja. Prema planu stigli smo predveĉer narednoga dana do male kolibe u kojoj smo na svom prvom putu našli ugljenara Aloa. U njoj nije nitko stanovao jer se posve urušila. Poslije toga stigli smo do rijeke Berozije u kojoj smo se okupali, jednako kao i pred nekoliko godina, a zatim smo prešli preko prijevoja Bane, skrenuvši u klanac koji je vodio prema jugu. Dvadeset ĉetiri sata kasnije stigosmo u onu usku dolinu s prugom livade u sredini gdje su nas Bebeji drugi put napali. Posjetili smo još i onu svinutu poboĉnu dolinu gdje smo prenoćili s Musafirom, bratom šeika Gazala Gaboje te stigosmo do logorišta gdje su se oba Hadedina bila pobunila protiv mene. Ovdje Amad el Gandur zastane i reĉe: — Efendijo, moj otac bi vjerojatno danas još bio ţiv da se ovdje nisu pobunili protiv tvoje volje i kasnije pustili šeika Bebeja na slobodu. Onda smo zaista bili veoma ludi. Nisam mu odgovorih da sluĉajno ne pomisli da mu predbacujem što bi bilo sasvim suvišno. Stigli smo i do kuće Mahmuda Mansura, šeika Kurda iz plemena Dţijaf i sjahali. Obradovali smo se vidjevši da su njegov ĉuvar kuće Gibrail Mamraš i njegova ţena još ţivi. I oni su nas prepoznali pa nas pozvaše da kod njih prenoćimo. Ispunili smo im ţelju jer smo imali vremena i jer smo znali da smo im dobro došli. Sve dosad nismo gotovo ništa doţivjeli. Ja sam s Halefom i njegovim sinom jahao uvijek na ĉelu da istraţim kraj, a Hadedini za nama u povelikoj udaljenosti. Tako smo izbjegli svaki opasan susret, ali istodobno nismo sreli nikoga koga bismo mogli upitati kako danas stoje stvari. To smo mogli nadoknaditi kod Gibraila Mamraša. Putem je Halefovom sinu pokazao sva mjesta kojih smo se sjećali pa mu — moţda već i po stoti put — ispripovijedao sve što se ondje dogodilo. Pripovijedao je onim ţivim naĉinom tako da sam ga i ja volio slušati. Već od prvog dana putovanja uzeo sam djeĉaka u nauk. Gotovo se i nije micao od mene pa je bio veoma paţljiv i lako je uĉio. Nauĉio sam ga da pazi na glasove pustoši, na svaki trag na koji smo nailazili, pokazivao mu prema kojim se pravilima dadu ĉitati tragovi da bi ih ĉovjek mogao pravilno ocijeniti. Pri tome sam već u toku prvih dana istakao uvjerenje da će se djeĉak razviti u valjanog Beduina. Zavolio sam ga, a opazio sam i to da i on mene voli. Isto je tako bio privrţen i Omaru Ben Sadeku kojeg je nazivao am, što znaĉi stric.

Kad smo ono prvi put bili svratili Mamrašu, od njega smo doznali da u blizini nije više bilo mnogo Kurda plemena Dţijaf meĊu koje je i on spadao, već da se onamo naselilo pleme Bilda iz Perzije. Tako je bilo i danas. — A Bebeji? — upitah Gibraila. — Gdje su sad njihovi pašnjaci? — IzmeĊu Kerkuka i Sulejmanije. — Dakle priliĉno daleko. Jesu li moţda u posljednje vrijeme neki od njih bili ovdje u blizini? — Kod mene nisu, efendijo, ali dobar dan puta odavde dolazi svake godine poveća ĉetica. Mislim da ondje upravo u ovo vrijeme logoruju. — Koliko ih obiĉno ima? — Uvijek deset do dvanaest ljudi. — Što rade? — Ĉini se da svetkuju sveĉanost mrtvih. — Tako? Zar ondje ima grobova? — Da, ima ih nekoliko. Leţe na obali rijeke Dijale, Sve su to zemljani grobovi, ali gore na vrhu brijega nalazi se jedan osamljeni grob sagraĊen od kamena. Jednom sam bio gore. — Je li grob u dobrom stanju? — U vrlo dobrom. Netko je samo iz njega izvadio nekoliko kamena tako da se moţe zaviriti u grobnicu. U njoj sjedi mrtvac, ali nije istrunuo, već se osušio poput mumije. Ima dugaĉku srebrnastu bradu. — Imaš li pojma tko bi to mogao biti? — Taĉno ne znam, ali kad sam prošle godine bio gore, njegovo je lice bilo tako isušeno da mu se crte nisu dale više jasno prepoznati. No ipak bih gotovo rekao da je to bio onaj šeik, onaj dostojanstveni starac koji je onda zajedno s vama bio kod mene. — Taĉno si pogodio. To je Muhamed Emin, šeik Hadedina. Došli smo da mu iskaţemo ĉast. Je li se njegov grob proĉuo ovdje u okolini? — Jest. Na vrh se uspinju brojni hodoĉasnici. Ĉuo sam ljude kako pripovijedaju da se taj mrtvi ratnik borio s Bebejima i da je poubijao sve one koji leţe dolje u grobovima uz rijeku, no onda ga je svladala njihova premoć. — I to je uglavnom taĉno. Ĉudim se samo da ti Kurdi nisu, dolazeći svake godine ovamo, oskrnavili njegov grob. — Ta šta misliš, efendijo! Oni su doduše kradljivci i razbojnici, ali su ipak pravovjerni. Nijedan pravi vjernik neće oskrnaviti grob pa sve da je to i grob njegovog najgoreg neprijatelja. Uostalom, hoćeš li mi reći, kako je to onda bilo kad je taj starac ubijen? Ta on je bio moj gost. Halef nije propustio priliku da dokaţe svoje pripovjedalaĉko umijeće. Ispripovijedao je što se dogodilo onoga dana kad je Muhamed Emin poginuo. Ti ĉestiti ljudi trudili su se od svega srca da nam boravak uĉine što ugodnijim pa smo ih, krenuvši narednoga jutra dalje, opet bogato obdarili. Oko podne stigosmo do glasovitog puta Šaman koji povezuje Sulejmaniju s Kirmanšahom i prijeĊosmo preko Cakan Sua. Narednoga jutra stigosmo u

blizinu Dijale na ĉijim je obalama poginuo Muhamed Emin. Budući se pokazalo da je taĉno da Bebeji posjećuju grobove svojih suplemenika, morali smo biti oprezni. Oni su već mogli biti ovdje jer je naredni dan bila godišnjica one nesretne borbe. Halefova sina nisam htio izvrgavati opasnosti te sam sam jahao na ĉelu, no ma koliko sam napinjao oĉi, nigdje nisam mogao otkriti trag ţivog ĉovjeka. Tako smo neugroţeni stigli do onog mjesta na kojem smo se nekad oko podne ulogorili. Jednako kao i onda, i sad nam se s jedne strane nalazila rijeka, a s druge blagi obronci obrasli brestovima, makljenovima i kestenom. Ispred nas se dizao planinski hrbat ĉiji je izbrazdani rub bio sliĉan starom srušenom dvorcu. Moji pratioci su htjeli odmah odjahati na ono mjesto na kojemu je došlo do borbe, no ja to nisam dopustio jer sam htio da najprije izvidim okolinu. Morali su ĉekati, a ja se onamo pješke odšuljah. Kad sam stigao do tog mjesta, na njemu nije bilo nikakva traga, ali me je zbunjivala visoka trava koja je ovdje rasla. Vrativši se k svojim pratiocima, rekoh im: — Smatram da ne bi bilo uputno do pohodimo mjesto na kojem se odrţala borba. Na njemu raste tako visoka i gusta trava da se, ako je zgazimo, neće prije dva-tri dana uspraviti. Bit će potpuno nemoguće da zbrišemo tragove. — Govoriš li ti zbog Bebeja? — upita Amad el Gandur. — Njih se ne moramo bojati! — Ne moramo? A nisu li nam oni onda nanijeli tako tešku nevolju? — Onda ih je bilo ĉetrdesetak, a sad ih je samo dvadeset ili dvanaest. — Znaš li sigurno da će ih i ove godine doći samo tako malo? Ne bi li bilo moguće da sad doĊe veća ĉeta? — To ne bi ništa smetalo jer mi smo spremni, a onda su nas zaskoĉili. — Ali mi smo zakljuĉili da ćemo izbjegavati borbu. — Jesmo, zakljuĉili smo. Ali zato ipak nije potrebno da se plašimo tih pasjih sinova. Ti si odviše bojaţljiv, efendijo. Mi uopće ne znamo hoće li ove godine doći. Zar smo došli ovamo da se ne usuĊujemo otići na glavno mjesto? Moram vidjeti ono mjesto na kome je potekla krv moga oca. Odjahao bih onamo pa sve da se ondje nalazi i tisuću Kurda. Naprijed dakle! Amad, koji je sve dosad bio miran, izgledao je kao da je na njega djelovala blizina onog nesretnog mjesta. UzbuĊivala ga je strašna uspomena. Potjerao je svog konja, a ostali pojahaše za njim. Nisam mogao sam ostati, ali ih ipak još jednom opomenuh. — Sami ste bili skrivili smrt tvoga oca. Ako sad opet budete tako neoprezni, molim vas da ne prebacite na me odgovornost za sve ono što se moţe dogoditi. — Ne brini ništa — doviknu mi šeik — ništa se neće dogoditi. A sve da se nešto i dogodi, nitko ti neće predbacivati. Pojahali smo rubom livade uz rijeku, zakrenuli iza izboĉine brijega i stigli na to mjesto. Desno od nas dizala se ona stijena uz koju sam ugledao Perzijance kako se bore. Ispred nas se nalazilo mjesto na kojemu se Amad el Gandur branio od neprijatelja kundakom, dok mu je otac leţao mrtav pred nogama.

Lijevo je moj Halef ustrijelio Gazala Gaboju, a malo po strani pao sam ja zajedno s konjem. Uz rijeku ugledasmo grobove Kurda. Amad el Gandur sjaha s konja i klekne na zemlju koja je popila krv njegova oca. Hadedini se povedoše za njegovim primjerom, a kad su ustali, šeik im na licu mjesta rastumaĉi kako se odvijala borba. To je iskoristio Englez te reĉe: — Bio je to strašno glupi dan. Izgubio sam dva prsta, upravo dvadeset posto. Nije li to malo previše, ser? — Svakako — kimnuh. — Ali to nije bilo sve. Niste li dobili još jednu ranu tamo u blizini razuma? — Yes. Izgubio sam nešto kose i komadić kosti, otprilike ondje gdje ĉovjek ima nešto malo pameti, — Niste li s tim komadićem kosti izgubili i nešto malo pameti? — Ne vjerujem, ser. Uostalom, takav bih gubitak mnogo lakše podnio od vas. Ja imam toga upravo toliko odviše koliko vama nedostaje. Wall! On se okrene i ode, smijući se. Sad smo, vodeći konje za uzde, pošli onamo gdje smo logorovali nakon borbe Kurda s Perzijancima. Pri tome sam se sjećao »kuće« koja je Halefa i mene obradovala tolikim poslasticama pa mi se pri tom uĉinilo kao da me danas opet ovejava onaj slatki istoĉnjaĉki miris. Kakav su strašni svršetak našli ti dobri ljudi onda dolje na putu karavane mrtvih! Naposljetku se uspesmo na vrh brda. Ovdje su stajali još ostaci kolibe Kurda iz plemena Soran. Nije se vratio onamo jer je kasnije bio pratilac Amada el Gandura pa se morao kloniti osvete Bebeja. Malo dalje dizala se na ravnoj pećini šeikova grobnica. Bilo je upravo onako kako je njegov sin onom prilikom rekao: »Sunce pozdravlja to mjesto rano ujutro kad dolazi i uveĉe kad odlazi«. Grobnica je bila u dobrom stanju, samo što je sa jugozapadne strane, kako je Mamraš rekao, bilo izvaĊeno nekoliko kamenova. Amad el Gandur priĊe bliţe i zaviri u grobnicu ali odmah zaprepašteno uzmaknu. — Mašalah, moj otac! Zar moţda duša još nije izašla iz njega? Kad sam zatim i ja pogledao u otvor, shvatio sam njegov poklik. U grobnici je šeik sjedio upravo onako kako smo ga stavili u nju, a brada mu se spustila na prsa. Lice mu je bilo veoma upalo, ali se moglo prepoznati. Ne znam kakvoj okolnosti ili kakvom kemijskom utjecaju treba zahvaliti da se mrtvo tijelo odrţalo, ali pogled na njega djelovao je zaista neopisivo. Hadedini su prilazili jedan za drugim da promotre ostatke svog nekadanjeg voĊe. To su ĉinili nijemo i s razumljivim strahopoštovanjem. Kad je posljednji od njih uzmaknuo od groba, posegnu Amad el Gandur u dţep, izvuĉe iz njega mali kamenĉić i reĉe: — Efendijo Kara Ben Nemzi, i ti, Hadţi Halefe Omaru, vi ste bili prisutni kad je moj otac Muhamed Emin, šeik Hadedina, bio sahranjen u toj grobnici. Vidjeli ste da sam svojim bodeţom odlomio taj kamen s grobnice i spremio ga pa ste sigurno znali što to znaĉi. Sad ga nosim natrag i dajem ga mrtvacu. Ubojice su poginuli. Smrt moga oca je osvećena. Neka njihove duše gore u

