Karl May - Divljim Kurdistanom

KARL MAY – DIVLJIM KURDISTANOM

NO ĆNA SVE ČANOST VRATILI smo se s posjeta poglavici Kurda plemena Badinan. Kad smo stigli na posljednju uzvisinu, odakle nam se pružio pogled u dolinu obožavalaca đavola, opazismo u blizini kuće, čiji je vlasnik bio Ali-bej, golemu hrpu drva koju je nekoliko Jesida i dalje povećavalo. Kraj nje je stajao Pir Kamek pa od od vremena do vremena bacio u nju komadić zemljane smole. — To je žrtvena lomača — dobaci Ali-bej. — Što se žrtvuje? — upitah. — Ne znam. — Možda kakva životinja? — Samo pogani spaljuju životinje. — Onda možda kakvi plodovi? — Jesidi ne spaljuju ni životinje ni plodove. Pir mi nije rekao što će spaliti, ali on je svetac pa što god čini, čini pravo. Još su sa suprotnih visova odjekivale salve hodočasnika koji su pristizali i još im je odgovarano iz doline. Kad smo stigli dolje, opazih da u dolini jedva može tko da stane. Predali smo svoje konje i otišli prema nadgrobnom spomeniku. Na putu koji je vodio onamo nalazio se vodoskok obrubljen kamenim pločama. Na jednoj ploči sjedio je mir-šeik-kan i razgovarao s nekoliko hodočasnika koji su pred njim stajali s mnogo poštovanja i u doličnoj udaljenosti. — Ovaj je zdenac posvećen, pa na tom kamenju smiju sjediti samo mir i svećenici. Ne ljuti se dakle, budeš li morao stajati! — reče mi Ali. — Ne brini se! — odgovorih. — Poštovat ću vaše običaje. Kad smo se približili, dade mir ljudima oko sebe znak i oni se ukloniše tako da smo mogli k njemu. Zatim ustane, pođe nam nekoliko koraka u susret i pruži nam ruku. — Dobro došli na povratku! Sjedite meni zdesna i slijeva! Domahnuo je beju da sjedne slijeva, tako da je meni preostala desna strana. Sjeo sam na posvećeno kamenje a da ni na jednom od prisutnih nisam opazio ni najmanje negodovanje. Taj znak velikodušnosti i trpeljivosti me veoma obradova. — Jesi li govorio s poglavicom Badinana? — upita mir. — Jesam — odgovori bej. — Sve je u najboljem redu. Jesi li obavijestio hodočasnike? — Nisam. — Onda bi bilo vrijeme da se ljudi sakupe. Izdaj za to zapovijed. — Još ne! Ja sam duhovni vođa Jesida. Sve je ostalo tvoja stvar. Neću ti uskratiti slavu da si zaštitio vjernike i pobijedio neprijatelje. I to je bila skromnost kakva se drugdje ne nalazi baš uvijek. Ali-bej ustane i ode. Dok sam razgovarao s kanom opazih neki nemir među hodočasnicima koji se od minute do minute povećavao. Žene i djeca su ostali na svojim mjestima, ali muškarci se svrstaše duž potoka, a vođe pojedinih plemena, ogranaka i sela okružiše Ali-beja koji ih je upoznao s namjerama mosulskog mutesarifa. Pri tomu je vladao takav mir i takav red

kao na paradi kakve evropske vojne jedinice, posve različito od običajnog bučnog komešanja koje redovito viđaš i čuješ kod istočnjačkih ratnika. Zatim se skup mirno raziđe i vođe preniješe svojim bejovima saopćenja i njegove zapovijedi. Ali-bej se vrati k nama. — Što si zapovjedio? — upita mir. Bej ispruži ruku i pokaza na četu od dvadesetak ljudi koji su se uspinjali puteljkom niz koji smo mi malo prije sišli. — Pogledaj, to su ratnici iz Airana, Hadži Džoa i Sura Kana koji vrlo dobro poznaju taj kraj. Oni odlaze ususret Turcima pa će nas pravodobno obavijestiti o njihovom dolasku. Postavio sam straže i prema Badraju tako da je posve nemoguće da nas itko iznenadi. Do noći ima još tri sata, a to je dovoljno da se sva pokretna imovina prenese u dolinu Idis. Muškarci će krenuti odmah a Selek će im pokazati put. — Hoće li se vratiti do početka svetoga obreda? — Hoće, sigurno. — Onda neka idu! Malo kasnije prođe ispred nas dugačka povorka ljudi koji su sa sobom vodili stoku ili nosili različitu prtljagu, pa jedan za drugim iščezoše iza grobnog spomenika. Zatim se opet pojaviše na nekoj stazi među hridinama, tako da smo s mjesta na 'kojemu smo sjedili mogli pratiti njihov put, sve dok se nije izgubio u visokoj gustoj šumi. Zatim sam s Ali-bejom morao poći na večeru. Malo kasnije priđe nam baši-bozuk. — Efendijo, moram ti nešto reći. — Što? — Prijeti nam velika opasnost. — Ah! Kako to? — Ne znam, ali ti đavolji ljudi me već pola sata promatraju upravo strasnim očima. Oini se kao da me žele ubiti! Budući da je buluk-emini bio u uniformi, mogao sam lako shvatiti vladanje Jesida koji su očekivali napadaj Turaka. Ipak sam bio uvjeren da mu se neće ništa dogoditi? — To je zlo! — rekoh mu. — Ako te ubiju, tko će onda brinuti za tvoga magarca? — Efendijo, ti obožavaoci đavola zaklat će i magarca. Nisi li vidio da su već zaklali većinu bikova i ovaca? — Tvoj je magarac siguran, a ti isto tako. Vi pripadate jedan drugome pa vas neće silom rastaviti. — Jamčiš li mi za to? — Jamčim. — To je dobro. Kad si maločas bio odsutan, ja sam se pobojao. Hoćeš li otići odavde? — Ostat ću, a tebi zapovijedam da stalno budeš ovdje u kući i da se ne miješaš među Jeside, jer te inače neću moći da zaštitim.

Ifra ode, upola utješen, taj junak koga mi je mutesarif dao kao zašitinnika. Ipak sam i s druge strane dobio opomenu. Potražio me je Halef. — Sidi, znaš li da će biti rata? — Rata? A između koga? — Između Osmanlija i đavolovih poklonika. — Sigurno si čuo o čemu smo jutros govorili u Badriju? — Nisam čuo ništa, jer ste razgovarali turski, a ti ljudi tako izgovaraju turske riječi da ih teško mogu razumjeti. Ali ovdje sam opazio da je održana velika skupština i da su nakon nje svi muškarci pregledali oružje. Iza toga odveli su svoje konje i odnijeli svu svoju imovinu a kad sam stigao šeiku Muhamedu gore na krov našao sam ga zabavljena time da vadi stare naboje iz svojih pištolja da bi ih iznova nabio. Nije li to dovoljno za to da ovdje očekuju neku opasnost. — Imaš pravo, Halefe. Sutra rano u zoru napast će Turci Jeside iz Badrija, a isto tako iz Kalorija. — I to Jesidi znadu? — Znadu. — Koliko ima Turaka? — Petnaest stotina ljudi. — Onda će mnogi od njih poginuti, budući da je njihov plan otkriven. Kome ćeš ti pomoći, sidi, Turcima ili Jesidima? — Uopće se neću boriti. — Nećeš? — razočarano odvrati hrabri mališan. — Zar ni ja ne smijem? — A kome ćeš pomoći? — Jesidima. — Zar njima, Halefe? Zar onima za koje misliš da će ti oteti raj? — O sidi, ja ih nisam poznavao, ali sada sam ih zavolio. — Za tebe su to nevjernici! — Nisi li ti uvijek pomagao onima koji su bili u pravu, ne pitajući u kojega boga vjeruju? — Ostat ćeš kod mene! — odredih. — Dok se ostali budu hrabro borili? — Možda će se i za nas naći prilika da budemo još hrabriji i smioniji. — Onda ću ostati kod tebe. Buluk-emimi, će također ostati? — Da, i on. Uspeo sam se na ravan krov k Muhamedu Eminu. — Hamdulilah, slava bogu što dolaziš! — reče šeik. — Čeznuo sam za tobom kao što trava čezne za noćnom rosom. — Jesi li cijelo vrijeme bio ovdje gore? — Jesam, neprekidno. Ne smije me nitko prepoznati, jer bi me inače mogli izdati. Što si novo doznao? Saopćio sam šeiku sve. Kad sam završio, on pokaže na svoje oružje koje je ležalo pred njim. — Dočekat ćemo Turke!

— Neće ti trebati to oružje. — Neće? Zar da ne branim i sebe i svoje prijatelje? — Jesidi su sami dovoljno jaki. Želiš li možda opet pasti u ruke Turaka kojima si jedva umakao ili treba li da te pogodi tane ili ubod nožem kako bi tvoj sin i dalje čamio u sužanjstvu u Amadiji? — Efendijo, govoriš kao mudar, ali ne kao hrabar čovjek. — O šeiče, ti znaš da se ja ne bojim nijednog neprijatelja. Iz mene ne govori strah. Ali-bej je zatražio od nas da izbjegavamo borbu. On je uostalom uvjeren da do borbe uopće neće ni doći, a i ja mislim isto tako. — Misliš li da će se Turci predati bez otpora? — Ne učine li to, Jesidi će ih sve postrijeljati. — Osmanlijski oficiri ne vrijede ništa, ali su vojnici hrabri. Oni će jurišati na vrhunce i osloboditi se. — Petnaest stotina njih protiv možda šest tisuća Jesida? — Ako im uspije da ih opkole! — Uspjet će im. — Onda ćemo mi vjerojatno sa ženama otići u dolinu Idis. — Ti ćeš morati. — A ti? — Ja ću ostati ovdje. — Alah kerim! Čemu? To bi bila tvoja smrt! — Ne vjerujem. Ja stojim u padišahovoj sjeni, imam preporučena pisma mutesarifa Sekib Halil-paše i imam sa sobom buluk-emina čija bi prisutnost već sama po sebi bila dovoljna da me zaštiti. — Ali što ćeš raditi ovdje? — Spriječit ću nesreću bude li to moguće. — Znade li Ali-bej za to? — Ne zna. — A mir-šeik-kan? — Ni on ne zna. Obojica će to pravodobno doznati. Zaista sam se morao mnogo potruditi da šeika nagovorim da odobri moju namjeru. Naposljetku mi je to uspjelo. — Čovjekovi putovi upisani su u knjigu sudbine — reče najzad. — Ne želim te nagovarati da se odrekneš svoje namjere, ali ću ostati ovdje uza te! — Ti? To nije moguće! — Zašto ne? — Turci te ne smiju pronaći. — Ne smiju ni tebe. — Već sam ti rastumačio da se ne izvrgavam nikakvoj opasnosti, ali ako prepoznaju tebe, čeka te druga sudbina. — Čovjekov kraj je zapisan u knjizi sudbine. Treba li da umrem, umrijet ću, pa je svejedno hoće li se to dogoditi ovdje ili u Amadiji. — Utrčat ćeš sam u nesreću, ali zaboravljaš da ćeš i mene uplesiti u nju.

To mi se činilo jedinim putem da slomim njegovu tvrdoglavost. — Tebe? Kako to? — upita Muhamed Emin. — Ostanem li sam ovdje, zaštitit će me moje putnice, ali ako kraj mene nađu tebe, mutesarifovog neprijatelja, pobjeglog zarobljenika, onda sam izgubio svu zaštitu. Onda smo obojica propali! Šeik se zamišljeno zagleda preda se. Vidio sam što se u njemu opire povlačenju u dolinu Idis pa sam mu dao vremena da donese odluku. Naposljetku mi reče nesigurnim glasom: — Efendijo, smatraš li me kukavicom? — Ne smatram. Znam da si hrabar i neustrašiv. — A što će misliti Ali-bej? — On misli jednako kao i ja, a isto tako i mir-šeik-kan. — A ostali Jesidi? — Oni poznaju tvoju slavu i znadu da ne bježiš ni pred kojim neprijateljem. Možeš biti u to siguran. — Ako netko posumnja u moju hrabrost, hoćeš li me braniti? Hoćeš li javno reći da sam samo zato zajedno sa ženama otišao u Idis da poslušam tebe? — Reći ću to posvuda javno. — No, dobro, onda ću učiniti ono što si mi predložio. Muhamed Emin uzdahnu i odgurnu pušku, a zatim se opet okrenu licem prema dolini koja se već stala zavijati u večernju sjenu. Sad su se počeli vraćati ljudi koji su bili otišli u Idis. Sačinjavali su dugačku povorku pojedinaca koja se u dolini ispred nas raspala. Uto sa svečevog groba odjeknu salva, a istodobno se Ali-bej pope gore k meni i reče: — Velika svečanost na grobu počinje. Njoj nikad nije još prisustvovao nijedan stranac, ali mir-šeik-kan mi je u ime svih svećenika odobrio da vas pozovem. To je za nas zaista bila velika čast, no šeik Hadedina odbije: — Hvala ti, ali muslimanima je zabranjeno da prisustvuju molitvama upravljenim bilo kome drugome osim Alahu. Muhamed Emin bio je musliman no trebao je da to otklanjanje zaodjene u druge riječi. Ostao je dakle, a ja pođoh za bejom. Kad smo izašli iz kuće pokaza nam se neobičan i neopisivo lijep prizor. Duž cijele doline titrala su svjetla na drveću i ispod njega, dolje na vodi i na svakoj stijeni na brdima, oko kuća i na ravnim krovovima. Najživlje bilo je uz svečev grob. Mir je na vječnom svjetlu groba pripalio svijeću i izašao s njome u unutrašnje dvorište. Na toj svijeći pripalili su šeici i kavali svoje svjetiljke, a od ovih su opet fakiri zapalili svoje, a zatim izađoše na otvoreno polje. Tisuće ljudi prišli su bliže da se očiste na svetom plamenu. Tko god je uspio da se približi svjetiljkama svećenika, prošao bi rukom kroz plamen, a zatim dlanom pogladio čelo i predio oko srca. Zatim su muškarci po drugi put prošli rukom kroz plamen da blagoslov odnesu svojim ženama. Majke su to isto činile za djecu koja nisu uspjela prodrijeti kroz gusto mnoštvo. Pri tome je vladalo silno raspoloženje, radost koja je dolazila iz srca.

S poštovanjem sam promatrao svečanost, koju je pratila mirna i ljupka glazba. Onda odjednom ugledah Halefa gdje, okružen dokonim ljudima, živo pripovijeda o nekoj svojoj pustolovini. — Dođi sa mnom, Halefe! — rekoh. — A kamo, sidi? — Onamo gore na vrh da vidimo kako odande izgleda rasvijetljena dolina. — Emire, dopusti i meni da pođem s vama — zamoli Ifra. — Nemam ništa protiv toga. Naprijed! Uspesmo se uz brijeg koji se uzdizao u smjeru Badrija. Posvuda smo sretali muškarce, žene i djecu sa zubljama i svjetiljkama. Svi su nas radosno pozdravljali i počinjali razgovor s nama. Kad smo se uspeli gore, pružio nam se upravo neopisivi pogled. Nekoliko Jesida došlo je za nama da nam putem svijetli, ali sam ih zamolio da se vrate ili da ugase svoje zublje. Tko je htio potpuno uživati, morao je sam ostati u tami . Dolje u dolini titrao je plamen kraj plamena. Tisuće i tisuće svijetlih tačkica ukrštavale su se, poskakivale i poigravale, jurile i letjele jedna kraj druge, duboko dolje posve sitne, a što je bilo bliže k nama sve veće i veće. Svetište se upravo talasalo od blistavog svjetla, a oba tornja uzdizala su se u tamnu noć kao dvije plamene himne. K tome su odozdo dopirali do nas muklo brujanje i žagor glasova koji bi često prekinuo kakav kliktaj iz blizine. Duge bih sate mogao stajati tako i uživati u tom prizoru. — Kakva je to zvijezda? — začuh kraj sebe pitanje izrečeno kurdskim jezikom. Postavio ga je jedan od prisutnih Jesida. — Gdje to? — upita drugi. — Pogledaj Rea Kadisan tamo desno! — Vidim ga. — Ispod njega je zaplamsala neka sjajna zvijezda. Eto je opet! Vidiš li je? — Vidio sam je. To je Kjale be šeri. Četiri zvijezde koje u našem zviježđu Velikog Medvjeda tvore »Medvjedova« leđa zovu se naime kod Kurda »Starac«. Kurdi vjeruju da je »starčeva« glava sakrivena iza nekog susjednog zviježđa. One tri zvijezde koje kod nas čine rep Velikog Medvjeda (ili rudo »kola« kako se to zviježđe također naziva) zovu se kod njih »Dva brata i slijepa starčeva mati«. — Kjale be šeri? Ta taj ima četiri zvijezde! — dobaci onaj prvi. — To je sigurno Kumikdži sivian. — Ona stoji više. Eto sad opet svijetli. Ah, mi griješimo, ta to je na jugu. To mora da je Mešin. — Mešin također ima više zvijezda. Što misliš, efendijo, što je to? To je pitanje bilo upravljeno meni, ali meni je ta »zvijezda« bila sumnjiva. Baklje, i svijeće ispod nas bacale su svjetlo uvis pa nam je ono posve onemogućavalo da tačno razaberemo zvijezde. Sjaj koji bi se tamo prijeko od vremena do vremena pojavljivao da onda opet iščezne, bio je jak, a pri tome sličan svjetlu-lutalici u močvari koje se naglo pali i smjesta opet gasi. Još sam ga neko vrijeme promatrao, a zatim se okrenuh Halefu.

— Hadži Halefe, požuri odmah dolje k Ali-beju i reci mu neka brzo dođe ovamo k meni! Vrlo j e važno! Mališan brzo iščeznu, a ja stupih korak dalje da bolje uzmognem promatrati »zvijezdu« a i zbog toga da izbjegnem daljim pitanjima. Ali-bej je srećom čuo da sam se uspeo gore pa je odlučio da pođe za mnom. Halef ga je sreo putem i doveo ga k meni. — Što je, efendijo? — upita bej. Ispružih ruku. — Pogledaj čvrsto onamo! Vidjet ćeš kako se ondje svjetluca neka zvijezda. Evo je! — Vidim je. — Sad je opet nestala. Poznaš li tu zvijezdu? — Ne poznam — izjavi Ali-bej. — Ta zvijezda stoji veoma nisko i ne spada ni u jedno zviježđe. Prišao sam nekom grmu i odrezao nekoliko šiba. Jednu sam od njih zabo u zemlju, a zatim stao nekoliko koraka ispred Ali-beja. — Klekni tačno iza te šibe. Ja ću u smjeru u kojem zvijezda opet zasvijetli, zabosti drugu šibu. Jesi li je sad vidio? — Jesam. Posve jasno. — Kamo da zabodem šibu? Ovamo? — Za širinu noge nadesno. — Ovamo? — Da, to je tačno. — Tako! A sad promatraj dalje! — Evo je opet — reče bej nakon kratkog vremena. — Gdje? Zabost ću treću šibu. — Zvijezda nije bila na starom mjestu, bila je više nalijevo. — Kako daleko? Reci mi! — Dvije stope od prijašnje šibe. — Ovdje? — Da. Zabo sam treću šibu, a Ali-bej je dalje promatrao. — Sad sam je opet opazio — reče uskoro. — Gdje? — Ne više lijevo, već desno. — Dobro! Eto, upravo to sam ti htio pokazati. Sad možeš opet ustati. Ostala su začuđeno promatrali moje neobično vladanje, a ni Ali-bej nije odmah mogao shvatiti zašto ja tako radim. — Zašto si me pozvao zbog te zvijezde? — Jer to nije zvijezda. — A što je onda? Svjetlost? — Sve i da jest samo neka svjetlost, i to bi već bilo neobično ali ovdje se radi o cijelom nizu svjetlosti. — Po čemu to naslućuješ?

— To ne može biti zvijezda, jer svjetlo stoji niže od vrha brda koji se uzdiže iza nje. Da je to nekoliko svjetala razabrao si iz pokusa što sam ga izveo. Tamo prijeko hodaju ili jašu brojni ljudi sa zubljama ili svjetiljkama, od kojih povremeno poneka bljesne sve do nas. Ali-bej zapanjeno viknu: — Imaš pravo, efendijo! — Tko bi to mogao biti? — Hodočasnici nisu, jer bi oni stigli putem iz Badrija u Selk Adi. — A Turci? — Gospodine! Zar bi to bilo moguće? — Ne znam, jer ne poznajem taj kraj. Opiši mi ga, beje! — Odavde ravno vodi put u Badni, a tamo dalje lijevo u Ain Sifni. Razdijeli taj put na tri dijela i pređi prvu trećinu, onda će ti se ta svjetla naći nalijevo prema rijeci koja teče iz Seik Adija. — Može li se jahati duž rijeke i tako stići u Šeik Adi? — Može. — Onda si propustio nešto vrlo važno. Postavio si straže prema Badriju i Kaloni, ali nisi postavio prema Ain Sifniju. — Odande neće doći Turci. Ljudi iz Ain Sifnija bi nam to javili. — Ali ako Turci uopće ne odu do Ain Sifnija, već kod Džeraije prijeđu preko rijeke Kauser, a zatim između Ain Sifnija i ovoga mjesta pokušaju stići u dolinu? Čini mi se da bi u tom slučaju pošli ovim smjerom u kojem se kreću ona svjetla. Gledaj, već su se odmakla dalje nalijevo! — Efendijo, možda pravilno naslućuješ. Odmah ću izaslati nekoliko stražara. — A ja ću malo pobliže pogledati te zvijezde. Imaš li čovjeka koji tačno poznaje taj kraj? — Nitko ga ne poznaje bolje od Seleka. — Selek je dobar jahač. Neka me on vodi! Sišli smo što god smo brže mogli. Posljednji dio razgovora vodili smo tako tiho da nije čuo nitko, a pogotovu baši-bozuk. Ubrzo pronađosmo Seleka. Dobio je konja i donio svoje oružje. I Halef je morao s nama. U njega sam se mogao pouzdati više nego u bilo koga drugoga. Dvadeset minuta otkako sam ugledao onu zvijezdu jurili smo putem prema Ain Sifniju. Na prvom se brežuljku zaustavismo. Zagledao sam se u polutamu ispred nas pa najzad ugledah svjetlucanje. Upozorio sam Seleka na njega. — Efendijo — reče ovaj — to nije zvijezda, a nisu ni zublje, jer bi od njih dopirao jači sjaj. To su fenjeri. — Moram im se posve približiti. Poznaješ li ti tačno ovaj kraj? — Vodit ču te. Poznajem svaki kamen i svaki grm. Drži se samo tik iza mene i čvrsto zategni uzde! Seleik skrene iz potoka nadesno, a zatim pohitasmo kasom kroz grmlje i preko kamenja. Bilo je to teško jahanje, ali nakon dobra četvtrt sata, mogli smo već razabrati veći broj svjetala. Nakon drugih četvrt sata, dok su svjetla iščezla iza hrpta nekog brda

ispred nas, stigosmo na taj hrbat i jasno razabirasmo da se ispred nas nalazi prilično dugačka povorka. Ipak odavde nismo mogli ustanoviti tko je sačinjava, ali smo opazili da je odjednom nestala i da se nije više pojavila. — Postoji li tamo opet neki humak? — Ne postoji. Ondje je ravnica — odgovori Selek. — Ili kakva udubina, dolina, u kojoj su mogla nestati ta svjetla? — Ne postoji. — Ili šuma? — Da, efendijo — brzo upadne Selek. — Ondje gdje su oni nestali nalazi se maslinova šumica. — Ah! Ostat ćeš s konjima ovdje i počekati nas, a Halef će poći sa mnom. — Gospodine, povedi i mene! — zamoli Selek. — Konji bi nas odali. — Zavezat ćemo ih! — Moj je vranac odviše dragocjen a da bih ga smio ostaviti bez nadzora. Uostalom, ti se ne umiješ pravo prišuljati. Čuli bi te i vidjeli. — Umijem, efendijo. — Šuti! — umiješa se Halef. — I ja sam mislio da se umijem ušuljati usred duara i odvesti najboljeg konja, ali kad sam to morao izvesti pred efendijom, morao sam se zastidjeti kao dječak. Uostalom, tješi se! Alah nije želio da budeš gušter. Ostavili smo puške i pješice pošli dalje. Bilo je tako svjetlo da bismo na pedeset koraka posve dobro mogli razabrati čovjeka. Otprilike nakon deset minuta pojavi se ispred nas tamna tačka čiji se opseg sa svakim korakom povećavao. Bio je to maslinov gaj. Kad smo mu se toliko približili da bismo za pet minuta mogli sići do njega, zaustavih se i stadoh napeto prisluškivati. Nije se čuo ni najtiši zvuk. — Stani tačno iza mene, tako da sačinjavamo samo jednu crtu. Bio sam odjeven samo u hlače i kaput, oboje tamne boje. Na glavi sam nosio tarbuš s kojega sam odvio svijetlu tkaninu turbana. Nije me dakle bilo lako razlikovati od tamnoga tla, a isto tako ni Halefa. Nečujno smo klizili a onda najednom začusmo pucketanje granja, što ga je netko lomio. Legosmo na zemlju i stadosmo polako puzati dalje. Pucketanje i lomljenje granja postajalo je sve glasnije. — Sabiru granje, možda čak da nalože vatru. — Dobro za nas, sidi! — šapnu Halef. Uskoro stigosmo do stražnjeg ruba šumice, pa začusmo njisak konja i ljudske glasove. Ležali smo kraj nekog gustog grma. Pokazah onamo i tiho rekoh: — Sakrij se ovdje i počekaj me, Halefe. — Sidi, neću te ostaviti samog; poći ću za tobom! — Odao bi me. Kroz šumu se mnogo teže dade nečujno šuljati nego po otvorenom polju. Poveo sam te samo zato da mi pokriješ uzmak. Ne diži se pa makar čuo hice. Pozovem li te, dođi što brže! — A ako ne dođeš i ne pozoveš me? — Onda se nakon pola sata odšuljaj naprijed da vidiš što mi se dogodilo.

— Sidi, ako te Osmanlije ubiju, pobit ću ih sve! Čuo sam još te riječi, a onda odoh. Nisam se međutim daleko odmakao od Halef a kad začuh jasan zapovjednički glas: — Ateš jak — zapalite vatru! Glas je dopirao iz udaljenosti od tridesetak metara. Mogao sam dakle bez brige puzati dalje. Onda začuh praskanje plamena i istodobno opazih svjetlo koje se između drveća proširilo gotovo do mene. To mi je znatno otežalo da izvedem svoju namjeru. — Stavite kamenje oko vatre! — zapovjedi isti glas turskim jezikom. Tom je nalogu odmah udovoljeno, jer je jasno svjetlo nestalo tako da sam mogao bolje napredovati. Šuljao sam se od stabla do stabla i iza svakoga stabla čekao sve dok se nisam uvjerio da me nitko nije opazio. Na sreću je taj oprez bio suvišan. Ovdje se nisam nalazio u američkim prašumama, a ovi dobri ljudi koji su se sad nalazili preda mnom, kao da nisu imali pojma o tome da bi netko mogao doći na zamisao da ih uhodi. Tako sam se pomicao sve dalje dok nisam stigao do nekog drveta iz čijeg su korijenja rasli toliki izdanci da sam se ponadao da ću iza njega naći prikladno skrovište. To je već i stoga bilo osobito poželjno, jer su u blizini toga drveta sjedila dva čovjeka— koje sam tražio, dva turska oficira. Krećući se oprezno uspio sam da se udobno smjestim između izdanaka i sad sam mogao sve razgledati. Vani pred malom šumicom stajala su četiri brdska topa. Na rubu šumice bilo je privezano četrdesetak mazgi potrebnih za prijenos tih topova. Za prijenos jednoga topa treba obično sedam mazgi. Jedna nosi cijev, jedna lafetu, jedna točkove, a četiri sanduke s municijom. Artiljerci su se udobno smjestili, ispružili na tlu i čavrljali. Oba oficira željela su da popiju kavu i popuše čibuk. Zato je zapaljena vatra iznad koje je na dva kamena stajala džezva. Jedan od te dvojice junaka bio je kapetan, a drugi potporučnik. Kapetan je izgledao vrlo dobrodušno. Učinio mi se sličnim kakvom dobroćudnom debelom njemačkom pekaru koji bi na amaterskoj pozornici želio glumiti mrkoga Turčina pa je u tu svrhu od iznajmljivača maski uzajmio kostim. I potporučnik je bio otprilike takav. Upravo tako morala bi izgledati kakva postarija žena koja bi došla na neshvatljivu zamisao kakve šiparice da na karnevalsku priredbu ode u kratkim hlačama i turskom kaputiću. Riječi što sam ih čuo bile su međutim manje dobrodušne. Ležao sam tako blizu oficira da sam mogao sve razumjeti. — Naša topovi su dobri — promrmlja kapetan. — Vrlo dobri — zagudi potporučnik. — Pucat ćemo, sve ćemo ih postrijeljati. — Sve! — odjeknu jeka. — Bit će plijena! — Velikoga plijena! — Bit ćemo hrabri. — Veoma hrabri! — Unaprijedit će nas. — Visoko, veoma visoko!

— Onda ćemo pušiti duhan iz Perzije. — Duhan iz Širasa. — I piti kavu dz Arabije. — Kavu iz Moke. — Svi Jesidi moraju umrijeti. — Svi! — Ti opaski ljudi! — Te ništarije! — Ti besramnici! — Ti pasji sinovi! — Poubijat ćemo ih. — Odmah, čim svane! — Dakako, to se razumije. Dovoljno sam vidio i čuo, pa se povukoh, najprije polako i oprezno, a zatim brže. Pri tome sam štoviše ustao sa zemlje, čemu se Halef nemalo začudio kad sam stigao k njemu. — Tko je to, sida? — Artaljerci. Dođi, nemamo vremena! — Da pođemo uspravno? — Uspravno. Ubrzo smo stigla do svojih konja, uzjahali i krenuli natrag. Put u Šeik Adi prošli smo sad mnogo brže nego maločas. Ondje smo naišli na jednaku živahnost kaod prije. Čuo sam da se Ali-bej nalazi kod svetišta. Njega i mir-šeik-kana našao sam u unutrašnjem dvorištu. Ali-bej mi je radoznalo pošao u susret i odveo me kanu. — Što si vidio? — upita Ali-bej. — Topove! — Oh! — prestrašeno će on. — Koliko? — Četiri mala brdska topa. Oni treba da razore Seik Adi. Dok nas pješadija bude napadala od Badrije i Kalomdja, aitiljerija treba da otvori vatru dolje s vode. Plan nije loš, jer se odande dade vatrom obasuti čitava dolina. Radilo se samo o tome da se topovi nezapaženo prenesu preko gorskih visova. To je uspjelo. Vojska se poslužila mazgama pomoću kojih se topovi u roku od jednoga sata dadu iz tabora prenijeti u Seik Adi. — Što da radimo, efendijo? — Daj mi odmah šezdeset konjanika i nekoliko fenjera pa ćeš u roku od dva sata ovdje u Seik Adiju ugledarti topove zajedno s njihovom poslugom. — Zarobljene? — Zarobljene! — Gospodine, dat ću ti stotinu konjanika! — No, dobro, daj mi osamdeset i reci im da ih čekam dolje uz vodu. Otišao sam i našao Halef a i Seleka još kod konja. — Što će učiniti Ali-bej? — upita Halef. — Ništa. Mi ćemo sami učiniti ono što treba da se učini. — Što to, sidi? Ti se smiješ! Poznam ja tvoje lice. Otići ćemo po topove?

— Tako je, ali ja ih želim zarobiti bez prolijevanja krvi pa ćemo zato povesti sa sobom osamdeset konjanika. Pojahali smo prema izlazu iz doline gdje nismo morali dugo čekate da stigne onih osamdeset ljudi. Poslao sam Seleka s desetoricom ljudi naprijed, a s ostalima gam pošao na maloj udaljenosti za njim. Stigli smo na sedlo na kojem je Selek malo prije čekao na nas a da nismo ugledali nijednog neprijatelja. Ondje sjahasmo. Najprije sam izaslao nekoliko ljudi na stražu. Zatim sam deset ljudi ostavio kod konja i naložio im da se odande ne miču bez moje zapovijedi. Mi ostali počeli smo se tad šuljati prema šumici. Na prikladnoj, udaljenosti ispred nje zastadosmo te ja pođoh sam naprijed. Kao i malo prije, i ovaj put sam bez ikakve zapreke stigao do drveta ispod kojega sam već prije ležao. Turci su ležali u nekoliko skupima i čavrljali. Nadao sam se da će spavati, ali vojnička budnost i očekivanje borbe nisu im to dopustili. Zajedno s podoficirima i oficirima nabrojio sam četrdeset i pet ljudi i vratio se k svojima. — Pođite po svoje konje — rekoh Halefu i Seleku. — Pojašite u luku i približite se s druge strane šumice. Vojnici će vas zaustaviti. Recite da ste zalutali i da želite otićd na svečanost u Seik Adi. Tako ćete na sebe privući pažnju Osmanlija. Sve je ostalo naša stvar. Sada idite! Sve ostale svoje pratioce svrstao sam u dva dugačka reda, jednog za drugim. Imali su sa tri strane opkoliti šumu. Izdao sam potrebne upute, a zatim legosmo na tlo i stadosmo puzati naprijed. Ja sam pri tome bio najbrži. Već sam dvije minute ležao iza svog drveta kad odjeknu glasni topot kopita. Vatra je još gorjela pa sam tako mogao prilično dobro razabrati okolicu. Oba oficira su za sve vrijeme moje odsutnosti vjerojatno pušila i pila kavu. — Seik Adi je opako gnijezdo — čuh kapetana gdje govori. — Veoma opako! — odgovori potporučmk. — Ljudi ondje obožavaju đavola. — Đavola! Neka ih Alah skoše i zdrobi! — To ćemo mi učiniti. — Da, mi ćemo ih smrviti! — Sasvim. Dotle sam mogao pratiti razgovor, kad se začu već spomenuti topot konja. Potporučnik podigne glavu i reče: — Netko dolazi. . Kapetan također osluhnu. — Tko bi to mogao biti? — upita debeljko. — Dva konjanika. Jasno ih čujem. Oficiri ustadoše, a i vojnici s njima. U svjetlu što ga je bacala vatra pojaviše se Halef iSelek. Kapetan im krene ususret i izvuče sablju. — Stoj! Tko ste vi? — viknu na njih.

Turci ih odmah opkoliše. Moj mali Halef promatrao je oficire s konja s takvim izrazom na licu da mi je odmah bilo jasno kako su se oni njega slično dojmili kao i mene. — Tko ste vi, pitao sam! — ponovi kapetan. — Ljudi! — Kakvi ljudi? — Konjanici! — Neka vas đavo proguta! Odgovarajte bolje, jer ćete inače dobiti bastonadu. Dakle, tko ste vi? — Jesidi — odgovori sad Selek ponizno. — Jesidi? Ah! A odakle? — Iz Meke. — Iz Meke? Mašalah! Ima li i tamo obožavatelja đavola? — Nekoliko tisuća. — Toliko? Alah kerim, on dopušta da mnogo korova raste u pšenici. Kamo ste nakanili? — U Seik Adi. — Ah, jesam li vas ulovio? Što ćete ondje? — Ondje se slavi velika svečanost. — Znam, svečanost u čast đavla. Sjašite! Vi ste moji zarobljenici. — Zarobljenici? A što smo učinili? — Vi ste sinovi đavola. Moramo vas mlatiti sve dok vaš otac ne izađe iz vas. Dolje s konja! Kapetan i sam posegne za njim tako da su obojica doslovno bila strgnuta s konja. — Predajte oružje! Znao sam da Halef to nikada neće učiniti, pa ni u tim prilikama. On ispitljivo pogleda prema vatri, a ja tako visoko uzdigoh glavu da me je ugledao. Sad je mališan znao da je siguran. Po tihom šuškanju iza mene već sam razabrao da su moji ljudi potpuno opkolili logor. — Naše oružje? — upita Halef. — Čuj, juzbašo, dopusti mi da ti nešto kažemo. — A što to? — To možemo povjeriti samo tebi i potporučniku. — Ne želim od vas ništa čuti! — Ali to je važno, veoma važno. — O čemu se radi? — Čuj! Halef mu šapne nekoliko riječi u uho, što je imalo kao posljedicu da je kapetan ustuknuo korak i da je Halefa odmjerio pogledom u kojemu je gotovo bilo poštovanja. Kasnije sam doznao da mu je lukavi Halef šapnuo: »Tiče se vašega džepa!«. — Je li to istina? — upita oficir. — Istina je! — Hoćeš li šutjeti o tome? — Kao grob!

— Zakuni se! — Kako da se zakunem? — Zakuni se Alahom i prorokovom bradom — ali ne, vi ste Jesidi. Zakuni se dakle đavolom kojega obožavate. — Pa dobro! Đavo zna da kasnije neću nilkome ništa reći. — Ali on će te razderati, budeš li rekao neistinu. — Dođi potporučniče! Dođite i vas dvojica! Sva četvorica priđoše k vatri. Sad sam pogotovu mogao čuti svaku njihovu riječ. — No govori! — zapovjedi kapetan. — Pusti nas na slobodu! Mi ćemo ti platiti. — Imate li novaca? — Imamo. — Zar ne znate da je taj novac već i onako moj? Sve što imate sa sobom, naše je. — Nećeš ga naći. Obožavatelji đavola poznaju vrlo dobro sredstva da svoj novac učine nevidljivim. — Alah je sveznajući. — Ali ti nisi Alah. — Ne smijem vas pustiti na slobodu. Vi biste nas izdali. — Izdali? Kako? — Zar ne vidite da smo ovdje na ratnom pohodu? — Nećemo te izdati. — Ali ste pošli u Seik Adi? — Zar ne smijemo onamo? — Ne smijete. — Onda nas pošalji kamo god te volja. — Hoćete li otići u Bavajzu i ondje ostati dva dana? — Hoćemo. — Koliko ćete nam platiti za svoju slobodu? — Koliko tražiš? — Petnaest tisuća pijastera za svakoga. — Oprosti, juzbašo, to je premalo. Kapetan iznenađeno pogleda maloga Hadži Halefa. — Kako to misliš, klipane? — Mislim da svaki od nas vrijedi više od petnaest tisuća pijastera. Dopusti da ti dademo pedeset tisuća! — Jesti li lud? — Ili stotinu tisuća! Majstor pekar-juzbaša napuhne obraze, ne znajući što da čini. Zatim se zagleda u mršavo potporučnikovo lice i upita ga: — Što kažeš na to? Ovaj je slušao široko razjapljenih usana, a zatim otvoreno prizna: — Ništa baš ništa.

— Ni ja ništa. Ti ljudi mora da su neizmjerno bogati. Zatim se debeljko opet okrenu Halefu. — Gdje vam je novac? — Moraš li to znati? — Moram. — Uz nas je jedan koji za nas plaća, ali ti ga ne možeš vidjeti. — Alah nas štitio! Ti misliš đavola! — Hoćeš li da ga pozovem? — Ne, ne! Ja nisam Jesidi, ja ne umijem s njime govoriti. Umro bih od prepasti. — Nećeš umrijeti, jer taj šejtan dolazi u liku čovjeka. Evo ga, već je tu! Ustao sam iza drveta i u dva hitra koraka našao se pred oficirima. Oni zaprepašteno ustuknuše, jedan nadesno a drugi nalijevo, ali budući da im se moj lik sigurno nije učinio baš odviše strašnim, zaustaviše se i nijemo se zagledaše u mene. — Juzbašo — rekoh mu. — Ja sam sve čuo što ste sinoć i jutros govorili. Rekli ste da je Seik Ada opako gnijezdo. Jedini odgovor bio je težak uzdah. — Rekli ste neka Alah smrvi i zdrobi ljude u njemu. — Oh, oh! — zaječi kapetan. — Rekli ste dalje da kanite postrijeljati opake ljude, nečiste pasje sinove, i skupiti veliki plijen. Potporučnik je bio kao kljenut, a juzbaša je samo stenjao. — Zatim ste očekivali da ćete biti unaprijeđeni i da ćete pušiti duhan iz Sirasa. — On zna sve! — napokon izusti debeli kapetan. — Da, ja znam sve. Ja ću vas unaprijediti. Znaš li kamo? Zanijekao je glavom. — U Seik Adi k onim nečistim i besramnim ljudima što ste ih htjeli poubijati. Sad ja vama velim ono što ste vi maločas rekli ovoj dvojici. Vi ste moji zarobljenici! Artiljerci nisu mogli sami sebi da rastumače što se odigrava. Stajali su u gustoj hrpi. Dovoljno je bilo da pri svojim posljednjim riječima mahnem rukom. Jesidi jurnuše naprijed i opkoliše Turke. Ni jedan jedini od njih nije se odupro. Svi su bili preneraženi. Samo oficiri su naslutili što je zapravo na stvari pa posegoše za pojaseve. — Stoj! Bez obrane! — opomenuh ih i izvukoh revolver. — Tko se lati oružja bit će smjesta ustrijeljen! — Tko si ti? — upita kapetan. . Počeo se silno znojiti. Bilo mi je žao toga čestitoga Fallstaffa, a isto tako i onog Don Quijoteovog lika kraj njega. Unapređenje su proigrali. — Ja sam vam prijatelj pa za to ne bih htio da vas Jesidi ustrijele — nastavih. — Predajte oružje! — Ali mi ga još trebamo! Čemu — Čemu? — Moramo njime braniti topove! Nisam mogao odoljeti toj besprijekornoj naivnosti, već sam se morao glasno nasmijati. Zatim ih stadoh umirivati: — Budite bez brige, mi ćemo vam čuvati topove.

Budući da su se obojica i dalje kratila da predaju oružje, još smo neko vrijeme nastavili razgovor, a onda ga ipak položiše. — Što ćete sada učiniti s nama? — zabrinuto upita juzbaša. — To ovisi jedino o vašem držanju. Možda ćemo vas ubiti, a možda ćemo vam se smilovati budete li poslušni. — Što treba da učinimo? — Najprije treba da na moja pitanja odgovorite istinu. — Pitaj? — Dolaze li za vama još i druge čete? — Ne dolaze. — Vi ste dakle zaista jedina vojska ovdje? — Jesmo. — Onda je mir-alaj Omar Amed potpuno nesposoban čovjek. U Seik Adiju stoji više tisuća 'Oružanih ljudi, a on šalje ovamo protiv njih jedva šezdesetak vojnika sa četiri topa. Morao vam je dati bar stotinu momaka pješadije kao zaštitu. Taj čovjek drži da se Jeside dade tako lako pohvatati i poubijati kao muhe. Kakve vam je zapovijedi dao? — Imali smo topove neopazice prenijeto do vode. — A zatim? — Zatim smo imali krenuti uzvodno sve do pola sata ispred Seik Adija. — Dalje! — Ondje smo imali počekati dok nam pukovnik ne pošalje glasnika, a zatim 'krenuti dalje do doline i otvoriti vatru na Jeside. — Dopuštamo vam da krenete naprijed. Stići ćete čak i dalje nego do ulaza u dolinu, ali pucanje će preuzeti drugi. Sad kad se stvar već jednom tako razvila, Turci su se kao pravi fatalisti mirno prepustiti sudbini. Morali su se svrstati, a Jesidi ih opkoliše. Razloženi topovi natovareni su na mazge koje su pošle za nama pod nadzorom Jesida. Dakako da smo i mi opet uzjahali čim smo stigli do svojih konja. Pola sata ispred Seik Adija ostavio sam topove pod zaštitom dvadestorice ljudi. To je bilo zbog glasnika kojega je mir-alaj kanio poslati.

SVETAC ŽRTVUJE ŽIVOT NA SAMOM ulazu u dolinu naiđosmo na veliko mnoštvo ljudi. Glasina o našem malom pothvatu ubrzo se proširila među hodočasnicima pa su se skupili ovdje da što prije doznaju kako je stvar svršila. Zbog toga je obustavljena i svaka pucnjava u dolini, tako da je sad vladala duboka tišima. Ljudi su htjeli da čuju pucnjavu ako između nas i Turaka dođe do ozbiljne borbe. Prvima je u susret došao Ali-bej. — Eto te najzad! — viknu on s vidljivim olakšanjem. Zatim zabrinuto doda: — Ali bez topova! A i ljudi nisu u punom broju! — Nijedan čovjek nije izgubljen, a isto tako ni ramjen. — Gdje su? — Vani s Halefom i Selekom kod topova što sam ih ostavio ondje. — Zašto? — Juzbaša koji zapovijeda tom četom ispripovjedio mi je da mir-alaj kani poslati glasnika onamo gdje se nalaze topovi. Zatim treba topovi da krenu naprijed i da otvore vatru na Seik Adi. Imaš li ljude koji umiju posluživati topove? — Imam ih dosta! — Onda ih pošalji onamo! Neka ti ljudi navuku uniformu artiljeraca, neka zarobe glasnika i odmah zatim ispale jedan hitac. To će za nas biti najsigurniji znak da se neprijatelj približio, a njega samoga će navesti na preuranjeni napadaj. Što ćeš učiniti sa zarobljenicima. — Dat ću ih pod stražom dovesti ovamo i čuvati ih. — U dolini Idis? — Ne. To mjesto ne smije vidjeti nitko tko ne spada k nama. Postoji međutim jedan maili klanac u kojemu će samo nekoliko ljudi moći da čuvaju te zarobljenike. Dođi! U bejovoj kući čekala me je obilna večera, pri čemu me je posluživala njegova žena. On sam nije bio prisutan, jer je morao nadzirati razodijevamje zarobljenika koji su zatim dobili drugu odjeću i bili odvedeni. Turske uniforme dobili su oni Jesidi koji su bili izučeni artiljerci. Ubrzo su otišli k topovima. Zvijezde su već počele blijediti kad je Ali-bej stigao k meni. — Jesti li spreman da kreneš, efendijo? — Kamo? — U dolinu Idis. — Dopušta da ostanem ovdje! — Hoćeš li sudjelovati u borbi? — Neću. — Kaniš nam se dakle samo priključiti da vidiš jesmo li hrabri? — Neću se priključiti ni vama nego ću ostati ovdje u Seik Adiju. — Što ti pada na pamet, efendijo? Ubit će te! — Neće. Ja stojim pod zaštitom sultana i mutesarifa.

— Ali ti si naš prijatelj. Zarobio si artiljerce. To će te stajati života! — A tko će to ispripovjediti Turcima? Ostat ću ovdje s Halefom i Hram. Tako mogu možda za vas učiniti mnogo više nego da se borim u vašim redovima. — Možda imaš pravo, efendijo, ali kad otvorimo paljbu, mogli bismo te raniti, a možda i ubiti. — To ne vjerujem., jer ću paziti da se ne izložim vašim mecima. Uto se otvoriše vrata i u kuću uđe neki čovjek. Bio je to jedan od stražara koje je postavio Ali-bej. — Beje — javi mu on — povukli smo se, jer se Turci nailaze već u Badriju. Za jedan sat bit će ovdje. — Vrati se i red svojima da ne gube dodir s neprijateljem, ali da ne dopuste da ih Turci primijete. Izašli smo pred kuću. Ispred nas su prolazile žene i djeca i iščezavali iza svetišta. Zatim dotrči drugi glasnik, sav bez daha i javi: — Turci su već davno napustili Kaloni i marširaju kroz šume. Za jedan sat mogu stići ovamo. — Postavite se s one strane prve doline, a kad Turci dođu, vi se povucite. Naši ljudi čekat će vas gore. Čovjek ode a i bej se udalji na neko vrijeme. Stajao sam pred kućom i promatrao ljude koji su prolazili kraj mene. Kad su prošle sve žene i sva djeca, nastave se iza njih dugački redovi muškaraca, pješice i na konjima. Oni međutim nisu iščezli iza svetišta, već se uspeše na brda prema Badriju i Kaloniju, da bi Turcima oslobodili dolinu. Obuzeo me je neobičan osjećaj dok sam gledao te tamne likove. Jedno se svjetlo gasilo za drugim, jedna zublja za drugom, i samo je još grobni spomenik uzdizao oba svoja plamena tornja u nebo. Ostao sam sam. Članovi kejove obitelji otišli su, buluk-emini spavao je gore na ravnom krovu, a Halef se još nije vratio. Onda začuh galop konja. To je dojurio Halef. Tek što je sjahao, odjeknuše odozdo dva gromka treska. — Što je to bilo, Halefe? — Ali-kej je zapovjedio da se posijeku stabla da bi se odozdo zatvorila dolina i topovi zaštitili pred navalom Turaka. — To je pametno. Gdje su ostala dvadesetorica? — Oni su na bejovu zapovijed ostali kod topova, a bej je povrh toga poslao još trideset ljudi kao zaštitu. Mogu dakle izdržati napadaj. Gdje su zarobljenici? — Već su otpremljeni pod stražom. — A ovi ljudi odlaze već u borbu? — Tako je. — A mi? — Ostat ćemo ovdje. Radoznao sam da vidim lica naših protivnika kad opaze da su pali u stupicu. Činilo se da ta misao raduje Halefa, jer nije mrmljao ztoog toga što ostajemo ovdje. Možda je uostalom sam sebi rekao da je opasnije ostati ovdje nego priključiti se borcima. — Gdje je buluk-emini? — upita još Halef. — Spava na krovu.

— Ifra je pospanac, sidi, pa mu je njegov kapetan sigurno zbog toga dao magarca koji se dere cijele noći. Zna li on već nešto o onome što će se dogoditi? — Ne vjerujem. Uostalom, Ifra ni ne smije znati koliko smo mi umiješani u tu stvar. Razumiješ li? Uto se Ali-bej još jednom vrati da odvede svoga konja. Stao me je opominjati, ali to nije ništa koristilo, tako da je na kraju morao ipak otići. Učinio je to izrazivši želju da me ne zadesi nikakvo zlo. Ponovo sam se zarekao da ću poubijati svih petnaest stotina Turaka ako nastradamo. Najzad me je zamolio da veliku bijelu ponjavu koja je visjela u sobi rasprostrem na ravni krov njegove kuće koju je s brda mogao dobro razabrati, u znak da je sa mnom sve u redu. Ukloni li se tkanina, značit će to da se nalazim u opasnosti pa će on prema tome odmah i postupiti. Zatim se vinu u sedlo i odjaše, posljednji od svih njegovih. Počelo je svitati i nebo je postalo svjetlije, a kad sam pogledao prema njemu mogao sam razabrati pojedine grane na drveću. Prijeko u suprotnoj stijeni utihnuo je topot kopita Ali-begovoga konja. Budući da me je ostavio i moj tumač Jusuf, ostao sam sa svoja dva pratioca u toj dolini tajanstvenog bogoslužja o kojem se toliko mnogo govorilo. Sam? Posve sam? Je li zaista bilo tako, ili nisam li možda ipak čuo korake u onoj maloj kući posvećenoj eš Šemsu? Iz kuće izađe neki visoki bijeli lik i ogleda se. Odjednom me taj čovjek opazi i priđe k meni. Na prsa mu se spuštala dugačka crna brada, dok mu je kosa na glavi bila bijela poput snijega i talasala mu se sve do leđa. — Bio je to Pir Kamek. Sad sam ga prepoznao. — Još si tu? — upita me gotovo grubo zaustavivši se preda mnom. — Zašto nisi pošao za ostalima? — Ostajem ovdje. — Ostaješ? Zašto? — Jer vam ovdje mogu biti od veće koristi nego bilo gdje drugdje. — To je moguće, efendijo, ali bi trebalo da ipak odeš. — I ja tebe pitam; zašto ne odlaziš za ostalima? — Ja ostajem! — A zašto? — Jesi li vidio onu lomaču ondje? — mrko odvrati Kamek. — Ona me zadržava. — Kako to? — upitah. — Jer je sad vrijeme da se prinese žrtva zbog koje sam je dao podići. — Turci će te pri tome smetati. — Oni će mi štoviše donijeti žrtvu, i ja ću danas proslaviti najvažniji dan svoga života. Umalo što me nije spopala jeza od zvuka toga šupljeg i dubokog glasa. Ipak sam savladao taj osjećaj i upitao: — Nisi li htio danas sa mnom razgovarati o tvojoj knjizi koju mi je pozajmio Ali-bej? — Može li te ona obradovani i biti ti od koristi?

— Sigurno. — Efendijo, ja sam siromašni svećenik. Posjedujem samo tri stvari: moj život, moju odjeću i knjigu o kojoj govoriš. Moj život vraćam onome tko mi ga je pozajmio. Svoju odjeću prepuštam elementu u kojem će biti pokopano i moje tijelo, a svoju knjigu poklanjam tebi da bi tvoj duh mogao razgovarati s mojim kad nas bude odijelilo vrijeme, zemlje, mora i svjetovi. Je li to bio samo bogati istočnjački način izražavanja ili je iz toga starca govorila slutnja o bliskoj smrti? Prošla me je jeza koje se nisam mogao otresti. — Pire Kameče, tvoj je dar velik — rekoh. — Gotovo da ga ne mogu prihvatiti. — Efendijo, ja te volim. Dajem ti tu knjigu, pa ako ti pogled padne na retke što ih je pisala moja ruka sjeti se posljednje riječi što će je ta ruka zapisati u knjigu u kojoj je zabilježena krvava povijest prezrenih i progonjenih Jesida. Nisam mogao drukčije, već zagrlih Kameika. — Hvala ti, Pire Kameče! I ja volim tebe, pa kad otvorim knjigu, stupit će tvoj lik preda me i ja ću čuti sve riječi što si mi ih rekao. Sad međutim treba da odeš iz Seik Adija, jer još nije prekasno. — Pogledaj tamo svetište u kojem leži pokopan onaj koji je bio progonjen i ubijen. On nije nikad bježao. — Rekavši to, starac se udalji brzim koracima i iščezne iza vanjskog zida nadgrobnog spomenika. Uđoh u kuću. Odozgo s krova začuh glasove. To su razgovarali Halef i Ifra. — Posve sami? —čuh gdje pita buluk-eminli. — A gdje su ostali? Sve one tisuće? — Pobjegli su. — Pred kime? — Pred vama! — Pred nama? Hadži Halefe Omaru, ne razumijem što govoriš. — Onda ću ti to reći glasnije: oni su pobjegli pred Sekib Halil-pašom i pred tvojim mir-alajem Omarom Amedom. — Ali zašto? — Jer mir-alaj dolazi da napadne Seik Adi. — Alah akbar — bog je velik, a mutesarifova ruka je moćna! Reci mi smijem li ostati uz našeg efendiju, ili moram li se boriti pod zapovjedništvom mir-alaja? — Moraš ostati s nama. — Hamdulilah — hvala i slava Alahu, jer je dobro biti uz našeg emira kojega moram zaštićivati. — Ti? A kad si ga to zaštićivao? — Neprekidno otkako je pod mojim okriljem. Halef se nasmije. — Da ti si pravi čovjek za to. Znaš li tko je efendijin zaštitnik? — Ja! — Ne, već ja! — Nije li ga sam mutesarif stavio pod moju zaštitu? — A nije li se on sam stavio pod moju? I tko vrijedi više, efendija ili tvoj vjetropir mutesarif?

— Hadži Halefe, obuzdaj svoj jezik! Kad bih tu riječ ponovio pred pašom! — Misliš li da bih se onda poplašio pred njim? Ja sam Hadži Halef Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara! — A ja se zovem Ifra i spadam u hrabre padišahove bašibozuke pa sam zbog svojih junačkih djela imenovan buluk-eminom. Za tebe se brine samo jedan čovjek a za mene se skrbi padišah i čitava država koju nazivaju osmanlijskom. — Zaista bih htio znati kakve ti prednosti donosi skrb. — Kakve prednosti? Odmah ću ti to rastumačiti! Dobivam mjesečnu plaću od trideset i pet pijastera i svakog dana dvije funte kruha, sedamnaest loti mesa, tri lota maslaca, pet lota riže, jedan lot soli, lot i pol raznih začina te sapun, ulje i mast za čizme. — A ti za uzvrat izvodiš junačka djela? — Da izvodim ih vrlo mnogo i vrlo velika. — To bih volio da vidim! — Što? Ne vjeruješ? Kako sam, na primjer, izgubio nos? Bilo je to u borbi između Druza i Maronita na Libanonu. Poslali su nas onamo da izvojujemo mir i poštovanje zakona. U jednoj od tih borbi ja sam bijesno sjekao oko sebe. Uto neki neprijatelj zamahnu prema mojoj glavi. Htio sam izmaći i stupao korak natrag pa je tako udarac umjesto glave pogodio nos. Oooh — aaah, što je to 'bilo? — Da, što je to bilo? Hitac iz topa! Halef je imao pravo. Bio je to topovski hitac koji je malog buluk-emina zakinuo za svršetak njegove pripovijesti. To je svakako bio signalni hitac što su ga ispalili naši artiljerci da nam jave kako su zarobili mir-alajeva glasnika. Halef i Ifra siđoše smjesta dolje. — Sidi, pucaju! — viknu Halef, pregledavajući oružje. — Topovima! — doda Ifra. — Lijepo! Dovedite konje i smjestite ih u unutarnje dvorište, a zatim zaključajte vrata. — I moga magarca! — I njega! Sam iznesoh bijelu ponjavu i rasprostrh je gore na krovu. Zatim sam dao da mi donesu nekoliko pokrivača pa sam na njih legao tako da me nisu mogli opazili. Halef i Ifra smjestiše se kasnije nedaleko mene. U međuvremenu se toliko razdanilo da se dalo prilično jasno vidjeti. Kroz dolinu se već povlačila magla. U svetištu je još gorjela vatra, prizor od kojega su upravo boljele oči. Tako prođe pet minuta, prođe deset minuta punih iščekivanja. Onda začuh kako je na obronku rzao konj, pa još jedan, a zatim mu odgovori treći konj na protivnoj strani. Bilo je jasno: turske trupe ulaze istodobno s obje strane u dolinu. Mir-alajeve zapovijedi izvršene su veoma tačno. — Vojnici dolaze! — reče Halef. — Da, dolaze! — potvrdi Ifra. — A što onda, efendijo, ako oni smatraju nas Jesidima pa počnu pucati na nas? — Onda ispusti svoga magarca. Po njemu će te odmah prepoznati.

Konjaništvo nije sudjelovalo u napadaju. Konji koji su rzali, bili su oficirski. Inače bismo morali čuti topot kopita. Ipak se postepeno mogao začuti neki šum koji je postajao sve veći. Bili su to koraci brojnih ljudi koji su se približavali. Najzad odjeknuše glasovi kod grobnog spomenika a dvije minute kasnije začusmo oštre korake jedne čete u hodu. Podigao sam glavu i pogledao dolje. Bilo je to otprilike dvije stotine Arbanasa, divnih ljudi divljačkih lica. Vodio ih je jedan alaj-emini i dva kapetana. U zbijenim skupinama sišli su niz dolinu. Iza njih je dolazila četa bašibozuka koji su se raspršili nadesno i nalijevo, tražeći stanovnike doline. Slijedila je mala četica oficira: dva juzbaše, dva alaj-eminija. dva bembaše, jedan kajmakam i nekoliko kol-agasija, a na čelu neki visoki mršavi čovjek gruboga lica u bogatoj, zlatom ukrašenoj uniformi — komandant puka. — To je mir-alaj Omar Amed! — reče Ifra s poštovanjem. — A tko je onaj građanin uz njega? — upitah. Uz pukovnika jahao je čovjek čije su mi crte lica udarile u oči. Kako je poznato, postoje ljudska lica koja te i nehotice podsjećaju na neke životinje. Vidio sam već takva lica koja su u sebi imala nečeg majmunskog, pasjeg ili mačjeg, dok su me druga odmah podsjetila na vola, magarca, sovu, lasicu, slona, lisicu ili medvjeda. Lice čovjeka kojeg sam sad promatrao imalo je nešto što je podsjećalo na pticu grabljivicu. Bilo je to jastrebovo lice. — To je Kiamil-efendija — makredž iz Mosula, mutesarifov povjerenik — odvrati buluk-emini. Što je taj makredž tražio ovdje kod vojske? Nisam sad mogao dugo o tome razmišljati, jer je odjednom prasnuo topovski hitac, a zatim još jedan. Odmah zatim začu se urlanje, vika i dozivanje, a zatim topot nogu kao da naglo bježe brojni ljudi. Povorka jahača zaustavila se tačno ispod mjesta s kojega sam je promatrao. — Što je to bilo? — viknu mir-alaj. — Dva topovska hica! — odvrati makredž. — Posve tačno — podrugljivo će pukovnik. — Oficir bi se teško tome dosjetio. Ali, Alaha mi, što je to? Arbanasi koji su upravo prošli kraj mene, vratiše se u neredu i vičući. Mnogi od njih bili su krvavi i razderanih uniformi, a svi su bili uplašeni. — Stoj! — zagrmi pukovnik. — Što se zbilo? — Kartečama su pucali na nas. — Alaj-emini je mrtav, a isto tako i jedan od kapetana, dok drugi leži tamo ranjen. — Alah belalerini versin — Alah ih uništio! Pucati na svoje vlastite ljude! Dat ću ih sve izbičevati na smrt. Nasir-aga, pojaši naprijed i objasni tim pasjim sinovima kako stoji stvar! Ta je zapovijed bila upravljena jednom od kol-agasija koji su se nalazili u Omar Amedovoj pratnji. Bio je to onaj isti Nasir-aga kojega sam ja iznenadio na potoku kod Badrija, a zatim mu pomogao da stekne slobodu. On podbode konja, ali se ubrzo opet vrati. — Mir-alaje, na nas nisu pucali naši, već Jesidi. Dopustili su mi da im se približim, pa su mi to doviknuli.

— Gdje su naši topovi? — U njihovim rukama. Iz njih su pucali. Neprijatelji su noćas oteli juzbaši topove. Pukovnik prolome. — Taj lupež će mi to platiti! Gdje je? — Zarobljen je sasvim svojim ljudima. — Zarobljen? Sa svim? Nije se dakle branio! Omar Amed tako bijesno podbode konja da se ovaj propeo poput svijeće. Zatim upita dalje: — A gdje su Jesidi, ti đavolji poklonici? Htio sam ih pohvatati, izbičevati, poubijati, ali nijedan se ne pokazuje! Kamo su nestali? Pronaći ćemo ih, ali najprije mi vratite topove. Oni iz Dijabekira su se sabrali. Naprijed s njima, a iza njih psi iz Kerkuka! Kol-agasi potjera konja natrag, a odmah zatim krenu pješadija iz Dijabekira. Pukovnik je sa svojim štabom odjahao u stranu, a pješaci promarširaše kraj njega. Dalje nisam mogao ništa vidjeti, jer je dolina zavijala, ali tek što je prošla jedna minuta, zagrmi topovski pucanj, pa drugi, treći i četvrti, a zatim se ponovi isti prizor kao i malo prije: neozlijeđeni i lako ranjeni vojnici pobjegoše natrag, ostavivši mrtve i teško ranjene da leže. Pukovnik pojaše ravno usred njih i stade ih udarati ploštimice sabljom. — Stojte kukavice! Stojte, jer ću vas inače svojom rukom poslati u džehenem! Kol-agasi, ovamo s konjicom! Ađutant odjuri galopom. Bjegunci se sabraše, a priđoše i brojni bašibozuci, javljajući da su sve zgrade pronašli prazne. — Razorite ta gnijezda, spalite sve i potražite tragove. Moram znati kamo su otišli ti nevjernici! Sad je bilo vrijeme za mene, ako sam ovdje uopće mogao biti od ikakve koristi. : — Halefe, ako mi se nešto dogodi, makni tu bijelu ponjavu. To je znak za Ali-beja. Rekavši to, uspravih se, tako da su me odmah opazili. — Ah — viknu mir-alaj. — Eto jednoga! Siđi dolje, pasji sine! Hoću da mi daš obavještenja. Stupio sam malo natrag. — Halefe, ti ćeš zaključali vrata za mnom i nećeš bez moga dopuštenja nikoga pustiti da uđe! Pozovem li te imenom, odmah ćeš mi otvoriti. Poveo sam ga sa sobom dolje i izašao pred kuću. Vrata se za mnom smjesta zatvoriše. Oficiri me odmah okružiše. — Odgovaraj na moja pitanja, crve, jer ću te inače data zaklati — zapovjedi mi pukovnik. — Crve? — mirno ponovih. — Uzmi ovo i pročitaj! Omar Amed me bijesno omjeri, ali ipak posegnu za padišahovim fermanom. Kad je ugledao pečat, pritisnu papir na čelo ali samo letimice i gotovo prezirno, a zatim pogledom preleti sadržaj. — Ti si Franak. Što radiš ovdje?

— Došao sam da upoznam običaje Jesida — odgovorih, primajući putnicu natrag u ruke. —: Čemu to? Što me se tiče taj tvoj bujuruldu! Jesi li u Mosulu bio kod mutesarifa? — Jesam. — Jesi li od Sekib Halil-paše dobio dopuštenje da dođeš ovamo? — Jesam. Evo ga. Pružio sam Omaru Amedu drugi list papira. On ga pročita i vrati mi ga. — To je tačno, ali ... Prekinuo se usred riječi, jer je prijeko na obronku zapraskala žestoka puščana vatra. Istodobno začusmo topot konja u galopu. — Sejtane! Što je to tamo gore? Pitanje je bilo napola upravljeno meni, pa zato odgovorih: — To su Jesidi. Opkoljen si i svaki je otpor uzaludan. Omar Amed se uspravi u sedlu. — Pasji sine! — dreknu na mene. — Kani se te riječi, mir-alaje. Rekneš li još jednom ja ću otići. — Ostat ćeš! — A tko će me zadržati? Dat ću ti svaku željenu obavijest, ali znaj da nisam navikao na to da se podvrgavam nekom mir-alaju. Pokazao sam ti pod čijom zaštitom stojim, a ako to ne pomogne, ja se i sam umijem zaštititi! — Ah! Oficir podigne ruku da me udari. — Halefe! Glasno sam viknuo njegovo ime i progurao se između konja. Vrata se otvoriše ali tek što su se za mnom zatvorila kad kugla iz pištolja zaškripi u drvu. Mir-alaj je opalio za mnom. — To je bilo namijenjeno tebi, sidi! — zabrinuto će Halef. — Dođi gore! Još dok smo se uspinjali uz stepenice začusmo vani smušene poklike pomiješane s topotom konja a kad sam stigao na krov, opazih začelje konjaničke čete kako iščezava iza zavoja doline. Bilo je ludilo tjerati konjicu na topove. Topovi su se dali ušutkati samo napadajem pješaka s bokova iz brda. Mir-alaju nije bio jasan njegov položaj pa je za njega bila sreća što je Ali-bej htio štedjeti ljudske živote, jer su gore uz svetište i po putovima do polovine visine brda Turci stajali tako gusto da je svako tane Jesida moralo naći jednu ili više žrtvi. Sad ponovo zagrmješe topovi. Ako su bili dobro nanišanjeni, onda su karteče morale među konjanicima izazvati strašno pustošenje. To se ubrzo i potvrdilo. Čitavi donji dio doline pokrio se konjanicima u bijegu, jahačima bez konja i konjima bez jahača. Mir-alaj se sav ukočio od bijesa i prepasti. Mora da je ipak došao do spoznaje da treba drukčije postupiti. Primijetio je moju glavu dok sam gledao dolje i domahnuo mi. Opet ustadoh.

— Dođi dolje! — zapovjedi mi on. — Čemu? — odvratih. — Želim te nešto upitati. — I pucati u mene? — Tane nije bilo namijenjeno tebi. — No dobro, onda pitaj! Ja ću ti odavde odgovarati. Moje ćeš riječi čuti isto tako jasno kao da stojim pred tobom. Ali — pri tome dadoh znah Halefu koji me je odmah razumio — vidiš li ovog čovjeka? To je moj pratilac. On drži pušku u ruci i nišani u tebe. Ako se ma samo jedno jedino oružje podigne protiv mene, on će te ustrijeliti, mir-alaje, a ja ću onda reći upravo kao ti: tane nije bilo namijenjeno tebi. Halef klekne tik uz rub ravnoga krova i upravi pušku u pukovnikovu glavu. Mir-alaj problijedi. Ne znam je li problijedio od straha ili od bijesa. — Makni tu pušku! — zapovjedi. — Ni govora! — Stranče, ja imam ovdje gotovo dvije tisuće vojnika, pa te mogu smrviti! — A ja imam uza se samo toga jednoga pa te mogu jednim znakom poslati k tvojim precima. — Moji ljudi bi me strašno osvetili. — Mnogi od njih bi poginuli prije nego što bi im uspjelo da prodru u tu kuću. Uostalom, dolinu je opkolilo četiri tisuće ratnika kojima će biti lako da vas istrijebe u roku od pola sata. — Koliko ratnika, kažeš? — Četiri tisuće. Pogledaj gore na brdo! Ne vidiš li tamo glavu uz glavu? Eto, odande se spušta čovjek mašući bijelim turbanom. To je sigurno glasnik beja od Badrija koji želi s tobom pregovarati. Daj mu sigurnu pratnju i primi ga kako se dolikuje. Bit će samo za tvoje dobro. — Ne trebam tvojih savjeta. Neka ti buntovnici samo dođu! Gdje su uopće svi ti Jesidi? — Saslušaj me! Ali-bej je dočuo da kaniš napasti hodočasnike. Izaslao je izvidnike i dao pratiti čete koje su dolazile iz Mosula, Di-jabekira i Kerkuka. Žene i djeca smješteni su na sigurnom mjestu. Bej nije pokušao omesti tvoje približavanje, već je izašao iz doline i opkolio je. On ti je znatno nadmoćan i brojem svojih ratnika a i svojim poznavanjem terena. Osim toga se u njegovim rukama nalazi tvoja artiljerija i njezina municija. Izgubljen si ne budeš li prijazno pregovarao s izaslanikom. — Hvala ti, Franče. Najprije ću pregovarati s njim, a zatim s tobom. Ti imaš padišahov bujuruldu i mutesarifov ferman, a ipak si se pridružio njihovim neprijateljima. Ti si izdajica pa ćeš biti kažnjen. Uto njegov ađutant Nasir-aga pritjera svoga konja k njegovom i rekne mu nekoliko riječi. Omar Amed pokaza prema meni i upita: — Kažeš da je to bio taj? — Da, bio je taj. Taj Franak ne spada među tvoje neprijatelje. On je slučajno njihov gost, pa mi je spasio život. — Onda ćemo kasnije o tome govoriti. A sad dođite sa mnom u onu zgradu.

Odjahali su do hrama sunca, sjahali pred ulazom i ušli. Za to je vrijeme pregovarač, skačući s hridine na hridinu, sišao u ravnom pravcu u dolinu i prošao preko potoka. I on je ušao u hram. Nigdje nije pao ni jedan hitac. Vladao je mir pa se čulo samo stupanje vojnika koji su se povlačili s obronka gdje su bili odviše ugroženi i razišli se po dolini. Prošlo je više od pola sata. Zatim pregovarač izađe iz hrama. Nije izašao sam, već su ga vodili. Bio je vezan. Mir-alaj koji se također pojavio na ulazu zgrade, ogleda se, opazi lomaču i pokaza na nju. Zatim dozvaše desetoricu Šiptara. Oni opkoliše čovjeka i odvukoše ga do lomače. Dok je nekolicina držala Jesida, ostali posegoše za svojim puškama. Trebalo je da bude strijeljan. — Stoj! — doviknuh pukovniku. Što kaniš učiniti? On je poslanik, dakle je nepovrediv. — Taj Jesidi je buntovnik kao i ti. Najprije on, a zatim ti, jer sad znamo tko je napao artiljerce. On mahnu rukom — hici prasnuše — i pregovarač pade mrtav! Ali sad se dogodi nešto što nisam očekivao. Kroz vojnike se progura jedan čovjek. Bio je to Pir Kamek. Stigao je do lomače i klekao kraj mrtvaca. — Ah, evo još jednoga! — uzviknu pukovnik i priđe bliže. — Ustaj i odgovaraj! Dalje nisam mogao ništa čuti jer je udaljenost bila prevelika. Vidio sam samo svečane svećenikove geste i ljutite pokrete mir--alajeve. Zatim opazih da je Pir Kamek zavukao ruke u lomaču, a nekoliko sekundi kasnije strelovito zaplamsa plamen. Prožela me strašna slutnja. Da nije Kamek mislio takvu žrtvu, takvu osvetu na ubojici svojih sinova i svoje žene! Vojnici zgrabiše Pir Kameka i odvukoše ga od lomače, ali je već bilo prekasno da se ugasi plamen koji je u smoli našao obilnu hranu. U roku od nepune minute cijela je lomača planula i plamen se vinuo visoko u nebo. Vojnici su opkolili Kameka i držali ga. Činilo se da mir-alaj kani otići odavde, no onda se okrenu i vrati se svećeniku. Nešto su razgovarali, pukovnik uzbuđeno, a Kamek mirno i sklopljenih očiju. Onda ih odjednom otvori, odgurne oba vojnika koji su ga držali i zgrabi pukovnika. Divovskom snagom uzdigne Jesidi Turčina uvis — dva skoka i on je stajao pred lomačom; još jedan skok, i oni iščezoše u plamenu koji se sklopi za njima. Kretanje u užarenoj lomači dopustilo mi je da naslutim da se ta dva čovjeka posvećena smrti u plamenu, međusobno bore: jedan od njih da spasi život, a drugi da u času smrti zadrži svoga neprijatelja. Bilo mi je kao da sam usred ledene zime pao u vodu. Zato je dakle taj dan bio najvažniji dan njegova života, kako mi je rekao svećenik Kamek. Da, najvažniji dan života je onaj kada čovjek napušta život. Dakle, ta strašna osveta izvršena na mir-alaju bila je ona »posljednja riječ« što ju je Pir Kamekova ruka imala zabilježiti u knjigu gdje je zapisana krvava povijest Jesida, prezrenih i progonjenih! Ta je vatra dakle bila »elemenat« u kojemu treba da je pokopano njegovo tijelo, i kojemu je dakle želio prepustiti i svoju odjeću! Strašno! Sklopio sam oči. Nisam htio više ništa vidjeti, ništa znati. Sišao sam dolje u sobu, legao na jastuke i okrenuo se licem prema zidu. Vani je još neko vrijeme

bilo razmjerno mirno, a zatim pucnjava započe iznova. Mene se to nije ništa ticalo. Zaprijeti li mi opasnost, Halef će me obavijestiti. Vidio sam samo kako dugačka Bijela kosa i valovita crna brada nestaju u lomači zajedno s uniformom punom zlata. Kako je samo dragocjen, kako je beskrajno dragocjen ljudski život, pa ipak ... ipak ... Tako je prolazilo vrijeme. Pucnjava prestade i ja začuh korake na stepenicama. Halef uđe u sobu. — Sidi, dođi na krov! — Zašto? — Neki te oficir zove. Ustao sam i uspeo se gore. Jedan jedini pogled pokazao mi je kako stoje stvari. Jesidi nisu više ležali na visovima već su se postepeno spustili u dolinu. Iza svakog kamena, iza svakog drveta ili grma bio je sakriven jedan od njih da bi iz toga sigurnog zaklona ispaljivao svoje metke. U donjem dijelu doline oni su, pod zaštitom topova, stigli čak do dna doline i ugnijezdili se u grmlju uz potok. Sad je trebalo samo još jedno: ako se topovi pomaknu samo još malo naprijed, mogli su s nekoliko salvi uništiti sve Turke. Pred kućom je stajao Nasir-aga. — Efendijo, hoćeš li još jednom razgovarati s nama? — upita me. — Što mi imate reći? — Htjeli bismo Ali-beju poslati pregovarača, a budući da je mir-alaj kome Alah neka pokloni raj — on pokaza prema lomači koja se još pušila — ubio izaslanika Jesida, ne može nitko od nas poći. Hoćeš li ti to učiniti? — Hoću. Što da mu kažem? — Kajmakam će ti zapovijediti. On je sad preuzeo komandu a nalazi se u onoj kući. Dođi onamo! — Zapovjediti? Vaš kajmakam mi ništa ne može zapovjediti. Što god radim, radim dobrovoljno. Neka kajmakam dođe ovamo i neka mi rekne što želi da poruči. Ova mu je kuća otvorena, ali samo njemu i u najboljem slučaju još samo jednoj osobi. Tko joj se god drugi približi, dat ću ga ustrijeliti. — Tko je osim tebe u kući? — Moj pratilac i jedan mutesarif ov kavaz, jedan bašibozuk. — Kako se zove? — To je buluk-emfini Ifra. — Ifra? Sa svojim magarcem? — Tako je — nasmijah se. — Onda si ti onaj stranac koji je arnautskom oficiru oprostio bastonadu i stekao pašino prijateljstvo. — Ja sam to. — Onda počekaj malo, efendijo! Kajmakam će odmah doći. Zaista je prošlo vrlo malo vremena pa kajmakam izađe prijeko iz hrama i priđe kući u kojoj sam se nalazio. Pratio ga je saimo makredž. — Halefe, otvori im i uvedi ih u sobu. Za njima zatvori vrata, a onda i ti dođi ovamo. Približi li se kući bilo tko nepozvan, pucaj u njega!

Sišao sam dolje. Oba čovjeka uđoše. Bili su to ljudi visokoga čina, ali se na to nisam smio obazirati. Dočekao sam ih dakle dostojanstveno i samo im domahnuo da sjednu. Kad su to učinili, upitah ih, a da ih uopće nisam posebno pozdravio: — Moj sluga vas je pustio u kuću. Je li vam rekao kako treba da mi se obraćate? — Nije. — Ovdje me zovu Hadži Kara Ben Nemzi-efendija. Znam tko ste vi. Što mi želite reći? — Ti si hadžija? — upita makredž. — Jesam. — Znaci da si bio u Meki? — Jesam. Vidiš li oko moga vrata koran i bočicu s vodom Zem-Zem? — Mi smo mislili da si đaur. — Jeste li došli da mi to kažete? — Nismo, došli smo da te zamolimo da u naše ime odeš Ali-beju — poče makredž. — Hoćete li meni i mojim pratiocima osigurati sigurnost? — Hoćemo! — Što da poručim? — Reci Ali-beju da položi oružje i da se pokori mutesarifu. — A onda? — upitah radoznalo čekajući što će još da dođe. — Onda će kazna što će je Šekib Halil-paša izreći Jesidima biti što je moguće blaža. — Ti si mosulski makredž, a tvoj pratilac je komandant četa koje stoje ovdje — odgovorih. — On mi ima izreći svoje želje a ne ti. — Ja se nalazim kod njega kao mutesarifov opunomoćenik. Čovjek s jastrebovim licem se kod tih riječi još više isprsi. — Imaš li pismenu punomoć? — upitah. — Nemam. — Onda ovdje ne vrijeđaš ništa više od bilo kog drugog. — Kajmakam će mi to potvrditi! — Kao isprava ti može poslužiti samo pismena punomoć i ništa drugo. Pođi po nju i donesi je. Sekib Halil-paša će samo vrlo iskusnom čovjeku dopustiti da ga zastupa. — Kaniš li me uvrijediti? — Ne kanim. Želim samo ustanoviti da ti nisi oficir, da se u vojničke stvari ništa ne razumiješ, i da prema tome moraš ovdje šutjeti. — Efendijo!— viknu, dobacivši mi bijesan pogled. — Treba li da dokažem da su moje riječi istinite? Vi ste tako opkoljeni da ni jedan jedini čovjek ne može pobjeći. Treba još svega pola sata pa će vas sravniti sa zemljom. I kod takvog stanja stvari treba da kažem beju neka položi oružje? On bi me smatrao luđakom. Mir-alaj kojemu neka Alah bude milostiv odveo je svojom neopreznošću petnaest stotina valjanih vojnika u propast. Kajmakamu je pripala časna zadaća da ih spasi iz te propasti. Uspije li mu to, onda je postupao kao dobar oficir i kao

junak. To mu međutim ne može uspjeti oholim riječima iza kojih vrebaju strah i podmuklost. Govorit ću samo s njime. U vojnim stvarima neka odlučuje samo vojnik. — Pa ipak treba i mene da saslušaš! — Ne znam zašto? — Govorit ćemo i o zakonskim odredbama, a ja sam makredž. — Budi što hoćeš! Ti nemaš punomoći, pa nemam što da razgovaram s tobom! Osjećao sam izričitu odvratnost prema tom čovjeku, ali mi ne bi palo ni na um da je na tako oštar način izrazim da je efendija Kiamil drukčije nastupio i da nisam posve jasno naslućivao da on snosi najveću krivnju zbog onog što se dogodilo. Sad se obratih kajmakamu: — Šta da kažem beju ako me upita zašto ste napali Seik Adi? — Jer smo htjeli uhvatiti dve ubojice i jer Jesidi ne plaćaju redoviti harač. — Ali-bej će se veoma začuditi tim razlozima. Ubojice morate tražiti sami kod sebe, on će vam to dokazati, a harač ste mogli dobiti drugim putem. Što da mu kažem o onome što si sad odlučio? — Reci vođi Jesida neka mi pošalje čovjeka s kojim bih mogao pregovarati o uvjetima pod kojima bih se povukao! — A ako me pita što je temelj tih uvjeta? — U mutesarifovo ime tražim da nam se vrate naši topovi, za svakog našeg mrtvog ili ranjenog vojnika tražim krvarinu, nadalje zahtijevam harač koji su nam uskratili, a tražim i kao kaznu isplatu iznosa što ću ga još odrediti. — Alah kerim — bog je milostiv! Dao ti je usta koja umiju veoma dobro zahtijevati. Ne trebaš mi više ništa reći. To je dovoljno, a sve ostalo možeš sam saopćiti Ali-beju. Odmah ću otići k njemu pa ću vam ili sam donijeti odgovor ili ću vas o njemu obavijestiti putem glasnika. — Reci mu još i to da mora artiljerce pustiti na slobodu i platiti im odštetu za pretrpljeni strah! — I to ću mu saopćiti, ali se bojim da će bej od vas zatražiti nadoknadu zbog iznenađenja što ste mu ga priredili. Sad smo gotovi. Odmah ću krenuti, ali vas najprije želim opomenuti. Budete li Seik Adiju nanijeli ma kakvu štetu, Ali-bej vas nikako neće poštedjeti. Ustao sam. Oni također ustadoše i odoše. Sad sam pozvao dolje Halefa i Ifru i naložio im da osedlaju konje. To je bilo ubrzo gotovo pa izađosmo iz kuće i uzjahasmo. — Počekajte ovdje! Odmah ću se vratiti. Rekavši to, najprije sam pojahao malo dalje u dolinu da pogledam djelovanje topova. Bilo je jezovito, ali utisak je bio ublažen bar time što su Jesidi sakupili ranjene Turke da im po mogućnosti pomognu. Okrenuo sam se, premda su mi pobjednici radosno domahivali sa svojih šančeva, poveo sam Halefa i Ifru i pojahao duž potoka da stignem na put prema Badriju. Vjerovao sam da se na ovoj strani mora nalaziti Ali-bej. Dok smo prolazili kraj hrama, kajmakam je sa svojim štabom stajao pred njim. On mi domahne, a ja pojahah k njemu.

— Reci beju još i to da mora platiti veliki iznos kao krvarinu za mir-alajevu smrt! — Rado ti vjerujem da se mosulski makredž od srca trudi da pronađe sve nove zahtjeve, ali naslućujem da će i bej tražiti znatnu krvarinu za svoga ubijenog pregovarača. Ipak ću mu prenijeti tvoje riječi. — Je li to i bašibozuk s tobom? — Kako vidiš! — Tko ti ga je dao? — Mutesarif. — Trebaš li ga još? — Trebam. — I mi ga trebamo. — Onda pođi guverneru po dopuštenje; čim mu ga pokažeš, vratit ću ti buluk-eminija! Pojahao sam dalje. Prolazio sam kraj mračnih lica. Mnoga ruka posegnu za bodežom, ali je mene pratio Nasir-aga sve dok nisam bio na sigurnom. Zatim se kratko oprosti od mene, jer mi se žurilo. — Efendijo, hoćemo li se opet vidjeti? — upita. — To samo Alah zna. — Ti si moj spasitelj. Nikada te neću zaboraviti i zahvaljujem ti. Ako se opet jednom sretnemo, reci mi budem li ti mogao u bilo čemu pomoći. — Ostaj sretno! Možda ću i tebe jednom susresti kao mir-alaja. Neka te u tom slučaju čeka bolja sudbina nego što je ona Omara Ameda. Pružismo jedan, drugome ruke te se rastadosmo. I njega sam kasnije sreo i to u času kad sam najmanje mislio na njega. Svega nekoliko koraka dalje naiđosmo iza nekog grma na prvog Jesida koji se usudio toliko primaći da bi, kad borba ponovo započne, imao sigurniji cilj. Bio je to Selekov sin, moj tumač. — Efendijo, jesi li živ i zdrav? — dovikne mi Jusuf. — Jesam. Imaš li uza se Pir Kamekovu knjigu? — Nemam. Sakrio sam je na sigurnom mjestu. — Ali da si poginuo, knjiga bi bila izgubljena. — Ne bi, efendijo, jer ja sam nekolicini svojih suplemenika rekao gdje se nalazi, pa bi ti oni to kazali. — Gdje je bej? — Gore na grebenu, odakle se najbolje može pregledati dolina. Dođi, odvest ću te onamo! Jusuf prebaci pušku preko ramena i pođe ispred nas. Stigli smo na sedlo. Bilo je vrlo poučno gledati odavde odozgo na zasjede. Jesidi su stajali, sjedili, čučali i ležali, spremni da na znak svoga vođe počnu ozbiljnu borbu. Ovdje gore sam još bolje stekao uvjerenje da su Turci izgubljeni ako im ne uspije da se sporazume sa svojim protivnicima. Na tom istom mjestu stajao sam s Ali-bejom kad smo promatrali tobožnje

zvijezde, a sada, svega nekoliko sati kasnije, stajala je ovdje kao pobjednik mala sekta koja se usudila upustiti u borbu sa padi-šahovom vojskom. Pojahali smo sad dalje nalijevo, dok nismo stigli do neke hridine što se malo uzdizala iznad ruba doline. Tu je sjedio bej sa svojim štabom koji se sastojao samo od tri jednostavna Jesida. On mi radosno pođe u susret. — Sretan sam što te vidim zdravoga i neozlijeđenoga! — reče mi srdačno. Je li ti se išta zlo dogodilo? — Nije, jer bih ti inače dao znak. — Dođi ovamo! Sjahao sam i uspeo se k njemu na hridinu. Odavde se sve dalo jasno vidjeti, svetište, bejova kuća i dolje baterija iza šančeva te obje bočne strane doline. — Razabireš li bijelu mrlju na mojoj kući? — upita Ali-bej. — Razabirem. To je ponjava. — Da je odande nestala, dao bih znak i pet stotina mojih ljudi jurišalo bi u dolinu pod zaštitom topova koji bi zadržali neprijatelja. — Hvala ti, moj beju. Nije mi se ništa dogodilo, osim što je mir-alaj jednom pucao u mene, ali me nije pogodio. — To će okajati. — Već je okajao. Ispripovjedio sam mu sve što sam vidio, a ponovio sam mu i riječi kojima se Pir Kamek oprostio od mene. Ali-bej me je saslušao pažljivo, sav potresen. Kad sam završio, reče mi samo: — Pir Kamek je bio junak. Zatim se zamisli i tek nakon nekog vremena opet prene. — Što si ono rekao? Ubili su moga pregovarača? — Strijeljali su ga. — Tko je to zapovijedao? — Svakako mir-alaj. — Oh, da je bar još živ! — škripnu on. — Gotovo da sam slutio da će se mome izaslaniku nešto dogoditi. Ali sad ću osvetiti Hefija. Dat ću znak da započnemo konačni obračun. — Počekaj još malo, najprije se moram porazgovoriti s tobom. Kajmakam koji je preuzeo komandu, poslao me je k tebi. Sad sam mu riječ po riječ ponovio svoj razgovor s potpukovnikom i s makredžom. Kad sam spomenuo efendiju Kiamila, Ali-bej namršti obrve, no ipak me do kraja sasluša. — Dakle je i makredž ovdje! Oh, sad znam komu sve to imamo zahvaliti. On je najgori neprijatelj Jesida. Kiamil ih mrzi, on je njihov vampir, njihov krvopija, pa je i ono umorstvo iskrenuo tako da mu je poslužilo kao povod da ovim napadajem iznudi od nas novaca. Međutim, moje poslanstvo koje je otišlo u Stambul posjetit će i amadolukazi-askerija da mu se odnese pismo od mene, koje mi je napisao još Pir Kamek. Oni su se dobro poznavali i Kamek je bio dugo vremena gost toga visokog službenika. Vojni sudac umije razlikovati laž od istine pa će nam priskočiti u pomoć.

— To ti želim od svega srca. Ali koga kaniš poslati kajmakamu? To ne smije biti nikakav jednostavan čovjek, jer će ga kajmakam inače nadmudriti. — Pitaš, koga ću poslati? Nikog neću poslati, baš nikog. Sam ću govoriti s njime. Ja sam poglavica svojih, a on je vođa Turaka pa nas dvojica moramo donijeti odluku. Ali ja sam pobjednik, a on je pobijeđeni. Neka Turčin dođe k meni! — Tako je pravo. — Ovdje ću ga dočekati. Osigurat ću mu slobodan prolaz ali ako u roku od trideset minuta ne bude ovdje, zapovjedit ću da se otvori vatra i neću je obustaviti prije dok ne padne i posljednji neprijatelj. Ali-bej priđe svojim ađutantima. Kratko je vrijeme razgovarao s njima, a zatim dvojica od njih odoše. Jedan od njih dohvati bijeli šal, odloži oružje i spusti se nalijevo dolje — istim putem kojim sam se bio uspeo. Drugi pođe duž sedla, a zatim se spusti do onog mjesta gdje su stajali topovi. Zatim Ali-bej naredi nekolicini Jesida koji su se nalazili u blizini, da podignu za nas šator. Motke, uzice i šatorska krila bili su spremni. Dok su ti ljudi izvršavali njegovu zapovijed, opazih da su se dolje otvorili šančevi. Kroz taj prolaz provukli su Jesidi topove i odmakli ih duž potoka da one linije Jesida koja se čvrsto ušančila na dnu doline. Ondje je bilo više krupnih stijena koje su zajedno s drvećem što su ga Jesidi za tren oka posjekli, sačinjavale nove zaklone. Od odlaska glasnika nije prošlo ni dvadeset minuta, kad se kajmakam poče uspinjati k nama. Pratila su ga tri vojnika, a kraj njega je jahao makredž. To nije balo pametno. Vidio sam to po mračnom pogledu kojim ga je Ali-bej promatrao. Bej uđe u šator koji je u međuvremenu bio podignut, i sjede na čilim. Ja sam primio pridošlice. Ona tri vojnika ostadoše ispred šatora, o ostala dvojica uđoše u njega. — Salam! — pozdravi kajmakam. Makredž nije uopće pozdravio. Kao predsjednik padišahovog suda očekivao je da će ga vođa obožavalaca đavola pozdraviti dobrodošlicom, ali se bej na njega ni ne osvrnu. Nije uzvratio ni na potpukovnikov pozdrav. Pokazao je samo na ćilim i rekao: — Kajmakame, o tur — smiješ sjesti! Potpukovnik dostojanstveno sjede, a i makredž kraj njega. — Zamolio si nas da dođemo ovamo — započe oficir. — Zašto nisi ti došao k nama? — Varaš se! — ozbiljno odvrati Ali-bej. — Ja te nisam zamolio, već sam ti dao poručiti da ću kartečama uništiti sve Osmanlije ako ne dođeš. Zar je to molba? Dalje si me upitao zašto nisam došao k tebi. Dođem li iz Seik Adija u Mosul, ja ću te posjetiti i neću zatražiti da se ti potrudiš k meni. Danas si ti iz Mosula stigao u Seik Adi pa sigurno poznaš zakone uljudnosti koji zahtijevaju da dođeš k meni. Uostalom, tvoje me pitanje navodi na to da ti odmah objasnim položaj s kojeg ćemo nas dvojica razgovarati. Ti si podređeni, službenik padišaha i mutesarifa, oficir koji u najpovoljnijem slučaju zapovijeda pukom. Naprotiv, ja sam slobodni knez Kurda i vrhovni vojni zapovjednik svih svojih ratnika. Nemoj dakle misliti da si po činu viši od mene... — Ja nisam...

— Šuti! Navikao sam na to da ljudi slušaju što govorim i da me ne prekidaju. Upamti to, kajmakame! Ti si bez ikakva prava i bez prethodne objave provalio u moje područje kao lopov, kao razbojnik, s oružjem u ruci. Razbojnika hvatam i ubijam. Međutim, budući da si ti podanik padišaha i mutesarifa ja ću se s tobom, prije nego što razvijem svu svoju silu, porazgovoriti u miru. Samo mojoj blagosti i obzirnosti možete zahvaliti što ste još na životu, ti i tvoji vojnici. A sad reci tko ima pravo očekivati da onaj drugi dođe k njemu, ti ili ja! Na kajmakamovu licu se zapažalo čuđenje. Sigurno nije očekivao takav pozdrav. Razmišljao je što da odgovori, ali makredž, preko čijeg jastrebovog lica prijeđe plamen srdžbe, prihvati riječ: — Što se to usuđuješ, Ali-beje! Nazivaš nas kradljivcima i ubojicama, nas koji ovdje sjedimo kao predstavnici padišaha i mutesarif a! Čuvaj se, jer ćeš to inače požaliti! Bej se potpuno mirno obrati oficiru: — Potpukovniče, tko je taj luđak? Oficir se prestrašeno trgnu. — Obuzdaj svoj jezik, Ali-beje! Ovaj efendija je mosulski makredž. — Šališ se! Makredž mora znati što radi. Mosulski makredž je nagovorio mutesarif a na taj ratni pohod protiv mene. Ako nije lud, on se nikad ne bi usudio da dođe k meni, jer zna što ga u tom slučaju čeka. — Ne šalim se. To je zaista on. — Onda sam pravo čuo, ali imaj u vidu da sam samo tebe pozvao ovamo! — Kiamil je pošao sa mnom kao mutesarif ov zastupnik i poslanik. — To je moguće kad ti to kažeš, ali možeš li mi to dokazati? — Ja ti to kažem i svjedočim da je tako. — To ovdje ne vrijedi ništa. U tebe imam povjerenja, ali svaki drugi koji dođe k meni u takvoj sličnoj stvari mora dokazati da ima pravo i nalog da sa mnom pregovara. Inače se izvrgava opasnosti da s njime postupim onako kao što ste vi postupili s našim prvim glasnikom. — Makredž nikad ne može biti izvrgnut takvoj opasnosti! — A ja ću ti dokazati da nije tako. Ali-bej pljesnu rukama i odmah uđe onaj Jesidi koji je doveo kajmakama. — Jesi li kajmakamu obećao siguran prolaz? — upita ga bej. — Jesam, moj beje. — I kome još? — Inače nikome. — Ni onoj trojici vojnika koji vani stoje? — Nisam. Isto tako nisam ni makredžu. — Onu trojicu odvedite. Oni su zarobljeni, a toga čovjeka koji tvrdi da je mosulski makredž, također povedi sa sobom! On je kriv za sve, pa i za umorstvo našeg izaslanika. — Prosvjedujem! — viknu kajmakam. — Ja ću znati da se obranim, a i da se osvetim — zapriječi se Kiamil i izvuče bodež iz pojasa.

U istom času Ali-bej strelovito skoči i tako ga silno tresnu šakom o lice da se makredž izvrnuo na leđa. — Pasji sine, i ti se usuđuješ da u mom šatoru povučeš oružje na mene! Napolje, napolje s njim! — Stoj! — zapovjedi kajmakam. — Mi smo došli da povedemo pregovore. Nama se ne smije ništa dogoditi! — Moj izaslanik je također došao k vama da povede pregovore, a vi ste ga umorili. Napolje s tim čovjekom! Jesidi pograbi makredža i odvuče ga iz šatora. — Onda ću i ja otići! — zaprijeti se kajmakam. — Idi! Ti ćeš stići neozlijeđen do svojih, ali prije nego što dođeš onamo, mnogi će od njih poginuti. Kara Ben Nemzi-efendijo, izađi van na stijenu i podigni desnicu. To je znak da se otvori paljba. — Stoj! — okrenu se brzo kajmakam k meni. — Ne smijete pucati! — A zašto ne? — upita Ali-bej. — To bi bilo umorstvo, jer se mi ne možemo braniti. — To ne bi bilo umorstvo, već kazna i odmazda. Vi ste nas kanili napasti a da mi o tome nismo imali ni pojma. Došli ste sa sabljama, puškama i topovima da nas sasiječete, da nas raznesete kartečama. A sada kad se vaši topovi nalaze u našim rukama, i kad smo vas dostojno dočekali, kažeš da je onaj koji puca ubojica! Kajmakame, nemoj da ti se nasmijem! — Pustit ćeš makredža na slobodu! — On je talac za ubijenog pregovarača! — Kaniš li ga ubiti? — Možda. Sve ovisi od toga hoćemo li se nas dvojica sporazumjeti. — Što tražiš od mene? — Spreman sam da saslušam ono što mi nudiš. — Što ti nudim? Mi smo došli da postavimo zahtjeve. — Već sam te zamolio da mi ne daš povoda da ti se nasmijem! Najprije mi reci zbog čega ste nas napali. — Među vama se nalaze ubojice. — Znam na koji slučaj misliš, ali ti kažem da si krivo obaviješten: nisu dvojica naših napali jednog vašeg, već su trojica vaših ubila dva naša. Ja sam se već pobrinuo za to da vam to uzmognem dokazati. Kjaja onoga mjesta u kojem se taj događaj zbio ubrzo će stići ovamo s rođacima ubijenih. — Možda je to kakav drugi slučaj! — To je taj isti slučaj, samo što ga je makredž izvrnuo. Više to neće učiniti. No sve kad bi i bilo tako kako si rekao, ipak to ne bi bio dovoljan razlog za oružani napadaj na naše područje. — Mi imamo još i drugi razlog. — Koji? — Niste platili harač.

— Platili smo ga. Što ti uopće nazivaš haračem? Mi smo slobodni Kurdi. Šta plaćamo, plaćamo dobrovoljno. Položili smo glavarinu koju mora platiti svatko tko nije musliman — da bi bio oslobođen od službe u vojsci. Vi sad tražite harač, a to nije ništa drugo već upravo ta plaćena glavarina. Uostalom, sve da i imate pravo, i da smo mutesarifu ostali dužni neki porez, zar je to dovoljan razlog da nas napadnete? I treba li da mutesarif napadne Seik Adi upravo sada kad se ovdje nalaze tisuće ljudi koji ne potpadaju pod Mosul pa mu dakle ništa ne duguju? Kajmakaone, ti i ja, nas dvojica tačno znamo što Sekib Hali-paša zapravo hoće od nas: novaca i plijena. Nije mu uspjelo da nas opljačka pa dakle nećemo više ni govoriti o njegovim razlozima. Ti nisi ni pravnik ni ubirač poreza. Oficir si pa ću dakle zato s tobom govoriti samo o onome što se odnosi na tvoju vojničku zadaću. Sad govori ti, a ja ću te slušati. — Ja treba da od tebe zatražim harač i ubojice inače moram prema mutesarifovom nalogu razoriti Seik Adi i sva jesidijska sela i ubiti svakoga tko mi se opre. Tako glasi zapovijed. — I odnijeti svu jesidijsku imovinu? — Svu. — Tako glasi mutesarifova zapovijed? — Jeste, tako. — I ti ćeš je ispuniti? — Svom snagom. — Onda to učini! Ali-bej ustane u znak da je razgovor završen, a kajmakam se pokrenu da ga zadrži. — Što ćeš sad učiniti, beje? — Ti želiš razoriti sela Jesida i poubijati stanovnike, a ja, vrhovni zapovjednik Jesida umijet ću zaštititi svoje podanike. Provalili ste k naima bez objave rata. To opravdate lažnim razlozima. Želite paliti i žariti, pljačkati i ubijati. Ubili ste štoviše moga pregovarača, dakle ste učinili nešto što se protivi svakom međunarodnom pravu. Iz toga slijedi da vas ne mogu smatrati ratnicima, već da imam s vama postupati kao s razbojnicima. Razbojnike treba tako jednostavno postrijeljati. Gotovi smo. Vrati se k svojima. Sad stojiš još pod mojom zaštitom, a onda ćeš biti slobodna meta svakome. Bej izađe iz šatora i podigne ruku. Mora da su artiljerci već davno čekali na taj znak, jer odmah prasnu topovski hitac, a zatim još jedan. — Što to radiš? — viknu kajmakam. — Prekinuo si primirje dok sam ja još kod tebe! — Jesmo li mi uopće sklopili primirje? Nisam li ti rekao da smo svršili? Čuješ li? To su bile karteče, a ovo granate, meci određeni za nas. Sad pogađaju vaše ljude. Alah je presudio. On udara grešnika njegovim vlastitim oružjem. Čuješ li kako tvoji ljudi viču? Sad idi k njima i zapovjedi im da razore naša sela! Zaista se činilo da su treći i četvrti hitac strašno djelovali. To se moglo zaključiti po divljem urliku koji je odjeknuo iz dubine. — Stoj, Ali beje! Daj znak da se vatra obustavi da bismo mogli nastaviti pregovore!

— Ti znaš mutesarifovu zapovijed, a ja znam svoju dužnost. Mi smo gotovi. — Mutesarif nije svoje zapovijedi izdao meni, već mir-alaju a sad je moja dužnost da ne dopustim da se moji ljudi bez obrane postrijeljaju. Moram pokušati da ih spasim. — Ako tako misliš, spreman sam da ponovo povedem pregovore. — Onda uđi u šator! Ali bej odmota svoj turban i mahne njime, a zatim uđe u šator. — Što tražiš od mene? — upilta kajmakam. Bej zamišljeno pogleda u zemlju, a zaton odgovori: — Nisi ti onaj na koga se ljutim, pa bih te stoga htio poštedjeti. Međutim, svaki sporazum što bismo mogli postići, značio bi tvoju propast, jer su moji uvjeti za vas i više nego nepovoljni. Zato ću pregovarati sa samim mutesarifom, tako da ti nećeš imati nikakve odgovornosti. — Hvala ti, beje! Činilo se da kajmakam nije zao čovjek. Radovao se što se stvar, tako razvila pa se očito iskreno zahvaljivao. — Razumljivo je da i tebi moram postaviti jedan uvjet — nastavi Ali-bej. — Ti ćeš sebe i svoje čete smatrati ratnim zarobljenicima pa ćeš s njima ostati u Seik Adi ju dok se ja ne sporazumim sa mutesarifom. — Na to pristajem, jer tu odgovornost mogu preuzeti. Svemu je kriv mir-alaj. Nastupio je odviše neoprezno. — Dakle ćeš predati oružje? — To bi bila sramota. — Možete li kao ratni zarobljenici zadržati oružje? — Ja se priznajem ratnim zarobljenikom samo utoliko što ću ostati u Seik Adiju i neću pokušati da se probijem sve dok ne budem znao što će nam odrediti mutesarif. — Proboj bi bila tvoja propast. Pali biste do posljednjeg čovjeka. — Ali-beje, bit ću iskren i priznati da je naš položaj veoma loš, ali ti znaš što može učiniti tisuću ljudu ako su natjerani u očaj. — Znam, no od vas ipak ne bi nitko uspio umaći. — Ali bi i mnogi vaši poginuli. Imaj nadalje u vidu da mutesarifu stoji na raspolaganje još jedan pješački i jedan konjanički puk od kojega je najveći dio ostao u Mosulu. Dodaj k tome pomoć što je on može dobiti iz Kerkuka i Dijabekira, iz Sulejmanije i drugih garnizona. Dodaj i artiljeriju koja mu je ostala, pa ćeš uvidjeti da si ti doduše sada gospodar položaja, ali da to vjerojatno nećeš ostati. — Zar da se odreknem pobjede i toga da je iskoristim, jer bih možda mogao biti poražen? Neka samo mutesarif dođe sa svojim pukovima! Poručit ću mu da ćete svi platiti životom ako me još jednom napadnete. Ako mu na raspolaganju stoji daljnja pomoć, onda stoji i meni. Znaš da je dovoljno da samo pozovem pa da se mnogo hrabro kurdsko pleme podigne na ustanak. Ja ipak volim mir, a ne rat. Danas sam doduše okupio oko sebe Jeside iz čitavog Kurdistana i pokrajina koje graniče s njim pa bih mogao baciti među njih zublju ustanka, ali to neću učiniti ako mi mutesarif omogući da

zaštitim prava svoga naroda. Zasad ću tebi i tvojim četama ostaviti oružje, ali ja sam svojim saveznicima obećao puške, pa će mi ih paša svakako morati da dade. — Tko su ti saveznici? — Nijedan Jesidi ne odaje svoga prijatelja. Ti ćeš dakle zadržati oružje, ali ćeš mi izručiti svu municiju, a ja ću ti zato obećati da ću se pobrinuti za hranu koja ti bude potrebna. — Ako ti predam municiju, onda je to isto kao da imaš i oružje. Ali-bej se nasmiješi. — Dobro, onda možeš zadržati i municiju, ali jedno ti kažem: ako tvoji ogladne pa me zamoliš za živežne namirnice, onda ću ti ih prodati za puške, pištolje, sablje i noževe. Tako nećete biti ratni zarobljenici, nego ćemo samo sklopiti primirje. — Neka bude, na to mogu pristati. — Kako vidiš, ja sam veoma obziran. A sad čuj moje uvjete: Ostat ćete u dolini Seik Adija. Nećete pokušati da uspostavite vezu s vanjskim svijetom. Čuvat ćete se svakog neprijateljstva prema mojima, poštovat ćete naša svetišta i naše stanove. U svetišta ne smijete uopće ući, a u kuće samo onda ako ja to dopustim. Primirje će potrajati dotle dok ne dobijete mutesarifovu zapovijed. Ona će vam biti izručena u mojoj prisutnosti. Svaki pokušaj bijega, pa pokušao pobjeći ma i jedan jedini čovjek, i svaka povreda ovog našeg utanačenja, smjesta prekida primirje. Vi ćete zadržati svoj sadašnji položaj a ja svoj, a ja se za uzvrat obavezujem da do predviđenog vremena neću započinjati neprijateljstva. Jesi li sporazuman? Nakon kratkog razmišljanja, i pošto je dodao još neke nebitne uvjete i tumačenja, kajmakam prihvati. Živo se zauze za makredža i zatraži od Ali-bej a da mu ga izruči, ali ovaj nije na to pristao. Zatim donesoše papir i ja napisah ugovor koji obojica potpišu: jedan je potpisao svoje ime, a drugi je pritisnuo svoj parmak išareti. Zatim se oficir vrati u dolinu, pri čemu mu je bilo dopušteno da sa sobom povede svoja tri vojnika. Pali je čekao na zapovijedi svoga pretpostavljenog. . — Hoćeš li mi napisati pismo za mutesarifa? — upita me Ali-bej. — Hoću, rado. Što ćeš mu saopćiti? — Sadašnji položaj njegovah četa. Zatim treba da rekneš paši da želim s njime pregovarati te ga čekam ili ovdje ili da se s njime želim sastati u Džeraiju. Sekib Halil smije sa sobom povesti pratnju od najviše pedeset ljudi i mora se suzdržavati od svakog neprijateljstva. Sastanak se ima održati prekosutra u podne. Ne dođe li, dat ću ubiti makredža, a njegove ću čete zasuti njihovim vlastitim kartečama. Do toga će doći i u slučaju ako opazim da paša kani nastaviti neprijateljstva. Možeš li to napisati? — Mogu. — Ja ću Paliju dati još neke posebne naloge. Piši što brže možeš kako bi on uskoro mogao krenuti! Nekoliko minuta kasnije sjedio sam u šatoru i pisao svojom olovkom, držeći po istočnjačkom običaju papir na koljenu, zdesna na lijevo, pismo paši koji sigurno neće, čitajući ga, mi slutiti da ga je pisao njegov štićenik. Jedva pola sata kasnije pojurio je Pali u galopu putem u Badri.

PIR KAMEKOV SPROVOD SVEČANOST Jesidabala je grubo poremećena ali oni nisu zbog toga toliko žalili koliko su se radovali da im je uspjelo spriječili veliku nesreću koja je prijetila hodočasnicima u Seik Adiju. — Što će sad biti sa svečanošću? — upitah Ali-beja. — Osmanlije bi mogli još nekoliko dana ostati ovdje, a ne vjerujem da će Jesidi htjeti da tako dugo čekaju. — Ja ću svom narodu prirediti svečanost, veću od one koju su očekivali — odvrati Ali-bej. — Poznaš li još put u dolinu Idis? — Poznam. — Ti imaš vremena. Odjaši onamo i dovedi mi mir-šeika-kana s ostalim šeicima i kavalima. Htio bih vidjeti hoćemo li uspjeti da pronađemo Pir Kamekove ostatke da ih zakopamo u dolini Idis. To je zaista bila misao koju će Jesidi oduševljeno primiti. Sa sobom sam poveo samo Halefa, a buluk-eminija sam ostavio ondje. Rekao sam doduše da poznajem put u dolinu Idis, ali ja nisam onamo stigao iz Seak Adija, već iz Baditija. Bej je sigurno držao da sam sa Selekovim sinom jahao kroz Seik Adi, a ja mu to nisam objasnio, jer sam uživao u tome da pokušam hoću li pronaći tu dolinu, premda nisam znao put do nje. Nisam se mogao zabuniti što se tiče smjera, a jučerašnji tragovi Jesida morali su me dovesti onamo. Odjahao sam dakle uz rub doline sve dok nisam stigao iznad svetilišta. Prošao sam kraj brojnih Jesida koji su gusto zaposjeli obronak. Zatim sam skrenuo nalijevo u šumu. Uvježbanom oku nije bilo teško da i s konja razabere trag. Pošli smo tim tragom uzbrdo i ubrzo stigli gdje sam se bio spustio sa svojim tumačem. Ovdje je stajala straža s nalogom da odbije svakog nepozvanog. Sjahali smo i konje ostavili gore. Kad smo se počeli spuštati niz strminu, ugledali smo neobičan, živahan prizor. Tisuće žena i djece ulogorilo se tamo dolje u živopisnim skupovima. Konji i goveda su pasli, a ovce i koze verale se po hridinama. Ipak se nije čuo ni glasak, jer su svi govorili tiho da ne bi neopreznim govorom odali skrovište. Uz vodu je sjedio mir-šeik-kan sa svojim svećenicima. Primili su me veoma radosno, jer su dosad doznali samo to da napadaj neprijatelja nije uspio, dok opširan izvještaj još nisu primili. — Je li svetište oštećeno? To je bilo prvo pitanje što mi ga je upravio mir. — Svetište je neoštećeno, a i sve ostale kuće; — Čuli smo pucnjavu. Je li proliveno mnogo krvi? — Samo neprijateljska. — A krv naših? — Nisam čuo da bi itko bio ranjen za vrijeme borbe. Istina, dvojica su mrtva, ali nisu poginula u borbi. — Tko je to? — Saradž Hefi iz Bazona i . . .