najvećem ţaru dţehenena, a njegova neka šeta pod palmama sedmog neba i pije s izvora raja. To je bila krvna osveta: oko za oko, zub za zub, krv za krv. Prošla me jeza, ali nisam mogao ništa reći. Svaka bi rijeĉ bila suvišna. Budući da je ona prava posmrtna sveĉanost imala biti odrţana tek narednoga dana, danas smo se mogli odmoriti. Morali smo, dakle, najprije potraţiti prikladno logorište. Htio sam da u tu svrhu siĊem s brda, ali Amad el Gandur reĉe: — To nije potrebno. Ja neću ostati nigdje drugdje nego ovdje uz grob svoga oca. Ja spadam k njemu. — Ne sada! Sjeti se da je taj kraj nesiguran i da bi mogli stići Bebeji. — Nije mi duţnost da mislim na njih, već na mrtvoga. Došao sam ovamo da ga pohodim i neću se udaljiti odavde sve dok ne otiĊemo iz ovoga kraja. — To bi bilo vrlo neoprezno. Kad bi oni zaista stigli bili bismo im ovdje izruĉeni na milost i nemilost. Pogledaj samo ovo mjesto! Prema jugu, zapadu i sjeveru stijena, se tako strmo spušta da se onamo ne moţe sići. Samo bi vrlo vještim penjaĉima uspjelo da se spuste u dubinu ali s konjima je to upravo nemoguće. — Mi i ne ţelimo sići onuda — upade mi on u rijeĉ. — Dopusti da završim pa ćeš vidjeti da se lako moţe zamisliti kako moramo pobjeći odavde, — Pobjeći? Pred tim pasjim sinovima? Nikada! — viknu on. — Nikada, nikada, nikada! — pridruţiše mu se i njegovi Hadedini. — Pustite mog sidija da govori! — opomenu ih Halef, — On je pametniji od svih nas, a ja sam već ĉesto iskusio da je svatko tko ga nije slušao, morao to kasnije okajati. Ja mu se zahvalih pogledom i nastavih: — Moţemo se dakle samo na istoĉnoj strani brijega uspeti i sići. Upravo ondje se na jednom mjestu, koje poznajete, jer smo malo prije prošli onuda, dvije stijene tako usko pribliţuju jedna do druge, da kroz njih mogu proći samo dva konja. Ta vrata nam mogu postati opasna, — Kako to? — upita šeik. — Ako ih Kurdi zaposjednu nećemo moći odavde otići. — A ako ih mi zaposjednemo, oni se ne mogu uspeti gore! — s visoka će on. — To zvuĉi vrlo lijepo, ali je pogrešno, jer ipak ostaje ĉinjenica: mi ne moţemo odavde, — Onda ćemo ih otjerati! — To bi znaĉilo borbu, a mi je ţelimo izbjeći, — No, onda ćemo ostati ovdje gore sve dok Bebejima ne dojadi i dok ne odu. — To im neće pasti na um, U prvom redu, oni će ostati ovdje jer će ţeljeti da se osvete, a drugo, njih neće otjerati oskudica kao što bi otjerala nas. Mislim

glad. Vode ima ovdje dovoljno, ali što ćemo jesti? Ima li ovdje na goloj kamenoj ploĉi kakve divljaĉi? Nema. Našeg ţiveţa je meĊutim tako malo da kasnije ipak moram otići odavde da ustrijelim kakvu divljaĉ, — Ti to samo zato tako crno slikaš jer po svom obiĉaju razmišljaš o svim mogućim nevoljama koje bi mogle nadoći. Odviše si bojaţljiv. — Ovdje je bolje biti bojaţljiv nego imati odviše samouzdanja. Zaista te od srca molim da danas ne ostaneš ovdje! Moramo potraţiti kakvo skriveno logorište odakle ćemo moći nadzirati prilaz na ovaj vrh. — Ne salijeći me! Ne mogu ti ispuniti molbu. Ja spadam ovamo k svom ocu. Ako ne ţelite ostati ovdje, onda idite kamo god hoćete. — Mi ostajemo — jednoglasno viknuše Hadedini. — Ĉuješ li? — upita Amad el Gandur, — Oni će ostati uza me, ali ti moţeš uĉiniti što god hoćeš pa moţeš potraţiti drugo logorište. Halef i njegov sin će se vjerojatno pridruţiti k tebi. — Uvjeren sam u to, jer Halef zna da je moje mišljenje zaista ispravno. Ali što bi nam moglo koristiti da se odvojimo od vas? Mi bismo ostali na sigurnom, ali vi biste se našli u opasnosti. Mogli biste pomisliti da smo kukavice pa ćemo zato ostati. Ali ako onda doĊe do onoga što sam ti nagovijestio, nemoj baciti krivnju na nas. Uzeo sam svoju hanrijevku da poĊem u lov, a kad je Englez to opazio, upita me: — Kamo, ser? — Idem traţiti divljaĉ. — Well, idem s vama. — Milije bi mi bilo da ostanete ovdje. — Zašto? — Jer ne smijemo ostavljati tragova. — Jedan trag manje ili više ne igra nikakvu ulogu. Što ste se toliko namrštili? Ljutite li se na Hadedine? Prepirali ste se sa šeikom, ali nisam mogao ništa razumjeti. — Nije mi pravo što oni ţele ostati gore dok ja smatram da bismo bili sigurniji u gustoj šumi. — Sigurno zbog Bebeja. — Tako je. — Ne smeta ništa. Posve je svejedno hoćemo li se s njima sukobiti ovdje gore ili tamo dolje. — Nije baš svejedno, ser David. Uostalom, dogovorili smo da ćemo izbjegavati svako neprijateljstvo. — Well, protiv toga nemam ništa. Ali ako Kurdi doĊu, meni je pravo. Moram s njima izravnati još jedan stari raĉun. Well! Oko za oko, zub za zub, prst za prst. Dobit će batina da će im letjeti perje! Dakle, da poĊem s vama? — Moţete. Budući da ne umijete razgovarati s HaĊedinima, bilo bi vam dosadno.

— Tko će još s vama? — Halef. — I njegov boy? — Vjerojatno, jer ga otac sigurno neće ostaviti ovdje. — Well, ima pravo. Taj djeĉak je vrlo vrijedan momĉić; htio bi da nešto nauĉi od vas. Povedite ga sa sobom. Mali se Kara obradovao, ĉuvši da nas smije pratiti sa svojim ocem. Nas ĉetvorica siĊosmo niz brdo pošto sam prije zamolio Amad a el Gandura da svojim ljudima ne dopusti da poĊu u lov, jer će inaĉe ostaviti tragove koji bi nas mogli odati. Nisam mu meĊutim vjerovao jer otkako se nalazio na oĉevom grobu, ĉinilo se da ne samo što opet misli na osvetu, već se i buni protiv mene. Stigavši u dolinu, ušli smo u šumu kojom su bili obrasli i obronci brda. Ja sam i onom prvom prilikom ovdje lovio. Odluĉio sam da krenem tim smjerom jer su Kurdi, ako doĊu ovamo, morali stići s protivne strane. Imali smo sreću. Halef je postao dobar lovac, Englez se takoĊer razumio u to plemenito umijeće, a Kara Ben Hadţi Halef je tako dobro obavio svoju zadaću da sam ga više puta morao pohvaliti. Nakon ĉetiri sata uspesmo se opet na brijeg, noseći bogati plijen. Stigavši onamo, opazih da gori vatra i da se na njoj peĉe svjeţa peĉenka. — Dakle je ipak netko od vas otišao odavde? — upitah Amada el Gandura. — Ta zamolio sam vas da ne odlazite! — Zar da ovdje sjedimo i ljenĉarimo dok se vi muĉite? — promrmlja on zlovoljno. — Ti si tom djeĉaku dopustio da poĊe u lov, a zar da ja to ne dopustim odraslim ratnicima? — Djeĉak se nalazi uza me pa sam bio siguran da neće poĉiniti nikakvu pogrešku. — Ni ona ĉetiri ĉovjeka, što sam ih poslao, nisu ništa pogriješili. — To nije sigurno. Bilo bi svakako bolje da nisu pošli na taj put. — Ne, efendijo! Naprotiv, za nas je veoma povoljno što su oni pošli na put jer su nam donijeli vaţnu vijest. Bebeji neće danas doći ovamo. Vidiš, dakle, da nisi imao razloga da se bojiš! Amad mi se malo nasmjehne, ali meni se cijela stvar nije svidjela pa mu odgovorih: — Ne moţe biti govora o nekoj bojaţljivosti. Ja sam oprezan, ali se ne bojim. Vratimo se, meĊutim, tvojoj neoĉekivanoj novosti. Spomenuo si rijeĉ »vijest«. Od koga su tvoji ljudi dobili tu vijest? — Od dva Kurda iz plemena Soran. — Gdje su se namjerili na njih? — Dolje uz vodu, na samom bojištu. — DoĊavola! — planuh protiv svog obiĉaja. — Tko im je dopustio da poĊu upravo na to mjesto? — Ja! — odvrati on ĉvrsto me i gotovo izazovno pogledavši u lice. — Tako, ti! Ja sam se već jednom usprotivio tome da posjetimo to mjesto.

Vi ste ipak otišli onamo, premda ste bar iz poštovanja prema meni trebali odustati od tog posjeta. — Ne kanim se prepirati s tobom. Ako ţeliš nešto doznati, upitaj Batara! On će ti dati sve potrebne obavijesti. Amad se okrene, ali ga ja zadrţah. — Ja se nipošto ne kanim prepirati s tobom. Ali pogledaj malo ovaj grob u kojem leţi tvoj otac! On bi trebao da i tebi i svima vama sluţi kao opomena. Muhamed Emin je samo zato pokopan jer se vi niste htjeli ravnati prema mojim uputama. Vi ste me dobrovoljno odabrali s-ojim voĊom i dokle god ste se ravnali po meni, sretno smo izbjegli svim opasnostima. Ja uvijek izbjegavam nepotrebno krvoproliće, ali vi ste onom prilikom ţeĊali za krvlju pa ste se pobunili protiv mojih dobrih savjeta. To vam se osvetilo. Morali ste to platiti krvlju Muhameda Emina. Zastao sam. Nitko nije rekao ni rijeĉi pa zato nastavih: — Vi ste me opet odabrali svojim voĊom protiv moje volje jer ja sam predloţio Amada el Gandura. Pošli ste za mnom onamo kamo sam vas vodio i sve je dobro prošlo. Sad vam je odjednom krv mrtvog šeika opojila glave. Zamutila vam je pamet i vi se bunite protiv mene. Promislite dobro što radite! Pošao sam s vama da s vama podijelim nevolju i opasnosti, ali ako vidim da više ne poštujete moju volju i pravite gluposti koje bi nas mogle stajati ţivota, ne mogu dulje biti vaš voĊa. Amad el Gandur okrenuo mi je leĊa i nije rekao ništa, ali Hadedin Batar na koga me je uputio, ljutito planu: — Gluposti, efendijo? Da to nisi ti koji je rekao tu rijeĉ, ja bih na nju odgovorio bodeţom! Hadedinski ratnici ne ĉine nikakve gluposti! — Varaš se — usprotivih mu se. — Kao primjer, mogao bih vam navesti cio niz velikih vojskovoĊa koji su ĉinili gluposti, a ĉinili su ih i glasoviti Hadedini. Smatram svojom duţnošću da vam kaţem istinu. Ako je ne ţelite ĉuti, ja vam ne mogu pomoći. Sad bih htio doznati kako ste se to sreli s tim takozvanim Kurdima Soran i što ste s njima razgovarali? Amad el Gandur se još uvijek nije ni pomaknuo, a njegovi ljudi su mrko gledali u zemlju. Batar, na koga sam se obratio s posljednjim rijeĉma, nije mi više odgovarao. Srce me je zaboljelo. Proţimao me je siguran osjećaj da će tvrdoglavost tih ljudi imati teške posljedice. Sigurno su se za vrijeme moje odsutnosti dogovorili da ne slušaju moje ĉovjekoljubive savjete. Prije nego što se udostojio da mi odgovori morao sam još jednom pozvati Batara da mi rekne što se dogodilo. — Sišli smo u dolinu da uz rijeku potraţimo kakvu pticu moĉvaricu. Onda su došla oba Sorana. — Jeste li ih ugledali prije nego što su oni vas? — Da. — Kako su se vladali kad su vas ugledali? — Trgli su se i zaustavili konje. Pošli smo prema njima i domahnuli im u

znak da ţelimo miroljubivi susret. Dopustili su da im se pribliţimo. — Kako su bili naoruţani? — Vrlo dobro, puškama, noţevima i kuburama. — Kakve su konje jahali? — Veoma dobre. Prijazno su nas pozdravili i upitali nas tko smo. — Jeste li im odgovorili? — Nismo odmah. Najprije smo zatraţili od njih da nam reknu kojem plemenu pripadaju. Rekoše nam da su Kurdi plemena Soran. — Jeste li ih upitali gdje logoruje njihovo pleme? — Jesmo. Oni pasu svoja stada uz kanal Beledrus. — Tako daleko juţno odavde? To je nevjerojatno jer bi to bilo u blizini Bagdada. A oni su došli sa sjevera. Gdje su bili? — To ih nismo upitali. — A kamo su pošli? — Svom plemenu. Tek kad smo to doznali, rekosmo im da smo Hadedini. — Jeste li im još štogod rekli? — Jesmo, jer su Sorani neprijatelji Bebeja. Nismo se dakle trebali ustruĉavati. Bilo im je vrlo milo kad su ĉuli zbog ĉega se nalazimo ovdje jer su već ĉuli za slavu Muhameda Emina. Još više su se obradovali kad smo im kazali da je jedan ratnik njihovog plemena onom prilikom bio vodiĉ Amadu el Ganduru i da ga je pratio na njegovom osvetniĉkom pohodu. — Znaĉi da ste im ispripovjedili sve što se onda dogodilo? — Svakako! Kurdi su se tako zanimali za to kao da su i sami ĉlanovi našeg plemena. — Jeste li im rekli tko je sad ovdje? — Jesmo. Oni su nas to pitali. Govorili smo o tebi, a Hadţi Halefu Omaru, o njegovom sinu Kari, o Amadu el Ganduru te o Inglisu koji je onda bio ĉak i ranjen. Bili su tako prijazni prema nama da su upitali i za tvog glasovitog Rija i da li opet jašeš na njemu. — I vi ste im sve to odali? — Jesmo. Sorani su se radovali našim plemenitim konjima, mladom ţdrijepcu i kobili Amada el Gandura. — A zatim? Nastavi! — A zatim? No, onda su od jahali. — Kamo? — Natrag. — Natrag? Dakle prema sjeveru odakle su došli? Nisu li se uputili svom plemenu? — Tako je, efendijo. Ali jedan od njih je za vrijeme razgovora opazio da je izgubio bodeţ iz pojasa. Bilo je to staro dragocjeno obiteljsko oruţje kojeg se nipošto nije smio odreći. Morali su se dakle još jednom vratiti da potraţe bodeţ. — O Bebejima ste sigurno takoĊer govorili. Što ste doznali? — Rekli smo da raĉunamo s time da će ovamo doći i Bebeji jer smo doznali

da su i dosad svake godine dolazili. Na to nam Sorani rekoše da Bebeji ove godine neće doći. — Kakav su razlog naveli? — Bebeji su upravo u sukobu sa Kurdima plemena Pir Mam i Bulba. Svakog dana moţe doći do bitke pa ćeš shvatiti, efendijo, da nemaju vremena da dolaze ovamo. — Lijepo! Šta ste još s njima razgovarali? — Ništa više. To što sam ti rekao, bilo je sve. Sigurno ćeš uvidjeti da je tvoja bojazan bila suvišna i da je naš šeik Amad el Gandur imao pravo. To je upitao veoma zadovoljnim glasom, a sad se i šeik naposljetku pomaĉe. Polako se okrenuo prema meni i dobacio mi ponosni pogled. Pravio sam se kao da to ne vidim. — UviĊam da je Amad el Gandur veoma nepravilno postupio — rekoh. Amad plane: — Nepravilno? Ako izriĉeš tu rijeĉ nakon svega što si sad ĉuo onda mora da si izgubio razum pa je bolje da ti oduzmemo zapovjedništvo. Budemo li se naime i dalje ravnali prema tebi, mogli bismo odjahati ravno u propast. — Molim te, ne uzbuĊuj se, već ostani miran! Sve da sam i izgubio pamet, ipak bi taj mali ostatak, koji mi je preostao, bio dovoljan da uvidim kako vi svim silama nastojite na sebe navući propast. Budete li i dalje tako ... — Šuti! — dreknu on na me, skoĉivši na noge. — Ti, samo ti bi bio ta propast kad bismo te i dalje slušali. Radi što hoćeš i idi kamo god hoćeš, ali mi te nećemo slušati! Ne trebamo drugo logorište. Bebeji neće doći. Ja spadam na grob svoga oca pa ću ovdje i ostati. I meni je došlo da planem, ali se svladah i odgovorih: — Onda mi bar dopusti da ti izloţim razloge, zbog kojih... — Ne, ne ţelim više ništa ĉuti! — odbije on, ponovo me prekinuvši. — Predbacio si nam da je naše tadašnje vladanje bilo krivo za smrt moga oca. Ali stvar stoji posve drukĉije: da si nam dopustio da pucamo u Bebeje i da ustrijelimo njihovoga šeika Gazala Gaboju, oni više ne bi ţivjeli i ne bi nas mogli progoniti. Kriv si dakle ti, jedino ti! Optuţujem te zbog smrti svoga oca i ne ţelim više ĉuti za tebe. Zapovijedam ti da se odvojiš od nas! Oĉi su mi sijevale. Bio je ţiva slika bezobzirnog i besmislenog gnjeva. Ne bih mogao samo reći da mi je to bilo ţao jer ono što sam sad osjećao bilo je mnogo više od ţaljenja. I njegovi ljudi poustajaše sa svojih mjesta. Prišli su k njemu da time dokaţu da su istog mišljenja. Uza me su ostali samo Halef, njegov sin, Omar Ben Sadek i Englez. Treba li da odgovorim na tu tešku Amadovu optuţbu ili ne? Još nisam bio sam sa sobom na ĉistu kad Halef stupi nekoliko koraka naprijed i, nakašljavši se po svom obiĉaju, poĉe: — Alah, Alah! Kakva li se ĉudesa dogaĊaju današnjeg dana! Nezahvalnost se zaodijeva u odjeću ponosa, a zasluge se nabacuju blatom deva i ovaca. Moj sidi je najmudriji i najhrabriji meĊu hrabrima. Za svoje drugove uvijek se brinuo

kao otac, ĉuvao straţu i preuzimao na sebe sve opasnosti. Nije on izgubio pamet, već ste je vi izgubili. Moj sidi uvijek zna što govori. I sad on predviĊa opasnost, veliku ospasnost u kojoj ćete propasti ne budete li ga slušali. U vašim glavama nije do danas bilo pogrešnih misli, ali otkako ste ugledali ovaj grob, zajahali su vas Ċavoli krvne osvete, omamili vaše srce i oslijepili vaše oĉi. Upravo je tako kao da vas je napala opaka vrućica pa da u njoj buncate i postupate kao nerazborita bića. Molim vas da poslušate sidija! Na kraju ćete sigurno morati priznati da je imao pravo! — Ne, ne ţelimo više za njega ĉuti! — viknu Amad el Gandur, ispruţivši obje ruke kao da se ţeli obraniti. — On je omamio tvoje srce pa ga zato i zagovaraš. Mi ne trebamo ni njega ni tebe. Krvna osveta je svetinja, ali ti je se odriĉeš. Ostani samo kod svog sidija! S vama nemamo više nikakva posla! Halef odstupi još jedan korak dalje i odvrati: — Tako je; ja ne vjerujem da je krvna osveta svetinja i ne ţelim se osvećivati ni za što. Neću vam se dakle osvetiti ni za ovo što sad govorite, već ću vas i dalje ĉuvati da ne propadnete u svojoj zabludi. Evo me, stojim ovdje, ja, Hadţi Halef Omar, stojim uz svog sidija kome ću ostati vjeran dokle god ţivim. Uto i Omar priĊe k njemu i reĉe: — A ja sam Omar Ben Sadek ĉije ime nije niĉim uprljano. Vi ste uvrijedili efendiju Kara Ben Nemzija, Ja sam uz njega. Sami ćete snositi posljedice. Sad se dogodi nešto što nisam oĉekivao. Halefov mali sin istupio je naime na drugu stranu svog oca i viknuo jasnim djeĉaĉkim glasom: — A ja sam Kara Ben Hadţi Halef i stojim uz efendiju, ĉije ime nosim. On je veći od svih vas! — Bjeţi, patuljĉiĉu — mrko se nasmije Amad. — Zato si ti to manji! Tko stoji pod zaštitom djeĉaka, zaista se moţe silno ponositi svojom hrabrošću i mudrošću. — Da, zaista se ponosim time — odvratih — da taj djeĉak, kojim se bavim tek nekoliko dana, već sad ima oštriji pogled od vas koji se nazivate iskusnim ratnicima. Otjerao si me od sebe. Dobro, ja se odvajam od vas, ali neću potpuno otići jer znam da ćete ustrebati moju pomoć. Maloĉas si u svojoj tvrdoglavosti rekao: »Ja spadam uz grob svoga oca, ostat ću ovdje!« Pripazi da se to ne ostvari tako da zauvijek ostaneš ovdje! Okrenuh se i odvedoh Rija od ostalih konja. To je bio znak da se odvajam. Halef, njegov sin i Omar takoĊer odvedoše svoje konje. Onda Englez, koji je dosad nijemo slušao, takoĊer dovede svoga konja i upita me: — Ĉujte, veoma poštovani gospodine Kara, što se to ovdje zbiva? Jeste li se odvojili od Hadedina? — Jesam. — Zašto? — Jer su me svrgnuli kao voĊu. Ona ĉetvorica, koja su otišla u lov, srela su dva Bebeja i smatraju da su to bili Sorani. Savjetovao sam im da se negdje drugdje utabore, ali oni ţele ostati ovdje.

— The devil! Tu bi se moglo nešto krasnoga skuhati, zar ne? Hoćete li mi kazati što... — Sad ne mogu — upadoh mu u rijeĉ. — Kasnije! Moram odmah otići za onom dvojicom Bebeja. Povest ću Halefa i njegova sina... — Zašto ne mene? — prekinu me on. — Jer moram jednog pouzdanog ĉovjeka imati ovdje kod ovih dragocjenih konja, a vi ste mi najpouzdaniji. — Well, lijepo, ostat ću — izjavi on zadovoljno, premda ga samo zato nisam poveo sa sobom jer sam se bojao da bi mogao poĉiniti kakvu glupost. Nekoliko minuta kasnije siĊoh s Halefom i njegovim sinom u dolinu. Putem nismo zapazili ništa posebnoga jer smo prolazili većinom kamenom krajinom, ali dolje odmah zapazih tragove što su ih ona ĉetiri Hadedina ostavila u lovu. Osim toga, tu su bile i stope od dva ĉovjeka koji nisu zakrenuli za pećinastu stazu, već su se uspeli na brdo postrance od nje. — Moţeš li zamisliti tko je ovuda prošao? — upitah Halefa. — Ne mogu, sidi — odvrati on. — Budući da mi još nisi rekao što misliš ne znam ni ja odakle bih poĉeo. — Poĉni od toga da su ona dva Kurda, koji su tvrdili da su Sorani, zapravo Bebeji. — Mašalah! Zar to misliš? Šta ti daje povoda za to? — Imam više povoda. U prvom redu, pleme Sorana više i ne postoji. — To je taĉno, sidi, Bebeji su uništili to pleme tako da je preostalo svega nekoliko raspršenih ratnika koji se još i danas moraju skrivati. Na to nisam ni mislio. — Kako dakle moţe pleme Solana pasti svoja stada dolje na starom kanalu Beledrus? — Ondje nikada nije bilo Kurda, već samo arapskih plemena. Ova dva Bebeja su sramotno nalagala Hadedine. — A ovi su bili tako glupi da povjeruju te laţi. Ta dva Kurda bili su samo izvidnica Bebeja koji dolaze danas kao svake godine. Ti su izvidnici odmah prepoznali naša ĉetiri lovca po njihovim plemenskim oznakama; vidjeli su da su to Hadedini pa su prema tome za sebe rekli da su Sorani. Iz naivnih Hadedina ispipali su sve, a zatim izmislili laţ o izgubljenom bodeţu da bi se neupadljivo mogli vratiti natrag. Onda su na prikladnom mjestu sakrili konje i vratili se ovamo da se odšuljaju gore i da nas promatraju. Njihov trag vodi ovuda gore, ali se više ne vraća. Mislim da su još gore. Ostanite ovdje, a ja ću se uvjeriti. Šuljao sam se uz grmlje i stijene uzbrdo. Bilo je teško na tvrdom tlu pratiti trag, ali mi je to ipak uspjelo. Opazio sam da su nas neprijateljski izviĊaĉi promatrali, a moţda su i ĉuli naše razgovore i razumijeli ih jer smo govorili glasno i uzbuĊeno. Onda nas je trag opet odveo u dolinu. Tamo je bilo trave na kojoj se trag jasno razabirao. Ocijenio sam da je star otprilike ĉetvrt sata i dozvao Halefa i njegova sina da im ga rastumaĉim. Kako li je samo bio ponosan moj hrabri Halef što je njegovom Kari iskazana ĉast da nas prati na tom opas-

nom pothvatu! Sad smo zajedno pošli tragom. Prešao je preko tragova Hadedina do grobnica Bebeja uz vodu, a odavde na sjever, drţeći se neprekidno uz obalu rijeke. Spojio se s onim tragom što su ga ostavila oba Bebeja prije nego što su naišla na Hadedine. Pred nama su se dakle nalazili stari tragovi koji su dolazili sa sjevera i novi koji su se vraćali onamo. Uskoro smo stigli do nekog grmlja u kojem su Bebeji sakrili konje. Izveli su ih odande i ponovo uzjahati. Zatim su, kako smo vidjeli, pojahali u galopu da što prije donesu svojim suplemenicima tu vaţnu vijest. Prateći trag, razjasnio sam svom malom uĉeniku sve što mu još nije bilo jasno i pri tome zaista uţivao u njegovom brzom i oštrom shvaćanju. Od skrovišta konja hodali smo otprilike pola sata duţ rijeke pomno iskorišćujući svaki zaklon. Onda se šuma spustila sa brijega i uz rijeku okruţila travom obraslo mjesto koje je s tri strane bilo zatvoreno drvećem. — Ovdje se moramo sakriti — rekoh im. — Zašto upravo ovdje? — upita Halef. — Jer će glavna ĉeta Bebeja ovdje prenoćiti. — Jesi li sveznajući, sidi? — Nisam. Ja samo iz danih okolnosti povlaĉim zakljuĉke. Od zapada sunca dijeli nas svega još jedan sat, a onda se Kurdi moraju ulogoriti. — Neće li oni moţda odjahati u blizinu groba na brdu? — Neće, jer bi onamo stigli u mraku. Mjesec izlazi tek kasnije. Moţda će naši neprijatelji iskoristiti mjeseĉinu da nam se pribliţe, ali svakako će najprije ostati ovdje. — Zašto da se ne zaustave više gore? Onda bismo, ako ih ţelimo promatrati, i mi morali poći uz rijeku. — Nisi li opazio da su oba izvidnika ovdje sjahala? Ovi brojni tragovi mi odaju da su oni pretraţili ĉitavo ovo mjesto i rub šume oko njega. To su sigurno uĉinili zato jer svoje suplemenike kane dovesti ovamo. — Imaš pravo, sidi, kao uvijek. Što ćemo sada? Hoćemo li prisluškivati što govore? — To bih volio. Vidjet ćemo hoćemo li to moći provesti. Sakrit ćemo se u šumi dok oni doĊu. Zašli smo nalijevo u šumu sve dok se nismo namjerili na grmlje koje nas je sakrilo. Bio sam zaista radoznao hoće li se Kurdi zaustaviti ovdje kako sam to oĉekivao. Budući da nismo mogli raditi ništa, već samo ĉekati, tiho smo razgovarali i to, naravno, o drţanju Hadedina i njihovog šeika. Halef se silno ljutio na te neoprezne ljude. No još više ga je tištila pomisao da su mene tako teško povrijedili. Ma koliko sam ga uvjeravao da se ne ljutim i da nisam uvrijeĊen, već da se samo smatram duţnim da ĉuvam te ljude koji kao da su postali slijepi i gluhi, on mi ipak nije vjerovao pa se trudio da me smiri, utješi i uvjeri koliko mi je on odan. Bilo je upravo dirljivo kad je tako leţao kraj mene, drţao moju