— Hefi iz Bazona? Onaj marljivi i hrabri čovjek? Nije poginuo u borbi? A kako je onda umro? — Bej ga je poslao kao izaslanika Turcima, a oni su ga strijeljali. Morao sam to gledati. Svećenici sagnuše glave i zašutješe. Samo mir-šeik-kan reče ozbiljnim i dubokim glasom: — Hafi je našao svoj mir. Bilo je upravo potresno kako su ti ljudi primili vijest o smrti jednog čovjeka. — A tko je onaj drugi? — upita me mir. — Prestrašit ćeš se! — Čovjek se nikada ne plaši smrti, jer je smrt čovjekov prijatelj. Tko je to? — Pir Kamek. Svi se trgoše kao od neočekivanog bola, ali nitko ne reče ni riječi. I ovaj put je mir-šeik-kan prvi progovorio: — Svetac je otišao onamo gdje mu je mjesto! Reci nam kako je umro! Ispripovjedio sam im što sam opširnije mogao. Svi su me slušali duboko dirnuti, a zatim mir zamoli: ... — Braćo, mislimo na njega. Svećenici oboriše glave. Jesu li molili? Ne znam, ali vidio sam da su na oči nekolicdne od njih navrle suze i da su bili zaista istinski i duboko dirnuti. Tek nakon dulje stanke prenuše se iz zanesenosti tako da sam opet mogao razgovarati s njima. — Ali-bej me je poslao po vas — nastavih. — On će pokušati da pronađe svečeve ostatke da bi ih još danas sahranio. — To je važna zadaća koju moramo obaviti. Pir Kamekove kosti ne smiju počivati ondje gdje leže kosti mir-alaja. — Bojim se da nećemo naći kosti već samo pepeo. — Onda požurimo! Krenusmo, to jest svi svećenici i kavali dok su fakiri ostali da paze na Idis. Kad smo iznad Seik Adija stigli do bejova šatora, vođa je upravo razgovarao s nekim čovjekom koga je poslao kajmakamu da ga upita hoće li Turci dopustiti svećenicima Jesida da pretraže lomaču. Oficir je to dopustio pa je postavio samo uvjet da dotične osobe ne smiju sa sobom nositi oružje. Ali-bej nije mogao pratiti šeike, jer je uvijek morao biti spreman da posvuda uskoči. Zamolio sam ga da im se smijem pridružiti i on mi je rado dopustio. Umalo što nisu zaboravili glavnu stvar: posudu u koju će biti stavljen svečev pepeo. Ali kad sam za to upitao beja, pokazalo se da je on već bio na to pomislio. — Mir-šeik-kane, ti znaš da je glasoviti lončar Rasad iz Bazonija mom ocu Husein-beju izradio urnu koja bi imala jednom primiti njegov pepeo. Ta je urna pravo majstorsko djelo te je dostojna da se u nju smjeste svečevi ostaci. Nalazi se u mojoj kući u Badriju pa sam već poslao glasnike po nju. Stići će prije nego što vi svršite svoj posao na lomači.

To je bilo dovoljno, i mi krenusmo. Prošli smo kraj baterije i stigli do onoga mjesta gdje je svetac sebe i svoga neprijatelja žrtvovao osveti. Ugledali smo hrpu pepela iz koje su virili napola izgorjeli ugarci krupnoga drveta. Pred lomačom je ležalo mrtvo tijelo ustrijeljenoga pregovarača. Pepeo je već bio hladan. Iz susjednih kuća uzeli smo potrebni alat pa oprezno počeli odstranjivati pokrivač pepela. To je potrajalo dugo vremena, tako da je dotle stigao neki Jesidi s mazgom na čijim je leđima bila pričvršćena urna. Činilo mi se da nikada nećemo moći odvojiti svečeve ostatke iz pepela, ali sam se prevario. Kad je pepeo bio odstranjen gotovo do zemlje, otkriše radnici dvije bezoblične grude kojima su sad svećenici posvetili punu pažnju. Činilo se da nikako nisu na čistu pa mi mir-šeik-kan domahnu da priđem bliže. Pred nama su zaista ležala tijela obaju muškaraca. Bila su napola pougljenjena i pokrivena prilično debelom korom. Pri pomnijoj pretrazi se pokazalo da je sastavljena iz nesagorjele zemne smole i pepela što se prilijepio o nju. — To su mrtvaci — rekoh. Ovoj zemnoj smoli imamo zahvaliti što možemo pokopati svoga sveca. Ovaj je ovdje svetac, a onaj tamo Turčin. — Po čemu to prepoznaješ? Možeš li to dokazati? — Mogu. Pir Kamek nije nosio oružje a mir-alaj imao je sablju, bodež i dva pištolja. Vidite li kako su se o ovo tijelo prilijepile dvije savijene cjevi pištolja i oštrica noža? Korice i kundaci izgorjeli su. Upravo ovdje ispod njega viri vrh sablje iz pepela. Ovo je dakle posve siguirno bio mir-alaj! Svi su bez iznimke prihvatili moje mišljenje i latili se posla da smrtne ostatke Pir Kameka smjeste u urnu. Za vrijeme cijeloga toga rada zadržavao se kajmakam s nekoliko svojih oficira u blizini. Njemu smo prepustili lešinu njegovog bivšeg pretpostavljenog, a zatim smo se vratili gore na brdo. Ondje je Ali-bej zamolio mira da izda zapovijedi u pogledu pogrebnih svečanosti. — To moramo odgoditi za sutra — odgovori mir. — Zašto? — Pir Kamek bio je najpobožiniji i najamudriji od svih Jesida. Njega treba dostojno pokopati, a za to je danas već prekasno. Odredit ću da se za njega u dolina Idis podigne grobnica, a ona može biti gotova tek sutra. — To znači da ćeš trebati zidare i tesare? — Neću. Podići ćemo jednostavnu građevinu od netesana kamena pa svaki muškarac, svaka žena, a i svako dijete treba da donese po jedan kamen, već prema svojoj snazi, tako da svi prisutni hodočasnici mogu pridonijeti da se podigne dostojan spomenik. — Ali ja trebam ratnike da čuvaju Turke! — dobaoi Ali-bej. — Oni će se sjenjivati na straži. Tako ćeš uvijek imati na raspolaganju dovoljno ljudi. A sad da se dogovorimo kakav ćemo oblik dati građevini! Budući da ja pri tome nisam imao nikakva posla, potražio sam svoga tumača da od njega zatražim pokojnikove bilješke. Jusuf ih je smjestio u unutrašnjost nekog

šupljog drveta tinar pa sjedosmo u Mizdini gdje sam se nesmetano mogao posvetiti svojim vježbama u kurdskom jeziku. U tome je protekao cio dan i došlo veće. Na visovima koji su okruživali dolinu Seik Adija zasvijetli jedna vatra za drugom. Turci nikako nisu mogli umaći, pa ni kad bi kajmakam prekršio svoje obećanje pa pokušao iskoristiti tamu da se probije. Noć je prošla bez smetnji, a ujutro se vratio Pali. Ja sam spavao u bejovom šatoru i nalazio se još ondje kad je stigao glasnik. — Jesi li našao mutesarifa? — upita ga Ali-bej. — Jesam, gospodaru, još kasno uvečer. — Što je rekao? — Najprije je bjesnio i htio je da me dade bičevati do smrti. Zatim je pozvao brojne oficire i sazvao svoj divan s kojim je dugo vremena vijećao. Zatim mi je dopustio da se vratim. — Ti nisi bio prisutan tom vijećanju? — Nisam. — Koji odgovor si dobio? — Pismo za tebe. — Daj ga ovamo! Pali izvuče pismo zapečaćeno velikim mutesarifovim muhurom. Ali-bej otvori pismo i zagleda se u njegove retke. U velikom pismu ležalo je jedno malo otvoreno pismo. On mi pruži oba papira i reče: — Pročitaj mi to, efendijo! Veoma sam radoznao da čujem što je odlučio mutesarif. Pismo je napisao namjesnikov pisar, a paša ga je samo potpisao. Obećao je da će narednoga jutra s pratnjom od deset ljudi biti u Džeraiji, pa je postavio uvjet da i Ali-bej stigne s takvom malom pratnjom. Sekib Halil je očekivao da će njihov sastanak svršiti u miru i molio je Ali-beja da kajmakamu preda priloženi pismeni nalog. Taj je nalog sadržavao miroljubivu uputu da se do daljnjega obustave sva neprijateljstva, da se poštedi mjesto Seik Adi i da se s Jesidima postupa kao s prijateljima. Na kraju je stajala još primjedba da pismo treba vrlo tačno pročitati. Ali-bej zadovoljno odahne. — Nakon kratke stanke dade oduška svojoj radosti riječima: — Pobijedili smo, a mutesarifu smo dali dobru lekciju. Uviđaš li to, efendijo? Kajmakamu ćemo predati to pismo a ja ću sutra biti u Džeraiji. — Čemu da kajmakamu damo to pismo? — Određeno je za njega. — Ali je suvišno, jer se on već obvezao da će učiniti sve ono što mu je ovdje zapovijeđeno. — Učinit će to još sigurnije i vjernije ako vidi da je to pašina volja. — Moram ti priznati da je ta pismena zapovijed izazvala u meni sumnju. — Zašto? — Jer je suvišna. Osim toga kako neobično zvuče one posljednje riječi da kajmakam vrlo tačno pročita zapovijed!

— To treba da nas uvjeri u mutesarifovu dobru volju i da potakne kajmakama na potpunu poslušnost. — Takva poslušnost se razumije sama po sebi pa mi se stoga ta zapovijed čini i više nego suvišna. — To pismo ne pripada meni. Paša ga je povjerio mojoj čestitosti pa će ga kajmakam dobiti. Bilo je kao da sudbina želi izričito potvrditi tu bejovu namjera, jer u šator uđe neki Jesidi i javi: — Ali-beju, iz doline se približuje neki konjanik. Izađosmo iz šatora i nakon nekog vremena razabrasmo da nam se to bez ikakve pratnje približuje kajmakam. Dočekali smo ga pred šatorom. — Dobro jutro! — reče ovaj najprije beju, a zatim meni i sjaha s konja. — Merhaba — dobro nam došao! — odgovori Ali-bej. — Što te vodi k meni? — Želja mojih ratnika koji nemaju kruha. To je bilo izrečeno bez ikakva uvoda. Ali-bej se tiho nasmiješi. — To sam i očekivao. Ali jesi li upamtio da kruh prodajem samo u zamjenu za oružje? — Tako si rekao, ali ćeš ipak primiti novac. — Što jednom rekne bej Jesida to on i drži. Ti trebaš hrane, a ja trebam oružja i municije. Zamijenit ćemo se pa će i jednom i drugom biti pomoženo. — Zaboravljaš da ja i sam trebam oružja i municiju. — A ti zaboravljaš da ja i sam trebam kruh. Kod mene se okupilo mnogo tisuća Jesida. Svi oni žele jesti i piti. A čemu ti trebaš oružje? Nismo li prijatelji? — Samo do svršetka primirja. — Vjerojatno i dulje. Efendijo, molim te da pročitaš pašino pismo. — Je li stiglo pismo od Sekib Halil-paše? — brzo upita potpukovnik. — Jest. Poslao sam mu glasnika koji se sad vratio. Čitaj, efendijo! Pročitao sam pismo što sam ga još imao uza se. Pri tome mi se učinilo da na kajmakamovom licu razabirem razočaranje. — Prema tome će između nas zavladati mir! — reče. — Tako je — odvrati bej.— Dotle ćeš se vladati prijateljski kako ti mutesarif još i posebno zapovijeda. — Posebno? — Priložio je pismo što ti ga imam predati. — Pismo? Meni? — viknu oficir. — Gdje je? — Efendija ga ima. Neka ti ga on dade! Već sam posegnuo da mu pružim pismo ali on je tako pohlepno pružio ruku za njim — da sam ustuknuo. — Dopusti mi da ti ga pročitam. Pročitao sam ga, ali samo do posljednje primjedbe — koja je pobudila moju sumnju. On me upita: — Je li to sve? Ne stoji li ovdje ništa drugo? — Još dva retka. Čuj ih!

Pročitao sam pismo do kraja i pri tome ispod oka gledao kajmakama. Njegove su se oči samo načas raširile više nego obično, ali sad sam sigurno znao da ta rečenica ima neko nama nepoznato značenje, — To je pismo određeno za mene. Pokaži mi ga. Rekavši to Turčin tako brzo posegnu za pismom da sam jedva imao vremena da povučem ruku s papirom. — Čemu se toliko žuriš, kajmakame? — upitah, oštro ga gledajući u lice. — Zar ti reči imaju tako veliko značenje da se više ne umiješ svladavati? — Nemaju oni nikakva značenja, ali to je moje pismo! — Mutesarif ga je poslao beju pa se sad radi o njemu hoće li ti ga predati ili hoće li te samo upoznati s njegovim sadržajem! — Ali-bej ti je već rekao da imaš predaiti pismo! — Budući da ti se taj papir čini tako važnim, premda već poznaješ njegov sadržaj, bej će mi dopustiti da ga najprije još jednom pregledam. Moja se sumnja još više pojačala. Umjesto da se smiri, ona se pretvorila u određeno naslućivanje. Podigao sam papir tako da je stajao između mojih očiju i sunca, ali nisam mogao opaziti ništa upadljivo. Opipao sam ga i omirisao, ali bez uspjeha. Zatim sam ga podigao vodoravno tako da sam pogledom mogao uhvatiti sunčane zrake koje su padale na njega. Tek sad se najzad pokažu na njemu neka mjesta koja je u ostalom mogao razabrati samo veoma oštar pogled, i koja su se doduše upravo stapala s bojom papira, ali kao da su ipak imala oblik slova. — Nećeš dobiti taj papir! — rekoh kajmakamu. — Zašto neću? — Jer on sadrži neko tajno pismo što ću ga istražiti. Oficir problijedi. — Varaš se, efendijo! — Ja to tačno vidim! — dodah, a zatim, da bih ga stavio na kušnju, nastavih: — To tajno pismo moći ću pročitati ako papir namočim u vodu. — Samo izvoli! — odvrati on s vidljivim zadovoljstvom. — Sam si se odao mirnoćom kojiom si to izrekao, kajmakame. Neću papir staviti u vodu, nego ću ga držati iznad vatre. Pogodio sam. To sam razabrao po prepasti koja mu je preletjela preko lica i koju nije mogao obuzdati. — Pri tome ćeš zapaliti i uništiti pismo! — opomene me on. — Ne brini ništa. Efendija sa Zapada se vrlo dobro razumije u takve stvari. Bej se začudi. — Zar zaista misliš da to pismo sadrži neku tajnu poruku? — Daj zapaliti vatru pa ću ti to dokazati! Paili je još bio prisutan. Na Ali-bejov znak sabere suho granje i zapali ga. Ja čučnuh i oprezno podigoh papir iznad plamena. U tom času kajmakam naglo skoči na mene i pokuša mi istrgnuti papir iz ruke. Ja sam to očekivao pa se isto tako ubrzo trgnuh u stranu, a on posrnu i pade na zemlju. Ali-bej je smjesta kleknuo na njega. — Stoj, kajmakame! — viknu. — Ti si himben i neiskren! Ovaj put sd došao k meni a da nisi prije toga osigurao moju zaštitu pa te sad zarobljujem!

Oficir se branio koliko god je mogao, ali mi smo bili trojica protiv jednoga, a osim toga pridošlo je još nekoliko Jesida koji su bili u blizina. Kajmakama razoružaše, svezaše i odvukoše u šator. Sad sam mogao završiti svoj pokus. Plamen je zagrijao papir toliko da umalo što se nije zapalio i sad su se na njemu posve jasno pojavile riječi ispisane uz rub redaka. — Vidiš li Ali-beje, da sam imao pravo? — Efendijo, ti si čarobnjak! — Nisam. Samo znam kako se takvo pismo može učiniti vidljivim. — O, efendijo, mudrost Franaka je vrlo velika! — Nije li i mutesarif bio isto tako vješt tom čarobnjaćkom triku? Postoje crnila koja nakon pisanja iščezavaju pa se samo posebnim postupkom mogu ućiniti vidljivima. Znanost koja pozna taj postupak zove se kemija. Njome se kod nas ljudi bave više nego kod vas, pa smo vas zato na tom području nadmašili. Mi poznamo mnogo vrsti tajnih pisama koja se dadu vrlo teško otkriti, ali su vaša tako jednostavna da nije potrebna baš velika mudrost da se njihove riječi učine vidljivim. Pogodi, čime su te riječi pisane! — Reci mi ti. — Mokraćom. — Nemoguće! — Pa ipak je tako. Pišeš li mokraćom neke životinje ili čovjeka, slova iščezavaju čim se osuše. Prineseš li onda papir k vatri, slova pocrne pa ih možeš čitati. — A kako glase te riječi? — Stižem prekosutra da pobijedim. — Je li to istina? Ne varaš li se? — Ovdje to posve jasno stoji. — Dobro, onda mi daj to pismo! Bej se sav uzrujan nekoliko puta prošeta gore-dolje a zatim se opet zaustavi preda mnom. — Je li to izdaja ili nije, efendijo? — To je podlost. — Treba li da uništim toga mutesarif a? To lako mogu učiniti. — Onda ćeš imati posla s padišahom! — Efendijo, Rusi imaju poslovicu koja glasi: »Nebo je visoko a car daleko«! Tako isto je i s padišahom. Ja ću pobijediti. — Ali ćeš proliti mnogo krvi. Nisi li mi tek nedavno rekao da voliš mir? — Volim ga, ali neka mi ga i priušte! Ti su Turci došli da nam otmu slobodu, imovinu i život. Ja sam ih ipak poštedio. Sad snuju novu izdaju. Zar da se ne branim? — Treba da se braniš, ali ne oružjem. — A čime onda? — Ovim pismom. Iziđi s njime pred mutesarifa i on će biti poražen. — Sekib Halil-paša će mi postaviti zasjedu i uhvatiti me pođem li sutra u Džeraiju!

— A tko te sprečava da i ti učiniš to isto s njime? Ti ćeš ga sigurnije uhvatiti nego on tebe, jer on nema ni pojma da poznaš njegove namjere. Ali-bej je neko vrijeme zamišljeno gledao preda se, a zatim izjavi: — Posavjetovat ću se s mir-šeik-kanom. Hoćeš li sa mnom odjašiti u dolinu Idis? — Hoću. — Ali prije toga želim te ljude dolje učiniti neškodljivim. Počekaj ovdje! Zašto nisam smio beja otpratiti u šator? Ruka mu je ležala na bodežu a oči su mu gledale vrlo odlučno. Zar me je htio ukloniti da ne uzmognem spriječiti neko prenaglo djelo? Možda sam pola sata ostao sam i za to vrijeme čuo sam vrlo uzbuđen razgovor. Naposljetku izađe Jesidi. U ruci je držao papir i pružio mi ga. — Čitaj! Hoću da čujem nije li i to himbenost. Poruka je sadržavala kratku i određenu zapovijed oficirima da sve oružje i svu municiju predaju onim Jesidima čiji im vođa pokazati ovu zapovijed. — U redu je. Ali kako si to polučio? — Da mi nije ovo napisao dao bih smjesta ustrijeliti kajmakama i makredža te otvoriti paljbu. Za jedan sat bismo svršili s Turcima. — Potpukovnik će prema tome ostati zarobljen? — Tako je. Njega čuvaju zajedno s makredžom. — A ako se njegovi ne pokore? — Onda ću izvršiti svoju prijetnju. Ostani ovdje dok se vratim pa ćeš vidjeti hoću li provesti svoju volju. Ali-bej izda još nekoliko zapovijedi, a zatim se spusti dolje do baterije. Za deset minuta bili su svi Jesidi spremni za borbu. Strijelci su ležali s puškama na obrazu u svojim zaklonima, a artiljerci kraj topova spremni za paljbu. Otvorili su svoje šančeve da propuste oko dvije stotine Jesida i šezdesetak mazgi. Većinu životinja zaplijenili smo zajedno s artiljercima. Ta je povorka zastala u prikladnoj udaljenosti, dok je vođa krenuo dalje, onamo gdje su se nalazili osmanlijska oficiri. Ja sam sa svoga stajališta mogao sve to promatrati. Došlo je do prilično dugih pregovora, a zatim vojnici nastupaše u četama od kojih je jedna za drugom odmarširala u blizinu mazgi da ondje položi oružje. To se nipošto nije odvilo mirno i glatko, pogotovu što su i svi oficiri bili prisiljeni da predaju sablje i pištolje. Ipak nije došlo ni do čega, osim do nemoćnog protivljenja, budući da su Turci znali da će svaki stvarni otpor biti slomljen. .Nakon nepunoga sata Ali-bej se vrati. Za njim su dolazile mazge natovarene oružjem, a njihovi su goniči dobili nalog da dragocjeni plijen otpreme u dolinu Idis. I kajmakama odvede nekoliko ratnika na sigurno mjesto, onamo gdje je makredž uživao u društvu artiljerijskog kapetana i njegovog potporučnika. Sad krenusmo i mi. Halef je jahao s nama, dok Ifre nisam nigdje vidio. Na putu u dolinu Idis sreli smo dugački red Jesida koji su se vraćali. Oni su donijeli svoj prilog za gradnju nadgrobnog spomenika pa su sad odlazili da zamijene jednaki broj svojih suplemenika na straži. Saopćili su nam da gradnja brzo napreduje.

Kad smo stigla do ulaza u dolinu, ugledasmo živahan prizor. U sredini doline nalazile su se žene zabavljene time da na velikom plosnatom kamenju melju žito. Druge su sjedile uz jame u kojima je gorjela vatra i u kojima se kasnije imao peči kruh. Neke su izrađivale zublje i pripremale svjetiljke što su ih prekjučer donijele iz Seik Adija da posluže za predviđenu svečanost. Najživlje je bilo ovdje u gornjem dijelu doline gdje se podizala grobnica. Bila je to golema kamena piramida čija se stražnja strana prislanjala uza strmu hrid. Građevina se sastojala od velikih blokova čija je priprema sigurno tražila veliki napor. U sredini predviđene visine bio je šuplji prostor u obliku sunca, odakle je izbijalo dvanaest zraka. Ovamo se imala smjestiti urna. Više stotina muškaraca radilo je na piramidi, a još više žena i djece bilo je zabavljeno time da valja kamenje ili su pak poput vjeverica visjele na izbočinama u stijeni da bi odozgo pomagale pri gradnji. Jedni su svećenici nadzirali rad, a drugi su i sami sudjelovali u njemu. Mir-šeik-kan sjedio je u blizini piramide. Odosmo k njemu. Ali-bej mu ispripovjedi sve što se danas dogodilo, a pokaza mu i oba mutesarifova pisma. Mir se duboko zamisli i najzad upita: — Što ćeš učiniti, Ali-beje? — Ti si stariji i mudriji. Došao sam da te zamolim za savjet. — Kažeš da sam stariji. Starost voli mir. Kažeš da sam mudriji. Najveća mudrost su misli na svemoćnoga. On ne želi da čovjek prolijeva krv svoga brata. — Zar su Turci naša braća? Oni koji su nas napali kao razbojnici? — To su naša braća, premda ne postupaju s nama kao braća. Ubijaš li brata, ako ti on želi nanijeti neko zlo? — Ne ubijam. — Razgovaraš s njim prijazno ili strogo, ali mu ne oduzimaš život. Tako treba da razgovaraš i s mutesarifom. — A ako me paša ne bude poslušao? — Čovjek je dobio razum da misli i srce da osjeća. Tko ne pomisli o riječima drugih ljudi i tko ne poštuje svoga brata, toga je razum napustio pa samo onda i jedino onda može biti kažnjen. — Postupat ću prema tvojim mudrim riječima, emire! — Onda te opet pitam: što ćeš učiniti? — Odjahat ću s deset ljudi u Džeraiju, ali će za mnom doći dosta ratnika da u slučaju potrebe zarobe mutesarifa. Prije toga, još danas, poslat ću izvidnike u Mosul, Kujundžik, Tel Keef, Bavaizu, Ras ul Ain i Korsabad — koji će me pravodobno obavijestiti o pašinim planovima. S njime ću razgovarati u dobrome, a ako me ne posluša onda strogo. Ne obazre li se Sekib Halil ni onda na moje riječi, pokazat ću mu njegovo tajno pismo i dat ću znak da ga uhvate. Dok budem kod njega, moji će ljudi opkoliti Džeraiju. Ne može mi umaći. — Možda će paša također poslati izvidnike da dozna kako si se spremio za sastanak s njim.

— Turčin neće ništa doznati o tome, jer će moji ljudi već u toku noći otići odavde, ali neće poći cestom preko Badrija nego prema zapadu gotovo do Bozana. Oni će u ranu zoru biti uz potok na zapadu Džeraije. Zatim se dogovorismo kako da se prehrane vojnici opkoljeni u Seik Adiju, a na kraju o današnjoj svečanosti. Za to sam vrijeme odlazio od skupine do skupine da bih naučio po koju novu riječ. Uto začuh iza sebe soptanje, a neki glas viknu jedva hvatajući dah: — Ukloni se, sidi! . . Okrenuo sam se..Bio je to moj Halef koji je upeo svu snagu da pred sobom otkotrlja gromadu kamena. — Što to guraš? — začuđeno ga upitah. — Svoj prilog grobnom spomeniku. — Hoće li ga primiti? Ta ti nisi Jesidi! — Vrlo rado! Već sam ih pitao. — Onda ću i ja dogurati jedan kamen. Nedaleko od mjesta gdje smo se nalazili ležala je prilično krupna gromada kamena. Odložio sam oružje i gornju odjeću pa se prihvatio posla da je odguram. Šeici je primiše sa zahvalnošću, i pošto sam u nju bodežom urezao ime, podigoše gromadu pomoću užadi na mjesto iznad sunca. — U međuvremenu je Ali-bej polučio ono što je kanio postići svojim posjetom. Spremio se za polazak i upitao me hoću li ga pratiti ili ću radije ostati ovdje. — Kako ću najbolje moći promatrati svečanost? — Ako dođeš sa mnom — odgovori. —" Urna će večeras iz Seik Adija biti prenesena u dolinu Idis uz svjetlo zublji i svjetiljki. — Mislio sam da je već ovdje! — Nije. Ona stoji uz hladnu vodu u šumi pa će tek kasnije biti odnesena u svetište. — Usprkos Turcima? — Oni nas ne mogu spriječiti. — Onda ću pojahati s tobom. — Imaš vremena do večeri — nastavi bej. — Hoćeš li mi iskazati uslugu? — Vrlo rado, samo ako mogu. — Znaš da sam Husein-aga, poglavici Badinana obećao puške. Možeš li pronaći mjesto gdje stoje njegove kolibe? — Svakako. Uostalom, neću morati odjahati donde, budući da je taj Kurd rekao da će zaposjesti prijevoj i bočne doline. I onako je vrijeme da ga obavijestimo o onome što se dogodilo. — Hoćeš li to preuzeti na sebe? — Hoću. — I hoćeš ili mu odnijeti njegove puške? ;— Hoću, alko mi ih povjeriš. Treba da dobije stotinu pušaka s municijom. Šest mazgi može sve to prenijeti. Koliko ljudi trebaš kao pratnju? Prijeti li mi napad ili kakvo neprijateljstvo? — Ne prijeti!

— Daj mi deset ratnika! Povest ću sa sobom i Muhameda Emina koji eto silazi s brda. Malo prije doznao sam da je Seik Hadedina otišao u lov. U toku posljednjih dana jedva da sam ga i vidio. Rekao je da će se što manje pokazivati kako ljudi ne bi javno govorili o njegovoj prisutnosti, a nije bio još ni posve svladao svoje predrasude prema obožavateljima đavla. Zato mu je bilo drago da može odmah krenuti sa mnom. Mazge su ubrzo bile natovarene i naša mala povorka krenu. Moja se slutnja obistinila. Ubrzo smo sreli nekoliko Kurda iz plemena Badinan pa nas oni odvedoše svome poglavici koji me je ovaj put dočekao s mnogo poštovanja. Morao sam ostati kod njega na objedu što nam ga je priredila njegova žena. Husein-aga bio je veoma zadovoljan puškama, a osobito ga je obradovala kajmakamova sablja koju mu je Ali-bej dao kao poseban poklon. Muhamedu Eminu su se toliko svidjeli Badinani da je odlučio da će ostati i ondje počekati na mene, premda nije vladao kurdskim jezikom. Nisam ni pokušao da ga od toga odvratim, budući da bi Turci ipak mogli u Seik Adiju opaziti njegovu prisutnost pa bi time mogla biti ugrožena prava svrha našeg putovanja u planine. Vratio sam se dakle bez njega. Dan je već gotovo prošao kad stigoh natrag Ali-beju donijevši mu vijesti o Badinanima. Opazio sam da su se Turci povukli više prema sredini doline i oslobodili svetište. — Kad počinje svečanost? — upitah bega. — Čim padne mrak. Ponesi svoje puške. Mnogo će se pucati. — Daj mi jednu svoju! Moram štedjeti svoje metke, jer ovdje ne mogu nabaviti druge. Zaista sam bio veoma radoznao da vidim te pogrebne svečanosti kojima sam imao prisustvovati kao svjedok, pa sam sjedio na rubu doline dok se nisu počele spuštati noćne sjene. Onda posvuda naokolo ponovo zasvijetliše stražarske vatre, a istodobno se iznad svetišta polako uzdiže dvostruka piramida svjetla, tačno kao i prvo veče što sam ga proveo u Seik Adiju. I na oba vrata nadgrobnog spomenika bile su obješene brojne svjetiljke. — Dođi! — pozove me Ali-bej koji je s nekoliko istaknutih Jesida uzjahao na konje. Ifra ostade, a Halef pođe s nama. Stigosmo do svetišta koje je bilo sjajno osvijetljeno. Prostor pred svetištem bio je okružen dvostrukim redom oružanih Jesida koji su branili Turkima pristup. U svetištu se nalazio samo mir-šeik-kan sa svećenicima. Osim Ali-beju i meni nije bio dopušten ulaz nikome drugome. U unutarnjem dvorištu stajale su dvije mazge tijesno privezane jedna uz drugu. Nosile su postolje na kojem je bila pričvršćena urna. Oko te dvije mazge okupili su se u krug i svećenici. Čim smo se mi pojavili, počeše polagano pjevati. Ubrzo zatim napojene su mazge vodom iz svetoga bunara. Dobile su i šaku žita kao znak da onaj kojega nose ima pred sobom dugo putovanje. Mir-šeik-kan dade rukom znak čije značenje nisam razumio. Ubrzo poče nova pjesma, tiha i harmonična. Na žalost sam premalo znao kurdski a da bih je mogao potpuno razumjeti i upamtiti.

Kad je pjevanje utihnulo, dade mir znak rukom. On stade na čelo, dva šeika prihvate mazge za uzde a za njima pođu u parovima ostali šeici i kavali iza kojih se priključismo Ali-bej i ja. Povorka krene, a kad iziđe iz svetišta, stražari je pozdrave salvom iz pušaka. Smjesta zapraskaše na visovima stotine pušaka, a daljnje stotine ljudi prenesu dolje, prema dolini Idis vijest da smo krenuli. Polako smo se uspinjala uz brdo. Jesidi su od Šeik Adija do Idisa stali u dvoredovima čiji su lanci bili otprilike tridesetak koraka udaljeni jedan od drugoga. Svaki je čovjek nosio zublju i pušku, a kad smo prošli, ispalio bi pušku i priključio nam se. Tako se stvorila povorka koja je sa svakim hicem postajala sve dulja. Svjetlo zublji ukrašavalo je tamnu šumu, koja se ovdje sastojala većinom od visokih hrastova, upravo neopisivim bojama, dok je grmljavina salvi neprekidno odjekivala od obronaka planine. Međutim prizor je postao upravo veličanstven kad smo naposljetku stigli u dolinu Idis. Činilo se kao da je ona golemi -krater nekoga vulkana, na dnu kojega bukte orijaški plamenovi. Dočekalo nas je klicanje iz više tisuća grla, a u svega nekoliko sekundi sva su se svjetla svrstala s obje strane doline. Veliki i široki kotao doline bio je osvijetljen kaopo danu. Najviše svjetla davale su dvije goleme vatre čiji su plamenovi s obje strane kamene piramide lizali gole stijene brda. Spustili smo se niz obronak, kroz ustalasalo more zublji i zastali pred grobnicom. U šupljini grobnice izrađenoj u obliku sunca stajala su dva svećenika čije su se bijele haljine jasno isticale od tamnoga kamena. Visoko iznad njih stajalo je više ljudi. Držali su užad na kojoj se imala uzdići urna. Čim su mazge stigle pred piramidu pucnjava utihnu. Zavlada duboka tišina. Ljudi skinu urnu i privežu je za užad. Još jedno uže svezali su dolje o urnu da krhka posuda ne bi udarila o kamenje. Mir-šeik-kan mahne rukom i užad se napne. Urna zalebdi sve više i više pa se postepeno uzdigne do otvora u obliku sunca. Ondje svećenici posegnuše za njom i uvukoše je u grobnicu. Posuda je u unutrašnjosti otvora postavljena okomito, a zatim se svećenici prihvatiše za užad i tako se spustiše dolje. Sad mir dade znak da bi želio govoriti. Održa kratak govor. Njegovo polagano, jasno i glasno izgovorene riječi odzvanjale su čitavom dolinom. Premda sam vrlo malo razumio, ipak sam bio veoma potresen. Kad je završio, zapjeva zbor svećenika neku vedru pjesmu od koje sam uspio razumjeti samo svršetak pojedinih kitica: »Sunce izlazi-«. Kod posljednjeg tona podigoše svi prisutni ruke, a zatim odjeknu iz svih pušaka salva kakvu još nikada nisam čuo. Time je prava svečanost bila završena, ali dolina tek sada oživje. Ni sa čime na svijetu ne bih mogao usporediti tu noć u dolini Idis, tu noć plamena i zublji između hridina koje su se uzdizale u nebo, tu noć svečanosti i tužaljki među tim prezrenim i prognanim, tu noć među pristalicama jednog oblika vjeroispovijesti čiji se temelj sastoji u čežnji za svjetlom. Sjedio sam kraj svećenika duboko u noć. Zatim se ugasiše zublje, a i vatre dogorješe. Samo one dvije vatre uz spomenik gorjele su još kad sam se pod nekim drvetom zavio u svoj bumus da otpočinem. Sklopio sam oči pa mi je najzad uspjelo da zaspim.

DOJAN »SVEĆENIK Ivan, milošću Boga i Našega Gospoda Isusa Krista, kralj kraljeva, Aleksiju Kominenosu, namjesniku u Bizantu, zdravlje i sretan svršetak života. Naše Veličanstvo doznalo je da si čuo Našu divotu i da si obaviješten o Našoj veličina. A ako želiš znati kolika je veličina i divota Naše sile i koji opseg imaju Naše zemlje, onda znaj i vjeruj, bez sumnjičenja, da smo Mi, svećenik Ivan, božji sluga, i da svojim bogatstvom premašujemo sve pod nebom, a svojom krepošću i moći sve kraljeve svijeta. Sedamdeset kraljeva plaća Nam danak. Mi kao pobožni kršćani zaštićujemo i milostinjom potpomažemo svakog siromašnog kršćanina koji se nalazi na području Naše milosti. Položili smo zavjet da ćemo grob Našega Gospodina, kako to dolikuje slavi Našeg Veličanstva, pohoditi s velikom vojskom i da ćemo povesti rat proitiv neprijatelja Kristovoga križa, da ćemo ih poniziti, a Njegovo ime proslaviti. Naša divota vlada u tri Indije, a naši posjedi prelaze preko krajnje Indije gdje miruje tijelo apostola Tome. Odande se pruža preko pustinje koja se prostire na istok i vraća se natrag do zapada, do napuštenog Babilona, pa čak do Babilonskog tornja. Nas slušaju sedamdeset i dvije pokrajine, od kojih je nekoliko kršćanskih, i svaka ima svoga vlastitog kralja. Svi ti kraljevi plaćaju Nam danak. U našim zemljama nalaze se slonovi, drosmedari i deve te gotovo sve vrste životinja koje postoje pod svodom nebeskim. U Našim zemljama teče med i mlijeko. U jednom dijelu Naših zemalja ne može ni jedan otrov nanijeti štete, a u drugom dijelu rastu sve vrsti papra. Jedan je dio opet tako gusto obrastao gajevima da je sličan šumi, a posvuda je pun zmija. Ondje je pješčano more bez vode. Tri dana puta od toga jezera uzdižu se planine niz koje teku rijeke kamenja. U blizini te planine nalazi se pustinja među neplodnim humcima. Ispod te pustinje teče podzemni potok do kojega nema pristupa, a taj potok utječe u veću rijeku do koje odlaze ljudi iz Naših zemalja i u njoj nalaze obilje dragoga kamenja. Iznad te rijeke stanuje deset židovskih plemena koja su, premda tvrde da imaju svoje vlastite kraljeve, ipak samo Naše sluge i obvezana da Nam plaćaju danak. U jednoj drugoj od Naših pokrajina, u blizini vruće zone, žive crvi koje Našim jezikom nazivamo salamanderima. Ti crvi mogu živjeti samo u vatri pa oko sebe izrađuju kućice kao svileni prelci. Dame u Našim palačama marljivo raspredaju te kućice i iz njih izrađuju tkanine za Našu odjeću. Ali se te tkanine dadu prati samo u jakoj vatri. Ispred Naše vojske nose ratnici trinaest velikih križeva od zlata i dragulja. Ako pak izjašemo bez državne pratnje, pred Nama se nosi samo jedan križ koji nije ukrašen likovima, zlatom i draguljem, i srebrna vaza puna zlata, da bi svi ljudi znali kako smo Mi kralj kraljeva. Svake godine posjećujemo tijelo svetoga Danijela u Babilonu u pustinji. Naša palača sagrađena je od ebanovine i od drveta sitim pa joj vatra ne može nauditi. Na svakom uglu krova postavljene su dvije zlatne jabuke, a u svakoj jabuci dva rubina da bi zlato sjalo danju, a rubini svijetlili noću. Veća su vrata izrađena od sardonisa

pomiješanog s rogovinom da nitko ne uzmogne ući noseći otrov, dok su manja vrata od ebanovine. Prozori su naprotiv od kristala. Stolovi su od zlata i ametista, a stupovi koji nose stolove od bjelokosti. Soba u kojoj spavamo prekrasno je majstorsko djelo od zlata i srebra i svakovrsnih dragulja. U njoj neprekidno gori tamjan. Postelja Naša je od safira. Mi imamo najljepše žene. Osim prigodnih gostiju, svakoga dana hranimo trideset tisuća ljudi. Svi oni dobivaju svakoga dana novaca iz naše riznice za prehranu svojih konja i za druge izdatke. U toku svakog mjeseca dvori Nas sedam kraljeva (uvijek po jedan), šezdeset i pet vojvoda i tri stotine šezdeset i šest grofova. U Našoj dvorani jede svakoga dana Nama zdesna dvanaest nadbiskupa, a Nama slijeva dvadeset biskupa, a osim toga patrijarh od svetog Tome, protopop od Salmasa i arhiprotopop iz građa Sa u kojem se gradu nalazi prijestolje Naše slave i Naša carska palača. , Naš je peharnik primas i kralj. Naš komornik je nadbiskup i kralj, Naš dvorjanin je biskup i kralj, Naš maršal je arhimadrit i kralj, a Naš kuhar je opat i kralj. Mi pak zauzimamo niži položaj i skromnije ime da bismo pokazali Svoju veliku poniznost«. Tako glasi izvod iz pisma koje je navodno pisao glasoviti, ali samo bajoslovni tatarski kralj svećenik Ivan grčkom caru. To pismo sadrži osam različitih smiješnih neobičnosti koje se temelje na krivim vjerovanjima prijašnjih stoljeća, ipak također i činjenice i pojedinosti koje su kasnije potvrdili Marko Polo, sir John Mandeville i drugi putnici i istraživači. Kad sam sada stajao na uzvisini ispred Seik Adija, gledajući prema istoku, gdje se uzdižu planine Gara Surg, Sibar, Hair, Tura Gara, Bas, Dželu, Tkuma, Kaiita i Tijari, živo sam se sjećao svega toga. U dolinama koje leže između tih brda stanuju posljednji od onih kršćanskih sektaša od kojih je navodno potjecao taj tatarski kralj. U njegovo vrijeme oni su bili moćni i utjecajni. Sjedišta njihovih nadbiskupija bila su razasuta na daleko, sve do obala Kaspijskoga mora do kineskih jezera, i od najsjevernijih skitskih granica do krajnjeg južnog rta indijskoga poluotoka. Padom kalifa slomila se i njihova moć i to upravo silno brzo. Već pod vladavinom Kasana, sina Argunova i unuka glasovitog osvajača Bagdada, Hulagu-kana počeli su progoni protiv njih. Zatim ih je veliki Tamerlan nemilosrdno smrvio. Progonio ih je nezasitnim gnjevom, razorio njihove crkve i mačem posjekao i sve one kojima nije uspjelo da umaknu u neprohodne kurdske planine. Praunuci tih izbjeglica žive još i danas u mjestima sličnim tvrđavama. Nad njima, ostacima nekad tako moćnog asirskoga naroda neprekidno lebdi turska sablja i kurdski nož pa su u novije vrijeme morali podnijeti okrutnosti od kojih se čovjeku kosa ježi. Na svom putu u Amadiju imao sam predvidivo stići i u mjesta gdje su stanovali ti kaldejski kršćani. To je bilo dovoljno da se sjetim onoga pisma koje vrlo živo objašnjava prošlost. Nekada ministri i savjetnici vladara i kalifa, oni su danas tako bez unutrašnje i vanjske snage da su ljudi kao što je zloglasnii Beder Kan-bej i njegov saveznik Abd es Sumit-bej mogli u njihovim selima izvršiti najstrašnija klanja ne nailazeći ni na najneznatniji otpor. Pa ipak bi im teško pristupno područje u kojem, stanuju pružilo mogućnost za veoma uspješnu obranu. Koliko su se, naprotiv, neusporedivo muževnije ponijeli Jesidi!

Nakon one plamene noći u dolini Idis odjahao je Ali-bej u Džeraiju, naizgled u pratnji samo desetorice ljudi, ali je još prije svog odlaska poslao dovoljan broj ratnika u blizinu Bozana. Sekib Halil-paša stigao je zaista s isto tolikom pratnjom, ali je Ali-bej od svojih izvidnika doznao da se između Sejid Kana i Ras ul Aina skupila znatna vojna snaga da bi još istoga dana krenula na Seik Adi. Na tu je vijest Ali-bej jednostavno dao opkoliti mutesarifa i zarobiti ga. Da bi ponovo stekao slobodu, namjesnik je bio prisiljen da se odrekne svih podmuklih planova i da prihvati miroljubive bejeve prijedloge. Tako su Jesidi mogli nastaviti prekinutu svečanost i to s takvim oduševljenjem kakvo se u Seik Adiju vjerojatno nije vidjelo. Nakanio sam po svršetku te svečanosti krenuti u Amadiju, ali sam doznao da je Muhamed Emin u brdima Kalonija iščašio nogu pa sam tako bio prisiljen da puna tri dana počekam dok on ozdravi. Ipak mi to vrijeme nije proteklo uzalud, jer sam se okoristio tom prilikom da se bolje upoznam s kurdskim jezikom. Najzad me je šeik putem glasnika obavijestio da je spreman za odlazak, pa sam krenuo ranom zorom po njega k poglavici Kurda iz plemena Badinan. Srdačno sam se oprostio od Jesida i morao im obećati da ću se na povratku još nekoliko dana zadržati kod njih. Premda nisam htio dopustiti da me itko prati, ipak me je Ali-bej otpratio do Badinana kako bi se ondje oprostio i od Muhameda Emina. Sada smo se dakle zaustavili na bregovima istočno od Seik Adija i u duhu još jednom proživljavali događaje posljednjih tjedana. Što će nam donijeti naredni dani? Što dalje prema istoku, to su planinska plemena svi divljija. Ona uopće ne poznaju poljodjelstvo, nego žive od grabeža i uzgoja stoke. Mora da mi je Ali-bej pročitao te misli sa čela. — Efendijo, pošao si teškim i opasnim putovima — reče. — Kako daleko kaniš u planine? — Zasad samo do Amadije. — Morat ćeš i dalje. — Zašto? — Bez obzira na to hoćeš ili uspjeti u Amadiji ili nećeš, ipak ćeš morati bježati. Poznat je put koji mora da prijeđe sin Muhameda Emina kako bi stigao k svojim Hadedinima, pa će mu taj put zakrčiti. Kamo ćeš onda odjahati? — Ravnat ću se prema prilikama. Mogli bismo krenuti prema jugu i pobjeći na Sab el Ali ili pojahati duž rijeke Akre. Mogli bismo poći i prema sjeveru, preko planina Tijari i preko Maranan Daga, a zatim prijeći preko Kaibura i Tigrisa da. bismo kroz slanu pustinju stigli u Džebel Sindžar. — U tom te slučaju nećemo više nikada vidjeti! — Nemoj to reći. Tko zna što nam još sprema sudbina! Pojahasmo dalje, a Halef i Ifra za nama. Moj je vranac imao prilike da se temeljito odmori. Premda je prije jeo samo datulje, a sad se morao naviknuti i na drugu hranu, on mi se gotovo previše ugojio, pa je pokazivao toliki pretičak snage da sam ga morao grubo stisnuti stegnima. Ja sam uostalom bio i radoznao i zabrinut kako će se Ri vladati kad bude morao prelaziti preko kurdskih planina.

Ubrzo smo stigli k Badinanima, a oni su nas prijazno i gostoljubivo primili. Muhamed Emin bio je spreman za put. Pošto smo još jedan sat čavrljali, jeli i pušili, krenusmo. Ali-bej nam svima pruži ruku, a meni naposljetku. U očima sam mu nazreo suzu. — Efendijo, vjeruješ li da te volim? — tronuto me upita. — Znam. I ja se sa žalošću dijelim od tebe, jer te je moja duša zavoljela. — Ti odlaziš, a ja ostajem, ali moje će te misli pratiti, a moje želje stupat će u tragove tvojih stopa. Ti si se doduše već oprostio od mir-šeik-kana, ali on mi je dao svoj blagoslov da ti ga u času rastanka položim na glavu. Ti odlaziš u susret velikim opasnostima, a mir-šeik-kan ti je obećao svoju zaštitu. On ti šalje ovaj melek ta'us da ti posluži kao amajlija. Znam da ti tu pticu ne smatraš nekom neznabožačkom ikonom, već znakom po kojemu će te prepoznati kao našeg prijatelja. Svaki Jesidi komu pokažeš taj ta'us, žrtvovat će za tebe i svoj život. Primi taj poklon, ali ga nemoj nikome drugome povjeriti, jer je određen jedino za tebe! A sad ostaj zdravo i nemoj nikada zaboraviti one koji te vole! Ali-bej me zagrli, a zatim se brzo vinu na sedlo i odjaha, ne obazrevši se više. Mir-šeik-kan dao mi je time veliki poklon. Koliko li su se samo učenjaci prepirali postoji li melek ta'us ili ne postoji, a ja sam ovdje imao taj tajanstvena znak u ruci. Mir me je smatrao dostojnim zaista posve neobičnoga povjerenja, pa sam odlučio da ću se time poslužiti samo u krajnjoj opasnosti. Amajlija je bila od bakra, a predstavljala je pticu koja razvija krila da bi poletjela. Na donjem dijelu bila je ugravirana kurmandžijska riječ »hemšer«, što znači prijatelj ili drug. Svilena uzica služila je da se talisman nosi oko vrata. Badinani su htjeli da nas otprate komadić puta. Morao sam im to dopustiti, ali uz uvjet da se vrate do svoga sela Kalonija. To se selo nalazi četiri sata daleko od Seik-Adija. Kuće su mu gotovo sve sagrađene od kamena pa poput orijaških ptičjih gnijezda vise između vinograda visoko iznad korita rijeke Gomel. Golemi kameni blokovi koji služe kao pragovi vrata i uglovi kuća daju tim zgradama izgled velike trajnosti. Ovdje se oprostismo od Badinana i učetvoro pojahasmo dalje. Veoma strmim putem, koji je našim konjima zadavao velike poteškoće, stigli smo u malo seoce Bebozi koje leži na vrhuncu visokoga brda. Stanovnici su bili Kaldejci. Primili su nas prijazno i besplatno nas počastili jelom i pićem. Htjeli su mi dati i vodiča, no pošto otklonih, oni su mi tako tačno opisali put do najbližega sela da ga nikako nisam mogao promašiti. Put nas je vodio najprije duž sedla kroz šumu patuljastih hrastova, a zatim se spuštao u dolinu u kojoj leži Keloki. Ovdje smo se na kratko vrijeme zaustavili. Pozvah bašibozuka preda se pa mu rekoh: — Buluk-emini, čuj što ću ti reći! — Slušam te, efendijo. — Mosulski mutesarif dao ti je zapovijed da se pobrineš za sve što budem ustrebao. Dosad mi nosi bio ni od kakve koristi, ali od danas ćeš vršiti svoju dužnost — Što da radim, efendijo — gospodaru moj ?

— Noćas ćemo prenoćiti u Spanduriju. Ti ćeš odjahati ispred nas onamo i pobrinut ćeš se da bude sve spremno kad stignem. Jesi li me razumio? — Vrlo dobro, emire! — odvrati on službeno i dostojanstveno. — Požurit ću se, a kad dođeš, cijelo će te selo dočekati radosnim poklicima. Ifra podbode svoga magarca i otkaše. Od Kelokija do Spindurija nije daleko, no ipak se već spuštala noć kad smo stigli u to veliko kurdsko selo. Ime je dobilo po brojnim topolama koje ondje rastu. Spidar, spindar ili spaindar zove se u kurdskom jeziku bijela topola. Upitali smo gdje stanuje kjaja, ali smo umjesto odgovora dobivali samo mrke poglede. Svoje sam pitanje izgovorio turski. Sad sam ga ponovio kurdski, pitajući za malkoegunda, što znači glavara sela. Ljudi se odmah smekšaše. Poveli su nas do neke velike kuće, pred kojom smo sjahali i ušli. Iz jedne sobe čuo se glasan razgovor koji smo mogli jasno razabrati. Stao sam i osluhnuo. — A tko si ti, pasji sine, kukavico? — vikao je neki ljutiti glas. — Ti si bašiboeuk koji jaše na magarcu. Za tebe je to čast, a za magarca sramota, jer nosi klipana koji je gluplji od njega. I ti si došao da me istjeraš odavde? — A tko si ti, hej? — uzvrati glas mojega Ifre. — Ti si Arbanas, koljač, lupež! Gubica ti izgleda kao u žabe, a oči su ti kao u krastače, nos ti je sličan krastavcu, a glas ti pisti kao u prepelice. Ja sam padišahov buluk-emini. A što si ti? Kavaz, posve obični kavaz i ništa više. — Klipane, zavrnut ću ti šiju ne budeš li šutio! Što te se tiče moj nos? Ti ga uopće nemaš! Rekao si da je tvoj gospodar neki veliki efendija, emir, šeik sa Zapada. Dovoljno je da te čovjek pogleda pa da odmah zna tko ti je on! I ti si došao da me istjeraš odavde? — A tko je tvoj gospodar? I on je, veli neki efendija sa Zapada? A ja ti kažem da na cijelom Zapadu postoji samo jedan jedini veliki efendija, a to je moj gospodar. Upamti to! — Čujte — poče neki treći glas ozbiljno i mirno — vi ste mi prijavili dva efendije. Jedan od njih ima pismo franačkog onzula koje je potpisao mutesarif. To vrijedi. Naprotiv onaj drugi stoji u sjeni velikog padišaha, ima pisma od onzula, od padišaha, od mutesarifa, a ima pravo i na dišparasi. To vrijedi još više. Taj će čovjek stanovati ovdje kod mene, a za onoga drugoga ću pripremiti noćište u nekoj drugoj kući. Onaj pravi dobit će sve besplatno, a drugi će morati platiti. — To ja ne dopuštam! — začu se Arbanasov glas. — Kako jednom tako i drugome! — Čuj ja sam ovdje malkoegund r gospodar. Što ja kažem,, to vrijedi i nikakav stranac mi neće ništa propisivati. Sad sam otvorio vrata i ušao zajedno s Muhamedom Eminom. — Ivari'l ker — dobro veče! — pozdravih. — Jesi li ti gospodar Spindurija? — Jesam — odvrati seoski poglavar. Ja pokazah na buluk-eminija. — Ovaj čovjek je moj sluga. Poslao sam ga k tebi da te u moje ime zamoli za gostoprimstvo. Što si odlučio?

— Ti si dakle onaj koji stoji pod zaštitom velikoga padišaha i ima pravo na dišparasi. — Tako je. — A ovaj čovjek je tvoj pratilac? — Moj prijatelj i pratilac. — Imate li mnogo ljudi sa sobom? — Samo toga buluk-eminija i još jednog pratioca. — Zer zere men at — dobro došli! — On ustane. — Sjedite uz moju vatru i udobno se smjestite u mojoj kući. Dobit ćete sobu koja vas je dostojna. Kako visoko cijeniš svoj dišparasi? — Za nas dvojicu i za pratioca ja ti ga poklanjam, ali tom bašibozuku dat ćeš pet pijastera. On je mutesarifov vojnik pa nemam pravo da mu oduzmem ono što ga pripada. — Efendijo, ti si obziran i dobrostiv. Hvala ti. Neće ti nedostajati ništa od svega onoga što ti treba da bi se dobro osjećao. A sad mi dopusti da načas izađem s ovim kavazom. Mislio je Arbanasa. Taj je čovjek namrgođeno slušao što govorimo. Sad poče psovati. — Ja ne odlazim. Zahtijevam pravo za svoga gospodara. — Onda ostani! — jednostavno odvrati malkoegund. — Ako tvoj gospodar ne bude našao stan, ti ćeš biti tome kriv. — Šta su ta dvojica koji vele da stoje pod zaštitom velikog padišaha? To su Arapi — koji u pustinji pljačkaju i kradu, a ovdje u planinama izigravaju gospodu. — Hadža Halefe! — viknuh glasno. Mališan uđe u sobu. — Halefe, ovaj kavaz se usudio da nas vrijeđa. Rekne li još jednu jedinu riječ koja mi se ne svidi, predajem ga u tvoje ruke! Arbanas, naoružan do zuba, omjerio je Halefa s očitim prezirom. — Zar da se bojim takvoga patuljka, ja koji sam... Dalje nije mogao govoriti, jer je već ležao na tlu, a moj mali Halef klečao je na njemu držeći bodež u desnici i stežući mu ljevicom grlo. — Da ga ubijem, sidi? — Zasad je dosta, ali reci mu da je izgubljen ako nas samo još jednom neprijateljski pogleda! Halef ispusti Arbanasa i ovaj ustade. Oči su mu sijevale od srdžbe i podmuklosti ali se nije usudio ništa poduzeti. — Dođi! — zapovjedi kavaz glavaru sela. — Hoćeš li da ti doznačim stan? —upita ovaj. — Hoću, zasad, ali kad stigne moj gospodar, poslat ću ga ovamo pa će se onda odlučiti tko će spavati u tvojoj kući. On će također presuditi između mene i toga sluge obojice Arapa. Njih dvojica izađoše. Za malkoegundove odsutnosti bio je s nama jedan od njegovih sinova. Uskoro nam rekoše da je pripremljena soba u kojoj smo imali spavati.

Odvedoše nas u sobu u kojoj su od čilima bila priređena dva meka ležaja. U sredini sobe čekala nas je večera. Ova brza posluga i čitava ta prostorija dopustili su nam da naslutimo da glavar sela ne spada među njegove siromašne stanovnike. Njegov je sin sjedio kraj nas, ali nije večerao s nama. To je bio znak uljudnosti. Glavarova žena i jedna od njegovih kćerki su nas posluživale za vrijeme jela. Najprije su nam ponudili šerbet. Pili smo ga iz vrlo lijepih fildžana ferfuri koji ovdje u Kurdistanu predstavljaju veliku rijetkost. Zatim smo dobili val kapamazi, pšenični kruh pečen u medu. K tome baš nije osobito pristajala findika, što su nam je istodobno poslužili. Slijedio je mladi bizin s okruglicama od riže koje su plivale u umaku, a k tome bera aš, koji su potpuno odgovarali svojim imenima. Dvije male pečenke koje su sačinjavale nastavak večere učinile su mi se veoma slasnim. Smatrao sam ih golubovima iako su imale malo neobičan okus. — Je li to kebuk? — upitah mladića. — Nije. To je barčemaik — odgovori ovaj. — Hm! Lijepo iznenađenje! Uto je ušao glavar sela. Pozvah ga da sjedne k nama i da se pridruži večeri za vrijeme koje je na limenom poslužavniku gorjela mirisna smola. Sad kad je stigao domaćin, iznijeto je glavno jelo. Sastojalo se od bravetine pečene u kiselom vrhnju, a k tome je poslužena riža pirjana s lukom. Kad smo dovoljno pojeli, glavar mahne rukom. Žene unesoše pokrivenu zdjelu koju je on primio veoma ozbiljna lica. — Pogodi što je to! — zamoli me. — To je jelo što ga sigurno ne poznaš. Ono postoji samo u Kurdistanu, gdje ima snažnih i hrabrih muškaraca. — Izazivaš moju radoznalost. — Tko to jede, njegova se snaga udvostručuje i on se više ne boji nijednog neprijatelja. Pomiriši malo! Moj gostoprimac podigne malko poklopac sa zdjele, dopustivši da udahnem miris. — I takvo pečenje postoji samo u Kurdistanu? — Tako je. — Varaš se, jer ja sam već često jeo to meso. — Gdje? — Kod drugih naroda, a osobito u zemlji koja se zove Amerika. Ondje ta životinja naraste mnogo veća, a istodobno je mnogo divljija i opasnija nego kod vas. — Ti se varaš, jer ta životinja živi samo ovdje u Kurdistanu. — Ja još nikad nisam bio u Kurdistanu pa ipak to meso prepoznajem po mirisu. Mora dakle da sam ga jeo već u drugim zemljama. — Kakva je dakle to životinja? — Medvjed. Imam li pravo? — Da, zaista, ti ga poznaš! — začuđeno viknu Kurd. — Poznajem ga još i bolje nego što ti misliš. Još nisam ni zavirio u zdjelu, ali tvrdim da je to meso medvjedova šapa. — Pogodio si! Uzmi i jedi!

Sad smo razvezali lovačke pripovijesti. Medvjeda ima u Kurdistanu mnogo, ali nisu ni izdaleka tako opasni kao grizli u Sjevernoj Americi. Uz pirjane medvjeđe šape ponudili su nam gusti kompot od sušenih krušaka i šljiva, a zatim je slijedilo »oklopljeno« jelo, naime kuhani raci i uz njih prilog koji mi se učinio nepoznat. Upitao sam šta je to, a glavareva žena mi susretljivo odgovori: — Uzmi bundeve i skuhaj ih u kašu. Dodaj šećera i maslaca, čistoga sira i sasjeckanog luka, te zdrobljeni dud i omekšano sjemenje sunčanice, pa ćeš dobiti jelo kojemu nijedno drugo nije ravno. Okušao sam neusporedivu mješavinu bundeve sa sjemenom od sunčanice, sira i šećera, maslaca, duda i bijeloga luka i ustanovio da okus nije tako loš kao što bi se dalo zaključiti prema sastojinama. Na kraju smo dobili suhe jabuke i suho grožđe, uz koje smo ispili po gutljaj rakije. Zatim su došle na red lule. Dok smo pripaljivali jaki, grubi i svega nešto malo fermentirani duhan iz Kelekova, čuli smo dolje glasan razgovor. Glavar sela izađe da ustanovi koji je povod toj buci, a budući da je ulazna vrata ostavio otvorena, mogli smo čuti svaku riječ. — Tko je tu? — upita malkoegund. — Što hoće? — začuh drugi glas gdje pita engleskim jezikom. — Pita tko je tu — odgovori treći glas, također engleski. — Kako se turski kaže ja? — Ben. — Well! Ben! — doviknu domaćinu. — Ben? — upita ovaj. — A kako se zoveš? — Što hoće? — ponovo upita onaj klopotavi glas koji mi se učinio toliko poznatim da sam od začuđenja što čujem toga čovjeka skočio na noge. — Pita kako se zovete. — Ser David Lindsay — odjeknu odozdo. Trenutak kasnije nađoh se dolje u veži. Da, tu je stajao preda mnom, osvijetljen vatrom s ognjišta. Tu je bio visoki sivi cilindar, dugačka mršava glava, široka usta, nemogući nos, goli suhi vrat, široka ogrlica, siva kockasta kravata, prsluk sa sivim kockama, kaput sa sivim kockama, hlače sa sivim kockama i cipele sive poput prašine. I zaista, u desnici je nosio glasovitu motiku čija je plemenita namjena bila da iskapa fonwingbulle i druge starine. — Ser David! — viknuh. — Well! Ah! tko to? Oh, ah — to ste vi? On još jače razrogači oči i razjapi usta zagledavši se u mene kao u čovjeka koji je uskrsnuo od mrtvih. — Kako dolazite u Spinduri? — upitah ga gotovo isto toliko začuđeno kao i on. — Ja? Dojahao sam! Well! — Dakako! Ali što tražite ovdje? — Ja? Oh! Hm! Tražim vas i fowlingbulle! — Mene? — Yes. Pripovijedat ću. Ali najprije izgrditi! — Koga?

— Seoskog načelnika. Odvratan tip. — A zašto? — Ne želi Engleza, hoće Arapa! Bijedno! Gdje je taj klipan, hej! — Evo ga ovdje — odgovorih, pokazujući prema starješini koji nam je u međuvremenu prišao bliže. — Grdi ga, psuj! — zapovjedi tumaču koji je stajao kraj njega. — Deri se, viči, vrlo glasno, mnogo! — Dopustite, ser David da ja to preuzmem — umiješah se. — Ona dva Arapa zbog kojih se ljutite, neće vam biti na putu. To su vaši najbolji prijatelji. — Ah! a gdje su? — Jedan od njih sam ja, a drugi je Muhamed Emiri. — Muh! Emin — Ah! Gdje je? — Gore. Pođite sa mnom onamo. — Well! Ah, posve vanredno, neshvatljivo! Gurnuo sam Engleza bez oklijevanja prema uskim stepenicama ali sam odbio tumača i Arbanasa koji su htjeli poći za nama. Obje kurdske žene se zaprepastiše ugledavši Lindsayev lik odjeven u sivu kockastu odjeću i povukoše se u najudaljeniji kut. Muhamed Emin, inače veoma ozbiljan, nasmijao se, ugledavši tamni krater koji su sačinjavala otvorena usta začuđenog Engleza. — Ah! Good day, ser Muhamed! How do you do — kako ste? — Mašalah! Kako Englez dolazi ovamo? — upita šeik. — Doznat ćemo. — Poznaš li toga čovjeka? — upita me domaćin. — Poznam. To je onaj stranac koji je poslao svoga kavaza da mu kod tebe osigura stan. On je moj prijatelj. Jesi li pribavio stan za njega? — Ako je tvoj prijatelj, neka ostane u mojoj kući — glasio je odgovor. — Imaš li prostora za tolike ljude? — Za dobro došle goste ima uvijek prosbora. Neka sjedne i jede! — Sjedite, ser David — rekoh dakle Lindsayu — pa nam recite što vas je navelo na misao da ostavite pašnjake Hadedina i da dođete u Spinduri? — Well! Ali najprije se pobrinuti za sluge! — Neka se oni sami pobrinu za se. — I za konje. — Sluga će se pobrinuti za konje. Dakle, ser David? — Hm! Bilo je tedious, strašno dosadno. — Niste li kopali? — Mnogo, veoma mnogo. — A jeste li štogod našli? — Nothing — ništa, baš ništa. Strašno! — Dalje? — Čežnja, strašna čežnja! — Za čime? — Hm! Za vama, ser!

Nasmijao sam se. — Well, very well, yes! Nisam našao fowlingbulls, vas nije bilo — otišao sam. — Ali ser David, mi smo se dogovorili da ćete ostati, dok se mi vratimo. — Nisam imao strpljenja, nisam izdržao. — Ta imali ste dovoljno razgovora. — S Arapima? Pshaw! Nisu me razumjeli. — Imali ste tumača. — Otišao, nestao, pobjegao. — Ah! Taj Grk, taj Koletis je pobjegao? Ta bio je ranjen. — Rupa u nozi, opet zarasla. Jednog ranog jutra lupež nestao. — Onda se dakle niste mogli ni s kim sporazumjeti. Kako ste me pronašli? — Znao sam da kanite u Amadiju. Otišao u Mosul. Konzul dao putnicu, guverner potpisao putnicu, dao tumača i kavaza. Otišli smo u Dehuk. — U Dehuk? Zašto tim okolišnim putem? — Bio je rat s đavolskim ljudima. Nisam mogao proći. Od Dehuka u Duliah, a iz Duliaha u Mungaiši. Zatim ovamo. Well! Našao sam vas. Vrlo dobro, divno! — A sad? — Ostat ćemo zajedno, doživjeti pustolovine, iskapati fowling-bulls, poslati u London. Yes. — Ljepo, ser David! Ali mi sad imamo posve drugoga posla. Vi znate razlog koji nas vodi u Amadiju. — Znam. Lijepa razlog, hrabri razlog, pustolovina! Izbaviti master Amad el Gandur. Sudjelovat ću! — Mislim da nam ne biste baš mnogo koristili. — Ne bih! Zašto? — Ta vi razumijete samo engleski. — Imam tumača. — Kanite li i njega uputiti u tajnu? Ili ste možda s njime o tome već razgovarali? — Ni riječi. — To je dobro, ser David, jer bismo se inače nalazili u strašnoj opasnosti. Moram vam otvoreno priznati da bi mi bilo milije da se tek kasnije sastanem s vama. — Vi? Sa mnom? Well, odlazim. Držao sam da ste prijatelj. Budući niste odlazim. Putujem u — u — u — — U zemlju slasti i lasti? Ne, nije tome tako. Vi znate da ste moj prijatelj a i ja sam vaš, ali morate uvidjeti da ste nam ovdje na štetu. — Na štetu? A zašto? — Odviše ste upadljivi. — Well, neću više biti upadljiv. Što da učinim? — Hm, to je neugodna stvar. Ne mogu vas poslati natrag, a ne mogu vas ni ovdje ostaviti. Moram vas povesti sa sobom. Zaista, drukčije nije moguće. — Lijepo, vrlo lijepo. — Ali vi se morate ravnati po nama.

— Well, učinit ću. — Otjerat ćete svoga tumača, a isto tako i svoga kavaza. — Otjerat ću ih do đavola, yes! — Morate odbaciti i tu odjeću. — Zar i nju? Ah, a kamo? — Morate je netragom odbaciti pa putovati kao Turčin ili kao Kurd. Lindsay me pogleda s neopisivim pogledom, otprilike tako kao da sam mu predložio da sam sebe pojede. Položaj njegovih usta bio bi u tu svrhu prilično prikladan. — Kao Turčin? Kao Kurd? Horribel, strahovito! — Drukčije nije moguće. — A što da obučem? — Široke turske hlače ili crnocrvene kurdske hlače. — Crnocrvene! Ah, lijepo, vrlo dobro! Hlače sa crnim i crvenim kockama? — Neka bude. Dakle kurdske hlače. K tome prsluk i košulja koja se spušta iznad hlača. — Crnocrveno? — Jest. — Kockasto? — Pravo mi je. Košulja mora dopirati od vrata do nožnih članaka. Preko toga kaput ili ogrtač. ---- Crnocrveno? — Dakako. — Kockasto? — Kako god hoćete. Zatim jedan od onih orijaških turbana kakve često nose otmjeni Kurdi. — Crnocrveni? — Također. — Kockasti? — Kako god hoćete. Zatim pojas, čarape, cipele, oružje... — Crnocrveno? — Nemam ništa protiv toga. — I kockasto? — Neka vam i lice oliče crnocrvenim kockama! — Gdje ćemo kupiti sve te stvari? — To ne znam ni ja. Bazar ćemo naći tek u Amadiji, ali možda već i ovdje postoji kakav trgovac, jer Spin duri je veliko selo. A vi imate mnogo novaca, zar ne? — Mnogo, vrlo mnogo, well. Sve platiti! — Onda ću se raspitati. Obratio sam se glavaru sela. — Postoji li ovdje kakav urubadži1? — Ne postoji'. — A znaš li ti koga koji bi sad odjahao u Amadiju i za toga stranca donio odjeću?

— Znam, ali bazar će biti otvoren tek sutra pa odjeća može ovamo stići još kasnije. — Ili bi možda ovdje bio kakav čovjek koji bi nam pozajmio odjeću do Amadije? — Ti si moj gost. Ja imam novu panbuku pa ću ti je pozajmiti. — Imaš li i turban? — Ovdje nema nikoga tko bi imao dva turbana. Ali kapu možeš dobiti. — Kakvu kapu? — Dat ću ti kulik koji će mu pristajati. — Kakve je boje? — Crvena je i ima crne trake. — Onda te molim da mi sve to pripremiš za sutra ujutro. Dat ćeš nam čovjeka koga ćemo platiti pa ćemo mu u Amadiji vratiti tvoju odjeću. Želio bih međutim da se o tome uopće ne govori. — Obojica ćemo šutjeti, i ja i moj glasnik. Uto stiže večera za Engleza. Dobio je ono što smo mi ostavili, ali ponovo pripremljeno. Činilo se da je Lindsay bio čestito gladan, jer je među njegovim dugačkim, širokim žutim zubima nestao najveći dio onoga što mu je bilo ponuđeno. Zadovoljno sam primijetio da su i njemu ponudili ono malo pečenje što sam ga ja smatrao golubom. Od njega su preostale samo sitne košćice. Kasnije su mu među ostalim ponudili i neki vrlo lijepi izrađeni drveni tanjur s nekim zamamnim jelom u obliku bifteka koje je tako divno mirisalo da sam i sam ponovo osjetio tek, premda sam već obilno jeo. Morao sam doznati što je to bilo. — Sidna — gospodarice, kakvo je to lijepo jelo? — upitah ženu koja je posluživala Engleza. — To su čekirge — ovrati ona. — Kako se priređuju? — Skakavci se prže, stucaju se i stave u zemlju dok ne počnu mirisati. Zatim se od njih napravi tijesto i peče u maslinovom ulju. Nije loše! Odlučih da svom dobrom »masteru fowlingbullu« neću dugo zatajivati tu kuhinjsku tajnu. Dok je on jeo, siđoh dolje da pogledam konje. Bili su dobro smješteni. Kraj njih su stajali Halef, tumač, buluk-emini i Arbanas, žestoko se prepirući, ali ušutješe čim sam se ja pojavio. — Zašto se prepirete, Halefe? — upitah. Mališan pokaza Arbanasa. — Taj čovjek te vrijeđa, sidi. Zaprijetio se da će ubiti i tebe i mene, jer sam ga na tvoju zapovijed oborio na tlo. — Pusti ga da govori. I onako neće ništa učiniti. Uto Arbanas položi ruku na pištolj i viknu: — Šuti! Ili želiš da se sa svojim slugama još danas nađeš u džehenumu? — Šuti ti! Mislim da si slijep! — odgovorih mu šiptarski. — Zar ne vidiš u kakvoj se opasnosti nalaziš? — Opasnosti? — upita on zapanjeno.

— Male ti puške ne gađaju tačno! — odgovorih mu opet šiptarski pokazujući na njegovo oružje. — A zašto ne? — Jer ja to umijem bolje! Istodobno uperih u njega svoj revolver. Ja sam već dovoljno upoznao nasilnost tih arfoanaskih vojnika a da bi i tako jednostavan slučaj olako primio. Ovakvi ljudi nimalo ne mare za ljudski život. Oni znadu mirno ustrijeliti čovjeka zbog jednog jedinog gutljaja vode, a onda isto tako mirno sagibaju glavu pod krvnikov mač. Uvrijedili smo toga kavaza, pa se lako dalo pretpostaviti da će pucati u nas. Ipak je sad skinuo ruku s pištolja i začuđeno upitao: — Ti govoriš našim jezikom? Jesi li jedan od naših? — Nisam, ja sam Alaman, pa ti kažem da znam kako treba postupati s takvima kao što si ti. — Samo Alaman? Nisi Mađar, ni Rus, ni Srbin, ni Turčin? Idi do đavola! On strelovito podigne pištolj i opali. Da nisam vrlo pomno gledao u ušće cijevi, kugla bi mi prosvirala glavu. Ovako sam se brzo sagnuo postrance, pa je metak promašio. Prije nego što je Arbanas uspio da ispali drugu cijev, ja sam ga obuhvatio i stisnuo mu ruke uz tijelo. — Da ga ustrijelim, sidi? — upita Halef. — Ne. Svežite ga! Da bih kavazove ruke svinuo na leđa, morao sam ga načas ispustiti. On je to iskoristio, istrgao se i pobjegao. Trenutak kasnije iščezao je među drvećem iza kuće. Svi prisutni pojuriše za njim, ali se ubrzo vratiše a da ga nisu opazili. Hitac je domamio i ostale. — Tko je pucao, ser? — upita Lindsay. — Vaš kavaz. — U koga? — U mene. — Ah! Strašno. A zašto? — Iz osvete. — Pravi Arbanas. Je li pogodio? — Nije. — Treba ga ubiti, ser! Odmah! — Pobjegao je. — Well, pustite ga da bježi. Nikakva šteta! U tome je Englez zaista imao pravo. Arbanas me nije pogodio. Čemu dakle da budemo krvožedni? Vratiti se sigurno neće, a vjerojatno se nisam trebao ni bojati da će me podmuklo napasti iz zasjede. Budući da me je Lindsay pronašao, nije više trebao ni njega ni tumača. Isplatio je dakle tumača i rekao da se sutra ujutro može iz Spindurija vratiti u Mosul. Ostatak večeri provedesmo u živom razgovoru s Kurdima. Naposljetku su nama u čast priredili ples. Pozvali su nas da dođemo u dvorište. Ono je sačinjavalo četvorinu

okruženu niskim krovom na koji su sjeli svi prisutni muškarci. Ovdje su ležali, čučali i sjedili u živopisnim položajima dok se u dvorištu tridesetak žena okupilo na ples. Svrstale su se u dvostruko kolo u sredini kojega je stajao glavni plesač, vitlajući sulicom. Orkestar se sastojao od frule, od jednih gusala i dva tamburina. Kolovođa dade glasnim uzvikom znak za početak. Njegova se umjetnost sastojala od mnogovrsnih i različitih pokreta ruku i nogu što ih je izvodio neprekidno na istom mjestu. Žene u kolu su ga oponašale. Nisam mogao ustanoviti da bi se taj jednostavni ples mogao zasnivati na nekoj posebnoj ideji, no ipak su te žene sa svojim četvorouglastim kapama s kojih su im niz leđa visjele dugačke koprene pri nejasnom svjetlu veoma ljupko izgledale. Kad je taj jednostavni ples bio završen, muškarci izraziše svoje zadovoljstvo glasnim mrmljanjem, a ja izvadih iz džepa jednu narukvicu i pozvah na krov kćer glavara sela koja me je dvorila kod jela i sad se nalazila dolje među plesačicama. Narukvica se sastojala od komadića žutoga stakla i bila je veoma slična mutnom poluprozirnom jantaru koji je na Istoku veoma obljubljen, tražen i skup. Kod kuće bih za takvu narukvicu platio pedeset do šezdeset pfeniga, a ovdje sam vjerojatno mogao njome izazvati veliku radost. Djevojka je došla. Svi su čuli kako sam je zamolio da dođe k meni i znah su da ću je pohvaliti. Morao sam pokušati da se pokažem dostojan uljudnosti svojih učitelja. — Priđi bliže, ljupka kćeri Kurda od Misurija. Na tvojim obrazima sjaji svjetlo šefaga, a lice ti je milo kao zumbulov cvijet. Tvoji dugački uvojci mirišu kao gulilik, glas ti zvuči kao bulbulov pjev. Ti si dijete gostoprimstva, kći jednoga junaka pa ćeš postati vjerenicom mudrog i hrabrog ratnika. Tvoje ruke i noge obradovale su me kao kapljica koja napaja žednoga. Uzmi ovaj bazin i sjeti me se kad se njime okitiš. Ona pocrveni od radosti i smetenosti, ne znajući što da odgovori. — As korbaneta, hodija — tvoja sam ropkinja, gospodaru! — promuca napokon. To je običajan pozdrav kurdskih žena i djevojaka otmjenom muškarcu. Glavar sela također se toliko obradova što sam odlikovao njegovu kćer da je zaboravio običajnu suzdržljivost i zatražio da mu ona pruži narukvicu da bi je pogledao. — Oh, kako je to divno, kako dragocjeno! — viknu pa pruži narukvicu dalje da bi je svi ogledali. — To je jantar, tako krasan i divan jantar, da ga ni sam sultan ljepšega nema na svom čibuku. Kćeri moja, tvoj ti otac ne može dati takav svadbeni dar kakav ti je dao taj efendija. Iz njegovih usta odzvanja glas mudrosti a s njegovog brka kaplje dobrota. Upitaj ga hoće li ti dopustiti da mu zahvališ onako kao što se kćerka zahvaljuje ocu! Djevojka pocrveni još više nego maločas, ali upita: — Dopuštaš li to, gospodaru? — Dopuštam. Kurdinja se sagnu k meni, jersam sjedio na podu i poljubi me u usta i na oba obraza. Zatim brzo odjuri. Nije me iznenadio taj način izražavanja zahvalnosti, jer sam znao da je kurdskim djevojkama dopušteno da znance pozdrave poljupcem. Prema čovjeku na visokom

položaju takva bi prisnost međutim bila drska pa sam zato zapravo udvostručio svoju dobrotu dopustivši joj da me poljudi. To je odmah rekao i glavar sela. — Efendijo, tvoja milost rasvetljava moju kuću kao što sjaj sunca zagrijava zemlju. Odlikovao si moju kćer. Dopusti da i ja tebi poklonim uspomenu da ne zaboraviš Spinduri. Sagne se preko ruba krova i viknu dolje u dvorište riječ »Dojan«. Odmah odjeknu glasni lavež. Jedna se vrata otvoriše i ja opazih da se dolje ljudi uklanjaju nekom psu kako bi se uza stepenice mogao uspeti k nama. Časak kasnije stajao je pred malkoegundom i ulagivao mu se. Bio je to jedan od onih skupocjenih žućkastih, vanredno velikih i snažnih hrtova koje u Indiji, Perziji i Turkestanu sve do Sibirije nazivaju slogi. Kod Kurda se ta rijetka rasa naziva tasi. Ti psi umiju stići i najbržu gazelu pa hvataju čak i divljeg magarca i poput vjetra brzoga džigateja, ne boje se ni pantere ni medvjeda. Moram priznati da sam se zadivio ugledavši tu životinju. Ona je kao pas bila jednako dragocjena kao što je moj vranac bio dragocjen konj. — Efendijo — reče glavar sela — psi što ih uzgajaju Kurdi plemena Misuri glasoviti su i izvan naših planina. Ja sam odgajio mnogo tasija kojima sam se mogao ponositi, ali nijedan nije bio sličan ovome. Poklanjam ti ga! — Malkoegunde, taj je dar tako dragocjen da ga ne mogu primiti — odgovorih mu. — Kaniš li me uvrijediti? — ozbiljno upita Kurd. — Ne, to ne kanim — stadoh ga militi. — Htio sam ti reći da je tvoja dobrota veća od moga poklona. Ja primam tasija, ali dopusti mi da ti poklonim još ovu bočicu. — Što je to? Miomiris iz Perzije? — Nije. Ja sam je kupio kod Beit Alaha u svetom gradu Meki. U njoj je voda iz zdenca Zem-Zema. Skinuo sam bočicu s vrata i pružio mu je. Toliko se začudio da ju je zaboravio primiti. Zato sam mu je položio u krilo. — O efendijo, što to radiš! — viknu konačno sav razdragan. — Ti unosiš u moju kuću najdivniji dar što ga je Alah dao zemlji. Zar mi to zaista poklanjaš? — Samo uzmi tu bočicu, rado ti je dajem. — Neka je blagoslovljena tvoja ruka, i neka sreća neprekidno prati tvoj put! Dođite ovamo, ljudi, i dotaknite tu bočicu, kako bi efendijina dobrota i vas usrećila. Bočica je prešla iz ruke u ruku. Priredio sam njome najveću radost koja uopće može postojati. Kad se glavarevo oduševljenje donekle sleglo, on se opet obrati k meni: — Gospodine, taj je pas sada tvoj. Pljuni mu tri puta u gubicu i stavi ga danas ispod svoga ogrtača kad pođeš spavati, pa te nikad neće napustiti. Englez je sve to promatrao, ali nije pravo razumio o čemu se radi. Zato me upita: — Jeste li poklonili Zem-Zem, ser? — Jesam. — Well! Samo poklonite. Voda je voda! — Znate li što sam dobio za uzvrat? Ovoga psa! — Što, kako? Nije moguće!

— Zašto nije? — Odviše je dragocjen. Ja sam poznavalac. Taj pas vrijedi, pedeset funti. — Vrijedi i više, pa ipak je moj! — Zašto? — Maločas sam kćerki seoskog glavara poklonio narukvicu. — Strašan čovjek! Golema sreća! Najprije dobije konja od Muhameda Emina a da ne plati ništa, a sad dobiva hrta! Mene naprotiv prati smola. Nisam našao ni jednog jedinog fowlingbulla. Užas! Muhamed Emin se također divio psu pa rado vjerujem da mi je pomalo i zavidio. Moram priznati da sam imao sreće. Neposredno prije nego što sam pošao na počinak siđoh još jednom dolje konjima. Ondje sam naišao na seoskog glavara. — Efendijo — poluglasno upita. — Smijem li te nešto upitati? — Govori! — Kaniš li u Amadiju? — Kanim. — I još dalje? — To ne znam. — Je li pri tom po srijedi kakva tajna? — Kako dolaziš na to? — S tobom je i jedan Arapin koja nije dovoljno oprezan. Zavrnuo je rukav svoje odjeće a ja sam pri tome opazio da mu je ruka tetovirana. On je neprijatelj Kurda a isto tako je i mutesarifov neprijatelj. On je Hadedin. Jesam li tačno vidio? — On je mutesarifov neprijatelj, ali nije neprijatelj Kurda — odgovorih. Taj je čojek bio pošten pa mu nisam mogao lagati. Svakako je bilo bolje da mu se povjerim nego da mu reknem neistinu koju i onako ne bi povjerovao. — Arapi su uvijek neprijatelji Kurda — odvrati malkoegund. — Ali on je tvoj prijatelj i moj gost. Neću ga odati. Znam što on traži u Amadiji. — Samo nastavi! — Nema tome mnogo dana što su mutesarifovi vojnici proveli ovuda jednog zarobljenog Arapina. Odsjeli su kod mene. To je bio sin šeika Hadedina. Vodili su ga u Amadiju da ga ondje bace u tamnicu. Tvom je prijatelju bio sličan kao sin ocu. —Takvih sličnosti zaista ima. — U redu. Ne želim ti oteti tvoju tajnu, ali nešto ću ti reći: vratiš li se iz Amadije, svrati k meni, pa bilo to danju li usred noći, tajno ili javno. Meni si dobro došao pa i onda bude li uz tebe onaj mladi Arapin o kojem sam ti govorio. — Hvala ti! — Ne trebaš mi zahvaljivati. Ti si mi poklonio svetu vodu Zem-Zem pa ću te zaštićivati u svakoj nevolji i opasnosti. Bude li te pak put poveo u kojem drugom smjeru, moraš mi ispuniti jednu molbu. — A ta je? — U dolini Bervari nalazi se tvrđava Gumri. U njoj stanuje Kadir-bej, sin glasovitog Abd es Subit-beja. Jedna od mojih kćeri njegova je žena. Pozdravi nju i njega s moje strane. Dat ću ti znak po kojem će oni razabrati da si mi prijatelj.

— Isporučit ću tvoje pozdrave. —Njima možeš mirno reći svaku želju koja ti leži na srcu! Oni će ti je rado ispuniti, jer nijedan Kurd ne voli Turke ni mosulskog pašu. Kurd uđe natrag u kuću. Znao sam što taj čestiti čovjek kani postići. Pogodio je što smo htjeli učiniti pa je želio da mi svakako bude od koristi. Sad sam pošao spavati i uzeo sa sobom hrta. Kad smo se narednoga jutra probudili, doznao sam da je Englezov tumač već otputovao iz Spindurija. Krenuo je putem koji je vodio u Bebozi. Ja sam s Muhamedom Eminom spavao u jednoj sobi, dok su Englezu dodijelili drugu. Kad je ušao k nama, mi ga dočekasmo glasnim smijehom. Nitko ne može zamisliti kako je Lindsay izgledao. Od glave do pete bio je sav crnocrven, iako nije bio kariran, a na dugoljastoj šiljatoj glavi sjedila mu je kurdska kapa s koje su visjele dugačke vrpce kao polipovi kraci. . . — Good morning! Čemu se smijete? — pozdravi nas on ozbiljno. — Radujemo se vašem izgledu, ser David. .. — Well, to mi je drago. — Sto nosite pod rukom? — To je moja hat-box — kutija za šešire. — Ah! — Spremio sam svoj šešir, a isto tako gamaše i cipele. — Sve ste to mogli ostaviti ovdje. — Ovdje? A zašto? — Čemu da vucarate te beskorisne sitnice? — Beskorisne? Sitnice? Strašno! Opet ću ih ustrebati. — Ali sigurno ne odmah. — Vratit ćemo se ovamo? — Nije vjerojatno. — Dakle! Hat-box sa sobom! To je jasno! Široka odjeća lepršala je oko mršavog Lindsayevog tijela kao stara ponjava obješena na strašilo za ptice. Njega to uostalom nije smetalo. On dostojanstveno sjedne do mene i samosvijesno reče: — Sad sam Kurd. Well! — Pravi pravcati. — Famozno, izvrsno! Divna pustolovine! — Samo jedno vam nedostaje: — Što? — Jezik. — Naučit ću. — To ne ide tako brzo, ..pa ako ne želite da nam naškodite, bit ćete prisiljeni da odaberete jedno od dva rješenja. — Kakvih rješenja? — Ili ćete se graditi da ste nijemi . . . — Nijem? Odvratno! Nikako! — Da, nijemi, ili čak gluhonijemi.

— Ser, vi ste ludi! — Hvala. No ipak treba da je tako. Dakle, vi ste ili nijemi ili ste se zavjetovali ... — Zavjetovao? Well. Lijepa zamisao. Kako se zavjetovao? — Da nećete govoriti. — Da neću govoriti? Ni riječi? — Ni riječi! Dakako, samo onda ako nas netko promatra. Ostanemo li negdje nasamu, možete govoriti koliko god hoćete. — Dobro. Nije loše, Zavjetovat ću se. Kad to počinje? — Odmah čim izađemo iz Spindurija. — Well. Sporazuman sam. Nakon doručka dobili smo još kojekakve zalihe harane. Zatim uzjahasmo. Oprostili smo se već od svih ukućana osim od samoga domaćina, a i sidm ostalima koji su se skupili rekosmo do viđenja. Glavar sela je dao osedlati svoga konja da nas otprati komadić puta. Iza Spindurija pružao se veoma težak i jedva prohodan put — koji nas je poveo gore na planine Kara Daga. Naši konji morali su biti spretni gotovo poput divokoza da svladaju tu kozju stazu. Ipak smo se sretno uspeli na sedlo. Ovdje glavar zaustavi konja, izvadi iz bisaga omot i reče: — Uzmi ovo i predaj mužu moje kćeri ako dođeš u Gumri. Ja sam njoj obećao perzijski rubac a Kadir-beju sam za njegovu medinu obećao dizgine kakvima se služe Kurdi u Pir Mamu. Doneseš li im te stvari, oni će znati da si moj prijatelj i brat pa će te primiti onako kao da sam to ja sam. Zatim pokaza na jednog konjanika koji je jahao za nama i sad se zaustavio kraj Kalefa i Ifre. — Ovaj čovjek će mi donijeti natrag odjeću toga stranca. Njemu bi mogao predati i omot ako vidiš da te put neće odvesti u Gumri. A sad ćemo se rastati. Mir s tobom! Stisnusmo jedan drugome desnicu, a on zatim pruži ruku i ostalima pa se vrati natrag. U njemu sam upoznao čovjeka koga se i danas sjećam s poštovanjem.

PRIJAZNI DOM JAHALI smo dalje. Put se spuštao u dolinu Amadije. Dolina je sa svih strana okružena pješčanim hridinama, a te su hridine opet ispresijecane brojnim klancima kroz koje žubore gorski potoci. Svi se oni izlijevaju u rijeku Sab. Klanci i obronci obrasli su gustim hrastovim šumama. U njima stanovnici tih krajeva sabiru šišarke pa s njima prave dobre poslove. U dolini leže brojna kaldejska sela, ali su ili pusta i napuštena ili u njima živi svega nekoliko stanovnika, budući su se Kaldejci morali pred tlačenjem Turaka i napadajima razbojničkih kurdskih plemena povući u planine. Jahali smo prema svom cilju kroz tu krajinu čiji su me hrastovi podsjećali na domovinu. — Smijem li govoriti? — tiho me upita Lindsay. — Smijete. Ta nitko nas ne sluša. — A onaj Kurd iza nas? — Na njega se ne trebate obazirati. — Well. Selo se zvalo Spinduri? — Tako je. — Kako vam se svidjelo? — Vrlo dobro! A vama, ser David? — Krasno! Dobar domaćin, dobra domaćica, fina jela, lijepi ples, krasan pas! Kod tih posljednjih riječi pogledao je Englez hrta koji je kasao iza mojega konja. Bio sam toliko oprezan da Dojana uzicom privežem uza svoj stremen. Uostalom, pas se već sprijateljio s Rijem pa se činilo da tačno zna da sam mu ja postao gospodarem. Pažljivo me je gledao svojim krupnim pametnim očima. — Tako je — kimnuh glavom. — Sve je bilo lijepo, a osobito jelo. — Excellent! Dobili smo čak golubove i biftek! — Hm! Zar zaista vjerujete da ste jeli goluba? — Zašto ne? — Jer to nije bio golub. — Nije? Nije bio golub? Ipak je bio! — To je bila životinja kojoj su zoolozi nadjeli latinsko ime vespertilio murinus ili myotis. — Nisam zoolog. Ne znam latinski. — Taj se golub obično zove netopir. — Neto . . . Lindsay se prekine. Mora da su se njegovi živci za okus i probavu pri zvuku te riječi toliko uzbudili da su mu usta sačinila otvor u spilju u koju bi čovjek mogao poći na najkrasniji istraživački put. Činilo se čak da je to djelovalo i na njegov dugi nos, jer mu je vrh vidljivo problijedio. — Da, to je bio netopir, ser David. Jeli ste netopira. Zaustavio je konja i zagledao se u daljinu. Najzad začuh neki tupi šum. Usta su mu se bila ponovo sklopila pa sam naslutio da se ser Davidu vratila i sposobnost da svoje osjećaje izrazi riječima.

— . . . pir! Tim malim slogom završio je Englez maločas započetu riječ »neto....« Zatim se sagnu sa svoga konja k meni i zgrabi me za ruku. — Ser, ne zaboravite poštovanje što ste ga dužni iskazati džentlmenu! — Zar sam ga zaboravio prema vama? — Jako ste zaboravili! Kako smijete ustvrditi da David Lindsay jede netopire? — Netopire? Ja sam govorio samo o jednom jedinom. — Svejedno! Da li jedan ili više, uvreda je ista. Vi ćete mi dati zadovoljštinu. Satisfaktion! Well! — Već ste je dobili! — Dobio sam je? A kako? — I ja sam jeo netopira, a isto tako i Muhamed Emin. — Ah? Vi i on? Ah! . — Tako je. I ja sam mislio da je to golub, a kad sam upitao rekoše mi da je netopir. — Netopir ima kožu! — Odrezali su mu je. — Dakle, zaista? — Zaista! — Nije šala? . — Nije. — Strašno! Oh! Dobit ću koliku, koleru i tifus! Oh! Lindsay je zaista udesio lice kao da dobiva koleru. Morao sam mu pokazati sažaljenje. — Ne osjećate li se dobro, ser David? — Ne, yes! — Želite li da vam pomognem? — Brzo! Čime? — Jednim homeopatskim sredstvom. — Imate li ga? Zaista mi je mučno. Strašno. Kakvo sredstvo? Ovamo s njime! — Similia similibus. — Zar opet zoologija? Latinski? — Jest. To je latinski a znači jednako s jednakim. Istodobno je i zoološki, naime Skakavci. — Što? Skakavci? — Da, skakavci. — Protiv mučnine? Da ih jedem? — Ne trebate ih jesti, jer ste ih već jeli. — Već sam ih jeo? Ja? Nemoguće! Kada? — Sinoć. — Ah! Objasnite! — Maločas ste rekli da su bifteci bili vrlo dobri. — Vrlo! Neizmjerno dobri. Well! — To uopće nisu bili bifteci.

— Nisu? Nisu bifteci! Ja sam Englishman! Bili su bifteci! — Ipak nisu bili. Ja sam pitao: to su bili skakavci pečeni na maslinovu ulju. Mi skakavce kadšto nazivamo i kobilicama. — Kobb... Zaprepaštenom je Englezu«riječ i sad zastala na pola puta, samo što sada nije dopustio da mu usta budu onoliko otvorena, već ih tako čvrsto stisnu da su se, umjesto u visinu, toliko razvukla u širinu da bi se uz malo dobre volje mogao jednim i drugim krajem usta uštinuti za resice uha. Nos mu se pak toliko zapanjio zbog toga što je iščezao poznati mu otvor ispod njega da je duboko savinuo vrh prema dolje da pogleda kako bi se taj gubitak mogao ispraviti. Onda se crte Lindsayeva lica ponovo približiše svom normalnom stanju i usne mu se rastvoriše. — . . . lice! Tako je izgovorio nastavak prekinute riječi »kobi ...« a vrh njegova nosa zadovoljno se podigao uvis. — Da, jeli ste kobilice. — Ah! Strašno! A uopće nisam osjetio da su to kobilice. — Zar vi tačno znate kako one prijaju? Ser David odmahnu rukama i nogama kao da se na konju želi okrenuti oko osi. — No, at no time, nikada! — Uvjeravam vas da su to bili skakavci. Kurdi ih prže i melju ih, zatim ih zakapaju u zemlju dok ne počnu vonjati, a onda ih peku u ulju miroljubive masline. Taj sam recept dobio od žene glavara sela, pa prema tome tačno znam što kažem. — Strašno! Dobivam grčeve u želucu! — Jeste li sad zadovoljni s mojom satisfakcijom? — Jeste li i vi jeli kobilice? — Nisam, jer ih meni nisu ponudili. — Samo ja? — Samo vi. To svakako znači čast za vas, ser David! — Jeste li to znali? — U prvi čas nisam, ali dok ste vi jeli, ja sam se raspitao. — Zašto niste odmah rekli? — Jer bi vi u tom slučaju sigurno učinili nešto čime bi uvrijedili te ljude. — Ser, to ja sebi zabranjujem! Yes! Podmuklost! Lukavština! Zloradost! Pobit ću se s vama. Boksati ili — ili — Lindsay se prekinu, jer je u taj čas prasnuo hitac, a tane mi je istrgalo krpicu iz turbana. — Dolje, i ostanite iza konja! — viknuh. Istodobno se bacih sa svoga vranca i to nimalo prerano, jer je odjeknuo drugi hitac a metak zazviždi iznad mene. Brzim zahvatom izvukoh iz ogrlice uzicu kojom je bio privezan pas. — Dojane — drži ga! Pas se javi samo jednom i kratko kao da mi želi reći da me je razumio, a zatim jurnu u grmlje.

Nalazili smo se u nekoj guduri čije su obje strane bile gusto obraštene mladim hrastovima. Bilo bi odviše opasno da sami zađemo među hrastove, jer bismo se tako izložili oružju nevidljivog strijelca. Zaklonili smo se dakle iza tijela svojih konja i stali osluškivati. — Mašalah! Tko bi to mogao biti? — upita Muhamed Emin. — Arbanas — odgovorih. Uto začusmo krik, a malo zatim glasan lavež koji kao da nas je dozivao. — Dojan ga je uhvatio — rekoh mirno. — Ifra, pođi onamo i dovedi ga. — Alah! Ostat ću uz tebe, emire. Mogla bi tamo biti desetorica ili stotina, pa bih bio izgubljen! — A tvoj bi magarac ostao ubogo siroče, ti plašljivče! Pripazi na konje. Dođite! Prodrli smo u guštaru ali nismo morali daleko. Nisam se prevario. To je bio Arbanas. Dojan je ležao na njemu i to tako da sam se morao zadiviti pametnoj životinji. Arbanas je naime izvukao bodež da se obrani. Pas je dakle morao izvesti dvostruku zadaću. Zato je oborio Arbanasa na tlo i tako legnuo na njegovu desnu ruku da je ovaj nije mogao ni pomaći. Istodobno ga je Dojan držao zubima za vrat, doduše lako, ali ipak tako da bi napadač i kod najmanjeg pokreta bio izgubljen. Najprije sam tom ubojici iz zasjede izvukao bodež iz ruke, a zatim i pištolj iza pojasa. Drugi pištolj ležao je ispaljen na tlu. Ispustio ga je kad ga je pas napao. — Geri — natrag! Na tu zapovijed ispusti Dojan Arbanasa. Ovaj ustane pa se i nehotice primi za vrat. Ja dreknuh na njega: — Lupežu, pa ti ubijaš iz zasjede! Hoćeš da te udarim? — Sidi, samo zapovijedi, i ja ću gu objesiti! — izjavi Halef. — Ah! Nije nikog pogodio. Pustite ga da se izgubi! — Efendijo — javi se Muhamed — on je divlja zvijer koju treba učiniti neškodljivom. — Arbanas je pucao na mene, ali više neće imati prilike da to ponovi. Gubi se, ništarijo! Lupež je u tili čas nestao u grmlju. Pas je smjesta htio potrčati za njim, ali ga zadržah. — Sidi, moramo za njim. On je Arbanas i opasan je — opomene me Halef. — A gdje će nam to biti opasan? Zar u Amadiji? Ondje se ne smije ni pokazati, jer ću ga inače odmah dati zatvoriti. Muhamed i Englez također su se žestoko usprotivili, ali ja se nisam obazirao, već sam se vratio konjima i uzjahao. Dojan pođe za mnom bez zapovijedi. Opazio sam da ga ne moram više privezati. Tako je bilo i ubuduće. Oko podne stigosmo u neko seoce po imenu Bebadi. Izgledalo je veoma siromašno. Stanovnici su bili nestorijanci. Na kratko vrijeme smo se zaustavili da se odmorimo i uz mnogo muke dobili gutljaj šerbeta uz hranu što smo je ponijeli sa sobom. Pred nama se sad uzdizalo brdo u obliku čunja na kojem je ležala Amadija. Uskoro smo stigli onamo. Zdesna i slijeva od puta koja nas je vodio uzbrdo opazismo

voćnjake koji kao da su bili prilično dobro njegovani, ali samo mjesto nije već ni izvana pobudilo dobar dojam. Projahali smo kroz gradska vrata koja su se jednom bila potpuno urušila i onda su površno popravljena. Nekoliko otrcanih Arbanasa stajalo je na straži, pazeći da kakav neprijatelj ne bi napao grad. Jedan od njih zgrabi za uzde mojega konja, a drugi šeikovoga. — Stoj! Tko ste vi? — upita me. Ja pokazah na buluk-emini ja. — Ne vidiš li da se s nama nalazi jedan padišahov vojnik? On će ti odgovoriti. — Pitao sam tebe a ne njega! — Miči se, odlazi! Rekavši to podbodoh konja da se propeo, a čovjek koji je držao uzde pade na zemlju. Muhamed se povede za mojim primjerom i mi odjahasmo. Ćuli smo kako iza nas Arbanasi proklinju i kako se baši-bozuk prepire s njima. Putem sretosmo nekog čovjeka odjevena u dugačak kaftan koji je oko glave ovio nekakav stari rubac. — Tko si ti? — kratko ga upitah. — Gospodine, ja sam Jehudi. Što zapovijedaš? — Znaš li gdje stanuje muteselim? — Znam, gospodine. — Odvedi nas u njegov šaraj! Što sigurnije nastupiš, to će te ljepše na Istoku primiti. Taj čovjek se nije usudio da nas odbije. Proveo nas je kroz cio niz ulica i bazara koji su me se svi dojmili kao da propadaju. Činilo se da je ta važna pogranična tvrđava bila posve zapuštena. Na ulicama i u dućanima nije bilo nikakva života. Sreli smo svega nekoliko ljudi a svi su imali nekakav boležljiv i potišten izgled. Bili su živi svjedoci da je grad nezdrav, kako je to uostalom bilo i poznato. Svojim vanjskim izgledom nije saraj nikako zasluživao naziv palače. Bio je sličan popravljenoj ruševini, a na ulazu nije bilo ni straže. Sjahasmo i predadosmo svoje konje Halefu, Kurdu i buluk-emimiju koji nas je opet stigao. Zatim dadosmo Židovu napojnicu za koju se je pretjerano uljudno zahvalio te uđosmo. Tek kad smo prošli kroz nekoliko hodnika susretosmo čovjeka koji je, ugledavši nas, ubrzao korake tako da umalo što nije potrčao. — Tko ste vi? Što tražite ovdje? — upita ljutito. — Govori drukčije, inače ću te naučiti uljudnosti! Tko si ti? — Ja sam nadzornik ove palače. — Možemo li govoriti s muteselimom? — Ne možete. — Gde je Ismail-bej? — Izjahao je. — Znači da je kod kuće i da drži kef. — Kaniš li mu ti zapovijedati što treba da radi? — Ne kanim, ali tebi kanim zapovjediti da mi rekneš istinu! — Tko si ti da sa mnom tako govoriš? Jesi li nevjernik da se usuđuješ sa psom ući u komandantovu palaču?

Imao je pravo, jer je kraj mene stajao Dojan i promatrao nas kao da samo čeka znak da se baci na nadzornika. — Postavi stražu pred vrata — rekoh mu — pa onda nitko neće moći ući bez dopuštenja. Kad mogu govoriti s muteselimom? — Predveče. — Dobro. Onda mu reci da ću doći! — A ako me pita tko si ti? — Reći ćeš mu da sam prijatelj mosulskoga mutesarif a. Čovjek se zbuni, a mi se vratismo natrag i uzjahasmo da potražimo stan. Zapravo bismo lako mogli naći kakvu kuću da se smjestimo u nju, jer su mnoge bile prazne, ali ja nipošto nisam kanio bez dopuštenja zaposjesti nečiju kuću. Dok smo tako jahali promatrajući zgrade, dođe nam u susret neki marcijalni lik. Čovjek je hodao širokim koracima. Njegov baršunasti kaput bio je, jednako kao i hlače, ukrašen zlatnim vezom, a oružje mu je bilo zaista dragocjeno. Zastao je postrance da promotri moga vranca važnim i znalačkim pogledom. Zaustavio sam konja i pozdravio ga. — Selam. — Aleikum— odvrati on ponosno, naklonivši glavu. — Ja sam ovdje stranac i ne želim govoriti s nekim banabukom. Dopusti mi da te nešto upitam! — rekoh najmanje isto tako ponosno. — Tvoje mi riječi kazuju da si efendija. Odgovorit ću na tvoja pitanja. —Tko si ti? — Ja sam Selim-aga, zapovjednik Arbanasa koji brane ovu tvrđavu. — A ja sam efendija Kara Ben Nemzi, padišahov štićenik i izaslanik mosulskog mutesarifa. Tražim kuću u Amadiji u kojoj bih mogao nekoliko dana stanovati. Možeš li mi koju preporučiti? Aga se udostoji odgovoriti vojničkim pozdravom, a zatim reče: — Neka Alah blagoslovi tvoju visost! Ti si veliki gospodin koji mora biti primljen u muteselimovoj palači. — Ondje sam već bio. Nadzornik palače me je odbio pa sam. . . — Alah uništio tog bijednika! — prekide me on. — Otići ću da ga razderem u komade! Selim zakoluta očima i zamahne objema rukama. To je izgledalo veoma borbeno, ali sigurno se nije smjelo ozbiljno shvatiti. Taj je aga očito bio velik samo na jeziku. — Mani se tog čovjeka! — prekinuh ga. — Neka ne uživa čast da primi goste koji će mu dati veliki bakšiš. — Bakšiš? — upita hrabri junak. — Ti daješ veliki bakšiš? — Ne običajem škrtariti njime. — Oh, onda znam kuću u kojoj možeš stanovati i pušiti kao šak-in-šah u Perziji. Hoćeš li da te odvedem onamo? — Pokaži mi je!

Selim-aga se okrene i pođe ispred nas. Tako nas je proveo kroz nekoliko pustih hazarskih ulica sve dok se nismo zaustavili na nekom malom otvorenom trgu. Po tom se trgu klatilo dvadesetak pasa bez gospodara, od kojih je nekoliko bilo šugavo. Ugledavši moga psa, počeše bijesno zavijati, ali moj Dojan, ponosan kao kakav paša, nije se na to ni obazreo. — Ovo je kuća koju sam spomenuo — reče aga. Pri tome pokaže zgradu koja je zauzimala cijelu jednu stranu trga i nije baš loše izgledala. Na trg je gledalo nekoliko pendžera zatvorenih drvenim rešetkama. Oko ravnoga krova pružala se ograda koja je u tom dijelu svijeta predstavljala sigurno veliku raskoš. — Tko stanuje u toj kući — upitah. — Ja, efendijo — odvrati aga. — A čija je kuća? — Moja. — Jesi li je kupio ili unajmio? — Ni jedno ni drugo. Kuća je nekad bila vlasništvo glasovitog Ismail-paše pa je ostala bez gospodara, dok je ja nisam zaposjeo. Dođi, sve ću ti pokazati! Taj vrijedni zapovjednik Arbanasa svakako je živo poželio moj bakšiš. Ipak mi je njegova ponuda u svakom pogledu dobro došla, jer mi je vjerojatno njegov položaj omogućavao da dobijem kojekakva vrijedna obavještenja. Sjahasmo pred kućom i uđosmo. U predvorju je čučala neka starica ljušteći luk. Suze su joj pritom curile iz očiju, no ipak je žvakala ljuske luka. Prema njezinom izgledu mogli bismo reći da je bila prababa vječnoga Zida ili Metuzalemova tetka koju je smrt posve zaboravila. — Čuj, draga moja Mersino, evo ti dovodim ljude! — ljubazno je oslovi aga. Starica nas nije mogla ugledati zbog suza pa zato obriše oči lukom što ga je upravo držala u ruci tako da su joj suze briznule u dvostrukoj količini. — Ljude? — upita starica glasom koji je zvučao upravo sablasno. — Da, ljude koji će stanovati u ovoj kuća. Mersina odbaci luk i skoči na noge pravom mladenačkom brzinom. — Stanovati? Ovdje u ovoj kući? Jesi li lud, Selim-ago? — Nisam, draga moja Mersino. Ti ćeš biti domaćica tih ljudi pa ćeš ih posluživati. — Domaćica? Posluživati? Alah kerim! Ti si zaista poludio! Zar nemam već danju i noću posla da bih samo s tobom izašla na kraj? Otjeraj ih, otjeraj ih smjesta! Zapovijedam ti! Selim-aga se malo zbuni. To se na njemu jasno razabiralo. Činilo se da draga Mersina ovdje čvrsto drži uzde u ruci. — Tvoj posao se neće nimalo povećati, golubice moja. Uzet ću za njih služavku. — Služavku? — upita starica. Pri tome nije njezin glas više zvučao muklo i šuplje, već oštro i kreštavo, kao da se ružičasti golubičin kljun pretvorio u pisak klarineta. — Služavku? Vjerojatno kakvu mladu i lijepu, zar ne? — To ovisi o tim ljudima, Mersino.