ruku u svojoj i trudio se da svom tihom glasu poda najnjeţniji ton. Pri tome ja nisam trebao ni utjehe ni smirivanja jer se nisam ţalostio, a nisam bio više ni uvrijeĊen. Halefova ljubav i vjernost mi je meĊutim olakšavala bojazan što sam je osjećao pred bliţim dogaĊajima. Podišla me je, naime, ona neodreĊena slutnja da mi se nezadrţivo pribliţuje neki kobni dogaĊaj, slutnja koja me još nikada nije prevarila. Ona me je navela i na one posljednje rijeĉi što sam ih dobacio Amadu el Ganduru. Za sebe se nisam bojao, ali u meni je nešto govorilo da šeik mora biti na oprezu. Odluĉio sam da ću uĉiniti sve što budem mogao i da ću, štoviše, staviti na kocku svoj ţivot, samo da od njega odvratim ono što mu prijeti. Veĉer se opet spustila i oko nas se smraĉi. Onda zaĉusmo konjski topot. Kurdi su stigli. Topot se nije nastavio; nisam se dakle prevario. Bebeji su se zaista zaustavili na onom mjestu koje sam predvidio. — Pravilno si naslutio, sidi, oni sjahuju — šapnu Halef. — Hoćemo li onamo? — Ti nećeš, a ni Kara neće. Ne razumijete kurdski jezik pa biste se samo nepotrebno izvrgli opasnosti. Poći ću sam. — Ali ako se uskoro ne vratiš, ja ću za tobom. — Ne budi neoprezan, Halefe! Ja ţelim prisluškivati što govore pa moram ĉekati sve dok ne budu govorili o onome što ţelim ĉuti. Dotle moţe proći i nekoliko sati. — Poslušat ću te, ali jao njima ako te uhvate! Ja sam već smislio kako da to izveĊem. Proljetne bujice su s brda i kroz šumu isprale korito, priliĉno dubok jarak. Taj jarak bio je suh, a prelazio je poprijeko kroz cijelo logorište Bebeja. Izvukao sam se iz grmlja i sišao niz taj jarak, polako se pomiĉući. Kurdi nisu govorili glasno jer su se bojali da se u blizini ne nalaze Hadedini, ali kad sam im se dovoljno pribliţio, zaĉuh: — Hoćemo li zapaliti vatru? — Nećemo — odgovori drugi glas. —Najprije mora jedan izvidnik poći niz rijeku da ustanovi jesmo li ovdje sigurni. — Jesmo, jer su se Hadedini ulogorili gore uz grob i neće se po toj tami udaljiti tako daleko od njega. — Da, Hadedind su glupi daţdevnjaci koji se ne usuĊuju iz svojih jama. Ali onaj strani Ċavao je uvijek ondje gdje ga ne treba, a s njime i onaj mali pas rijetkih brkova koji je ustrijelio moga oca Gazala Gaboju. Taj patuljak će za svoje djelo dobiti takvu plaću da će urlati od boli da odjekne preko brda i dolina. Ĉovjek, koji je to rekao, pozove zatim jednog od svojih ljudi po imenu i pošalje ga da istraţi predio uz rijeku. Meni je moglo biti samo od koristi ako se još ne zapali vatra. Puzao sam dalje sve dok nisam potpuno izašao iz šume i našao se u jarku na rubu travnjaka. Konji su bili kraj rijeke. Lijevo od jarka posjedali su Kurdi, oĉekujući svog izvidnika. Sad su mogli govoriti glasno jer da su se Hadedini nalazili u blizini, on bi ih vjerojatno otkrio i to javio.

Prema onome što sam dosad ĉuo dalo se zakljuĉiti da te Kurde vodi sin Gazala Gaboje. Teško nama, padnemo li u ruke tog krvnog osvetnika! U toku daljega razgovora ĉuo sam da se taj ĉovjek zove Ahmed Asad. Moje su oĉi bile nauĉene na tamu pa sam nabrojio jedanaest ljudi. Ako ih nije bilo više, onda ih se zaista nismo trebali bojati. — Prava sreća — reĉe Ahmed Asad — da sam došao na pomisao da pošaljem dva izvidnika ispred ĉete. Da to nisam uĉinio, vjerojatno bismo Hadedinima uletjeli u ruke. — Kad ćemo ih napasti? — upita jedan. — To ovisi o tome je li naš glasnik bio dovoljno brz. Najradije bih ih napao još noću jer nas neće moći vidjeti, pa ćemo ih tako iznenaditi da će nam ţivi pasti u šake. Veliš dakle da imaju dragocjene konje? — Tako je. Tu je ponajprije vranac onog stranca koji se naziva Kara Ben Nemzi i ima dvije ĉarobne puške kojima moţe nebrojeno puta pucati bez punjenja. Zatim je ovdje još jedan mladi crni ţdrijebac koga jaše sin onog malog lupeţa s rijetkim brkovima. Napokon je ovdje i vrlo vrijedna bijela kobila na kojoj jaše šeik Amad el Gandur. Vele da Hadedini imaju sa sobom i jednog izvrsnog šarca. — Misliš li da su ti konji bolji od moje crne perzijske kobile? — Nisu. Tvojoj kobili nema ravne. Njezin redovnik doseţe sve do Nadiršahove staje. — Moramo se domoći ovih konja! Nitko ne smije pucati u njih, osim ako se naĊe u smrtnoj opasnosti. Do toga, meĊutim, neće doći jer ćemo tako brzo napasti te šugave pse da neće uopće naći vremena da nas ugrizu. Naţalost se izvidnik vratio, izjavivši da nije opazio ništa sumnjivo. Na to Asad Ahmed odredi: — Onda zapalite vatru da uzmognemo jesti. Kad izaĊe mjesec, pojahat ćemo dalje do brda na kojem logoruju HadeĊini. Izvidnik upita; — Onda moram prije napadaja gore da vidim spavaju li ili gori li vatra? — To svakako moramo već unaprijed znati. Poći ćeš ispred nas da sve javiš. Kurdi su poĉeli obilaziti drveće i grmlje u okolini logora traţeći suhe grane. Vatra me je morala odati pa je, dakle, bilo najbolje da sa brzo povuĉem. Stigao sam do svojih drugova, a da me Bebeji nisu primijetili i odšuljao se zajedno s njima. Najprije smo išli oprezno da ne izazovemo nikakav šum, a kad smo se toliko udaljili od neprijatelja da nas oni više nisu mogli ĉuti, nismo trebali biti više toliko oprezni. Halef je bio veoma radoznao što sam ĉuo. Rekoh mu, a on me upita: — Misliš li da će napasti već noću? — Mislim..Smeta me samo ono što je voĊa rekao da je vaţno hoće li glasnik biti dovoljno brz. Kakvog li je to glasnika mislio? — Tko to zna? — Ipak bi bilo dobro da to znamo. U poloţaju kakav je naš ne moţe ĉovjek

nikada biti dovoljno oprezan. Nabrojio sam jedanaest ratnika, zajedno s izviĊaĉem dvanaest. Nije li voĊa odaslao glasnika da dovede ljude? — To znaĉi da bi se onda u blizini moralo nalaziti još više Bebeja? — Zašto ne? U tom sluĉaju bismo zapali u tešku nepriliku. — Ja se ne bojim, sidi. — To znam, dragi Halefe, ali nekako me podilazi osjećaj da ovo neće dobro svršiti. — Ne brini se! Koliko li smo puta bili u još većoj opasnosti pa smo se uvijek sretno izvukli. Tako će biti i danas i sutra. Što kaniš poduzeti? Hoćemo li ĉekati na napadaj ili ćemo prvi napasti? — O tome ne mogu ja odluĉiti. Ti znaš da je Amad el Gandur zapovjednik. — Da, na ţalost. Nadam se da se u meĊuvremenu opametio. — Ne vjerujem. Dobro poznajem groznicu krvne osvete. Koga jednom zahvati, tome nema spasa. Vidjet ćeš da i sada misli jednako kao i malo prije. Uspesmo se do grobnice. Već izdaleka, tek što smo prošli kroz već spomenuti tjesnac, obasja nas svjetlo goleme vatre. — Kakve li pogreške zapaliti toliku vatru! — viknuh premda sam odluĉio da neću ništa poduzeti. — Odmah ću im reći što mislim o tome — dobaci Halef. Hitri mališan potrĉi uzbrdo i vikne Hadedinima koju su jeli sjedeći oko vatre: — Alah akbar — bog je velik, ali vaša neopreznost je još veća! Što vam pada na um da palite toliku vatru! — Što te se to tiĉe! — ljutito će Amad el Gandur. — Vrlo mnogo. O tome moţe ovisiti moj ţivot. — Tvoj ţivot ionako ne vrijedi ništa. — Tako! Da nisi sav lud od osvetoljubivosti, odgovorio bih ti oruţjem. Bebeji su stigli da nas napadnu, a vi ste za njih zapalili vatru da bi nas njihovi meci mogli posve sigurno pogoditi. — Bebeji? Laţeš! — Pazi što govoriš! Ja sam Hadţi Halef Omar i još nikad nisam lagao. Izvidnici Bebeja su vas uvjerili da su Sorani pa su od vas doznali sve što su htjeli znati. Onda su se vratili da ovamo dovedu krvnog osvetnika Ahmeda Asada, sina Gazala Gaboje. On se nalazi nedaleko odavde i kani vas napasti. To je Hadedine ipak malo izbacilo iz ravnoteţe pa zatraţiše od Halefa da im sve ispripovjedi. — Zapravo niste vrijedni ni jedne moje rijeĉi — odvrati ovaj. — Vi ste se odvojili od mog sidija i zato bismo trebali odjahati odavde i ne brinuti se više za vas, ali ja znam što mi je duţnost pa ću ispuniti vašu molbu. Efendija, ja i moj sin Kara Ben Halef, prišuljali smo se logoru Bebeja i prisluškivali što govore. Da to nismo uĉinili, oni bi vas noćas poklali kao ovce koje nemaju ni pastira ni zaštitnika. Sad je ispripovijedao ono što smo uĉinili, vidjeli i ĉuli, sve to na svoj

slikoviti naĉin i završio ozbiljnim opomenama. Već sam povjerovao da njegov izvještaj neće ostati bezuspješan, kad se Amad okosi na njega. — Šuti! Ne trebamo tvojih opomena. I sami znamo što treba da radimo. Nabrojili ste dakle dvanaest Bebeja? — Jesmo. Ako hoćeš provjeriti, poĊi onamo pa broji sam. — Pa zašto onda podiţeš toliku buku? Dvanaest protiv dvadeset! — Ali moglo bi ih doći i više jer je Ahmed Asad spominjao nekog glasnika. — Neka doĊu! Ne bojimo ih se. Što se toliko dereš zbog naše velike vatre? Upravo ta vatra je dobra za napadaj. Sjest ćemo u sjenu pa nas Bebeji neće moći ugledati, ali mi ćemo ih opaziti odmah ĉim doĊu i poslati im naše metke. — Ali mi smo odluĉili da ovaj naš put bude miroljubiv! — Šuti! Kurdi dolaze da nam se osvete; moramo se braniti. Ti pasji sinovi nisu vrijedni da ţive pod nebom; treba ih zbrisati s lica zemlje! — Dobro, šutjet ću, ali vi ćete plakati i zavijati zbog onoga što će se dogoditi! Halef se okrene i ode onamo gdje su sjedili Omar i Englez. Odluĉio sam da ću šutjeti, ali nisam mogao odoljeti. Moţda mi ipak uspije da sprijeĉim krvoproliće. Hadedini su mogli ostati ovdje gore, a Bebeji dolje na svojim grobovima pa uzajamnu osvetu odgoditi za kasnije. Zato sam još jednom pokušao da ih nagovorim na mir. — Amade el Gandure— poĉeh — ja sam bio tvoj prijatelj i drug pa bih i sad to hitio biti. Nisi li danas ubacio kamen u otvorenu grobnicu i time potvrdio da ti je otac osvećen? Zašto hleptiš za novom krvi? — Osveta nije bila mrtva — promrmlja on — ona je samo spavala pa se i probudila. — Ne, nije tako. Osveta još i sad spava i ne ţeli se probuditi, ali upravo ti je pokušavaš probuditi. Tko raspaljuje vatru, neka bude oprezan i neka najprije promisli jer bi i sam mogao zaglaviti. — Misliš li da trebam tvoje savjete? — Da, upravo to mislim. Baš sada bi ih trebalo otvoreno prihvatiti. Ne ţelim se hvalisati, a ne traţim ni da mi itko plati ono što sam ĉinio. Ali danas, gdje se radi o tako krupnim stvarima, pa i o tvom ţivotu, moram te podsjetiti na tamnicu u Amadiji u kojoj bi zaglavio da te nisam spasio iz nje. Kad bi tvoj otac, koji je onda bio s nama, bio još ţiv, on bi te savjetovao da slušaš moje rijeĉi. — Ne bi — planu on. — To on ne bi uĉinio jer su ga tvoji savjeti i tvoje rijeĉi upropastile. Ti i ne spadaš k nama. Da te slušamo, propali bismo i mi kao što je propao i moj otac. Ja ţelim osvetu, ţelim krv i provest ću ono što hoću! Uvidio sam da je sav moj trud uzaludan pa odoh k svojim drugovima i sjedoh kraj njih. Nalazili smo se u dubokoj sjeni, a i Hadedini su se sad zaklonili na tamnim mjestima da bi svojim mecima doĉekali Kurde ako ih ovi napadnu. Englez je vrlo malo razumio od onoga što smo govorili pa sam mu morao sve rastumaĉiti. Kad je to ĉuo, reĉe:

— Tvrde glave! Mislite li da i Bebeji imaju isto tako tvrde glave? — Sigurno, ser David. — Onda će ipak doći do sukoba. — Vjerojatno. No ipak ću pokušati da sprijeĉim ono najgore. — Kako ćete to uĉiniti? — Zasad ne mogu ĉiniti ništa drugo, ser David, nego da obavijestim Ahmeda Asada da znamo za njegove namjere. Onda vjerojatno neće uĉiniti ništa, bar zasad ne. — Napast će nas danju. — To ćemo još vidjeti. Moţda dotle doĊem na kakvu spasonosnu misao. — Ali kako će taj Kurd doznati da znamo kako nas kane napasti? — To će mu reći njegov izvidnik kojeg kani poslati ovamo da dozna spavamo li i gori li vatra. — Kako ćete to izvesti, mister, sidi i efendijo? — Uhvatit ću izvidnika. — Oh, oh, uhvatiti! Premda je bilo tamno, ipak sam opazio kako su se Lindsayeva usta razvukla u otvoreni ĉetvorokut, a nos mu se blaţeno zaljuljao. On me zgrabi za ruku i nastavi: — Znate što, ser? Na ĉitavom ovom putu ovamo nisam mogao uĉiniti ništa, baš ništa. Htio bih da ovih svojih osam prstiju stegnem Kurdu oko vrata. Što mislite? Rado ću platiti stotinu funti sterlinga i još jednu funtu povrh toga! — To moţete dobiti i besplatno, ser David. Ne protivim se, ali uz uvjet da ja budem prisutan i da se taĉno ravnate po onome što vam reknem. — Well, pristajem! Yes! Bebej, prsti, vrat, propisi, izvrsno, neuporedivo! Naposljetku opet pravi ţivot! To je viknuo tako glasno da sam ga morao zamoliti da ostane miran. Malo kasnije izaĊe mjesec. Pretpostavio sam da će Kurdi krenuti iz svog logora na livadi. Sišao sam s Englezom, ne obavijestivši Hadedine o onome što sam kanio uĉiniti, dolje do klanca da se ondje sakrijemo. Budući da je gornja polovina klanca bila osvijetljena vatrom Hadedina, prošli smo taj dio i legli na neosvijetljenom kraju iza nekog grma, jedan kraj drugoga. Mogli smo pretpostaviti da nas uhoda neće opaziti. — Hoće li doći? — upita Englez koji je jedva ĉekao da zgrabi Bebeja. — Svakako — odvratih. — Tako je rekao njihov šeik Ahmed Asad. Ali sad šutite da ga prije ĉujemo, nego što ga ugledamo. Leţali smo otprilike ĉetvrt sata. Odozdo je dopirao onaj jednoliĉni, a ipak tako mnogoznaĉni šum šume, no ja zaĉuh iz dubine i jedan drugi mukliji zvuik. — Ĉujte! — šapnuh Lindsayu. — Ne ĉujem ništa — odvrati on. — Ali ja ĉujem. To je topot konja na mekom tlu livade. Dolaze! — Well. Mora da imate dugaĉke uši, ser! Mislim da vam vise sve onamo dolje gdje se nalaze oni lupeţi. Vi ste pravo ĉudo od djeteta pa bi vas trebalo

prikazivati na sajmovima. — Hvala, ser David! Ali sad pripazite jer će se izvidnik ubrzo uspeti ovamo. Prošlo je otprilike pet minuta kad zaĉuh kako se otkotrljao kamen. — Dolazi — šapnuh Englezu. — Zgrabite ga za vrat, ali odmah tako ĉvrsto da ne uspije ni pisnuti. — A onda? — To je moja stvar. Sad zaĉusmo tihe korake, a nekoliko trenutaka kasnije već ugledasmo ĉovjeka. Mjesec ga je jasno osvjetljavao dok smo mi leţali u sjeni klanca. Sigurno je to bio najbolji uhoda Kurda, a ipak je bio slab izvidnik. Ja bih se na njegovom mjestu kretao u tamnoj sjeni iza grmlja i puzao bih dok se on pribliţavao uspravno. Koraĉao je polako i oprezno. Došavši u blizinu, zastane da osluhne. Budući da nije ništa sumnjivo vidio ni ĉuo, krene dalje da zaĊe u klanac. Morao je proći pokraj nas. Sad gurnuh Lindsaya laktom. On se uspravi onako dugaĉak, a Kurd ga odjednom ugleda i prestrašeno uzmaknu za korak. Prije nego što se uspio snaći i viknuti, Englez mu je rukama stegnuo vrat. — Imam ga! — reĉe Lindsay. — Što sad? — Poloţite ga ovamo. Podigao sam Bebejeve noge i Englez ga poloţi na zemlju. IznenaĊeni ĉovjek nije ni pokušao da se brani. Izvukoh noţ i pritisnuli vrh oštrice o izvidnikova prsa, a zatim zamolih Lindsaya da mu skine ruke s vrata i zaprijetih mu se: — Izgovoriš li i jednu glasnu rijeĉ, probost ću te. Naprotiv, budeš Ii me poslušao, neće ti se ništa dogoditi. Neko je vrijeme hroptao, a onda duboko udahnu. Ipak se nije usudio pisnuti. — Kako vidiš ne prati te uvijek sreća u špijuniranju — nastavih. — Jednom ti je uspjelo kad si danas sa svojim drugom prvi put bio ovdje. Ali sad si izgubljen ne budeš li se vladao onako kako ti ja to zapovijedam. Odgovaraj na moja pitanja, ali tako tiho da ih samo mi moţemo ĉuti. Ahmed Asad se sigurno s vama ulogorio dolje u dolini? Špijun ne odgovori. Oĉito je razmišljao kako bi se trebalo u takvom poloţaju drţati. Ja ponovih putanje, ĉvrsto pritisnuvši noţ. — Hodi, nemoj me probosti! — brzo me zamoli. — Da, mi smo dolje. — Koliko vas je? — Dvanaest. — Ali će ih doći još više? — Neće. — Ta vi ste poslali glasnika! Ĉemu? — Zar i to znaš — uzdahnu on. — Znam. — Tko si ti, hodi? — Mislim da me poznaješ. Pogledaj me! — odgovorih pa izaĊoh iz sjene u jasnu mjeseĉinu.

— Stranac sa ĉarobnim puškama! — promuca. — Da, to sam ja. Odgovori na moje pitanje! Poslušao me je tek pošto je neko vrijeme razmišljao. — Ne mogu sam sebi razjasniti kako to moţeš znati, ali istina je da smo poslali glasnika. On je odjahao do Gibraila Mamraša. — Aha, dakle u kuću šeika Kurda iz plemena Dţijaf. Ona se nalazi dan i pol puta odavde. Što će tamo? — Donde je daleko, ali to je najbliţe mjesto gdje moţemo dobiti mesa i brašna. Došli smo da se pomolimo na grobu naših suplemenika pa ne moţemo odlaziti u lov. Zato smo od Mamraša htjeli kupiti hrane. — Od njega? Hm! Ta on je Dţijaf, a vi ste njegovi neprijatelji. — Više nismo, hodi. — Neka ti bude! Ja ti ne vjerujem. Ĉuvaj se. Vi ste nas htjeli napasti, to taĉno znamo. Ali vidiš da smo zaposjeli pristup na ovo brdo. Tko mu se pribliţi, ustrijelit ćemo ga. — Hodi, ne ţelimo vam uĉiniti ništa naţao. — Šuti! Ja to bolje znam. Ali mi smo došli ovamo samo zato da bismo mrtvome iskazali ĉast, a ne zbog borbe. Zato ću prema vama postupiti drukĉije nego što bih zapravo morao postupiti. Zašto da se borimo kad osveta spava? Zašto da iz posmrtne sveĉanosti nastane uzajamno ubijanje i klanje? Ustani! Puštam te na slobodu. SiĊi dolje Ahmedu Asadu, vašem voĊi, i odnesi mu moju poruku. Nudim mu mir. Neka obje strane izvrše svoje poboţnosti na grobovima, a zatim neka odu kamo god hoće. — Ne, to ne smije biti! — viknu netko kraj mene. Amad el Gandur izaĊe iz klanca u kojem se potajice sakrio i nastavi prijeteći: — Kako moţeš odluĉivati o nama, a da me nisi ništa pitao? Vidio sam da odlazite; niste se vratili. Odmah sam znao da namjeravate izvršiti nešto protiv moje volje pa sam pošao za vama. Stigao sam do klanca, i ĉuo vas kako govorite. Ĉuo sam sve pa ti kaţem da nemaš prava moliti za mir. Ja bih se uopće stidio da te kurdske pse molim za mir! Znaš Ii to? — Ja sam im ponudio mir, ja njima, a nisam moljakao za njega. Znaš li to? Ti si se odvojio od mene pa moţeš raditi što god hoćeš. I ja ću raditi ono što hoću. — Dobro, radi! Ali ovaj Kurd je naš zarobljenik. Predat ćeš mi ga! — Ne, to neću. Još nikad nisam prekršio rijeĉ pa ću i sad ostati na onome što sam rekao. On je slobodan. — Nije slobodan! — viknu Amad el Gandur, zgrabivši Bebeja za ruku. — On je moj i ja se zaklinjem Alahu da ću.., — Stoj ne zaklinji se! — prekinuh ga. —Ne bi mogao odrţati zakletvu. — Odrţat ću je i kaţem ti da ću svoju volju provesti pa bilo to i oruţjem. — I protiv mene? — Protiv svakoga tko mi se opre! — Dobro! Kako god hoćeš! Ako za tebe nemaju više nikakve vrijednosti

prijateljstvo, zahvalnost i promišljenost, onda meĊu nama neka odluĉi noţ. Danas će biti upravo kao i onda s Gazalom Gabojem i ti ćeš morati platiti svoju tvrdoglavost. Rekao sam da taj Kurd ima biti slobodan i ne dopuštam da se krši moja rijeĉ. Skidaj ruku s njega! — Neću! — kriknu šeik. — Skidaj je, jer ću te inaĉe oboriti na zemlju! Ti znaš kako udaram! — Samo udari! Usudi se! — zaprijeti se on i zamahnu noţem na mene ne ispuštajući Kurda. Zamahnuo sam šakom, ali smjesta spustih ruku jer je u taj ĉas, u našoj blizini, iza grma, planuo hitac, a zatim još jedan: Amad el Gandur ispusti Kurda i napola se okrenuvši zatetura prema stijeni. Kurd pobjeţe, a iza grma skoĉiše dva ĉovjeka i napadoše Engleza i mene u namjeri da nas obore kundacima. Kako to već biva u takvim trenucima, sve se odvija mnogo brţe nego što se moţe ispripovjeĊiti. Skoĉio sam u susret prvom napadaĉu, bacio se ustranu i svom snagom ga udario šakom ispod pazuha uzdignute lijeve ruke. On ispusti pušku, kriknu i odleti pet, šest koraka daleko pa tresnu o zemlju poput vreće. MeĊutim je drugi Kurd skoĉio do Lindsaya, zamahnuvši kundakom ali ga nije pogodio jer je i Englez izbjegao udarcu. Ja brzo priskoĉih, oborih Kurda na zemlju i zadrţah ga dok mu Lindsay nije izvukao noţ i kuburu iz pojasa. Mjesec mu je obasjao lice i ja prepoznali Musafira, brata šeika Gazala Gaboje kojeg sam dobro poznavao i koji mi je bio onom prilikom sklon. Kako će se ĉitalac sjetiti, taj mi je ĉovjek bio duţan zahvalnost jer sam ga zaštićivao pred Hadedinima i pustio ga iz zarobljeništva. Da nije bilo mene, oni bi ga ustrijelili. Onaj drugi napadaĉ, koga sam odbacio, podigne se i pobjegne. Nisam ga pokušao uhvatiti premda mi je Englez doviknuo: — Eno onog lupeţa, bjeţi! Zadrţite ga, ser! — Pustite ga da bjeţi, ser David — odgovorih. — Ovdje imamo mnogo vrijednijeg ĉovjeka. — Koga to? Ah, to je brat onog šeika kojeg smo onda svakako trebali ubiti! — Jeste. Brzo s njime u klanac! Moglo bi stići još više Kurda. Ja ću uzeti njega, a vi ponesite Amada el Gandura. — Ja ne trebam nikoga, mogu i sam hodati — izjavi šeik, videći da mu Lindsay ţeli pomoći. — Tome si ti kriv efendijo. To ti nikad neću zaboraviti. Htio si me udariti, a sad sam ranjen. IzmeĊu nas je sve svršilo, jednom zauvijek. Amad zatetura u klanac, a nas dvojica poĊosmo za njim. Kad smo prošli kroz klanac, naiĊosmo na Halefa i njegova sina. — Sidi, ĉuli smo pucnjavu. Što se dogodilo? — viknu Halef. — Napala su nas dva Kurda. Moţda će ih doći i više. Zasjedni ovdje s Karom u klancu i pripazi! Pucajte na svakog neprijatelja koji se pribliţi. Njih dvojica išĉezoše meĊu pećinama. Hadedini su ĉuli pucnjavu pa se okupiše uz vatru oko svog šeika i stadoše se glasno prijetiti. Nisam se osvrtao na njih jer sam htio razgovarati s Bebejom. Nismo ga više drţali. Naslonio se na stijenu i mraĉno se zagledao preda se.