Ona se podboči rukama o bokove, kretnjom koja je na Istoku tako uobičajena kao i na Zapadu, i duboko udahne. To je bio znak da će trebati znatnu količinu zraka da bi svoju nespornu vladavinu obranila doličnom upornošću. — O tim ljudima? To ovisi o meni! Ovdje sam ja gospodarica! Samo ja ovdje zapovijedam! Ovdje ću ja odrediti šta se ima dogoditi, pa ti zapovijedam da otjeraš te ljude! Čuješ li me, Selim-ago? Napolje odatle, ali smjesta! — Ah to uopće nisu ljudi, jedina moja Mersino! Mersina, što na našem jeziku znači mirta, ponovo obriše očice pa nas veoma pomno promotri. Malo sam se začudio zbog te agine tvrdnje. Što smo mi to zapravo imali biti ako nismo ljudi? — Nisu — izjavi on. — To nisu ljudi, već velike efendije koje stoje pod sultanovom zaštitom. — Što me se tiče sultan! Ovdje sam ja sultanija! Sultanija Valida i ono što ja kažem to . . . — Ta čuj me! Oni će dati vrlo dobar bakšiš! Bakšiš na Istoku upravo čarobnjački djeluje. Činilo se kao da i ovdje rješava cijelu stvar. »Mirta« spusti ruke, pokuša se osmjehnuti kao da se želi ispričati, ali joj smijeh prijeđe u cerekanje. Ona se okrenu Lindsayu: — Dobar bakšiš? Je li to istina? Lindsay odmahnu rukom i pokaza na mene. — Što je s tim čovjekom? — upita me ona. — Je li bolestan? — Nije — ogovorih. — Dopusti mi da ti kažem tko smo, o dušo ove kuće! Ovaj čovjek kojega si sad upitala je pobožni hodočasnik iz Londonistana. On motikom koju ovdje vidiš kopa po zemlji da bi osluškivao jezik preminulih, pa je položio zavjet da neko vrijeme neće progovoriti ni riječi. — Pobožan čovjek? Svetac? — preplašeno upita ona. — Tako je. Upozoravam te da ga ne vrijeđaš! Ovaj drugi ovdje je vođa jednog velikog naroda daleko na jugu, a ja sam jedan od ratnika koji poštuju žene i daju bakšiš. Ti si sultanija ove kuće. Dopusti mi da je pogledamo i da vidimo ne bismo li nekoliko dana mogli ovdje stanovati. — Efendijo, tvoj govor miriše po ružama i karanfilima. Tvoja su usta mudrija i pametnija od gubice ovoga bijednog Selim-age koji uvijek zaboravlja da rekne ono što treba reći, a tvoja je ruka kao Alahova ruka koja daje blagoslov. Imaš li uza se mnogo slugu? — Nemam, jer su naše ruke dovoljno snažne da se sami zaštitimo. Mi imamo samo tri pratioca, jednog slugu, jednog kavaza mosulskog mutesarifa i jednog Kurda koji će još danas opet otputovati iz Amadije. — Neka ste mi onda dobro došli! Pogledajte moju kuću i moj vrt, pa ako vam se kod mene svidi, moje će oči bdjeti nad vama i svijetliti vam! Mersina ponovo obriše svoje »budne« i »svijetle« oči a zatim pobere luk s tla da bismo mogli proći. Činilo se da je hrabri aga Arbanasa veoma zadovoljan s ovakvim svršetkom.Najprije nas je odveo u sobu koja je njemu služila kao stan. Bila je prostrana, a jedini namještaj u njoj bio je neki stari ćilim koji mu je istodobno služio kao ležaj,

divan, stol i stolica. Na zidovima je visjelo nešto oružja i nekoliko lula, a na podu stajala je boca kraj koje je ležalo nekoliko praznih ljusaka od jaja. — Dobro mi došli, gospodo! — javi se aga. — Ispijmo čašicu u znak prijateljstva! Selim se sagne i podigne bocu zajedno s ljuskama od jajeta pa svakome od nas pruži po jednu takvu ljusku. Onda nam utoči. Bila je to rakija. Pili smo iz naših neobičnih pehara a on je podigao bocu na usta i nije je odmakao sve dok se nije potpuno uvjerio da to oštro piće koje je mirisalo po sumpornoj kiselini ne može više nikome nauditi. Zatim domaćin ponovo sabere ljuske, srkne iz njih ono što smo mi u njima ostavili, pa ih pomno položi natrag na pod. — Ben idžad etim — moj vlastiti izum! — reče ponosno. — Čudite li se da nemam čaša? — Sigurno više voliš svoj lijepi izum — odgovorih. — Dajem mu prednost, jer nemam čaša. Ja sam aga Arbanasa pa bih kao plaću imao mjesečno dobivati tri stotine trideset pijastera, ali već jedanaest mjeseci čekam na taj novac. Alah kerim, padišahin kendizine lasim — bog je milostiv, a sultan i sam treba novac. Zaista se dakle nisam smio čuditi da je riječ bakšiš imala za njega toliko značenje. Selim-aga nas tada provede kroz kuću. Bila je prostrana, ali već trošna. Uzeli smo četiri sobe, po jednu za svakoga od nas, a jednu za Halefa i Ifru. Cijena je bila neznatna, pet pijastera tjedno za svaku sobu. — Hoćete li pogledati i vrt? — upita zatim. — Hoćemo. Je li lijep? — Vrlo lijep! Lijep je poput rajskih vrtova. Ima u njemu različitog drveća, grmlja i trave što ih ja uopće ne poznam. Danju sja iznad njega sunce, a noću ga obasjavaju zvijezde svojim očima. — Pada li na njega i kiša? — upitah ga šaleći se. — Ako kiša pada, onda i vrt dobiva svoj dio. Da, kadšto na njega padne i snijeg. Dođi i pogledaj! U dvorištu se nalazila staja koju smo unajmili za konje. I ona je stajala pet pijastera. Vrt je predstavljao četvorinu dugačku i široku četrdesetak koraka pa je dakle bio vrlo skroman. U njemu je rastao samo jedan zakržljali čempres i jedno stablo divlje jabuke. Najveće čudo u tom vrtu bila je gredica na kojoj su rasli peršun, luk, češnjak, jedan ogrozd i nekoliko uvelih ljubičica. — Gizel bir bakče — lijep vrt! Zar ne? — upita aga odbijajući golemi dim iz lule. — Cok gizel — silno lijep! — odgovorih. — Pek bereketi — veoma plodan! — Ga jet bereketi — izvanredno plodan! — Birde čok gizel nebatat — i sve te lijepe biljke, zar ne? — Sajisis—nebrojene! — Znaš li tko je ovuda šetao?

— Tko? — Najljepša ruža Kurdistana. Jesi li ikada čuo za Esmu Katun kojoj ni jedna druga žena nije bila ravna ljepotom? — Nije li ona bila žena Ismail-paše, posljednjeg potomka abasidskih kalifa? — Jest. Ti to znaš. Esma je nosila počasni naslov katun kao sve žene iz te uzvišene obitelji. Ismail-pašu je opsijedao Indžeh Bajrak-tar Muhamed-paša. Digao je u laguni zidove tvrđave i zauzeo je jurišem. Ismail je sa Esmom Katun odveden u Bagdad u sužanjstvo. Ovdje u ovom vrtu živjela je ona i mirisala. Efendijo, volio bih da je još ovdje! — Je li ona posadila ovaj peršun i češnjak? — Nije — ozbiljno odgovori Selim-aga. — To je učinila moja kućanica Mersina. — Onda zahvali Alahu što umjesto Esme Katun imaš kraj sebe tu slatku Mersinu. — Efendijo, ona je kadšto veoma gorka. — Zbog toga ne smiješ mrmljati, jer Alah različito dijeli svoje darove. Sigurno je bilo zapisano u knjizi života da imaš svoj dom podijeliti s tom „mirtom". — Tako je! Reci mi sad efendijo, hoćeš li unajmiti taj vrt? — Koliko tražiš za njega? — Platit ćeš mi deset pijastera tjedno. Onda smijete kad god ushtjednete odlaziti svi u vrt i misliti na Esmu Katun. Oklijevao sam s odgovorom. Vrt se pružao do stražnjega zida neke zgrade u kojemu sam opazio dva reda malih rupa. To me je podsjetilo na zatvor. Morao sam se raspitati. — Ne vjerujem da ću unajmiti taj vrt. — Zašto ne? — Jer me smeta onaj zid. — Onaj zid? Kako to, efendijo? — Ne volim boraviti u blizini zatvora. — Oh, ne mogu te smetati ljudi koji se nalaze u njemu. Njihove rupe su tako duboke da uopće ne mogu doseći do tih malih prozora. — Je li to jedina tamnica u Amadiji? — Jest. Ona druga se srušila. Moj čauš nadzire utamničenike. — I ti misliš da me oni neće smetati? — Nećeš ih ni čuti ni vidjeti. — Onda ću ti dati deset pijastera. Primat ćeš dakle svakoga tjedna ukupno trideset i pet pijastera. Ja ću ti sad odmah za tjedan dana unaprijed platili. Kad sam mu to ponudio, zapovjednik Arbanasa iz Amadije naceri se od užitka čitavim licem. Englez je opazio da sam posegnuo u džep da platim pa mi domahne, izvuče svoju novčarku i pruži mi je. No, on je zaista mogao preboljeti ako mu malo olakšam novčarku. Zato sam iz nje izvadio tri mahbubcekina i pružio ih agi. — Evo, uzmi! Ono je ostalo bakšiš za tebe.

Bilo je to više nego dvostruko od onoga što je imao platiti. Selimovo lice zasja od radosti te on reče s mnogo poštovanja: — Efendijo,, kor an veli: tko daje dvostruko, toga će Alah stostruko blagosloviti. Alah je tvoj dužnik. On će ti bogato vratiti. — Sad trebamo ćilimove i lule. Gdje bismo ih mogli pozajmiti? — upitah. — Gospodine, ako mi daš još takva dva zlatnika, dobit ćete sve što ti srce poželi. — Evo ti ih! — Požurit ću da vam donesem sve što trebate. Izašli smo iz vrta. U dvorištu je stajala Mersina, duša palače. Ruke su joj bile prljave od čađi. Kažiprstom je miješala po posudi punoj otopljena masla. — Efendijo, hoćeš li uzeti sobe? — upita ona. Mora da joj je pri tome palo na um da prst ne spada u lonac. Starica ga dakle izvuče! Pomno ga obliže ispruženim jezikom. :— Zadržat ću sobe, a isto tako i staju i vrt. — Efendija je već sve platio — značajno dobaci aga. — Koliko? — upita Mersina. — Trideset pet pijastera za prvih tjedan dana. Lukavac nije ni spomenuo bakšiš. Zar je i u tom pogledu stajao - pod papučom? Izvadio sam iz novčarke još jedan cekin i pružio ga starici. — Evo, uzmi, ti biseru gostoprimstva. To je prvi bakšiš za tebe. Budemo li zadovoljni s tobom, dobit ćeš još i više. Mersina hitro posegnu za cekinom i stavi ga u pojas. — Hvala ti, efendijo. Nastojat ću da se u mojoj kući dobro osjećate. Vidim da si zaista jedan od onih hrabrih ratnika koji poštuju žene i daju bakšiš. Pođite samo gore u svoje sobe. Ja ću vam skuhati gusti pirinač s mnogo rastopljenog maslaca. Pri tome se opet zaboravila, i po »lijepom starom običaju« ponovo gurnula prst u lonac i počela miješati. Njezina je ponuda bila ljubazna, ali — brrr! — Tvoja je dobrota velika — odvratih — ali mi na žalost nemamo vremena da je primimo, budući da sad moramo izaći. — Ali ti ipak želiš da za vas priređujem jelo, efendijo? — Ta rekla si da moraš danju i noću raditi samo da poslužiš agu. Ne smijemo te dakle još više opterećivati. Uostalom, vjerojatno će nas često pozivati u goste, a ako toga i ne bude, mi ćemo jelo uzimati kod aščije. — Ipak mi ne smiješ odbiti svečani objed. — No, dobro, onda nam skuhaj nekoliko jaja! Nešto drugo ne bismo danas smjeli jesti. To je bilo jedino jelo što smo ga mogli primiti iz »Mirtinih« ruku. — Jaja? Da, jaja ćeš dobiti, efendijo — živo će starica. — Ali kad budete jeli, pripazite na ljuske, jer se Selim-aga služi njima kao čašama, samo što ih taj neoprezni čovjek neprekidno razbija. Sad smo se na kratko vrijeme povukli u svoje sobe. Ubrzo se aga pojavio s pokrivačima, sagovima i lulama, što ih je pozajmio od trgovaca. Sve je to bilo novo i zato čisto, tako da smo mogli biti zadovoljni. Zatim je došla Mersina s poklopcem neke

stare drvene kutije koji je služio kao tanjur. Na njemu su ležala jaja, naša svečana gozba. Kraj toga sam opazio nekoliko napola izgorjelih lepinja, a osim toga — ovdje je stajao i onaj glasoviti lonac s maslacem, okružen s nekoliko ljusaka od jaja u kojima se nalazila prljava sol, grubo stucani papar i veoma problematični kumin. Žličica dakako nije bilo. Ta bogata gozba ubrzo je sretno svladana pa se Mersina sa svojim dragocjenim posuđem vratila u kuhinju. Ustao je i aga. — Znaš li, efendijo, kamo ću sada? — upita me. — Nadam se da ćeš mi to kazati. — Muteselimu. On treba da dozna kakav, si otmjen čovjek i kako je s tobom postupio nadzornik njegove palače. Selim-aga dotjera svoju službenu vanjštinu, premazavši brkove ostacima rastopljenog maslaca koji je jedino on jeo, a zatim krenu. Sad smo ostali sami. — Smijem li govoriti, ser? — upita Lindsay. — Smijete, ser David. — Kupiti odjeću! — Sada? — Da. — Crno i crveno kariranu? — Dakako. — Onda pođimo u bazar. — Ali ja ne smijem govoriti. Vi morate kupovati, ser. Evo vam novaca! — Hoćemo li kupiti samo odjeću? — A što još? — Nešto malo posuđa. Trebamo ga pa ga kasnije možemo pokloniti agi ili njegovoj kućanici. Zatim duhana, kave i koješta drugo, čega se ne možemo odreći. — Well. Plaćam sve. — Najprije ćemo se poslužiti vašom novčarkom, a onda ćemo obračunati. — Pshaw! Plaćam sve! U redu. — Hoću li i ja s vama? — upita Muhamed. — Kako hoćeš. Samo mislim da bi bilo bolje da se što manje pokazuješ. Već u Spinduriju su prepoznali da si Hadedin, a uz to si veoma sličan svom sinu. Pripalismo čibuke i krenusmo. Predvorje je bilo puno dima, a u kuhinji je »Mirta« kašljala. Ugledavši nas izađe iz kuhinje. — Gdje su naši ljudi? — upitah je. — Kod konja. Kaniš li izaći? — Kanim. U bazar da kupim neke stvari. Ne daj se smetati, vladarko kuhinje! Eno, voda ti je prekipjela. — Neka samo kipi, efendijo! Jelo će ipak biti gotovo. — Jelo? Kuhaš li ga u tom velikom kotlu? — Jest. — Onda to nije samo za tebe i za Selim-agu? — Nije. Moram kuhati i za zatvorenike. — Ah! Za one koji se nalaze u susjednoj zgradi?

— Tako je. — Ima li mnogo nesretnika u toj kući? — Nema ih ni dvadeset. — Jesu li svi iz Amadije? — Nisu, nipošto. Tu je nekoliko arbanasklih vojnika koji su nešto skrivili, nekoliko Kaldejaca, nekoliko Kurda, nekoliko stanovnika Amadije i jedan Arapin. — Arapin? Arapa ovdje uopće nema. — Doveli su ga iz Mosula. — Što dobivaju ti ljudi za jelo? — Lepinje što ih pečem, a zatim u podne ili popodne, već prema tome kako mi to odgovara, ovo toplo jelo. — Od čega se sastoji? — Od brašna promućena u vodi. — A tko im ga nosi? — Ja sama. Čauš mi otvara vrata ćelija. Jesi li već kad vidio kakvu tamnicu, efendijo? — Nisam. — Ako je želiš pogledati, samo mi reci. Povest ću te sa sobom. — Čauš mi to ne bi dopustio. — Dopustit će ti, jer sam ja njegova gospodarica. — Ti? — Da, ja. Nisam li gospodarica njegovoga age? — To je istina. Još ću razmisliti o tome, da li se pristoji dostojanstvu efendije da posjeti tamnicu i da onima koji njome upravljaju dade dobar bakšiš. — To se pristoji, efendijo, sigurno se pristoji. Možda će tvoja milost obasjati utamničenike tako da uzmognu od mene kupiti nešto jela, a i duhana koji inače nemaju. Ništa mi nije moglo biti draže od iskustva što sam ga ovdje stekao. Ipak sam bio tako oprezan da sad ništa potanje ne ispitujem, jer bih inače mogao izazvati sumnju. Pozvasmo dakle Halefa, buluk-eminija i Kurda iz Spindurija da nas prate, a zatim podasmo.

KOD GOSPODARA TVRĐAVE BAZARI su bili kao izumrli. Jedva smo pronašli kavanu u kojoj dobismo rijetku kavu. Ondje smo doznali koji je uzrok toga mrtvila u Amadiji. Unatoč visokim planinama u okolini, taj je grad naime bio veoma nezdrav pa se u njemu početkom toplog godišnjeg doba pojavljuje opasna groznica. U to vrijeme stanovnici napuštaju grad i odlaze u susjedne šume da bi ondje živjeli u ljetnim stanovima koje nazivaju jailacima. Pošto smo uspjeli progutati napitak i ponovo napunili lule krenusmo da kupimo odjeću. Kavanar nam je opisao mjesto gdje bismo mogli dobiti ono što smo tražili. Trgovina je sklopljena u šutljivoj Englezovoj prisutnosti i na njegovo očito zadovoljstvo. Po razmjerno jeftinoj cijeni dobio je potpunu odjeću s crvenim i crnim kockama. Zatim nabavismo sve ostalo što smo trebali te poslasmo sluge s time kući. Kurd je kao poklon dobio vrećicu za duhan, izvezenu staklenim biserjem, koju je odmah ponosno i zadovoljno pričvrstio o svoj pojas kako bi svatko mogao zapaziti taj dokaz njegova muškog dostojanstva. Sad sam s Englezom prošao gradom da ga bar donekle upoznam pa sam se uvjerio da bi tu nekad tako važnu pograničnu tvrđavu lako moglo zauzeti nekoliko stotina poduzetnih Kurda. Ono nešto vojnika koje smo sreli izgledalo je gladno i grozničavo, a same utvrde nalazile su se u takvom stanju da uopće nisu imale pravo da nose to ime. Kad smo se vratili aga me je već čekao. — Efendijo, već te dugo čekam. — Zašto? — Treba da te odvedem muteselimu — reče. — Odvedeš? — naglasih, nasmiješivši se. — Ne, nego da te otpratim. Ja sam Ismail-beju ispripovjedio sve, a onom nadzorniku palače gurnuo sam šaku pod nos. Alah ga je zaštitio, jer bih ga inače možda čak ubio ili zadavio. Pri tom aga zakoluta očima i svinu svih deset prstiju kao kliješta. — Što je rekao komandant? — Efendijo, treba li da ti priznam istinu? — To i očekujem od tebe. — Ismail-bej se nije obradovao tvom posjetu. — Ah! A zašto nije? — On ne voli strance i uopće vrlo rijetko prima posjete. — Zar je vaš muteselim takav samotar? — Nije. Ali kao komandant, osim besplataog stana, dobiva mjesečno šest tisuća sedam stotina i osamdeset pijastera, ali je u tome jednak nama: već jedanaest mjeseci nije dobio ništa pa ne zna što da jede i pije. Može li se dakle veseliti ako dobije važne posjete?

— Ja ga samo želim posjetiti i porazgovarati se s njime, ali ne želim kod njega jesti. — To nije moguće. Muteselim te mora dostojno primiti kako to dolikuje tvom staležu pa je zato... Aga se smete. — Što je? — . . . dao pozvati ovdašnje Židove da od njih pozajmi pet stotina pijastera. Toliko mu je potrebno da nakupuje sve ono što treba da te primi. — Jesu li mu oni dali novac? — Alah! Ni oni sami više nemaju ništa, jer su mu već sve morali dati. Zato je muteselim pozajmio jednoga ovna i još neke druge stvari. To je zlo, a osobito za mene, efendijo. — Zašto za tebe? — Jer mu moram pozajmiti pet stotina pijastera ili . . . ili . . . — No, ili . . . — Ili tebe pitati jesi li ta .... ti . . . — Ta nastavi, ago! — Jesi li bogat? O efendijo, ja ne bih imao ni jednu jedinu paru da mi ti sam nisi danas dao novaca. Od toga sam Mersini morao predati trideset pet pijastera. Morao bih dakle muteselimu pozajmiti pet stotina pijastera da me uzmogne primiti, a to znači pokloniti mu novac! Hm, imao sam onaj novac što sam ga našao kod Abu Seifovog konja, pa nisam bio baš posve bez sredstava, a muteselimova naklonost mogla je za našu svrhu biti veoma korisna. U najgorem slučaju mogao sam dati pet stotina pijastera, a isto toliko mogao sam očekivati od Lindsay a koji bi za pustolovinu sigurno žrtvovao taj za njega neznatni iznos. Zato odoh u Englezovu sobu dok je aga morao počekati. David Lindsay bio se upravo preodjeo. Dugačko lice sjalo mu je od užitka. — Ser, kako izgledam? — upita. — Kurd od glave do pete! — Well, dobro, vrlo dobro! Izvrsno! Ali kako da ovijem turban? — Dajte to ovamo! Lindsay nije u cijelom svom životu imao u ruci tkaninu za turban. Stavio sam mu dakle kapu na glavu i umjetnički je ovio crno-crvenom tkaninom . Tako sam načinio jedan od onih golemih turbana kakve u tom kraju nose dostojanstvenici i otmjeni ljudi. — No, eto gotov je kurdski veliki kan! — Izvrsno. Divno! Lijepa pustolovina! Osloboditi Amala el Gan-dura. Platit ću sve, vrlo dobro platiti! — Mislite li vi to ozbiljno, ser David? — Zašto ne? — Znam doduše da ste vrlo imućni i da se znate poslužiti novcem u pravo vrijeme. Englez me brzo i ispitljivo pogleda i upita:

— Hoćete U novaca? — Hoću — odgovorih jednostavno. — Well, dobit ćete ga! Za vas? — Ne. Nadam se da me još niste u takvom smislu, upoznali. — Tačno, ser. Dakle za koga? — Za muteselina. — Ah! Čemu? Zašto? — Taj je čovjek siromašan. Već jedanaest mjeseci čeka plaću. Stoga je prilično iscijedio ovdašnje stanovništvo. Sad više nitko nema ništa pa mu nitko ne može ništa ni pozajmiti. Zato ga je moj posjet doveo u nepriliku. Mora me gostoljubivo primiti, a nema novaca za to. Pozajmio je dakle jednoga ovna i neke druge stvari pa me je okolišnim putem dao upitati jesam li dovoljno bogat da mu pozajmim pet stotina pijastera. To je doduše i više nego neobično, a ne možemo ni računati s time da će nam novac vratiti, no budući da je za nas veoma važno da steknemo njegovu prijateljsku sklonost, odlučio sam . . . — Dobro! Dobit će novčanicu od stotinu funti! — To je previše, ser David. To bi prema današnjem tečaju u Carigradu bilo jedanaest tisuća pijastera! Dat ću mu pet stotina pijastera pa vas molim da i vi priložite isti iznos. To mu je dosta! — Tisuću pijastera? Premalo. Ja sam arapskim šeicima poklanjao svilenu odjeću. I ja bih ga htio vidjeti. Ako smijem s vama platit ću sve, a vi nećete dati ništa. — Molim, meni je pravo. — Onda recite agi neka nas pusti da radimo kako hoćemo. — A što ćemo učiniti? — Putem ćemo kupiti poklon. U njega staviti novac. — Ali ne odviše, ser David! — Koliko? Pet tisuća pijastera? — Dvije tisuće je više nego dosta. — Dobro dakle, dvije tisuće! Gotovo! Vratio sam se Selim-agi. — Reci komandantu da ću doći sa svojim pratiocem. — Kada? — Uskoro. — Tvoje ime on već pozna. Koje ime treba da mu još saopćim? — Hadži Lindsay-bej. — Hadži Lindsiay-bej. Dobro! A pijastere, efendijo? — Molimo za dopuštenje da muteselimu donesemo poklon. — Onda on i vama mora dati poklon. — Mi nismo siromašni. Imamo sve što trebamo pa bismo se najviše veselili da nam Ismail-bej pokloni svoje prijateljstvo. Reci mu to! Selim ode utješen i zadovoljan. Već pet minuta kasnije sjedili smo Englez i ja na konjima. Ozbiljno sam ga upozorio da ne progovori ni riječi. Halef i Ifra jahali su za nama, dok smo Kurda s vraćenom odjećom i brojnim pozdravima poslali natrag u Spinduri. Projahali smo kraj

bazara i kupili vezenu tkaninu za svečano odijelo i lijepu novčarku u koju je Englez stavio dvadeset zlatnih medžidija, svaku po stotinu pijastera. U tom pogledu nije Lindsay nikad bio štediša. To sam već često iskusio. Zatim pojahasmo do komandantove palače. Pred zgradom je stajalo postrojeno oko dvije stotine Arbanasa na čelu sa dva mulasima pod zapovjedništvom našega hrabrog Selim-age. On izvuče sablju i zapovjedi: — Sirada durum muntasam — u vrstu zbor! Vojnica su se potrudili da izvrše taj nalog, ali su njihovi redovi bili toliko valoviti da su podsjećah na zmiju, a krajevi redova svijali su se poput repa. — Calgi! Didik čalin! — Glazba! Puši! Tri zurle počeše cviljeti, a bubanj se usudi zabubnjati nešto što je zvučalo kao klepet mlinca za kavu. — Daha si jade! Daha kuvetli! — glasnije, jače! Čestiti aga kolutao je pri tome očima, glazbenici su ga oponašali. Za vrijeme tog umjetničkog i laskavog dočeka dojahasmo do ulaza u palaču. Oba poručnika dotrčaše da nam pridrže stremene. Sad sam agi predao tkaninu i novčarku. — Najavi nas komandantu i predaj mu ovaj poklon! Selim-aga pođe dostojanstveno naprijed a mi za njim. Na vratima je stajao nadzornik palače. Sad nas je primio posve drukčije nego prvi put. Prekrižio je ruke na prsima, duboko se naklonio i promrmljao: — Vaš vam sluga ljubi ruke! Moj gospodar vam se preporuča! Prošao sam kraj njega a da mu uopće nisam odgovorio, a i Lindsay se gradio kao da ga nije opazio. Premda se nismo ni osvrnuli na njega, nadstojnik palače je ipak pošao ispred nas i poveo nas uz stepenište u neku prostoriju koja je vjerojatno služila kao predsoblje. Ondje su komandantovi službenici sjedili na bijednim sagovima. Kad smo ušli, oni ustadoše i pozdraviše nas s poštovanjem. Uz jedan od prozora stajao je neki Kurd u kojemu smo na prvi pogled prepoznali slobodnog čovjeka iz planina. On je mračno i nestrpljivo gledao kroz prozor. Jedan mi od službenika priđe. — Ti si Kara Ben Nemzi-efendija koga očekuje muteselim? — Da, to sam ja. — A ovaj efendija je Hadži Lindsay-bej koji se zavjetovao da neće govoriti? — Tako je. — Ja sam komandantov baš-ćatib. On te moli da nekoliko časaka počekaš. — Čemu? Nisam naučio da čekam a on je obaviješten o mom dolasku. — Ismail-bej ima veoma važnu sjednicu koja neće dugo potrajati. Ubrzo sam opazio kakva je to važna sjednica. Jedan je sluga naglo izletio iz muteselimove sobe pa se nakon nekog vremena vratio noseći dvije posude na kojima nije bilo poklopaca. U većoj je bio duhan a u manjoj pržena kava. Komandant je te potrebne stvari dao donijeti tek kad je primio naš novac. Još prije nego što se sluga vratio izašao je Selim-aga iz muteselimove sobe. — Efendijo, strpi se samo još časak. Odmah ćeš biti primljen. Uto će Kurd koji je stajao uz prozor:

— A kad ću ja najzad smjeti da uđem? — Još danas ćeš biti primljen. — Još danas? Ja sam bio ovdje prije od ovog efendije i njegovoga pratioca. Moja je stvar važna a moram još danas otputovati. Selim-aga zakoluta očima. — Ovi su efendije jedan emir i jedan bej, a ti si samo Kurd. Ti ćeš doći na red tek iza njih. — Ja imam isto pravo kao i oni, jer ja sam izaslanik hrabrog čovjeka koji je također bej. Svidjela mi se otvorenost i neustrašivost toga Kurda, premda se požalio zbog mene. Naprotiv, aga kao da se žestoko razljutio, jer ponovo zakoluta očima i izjavi: — Ti ćeš kasnije doći na red, a možda uopće i nećeš doći. Ako ti to nije pravo, možeš otići. Ti ne znaš ni ono najpotrebnije da bi se mogao pojaviti pred velikim i utjecajnim čovjekom. Ah, Kurd je dakle zaboravio »najpotrebnije« stvari, naime bakšiš. Ipak se nije dao zaplašite već odgovori: — Znaš li što je najpotrebnije jednom Bervariju? Eto ova sablja! — Pri tome udari o balčak svoga oružja. — Hoćeš li je okušati? Mene šalje bej od Gumrija. Za Kadir-beja je uvreda ako me neprekidno odbijaju i ako moram čekati. On će znati što da na to odgovori. Ja odlazim. — Stoj! — viknuh. Kurd je već bio na vratima. Bej od Gumrija kome me je uputio malkoegund iz Spindurija! To je bila izvrsna prilika da mu budem od koristi. — Što hoćeš? — upita me osorno. Prišao sam k njemu. — Želim te pozdraviti, jer je to isto kao da Kadir-bej čuje moj pozdrav. — Poznaš li ga? — Još ga nisam vidio, ali su mi o njemu pripovijedali. On je hrabar ratnik i ja ga poštujem. Hoćeš li mu ponijeti jednu poruku? — Hoću, budem li mogao. — Možeš. Ali najprije hoću da ti dokažem da umijem iskazati čast Kadir-beju: ti ćeš prije mene ući k muteselimu! — Govoriš li ozbiljno? — S hrabrim se Kurdom nitko ne šali. — Čujete li to? — obrati se on ostalima. — Taj strani efendija zna što je uljudnost, ali i Bervari isto tako pozna propise dobroga vladanja. — Zatim se okrene k meni i doda: — Gospodine, hvala ti. Razveselio si moje srce, ali sad ću rado počekati dok ne budeš govorio s Ismail-bejom. — Prihvaćam to, jer znam da nećeš morati dugo čekati. Sad mi reci hoćeš li nakon tvoga razgovora s komandantom imati dovoljno vremena da dođeš k meni? — Doći ću, a poslije ću malo brže jahati. Gdje stanuješ? — Kod Selim-age, zapovjednika Arbanasa.

Bervari kimne u znak pristanka glavom i povuče se natrag, jer je sluga upravo otvorio vrata da propusti Lindsaya i mene. Soba u koju smo ušli bila je oblijepljena starim otrcanim papirnatim tapetama. Uz jednu stijenu pružalo se uzvišenje jedva stopu visoko i pokriveno ćilimom. Ondje je sjedio komandant. Bio je to visok i mršav čovjek oštroga lica, očito prerano ostarjela. Pogled mu je bio mutan i nije baš pobuđivao povjerenje. Kad smo ušli, Ismadl-bej ustade i pokaza kretnjom ruke da sjednem kraj njega. Meni to nije bilo teško, ah Lindsaya je stajalo dosta truda da podvijenih nogu sjedne u položaj koji Turci nazivaju »mirovanje udova«. Tko nije navikao na to, brzo će mu utrnuti noge, tako da će morati da opet ustane. Morao sam dakle već iz obzira prema Englezu uznastojati da razgovor ne potraje predugo, — Hoš geldin; emrinis čok ola — dobro mi došli, neka vam je život dug! — dočeka nas komandant. — A isto tako i tvoj — odgovorih. — Došli smo izdaleka da ti kažemo kako se radujemo što vidimo tvoje lice. Neka u tvojoj kući stanuje blagoslov i neka ti uspije svaki posao što ga poduzmeš. — I ja vama želim mnogo uspjeha u svemu što radite! Kako se zove zemlja koja je vidjela prvi dan tvoga života, efendijo? — Almanja. — Ima li jednog velikog sultana? — Ima mnogo padišaha. — I mnogo ratnika? — Kad padišahi iz Almanja saberu svoje ratnike, onda je u njih upereno više milijuna očiju. — Ja još nisam posjetio tu zemlju, ali mora da je velika i glasovita, budući da ti stojiš pod sultanovom zaštitom. To je dakle bio mig da se legitimiram što sam odmah i učinio. — Pravo kažeš. Evo ti padišahov bujuruldu. Ismail-bej ga primi, pritisne ga na čelo, usta i prsa, i pročita. — Ovdje tvoje ime glasi drukčije, a ne Kara Ben Nemzi. Ah, to je bilo neugodno! Okolnost da sam zadržao ime što mi ga je nadjeo Halef mogla mi je sad naškoditi. Ipak sam se brzo snašao i rekao: — Hoćeš li mi pročitati ime koje stoji ovdje u bujuruldu? Pokušao je, ali nije pravo uspio. Čitajući pak ime moga rodnog grada, potpuno je zatajio. — Vidiš li! — objasnih. — Nijedan Turčin ne može pravilno pročitati i izgovoriti imena iz Almanje, jer je naš jezik težak i piše se drugim pismom. Ja sam efendija Kara Ben Nemzi. To će ti dokazati i ovo pismo što mi ga je za tebe dao mosulski muitesarif. Pružih mu pismo. Bej ga pročita sa zadovoljstvom pa mi vrati bujuruldu nakon uobičajenog obreda. — A ovaj je efendija Hadži Lindsay-bej? — upita zatim. — Tako se zove.

— Iz koje je on zemlje? — Iz Londonistana — odgovorih da bih izbjegao riječ Engleska. — On se zavjerio da neće govoriti? — Hadža Lindsay-bej ne govori. — Ali, umije izvoditi čarolije? — Čuj, muteselime, o magiji ne treba govoriti, bar ne s nekim koga još ne poznaš. — Mi ćemo se upoznati, jer ja sam veliki prijatelj magije. Misliš li da se novac može praviti? — Da, novac se može praviti. — I da postoji kamen mudraca? — Postoji, ali on ne leži u zemlji, već je zakopan u ljudskom srcu pa se prema tome ne može prirediti pomoću alkemije. — Ti govoriš veoma zagonetno, ali vidim da poznaš magiju. Postoji bijela i crna magija. Poznaš li obje? Nisam mogao drukčije, već sam se morao našaliti. — Ah, ja poznam i druge vrste. — Zar postoje i druge? Koje? — Modra, zelena i žuta, a također crvena i siva. Hadži Lindsay-bej bio je nekoć pristaša sivokockaste, a sad je prihvatio crno-crvenu. — To se vidi na njegovoj odjeći. Selim-aga mi je pripovijedao da sa sobom nosi motiku kojom prekapa zemlju da bi istraživao govor mrtvih. — Tako je. Ali nemojmo danas o tome govoriti! Ja sam ratnik i nisam učitelj čarobnjaštva. Čestiti komandant već je potpuno iscrpeo sve izvore svoje iscijeđene pokrajine pa je sad pokušavao sreću u magiji. Nije mi moglo pasti na um da ga učvršćujem u njegovom praznovjerju, ali u sada-tim prilikama nisam imao ni povoda da mu razbijem posljednju nadu. Zar ga je možda motika mojega »mastera Fowlingbulla« navela na misao da sa mnom razgovara o magiji? Bilo je i to moguće. Uostalom, moje su se posljednje riječi bar toliko dojmile Ismail-beja da je pljesnuo rukama i dao donijeti kavu i lule. — Čuo sam da je mutesarif vodio borbu sa Jesidima? — prijeđe on na drugi predmet razgovora. To je za mene bilo prilično opasno, ali nisam znao kako bih ga mogao odbiti. Započeo je gotovo kao da me preslušava: »Čuo sam«. Kao najbliži podređeni namjesnika i komandant Amadije nije sigurno o toj stvari čuo samo putem glasina. Stupio sam dakle u njegove stope. — I ja sam čuo o tome. — Zatim, da preteknem njegovo pitanje dodah: — Sekib Halil-paša ih je sigurno ukrotio. A sad naravno dolaze na red buntovni Arapi. Ismail-bej podigne glavu pa me ispitijivo pogleda. — Po čemu to zaključuješ, efendijo? — Po tome što je on sa mnom o tome govorio. — Sam mutesarif?

— Da, on. — Kada? — Kad sam bio kod njega. — Kako je došlo do toga? — upita muteselim ne mogavši sakriti nevjericu. — Svakako zato jer je Sekib Halil-paša imao u mene povjerenja i želio da mi u vezi s tim vojnim pohodom povjeri jednu zadaću. — Koju zadaću? — Jesi li kad čuo o politici i diplomaciji, o muteselime? — uzvratih pitanjem. — On se smeteno nasmije. — Zar bih bio komandant Amadije da nisam diplomata i političar? — Imaš pravo. Ali zašto mi to ne pokazuješ? — Zar sam se možda izrazio nediplomatski? — Vrlo. — Kako? — Jer si me tako izravno upitao koja je moja zadaća da sam se začudio. Ja o tome ne smijem govoriti i ti si samo mudrim okolišnim ispitivanjem mogao nešto dozmati. — Zašto mi ti nisi to smio reći? Mutesarif nema preda mnom tajni. — Hm! Ti si me morao pitati da bi o toj stvari štogod doznao. To je najsigurniji dokaz da je paša prema meni otvoreniji nego prema tebi. A što onda ako sam ja došao u Amadiju upravo zbog nečeg što je u vezi s njegovom provalom u arapsko područje? — To nije moguće! — To je i te kako moguće. Povjerit ću ti samo toliko da me namjesnik nakon mojeg povratka iz Amadije kani poslati na arapske pašnjake. Treba da ondje potajice proučim teren da bih mu mogao iznijeti svoje prijedloge. — Je li to istina? — Govorim ti to u povjerenju, prema tome, istina je! — Onda zaista uživaš njegovo osobito povjerenje. — Nadam se da je tako, muteselime. — I imaš utjecaja na njega? — Kad bi tako i bilo, ja to ne bih smio ustvrditi. Inače bih lako mogao izgubiti taj utjecaj. — Efendijo, ti mi zadaješ briga! — Zašto? — Znam da mutesarifova milost ne svijetli nada mnom. Reci jesi li zaista njegov prijatelj i čovjek njegova povjerenja? Taj čovjek ne samo što nije bio diplomat, već je bio upravo šupljoglavac. Najprije je pokušavao igrati namjesnikova prijatelja, a zatim je priznao da je u Mosulu loše opisan. — Šekib Halil-paša saopćio mi je štošta što možda drugima ne bi rekao — odgovorih — pa mi je štoviše govorio i o svom bojnom pohodu protiv Jesida. Jesam li ja njegov prijatelj, to je međutim, pitanje na koje ti ne bih mogao odgovoriti. — Stavit ću te na kušnju da vidim da li zaista znaš vaše od ostalih. — Samo izvoli! — rekoh mirno, premda sam se u sebi stao brinuti.

— Na koje arapsko pleme mutesarif najviše smjera? — Na Hadedine iz naroda Šamar. — Na njegovom oštrom licu ukaza se sad izraz vrebanja. — Kako se zove šeik Hadedina? — Muhamed Emin. Poznaš li ga? — Ne poznam, ali sam čuo da ga je mutesarif zarobio. On je sigurno o tome s tobom razgovarao budući da ti je poklonio svoje povjerenje i želi te poslati k Arapima.. Muteselim se dakle zaista naprezao da bude diplomat, no ja sam mu se nasmijao u lice. — Ismail-beje, ti me zaista stavljaš na tešku kušnju. Zar je Adam el Gandur tako star da ga zamjenjuješ s Muhamedom Eminom, njegovim ocem? — Kako da ih zamijenim kad ni jednoga nisam još vidio! — izjavi. Ustadoh. — Završimo taj razgovor. Nisam ja dječak koga možeš povući za nos. Ali ako želiš vidjeti zarobljenika, hodi samo u zatvor pa će ti ga čauš pokazati. Ja ti kažem samo jedno: čuvaj tajnu o tome tko je on i nemoj mu nipošto dopustiti da umakne! Dokle god se budući šeik Hadedina nalazi u mutesarifovoj vlasti, može Sekib Halil-paša postavljati Arapima uvjete. Sad mi dopusti da odem! — Efendijo, nisam te htio uvrijediti. Ostani! — Danas imam još i drugoga posla. — Moraš ostati; jer sam dao da se priredi jelo. — Ja mogu jesti u svom stanu, pa ti zahvaljujem. Uostalom, vani stoji jedan Kurd koji bi nužno trebao govoriti s tobom. On je bio ovdje prije mene pa sam mu zato htio dati prednost, ali je Bervari bio toliko uljudan da je to otklonio. — On je glasnik beja od Gumrija. Neka čeka! — Muteselime, dopusti mi da te opomenem da ne činiš pogreške. — Kako? — Ti postupaš s Kadir-bejom kao s neprijateljem ili bar kao s čovjekom koga ne treba poštovati ni bojati ga se. Opazio sam da se Ismail-bej trudi da svlada srdžbu. — Kaniš li mi davati poduke, efendijo, ti, kojega ja uopće ni ne poznam? — ljutito će. — Ne kanim — odgovorih mirno. — Kako bih se smio usuditi da ti dajem lekcije kad si ti stariji od mene? Još kad smo govorili o magiji dokazao sam ti da te smatram odviše mudrim a da bih te mogao poučavati. Ali dobar savjet može i mlađi čovjek dati starijemu. — Ja i sam znam kako treba postupati s tim Kurdima. Otac beja od Gumrija bio je Abd es Sumit-bej koji je mojim predšasnicima, a osobito siromašnom Selimu Silahiju zadao mnogo muke. — Treba li da vam i njegov sin zadaje istu muku? Mutesarif treba svoje čete protiv Arapa, a jedan dio mora ostaviti kao osiguranje protiv Jesida. Šta će reći ako mu saopćim da ti s Kurdima iz Bervarija postupaš tako da se i ovdje treba bojati ustanka čim oni opaze da namjesnik u danom času nema dovoljno

snage da ih suzbije? Čini što god hoćeš, muteselime. Ja ti neću davati ni pouke ni savjeta. Ovo moje izlaganje zapanji beja. To sam jasno razabrao na njemu. — Misliš li da trebam primiti Kurda? — Radi što god hoćeš. Ponavljam ti! — Ako mi obećaš da ćeš kod mene ostati na objedu, primit ću ga u tvojoj prisutnosti. — Pod tim uvjetom mogu ostati. Ja odlazim samo zbog toga da on ne mora zbog mene dulje čekati. Muteselim pljesnu rukama. Iz nekih pokrajnjih vratiju izađe sluga koji je dobio zapovijed da pozove Kurda u sobu. Izaslanik beja od Gumrija uđe u sobu ponosno se držeći i pozdravi kratkim selamom, ali se ne nakloni. — Ti si glasnik beja od Gumrija? — upita komandant. — Jesam. — Što mi poručuje tvoj gospodar? — Moj gospodar? Slobodni Kurd nema nikakvih gospodara. Bej je moj vođa u borbi, ali nije moj gospodar. Tu riječ ja uopće ne poznajem. — Nisam te pozvao zato da se s tobom prepirem. Što mi dakle imaš poručiti? Možda je Kurd naslutio da samo na temelju mojega zauzimanja nije dulje morao čekati. Dobaci mi pogled pun razumijevanja i odgovori vrlo ozbiljno i polako: — Muteselime, imao sam ti nešto isporučiti, ali budući da sam morao tako dugo čekati, sve sam zaboravio. Kadir-bej ti dakle mora poslati drugoga glasnika koji vjerojatno neće zaboraviti poruku ako ne bude morao čekati. — Te posljednje riječi izgovorio je Bervari već kraj vrata, a zatim nestane. Na komandantovom licu zapažala se zapanjenost. Takvo nešto nije očekivao, dok sam ja sebi potajice rekao da nijedan evropski diplomat ne bi mogao postupiti pravilnije nego što je to učinio taj mladi jednostavni Kurd. Upravo su me zasvrbjele noge da požurim za njim i da mu izrazim svoje poštovanje i priznanje. I muteselim je htio pohrliti za njim, ali u malo drukčijoj namjeri. — Lupež! — viknu skočivši na noge. — Ja ću .. . No onda se ipak predomisli i zastane. Ja ravnodušno napunih čibuk i pripalih ga. — Što kažeš na to, efendijo? — upita. — Da sam to predvidio. Što će učiniti bej od Gumrija i što će reći mutesarif? — Zar ćeš mu to ispripovjediti? — Šutjet ću, ali će paša vidjeti posljedice. — Dat ću toga Kurda pozvati natrag! — On neće doći. — Ta ja ga ne kanim pozvati na odgovornost. — On ti to neće povjerovati. Postoji samo jedan jedini čovjek koji ga može nagovoriti da se vrati.

— A tko bi to bio? — Ja. Ja sam mu prijatelj. Možda će moje riječi poslušati. — Ti si mu prijatelj? Poznaš li ga? — Prvi sam ga put ugledao u tvom predsoblju, ali sam govorio s njime kao sa čovjekom koji je glasnik jednoga beja, a to ga je sigurno učinilo mojim prijateljem. — Ali ti ne znaš gdje bi ga mogao naći. — Znam. — Gdje? On je nakanio obići iz Amadije. Konj mu je stajao dolje. — Bervari se nalazi u mom stanu. Ja sam ga pozvao. — Ti si ga pozvao? Na ručak? — Primit ću ga kao gosta. Međutim, glavno je da mu moram povjeriti poruku za beja. Muteselim se sve više čudio. — Kakvu poruku? — upita. — Mislio sam da si diplomat? — nasmiješih se. — Pitaj mutesarifa! — Efendijo, ti govoriš u samim zagonetkama. — Tvoja će ih mudrost brzo riješiti. Moram ti otvoreno reći da si pogriješio, ali pošto ne želiš primiti ni pouku ni savjet onda mi bar dopusti da ispravim tu pogrešku tako da beju od Gumrija pošaljem veoma miroljubivu poruku! — Ne smijem li znati kakva je? — Reći ću ti je u povjerenju, premda ona predstavlja diplomatsku tajnu. Treba da Kadir-beju predam poklon. — Poklon od koga? — To ti doduše ne smijem reći ali ti to možda možeš pogoditi ako ti priznam da dotični službenik i zapovjednik od koga poklon dolazi stanuje na jugu Amadije i živo želi da mu bej od Gumrija ne bude neprijatelj. — Efendijo, sad vidim da si zaista prijatelj mosulskoga mutesarifa. Poklon dolazi naime od njega, pa priznao ti to ili ne priznao. Taj je čovjek zaista bio budala i potpuno neprikladan za svoju službu. Kasnije sam saznao da je bio miljenik svoga predčasnika koji je i sam također s položaja mufus-eminija u Silehu u Maloj Aziji skočio na položaj muteselima u Amadiji. Moj posjet komandantu dobio je neočekivani obrat. Neobični tok našeg razgovora naveo me je na to da mu reknem ili mu bar dopustim da nasluti nešto iz čega bi vrlo lako mogao zaključiti uzrok naše prisutnosti. Ipak nije ništa zaključio. Jedva je bio sposoban toliko da bude dobar seoski starješina, ali nikako da bude muteselim. Ipak mi ga je potajice bilo žao kad bih pomislio na nezgodan položaj u koji je morao zapasti ako naš plan uspije. Volio bih da je postojala kakva mogućnost da ga pri tome poštedim, no takve mogućnosti nije bilo.

Nastavak je našeg razgovora odgođen, jer su nam donijeli jelo. Sastojalo se od nekoliko komada pozajmljenog ovna i mršavog pilava. Komandant se marljivo lati jela i pri tom zaboravi na razgovor. Tek kad se najeo, upita: — Zar se zaista kaniš kod sebe sastati s Kurdom? — Kanim i mislim da će on održati riječ. — Hoćeš li ga opet poslati k meni? — Ako ti to želiš, poslat ću ga. — Hoće te li Bervari počekati? Bio je to laki mig čiji uzrok nije bio u pomanjkanju gostoljubivosti, već u bojazni da bi glasnik i kod mene mogao izgubiti strpljenje. Zato mu odgovorih: — On želi ubrzo krenuti kući pa bi dakle bolje bilo da ga ne zadržavam. Dopuštaš li da pođemo? — Pod uvjetom da mi obećaš da ćeš večeras ponovo biti moj gost. — To ti obećajem. Kad treba da dođem? — Poručit ću ti po Selim-agi, no ti si mi uvijek dobro došao kad zaželiš da dođeš. Naš objed nije dakle dugo potrajao. Ustadosmo, a komandant nas otprati do donjih vrata. Ondje su naša dva pratioca čekala s konjima. — Uz tebe je jedan bašibozuk — dobaci Ismail-bej. — Da, kao kavaz. Mutesarif mi je ponudio veću pratnju, ali sam navikao da se sam štitim. Onda ugleda vranca. — Prekrasni konj! Jesi li ga kupio? — Dobio sam ga na poklon. — Poklon? Efendijo, čovjek koji ti ga je poklonio bio je knez! Tko je to? — I to je tajna, ali ti ćeš je možda ubrzo doznati. Zajahasmo, a Selim-aga smjesta zagrmi svojim Arbanasima koji su čekali. — Puške na gotovs! Vojnici podigoše puške, ali ni dvije od njih nisu sačinjavale jednu liniju. — Pali! Jao! Jedva polovina ubojničkih pušaka bila je toliko hrabra da se javi. Aga zakoluta očima a nosioci smušenih pušaka također zakolutaše očima i stadoše se baviti zatvaračima. Tek kad smo već zaokrenuli iza najbližeg ugla, odjeknulo je tu i tamo tiho klopotanje prema kojem smo mogli naslutiti da je iz ponekih cijevi izletio zapušač.

SRETNO LIJEČENJE KAD SMO stigli kući, sjedio je Kurd u mojoj sobi na ćilimu i pušio iz moje lule moj duhan. To me je obradovalo, jer mi je dokazalo da su naši nazori o gostoprimstvu jednaki. — Keir atd, hemšer — dobro došao, prijatelju! — pozdravih ga. — Kako, ti govoriš kurdski? — upita me veselo. — Samo, malo, ali ćemo pokušati. Dao sam Halefu nalog da za gosta i za mene nabavi kod kakvoga gostioničara nešto za jelo, pa sam se dakle mogao mirno posvetiti glasniku beja od Gumrija. I ja pripalih lulu i sjedoh kraj njega. — Pustio sam te da čekaš dulje nego što sam to htio — započeh. — Morao sam ručati sa muteselimom. — Efendijo, rado sam te čekao. Ona lijepa djevica, tvoja domaćica, morala mi je dati lulu, a zatim sam uzeo tvojega duhana. — Ti si ratnik beja od Gumrija. Što je moje to je i tvoje, ali ti moram zahvaliti za zadovoljstvo što si mi ga priredio kad sam bio kod komandanta. Ti si mladić, ali si postupio kao odrastao muškarac, kad si mu onako odgovorio. On se nasmiješi i reče: — Drukčije bih govorio s njime da sam bio sam. — Oštrije? — Ne, blaže, ali budući da je bio prisutan svjedok, morao sam čuvati čast onoga koji me je poslao. — Polučio si ono što si htio. Muteselim želi da se vratiš k njemu i da mu predaš svoju poruku. — Neću mu učiniti tu uslugu. — Nećeš je ni meni? Bervari me pogleda. — Želiš li to? — Molim te da to učiniš. Ja sam to obećao Ismail-beju. — Poznaš li ga? Jesi li mu prijatelj? — Danas sam prvi put bio kod njega. — Onda ću ti reći kakav je čovjek Ismail-bej. Zapravo ću ti toga čovjeka najbolje opisati ako ti ne kažem ništa drugo osim da salijan u Amadiji donosi sada jedva dvadeset tisuća pijastera, a muteselim nije zakupio porez što se inače u pravilu radi. Taj su mu zakup oduzeli. Sultan rijetko sasluša koju žalbu, ali ovdje ju je morao saslušati, jer je vapila do neba. Taj je čovjek tako opljačkao stanovnike da su i zimi ostajali u planini i da se nisu usuđivali vratiti u grad. Sad je cio okrug osiromašio, a glad je ovdje postala stalnim gostom. Muteselim neprekidno treba novaca pa ih uzajmljuje, a tko mu se ne pokori mora se čuvati njegove osvete. Uostalom, on je kukavica pa navaljuje samo na slabe. Njegovi vojnici gladuju i zebu, jer ne dobivaju ni jela ni odjeće. Njihove dobre puške

zamjenjuje za loše da bi prisvojio dobitak, a ako stigne barut za ono nekoliko topova koji bi imali braniti tvrđavu, prodaje ga nama da dođe do novaca. To su bile strašne prilike! Sad se više nisam trebao čuditi mnogočem u što sam ovdje zapazio. — A kako se vlada muteselim prema tvom beju? — upitah. — Ne vlada se dobro. U grad dolaze brojni Kurdi da nešto kupe ili da prodaju živežne namirnice. Za njih je Ismail-bej uveo visoki porez koji Kadir-bej neće da trpi. Osim toga on u brojnim prilikama prisvaja sebi vlast nad nama koja mu uopće ne pripada. Dva Bervarija su nedavno u Amadiji kupila praha i olova pa su na gradskim vratima tražili od njih da plate porez. To se još nikada nije desilo. Nisu imali dovoljno novaca da plate porez koji je bio veći od cijene već ionako skupe robe, pa su ih bacili u tamnicu. Kadir-bej je zatražio da ih puste na slobodu i privolio da se zaplijeni prah i olovo, ali muteselim nije na to pristao. Zahtijevao je zaplijenjenu robu, porez, globu, a povrh toga plaćanje troškova istrage i zatvora, tako da je iz dvadeset pijastera nastalo stotinu četrdeset. Prije nego što taj iznos bude plaćen, on neće da pusti ljude, pa im osim toga za svaki dan računa deset pijastera za opskrbu. — I u toj stvari imao si ti razgovarati s Ismailsbejom? — Tako je. — Jesi li trebao platiti taj iznos? — Nisam. Imao sam mu reći da ćemo svakoga čovjeka iz Amadije koji uđe u naše područje zarobiti i zadržati dok se ona dva čovjeka ne vrate opet k nama. — Dakle represalije! To ne bi imalo nikakva uspjeha, jer je Ismail-beju vjerojatno posve svejedno je li koji stanovnik Amadije vaš zarobljenik ili nije. Osim toga morate imati na umu da se iz takvog postupka lako mogu razviti ozbiljni sukobi. Najbolje bi bilo da se još jednom porazgovoriš s muteselimom. Ja ću poduprijeti tvoje želje. Iza toga obećanja skrivala se doduše mala sebičnost. Lako bi se moglo dogoditi da ustrebamo pomoć beja od Gumrija, a tu smo pomoć mogli sebi najlakše osigurati tako da zaštitimo njegove ljude. — Ti dakle misliš da bih još jednom trebao poći muteselimu? — Da, pođi k njemu i reci mu da će Bervare podići ustanak ako još danas ne oslobodi zarobljenike. — Efendijo, to je previše rečeno, a i rizik je prevelik. — Ipak to učini! Ja ti to savjetujem, a imam razloga za to. Zatim se vrati opet k meni da ti mogu predati svoju poruku beju. Radi opreza dat ću ti nekoliko redaka za mutesefira. Na listu svoje bilježnice napisao sam turskim jezikom slijedeće riječi: »Dopusti mi da ti od srca preporučim molbu ovog Kurda. Čuvaj se da ne razljutiš mutesafira! — Potpisao sam se, savinuo papir i predao ga Kurdu koji je brzo otišao.

Postupio sam pustolovino, to je istina, ali sudbina me je u neku ruku postavila uz motku za uspinjanje i podigla me do polovine te motke. Treba li da opet kliznem dolje i da se odreknem nagrade kad je potreban još samo mali napor da se uspnem do vrha? Uto se vrati Halef i donese toliki tovar hladnoga jela i voća kao da nas mora opskrbiti za tjedan dana. — To je veoma obilno, Hadži Halefe Omare! —rekoh. — Alah akbar — Alah je velik, sidi, ali je moja glad još veća. Znaš li da Ifra i ja nismo od jutros u Spinduriju uopće ništa jeli? — Onda jedite! Ah najprije stavi malo od svakoga jela ovamo da moj gost ne ode od mene gladan. U istom času začuh odozdo kako Mersina nekoga grdi, te glas nekog muškarca, koji kao da je nešto molio a malo zatim javi se Halef: — Sidi, dolje je neki čovjek kojega gazdarica nije htjela pustiti k tebi. — Tko je to? — Neki stanovnik Amadije čija je kćerka bolesna. — Kakva posla ima to s nama? — Oprosti, sadi! Kad sam maločas kupovao kruh, dotrčao je neki čovjek koji umalo što me nije srušio. Upitao sam ga čemu se toliko žuri, a on mi reče da traži hećima, jer mu je kćerka iznenada oboljela pa se čini da će umrijeti. Savjetovao sam mu da dođe k tebi, ako ne pronađe nikakvog liječnika, i sad je ovdje. — To si glupo učinio, Halefe. Ti znaš da ja nisam liječnik. — Sidi, ti si veliki učenjak i možeš sve, pa tako i izliječiti bolesnika. Što sam sad mogao uraditi? Halef se ponovo hvalisao mnome i sad sam ja morao to ispaštati. — Gazdarica je pametnija od tebe, Halefe! — Sad idi i dovedi toga čovjeka gore! Otišao je i čas kasnije gurnuo u sobu nekog čovjeka čije je čelo bilo orošeno znojem. Nosio je tursku odjeću, ali bio je Kurd. To se razabiralo po uvojku koji mu je ispod malo pomaknutog turbana padao na čelo. — Selam! — žurno me pozdravi. — Gospodine, dođi brzo, jer će moja kći inače umrijeti. Već bunca o nebu. — Što joj je? — Šakam je opsjeo zao duh koji je želi ubiti. — Tko to kaže? — Stari hećim koga sam doveo. Objesio joj je amajliju oko vrata ali je rekao da ni sam ne vjeruje da će joj to pomoći. — Koliko je godina tvojoj kćeri? — Šesnaest. — Boluje li od grčeva ili od padavice? — Do današnjeg dana nije nikada bila bolesna. — Što radi taj zao duh s njome?

— Ušao je Sakari u usta jer se tuži da je grebe po grlu. Zatim joj je raširio oči da može viriti iz nje. Usta su joj crvena, a isto tako i lice pa sad leži i govori o ljepotama raja u koji može gledati. Tu je bila potrebna najbrža pomoć, jer se svakako radilo o otrovanju. — Vidjet ću mogu li ti pomoći. Stanuješ li daleko odavde? — Ne stanujem. Požurismo. Čovjek me je proveo trima ulicama, a zatim u kuću koja je izvana prilično dobro izgledala. Njezin vlasnik sigurno nije pripadao sirotinji. Prošli smo dvije sobe i ušli u treću. Na niskom jastuku ležala je djevojka ispružena na leđima. Kraj nje je klečalo nekoliko žena i plakalo, a u blizini je čučao neka starac poluglasno mrmljajući molitve. — Jesi li ti hećim? — upitah. — Jesam. — Što je toj bolesnica? — Đavo je ušao u nju, efendijo. — Glupost! Da se u njoj nalazio đavo, ne bi govorila o raju. — Efendijo, ti to ne razumiješ. Đavo joj je zabranio da jede i pije pa izaziva u njoj vrtoglavicu. — Dopusti da je pogledam. Odmakao sam žene u stranu i kleknuo kraj bolesnice. Ta Sakara bila je veoma lijepa djevojka. — Gospodine, spasi moju kćerku od smrti — zajauče jedna žena — pa ćemo ti dati sve što imamo! — Da — potvrdi čovjek koji me je doveo. — Dobit ćeš sve, sve, jer Sakara je naše jedino dajete, naš život! — Spasi je — odjekne neki glas iz pozadine sobe — pa ćeš steći bogatstvo i biti božji ljubimac. Pogledao sam u tom smjeru i ugledao neku staricu na kojoj se moj pogled zaustavio s divljenjem. Bilo joj je sigurno stotinu godina, ali lik joj je bio ravan i uspravljen. Oči su joj sjale mladenačkim sjajem, a crte njezinoga lica bile su neobično lijepe i meke, dok su joj s glave visjele teške sijede pletenice gotovo do poda. — Da, spasi Sakaru, spasi moju praunuku — ponovi starica, podigavši sklopljene ruke. — Pokušat ću može li čovjek tu uopće još išta pomoći — odgovorih sav potresen. Bolesnica je ležala otvorenih i vedrih očiju, ali zjenice su joj bile veoma proširene. lice joj je jako pocrvenjelo, brzo je disala a i bilo joj je udaralo, dok joj se vrat pokretao u grčevitom gutanju. Uopće nisam ni pitao kad je izbila bolest. Ja sam laik, ali sam bio uvjeren da je bolesnica pojela neki otrov. — Je li tvoja kćer povraćala? — upitah onog čovjeka. — Nije. — Imaš li ogledalo?

— Samo ovo malo. Evo ga. — Daj ga ovamo! Stari se hećim promuklo nasmije: — Zao duh treba da se pogleda u ogledalo! Nisam se ni obazreo na njega već sam ogledalom tako uhvatio zraku sunca koje je već zapadalo da ga je ono odrazilo na djevojčino lice. Blistava zraka nije uopće djelovala na bolesničinu zjenicu. — Kad je tvoja kćer posljednji put jela? — upitah. — To ne znam — izjavi otac. — Bila je sama. — Gdje? — Ovdje. — U Sakaru nije ušao nikakav zao duh već je ona pojela ih popila neki otrov. — Alah, alah! Je li to istina, efendijo? — Jest. — Ne vjerujte mu! — opomene ih hećim. — U njoj je đavo. — Šuti, stara ludo! Imate li ovdje koji limun? — Nemamo. — A kave? — Kave imamo. — Možete li dobiti šišarki? — U našim šumama ima ih mnogo. Imamo ih i u kući. — Brzo skuhajte veoma jaku i vruću kavu, a i šišarke skuhajte u vodi. Pošaljite po limune! — Ha, on hoće đavola nahraniti šišarkania, limunima i kavom! — čudio se hećim plješćući rukama od zaprepaštenja. Budući da nisam imao ničeg drugog, gurnuo sam prst u bolesničina usta da izazovem povraćanje, a istodobno sam drškom svoga noža zaštitio prst da me ne ugrize. Nakon malo truda taj mi je pokušaj uspio premda se djevojka dosta namučila. Na žalost nije dovoljno ispraznila želudac. — Postoji li u blizini kakva edžsahana? — upitah, jer sam trebao sredstvo koje će je podražiti na povraćanje. — Postoji jedna u istoj ulici. — Hajde brzo, odvedi me onamo! Otišli smo i otac uskoro zastane pred nekim malim dućanom. — Ovdje stanuje trgovac ljekovitog bilja — reče. Ušao sam u dućančić i našao se pred pravim kaosom kojekakvih potrebnih i nepotrebnih stvari: tu su bile užegle pomade, kamiši za lule, stari osušeni flasteri i lojane svijeće, rabarbara i smeđi šećer u jednom sandučiću, kava u zrnu kraj lipovoga cvijeta, papar i mrvljena kreda, lišće gorušice u posudi na kojoj je pisalo »med«, čavli, đumbir i modra galica, sapun, duhan i sol, naočari, ocat, šarpija, crnilo, konopljino sjeme, konac, guma, odoljen, dugmad i spone, katran, ušećereni orasi, te smokve. Sve je to lijepo mirno ležalo jedno kraj drugoga,

jedno iznad i ispod drugoga, sve pomiješano, a kraj toga je sjedio neki prljavi čovječuljak koji je izgledao upravo kao da je sam na sebi iznutra i izvana okušao sva ta sredstva. Na sreću uspio sam dobiti neko sredstvo za povraćanje, a ponio sam i bočicu sa salmijakom. Kad sam se vratio bolesnici, sredstvo za povraćanje je vrlo dobro djelovalo. Zatim sam joj dao jake kave s limunovim sokom, a kasnije čaj od šišarki. Zatim sam njezinim rođacima utuvio u glavu da je moraju drmati, škropiti hladnom vodom i stavljati joj pod nos bočicu sa salmijakom, sve zato da je spriječe da zaspi, pa sam obećao da ću se ubrzo vratiti. Ovaj postupak nije bio stručnjački, ali ja nisam umio bolje, a uz to — imao sam uspjeha. Sada kad se činilo da je trenutačna opasnost uklonjena, mogao sam pomisliti i na drugo. Ogledao sam se po sobi i u kutu opazio malu košaricu još napola punu murvi. Među njima je ležalo nekoliko — plodova velebilja. — Hoćeš li vidjeti opakoga duha koji je ušao u bolesnicu? — upitah hećima. — Duh se ne može vidjeti. A sve kad bi to i bilo moguće, ti mi ga ne bi mogao pokazati, budući da ne vjeruješ u njega. Ako djevojka ne umre, onda je pomogla moja amajlija. — Nisi li vidio da sam joj je odmah skinuo s vrata? Evo je ovdje. Sad ću je otvoriti. — To ne smiješ! — viknu, brzo je zgrabivši. — Ostavi to, stari. Moja je ruka snažnija od tvoje. Zašto ja to ne bih smio otvoriti? — Jer je u njoj čarolija. Odmah bi te obuzeo zao duh koji se nalazi u djevojci. — Da vidimo! Hećim je pokušao da me spriječi, ali ja otvorih taj načetvoro složen i zašiven komadić teleće kože i nađoh u njemu mrtvu muhu. — Nemoj da ti se nasmijem s tom nedužnom životinjicom — rekoh ispustivši muhu na pod i zgazivši je. — No, gdje je tvoj duh koji će me opsjednuti? — Počekaj samo, on će doći! — Ja ću ti pokazati đavola koji je skrivao tu bolest! Pogledaj ovamo! Što je to? Ti si hećim pa bi morao poznavati ove bobice. Pružio sam mu jedan plod velebilja, a on se prestraši. — Alah nam bio milostiv! Ta to je elim kirasd! Tko je pojede mora umrijeti! — No, bolesnica je pojela te bobice. To sam vidio po njezinim očima. Tko ih jede tome se oči rašire. Upamti to! A sad se gubi odavde, inače ću te prisiliti da pojedeš te trešnje smrti pa da vidiš hoće li ta jedna sinek spasiti život. Uzeo sam plodove u ruku i pošao prema njemu, a on smjesta i bez oproštaja pobježe.

Svi prisutni su razabrala da imam pravo. To im je i bez mojih riječi reklo poboljšanje bolesničina stanja. Počeli su mi se zahvaljivati s mnogo poštovanja pa sam sve te izljeve mogao prekinuti samo tako da sam brzo izašao. Na odlasku sam im rekao da smjesta dođu po mene bude li se stanje bolesnice pogoršalo. Kad sam stigao u svoj stan, susretoh Mersinu koja je upravo izjurila iz kuhinje držeći u ruci veliku žlicu, očito silno ljuta. Iza nje doleti velika mokra krpa, tako izvrsno nanišanjena da je pogodila njezine male pletenice i s mnogo se ljubavi ovila oko njezine dostojanstvene glave. Istodobno odjeknu iz kuhinje Halefov glas: — Počekaj samo, stari zmaje! — viknu. — Samo još dimi moju dobru kavu! Starica se izmota iz vlažnog zagrljaja krpe i zgužva je očito da je baci natrag, no uto ugleda mene. — O emire, dobro je što dolaziš! Spasi me od toga bijesnog čovjeka! — Što je, ružo od Amadije? — Hadži Halef je rekao da je u tvojoj posudi našao moju kavu, a u mojoj papirnatoj vrećica tvoju. — A je li to istina? — Istina? Kunem se Aišom, majkom svih svetaca, da nisam ni dodirnula tvoju posudu. — Zar tako, ti prababo svih lažljivaca i lupeža! — odjeknu iz kuhinje. — Nisi ni dodirnula našu kavu, od koje dvije stotine dirhema stoji dvadeset i pet pijastera? Dokazat ću sidiju da sam u pravu! Halef izađe iz kuhinje držeći u desnici neto kupljenu limenku s kavom, a u ljevici veliku otvorenu papirnatu vrećicu. — Sidi, ti poznaš kavu iz Harime. Potraži koja je. Pomno sam pregledao limenku, a i papirnatu vrećicu. — Ona se nalazi u jednom i u drugom, ali je pomiješana s lošijim zrnjem i s prženim ljuskama. — Vidiš li, sidi, ja sam kupio dobru harimu, a ova mati i prababa svih razbojnika i lupeža kuha samo lošu kavu pomiješanu s ljuskama. Vjeruješ li sada da je dirala u moju posudu? — Efendijo, ti si silan ratnik, veliki učenjak i najmudriji od svih sudaca — odgovori »Mirta« i poduzetno zamahne svojom krpom Halefu pred nosom. — Ti ćeš strogo kazniti toga zločinčevog oca i klevetnikovog sina! — Kazniti? — začuđeno viknu Halef. — Zar još i to! — Jest — odlučno će starica. — Jer je on uzeo moju vrećicu. On je pomiješao kavu da bi mene i moju kuću osramotio u tvojim očima. — O ti izrode svih trideset devet opačina! — razljuti se Halef. — I ti se usuđuješ da me nazoveš kradljivcem! Da nisi žena ja bih te. .. — Stoj, Halefe, ne prepiri se! Ja ću izreći pravednu osudu. Mersino, ti dakle tvrdiš da je Hadži Halef Omar pomiješao te dvije vrsti kave? — Tako je, efendijo.

— Onda je i on pridonio svoj udio k tom teškom pravnom slučaju. Sad pridonesi i ti tvoj pa odijeli te dvije vrste jednu od druge. Ja ću uskoro pogledati je li to obavljeno, a onda ću izreći svoju konačnu osudu. Mersina otvori usta da mi saopći kako namjerava uložiti žalbu ili ništavnu tužbu, ali je Halef pretekne: — Ali to treba obaviti brzo, jer nužno trebamo kavu. " — Zašto? — upitah. — Gore te čekaju gosti. — Kakvi? — Tri Kurda. S njima se nalazi onaj mladić koji te je već pohodio. — Onda brzo nabavi drugu kavu. Naglo sam se uspeo uza stepenice, jer su ona dva druga Kurda mogli biti samo oba utamničenika. Tako je i bilo. Kad sam ušao oni ustadoše, a moj znanac reče: — Ovo je onaj dobrostivi stranac koji vas je spasio! Efendijo, muteselim je pročitao tvoje riječi i vratio mi oca i brata. — Ta dvojica su dakle tvoj otac i tvoj brat? — Tako je. Ja se zovem Dohub, ovaj je čovjek moj otac, a ovaj drugi moj brat. — A kako stoji stvar s porezom i kaiztnom? — Muteselim nam je sve oprostio, ali prah i olovo nismo dobili natrag. Efendijo, reci nam kako da ti zahvalimo. . — Poznaš li malkoegunda od Spindurija? — O, vrlo dobro! Njegova je kćerka žena našeg beja. On često dolazi u Gumri da ih posjeti. — On je moj prijatelj. Bio sam kod njega pa me je zamolio da pozdravim Kadir-beja ako proputujem kroz Gumrli. — Dođi, gospodine, dođi k nama. Bit ćeš našim poštovanim gostom. — Možda ću doći ali dotle će proteći još nekoliko dana. Malkoegund mi je predao omot što ga imam izručiti Kadir-beju. Taj omot ne smije dugo ostati ovdje pa vas zato molim da ga ponesete sa sobom u Gumri. Pozdravite beja i recite mu da sam mu prijatelj i da mu želim svako dobro. — Je li to sve što treba da učinimo? — Jest. — To je premalo, gospodine! — Možda ćete mi kasnije moći učiniti i drugu uslugu. — Hoćemo. Samo dođi i zapovjedi! — Biste li jednom mom prijatelju kojega muteselim progoni, priskočili u pomoć kad bi došao k vama? — Komandant ga nikad više ne bi vidio! Obratio sam se starijem od obojice oslobođenih na kojemu su se jasno razabirali tragove patnji što ih je pretrpio za vrijeme sužanjstva. — Znate li tko je bio s vama u zatvoru?

— Ne znamo — odgovori. — Nalazio sam se u nekoj mračnoj jami u koju je prodiralo tek malo svjetla pa nisam mogao ništa ni vidjeti ni čuti. Njegov je sin bio u jednakim prilikama. — Je li onaj čauš koji vas je čuvao zao čovjek? — Nikad nije razgovarao s nama. Jedini ljudski glas što smo ga kadšto čuli bio je glas neke stare žene koja nam je donosila jelo. — Kakav je put odavde u Gumru? — Najprije se morate spustiti u dolinu Bervarija i to stazom koja je tako strma da se po njoj ne može jahati, nego se konji moraju voditi za uzde. Dolina je gusto obrasla hrastovima i u njoj se nalaze sela u kojima dijelom stanuju Kurdi a dijelom nestorijanski Kaldejei. Zatim ćeš proći suhom ravnicom koju mi nazivamo Nevdač i u kojoj leži kurdsko selo Manglana. Zatim ćeš stići do naselja Hajis u kojem stanuje svega nekoliko siromašnih obitelji. Morat ćeš prijeći preko brojnih potoka koji svi utječu u rijeku Sab pa ćeš najzad već izdaleka ugledati Gumri, jer je ovaj sagrađen na visokoj hridini koja posve osamljena stoji u ravnici. Nakon tih i drugih potrebnih obavještenja pozvao sam Bervarije na objed. Oba oslobođena zarobljenika tako se pohlepno latiše jela da sam jasno razabirao koliko se u stvari Mersina brinula za dobrobit svojih pitomaca. Halef je donio i kave, piće koje je Kurdima najviše nedostajalo. Isto im je tako nedostajao i duhan pa su odmah stali pušiti. Napokon Kurdi krenuše, upravo kad je ušao Selim-aga da mi javi kako je muteselim spreman da me primi. Kurdi se srdačno oprostiše od mene pa me još jednom usrdno zamoliše da dođem u Gumri. Dohub uze sa sobom načelnikov omot. Bio sam uvjeren da sam stekao prijatelje s kojima mogu sigurno računati u slučaju nevolje. Sad sam najprije posjetio svoju bolesnicu gdje su me u prednjoj sobi radosno dočekali njezini roditelji. — Kako je vašoj kćeri? — upitah. — O, mnogo, mnogo bolje, gospodine — odgovori otac. — Tvoja borito je mudrost gotovo veća od naše zahvalnosti, jer Šakara može već razrazgovarati pa nam je rekla da je zaista pojela nekoliko trešanja smrti, a i tvoja je dobrota veća nego što smo naslutili, jer sam doznao da ti uopće nisi liječnik koji za plaću dolazi bolesnicima, već neka ugledni efendija, ljubimac padišaha i mutesarifa. — Tko to kaže? — Cio grad već zna. Selim-aga te hvali u sav glas, muteselim te je primio sa svim počastima, pa je na tvoju zapovijed pustio čak i zarobljenike. Jedan to kazuje drugome pa smo to tako najzad i mi doznali. — Jesi li ti sin ovoga grada? Vidim da si zapravo Kurd! — Tačno si pogodio, efendijo. Ja sam Kurd iz Lizana pa sam samo za kratko vrijeme preselio u Amadiju, jer se kod kuće nisam više osjećao sigurnim. — Nisi se osjećao sigurnim? A zašto?

— Lizan se ubraja u područje Tijarija pa u njem većinom stanuju nestorijanski kršćani Ti su ljudi morali podnijeti teška tlačenja tako da u posljednje vrijeme među njima vri kao da kane skupiti sve snage i osvetiti se. Budući da sam musliman, pošao sam na sigurno mjesto pa se ovdje mirno mogu baviti svojim poslom dok prođe opasnost. — Kakvim se to poslom baviš? — Kupujem šišarke i šaljem ih do Tigrisa, odakle se onda otpremaju dalje. — Kakva je to starica koju sam vidio kod tebe? — Efendijo, njezina povijest veoma žalosti i mene i moju ženu. Njezin je predak bio neki glasovita melik koji je primio kršćanstvo, a isto tako i njegova žena, ta starica koju si vidio. Njegov je sin naprotiv bio vjerni prorokov pristaša pa se odvojio od oca. Otac je umro, a kasnije je umro i sin koji je izgubio čast melika. Osiromašio je, premda je njegov otac bio jedan od najbogatijih vladara u zemlji. I njegova su djeca ostala siromašna, pa kad sam se vjenčao s mojom ženom, njegovom unukom, imala je samo jednu jedinu haljinu. Ali mi smo se voljeli pa nas je Alah blagoslovio. Obogatili smo se. — A vaša prabaka? — Nismo je nikad vidjeli dok nas nije jednom posjetila u Lizanu. Starici je bilo gotovo već stotinu godina pa je vjerovala da će ubrzo umrijeti i htjela je da vidi svoju praunuku. Otada nas dva puta godišnje posjećuje, ali ne znamo odakle dolazi i kamo ide. — Niste li je to nikada upitali? — Samo jednom, ali nam nije odgovorila i otišla je, ne oprostavši se od nas. Kasnije je nismo nikad više to pitali. Sad je uz bolesnicu. Hoćeš li pogledati Šakaru? — Hoću, dođite! Našao sam bolesnicu u mnogo boljem stanju. Crvenila je nestalo, bilo joj je udaralo slabo ali mirnije, pa je, iako malo s naporom, mogla već jasnije govoriti. Zjenica joj se suzila, ali je još teško gutala. Ona me radoznalo pogleda i pruži mi ruku da mi zahvali. Savjetovao sam da joj i dalje daju kavu i limunov sok, a zatim preporučio toplo pranje nogu. Potom krenuh da odem, no uto se digne starica koja je dosad čučala uz donji kraj ležaja. — Efendijo — reče — ja sam te smatrala hećimom. Oprosti mi što sam ti obećala nagradu! — Moja je nagrada radost što sam ti održao na životu tvoju praunuku. — Ruka ta je blagoslovljena, efendijo. Snažna u slabome i milosrdna u jakome. Kako će dugo djevojka još bolovati? — Bit će dovoljno nekoliko dana da svlada svoju sadašnju slabost. — Efendijo, ja živim, ali ne sama u sebi već u tom djetetu. Umrla sam prije mnogo, mnogo godina, ali sam opet uskrsnula u onoj koju želim sačuvati pred svakom štetom po tijelo i dušu. Ti ne samo da si sačuvao njezin život, već i moj, a ne znaš kako je to dobro za brojne ljude. Hoćeš li opet doći?

— Hoću, sutra. — Onda ti danas ne trebam ništa drugo reći. Starica se okrene i ponovo sjedne na svoje prijašnje mjesto. Govorila je tako tajanstveno da je i za svoje rođake bila prava zagonetka. Bilo mi je žao što nemam dovoljno vremena da riješim tu zagonetku.

AMAL EL GANDUR KAD SAM došao komandantu, bili su oko njega okupljeni već svi njegovi službenici, a i oficiri posade. Bilo je to dakle veliko društvo. Dobio sam počasno mjesto uz njega. Nalazili smo se u nekoj većoj sobi, gotovo malenoj dvorani. U njoj bi bilo dovoljno prostora da se slobodno krećemo, ali je svako tiho sjedio na svome mjestu, pušio lulu, pio kavu i kadšto ponešto šapnuo svom susjedu. Kad bi pak muteselim rekao koju glasnu riječ, svi bi sagnuli glave pažljivo slušajući, kao pred kakvim moćnim vladarom. I moj razgovor s Ismail-bejom odvijao se tiho. Nakon malo okolišanja reče mi: — Čuo sam već da si danas izliječio neku djevojku koju je opsjednuo đavao. Moj hećim vidio ga je gdje ulazi u djevojku. Tražio je da te otpremim odavde, jer si čarobnjak. — Tvoj je hećim budala. Djevojka je pojela otrovne bobice, a ja sam joj dao sredstvo koje je otrovu oduzelo njegovu moć. Nije bilo ni govora o nekom đavlu ih zlom duhu. — Onda si i ti hećim? — Nisam. Ta ti znaš tko sam i što sam. Ali zapadno odavde, daleko s one strane Stambula, ondje gdje sam rođen, svatko bolje pozna bolesti i njihovo liječenje od tvoga hećima koji je pomoću mrtve muhe htio protjerati đavla. Muteselim se gradio da nije čuo moj odgovor, pa me stane dalje ispitivati: — Onda ti poznaš sve bolesti? — Sve! — izjavih odlučno. . — I možeš prirediti sve napitke? . — Sve! — Postoje li i takvi napici koje dobar musliman ne smije piti? — Postoje. Ima takvih koji opijaju čovjeka pa je prorok zabranio da ih pijemo. Na primjer vino. — Ali je vino istodobno i lijek? — Jest, i to vrlo važan lijek. — A kad ga treba piti? — Kod nekih bolesti krvnog i živčanog sustava te bolesti probavnih organa, ono je sredstvo za jačanje ili za podraživanje organizma. Razgovor ponovo zastade. Svi prisutni počeše tiho šaptati, a muteselim se nakon nekog vremena opet tiho obrati meni, rekavši: — Efendijo, ja sam teško bolestan! — Ta zar je to moguće? Neka ti Alah vrati zdravlje! — On će to možda učiniti, jer ja sam dobar musliman i vjeran, pobožan prorokov pristalica. — Od koje bolesti boluješ? — Već sam pitao brojne liječnike, i svi vele da bolujem od nekih bolesti krvnog i živčanog sustava te prabavnih organa.

Jedva sam se mogao obuzdati da mu se ne nasmijem u lice. Zato je dakle bio taj neobični uvod koji je obilazio jezgru stvari. — Jesu li ti tvoji liječnica davali kakve lijekove? — upitah ga. — Jesu, ali ta sredstva mi nisu ništa pomogla. Ti ljudi nisu bili tako mudri i tako dobro upućeni kao što si ti. Ne misliš li da i ja trebam nešto što bi me ojačalo i podražilo moje organe? — Uvjeren sam da ti to treba. — Hoćeš li mi dati takvo sredstvo? — Ne smijem. — Zašto ne smiješ? — Prorok to zabranjuje. — Prorok nije želio da pravi vjernici propadnu zbog bolesti krvnih i živčanih sustava. Jesi li pomno pročito karan? — Veoma pomno. — Onda mi reci jesi li u njemu pronašao da je zabranjen i jedan jedini lijek? — Ni jedan jedini! — Vidiš li?.Možeš mi dakle dati neka lijek za jačanje! — Ali ja nemam onih stvara koje bih trebao da pripremim lijek. — Ti mi izmičeš! Znam da ih imaš! — A odakle to možeš znati? — Tvoj je sluga danas kupovao takve stvari. Ah, muteselim nas je dao nadzirati! Znao je već da je mah Hadži za Engleza kupio vino. Morali smo biti oprezni ako nismo htjeli da naš pothvat bude izdan. — U tu je svrhu potrebno više nego što je moj sluga kupio — stadoh ga uvjeravati. — Nešto je malo bolje nego ništa! Upravo zato, jer sam veoma slab, ne smiješ miješati sve sastojine. Hoćeš li mi poslati jednostavnu okrepu? — Dobro. Dobit ćeš je. — Koliko? — Punu bočicu za lijek. — Efendijo, to je svakako premalo! Ja sam komandant i visok čovjek pa će taj napitak iščeznuti prije nego što prođe kroz cijelo moje tijelo. Uviđaš li to? — Uviđam, pa ću ti zato poslati veliku bocu. — Jednu bocu? Zar bolesnik samo jednom uzima lijek? — No dobro, dobit ćeš dvije. — Dopusti mi da tjedan dana uzimam svaki dan po jednu. — Muteselime, bojim se da ćeš onda odviše ojačati. — O efendijo, ne boj se ništa! — Dobro, onda ćemo pokušati s jednim tjednom. — A pri tom ćeš mi ispuniti još jednu molbu. — Kakvu molbu?

— Muteselim ne smije nikad dopustiti da njegovi podanici doznaju kako mu je obolio živčani i probavni sistem. — To je tačno. — Ti ćeš dakle dobro umotati tvoj lijek da nitko ne vidi što je u bocama. — Ispunit ću ti tu želju. — Imaš li i ti bolesne živce, efendijo? — Nemam. Zašto pitaš? — Jer si i ti dao kupiti to sredstvo. . . — Ono nije bilo određeno za mene. — A za koga? Za nijemoga Hadži Lindsay-beja? — Maločas si rekao da muteselim ne smije dopustiti da drugi doznaju, kako je on bolestan. Ima i drugih ljudi koji također ne smiju dopustiti da to itko dozna. — Ili je to sredstvo možda bilo za onoga trećeg čovjeka koji se uopće ne pokazuje? Mora da je jako bolestan, jer ne izlazi iz svoje sobe. To je zvučalo poput preslušavanja. Muteselim se želio raspitati za Muhameda Emina. — Da, on je bolestan — odgovorih. — Od čega boluje? — Od neke bolesti srca. — Možeš li ga izliječiti? — Nadam se. — Žao mi je što ga zbog njegove bolesti nisi mogao povesti sa sobom. Je li on tvoj prijatelj? — Vrlo dobar prijatelj. — Kako se zove? — Njegovo ti ime ne smijem danas još reći. Moj te prijatelj želi iznenaditi. — Ah! — radoznalo će Ismail-bej. — Iznenaditi! Kada? — Čim ozdravi od svoje bolesti. — Kako će dugo to još potrajati? — Nadam se svega još nekoliko dana. — Ne bi li bilo bolje da ja posjetim njega kad on već ne može k meni? — Taj bi ga posjet odviše uzbudio. Bolesti srca su često opasne po život. To sigurno znaš. — Onda moram počekati. Bej ponovo zašuti, a zatim poče iznova. — Znaš li da si ti za mene zagonetka? — I ti za mene. — A zašto? — Jer smatraš da sam ja zagonetan. Reci mi, je li se već itko usudio da s tobom razgovara tako jasno i otvoreno, tako iskreno i bez ikakvog straha kao ja?

— To je istina, efendijo! Nitko! Uostalom, to ne bih nikome drugome ni preporučio. Ali ti stojiš u padišahovoj sjeni i mutesarif mi te je toplo preporučio. Zato ti ja to dopuštam. — I kraj sve te otvorenosti ja sam za tebe zagonetka? — Kraj sve. — Pomoći ću ti da je riješiš. Pitaj samo. — U prvom bih redu želio znati kako si postigao padišahovu zaštitu, što veliki gospodar misli o meni i što namjerava s tobom i sa mnom. Ali za to danas nema vremena. O tome ćemo govoriti sutra kad budemo sami. To mi je bilo drago. Razgovor je uostalom prestao, jer je u sobu pušten neki medah koga je komandat naručio da zabavi njegove goste. Lule su ponovo napunjene i pripaljene, šalice za kavu natoćene pa svi stadoše pobožno slušati pripovjedačeve riječi. Stao je usred sobe i pjevuckavim glasom počeo pripovijedati već tisuću puta ispripovijedane pripovijesti o Abu Sabru, krivoustom učitelju, o ljubavnom robu Ganemu, o Nuredin Aliji i o Bedredin Hasanu. Zato je dobio dva pijastera i smio otići. Zatim ustane muteselim u znak da je zabava završena. Gosti stadoše jedan drugome govoriti uljudnosti, klanjati se jedan drugome, očito radosni što su sretno umakli komandantu, efendiji Kara Ben Nemziju, duhanu i kavi, te medahu. Ja sam kasnije imao prilike još da uživam u tome da me Selim-aga prati kući. — Efendijo, dopusti da se oslonim na tvoju ruku — zamoli. — Osloni se. — Znam da to zapravo ne bih smio učiniti, jer si ti mudar čovjek i prorokov ljubimac. No ja te volim i ti ne smiješ zaboraviti da sam ja hrabri aga koji bi u slučaju potrebe ovu tvrđavu obranio od pedeset tisuća neprijatelja. — To znam. I ja te volim. Dođi, idemo dalje. — Tko je to? Selim-aga pokaže na nekog čovjeka koji se maločas krio iza ugla, a sad prošao kraj nas i brzo iščezao u tami između kuća. Prepoznao sam ga. Bio je to onaj Arbanas koji nas je napao, ali nisam htio o tome sada govoriti. — Sigurno jedan od tvojih Arbanasa — rekoh. — Jest, ali ja još nikad nisam vidio to lice. — Mjesečina te vara. Time je ta stvar bila svršena. Nakon nekog vremena započne Selim-aga ponovo: — Znaš li, efendijo, šta ću ti sad reći? — A što? — Hm! Ja sam bolestan. — Što ti je? — Obolio mi je živčani i krvni sistem. — Sve mi se čini, Selim-ago, da si prisluškivao!

— Nikako, efendijo. Ali morao sam čuti vaš razgovor, jer sam sjedio neposredno kraj muteselima. — No ipak tako daleko da si morao prisluškivati! — Kako da čovjek ne prisluškuje kad se radi o sredstvu za jačanje koje je i njemu samom potrebno? — Ta valjda ga ne kaniš zatražiti od mene! — Zar da ga tražim od starog hećima? On bi mi dao muhe. — Hoćeš li ga u maloj boci za lijekove ili u velikoj bod? — Htio se valjda reći, u nekoliko velikih boca? — A kada? — Sada, ako ti je pravo. — Onda požurimo da se što prije vratimo kući. —: Nikako, efendijo, jer me ondje smeta Mersina. Ona ne smije znati da imam bolestan probavni sistem! No ipak bi trebalo da zna, jer ti ona priređuje jelo. — Mersina bi umjesto mene ispila lijek. Ja znam za mjesto gdje se to piće može u miru i sigurnosti uživati. — A gdje? — Efendijo, takvo se mjesto kadšto nalazi kod Zidova ili kod Grka, a nikad se ne nalazi kod pravovjernika. Nisi li to još zamijetio? — Hm! To je tačno. Ali ljudi će te vidjeti, a onda će cio grad doznati da se ne možeš pouzdati u svoj živčani i krvni sustav. — Samo nas dvojica vidjet ćemo jedan drugoga. Taj Židov ima malu sobicu u koju ne može zaviriti ni mjesec. — Onda hajdemo! Samo oprezno da nas nitko ne opazi. Dakle opet napadaj na moju novčarku! Uostalom, meni je bilo pravo što sam u agi upoznao muslimana kojemu je doduše bilo zabranjeno vino, ali mu nije bio zabranjen lijek koji se priprema od grožđanog soka. Bude li se aga malo napio, to će mi moći biti samo od koristi. Prošavši nekoliko uskih i zavijenih uličica, zaustavismo se pred nekom malom bijednom kućicom čija su vrata bila samo prislonjena. Uđosmo u taman hodnik i Selim-aga pljesnu rukama. Odmah se pojava neki pognuti lik i svijećom osvijetli agino lice. — Ah, to ste vi, visosti? Silno sam se prestrašio kad sam ugledao gdje u kuću ulaze dva čovjeka umjesto vais samoga kojega primam svaki dan s užitkom i najvećom oda nos ću. — Otvori, stari! — Da otvorim? Sto? Malu ili veliku sobu? — Malu. — A jesam li siguran da taj čovjek koji uživa čast da s vama ulazi u moju kuću neće govoriti o stvarima koje se zbivaju od milosrđa i o kojima se ipak ne bd smjelo govoriti, jer bi me inače moćni muteselim kaznio? — Siguran si. Otvaraj ili ću sam otvoriti.

Starac odgurnu u stranu nekoliko dasaka, a iza njih se ukazaše vrata. Uveo nas je u vrlo malenu izbicu čiji je pod bio pokriven poderanom hasurom. Nekoliko gruda mahovine sačinjavalo je sjedala. — Da zapalim svjetiljku? — Dakako. — Što gospoda žele popiti? — Kao uvijek Starac zapali dvije svijeće pa me je tada mogao bolje promotriti, jer sam dotad stajao iza Selima. Katera Musa, to je neki emir i veliki ratnik! Sav je pun sjajnoga oružja i ima bujik kao Jehošua, osvajač zemlje kanaanske. Onda ne smijem donijeti običnoga, već moram zaći u kut podruma gdje je zakopano piće koje svatko ne dobiva. — Kakvo je to piće? — upitah. — To je vino iz Tirbedi Hajdara, iz zemlje koju nitko ne pozna i u kojoj dozrijeva grožđe čije su bobice krupne poput jabuka i čiji sok može oboriti zidine cijelog jednog grada. — Donesi nam jednu bocu! — zapovjedi aga. — Ne, donesi nam dva krčaga. Moraš naime znati da se vino iz Tirbedi Hajdara čuva u velikim glinenim krčazima i pije iz malih krčaga — rekoh. — Poznaš li ga? — upita domaćin. — Često sam ga pio. — Gdje se nalazi ta zemlja? — Ime što si ga spomenuo ime je jednoga grada koji leži u Terbidžanu u Perziji. Vino je dobro pa se nadam da si umio postupati s njime. Što stoji? — Ti si otmjen gospodin pa ćeš ga dobiti za pola cijene. Platit ćeš trideset pijastera za vrč. — I to je upola badava? Donesi dva vrča da ga okušam. Onda ću ti reći koliko plaćam. Starac je izašao. U jednom kutu bilo je naslonjeno nekoliko lula kraj sandučića s duhanom. Sjedosmo i posegosmo za lulama koje nisu imale vrhova. Ja izvadih svoj pisak iz džepa i zatakoh ga u lulu. Zatim povukoh dim. Bio je dobar perajski duhan. — Što je tamo prijeko na drugoj strani kuće, Selim-ago? — upitah. — Trgovina špecerajske robe i kavana. Straga je pušionica opijuma i krčma za narod, a ovamo smiju ući samo otmjena gospođa — objasni s veoma samodopadnim izrazom lica. Mogu reći da sam se tomu vinu radovao. To je bilo crveno, gusto i neobično jako prirodno vino od kojega su tri gutljaja bila dovoljna da čovjeka koji još nikad nije pio vina dovedu u stanje blage opojenosti. Selim je volio Nojevo piće pa sam bio uvjeren da će ga jedan krčag ubrzo svladati.

Uto je došao gostioničar s dva vrča, od kojih je svaki sadržavao otprilike jednu litru. Hm, siromašni Selim-ago! Okušao sam gutljaj. Vino je stradalo uslijed transporta, ali se dalo piti. — No, visosti, kakvo je? — upita starac. — Takvo da ču za vrč dati dvadeset pijastera. — Gospodine, ponudio si mi premalo! Za dvadeset pijastera ja ću opet sa sobom ponijeti svoje vino i donijeli ti drugo. — Ondje gdje to vino raste platio bih po ovdašnjem novcu za taj vrč četiri pijastera. Kako vidiš, želim dobro platiti, ali ako ti to nije dovoljno, uzmi vino natrag, Rekavši to, ustadoh. — A što da ti donesem? — Ništa! Popit ću ovo vino za dvadeset pijastera, premda bi mi ga ti otpustio za petnaest. Ne dobijem li ga, otići ću a ti ga popij sam. — Onda će ga popiti njegova visost Selim-aga. — On će poći sa mnom. — Daj dvadeset devet. — Ne dam. — Dvadeset osam! — Laku noć, starče! Otvorih vrata. — Dođi ovamo, efendijo. Dobit ćeš ga ipak za dvadeset pijastera, jer je za mene čast što te vidim u svojoj kući. Trgovina je bila dakle zaključena, svakako na starčevo zadovoljstvo, jer se on, kad sam mu dao novac, udaljio skriveno se smijuckajući. Aga malo okuša, a onda snažno potegne. — Valahi, talahi, talahi! Takvo vino nisam još nikad pio! Misliš li ti da je ono dobro za oboljele tjelesne sisteme, efendijo? — Vrlo dobro! — Oh, kad bi to znala »Mirta«. — Ima li i ona koji oboljeli sistem? — Ima veoma žedan, efendijo! Selim potegnu još jednom, a zatim i treći put. — To i nije čudo — dobacih. — Ona ima vrlo mnogo briga i posla. — Ali ne za mene. Alah to zna. — Onda za tvoje zatvorenike. — Ona im svakoga dana jednom donosi jelo: kruh i brašno razmućeno u vodi. — Koliko ti muteselim daje za svakog utamničenika? — Trideset para dnevno. Trideset para! Od toga je bar polovina ostajala u Selimovim rukama. — A koliko dobivaš za nadzor? — Dva pijastera dnevno, ali ih još nikad nisam dobio. Je li dakle čudo da ne poznam taj lijepi lijek?

Aga ponovo potegnu. — Dva pijastera? To je vrlo malo, pogotovu što ti zatvorenici vjerojaibno zadaju mnogo muke. — Muke? Baš nikakve! Zašto da se mučim s tim lupežima?. Svakoga dana odlazim jednom u zatvor da pogledam je li možda koji umro. To je sve. — Kad odlaziš onamo? — Kad mi se prohtije., — I noću? — I noću ako sam to u toku dana zaboravio ili ako sam izašao Valahi, sad se sjećam da danas još nisam bio ondje. — Smeo te je moj dolazak. — To je istina, efendijo. — Onda ipak moraš pogledati. — Neću. — Zašto nećeš? — Ti lupeži nisu vrijedni da se potrudim onamo. — Pravo imaš! Ali nećeš li time učiniti pogrešku? Ti si aga, ti si oficir. Tvoji Arbanasi te se moraju bojati. Zar ne? — Da, moraju. Tako mi Alaha, moraju! — stade me uvjeravati. . — Tako i onaj čauš koji je u zatvoru. — I on. Dakako. Taj klipan i onako nije poslušan. Moram ga natjerati u strah. — Moraš ga dobro nadzirati. Moraš ga kadšto iznenaditi da vidiš da li tačno vrši svoju službu, jer te se inače neće bojati. — To ću i učiniti. Alaha mi, hoću! — Ako je siguran da nećeš doći i on negdje sjedli kod kakvog kavedžije ili pod plesačica i smije ti se. — Neka se samo usudi! Iznenadit ću ga. Sutra ili možda već danas. Efendijo, hoćeš li ga iznenaditi zajedno sa mnom? Čuvao sam se da pokažem sumnju imam li ja uopće pravo da uđem u zatvor. Naprotiv, gradio sam se kao da svojom pratnjom iskazujem agi posebnu čast. — Je li takav klipan uopće vrijedan da vidi lice jednog efendije? — upitah. — Ta ti me ne pratiš zbog njega, već zbog mene. — Ali onda mora da mi iskaže onu čast koja pripada efendiji! — To se razumije samo po sebi. Bit će upravo tako kao da me prati sam muteselim. Ti ćeš izvršiti inspekciju zatvora. — Dobro, onda idem s tobom. Selim-aga imao je još svega nešto malo vina u svome vrču, a i ja sam pio usporedo s njime. Oči su mu postale sitnije, a vrhovi njegovoga brka ratoborno su stršili uvis. — Hoćemo li naručiti još po jedan vrč? — upitah.

— Nećemo, efendijo, ako ti je pravo. Jedva čekam da iznenadim toga čauša. Sutra ćemo opet doći ovamo. Možda je čauš poslužio samo kao izlika, a čestiti je aga zapravo morao već osjećati kako je opasno vino iz Tinbedi Hajdara. Ispustio je lulu i malo nesigurno ustao. — Kakav je bio duhan, efendijo? — upita. Naslutio sam zašto pita i odgovorio: — Loš. Izaziva glavobolju i vrtoglavicu. — Alaha mi, imaš pravo. Taj duhan slabi krvni i živčani sistem, dok bi ga zapravo morao jačati. Pođimo sada! — Treba li da javimo krčmaru da odlazimo? — Treba. Selim pljesnu rukama. To je bio znak za gostioničara. Zatim izađosmo iz kuće. — Efendijo, daj mi svoju ruku! — zamoli aga. — Ti znaš da te volim. Uostalom, tu je želju vjerojatno izrekao manje iz ljubavi, a više zbog oslabljenja njegovoga sistema, jer kad ga je zapuhnuo svježi večernji zrak očito je pokazao sklonost da zamijeni desno s lijevim. — Muhamed je bio pametan momak, zar ne, efendijo? — upita aga tako glasno da je neki prolaznik zastao da nas začuđeno pogleda. — Zašto? — Jer nije zabranio lijekove. Da je to učinio, morali bismo od grožđa praviti crnilo. Znaš li gdje se nalazi zatvor? — Iza tvoje kuće. — Ti imaš uvijek pravo, efendijo. Ali gdje se nalazi naša kuća? To je bilo jedno od onih lakih pitanja na koja se ipak dade veoma teško odgovoriti, ako odgovor ne smije da bude isto tako glup kao što je pitanje. — Upravo ispred zatvora, ago. On zastane ili bar pokuša zastati pa me iznenađeno pogleda.113 — Efendijo, ti si isto tako pametan momak kao i stari Muhamed. Nisi li? Taj mi je duhan tako zašao u mozak da ovdje desno vidim zatvor, a ondje lijevo također zatvor. Koji je sad pravi? — Nijedan. Tu desno stoji hrast, a ono gore lijevo je oblak. — Oblak? Alah! Dopusti mi da se malo čvršće prihvatim o tebe! Čestiti aga vodio me je ili bolje reći navlačio po ulici pa smo se tako prilično brzo kretali dalje i meni je napokon uspjelo da ga dovedem pred zgradu za koju sam držao da je zatvor, premda ga još nikada nisam vidio s prednje strane. — Je li to zindan? — upitah ga. Selim-aga zabaci turban na zatiljak i ogleda se na sve strane. — Hm, sličan mu je. Efendijo, ne vidiš li u blizini nikoga koga bismo mogli upitati? Morao sam te tako čvrsto držati da mi se sve vrti pred očima, a to je zlo, jer su kuće skakale kraj mene kao karavana u galopu. — Ne vidim nikoga. Ali sigurno je zatvor.

— Odmah ćemo provjeriti. Aga posegnu rukom o pojas i poče tražiti nešto što nije mogao da nađe. — Što tražiš? — Ključ od zatvorskih vrata. — Nosiš li ga sa sobom? — Uvijek! Daj i ti malo posegni i pogledaj nećeš li ga pronaći. Potražio sam dakle ključ i odmah ga pronašao. Osjetio sam ga već pri prvom zahvatu jer je bio tako velik da bih ga mogao nabiti kuglom za medvjede. — Evo ga. Da otključam? — Da, otključaj! Ali ja mislim da nećeš pronaći rupu u ključanici, jer je tvoj sistem teško stradao. Ključ je pristajao i vrata ubrzo zaškripaše. — Našao ga je! — javi se arbanaski aga. — Te zvukove tačno poznam. Uđimo! — Da opet zaključam vrata? — Dakako! U zatvoru mora čovjek biti oprezan. — Pozovi ključara! — Čauša? Cemu? — Neka nam svijetli. — Ne pada mi ni naum. Mi želimo toga nitkova iznenaditi! — Onda moraš tiše govoriti! Selim pokuša poći naprijed, ali tako posrani da bi bio pao da ga nisam prihvatio objema rukama. — Što je to bilo? Efendijo, mi smo ušli u neku tuđu kuću. — Gdje je soba u kojoj boravi čauš? Nalazi li se u prizemlju? — Ne, već u prvom katu. — A gdje vode stepenice onamo, sprijeda ili straga? — Hm! Gdje je to bilo? Mislim sprijeda. Od vrata treba prijeći još šest do osam koraka. — Desno ili lijevo? — Aha, ali kako ja stojim! Jesam li ovdje ili ondje? O, efendijo, ti ne možeš podnijeti lijek, jer si me postavio tako ukoso da ova veža ne vodi ravno već se uspinje odozdo gore! — Onda dođi ovamo. Iza tebe su vrata. Ovdje je desno, a ovdje lijevo. Na kojoj se strani sad nalaze stepenice? — Ovdje lijevo. Oprezno krenusmo dalje i ja zaista ubrzo napipah nogom prvu stepenicu. — Evo, ovdje su stepenice, ago. — Da, tu su. Nemoj pasti, efendijo. Još nikad nisi bio u toj kući. Ja ću te pomno voditi. Selim se tako teško objesio na mene da sam ga morao gotovo nositi uz meni nepoznate stepenice. — Sad smo gore. Gdje je čaušova soba?

— Govori tiše! Ja dobro čujem. Prva vrata desno. On me povuče dalje, ali ravno umjesto desno. Okrenuo sam ga dakle pa sam nakon nekoliko koraka osjetio vrata i pipajući ih pregledao. — Osjećam dva zasuna, ali ne nalazim ključanicu. — Ključanice nema. — Uopće je nema? — Nema. Zato su tu zasuni. — Zasuni su zatvoreni. — Onda smo na kraju ipak ušli u krivu kuću. — Otvorit ću vrata. — Da, otvori ih da doznam gdje sam. Pomaknuo sam oba teška zasuna. Vrata su se otvarala prema van. Uđosmo. — Ima li u čaušovoj sobi svjetiljka? — Ima, svjetiljka stoji zajedno s kresivom lijevo u rupi u zidu. Prislonio sam polupijanog čovjeka o zid i stao tražiti. Ubrzo sam otkrio rupu u zidu, svjetiljku i kresivo, a čas zatim zapalio sam svjetlo. Soba je bila uska i mala. Na podu je ležala rogozina i to je bio sav namještaj. Jedan razbijeni lonac, par poderanih cipela, jedna papuča, prazan vrč za vodu i jedan bič stajali su i ležali naokolo na podu. — Nema ga! Gdje li je taj čovjek? — upita aga. — Mora da je kod Arbanasa koji treba da ovdje drže stražu. Aga dohvati svjetiljku i zatetura naprijed, ali udari o vratnice. — Ne guraj me, efendijo! Daj ti pridrži svjetiljku. Ja ću te radije voditi, jer bi me inače mogao srušiti niza stepenice. Volim te i tvoj sam prijatelj, tvoj najbolji prijatelj, pa ti zato savjetujem da više nikada ne piješ taj perzijski lijek. On te čini veoma nasilnim. Zaista sam se morao pomalo poslužiti silom da pijanoga čovjeka otpremim neozlijeđenoga niza stepenice. Kad smo stigli do traženih vrata, bila su i ona zatvorena, a kad smo ih otvorili, vidjesmo da je i ta prostorija prazna. Bila je sličnija staji nego ljudskome stanu pa je po njoj čovjek mogao zaključiti kakve su tek ćelije zatvorenika. — Nema ni njih! Efendijo, imao si pravo. Te su ništarije pobjegle umjesto da čuvaju stražu. Ali ja ću im utjerati strah u kosti! Odredit ću da im dadu bastonadu! Da, ja ću ih štoviše dati i objesiti! Selim-aga pokuša zakolutati očima, ali mu to nije uspjelo. Što je dulje trajalo, vino je sve žešće djelovalo. Oči su mu se upravo sklapale. — Šta da radimo, efendijo? — Ja bih na tvom mjestu počekao Arbanase da ih kaznim kako su zaslužili. — To ću dakako i učiniti. — Ali gdje ćemo ih počekati? Ovdje ili gore?

— Ovdje. Ja se više neću penjati. Ti mi postaješ pretežak, efendijo. Pogledaj samo kako teturaš! Sjedi. — A ja sam mislio da ćemo pogledati ćelije sa zatvorenicima. — Da, to smo htjeli — odvrati on zijevajući. Ali ti ljudi nisu toga vrijedni. To su sami lupeži? kradljivci i razbojnici, Kurdi, a i jedan Arapin, najgori od sviju. — Gdje je taj lupež? — Ovdje, u susjednoj ćeliji, jer ga treba najoštrije čuvati. Ta sjedi već jednom! Sjedoh kraj Selima, premda se pod sastojao iz ugažene ilovače i bio je veoma nečist. Aga ponovo zijevne. — Jesi li umoran? — upita me. — Jesam, malo. — Zato toliko zijevaš. Spavaj dok oni dođu. Ja ću te probuditi. Valahi, posve si oslabio i klonuo! Ali ja ću se smjestiti što udobnije mogu. Selim-aga se ispruži, podupre se na lakat i položi glavu u dlan. Nastala je nijema tišina, a nakon kratkog vremena njegova glava potpuno klonu — gospodar zatvora je spavao. Koliko sam puta čitao da su nekog zatvorenika spasili iskoristivši pijanstvo njegova stražara pa sam se ljutio zbog tih otrcanih književnih trikova. A sad sam ja sam, baš zbog toga što je vrhovni čuvar zatvora bio pijan, raspolagao svim zatvorenicima. Treba li da Amadu el Ganduru otvorim vrata? To ne bi bilo pametno. Nismo bili spremni na to da smjesta izađemo iz grada. Na gradskim vratima stajali su stražari koji bi sigurno nešto posumnjali. Sva krivica pala bi na siromašnog agu, a mene bi posve javno proglasili krivcem, što bi me moralo dovesti u veliku opasnost, ili bi zbog toga kasnije imao ozbiljnih neprilika. Svakako je bilo bolje da zatvorenik nestane tako da njegov bijeg ostane posve neobjašnjen. Odlučio sam dakle da ću se danas s Hadedinom samo porazgovoruti, a bijeg ću mu omogućiti kasnije. Aga je ležao na tlu i glasno hrkao otvorenih usta. Prodrmao sam ga za ruku, najprije blago, a onda čvršće, no on se nije probudio. Zatim sam dohvatio svjetiljku i izašao iz sobe pa tiho zatvorio vrata. Povukao sam i zasun da me nitko ne uzmogne iznenaditi. Već prije sam primijetio da vrata nisu imala ključanice, ali su bila snabdjevena s dva jaka zasuna. Nisam dakle trebao ključ ćelije. Kad sam tako sam stajao vani u hodniku, čiju tamu nije moglo probiti slabašno svjetlo moje svjetiljke, malo sam se nelagodno osjećao. Uostalom, bio sam spreman na sve. Da se pojavio ikakav važan razlog, ja bih se usudio staviti sve na kocku da ne izađem bez zatvorenika. Povukao sam zasune, otvorio vrata i ostavio ih širom otvorena, kako bih čuo svaki zvuk i onda kad uđem u ćeliju. Da, pred sobom sam zaista ugledao rupu! Tik iza vrata pod je strmo padao više od metar duboko. Ćelija je bila dugačka otprilike četiri koraka, široka dva koraka i nije bila ni okrečena niti je imala pod od drva ili ilovače. Gore, ispod

stropa, nalazila se jedna od onih rupa što sam ih danju izvana opazio. Osim lončića s vodom, kakav se inače daje psu, nisam u toj jami ugledao ništa osim zarobljenika. Ležao je na vlažnoj zemlji, ali je ustao kad sam se pojavio. Oči su mu bile upale i omršavio je, pa je tako reći bio polumrtav, no ipak se držao ponosno, a oči mu ljuti to bljesnuše kad me je upitao: — Što hoćeš? Zar ne smijem mirno ni spavati? — Govori tiho! Ja ne spadam među tvoje stražare. Kako se zoveš? — Zašto me pitaš? — Govori još tiše! Ne smiju nas čuti. Kako se zoveš? — To sigurno znaš! — odvrati, ali ipak prigušenim glasom. — Naslućujem, no ipak bih htio iz tvojih ustaju doznati tko si. — Zovu me Amad el Gandur. — Onda si ti taj koga tražim. Obećaj mi da ćeš ostati posve miran ma što ti rekao. — Obećajem. — Tvoj otac Muhamed Emin nalazi se u blizini. — Alah ak . . . — Šuti! Tvoj poklik nas može odati! — Tko si ti? — Prijatelj tvoga oca. Došao sam kao gost Hadedinima pa sam se rame uz rame s tvojim ocem borio protiv vaših neprijatelja. Onda sam čuo da si zarobljen pa smo pošli da te oslobodimo. — Slava Alahu! No ja to ne mogu povjerovati. — Samo vjeruj! Gledaj, ovaj prozor gleda u dvorište. To dvorište graniči s vrtom kuće u kojoj stanujemo. — Koliko vas je? — Samo četvorica. Tvoj otac, ja, još jedan prijatelj i moj pratilac. — Tko si ti i tko je taj prijatelj? — Ostavi sve to za kasnije, jer sad se moramo požuriti. — Odavde? — Ne. Još nismo pripremljeni i ja sam posve slučajno došao ovamo. Umiješ li čitati? — Umijem. — Ali u tu svrhu nemaš dovoljno svjetla. — Oko podne je ovdje dovoljno svijetlo. — Onda me čuj! Mogao bih te odmah povesti sa sobom, ali bi to bilo odviše opasno. Ipak te uvjeravam da će potrajati samo još kratko vrijeme i bit ćeš slobodan. Još ne znam što ćemo odlučiti, ali ako čuješ da je kroz tvoj prozor pao kamen, ti ga podigni. Na njemu će biti pričvršćen papir koji će ti kazati što da činiš. — Gospodine, ti mi vraćaš život, jer umalo što nisam poginuo od očaja. Kako ste doznali da su me odvukli u Amadiju?

— To mi je rekao jedan Jesidi koga si sreo uz vodu. — To je tačno! — potvrdi brzo. — Oh, sad vidim da govoriš istinu. Počekat ću. Pozdravi dotle oca od mene. — Učinit ću to još danas. Jesi li gladan? — Jako gladan! — Bi li mogao sakriti kruha, svijeću i kresivo? — Mogao bih. Iskopat ću rukama jamu u zemlji. — Evo ti u tu svrhu moj bodež. Dobro je da za svaki slučaj imaš oružje, ali ono mi je veoma dragocjeno. Ne dopusti da ga otkriju. Amad el Gandur naglo posegne za bodežom i pritisnu usne na njega. — Gospodine, Alah će ti to platiti u tvom smrtnom času. Sad imam i oružje. Bit ću slobodan pa i onda ako vi ne uzmognete doći. — Doći ćemo. Nemoj se ni u čemu prenagliti. To bi i tebe i tvoga oca moglo dovesti u veliku opasnost. — Počekat ću cio tjedan dana. Ako dotle ne dođete, pomoći ću sebi sam. — Dobro. Bude li moguće, ja ću ti još noćas dobaciti kroz prozor hrane, svijeću i kresivo. Možda ćemo moći i razgovarati. Uzmognem li to izvesti bez opasnosti, čut ćeš i glas svoga oca. A sad mi ostaj zdravo! Moram ići. — Gospodine, pruži mi ruku! Pružih je, a on mi je stisnu objema rukama da me je zaboljelo. — Neka Alah blagoslovi tu ruku dokle god se bude micala, a kad je sklope na vječni san, neka tvoj duh dođe u radosti raja. A sad idi da ti se ne bi što desilo. Zatvorio sam ćeliju i tiho se odšuljao natrag k agi. Spavao je i još uvijek hrkao. Sjedoh kraj njega. Tako sam sjedio otprilike sat, sve dok nisam čuo korake koji su se zaustavili pred vanjskim vratima. Brzo zatvorih sobna vrata koja su dosad bila otvorena, i stresoh agu da se probudi. To nije bilo lako, pogotovu jer sam posao morao brzo obaviti. Jednostavno sam ga postavio uspravno na noge. On se zapanjen zapilji u mene. — Ti, efendijo? A gdje smo mi? — U zatvoru. Saberi se! Selim-aga se zaprepašteno ogleda. — U zatvoru? Ah! A kako smo došli ovamo? — Sjeti se Židova i lijeka. Sjeti se i čauša kojega smo htjeli iznenaditi! — Čauša — mašalah, sad znam! Spavao sam. Gdje je on? Zar ga još uvijek nema? — Govori tiše! Čuješ li? Tvoji ljudi stoje još pred vratima i razgovaraju. Protrljaj oči! Čestiti je aga izgledao bijedno, ali je bar došao k svijesti i mogao je stajati uspravno bez teturanja. Sad kad se veža zatvorila, uze svjetiljku u ruku, gurne naša vrata i izađe u hodnik. Ja sam pošao za njim. Krivci prestrašeno zastadoše dok im je on prilazio bliže. — Odakle dolazite, pasji sinovi? — dreknu aga na njih. Glas mu je zvučao kao grmljavina u dugačkom uskom hodniku. — Od kavedžije — odgovori čauš nakon kratkog oklijevanja.

— Od kavedžije? A zapravo biste morali ovdje stajati na straži? Tko vam je dopustio da izađete? — Nitko. Bilo mi je žao tih ljudi. Upravo su drhtali od straha. Njihova nemarnost bila mi je od velike koristi. Usprkos slabom plamićku vidio sam kako aga strašno koluta očima. Vrhovi njegovih brkova drhtali su, a šaka mu se stegla od bijesa. Ipak je morao opaziti da još ne stoji čvrsto na nogama pa se zato predomislio. — Sutra ćete dobiti svoju kaznu. Zapovjednik Arbanasa postavi svjetiljku na jednu od stepenica i okrenu se k meni. — Ili misliš li možda, efendijo, da bi trebalo odmah izreći osudu? Hoćeš li da odredim da se uzajamno izbatinaju? — Odgodi izricanje osude za sutra, ago. Ti ljudi ti ne mogu pobjeći. — Neka bude kako hoćeš. Hajdemo. Selim-aga otvori vrata pa ih izvana zaključa. Pođosmo kući gdje nas je dočekala »Mirta«. — Jesi li sve do sada bio kod muteselima? — sumnjičavo će ona. — Mersina — odgovori aga — kažem ti da smo bili pozvani da ostanemo do zore. No ja sam znao da si sama kod kuće pa sam zbog toga odbio komandantovu gostoljubivost. Ne bih naime htio da ti Rusi odsijeku glavu. Bit će rata! Ona prestrašeno pljesnu rukama. — Rata? A između koga? — Između Turaka, Rusa, Perzijanaca, Arapa i Kurda. Rusi stoje već sa stotinu tisuća ljudi i tri tisuće topova četiri sata daleko odavde u Seraru. — Alah! Umirem! Već sam mrtva! Moraš li ti u borbu? — Moram, ali neka nitko za to ne dozna. Namaži mi još noćas čizme. Rat je zasad državna tajna pa ljudi u Amadiji smiju doznati za to tek sutra kad Rusi opkole grad. Mersina zatetura i sva slomljena sjede na prvi lonac koji se nalazio u blizini. — Već sutra? Zar će sutra zaista biti ovdje? — Bit će. — I pucat će? — Dakako. — Selim-ago neću da ti mažem čizme! — Zašto nećeš? — Ti ne smiješ u rat. Neću da te ubiju! — Dobro. To mi je drago, jer onda bar mogu poći na spavanje. Laku noć, efendijo! Laku noć, draga moja Mersino. Aga ode. Cvijet njegove kuće malo začuđeno pogleda za njim, a onda me upita: — Efendijo, je li istina da Rusi dolaze?

— To još nije posve sigurno. Držim da je aga malo preozbiljno shvatio tu stvar. — Oh, ti stavljaš balzam na moje ranjeno srce. Ne bi li ih nekako mogli odbiti od Amadije? — To ćemo još vidjeti. Jesi li prebrala kavino zrnje? — Jesam, gospodine. To je bio težak posao, ali onaj opaki Hadži Halef Omar nije mi dao mira dok nisam svršila. Hoćeš li vidjeti? — Pokaži! Mersina donese limenu posudu i papirnatu vrećicu i ja se uvjerih da se zaista ozbiljno potrudila. — Kako će glasiti tvoja osuda, efendijo? — Ona glasi za tebe dobro. Budući da su tvoje nježne ruke morale toliko puta dodirnuti to kavino zrnje, neka ono sad bude tvoje. Tvoje je i posuđe što sam ga danas kupio, a čaše poklanjam hrabrome Selim-agi. — O efendijo, ti si pravedni i mudri sudac. U tebi je više dobrote nego što je u mene lonaca, a ta mirisna kava dokaz je tvoje veličine. Neka Alah tako upravlja ruskim srcima da ne dođu i da te ne ustrijele. Misliš li ti da danas mogu još mirno spavati? — Možeš, vjeruj mi! — Hvala ti, jer počinak je jedino čemu se izmučena žena može radovala. — Spavaš li ovdje dolje, Mersino? — Spavam. — Ali ne u kuhinji, već u prednjem dijelu kuće? —: Efendijo, žena spada u kuhinju pa i spava u kuhinji. Hm. to je bilo neugodno! Uostalom, glupa agina šala mi je mnogo smetala. »Mirta« noćas posve sigurno neće odmah zaspati. Uspeo sam se u prvi kat, ali umjesto da pođem u svoju sobu, ušao sam u Hadedinovu. Već je pošao na spavanje, ali se smjesta probudio. Ispripovjedih mu svoju pustolovinu u zatvoru, a on se zapanji i obraduje. Zatim smotasmo nešto hrane, svijeću i kresivo i tiho se odšuljasmo u praznu sobu koja je ležala na dvorišnoj strani kuće. Imala je samo jedan prozor, to jest četverokutni otvor zatvoren kapcima. Kapci su bili samo prislonjeni, a kad sam pogledao napolje, ugledah svega metar i pol pod sobom ravan krov zgrade koja je zatvarala tu stranu maloga dvorišta. Spustismo se na krov, a s krova u dvorište. Dvorišna vrata bila su zaključana. Bili smo dakle nesmetani i otišli u vrt u kojem je nekoć mirisala lijepa Esma Katun. Sad nas je od zatvora dijelio samo još jedan zid, čiji smo gornji rub mogli doseći rukom. — Počekaj — zamolih Muhameda Emina. — Za svaki slučaj najprije ću pogledati da li nas zaista nitko ne promatra. Tiho se privukoh gore i spuštah se na drugoj strani. Iz prvog malog prozora desno u prizemlju prodirala je slabašna svjetlost. To je bila soba u kojoj je spavao Selim. Vjerojatno su sad u njoj sjedili Arbanasi koji od straha nisu

mogli spavati. Drugi prozor pripadao je dakle ćeliji u kojoj nas je Amad el Gandur čekao. Pretražio sam usko dvorište, ne naišavši ni na što sumnjivo. Ustanovio sam također da su vrata koja iz zatvora vode u dvorište zaključana. Zatim sam se vratio k onom dijelu zida iza kojega je stajao Muhamed Erain. — Muhamede! — zovnuh. — Što je? — Sve je u redu. Možeš li prijeći? — Mogu — šapnu Hadedin. — Ali tiho! Šeik je došao. Šmugnuli smo preko dvorišta i zastali ispod prozorčića koji smo gotovo mogli dohvatiti rukom. — Sagni se, šeiče, opri se o zid i podupri se rukama o koljena — rekoh! Učinio je to, a ja mu se popeh na leđa koja su mu se sad pružala gotovo vodoravno. Našao sam se licem ravno pred prozorskom rupom zatvora. — Amade el Gandure! — šapnuh u ćeliju, a zatim brzo prislonih uho na otvor. — Gospodine, jesi li to ti? — muklo odjeknu odozdo. — Jesam. — Je li i moj otac ovdje? — Jest. On će ti na uzici spustiti hrane i svijeću i razgovarat će s tobom. Počekaj! Odmah će se uspeti. Sišao sam s Arapinovih leđa. — Jesam li bio težak? — Ne bih mogao dugo izdržati, jer je taj položaj odviše nezgodan — glasio je odgovor. . — Onda ćemo sada postupiti drukčije, jer ti sigurno ne želiš sa svojim sinom razgovarati samo nekoliko trenutaka. Kleknut ćeš na moja ramena. Onda mogu uspravno stajati i držati te dokle god hoćeš. — Je li te Amad čuo? — Jest. Pitao je za tebe. Imam uzicu na kojoj ćeš mu spustiti zavežljaj. Pričvrstismo uzicu o zavežljaj. Isprepleo sam prste na leđima, tako da je Muhamed Emin mogao stupiti na njih i uspeti se. Onda sam ga rukama uhvatio za koljena tako da se nije mogao odskliznuti. Klečao je na mojim ramenima tako sigurno kao da kleči na ravnom tlu. Spustio je zavežljaj, a zatim je počeo tihi, ali živi razgovor od kojega sam mogao čuti samo one riječi što ih je izgovarao Muhamed Emin. Od vremena do vremena bi me šeik zapitao nije li mi pretežak. Uostalom, bio je visok i snažan muškarac pa mi je zbog toga zaista bilo drago kad je otprilike nakon pet minuta skočio na zemlju. — Efendijo, moj sin mora izaći odavde! Jedva to čekam — reče. — Sad najprije idimo odavde! Pođi ispred mene! Ja ću se pobrinuti za to da se danju ne uzmognu naći nikakvi tragovi. — Zemlja je tvrda kao kamen!

— Opreznost je bolja od nemarnosti. Muhamed Emin pođe naprijed, a ja ubrzo za njim. Uskoro smo se istim putem kojim smo došli, vratili u šeikovu sobu. Htio je da se odmah sa mnom dogovori o tome kako da oslobodimo njegovoga sina, ali ja sam mu savjetovao da to prespava i odšuljao se u svoju sobu.

MUDAR ČOVJEK ISKORIŠTAVA I NEZGODE NAREDNOGA jutra najprije sam pohodio oboljelu djevojku. Bila je izvan svake opasnosti. Uz nju se nalazila samo majka, odnosno bar nikog drugog nisam vidio. Zatim sam prošao gradom i oko njega da pronađem takvo mjesto na gradskom bedemu kroz koje bismo mogli izaći iz grada a da ne prođemo kroz vrata. Našao sam takvo mjesto, ali su njime mogli proći samo pješaci. Kad sam se vratio kući, Selim-aga je upravo ustao. — Efendijo, sad je dan — reče. — Već odavno — odgovorih. — Mislim da bismo sad mogli bolje razgovarati o našoj stvari nego jučer. — O našoj stvari? — Pa i ti si bio prisutan. Treba li da podnesem prijavu ili ne treba? Što misliš, efendijo? — Na tvom mjestu ja bih odustao od toga. — A zašto? — Jer je bolje da se uopće ne govori o tome kako si ti noću bio u zatvoru. Tvoji ljudi su svakako opazili da ne koračaš posve sigurno pa bi to mogli spomenuti kod preslušanja. — Istina je. Kad sam se maločas probudio, moje je odijelo vrlo loše izgledalo pa sam ga morao dugo trljati da uklonim prljavštinu. Pravo je čudo da Mersina to nije opazila. Ti dakle misliš da odustanem od prijave? — Mislim, Možeš ukoriti svoje ljude pa će ih tvoja milost zaslijepiti kao sunčana zraka. — Da, efendijo, najprije ću im održati strašan govor! Oči mu zakolutaše kao krila ventilatora, a onda se odjednom zaustaviše i njegovo lice poprimi dobroćudni izraz. — A onda ću ih pomilovati kao padišah koji može poklanjati živote i imutak milijuna ljudi. Rekavši to, krene da ode, ali zastane u vratima, jer je vani upravo neki jahač silazio s konja. Začuh kako neki poznati glas pita: — Selam! Jesi li ti možda Selim-aga, zapovjednik Arbanasa? — Da, to sam ja. Što hoćeš? — Stanuje li kod tebe efendija Kara Ben Nemzi s tri pratioca i jednim bašibozukom? — Evo ga ovdje. Selim stupi u stranu tako da me je taj čovjek mogao vidjeti. Bio je to Selek, Jesidi iz Badnja. — Efendijo — viknu radosno — dopusti mi da te pozdravim. I pružismo jedan drugome ruke. Pri tom opazih da je Selek jahao na jednom od Ali-bejovih konja koji se još sav pušio. Očito je veoma brzo jahao pa se iz toga dalo zaključiti da mi donosi važnu vijest.

— Odvedi svoga konja u dvoilište, a zatim se popni gore k nama — rekoh mu. Kad smo u mojoj sobi ostali nasamu, glasnik posegnu u pojas i izvuče iz njega pismo. — Od koga je? — upitah. — Od Ali-beja. — Tko ga je napisao? — Vrhovni svećenik mir-šeik-kan. — Kako si pronašao moj stan? — Odmah sam na vratima pitao za tebe. — A odakle znaš da se uza me nalaze tri pratioca? Kad sam bio kod vas, imao sam samo dvojicu. — Doznao sam u Spihduriju. Otvorih pismo. Ali-bej mi je javljao nekoliko dobrih novosti koje su se odnosile na Jeside i jednu lošu koja se odnosila na mene. — Što? Ali-bejovo poslanstvo je imalo dakle toliko uspjeha? — upitah. — Anadolu-kazi-askeri je dakle s njime došao u Mosul? — Jest, gospodine. On voli našeg mir-šeik-kana pa je proveo strogu istragu. Mutesarif će biti smijenjen. Na njegovo mjesto dolazi drugi. — A mosulski makredž je pobjegao? — Tako je. Kiamil-efendija bio je kriv svoj mutesarif ovoj lošoj upravi. Na vidjelo su došle vrlo ružne stvari. Već jedanaest mjeseci nije nijedan od podnamjesnika dobio potreban novac, a nijedan komandant i nijedan vojnik nisu dobili plaću. Kažnjavanje Arapa što ga je zapovjedila Visoka porta nije provedeno jer je mutesarif u svoj džep spremio sav novac potreban u tu svrhu. I još mnogo drugoga. Redari koji su htjeli uhapsiti makredža stigli su prekasno. Već je bio umakao. Zato su svi bejevi i kjaje u okolini dobili zapovijed da ga uhapse čim se pojavi. Anadolu-kazi-askeri naslućuje da je Kiamil pobjegao u Bagdad, jer je prijatelj tamošnjega valije. — On pogrešno naslućuje. Bjegunac je sigurno umakao u planine, gdje se teže dade uhvatiti pa će radije pobjeći u Perziju nego u Bagdad. Potreban novac može putem lako naći. On je vrhovni sudac svih nižih sudova pa mu stoje na raspolaganju njihova sredstva. — Imaš pravo, efendijo! Još sinoć smo doznali da je Kiamil-efendija jučer ujutro bio u Elkošu, a uvečer već u Mungajšiju. Čini se da želi u Amadiju, ali okolišnim putem, jer izbjegava sela u kojima žive Jesidi koje je bio napao. — Ali-bej ima pravo što pretpostavlja da mi Kiamilov dolazak može prouzrokovati velike teškoće. Makredž će me mnogo ometati, a ja na žalost ne mogu dokazati da je on bjegunac. — Efendijo, Ali-bej je mudar. Kad je čuo da je makredž pobjegao, zapovjedio mi je da osedlam njegova najboljega konja i da jašim čitavu noć da bih prije sunca stigao ovamo, ako on zaista kani poći u Amadiju. Kad sam

odlazio iz Badrija, dao mi je bej dva pisma koja je primio iz Mosula. Evo ih! Rekao mi je da ti trebaju da prosudiš možeš li se njima okoristiti. Otvorio sam ta pisma i pročitao ih. Jedno je bilo pismo anadolu-kazi-askerija upućeno mir-šeik-kanu u kojemu mu ovaj saopćuje da su mutesarif i makredž smijenjeni. Drugo pismo sadržavalo je službeni nalog upućen Ali-beju da uhapsi Kiamil-efendiju i da ga otpremi u Mosul čim se pokaže na njegovom području. Oba pisma nosila su potpis i veliki pečat vrhovnoga vojnog suca. — Ti papiri imaju za mene zaista veliku vrijednost — rekoh. — Kako dugo ih smijem zadržati? — Tvoji su. — Dakle je makredž prekjučer uveče bio u Mundgajšiju? — Tako je. — Onda bi danas mogao stići ovamo pa ću ta pisma trebati samo za jedan dan. Možeš li toliko počekati? — Čekat ću dokle god je potrebno, efendijo. — Onda pođi sad za dvoja vrata dalje. Ondje ćeš naći znance, naime Hadži Halefa i If ru. Vijest da bi makredž mogao doći u Amadiju najprije me ispuni zabrinutošću, ali čim sam primio ona dva pisma, nestalo je brige i posve sam mirno mogao čekati njegov dolazak. Da, povjerovao sam štoviše da bi vijest da je mutesarif smijenjen mogla imati kao posljedicu puštanje zarobljenog Hadedina na slobodu. Ipak sam odbacio tu pomisao kad sam pročitao da se neprijateljske akcije protiv Arapa ne pripremaju kao mutesarifova privatna stvar već na zapovijed Visoke porte. Popodne uđe u moju sobu »Mirta«. — Efendijo, hoćeš li sa mnom u zatvor? To sam baš i želio, ali sam se najprije morao porazgovarati s Muhamedom Eminom. Zato rekoh: — Sad nemam vremena. — Ali ti si mi to obećao, a rekao si također da ćeš zatvorenicima omogućiti da od mene nešto kupe. Činilo se da je ruži od Amadije bilo vrlo mnogo stalo do onog sitnog dobitka što bi joj ga ta mala trgovina mogla donijeti. — Održao bih riječ, ali na žalost imam vremena tek za četvrt sata. — Onda ću pričekati, efendijo. I onako ne možemo poći zajedno. — Ide li i Selim-aga s nama? — Ne ide. On je sad u službi kod mutesehma. — Onda reci čaušu da mi otvori vrata. Ti možeš poći odmah, a ja ću doći za tobom. Mersina iščezne vedroga lica. Činilo se da pri tome uopće ne smatra potrebnim da razmisli hoće li mi čauš uopće dopustiti da uđem u zatvor, budući da na to nisam imao pravo, a nisam mogao ni pokazati dopuštenje njegova

pretpostavljenog. Otišao sam Muhamedu Eminu i obavijestio ga da kanim posjetiti zatvor. Preporučio sam mu da bude spreman na bijeg i da ponajprije po Halefu dade potajice kupiti jedno tursko odijelo za svojega sina. Zatim krenuh. Kad sam stigao pred zatvor opazih da su vrata otvorena. Pred njima je stajao čauš. — Salam! — pozdravih kratko i dostojanstveno. — Neka ti je blagoslovljeno veče — odvrati ovaj. — Alah blagoslovio tvoj ulazak u ovu kuću, efendijo. Moram ti zahvaliti. Uđoh, a on zaključa vrata za mnom. — Zahvaliti? — nemarno upitah. — Na čemu? — Selim-aga je bio ovdje. Bio je vrlo ljut i htio nas je dati izbičevati. Na kraju je rekao da će nam se smilovati, jer da si se ti zauzeo za nas. Molim, dođi za mnom. Uspesmo se uza stepenice na kojima sam sinoć imao toliko muke s agom. Na hodniku je stajala Mersina s limenim kotlom u kojemu se nalazila juha od brašna. Izgledala je kao da se sastoji od pomija iz njezine kuhinje a kraj toga je ležao krah što su ga ispekle njezine nježne ruke. I to je nekoć bilo brašno razmućeno u vodi, ali je pomoću vatre i prilijepljenog pepela poprimilo čvrst oblik. Kraj Mersine su stajali Arbanasi, držeći u ruci prazne posude koje kao da su pokupili sa smetišta. — Efendijo, zapovijedaš li da počnemo? — upita »Mirta«. — Počnite. Odmah otvoriše prva vrata. Prostorija u koju sam pogledao, također je bila rupa, ali je pod bar ležao u istoj ravnini s hodnikom. U njoj se nalazio neki Turčin. Nije ustao i nije se ni udostojio da nas pogleda. — Daj mu dvije porcije, jer je Osmanlija — zapovjedi čauš. Čovjek je dobio dvije kutljače juhe, a k tome komad kruha. U narednoj ćeliji ležao je opet neki Turčin koji je dobio istu porciju. Stanovnik treće jame bio je Kurd. — Taj pasji sin dobiva samo jednu kutljaču, jer potječe iz Balana. Pa to je bio divan poredak! Najradije bih ispljuskao toga klipana. Svoje je načelo dosljedno provodio za vrijeme čitavoga dijeljenja hrane. Kad su bili nadijeljeni svi gornji zatvorenici, siđosmo u donji hodnik. — Tko se nalazi ovdje? — upitah. — Oni najgori. Jedan Arapin, jedan Židov i dva Kurda iz plemena Bulamu. Govoriš li kurdski, efendijo? — Govorim. — Želiš li govoriti s tim zatvorenicima? — Ne želim, jer oni nisu toga vrijedni. — To je istina, ali mi ne umijemo ni kurdski ni arapski, a ti pasji sinovi imaju uvijek nešto da kažu. — Onda ću ipak porazgovoriti s njima. Upravo to sam i htio, samo što nisam vjerovao da ću time stražarima iskazati uslugu.

Stražari otvoriše ćeliju jednoga Kurda. Bio je stao posve naprijed. Taj je bijednik svakako bio gladan, jer kad je dobio kutljaču juhe, zamolio je da mu dadu veći komad kruha nego obično. — Što hoće? — upita čauš. — Malo više kruha. Daj mu ga! — Dobit će ga, jer si ti zamolio za njega'. Zatim stigosmo k Židovu. Šutio sam, jer je taj čovjek vladao turskim jezikom. Iznio je cijelo mnoštvo žalbi koje su očito bile opravdane, ali ga nitko nije slušao. Drugi Kurd bio je neki starac. Zamolio je samo da ga odvedu pred suca. Čauš mu to obeća, ali se pri tome nasmije. Najzad otvorismo i posljednju ćeliju. Amad el Gandur čučao je u kutu pa se činilo kao da se ne želi ni maknuti, no kad je ugledao mene, on ustane. — Je li to Arapin? — upitah. — Jest. — Ne govori turski? — On ne govori uopće ništa. Zato i ne dobiva toplo jelo. — Želiš li da ja govorim s njim? — Pokušaj! Priđoh bliže i rekoh: — Nemoj mi odgovarati! Amad je dakle ostao nijem'. — Vidiš li da ne odgovara? — ljutito dobaci čauš. — Reci mu da si veliki učenjak. Onda će možda govoriti. Sad sam tačno znao da stražari zaista ne razumiju arapski. No kad bi i razumjeli, to bi im hadedinsko narječje sigurno bilo nepoznato. — Budi večeras spreman! — rekoh Amadu el Ganduru. — Možda će mi još danas uspjeti da još jednom dođem. Hadedin je stajao ponosno uspravljen, ni ne trepnuvši okom. — On još ni sad ne govori! — viknu podoficir. — Neće dakle danas dobiti ni kruha kad nije odgovorio čak ni efendiji. Pregled zatvorskih ćelija bio je završen. Čauš me sad provede dalje kroz zgradu. Dopustio sam mu to, iako više nije imalo svrhe. Naposljetku smo bili gotovi i Mersina me pogleda u lice. — Smiješ li zatvorenicima skuhati kavu? — upitah je. — Smijem. — Možeš li im dati i kruha, svakome veliki komad? — Mogu. — Koliko to stoji? — Trideset pijastera, efendijo. Dakle otprilike dva talira. Zatvorenici neće vjerojatno dobiti ni za jednu šestinu te svote. Izvukao sam novac i predao joj ga. — Evo ti. Ali ja želim da svi dobiju. — Svi će dobiti, efendijo.

Starici i čaušu dao sam po petnaest pijastera a svakom Amautu po deset, napojnicu kakvu sigurno nisu očekivali. Zato mi se stadoše pretjerano zahvaljivati, a kad sam izašao iz zgrade klanjali su se za mnom još i onda kad sam već krenuo ulicom, tako da su mi mogli vidjeti samo leđa. Stigavši kući otišao sam Muhamedu Eminu. Kod njega sam našao Halefa koji je donio odijelo. Nitko nije ništa opazio, jer ni aga ni Mersina nisu bih kod kuće. Šeiku sam opisao svoj posjet njegovu sinu. — Dakle večeras! — radosno će on. — Bude li moguće — dodah. — Ah kako ćeš to izvesti? — Ako mi se ne pruži bolja prilika; nastojat ću da od age dobijem ključ, pa ću.. . — On ti ga neće dati! — Uzet ću ga! Onda ću počekati dok stražari zaspu pa ću otvoriti Amadovu ćeliju. — To je odviše opasno, efendijo! Čut će te! — Ne vjerujem. Ljudi nisu prošle noći spavali pa će biti umorni. Osim toga sam im dao bakšiš što će ga sigurno uložiti u rakiju. Od nje će biti još pospaniji. Uostalom, pripazio sam i tačno ustanovio da se brava na kućnoj veži dade nečujno otključati. Budem li bar donekle oprezan, uspjet ću. — A ako te ipak uhvate? — Toga se ne bojim. Stražarima ću se nekako izgovoriti, a ako me zateknu sa zarobljenikom, no, onda ćemo morati brzo postupiti. — Kamo kaniš dovesti Amada? — Mora odmah izaći iz grada. — S kime? — S Halefom. Ja ću sad s njime izjahati da u okolini grada pronađem kakvo pogodno skrovište. Halef će upamtiti put i tvoga sina odvesti onamo. — Ali straže na gradskim vratima? — One ih uopće neće opaziti. Znam mjesto na kojemu se može prijeći bedem. — I mi bismo trebali poći s njima. — Nikako! Ostat ćemo barem još jedan dan da na nas ne padne nikakva sumnja. — Ali Amad će se za to vrijeme nalaziti u velikoj opasnosti jer će ga tražiti po cijeloj okolini. — I zato sam se pobrinuo. Nedaleko od jednih gradskih vrata nalazi se ispod hridine na kojoj je sagrađena Amadija, ponor u koji bi se malo tko usudio spustiti. Onamo ćemo donijeti nekoliko krpa njegove stare odjeće koju ćemo prije toga razderati. Potjera će to pronaći i pretpostaviti da je tvoj sin na svom noćnom bijegu pao u ponor. — Gdje će se presvući?

— Ovdje. Mora smjesta obrijati i bradu. — Onda ću ga vidjeti? Koje li radosti! — Ali ja stavljam uvjet: ni jedne glasne riječi! — Poslušat ćemo te. Ali naša domaćica će vidjeti Amada gdje dolazi, jer se ona neprekidno nalazi u otvorenoj kuhinji. — Tu ćeš se ti umiješati. Halef će te obavijestiti kad Amad stigne. Onda ćeš sići dolje i nečim zabaviti staricu. To nije teško, a Hadži će ga za to vrijeme odvesti u tvoju sobu koju ćeš zaključati dok ja dođem kući. Čuo sam kako Halef izvodi konje i pođoh. Vani sam našao Englezova vrata otvorena. On mi domahnu da uđem i upita: — Smijem li govoriti, ser? — Smijete. — Čujem konje. Kanite li izjahati? Kamo? — Izvan grada. — Well, pojahat ću s vama. — Nakanio sam odjahati u šumu pa ćete pri tome morati puzati kroz grmlje. — Puzat ću. Lindsay je brzo bio gotov. Osedlali su i njegovoga konja pa smo ubrzo projahali kroz vrata koja su vodila u Manglanu i Miju. Bilo je upravo onako kako mi je pripovijedao Kurd Dohub. Put je bio tako strm da smo konje morali voditi. Uostalom, na vratima nas nije nitko zadržao, jer su ondje stražarili Arbanasi koji su me od jučer poznavali. Dolje u dolini stigli bismo desno do jailaka stanovnika Amadije koji su se povukli u brda. Zato skrenusmo nalijevo, ravno u šumu. Šuma je ovdje bila tako rijetka da nas nije sprečavala u jahanju, a nakon četvrt sata stigosmo do neke čistine i sjahasmo da se malo ispružimo. — Zašto ste nas doveli ovamo? — upita Lindsay. — Tražim skrovište za Amada el Gandura. — Ah! Ubrzo slobodan? Izložih mu svoj plan. — Divno! — dobaci. — Krasna opasnost pri tome! Pobjeći! Boksati! Pucati! Well, sudjelovat ću u oslobođenju. — Vi mi ne možete ništa pomoći! — nasmiješih se. — Ne mogu? Zašto? Oborit ću šakom svakoga koji nam se ispriječi na putu. Yes. — No, vidjet ćemo! Ovdje lijevo gore nalazi se mjesto na kojem se dade prijeći zid. Moram dakle ovdje u okolini potražiti skrovište. Hoćete li i vi pomoći u traženju? — Svom silom. — Onda se razdijelimo. Vi pođite ravno, a ja ću više u stranu. Tko pronađe dobro mjesto neka ispali revolver i počeka dok onaj drugi stigne. Halef je ostao kod konja, a mi krenusmo. Šuma se prorijedila te sam dugo tražio, ali nisam uspio pronaći prikladno mjesto. Onda začuh hitac meni slijeva.

Krenuo sam u smjeru iz kojega se čuo prasak. Ubrzo začuh još jedan hitac posve blizu. Englez je stajao kraj nekog grmlja iz kojega su virila četiri golema hrasta. Bio je bos i skinuo je gornju odjeću. Čak i crveno isprugani golemi turban ležao je na zemlji. — Pucao sam dva puta. Mogli ste me mimoići, jer jeka u šumi vara. Jeste li našli skrovište? — Nisam. — A ja ga imam. — Gdje? — Pogodite! Ali nećete pogoditi! — Vidjet ćemo. Budući da je Lindsay bio bos i napola razodjeven, sigurno se nekamo penjao pa se prema tome skrovište moralo nalaziti na jednom od hrastova. Ta su stabla međutim bila tako debela da se uz njih nikako nije dalo uspeti. Ali kraj jednoga od tih stabala uzdizalo se vitko stablo pinije koje je svoju gustu krošnju ispreplele sa širokim granama hrasta. Dosta visoko gore naslanjalo se stablo pinije na čvrstu hrastovu granu, tako da se s pinije lako dalo prijeći na hrast. Iznad mjesta gdje je grana izlazila iz stabla ugledao sam u hrastu rupu. — Pronašao sam, ser David — rekoh. — Gdje? — Tamo gore. Stablo je šuplje! — Well, našli ste! Već sam bio gore. — Vjerojatno se umijete dobro penjati. — Kao vjeverica! Yes. — Svakako je cijelo stablo šuplje. — Cijelo. — I tko se odozgo zavuče u njega, past će do dna i neće moći više izaći. — Yes. Ne može više izaći. — Onda to skrovište ne vrijedi ništa. — Skrovište je dobro. Treba se samo pobrinuti za to da ne padne dolje. — Ali kako? — Ah, ne znate? Hm, David Lindsay pametan momak. Lijepa pustolovina! Divna! Htio bih platiti, dobro platiti! Treba odrezati motke i iznutra ih poprijeko zaglaviti u stablo. Ovdje mnogo mahovine. Položiti na motke. Onda ne može pasti. Skrovište gotovo. Lijepa ladanjska kuća! Prekrasna vila! — Imate pravo. Koliki je promjer šupljine? — Otprilike Četiri stope. Niže dolje još više. Umijete li se penjati? — Umijem. Prvom ću prilikom pogledati šupljinu. — Nemojte se uspinjati prazni. Odmah ponesite motke! — To je zaista praktičnije. Ovdje ima dovoljno hrastovih motki, ser David. — Ali kako prenijeti gore? Penjati se i nositi? Nije moguće!

— Imam sa sobom laso. On me je pratio na svim mojim putovanjima, jer takav je remen vrlo korisna stvar. — Well, sijecimo dakle. — Samo oprezno, ser David. Najprije se moramo uvjeriti da li smo sami ovdje. Naš engleski razgovor ne može ovdje nitko razumjeti, ali prije nego što išta poduzmemo, moramo se osigurati. — Onda tražite! Ja ću za to vrijeme nasjeći motke. Obišao sam cijelu okolinu i uvjerio se da nas nitko ne promajtra. Zatim pomogoh Englezu koji je sav plamtio od želje da gore na drvetu sagradi vilu.Posjekli smo u grmlju desetak stabalaca dugačkih otprilike pet stopa, ali pazeći da ne ostavimo nikakva traga. Zatim sam skinuo šal koji mi je služio kao pojas. Ispod njega imao sam oko tijela ovijen laso. Sezao je do prve grane pinije. Dok je Englez slagao stabalca i ovijao ih jednim krajem osmorostruko pletenog nepoderivog remena, ja sam drugi kraj lasa uzeo u zube i uspeo se. Skinuo sam svu odjeću koja bi me smetala. Stigavši do prve grane, povukao sam svežanj uvis. Lindsay se uspne za mnom pa smo tako prenijeli motke do otvora u stablu i ondje ih privezali. Pretražio sam šupljinu. Bila je široka upravo onoliko koliko je Lindsay rekao, pa se prema dolje sve više širila i dopirala do zemlje. Sad smo počeli zabijati stabalca u obje strane šupljine u drvetu da bi od njih načinili pod. To smo morali izvesti veoma pomno da Amad el Gandur ne bi propao. Služeći se noževima, napravili smo ga naposljetku i pri tome se prilično namučili. Pod je bio čvrst i siguran. — Sad treba samo još da lasom dignemo mahovine i lišća. Siđosmo opet na zemlju i ubrzo sabrasmo ono što smo trebali. Sve smo to zavili u moj haik i u Lindsayevu gornju odjeću. Još dvaput smo se morali uspeti gore i spustiti dolje, a onda je šupljina bila pretvorena u skrovište u kojem se dalo meko i sigurno ležati. — Dobar posao — dobaci Englez brišući znoj sa čela. — Amad će ugodno stanovati. Sad još samo jela i pića, lulu i duhana, pa je kuća gotova. Vratismo se k Halefu koji se već zabrinuo za nas, jer smo tako dugo izostali. — Ser David, vi ćete sad ostati kod konja, jer moram i našemu Halefu pokazati sklonište! — rekoh. — Well! Ali vratite se uskoro! Yes! — Umiješ li se penjati? — upitah Halefa kad smo stigli do hrastova. — Umijem, sidi. S mnoge sam palme skinuo datulje. Zašto pitaš? — To je posve drukčije penjanje. Ovdje je stablo glatko pa ne pruža nikakvo uporište a nemaš ni pojasa za penjanje kakvim se služe pri berbi datulja.Vidiš li onu rupu u stablu hrasta, ondje iznad grane? — Vidim, sidi. — Onda se popni onamo gore i pogledaj! Moraš se uspeti na piniju i prijeći na hrastovu granu. Halef pokuša, i gle, išlo je prilično dobro.

— Sidi, pa to je pravi kešk — reče mališan sisavši dolje. Sigurno ste ga sad sagradili. — Jesmo. Znaš li gdje se nalazi Amadija? — Ovdje nalijevo gore. — Onda čuj što ti kažem! Mislim da ću večeras moći Amada el Gandura izbaviti iz zatvora. Njega treba još u toku noći izvesti iz grada, a to treba da ti učiniš. — Sidi, stražari će nas vidjeti. — Neće. Znam mjesto na kojemu je zid tako oštećen da ga možete lako prijeći nezapaženi. Pokazat ću ti ga na povratku. Sad se radi o tome da unatoč noćnoj tami ne mimoiđete ovo mjesto, jer ta rupa gore na stablu treba da oslobođenom Ganduru posluži kao skrovište dok ga ne odvedem odavde. Zbog toga ćeš se sad ti ovuda lijevo uspeti gore da tačno upoznaš put kojim noćas morate poći. Zatim ćeš se vratiti k nama. Dobro upamti cio taj kraj. Kad Amad bude na sigurnom, moraš se vratiti u naš stan, ali tako da te nitko ne opazi, jer nitko ne smije znati da je jedan od nas izašao iz grada. — Hvala ti, sidi, što mi dopuštaš da opet jednom nešto učinim sam, jer sam već dugo vremena smio samo gledati kako drugi rade. Halef ode, a ja se vratih Lindsayu koji je ležao ispružen na mahovini i gledao u nebo. — Divno je u Kurdistanu! Samo nema ruševina! — reče. — Ruševina ima ovdje dovoljno, iako nisu stare više tisuća godina kao one na Tigrisu. Možda ćemo morati poći upravo u takve krajeve u kojima ćete se moći uvjeriti da ruševine postoje. Iz dolina Kurdistana uzdigao se do neba dim spaljenih sela i zadah čitavih rijeka prolivene krvi. Nalazimo se u zemlji gdje su život, sloboda i vlasništvo više ugroženi nego bilo gdje drugdje. Nadajmo se da se u to nećemo morati uvjeriti iz vlastitoga iskustva. — Ali ja bih htio da se uvjerim, ser! Hoću da doživim pustolovine. Htio bih se boriti, boksati, pucati! Platit ću! — Možda će vam se za to pružiti prilika i bez plaćanja, ser David, jer odmah iza Amadije prestaje tursko područje i počinju kurdske zemlje koje su Visokoj porti podvrgnute samo nominalno ili joj plaćaju danak. Ondje nam naše putnice neće pružiti nikakve sigurnosti. Da, lako bi se moglo dogoditi da će upravo zbog toga neprijateljski postupati s nama, jer imamo preporuke Turaka i naših konzula. — Onda ih nećemo pokazivati! — Tako je. Samo tako možemo steći sklonost tih nasilnih čopora ako se s povjerenjem prepustimo njihovom gostoprimstvu. Arapin može doduše primiti stranca u svoj šator s kojekakvim potajnim mislima, ali Kurd to ne čini. Ako se to ipak jednom dogodi te ako ne postoji nikakva druga mogućnost spasa, onda je najbolje da se stavimo pod zaštitu žena. Onda ćemo biti sigurni. — Well,- dopustit ću dakle da me zaštite žene! Krasno! Sjajna zamisao!

Otprilike nakon jednog sata vratio se Halef. Uvjeravao nas je da će skrovište moći pronaći čak i noću, samo ako mu uspije da izađe iz grada. Svrha naše šetnje bila je time polučena pa se vratismo u Amadiju. Ondje sam krenuo tako da smo projahali kraj oštećenog dijela zida. — Evo, to je mjesto što sam ga spomenuo, Halefe. Kad kasnije izađeš iz kuće, pretraži tačno ovu pukotinu, ali tako da to nitko ne zapazi. — To ču morati da odmah učinim, sidi — odgovori Halef — jer će se ubrzo spustiti veče. Kad smo stigli u svoj stan dan je zaista bio već na izmaku. Nisam imao vremena da se odmorim od jahanja jer me je Selim-aga dočekao na vratima. — Hamduhlah — slava Alahu što najzad dolaziš! — reče. — Jedva sam te dočekao. — Zašto? — Poslao me je mutesehm da te dovedem k njemu. — Što ću ondje? — Ne znam. — I ne naslućuješ? — Treba da govoriš s jednim efendijom koji je maločas stigao. — A tko je to? — Ismail-bej mi je zabranio da ti kažem. — Koješta! Muteselim ne može ništa zatajiti preda mnom. Ja sam već odavno znao da taj efendija dolazi. — Znao si? Ta to je tajna! — Pokazat ću ti da poznam tu veliku tajnu. To je mosulski makredž. — Uistinu, znaš! — viknu začuđeno. — Ali Kiamil-efendija nije sam kod mutesehma. — Tko je još ondje? — Jedan Arbanas. Slutio sam tko je taj Arbanas, pa zato rekoh: — I to znam. Poznaš li toga čovjeka? — Ne poznam. — On nema uza se oružja? — Alah akbar, to je tačno! Efendijo, ti znaš sve. — U najmanju ruku vidiš da muteselim nije čovjek koji bi me mogao iznenaditi. — Efendijo, oni mora da su vrlo loše govorili o tebi! — Kako to? — To ti ne smijem reći. Ti znaš da te volim, ali služba traži da se pokoravam. — Onda ti kažem da ću ti još danas izdati zapovijedi kojima ćeš se isto tako pokoriti kao da ti ih je izdao sam komandant! Kako dugo je makredž ovdje? — Gotovo dva sata. — I ti svo to vrijeme čekaš mene ovdje?

— Ne čekam. Kiamil-efendija došao je sam bez ikakve pratnje. Ja sam se upravo nalazio kod Ismail-beja kad je onušao. Rekao je: da dolazi potajno, jer putuje po vrlo važnoj stvari o kojoj nitko ne smije imati ni pojma. Razgovarali su dalje pa komandant spomenu tebe i tvoje drugove. Mora da te makredž pozna jer j e odmah stao pažljivo slušati i muteselim te je morao opisati. »To je on!«, viknu zatim Kiamil-efendija i zamoli Ismail-beja da me pošalje iz sobe. Kasnije me pozvaše natrag i zapovjediše mi da pođem po tebe i da. . . — No, i da . . . — I, efendijo, sigurno je istina da te volim pa ću ti zato reći. Ali ti me nećeš izdati? — Neću, obećajem ti. — Morao sam sa sobom povesti nekoliko Arbanasa da zaposjednu cio trg kako se tvoji drugovi ne bi mogli udaljiti. I za tebe stoji u palači već spremno nekoliko mojih Arbanasa. Treba da te uhapsim i bacim u zatvor. — Ah, pa to je krasno, Selim-ago! Onda si sigurno već za mene pripremio jednu od onih tvojih rupa? — Jesam. Doći ćeš kraj onoga Arapa, ali sam u ćeliji morao staviti nekoliko rogožina, jer je muteselim rekao da si ti efendija i da s tobom treba finije postupati nego s drugim lupežima. — Zaista sam mu za taj obzir dužan veliku hvalu. Treba li da budu uhapšeni i moji pratioci? — Treba, ali za njih još nisam dobio nikakve određene zapovijedi. — Šta veli Mersina na to? — Ispripovjedio sam joj sve. Sjedi u kuhinji i plače. — Dobra žena! Ali ti si govorio o nekom Arbanasu? — Jesam. Taj je stigao prije makredža pa je dugo razgovarao s muteselimom. Zatim su pozvali mene i ispitivali me. — O čemu? — Da li hadži-Lindsay-bej ni u stanu ne govora ni riječi? — A što si odgovorio? — Rekao sam istinu. Nisam čuo da bi bej progovorio ni slovca. — Onda dođi. Hajdemo! — Efendijo, istina je da bih te ja trebao predvesti. Ali ja te volim. Ne bi li radije pobjegao? Taj mi je čestiti aga zaista bio prijatelj. — Ne, ja neću pobjeći, Selim-ago. Nemam nikakva razloga da se bojim muteselima ili makredža, ali te molim da osim mene povedeš još jednog čovjeka. — Koga? — Glasnika koji je došao k meni. — Pozvat ću ga. U dvorištu je. Ja sam za to vrijeme ušao u kuhinju. Ondje je Mersina čučala na tlu. Lice joj je bilo tako turobno da me to zaista dirnulo.

— Ah, eto te, efendijo! — viknu ona skočivši na noge. — Požuri požuri! Zapovjedila sam agi da te pusti pobjeći. — Hvala ti, Mersino, no ja ču ipak ostati. — Makređž i muteselim će te zatvoriti, efendijo. — To ćemo još vidjeti. — Ako oni to učine, efendijo, plakat ću do smrti i kuhat ću ti najbolje juhe koje postoje. Nećeš gladovati. — Nećeš morati za mene ništa kuhati, jer me nitko neće zatvoriti. Uvjeravam te da je tako. — Efendijo, vraćaš mi život! Ali bi oni to ipak mogli učiniti, a onda će ti oduzeti sve. Ne bi li kod mene ostavio svoj novac i sve ostale vrijedne stvari? Ja ću sve spremati i neću nikome o tome reći ni riječi. — To ti vjerujem, zaštitnice i anđele ove kuće. No takva opreznost nije potrebna. — Onda radi što god hoćeš! Odlazi sada i neka te prati Alah, a njegov prorok neka te štiti. Pođosmo. Kad sam prolazio trgom, opazih za vratima okolnih kuća Arbanase o kojima je govorio Selim-aga. To je dakle svakako bilo ozbiljno mišljeno. Vojnici su stajali pred palačom, u predvorju i na stubištu pa čak i u predsoblju. Umalo da se nisam zbog toga ipak zabrinuo. Komandant nije bio sam u svojoj sobi. Kraj ulaza sjedila su dva poručnika, a ni Selim-aga se nije povukao, već sjedne. — Salam alejkum! — pozdravih što god sam mogao hladnokrvnije, premda sam se nalazio u stupici. — Alejkum! — suzdržljivo odvrati Ismail-bej i pokaza na čilim koji je ležao malo postrance. Gradio sam se kao da nisam vidio ili nisam razumio taj mig, pa sjedoh uz njega kako sam već i prije sjedio. — Poslao sam po tebe — poče — ali nisi došao. Gdje si bio, efendijo? — Odjahao sam malo na šetnju izvan grada. — Što si tražio ondje? — Htio sam samo pojahati konja. Ti znaš da na plemenitim konjima treba svakoga dana jahati. — Tko je bio s tobom? — Hadži Lindsay-bej. — Koji se baš ne drži osobito strogo svojeg zavjeta da će šutjeti. — Tako? — Taj bej govori! — Tako? — I s tobom. — Tako? — To sigurno znam. — Tako?

Ovaj neprekidni »tako« malo je smeo muteselima. — I ti to moraš znati! — nastavi. — Tko ti je rekao da bej govori? — Jedan čovjek koji ga je čuo. — A tko je to? — Jedan Arbanas koji je danas došao ovamo da vas optuži. — Dobro, a što si ti učinio? — Poslao sam po tebe. — Zašto? — Da te preslušam. — Alah il Alah! Dakle na tužbu takve arbanaske hulje šalješ po mene da bi sa mnom, emirom i efendijom, postupio kao s kakvom ništarijom! Muteselime, Alah blagoslovio tvoju mudrost da je ne izgubiš! — Efendijo, moli boga mudrost za sebe samoga, jer ćeš je ustrebati! — To zvuči gotovo kao prijetnja! — A tvoje riječi su zvučale kao uvreda! — Pošto si ti već mene uvrijedio! Dopusti da ti nešto kažem, muteselime. Ovdje u ovom revolveru imam šest metaka, a u ovom drugom isto toliko. Reci mi ono što mi kaniš reći, ali imaj u vidu da franački efendija nije Arbanas. Ako moj prijatelj ne drži svoj zavjet, što se to tiče nekog Arbanasa? Gdje je taj čovjek? — On stoji u mojoj službi. — Otkada? — Već odavno! — Muteselime, ne govoriš istinu! Taj Arbanas još jučer nije stajao u tvojoj službi. To je čovjek o kojemu ću ti ja još štošta ispripovjediti. Ako Hadži Lindsay-bey govori, onda je to stvar njegove savjesti. 'Nikog drugog se to ništa ne tiče! — Ti bi imao pravo kad bih ja o njemu znao samo to. — A što ima još? — On je prijatelj čovjeka koji mi je veoma sumnjiv. — Tko je taj čovjek? — To si ti sam! Gradio sam se da sam se veoma začudio. — Ja? Alah kerim — bog je milostiv! On će i tebi biti milostiv! — Govorio si mi o mutesarifu i rekao da je Sekib Halil-paša tvoj prijatelj. — Rekao sam istinu! — To nije istina! — Što? Ti me objeduješ da lažem? Onda ne mogu ovdje više ostati. Dat ću ti prilike da se opravdaš za tu uvredu. Ustao sam i krenuo kao da želim izaći iz selamluka. — Stoj! — viknu komandant. — Ostat ćeš! Okrenuo sam se k njemu. — Zar ti to meni zapovijedaš?

— Da, tebi! — A imaš li ti pravo da mi zapovijedaš? — Ti si ovdje pod mojom vlašću i kad ti ja zapovjedim da ostaneš, moraš se pokoriti. — A ako ne ostanem? — Onda ću te prisiliti! Ti si moj zarobljenik! Oba poručnika ustadoše. Ustao je i Selim-aga, ali veoma polako i nerado, kako sam opazio. — Tvoj zarobljenik? Što ti pada na um? Salam! Ponovo krenuh prema vratima. — Zgrabite ga! — zapovjedi komandant. Oba me poručnika zgrabiše, jedan slijeva, a drugi zdesna. Ja zastadoh i nasmijah se u lice najprije onome nadesno, a zatim onome nalijevo. Zatim poletješe obojica, jedan za drugim, kroz sobu i tresnuše pred muteselimom na pod. — Evo ti ih, muteselime! — viknuh. — Podigni ih! Kažem ti da ću otići kad god mi se prohtije, pa me neće zadržati nijedan od tvojih Arbanasa! Ali ipak ću sad ostati, jer još moram razgovarati s tobom. To činim međutim samo zato da ti dokažem da ne znam što je strah. Pitaj me dakle dalje što me imaš pitati! Muteselim još nikada nije naišao na takav otpor. Bio je navikao da se svaki klanja pred njim pa se činilo da sad ne zna pravo što da radi. — Rekao sam — poče naposljetku ponovo Ismail-bej — da nisi mutesarifov prijatelj. — Ta ti si pročitao njegovo pismo. — Ali ti si se u Seik Adiju borio protiv njega. — Dokaži to! — Imam jednoga svjedoka. — Pozovi ga ovamo! — Ispunit ću ti tu želju. Na muteselimov mig izađe Selim-aga iz sobe. Nakon nekoliko trenutaka vrati se s mosulskim makredžom. Kiamil-efendija me nije udostojio ni jednoga pogleda, već je kraj mene prošao do komandanta, sjeo kraj njega upravo onamo gdje sam ja maločas sjedio i dohvatio kamiš nargile koja je ondje stajala. — Je li to čovjek o kome si mi pripovijedao? — upita ga Ismail-bej. Kiamil-efendija mi dobaci prezriv pogled i izjavi: — On je. — Vidiš li? — obrati se komandant meni. — Mosulski makredž koga sigurno poznaš svjedok je da si se borio protiv mutesarifa. — On je lažac! Sudac me sad otvoreno pogleda. — Crve! —siknu.

— Upoznat ćeš ti još toga crva! — odgovorih mirno. — Ponavljam da si lažac, jer nisi vidio da sam se protiv pašinih četa poslužio oružjem. — Onda su to drugi vidjeli! — Ali ti nisi! A komandant je rekao da si ti to sam vidio. Navedi mi svoje svjedoke! — Topdžije su mi to pripovijedali. — Onda su i oni lagali. Ja se nisam borio s njima. Nije potekla ni kapljica krvi. Predali su se bez otpora. A zatim, kad ste bili opkoljeni u Seik Adiju savjetovao sam Ali-beju da bude blag i obziran, tako da samo meni možete zahvaliti da niste postrijeljani do posljednjeg čovjeka. Želiš li iz toga izvući dokaz da sam ja mutesarifov neprijatelj? — Ti si napao topove i zarobio si ih. — To rado priznajem. — Pa ćeš zato u Mosulu biti pozvan na odgovornost. — Oho! — Tako je. Muteselim će te uhapsiti i poslati u Mosul, tebe i sve one koji su u tvom društvu. Postoji samo jedno jedino sredstvo da spasiš i sebe i njih. — A koje je to sredstvo? Kiamil-efendija odmahnu prema vratima i ona tri oficira izađoše. — Ti si efendija iz Frankistana — poče makredž. — Znam da stojiš pod zaštitom njihovih konzula pa te dakle ne smijemo ubiti. Ali ti si počinio zločin koji se kažnjava smrću. Moramo te preko Mosula poslati u Stambul gdje te čeka sigurna kazna. Zastao je. Činilo se da mu nije lako da nađe pravu riječ. — Dalje? — opomenuh ga. — No ipak si bio mutesarifov štićenik. I muteselim te je prijazno primio, pa njih dvojica ne žele da doživiš tako tužnu sudbinu. — Neka im to Alah plati u njihovom posljednjem času. — Da. Zato bismo se mogli odreći progona u toj stvari ako. .. — No, a k o . . . ? — Ako nam kažeš koliko vrijedi život jednog efendije iz Almanje. — Ne vrijedi baš ništa. — Ništa? Šališ se! — Govorim ozbiljno. T a j život ne vrijedi baš ništa. — Kako to? — Jer Alah može i efendiju svakoga časa pozvati k sebi. — Imaš pravo. Život stoji u Alahovoj ruci, ali on predstavlja dobro što ga treba štititi i čuvati! — Čini se da ti nisi dobar musliman, jer bi inače znao da su čovjekovi putovi ubilježeni u knjigu sudbine. — Pa ipak čovjek može odbaciti svoj život, ako ne posluša tu knjigu. Hoćeš li ti to učiniti? — Dobro dakle, makredžu. Kako bi ti visoko procijenio svoj vlastiti život? — Najmanje deset tisuća pijastera.

— Onda je moj život deset tisuća puta vredniji, naime stotinu milijuna pijastera. Kako to da ti svoj život tako jeftino cijeniš? Kiamil-efendija me pogleda zapanjeno. — Zar si tako bogat? — Jesam, budući da mi je život tako skupocjen. — Zato smatram da ćeš ovdje u Amadiji svoj život procijeniti na dvadeset tisuća pijastera. — Posve sigurno. — A život tvog prijatelja Lindsay-beja sa isto toliko? — Sporazuman sam. — I deset tisuća za onog trećeg. — Nije odviše. — A tvoj pratilac? — On je hrabar i vjeran čovjek pa vrijedi isto toliko kao i svaki drugi. — Onda misliš da i on vrijedi deset tisuća? — Mislim. — Jesi li zbrojio ukupni iznos?. — Šezdeset tisuća pijastera. Nije li tako? — Tako je. Imate li sa sobom toliko novaca? — Mi smo vrlo bogati. — Kad kanite platiti? — Uopće ne kanimo! Bilo je upravo smiješno gledati s kakvim izrazom lica su oba ta čovjeka najprije pogledala mene, a onda jedan drugoga. Zatim upita makredž: — Kako to misliš, efendijo? — Mislim da ja potječem iz zemlje u kojoj vlada pravda. U njoj je pred sucem prosjak ravnopravan kralju. Ako koji od vođa u toj zemlji pogriješi, zakon ga kažnjava. Nitko ne može otkupiti svoj život, jer uopće ne postoji sudac koji bi bio nitkov. Vi tako cincarite s pravdom. Ne mogu platiti svoj život ako sam zavrijedio da mi ga oduzmete. — Onda ćeš ga izgubiti! — Ne vjerujem. Ja ne trgujem sa svojim životom ali ga znam braniti. — Efendijo, ti se uopće ne možeš braniti! — Zašto? —' Tvoja je krivnja dokazana, a i ti si je već priznao. — To nije istina. Ja nisam priznao nikakvu krivnju, već sam priznao samo to da sam vam oduzeo topove. To djelo ne zaslužuje kaznu. — To samo ti misliš. Odbijaš dakle naš dobrostivi prijedlog? — Odbijam. — Onda te moram uhapsiti. — Pokušaj samo. I Ismail-bej me sad poče nagovarati, ali kad ga nisam poslušao, on pljesnu rukama, a ona tri oficira se ponovo pojaviše.

— Odvedite ga! — zapovjedi. — Nadam se, efendijo, da se nećeš kratiti da pođeš s njima. Vani stoji dovoljno ljudi da slome svaki otpor. Za vrijeme tvoga tamnovanja ovdje bit će ti dobro i. . . — Šuti, muteselime! — prekinuh ga. — Htio bih da vidim čovjeka koji bi bio dovoljno snažan da me svlada. S vama petoricom svršit ću za tri sekunde, a tvoji Arbanasi, iznureni od groznice, pobjeći će čim ih samo pogledam. Budi siguran u to! Samo se po sebi razumije da biste sa mnom kao zatvorenikom dobro postupali. To vam nalaže vaš interes. U Mosul me nećete poslati, jer to makredžu ne bi ništa koristilo. On želi samo da se otkupim, jer treba novaca da umakne preko granice. — Preko granice? — upita muteselim. — Kako da shvatim tvoje riječi? — Pitaj ga sam! Ismail-bej pogleda makredža koji je odjednom problijedio. — Što misli taj Franak? — upita Ismail-bej suca. — Ja ga ne razumijem — odgovori Kiamil-efendija. — On me vrlo dobro razumije — odvratih. — Muteselime, ti si me uvrijedio. Želiš me baciti u tamnicu. Stavio si mi ponudu koja bi za tebe imala vrlo teške posljedice kad bih htio o tome govoriti. Vas dvojica ste mi prijetili, ali sad ću ja uzeti oružje u ruke, sad kad sam vidio kako se daleko usuđujete poći. Znaš li tko je taj čovjek? — Mosulski makredž. — Varaš se.On nije više mosulski makredž, jer je smijenjen s dužnosti. — Smijenjen? —-viknu komandant. — Lažljivče! — prodere se makredž. — Zadavit ću te! — Smijenjen? — viknu komandant još jednom, napola prestrašeno a napola pitajući. — Jest. Selim-ago, malo prije sam ti rekao da ću ti danas izdati zapovijed koju ćeš poslušati. Sad čuj: uhapsi toga čovjeka i baci ga u jamu u koju sam ja imao doći! Kasnije ćete ga otpremiti u Mosul. Čestiti aga Arbanasa najprije se zapanjeno zagleda u mene, a onda u onu dvojicu, ali se nije ni pomakao da me posluša. — Taj je Franak poludio! — reče makredž i ustane. . — Mora da si sam poludio kad se usuđuješ doći u Amadiju. Zašto nisi jahao ravnim putem, već preko Mungajšija? Kako vidiš, ja znam sve. Evo, muteselime, ovdje je dokaz da imam pravo što od tebe tražim da ga uhapsiš! Pružio sam mu pismo upravljeno Ali-beju. On najprije pogleda potpis. — Od anadolu-kazi-askerija? — Jest. On je u Mosulu i traži da mu se izruči taj čovjek. -Pročitaj! — Istina je! — začudi se Ismail-bej. — Ali što radi mutesarif? — I on je smijenjen. Pročitaj i to drugo pismo. Predao sam mu ga, a on ga pročita. — Alah kerim! Zbivaju se krupne stvari.

— Tako je. Smijenjen je mutesarif, a isto tako i makredž. Hoćeš li i ti da te smijene? — Efendijo, ti si tajni izaslanik anadolu-kazi-askerija, a možda i samoga padišaha! — Uopće nije važno tko sam ja. Ali ti vidiš da ja znam sve, pa očekujem da ćeš izvršiti svoju dužnost. — Izvršit ću je, efendijo! Makredžu, ja to moram učiniti. Evo ovdje piše, moram te uhapsiti. — Samo pokušaj! — zaprijeti Kiamil. U ruci mu bijesnu bodež i on za tren oka skoči kroz sobu pa i kraj mene i projuri kroz vrata. Požurismo za njim i stigosmo u pravi čas da vidimo kako su suca vani oborili na tlo. Na njemu je klečao Selek koji je dopratio mene i upravo pokušavao da mu iz ruke istrgne bodež. Sad više nije mogao umaknuti. Razoružaše ga i dovedoše ga natrag u selamluk. — Tko je taj čovjek? — upita komandant pokazujući na Seleka. — To je glasnik kojeg mi je poslao Ali-bej iz Badrija. On se opet vraća onamo pa bi bilo dobro da mu dopustiš da prati transport. Onda ćemo biti sigurni da makredž neće umaći. Uostalom, ja ću ti predati još jednog uhapšenika. — Koga, efendijo? — Pozovi Arbanasa koji me je optužio! — Dovedite ga! — zapovjedi muteselim. Jedan od poručnika ode i dovede toga čovjeka koji nije ni slutio da su se stvari okrenule na zlo po njega. — Upitaj ga — rekoh — gdje mu je oružje. — Gdje ti je oružje? — upita muteselim. — Netko mi ga je uzeo dok sam spavao. — On laže, muteselime! Mutesarif je toga čovjeka dao kao pratnju mom prijatelju Lindsay-beju. Taj je čovjek pucao u mene i pobjegao. Zatim je putem vrebao na nas pa je iz šumske guštare opalio još dva metka na mene, ali me i opet nije pogodio. Moj ga je pas uhvatio, ali ja sam ipak bio milostiv, oprostio mu i pustio ga da pobjegne. Oduzeli smo mu pri tom oružje koje još ima moj kavaz. Treba li da pozovem svjedoke tih događaja? — Gospodine, vjerujem ti. Uhvatite toga pasjeg sina i bacite ga u najsigurniju rupu u zatvoru! — Treba li da odmah sa sobom povedem i makredža? — upita Selim-aga komandanta. — Povedi ga! — Muteselime, daj ga najprije svezati — umiješah se. — On je pokušao pobjeći, pa će to i opet pokušati. — Svežite ga! Obojicu izvedoše, a ja ostadoh s Ismail-bejom nasamu. Muteselma je taj događaj toliko potresao da je umorno klonuo na ćilim. — Tko bi to mogao pomisliti? — uzdahnu.

— Ti dakako ne, muteselime. — Oprosti, efendijo! Ja o svemu tome nisam ništa znao. — Sigurno je Arbanas već prije susreo makredža pa se sporazumio s njime, jer se inače ne bi usudio nastupiti protiv nas, budući smo imali dovoljno razloga da ga dademo kazniti. — Taj Arbanas neće više pucati ni na koga! Dopusti mi da ti ponudim lulu. Ismail-bej dade donijeti još jednu nargilu pa je sam pripali. Zatim reče gotovo ponizno: — Misliš li da sam to rekao ozbiljno, efendijo? — A što to? — Da sam htio od tebe uzeti novac? — Mislim. — Varaš se, efendijo. Pristao sam na ono što je makredž tražio, ali bih ti svoj dio vratio. — No ipak bih smio pobjeći? — Jest. Kako vidiš, htio sam samo tvoje dobro. — To nisi smio ako je optužba protiv mene bila opravdana. — Hoćeš li i dalje misliti na to? — Neću, ako se pobrineš da to uzmognem zaboraviti. — Ne smiješ više misliti na to, efendijo. Zaboravi kao što si već nešto drugo zaboravio. — Što to? — Lijek. — Da, muteselime, na njega sam zaista zaboravio, ali ćeš lijek još danas dobiti. Obećajem ti. Uto uđe sluga. — Muteselime, vani je neki baš-čauš — javi. — Što hoće baš-čauš? — Dolazi iz Mosula i kaže da ti nosi važnu vijest. — Pusti ga da uđe. Vodnik uđe i preda komandantu pismo snabdjeveno velikim pečatom. Bio je to pečat anadolu-kazi-askerija. Ismail-bej otvori pismo i pročita ga, a zatim reče čovjeku neka sutra ujutro dođe po odgovor. — Efendijo, znaš li što je to? — upita me čim je vojnik izašao. — Pismo vrhovnog suca Anatolije. — Jest. Piše mi da su svrgnuti mutesarif i makredž. Ako se makredž ovdje pojavi, imam ga smjesta poslati u Mosul. Sutra ću ga predati tom baš-čaušu. Treba li da u svom pismu spomenem i tebe? — Ne treba. Ja ću sam pisati. Ali pošalji i dovoljnu pratnju. — To ću učiniti, pogotovu što moram otpremiti još jednog važnog zarobljenika. Prestrašio sam se.

— Kojega? — Arapina. Anadolu kazi-askeri mi to nalaže i veli da sina šeika Muhameda Emina treba poslati u Stambul kao taoca. — Kad odlazi transport? — Prije podne. Odmah ću napisati pismo. — Onda te ne smijem dulje smetati. — Efendijo, tvoja mi je prisutnost milija od svega ostaloga. — Ali tvoje je vrijeme dragocjeno. Ne smijem ti ga otimati. — No sutra ujutro ćeš sigurno doći? — Možda. — Treba da prisustvuješ odlasku transporta i da vidiš kako sam se za sve pobrinuo. — Onda ću doći. Selam. — Alah te štitio!

RAJSKO PI Ć E KAD SAM došao u stan, dočeka me glasan poklik. — Hamdulilah, efendijo, živ si i slobodan! Bila je to »Mirta«. Prihvati me za ruke i duboko odahnu. — Ti si veliki junak. To su rekli tvoji pratioci, a i onaj strani glasnik. Da su te uhapsili ti bi pobio cijelu palaču, a možda ubio i Selim-agu. — Njega ne bih, ali sve ostale svakako. Budi sigurna u to! — rekoh, nasmiješivši se. — Tako je. Ti si snažan kao Kelad. Brada ti se spušta nadesno i nalijevo kao panterovi brkovi, a ruke su ti kao slonovske noge! To je dakako bilo mišljeno samo slikovito, no unatoč toga kakva li atentata na ukras moga lica i na ljupki sklad mojih najneophodnijih udova. Morao sam dakle uzvratiti jednakom uljudnošću: — Tvoja usta govore kao pjesnikovi stihovi, Mersino, a s tvojih usana prelijeva se, kao preko lonca, sladak med. Tvoje riječi gode kao melem na čiru, a zvuk tvoga glasa ne može zaboraviti nitko tko ga je jednom čuo. Evo uzmi pet pijastera da kupiš kul i henu za rubove svojih vjeđa i za ružičaste nokte svoje ruke. Moje će ti se srce radovati, duša će mi se pomladiti a oči uživati promatrajući tvoj ljupki hod. — Efendijo! — viknu — ti si hrabriji od Alije, mudriji od Abu Bekra, snažniji od Simse i ljepši od Huseina Armadenca. Zapovjedi što da ti spećem. Ili želiš li da ti nešto skuham ili ispržim? Za tebe ću učiniti sve što tražiš, jer je s tobom ušla radost u moju kuću i blagoslov preko praga mojih vrata. — Tvoja me dobrota dira, Mersino. Ne mogu se odužiti za nju. Ali ja nisam gladan ni žedan, kad ugledam sjaj tvojih očiju, boju tvojih obraza i ljupku sliku tvojih ruku. Je li Selim-aga bio ovdje? — Jest. Ispripovjedio mi je sve. Tvoji su neprijatelji uništeni. Hodi gore i utješi svoje prijatelje koji su veoma zabrinuti za tebe. Pošao sam u prvi kat. — Jeste se napokon vratili? — upita Englez. — Velika briga! Htio sam doći po vas. Sreća da ste ovdje! — Je si li bio u opsanosti? — upita Muhamed Emin. — To je prošlo. Znaš li da je mutesarif skinut s položaja? — Onaj iz Mosula? — Jest, a isto tako i makredž. — Dakle Selek je zato ovdje? — Jest. Nije li ti ništa rekao kad smo mi popodne izjahali? — Nije. Šutljiv je. Ali sada mogu Amada el Gandura pustiti na slobodu, jer ga je samo mutesarif držao zasužnjenog.

— I ja sam se tome nadao, ali stvar stoji gore. Padišah je odobrio pohod protiv vas, a vrhovni vojni sudac Anatoli je zapovjedio je da tvoga sina otpreme kao taoca u Stambul. — Alah kerim! Kad treba da ode? — Sutra prije podne. — Putem ćemo napasti njegovu pratnju. — Dokle god se možemo nadati da ćemo ga osloboditi lukavštinom, ne bih htio ugroziti ničiji život. — Ali mi imamo samo još jednu noć na raspolaganju! — To je dovoljno. Zatim se okrenuh k Englezu: — Ser David, trebam vina za muteselima. — Nije taj klipan vrijedan vina. Neka piju vodu. Kavu, lipov čaj, odoljen i sirutku. — Molio me je da mu pribavim vina. — Lupež! Ta on ne smije piti! On je musliman. — Svatko rado pije vino. Htio bih sačuvati njegovu naklonost dokle god nam je potrebna. — Lijepo! Dobit će vino! Koliko? — Tucet boca. Ja ću platiti jednu polovinu, a vi drugu. — Pshav! Ja ne kupujem napola. Evo novac! Lindsay mi pruži novčarku, ne obazirući se na to koliko ću izvaditi iz nje. — Kako stoji stvar? — upita. — Hoćemo li spasiti Amada? — Hoćemo! — Kada? — Danas! — A kako? — Ja ću večeras sa Selim-agom poći da popijemo malo vina pak ću potražiti... — Zar i on pije vino? — prekinu me Lindsay. — Strastveno. — Lijep musliman! Zaslužio je batina! — Upravo će nam taj njegov ukus dobro doći. Selim će se opiti, a ja ću mu onda neopazice oduzeti ključ zatvora. Pustit ću Arapina k njegovom ocu gdje će se preodjeti. Onda će ga Halef odvesti u vilu što ste je vi za njega sagradili. — Well! Vrlo lijepo! Što ću ja pri tome raditi? — Najprije morate čuvati stražu. Kod dovedem oslobođena čovjeka, ja ću tamo prijeko na uglu dati znak. Zagraktat ću kao gavran kojega je netko smetao u snu. Onda će Halef požuriti dolje da otvori vrata i da skrene pažnju domaćice u kuhinji. Vi ćete s Muhamedom Eminom sići niza stepenice i dočekati Amada el Gandura pa ga povesti gore. On će se preodjenuti, a vi ćete počekati dok ja dođem kući. — Zar ćete opet otići?

— Hoću. Moram otići k Selim-agi da ne pobudim nikakvu sumnju i da mu vratim ključ. — To je teška zadaća za vas! A ako vas uhvate? — Ja imam šaku, a bude li trebalo, imam i oružje. A sad se latimo večere. Za vrijeme jela tačno sam uputio i Muhameda Emina u stvar. Halef je donio vino i morao ga dobro oviti. — To ćeš sad odnijeti muteselimu — rekoh. — Kani li ga on popiti, sidi? — začuđeno upita Halef. — Neka ga upotrijebi kako god hoće. Svoj omot nećeš predati nikome, već samo njemu i reći ćeš da mu šaljem lijek. A sad čuj: kad ja onda kasnije izađem sa Selim-agom, ti ćeš potajno poći za nama i tačno upamtiti kuću u koju smo ušli. Ako me bilo što ustrebate, dođi onamo po mene. — Gdje ću te naći u toj kući? — Pođi hodnikom ravno od vanjskih vrata otprilike osam koraka i pokucaj na desna vrata. Iza njih ćeš me naći. Opazi li te gostioničar, reci da tražiš onog stranog efendiju koji pije iz vrča. Razumiješ li? Halef iščeznu sa svojim omotom. Muhamed Emin bio je neopisivo uzbuđen. Čak ni tada kada se u Stepenastoj dolini radilo o tome da se pohvataju njegovi neprijatelji, nisam ga vidio tako uzbuđena. Stavio je na sebe sve svoje oružje pa je nanovo nabio i pušku. Nisam se mogao tome smiješiti. Očinsko je srce sveta stvar. I ja sam imao kod kuće oca koji je često za mene podnosio brige i odricanja pa sam to mogao dobro razumjeti. Najzad se Selim-aga vrati od muteselima. Pojeo je večeru pa obojica potajice pođosmo gostioničaru..Selim-aga je dobro upoznao djelovanje jakoga vina pa se sad čuvao. Pio je samo u malim gutljajima i to vrlo polako. Sjedili smo možda tri četvrt sata uz vino, a piće još uvijek nije pokazivalo nikakvo drugo djelovanje osim što se aga smirio i kao da je počeo sanjariti pa se zamišljeno naslonio u svoj kut. Već sam nakanio da ga izazovem da ispije svoj vrč i naručim dva nova vrča, kad vani na vratima netko zakuca. — Tko je? — prestrašeno upita aga. — Mora da je Hadži Halef. — Zna li on gdje se mi nalazimo? — Zna. — Efendijo, što si to učinio? — Budi miran! On ne zna što radimo. — Nemoj ga pustiti da uđe! Kako je bilo dobro što sam uputio Halefa! To što je došao po mene bio je dokaz da se zbilo nešto neočekivano. Otvorih vrata i izađoh u hodnik. — Halefe! — Sidi, jesi li to ti? — Jesam. Što je? — Došao je muteselim.

— To je zlo. To nam može pokvariti sve planove. Idi sad! Mi ćemo odmah za tobom, ali ostani pred vratima moje sobe da si mi smjesta pri ruci ako te zatrebam. Vratio sam se u malu sobu. — Selim-ago, bila je tvoja sreća što sam Halefu rekao gdje se nalazimo. Muteselim je kod tebe i čeka te. — Aman — tako mi nebesa! Dođi brzo, efendijo! Što hoće? — Halef to ne zna. — Mora da je važno. Požuri! Ostavismo vino i krenusmo brzo prema svom stanu. Kad smo stigli onamo, komandant je sjedio na mome mjestu u mojoj sobi, osvijetljen crvenom papirnatom svjetiljkom i pušio moju nargilu. Bio je tako uljudan da ustane kad me je ugledao. — O muteselime! Ti ovdje u mom stanu? Alah blagoslovio tvoj dolazak! U sebi sam doduše želio nešto posve drugo. — Oprosti, efendijo, što sam se popeo k tebi. Domaćica ove kuće kojoj je Alah dao lice da drugog takvog nema na svijetu, uputila me je ovamo gore. Htio sam govoriti sa Selim-agom. — Onda dopusti da se udaljim! Sad je Ismail-bej bio prisiljen da me pozove da ostanem, ako nije htio da se teško ogriješi o dobre običaje. Zato reče: — Ostani, efendijo, i sjedi. Neka sjedne i Selim-aga, jer ono što tražim od njega, smiješ i ti znati. Odmah sam' izvadio rezervne čibuke. Dok smo pripaljivali, oštro sam promatrao komandanta. Svjetlo fenjera nije mi dopuštalo da tačno razaberem njegovo lice, ali činilo mi se da malo zapleće jezikom. — Što misliš ti, efendijo, je li makredž važan uhapšenik? — poče Ismail-bej. — Mislim da jest. — I ja mislim tako. Zato mi tešku brigu zadaje pomisao da bi mu možda moglo uspjeti da pobjegne. — Pa on je pod sigurnim kljiučem! — Jest, ali to za mene nije dosta. Selim-ago, ja noćas neću spavati, nego ću dva ili tri puta doći u zatvor da se uvjerim da li se Kiamil zaista nalazi u svojoj jami. — O muteselime, ja ću to učiniti umjesto tebe. — Onda ćeš ga vidjeti ti, a ne ja, pa ipak neću moći spavati. Poći ću sam. Daj mi ključ. — Znaš li, beju, da me time vrijeđaš? — Ja te ne želim uvrijediti, već želim sebe umiriti. Anadolu-kazi-askeri je strog čovjek. Dobio bih svilenu uzicu kad bih dopustio da uhapšetnik pobjegne.

Time je onemogućena izvedba našeg plana! Zar nije bilo pomoći? Brzo sam se odlučio. Ili vino ili nasilje! Dok je aga još predbacivao svom pretpostavljenom, ja ustadoh i izađoh u hodnik u kojem je stajao Halef. — Donesi najboljeg duhana! Evo ti novaca! Hodi u onu kuću odakle si me doveo i zatraži od gostioničara vina iz Tirbedi Hajdara kakvo sam maločas pio. — Koliko da donesem? — Posudu koja sadrži deset vrčeva. Oni će ti je pozajmiti. — Treba li da to đavolje pićem unesem u sobu? — Ne treba. Ja ću ga donijeti iz tvoje sobe. Ali bašibozuk ne smije ništa znati. Daj mu ovaj bakšiš. Neka izađe i ostane vani dokle god hoće. Može otići do straže da se prijavi baš čaušu s kojim će sutra putovati. Tako ćemo ga se riješiti. — Kad sam opet ušao, aga je upravo pružao komandantu ključ. Muteselim ga zadjene o pojas te mi reče: — Znaš li da se makredž opirao? — Znam. Najprije je pokušao podmititi agu, a zatim ga je, kako sam čuo, pokušao ubiti. — On će to skupo platiti. — A kad sam ga pozvao da isprazni džepove, nije to htio učiniti — doda Selim-aga. — Što je imao u džepovima? — Mnogo novaca. — Efendijo, kome pripada taj novac? — upita me komandant vrebajući. — Ti ga moraš primiti u pohranu. — To je pravo. Hajdemo sada! — Muteselime, zar već kaniš otići? — upitah. Želiš li me uvrijediti? — Ja sam ti došao samo u pohode ali nisam tvoj gost. — Nisam znao da ćeš doći. Dopusti mi da ti napunim lulu duhana kakav se ovdje rijetko puši. U taj čas ušao je Halef i donio duhan. Bila je to Lindsayeva vrst, pa sam bio siguran da će se svidjeti Ismail-beju. Uostalom, tvrdo sam odlučio da mu neću dopustiti da ode bez mog dopuštenja. Na sreću nije do toga došlo, jer je primio lulu, ali u daljnjem razgovoru opazio sam da mu je pogled upravljen u vrata kao da nešto očekuje. Sigurno je htio kavu. Zato ga upitah: — Jesi li dobio lijek, moj beje? — Jesam. Hvala ti, efendijo. — Jesi li ga već okušao? — Nešto malo. — Kakav je? — Vrlo dobar, ali čuo sam da ima i posve slatke medicine. Čestiti aga je tačno znao o čemu se radi. Pohlepno se osmjehne i pogleda me upravo zavodničkim pogledom. — Da, postoji i posve sladak lijek — potvrdih.

— Ali takav lijek je rijedak? — Nije. — A ljekovit je? — Veoma ljekovit. Sličan je mlijeku koje teče u potocima raja. — No u Amadiji nema takvoga lijeka? — Ja ga mogu prirediti posvuda, pa i u Amadiji. — Koliko treba dok bude gotov? — Deset minuta. Ako počekaš tako dugo okusit ćeš rajski napitak što ga Muhamedu nude hurije. — Počekat ću! Oči su mu veselo zasjale, a još su veselije bile oči dostojanstvenoga Selim-age. Izašao sam iz sobe i iskoristio to vrijeme da svratim Muhamedu Eminu. — Efendijo, sad je sve propalo! — dočeka me šeilk. — Nije, sada tek počinje. — Ali ti sad nećeš dobiti ključ! — Možda ga neću ni ustrebatii. Samo strpljivo počekaj! Došuljao se i Lindsay. — Odnijeli ste od mojega duhana! Tko ga puši? — Komandant. — Vrlo dobro! Pije moje vino, puši moj duhan! Izvrsno! — Zašto ne bi? — Neka ostane kod kuće! Neka ne smeta bijeg! — Možda će ga čak pomoći. Poslao sam po vino. — Zar opet? — Da. Po perzijsko. Obara slona. Slatko kao med, a snažno kao lav. — Well! I ja ću piti perzijsko vino! — Pobrinuo sam se da ga bude i za vas dosta. Ja ću napiti ta dva čovjeka, a onda ćemo vidjeti što da se radi. Otišao sam u kuhinju i dao zapaliti vatru. Prije nego što se dobro razgorjela vrati se Halef. Donio je veliku posudu opasnoga pića. Stavio sam pun lonac na vatru i preporučio Mersini da pripazi na njega. Zatim se vratih Englezu. — Evo perzijanskoga lijeka! Dajte čaše ovamo! Nalaze se kod vas. Kad sam ušao u svoju sobu oba me Turčina pogledaše s mnogo iščekivanja. — Evo donosim ti lijek, muteselime. Najprije ga okušaj dok je hladan, a onda ćeš vidjeti kako će ti oduševiti srce kad ga popij eš vrućeg. — Najprije mi tačno reci, efendijo, je li to vino ili lijek? — Ovo je piće najbolji lijek kojeg poznajem. Popij ga i reci mi neće li obradovaibi tvoju dušu. Ismail-bej okuša jednom, pa još jednom. Na njegovim oštrim, ali umornim crtama lica ukaza se pravo blaženstvo. — Jesi li ti sam izmislio to piće?

— Nisam, već ga Alah daje onima koje najviše voli. — Misliš dakle da i nas voli? — Svakako. — Za tebe znam da si Alahov ljubimac. Imaš li još toga pića? — Imam! Samo ti pij! Ponovo sam mu utočio. Oči mu se zasvjetlucale još radosnije nego maločas. — Efendijo, što je ladikija, džebeli i duhan iz širaza prema tom lijeku! Bolji je od najfinije kave. Hoćeš li mi dati recept kako se priređuje? — Podsjeti me na to pa ću ti napisati prije nego što otputujem iz Amadije. Ali evo vrča. Pijte! Ja moram dolje u kuhinju da priredim drugi lijek. Namjerno sam vrlo tiho sišao niza stepenice i nečujno odškrinuo kuhinjska vrata. Tako je! »Mirta« je stajala pred mojim loncem pa malom šalicom za tursku kavu, neprekidno grabila već prilično vruće vino i ulijevala ga u svoja širom otvorena usta, cmoknuvši usnama nakon svake šalice. — Mersino, pazi da ne opržiš jezik! Ona se prestrašeno trgnu i ispusti šalicu. — O, sidi, u lonac je pao erimdžek pa sam ga pokušala izvaditi. — I tog pauka si onda usula sebi u usta! — Nisam, efendijo, već samo ono malo lijeka što je ostalo na pauku. — Daj mi onaj mali lonac odozdo! — Evo ga, emire. — Napuni ga tim pićem! — Za koga? — Za sebe! — Što je to, emire? — To je lijek što ga je izumio neki perzijski hećim da bi starce ponovo učinio mladima. Tko popije dovoljno toga lijeka, taj postiže blaženstvo a tko ga pije bez prestanka, dobiva vječan život. Starica mi stade zahvaljivati kićenim izrazima, a ja preostalu tekućinu u loncu odnesoh u prvi kat. Oba su moja gosta unatoč velikoj razlici u činu sjedila jedan blizu drugoga i činilo se da se ugodno zabavljaju. — Znaš li, efendijo, o čemu se prepiremo? — upita me komandant. — Prepirali smo se čiji je sustav najviše stradao, njegov ili moj. Tko ima pravo? — Reći ću vam: onaj kome lijek više pomogne, njegov je sustav više i stradao. — Tvoja je mudrost prevelika a da bismo je mi mogli shvatiti. Što imaš u tom loncu?, — To je ičkilerin ičkisi, jer mu ni jedno drugo nije ravno. — I ti bi htio da ga okušamo? — Ako želiš, malo ću ti utočiti. — Daj mi! — Daj i meni, efendijo! — zamoli aga.

Obojica su se već prilično zagrijala, a po svemu se činilo da će se temeljito napiti. Moji su gosti sad okušali vruće vino bez ikakva začina, ali ih je ono dovelo u blizinu potpunog pijanstva. Sad su pili već samo iz jedne čaše pa je muteselim štoviše svojem agi jednom obrisao bradu kad je u nju zalutalo nekoliko kapljica toga divnoga lijeka. Razgovarali su kao što razgovaraju osobe koje su još potpuni novaci u plemenitoj bici s punim krčazima: luckasto i nesuvislo. Čak su uvukli u to i mene koji sam se samo gradio da pijem, jer me je muteselim stao grliti, a aga je povjerljivo ovio ruku oko moga vrata. Onda Selim-aga ustane da donese novu svijeću za fenjer. Posve se sretno uspravio, ali onda jednim trzajem ispruži ruke, a noge mu tako zadrhtaše kao čovjeku koji se prvi put vozi na klizaljkama. — Što ti je ago? — upita komandant. — Moj beje, dobivam baldir čekilmes. Mislim da moram opet sjesti. — Sjedi! Ja ću ti pomoći. — Poznaš li ti kakvo sredstvo protiv grčeva? — Vrlo dobro sredstvo. Samo sjedi! Selim-aga sjede. Njegov se komandant malo uspravi pa ga upita ljubezno i milostivo: — U kojoj nozi te je uhvatio grč? — U desnoj. — Pruži mi tu nogu! Aga je ispruži, a njegov pretpostavljeni je poče iz sve snage navlačiti. — Jao, jao, gospodaru! Mislim da je ipak u lijevoj! — Onda daj lijevu! Selim mu pruži drugu nogu, a taj pomagač u nevolji poče je svom silom navlačiti. Bilo je istodobno i smiješno i dirljivo gledati kako taj visoki dostojanstvenik navikao da ga poslužuju u svim sitnicama, s tako bratskom pripravnošću tapše i nateže potkoljenicu svoga podređenog. — Dobro! Mislim da se grč izgubio! — reče aga. — Onda ustani i pokušaj hodati! Selim ustade i napregne se iz sve snage. Stajao je ravno kao svijeća. Ali hodanje! Vidio sam da se osjeća kao mlada ptica koja prvi put širi krila. — Pođi! — zapovjedi muteselim. — Hajde, ja ću te poduprijeti. Ismail-bej se pokuša uobičajenom brzinom uspraviti, ali izgubi ravnotežu i začas sleti u prijašnji položaj. Ipak se snašao. Oslonio se rukom o moje rame i ustao. Onda raskreči noge da bi čvršće stajao i zapanjeno se zagleda u svjetiljku. — Efendijo, tvoja svjetiljka pada! — Čini mi se da čvrsto visi. — Pada, a i papir već gori. Vidim gdje titraju plameni. — Ja ne vidim ništa. — Mašalah! Ja je vidim gdje pada, a ona ipak visi gore. Nemoj se tako ljuljati, Selim-ago, jer ćeš inače pasti. — Ne ljuljam se, efendijo!

— Ta ja te tačno vidim! — Ti se sam ljuljaš, beje! — Zar ja? Ago, počinjem se bojati za tvoj sistem. Tvoji se živci pomiču amo-tamo, a želudac ti je spao u noge. Treses glavom i mašeš rukama kao da želiš plivati. O, Selim-ago, taj je lijek za tebe bio prejak. On će te oboriti na tlo. — Varaš se, gospodine. To što mi govoriš, odnosi se upravo na tebe. Vidim gdje ti noge plešu, a ruke ti se trzaju. Okreće ti se i glava. Teško si bolestan. Neka ti Alah pošalje pomoć kako sistem tvoje krvi ne bi potpuno propao. To je muteselimu ipak bilo previše. On zgrči šake i zaprijeti se. — Čuvaj se, Selim-ago! Svakoga tko kaže da moj sistem nije u redu dat ću bičevati ili baciti u tamnicu. Valahi! Jesam li spremio 'ključ? — On posegnu u pojas i pronađe u njemu ključ. — Selim-ago, ustani i pođi sa mnom. Ja ću sad pregledati zatvor. Efendijo, tvoj je lijek zaista kao rajsko mlijeko, ali je ipak potpuno uskomešao moje tijelo. Ti se neprekidno želiš iskrenuti na glavu. Dopuštaš li da pođemo? — Ako želiš posjetiti zatvorenika, ne smijem te spriječiti u vršenju tvoje dužnosti. — Onda hajdemo. Zahvaljujemo ti se za sve ono dobro što si nam danas dao da okušamo. Hoćeš li uskoro opet pripremiti lijek? — Kad god to zaželiš. — Vruć je lijek još bolji od hladnoga, ali prolazi čovjeku kroz kosti pa mu ih sve isprevrće. Čuvao te Alah i dao ti miran počinak! Ismail-bej priđe agi i uze ga za ruke. Obojica pođoše, a ja za njima. Na stepenicama se zaustaviše. — Selim-ago, idi ti prvi! — Moj beje, ta čast pripada tebi! — Ja nisam ohol. To dobro znaš. Pridržavajući se rukama, aga je oprezno stao jednu nogu za drugom stavljati na stepenice. Muteselim pođe za njim. Nikako nije mogao sigurno koračati, pogotovu jer nije poznavao stepenice. — Efendijo, jesi si još ovdje? — upita. — Jesam. — Znaš li da je običaj da se gosti otprate do pred vrata? — Znam. — Ali ti me ne pratiš. — Onda dopusti da to učinim! Uzeo sam ga za ruku i podupro ga. Sad je išlo već bolje. Dolje na vratima Ismail-bej zastade da malo odahne. — Efendijo, taj makredž je zapravo i tvoj zarobljenik — reče. — Ako to pravo promotrimo, jest. — Onda se i ti moraš uvjeriti da li se nalazi još u zatvoru! — Pratit ću vas.

— Tako je pravo! Dođi, daj mi ruku! — Ti imaš dvije ruke, efendijo — reče aga. — Pruži meni drugu. Oba se čovjeka teško objesiše na mene, ali njihovo je pijanstvo još bilo u onom stadiju u kojem su bar donekle mogli da vladaju sobom. Hodali su nesigurno, ali smo ipak brzo odmicali. Ulice su bile mračne i puste. Nismo sreli nikoga. — Tvoji će se Arbanasi prestrašiti kad dođem — reče muteselim agi. — I još ja s tobom! — isprsi se Selim. — A i ja s vama! — upotpunih. — Je li Arapin još ondje? — Misliš li, beje, da ću takve ljude pustiti da pobjegnu? — uvrijeđeno upita Selim-aga. — Pogledat ću i njega. Je li i on imao novaca? — Nije. — A što misliš, koliko će makredž imati uza se? — Ne znam. — Mora sve predati. Ali, Selime, tvoji Arbanasi ne bi zapravo trebali tome prisustvovati. — Onda ću im zapovjediti da odu. — A budu li prisluškivali? — Ja ću ih zaključati. — Dobro. No kad mi odemo, tvoji će ljudi razgovarati sa zatvorenikom. — Ostat će zaključani. — Tako i treba. Taj novac spada u muteselimovu blagajnu, a on će agi Arbanasa dati veoma dobar bakšiš. — Koliko, moj beje? — To još sad ne mogu znati, jer najprije moram vidjeti koliko makredž ima uza se. Stigli smo do zatvora. — Otvori, Selim-ago! — Muteselime, ta ključ je kod tebe! — Da, tako je. Ismail posegnu u pojas i izvuče ključ da otključa vrata. Pokušavao je i pokušavao, ali nije uspio pronaći ključanicu. S time sam računao. — Dopusti da ja otvorim — rekoh uljudno. Uzeo sam mu ključ iz ruke, otključao, izvukao ključ, ušao u predvorje i stavio ključ iznutra natrag u ključanicu. — Uđite! Ja ću opet zaključati! Oni uđoše. Gradio sam se kao da zaključavam, ali sam ključ brzo opet pokrenuo natrag i prividno pokušao je li zaista čvrsto zaključano. — Zaključano je. Evo ti tvoj ključ, muteselime.

Ismail-bej ga uze. Uto iz stražnje ćelije, a i odozgo dođoše Arbanasi noseći svjetiljke. — Je li sve u redu? — dostojanstveno upita muteselim. — Jest, gospodaru. — Nitko nije pobjegao? — Nije, muteselime. — Ni makredž? — Ni on — odgovori čauš na tom duhovitom preslušavanju. — To je vaša sreća, vi pasji sinovi. Inače bih vas dao izbičevati do smrti. Gubite se gore u svoju sobu! Selim-ago, zaključaj ih! — Efendijo, nećeš li ti to učiniti? — upita zapovjednik Arbanasa. — Vrlo rado. Aga uze jednu od svjetiljki, a ja odvedoh ljude gore. — Zašto nas zatvaraš, efendijo? — upita čauš. — Zatvorenici će biti preslušavani. Poslao sam ih u njihovu sobu, gurnuo zasun, a zatim sišao niza stepenice. Budući da su komandant i njegov aga pošli već u stražnji dio kuće, vanjska su vrata ostala u tami. Hitro sam skočio onamo i otvorio ih tako da su bila samo prislonjena. Zatim požurih za njima dvojicom. — Gdje je on? — čuh kako pita muteselin. — Ovdje. — A gdje je Hadedin? — upitah ja da bi ih pretekao pri otvaranju drugih vrata. Morao sam naime nastojati da najprije otvore Arapinu ćeliju. — Ovdje iza dragih vrata. — Onda, otvori! Činilo se da je Ismail-bej sporazuman s mojim zahtjevom. On da znak i Selim otvori vrata. Zatvorenik je čuo naš glasni dolazak i uspravno stajao u svojoj jami. Muteselim priđe bliže. — Ti si Amad el Gandur, sin Muhameda Emina? Nije dobio odgovor. — Ne umiješ li govoriti? I opet šutnja. — Pasji sine, mi ćemo ti već otvoriti gubicu! Sutra će te otpremiti odavde. Amad nije odgovorio ni riječi, ali me je netremice 'promatrao da mu ne bi izbjegao nijedan moj mig. Ja brzo podigoh i spustih obrve da mu naznačim kako treba da pazi. Zatim Selim ponovo zaključa vrata. Tada su otvorena druga vrata. Kiamil-efendija stajao je naslonjen na zid. Pogled mu je bio uperen u nas s minogo iščekivanja. — Makredžu, kako ti se sviđa ovdje? — upita komandant malo podrugljivo, vjerojatno zbog vina. — Dao Alah da se nađeš na mome mjestu! — To prorok neće dopustiti! Tvoja stvar stoji zlo. — Ne bojim se. — Pokušao si ubiti ovoga agu.

— On je to i zaslužio. — Htio si ga podmititi.. — On je utjelovljena glupost. — Htio si ga odmah isplatiti. — Taj je klipan zavrijedio da ga objese. — Možda bi se tvoje želje mogle ispuniti — reče komandant lukavo. Zbog vina i u očekivanju bogatoga plijena, lice mu je upravo sjalo. — Kako? — trgne se makredž. — Govoriš li ozbiljno? Kaniš li sa mnom sklopiti posao? — Kanim. — Koliko tražite? — Koliko imaš uza se? — Muteselime, treba mi novac za put. — Bit ćemo uviđavni da ti toliko ostavimo. — Dobro, onda ćemo pregovarati. Ali ne u toj rupi! — A gdje inače? — U prostoriji određenoj za ljude, a ne za štakore. — Onda dođi gore! — Pružite mi ruku! — Selim-ago, pomozi mu — zapovjedi komandant koji kao da nije imao povjerenja u svoju ravnotežu. Činilo se da agu muče iste sumnje, jer me 'prijazno gurne i reče mi: — Efendijo, učini ti to! Da ne otegnem stvar, ispružih ruku, uhvatih makredža i izvukoh ga iz jame. — Kamo s njime? — upitah. — U stražarnicu — zapovjedi komandant. — Treba li da ta vrata ostavim otvorena ili da... — Samo ih prisloni! Stao sam se baviti vratima kako bih onu trojicu pustio da prije mene uđu u sobu, ali mi to nije uspjelo. Komandant je čekao na mene. Morao sam dakle nešto drugo smisliti. Najprije je u sobu ušao makredž, za njim komandant sa svjetiljkom, a onda aga i ja. U trenutku kad su oni već bili u sobi, a ja stajao na pragu bilo je dovoljno da brzo, kraj age, udarim o komandantov lakat; izbacio sam mu svjetiljku iz ruke. — Ago, što ti je? — viknu muteselim. — To nisam bio ja, beje. — Ti si me gurnuo. Sad je mrak. Donesi drugu svjetiljku. — Ja ću je donijeti od Arbanasa — rekoh, izađoh brzo iz sobe, zatvorih vrata i tiho odgurnuh zasun susjedne ćelije. — Amade el Ganduru! — Gospodine, jesi li ti to? — Uspni se brzo gore!

Amad se uspne uz moju pomoć, a ja ponovo zatvorih zasun. — Ne govori ništa! Požuri što više možeš! — šapnuh. Brzo sam ga odveo do ulaznih vrata, izašao iz tamnice i opet pritvorio vrata. Svježi zrak umalo što nije oborio Arapina. Bio je veoma slab. Opet sam ga uzeo za ruku pa naglo projurismo oko dva ugla. Na trećem zastadosmo. Teško je disao. — Saberi se! Tamo je moj stan, a u njemu je i tvoj otac. Javio sam se ugovorenim graktanjem i odmah opazio svjetlo po kojemu sam razabrao da su se otvorila vrata na veži. Požurismo preko trga. Na vratima je stajao Halef. — Brzo u kuću! Ja požurih natrag. Stigao sam u zatvor jedva dvije minute pošto smo izašli iz njega, otvorio vrata i jurnuo uz tamne stepenice koje su mi bile već dovoljno poznate da od Arbanasa zatražim svjetiljku. Za nekoliko sekundi bio sam opet dolje. — Dugo te nije bilo, efendijo — dobaci muteselim. — Stražari su htjeli znati zašto su zatvoreni. — Trebao si im opaliti zaušnicu umjesto odgovora. Zašto si nas zaključao? — Jer je uz vas zatvorenik. — Oprezan si, efendijo. Učinio si pravo. Postavi svjetiljku ovamo i hajde da počnemo. Bilo mi je jasno da Ismail-bej nije namjeravao za novac osloboditi zatvorenika. On je samo htio da lukavštinom izmami novac, jer se ustručavao da Kiamila otvoreno orobi. Ali to lukavstvo bilo je u stvari podlost koja mi se učinila odvratnom.. — Najprije reci koliko imaš novaca uza se — poče komandant. — Radije mi reci koliko tražite od mene! — Tek ću onda moći spomenuti određeni iznos kad budem znao možeš li ga i platiti. — Pokušaj. — Hoćeš li dati tri tisuće pijastera? — To je previše — suzdržljivo će Kiamil-efendija. — Onda ćeš dati četiri tisuće. — Beje, pa ti povećavaš iznos! — Makredžu, pa ti snizuješ! Muteselim ne smije dopustiti da se netko s njime cjenka. Ne pristaneš li, zatražit ću još više. — Toliko novaca nemam. Dvije tisuće bih ti mogao dati. — Ruka ti je stisnuta, ali ćeš je naposljetku rado otvoriti. Sad tražim pet tisuća. — No, dobro, dat ću ti tri tisuće. — Rekao sam pet!

Makredžov bijesni pogled bio je uperen u komandanta, a strah za novac bio mu je jasno ispisan na čelu. No briga za slobodu bila je još veća. — Obećaješ li mi da ćeš me pustiti na slobodu, ako ti platim? — Obećajem. — Zakuni se prorokovom bradom! — Zaklinjem se. Ismail-bej je te riječi izgovorio bez okolišanja. — Onda prebroj! — reče makredž. On zavuče ruku u džep svojih širokih hlača i izvadi omot zavijen u svileni rubac. Otvori ga i poče brojiti novac po podu, pri čemu je aga svijetlio. — Je li tačno? — upita sudac kad je svršio. Muteselim prebroji za njim i reče: — To su kajme čija je nominalna vrijednost pet pisuća pijastera, ali ti sigurno znaš da taj novac nema punu vrijednost. Jedna funta sterlinga stoji, platiš li je u kajmama, stotinu četrdeset pijastera umjesto stotinu i deset. Moraš dakle dodati još dvije tisuće pijastera. — Imaj u vidu da kajme nose šest posto kamata! — Prije je zaista bilo tako, ali samo kod jednog dijela toga novca, no padišah nije ni za njeg plaćao kamate. Dodaj još dvije tisuće. — Ismail-beje, nepravedan si! — Dobro, vrati se u svoju jamu. Kiamil-efendiji znoj izbi na čelo. — Ali ta razlika uopće ne iznosi dvije tisuće, već samo jednu tisuću tri stotine šezdeset i tri pijastera. — Svejedno! Što sam rekao, rekao sam. Dat ćeš dvije tisuće. — Muteselime, okrutan si kao tigar. — A tebe će još tvoja škrtost stajati glave. Suzdržavajući gnjev makredž iznova poče brojati. — Evo, uzmi! — reče naposljetku duboko uzdahnuvši. Ismail-bej ponovo prebroji novac, svine novčanice i stavi ih u džep. — Tačno je! — reče. — Zahvali proroku što je preobratio tvoje srce. Inače bih tražio još i više. — A sad me pusti da odem! — zatraži Kiamil-efendija omatajući rupcem preostale novčanice. Komandant ga pogleda s dobro glumljenim začuđenjem. — Da odeš? Dakako! Ali tek onda kad platiš! — Pa ja sam već platio! — Kako to? Meni si platio, ali nisi platio ovom agi Arbanasa! — Alaha mi! — ljutito viknu zatvorenik. — Tražio si samo pet tisuća pijastera. — Alah ti je zamračio um. Zašto nisi pitao za koga je određeno tih pet tisuća pijastera? To je bilo za mene. Selim-aga nije još dobio svoj dio. — Koliko? — Isto toliko kao i ja!

— Ismail-beje, iz tebe govori sam đavo. — Plati pa će ušutjeti! — Neću da platim! — Onda ćeš natrag u svoju jamu! — O Muhamede, o kalifi, čuli ste njegovu zakletvu. Sejtan je već u njemu. On će ga ubiti. — Ulje u svjetiljci je već na izmaku. Hoćeš li platiti ili nećeš? — Dat ću Selim-agi tisuću pijastera. — Pet tisuća! Ne cjenjkaj se, jer ću inače zatražiti više! — Nemam ih. — Imaš. Vidio sam da će biti dovoljno. — Onda ću dati ... — Treba li možda da zatražim šest tisuća? — Ti si tiranin, da, ti si živi đavo! — Makredžu, mi smo svršili! Muteselim polako i oprezno ustane. — Stoj! — viknu zatvorenik. — Platit ću! Sloboda mu je ipak bila vrednija od novca. Počeo je iznova brojati dok je komandant ponovo sjeo. U omotu je zaista bilo dovoljno novaca, ali je izmučenom čovjeku preostalo svega nekoliko novčanica. — Evo novca — reče — a Alah prokleo onoga tko ga uzme! — Pravo si rekao, makredžu — mirno odgovori njegov bivši saveznik i sadanji protivnik. — Aga Arbanasa neće uzeti taj novac. — Zašto neće? — Ovdje je samo pet tisuća. Zaboravio si da dodaš još one dvije tisuće. Kiamil-efendija se trgnu kao da se kani baciti na komandanta. No onda se ipak predomisli. — Nemam ništa osim ta tri papira. — Onda ću te opet zatvoriti. Možda ćeš se sjetiti da imaš uza se još nešto novaca. Hajde! Makredž umalo što se nije ugušio, a onda ponovo posegnu u džep i izvuće vrećicu, ali ju je držao tako da je jedino on mogao u nju pogledati. — Pokušat ću da skupim još toliko — uzdahnu. — Tvoje srce je kameno, a tvoja se duša pretvorila u stijenu. Ovdje imam samo sitne srebrnjake i nekoliko zlatnih medžidija. Zlatnike ćeš dobiti ako ih bude dovoljno. Kiamil položi one tri novčanice, a zatim veoma polako jedan zlatnik za drugim. — Evo! Sad sam siromah, jer imam uza se najviše još četrdest pijastera, a njih moram zadržati ako ne želim umrijeti od gladi! Slutio sam da će makredž morati da isplati i posljednju paru. Bilo je kao da je pogled na novac potpuno otrijeznio muteselima. Ni na Selim-agi se nije više vidjelo da ga je omamilo vino. On brzo pruži ruku da uzme novac. — Stoj! — spriječi ga njegov komandant. — Ja ću zasad uzeti taj novac u pohranu.

On ga skupi i spremi u džep. — Sad sam napokon slobodan! — reče makredž. Ismail-bej začuđeno podignu glavu. — Slobodan? — upita — Ta zar si platio? — Nije li ti se smiješao um? — planu makredž. — Pa ti si novac spremio u džep! — Da, svoj novac i novac ovog Selim-age. Tako je. Ali ovaj efendija ništa nije dobio. — On ni neće ništa dobiti! — Tko ti to kaže? Efendija Kara Ben Nemzi je ovdje, pa ga dakle treba isplatiti. — Ali taj Franak ne može sa mnom uopće raspolagati! — Nije li te on dao zatvoriti? Sigurno imaš groznicu, makredžu, jer bi inače uvidio da on zapravo mora dobiti više od nas dvojice zajedno. — Taj stranac nema ništa dobiti! — bijesno viknu izmučeni čovjek. — On i neće dobiti ništa, jer ja više ništa nemam, a njemu ne bih dao ni pijastera, ni pare, pa sve da imam uza se još i milijune! — Imaš ti još novaca! — Četrdeset pijastera, kako sam ti već rekao. — O, makredže, žao mi te je! Misliš li da ja ne umijem razlikovati zvuk zlata od zvuka srebra? Tvoja je vrećica još puna zlatnih medžidija po stotinu i po pedeset pijastera, a trbuh joj je tako debeo da ćeš skupiti više nego što trebaš da platiš ovog efendiju. Dobro si se opskrbio novcem za put. — Varaš se. — Pokaži mi tu vrećicu! — To je moja vreća! — Onda je zadrži, ali plati! Kiamil-efendija svijao se kao crv pod nepopustljivim zahtjevima toga pohlepnoga čovjeka. Bio je to odvratan prizor koji je bacao jasno svjetlo na tadanje prilike u onim pokrajinama koje su se nalazile najdalje od padišaha. — Ne mogu! — odlučno izjavi sudac. — Onda pođi za nama u svoju jamu! — Neću! Platio sam te! — Mi ćemo te već prisiliti. — Onda mi vrati moj novac! — Taj je moj. Imaj na umu da sam te ja uhapsio i da sam dužan da ti oduzmem sve što imaš uza se. — Platio bih ja i taj iznos kad bih ga imao. — Imaš ga. Sve kad bi u tvojoj vreći bilo i premalo novaca, ja sam kod tebe vidio lijepi sat, a na tvojim prstima svjetlucavo prstenje vrednije od onoga što još od tebe tražim. — Ja ostajem kod toga da ne mogu. Dat ću pet stotina pijastera tome čovjeku koji je moj najgori neprijatelj.