— Sad sam po drugi put pao u tvoje ruke, hodi. — Jesi, i to mi nije drago. Ti si mi sam onda rekao da sam ti spasio ţivot i ĉast. Postao sam tvojim prijateljem pa ipak si malo prije pucao u mene! — U tebe? Varaš se. Poslali smo izvidnika na brijeg, ali nam je odviše dugo ostao ondje. Zato sam se ja s još jednim ratnikom odšuljao gore. Opazio sam vas i ĉuo tvoje miroljubive rijeĉi, a vidio sam i to da je tvoj prijatelj potegao noţ. Zato smo opalili u njega, — Dakle znaš da se ne ţelim boriti s vama? — Znam. — Dobro! Ti si još i danas moj prijatelj kao što si bio i onda. Slobodan si. Moţeš ići. — Zar zaista, hodi? — upita Musafir kao da ne vjeruje. — Ti znaš da ja ne ţelim prolijevati krv. Vani leţi vaše oruţje. Poberi ga i ponesi sa sobom. Reci Ahmedu Asadu da ţelim mir! Ja ću sutra prije podne doći u vaš logor da pregovaram s njime. — Što? Usudit ćeš se da doĊeš? — zaĉudi se Kurd. — Nemam što da se usuĊujem. Taĉno znam što radim. Ne bojim vas se, premda ste nam brojem premoćniji. — Zar i to znaš? — Znam. Vaš izvidnik mi je lagao. Rekao mi je da je glasnik otišao Gibraelu Mamrašu da kupi hrane. To je mogao nabajati bilo kome, ali ne meni. Glasnik je doveo još vaših ratnika. — Da, tako je, hodi. Nalazimo se na ratnom pohodu protiv Kurda iz Rumoka i Pir Mama. Ahmed Asad je skrenuo s puta da pohodi ove grobove, a onda nam je poslao glasnika da brzo doĊemo za njim jer da se i Hadedini nalaze ovdje. Naši se ratnici ţele osvetiti. — Koliko ih je? — Stotinu i dvadeset. Izgubljeni ste jer je ovdje loše mjesto, — Da, mjesto je loše, ali naše je oruţje zato dobro kao što i sam znaš. Uostalom, ne radi se samo o oruţju, već i o ĉovjeku koji ga nosi. Ponavljam ti da vas se ne bojim. SiĊi dolje i reci to svojima! I za njih je bolje da se vladaju kao da nas uopće nema ovdje. Inaĉe bi se i njihov ratni pohod mogao lako pretvoriti u poraz. — Hodi, ne poznajem nikoga koji bi tako mislio, govorio i postupao kao ti. Jesu li u tvojoj domovini svi ljudi takvi? — Nisu. Posvuda ima dobrih i zlih ljudi. Ali ti znaš da ja ne ţeĊam za ljudskom krvlju pa ni za krvlju svojih najgorih neprijatelja. Idi dakle! Ja ću sutra prije podne sići dolje. Ali reci Bebejima da ćemo se noću ovdje braniti i da ćemo ustrijeliti svakoga koji bi se usudio da nam se pribliţi prije zore. — Ja ću to isporuĉiti, hodi, pa neka bude onako kako hoćeš: vidjet ćeš da sam tvoj prijatelj. — Jesi li i prijatelj mojih drugova? — Nisam, jer su oni neprijatelji mojeg plemena. Prema njima nemam

nikakve obaveze. Ostaj mi zdravo! A ako se sutra ponovo sretnemo, onda bih ţelio da ti mogu biti od koristi kao što si ti bio meni. Musafir ode, a ja odreĊih Halefu i njegovom sinu da ga puste da proĊe. Englez nije razumio ni jedne rijeĉi našeg razgovora na kurdskom jeziku. Zato me upita: — Pustili ste ga, ser? On bi vam mogao posluţiti kao talac. — To ne bih smio uĉiniti jer sam nekad s njime sklopio prijateljstvo i pobratimstvo. Budite sigurni da će sad za nas uĉiniti mnogo više nego što bi nam mogao koristiti kao talac. — Well, kako god hoćete. Ali onaj drugi klipan je takoĊer pobjegao! A ja sam ga tako lijepo zgrabio za vrat! Ćudan ste vi ĉovjek. Sigurno bi i dalje govorio, ali ga prekinu Amad el Gandur koji je sad naglo prišao k meni, drţeći se mrko. Burmus mu je bio sav krvav. Bio je ranjen u rame. — Ne vidim onog Kurda! — ljutito viknu dok su mu oĉi bijesno svjetlucale. — Ni ja ga ne vidim — mirno odgovorih. — Kamo je otišao? — Dolje u svoj logor. — Tko ga je pustio? — Ja. — Efendijo, hoćeš li da te udarim? Taj šugavi pas je pucao u me, a ti si ga pustio da ode! Ponovo te pitam, hoćeš li da te udarim? — Zar ne znaš više da sam onom prilikom postao njegovim prijateljem? Musafir mi nije uĉinio ništa naţao pa sam ga pustio na slobodu. — Ali mene je htio ubiti! Vidiš li krv na mojoj odjeći? Ona traţi osvetu. — Tome si sam kriv, Amade. Musafir nije htio ništa poduzeti protiv nas. Ali kad je vidio da si podigao noţ na mene, njegovog prijatelja, pucao je. — Onda si ga morao predati meni! — On se nalazio u mojim rukama, a ne u tvojim. Mogao sam raditi što sam htio. Ako ga ţeliš, samo poĊi po njega. — Zar se zaista usuĊuješ da tako govoriš sa mnom? Po treći put te pitam: hoćeš li da te udarim? — A ja ti po treći put odgovaram na to pitanje. Sam si rekao da više nemamo nikakve veze. Ostavi me na miru. Moja mirnoća ga se dojmila, no ipak se morao silno napregnuti da se obuzda. Hadedini su takoĊer prišli bliţe i stajali iza njega. Da ih je pozvao da me zgrabe, zaista ne znam bi li ga poslušali ili ne. Svi su ţeĊali za borbom i osvetom. Prošao sam kraj Amada el Gandura i uputio se izmeĊu Hadedina. Nisu se usudili da mi zakrĉe put. Onda se još jednom okrenuh šeiku i rekoh: — Uostalom, taj Kurd je govorio o tome da smo izgubljeni jer se ovdje nalazimo na lošem mjestu. Njegova se ĉeta ne sastoji vise od dvanaest ljudi već od stotinu i dvadeset ratnika. A sad gledaj kako ćeš s njima izaći na kraj. — Stotinu i dvadeset? To je laţ!

Pravio sam se da ne ĉujem tu uvredu i prišao k svom konju, legavši kraj njega. Kasnije sam zamijenio Halefa i njegovog sina pa sam sve do jutra ostao budan u klancu. To nije bila sretna noć. U Hadedine kao da je ušao sam Ċavo. Kako su se samo razveselili mom dolasku! Koliko poštovanja i sklonosti su mi pokazali! A sad su odjednom bili gotovo neprijateljski raspoloţeni prema meni. To je bilo pijanstvo osvete. Tko ga nije iskusio, jedva moţe vjerovati kakav utjecaj vrši ono na poludivlje ljude. Ta i u našim civiliziranim zemljama se nerijetko dogaĊa da ĉovjek odbacuje ĉast i cijelu svoju ţivotnu sreću zbog osvete koja je kadšto upravo smiješna. Ako to ĉine Evropljani, kako da onda osuĊujemo Beduine, Indijance, Hotentote ili australske domoroce? Tim mislima sam se bavio noću, a kad je svanulo, odoh k svom Riju da ga nahranim. Liznuo mi je obraze i ruke i bio veoma njeţan jer noću nisam bio kraj njega. Ĉeznuo je za mnom. Sa sobom sam bio ponio vrećicu datulja i dao sam mu ih dosad svega nekoliko jer smo uvijek nalazili dosta trave. Ovdje gore je, meĊutim, paša bila vrlo oskudna, a kako sam slutio da bi danas moglo doći do borbe i da bi moj ţivot mogao ovisiti o brzini i istrajnosti moga konja, dao sam mu da pojede sve datulje. Pametna je ţivotinja znala da se ne smije glasno javljati. Voljela bi zarzati, to sam vidio po njoj, ali kako se nije usudila, više put se javila glasom koji je leţao negdje izmeĊu rzanja i soptanja. Gotovo bih mogao reći da je Ri slutio što ga oĉekuje i da mi je posljednji puta htio pokazati svoju ljubav i oprostiti se od mene. Ne stidim se da priznam, kako mi danas, dok ovo pišem, iz oĉiju kaplju veoma nemuţevne suze. I Amad el Gandur nije spavao. Naslonio se leĊima na grobnicu svoga oca i mraĉnim pogledima pratio svaki moj pokret. Rana mu sigurno nije bila laka jer su mu oĉi titrale kao da ga već hvata vrućica. Usprkos svemu što se noćas izmeĊu nas desilo, prišao sam k njemu da ga upitam kako mu je i da mu ponudim svoju pomoć, ali on naglo okrenu glavu od mene i reĉe: — Nosi se! Ne ţelim da me više ni takneš! Sad sam Halefa opet poslao na straţu u klanac, prebacio opetušu preko ramena i sišao s brda da poĊem Bebejima. Halef je svakako htio sa mnom, ali ja to nisam dopustio. Opasnost je bila prevelika, a da bih smio još nekoga povesti u nju. Šuljao sam se od grma do grma da me ne opaze jer sam se htio iznenada pojaviti meĊu Bebejima. Onda ugledah jednog od njih naslonjenog na drvo. Gledao je uzbrdo kao da odande nekog oĉekuje. To je bio Musafir. Znao je da ću doći. Je li mi htio nešto saopćiti? Izašao sam iz grmlja a kad me on ugleda, brzo mi priĊe i reĉe: — Hodi ti si moj prijatelj. Zato te moram spasiti. Odvoji se brzo od Hadedina jer ćeš biti izgubljen zajedno s njima. Napast ćemo vas najkasnije za ĉetvrt sata. — Ne moţete se probiti kroz klanac ako ga budemo branili.

— Nećemo doći s te strane. — Ah, dakle se kanite uspeti uza stijenu? — Tako je. Odmah, ĉim je svanulo, potraţili smo put i otkrili mjesto na kojemu se moţemo uspeti. Ni jedan Beduin, stanovnik ravnice, ne bi se mogao uspeti onuda, ali Kurdi stanuju u planinama i umiju se dobro penjati. — Mi ćemo vas i ondje doĉekati! — Da, sad kad sam ti to kazao. To znam. Vidiš koliko sam ti zahvalan jer izdajem svoje suplemenike. Ali to ti ipak neće ništa koristiti jer ćemo vas napasti s dvije, strane, takoĊer s klanca. — Hm! Gdje ste se ulogorili? Još uvijek ravno ispod nas? — Nismo. Povukli smo se oko pola brda. Više ti ne smijem reći. Ispunio sam svoju duţnost prema tebi, a sad ti radi što god hoćeš! Musafir se okrenu i odjuri, a ja se brzo uspeh uz brdo. Zaboravivši na juĉerašnju prepirku i na današnje Amadovo vladanje, doviknuh Hadedinima: — Na oruţje, ljudi! Bebeji će nas napasti. Ovdje na klancu, a isto tako tamo prijeko gdje se dade uspeti uza stijenu. Amad skoĉi na noge i upita: — Gdje su sad? — Povukli su se oko brda na sjevernu stranu. Musafir mi je to rekao. Zato zahtijevam da mu ne naudite! Ne pucajte u njega! Štedite neprijatelja koliko god moţete! Pucajte u noge! Ja ću sa svojom opetušom... — Šuti! — dreknu Amad el Gandur na me. — Što nam ti imaš zapovijedati! Sad sam ja zapovjednik pa će biti onako kako ja kaţem. Nećemo ĉekati dok nas ne napadnu s dvije strane. Iznenadit ćemo ih! Napast ćemo ih! Uzmite oruţje i konje, hrabri ratnici Hadedina! Odvest ćemo konje dolje na mjesto gdje moţemo uzjahati, a onda ćemo se zaletjeti usred tih šugavih pasa i... — Zaboga, samo to ne! — upadoh mu u rijeĉ. — Morate uzeti u obzir... — Šuti! — prodere se šeik ponovo. — Misliš li da se ja ne razumijem u rat? Ne trebamo ni tvoj u pomoć ni tvoje savjete. Ostani ovdje i zadavi se svojom mudrošću i svojom glasovitom ljubavi prema neprijatelju! A ako je Halef zaboravio da je postao Hadedin i da ne spada k tebi već k nama, onda neka i on sa svojim djeĉakom ostane ovdje i neka nam se više nikada ne pokaţe pred oĉima. Ne trebamo nikakvih kukavica! — Kukavica? Ja? — viknu Halef. — To mi još nitko nije rekao. Pokazat ću ti jesam li kukavica. Jahat ću s vama! On prebaci pušku preko ramena i priĊe k svom konju, a njegov sin uĉini to isto. Bio je to trenutak krajnjeg uzbuĊenja. Vidio sam da bi sve opiranje bilo uzalud pa sam šutio. Englez me upita za razlog tog komešanja a ja mu razloţih poloţaj. — Hoćemo li s njima? — upita me on. — Ovdje ne moţemo ostati. — WeIl, Onda će ti Bebeji upoznati Davida Lindsaya! Yes. — Nemojte tako, ser David! Ne pada mi ni na um da s tim poludjelim

ljudima jurim ravno u propast. Volio bih ih zadrţati, ali vi i sami vidite da me ne slušaju, Pojahat ću za njima pa ćemo vidjeti što treba da radimo. Volio bih da se ta stvar svrši bolje nego što mi to moje slutnje govore. Hadedini se proguraše kroz klanac. Halef i njegov sin bili su posljednji — Sidi — doviknu mi on. — Ljutiš li se na me? Zar da Hana, najbolja meĊu ţenama, ĉuje da sam kukavica? — Ne. Na ţalost moraš s njima. Tvoja ĉast to zahtijeva. Ali ostavi Karu kod mene. — Ne, sidi.. Ni njemu nitko ne smije reći da je kukavica kao ni meni. Hadţi Halef Omar ne dopušta da mu itko prlja ime. Poginemo li, pozdravi moju Hanu, tu ruţu meĊu cvijećem i reci joj da nismo drhtali pred smrću. Utješi moju dobru ţenu, a ti mi ostaj zdravo, moj dragi, dragi sidi! On poţuri za ostalima. Omar Ben Sadek ostao je uz nas. — No, a ti? — upitah ga. — Ja ostajem uza te jer nisam lud — odvrati on. — Neka me samo smatraju kukavicom. Moj ponos ne sluša takve budale. — Imaš pravo. Uostalom, i ti ćeš imati priliku da pokaţeš svoju hrabrost. Hajde, krenimo. Uzeli smo konje za uzde i pošli. Kad smo Izašli iz klanca, Hadedinima više nije bilo ni traga. Nisu mogli da dovoljno brzo utrĉe u nesreću. Dolje u dolini uzjahasmo i krenusmo njihovim tragom. Našli smo mjesto na kojem su logorovali Bebeji. Tragovi kopita njihovih konja vodili su odavde prema sjeveru oko brda. Zapadni izdanak brda prelazio je u ravnicu, široku sigurno dva kilometra. Upravo smo, jašeći tom dolinom, skrenuli prema zapadu kad zaĉusmo pucnjavu i divlju viku. Borba je poĉela. Pojahasmo brţe. Pucnjava je i dalje odzvanjala. — The devill — viknu Englez kojeg kao da je poĉela obuzimati borbena groznica. — Kurdi će naše Hadedine poklati do posljednjeg ĉovjeka ako.se ne poţurimo. Naprijed, naprijed! Lindsay podbode konja i pojuri u galopu, a Omar i ja jednakom brzinom za njim. Sad je pucnjava prestala, ali bitka se još pojaĉala. Uto se pred nama otvori dolina i mi ugledasmo pred sobom bojište. Ovdje su logorovali Bebeji. Kao što sam predvidio, napadaj nije uspio. Ugledali smo mrtve i ranjene na zemlji. Oni ratnici Hadedina, koji su preţivjeli, bjeţali su ravnicom, a Bebeji su ih progonili. Nalijevo ugledah Amada el Gandura kako juri na svom bijelcu, a petorica Kurda za njim. Onaj na ĉelu jahao je na divnoj perzijskoj kobili. To je bio šeik Ahmed Asad. Upravo ispred nas bjeţao je mali Kara Ben Hadţi Halef, a iza njega jedan Kurd jašući na perzijskom riĊanu. I ovaj konj je bio veoma plemenit kako sam to opazio na prvi pogled. Odmah iza Kurda jahao je Halef da zaštiti sina, ali njegov konj nije bio dovoljno brz da dostigne riĊana. Na ostale jahaće nisam se obazreo jer sam vidio da se Kara nalazi u najvećoj opasnosti. Morao sam mu priskoĉiti u pomoć.

— Brzo za djeĉakom! — doviknuh svojim drugovima. — Ri, Ri, kavam, kavam — brzo, brzo. Projurili smo kraj bojišta. Ono nekoliko Kurda, koji su se ondje bavili ranjenicima, pokušalo je da opali u nas, ali puške su im bile prazne. Jurio sam kraj Kurda, ne obazirući se na Omara i na Lindsaya, već sam gledao samo djeĉaka komu se perzijski riĊan sve više primicao. Upravo ispred nas obrubljivao je dolinu šumovit brijeg na ĉijem podnoţju se slijeva otvarala široka dolina. U njoj je sad nestao Amad el Gandur, a Ahmed Asad tik iza njega. Onuda je krenuo i Kara Ben Hadţi Halef, a za ovim Kurd, a onda Halef. Brzo sam mu se pribliţio. Ĉuo me je gdje dolazim, okrenuo se u sedlu i doviknuo, prepoznavši me: — Sidi, spasi mog sina! Moj konj nije dovoljno brz. — Je li on već primijenio tajnu? — Nije. — Onda je sve u redu. Pojaši za mnom i ne brini se više ni za što. Rekavši to projurih kraj njega. Bilo je kao da je brzi vlak projurio kraj polaganog teretnjaka. Sad smo stigli u dolinu i ubrzo sam bio svega nekoliko konjskih duljina iza riĊana. Jahaĉ na njemu se okrenu, ugleda me i podrugljivo doviknu: — Jesi li to ti, kaurine? Stigni me ako moţeš! Ja sam Nisar Hared, drugi sin Gazala Gaboje! On trgnu kuburu iz pojasa i opali u me, ali me ne pogodi. Onda posegnu iza sebe, uhvati rep svoga konja i viknu: — Galibe, Galibe, naprijed! To je bilo perzijsko ime, a znaĉilo je pobjednik. Primjenjivao je dakle tajnu svoga konja. Kad je to ĉuo progonjeni djeĉak, pobjedonosno se nasmije. Vidio sam kako je Asilu Ben Riju poloţio ruku meĊu uši. Nisam ĉuo što je kazao, ali sam opazio posljedice. Vranac je bio ravnopravan sin moga Rija: tajna je djelovala i on pojuri dvostrukom brzinom, a riĊan gotovo isto tako brzo za njim. Kad je Kurd opazio da će vjerojatno zaostati, skine pušku s leĊa da je jašući nabije. Htio je pucati u Karu. Zato viknuh »Ri, Ri« pa svom konju takoĊer poloţih ruku meĊu uši. Vranac duboko udahnu zraka i jurnu tako strahovito brzo da sam se za jednu minutu našao Kurdu uz bok. Udarih ga kundakom svoje medjedarke i zbacih s konja. Ostao je leţati kao da je mrtav. Doviknuo sam djeĉaku i on se zaustavi. Za sobom ugledah Omara Ben Sadeka na njegovom šarcu, a zatim stigoše Halef i Englez. — DoĊite brzo za mnom — zapovjedih Kari — i dovedite ovog Kurda i njegovog konja. Ja moram pomoći Amadu el Ganduru. Rekavši to, jurnuh dalje, primijenivši opet tajnu. Otvoreno govoreći, nije mi bilo jasno zašto je inaĉe tako hrabri Amad el Gandur bjeţao pred Ahmedom Asadom i nije mu se suprotstavio, ali sam kasnije vidio da mu je puška bila izbijena iz ruke. K tomu mu se i pojas razderao pa mu je zajedno s pištoljima i noţem pao na zemlju. Šeik nije dakle imao više nikakva oruţja da se brani pa ga

je mogla spasiti samo brzina njegova konja. Naţalost mu to nije uspjelo. Oslabio je od juĉerašnjeg gubitka krvi a vjerojatno i od vrućice. Jureći pred svojim progoniteljem, morao je skrenuti na oštrom zavoju doline. Odjednom ugleda pred sobom dugaĉak i visok kamen. Nije imao vremena da mu izbjegne; morao ga je preskoĉiti, ali nije imao snage da pri tom pomogne svom konju. Konj zapne straţnjim nogama za kamen i padne s druge strane stijene zajedno s jahaĉem, ali srećom tako da Amad nije ostao visjeti u stremenima, već da ga je konj zbacio. Ahmed Asad dojuri dvije sekunde za njim iza ugla. Tako je izvrsno vladao konjem da je uspio da izbjegne hridinu i da se zaustavi iza nje. Već je skoĉio iz sedla da se baci na napola omamljenoga Hadedina koji je leţao na tlu. U istom tresnutku zakrenuh i ja iza zavoja i ugledah ih obojicu. Bebej je upravo podigao noţ da ga zabode Hadedinu u prsa. — Stoj! Da ga nisi taknuo! Poginut ćeš! — poviknuh mu i ĉvrsto stegoh Rija da preskoĉim preko hridine i da konjem oborim Bebeja. On odbaci noţ, trgnu s ramenu pušku koja je bila još nabijena i viknu: — Samo doĊi, pasji sine. Sad si moj! Nisam mogao zastati jer je Ri upravo skoĉio. Opazih da ušće cijevi gleda ravno u mene. Hitac prasnu upravo kad je moj vranac skoĉio i preletio preko stijene. Budući da je Bebej nišanio niţe nego što sam se ja u ovom trenutku nalazio usred skoka, nije metak pogodio mene već konja. Proţeo me osjećaj kao da sjedim na stolcu o koji je netko udario. Brzo sam obje noge izvukao iz stremena i poletio u luku iz sedla, dok se Ri izvrnuo naglavce i ostao leţati s druge strane stijene. Bio sam sav van sebe pa skoĉih na noge i potrĉah svom vrancu, ne obazirući se na Kurda. Metak mu je prodro u prsa. Bio je izgubljen. Sad me obuze takav bijes kakvog sam rijetko kada osjetio. Silom se otrgnuh od konja i skoĉih k Bebeju, ali prekasno, jer se on upravo vinuo u sedlo. Vidio je da sam ostao neozlijeĊen pa ga je potjerao strah prema mnom i mojim nadmoćnim oruţjem. — Đavo te je opet zaštitio; ostani kod njega u paklu! — doviknu i odjuri. Bijes koji je kuhao u meni, umalo me nije zaveo da ga ustrijelim, ali sam ĉak i u tom trenutku ĉuo u sebi glas razbora. Ubijem li šeika Bebeja, još više ću izazvati krvnu osvetu, ali dobijem li ga ţivoga u ruke mogao bi mi kao talac vrlo dobro posluţiti. Morao sam ga dakle uhvatiti. Ali kako? Moj Ri bio je mrtav. MeĊutim, ovdje je stajala Amadova bijela kobila. On je još leţao na tlu i pokušavao se uspraviti, ali je bolno zastenjao. — Efendijo, mora da sam nešto slomio, a tvoj divni Ri je mrtav. Osveti nas na tom Ahmedu Asadu! — Pozajmi mi u tu svrhu tvoju kobilu — viknuh, uzjahavši na nju. — I odaj mi njezinu tajnu. Nikom je neću reći. Brzo, brzo! Amad el Ganducr uĉini ono što mu inaĉe nlikad ne bi palo na um. — Prevuci joj prstom tri puta poprijeko preko vrata i svaki put reci »aĊţali! Govorio je i dalje, ali ja ga nisam ĉuo jer sam već jurio za Ahmedom

Asadom koji se iz progonitelja pretvorio u progonjenog. Ubrzo ga ugledah pred sobom. Pošto je i Amad el Gandur pao, a moj konj bio ustrijeljen, Kurd je mislio da ga nitko ne moţe progoniti pa je jahao polaganim kasom dok sam ja galopirao. Nije se ogledavao, a nije me ni ĉuo jer je tlo bilo mekano. Da ga iznenadim, odmah sam primijetio tajnu. Kobila posluša i zagrabi upravo divnom brzinom tako da sam se, kad je Bebej naposljetku ĉuo topot kopita za sobom, nalazio jedva dvadeset konjskih duţina iza njega. On se okrenu i sav uţasnut kriknu. Toliko se prestrašio da nekoliko sekundi nije mogao podbosti svog perzijanca. To mi je bilo dosta. Zgrabih medvjedarku pa ga udarcem kundaka oborih sa sedla. Kad mi je uspjelo da zaustavim svoju kobilu, vratih se k Ahmedu Asadu. Njegov konj je ostao kod njega, Asad je leţao na zemlji i upravo pokušavao da ustane. Odmah me stade zasipavati cijelom bujicom grdnji i proklinjanja. — Šuti ako ti je ţivot mio! — zapovijedih. — Ti si ustrijelio moga konja. Znaš li što to za me znaĉi? Takav konj vrijedi kao ţivot stotine Kurda. Moj si zarobljenik! Ne poslušaš li me, smjesta će te pogoditi moj noţ. Ovamo s rukama da ti ih veţem na leĊima. Premda sam mu se zaprijetio, on mi se opre pa sam se zaista ozbiljno morao napregnuti da ga svladam jer ga nisam namjeravao ubiti ni raniti. Kad je naposljetku svezanih ruku i nogu leţao na zemlji, ugledah Halefa, njegova sina i Omara Ben Sadeka gdje nam se pribliţuju u galopu. Djeĉak je jahao na perzijskom riĊanu Ni-sara Hareda. Zaustaviše se kraj nas. Halef me primi za ruku i reće: — O sidi, Alah je naša srca pogodio velikom ţalošću, Ri je mrtav, pogoĊen u prsa. Moja duša se utapa u pravom moru tuge ali moje oĉi ne mogu spustiti ni jednu kaplju boli jer je gubitak koji nas je zadesio i odviše velik. Tko je taj pasji sin ĉiji je metak skrivio tu nesreću? Zar moţda Ahmed Asad koji leţi ovdje na zemlji oboren tvojom rukom? Reci mi da ga mogu smrviti i razderati golim rukama. — Ostavi me sad, Halefe — zamolih ga. — Metak je bio namijenjen meni. Ri je umro za mene. Kad je pao, morao sam brzo dalje i tek sad imam vremena da mislim na to da smo ga izgubili. Bilo je upravo tako kako sam rekao. Puno znaĉenje toga gubitka tek sad sam shvatio. Pošao sam u stranu, sjeo i poloţio lice meĊu dlanove. Halefov sin je glasno plakao, a Halef sjede kraj mene i zagrli me. Omar se udalji nekoliko koraka da bi bolje mogao pregledati onaj dio doline kojim smo stigli te ljutito reĉe: — Ostani mirno sjediti, efendijo! Ja ću paziti na to da ostanete sigurni. Teško Kurdu koji bi se moţda usudio da vam se pribliţi. Moj će ga metak poslati u najdublji dţehenem. Nakon nekog vremena stigoše Amad el Gandur i Lindsay vodeći zarobljenog Nisara Hareda. Amad se nije usudio progovoriti jer je osjećao da je svemu kriv. Lindsay je svojoj tuzi zbog vranĉeve smrti davao oduška neobiĉnim