Kiamil-efendija sijevnu na mene očima u kojima se dala pročitati žarka mržnja. — Je li to tvoja posljednja riječ? — upita komandant. — Jest. — Onda naprijed! Za nama! Ismail-bej odlučno ustane, a isto tako i Selim-aga. Ja sam stajao na vratima i stupio u stranu da propustim muteselima. Iz njegovog pojasa virio je ključ. Zatvorenikove oči sinuše. On skoči, istrgne ključ iz pojasa, gurne komandanta na agu tako da su obojica teturajući poletjela na mene i umalo što me nisu oborila, skoči kroz vrata i sjuri niz mračni hodnik. Svjetiljka se izvrnu i mi se nađosmo u tami. — Za njim! — viknu komandant., Kiamil-efendija bi se spasio da je imao toliko prisutnosti duha da za sobom zatvori vrata stražarnice i da gurne zasun. Vremena bi imao dovoljno, jer su se ona dva čovjeka ispreplela tako da sam ja, da što prije izađem, morao zgrabiti obojicu i odbaciti ih od vrata. Već sam čuo kako ključ zvecka u ključanici. Upravo okolnost da sam ja već otključao vežu, upropastila je makredža. On ih je svom snagom očajno pokušavao otključati, ali nije ni pomislio da jednostavno pritisne kvaku. Vrata se dakako nisu dala otključati. Ja se sjurih onamo i zgrabih bjegunca. Okrenuo se prema meni i posegnuo u moj pojas. Osjetio sam to i sunuo rukom dolje. Sucu je uspjelo da zgrabi moj nož, jer me je oštrica okrznula preko hrpta ruke. Bilo je tako tamno da nisam mogao vidjeti njegove pokrete. Držeći ga čvrsto desnicom, ljevicom sam posegnuo za njegovim desnim pazuhom i odande je spustio niz njegovu ruku, da ga zgrabim za ručni zglob. To mi je uspjelo u posljednji čas, jer je on već podigao ruku da me probode. Za to su vrijeme i ona druga dvojica vičući stigla k nama. Komandant zgrabi mene. — Pusti me, muteselime, to sam ja! — Držiš li ga čvrsto, Kara Ben Nemzi? — Držim. Brzo zaključaj vrata i zapali svjetlo! Ne može nam umaći. — Možeš li ga sam držati, efendijo? — upita Selim-aga. — Mogu. — Onda ću donijeti svjetiljku. — Ismail-bej zaključa vrata, no nije se usudio da nam priđe u blizinu. Ja sam uhapšenika pritisnuo o suprotni zid, ali ga nisam mogao oboriti na tlo, jer nisam mogao da oslobodim ruku kojom sam se zaštićivao od njegova noža. Ipak sam ga čvrsto držao dok se nakon dugog vremena nije pojavio aga noseći svjetiljku. Morao je najprije gore k čaušu da uzme ulja. Sad postavi svjetiljku na stepenicu i priđe bliže. — Oduzmi mu nož! — zamolih ga. Selim-aga mu istrgne nož. Tako sam sad imao slobodne ruke pa sam zgrabio makredža za prsa. Posegnuo je da me zgrabi, ali se ja strelovito sagnuh i

dok su mu obje ruke bile ispružene u zraku, uhvatih ga za lijevu potkoljenicu i trgoh je uvis da je izgubio ravnotežu i pao na pod. — Svežite ga njegovim pojasom! — rekoh. Kiamil je ležao mirno i pustio da ga vežu. Nakon onoga silnog -napora obuzeo ga je osjećaj bespomoćnosti. — Pridržite mu noge! — zapovjedi muteselim agi. Zatim Ismail-bej isprazni zatvorenikove džepove, skine mu i prstenje i sve spremi sebi u džepove. Onda aga uhvati uhapšenika za nogu, odvuče ga pred njegovu ćeliju i gurne ga u nju. Vrata se za njim zatvoriše, a zasuni kliznuše u ležište. Sad je Selim morao gore da pusti stražare i da ih upozori da najoštrije pripaze. — Oduzmi im ključ od vrata! — doviknu komandant Selimu. — Onda nitko ne može otvoriti, pa ni oni sami. Selim to učini i mi naposljetku izađosmo iz zatvora. — Ago, sad ću sastaviti popis svega onoga što je makredž imao uza se, jer sve to moram s njime poslati u Mosul. Ti ćeš to potpisati kako bih mogao dokazati da sam napisao istinu za slučaj da Kiamil ustvrdi da je imao više. — Kada da dođem? — upita Selim. — U uobičajeno vrijeme. — Hoćeš li ti zadržati ključ? — Hoću. Možda ću noću još jednom doći ovamo. Laku noć, efendijo! Ti si mi danas bio od velike koristi pa ćeš mi reći kako bih ti mogao dokazati svoju zahvalnost. Ismail-bej ode a mi krenusmo prema svom stanu. — Efendijo! — zamišljeno će aga Arbanasa. — Preda mnom je ležalo sedam tisuća pijastera. — Zatraži ih od muteselima; — Ja? Da ih zatražim? Znaš li kako će sutra biti? Muteselim će sastaviti popis u kojem će stajati da je makredž uza se imao tisuću pijastera, a ja ću ga potpisati. Sve ostalo, pa i sat i prstenje, on će zadržati, a ja ću za to dobiti cijelih stotinu pijastera, — I tome ćeš se obradovati? — Strašno ću se naljutiti. — Hoće li baš-čauš dobiti taj popis? — Hoće. — Onda ćeš dobiti više. — A tko će mi to dati? — Ili muteselim ili ja. — Znam da imaš dobro srce. Efendijo, kad bi bar imao još kakav ostatak onog tvoga lijeka! — Imam ga još. Donijet ću ti jedan vrč.

Vrata smo našli nezaključana. U kuhinji je »Mirta« ležala na nekoliko starih krpa koje su joj danju služile kao divan a noću kao ležaj i spavala snom pravednika. — Mersino! — viknu aga. Starica ga nije čula. — Pusti je da spava! — savjetovah mu. — Ja ću ti donijeti lijek a ti pođi na počinak koji nužno trebaš. — Sam Alah zna da sam ga zaslužio. Našao sam gore sve svoje drugove sakupljene u sobi šeika Hadedina. Dočekali su me s takvom bujicom riječi da sam ih morao pozvati da se smire. Najprije sam odnio vino agi, a zatim se vratih k svojim drugovima. Amad el Gandur obukao je novu odjeću, a njegov ga je otac obrijao i oprao. Sad je pružao posve drugi izgled nego malo prije u ćeliji. Sličnost s Muhamedom Eminom bila je očita. Ustao je i pošao u susret. — Efendijo, ja sam Arapin a ne neki brbljivi Grk. Čuo sam što si učinio za moje pleme i za mene. Moj život pripada odsada tebi, a isto tako sve ono što imam! To je bilo jednostavno rečeno, ali je došlo iz puna srca. — Još nisi na sigurnom. Hadži Halef će te odvesti u skrovište — odgovorili. — Spreman sam. Čekali smo samo tebe. — Umiješ li se penjati? — Umijem. Uspet ću se u skrovište, premda sam vrlo oslabio. — Evo ti moj laso. Ako ti uzmanjka snage, neka se Hadži Halef Omar uspne prvi i neka te povuče gore. Imaš li oružje? — Eno ga tamo. Otac mi ga je kupio. Ovdje ti vraćam tvoj bodež. Hvala ti. — A hrana? — Sve je već pripremljeno. — Onda pođite! Mi ćemo ubrzo doći po tebe. Šeikov sin je s Halefom oprezno izašao iz kuće, a ubrzo sam se i ja išuljao iz nje noseći pod rukom njegovu staru odjeću. Neopazice sam stigao u blizinu ponora, rastrgao haik u krpe i objesio ih na oštre rubove hridina i na granje šikare koja je ondje rasla. Kod kuće me je Englez poveo u svoju sobu. Na licu mu se vidjelo da je veoma ljut. — Uđite i sjedite, ser — osorno će on. — Loša uprava! Sve odvratno ovdje! — Zašto? — Sjedim kraj tih Arapa i ne razumijem ni riječi. Nestaje moga vina, nestaje mog duhana, nestajem ja sam. Yes! — Ta ja vam stojim na raspolaganju da vam sve ispripovjedim. Morao sam mu učiniti po volji, premda sam čeznuo za počinkom. No ipak bih i onako morao počekati da se Halef vrati. Mališan me je zaista vrlo dugo pustio da čekam, a kad je došao već se počelo daniti.

— Kako je? — upita Lindsay. — Sretno stigli u vilu? — Uz prilično muke! — odgovori Halef kome sam preveo pitanje. — Well! Halef razderao svoju odjeću. Evo bakšiš, Halefe. Halef nije razumio engleske riječi, ali riječ bakšiš je shvatio. On pruži ruku i primi metalni novac od stotinu pijastera. — Kupi novi ogrtač. Recite mu to, ser!

IZA ZATVORSKIH ZIDINA NAPOSLJETKU je prošlo i to teško veče pa sam mogao leći na počinak, bar nekoliko sati. Odmah sam utonuo u dubok san bez snova. Nisam se probudio sam. Od sna trgao me glasan uzvik. — Efendijo! Probudi se! Brzo! Prenuo sam se i pogledao. Preda mnom je stajao Selim-aga bez gornje odjeće i bez turbana. Uvojak kose visio mu je niz lice, a brkovi su mu se zaprepašteno nakostriješili. Pokušao je zakolutati očima, još mutnima od vina, ali to mu nikako nije uspjelo. — Što je? — upitah mirno. — Ustani! Dogodilo se nešto grozno! Tek malo po malo izvukao sam iz njega da je muteselim otkrio bijeg mladoga Arapina i da se strašno razbjesnio. Zaplašeni aga usrdno me zamoli da pođem s njime u zatvor i da umirim beja. Za kratko vrijeme krenusmo. Na vratima zatvora čekao je agu muteselim. Ismail-bej nije ni pomislio da me pozdravi, već zgrabi Selima za ruku i uvuče ga u hodnik gdje su dršćući stajali stražari. — Nesretniće, što si učinio! — zaurla muteselim na svoga agu. — Zar ja, moj beje? Ta ja nisam učinio ništa, baš ništa! — U tome i jest tvoj zločin da nisi učinio ništa, baš ništa! Nisi pazio! A gdje sam to trebao paziti, Ismail-beje? — Dakako, ovdje u zatvoru! — Ta ja uopće nisam mogao ući u njega. Komandant se zapilji u njegovo lice. Činilo se da još uopće nije došao na tu pomisao. — Nisam imao ključ! — doda aga. — Nisi imao ključ! Da, Selim-ago, to je istina, a to je ujedno i tvoja sreća, jer bi inače loše prošao. Dođi ovanio i pogledaj dolje u jamu. Krenuli smo hodnikom. Vrata u ćeliju mladog Arapina bila su otvorena, ali u jami nije bilo nikoga. — Pobjegao je! — reče aga Arbanasa. — Da, pobjegao! — ljutito će Ismail-bej. — Tko mu je otvorio? — No, tko? Reci to, Selim-ago! — Ja nisam, muteselime. — Ni ja nisam. Ovdje su bili samo stražari. Selim-aga se okrenu svojim Arbanasima. — Dođite ovamo, pasji sinovi! Oklijevajući, priđoše bliže. — Jeste li vi otvorili ova vrata? Čauš se usudio da odgovori: — Ago, nijedan od nas nije ni dotakao ovaj zasun. Mi otvaramo vrata tek popodne kad se dijeli jelo, pa tako nisu nijedna jedina otvorena.

— Onda sam dakle ja bio prvi koji je otključao ova vrata? — upita Ismail-bej. — Jesi, gospodaru! — A kad sam otvorio, rupa je bila prazna. Zatvorenik je pobjegao, Ali kako je mogao izaći? Sinoć je još bio ovdje, a sad ga nema. U međuvremenu ste samo vi bili u zgradi. Mora da ga je jedan od vas pustio! — Zaklinjem se Alahom da nismo ni dodirnuli ta vrata — uvjeravao ga je čauš. — O muteselime — uzeh ja sad riječ — ti ljudi uopće nisu imali ključa od vanjskih vrata. Ako je jedan od njih pustio zatvorenika iz ćelije, onda mora da je on još u kući. — Imaš pravo. Ja imam oba ključa — kimne muteselim. — Sve ćemo pretražiti! — Pošalji i u stražarne na gradskim vratima da ustanoviš da li netko ondje znade išta o bjeguncu! — Tako je! — kimne Ismail-bej i zapovjedi jednom od Arbanasa: — Potrči brzo u stražarnicu i prenesi moju zapovijed da se ima pretražiti cio grad! Nato započe pomna pretraga zatvora koja potraje otprilike jedan sat. Naravno, nije pronađen ni trag odbjeglog sužnja. Upravo smo htjeli izaći iz zatvora kad se pojaviše dva Arbanasa, noseći nekakve krpe od odjeće. — Našli smo te krpe vani iznad ponora — javi jedan od njih. Aga uze krpe u ruke i stade ih ogledavati sa svih strana. — O beje, to je od zatvorenikove odjeće — reče muteselimu. — Dobro ih poznam. — Jesi li siguran u to? — Siguran kao u svoju bradu. — Onda je ipak pobjegao iz ove kuće. — Ali je vjerojatno pao u ponor — dodah. — Hajdemo da vidimo! — zapovjedi Ismail-bej. Izašli smo iz zatvora i otišli onamo gdje sam razderao Amad el Gandurovu odjeću i ostavio je na stijeni. Sad sam se začudio da pri tome nisam u tamnoj noći pao u ponor. Muteselim pažljivo razgleda taj predio, a zatim reče: — Amad el Gandur je pao dolje i sigurno je mrtav. Odozdo nema spasa. Ali kako i kada je pobjegao? Dakako da na to pitanje nije bilo odgovora, premda se komandant nekoliko sati trudio da uđe u trag toj tajni. Bjesnio je i divlje urlao na svakoga tko bi mu došao u blizinu, pa prema tome nije bilo čudo ako sam i ja izbjegavao njegovu blizinu. Vrijeme mi se unatoč tome nije oteglo, jer sam imao dovoljno posla. Najprije smo kupili konja za Amada el Gandura, a zatim odoh k svojoj bolesnici koju sam neko vrijeme zanemario. Pred kućnim vratima stajala je osedlana mazga. Sudeći po sedlu, bila je određena za ženu. U predvorju je stajao djevojčin otac i srdačno me pozdravio.

Našao sam Sakaru gdje uspravno sjedi na postelji. Obrazi su joj opet bili malko rumeni, a oči bistre i sjajne. Uz njezin ležaj stajale su majka i prabaka. Starica je bila odjevena u putnu odjeću. Preko svoje bijele haljine prebacila je crni ogrtač, a na glavu pričvrstila crnu koprenu koja joj je visjela niz leđa. Djevojka mi pruži ruku. — Hvala ti, efendijo, jer sad sam sigurna da neću umrijeti. — Da, ostat će na životu — reče starica. — Ti si joj spasio život koji za mene vrijedi više od svega ostaloga na svijetu. Novaca ti ne smijem ponuditi, jer imaš sve što trebaš. Reci mi dakle kako da ti zahvalim, efendijo! — Ne trebam ja nikakve hvale. Učinio sam ono što bi učinio i svaki drugi čovjek na mome mjestu. — Kako još dugo ostaješ u Amadiji? — Ne ostajem više dugo. — A kamo ideš? — To ne smije nitko znati, jer će možda biti razloga da to prešutim. No vama mogu kazati da ću odjahati prema istoku. — Onda odlaziš u isti kraj u koji putujem i ja, efendijo. Mazga me već čeka pred kućom. Možda se nikada više nećemo vidjeti, pa primi blagoslov jedne starice koja ti ništa bolje ne može dati. No ja ću ti odati jednu tajnu, jer bi ti ona možda mogla biti od koristi. Krajeve na Istoku čekaju teški dani pa bi možda i ti mogao doživjeti koji od njih. Zapadneš li u nevolju ili opasnost u kojem selu što leži između Ašite i Gundukte, najistočnijeg sela Tkume, a nitko ti ne uzmogne pomoći, onda reci prvome čovjeku koga sretneš da će te zaštiti Ru'i kulijan. A ako te on ne sasluša, pitaj dalje dok ne nađeš nekoga tko će ti dati potrebne obavijesti. Ru'i kulijan? Čije je to neobično ime? — upitah staricu. — To ti nitko neće moći reći. — Ali ti govoriš o njemu pa ćeš mi sigurno moći nešto o tome kazati. — Ru'i kulijan je biće koje nitko ne poznaje. Čas je ovdje, čas ondje, posvuda gdje se nalazi čovjek u nevolji koji zaslužuje da se njegova molba ispuni. U brojnim selima postoji određeno mjesto gdje možeš u određeno vrijeme govoriti s njime. Ljudi koji trebaju pomoć odlaze onamo u ponoć i vele mu što ih tišti. Ru'i kulijan ih ondje tješi i savjetuje, ali zna i zaprijetiti i kazniti pa mnogi moćnik radi ono što taj duh od njega zatraži. Pred strancem nitko o njemu ne govori, jer samo dobri ljudi i prijatelji smiju znati gdje ga se može naći. — Onda mi tvoja tajna neće biti od koristi. — Zašto? — Jer mi nitko neće reći gdje da pronađem toga duha premda će vidjeti da poznam njegovo ime. — Onda mu samo reci da sam ti ja pripovijedala o njemu pa će ti kazati gdje se može pronaći. Moje je ime poznato u čitavoj zemlji Tijari i dobri ljudi znaju da mogu imati povjerenja u moje prijatelje. — A kako se ti zoveš?

— Zovem se Mara Durime. To je bilo tajanstveno saopćenje, ali je zvučalo tako pustolovno da mi se nije činilo ozbiljnim. Oprostio sam se i pošao kući. Ondje sam opazio da je u kuhinji nekako neobično glasno. Mora da je »Mirta« doživjela nešto što je izazvalo njezinu zlovolju. U sadašnjim okolnostima mogla je i najmanja malenkost biti za mene važna, pa zato uđoh u kuhinju. Mersina je upravo svom hrabrom agi držala kaznenu propovijed. Stajala je pred njim prijeteći uzdignutom rukom, a on je oborio oči kao dječak koga njegov učitelj kori. Oboje me ugledaše gdje ulazim i »Mirta« se smjesta obrati na mene. — Pogledaj malo toga Selim-agu! Starica zapovjednom kretnjom pokaza siromašnog grešnika, a i ja okrenuh glavom prema njemu da ga prema primljenoj zapovijedi pogledam. — Je li ovo aga Arbanasa? — upita ona. — Jest. Odgovorio sam joj tonom najdubljeg svjedočenja, ali upravo taj ton ju je ponovo raspalio. — Što? I ti ga smatraš zapovjednikom hrabrih ratnika? Ja ću ti reći što je on: on je aga kukavica! Selim podigne oči pokušavajući da je prekori pogledom. To mu je prilično uspjelo. — Ne ljuti me, Mersino, jer znaš da sam onda strašan! — reče. — Zbog čega ste se toliko ražestili? — usudih se upitati. — Zbog onih pedeset pijastera! — odvrati »Mirta« i prezirnom prijetnjom pokaza na pod. Pogledah onamo i ugledah na podu dva srebrnjaka od dvadeset pijastera i jednoga od deset. — Što znači taj novac? — To j e od muteselima. Sad sam počeo naslućivati sve ostalo i upitao: — Zbog čega? — Zbog toga što je uhapsio makredža. Efendijo, ti otprilike znaš koliko je taj čovjek imao novaca uza se? — upita Mersina. — Mislim otprilike dvadeset četiri tisuće pijastera. — Onda mi je Selim ipak rekao istinu. Komandant je makredžu oduzeo sav taj silan novac, a agi je od svega dao samo pedeset pijastera. Mersinino je lice za tih riječi bilo ogorčeno i podsjećalo na uskličnik. Nogom je odgurnula srebrnjake i upitala me: — A znaš li što je učinio taj aga Arbanasa? Uzeo je novac i otišao ne rekavši ni riječi. Pitaj ga jesam li lagala! — A što sam trebao učiniti? — ispričavao se Selim. — Trebao si Ismail-beju taj novac baciti u lice. Ja bih to posve sigurno učinila. Vjeruješ li, efendijo? — Vjerujem.

Time sam rekao punu istinu. Ona me zahvalno pogleda i upita dalje: — Treba li dakle da taj novac vratim beju? — Ne treba. — Ne treba? Umjesto da odgovorim okrenuo sam se k agi: — Jesi li potpisao popis što ga komandant ima poslati u Mosul? — Jesam. — Koliko je novaca naveo? — Četiri stotine pijastera u zlatu i osamdeset jedan pijaster u srebru. — I ništa više? — Ništa. — A sat i prstenje? — Ni to. — Ismail je tvoj pretpostavljeni pa ga ne smiješ učiniti svojim neprijateljem. Zato je dobro što si mirno primio novac. Znaš li još što sam ti obećao? — Znam. — Održat ću riječ i porazgovarat ću se s komandantom. Treba da dobiješ najmanje tisuću pijastera. — Je li to istina, efendijo? — trgne se Mersina. — Jest. Taj novac ne pripada ni muteselimu ni agi Arbanasa, ali će u svakom slučaju doći u ruke koje na njega nemaju pravo pa zato ne smije Selim biti tako sramotno prevaren. — Ta on je trebao dobiti sedam tisuća? — Njih neće dobiti. To je bilo rečeno samo kao izlika. Selime, je li baš-čauš već otputovao? — Nije, efendijo. — Trebao je otputovati već prije podne. — Muteselim mora da napiše nov izvještaj, jer je u starom rekao da će poslati s njime i Arapina. Možda baš-čauš treba da počeka dok ne uhvate odbjeglog sužnja. — Za to vjerojatno nema nikakve nade, jer je ovaj pao u ponor. — A ako smo se prevarili? — Kako to? — Čini se da muteselim sad vjeruje da je Arapin još u životu. — Zar ti je Ismali-bej o tome rekao što pobliže? — Nije, ali ja sam to razabrao iz onoga što je govorio. — Onda mu želim da se ne prevari. Otišao sam u svoju sobu. Da nije takva okolnost što je nismo zapazili, izazvala komandantovu sumnju? To je moglo biti, ali u tom slučaju trebali smo biti spremni na sve. No prije nego što sam o tome obavijestio svoje drugove, ja sam u mislima još jednom prešao sve što se dogodilo. Nisam uspio otkriti ništa, i

još nisam bio sam sa sobom na čistu kad se aga uspe stepenicama i uđe u moju sobu. — Efendijo, došao je muteselimov glasnik. Muteselim nas poziva da još jednom dođemo u zatvor. — Je li Ismail-bej već ondje? — Jest. — Počekaj me dolje! Odmah ću doći! *Je li taj bejov poziv značio mir ih neprijateljstvo? Odlučio sam da budem spreman na sve. Oba moja revolvera bila su nabijena. Stavivši ih u džepove, odoh k Halefu. Bio je sam u svojoj sobi. — Gdje je buluk-emini? — Baš-čauš je došao po njega. To nije bilo ništa neobično, ali mi je ipak udarilo u oči, jer sam već bio počeo sumnjati. — Kad je to bilo? — Odmah kad si otišao da kupiš konja. — Dođi sa mnom šeiku Hadedina! Muhamed Emin ležao je na svom ćilimu i pušio. — Efendijo — dočeka me — Alah me nije obdario strpljivošću da dugo čekam na nešto za čime čeznem. Što još radimo u tom gradu? — Možda ćemo uskoro otići iz njega. Sve mi se čini da smo izdani. Šeik ustane polako i onako kao čovjek koji je doduše iznenađen, ali se osjeća dovoljno snažnim da sakrije iznenađenje i da se suprotstavi posljedicama. — Po čemu to zaključuješ, efendijo? — Za sada samo naslućujem. Ismail-bej je poslao po mene. Treba da dođem u zatvor gdje me on očekuje. Otići ću, ali bit ću oprezan. Ako se ne vratim za jedan sat, onda me je zadesilo nekakvo zlo. — Onda ću te ja potražiti! — viknu Halef. — Nećeš moći do mene, jer ću se možda nalaziti u tamnici i to kao zatvorenik. Vi onda možete birati: ili ćete pobjeći ili ćete pokušati da me oslobodite. — Nećemo te napustiti — mirno mi obeća Muhamed Emin. Onako kako je sada stajao preda mnom, ponosan i uspravan, s dugačkom sijedom bradom koja mu se spuštala do pojasa, pružao je pravu sliku smionoga, ali promišljenog čovjeka. — Hvala ti! Ako me i uhvate, onda će im to uspjeti samo nakon žestoke borbe. Nipošto neću dopustiti da me vežu, pa ću vam dakle moći da označim ćeliju u kojoj se nalazim. — Kako ćeš to učiniti, sidi? — upita Halef. — Pokušat ću da se uspnem po zidu pa ću vam dati znak nekim komadom svoje odjeće što ću ga tako isturiti kroz prozorsko okno da ga uzmognete vidjeti. Onda ćete mi možda moći putem age ili Mersine poslati kakvu vijest. Dugo neću nipošto ostati zatvoren. Vi za svaki slučaj osedlajte i pripremite konje. Sad sami

razmislite dalje o toj stvari. Nemam vremena, jer me muteselim čeka, a moram još i k Englezu. Lindsay je također sjedio na svom ćilimu i pušio. — Lijepo da dolazite, ser! — pozdravi me. — Treba da odemo! — Zašto? — Ovdje nije čisti zrak. — Govorite jasnije! On ustane, priđe prozoru i pokaza prema krovu susjedne kuće. — Pogledajte onamo! Pogledao sam prijeko i razabrao na krovu lik jednog Arbanasa koji je ondje ležao potrbuške i promatrao naš stan. — I ja ću se popeti na krov — mirno će Lindsay — pa ću onom čovjeku tamo poslati tane! — Ja sad odlazim u zatvor gdje me muteselim očekuje — rekoh mu. — Ako se za jedan sat ne vratim onda mi se nešto dogodilo i oni su me zatvorili. U tom ću slučaju koji komad odjeće progurati kroz okno jame u kojoj sjedim. Moći ćete ga vidjeti s prozora ili s krova. — Vrlo lijepo. Upoznat će oni Davida Lindsaya: — Sporazumite se s Halefom. On već pomalo natuca engleski. — Sporazum jet ćemo se znakovima. Yes. Otišao sam. Nada mnom su bdila tri čovjeka u koja sam se mogao pouzdati. Uostalom, cijela Amadija nije bila kadra da me utjera u strah. Selim-aga je već stajao pred kućnim vratima. Oba ta dva razgovora trajala su mu predugo pa je pokušavao da to zakašnjenje nadoknadi brzim koracima. Kao i jutros, komandant nas je opet čekao pred vratima zatvora. Kad nas je ugledao, povuče se u kuću. Ja sam putem oštro motrio na sve strane, ali nisam ugledao nikoga tko bi me nadzirao. Ulice kojima smo prošli bile su prazne, a i u blizini zatvora nije se nitko pokazivao. Ismail-bej me veoma uljudno pozdravi, ali je moje nepovjerenje lako otkrilo da se iza te uljudnosti skriva neka podmuklost. — Efendijo — poče kad su se za nama zatvorila vrata — nismo našli bjegunčevo tijelo. — Jesi li dao pretražiti ponor? — Jesam. Pustili smo ljude dolje na užetu. Zatvorenik nije ondje. — Ali je njegova odjeća ondje ležala. — Možda ju je Arapin tamo samo ostavio. — U tom bi slučaju morao imati kakvu drugu odjeću. — Možda ju je zaista i imao. Jučer je ovdje kupljena potpuna odjeća. Ismail-bej me kod tih riječi ispitljivo pogleda. Svakako je očekivao da će me odati izraz lica, ali je, naprotiv, tom svojom primjedbom otkrio jedino sebe, jer sam sad tačno znao što imam očekivati od njega. — Za njega? — upitah smiješeći se s nevjericom. — Naslućujem da je tako. Da, kupljen je štoviše i jedan konj.

— Također za Adama el Gandura? — Mislim da je tako. Taj se konj još uvijek nalazi u gradu. — On kani dakle otvoreno i slobodno projahati kroz vrata? O muteselime, čini mi se da tvoj sustav još nije u redu. Morat ću ti još jednom poslati lijek! — Nikad više neću piti takav lijek — odvrati Ismail-bej malo smeteno. — Uvjeren sam da je Arapin doduše pobjegao odavde iz zatvora, ali da se još nalazi u gradu. — Znaš li i to kako je pobjegao? — Ne znam, ali sam uvjeren da tome nisu krivi ni Selim-aga ni stražari. — A gdje se onda sakrio? — To ću već otkriti a ti treba da mi pri tome pomogneš efendijo. — Ja? Vrlo rado, samo ako uzmognem. Ušavši u tamnicu, brzo sam pogledao gore uza stubište i u prvom katu opazio više Arbanasa nego što ih je ovdje bilo jučer. Ismail-bej je dakle očito namjeravao da me zadrži ovdje. U tom uvjerenju učvrstile su me i neoprezne komandantove riječi. Pogledao sam otvoreno agino lice i razabrao da on sigurno nije upućen u muteselimove namjere. Dakle je i aga stajao pod sumnjom, pa sam iz toga zaključio da muteselim sumnja kako se pobjegli Arapin nalazi u aginom i mom stanu. — Čuo sam — ponovo započe Ismail-bej — da ti vrlo dobro poznaš sve tragove. — Tko ti je to rekao? — Tvoj bašibozuk kome je to pripovijedao tvoj pratilac Halef. Dakle je preslušao buluk-eminija. Zbog toga je dakle baš-čauš došao po njega. Komandant nastavi: — Zato te molim da pregledaš zatvor. — To sam već učinio! — Ali nisi učinio tako tačno kao što se treba učiniti kad se želi otkriti tragove. U takvim je prilikama često od velike važnosti i najmanja sitnica na koju se čovjek u prvi čas uopće i ne obazre. — To je tačno. Treba dakle da pretražim cijelu kuću? — Tako je. Ali ćeš morati početi s onom ćelijom u kojoj se nalazio Arapin, jer je on odande počeo svojim bijegom. O ti lukava lisico! Čuo sam kako iza mojih leđa pucketaju stepenice. Arbanasi su tiho silazili. — To je tačno — primijetio sam kao da ništa ne slutim. — Daj otvori vrata u ćeliju. — Otvori ih, Selim-ago! Aga povuče zasun i otvori vrata širom sve do zida. Prišao sam bliže, ali tako oprezno da me nikakav udarac odostraga nije mogao baciti dolje i pozorno se zagledao u jamu. — Ne vidim ništa posebno upadljivo, muteselime. — Odavde ne možeš ništa ni vidjeti. Morat ćeš sići u ćeliju, efendijo.

— Ako ti to smatraš potrebnim, učinit ću i to — odgovorih prividno bezazleno. Zatim stupih u stranu, zgrabih vrata, digoh ih iz vratnica i položah ih na hodnik tako da su ležala poprijeko ispred otvora u ćeliju i da sam ih ja iz jame mogao neprekidno držati u vidu. Komandant to nije očekivao, pa mu je to prekrižilo račune. — Što to radiš? — upita me razočarano i ljutito. — Kako vidiš skinuo sam vrata — odgovorih. — Zašto? — Ako čovjek želi otkriti neke tragove mora biti veoma oprezan i imati sve u vidu. — Ali ipak nije bilo potrebno da skineš vrata. Time ne dobivaš ništa više svjetla u jamu nego prije. — To je tačno. No znaš li koji su tragovi najsigurniji? — Koji? — Oni koje nalaziš na ljudskom licu. A te tragove — pri tome sam Ismail-beja povjerljivo potapšao po ramenu — umije efendija iz Franačke posve sigurno pronaći i pročitati. — Kako to misliš? — zapanjeno će Turčin. — Mislim da u tebi opet jednom nalazim velikog diplomatu. Ti izvrsno znaš sakrivati svoje namjere, pa ću te zato poslušati i skočiti dolje. — Kakve to namjere misliš? — Tvoja te je mudrost navela na misao da će zatvorenik najbolje moći pogoditi kako je drugom zatvoreniku uspjelo da pobjegne. Hvala Alahu što je stvorio tako mudre ljude! Skočio sam dolje u jamu i sagnuo se gradeći se da pretražujem pod. Pri tom sam provirio ispod ruke i opazio mig što ga je muteselim dao agi. Obojica se sagnuše da podignu teška vrata i da ih ponovo stave u stožere vratnica. Ja se okrenuh. — Ismail-beje, ostavi vrata na miru! — Treba da dođu onamo kamo spadaju. — Onda ću i ja otići opet onamo kamo spadam! Pokrenuo sam se da se uspnem što baš nije bilo lako, jer je jama bila veoma duboka. — Stoj! Ostat ćeš ovdje! — zapovjedi mi Ismail-bej i istodobno dade znak kojim je dozvao nekoliko naoružanih Arbanasa. — Ti si moj uhapšenik! Čestiti se Selim prestraši. Najprije se zagleda u svoga pretpostavljenog, a onda u mene, sav zaprepašten. — Tvoj uhapšenik? — upitah — Ti se šališ! — Govorim ozbiljno. — Onda si noćas poludio. Misliš li da si ti čovjek koji bi mene mogao uhapsiti.

— Ti si već uhapšen i nećeš prije izaći na slobodu dok ne otkrijem bjegunca. — Muteselime, ne vjerujem da ćeš ga ikad otkriti! — Zašto ne? — Jer je za to potreban čovjek koji raspolaže hrabrošću i mudrošću, a Alah te nije nadario tim dvjema svojstvima. — Kaniš li mi se rugati? Gledaj sad kako ćeš daleko stići sa svojom mudrošću. Namjestite vrata i zatvorite zasun! Sad ja izvukoh jedan od svojih revolvera. — Savjetujem vam da ostavite vrata ondje gdje jesu! Arbanasi ustuknuše oklijevajući. — Dignite ih pasji sinovi! — zapovjedi im muteselim prijeteći se. — Nemojte da vas postrijeljam, ljudi! — opomenuh ih. — Samo se usudi pucati! — bijesno viknu bej. — Da se usudim? O muteselime, što imam tu da se usudim? S tvojim ljudima ću lako izaći na kraj, a ti si prvi kojeg će pogoditi moje tane! Djelovanje tih riječi me je zaista začudilo. Junak iz Amadije smjesta nesta s vrata, ali zato odjeknu njegov glas: — Zatvorite ga, nitkovi! — Ne činite to, ljudi, jer ću onoga tko se usudi da zatvori vrata, poslati u džehenem! — Onda i vi pucajte! — odjeknu iz hodnika. — Muteselime, ne zaboravi tko sam ja! Ako me itko ozlijedi, ti ćeš izgubiti glavu. — Hoćete li me poslušati, nečisti psi? Ili treba da ja vas postrijeljam? Selim-ago, uhvati ga ti! Zapovjednik Arbanasa poveo se za primjerom svoga pretpostavljenog, pa se u sigurnoj udaljenosti pritisnuo uza zid. Sad se nalazio u velikoj neprilici iz koje sam ga morao spasiti. Upravio sam u njega cijev svoga revolvera i tako oslobodio ulaz u ćeliju. Zatim napeh svu snagu i čas zatim nađoh se gore pred Ismail-bejom pa mu gurnuh revolver pod nos. — Muteselime, nisam dolje našao nikakav trag. — La ilaha il Alah! Efendijo, makni to oružje! Činilo se da beju uopće ne pada na um da i on sam nosi za pojasom takvu pucaljku kojom bi se mogao braniti. — Revolver ću maknuti tek kada se maknu i stražari. Selim-ago, zapovjedi im da odu. Aga smjesta posluša naredbu. — Gubite se odavde i da vas nisam više vidio! — zapovjedi. Arbanasi se smjesta uspeše uza stepenice. — Tako, sad ću i ja spremiti oružje. A sad da se porazgovorim s tobom, muteselime! Kako si se samo osramotio! Tvoja lukavština nije uspjela, sila ti nije

ništa koristila, a sad stojiš preda mnom kao miskin ginaćar koji mora prosjačiti milost. Zašto si htio da me zatvoriš? — Jer želim kod tebe izvršiti premetačinu. — Zar ja ne smijem prisustvovati tome? — Ti bi se branio. — Ah, ti me se dakle bojiš? To rado čujem. I misliš da se oni drugi ne bi branili? — Ti si najgori, a onih drugih se mi ne bismo bojali. — Varaš se, muteselime. Ja sam najdobrodušniji od sviju. Moj Hadži Halef Omar je junak, Hadži Lindsay-bej je bijesan čovjek, a onaj treći; kojega još nisi vidio, premašuje njih dvojicu. Ti ne bi živ izmakao. A što misliš, kako dugo bih ja ostao u toj jami? — Dokle god bi se to meni svidjelo! — Misliš li? Ja bih mecima izbio zasune iz vrata pa 'bih za dvije minute opet stajao ovdje gdje sad stojim. Moji bi pak ljudi već kod prvog hica znali da se nalazim u opasnosti. Požurili bi ovamo da mi pomognu. — Ne bi mogli ući. — Puščano tane otvorit će tvoju staru bravu na vratima bez ikakve muke. Dođi ovamo, pa ću ti nešto pokazati! Pri tome sam Ismail-beja okrenuo licem prema ćeliji i pokazao prema prozorskom oknu kroz koje se vidio komadić neba i dio krova Selim-agine kuće. Sad se u okviru te rupe dao razabrati lik odjeven u crno i crveno kariranu odjeću koji je držao u ruci pušku i pozorno gledao prema zatvoru. — Poznaš li onog čovjeka? — upitah. — To je Hadži Lindsay-bej. — Da, to je on. Stoji na krovu mojega stana i čeka na znak što smo ga ugovorili. Muteselime, tvoj život visi o niti. Što imaš protiv mene? — Ti si oslobodio pobjeglog sužnja! — Tko to veli? — Imam svjedoke. — Moraš li onda zatvoriti mene, efendiju koji ima padišahov bujuruldu i koji ti je već pružio brojne dokaze da se ne boji nikoga? — Da, ti se ne bojiš nikoga i upravo zato sam htio da te ovdje zatvorim prije nego što pretražim tvoj stan. — Možeš ga pretražiti i u mojoj prisutnosti. — To neću učiniti. Poslat ću svoje ljude. Ah, sad se bojao junaka, bijesnoga čovjeka i onog trećeg koji je ovu dvojicu još i nadmašivao. — Dopustit ću i to ako tvoji ljudi ne budu podizali prašinu. Mogu pretražiti svaki kutak. Nemam ništa protiv toga. Vidiš dakle da me nisi trebao zatvoriti, muteselime. — To nisam znao.

— Ah tvoja najveća pogreška bila je — poučio sam Ismail-beja — da si povjerovao da sam ja slijep i da ću se mirno dati zatvoriti. Ne čini toga više, jer ja ti kažem: tvoj je život visio o niti! — Ali efendijo, ako kod tebe otkrijemo bjegunca, ja ću te ipak morati uhapsiti. — U tom slučaju se neću opirati. — Ipak te ne smijem sad pustiti da pođeš kući. — Zašto? — Moram biti siguran da nećeš zapovjediti da se bjegunac sakrije. — Dobro. A ja ti kažem da moji drugovi u tom slučaju neće dopustiti da itko pretraži stan. Oni će naprotiv ustrijeliti svakoga tko se usudi da uđe. — Onda im napiši da puste moje ljude ući. — To ću i učiniti. Selim-aga može odmah odnijeti pismo. — Ne. Ne on. On bi mogao biti u savezu s vama i opomenuti tvoje drugove. — Oh, aga ti je vjeran i nema ni pojma gdje se nalazi zarobljenik. Nije li tako, Selim-ago? — O muteselime — obrati se aga svom pretpostavljenom — kunem ti se da ni o čemu nemam ni pojma te da je i efendija nedužan. — Na ovo drugo se ne možeš zakleti, ali ono prvo ti vjerujem, već zbog tebe. Efendijo, sad ćeš doći k meni gdje ćemo se dalje porazgovoriti o toj stvari. Suočit ću te s ljudima koji te optužuju. — To i ja zahtijevam! — Jednoga od njih možeš odmah sada čuti. — Tko je to? — To je onaj Arbanas koji zbog tebe čami u jami. — Ah, onaj! — Ja sam danas još jednom pretražio sve ćelije i pitao svakog zatvorenika nije li noćas nešto čuo. Došao sam i k njemu pa sam od njega doznao nešto što ti je veoma naškodilo. — Možda. On se želi osvetiti. Ali nećeš li radije najprije poslati glasnika u moj stan? Neka taj čovjek dovede Hadži Hakfa Omara. Halef se onda može uvjeriti o tome da sam sam dao dopuštenje da se pretraži stan. — Hoćeš li u mojoj prisutnosti razgovarati s njime? — Hoću. — Onda ću poslati po njega. Ismail-bej pozove jednog Arbanasa i dade mu potreban nalog. Zatim je Selim-aga morao otvoriti ćeliju u kojoj je bio zatvoren bivši Englezov kavaz. — Ustani! — kratko mu zapovjedi muteselim. — I ponovi ono što si mi danas rekao! — Lindsay-bej je Englez. Iz Mosula je poveo mene i jednog tumača pa je ovome pripovijedao da traži čovjeka koji je posao da oslobodi nekog zarobljenika.

Dakle se »master Fowlingbull« ipak izbrbljao! — Je li spomenuo ime toga čovjeka? — upitah Arbanasa. — Nije, — Je li Lindsay-bej rekao tumaču ime zarobljenika kojeg treba osloboditi? — Nije. — A nije spomenuo ni mjesto gdje se taj zarobljenik nalazi? — Nije. — Ismail-beje, ima li taj Arbanas još nešto reći? — To je sve. — Ne, to nije baš ništa. Selim-ago, zaključaj vrata! O muteselime, ti si zaista tako velik diplomat da ću tvoje zasluge svakako pohvaliti u Stambulu. Onda će se oni sigurno požuriti da ti dadu još mnogo viši položaj nego što ga sada imaš. Možda će te padišah učiniti čak svojim namjesnikom u Bagdadu. Hadži Lindsay-bej traži jednog čovjeka. Je li rekao da sam ja taj čovjek? Taj traženi čovjek želi osloboditi jednog zatvorenika. Je li rekao da je to baš tvoj zarobljenik? Hoće li jedan Englez napustiti svoju domovinu koja je odavde udaljena gotovo tisuću dana putovanja devom da bi oslobodio nekog Arapina iz zarobljeništva? A prije nego što je otputovao iz svoje zemlje nije uopće još ni vidio nijednog Arapina! — Ali ti, ti si ipak prijatelj Amada el Gandura? — Kažem ti da ga još nikada nisam vidio. Prvi put sam ga ugledao ovdje u ovoj jami. Hadži Lindsay-bej ne razumije ni turski ni arapski, a njegov tumač nije umio dobro engleski. Tko zna što je taj čovjek čuo i razumio! Možda da mu je Englez ispripovjedio samo kakvu priču! — Ali Lindsay-bej ne govori ništa. — U ono je vrijeme još govorio. Tek kasnije je položio zavjet šutnje. — Onda dođi da čuješ i 'drugog svjedoka! — Ali čuj, netko kuca na vrata! To je sigurno tvoj pratilac. Otvorio je kućna vrata. Neki Arbanas dovede Halefa. Rekao sam mu da sam sporazuman s time da se kuća pretraži i dodao: — Želim dokazati muteselimu da sam mu prijatelj. Pustite njegove ljude da zađu kamo god hoće. A sad idi. — Kamo ćeš ti sad? — Ismail-beju. — A kad ćeš se vratiti? — To još ne znam. — Sidi, u roku jednoga sata može se mnogo učiniti i o mnogo čemu porazgovoriti. Ako se dotle ne vratiš, doći ćemo po tebe! Halef ode. Na Ismail-bejovom licu vidjelo se da je u neprilici. Muževni ga se nastup moga maloga Halefa očito dojmio. Zatim pođosmo u muteselimov stan. U predsoblju njegovoga selamluka nalazilo se više službenika i slugu. On dade znak jednom od službenika i ovaj uđe zajedno s nama. Sjedosmo, ali mi lulu nisu ponudili.

— To je taj čovjek! — reče bej pokazujući na službenika. — Kakav čovjek? — Koji te je vidio. — Gdje? — U ulici što vodi u zatvor. Govori, Ibrahime! Službenik je vidio da sam slobodan pa me nesigurno pogleda i reče: — Dolazio sam iz palače, moj beje. Bilo je već kasno kad sam otvorio svoja kućna vrata. Upravo sam ih htio opet zatvoriti kad začuh nagle korake. Bila su to dva čovjeka koja su vrlo brzo koračala. Jedan je drugoga vukao za sobom, a tom drugom kao da je ponestalo daha. Na uglu ulice iščezoše, a ubrzo zatim začuh gavrana kako grakće. — Jesi li prepoznao ta dva čovjeka? — Samo ovoga efendiju. Bilo je doduše tamno, ali sam ga prepoznao po njegovom liku. — A kakav je bio lik onog drugog čovjeka? — Nešto niži. — Jesu li te oni vidjeli? — Nisu, jer sam stajao iza vrata. — Dobro. Možeš ići. Čovjek izađe. — No, efendijo, što kažeš sada? — upita muteselim. — Ja sam cijelo veče bio s tobom. — Da, ali nekoliko minuta nisi bio uza me, naime kad si pošao po svjetiljke. U to vrijeme si otpremio zarobljenika i pri tome se silno žurio, jer smo te mi čekali. Nasmijao sam se. — O muteselime, kad ćeš najzad zaista postati dobar diplomat. Vidim da tvoj sustav zaista treba okrepe. Dopusti mi da ti upravim nekoliko pitanja. Tko je imao ključ vanjskih vrata zatvora? — Ja. — Jesam li dakle mogao izaći sve da sam i htio? A s kim — Nisi — oklijevajući odgovori Turčin. — A s kim sam onda kasnije pošao kući? — Sa Selim-agom. — Je li taj aga Arbanasa viši ili niži od mene? — Niži. — A sad te pitam, Selim-ago — obratih se zapovjedniku Arbanasa — jesmo li mi išli polako ili brzim koracima? — Išli smo brzo — odgovori aga. — Jesmo li jedan drugoga vodili ili nismo? — Vodili smo se. — Muteselime, može li gavran koji u snu malo zagrakće stajati u bilo kakvoj vezi s pobjeglim zatvorenikom? — Efendijo, ta sve to se upravo divno objašnjava! — začudi se on.

— Da, sve je to tako jednostavno i naravno, da se upravo plašim smušenosti tvojih misli! Zaista se počinjem ozbiljno brinuti za tebe. Ti si imao ključ i nitko nije mogao izaći iz zatvora. To si morao znati. Ja sam s agom pošao kući i to upravo onom ulicom u kojoj stanuje taj Ibrahim. I to si znao. I tako na osnovu njegovih riječi koje me samo mogu opravdati ti me želiš osuditi? Ja sam ti bio prijatelj. Dao sam ti darove. Stavio sam ti u ruke makredža čije ti hapšenje osigurava zasluge i omogućava ti napredovanje u službi. Dao sam ti lijek da razveselim tvoju dušu, a ti mi na svemu tome zahvaljuješ tako što me želiš baciti u tamnicu. Odlazi! Prevario sam se u tebi. A što je još gore: počeo si sumnjati čak i u ovog agu Arbanasa čiju vjernost poznaš- čovjeka koji bi se za tebe borio pa stajalo ga to i života! Na ovo se Selim-aga uspravi za nekoliko centimetara. — Da, to je istina — stadoh uvjeravati muteselima, udarivši se o sablju i zakolutavši očima. — Moj život pripada tebi, moj beje. Rado ću ga žrtvovati za tebe! To je bilo odviše dokaza. Ismail-bej me zamoli: — Oprosti, efendijo. Ti si se opravdao pa neću dati pretražiti tvoj stan. — Dat ćeš ga pretražiti. Ja sad to sam zahtijevam. — To je postalo nepotrebno. — Ali ja ustrajem da se pregled izvede! Muteselim ustane i izađe iz sobe. — Efendijo, hvala ta što si me oslobodio njegovoga sumnjičenja! — reče Selim-aga. — Odmah ćeš čuti da ću još i više učiniti za tebe. Kad je Ismail-bej opet ušao, lice mu je bio veoma mrzovoljno. On poče: — Vani stoji baš-čauš koji treba da pođe u Mosul. — I koji je došao po moga bašibozuka —prekinuh ga — da ga možeš preslušati o meni. Jesi li od njega čuo ijednu riječ koja bi bacila ma i najmanju sumnju na mene? — Nisam. Samo te je kovao u zvijezde. Ali sad mi reci što da pišem anadolu-kazi-askeriju o pobjeglom zarobljeniku? — Napiši mu istinu. — To će mi veoma naškoditi, efendijo. Ne misliš li da bih mogao napisati da je umro? — To je tvoja stvar. — Hoćeš li me odati? — Nemam zato nikakva razloga dokle god si moj prijatelj. — Napisat ću dakle tako. — Ali ako ti uspije da ga opet uhvatiš, ili ako sretno stigne u svoju domovinu? — Onda se svrgnuti mutesarif prevario pa mi je poslao čovjeka kojega je on doduše smatrao Amadom el Gandurom, ali koji to nije bio. A ako ga opet uhvatim — efendijo, bit će najbolje da ga i ne tražim!

I to je bio način da čovjek sebi pomogne u nevolji. Meni je dobro došao. — Ali baš-čauš zna da je Arapin pobjegao — ubacih oprezno. — To je bio neki drugi Arapin — obrati mi se Selim — neki Abu Salman koji nije htio da plati dužnu carinu. — Dobro — rekoh. — Ali sad požuri da se riješiš brige s makredžem. Ako i njemu uspije da pobjegne, onda si izgubljen. — Za jedan sat će pratnja krenuti na put. — Jesi li već napisao popis stvari što ih je Kiamil-efendija imao uza se? — Napisao sam ga, a Selim-aga ga je potpisao. — Jedan si potpis zaboravio, muteselime, moj potpis. — Efendijo, to nije potrebno. — Ali je poželjno. — S kojeg razloga? — Ako nešto ne bude u redu, mene bi u Mosulu ili Stambulu mogli pitati za tu stvar. Zato je bolje da i ja potpišem. Onda će sve biti u redu. I za tebe je bolje da imaš jednog svjedoka više, jer ja toga Kiamil-efendiju smatram sposobnim da te okleveće kako bi ti se osvetio. Ismail-bej se očito nalazio u velikoj neprilici. — Popis je već zatvoren i zapečaćen — reče on. — Pokaži mi ga. Bej ustane i izađe u susjednu sobu. — Efendijo — zaplašeno šapne aga. — Nemoj odati da sam ti ja sve rekao. — Budi bez brige. Muteselim se vratio, držeći u ruci zapečaćeno pismo. Pruži mi ga bez oklijevanja. Uzeo sam ga da se uvjerim je li to zaista ono pravo pismo. Pri tom stisnuh papir s obje strane da se savio u obliku cijevi, tako sam mogao zaviriti u njegovu unutarnju stranu. Budući da pismo nije imalo omota, ja sam doduše iz pojedinih riječi razabrao da me Ismail-bej nije zavarao, ali se brojke što sam ih tražio nisu nalazile na takvom mjestu gdje bi ih mogao pročitati. Ipak sam se gradio kao da ih vidim, pa sam glasno i polako pročitao: — Četiri stotine pijastera u zlatu — osamdeset jedan pijaster u srebru. — Muteselime, ti ćeš morati to pismo otvoriti. Krupno si se zabunio. — Efendijo, to nije tvoja stvar. — Onda je dakle vjerojatno bila samo tvoja stvar kad sam ti morao pomoći da uhvatiš Kiamil-efendiju i da mu oduzmeš njegov novac. — Jest — bezazleno odgovori Turčin. — Dobro! Ali ti si mi obećao pet tisuća pijastera kojima treba dodati još daljnje dvije tisuće, jer papirnati novac nema punu vrijednost. Gdje je taj novac? — Efendijo! — Muteselime! — Rekao si da si moj prijatelj, a ipak želiš da me razljutiš.

— I ti si rekao da si moj prijatelj, pa ipak me želiš prevariti. — Novac moram poslati u Mosul. — Da, cio makredžev novac zajedno sa satom i prstenjem. Učiniš li to, nemam od tebe što da tražim, ali ako ne učiniš, onda zahtijevam svoj dio. — Ali ti nemaš što da dobiješ — usprotivi se gramzljivi komandant. — Nemaš ni ti a isto tako ni Selim-aga. Je li on išta dobio? —Sedam tisuća pijastera u papiru — brzo izgovori Ismail-bej da prevarenom čovjeku spriječi svaki prigovor. Selim-aga udesi pri tome tako nesretno lice da umalo što nisam prasnuo u glasan smijeh. — No dakle — rekoh — zašto onda pokušavaš da meni uskratiš moj dio? — Tu si stranac i ne spadaš među moje službenike. — Neka ti bude. U tom ću slučaju svoj dio ustupiti padišahovoj blagajni. Reci dakle baš-čaušu neka svrati u moj stan prije nego što otputuje. Dat ću mu svoj izvještaj anadolu-kazi-askeriju. — Ostaj mi zdravo, muteselime i dopusti da te večeras pohodim. Krenuo sam prema vratima, ali još nisam stigao do njih, kad on vikne: — Koliko ćeš novaca spomenuti? . — Okrugli iznos od dvadeset i pet tisuća pijastera, jedan sat i četiri briljantna prstena. — A koliko ti želiš od toga? — Puni svoj dio. Sedam tisuća pijastera u papiru ili pet tisuća u zlatu ili srebru. — Efendijo, zaista nije bilo toliko zlata! — Ja vrlo dobro umijem razlikovati zveket zlata od zveketa srebra, a vrećica je imala debeli trbuh — ponovih njegove vlastite riječi. — Ti si bogat, efendijo, pa ćeš se zadovoljiti s pet stotina pijastera. — Dvije tisuće u zlatu, to je moja posljednja riječ! — Alah kerim, to ne mogu. — Ostaj mi zdravo! Opet pođoh prema vratima. Ismail-bej počeka dok ih otvorim, a onda me zovne natrag. No ja pođoh dalje i izađoh već na ulicu, kad začuh za sobom žurne korake. To je bio Selim-aga koji je došao da me dovede natrag. Kad sam opet ušao u selamluk, komandanta nije ondje bilo, ali brzo uđe iz susjedne sobe. Pogled mu je bio mračan i neprijateljski, a glas mu je zvučao promuklo kad me je upitao: — Ti dakle želiš dvije tisuće? — U zlatu! Ismail sjede i odbroji mi na ćilim dvadeset komada po stotinu pijastera. Sagnuo sam se, pobrao novac i stavio ga u džep. On počeka nekoliko trenutaka, a onda upita smrknuvši čelo: — I ti se ni ne zahvaljuješ? — Ja? Naprotiv, očekujem tvoju hvalu, jer sam ti poklonio tri tisuće pijastera.

— Plaćen si i nisi mi ništa poklonio. Kad ćeš otputovati? — Još ne znam. — Savjetujem ti da još danas napustiš ovaj grad! — Zašto? — Dobio si svoje zlato i sad idi! Ali nemoj da se ikad više vratiš! — Muteselime, svladaj se, inače ću ti vratiti pijastere i napisati izvještaj. Ako mi se prohtije da ostanem, ostat ću, a ako dođem k tebi, ti ćeš me uljudno primiti. Ipak, da ti skinem brigu sa srca, reći ću ti da putujem još danas, no prije toga ću doći da se od tebe oprostim pa se nadam da ćemo se rastati u miru. Tako sam napokon napustio zapovjednika Amadije i vratio se k svojim drugovima. Prije nego što sam stigao kući, susretoh četiri Arabanasa koji su se u strahu odmakli u stranu i pustili me da prođem. Na vratima je stajala Mersina i gledala za njima. Lice joj se zajapurilo od srdžbe. — Efendijo, jesi li već nešto takvo doživio? — doviknu. — Muteselim je dao pretražiti kuću svoga age Arbanasa! A znaš li što su i koga su oni tražili? — No, koga? — Pobjeglog Arapina! Tražili su bjegunca kod nadzornika tamnice! Ali neka samo taj Selim-aga dođe kući pa ću mu reći što bih ja učinila na njegovom mjestu! — Nemoj ga grditi! On je i onako dovoljno žalostan. — Zašto je žalostan? — Jer ja odlazim sa svojim drugovima. — Odlaziš? Na staričinu licu pokaza se upravo neopisivi izraz prepasti. — Tako je. Posvadio sam se s muteselimom i ne želim ostati u gradu kojim on zapovijeda. — Alahi, valahi, talahi! Efendijo, ostani ovdje! Ja ću prisiliti toga čovjeka da s tobom postupa s dužnim poštovanjem! To je bilo obećanje čijem bih izvršenju zaista prisustvovao s mnogo radoznalosti, ali to na žalost nije bilo moguće pa sam ostavio Mersinu dolje na vratima gdje je njezin glas i dalje odzvanjao kao neka daleka grmljavina. Gore je pred stepeništem stajao Ifra. Čuo je moj glas i čekao me. — Efendijo, želio bih se oprostiti od tebe. — Onda uđi! Platit ću te. — O efendijo, ja sam već plaćen. — A tko te je platio? — Onaj bej s dugačkim licem. — Koliko ti je dao? — Ovo! On posegnu u pojas dok su mu oči sjale od radosti, i izvuče punu šaku krupnih srebrnjaka pa mi ih pokaže. — Samo dođi! Ako je tome tako, onda je bej platio tebe, a ja ću platiti magarca.

— Alah kerim, magarca ne prodajem! — prestrašeno viknu debeljko. — Mislim samo da bih mu htio isplatiti njegovu plaću. — Mašalah, onda dolazim! Ifra je pošao sa mnom u moju sobu koja je bila prazna. Ovdje sam mu ispostavio svjedodžbu i dao mu još nešto novaca, zbog čega je bio upravo izvan sebe od radosti. — Efendijo, još nikad nisam imao tako dobroga gospodara kao što si ti. Volio bih da si moj kapetan ih major ili pukovnik. Onda bili te štitio u borbi i borio se kao onom prilikom kad sam izgubio nos. To je naime bilo u velikoj bici kod . . . — Ostavi to, Ifra! Uvjeren sam u tvoju hrabrost. Ti si danas bio kod muteselima? — Baš-čauš me je doveo k njemu pa sam morao odgovarati na brojna pitanja. — Na koja? — Da li se kod nas nalazi kakav zarobljenik? Jesi li ti kod Jesida poubijao mnogo Turaka? Nisi li možda kakav ministar iz Stambula, i još mnogo koješta drugo što uopće nisam zapamtio. — Dobro, sve je u redu. A sad dobro pripazi, Ifra! Vaš vas put vodi kroz Spinduri. Reci seoskom glavaru ondje da danas krećem u Gumri i da sam Kadir-beju već poslao poklon. A u Badriju otiđi Ali-beju pa dopuni ono što će mu pripovijedati Selek — Zar i Selek ide s nama? — Ide. A gdje je on? — Kod svoga konja. — Reci mu da može sedlati. Dat ću mu pismo da ga ponese sa sobom. A sad mi ostaj zdravo, Ifra! Neka Alah čuva tebe i tvog magarca. I nemoj nikad zaboraviti da mu moraš kamen privezati za rep! Moja tri druga sjedila su u Englezovoj sobi spremna na borbu. Halef umalo što me nije zagrlio od radosti, a Englez mi veselo pruži ruku. — Jeste li bili u opasnosti, ser? — upita. — Nalazio sam se već u istoj rupi iz koje sam noćas izbavio Amada el Gandura. — Ah! Divna pustolovina! Bili zarobljenik! Kako dugo? — Dvije minute. — I sami se opet oslobodili? — Sem! Želite li da vam to ispripjedim? — Razumije se! Well. Yes! Lijepa zemlja ovdje! Vrlo lijepa! Svaki dan ljepša pustolovina! Ispripovjedio sam mu sve engleskim jezikom i dodao: — Za jedan sat odlazimo. Englezovo se lice iskrivi kao upitnik. — U Gumri — dodadoh. — Ah, ovdje je bilo lijepo, vrlo lijepo! Zabavno!

— Još jučer niste to smatrali lijepim, ser David! — Ljutio sam se. Nisam imao nikakva posla. Ali ipak je bilo vrlo lijepo, vrlo lijepo! Romantično! Yes! Kako je u Gumriju? — Još mnogo romantičnije. — Well! Pođimo dakle onamo. Lindsay smjesta ustane da pogleda svoga konja, tako da sam imao vremena da i onoj drugoj dvojici ispripovjedim svoje posljednje doživljaje. Nitko se nije toliko obradovao našem odlasku kao Muhamed Emin koji je od srca želio da se što prije sastane sa svojim sinom. I on brzo ustane da se spremi na put. Ja sam otišao u svoju sobu da napišem pismo Ali-beju. U sažetom obliku javio sam mu sve i zahvalio mu na ona dva pisma koja su mi iskazala tako velike usluge. Ta dva pisma i svoj list dao sam Seleku koji je zatim odmah odjahao iz Amadije. Nije se priključio transportu, već mu je kao Jesidu bilo milije da ne putuje s Turcima nego sam. Uto na stepeništu odjeknuše koraci dviju osoba. Uđe Selim-aga s Mersinom. — Efendijo, zar zaista ozbiljno kaniš otputovati iz Amadije? — upita. — Ta čuo si što sam rekao kod muteselima. — Već sedlaju konje! — zajeca Mersina koja je htjela da obriše suze iz očiju, ali je na žalost rukom dosegnula samo do svoga podjednako ožalošćena nosa. — Kamo ćete? — upita aga. — To muteselim ne treba znati, Selim-ago. Odlazimo u Gumri. — Onamo nećete danas stići. — Onda ćemo putem prenoćiti. — Gospodine — zamoli Mersina — daj ostani barem još noćas kod nas! Priredit ću svoj najbolji pilav. — Već je odlučeno: odlazimo. — Ta valjda se ne bojiš muteselima? — On sam najbolje zna da ga se ne bojim. — I ja to znam, efendijo — upade aga. — Ta ti si od njega iznudio dvije tisuće pijastera. »Mirta« razrogači oči. —Mašalah! Toliko novaca! — I to u zlatu! — doda Selim. — A kome pripada sav taj novac? — Efendiji, dakako. Da si se bar za mene zauzeo kojom riječi. — Zar to nisi učinio, efendijo? — upita me Mersina. — Ta ti si nam to obećao. — Održao sam riječ. — Zaista? Efendijo, kad si o tome razgovarao s muteselimom? — U prisutnosti Selim-age. — Efendijo, ja nisam ništa čuo! — stade me uvjeravati Selim.

— Čuo si — nasmiješih se. — Muteselim mi je ponudio pet stotina pijastera umjesto pet tisuća što sam ih zatražio. — To je bilo za tebe, efendijo. — Selim-ago, rekao si da me voliš i da si moj prijatelj, pa ipak vjeruješ da sam tako loše održao riječ? Morao sam se graditi da je to za mene. — Graditi se . . . ? Aga se zagleda u mene kao da se skamenio. — Graditi se? — viknu Mersina. Ona me je brže shvatila. — Zašto si se morao graditi? Samo nastavi, efendijo! — To sam već objasnio tvome agi . . . — Efendijo! — uzvikne ona. — Nemoj tome agi Arbanasa više ništa objašnjavati, jer on te neće razumjeti..Reci radije meni! — Da sam tražio novac za agu, muteselim bi postao njegovim neprijateljem . . . — To je posve tačno, efendijo! — živo mi upade starica u riječ. — Da, bilo bi još gore, jer bismo mu morali vratiti novac čim bi ti otišao. — Tako sam i ja pomislio pa sam se zato gradio da novac tražim za sebe. — A on uopće nje bio za tebe? Oh, govori brzo! Mersina je upravo drhtala od pohlepe. — Nije. Bio je za agu — odgovorih joj. — Mašalah! A koliko će dobiti? — Sve. — Sahi-mi — zaista? Kada, kada? — Sad odmah. — Hamdulilah — slava Alahu! On nas putem tebe čini bogatašima. Ali sad nam moraš novac i dati. — Evo ga. Dođli ovamo, Selim-ago! Odbrojih mu puni iznos na ruke. Htio je brzo stisnuti šaku, ah je to ipak učinio prekasno, jer mu je Mersina spretnim zahvatom istrgla sve zlatnike. — Mersino! — zagrmi on. — Selim-ago! — kresnu ona. — To je moj novac! — ljutito će on. — On i ostaje tvoj! — uvjeravala ga je ona. — Ja ga i sam mogu čuvati — promrmlja aga. — Kod mene je sigurniji — uvjeravala ga je ona. — Daj mi bar nešto! — zamoli on. — Ostavi mi samo! — umiljavala se ona. — Onda mi daj onih jučerašnjih pedeset pijastera! — Neka ti budu, Selim-ago. — Svih pedeset? — Svih, samo dvadeset a tri sam već potrošila. — Dvadeset i tri si već potrošila? A zašto? — Za brašno i vodu za zatvorenike.

— Za vodu? Ta voda ne stoji ništa. — Za zatvorenike nije ništa besplatno. Upamti to, Selim-ago! Ali efendijo, tebi nije ostalo ništa! Sad kad je novac držala u rukama, postala je obzirna prema meni. — Ja ga i ne želim. Taj novac nije pripadao ni makredžu, jer ga on nikako nije stekao na pošten način, a isto tako ni muteselimu ni tvom agi. Uostalom, on ni u kom slučaju ne bi stigao natrag u ruke zakonitog vlasnika. Samo sam stoga prisilio Ismail-beja da mi ustupi jedan dio novca. Kad već novac dolazi u krive ruke, onda je bolje da vi dobijete jedan dio nego da muteselim zadrži sve. — Efendijo, ti si vjeran prorokov sljedbenik, i Alah te blagoslovio zbog toga! — srdačno će Mersina. — Varaš se, Mersino — odbih je. — Ja uopće nisam musliman. — Nisi musliman? — začuđeno viknu ona. — O efendijo, to ništa ne smeta. Naprotiv. Ima i inovjeraca koji su vrlo dobri ljudi. To vidim na tebi, a to znam i po staroj Mari Durime. — Ah! Ti dakle poznaješ tu staricu? — Nju pozna cijela Amadija. Mara Durime dolazi veoma rijetko ovamo, ali kad dođe donosi radost svakome koga sretne. Ona je blagoslov za brojne ljude. Ali sad sam se sjetila da moram k njoj! — Nije ona više ovdje. — Ipak moram k njoj. — A zašto? — Moram reći da putuješ. — Tko ti je to naložio? — Otac one djevojke koju si ti izliječio. — Mersino, ostat ćeš ovdje! Zapovijedam ti! Ali moje dozivanje nije ništa koristilo. Starica je već jurila niza stepenice, a kad sam prišao prozoru, opazio sam gdje žuri preko trga. — Ostavi je, efendijo! — reče Selim-aga. — Mersina je to obećala. Oh, zašto si mi u njezinoj prisutnosti dao sav taj silni novac? Sad neću od toga dobiti ni pare. — Troši li ona taj novac za sebe? — Ne troši, ali Mersina je škrta, efendijo. Što ne potroši na nas i na zatvorenike, to sve skriva tako da ja to ne mogu pronaći. Moja gazdarica se ponosi time da ću jednom imati mnogo novaca kad ona umre. Ali to nije dobro, jer sad moram trpjeti oskudicu. Pušim najslabiji duhan, a ako kadgod odem Židovu, mogu od njegovih lijekova piti samo one najjeftinije. Čestiti je aga sav snužden otišao, a ja pođoh za njim u dvorište gdje su upravo sedlali konje. Zatim izađoh s Englezom još jednom u grad da nakupujemo različite potrebne stvari. Kad smo se vratili, svi su se bili već skupih pred kućnim vratima. Kraj njih je stajao neki čovjek u kojemu sam već izdaleka prepoznao oca svoje bolesnice. — Efendim — gospodine, čujem da kaniš otputovati — poče on pošavši mi nekoliko koraka u susret. — Zato sam došao da se od tebe oprostim. Moja će

kćerka ubrzo potpuno ozdraviti. Ona, moja žena i ja, molit ćemo Alaha da te zaštiti, a da bi i ti mislio na nas, ja sam ti donio mali jadigar. — Uzet ću ga samo-ako je uf ak-tefeh, a inače ne. — To je tako sitno i siromašno da se upravo žacam da ti ga predam. Dopusti da ga izručim tvom sluzi. Koji je taj? — Onaj tamo kraj vranca. Čovjek izvadi ispod svoje prostrane gornje odjeće kožnati tobolac izvezen biserjem i pruži ga Halefu. Zatim opazih da je mališanu još nešto dao. Ja mu zahvalih te se rastadosmo. Sad je došlo ono najgore: oproštaj od Selim-age, a pogotovu od Mersine. Aga je išao od konja do konja, zatezao remenje i spone koje su uostalom ionako već bile u redu. Pri tome je tako strašno kolutao očima da to dotad nisam čak ni kod njega vidio. Vrhovi njegovih brkova uzdizali su se i spuštali kao krakovi tezulje, a tu i tamo hvatao bi se rukama za grlo kao da ga nešto davi. Naposljetku pruži Halefu ruku na oproštaj. Počeo je od najnižeg. — Ostaj mi zdravo, Hadži Halefu Omaru! Alah te vječno pratio! Selim nije ni slušao što mu odgovara mali Hadži, već skoči do Muhamedova konja da ubije muhu koja je sjedila na konjskom vratu. Onda se odlučno trgne, okrene se i pruži šeiku ruku. — Alah bio s tobom i sa svim tvojima! Ako te put opet jednom nanese u Amadiju, svrati se k nama! Uto najednom opazi da se Englezov kolan pomakao malo natrag. Odmah požuri onamo, zavuče se pod konja i stane gurati i natezati kolan kao da mora svladati težak teret. Naposljetku je i to svršio pa pruži jahaču desnicu: — Moj beje, neka ti je put. . . — Well! — prekinu ga Lindsay. — Evo ti . . . U aginu ruku kapne napojnica, a koliko sam ja poznavao Engleza, sigurno je bila veoma obilna. Ta je dobrota još više smela i onako potresenoga vođu Arbanasa. On dakle poče iznova: — Moj beje, tvoj put bio kao put . . . — Well! — dobrodušno zamrmlja Lindsay i pruži mu po drugi put bakšiš. Smatrao je da ruka koju mu je aga ispružio za oproštaj, znači da od njega traži bakšiš. — O moj beje — započe aga povišenim glasom — tvoj put neka je kao put pravednika i . . . — Weill — odjeknu treći put. Ali aga odjednom povuče ruku. Budući da sam upravo htio da uzjašem, on pritrča k meni da mi pridrži stremen. Sad mu je preko lica kao preko ustalasana polja, prelazio sunčani sjaj i sjena oblaka. Onda zausti da nešto kaže, ali mu odjednom na oči navru dugo suzdržavane suze. Riječi što ih je htio izgovoriti postadoše nerazumljive. Pružio mi je ruku. Prihvatio sam je i stisnuo, i sam duboko dirnut, a onda se aga brzo povuče u kuću.

Mersina je čekala upravo na to. Pojavila se iz kuće kao sunce iz jutarnjeg rumenila. Upravo je htjela da počne s Halefom, kad potjerah svoga konja i rekoh: — Halefe, odjaši s ostalima naprijed u dolinu. Ja moram još jednom muteselimu, ali ću ubrzo doći za vama. — Zatim se okrenuh Mersini: — Evo ti ruke! Hvala ti na svemu. Ostaj mi zdravo, nemoj nikada umrijeti i misli na mene svaki put kad kuhaš slasno jelo za zatvorenike. — Ostaj mi zdravo, efendijo! Ti si najvelikodušniji . . . Više nisam čuo. Odjahao sam brzo u pratnji svog psa do komandantove palače, ostavio konja pred vratima i ušao. Dojan je pošao za mnom. Upravo sam to i htio. U predsoblju je bilo nekoliko ljudi koje sam već i prije ondje vidio. Svi se prestrašeno trgošekad su ugledali psa. To se nitko još nije usudio. — Gdje je muteselim? — upitah. — U selamluku — odgovori jedan od njih. — Je li sam? — Kod njega je nadzornik palače. Uopće nisam dao da me najave, već uđoh. Pas je bio uza me. Nadzornik palače se užasnuto trgnu, a muteselim smjesta ustane. — Efendijo, što radiš! — viknu. — Došao sam da se oprostim od tebe. — Sa psom? — On je bolji od mnogog čovjeka. Rekao si mi neka ne dođem više, a ja dolazim sa psom. To je moj odgovor. Salam! Izašao sam od njega isto tako brzo kao što sam i došao, i sišao niza stepenice. Ali dolje, pred palačom kretao sam se polagano. Međutim nije nitko došao da me pozove na odgovornost. Uzjahao sam i krenuo. Moji pratioci su bili upravo projahali kroz vrata kad sam ih stigao, jer su ih Mersinine oproštajne riječi još neko vrijeme zadržale. — Što ste još radili kod muteselima? — upita Lindsay. Ispripovjedih mu. — Izvrsno! Sjajna ideja! Dobro bih platio da ste netko drugi! Yes! Još je dugo nešto brundao i smijao se za sebe. Nakon nekog vremena moradosmo sjahati da konje povedemo niza strmi put. Zato smo dolinom to brže jahali, sve dok nismo stigli do onoga mjesta na kojem smo ono prije bili skrenuli nalijevo. Ovdje je morao Halef zaostati i sakriti se da nas obavijesti ako nas netko prati. Stigli smo do male čistine, pa na njoj privezali konje, a zatim pješice zašli u guštik. — Evo! — reče Englez kad smo stigli do hrastova. — Krasna vila tamo gore! Well! Eno ga, puši! I zaista se vidjelo kako se jedan oblačić dima za drugim uzdiže gore iz vile Amad. Arapin je ležao na dnu svoje rupe i nije zapazio našu prisutnost prije nego što smo ga upozorili glasnim povicima. Sad je promolio glavu i prepoznao nas. Svjež i zdrav šumski zrak i krepka hrana ojačali su ga bar toliko da se mogao spustiti bez pomoći. Tom prilikom dobio sam ponovo svoj laso što ga je jučer bio zadržao gore.

Nismo časih ni časa, već se vratismo i pojahasmo konje, budući da se radilo o tome da još danas odmaknemo što dalje od Amadije. Halef nam se javio da nije vidio ništa sumnjivo, pa tako skrenusmo nadesno putem koji je vodio prema ljetnim stanovima građana Amadije. Pojahali smo dolinom čijim je dnom protjecao široki planinski potok. Obronci su bili obrasli lijepom bjelogoričnom šumom. Malo više gore potok se rašljao u mnogo rukava. Dolina se proširila i pružala dovoljno prostora za pravo mnoštvo šatora i koliba koje su u slikovitom neredu stajale u dolini i na obroncima. To su bili jailaci ili ljetni stanovi. Mjesto je u tu svrhu bilo vanredno dobro odabrano. Zeleno šumsko drveće i voćke zasjenjivale su šatore i kolibe, a guste povijuše sačinjavale su na obroncima bogati sag. To zdravo i prijazno mjesto bilo je prava suprotnost nezdravoj tvrđavi Amadiji. Dok su ostali brzo pojahali dalje da se što prije uklone pred očima uhoda, ja sam s Englezom sjahao pred stanom nekoga mjenjača, jer je Lindsay htio da promijeni nešto engleskoga novca u metalni novac ovih krajeva. Na hrbat brijega smo se uspeli za pola sata, premda je donde bilo dvije engleske milje. Pred nama se sad pružala dolina Bervarija gdje smo bili sigurni pred svakim progonom Turaka. U daljini su se plavile planine Tijari od kojih smo najjasnije uočili čunj brda Ašita. Vrh mu je bijelio i svjetlucao pokriven snijegom, dok su naši konji još nedavno na pašnjacima Hadedina nogama uzvitlavali oblake peludi. Desno odande uzdizao se planinski masiv Tkuma iza vodom bogatih dolina Saba, a na jugu smo razabrali vrhunce Tura Gara, Džebel Haira i zemlje Kurda iz plemena Sebari. Mara Durime govorila nam je o Tijarima i o Tkumi. I nehotice sam morao pomisliti na njezinu tajnu, na duh spilje koji stanuje ondje među onim planinama. Hoćemo li ga ikad sresti?

POD UDAROM KRVNE OSVETE S VISOVA iz Amadije vodio je put niz brdo u ravnicu Nevdašt. Stigavši do nje, podbodosmo konje i njezinim suhim tlom, značajnim baš za tu ravnicu, poletjesmo brzo kao ptice. Stigli smo u selo Manglana o kome je govorio Kurd Dohub. U njem žive sami Kurdi koji su u neprekidnom neprijateljstvu s kaldejskim kršćanima u okolini. Zadržali smo se samo toliko da se raspitamo za put, a zatim krenusmo dalje. Prolazili smo kroz porušena sela, u kojima je požar, progutavši kolibe, zbrisao tragove krvi njihovih nekadanjih stanovnika. Posvuda naokolo ležale su ruševine. Šumske životinje oglodale su kosti što smo ih tu i tamo zapažali. Podilazila me je jeza. U daljini smo od vremena do vremena vidjeli kako se diže dim. Naišli smo na gole zidove jedne kuće. Pred nama se pojavi osamljeni jahač, ali tek što nas je primijetio, brzo skrenu u stranu. Nismo se nalazili na miroljubivom tlu, a on je vidio da smo nadmoćniji. Tako se nekako osjeća i šumska ptica koja pri svakom udaru krila mora biti spremna da se pojavi neprijatelj pa svoj jedini spas nalazi u skrivanju. Smrkavalo se. Ispred nas u dolini ugledasmo tridesetak raštrkanih kuća. Bilo je to malo selo Tija, u kojem smo nakanili prenoćiti. Uostalom, nismo znali kako će nas primiti. Opazili su nas izdaleka i nekoliko ljudi uzjaha na konje da bi nas odbili kao neprijatelje, ili dočekali kao prijatelje. Otprilike dvije tisuće koraka od sela zastadoše da nas dočekaju. — Zaostanite malo — rekoh i odjahah naprijed. Opazio sam kako su se Kurdi zgledali, spazivši moga konja. Ma koliko sam se ponosio tim divljenjem, ono mi je ipak moralo biti sumnjivo. Dobar konj, lijepo oružje i novac: tko posjeduje jednu od te tri stvari, taj se kod tih razbojničkih naroda uvijek izvrgava opasnosti da će ih izgubiti, a uz njih i život. Jedan od njih izjaha nekoliko koraka naprijed. — Ivari'l ker — dobro veče! — pozdravih ga. On mi se zahvali, i odmjeri me od turbana do kopita moga Rija, i otpoče preslušavanje: — Odakle dolaziš? — Iz Amadije. — Kuda ćeš? — U Kala Gumri. — Što si? Turčin ili Arapin? — Ne, ja sam . . . — Šuti! — zapovjedi mi. — Ja te pitam, a ti odgovaraj! Govoriš kurdski, ali nisi Kurd. Jesi li Grk, ili Rus ili Perzijanac?

Rekoh da nisam i sad je njegovoj mudrosti bio kraj. Taj me je čovjek primao kao neki graničar! Nisam smio da kažem kome narodu pripadam, već je on htio da bude toliko oštrouman pa da to pogodi. Budući da mu to nije uspjelo, udari ljutito šakom konja po oku, pa konj bolno zarza. — Pa šta si onda? — upita napokon. — Alaman. — Alaman? — ponovi. — Alamanlare poznam. Njihovo pleme stanuje na obalama jezera Urmija u bijelim kolibama od trske. Ovo je izgovorio vrlo prezirno. — Varaš se — odgovorih — Mi ne stanujemo na obalama jezera Urmi, ni u bijednim kolibama od trske. — Šuti! Znam ja tko su Alamanlari, a ako ti ne znaš gdje stanuju, onda ne spadaš među njih. — Tko je onaj Kurd? — Rekavši to, pokaza na Engleza. — Nije on Kurd; on samo nosi kurdsko odijelo. — Ako samo nosi kurdsko odijelo, onda nije Kurd! — To sam već rekao! — A ako nije Kurd, onda ne smije nositi kurdsko odijelo. To mu zabranjujemo. Tko je on? — Inglo — odgovorih kratko. — Inglo? Poznam ja Ingle. Oni stanuju s one strane Ararata. To su pljačkaši karavana koji žderu guštere. — Opet se varaš. Ingli ne stanuju na Araratu, nisu razbojnici i ne žderu guštere. — Šuti! Bio sam u zemlji Inglija, pa sam sa njima žderao gumgumuku gaurana, pa čak i gumgumuku felana. Ako ih on ne ždere, onda nije Inglo. Tko su ona tri ostala jahača? — To su Arapi. — Iz koga plemena? — Oni spadaju u pleme Samara. Rekao sam istinu, jer sam računao na neprijateljstvo između Turaka i Samara. Neprijatelj Turaka morao je biti prijatelj Kurda. Znao sam doduše da sjeverna plemena Šamara žive u neprijateljstvu s južnim plemenima Kurda, ali samo zbog razbojničkih pohoda Kurda, koji čak i među sobom žive u vječnoj svađi i krvnoj osveti. Ovdje smo se međutim nalazili usred Kurdistana, gdje se sigurno još nikada nije pojavio nijedan neprijateljski Arapin. Zato sam tako i odgovorio u tvrdom uvjerenju da nam to neće naškoditi. — Poznam ja i Šamare — poče opet Kurd. — Oni stanuju na ušću Frata, piju morsku vodu i imaju opake oči. Oni se žene svojim rođenim majkama i prave svitke od svinjskoga mesa. — Opet se varaš. Šamari ne žive na moru i nikad ne jedu svinjsko meso. — Šuti! Ja sam osobno bio kod njih i sve to vidio. Ako ovi ljudi ne stanuju uz more i ne jedu male svitke od svinjskoga mesa onda nisu ni Šamari. Osim

toga, Šamari su u krvnoj osveti s Kurdima od Sebara te sa stanovnicima Pir Hasana, i zato su naši neprijatelji. Šta tražite ovdje? — Želimo da vas upitamo imate li kakvu kolibu u kojoj bismo se noćas odmorili. — Nemamo kolibe. Mi smo Bervari-Kurdi i imamo kuće. Dobit ćete kuću, ako nam dokažete da nam niste neprijatelji. — Kako ćemo vam to dokazati? — Tako da nam predate svoje konje i oružje. O ti, stari lažove i gušterožderu! Ti misliš da su ljudi koji prave kobasice veliki glupani! To pomislih u sebi, ali glasno rekoh: — Pravi se muškarac nikad ne odvaja od svoga konja i oružja. — Onda se ne smijete kod nas zadržavati — reče Bervari osorno. — Dobro, onda ćemo dalje — odgovorih kratko i vratih se svojim drugovima. I Kurdi se okupiše u krugu oko svoga vođe. — Šta je rekao? — upita Englez. — Traži naše konje i oružje, ako hoćemo da ovdje ostanemo. — Neka ih uzme! — zareža Lindsay. — Za ime božje, ser David, danas ne pucajte! Kurdima je krvna osveta još veća svetinja nego Arapima. Ako nas dočekaju neprijateljski, a mi ranimo ili ubijemo jednoga od njih, bit ćemo izgubljeni. Njih ima pet puta više od nas. — Što da radimo? — upita Englez. — Nastavit ćemo put, a ako nas oni spriječe pregovarat ćemo. Sve sam to rekao i ostalima, i oni su se saglasili, premda među nama nije bilo kukavica. Ovi Kurdi svakako nisu bili svi iz toga sela koje nije moglo imati toliko odraslih ratnika. Sigurno su se s nekog razloga sastali ovdje, pa se činilo da su vrlo borbeno raspoloženi. Sad se raziđoše iz kruga, ali su još uvijek sačinjavali prividno nesređenu hrpu koja se nije pomicala s mjesta i očito čekala našu odluku. — Hoće da nam zakrče put — reče Muhamed Emin. — Čini se tako — saglasih se. — Ali nemojte upotrijebiti oružje dokle god se zaista ne nađemo u smrtnoj opasnosti. — Obiđimo selo u širokom krugu — predloži moj mali Halef. — To i moramo učiniti. Hajdemo! Skrenusmo u stranu, ali se i Kurdi odmah pokrenuše. Njihov vođa prijaše opet k meni. — Kamo ćeš? —upita. — U Gumri — odgovorih odlučno. Moj odgovor kao da mu nije bio po volji jer mi odvrati: — To je odviše daleko, a noć se spušta. Nećete stići do Gumrija. — Naići ćemo na druga sela, ili ćemo spavati pod vedrim nebom. — Onda će vas napasti divlje zvijeri, a vi imate slabo oružje.

To je svakako bilo samo ispitivanje. Možda bi za nas bilo dobro da ga uvjerim o protivnome! Ali bi to istodobno i u opasnoj mjeri moglo pobuditi njihovu pohlepu da se domognu našeg oružja. Zato rekoh: — Imamo vrlo dobro oružje! — To ne vjerujem — odgovori. — Oh, imamo mi oružje od kojega je samo jedan jedini komad dovoljan da vas sve postrijelja. Bervari se nasmija i reče: — Ti se samo razmećeš. Pokaži mi to oružje! Ja izvadih revolver i upitah Kurda: — Vidiš li ovu stvarčicu? — Onda dozvah Halefa i zapovjedili mu: — Odlomi grančicu sa grma, skini s nje lišće i ostavi samo šest listova pa je digni uvis. Pucat ću u listove. Halef me posluša. Čim su ostali Kurdi razabrali o čemu se radi prijahaše bliže. Vratih se s konjem do krajnjega dometa i nanišanih. Ispalio sam svih šest hitaca brzo jednog za drugim, a zatim Halef pruži grančicu Kurdu. — Katera hode! — uzviknu — pogodio si svih šest listova! — To nije teško! — stadoh se hvalisati. — Kod nas to umije svako dijete. Ali pravo čudo se sastoji u tome što se ovom malom stvarčicom može pucati brzo i neprekidno, a da se ne puni. Bervari doda grančicu svojim ljudima i dok su je oni promatrali, ja izvadih šest čaura i napunih revolver iza vrata svoga konja tako da to nitko nije primijetio. — Kakvo još oružje imaš? — upita Kurd. — Vidiš li onaj dud! Pazi! Sjahah i nanišanih henrijevkom: jedan, dva, tri, pet, osam, jedanaest hitaca prasnu. Svaki novi pucanj Kurdi se popratili uzvikom čuđenja. Zatim spustih pušku. — Idite onamo i pogledajte drvo! Svi požuriše onamo. Većina ih skoči s konja da bolje promotri drvo. Tako sam opet dobio vremena da napunim pušku. Taj isti pokus s puškom donio mi je jednom ugled kod Komanča, pa sam i sad s pouzdanjem očekivao slično djelovanje. U to mi priđe vođa i viknu: — Hodi, svih jedanaest metaka su u, drvetu, jedan ispod drugog! Bio je dobar znak što me sada oslovljava s »gospodin«. — Sad poznaš poneko od našeg oružja — rekoh mu — pa ćeš mi povjerovati da se ne bojimo vaših divljih zvijeri. — Pokaži nam i drugo oružje! — Nemamo više vremena. Sunce je zašlo, a mi moramo dalje. — Počekaj još malo! On opet odjaha k svojim ljudima i stane pregovarati s njima. Onda se vrati i izjavi: — Smijete ostati kod nas!

— Ali nećemo predati ni oružje ni konje — rekoh mu. — To i ne trebate. Vas je petorica, a petero naših ponudilo se da svaki primi po jednoga. Ti ćeš stanovati kod mene. Hm! Morao sam biti na oprezu. Zašto su ti ljudi od jednom, tako popustili? Zašto nisu dali da odjašemo dalje? — Ipak ćemo pojahati dalje — izjavih mu — jer ne volimo da se rastajemo. Mi smo drugovi i ostat ćemo samo ondje gdje budemo mogli stanovati zajedno. — Onda počekaj još malo! I opet je raspravljao sa svojima. Ovaj put je to potrajalo nešto duže nego prije. Učinilo mi se kao da nas namjerice žele zadržati dok ne bude odviše mračno za dalje putovanje. Napokon se Bervari vrati i izjavi: — Hodi, neka bude po tvojem. Prepustit ćemo vam kuću u kojoj možete zajedno spavati. — Ima li ondje mjesta i za naše konje? — Ima. Oko kuće je dvorište gdje mogu stajati. — Hoćemo li biti sami u kući? — Nitko neće smjeti da ostane u njoj. Pogledaj, jedan od naših već odlazi da odnese tu zapovijed. Hoćete li da vas počastimo jelom ili ćete ga platiti? — Htjeli bismo da budemo vaši gosti. Obećaješ li mi to? — Obećajem. — Ti si sigurno malkoegund ovoga sela? — Da, jesam. — Onda mi pruži obje ruke i reci da sam tvoj hemšer. On to učini ali kao da se nekako ustezao. Sad sam se osjetio prilično sigurnim da dadoh znak drugovima da priđu. Kurdi nas opkoliše i tako galopom odjahasmo u selo, gdje se zaustavismo pred nekom razmjerno lijepom kućom. — Ovo je vaša kuća za noćas — reče malkoegund. — Uđite! Prije nego što sam sjahao razgledao sam zgradu izvana. Imala je samo prizemlje, a na ravnom krovu neku vrstu maloga sjenika u kojem je, činilo se, i sad bilo sijeno. Dvorište oko zgrade bilo je ograđeno širokim zidom, visokim preko dva metra. Uz stražnju stranu zida raslo je usko grmlje i virilo iznad ograde. U dvorište se moglo ući samo kroz kuću. — Zadovoljni smo s tim stanom — rekoh i dodah: — Gdje ćemo naći hranu za konje? — Poslat ću vam je — odgovori glavar sela. — Pa gore ima sijena za stoku — rekoh i pokazah na sjenik. On očito zbunjeno pogleda gore i odgovori: — Ovo nije dobro: moglo bi naškoditi vašim konjima. — A tko će nam se pobrinuti za hranu? — Ja ću vam je sam donijeti, a isto tako i svjetiljku. Ako nešto želite, samo mi recite. Ja stanujem u onoj kući tamo.

On pokaza na neku zgradu koja se nalazila u blizini. Sjahasmo i uvedosmo konje u dvorište. Onda razgledasmo kuću. Imala je samo jednu jedinu odaju koja je tankim zidom od isprepletenog vrbovog pruća bila razdijeljena na dva nejednako velika dijela. Svaki dio imao je dvije rupe umjesto prozora koje su se mogle zastrti rogožinama. Rupe su bile prilično visoke, ali tako uske da se kroz njih jedva moglo proviriti glavom. Pod je bio od nabijene zemlje i na stražnjem dijelu svake prostorije pokriven rogožinom. Drugog pokućstva nije bilo. Oba vrata mogla su se čvrsto zatvoriti jakim gredama. Ovdje smo bili bar sigurni. U dvorištu je ležala kojekakva stara građa i neki alat, čiju svrhu nisam mogao pogoditi. Bili smo sami, jer je malkoegund također ostao vani gdje se sad održavalo veliko vijećanje. — Misliš li da smo sigurni? — upita me Seik. — Nisam baš potpuno uvjeren u to. Glavar je sve obećao i održat će riječ. Mi smo njegovi gosti i gosti čitavog sela, ali ovdje ima mnogo ljudi koji nisu iz toga sela. — Oni nam ne mogu nauditi — odvrati Muhamed Emin. — Ako bi ubili nekoga od nas, bili bi izloženi krvnoj osveti čitavoga sela, čiji smo sada gosti. — A ako nas ne ubiju, već samo opljačkaju? — Šta nam mogu uzeti? — Konje, možda i oružje, a možda još i više. Ozbiljni šeik pogladi bradu, nasmiješi se i reče: — Branili bismo se. — I tako pali pod udar krvne osvete — dopunih. — Počekajmo i vidimo! — reče. U to uđe i Englez koji se nešto šuljao vani po dvorištu. Nos mu je bio na desnoj, a usta na lijevoj strani lica, što je bio siguran znak da je opazio nešto sumnjivo. — Hm! — nakašlja se. — Vidio nešto! Zanimljivo! Yes! — Gdje? Što? — Pst! Nemojte gledati u vis! Bio u dvorištu. Prljavo mjesto. Vidio grmove kraj zida i popeo se gore. Lijep napadaj svuda izvana! Sjajno bi išlo. Pogledao i na krov i vidio jednu nogu! Well! Čovječju nogu. Izvirila je na trenutak iz sjenika. — Jeste li dobro vidjeli, ser David? — Vrlo dobro! Yes! Tek mi je sad palo na pamet da nisam vidio ni ljestve ni stepenice koje bi vodile na krov. Izađosmo dakle u dvorište da ih potražimo, ali ne nađosmo ništa. Ni u samoj zgradi nismo uspjeli otkriti nikakvu mogućnost da se popnemo na krov. Bilo je već krajnje vrijeme da ga pretražimo jer se noć već gotovo posve spustila. Iznad stražnjih vrata virila je iz zida krovna greda, doduše ne mnogo, ali ipak dovoljno. Uzeh laso, zavezah ga četverostruko, načinivši tako veliku zamku,

i bacih ga uvis. Laso se tako ovjesi o gredu da sam ga odozdo mogao uhvatiti. Sad se digoh na zamki, stavih nogu u nju i tako se uspeh na krov. Onda priđoh sjeniku koji je sve do ulaznog otvora bio nabijen sijenom. Zavukoh ruku u sijeno, ali ne napipah ništa sumnjivo. Kad sam se međutim toliko uvukao u sijeno da sam mogao dosegnuti stražnji zid, uhvatih glavu čovjeka koji se bio zavukao u najudaljeniji ugao. — Tko si ti? — upitah ga. — U . . . ah! — zijevnu on. Očito je pokušavao da me uvjeri kako je spavao. — Izađi! — zapovjedih mu. — U . . . ah! — ponovi, pa odgurnu moju ruku i polako se izvuče. Bilo je još toliko svijetlo da se jasno vidjelo kako taj čovjek ni trenutka nije spavao. Zagledao se u mene i gradio se kao da se čudi. — Stranac! Tko si ti? — upita sad on mene. — Najprije reci ti tko si! — Ovo je moja kuća — odgovori. — Tako! Milo mi je, jer ćeš mi bar moći da kažeš kako si se popeo gore. — Ljestvama. — Gdje su? — U dvorištu. — Tamo ih nema. Tek se sada pomnije ogledah po krovu i spazih ljestve kako leže duž ruba krova. — Ti si zaista pospan, čovječe! Posve si zaboravio da si ljestve povukao za sobom gore. Evo ih, tu leže. On se zbunjeno ogleda i reče: — Ovdje? Da. Spavao sam. — Ali sad se probudi! Siđi lijepo sa mnom! — Rekavši to spustih ljestve i taj čovjek siđe preda mnom, pa izađe iz kuće ne rekavši ni riječi. Najprije se gradio kao da je strašno iznenađen zbog prisutnosti stranog jednog čovjeka, a sad je mirno otišao prijeko k malkoegundu a da me uopće nije ni upitao s kojim se pravom nalazim u njegovoj kući. — Tko to bio? — upita Englez. — Vlasnik ove kuće. — Šta hoće gore? — Pravio se kao da je spavao. — Nije spavao! Poznam ja tog momka. To je onaj isti koji odjahao. Vi to niste mogli primijetiti, jer bili zauzeti pucanjem. Yes! — Onda je sigurno da Kurdi imaju neprijateljske namjere. — I ja mislim tako. Ali kakve? — Ne žele nam oduzeti život, već samo našu imovinu. — Onaj se lupež sigurno popeo da vidi kad zaspimo. Onda bi dao znak da drugi dođu, odvedu konje i sve ostalo.

Istoga su mišljenja bili i ostali drugovi. Sad je u objema sobama bilo potpuno tamno, tako da nismo mogli razabrati može li se uči u unutrašnjost kuće. Ipak mi se to činilo vjerojatnim. Već sam htio da u nedostatku druge rasvjete upalim komadić drveta, kad netko izvana zakuca na vratima. Izađoh i otvorih. Bio je to malkoegund s još dva čovjeka koji su donijeli jelo, vodu i dvije svijeće. Svijeće su bile grubo izrađene od neprečišćenoga voska i slabo su svijetlile. Zapalih jednu. Nijedan od ove trojice nije progovorio ni riječi, osim što su nabrojili stvari što su ih položili na zemljani pod. Ali ja upitah glavara sela: — Našao sam nekog čovjeka na krovu. Je li to zaista bio vlasnik ove kuće? — Jest — kratko odgovori ovaj. — Šta je htio gore? — Spavao je. — Zašto je povukao ljestve na krov? — Nije htio da ga itko smeta. — Ali ti si rekao da ćemo ovdje sami stanovati. — On je već ležao gore! To nisam znao, a ni on nije znao da je dobio goste. — Znao je. — Otkuda? — osorno upita malkoegund. — Bio je s vama u selu kad smo se ono sreli. — Šuti! Bio je kod kuće. Taj je čovjek opet počeo govoriti zapovjedničkim tonom, ali ja se nisam dao zastrašiti, pa počeh iznova: — Gdje su ti ljudi koji ne spadaju u tvoje selo? — Nisu više ovdje. — Onda im reci da se više i ne vraćaju! — Zašto? — To možeš i sam pogoditi. — Šuti! Neću da pogađam. Na to ode, a i ona druga dvojica za njim. Večera je bila vrlo jednostavna: suhe murve, kruh, u pepelu pečena bundeva i voda. Srećom smo imali još nešto zalihe i nismo morah gladovati. Dok je Halef iznosio jelo, poslao sam mladog Hadedina s drugom zapaljenom svijećom van u trijem. Vrata su naime odmah kraj ugla kuće vodila u trijem što ga je sačinjavao zid kuće i ograda. Dok je Amad stajao vani sa svijećom, ja se popeh na krov i pregledah ga. Tom sam prilikom iznad trijema, osvijetljena Amadovom svijećom opazio posve tanku pukotinu koja je činila pravilan četverokut. Zabo sam nož onamo i izvukao četvrtast poklopac. Tajna je bila otkrivena. Tražeći dalje, našao sam iznad obiju prostorija za stanovanje nekoliko oštećenih mjesta kroz koja se moglo gledati dolje i ne samo sve vidjeti, nego i čuti što se dolje govori.

Opet siđoh i odlučno uhvatih vranca za uzde pa ga uvedoh u sobu. — Halo! — viknu Englez — Šta se dogodilo? — Uvedite i vi svoga konja, jer nam sigurno namjeravaju ukrasti konje. Iznad trijema ima četverouglast otvor kroz koji mogu sići iznutra i otvoriti vrata. Kurdi bi počekali dok ne zaspimo, a onda nam odveli konje. — Vrlo tačno! Uradili bi to! Yes! I drugi se složiše. Zastrli smo prozore i uveli konje u zadnju sobu. Zatim odvukoh ljestve u trijem i digoh psa na krov. Neka sada Kurdi mimo uđu preko zida u dvorište!-Naći će ga praznoga i morat će opet otići. Uostalom, možda se i varam, možda i nemaju nikakve lupeške namjere. Utoliko bolje. Sad smo se napokon mogli porazgovoriti o svojim daljim planovima. U Amadiji to nismo učinili, jer nam je tamo svaki trenutak mogao donijeti nešto novo, a usput smo samo nastojali da što dalje odmaknemo. Radilo se u prvom redu o putu koji bi nas imao dovesti natrag na Tigris. — Najkraći put vodi kroz oblast Jesida. — reče Muhamed Emin. — Njime ne smijemo proći — odgovori Amad el Gandur. — Tu su me već vidjeli pa bi me mogli prepoznati. — On ni u drugom pogledu nije siguran — dodah ja — pogotovu što ne znamo kakav je izvještaj sastavio muteselim. Ne možemo ravno prema jugu. — Onda nam ostaju dva puta — izjavi Muhamed Emin. — Jedan vodi kroz područje Tijari a zatim zapadno prema Butanu, a drugi dolje na Sab. — Oba su opasna — odgovorih — ne toliko za pobjeglog zatvorenika, nego uopće. Ipak sam za put niz rijeku Sab, premda nas on vodi u oblast Abu Salmana. I drugi se složiše s ovim, a Englezu je sve bilo pravo. Zaključili smo da preko Gumrija krenemo u Lizan, a odatle niz rijeku, do njezinog velikog zavoja u zemlji Kurda iz plemena Sirvan i Sebari. Taj luk ćemo presjeći jašući poprijeko preko planina Tura Gara i Haira. Tako ćemo dospjeti do obale Akre koja će nas opet dovesti do Saba. Pošto smo se u tome složili, legosmo na počinak. Spavao sam vrlo čvrsto, kad mi Englez, udarivši me u rebra, šapnu: — Ser! Vani koraci! Netko se šulja! Napeto osluhnuh, ali konji nisu bili mirni, pa se nisam mogao osloniti na sluh. — Neće biti ništa od značenja — rekoh. — Nismo vani u divljini gdje svaki šum što ga izazove čovjek najavljuje približavanje opasnosti. Sigurno oni u selu nisu još pošli na spavanje. — Neka svi pođu! Neka svi legnu na nos! Well! Laku noć! On se okrenu na drugu stranu, ali nakon nekog vremena ponovo stade prisluškivati. I ja sam sad jasno čuo neki šum iz dvorišta. — U dvorištu su! — šapnu mi Lindsay. — Čini se da je tako. Vidite li kako dobrog psa imam? Shvatio je da treba da pazi samo na krov i zato se još ne javlja.

— Plemenita rasa! Neće da preplaši lopove, već da ih uhvati! Ali sad je potrajalo dugo dok smo opet uspjeli zaspati. Možda pola sata kasnije začuh pred kućom lagane korake i gurnuh Lindsaya. — Čujem već! — reče. — Šta namjeravaju ti ljudi? — Oni misle da smo konje povukli u trijem i sad s vanjske strane prislanjaju ljestve da se popnu na krov i kroza njega dospiju do konja. Kad bi im to pošlo za rukom, trebalo bi da samo otvore prednja vrata i da se izgube s našim konjima. — Neće im uspjeti! Tek što je to rekao, kad iznad naših glava odjeknu glasan ljudski krik i kratak snažan pseći lavež. — Ima ga! — kliknu Lindsay. — Pst! Tiho! — opomenuh ga. I ostali su se probudili i stali osluškivati. — Pogledat ću —reče Englez. On ustane i išulja se iz kuće. Potrajalo je pet minuta dok se vratio. — Vrlo lijepo! Yes! Izvrsno! Bio sam gore. Tamo leži čovjek, a pas na njemu. Kradljivac se ne usuđuje ni pisnuti ni maknuti se. A dolje na ulici mnogo Kurda. Ni oni ne govore.198 — Sigurni smo dokle god Dojan glasnije ne zalaje. Ali ako oni prislone nekoliko ljestava, morat ćemo gore. Dugo smo osluškivali. Onda odjeknu strahovit krik — nesumnjivo smrtni krik — i odmah zatim još jedan, a nakon njega glasan i pobjednički lavež psa. Sad je položaj mogao postati opasan. Ustadosmo. Dozvah Halefa, jer mi je on bio najsigurniji. Tiho izađosmo u trijem i uspesmo se ljestvama na krov. Na njemu je ležalo ljudsko tijelo. Pregledao sam ga. Čovjek je bio mrtav. Pas mu je zdrobio vratnu hrptenjaču. Tihi glas kojim me je pas pozdravio, odao mi je gdje se sad nalazi. Otprilike pet koraka od mrtvaca ležalo je drugo tijelo, a na njemu pas. Jedan jedini pokret i morao je i tom čovjeku donijeti smrt. Napregnuvši dobro oči, opazih dolje mnogo ljudi. Nesumnjivo se skupilo cijelo selo da učestvuje u krađi konja ili u nečem drugom. Prvoga koji se popeo na krov oborio je Dojan a njegov krik opomenuo je druge da budu oprezni. Međutim, kad se popeo drugi, pas nije znao što drugo da učini pa je prvome zdrobio šiju i skočio na drugoga. Što da radimo? Sišao sam a Halefa ostavio gore na straži. Kratko smo se posavjetovali i odlučili da se uopće ne javljamo kako bismo se ujutro mogli praviti kao da ništa nismo čuli. Naš je položaj bio krajnje opasan, premda bismo se i od mnogobrojnijeg neprijatelja mogli vrlo dobro obraniti. Ali time bismo uzbudili cio kraj ispred nas, a natrag se nismo mogli vratiti. Tada netko snažno zakuca na ulazna vrata. Kurdi su se dogovorili, sad smo imali doznati što su zaključili. Upalismo svijeću i izađosmo u trijem s oružjem u ruci.

— Tko kuca? — upitah. — Otvori, hodi! —odgovori glavar sela. Prepoznao sam ga po glasu. — Šta hoćeš? — upitah. — Moram ti nešto važno reći. — Možeš to i ovako. — Moram ući k vama! — Onda uđi! Nisam ga uopće ni pitao je li sam, jer drugome i onako ne bi moglo uspjeti da uđe. Drugovi podigoše puške na gotovs, a ja uklonih gredu i postavih se iza vrata tako da su se mogla samo na pola otvoriti, i da je mogao ući samo jedan čovjek. Kad je glavar sela ugledao oružje upravljeno u njega, zastane na vratima. — Hoćete li pucati u mene, hodi? — Nećemo. Samo smo spremni na sve. Ta mogao bi ući i netko drugi, kakav neprijatelj! On uđe u sobu, a ja opet stavih gredu na vrata. — Šta želiš? Zašto nam smetaš počinak? — počeh sad ja. — Hoću da vas opomenom — odgovori Kurd. — Da nas opomeneš! Zašto? — U velikoj ste opasnosti. Vi ste moji gosti pa mi je dužnost da vas upozorim. On se ogleda naokolo, spazi ljestve i otvorenu rupu u stropu. — Gdje su vam konji? — upita. — Prijeko u sobi. — U sobi, hodi? Ta soba je samo za ljude! — Dobar konj često više vrijedi nego zao čovjek! — Vlasnik kuće će se naljutiti, jer će mu konji kopitima izgaziti pod. — Platit ćemo mu odštetu. — Zašto ste unijeli ljestve? — Mjesto im je u kući, kad već nema stepenica. — Jeste li spavali? Rekoh da jesmo, a on upita dalje: — Jeste li nešto čuli? — Čuli smo da ljudi hodaju ispred kuće, ali im to nismo mogli zabraniti. Onda smo čuli kako neko preskače u dvorište, i to nam nije bilo drago. Dvorište je naše. Da su nam konji bili još vani, pucali bismo na ljude koji su provalili u dvorište jer bismo ih morali smatrati kradljivcima. — Konji se ne mogu odvesti preko zida, a osim toga imaš u dvorištu i psa kojeg sam danas vidio kraj tebe. Nisam htio prihvatiti taj predmet razgovora, već rekoh: —Znamo i mi da se konji ne mogu prenijeti preko zida, ali se mogu izvesti ovuda kroz trijem. — Ali nitko ne može ući u njega! — Razmisli malo bolje, malkoegunde! Ako se netko popne na krov, a s njega se spusti u trijem, onda može iznutra otvoriti kućna prednja vrata, i odvesti

sve konje, pogotovu ako sobna vrata zatvori zasunom. Ostali bismo zatvoreni u kući i ne bismo se mogli braniti. — Tko bi se popeo na krov? — Oh, jedan se već bio sakrio na njemu i povukao ljestve za sobom. Dakako da je to pobudilo našu sumnju, pa smo stoga uveli, konje u kuću. Sve kad bi se sad i stotinu tatova htjelo uspeti na krov, oni bi doduše stigli na njega, ali ne bi stigli u kuću. Ujutro biste njihova mrtva tijela našli na krovu. — Zar biste ih poubijali? — Ne. Mi bismo mirno spavali, jer znamo da se možemo pouzdati u moga psa gore na krovu. — Ali psu nije mjesto na krovu! — Psu je mjesto svuda gdje treba biti na oprezu, a mogu ti reći da se psi Alamanlara vole noću šetati po krovovima. Uostalom, ti si nas htio upozoriti na opasnost. Kakvu opasnost? O njoj nisi još ni riječi spomenuo. — Jednom našem seljaninu ukradene su ljestve. Kad ih je potražio, našao ih je prislonjene uz vašu kuću. Kraj njih je stajalo nekoliko nepoznatih ljudi koji su brzo pobjegli. Pomislili smo da su to kradljivci koji kušaju provaliti u vašu kuću, pa sam zato došao da vam to kažem. — Hvala ti. Možeš međutim s mirom otići. I mi ćemo opet leći, jer pas neće nijednog kradljivca pustiti u kuću. — A što onda ako ubije čovjeka! — Jednoga samog neće ubiti. Samo će ga oboriti na pod i zadržati ga dok ja ne dođem. Ali ako bi drugi bio tako neoprezan da se uspne za prvim, onda će pas stvarno ubiti prvoga da bi mogao zgrabiti drugog. — Onda se nesreća već dogodila, hodi! — Kako to? — I drugi se čovjek već popeo na krov! — Znaš li to sigurno? — Sasvim sigurno. — Oh, malkoegundu, onda si bio prisutan kad su nas kradljivci htjeli napasti! Šta da sad mislim o tebi i o tvom gostoprimstvu?! — Nisam bio prisutan, već su mi to rekli. — Onda je bio prisutan onaj koji ti je to rekao! — Nije; i on je samo čuo. — To je svejedno. Onaj koji je prvi rekao, spada među kradljivce. Uostalom, što me se tiču svi ti ljudi! Nikome nisam dopustio da se popne na moj krov, a ako to ipak učini, neka gleda kako će bez mene i sići. Laku noć, malkoegunde! — Zar nećeš da pogledaš gore? — Ne ide mi se gore! — Onda pusti mene!

— Izvoli! Ti nisi kradljivac i došao si najprije k meni da zatražiš dopuštenje. Ali čuvaj se psa! Ako te opazi zgrabit će te, ali će prije toga zaklati onog drugog ako je taj gore. — Imam oružje! — prkosno će Kurd. — Pas je brži od tebe, a ubiti ga ne smiješ, jer bi morao biti bogat čovjek da mi ga uzmogneš platiti! — Hodi, pođi onda i ti sa mnom! Ja sam malkoegund pa mi dužnost nalaže da pogledam. — Ako to činiš po službenoj dužnosti, bit ću ti na usluzi. Dođi sa mnom gore! — Pođoh naprijed, a on za mnom. Došavši gore, on se obazre i opazi mrtvaca. Pred kućom je stajala ona ista gomila ljudi koju sam i prije vidio. — Evo jednoga, hodi! — prestrašeno viknu malkoegund. Priđoh bliže. On se sagne i opipa čovjeka. — Lere men, mrtav je. Oh, gospodaru, što je učinio tvoj pas! — Svoju dužnost. Ne grdi ga, već ga pohvali! Ovaj je čovjek sigurno htio da napadne vlasnika kuće, a nije ni slutio da danas ovdje stanuju ljudi koji ne dopuštaju da ih napadnu ni kradljivci ni ubojice. — Ali gdje je pas? — upita on. Ja mu ga pokazah, a on uzviknu: — Oh, hodi, neki čovjek leži pod njim. Pozovi psa k sebi! — Ne pada mi ni na um! Ali ti upozori toga čovjeka da se ne smije ni maknuti i da ne izusti ni riječi, inače je izgubljen. — Nećeš ga valjda ostaviti da cijelu noć leži ovdje! — Mrtvo tijelo ću ti predati, a ovaj živ čovjek je moj. — Zašto mora ostati ovdje? — Ako se još netko usudi da stupi u ovu kuću ili ovo dvorište, pas će ovoga ovdje razderati. On ostaje ovdje kao talac. — Zahtijevam da mi ga izručiš! — osorno će glavar sela. — A ja ću ga zadržati! — odgovorih. — Ja sam seoski glavar pa ti to zapovijedam! — Mani se ti zapovijedanja! Hoćeš li uzeti tijelo ili nećeš? — Uzet ću obojicu, mrtvoga i živog! — Ne želim biti okrutan pa ti obećajem da ovaj čovjek neće ostati u tom nezgodnom položaju. Povest ću ga dolje u sobu. Ali svaki napadaj na nas stajat će ga života. Bervari me uhvati za mišicu i ozbiljno reče: — Već ovaj jedan ovdje kojega je razderao vaš pas zahtijeva vašu smrt. Ili zar ne znaš za krvnu osvetu? — Što govoriš o krvnoj osveti? Pas je zaklao kradljivca. Takav slučaj ne traži krvnu osvetu. — Traži. Krv je prolivena: prolio ju je vaš pas. — Sve kad bi tako i bilo, tebe se to ne tiče. Sam si mi rekao da su ti lopovi stranci.

— Još kako me se tiče, jer krv je prolivena u mom selu pa će rođaci ubijenoga zatražiti račun od mene i mojih ljudi. Daj mi obojicu! — Samo mrtvoga! — Šuti! — viknu glasno, dok smo dosad govorili prilično tiho. — Opet ti zapovijedam! Ne poslušaš li me, znat ću da te natjeram na poslušnost. — Kako ćeš to učiniti? — Ljestve su još naslonjene uz kuću. Poslat ću ljude da se uspnu. Oni ćete prisiliti da me poslušaš! — Pri tome zaboravljaš ono glavno: dolje u sobi nalaze se četvorica ljudi koji se nikoga ne boje, a ovdje sam ja sa svojim psom. — I ja sam ovdje! — Za čas bi bio dolje! Pripazi samo! Prije no što je mogao išta naslutiti, zgrabio sam ga ispod desne mišice i za lijevu natkoljenicu i podigao ga uvis. — Hodi! — zaurla. Opet ga spustih. — Šta bi me spriječilo da te bacim dolje? Sad idi i reci svojim ljudima šta si ovdje čuo i vidio! — Znači, ne daš mi ovog čovjeka? — Zasad još ne dam! — Onda zadrži i mrtvog. Morat ćeš platiti za njega. Nije se više vratio u kuću, već je sišao ravno niz ljestve, prislonjene s vanjske strane zida. — I reci svojim ljudima — doviknuh za njim — da odu i ponesu sa sobom ljestve! Hoću da mi kuća bude slobodna, jer ću svakome koji zastane pred njom, poslati tane! Stigavši dolje, on se stade tiho razgovarati sa svojim ljudima. Nisam mogao razumjeti ni riječi, ali malo kasnije ukloniše ljestve i skup se raziđe. Tek tada pozvah Dojana. On pusti čovjeka, ali uzmaknu samo korak od njega. — Ustani! — zapovjedih Kurdu. Oslobođeni čovjek se teško podiže i duboko uzdahnu. Bio je slabunjav a glas mu je zvučao mladenački kad je viknuo: — Hode! Izgovorio je samo tu jednu riječ, ali iz nje je izbio sav onaj silni pretrpljeni smrtni strah. — Imaš li oružja? — upitah ga. — Samo ovaj bodež. Za svaku sigurnost uzmakoh korak. — Spusti ga na pod i odmakni se dva koraka dalje! On to učini, a ja podigoh bodež i zadjenuh ga za pojas. — Sada siđi sa mnom dolje!

Pas ostade gore, a mi siđosmo u sobu, gdje su me drugovi čekali. Ispripovjedio sam im što se gore dogodilo. Englez pomno pogleda zarobljenika kojemu je moglo biti dvadesetak godina, a onda reče: — Ser, ovaj deran vrlo liči starome! Yes! Sad sam i ja to razabrao. — Zaista! Da mu nije sin? — Sigurno! Pitajte ga, tog lupeža! Ako je tome bilo tako, onda je malkoegundova skrb za toga čovjeka zaista bila opravdana. No istodobno se radilo i o gruboj povredi zakona gostoprimstva. — Tko si ti? — upitah zarobljenika. — Kurd! — odgovori. — Iz koga mjesta? — Iz Mije. — Lažeš! — Hodi, govorim istinu! — Ti si iz ovoga sela! Oklijevao je samo trenutak, ali to je bilo dovoljno da uvidim kako sam u pravu. — Ja sam iz Mije — ponovi. — Šta radiš ovdi?, daleko od tvoga zavičaja? — Došao sam ovamo kao glasnik malkoegunda iz Mije. — Čini mi se da malkoegunda iz Mije ne poznaš tako dobro kao ovdašnjeg? Ti si mu sin! Mladić se prestraši, ali se trudio da to sakrije. — Tko je to slagao? — upita. — Ne može meni nitko lagati — ni ti ni bilo tko drugi. Ja ću već rano ujutro doznati tko si, a onda ne očekuj milosti, ako si me prevario! Mladić zbunjeno obori pogled. Morao sam mu pomoći: — Kako se budeš držao, tako ćemo i mi postupati s tobom. Budeš li iskren, oprostit ću ti, jer si ti odviše mlad da bi bio svjestan svojih postupaka. Ali ako ostaneš tvrdokoran, onda će ti jedino društvo biti moj pas! — Hodi, ti ćeš to ipak saznati — prizna on. — Da, ja sam malkoegundov sin. — Što ste tražili u ovoj kući? — nastavih preslušavanjem. — Konje! — Kako ste ih htjeli odvesti? — Vas bismo zatvorih zasunom, a oba vrata otvorili, i konji bi bili naši. Ovo priznanje nije za njega bilo nešto sramotno, jer se kod Kurda krađa konja, jednako kap i otvoren razbojnički napadaj smatra viteškim djelom. — A tko je onaj mrtvac gore? — Vlasnik ove kuće. — Vrlo pametno! Morao je poći prvi, jer je najbolje poznavao kuću. Ali zašto si baš ti pošao za njim? Bilo je tu i drugih, snažnijih ljudi!

— Trebalo je da pastuh koga jašeš pripadne mome ocu, a ja sam se morao pobrinuti za to da ga nitko drugi ne uhvati za uzdu, jer tko prvi dohvati konja, taj ima pravo na njega. — Dakle, tvoj otac je sam zapovjedio ovu krađu? Tvoj otac koji mi je obećao gostoprimstvo? — Jest, obećao ti ga je, ali vi ipak niste naši gosti. — Kako to? — upitah začuđeno. — U ovoj kući stanujete sami. Gdje vam je domaćin čiji ste gosti? Da ste zatražili da vlasnik kuće ostane u njoj bili biste naši gosti. Time sam dobio pouku koja mi je kasnije mogla biti od koristi. — Ali tvoj mi je otac svečano obećao sigurnost. — On ne mora da drži obećanje, budući da vi niste naši gosti. — Moj pas je ubio domaćina. Je li to kod vas razlog za krvnu osvetu? Mladi Bervari potvrdi, a ja nastavih ispitivanje: — Tko je osvetnik? — Poginuli čovjek ima ovdje sina. — Zadovoljan sam s tobom. Možeš poći kući! — Misliš li to ozbiljno, hodi? — uzviknu radosno iznenađen. — Mislim. Rekao sam ti da ću s tobom postupati onako kako se budeš držao. Bio si iskren i zato ću ti vratiti slobodu. Reci svom ocu da smo mi miroljubivi ljudi, koji ne rade nikome o glavi, ali se vrlo dobro umiju braniti ako ih netko uvrijedi, a pogotovu ako ih napadne. Žao mi je što je domaćin stradao, ali tome je sam bio kriv, a ja se krvnog osvetnika ne bojim. — Mogao bi mu platiti krvarinu. Razgovarat ću o tome s njime. — Ne plaćam ništa! Da onaj čovjek nije pošao da nas pokrade, ne bi ga zadesilo nikakvo zlo. — Ali hodi, poubijat će vas sve redom čim svane dan! — Premda sam ti poklonio život i slobodu? — Da, i onda! Dobar si prema meni, pa te zato opominjem. Ljudi hoće vaše konje, vaše oružje i vaš novac, pa vam ne će dopustiti da izađete iz sela dok to sve ne izručite. A osim toga će osvetnik tražiti tvoju krv. — Nećete dobiti ni naš novac, ni naše oružje, ni konje; a moj život nije u ruci jednoga Kurda. Vidjeli ste naše oružje, kad sam ono pucao u drvo i u grančicu, ali puno njegovo djelovanje upoznat ćete tek kad budemo pucali u ljude. — Hodi, vaše oružje nam ne može naškoditi jer ćemo se mi zakloniti u one dvije kuće preko puta, pa vas možemo postrijeljati kroz prozor, a da nas vi i ne vidite. — Dakle opsada! — dobacih. — Neće baš dugo potrajati. — Znamo. Vi nemate što da jedete i pijete, pa ćete nam naposljetku ipak morati dati sve što od vas tražimo — reče mladi Kurd. — To je još veliko pitanje. Reci ocu da smo prijatelji beja iz Gumrija.

— On se neće na to obazrijeti. Više mu vrijedi konj nego prijateljstvo bilo kakvog beja. — Onda smo gotovi. Možeš ići. Evo ti tvoj bodež. — Hodi, oduzet ćemo vam konje i sve ostalo, ali ćemo vas poštivati kao valjane i dobre ljude. To mi je u takvom položaju mogao reći zaista samo Kurd. Pustih ga kroz vrata, dok se iza mene čuše glasni povici. — Ser — viknu Lindsay — zašto ga puštate na slobodu? — Zato jer je tako bolje za nas. — Onda pričajte! Šta je rekao? Moram sve znati! Yes! Prenio sam im sav moj razgovor s Kurdom. Vijest da malkoegundu zahvaljujemo ovaj napadaj izazvala je bujicu najsnažnijih izraza. — I ti si pustio toga mladića, efendijo! — predbaci mi Muhamed Emin. — Jesam. — Zašto? — Najprije iz samilosti prema njemu, a zatim i iz računa. Zadržimo li ga ovdje smetat će nam i morat ćemo ga hraniti, a i sami oskudijevamo. A sad je jako pun zahvalnosti prema nama pa će svojima prije savjetovati mir nego borbu. Ne znamo što će se dogoditi, pa ćemo samo onda moći postupiti sigurno i nesmetano ako budemo sami. Svi su se složili s time. O spavanju nije više bilo ni govora. Morali smo biti na oprezu. Sad mi Halef taknu ruku i reče: — Sidi, sad imaš vremena da razgledaš poklon, što mi ga je onaj čovjek u Amadiji dao za tebe. Da, zaista, na njeg nisam ni pomislio. — Donesi mi ga! — zamolih Halefa. Otvorio sam omot i morao sam uskliknuti od divljenja. U njemu se nalazila vrlo lijepo i brižljivo izrađena kutija. Ali šta je tek bilo u njoj! Perzijski kelpin za pušenje dok čovjek jaši. Bila je to skupocjena lula na kojoj mi je skoro i Englez pozavidio. Šteta što nisam mogao odmah pušiti na nju, jer smo imali svega nekoliko gutljaja vode! — Je li i tebi štogod dao, Halefe? — upitah ga. — Jest, sidi. Pet zlatnih medžidija. Kadšto je ipak dobro, sidi, što Alah pušta da rastu i lude trešnje, kako nazivaš one bobice. Kad je počelo svitati uspesmo se na krov, odakle smo mogli pregledati najveći dio sela. Samo smo u daljini ugledah nekoliko ljudi koji kao da su pazili na našu kuću. U blizini se nije pokazivao nitko. Ali poslije kratkog vremena otvoriše se vrata kuće s one strane puta i iz nje izađoše dva Kurda pa krenuše prema nama. Na sredini puta zastadoše. — Hoćete li pucati na nas? — upita jedan. — Nećemo. Još niste ništa učinili — odgovorih. — Mi smo bez oružja. Smijemo li odnijeti mrtvaca? . — Popnite se gore! Halef siđe da im otvori vrata i Kurdi se popeše na krov.

— Jeste li vi u rodu s poginulim? — upitah ih. — Nismo. Da smo njegovi rođaci, ne bismo došli ovamo k tebi. — Zašto ne? — Lakše bismo ga osvetili, ako nas ne poznaš. To je opet bila pouka koja mi je dokazala da čovjek uči dok je živ. — Dobro! Odnesite ga! — rekoh. — Prije toga ti moramo prenijeti malkoegundovu poruku. — Kakvu poruku? — Zahvaljuje ti što si mu vratio sina koji ti je bio u rukama. — Je li to sve? — On zatim traži od vas konje, oružje i sav novac što ga imate. Onda ćete moći otići u miru. Vaše odijelo nije zatražio jer si poštedio njegovog sina. — Recite mu da neće dobiti ništa! — Predomislit ćeš se ti, hodi! No mi ti donosimo još jednu poruku. — Od koga? — Od sina ovoga mrtvaca. — Što mi poručuje? — Da mu daš svoj život. — Dat ću mu ga! — Gospodine, je li to istina? — začuđeno upita Kurd. — Jest. Reci mu samo neka dođe i neka ga uzme! — Hodi, ti se šališ s ozbiljnom stvari. Imamo nalog da zatražimo od tebe ili život ili krvarinu. — Koliko traži krvni osvetnik? — Četiri takve puške kakve imaš, i kojima se može neprekidno pucati, te pet onih malih pištolja iz kakvog si ispalio šest hitaca. Zatim tri konja i dvije mazge. — Ja svega toga nemam! — Onda ćeš poslati po to i ostat ćeš ovdje dokle stvari ne stignu. — Ne dam ništa! — Onda moraš umrijeti. Vidiš li onu puščanu cijev koja viri tamo iz prozora? To je njegova puška. Počevši od časa kad mu reknem da si odbio njegov zahtjev, počet će pucati u tebe. — Neka samo puca! — Onda nek otpočne borba! Oba Bervarija podigoše svog mrtvaca, snesoše ga niz ljestve i izniješe iz dvorišta. Vrata smo za njima zaključali. Zatim sam, dakako, morao svojim drugovima prevesti zahtjev koji sam primio. Arapi su se vrlo uozbiljili. Dobro su poznavali podmuklast i okrutnost krvne osvete. Ali Englez se obradovao. — Divno! Opsada! Proboj! Juriš! Well! Ipak to neće učiniti, ser! — Učinit će, ser David. Pucat će na nas čim se pokažemo, jer. . . U potvrdu mojih riječi prasnu hitac, pa onda jedan, tri, četiri.

Usto začusmo kako Dojan glasno laje na krovu. Brzo se uspeh uza ljestve i oprezno provirih kroz otvor na krovu. Pružio mi se smiješan prizor. Iz obiju kuća preko puta pucali su na psa. Ovaj je to primijetio i lajao je na metke koji su letjeli kraj njega. Pozvah ga k sebi, uzeh ga u naručje i odnesoh dolje. Prije nego što sam dospio zatvoriti otvor u stropu odjeknu prijeko glasan krik. Zatim prasnu još jedan hitac i metak zazviždi iznad moje glave. To je sigurno pucao sin ubijenoga, pa mi je svojim poklikom htio da nagovijesti da tane dolazi iz puške krvnoga osvetnika. Položaj je dakle zaista postao ozbiljan. — Sidi — upita Halef kad sam sišao k drugovima — zar nećemo i mi pucati? — Zasad još nećemo. — Zašto ne? Mi pucamo bolje nego oni, i budemo li nišanili u njihove prozore, morat će se oni dobro čuvati. — Znam, ali ćemo najprije pokušati da umaknemo a da pri tom ne ubijemo nijednoga od njih. Dosta je već ovaj jedan kojeg je zaklao pas. — Kako da umaknemo? Čim se s konjima pojavimo pred vratima zasut će nas vatrom. — Svakako. Ah oni hoće da se dočepaju konja pa neće pucati u njih. Sakrijemo li se iza konja, možda uopće neće pucati. — Oh, sidi, Kurdi će nas radije poubijati nego da dopuste da pobjegnemo s konjima. To je doduše bilo tačno. Razbijao sam glavu da pronađem kako da se oslobodimo iz ovog teškog položaja bez prolijevanja krvi, ali uzalud! Uto se javi Englez. — O čemu razmišljate, ser? Rekoh mu. — Zašto da mi ne pucamo, kad pucaju oni? Bit će nekoliko kurdskih lopova manje! Uostalom, možemo pobjeći i bez pucnjave. Hm! Ali to ne ide! — Zašto ne? — Izgledalo bi kao da bježimo! — Za to ne smijemo mariti! Vi znate, ser, da se ja nikad ne bih odlučio na nešto što bi bilo tko mogao shvatiti kao kukavštinu. Izložite mi dakle svoj plan. — Najprije znati da li nas opsjedaju i sa stražnje strane kuće? — Na toj strani nema drugih kuća. — Ali sa polja! Mogli bismo probiti rupu u zidu! — Ah, zaista; nije to loša zamisao! — Well. Vrlo dobro! Izvrsno! Yes! — Ali nemamo alata! — Ja imam motiku. Zaista, uvijek je sa sobom nosio motiku, ali je ona doduše bila pogodna da se njome iskopa rupa u gredici za biljku, a ne da se ruši zid. — Ta je motika preslaba, ser David. Možda ćemo u dvorištu naći kakav alat. Iziđite sa mnom!

Rekao sam drugima što je Englez predložio pa i oni pođoše za nama. U dvorištu se popeh na zid i opazih da s te strane nitko ne pazi na kuću. Nigdje nikoga! Kurdi su svakako mislili da zbog konja možemo iz kuće izaći samo na vanjska vrata i da prema tome moraju paziti samo na ta vrata i tako nas držati u stupici. — Evo! — čuh Lindsayev uzvik. — Evo nešto, ser! Stvar koju je pobjedonosno podigao uvis bila je slična poluzi čiji je jedan krak bio okovan željezom, potpuno prikladan da se njime probije taj stari zid. — To je dobro. Sad se moramo samo pobrinuti za to da uzmognemo nesmetano raditi i paliti da oni strijelci prijeko ništa ne posumnjaju. Halef neka izvede konje u dvorište, a Amad neka legne na krov i čuva stražu, da nitko ne bi primijetio što radimo. Lindsay i ja rušit ćemo zid, a Muhamed Emin neka od vremena do vremena opali kroz prozor, da bi Kurdi mislili kako se svi nalazimo u sobi. Ako nam uspije da na ovaj način izađemo, ipak ne moramo nečasno pobjeći već ćemo ponovo projahati kraj njih. Oni će se toliko zapanjiti da će zaboraviti da pucaju. Ova podjela posla uspjela je izvrsno. Halef se bavio oko konja, šeik Hadedina je potpuno hladnokrvno vršio svoje vježbe u pucanju, a Englez je zagriženo bušio zid. Pri tome nismo smjeli rušenje zida početi gore, gdje bi to bilo vrlo lako, jer bi nas moglo prerano odati. Morali smo početi odozdo da se naša namjera otkrije tek kada nekoliko snažnih udaraca bude dovoljno da oborimo zid. Napokon smo izvadili prvi veliki kamen, a za njim ubrzo i drugo kamenje. Kad smo bili skoro gotovi, pozvasmo obojicu Hadedina. Svaki od njih stade kraj svoga konja. Lindsay podiže polugu za posljednji udarac. — Sad ću sve oboriti. Yes! On se zaleti, jurnu naprijed i tako snažno udari o zid, da se sav srušio, ali posljednje kamenje zaštropota po podu. Sad smo još malo raskrčili put a zatim uzjahasmo. Dobar skok prenio nas je preko razvaline i odveo kroz prozor u slobodu. Nevolji je bio kraj još prije nego što je pravo i počela. Otišli smo iz prenoćišta, ne namirivši račun. — Kuda sad? — upita Lindsay. — Kasom oko ugla kuće a zatim korakom kroz selo! Jašite vi na čelu! Englez to i učini. Za njim su jahala sva tri Arapima a ja na začelju. Projahali smo između našeg napuštenog stana i onih dviju kuća iz kojih su na nas pucali, i moja se pretpostavka zaista obistinila: nitko nije na nas opalio metka. Ali nismo još odmakli daleko, kad iza nas zaoriše glasni povici. Sad podbodosmo konje i izjurismo iz sela. Tu smo vidjeli da se svi konji Bervarija nalaze na paši. Pasli su prilično daleko od sela tako da smo se ponadali da ćemo dobro odmaknuti prije nego što Kurdi uzmognu uzjahati na svoje konje. Put je vodio kroz ravan, ali dobro navodnjen kraj. To nam je pružilo priliku da razvijemo punu brzinu svojih konja, izuzevši moga vranca, koji je,

željan brzine, grizao uzdu. Morao sam ga obuzdati jer bi inače drugi silno zaostali. Napokon primijetismo iza sebe široki red konjanika koji su nas progonili. „Muhamed Emin zabrinuto pogleda konja kojega je jahao njegov sin i reče: — Da nije ovoga konja, ne bi nas nikada stigli. Imao je pravo. Bio je to najbolji konj koji se uopće mogao dobiti u Amadiji, ali je ipak imao tvrd hod i tako je teško disao, da bi sigurno pri dugom, brzom jahanju ubrzo klonuo... — Sidi — upita Halef — ti ne želiš ubiti nijednog Kurda? — Dokle god se to dade izbjeći, ne želim. — Ali mogh bismo pucati bar u njihove konje? — Drugo nam neće ni preostati. Halef skine svoju dugačku arapsku pušku s ramena i pregleda vatru. Tom puškom nije na udaljenosti, od pet stotina koraka još nikada promašio cilj, a moja je puška nosila i dalje: Progonitelji su nam se sve više približavali. Njihova vika zvučala je prijeteći. Nisu se šalili. Jedan je jahao ispred sviju. Približili su nam se na nekih pet stotina koraka, ali on potjera konja još bliže, zaustavi ga, nanišani i opali,,Imao je dobru pušku. Vidjeli smo kako su s kamena koji se nalazioi tik kraj nas odletjele krhotine. Strijelac je bio neki mladi Kurd, možda baš krvni osvetnik. —Well! — reče Englez i okrenu konja — Dolje, momče! On nanišani i odapne. Kurdov konj skoči, zatetura i pade. — Sad može kući! Yes! Na ovaj hladnokrvan, siguran hitac odgovoriše Kurdi glasnom drekom. Zastadoše, i počeše se dogovarati a zatim pođoše za nama. Ubrzo stigosmo do nekog širokog potoka preko koga nije bilo mosta. Potok je bio brz i dubok, tako da smo morali tražiti prikladno mjesto na kojem bismo najlakše mogli da ga pregazimo. To nas je dakako stavljalo u nezgodan položaj. Kurdi se zaustaviše, ali nekolicina odjaše malo naprijed, pa onda sjahaše i postaviše se iza konja. Vidjeli smo kako su puščane cijevi položili na konjska leđa. I mi smo za tren oka skočili sa sedla pa se poveli za Kurdima. Odmah poslije njihovih hitaca — samo ja još nisam pucao — opališe i naše puške. Pokazalo se da su naše bolje od njihovih. Od naša četiri metka tri dosegoše cilj, a samo jedan kurdski metak okrznu Englezovog konja po repu. Lindsay zatrese glavom. — Imaju loše pojmove! — reče. — Bijedne pojmove! Pokušavaju ubiti konja odostraga! — Potražite gaz! — viknuh. — Halef i ja zadržat ćemo još neko vrijeme ove ljude na pristojnoj udaljenosti. Vlasnici pogođenih konja brzo se vratiše k svojima. Samo dvojica su se još zadržala. Vidio sam ih kako ponovo pune puške.

— Sidi, ne pucaj! — zamoli me Halef. — Prepusti meni tu čast! — Pa dobro! On nanišani i hici mu prasnuše istodobno s njihovim pucnjevima. Mali Hadži je dobro pogodio. Jedan konj sruši se odmah — vjerojatno ga je pogodio u glavu. Drugi konj zanjišti i prestrašeno odjuri ravnicom. Kurdsku tanad nismo uopće zamijetili. — Ako se tako nastavi, sidi — nasmija se Halef — onda oni uskoro neće imati konja pa će sami nositi sedla kući. Vidiš li kako trče k svojima! Pokaži im da su se odviše približili! — Treba ih svakako opomenuti. Naši progonitelji su opet bili na hrpi, a nekoliko koraka ispred njih nalazio se malkoegund, te nešto živo raspravljao s njima. Sigurno još nisu poznavali pušku koja bi imala toliki domet i smatrali su da su potpuno sigurni. Zato su začuđeno pogledali u mene kad sam stao ispred svoga konja i nanišanio. Opalih i malkoegund se odmah nađe na tlu, a njegov se konj prevrnu preko njega. Nanišanih nešto više udesno i pogodih još jednog konja. Kurdi glasno viknuše i povukoše se daleko a jahači bez konja pojuriše za njima proklinjući. Ovi ljudi su još od jučer imali puno poštovanje prema našem oružju. Sad su nam dali vremena da potražimo gaz, koji smo ubrzo i našh. Prešli smo preko potoka i požurili naprijed koliko je Amadov konj mogao trčati.

BEJ OD GUMRIJA DOLINU Bervari natapaju brojne rječice, koje teku s planine i spajaju se s jednim rukavom Kabura koji utječe u Tigris. Tokovi tih rijeka obrubljeni su grmljem, a doline koje leže između njih obrasle su brojnim hrastovima, topolama i drugim listarima. Dolinu nastavaju dijelom Kurdi plemena Bervari, a dijelom nestorijanski kršćani. Većina je sela međutim napuštena. Izgubili smo progonitelje s vida i stigli do nekih sela, ali smo ih obišli u velikom luku, jer nismo mogli znati kako će nas ondje dočekati. Ipak nas je opazilo nekoliko ljudi koji su radili vani na poljima. Brzo smo odjahali dalje. Na žalost, nismo tačno poznavali put kojim je trebalo poći. Znao sam samo to da Gumri leži na sjeveru. To je bilo sve. Brojne rijeke i potoci koje smo prelazili zadržavali su nas i prisiljavali da ih zaobilazimo. Naposljetku stigosmo do nekog sela koje se sastojalo samo od nekoliko kuća. Nismo ga mogli zaobići, jer je s jedne strane dopiralo do nekog dubokog i divljeg potoka, a s druge strane do guste šume. Činilo se da je selo pusto, pa nebrižno pojahasmo prema njemu. Prošli smo već kraj prve kuće, kad odjednom zapraskaše hici. Dopirali su iz prozora na kućama. — Zounds! — viknu Englez i prihvati se za nadlakticu. Pogodilo ga je tane. I ja sam se nađoh na zemlji, a moj Ri odjuri galopom. Ustao sam, potrčao za njim i sretno izmakao iz sela premda je i iz drugih kuća ispaljeno više hitaca. Krvavi trag pokazao mi je da je moj vranac ranjen. Okrećući se, trčao sam dalje i našao konja na rubu šume, gdje je bio zastao. Kugla ga je okrznula tik iza zatiljka na gornjem dijelu vrata i zadala mu doduše neopasnu, ali bolnu ranu. Još sam pregledavao ranu kad stigoše moji pratioci. I oni su uzalud ispalili nekoliko metaka, a zatim pojahali za mnom. Ranjen nije bio nitko, samo što je Englezu curila krv iz nadlaktice. — Je li opasno, ser? — upitah ga. — Nije. Rana je samo u mesu. Znate li tko je to bio? Malkoegund! — Nije moguće! — Pucao je s krova. Jasno sam ga vidio. — Onda su nas Bervari,pretekli i zakrčili nam put. Prava je sreća da nisu svi stajali na krovovima, jer bismo inače bili izgubljeni. Iz prozora se ne da sigurno pucati na konjanike koji jure ispred njih. A sad naprijed! — Naprijed? — upita Lindsay. — Mislim da bismo im se najprije morali zahvaliti. — Time bismo se izvrgli samo novoj opasnosti. Uostalom, potrebno je da vas previjem, a to ne mogu učiniti ovdje u neposrednoj blizini neprijatelja.' — Well! Onda hajdemo! Mali Hadži Halef Omar nije bio s time sporazuman, ali ja sam se i njemu usprotivio. U prvom je redu bilo važno da ubrzo stignemo u Gumri, gdje ćemo se vjerojatno naći na sigurnom..

Nastavili smo dakle put i nakon nekog vremena opazili da nas Kurdi opet slijede. Ipak su se neprekidno držali podaleko od nas. Kasnije smo ih na nekom zaokretu puta izgubili s vida, a onda ih malo zatim ugledali opet ispred nas. Pretekli su nas da nam ili ponovo zakrče put ili da prije od nas stignu u Gumri. Ubrzo smo razabrali da jure u Gumri, jer se ispred nas, doduše još veoma daleko, uzdigao obris stijene na kojoj leži Kala Gumri. Taj je Gumri zapravo slaba tvrđavica izgrađena od ilovače koju bi moglo razoriti nekoliko topova, ali je Kurdi smatraju jakim utvrđenjem. Približili su se tom mjestu otprilike na udaljenost od jedne engleske milje, kad najednom oko nas zaori divlja buka, a iz obližnjega grmlja iskoči stotinjak, kurdskih, ratnika pojurivši na nas. Lindsay podignu pušku... — Za boga, ser David, ne pucajte!.—doviknuh mu i udarcem obarih cijev njegove puške dolje. — Zašto? — upita on, bojite li se, ser? Nisam imao vremena da mu odgovorim. Kurdi su već bili između nas i rastjerali nas. Neki je mladić skočio na moj stremen, vinuo se gore i zamahnuo bodežom da me probode. Istrgao sam mu bodež iz ruke i bacio ga na zemlju. Zatim zgrabih jednog drugog Kurda za ruku. — Ti si moj zaštitnik! — doviknuh mu. — Ne mogu! — odgovori on. — Naoružan si! — Povjeravam ti svoje oružje. Evo, uzmi ga! On uze moje oružje, a zatim položi ruku na mene. — Taj je čovjek moj za cio dan — glasno će on. — I oni ostali također! — Oni nisu zamolili za zaštitu — odbije me on. — Ja to činim umjesto njih. Oni ne vladaju vašim jezikom. — Neka odlože oružje, pa ću biti i njihov čalam., Razoružanje se odvilo vrlo brzo, premda nijedan od mojih drugova nije bio zadovoljan mojim postupkom. Izuzmemo li onog jednoga koji je bodežom zamahnuo na mene, činilo se, da nam sad Kurdi manje rade o glavi nego što nastoje da nas zarobe. Onaj jedini me je pak mjerio tako mrkim pogledima da sam morao naslutiti da je to krvni osvetnik, što se uostalom ubrzo i potvrdilo. Kad smo naime krenuli, on izvuče bodež i baci se na mojega psa. Ali ovaj je bio brži od njega. On uzmaknu, izbjegne ubodu i zgrabi neprijatelja tik iznad drška bodeža za zglob ruke. Čuli smo kako su kosti zaškripale pod snažnim zubima. Kurd kriknu i ispusti bodež. Pas ga smjesta obori na tlo i zgrabi ga za grlo. Tuce puščanih cijevi uperi se u hrabru životinju. — Katera hode — zaboga! — viknuh. — Spustite puške, jer će ga pas inače razderati. Ako tane smjesta ne bi ubilo psa, ovaj bi razderao Kurda. Naši su protivnici to uvidjeli, ali budući da nitko od njih nije bio posve siguran u svoj hitac, spustiše puške. — Pozovi psa! — zapovjedi mi jedan od njih.

— Ta je zvijer ubila moga susjeda — viknu neki drugi glas. To se malkoegund pojavio iza nekog grma. Bio je toliko mudar i opreman da je do sada ostao u pristojnoj udaljenosti. — Imaš pravo — odgovorih. — Ubit će i ovoga čovjeka, ako mu ja to zapovjedim. — Pozovi ga! — ponovi čovjek koji je maločas govorio. — Najprije mi reci je li taj čovjek osvetnik? — Jest, to je onaj koji ima hejf. — Onda ću vam pokazati da ga se ne bojim. Dojan, geri! — Natrag! Pas ispusti Kurda i ovaj ustane. Rana ga je tako boljela, da se jedva mogao svladati, ali bijes mu je bio još veći. Stupio je tik do mene i prijeteći podigao ranjenu ruku. — Tvoj mi je pas oduzeo snagu moje ruke — škrinu on. — Ali ne vjeruj da ću sad nekom drugom prepustiti osvetu! Osvetit ću ti se svojom vlastitom rukom! — Govoriš kao bak, čijeg se kreketanja nitko ne boji — odgovorih. — Pokaži mi ruku da ti je pregledam i povezem. — Ti si liječnik? Ne želim derman od tebe, pa sve da i moram umrijeti. Ti ćeš međutim dobiti derman od mene i to toliko da će ti biti zauvijek dosta. Obećajem ti to! — Čujem da te je već zgrabila groznica, jer bi inače pokušao da spasiš ruku. — Pomoći će mi deka iz Gumrija. Ona je bolji liječnik od tebe — odvrati prezirno. — Ti i taj tasi, vi ste dva psa, pa ćete i crknuti kao psi. On zavije ruku u skut svoga odijela i podigne bodež. Kurdi nas opkoliše i cijela povorka krene. Nijedan Kurd nije imao uza se svoga konja. Hodali su uz nas pješice. Bio sam doduše malo zabrinut za nas. ali pravoga straha nisam osjećao. Kurdi su šutke hodali ispred nas, očito pazeći jedino da im ne pobjegnemo.'Moj mah Halef i oba Arapa nisu također rekli ni riječi, ah Lindsay nije mogao posve svladati svoju zlovolju. — Lijepa popara, ser, što ste nam je skuhali — zabrunda on. — Mogli smo postrijeljati sve te momke! — To nam ne bi uspjelo, ser David. Odviše su nas brzo napali. — Yes. A sad su nas opkolili i mi smo usred njih. Predali smo oružje. Fatalna stvar! Grozno! Opet ću s vama jednom u Kurdistan! — Budite razboriti — ukorih ga. — Zar ne uviđate da bi bilo pravo ludilo kad bi pet ljudi umišljalo sebi da mogu svladati dvije stotine neprijatelja koji su im se približili već na dohvat ruke. — Imali smo bolje oružje od njih! — promrmlja Englez. — Zar smo se mogli njime poslužiti u takvoj blizini? A sve da smo se i uspjeli obraniti od Kurda, poteklo bi vrlo mnogo krvi. Dakako i naše krvi. A onda krvna osveta! Ta šta vi mislite?

Uto opazismo jednog konjanika koji nam je jurio u susret galopom. Kad nam se toliko približio da smo mogli razabrati crte njegovoga lica, prepoznah u njemu Dohuba, onoga Kurda čiji su otac i brat bili zarobljeni u Amadiji. Kad se pojavio, naša se četa zaustavi. Dohub se silom progura do mene. — Hodi, došao si! Zar si zarobljen? — Kako vidiš! — Oprosti! Nije me bilo u Gumriju, a kad sam se sad vratio kući, doznao sam da naši ljudi žele uhvatiti petoricu stranaca. Odmah sam pomislio na tebe i požurio ovamo da vidim jesam li se prevario. Hodi, as kolame ta — gospodaru, ja sam tvoj sluga. Reci kako da ti pomognem. — Hvala ti, ali ne trebam tvoje pomoći, jer je ovaj čovjek već naš zaštitnik. — Za koje vrijeme? — Za jedan dan. — Onda mi dopusti da ja to budem dok sam živ! — Hoće li ti to dopustiti? — Hoće. Ti si prijatelj svih nas, jer ćeš biti bejov mivan. On je čekao na tebe i raduje se što može tebe i tvoje pozdraviti dobrodošlicom. — Neću moći k njemu. — Zašto nećeš? — Zar se efendija može pokazati bez oružja? — Već sam vidio da su vam ga oduzeli. — Zatim se okrenu našim pratiocima i reče: — Vratite im oružje! Ranjeni se Kurd odmah usprotivi: — Oni su zarobljenici i ne smiju nositi oružje! — Oni su slobodni, jer su bejovi gosti! — glasio je odgovor. — Sam Kadir-bej nam je zapovjedio, da ih uhvatimo i razoružamo.: — Nije znao da su to ljudi koje očekuje. — Oni su ubili moga oca. Pogledaj samo ovu ruku! Pas mi ju je zdrobio. — Onda to obračunaj s njima kad više ne budu bejovi gosti! Hajde, hodi, uzmi oružje i dopusti da te povedem. Dobili smo natrag sve što su nam Kurdi bili oduzeli. Zatim se odvojismo od ostalih i brzo pojahasmo prema Gumriju. — No, ser David — upitah Lindsaya — što mislite sada o mom postupku? — Nisam razumio ništa od svega onog što ste govorili. — Ali oružje ste već dobili. . — Well! A što dalje? — Bit ćemo gosti beja od Gumrija. — Dat ću vam zadovoljštinu, ser. Imao sam krivo. Tako je nestalo sve bojazni pa sam laka srca projahao kroz uska vrata tvrđave. Ipak se nisam mogao obraniti od jeze, ugledavši rezidenciju zloglasnoga Abd es Siumit-beja koji je u savezu s Beder Kan-bejom i Nur Ulah-bejom poklao tisuće i tisuće nestorijanskih stanovnika Tijarija.

Samo mjesto izgledalo je veoma ratnički. U uskim ulicama kretalo se toliko mnoštvo naoružanih Kurda da većina tih ljudi nikako nije mogla spadati među stanovnike Gumrija. U tom pogledu pobuđivala je mala tvrđava Bervarija posve drugi dojam od puste i mrtve Amadije. Ulicom nam je dolazio u susret neki Kurd iz Serdešta, noseći u ruci dugačko koplje od trstike. U usporedbi s Kurdima plemena Balan i Sadi, koje ovdje ne bih očekivao, pobuđivao je Kurd iz Serbešta dojam pukoga bijednika. Malo dalje čavrljao je Kurd iz plemena Buhtan s nekim Omeriganom koji je došao iz okoline; Dijarbekira. Zatim sretosmo dva pripadnika plemena Amadimanan, između kojih je išao neki Kurd plemena Dilmakikam iz Ezija. Tu je bilo ratnika plemena Bulanik, Hadirsor, Hasananluh, Karačijur i Karučibaši. Vidio sam štoviše ljude iz Kazahana, Semsata,.Kurduka i Kendalija. — Kako svi ti stranci dolaze u Gumri? — upitah Dohuba. — To su većinom krvni osvetnici koji se ovdje sastaju kad se nagode, te glasnici iz brojnih krajeva u kojima se ljudi boje da će nestorijanci podići ustanak. Zar se i vi ovdje bojite nečeg sličnog? — Bojimo se, efendijo. Kaldejci u planinama Tijari zavijaju kao psi na lancu. Htjeli bi se osloboditi, ali lajanje im ništa ne pomaže. Čuli smo da kane provaliti u dolinu Bervari. Da, već su ubili nekoliko ljudi iz našega plemena, ali će uskoro platiti za tu krv. Danas sam bio u Miji, gdje će se sutra održavati lov na medvjede pa sam cijelo donje selo našao napušteno. — Znači da postoje dva sela koja se zovu Mija. — Tako je. Oba pripadaju našem beju. U gornjem selu stanuju samo muslimani, a u donjem kršćanski nestorijanci. Ti su nestorijanci iznenada iščezli. — Zašto? — To nitko ne zna. Ali, hodi, evo bejova stana. Sjaši sa svojim drugovima i dopusti mi da najavim beju tvoj dolazak. Zaustavili smo se pred nekom dugačkom neuglednom kućom koja je jedino svojom veličinom odavala da u njoj stanuje poglavica. Na Dohubov znak priđe nam nekoliko Kurda da prihvate naše konje i odvedu ih u staju. Nakon nekoliko časaka vratio se Dohub i odveo nas beju. Vladara Gumrija našli smo u velikoj dvorani za primanje. Pošao nam je u susret do vrata. Kraj njega je sjedilo nekoliko desetaka Kurda koji ustadoše kad smo ušli. Kadir-bej bio je visok i plećat čovjek krajem dvadesetih godina. Njegovo plemenito lice pokazivalo je čisti kavkaski tip, a uokvirivala ga je gusta crna brada. Turban mu je u promjeru imao najmanje pola metra. Oko vrata su mu na srebrnom lančiću visjeli različiti talismani i amajlije. Kaput i hlače bili su mu ukrašeni bogatim vezom, a za pojasom su mu osim bodeža svjetlucala dva pištolja okovana srebrom te upravo divna demeškinja bez korica. Bej nije u meni pobudio dojam poludivljeg vođe razbojnika i konjokradica. Crte njegova lica bile su muževne, no ipak meke i blage, a glas mu je zvučao prijazno i ugodno. — Dobro mi došao, efendijo! Ti si mi brat, a tvoji su mi drugovi prijatelji.

Svima nam pruži ruku. Na njegov znak skupiše Kurdi gotovo sve jastuke koji su se nalazili u toj prostoriji na hrpu da nam posluže kao sjedala. Sjedosmo dok su ostali i dalje stajali. — Čuo sam da s tobom mogu razgovarati kurdskim jezikom? — upita. — Tim jezikom vladam vrlo slabo, a moji prijatelji ga uopće ne razumiju. — Onda ću s tobom razgovarati turski ili arapski. — Samo se posluži onim jezikom koji razumiju tvoji ljudi — rekoh uljudno. — Efendijo, vi ste moji gosti, pa ćemo dakle govoriti onako da i tvoji prijatelji uzmognu sudjelovati u razgovoru. Kojim se jezikom oni najradije služe? — Arapskim. Ali, moj beje, najprije reci svojim ljudima da sjednu. Nisu oni ni Turci ni Perzijanci, već slobodni Kurdi koji treba da ustanu samo da bi pozdravih stranca. — Hunkjaru — viknu. — Treba da vidim da si čovjek koji pozna Kurde i poštuje ih. Dopustit ću im da sjednu. Dade znak svojim posjetiocima, a pogledi što su ih oni izmjenjivali sjedajući, rekoše mi da cijene moju uljudnost. Očito sam ovdje imao posla s osobito obrazovanim poglavicom, jer je u srcu Kurdistana prava rijetkost čovjek koji osim nekoliko kurdskih narječja svoga materinjeg jezika vlada također turskim i arapskim jezikom. Mogao sam dakle očekivati da se bej umije služiti i perzijskim jezikom, pa sam u toku svoga na žalost vrlo kratkog boravka u bejovom društvu doznao da sam u tom pogledu imao pravo. Zatim nam donesoše lule i ponudiše rižinu rakiju koja je vrlo dobro prijala, a Kurdi su je očito u slast pili. — Što misliš o Kurdima iz Bervarija? — upita me bej. To je pitanje nesumnjivo imalo poslužiti samo kao uvod. — Ako su svi takvi kao što si ti, onda ću o njima moći pripovijedati samo dobro. — Znam što si mi htio reći. Dosad si od njih doživio samo zlo — dobaci. — Nikako! Nisam li u Dohubu, njegovom ocu i bratu stekao prijatelje? — Bogato si zaslužio njihovo prijateljstvo, a isto tako i moje, no mi smo ti platili nezahvalnošću. Hoćeš li mi oprostiti? Nisam znao da si to ti. — Oprosti i ti meni! Jedan je od tvojih ljudi u tom sukobu izgubio život. Ali mi tome nismo krivi. — Pripovjedaj mi kako se to dogodilo. Izvijestio sam ga opširno, a zatim upitao ima li ovdje razloga za krvnu osvetu. — Prema običajima ove zemlje, sin mora osvetiti očevu smrt, ako neće da ga svi prezru. Ti si moj gost i dokle se god nalaziš kod mene i u mojoj zemlji, bit ćeš siguran. Ali on će kasnije poći za tobom, prateći te u stopu, sve da pođeš i na kraj svijeta. — Ne bojim ga se.

— Možda si dovoljno snažan da ga svladaš u borbi, ali onda će se pojaviti novi osvetnici. Možeš li se obraniti od taneta ispaljena iz zasjede? Ne bi li radije platio krvarinu? — Ne bih — odlučno iz javih. — Alah ti je dao hrabrosti da prezreš osvetnika. Pobrinut ću se da te ta hrabrost ne upropasti. Bio si kod oca moje žene u Spinduriju? — Bio sam njegov gost i postao njegovim prijateljem. — Znam. Inače ti on ne bi povjerio onaj poklon za mene. Očito se sviđaš Alahu kad dopušta da posvuda stječeš prijatelje. — Alah daje i dobro i zlo. On raduje svoju djecu, a kadšto je i žalosti. Tako sam i ja na primjer u Amadiji stekao i neprijatelja. — Tko ti je bio neprijatelj? Muteselim? — On mi nije bio ni prijatelj ni neprijatelj. On me se bojao. Međutim, k njemu je došao neki čovjek koji me je mrzio pa je kriv čak i tome što umalo da me nisu uhapsili. — Tko je to bio? — Mosulski makredž. — Kiamil-efendija? — pažljivo upita Kadir-bej. — On je neprijatelj Kurda. On je uopće svačiji neprijatelj. Što je tražio u Amadiji? — Bježao je u Perziju. U Mosul je naime stigao anadolu-kazi-askeri da svrgne njega i mosulskoga mutesarifa. Ta je vijest vanredno iznenadila Kadir-beja. Odmah ju je saopćio svojim ljudima, a oni je primiše s jednakim začuđenjem. Morao sam sve opširno ispripovijedati. — Onda će vjerojatno svrgnuti i muteselima? — upita bej. — To se još ne zna. — On je u neku ruku bio mutesarifov tamničar. Mutesarif je svakoga za koga je želio da nestane iz Mosula slao u Amadiju — nastavi Kadirnbej. — Vjerojatno je slao samo zločince? — Nije. Slao je i nedužne ljude. Nisi li već čuo za Amada el Gandura, sina šeika Hadedina? — Zar je i on uhvaćen i poslan u Amadiju? — Jest. Nije ni slutio kako je mutesarif podmukao. Da sam ja Hadedin otišao bih u Amadiju da oslobodim sina svoga šeika. — Kadir-beje, to je teška stvar. — Pa ipak bih to učinio. Lukavština je često bolje oružje od sile. — Onda znaj da ima ljudi koji su raspolagali sa dovoljno hrabrosti da pođu u Amadiju i da lukavošću oslobode šeikova sina. — Hodi, ti mi pričaš prava čuda! — uzviknu bej — no ja ti vjerujem, jer mi to ti kažeš. Hoće li ti junaci živi i zdravi stići na pašnjake Hadedina? — To znadu samo dvojica: Alah i ti. — Ja? Kako to misliš?

— Čuo sam da nisu krenuli prema zapadu, već u zemlju Bervarija da bi stigli do rijeke Sab i spustili se niz nju. — Efendijo, to je smiona pustolovina. Dođu li ti junaci k meni, bit će mi dobrodošli. Kad im je uspio bijeg? — Pretprošle noći. — Odakle ti to tako tačno znaš? Jesi li ih vidio? — I ti ih vidiš, jer oni sjede uza te. Ovaj je čovjek Muhamed Emin, šeik Hadedina, a ovaj je Amad el Gandur, njegov sin. Kadir-bej skoči na noge i upita: — A tko je ovaj treći? — Moj pratilac i prijatelj, Hadži Halef Omar, također Hadedin. — A ovaj ovdje? — To mi je drug, čovjek sa Zapada. Mi smo se složili i oslobodili zarobljenika iz Amadije. Sad se sve ispreplelo: kurdska objašnjenja, turski poklici i arapski pozdravi. Kurdi su iznijeli sve što su čuli o Hadedinima, pa i borbu u Stepenastoj dolini. Pri tome sam morao biti tumač, pa priznajem da mi je od toga izbio znoj na čelo. Slabo sam poznavao kurdski jezik, a Kurdi su arapske i turske riječi izgovarali tako da sam više morao pogoditi značenje riječi i rečenica, nego što sam ih razumio. To je dovelo do brojnih nesporazuma i skretanja.zbog kojih smo se češće od srca nasmijali. Potkraj tog uzbudljivog razgovora bej nam obeća da će učiniti sve što može kako bi nam omogućio dalje putovanje. Obećao nam je mješine što smo ih trebali da složimo nekoliko splavi, sigurne vodiče koji tačno poznaju tok rijeke Kabura i gornji tok rijeke Sab el Ale, te preporuke na Kurde plemena Sirvan i Sebari, kroz čije smo područje morali proći. Nije htio ni da čuje da bismo preko planine Tura Gara sišli do rijeke Akre, jer bi nam u tom području njegova zaštita više škodila nego koristila. — Ondje ima — doda on — vrlo mnogo nestorijanaca, a isto tako i obožavatelja đavla, te malih kurdskih plemena s kojima Bervari žive u neprijateljstvu. Svi su ti ljudi odreda veoma borbeni, a planine su tako divlje i neprohodne da nikada ne biste stigli do rijeke Sab. Sad se međutim odmorite i dopustite mi da posvršavam svoje poslove prije nego što se latimo jela. Danas, imam mnogo posla, jer sutra neću biti u Gumriju. — Kaniš li poći u Miju? — upitah. — Kanim. Tko ti je to rekao? — Čuo sam od Dohuba da onamo polaziš u lov na medvjeda. — Samo na jednoga? Ondje su dvije medvjeđe obitelji koje nanose velike štete stadima. Moraš naime znati da u kurdskoj zemlji ima mnogo medvjeda i da — doda on ponosno — stranci govore da u toj zemlji postoje za njih dvije velike nevolje, jedna gora od druge, naime Kurdi i medvjedi. — Hoćeš li nam dopustiti da pođemo s tobom? — Hoću, ako želiš. Promatrajte lov, ali nemojte se izvrgavati opasnosti.

— Mi ne želimo samo promatrati, već hoćemo da se i mi borimo s medvjedima! Efendijo, medvjed je opasna zvijer. — Varaš se. Medvjed koji živi u kurdskim gudurama i šumama prilično je neopasna divljač. Ima zemalja u kojima su medvjedi dva puta veći i snažniji od naših. — Čuo sam o tome. Navodno postoji zemlja u kojoj nema ničega osim leda i vode. Ondje medvjedi imaju bijelo krzno pa ih nazivaju dub el bus. Jesi h već vidio takve bijele medvjede? — Jesam, ali svojim riječima nisam mislio njih. Postoji naime još jedna zemlja sa strašno velikim medvjedima koji imaju sivo krzno. Oni su najsnažniji i najopasniji. Takav je medvjed prema kurdskom medvjedu kao konj prema psu, a psa se čuvaš, ali ga se ne bojiš. — Dakle si vidio takvoga medvjeda? — upita začuđeno bej. — Čak sam se i borio s njime. — Onda si ga i pobijedio jer eto još živiš. Dobro! Borit ćete se dakle i s našim medvjedima. Kadlr-bej nas sada odvede u sobu, usred koje je stajala niska sofra a oko nje pet jastuka. Kad je izašao pojavi se neka žena,a iza nje nekoliko služavki koje su donijele malo predjelo za slučaj da smo odviše gladni a da bismo mogli čekati na pravi objed. To se predjelo sastojalo od mladoga jarčića, najprije pečenog, a zatim friganog u vrhnju. Uz to su poslužene suhe grožđice, ušećereni dud i salata od nekoga lišća što ga nisam poznavao. Učinilo mi se da je to neka vrst koprive. — Zer, zere mem at — dobro mi došli! — pozdravi žena. — Jeste li moga Oca, glavara sela u Spinduriju, ostavili u dobrom zdravlju? — Ostavili smo ga u dobrom zdravlju, a Alah je i drugima dao zdravlje — odgovorih. — Uzmite i jedite, a onda budite tako dobri pa mi ispripovjedite nešto o mom domu. Prošlo je već mnogo vremena što nisam odande ništa čula. Ispunio sam joj želju što sam opširnije mogao. Bila je sretna što može sa mnom razgovarati o domovini, pa je dala čak dovesti Dojana iz staje da ga obraduje ostacima pečenoga jarčića. Kada više nismo trebali njezinih usluga, žena ode, a mi gurnusmo jastuke do zida i smjestimo se na njima što smo udobnije mogli. U tom slatkom besposličarenju prekinuo nas je ulazak nekog čovjeka kojeg nismo mogli očekivati. Bio je to ranjeni krvni osvetnik. Ruku je nosio u povezu. — Što hoćeš? — upitah ga. — Bakšiš, efendijo. — Bakšiš? Zašto? — Zato što te neću ubiti. — Kako čujem, još imaš groznicu? Ako je itko od nas dvojice s razloga što ga navodiš zaslužio bakšiš, onda sam to ja. Ne samo da sam ti obećao da te neću ubiti, već sam ti spasio i život kad si ležao pod zubima mojega psa. A što si

ti učinio za mene? Pucao si u mene i pokušao si me probosti. I zato tražiš bakšiš? Odlazi brzo odavde da ne čuješ kako ti se smijemo. — Hodi, ja ne tražim bakšiš zbog toga što sam u tebe pucao i pokušao te probosti, već zato što sam primio krvarinu. — Krvarinu? Od koga? — Od beja. On mi je platio. — Koliko ti je dao? — Jednog konja, jednu pušku luntaču i pedeset ovaca. — Dakle mnogo manje nego što si od mene tražio. — On je moj vođa. Morao sam ga poslušati. Ali upravo zato jer je to tako malo, treba da mi i ti daš bakšiš. — Da sam ja ponosan i slobodan Kurd, ne bih prosjačio bakšiš. Odlazi i stidi se! Nećeš dobiti ništa. — Onda ni naš malkoegund neće ništa dobiti? — Je li ti on naložio da me pitaš? — Jest. — Onda mu reci da nema prava na bakšiš. Uostalom, ja sam mu već poklonio život njegovoga sina, a to je vrednije od bilo kojeg drugog dara. Kurd ode. Dobio je krvarinu, ali mu se na licu vidjelo da se moram čuvati da ga opet ne susretnem. — Šta je htio taj klipan? — upita Lindsay. — Kadir-bej mu je umjesto nas platio krvarinu, i sad . . . — Kako? Bej? Zašto? — Iz gostoprimstva. — Otmjeno! Vrlo otmjeno! Yes! Koliko? — Jednog konja, jednu pušku luntaču i pedeset ovaca. — Koliko je to u novcu? — Nije više od pet funti sterlinga. — Vratit ću mu to. — To bi bila velika uvreda, ser David. Moramo nastojati da mu se odužimo kakvim poklonom. — Dobro! lijepo! Što da damo? — Nećemo sad još time razbijati glavu. Kad je bej završio svoje službene poslove, došao je k nama da nas odvede dolje u dvorište gdje se imala održati večera. Bilo je pozvano četrdesetak gostiju, a osim njih došli su i mnogi drugi da bi se prema istočnjačkim običajima sami pozvali u goste. Potkraj večere pokazalo se da nije bilo dovoljno jela za sve, pa su tako samozvani gosti dobili živu ovcu koju su odmah sami priredili. Jedan je od njih iskopao jamu u zemlji, a drugi donesoše kamenje i drva za vatru. Jedan od njih na koga je pala kocka, zgrabi ovcu, prereže joj vrat i objesi je svezanih prednjih nogu na klin u gredi. Zatim ispraše crijeva i razrezaše ih u toliko komada koliko je ljudi trebalo da se pogosti. Meso je takođe razrezano u isto toliko komada.

Zatim je svaki od njih svoj komadić crijeva omotao oko mesa i položio taj zavežljajčić u rupu obloženu kamenjem iznad koje je naložena vatra. Već nakon kratkog vremena odgurnuta je vatra u stranu i napola sirovi komadi mesa svršili su pod zubima gladnih Kurda. Nakon jela pokazao nam je Kadirnbej svoju staju. U njoj se nalazilo više od dvadeset konja, ali je među njima samo jedan bijelac zasluživao posebnu pažnju. Zatim su slijedile borbene igre i pjesme uz koje je jecala tambura sa dvije žice. Naposljetku je neki čovjek pripovijedao bajke i pripovijetke: baka ki mir — o žabi na umoru; gur bu ševan — vuk kao pastir; šieri kal — stari lav; ruvi u bisin — lisica i koza. Svi su prisutni vrlo pažljivo saslušali to pripovijedanje, ali je meni bilo drago kad se završilo i kada smo mogli poći na počinak. U tu svrhu odveo nas je bej u neku veliku sobu, uz čije su stijene naokolo stajali divani koji su nam imali poslužiti kao ležajevi. Budući da u toj sobi nisam opazio ništa neobično, začudio sam se napetim pogledima kojima nas je promatrao Kadir-bej. Bili su to pogledi čovjeka koji očekuje da ćemo kod njega otkriti nešto osobito i zadiviti mu se. Naposljetku sam prema smjeru njegovih pogleda razabrao predmet što smo ga trebali otkriti i odmah se stao čuditi što sam više mogao. — Što je to! O moj beje, ikakvim te je velikim bogatstvom Alah blagoslovio! Tvoja su blaga veća od bogatstva beja iz Revandusa ili vlada Džulamerga! — Što to misliš, efendijo? — upita me pomalo hineći. — Mislim onaj dragocjeni džam kojim si ukrasio svoju palaču. — Da, džam je veoma rijedak i skup — odgovori s ponosnom skromnošću. — Odakle ti to? — Kupio sam ga od nekoga Jehudija koji ga je donio iz Mosula da ga pokloni perzijskom šahu. Bilo bi neuljudno da sam upitao za cijenu. Trgovac je očito izmislio bajku o perzijskom šahu i sigurno temeljito operušao beja. Staklo je bilo naime samo komadić razbijena prozora, te nije bilo veće od dva dlana, ali je predstavljalo najveći ukras sobe. Bej ga je dao prilijepiti na nauljeni papir kojim je bio zatvoren prozor, uslijed čega je ta soba nadmašila sve ostale. Bej nam poželi laku noć. Bio je siguran da nas se taj prozor silno dojmio. Bili smo umorni i željni mira što smo ga sad mogli uživati u potpunoj sigurnosti.

LOV NA MEDVJEDE NAREDNOGA jutra probudi nas Kadir-bej slijedećim riječima: — Ako zaista želite sa mnom u Miju, onda ustanite, jer ćemo ubrzo krenuti. Budući da smo prema običaju tih krajeva spavali u odjeći, mogli smo gotovo smjesta poći za njim. Dobili smo kave i hladnoga pečenja, a zatim uzjahasmo. Put u Miju vodio je kroz nekoliko kurdskih sela okruženih dobro navodnjenim vrtovima. Neposredno ispred sela teren se jako uzdizao pa smo morali prijeći jedan prijevoj na kojem nas je dočekalo nekoliko ljudi. Činilo se da je to beju bilo upadljivo, jer ih je odmah upitao zašto nisu ostali u Miji. — O beje, od jučer se dogodilo mnogo toga što ti moramo javiti — reče jedan od njih. — Sigurno ti je već Dohub rekao da su nestorijani napustili donje selo. Noćas se jedan od njih vratio u gornje selo pa je jednom stanovniku komu je dužan zahvalnost iskreno savjetovao da odmah ode iz Mije ako želi spasiti život. — I vi se dakle sad bojite? — upita bej. — Ne bojimo se jer smo dovoljno snažni i hrabri da se upustimo u borbu s tim nestorijancima, ali mi smo rano ujutro doznali da su nestorijanci već poubijali stanovnike Savite, Mijaniša, Murgija i Lizana, a i u blizini Serarua je nekoliko kuča spaljeno. Pojahali smo ti dakle u susret da što prije doznaš tu vijest. — Onda hajdemo. Vidjet ćemo o čemu se radi. Pojahali smo niz strminu što smo brže mogli i stigli do mjesta gdje se put u gornje selo odvajao od puta u donje. Krenuli smo prvim smjerom, budući da je bej u gornjem selu imao kuću. Ondje ga je čekala četica Kurda naoružana dugačkim kopljima i brojnim sulicama za bacanje. To je bila lovačka družba. Sjahasmo a nadglednik kuće iznese nam zakusku. Dok smo jeli, bej je vani pred kućom preslušavao ljude u pogledu nemira što su ih izazivali nestorijanci. Činilo se da ga je preslušavanje zadovoljilo, jer kad je ušao k nama, smiješio se poput čovjeka koga su uzalud smetali. — Ima li kakve opasnosti? — upitah. — Baš nikakve. Nestorijanci su nas ostavili da ne bi ubuduće više morali plaćati globe, a tamo prijeko kod Serarua izgorjela je neka stara kuća. Ove stare babe sad govore o ustanku i prolijevanju krvi, dok su dauri sretni ako ih ostavimo na miru. Dođite! Dao sam nalog za odlazak. Odjahat ćemo prema Seraru. Pri tome imamo prilike da doznamo zašto su se ljudi iz Mije toliko poplašili. — Hoćemo li se razdijeliti? — upitah ga. — Zašto? — odgovori on malo začuđeno. — Govorio si o dvije obitelji medvjeda. — Ostat ćemo zajedno pa ćemo uništiti najprije jednu, a onda drugu obitelj. — Je li to daleko odavde?

— Moji su ljudi pratili tragove. Rekli su mi da moramo jahati svega pola sata. Hoćeš li se zaista uz nas boriti s tim medvjedima? Potvrdio sam, a on nastavi: — Onda ću ti dati nekoliko sulica. — Čemu? — Zar ne znaš da tane ne može ubiti medvjeda? On pogiba tek kad mu se mnogo sulica zabode u tijelo. To mi baš nije dalo osobiti dojam o Kurdima i njihovom oružju. Ili su lovci bih kukavni ili oružje loše. Samo ti zadrži svoje sulice! — odgovorih. — Jedno je tane dovoljno da ubije medvjeda. — Radi što god hoćeš — s visoka će Kadir-bej. — Ali ja ću uvijek ostati uza te da bih te u slučaju opasnosti mogao zaštititi. — Neka Alah zaštiti tebe tako kao što ti mene želiš zaštititi! — Izjahali smo iz sela. Čitava četa jahača mi se učinila kao da kreće u lov na gazele. Toliko je sve bilo neozbiljno. Najprije smo se spustili u dolinu a zatim se opet s druge strane uspeli na brda, projahali kroz klance i šume, dok se naposljetku nismo zaustavili u nekoj bukovoj šumi prorasloj bujnim grmljem. — Gdje se nalazi medvjeđi brlog? — upitah beja. Kadir neodređeno odmahnu rukom preda se, ne označujući neku čvrstu tačku. — Jesu li pronađeni tragovi? — Jesu, na drugoj strani. — Ah! Ti daješ dakle opkoliti brlog? — Da, medvjede će natjerati na nas. Ti ostani meni zdesna, a taj 'bej sa Zapada koji također ne želi sulicu neka ostane meni slijeva da vas uzmognem zaštititi. — Jesu li svi medvjedi u brlogu? — upitah ponovo. — A gdje bi inače bili? Oni samo noću izlaze u grabež. Sad se svrstasmo u zaista neobičnom poretku. Svi smo naime ostali na konjima i sačinili polukrug. Pojedine karike toga lanca bile su na početku pogona udaljene jedina od druge otprilike četrdeset koraka. — Smijemo li pucati ako medvjed dođe? — upitah nestrpljivo. — Smijete. Ali vi ga nećete ubiti. Zato odmah poslije hica pobjegnite! — A što ćeš ti učiniti? — Kad dođe medvjed, najbliži ratnik baca mu džerid u tijelo i pobjegne što brže može. Medvjed potrči za njim, a najbliži lovac kreće u potjeru za medvjedom. I on mu baca svoj džerid u tijelo i bježi. Sad se medvjed okreće za njim i to se tako nastavlja. Tko je bacio svoju sulicu, taj brzo bježi, a oni ostali zadržavaju medvjeda. On pri tome dobiva toliko sulica u tijelo da na kraju mora iskrvariti. Sve sam to preveo Englezu. — Fini lov! — Ijutito će. — Šteta za krzno! Hoćemo li sklopiti posao, ser?

— Kakav posao? — Kupit ću medvjeda od vas. — Ako mi uspije da ga ubijem. — Pshav — živoga medvjeda! — To bi bilo čudno. — Svejedno! Koliko tražite? — Ta ne mogu prodati medvjeda ako ga još nemam! — Vi ga ne smijete ni dobiti! Ako izađe ovdje negdje, vi ćete mi ga ustrijeliti pred nosom. Ali ja želim da ga ubijem sam pa bih zato htio da ga kupim od vas. — Koliko dajete? — Pedeset funti, ser. Je li dosta? — I više nego dosta. Htio sam samo vidjeti koliko ćete mi ponuditi. Ja ga naime ne prodajem. Lindsay se smrkne. — A zašto ne, ser? Nisam li vaš prijatelj? — Ja vam ga poklanjam. Sad samo pazite kako ćete obaviti svoj posao! Englez od radosti tako razvuče usta u širinu da se činilo kao da mu se ispod golemoga nosa od jednog uha do drugoga pruža jarak za natapanje vrta. — Ipak ćete dobiti tih pedest funti, ser!— reče. — Neću ih primiti. — Onda ćemo se već na neki drugi način izravnati. Yes! — Ja sam ionako vaš veliki dužnik. Ali jedan uvjet moram postaviti. Htio bih da upoznam način na koji ti Kurdi love medvjeda pa zato ne želim da odmah pucate. Dopustite da ga najprije pogodi nekoliko sulica. Hoćete li? — Pružit ću vam to zadovoljstvo. — Ali čuvajte se! Pucajte medvjedu u oko ili ravno u srce čim se uspravi. Ovdašnji medvjedi nisu doduše opaki, ali čovjek se ipak izlaže opasnosti. — Hm! Hoćete li mi učiniti uslugu? — Vrlo rado, samo ako mogu, ser David. — Odstupite mi na kratko vrijeme svoju pušku. Ona je mnogo , bolja od moje. Hoćete li se zamijeniti sa mnom? — Ako mi obećate da puška neće pasti medvjedu u šape? — Zadržat ću je u svojim vlastitim šapama. — Onda uzmite. Zamijenismo puške. Lindsay je bio dobar strijelac, ali ja sam ipak bio radoznao kako će se držati pred medvjedom. Četica Kurda se raziđe. Polovica odjaše sa psima da posluže kao goniči, a mi ostali ostadosmo stajati, sačinivši opisani polukrug. Halef i oba Arapina uzeše sulice. Svrstali su ih u lanac lovaca, ali ja sam morao s Englezom ostati kod beja. Svoga psa nisam dao za pogon. Ostao je uza me. . . — Vaši psi ne napadaju medvjeda, već ga samo natjeravaju? — upitah beja.

— Ne mogu ga napasti jer bježi pred njima. — Onda je medvjed kukavica. — Već ćeš ga upoznati. Potrajalo je dulje vremena prije nego što smo po buci razabrali da su goniči krenuli. Zatim odjeknu glasan lavež i poklici. Lavež nam se približavao brzo, a poklici malo sporije. Nakon nekoliko minuta objavilo je glasno zavijanje da je jedan pas ranjen. — Pripazi, efendijo! — opomenu me bej. — Sad će doći medvjed. Pravilno je naslutio. U obližnjoj guštari nešto zapucketa i pojavi se crni medvjed. Nije bio nikakav gorostas. Dobar ga je metak morao ubiti. Čim nas je ugledao, zastane da mirno promisli što da učini u tako neugodnom položaju. Poluglasno mumljanje odalo nam je da je zlovoljan, a i njegove sitne oči mrzovoljno sijevnuše prema nama. Bej mu nije dao vremena. Oko nas je raslo rijetko drveće tako da se čovjek lako mogao kretati na konju. Kadir-bej pojaha prema medvjedu, zamahne sulicom i baci je u medvjedovo krzno a sulica se zabode u zvijer. Zatim bej trgnu i okrenu konja koji je drhtao od straha pred medvjedom. — Bježi, efendijo! — doviknu mi, a zatim projuri između mene i Engleza. Medvjed glasno i bolno zabrunda, pokuša otresti sulicu, a kad mu to nije uspjelo, nagnu za bejom. Odmah oba naša neposredna susjeda pojuriše za medvjedom pa već izdaleka baciše svoje sulice od kojih je samo jedna pogodila, ali nije ostala u medvjedu. Medvjed se smjesta okrenu prema lovcima. Bej je to opazio, okrenuo se, ponovo pojahao prema medvjedu i bacio drugu sulicu koja je prodrla još dublje od prve. Sad se zvijer razbjesnila, uzdigla se na stražnje noge i pokušala slomiti držak sulice, dok su ona druga dva jahača ponovo pojurila prema njoj. — Da pucam, ser? — doviknu mi Lindsay. — Da, završite to mučenje. — Onda pridržite moga konja. Budući da smo se bili izmakli medvjedu i pri tome se razišli, on potjera konja k meni, sjaše i preda mi ga. Već se htio okrenuti kad ponovo zapucketa granje i pojavi se drugi medvjed. Bila je to medvjedica. Polako je izašla iz grmlja, jer se kraj nje nalazilo mladunče koje je zaštićivala. Bila je veća od mužjaka, a njezino ljutito mumljanje odzvanjalo je prijeteći. Bio je to opasan trenutak: tamo medvjed, ovdje medvjedica, a mi među njima. Ali ništa nije moglo uzdrmati hladnokrvnost moga »mastera Fowlingbulla«. — Medvjedicu, ser? — upita me. — Dakako. — Well. Bit ću uljudan. Dama ima prednost. Lindsay veselo kimne glavom, odgurne turban s čela, prisloni pušku na rame i pođe prema medvjedici. Zvijer ugleda neprijatelja gdje joj se približuje, povuče mladunče između stražnjih nogu i uspravi se da čovjeka dočeka prednjim

šapama. Lindsay priđe medvjedici na sama tri koraka, pa joj tako mirno nanišani u glavu kao da puca u nišan, i opali. — Natrag! — opomenuh ga. Moj zov je bio suvišan, jer je Lindsay odmah odskočio u stranu držeći pušku spremnu za drugi hitac. Ali taj nije bio potreban. Medvjedica zamahnu šapama po zraku, polako se i dršćući okrenu i pade na zemlju. — Je li mrtva? — upita Englez. — Jest, ali ipak počekajte prije nego što je dotaknete. — Well! A gdje je onaj drugi? — Tamo prijeko! — Ostanite ovdje! Dat ću mu drugo tane. — Dodajte mi pušku! Najprije ću vam napuniti praznu cijev. — To mi predugo traje! Lindsay pođe onamo gdje se ranjeni medvjed još uvijek branio od svojih progonitelja. Bej je upravo htio da u njega zabode novo koplje kad ugleda Engleza i prestrašeno se zaustavi. Pomislio je da je Englez izgubljen, ali Lindsay mirno stade videći da je medvjed pojurio na njega. Pustio ga je da mu dođe u blizinu, počekao dok se medvjed nije uspravio za smrtonosni zagrljaj, i u taj čas opalio. Drugi hitac imao je jednaki uspjeh kao i prvi: medvjed je bio mrtav. Sad odjeknu glasno klicanje koje je nadglasao samo lavež pasa što su ih Kurdi jedva zadržali da se ne bace na mrtvog medvjeda. Englez se pak ravnodušno vrati svom konju i preda mi pušku. — Tako, sad je možete opet nabiti, ser. Yes! — Eto, uzmite svoga konja. — Kako sam obavio svoju stvar? — Vrlo dobro! — Well! Raduje me! Lijepo je u Kurdistanu. Upravo divno! Kurdi nisu mogli prestati da se čude. Za njih je bilo nešto nečuveno da jedan pješak samo jednom puškom može oboriti dva medvjeda. I zaista se Lindsay ponio upravo uzorno. Naprotiv, za mene je bila zagonetka što je medvjedova obitelj još na okupu, pošto je mladunče bilo već prilično odraslo. Kurdi su imali mnogo muke da ga svladaju i svežu, budući da je bej želio da ga živoga dopremi u Gumri. Sad potražismo medvjeđi brlog. Nalazio se u najgušćoj šikari, a tragovi su nam pokazivali da se obitelj sastojala samo od starih medvjeda i toga jednog mladunčeta. Jedan pas bio je mrtav, a dva ranjena. Mogli smo biti zadovoljni s tim lovom. — Hodi — reče mi bej. Taj bej sa Zapada je zaista veoma hrabar čovjek. Sad se više ne čudim da vas Bervari nisu jučer uspjeli svladati sve dok vas na kraju nisu napali iz zasjede. — Ni ovaj put nas ne bi svladali, ali sam zapovjedio svojim drugovima da se ne brane. Nisam htio ponovo izazvati krvnu osvetu. — Kako je mogao oba medvjeda pogoditi u oko?

— Poznavao sam jednog lovca koji je svaku divljač i svakog neprijatelja pogodio u oko. Bio je dobar strijelac i imao veoma dobru pušku koja nije nikada zatajila. — Ali dosta o tome! Gdje je drugo lovište? — Prema istoku,bliže Seraru. Krenimo onamo! Nekoliko ljudi ostalo je kraj ustrijeljenih životinja, a mi ostali pojahasmo dalje. Izašli smo iz šume i stigli u neki klamac. Ovdje je tekao potok pa pođosmo kraj njegova korita. Bej je s oba Hadedina jahao na čelu povorke. Halef se nalazio u najgušćoj hrpi Kurda pokušavajući da se s njima razgovara pomoću kretnja i znakova, a ja sam s Englezom jahao na kraju. Zadubili smo se u razgovor pa nismo ni opazili da smo postepeno toliko zaostali da više nismo mogli razabrati Kurde. Uto pred nama prasne hitac. — Što je to? — upita Englez. — Jesmo li već stigli k medvjedima, ser? — Vjerojatno nismo. — Tko onda puca tamo sprijeda? — Vidjet ćemo. Dođite! Uto prasnu čitava salva kao da je onaj hitac maločas bio samo signal. Potjerasmo svoje konje galopom. Moj vranac letio je poput strijele po teškom tlu, ali neočekivano zapne kopitom za uski korijen. Ja sam ga ugledao i htio da Rija trgnem uvis, ali je već bilo prekasno. Konj se prekobaci preko glave a ja daleko izletih iz sedla. To je u dva dana bio drugi pad, samo što ovaj puta nisam pao tako sretno kao jučer. Mora da sam negdje udario glavom ili me je kundak puške udario o sljepoočicu — ukratko, ostao sam onesviješten ležati. Kad sam opet došao svijesti osjetih neko treskanje od kojega me je boljelo čitavo tijelo. Otvorih oči i opazih da visim između dva konja. Netko je motke bio pričvrstio o sedla i mene privezao za njih.Preda mnom i iza mene jahalo je tridesetak ratničkih likova od kojih kao da je nekolicina bila ranjena. Među njima nalazio se i Lindsay, ali svezan. Vođa te čete vodio je moga Rija za uzde a nosio je i moje oružje. Meni su ostavili samo hlače i košulju, dok je Lindsay osim tih dvaju potrebnih komada odjeće zadržao i svoj lijepi turban. Bili smo dakle opljačkani i zarobljeni. Uto jedan od jahača okrene glavu i opazi da sam otvorio oči. — Stoj! — viknu. — Živ je! Povorka se smjesta zaustavi. Svi obuzdaše konje i okupiše se oko mene u krugu. Vođa potjera svoga konja do mene i upita me: — Možeš li govoriti? Šutnja mi ne bi ništa koristila, pa mu zato odgovorih da mogu. — Ti si Kadir-bej? — započne on preslušavanje. — Nisam. — Ne laži! — Govorim istinu. — A tko si onda? — Stranac sa Zapada. On se podrugljivo nasmije.

— Jeste li čuli? On je stranac sa Zapada, a odlazi s ljudima iz Gumrija i Mije u lov na medvjede i govori jezikom ove zemlje! — Ja sam bio bejov gost, a i sam moraš čuti da baš ne vladam dobro vašim jezikom. Jeste li vi nestorijanci? — Tako nas muslimani nazivaju. — I ja sam kršćanin! Potječem sa Zapada. — Ti? — nasmije se ponovo. — Ti nosiš odjeću stanovnika pustinje. Želiš nas prevariti! — Govorim istinu. — A ja ti ne vjerujem. Sve da i jesi kršćanin, onda sigurno spadaš među one koji izašilju svoje svećenike da protiv nas podjare Kurde, Turke i Perzijance, a to je još gore nego da si pristalica lažnoga proroka. Tvoji su ljudi nekolicinu naših teško ranili. To ćeš platiti svojom krvlju. — I vi velite da ste kršćani a žeđate za krvlju! Što smo vam nas dvojica učinili? Mi ne znamo čak ni to jeste li vi napali beja ili je on napao vas. — Čekali smo Kadir-beja, jer smo znali da će tim klancem doći u lov, ali nam je umakao sa svim svojima, ako nisi ti sam taj bej. — Kamo nas vodite? — To ćeš doznati kad stignemo. — Onda me bar oslobodite iz tog položaja i dopustite mi da sjednem na konja. — To je i nama draže. Ali morat ćemo te svezati da nam ne uzmogneš pobjeći. — Samo me svežite. — Tko je tvoj drug? On je ranio dvojicu naših i ustrijelio jednoga konja, a govori jezikom koji mi ne razumijemo. — On je Englez. — Englez? Ta nosio je kursku odjeću. — Jer je ona ovdje najudobnija. — Je li on misionar? — Nije. — Što traži ovdje? — Doputovali smo u Kurdistan da vidimo kakvih ovdje ima ljudi, životinja i biljki, gradova i sela. — To je vrlo loše za vas, jer onda ste špijuni. Što se vas tiče ova zemlja! Ni mi ne dolazimo u vašu da istražimo kakvi su vaši ljudi, gradovi i sela.— Posadite ga na konja i svežite zajedno s onim čovjekom koji je navodno Englez. I njihove konje svežite jednog uz drugoga! . Ta je zapovijed odmah izvršena. Ljudi su nosili sa sobom toliko užadi i remenja da su sigurno bih uvjereni da će imati mnogo više zarobljenika a ne samo nas dvojicu. Tako su nas povezali, Lindsaya i mene, da pojedinac nikako ne bi mogao umaknuti. Englez je dopustio da to čine prateći ih upravo neopisivim pogledom. Zatim okrenu prema meni lice na kojem su bili ispisani

svi najgorči osjećaji svijeta. Čvrsto stegnuta usta sačinjavala su polukrug, čiji krajevi malo da nisu otkvačili bradu, a nos mu je visio bezbojan kao snijegom pokrivena smrznuta žalobna zastava. — No, ser David? — upitah. On dva ili tri puta polako kimne glavom, a onda reče: — Yes! Više nije trebao reći, jer je u njegovom tonu ležao cio jedan svijet pun uskličnika. — Zarobljeni smo — nastavih. — Yes! — I napola goli! — Yes! — Kako je do toga došlo? — Yes! — Hodite k vragu s tim vašim yes! Pitao sam kako je do toga došlo da smo mogli biti zarobljeni. — Kako se lupež ili nitkov kaže na kurdskom jeziku? — Lupež se zove hajlebas, a nitkov herambas. — Onda pitajte te hajlebase i herambase kako im je uspjelo da nas upecaju. Mora da je vođa čuo te kurdske izraze, jer se okrenu i upita: — Što to govorite? — Moj mi je drug pripovijedao kako smo vam pali u ruke — odgovorih. — Onda razgovarajte kurdski da vas i mi čujemo. — On ne razumije vaš jezik. — Onda nemojte da govorite o stvarima što ih mi ne možemo dopustiti. Nestorijanac se opet okrene, očito uvjeren da nas je strogo ukorio. Meni je međutim bilo milo da nam nije uopće potpuno zabranio razgovor. Svaki Kurd bi to sigurno bio učinio. Osim toga nas ni naše spone nisu baš mučile. Noge su nam bile svezane tako da je uže vodilo ispod konjskoga trbuha, a s moje lijeve ruke i noge vodilo je po jedno uže do Englezove desne ruke i noge. Osim toga su nam konji bih svezani jedan o dragoga. Ali ruke smo imali slobodne. Dopustili su nam da upravljamo uzdama. Naši sadanji gospodari mogli bi vrlo mnogo naučiti od Indijanaca. — Pripovijedajte dakle, ser David! — zamolih Lindsaya. — Well! Vi ste se izvrnuli naglavce, upravo kao i jučer. Čini se uostalom da ste se u novije vrijeme prilično usavršili u toj umjetnosti. Ja sam jahao za vama. Razumijete li? — Razumijem vrlo dobro. Samo nastavite! — Moj je konj pao preko vašeg vranca, a ja, hm! Yes! — Aha! Vi ste se također izvrnuli naglavce. — Well! Ali ja sam se izvrnuo vještije od vas. — Možda ste u toj umjetnosti uvježbaniji od mene.

— Ser, kako se na kurdskom jeziku veli kljun? — Nekul. — Lijepo. Pripazite dakle malo na svoj nekul. — Hvala na upozorenju, ser David. Čini se da se vaš način izražavanja, otkako se bavite kurdskim jezikom, veoma profinio. Nije li tako? — Nije ni čudo kod sve te nevolje. Tresnuo sam dakle o zemlju i polako se uspio podići. Mora da se u meni nešto izvinulo. Puška mi je izletjela iz ruke, a razvezao mi se i pojas. Sve oružje ležalo je na zemlji. Onda su došli ovi herambasi i napali me. — A vi ste se branili? — Dakako! Međutim, uspio sam uhvatiti samo nož i jedan pištolj. Zato im je uspjelo da me razoružaju i svežu. — A gdje je bej sa svojim ljudima? — Nisam ni jednoga od njih vidio ali sam čuo hice još podalje ispred nas. — Mora da su oni zapali između dva odreda nestorijanaca. — Vjerojatno. Kad su svršili sa mom, posvetili su se vama. Već sam mislio da ste mrtvi. Ima primjera da i dobar jahač može slomiti vrat. Nije li tako, ser? — To je moguće. — Zato su vas svezali između dva kljuseta, a onda krenusmo. — Jesu li vas preslušavali? — Vrlo živo! Ja sam im i odgovarao. Još kako. Yes! — Moramo najprije pripaziti u kojem nas smjeru odvlače. Gdje se nalazi klanac u kojem se zbila ta nezgoda? — Ravno iza nas. — Sunce je ondje. Jašemo dakle prema jugoistoku. Zar vam se još uvijek u Kurdistanu sviđa onako kao što vam se sviđalo maloprije kad ste pogodili medvjede? — Hm! Kadšto je to bijedna zemlja! Tko su ti ljudi? — Nestorijanci. — Izvrsna kršćanska sekta. Nije li tako, ser? — Kurdi su s njima često postupali s upravo nečovječnom okrutnošću pa se ne smijemo čuditi ako se i oni jednom osvete. — Ipak su mogli s time počekati do druge prilike! A što sad? — Ništa, bar zasad. — Nećemo pobjeći? — Zar ovakvi kakvi smo sada? — Hm! Bilo je lijepo odijelo! Divno! A sad ga nema! U Gumriju ćemo dobiti drugu odjeću. — To bi bilo najmanje. Kako stoji stvar s vašim novcem? — upitah. — Uzeli su mi ga. A vaš? — Uzeli su mi ga. Uostalom, nije bilo jako mnogo — glasio je moj odgovor.

— Krasna stvar, ser. Što mislite što će učiniti s nama? — U smrtnoj opasnosti nismo. Ti će nas ljudi prije ili kasnije pustiti na slobodu. Ali veoma sumnjam da ćemo ponovo dobiti naše stvari. — Hoćete li se odreći svoga oružja? — Nikada, pa sve da ga moram komad po komad tražiti po cijelom Kurdistanu. — Well! Tražit ću s vama. Projahali smo nekom širokom dolinom između dva gorska lanca koji su se pružali od sjeveroistoka prema jugozapadu. Zatim krenusmo nalijevo između planina sve dok nismo stigli na visoravan s koje smo na istoku ugledali kuće nekih sela i rijeku u koju je utjecalo nekoliko potoka. Ovdje gore stadosmo ispod hrastova. Konjanici sjahaše. I mi smo smjeli sjahati, ali nas obojicu svezaše o neko stablo. Zatim svaki od njih izvadi hranu što ju je ponio sa sobom, a mi dobismo dopuštenje da ih gledamo. Lindsay se mrzovoljno nakašlje i zareži: — Znate li čemu sam se radovao, ser? — No, čemu? — Medvjeđem butu i šapama. — Odrecite se takvih želja. Jeste li gladni? — Nisam. Sit sam od srdžbe. Pogledajte samo onog klipana! Ne umije se snaći s revolverima. Ti su ljudi mogli sad u miru promatrati sve što su nam oduzeli. Vidjeli smo da naše stvari prolaze iz ruke u ruku, a osim novca što su ga opet pomno spremili, osobito je naše oružje pobudilo pažnju novih vlasnika. Vođa je držao oba moja revolvera u rukama. Nije se nikako snalazio s njima, okretao ih je amo-tamo i konačno mi se obrati riječima: — Je li to oružje za pucanje? — Jest. — A kako se to radi? — To se ne može reći već se mora pokazati. — Onda nam pokaži! Tom čovjeku nije padalo ni na um da pomisli kako bi mu ta mala stvarca mogla postati opasna. — Ti to ne bi shvatio — rekoh. — A zašto ne bih? — Jer bi najprije morao shvatiti građu i upotrebu one lake puške. Time sam mislio Henryjevu opetušu. Ona je jednako kao i revolveri imala osigurač kojim se taj čovjek nije umio poslužiti. — Onda mi objasni! — reče. — Već sam ti jednom rekao da se to mora pokazati. — Evo ti puške! On mi pruži opetušu. Čim sam je osjetio u rukama bilo mi je kao da se ničega više ne moram bojati.

— Daj mi nož da otvorim zatvarač! — rekoh mu. Vođa nestorijanaca pruži mi nož, a ja ga primih, pomakoh osigurač šiljkom noža, premda sam to mogao učiniti i najlakšim pritiskom svoga prsta, a nož zadržah u ruci. — Reci mi u što da pucam? — upitah ga. On se okrenu, a onda reče: — Jesi li dobar strijelac? — Jesam. — Onda mi skini jednu od onih šišarki. — Skinut ću ti pet šišarki, a samo ću jednom napuniti pušku. — To nije moguće. — Moguće je. Hoćeš li da napunim pušku? — Napuni je! — Onda mi moraš dati vrećicu koja je visjela za mojim pojasom. Ti si je pričvrstio za svoj pojas. Puška je bila nabijena, ali ja sam htio da dođem do svojih naboja. — Kakve su to male stvarčice u vreći? — upita. — To ću ti pokazati. Tko ima takve stvarčice ne treba ni praha ni olova da uzmogne pucati. — Vidim da nisi Kurd, jer imaš stvari kakvih u ovoj zemlji još nije bilo. Jesi li zaista kršćanin? — Jesam. — Onda reci očenaš. — Ne govorim dobro kurdski. Oprostit ćeš mi dakle ako negdje pogriješim. Potrudio sam se da riješim tu zadaću. On se doduše nekoliko puta umiješao ispravljajući me jer nisam poznavao značenje nekih riječi, ali na kraju reče zadovoljno: — Zaista nisi musliman, jer musliman ne bi nikad izgovorio kršćansku molitvu. Nećeš zloupotrijebiti pušku pa ću ti zato dati vrećicu. Činilo se da ni njegovi drugovi ne smatraju da on neoprezno postupa. Svi su oni pripadali narodu koji je uslijed nasilja njegovih tlačitelja dugo vremena bio posve nemoćan. Zato nisu pravo umjeli ocijeniti vrijednost oružja u rukama odlučnog čovjeka. Uostalom, svi su bili radoznali da vide ono što ću im pokazati. Izvadio sam jednu čauru i gradio se kao da moram nabiti pušku. Zatim nanišanih, i rekoh im s koje ću grane skinuti pet šišarki. Pet sam puta odapeo i šišarke nestadoše. Nestorijanci se upravo beskrajno začudiše. — Koliko puta možeš pucati iz te puške? — upita me vođa. — Koliko god puta hoću. — A s tim malim puškama? — Također mnogo puta. Hoćeš li da ti to objasnim? — Objasni! — Onda mi ih dodaj!

Položio sam opetušu kraj sebe i posegnuo za revolverima. Lindsay je napeto pratio svaki moj pokret. — Rekao sam vam da sam Zapadnjak. Mi smo miroljubivi ljudi, ali ako nas netko napadne, ne može nas pobijediti. Mi imamo naime divno oružje. Vas ima preko trideset hrabrih ratnika, ali da nas dvojica nismo svezani uz to drvo, i kad bismo vas htjeli poubijati, mi bismo vas s te tri puške poubijali u roku od tri minute. Vjeruješ li mi to? — I mi imamo oružje! — odgovori nestorijanac, no u glasu mu se osjećala zabrinutost. — Vi se ne biste mogli poslužiti njime, jer prvi koji bi posegnuo za puškom, kopljem ili nožem, bio bi istodobno i prvi koji bi morao umrijeti. Ako se ne biste branili, mi vam ne bismo ništa naudili, već bismo se mirno porazgovarali s vama. — Ali sve to ne možete učiniti, jer ste privezani za drvo. — Imaš pravo. Ali kad bismo htjeli, ubrzo bismo bili slobodni —odgovorih mirno kao da nešto tumačim. — To je uže ovijeno oko našega tijela i oko drveća. Ja bih svom drugu dao ove dvije male puške kao što to sada činim. Zatim bih uzeo tvoj nož. Vidi, jedan jedini rez siječe uže i mi smo slobodni. Radio sam upravo ono što sam govorio. Sad sam uspravno stajao kraj drveta držeći opetušu u ruci, a Lindsay kraj mene s revolverima. Kimnuo mi je oduševljeno se cerekajući i napeto prateći sve što sam radio, budući da nije mogao razumjeti moje riječi. — Ti si pametan čovjek — reče vođa — ali zato nam nisi morao pokvariti to uže. Sjedi pa nam sad rastumači kako se služi tim dvjema malim puškama. — Već sam ti dva puta rekao da se to ne može rastumačiti već samo pokazati. Ja ću ti to i pokazati ne budete li učinili ono što od vas tražim. Sad mu je napokon počelo bivati jasno da govorim ozbiljno. Ustao je, a i ostali ustadoše, posegnuvši za oružjem. — Što hoćeš? — upita me prijeteći. — Mirno me saslušaj! Mi smo ratnici kojima svatko mora iskazivati poštovanje, pa i onda ako zapadnemo u sužanjstvo. Vi ste nas međutim opljačkali i svezali kao da smo kakvi kradljivci i razbojnici. Zahtijevamo da nam vratite sve što ste nam oduzeli. — To nećemo učiniti! — Onda ću ispuniti tvoju želju i pokazati ti kako radi naše oružje. Upamti dobro: prvi čovjek koji pokuša u nas pucati ili napasti nas nožem, bit će istodobno i prvi koji mora umrijeti! Bolje je da se u miru porazgovorimo nego da vas poubijamo. — I vi ćete poginuti! — Ali većina od vas poginut će prije nas! — Moramo vas svezati jer treba da vas odvedemo našem meliku.

— Nećete nas odvesti vašemu meliku ako nas želite svezati, jer ćemo se braniti. Ali ako nam vratite sve naše stvari poći ćemo dobrovoljno s vama, jer se u tom slučaju možemo pred njim pojaviti kao ratnici. Ti dobri ljudi nisu uopće bili krvožedni, a veoma su se bojali našeg oružja. Počeše pogledavati jedan drugoga, tiho šaputati, a vođa naposljetku upita: — Što tražiš da ti vratimo? — Svu odjeću. — Dobit ćeš je. — Novac i sve ono što je bilo u našim džepovima. — To moramo zadržati da predamo meliku. — I oružje. — Oružje moramo također zadržati, jer ćete se inače njime poslužiti protiv nas. — Naposljetku zahtijevamo i svoje konje. — Zahtijevaš nešto što je nemoguće. — No, dobro. Onda sva krivnja pada na vas ako sami uzmemo ono što nam pripada. Ti si vođa i oduzeo si naše stvari. Moram te ubiti da sve dobijem natrag. Podigoh opetušu a Lindsay uperi obje svoje cijevi u njega. — Stoj! Ne pucaj! — viknu vođa. — Hoćeš li zaista poći s nama ako ti sve vratimo? — Hoću — odgovorih. — Zakuni nam se! — Rekao sam ti. To vrijedi kao zakletva. — I nećeš upotrijebiti svoje oružje? — Neću, osim u slučaju nužne obrane. — Onda ćeš dobiti sve. Opet je stao tiho razgovarati sa svojim ljudima. Činilo se da im tumači da im je sva naša imovina i onako sigurna. Naposljetku položiše pred nas sve, do najmanje sitnice. Odjenusmo se u svoju odjeću, i dok smo se time bavili, pozove me Lindsay da mu saopćim ishod moga pregovora. Kad sam mu udovoljio, njegovo se lice uozbilji i namršti. — Što ste to učinili, ser! Ta mi smo već imali u rukama svoju slobodu. — Mislite li? Svakako bi došlo do borbe. — Mi bismo ih sve postrijeljali. — Da, petoricu ili desetoricu, a onda bismo zaglavili. Osim toga nisam smio tako sramotno zlorabiti vođino povjerenje. Budite sretni da smo opet dobili svoje stvari. Sve ostalo ćemo još vidjeti. — Kamo nas vode? — To ćemo tek kasnije doznati. Uostalom, ser David, možete biti sigurni da nas naši prijatelji neće ostaviti na cjedilu. Za Halefa tačno znam da će pokrenuti sve i sva da nam pomogne. — I ja to vjerujem. Valjan je to momak.

Kad smo opet uzeli sve svoje stvari, uzjahasmo i nastavismo put. Sad bi bilo dovoljno da sam konja stisnuo stegnima pa da budem slobodan. Ali zadao sam riječ i morao sam je održati. Jahao sam kraj vođe, koji nije skidao s nas svoj zabrinut pogled. — Ponovo te pitam kamo nas vodiš — započeh razgovor. — O tome će odlučiti melik. — Gdje se on nalazi? — Pričekat ćemo ga na podnožju brda. — Koji je to melik? — Melik iz Lizana. — Onda je on sada u Lizanu pa će kasnije doći ovamo? — On je u potjeri za bejem od Gumrija. — Ah! A zašto ste se odvojili od njega? — Nije trebao našu pomoć, jer je vidio da se uz beja nalazi svega nekoliko ljudi. Na povratku smo se namjerili na vas. Tako je zagonetka bila riješena. Neprijatelj je bio tako brojan da se naši prijatelji nisu mogli probiti k nama. Put nas je sad opet vodio niz brdo pa ugledasmo dolinu Sab dugu više sati jahanja. Otprilike nakon dva sata stigosmo do nekog osamljenog naselja koje se sastojalo samo od četiri zgrade. Tri su bile podignute od nabijene ilovače, dok je četvrta imala jake kamene zidove. Iznad prizemlja uzdizao se prvi kat. Iza zgrade pružao se prilično velik vrt. — Ovdje čemo ostati — reče vođa. — Čija je to kuća? — Melikova brata. Odvest ću te k njemu. Zastadosmo pred zgradom i upravo kad sam htio da sjašem začusmo glasno zavijanje i dahtanje. Okrenusmo se i ugledasmo psa koji je golemim skokovima jurio niz padinu. Bio je to moj Dojan kojega sam tik pred napadajem predao Halefu da ga čuva. Uzica na kojoj ga je Halef vodio bila je rastrgana. Nagon je valjanu životinju doveo na moj trag. Pas je stao zavijati i skakati na mene pa sam ga jedva umirio. Stavio sam mu uzde svoga konja u zube i sad bio siguran da mi nitko ne može neopazice odvesti vranca. Zatim nam rekoše da uđemo u kuću. Vođa se uspne s nama u prvi kat i pozove nas da ga u nekoj sobici počekamo. Čekali smo ga dosta dugo. — Dođite — reče — ali najprije odložite oružje. — Čemu taj zahtjev? — Melikov je brat svećeniik. — Ali ti si pred njim nosio svoje oružje. — Ja sam mu prijatelj. — Ah! Zar nas se boji? — Tako je. — Može biti miran. Ako pošteno misli s nama ne prijeti mu od nas nikakva opasnost.

Vođa nas odvede u neku sobu u kojoj se nalazio domaćin. Bio je to neki slabašni postariji čovjek čije me se kozičavo lice nije baš ugodno dojmilo. On mahnu rukom i vođa izađe. — Tko ste vi? — upita a da nas nije pozdravio. — A tko si ti? — upitah isto tako kratko. On namršti čelo. — Ja sam brat melika od Lizana. — A mi smo zarobljenici melika od Lizana. — Ne vladaš se kao da si zarobljenik. — Zato jer sam dobrovoljni zarobljenik i tačno znam da to neću dugo ostati. — Dobrovoljni? Ta tebe su zarobili bez tvoje privole. — Tako je. Ali mi smo se onda sami oslobodili pa smo dobrovoljno pošli s vašim ljudima da ih ne bismo morali poubijati. Nisu li ti to ispripovjedili. — Ja to ne vjerujem. — Onda ćeš naučiti da povjeruješ. — Ti si bio kod beja od Gumrija! — nastavi. — Kako si došao k njemu? — Imao sam mu izručiti pozdrave njegovih rođaka. — Nisi li ti njegov vazal? — Nisam. Ja sam stranac u ovoj zemlji. — Kako čujem, ti si kršćanin. — Čuo si istinu. — Jesi li misionar? — Nisam. A jesi li ti svećenik? — uzvratih pitanjem. — Nekoć sam htio postati svećenikom — odvrati. — Kad će melik stići ovamo? — Još danas, ali ne znam u koje vrijeme. — Treba li da dotle ostanem u tvojoj kući? On potvrdi, a ja ga upitah dalje: — U kojem svojstvu? — U onom što jesi, naime kao zarobljenik. — A tko će me zadržati? — Moji ljudi i tvoja riječ. — Tvoji me ljudi ne mogu zadržati, a svoje obećanje sam već ispunio. Rekao sam da ću poći s njima. To sam i učinio. Činilo se da razmišlja. — Možda imaš pravo, i prema tome nećeš biti moj zarobljenik, već moj gost. On pljesnu rukama. Pojavi se neka starica. — Donesi nam lule, kave i rogožine! — zapovjedi. Najprije su donesene rogožine pa moradosmo sjesti s jedne i druge strane toga čovjeka koga su nazivali svećenikom jer je jednom želio da postane svećenik. Postao je prijazniji, a kad su malo kasnije donesene lule s duhanom, udostojio se čak da nam ih sam pripali. Stao sam ga ispitivati kakve prilike

vladaju kod nestorijanskih Kaldejaca i dočuo stvari od kojih bi se čovjeku gotovo mogla naježiti kosa. Ratnici su se utaborili oko kuće. Kako sam čuo bili su to siromašni jednostavni seljaci, dakle neugledni ljudi prema pojmovima nomada i ratnika. Nisu bili upućeni u baratanje oružjem, a iz nekoliko nepromišljenih napomena našeg domaćina stekao sam uvjerenje da bi u slučaju opasnosti od deset njihovih kremenjača opalilo najviše pet. — Sad ćete biti sigurno umorni — reče kad smo popili kavu. Dopustite da vam dodijelim sobu. Ustane i otvori jedna vrata. Prividno iz uljudnosti stupi ustranu da nas pusti da prvi uđemo. Ali tek što smo prešli preko praga on zalupi vratima i povuče izvana zasun. — Ah! Što je to? — upita Lindsay. — Podmuklost. Što drugo? — Pustili ste da vas nasamari! — Nisam. Nešto sam slično i očekivao. — Zašto ste ušli u sobu, ako ste to očekivali? — Jer sam se htio odmoriti. Cijelo me tijelo još boli od pada. — To smo mogli učiniti i drugdje a ne ovdje kao zarobljenici. — Nismo mi zarobljeni. Pogledajte samo ova vrata koja sam ja već za vrijeme razgovora dobro promotrio. Nekoliko udaraca nogom ili čestiti udarac kundakom dovoljni su da ih probijemo. — Onda ćemo to odmah učiniti. — Nismo ni u kakvoj opasnosti. — Kanite li počekati dok dođe još više ljudi? Sad nam neće biti teško da uzjašemo i odmaglimo. — Mene mami ta pustolovina. Sad imamo najbolju priliku da upoznamo život tih kršćanskih sektaša. — Nisam baš osobito radoznao. Sloboda mi je milija. Uto začuh kako moj pas ljutito reži, a zatim laje na onaj određeni način koji mi je rekao da se brani protiv napadača. Jedini prozor koji se nalazio u toj sobi bio je tako malen da nisam mogao kroz njega proturiti glavu, a osim toga nalazio se na protivnoj strani. Nisam dakle mogao vidjeti što se događa. Onda začuh kratki lavež a ubrzo zatim krik. U tim okolnostima nismo mogli ostati ovdje gore. — Dođite, ser David! Upro sam se ramenom o vrata, ali su samo malo popustila. — Uzmite kundak! — reče Lindsay, skidajući istodobno svoju pušku. Nekoliko udaraca bilo je dovoljno da se vrata probiju. U onoj sobi u kojoj smo maločas sjedili stajala su sad četiri čovjeka, svakako sa zadaćom da nas čuvaju, jer su nam se suprotstavili s podignutim puškama u rukama, no ipak se nije činilo da nas ozbiljno kane napasti. — Stoj! Ostanite ovdje! — pozove me jedan od njih prijateljski.

— Učinite vi to zasad umjesto nas! Rekavši to, odgurnuh ga u stranu i požurih dolje, gdje su svi prisutni u velikom krugu opkolili naše konje. Kraj konja je ležao naš gostoljubivi domaćin a pas na njemu. — Da odemo, ser? — upita Lindsay. — Tako je. Trenutak kasnije sjedili smo na sedlima. — Stoj! Pucat ćemo! — viknu nekoliko glasova. I zaista je nekolicina upravila puške u nas, ali mi se na to nismo obazirali. — Dojan, geri! Pas skoči. Ja uzeh pušku u ruku i zavitlah njome oko glave. Lindsay učini isto i naši se konji probiše kroz krug. Dva hica planuše za nama, no ništa nam ne naudiše. Ali svi nestorijanci uzjahaše glasno vičući da pođu u potjeru za nama. Pustolovina je od samog trenutka kad smo bili zarobljeni poprimila gotovo smiješni tok. Bio je to uvjerljiv dokaz da tiranija može potpuno slomiti jedan narod. Što smo nas dvojica mogli značiti prema toj premoći da su nestorijanci imali bar imalo srži u kostima!

LOV NA LJUDE NISMO se obazirali na naše progonitelje pa smo najvećom brzinom pojahali istim putem natrag kojim smo i došli. Kad smo se uspeli na brdo, nestorsanci su daleko zaostali za nama. — Pred ovima smo sigurni! — reče Lindsay. — Ali pred onim drugima nismo. — Zašto nismo? — Mogli bi nas sresti. — Onda ćemo im izmaći ustranu. — To nije posvuda moguće. — Onda ćemo se probiti. Well! — Ser David, ne vjerujem da bi nam to moglo uspjeti. Naime nekako slutim da su naši čuvari u melikovoj četi predstavljali samo suvišnu, nimalo hrabru i loše oboružanu komoru koju je on poslao natrag da ga ne smeta! Usudili su nas se napasti zato što smo bili samo dvojica, a povrh toga bespomoćni. — Neću dopustiti da me opet uhvate. Yes! — Ni meni to ne bi bilo baš milo, ali čovjek ne može znati što ga čeka. Brzo se vratismo preko visoravni na kojoj smo se ono bili odmarali. Zaustavismo se na protivnom rubu pa izvukoh dalekozor iz bisaga da razgledam doline i obronke koji su se prostirali ispod nas. Nisam uspio ugledati ništa što bi me moglo zabrinuti pa tako nastavismo put u dolinu. Nakon duga jahanja stigosmo naposljetku i do mjesta gdje su nas zarobili. Lindsay je htio zaokrenuti nadesno, jer se ondje nalazila Mija i naše lovište, ali ja oklijevajući zastadoh. — Ne bismo li ovdje radije zaokrenuli nalijevo, ser David? — upitah. — Ondje su naši napadnuti. Potrebno je da razgledamo bojište. — Naći ćemo ih u Miji ili u Gumriju — odgovori. — Gumri leži nalijevo. Hajdemo! — Zapast ćete u novu opasnost, ser! — opomene me Lindsay. Krenuo sam nalijevo, ne odgovorivši mu ništa, a on malo mrzovoljno pođe za mnom. Ovdje sam ugledao korijen preko kojega je posrnuo moj konj, a otprilike osam stotina koraka niže dolje pronađosmo ubijenog konja s kojega su skinuli sedlo i uzde. Oskudna trava i nisko grmlje bili su potpuno zgaženi. Krvlju poprskano kamenje pokazivalo je da je ovdje došlo do borbe. Tragovi borbe vodili su niz dolinu: Kurdi su bježali a nestorijanci su ih progonili. To je uzbudilo Engleza. Nije više mislio na svoje nedavno upozorenje, već je potjerao konja kasom. — Hajdemo, ser! Moramo vidjeti kako se stvar odvila! — doviknu. — Oprez! — opomenuh sad ja njega. — Dolina je široka i otvorena. Ako se neprijatelji sada vrate, opazit će nas. Onda smo izgubljeni. — To me se ništa ne tiče. Maramo pomoći našima!

— Sad im više nismo potrebni! Ali Lindsay se sad nije dao zadržati, pa sam morao pojahati za njim otvorenim terenom, premda bih se radije povukao među drveće. Niže dolje dolina je tvorila zavoj. Unutarnja strana toga zavoja gotovo se doticala obale potoka. To nam je zatvarlo vidik. Nedaleko odande ležala je jedna gola lešina. Bio je to Kurd, što se razabiralo po uvojku na njegovoj glavi. Zakrenusmo oko ugla, ali tek što su naši konji prešli stotinu koraka, kad između drveća i grmlja nešto zašušti i mi se za tren oka nađosmo opkoljeni cijelim mnoštvom naoružanih ljudi. Dvojica su uhvatila moga konja za uzde, a više njih zgrabilo me je za ruke i noge da se ne bih mogao braniti! Isto tako prošao je i Englez koji se nalazio u takvom klupicu neprijatelja da mu se konj jedva mogao maknuti. Ljudi su mu nešto dovikivali, ali on nije mogao ništa razumjeti pa zato pokaza na mene. — Tko ste vi? — upita me jedan od njih. — Prijatelji nestorijanaca. Što hoćete od nas? — Mi nismo nestorijanci. Tako nas nazivaju samo naši neprijatelji i tlačitelji. Mi smo Kaldejci. Ali vi ste Kurdi! — Nas dvojica nismo ni Kurdi, ni Turci, ni Arapi. Samo nosimo odjeću te zemlje. Mi smo stranci. — Odakle ste? — Ja sam Alaman a moj drug je Inglis. — Alamane ne poznam, ali Inglisi su opaki ljudi. Odvest ću vas do melika pa neka vam on sudi. — Gdje je on? — Niže dolje. Mi smo predstraža pa smo vas vidjeli gdje dolazite. — Poći ćemo s vama. Pustite me. — Sjaši! — Dopusti da ostanem na konju! Danas sam pao s konja i ne mogu hodati. — Onda jašite, ali mi ćemo voditi vaše konje. No čim pokušate bježati ili se poslužite oružjem, ustrijelit ćemo vas. To je zvučalo veoma odlučno i borbeno. Ti su ljudi pobuđivali posve drugi dojam od onih koji su nas malo prije uhvatili. Sad su nas odveli niz dolinu. Moj je pas hodao kraj mene neprekidno me prateći pogledom. Nije napao nijednog neprijatelja, jer sam se i ja mirno vladao. Neki mali potočić utjecao je zdesna u potok. Dolazio je iz neke pobočne doline koja se u sastavku s glavnom dolinom prilično proširila. Ovdje se ulogorilo nekih šest stotina ratnika u brojnim skupinama, dok su im konji pasli u okolini. Naš dolazak pobudio je opću pažnju, ali nas nitko nije oslovio. Odveli su nas do jedne od najvećih skupina, usred koje je sjedio neki snažno građeni čovjek. On doviknu našim pratiocima: — Dovodite li ih? Tako je pravo! A sad se vratite na svoje stražarsko mjesto!

Njegovi su ga ljudi dakle obavijestili da dolazimo još dok smo im mi, ne sluteći ništa, trčali ravno u ruke. Melik je bio donekle sličan svom bratu. Moj pogled brzo skrenu s njega na neku drugu skupinu. Ondje su sjedili bej od Gumrija, Amad el Gandur i Halef, te nekoliko Kurda bez oružja i opkoljeni stražarima. Ipak nijedan od njih nije bio vezan. Imali su toliko prisutnosti duha da se vladaju mirno kad smo stigli. Melik nam domahnu da sjašimo. — Priđite bliže ! — zapovjedi. Ušao sam u krug i jednostavno sjeo kraj njega. Englez se povede za mnom. Melik nas začuđeno pogleda, ali ne reče ništa zbog tog našeg drskog vladanja. — Jeste li se branili? — upita me. — Nismo — odgovorih kratko. — Ta vi nosite oružje! — Zašto da ubijamo Kaldejce kad smo njihovi prijatelji? Oni su kršćani kao i mi. On se trgnu te me upita. — Kršćani? Iz kojega grada? — Ti ne poznaš gradove iz kojih mi potječemo. Oni se nalaze daleko odavde na zapadu, kamo još nije došao nijedan Kurd. — Dakle Franci ste? Ili možda iz Inglistana? — Moj drug potječe iz Inglistana, a ja sam Alaman. — Još nikad nisam vidio nijednog Alamana. Žive li oni s Inglisima u istoj zemlji? — Ne žive. Između njih leži more. — Ako ste Franci, zašto dolazite u našu zemlju? — Htjeli bismo vidjeti možemo li s vama trgovati. — Kakvu ste robu donijeli sa sobom? — Nismo donijeli još ništa. Najprije bismo htjeli ustanoviti što trebate, pa onda to reći našim trgovcima. — Zašto nosite toliko oružja, kad k nama dolazite samo zbog trgovine? — Oružje je pravo svakog slobodnog čovjeka. Tko putuje bez oružja toga smatraju robom. — Onda recite svojim trgovcima da nam pošalju oružje, jer ovdje ima mnogo ljudi koji žele postati slobodni. Mora da ste veoma hrabri ljudi kad se usuđujete u tako daleke zemlje. Imate li nekoga tko vas ovdje zaštićuje? — Imamo. Ja imam uza se padišahov bujuruldu. — Pokaži ga. Pružio sam mu putnicu i vidio da umije čitati. Taj je melik bio dakle obrazovan čovjek. On mi vrati putnicu. — Ti stojiš pod padišahovom zaštitom, ali ona ti ovdje ne vrijedi ništa. Vidim međutim da niste obični ratnici, a to je dobro za vas. Zašto samo ti govoriš? Zašto ne govori i tvoj drug?

— On razumije samo jezik svoje domovine. — Što radite ovdje u tom zabačenom kraju? — Vidjeli smo tragove borbe i pošli za njima. — Gdje ste noćas spavali? — U Gumriju — rekoh bez oklijevanja. On iznenađeno uzdignu glavu i oštro me pogleda. — I ti se usuđuješ da mi to kažeš? — Usuđujem, jer je to istina. — Onda si bejov prijatelj. Kako to da se nisi borio na njegovoj strani? — Bio sam zaostao pa nisam više mogao da ga stignem u opasnosti, jer su se tvoji ljudi pojavili između njega i nas. — Jesu li vas napali? — Jesu. — I vi ste se branili? — Vrlo malo. U trenutku kad su stigli, nas smo obojica pali sa svojih konja. Ja sam ležao u nesvijesti, a moj drug izgubio je svoje oružje. Svega je ubijen jedan konj i ranjena su dva čovjeka. — Što se onda dogodilo? — Svukli su nas do donjeg rublja, svezali na konje i odveli k tvom bratu. — A sad ste opet ovdje! Kako je to moguće? Ispripovjedio sam mu sve tačno, od prvog trenutka našeg sužanjstva pa dosad. Njegove su oči postajale sve krupnije i naposljetku začuđeno viknu: — Katera Aisa — Isusa mi! I ti mi sve to kazuješ? Ti si ili veliki junak, ili lakomislen čovjek, ili pak tražiš smrt. — Nijedno od svega toga! Sve to sam ti rekao zato jer muškarac ne smije lagati i jer mi se tvoje lica sviđa. Ti nisi razbojnik ni tiranin pred kojim čovjek mora drhtati, već pošten knez svoga naroda koji voli istinu te je želi i čuti. — Imaš pravo, hodi. Sreća tvoja što si tako postupio. Da si mi rekao neistinu, bio bi izgubljen. — Odakle bi ti znao da ne govorim istinu? — upitah ga. — Ja te poznam. Nisi li ti onaj čovjek koji se s Hadedinima borio protiv njihovih neprijatelja? — Da, to sam ja. — Nisi li ti čovjek koji se s Jesidima borio protiv mosulskog mutesarifa? — Jesam. — Nisi li ti čovjek koji je Amada el Gandura oslobodio iz tamnice u Amadiji? — I to sam učinio. — A osim toga čovjek koji je prisilio muteselima da pusti na slobodu dva Kurda iz Gumrija? — Tako je. Sve više sam se čudio. Odakle je taj nestorijanski vođa tako tačno znao sve ono što sam učinio?

— Odakle ti sve to znaš, meliče? — upitah ga sada. — Nisi li ti izliječio jednu djevojku u Amadiji koja je pojela otrovne jagode? — Jesam. I to znaš? — Njena prabaka se zove Mara Durime. — Tako je. Poznaš li je? — Bila je kod mene i pripovijedala mi o tebi ono što je ona i što su njezini doznali od tvoga sluge koji se nalazi tamo među zarobljenicima. Ona je znala da ćeš možda doći u naš kraj pa me je zamolila da budem tvojim prijateljem. — Kako možeš znati da sam upravo ja taj čovjek? — Nisi li jučer u Gumriju pripovijedao o sebi? Mi imamo ondje prijatelja koji nas o svemu obavještava. Zato smo znali i za današnji lov kao i to da ćeš sudjelovati u njemu. Zato sam također, kad sam iz zasjede opazio da si zaostao, poslao četicu mojih da te zarobe i odvedu kako te u borbi ne bi zadesila nikakva nezgoda. To je zvučalo tako pustolovno da sam jedva mogao i povjerovati. Sad sam mogao shvatiti i vladanje onih ljudi koji su nas zarobili, premda su pretjerali, oduzevši nam odjeću. — Što ćeš učiniti? —upitah melika. — Odvest ću te sa sobom u Lizan da budeš moj gost. — A moji prijatelji? — Tvoj sluga i Amad ei Gandur bit će slobodni. — A bej? — On je moj zarobljenik. O njegovoj sudbini odlučit će naša skupština. — Hoćete li ga ubiti? — To bi moglo biti. — Onda ne mogu poći s tobom. Ja sam bejov gost. Njegova je sudbina također i moja. — Mara Durime mi je rekla da si hrabar ratnik, ali promisli da hrabrost često vodi u propast ako istodobno nije i promišljena. Tvoj pratilac nije razumio što govorimo. Porazgovori se dakle s njima i upitaj ga što da odlučiš. Okrenuo sam se Englezu. — Ser David, naišli smo na doček o kakvom nisam mogao ni sanjati. — Tako? Loš doček? — Ne, prijazan. Melik nas poznaje. Ona stara žena čiju sam praunuku izliječio u Amadiji pripovijedala mu je o nama. Treba da kao njegovi gosti pođemo s njime u Lizan. — Well! Vrlo dobro! Izvrsno! — Ali u tom slučaju se nezahvalno vladamo prema beju od Gumrija, jer on ostaje zarobljen, pa će ga možda i ubiti. — Hm! Neugodno! Valjan momak. — Tako je! Možda bismo mogli s Kadir-bejom pobjeći odavde.

— Kako? — Zarobljenici nisu vezani. Svaki od njih treba samo konja. Ako brzo skoče, ako se bace na konje koji im pasu u blizini, i smjesta odjaše, ja bih im možda mogao pokriti uzmak budući da imam razloga da povjerujem da nestorijanci neće pucati u mene. — Hm! Lijepa pustolovina! Izvrsno! — Ali to bi trebalo brzo izvesti. Jeste li sporazumni? — Yes! To će biti napeto! — Ali nećemo pucati, ser David! — Zašto ne? — To bi bilo nezahvalno prema meliku. — Ali onda će nas uhvatiti. — Ne vjerujem. Moj je konj dobar, a isto tako i vaš, a ako je ostala kljusad loša, pobjeći ćemo u guštaru. Jeste li dakle spremni? — O yes! — Onda pripazite! Okrenuo sam se meliku. — Što ste zaključili? — upita on. — Ostat ćemo vjerni Kadir-beju. — Onda otklanjate moje prijateljstvo? — Ne otklanjamo, ali ti ćeš nam dopustiti da izvršimo svoju dužnost. Mi ćemo sad otići a ja ti iskreno kažem da ćemo pokušati sve da ga oslobodimo. On se nasmiješi i reče: — Sve ako i pobjegnete i sazovete sve njegove ratnike, oni će ipak doći prekasno, jer ćemo mi u međuvremenu otići. No vi uopće nećete krenuti, jer ako mu želite pomoći, moram vas zadržati. Ustao sam a i Lindsay je već stajao kraj svoga konja. — Zadržati? — upitah, ali samo da dobijem vremena, jer sam Halefu lakim pokretom glave dao znak i pri tome pokazao na konje koji su pasli u blizini, te prema izlazu iz doline. — Mislio sam da me nećeš smatrati svojim zarobljenikom! — Ti me na to siliš, premda bi morao uvidjeti da će sav tvoj trud biti uzaludan. Vidio sam da me je Halef razumio. Nešto je šaptao ostalima koji mu klimnuše, a zatim napeto pogleda prema meni. — Meliče, nešto ću ti reći — rekoh prišavši k njemu i položivši mu ruku na rame. Opazio sam naime da je došao odlučni tren. — Pogledaj malo tamo gore uz dolinu. On se okrenu tako da je zarobljenicima pokazivao leđa i upita: — Zašto? — Dok ti gledaš na tu stranu — odgovorih — iza tvojih će se leđa dogoditi ono što ti smatraš nemogućim. — Što to misliš? — upita začuđeno, no ja mu nisam odmah odgovorio.

I zaista su u tom trenutku zarobljenici skočili na noge i pritrčali konjima. Uzjahali su na njih prije nego što je itko uspio podići uzbunu. I Englez je uzjahao pa pojurio za njima, tako da je pregazio nekoliko ljudi koji su ustali da ih progone. — Tvoji zarobljenici bježe! — rekoh mirno. Primijenio sam naivnu lukavštinu da bih njegov pogled skrenuo sa zarobljenika. Ali uspjelo mi je! On se naglo okrenu. — Za njima! — viknu i skoči k svome konju. Bio je to divno građeni kurdski kulaš. Na tome konju ubrzo bi stigao bjegunce. To sam morao spriječiti pa skočih za njim i izvukoh bodež. Upravo je htio zgrabiti uzde kad ja uboh konja u but stražnje noge i ujedno ga žestoko udarih. Konj zahrza, ritne se sa sve četiri noge i odskoči. — Izdajice! — viknu melik i skoči na mene. Ja ga odbacih natrag. Za nekoliko skokova bio sam kod svoga vranca, vinuo se u sedlo i odjurio. Bjegunci su znali da je vani u dolini stajala predstraža pa zato skrenuše nadesno niz dolinu. Pojurio sam kraj prvih progonitelja i prestigao ih toliko da je između njih i mene ostao slobodan prostor. Onda zaustavih konja i podigoh pušku na rame. — Stojte! Pucat ću! Nisu me poslušali. Opalio sam dakle dva puta i ustrijelio prva dva konja. Ostali jahači ustuknuše i zaustaviše se, ali oni iza njih hrlili su dalje pa sam tako još tri puta opalio. Tako sam zadržao progonitelje; dao bjeguncima vremena da se izgube s vida. Uto se pojavi melik na svom kulašu kojega je opet uhvatio. Jednim je pogledom obuhvatio cio položaj i trgnu svoj pištolj; — Ustrijelite ga! — ljutito viknu i pojuri na mene. Sad sam i ja okrenuo svoga konja i pobjegao. Sve je ovisilo o vrančevoj brzini. Položio sam mu ruku među uši. — Ri — — ! On se pognu i pojuri kao strijela s tetive. Dugačka griva vijorila mi se oko koljena kao zastava. Za jednu minutu melik me nije više mogao doseći nikakvom puškom. Stigao sam do prvog zavoja doline upravo u času kad su moji drugovi iščezavali iza druge. Onda mi sinu jedna misao. Namjestih se na sedlu da budem što lakši, a pastuh je jurio tako strelovito da je čak i hrt daleko zaostao. Za tri minute stigao sam svoje drugove koji su također svoje konje natjeravah punom brzinom. — Pojašite brže! — doviknuh. — Samo još kratko vrijeme, još brže! Ja ću zavarati melika. — Kako? — upita bej. — Nemam vremena da ti to objasnim. Večeras ćemo se naći u Gumriju. Obuzdao sam konja dok su oni i dalje galopirali. Ubrzo iščeznuše iza novoga zavoja. Pojahao sam do prijašnjega zavoja i ugledao progonitelje daleko u dolini, a melika ispred ostalih. Sad sam izračunao trenutak kad su morali stići

do mjesta na kojem sam stajao i polako se okrenuo, a ubrzo se pojaviše i progonitelji koji su dakako povjerovali da ja još nisam stigao svoje drugove, ali da ću krenuti istim putem kojim su i oni pošli. I opet je iz neke pobočne doline pritjecao mali potočić pa zakrenuh u tu dolinu. Bila je vrlo krševita i gotovo bez raslinja. Morao sam polaganije jahati i ubrzo sam razabrao da melik jaše za mnom. Svakako su i njegovi ljudi jahali za njim. Moji drugovi bili su dakle spašeni. Ubrzo sam međutim otkrio nešto neugodno. Melikov kulaš se naime umio bolje penjati od mog Rija. Morao sam svoga vranca sve više natjeravati, ali razmak između progonitelja i mene se ipak smanjivao. Najteži je bio gornji dio klanca gdje sam morao svladati uspon pokriven rastresitim kamenjem koje se odronjavalo pod konjskim kopitima. Ri je njiskao i naprezao se iz sve snage — najzad se uspesmo. Stao sam gladiti i milovati konja. Uto prasnu iza mene melikov hitac. Srećom me ne pogodi. Sad sam morao u prvom redu pregledati teren. Naokolo nisam razabirao ništa osim golih visova između kojih kao da uopće nije bilo puta. Najprohodnijom mi se učinila strma stijena meni zdesna. Upravih konja onamo. Zaobljeni vrh na kome sam se nalazio bio je dobar komad puta gotovo ravan. Zato sam opet stekao malu prednost. Zatim krenuh nizbrdo, jer se preda mnom pružilo prirodno rebro slično putu. Ovdje sam brzo napredovao! Nada mnom odjeknu glasni krik. Viknuo je melik. Je li to bio znak da se ljuti videći da mu izmičem? Gotovo da je zvučalo kao upozorenje. Pojahao sam dalje i opazio da melik oprezno jaše za mnom. Teren je postajao sve teži. Meni zdesna stijena se strmo uzdizala, a slijeva padala je gotovo okomito u dubinu. Pri tome se staza sve više sužavala. Ri se nije plašio, već je oprezno i polako koračao dalje, premda je put samo mjestimice bio metar širok, a prosječno još i uži. Ugledavši pred sobom zavoj, ponadah se da će pečinasti put iza zavoja postati prohodniji. Ondje se međutim moj konj zaustavio a da ga uopće nisam trebao obuzdavati pa se nas obojica, konj i jahač, zagledasmo u ponor koji je zjapio ispred nas. Nalazio sam se u užasnom položaju. Naprijed nisam mogao, okrenuti se također nisam mogao, a za sobom sam ugledao melika naslonjena na rub stijene. Možda je poznavao taj kraj, jer je sjahao i pješke pošao za mnom. Iza njega opazio sam nekoliko njegovih ljudi. Ostala je samo jedna mogućnost spasa za mene: mogao sam se spustiti niz sapi svoga konja i vratiti se. Ali onda bi moj Ri bio izgubljen. Zato sam odlučio da stavim na kocku sve. Stao sam prijazno tepati konju i naveo ga da korakne natraške. Poslušao me je pa je počeo koračati natraške oprezno pipajući kopitima, njiskajući i dršćući. Spopadne li ga i najmanja vrtoglavica, izgubljeni smo. Činilo se ipak da zvuk mojega glasa kojim sam ga mirio i podstrekavao udvostručava njegovu oštroumnost. Iako smo se kretali polako, ipak smo

napredovali korak za korakom, dok naposljetku nismo stigli do mjesta gdje je staza bila više nego dvostruko šira od dosadanje. Ovdje ostavih konja da se odmori. Melik podignu pušku. — Ostani ondje, jer inače pucam —doviknu mi. Treba li da dopustim da puca u mene? Ako se Ri prestraši, mogao bi sa mnom skočiti u ponor. Zato odlučih da ću sam pucati. Bude li vranac osjetio da se pripremam za pucanje, vjerojatno se neće prestrašiti. Uostalom, udaljenost između melika i mene bila je tolika da se nisam trebao bojati njegovoga taneta. Ali ako ono ipak stigne do nas, bilo bi dovoljno da samo okrzne konja pa da ga poplaši. Okrenuo sam se dakle u sedlu, podigao pušku i viknuo: — Odlazi, jer ću inače ja pucati u tebe! — On se nasmije i odvrati: — Sigurno se šališ. Tako daleko ne može nitko ipogoditi. — Prostrijelit ću ti turban. Zatim mahnuh puškom po zraku i napeh kokot tako da je glasno kvrcnuo da bih pripremio vranca. Onda nanišanih, opalih, i smjesta se opet okrenuh. Taj je oprez bio nepotreban, jer je Ri stajao mirno. Zato iza mene odjeknu krik, a kad sam se osvrnuo, melika više nije bilo. Već sam se poplašio da sam ga ustrijelio, ali ubrzo opet opazih da se samo povukao na sigurnu udaljenost Napunio sam ispucanu cijev i krenuo ponovo natraške. Pas se za sve to vrijeme vladao potpuno mirno. Neprekidno se držao podalje od konja. Bilo je upravo kao da Dojan zna da ne smije Rija uznemiriti ni glasom ni pokretom. Sad je potrajalo dugo dok opet nismo došli do mjesta gdje smo se mogli odmoriti. Bilo je otprilike pet metara dugačko i preko metar široko. Da se usudim? Vjerojatno je bilo bolje da sve stavim na kocku nego da se duge sate mučim. Potjerao sam vranca tik uz stijenu da uzmogne okrenuti glavu i pogledati kamenu ploču iza svojih leđa, a zatim ga stegoh stegnima, povukoh ga u vis i trgoh ga u stranu. Na čas su njegova prednja kopita zalebdjela iznad ponora, a zatim se spustiše na čvrsto tlo. Opasni mi je okretaj uspio, ali je Ri drhtao cijelim tijelom, pa je prošlo dosta vremena prije nego što sam mu mogao dopustiti da krene dalje. Sad smo na sreću bili spašeni. Brzo smo prešli preko opasnoga puta, ali onda opazih da se moram zaustaviti. Nedaleko preda mnom stajao je melik s otprilike dvadesetoricom ratnika. Svi su podigli puške. — Stoj! — zapovjedi melik. — Čim posegneš za oružjem, pucat ću! U takvom položaju nisam se smio oprijeti. — Što hoćeš? — upitah. — Sjaši! — glasio je njegov odgovor. Poslušao sam ga. — Odloži oružje! — zapovjedi ponovo. — To neću učiniti. — Onda ćemo te ustrijeliti. — Ustrijelite!

Ipak to nisu učinili, već su se stali tiho dogovarati. Zatim reče melik: — Efendijo, ti si poštedio moj život, pa zato ne bih htio da te ubijem. Hoćeš li dobrovoljno poći s nama? — Kamo? — U Lizan. — Hoću, ali samo ako mi ostaviš ono što imam. — Smiješ sve zadržati. — Kuneš li se na to? — Kunem. Pojahao sam prema Kaldejcima, ali sam ipak uzeo revolver u ruku da suzbijem svaku podmuklost. Melik me je međutim pozdravio i rekao: — Efendijo, nije li to bilo strašno? — Da, zaista jest. — I nisi izgubio hrabrost? — Onda bih bio izgubljen. — Ja sam tvoj prijatelj. — I ja sam tvoj. — Pa ipak moraš ostati moj zarobljenik, jer si se prema meni ponio neprijateljski. — Istina je. Ali sam to učinio samo zato da jednom drugom čovjeku ne prekršim vjernost, a njemu sam već otprije bio obavezan. A sad mi reci što ćeš u Lizanu učiniti sa mnom? Hoćeš li me zatvoriti? — Hoću. Ali ako mi obećaš da nećeš pobjeći, moći ćeš kod mene stanovati kao gost. — Sad ti ne mogu ništa obećati. Dopusti da o svemu još promislim. — Imaš vremena za to. — Gdje su ostali tvoji ratnici? Nadmoćno se nasmiješi i odgovori: — Hodi, tvoje su namjere bile pametne, ali ja sam ih ipak prozreo. Misliš li da bih mogao povjerovati da će bej od Gumrija na konju pobjeći u te planine što ih poznaje isto tako dobro kao i ja? On zna da ovuda ne može preći. — Kakve to veze ima sa mnom? — Ti si me htio zavarati. Pošao sam za tobom jer sam bio siguran da ću uhvatiti beja, a istodobno sam htio uhvatiti i tebe. Ovo nekoliko ljudi pošlo je sa mnom a preostali su se razdijelili pa će ubrzo pohvatati bjegunce. — Moji drugovi će se braniti! — dobacih. — Nemaju oružja. — Pješice će pobjeći kroz šumu. — Kadir-bej je odviše ponosan da napusti konja koji još može da trči. Uzalud si se izvrgao opasnosti i uzalud si postrijeljao i izranio naše konje. Hajde! Pojahali smo natrag istim putem kojim smo i došli. Upravo ondje gdje sam ja iz glavne doline skrenuo u pokrajnu, stajalo je nekoliko konjanika. — Kako je bilo? — upita melik. — Nismo ih sve pohvatali,

— Koga imate? — Beja, Hadedina, slugu ovog hodija i još dva Kurda. — To je dovoljno. Jesu li se branili? — Nisu. To im uostalom i ne bi pomoglo, jer smo ih opkolili. Ali nekoliko Kurda pobjeglo nam je u grmlje. — Imamo Kadir-beja, a to je dosta. Sad smo se vratili onamo gdje sam prvi put naišao na zarobljenike. Bilo mi je čudno što nisu uhvatili Engleza. Kako je to umakao i kamo je krenuo? Nije razumio kurdski. Što će biti s njime? Kad smo stigli do logorišta, zarobljenici su sjedili na svom bivšem mjestu, ali sad su bili vezani. — Hoćeš li otići k njima ili k meni? — upita me melik. — Najprije k njima. — Onda moraš prije toga odložiti oružje. — Onda te molim da mi dopustiš da sa zarobljenicima budem uz tebe. Obećajem ti da neću upotrijebiti oružje i da neću bježati prije nego što stignemo u Lizan. — Ali ti ćeš njima pomoći da pobjegnu. — Neću. Jamčim za njih, ali uz uvjet da zadrže svoje stvari i da ne budu vezani. — Neka bude. Posjedasmo jedan uz drugoga ali priznajem da je većina od nas osjećala stid, jer smo dopustili da nas ponovo pohvataju. Uto začuh uzvik iznenađenja. Pojavio se naime jahač koga vjerojatno nitko nije očekivao — Lindsay. On se ogleda, opazi nas i pojaše k nama. — Ah, ser! Zar ste i vi opet ovdje? — upita me. — Jesam. Good day, ser David! — Ta vi ste im umakli netragom. Kako ste se opet vratili ovamo? — Ne tako dobrovoljno kao vi. — Dobrovoljno? Ta morao sam se vratiti! — Zašto? — Hm! Neugodan položaj. Znam samo kako se kurdski kaže lupež i nitkov, pa zar da s time posve sam projašem kroz tu zemlju? Vidio sam da su svi ponovo uhvaćeni pa sam se polako vratio ovamo. — Gdje ste bili kad su ostale pohvatali? — Malo dalje jer je moj konj trčao brže od ostalih. A kamo ste vi iščezli? — Ser David, danas sam proživio jedan od najopasnijih trenutaka svoga života. Možete mi povjerovati. Sjašite! Sve ću vam ispripovjediti. Sjahao je i sjeo k nama, a ja sam mu opisao svoje jahanje po stjenovitoj stazi. — Ser — reče kad sam svršio — danas je bio veoma loš dan! Well. Nemam ni najmanje volje da odmah opet pođem u lov na medvjede. Yes.

Imao sam mnogo pripovijedati i beju, Halefu i Amadu el Ganduru, a i oni meni. Kadir-bej se nadao da je Muhamed Emin koga smo izgubili s vida požurio u Gumri po pomoć, te se već radovao da će nestorijanci biti napadnuti ovdje u logoru. Njegovo se iščekivanje nije međutim ostvarilo. Pošto su nam naši pobjednici dali jednostavni obrok jela, krenusmo na put. Nestorijanci su nas opkolili pa tako svi pojahasmo onim putem koji sam ja s Englezom već dva puta prešao. Zastali smo da pokopamo ubijene Kurde, a onda krenusmo tako brzo naprijed da smo još prije sumraka stigli do kuće u kojoj je stanovao melikov brat. Ondje nas nisu baš prijazno primili. Nestorijanci kojima smo odavde pobjegli vratili su se nakon kratkoga i bezuspješnoga progona kući. Melikov brat je stajao na vratima da ga pozdravi. — Jesi li opet uhvatio ovog velikog junaka koji je tako hrabar da najradije bježi? — podrugljivo će. — Trčao je prema natrag kao rak koji se hrani samo smrdljivim mesom. Sveži mu ruke i noge da ti ne uzmogne ponovo umaći! Nisam smio dopustiti da se netko ovako prema meni vlada. Primim li mirno takvu uvredu izgubit ću sve poštovanje što smo ga tako nužno trebali. Zato predah Halefu uzde svoga konja i priđoh tik pred melikova brata. — Šuti! Kako se ovakav lažac i izdajica može usuditi da vrijeđa poštene ljude? — Što se usuđuješ? — dreknu na mene. — Nazivaš me izdajicom? Ponovi to samo još jednom pa ću te tresnuti da ćeš odletjeti na zemlju! Odgovorih: — Samo pokušaj i vidi hoće li ti to uspjeti! Nazvao sam te lašcem i izdajicom, jer to i jesi. Rekao si nam da smo tvoji gosti da nas uljuljaš u sigurnost, a onda si nas zaključao da ukradeš moga konja. Ne samo da si lažac i izdajica, već si i kradljivac koji vara svoje goste. Kaldejac podigne ruku, ali prije nego što je uspio da me udari našao se na tlu a da ga ja nisam ni dotakao. Moj je pas pratio svaku njegovu kretnju i oborio ga. Sad je stajao iznad njega i zubima mu uhvatio grlo tako da se ugroženi čovjek nije usudio ni pisnuti ni maknuti. — Pozovi psa natrag ili ću ga probosti! — zapovjedi mi melik. — Samo pokušaj! — odvratih. — Prije nego što povučeš nož pas će razderati tvoga brata i ti ćeš umjesto njega ležati na zemlji. Taj je pas tasi najčišće pasmine. Ne vidiš li da te već promatra? — Zapovijedam ti da ga pozoveš natrag! — Zapovijedaš? Koješta! Rekao sam ti da ću doći s tobom u Lizan i da neću upotrijebiti oružje, ali ti nisam dopustio da se smatraš našim gospodarem. Tvoj je brat već jednom ležao pod tim hrabrim psom a ja sam mu vratio slobodu. Ovaj put neću to učiniti prije dok se ne uvjerim da će nas ubuduće ostaviti na miru. — Hoće. — Daješ li mi riječ?

— Dajem! — Dobro. Opominjem te da je ne prekršiš! Na moju zapovijed Dojan ispusti Kaldejca. On ustade i smjesta se povuče, ali prije nego što je ušao kroz vrata uzdigne desnu šaku i zaprijeti mi se. U njemu sam stekao opasnog neprijatelja. Činilo se da se ta neugodna zgoda nepovoljno dojmila i melika. Izraz lica mu je bio stroži, a oči smrknutije nego prije. — Uđite! — zapovjedi, pokazujući prema kućnim vratima. — Dopusti da spavamo pod vedrim nebom! — usprotivih se tome. — U;kući ćete spavati sigurnije a i bolje — odgovori veoma odlučno. — Ako ti je do naše sigurnosti, onda mi vjeruj da smo ovdje sigurniji nego pod tim krovom, ispod kojega sam već jednom bio izdan. — To se više neće dogoditi. Dođi! Melik me uze za ruku, ali ja je izvukoh i stupih u stranu. — Ostat ćemo ovdje! — izjavih odlučno. — Nismo navikli da se dijelimo od svojih konja. Ovdje raste dovoljno trave njima za hranu, a nama za ležaj. — Kako god hoćeš — odvrati. — Ali kažem ti da ću vas dati oštro nadzirati. — Samo daj! — Ako itko od vas pokuša pobjeći, dat ću ga ustrijeliti. — Učini i to. — Vidiš da ti popuštam, ali jedan čovjek mora ipak poći u kuću sa mnom: Kadir-bej. — Zašto on? — Vi zapravo niste moji zarobljenici, ali on jest. — Kadir-bej će ipak ostati kraj mene, jer sam ti dao riječ da neće pobjeći, a ta je riječ sigurnija od zidova između kojih ga želiš zatvoriti. — Jamčiš li za njega? — Svojim životom! — No, dobro, onda neka bude po tvojem. Ali kažem ti da ću zaista zatražiti tvoj život ako se on udalji! Poslat ću ti rogožine za ležaj, drvo za vatru te hranu i piće za tebe i ostale. Potraži mjesto koje će ti se učiniti prikladnim. Nedaleko od zgrade nalazila se meka livada na kojoj se smjestismo. Konjima smo po običaju »Divljega zapada« sputali prednje noge tako da su doduše mogli pasti, ali se nisu mogli udaljiti. Zatim naložismo vatru, oko koje smo se okupili u krugu na svojim rogožinama. Uskoro smo dobili zaklanu ovcu i poruku da je sami spečemo. To smo učinili i natakli je na čvrstu granu koja nam je poslužila kao ražanj. Nismo mogli ni pomisliti na bijeg, jer se četa nestorijanaca ulogorila oko nas uz brojne vatre. Pekli su ovnove i janjce isto kao i mi i radovali se zbog pobjede što su je danas izvojevali. — Kako se osjećate, ser? — upita me Lindsay koji mi je sjedio slijeva. — Kao gladan čovjek, ser David.

— Well! Imate pravo. Lindsay se okrene prema Halefu koji je upravo skidao pečenje sa žari da ga razreže. Lindsay je bio odviše gladan a da mirno počeka. Izvuče nož, odreže brzo golem zalogaj i razjapi usta što je više mogao da ga proguta. U tom času slučajno pogledah prema kući. Prilično jasno su je osvjetljavale brojne vatre pa sam tako mogao razabrati ljudsku ruku koja se pojavila iznad ruba krova. Iza glave slijedio je vrat, zatim dva ramena, a onda opazih dugačku puščanu cijev upravljenu prema našoj vatri. Za tren oka podigoh svoju pušku.,Prijeko bijesnu hitac a gotovo istodobno prasnu dolje i moj. Prijeko je odjeknuo krik, a i dolje kod nas odjeknuo je drugi. Kriknuo je Englez kome je tane podmuklog strijelca izbilo iz ruke nož zajedno sa zalogajem što ga je upravo htio staviti u usta. — Zounds! — viknu. — Tko je taj lupež? Sve se to odigralo tako brzo da nitko nije opazio bljesak hica na krovu. Jedan od nestorijanaca koji su logorovali kraj nas, vjerojatno pomoćni vođa, priđe bliže. — Zašto pucaš, hodi? — upita. — Jer se moram braniti. — Tko te je napao? Ja ne vidim nikakva neprijatelja. — Ali ja sam ga vidio — odgovorih. — Ležao je gore na krovu i pucao u nas. — Varaš se, hodi. — Ne varam se. Sigurno je to bio melikov brat, a budući da se nije zadovoljio opomenom, ja sam ga kaznio. — Zar si ga ustrijelio? — prestrašeno će on. — Nisam. Nanišanio sam mu na desni lakat pa sam siguran da sam ga onamo i pogodio. — Gospodine, to je zlo po tebe. Odmah ću pogledati. Svi nestorijanci poustajali su sa svojih mjesta i posegli za oružjem. I mi smo to učinili. Samo Lindsay je još sjedio na zemlji. Usta su mu se otvarala i zatvarala u svim geometrijskim likovima, a nos mu je obuzelo takvo zaprepaštenje da se ovjesio sav klonuo i beznadan. — Probudite se, ser David! — opomenuh ga. On duboko uzdahnu, dohvati svoju pušku i polako ustane. — Umalo da me nije udarila kap — iskreno prizna. — Zbog toga jednog hica? Koješta! — Ne zbog hica. — Zbog čega onda? — Zbog udarca što sam ga dobio. Moj nož mi je odletio, a taj komadić ovnovog mesa tako me je žestoko lupio po licu kao da sam dobio zaušnicu. Eto, pogledajte moj obraz, a ovdje u travi leži meso! — Sidi, hoće li doći do borbe? — upita Halef i olabavi svoje pištolje za pojasom.

— Ne vjerujem. — Neka dođe! Ne bojimo se! Hrabri mali čovječuljak prezirno omjeri Kaldejce koji uostalom još nisu neprijateljski nastupili prema nama, već su mirno čekali da čuju što će im reći njihov glavar. On se ubrzo vrati i to u pratnji melika koji je namrštena lica prišao k našoj vatri. — Tko je ovdje pucao? — upita. Javih se: — Ja; jer je on pucao u mene! — To nije istina! Htio je ubiti samo tvoga psa. — Tko je to zapovjedio? Zar možda ti? — Nisam. O tome nisam ništa znao. Ali hodi, sad ste svi izgubljeni! Ti si zbog jednog psa pucao u moga brata. — Imam pravo da ustrijelim svakoga tko hoće da ubije mog psa pa ću se tim pravom i ubuduće služiti. Upamti to! Ali kako kani tvoj brat dokazati da nije htio ubiti mene, već mog psa? — On to kaže. — Onda je veoma loš strijelac, jer nije pogodio psa, već umalo što nije ubio ovoga beja iz Inglistana. — Moj je brat zaista htio ubiti samo psa. Nema čovjeka koji bi noću bio siguran u svoje tane. — To nije nikakva isprika za tako podlo djelo. Metak je proletio četiri koraka daleko od psa. Samo šaku više i ovaj bej bio bi mrtav. Uostalom, ima ljudi koji i noću umiju sigurno gađati. To ću ti dokazati. Nišanio sam u desni lakat tvoga brata pa sam siguran da sam mu smrskao zglob, premda sam imao manje vremena za nišanjenje od njega. Melik mrko potvrdi moje riječi. — Oduzeo si mu ruku. To ćeš platiti svojim životom! — Čuj me, meliče, budi sretan da mu nisam nišanio u glavu koju bih mnogo lakše pogodio od ruke. Ja ne žeđam za ljudskom krvi, ali tko se usudi da napadne mene i moje, taj će upoznati nas i naše oružje! — Mi ga se ne bojimo, jer smo vam nadmoćni. — Samo dok nas veže naša riječ, a inače niste. — Odmah ćete nam predati puške da ne biste njima nanijeli još više štete. — A što će biti onda? — Ja ću suditi ostalima a tebe ću prepustiti svom bratu. Prolio si njegovu krv pa prema tomu i tvoja krv sad pripada njemu. Predaj oružje! Cijela njegova četa okupila se oko nas u velikom krugu tako da su ljudi razumjeli svaku riječ što smo je nas dvojica izgovorila. Izrekavši posljednju zapovijed, posegnu on za mojom puškom. Dobacio sam Davidu Lindsayu nekoliko engleskih, a ostalima nekoliko arapskih riječi, a zatim nastavih okrenuvši se meliku:

— Ti nas dakle odsad smatraš svojim zarobljenicima? Kad je potvrdio, rekoh mu: — Neoprezni čovječe! Zar zaista misliš da vas se bojimo? Tko podigne ruku na mene taj sebe sam ugrožava. Znaj da nisam ja tvoj zarobljenik, već si ti moj! Rekavši to, zgrabih melika ljevicom za šiju i tako mu čvrsto stisnuh vrat da su mu se ruke odmah mlohavo ovjesile. Istodobno su nas moji drugovi okružili, uperivši oružje spremno na pucanje u nestorijance. To se odigralo tako brzo i neočekivano da su se nestorijanci nijemo zagledali u nas. Iskoristio sam tu kratku stanku da im doviknem: — Vidite li da je melik u mojoj vlasti? Treba da ga samo još jednom stisnem pa je mrtav, a onda će polovina od vas poginuti pod našim začaranim kuglama. Ali ako se mirno vratite k svojim vatrama, ja ću ga ostaviti na životu pa ću s njime i s vama pregovarati u miru. Pripazite! Brojit ću do tri. Bude li onda još i jedan jedini čovjek stajao ondje gdje sada stoji, melik je izgubljen. — Je, du, seh — jedan, dva, tri — Još nisam izgovorio posljednju riječ, a Kaldejci su već sjedili svi uz vatre na svojim mjestima. Život njihovoga vođe bio im je prema tome vrlo vrijedan. Da su na njihovom mjestu bili Kurdi, taj mi smioni trik sigurno ne bi uspio. Tad sam ispustio melika. On pade na zemlju. Ruke i noge bile su mu mlohave, a lice grčevito iscereno. Potrajalo je dulje vremena dok je opet došao do daha. Iz kuće je izašao, ne ponijevši sa sobom oružje. Sad sam stajao pred njim uperivši revolver u njegovo srce. — Da se nisi usudio ustati! — zapovjedih. — Čim to učiniš bez mog dopuštenja, pogodit će te moje tane. — Hodi, lagao si mi — zastenje melik, opipavajući objema rukama vrat. — Ne znam ni za kakvu laž — odgovorih. — Obećao si mi da nećeš upotrijebiti oružje. — To je istina, ali sam pri tome pretpostavio da se ni vi nećete neprijateljski vladati prema nama. — Obećao si mi da nećeš bježati. — Tko ti je rekao da ćemo pobjeći? Vladajte se prema nama kao prijatelji pa ćemo se kod vas posve ugodno osjećati. — Ti si prvi započeo neprijateljstvo! — Meliče, ti si me nazvao lašcem, a sad si sam izgovorio laž. Vi ste napali nas i Kurde iz Gumrija. Kad smo u miru ležali ovdje uz ovu vatru, tvoj je brat pucao u nas. Tko je dakle započeo neprijateljstva, mi ili vi? — Metak je bio namijenjen samo tvom psu. — Misli su ti posve providne, meliče. Tvoj je brat htio ustrijeliti psa kako me ovaj više ne bi mogao zaštićivati. Tko mu takne samo i dlaku ili ošteti makar i rub naše odjeće, s njime postupamo onako kao što oprezni ljudi postupaju s bijesnim psom koga moraju ubiti da spasu sami sebe. Život tvoga brata bio mi je u ruci, a ja sam mu samo zatjerao tane u lakat da više nikada ne može iz zasjede

podići pušku. I tvoj život bio je u mojoj ruci, ali ja sam ti ga poklonio. Što ćeš odlučiti o nama? — Ništa drugo nego ono što sam ti već rekao. Ili zar možda ne znaš što znači krvna osveta? — Jesam li ubio tvoga brata? — Njegova je krv potekla. — Tome je sam kriv. Što te se uopće tiče njegova osveta? — Ja sam njegov brat i nasljednik. — On još živi pa se može sam osvetiti. Ili zar je možda dijete da ti već prije njegove smrti moraš nastupati umjesto njega? Nazivaš se kršćaninom, a govoriš o krvnoj osveti. Hoćeš da u svojoj domovini, kad se vratim onamo, pripovijedam da su Kaldejci pogani? — Nećeš se vratiti! — Vratit ću se, a ti me nipošto nećeš spriječiti u tome. Pogledaj ovaj komad drveta što ga bacam u vatru. Prije nego izgori bit ćeš mrtav ili ćeš nam obećati da ćeš s nama postupati kao sa svojim gostima, a svaka povreda gostiju bila bi najveća sramota za tvoju kuću i tvoje pleme. — Ti bi me ubio? — Ja bih smjesta krenuo i poveo bih te sa sobom kao taoca, ali bih te morao ubiti ako bi me netko spriječio da odem. — Hodi, ti si opasan čovjek. — Varaš se. Ja sam miroljubiv čovjek, ali opasan neprijatelj. Pogledaj u vatru! Drvo umalo što nije izgorjelo. — Daj mi vremena da se porazgovorim sa svojim bratom. — Ni časka! — On traži tvoj život. — Neka sam dođe po njega! — Ne mogu te pustiti na slobodu. — A zašto ne? — Jer si rekao da nećeš napustiti beja. — Tu ću riječ održati. — A ja ne mogu pustiti Kadir-beja. On je neprijatelj Kaldanija pa će Bervari sigurno doći da nas napadnu. — Trebali ste ih pustiti da mirno pođu svojim putem! Posljednji put te podsjećam da se ovo drvo raspada već u pepeo. — No, dobro, gospodine, moram te poslušati, jer bi bio kadar da izvršiš svoju prijetnju. Bit ćete moji gosti. — I bej? — I on. Ali mi morate za uzvrat obećati da nećete otići iz Lizana bez mog dopuštenja. — Obećajem ti. — U svoje ime i u ime svih ostalih? — Tako je. Samo što i ja stavljam nekoliko uvjeta.

— Koje? — Smijemo zadržati sve što nam pripada. — Pristajem! — I čim se netko neprijateljski ponese prema meni, ja sam razriješen svojeg obećanja. — Neka bude tako! — Onda sam zadovoljan. Pruži nam ruku, a zatim se vrati k ranjeniku. Hoćeš li da ga ja povezem? — Neću, gospodine. Tvoja bi ga blizina samo razdražila, a sigurno ima i druge pomoći. Ljutim se na tebe, jer si me pobijedio. Bojim te se, no ipak te volim. Pojedite svoje janje i spavajte na miru! Nitko vam neće učiniti ništa nažao! On se vrati u kuću. Taj mi čovjek nije više bio opasan, a i na licima ostalih dalo se razabrati da ih se naše držanje dojmilo. Smionima pripada svijet, a Kurdistan je također dio svijeta. Sad smo se mogli bez brige posvetiti pečenju s ražnja, a za vrijeme jela morao sam svojim drugovima prevesti svoj razgovor s melikom. Lindsay zamišljeno zatrese glavom. Utanačeni uvjeti mira nisu mu se svidjeli. — Ipak ste počinili glupost, ser — reče. — Mogli ste toga momka malo čvršće stegnuti. S onim ostalima bismo već svršili. Ne budite nerazboriti, ser David! Odviše ih je protiv nas. — Mi ćemo se probiti, yes! — Jedan ili dvojica od nas mogla bi se možda probiti, ali svi ostali bili bi izgubljeni. — Pshaw! Zar ste postali kukavica? — Ne vjerujem. Bar me odmah ne pogađa kap ako mi netko istrgne zalogaj mesa ispred usta. — Hvala vam što ste me podsjetili! Mi ćemo dakle ostati u Lizanu? Kakvo je to gnijezdo? Grad ih selo? — Prijestolnica sa osam stotina tisuća stanovnika, s trkalištem za konjske trke, kazalištem, Victoria-kasinom i kazalištem. — Zounds! Hodite k vragu ako ne umijete izmišljati bolje šale. — No, mjesto vrlo lijepo leži na obalama rijeke Sab, ali Kurdi su ga nekoliko puta razorili pa ga sad sigurno nećemo moći usporediti baš s Londonom ih Kopenhagenom. — Razorili? Je li mnogo propalo? — Svakako. — Divno! Iskapat ću. Naći ću fowlingbulle. Poslati ih u London. Yes! — Nemam ništa protiv toga, ser David. — I vi ćete mi pomoći. I ti nestorijanci. Plaćam dobro, vrlo dobro. Well. — Nemojte se prevariti u računu. — Kako to? Zar ondje nema fowlingbulla? — Sigurno ih nema.

— Zašto me onda posve uzalud vučete po tom prokletom Kurdistanu? — Zar to zaista činim? Ili niste li vi dojahali od Hadedina za mnom posve protiv moje volje? — Yes! Imate pravo. Bio sam odviše osamljen ondje. Htio sam doživjeti kakvu pustolovinu. — Eto, doživjeli ste je, i to ne samo jednu. Budite dakle zadovoljni i nemojte grditi, inače ću vas ostaviti ovdje pa ćete tako propasti da će vas jednom netko pronaći kao fowlingbulla i poslati u London. — Fuj! Loša šala. Veoma loša! Dosta mi je. Ne želim više nijednu čuti. Englez se okrene i pruži beju od Gumrija priliku da mi nešto rekne. Ovaj je dosad šutio. Sad mi iskreno reče: — Hodi, meni se ne sviđaju uvjeti na koje si pristao. — A zašto? — Previše su opasni za mene. — Bolje nisam mogao dobiti. Da smo te htjeli prepustiti tvojoj sudbini, mi bismo ostali sad bili u boljem položaju, ali bi ti bio zarobljenik. — Znam to, efendijo, pa ti zahvaljujem. Pokazao si se kao vjeran prijatelj. Ali ja ću ipak ostati samo zarobljenik. — Nećeš smjeti otići iz Lizana, i to je sve. — I to je dovoljno. Gdje li je sad Muhamed Emin? — Nadam se da je požurio u Gumri. — Što će ondje uraditi? — Dovest će tvoje ratnike da oslobode tebe i nas. — Upravo sam to htio čuti od tebe. Doći će dakle do teške borbe, a ti unatoč tome vjeruješ da će melik postupati s nama kao s gostima. — Da, vjerujem. — S vama hoće, ali neće sa mnom. — To bi značilo da je prekršio riječ, a onda možemo i mi postupati kako hoćemo. — Moraš također imati na umu da se protivi mojoj časti da ja skrštenih ruku sjedim u Lizanu dok moji za mene prolijevaju krv. Da si bar ubio melika! Ti su se nestbrijanci tako prestrašili da bismo uspjeli pobjeći a da nitko od njih ne bi na nas ispalio ni metka. — O tome postoje različita mišljenja — odlučno odgovorih — pa se nećemo prepirati. Ja sam svakako zadao meliku riječ i održat ću je dokle god on drži svoju. Bej se morao zadovoljiti s tim odgovorom. Pojeli smo svoju jednostavnu večeru i polijegali na rogožine pošto smo prije toga odredili redoslijed straže. Ja sam doduše imao povjerenje u melika, bar za danas, ali opreznost nije nipošto bila suvišna, i tako je jedan od nas morao neprekidno ostati budan.

KOD NESTORIJANACA NOĆ JE prošla bez ikakva uznemirivanja, a ujutru opet dobismo janje, pa ga pripremismo kao i prošle večeri. Tada dođe melik i pozva nas da krenemo. Nekoliko skupina Kaldejaca krenulo je još noću tako da naša pratnja nije bila onako brojna kao dan prije. Odjahali smo niz obronak u vrlo široku dolinu rijeke Sab. Ovdje uopće nije bilo obrađenih polja, samo bismo gdjegdje kraj osamljenih zaselaka nailazili na nešto malo ječma. Zemlja je ovdje vrlo plodna, ali vječna nesigurnost ubija stanovništvu volju da sprema žetvu za neprijatelja. Zato smo prolazili kraj divnih hrastovih i orahovih šuma, tako bujnih i svježih kakve se inače rijetko gdje nalaze. Pred nama je išla prethodnica, a iza nas zaštitnica, dok nas je glavnina čuvala. Meni zdesna jahao je Kadir-bej, a slijeva melik. Malo je govorio. Zadržavao se kraj nas svakako samo zbog beja koji je za njega bio tako dragocjena lovina da ga nije htio pustiti s vida. Ostalo nam je najviše još pola sata jahanja do Lizana, kad nam u susret dojaha čovjek veoma upadljivoga lika. Bio je krupan i snažno građen, a i njegov konj spadao je u najjače koje sam u tim krajevima vidio. Bio je odjeven samo u pamučne hlače i kaput od istog tkiva. Mjesto turbana ili kape nosio je na glavi rubac, a kao oružje služila mu je neka stara puška koja nije bila istočnjačkog podrijetla. Iza njega su, na pristojnoj udaljenosti, jahala dva čovjeka koji su, čini se, bili s njime u službenim odnosima. On propusti prethodnicu i zaustavi se pred melikom. — Sabah'l ker! — Dobro jutro! — pozdravi punim i zvučnim basom. — Sabah'l ker! — odgovori melik. — Tvoji su mi glasnici javili — nastavi pridošlica — da ste izvojevali veliku pobjedu. — Katera hode — hvala bogu, tako je! — Gdje su ti zarobljenici? Melik pokaza na nas, a div nas odmjeri mrkim pogledom, i upita: — Koji je od njih bej iz Gumrija? — Ovaj! — Tako! — otegnuto će div. Dakle, ovo je sin krvnika naših ljudi koji se nazivao Abd es Sumit-bej? Sreća što si ga uhvatio! Okajat će grijehe svoga oca. Kadir-bej je čuo te riječi, ali se nije udostojao da odgovori. Ja međutim nisam smatrao pametnim da ovom čovjeku ostavim pogrešnu predodžbu o nama. Zato se obratih poglavici i upitah ga: — Meliče, tko je ovaj tvoj znanac? — On je reis od Surda. — Kako se zove? — Nedžir-bej.

Kurmandžijska riječ nedžir znači »hrabri lovac«, a budući da je taj gorostas nadjeo sebi naslov bej, među Kaldejcima neuobičajen, lako se dalo pogoditi da on mora raspolagati velikim utjecajem. Ipak ga upitah: — Neđžir-beju, melik ti nije rekao punu istinu. Mi smo. . . — Pseto! — prekine me on prijeteći. — Tko govori s tobom? Šuti dok te ne pitam! Ja mu se ljubazno nasmiješih u lice, ali pri tom vrlo upadljivo izvukoh nož iz pojasa. — Tko ti dopušta da melikove goste nazivaš psima? — upitah ga. — Goste? — prezirno će on. — Zar vas nije melik čas prije nazvao svojim zarobljenicima? — Baš zato sam i htio da ti objasnim da ti nije rekao punu istinu. Pitaj ga jesmo li njegovi gosti ih zarobljenici! — Budite šta hoćete! Ipak vas je on uhvatio. Ali zadjeni taj nož za pojas, jer ću te tresnuti i zbaciti te s konja! — Ti si pravi šaljivac, Nedžir-beje — odgovorih — ali ja sam vrlo ozbiljno raspoložen. Ubuduće budi uljudniji prema nama, jer će se inače odmah pokazati tko će koga zbaciti s konja! — Pseto i opet pseto! Evo ti! Rekavši to, bej podiže šaku i pokuša da svoga konja pri tjera tik do mojega. Ali ga melik čvrsto zgrabi za ruku i viknu: — Stoj, inače si izgubljen! — Ja? — zapanjeno viknu div. — Da, ti! — Zašto? — Ovaj strani ratnik nije Kurd već efendija sa Zapada. On ima medvjeđu snagu, a nosi oružje kome nitko ne može odoljeti. On je moj gost. Budi odsad ljubazan s njime i s njegovim ljudima! Reis zatrese glavom. — Ne bojim se ja ni Kurda ni Zapadnjaka. Ali kad je već tvoj gost, oprostit ću mu. Samo neka me se čuva; jer inače će vidjeti tko je jači, on ili ja. Hajdemo dalje! Došao sam samo da ti zaželim dobrodošlicu. Taj me je čovjek tjelesnom snagom sigurno nadmašivao, ali je to bila samo sirova, neškolovana snaga, koja me nije mogla zaplašiti. Zato doduše nisam ni riječi odvratio na njegovo »opraštanje«, ali nisam osjetio baš ni neko preveliko poštovanje prema njemu. Pri tome sam naslućivao da ću se s njim još sukobiti. Nastavismo prekinuto jahanje i ubrzo stigosmo na cilj. Bijedne kuće i kolibe Lizana leže s obje strane Saba koji je ovdje vrlo brz. Korito mu je puno krupnih gromada kamena koje vanredno otežavaju splavarenje i plivanje. Most preko rijeke načinjen je od sirova ispletenog pruća i učvršćen na stupovima samo velikim teškim kamenjem. Ovo pletivo popušta pri

svakom koraku, tako da je moj Ri vrlo plašljivo prešao preko njega. Ipak svi sretno prijeđosmo na lijevu obalu. Ondje nas dočeka radosna vika žena i djece. Ovo nekoliko kuća koje sam spazio sigurno nije bilo dovoljno za smještaj tolikih ljudi, pa sam dakle pretpostavio da su se ovdje okupili i brojni stanovnici iz susjednih naselja. Melikova kuća, pred kojom je trebalo da sjašemo, ležala je na lijevoj obali Saba. Bila je podignuta po kurdskom načinu, ali je dopola bila ugrađena u rijeku, gdje je jače strujanje svježeg zraka razgonilo komarce koji su u tim krajevima prava napast. Gornji kat zgrade nije imao zidova. Sastojao se samo od krova što su ga na uglovima nosili stupovi od opeke. Ovaj otvoreni prostor služio je za službene prijeme. Melik nas odvede onamo pošto smo sjahali i pošto sam svoga konja predao Halefu. Na podu je ležalo mnoštvo lijepo ispletenih rogožina, na kojima smo se mogli prilično udobno smjestiti. Melik zasad nije imao mnogo vremena za nas. Bili smo prepušteni sami sebi, ali uskoro uđe neka žena noseći velik poslužavnik ispleten od lika, pun raznovrsnog voća i jela. Za njom uđoše i dvije djevojčice od otprilike deset i trinaest godina. I one su nosile slične, ali manje tanjure. Sve tri nas skromno pozdraviše i postaviše jelo pred nas. Zatim djeca odoše, ali žena ostade zbunjeno nas promatrajući. — Želiš li nešto? — upitah je. — Da, gospodine — odgovori. — Pa onda kaži! — Htjela bih da znam tko je od vas emir sa Zapada? — Dvojica smo, ja i ovaj ovdje — rekoh pokazujući Engleza. — Mislim na onoga koji nije samo ratnik, već i liječnik. — Onda vjerojatno misliš mene — odgovorih. — Jesi li ti u Amadiji izliječio otrovanu djevojku? Klimnuh glavom u znak potvrde a ona na to reče: — Gospodine, majka mojega muža čezne da ti jednom vidi lice i razgovara s tobom? — Gdje je ona? Odmah ću poći k njoj. — O ne, hodi. Ti si efendija, a mi smo samo žene. Dopusti da ona dođe k tebi! — Neka samo dođe. — Ali ona je stara i slaba, i ne može dugo stajati. . . — Pa sjest će. — Znaš li da u našoj zemlji žena ne smije sjesti u prisutnosti takve gospode? — Znam, ali ću joj ipak to dopustiti. Ona ode. Nakon kratkog vremena vrati se vodeći ispod ruke neku pogrbljenu staricu. Lice joj je bilo duboko izbrazdano, ali oči su joj još gledale unaokolo s mladenačkom oštrinom.

— Neka je blagosloven vaš ulazak u kuću moga sina! — pozdravi nas ona. — Tko je efendija koga tražim? — Ja sam. Priđi bliže i sjedi ovamo! Starica odbi rukom kad pokazan na rogožinu kraj sebe. — Ne, hodi, ne priliči da sjedim u tvojoj blizini. Dopusti da sjednem u kut. — Ne, to ne dopuštam — odgovorih joj. — Ja sam sin naroda koji poštuje žene i majke. Osim toga ti si mnogo starija od mene, pa i prema tome pripada mjesto meni zdesna. Priđi bliže i sjedi. — Samo ako zapovjediš! — Zapovijedam ti! — Onda te slušam, gospodine. Dopustila je da je snaha privede bliže i sjela kraj mene, a njezina snaha iziđe. Starica me je dugo ispitivala pogledom. Napokon reče: — Ti si zaista onakav kakvog su mi te opisali, hodi. Jesi li ti ikada sreo čovjeka koji svojim ulaskom kao da smrači sobu? — Upoznao sam mnogo takvih ljudi. — A poznaš li i takve koji kao da sa sobom donose sunčanu svjetlost? Kamo god uđu, svuda postaje toplo i svijetlo. Sudbina im je iskazala najveću milost: dala im je ljubazno srce i radosno lice. — I takve poznam, ali oni su rijetki. — Imaš pravo: i ti spadaš među njih. — Kaniš li mi laskati? — Ne, gospodine. Ja sam stara žena koja nikome ne laska. Čula sam da si ti velik ratnik, ali sam uvjerena da svoje najljepše pobjede odnosiš samim svojim bićem. Tebe će zavoljeti svi s kojima se sretneš. — O, ja imam vrlo mnogo neprijatelja! — Onda su to opaki ljudi. Još te nisam nikad vidjela, ali sam mnogo mislila na tebe i poklonila sam ti svoju ljubav prije no što sa te moje oči ugledale. — Kako je to moguće? — Moja prijateljica pripovijedala mi je o tebi. — Koja prijateljica? — Mara Durime. — Mara Durime? — uzviknuh začuđeno. — Zar je poznaš? — Poznam je. — Gdje živi ona? Gdje bih je mogao naći? — Ne znam. — Ali ako je tvoja prijateljica, onda moraš znati gdje se nalazi. — Čas je ovdje, čas ondje. Ona je kao ptica koja živi čas na jednoj, čas na drugoj grani. — Dolazi li često k tebi? — Ona ne dolazi redovito kao sunce u određeni sat, već kao kiša što osvježava, sad ovdje, sad ondje, čas kasno, čas rano. — Kad je opet očekuješ?

— Mara Durime može već danas stići u Lizan, a možda će doći tek nakon nekoliko mjeseci. Možda se uopće nikad više neće pojaviti, jer na svojim leđima nosi mnogo više godina nego ja na svojima. Sve je to zvučalo tako tajanstveno, da mi je zagonetka koja se ovijala oko Mare Durime postala još nerazumljivija. — Onda te je ona pohodila vraćajući se iz Amadije? — upitah je. — Jest. Pripovijedala mi je o tebi. Rekla je da ćeš možda doći u Lizan i zamolila me da se pobrinem za tebe kao da si mi rođeni sin. Smijem li to? — Samo izvoli! Jedino te molim da u svoju brigu uključiš i moje drugove. — Učinit ću sve što mogu. Ja sam melikova majka i on rado sluša moj glas. Ali među vama ima jedan kome moje zauzimanje neće mnogo pomoći. — Koga to misliš? — Beja iz Gumrija. Koji je taj? — Onaj tamo na četvrtoj rogožini. On sluša i razumije svaku tvoju riječ, ali oni ostali ne vladaju jezikom tvoje domovine. — Neka sluša i neka razumije što ti govorim! — odvrati ona. — Jesi li čuo što je sve naša zemlja propatila? — Mnogo su mi o tome pripovijedali. — Jesi slušao o Bederan-beju, o Zajnel-beju, o Nur Ulah-beju i o Abd es-Sumit-beju, o ta četiri ubojice kršćana? Napali su nas sa svih strana, te kurdske nemani. Razorili su naše kuće, spalili naše voćnjake, uništili naše žetve, poubijali naše muževe i mladiće, raskomadali naše dječake i djevojčice, i progonili naše žene i djevojke, dok nisu pale mrtve, a te zvijeri su ih napadale još i na izdisaju. Sab je bio sav crven od krvi nevinih žrtava, a vrhunci i doline naše zemlje bili su osvijetljeni požarima koji su proždirali naša sela i zaselke. Čitavom se zemljom razlijegao jedan jedini grozni krik. Bio je to smrtni krik mnogih tisuća ljudi. Mosulski mutesarif ga je čuo, ali nije poslao pomoć, jer je htio da podijeli plijen s razbojnicima. — Znam. Mora da je bilo užasno! — Užasno? Gospodine, ta riječ premalo kazuje. Mogla bih ti pričati stvari da ti srce pukne. Jesi li vidio most kojim si prešao preko Berdisaba? Preko toga mosta odvlačili su naše djevojke za Tkomu i Bas, ali one su radije skakale u vodu da umru. Ni jedna jedina nije ostala. Vidiš li onaj brijeg s liticama tamo desno? Onamo su se spasili ljudi iz Lizana, misleći da će tamo biti sigurni, jer se litice nisu dale zauzeti jurišem. Ali imali su samo malo jela i vode. Da ne pomru od gladi, morali su se predati Beder Kan-beju. On im se najsvečanije zakleo da će im pokloniti slobodu i život, samo ako predaju oružje. Predali su mu ga, ali je on pogazio zakletvu i dao ih poubijati sabljama i noževima. A kad su Kurde zaboljele ruke od toga krvavoga posla, našli su lakši način: bacali su naše ljude s visoke litice: starce, muškarce, žene i djecu. Od tisuću i više Kaldanija spasio se samo jedan jedini da ispripovjedi što se gore dogodilo. Treba li da ti još pripovijedam, gospodine? — Dosta je! — odbijem, sav užasnut.

— A sad sin jedne od tih nemani sjedi ovdje u kući melika od Lizana. Misliš h da će kod Kaldanija naići na milost? Kako je beju iz Gumrija moralo biti kod tih riječi? Nije ni okom trepnuo. Bio je odviše ponosan da se brani. Ali ja odgovorih: — Naići će na milost! — Misliš li to zaista? — Mislim. On nije kriv za ono što su drugi učinili. Melik mu je obećao gostoprimstvo. Ja ću otići iz Lizana tek kad i on neugrožen izađe uza me. Starica zamišljeno obori sijedu glavu. Zatim upita: — Onda je on tvoj prijatelj? — Jest. Ja sam njegov gost. — To nije dobro za tebe, gospodine! — Zašto? Misliš li da će melik prekršiti riječ? — On je nikad ne krši — ponosno odgovori ona. — Ali bej će ovdje ostati zatvoren sve do smrti, a ako ga ti nećeš napustiti, onda ni ti više nikad nećeš ugledati svoju domovinu. — To ćemo još vidjeti. Znaš li što je melik odlučio s nama? Jesmo li vezani samo za ovu kuću? — Jedino ti nisi, ali svi ostali jesu. — Onda se mogu slobodno kretati? — Možeš, ali samo s pratiocem. — Onda ću odmah govoriti s melikom. Smijem li poći s tobom? — Oh, tvoje je srce puno dobrote, gospodine. Da, povedi me da bih mogla reći da sam prvi put doživjela toliku čast. Ustadosmo i starica me uze ispod ruke. Izašli smo iz otvorene odaje i sišli stepenicama u prizemlje. Ovdje se starica odvojila od mene, a ja izađoh na otvoren prostor pred kućom, gdje se skupilo mnogo Kaldejaca. Nedžir-bej bio je s njima. Kad me spazi, priđe mi: — Koga tražiš ovdje? grubo me upita. — Melika. — odgovorih mirno. — Nema on vremena za tebe! Vrati se gore! — Ja radim ono što mi se sviđa. Zapovijedaj ti svojim slugama, a ne slobodnom čovjeku, kome nemaš prava zapovijedati! On priđe bliže i ispruži svoje silne ručetine. Svjetlucanje u njegovim očima odalo mi je da je došao čas očekivanog sukoba. Jedno sam sigurno znao: ako ga odmah ne oborim, loše ću proći. — Hoćeš li se pokoriti? — zaprijeti. — Ne budi smiješan, dječače! — odgovorih smijući se. — Dječače! — zaurla. — Evo ti za to! Zamahnu šakom da me udari po glavi, ali ja dočekah udarac ljevicom, a desnicom ga tako žestoko odalamih po sljepoočici da mi se učinilo kao da su mi se slomili svi prsti. On pade nijemo, i ostade na tlu kao klada. Svi prisutni bojažljivo uzmakoše, a samo jedan uzviknu:

— Ubio ga je! — Onesvijestio sam ga! — odgovorih. — Bacite ga u vodu, pa će ubrzo doći k svijesti. — Što si to uradio, hodi? — začuh glas iza sebe. Okrenuh se i spazih melika koji je upravo izišao kroz vrata. — Ja? — upitah. — Nisi li ti sam opomenuo ovog čovjeka da me se čuva? Ipak je pokušao da me udari. Reci mu da to više ne čini, jer će inače njegove kćeri zaplakati, sinovi jadikovati, a prijatelji tugovati! — Zar nije mrtav? — Nije. Ali drugi put će biti mrtav. — Efendijo, ti ljutiš svoje neprijatelje, a nanosiš brigu svojim prijateljima. Kako da te zaštitim kad si stalno željan borbe? — Reci to reisu, jer se zaista čini da nisi dovoljno snažan da ga zaštitiš od moje ruke. Dopustiš li mu da me vrijeđa, nemoj kriviti mene budem li ga naučio pristojnosti. — Skloni se, efendijo. On dolazi k svijesti. — Zar da bježim pred čovjekom koga sam oborio? — On će te ubiti! — Ah! Ne trebam ni prstom maći. Pogledaj samo! Moji drugovi su cijelu ovu zgodu promatrali iz otvorene odaje. Dadoh im znak, a oni shvatiše što očekujem od njih. Reisa poliše vodom. Sad se polako uspravio. Nisam smio da dopustim da ponovo dođe do šakanja, jer mi je jednako ona ruka kojom sam odbio njegov udarac, kao i desnica za ovo nekoliko trenutaka dobro natekle. Morao sam biti sretan što mi taj div nije smrvio ruku. Uto me on opazi pa bijesno kriknu i napadne me. Melik ga pokuša zadržati a i drugi se umiješaše, ali je on bio snažniji od svih njih pa im se istrgnu. Tada se okrenuh licem prema kući i doviknuh mu: — Nedžir-beje, pogledaj gore! On baci pogled gore i opazi da su puške svih mojih drugova uperene u njega. Ipak je bio toliko pri svijesti da shvati taj znak. Zastade i zaprijeti mi se šakom. — Još ćemo se mi sresti! Ja se okrenuh, a on ode. — Gospodine — reče melik sopćući od napora — bio si u velikoj opasnosti! — Naprotiv, bila je posve malena. Smirio ga je jedan jedini pogled gore k mojim ljudima. — Čuvaj ga se! — Ja sam tvoj gost. Pobrini se da me opet ne uvrijedi! — Rekli su mi da si me tražio? — Jesam. Htio sam te upitati mogu li se slobodno kretati po Lizanu? — Možeš. — Hoćeš li mi dati pratnju?

— Samo radi tvoje sigurnosti., — Shvaćam te i pokoravam se. Tko će mi biti čuvar? — Ne čuvar, već zaštitnik, hodi. Dat ću ti jednog karuja. Dakle propovjednika, svećenika! To mi je bilo drago. — Gdje jo? — upitah. — Ovdje u kući. Zivi kod mene. Poslat ću ti ga. On uđe u kuću i uskoro se pojavi neki čovjek srednjih godina. Bio je, doduše, odjeven u običnu odjeću ovoga kraja,ali je u njegovom vladanju bilo nešto iz čega se moglo pogoditi njegovo zvanje. On me vrlo uljudno pozdravi i upita me što želim. — Treba da me pratiš —rekoh. — Da, gospodine, melik to želi! — Htio bih prije svega da razgledam lizan. Hoćeš li me voditi? — Ne znam da li smijem, hodi. Svakog trenutka očekujemo vijest o dolasku Bervarija. Oni će doći da oslobode vas i svoga beja. — Obećao sam da neću napustiti Lizan bez melikova pristanka. Je li to dosta? — No, vjerovat ću ti, premda snosim odgovornost za sve što poduzmeš u mojoj prisutnosti. Što bi htio najprije da vidiš? — Htio bih se uspeti na onaj brijeg s kojega je Beder Kan-bej bacao Kaldejce u ponor. — Vrlo je teško popeti se gore. Znaš li se dobro verati? — Budi bez brige! — Onda hajdemo! Baš sam zaustio da ga nešto upitam, kad ugledasmo dva jahača koji nas stigoše u galopu. — Što je novo? —upita ih on. — Kurdi dolaze! — doviknuše. — Gdje su? — Već su prešli preko brda i silaze u dolinu. — Koliko ih je? — Mnogo stotina. Zatim odjahaše dalje. Karuja zastade. — Vratimo se, hodi! — Zašto? — Obećao sam meliku da ćemo se vratiti ako Bervari stignu. Ne želiš valjda da prekršim riječ! — Treba da je održiš. Hajdemo! Stigavši pred melikovu kuću, nađosmo tamo izvanredno uzbuđenje. Ali ništa se nije smišljeno odvijalo. Melik je stajao s nekolicinom starješina. I reis je bio među njima. Htio sam mirno proći kraj njih i ući u kuću, ali mi melik doviknu: — Dođi k nama, gospodine!

— Što će on ovdje? — naljuti se golemi reis. — On je stranac, neprijatelj, i ne spada k nama! — Šuti! — zapovjedi mu melik, a zatim se obrati k meni: — Efendijo, znam šta si učinio u dolini Deradž i kod Jesida. Hoćeš li i nama dati savjet? Ovo mi je pitanje dobro došlo, no ipak odgovorih: — Bojim se da je sada prekasno. — Zašto? — Trebalo je da još jučer drukčije postupiš. — Kako to? — Lakše je spriječiti opasnost nego je suzbiti kad već jednom nastupi. Da nisi napao Bervarije ne bi se danas morao braniti od njih. — O tome neću ni da čujem. — Ali ja sam ti to morao reći. Jesi li znao da će Kurdi danas doći? — Svi smo to znali. — Zašto onda nisi zaposjeo prijevoje s one strane? Tako bi dobio čvrst položaj koji se ne bi mogao zauzeti. Ali sad su Bervari već prošli preko planine i nadmoćniji su. — Borit ćemo se! — Ovdje? — Ne, već u dolini Lizana. — Ovdje dakle kaniš dočekati protivnika? — upitah začuđeno. — Da. — potvrdi on oklijevajući. — I još stojiš ovdje sa svojim ljudima? — Najprije moramo spasiti imovinu, te žene i djecu, a tek onda možemo krenuti! — O, meliče, veliki ste ratnici vi Kaldani! Već jučer ste znali da će Kurdi doći i ništa niste učinili da se osigurate. Spremate se za borbu s njima, a govorite o spašavanju svojih ljudi i svoje imovine. Prije nego što to obavite, neprijatelj će biti u Lizanu. Jučer ste iznenadili Kurde i zato ste ih pobijedili, ali danas oni napadaju vas i to će vas uništiti! — Gospodine, takve riječi ne volimo slušati! — Onda ćete to iskusiti. Ostaj mi zdravo i radi kako hoćeš! Pođoh kao da ću u kuću, ali me on zadrži za ruku. — Savjetuj nam, hodi! — Ne mogu vam ništa savjetovati. Niste me ni ranije pitali za savjet. — Bit ćemo ti zahvalni! — To nije potrebno. Treba samo da ste razboriti. Kako vam mogu pomoći da pobijedite one ljude koji dolaze da oslobode mene i moje drugove? — Ta vi ste moji gosti a ne zarobljenici! — I bej iz Gumrija? — Gospodine, ne navaljuj tako na mene! — Pa dobro. Bit ću velikodušniji nego što to zaslužujete. Požurite u susret neprijatelju i zakrčite mu put na prikladnim mjestima! Kurdi vas neće napasti,

već će poslati glasnika da se raspita za nas. Toga glasnika dovedite ovamo, i onda ću vam savjetovati. — Radije pođi s nama, gospodine! — Poći ću vrlo rado, ako mi dopustite da povedem i svoga slugu Halefa. — Dopuštam — reče melik. — Ali ja ne dopuštam. — umiješa se reis. Sad se razvi kratka, ali žestoka prepirka, u kojoj naposljetku pobijedi melik, jer su svi ostali bili na njegovoj strani. Reis mi dobaci bijesan pogled, skoči na konja i odjaha. — Kamo ćeš? — doviknu melik. — To te se ništa ne tiče! — odvrati reis. — Požurite za njim i smirite ga! — zamoli melik svoje ljude, dok sam ja doviknuo Halefu da pripremi moga i svoga konja. Zatim se popeh u našu odaju da obavijestim drugove. — Što je novo? — upita. Englez. — Kurdi iz Gumrija dolaze da nas oslobode — odgovorih. — Vrlo dobro! Yes! Dobri momci! Ovamo moju pušku! I ja ću da se borim. Well! — Stojte, ser David! Zasad ćete još malo ostati ovdje i počekati dok se vratim. — Zašto? Kuda ćete? — Napolje, na pregovore. Možda će mi poći za rukom da u dobru izgladim stvar. — Pshaw! Oni neće s vama razgovarati. Ubit će vas. Yes! — To nije vjerojatno. — Smijem li s vama? — Ne smijete. Samo Halef smije. — Onda idite! Ali ako se ne vratite, sravnit ću cio Lizan sa zemljom! Well! I ostali se složiše. Samo bej od Gumrija stavi uvjet. — Hodi, nadam se da bez mog pristanka nećeš donijeti nikakvu odluku? — Neću. Prije toga ću doći sam ili ću poslati po tebe. Onda uzeh oružje, siđoh i skočih u sedlo. Trg pred kućom se ispraznio. Čekao me je samo melik, a nekoliko naoružanih ljudi ostalo je da čuva zarobljene »goste«. Opet smo morali prijeći lomni most. Prijeko, s druge strane rijeke sve se komešalo. Ratnici pješaci i konjanici vrzli su se naokolo. Jedan je nosio neku staru pušku, a drugi toljagu. Svatko je htio da zapovijeda a nitko da sluša, na svakom koraku čulo se nešto drugo o Kurdima. Naposljetku se proširila vijest da se reis od Šurda povukao sa svojim ljudima, jer se posvadio s melikom. — Šta da činim, gospodine? — upita melik nemalo zabrinut. — Pokušaj saznati gdje se nalaze Kurdi.

— To sam već učinio, ali svaki mi izviđač javlja nešto drugo. Pogledaj samo moje ljude! Kako da s njima pođem u borbu? Zaista mi ga je bilo žao. Uviđao sam da se ne može pouzdati u svoje ljude. Dugotrajno tlačenje oslabilo ih je. Za jučerašnji napadaj smogli su hrabrosti, ali danas kad je trebalo snositi posljedice, nedostajala im je potrebna energija. Nigdje nije bilo ni traga vojničkoj disciplini. Bili su slični stadu ovaca koje glupo trči u susret vucima. Ni sam melik nije sad ostavljao dojam čovjeka snažne volje i sposobnog za otpor. Na licu mu se nije ogledala samo briga, već gotovo strah. Možda bi za njega bilo bolje da se kraj njega nalazio još Nedžir-bej. Bilo mi je posve jasno da će Kaldejci u borbi s Kurdima izvući kraći kraj. Stoga na melikovo pitanje odgovorih: — Hoćeš li poslušati maj savjet? — Reci mi ga! — Kurdi su jači od vas. Postoje samo dva puta kojima možeš krenuti. Možeš se brzo povući s tvojima na drugu obalu rijeke i braniti prijelaz. Time ćeš dobiti vremena da dovućeš pojačanje. — Ali onda im moram žrtvovati sve što je na desnoj obali! — Oni će to i onako uzeti. — A koji je drugi put? — Da pregovaraš s njima. — Preko koga? — Preko mene. — Preko tebe? Kaniš li mi pobjeći, hodi? — To mi ne pada ni na pamet. Ta dao sam ti riječ. — Hoće li se Bervari uopće upuštati u pregovore, kad smo ih jučer napali? — Nije li njihov vođa tvoj zarobljenik? To ti daje prednost nad njima. — Istina je. Ali ti si njihov gost, pa ćeš s njima pregovarati tako da će oni imati koristi, a mi štete. — Ja sam i tvoj gost, pa ću s njima pregovarati tako da obje strane budu zadovoljne. — Još me nešto zabrinjava. Oni će te zadržati i neće te više pustiti da se vratiš k meni. — Ja se ne dam zadržati. Pogledaj moga konja! Ne vrijedi li deset puta više od tvoga? — Trideset puta, ne, stotinu puta više, gospodine! — Misliš li da pravi ratnik ostavlja takvu životinju na cjedilu? — Nikada! — No, dobro! Na neko vrijeme ćemo zamijeniti konje. Ostavit ću ti svoga vranca kao jamstvo da ću se vratiti. — Misliš li to ozbiljno? — Dajem ti riječ! Vjeruješ li mi sada? — Vjerujem ti i uzdam se u tebe. Hoćeš li povesti i svoga slugu?

— Neću. On će ostati s tobom, jer ti ne poznaš dobro moga konja. Netko mora da je uz tebe tko zna s njim pravilno postapati. — Ima li konj tajni, gospodine? — Ima. — Onda sigurno neće nikoga trpjeti u sedlu tko ne pozna tajnu. Neka se tvoj sluga brine za njega, a ti uzmi sluginog konja. Upravo to sam i želio. Moj konj je svakako bio bolje spremljen u rukama maloga Hadži Halefa Omara, nego u melikovim. Stoga odgovorih: — Pristajem. Dopusti da odmah zamijenim konje. — Odmah, efendijo? — Svakako. Ne smijemo gubiti vremena. — Zar ćeš zaista naći Kurde? — Oni će se već pobrinuti da ih ubrzo pronađem. Ali zar ne bismo mogli da spojimo oba moja prijedloga? Upuste li se tvoji ljudi u borbu s Kurdima prije nego što oni saslušaju što im imam reći, onda će sve biti izgubljeno. Povuci se s njima preko rijeke. Tako ću imati više nade u uspjeh! — Ali mi im se onda predajemo u ruke! — Ne, vi ćete im izmaći i dobit ćete u vremenu. Kako vas mogu napasti ako zaposjednete most? — Imaš pravo, gospodine. Odmah ću odrediti sve što je potrebno i povući svoje ljude. Dok sam skočio sa svoga konja i uzjahao na Halefovog, melik stavi na usta školjku koja mu je poput roga visjela s pojasa. Dubok i snažan zvuk razliježe se nadaleko. Kaldejci se brzo skupiše sa svih strana, jer im se ovaj pravac mnogo više svidio, nego onaj opasnoga napadaja na dobro naoružane Kurde. Ja sam pak odjahao naprijed, pošto sam prije toga dao Halefu potrebne upute. Uskoro se nađoh posve sam, jer je i Dojan zaostao.

RAT ILI MIR MOJA mi se zadaća nije učinila teškom. Od Kurda se vjerojatno nisam imao ničega bojati, a budući ,da su morali imati obzira prema ugroženom bejovom životu, moglo se očekivati da će doći do nagodbe. Tako sam polako jahao naprijed osluškujući svaki šum. Stigao sam na hrbat nekog niskog brežuljka na kojem su šuma i grmlje bili nešto rjeđi, pa sam odatle opazio jato vrana, koje je niže dolje letjelo iznad šume, spuštajući se pokatkad na grane, ali bi se uvijek ponovo uzdizalo. Sigurno je te ptice netko uznemirivao, i tako sam sad znao kamo treba da pođem. Sjahao sam niz brežuljak, ali nisam odmakao daleko kad odjeknu hitac, čije je tane svakako bilo namijenjeno meni. Nije me međutim pogodilo. Za tren oka sletih s konja i stadoh iza njega. Vidio sam bljesak hica i znao sam gdje stoji nevješti strijelac. — Kur'o, skloni ustranu svoj kirbit — viknuh — Prije ćeš pogoditi sebe nego mene! — Bježi ih ćeš poginuti! — zaprijeti mi on. — Da ti se nasmijem? Tko to strijelja svoje prijatelje? — Ti nisi naš prijatelj, ti si nazara! — To ćeš još vidjeti. Spadaš li ti u kurdsku predstražu? — Tko ti to kaže? — Znam ja to; vodi me svom vođi! — Što ćeš tamo? — Moj domaćin, bej iz Gumrija, šalje me k njemu. — Gdje je bej? — Zarobljen u Lizanu. Dok smo vodili taj razgovor, primijetio sam da nam se približilo još nekoliko ljudi, zaklanjajući se iza drveća. Kurd je dalje pitao: — Ti se nazivaš bejovim gostom. Tko si ti? — Efendija daje obavještenja samo uglednim ratnicima. Vodi me k svome vođi ili dovedi njega k meni! Kao bejov glasnik moram s njime razgovarati! — Da nisi ti jedan od onih stranaca koji su također zarobljeni? — Jesam. — I zaista nisi izdajica, gospodine? — Katišt, bakva — šta tu radiš, žabo? — glasno viknu neki drugi glas. — Zar ne vidiš da je to onaj efendija koji može bez prekida pucati? — Skloni se ustranu, crve, i pusti me k njemu. Istodobno se iza drveta pojavi neki mladi Kurd, priđe mi s najvećim poštovanjem i reče: — Alahm d'alah — hvala bogu što te opet vidim, gospodine. Mnogo smo se brinuli za vas. U njemu sam prepoznao jednog od one trojice koji su jučer sretno umakli meliku i odgovorio mu: — Opet su nas uhvatili ali sad nam je dobro. Tko vas vodi?

— Reis od Dalaše, a s njime je i hrabri šeik Hadedina od plemena Samara. To mi je bilo vrlo drago. Dakle je Muhamed Emin, kao što sam i naslućivao, ipak pronašao put do Gumrija i sad je došao da nas oslobodi. — Ne poznam reisa od Dalaše — rekoh. — Vodi me k njemu! — On je velik ratnik, efendijo. Došao je sinoć da pohodi beja a kad je čuo da je ovaj zarobljen, zakleo se da će Lizan sravniti sa zemljom i sve njegove stanovnike poslati u pakao. On se već približuje, a mi smo prethodnica i pazimo da ga tko ne iznenadi. Ali, gospodine, gdje ti je konj? Jesu li ti ga oteli? — Nisu, ostavio sam ga dobrovoljno. Ali, hajde, povedi me! Uzeh Halefovog konja za uzde i pođoh za njim. Nismo prešli ni tisuću koraka kad naiđosmo na skupinu konjanika, među kojima na svoju veliku radost opazih Muhameda Emina. — Hamdulilah! — viknu — slava bogu koji mi daje milost da te opet vidim! On ti je osvijetlio stazu tako da ti je uspjelo da umakneš ovim nazarama. Ali — doda uplašeno — zar si umakao bez svoga konja? To nije mogao ni da zamisli, i ja ga smjesta umirih: — Nisam pobjegao, a konj je još moj. Čuva ga Hadži Halef Omar, i siguran je u njegovim rukama. — Nisi utekao? — začuđeno upita. — Nisam. Dolazim kao izaslanik beja od Gumrija i melika iz Lizana. Tko ovdje zapovijeda? — Ja — odgovori neki duboki glas. Dobro pogledah toga čovjeka. Jahao je koščatoga konja. Bio je vrlo visok i vanredno mršav. Golem turban pokrivao mu je glavu, a lice mu je bilo obraslo čekinjavom i gustom bradom, te su iz nje virili samo nos i dva oka koja su me mjerila mrko i s nepovjerenjem. — Ti si reis od Dalaše? — upitah ga. — Jesam. A tko si ti? Umjesto mene odgovori Muhamed Emin: — Ovo je Kara Ben Nemzi, emir o kome sam ti pripovijedao. Kurd mi se opet oštro zagleda u oči, a onda kao da je bio načisto sa mnom, reče: — Neka nam kasnije pripovijeda, a sad neka nam se pridruži. Naprijed! — Stoj! Treba da govorim s tobom — zamolih ga. — Šuti! — dreknu on na mene. — Ja sam vođa ove vojske i što kažem, to se mora izvršavati bez prigovora. Žene brbljaju a muškarci rade. Sad nije vrijeme za brbljanje. Nisam htio dopustiti da sa mnom govori u takvom tonu. I Muhamed Emin me neprimjetno ohrabri pogledom. Reis je već bio otišao nekoliko koraka dalje, ali ja stupih pred njega i uhvatih uzde njegova konja. — Stoj! Čekaj! Ja sam bejov izaslanik! — opomenuh ga ozbiljno.

Iz sveg svojeg dosadanjeg iskustva sam znao da na ove poludivlje ljude najjači utisak ostavlja hrabar čovjek, koji je usto i tjelesno snažan. Ali činilo se da sam se ovdje prevario, jer ovaj čovjek podiže šaku i zaprijeti mi se: — Čovječe, ruku s konja, ih ću te udariti! Uvidio sam da će moje poslanstvo propasti ako dopustim da me on nadvisi. Zato pustih svoga konja, ali ne i njegovog, i odgovorih: — Ja zamjenjujem ovdje beja iz Gumrija, i ja zapovijedam ovdje, a ti si samo mali kjaja koji ima da sluša. Sjaši! On smjesta skinu pušku s ramena, uhvati je za cijev i zavitla njome oko glave.. — Raščetvorit ću ti glavu, glupane! —prodere se. — Pokušaj, ali prvo poslušaj! — odvratih smijući se. Zatim naglim trzajem propeh njegovog konja na zadnje noge i udarih ga tako snažno nogom u trbuh, da je poskočio sav prestrašen. Oba ova pokreta izveo sam tako brzo jedan za drugim da je konj zbacio kjaju. Prije nego što je dospio da se podigne, istrgnuh mu pušku i nož, i sačekah njegov napadaj. — Pseto! — zaurla, skočivši na noge i jurnuvši na mene — smrvit ću te! Skočio je na mene, ali ja podigoh nogu samo do visine njegova trbuha — jedan udar, i on se izvrnu na leđa. Sada podigoh njegovu pušku i nanišanih u njega. — Ne primiči mi se, jer ću pucati! — zapovjedih. Podiže se, držeći se za želudac, i pogleda me očima punim bijesa, ali se ipak ne usudi da me opet napadne. — Vrati mi oružje! — zagunđa prijeteći. — Kasnije, kad završimo razgovor! — Nemam ja s tobom što da govorim! — Ali ja imam s tobom, a znam i to kako se ljudi tjeraju na poslušnost. Upamti to, kjaja. — Nisam ja kjaja, ja sam reis! Premda je taj sukob potrajao samo nekoliko trenutaka, ipak su ga Kurdi primijetili, pa ih se oko nas okupila čitava četa, koja se neprekidno povećavala. Samo jedan pogled unaokolo uvjerio me je da nitko od njih ne želi da se prerano opredijeli. Zato bezbrižno odgovorih: — Nisi ti reis. Nisi čak ni slobodan Kurd, kao ovi hrabri ljudi ovdje kojima hoćeš da zapovijedaš. — Dokaži to! — viknu on sav bijesan. — Ti si glavar sela Dalaša, ali ovih sedam mjesta: Dalaša, Kal, Serškjuta, Bešuka, Behedri, Biha i Surajsi pripadaju oblasti Hal koja plaća namet namjesniku u Amadiji pa je prema tome podređena mosudskom mutesarifu i sultanu u Stambulu. A glavar sela koje plaća namet samo je turski kjaja. Kad me uvrijedi slobodan Kurd, onda od njega tražim zadovoljštinu oružjem, jer su to ljudi koji ni pred kim ne prigiblju koljeno. Ali ako se kakav turski kjalja i mutesarifov sluga usudi da me nazove psom, onda ga obaram s konja i udaram ga

nogom u trbuh, da se nauči poniznosti koju duguje svakom slobodnom čovjeku! Recite mi, ljudi, tko je toga skupljača poreza jednog turskog sela učinio vođom slavnih bervarskih Kurda? Naokolo se začu glasno mrmljanje. Onda jedan odgovori: — On sam! Okretoh se govorniku: — Poznaš li me? — Da, emire, gotovo svi te poznamo. — Znaš li da sam ja bejov gost? — Znamo mi to! — Onda mi odgovori: zar se među Bervarima nije našao nitko tko bi bio dostojan da zastupa beja? — Ima mnogo takvih — ponosno odgovori Kurd — ali ovaj čovjek, koga ti nazivaš kjajom, često dolazi u Gumri. Snažan je, i budući da ima krvnu osvetu prema meliku iz Lizana, a mi nismo htjeli da gubimo vrijeme dugotrajnim izborima bejova zamjenika, predali smo njemu zapovjedništvo. — Snažan je? Zar ga nisam zbacio s konja i tresnuo na zemlju? Kažem vam da će mu duša odletjeti u džehenem ako još samo jednom pokuša da uvrijedi mene ili nekog moga prijatelja! Moja je šaka meka kao kumas za prijatelje, a tvrda kao čelik za neprijatelje. — Gospodine, što tražiš od njega? — Bej je zasužnjen u Lizanu. On me šalje k vama da se dogovorimo s vašim vođom što treba učiniti. Ali ovaj čovjek neće da sluša beja. Neće da govori sa mnom i nazvao me je psom. — On te mora poslušati — mora čuti što mu želiš reći! — Dobro! — odgovorih. — Predali ste mu zapovjedništvo i neka ga zadrži dok bej ne bude slobodan. Ali kao što ja njemu odajem čast, neka je i on meni ukaže. Mene je poslao Kadir-bej. Ovdje stojim umjesto njega. Ako ovaj čovjek hoće da sa mnom mirno, razgovara i postupa onako kako se to priliči s efendijom, onda ću mu vratiti oružje, i bej će se uskoro opet naći među vama. Prijeđoh pogledom unaokolo. Koliko sam mogao razabrati, u rijetkom grmlju okupilo se oko mene više od stotinu ljudi: svi su mi odobravali. Nato se okrenuli kjaji: — Čuo si moje riječi. Priznajem te za vođu pa ču te zato od sada zvati agom. Evo ti tvoje puške i noža. A sad očekujem da ćeš me saslušati. — Šta mi imaš reći? — progunđa mrzovoljno. — Sazovi odmah sve Bervarije. Neka ne krenu dalje dok ne završimo razgovor! On me začuđeno pogleda. — Zar ne znaš da želimo napasti Lizan? — upita. — Znam, ali to možete učiniti i kasnije. — Budemo li oklijevali, nasare će nas napasti. Znadu da dolazimo. Vidjeli su nas.

— Upravo zato što znadu, bej me i šalje k vama. Oni vas neće napasti. Povukli su se preko Saba i branit će most. — Znaš li ti to tačno? — Ja sam im to sam savjetovao. On je mrko gledao preda se, a iz kruga koji me je okruživao dobačen mi je poneki pogled pun neodobravanja. Onda se on odluči: — Gospodine, učinit ću što tražiš, ali ne vjeruj da ćemo od stranca primiti loš savjet! — Radi kako hoćeš! Najprije potražimo kakvu čistinu gdje ćemo imati pred očima cio skup. Najstariji ratnici neka dođu na vijećanje, a ostali neka ostanu na straži, da budemo sigurni. On izda potrebne zapovijedi i ljudi oživješe. Pri tome sam ugrabio malo vremena da progovorim nekoliko riječi s Muhamedom Eminom. Ispripovjedio sam mu naše doživljaje od rastanka po dosad, i htio ga upitati za njegove, kad nam javiše da su našli prikladno mjesto. Morali smo krenuti. — Efendijo — reče šeik — hvala ti što si ovom kjaji pokazao da smo muževi! — Zar to nije i po tebi primijetio? — Nisam ja takve sreće kao ti, gospodine. Mene bi rastrgli u komade da sam mu rekao samo polovinu onog što si mu ti kazao. Imaj na umu i to da ja znam samo nekoliko kurdskih riječi, a samo vrlo malo Kurda razumije ponešto arapski. Mora da je ovaj kjaja neki zloglasni lopov i razbojnik, kad ga se ljudi tako boje. — Pa vidiš da ni mene ne poštuju ništa manje, premda nisam ni lopov ni razbojnik. Tko me uvrijedi, ja ga udarim po licu: to je cijela tajna njihova poštovanja prema meni. Hajdemo, očekuju nas; nećemo se više rastavljati. — Kakve ćeš im prijedloge staviti? — Čut ćeš ih. — Ali ja ne razumijem kurdski. — Ja ću ti od vremena do vremena prevesti ono što je najvažnije. Između rijetkog drveća i grmlja iziđosmo na čistinu, prikladnu za vijećanje. Unaokolo su bili privezani konji. Dvadesetak mrkih ratnika sjedilo je oko age nasred proplanka. Ostali su se s poštovanjem povukli te su stajali ili kraj konja ili dublje u grmlju da bi se pobrinuli za našu sigurnost. Svi ti neobično odjeveni Kurdi sa svojim raznoliko opremljenim konjima pružali su živopisan prizor, ali nisam imao vremena da ih dulje promatram. — Efendijo — poče vođa — spremni smo da čujemo šta imaš da nam kažeš. Ali spada li i ovaj čovjek u vijeće? — Pri tom pokaza na Muhameda Emina. — Ovaj zlonamjerni udarac morao sam smjesta uzvratiti. — Muhamed Emin je glasoviti šeik Beni Hadedina od plemena Arab es Samara. On je mudar vođa i nepobjediv ratnik, čiju sijedu bradu poštuju čak i nevjernici. Još se nitko nije usudio da ga zbaci s konja, ili da ga udari nogom u

trbuh. Čuvaj se ago, jer rekneš li samo još jednu jedinu riječ koja mi se ne sviđa, ja ću se odmah vratiti beju, ali ću tebe položiti preda se na konja i zapovjediti ću u Lizanu da te išibaju po tabanima. — Efendijo, htio si da mirno govoriš sa mnom! — Onda i ti čuvaj mir! Dva čovjeka kao što smo Muhamed Emin i ja neće ni tisući protivnika dopustiti da ih uvrijede. Sa svojim oružjem ne moramo se bojati ni čitave tvoje zemlje Kal. Stavljamo se pod odžak ovih Bervarija koji neće dopustiti da itko vrijeđa prijatelje njihovoga beja. Tko ovdje zazove odžak, on je u svakom glučaju siguran u punu zaštitu; Tako se odmah podigao najstariji ratnik, uzeo Muhameda Emina i mene za ruku i izjavio prijetećim glasom: — Tko uvrijedi ove ljude, moj je neprijatelj. Zer babe men! —: tako mi očeve glave! Ova zakletva najuglednijeg Kurda bila je dovoljno jaka da nas odsad zaštiti od svake uvrede. Kjaja sad upita: — Kakvu nam poruku nosiš? — Imam da vam kažem da je bej iz Gumrija zarobljenik lizanskog melika... — To smo već znali. Zbog toga nisi morao dolaziti ovamo. — Kad stigneš u džehenem svojim precima, zahvali im se što su te tako lijepo odgojili. Samo kod odžanija vlada običaj prekidati govornike. Tvoga bi učitelja trebalo išibati! Premda sam ga samo prekorio, ipak i stari Kurd izvuče pištolj i hladnokrvno reče: — Zer babe men! — Tako mi očeve glave! Možda će se uskoro začuti glas ovog oružja! Nastavi, efendijo! Bio je to svakako neobičan položaj. Nas dvojicu stranaca uzimali su u zaštitu od svog vlastitog vođe. Kako bi se u takvom položaju držao kakav civilizirani konjički kapetan? Takve se stvari mogu desiti samo u divljem Kurdistanu! Pokorio sam se njegovom pozivu i nastavio: — Melik iz Lizana traži bejovu krv. — Zašto? — upita njih nekolicina. — Zato što je toliko Kaldejaca palo od kurdske ruke. Ova tvrdnja izazva među mojim slušaocima veliko uzbuđenje. Počekao sam malo, a onda ih zamolih da me mirno saslušaju: — Ja sam bejov izaslanik, ali sam istodobno i melikov glasnik. Ja volim Kadirn-beja, ali i melik me je zamolio da budem njihov prijatelj. Smijem li ijednoga od njih razočarati? — Ne smiješ! — odgovori starac. — Pravo si rekao! — Ja sam stranac u ovoj zemlji; nemam krvne osvete s vama ni s nasarima, i zato moram slušati prorokovu riječ: »Tvoja riječ neka bude zaštita prijatelju!« Govorit ću vam dakle tako kao da ovdje stoje Kadir-bej i

melik i da razgovaraju s vama. Neka vam Alah prosvijetli srca da vam nijedna nepravedna pomisao ne smrači dušu. Sad se opet javi starac: — Govori mirno, hodi! Govori i za melika, jer te je i on poslao. Reći ćeš nam samo istinu, i mi vjerujemo da nas ne želiš ni uvrijediti ni razljutiti! — Onda čujte! Nije prošlo mnogo godina otkako se strašna jauk začuo u ovim brdima, a silno jadikovanje u dolinama. Ljudi su plakali, mač je bjesnio kao u prvi čas posljednjega dana, a nož je ležao u ruci tisućostruke smrti. Recite mi tko je mahao tim mačem i tim nožem? — Mi! — pobjedonosno odjeknu oko mene. — A tko su bili oni koji su propadali? Sad se prvi javi vođa: — Nasari, Alah ih upropastio! — Što su vam oni učinili? — Nama? — upita začuđeno. — Pa zar oni nisu dauri? Ne vjeruju li u tri boga? Ne mole li se ljudima koji su davno pomrli? Zar naši uleme ne propovijedaju da ih treba uništiti? Bila bi najveća neopreznost da sam se upustio u kakvo bogoslovno raspravljanje. Zato jednostavno odgovorih: — Ubijali ste ih dakle zbog njihove vjere! Priznajete da ste ih pobili na stotine i tisuće? — Mnoge tisuće — ponosno će on. — Dobro! Vi znate šta je to krvna osveta. Smijete li se onda čuditi što se rođaci ubijenih sada dižu i traže vašu krv? — Efendijo, oni to ne smiju, oni su dauri! — Varaš se, jer ljudska krv ostaje ljudska krv. Ja sam bio u brojnim zemljama i kod mnogih naroda čija imena uopće ne poznajete. Nisu bili muslimani, ali znali su za krvnu osvetu, pa se nisu čudili ako bi netko osvetio smrt kojeg rođaka. Ja sam ovdje kao nepristrasan glasnik. Ne,smijem reći da jedino vi imate pravo na krvnu osvetu, jer su i vaši protivnici ljudi, pa ako im ne dopustite da brane život od vas, onda ste samo kukavne ubojice. Vi priznajete da ste ih poubijali na tisuće, pa se ne smijete čuditi što oni sad traže život vašega beja koji im je pao u ruke. Zapravo bi mogli da od vas traže onoliko života koliko ste ih vi njima uzeli. — Neka dauri samo dođu! — promrmlja aga. — Oni će i doći, ako im ne pružite ruku pomirnicu. — Pomirnicu? Jesi li ti lud? — Pri svijesti sam. Šta im možete učiniti? Između vas i njih teče Sab pa bi vas stajalo teških žrtava da jurišem zauzmete most ili gaz. Dok bi vam to uspjelo, nestorijanci bi dobili pomoć od ratnika iz Ašite, Serspita, Savite, Minijaniša, Murgija i drugih mjesta, tako da bi vas zdrobili. Sad ustane vođa s izrazom tužitelja. — Znaš li ti tko je za sve to kriv? — upita..

— Tko? — odvratih mirno. — Ti lično, samo ti! — Ja? Zašto? — Nisi li nam malo prije sam priznao da si im ti savjetovao neka se povuku iza rijeke? — I sad, okrenuvši se drugima, doda: — Vidite li da nam nije prijatelj, već izdajica? Ja mu odgovorih: — Upravo zato što sam vam prijatelj dao sam im taj savjet,jer čim bi prvi njihov čovjek pao od vašega oružja, oni bi ubili beja. Treba li možda da se vratim u Lizan i da reknem Kadir-beju da nimalo ne cijenite njegov život? — Ti dakle misliš da uopće ne bismo smjeli napasti? — Zaista tako mislim. — Smatraš li nas kukavicama koji neće osvetiti čak ni smrt onih ljudi koji su jučer pali? — Ne smatram. Mislim da ste vi hrabri ratnici, ali istodobno i pametni ljudi koji nepotrebno ne jure u smrt. Vi poznajete Sab. Tko će od vas prijeći preko rijeke, ako tamo prijeko leži neprijatelj i svakog pojedinog od vas može dočekati tanetom? — Tome si samo ti kriv! — Koješta! Ja sam time spasio bejev život. Zar sam to uzalud uradio? — Ti nisi htio da život spasiš njemu, već sebi! — Varaš se. Moji drugovi i ja smo melikovi gosti. Samo Kadir-bej i Kurdi uhvaćeni zajedno s njime su zarobljenici. Svi će oni umrijeti čim vi otpočne te neprijateljstva. — A ako mi ne povjerujemo da si melikov gost, kako ćeš nam to dokazati? — Zar bih bio ovdje, da sam zarobljenik? — Mogao te je pustiti na riječ. S kojeg razloga te je uzeo pod zaštitu svoga doma? Tko te je preporučio meliku iz Lizana? Morao sam odgovoriti pa otvoreno priznajem da sam se stidio što sam morao spomenuti ime jedne žene. — Preporučila me, doduše, samo jedna žena, ali čini se da on mnogo drži do njezine riječi. — Kako se zove? — Mara Durime. Bojao sam se da ne budem smiješan pa sam se veoma iznenadio zbog posve suprotnog djelovanja što ga je izazvalo to ime. Na aginom licu ukaza se iznenađenje te reče: — Mara Durime? Gdje si se sreo s njom? — U Amadiji — Kada? — nastavi s ispitivanjem. — Prije nekoliko dana. — Kako si se s njom sreo?

— Njezina praunuka se otrovala, a budući da se ja ponešto razumijem u lijekove pozvali su me. Tamo sam sreo Maru Durime i spasio bolesnicu. — Jesi li starici rekao da ćeš poći u Gumri i Lizan? — Jesam. — Zar te nije opomenula? — Jest. — A kada si ti ostao pri svojoj namjeri, što je ona učinila? Sjeti se! Možda ti je spomenula jednu riječ koju ja ne smijem izgovoriti? — Rekla mi je neka, ako dođem u opasnost, upitam za Ru'i kulijana. On će me zaštiti. Tek što sam izgovorio te riječi kadli govornik, koji se dosad pokazao tako neprijateljski raspoložen prema meni, stupi preda me i pruži mi ruku. — To nisam znao, efendijo. Oprosti mi! Kome Mara Durime kaže tu riječ, toga ne smije zadesiti nikakvo zlo. Sad ćemo s poštovanjem saslušati tvoje riječi. Koliko su jaki nasari? — To neću odati. Ja sam isto tako njihov prijatelj, kao što sam i vaš. Ni njima neću reći koliko je vas. — Oprezniji si nego što je potrebno. Misliš li zaista da će oni ubiti beja ako ih napadnemo? — Uvjeren sam u to. — Hoće li ga osloboditi ako se povučemo? — Ne znam, ali se nadam. Melik će me poslušati. — Ali poginulo je nekoliko naših ljudi; moramo ih osvetiti. — Zar niste i vi prije toga ubili na tisuće nasara? — Deset Kurda vrijede više od tisuću nasara. — A Kaldejci opet misle da deset nasara vrijede više nego tisuću Kurda. — Da li bi nam platili krvarinu? — Ne znam, ali iskreno priznajem da ja to na njihovom mjestu ne bih učinio. — Znači da ćeš im savjetovati neka to ne učine? — Neću, jer ja se i kod vas i kod njih zalažem za mir. Oni su ubili samo nekolicinu vaših ljudi, a vi tisuće njihovih, dakle bi samo oni mogli tražiti krvarinu. Osim toga, bej je u njihovoj vlasti, pa ako ozbiljno razmislite, uvidjet ćete da oni imaju prednost. — Jesu li vrlo ratoborno raspoloženi? Zapravo bi trebalo da reknem »ne«, ali radije sam izbjegao pravi odgovor: — Je li vam se možda jučer učinilo da su kukavice? Izmjerite krv koja je protekla Saibom, izbrojite kosti konja koje i danas još ispunjavaju riječnu dolinu, ali ne pitajte da li je srdžba preživjelih dovoljno jaka za osvetu! — Imaju li mnogo dobrih pušaka? — To neću odati. Ili treba li da i njima kažem kako ste vi naoružani? — Jesu li i svoju imovinu spasili na drugu stranu?

— Samo nerazborit čovjek ostavlja svoju imovinu za sobom kad se povlači. Uostalom, Kaldani imaju tako malo imovine da im nije bilo teško da je ponesu sa sobom, — Povuci se sad! čuli smo sve što smo htjeli da znamo, pa ćemo sad vijećati. Pokorio sam se toj naredbi i tako dobio priliku da upoznam Muhameda Emina sa sadržajem dosadašnjih pregovora. Prije nego što su Kurdi stvorili neku odluku, približi nam se nekoliko njihovih ratnika, vodeći jednog nenaoružanog čovjeka. — Tko je to? — upita aga. — Ovaj čovjek — odgovori jedan — potajice se šuljao oko nas, a kad smo ga uhvatili, rekao je da ga je melik poslao ovom efendiji. Rekavši to, govornik pokaza na mene. — Šta ćeš od mene? — upitah Kaldejca. Ovo poslanje učinilo mi se vrlo sumnjivim ili bar vrlo neopreznim, ali glasnik je svakako morao biti neobično hrabar kad se usudio da dođe među neprijateljske Kurde. — Hodi — odgovori — meliku se učinilo da si odviše dugo ostao pa me je poslao da ti kažem da će ubiti beja od Gumrija ako se uskoro ne vratiš. — Vidite li da sam vas tačno obavijestio? — obratih se Kurdima. — Pustite ovog čovjeka neka se smjesta vrati! Neka kaže meliku da mi se ništa nije desilo i da će me uskoro vidjeti. — Odvedite ga! — zapovjedi aga. Poslušali su ga, i opet nastavili s vijećanjem. Pojava ovog glasnika morala je povoljno utjecati na Kurde, ali mi se ipak činilo čudnim što su mi ga poslali. Melik još malo prije nije bio tako krvožedan, a i iz obzira prema meni nije ta prijetnja bila potrebna, pošto se kao bejov gost nisam trebao bojati nikakve opasnosti. Naposljetku su ratnici došli do nekakvog zaključka pa me pozvaše. Vođa uze riječ: — Efendijo, obećaješ li nam da nećeš nasarima reći nijednu riječ na našu štetu? — Obećajem. — Onda se možeš vratiti k njima! — Da, sa svojim prijateljem Muhamedom Eminom. — Zašto da on ne ostane kod nas? — Je li on vaš zarobljenik? — Nije. — Onda može poći »kud mu ga volja, a on je odlučio da mi se pridruži. Šta da kažem meliku? — Da tražimo da oslobodi našeg beja. — I onda? — Onda neka Kadir-bej odluči šta treba da se radi.

Iza tih riječi moglo se sakrivati neko opasno lukavstvo, pa zato upitah: — Kad treba da vam ga predaju? — Odmah, sa svim njegovim pratiocima. — Kamo treba da dođe? — Ovamo. — Vi nećete dalje napredovati? — Zasad nećemo. — Ali vjerojatno onda kad vam izruče beja..? — Onda ćemo učiniti ono što bej zapovjedi. — A ako ga melik želi izručiti tek pošto se vi mirno vratite u Gumri? — Efendijo, na to ne pristajemo. Nećemo se povući odavde sve dok se vladar Gumrija ne nađe uz nas. — Šta još tražite? — Ništa više. — Onda čujte što vam ja još imam reći! Bio sam pošten prema vama, pa ću takav biti i prema meliku. Neću ga nagovarati ni na kakav ustupak koji bi mu mogao naškoditi. I prije svega, upamtite, da će bej biti smjesta ubijen ako se maknete odavde prije nego što mir bude sklopljen. — Kaniš li možda nagovoriti melika da ga ubije? — Alah me sačuvao od toga! Ali neću dopustiti da vam se bej vrati samo zato da vas povede na Lizan. — Hodi, ti zboriš vrlo smjelo i iskreno! — Sada bar vidite da sam iskren prema svojim prijateljima. Budite strpljivi dok se vratim. Uzjahah konja, a i Muhamed Emin također. Odjahasmo, a da nas nijedan Kurd nije otpratio. — Kakvu poruku nosiš? — upita šeik. Objasnio sam mu što imam poručiti i što o tome mislim. Dok smo tako govorili naši su konji hodali brzim koracima. Stigli smo skoro do rijeke, kad mi se učini da čujem sa strane neko sumnjivo šuškanje. Okrenuh se onamo, a istog trenutka bljesnuše odonud dva hica. Smjesta nakon dvostrukog praska pojuri Hadedinov konj kroz grmlje. Na moga konja su bolje nišanili. On se u istom trenu sruši, a pošto se to sve odigralo munjevitom brzinom, nisam stigao ni da izvučem noge iz stremena. Padoh s konjem, i napola se nađoh pod njim. Čas kasnije napade me osam ljudi da se domognu moga oružja i da me vežu. Jedan od njih bio je onaj čovjek koji je malo prije kao navodni melikov glasnik bio kod mene. Tako je, dakle, moje nepovjerenje bilo opravdano! Naslućivao sam da je to neka podlost reisa od Surda, Nedžir-beja, pa se stadoh braniti svom snagom. Nažalost sam ležao na zemlji a desna mi je noga bila pod konjem. Ipak su mi ruke bile slobodne i uspio sam, dok su pokušali da me zadrže i vežu, da im zadam nekoliko čvrstih udaraca. Uostalom, nije moglo dakako biti ni govora da bih mogao svladati osmoricu snažnih ljudi, pogotovu što su mi, gotovo za vrijeme pada, oteli oružje.

Onda su me izvukli ispod konja, tako da sam mogao ustati. Nije mi ovo bilo prvi put da se nađem vezan, ali na ovako podli način me još nikada nisu vezali. Ovili su mi naime remenje oko ručnih zglobova pa mi desnu ruku povukli na lijevo rame a lijevu na desno rame, unakrst, i tako čvrsto stegnuli čvor na zatiljku da su mi prsa bila tako stegnuta da skoro nisam mogao disati. Osim toga svezali su mi koljena tako da nisam mogao praviti dugačke korake. Povrh svega toga još su me i jednim laktom svezali za stremen jednog od tih razbojnika. Svi su imali konje koje su prije napadaja bih sakrili u grmlje. Od pucnja do trenutka kad su me svezali za konja jedva da je prošlo tri minute. Nadao sam se da će se Muhamed Emin vratiti, ali nisam htio da zovem u pomoć, da se ne bih osramotio pred tim ljudima. No ipak sam morao da nešto kažem. — Šta hoćete od mene? — upitah. — Samo tebe hoćemo — odgovori jedan od njih koji kao da im je bio vođa. — Htjeli smo i tvoga konja, ah nisi jahao na njemu. — Tko ste vi? — Jesi li žena da si tako radoznao? — Ah! Vi ste žbiri u Nedžir-bejovoj službi. Nije se usudio da me napadne sam, pa je poslao svoj čopor pasa da bi mu koža ostala čitava. — Šuti! Ubrzo ćeš saznati zašto smo te zarobili. Sad budi miran, jer ćemo ti inače zapušiti usta! Razbojnici lagano krenuše. Ubrzo smo stigli na rijeku i sjahali su — dakako, svi osim mene, pošto sam ja morao da idem pješke niz obalu rijeke sve do gaza, gdje uđosmo u vodu. Na drugoj obali stajala je gomila naoružanih ljudi. Spazivši nas, oni se izgubiše. To je sigurno bio Nedžir-bej sa svojom pratnjom koji je ovdje čekao da vidi uspjeh svoga pothvata, i sad se zadovoljno povukao; Korito rijeke bilo je posijano skliskim kamenjem oštrih bridova. Voda mi je mjestimično dopirala do prsiju, a budući da sam bio tijesno vezan uz konja, teško sam se namučio prije no što smo stigli na drugu obalu. Ovdje zaostadoše šestorica jahača, a ostala dvojica odvukoše me dalje. Pošli smo niz rijeku do nekog divljeg planinskog potoka koji se s lijeve strane ulivao u Sab. Njih dvojica pojahaše odavde uz potok. Za mene je to bio naporan put, utoliko teži što se moji goni oci nisu ni najmanje obazirali na mene. Nikoga nismo sreli. Zatim krenusmo u stranu preko divljeg krša, kroz gusto trnovito grmlje te primijetih da tim putem žele da zaobiđu selo Surd, čije sam bijedne kolibe i ruševine kuća uskoro spazio dolje.

KOD MRKVICE KASNIJE smo opet zaokrenuli nadesno i stigli u neki divlji klanac koji je, čini se, vodio u dolinu Raola. Ovdje smo se neko vrijeme uspinjali i naposljetku stigli do neke zgrade visoke otprilike tri metra, zapravo do hrpe kamenja u obliku kocke koja je imala samo jedan niski otvor, a on kao da je istodobno služio i kao vrata i kao prozor. Moji čuvari sjahaše pred tom kamenom kockom. — Madana! — viknu jedan od njih. Odmah se iz unutrašnjosti kolibe začu neko promuklo groktanje, a nekoliko trenutaka kasnije izađe iz rupe neka starica. Madana znači »mrkvica«. Ne znam kako je ta starica došla do imena toga povrća, ali kad je sad stajala blizu ispred mene, nipošto nije mirisala po mrkvici već je iz nje izbijao vonj koji kao da je bio sastavljen od zadaha češnjaka, trulih riba, crknutih štakora, lužine i izgorjelih kostiju. Da nisam bio privezan uz konja, uzmaknuo bih nekoliko koraka. Ta je lijepa stanovnica doline Sab bila odjevena u široke šal-vare općenito uobičajene na Istoku i u košulju koja bi kod nas jedva mogla da posluži kao krpa za brisanje poda. Ispod donjeg ruba hlača virio je par sablasnih alata za hodanje po čijoj se boji dalo naslutiti da već duge godine nisu bili oprani. — Je li sve spremno? — upita jedan od čuvara i postavi cio niz kratkih pitanja na koje je Madana potvrdno odgovorila. Zatim me odriješiše i gurnuše u kolibu, pri čemu sam na ulazu morao pognuti glavu. Kako sam ustanovio, u zidu je bilo nekoliko pukotina kroz koje je prodirale svjetlo, tako da sam prilično tačno mogao pregledati unutrašnjost zgrade. Bila je gola četvorina sa zidovima od neotesana kamena. U stražnjem kutu bio je u zemlju zabijen čvrsti kolac. Kraj njega je ležala hrpa slame i suhoga lišća, a u blizini sam ugledao lonac pun vode i veliku krhotinu crijepa koja je prije vjerojatno bila dio vrča, ali sad je služila kao zdjela. U njoj se nalazila neka kaša koja kao da se napola sastojala od stolarskog ljepka, a napola od gujavica ih pijavica. Ja bih se doduše unatoč svojim sponama mogao još donekle opirati, ali sam ipak mirno dopustio da me čvrstim užetom privežu uz kolac. To su učinili tako da sam morao leći na lišće. Ruke su mi i nadalje ostale zavezane uz ramena. Žena je bila ostala vani pred ulazom. Jedan od mojih pratilaca izađe šutke iz kolibe, dok je drugi smatrao potrebnim da mi dade nekoliko uputa. — Ti si zarobljen — započe podjednako tačno kao i duhovito. Nisam odgovorio. — Ne možeš pobjeći — pouči me ponovo. Ni sad mu nisam odgovorio. — Mi sad idemo — nastavi — ali ta će te žena strogo čuvati. — Onda joj bar reci da ostane vani! — javih se napokon. — Mad ana mora ostati u kolibi — odgovori. — Ne smije te pustiti s vida pa te treba i nahraniti kad ogladniš, jer se ti ne možeš služiti rukama.

— A gdje je hrana? — Ovdje! Pri tome pokaza na dio lonca, čija sadržina mi se tako zamamno smiješila. — Šta je to? — upitah ga. — Ne znam, ali Madana je najbolja kuharica u selu. — Zašto ste me dovukli ovamo? — To ti neću reći. To ćeš čuti od nekog drugog. Nemoj ni pokušati da se oslobodiš! Inače će Madana dati znak, a onda će doći nekoliko ljudi da te još čvršće svežu. Zatim je i on otišao. Čuo sam kako su koraci obojice postepeno utihnuli. Zatim se ljupka Madana zavukla u kuću i čučnula tako kraj otvorena ulaza da bi me mogla promatrati. Nisam se doduše nalazio u ugodnom položaju, ali sam se ipak manje brinuo zbog njega nego što me je mučila briga za moje drugove u Lizanu. Melik me je očekivao, a i Kurdi su sigurno već davno čekali da se vratim. A ja sam ležao ovdje vezan kao pas u štenari. Što će biti iz toga? Nešto me je ipak tješilo. Ako je Muhamed Emin stigao u Lizan, onda je melik sigurno odmah dao potražiti mjesto na kojem sam bio napadnut. Naći će uginulog konja i tragove borbe, a sve ostalo morao sam prepustiti oštroumnosti i smionosti moga vjernoga Halefa. Tako sam ležao dugo vremena, utonuo u misli, i uzalud razbijao glavu da izmislim kakvu mogućnost za bijeg. U tome me prekinu glas ljupke Madane. Bila je žena, pa zašto da tako dugo šuti. — Hoćeš h jesti? — upita. — Neću. — Piti? — Neću. Razgovor je bio završen, ali mirisna Madana se privuče k meni, udobno se smjesti, u neposrednoj blizini moga siromašnoga nosa i uzme u krilo krhotinu lonca što sam je ja prezirno odbio. Vidio sam kako je sa svih pet prstiju desne ruke posegnula u onu tajanstvenu mješavinu, a zatim razjapila krezuba usta kao kakvu putnu torbu od crne kože. Zatvorio sam oči. Neko vrijeme čuo sam glasno mljackanje, a zatim začuh ono blago i nježno struganje koje nastaje kad se čovjek služi jezikom kao krpom za otiranje. Na kraju odjeknu dugačko i zadovoljno roktanje koje je očito dopiralo iz ljudske duše opijene slašću. O Madana, ti začinu života, zašto ne mirišeš vani pod vedrim nebom! Tek nakon dugog vremena ponovo otvorih oči. Moja straža i moja zaštita sjedila je još preda mnom i ispitljivo me promatrala. U tim očima svjetlucalo je malo saučešća i mnogo radoznalosti. — Tko si ti? — upita me. — Zar ne znaš? — odgovorih. — Ne znam. Jesi li musliman? — Ja sam kršćanin.

— Dakle nisi Bervari? — Ne, potječem iz dalekih zemalja na Zapadu. — Sa Zapada? — začuđeno viknu ona. — Odande gdje muškarci plešu sa ženama? I gdje se jede lopatama? Dakle je slava naše zapadnjačke civilizacije prodrla već do Madaninih ušiju? Ćula je za naše plesove i za naše žlice i viljuške. — Tako je — po tvrdih. — Što tražiš u ovoj zemlji? — Htio bih da vidim jesu li ovdašnje žene isto tako lijepe kao što su naše. — A što si pronašao? — Vrlo su lijepe. — Da, lijepe su — potvrdi ona. — Ljepše nego bilo gdje drugdje. Imaš li ženu? — Nemam. — Onda te žalim. Tvoj je život sličan zdjeli u kojoj nema ni sarmizaka ni saljangoša. Sarmizak i saljangoš, puževi u češnjaku? Da nije to možda bilo ono strašno jelo koje je maločas iščezlo u »putnoj torbi«? — Zar nećeš uzeti ženu? — upita. — Možda bih i uzeo, ali ne mogu. — Zašto ne možeš? — Kako mogu kad sam tako vezan? — Morat ćeš počekati dok opet ne budeš slobodan. — Hoće li me ikad pustiti na slobodu? — Mi smo Kaldani, mi ne ubijamo zarobljenike. Što si učinio da su te tako svezali? — To ću ti ispripovjediti. Ja sam preko Mosula i Amadije došao u tu zemlju da bih . . . Madana me naglo prekinu: — Preko Amadije? — Jest. — Kad si bio ondje? — Tek nedavno. — Koliko si ostao ondje? — Nekoliko dana. — Jesi li ondje možda susreo čovjeka koji je bio hećim sa Zapada? — Vidio sam ga. Izliječio je neku djevojku koja je pojela otrov. — Je li još ondje? — Nije. — Gdje se nalazi? — Zašto pitaš za njega? — Jer sam čula da kani doći u ovaj kraj.

Starica je govorila s takvom žurbom da ju je na to moglo navesti samo živo zanimanje. — Onda se već nalazi u ovom kraju — rekoh joj. — Gdje? Brzo, reci mi! — Ovdje. — Ovdje u Surdu? Varaš se. Nisam ništa o tome čula. — Ne ovdje u Surdu, već ovdje u tvojoj kolibi. — U ovoj kolibi? Katera ajsa — Isusa ti! Onda si ti taj hećim sa Zapada! — Da, ja sam onaj čovjek za koga pitaš. — Hodi, možeš li mi to dokazati? Odgovaraj mi brzo! Koga si našao u kući one bolesnice koja je pojela otrov? — Ondje sam našao Maru Durime. — Je li ti ona dala kakav savjet? — Da, rekla mi je da ako ovdje zapadnem u nevolju, neka pitam za Ru'i kulijana. — Onda si to ti, ti si taj efendija! — viknu ona radosno pljesnuvši rukama. — Ti si prijatelj Mare Durime. Ja ću ti pomoći, ja ću te zaštititi! Ispripovjedi mi kako si pao u sužanjstvo. Tako sam ja danas po treći put doživio čudnovato djelovanje imena Mare Durime. Kakvu je tajanstvenu moć imala ta žena? — Tko je Mara Durime? — upitah. — Ona je stara kneginja čiji su preci otpali od Mesije i prešli Muhamedu. Ona sad vrši pokoru za njih pa nemirno luta amo-tamo. — A tko je Ru'i kulijan? — To je dobar duh. Jedni govore da je to arkanđeo Gabrijel, a drugi da je arkanđeo Mihael, koji štiti vjernike. Na određenim mjestima i u određeno vrijeme može se doći k njemu. Ali sad mi najprije pripovijedaj kako su te zarobili! Ispunim li joj tu želju moglo bi mi to biti samo od koristi. Svladao sam dakle neugodnost što mi ju je zadavao moj položaj i poteškoće od spona na rukama, pa sam joj ispripovjedio sve svoje doživljaje od Amadije do toga časa. Starica me je pomno slušala, a kad sam dovršio, gotovo se nježno dodirnu mojih stegnutih ruku. — Hodi — viknu — imao si pravo: Nedžir-bej te je zarobio. Ne znam zašto je to učinio, ali ja ga ne volim. To je nasilan čovjek i ja ću te spasiti. — Hoćeš li mi skinuti spone? — Gospodine, to ne smijem. Nedžir-bej će ubrzo doći pa bi me strogo kaznio. — A što ćeš drugo učiniti? — Efendijo, danas je dan kad se odavde o ponoći ide k Ru'i kulijanu. Duh će ti pomoći. — Hoćeš li ga zamoliti da mi pomogne?

— Ja ne mogu k njemu, jer sam stara i put mi je odviše strm. Ali — ona se prekinu i zamišljano zagleda preda se, a zatim ispitijivo pogleda u mene — hodi, hoćeš li mi slagati? — Ja uvijek govorim istinu. — Hoćeš li pobjeći ako mi obećaš da to nećeš učiniti? — Ja držim sve što obećam. — Ruke te bole. Hoćeš li ostati ovdje ako te odriješim? — Obećajem ti. — A smijem li ti ruke opet svezati ako netko dođe? — Smiješ i to. — Vjerujem ti. Madana se napol podigne i pokuša odriješiti remenje svezano iza moga zatiljka. Pokajnički priznajem da mi u tom trenutku miris dobre Madane nije bio ni najmanje odvratan. Uspjelo joj je da odveže čvor i ja sam s užitkom protegao ruke koje su me boljele pa duboko udahnuo zrak u tako dugo stegnuta prsa. Madana sjede na svoje mjesto vani pred kolibom gdje je već izdaleka mogla vidjeti i čuti svakoga tko bi se približio. Čestita mi je starica odmah dokazala da se naš razgovor može nastaviti i kroz vrata. — Ako netko dođe, ja ću te na kratko vrijeme opet svezati — reče ona — a onda, onda . . . o gospodine, hoćeš li opet doći ako ti dopustim da odeš? — Hoću. A kamo bih imao otići? — Gore na brdo k Ru'i kulijanu. Začuđeno sam osluhnuo. To je bila pustolovina kakva mi se rijetko pružila. Imao sam potajice otići na dopust iz sužanjstva da bih upoznao toga tajanstvenog spiljskog duha. — Otići ću pa možeš biti sigurna da ću se vratiti! — radosno sam obećao Madani. — Ali ja ne poznam put. — Pozvat ću Ingdžu koja će te odvesti. Ingdža znači »biser«. To je ime mnogo obećavalo. — Tko je Ingdža? — radoznalo sam upitao. — Jedna od Nedžir-bejovih kćeri. — Čijih kćeri? — upitah iznenađeno. — Kćer je drukčija od oca, gospodine. — Ali hoće li me ona htjeti povesti kad sazna da se radi o njezinom ocu? — Hoće. Ona je miljenik Mare Durime pa sam s njome govorila o stranom efendiji koji je pobijedio otrov i čijem se oružju nitko ne može oprijeti. Začuđeno sam upitao: — Tko to kaže? — Tvoj sluga je to u Amadiji ispripovjedio ocu bolesnice, a Mara Durime je rekla Ingdži. Ona bi vrlo rado upoznala efendiju iz Frankistana. Treba li da je pozovem, hodi? — Pozovi je ako time ne stavljaš odviše na kocku. — Ali najprije te moram opet svezati. .

— Sveži me! U tim sam okolnostima dopustio da me opet sveže, a kad je to učinila, starica izađe iz kolibe. Uskoro se vrati i javi da će Ingdža doći. Onda mi je opet odvezala ruke. Upitao sam je je li bila u selu i zabrinuto rekao: — A ako te je netko vidio? Ti treba da me čuvaš! — Oh, muškarci nisu kod kuće, a žene koje su me vidjele, neće me odati. — Gdje su muškarci? — Otišli su prema Lizanu. — Što će ondje? — Nisam ih pitala. Što me se tiče čime se muškarci bave! Kad Ingdža dođe, možda će ti ona reći. Starica sjede kraj vrata. Nakon nekog vremena ustane i požuri u susret nekome tko se približavao. Čuo sam tiho šaptanje pred kolibom, a onda se zamrači ulaz i u kolibu uđe »biser«. Već prvi pogled na djevojku koja je ušla rekao mi je da je ime Ingdža ovaj puta pravilno odabrano. Djevojci je moglo biti devetnaest godina, bila je visoka i tako snažnoga tijela da bi bez ikakve sumnje mogla odmah postati ženom kakvog starog pruskog gardiste. Lice joj je ipak bilo djevojački meko, a sada je, prema strancu, pokazivalo štoviše vidljivi izraz bojažljivosti. — Selam, efendijo! — tiho pozdravi ona. — Selam — odvratih. — Ti si Ingdža, kći reisa od Šurde? — Jesam, hodi, — Oprosti što ne ustajem da te pozdravim, ali sam svezan uz ovaj kolac. — Mislila sam da te je Madana privremeno oslobodila. — Samo ruke. — A zašto te nije posve odvezala? Ona se smjesta sagne da mi odriješi užad, ali je ja spriječih. — Hvala ti, dobra djevojko! Ali ja te molim da to ne učiniš, jer biste inače trebale odviše mnogo vremena da me opet svežete ako netko naiđe. — Madana mi je sve ispripovjedila — odvrati ona. — Hodi, ja neću dopustiti da ležiš ovdje na tlu, ti efendija sa Zapada koji putuje kroz sve zemlje da bi doživio pustolovine! Aha, to su bile posljedice hvalisanja moga malog Halefa. Djevojka me je smatrala zapadnjačkim Harunom al Rašidom koji je pošao u lov na pustolovine. — Ipak ćeš to morati dopustiti zbog same opreznosti — odgovorih. Dođi, sjedi tu kraj mene i dopusti da te nešto upitam. — Hodi, tvoja je dobrota prevelika. Ja sam samo djevojka čiji te je otac k tome smrtno uvrijedio. — Možda ću mu zbog tebe oprostiti. — Ne zbog mene, već zbog moje majke, efendijo. — Ubogo dijete! Tvoj otac je sigurno prema tebi strog i okrutan! Njezine oči sijevnuše.

— Strog i okrutan? Ne, to se ne bi usudio. Nije takav, ali prezire svoju ženu i svoje kćeri. Uopće i ne vidi i ne čuje da one žive u njegovoj kući i zato — zato uopće nije grijeh ako te otpratim do Ru'i kulijana. — Kada ćeš to učiniti? — Tačno u ponoć moramo biti na brdu. — Duh se dakle nalazi gore u svojoj spilji? — Tako je. Svaki put o ponoći prvog dana drugog tjedna u mjesecu. — A po čemu se zna da je duh ondje? — Po svjetiljci što je moramo ponijeti sa sobom. Svjetiljku treba postaviti na ulazu u spilju i povući se. Gori li svjetiljka i dalje, onda duha nema, ugasi li se, on je ovdje. Zatim treba opet prići bliže, ući tri koraka u spilju i reći što želiš. — O čemu se smije razgovarati s duhom? — O svemu. Možeš ga za nešto zamoliti, možeš se potužiti na nekoga, a možeš i nešto upitati. — Ali ja mislim da duh uopće ne govori! Kako onda dobivaš odgovor? — Kad si izrekao želju, moraš se malo povući i počekati kratko vrijeme. Upali li se ponovo svjetlo, molba je ispunjena i vrlo brzo, često već prve noći, molitelj dobiva na bilo kakav način vijest koju očekuje. — Kakav je to duh? — Dobar, efendijo. On čini sama dobra djela u cijelom ovom kraju. Donosi siromasima sreću, a bogatašima daje dobre savjete. Štiti slabe i opominje moćne, ako zlorabe svoju moć. Dobri se ljudi nadaju u njega, a zli dršću pred njim. Zamolim li svoga oca da te pusti na slobodu, on će mi se nasmijati, ali ako mu to duh zapovjedi, on će poslušati. — Jesi li kadgod bila noću gore u spilji? — Već više puta. Molila sam za svoju majku i sestre. — Je li ti molba bila ispunjena? — Jest. — Tko ti je donio ispunjenje? — Prvi puta je ono došlo noću pa nisam mogla ništa vidjeti. Drugi put ga je donijela Mara Durime. Njojzi se javio duh i poslao je k meni. — Ti dakle poznaš Maru Durime? — Poznajem je otkad živim. — Onda je dakle ona često kod vas? — Jest, hodi. Osim toga odlazim s njom u planine da sabirem ljekovito bilje ili pak posjećujemo bolesnike koji trebaju njezinu pomoć. — Gdje stanuje ta starica? — To nitko ne zna. Možda Mara Durime uopće nema svoga stana, ali ona je dobro došla u svakoj kući u koju svrati. — Odakle potječe? — O tome kolaju različite glasine. Većina pripovijeda da je Mara Durime. vladarica iz staroga roda kraljeva od Lizana. To je bio moćan rod pa je vladao u čitavom Tijari ju i Tkumi. Jeli su i pili iz zlatnoga posuđa, a sve ostalo bilo je

skovano od srebra i plemenitog metala. Onda su se obratili na prorokovu vjeru, a njihovi potomci rasuli su se po čitavoj zemlji. Samo Mara Durime ostala je vjerna svom bogu i on ju je blagoslovio visokom starošću, mudrim srcem i velikim bogatstvom. — Gdje ta starica čuva svoje bogatstvo ako uopće nema stana? — To nitko ne zna. Netko veli da je svoje zlato zakopala u zemlju, ali mnogi tvrde da ima moć nad duhovima podzemlja i da joj ovi moraju donijeti toliko zlata koliko ga treba. — Dakle ti je Mara Durime pripovijedala o meni? — Jest, sve ono što je tvoj sluga u Amadiji govorio o tebi. Zapovjedila mi je da čim čujem da si došao u ovaj kraj, odem gore u spilju i da zamolim Ru'i kulijana da te čuva od nevolje. Sad ćeš to međutim sam učiniti. — Ti dakle nećeš sa mnom poći posve do spilje? — Neću. Ako ti pođeš sam, mogu ja ostati podalje. Ali nisi li gladan, efendijo? Madana mi je rekla da si joj dopustio da pojede tvoje jelo. — Tko je priredio to jelo? — Ona sama. Otac ga je naručio kod nje. — A zašto ga nije naručio od vas? — Jer nismo trebale znati da sakriva zarobljenika. Madanin muž je bejov najbolji drug pa je zato ona dobila zapovijed da te čuva. — Gdje su muškarci iz vašega sela? — Sigurno su negdje u području Lizana. — Što rade ondje? — Ne znam. — Ne možeš li to doznati? — Možda bih mogla. Ali reci mi, hodi, ne bi li htio jesti? ' Odgovorio sam okolišajući. — Odbio sam to jelo, jer nisam navikao da jedem puževe s češnjakom. — Ja ću ti donijeti nešto drugo, efendijo. Za jedan sat će se spustiti noć. Sad žurim, ali ću se vratiti da ti donesem od svega što imamo. Djevojka ustade, a ja je zamolih: — Propitaj se što rade vaši muževi. Ingdža ode i to upravo u pravo vrijeme, jer nije prošlo ni deset minuta kad u kolibu uđe Madana koja je bila otpratila djevojku. Silno se žurila. — Moram te svezati! — viknu. — Dolazi moj muž. Poslao ga je Nedžir-bej. Ne smije znati da smo razgovarali. Nemoj me odati! Madana mi opet visoko sveže ruke i čučne kraj ulaza. Njezino staro smežurano lice poprimilo je pri tome nepristupačan i neprijateljski izraz. Već nakon nekoliko trenutaka odjeknu konjski topot. Pred kolibom se zaustavi konjanik, sjaše i uđe. Bio je to neki stari mršavi čovjek koji nije doduše po svojoj ćudi, ali je zato po svom izgledu vrlo dobro pristajao uz moju čestitu Madanu. Prišao je k meni ne pozdravivši me i pregledao moje spone. Kad je vidio da su u redu, osorno se obrati svojoj ženi:

— Izlazi, i da mi nisi prisluškivala! Starica šutke izađe iz kolibe, a on sjede nasuprot meni na pod. Zaista sam bio radoznao što će mi kazati taj Madanin suprug iz čije odjeće je u pojačanoj mjeri izbijao već opisani miris njegove žene. — Kako se zoveš? — dreknu na mene. Nisam odgovorio. — Jesi li gluh? Hoću da znam tvoje ime! Ponovna šutnja. — Hoćeš li odgovoriti? Rekavši to, čovjek me udari nogom u bok. Rukama ga nisam mogao dohvatiti, ali sam noge mogao bar toliko pomicati koliko je bilo potrebno da mu svoje mišljenje o toj stvari saopćim bez ikakvog teoretskog raspredanja. Privukao sam svezana koljena, pa ih opet ispružio i tim pokretom odbacio čovjeka sa zemlje da je odletio na zid. Mora da je njegov kostur bio izvrstan i trajan, jer se najprije opipao sa svih strana a onda, očito posve zdrav i čitav, rekao: — Da se to više nisi usudio! — Pitaj me uljudno pa ću ti uljudno i odgovoriti! — rekoh mu sada. — Tko si ti? — Štedi ta pitanja. Ti već odavno znaš tko sam ja. — Što si tražio u Lizanu? — To te se ništa ne tiče. — Što si tražio kod Bervari-Kurda? — Ni to te se ništa ne tiče. — Gdje je tvoj crni konj? — Dobro je spremljen. — A gdje su tvoje stvari? — Ondje gdje ih ti ne možeš naći. — Jesi li bogat? Možeš li platiti otkupninu? — Priđi bliže ako je želiš dobiti. Upamti jedno: ja sam efendija, a ti si podređeni svoga reisa. Samo ja mogu stavljati pitanja, a ti moraš odgovarati. Nemoj misliti da ću dopustiti da me ispituješ. Činilo se da sad ipak smatra pametnim da prihvati, to moje gledište, jer je nakon kratkog razmišljanja rekao: — Dobro, onda pitaj. — Gdje je Nedžir-bej? — Zašto me pitaš za njega? — Jer me je on dao napasti. — Varaš se. — Ne laži! — Pa ipak se varaš. Ti uopće ne znaš gdje se nalaziš. — Zar zaista misliš da se efendiju iz Frankistana može zavarati? Ako se odavde spustim iz doline doći ću u Surd. Desno leži Lizan, lijevo Raola, a gore na brdu je spilja Ru'i kulijana. Stari pustahija nije mogao sakriti kretnju iznenađenja.

— Što znaš ti o duhu spilje, stranče? — Više od tebe. Više od sviju koji stanuju u ovoj dolini. Opet mi je Mara Durime pomogla da ovladam položajem. Nestorijanac uopće nije znao hoće li moći izvršiti nalog što ga je dobio. — Reci mi što znaš! — pozove me. — Ne! Vi niste vrijedni da čujete išta o duhu spilje. Što tražiš kod mene? Zašto ste me napali i zarobili? — Najprije želimo od tebe tvoga konja. — Dalje. — Tvoje oružje! — Dalje. — Sve tvoje stvari. — Dalje! — I sve ono što tvoji pratioci imaju uza se. — Zaista si skroman. — Onda ćemo te pustiti na slobodu. — Misliš li? Ja to ne vjerujem, jer biste vi željeli još i više. — Ništa drugo, već da zapovjediš meliku iz Lizana da ne pusti na slobodu beja od Gumrija. — Zapovjedim? Jesi li lud, starče? Ti misliš da ja vladaru Lizana mogu izdavati zapovijedi. Još se usuđuješ da mi nešto propisuješ, ti crvu kojeg gazim nogama! — Hodi, ne psuj! — Ja ne psujem, već govorim istinu. Stidi se! Ti si posve obični lopov i razbojnik. Kamo god dođem, pripovijedat ću da su Kaldani gori od kurdskih razbojnika. Bervari su me prijateljski primili, ali nasari iz Surda su me napali s leđa i opljačkali me. — Nećeš ti ništa pripovijedati, jer ako ne učiniš ono što ti kažem, nikad više nećeš biti bez spona. — To će se već vidjeti. Melik od Lizana će me zatražiti od vas. — Mi ga se ne bojimo. On nam nema što zapovijedati, a mi ćemo još danas dobiti moćnog saveznika. Hoćeš li učiniti ono što sam od tebe zatražio? — Nikada! — Onda znaj da ću se tek sutra vratiti. Nećeš vidjeti nikoga osim mene i tvoje čuvarice koja ti više ne smije donijeti jelo. Glad će te već prisiliti da se pokoriš. A budući da si me udario nogom, ostat ćeš za kaznu još i žedan. On izlije vodu iz lončića, prezirno mahnu rukom prema meni i izađe iz kolibe. Čuo sam gdje još neko vrijeme govori sa svojom ženom u zapovjednom tonu. Naposljetku se vinu na konja i odjaha. Sad sam znao zašto su me zarobili. Reis od Šurda je želio borbu s Kurdima pa su mene kao posrednika željeli isključiti iz igre. Usput su se htjeli domoći i moje imovine. Malo kasnije uđe Madana. — Je li te uvrijedio, hodi? — glasilo je njezino prvo pitanje.

— Ne brini se za to! — Ne ljuti se na njega, efendijo! Reis mu je to zapovjedio. Ali on se veoma razgnjevio na tebe. Rekao mi je da ne smijem s tobom progovoriti ni riječi i da ti ne smijem dati ni jela ni pića. — Kad će tvoj muž opet doći? — Tek sutra, rekao je. Mora u toku noći odjahati još u Murgi. — Hoće li za to vrijeme kakvi drugi ratnici doći ovamo? — Ne vjerujem. Vrlo ih malo smije znati gdje se nalaziš. On ti je izlio vodu. Otići ću na izvor da donesem drugu. Dobrodušna Madana je učinila ono što je obećala, a donijela je i svežanj luči da osvijetli kolibu. Počelo se naime već mračiti. Upravo je prvu luč zatakla u pukotinu u zidu kad izvana odjeknuše koraci. Na sreću me još nije odvezala. Ali što je to bilo? Tako naglo mogao je dahtati samo neki pas koji je svom silom navlačio uzicu. Sad je kratko i oštro zalajao. Oh, taj glas sam poznavao. Često sam ga već čuo. — Dojane! — radosno viknuh. Čuo sam glasno lajanje i povik iz ljudskog grla, a zatim projuri pas kroz ulaz, srušivši valjanu Madanu na pod, jurnu i baci se na mene zavijajući od radosti. U narednom trenutku pokaza se na vratima puščana cijev, a neki glas upita: — Sidi, jesi li ovdje? — Jesam, Halefe. — Ima li kakve opasnosti? — Nema. Možeš ući bez brige. Sad je mali Hadži najprije kroz vrata gurnuo pušku, zatim svoje brkove od jedanaest dlaka, a na kraju se i sam pojavi. — Hamdulilah, sidi, što te opet vidim! Kako si došao ovamo? Mašalah, ti si zarobljen, vezan si! Zar te je vezala ta žena? Taj zmaj? Nosi se u džehenem, ti uzoru ružnoće! Krajnje ojađen izvuče Halef bodež. — Stoj, Halefe — zapovjedih. — Ja sam doduše zarobljen, ali je ova žena moja prijateljica. Ona bi me spasila i da ti nisi došao. — Tebe? Spasila bi te, sidi? — Jest. Već smo se dogovori!. — A ja sam je htio probosti! — Okrene se Madani, a lice mu se razvedri:. — Slava Alahu koji te je stvorio, najljepša ženo u Kurdistanu! Tvoja je kosa kao svila, tvoja put kao jutarnja zora, a oči ti sjaju kao zvijezde na nebu. Znaj, ljupka ženo: ja sam Halef Hadži Omar Ben Hadži Abul Abas Ibn Hadži Davud al Gosara. Ti si moga prijatelja i gospodara osvježila dobrotom tvoga srca i zato . . . — Prestani! — prekinuh ga. — Ta žena ne razumije ni jedne riječi arapski. Ona govori samo kurdski.

Sad je mališan skupio svu svoju zalihu kurdskih riječi da joj rastumači kako je smatra najljepšom i najdostojnijom od svih žena te da se ona do kraja svoga života može pouzdati u njegovo prijateljstvo. Pomogao sam i njemu i njoj iz neprilike objasnivši joj: — Madana, ti si danas govorila o mom pratiocu koji je u Amadiji pripovijedao o meni. Evo ga ovdje. Hadži Halef je našao moj trag i pratio ga dovde da me spasi. — O efendijo, što ćeš učiniti sada? Hoćeš li pobjeći? — Budi bez brige! Neću učiniti ništa a da se prije toga ne dogovorim s tobom. Sjedi samo mirno. Za to je vrijeme Halef razrezao moje spone i sjeo kraj mene. Sad sam se nalazio u sigurnosti, jer se uz Halefa i Dojana nisam bojao nikakvog Kaldejca. — Pripovijedaj mi, sidi! — zamoli Halef. Opširno sam mu ispripovjedio sve što mi se dogodilo, a on me je pri tome često prekidao živahnim poklicima. Naposljetku reče: — Sidi, da sam ja paša, nagradio bih Madanu i oženio se Ingdžom. Ali pošto nisam paša i već imam svoju Hanu, savjetujem ti: uzmi ti taj biser za ženu. Ona je velika i snažna upravo kao i ti. — Razmislit ću o tome — odgovorih nasmiješivši se. — A sad mi u prvom redu kaži kako stoje stvari u Lizanu i kako si došao na moj trag. — O, sidi, došlo je do velike pomutnje. Zbilo se upravo ono što si ti rekao: nasare su se povukli preko rijeke Sab i stali čekati da se vratiš. Ali ti nisi došao ... — Nije li došao šeik Muhamed Emin? — Došao je, a kad je htio projahati preko mosta, umalo što ga nisu ustrijelili. Ipak sam ga u pravo vrijeme prepoznao. Pripovijedao nam je da su putem pucali na vas. Njegovoga konja okrzlo je tane pa je pobjegao s njim. Potrajalo je dulje dok ga nije uspio obuzdati, a onda je pojahao natrag i našao moga konja, na kojem si ti jašio, mrtva na zemlji. Ti si iščezao. — Nije li brzo potražio pomoć od Kurda? — Nije, sidi! Povjerovao je da su oni potajice pošli za vama da vas ubiju. Njihov vođa, kjaja od Dalaše, je zao čovjek. Zato se šeik Muhamed Emin požurio u Lizan da dovede nas. — I tako ste vi došli u nezgodan položaj? — Ja nisam sidi, ali oni ostali jesu. Znao sam što treba učiniti pa sam to kasnije i učinio. Oni su međutim održali veliko vijećanje na kojemu je zaključeno da Kurdima pošalju poslanstvo. Ono je imalo zatražiti od Kurda da izruče tebe ili tvoje mrtvo tijelo. — Srećom nije do toga došlo. — Sidi, da su te oni ubili — Alaha mi, ne bih prije otišao iz ove zemlje dok ne bih jednog po jednog postrijeljao sve Bervaije. Ti znaš koliko te volim! — Znam, dobri moj Halefe. A sada dalje! — Kurdi su vrlo neprijazno primili poslanstvo i. . .

— Tko je bio u njemu? — Muhamed Emin, dva Kurda koje su nasari uhvatili zajedno s nama, melikov pisar i jedan Kaldan koji vlada arapskim jezikom pa je imao šeiku poslužiti kao tumač. Najprije Kurdi nisu htjeli uopće povjerovati da te je netko napao, već su to smatrali nekakvom melikovom podmuklom lukavštinorn. Ali kad su ugledali mrtvog konja, povjerovali su. Zatim su ustvrdili da su te ubili nasare, jer nisu željeli nikakvog iposrednika. Glasnici su odlazili i dolazili amo i tamo. Onda je došao Nedžir-bej i rekao da su te ustrijelili Kurdi iz plemena Bervari i da je on to gledao s druge obale. — Taj nitkov! — To i jest, sadi. Ali on će već dobiti što ga ide. Tako umalo što nije došlo do borbe. Onda sam ja otišao meliku koji se nalazio kod beja od Gumrija i zamolio ga da zaključi primirje te mu rekao da ću za to vrijeme pokušati ne bi li te mogao pronaći. Oni su smatrali da je to nemoguće, ali kad sam mu rekao za našeg Dojana, počeli su se nadati. Otposlani su glasnici s kojima sam i ja krenuo. Bervari su pristali da obje strane do sutrašnjeg podneva ne prilaze jedna drugoj. Ako se dotad ne vratiš, borba će se nastaviti. — No,a ti? — Pošao sam sa psom do mjesta gdje leži konj. Dojan je odmah pronašao tvoj trag i odvukao me do rijeke. Bilo je jasno da su te preveli preko vode. Svi su ostali mislili da bismo se morali vratiti najprije u Lizan i preko mosta prijeći na drugu obalu, ali ja nisam za to imao vremena, jer se veče već približavalo. Razodjenuo sam se; smotao odjeću oko glave, položio oružje na nju pa sam sa psom prešao rijeku. — Jeste li prijeko odmah pronašli trag? — Jesmo, sidi. Pošli smo po njemu pošto sam se najprije opet odjenuo i evo nas ovdje. — Halefe, to ti neću zaboraviti. — Šuti, sidi. Ti bi još mnogo više učinio za mene. — Što je rekao Englez? — Nitko ne razumije njegov jezik, ali je trčao naokolo sav bijesan, a lice mu je bilo kao u uhvaćene pantere. — Zna li Nedžir-bej da me tražiš i da imaš uza se psa? — Ne zna. On je već prije toga odjahao. — Jesi li ovdje sreo kakve ljude? — Nisam nikoga. Dojan me je proveo kroz potpuno pusti kraj. — Gdje se nalazi moj vranac? — U melikovom dvorištu. Ja sam ga predao šeiku. — Onda je Ri u dobrim rukama. Uto se izvana začuše laki koraci. Halef posegnu za oružjem, a i Dojan se spremi za skok. Umirio sam i jednog i drugog, jer je u kolibu ušla Ingdža. Djevojka začuđeno zastane na ulazu kad je ugledala Halefa i psa. — Ne boj se! — rekoh. — Taj čovjek i taj pas spadaju k meni.

— Kako su došli ovamo? — Tražili su me da me oslobode. — Zar nas kaniš ostaviti? — Još ne kanim. — Trebaš li još pomoć Ru'i kulijana? — Trebam. Hoćeš li me odvesti k njemu? — Vrlo rado, efendijo. Ovdje sam ti donijela malo jela i pića. Ali to neće biti dovoljno za vas dvojicu i za psa. Ingdža je nosila veliku košaru od lika. Njezin sadržaj bio bi dovoljan da se najedu petorica. — Ne brini, dobra djevojko! — odgovorih. — To je dovoljno za sve nas. Pridružite se i ti i Madana. — Hodi, mi smo žene. — Znam što misliš, ali u mojoj domovini zauzimaju žene drugi položaj nego kod vas. Kod nas su one ukras i ponos doma pa pri jelu dobivaju počasno mjesto. — O efendijo, kako mora da su sretne vaše žene! — Ali one moraju jesti lopatama! — saučesno se umiješa Madana. — To nisu nikakve lopate, već malen prikladan alat od lijepoga metala pomoću kojega se dade jesti veoma lako i mnogo čišće nego prstima. Tko kod nas za vrijeme jela uprlja ruke, taj slovi kao nečist i nespretan čovjek. Pokazat ću vam kako izgleda takva žlica. Dok je Ingdža rasprostirala na podu tkaninu što ju je donijela sa sobom da bi na nju položila jelo, uzeo sam Halefov bodež i odrezao čvrsti iver iz stupa da iz njega izdjelam žlicu. Ubrzo je bila gotova, a kad sam na loncu s vodom pokazao kako se tim jedalom treba služiti, obje se jednostavne žene zadiviše. — A sad reci i sama, Madano, može li se ta mala stvar nazivati kirekom? — Ne može, hodi — prizna. — Vi dakle ipak ne trebate imati tako velike gubice kao što sam to prije mislila. — Efendijo, što ćeš učiniti s tom žlicom? — upita me Ingdža. — Bacit ću je. — O, ne, hodi! Ne bi li mi je htio pokloniti? — Za tebe nije dovoljno lijepa. Za biser od Šurda morala bi biti srebrna. — Efendijo — odvrati pocrvenjevši — dovoljno je lijepa. Ljepša je nego da je izrađena od altina i gimiša, jer si je ti sam izradio. Molim te, pokloni mi je da bih imala uspomenu kad odeš od nas. — Onda je zadrži. Ipak bi trebalo da me sutra s Madanom pohodiš u Lizanu pa ću vam dati nešto još bolje. — Kad odlaziš odavde? — To će odrediti Ru'i kulijan. A sad sjednite da večeramo. Morao sam nekoliko puta ponoviti tu molbu prije nego što su sjele. Halef nije dosad govorio, već je neprekidno samo promatrao lijepu djevojku. Onda moj mali pratilac duboko uzdahne i reče arapski:

— Sidi, imaš pravo. — U čemu? — Sve kad bih bio i paša, ipak ne bih pristajao uz nju. Uzmi je ti, sidi. Ona je ljepša od svih žena što sam ih dosad vidio. — Sigurno postoji i ovdje kakav mladić koga ona voli. — Upitaj je! — Ne mogu, moj mali Hadži Halefe. To bi bilo neuljudno i nametljivo. Ingdža je dobro opazila da govorimo o njoj. Zato joj rekoh: — Ovaj je čovjek već tvoj dobar znanac. — Kako to misliš, efendijo? — Hadži Halef je pratilac o kojemu ti je govorila Mara Durime. Svi ostali su povjerovali da sam ubijen i jedino se on usudio da pođe u potragu za mnom. — To je malen čovjek, ali vjeran i hrabar — reče djevojka. U pogledu joj se razabralo priznanje. — Što je to rekla za mene? — upita Halef koji je dobro opazio taj pogled. — Rekla je da si vjeran i hrabar čovjek. — Reci joj da je vrlo lijepa i dobra djevojka, te da je velika šteta što sam tako malen i što nisam neki paša. Dok sam Ingdži prevodio njegove riječi, Halef joj pruži ruku, a ona se nasmije i stisne je. Pri tome joj je lice sjalo tako dobro i ljupko da sam je iskreno požalio, pomislivši na onaj jednolični život koji je čeka u toj zemlji. — Nemaš li kakvu želju koju bih ti mogao ispuniti? — upitah djevojku potaknut prijateljskim osjećajima. Ingdža me je nekoliko trenutaka zamišljeno gledala u lice, a zatim reče: — Da, gospodine, imam jednu želju. — Onda je reci. — Efendijo, mnogo ću misliti na tebe. Hoćeš li se i ti kadšto sjetiti nas? — Često, vrlo često. — Sja li mjesec kod vas isto kao i kod nas? — Upravo tako. — Hodi, pogledaj svake večeri u mjesec kad bude pun. Onda će se gore sresti naše oči. — Učinit ću to, a sjećat ću te se i drugih večeri kad mjesec bude sjao na nebu. Kad god ga ugledaš, sjeti se da ti on ima prenijeti moje pozdrave. — A tebi naše. Razgovor je zapeo. Postali smo melankolični. U toku večere vratilo se međutim dobro raspoloženje. Ingdža je štoviše prva prihvatila riječ. — Hoće li tvoj pratilac poći s nama do spilje, hodi? — Neće. Hadži Halef će se sad vratiti u Lizan da umiri moje drugove. — Neka to učini, jer im prijeti opasnost. — Ukoliko? — upitah prividno mirno. — Malo prije bila su ovdje dva čovjeka. Jedan je od njih odjahao k tebi, a drugi je ostao u selu. S njime sam razgovarala. Zapravo nije smio nikome ništa

reći, ali mi je ipak odao dovoljno, pa ti to moram ispripovjediti. Ti vjeruješ da će primirje potrajati sutra do podne. — Nadam se. — Ima međutim mnogo ljudi koji to ne žele. Oni su moga oca odabrali svojim vođom. On je poslao žurne glasnike u Murgi, Miandš i Ašitu, a isto tako i niz dolinu do Biridže i Gise da sazove sve muškarce sposobne za oružje. Ratnici će se skupiti još u toku noći, a onda rano ujutro napasti Bervarije. — Koje li neopreznosti! Tvoj će otac unesrećiti cijelu dolinu. — Misliš li da su Bervari jači od nas? — U pogledu ratne vještine jesu, iako vas danas još brojčano ne nadmašuju. Ali kad se jednom rasplamsa borba, ona će buknuti na svim mjestima, a onda su Kurdi stotinu puta moćniji. Kurdska plemena okružuju Kaldane sa svih strana. — Oh bože, što će biti ako ti imaš pravo! — Imam pravo, vjeruj mi! Ako nam danas i sutra ne uspije da sklopimo mir, onda će za vas doći mnogo gora vremena nego što su bila u doba Beder-kana i Nur Ulah-beja. Vrlo je vjerojatno da će Kaldani biti uništeni do posljednjeg čovjeka. — Što da radimo? — Znaš li ti gdje tvoj otac želi sakupiti sve te ljude željne borbe? — Ne znam. To nisam uspjela doznati. — Ne znaš li ni to gdje se sada nalazi? — On jaši od jednog mjesta do drugoga da podjari ljude za borbu. — Onda nam može pomoći samo Ru'i kulijan. Ali dotle moram izvršiti sve pripreme. — Učini to, gospodine, pa će svi miroljubivi ljudi blagoslivljati tvoju uspomenu pa i onda kad odavno više ne budeš kod nas. Večeru smo završili te upitah Halefa: — Hoćeš li moći pronaći put u Lizan da te nitko ne opazi? Hadži potvrdi, pa nastavih: — Otići ćeš meliku i Kadir-beju i reći kako i gdje si me našao. — Treba li da kažem i tko te je napao? — Kaži. Zarobio me je Nedžir-bej da ne bih mogao posredovati pri sklapanju mira. Za moju slobodu traži moga konja, svu moju imovinu i sve ono što moji drugovi imaju uza se. — Đavo mu dao što ga spada! — Kako vidiš, meni su već sve oduzeli. Ostavi mi ovdje svoje pištolje i svoj nož. Dojana ću također zadržati. — Uzmi i pušku, sidi! Ja ću se i bez oružja vratiti u lizan. — Puška bi me mogla smetati. Reci zatim Kadir-beju i meliku da je reis od Šurde poslao glasnike u sva mjesta više i niže od Lizana da pozove ljude u borbu. Imaju se još noćas sakupiti na nekom mjestu, ali na žalost ne znam na kojemu, a

zatim će napasti Bervarije. I Nedžir-bej sam jaše naokolo, pa poručujem da ga odmah zatvori ako ga uspije uhvatiti. — Sidi, volio bih da tog čovjeka sretnem. Ja bih mu već stao na put. — Ti sam? Ne upuštaj se u to! Nisi mu dorastao. On je za tebe odviše snažan. Mališan se uvrijeđeno uzdigne, protegne svoje gipke udove i vikne: — Odviše snažan za mene? Što to misliš, sidi, i kamo je odjednom nestao tvoj zdravi sud! Nisam li pobijedio Abu Seifa? Nisam li izveo i druga velika djela? Što je taj Nedžir-bej prema glasovitom Hadži Halefu Omaru? Slijepa šepava žaba koju ću zdrobiti čim je ugledam. Ti si Kara Ben Nemzi, junak iz Frankistana. Zar da se ja, tvoj prijatelj i zaštitnik, bojim nekog otrcanog Kaldanija? O, sidi, baš ti se čudim! — Ćudi se i dalje ako hoćeš, ali budi oprezan! Sad se radi u prvom redu o tome da sretno stigneš u Lizan. — A što da odgovorim ako me upitaju kad ćeš doći za mnom? — Reci im da ću do jutra biti kod njih. — Onda uzmi pišolje i bodež, a evo ti i vrećica s kuglama i neka te Alah štiti! Zatim pristupi k Ingdži i pruži joj ruku: — Ostaj mi zdravo, ti najljepša među lijepima! Nadam se da ćemo se opet vidjeti. Pružio je ruku i dobroj Madani. — I ti mi ostaj zdravo ljupka majko Kaldanija! Proveo sam s tobom slatke časove pa ako i ti zaželiš žlicu, ja ću ti rado izrezati od drveta da me se uzmogneš sjećati. Salam, ti pametna, ti vjerna ženo, salam! Ni jedna ni druga nisu doduše razumjele Halefove riječi, ali su ih prijazno primile, pa je Madana, štoviše, izašla s njime pred kolibu da ga otprati komad puta. Pogledao sam kroz ulaz da prema položaju zvijezda odredim koliko je sati. Moj su mi sat naime također oduzeli. Moglo je biti oko deset sati. — Još dva sata do ponoći. Kada krećemo? — upitah djevojku. — Za jedan sat. — Meni se veoma žuri. Ne bih li prije mogao govoriti s duhom spilje? — Pravo je vrijeme tačno u ponoći. Duh bi se ljutio da dođemo prije. — Na mene se neće ljutiti. — Jesi li siguran u to? — Posve siguran. — Onda pođimo čim se Madana vrati. — Imamo li kakvu svijeću? Ingdža mi šuteći pokaže nekoliko kratkih pletenica od rogoza što ih je natopila u ovčjem loju. Sa sobom je imala i kresivo. Zatim reče: — Hodi, imam jednu molbu. — Govori.

— Hoćeš li oprostiti mom ocu? — Hoću, zbog tebe. — Ali melik će se ljutiti na njega. — Ja ću ga umiriti. — Hvala ti! — Jesi li doznala tko je dobio moje oružje i ostale stvari što su mi ih oduzeli? — Nisam, ali mislim da ih ima moj otac. — Gdje on obično čuva takve stvari? — Kući nije donio ništa. To bih opazila. Uto se vrati Madana. — Pokazat ću ti svoju zahvalnost, Madano — rekoh prijazno — samo moraš počekati dok opet stignem u Lizan. — Počekat ću, gospodine. — Sad ću s Ingdžom otići u spilju — objasnih starici. — Što ćeš učiniti ako za to vrijeme netko dođe da vidi što je sa mnom? — Savjetuj mi, efendijo. — Ostaneš li ovdje, pogodit će te srdžba toga čovjeka. Zato je bolje da se sakriješ dok se ne vratimo. — Poslušat ću tvoj savjet i otići na takvo mjesto odakle mogu promatrati kolibu, a mogu i vas opaziti kad se budete vraćali. — Pođimo sad, Ingdžo. Zadjeh oružje za pojas i uzeh Dojana za uzicu. Djevojka pođe naprijed, a ja za njom.

SPILJSKI DUH KRENUSMO istim onim putem kojim su mene doveli u kolibu dobar komad natrag, a zatim se uspesmo desno uz planinu i nastavismo tim smjerom sve dok se ne popesmo na vrh. Brdo je bilo gusto obraslo šumom, tako da smo morali hodati jedno tik drugoga da se ne izgubimo. Nakon nekog vremena šuma se prorijedi. Morali smo prijeći uski kameni hrbat koji je vodio u strmi klanac u planini. — Pripazi, efendijo — opomenu me djevojka. — Put postaje sada veoma težak. — To nije dobro za stare ljude koji žele poći spiljskom duhu. Ovuda se mogu uspinjati samo mlade noge. — Oh, i starci se mogu uspeti, ali samo okolišnim putem. S druge strane vodi sasvim dobra staza u blizinu spilje. Pomažući jedno drugome uspinjali smo se i napokon stigli u pravi splet krupnoga razbacanog kamenja. Naslućivao sam da se ovdje negdje nalazi cilj našega puta. Hodali smo više od pola sata. Kasnije je to golemo kamenje sačinilo neku vrstu otvorena hodnika, u pozadini kojega se uzdizala tamna stijena. Ingdža zastade. — Eno, ondje je — reče pokazujući u tamnu stijenu. — Pođi ravno pa ćeš na podnožju one stijene naći otvor. Zapali svijeću i stavi je onamo. Onda se vrati k meni. Počekat ću te ovdje. — Može li se odavde vidjeti svijeća? — Može, ali ona će sad uzalud gorjeti, jer još nije ponoć. — Ipak ću pokušati. Evo ti uzica. Pridrži dotle psa i položi mu ruku na glavu. Uzeo sam svijeću i krenuo naprijed. Obuzela me je neka neobična napetost, a to nije bilo ni čudo. Ta sad sam imao upoznati tajnu spiljskog duha. Uostalom, već sam naslućivao suštinu te tajne. Stigao sam pred okomitu stijenu i ugledao spilju, čiji je ulaz bio tako visok i širok da je kroz njega mogao uspravno proći čovjek. Nekoliko minuta sam prisluškivao, ali nisam čuo ništa, a onda sam zapalio svijeću i postavio je na pod spilje. To nije bilo teško jer je svijeća bila dolje dovoljno široka. Zatim sam krenuo natrag. Rekao sam sam sebi da je praznovjernom čovjeku potrebno zaista mnogo hrabrosti da se u ponoći uspne na planinu kako bi razgovarao s duhom. — Svijeća gori. Čekaj sad hoće li ugasiti — reče Ingdža. — Nigdje nema ni daška vjetra, i ako se svijeća ugasi, onda je to siguran znak da je duh prisutan — rekoh. — Gledaj! — trgnu se djevojka i naglo me zgrabi za ruku. — Svijeća je ugasla! — Onda idem.

— Čekam te ovdje. Kad sam opet stigao do špilje, sagnuh se da opipom potražim svijeću, ali nje nije više bilo. Bio sam uvjeren da je duh posve blizu, možda u kojoj udubini u stijeni, da bi mogao razumjeti svaku riječ. Možda bi neki drugi čovjek jednostavno iznio ono što je želio reći, a zatim se povukao. Ja međutim nisam namjeravao tako učiniti. Ušao sam dva koraka u spilju. — Ru'i kulijan! — viknuh poluglasno. Odgovora nije bilo. — Maro Durime! I ovaj put nije bilo odgovora. — Maro Durime, javi mi se bez brige! Neću odati tvoju tajnu. Ja sam onaj hećim iz Frankistana koji je tvoju praunuku šakaru izliječio u Amadiji od otrova, pa moram hitno govoriti s tobom. Nisam se prevario. Sa strane sam začuo neki šum kao da se netko iznenađeno diže s tla. Ipak potraja više sekundi prije nego što sam začuo odgovor: — Jesi li ti zaista hećim-efendija iz Frankistana? — Jesam. Imaj povjerenja u mene! Slutio sam da si ti sama Ru'i kulijan pa ću čuvati tvoju tajnu. — Glas je tvoj, ali ja te ne mogu vidjeti. — Zatraži kakav znak od mene! — Dobro. Što je onaj turski hećim imao u svojoj amajliji kojom je pokušao istjerati đavola bolesti? — Uginulu muhu. — Efendijo, to si zaista ti! Tko ti je pokazao spilju? — Ingdža, Nedžir-bejova kći. Ona stoji vani i čeka ine. — Pođi još četiri koraka dalje. Učinio sam to, a onda osjetih kako me je uhvatila meka ruka i povukla me u stranu u pukotinu u stijeni kroz koju me je neko vrijeme vodila dalje. — Počekaj sada! Zapalit ću svijeću. Trenutak kasnije gorjela je svijeća i ja ugledah pred sobom Mani Durime ovijenu u prostrani ogrtač iz kojega je virilo ssamo njezino dostojanstveno lice. I danas su joj snježno bijele pletenice visjele gotovo do zemlje. Ona me osvijetli. — Da, zaista, to si ti, efendijo! Hvala ti što si došao, ali ne smiješ nikome reći tko je spiljski duh. — Šutjet ću o tome. — Vodi li te k meni kakva želja? — Vodi, ali ta se želja ne odnosi na mene, već na Kaldanije koje čeka teška nesreća i samo je možda ti možeš spriječiti. Imaš li vremena da me saslušaš? — Imam. Dođi i sjedi. U blizini je ležao dugačak uzak kamen na kojemu je bilo dovoljno mjesta za dvojicu. Na njemu se vjerojatno redovito odmarao spiljski duh. Sjedosmo

jedno kraj drugoga na kamen, dok je svijeća stajala na bridu nekog kamena. Onda starica zabrinuto reče: — Tvoje riječi nagovještavaju nesreću. Govori, efendijo! — Znaš li već da je melik od Lizana napao i zarobio beja od Gumrija? — Zar zaista? — viknu očito prestrašena. — Jest. Ja sam u to vrijeme bio bejov gost pa su i mene zarobili. — Ne znam ništa o tome, ni riječi. Posljednjih dana bila sam prijeko u Hajšadu i u Biridžu te sam tek danas stigla preko planina. — Sad se Kurdi iz plemena Bervari nalaze pred Lizanom i sutra će započeti borbu. — O vi luđaci koji volite mržnju, a mrzite ljubav! Zar da se voda opet zacrveni od krvi, a zemlja od sjaja vatre? Pripovijedaj, hodi, pripovijedaj! Moja je moć veća nego što misliš. Možda još nije prekasno. Poslušao sam je, a ona je prigušivši dah slušala moje izlaganje. Bilo je kao da kraj mene sjedi smrt, a ipak su možda upravo o toj tajanstvenoj starici ovisili životi stotine ljudi. Nije se uopće pokrenula, nije zadrhtao nijedan nabor njezina ogrtača, ali čim sam završio ona ustade s kamena. — Efendijo, još je vrijeme. Hoćeš li mi pomoći? — Vrlo rado. — Moraš mi pripovijedati i o sebi, ali ne sada, već sutra. Sad imamo prečega posla. Duh spilje je dosad bio nijem. Još ga nitko nikada nije čuo da govori, ali danas će progovoriti, danas mora govoriti. Neka te Ingdža odvede, efendijo, pa požuri dolje u Lizan. Melik, Kadir-bej i reis od Šurda neka smjesta dođu Ru'i kulijanu. — Hoće li poslušati? — Vjeruj mi, moraju poslušati! — Ali Nedžir-beja ne možemo pronaći. — Efendijo, ako ga nitko ne pronađe, ti ćeš ga sigurno naći. Znam ja tebe. I on mora doći, svejedno dođe li istodobno s drugima ili nakon one dvojice, samo neka stigne prije zore. Počekat ću ga. — Oni će me pitati, tko mi je dao taj nalog, a ja ću odgovoriti Ru'i kulijan, i ni riječi više. Je li tako pravo? — Jest. Ništa drugo ne treba da zasad znaju, a pogotovu ne smiju saznati tko je zapravo spiljski duh. — Treba li da se vratim? — Možeš ih dopratiti, ali u spilju ne smiješ ući s njima. Ono što ću im saopćiti, određeno je samo za njih. Reci im da odmah uđu u spilju i da u njoj krenu dalje sve dok ne stignu u osvijetljeni prostor. — Možeš li djelovati na njih da mi vrate ono što su mi oduzeli? — upitah je još. — Mogu. Ne brini ništa. A sad idi! Sutra ćemo se opet vidjeti pa ćeš s Marom Durime moći razgovarati dokle ti se prohtije. Izašao sam i našao Ingdžu na istome mjestu gdje sam je ostavio.

— Dugo si bio ondje, hodi — reče. — Zato se moramo to više požuriti. — Onda moraš počekati dok se svijeća opet zapali. Inače ne znaš hoće li tvoja molba biti ispunjena. — Ispunjena je. Duh mi je to rekao. — O gospodine, zar si čuo njegov glas? — Jesam. Dugo je razgovarao sa mnom. — To se još nikada nije dogodilo. Ti mora da si nekakav glasoviti efendija! — Duh ne prosuđuje čovjeka prema njegovom položaju. — Jesi li ga možda čak i vidio? — Licem u lice. — Hodi, ti me plašiš! Kako izgleda? — Takve stvari se ne smiju otkriti. Dođi, treba da me vodiš. Moram brzo dolje u Lizan. — A što će biti s Madanom koja te čeka? — Najprije ćeš me izvesti na pravi put, a onda ćeš se vratiti k njoj da joj kažeš neka me ne čeka. Sutra ću doći u Surd. — Ali što da rekne mom ocu ako te on zatraži od nje? — Neka mu rekne da smjesta dođe spiljskom duhu. A i ti, sretneš li svoga oca, smjesta ga pošalji gore u spilju. Mora doći bez obzira na sve ostalo. Ne bude li odmah poslušao, izgubljen je! — Efendijo, bojim se. Hajdemo! Uzeo sam Dojana opet za uzicu, a djevojku za ruku. Tako smo se spustili nizbrdo. Kad smo ponovo stigli do kamenoga sedla, krenusmo nadesno umjesto nalijevo. Djevojka je poznavala taj kraj i vodila me tako sigurno da smo već za nešto više od četvrt sata stigli na put koji Lizan veže sa Surdom. Ovdje sam zastao i rekao: — Sad i ja poznajem put. Moramo se razići. Kad su me danas vodili ovuda, tačno sam proučio put. Hvala ti, Ingdžo. Sutra ćemo se opet vidjeti. Laku noć! — Laku noć! Ingdža me uhvati za ruku i dahnu na nju jedva zamjetljivi poljubac a zatim pobjegne u tamnu noć kao preplašena srna. Punu sam minutu stajao nepomično, a onda krenuh putem prema Lizanu, dok su mi se misli vraćale natrag u Surd. Prešao sam možda polovinu puta, kad ispred sebe začuh topot konja. Odmah stadoh ustranu kraj nekog grma. Konjanik mi se brzo približavao i kasom projahao kraj mene. Bio je to reis od Šurda. Već je prošao, kad doviknuh za njim. — Nedžir-beju! Gorostas zaustavi konja. Oslobodih Dojana s uzice da mu ne sputam kretanje, ako bi trebalo da mi priskoči u pomoć, a zatim priđoh reisu. — Tko si ti? — upita ovaj. — Tvoj zarobljenik — odgovorih, uhvativši njegova konja za uzde.

On se sagne i pogleda me u lice, a zatim posegnu da me uhvati. Ali ja sam bio brži i zgrabih ga za ruku. — Nedžir-beje, saslušaj mirno što ti imam red. Šalje me Ru'i kulijan: treba da smjesta dođeš u spilju. — Lažeš. Tko te je oslobodio? — Hoćeš li poslušati što ti poručuje duh ili nećeš? — Pseto, ubit ću te! Slobodnom rukom posegnu za pojas, ali ja ga u isti čas trgoh iz sve snage. On izgubi stremene i u velikom luku sleti s konja. — Drži ga! Dojane! Dojan se baci na gorostasa, dok sam se ja trudio da umirim konja. Kad mi je to uspjelo, ugledah reisa gdje nepomično leži na tlu. Dojan je stajao iznad njega i držao ga razjapljenim čeljustima za vrat — Nedžir-beje, ako se i malo pomakneš ili pisneš, izgubit ćeš život. Taj je pas opasniji od pantere. Svezat ću te i povesti te u Lizan, ali makneš li se ih protiv moje volje izrekneš jednu glasnu riječ, dopustit ću psu da te razdere. Vidio je smrt pred očima i nije se usudio oprijeti. Najprije sam mu oduzeo oružje: pušku i nož. Zatim sam ga čvrstom uzicom svezao isto tako kao što su oni mene bili svezali, i naposljetku ga podigao na noge i isto ga tako svezao uz stremen, kao što su oni to učinili sa mnom. — Dopusti mi Nedžir-beje da uzjašem! — narugah mu se. — Danas si dosta sjedio u sedlu. Naprijed! Reis je pošao za mnom bez otpora, jer je morao uvidjeti da bi svaka obrana bila uzaludna. Nije mi padalo ni na kraj pameti da iskoristim svoj sadanji nadmoćni položaj da se i dalje rugam tom čovjeku, pa sam šutio. Naposljetku on prekine tišinu, ali tako oprezno da sam u njegovim riječima osjetio strah da će ga pas zgrabiti kod prve riječi. — Hodi, tko te je oslobodio? — To ćeš kasnije čuti. — Kamo me vodiš? — To ćeš vidjeti. — Dat ću izbičevati Madanu! — ljutito će. — To nipošto nećeš učiniti. Gdje je moje oružje i ostale moje stvari? — Nisu kod mene. — Već ću ih naći. Čuj, Nedžir-beje, nemaš li boljeg konja od ovoga ovdje? — Imam dovoljno konja. — To mi je drago. Sutra ću ih pogledati i odabrati jednoga u zamjenu za onoga što si mi ga danas dao ustrijeliti. — Sejtan će ti dati konja. Sutra u to vrijeme bit ćeš opet zarobljenik. — Vidjet ćemo! Zatim opet nastupi tišina. Trčao je kraj mene, jer je na to bio prisiljen, a Dojam mu je kasao tik za petama. Ubrzo ugledasmo pred sobom Lizan.

To se mjesto za vrijeme moje odsutnosti pretvorilo u pravi vojnički logor. Prijeko na desnoj obali rijeke vladala je duboka tama, ali je s ove strane gorjela vatra do vatre, a oko njih su ležale ih stajale brojne skupine ljudi. Najveća vatra gorjela je pred melikovom kućom, što sam već izdaleka opazio. Da izbjegnem svako nepotrebno zadržavanje, potjerao sam konja kasom. Zarobljenik je također morao trčati. Unatoč tome svi su me prepoznali. — Stranac, stranac! — odjeknulo je sa svih strana ih se pako začuo povik: — Nedžir-bej! Vezan! Ubrzo se iza nas okupila brojna pratnja koja se trudila da ne zaostane. Tako smo stigli do melikove kuće. Ovdje se skupilo najmanje šezdeset oružanih ljudi. Prvi čovjek koga ugledah bio je David Lindsay, udobno naslonjen na zid. Čim me je opazio, silno mu se izmijeni lice koje je dotad izražavalo dosadu. Čelo mu se podiže, a brada duboko spusti kao da je pao u nesvijest. Usta mu se otvore kao da bi morao progutati čitavoga fowhngbulla, a nos mu se ispruži kao vrat u divokoze kad joj vjetar donese sumnjiv miris. Zatim dugački David golemim skokom priskoči k meni i zagrli me upravo kad sam htio skočiti s konja. — Ser! — zaurla. — Opet ovdje? Heigh-day! Hura! Wellcomme! — No, nemojte me zdrobiti, ser David! Drugi bi također htjeli da za njih nešto preostane! — Eh, oh, ah! Gdje ste bih? Lack-a-day! Doveli ste zarobljenika! Divno! Neshvatljivo. Yes. Ali sad su me zagrlili i s druge strane. — Hamdulilah! Ta ti si ovdje, efendijo! Hvala Alahu i proroku! Sad ćeš nam morati pripovijedati. Bio je to Muhamed Emin. A Amad el Gandur, koji je stajao kraj njega, viknu: — Valahi, sad je nevolji kraj! A tamo postrance stajao je mali dobri Hadži Halef Omar. Nije rekao ni riječi, ali u njegovim vjernim očima zasvjetlucale su se dvije krupne suze radosnice. Pružio sam mu ruku. — Halefe, to imam najvećim dijelom zahvaliti tebi. — Ne govori, sidi — odbi on. — Što sam ja prema tebi? Prljavi štakor, ružni jež, pas koji se raduje ako ga pogledaš. — Gdje je melik? — U kući. — A Kadir-bej? — U najskrovitijoj izbi, jer služi kao talac. — Hajdemo u kuću. Oko nas se skupi veliko mnoštvo ljudi. Odvezah reisa sa stremena i dadoh mu rukom znak da uđe sa mnom u kuću. — Nećeš me uvesti onamo! — škripnu. — Dojane, pripazi!

Bilo je to dovoljno. Pošao sam naprijed držeći u ruci kraj uzice, a zarobljenik je pošao za mnom bez oklijevanja. Kad su se za nama zatvorila vrata vani se razli ježe bučno mrmljanje. To su ljudi pokušavali da objasne taj neobični događaj. U kući nam melik pođe u susret. Kad me je ugledao radosno kliknu i pruži mi obje ruke. — Efendijo što to vidim! Vratio si se? Zdrav i neozlijeđen? A ovdje Nedžir-bej! Svezan! — Da, dođite i dopustite da vam sve objasnim! Ušli smo u najveću prostoriju u prizemlju gdje je bilo mjesta za sve nas. Ondje svi posjedaju na rogožme, dok je reis morao stajati. Njegovu je uzicu držao pas u zubima pa je prijeteći zarežao čim bi se zarobljenik i malo pomakao. — Vjerujem da vam je Hadži Halef već opširno ispripovjedio kako sam pao u ruke reisa od Surde i kako je ovaj postupao sa mnom? — upitah. — Jest — odjeknu u krugu. — Onda vam to ne moram ponavljati i. . . — Ipak, ipak, efendijo, daj nam to još samo jednom ispripovjedi — prekinu me melik. — Kasnije. Sad nemamo vremena za to jer treba obaviti nešto mnogo važnije. — Kako si se oslobodio i kako si zarobio reisa? — I to ćete kasnije opširno čuti. Nedžir-bej je podjario cijelu okolinu da sutra ujutro napadnu Bervarije. To bi značilo propast za Kaldane. — Ne bi! — začu se neki glas. — Nemojte se prepirati! Postoji samo netko tko bi ovdje mogao pomoći, a to je Ru'i kulijan. — Spiljski duh! — odjeknuše začuđeni i prestrašeni uzvici. — Jest. Ja sam dakle otišao k njemu. — Jesi li znao gdje mu je spilja? — upita melik. — Našao sam je i ispripovjedio sam duhu sve što se dogodilo. On me je mirno saslušao i rekao mi neka... — Duh se razgovarao s tobom? Čuo si njegov glas? Efendijo, to nije doživio još nijedan smrtnik — doviknu jedan od otmjenih Kaldejaca koji su ušli s nama. — Ti si ljubimac božji, i tvoj glas moramo poslušati. — Učinite to, ljudi! Bit će za vaše dobro! — Što je rekao spiljski duh? — Rekao je neka požurim u Lizan i neka k njemu odmah dovedem Kadir-beja, melika i reisa od Surde. Glasni »ah« začudenja prošao je cijelim skupom, a ja nastavih: — Požurio sam niz brdo i sreo reisa. Rekao sam mu neka pođe Ru'i kulijanu, ali budući on nije htio poslušati tu poruku, ja sam ga zarobio i doveo ga ovamo. Dovedite beja od Gumrija da i on to čuje. Melik od Lizana ustane. — Efendijo, ne šališ li se? — upita.

— To je preozbiljna stvar a da bih se njome mogao šaliti. — Onda te moramo poslušati. Ali nije li opasno da povedemo Kadir-beja? Ako nam pobjegne, ostat ćemo bez taoca. — Morat će nam obećati da neće pobjeći. Održat će riječ. — Poći ću po njega. Melik ode i nakon nekoliko trenutaka dovede beja. Kad me je vladar Gumrija ugledao, požuri k meni. — Opet si ovdje, efendijo! — viknu. — Sretan sam što te opet vidim. Teško me je rastužio tvoj nestanak, jer sam znao da samo na tebi počiva sva moja nada. — I ja sam na tebe mislio s mnogo skrbi i bojazni, beje — odgovorih mu. — Znao sam da se želiš osloboditi, pa me Alah spasio iz vlasti neprijatelja i doveo me opet k tebi. — Tko je bio taj neprijatelj? Ovaj ovdje? Rekavši to, upre ruku u Nedžir-beja. — Tako je — potvrdih. — Upropastio Alah i njega i djecu mu i unuke. Nisi li bio prijatelj ovih ljudi kao što si bio i moj prijatelj? Nisi li govorio i radio samo ono što je bilo na njihovo dobro? A kao hvalu za to on te je napao i zarobio! Vidiš li sad što možeš očekivati od prijateljstva jednog Kaldejca? — Posvuda ima dobrih i zlih ljudi, beje. Zato dobar čovjek ne treba da trpi zajedno s lošim. — Efendijo —odvrati — ja te volim. Omekšao si moje srce da je počelo razmišljati o miru s tim ljudima. No sad su se oni ogriješili o tebe i zato neka između mene i njih odluči borba. — Sjeti se da si njihov zarobljenik! — dobacih. — Moji Bervari se doći i osloboditi me — uzvrati ponosno. — Oni su već ovdje, ali ih je premalo. — Iza njih dolaze još brojne tisuće. — Dok oni dođu, ti ćeš biti mrtav. Naći će samo tvoje mrtvo tijelo. Ti si ovdje kao talac pa ćeš životom platiti napadaj svogjih ljudi. — Onda ću umrijeti. Nitko ne može izmijeniti svoj kismet. — Sjeti se da je melik tvoj gostoprimac. On nije želio da me zadesi bilo kakvo zlo i saimo reis od Surda je bez znanja ostalih postupio prema nama kao neprijatelj. — Kako si umakao, efendijo? — Pitaj Ru'i kulijana. — Ru'i kulijana? — upita začuđeno. — Zar je bio kod tebe? — Ne, ja sam bio kod njega. On želi da i ti dođeš k njemu. — Ja? Kada? — upita Kadir-bej gotovo zaprepašteno. — Odmah. — Efendijo, to nije moguće. Ru'i kulijan je silan i moćan duh, a ja nisam ništa već običan smrtnik koji dršće pred nevidijiviim.

— Ja sam ga vidio i govorio s njime. — I nisi odmah umro? — Nema h ovdje mnogo ljudi koji su bih kod Ru'i kulijana a nisu odmah morali umrijeti? — Oni su se samo obraćali njemu, ali ga nisu vidjeli. — Kako vidiš, još sam živ. — Onda ti sigurno znaš kako treba saobraćati s duhovima. — Uostalom, nisam ti rekao da ćeš ga i ti vidjeti. Zapovjedio je da melik, ti i Nedžir-bej smesta dođete u spilju. Kaniš li mu uskratiti poslušnost? Melik će poći. — Onda idem i ja. — To sam znao. Ali pri tom ne smiješ zaboraviti da si melikov zarobljenik. — Boji li se on da ću mu pobjeći? — Mora biti na oprezu. Hoćeš li mu obećati da nećeš pokušati da pobjegneš i hoćeš li mu dati riječ da ćeš se dobrovoljno vratiti ovamo? — Dajem mu riječ. — Pruži mu ruku! Bej to učini, a melik ga stane uvjeravati: — Kadir-beje. imam povjerenja u tebe i neću te dati čuvati, premda si mi sada kao talac vredniji od svega blaga na svijetu. Nećemo hodati već jahati, a ti ćeš slobodno sjediti na svom konju. — Jahati? — upitah. — Ta zar to nije nemoguće na tom putu? — Postoji okolišni put — objasni mi melik — koji je doduše dulji, ali po kojem ćemo na konjima prije stići do spilje nego što bismo stigli da se mučno pješice uspinjemo uz brdo. Hoćeš li i ti s nama, efendijo? — Hoću, premda neću otići k duhu. — Što će biti s Nedžir-bejom? Ovaj nije ni počekao na moj odgovor, već podmuklo zareži: — Ja neću s vama. Ostajem ovdje. — Čuo si da je Ru'i kulijan zatražio da dođeš — ozbiljno ga opomenu melik. — Ne marim za to što govori taj stranac. — Dakle ne želiš poslušati duha? — Slušam ga, ali neću da mi toga Franka šalje kao glasnika. — Ja ti to zapovijedam! — Meliče, ja sam Nedžir-bej, reis od Surde. Ti mi nemaš ništa zapovijedati. Melik me ispitljivo pogleda, a ja se okrenuh mome malom Hadžiju. — Halefe, znaš li ima li ovdje konopaca? — Tamo u kutu leži ih dovoljno, sidi — odgovori. — Uzmi ih i dođi!

Mališan je već shvatio što treba da radi. On žestoko udari u rebra reisa koji mu je stajao na putu i pokupi konope s poda. Ja sam dotle objasnio metliku: — Ako Nedžir-bej neće da dobrovoljno pođe s nama, mi ćemo ga na to prisiliti. Svezat ćemo ga na konja tako da se ne može ni maknuti. — Samo pokušajte! — zaprijeti reis. — Tko mi se odviše približi, s tim ću postupiti onako kao što si ti postupio s Madaninim mužem. — Što on to misli? — upita Halef. — Nedžir-bej kani zgaziti svakoga tko se usudi da mu priđe. — Mašalah, taj je čovjek lud! Rekavši, to mališan skoči i u narednom trenutku se gorostasni Kaldejac kojemu su doduše bile svezane ruke, našao na zemlji. Pola minuta kasnije bile su mu i noge tako čvrsto svezane jedna o drugu kao da mu se cijelo tijelo nalazi u vreći. — Ali Halefe, on treba da sjedi na konju! — podsjetih ga. — To nije potrebno, sidi — odgovori ovaj. Položi t ćemo ovog djeda trbuhom na konja. Tako može učiti kako se pliva. — Dobro, iznesite ga napolje! Mališan zgrabi gorostasa za ogrlicu, upola ga podigne, okrene se tako da su im leđa bila uz leđa i izvuče ga iz sobe. Ostali su pošli za njima. Uto mi priđe Lindsay. — Ser, reče. — Nisam razumio ništa. Još manje od ništa. Kamo idete? — Idemo spiljskom duhu. — Spiljskom duhu? The devil! Smijem li s vama? — Hm! Zapravo ne smijete. — Pshaw! Ta neću progutati toga duha! — To vam vjerujem. — Gdje stanuje? — Prijeko u planini. — Planini? Ima li tamo ruševina? — Ne znam. Dok sam ja bio gore, bilo je tamno. — Planine! Ruševine! Dubovi! Možda ima i fowlingbulla! — Ne vjerujem da ih ima. — Idem s vama. Dugo sam bio ovdje sam. Nitko me ne razumije. Sretan što vas opet imam. Povedite me sa sobom! — No, dobro! Ali vidjeti nećete ništa. — Disagreable uncivil! Htio sam jednom vidjeti duha. Duha ili sablast. Ali ipak idem s vama. Yes. Kad smo izašli iz kuće, nađosmo ispred nje okupljeno cijelo stanovništvo Lizana. No ipak je vladala potpuna tišina. Pri sjaju vatre i zublji jasno se razabiralo da sam s Halefovom pomoću svezao reisa od Surde na konja, ali nitko nije upitao za uzrok toga neobičnog postupka. Zatim nam dovedoše konje i donesoše zublje. Tek kad smo se vinuli na konje, objasni melik sabranim ljudima

da krećemo k Ru'i kulijanu. Zapovjedio je da do našeg povratka ne poduzimaju ništa. Zatim projahasmo posred mnoštva začuđenih ratnika i krenusmo dalje. Na čelu je jahao melik s Kadir-bejom, zatim je slijedio Halef vadeći reisovog konja za uzde, a Englez i ja janali smo na začelju male povorke. Melik i Lindsay nosili su dvije zublje rasvjetljujući put. Najprije je to bio utrti put, a kasnije skrenusmo s njega, ali smo još uvijek imali dovoljno prostora da po dvojica jašemo usporedo. Bilo je to vanredno fantastično jahanje. Ispod nas je u najdubljoj tami ležala dolina rijeke Sab u koju su dosad stupila nogom najviše četiri Evropljana. Desno od nas svijetlio je krvavi plamen vatri u Lizanu. Lijevo, s druge strane rijeke pokazivala je mutna mrlja svjetla mjesto gdje su logorovali Kurdi..Iznad nas se nadvio mračni masiv planine na čijem je vrhu stanovao duh koji je čak i meni bio zagonetan, premda sam ga poznavao. Što se pak tiče nas šestorice, jahali smo u sablasnom sjaju naših zublji: jedan Arapin Sahare, jedan Englez, jedan Kurd, dva Kaldejca i jedan Nijemac. Sad smo zaokrenuli oko nekog brida u stijeni planine. Dolina je iščezla iza nas, a ispred nas se pojaviše razmaknuta stabla visoke šume po čijem smo mekom tlu pojahali. Titravo svijetlo zublji uzbrdo, putovalo je od grane do grane, od grančice do grančice, od lista do lista. Kraj nas, ispred nas i iza nas nešto je šuštalo, zujalo i lepršalo kao po stranicama kakvog uzbudljivog romana o sablastima. Usnula šuma disala je teško šumeći, a topot konjskih kopita po dubokom humusu odjekivao je kao bubnjanje pogrebnog marša. — Jezovito! Yes! — reče Englez poluglasno i strese se. — Ne bih htio sam jahati k tom duhu. Well. Vi ste bili sami? — Nisam. — Niste? Tko je bio s vama? — Jedna djevojka. — A maid? Good Luck! Mlada? — Mlada. — Lijepa? — Vrlo lijepa. Mnogo ljepša od fowlingbulla. — Imali ste sreće! Pripovijedajte! — Kasnije, ser David. Sutra ćete je vidjeti. — Well. Onda ću prosuditi je li zaista ljepša od fowlingbulla. Yes. Tihi razgovor ušuti. U toj dubokoj šumskoj noći ležalo je nešto sveto, nešto šta nitko nije smio taknuti, pa se odsad nije čuo nikakav glas osim što bi katkad njisnuo konj. Tako smo se sve više uspinjali, dok stigosmo do sedla gdje su ona dva čeona jahača zastala. — Stigli smo do cilja — reče melik. — Ondje prijeko, dvije stotine koraka daleko nalaze se stijene u kojima leži spilja moćnoga duha. Ovdje ćemo sjahati i ostaviti konje. Hoćeš li s nama, efendijo? — Da, poći ću zbog reisa, ali samo do spilje — odgovorih. — Ugasite zublje.

Za drveće smo svezali konje kod kojih su imali ostati Halef i Lindsay, i odriješili reisa s konja. Da bi mogao hodati, skinuli smo mu i spone s nogu. Dojan je stajao u blizini i promatrao ga svjetlucavim očima koje su se dale razabrati i u tami. — Nedžir-beje — rekoh — ti ćeš poći s melikom i Kadir-bejom. Ja idem iza tebe. Zastaneš li, ipak ćeš upoznati zube ovoga psa. Rekavši to, dao sam znak da nastavimo put. Zadržali smo isti poredak i Nedžir-bej se nije opirao. Spustili smo se poprijeko niz sedlo, a zatim niz neku strminu s koje sam dolje ispod nas ugledao stijenu. Nakon nekih pet minuta našli smo se na mjestu gdje me je Ingdža čekala dok sam razgovarao s Ru'i kulijanom. — Uđite u spilju i krenite njome dalje sve dok se ne namjerite na svjetlo — rekoh. Činilo se da učesnici u toj pustolovini nisu bili bas posve ravnodušni— zaključio sam to prema njihovom dubokom disanju. Lica im naime nisam mogao pravo razabrati. — Efendijo, odriješi mi ruke! — zamoli reis. — Bolje je da to ne učinim— odvratih. — Neću pobjeći. Ući ću zajedno s njima! — Bole li te ruke? — Vrlo me bole. — Ti si mene dao isto tako vezati samo što sam ja morao jednake boli podnositi mnogo dulje od tebe. Pa ipak bih te odriješio, ali ne vjerujem tvojim riječima. Zašutio je. Znači da je moje nepovjerenje bilo opravdano. Ona dvojica uzeše ga među se. — Gospodine, hoćeš li ostati ovdje ili ćeš se vratiti konjima? — upita Kadir-bej. — Kako god hoćete. — Onda ostani ovdje! Možda ćemo te ipak još ustrebati zbog ovog čovjeka. — Dobro, pođite, a ja ću ovdje počekati. sve Krenuli su, a ja sjedoh na kamen. Dojan je tako dobro shvatio svoju dužnost da je pošao za reisom sve dok ga nisam pozvao natrag. Sad je legao kraj mene, položio mi svoju finu glavu na koljeno i dopustio da ga gladim. Tako sam dugo, vrlo dugo sjedio sam u tami. Misli su mi se vratile natrag preko brda i dolina, preko kopna i mora u domovinu. Kako me je samo divno sudbina dosad vodila i zaštićivala dok su velike i dobro opremljene ekspedicije propale i bile uništene baš ondje gdje sam ja naišao na najprijazniji doček! Toliko sam samo knjiga pročitao o stranim zemljama i njihovim narodima i koliko sam predrasuda pri tome stekao! Mnogu sam zemlju i mnogo pleme našao posve drukčijim i boljim nego što su prikazani u tim knjigama. Čak i oni najdivljiji poštuju stranca ako vide da i on njih poštuje. Uostalom, iznimaka ima svuda. Ni ja nisam izmakao, uvijek čitave kože već sam odnio na njoj mnogu

brazgotinu i rupu. Ali većinom samo zbog toga jer sam tako reći putovao kao siromah, a takvi putnici moraju kadšto podnijeti i kojekakve neugodnosti.

MARA DURIME TAKO je prošlo više od jedinog sata, a ja sam još sjedio sam. Već sam se počeo bojati da je one ljude u spilji zadesila kakva nezgoda i počeo razmišljati ne bi li bilo bolje da pođem za mjima, kad odjednom začuli korake. Ustadoh. To su bila ona trojica, a osim toga — kako sam odmah opazio — reisu od Šurde skinuli su spone. — Morao si veoma dugo čekati — ispriča se melik. — Već sam se pobojao za vas — odgovorih— pa bih uskoro došao za vama. — Nije bilo potrebno. Gospodine, mi smo vidjeli Ru'i kulijana i razgovarali smo s njime. — Jeste li ga prepoznali? — Jesmo. To je — najprije reci ti ime. — Mara Durime. — Tako je, efendijo. Tko bi to pomislio! — Što ste razgovarah s njome? — To je tajna i ostat će tajna. Hodi, ova žena je zapravo melik, a njezine riječi navele su naša srca na mir. Bervari će biti naši gosti pa će iz Lizana otići kao prijatelji. — Zaista? — upitah iskreno obradovan. — Tako je — potvrdi bej od Gumrija. — A znaš kome to imamo zahvaliti? — Ru'i kuhjamu. — Tako je, ali u prvome redu tebi efendijo. Stara nam je kraljica zapovjedila da budemo tvoji prijatelji, no mi smo to već i prije bili. Ostani kod nas u ovoj zemlji kao brat sviju nas! — Hvala vam. Ja međutim volim zemlju svojih otaca i htio bih da jednom ondje položim glavu na počinak. Ipak ču sa svojim pratiocima ostati kod vas dok mi to bude dopuštalo vrijeme. Hoće li Mara Durime i dalje ostati Ru'i kuhjan? — Hoće. Nitko ne smije znati da je to ona. Zakleli smo joj se da ćemo prešutjeti sve do njezine smrti. Ni ti nećeš o tome govoriti, efendijo? — Nikome ni riječi! — Ona će te sutra u podne pohoditi u mojoj kući, jer te voli kao da si joj unuk — nastavi melik. — A sad hajdemo! Uto reis od Surde stupi k meni. — Gospodine, budi i moj prijatelj i brat i oprosti 'mi! Pošao sam pogrešnim putem pa bih htio da to ispravim. Vratit ću ti sve što sam ti oduzeo, a sad žurim na zborno mjesto svojih ljudi da im kažem da smo sklopili mir. — Nedžrir-berje, rado ti opraštam ali znaš li tko me je oslobodio iz. sužanjstva? — Znam. Rekla mi je Mana Durime. Bile su to Madana i Ingdža, a onda te je moja kćerka dovela do Ru'i kulijana.

— Ljutiš li se na njih? — Strogo bih ih kaznio, ali riječi stare melike uvjerile su me da su obje žene pravilno postupile. Dopusti da te i ja pohodim. — Bit će mi vrlo milo. A sad hajdemo! Moja će se dva pratioca brinuti za nas. Otišli smo iz tajanstvenog mjesta, uspeh se uza strminu i pronašoh Engleza i Halefa veoma zabrinute. — Gdje ste tako dugo, ser? — doviknu mi Lindsay. — Umalo da nisam došao da umlatim toga duha. — Kako vidite, to smiono djelo nije bilo potrebno, ser David. — Što ste doživjeli tamo dolje? — Kasnije, kaisnije! Moramo dalje! Uto me Halef primi za ruku. — Sidi — šapnu mi — taj čovjek nije više svezan! — Oslobodio ga je spiljski duh, Halefe. — Onda je taj Ru'i kulijan veoma neoprezan duh. Dođi, sidi, da ga smjesta opet vežemo! — Ne treba. On me je zamolio za oproštenje i ja sam mu oprostio. — Sitdi, ti si isto tako neoprezan kao i onaj duh. Ali ja ću biti pametniji. Ja sam Hadži Halef Omar i ne opraštam mu. — Ti mu nemaš što oprostiti. — Ja? Nemam? — začuđeno će on. — O, vrlo mnogo, sidi! — Što to? — On se ogrešio o tebe čiji sam ja prijatelj i zaštitnik, a to je mnogo gore nego da se neprijateljski ponio prema meni samome. Ako treba da mu oprostim, neka i mene zamoli za oproštenje. Ja nisam ni Kurd ni Kaldejac, već sam radže el Arab — koji ne dopušta da se njegov sidi vrijeđa i rastužuje. Reci mu to! — Možda će za to biti prilike. A sad uzjaši! Kako vidiš, svi su ostali već uzjahali. Melik je zapazio nove zublje pa krenusmo natrag. Moji pratioci nisu više bili tako šutljivi kao prije, a samo ja nisaim sudjelovao u razgovoru što su ga tri domoroca vodila kurdski, a Lindsay i Halef pomoću pojedinih engleskih i arapskih riječi, mada su se uzajamno vrlo slabo razumijevali. Naš posjet na brdu dao mi je mnogo štošta za razmišljanje. U čemu se sastojala moć što ju je ta Mara Durime imala podjednako nad melikom kao nad bejom od Gumrija? Sama okolnost da je nekad bila kraljica ne bi mogla tako djelovati. Bilo je potrebno mnogo više da se u tako kratko vrijeme izmire dva takva oštra protivnika koji su se veoma razlikovali i svojim podrijetlom i svojom vjerom. Gotovo isto tako čudesno je i to što je ona divljeg i neobuzdanog Nedžir-beja tako brzo preobratila u prijaznog i pitomog čovjeka. Zašto da sve to ostane tajna, pa i za mene? Mara Durime ne samo što je bila tajanstvena žena, već i povrh toga — svakako i neobičan, izvanredan značaj. Kakva li gradiva za radoznala čovjeka koji se iskiće širom svijeta da bi pronašao zanimljiva gradiva

za svoje pero! Priznajem da me je sad mnogo više zanimala tajna stare kraljice nego sukob između Kurda i Kaldanija. Kad smo opet pred sobom ugledah svjetla u Uzanu, reče reis od Šurde: — Sad se moram rastati od vas. — Zašto? — upita melik. 315— Kako sam rekao, moram otići na zborno mjesto svojih ljudi da im reknem da smo sklopili mir, jer bi inače mogli postati nestrpljivi i još prije zore napasti Kurde. — Onda idi! Reis skrenu nadesno, a mi smo deset minuta kasnije stigli u Lizan. Ljudi nas dočekaše radoznalih lica. Melik ih sazove snažnim glasam, a zatim se uspravi u sedlu da im objavi kako je svakoj borbi kraj, jer je tako zapovjedio R'ui kulijan. — Hoćemo li Bervarije pustiti da počekaju do jutra? — upitah zatim. — Nećemo. Neka i oni odmah doznaju. — Tko će biti glasnik? — Ja — odgovori bej — nikome neće povjerovati kao meni. Hoćeš li samnom, efendijo? — Hoću — pristadoh. — Samo počekaj još časak. Okrenuo sam se najbližem Kaldsaniju i upitao ga: — Znaš li put u Surd? — Znam, hodi. — Možeš li ga naći i noću? — Mogu, efendijo. — Poznaješ li ondje i reisovu kćerku Ingdžu, a možda i ženu koja se zove Madana? — Poznajem i njih. — Onda uzmi sad konja i od jaši onamo! Reci jednoj i drugoj da mogu bez skrbi poći na počinak, jer je sklopljen mir. Nedžir-bej je postao mojim prijateljem pa se neće ljutiti na njih što sam pobjegao iz kolibe. Osjećao sam da mi je dužnost da obje dobre žene obavijestim o sretnom ishodu današnjeg zamršenog položaja. Mogao sam naime zamisliti da će se veoma brinuti zbog onoga što bi reis mogao učiniti. Zatim sam se priključio beju od Gumrija. — Već smo potjerali konje, kad melik doviknu za nama: — Dovedite Bervarije sa sobom! Neka budu naši gosti. Nismo projahali mnogo više od polovine puta kad ispred nas odjeknuše glasne riječi: — Tko je? — Prijatelji — odvrati bej. — Recite imena! Uto bej prepozna stražara po glasu: — Budi miran, Talafe, to sam ja sam! — Moj beje, ti si! Sretan sam što čujem tvoj glas. Je li ti uspjelo da pobjegneš?

— Nisam pobjegao. Gdje ste se ulogorili? — Pojaši samo ravno naprijed pa ćeš ugledati vatru. — Odvedi nas ti! — Ja ne smijem, moj beje. Ja sam na straži i ne smijem napustiti ovo mjesto, prije nego što me zamijene. — Tko zapovijeda kod vas? — Još uvijek reis od Dalaše. — Onda ste odabrali osobito pametnog vođu. No sad sam ja ovdje pa imate slušati samo mene. Straže više nisu potrebne. Dođi i povedi nas. Ratnik prebaci dugačku pušku preko ramena i pođe ispred nas. Uskoro ugledasmo logorske vatre gdje svijetle između stabala i stigosmo na ono mjesto na kojem smo jučer održavali vijećanje. — Kadir-bej! — odjeknu naokolo. Svi radosno ustadoše da ga pozdrave. I mene su opkolili i srdačno me pozdravili. Samo dosadašnji vođa stajao je podalje i mrkim pogledom promatrao cio prizor. Vidio je da je njegovoj vlasti došao kraj. Naposljetku nam ipak priđe. — Dobro došao! — reče. Jesi li pobjegao? — Nisam. Dobrovoljno su me oslobodili. — Kadir-beje, to je najveće čudo što sam ga doživio. — Nije to nikakvo čudo. Ja sam s Kaldanima sklopio mir. — Prenaglio si se. Poslao sam u Gumri po pomoć, pa će nam se rano ujutro priključiti još mnogo stotina Bervarija. — Onda si se upravo ti prenaglio. Nisi li znao da je taj efendija otišao u Lizan da sklopi mir? — Njega su napali. — Ali ti si kasnije doznao da ga nije dao napasti melik. — Što dobivaš od Kaldanija za mir? — Ništa. — Ndšta? Moj beje, nisi pametno učinio. Oni su te napali i ubili nekoliko naših ljudi. Zar u ovoj zemlji ne postoji više krvna osveta i krvarina? Kadir-bej my pogleda u lice i mirno se nasmiješi, ali taj bi smiješak mogao čovjeka natjerati u strah. — Ti si reis od Dalaše, zar ne? — upita prijaznim glasom. — Jesam — začuđeno odgovori kjaja. — Mislim da me poznaješ. — Kako te ne bih poznavao! — Onda mi reci tko sam ja. — Ti si Kadir, bej od Gumrija. — Tačno! Htio sam samo vidjeti jesam li se prevario. Pomislio sam naime da te je izdalo pamćenje. Što misliš što će Kadir-bej učiniti s čovjekom koji se usudio da mu pred tolikim hrabrim muževima predbaci da nije radio pametno? — Moj beje, kaniš li moje usluge platiti nezahvalnošću? Bejov je glas poprimio sad posve drukčiji ton.

— Ti crve! — zagrmi. — Da ne misliš prema meni nastupiti isto tako kao što si najprije nastupio prema ovom efendiji iz Franldstana? Njegova su te usta ukorila, a njegova te je ruka kaznila. Zar da te se bojim ja kad se taj stranac nije bojao da te obori s konja? Kakvu si mi to uslugu iskazao i tko te je imenovao vođom? Jesam li to bio ja? Kažem ti da nam je Ru'i kuilijan zapovjedio da sklopimo mir, a budući da je glas toga duha savjetovao blagost, ja ću i tebi oprostiti. Ipak se nemoj više nikad usuditi da se usprotiviš onome što ja kažem i što činim! Sad ćeš smjesta uzjahati i otići u Gumri da kažeš Bervarima neka mirno ostanu u svojim selima. Ne poslušaš li me tačno i smjesta, ja ću s ovim ratnicima već sutra biti u Dalaši pa neka onda cijela zemlja Kal od Behedrija do Surasisa, od Bihe do Bešuke dozna kako sin silnoga Abd es Sumit-beja kažnjava kjaju koji se usudio da mu se usprotivi. A sad se spremi i odlazi! Bejove oči svjetlucale su tako opasno, a ruka mu se tako zapovjedno ispružila da se ukoreni čovjek vinuo na konja i šutke odjahao. Zatim se Kadir-bej obrati ostalima. — Povucite straže i pođite za nama u Lizan. Ondje će vas naši prijatelji pogostiti. Nekoliko ljudi požuri iz logora, a ostali pogasiše vatre. Već za deset minuta napustili smo čistinu i pojahali prema Lizanu a da nitko nije ništa pitao niti se bilo tko usprotivio. Kad smo stigli onamo pružila nam se veoma živahna slika. Kaldani su naslagali goleme hrpe drva za što veće i brojnije vatre. Mnogi su klali ovnove, a na zemlji su štoviše ležala i dva divna vola da se s njih skine koža, izvadi drob a zatim da se razrežu u komade koji će se ispeći na vatri. Osim toga su iz čitavoga sela donijela ovamo sve žrvnjeve. Bili su svrstani u dugačak red a žene i djevojke sjedile su na njima meljući žito, da bi kasnije od brašna umijesile pogače. Najprije su se obje stranke tiho pozdravile, pa se oprezno i nepovjerljivo stale miješati. Međutim, već nakon četvrt sata bilo je prijateljstvo sklopljeno i posvuda su odjekivali veseli glasovi slaveći, spiljskog duha koji je žalost pretvorio u radost. Mi otmjeni ljudi (dakako da se tom riječju služim s neizmjernim ponosom) sjedili smo u melikovoj kući da se za gozbom porazgovorimo o svemu onome što se dogodilo posljednjih dana. Bio je prisutan i moj valjani Halef koji je s vidljivim zadovoljstvom primao moje javno priznanje za svoju vjernost i hrabro držanje. Već je bio dan kad sam sa svojim drugovima pošao u gornju prostoriju kuće da nekoliko sati spavam. Kad sam se probudio, začuh dolje glas reisa od Surde. Požurio sam onamo, a reis me pozdravi veoma prijazno. Donio mi je sve što mi je oduzeo. Ništa nije nedostajalo. K tome je izjavio da je spreman da mi pruži bilo kakvu zadovoljštinu. Dakako da sam se toga odrekao. Ispred kuće ležali su Kurdi i Kaldejci ispremiješani. Još su mirno spavali. Onda opazih kako nam se odozdo približuju dva ženska lika. Rukom zasjenih oči i prepoznah Ingdžu s ljupkom Madanom. Stara Madana se zaista

divno dotjerala. Njezina odjeća, košulja u obliku bluze, kaputić iznad nje i duge široke hlače bili su čisti i gotovo svečano novi. Umjesto cipela ovila je noge crvenim krpama. Ingdža je posve drukčije koračala kraj nje. Njezina dugačka gusta kosa spuštala joj se u dvije pletenice duboko niz leđa. Na tjemenu je nosila mali turski crvena rubac složen u nabore. Snježnobijele ženske šalvare dopirale su do ljupkih čizmica iz Smirne. Plavi bašibozuški jelek ukrašen žutim gajtanima dopirao joj je do struka a preko toga noslila je saub od tankoga plavog pamučnog platna. Kad je prišla bliže i ugledala me, njezini tamnoputi obrazi još više potamniše. Moja Madana pojurila je ravno prema meni, složila ruke na prsima i naklonila mi se gotovo do zemlje. — Sabal ker — dobro jutro, gospodine — pozdravi. — Pozvao si nas i eto nas ovdje! To je zaista bio vojnički kratak raport. — Dobro mi došle — odgovorih. — Uđite sa mnom u kuću. Neka moji drugovi upoznaju žene kojima zahvaljujem svoj spas. — Efendijo — reče Ingdža — poslao si nam glasnika. Hvala ti, jer smo se zaista brinule za tebe. — Jesi li već govorila s ocem? — Nisam. Od jučer nije bio u Šurdu. — Ovdje je. Uđi u kuću. Već na vratima namjerismo se na reisa ikoji je upravo htio izaći. Malo se začudio kad je ugledao kćer, ali onda joj ipak prijazno reče: — Tražiš li mene? — Pa rat je, a ja te od jučer nisam vidjela. — Ne boj se ništa. Neprijateljstva su završena. Pođite melikovoj ženi. Ja nemam vremena. On izađe iz kuće, vine se na konja i odjaha, a ja se s obje žene uspeh na prvi kat gdje su stanovali moji drugovi. — Heigh-day! Koga to dovodite, ser? — upita Lindsay. Uzeo sam obje žene za ruke i poveo ih prema njemu. — To su one dvije žene koje su me oslobodile iz lavlje jame, ser David — rekoh. — Ova je ovdje Ingdža, Biser, a ova druga se zove Madana. — Madana! Hm! Ah ovaj je biser divan. Imali ste pravo, ser. Obje su bile dobre, vrlo dobre. Dat ću im poklon. Dobro ću platiti, vrlo dobro. Yes. I ostali su se moji drugovi vrlo obradovali što mogu upoznati moje goste, pa mirno smijem reći da su obje Kaldejke susretane s vrlo mnogo pažnje i poštovanja. Ostale su do podne, a zatim sam ih otpratio komad puta prema Šurdu. Kad sam se opraštao od njtih, Ingdža upita: — Hodi, jesi li se zaista pomirio s mojim ocem? — Potpuno. — I ti si mu sve oprostio?

— Jesam. — A ni on se ne ljuti na mene? Neće li me grditi? — Neće ti reći nijedne neprijazne riječi. — Hoćeš li ga kad posjetiti? — Jesam li njemu i tebi dobro došao, Ingdža? — Jesi, efendijo. — Onda ću doći uskoro, možda još danas, a možda sutra. — Hvala ti. Ostaj mi zdravo! Pruži mi ruku i pođe dalje. Madana ostane međutim stajati preda mnom čekajući dok se djevojka nije toliko udaljila da više nije mogla čuti što razgovaramo. Zatim me upita: — Efendijo, znaš li još o čemu smo jučer govorili? Znao sam što će sad doći pa odgovorih osmjehnuvši se: — Svaku riječ. — Pa ipak si nešto zaboravio. Sjeti se. — Mislim da znam sve. — Zaboravio si upravo najvažnije. Poklon. — Dobra moja Madano, nisam ga zaboravio. Ali gledaj, ja dolazim iz zemlje u kojoj se žene poštuju više od ičega drugoga. Žene koje su tako nježne, tako lijepe i tako Ijubezne, ne bi smjele nositi tako teške terete. Zato vam vaše poklone nismo dao da ih ponesete sa sobom. Ne trebate ih nositi cio onaj daleki put u Šurd, već ćemo vam ih mi još danas poslati. A kad sutra dođem, pogled na tebe će razveseliti moje srce, jer ću te vidjeti ukrašenu svim onim što ti poklanjam iz zahvalnosti. Sa smežuranog lica čestite Madane iščezoše oblaci i obasja ga sunčani sjaj. Ona pljesnu rukama i viknu: — Oh, kako sretne moraju biti žene u tvojoj zemlji! Je li daleko do nje? — Mnogo više od stotinu dana putovanja. — To je šteta. Ali hoćeš li sutra zaista doći? — Sigurno. — Onda mi ostaj zdravo, efendijo. Ru'i kulijan je pokazao da si njegov ljubimac, i ja te uvjeravam da sam ti prijateljica. Zatim mi pruži ruku i požuri za Ingdžom. Da Almanja nije bila udaljena toliko dana puta, moja bi Madana možda pokušala da po vlastitom iskustvu dozna koliko su sretne naše žene. Nisam još daleko stigao vraćajući se, kad ugledah neki lik kako se zdesna spušta s brda. Bila je to Mara Durime. I ona me je prepoznala pa zastane i domahnu. Kad je opazila da polazim prema njoj, okrene se i polako se uspe opet uz brdo pa iščezne iza nekog grma. Ondje me je počekala. — Mir božji bio s tobom, sine moj — pozdravi me starica. — Oprosti mi što si morao da se uspinješ za mnom. Moja te duša voli, a u melikovoj kući ne mogu ostati nasamu s tobom. Zato sam ti domahnula da dođeš k meni. Imaš li malo vremena za mene? — Koliko god hoćeš, dobra moja majko.

— Onda dođi. Mara Durime me uzme za ruku kao što to majka čini s djetetom i odvede me još nekoliko stotina koraka dalje, sve dok nismo stigli do nekog mjesta obraslog mahovinom, odakle se dobro mogla razgledati cijela okolina, a da nas nitko nije mogao opaziti. Ovdje sjedne. — Dođi i sjedni kraj mene! Poslušao sam je. Ona spusti prostrani ogrtač na zemlju tako da je sjedila kraj mene, stara i sijeda, ali ulijevajući strahopoštovanje kao neka bajoslovna ličnost iz vremena proroka izraelskih. — Efendijo — poče — pogledaj onamo između juga i istoka! Sunce donosi proljeće i jesen, donosi ljeto i zimu. Više od stotinu takvih godina prošlo je preko moje glave. Pogledaj moju glavu! Ona više nema sjedinu starosti već bjelinu smrti. Rekla sam ti već u Amadiji da više ne živim i kazala sam istinu: ja sam duh, Ru'i kulijan. Prekinula se, a glas joj je zvučao muklo i šuplje kao da zaista dolazi iz groba. No ipak je treperio kao pod pritiskom živoga srca, a oči upravljene u danju zvijezdu bile su sjajne i vlažne. — Mnogo sam čula i mnogo vidjela — nastavi. — Vidjela sam velikane gdje padaju i kako se drugi izdižu ni iz čega. Vidjela sam opake gdje trijumfiraju, a dobre kako propadaju. Vidjela sam sretne gdje plaču a nesretne gdje klikću od radosti. Hrabri su ljudi drhtali od straha, a plašljivci su osjećala u sebi lavlju hrabrost. Ja sam s njima plakala i smijala se, uspinjala se s njima i padala, a zatim je došlo vrijeme kad sam naučila razmišljati. Mara Durime ponovo zastade. Njezine riječi, ton njezinoga glasa, njezine mrtve a ipak tako žive oči, njezine polagane, umorne a ipak tako značajne kretnje, sve me se to veoma duboko dojmilo. Počeo sam shvaćati duhovnu vlast što ju je ta žena vršila na intelektualno siromašnim stanovnicima ove zemlje. Ona nastavi: — Duša mi je drhtala, a srce mi je htjelo pući. Bilo mi je žao siromašnog naroda. Bila sam veoma bogata zemaljskim dobrima. Tako sam počela putovati od mjesta do mjesta da vršim djela koja su pomagala svim onima koji su bili potrebni pomoći. Stara Mara Durime i Ru'i kulijan bili su za tebe zagonetka. Jesu li oni to još uvijek, sine moj? Nisam mogao drukčije, morao sam uhvatiti njezinu ruku i poljubiti je. — Razumijem te. — Znala sam da su tebi potrebne samo te riječi, jer se i ti boriš sa životom, boriš se s ljudima oko sebe i sa čovjekom u sebi samome. Brzo sam je pogledao. Je li bila vidovita? Kako je njezin pogled mogao tako duboko prodrijeti i tako pravilno razabrati? Nisam joj odgovorio, a ona nakon nekog vremena ponovo upita: — Jesi li ti emir u svojoj zemlji? — Nisam ono što je emir kod vas. Kod nas postoje emiri po podrijetlu, emiri novca, emiri znanja i emiri patnje, trpljenja i borbe.

— Među koje od tih spadaš ti? — Među one posljednje. Ona me opet ispitijivo pogleda, a zatim upita: — Jesi li bogat? — Siromašan sam. — Siromašan si zlatom i srebrom ali nisi siromašan drugim blagom, jer tvoje srce dijeli darove koji umiju ostale ljude obradovati.. Čula sam koliko si prijatelja stekao, a i mene si usrećio. Zašto ne ostaješ kod kuće? Zašto odlaziš u strane zemlje? Rekli su mi da putuješ kako bi svojim oružjem vršio velika djela, ali to nije istina, jer oružje ubija, a ti ne želiš smrt tvoga bližnjega. — Maro Durime, još nikome nisam rekao zašto uvijek iznova odlazim iz svoje domovine, ali tebi ću reći. — Zar to ni u tvojoj domovini nitko ne zna? — Ne zna. Ondje sam ja nepoznat, osamljen čovjek. Ali ta osamljenost godi mom srcu. — Sine moj, ti si još mlad. Zar ti je sudbina već udijelila toliku patnju da se tvoja duša povlači u sebe? — Nije to razlog, razlog je ono isto što i tebe održava na životu — odgovorih. — Objasni mi to! — zamoli me ona. — Tko u pustinji umire od žeđi taj umije cijeniti vrijednost one jedne kapljice vode koja čovjeku na umoru spašava život. Onaj pak koji u sebi nosi neku patnju a da se prema njemu ne pruža nijedna ruka pomoćnica, taj zna koliko vrijedi ljubav za kojom je uzalud čeznuo. Zašutio sam, a ona nastavi nakon kratke stanke: — Pogledaj samo ovu zemlju! Sunce je ovdje vidjelo kako umiru tisuće ljudi, a rijeka što je razabireš pred nama odnijela je za sobom stotine mrtvih tijela. A zašto? Jer moćni emiri nikad nisu mislili na dobrobit svojih naroda. Ja sam noćas o ponoći spasila stanovnike ove doline smrti, ja, žena. Zašto ti emiri imaju manje moći od mene? Nekoć sam bila melika, a sad sam samo stara žena, no ipak i Kurdi i Kaldani slušaju moj glas. I ja sam danas o ponoći objavljivala pravi nauk ljubavi, ali ne neko kršćanstvo riječi o čijem pravom smislu se prepiru crkve, već vjeru u djela u koju nitko ne može posumnjati. Kaznite opake pa će vam biti zahvalni. Nemojte izašiljati glasnike koji se gase kao pojedine iskre u moru, već pošaljite muževe kojih se tlačitelj boji. Onda će planine kliktati od radosti a doline vikati u slavlju. Za vrijeme govora je ustala. Njezin inače pognuti lik stajao je uspravno preda mnom, a lice joj je odjednom oživjelo. Oči su joj sjale od oduševljenja, a glas joj je odzvanjao glasno i zvonko kao da govori tisućama. Bio je to trenutak koji nikad neću zaboraviti. Zatim iscrpeno zastane i sjede natrag na mahovinu. Ta žena mora da je puno vidjela i čula, mnogo osjetila i promislila, a možda štošta i pročitala. Šta da joj odgovorim? — Maro Durime, ne koriš li i mene? — upitah je.

— Tebe? Zašto to misliš? — Jer sam i ja glasnik. — Ti? A tko te je poslao? — Nitko! Ja dolazim bez naloga. — Da poučavaš? — Da i ne. — Ne razumijem te, sine moj. Objasni mi! — Sama si rekla da želiš glasnike djela. Ne dobivaju svi ljudi podjednake darove. Jedan dobiva sposobnost govora kojom ovladava ljudima, dok drugi djeluju drukčije. Ja nemam dar govora. Zato u svojoj domovini uvijek mirujem pa iz nje moram neprekidno putovati da bih poučavao, ali ne svojom riječi već time što sam svakome kome svratim od koristi. Bio sam u zemljama i kod naroda čija imena jedva da i poznaješ. Svratio sam se bijelim, žutim, smeđim i crnim ljudima i kod svih njih sam sijao ljubav i milosrđe. Uvijek sam bio bogato plaćen kad je iza mene odjeknulo: taj stranac ne poznaje straha. Umio je i znao više od nas, a ipak je bio naš prijatelj. Nećemo ga nikada zaboraviti, jer je bio dobar čovjek i valjan drug. Tako ja širim svoj nauk. Pa ako nađem samo jednog jedinog čovjeka koji moja životna načela poštuje, a možda me i zavoli zbog toga jer ih se ja držim, onda moje djelo nije bilo uzaludno i ja mogu bilo gdje na ovoj zemlji mirno leći na posljednji počinak. Nastala je duga stanka. Oboje smo šutke gledah u zemlju. Onda ona polako objema rukama prihvati moju desnicu. — Hodi — reče — ja te volim. Pri tome su me te stare oči gledale tako majčinski nježno da to nikada neću zaboraviti. — Sine moj — nastavi — kad odeš iz ove doline, moje te oči vjerojatno nikada više neće vidjeti, ali Mara Durime će moliti za tebe i blagoslivljati te dokle joj se oči ne sklope. Osim one trojice bit ćeš jedini koji su o ponoći bili kod Ru'i kulijana i koji znaju moju tajnu. Hoćeš li da ti je kažem? — Ako je šutnja bolja, onda se toga odričem. Ako mi je pak rado želiš povjeriti, primi moju zahvalnost za to. — Ona trojica su se zaklela da nikad o tome neće reći ni riječi. — Ni ja neću nikada govoriti o tome. — Onda čuj sve! I tako mi ona poče pripovijedati. Bila je to pripovijest koja bi kao sadržaj romana mogla proslaviti svakog pisca, dugačka pripovijest iz onih vremena kad su tri đavola, Abd es Sumit, Beder Kan-bej i Nur Ulah-bej iskorjenjivali Kaldejce u dolini rijeke Sab, pripovijest od koje mi se naježila kosa na glavi. Potrajalo je dugo prije nego što je završila, a onda starica još dosta vremena ostade kraj mene utonula u duboku šutnju. Samo bi tihi jecaj tu i tamo prekidao tu tišinu, a drhtava ruka uzdizala se k očima da otare suze koje su neprekidno tekle. Naposljetku ona umorno i sama po sebi položi glavu na moje rame i zamoli me tihim glasom:

— Idi sada! Htjela sam dolje u Lizan, ali ću se još jednom uspeti na brdo da počekam dok mi se srce ne smiri. Uvečer ću doći k vama. Poštovao sam tu želju i pošao. Kad sam stigao u Lizan, ondje više nije bilo Kurda. Samo je bej čekao mene. — Efendijo — reče — moji su ljudi otišli, a i ja odlazim odavde. Očekujem međutim da ćeš još jednom doći u Gumri. — Doći ću. — Na dugo vrijeme? — Na kratko vrijeme, jer Hadedini čeznu za svojima. — Oni su mi također obećali da će doći s tobom, pa ćemo se onda dogovoriti kako da najsigurnije stignete do Tigrisa. Ostaj mi zdravo, efendijo! — Ostaj mi zdravo! Melik je s mojim pratiocima stajao u blizini. Kadir-bej se ponovo oprosti od njih, a zatim požuri za svojim Kurdima. Mara Durime održa riječ. Došla je uveče, a kad joj se pružila prilika da nesmetano govori sa mnom, upita: — Hoćeš li mi ispuniti jednu želju? — Vrlo rado. — Vjeruješ li u moć amajlija? — Ne vjerujem. — Ipak sam ti danas napravila jednu. Hoćeš li je nositi? — Kao uspomenu na tebe, hoću. — Onda je uzmi! Amajlija ne pomaže dok je zatvorena. Ali ako ikad ustrebaš spasioca, ti je otvori. Ru'i kulijan će ti onda priskočiti u pomoć makar ne bio uza te. — Hvala ti. Amajlija je bila četvorauglasta i zašivena u platnenoj krpici. Budući da se na njoj nalazila vrpca, ja sam je odmah objesio oko vrata. Istina je da mi je kasnije bila od veoma velike koristi, premda otvoreno priznajem da nisam nikad povjerovao u nju. Uostalom, nisam mogao ni slutiti što se nalazi u njoj.

KRAJ ŽELEZNI www.Crowarez.org

www.BosnaUnited.net