izrazima. Plakao je, ali nije htio da to itko vidi pa mu se lice pomicalo upravo u neopisivoj mimici. Htio sam ustati i reći da se moramo vratiti Riju jer nipošto nisam htio da njegovo mrtvo tijelo prepustim Kurdima kad Omar glasno viknu: — Vidi, vidi, efendijo, on dolazi, on dolazi! — Tko? — upitah. — Tvoj Ri! Ri? Dakle nije bio mrtav? Zar rana nije bila smrtonosna? Jesam li se prevario? U tri skoka stajao sam kod Omara odakle se pruţao slobodan pogled. Da, dolazio je, moj vranac, dolazio je polaganim kasom, teturajući i posrćući. Ljubav prema meni natjerala ga je da još jednom ustane i da potrĉi za mnom. Umalo što mi nije puklo srce. Skoĉismo mu ususret. Iz prsa mu je brizgao mlaz krvi dabeo poput prsta. Prvi sam stigao do njega i ogrlio ga oko vrata. On radosno njisnu i liznu mi obraz i vrat, a onda polagano klone, najprije straţnjim, a zatim prednjim nogama. Još jednom je uzalud pokušao da se digne, a onda okrenu lijepu malu glavicu prema meni i zarza tiho i potresno kako još nikad nisam ĉuo. Bacio sam se kraj njega na zemlju i poloţio mu glavu na moja prsa dok je Halef pokušavao da zaustavi krv. Svi smo plakali, plakali tako kao da kakav dragi ĉovjek leţi na umoru. Vranĉeva gubica leţala je u mojoj ruci. Lizao ju je sve tiše i polaganije dok na kraju nije više mogao pomicati jezikom. Još jednom je posve tiho njisnuo, grĉevito se trgnuo---------------------------------------------------------- Ri je bio mrtav. Skinuo sam rubac što sam ga nosio ispod turbana, primakao ga rani i uhvatio posljednju krv što je istekla iz nje. Taj rubac još i danas ĉuvam kao uspomenu koju ne bih ni uz koju cijenu dao iz ruke. Zatim pruţih Halefu opetušu i rekoh: — Hadţi Haiefe Omaru, evo ti moje puške. Jedino ti znaš kako se s njome barata. Htio bih da još neko vrijeme ostanem kod konja. Ako Kurdi doĊu, ne puštaj ni jednog u blizinu. Pucaj u svakoga! Ti znaš da ja ne ţeĊam za krvlju. Ali prolivena je krv našeg Rija i sad mi je svejedno tko će još da dade svoju. — Ostani mirno sjediti, sidi! — odvrati on. —Neće ti se pribliţiti ni jedan od tih pasjih sinova. Na oĉi mi naviru suze, ali one će biti ipak dovoljno oštre da pogodim svakim metkom! Molim ĉitaoce da odviše strogo ne osuĊuju moje tadanje raspoloţenje. Sigurno nije kakva slabost voljeti ţivotinju, pogotovu tako plemenitu kakav je bio moj Ri. Zajedno sa mnom trpio je glad i ţeĊ, pronio me kroz tolike opasnosti i tako mi ĉesto spasio ţivot pa eto i sada, poginuvši od metka ispaljenog u mene. S ljudima, s prijateljima moţe se ĉovjek posvaĊati, naljutiti se na njih ili raţalostiti, ali Ri mi ni jedan jedini puta nije dao povoda za bilo kakvo nezadovoljstvo, za kaznu, za udarac. Razumio je svaku moju rijeĉ, svaki

mig i sve je izveo tako reći s radosnom poslušnošću. Plemeniti ţdrijebao bio je postao u neku ruku dio mene samoga, a sad sam ga zauvijek izgubio. Zar je onda ĉudo da me se njegova smrt toliko kosnula da sam zaplakao poput djeteta i da sam dugo vremena sjedio kraj njega ne mareći za ono što se zbivalo oko mene? U meĊuvremenu su nam se pridruţili Hadedini koji su pobjegli Behejima: svega osmorica dok ih dvanaest nije stiglo. Kako smo doznali, šestorica su poginula, a ostali bili zarobljeni. Bebeji su imali mnogo veće gubitke. Uto stigoše i progonitelji. Kad im je Halef poslao ususret nekoliko metaka, oni se zaustaviše. Hici su me probudili iz oĉaja. Ustao sam, uzeo Halefu opetušu iz ruku i pošao ususret Kurdima. Prišao sam im na stotinu koraka, ali se nisu usudili da pucaju. — Sjašite i ostanite ondje gdje ste — doviknuh im. — Mi smo uhvatili Ahmeda Asada i Nisada Hareda pa ćemo ih smjesta ubiti ne budete li se vladali mirno. Pregovarat ćemo s njima i pustiti ih na slobodu ako su spremni da s nama sklope mir. Ne obazirući se više na protivnike, vratio sam se k zarobljenicima i rekao Halefu tako da su me oni mogli ĉuti: — Nemam nimalo volje da mnogo govorim jer je Ri mrtav. Pregovaraj ti s ta dva Kurda! Zahtijevam da nam vrate zarobljene Hadedine i da nam izruĉe mrtve da ih pokopamo. Zatim zahtijevam da Bebeji smjesta odu odavde i da se zaustave tek pola dana jahanja daleko. Naposljetku mi moraju za mog ubijenog vranca predati oba perzijska konja. Sinovima Gazala Gaboje dajem ĉetvrt sata vremena. Ako dotle ne prihvate moje uvjete, objesit ćemo ih ovdje na ovom hrastu. Ovaj put govorim sasvim ozbiljno, Halefe! — Da, sidi, za Rija nam moraju dati naknadu, ili ga moramo osvetiti — stade me uvjeravati Halef. — Kunem ti se da neću ĉekati ni jednu minutu dulje od onih ĉetvrt sata. Sjedoh opet uz vranca, ne obazirući se na ono što su naši zarobljenici govorili. Onda opazih da se, unatoĉ mojoj zabrani, jedan od Kurda odvojio od ostalih, prilazeći k nama. Bio je to moj prijatelj Musafir. Pustio sam ga da doĊe. I on je sudjelovao u pregovorima pa upravo njegovom zagovoru moţemo zahvaliti što su moji uvjeti prihvaćeni, premda je sinovima Gazala Gaboje bilo veoma teško da se odreknu osvete i svojih plemenitih konja. Musafir je obećao da će Kurde odvesti kao njihov privremeni voĊa. Ahmed Asad i Nisar Haref imali su do našeg odlaska ostati naši taoci. Ubrzo odoše Bebeji, a malo zatim stigoše Hadedini koji su bih pušteni na slobodu. Mrtvaci su zasad morali ostati na bojištu. Prilikom našeg bijega i proganjanja mi smo opisali krug tako da smo se sad ponovo nalazili na juţnoj strani brijega. Zatraţio sam da se Ri prenese gore i zakopa kraj Muhameda Emina. Nitko nije protuslovio, već su se naprotiv svi latili posla da izvedu tešku zadaću. Zatim je doneseno i onih šest poginulih Hadedina da ih takoĊer zakopamo ondje gore.

Rija smo uz pomoć drvenih potpornja uzdigli u uspravni stav pa ga osedlana i s punom opremom obzidali kamenjem kao što smo nekoć uĉinili s Muhamedom Eminom. Strašno me je bolio pogled na njegove ukoĉene oĉi koje su nekoć bile tako vatrene, pametne i vjerne. Stisnuo sam mu oĉne kapke. Kad se nad njim klopio kameni grob, nisam htio više ostati ovdje. Uzjahao sam crnu perzijsku kobilu Ahmeda Asada i pojahao za Kurdima da ustanovim hoće li odrţati rijeĉ. Treba li da posebno spomenem da se smrt moga Rija teško kosnula i Halefa? Bio je silno uzbuĊen. Ĉas je potresno jecao, a ĉas je napadao Hadedina i Amada el Gandur a predbacivanjima od kojih se nisu mogli braniti. I on je, kao i ja, još dugo vremena bio bolestan. Bebeji su se ovaj puta vladali pošteno. Zaista su otišli, no ja sam se ipak tek predveĉer vratio na brdo. Htio sam da budem sam i nisam ţelio sudjelovati u pogrebnim sveĉanostima. Kad sam se vratio, rekoše mi da je Amad el Gandur nekoliko puta pitao za mene. Leţao je u vrućici. Pregledao sam ga. Rana je bila teška, ali nije bila opasna po ţivot. Metak je probio tijelo s leĊa i izašao na prsima. Paţljivije sam ga previo i brinuo se da rana ostane hladna. Noć je bila tuţna. Halef, Omar i ja nismo mogli spavati. Englez je na raĉun Hadedina neprekidno dobacivao najpogrdnije rijeĉi. Dobro da ga nisu razumjeli. Amad el Gandur je vikao u vrućici dozivajući me u pomoć. Bio sam sretan kad je svanulo. Ovdje nismo mogli ostati, ali zbog šeikove rane nismo se mogli ni vratiti na pašnjake Hadedina. Predloţio sam da odjašemo do Gibraila Mamraša u ĉijoj će kući Amad el Gandur naći potreban mir i njegu. Svi su se s tim sporazumjeli jer su me, kao da se nijemo kaju, opet priznali svojim voĊom. Od granja, granĉica i lišća napravili smo nosiljku za ranjenika kojeg su nosila dva konja. Kad smo svi krenuli, ja sam s Halefom i njegovim sinom još nekoliko minuta ostao uz Rijev grob. — Sidi, meni je tako teško, silno sam ţalostan — reĉe Halef plaĉući. — Sigurno se nikad više neću moći nasmijati. Srce mi je puno suza, upravo kao da je umrla moja Hana, najljepša meĊu ţenama! Ja sam ga samo nijemo pogledao, a zatim pojahasmo za ostalima. U podne oslobodismo oba zarobljena Kurda, a narednoga dana stigosmo Gibrailu Mamrašu koji nam je stavio svoju kuću na raspolaganje. Dvodnevno jahanje pogoršalo je ranjenikovo zdravlje. Upravo je bjesnio i vikao neprekidno traţeći mene. Srećom se nije ostvarila njegova bojazan da je pri padu nešto slomio. Nisam smio gotovo ni na trenutak otići od njegova leţaja. Kad mu se nakon nekoliko dana prvi put vratila svijest i kad me je prepoznao, pruţi mi ruku i tiho reĉe: — Sretan sam što si uza me, efendijo! Borio sam se s brojnim neprijateljima, a ti si me spasio. Ne rekoh ništa. On se zamisli a zatim nastavi:

— Rekao sam ti da više ne ţelim imati s tobom posla. Oprosti mi! Tvoja mi ruka godi kao da je prorokova. Moja tvrdoglavost stajala me je moje vlastite krvi, a tebe tvoga Rija. Vidim da sam imao krivo, ali sad ćeš dobiti i moju ljubav i ljubav cijelog mog plemena. Zatim opet zaspa. Tek nakon ĉetiri tjedna se toliko oporavio da smo mogli krenuti i vratiti se kući u kratkim i polaganim dnevnim jahanjima. Hadedini nas nisu radosno doĉekali. Amada el Gandura zasuše predbacivanjima, a to ga se duboko kosnulo. Kad se dvije godine nakon ovih dogaĊaja dobrovoljno odrekao ĉasti šeika, ona je jednoglasno dodijeljena Maleku, nekadašnjem šeiku Ateiba, Haninom djedu. Nakon njegove smrti vjerojatno će moj Hadţi Halef Omar postati šeikom Hadedina. Poklonio sam mu oba perzijska konja što ga je veoma razveselilo. Nakon tri dana Englez krenu na put. Omar Ben Sadek ga je s ĉetom Hadedina namjeravao otpratiti u Bagdad, Od mene se oprostio rijeĉima: — Volio bih da mogu još ostati uz vas, ali to nije moguće. Vi se ţelite vratiti u Damask, a ja moram proputovati put što sam ga sebi odredio. Vi ste moj najbolji prijatelj, ali ste upravo strašno glupi. Da ste mi onda prodali svog Rija, danas ne bi bio mrtav. Well. Nadam se da ćemo se uskoro opet vidjeti. Ostajte mi zdravi i gledajte da putem u Damask poberete isto tako lijepi alepski ĉir kao što sam ga ja nekoć pobrao. Yes! Narednoga dana odjahao sam i ja. Ratnici Hadedina pratili su me kao poĉasna pratnja pola dana puta, a Halef i njegov sin pojahaše sa mnom još i dalje i oprostiše se od mene tek s druge strane Eufrata. — Sidi, dragi moj sidi, s tobom odlazi pola moga ţivota. Druga polovina pripada mojoj ţeni Hani i mom sinu Kari — reĉe Halef otirući suze. — Ostaj mi zdravo — uvijek - i - ja - ne mogu - dalje - ne mogu - dalje govoriti! On glasno zajeca, okrenu konja i odjuri u galopu, a ja pruţih njegovom sinu ruku i rekoh dok su mi suze navirale na oĉi: — Ostaj pošten i dobar i postani muškarac kao što je tvoj otac! Moţda ćemo se još jednom vidjeti. Ako te put donese u Kurdistan, popni se na onaj brijeg i pozdravi mog Rija umjesto mene. Usnice su mu drhtale od tuge i tronutosti. Htio je da odgovori, ali nije mogao, već u znak obećanja nijemo poloţi ruke na srce i odjaha za ocem. KRAJ SERIJALA ŽELEZNI www.CroWarez.org

www.BosnaUnited.net

U serijalu izašle su sljedeće knjige: