Karen Robards - Posljednji Poljubac

01

KAREN ROBARDS

POSLJEDNJ I POLJUBAC S engleskoga prevela Vlasta Lončarić

02

Posljednji poljubac plod je umjetničke mašte. Imena, likovi, mjesta i događaji u ovoj knjizi plod su autoričine mašte i nisu stvarni. Svaka sličnost sa stvarnim događajima, mjestima ili osobama, živima ili pokojnima, potpuno je slučajna.

03

Posljednji poljubac posvećen je mojoj divnoj urednici Lindi Marrow. Također je s ljubavlju posvećen mojim sinovima Peteru, Christopheru i Jacku te mome suprugu Dougu.

04

ZAHVALE Usamljeno je biti spisateljicom, sve dok nevjerojatni tim iz moje izdavačke kuće ne prione poslu. Zahvaljujem Lindi Marrow, Gini Centrelli, Anne Speyer, Aniji Markiewicz i svima u Ballantine Booksu.

05

PRVO POGLAVLJE Doktorica Charlotte Stone ukopala se na mjestu kada je ugledala mrtvo tijelo na svome kauču. Kuća je cijela bila u mraku, samo je plavkasto svjetlo televizora treperilo. Nije mogla promašiti golemog muškarca ispruženog na svijetloj lanenoj presvlaci kauča. Charlie je ukipljeno stajala na vratima sobe, iako se trudila ostati pribrana. Ležao je na leđima, glave naslonjene na jednom od naslona za ruku, sklopljenih očiju, ruku položenih na prsima. Izgledao je kao da drijema, ali Charlie je znala da spava vječni san. Prsa su joj se stegla te se borila za dah. Srce joj je snažno tuklo, puls joj se ubrzao. Gutala je slinu i pokušavala posložiti svoje nemirne misli i emocije kada je odjednom otvorio oči. Srećom, nije prvi put da osjeti njihovu moć. Osim toga, znala je što je, što je sposoban učiniti. Žalosno je što i dalje pada na njega. Nasmiješio joj se. Nije imao naročito lijep osmijeh, no nije bilo važno. Želudac joj se izvrnuo. Glupačo. “I, jesi li uspjela nastaviti dalje, doktorice?” upitao je. Naznaka zloće u glasu slatkorječivog Michaela Garlanda nije zaustavila nalet – nazovimo to olakšanja – kada ga je ugledala. Ne bi joj trebalo biti drago što ga vidi, zapravo, trebalo bi joj biti mučno što ga vidi. Ali, kada su u pitanju ona i on, riječi “trebalo bi” davno su isključene iz priče. “Dobro.” Odgovorila je hladno, nedirnuta novonastalim emocijama. Stisnula je prekidač kojim je upalila svjetiljke pokraj kauča. Prešla je preko ulaštenog poda do stolića od hrastova drveta, uzela daljinski upravljač i ugasila sportski kanal koji je gledao na televizoru. Bio je pojačan do daske, što je ujedno bio razlog zbog kojeg je Charlie prije nekoliko trenutaka dojurila s trijema, prekinuvši više nego prijateljski pozdrav s Tonyjem Bartolijem, zgodnim agentom FBI-a, na kojeg je Garland zasigurno aludirao kada ju je upitao je li krenula dalje. Garland je očito vidio kako se ljubi s Tonyjem, što mu se nije nimalo svidjelo. Svojim je komentarom zapravo htio naznačiti da je prešla s Tonyja na njega. Ona i Garland nisu bili u vezi, no – poprilično je komplicirano. Skraćena verzija priče glasi da je ona psihijatrica koje je istraživala lanac serijskih ubojstava. Garland je bio osuđeni serijski ubojica i, kao zatvorenik u saveznom zatvoru Wallens Ridge, gdje je provodila svoje istraživanje pod pokroviteljstvom vlade, njezin bivši predmet istraživanja. Taj je odnos prekinut njegovom smrću. Ovaj dio valja još jedanput ponoviti: Michael Garland potpuno je i bespovratno mrtav. Čovjek koji je sjedio u njezinoj sobi i s kojim je razgovarala bio je duh.

06

Ona je imala to prokletstvo da vidi duhove. Iako ne sve duhove. Tek one nedavno preminule koji se, zbunjeni zbog toga što im se dogodilo, katkada zadržavaju na zemlji još neko vrijeme nakon smrti. Garland je umro prije jedanaest dana, ubio ga je jedan od zatvorenika. Charlie mu je pokušala spasiti život, no bezuspješno. Parodirajući izreku da ni jedno dobro djelo ne ostaje nekažnjeno, duh se vezao uz nju u trenutku smrti te je, između ostalog, muči i uznemirava sve dok konačno ne prijeđe na drugi svijet. Čemu se, u svom iritantnom stilu, opirao. Obično bi duhovi koje je vidjela nestajali nakon tjedan dana. No Garland je već odavno prošao svoj rok. A to je ujedno jedan od razloga zašto joj je toliko drago – što je toliko iznenađena što ga vidi. Posljednji put ga je vidjela prije četiri dana kad joj je spasio život. Otada se bojala da – otada je bila uvjerena da ga više neće vidjeti. Ali evo ga ponovno, stotinu i devedeset centimetara visok, i zgodan. Imao je trideset i šest godina u trenutku smrti. Njegovo isklesano tijelo isticalo se u uskoj bijeloj majici i izblijedjelim trapericama. Gusta zlatna kosa padala mu je do širokih ramena. Imao je snažnu čeljust, široke jagodice i čelo, ravan nos i lijepo oblikovane usne. Izgledao je apsurdno zdravo i potamnjelo s obzirom na to da je duh, a prije toga čovjek koji je proveo četiri godine u saveznom zatvoru. Nevjerojatno zgodan. I opasan. Tipičan zločesti dečko. Od kojeg joj je srce zakucalo i krv joj proključala i od kojeg joj je razum izletio kroz prozor. Bio je posljednje što je trebala – ili željela – u svome životu. Živ ili mrtav. Nije imala puno izbora s time u vezi. Nije mogla kontrolirati njegovo prisustvo u svome životu ništa više nego što je mogla kontrolirati Sunce, Mjesec i zvijezde. Samo se pojavio i jednoga dana – prije ili poslije – nestat će. Ovdje vladaju zakoni svemira, a ne njezini. Ta ju je misao malo smirila. “Gdje si bio?” Prezir u njezinu glasu bio je opravdan jer ju je uspio nekako navesti da joj je stalo do njegova odgovora. Uplašila se da bi pitanje moglo otkriti koliko joj je stalo do njega te bi ga odmah povukla da je mogla. “Toliko sam ti nedostajao, hmm?” Garland je spustio duge noge s kauča i sjeo. Pod bilo kojim drugim okolnostima, Charlie bi mrko pogledala u iznošene kaubojske čizme koje je bez imalo grižnje savjesti podigao na njezin kauč, ali bila je poprilično sigurna da čizme duhova ne ostavljaju mrlje. U svakom slučaju, njegovo je cerenje bilo iritantnije od čizama na presvlaci, tako da je usmjerila svoj pogled u njegove nebesko plave oči, a zatim se okrenula. “Ne.” Nije joj nimalo nedostajao, uvjeravala je samu sebe. Krenula je hodnikom prema kuhinji, prošla pokraj staromodnog stubišta koje je vodilo na

07

drugi kat. Ustao je i slijedio je. Imala je na sebi uzbudljivu svilenkastu bijelu bluzu i crne hlače s cipelama na petu. Bila je dotjeranija nego inače jer ju je Tony odveo na večeru. Osjetila je Garlandove oči na sebi te je pomislila da zasigurno promatra njezinu dobro oblikovnu stražnjicu dok hoda. Pokušala ga je uhvatiti u činu i bacila je brzi pogled preko ramena, no bio je ili (a) prebrz, (b) previše lukav ili (c) imao je previše sreće da bi ga mogla uhvatiti. Pogledi su im se sreli te se nasmiješio. “Lažljivice”, rekao je. Frknula je, odmahnula glavom i odlučno ubrzala korak. Užasnula ju je pomisao da joj je najveće uzbuđenje koje je imala danima to što je prati duh. Još je bilo više zastrašujuće što se htjela okrenuti i pasti mu u naručje. To je, dakako, bilo nemoguće jer je proziran kao zrak. Ne bi to učinila ni da je mogla, doista nije toliko autodestruktivna. Barem je mislila da nije. Mjesečina je ulazila kroz kuhinjske prozore – visoki, široki prozor koji je zauzimao gotovo pola blagovaonice i jedan manji iznad vrata kuhinje – i obasjala bijele elemente, kuhinjske aparate i drveni pod. Navukla je zastore na pročelju kuće da nitko ne može gledati u sobu s ulice, ali nije navukla zastore u kuhinji. Nitko nije živio iza kuće i voljela je gledati u dvorište. Ušla je iz mračnog hodnika u kuhinju obasjanu mjesečinom i ugledala svoj odraz na tamnom prozoru. Kestenjasta kosa padala joj je u loknama niz ramena, a put joj je bila blijeda kao i uvijek. Plave su joj oči izgledale sanjivo jer ih je naglasila olovkom za oči i sjenilom, koje gotovo nikada nije nosila, i s dodatna dva-tri sloja maskare. Njezina puna usta izgledala su meko, ali natečeno i ranjivije nego što je željela. Nakon večere nanijela je novi sloj tamnocrvenog ruža koji se pomalo razmazao jer se ljubila s Tonyjem ispred vrata. Visoka je metar i šezdeset, skladno građena i u formi. Tijekom godina više joj je muškaraca reklo da je lijepa. Bila je pomalo skeptična u vezi s njihovim komentarima jer ju je većina tih muškaraca željela samo odvesti u krevet. Večeras je izgledala naročito privlačno zbog šminke i visokih peta. Obično je nosila niske pete, svakodnevne cipele, nije voljela privlačiti pozornost na svoj izgled. Trudila se biti diskretna jer je radila u zatvoru. Kosu je gotovo uvijek držala podignutu u rep ili punđu te je nosila tek ponešto šminke. Ali večeras se potrudila zbog Tonyja. Nadala se da bi njihova veza mogla prijeći na novu razinu, da spavaju skupa. Tony je strašno zgodan i sviđao joj se. Žudjela je za normalnom vezom. Uz to, strahovala je – mislila je – da je Garland možda zauvijek nestao te je željela ukloniti sve uspomene na njega. Na njih. Na kraju nije skupila hrabrost da ga pozove unutra. Već ga je pozdravila kada je čula treštanje televizora. Ubrzala je rastanak u nadi da se Garland vratio. Od seksa s Tonyjem, odlučila je negdje nakon večere i prije svoje kuće, neće ništa biti. Barem ne još. Ali Garland to nije morao znati.

08

Sigurno mu neće to reći. Već je bio dovoljno samozadovoljan. Charlie je u trenu shvatila da vidi samo svoj odraz u ogledalu. Bacila je pogled iza sebe da se uvjeri da još uvijek stoji iza nje. Da je sudila samo prema odrazu u ogledalu, mislila bi da je sama. Njegova odraza nije bilo zbog toga što on nije postojao u fizičkom svijetu, ondje gdje se nalazi ona i svako drugo stvorenje. Samo ga je ona mogla vidjeti. “Priznaj, doktorice: bila si zabrinuta za mene.” Charlie je zatvorila oči. Zabrinuta za njega. To je uvelike podcijenilo ono što je doista osjećala. Nakon što je izbivao dovoljno dugo, bila je uvjerena da je prešao u Vječnost i da ga više nikada neće vidjeti. Bol koja je pratila njezin strah bila je jasni pokazatelj koliko je slaba na njega. Sada, kada se ponovno vratio, odlučila je da mora bolje čuvati svoje preosjetljivo srce. Zaljubljivanje u njega nije dolazilo u obzir. Tijekom života bio je najgori od svih kriminalaca, ubojica sedmero žena, osuđen zbog užasnih i brutalnih zločina. Koliko god bio privlačan i šarmantan, u smrti je ostao ista osoba. Morala je neprestano samu sebe podsjećati na to, iako je jedan nerazumni dio nje odbijao to prihvatiti. Tvrdio je da je nevin. Svi su dokazi govorili suprotno. Čak i kad bi sama sebe uvjerila da je nevin, da su temeljita policijska istraga, svi dokazi prikazani na sudu i čitav kazneni sustav pogriješili u vezi s njim, i dalje si ne bi dopustila da nastavi putem kojim je njihov odnos krenuo. Neće učiniti najveću glupost i zaljubiti se u njega. Nema šanse. On je mrtav, a ona živa. Kakav god bio njihov odnos, nema nikakve budućnosti za njih. Ako bude to zaboravila, zaslužuje svaku bol koja slijedi i slomljeno srce. Zbog toga se prestani toliko radovati što ga vidiš. Charlie je otvorila oči. I dalje je stajala i gledala u svoj odraz u kuhinjskom prozoru, bez odraza predivnog (mrtvog) muškarca koji je stajao iza nje. “Zapravo, bila sam poprilično zadovoljna što su te napokon dohvatili zakoni prirode.” Rekla je začuđujuće hladno. Otišla je do prekidača i upalila svijetlo u kuhinji. U blagovaonici, pokraj prozora, stajao je veliki okrugli hrastov stol s četiri stolca s naslonom. Zbog toga što je izbivala od kuće, stol je bio prepun pošte. Iza toga, kroz prozor, vidjela je dugačke sjene suncokreta koji su rasli uz ogradu u njezinu dvorištu. Obasjani mjesečinom, bacali su duge sjene na tratinu. Iza toga

09

nalazile su se šumovite planine koje su činile neprobojan tamni zid koji se podizao do mračnog neba. Ova staromodna dvokatnica, seljačka kuća, sa svojim ukrasima i velikim trijemom, bila je njezin prvi dom i obožavala ju je. Nalazila se u mirnoj ulici na kraju Big Stone Gapa u Virginiji, rudarskog gradića u srcu Apalačkog gorja, koji se još uvijek borio protiv recesije, i koji joj je pružao odmor od svakodnevnog rada u zatvoru, koji se protezao kao strvinar na vrhu planine i nagledao grad. Uživala je uređivati i ukrašavati svoju kuću. Sada je mislila da će se zidovi urušiti od Garlandove prisutnosti. Nikada nije imala dojam da je kuća pusta jer samo ona živi u njoj. Nikada se nije osjećala usamljeno, do sada. “Gluposti”, dobacio je, staložen. Charlie je stisnula usnice jer ju je razotkrio. Ignorirala ga je i otišla do stola te počela pregledavati poštu. On je zastao na kuhinjskim vratima, prekrižio ruke na prsima te se naslonio na okvir. “Hvala ti što si mi spasio život, Michael.” Prostrijelila ga je pogledom zbog njegova izrugujućeg tona. Ali rekao je istinu, doista ju je spasio, zbog čega mu je bila zahvalna. “Hvala ti.” Rekla je i ponovno se skoncentrirala na poštu. Ništa ne može tako okupirati kao gomila neplaćenih računa. “Michael”, dodao je. Osjetila je kako je promatra. Pregledavala je gomilu kuverti, prividno zauzeta, i nije ništa odgovorila. Posljednji put kada ga je zvala Michael – pa, nećemo o tome. Neka ta vruća scena padne u zaborav. Da, baš. To ti neće uspjeti dok si živa. Pa, pokušat će. “I, jesi li otišla u krevet s agentom FBI-a dok me nije bilo?” Pitanje ju je uzrujalo. Zapravo, on ju je uzrujavao. Poprilično. Otvarala je kuvertu i pogledala ga krajičkom oka. “Da.” Lagala je. “Nos ti se upravo povećao, Pinokio.” “Ako mi ne vjeruješ, zašto me uopće pitaš.” “U pravu si.” Slegnuo je ramenima. “I, zašto nisi otišla u krevet s agentom FBI-a?” “Zato što, vjerovao ili ne, ne spavam sa svakim tko naiđe”, odbrusila mu je prije nego što je razmislila. Usne su mu se razvukle u osmijeh te se ugrizla za jezik. Jer, dakako, spavala je s Garlandom. Seks s duhom. Bilo je strašno komplicirano. Komplicirano ili ne, stvarno ili ne, u najužem smislu, bio je to najbolji seks u njezinu životu.

10

I neće se ponovno dovesti u tu situaciju. Nikada više. Neće čak ni razmišljati o tome. “Vjerujem ti.” Lagano je počeo koračati prema stolu i uhvatio je svojim velikim rukama naslon stolca. Bilo joj je nelagodno pod njegovim prodornim pogledom. Koncentrirala se na poštu. “Mislim da te počinjem sve više shvaćati. Mislim da si žena za samo jednog muškarca, doktorice.” Naglo je podigla pogled, oči su im se srele. Osjetila je nalet vrućine. Bože, nemoj mu pokazati kako se osjećaš. “Možda si u pravu”, odgovorila je s lažnom srdačnošću kojom se ponosila. “Ako ga ikada pronađem, javit ću ti. Pogledao ju je tako da se odmah posramila. Budalasto srce počelo joj je ubrzano kucati. Bojala se što bi mogla iščitati iz njegovih očiju te je brzo vratila pogled na smeđi paket koji je sljedeći bio na redu. Prokleta ljepljiva traka, omotali su njome čitavu kutiju i tvrdoglavo se opirala njezinim naporima da je pokida. Krenula je po škarice koje je držala u košarici na regalu, zajedno uz pribor za šivanje, pribadače i spajalice. Krišom ga je ponovno pogledala. Raskolačila je oči i čvrsto stegnula škarice. Postao je gotovo proziran, vidjela je ostatak kuhinje kroz njega. Nakon nekoliko je trenutaka zatreperio i ponovno postao neproziran. Nije se uspjela snaći kada je ponovno zatreperio i postao gotovo nevidljiv. “Zatvori usta, doktorice. Izgledaš kao da si vidjela duha.” Odledila se kada je čula njegov glas. Stisnula je usnice, a pogledi su im se sreli. “Zanimljivo.” Oprezno ju je promatrao. Bilo je teško pročitati njegov izraz lica jer je ponovno postao proziran. “Što se događa?” “Ti – ti treperiš.” Usta su joj se osušila. Navlažila je usnice i pokušala progutati slinu. Ponovno je postao gotovo – gotovo – neproziran. O, Bože. “Treperim?” Pogledao je u svoje tijelo. Nije primijetio ništa čudno – nije ni mogao kada je ponovno postao neproziran – te je upitno podigao obrvu. “Nestaješ pa se ponovno pojavljuješ. Kao – kao Zvončica na kraju Petra Pana. Znaš, onaj Disneyjev crtani film. Zvončica je umirala, a djeca su morala pljeskati da je vrate.” Charlie se morala sama sebi nasmijati zbog ove usporedbe. Bila je toliko potresena da je pričala gluposti. Ponovno je počeo nestajati pred njezinim očima. Treperio je kao svila na vjetru. Charlie ovo nije bilo prvi put da vidi duha kako treperi, ali ovoga joj je puta srce palo u pete zbog toga što je on u pitanju. Problijedjela je od straha. Kod drugih bi duhova osjećala olakšanje jer je treperenje značilo da će duh uskoro nestati s našeg svijeta, nestati u ništavilo te da se nikada više neće vratiti natrag.

11

No sada, s njim, raspala se na tisuću komadića. Garland će uskoro prijeći u stanje u kojem ga više neće moći vidjeti ili će prijeći na drugi svijet. Nije bilo ni bitno. Ako se bude dogodilo ono što je već viđala u prošlosti, uskoro ga više neće biti. Uskoro će nestati zauvijek. Zauvijek. Dakako, znala je da će se to kad-tad dogoditi. Bio je duh, a duhovi ne mogu vječno ostati na ovome svijetu. Zašto je ipak bila toliko očajna? “Vjerojatno mi je to promaknulo”, odgovorio je ravnodušno. Užasnuta, i dalje je zurila u njega. Vidjela je kroz njega zelene brojke na digitalnom satu na mikrovalnoj pećnici. Pročitala je vrijeme: 11:22. “Kako – kako se osjećaš?” “Da ti budem iskren, kao da sam umro prije tjedan dana.” “Prestani se šaliti!” Odbrusila je mrko. “Ozbiljna sam.” Slegnuo je ramenima. “Žestoko sam se borio da se vratim na ovaj svijet. Bilo je mnogo teže nego prije. Strahograd me nije htio pustiti. Da nisam bio toliko zabrinut za tebe, mislim da se ne bih uspio vratiti. Otkad sam se vratio, osjećam da me to prokleto mjesto vuče natrag, daje sve od sebe da me vrati. Sada, ovaj tren, struja je jako snažna.” Namrštio se. “Imaš li neki poseban razlog zašto to pitaš?” “O Bože.” Prsa su joj se stegnula, s naporom je udahnula. “Mislim – mislim da ti dolazi vrijeme. Mislim – da si možda spreman da pođeš na sljedeći svijet.” Skupio je obrve. “Što? Nema šanse. Ne idem ja nigdje.” “Mislim da nemaš izbora.” “Učini onda nešto. Baci neku vradžbinu.” Njegov relativno miran ton govorio joj je da ne shvaća dovoljno ozbiljno novonastalu situaciju. Charlie je odmahnula glavom. Ostala je bez riječi jer je sada pulsirao kao žarulja koja će svakog trena pregorjeti, a uopće toga nije bio svjestan. Osjećala se kao da joj je srce stegnula neka golema ruka. Toliko je čvrsto stisnula škarice da joj se metal urezao u ruku. Već je znala da će ova priča kad-tad završiti, ali još nije bila spremna. Još je uvijek toliko toga ostalo neriješeno između njih dvoje, toliko je toga ostalo neizrečeno... “Molim te, nemoj ga još uzeti.” Rekla je nešto glasnije od šapta. Riječi su izletjele same od sebe i nisu bile namijenjene njemu, obraćala se čitavom svemiru, golemim prostranstvima Vječnosti, samome Bogu. Kada je shvatila što je rekla – i da je upravo otkrila osjećaje koje gaji prema njemu – vratila je pogled na škare i počela rezati ljepljivu traku na kutiji. Divljački. Bilo što samo da ne mora gledati kako nestaje.

12

Nije mogla ništa učiniti da to spriječi. Jednostavno je tako moralo biti. “Hej, stani malo. Što si to rekla?” Šalio se čak i u ovome teškom trenutku. “Zvučalo mi je kao da priznaješ da nisi spremna rastati se od mene.” “Oh idi – ohladi se.” Prestala je rezati te je ponovno pogledala u njega. Skoro mu je rekla da ide u pakao, dok nije shvatila da će uskoro upravo tamo vjerojatno i završiti. “Prestani se opirati.” Sada je bio gotovo potpuno proziran, kao nježno obojeni celofan, nestajao je brže od treptaja oka. Krv joj se sledila od tuge i straha. “Bi li te ubilo da priznaš da si luda za mnom?” Izazivao ju je pogledom. Mislila je da će joj se srce raspuknuti na pola. Da, znala je da će ovaj trenutak doći. Znala je to od samog početka, od prvog trenutka kada se najstrašniji od svih duhova vezao uz nju. Znala je da neće zauvijek trajati. Najprije je podsjetila samu sebe da joj je on i tako bio samo izvor stresa. Zatim je pokušala ne razmišljati o tome. No sada, kada je taj trenutak zaista došao, shvatila je da ne može podnijeti da ga više neće biti na ovome svijetu. Da ga više nikada neće vidjeti. Da će zauvijek biti zatočen u čistilištu. Barem dok ne prijeđe na neko još gore mjesto. Ostavila je kutiju i spustila škarice na stol. Hodala je oprezno. Precizno. Bojala se da će joj se ruke početi tresti ako se ne sabere. Nije primijetila da je zapela za kutiju i srušila je sa stola. Stiropor iz kutije rasuo se po stolu, po podu, svugdje. Jedva je to primijetila. Nije ju bilo briga. Vidjela je samo Garlandove obrise, kao val vrućine iznad užarene ceste. Stisnula je šake i nokti su joj se urezali u dlanove. To je bilo jedino što je mogla učiniti. Duša joj je plakala. Povikala je bijesno. “Misliš li da je ovo neka šala? Pogledaj se sada.” Spustio je pogled na svoje tijelo i vidio što mu se događa. Smrknuo se, a svi mišići u tijelu su mu se napeli. Stisnuo je čeljust i pogledao u Charlie. “Možda bi trebala požuriti s vradžbinama, doktorice.” “Ne mogu ništa učiniti.” Već je pokušala sve što je znala da ga zadrži na zemlji iako je to bilo protiv svakog razuma. Koliko je znala, ništa nije mogla učiniti. Kad bi pomoglo da dotrči do njega i zagrli ga, učinila bi to odmah, ali to bi bilo jednako učinkovito kao da pokuša obuhvatiti maglu rukama.

13

Mora biti ovako. Znala je jako dobro i morala je to prihvatiti, ali ponovno je rekla nešto što je mislila da nikada neće izgovoriti. “Koncentriraj se. Pokušaj ostati ovdje.” “Ne djeluje.” Nestajao je tolikom brzinom da se bojala da ga idućeg trena više neće biti. “Bolje počni pljeskati rukama, doktorice.” Uzdahnula je. “Garland...” A zatim je nestao. Srce joj je palo u pete, a koljena su joj se odrezala. “Dovraga.” I dalje ga je mogla čuti. “Ne mogu se vratiti natrag, ne brini za mene. Charlie...” Ostalo je bilo nerazgovijetno. “Michael!” Zaboravila je na svoju suzdržanost, na svoju hladnoću. Bez obzira na to što je znala da neće pomoći, odjurila je do mjesta gdje je malo prije stajao, pružila ruke te mahala po praznom zraku. Ništa. Nije osjetila čak ni najmanje peckanje elektriciteta – znak da se u blizini nalazi nevidljivi duh – na mjestu gdje je malo prije stajao. Poražena, zgrabila je naslon stolca. Bože, što si uopće očekivala? Svemir uvijek vrati ono što je njegovo. Znala je da će se to dogoditi, da je ovo samo prirodni tijek stvari, ali i dalje se osjećala kao da joj je netko čupa srce iz prsa. Željela je plakati. Željela je vrištati. “Vidiš li bijelo svjetlo?” Povikala je kroz bol, jedino što je sada mogla učiniti bilo je pomoći mu da prijeđe u Strahograd. “Michael, čuješ li me? Moraš ići prema svijetlu.” Učinilo joj se da je čula nešto u njegovu stilu “kvragu s tim”, a zatim “Charlie”, s još nečim nakon toga što nije čula. Glas mu se utišavao sve dok nije potpuno nestao. “Michael!” Ovoga puta nije ništa čula, nikakav odgovor, nije bilo nikakvog znaka da je u sobi. Duboko je udahnula i zatresla se. Imala je knedlu u grlu. Bol je bila nezamisliva. Znači ovo je osjećaj tuge. Tada je shvatila. Ne, ovo je bol slomljena srca. Oči su je pekle od suza koje su navirale. Po drugi put u posljednjih jedanaest dana, ona, koja nikada nije plakala, ronila je suze. Oba puta zbog njega. Psovala je zbog svog manjka razuma trljajući rukama oči. Trš! Trš! Trš! Trgnula se kada je čula luđačko lupanje po kuhinjskim vratima. Prebacila je pogled s mjesta na kojem je malo prije stajao Garland, na mjesto odakle je čula buku. Blijeda, prestravljena žena raskolačenih očiju zurila je kroz prozorčić iznad vrata. “Pomozite mi”, žena je vrištala, lupajući po vratima, “Molim vas, morate me pustiti unutra!”

14

DRUGO POGLAVLJE Charlie je vidjela da je riječ o mladoj ženi s dugom, tamnom kosom i blijedom kožom – niz lice joj je tekla grimizna krv. “Požurite!” povikala je, rukom isprobavajući kvaku dok je lupala na vrata. “Molim vas, pustite me unutra! Molim vas!” Oči je držala uperene u Charlie. Preklinjala ju je. Charlie je dobro znala što znači njezin izraz lica – smrtni strah. Odmah ga je prepoznala jer ga je i sama iskusila, znala je kakav je to osjećaj. Srce joj je počelo snažno udarati i želudac joj se stegnuo dok je promatrala djevojku. Zanemarila je vlastitu bol i pohitala u pomoć ovom stvorenju u nevolji. Još je jedanput protrljala oči te je poletjela prema vratima. “Prokletstvo, Charlie, ne!” Čula je kako netko povikuje iz daljine, zvučalo je kao jeka. Michael. Mahnito je gledala oko sebe dok je otvarala vrata. Nigdje ga nije vidjela. “Michael?” Dozvala je njegovo ime. Topli, vlažni vjetar mrsio joj je kosu. Udahnula je miris planine u kasnom kolovozu – mahovinast i mokar, pomiješan s mirisom cvijeća. Nije dobila nikakav odgovor. Nikakav znak. Žena je uletjela u kuću: “Hvala vam, oh, hvala vam”, i zadobila Charlienu pozornost. Proletjela je pokraj nje, krećući se najbrže što je mogla s obzirom na blato koje je vukla na cipelama. Klizila je po drvenom podu, teško dišući, hvatajući zrak i jecajući. Vani je počela padati kiša u krupnim kapima. Tapkanje kiše zvučalo je kao koraci koji se brzo približavaju. Kosa joj se naježila. “Ima pištolj! Dolazi! Ubit će me!” Izmucala je upozorenje i srušila se pokraj kauča kao da su joj koljena odbila poslušnost. Kašljala je i gušila se, stisnula se blizu stola dok je Charlie zurila u nju i, još budalastije, držala vrata širom otvorena. “Tko?” Stegnula je kvaku rukom i uplašeno pogledala van, pretražujući tamu za osobom koja ju je proganjala. Iako nije vidjela ništa neobično, tiha ljetna večer dramatično se promijenila otkada je stajala na trijemu i pozdravljala se s Tonyjem. Oblaci su se skupili i pretvorili nebo u nešto tamno i zloslutno. Iz kuhinje je na ulicu prodirao snop svjetlosti i obasjavao kapi kiše tako da su sjale srebrnkastim sjajem, no osim toga Charlie nije vidjela ništa neobično. “Zatvorite vrata! Zaključajte ih! Oh, Bože, za petama mi je!” Charlie je srce poskočilo i počelo divljački lupati. Zalupila je vrata dok je djevojka vrištala iz svega glasa. Charlie je promotrila stvorenje koje je drhtalo na podu.

15

Žena – djevojka, zapravo Charlie se činilo da nema više od dvadeset godina – bila je mokra do kože, znatno mokrija nego što je mogla biti od kiše koja je netom počela padati, blatnjava, i smrdjela je na ustajalu vodu, na močvaru. Bila je mršava i lijepa, nosila je kratke hlačice koje su nekoć bile bijele boje i majicu kratkih rukava s nekim znakom, a na nogama je imala sandale. Bila je vidno potresena, izgledala je kao da je trčala kilometrima, s nje se slijevala krv i voda. Charlie je sve to uočila u djeliću sekunde. Ponovno je pogledala kroz prozor u noć i nije vidjela ništa što nije trebalo biti tamo, ali predosjećaj da je netko doista tamo bio je snažan. Zalupila je vratima i zaključala ih. “Tko ti je za petama?” Prošli su je trnci kada je shvatila da su vrata slaba zaštita protiv nasilnog provalnika. Charlie je pojurila do djevojke, čučnula pokraj nje i stavila joj ruku na leđa koja su se podizala i spuštala dok je ubrzano disala. Tijelo joj je bilo mokro, hladno i krhko. Lokva vode pomiješana s krvlju skupljala se kod njezinih nogu. Djevojka je podigla glavu na Charlien dodir. Hladne kapi vode s njezine kose poprskale su Charlie po obrazu. Automatski je obrisala vodu s obraza i uočila da djevojka krvari iz velike porezotine na čelu. “Ozlijeđena si.” “Nije bitno. Kako ne razumijete? Ubit će me.” Charlie su prošli trnci od njezina vriska. Svaki djelić njezina tijela suosjećao je s užasom koji je djevojka proživljavala. Strah je postao jednako stvaran kao miris močvarne vode. Charlie je osjetila kako se djevojka trese pod njezinom rukom. Njezine zlatno-smeđe oči bile su raskolačene od straha i mračne. “On je – ne mogu vjerovati da sam uspjela pobjeći! Tjerao nas je da – tjerao me da...” Njezin histerični glas prešao je u jecaje. “Moramo nazvati policiju. Brzo, brzo, brzo! Prije nego što dođe ovamo! Ubit će me! Ima pištolj!” “Prokletstvo, ženo, želiš li umrijeti? Misliš li da taj koji je lovi neće ubiti i tebe?” Ponovno je čula Michaelov glas, bliže i glasnije nego prije. Njegov je bijesni urlik bio prigušen, kao da dopire do nje s dna bunara. Charlie je srce poskočilo. Ponovno ga je spazila kao treperenje nekoliko metara od nje. Cijela se napela i pojurila do mjesta gdje je treperio. Michael– iako je svaki djelić njezina tijela žudio za njim, uspjela je ostati dovoljno prisebna da ga ne dozove naglas. “Gdje vam je telefon?” Djevojka je panično upitala. “Na zidu.” Charlie je pokazala prema telefonu. Michael je počeo poprimati čvrsti oblik i na trenutak je zaboravila na sve osim njega – na djevojku, na predstojeću opasnost, čak i na vlastiti strah koji je sve više rastao. “U kuhinji?” Djevojka je pratila Charlienu gestu očima. Otrgnula joj se iz naručja, ustala i pohrlila naprijed, šljapkajući mokrim tenisicama po podu. Prošla je pokraj maglovitog oblika koji je trebao biti Michael i pojurila na drugi kraj sobe gdje je kućni telefon visio pokraj mikrovalne. Charlie ju je odsutno gledala, nije si mogla pomoći, stalno je držala oči uperene u Michaela. Vidjela je njegovo lice. Njegov lik. Njegove oči.

16

Cerio joj se. “Isuse Bože, koji dio ‘čovjek s pištoljem’ nisi razumjela? Trči! Bježi odavde! Makni se od nje!” Olakšanje što ga ponovno vidi ubrzo je zamijenio strah da je ovo njegovo posljednje treperenje. Grlo joj se stegnulo dok ga je promatrala. “Vidim te. Možeš li se zadržati u tom stanju?” Promuklo je prošaptala, samo za njegove uši. “Tko zna, kvragu.” Ponovno je postao gotovo potpuno čvrst. Hodao je prema njoj i rukom pokazao na hodnik. “Idi! Tim putem! Trči! Ako je netko želi ubiti, posljednje što želiš jest naći se usred sukoba.” “Ne mogu.” Panika ju je ošinula kao munja. Znala je da ne može ostaviti ovu jadnu djevojku samu, bez obzira na opasnost kojoj se izlagala. Također je znala da je uzaludno brinuti se za njega. Bilo je to nešto na što nije mogla utjecati. Iako joj je srce bilo rastrgano, morala ga je pustiti na milost (ili nemilost) svemira i pobrinuti se za trenutačnu nevolju. “Kako to misliš da”, ovoga je puta njegov odgovor doista započeo kao krik, koji je pred kraj počeo jenjavati: “ne možeš?” Želudac joj se stegnuo u čvor. Ponovno je od njega ostao samo blijedi obris. “Michael. Ako te ponovno uvuče, moraš tražiti oprost. Moraš moliti za milost.” Rekla je i krenula prema djevojci. Možda ne može spriječiti to što će se njemu dogoditi, no može učiniti nešto, večeras, u ovom nevažnom, stvarnom svijetu, za ovu djevojku u nevolji. Možda Michael, ako posluša njezin savjet, izbjegne strašni sud. Možda je to jedino što može učiniti za njega. Žalosno je što ne može podnijeti da pati, iako je zaslužio da gori u paklu. Budalo. Frknuo je. “Malo je prekrasno za to. Dovraga, što to radiš?” Proletjela je pokraj njega i vidjela da je od njega ponovno ostao samo obris. Srce joj je palo u pete. “Ono što mogu.” Umjesto da otrči u hodnik, što je on očekivao, otrčala je u kuhinju do uske galerije koja je služila za pripremu hrane i pogledala prema stražnjim vratima. Tamo je stajala djevojka i uzimala telefon sa zida. Raskolačenih je očiju pogledala u Charlie. “S kime to razgovarate? O ne, niste valjda ludi?” Djevojka se stisnula uza zid kako bi se što više udaljila od nje. Dakako, djevojka nije mogla ni čuti ni vidjeti Michaela. Iz njezine perspektive, žena čiju je pomoć trebala razgovarala je sama sa sobom. Charlie ju je shvaćala, no bilo je važnijih stvari koje treba riješiti. Na primjer, gdje se sada nalazi njezin napadač. “Koliko je daleko iza tebe?” Bacila je još jedan pogled kroz prozor – nije vidjela ništa osim mraka i srebrnkastog odsjaja kiše. Charlie se stegnuo želudac.

17

“Blizu je. Ne znam. Bio je mrak.” Djevojka je promucala, sada se počela bojati i Charlie. “Liječnica sam, u redu? Možeš mi vjerovati.” Obično je pazila da ne razgovara s duhovima koje vidi u blizini drugih ljudi, no u tom je trenutku Michael bio iznimka. Bože, ponovno je nestao! Okretala se očajnički oko sebe. Htjela je povikati njegovo ime, ali ipak se suzdržala. Ne samo zbog toga da se djevojka ne prestraši ili da ne ispadne luda, već i zbog toga što je znala da mu nikako ne može pomoći. Duboko je udahnula i fokusirala se na djevojku. “Tko te proganja? Je li ti dečko ili...” “Ne. Ne shvaćate, zar ne? On je ubojica.” Djevojka je prestravljeno gledala u vrata. “Moj Bože, je li ovo 911?” Tresla se, Charlie se činilo kao da će se svakog trena onesvijestiti. Panično je udarala brojeve na telefonu. S kose joj je kapala voda, krv joj se cijedila niz lice. Izgledala je kao neko stvorenje iz noće more ili filmova strave i užasa. Charlie se naježila. Nije morala ni znati detalje zločina, bilo je očito da je djevojka upravo proživjela nešto zastrašujuće. “Da.” Ponovno je prestravljeno pogledavala prema prozoru na ulaznim vratima, a zatim i velikom prozoru na zidu. Vani je bilo mračno, a u kuhinji je gorjelo svijetlo te je shvatila, užasnuta, da svatko može izvana vidjeti što se događa unutra. Charlie se dosjetila da možda postoji bolji način da se spase, ali najprije se trebala pobrinuti za djevojku. Pokušala je ostati mirna te joj je dodala papirnate ručnike. “Pritisni ovo uz ranu na čelu”, naredila joj je. “I drži čvrsto. Učini to.” Posljednje je riječi dodala kada je djevojka počela oklijevati, gledajući sumnjičavo malo u Charlie, malo u ručnike. Kad je djevojka prislonila ručnike na ranu, Charlie je otrčala do torbice koju je ostavila na stoliću u predsoblju nakon što je ušla u kuću ranije te večeri, te uzela mobitel. Znala je iz iskustva da hitnoj i policiji katkada treba dugo da stignu, a instinkt joj je govorio da njima treba pomoć odmah. “Ta cura nije tvoj problem”, Michael je zarežao iza nje. Pogledala je iza sebe i spazila neko treperenje na kraju hodnika. Charlie je uzdahnula. “Jesi li me poslušao? Jesi li molio za milost?” pitala je žustro. “Naravno da nisam.” “Kamo ideš? Nemoj me napustiti!” Djevojka je zavrištala iz sobe. Od njezina tona Charlie se naježila kosa na glavi. “Ne napuštam te.” Charlie je zgrabila torbicu. “Odmah se vraćam.” Zatim je dodala Michaelu. “Moli za oprost, proklet bio”, i projurila pokraj njega. “Ostavi je”, Michael je dobacio bijesno. “Bježi gore i zaključaj se u kupaonicu. Jesi me čula? Ubit će te taj tvoj kompleks spasitelja.” “Kompleks spasitelja?” Charlie je bila bijesna.

18

“O da.” Nešto je zatreperilo ispred nje i prepriječilo joj put. “Odlazi” Charlie je odbrusila bez razmišljanja. Kopala je po torbici i tražila mobitel, što joj je išlo poprilično teško jer je u isto vrijeme jurila hodnikom i gledala u Michaela. Zaobišla ga je, nije voljela prolaziti kroz njega. “Hoću reći, ostani tu. Samo mi se makni s puta.” “Prokletstvo, Charlie...” “S kime to razgovarate?” Čula je prestravljeni glas djevojke koja je sada držala slušalicu telefona na uhu. Čvrsto je pritiskala papirnate ručnike o čelo i nervozno se pomicala s noge na nogu, dok je Charlie hrlila prema njoj i svađala se s nečim što djevojka nije mogla vidjeti. “Ne brini za to.” Charlie je odbrusila. Njezina prividna smirenost bila je na rubu da eksplodira. Zaustavila se pokraj djevojke i konačno pronašla mobitel u torbici. “Mobitel? Mislila sam da ideš po pištolj.” Michael je stajao odmah iza nje. “Imaš pištolj negdje, zar ne? Sada bi bio pravi trenutak da ga izvadiš.” Nije mogla odgovoriti jer nije htjela da ispadne da razgovara sama sa sobom. Nažalost, nije imala pištolj, a još je manje htjela slušati njegove prigovore. Charlie ga je ignorirala i pretraživala imenik u mobitelu. Djevojka je razgovarala na telefon: “Trebamo policiju! Odmah! Čovjek me proganja! Ima pištolj i želi me ubiti!” Tada je Charlie sinulo da bi trebala pozvati susjeda preko puta, Kena Ewella, (naoružanog) zamjenika šerifa. Djevojka je povikala: “Trebaju adresu! Koja je adresa?!” “Želja za smrću i kompleks spasitelja.” Bez obzira na to što ju je ljutio, drago joj je bilo čuti Michaelov glas. “Čini se da je pravo pitanje koliko načina da te ubiju možeš smisliti prije nego što osvojiš glavni zgoditak.” Šuti, Charlie je skoro zarežala, no uspjela je progutati riječi da djevojka potpuno ne poludi. Srce joj je snažno udaralo. Trudila se usredotočiti na ono što se događalo s djevojkom i u isto vrijeme pratiti Michaela. Ewellov je telefon počeo zvoniti. Mirno je odgovorila djevojci: “23 Laurel Way.” “Vjeruj mi, dušo, biti mrtav nije baš neka luda zabava.” Okrenula je glavu i vidjela da je Michael ponovno poprimimo čvršći oblik. Želudac joj se stisnuo kada je shvatila koliko se trudi da ostane na ovome svijetu. Djevojka je ponovila adresu na telefon i promrmljala dispečeru: “Požurite! Molim vas, požurite!” Ponovno je nepovjerljivo pogledala u Charlie. Uzdahnula je i dodala dok joj je glas drhtao. “Još su dvije djevojke – tamo gore – mrtve su!” “Što?” Charlie i Michael jednoglasno su uzviknuli. Upitno je pogledala u Michaela koji je sada blago treperio. Je li bio bljeđi nego prije? Da, definitivno jest. Smrznula se od straha. Sjetila se nečega što joj je

19

jednom rekao – da ga tekuća voda vraća na naš svijet – te je pojurila do slavine i otvorila puni mlaz. Hladna je voda potekla u umivaonik, njezin zvuk stvorio je dodatnu buku u pozadini, uz kišu, korake, uzdahe i zvonjavu telefona. “Dobra ideja”, rekao je Michael. Charlie je bilo malo lakše kada je vidjela da se ponovno počinje pojavljivati. “Bilo nas je troje.” Djevojčine oči bile su goleme od straha. Razgovarala je na telefon, no gledala je u Charlie bez obzira na nepovjerenje koje je osjećala prema njoj. Djevojka je bila toliko prestravljena da su se Charlie počeli znojiti dlanovi samo dok ju je gledala. Kao odgovor na dispečerovo pitanje, djevojka je ponovila što je ranije rekla te dodala: “Ja sam jedina koja je ostala. Tjerao nas je da – tjerao me da...” Oči su joj se napunile suzama i njezin je jecaj prešao u plač. Toliko se snažno tresla da je Charlie čula kako joj cvokoću zubi. Ispod mrlja krvi bila je blijeda kao krpa. Da djevojka nije bila stisnuta uz kut sobe, Charlie je bila sigurna da bi se onesvijestila. “Sada si na sigurnom.” Charlie je rekla suosjećajno, i sama je dobro poznavala taj osjećaj. Možda nije potpuno točno da je na sigurnom, ali dok je god Charlie živa, nitko joj više neće nauditi. Htjela je staviti ruku oko nje, no djevojka je ustuknula – očito, bila doktorica ili ne, nije joj djelovala kao osoba od povjerenja, što može zahvaliti Michaelu. Charlie je spustila ruku. Davala je sve od sebe da odiše snagom, da zanemari bujicu adrenalina od kojeg su joj živci skakali i srce lupalo. Čitava ta situacija – Michael, djevojka, mogućnost da je neki luđak pred njezinim vratima – nije joj puno pomagala da se smiri. Bilo je strašno teško. Dok je probavljala činjenicu da je taj koji se nalazi negdje vani već ubio dvije djevojke, ponovno ju je obuzeo strah. Ono što se u početku činilo kao nasilje u obitelji, postajalo je sve gore i gore. Situacija koja joj je bila dobro poznata. “Barem se makni od prozora.” Zastao joj je dah od bijesa u Michaelovu glasu. I on se očito bojao za nju. “Osim ako ti se ne sviđa ideja da ti neki luđak prosvira mozak.” O Bože, imao je pravo. Još je jednom bacila pogled kroz prozor u mrak i dodirnula djevojčinu ruku. “Možda bi bilo bolje da stanemo uz kuhinjske elemente.” Djevojka je otrgla ruku i udaljila se od Charlie što je više mogla. “Ne znam”, plakala je na slušalicu i suznim očima promatrala Charlie. “Lovi me. Morate požuriti.” “Vidiš, to je normalni instinkt za preživljavanjem. Kada u filmu strave i užasa kraljica maturalnog plesa spazi opasnost, barem ima dovoljno razuma da pobjegne od nje”, Michael je dobacio. Charlie je stisnula usnice kao odgovor i ošinula ga pogledom. Tada je shvatila da ga ponovno može vidjeti. Iako pomalo

20

blijed oko rubova, bio je dovoljno čvrst da Charlie vidi kako promatra djevojku kao da je bomba koja će svaki tren eksplodirati. “Moramo se spustiti dolje.” Charlie je pokazala na prozore i sjela na kauč, a djevojka je raskolačila oči još jače nego prije. “Mogao bi pucati kroz staklo.” Još je jedanput uplašeno pogledala kroz prozor, a zatim je djevojka krenula za njom. Spustila se uza zid na pod, sjela i privukla koljena tako da su joj gotovo dodirivala bradu. Oko nje nastala je lokva krvi i vode, a zurila je u Charlie očima staklastima od straha. “Ne znam”, odgovorila je dispečeru. “Samo morate doći ovdje. Molim vas.” “Gledaj, ja...” Charlie je počela i htjela je završiti s Na tvojoj sam strani, dok je nije prekinuo Ewellov glas na telefonu. “Da”, javila se Kenova supruga Debbie. “Charlie Stone je ovdje, susjeda preko puta.” Nije htjela još više plašiti djevojku te je pokušala ne paničariti, iako je i sama bila na rubu živaca. “Molim vas pošaljite Kena ovamo što prije. Imam djevojku u kuhinji koja kaže” – trebalo bi joj mnogo vremena da objasni čitavu situaciju, bilo je prekomplicirano, a Charlie nije točno ni znala o čemu je riječ, tako da je odmah prešla na stvar – “progoni je muškarac s pištoljem. Trebamo Kena, odmah.” “Hoće li policija doći išta brže ako budeš sjedila s Crnom dalijom ovdje u kuhinji? Bježi gore i zaključaj se u spavaću sobu dok murjaci ne dođu.” Sada je već bio poprilično neproziran. Stao je između nje i djevojke, kao da je želi zaštititi, i zauzeo agresivni stav. Kakav god bio, prema njoj se uvijek ponašao zaštitnički. Dakako, budući da je bila jedino što ga drži u svijetu živih, to i nije bilo toliko nenadano. “Prokletstvo, Charlie, ne činiš joj dobro ako samo sjediš i promatraš. Učinila si sve što si mogla, pustila si je unutra. Policija dolazi. Ostavi ostalo njoj i bježi.” Prostrijelila ga je pogledom i odmahnula glavom. “Koliko im još treba?” Djevojka je upitala dispečera. “U krevetu je, spava.” Debbie je protestirala. Bližila se ponoć, što je bilo prilično kasno za stanovnike Big Stone Gapa. “Možete li ga probuditi?” Charlie je pokušala ne povikati ovo posljednje, ali bezuspješno. U isto je vrijeme gledala Michaela kako od palca i kažiprsta pravi zamišljeni pištolj koji si je uperio u glavu i povukao okidač. Charlie se namrštila, dakako Michaelu, ali djevojka koja je uhvatila taj pogled prestravljeno se povukla. “Stvarno ga trebam, hitno je. Kao što sam rekla, imam djevojku u kuhinji koju proganja čovjek s pištoljem.” “Pa, pretpostavljam da ga mogu probuditi.” Čula je kako Debbie spušta slušalicu pokraj telefona, a zatim kako doziva supruga. Koliko je uspjela pohvatati, nije joj odgovarao. Prokletstvo.

21

“Zovem se Jenna McDaniels”, djevojka je rekla u slušalicu, očito kao odgovor na dispečerovo pitanje. “Oteli su me prije tri dana. Ostale djevojke – bbile su – Laura Peters i Raylene Witt. Netko nas je zasigurno tražio. Je li policija blizu?” Jenna McDaniels? Čak i u ovoj noćnoj mori u kojoj se nalazila, Charlie se sjetila djevojke iz sestrinstva Sveučilišta u Richmondu koja je nestala s jesenskog prikupljanja novih članova: izvješća o njezinu nestanku neprestano su se emitirala na televiziji. Charlie je nije imala prilike bolje promotriti jer je zvuk, galama ispred stražnjih vrata, sledio i nju i Jennu. Ukipile su se kao zečevi kada naiđe pas, ujedinjene u svome strahu. Panično su pogledavala prema izvoru zvuka, ali na putu im se prepriječio pult od koga nisu mogle ništa vidjeti. No, Charlie nije imala nikakve sumnje: bio je to zvuk pomicanja kvake. Srce joj je gotovo iskočilo kroz prsa. Cijela se naježila. Usmjerila je svu energiju u pokušaj da shvati što se događa na ulici, iza zatvorenih vrata. Pokušala je progutati slinu, no usta su joj bila suha kao barut. Ovo se ne događa. “Ovdje je”, Jenna je užasnuto uzdahnula i toliko snažno stisnula slušalicu da joj je ruka problijedjela. Pao joj je komad ručnika koji je držala pritisnut o čelo. Zanemarujući krv koja joj je još uvijek curila iz porezotine, užasnuto je pogledala u Charlie. Charlie je točno znala kako se osjeća. “To je to”, Michael je kriknuo i prepriječio svoje mišićavo tijelo između njih i ulaznih vrata. “Bježite gore. Odmah.”

22

TREĆE POGLAVLJE “Ne idi van. Moglo bi te povući. Ostani blizu vode”, Charlie je uzviknula paralizirana od straha. Nakon nekoliko trenutaka trgnula se. Nije znala je li je čuo jer je ponovno nestao. Izgledao je zastrašujuće dok je bio živ, ali sada, kada je mrtav, ne može joj pružiti nikakvu zaštitu iako se čini da toga nije svjestan. Opet, bilo je trenutaka kada se uspio materijalizirati, kada bi ponovno postao opaki muškarac kakav je bio za života, ali nije mogao kontrolirati te trenutke te se nije mogla oslanjati na njih. Spremila je mobitel u džep od hlača i oprezno, u čučnju, da se ne vidi kroz prozor, krenula prelaziti kuhinju, da dohvati jedino oružje koje je imala u kući: kuhinjski nož. Je li bila očajna? Definitivno. Ali nije imala ni pištolj ni protuprovalni alarm ni bilo kakvu zaštitu u kući. Nakon čitavog života provedenog u strahu, bilo joj je dosta svega toga. “S kime to razgovaraš? Nema nikoga”, Jenna je zavijala. Charlie ju je pogledala zabezeknuto jer je shvatila da je naglas razgovarala s Michaelom. Jenna je drhtavim glasom šapnula u slušalicu: “Ovdje je. Pokušava ući kroz vrata. Recite policiji da požuri. Molim vas, molim vas recite im da požure.” Pod ovim okolnostima nije imalo smisla slagati joj da razgovara sama sa sobom, pa nije ni pokušala. Srce joj je tuklo dok se navirivala kroz prozor – nije ništa vidjela zbog mraka i kiše, koja je sada poprilično padala, no znala je, znala je da netko zao vreba vani. Charlie je uzela nož za rezanje mesa iz ladice. Zatim je pažljivo provirila preko kuhinjskog elementa kako bi vidjela je li naoružani napadač ušao u kuću. Michaelu nije bilo ni traga. Počela ju je hvatati panika od koje se tresla kao list na vjetru. Je li Michael vani ili je ponovno otišao s našeg svijeta? Na kraju, nije ni bilo važno, i tako ništa nije mogla učiniti u vezi s time. U tom je trenutku bilo samo važno da preživi sljedećih nekoliko minuta. Pokazala je Jenni prema hodniku, svjesna da je zločinac možda pred vratima i da ih možda čuje. Charlie je šapnula: “Najbolje bi bilo da se zaključamo u spavaću sobu dok ne stigne pomoć. Gore, drugi kat, desno.” Jenna je kimnula glavom. Još je jedanput šapnula “Požurite” u slušalicu, a zatim ju je spustila. Držeći se nisko, pojurila je prema hodniku, a Charlie odmah za njom. Sada kada ih više nije štitio kuhinjski element, svatko izvana mogao ih je vidjeti dok su prelazile tih posljednjih nekoliko metara. Charlie je imala osjećaj da ih čitavo vrijeme promatra neki zao čovjek. Stresla se. “Bojim se.” Jenna je šapnula, prestravljeno pogledavajući iza sebe u Charlie kada su se ponovno sakrile u sjenu hodnika na putu prema stubištu. Krv i suze bile su joj pomiješane na licu: na prigušenom je svjetlu izgledala sablazno. Kapi vode padale su s nje na pod, koji je postao strašno sklizak. Charlie nije mogla izuti

23

obuću s visokom potpeticom jer su elegantne sandale koje je obula imale remenčić oko gležnja. Nemoj pasti. “Ubit će me, znam da hoće. Oh, molim te, ne daj mu da me ponovno dohvati.” Charlie je oblio hladan znoj kada je vidjela užasnuti Jennin izraz lica. “Neće. Obećavam ti. Kreni prema stubama.” Odjednom su čule tupi udarac iz kuhinje – Oh, Bože, je li to netko razvaljuje vrata? – Charlie je srce palo u pete. Ovo je sigurno noćna mora. Ali nije bila. Jenna je pogledala iza sebe, užasnuta. “Što je to bilo? Je li on upravo provalio kroz vrata?” Oči su joj bile goleme, a zjenice raširene. Charlie je odmahnula glavom i šapnula ne znam, a zatim je dodala: “Kreni!” Policija – Ken Ewell – pomoć – doći će svake sekunde. Barem se nadala. Ne, molila se da stignu na vrijeme. Ako se već nalazi u kući – nije mogla dovršiti misao. Koliko god se trudila, nije više čula nikakav zvuk iz kuhinje, samo svoje i Jennine užurbane korake i ubrzani dah. Bilo joj je još gore jer je zavladao muk. Nije mogla prestati gledati iza sebe. Gdje je? Jenna je već bila na stubištu i jurila kao da će je svakog trena netko zgrabiti odostraga. Kretale su se glasno i nespretno, tko god je bio u kući zasigurno ih je čuo. Stisnula je zube u pokušaju da smiri vlastite strahove. Zgrabila je rukohvat u namjeri da poleti stubištem za Jennom. Prije nego što je zakoračila na prvu stubu, čula je kućno zvono. Obje su zacijuknule kao uplašeni miševi. “Oh ne, oh, ne!” Jenna je hvatala zrak i naginjala se da vidi što se događa, zbog čega je zamalo pala. Ubojica ne bi pozvonio na vrata. Pomislila je, iako je i ona poskočila od straha. “Vjerojatno se šališ? Je li ti to nož za meso u ruci?” Michael je bijesno zarežao. Charlie je bilo toliko drago što nije ostao zatočen na drugome svijetu da mu nije čak ni zamjerala na tonu. Uz to, bilo joj je lakše što je ponovno s njima, bez obzira na to što im ne može mnogo pomoći. “Mene to sigurno ne bi zastrašilo.” Ne zanima me koliko ti je drago što ga vidiš: ne odgovaraj mu. Tresla se od adrenalina. Michael je vidio da paničari i dodao. “Vjerojatno je policija.” Srce joj je snažno tuklo i bila je na rubu živaca, ali zvono bi moglo donijeti dobre vijesti. Charlie je pogledala gore i uvjerila se da se djevojka već popela stubištem i nestala iz vidika. Nadala se da je u pravu – molila se da je u pravu. I dalje osluškujući hoće li čuti provalnika u kuhinji, jednim okom tražeći Michaelovo treperenje, Charlie je pojurila prema vratima.

24

Nije znala tko se nalazi s druge strane vrata, te je ostala dovoljno pribrana da pogleda kroz špijunku na vratima – “Ona se skriva, a ti otvaraš vrata? To ti nije nimalo čudno?” Michael je dobacio, a ona mu je prosiktala. “Šuti, susjed je pred vratima” – nakon čega je otključala bravu i širom otvorila vrata. “Oh, Ken, hvala Bogu!” Miris mokre zemlje ušao je u kuću. Vani je bilo mračno kao u rogu, a kiša se slijevala kao srebrnkasti vodopad. Preko ulice vidjela je blijeda svijetla kuće Ewellovih. Čula je kako se približavaju policijske sirene – hvala Bogu! – iako bi po zvuku rekla da su i dalje dosta daleko. Ispred nje stajao je Ken, korpulentan sa širokim ramenima, i promatrao je s upitnicima iznad glave. Nije bio visok, možda sto sedamdeset i pet centimetara, i nije izgledao naročito zastrašujuće, ali bio je policajac. Obasjalo ga je svijetlo s trijema te je vidjela da ima na sebi prozirni plastični pončo za kišu s kapuljačom, a ispod njega hlače i tamnu majicu. Bilo joj je toliko drago što ga vidi. Obiteljski čovjek njezinih godina, kao i njegova supruga Debbie, ali zbog svoje krupne građe i proćelavosti izgledao je starije. Imali su dvojicu malenih sinova. U ovome joj je trenutku sve to bilo nevažno, zanimala se najviše za njegov pištolj. Držao je oružje u ruci, ispod ponča. “Vidi ti to, izgleda kao zaštitar u trgovačkom centru.” Michael je uskliknuo, a Charlie je stisnula usnice. “Ja se osjećam puno sigurnije.” Dobro, možda nije baš bio zastrašujući, ali Ken je i dalje bio naoružani policajac i, prokletstvo, veća pomoć nego sarkastični duh. “Dakle...”, Ken je upitao namršteno, ali Charlie mu nije dopustila da dovrši misao. Zgrabila ga je za ruku kroz mokru vjetrovku i povukla u hodnik. Pokraj sebe spazila je Michaela koji je od blagog treperenja postajao poluproziran. Dovoljno čvrst da vidi da se mršti. “Čovjek s pištoljem. Bio je u kuhinji.” Brbljala je dok je pokazivala Kenu put. “Barem mislim da jest. Zvučalo je kao da je razvalio vrata. Ne znam je li ušao unutra. Djevojka – Jenna McDaniels, koja je nestala prije tri dana sa Sveučilišta u Richmondu, vjerojatno ste čuli za nju na vijestima – došla mi je pred vrata prije nekih pet minuta. Pustila sam je unutra. Ozlijeđena je i uplašena i tvrdila je da je proganja čovjek s pištoljem koji je želi ubiti. Nakon toga čule smo kako netko isprobava kvaku, a zatim neki tupi udarac za koji mislim da je bio zvuk razvaljivanja vrata. Mislim da je ušao u kuću.” Charlie je shvatila da mu vjerojatno ništa nije jasno iz ovog munjevitog nizanja činjenica, ali i tako ju je Ken tek polovično slušao. Namrštio se i otišao u kuhinju, a zatim je pregledao hodnik. Michaela, dakako, nije mogao vidjeti. Konačno je pogledao u Charlie. “Gdje je djevojka?” Charlie mu je baš htjela odgovoriti, kada su se dva automobila pojavila na kraju ulice, njihova svjetla pulsirala su kroz mrak i kišu.

25

“Hvala Bogu.” Dodirnula mu je ruku i uperila prst u automobile. Okrenuo se i vidio ih. “Dolazi vam pojačanje”, Charlie je dodala s olakšanjem. Nije joj bilo drago da se njezin dobronamjerni susjed sam izlaže opasnosti. “Možeš se prestati brinuti. Nema više babaroge.” Michael je gledao u policiju. “Nisam mogao izaći – kada sam pokušao, povuklo me toliko jako da sam se morao žestoko boriti da se vratim natrag – na kraju sam uspio i ponovno se pojavio u tvojoj kuhinji. Vrata su širom otvorena, no nema nikoga.” Dok je Charlie upijala nove informacije, osjetila je kako joj se napeti mišići polako opuštaju. Srce joj je zatreperilo kada je pomislila koliko se morao boriti da se ponovno vrati k joj. Htjela mu je reći Drago mi je što si se uspio vratiti natrag, ali nije, i to ne samo zato što je okružena ljudima. “Kažeš da je Jenna McDaniels ovdje?” Ken je upitao i izvukao mobitel iz džepa. Ponovno je pogledao prema kuhinji, no nije otišao tamo. Možda mu je, Charlie je pomislila, bilo drago što je stiglo pojačanje. Pritisnuo je tipku i prislonio telefon na uho. “Želi preuzeti zasluge za pronalazak djevojke prije nego što dođu pravi murjaci”, Michael je rekao. “Usput, možda bi trebala spremiti nož, osim ako nisi planirala neku kasnu večeru za koju ne znam.” “Na katu je”, Charlie je odgovorila Kenu, ignorirajući Michaela – nikada mu se više neće obratiti pred nekim drugim, nije ga htjela čak ni pogledati. U isto je vrijeme odložila nož na stolić pokraj sebe, ne samo zbog Michaelova komentara. Sada, nakon što je opasnost prošla, osjećala se poprilično glupo što ga drži u ruci. “Rekla je da su je oteli prije tri dana. S njom su bile još dvije djevojke koje su sada mrtve.” Pogledala je gore i spazila Jennu kako viri iz sjene. “Sigurno je”, Charlie joj je rekla. “Došla je policija.” Ken je pogledao u Jennu, koja je ponovno zbrisala. “To je ta djevojka?” “Da.” “Hej, šerife, znate onu djevojku koja je nestala prije tri dana? Ona koja je bila na TV-u? Jenna McDaniels? Ovdje je sa mnom”, Ken je uzbuđeno rekao na slušalicu. “Da, živa je.” “Ovo mu je vrhunac današnjeg dana”, Michael je dobacio. “Dobit će veliku pohvalu za ovo.” “Kaže da su s njom bile još dvije djevojke koje su mrtve”, Ken je nastavio. “U kući doktorice Stone. Preko puta mene. Znate je, Charlotte Stone, radi u Ridgeu? Da, ta.” Policijski automobili parkirali su se ispred Charliene kuće. Sirene i svjetla ugašeni su. Charlie je duboko udahnula i rekla Kenu: “Odmah ću doći”, nakon čega se popela stubištem da pronađe Jennu i pokuša pomoći Michaelu. Nije mogla živjeti s mišlju da će provesti vječnost u paklu. Zaslužio to ili ne.

26

Možda je ostala bez trikova, no sjetila se nekoga kome bi se mogla obratiti za savjet. Porasla joj je nada. Previše si se upetljala u sve to. “Imaš li uopće pištolj u kući?” Michael je zarežao. Sada je ponovno stajao pokraj nje, polunevidljiva prikaza čija bi je prisutnost živcirala da nije znala da će nestati ako se ne bude držao uz nju. Popela se na pola stubišta, dovoljno daleko od Jenne i Kena, te šapnula kratko i jasno: “Ne.” “Protuprovalni alarm?” “Ne. Šuti.” Michael je frknuo zgroženo: “Zašto me to ne čudi?” Tek kada se popela na kat, shvatila je da joj koljena klecaju. Vjerojatno joj je počeo popuštati nalet adrenalina zbog upravo proživljenog stresa. “Jenna?” Drugi je kat bio potpuno u mraku, osim svjetla koje je dopiralo ispod vrata spavaonice. Brzo ju je pronašla, bila je sklupčana desno od stubišta i plakala. Michael, koji je hodao iza Charlie, ponovno je postao gotovo potpuno proziran. Kroz njega je prošao snop svjetlosti te se Charlie ponovno sjetila koliko mu je malo vremena preostalo prije nego što zauvijek nestane. Jenna je proizvela neki neartikulirani zvuk kao odgovor te se Charlie ponovno koncentrirala na nju. Živi imaju prednost pred mrtvima. S tom mišlju, Charlie je upalila svjetlo u hodniku. Nije bilo naročito jako svijetlo, no pod ovim je okolnostima bilo i previše blještavo te je Jenna bolno uzdahnula. “Sve će biti u redu”, Charlie ju je tješila. Djevojka je sjedila sklupčana, s rukama omotanim oko koljena. Cijela je bila mokra i tresla se. Krv joj se i dalje slijevala niz desnu stranu blijedog lica, iako nešto slabije nego prije. Izgledala je tako mlado i ranjivo. “Je li...” Jenni je pukao glas – “otišao?” “Da.” Charlie joj je odgovorila i otišla do ormara s krevetninom. Izvadila je krpu i veliki zeleno-bijeli ručnik za plažu. “Čovjek u hodniku je policajac, a dva policijska auta već su stigla. Ne moraš se više bojati, na sigurnom si, obećavam ti, gotovo je.” “Oh, Bože.” Jenna je spustila glavu na koljena i ponovno počela glasno ridati. Michael je napravio grimasu, očito mu je bilo neugodno. Dobacila mu je pogled koji je govorio ne miješaj se u ovo, stavila ručnik preko djevojčinih leđa i sjela pokraj nje. Znala je kroz kakvu bol prolazi. “Jenna. Sve je u redu. Dođi, daj da ti stavim ovo na ranu.” Jenna je čvrsto držala ručnik omotan oko sebe i pogledala u Charlie. Charlie joj je stavila mokru, ledenu kosu iza uha te pritisnula gazu na krvavu ranu. Porezotina je bila poprilično velika i otvorena, kroz krv je vidjela sloj bijelog tkiva. Vjerojatno će trebati desetak šavova.

27

Charlie je počela razmišljati o tome što je moglo napraviti takvu ranu. “Možete li nazvati moju majku?” Jenna je pitala između dva jecaja. “Da. Dakako. Evo, drži ovo pritisnuto na ranu i daj mi njezin broj.” Kada je Jennina ruka zamijenila njezinu, Charlie je izvadila mobitel iz džepa. Jenna je rekla broj koji je Charlie ukucala. “Molim?” Žena se javila na prvo zvono. Vjerojatno je čekala uz mobitel hoće li netko nazvati s informacijama vezanim uz njezinu kćer, a možda je imala poseban mobitel samo za najbliže članove obitelji. Ženin je glas bio pun očaja i nade. Charlie je suosjećala s njom i pokušala ostati pribrana i mirna. “Ovdje doktorica Charlie Stone. Imam dobre vijesti: Jenna je na sigurnom. Upravo je sa mnom.” Žena je ispustila krik koji je Jenna čula i počela pružati ruke prema mobitelu, tresući se. “Mama?” Charlie joj je predala mobitel bez riječi. “Mama, dobro sam”, Jenna je rekla, a zatim kao dogovor na što god je majka rekla briznula u plač. “Stiže policija”, Michael je rekao. Charlie je čule korake na stubama, a zatim su se Ken i dvojica policajaca pojavili u hodniku. “Jenna McDaniels?” jedan je od policajaca upitao. Plakala je u slušalicu i činilo se kao da nikada neće prestati. Jenna im je kimnula glavom bez riječi. “Trebamo hitnu”, Charlie je rekla, na što je jedan od policajaca odgovorio: “Već je na putu.” “Dolazi i moja mama”, Jenna je rekla Charlie dok su joj se suze još uvijek kotrljale niz lice. “Možete li joj reći gdje se nalazimo?” Dala joj je telefon. Charlie je uzela telefon i rekla ženi adresu. Hitna pomoć stigla je upravo nakon što je Charlie obećala gospođi Daniels da će joj javiti ako Jennu odvedu negdje drugdje, a ne u bolnicu Lonesome Pine, koja je bila najbliža Charlienoj kući. Charlie je prepustila bolničarima svoju pacijenticu. Neko ih je vrijeme promatrala jer se osjećala odgovornom za Jennu, no kada je vidjela koliko dobro rade svoj posao, ostavila ih je na miru. Preplavio ju je val olakšanja kada je shvatila da je završila njezina uloga u svemu ovome, da će je sada preuzeti policija i medicinsko osoblje. Odigrala je svoju ulogu u spašavanju Jenne McDaniels. Kuća joj je sada bila puna policije, nalazili su se na gornjem i donjem katu, a načula je da ih je još na putu. Znala je kako istraga funkcionira: odvest će Jennu u bolnicu, Charlie će dati izjavu, fotografirat će njezinu kuću, možda provjeriti stražnja vrata gdje je provalnik pokušao ući, potražiti otiske prstiju i otiske stopala u dvorištu. Kada sve to pokupe, usredotočiti će se na to što se dogodilo Jenni i ostalim djevojkama. Charlie će se moći vratiti svojoj svakodnevici.

28

Svakodnevici koja je sada uključivala i duha koji ju je neprestano pratio, koji joj je počeo sve više značiti. Morala se odmah suočiti s njime ako se planira vratiti normalnom životu, iako bi bilo najlakše da ništa ne poduzme, da ga ignorira dok ne nestane iz njezina života. Charlie je znala da je to nemoguća misija. “Dame i gospodo, ponovno ste imali priliku vidjeti još jednu nesretnu žrtvu koju je iz smrtne opasnosti spasila naša heroina, doktorica Charlie Stone.” Michael je dobacio, ironično pljeskajući. Koliko god bila iscrpljena i potresena, Michaelov ju je sarkazam razbjesnio. Stajao je pokraj vrata njezine sobe, proziran kao staklo, dalje od gužve i policajaca. Charlie ga je ljutito prostrijelila pogledom, no uspjela je zadržati jezik za zubima i ne odbrusiti mu nešto u stilu: Znaš što možeš učiniti s tom izjavom, zar ne? Umjesto toga promrmljala je najbližem policajcu: “Idem oprati ruke”, što je doista i trebala učiniti jer su bile pune krvi. Policajac je odsutno kimnuo glavom. Charlie je prošla pokraj Michaela i ušla u spavaću sobu. Znala je da će je slijediti. Upalila je svjetlo, zatvorila i zaključala vrata sobe. A zatim ga je zaskočila.

29

ČETVRTO POGLAVLJE “U čemu je tvoj problem?” Charlie je prosiktala. Michael je stao pokraj velikog kreveta od mesinga, na kojem se nalazila čista posteljina jer je očekivala spremačicu koja joj je spremala kuću jednom tjedno. Krevet u kojem je prije manje od tjedan dana s Michaelom imala najbolji seks u životu. Charlie se trgnula i prebacila pogled s kreveta na Michaela. Srećom, ne zacrveni se lako, osim toga čini se da Michaelu nije pala na pamet njihova avantura. Slegnuo je širokim ramenima i prekrižio ruke na prsima, izgledao je golemo i zločesto u smrti kao i za života, osim što je sada bio poluproziran. Odmjerio ju je pogledom. “Ne bi trebala razmišljati o mojim problemima”, odbrusio joj je. “Već o svojim.” “Ja nemam nikakvih problema.” Rekla je i otišla do dvaju prozora koji su gledali na planinu. Vidjela je na desetke parkiranih automobila na ulici, što je značilo da ih je ispred kuće još barem toliko. Hitna pomoć s upaljenim sirenama jurila je prema njima. Iako je vani bio mrak, a zasljepljivala su je i svjetla hitne pomoći, vidjela je kako se počinju okupljati i znatiželjni susjedi. Znala je kako funkcioniraju male zajednice i uopće je nije iznenadilo što su susjedi okružili njezinu kuću i pokušavali vidjeti što se događa unutra. S obzirom na sve što se dogodilo u posljednjih pola sata, nije joj baš bilo drago što joj je kuća tako lako dostupna. Zastrla je oba prozora zastorima i dodala. “Ti si moj jedini problem.” “Ha.” Okrenuo se prema njoj. Stao je ispred kamina koji se nalazio između prozora. Soba je bila stvarno lijepa, velika i s visokim stropovima, bijelim zidovima i drvenim podom te ukrasnim kaminom iznad kojega je bila obješena slika vodopada u Blue Ridge planinama, Charliena malena oaza mira. Zurila je u njega, a on je nastavio: “Doista ne shvaćaš, zar ne? Misliš da sam se šalio tamo dolje? E pa nisam. Ti doista želiš umrijeti. Trebaš psihijatra, doktorice.” “Ono što ja trebam”, odgovorila je “jest egzorcist. Stručnjak u uklanjanju neželjenih duhova.” “Dušo, da me ne želiš, ne bi pustila vodu u kuhinji.” Charlie je stisnula usnice: nije mu imala što odgovoriti na to. Osim toga, i dalje je bila prestravljena što je gotovo nevidljiv. Opasni serijski ubojica postao joj je (htjela si to priznati ili ne) poprilično važan u životu, ali sigurno mu to neće priznati. Bio je u pravu i za psihijatra. Pokazivala je tipične znakove autodestruktivnosti. Nije dolazilo u obzir da pokuša objasniti svoj problem kolegama koji, dakako, nisu mogli vidjeti duhove. Nitko joj ne bi vjerovao. Mislili bi da ima halucinacije, možda shizofreniju, ili neko oštećenje temporalnog režnja.

30

Kako god, riječ bi se proširila da je na rubu zdravog razuma. U najboljem slučaju izgubila bi kredibilitet. U najgorem, izgubila bi posao i medicinsku licenciju. Dodao je: “Imaš krvi na licu, usput.” Charlie se bez riječi okrenula i otišla u kupaonicu, ljutito izvlačeći mobitel iz džepa. Pokušat će sve da ga spasi od Strahograda, odnosno pakla u njegovu slučaju, a ne raja. Michael ju je pratio u kupaonicu u kojoj se nalazila velika kada i odvojeni tuš, umivaonik i toalet: staromodnog izgleda, ali potpuno novo. Nedavno je renovirala kupaonicu. “Ovo je drugi put da sam se toliko bojao za tebe da sam se svim silama borio da se vratim na ovaj svijet. Drugi put otkad sam umro, što nije bilo tako davno. Shvaćaš? Dva si me puta u manje od tjedan dana prestravila jer si bila ovoliko blizu”, raširio je palac i kažiprst centimetar, “da te ubiju. Samo to znam. Kao što sam rekao, ti vjerojatno želiš umrijeti.” “Ne želim.” Charlie je prkosno uspravila leđa i u imeniku mobitela tražila kontakt osobe od koje je htjela zatražiti pomoć. “Što te uopće briga ako umrem? Iz tvoje perspektive, možemo nastaviti živjeti skupa kao dva mala anđela.” Frknuo je, iskrivio usta i gledao je ravno u oči. Nije mogla pročitati o čemu razmišlja. Nakon nekoliko je sekundi rekao: “Ti nisi ja i nemaš pojma što mi je u glavi. Otkad sam umro, shvatio sam da je život puno vrjedniji nego što misliš. Učinila si sve što si mogla da me spasiš, sada ja činim sve da spasim tebe.” “Quid pro quo, hmm?” “Što god značile te riječi na latinskom, doktorice.” “Ako znaš da su na latinskom, mislim da znaš i njihovo značenje.” Već je doznala da njegova južnjačka vanjština krije britki um. “Da, pa, dodaj tim riječima činjenicu da sam gotov ako umreš. Jesi li spremna osuditi me na pakao – a pakao poprilično dobro opisuje ono što sam vidio da me očekuje?” Ne, nije bila spremna. I znao je to jednako dobro kao i ona, tako da mu nije ništa odgovorila. Umjesto toga je uzdahnula. “Ne želim umrijeti, u redu. Nemoj biti smiješan. Zar nikada nisi imao loš tjedan?” “Loš tjedan? Tako ćeš to nazvati?” Dok su razgovarali, Charlie je stavila mobitel na razglas i položila ga na staklenu policu iznad umivaonika te je počela prati lice i ruke. Nastavio je: “Ti si znanstvenica. Promotri činjenice: provodiš radni tjedan zatvorena u sobi sa serijskim ubojicama. Da, znam da vjeruješ da si zaštićena jer si u zatvoru, jer te okružuju naoružani stražari, jer su zatvorenici vezani i ne mogu ni mrdnuti, ali zapravo nisi. Misliš da te nisam mogao zgrabiti da sam htio? Samo sam trebao odglumiti da se gušim ili nešto slično, i ti jako dobro znaš da bi mi prišla i pokušala me spasiti, a ja bih te tada zgrabio. Misliš li da nisam to smislio prvih pet minuta našeg prvog razgovora? Misliš da sam jedini koji je smišljao slične scenarije? Dušo, otvori oči. Muškarci s kojima radiš osuđeni su na smrtnu kaznu. Ne mogu ništa izgubiti. Svaki od njih, koji nije

31

previše lud, razmišlja o tome kako pobjeći, koji je najbolji način da to izvede. Ne mogu govoriti u ime svih, ali mogu ti reći da je to bila jedna od mogućnosti koje sam razmatrao: zgrabi lijepu doktoricu kao taoca i zbriši na slobodu.” “Htio si me uzeti kao taoca?” Charlie je podigla lice s umivaonika i bijesno ga pogledala. Jednim se ramenom naslonio na okvir vrata, njegovo mišićavo tijelo zauzelo je čitav prolaz. Možda bi izgledao zastrašujuće da ga ne poznaje dobro i da nije toliko proziran. Prozirniji nego dok ju je slijedio u kupaonicu? Nije htjela odgovoriti na to pitanje. Stisnuo joj se želudac. Prokletstvo. “Da, dovraga, razmišljao sam o tome da te uzmem kao taoca. Pokušavao sam smisliti bilo što da spasim svoj prokleti život.” Telefon je počeo zvoniti na drugoj liniji i okupirao njihovu pozornost. Charlie je uzela ručnik, a on je rekao u nevjerici: “Zoveš nekoga? Sada? Zbilja?” “Da.” Prošla je četkom kroz kosu. Kozmetiku je držala u malenoj plastičnoj posudici u staklenom kabinetu. Lice joj je bilo blijedo i premoreno tako da je na trenutak pogledala u Michaela, a zatim počela stavljati ružičasto rumenilo na obraze. Strogo ju je promatrao. “Koga?” “Što si ti, moj zaštitar?” Pitala je dok je stavljala ružičasto sjajilo na usne. Bio je nestrpljiv. “Dovraga, Charlie, nemam više puno vremena i pokušavam ti nešto reći...” Prekinulo ga je podizanje slušalice na drugoj liniji. “Jesi li to ti, dušo?” Vedri glas koji je zaječao kroz slušalicu odmah ju je obradovao: “Bok, Tam. Da, ja sam. Slušaj, imam jedan problem i mislim da si jedina koja mi može pomoći.” “Pretvorila sam se u uho”, Tam je rekla. Budući da su Michaelu preostale minute, odmah je prešla na stvar. “Imam duha koji ne želi napustiti ovaj svijet. I ja želim da ostane, da ga mogu vidjeti. Pokušala sam sve što znam da ga zadržim na zemlji, no ne znam puno o tome i ništa nije upalilo. Bit ću ti vječni dužnik ako mi pomogneš.” “Želiš zadržati duha na zemlji, zašto?” Čim je čula Tamin glas, Charlie je požalila što ju je stavila na razglas, ali imala je malo vremena, trebala je još oprati lice i ruke jer doista nije htjela izaći pred sve te ljude prljava i neuredna. Htjela je raditi više stvari istodobno i eto što je dobila: Michael je zaprepašteno zurio u nju. “Da, želim. Nije važno zašto.” Uzvratila je pogled Michaelu, zgrabila mobitel i isključila razglas. Nadala se da će joj prijateljica moći pomoći. Charlie ju je pozorno slušala i prekidala gomilom potpitanja. Na kraju je rekla “hvala ti, Tam” i prekinula poziv.

32

“Jesam li ja to dobro čuo? Sada usmjeravaš svoj kompleks spasitelja na mene?” Podrugljivi smiješak koji mu se razvukao na usnama razljutio bi je da ga nije pratio gotovo nježni sjaj u očima. Namrštila se, uzdrmana razgovorom. “Šuti i makni se”, dobacila je, mrzeći samu sebe što je morala učiniti nešto što je bilo ili (a) užasna pogreška ili (b) otkrivanje previše o stanju njezina srca. Nažalost, posljedice – do kojih bi došlo ako to ne učini – natjerale su je da ostane pri planu. “Nazvala sam prijateljicu koja je vidovnjakinja i pitala je kako da te zadržim na zemlji. Nemoj tomu pridavati nikakvo drugo značenje.” “Neću”, obećao je i maknuo se s vrata kupaonice da može proći. Ovaj je trenutak više trebao njezinu pomoć nego što ju je htio zafrkavati. Jednom će nastradati zbog svoje jezičine, pomislila je, dok se nije sjetila da je već mrtav. “Ima li tvoja prijateljica neki trik kako da ostanem na zemlji?” “Zove se Tamsyn Green. I možda zna kako da te zadržimo na zemlji.” Pazila je da šapće jer su je mogli čuti policajci u hodniku. Charlie je krenula prema dugačkom ormaru od mahagonija gdje je držala svoje svijeće s mirisom jasmina. Svijeće su bile glavni dio njezina pribora za vještičarenje, kako je nazivala predmete koje je katkada koristila zbog zlih duhova koji su je znali opsjedati. Već je jedanput koristila svijeću od jasmina u namjeri da otjera Michaela, što joj očito nije najbolje uspjelo. Sada će pokušati upravo suprotno: umjesto da ga otjera na drugi svijet, pokušat će ga zadržati na zemlji. “Ta riječ možda. Ne volim je baš.” Michael se namrštio. “Što da radim. To je jedino što ti mogu ponuditi.” Netko je pokucao na vrata, zbog čega se Charlie trgnula. “Doktorice Stone?” Iz hodnika ju je zvao muški glas koji nije prepoznala. “Sranje”, Michael je rekao. “Prijatelju, stani u red.” “Stižem za minutu.” Charlie je povikala. Michael je nestrpljivo dodao: “Zaboravi na Snjeguljicu i sedam patuljaka tamo vani. Idemo prvo ovo odraditi.” Charlie je kimnula: morao joj je biti prioritet. Michael je napeto gledao kako uzima jednu od manjih svijeća, vadi upaljač koji je držala u porculanskoj posudi nasred regala u slučaju da treba zapaliti svijeće te je ponovno otišla u kupatilo. “Tko je ta Tamsyn Green?” Pratio ju je. “Tvoja najbolja nada da ostaneš ovdje”, Charlie je oštro prosiktala. Nitko je iz hodnika ne može čuti dok je u kupaonici, no ipak nije željela riskirati. Njezina profesionalna reputacija neće preživjeti previše glasina o tome da razgovara s nekom nevidljivom osobom. Mogla se samo nadati da Jenna ima dovoljno traumatičnih iskustava koje će podijeliti s istražiteljima i da će zaboraviti na Charliene razgovore sa zrakom. “Iz New Orleansa je. Upoznala sam je kad sam bila brucošica na fakultetu, dok se još nisam pomirila s time da vidim mrtve. Otišla sam na sajam vidovnjaka misleći da ću pronaći nekoga tko prolazi kroz iste stvari. Ona je bila među izlagačima. Budući da nitko nije mogao vidjeti dva ili tri duha

33

koji su se nalazili u sobi, već sam gotovo odustala od nade da ću od ikoga doznati nešto korisno, sve dok me Tam nije priupitala, dok sam prolazila pokraj njezina stola, zašto ne prihvatim svoj dar. Kada je opisala duhove u prostoriji koje sam i ja vidjela, znala sam da je ona prava. I više je nego vjerodostojna vidovnjakinja. Danas živi u Kaliforniji i zarađuje od proricanja sudbine slavnim osobama. Zna puno više o tome nego što ću ja ikada znati ili željeti znati.” Charlie je sve postavila prema Taminim uputama dok mu je objašnjavala. Zatim je, oklijevajući, pogledala u Michaela. “Što je?” Pitao je. “Ako ovo učinimo, moraš obećati da ćeš se držati svih pravila koja ti postavim”, rekla je. “Prije svega, ne smiješ više biti toliko naporan.” “Obećavam”, rekao je, ali prebrzo te nije baš bila sigurna koliko iskreno. Pogledala ga je skeptično. Uzvratio joj je šarmantnim osmijehom. “Časna riječ.” Karizmatični psihopat ili ne, nije si mogla pomoći. “Doista to mislim”, upozorila ga je, a on je stavio ruku na srce. U redu. Učinimo to. Stavila je malenu, debelu svijeću na rub umivaonika, izvadila je četkicu i pastu za zube iz čaše. Upalila je upaljač i, uz duboki uzdah, prislonila plamen o svijeću. Pokušala je smiriti nervozu u želucu. Molim te, neka upali. “Hej. Samo trenutak.” Michael je rekao kada se svijeća upalila. Uspravio se i pogledao je. “Već smo to pokušali. Prošli si put upalila svijeću i ja sam gotovo nestao s ovoga svijeta. Nećemo tako. To je boljelo i...” “Daj, vjeruj mi, molim te.” Charlie ga je prekinula. Svijeća je snažno gorjela, sve se jače osjetio miris jasmina. Iako ga nije mogla osjetiti, vidjela je utjecaj koji je otvaranje procjepa imalo na Michaela: kosa mu se razbarušila kao na vjetru. Charlie je srce počelo ubrzano lupati i osušile su joj se usnice. Uzela je čašu u ruku i čekala. Tam ju je upozorila da mora to učiniti u točno određenom trenutku. Ako ovo ne upali... Nije željela ni razmišljati o tome. Michael je nervozno gledao svijeću. “Tebi vjerujem, znaš. Ali ovim vradžbinama? Ne baš. Charlie...“ “Imaš li neku bolju ideju?” “Prokletstvo.” Shvatila je to kao ne. Kosa mu je vijorila i izgledao je kao da se svom snagom opire nekoj snažnoj sili. Povjetarac se pretvorio u olujni vjetar, a s druge strane nalazilo se nešto što ga je uvlačilo, nešto što je utjecalo samo na duhove. Upaljena

34

je svijeća otvorila portal u drugi svijet. Oblikovao se vrtlog koji je postajao sve jači. Uskoro će postati dovoljno jak da ga uvuče i odvede tamo gdje je već trebao završiti nakon smrti. Struja je postajala sve jača. Michael je instinktivno zgrabio okvir vrata u pokušaju da se odupre uvlačenju, ali bilo je, dakako, beskorisno, desna mu je ruka prošla kroz drvo. Sve se više približavao, polako i s puno opiranja, prema svijeći. Raskolačio je oči. “Charlie...” glas mu je bio promukao i pun straha. Čuti Michaela uplašenog nije bilo baš najugodnije. “Čuješ li to? To vrištanje?” Moj Bože. Naravno da ništa nije mogla čuti, ali on jest. Ono što je čuo bili su Lovci. Tako ih nazivaju jer love uplašene, vrišteće duše nedavno umrlih, koji su došli u zagrobni svijet. Naravno, ako ovo ne upali, uskoro će loviti i njega. “Sve je u redu. To samo znači da djeluje.” Bar mislim. Ovo posljednje nije rekla naglas. Grlo joj se stegnulo. Srce joj je udaralo u prsima. Ako ne bude ovo izvela točno kada treba... “Ah!” Bolno je uzviknuo i poletio prema njoj. “Michael!” Povikala je i brzo poklopila svijeću čašom. Istog ga je trena vrtlog prestao uvlačiti te je pao nekoliko centimetara od nje. “Oh, moj Bože”, rekla je Charlie. Unutar čaše plamen se ugasio. “Isuse Bože.” Michael je gledao ugašenu svijeću koja se dimila. “Čisto da znaš, ovo je strašno boljelo.” Više nije bio proziran. Znači li to da je upalilo? Charlie je mislila da znači upravo to. Hvala Bogu! Puls joj se malo smirio. Ponovno je izgledao jednako živo i stvarno kao i ona. Možda čak i više od toga, Charlie je pomislila, jer sama nikada nije zračila tolikom privlačnošću i energijom. U redu. Diši duboko. “Ne budi dijete.” Rekla je žustro. Strašno joj je smetalo kada ga nešto boli. Sada, kada je prošla kriza, sigurno neće nastaviti razmišljati o tome koliko se bojala za njega – niti mu dati to do znanja. Na kraju, možda će na zemlji ostati još neko vrijeme, no i dalje je mrtav te i dalje podliježe zakonima svemira koji bi ga mogli uzeti svakog trena. Kakav god (uvrnuti) odnos imali, nemaju nikakvu zajedničku budućnost. Niti je to željela. Ponovno su bili skupa. Što sam to učinila? Odjednom je pomislila, a gotovo odmah nakon toga: Sada je prekasno. “Dušo? Ja?” Zvučao je uvrijeđeno. Još je uvijek vidjela trag boli u njegovim očima, zbog čega joj se okrenuo želudac. Ponovno je promijenila temu. “Bez muke nema nauke. Imam dobru vijest, mislim da je uspjelo.” “Nadam se, jer to zasigurno neću ponoviti. Sljedeći put kada počneš vračati nada mnom, možeš li smisliti nešto malo manje bolno?”

35

Nasmiješila se. “Doktorice Stone?” Trgnula se kada je netko pokucao na vrata kupaonice. Bio je to muški glas od malo prije. “Možemo li porazgovarati s vama koji trenutak? Važno je.” Povikala je. “Odmah stižem.” Vratila je pogled na Michaela prije nego što je dovršila rečenicu. I dalje se bojala da će ponovno početi nestajati, treperiti ili nešto slično, iako si nije htjela to priznati. Nije znala što bi učinila da se to ponovno dogodi. Telefonski razgovor s Tam bila joj je posljednja nada. “Kvragu.” Michael je polako ustao i podigao se do pune visine, protegnuo se i napravio grimasu kao da isteže ukočene mišiće. “Osjećam se kao da me pregazio vlak.” “Mrtav si”, podsjetila ga je šapatom. “Ne bi trebao moći osjetiti bol.” “Mislim da sam ti rekao već prije, no ponovit ću: nemaš pojma kako mi je.” Na trenutak su se mjerkali. Bio joj je toliko blizu da je morala nagnuti glavu unatrag da mu može gledati u oči. Promatrala je njegove tamnoplave oči, napetost u kutovima lijepo oblikovanih usnica i snažnu čeljust. Kosa boje meda, razbarušena od vrtloga, podsjećala ju je na plažu i obalu i sunčane ljetne dane. Koža mu je bila glatka, osim trodnevne brade. Njegov je zlatni ten izgledao jednako stvarno kao i njezina meka koža s pjegicama. Na širokim ramenima i prsima napinjala se obična bijela pamučna majica koja je mamila poglede. Njegovi vretenasti mišići, ravan trbuh, uski kukovi i dugačke, snažne noge, odisale su mladošću i snagom. Grudi su joj bile nekoliko milimetara udaljene od njegovih snažnih prsa. Da je bio živ, osjetila bi toplinu njegova tijela, njegov vreli dah na licu. Mogla bi se popeti na prste i poljubiti ga. Na trenutak je, gledajući u njegove usne, toliko poželjela to učiniti da joj se zavrtjelo u glavi. No, podsjetila je samu sebe, on je mrtav, a da je živ, bio bi zaključan u ćeliji u Wallens Ridgeu. I sve što bi znala o njemu bilo bi isto ono što znaš i o ostalim zatvorenicima koje proučavaš. Zakoračila je korak unatrag. “Hvala ti što si mi spasila život, Charlie.” Oponašala je njegov ironični komentar od prije, ali je odmah pregrizla jezik jer je shvatila da nije baš spasila njegov život u punom smislu te riječi. “Ili što već.” “Hvala ti što si mi spasila život ili što već. Iako ti moram reći da ne izgledaš previše sretno što si me izbavila iz pakla.” Nije mogla pročitati što se krije iza njegova pogleda. “Imam pitanje za tebe, dušo: ako doista misliš da sam tako zao, koji vrag onda radiš sa mnom?”

36

Prostrijelio ju je pogledom tako da je morala skrenuti pogled. Okrenula se od njega s grimasom na licu i pažljivo podigla čašu sa svijeće. “Hajde da nešto razjasnimo: ja nisam s tobom. Barem ne svojom voljom.” Vratila je pastu i četkicu za zube u čašu te ih spremila ispod umivaonika. Pokraj nje stavila je svijeću, u slučaju da joj ponovno zatreba, iako ni sama nije znala bi li upalilo i drugi put. “To što si banuo u moj život ne znači da smo skupa.” “Ne, mislim da smo skupa zbog seksa.” Odgovorio je ravnodušno. Ošinula ga je pogledom. “Ja... ja...” promucala je kao idiot. Obično joj se ovakve stvari nisu događale u neugodnim situacijama. Podigla je glavu i uzvratila mu pogled. “Nisam s tobom, u redu. Nema šanse da bi ikad bila s duhom serijskog ubojice.” “Priznajem da sam duh, ali nisam serijski ubojica. Charlie, znaš da nisam ubio one žene.” Razljutila se. “Odakle da ja to znam.” “Zato što ja stojim ovdje i govorim ti to.” Na trenutak je u njoj zatinjao plamičak nade. “Dakle želiš da ti vjerujem, usprkos svim dokazima?” Svijet joj se srušio nakon što ih se ponovno prisjetila. Postojao je pregršt dokaza protiv njega. Sedam lijepih žena, brutalno izbodene do smrti. Njegov je DNK nađen na svim poprištima zločina i na svakoj žrtvi. Prepoznali su ga svjedoci. Snimile nadzorne kamere. Nije imao alibi ni za jednu od optužbi. Popis se nastavlja. Čak ju je zabrinula i sama činjenica što uopće razmatra da je nevin. Ključno obilježje karizmatičnog psihopata, sama ga je dijagnosticirala, sposobnost je da uvjeri sve oko sebe da je šarmantan, privlačan i da mu se može vjerovati. Bila je to, dakako, samo krinka, kao što kameleon mijenja boju da se prilagodi okolini. Znala je to. Osim ako sam u krivu. Osim ako su policija, FBI, sudac, porota i dokazi u čitavom procesu u krivu. Slušala je maleni glas unutar glave i stisnula zube. Ako dozvoli da joj emocije prevladaju intelektom, neće više postojati mjesto na kojem se osjeća zaštićeno. “Samo ti sanjaj i dalje.” Skupio je oči i promatrao je. “Ne bi mi vjerovala da se zakunem na deset Biblija, zar ne? Znam te: kada je u pitanju sve osim tvojih prokletih duhova, vjeruješ u nepogrešivost autoriteta, dokaza, sustava. Ako neki prokleti sud kaže da je tako, to mora biti istina. Ovdje dolazi najbolji dio: nije me briga u što misliš da vjeruješ, jer znam da duboko u sebi znaš da nisam ubio te žene. Da nije tako, ne bi me pogledala ni sekundu, a kamoli spavala sa mnom.” “Ja nisam...” Charlie je ljutito htjela zanijekati da su spavali skupa. Riječ spavali. Prošlo glagolsko vrijeme. Jednom. “Jesi.” Prekinuo ju je. “Imaj malo vjere u svoje instinkte, bar jednom.” Charlie je poskočila kada je netko glasno pokucao na vratima. “Doktorice Stone?” Isti muškarac. Iste riječi. Charlie je uzdahnula.

37

“Dolazim”, viknula je, pogledala Michaela sumnjičavo i krenula prema vratima sobe. Michael je ostao ukipljeno stajati. “Možeš li se pomaknuti?” Bila je pomalo uzrujana, ali imala je razloga za to: nered je bila blaga riječ za situaciju u kojoj se nalazila. Podsjetila je samu sebe da nije ni za što od toga kriva, osim, u redu, za seks. Nije joj ni to pomoglo. Provukla se pokraj njega jer je i dalje ostao na mjestu. Nije mogla zamisliti da prođe kroz njega u ovome trenutku. “Ja mogu raditi pametnije stvari, a ne stajati ovdje i svađati se s tobom. Na primjer – razgovarati s čovjekom koji lupa na prokleta vrata.” “Ti si baš odlučila ne vjerovati mi, zar ne? U redu. Ako te uzbuđuje da zamišljaš da sam prokleti psihopat i ubojica, neka ti bude. Malo je bolesno, ali tko sam ja da ti sudim.” Najviše ju je razljutilo to što nije znala odakle da počne. “Znaš što, neću više uopće razgovarati s tobom. Imam gomilu drugih problema koje moram riješiti.” “Prije nego što započneš s tim, možeš li mi objasniti kako funkcionira to sa svijećom i čašom? Da znam što da očekujem ako se ponovi.” Pratio ju je u spavaću sobu. Naravno da ju je pratio u spavaću sobu. Nakon onoga što je učinila, možda će je pratiti ostatak života – jedina pomisao koja je bila više zastrašujuća od one da ga više nema. Tko zna koliko će dugo biti vezan uz nju. Danima, tjednima, godinama? Samo je znala da je sada ovdje, s njom, i da joj budućnost visi u zraku. U pokušaju da razriješi kombinaciju sumnje, žaljenja i olakšanja koju je osjećala, odgovorila mu je hladno. “Znaš, nakon što umreš, trebao bi nastaviti dalje. Tako to ide. Katkada se duhovi zadrže nekoliko dana, dok ne prihvate da su mrtvi, no tada prijeđu na drugi svijet. Budući da ti ne želiš otići svojom voljom, otvorio se portal da te odvede”, nije željela ni izgovoriti naziv mjesta gdje će najvjerojatnije završiti, “u zagrobni život. Zato si treperio. Svijeća je otvorila portal do kraja te je on postao dovoljno jak da te uvuče. Nakon što sam pokrila svijeću čašom, zatvorila sam ga prije nego što te uspio uvući. Kada se portal tako nasilno zatvori, treba proći neko vrijeme da se ponovno može otvoriti. Barem je tako u teoriji.” “U teoriji?” “Tam je rekla da to tako funkcionira. Sama to nisam nikada prije pokušala tako da joj moram vjerovati na riječ.” Zastala je kod ormara i nastavila tiho jer je čula komešanje u hodniku. Zatvorila je vrata ormara i naredila Michaelu. “Zatvori oči.” “Što.”

38

“Zatvori oči.” Prstima je već počela otkopčavati dugmiće. “Moram se presvući, ne želim da gledaš.” “Oh, za Boga miloga.” Nakon što ga je prostrijelila pogledom, poslušno ih je zatvorio. Skinula je mokru i krvlju uprljanu majicu, sumnjičavo ga pogledala – koliko je uspjela vidjeti, žmirio je – te je bacila prljavo rublje u košaru na dnu ormara. “Sviđa mi se tvoj grudnjak”, rekao je. “Vrlo seksi.” I bio je, svijetloružičasti s čipkom, u kombinaciji s istim gaćicama. Kada se oblačila mislila je da će je Tony kasnije vidjeti u njima. To se nije dogodilo, ponajprije zahvaljujući ovom ljutitom stvorenju iza nje. Ponovno ga je ošinula pogledom dok je uzimala zelenu bluzu iz ormara. Mislila je da je otvorio oči, no nije. Shvatila je da je zapravo samo zafrkava. Unatoč svim manama, nikada nije bio voajerski nastrojen prema njoj. Što bi, s obzirom na to da je bio duh, bilo prilično lako izvodivo. “Nisi smiješan”, prosiktala je dok je oblačila bluzu, ali tada je otvorio oči i nacerio se. Stigao joj je vidjeti grudnjak kroz otkopčanu blizu. “Hej, nisam ti rekla da smiješ otvoriti oči.” Kuc, kuc. “Doktorice Stone?” Ponovno isti muškarac. Stajao je s druge strane vrata, nekoliko metara od nje. Prokletstvo, zaboravila je šaptati dok je razgovarala s Michaelom. “Stižem”, viknula je. Zakopčala je dugmiće i namrštila se Michaelu, sjetivši se nečega. “Usput, moraš stalno biti uz mene. Urušavanje portala djeluje samo nekoliko metara oko njega, Tam je upozorila da mi budeš u blizini za svaki slučaj.” “Daj da nešto razjasnimo, moram stalno biti nekoliko metara od tebe?” Htjela je baciti nešto na njega kada je vidjela njegov podmukli smiješak. Znala je što se krije iza njega, pročitala je njegove prljave misli. “To mi se sviđa.” “Pa, nisam baš sigurna koliko se meni sviđa. Ovo je samo privremeno dok ne smislim nešto drugo.” Upozorila ga je i otvorila vrata prije nego što je uspio odgovoriti. “Doktorice Stone.” Pozdravio ju je ćelavi muškarac. Imao je četrdesetak godina, bio je visok i poprilično u formi. Stajao je uz vrata s podignutom šakom jer je očito namjeravao ponovno pokucati. Ako je i bio iznenađen što su se vrata naglo otvorila, nije to pokazao. “Ja sam detektiv Todd Sager.” Pružio joj je ruku. Charlie je izašla u hodnik i rukovala se s njim. Sager je nastavio. “Možete li, molim vas, doći dolje sa mnom, morate nešto vidjeti.” “Seksi cipele, također.” Njezina je prokleta pratnja dobacila. “Oh, dakako, večeras si imala vrući spoj s agentom FBI-a. Shvaćam. Doktorice, iskoristila si sve svoje adute. Da su se stvari drukčije odvijale večeras, mogla si završiti dan pripijena uz njega na svome krevetu.”

39

Budući da mu nije mogla odbrusiti, šutjela je. “Naravno”, rekla je Sageru. Ponovno se s lakoćom vratila u svoju profesionalnu ulogu. Koljena su joj klecala, a počela ju je boljeti i glava: reakcija, bez sumnje, na stres od proteklih pola sata. Policijski je fotograf bio zauzet fotografiranjem kuta sobe gdje je posljednji put vidjela Jennu. Fotografirao je mokru lokvu na podu gdje je Jenna klečala i nekoliko kapi krvi oko nje. Charlie je slušala zvukove koji su je okruživali: škljocanje kamere, zveckanje metala, udaranje cipela po podu, kretanje ljudi oko nje, na stubištu, u hodniku i u prizemlju. Kada je došla do stubišta, čula je ženu kako vrišti. Krv joj se sledila u žilama. Prestravljeno je pogledala u Sagera i odmah shvatila da on nije ništa čuo. Nitko nije ništa čuo, čini se. Pogledala je dolje i vidjela Jennu kako leži zatvorenih očiju na nosilima, umotana u deku. Izgledala je kao da spava ili da je u nesvijesti. Stavili su joj komad gaze na ranu na čelu, a u ruku je primala infuziju. Vrisak je dolazio od druge mokre i krvave djevojke u sobi. Jurila je kroz hodnik prema Jenni s kamenom u podignutoj ruci. Charlie je srce poskočilo. Skoro je povikala da upozori Jennu i ljude oko nje, da spriječi predstojeći napad, kada je shvatila da nije riječ o živoj osobi, već o duhu. Duh koji je, pred Charlienim očima, udarao rubom kamena po Jenninoj glavi. Iznova i iznova. Dakako, nije joj se pomrsila vlas kose na glavi jer zapravo nije postojao, fantomski kamen prošao je ravno kroz Jennu. Djevojka je vrištala dok je zamahivala. “Ubila si me, kujo! Ubila si me!”

40

PETO POGLAVLJE Charlie je zurila zbunjeno u nju. Duh je tvrdio da ga je Jenna ubila, što je bilo toliko nevjerojatno da nije moglo biti istinito. Ili? Michael je tiho zazviždao iza nje, zbog čega je zaključila da je i on može vidjeti. Htjela se okrenuti prema njemu, ali zatim se sjetila da ne smije to učiniti. Za sve druge u prostoriji, on – i krvavi vrišteći duh – nisu postojali. Nikako nije smjela to zaboraviti ako želi zadržati vjerodostojnost. “E, ta izgleda kao da izvodi bijesne gliste.” Michael je više izgledao zabavljeno nego iznenađeno. Ona je bila iznenađena, Charlie je shvatila. “Doktorice Stone? Je li sve u redu?” Sager ju je upitao jer je stajala zamrznuta na početku stuba, zbog čega je i on bio prisiljen stati. “Da.” U redu, imala je dovoljno iskustva s duhovima da je znala odglumiti staloženost. Spustila se stubama kao da se ništa neobično nije dogodilo. Duh djevojke nestao je, što je dodatno pomoglo. “Osim, dakako, što mi je u kući djevojka koju su skoro ubili.” “Razumijem potpuno. To nije baš uobičajeno za ovaj kraj.” Sager je proizveo neki zvuk koji je zvučao kao prigušeni smijeh. Charlie nije bila sigurna jer je ponovno čula vrisak djevojke čim je završio rečenicu. Jedva se obuzdala da ne poleti zaštititi Jennu. Umjesto toga, samo je promatrala kako duh juri prema Jenni, koja je mirno ležala zatvorenih očiju na nosilima, dok su joj bolničari stavljali neki vodonepropusni prekrivao za zaštitu od kiše. Pripremali su se da je iznesu u vozilo hitne pomoći koje je bilo parkirano vani. “Kako joj je?” Charlie je oprezno upitala najbližu bolničarku dok je silazila niz stube. Bolničarka, mlada Azijatkinja u plavoj uniformi, pogledala je iza sebe u isti trenutak kada je djevojka došla do nosila i počela zamahivati kamenom. Charlie je poskočila. Ne može je ozlijediti, morala je podsjetiti samu sebe. Gledala je u Jennino blijedo lice i pokušala zamisliti scenarij u kojem bi je djevojka uspjela udariti kamenom i groznu ranu koju bi napravila. Pozlilo joj je. “Vitalni znakovi su joj stabilni. Uspavali smo je jer je proživjela tešku emocionalnu traumu. Znat ćemo više kada je odvedemo u bolnicu.” Je li Jenna ubila tu djevojku? Koja je bila alternativa, da duh laže ili da je zbunjen? Borila se s idejom da im kaže da zadrže Jennu u pritvoru dok istraga ne potvrdi što se dogodilo – ali kako to učiniti, a da ne otkrije ono što je vidjela? Charlie je pogledala u Sagera. “Je li vam rekla nešto? Jeste li dobili izjavu?”

41

Sager je odmahnuo glavom. “Čekamo da FBI to učini. Javili su nam da su već na putu.” Naravno da će FBI biti uključen u nestanak tako visokog ranga. “Bit će pod nekim zaštitnim nadzorom, zar ne? Tko god je to učinio, još je uvijek negdje vani.” Najbolje što je Charlie mogla učiniti u ovom trenutku bilo je zamoliti da je netko čuva. “Naši će je dečki stalno držati na oku”, Sager je obećao. “Ubila si me, kujo! Ubila si me!” Vrisak je ječao u prostoriji. Charlie si nije mogla pomoći: trnci su joj prolazili kralježnicom i želudac joj se zgrčio. Nikada se neću naviknuti na ovo. Smučilo joj se dok je gledala kako ponovno udara kamenom o Jennino čelo. Oh ne. “Dovraga, čitav život gledaš takve scene?” Michaelovo pitanje podsjetilo ju je da prvi puta u životu netko vidi isto što i ona. To ju je uznemirilo, ali je bilo i donekle utješno. Nisam više sama u ovome. Charlie je još uvijek razmišljala o tome kada je djevojka odjednom pogledala u nju. Pogledi su im se sreli. Charlie je osjetila da su ostvarile komunikaciju i odmah je znala da je djevojka vidi, što s duhovima nije uvijek bio slučaj. Kao što većina ljudi ne vidi duhove, većina duhova ne može vidjeti ljude, ali ovaj je duh, čini se, bio iznimka – očito je shvatila da i nju Charlie može vidjeti. “Pogledajte me – krvarim! Koliko krvi! Boli me – oh, kako me boli! Ubola me! Kuja me ubola! Morate mi pomoći – molim vas!” Djevojka je pohitala prema Charlie i dalje s kamenom u ruci. Stopala joj nisu doticala pod, a njezina namočena, crna kosa vijorila je iza nje. Iz otvorene rane na vratu šikljala je grimizna krv, curila niz torzo i prljala joj odjeću, noge, prskala oko stopala. Još je krvi curilo niz njezino lice iz rane na obrazu, a imala je još jednu krvavu ranu i na ruci. Kao i Jenna, bila je odjevena u kratke hlačice od trapera i ružičastu majicu, natopljenu krvlju. Bila je mokra, blatnjava, oči su joj bile raskolačene. Već je naučila da (u svakom slučaju koji je poznavala, iako je bilo iznimaka) mrtvi ne mogu nauditi živima. Charlie je bila prestravljena i bilo joj je žao djevojke, ali nije se bojala da će joj nauditi kada je pojurila prema njoj. Michael, međutim, nije dovoljno dugo mrtav da to zna. Charlie je to shvatila kada je skočio ispred nje, prepriječivši put djevojci svojim kršnim tijelom. Njegova je intervencija urodila plodom: djevojka se ukopala u mjestu i zurila u Michaela. “Kuja me izbola!” Ponovno je povikala i podigla ruku u kojoj nije držala kamen do rane na vratu. Krv joj se odmah počela slijevati niz ruku i ispružene prste. Užasnuto je pogledala u bujicu krvi, a zatim u Michaela. “Oh, oh, krvarim! Što da učinim?”

42

“Gotovo je. Mrtva si. Ništa ne možeš učiniti.” Michael je okrutno dobacio, puno izravnije nego što bi Charlie to sročila. Dakako, nije mogla ni pisnuti jer je bila okružena živim ljudima. Djevojka je zavrištala kao da ju je netko ponovno ubo, a zatim je nestala. Charlie je bila u šoku. Krenula je prema kuhinji i u isto vrijeme prostrijelila Michaela pogledom. “Što? Netko joj je morao reći”, dodao je. “Ako nemate ništa protiv, volio bih ovo raščistiti prije nego što dođe FBI.” Sager ju je uhvatio za nadlakticu i nježno je poveo u kuhinju, dajući joj time do znanja da presporo hoda. Charlie je kimnula glavom i produžila korak, prolazeći pokraj gomile ljudi kraj ulaza, pozdravljajući neke koje je poznavala kimanjem glave: susjedi, pomislila je. Bila je toliko u šoku zbog ovog novog otkrića u vezi s Jennom da se nije mogla koncentrirati i povezati lica i imena. Osim toga, još ju je nešto brinulo. Zakoračila je tek nekoliko koraka niz hodnik kada je osjetila da joj se želudac podigao. Progutala je slinu i istrgnula ruku. “Ispričavam se”, uspjela je izgovoriti prije nego što je pojurila u malenu kupaonicu ispod stuba. Jedva je stigla upaliti svjetlo i zaključati vrata prije nego što se nagnula nad toalet i povratila. “Isuse Bože”, Michael je rekao. Kada se podigla, vidjela je da stoji naslonjen na vrata kupaonice. “Odlazi.” Osjećala se slabo, ali joj je ipak bilo nešto bolje. Charlie je pogledavala u njega dok je puštala vodu u toaletu i otišla do umivaonika. Pustila je hladnu vodu u najjačem mlazu, oprala ruke i obrisala usta. Nije bilo nikakve koristi od rumenila i sjajila, shvatila je s gađenjem da je ponovno blijeda kao krpa. “Imaš li ikakav osjećaj za tuđu privatnost?” “Bio sam zabrinut za tebe.” Kupaonica je bila malena i zauzeo je gotovo čitav prostor. Na trenutak se sva ozarila kada je rekao da je zabrinut za nju, a zatim se iznervirala zbog toga. “Od duhova mi bude muka, znaš?” Podsjetila ga je. Na Michaela je već naviknula, očito je često izlaganje umanjilo osjećaj mučnine. “I ne želim da se brineš za mene. Također ne želim da me štitiš. Ne moraš se postavljati između mene i drugih duhova.” Slegnuo je ramenima. “Navikni se. To je dio našeg dogovora.” “Kojeg dogovora?” Pitala je dok je sušila ruke. “Nemamo ti i ja nikakav dogovor.” Otpuhnuo je i pogledao u nju. “Moraš pronaći novu struku.” “Ne bi pomoglo. Duhova ima svuda.” Duboko je udahnula i okrenula se prema vratima. Blokirao joj je put.

43

“Ali nema vrištećih, krvavih žrtava ubojstava. One su poput psihopata: ako ne zabadaš nos u njihova posla, vjerojatno nećeš sresti nijednog.” “Možeš li se pomaknuti?” Krenula je rukom prema kvaki, makar morala proći kroz njega, ali se pomaknuo. “Nije dobro to što radiš. Ni mentalno ni fizički.” “Prestani pričati sa mnom. Ne smijemo razgovarati, sjećaš se?” Otvorila je vrata i izišla u hodnik. Detektiv Sager ju je čekao. “Ti si ta koja je rekla da se ne smije govoriti. Ja nisam ništa naredio.” Charlie se obuzdala da ne plane. “Jeste li dobro, doktorice Stone?” Sager je pitao mršteći se zabrinuto kad mu se ponovno pridružila. “Znam da ste prošli kroz mnogo toga. Bolničari...” Charlie je odmahnula glavom. “Dobro sam.” Iza njega Michael je frknuo. “Imaš poprilično niske standarde za ‘dobro’. Samo ti kažem.” Sager je gledao u nju tako da se nije usudila ni pogledati u Michaelovu smjeru. Udahnula je i koncentrirala se na okruženje. Jenna više nije bila u hodniku, bolničari su je očito odnijeli. Bilo je i manje policije, dvojica su stajala s obje strane vrata kao stražari, ostali su otišli. Susjedi – je li doista vidjela susjede među policajcima? Ako ih je bilo, i oni su se raspršili. Charlie je prebacila pogled na kuhinju i upitala se kako je duh ubijene djevojke pronašao Jennu. Kada duh umre nasilnom smrću, često se u trenutku smrti veže uz nekoga ili nešto (kao Michael za nju). Ali da se duh vezao uz Jennu, bio bi s njom od početka. Odakle je onda došao duh djevojke? Charlie nije znala odgovor na to pitanje. Kuhinja joj je bila puna policajaca. Tražili su otiske prstiju na odškrinutim vratima. Vrpcom su prepriječili put od vrata do kuhinjskog stola. Policijski fotograf slikao je dok su stavljali neki bijeli sprej na drveni pod: luminol. Jesu li tražili tragove krvi? Charlie nije bila sigurna. Osjetila se ugroženo jer su narušili njezinu privatnost, njezin inače miran dom. “Je li ušao unutra?” pitala je Sagera preko ramena. Michael je stajao pokraj nje s mrkim izrazom na licu, ali njega je ignorirala. “Čini se da jest”, Sager je dogovorio. “Osim ako niste ostavili vrata širom otvorena. Bila su odškrinuta kada smo došli.” Charlie je odmahnula glavom. Vjetar je puhao kroz vrata i nosio miris kiše. Oluja se smirila te je čula tiho tapkanje kapi po podu. Iza snopa svjetlosti iz kuhinje, vani je bio mrkli mrak. “Da držiš zastore navučene preko noći, ne bi se morala brinuti da će ti neki luđak piljiti unutra.” Michael je primijetio. Iako ju je naljutio njegov komentar,

44

ponovno su bili na istoj valnoj duljini. Charlie je već proletjela kroz um pomisao da možda upravo sada netko stoji na brdu i gleda u kuću. A možda nije ni bilo nikakvog ubojice. Možda je Jenna ubojica. Možda je Jennino ulijetanje u njezinu kuhinju bio dio nekog plana i... Nema šanse. Njezin je strah bio stvaran. Osim toga, netko je otvorio stražnja vrata. Sager je nastavio: “Molim vas, pogledajte nešto na vašem kuhinjskom stolu.” Charlie je kimnula glavom. “...nazvala moju suprugu...” Ken je stajao pokraj ulaza u kuhinju i davao izjavu policajcu koji je sve zapisivao. Gledao je Charlie dok im se oči nisu srele, a tada je skrenuo pogled. “Kada sam došao ovdje doktorica Stone me pustila unutra i...” Charlie je čula tih nekoliko riječi dok je prolazila pokraj njega. Ruke je držao prekrižene na prsima, pognuo je glavu i činilo se kao da se strašno trudi ne gledati u nju. “Možete li mi reći vidite li na stolu nešto što prije nije bilo tamo?” Sager je upitao. Charlie je pogledala na stol. Tamo je stajala pošta koju je otvarala, prevrnuta kutija, stiropor za pakiranje... I bijela kuverta na kojoj se nalazio nož. Nož je bio dugačak oko dvanaest centimetara, imao je drvenu dršku i izgledao je staro. Drška je bila vlažna, oštrica čista i oštra kao britva. Charlie se sledila samo gledajući u njega. “To je to. Čini se da je kraljica drame govorila istinu.” Charlie je kratko pogledala u Michaela i vidjela da misli isto što i ona. Iako nije mogla to izgovoriti, Charlie je došla do istog zaključka. Jenna je bila s njom otkad je ušla u kuhinju, vrata su otvorena silom, a nož i kuverta definitivno nisu bili na stolu kada su pobjegle iz kuhinje. Dakle, netko ih je drugi stavio na stol – netko poput muškarca s pištoljem za kojeg je Jenna tvrdila da je ganja. Bilo joj je malo lakše sada kada je uvidjela da je stvaran. Bez obzira na optužbe druge djevojke, Jenna nije glumila svoj strah. “Nož – i kuverta”, Charlie je rekla Sageru. “Oni nisu moji, i nisu prije bili na stolu.” “Tako sam i mislio.” Sager je kimnuo zadovoljno. Rukom je pokazao fotografu, koji je bio zauzet slikanjem ulaznih vrata, da priđe. “Hej, Torres, možeš li fotografirati stol.” “Naravno. Cijeli stol, uz uvećane snimke svega što se nalazi na njemu.” “Nož i kuverta?” “Da. Desetak fotografija.”

45

“U redu.” Sager je pogledao Charlie. Sada je bila dovoljno blizu stolu da je vidjela mokru mrlju koju je nož ostavio na kuverti. Ugledala je još nešto zbog čega je raskolačila oči. Pismo je bilo adresirano na nju: doktorica Charlotte Stone. Ime joj je bilo napisano preko cijele kuverte, tako da se jasno moglo pročitati. Izgledalo je kao da je napisano crnom tintom i nije bilo zamrljano, bez obzira na kišu. Rukopis je bio čitak i uredan. Naježila se dok je gledala u njega. “Kuverta je adresirana na vas. Možete li je otvoriti, molim vas?” Charlie je kimnula glavom Sageru, koji je zatim dodao: “Morate najprije obući rukavice.” Michael je namrgođeno gledao u stol. Pogledao je u Charlie. “Shvaćaš da tvoje ime na kuverti znači da bolesni gad misli da ima neke veze s tobom.” Charlie je i sama to shvatila. Srce joj je divljački lupalo. Uzvratila je pogled Michaelu. Ponovno je postala svjesna razgrnutih zastora. Odjednom se osjećala toliko ranjivo. Možda osoba koja je ostavila kuvertu upravo sada gleda kroz prozor, nimalo uplašena zbog policajaca koji su okruživali kuću. “Doktorice Stone.” Policajac je pružio Charlie dvije gumene rukavice. Navukla ih je, dok je drugi policajac sa sličnim rukavicama stavio nož u plastičnu vrećicu. “Označi to za FBI”, Sager mu je naredio, a zatim dodao Charlie: “Budite oprezni s tim, molim vas. Dobit ću po nosu ako dokazi budu oštećeni.” Charlie je kimnula glavom i uzela kuvertu u ruke. Nije bila zapečaćena, vidjela je kada ju je okrenula. Dakako, tko god ju je ostavio želio je da ju otvori. Duboko je udahnula, svjesna da su sve oči uprte u nju, i izvadila iz kuverte list papira koji se nalazio unutra. Ne možete me uhvatiti. Charlie ih je pogledala. Srce joj je palo u pete. Na trenutak nije mogla disati. Brzo je pogledala gore, očima instinktivno tražeći Michaela. Namršteno je gledao u pismo, isto kao i Sager. “Znam tko je ubojica.” Rekla je Michaelu i prsa su joj se stegnula. Shvatila je da Sageru i svima koji su promatrali sa strane izgleda kao da razgovara sa zrakom. Brzo je prebacila pogled s Michaela na policajca. “Znam tko je ovo učinio”, ponovila je.

46

ŠESTO POGLAVLJE “Tko?” Michael i Sager rekli su gotovo istodobno, svi su u kuhinji umuknuli i znatiželjno je promatrali. Charlie je duboko udahnula, konačno su svi dijelovi slagalice počeli dolaziti na svoje mjesto. Odmah je prepoznala ubojičin rukopis jer je ovo bio slučaj na kojem je već radila. Sva joj je krv nestala iz lica. “Gotovo sam sigurna da imamo posla sa serijskim ubojicom. Zovu ga Gingerbread Man.” “Znaš što, definitivno moraš razmisliti o promjeni posla”, Michael je rekao. “Ozbiljno to mislim.” “Gingerbread Man?” Sager je ponovio sumnjičavo? “Pojavljivao se diljem Istočne obale posljednje dvije godine.” Uspjela je izgovoriti unatoč knedli u grlu. Obraćala se Sageru i ignorirala mrki Michaelov pogled. Još je jedanput pogledala u list papira – riječi Ne možete me uhvatiti iskakale su kao da je izazivaju – a zatim je ponovno složila papir, vratila ga u kuvertu te je odložila na stol. Skupila je svaki djelić snage da joj se ruke ne tresu. “Moraš naći novi posao”, Michael je odbrusio. “Većina psihića piše recepte za lijekove za djecu s ADHD-om, odgovaraju poduzetnike od samoubojstva kada država uđe u recesiju, slušaju sredovječne žene kako se žale što su im djeca otišla od kuće. Ne stavljaju svoj život na kocku svakoga dana. To je suludo.” “Uh, možete li, molim vas, ubaciti to ovdje?” Rekao je isti policajac koji je spremio nož, pružajući joj drugu plastičnu vrećicu za pismo. Pokušala je ostati pribrana i spremila pismo u vrećicu. Pomisao da je još jedan serijski ubojica ima na piku pobudila je stare strahove za koje je mislila, nadala se, da ih je zakopala negdje duboko. “Nisam čuo za ubojicu s tim imenom”, Sager je rekao. “Serijski ubojica, kažete? Ovdje, u našem gradu?” “Da. Barem večeras.” Serijski su ubojice oduvijek postojali i zauvijek će ih biti. To što se uspjela upetljati u njihovu mrežu bila je njezina nesreća. Prihvatila je okrutnu istinu i zaboravila na svoje klecave noge i mučninu, iscrpljenost i zbrkane emocije prema Michaelu. Njezin napor da se vrati mirnoj svakodnevici – sigurna kućica, udaljenost koju je postavila između svoga doma i serijskih ubojica koje je proučavala u zatvoru, pokušaj da otkrije što ih čini takvima zbog identifikacije i sprečavanja daljnjih zločina – sve je to palo u vodu. Još je jedanput uvučena u pakao koji je čitav život pokušavala zaobići. Gingerbread Man bio je u njezinoj kući prije manje od sat vremena. Poželjela je da može vratiti sat, nastaviti živjeti svoj život kao da Jenna McDaniels nije nikada pokucala na njezina vrata. To je, dakako, bilo nemoguće i morala se

47

pomiriti s time, a to je značilo suočiti se s izazovom Gingerbread Mana, učiniti sve što može da ga ulove. Čak i da je zanemarila njegov izazov, da je ostavila istragu Sageru i agentima FBI-a, ne bi mogla mirno nastaviti sa svojim životom. Okrutni, hladnokrvni serijski ubojica ušao je u njezinu kuću i ostavio joj poruku. Znao je tko je, gdje živi i što radi. Zainteresiran je za nju. Kakve su šanse da će zaboraviti na nju, ostaviti je na miru ako odbije igrati tu igru? Nikakve, ama baš nikakve. Uvijek je bila prilično dobra u prihvaćanju stvarnosti takvom kakva jest, a sada, kada je stavila na stranu početni strah, shvatila je da mora nešto poduzeti. Ionako joj ne bi pomoglo da ostane u zabludi. Koji god bio razlog, to su karte koje joj je život dodijelio. Ako nema izbora nego igrati, barem će pokušati pobijediti. Moraš biti pametnija od njega, rekla je sama sebi i upravila se. U redu. Morao je ostaviti neki trag iza sebe. Kao prvo, padala je kiša: mora biti otisaka njegovih cipela u dvorištu. Jenna je dotrčala do njezine kuće iz nekog mjesta koje je relativno blizu. Ako istražitelji budu imali sreće, možda pronađu mjesto zločina i preostale dvije žrtve, te svježe, netaknuto mjesto zločina. Uz to, Jenna je bila živući svjedok. Živući svjedok koji se sjećao svega. Možda je ovoga puta čudovište previše riskirao. Možda je učinio neku pogrešku zbog koje će biti uhvaćen. Možda može pomoći da zatvore još jednog opasnog zločinca prije nego što ikome više naudi. Ta joj je pomisao davala snage, razbistrila um i dala dodatnu volju. Mogu ja to. Lokalni policajci i šerifov odjel izvrsno su obavljali svoj posao, ali ipak je uvjerena da su agenti FBI-a, zaduženi za pronalazak Jenne, kompetentniji u ovoj situaciji. Šerifov odjel nema dovoljno iskustva i znanja da se suoči s čudovištem poput ovoga. Srećom, ona je znala ljude koji jesu. Zapravo, ranije te večeri jednog je poljubila za laku noć. Ako bude imala sreće, još uvijek je u blizini. “Krenite naprijed, ljudi. Na trenutak ćemo ugasiti svjetla da vidimo hoćemo li naći otiske stopala na podu”, jedan je od tehničara izjavio. Činilo se da su doista koristili luminol. Kada su ugasili svjetla, bio je mrkli mrak. Charlie se naježila, ali se pokušala sabrati, odlučila je da će ignorirati svoj strah. Izvadila je mobitel i pronašla broj u imeniku. “Zovete nekoga?” Sager joj se približio kada je vidio da joj svijetli mobitel u mraku. Nije si mogla pomoći – trenutačno se nije osjećala najugodnije da joj prilazi neki stranac – te je zakoračila unatrag.

48

“Postoje neke stvari za koje lokalna policija jednostavno nije spremna”, Charlie mu je rekla dok je telefon zvonio. “Ako imate ljude koji vani traže dokaze, druge dvije djevojke ili mjesto zločina, zamolite ih da odmah prestanu. Ja...” “Charlie?” Rastopila se kada je čula topli muški glas na drugoj liniji. “Što ima?” “Tony”, rekla je s olakšanjem. Ponovno su upalili svjetla u sobi. “Kvragu”, Michael je rekao. “Zoveš tog tipa?” “Doktorice Stone, mislim da...” Sager nije zvučao oduševljeno. “Prestanite sa svime”, Charlie ga je prekinula i prostrijelila pogledom. “Molim vas. Odmah.” “I bih.” Čula je s druge strane slušalice kako je Tony zadirkuje. “Ali doista ne radim ništa posebno. Drijemam u stolcu. Čini se da ću provesti sljedećih nekoliko sati na aerodromu Lonesome Pine. Avion ne može poletjeti zbog oluje.” “S dužnim poštovanjem, doktorice Stone”, Sager je rekao, “imamo istragu koju moramo provesti. Ne možemo je samo prekinuti.” “Kada je posljednji put vaš odjel imao ovakvo ubojstvo na leđima? Prije koliko godina? Riječ je o serijskom ubojici. Stručnjaci trebaju preuzeti ovaj slučaj kako bismo ga zaustavili”, Charlie je ljutito odgovorila Sageru. Trudila se ignorirati Michaela koji joj je dobacio: “Znaš li da ti nisu sve daske na broju?” Tonyju, s kojim je jedino željela razgovarati u ovom trenutku, Charlie je odgovorila: “Hvala Bogu zbog toga. Jesi li ikada čuo za Gingerbread Mana?” “Naravno. Nalazi se na listi aktivnih serijskih ubojica” – što je značilo da je na popisu serijskih ubojica FBI-a koji operiraju po zemlji – “ali...” “Bio je ovdje.” Dlanovi su joj se počeli znojiti kada je to izgovorila. “Bio mi je u kući. Večeras.” “Molim?” Sudeći po njegovu glasu uspravio se u stolcu. Nestrpljivo je utišao ljude koji su brbljali oko njega. “Tiho, vas dvoje, moram ovo čuti.” Očito nije govorio njoj te je Charlie upitala. “Tko je tamo s tobom?” “Kaminsky i Crane. Ni njihov avion nije mogao poletjeti.” U pozadini je Charlie čula još dvoje članova tima – specijalne agente FBI-a Lenu Kaminsky i Buzza Cranea – koji su znatiželjno ispitivali Tonyja što se događa. Odmah su se utišali na Tonyjevu zapovijed. Charlie je Tonyju prenijela brzinsku, skraćenu verziju svega što se dogodilo, a na kraju je dodala “Trag je još uvijek svjež. Možda možemo uhvatiti tipa ako odmah dođete. Mi...” “Mi?” Michael je puknuo. Gledao ju je pogledom koji je govorio učinit ćeš kako ti ja kažem. Nekoć davno možda bi je taj pogled zastrašio kada je dolazio od velikog zatvorenika u narančastom odijelu. Sada se morala obuzdati da mu ne isplazi jezik. “Ako misliš na sebe i njega, nema mi u tome. Tvoj je dečko federalni agent koji je plaćen da se izlaže opasnosti. Ti si psihijatrica. Plaćena si da slušaš

49

ljude. Dovraga, Charlie, reći ću ti još jedanput: nije pametno petljati se sa serijskim ubojicama. Zapravo, poprilično je opasno. Zar te nitko nikada nije naučio da će se, ako ga dovoljno dugo bockaš, medvjed koji spava probuditi i pojesti te.” Charlie je pogledala Michaela pogledom koji je govorio drži se svoga posla. Naravno, nije dolazilo u obzir da mu išta kaže. Nastavila je razgovarati s Tonyjem. “...imamo jednu preživjelu žrtvu, pismo s njegovim rukopisom, a možda i još tragova. Također imamo nož koji bi mogao biti oružje kojim je počinjen zločin i...” “Već smo na izlazu”, Tony ju je prekinuo. “Stižemo za najviše pola sata.” Upravo je to bila reakcija kojoj se Charlie nadala. Tony i njegov tim bili su jednako posvećeni hvatanju ubojica koliko je ona bila posvećena istraživanju takvih osoba. Znala je koliko su dobri u svome poslu jer ih je već vidjela na djelu, na dan kada je Michael ubijen. Tony i njegov tim zamolili su je za pomoć u hvatanju Boardwalk Killera, serijskog ubojice koji je ubio njezinu najbolju prijateljicu Holly i njezinu obitelj kada su imale sedamnaest godina. Charlie je bila s Holly kada ih je ubojica napao, ali je uspjela preživjeti tako što se sakrila. Kada se ubojica ponovno pojavio nakon petnaest godina, nije bila oduševljena da se ponovno uplete (zapravo, bila je prestravljena) – ali ipak je to učinila. Na kraju su uspjeli uhvatiti Boardwalk Killera, a Charlie se oslobodila straha da će se ubojica kad-tad vratiti po nju, koji ju je proganjao otkad je Holly ubijena. Tijekom te istrage oduševio ju je Tony i njegov tim. Sada je još jedan ubojica na slobodi. Još se jedan serijski ubojica namjerio na nju. Počela se tresti, njezin strah rezultat je toga što je gledala smrt u oči i jedva preživjela. Njezin najveći strah. Ponovno je osjetila stezanje u prsima. Ne znam mogu li ponovno prolaziti kroz ovo. Tony je nastavio: “Jesi li rekla da su lokalni policajci tamo? Mogu li razgovarati s njihovim nadređenim?” Budi prisutna. “Naravno, dat ću ti detektiva Todda Sagera.” Dala je mobitel Sageru i rekla: “Na drugoj je liniji specijalni agent FBI-a Tony Bartoli iz odjela u Qunaticu. Član je elitnog tima čiji je jedini zadatak traženje i hvatanje serijskih ubojica. Upravo su na putu ovamo.” “Susjedstvo nam se srozalo”, Michael je zgroženo dobacio, naslonio se na šank i prekrižio ruke. Charlie ga je ljutito prostrijelila pogledom. Serijski ubojice bili su sami po sebi zli i koliko god on tvrdio da je nevin, i dalje je osuđeni zločinac. Trebala bi ga mrziti. Trebala bi ga se bojati. Trebala je dopustiti da ga dopadne kazna kada je imala priliku. On je jedan od njih. Znaš da sam nevin. Oh, Bože, koliko su male šanse za to, ali on je rekao ono što je željela čuti, i ona mu je povjerovala.

50

“Oh, sada se ljutiš na mene?” Michael je rekao. “Divno.” “Mislim da ne...” bile su prve riječi koje je Sager izgovorio na telefon. Zatim je zašutio, slušao i konačno kimao glavom. “Prenijet ću joj poruku.” Pogledao je u Charlie. “Specijalni agent Bartoli želi razgovarati s vama”, rekao je i predao joj mobitel. “Sjedi mirno. Na putu smo prema tebi”, Tony je dobacio, dok je Sager naredio ostalim policajcima. “Ekipo, promjena plana. Čekat ćemo tim specijalnog agenta Bartolija prije nego što nastavimo dalje.” Obratio se dvojici policajaca kod stražnjih vrata. “Izađite i recite dečkima da čekaju. Ako nađemo mjesto zločina, posljednje što želimo jest kontaminirati ga.” “Želite da završim s vratima?” Tehničar koji je uzimao otiske prstiju upitao je. Pokraj njega klečao je još jedan policajac i mjerio udaljenost od poda do oštećenja na donjem dijelu vrata, vjerojatno kao rezultat udarca nogom. Gledajući to, shvatila je koliko je ubojici bilo jednostavno ući u njezinu kuću. Naježila se. Što joj je bilo u glavi kada je pomislila da ne treba pištolj ili alarm ili nešto uobičajenije poput pojačane brave? Otkada se pouzdavala u puste želje i nadanja? “Po ovoj kiši ne bismo trebali čekati.” Sager je oklijevao, a zatim je kimnuo glavom. “Nastavi.” Kada uhvate ovog tipa, ponovno ću biti na sigurnom. Postojat će jedno čudovište manje na ovome svijetu. Te su je misli malo smirile i pomogle joj da se sabere. Duboko je udahnula i ustala. Više nisam prestravljena tinejdžerica. Stručnjakinja sam u hvatanju serijskih ubojica. Ovoga se puta Gingerbread Man spetljao s pogrešnom osobom. “Je li vam Jenna rekla odakle je došla?” Charlie je upitala Sagera nakon što je prekinula razgovor s Tonyjem i spremila mobitel u džep. Iako se nije još potpuno smirila, radila je na tome. S obzirom na ono što je proživjela, nije bilo ništa loše u tome da se na nekoliko trenutaka sabere. Sager je odmahnuo glavom. “Ne. Nije rekla ništa važno. Previše je plakala da bismo išta izvukli iz nje, samo je natuknula da je trčala s planine. Budući da je završila na vašim vratima, vjerojatno se spustila Big Rock stazom. S obzirom na to koliko je blatnjava, sigurno je ostavila neke tragove. Nadam se da ih možemo pronaći.” Charlie je kimnula glavom. Gotovo je svaki dan trčala Big Rock stazom. Počinjala je nekoliko metara iza njezine ograde i prolazila gustom borovom šumom Smoke Mountainsa, sve do vrha grebena. Zabrinula bi se da će kiša isprati sve Jennine tragove da nije znala koliko je šuma gusta i da kiša vjerojatno neće moći proći kroz krošnje drveća. Sager je očito pomislio isto. “Ona djevojka što je vrištala rekla je da ju je kraljica maturalne večeri ubila”, Michael je dobacio. “Ti kažeš da je ubojica neki Gingerbread Man. Možeš li mi objasniti o čemu je tu riječ?”

51

Charlie mu je zamalo odgovorila i morala se ugristi za jezik da zašuti. Ovoga ga je puta prostrijelila stvarno prijetećim pogledom. Srećom, Sager je razgovarao s tehničarem koji je upravo završavao uzimanje otisaka prstiju. Policajac koji je mjerio udaljenosti na vratima ustao je i počeo zapisivati nešto u svoju bilježnicu. Ni Sager ni itko drugi, srećom, nisu gledali u nju, jer ni sama ne zna što bi pomislili da su vidjeli njezin izraz lica. “Ooo”, Michael je rekao. “Evo izraza lica koji govori sada mi stvarno ideš na živce. Već sam ga vidio u Ridgeu. Uzbudio me onda, uzbuđuje me i sada.” Goni se, odgovorila mu je pogledom, ali budući da je raspravljala sama sa sobom, shvatila je da njezine misli nisu naročito djelotvorne. Možda ključa iznutra, ali je ponosna na svoju samokontrolu: posegnula je za jedinim oružjem za koje je znala da ga doista živcira, i počela ga ignorirati. Sustavno. “Što mi možete reći o tom Gingerbread Manu?” Sager je upitao. Dvojica policajaca došla su iz kuhinje u hodnik, a drugoj je dvojici koji su zaostajali signalizirao da priđu. Charlie ga je zbunjeno pogledala, ne shvaćajući zašto odlaze, pa je Sager dodao: “Postavljat će opremu za penjanje po planini. Nećemo krenuti dok ne stigne tim specijalnog agenta Bartolija.” “Jesam li ja dobro čuo da imamo serijskog ubojicu u gradu?” Ken se pridružio Sageru nakon što je završio s davanjem izjave. Obojica su napeto gledali u Charlie. Michael, koji je još uvijek bio za šankom, podigao je obrve. Njegova neizgovorena poruka bila je: Vidiš, nisam rekao ni riječ. Ako želiš nastaviti dalje, samo ti pričaj. “U redu. Da, um.” Nakon početne zbunjenosti smirila se i obratila Kenu i Sageru, a ne Michaelu. “Gingerbread Man jedinstven je serijski ubojica jer većinom ne ubija sam svoje žrtve. Obično otme troje ljudi i natjera ih da se poubijaju međusobno. Pokušava ih uskladiti po spolu, dobi, građi, iako često žrtve budu u nekom međusobnom odnosu. Katkada se znaju, pokatkad ne. U posljednje dvije godine oteo je tri različite grupe po troje ljudi u razmaku od mjesec dana. Nakon toga nije se pojavljivao godinu dana. Koliko znamo, Jenna McDaniels bila je dio nove grupe u njegovoj trećoj godini djelovanja. Postoji ukupno petero preživjelih, ako računate Jennu McDaniels, i sve što znamo o njemu čuli smo od njih. Preživjeli su izjavili da bi ih zaključao u neku prostoriju, davao im različito oružje i govorio im da će ih ubiti ako se ne počnu međusobno ubijati. Obećao bi im da će posljednji preživjeli biti pušten na slobodu pod uvjetom da sudjeluje u ubijanju barem jedne od preostale dvije žrtve. Čini se da Gingerbread Man uvijek održi svoje obećanje, iako je teško to utvrditi budući da su samo dvije žrtve priznale da su nekoga ubile. Ali, budući da ih je pustio, znamo da su ispunile njegove uvjete.” “Dakle, našu kraljicu je pustio jer je pobijedila u borbi u kavezu? Zašto je onda vrištala da je progoni čovjek s pištoljem?” Michael je pitao. Toliko o tome da će šutjeti. Pa, nije ni očekivala da će potrajati. Charlie ga je pogledala, podigla nos u zrak i obratila se Sageru, koji je upijao njezine riječi i

52

polako rekao. “Hoćeš mi reći da je Jenna McDaniels možda ubila preostale dvije djevojke?” Bingo, Charlie je pomislila, ali nije to izgovorila naglas. “Ako je bilo tako, nije imala izbora”, na kraju je rekla. Nije im mogla ispričati što je čula od druge djevojke, tako da im nije mogla dati potvrdan odgovor. “Pod ubojičinim uvjetima žrtve mogu samo ubiti ili biti ubijene.” “Hajde Charlie, razgovaraj sa mnom”, Michael je rekao nestrpljivo. “Ne možeš me stalno tretirati kao da sam komad pokućstva.” I sama je bila toga svjesna. Odgovorila mu je jer je postavio dobro pitanje, nije bio samo naporan. Kenu i Sageru izgledat će kao da im govori dodatne informacije. “Preostalo dvoje preživjelih, ne računajući Jennu, Gingerbread Man proganjao je nakon što ih je pustio. Sve troje, uključujući Jennu, tvrde da im je rekao da trče, a zatim ih proganjao s pištoljem. Bili su sigurni da će i njih ubiti.” Ken je rekao: “Budući da imamo svjedoka, pretpostavljam da policija ima neki opis tog Gingerbread Mana?” “Nosi masku”, Charlie je odgovorila. “Samo to znamo. Michael je dodao: “Nemaju li serijski ubojice neka opasna imena kao Boardwalk Killer i Bind, Torture, Kill Killer? Hoću reći, kada sam ja bio u vijestima, zvali su me Southern Slasher, za Boga miloga. Što je ovaj, neki mlakonja? Tko mu je smislio ime Gingerbread Man?” “To dolazi iz dječje brojalice”, Charlie je odgovorila i odmah se u mislima ošamarila – sačuvat će ubojiti pogled za Michaela za neku drugu priliku te je brzo okrenula glavu prema Sageru i Kenu da ne ispadne da razgovara sa zrakom. “Ime Gingerbread Man dolazi od dječje brojalice. Možda je znate, ‘Bježi! Bježi! Bježi kol’ko te noge nose! Ne možeš me uhvatiti, ja sam Gingerbread Man!’ Jer prijeti svojim žrtvama da bježe, a koliko ja znam, četiri je puta poslao nekome u policiji ili stručnjaku s kojim se želi nadmudrivati pismo s porukom ‘Ne možete me uhvatiti?’” Završila je monolog pomalo jadno: “Samo da znate.” “Debbie čita tu brojalicu djeci.” Ken je zvučao šokirano. Michael je dodao: “Dakle, hoćeš mi reći da se bolesnik sada želi nadmudrivati s tobom?” Charlie je kimnula glavom. Naježila se jer je sada potvrdila nešto na što nije nikako mogla utjecati. Budi hrabra. Već je jedanput prošla kroz to. Uspjet će opet. Mora opet uspjeti. Sager je nešto šapnuo tehničaru koji je uzimao otiske sa stolaca i stola. “Da, samo ti to učini, a mi ćemo obavljati sve popratno.” Tehničar je kimnuo glavom i počeo skupljati stiropor i spremati ga u plastične vrećice. Charlie je nastavila:

53

“Njemu je to igra. Izazov. Čim sam vidjela riječi Ne možete me uhvatiti, znala sam o kome je riječ.” “Osim toga, taj tip zna tko si.” Michael je dodao. “I to nije dobro.” Kretanje ljudi u hodniku okupiralo je njihovu pozornost. Charlie se ponadala da su stigli Tony i njegov tim te je pojurila, ali su, nažalost, neki stranci ušli u kuhinju. Visok, korpulentan muškarac u uniformi kojeg je već ranije vidjela: okružni šerif Wise Hyran Peel. Dvojica muškaraca u tamnim odijelima bili su iz FBI-a, ali nisu bili agenti koje je željno iščekivala. Predstavili su se kao agent Greg Flynn i Dean Burger, bili su dio tima koji je provodio potragu za Jennom McDaniels. Rekli su da su drugi agenti pratili Jennu u bolnicu, a oni su došli intervjuirati nju. Pričala im je što se dogodio kada je Michael odjednom uskliknuo: “Prokletstvo, to je moj sat.” Namrštila se jer ju je omeo u razgovoru. Stajao je naslonjen na šank s mrkim izrazom lica, ali odjednom je poskočio i počeo zuriti u stol kao da se na njemu nalazi nešto što će ga napasti. Pratila je njegov pogled i vidjela što gleda. U kutiji iz koje je tehničar vadio komade stiropora i spremao ih u vrećicu, nalazio se srebrni muški sat. “Rekao sam tim klaunovima da ono nije bio moj sat pokraj one mrtve žene.” Michael je pogledao u Charlie. “Jesu li mi vjerovali? Naravno da nisu. Ali evo ga sada. To je moj sat.”

54

SEDMO POGLAVLJE “Pokupi ga. Pregledaj ga.” Zbog Michaelova emocionalnog ispada Charlie je potpuno zaboravila na agente Flynna i Burgera. “Na poleđini je ugravirano Semper Fi. Pogledaj, provjeri. To je moj prokleti sat.” Semper Fi, Charlie se prisjetila, moto je marinaca. Dovoljno je poznavala Michaelov slučaj da zna da je osam godina proveo u marincima. “Uh, doktorice Stone, što ste ono govorili?” Flynn je rekao. Shvatila je da je stala usred rečenice. Charlie je skrenula pogled s Michaela i očajnički se pokušavala sjetiti gdje je stala. Flynn se namrštio. Bio je velik, mišićav, u četrdesetim godinama, s kratkom kosom. Vidjela je nestrpljenje u njegovim smeđim očima. “Jenna je očito proživjela traumu”, Charlie je nastavila i vratila se na svoju priču. Čak i dok su Flynn i Burger gledali u nju, dok su razgovarali, nije se mogla obuzdati da krajičkom oka ne promatra sat. Michael je prišao stolu i položio goleme šake na naslon stolca. Leđni mišići napinjali su mu se ispod majice dok je zurio u sat. Naravno, nije ga mogao dotaknuti ni podići, ruke bi mu prošle ravno kroz njega. “Otkud se dovraga to sada pojavilo?” Michael ju je pogledao i rekao ljutito, više sebi u bradu nego njoj. “Nakon svega što sam prošao, sada se pojavio.” “Hvala vam”, Flynn je rekao i Charlie je shvatila da je ponovno zastala. Srećom, bilo je na kraju rečenice pa je Flynn zaključio da nema više ništa dodati. Pokazao je glavom na drugi kraj kuhinje gdje su Ken i šerif Peel tiho razgovarali. Charlie je primijetila da slavina u kuhinji više ne curi, netko ju je očito zatvorio. Drago joj je što Michael više ne treba njezinu pomoć. “Je li ono zamjenik šerifa, Ewell? Niste li rekli da je on prvi došao?” “Da.” “Ispričajte nas. Imamo nekoliko pitanja za njega.” Flynn i Burger kimnuli su glavom i krenuli prema Kenu. Charlie je brzo pogledala oko sebe da se uvjeri da su svi zabavljeni nekim poslom. Otišla je do stola i namrštila se Michaelu. “Pregledaj ga.” Kimnuo je prema satu. “Provjeri piše li Semper Fi na poleđini.” Iako nitko od desetak ljudi u prostoriji nije obraćao pozornost na nju, Charlie je znala da će sve oči uperiti u nju ako počne razgovarati sama sa sobom. Uzela je sat u ruke – bio je hladan i težak, s mnogo malih kazaljki i podesivim remenom – okrenula ga je i pogledala poleđinu. Na metalnoj je podlozi bio ugraviran moto marinaca.

55

“Semper Fi? Michael je upitao napeto. Charlie je kimnula glavom i vratila pogled na sat. “Prokletstvo. Naravno da se pojavio sada kada je prekasno.” Bio je gotovo životinjski bijesan. Charlie je uzela kutiju u kojoj je sat došao. Srećom, adresa je ostala netaknuta. Pisalo je: policijska postaja Mariposa. Prstima je stegnula kutiju. Naravno, pisala sam im. Malena Mariposa u Sjevernoj Karolini mjesto je gdje je Michael prvi put uhićen, nakon posljednjeg od sedam ubojstava za koje je optužen. Kao dio svoje istrage, poslala im je zamolbu da joj pošalju bilo koji Michaelov predmet/dokaz koji je zaostao kod njih, a prikupili su ga tijekom službene istrage. Ovo je bio njihov odgovor. Uz sat, na dnu kutije nalazio se DVD, a sa strane tri presavijena papira. Charlie ih je izvadila. “Što je dovraga to?” Michael je zarežao kada je rastvorila papir. Pismo je bilo kratko i brzo ga je pročitala. “Je li to neka šala?” “Gospođo, molim vas da ne dirate ništa na stolu dok ne završimo.” Prekinuo ju je tehničar koji je uzimao otiske s komada stiropora malo dalje od nje. Charlie se toliko uplašila da je zamalo poskočila. “Možete li vratiti to, molim vas?” “Žao mi je.” Promrmljala je i nasmiješila mu se, a zatim je dodala: “Uh, imam ovdje neke materijale iz policijske postaje Mariposa koje bih trebala pogledati. Pisala sam im prije mjesec dana u vezi s jednim slučajem.” Stavila je pismo na stol i otvorila ga tako da ga Michael može pročitati. Pogledao ju je. “Drži kod sebe taj prokleti sat.” Jedva se suzdržala da ne kimne. Stisnuo je usnice i pročitao pismo. Tehničar je dodao: “Kutija je bila na stolu, zar ne? Moguće da ju je ubojica uzeo u ruke. Moramo uzeti otiske.” Razumijem. Charlie je stavila kutiju na stol, a sat na zapešće. Imala je duge, mršave ruke, i sat joj je bio prevelik. Nije mogla dovoljno stegnuti remen te joj je skliznuo do lakta. Naježila se od dodira hladnog metala. Bilo joj je čudno nositi nešto što je pripadalo Michaelu. Bilo je to gotovo kao da ga dira. “Oprostite”, ponovila je tehničaru. Kimnuo je glavom. Očito je čekao da se makne od stola, ali nije htjela to učiniti dok ne vidi Michaelovu reakciju na pismo: Poštovana doktorice Stone,

56

Kao odgovor na Vaš upit vezan uz zatvorenika #876091, Michaela Alana Garlanda, šaljem vam kopiju svega što imamo u arhivu. Uz to, šaljem i videosnimku Garlanda te njegov sat koji je pronađen na mjestu zločina. Koliko znamo, to je njegov jedini osobni predmet koji imamo u arhivu. Zbog pogreške jednog našeg radnika, nije poslan FBI-u prije nekoliko godina. Ispričavamo se ako je to dovelo do nekih neugodnosti i nadamo se da ćete ga predati onome kome treba dopasti. Hvala Vam. Ako imate dodatnih pitanja, slobodno me kontaktirajte, S poštovanjem, Betty Culver, pomoćnica načelnika policijske postaje Mariposa “Dovraga i sve”, Michael je opsovao. Charlie je šutjela, ali vjerojatno je proizvela neki zvuk jer je podigao pogled. Oči su mu plamtjele. “Pronašli su sat isti kao ovaj pokraj tijela posljednje ženske koju sam navodno raskomadao. Bio je razbijen, i imao je na sebi krvi. Tvrdili su da je moj, da mi ga je istrgnula s ruke dok mi se opirala. Rekao sam budalama da ne pripada meni.” Charlie je srce poskočilo. Hoće li joj reći da je ovaj sat bio dokaz njegove nevinosti? Naspram ostalih dokaza protiv njega, bila je to malena stvar, no opet važna. Ako je govorio istinu. Ako je nije nekako prevario. Karizmatični psihopati majstori su u kontroliranju ljudi, i to je jako dobro znala. Toliko su dobri u tome da čak znaju uvjeriti istražitelje da povjeruju njihovim lažima. Ali policijska postaja Mariposa identificirala je sat kao Michaelov. Osim toga, vidjela je Semper Fi ugravirano na poleđini. Bi li uspio izmanipulirati takvo što? Smatrala je da ne bi. Nije vidjela način na koji bi to izveo. Mora provjeriti koliko bi bio važan dokaz u istrazi ovaj sat. Za sada još uvijek nije bila potpuno uvjerena da je njegov, ali i ovo je početak. “Kvragu.” Michaelov je pogled bio krut i hladan. “Nije više ni bitno, zar ne? Sada je gotovo.” Potreslo ju je kada je vidjela što se skriva ispod njegove krute vanjštine. Charlie su klecala koljena kao da joj se tlo miče pod nogama. Prije nego što mu je uspjela odgovoriti, njezinu je pozornost zaokupio dolazak novih ljudi i zvuk poznatih glasova. “Ja sam specijalni agent Tony Bartoli. Ovo je specijalna agentica Lena Kaminsky, specijalni agent Buzz Crane.”

57

S njima je ušao dašak svježeg zraka u sobu, koja je već poprimila metalni miris spreja aerosol i praha za uzimanje otisaka. Tony je konačno stigao. Hvala Bogu. Kapi kiše blistale su mu u kosi i na jakni. Rukovao se najprije sa Sagerom, a zatim i sa šerifom Peelom, Kenom i agentima Flynnom i Burgerom, dok je predstavljao sebe, Kaminsky i Cranea. Svi pripadnici policije sada su se usredotočili na novopridošlice te je u sobi odjednom nastala gužva. S olakšanjem je još jedanput pogledala Michaela. I dalje je bio napet od bijesa i ostalih negativnih emocija, no i on je promatrao agente, ne naročito oduševljen. Barem je nestala tuga iz njegovih očiju, činilo joj se da se vratio u svoje uobičajeno opako raspoloženje. U svakom slučaju, Charlie je zaključila da ništa više ne može učiniti za njega u ovome trenutku. Morala se usredotočiti na ono što je bitno: hvatanje serijskog ubojice. S time u glavi požurila je ususret Tonyju, Kaminsky i Craneu. “Hej”, Tony je dobacio nakon što ju je vidio te su se rukovali. Bilo što intimnije, brzi zagrljaj ili poljubac u obraz, bio bi neprofesionalan, a ona i tako nije cura za grljakanja/ljubakanja. Polako joj se nasmiješio, gesta u kojoj je prepoznala trag sjećanja na seksi poljubac za laku noć. Pojavile su se bore oko njegovih smeđih očiju. Široki osmijeh otkrio je red pravilnih, bijelih zubi. Imao je urednu, začešljanu, crnu kosu i lijepo lice, ne toliko zgodno kao Michaelovo, no dovoljno ugodno da zadrži na njemu pogled. Oči su mu bile pomalo crvene, a imao je i trodnevnu bradu, što nije čudilo s obzirom na to da je sada jedan sat u noći, a on je bio na nogama od sedam ujutro. Znala je da je bilo sedam ujutro (jučer), jer su njih četvero zajedno doručkovali prije nego što su analizirali neke dokumente. Nakon toga odvezli su se na aerodrom gdje ju je čekao privatni avion koji ju je vratio u Big Stone Gap. Bio je visok oko sto osamdeset i pet centimetara te težio oko osamdeset kilograma. Bio je mršav u odnosu na Michaela, no i dalje prilično mišićav. Zbog njegove građe divno su mu stajala tamna odijela, koja su mu bila svojevrsna uniforma. Bio je u istom odijelu kao i na večeri. Bijela košulja izgledala je i dalje svježe, crvena kravata bila mu je uredno svezana. Michael je bio u pravu, Charlie je zaključila kada se ponovno nasmiješila Tonyju, doista joj je nedostajala koja daska u glavi. Ovaj ju je tip oborio s nogu, u njegovu bi naručju trebala biti, njegove bi usne trebala poljubiti, s njime bi trebala leći u postelju. Ovom se tipu sviđala, i više od toga, htio je spavati s njom, htio je biti s njom u vezi. Ovaj dragi, radišni, pošteni, ljubazni, zgodan i živi muškarac s kojim bi mogla provesti sretan život. Držao ju je za ruku nekoliko trenutaka. I dalje mu se zbunjeno smješkala. “Drago mi je što si ovdje”, rekla je sa širokim osmijehom na licu. Odjednom je postala svjesna Michaelovih očiju na sebi. Pogledala ga je krajičkom oka i primijetila da su mu oči potamnjele i da je čvrsto stisnuo usnice i čeljust. Njegov izraz lica – ne, čitavo tijelo – isijavalo je negativnom energijom i napetošću. Podsjetio ju je na divlju zvijer, na golemog

58

predatora koji je odjednom postao svjestan situacije – da je zatočen u kavezu iz kojeg ne može pobjeći. Charlie je srce preskočilo otkucaj, a usta su joj se osušila. Osjećala je kao da pada, slično vožnji u dizalu. Nije joj se svidjelo, ali ništa nije mogla poduzeti. Michaelovi osjećaji bili su joj važni. Pogodila ju je ta nova spoznaja. Toliko o pametnim ženama koje donose pogrešne odluke, pomislila je i u mislima se prekorila. U posljednje je vrijeme bila predstavnica takvih žena. “Dugo se nismo vidjeli, doktorice Stone”, Kaminsky ju je pozdravila. Imala je dvadeset i devet godina, bila je niska s istaknutim oblinama, sjajnom crnom kosom do ramena i maslinastom puti. Bila je lijepa na egzotičan način. Voljela je nositi kostime sa suknjama iznad koljena, poput ovog sivog koji je sada imala na sebi, i visoke pete budući da je imala kompleks oko svoje visine. Charlie je posljednji put vidjela Kaminsky ranije te večeri kada im je avion sletio na aerodrom Lonesome Pine i ostavio Charlie u Big Stone Gapu. Kaminsky i Crane ostali su čekati putnički avion da ih vrati u Quantico, dok je Tony pošao s Charlie na, kako su javno obrazložili, večeru da joj zahvali za pomoć. Kaminsky je sarkastično dobacila: “Bartoli kaže da si uspjela privući još jednog serijskog ubojicu. Kako je to uopće moguće?” “I to ni manje ni više nego Gingerbread Mana”, Crane je dodao gotovo radosno. U kombinaciji s Tonyjem, bili su tipični par koji se može pronaći u barovima – Tony je bio zgodni prijatelj, a Crane pomalo štreberasta pratnja. Bio je visok oko sto sedamdeset i osam centimetara, mršav i nosio je naočale s crnim, debelim okvirima. Njegovo mršavo lice uokvirivale su smeđe kovrče te je izgledao više slatko nego zgodno. Njegove plave oči oživjele su dok je razgovarao s Charlie. “Voljeli bismo ga uhvatiti. U manje od dvije godine ubio je oko četrnaest ljudi.” “Mislim da će večeras taj broj porasti na šesnaest”, Charlie mu je odgovorila. “Jenna McDaniels rekla je da su još dvije djevojke bile s njom koje su sada mrtve. Jedna se zvala Raylene...” zastala je i namrštila se. “Oh, Bože, zaboravila sam ime druge djevojke.” “Raylene Witt i Laura Peters”, agent Flynn završio je umjesto nje. “Upravo sam primio poziv od naših ljudi iz bolnice koji su razgovarali s gospođicom McDaniels. Dala nam je njihova imena. Njih sada tražimo.” “Je li Jennina majka s njom?” Kriva li ne, Charlie nije željela da bude sama. Znala je kroz što je djevojka prošla: osjećaj da je zatočena u noćnoj mori, neprestani strah, tuga. Znala je jer je i sama to preživjela. “Znate li možda?” “Nažalost, ne znam.” Flynn je odmahnuo glavom. “Sljedeći put kada budem razgovarao s momcima, pitat ću ih.” Charlie je kimnula.

59

“McDaniels je bila na vijestima proteklih nekoliko dana, no nisam čuo za ostale dvije djevojke”, Sager je rekao: “Nisam ni znao da su još dvije djevojke nestale.” “Nisam siguran jesu li uopće prijavljene kao nestale”, Flynn je rekao. “Nismo našli ništa o njima. U ovom trenutku nismo ni sigurni postoje li niti, da vam iskreno kažem, jesu li uopće žrtve zločina. Možda su halucinacije gospođice McDaniels ili ih je izmislila. Ne kažem da je to slučaj, ali treba razmotriti sve mogućnosti.” “Je li gospođica McDaniels dala izjavu?” Tony je pitao, a Flynn odmahnuo glavom. “Naši su dečki u bolnici, čekaju da uzmu izjavu čim joj bude bilo bolje. Zasada ništa.” “Kaminsky, kada gospođica McDaniels bude dala izjavu, molim te da je počneš obrađivati. Flynn, molim vas pobrinite se da Kaminsky što prije dobije kopiju. Hvala vam. Ako doznate bilo što, što bi nam moglo pomoći da pronađemo djevojke, molim vas da nam odmah javite. Sve ostalo može čekati do sutra.” Tony je pogledom prešao preko skupine ljudi u kuhinji. “Zasada nam je prioritet da pronađemo preostale dvije djevojke. Dok nemamo dokaz da su mrtve ili da ne postoje, moramo tako postupiti. Možda ih ubojica još uvijek drži zatočene ili leže negdje u šumi na samrti.” Svi u sobi potvrdno kimnuli. Charlie nije spomenula da je imala dokaz da barem jedna od djevojaka postoji i da je mrtva. Tony je doznao za njezine psihičke sposobnosti iz njezina dosjea dok su radili zajedno na Boardwalk Killeru. Čak mu je priznala da katkada vidi duhove, a i sam je koristio informacije koje je dobivala od preminulih na prethodnom slučaju. Ali nitko nije točno znao kroz što svakodnevno prolazi. Nitko nije znao za Michaela. Niti će itko ikada doznati kada sve ovo završi. Mora paziti na svoju karijeru, a i osobni život. Nije se morala ni brinuti: čak i da kaže svima koje zna za Michaela, o stvarima koje vidi, i tako joj nitko ne bi povjerovao. Neki bi se možda pravili, neki bi možda čak i djelomično povjerovali, poput Tonyja, no na kraju nitko ne bi mogao točno znati što proživljava. Osim toga, sigurno bi je ogovarali kada ne bi bila u blizini. Tu je bolnu istinu doznala iz vlastita iskustva. “Čak i ako su gore u planini, neće biti lako pronaći ih po mraku i kiši. Staza ima puno malih ogranaka, a djevojka je možda išla izvan puta.” Sager je pogledao šerifa Peela. “Jeste li dobili Jerryja Ferrella na telefon?” “Jesam”, šerif Peel je rekao. “Na putu je, on i njegovi psi.” “Ako su negdje gore, Jerry i njegovi psi pronaći će ih.” Sager je dodao Tonyju. “Ferrell ima najbolje pse tragače u čitavoj zemlji. Imamo opremu s pomoću koje ćemo izvući tijela ako ih nađemo.”

60

“Nadajmo se da nam neće trebati, ali trebamo biti spremni za svaki slučaj.” Tony je pogledao u Charlie. “Dok čekamo, možeš li nam prepričati što se dogodilo, od početka?” Charlie je ponovno prepričala čitavu priču (bez spominjanja duha djevojke i, dakako, Michaela) od trenutka kada joj je Jenna lupala na kuhinjska vrata. Tony i drugi novopridošlice pregledali su udubinu u vratima, nož i poruku Ne možete me uhvatiti koju je ostavio Gingerbread Man. Tony i Crane uzeli su pismo i nož da ih odnesu u laboratorij FBI-a na analizu. Nakon toga, svi su se u sobi počeli prepirati oko najboljeg načina da obave potragu: usred noći, u šumi, po kliskom terenu. Ostavila ih je da raspravljaju i otišla gore presvući se u majicu, traperice i tenisice. Još uvijek je bila gore kada su došli psi, čula je njihov lavež ispred kuće. “Da ti je dečko iole pametan, ne bi te pustio da ideš s njima”, Michael je procijedio ispred zatvorenih vrata kupaonice. Zabranila mu je da ulazi dok se presvlači. “Moram ići s njima.” Charlie je bilo gotovo drago što je nazvao Tonyja njezinim dečkom jer je to značilo da se vraća u normalu. Bio je tih i namrgođen dok ju je pratio gore, što ju je poprilično uzrujalo. Izašla je iz kupaonice, namještajući kosu u niski rep. Michael je ležao na krevetu, glavu je položio na jedan od ukrasnih jastučića, ruke isprepleo iza glave, a noge u čizmama prekrižio na njezinoj snježnobijeloj posteljini. Čizme zapravo ne postoje, morala je ponovno podsjetiti samu sebe. Pogledala ga je od glave do pete. Budući da je živjela sama u kući i da nije imala djece, kuću je ukrasila po svom ukusu: bila je prozračna, s puno svijetlih, ženskih boja, nježnih i skupocjenih materijala. Michael je izgledao smiješno u takvu okruženju. Pratio ju je očima dok je hodala prema vratima sobe. “Baš si budala. Znaš? Nisi murjak. Nisi tragač. Nisi dio tima za potragu i spašavanje. Vani je mrkli mrak, pada kiša, blatno je, a proklete planine kriju ubojicu koji je odlučio postati tvoj novi prijatelj za dopisivanje. Zbog čega smatraš da bi bilo dobro da ideš s njima?” “Ako ponovno kažeš da sigurno želim umrijeti, ja ću te ubiti drugi put.” Dobacila je, nadajući se da će izmamiti njegov smiješak. Nije se nijednom nasmiješio otkad je ugledao onaj sat. Nije se baš nasmiješio, ali su mu se kutovi usnica malo podigli. Barem nešto. “Prekasno je za to.” Charlie je zavezala rep i stala pokraj kreveta da ga promotri. Oduvijek je smatrala svoj bračni krevet prevelikim, ali sada kada je njegovo golemo tijelo zauzelo jednu čitavu stranu, činio joj se začudno malen. Rukama je obuhvatila okvir od mesinga te je nastavila, pokušavajući mu objasniti. “Jedino kako ja mogu pridonijeti ovoj istrazi, a što nitko drugi ne može, jest moja sposobnost da vidim mrtve. Ako je i druga djevojka umrla, a duh joj je još uvijek na zemlji, moći ću s

61

njome razgovarati. Možda mi kaže nešto što ne bismo mogli doznati ni na koji drugi način. Nešto što će nam pomoći da uhvatimo to čudovište.” “Hvatanje čudovišta nije tvoj posao.” “Moram pomoći ako mogu.” “Ne, ne moraš. Ne ako to znači da se izlažeš riziku. A upravo to radiš.” Toliko o tome da pokuša navesti Michaela da vidi stvari iz njezina gledišta. Iako joj nije bilo jasno zašto joj je uopće stalo do toga da mu objasni. On je upao u njezin život. I više nego upao. Nije imala nikakvo pravo glasa s time u vezi. Dosta više. “Idem. Kraj rasprave.” Rekla je i krenula prema vratima. “Misliš da to ne znam?” Zvučao je ljutito. Skočio je s kreveta i poletio za njom. Otvorila je vrata da iziđe u hodnik kada je dobacio: “Usput, imaš dobru guzu u tim hlačama.”

62

OSMO POGLAVLJE Uz pomoć pasa Jerryja Ferrella, nije im trebalo dulje od sat vremena da pronađu tijela. Tijela dviju djevojaka plutala su u vodi u napuštenom mlinskom oknu na trećoj četvrtini puta do vrha planine, na pola staze kojom je Charlie svaki dan trčala. Srećom, na putu do tamo kiša je gotovo prestala padati. I dalje su oblaci prekrivali mjesec tako da je noć bila gotovo crna. Izišli su na otvoreni prostor oko ulaza u rudnik, skrivenog gustim granjem. Bilo je tako mračno da bez svjetiljki ne bi mogli vidjeti kamo hodaju. “Ovo nikada nije ugodno vidjeti”, šerif Peel rekao je nakon što je desetak reflektora koje je pokretao generator osvijetlilo ulaz. Više nije bilo nikakve sumnje u to što se nalazilo u jami. Blijede konture ispod površine tamne vode nisu bili bijeli trbusi mrtvih riba ni kvarcni kamen, niti bilo što drugo što se moglo ljeskati u mraku. Bile su to gole i podbuhle ruke i noge trupala koja su plutala potrbuške u vodi. Tijela dviju djevojaka u kratkim hlačicama i majicama kratkih rukava, oko kojih je plivala tamna kosa. Izgledale su poput nekih grotesknih cvjetova koji plutaju u mračnoj vodi. Charlie se želudac okrenuo kada je ugledala trupla. Došlo joj je da plače. Jadne djevojke, ponavljala je u glavi. Pitala se jesu li pomislile to jutro kada su se probudile da će im to biti posljednji dan. “Život je kurva”, Michael je dobacio. “Nema smisla da lijes suze zbog toga.” Uzrujala se jer je mislila da dobro skriva koliko ju je sve to pogodilo. Iznenadilo ju je što je pročitao njezine misli. Charlie ga je prostrijelila pogledom. Rub usnica podigao mu se u smiješak. Čini se da se oporavio od prethodnih poteškoća – ili je to dobro skrivao. Stajao je pokraj nje, njegovo veliko tijelo zaštitnički blizu. Iako ne bi ni u kom slučaju to priznala, bilo joj je drago što je tamo. Zavijanje vjetra kroz krošnje drveća, mrkli mrak na mjestima do kojih nisu dopirale svjetiljke, miris močvare koji je već osjetila na Jenni, sve to u kombinaciji bilo je dovoljno sablasno da se čovjek naježi. S obzirom na to da je duh, ni Michael nije baš bio neka utjeha, osim njoj. “Udaljite se od ruba. Svi osim tehničara neka se maknu s puta. Pokušajmo što više očuvati mjesto zločina dok sunce ne iziđe da ga bolje promotrimo.” Tony je vikao upute stojeći na rubu jame. Kao i ostali agenti, ostavio je sportsku jaknu i obukao vjetrovku FBI-a. Sada ga je, s obzirom na gužvu, lakše pratila zbog velikih slova “FBI” na leđima. Okrenuo se i razgovarao s timom za izvlačenje trupala u plavim odijelima. Tehničari su stajali sa strane i čekali da fotografi završe sa slikanjem. S druge strane, crtač policijske uprave gledao je u jamu i prenosio sve što vidi na papir. Charlie je pretpostavila da je crtao grubu skicu tijela i njihova položaja na mjestu zločina. Dvojica policajaca postavljala su štapove i

63

razvlačila žutu vrpcu po rubu mjesta zločina. Ostavili su samo maleni prolaz između drveća. “Šefe, mislim da sam našao ono što smo tražili”, Crane je viknuo, a Tony se okrenuo prema njemu. Crane je stajao na uzbrdici s desne strane čistine; budući da svjetiljke nisu dopirale do tamo, Charlie ga je mogla pronaći samo prateći njegov glas i svjetlo baterijske svjetiljke. Nekoliko trenutaka poslije, nije više vidjela ni Tonyja već samo trag njegove svjetiljke. Još su neki ljudi otišli vidjeti što se događa, ali zbog mraka nije mogla prepoznati tko. “Biti mrtav nema baš mnogo dobrih strana, ali jedna od njih jest da se ne moraš brinuti zbog komaraca”, rekao je Michael. “Samo da znaš, jedan ti je sletio na ruku. Lupio bih ga, ali znaš da to nije izvedivo.” Charlie je već poubijala na desetke komaraca. Pogledala je ruku i zgnječila i ovoga. “Prokleti komarci”, šerif Peel je dobacio. “Ovo su im savršeni uvjeti za razmnožavanje. Stajaća voda, sparina kao u paklu.” Kiša je trebala malo rashladiti zrak, ali nažalost nije. Bio je tipičan dan u kolovozu – bilo je vruće, čak i u ovim kasnim noćnim satima bilo je teško disati. U blizini su se nalazile dvije jame pune vode, ali samo u jednoj su plutala trupla. Para se podizala s površine vode u obje jame, iz kamenja oko čistine, iz biljnog pokrova ispod hrastova i bukvi, iz tratine na kojoj su stajali Charlie (i Michael) sa šerifom Peelom i Kenom, koji su završili na dnu policijskog hranidbenog lanca i nisu imali što raditi, barem za sada, te Jerry Ferrel i njegovi psi koji su obavili svoju ulogu. Psi tragači, veliki, s masivnim udovima i visećim ušima, sjedili su pokraj Ferrelovih nogu. Povremeno su pogledavali u Michaela, bila je sigurna da ga vide, no sjedili su mirno i tiho jer im je gazda tako naredio. “Što misliš, bih li se trebao vratiti Debbie i djeci?” Ken je uznemireno pitao šerifa koji je ubijao još jednog komarca na ruci. “Ona rijetko kada zaključava kućna vrata.” “Ako ste završili s fotografiranjem, počeo bih izvlačiti tijela iz vode”, Frank Cramer, mrtvozornik, rekao je policijskim fotografima. Bio je stariji tip kojeg je Charlie upoznala netom nakon što je došao na mjesto zločina. Tony i Crane ponovno su se vratili pod svjetlost reflektora. Tony je stajao pokraj mrtvozornika i gledao u jamu s tijelima, dok je Crane snimao sve kako bi poslije mogli puštati snimku i tražiti dokaze. Crane je okrenuo kameru prema njoj i dečkima s kojima je stajala, a zatim je prešao na policiju, vatrogasce, pomoćnika mrtvozornika i ostale ljude koji su okruživali scenu. Charlie je znala što radi, promatrati promatrače jedna je od Tonyjevih metoda. Katkada je dovela do nevjerojatnih otkrića. Mnogo se puta serijski ubojica zna pojaviti na mjestu zločina i hraniti se naporima policije da ga pronađu. Osobito bi se ovaj ubojica mogao zadržati

64

negdje u blizini. Charlie je znala da uživa promatrati što se događa nakon njegovih nedjela. Sve mu je to davalo osjećaj moći. Jedan od pasa – Charlie je mislila da se zove Mabel; drugi je bio Max – podigao je glavu i pogledao na drugi kraj jame. Charlie je znatiželjno pratila njegov pogled. Od onoga što je vidjela sledila joj se krv u žilama. “Jeste li dobro?” Ken je upitao. “Prokleti komarci”, Charlie je ponovila riječi šerifa Peela i još se jedanput udarila po ruci. Ali nije bila stvar u komarcima. S druge strane jame, nekoliko koraka van dosega reflektora, sjedila je djevojka s nogama povučenima do brade i rukama obavijenim oko nogu, glave položene na koljenima. Djevojka s dugom kovrčavom kosom koja joj je padala preko tijela i gotovo dodirivala kamenje na kojem je sjedila. Bosonoga djevojka u kratkim hlačicama, s mršavim golim rukama koje su virile ispod tamne majice kratkih rukava. Bila je mokra do kože, voda joj se slijevala s tijela. Djevojka koja nije bila tamo posljednji put kada je Charlie pogledala u tom smjeru. Duh jedne od djevojaka koje su plutale u jami. Charlie je srce počelo ubrzano kucati. Pogledala je djevojku, vidjela kako joj se leđa podižu i spuštaju te je zaključila da zasigurno plače. Charlie se napeo svaki mišić u tijelu. Mrzim ovo. Bila je tamo upravo zato da dozna što može od pokojnika. Da je samo htjela vidjeti mjesto zločina, mogla je čekati i do jutra ili je mogla pogledati slike. Naravno, tada možda ne bi srela duh djevojke ako je još uvijek na zemlji, a najprije će ga sresti na mjestu ubojstva. Bila je u pravu, doista se ovdje i pojavio. Na trenutak se Charlie gotovo obradovala, a zatim se prisjetila tragedije koja je zatekla djevojku i grlo joj se stegnulo. Jedino što mogu učiniti za nju jest pomoći da se pronađe njezin ubojica. “Oprostite, idem porazgovarati s agenticom Kaminsky.” Charlie je to odabrala kao izgovor jer je Kaminsky upravo prošla pokraj nje. Nije više nosila pete i suknju već je nosila vjetrovku FBI-a, crne hlače i tenisice, u koje se presvukla u Charlienoj kući prije nego što su krenuli u potragu. Koliko god bila niska u ravnim petama, i dalje je izgledala zastrašujuće s lopatom u ruci. Gledala je ravno ispred sebe. Nije mogla nikako pretpostaviti što planira učiniti s lopatom, pa je odmah odustala od razmišljanja o tome. Umjesto toga pratila ju je,

65

ali bez namjere da je sustigne. Prošla je pokraj pasa i policajaca koji su bili zauzeti prikupljanjem dokaza i došla do duha djevojke. “I ti je vidiš, zar ne?” Michael ju je pratio u stopu. Bio je pomalo distanciran. “I mislio sam.” Kimnula je glavom jer su bili u mrklom mraku. Policija, zamjenik, agenti FBI-a, spasilačka ekipa, pomoćnik mrtvozornika, tehničari – čistina je vrvjela od raznih službenika. Oko ruba čistine neprestano su kružili ljudi, pazeći da se drže Tonyjeve naredbe i ne ulaze na samo mjesto zločina. Većina njih bila je zauzeta, obavljali su svoj posao, kretali se s jednog mjesta na drugo. Koliko je vidjela, nitko nije previše obraćao pozornost na nju. Zgrabila je priliku. “Vidim je”, Charlie je šapnula. “Pokušat ću razgovarati s njom.” “Znaš, nekako sam i mislio da ideš u njezinu smjeru. Imaš li vrećicu za povraćanje sa sobom?” Mrko ga je pogledala čuvši sarkazam u njegovu glasu. “Daj šuti, u redu? Idem razgovarati s njom i kraj priče.” “Samo naprijed. Daj sve od sebe.” “Drži se podalje.” Charlie ga je upozorila, prisjećajući se kako se odnosio prema duhu djevojke u njezinoj kući. Zatim je još dodala: “Osim ako te ne zatrebam.” “Pokušaj ne zatrebati me. Ridajuće žene nisu baš moj đir.” “Daj prekini više. Nisi li sam rekao da je život kurva?” “Onda je valjda dobro što se više ne moram brinuti oko toga, zar ne?” Charlie je duboko udahnula i prekinula razgovor s njim. Njegov, za nju preveliki sat, hladan i težak, skliznuo joj je niz ruku u šaku. Gurnula ga je skoro do lakta sa zaključkom da je svaki njegov predmet jednako dosadan kao i on. Zatim se sjetila: Možda stvarno nije serijski ubojica. Možda je nevin, a ovaj sat je dokaz. Prije nego što se uopće stigla uzbuditi oko ove misli, hladne kapljice vode pale su joj s grane na vrat i vratile je u stvarnost. Lecnula se. Ispred nje drveće je bacalo duge sjene koje su pravile oblike nalik prstima starca. Miris šume – borova, mahovine i vlažne zemlje – bio je dovoljno snažan da prevlada čak i miris močvarne vode iz jame. Čula je djeliće razgovora u pozadini. Šum generatora, škripanje metala o kamenje dok su pripremali brod za izvlačenje trupala iz vode, šuškanje plavih vreća za tijela koje su rasprostirali uz jamu. Djevojka se čak doimala stvarnije od drugih ljudi na sceni. Charliena su se osjetila izoštrila. Katkada joj se to događalo kada bi bila blizu nedavno umrlih. Bacila je brzi pogled oko sebe da bude sigurna da je nitko ne gleda. Koliko je vidjela, nitko nije obraćao pozornost na nju iako je i dalje imala nelagodan osjećaj da je netko promatra. Možda je to bio samo proizvod njezine mašte, a možda je Gingerbread Man doista promatrao mjesto zločina. Budući da je nitko nije gledao, odlučila je iskoristiti ovu, možda jedinu priliku koju je imala. Usredotočila se na duha koji je sada stajao nekoliko metara od nje. Charlie je pokušala izbaciti sve drugo iz glave.

66

Približila se uplakanoj djevojci. Njezino je zavijanje kidalo Charlieno srce. “Ovdje sam da ti pomognem”, Charlie je rekla i okrenula se leđima drugim ljudima koji su bili u blizini. Zaustavila se nekoliko koraka od stijene na kojoj je djevojka sjedila. Trudila se ignorirati nalet mučnine. Nije namjeravala nikome – odnosno Michaelu – reći za to dok ne bude više mogla izdržati. Do tada će skupiti svu snagu koju ima i nadati se najboljem. Zahvaljujući reflektorima nije bio potpuno mrak, ali bilo je dovoljno mračno da se ne vidi. Charlie je još jedanput pogledala oko sebe. Spazila je svjetleće krugove među drvećem: oči životinja, zadrhtala je. Barem je imala neko objašnjenje zašto se osjeća kao da je netko promatra. Djevojka je nastavila žalosno plakati, nije ni pogledala u Charlie. Charlie je zaboljelo srce. “Jesi li ti Laura ili Raylene?” Djevojka je i dalje plakala kao da je nije čula. Michael se nakašljao. Više nije bio iza Charlie već je stao lijevo ispred nje. Nije se uplitao, ali je bio u pripravnosti ako joj zatreba njegova pomoć. Uzrujala se kada ga je vidjela i odlučila da će mu prvom prilikom reći neka pravila ponašanja prema duhovima koji su ostali na zemlji. “Netko ju je prebio na smrt”, Michael je rekao i namrštio se. Iz svoga je kuta imao bolji pogled na djevojku. Zasigurno je izgledala jako loše. Charlie je instinktivno nagnula glavu, a Michael ju je upozorio. “Ne želiš ovo vidjeti.” Charlie ga je prostrijelila pogledom. Bilo je čak i pomalo slatko što je toliko zaštitnički nastrojen prema njoj, ali joj je ipak većinu vremena smetalo. “Vjeruj mi, viđala sam i gore.” Odgovorila je hladno, nakon čega je ugledala ono od čega ju je htio zaštititi i odmah požalila što je toliko tvrdoglava. Stražnji dio djevojčine glave bio je cijeli izudaran. Zgnječen kao jaje. Tamni krvavi ugrušci upetljali su joj se u kosu. Iz izubijanih ostataka njezine lubanje curilo je želatinozno moždano tkivo. Dio je mozga visio iz udubine, izgledajući poput sluzave stvrdnute kaše iz koje je kapala krv pomiješana s nekom mliječnom tekućinom. Bilo je, jednom riječju, odvratno. Charlien želudac, s kojim se borila čitavu večer, ponovno se počeo buniti. “Jesam li ti rekao da ne gledaš”, Michael je uzdahnuo vidjevši da je problijedjela. “Halo?” Djevojka je odjednom pogledala gore prema Michaelu. Treptala je i zurila u njega kao da pokušava razbistriti pogled. Suze su joj sjale na obrazima. Bila je lijepa, niska i nježna, s velikim, tamnim, suznim očima, i licem uokvirenim crnim kovrčama. Imala je oko dvadeset godina. Treptala je, gledala u Michaela i jecala. Iz njezina je pogleda bilo jasno da, ako ga prije nije mogla vidjeti, sada jest. Pitala je očajno: “Tko ste vi? Znate li što se dogodilo?” Podigla se na noge. Bila je visoka oko sto pedeset i sedam centimetara. Zakoračila je jedan nesiguran korak prema Michaelu, a zatim i drugi te je šapnula: “Oh, hvala Bogu!” i počela trčati. Nekoliko trenutaka nakon toga bacila se u

67

njegovo naručje, obgrlila ga rukama oko pasa i ponovno počela plakati. Michael je gledao u nju, šokiran kao da i sam nije duh. Pa, još se uvijek navikavao na društvo mrtvih, sve mu je to previše novo. “Ti”, počeo je, a zatim je pogledao u Charlie. Djevojka je glasno plakala te je zarila lice u njegovu majicu, čvrsto ga držeći. Njegovo se zgodno lice smrknulo dok je promatrao njezinu razbijenu glavu. Vidjevši koliko je mala u odnosu na njega – vrh njezine glave jedva je dosezao njegova široka ramena, a prsa su mu bila šira od čitava njezina tijela – Charlie se ponovno prisjetila koliko je visok i mišićav. Dodajte tome još njegov izgled, žene su vjerojatno visjele s njega poput ukrasa na božićnom drvcu dok je bio živ. Nikada prije nije razmišljala o njemu na taj način. Do sada. Primijetila je još nešto: osjećaj – kakav? Nelagode, da, tako nešto. Prvi je put vidjela Michela s nekom drugom ženom. Jednostavno joj je sve to bilo previše novo. Zato se i osjećala tako čudno. “Daj, učini nešto”, rekao je pogledavajući u Charlie. “Nemoj razgovarati sa mnom. Ona ne zna da sam tu”, Charlie mu je rekla. “Morat ćeš ti razgovarati s njom. Reci joj da si joj došao pomoći.” Stisnuo je usnice i ponovno obratio pozornost na uplakanu djevojku. Nekoliko ju je puta nezgrapno potapšao po leđima. “Ne brini. Došao sam ti pomoći”, rekao je. “Bravo”, Charlie ga je pohvalila, a zauzvrat je dobila pogled koji je govorio nešto kao idi kvragu. Nestala je i nelagoda koja se pojavila kada ga je vidjela s drugom ženom u naručju. Izgledao je kao da se oko njega obavio piton, a ne žena, i Charlie je odlučila odbaciti taj osjećaj kao da se ništa nije dogodilo. Da nije riječ o ovako strašnoj situaciji, njegova bi joj nelagoda bila možda čak i smiješna. “Dobro ti ide.” “Molim vas.” Djevojka je pogledala u njega molećivim pogledom. “Ne znam gdje sam. Ja – mislim da sam izgubljena. Možete li mi pomoći?” Charlie je odmah znala da djevojka nije svjesna da je mrtva, kao što je često slučaj s nedavno preminulim duhovima. Više nije pripadala svijetu živih, zbog toga je mogla vidjeti samo Michaela. Ljudi oko nje – Charlie, policija, spasitelji, svi na mjestu ubojstva – bili su joj nevidljivi, kao i detalji njezina okruženja. Zašto? Jer je mrtva, a oni nisu: postojali su u različitim dimenzijama. U ovom trenutku, na ovome mjestu, za ovu mrtvu djevojku postojao je samo Michael. “Nemoj joj odmah reći da je mrtva”, Charlie je brzo dobacila Michaelu koji je izgledao kao da se sprema upravo to učiniti. Bojala se da će biti jednako izravan s njom kao što je prije bio s drugom djevojkom. “Pitaj je kako se zove.” Michael je sumnjičavo pogledao u Charlie, kao da joj želi reći: ovo je koma, a zatim se ponovno obratio djevojci. “Sve će biti u redu”, ponovio je i nježno joj položio ruku na rame. Djevojka ga je i dalje držala oko struka. Charlie je morala priznati da je bila impresionirana koliko je utješan. “Ja se zovem Michael. A ti?”

68

“L-Laura. Laura Peters.” Djevojka je zbunjeno gledala oko sebe. “Gdje smo? Što se dogodilo?” “Pitaj je čega se sjeća”, Charlie ga je uputila, a Michael ju je poslušao. “Oh. Oh. Oh.” Laurin izraz lica dramatično se promijenio. Odmaknula se od njega, gledala oko sebe i odjednom počela zapomagati. “Gušim se. Voda – voda ulazi unutra. Ne znam – kažu da trebaš raditi ovako nogama i rukama.” Nezgrapno je pokazala kraul. “Pokušavaju mi pomoći, ali ja tonem...” Počela je divljački kašljati. “Ne znam plivati! Ne znam plivati!” “Ne moraš se bojati. Sada si na sigurnom”, Michael joj je rekao. Stresla je glavom i pogledala u njega, užasnuta, zatim je ponovno kleknula, prekrila lice rukama i briznula u plač. Charlie je pogledala Michaela te je kleknuo pokraj nje. “Pitaj je tko ju je pokušao naučiti plivati”, Charlie je nastavila. “Laura. Možeš li mi reći tko te pokušao naučiti plivati?” U kontrastu s njezinim izbezumljenim izrazom lica, Michaelov glas bio je miran i staložen. Spustila je ruke s lica. Izgledala je strašno uzrujano. “Druge djevojke. One znaju plivati. Pokušale su mi pomoći, ali ne mogu. Ne znam plivati! Glava mi tone i ja...” Prestala je pričati i počela se gušiti. “Čovjek je tamo. Bojim ga se. Želi nas utopiti. Želi nas – želi nas – voda ulazi. Oh, ne! Oh! Oh!” “Sve je u redu”, Michael joj je brzo rekao, a ona je spustila glavu i briznula u plač. Ponovno je stavio ruku na njezina leđa. “Pitaj je o muškarcu. Može li ga opisati?” Presrela je Michaelov pogled i bila je iznenađena što vidi bijes u njegovim očima. “Laura, jesi li uspjela vidjeti tog čovjeka? Kako je izgledao?” Michaelov ton glasa ponovno je bio strašno nježan. Laura se počela nekontrolirano tresti. “Smrt. Izgleda kao smrt. Sav je u crnom, a lice mu je bijelo. Jezivo bijelo. On ne, molim vas. Ubit će me – zašto?” Bila sam u baru i onda...” Zatvorila je oči i zacviljela. “Koji bar?” Charlie je pitala, a Michael ponovio Lauri. Laura je još uvijek držala oči zatvorene. “Omar’s. Nisam pobijedila. Otišla sam – a tamo – bio je kombi.” Zastenjala je, a Michael ju je još jače stisnuo. Charlie je prepoznala znakove da će uskoro nestati. Duh je postajao sve nemirniji. Morali su izvući što više informacija. Charlie je rekla Michaelu. “Kako je izgledao kombi? Boja, model, vrsta?” Michael je ponovio: “Kako je izgledao kombi, Laura? Koje je bio boje? Možeš li se možda sjetiti koje je bio vrste ili koji model?” “Ne znam. Ne znam! Mislim da je bio plav. Ili siv. Star. On – grozno je smrdio. Po ribi.” Charlie je zatim rekla: “Sjeća li se još nešto o kombiju? Ili vozaču?” Michael je ponovio pitanje.

69

“Čula sam zvonjavu mobitela. Ben. Ne mogu sada razgovarati, Ben, to je rekao. Pokušala sam vrištati, ali nisam mogla. To je sve čega se sjećam. Oh, hoćete li mi pomoći? Molim vas! Htjela bih ići kući! Možete li me odvesti kući?” Laura je ponovno počela jecati, a Michael i Charlie su se pogledali dok je Michael tapšao djevojku po leđima, smirujući je. “Pitaj je gdje se nalazi taj Omar’s.” Charlie je rekla, no prije nego što je uspio izreći pitanje, Laura se oslobodila Michaelova zagrljaja i skočila na noge, pogledala iza sebe u šoku i stavila obje ruke na glavu. “Ne! Boli me! Oh! Jenna – Raylene – nešto me udarilo u glavu! Prestani! Boli me!” Počela se trgati i braniti od nevidljiva napadača, nije se smirila čak ni kada je Michael došao do nje. “Laura...” “Ne, ne, ne!” Pogledala je u njega očima punim straha. “Želi me ubiti.” Još je jedanput počela vrištati, dok odjednom nije okrenula glavu prema nebu kao da je vidjela nešto što, barem Charlie, nije mogla vidjeti. Tresla se od glave do pete. “Laura. Sve je u redu.” Michael je rekao. “Eno Kylie”, Laura je promrmljala. “I Sara. O moj Bože, gdje sam ja to?”

70

DEVETO POGLAVLJE Sljedeći trenutak Laure više nije bilo, nestala je iz Michaelova zagrljaja. “Bože dragi”, Michael je rekao. “Što?” Charlie je zahtijevala. Bilo je očito da je Michael vidio nešto što ona nije. “Dvije su se djevojčice spustile s neba. Dvije male djevojčice uprljane krvlju.” “Vjerojatno ih je Laura poznavala. Sigurno im se nešto loše dogodilo.” “Da, to sam i ja zaključio.” Mrko je pogledao Charlie. “Bože dragi, vidiš li ikad sretne mrtve ljude? Znaš ono, starce koji su spremni prijeći na drugu stranu gdje nema boli i bolesti. Tako nešto.” “Ne.” Charlie je odgovorila. Želudac joj se i dalje bunio, ali barem su joj se osjetila vratila u normalu. Osjetljivost je nestala, što je značilo da su i duhovi nestali. Osim Michaela, dakako. Borila se da smiri mučninu. Neću povratiti. “Nije ni čudo što si tako poremećena”, Michael je rekao. “Poremećena?” Charlie je započela, a zatim poskočila tri metra u zrak kada je netko iza nje upitao: “Što je poremećeno?” Tony. Charlie je prepoznala njegov glas čak i prije nego što je Michael dobacio sarkastično. “Evo ga, stiže naš borac za pravdu.” Tonyjeva ju je prisutnost odmah smirila: izgledao je tako normalno, tako stvarno, tako divno i nekomplicirano. Prava dobrica. Upravo ono što joj je trebalo u životu. Odmah je odlučila više se potruditi oko njega. “Uh – to što je učinio tim jadnim djevojkama.” Rekla je. Srećom, bila je snalažljiva u brzom smišljanju odgovora. “Sve je to strašno poremećeno.” “Doista jest”, Tony se složio, a Michael je dobacio. “Čisto da znaš, svaki put kada lažeš malo isplaziš jezik, kao da se spremaš polizati usne. Primijetio sam to još u Ridgeu dok si me ispitivala. Poprilično je seksi, ali te otkriva.” Charlie je stisnula usnice kao odgovor na njegovu provokaciju. Shvatila je da doista to radi i jedva se suzdržala da ga ne prostrijeli pogledom. Umjesto toga, smirila se, ignorirala ga i zapitala Tonyja: “Kako napredujete?” Dobro, pitanje je bilo glupavo, ali ništa bolje nije uspjela smisliti dok ju je Michael zafrkavao oko seksi oblizivanja usnica. Čini se da Tony nije primijetio ništa neobično. “Izvukli smo tijela te bismo sada trebali utvrditi mjesto i vrijeme smrti. Uz nož u kuhinji, imamo čitav niz mogućih oružja kojima je počinjeno ubojstvo. Kiša dodatno otežava stvari. Dok ne iziđe sunce i sve osuši, bit će teško utvrditi imamo li što korisno.”

71

“Pokušaj mu reći za Lauru”, Michael je dobacio. “Hajde, želim to čuti.” Zahtijevalo je samokontrolu, ali Charlie je uspjela ostati pribrana. Uhvatila je Tonyja za ruku, njegovu čvrstu i snažnu ruku te ga povukla dalje od ove dosade zvane Michael. Bila je svjesna da bi joj svakog trena moglo pozliti. Krenula je u relativno osamljeni dio, dalje od svjetla reflektora. Naježila se zbog mraka i bilo joj je drago što je Tony uz nju. Za razliku od Michaela – koji ih je, dakako, pratio u stopu – Tony joj je mogao pružiti i tjelesnu zaštitu. Osim toga, nosio je pištolj. Charlie je započela. “Ja – uh – imam neka informacije koje bi mogle pomoći u istrazi.” Tony je podigao obrve. “Da, doista?” “Laura Peters bila je u baru Omar prije nego što ju je Gingerbread Man oteo. Zatočio ju je u stari kombi plave ili sive boje, koji je mirisao na ribu. Otmičar je razgovarao na telefon s nekim tko se zove Ben.” Čak i dok je prepričavala što je čula od Laure, Charlie se podigao želudac. Duboko je udahnula i progutala slinu. Michael je odgovorio: “Izostavila si dio da ubojica izgleda kao da je ispao iz filma Vrisak. Znaš, sav u crnom s bijelom maskom.” Progutala je slinu i stala kako bi joj se želudac malo smirio. Tony je također stao i namršteno je promatrao. Nastavila je. “Čovjek koji je oteo Lauru Peters – Gingerbread Man, osim ako nema pomoćnika, što mislim da nije slučaj – bio je odjeven u crno, a na licu je imao bijelu masku. Kao smrt.” “Eto ga”, Michael je rekao. “Ponovila si sve što si čula.” “Kako znaš sve to?” Tony ju je znatiželjno promatrao, zatim je zatreptao i namrštio se. “Jesi li ponovno imala neko nadnaravno iskustvo?” “Nadnaravno iskustvo? Tako on to zove?” Michael je stajao pokraj njih. “Da”, Charlie je odgovorila obojici. Prkosno. Michael se smrknuo. “Koliko sam ja vidio, ono kroz što prolaziš više je nalik priči strave i užasa. Planiraš li zadržati Gospodina Savršenog, bolje ti je da mu iskreno kažeš koliko grozno zna biti.” “U redu”, Tony je rekao u isto vrijeme. Izvukao je mobitel i pisao na tipkovnicu. Pretpostavila je da bilježi to što mu je rekla ili možda piše poruku ili šalje e-mail, iako nije sigurna koliko signala ima ovdje u planini. Završio je i pogledao u nju. “Jesi li sigurna u to što si rekla?” Charlie je kimnula glavom i nasmiješila se Tonyju jer joj nije otežavao situaciju. Zatim ju je ponovno svladala mučnina te se obojici okrenula leđima i otišla sjesti na obližnji kamen. “Evo ga opet”, Michael je rekao mrko. “Pobogu, stavi glavu između koljena. Izgledaš kao da ćeš se svakog trena onesvijestiti.” Tony ju je pratio i stao pokraj nje. “Malo si blijeda. Jesi li dobro?”

72

Michael je frknuo. “Malo blijeda? Bijela si kao prokleti duh – ne, bjelja, ako možemo suditi po onima koje sam do sada sreo. Ako trebaš povraćati, učini to. Možda ti dečko počne shvaćati neke stvari.” Morala je duboko disati nekoliko trenutaka prije nego što je uspjela išta reći. Nakon što se smirila, ignorirala je napornog duha koji se nagnuo nad njom, i nasmiješila se Tonyju koji je stajao nekoliko metara dalje i zabrinuto je promatrao. “Nije ništa. Ja... pa, katkada mi bude muka nakon nadnaravnih iskustava. Proći će kada se malo smirim.” Michael je dodao. “Tako je dušo. Samo ti to uljepšaj”, dok je Tony rekao: “Uzmi sve vrijeme koje ti treba.” Charlie se borila s mučninom i bijesom. Osjećala se kao loptica za stolni tenis kojom se njih dvojica dobacuju. S obzirom na njezino stanje, to joj nije bilo nimalo ugodno. Pogled kojim je htjela počastiti Michaela bio bi uzaludno potraćen. Čini se da mu njezin pogled ništa ne znači, a Tony bi ga mogao pogrešno shvatiti. Osim toga, rečenicu poput nosi se tamo gdje ti je mjesto pogrešno bi interpretirao svatko tko bi joj se našao u blizini. Gledala je oko sebe u nadi da će joj nešto odvratiti pozornost. Vidjela je kako dvojica pomoćnika mrtvozornika izvlače tijelo iz jame s kukom, a zatim ga primaju ispod pazuha te izvlače iz vode na kamenje. Budući da je nedavno vidjela Lauru Peters, znala je da je ovo druga djevojka, Raylene Witt, čiji je duh vidjela u svojoj kući. Začuđujuće, nije joj bilo muka kada je vidjela truplo, već samo kada je bila u blizini duhova. Dodatno se rastužila kada je ugledala to jadno, mlitavo tijelo. Što je to s njom i nasilnom smrti? Ima li lošu karmu? Potajno, gotovo sramotno, Charlie je shvatila da je najviše brine da će i sama jednoga dana umrijeti na sličan način. Naježila se od te pomisli. “Jesi li dobro?” Michael ju je upitao. “Bolje?” Tony je rekao gotovo u isto vrijeme. Čini se da je barem Michael pročitao da je uznemirena. Smiri se. “Da”, rekla je čvrsto. Krajičkom je oka vidjela kako stavljaju tijelo Raylene Witt u jednu od vreća za tijela. Ovoga puta nije zadrhtala. Umjesto toga koncentrirala se na to da ostane snažna. Diši duboko. “Doista ne razumijem kako je Gingerbread Man uspio dovesti sve tri žrtve ovdje gore”, rekla je, ponosna na sebe što je uspjela ostati sabrana i profesionalna. Želudac joj se i dalje bunio, ali je odlučila da neće dopusti da je shrva ni mučnina ni strah koji ju je nagrizao kao crvić u glavi. “Čak i ako ih je donio sve tri

73

odjednom, trebao se dugo penjati po planini. Mislim da ih nije nosio, a ako ih je tjerao da hodaju...” Uzela je u obzir da se Laura nije mogla sjetiti ničega vezanog uz put ovamo. “Pa, jednostavno mislim da bi to bilo teško izvedivo.” “Sigurno nisu hodali. Predalek je put da ih drži pod kontrolom”, Michael je komentirao, a Charlie ga je sumnjičavo pogledala. Razmišljala je odakle on to zna. Dobro je interpretirao njezin pogled, znao je da ga ponovno zamišlja kao serijskog ubojicu, pa je dodao. “Bio sam marinac”, Michael je rekao. “Katkada smo uzimali taoce.” Zaključila je da ima smisla. Uostalom, ako se točno sjećala detalja, posljednja žena koju je navodno ubio umrla je u krevetu. Nije morala nikamo marširati. U redu onda. “Upravo smo pronašli staru rudarsku cestu koja prolazi oko četvrt kilometra odavde”, Tony je rekao. “Kladim se da ju je koristio da dovede žrtve do ovoga mjesta. Mrtvozornikov kamion sada će doći da odvede trupla u nizinu, pa sam došao po tebe: mislim da bi trebala sići dolje s njima i uhvatiti koji sat sna. Trebat ćeš nam pomoći sutra. Poslat ću Kaminsky s tobom, dakako.” Iako se nije bunila oko toga da malo odspava, Charlie se namrštila. “Ne trebam Kaminsky da me dadilja.” “Oh da, da trebaš”, Michael je rekao. “Slatkica može istući nekoga. A nosi i pištolj.” Charlie ga je oštro pogledala čuvši taj nadimak. Slatkica je zvučalo ponižavajuće i uvredljivo i nije joj se svidjelo. Sigurno je znao što joj je u glavi. Zapravo, treperenje njegovih usnica potvrdilo je to: Michael je namjerno bio neugodan. “S obzirom na to da ubojica zna tko si, i kako da dođe do tebe, trebaš zaštitu.” Blago je dodao da je smiri. Sviđaju joj se boriće oko njegovih očiju kada se smješka. Za razliku od Michaelova podrugljiva izraza lica, Tony je bio baš sladak. “Hajde Charlie, nemoj mi otežavati situaciju. I ja i ti znamo da trebaš zaštitu. Moram obavljati svoj posao, a da ne brinem o tebi.” “Pa mi šalješ Kaminsky”, Charlie je zaključila s uzdahom. Bila je strašno psihički iscrpljena, a uz to joj je bilo i muka. Sve je više žudjela za krevetom. “Neće joj se to svidjeti. A što je s tobom? I Craneom? Ne dolazite li vas dvojica? I vi trebate sna.” Već im je ponudila i već su pristali da on, Kaminsky i Crane provedu ostatak noći u njezinoj kući. “Crane i ja doći ćemo čim skupimo i spremimo sve što možemo”, Tony je rekao. “Uvući ću se u krevet tamo negdje prije zore, bar se nadam.” Michael je prekrižio ruke na prsima. “Shvaćaš da iskušava hoće li moći završiti dan tako da se pred jutro uvuče u tvoj krevet? I samo da znaš, neće biti ništa od toga, barem ne dok sam ja u tvojoj blizini. Nisam baš voajerski nastrojen.”

74

Charlie je stisnula usnice i borila se da ne pokaže srednjak gospodinu Dosadnom. “I ja se nadam”, odgovorila je Tonyju i nasmiješila mu se koketno, u inat duhu koji ju je pomno promatrao. Michael je sumnjičavo skupio oči. Tony joj se, s druge strane, nasmiješio. “Imam ključ od tvoje kuće.” Tony je potapšao džep u kojem se nalazio. “Tako da nemaš brige. Jesi li spremna krenuti?” Nije još bila spremna, ali kimnula je glavom. Tony je posegnuo rukom da joj pomogne. Tek kada je osjetila toplinu njegove ruke u svojoj shvatila je da je, bez obzira na toplu noć, hladna kao led. Tony je nastavio: “Idemo reći Kaminsky novosti.” Podigao ju je na noge, pustio joj ruku i uhvatio je za nadlakticu. Svjesna da Michael pomno prati gdje ju je uhvatio, uspravila se i podignula bradu. Neizgovorena poruka bila je: njezini odnosi sa živima nisu njegova briga. “Znaš da joj se neće svidjeti kada joj to kažeš”, Charlie je rekla Tonyju. Približavali su se Kaminsky koja je naređivala jednom od tehničara da spremi nešto u crnu vreću. Charlie je krajičkom oka spazila prizor od kojega joj se sledila krv u žilama: Laura se vratila, stajala je pokraj jame i gledala kako izvlače njezino truplo iz vode. Plakala je kao da će joj srce puknuti. “Oh, kvragu”, rekao je Michael te je znala da ju je i on ugledao. Postojala je samo jedna stvar koju je mogla učiniti, ali problem je bio pronaći priliku za to. Priliku je dobila dok je Tony objašnjavao Kaminsky situaciju te se uspjela malo odmaknuti. Šapnula je Michaelu: “Moraš ići razgovarati s njom i reći joj da hoda prema svjetlosti kada je vidi.” Znao je da misli na Lauru: oboje su je intenzivno promatrali – Charlie skrivećki, dakako. Duh je lebdio iznad trupla koje su sada pregledavali, fotografirali i spremali u vreću za trupla. Laura je sjedila prekriženih nogu pokraj plave vreće i klatila se naprijed-natrag dok je gledala kako drugu vreću za tijela, s truplom Raylene Witt, stavljaju na nosila i odnose do kamiona. “Što? Ne”, Michael je protestirao. “Ja bih to učinila, ali ne vidi me. Bilo bi okrutno ostaviti je u ovom stanju.” “Okrutno je reći joj da hoda prema svjetlosti koja ne postoji.” “Samo zato što je ti ne vidiš ne znači da ne postoji.” “A da pustimo da priroda odradi svoje?” “Jesi li spreman samo tako je napustiti?” “Definitivno, da.”

75

Charlie je uzdahnula. “Michael...” Tony joj je došao do leđa. “Sve je spremno. Dođi, otpratit ću te do kamiona.” Pokušala je ne pokazati koliko je uznemirena, progutala je ostatak rečenice te uspjela odgovoriti: “Ne moraš to učiniti.” Nasmiješio joj se, brzi, intimni smiješak od kojeg bi se rastopila da Michael nije u blizini, te je rekao: “Ali ja to želim”. Uhvatio ju je rukom ispod lakta, zgrabio ju je čvrsto i posesivno. Vidjevši to, Michael je dobacio Charlie otrovan pogled. Trenutak poslije, preko Tonyjeva ramena, Charlie je vidjela kako je Kaminsky hladno promatra. U redu, očito u blizini nema puno simpatizera moje i Tonyjeve veze. “Strašno mi je drago što ponovno radimo skupa, doktorice Stone”, Kaminsky je rekla kada su zajedno krenuli prema rubu čistine. Nije imala problema s prepoznavanjem sarkazma u njezinu glasu. Charlie se namrštila. “Zadovoljstvo je moje”, odgovorila je s lažnom srdačnošću. A zatim, jer je Kaminsky izgledala tako mrzovoljno, nasmiješila se Tonyju s istinskim zadovoljstvom. To je trajalo sve dok nije pogledala prema Laurinu duhu. Djevojka je ustala i pratila vreću s tijelom koju su stavljali na nosila. Charlie je pogledala Michaela. Ozbiljna izraza na licu, gledao je u istom smjeru. Vjerojatno je osjetio težinu njezinih očiju jer joj je uzvratio pogled. Molim te, Charlie ga je preklinjala pogledom. Znao je što traži od njega: vidjela je to po njegovim stisnutim usnicama i skupljenim očima. Imao je još vrlo malo vremena da to učini, dok ona – oni – ne dođu do ruba čistine jer je morao ostati blizu Charlie. Dakako, mogla je odugovlačiti – recimo, tako da povraća, što bi mogla učiniti istog trena – ali ni to neće trajati zauvijek. Nakon što odu, možda će proći nekoliko dana dok se ponovno ne vrate. Srce joj se steglo od pomisli da ostavi zbunjenu Lauru ovdje samu tako dugo. “Pa neće joj se ništa dogoditi, zar ne. Već je mrtva”, Michael je rekao namrgođeno, a zatim kao odgovor na njezin izraz lica. “Želiš da probam? U redu. Pokušat ću.”

76

DESETO POGLAVLJE “Zašto ti je baš ovaj serijski ubojica tolika prijetnja?” Kaminsky je pitala Charlie. Okupirana promatranjem Michaela, Charlie je okrenula glavu prema sugovornici. Nekoliko je trenutaka razmišljala o tome što bi joj rekla te se u konačnici namrštila. Tony se ubacio u razgovor. “Budi dobra, Kaminsky.” Charlie bi možda iznenadio njezin stav da nije znala koliko mrzi kada je povuku s aktivne istrage da dadilja, kako je ona to nazivala, te koliko se protivila Charlienoj i Tonyjevoj vezi. Bila je svjesna oba ta čimbenika, a pripisala je to i njezinu karakteru. “Nije mi prijetnja”, Charlie je odgovorila i usporila. Pogledala je u Michaela. Stajao je na mračnom, sjenovitom dijelu čistine. Laura, čije se poimanje stvarnosti očito proširilo jer je prepoznala svoje tijelo, ponovno je zarila glavu u Michaelova prsa. Nezgrapno ju je tapšao po leđima i nagnuo glavu da je bolje čuje. Charlie je pretpostavila da se djevojka bacila u njegovo naručje čim ga je vidjela. Charlie je bila predaleko da čuje o čemu razgovaraju, samo je čula Laurin plač. Ponovno se uzrujala kada je vidjela kako ga djevojka grli. Još je nešto shvatila – nije bila nervozna samo zato što joj je bilo novo vidjeti Michaela s drugom ženom. Stvar je bila u tome da nije željela vidjeti Michaela ni s jednom drugom ženom. Neće biti dobro. “Ipak mislim da ti je prijetnja s obzirom na to da ti je provalio u kuću i ostavio poruku”, Tony je rekao i vratio Charlie natrag u razgovor. Natjerala se da se usredotoči i odgovorila: “Znam sa sigurnošću da je posljednja osoba kojoj je poslao Ne možete me uhvatiti još uvijek živa, a i dvije prije toga. Kada malo bolje razmislim, mislim da mi ne prijeti nikakva opasnost.” “Nisam spreman riskirati to.” Tony je rekao tonom kojim je jasno poručio da je njegova zadnja. Kaminsky se smrknula, ali nije ništa komentirala. Kao ni Charlie. Još je uvijek promatrala Michaela i Lauru krajičkom oka. Laura je podigla glavu i zurila u mrak nasuprot čistine, kao da nešto vidi. Michael je gledao u istom smjeru. Što su ugledali? Bijelu svjetlost? Tada joj je pala na pamet misao: ako Michael bude s Laurom kada se pojavi bijela svjetlost, hoće li je i on moći vidjeti? Hoće li moći ući u nju s Laurom? Bi li otišao s njom? Srce joj je počelo brže kucati. Htjela ga je pozvati – predložiti da, ako ugleda svjetlost, zgrabi priliku i napusti ovaj svijet. Ili ga moliti da je ne napusti, čak ni ako bude imao priliku? Ni sama nije znala. Nije bilo bitno, ionako nije mogla izgovoriti ni jednu riječ.

77

Sve što je mogla učiniti bilo je čekati i gledati. Kaminsky je dobacila: “Pamtiš li aktivnosti svih serijskih ubojica? Budući da je to što si rekla, tko je sve primio poruku od ubojice, vrlo specifična informacija.” Michael je pustio Lauru. Duh ga je još jedanput pogledao, a zatim počeo polagano koračati prema naprijed. Prema čemu? Charlie je napeto pomislila. “Doktorice Stone?” Kaminsky ju je trgnula. Trebao joj je trenutak da se sjeti što ju je pitala. “Ne, naravno da ne.” Duboko je udahnula. Što god se zbivalo s Laurom, Michael je ostao stajati na mjestu. Nije išao za njom. Charlie se osjećala pomalo posramljeno jer joj je bilo drago zbog toga. “Znam dosta toga o ovom serijskom ubojici jer su me prošle godine tražili da radim kao savjetnica na slučaju. Odbila sam ih.” Charlie je zastala kada je Laura nestala: jedan je trenutak bila tamo, a sljedeći je više nije bilo. Tony je stegao ruku oko njezine mišice da je smiri. Nastavila je hodati. Michael je još uvijek ovdje. “Tko te pitao da im budeš savjetnica?” Tony je upitao. Michael se kretao prema njima, brzo im se približavao. “Doktor David Myers. Nakon što je Gingerbread Man napao prošlu skupinu žrtava, primio je njegovu poruku Ne možete me uhvatiti”, Charlie je odgovorila. Michael je došao do nje i rekao: “Jesi li sada sretna?” Njegov ton glasa govorio je da sam i nije baš sretan. Budući da bi iskren odgovor bio da – Laura je nestala, ti si još uvijek ovdje – možda i bolje što mu nije mogla odgovoriti. Samo ga je kratko pogledala i nastavila: “On je profesor na sveučilištu u Južnoj Karolini. Napisao je knjigu o kriminalističkoj psihologiji. Jedan je od najpriznatijih stručnjaka u tom području.” Tonyjev sumnjičavi pogled podsjetio ju je da zasigurno zna ostatak priče. Istražio ju je prije nego što su počeli raditi na prvom slučaju. Nije joj se to baš svidjelo, ali i tako nije ništa mogla promijeniti. “Da, doktor Myers i ja nekada smo bili u vezi”, Charlie je dodala. Pogledala je Tonyja prijekorno. “Zato je i stupio u kontakt sa mnom kada je primio poruku Gingerbread Mana. Prošao je činjenice sa mnom i pitao me za mišljenje, koje sam mu dala, ali sam odbila bilo kakvu daljnju suradnju.” “Nisi htjela raditi s bivšim dečkom, hmm?” Kaminsky se nacerila. “Nisam htjela raditi na slučaju aktivnog serijskog ubojice koji svaki mjesec ubije nekoga”, Charlie je odbrusila. “Ja radim samo istraživanja, ili sam ih barem radila dok vaš tim nije došao u priču.”

78

“Zahvalni smo ti na pomoći”, Tony se ubacio prije nego što je Kaminsky uspjela dogovoriti. “Maknuli smo Boardwalk Killera s ulica, a uhvatit ćemo i ovog tipa, vjeruj mi.” Charlie je poskočila čuvši klepetanje metala ispred njih. Bez obzira na njezine hrabre riječi i to što nitko tko je primio poruku od Gingerbread Mana nije nastradao, i dalje se bojala. Taj je strah prati otkad je Boardwalk Killer ušao u njezin život prije mnogo godina i vjerojatno će ostati s njom do smrti. Samo što neće dopustiti da itko ikada dozna za njega. Spazila je kako im se približava automobil koji je izgledao kao vozilo hitne pomoći. Njegova su svjetla osvjetljavala drveće i makadamsku cestu. Dvojica pomoćnika obučena u plavo utovarila su tijela u vozilo i spremala se zatvoriti stražnja vrata. “Čekajte”, Tony je povikao i gestikulirao Charlie da požuri. “Imate još putnika.” “Ne bismo otišli bez vaših agenata”, mrtvozornik je rekao veselo im prilazeći s druge strane kamiona. Čini se da je toliko često okružen smrću da ništa ne može pokvariti njegovo veselo raspoloženje. Frank Cramer – nizak, deblji, sijedi čovjek prije je radio kao pedijatar, a posljednjih je dvadeset godina bio mrtvozornik. Veselo je pomagao njoj i Kaminsky da sjednu na klupu pokraj vozača, dok su se on i njegov pomoćnik ukrcali u tovarni prostor. Jurili su niz blatnjavu planinu, uz viceve doktora Cramera kojima je pokušavao zabaviti putnike. Charlie se tjerala da se smije, iako je krajičkom oka pogledavala prema truplima da se Laura, koja je, čini se, bila čvrsto vezana uz svoje tijelo, ne bi ponovno vratila. Na sreću, pokraj doktora Cramera sjedio je samo Michael. Put je prošao bez ikakvih incidenata. “Je li ušetala u svjetlo?” Charlie je nestrpljivo pitala Michaela prvom prilikom. Mrtvozornik ih je ostavio pred vratima te su zajedno s Kaminsky ušli u njezinu kuću. Budući da je policija uzela sve što je trebala, a kuća službeno nije bila mjesto zločina, svi su se pokupili i otišli. Uz to, nije bilo traga ni Raylene Witt, iako je bilo dovoljno podsjetnika na ono što se dogodilo, počevši s blatnjavim podom i prljavim otiscima cipela na stubama. Kada je odlazila s timom u planinu, načula je razgovor šerifa i zamjenika kako komentiraju da će namjestiti stražnja vrata tako da se mogu zatvoriti i zaključati. Nadala se da su uspjeli to učiniti. Kaminsky joj je naredila da čeka u ulaznom hodniku dok ona, za svaki slučaj, s pištoljem u ruci brzinski provjeri kuću. Budući da je Michael ostao uz nju, imali su trenutak da nasamo razgovaraju. Michael je kratko odgovorio. “Ne.” “Što?” Charlie je bila iznenađena. “Što se dogodilo?” “Sjećaš li se one dvije djevojčice o kojima sam ti pričao? Vratile su se, no ovoga puta u svečanim bijelim haljinama. Nije bilo ni kapi krvi na njima. Zvali su Lauru, i ona je otišla za njima.” Charlie je bila u šoku od njegove neočekivane izjave. “Ali – što je s bijelim svjetlom?” “Kao što sam ti već rekao, dušo, nema bijelog svjetla.”

79

“Ima!” Nije joj bilo ugodno tvrditi to jer ga ni sama nikada nije vidjela. “Mora biti. Oh, moj Bože, što misliš kamo je Laura otišla?” Slegnuo je ramenima. Zurila je u njega. “Naredila si mi da to napravim, i sada kada je pošlo po zlu, kriviš mene”, rekao je i dodao s gađenjem. “Žene.” “Nema ni traga babarogi, doktorice Stone.” Kaminsky je rekla sarkastično i spremila pištolj. Bila je iznenađujuće niska bez cipela na visoku petu, vrh njezine glave završavao je kod Charliena nosa. Napoleonov kompleks pravi probleme nekim niskim muškarcima, a čini se da ona pati od ženske inačice te bolesti. Kako god, Charlie nije bila raspoložena za njezine komentare. “Možeš li se malo smiriti, molim te. Zapela si sa mnom, ja sam zapela s tobom, i jedino što možemo je izvući najbolje od onoga što imamo.” Prošla je pokraj Kaminsky i krenula prema stubama. “Ne smeta mi to”, Kaminsky je dodala. “Samo da razjasnimo jednu stvar, ja sam obučeni specijalni agent, a ne tvoj tjelesni čuvar.” S jednom rukom na rukohvatu, Charlie je zastala i odbrusila joj. “A ja sam obučena stručnjakinja koja je već pomogla tvom timu uhvatiti jednog serijskog ubojicu, a možda ću vam pomoći da uhvatite i drugog. Zbog toga bi me trebala štititi.” Na trenutak su se mjerkale. Michael, kojem je ovo očito bio novi izvor zabave, dobacio je: “Šora! Znaš da ti čuvam leđa, dušo, ali moram te upozoriti da ovih dana nisam baš od neke koristi.” Ignorirala ga je, namrštila se i dodala: “Idem u krevet.” Kaminsky se smjestila u sobi preko puta Charliene, tako da je i ona bila slobodna poći na spavanje. “Ako trebaš ručnike ili bilo što drugo, znaš gdje je ormar za posteljinu.” Okrenula se i popela stubama. Dok je došla do sobe, već je bilo petnaest do pet. Bila je strašno iscrpljena zbog neprospavane noći i užasa koje je proživjela. Bila je ljutita na sve koji su bili u kući, žive i mrtve. Ali umor joj nije bio najveći problem. Čim su se ona i njezina sjena našli iza zatvorenih vrata, krenula je u kupaonicu. “Ti. Ne smiješ u kupaonicu”, upozorila je Michaela preko ramena i čvrsto zalupila vratima za sobom – bilo bi beskorisno da ih zaključa s obzirom na to da stvorenje koje želi zadržati izvan kupaonice može proći kroz njih. Pojurila je do kućne ljekarne i uzela dvije tablete protiv mučnine. Žvakala ih je u nadi da će umanjiti mučninu koja se nije nimalo smirila tijekom vožnje niz planinu. Dok je čekala da lijek počne djelovati (barem se nadala da hoće), brzo je oprala zube i nakon žalosnog pogleda prema kadi, ušla u tuš da topla voda ispere hladnoću koja joj se uvukla u kosti. Bila je toliko umorna da nije osjećala tijelo, ali barem je mučnina prestala i bilo joj je toplije. Michael nije ulazio – vjerovala je da će je poslušati – te se osjećala dovoljno sigurno da makne ručnik i namaže se losionom za tijelo prije nego što obuče spavaćicu. Svoju je lepršavu spavaćicu prekrila

80

plavim ogrtačem koji je čvrsto zavezala oko struka. Protresla je kosu da oslobodi punđu koju je svezala prije tuširanja, te se još počešljala (tipično ženski) prije nego što se vratila u spavaću sobu. Gdje ju je čekao Michael. U ruci je nosila sat koji je skinula prije tuširanja. “Jesi povraćala?” pitao je čim je izišla. “Ne, ne nisam”, odgovorila je, uzrujana što zna toliko o njoj, prije nego što se sabrala i sjetila sata. “Imaš li nekoga kome ga mogu poslati? Netko kome bi ga htio ostaviti?” Jer, bez obzira na sve, sat mu više ništa nije značio: nije ga mogao nositi, više ga nikad neće moći nositi, a možda bi ga volio ostaviti nekome za uspomenu. Njezino je pitanje moglo čekati do jutra, ali sada je to spomenula kako bi smanjila nelagodu koja bi mogla nastati kada legne u krevet spavati, a on ostane stajati u sobi. Znala je da će se pojavljivati ovakvi problemi kada ga je vezala uz sebe, ali alternativa je bila još gora. Ako ne pronađe neki drugi način da produlji njegov boravak na zemlji, možda će je pratiti u stopu dok je živa. Vidjela je da je skinuo majicu, svjetlo lampe pokraj kreveta obasjavalo je njegovo tijelo, sjene su plesale na njegovim mišićima i osunčanoj koži. Ostala je bez riječi. Bez obzira na to što je umorna i što jedva stoji na nogama, očima je prešla preko njegovih snažnih leđa i širokih ramena, mišićavog trbuha i traperica niskog struka. Srce joj je počelo ludo udarati, čitavo joj je tijelo zatitralo. Stajao je s druge strane kreveta, s majicom u ruci, i promatrao je. Tetovaža na bicepsu zaokupila joj je pozornost: kao i ostatak njega, uostalom. Izgledala je opasno te je posramljeno shvatila da je uzbuđuje. Brzim ga je pogledom pregledala od glave do pete: ramena, dugačke, vretenaste ruke, snažna leđa, velike šake i dugačke prste. Odjednom joj je postalo vruće. Uzbuđenost je odmah pratio i osjećaj bespomoćnosti. Nije mogla kontrolirati svoje instinktivne reakcije na njega. Jedino je pomoglo to što ne može ostvariti svoju želju. Možda je izgledao čvrsto i stvarno kao i svaki drugi živući, dišući muškarac, ali on je duh. Mogla je zamišljati kako rukama prelazi preko njegova čvrsta tijela, kako ljubi njegove usne, vodi ljubav s njim, ali ništa od toga nije mogla ostvariti. Što je, prekorila je samu sebe, bilo pozitivno. Pogledi su im se sreli i odjednom je temperatura u sobi porasla za sto stupnjeva. “Nosiš li nešto lijepo ispod tog ogrtača?” Znao je da voli lijepo, ženstveno donje rublje. To je proizišlo iz, zaključila je, gotovo androgene odjeće koju je nosila na posao. Odgovor je bio da: njezina jednostavna ljetna spavaćica, krem boje s čipkom, bila je prekrasna. Dakako, nije mu namjeravala to reći. “To nije tvoja briga”, odgovorila je. “Što je s majicom:

81

Polagano joj se nasmiješio. Oči su joj bile teške i vrele. “Htio sam te pokušati uzbuditi.” Skupila je oči i stisnula usnice. Njegov je osmijeh imao određenu dozu bezobrazluka. “Mokra je, u redu?” rekao je. “Osim ako nemaš neku perilicu rublja za duhove, moram čekati da vidim hoće li se osušiti.” Napetost u zraku mogla se rezati nožem. Gorjela je. Odmah je počela raditi bilo što samo da ne misli na njega. Nije imalo smisla nastaviti ovo što su započeli. Neće doći do vrelog seksa. Razgovarat će o satu, a zatim će ona leći u krevet na zasluženi odmor. “Pitala sam te kome želiš da proslijedim sat”, nastavila je ignorirajući trnce koji su joj kružili tijelom. Iskrivio je usne. “Nemoj se zamarati.” Ponovno ju je progutao pogledom, zadržavajući se na izrezu ogrtača kroz koji se nazirala kremasta spavaćica s čipkom. “Čisto da znaš, volim čipku.” Glas mu je bio hrapav te je ponovno osjetila leptiriće u trbuhu. Zgrčila je nožne prste. Nemoj da vidi kako reagiraš na njega. “Samo da znaš, nije me briga.” “Ponovno si isplazila taj svoj lijepi jezik.” Neće polizati usnice. Neće razmišljati o tome. Mogla je prestati zuriti u njega, no to bi je odmah razotkrilo. “Hoćeš li mi dati ime nekog rođaka ili nećeš?” Charlie je eksplodirala. Pokušala je obuzdati svoju uzbuđenost tako što se prisjetila svega što zna o njemu. Kao prvo, imao je djevojku kada su ga uhitili. Charlie joj se sjećala i imena: Jasmine. To što joj se sjetila imena bilo joj je tek nešto manje mrsko od ideje da joj pošalje sat. “Nemam nikoga.” Ponovno ju je gledao u oči, no ni to joj nije pomoglo. Rastopila se pod njegovim ledeno-plavim pogledom. “Ti si sve što imam, dušo, nikome drugome nije stalo do mene. Ti ga zadrži.” Nije vidjela samosažaljenje u njegovim očima, ni tugu ni bol. Izgledao je odlično, seksi kao i uvijek, ali ipak ju je pogodilo. Nije bilo u redu to što nema nikoga. Vjerojatno je pročitao njezine misli jer je dodao oštro. “Je li ti to mene sažalijevaš?” zahtijevao je. “Ne”, slagala je. “Lažeš, isplazila si jezik.” Uzeo je majicu u ruku i bacio je na tapecirani naslonjač u kutu. “Ponovno se javlja tvoje meko srce.” Charlie je podigla glavu. “Rekao si to kao da je nešto loše.”

82

“Vjeruj mi, većinu vremena jest. No, zato ćeš ti dobiti sat, doktorice: jer je tvoje srce jedan veliki, mekani, sljezov kolačić. I zato što – kako si ono jednom rekla? – eh, da: zato što ti je stalo do mene.” Krenula je to poreći, ali nije mogla. To ju je uplašilo i razljutilo u isto vrijeme, dovoljno da skupi obrve i prekriži ruke na prsima. “Idi kvragu”, rekla je, u ovome joj je trenutku doista bilo svejedno. Nasmijao se. “Hoćeš li mi pokazati što to lijepo nosiš ispod?” “Ne.” I dalje se mrštila. Zijevnula je i stavila ruku preko usta. Izraz na licu odjednom mu se promijenio. “Predugo si na nogama”, rekao je potpuno drukčijim tonom. “Idi u krevet.” Zamalo je rekla “ne” samo da mu proturječi, ali bila je stvarno iscrpljena, a pomisao da legne u krevet i zatvori oči toliko primamljiva. Naravno, prije nego što to učini, morat će skinuti ogrtač. Večeras striptiz definitivno nije bio na programu. Vidjela je da je potajice promatra i čeka da se skine. Izvila je usnice u smiješak, stavila sat pokraj kreveta, povukla prekrivač, namjestila jastuke – i ugasila lampu pokraj kreveta. Kada je rekao “Dovraga”, nasmijala se. Soba je bila gotovo potpuno u mraku. Skinula je ogrtač i ušla u krevet, leđima okrenutima prema njemu. Nakon toga ležala je u krevetu i slušala ubrzane otkucaje svoga srca, svjesna da stoji s druge strane kreveta. Nije mogla zaklopiti oči i morala je samu sebe podsjećati da diše. Nije se micao ni proizveo bilo kakav zvuk te je znala da je najvjerojatnije vidi kao siluetu ispod prekrivača. Sama činjenica što je uz nju bila je dovoljna da postane svjesna dodira hladne svile na koži, svojih napetih bradavica ispod čipke koja ih je prekrivala, vreline između nogu. Na koži je osjetila miris losiona za tijelo od lavande. “Samo da znaš”, glas mu je bio dubok i težak te je cijela protrnula – “Želim voditi ljubav s tobom. Jako.” Zastao joj je dah. Stisnula je šake. Rastopila se. Tijelo joj je gorjelo. Oh, Bože, koliko i ja tebe želim. Ali nije to rekla. Ne bi to izvukao iz nje ni da je muči. Samo je dobacila kratko i jasno “Laku noć.” Zatim je zaklopila oči, toliko uzbuđena da je imala dojam da joj plamenovi ližu tijelo. Molila se da što prije usne.

83

JEDANAESTO POGLAVLJE Naravno da je imala noćne more, tko i ne bi pod tim okolnostima? Nije ih se više sjećala kada se ujutro probudila, samo je znala da je jednom vrisnula tijekom noći, a Michael ju je umirio: “Ne brini, dušo, ovdje sam.” Osjećala se sigurno i zaštićeno te je ponovno zaspala i probudila se tek kada se sunce pojavilo na prozorima i najavilo početka novog dana, a zvonio joj je i alarm. Michaelu nije bilo ni traga ni glasa, što ju je zabrinulo, barem dok nije sišla dolje, prateći miris kave, i ugledala ga na kraju sobe kako gleda kroz veliki prozor u kuhinji dok Crane pravi kavu. Tony i Kaminsky sjedili su za šankom i raspravljali o nečemu na laptopu koji je Kaminsky držala otvoren pred sobom. Preletjela je pogledom sobom i vidjela da su stražnja vrata doista, barem na prvi pogled, popravljena, a pošta je i dalje razbacana posred stola kako ju je i ostavila, zbog čega ga vjerojatno nitko nije ni upotrebljavao. Ekipa je bila odjevena u svoja uobičajena odijela FBI-a, a Michael je ponovno nosio majicu. Charlie je pretpostavila da se osušila. Iako ju je to najprije začudilo jer je sišao u kuhinju, a trebao joj je ostati blizu, sjetila se da Michael može prolaziti kroz podove. Njezina je soba bila nekoliko metara udaljena od njega. “Jutro”, Tony ju je pozdravio kada je ušla u kuhinju. “Nadam se da ti ne smeta što smo se raskomotili.” “Naravno da ne”, rekla je. Crane joj je mahnuo žličicom, Kaminsky ju je namršteno promatrala, a Michael se okrenuo prema njoj. Bio je ozbiljan, sunčeva je svjetlost obasjala njegovo vitko, snažno tijelo tako da je nalikovao antičkim kipovima. Naglasila je zlatne pramenove u njegovoj kosi i oštre crte lica. Da nije znala sa sigurnošću da je duh, ne bi vjerovala u to, toliko je živo izgledao. Čak je i na ovoj udaljenosti spazila njegove nebeskoplave oči. Bože, prekrasan je, bila je prva glupava pomisao koja joj je prošla kroz glavu, ali brzo ju je potisnula kada se sjetila, i mrtav. Skrenula je pogled s njega i koncentrirala se na živog muškarca s kojim je razgovarala. “Mislila sam da nemam više kave u kući.” “Nisi imala.” Tony joj se nasmiješio. Očito se nedavno istuširao jer je i on bio zgodan sa svojom crnom kosom i smeđim očima koje su se caklile. “Crane je otrčao u trgovinu. Donio je i krafne.” Za skupinu ljudi koja je spavala tek nekoliko sati svi su izgledali dobro, pomislila je Charlie. Britkih očiju, spremni za akciju. Dečki su bili obrijani, Kaminsky je bila u jednom od svojih odijela – ovo je bilo na pruge – i, Bože pomozi joj, na nogama je ponovno imala vrtoglave pete. Znala je da će krenuti u potragu za Gingerbread Manom te se Charlie prikladno obukla – crne ravne cipele, uske crne hlače te bluza bez rukava boje breskve. Podigla je kosu u punđu, a kada budu krenuli, uzet će crni sako da ga može obući ako joj zatreba.

84

Od nakita je nosila malene srebrne viseće naušnice i Michaelov sat koji je gurnula do lakta. Nije ga htjela ostaviti na noćnom ormariću. Ako je istina ono što joj je rekao, to je važan dokaz, a očito mu je i osobno jako stalo do njega. Michael je pogledao u sat, a zatim podigao pogled do njezinih očiju. Uzvratila mu je pogled, napadački nastrojena: nemoj pridavati tome nikakvu važnost. Nasmiješio joj se. Nije uopće htjela razmišljati o tome što se krije iza njegova smiješka, iako su ju prošli trnci koliko je bio zavodljiv. Alarmantno je shvatila da je u većoj nevolji nego što je isprva mislila. Nemoj se zaljubiti u njega. Bojala se da je to jednako djelotvorno kao da si naredi da ne diše. “Kava?” Crane ju je pitao, a ona je kimnula glavom. Pogledala je u sat iznad mikrovalne i vidjela da je nekoliko minuta poslije devet. Bila je subota, što je bilo dobro jer nije morala brinuti o poslu. Vani je već bilo toliko sunčano da je Charlie škiljila. Bilo je teško razmišljati da je svijet kao iz bajke nakon onoga što je sinoć vidjela. Michael je dobacio: “Imaš kokoši u vrtu. I velikog žutog mačka koji razmišlja o tome da doručkuje piletinu.” “Oh, ne.” Charlie je već krenula prema stražnjim vratima kada je shvatila da je to rekla naglas. Nadala se da su svi pomislili da je vidjela predstojeći pokolj kroz prozor. Gospođa Norman, starija udovica, živjela je odmah do nje i uzgajala nagrađivane Leghorn kokoši na koje je bila strašno ponosna; Powell, srednjoškolski nastavnik, njegova žena koja je radila kao menadžerica u supermarketu i njihova dvanaestogodišnja kći Glory živjeli su s druge strane i jednostavno obožavali Bundevicu, njihovu mačku. Nažalost, mačke i kokoši ne idu baš najbolje zajedno. Obje su strane često završile u Charlienom dvorištu, kokoši zbog suncokreta, a mačka zbog kokoši. Njezino je dvorište postalo bojno polje ovih dviju životinjskih vrsta. Zasada je rezultiralo samo jednom očerupanom kokoši, i mačkom koja je nastradala od uboda kljunom. “Bježite!” Charlie je povikala jureći prema kokošima. Velike, bijele ptice bile su iznenađujuće agresivne, naročito prema Bundevici, tako da njihove bitke nisu uvijek bile neravnopravne, kako je u početku mislila. Kokoši su tražile suncokretovo sjeme u travi, nesvjesni Bundevice koja je čučala, mahala repom i vrebala plijen iza obližnjeg kamena. “Idi kući, Bundevice!” Kokoši su zakriještale i razletjele se kada im se približila, jurnule prema ogradi i skotrljale se u svoje dvorište. Charlie se okrenula prema Bundevici, čiju je zabavu pokvarila, i koja je sada sjedila i gledala je svojim zlatnim očima. Počela se šapicom umivati kao da je pokušava uvjeriti da nije imala nikakve zle namjere.

85

“Možeš misliti, znam što si namjeravala”, Charlie ju je prekorila. Uzela ju je u naručje da je vrati u njezino dvorište. Pogledala je u planinu iza sebe. Sinoć je ubojica počinio grozne zločine u toj planini, nakon čega je piljio kroz prozor u njezinu kuću. Bilo joj je nelagodno uopće razmišljati o tome. Gusta se šuma protezala preko tamnoplavog neba, dok se nije izgubila u niskim bijelim oblacima. Bez obzira na žarko sunce, tamnozeleni vrhovi drveća izgledali su mračno i zloslutno, a ulaz na putić gdje je svakodnevno trčala nazirao se u sjeni. Charlie se stresla i pomislila kako sigurno dugo vremena neće trčati tim putem. Prije sinoćnjih događanja planina joj je uvijek bila mjesto mira i odmora. Imala je osjećaj kao da joj nečiji prst klizi po vratu. “Charlie?” Okrenula se da vidi tko je doziva i vidjela Melissu Powell kako joj maše iz svoga dvorišta preko ograde. Charlie je živjela ovdje tek nekoliko mjeseci i još nije dobro poznavala sve susjede. Bili su draga, prijateljski nastrojena skupina, ali je ipak trebalo vremena da prihvate strankinju u svoju zajednicu. Budući da nikada nigdje nije pustila korijenje, niti je imala grad s obitelji, prijateljima i susjedima, Charlie im je zavidjela na njihovoj međusobnoj povezanosti. Bilo je to nešto, odlučila je kada se doselila, čiji dio želi i sama biti. Prije nekih godinu dana shvatila je da se ne zna sprijateljiti s ljudima. Nakon njezina nestabilna djetinjstva, naročito nakon smrti Holly i njezine obitelji, nije željela, a možda nije ni mogla, uspostaviti nikakve trajne odnose. Bila je oprezna, poput kupača koji prvo stavi prst u vodu isprobavajući je li voda hladna, ali sada je to pokušavala ispraviti. Htjela je imati normalan život, iako nije bila sigurna bi li se u njega uklopila. “Bok, Melissa.” Bundevica se počela migoljiti u Charlienu naručju nakon što je vidjela gazdaricu. Charlie ju je odnijela do ograde i predala susjedi. Melissa je bila Charlienih godina, više zgodna nego lijepa, s kratkom smeđom kosom i nježnom, dječačkom figurom. Očito je vidjela iz kuhinje kako Charlie drži Bundevicu te je izašla da je preuzme. Glory, njezina kći, izgledala je isto kao i majka, samo što je imala kosu do pola leđa. Brett, njezin muž, bio je veliki čovjek s gromkim glasom i velikim trbuhom. Charlie se nasmiješila Melissi. “Ganjala je kokoši gospođe Norman.” “Oh, ne.” Melissa je rekla uznemireno. Obratila se Bundevici koju je držala u naručju: “Ne, Bundevice. Zločesta maca.” Pogledala je Charlie i odmahivala glavom: “Pokušavamo je zadržati kod nas, ali...” slegnula je ramenima i rekla gotovo stidljivo. “Čula sam – svi govore – ne bih htjela biti napadna, ali zbog Glory, znate kako je, moramo biti na oprezu – je li serijski ubojica sinoć u planini ubio dvije djevojke, a treća je pobjegla kod vas?” Dakle, Melissa nije bila među susjedima koji su se sjatili u njezinoj kući sinoć, ali ipak je znala što se dogodilo. Dakako da jest. Bio je to dio života u malenom gradiću. Bio je to dio – Charlie je pomislila – onoga što je željela u svome životu.

86

Charlie je objasnila susjedi što se dogodilo u nekoliko kratkih crta. Melissa je slušala raskolačenih očiju i na kraju uskliknula: “Oh, Bože moj, Držat ću Glory neprestano na oku” i “Policija treba proglasiti opću uzbunu”. “Jeste li čuli nešto neobično sinoć? Recimo između 11.30 i ponoći?” Charlie je upitala. Melissa je odmahnula glavom. “Bili smo u krevetu u jedanaest. Svi mi.” Namrgodila se. “Kažu da je dojurila policija i hitna pomoć i da je bila velika gužva, no mi nismo ništa čuli. Nismo znali da se išta dogodilo dok nas ujutro nije nazvala Sally Bennet.” “Ako se ičega budete sjetili, hoćete li me, molim vas, nazvati?” Melissa je kimnula glavom, a zatim je dobacila brzo “Bok” i s Bundevicom u naručju zgrabila Glory za ruku i uvela je u kuću, gdje će, Charlie je pretpostavila, internet i telefon raditi punom parom. Odjednom je postala svjesna nesnosne vrućine, znoj joj je počeo kapati s čela te se okrenula da se vrati u kuću, kada je nedaleko od sebe spazila Michaela. Oči su mu se caklile. “Je li ti itko ikada rekao koliko si slatka dok ganjaš kokoši?” Odmjerila ga je pogledom. “Lijepo je vidjeti te ponovno obučenog.” Nacerio se. “Majica se osušila. Ona svilena spavaćica koju si nosila sinoć... jako je lijepa.” Nije ga htjela pitati Kako znaš?, ali vjerojatno je pogodio neizgovoreno pitanje jer su mu se usne razvukle u još veći osmijeh te je nastavio: “Otkrila si se tijekom noći i vikala kako te netko želi zgrabiti.” Sjetila se koliko ju je tijekom noći utješila njegova prisutnost te se namrštila. “A što si ti radio, čitavu noć lebdio nada mnom?” “Ne, većinu sam noći proveo kod Slatkice u sobi. Samo sam povremeno provjerio je li sve u redu kod tebe.” To bi je razbjesnilo da mu je povjerovala, ali doista nije. Možda je karizmatični psihopat / serijski ubojica, ali nije voajer. Pogledala ga je pogledom koji je govorio Baš si duhovit, prošla pokraj njega i ušla u sobu s blaženom klimom. Nestrpljivo je čekala da uđe za njom prije nego što zatvori vrata – još nije potpuno prihvatila da može prolaziti kroz zidove. Kaminsky je dobacila s barskog stolca: “Što ti je rekla tračerica?” “Pitala me što se dogodilo”, Charlie je odgovorila i zatvorila vrata nakon što je Michael prošao kroz njih – i to dok ih je držala otvorenima. “Čula je glasine koje je htjela provjeriti.” “Trebali bismo ispitati susjede, možda su nešto vidjeli”, Tony se sjetio. Charlie je prošla pokraj stola i došetala do šanka. “Već sam pitala Melissu. Kaže da je čitava obitelj bila u krevetu u jedanaest i da ništa nije čula do jutros, kada ju je nazvala prijateljica.”

87

“Kladim se da je čitav grad u panici”, Crane je dodao. Gledao je u Charlie. “Želiš li kave?” “Hvala ti.” Charlie je sjela na barski stolac pokraj nasmiješenog Tonyja. “Ništa od toga ne bi se dogodilo da ne živim ovdje.” “Nemoj mi reći da sada još imaš grižnju savjesti.” Michael se naslonio na bar s druge strane. Uznemirilo ju je što joj je dovoljno blizu da ga može dodirnuti. Svaki djelić njegova tijela, od trodnevne brade do trbušnjaka čvrstih kao kamen, izgledao je jednako stvarno kao i Tony s njezine druge strane. Bilo je teško ne promatrati ga, obuzdati otkucaje srca u njegovoj blizini. “Ne možeš pomoći svima na svijetu, dušo.” “Dogodilo bi se negdje drugdje”, Tony je rekao. “Ovaj tip je ubojica i bez obzira na to jesi li upletena ti ili neki drugi stručnjak kojeg smatra izazovnim, ubijat će dok ga ne uhvatimo. I to je činjenica.” “Lokalni stanovnici ne bi trebali biti u opasnosti. Uvijek otima i ubija žrtve u istom gradu, a nikada se dva puta ne vraća na isto mjesto”, Kaminsky je zaključila. “Zasada je ovaj grad vjerojatno najsigurnije mjesto na svijetu.” “No, krasno, idem reći susjedima.” Charlie je odgovorila ironično. “Sigurna sam da će to sve ispraviti.” Tony je podigao pogled i oči su im se srele. “Čisto da znaš, imaš popriličan dekolte, otkopčalo ti se dugme. Hoćeš li se kladiti da i gospodin agent to vidi?” Michael je dobacio. Charlie si nije mogla pomoći. Ošinula ga je pogledom koji je govorio Prestani razgovarati sa mnom te je zaštitnički stavila ruku preko V-izreza na bluzi. Najradije bi zakopčala to dugme, ali je znala da bi to previše zabavilo Michaela i jasno mu dalo do znanja da je može uznemiriti. “Nakon što prođemo neke stvari, volio bih da pođeš sa mnom u bolnicu da razgovaramo s Jennom McDaniels”, Tony je rekao Charlie koja je (pomalo nevoljko) kimnula glavom. Suptilno se uspravila u nadi da nijedan od muškaraca neće gledati u otvor na njezinoj bluzi iako, naravno, osim Michaelova komentara, nije imala nikakav dokaz da je Tony promatra. “Crane, kada završimo ovdje, ti i Kaminsky razgovarajte sa susjedima. Osim toga, treba pregledati sve snimke s bankomata, trgovima, sve prometne kamere na ovome području. Uzmite i video policijske patrole, ako ga imaju. Znamo da je tip jučer i sinoć došao u grad. Moguće je da su snimili njega i njegovo vozilo.” “Naravno, šefe”, Crane je rekao i pružio Charlie šalicu kave. Charlie je dodala zaslađivač iz posude i pokazala Craneu na kabinet kada se požalio da nema pravog šećera. Odbila je krafnu (iako ju je Michael nudio: “Uzmi jednu. Moraš jesti.”), diskretno zakopčala dugme kada je zaključila da je nitko ne gleda (osim Michaela), te je obratila pozornost na laptop. “Možeš li nam, molim te, iznijeti izvješće?” Tony je zamolio Kaminsky. Kaminsky je spustila šalicu kave.

88

“Kao prvo, postoji sedam različitih skupina po tri žrtve, sveukupno dvadeset i jedna žrtva Gingerbread Mana.” Kaminsky je kuckala po ekranu na kojem se nalazilo nešto što je izgledalo kao pano s malenim fotografijama grupiranima po tri. “Od ukupnog broja, imamo šesnaest umrlih. Petero je preživjelo napad, uključujući Jennu McDaniels.” Pokazala je rukom na niz od pet slika na kraju ekrana: na vrhu se nalazila Jenna. “Tri napada dogodila su se u protekle dvije godine, a jedan napad – skupine Jenne McDaniels – jedini se dogodio ove godine. Svi su zločini počinjeni u kolovozu i rujnu. Ako Gingerbread Man bude slijedio svoju rutinu, napad na skupinu McDaniels prvi je od dva koji će se dogoditi ove godine. Možemo očekivati da će oteti još jednu skupinu od troje ljudi za deset do četrnaest dana. Sljedeće ubojstvo trebao bi počiniti za dva tjedna, odnosno dva vikenda, u petak ili subotu. To je njegov obrazac ubijanja.” “Dakle, imamo desetak dana da ga pronađemo prije nego što ponovno ubije”, Crane je rekao, a Kaminsky kimnula glavom. “Ako bude slijedio dosadašnji obrazac.” “Imaš li neku ideju o tome kako bira žrtve?” Tony je zagrizao krafnu. Charlie je primijetila da ga Michael namrgođeno promatra te se nasmiješila. Sigurno ga nije tako gledao jer je mislio da joj promatra dekolte, samo je on to radio. Odjednom joj je pala na pamet još jedna stvar: počela ga je zvati Michael, više ga nije zvala Garland. Nije htjela ni pomisliti što je to govorilo o promjeni u njihovu odnosu. Kaminsky je odmahnula glavom. “Napisala sam neke informacije o žrtvama: ime, dob, spol, rasu, bračni status, zanimanje, mjesto stanovanja i druga obilježja. Još uvijek ne mogu pronaći nikakav uzorak.” Charlie je rekla: “Ako se dobro sjećam...” pogledom je prešla informacije za svaku skupinu kako bi to potvrdila – “svaka je skupina otprilike ista sastava. Na primjer, prva se skupina sastojala od trojice mladića od dvanaest, trinaest i četrnaest godina.” Kaminsky je kimnula glavom. “Tako je. Druga skupina bile su tri petnaestogodišnjakinje. Četvrta skupina ponovno tinejdžeri – dva četrnaestogodišnjaka i jedan šesnaestogodišnjak. Četvrta skupina bila je malo šarenija jer se sastojala od dvije žene u četrdesetima i petnaestogodišnjeg dječaka. Peta skupina sastojala se od šesnaestogodišnje djevojke, sedamnaestogodišnje djevojke i sedamnaestogodišnjeg dječaka. Šestu skupinu činili su četrnaestogodišnji dječak, petnaestogodišnji dječak i osamnaestogodišnja djevojka. Sedma skupina – ona od sinoć, sastojala se od Raylene Witt i Laure Peters, obje su imale dvadeset i jednu godinu, a Jenna McDaniels ima dvadeset godina.” “Tko su preživjeli?” Tony je pitao dok je završavao krafnu i brisao prste o salvetu. Michael ga je i dalje gledao kako žvače i guta. Kada je ponovno uzeo gutljaj kave, Michaelove oči, koje su sjale nekim čudnim sjajem koji nije mogla definirati, zadržale su se na šalici. Iako je trajalo samo nekoliko sekundi, Charlie

89

je konačno shvatila. Michaela uopće nije živcirao Tony, već im je zavidio na doručku. Dakako, nedostajalo mu je jelo. Bila joj je to užasna pomisao. Michael je shvatio da ga promatra jer je podigao pogled i nacerio se. “Što me gledaš tim psećim pogledom?” zahtijevao je sumnjičavo. Charlie je promijenila svoj izraz lica u Nemam pojma o čemu pričaš, barem se nadala da mu je to poručila, a zatim je dodala drugim izrazom lica šuti. Znala je da će prije dobiti aureolu nego što će se to ostvariti. Kaminsky je počela govoriti te je Charlie vratila pogled na nju. “Ariane Spencer, iz druge skupine, koja je u to vrijeme imala petnaest godina.” Kaminsky je prstom pokazala na sliku ljepuškaste plavuše na ekranu. “Matthew Hayes, šesnaest godina, iz treće skupine.” Dječak je bio vižljast, s crnom kosom i bodljikavom frizurom te malenim piercingom u nosu. “Andrew Russell, sedamnaest godina, iz pete skupine.” Dječak je imao kratku smeđu kosu i naočale s debelim okvirom. “Saul Tunney, petnaest godina, iz šeste skupine.” Imao je okruglo, nevino lice i plave kovrče. “I konačno, Jenna McDaniels iz sedme skupine.” “Dakle, imamo šest tinejdžera od četrnaest do osamnaest godina i pet odraslih žena, ako računate u to Jennu McDaniels s obzirom na to da ima dvadeset i jednu godinu”, Tony je zaključio. “Jesu li se žrtve međusobno poznavale?” Crane je završio s doručkom i došao s njihove strane šanka da i on može vidjeti ekran. Nagnuo se i stavio ruku na laptop. Prošao je ravno kroz Michaela, koji se namrštio. Crane je odjednom naglo povukao ruku, poviknuo “Ah!” i počeo trljati prste. “Stresla me struja”, rekao je svojim iznenađenim kolegama. “Prokleti statički elektricitet.” “Buu”, Michael je zarežao kada je Crane otišao s druge strane laptopa. Charlie se nehotice nasmiješila. I Michael se smijao. Pogledi su im se sreli. Nakon nekoliko trenutaka oči su mu se zamračile. Prešao joj je s očiju na usnice. “Kada se tako smiješiš, tako te žarko želim poljubiti”, rekao je. “Šteta što ne mogu. Ali radim na tome.” Pokušao je izvući neku reakciju iz nje, ali Charlie se sabrala. Znala je da je uživa zadirkivati i izbacivati iz takta, provocirati, paliti je. Jedina obrana koju je imala bilo je da ne reagira, što je i učinila. Barem izvana. Jedino na što nije mogla utjecati bila je slika koja joj se pojavila u mislima, njegove usne na njezinima. Odjednom joj je postalo strašno vruće. “Mislim da su neki od njih poznavali druge iz svoje skupine.” Skrenula je pogled s Michaela koji je očito spazio nešto u njezinu pogledu te ju je sada

90

promatrao kao što mačka vreba miša. Charlie se, međutim, usredotočila na Cranea i pokušavala pohvatati konce ovog važnog i stvarnog razgovora. “Ne znam točno o kome je riječ, ni o kakvim odnosima.” “Moramo to doznati.” Tony je rekao Kaminsky, koja je kimnula glavom. “Čini mi se važnim to što su svi dečki tinejdžeri. Dam se kladiti da su i sedamnaestogodišnjaci nježnije građe. Strah ga je oteti odrasla muškarca, što me dovodi do pretpostavke da je i sam sitnije građe i da nema vojnu ni policijsku obuku”, Crane je dodao. Tony se namrštio. “Mislim da ne možemo isključiti vojnu ili policijsku obuku samo na osnovi toga. Bilo kome je teže nositi se s odraslim muškarcem nego sa ženom ili djetetom, a možda odrasli muškarci jednostavno nisu u njegovu stilu.” Crane je slegnuo ramenima. “Imaš pravo.” “Zaboravite na proklete žrtve. Ti si ključ svega”, Michael se uozbiljio i rekao. “Želiš li doznati tko je on, otkrij odakle poznaje tebe.”

91

DVANAESTO POGLAVLJE Charlie je iznenađeno pogledala Michaela: nije baš očekivala da će se isključiti iz razgovora – znajući njega, to bi bilo previše očekivati – ali nije ni mislila da će tako zdušno pratiti razgovor niti je očekivala da će reći tako oštroumnu primjedbu. Čim je izrekao tu rečenicu, znala je da je u pravu. “Što prije uhvatimo tog tipa, brže se mogu prestati brinuti o tome hoće li te ubiti, a i gospodin agent moći će se vratiti odakle je došao”, Michael je odgovorio vidjevši njezin pogled. U zadnji se tren sjetila da nisu sami. Charlie mu nije ni na koji način pokazala da ga je čula. Umjesto toga, pogledala je Tonyja i ponovila naglas Michaelov prijedlog, samo ga je proširila tako da uključuje sve stručnjake kojima je slao pisma. “Dobra ideja. Četvero je bolji broj za početak istrage od dvadeset i jedan”, Tony je rekao zamišljeno. “Tko su stručnjaci?” “Doktor David Myers, koji je, kao što sam već rekla, napisao udžbenik o kriminalističkoj psihologiji. Doktor Jeffrey Underwood, genetičar i profesor na medicinskom sveučilištu Wake Forest. Eric Riva, novinar koji je napisao niz članaka o ubojstvima u Charlotte Observeru, popularnim novinama u Južnoj Karolini”, rekla je Charlie. “I ti”, Kaminsky je dodala i pogledala Charlie. “Doktorica Charlotte Stone, kriminalistička psihijatrica, među najvećim stručnjacima za serijske ubojice u zemlji.” “Koja treba pronaći novu specijalnost”, Michael je dobacio. Charlie ga je ignorirala i rekla Tonyju: “Mislim da se trebamo pitati kako je Gingerbread Man došao do tih stručnjaka. Na primjer, mislim da nitko izvan našeg akademskog područja kriminalističke psihologije nije ni čuo za mene. To bi nam moglo suziti broj osumnjičenih.” “Šališ se? Bila si na TV-u”, Kaminsky je pogledala u Charlie s nevjericom. “Nekoliko dana nije bilo ništa drugo na vijestima i u emisijama u čitavoj zemlji osim reportaža o Boardwalk Killeru, i o tebi.” “Djevojka koja je preživjela”, Michael je dobacio sarkastično. “Razmisli o tome: klasična tema.” Charlie je bila u šoku zbog ove reference na Harryja Pottera. Michael joj se još prije požalio da nema što drugo raditi u zatvoru osim vježbati i čitati, ali tada su razgovarali o Shakespeareu, pa je Charlie iznenadio njegov izbor literature. “Zatvorska knjižnica”, Michael je objasnio, očito točno interpretirajući njezin pogled. “Pročitao sam sve što su imali.”

92

“Doista si stalno bila na televiziji”, rekao je Crane te se ponovno koncentrirala na živuće sugovornike. “Uključujući CNN. Gotovo čitav svijet zna tko si i čime se baviš.” Charlie nije bila toga svjesna. Ili, bolje rečeno, nije si htjela to priznati. Vjerojatno jer joj je bilo bolje živjeti u neznanju. “Zaboravila sam na to.” U redu, to je zvučalo jadno. “Bila si zauzeta”, Michael je rekao opravdavajući je. “Hajdemo razmotriti preostalo troje”, Tony je rekao. “Odakle ih je ubojica poznavao?” Pogledao je Charlie. “Kako je znao tko su?” Rekla je: “Ja sam doznala njihove identitete dok sam pomagala doktoru Myersu. Dakako, njega sam znala od prije, za doktora Underwooda sam čula, ali nikada prije nisam čula za Erica Rivu, dok mi doktor Myers nije poslao njegove dokumente.” “Eric Riva prvi je primio poruku Gingerbread Mana Ne možete me uhvatiti, zar ne?” Tony je pitao. Kada je Charlie kimnula, dodao je: “Počnimo s njim.” Pogledao je Kaminsky. “Pokušaj doznati koliko su bile popularne njegove kolumne, i kako ih je uopće počeo pisati.” Kaminsky je kimnula. “Prionut ću na posao.” “Rekao bih da je prva skupina žrtvi najznačajnija”, Charlie je dodala. “Nešto je ponukalo Gingerbread Mana da započne s tom skupinom. Ili je poznavao žrtve ili je vidio sebe u jednom od mladića. Možda mu se nešto traumatično dogodilo u toj dobi.” “Provjerite i to”, Tony je rekao i Kaminsky je ponovno kimnula. Tada se sjetila Raylene Witt – duh je morao biti vezan uz nekoga ili nešto u blizini. Charlie je dodala: “Još jedna stvar. Znamo da je Gingerbread Man lovio Jennu po planini. On – ili njegov pomoćnik, iako sam gotovo sto posto sigurna da radi sam – razvalio je moja stražnja vrata i ostavio poruku i nož. Možda je nakon toga otišao pred kuću ili čak ušao u kuću sa spasiteljima. Trebali bismo pregledati snimke i slike prednje strane kuće – možda su neki od susjeda fotografirali hitnu pomoć ili Jennu na nosilima, primjerice. Trebali bismo usporediti otiske prstiju sa stražnjih vrata s onima na prednjim vratima. Također, trebali bismo nabaviti listu svih ljudi koji su bili u kući te večeri.” Tony je pogledao u Kaminsky i Cranea. “Naravno, šefe”, Crane je dodao. “Hoćete čuti gnusne detalje?” Kaminsky je pogledala sve prisutne. “Ne”, Michael je rekao. Charlie ga je pogledala u šoku, za optuženog serijskog ubojicu nije baš imao visoku toleranciju na gnusne stvari. Koliko je znala, svaki put kada je vidio tako nešto – na primjer razbijenu glavu Laure Peters – postao je puno uznemireniji nego što bi očekivala od serijskog ubojice, jer serijski ubojice ne mogu suosjećati ni s kim. Je li glumio empatiju? Možda, ali misli da nije: njegove reakcije bile su previše dosljedne. Zatim se sjetila njegovih opisa mrlja od tinte: bili su poprilično odvratni. Dakako, već je u to vrijeme

93

sumnjala da je zadirkuje, osim toga, to je bilo prije njegove smrti. Možda ga je smrt promijenila, možda više nije bio tako zao kao prije? “Samo da znaš, dušo, zuriš u mene raskolačenih očiju i usnice su ti blago razdvojene. Znam da razmišljaš kako bi me zaskočila, ali mislim da bi to tvojim prijateljima moglo biti čudno.” Nakon te rečenice, Charlie bi to doista počela zamišljati da je nije toliko razbjesnio. Dakako, radio je to namjerno, zadirkivao ju je još otkad joj je kao zatvorenik prvi put ušao u ured. Zatvorila je usta i maknula pogled s njega. U glavi je prolazila sve interakcije koje je imala s njim, dok je bio živ i mrtav, te je zaključila da se nije nimalo promijenio. Smrt, barem za njega, nije bila magični napitak koji je uklonio sve njegove grijehe, i dalje je bio isti kao prije. Koliko je to loše bilo, Charlie nije znala reći. Samo je znala da je i dalje dosadan i, nažalost, poprilično seksi. “Zmije”, čula je kako Kaminsky govori te se vratila u stvarnost. “Gad je zatvorio one tri djevojke iz druge skupine u sobu punu zmija otrovnica.” Charlie nije baš naročito voljela zmije, od same pomisli na njih se naježila. Znala je o čemu Kaminsky govori jer je i sama detaljno proučila slučajeve – Gingerbread Man prisilio je djevojke da ubiju jedna drugu tako što je bacao zmije otrovnice kroz rešetku iznad prostorije u kojoj ih je zatočio. Nije se odmah mogla sjetiti što je učinio prvoj skupini. Ah, da, prva skupina, mladići, umrli su od žeđi. Nitko ne zna je li Gingerbread Man ponudio jednom od njih da preživi ako ubije druge, jer nitko iz te skupine nije preživio. “Treću je skupinu gađao strijelama, četvrtoj je prijetio propelerom; petu je zatvorio u drobilicu otpada, šestoj je prijetio gušenjem, a sedmoj, kao što znamo, davljenjem.” “Gdje su sada preživjele žrtve?” Tony je pitao. Kaminsky je dodirnula tipku i pojavio se novi ekran. “Posvuda, imamo njihove adrese.” Kaminsky je otvorila kartu SAD-a na kojoj je svijetlilo pet plavih točkica. Dvije od njih, Charlie je vidjela, bile su na suprotnim stranama zemlje. Nije mogla kriviti žrtve što žele pobjeći što dalje od mjesta zločina. Nakon ubojstva Holly i sama je imala tu želju, samo što je nju bilo strah da, koliko god daleko pobjegne, nikada neće odmaknuti dovoljno daleko. Umjesto toga skrivala se. Eto kako je to završilo: zamalo je poginula i završila je na televiziji. Tony je namršteno gledao u kartu. “A gdje su stručnjaci?” Kaminsky je ponovno pritisnula dugme te su počele svijetliti četiri zelene točne na istoj karti. Svi su bili unutar Južne i Sjeverne Karoline i Virginije, što je značilo da su puno bliži jedni drugima. “Mjesta zločina?” Tony je dalje ispitivao. Kaminsky je pritisnula još jedno dugme i zasvijetlilo je sedam crvenih točkica. I one su bile unutar ove tri savezne države. Četiri crvene točke gotovo su se preklapale sa zelenim točkama koje su označivale stručnjake.

94

“Očito je da ubija u blizini stručnjaka koje ima na piku”, Charlie je primijetila. “Jesu li sve Ne možete me uhvatiti poruke osobno dostavljene primateljima?” Tony je gledao u Charlie koja je odmahnula glavom jer nije znala. “Prva poruka namijenjena Ericu Rivi poslana je poštom na novine Observer za koje piše”, Kaminsky je odgovorila. “Ostale su tri osobno dostavljene.” “U redu.” Tony je kimnuo glavom. “Možda je netko vidio nešto. Možda imamo neki opis. Znamo li lokacije gdje su žrtve posljednji put viđene žive.” “Ne za sve”, Kaminsky je odgovorila: “Crane i ja radimo na tome.” “Saznao sam gdje se nalazi Omar’s”, Crane je rekao. “Onaj bar gdje je Laura Peters posljednji put viđena živa, sjećate li se? Nalazi se u Hamptonu, Virginija.” “To je sedamdesetak kilometara od Richmonda”, Tony je rekao namršteno. “Imamo podatak da su Lauru Peters oteli ispred tog bara. Što je s Raylene Witt i Jennom McDaniels? Znamo li gdje je njih oteo?” “Još ne”, Kaminsky je odgovorila. “Ali doznat ćemo.” “Znamo li zašto se nije više govorilo o nestanku Laure Peters i Raylene Witt?” Charlie je pitala. “Jesu li uopće prijavljene kao nestale?” “Da je Laura nestala, njezina je majka prijavila jučer ujutro”, rekao je Michael i Charlie ga je ponovno pogledala. “Potraži njezino ime na internetu i otvorit će se stranica na Facebooku na kojoj je navedena kao nestala osoba. Majka je mislila da je otišla negdje s dečkom, a dečko je mislio da je otišla k mami. Druga djevojka nije prijavljena kao nestala osoba.” Pretraživao si internet? Bilo je prvo pitanje koje joj je palo na pamet, ali uspjela se obuzdati da ništa ne kaže. Michaelu je zatitrala usnica. “Shvatio sam da se mogu naučiti služiti računalom, ako mogu raditi s upravljačem za televizor. Gotovo sam čitavu prošlu noć bio na računalu u sobi preko puta tvoje spavaće sobe. Postajem poprilično dobar u tome.” Soba preko puta spavaće bila je najmanja od svih soba na katu i Charlie ju je pretvorila u ured. Donijela je stol, kabinet sa spisima i policu s knjigama. Računalo joj je stajalo na stolu, obično u stanju mirovanja. U sobi se također nalazio kauč koji se mogao razvući u krevet. Sinoć je Crane tamo spavao. “Uletjet će ti muha u usta”, Michael ju je upozorio sa smiješkom. Sabrala se i čvrsto stisnula usnice te spustila pogled na šalicu kave. Odmah je posegnula za njom, ali je zastala kada se sjetila da Michael ne može piti. Ako budeš radila samo ono što i on može, nećeš baš daleko dospjeti, prekorila je samu sebe. I tako se vjerojatno kava već ohladila, pomislila je i odustala od nje. Pogledala je oko sebe. Ako je netko i odgovorio na njezino pitanje, nije čula odgovor. Ponovno se prisilila da se vrati u razgovor.

95

“Njegove metode ubijanja zahtijevaju planiranje i pažljivu pripremu”, Tony je zaključio. “Morao je uložiti mnogo vremena, truda i nešto novca, što znači da ili ima plaćeni posao ili dobiva novac od obitelji ili na neki drugi način.” “Ubija vikendom”, dodala je Kaminsky. “To ide u prilog teoriji da je negdje zaposlen i da radi tijekom tjedna.” Crane se nadovezao: “Ali otme žrtve nekoliko dana prije. Osim toga, iako postoji samo jedno mjesto ubojstva, otima ih na različitim lokacijama, što znači da može putovati osobno ili poslovno, ili da postoji neko mjesto gdje drži žrtve dok ih ne zatreba u svom scenariju.” “Fizički opisi koje su nam žrtve dale razlikuju se što se tiče njegove težine i visine”, rekla je Kaminsky. “Znamo da je vjerojatno muškarac, da nosi crno i da ima masku preko lica zbog koje izgleda poput kostura. I da posjeduje ili mu je dostupan plavi ili sivi kombi.” “Koga onda tražimo?” Tony je pitao. “Ne znamo.” Kaminsky je rekla, a Crane je slegnuo ramenima. Kaminsky je pogledala u Charlie. “Srećom, naš tim stručnjaka pomoći će nam da dođemo do odgovora na to pitanje. Doktorice Stone, imate li kakvu ideju?” Charlie je prostrijelila Kaminsky pogledom. Prebacila je pogled na Tonyja i rekla: “Kao što sam rekla, treba provjeriti prvu skupinu: nešto u vezi s njima kao skupinom ili s jednim od njih, nešto od toga ima za njega posebno značenje. Mislim da je u vrijeme ubojstva prve skupine obitavao u okrugu od dvadesetak kilometara od mjesta ubojstva. Također, njegove metode – način na koji zastrašuje svoje žrtve i time ih navodi da se međusobno poubijaju – jednako su važne. Zašto je odabrao baš neku određenu metodu? Možda su to fobije njegovih žrtava, i ako jesu, kako je doznao za njih? Možda je riječ o njegovim vlastitim strahovima, i ako jesu, kada su se pojavili? Je li možda imao iskustva slična onima koja priređuje svojim žrtvama ili je nešto slično proživio neki član njegove obitelji? Možda mu se, na primjer, otac utopio? Ili je sam Gingerbread Man u djetinjstvu nastradao od, primjerice, propelera, možda je imao nesreću s kosilicom? Ili...” “Možda je samo zao”, Michael se ubacio. “Bez ikakva uzroka i posljedice, bez ikakve traume iz djetinjstva: možda je samo zao. Tvoje te meko srce vodi pogrešnim putem, želiš vjerovati da ljudi rade loše stvari jer su i sami proživjeli nešto traumatično, da su zbog toga oštećeni, što automatski znači da se mogu i popraviti. Da ih ti možeš popraviti. E pa, moram ti reći da ne mora biti tako, i upravo se takvog načina razmišljanja moraš čuvati jer bi mogla završiti mrtva.” Charlie je shvatila da je prvi put mrtav-ozbiljan te se namrštila. Upozorava li me on na sebe? Proletjelo joj je kroz glavu prije nego što je primijetila da je svi znatiželjno promatraju. “Charlie?” Tony je rekao. Gledao ju je čudno, s upitnicima iznad glave te je shvatila da se isključila usred rečenice.

96

Kvragu. “Oprostite, morala sam na trenutak zastati da saberem misli”, rekla je i krajičkom oka promatrala Michaela – više ni u kom slučaju neće gledati u njega – koji se nasmiješio i sarkastično uživao u onome što je njegov upad prouzročio. E pa neće je ponovno dekoncentrirati. Njegov ju je samozadovoljni smiješak razjario. Umjesto na Michaela, koncentrirala se na Tonyja i izložila sve što su znali o ubojici. “Imamo pred sobom vrlo organiziranog ubojicu. Gotovo je sigurno muškarac, bijelac, između dvadeset pet i četrdeset godina, inteligentan, sve planira unaprijed, perfekcionist koji ne tolerira pogreške”, nastavila je. “Vidi sam sebe kao dominantnu, moćnu osobu koja ima kontrolu tako da možda radi na nekom poslu gdje ima autoritet. Sadist je s božjim kompleksom. Uživa u tome da odlučuje o životu i smrti svojih žrtvi.” “Ako je istina da mora sve imati spremno prije samog čina, prije nego što otme žrtve, moguće je, čak i vrlo vjerojatno, da već sada ima spremno mjesto gdje će počiniti sljedeće ubojstvo, zar ne?” Tony se namrštio. Čini se da je zaboravio njezinu prijašnju odsutnost. “Da”, Charlie je odgovorila. “Gotovo je sigurno unaprijed pripremio mjesta za obje ovogodišnje skupine da bi mogao u miru izvršiti svoj ritual.” Tony je zadovoljno lupio šakom o šank. “Eto ga. To je još jedan način na koji ga možemo pronaći: moramo locirati sljedeće mjesto zločina.” Charlie je kimnula glavom. “Trebalo bi biti udaljeno nekoliko kilometara od sljedećeg stručnjaka kojem planira poslati poruku.” “Ali mi ne znamo tko je on”, Kaminsky je dodala. “Ne.” Charlie je odmahnula glavom. “Ne znamo.” “Ali možeš pretpostaviti, zar ne? Identificirati moguće stručnjake?” Tony ju je napeto gledao. “To bi nam trebalo pomoći da suzimo mjesta na kojima pretražujemo.” “Da, mogu”, Charlie je rekla. “Ali nemam nikakav način da znam jesam li na dobrom tragu. U prve tri skupine nikome nije poslao pismo. Nakon toga odabrao je novinara, genetičara, sveučilišnog profesora, pa znanstvenika. Posljednje troje jedino imaju zajedničko to što se bave psihologijom i načinom razmišljanja opasnih kriminalaca, ali ubojica može u bilo kojem trenutku promijeniti svoje parametre za odabir.” “Razumijem.” Tony je rekao sa smiješkom. Charlie je shvatila da zvuči pomalo pedantno. “Ovaj je slučaj pun anomalija”, objasnila je. “Nisam sigurna koliko pravila možemo primijeniti.” “Razumijem”, Tony je ponovio i skliznuo s barskog stolca. “Ako si spremna, volio bih da odemo porazgovarati s Jennom McDaniels.”

97

Charlie je također ustala i automatski počela skupljati šalice. “Dajte mi minutu, odmah dolazim.” “Ja ću to riješiti.” Crane joj je uzeo šalice iz ruke. “Idem onda po torbu”, rekla je Tonyju. Otišla je iz kuhinje i čula ga kako ostalima prenosi kratki sažetak, određujući što trebaju prvo napraviti. Michael ju je slijedio u stopu i promrmljao: “Osjećam se kao pas na uzici.” Charlie se nasmiješila. Brzo se vratila s jaknom i torbom, a za to je vrijeme Crane uklonio sve tragove doručka. Kaminsky je stajala na šanku i spremala laptop, a Crane je sjedio na barskom stolcu pokraj Kaminsky koja je proučavala kontrole na videokameri. Tony je stajao iznad sudopera i razgovarao na telefon. Podigao je prst da pokaže da će uskoro završiti razgovor. Charlie je kimnula Tonyju i krenula prema kuhinjskom stolu. Nešto je morala obaviti. “Hoćeš li raditi s nama na čitavom slučaju?” Kaminsky ju je upitala, a po tonu njezina glasa dalo se naslutiti da priželjkuje odgovor ne. Tiho joj je odgovorila da ne smeta Tonyju dok razgovara. Zvučao je kao da daje nadređenima kratko izvješće o tome u kojoj je fazi istraga. Charlie je spremila DVD i pismo koje je došlo uz Michaelov sat u pretinac u torbi, a ostalu je poštu premjestila na pomoćni stol. Osim onoga što je uzela, ništa nije bilo toliko hitno; čak su i računi mogli čekati nekoliko dana. “Čini se da hoću”, Charlie je odgovorila dok je Michael, kada je vidio što sprema u torbu, komentirao: “Nemoj se zamarati s time. Što je učinjeno, učinjeno je.” Više nije bilo ni traga njegovu sinoćnjem lošem raspoloženju. Bio je uobičajeno hladan i smiren, nije vidjela trag nikakve emocije na njegovu licu. Čak i ako mu je doista svejedno što se nalazi na DVD-u, njoj nije. Odjednom je postala svjesna težine njegova sata na ruci. Pogledi su im se sreli. Dugujem ti da barem provjerim što se dogodilo. Dakako, nije to izrekla naglas. “Čast nam je što radiš s nama doktorice Stone”, Crane joj je rekao i pogledao mrko u Kaminsky. “Odličan si doprinos timu.” Charlie mu se nasmiješila. “Hvala ti. I molim te, zovi me Charlie.” “Charlie.” Crane je spremao kameru u veliku torbu s opremom. “A ti mene zovi Buzz.” Plave su mu oči zasjale iza naočala. “Dajte, molim vas.” Kaminsky je okrenula očima. “Što smo mi, jedna velika sretna obitelj, budite profesionalni.” “Hej, Lena, pogodi što?” Crane (ne, Buzz) rekao je tiho, ali znala je da ga je čula. Kaminsky je mrzila kad je netko zove imenom. Charlie se lecnula, ništa

98

dobro neće proizaći iz ovoga. “Nitko osim tebe ne misli da je neprofesionalno imati prijateljske odnose s kolegama s posla.” Kaminsky ga je prostrijelila pogledom. “Nisam primijetila da zoveš Bartolija Tony ili je to samo zato što bi želio biti prijatelj s doktoricom Stone?” “Majko draga, Lena Cuisine, moraš se sabrati.” Buzz je eksplodirao. On i Kaminsky razmjenjivali su oštre poglede nekoliko trenutaka dok Buzz nije zijevnuo. Na trenutak je Kaminsky piljila začuđeno u njega, a zatim se nasmijala. “Nisi se baš naspavao Buzz?” Zezala ga je. Buzz je izgledao kao da mu je neugodno. “Malo mi nedostaje sna, u redu?” Pogledao je u Charlie. “Možda bi trebala provjeriti svoje računalo. Palilo se i gasilo čitavo vrijeme dok sam spavao.” Michael se nasmijao. Charlie se sjetila da je čitavu noć bio na računalu u Buzzovoj sobi. Raskolačila je oči. Nikada nije doznala što su Buzz i Kaminsky pomislili kada su vidjeli njezin izraz lica, jer je Tony završio razgovor i pridružio im se. “Ako vas dvoje ne prestanete, otpustit ću jednog.” Tony je upozorio svoje podređene. Kaminsky je i dalje izgledala bijesno, ali nije ništa odgovorila, a Buzz je samo promrmljao “Oprosti”. Tony je, još jednom oštro pogledavši Kaminsky, kimnuo glavom. “Spremni?” Pitao je Charlie, koja je kimnula glavom te su krenuli prema hodniku. Dodao je: “Želio bih ti se ispričati za njihovu svađu, znaš da im nije prvi put.” “U redu je. Čak mi je pomalo i slatko”, Charlie je dogovorila. Tony se nacerio. “Pobogu, nemoj da te Kaminsky čuje jer ću je stvarno morati otpustiti.” Charlie se nasmijala. “Ne brini. Neću.” “Smeta li ti da idemo tvojim autom?” Tony je pitao. “Volio bih ostaviti iznajmljeni auto Kaminsky i Craneu.” “Naravno, u redu je.” Vadila je ključ iz torbe dok su hodali prema prednjim vratima. Tony joj je kavalirski otvorio vrata. “Planiraš li voziti?” Michael je pitao kada je izvadila ključeve. “Jer ti moram reći da gospodin agent razmišlja o tome da te zamoli da on vozi, ali je previše politički korektan da te to pita.” Charlie je stegnula ključeve u ruci. Nije uopće važno bi li mu ih dala ili ne, ali sada, kada je pitanje ravnopravnosti spolova ušlo u igru, definitivno ih neće dobiti. Stisnula je usnice i izašla na blještavo sunce. Zaškiljila je i stavila ruku preko očiju te pogledala Michaela koji se ponovno stvorio pokraj nje. “I ti bi želio voziti zar ne, ti – ti muškarcu, jedan”, šapnula mu je, otrovno naglašavajući posljednji dio rečenice. Kada se Michael nasmijao, bila je sigurna da ju je čuo.

99

“U pravu si, jedina je razlika što mene nije briga jesam li politički korektan ili nisam”, odgovorio joj je. “Ja bih ti samo rekao da mi daš ključeve.” Nije mu mogla odgovoriti jer je Tony pomislio da ga čeka i uhvatio je ispod ruke kada joj se pridružio. Charlie je pobjedonosno pogledala Michaela, ali uzaludno. Nije gledao u nju, ni u Tonyja. Gledao je na ulicu. “Kvragu”, rekao je potpuno drukčijim tonom, a Charlie je užasnuto zurila u gomilu reportera koji su pojurili prema njima.

100

TRINAESTO POGLAVLJE Ken Ewell i Howie Martin, još jedan zamjenik šerifa kojeg je Charlie poznavala iz viđenja, parkirali su svoj službeni automobil ispred njezine kuće u zoru. Šerif im je naredio da odu tamo nakon što prvi novinari počnu stizati u grad, prije svitanja. Njihov je zadatak bio da zadrže novinare na javnim površinama i spriječe ih da ulaze na privatne posjede (poput Charliena dvorišta ili dvorišta susjeda), i da ih spriječe da napadaju građane Big Stone Gapa (odnosno Charlie) i prenose znatiželjnim gledateljima što se događa u slučaju Jenne McDaniels. Iako je u posljednjih sat vremena pred Charlienu kuću došla gomila reportažnih vozila i novinara, bili su pod kontrolom sve dok Charlie nije izišla kroz ulazna vrata. Nakon toga nastao je kaos. Ken je objašnjavao Charlie što se događa dok su on i njegov partner bezuspješno pokušavali spriječiti da ih gomila potpuno ne okruži. Zajedno s timom, probijala se do garaže, odvojene prostorije pokraj kuće. Tony je čvrsto držao Charlie oko struka, a ona je položila glavu na njegova ramena da izbjegne kamere. “Doktorice Stone, je li istina da ste spasili Jennu McDaniels?” “Što nam možete reći o slučaju, doktorice Stone?” “Hej, Charlie, pogledaj ovdje!” “Čekaj, nisu li to agenti FBI-a koji su radili s doktoricom Stone na slučaju Boardwalk Killera?” “Da, u pravu ste, to je specijalni agent Anthony Bartoli! Je li riječ o još jednom serijskom ubojici, agente Bartoli?” Novinari su postavljali stotinu pitanja dok se Charlie i Tony (i Michael) nisu uspjeli dokopati garaže. Ken i Howie pokušavali su maknuti novinare s garažnih vrata, dok su ona i Tony ušli kroz manja vrata na bočnoj strani zgrade. Charlie je zaboravila na sve priče o ravnopravnosti spolova i bilo čemu drugome te je predala Tonyju ključeve njezina plavog Camryja. On ima puno više prakse u vožnji kroz hordu novinara od nje. Osim toga, i sama je znala da će zakočiti ako joj se netko baci pred auto. Više je puta vidjela Tonyja kako vozi te je znala da će on nastaviti voziti, računajući na to da će se maknuti s puta. “Koja gužva”, Michael je promrmljao dok je Tony polako izlazio iz garaže, prošao pokraj svog tamnoplavog Lincolna koji je bio okružen novinarima, i dalje na ulicu, daleko od novinara koji su pojurili u vlastita vozila i počeli ih ganjati. Ken i Howie uspješno su spriječili potjeru tako što su okrenuli svoje aute bočno na cesti. Charlie je znala da ih to neće dugo zadržati, ali imat će dovoljno vremena da dođu do bolnice. “Dobro da si dala gospodinu agentu da vozi.”

101

Auto je bio malen i još je uvijek mirisao na novo (kupila ga je nakon što se doselila u Big Stone Gap, bio je star tek nekoliko mjeseci). Bilo je vruće kao u pećnici te se klima u automobilu mučila da ih rashladi. Michael je sjedio iza. Samo ga je u jednom trenutku nakratko pogledala, praveći se da provjerava proganjaju li ih novinari. Spustila je štitnik za sunce na kojem se nalazilo maleno zrcalo. Tek se kasnije sjetila da ne može vidjeti njegov odraz. Nije bilo ni bitno; ono što je vidjela kada se na trenutak okrenula urezalo joj se u pamćenje. Bio je prevelik za tako malen prostor, noge je skupio gotovo do brade, a podlaktice je položio na koljena. Nasmijala bi se da nije doživjela snažan déjà vu. Ova medijska pozornost nije bila ništa u odnosu na ono što je proživjela kada je serijski ubojica ubio Holly i čitavu njezinu obitelj, niti je bilo blizu onoga što je prošla nakon što su uhvatili Boardwalk Killera. Bez obzira na to, probudili su joj se osjećaji bespomoćnosti, užasa, zatočeništva, te je pomislila da je Michael možda u pravu. Možda bi trebala napustiti sva istraživanja, zaboraviti na svoju odluku da pronađe i zaustavi serijskog ubojicu i započne novi život u kojem su serijski ubojice prošlost, a ne sadašnjost i budućnost. Nekoliko je trenutaka razmišljala o toj mogućnosti, ali ju je brzo prekinula. Ne. Ako to učinim, sve te užasne stvari koje su mi se dogodile bit će ni za što. Smrt Holly i njezine obitelji i ostalih žrtava postat će besmisleni. Ako ono što ja radim može spasiti barem jedan život, onda je vrijedno toga. “Jesi li dobro, dušo?” Michael joj je čitao misli sa začuđujućom preciznošću. Nije sigurna koliko joj se to sviđa. Ne, uopće joj se ne sviđa. Tada je shvatila da može vidjeti njezin odraz u retrovizoru, iako ona ne može vidjeti njegov. Čitao joj je izraz lica, a ne misli. Namrštila se i kimnula kao odgovor na njegovo pitanje. Nakon toga zatvorila je štitnik za sunce da joj više ne može vidjeti oči. Hah! “Možeš li me uputiti kamo moram ići, da ne moram vaditi GPS”, Tony ju je pitao i bilo joj je drago što joj je odvratio pozornost. Charlie mu je dala upute, prošli su groblje gdje je Michael pokopan – koliko je vidjela, Michael nije ni pogledao u njega – tržnicu i park, starinski donji grad s antiknim uličnim lampama na svakom uglu i planinom Little Stone koja je dominirala horizontom kao div, skrenuli su lijevo na petom semaforu (bili su označeni od jedan do osam), te su konačno stigli do parkirališta bolnice. Za razliku od samog grada u kojem nije bilo puno prometa u ovo nedjeljno jutro, parkiralište je bilo krcato automobilima. Bolnica je bila dugačka, niska zgrada od cigle i štukature, sa samo šezdeset kreveta. Barem je toliko automobila bilo i na parkiralištu. Charlie je raskolačila oči kada je vidjela novu gomilu novinara kod ulaza u bolnicu. Reportažna vozila dolazila su iz raznih postaja, od WAPK-a do CNN-a. “Oh, ne”, Tony je rekao i pogledao Charlie. “Bojim se da ne možemo ništa učiniti, osim biti hrabri i strpljivi.”

102

“Neće upaliti ni ako se budemo ušuljali odostraga: čini se da su sve okružili”, Michael je rekao. Charlie je osjetila njegove oči na leđima. “Gledaj, ne moraš to napraviti. Agenti i njegov tim uhvatit će ubojicu i bez tebe. Ako im želiš pomoći, možeš to učiniti i preko telefona.” Zvučalo je privlačno, naravno da jest, ali samo na trenutak. Brzo je odmahnula glavom, a Michael je dobacio: “Kvragu.” Dok su stigli do Jennine sobe, Charlie je ozbiljno poželjela da je donijela drugu odluku. Bolničke zaštitare zamijenili su lokalni policajci i zamjenici šerifa kako bi spriječili novinare da ulaze u zgradu. Uspjeli su se probiti kroz novinare i ući unutra, ali je i dalje postojao problem same bolnice. Područje oko hitne intervencije bilo je krcato duhovima nedavno preminulih. Bez obzira na to što je Michael glumio njezina tjelesnog čuvara, dvoje je pojurilo prema njoj čim su shvatili da ih može vidjeti. Michael ih je otjerao prije nego što su joj se približili te je nastavila hodati dalje, s Tonyjem pokraj sebe. Da stvari budu još gore, plijenila je popriličnu pozornost i kod živih. Najprije nije razumjela zašto je svi gledaju i upiru prstom. Činilo joj se da su je gotovo svi u bolnici prepoznali i zainteresirano promatrali, iako je i njezina paranoja zasigurno igrala ulogu. Barem je tako uvjeravala samu sebe, sve dok nije ušla u čekaonicu i vidjela svoj lik na televiziji. Počinjalo je sve ispočetka. Baš kao što je Michael rekao, bila je djevojka koja je preživjela, priča bez kraja, naročito zbog svoga posla. Krv joj se sledila kada je to shvatila. Detektiv Sager stajao je ispred vrata Jennine sobe, zajedno s još jednim čovjekom – za kojeg je Charlie pretpostavljala da je detektiv – i dvojicom policajaca u uniformama. “Ne želi više razgovarati ni s kim nakon jučerašnjeg intervjua. Naredili su nam da čuvamo njezina vrata, da ne ulazimo u sobu te da nikoga ne pustimo unutra bez dozvole roditelja. Prije nekoliko minuta dobili smo dojavu da za vas napravimo iznimku”, Sager je bijesno obavijestio Tonyja. “Dakle, vjerojatno ste vi i doktorica Stone posebni.” Ljutito je pogledao Charlie. Tony se namrštio, ali nije mu zamjerio. “Pretpostavljam da obitelj ima neke veze, zar ne?” Sager je odgovorio. “Otac joj je savezni sudac. Sada je unutra s njom, zajedno s majkom i nekim tipom za kojeg mislim da je obiteljski odvjetnik. Mene zanima zašto ne žele razgovarati s nama?” Charlie je mislila da zna odgovor. “Kraljicu drame peče savjest”, Michael je rekao, a ona je pomislila isto. Charlie je znala da se sjetio optužbe Raylene Witt, isto kao i ona. Ako je Jenna ubila Raylene, a možda i Lauru, vjerojatno ne želi to nikome priznati. Ako Jenni odmah kaže da je Gingerbread Manov plan natjerati njegove žrtve da se međusobno poubijaju, neće joj biti lakše, a uz to će biti suprotno od njezine prijašnje izjave. Kada bude došlo do suda, branitelji bi lako mogli optužiti

103

istražitelje za navođenje svjedoka. Tony joj je to objasnio na putu prema bolnici. Samo se nadala da Jenna zna da nije kriva, što god učinila tu večer. Tony je slegnuo ramenima. “Ne bih znao.” Kimnuo je glavom Sageru, pokucao na vrata i ušao u sobu, a za njim i Charlie i Michael. Bila je to tipična bolnička soba, malena, hladna, s klimom, žarkim svjetlom i mirisom lijekova. “Specijalni agent Bartoli?” Visoki muškarac srebrne kose u tamnom odijelu prvi je reagirao na njihov dolazak. Stajao je s druge strane bolničkog kreveta s još jednim nižim i debljim muškarcem, proćelave sijede kose, također u tamnom odijelu. Ukusno odjevena žena od pedesetak godina sjedila je na rubu kreveta. Imala je kratku, uredno počešljanu crvenu kosu, te je oštro odmjerila novopridošlice. Charlie je prepoznala Jennina obilježja na ženi: bila je nježna, lijepa i otmjena. Jenna je ležala u krevetu u polusjedećem položaju koji joj je omogućavao da prati što se događa u sobi. I dalje je bila blijeda, ali osim zavoja na glavi nije imala nikakvih vanjskih tragova ozljede. Njezina duga, crna kosa, bila je zavezana u pletenicu i prebačena preko njezina ramena, a preko bolničke haljine nosila je ružičasti gornji dio trenirke. Bila je prekrivena od struka na dolje plavom bolničkom dekom. Primala je infuziju u lijevu ruku, a kada su ušli, promatrala ih je oprezno i nervozno. “Bok, Jenna”, Charlie je rekla nježno dok su se Tony i čovjek srebrne kose, koji se predstavio kao Jennin otac, sudac Alton McDaniels, rukovali. Na trenutak su im se pogledi sreli, i Charlie je vidjela strah iza Jenninih zlatnih očiju. Jenna će razgovarati s mnogo ljudi koji će joj govoriti da zaboravi na to što se dogodilo i nastavi dalje, ali Charlie je znala da djevojka nikada neće moći to potpuno učiniti. Jenna ju je promatrala bez riječi. “Tko ste vi?” Jennina je majka upitala oštro. “Ja sam doktorica Stone. Razgovarali smo sinoć na telefon, sjećate li se? Vaša je kći došla u moju kuću tražiti pomoć.” Ženin izraz lica nije baš bio neprijateljski, ali nije ni poticala razgovor. Charlie je i tako zanimala Jenna, njoj je željela pomoći. “Ja sam psihijatrica. Radim s agentom Bartolijem”, pokazala je glavom na Tonyja koji je razgovarao s Jenninim ocem i drugim muškarcem, “i njegovim timom. Pokušavamo uhvatiti čovjeka koji je to učinio.” “Zašto me luđak poslao u tvoju kuću?” Jenna je upitala sumnjičavo. Luđak se odnosilo na Gingerbread Mana. “Je li te izričito poslao kod mene?” Čak i dok je postavljala to pitanje, znala je odgovor – naravno da jest. “Kako je to učinio?” “Rekao je da jedino mjesto na svijetu na kojem me neće ubiti jest velika bijela kuća na kraju putića. Rekao je da će me pustiti ako stignem do nje prije nego što me uhvati.” Emocije u Jenninu glasu pridobile su pozornost i muškaraca u sobi.

104

“Htio me upetljati”, Charlie joj je rekla, a gotovo u isto vrijeme Jennin je otac pitao: “Jenna, jesi li dobro?” Jenna je kimnula glavom, a čovjek je pogledao u Charlie skupljenih očiju. “A vi ste?” Žena mu je rekla. Charlie se rukovala sa sucem McDanielsom, njegovom ženom Jill i Clarkom Andrewsom, obiteljskim odvjetnikom, tim redoslijedom. “Hvala što ste nam dopustili da razgovaramo s Jennom”, Tony je rekao kada su završili s upoznavanjem. “Samo ako je ne uzrujate.” Jill McDaniels držala je kćer za ruku. Vidjela je da je i ona izgledala umorno, ali i oprezno, te se Charlie zapitala što im je Jenna ispričala o njoj. “Učinit ćemo sve što možemo da uhvatimo osobu koja je kriva za ovo.” Tony im je obećao. Pogledao je u Jennu i dodao nježno. “Puno bi nam pomoglo kada bi mogla odgovoriti na neka pitanja. Stat ćemo kad god želiš.” Nakon trenutka oklijevanja, Jenna je kimnula glavom. Tony ju je pitao: “Imaš li išta protiv da snimam razgovor? Da se ne moram truditi sve zapamtiti.” Jenna je pogledala u oca. Oba roditelja pogledala su u odvjetnika. Kimnuo je glavom. “Samo ako ste spremni ugasiti to ako vas ja zamolim”, Clark Andrews je rekao. Tony je odgovorio: “Naravno”, i posegnuo u džep za malenim kazetofonom koji je stavio na stol pokraj čaše vode i ostalih predmeta koji su se već nalazili tamo. Pritisnuo je dugme i upalio snimanje te ponovno pogledao u Jennu. “U redu, počnimo onda.” Tony se nasmiješio Jenni. Charlie je bila impresionirana koliko je bio miran. “Možeš li mi reći gdje si bila i što si radila kada te oteo?” Charlie je znala da je htio izvući neke konkretne informacije prije nego što budu morali prekinuti razgovor. Jenna je duboko udahnula. “U Hamptonu. Na Pembroke Avenue, blizu križanja s Malloroy Streetom. Mi – moje sestrinstvo – organizirale smo utrku od pet kilometara Nema isprike za zlostavljanje djece, ja sam dijelila vodu na trećem kilometru. Podijelila sam svu vodu i svi su već prošli, kada je došao neki čovjek u vozilu za golf i ponudio meni i Skyler – djevojci s kojom sam bila, koja se nije osjećala najbolje – da nas poveze do cilja. Trebali su se vratiti po mene, ali je počeo padati mrak te sam krenula hodati prema cilju. Bilo je i drugih ljudi s utrke koje sam slijedila, tako da se nisam osjećala kao da sam sama. Sjećam se da mi se odvezala sandala te sam sjela na rubnik da je zavežem. Svi su nastavili hodati i odmakli su već daleko od mene. A tada... ne znam... sve mi se zacrnilo.” Počela se tresti. “Kada sam se probudila, bila sam u nekom – kavezu.” Tony je nastavio s pitanjima: “Jesi li primijetila nekog sumnjivog dok si hodala? Nekoga tko izgleda kao otmičar?”

105

Jenna je odmahnula glavom. “Ne. Nikoga neobičnoga, nikoga tko bi iskakao. Samo sam – čula sam neki glas. A trenutak nakon toga...” Stisnula je usnice i progutala slinu. “Jedan od liječnika koji ju je pregledao sinoć rekao je da joj rane na tijelu izgledaju kao da ih je prouzročio pištolj za omamljivanje”, sudac McDaniels rekao je Tonyju. Imao je strogi izraz lica, oči su mu bile pune bijesa zbog toga što su učinili njegovoj kćeri. Tony je kimnuo da razumije. “Rekla si da si čula nečiji glas. Sjećaš li se što je rekao?” Tonyjev je glas bio nevjerojatno nježan. Jenna je na trenutak zatvorila oči. “Posljednje što se sjećam da sam čula prije nego što sam se onesvijestila bilo je ‘Hej, ti tamo’ iza sebe. Nisam vidjela tko je. Čim sam se probudila u kavezu počela sam vrištati. Vrištala sam iz petnih žila. On – nisam ga mogla vidjeti, bio je mrak. Samo sam ponovno čula njegov glas. Rekao je da će mi razrezati vrat ako ne ušutim. Povjerovala sam mu i ušutjela.” Čak i odatle gdje je stajala, Charlie je vidjela da se djevojka trese. “Bi li prepoznala taj glas da ga ponovno čuješ?” Tony je upitao. “Ja – mislim da bih. Ali, kao što sam rekla, zvučao je čudno.” Tony je napeto zurio u djevojčino lice. “Jenna, gdje se nalazio kavez.” “U nekom vozilu. Kombiju, mislim, ili u jednoj od onih pokretnih kamp kućica. Kavez se protezao po gotovo čitavom tovarnom prostoru. Imao je i vreće za spavanje. I – neki zahod.” Jenna je zastala i udahnula. “Bilo je i hrane – paketići keksa od kikirikija. I jedna-dvije litre vode. Nakon prvoga dana podijelile smo hranu i vodu.” “Mi?” Tony je pažljivo pitao. Ovo je bilo vrlo osjetljivo područje. “Ostale djevojke – i ja.” “Držao vas je u istom kavezu?” Tony je pitao. “Koliko vas. “Tri.” “Uključujući tebe.” Jenna je kimnula glavom. “Jesi li znala te djevojke od prije.” Jenna je odmahnula glavom. “Jesu li već bile u kavezu kada je tebe zatočio?” “Ne znam. Nekako sam se budila i padala u nesvijest, ali sjećam se da u jednom trenutku više nisam bila sama. One su ležale tamo, čak su i vrištale, a poslije sam shvatila da su i one padale u nesvijest. Zatim smo se probudile otprilike u isto vrijeme.” Lijekovi? Charlie se pitala. Možda je puštao neki plin u tovarni prostor? Autopsija dviju preminulih žrtava, koja se upravo odvijala, reći će nam čemu su

106

djevojke bile izložene. Jenni su sinoć uzeli krv na testiranje te možda i ta analiza nešto pokaže, iako je postojala šansa da je to, što god je bilo, već prošlo kroz njihov metabolizam. Tony je pitao: “Jesi li razgovarala s ostalim djevojkama?” Jenna je kimnula glavom. “Bile su... drage. Što god se dogodilo, odlučile smo držati se skupa. Kada on bude došao – a znale smo da će doći – odlučile smo ga napasti. Raylene – Raylene...” Jennin se glas tresao. “Bila je žilava. Napravila je neko oružje od metalnog češlja koji je imala u kosi tako što je savila nekoliko zuba. Poput nekog boksera sa šiljcima. Rekla je da će mu time iskopati oči. Ali – nije dobila priliku da to učini.” Duboko je disala i zastala. “Oh, dušo”, majka je šapnula i Charlie je vidjela da su im ruke čvrsto isprepletene. “Zašto Raylene nije dobila priliku da to učini, Jenna?” Tony je nastavio nježnim tonom. Jenna je ležala naslonjena na jastuke i gledala ga očima raskolačenima od straha. “Dogovorile smo se da nećemo spavati u isto vrijeme, da će jedna biti budna čitavo vrijeme kako nam se ne bi prišuljao. Ali – sigurno smo sve zaspale. I... kada smo se probudile, bile smo na dnu nekog bunara.” Udahnula je i pogledala u majku. “Toliko sam se bojala.” “Jenna”, gospođa McDaniels uzdahnula je suosjećajno. “Što se onda dogodilo, Jenna?” Tony je nastavio. “Neću dopustiti da je uzrujavate”, gospođa McDaniels rekla je ljutito. “Jill, pusti je da nastavi”, sudac McDaniels rekao je ženi. Gospođa McDaniels ljutito je pogledala muža, a zatim se obratila kćeri. “Dušo, želiš li nastaviti?” Jenna je pogledala majku. Ruke su im pobijelile koliko su čvrsto držale jedna drugu. Jenna je polizala usnice, zatim je kimnula glavom i ponovno se koncentrirala na Tonyja. “Sinoć – ne mogu vjerovati da je to bilo sinoć. Bože.” Zaustavila se i progutala slinu, a zatim je nastavila. “Uglavnom, bilo je mračno. Jedva smo vidjele jedna drugu. Najprije nismo znale što se događa. Nismo znale gdje smo ni bilo što drugo. Samo smo znale da smo na nekom vlažnom, pljesnivom mjestu. Ustale smo i počele pipati oko sebe, pipati zidove, da vidimo možemo li pronaći izlaz. Raylene je rekla da je vjerojatno riječ o bunaru, i mislim da je bila u pravu. Bio je strašno dubok, njegovi su zidovi bili ljigavi i odvratni i nije se moglo popeti po njima. Negdje visoko gore vidjele smo noćno nebo. Nismo ništa mogle učiniti, nikako nismo mogle pobjeći. Vrištale smo, ali nije pomoglo, samo nam se vraćala jeka. Nitko nije dolazio. Odjednom smo čule neko šuštanje, a kada smo pogledale

107

gore, mlaz hladne vode pojurio je prema nama, kao iz nekog golemog crijeva. Voda je počela navirati, a Laura je plakala jer nije znala plivati.” Jenna je stala i zaklopila oči. “Sve će biti u redu. Sada si na sigurnom”, gospođa McDaniels tješila je kći. Jenna je duboko udahnula, kimnula glavom, otvorila oči i pogledala u Tonyja. “Tada smo ga vidjele: kada nam je voda počela navirati do prsa, Laura je počela paničariti i plakati, a mi smo joj pokušale pomoći da pliva. Nagnuo se preko bunara i svijetlio u nas nekom svjetiljkom. Najprije sam mislila da nam je netko došao u pomoć te sam počela zapomagati da nas izvuče. Tada ga je svjetlo obasjalo i vidjela sam da nosi onu Guy Fawkes masku, znate, bijelu s jezivim smiješkom. Zatim je rekao – zatim je rekao...” Ponovno je počela plakati i Tony je čekao nekoliko trenutaka prije nego što je pitao: “Što je rekao?” Charlie se cijela naježila. Djevojka je duboko uzdahnula i uspravila leđa. Gledala je ravno u Tonyja. “Rekao je da će dvije od nas umrijeti ovdje večeras. Možda i sve tri. Da će pustiti jednu samo ako ubije druge dvije. Pustit će onu koja posljednja preživi kući.” Jennin je glas bio hladan i precizan, ponovila je te riječi kao da su joj se urezale u mozak. Charlie je znala da jesu, kao što je znala da će je proganjati ostatak života. Charlie je srce zaboljelo zbog djevojke. “Što se onda dogodilo?” Tony je pitao. “Bacio je nož u vodu i rekao da ga jedna od nas treba uzeti i krenuti na preostale dvije, ali nijedna od nas nije željela to učiniti. Nastavio je puniti bunar vodom. Napunio bi ga i pustio nas da plivamo neko vrijeme, a zatim bi ga ispraznio. Svaki je puta bilo sve gore jer nas je puštao da sve duže plivamo, bilo je hladno i strašno i pravili su se mali virovi, zbog čega je bilo još gore jer smo imale dojam da nas voda vuče na dno. Počele smo shvaćati da nećemo moći raditi to zauvijek. Laura se trudila, ali nije znala plivati i počela se strašno umarati, a i mi od pokušaja da joj pomognemo. Nakon četvrtog puta, mislim, Laura se srušila na pod i Raylene je rekla da neće više moći plivati. Pogledala sam oko sebe i vidjela kako Raylene uzima kamen s poda. Šuljala se prema Lauri, pogledala u nju i rekla: “I tako će se utopiti”, zatim ju je udarila kamenom po glavi. Laura je počela vrištati, ali Raylene ju je nastavila udarati, posvuda je bilo krvi i komada mozga i Laura je – samo je legla u mulj i umrla. Jenna je povukla koljena prema sebi, prekrila lice objema rukama i počela plakati. Charlie je vidjela da se čitava trese. “Dušo.” Gospođa McDaniels ustala je iz stolca suznih očiju. Jenna je spustila ruke. Divljački je plakala. “Oh, mama, onda sam...” “Jenna”, odvjetnik ju je prekinuo. “Dovoljno je za sada. Agente Bartoli, molim vas, prestanite snimati.”

108

ČETRNAESTO POGLAVLJE Jenna je počela plakati. Gospođa McDaniels zagrlila je kćer, a Jenna joj je uzvratila zagrljaj. Charlie se steglo grlo od te prisne scene – njezina presnažna emocionalna reakcija uzrokovana je njezinim vlastitim kompleksima, i nema nikakve veze sa slučajem. Tony je isključio snimanje kao što ga je odvjetnik zamolio. Nakon što je to učinio, pogledao je najprije u odvjetnika, a zatim u suca McDanielsa: “Stvarno bi nam puno značilo da čujemo ostatak priče. Svi smo na istoj strani.” Odvjetnik je odmahnuo glavom, a sudac je dogovorio: “To je sve što vam moja kći ima reći”, na što mu je Tony odgovorio: “Mogu li razgovarati s vama dvojicom nasamo?” Pristali su i trojica muškaraca otišla su u hodnik. Krajičkom oka, Charlie je vidjela da joj se Michael zaštitnički približava, valjda je mislio da je mora čuvati nakon što je Tony otišao. Nije ništa rekao, samo se naslonio na zid pokraj nje i prekrižio ruke na prsima. Bio je njezin snažni zaštitnik na kojeg je znala da može računati. Okrenula se prema njemu i pogledi su im se na trenutak sreli. Odmah se smirila i usredotočila. Znala je koliko je to suludo, koliko je budalasto što joj je duh Michaela Garlanda oslonac u cijeloj toj priči. Tada se Charlie sjetila da bi on mogao – mogao biti – jednako veliko čudovište poput onog koje proganjaju. Žmarci su joj prošli niz kralježnicu. Moram znati istinu. Bez obzira na sve, morala je zbog sebe doznati je li Michael kriv ili nedužan. Ako ne bude doznala, kad-tad će puknuti. Vrata su se otvorila i sudac McDaniels ušao je u sobu. “Jill, možeš li doći ovdje na trenutak?” “Neću je ostaviti.” Gospođa McDaniels odmahivala je glavom i gledala u njega. Jenna je držala glavu naslonjenu na majčino rame i polako plakala. Charlie se prisjetila boli i straha, grizodušja, očaja, svega što je i sama proživjela prije toliko godina. Imala je osjećaj da će joj se srce raspuknuti. “Gospođo McDaniels?” Charlie joj je prišla. “Ako trebate razgovarati s njima, ja ću ostati s Jennom. Neće biti sama.” “Strašno je važno, Jill”, Sudac McDaniels inzistirao je. Jenna je pustila majku i obrisala oči. “Majko, bit ću dobro.” “Jesi li sigurna?” Jenna je kimnula glavom i pogledala u Charlie. Gospođa McDaniels pridružila se ostalima u hodniku. “Dakle, je li ovo neki trik da me navedete da vam ispričam sve, sada kada smo nasamo?” Jenna je i dalje bila na rubu suza. Glas joj se tresao i zvučala je nepovjerljivo.

109

Charlie je odmahnula glavom. “Nije, obećavam ti. Ja sam liječnica, sve što mi kažeš kao moj pacijent ostaje među nama.” Jenna je upijala njezine riječi. “Sinoć ste neprestano razgovarali s... nekim nevidljivim. O čemu je tu bila riječ?” Srećom, Charlie je predvidjela da bi je Jenna mogla to pitati. “Ne volim govoriti o svojoj vjeri, ali samo ću ti reći da katkada, kada sam pod velikim stresom, kao sinoć, pomolim se naglas”, rekla je dostojanstveno. “Oh.” Krajičkom oka vidjela je kako se Michael tajnovito smješka. Jenna je upila to što je rekla, i Charlie je konačno vidjela da prestaje biti neprijateljski nastrojena. Oči su joj bile crvene i mokre od suza te je povremeno zajecala. Charlie se jako dobro sjećala kako je biti u Jenninoj koži: biti uplašen, dezorijentiran, strašno usamljen. Kao da joj je čitav život uništen i kao da se vratila u svijet koji više ne prepoznaje, svijet u kojem je sve tako nestvarno, u kojem nikoga ne poznaje niti itko poznaje nju. Odlučila je da će joj ispričati svoja iskustva. “Jenna”, rekla je. “Znam kroz što prolaziš. Prije petnaest godina i ja sam preživjela napad serijskog ubojice.” Djevojka je obrisala suzu koja joj je klizila niz obraz. “O čemu vi to govorite.” “Kada sam imala sedamnaest godina, moju najbolju prijateljicu i čitavu njezinu obitelj ubio je serijski ubojica. Bila sam kod nje u kući za to vrijeme. Imala sam prilike spasiti svoju prijateljicu, ali previše sam se bojala da će me uhvatiti i ubiti, tako da sam pobjegla i sakrila se.” Charlie nije znala da će je toliko pogoditi to što joj je upravo ispričala. Morala je stati i duboko udahnuti. “Je li to istina?” Jenna je zahtijevala. Smiri se, Charlie je sama sebi naredila oštro i kimnula glavom. Zatim je pričala Jenni o Holly. Kada je završila, sjedila je pokraj kreveta i ona i Jenna držale su se za ruke. “Ono što proživljavaš grižnja je savjesti preživjelog”, Charlie joj je rekla. “Bit će dana kada ćeš samu sebe upitati zašto si ti preživjela, a ostali su umrli. Bit ćeš u depresiji, uplašena i ljutita. Možda ćeš imati noćne more. Možda će ti se vraćati scene ili ćeš analizirati svaki detalj onoga što si proživjela. Možda ćeš biti ljutita na ljude koji ti pokušavaju pomoći. Sve su to normalne reakcije nakon proživljene traume. Nikada nećeš zaboraviti što ti se dogodilo, niti ćeš ikada više biti ista osoba kao prije. Uvijek će postojati prije i poslije. Ali ja ti samo želim reći da možeš proći ovo, da se možeš vratiti u svoj život i biti uspješna i sretna i zaljubiti se i...”

110

Charlie je prekinulo otvaranje vrata i povratak McDanielsovih, gospodina Andrewsa i Tonyja u sobu. Skupili su se oko kreveta i Charlie je stisnula Jenninu ruku i prepustila je majci. “Dakle, hoćete li mi reći o čemu ste razgovarali?” Jenna je gledala najprije u jednog, a zatim drugog roditelja. Otac je pročistio grlo. “Nakon što smo razgovarali s agentom Bartolijem, zaključili smo da bi bilo najbolje da ispričaš točno sve kako se dogodilo, kako si nama rekla.” Jenna je udahnula. Snuždila se, kao dijete koje napravi nešto što ne smije. “Tata…” “Smiješ im reći dušo”, rekla je gospođa McDaniels. “Volio bih da nastaviš tamo gdje si stala”, Tony je rekao. “Što se dogodilo nakon Laurine smrti, Jenna?” Jenna je pogledala u Charlie. “U redu je, Jenna”, Charlie je rekla. “Možeš nam vjerovati.” Jenna je kimnula glavom i zažmirila. Počela je pričati, a na pokret glave suca McDanielsa, Tony je tiho uključio snimanje. “Nakon što je Laura umrla, Raylene je klečala pokraj nje s kamenom u ruci. Tada smo čule glas s otvora bunara: ‘Još samo jedna i pustit ću te kući’, rekao je ponosnim glasom i znala sam da se obraća Raylene, znala sam da sam ja sljedeća na redu.” Jenna je zastala i polizala usnice. Otvorila je oči i pogledala u majku, čije je lice bilo puno ljubavi i boli. Nastavila je šapatom. “Kada je ustala, zgrabila sam nož iz mulja i ubola je. Bola sam je i bola dok nije bila mrtva. Zatim je luđak povikao: Spustio je ljestve u bunar, popela sam se gore, a zatim mi je rekao da trčim te sam pobjegla koliko su me noge nosile.” Kada je završila, bila je blijeda kao krpa i suze su joj se slijevale niz obraze. “Učinila si što si morala”, gospođa McDaniels zvučala je kao da je jedva izrekla te riječi. “U redu, imate dosta materijala”, rekao je sudac McDaniels dok je majka zagrlila kćer koja je ponovno počela glasno plakati. Gledajući majku i kćer tako zagrljene, Charlie je morala skrenuti pogled. Bio je to previše intiman trenutak. “Hvala vam na suradnji.” Tony je rekao tiho sucu McDanielsu dok je uzimao uređaj za snimanje i spremao ga u džep. “Ostat ćemo u kontaktu.” Charlie je u to vrijeme izvadila vizitku iz novčanika i napisala broj telefona na poleđini. Dok su se pozdravljali sa sucem McDanielsom i gospodinom Andrewsom, Jenna je ponovno sjedila naslonjena na jastuke i držala majku za ruke. Još uvijek je jecala, oči su joj još uvijek bile pune suza, ali imala je neku odlučnost, vidjela je neku novu snagu na njezinu licu. Jenna, Charlie je bila

111

sigurna, bit će u redu. Podigla je vizitku visoko tako da je Jenna vidi i stavila je na stolić. “Nazovi me ako želiš razgovarati”, rekla je Jenni. “Hvala.” Jenni je drhtao glas, ali uspjela se čak malo i nasmiješiti. “Da, hvala vam doktorice Stone”, gospođa je McDaniels rekla, a Charlie kimnula glavom. “Znaš što? Ti si stvarno dobra osoba, Charlie Stone”, Michael joj je šapnuo dok su izlazili iz sobe. “A vjeruj mi, to je rijetka kvaliteta.” Charlie mu nije mogla odgovoriti jer je baš u tom trenutku Tony razgovarao sa Sagerom i njegovim ljudima te sa specijalnim agentima Flynnom i Burgerom koji su upravo stigli zamijeniti Sagera na ulaznim vratima. Bila je okružena živima. Zatim ju je Tony uhvatio za nadlakticu i poveo do lifta. Dogovorio se s Kaminsky i Buzzom da zamijene aute, ostave iznajmljen Lincoln i odvezu se u Charlienom autu. To je upalilo – pola novinara ganjalo je Kaminsky i Buzza, a druga polovica ostala je na mjestu i nije obraćala pozornost na Lincoln. Tony i Charlie su razgovarali tijekom vožnje. Charlie ga je upitala: “Što se to događalo u hodniku?” Rekao je da je odlučio reći gospodinu McDanielsu i odvjetniku za metode Gingerbread Mana, te da se ne boji da bi Jenna mogla imati neke pravne posljedice ako prizna da je ubila Raylene. Sve je to vrijeme Charlie bila svjesna neke topline duboko u sebi. Michaelove riječi pobudile su neku novu snagu u njoj. Nije rekao mnogo, ali način na koji je to rekao: u njegovu je glasu osjetila iskreno divljenje, odobrenje i, da, osjećaje prema njoj. Mnogo joj je značilo njegovo mišljenje. Nije bila baš sretna zbog toga, ali je shvatila je da je to nešto novo u njezinu životu na što će se morati naviknuti. Ona i Tony na brzinu su nešto pojeli u restoranu Mutual, prepunom članova srednjoškolske nogometne momčadi Powell Valley koji su objedovali nakon treninga. Razgovarali su poslovno, iako je Tony ubacio tu i tamo koji flert i komentar. S obzirom na to da je Michael sjedio pokraj nje i slušao svaku njezinu riječ, nije mogla flertovati s Tonyjem, tako da razgovor nije otišao u tom smjeru. Nije joj bilo drago zbog toga – doista je htjela imati nešto više s Tonyjem – ali što je mogla učiniti s obzirom na te okolnosti? Uspjela je pojesti ručak bez razmišljanja o Michaelu, koji je izgledao poprilično nezadovoljno dok je slušao njihov razgovor. Ništa nije poduzeo osim što se nekoliko puta namrštio, što je dakako ignorirala, i što ih je gledao kako jedu. Tony je plaćao račun – odjel časti, šalio se – kada je Charlie zazvonio telefon. Stavila je telefon na vibraciju i propuštala sve pozive, ali sada je primijetila da je zove Tam.

112

Tam je bila druga priča. Tam je bila važna. Tamin poziv – Charlie je bila ljuti ta zbog toga što je to govorilo o njezinim prioritetima – mogao bi biti u vezi s Michaelom. Morala se javiti. Ispričala se Tonyju i otišla u ženski toalet. “Pričekaj me ovdje”, rekla je Michaelu na vratima. Dvije su starije žene u tom trenutku izašle iz toaleta. Michael ih je pogledao, a zatim je rekao Charlie: “Ne bunim se.” Naslonio je svoja široka ramena na zid pokraj vrata. Charlie je ušla i nazvala Tam. “Oh, draga, baš sam u problemu!” Tam je uskliknula čim se javila. “Gdje si ti?” Charlie joj je rekla. “Na sigurnom si? Nisi ni u kakvoj opasnosti?” Charlie je pogledala po malenom toaletu s plavim pločicama. U posljednjoj kabini bila je žena i malena djevojčica – Charlie ih je čula kako pričaju – ali osim toga bila je sama. “Ne. Dobro sam.” “Pa, slušaj me jako dobro, oko tebe se nalazi opasnost. Velika opasnost. Od našeg posljednjeg razgovora, imala sam viziju kako te guta nekakva gusta magla. Krv mi se sledila od toga.” “Kakva opasnost?” Charlie je pokušala ne zvučati uzrujano. Znala je Tam: Tam je bila prava stvar. Ako je Tam rekla da postoji opasnost, Charlie joj je vjerovala. “Ne znam. Nije potpuno jasno. Samo znam da je blizu – bliže nego što misliš. Zbog nekog razloga ne možeš vidjeti o čemu je riječ. Kao da si slijepa na to, kao da ti je netko navukao veo preko očiju.” Tam je rekla uzrujano. “Voljela bih da ti mogu točno reći o čemu je riječ, ali ne mogu. Barem ne još.” “U redu.” Charlie se osjećala kao da ju je neka ledena ruka zgrabila za vrat. Počela je panično gledati oko sebe. Oko nje bila su samo dva umivaonika i tri kabine. Što god bila ta opasnost, definitivno se nije nalazila ovdje. “Hvala ti što si me upozorila.” “Usredotočila sam se jako na tebe. Uskoro ću ti moći reći više.” Charlie je čula Tamino duboko disanje. “Čuvaj se, jesi li čula?” Charlie je skočila kada je netko povukao vodu. Trenutak poslije izašle su djevojčica i majka i krenule prema umivaoniku. “Hoću, čuvat ću se.” Charlie je instinktivno okrenula leđa zidu dok je promatrala majku i kćer. Bilo joj je lakše jer je Michael stajao pred vratima. Ako bude povikala, čut će je. Ali, s obzirom na njegovo stanje, kakve bi koristi imala od njega? “Nazvat ću te, draga, čim budem znala reći nešto više”, Tam je obećala i prekinula poziv nakon što joj je Charlie zahvalila.

113

Spremila je mobitel u torbicu i prvi joj je instinkt bio da potrči što brže može Michaelu i Tonyju i prenese im što je Tam rekla. Ali tada je razmislila što bi bilo da kaže Tonyju da ju je njezina prijateljica vidovnjakinja upozorila na opasnost. Ne bi bilo dobro: je li doista željela da pomisli da je luda? Što se tiče Michaela, trebalo je uzeti u obzir njegovo stanje. Već je bio zaštitnički nastrojen prema njoj, a doista nije željela da ponovno počne pričati o tome kako treba naći novi posao. Nakon što su majka i kćer otišle, Charlie je oprala ruke i umila se hladnom vodom, na trenutak je zastala da se počešlja i stavi sjajilo na usne. Cijelo je vrijeme razmišljala o Taminim riječima. Nije mogla reći Tonyju. A Michaelu? Charlie je donijela odluku kada je izašla i vidjela Michaela kako stoji, kao što je i očekivala, ispred vrata. Uspravio se i sarkastično je pogledao. Skupio je oči. “Što je s tobom?” pitao ju je. Charlie je stisnula usnice. Hodala je kratkim hodnikom do blagovaonice gdje ju je Tony čekao. Michael ju je slijedio. “Nešto se dogodilo”, bio je uporan. “Ako još nisi shvatila, čitam te kao otvorenu knjigu. Možeš mi reći što se dogodilo ili ću te ispitivati dok ne izvučem to iz tebe. Sama odluči.” Charlie ga je pogledala. Je li je doista mogao tako dobro čitati. Čini se da jest. Uzdahnula je i predala se. Odlučila je da će mu reći. Michael je bio jedini u njezinoj okolini koji ne samo da joj je vjerovao nego je, jer je i sam znao za Tamin dar, ozbiljno shvatio njezino upozorenje. “Tam je zvala.” Nije bilo nikoga u hodniku. Charlie je stala, okrenula se i pogledala u njega. I on je stao i podigao obrve. “Voodoo svećenica?” Namrštio se jer mu je palo na pamet da bio on mogao biti tema tog razgovora. “Što je rekla?” Charlie je oklijevala. Pitala se kako se ovaj visoki, snažni i apsolutno predivan muškarac ušuljao kao bubica u njezin um. Nije mogla ništa učiniti u vezi s time, dogodilo se bez njezina odobrenja, samo od sebe. “Nazvala me da me upozori. Kaže da sam u opasnosti.” Skupio je oči i stisnuo čeljust. “U kakvoj opasnosti?” oprezno je pitao. Odmahnula je glavom. “Nije točno znala. Samo je rekla da trebam biti na oprezu. Rekla je da vidi kako me obavija gusta siva magla, i da je to loš znak.” Charlie se naježila po čitavom tijelu kada je to izgovorila. Michael je opsovao, a zatim je upitao: “Vjeruješ li joj?” Charlie je kimnula. “Da, vjerujem.”

114

Izraz lica mu se ublažio. “Ne brini mala. Ja ću paziti na tebe. Odsad te stalno držim na oku.” “Da, ali što ako si ti ta opasnost koju je Tam vidjela?” Bila je to misao koja joj je kopala po glavi i sada ju je konačno izgovorila. Na sreću, nije joj nikako mogao fizički nauditi, čak i ako je psihopatski ubojica kakvim ga je na početku smatrala. Bar je mislila. “Ja?” Najprije je izgledao iznenađeno, a zatim ljutito. “Misliš da si u nekoj opasnosti od mene?” Charlie ga je pogledala nepovjerljivim pogledom, na površinu je izašlo sve što je skrivala od njega. Pogledi su im se sreli, njemu su se oči pretvorile u kamen. Oštro je zurio u nju, a zatim se podrugljivo nasmiješio. “Ako je to slučaj, onda pretpostavljam da nemaš baš sreće.” Još su se dvije žene pojavile u hodniku, očito na putu u ženski toalet. Charlie je ponovno počela hodati, a Michael ju je pratio, šuljao se – to je bila riječ koja je najbolje opisivala njegov hod – pokraj nje. Kada ga je ponovno pogledala, shvatila je da se ozbiljno naljutio. “Ne plašiš me, Caspere”, prosiktala je tiho praveći se da zijeva. “Čuvaj se, doktorice”, rekao je. “Ljutiš me. Srećom nemam neki nož za duhove.” “E to je bilo neprimjereno”, rekla je ljutito dok su ulazili u blagovaonicu. Više nisu bili sami, ali nadala se da s obzirom na buku koju je stvarala nogometna momčad nitko neće primijetiti da razgovara sa zrakom. “Tam je rekla da mi je netko navukao veo preko očiju. Bila bih glupa da ne budem oprezna.” “Da, naravno, a ja sam to učinio.” Oči su mu sijevale. “Mislim da si i sama shvatila da me se ne moraš bojati jer sam mrtav, zar ne? Bilo bi drukčije da sam živ.” Prije nego što je mogla odgovoriti na njegovo pitanje, Tony ju je spazio, povikao njezino ime te je morala skrenuti pogled s Michaela i nasmiješiti mu se. Dva sata nakon toga, ona, Tony, Buzz i Kaminsky (i još uvijek bijesni Michael), ukrcali su se na privatni avion i bili na putu za Columbiju, Južna Karolina, gdje je živio David Myers. Pristao je sastati se s njih četvero. Nakon toga razgovarat će s lokalnim istražiteljima, intervjuirati preživjelu žrtvu koja je i dalje živjela u tom području, i pregledati mjesto zločina. Zatim će otići u Charlotte, Sjevernu Karolinu, gdje će prenoćiti. Ujutro će intervjuirati Erica Rivu, pogledati mjesto zločina četvrte skupine (u kojoj nitko nije preživio), zatim se odvesti četrdesetak kilometara do Winston-Salema, gdje će upoznati posljednjeg stručnjaka Jeffreyja Underwooda te posjetiti peto mjesto zločina. Preživjeli iz pete skupine, tada sedamnaestogodišnji Andrew Russel, preselio se u Seattle,

115

Washington. Dogovorili su se da će razgovarati s njim i s ostalim preživjelima koji su živjeli predaleko preko Skypea kako ne bi izgubili previše vremena. U avionu su svi bili okupirani različitim poslovima i neko je vrijeme vladala tišina, samo se čuo zvuk motora. Charlie je pravila popis stručnjaka koji bi mogli privući Gingerbread Mana. Usredotočila se samo na geografsko područje u kojem je Gingerbread Man operirao te je razmišljala o tome što bi moglo privući Gingerbread Mana određenom profilu stručnjaka. Popisala je deset mogućih ljudi. Nije to bila potpuna lista, rekla je Tonyju kada mu ju je predala, niti je znala hoće li Gingerbread Man doista odabrati nekog od stručnjaka s liste. No, kako je Tony rekao, i to je bio početak, te je odmah obavijestio odjele FBI-a da pripaze na ljude s popisa te počnu pretraživati radijus od deset kilometara od njihove lokacije zbog potrage za mogućim mjestima zločina. Nisu smjeli gubiti vrijeme. Nitko od njih nije ni na trenutak zaboravio da im vrijeme curi. Za dvanaestak dana, Gingerbread Man otet će nove žrtve i započeti novi ciklus ubijanja. “Morao je upotrebljavati opremu – industrijski šmrk, pumpu kojom je izvlačio vodu iz druge rupe u prvu”, zaključio je Tony. Sjedili su svi zajedno u kožnim naslonjačima oko malog ovalnog konferencijskog stola u sredini aviona. Kaminsky je držala ispred sebe svoj laptop, a ostali su pregledavali vlastite bilješke i uređaje ili su se oslonili na svoje sjećanje. Dan je bio predivan i vruć, a avion je glatko klizio nebom. Charlie je kroz prozor promatrala nepregledno nebesko plavetnilo prekinuto samo tu i tamo bijelim oblacima. “Druga se rupa nalazi iznad podzemnih voda tako da je stalno imao dotok svježe vode”, Kaminsky je rekla. “Rudari su napustili to područje zbog stalnih poplava.” “Možemo li pokušati identificirati i pronaći njegovu opremu?” Tony je pitao. “Već radim na tome”, Buzz je rekao i upisao zabilješku u tablet. “Vjerojatno ju je iznajmio. Ako je to slučaj, bit će lako.” “Naš serijski ubojica žudi za moći”, Charlie je dodala zamišljeno. “Nema nikakve seksualne komponente u njegovim ubojstvima, niti ima ikakvu korist od njih, koliko znamo. Ipak, mislim da postoji neki razlog iza ubojstava, osim užitka koji osjeća dok glumi Boga. Dakako, možda je riječ o nečemu jednostavnom, na primjer izazov koji osjeća dok osmišljava i izvodi te smrtonosne scenarije, a možda je riječ i o nečem drugom.” “Tip je bolesnik.” Michael je ležao na kauču nasuprot Charlie i ostalih. Nije mogla pročitati što se krije iza njegovih plavih očiju. Stiskao je usnice. “Eto ti rješenja, dušo. Kraj priče.” “Upravo smo primili početne rezultate analize predmeta koje je ostavio u kuhinji doktorice Stone.” Kaminsky je gledala u računalo. “Raylene Witt ubijena je tim nožem, a jedini otisci prstiju na njemu pripadaju Jenni McDaniels, što potvrđuje njezinu priču. Rukopis na poruci Ne možete me uhvatiti pripada Lauri

116

Peters. Njezini su otisci prstiju i na papiru i kuverti. Nema nikakvih drugih otisaka.” “Dakle, ubojica je natjerao Lauru Peters da napiše poruku”, Tony je rekao. “Poigrava se s nama. Znao je da ćemo misliti da imamo njegov rukopis. Sto posto sam siguran da je ostavio nož jer je želio da budemo sigurni da je Jenna McDaniels ubila Raylene Witt.” “Kao što sam rekao, riječ je o bolesniku”, Michael se ubacio. Charlie ga je pogledala – držao je jednu ruku iza glave i udobno se smjestio, iako su njegova široka ramena bila prevelika za uski kauč – ali tada se ponovno usredotočila na druge, koji su produktivno doprinosili raspravi. “Omar’s bar, ispred kojeg je oteo Lauru Peters, nalazi se na uglu u blizini Pembroke Avenuea, gdje je pokupio Jennu McDaniels.” Kaminsky je i dalje zurila u laptop. “Što nam ostavlja još jedno neodgovoreno pitanje: je li ih uhodio, namjerno odabrao ili ih je nasumično pokupio?” Tony je rekao zamišljeno. “Njegove žrtve moraju imati nešto zajedničko.” Charlie je razmišljala na glas i pogledala u Tonyja. “Kako ih odabire? Laura Peters nije znala plivati, na primjer, a tu je skupinu htio ugušiti. Pitanje je, je li znao da Laura Peters ne zna plivati? I ako jest, kako je to znao? A što je s drugima? Je li ih odabirao za svoje smrtonosne scenarije jer je znao za neke njihove strahove? Ako jest, je li poznavao svoje žrtve i čega su se bojale?” “Raylene Witt bavila se manikurom u salonu Hollywood Nails u Hamptonu. Možda je u nekom trenutku uređivala nokte jednoj od djevojaka”, pretpostavio je Buzz. Tony ga je pogledao. “Provjerit ću”, odmah je dodao, a zatim se smrknuo. “Nije im mogla raditi manikuru na dan nestanka jer je to bio jedini dan kada je Jenna McDaniels bila u Hamptonu. Raylene je javila da je bolesna u srijedu, na dan nestanka, i nije trebala raditi do subote. Živjela je sama i nitko nije primijetio da je nestala.” “Možda postoji neka klinika ili ljekarna koja radi dvadeset i četiri sata, blizu bara gdje je oteo Lauru i Kraljicu drame. Možda je djevojka s kamenom otišla tamo jer je bila bolesna. Ima smisla da ih je sve oteo na istom području.” Michael je namršteno gledao u strop. Shvatila je bijesno da to čini jer ona gleda u njega. Njegovi su se komentari ponavljali. “Provjerit ću i to”, Buzz je rekao. “Znate što, mislim da je ipak našao nešto zajedničko posljednjim trima žrtvama.” Kaminsky je jedva obuzdavala svoje uzbuđenje. “Sve su tri bile u groznoj automobilskoj nesreći kada su bile malene. Majku Raylene Witt ubio je pijani vozač koji im se zabio u automobil kada je Raylene imala šest godina. Prošla je s manjim ozljedama. Laura Peters doživjela je automobilsku nesreći kada je imala dvanaest godina. Majka jedne od njezinih prijateljica vozila je nju i

117

još četiri djevojke na rođendansku zabavu. Kylie Waters i Sara Goldberg, njezine prijateljice koje su također bile u autu, poginule su.” (“Eto vidiš”, Michael je uskliknuo i pogledao u Charlie. “Kylie i Sara.” Mislio je na dvije djevojčice koje su došle po Lauru. Da, to ima smisla. Očito su bile bliske prijateljice prije nego što su poginule. Došle su odvesti Lauru u svjetlost, barem se nadala.) “Zatim imamo podatke za Jennu McDaniels. Sa šesnaest godina išla je na ples kada im se auto prevrnuo. Dečko koji je vozio, Tommy Stafford koji joj je bio pratnja, poginuo je.” “Mogla bi to biti samo slučajnost”, Buzz je upozorio. “Ne postoje slučajnosti”, Michael je rekao. Ponovno je gledao u strop. “U redu, prvo ćemo provjeriti osoblje koje se prvo našlo na mjestima nesreće, medicinsko osoblje ili bilo koga tko je mogao biti na sva tri mjesta nesreće”, Tony je rekao. “Ako je riječ o slučajnosti, doista je golema.” “Bacit ću se na to.” Kaminsky je zapisala nešto na laptop. Čuli su pilotov glas preko razglasa. Poručio im je da se pripreme za slijetanje. Nekoliko trenutaka nakon toga bili su na zemlji. “Oh, pobogu, zar se još uvijek duriš?” Charlie je prosiktala Michaelu, iskoristivši trenutak dok je Tony razgovarao s pilotom, Kaminsky razgovarala na telefon, a Buzz otišao iznajmiti automobil. Michael je stajao pokraj nje, namršten i tih. “Durim?” Oštro ju je pogledao. “Ja se nikada ne durim.” “Doista? Nisi me baš uvjerio u to.” Buzz je došao s iznajmljenim automobilom i više nije mogla razgovarati s Michaelom. “Samo da znaš dušo, nije te baš teško zavarati”, Michaelova riječ bila je zadnja. Charlie nije mogla ništa odgovoriti, samo ga je ljutito pogledala. Nekih četrdeset i pet minuta nakon toga, Tony ih je vozio u iznajmljenom SUV-u do kampusa Sveučilišta u Južnoj Karolini, prema Sumteru, gdje ih je čekao David Myers. Charlie je radosno promatrala Horseshoe, četverokut gdje se nalazila većina najpoznatijih zgrada na kampusu, divila se golemim hrastovima sa sivom španjolskom mahovinom te zelenom travnjaku na kojem su se izležavali studenti. Nakon toga, skrenuli su prema modernoj zgradi u kojoj se nalazio ured Davida Myersa. “Ti si ovdje studirala, zar ne?” Michael je pitao kada su prošli nepodnošljivo vruće parkiralište i ulazili u prohladnu zgradu. “Je li ti ovaj tip ljubav iz studentskih dana?” Iako joj je bilo drago što se više nije ljutio na nju, nije rado razgovarala o toj temi. Nadala se da je bio previše odsutan prošli put kada je netko spomenuo njezinu vezu s Davidom Myersom, budući da u to vrijeme nije ništa komentirao. Čini se da nije imala toliko sreće.

118

Stisnute usnice bile su jedini njezin odgovor. Očito je to shvatio kao da jer su mu oči zabljesnula od znatiželje. Mislila je da je spremna ponovno ga vidjeti. Kada je David Myers otvorio vrata svoga ureda, znala je da nipošto nije spremna.

119

PETNAESTO POGLAVLJE Na trenutak, samo jedan kratki djelić sekunde kada je pogledala u Davida, Charlie se ponovno osjećala kao da ima dvadeset i jednu godinu, i da je ponovno strašno ranjiva. Odmah joj se vratila slika nje na prvi dan proljetnog semestra posljednje godine fakulteta, mršave u plavim trapericama, s kosom do pola leđa koju je maknula s lica trakom, a koja joj je padala niz leđa kao slap. Počela je raditi kao asistentica profesora Davida Myersa. Do kraja tog semestra, apsolutno ga je obožavala. Barem je sada dovoljno zrela da shvati koliko je bila mlada i lakovjerna. Sada, kada se ponovno srela s Davidom lice u lice, bilo joj je strašno neugodno zbog svega što se dogodilo između njih. “Charlie!” Pozdravio ju je radosno, s širokim osmijehom. “izgledaš prekrasno.” “Bok, Davide.” Bila je svjesna da je svi članovi tima potajice promatraju (osim Michaela, koji je zurio). Nasmiješila se hladno i profesionalno i pružila mu ruku. Rukovali su se prijateljski. Bilo joj drago što se i on ponašao profesionalno. “Ovo su...” “Bogati, on sigurno nije studirao s tobom”, Michael joj je šapnuo u uho pokušavajući je zbuniti. “Čekaj, jesi ti to radila hopa-cupa s profesorom?” Zapravo, da, tako je bilo. S njezinim profesorom psihologije, da budemo precizniji. Bili su skupa nekoliko puta pred kraj semestra. Posljednji put kada su se vidjeli, bilo je kada je prekinuo njihov odnos jer se ženio svojom zaručnicom, za koju ona dakako nije znala, i odlazio u Englesku gdje je trebao raditi kao profesor na Oxfordu. Rekla mu je da ga voli i molila ga da ostane. Ništa od toga nije izgovorila naglas, dakako. Pogotovo ne posljednji dio, koji će odnijeti sa sobom u grob. Od tada je prošlo jedanaest godina, i sada joj je strašno neugodno zbog svega što se dogodilo između njih. Bila je to jedna u nizu njezinih loših veza i pogrešno odabranih muškaraca. Njegov je ured izgledao drukčije nego što ga se sjećala, bio je veći i uredniji nego prije. Dakako, sada je redoviti profesor, a ne mladi, tridesetogodišnji docent. Osim brkova i uredne kozje bradice, izgledao je više-manje isto kao i prije: bio je visok oko sto osamdeset centimetara, mršav, ali čvrsto građen, s kratkom kosom boje kave. Nekoliko sivih dlaka na tjemenu i nekoliko bora u kutovima očiju i usta, koji prije nisu bili tamo, bili su jedini znak da je ostario. Čak je i kravata koju je nosio i plava košulja koju je uvukao u traperice mogle biti iz onog vremena. Charlie je utješilo to što je ona izgledala – i bila – potpuno drukčija od akademski uspješne, ali izgubljene studentice kakva je nekoć bila.

120

“Policijska postaja u Columbiji uzela je pismo dan nakon što sam ga primio”, David je odgovarao na Tonyjeva pitanja o pismu s porukom Ne možete me uhvatiti. Tony je sjedio u stolcu nasuprot Davida, koji je sjedio za svojim neurednim stolom u svom, kako to nazivaju u psihijatriji, položaju za uspostavljanje dominacije. Charlie i Kaminsky sjedile su u sofi od tvida pokraj prozora, Buzz je sjedio na malenom stolcu u blizini, a Michael se naslonio na zid pokraj Charlie. “Ne znam imaju li ga još uvijek ili su ga poslali FBI-u. Najprije su lokalni detektivi mislili da imaju posla s bizarnim dvostrukim ubojstvom, tek nakon nekoliko tjedana povezali su to s prijašnjim ubojstvima i pozvali FBI. Neko sam vrijeme radio s detektivima i FBI-om u pokušaju da otkrijemo ubojicu” – na trenutak je pogledao u Charlie i nasmiješio se – “čak sam pokušao dobiti pomoć genijalne doktorice Stone, čiji sam rad sa serijskim ubojicama pratio sa zanimanjem i divljenjem, ali nismo ništa postigli. Dakako, sada kada je elitni tim lovaca na serijske ubojice prionuo u posao, sigurno ćemo imati više sreće.” “Imate li ideju zašto je baš vas odabrao kao primatelja tog pisma?” upitao je Tony. David je odmahnuo glavom. “Ne, doista ne znam. Odnosno, bio sam siguran da je to zbog moje knjige. Napisao sam djelo Kriminalistička psihologija: razumijevanje devijantnog uma, knjigu kojom se koriste na mnogim kolegijima kriminalističke psihologije diljem zemlje te je dostupna mnogima.” “Petnaestogodišnji dječak preživio je napad”, Charlie je rekla. “Jeste li ga ikada prije sreli?” “Saul Tunney.” David se sada obraćao njoj i Charlie je primijetila onaj koncentrirani pogled koji je imao kada ga je nešto uistinu zanimalo. “Divan mladić. Ne, nikada ga prije toga nisam upoznao, ali ostali smo u kontaktu. Planira upisati naše Sveučilište nakon što maturira u srednjoj školi.” Složio je tužan izraz lica. “Morao sam puno razgovarati s njim kako bi konačno počeo dolaziti redovito na terapiju, ali na kraju sam uspio. Bio sam mu neka vrsta mentora. Koliko god grozno bilo to što mu se dogodilo, čini se da nije ostavilo nikakvu trajnu psihološku štetu na njemu.” “A što je s dvije preminule žrtve?” Tony je pitao. “Jeste li njih ikada upoznali?” “Ne.” David je odmahnuo glavom. “Žao mi je.” “Jeste li znali doktora Jeffreyja Underwooda ili Erica Rivu prije nego što ste primili pismo?” Kaminsky je upitala. “Dakako, čuo sam za doktora Underwooda.” David je pogledao Charlie. “Znam za njegov rad već godinama, kao i Charlie, zasigurno. Doista je impresivan.” Charlie je kimnula glavom u znak potvrde. “Osim toga nisam ga poznavao. Za Erica Rivu nikada nisam čuo dok nisam doznao – tjednima nakon što je započeo slučaj – da je bio prvi koji je primio ubojičino pismo.”

121

“Imate li neku ideju zašto je Gingerbread Man odabrao novinara iz Charlottea za prvog primatelja?” Tony je upitao. “Ne čini se da to baš odgovara profilu stručnjaka iz kriminalističke psihologije kakve je odabirao za sljedeća tri pisma.” David se nasmiješio. “E, tu vam mogu pomoći. Mi – prošli istražitelji i ja – vjerujemo da je odabrao gospodina Rivu jer je napisao nekoliko novinskih članaka o tome što su proživjela trojica dječaka u prvom napadu. Pretpostavljam da je ubojica pročitao te članke, što me dovodi do zaključka da je vjerojatno živio na području gdje je Charlotte Observer popularan. I dalje to mislim.” Tony je kimnuo glavom. Charlie se sjetila podataka koje joj je David poslao kada se želio konzultirati s njom, koje mu je poslala natrag nakon što je odbila raditi s njim, te je dodala: “Možete li nam dati kopiju svega što imate o slučaju? I bilo čega što mislite da bi nam moglo pomoći.” “Dakako”, David je odgovorio. Zatim se nasmiješio pomalo zločesto. “Kada uhvatimo ubojicu, volio bih izdati knjigu sa svim podacima koje imam. Molio bih vas da se odnosite prema njima strogo povjerljivo.” “Hoćemo”, Charlie je obećala, a Tony kimnuo glavom. David je pozvao svoju najnoviju asistenticu – lijepu studenticu posljednje godine fakulteta koja je skakala na svaki njegov mig, kao nekoć i Charlie. Lecnula je kada se sjetila da je i sama nekoć bila takva. Zamolio ju je da kopira sve papire, dok su oni ustali i spremali se za odlazak. David je iskoristio trenutak kada su ostali članovi tima izašli u hodnik da povuče Charlie sa strane i pozove je na večeru “za dobra stara vremena.” Budalaste mlade djevojke opametile su se, Charlie je pomislila. Kad na vrbi rodi grožđe. Ravnodušno mu je odgovorila: “Ne misliš li da bi to moglo smetati tvojoj ženi?” “Razveo sam se. Prije tri godine.” Nasmiješio joj se. “To je bio jedan od razloga zašto sam te potražio kada su se dogodila ona ubojstva. Nikada te nisam zaboravio. Zapravo, pratio sam tvoju karijeru s velikim zanimanjem i ponosom. Ipak si nekoć bila moja najbolja studentica. Nadao sam se da bismo se ponovno mogli povezati.” “Odlazimo večeras”, Charlie je rekla. Zatim je dodala, vrlo nježno: “I Davide – i da nije tako, ne bih bila zainteresirana.” Ne bi bila čovjek da se nije osjećala bolje nakon što ga je odbila. Što se tiče njezina ponosa, bili su kvit. Odbila bi ga i da nisu imali zajedničku povijest zbog koje mu se željela osvetiti. Više je nije zanimao kao muškarac: djevojka koja je mislila da je najbolji muškarac na svijetu davno je odrasla. “Tip je baš ljigav”, Michael je rekao nakon što su se pridružili drugima u hodniku, i nakon što je vidio s koliko je obožavanja Davida promatrala njegova asistentica dok mu je davala kopirane dokumente. “Jednog ćeš mi dana morati ispričati kako ste vas dvoje završili skupa.”

122

Charlie mu je uputila pogled koji je govorio Odnijet ću tu tajnu u grob. Prvi se put nakon ručka nasmijao. Saul Tunney čekao ih je u kući svoje majke u Ballentineu, predgrađu Columbije. Iako je sada imao šesnaest godina, i dalje je imao okrugle obraze i dječačko lice, što je Saul pokušao popraviti kratkom, prkosnom frizurom. Bio je visok oko sto sedamdeset i dva centimetra i imao je oko pedeset i devet kilograma pa njegova tjelesna građa ne bi predstavljala velik problem otmičaru, osobito zato što je prije godinu dana, kada se zločin dogodio, bio još sitniji. Budući da je vjerojatno ispričao tu priču već stotinu puta, samo im je u kratkim crtama rekao što se dogodilo. Oteli su ga s ulica Columbije nakon bejzbolske utakmice. Bio je zatočen u kavezu, nakon toga u drobilici žita s još dva djeteta: Isaacom Steinom, četrnaest godina, i Sophie Barrett, osamnaest godina. Rekao im je da pročitaju policijska izvješća ako žele znati što se dogodilo u drobilici jer on više ne želi razgovarati o tome. On je preživio, a preostalo dvoje nisu. Ne, nije ih znao od prije i ne, ne bi mogao identificirati napadača. Vidio ga je samo nakratko, i rekao je da je bio obučen u crno, s bijelom maskom za maskenbal, koja je imala razvučen smiješak kao klaun. Ne, nije znao zašto je baš njega odabrao. Iako, rekao im je dvije zanimljive stvari: misli da se napadač koristio nekim uređajem koji mu je zamaskirao glas i, prije četiri godine, Saul je bio u lovu s ujakom i nećakom, kada je ujak slučajno upucao i ubio svoga sina. To su doznali nakon što je Kaminsky pitala je li svjedočio nekim drugim nasilnim smrtima. “Mislim da bi to mogao biti odgovor, da ih tako bira”, Kaminsky je rekla uzbuđeno dok su bili na putu da se sastanu s lokalnim detektivima i agentima FBIa koji su radili na slučaju da pregledaju mjesto ubojstva šeste skupine. “Sada samo trebamo otkriti kakve je nasilne scene sedamnaestero žrtvi doživjelo u prošlosti, sve ih povezati, vidjeti što znače, i riješit ćemo slučaj”, Buzz je dodao. “Barem znamo odakle početi”, Kaminsky je procijedila. Posjet drobilici žita iz koje je Saul Tunney izišao živ bilo je vrlo šokantno iskustvo za Charlie. Jedan od lokalnih agenata koji ih je dočekao objasnio im je da je u to je vrijeme silos bio pun žita, a dječaci su stajali na vrhu i polako propadali kao u živi pijesak. Kada nitko od zatočenih nije postupio prema ubojičinim uputama, otvorio je otvor, čime je ubrzao protok žita. Djevojka Sophie je propala, poslije su je pronašli s žitom u ustima, nosu, očima. Detektiv je rekao da je umrla u groznim mukama. Isaaca je nakon toga ubio Saul Tunney, i to sjekirom koja se upotrebljava u silosima za razbijanje velikih grumena žitarica. Nakon što su ispraznili silos, nisu uspjeli oprati sve krvave mrlje. Charlie je pozlilo kada je vidjela tragove po zidovima.

123

Tek mnogo poslije, dok su slijetali na aerodromu Charlotte, Charlie je shvatila što joj je toliko smetalo u tom slučaju. Slušala je jednim uhom rasprave ostalih članova tima, a u glavi pokušavala posložiti činjenice sve dok joj konačno nije sinulo. “Mislim’”, rekla je i pogledala u druge kao da ih prvi put vidi nakon dugo vremena, “da je i prije ubijao. Prije ovih grupnih ubojstava, mislim. Sve je to previše dobro razrađeno. Morao se nekako izvježbati. Ovo je njegova sljedeća razina. Moramo početi proučavati pojedinačna neriješena ubojstva.” Zastala je da sabere misli. “Vjerojatno trebamo početi s ubojstvima iz istog zemljopisnog područja gdje su se dogodila prva ubojstva. Trebamo raditi unatrag od datuma tih ubojstava. Imat će isti motiv, iako drukčiji od ovog sadašnjeg. Pojavit će se uzorak. Možda postoji serija pojedinačnih ubojstava jer ovo – scenariji smrti s više žrtava – za njega je nova razina.” Na trenutak su je svi promatrali u tišini. “Ima smisla”, Michael je rekao. Ponovno je ležao na kauču i držao oči zatvorene. Charlie nije ni znala da je obraćao pozornost na ono što govori. “O kojem vremenskom razdoblju govorimo?” Tony je pitao. Charlie je odmahnula glavom. “Ako se nalazi u gornjoj dobnoj granici serijskih ubojica – a s obzirom na ovu novu razinu, mislim da je tako – vjerojatno prošlih dvadeset godina.” Buzz je zazviždao. “A koje zemljopisno područje?” Kaminsky je pogledala u laptop. “Prva ubojstva Gingerbread Mana dogodila su se oko Clarksvillea, Virginia.” “Jezero Buggs Island”, Charlie je odjednom rekla. Pogledala je u Michaela i zamalo mu se obratila sa Sjećaš se, Laura je rekla, dok se nije sjetila gdje se nalazi, progutala riječi, i ponovno pogledala u Tonyja. Izostavila je prve tri riječi i promijenila rečenicu da bude prihvatljivija. “Kombi koji je opisala Jenna McDaniels i ostale djevojke smrdio je na ribu, sjećate li se? Jezero Buggs Island veliko je ribičko odredište. Dio njega nalazi se u blizini Clarksvillea, Virginija. Trebali bismo to provjeriti.” “To je u okrugu Mecklenburg”, Kaminsky je dodala. “A kako znamo da je kombi smrdio na ribu?” “Jednostavno znamo”, Charlie je rekla nestrpljivo. Kaminsky ju je odmjerila. “U redu, znači tražimo neriješena ubojstva s istim motivom blizu Clarksvillea, Virginija, i toga jezera”, Tony je sažeo dok je pilot najavio da za pet minuta slijeću u Charlotteu. “Počnite s datumom prve skupine i idite unatrag dvadeset godina.” “U redu”, Buzz je rekao, a Kaminsky je dodala: “Nije da će biti teško, zar ne.”

124

“Gledaj na to na ovaj način.” Tony se nasmiješio. “Da je lako, nitko od nas ne bi imao posla.” Bio je mrak kad su došli do hotela, što je u kolovozu značilo deset sati navečer. Charlie je bila umorna, iscrpljena i pomalo ljutita. Na brzinu su pojeli nešto u hotelskom restoranu – Charlie je uzela salatu i juhu – nakon čega su otišli u sobe na jedanaestom katu. Svatko je imao svoju sobu, Crane je bio smješten pokraj Kaminsky, Tony pokraj Charlie, a Kaminsky preko puta Tonyja. Zbog sigurnosnih razloga (iako je Charlie znala, zbog njezine sigurnosti), Tony je zatražio od lokalnih agenata FBI-a da patroliraju hodnikom čitavu noć. Ipak, bilo joj je drago zbog toga. Sada, kada je pala noć, ponovno joj se vratilo u misli Tamino upozorenje. Tam nikada dosad nije bila u krivu. “Ovdje sam već jednom odsjeo”, Tony je rekao Charlie dok su hodali hodnikom. “Imaju odličnu stazu za trčanje na krovu. Hoćeš li mi se pridružiti?” “Da”, Charlie je odmah odgovorila. Trčanje ju je opuštalo, a večeras se doista trebala malo opustiti. “Jesi li primijetila da ne zove i nas”, Buzz je šapnuo Kaminsky dok su prolazili pokraj Charlie. “Primijetila sam”, Kaminsky se složila. Hodali su prema vratima soba, Tony je otpratio Charlie do njezine i zastao. “Čuo sam vas”, Tony je rekao dobroćudno. “I nisam vas pozvao samo zato što znam da ne trčite. Ako želite, možete s nama.” Odbili su i nestali u svojim sobama. “Stižem za deset minuta”, Tony je rekao Charlie koja je kimnula glavom, zatim je čekao dok nije ušla u sobu i zatvorio vrata. Upalila je prekidač za svjetlo pokraj vrata i pogledala sobu. Bila je u smirujućim zemljanim tonovima, tipična hotelska soba: imala je dva kreveta između kojih se nalazio noćni ormarić s lampom, bife s televizorom, maleni hladnjak, kupaonica i ormar. Michael je ušao za njom i čudno je promatrao. “Što je?” Charlie ga je upitala. “Baš ništa”, odgovorio je. Nije ga dalje ispitivala. Umjesto toga, izvadila je odjeću za trčanje i kozmetičku torbicu iz kovčega te otišla presvući se u kupaonicu. Izašla je za nekoliko minuta u crnim hlačicama za trčanje, svijetloružičastoj majici i tenisicama. Kosu je svezak u konjski rep. “Slatko”, Michael je rekao kada ju je vidio. “Gospodin agent pomislit će da je dobio na lotu.” Charlie je zurila u njega. U ruci je nosila njegov sat da ga spremi – nije htjela da joj pleše na ruci dok trči. “Imaš li mi nešto reći u vezi s mojim trčanjem s Tonyjem?” “Ne.”

125

Otišla je do noćnog ormarića i stavila sat pokraj telefona. Michael ju je pratio pogledom. Još jednom ga je pogledala. “U redu. Molim te onda da me pustiš da trčim u miru.” “Kako ti kažeš, dušo.” Tony je došao po nju i krenuli su prema krovu. Staza se protezala po rubu zgrade od trideset katova i pružala je izvrstan pogled na grad. U sredini se nalazio bazen, ležaljke za sunčanje i nekoliko umjetnih palmi ukrašenih bijelim božićnim svjetlima. Bilo je nekoliko ljudi na bazenu, ali osim njih na stazi nije bilo nikoga. Čim je Charlie počela trčati, osjetila je kako se topi sva napetost i nervoza, svaki strah. Topli ljetni zrak nosio je miris klora. Crno nebo i pun mjesec te trepereće zvijezde bili su toliko blizu da je mislila da bi ih dotaknula da ispruži ruku. Povremeno se čuo smijeh ili prskanje kupača na bazenu. “Mrzim što si upletena u sve ovo, iako mi je dakako drago što ponovno radimo skupa”, Tony je rekao kada su otrčali osamnaesti krug. Čitavo su vrijeme razgovarali o slučaju, bez nekih novih zaključaka. S obzirom na to da je bila iskusni trkač, bila je zadovoljna što se još nije ni zadihala na sedmom kilometru. Osim toga, uživala je u tome koliko dobro njegovo isklesano tijelo izgleda u kratkim trkaćim hlačicama i majici, za promjenu od njegovih svakodnevnih odijela FBI-a. Pomislila je kako je doista budala ako ne pokuša biti u vezi s njim. Dakako, to što ju je opsjedao duh iz pakla bio je prilično veliki kamen spoticanja, Michael je trčao za njima bez ikakvih problema, dovoljno blizu da čuje o čemu pričaju. Iako to što je on radio nije se moglo baš opisati kao trčanje. Nije bila sigurna dodiruju li mu noge uopće pod. Kako god, bio je tamo i pogledavao je podrugljivo s vremena na vrijeme. “I meni je drago što ponovno radimo skupa”, Charlie je odgovorila. Bila je to istina. Ovo je bio početak jedne obećavaj uče veze koju je trebala njegovati. Što je bilo strašno teško s obzirom na to da je imala duha neprestano uza se. Ovo je moj život i dugujem samoj sebi da pokušam. “Doista? Jučer sam stekao dojam da si me se htjela brzo riješiti.” To je bilo zbog toga što se pojavio duh koji želi ostati još malo na zemlji i upalio televizor u mojoj dnevnoj sobi. “Stvar je u tome da... želim ići polako.” To nije bila potpuna laž, bio je to dio razloga zašto je poslala Tonyja kući. U redu, maleni dio. “Viđaš li se s nekim trenutačno?” nastavio je. Charlie je zanemarila Michaelove plave oči koje su ju ošinule. “Ne, ne viđam se ni s kim.” Definitivno je to rekla malo preoštro, ali čini se da Tony nije to primijetio. Zapravo, nasmiješio se. “Ni ja. Možda bismo mogli krenuti polako skupa.”

126

Michael je zakolutao očima. Charlie se pravila da ga ne vidi. “Možda”, odgovorila je i Tony se nasmijao. “Meni se čini da si pomalo sramežljiva.” “Samo malo”, Charlie se složila. “Loše prošle veze, zar ne?” Charlie je kimnula glavom. “Par njih.” Nasmiješio se potišteno. “Nisi jedina. I ja sam ih imao.” Stigli su do osmog kilometra i stali. Oboje su duboko disali, a Charlie se osjećala puno bolje dok su hodali prema dizalu. “Što kažeš da započnemo s večerom prvom prilikom koju budemo imali?” Tony se smiješio dok su ulazili u dizalo. Uzvratila mu je osmijeh i ponovno postala svjesna koliko je zgodan. Imao je taman ten, pravilne crte lica, bio je atletski građen. Svaka bi žena slinila za njim. Osim toga sladak je, pametan, i strašno ti se sviđa, pomislila je. Okrenula je leđa golemom, namrštenom duhu koji se naslonio na vrata dizala i prekrižio ruke. Charlie se uspjela koncentrirati na muškarca pokraj sebe, s kojim bi stvarno željela imati nešto više. “Voljela bih to”, rekla je. Tony ju je dugo gledao u lice. Zatim ju je iznenada privukao bliže, nagnuo glavu i poljubio je. Ništa u tom poljupcu nije govorilo “idemo polako.” Bio je to jedan vreli francuski poljubac. Charlie se brzo uživjela te mu je uzvratila poljubac jednakom žestinom, uživajući u naletima ugode koji su je oplakivali kao val. Zvuk dizala rekao im je da su stigli do svoga kata i Tony ju je nevoljko pustio. Charlie mu se nasmiješila. Neka ide kvragu taj namrgođeni duh, pomislila je. Michael se uspravio do pune visine i promatrao Tonyja kao da ga želi udariti. Nije ni pogledala u njegovu smjeru. Mora živjeti svoj život. Nije mu htjela dopustiti da je sputava. On je bio nesreća koja ju je dopala. Ono što je imala s Tonyjem – što bi mogla imati, ako si dopusti, ako se potrudi – bila je prava stvar. Agent/čuvar FBI-a pogledao je u nju i Tonyja kada su izišli iz dizala. Tony je digao ruku u znak pozdrava dok su prolazili pokraj njega, a zatim je čekao nekoliko trenutaka prije nego što je šapnuo Charlie: “Želiš li možda doći u moju sobu po jedan slatkiš iz mog minibara?” Iako je čula tračak nade, bilo je očito da je to rekao u šali i Charlie se morala nasmijati. “Ne”, rekla je. “U redu. Idemo polako.” Došli su do njezine sobe. Tony je čekao da otključa vrata i uđe.

127

“Vidimo se”, rekao je, osmjehujući joj se, sjećanje na poljubac igralo mu je u očima. Bio je to doista divan poljubac. Jedan koji bi voljela ponoviti. Nasmiješila mu se. “Laku noć”, odgovorila je, a on je kimnuo glavom i otišao. Zatvorila je vrata ravno pred nosom ljutita Michaela. Dakako, trebala se sjetiti da on može prolaziti kroz zidove.

128

ŠESNAESTO POGLAVLJE Prošao je ravno kroz vrata. Gledao ju je mrko, stisnutih usnica. Zračio je bijesom. Naježila se od njegova pogleda, skoro se počela tresti. Dodajte tome lanac i narančasto zatvoreničko odijelo, i dobili ste zastrašujućeg zatvorenika kojeg je prvi put upoznala. Ali on je sada za nju bio Michael, i što god je učinio u prošlosti, koliko god zastrašujuće izgledao, prošlo je vrijeme kad ju je mogao zastrašiti. Tamino upozorenje o opasnosti koja joj je navukla veo preko očiju, bila je sigurna, nije se odnosilo na Michaela. Zapravo, shvatila je da joj nikada ne bi naudio, čak ni kada bi mogao. Barem ne psihički. Ali na druge načine? E, to je već bilo drugo pitanje. Zastao je. Charlie je krenula u kupaonicu tuširati se, a kada je ušao u sobu okrenula se prema njemu te su stajali jedno pokraj drugoga na vratima sobe. Nije voljela da je podsjeća koliko je visok i snažan. Nije voljela kada mora dignuti glavu da ga može gledati u oči. Najprije je htjela zakoračiti nekoliko koraka unatrag, da ne mora toliko iskriviti glavu. Kvragu s tim, pomislila je i ostala čvrsto stajati na mjestu. Podigla je bradu, prekrižila ruke na prsima i uzvratila mu pogled. Charlie je čekala da ispali prvi zajedljivi komentar, ali ništa nije rekao, samo je zurio u nju. Namrštena, stisnutih usnica, prva je započela. “Mogu raditi što hoću. Ne trebam tvoje dopuštenje”, pukla je. Čim je to izrekla, znala je da je samo trebala otići u kupaonicu bez riječi, ali nije mogla to učiniti. Nešto u vezi njegova stava tjeralo ju je da se brani, kao da je kriva za nešto. Što je, dakako, bilo glupo. I dalje je šutio. Skupila je oči. “Samo da znaš, uskoro ću se početi viđati s Tonyjem.” I dalje ništa. “Prokletstvo, ti i ja nismo par. Da nemaš to kozmičko prokletstvo, ne bih te mogla ni vidjeti. Ne bi ni bio ovdje. Jer, znaš, ti si mrtav.” “Uzbuđuje li te?” Michael ju je upitao hladno i ravnodušno. “Da”, odgovorila je iskreno. “Da te toliko uzbuđuje, već bi spavala s njim.” “Jesi li možda propustio onaj dio mog i Tonyjeva privatnog razgovora? Idemo polako.” “Da, u tome je stvar?” Njegov ju je podrugljiv osmijeh razjario.

129

“Dobro, možda nisam išla polako s tobom. Velika stvar. Loša odluka. Uglavnom, nisam ni sigurna jesmo li doista spavali skupa.” Osmijeh mu je postao još opakiji. “Da, seks je bio stvaran, doktorice. Sve u vezi s njime bilo je stvarno. Te si noći bila s moje strane. Sjećaš li se kako mi se majica natopila kada se Laura naslonila na mene? To je zato što smo nas dvoje jednako stvarni s ove strane kao i ti sa svoje. Sjećaš li se da sam primio nož u leđa umjesto tebe? To se dogodilo zbog toga što sam na trenutak uspio prijeći tu granicu između naših svjetova i postati stvaran i u tvom svijetu. Tako da eto, samo da znaš, bio sam stvaran dok sam vodio ljubav s tobom. I bila je to jako velika stvar. Sjećaš li se koliko si puta svršila? Ja se sjećam.” Srećom pa se nije lako zacrvenjela jer, naravno, iako nije htjela to priznati, sjećala se svega. Još je nešto primijetila, obratio joj se s doktorice, što je rijetko činio ovih dana. Zapravo, kada je bolje razmislila, tako je zove samo kada je ljutit na nju. Dodao je: “Misliš li doista da te gospodin agent može toliko uzbuditi?” “Da”, lagala je i uhvatila se kako liže usnice te ih je brzo stisnula. Već je primijetio što radi te je dio njegova bijesa nestao. Brzo je prekinula razgovor rekavši: “Idem se tuširati.” Okrenula se na petama, ušla u kupaonicu i zatvorila vrata. Nježno. Najradije bi ih zalupila. Ostao je stajati vani u hodniku. Nije ni očekivala da će uletjeti za njom, ali joj je ipak bilo drago zbog toga. Šteta što je zaboravila ponijeti spavaćicu sa sobom. Kada je izašla iz tuša, omotala se ručnikom i na trenutak pogledala u ogledalo, nezadovoljna onime što vidi. Zatim je, jer je znala da je čeka vani, da mora stalno paziti na svoj izgled jer dijeli sobu i život s čovjekom koji joj se sviđa, uzela sušilo i namjestila kosu dok joj nije meko padala po ramenima. Umasirala je losion u žednu kožu, oprala zube, čak je nanijela ruž od višnje jer je željela da joj usne budu meke ujutro (i da, u redu, da dobiju malo boje). Nakon toga nije joj preostalo više ništa što bi mogla napraviti, a da ne izgleda da se očito uređivala. Budući da nije ponijela spavaćicu sa sobom, mogla je ili odjenuti odjeću znojnu od trčanja ili se omotati ručnikom. Na trenutak je oklijevala, a zatim je rekla samoj sebi Ma, baš me briga. Michael se pružio na krevet uz prozor, potpuno odjeven. Bio je zamišljen, a po njegovu izrazu lica i načinu na koji je stiskao usnice, rekla bi da nije razmišljao o nečem ugodnom. Pogledao je u nju i raskolačio oči. Imala je omotan oko sebe mali hotelski bijeli ručnik koji ju je pokrivao od pazuha do gornjeg dijela bedra. Vidio bi više gole kože da je u kupaćem kostimu, ali bilo je nešto u njezinim glatkim, potamnjelim nogama, malenom dekolteu, golim ramenima i rukama, zbog čega se osjećala užasno ranjivo. Držao je oči uperene u nju i svakim je trenom bivao sve manje namršten. Nije rekla ni riječi, samo je polagano odšetala

130

do kovčega koji joj se nalazio uz krevet, otvorila ga je i počela kopati po njemu i tražiti spavaćicu. Nije si mogla pomoći što ima oči samo za njega. Nije si mogla pomoći što je taj prokleti muškarac toliko predivan, što ne može prestati razmišljati o tome koliko ga želi. Ne može si pomoći što joj tijelo gori od same pomisli na njega. Ponovno se naljutila na njega, a njemu je osmijeh zaplesao na licu. “Ako se želiš pomiriti sa mnom, spusti malo taj ručnik.” Prostrijelila ga je pogledom. “U tvojim snovima.” Osmijeh mu je postao još veći, ali nije ju bilo briga jer je konačno pronašla ono što je tražila. Osjećala je njegove oči na leđima dok je ulazila u kupaonicu. Bilo je nezgodno što joj najdraži plavi ogrtač nije stao u kovčeg. Svilenkasti ogrtač boje breskve, koji joj je išao uz spavaćicu, bio je znatno tanji nego što joj se prije činio. Imao je duge rukave, za razliku od spavaćice koja je bila na bretele, ali je bio tanak i svilenkast te joj se pripio uz još uvijek vlažno tijelo. Nakon što je zavezala svilenu vrpcu oko struka, malo je toga ostalo mašti. Kada je pakirala spavaćicu potpuno je zaboravila na duha s kojim će dijeliti sobu. E, pa tako mi i treba. Jedino što je mogla bilo je omotati ručnik oko sebe preko ogrtača, ali to je bilo toliko smiješno da nije dolazilo u obzir. Pomislila je Ma, baš me briga i izišla iz kupaonice. Michael ju je odmjerio od glave do pete. Dok je hodala do kraja svoga kreveta – to jest, onoga na kojem nije ležao on – vidjela je kako mu oči postaju vrele i teške, a osjetila je, na svoje nezadovoljstvo, da se i ona uzbuđuje. Dobra je stvar bila, pomislila je dok se uvlačila u krevet, da ništa neće biti od seksa, koliko god se uzbudili. “Uf, ubijaš me.” Rekao je promuklo. Nije maknuo oči s nje otkad je izišla iz kupaonice. Palo joj je na pamet da je možda vidio više nego što je trebao kada se nagnula da namjesti prekrivao i stavi ukrasne jastučiće na pod. Ponovno se razbjesnila. “Zatvori onda oči.” “Malo si ljutita, dušo? Primijetio sam da postaneš takva nakon što se ljubiš s gospodinom agentom.” “Jesi li ikada pomislio da možda ti imaš takav utjecaj na mene?” “Ne. Oboje znamo kakav ja imam utjecaj na tebe. Jesi li se ikad seksala preko telefona?” To je bilo toliko neočekivano da ga je pogledala sumnjičavo i rekla. “Ne.” Naslonio se na lakat i okrenuo prema njoj. “To je kada ti ja govorim sve zločeste stvari koje bih ti radio, a ti meni govoriš sve zločeste stvari koje bi ti meni radila, i oboje svršimo, a da se ne dodirujemo”, objasnio je detaljno.

131

Možda nikada nije to radila, ali je dobro znala što je to. Koljena su joj počela klecati od erotskih misli koje su joj navirale. “Neće ići, Caspere.” Popela se u krevet, navukla prekrivao do brade i ugasila svjetla. Čula je njegov glas u mraku. “Večeras spavaš u ogrtaču?” Prokletstvo, zaboravila je. Bilo je dovoljno svjetla u sobi da vidi njegov golemi lik iznad sebe, što je značilo da i on nju vidi. Morala je skinuti ogrtač ispod prekrivača i diskretno ga odložiti pokraj kreveta. Što je i učinila. “Agent te ne uzbuđuje.” Udarila je jastuk da ga namjesti i okrenula mu se leđima. “Odakle ti to znaš?” “Znam kako izgledaš kada si uzbuđena. I ne izgledaš tako dok ga ljubiš.” “Neću razgovarati s tobom. Idem spavati.” “Ako te ne uzbuđuje ljubiti se s njim, nećeš se uzbuditi ni kada budete spavali skupa.” Okrenula se prema njemu. “Prokletstvo, Michael...” “Ne želiš biti u vezi s nekim tko te ne uzbuđuje.” “Je li ti to meni daješ savjete o vezama?” “Ako želiš to tako nazvati, da. Trebaš nekoga od koga će ti proključati krv.” “Ne razgovaram više s tobom. Laku noć.” Zatvorila je oči. “Voliš seks, Charlie. Znaš to i sama. Nemoj si ništa uskraćivati u tom području.” Većina njezinih seksualnih iskustava bila su više mlaka nego vrela. Ako bi ih morala opisati, rekla bi da su bila u redu. Seks je bio dobar, pokriva gotovo svaku njezinu vezu. Ali ne i seks s Michaelom. Zapravo, to je bilo zadnje što bi rekla o seksu s njim. Seks s Michaelom nije bio dobar. Bio je – oh, ne, neće ići u tom smjeru. Čak ni u mislima. Ali tijelo joj je već počelo reagirati, osjetila je kako se gladno steže, kako joj krv ključa. “Nije samo seks bitan u vezi”, zarežala je. Nasmijao se. “Samo se ti tješi, dušo.” Raskolačila je oči. “Zajednički interesi. Zajednički ciljevi. Isti životni plan.” Počela je nabrajati bitne stvari u vezi. “Kada bih mogao doći tamo i staviti tvoje grudi u svoja usta i ruku između nogu, kladim se da bi brzo zaboravila na sve to.”

132

Odmah je počela ubrzano disati. Sjela je i zurila u njega u mraku. “Prestani. Upozorila sam te.” “Što je bilo? Imamo raspravu. Znaš kako to ide, ja kažem svoje argumente, ti svoje.” “Ne želim razgovarati s tobom.” “I meni pada na pamet više stvari koje bih radije radio – na primjer, ne znam, skinuti te, ući u tebe i natjerati te da svršiš za mene.” Nalet uzbuđenja bio je dovoljno snažan da je stisnula bedra i promeškoljila se. Charlie se borila s ubrzanim dahom, kako ne bi otkrila svom mučitelju što joj čini. “Slušaj ti, kretenu jedan, ako ne zašutiš”, nije se mogla sjetiti ničega čime bi mu mogla zaprijetiti, pa je ušutjela. “Pokucaj Kaminsky na vrata i zamoli je da spavaš u njezinu slobodnom krevetu.” Iako nije vidjela njegov smiješak, znala da je mu pleše na usnama. “Eto ga, upravo si dokazala moju tezu. Nisi prijetila da ćeš odjuriti kod gospodina agenta jer te strah reći nešto što bi stvarno morala ispuniti. Nećeš to učiniti jer ne želiš da pomisli da želiš spavati s njim, jer to ne želiš, a to je zbog toga što te ne uzbuđuje. Već bi ti bila u krevetu s njim da nije tako.” “To su apsolutne gluposti.” “Uostalom, čak i da otrčiš kod Slatkice, doći ću za tobom. Držiš me na kratkoj uzici, sjećaš se? Jedina je razlika što mi ne bi mogla odgovoriti na moje zločeste komentare u njezinoj prisutnosti.” “Znaš što? Ne moram slušati ovo. Idem spavati.” Legla je i okrenula mu se leđima. “Imaš li gaćice ispod spavaćice?” Charlie je zarežala, ali mu nije ništa odgovorila. “Ma, znam već da nemaš. Reci istinu, dušo: jesi li se namjerno nagnula da me izluđuješ svojom slatkom...” “Dosta!” Charlie se ponovno katapultirala u sjedeći položaj, rigajući vatru iz očiju. “Želiš razgovarati? Je li u tome stvar? U redu, zašto mi ne kažeš nešto”, trebao joj je trenutak dok se nije sjetila teme koja bi mu mogla odvratiti misli, “o svome satu?” Na trenutak je nastupio muk. “Što s njim?” Hah. Sad ga je imala. Čula je kako mu se glas promijenio. “Gdje si ga dobio? Je ii bio dar? Što je ugravirano iza? Takve stvari.” Rekla je ratoborno. Okrenuo se na leđa. Vidjela je njegov profil, čvrste prsne mišiće, ravan trbuh, izbočinu na trapericama i snažne noge. Bože, koliko ga želim. Pomisao je došla niotkuda i nije si mogla pomoći. Da je bio živ, da je muškarac, a ne duh, znala je jako dobro da se ne bi mogla obuzdati da se ne uvuče u njegov krevet, omota oko njegova čvrstog tijela i preda mu se. Ali budući da je bio duh, budući da nije mogla

133

ostvariti tu želju (što je bilo, podsjetila je samu sebe, dobra stvar), odlučno je ignorirala vruće pulsirajuće nalete unutar svoga tijela, ubrzane otkucaje srca i sve ostale fizičke znakove uzbuđenosti. Umjesto toga, iskoristit će ovu priliku da pokuša dobiti neke odgovore od njega iako i dalje nije bila sto posto sigurna vjeruje li mu ili ne. “Darovali su mi ga neki prijatelji”, rekao je. “Koji prijatelji?” “Marinci. Gledaj, ne priča mi se sada o mom satu. Zašto je uopće to sada važno?” “Znači možemo razgovarati o onome što ja ne želim, ali ne možemo razgovarati o onome što ti ne želiš? Je li tako?” Charlie se pomaknula na rub kreveta, izvadila laptop iz kovčega i stavila ga u krilo. “U tom slučaju, uopće ne želim razgovarati s tobom.” “Što to radiš?” pitao ju je dok je namještala jastuke, otvorila laptop i upalila ga. Pod svjetlom ekrana, vidjela je da je znatiželjno promatra. “Bila sam umorna, ali sada više nisam. Idem provjeriti nešto.” Pretraživala je datoteke koje su je zanimale. “Što?” “Baš te briga.” Zapravo, pretraživala je njegov dosje, digitalizirane podatke, medicinsku i psihološku evaluaciju, sve vezano uz njegov slučaj, što je poslano u Wallens Ridge kada ga je počela proučavati. Sve je papire skenirala, premjestila na računalo i katalogizirala u jednu veliku datoteku koju je držala na radnom računalu i laptopu, ako joj ikada zatreba. To je učinila za sve slučajeve kojima se bavila. Ovdje su se nalazili svi službeni podaci o njihovim životima i zločinima koje su počinili. Charlie je pronašla dio koji ju je zanimao i počela pregledavati slike. “Pa to je moj dosje.” Michael je skočio na noge i pogledao u ekran. “U pravu si.” Kada je došla na stranicu koju je tražila, Charlie je udahnula: tri fotografije srebrnog muškog sata. Remen je bio pokidan, staklo razbijeno, a smeđa mrlja za koju je znala da je krv uvukla se u utore. Fotografije snimljene iz više kutova označene su kao Dokaz 27 A. Charlie je upalila lampu pokraj kreveta i uzela muški sat koji je nosila čitav dan. Prislonila ga je uz ekran da ga usporedi sa satom na fotografijama. Koliko je vidjela, satovi su bili identični. Nisu samo slikali poleđinu sata na kojoj je trebalo biti ugravirano Semper Fi. “Provjeravaš moju priču?” Michael je rekao oprezno. Pogledala ga je krajičkom oka, previše zauzeta onime što radi da primijeti izraz njegova lica.

134

“Satovi su identični”, rekla je odsutno. Još je jedanput namjeravala provjeriti sve sličnosti: marku, karakteristike, veličinu. “Dakako, ako na ovome satu ima nešto ugravirano” – kucnula je po ekranu – “ne vidi se zbog kuta slikanja.” “Nema ništa ugravirano na poleđini. Dobro sam ga pregledao na suđenju. Rekao sam tada tim klaunovima i ponovit ću opet, to nije moj sat.” “Sat od nehrđajućeg čelika okrivljenika 860, pronađen pokraj tijela žrtve broj sedam, Candace Hartnell”, Charlie je pročitala naglas. Već je prešla u istraživački način razmišljanja. Sav prijašnji umor i uzbuđenje nestalo je čim se usredotočila na slučaj. Na dnu stranice nalazio se podcrtan referentni broj. Kliknula je na njega i Michael se smjestio pokraj nje na krevet. Trenutak poslije na ekranu se pojavila snimka označena kao Dokaz 27 B. Upalila je video i ekran se zacrnio. Snimka se pokrenula i na njoj se pojavio bar, a u njemu Michael koji se polako, zavodljivo, smiješio lijepoj tamnokosoj ženi.

135

SEDAMNAESTO POGLAVLJE Mogao je to biti bilo koji bar: tamno ulašteno drvo šanka, dugačka ogledala i niz čaša i boca, prigušeno svjetlo, punašni barmen koji puni krigle piva. Bar je bio krcat ljudima, sva su mjesta za šankom bila zauzeta, a i svi separei iza njega. Mjesto puno mangupa i radnika. Charlie je hipnotizirano gledala. Nije bilo zvuka jer je snimka uzeta s nadzorne kamere iznad bara. Vidjela je i druge klijente, ali nisu je zanimali. Njezinu je pozornost potpuno okupirao zgodni plavokosi muškarac koji se smijao i donosio pića lijepoj, dvadesetpetogodišnjoj Candace Hartnell, koju je Charlie prepoznala s fotografija u Michaelovu dosjeu. Očito ju je obarao s nogu. Michael je ispijao pića munjevitom brzinom, što je povremeno prekidao da uzme kikiriki iz posude na šanku. Gledala je kako ga Candace promatra, kako mu se smiješka. Zavodljivo je prstima prolazila po njegovoj mišićavoj ruci. Charlie nije nimalo iznenadilo što je jednako zainteresirana za njega, kao i on za nju. Nakon toga, stavio je ruku na njezino bedro, barem joj se činilo s obzirom na kut snimanja, a djevojka se nagnula da mu šapne nešto u uho. Vidjelo se da je spremna otići s njim čim on to zatraži. Bilo je očito da postoji napetost među njima. Međutim, Charlie se usredotočila na Michaela. Zastao joj je dah koliko je izgledao mlado i sretno. Srce joj je brže zakucalo. Barem dok se nije sjetila da će djevojka koju zavodi umrijeti tu noć. Pronaći će njezino golo i unakaženo tijelo na njezinu krevetu natopljenom krvlju. Osjećala se kao da promatra pitona kako se poigrava s mišem. Škrgutala je zubima, pokušavajući potisnuti emocije što je više mogla te se usredotočiti na detalje: Michael je nosio isto što i sada, bijelu majicu i traperice i – pretpostavila je, iako nije vidjela njegove noge – kaubojske čizme. Ista odjevna kombinacija koju je sada nosio, bila je gotovo sigurna. Na zapešću je prepoznala njegov sat. Pažljivo ga je promotrila. Izgledao je isto kao onaj koji je držala u ruci i onaj razbijeni koji se nalazio na slikama u dosjeu. Michael je ustao, zgrabio Candace oko pasa i privukao je bliže sebi. Smijala se i naslonila se na njega dok joj je ljubio vrat. Nakon toga su, pripijeni jedno uz drugo, izašli iz kadra. On je teturao, a ona je objema rukama obujmila njegov struk. Candace Hartnell te je noći ubijena. Sljedećeg je jutra Michael Garland uhićen i postao glavni osumnjičeni. Ubrzo nakon toga povezali su ga s još šest umorstava, šest žena koje je navodno ubio nožem. To je bila posljednja noć njegove slobode: sljedećih je pet godina proveo po različitim zatvorima. Charlie je dobro znala koliko je dokaza sa suda upućivalo na to da je kriv. Video koji je upravo vidjela, primjerice, bio je poprilično čvrst dokaz. Čak je nosio i sat koji su pronašli u postelji Candace Hartnell: Dokaz 27 A.

136

Ali Charlie je u ruci držala sat identičan tom. Najgore od svega bilo je to što je policijska postaja Mariposa identificirala taj sat kao Michaelov nakon što su ga uhapsili sljedeće jutro. Navodno su ga uzeli od njega tijekom privođenja. Michael je točno znao što je ugravirano na poleđini prije nego što ga je vidio. Bio je veći od prosječnog sata te je odgovarao njegovoj velikoj šaci. Michael je inzistirao na tome da je to njegov sat, a ne onaj na slici. Charlie je to bilo dovoljno da posumnja da možda nije kriv. Isključila je video i pogledala u njega. Ležao je pokraj nje s glavom na jastuku i rukama isprepletenim iza glave. Umjesto da gledao video, ležao je i zurio u strop. Kao da je osjetio da ga promatra, uzvratio joj je pogled. “Nakon toga otišao sam s njom kući i poludio. Silovao sam je i isjekao lovačkim nožem koji sam kasnije sakrio da ga nitko ne može pronaći. Ali bio sam preglup da izbjegnem uhićenje te su mi pripisali još šest ubojstava. Jesi li dobila odgovor na pitanje koje si mi htjela postaviti?” Zvučao je gotovo normalno, ali njegove su oči pričale drugu priču. Charlie je uzdahnula. Sve je to već pročitala u njegovu dosjeu kada ga je prvi put počela istraživati, i do prije tjedan dana nije imala razloga posumnjati u to. Ali sada je počela razmatrati i druge mogućnosti. “Hoćeš li mi reći što se doista dogodilo?” “Što je, ne vjeruješ da sam poludio i ubio tu djevojku? To je bila presuda koju je donijela porota. Toliko su bili sigurni u to da su me osudili na doživotni zatvor.” Dojadilo joj je držati sat u ruci te ga je stavila oko zapešća. Očima je pratio njezine pokrete. “Želim čuti istinu, kakva god bila”, rekla je. Stisnuo je usnice. “Je li uopće bitno? Što bi to promijenilo? Osim ako nemaš neki lijek protiv smrti za koji ne znam. “Michael. Molim te. Ispričaj mi što se dogodilo.” Pogledao ju je pogledom punim bijesa, frustracije i nekih drugih emocija koje Charlie nije ni pokušavala protumačiti. “Zanima te istina? Evo je: popili smo nekoliko pića, otišao sam s njom kući, spavali smo skupa. Nije bilo nikakvog silovanja. Nisam u životu silovao ženu. Probudio sam se u četiri ujutro. Ona je spavala – nije bila mrtva, nije bilo krvi, nije joj nedostajala vlas kose s glave. Zapravo, stekao sam dojam da joj je bilo poprilično dobro s obzirom na njezine uzdahe. Nisam htio provesti jutro s njom, pa sam se obukao i otišao. Ne, nisam je probudio da joj kažem zbogom. Nisam joj se sjećao ni imena, kvragu. Ali bila je živa. Dakle, išao sam kući i vjerojatno sam vozio prebrzo jer me zaustavio prokleti policajac. Uhitio me jer je posumnjao da sam pijan – nije mi dao test na alkohol, već je samo komentirao da mu izgledam pijano iako sam se do tada već otrijeznio. Valjda mi je namirisao alkohol u dahu. Uglavnom, odveo me u pritvor i dok sam ja spavao u zatvorskoj ćeliji, netko je

137

pronašao Candace – ubrzo sam doznao njezino ime – isječenu na komadiće u njezinu krevetu.” Namrštio se. “Nakon toga sve je počelo ići nizbrdo.” Charlie se sjećala dokaza. “Pronašli su tvoj DNK na njoj i njezin na tebi, što je valjda imalo smisla s obzirom na to da ste spavali skupa. Desetak svjedoka tvrdilo je da te vidjelo kako izlaziš s njom iz bara. Sve je, dakako, bilo dokumentirano i na videosnimci. Tvoj sat – odnosno sat identičan tvome – pronašli su u krevetu uz njezino mrtvo tijelo. Činilo se kao da ti ga je strgnula s ruke i pokidala dok se borila za život. Dokazi upućuju na to da si je ti posljednji vidio živu. Osim toga, imala je komadiće tvoje kože ispod noktiju kao da te izgrebla.” “Pa i jest! Bila je divlja i izgrebla mi je leđa dok smo spavali skupa! Upravo to su tužitelji i učinili: sve su izobličili tako da ja ispadnem kriv. Ali nisam je ubio. Zašto bih je ubio?” Vjerojatno je pročitao nešto na Charlienu licu jer se namrštio. “Da, tako je: ja sam psihopat i ubojica. Ne treba mi motiv.” “Serijski ubojice osjećaju potrebu ubijati”, Charlie je automatski objasnila. “Ta potreba njihov je motiv.” Pogledao ju je mrko. “Kao što sam ranije rekao, bila je živa kada sam odlazio od nje.” Charlie je ponovno pogledala dosje na laptopu. “Tijelo je pronašla njezina sestra u osam ujutro. Vrijeme smrti bilo je tri ili četiri sata prije toga.” Namrštila se. “Što bi značilo da je ubijena između četiri i pet sati ujutro.” “Kao što sam ti rekao, probudio sam se oko četiri i otišao iz njezine kuće – dok je još uvijek bila živa – čim sam se obukao. Oko 4.10, mislim.” Nastavila je pregledavati dosje. “Odveden si u pritvor u 5.30 ujutro.” “Taj prokleti policajac zadržao me gotovo sat vremena”, rekao je nestrpljivo. “Ako si otišao od Candace Hartnell u 4.10, znači da je netko drugi ušao u kuću i ubio je u sljedećih pedeset minuta.” Malo je vjerojatno, ali nije nemoguće, Charlie je zaključila. “Da, shvatio sam i sam.” Rekao je ravnodušno. Došla je do stranice sa slikama dokaza i namrštila se kada nije našla ono što je tražila. “A gdje je odjeća koju si nosio? Ne vidim je ovdje, a trebala je biti uzeta kao dokaz. Mjesto ubojstva bilo je prepuno krvi. I ti si trebao biti prekriven njome.” “Dalo bi se zaključiti, zar ne?” rekao je s gađenjem. “Ovo je odjeća koju sam nosio. Posljednja odjevna kombinacija koju sam nosio, osim odijela koje su odvjetnici nabavili za suđenje. Ni tada nije bila prekrivena krvlju, kao što nije ni sada. Tužitelj je tvrdio da sam je ubio gol, a zatim se istuširao i obukao.” Charlie je razmislila na trenutak o tome: ako nije bilo krvi na njegovoj odjeći, onda tužiteljeva teorija može biti točna. “Optužili su te za ubojstvo još šest žena

138

tijekom dvije i pol godine prije ubojstva Candace Hartnell. S koliko si njih spavao?” Frknuo je. “Ni s jednom. Nisam ih nikada ni vidio. Kunem se Bogom. Da, znam da su rekli da su pronašli moj DNK na njima i sve to, ali nemoguće je. Ili su zeznuli u laboratoriju ili mi je netko smjestio. Zašto? Nemam pojma. Možda je neki kretenski policajac ili agent FBI-a htio riješiti neke stare slučajeve pa mi ih je prišio. Ili možda se nekome nisam svidio. Kako god, ne znam.” Charlie ga je pažljivo promatrala. “Sve su žene ubijene na mjestima koja su udaljena četiri sata vožnje od tvoga prebivališta.” “Ne znam što da ti kažem na to.” “Ubojstva su započela kada si napustio marince te su se nastavila sve do tvoga uhićenja. Osim toga, nisi imao alibi ni za jednu od tih noći kada su žene ubijene.” Uzdahnuo je. “Imao sam alibi za neke od njih. Nekih šest mjeseci prije nego što je Candace Hartnell ubijena, živio sam s jednom djevojkom. Prekinuli smo dan prije nego što sam otišao u bar i napio se. Siguran sam da sam barem dvije noći kada su te žene ubijene bio u krevetu s Jasmine. Tek sam otvorio radionicu i pokrenuo posao. Radio sam oko osamdeset sati tjedno i bio sam umoran – preumoran da jurim noću i napadam žene. Međutim, prokleti su je policajci obradili tako da je na kraju priznala da je moguće da sam se tijekom noći išuljao, ubio te žene te se vratio u krevet prije jutra. Što je bila potpuna glupost. Međutim, bila je strašno ljutita na mene zbog prekida, a uplašile su je i njihove priče. Neprestano su joj ponavljali: ‘Spavala si sa serijskim ubojicom. Imaš sreće što si živa’, i slične gluposti. Charlie je ponovno pogledala u dosje. “Zašto ste ti i Jasmine prekinuli?” “Nismo prekinuli jer me se bojala. Ništa takvoga. Željela je da se vjenčamo, a ja nisam. Dovraga, nisam htio ni živjeti s njom, ali ona se jednoga dana samo uselila k meni.” Charlie ga je ponovno pogledala. Tek je tada shvatila da je izbjegavala gledati u njega dok je pričao o svojoj djevojci. Nije ni sama sebi htjela priznati da ju je, otkad su postali prisni, strašno počelo zanimati sve u vezi njegove tadašnje djevojke. Neprestano je sama sebi postavljala pitanje je li je volio? Međutim, iz njegova tona glasa dalo bi se zaključiti da je nije volio. Kao da bi to išta promijenilo, Charlie se odmah prekorila. “Nemaš razloga biti ljubomorna na Jasmine, dušo.” Rekao je to kao da joj čita misli. Charlie je poskočila. “Što?” Začuđeno ga je pogledala. “Nisam ljubomorna na tvoju djevojku. Sigurno se šališ.” Na licu mu se pojavio polagani, zadirkujući smiješak. “Bivša djevojka. Rekao sam ti da te čitam kao otvorenu knjigu.”

139

“Ti si jedan uobraženi”, zastala je u nadi da neće vidjeti koliko je uzrujana. Što se više bude bunila, to će biti uvjereniji da je u pravu. Pogledala ga je poraženo i počela tražiti DVD koji je policijska postaja Mariposa poslala zajedno s (njegovim?) satom. Premjestila ga je u torbu za laptop tijekom pakiranja za put. Sada je, budući da je Michael bio uz nju, bio trenutak da ga pogledaju. Prije nego što ova... ova povezanost između njih postane još jača, mora odlučiti je li serijski ubojica ili nije. Bio je šarmantan, iritantan, seksi i zaštitnički nastrojen prema njoj, većinu vremena nije ni razmišljala o tome što je možda učinio, samu je sebe natjerala da izbaci to iz glave. Ali kada bi počela o tome razmišljati, kada bi se sjetila da je osuđen za ubojstvo sedam žena, sledila bi se od straha i odbojnosti koju je osjećala prema njemu. Bilo je to dovoljno da se makne od njega i prepusti ga Božjoj pravdi. “Što je to?” pitao ju je kada je umetnula DVD u laptop. Rekla mu je i pokrenula video na računalu. Oboje su gledali bez riječi. Prva je scena imala datum i vrijeme, pisalo je da se snimka odvija između 9.31 i 9.33, jutro nakon što je Michael bio s Candace Hartnell u baru. Kamera je izoštrila Michaela – istog Michaela kojeg je vidjela na snimci nadzorne kamere u baru. Sjedio je u malenoj, sivoj, policijskoj sobi za ispitivanje, odjeven u odjeću od noć prije, isto ono što je nosio i sada. Samo što više nije bio nasmiješen, šarmantni muškarac kakav je bio večer prije. Bio je smrtno ozbiljan, ljutit, s crvenim očima i trodnevnom bradom. Zapešća su mu bila vezana za rukohvate crnog metalnog stolca koji se nalazio pokraj metalnog stolića. Charlie je prvo primijetila da više nema na ruci sat koji je nosio večer prije. Puls joj se ubrzao kada je to shvatila, ali je upozorila samu sebe da to ništa ne mora značiti. Možda su uzeli sat dok su ga privodili ili ga je ostavio na mjestu zločina. “Što je Candace učinila da vas razljuti?” Upitao ga je policajac u plavoj uniformi s druge strane stola. Držao je laktove na stolu, naginjao se naprijed u stolcu i piljio u Michaela. Kamera je bila postavljena tako da snima okrivljenika te su vidjeli samo policajčeva široka leđa i lijevu stranu lica ispod riđe kose. “Što? Tko je dovraga Candace?” Michael je upitao i prodrmao lisice kojima je bio vezan za stolac. “Gledajte, imam puno posla. Recite mi samo koliku kaznu moram platiti i odlazim odavde.” “Gospođa s kojom ste sinoć bili.” Zanemario je posljednji dio Michaelova odgovora te ga je nastavio pozorno promatrati. “Obojica znamo kakve su žene katkada. Sigurno vas je strašno naljutila. Što je učinila?” Michael se namrštio. “Nemam pojma o čemu pričate. “Ma, hajde, gospodine Garland. Obojica znamo da znate. Zašto mi jednostavno ne ispričate što se dogodilo? Obećavam vam da ćete kasnije bolje proći ako mi odmah kažete zašto ste to učinili.”

140

U hodniku se čula neka galama i obojica su pogledala prema vratima. Nekoliko trenutaka nakon toga uplakana žena uletjela je u prostoriju: “Michael! Moj Bože, Michael, što su ti učinili?” Žena je imala oko dvadeset i pet godina i lijepe crte lica koje je naglasila s mnogo maskare i grimiznim ružem. Imala je crnu kosu i obline koje su se isticale ispod kratkih hlačica i uske majice. “Jasmine!” Michael je ustao te je poletjela u njegov zagrljaj. Sandale s visokim petama udarale su o sivi pod. Prije nego što je uspjela doći do njega, policajac s druge strane stola skočio je na noge i postavio se između Michaela i nje, a drugi je policajac uletio kroz vrata i uhvatio je za ruku. “Ispričavam se zbog smetnje! Pobjegla je i...” drugi se policajac počeo ispričavati prvome, ali usred rečenice prekinuo ga je Jasminin vrisak: “Spavao si s drugom ženom? Prvi dan prekida i ti već spavaš okolo? Ti jedan...” Nakon toga počela je psovati kao luda. Policajac ju je zgroženo uhvatio za ruku i struk i počeo vući prema vratima. Charlie nije mogla vidjeti Michaela – policajci i žena stajali su ispred kamere, ali je u pozadini čula kako je zarežao: “Isuse Bože, kojeg ste vraga nju doveli ovamo?” “Gospođice Lipsitz! Ne možete razgovarati s njim!” Policajac je povikao i konačno je povukao u hodnik. Jasmine se pokušavala otrgnuti. Svaki djelić njezina bića bio je usredotočen na Michaela. “Spavao si s njom i onda si je ubio! Tako su mi rekli! Neku gaduru koju si pokupio u baru! Je li to istina?” Iako je kameru i dalje blokirao policajac koji je gurao Jasmine iz sobe, čuo se Michaelov uzvik: “Što to pričaš?” Jasmine je ponovno počela psovati te ju je policajac uspio odvući u hodnik i zatvoriti vrata. Konačno se nakon toga i Michael vidio na snimci. U nevjerici je gledao u policajca koji se okrenuo prema njemu. “Djevojka od sinoć... je li mrtva?” Michael je polako izgovorio. Policajac je šutio, ali čak je i Charlie, gledajući zrnatu snimku s nadzorne kamere, pročitala njegov govor tijela: da. “Želim odvjetnika”, Michael je rekao. I to je bio kraj snimke. Ekran se zacrnio. “Kao što sam ti rekao, sve nakon toga krenulo je nizbrdo”, Michael je rekao. Charlie ga je pogledala i dalje obuzeta onim što je upravo vidjela. Bio je u šoku kada su mu priopćili da je Candace Hartnell mrtva. Je li moguće da je glumio? Prvo je pomislila da je nemoguće, ali je kasnije shvatila da ne može biti sigurna u to. Psihologija serijskih ubojica previše je komplicirana da bi se oslonila samo na njegove reakcije, osim toga, bila je previše vezana uz njega te nije mogla ostati nepristrana.

141

“To je dakle Jasmine”, razmišljala je sebi u bradu. Tek trenutak kasnije, kada se Michael nacerio, shvatila je da je izrekla to naglas. Htjela se ugristi za jezik. “Bila je slatka”, rekao je. “Čak i zabavna neko vrijeme. Ali nije bila previše pametna. S druge strane, nije ni morala biti.” “Kladim se da nije.” Charlie je sarkastično dobacila, nije si mogla pomoći. Još se više nasmiješio. “Rekao sam ti već, dušo, nemaš razloga biti ljubomorna na Jasmine.” Charlie ga je pogledala, odlučila da mu neće ništa odgovoriti na to, a zatim se ponovno usredotočila na dokaze: sat je bio ključ svega. Nastavila je: “Ako sat koji je nađen na mjestu zločina nije tvoj, i ako su mogli to dokazati, zašto nitko nije svjedočio da to nije tvoj sat jer tvoj sat ima ugravirano Semper Fi na poleđini?” Ponovno je gledao u strop. “Zato što su svi koji su mogli svjedočiti mrtvi.” “Svi.” “Da.” Charlie je vidjela da je to za njega vrlo osjetljiva tema. Ili je bio dovoljno pametan – a jest dovoljno pametan – da zna da može izbjeći razgovor o tome ako se pravi da mu je to bolna točka. Da je Charlie toliko meka srca da mu neće postavljati pitanja od kojih će patiti. E pa, kvragu s tim. “Možeš li mi malo to elaborirati?” pitala je. Pogledao je u nju i nasmiješio se. “Pokušavaš me zbuniti kompliciranim riječima?” Ni to nije upalilo. “Michael.” Osmijeh mu je nestao s lica. “Sat su mi poklonili članovi moga tima koji su ubijeni u Afganistanu, u redu? Samo su oni znali što je ugravirano na poleđini.” Vidjela je da ne želi razgovarati o tome jer mu se čitavo tijelo napelo, a ona je, dovraga, otkrila da doista jest previše meka srca da ga nastavi ispitivati o nečemu o čemu ne želi razgovarati (osim ako nije jako dobro glumio, što je također bilo moguće). Prekorila je samu sebe zbog manjka surovosti i prešla na novu temu koja joj je sinula. Nikada se prije nije toga dosjetila, ali sada kada joj je palo na pamet, shvatila je koliko je važno. Pogledala ga je i rekla, oštro i osuđujuće: “Reci mi onda, molim te, ako nisi ubio sve te žene, kako to da si završio u paklu nakon smrti?” “Dušo, nisam ni rekao da ne zaslužujem ići u pakao. Samo sam rekao da nisam ubio te žene”, turobno je odgovorio. Charlie se namrštila: “Što si to onda učinio da zaslužuješ ići u pakao?”

142

Odmahnuo je glavom. “Ne želim više razgovarati o tome što jesam ili nisam učinio. Jedini razlog zašto sam ti ovo ispričao jest zato da me prestaneš promatrati kao Jacka Trbosjeka. Sve se na kraju svodi na to vjeruješ li mi ili ne. Ti odluči.” Sjeo je, i bila je iznađena koliko joj je blizu jer je zauzeo više od pola kreveta. Vidjela je samo njegova široka prsa i ramena. Ruke su im se gotovo dodirivale, a mišići i snažan torzo napinjali su mu se ispod majice. Oboje su sjedili na prekrivaču, Charlie je podvila noge ispod sebe i držala laptop u krilu, dok su njegove dugačke noge u trapericama i čizmama gotovo dosezale rub kreveta. Izgledao je tako živo i stvarno, kao obični muškarac. Charlie je shvatila da joj je srce ponovno počelo ubrzano lupati. “I?” Charlie je znala je što se krije iza njegova pitanja. Podigla je glavu i pogledala ga u oči. Smrknula se i stisnula usnice. Promatrala je njegove lijepe crte lice i shvatila da je možda uspostavila njegovu dijagnozu jer je znala da je osuđeni serijski ubojica. Ako bi nekako uspjela zanemariti to, da ga je upoznala kao običnog građanina, bi li sama zaključila da je karizmatični psihopat sposoban za takve užasne zločine? Ili bi vidjela samo zgodnog muškarca sa šarmantnim osmijehom? “U redu, vjerujem ti”, odgovorila mu je. Dugo ju je promatrao, a zatim se polagano nasmiješio. “Sa zadrškom, zar ne?” Čitao ju je kao otvorenu knjigu. Ponovno. I dalje je u glavi razvrstavala argumente za i protiv njega u vezi s ubojstvom Candace Hartnell. “Nisam još dobila nikakav čvrsti dokaz da si nevin”, iskreno mu je odgovorila. “S druge strane, ima dovoljno dokaza da posumnjam da ipak nisi kriv za njezinu smrt.” “Dušo, nepokolebljivo vjeruješ u mene.” Nasmiješila se čuvši ironiju u njegovu glasu. “Moramo pronaći nekoga tko je voljan svjedočiti da je ovaj sat”, rekla je odlučno i dotaknula sat na ruci, “tvoj. Netko tko zna što je ugravirano na poleđini.” Nasmiješio joj se svojim najljepšim i najšarmantnijim osmijehom te su joj koljena ponovno zaklecala. Nitko, nitko osim Michaela nije imao takav osmijeh. “Ponovno se javlja tvoj kompleks spasitelja”, rekao je. “Nećemo ništa poduzeti u vezi s time. Nema smisla. Mrtav sam, sjećaš li se? Nikome osim tebi više nije stalo do toga jesam li nevin ili kriv.” “Ali...” Obeshrabrilo ju je to što je vjerovala da je u pravu. “Moraš sama odlučiti, dušo. Što misliš, jesam li kriv?” Gledala je ravno u njegove nebeskoplave oči. Charlie je shvatila da ga već neko vrijeme nije mogla zamisliti kao hladnokrvnog ubojicu mladih djevojaka. Jednostavno nije išlo uz muškarca kojeg je počela sve bolje upoznavati.

143

Dakako, nikako nije mogla biti sigurna u to. Mogla je samo poslušati svoju intuiciju i srce. Njezino glupo, meko, ranjivo, srce. “I mislio sam”, dodao je zadovoljno te je znala da joj je ponovno pročitao misli. “U redu”, rekla je. “Vjerujem ti.” “Mogla bi zvučati barem malo sretnije zbog toga.” “Vjerojatno bih, da.” Mrzila je samu sebe što je tako lakovjerna kada je on u pitanju. Ništa dobro neće proizići iz toga. Bila je toga jako dobro svjesna, ali opet si nije mogla pomoći. Promatrao ju je i smrknuo se. Polako je nagnuo glavu, a Charlie je počela treperiti kada je shvatila da ju je krenuo poljubiti. Bez obzira na sve argumente protiv, zatvorila je oči i nagnula glavu u iščekivanju poljupca. Srce joj je divljački lupalo, a u trbuhu joj je krilima lepetalo na tisuće leptirića. Sljedeći je trenutak na usnama osjetila samo blagi električni naboj. “Dovraga”, Michael je uskliknuo, a Charlie je otvorila oči. Njegove su predivne plave oči bile udaljene tek nekoliko centimetara od njezinih. U trenutku je shvatila što se dogodilo. Zaboravili su da je on duh. Htio ju je poljubiti, ne razmišljajući da je to nemoguće učiniti, isto kao i ona. “Da”, rekao je hladno kada je postao svjestan stvarnosti. Ustao je s kreveta i dobacio “Idem u šetnju.” “Ne možeš”, htjela ga je upozoriti da se ne smije odvajati od nje. “Nisam zaboravio da sam na uzici. Vjerojatno ću hodati gore-dolje ispred vrata. Idi spavati.” Pogledao ju je i nasmiješio se. “Izgledaš strašno seksi u toj lijepoj spavaćici. Izluđuje me to što ne mogu ništa učiniti u vezi s time.” U tom je trenutku shvatila da ima još bolji pogled na njezinu spavaćicu jer je upalila svjetlo pokraj kreveta. Spustila je pogled i imala što vidjeti: svilena spavaćica jedva joj je prekrivala grudi, uzak struk i ravan trbuh, jedino je laptop skrivao pogled na njezine vitke noge. Napete bradavice nazirale su se ispod tanke svile. Znao je jako dobro, isto kao i ona, da su takve zbog njega. “Toliko te želim”, rekao je i izišao iz sobe. Charlie je sjedila i zurila u vrata. Usnice su joj i dalje podrhtavale od želje za poljupcem, srce joj je snažno udaralo u prsima, čitavo joj je tijelo pulsiralo i gorjelo od želje. Iako je sada bila gotovo potpuno uvjerena da je nevin, i dalje ništa neće moći biti između njih. Ako je nevin, a osjećala je u dubini duše da jest, to bi značilo da je ništa ne sprečava da se zaljubi u njega. Osim toga što će završiti sa slomljenim srcem.

144

On je i dalje mrtav i nemaju nikakvu zajedničku budućnost. Charlie je dugo trebalo da usne.

145

OSAMNAESTO POGLAVLJE Sljedećih je nekoliko dana bilo užasno. Michael je neprestano izgledao zamišljeno, a Charlie je bila čak zahvalna što puno ne govori. Tony je bio strašno drag prema njoj, ali nisu imali puno vremena nasamo, čak ni za trčanje. Istraga se odvijala strahovitim tempom i jednostavno su bili previše zauzeti da rade na svome odnosu. Charlie je istodobno bila sretna i nesretna zbog toga. Sretna jer Michael – njezini osjećaji prema Michaelu – bili su velika prepreka u vezi s Tonyjem, iako je sama sebi iznova ponavljala da je budala ako bude dopustila da je to spriječi. S druge strane, bilo joj je žao jer je doista željela nešto više s Tonyjem. On je tip muškarca s kojim bi voljela biti u dugoj vezi. Kaminsky i Buzz i dalje su se često prepirali, iako nisu imali vremena razgovarati ni o čemu osim o slučaju. Sati su prolazili bez pronalaska ikakvih konkretnih tragova, zbog čega su postajali sve nervozniji. Bili su svjesni da im vrijeme curi kroz prste. Charlie i ostali članovi tima neprestano su bili pod pritiskom, svjesni da će Gingerbread Man uskoro ponovno ubiti ako ga ne ulove. Sama je ta pomisao bila dovoljna da se još više potrude. Eric Riva prvi je primio pismo Gingerbread Mana. Posjetili su ga u njegovu uredu u Charlotte Observeru, te im je rado ispričao sve što je znao o okolnostima vezanima uz članke o trećoj skupini žrtava (ubojstva sa samostrelom). Objavio ih je prije nego što mu se obratio Gingerbread Man (u to je vrijeme napao i četvrtu skupinu – ubojstva s propelerom). Tada nitko još nije znao da je riječ o serijskom ubojici. Riva je u članku pisao o trima žrtvama, detaljima iz njihovih života prije i nakon napada, o utjecaju koji su ubojstva imala na obitelji poginulih dječaka, ali i preživjelog i njegovu obitelj. Charlie i tim pročitali su članke prije nego što su ga posjetili te su zaključili da su vrlo emocionalni i šokantni. Riva se složio s njima da je Gingerbread Man vjerojatno s njim kontaktirao upravo zbog tih članaka. Riva je imao dodatne informacije o žrtvama jer je jedan od dječaka, četrnaestogodišnji Brad Carson, bio sin njegove bivše djevojke. U člancima je pisao o detaljima ubojstava. Trojica dječaka morali su glasovati koji će od njih prvi umrijeti. Odabranog je dječaka samostrelom upucao netko izvan prostora njihova zatočeništva, vjerojatno sam Gingerbread Man. Nakon toga, preostalim je dječacima dao na izbor hoće li pucati jedno na drugo iz samostrela ili će ih on obojicu ubiti. U toj je skupini preživio šesnaestogodišnji Matt Hayes, koji više nije živio u tom kraju. Odmah nakon što je pobjegao, optužen je za ubojstvo dvojice dječaka. U to vrijeme nisu vjerovali u njegovu priču o maskiranom sadistu koji ih je prisilio da se međusobno poubijaju. Tek su nakon godinu dana, nakon što je Riva primio ubojičino pismo, povjerovali dječakovoj priči. Kada je Matt konačno oslobođen optužnice, preselio se s obitelji na drugi kraj zemlje. Charlie ih nije nimalo krivila zbog toga.

146

Matt nije želio razgovarati s njima kada su ga dobili na telefon. Njegova je majka objasnila Tonyju da se Matt trudio zaboraviti strašne stvari koje su mu se dogodile te ga je zamolila da više ne stupa u kontakt s njima. Charlie ih nije krivila ni zbog toga. “Kelly – Bradovu majku – potpuno je shrvala sinovljeva smrt. Ispričala mi je sve što je znala o slučaju. Uz to sam proveo dodatna istraživanja”, Riva je objasnio. Imao je trideset i devet godina, bio je srednje visine i strašno mišićav te je Charlie zaključila da puno vremena provodi u teretani. Sjedio je na kraju stola u staklenoj konferencijskoj sobi. Imao je smeđu kosu koja mu je počela opadati, nosio je zgužvane kaki hlače, a čvor od kravate visio mu je nekoliko centimetara ispod raskopčanog prvog dugmeta košulje. Izgledao je kao tipični novinar. “Bilo joj je dovoljno grozno kada je mislila da ga je ubio drugi tinejdžer. Dotuklo ju je kada je saznala da je žrtva serijskog ubojice. Još joj je gore bilo kada je saznala da je ubojica napadao i prije, ali da nisu ništa znali o tome. Smatrala je da bi bolje pazila na Brada da je znala za prijašnja ubojstva, i da bi možda spriječila njegovu smrt.” “Je li vam se Kelly Carson javila u vezi s člankom?” Tony je pitao. Za razliku od ostalih koji su sjedili za stolom, on je stajao uz dugački prozor koji je pružao pogled na grad. Visok i obrijan, u tamnom odijelu s kravatom, izgledao je kao pravi agent FBI-a. Crna kosa sjala mu je na suncu. Michael je stajao uz njega, naslonjen ramenom na jedan od prozora, ruku prekriženih na prsima. Bio je tako velik i predivan, bog Sunca sa zlatnom kosom. Promatrajući njih dvojicu, Charlie si nije mogla pomoći da ne pomisli: zgodan i zgodniji. Ponovno se koncentrirala na slučaj. “Kelly DeMaris”, Riva ga je ispravio. “Bradov je otac umro te se preudala. Povjerila mi se kao prijatelju nakon što je Brad ubijen. Moja je ideja bila da napišemo niz članaka kako bi ljudi saznali što se događa u našoj zajednici.” “Kako je i zbog čega umro Bradov otac?” Kaminsky je znatiželjno upitala. Ona i Buzz nosili su odijela FBI-a, isto kao i Tony. Kaminskyna kosa, koju je držala iza uha, još je uvijek bila vlažna od tuširanja. Kada su se ujutro skupili u hodniku u dogovoreno vrijeme, mrzovoljno ih je obavijestila da nije čula alarm te da nije stigla osušiti kosu. Otada je poprilično loše raspoložena te su se Charlie i ostali članovi tima trudili da je dodatno ne uzrujavaju. “Umro je u zrakoplovnoj nesreći kada je Brad imao devet godina”, Riva je odgovorio. “Brad i Kelly zadobili su teške ozljede, no preživjeli su.” “Gdje se dogodila nesreća?” Kaminsky je upitala uzbuđeno dok je tipkala nešto u laptop. Zasigurno je bilježila detalje o još jednoj žrtvi koja je svjedočila nasilnoj smrti nekoga bližnjega. Popis još nije bio ni blizu gotov, ali bio je jedan od najboljih tragova koji su imali. Riva se namrštio. “Negdje u Indiani, mislim. Zašto?” “Ni zbog čega”, Kaminsky mu je odbrusila.

147

Jedini problem s tim tragom bio je što je obuhvaćao previše osumnjičenih. Broj medicinskog osoblja, doktora, sestara, svećenika itd. uključenih u slučajeve bio je jednostavno prevelik. Osim toga, slučajevi su bili previše raspršeni po zemlji. Bilo je gotovo nemoguće precizno odrediti tko je bio prisutan na svim mjestima zločina. Medicinsko su osoblje još mogli utvrditi iz kartona, ali strašno je bilo teško odrediti prisutnost pomoćnog osoblja. Osim toga, postojao je velik broj nepopisanog osoblja koje se nalazilo na mjestima zločina, u bolnicama, i drugim mjestima gdje su zbrinjavali žrtve. Još k tome, kao da nije bilo dovoljno teško odrediti popis za jedno mjesto zločina, usporediti to sve s drugim slučajevima kako bi pronašli nekoga tko je bio prisutan na svim mjestima zločina bilo je gotovo nemoguće. “Jesu li se dečki poznavali prije ubojstava?” Charlie je pitala. Morao je postojati neki zajednički čimbenik, bila je sigurna u to. Samo ga još uvijek nisu pronašli. “Bili su poznanici, ali ne i bliski prijatelji”, Riva je odgovorio. “Dolaze iz Mooresvillea, malenog grada, igrali su u istoj bejzbolskoj ligi.” Charlie je vidjela kako Kaminsky tipka nešto u računalo. Pretpostavila je kako bilježi da provjeri jesu li ostale žrtve trenirale u nekom klubu. Jenna je sudjelovala u sportskom natjecanju kada ju je oteo Gingerbread Man. Možda je postojala slična poveznica i kod ostalih žrtvi. Moralo je postojati nešto. “Imamo ih, hvala.” Tony je odgovorio Rivi kada mu je ponudio kopije članaka. “Voljeli bismo imati kopije vaših bilješke koje ste pravili tijekom pisanja članaka, ako je moguće.” Riva je kimnuo glavom, ali kada je Charlie vidjela na stotine kopiranih bilješki palo joj je raspoloženje. Trebat će im mnogo vremena da pregledaju sve materijale, a vremena je bilo sve manje. Sve se svodilo na odabir onoga iz čega će najprije dobiti konkretne rezultate. “Kada mi je Kelly pristupila nakon Bradove smrti, htio sam joj pomoći da pronađemo počinitelja”, Riva je rekao. “Nakon što je ubijena sljedeća skupina djece, i nakon što sam primio pismo tog gada, dao sam sve od sebe da ga pronađem. I dalje radim na tome. Razgovarao sam s lokalnim policajcima i agentima FBI-a koji su radili na slučaju prije nego što ste ga vi preuzeli. Provjerio sam na tisuće tragova, istražio mnogo teorija od kojih se većine više i ne sjećam. Nisam došao ni blizu toga da ga identificiram. Nadam se da ćete vi imati više sreće.” “Hoćemo”, Tony je obećao. Charlie je osjetila nalet samopouzdanja. Nakon toga sastali su se s lokalnim policajcima i agentima FBI-a, pogledali mjesto zločina pete skupine (ubojstva propelerom), a zatim su se odvezli u Winston-Salem i kampus Wake Forest. Charlie je već dugo upoznata s radom doktora Jeffreyja Underwooda koji se bavio istraživanjem genetike najokrutnijih ubojica i, u posljednje vrijeme, serijskih ubojica. Upoznala ga je dok je pohađala medicinski fakultet, gdje je bio jedan od najuglednijih profesora.

148

“Drago mi je što smo se upoznali, doktorice Stone. Veliki sam obožavatelj vašeg rada”, doktor Underwood rekao je kada su ušli u njegov laboratorij, u kojem je desetak studenata posljednje godine studija radilo na čitavom nizu računala i mikroskopa. Polaskale su joj njegove riječi te mu se nasmiješila i jednako odgovorila. Rukovali su se i razmijenili nekoliko komentara o njezinu posljednjem istraživačkom radu objavljenom u The American Journal of Psychiatry. Nakon toga obratio se Tonyju, Buzzu i Kaminsky. “Ne znam tko je odgovoran za te zločine”, odgovorio je na Tonyjevo pitanje. Doktor Underwood imao je četrdeset godina, ali doimao se starije zbog naočala i bijele kute. Bio je visok i mršav muškarac, koji nije mogao stajati mirno na mjestu, već se neprestano premještao s noge na nogu. Budnim je okom promatrao asistente, prekidajući s vremena na vrijeme odgovore na pitanja da im poviče neku uputu ili prijekor. “Kako vam je Gingerbread Man dostavio pismo?” Tony je upitao. “Ubacio ga je ispod vrata mog ureda”, odgovorio je doktor Underwood. “Došao sam ujutro na posao i pronašao ga. Dakako, odmah sam stupio u kontakt s policijom.” Tony je pogledao u Kaminsky. “Već imamo kopiju pisma”, odgovorila je na njegovo neizgovoreno pitanje. “Kao i u drugim slučajevima, pismo je napisala jedna od žrtava, Liza Gill, vjerojatno pod prisilom. To je skupina koju je zatočio u drobilici otpada, ako se sjećate.” “Imate li nadzorne kamere u zgradi?” Buzz je upitao. Čak i ako su postojale snimke, sada je prošlo već godinu dana i sigurno ih više nema, osim ako nisu arhivirane. “Imamo”, doktor Underwood je odgovorio: “Navodno nisu pronašli ništa korisno. Kada se policija sjetila provjeriti ih, već su nove snimke bile presnimljene preko starih. Mislim da su kamere automatski prilagođene da to rade svaka sedamdeset i dva sata.” Iako su bili razočarani, nije ih previše iznenadilo. Postavili su doktoru još niz pitanja na koja je odgovorio, ali nisu doznali ništa novo. Charlie su pak bili strašno zanimljivi njegovi odgovori jer je neprestano skretao s teme i objašnjavao joj svoje najnovije istraživanje. “Upravo tražimo CHRNA7 analizom DNK-a, gen koji često nedostaje kod shizofreničara i serijskih ubojica”, objasnio je Charlie. “Nadam se da ćemo dobiti sponzorstvo za veće istraživanje koje bi uključilo i masovne ubojice, poput ubojice u kinu iz Colorada.” “Mislite li da ćete pronaći istu mutaciju kod masovnih i serijskih ubojica?” Charlie se odmah zainteresirala. Nije često imala priliku razgovarati s nekim iz njezina područja rada. Doktor Underwood kimnuo je glavom. “Mislim da hoćemo.”

149

“Nisam sigurna hoćemo li ikada pronaći jednu komponentu koja prouzročuje da čovjek postane serijski ubojica”, Charlie je nastavila. “Smatram da mora postojati niz čimbenika. Genetika možda igra ulogu, ali uvjerena sam da i čimbenici iz okoline imaju utjecaja.” “Možda bismo mogli skupa napisati neki rad”, predložio je doktor Underwood. “Strašno bih volio uključiti vaš rad u svoje istraživanje.” “I ja bih to voljela”, Charlie se složila. Pogledi Tonyja, Buzza i Kaminsky podsjetili su je na svrhu njihova posjeta doktoru Underwoodu. Michael ju je promatrao sa smiješkom. Pogledi su im se sreli, i kao da je vidjela ponos u njegovim očima. Iako je znala da je glupo da to utječe na nju, ipak je zablistala od sreće. U njezinu je životu rijetko tko pokazivao da je ponosan na nju: nije dolazila iz takva okruženja. Bilo je smiješno (ili žalosno?) što joj je njezina noćna mora pomogla da shvati da žudi za odobrenjem. “Imam još jedno pitanje za vas doktore Underwood”, Tony je rekao. “Znamo da će Gingerbread Man ponovno napasti i to uskoro. Možete li se sjetiti nekih stručnjaka iz vaše struke s kojima bi mogao pokušati stupiti u kontakt? Koji žive na području Sjeverne Karoline, Južne Karoline i Virginije.” Doktor Underwood razmislio je na trenutak i predložio dva imena koja su se već nalazila na Charlienoj listi. David Myers također im je nabrojao nekoliko imena kojih su se već sjetili, tako da im te informacije nisu mnogo pomogle. “Dušo, bila si izvrsna”, Michael ju je pohvalio kada su izišli. Pogledala je u njega i bez sumnje vidjela ponos u njegovim očima. Nije si mogla pomoći te mu se nasmiješila. Katkada je dobro bilo imati Michaela uz sebe, i to ne na seksualan način. “Barem smo se složili oko toga kome će poslati sljedeće pismo”, Buzz je zaključio kada su ponovno bili u avionu i na putu za Hampton, Virginiju. U tom su gradu otete Jenna, Laura i Raylene te su se nadali da će pronaći neku poveznicu između triju djevojaka. Još su jedanput ispitivali Jennu preko Skypea te su doznali što je radila nekoliko sati prije otmice. Njezina je majka tijekom razgovora neprestano bila uz nju i povremeno dobacila koji komentar. Također su otprilike doznali detalje s razgovora s obitelji, prijateljima te rekonstrukcijom događaja, o tome kako su Laura i Raylene provele dan. Započet će istragu čim slete, nadajući se da će otkriti nešto novo. “Lokalna policija prati stručnjake s tvoje liste dvadeset i četiri sata na dan, kod njihovih kuća i u uredima.” Tony je obavijestio Charlie. Sjedili su oko stolića. Budući da su puno putovali, taj je maleni stol postao njihova ratna soba. “Uhvatit ćemo ga ako bude ikome od njih pokušao dostaviti pismo.” “Najveći je problem u tome što će vjerojatno već oteti i ubiti sljedeću skupinu žrtvi prije nego što pošalje pismo sljedećem stručnjaku”, Kaminsky je dodala. “Moguće je i da neće osobno dostaviti pismo”, Buzz je rekao. “Možda će ga poslati poštom, kao Rivi. Postoji stotinu načina da ga pošalje.”

150

“Možda imamo pogrešan popis”, Charlie ih je podsjetila. “Primjerice, ne bismo nikada na njega uvrstili Erica Rivu.” “I to je početak”, Tony je rekao. “Možda toj osobi ipak pokuša prići ranije pa će ga snimiti nadzorne kamere. Policija pokušava otkriti novo mjesto zločina u blizini ljudi s popisa. Uhvatit će ga ako se pojavi na bilo kojoj od tih lokacija.” “Samo da napomenem nekoliko stvari koje valja imati na umu.” Kaminsky je pokrenula prezentaciju u PowerPointu. Već su prešli nekoliko ključnih stvari prije nego što su skrenuli s teme te ih je Kaminsky zamolila da ponovno obrate pozornost na prezentaciju koju je projicirala na platno iznad kauča na kojem je ležao Michael. Smetao je samo Charlie jer ga je samo ona vidjela. Izgledao je kao da drijema, iako je znala da duhovi ne spavaju. “Ubojica je muškarac, bijelac, ima između dvadeset i pet i četrdeset godina. Vlasnik je ili ima pristup plavom ili sivom kombiju u kojem se nalazi (možda ne stalno) kavez koji smrdi na ribu. Znamo da je razgovarao na telefon s nekim tko se zove Ben. Koristio se elektrošokerom tijekom otimanja, a poslije dušikovim oksidom za omamljivanje. Scenariji su mu vrlo složeni i zahtijevaju puno pripreme. Također zna za Erica Rivu, doktora Davida Myersa, doktora Jeffreyja Underwooda i doktoricu Stone. Mjesta otmice i zločina udaljena su najviše sedam sati vožnje, što bi značilo da živi ili odsjeda na tom području, barem za vrijeme počinjenja zločina.” Kaminsky je prebacila na drugi slajd na kojem se nalazio popis imena. “Ove su žrtve svjedočile nečijoj nasilnoj smrti prije otmice. Kao što vidite, navedeno je više od pola od ukupnog broja žrtava, dovoljno velik postotak da ga smatramo važnim. To ne znači da preostale žrtve nisu svjedočile nasilnoj smrti, možda samo nemamo dovoljno podataka. Broj će se vjerojatno još povećati tako da možemo smatrati da je svjedočenje nasilnoj smrti važan čimbenik kod odabira žrtvi. Također je važno doznati kako ubojica zna za to. Moramo otkriti odakle prikuplja te podatke.” “Imate li neku ideju?” Tony ih je pogledao. “Provjeravam medicinsko osoblje i bolnice”, Buzz je odgovorio. “Zasada nisam ništa otkrio.” “Mislim da će se pokazati da je i sam ubojica doživio sličnu traumu u djetinjstvu”, Charlie je rekla. “To nam može biti još jedan trag. Možda bismo mogli ograničiti dobni raspon ubojičine traume na životnu dob prve skupine žrtvi, dakle između dvanaest i četrnaest godina.” “Trebali biste potražiti u osmrtnicama ljude koji su umrli nasilnom smrću desetak godina prije prvih ubojstava.” Michael je predložio, a da nije otvorio oči. “Zasigurno nema mnogo novina u Južnoj i Sjevernoj Karolini te Virginiji, i sve su arhivirane.” Charlie mu je zamalo odgovorila dobra ideja, ali uspjela se spriječiti na vrijeme i ponoviti njegov prijedlog. Tony je pogledao u Buzza. “Već krećem, šefe”, Buzz je odgovorio.

151

“Jesi li uspio pronaći gdje nabavlja dušikov oksid?” Buzz je odmahnuo glavom. “Začudio bi se tko se sve njime koristi: zubari, vozači utrka, kuhari, čak ga tinejdžeri koriste kao legalnu drogu. Vrlo je lako doći do njega.” “Dobavljači?” Tony je pitao. “Nema ih mnogo, imaju toliko široku distribuciju da će mi trebati puno vremena da ih sve provjerim”, Buzz je odgovorio. “Trebam proći kroz tisuće računa. Dakako, treba provjeriti i crno tržište.” “U redu, zadužen si za to”, Tony je naredio, a Buzz kimnuo glavom. “Ljudi”, Kaminsky ih je ponovno opomenula da obrate pozornost na prezentaciju. Na ekranu su se nalazile slike petero preživjelih, a ispod njih bili su popisani podaci iz njihovih izjava. Neki od njih bili su označeni crvenom bojom. Kaminsky je nastavila: “Razgovarali smo sa svim preživjelima. Njihova se svjedočenja podudaraju: oteti su, drogirani, prisiljeni da ubijaju, pušteni te im je naredio da bježe ako žele preživjeti. Rekli su da je ubojica nosio crnu odjeću i bijelu masku. Procjene visine i težine poprilično se razlikuju. Dvoje ih misli da se koristio nekim uređajem za promjenu glasa.” “Možda to znači da je ubojica poznavao žrtve, što mislite o tome?” Buzz je pitao. Tony je odmahnuo glavom. “Mislim da je samo želio da mu nakon svega preživjele žrtve ne mogu prepoznati glas.” Buzz je kimnuo glavom. Charlie je zaključila da to ima smisla. “Što je s neriješenim ubojstvima na području oko jezera Buggs Island prije i za vrijeme prvog napada Gingerbread Mana”, Charlie je pitala. “Posljednjih deset godina postoje dva neriješena ubojstva, ali ni jedno ne odgovara našim kriterijima. Jedno se dogodilo u baru, a drugo je, po svemu sudeći, bilo naručeno ubojstvo”, Kaminsky je odgovorila. “No postoji još niz nesreća koje valja provjeriti. I dalje radim na tome.” “Dakle, što imamo?” Tony je pitao. Kaminsky je uzdahnula. “Ne toliko koliko bismo htjeli. Najbolji trag koji imamo njihova je povezanost s nasilnom smrću. Kao što je napomenula doktorica Stone, tražimo neki zajednički čimbenik, a ovo je najbliže tomu što imamo.” “U redu”, rekao je Tony, nakon čega ih je pilot obavijestio da slijeću. “Nastavite tražiti. Već ćemo pronaći nešto.” Charlie je izišla iz aviona, kada joj je odjednom nešto palo na pamet. Raskolačila je oči. Michael, koji je stajao uz nju, vidio je njezin izraz lica i oštro upitao: “Što?” “Holly”, ispalila je kao iz topa, a zatim se obratila timu kada je vidjela da je promatraju u čudu. “Moja prijateljica Holly Palmer ubijena je kada sam bila malena.” Ubio ju je Boardwalk Killer, a Charlie je preživjela.

152

“Kvragu”, Buzz je rekao. “I to može biti trag”, Kaminsky je zvučala uzbuđeno. “Provjerite druge stručnjake. Jesu li Riva, Myers ili Underwood imali slična iskustva u prošlosti.” Ton je pogledala u Kaminsky. “Možda na taj način odabire i stručnjake.” “Ako je doista tako, lako ćemo pronaći sljedećeg stručnjaka.” Buzz je zvučao jednako uzbuđeno kao i Kaminsky. “I sljedeće mjesto zločina, budući da je uvijek u blizini odabranog stručnjaka”, Kaminsky se ubacila. Pogledala je Buzza. “Ti prođi popis stručnjaka koji bi mu mogli biti sljedeći na meti, a ja ću provjeriti Rivu, Myersa i Underwooda. Idemo vidjeti hoće li se ovo pokazati točnim.” Charlie je propustila Buzzov odgovor jer joj je u tom trenutku zazvonio mobitel. Pogledala je u njega i vidjela da je zove Tam. Srce joj je počelo ubrzano kucati. Njezin poziv ne sluti na dobro. “Ispričajte me na trenutak: moram se javiti”, rekla je. Odšetala je nekoliko metara od njih u sjenu aviona, daleko od njihovih pogleda. “Hej, Tam”, javila se na mobitel. “Dušo”, Tam ju je pozdravila. “Oh, dušo, moram ti nešto reći. Jesi li na sigurnom?” Charlie se sledila od tona njezina glasa. Pogledala je oko sebe i vidjela da Tony i Kaminsky razgovaraju i, nadala se, ne obraćaju pozornost na nju, dok je Buzz hodao prema autu. Michael je stajao pokraj nje, namršten. Bilo joj je drago što je uz nju. Postao joj je veliki oslonac u životu. “Da”, rekla je. Michael je dobacio: “Ako je ona Voodoo svećenica, pitaj je kako možemo malo produžiti ovu uzicu kojom sam vezan za tebe.” Charlie je nije imala priliku ništa pitati jer je Tam odmah rekla: “Opasnost će doći iz vode. Ne smiješ se približavati mračnoj vodi.”

153

DEVETNAESTO POGLAVLJE “Uznemirit ćeš gospodina agenta, znaš.” Michael je prošao kroz vrata toaleta u kojem je Charlie popravljala ruž. Poprijeko ga je pogledala. “Koji dio rečenice nemoj me pratiti u toalet nisi razumio?” pitala je mrko. Polako se nasmiješio. Shvatila je njegov osmijeh kao učinit ću što ja hoću te se namrštila. Toalet u kojem su se nalazili bila je mala elegantna prostorija ispred restorana Marriott gdje su Tony, Kaminsky, Buzz i ona večerali. Kaminsky i Buzz već su otišli u sobe na dvadesetom katu, dok su Tony i Charlie ostali na desertu i kavi. On je naručio kolač od limuna, a ona sladoled od manga. Otišla se osvježiti dok su čekali da im konobar donese račun. Nije ju otpratio jer je vidio vrata toaleta od njihova stola. U prostoriji se nalazio jedan ograđeni toalet i umivaonik. Charlie je zaključala vrata tako da nitko izvana nije mogao ući, osim dakako Michaela. Bio je izvan sebe otkada je Tam nazvala. Htio je da ispriča Tonyju Tamino upozorenje. Htio je da napusti istragu i sakrije se negdje dok ne uhvate Gingerbread Mana. Htio je da promijeni karijeru i počne se baviti nečim što ne uključuje rad sa serijskim ubojicama. I nije htio da se spetlja s Tonyjem. Iako joj nije to izravno rekao, nije bilo teško pročitati što se krije iza njegova smrknuta lica i neprijateljskih pogleda. Tony i Charlie čitavu su večeru razgovarali gotovo isključivo jedno s drugim, isto kao i Charlie i Buzz. Michael se još više smrknuo kada ju je nakon večere Tony pozvao da ostane na desertu i kavi, a ona je pristala, a da uopće nije pogledala u njega. “Nemoj me pratiti u toalet”, šapnula je Michaelu kada su došli do ženskog toaleta, prije svega da bi izbjegla svađu za koju je predosjećala da slijedi. Toliko o tome. Barem je pričekao dok nije čuo zvuk sušila za ruke. Nije pomoglo ni to što je u haljini. Nosila je predivnu crvenu haljinu s tankim bretelama koja joj je dosezala do koljena. Kupila ju je u hotelskoj trgovini nakon što su njih četvero (petero) završili s obilaskom rute kojom je Jenna hodala prije nego što je oteta. Pala je večer dok su obišli sva mjesta koja je Jenna posjetila, i provjerili mjesto otmice. Još je uvijek bilo vruće i sparno, iako je zašlo sunce. Charlie je bila ljepljiva od znoja dok su došli do auta i odvezli se do hotela. Košulja bez rukava bila joj je pripijena uz tijelo, a lagane hlače kao da su bile od vune. Nije ni čudo, budući da je ponijela samo radnu odjeću koju većinom nosi u uredu s klimatizacijom, nije bila prikladna za rad na otvorenom, pogotovo ne na ovoj vrućini. Ušla je u hotelsku trgovinu s Kaminsky čim je ugledala laganu ljetnu odjeću u izlogu. Za to su ih vrijeme dečki prijavljivali u hotel. Kaminsky je nosila odijelo

154

koje je također bilo neprikladno za sutrašnji nastavak istrage. Obje su kupile nekoliko komada laganije odjeće. Kaminsky je tu večer nosila crnu pripijenu haljinu do koljena (objasnila je Charlie da zbog svoje visine ne može nositi ništa duže), bolero kratkih rukava kojim je sakrila opasač te cipele s visokom petom. Charlie je obukla crvenu haljinu i sandale s niskom petom, koje je kupila uz haljinu. Michaela, tipično muški, nije baš zanimala odjeća, iako je morao ostati u blizini Charlie. Kada su se vratili u hotelsku sobu, Michael je sjeo na stolac i gledao televiziju. Otvoreni zastori iza njega pružali su pogled na tamno nebo. U sobi je gorjela jedna lampa. Kada je Charlie izišla iz kupaonice, Michael je raskolačio oči. “Izgledaš predivno”, rekao je. Istuširala se i svezala kosu u punđu iz koje je padalo nekoliko pramenova na lice i vrat. Bila je decentno našminkana (šminka koju je nosila preko dana gotovo se potpuno otopila, pa ju je morala popraviti). Osjećala se toliko dobro da mu se nasmiješila, što nije dugo učinila s obzirom na vrućinu, i jer se ljutila na njega što joj neprestano nešto naređuje. “Hvala ti”, odgovorila je. Ustao je i polako došetao do nje, promatrajući je od glave do pete. Pogled mu je zastao na njezinim golim ramenima. “Sve to zbog onog agenta?” Namrštila se. “Sve to zbog toga što je strašno vruće, a blagovaonica se zatvara u devet sati te ćemo objedovati vani uz bazen.” Stavila je na ruku njegov sat, pokupila torbicu i krenula prema vratima. “Čuješ li ti sebe: objedovat ćete vani uz bazen. Znaš da je vani mrak, zar ne? Mračna voda? Osim toga, hotel se nalazi uz plažu. Ocean je u blizini. Još više mračne vode.” I sama se već toga sjetila, ali uspjela je suzbiti strah, koji je Michael sada ponovo pobudio. “Ako ostanem u sobi, napunim kadu vodom i ugasim svjetlo, opet ću biti u blizini mračne vode.” Stisnuo je usnice. “Jedina je razlika što se s tobom u kupaonici neće nalaziti serijski ubojica koji zna tko si.” “U pravu si, bit će ispred vrata”, zaključila je. “Ha-ha, jako smiješno.” Rekao je ironično. “Tvoja prijateljica, voodoo svećenica, upozorila te da si u opasnosti. I sama si rekla da je većinom u pravu. Blesavo je nepotrebno se izlagati opasnosti kada večeras možeš ostati u sobi, a sutra avionom odletjeti negdje na sigurno.” Charlie je uzdahnula. “U tome i jest problem, zar ne? Nigdje nije sigurno. Možda ću pojuriti ususret opasnosti umjesto pobjeći od nje. Kada bolje razmislim, mračna voda nalazi se svugdje. Koliko se meni čini, u opasnosti sam blizu mračne vode jer se negdje tamo nalazi serijski ubojica koji zna tko sam. Najbolji način da se riješim te opasnosti jest da ga uhvatimo. Osim toga, sigurnija sam kada sam okružena s tri naoružana agenta FBI-a.”

155

Pogledi su im se sreli. Bila bi sa mnom, njegov je pogled govorio, a njezin odgovorio ne možeš me zaštititi. Shvatio je neizgovorenu poruku i stisnuo usnice. “Previše se bojim za tebe, znaš?” Odjednom je rekao namršteno. “Molim te barem reci agentu na što te upozorila ta prokleta vidovnjakinja.” “Dobro”, eksplodirala je, ljutita zbog toga što je bio spreman zanemariti svoje suparništvo s Tonyjem da je zaštiti. “I ja se bojim, znaš. Čitavo sam vrijeme uplašena. Neprestano živim u strahu otkad mi je serijski ubojica ubio prijateljicu, i otkad sam shvatila kakvo zlo postoji na ovome svijetu. Tamino upozorenje samo je dodatno pojačalo taj strah, ali tijekom godina naučila sam da se moram sabrati i nastaviti dalje.” Charlie je shvatila da je ovo prvi put otkad je odrasla da je nekome priznala svoje strahove. Strah joj je neprestani pratitelj koji je naučila skrivati i negirati. Uspjela je držati glavu uspravnom i kročiti hrabro kroz život. Ali nikada to nije priznala naglas – do sada. Njemu. Svome duhu. Što je to govorilo o njezinim osjećajima? “Charlie.” Oči su mu se zamračile te joj je pogledao u usne. Želio ju je poljubiti. Dobro je znala da bi, da je ikako izvodivo, pala u njegovo naručje i ljubila ga do iznemoglosti, a zatim bi pošla s njim u krevet. Gorjela je od želje za tim. Rastopila se od same pomisli. Možda joj je pročitao misli, jer su mu oči plamtjele od požude. Gorjeli su od strasti jednako stvarne kao otkucaji njezina srca. Netko je pokucao na vrata i razbio čaroliju. “To je Tony”, Charlie je rekla. I dalje je žudjela za Michaelom dok mu je otvarala vrata. “Doktorice Stone”, Tony ju je pozdravio, ugodno iznenađen. Zakoračio je dva koraka unatrag kako bi je bolje pogledao. Ni on nije bio u svom svakodnevnom odijelu FBI-a. Nije obukao sako ni kravatu. Zasukao je rukave na košulji do lakta. Nosio ju je izvan hlača kako bi, pretpostavila je, sakrio pištolj. “Specijalni agente Bartoli”, odgovorila mu je i odmjerila ga jednako kao i on nju. Nasmijao se poljubio joj ruku. Usne su mu bile tople i meke te ju je srce pomalo zaboljelo. Zaboljelo ju je zato što nikada to neće imati s muškarcem kojeg želi. Nikada neće moći dotaknuti Michaela. Nasmiješila se Tonyju i uhvatila ga pod ruku. Bio je mekan, topao, nježan i muževan. Hodali su jedno pokraj drugoga do dizala gdje su ih čekali Kaminsky u haljini i Buzz u košulji zavrnutih rukava. Odlučila je da neće dopustiti da joj srce slomi preminuli muškarac. To bi bilo suludo i ne bi ništa promijenilo – on bi i dalje bio mrtav.

156

Sjetila se riječi pjesme koju je njezina majka često slušala: voli onoga s kim si. Tony joj se strašno sviđao. Bio je privlačan i seksi te su je uzbuđivali njegovi poljupci. Tonyja je mogla ljubiti, mogla je voditi ljubav s njim. Ima budućnost s njim. Nije blesava. Znala je da mora odabrati ono što je moguće, za razliku od onoga što je neostvarivo. Odlučila je što će učiniti. Približili su se dizalu i čuli kako Kaminsky ispituje Buzza: “Gdje si bio sinoć?” Na što joj je on uplašeno odgovorio: “Molim?” Kaminsky ga je prostrijelila pogledom “U sobi sam pokraj tebe, znaš? Čula sam kada si izišao.” Zašutjeli su kad su im se pridružili Charlie i Tony. Charlie je odmah shvatila zbog čega je Kaminsky zaspala jutros: čekala je da se Buzz vrati u sobu. Njihov je odnos postajao vrlo zanimljiv. Charlie nije obraćala pozornost na njih u posljednje vrijeme zbog vlastitih problema. Njih četvero (petero) ušli su u dizalo. Izišli su u prizemlju i prošli golemim mramornim predvorjem te su prošli kroz staklena vrata u dvorište. Terasa je bila okružena nizom palmi koje su skrivale od neželjenih pogleda. Čuli su tihu romantičnu glazbu, zvuk razgovora i smijeha. Na nebu su se mjesec i zvijezde rasuli poput dragog kamenja na baršunu. Sišli su stubama na terasu, s čije su se lijeve i desne strane nalazile zgrade hotela. Terasa je bila predivno ukrašena, postavili su lampe po stolovima i oko njih. Izgledalo je čarobno. I dalje je bilo vruće, ali je morski povjetarac donio dašak svježine. U daljini, iza plaže, ljeskala se mračna voda. U blizini se nalazio bazen u kojem je plivalo nekoliko kupača. Ponovno mračna voda, Charlie je pomislila i naježila se. Na trenutak je zastala, ali što je mogla učiniti, otrčati u sobu i ostati tamo dok joj Tam na kaže da smije izići? Michael je zajedljivo dobacio: “Barem se drži dalje od proklete vode” i postavio se između nje i mora. U isto ju je vrijeme Tony ponovno uhvatio za ruku. Osjetila je njegov dodir na svojoj koži. Nije ni pogledala u Michaela, već se nagnula prema Tonyju i privila se uz njega. Podigla je pogled i nasmiješila mu se. Charlie se za vrijeme večere usredotočila isključivo na Tonyja. Pravila se kao da Michael ne postoji. U savršenom svijetu, on ne bi ni postojao te bi se ona zaljubila u Tonyja. Znala je da će se Michael ljutiti na nju, ali odlučila je ostati pri svojoj odluci bez obzira na njegov bijes. Odabrala je Tonyja, i Michael će se morati pomiriti s tim. U toaletu Michael joj je razjareno dobacio “Sigurno misli da ćeš večeras spavati s njim.”

157

Popravila je ruž i posljednji se put pogledala u ogledalu. Charlie se okrenula prema njemu. Nije imalo smisla odugovlačiti. I tako će ubrzo doznati s obzirom na to da je vezan uz nju. Doznat će ne samo to, već i sve ostalo što joj se bude događalo u životu, sve dok ne nestane ili dok ona ne umre. To ju je uznemiravalo i plašilo. Morala je pronaći način kako da se nosi s njim. “Možda i hoću.” Pogledala ga je strogo. “Razmišljam o tome.” “Molim?” Bio je, blago rečeno, iznenađen. “Ako nastavimo biti u vezi, kadtad ćemo spavati skupa. Razmišljam o tome da učinimo to večeras.” Michaelovo iznenađenje preraslo je u zaprepaštenost koju je gotovo odmah zamijenio bijes. “Vraga ćeš to učiniti.” “Nitko te ne pita za mišljenje, ali smatram da te trebam obavijestiti o tome da se možeš maknuti. Drugim riječima, ako uđem s Tonyjem u sobu, ostani pred vratima, u redu?” “Samo se nadaj.” “Mislila sam da nisi voajer.” “Dušo, kunem ti se, ako uđeš s njim u sobu s namjerom da spavate zajedno, ta će soba postati najukletije mjesto na svijetu.” Namrštila se. “Znaš što, Caspere, budući da sam ja jedina koja te vidi i čuje, samo ću zatvoriti oči i praviti se da nisi tamo.” “Samo probaj.” “Vjeruj mi da hoću. Želim živjeti svoj život.” Michael se namrštio. “Uzbudila si se, zar ne? U spavaćoj sobi. Uzbudio sam te i sada se želiš ispuhati s njim. Samo da znaš, ne volim gledati.” “Odvratan si”, Charlie je prosiktala, a obrazi su joj se zacrvenjeli. Nije se više željela prepirati s njim, te je krenula prema vratima, ali Michael joj je prepriječio put. “Znaš jako dobro da je to istina. Želiš spavati sa mnom, a ne s njim.” “Makni mi se s puta.” Prekrižio je ruke na prsima. “Neću.” Razbjesnila se. Čini se da je zaboravio da može proći kroz njega. To je i učinila i osjetila blagi električni naboj kada ga je dotaknula. Otvorila je vrata i izjurila iz toaleta, otišla do stola i nasmiješila se Tonyju koji je ispisivao ček. Pravila se da je sve u redu te je ignorirala Michaelov glas iza sebe: “Jesi ikad probala pojesti sendvič s puretinom kada želiš pizzu? Nakon što pojedeš sendvič, i dalje želiš jesti pizzu.” Nije mu ništa odgovorila. “Ako nisi sama shvatila, ja sam pizza.” Naravno da je shvatila. I dalje je šutjela. “Dovraga, Charlie”, Michael je rekao i stao ispred nje. Namrštila mu se i obišla ga. Iako je mogla proći kroz njega, nije to baš rado činila.

158

“Hej.” Tony je ustao i došetao do stola. “Večera za početak”, rekao je s osmijehom na licu te se sjetila njihova dogovora da će večera biti prvi korak u njihovoj vezi. “Jesi li za ples?” Na rubu terase nalazio se plesni podij na kojem je plesalo osam, devet ljudi svih dobnih skupina, od mladih parova do ljudi starije dobi. Ništa posebno, nikakav Ples sa zvijezdama, samo skupina ljudi koja se njihala u ritmu glazbe. “Ne želim da to učiniš”, Michael je rekao. “Rado”, Charlie je odlučno odgovorila Tonyju. On joj se nasmiješio, uzeo je za ruku i poveo na plesni podij. I prije je plesala s njim dok su radili na slučaju, ali to je bio ples na poslovnoj zabavi, pod budnim okom Kaminsky, Buzza i kamera. Ovaj je ples bio drukčiji. Prišla je Tonyju, a on joj je obavio struk rukom i privukao je uz svoje čvrsto tijelo. Ovo je bilo osobno, romantično, stvarno. “Predivna si”, Tony joj je šapnuo na uho. “Predivno mirišeš.” “Hvala ti”, Charlie je odgovorila. Nagnula je glavu unatrag i nasmiješila mu se. Oči su mu izgledale tamno na mjesečini, a sjene su se poigravale na njegovom licu. Izgledao je predivno. Bio je predivan. Bila bi luda da se ne zaljubi u njega. “Doista misliš da imate zajedničku budućnost? Ne možeš mu ni reći za svoje nadnaravne sposobnosti”, Michael joj je šapnuo u drugo uho. “Bojiš mu se reći za Tamino upozorenje. Nema pojma da u kutu prostorije možeš vidjeti duha kojem je netko raznio glavu. Oboje znamo da mu nikada nećeš ispričati za mene.” Naravno da ju je Michael ometao, to nije bilo ništa novo. Da, vidjela je još jednog duha, koji je stajao u kutu iznad šezdesetogodišnjeg para koji je večerao, dakako ne sluteći da im je duh u blizini. Ali kakve ima veze? Stalno je viđala duhove, a ovaj joj se barem nije približavao. Njezina je stvar hoće li podijeliti to s Tonyjem. Okrenula se tijekom plesa i šapnula Michaelu: “Odlazi.” “Kako si postao agent FBI-a?” pitala je Tonyja. Prvo pravilo zavođenja: navodi muškarca da priča o sebi. Možda je prošlo dosta vremena, ali još je uvijek poznavala pravila igre. Osim toga, on je znao sve (gotovo sve, zapravo) o njoj, jer ju je provjerio prije nego što su počeli raditi skupa. Mora doznati više o njemu ako planira biti s njim u vezi. “Htio sam postati agent FBI-a ili odvjetnik”, Tony je odgovorio. “Što bi ti učinila na mom mjestu?” Nasmijala se. “Agent FBI-a, definitivno.” Stisnuo joj je struk. Njihali su se skupa, okretali, osnovni plesni koraci. Njegov je obraz – ili možda usne – dodirivao njezinu kosu. “To je sve”, rekao je. “Privukli su me velikom plaćom i fleksibilnim radnim vremenom. Zatim su zabiberili ponudu rekavši mi da će ljudi s vremena na vrijeme pucati na mene.”

159

Ponovno se nasmijala. Sviđao joj se. S njim se osjećala sigurno. To su bili temelji svake dobre veze. Mogu ja to, rekla je sama sebi, zamišljajući normalan život za kojim je žudjela. Samo nije smjela pričati o čudnim stvarima koje joj se događaju u životu, praviti se da ne postoje (ponajprije je mislila na Michaela), i kreirati si budućnost kakvu je oduvijek željela. “Jesi li sam birao članove tima ili su ti dodijelili Buzza i Kaminsky?” pitala je Charlie. Tonyjeva je ruka skliznula niz njezin struk skoro do stražnjice. Nije bio visok kao – bio je dovoljno visok da im se međunožja ne dodiruju, ali je osjetila da se nešto događa ispod njegova pojasa. “Nije li te majka učila da profinjene žene ne dopuštaju muškarcima da ih pipaju na plesnom podiju?” Michael je dobacio. Ponovno je stajao iza Tonyja te ga je vidjela preko njegova ramena. Okrenula je glavu i pogledala Tonyjevu snažnu čeljust. “Crane mi je dodijeljen”, Tony je odgovorio. “Kaminsky je bila policajka dok je Crane nije predložio za jedan slučaj u kojem nam je trebao netko sa znanjem bugarskog koji ona savršeno govori. Rekao sam joj da ću je zaposliti ako se pridruži Birou, što je ona i učinila.” Tony joj je polako počeo ljubiti područje ispod uha. Zatvorila je oči i osjetila kako joj postaje sve toplije. Rukom mu je masirala rame. Ispod glatke košulje, osjetila je njegovo čvrsto, mišićavo tijelo. Počela se meškoljiti te je pritisnula grudi o njegova prsa. Preplavio ju je val ugode. “Dušo, ne bi se trebala toliko truditi da se uzbudiš. Priznaj da te gospodin agent ne pali.” Charlie je raskolačila oči. Michael je stajao iza Tonyja i promatrao je kao sokol koji vreba plijen. Iako joj se rugao, vidjela je da mu je zapravo stalo. Na trenutak je pogledala u njega, a zatim ponovno u Tonyja. Prislonila je usnice uz njegov vrat. Osjećaj je bio tako dobar. Itekako se uzbudila. “Charlie”, Tony je promuklo šapnuo. Podignula je glavu, a on ju je poljubio u usta. Suzdržani poljubac, ipak su bili u javnosti. Svidio joj se. Trs. Zvuk je došao tako nenadano da su Charlie i ostali plesači poskočili. Tony je posegnuo za pištoljem. Jedan je lampa pala i razbila se u tisuću komadića na rubu plesnog podija. Michael je stajao pokraj nje. Raskolačila je oči. Je li moguće da...? Sjetila se da je naučio koristiti daljinski, računalo, a u dva-tri navrata uspio je na nekoliko sekundi poprimiti čvrsti oblik. Srce joj je počelo divljački udarati. Naravno da je moguće. On je srušio tu lampu. “Hej, dušo.” Michael ju je prkosno gledao. Nije mu ništa mogla odgovoriti budući da je Tony bio u blizini.

160

“Čovječe”, Tony je rekao. Ponovno je vratio ruku na njezin struk. “Nisam znao da je vjetar tako jak.” “Ni ja.” Charlie je shvatila da zvuči ljutito, ali nije si mogla pomoći. Glazba je i dalje svirala te su svi nastavili plesati nakon što je konobar otišao po metlu. Tony je ponovno privukao Charlie u svoje naručje te je odlučila da će nastaviti tamo gdje su stali. Tony je, čini se, dijelio njezino mišljenje. “Koža ti je tako mekana”, promrmljao je i poljubio joj rame. Trs. Ovoga puta Charlie nije ni poskočila. Očekivala je to. Ali Tony nije, te ju je pustio i zurio u srušenu lampu. Svi su plesači ponovno stali i gledali u razbijeno staklo na podu. “Mogu tako čitavu noć”, Michael joj je rekao. Charlie se najprije namrštila, ali ubrzo je vratila osmijeh na lice. Dvoje može igrati tu igru, bila je misao koju je odašiljala prema Michaelu. “Doista postaje vjetrovito. Pođimo gore.” Šapnula je Tonyju i uhvatila ga za ruku. Sjaj u Tonyjevim očima rekao joj je da želi to jednako kao i ona. Kako je to Michael sročio, Tony je mislio da će mu se večeras posrećiti. Iako je trajalo samo sekundu, Charlie je prepoznala taj pogled na njegovu licu. Muška seksualna napetost. Što je i željela. “Dobra ideja”, Tony je odgovorio milo, vedra glasa. Muškarci, pomislila je i nasmiješila mu se dok su hodali do dizala držeći se za ruke. “Nešto nije u redu?” Michael je hodao pokraj njih, cerekajući se. Čim su se zatvorila vrata dizala, Tony ju je privukao u naručje i poljubio. Dug, gladan, obećavajući poljubac. Ali ubrzo nakon toga oglasio se alarm, te je Tony poskočio kao da ga je netko ubo iglom. Charlie je ostala mirno stajati jer je očekivala da će se tako nešto dogoditi. Iskoristila je gužvu, okrenula se prema Michaelu i prostrijelila ga ubojitim pogledom. “Što se događa?” Tony je uskliknuo i otišao do kontrolne ploče da pokuša ugasiti alarm. Michael je stajao naslonjen na zid prekriženih ruku. Zločesto se nasmijao. “Moram ti priznati da se nisam ovako dobro zabavljao otkad sam umro.” Charlie se pokušala smiriti dok dizalo konačno nije došlo do njihova kata. Izišla je, a za njom i Tony koji ju je odmah uhvatio za ruku.

161

Nekako mu se uspjela nasmiješiti. Michael je dobacio: “Pazi dušo, rigaš vatru iz očiju.” Nastavila se smiješiti, pokušavajući ne stiskati zube. Nigdje nije bilo čuvara kojem je Tony naredio da patrolira njihovim katom. Je li mu Tony ipak zapovjedio da čeka negdje drugdje dok ga ne pozove? Možda je mislio da će joj biti neugodno pozvati ga u svoju sobu pred drugim ljudima? Nije mogla znati, i nije ju bilo ni briga. Gurnula je ruku u torbicu i izvadila ključ. “Što misliš, mogu li aktivirati prskalicu iznad kreveta?” Michael je pitao nevinim tonom. “Nećemo znati dok ne probam.” Charlie ga je prostrijelila pogledom. Došli su do njezine sobe. S ključem u ruci, okrenula je leđa prokletom Michaelu, i pogledala u Tonyjeve smeđe oči.

162

DVADESETO POGLAVLJE “Smijem li ući?” Tony ju je upitao sa smiješkom. Charlie je stisnula ključ u ruci. Promatrala je vitkog, tamnoputog, savršenog muškarca koji je stajao pokraj nje. Nije ni pogledala u spodobu koja ju je opsjedala. Nažalost, nije imala izbora. “Idemo polako, može?” Nasmiješila mu se tužno i stavila ključ u bravu. Obuzdavala se da ne eksplodira. Michael se nacerio. Na trenutak je Tony izgledao razočarano, ali samo na trenutak. “Polako”, rekao je. Zatim se nasmiješio. “Naravno. Idemo polako.” Uzeo joj je lice u ruke i poljubio ju za laku noć. Uhvatila ga je za zapešća i uzvratila mu poljubac. Vrući francuski poljubac, ali ipak suzdržan zbog Michaelove blizine. Tony ju je pustio te mu se slatko nasmiješila. Ušla je u sobu i zatvorila vrata Michaelu pred nosom. Zakoračila je u sobu, okrenula se i čekala. Polagano je ušetao kroz vrata, još uvijek cerekajući se. “Nije te uspio uzbuditi?” Charlie se tresla od bijesa, kolao joj čitavim tijelom kao vruća lava. Zacrvenjela se, rigajući vatru iz očiju. “Neću ti dopustiti da mi upropastiš život”, procijedila je i uprla prstom u njegova prsa. Zastala je prije nego što mu se približila, ali je ponovno stala preblizu te je morala nagnuti glavu da mu može gledati u oči. I dalje joj se rugao, ali zašto ima toliko seksi osmijeh. “Želim normalan život, želim biti sretna. Želim raditi u miru, pronaći muškarca u kojeg ću se zaljubiti, za kojeg ću se možda udati i imati djecu. Ako me još jedanput budeš ometao, kunem ti se da ću te poslati natrag odakle si došao.” Namrštio se. “A znaš što ja želim? Želim pojesti dobar odrezak poput onog koji ste vi večerali. Žalim popiti nekoliko hladnih piva. Želim osjetiti sunce na licu. Želim spavati. Želim ponovno biti živ. I želim spavati s tobom.” Oči su mu bile hladne i tužne. Charlie je ljutito zurila u njih, ali je ponovno osjetila kako raste napetost između njih. Srce joj je počelo ubrzano kucati. Tijelo joj je treperilo. Bradavice su joj se stvrdnule, a grudi nabrekle. Međunožje joj je gorjelo. Michaelu su se zjenice toliko raširile da su mu oči izgledale crno. “Pazi sad dušo, ovo znači biti uzbuđen”, šapnuo je. Charlie je zurila u oči koje su ju proždirale pogledom. Promotrila je njegovo lice – snažnu čeljust, senzualna usta, zlatnu kosu, snažne, vretenaste mišiće.

163

Toliko je seksi. Bila je ljutita na sebe, na njega, na čitav prokleti svemir, a u isto je vrijeme žudjela za njim. Nije ju ni dotaknuo, a već se rastopila. Htjela je strgnuti odjeću sa sebe. On je to jako dobro znao, čitao je sve njezine signale. “Nisam htjela da završiš prikovan za mene”, prosiktala je, stisnula šake i okrenula mu se leđima. “Želim da nestaneš iz moga života.” “Nisam ni ja to tražio”, zarežao je. “Ali sada si moja, doktorice.” Charlie se nije uspjela ni snaći, kada su je odjednom snažne ruke zgrabile za struk. Michael ju je podigao i naslonio na vrata. Zurila je u njega. Nagnuo se nad njom, plamtećih očiju. Ruke su mu bile čvrste i stvarne te ih je jasno osjetila na sebi. “Ti si...” zaboravila je na sav bijes. Htjela mu je reći da je ponovno stvaran, da je uspio nekako prijeći granicu između njihovih svjetova, ali nije uspjela dovršiti rečenicu. Stisnuo ju je čitavom težinom. Njegova golema ruka zgrabila ju je za stražnji dio vrata. Zario je prste u njezinu kosu, a zatim se sagnuo i poljubio je. To nije bio nježni poljubac. Usne su mu bile vrele i pune žudnje, ljutite, nevjerojatno uzbuđujuće. Gurnuo joj je jezik u usta, a Charlie je bespomoćno stenjala, rukama pipajući njegov struk i ruke, ljubeći ga divljački. Prije nego što ga je upoznala, nije ni znala da ima to u sebi. Koža mu je bila vrela i meka, a mišići čvrsti i vretenasti. Bio je puno veći i jači od nje i davao joj je to do znanja. Nije mu mogla pobjeći ni da je htjela. Dakako, nije ni pokušavala. Umjesto toga, privila se uz njega, uz njegovo snažno tijelo. Nije mogla razmišljati ni o čemu drugome osim koliko ga je žarko željela. Srce joj je snažno udaralo, a krv joj je ključala. Ljubila ga je kao da sutra neće svanuti. Rukama je prelazila preko njegovih lopatica, uživala u njihovoj snazi i veličini. Osjetila je svaki djelić njegova tijela: široka prsa, kopču na remenu, izbočinu u međunožju. Njegove traperice očešale su se o njezine gole listove, nožnim je prstima dodirivala vrškove njegovih čizama. Zadrhtala je od njegovih toplih, mekih usana. Tako ju je snažno ljubio da joj se počelo vrtjeti. Želim te. Da je nije zatočio usnama rekla bi to naglas, ali nije mogla disati, a kamoli tek govoriti. Stavio joj je ruku na grudi, dodirivao ih kroz tanku haljinu, masirao ih. Iznenadilo ju je koliko je intenzivno reagirala na njega. Bradavice su joj bile krute, grudi su joj se nadimale. Da joj je haljina imala dugmad, sve bi ih pokidala; da je imala patentni zatvarač, rastrgla bi ga; ali ju je morala skinuti preko glave, što je bilo nemoguće jer je stisnuta uz njega. Pritiskao ju je o vrata tolikom silom da se nije mogla ni pomaknuti. Isijavao je koliko je bio vruć.

164

Srećom, Michael je riješio njezinu dilemu tako što je gurnuo ruku ispod njezine haljine. Svoju golemu, vrelu, muževnu ruku, kojom joj je obuhvatio čitavu dojku. Bradavice su joj se ukrutile od njegova dodira. Zastenjala je kada ih je počeo masirati palcem, a koljena su joj zaklecala. Podigao je glavu i pogledao u njezino lice. Oči su mu bile vrele i teške, usnice blago raširene i mokre od poljubaca. “Charlie”, promucao je grubo i strastveno, ali već sljedeći trenutak oči su mu zatreperile, raskolačile se, usta su mu se iskrivila u bolnu grimasu te mu je čitavo tijelo zadiralo. Zastenjao je iz dubine svoga bića, a zatim je nestao. Ostala je grliti zrak. “Michael”, rekla je zbunjeno, i dalje luda od požude. Nije znala što se događa. U trenutku joj je sinulo, uspio se materijalizirati, postati stvaran, i ovo je bila cijena koju je morao platiti. Grozna, bolna cijena. Odmaknula se od vrata i pogledala po sobi. Nije mu bilo ni traga. Srce joj je divljački udaralo, ovoga puta od straha. “Michael!” Povikala je njegovo ime, ali bilo je uzaludno, nije ju mogao čuti. Smiri se. Razmisli. Posljednji se put potpuno materijalizirao kada ju je obranio od napada nožem. Nakon toga nestao je na četiri dana. Nije bilo nikakvog razloga zašto bi ovaj put bilo drugačije. Samo moram čekati. I dalje se tresla od uzbuđenja i strasti. Bila je dezorijentirana i uplašena, jedva je stajala na nogama. Uspjela je napraviti nekoliko koraka do kreveta te je legla na madrac. Michael. Nije imalo svrhe dozivati njegovo ime. Duboko je udahnula i pokušala se sabrati. Konačno se smirila, ali ju je ponovno oblio hladan znoj kada se sjetila mjesta na kojem se Michael nalazi. Iz njezina iskustva, i iz onoga što joj je Michael ispričao, bilo je to zastrašujuće mjesto. Što ako se ne bude uspio vratiti? Ta joj je pomisao bila najgora. Već je odavno trebao prijeći u Strahograd. Svemir ga je htio zgrabiti, bez obzira na njihove pokušaje da ga zadrže na zemlji. Došao mu je kraj. Panično je pomislila: Što ako se ne bude mogao vratiti natrag? Znala je jako dobro da duhovi ne mogu zauvijek ostati na zemlji. Osjećala se kao da joj je srce stegnula jedna golema ruka. Svemir zna što čini. Dobit će ono što je zaslužio. Snažan je. Izdržat će. Charlie se počela tresti.

165

Dobit ćeš svoj život natrag. Moći ćeš biti u vezi s Tonyjem, ako to želiš. Nećeš više morati živjeti s duhom. Ipak, bez obzira na sve, borila se sama sa sobom da ne počne vrištati. Da ne poviče svemiru da ga vrati natrag, Bogu da pokaže milosti prema njemu. Nestao je u trenu. Srce joj se stegnulo. Nije mogla disati. Možda se uspije vratiti, rekla je sama sebi. Prošli je put uspio. Morala se smiriti i prepustiti višoj sili. Vjerovati da će na kraju sve biti kako treba. Sjela je i pokušala duboko disati da se smiri. Kvragu s tim, pomislila je nedugo nakon toga. Noge su joj drhtale. Ustala je, uzela s poda torbu koja joj je ispala kada ju je Michael zgrabio u naručje – nije se ni sjećala toga – izvadila mobitel i nazvala Tam. “Cherie, baš sam te krenula zvati”, Tam se javila. Imala sam još jednu viziju: “U mračnoj vodi nalazi se siva kuća. Tamo vreba opasnost.” Zvučalo je čudno, ali takva su bila većina Taminih proročanstava. Sve dok se ne bi obistinila. U tom ju trenutku nije bilo briga. “Tam”, počela je. Glas joj je drhtao kao da će svakog trena zaplakati. “Sjećaš li se duha kojeg si mi pomogla zadržati na zemlji? Prije nekoliko trenutaka” – strastveno me ljubio – “uspio se potpuno materijalizirati. Kao da je živ. Zatim je bolno zastenjao i nestao. Sve se to zbilo strašno brzo.” “Duhovi se ne bi smjeli moći materijalizirati.” Tam je oštro komentirala. “To je protiv zakona svemira.” “Pa, on je uspio, i zatim je nestao. Mislim da je završio u Strahogradu s ljubičastim sumrakom.” “Strahograd.” Tam je uzdahnula. “Duh kojeg si zadržala na zemlji dolazi odatle?” “Da.” “Nije se trebao materijalizirati, prekinuo je vezu koju smo stvorili između vas dvoje”, Tam je zastala na trenutak. “Možda i bolje.” “Moram ga vratiti na zemlju.” “Ne, ne i ne. Da sam prije znala...” “Tam, molim te.” “Ali dušo, ako dolazi iz Strahograda, bolje ga ostavi na miru. On-nije-biodobra-osoba.” Posljednje je dodatno naglasila. “Tam, pobogu, mogu li išta učiniti da ga vratim?” “Doista, Cherie?” Tam je zvučala razočarano. S obzirom na njezinu reakciju, dva puta je promislila o tome što radi. Tam je uvijek bila na strani dobra.

166

“Da, doista.” Charlie je čula očaj u svome glasu. Na trenutak je zaklopila oči. “Molim te.” “Hmm.” Tam je uzdahnula. “Dobro, čekaj da razmislim. Koliko se sjećam zatvorila si prolaz kako bi duh ostao na zemlji.” Charlie je odgovorila potvrdno. “Moram te upozoriti da nema potpuno sigurne metode za dozivanje duhova iz Vječnosti, a pogotovo ne iz tog mjesta. Predlažem da ponovno otvoriš prolaz. Imaš li svijeću?” “Da.” “Upali je da otvoriš prolaz i dozivaj duhovo ime. Možda te čuje i pronađe put natrag.” U njezinu je glasu čula i ono neizgovoreno, da se možda neće uspjeti vratiti. Pokušala je smiriti disanje. “Mogu li učiniti još što?” “To je sve što znam, Cherie”, Tam je odgovorila. “Hvala ti.” Prije nego što je prekinula poziv, Tam je dodala. “Čuvaj se.” Charlie nikada nije putovala bez svojih svijeća. Ponijela je i malenu staklenu čašu za zatvaranje prolaza. Uzela je upaljač, otišla u kupaonicu i upalila tri svijeće od jasmina. Sjetila se da bi moglo pomoći ako otvori slavinu. Miris jasmina širio se zrakom te je zatvorila vrata da ga zadrži u prostoriji. Ugasila je svjetla, gledala u plamen, i šapnula. “Michael.” Zatim ponovno. I ponovno. Ništa se nije događalo. Bojala se za njega. Prošle su minute koje su se pretvorile u sate. Sjedila je na podu, naslonjena na kadu, koljena privučenih do brade. Bila je strašno umorna. Oči su joj postale teške. U tom je položaju i zaspala. Najprije je pomislila da dim dolazi od svijeća, ali zatim je vidjela da je ljubičast i gust. Okruživao ju je i postajao sve gušći, puno gušći od običnog dima svijeće. Nije mirisao na jasmin, već na vlagu i crkotinu. Raskolačila je oči i ustala. Nalazila se na nepreglednom prostranstvu punom ljubičaste magle. Zadrhtala je od hladnoće. Ruke, noge i ramena bili su joj otkriveni, te je shvatila da je i dalje odjevena u haljinu. Nije bilo sunca, ali nije bio ni potpuno mrak. Kao da je sumrak. Pod je bio prekriven kamenjem i sluzavom mahovinom. Gdje sam ja to? Odmah je znala. Strahograd. Michael. Moj Bože, kako sam završila ovdje? Nakon toga je postavila još važnije pitanje: Kako ću se vratiti natrag? U daljini je čula vrisak od kojeg joj se sledila krv u žilama. Charlie je poskočila i pogledala oko sebe. Čula je neko čudno hroptanje. Nešto golemo približavalo joj se munjevitom brzinom. Golemo je stvorenje protutnjalo pokraj nje.

167

Čula je vrisku u neposrednoj blizini – čudovište je rastrgalo nekog čovjeka nekoliko metara od nje. Jedva se suzdržala da i sama ne počne vrištati. Zatim je spazila još jedno čudovište. Njegove žute oči bliještale su u magli. Vidjelo ju je i odmah je znala da je u golemoj opasnosti. Progutala je slinu i potrčala. S lijeve je strane čula korake, a zatim ponovno vrisak. Nikada se u životu nije toliko bojala. Michael. Nije se usudila izgovoriti njegovo ime, stvorenja su bila preblizu, ali znala je da mora biti ovdje negdje. Instinkt, šesto čulo, što god, govorilo joj je kamo da ide, iako nije mogla znati je li u dobrom smjeru. Ako nije... Počela se tresti. Još je nekoliko stvorova protutnjilo pokraj nje. Orio se vrisak izmučenih duša. Trčala je bosih nogu po kamenju, prolazeći pokraj uvrnutog drveća i gejzira koji su izbacivali sumporne pare. Privukla ju je narančasta svjetlost koja je sjajila u magli. Kada joj se približila, shvatila je da je došla do ruba litice. Svjetlost je dopirala iz duboka kanjona u kojem je gorjela vatra. Charlie se polako približila rubu i vidjela u ponoru ljude kako bježe od plamena. Zakoračila je dva koraka unatrag. Na rubu litice klečao je muškarac koji je užasnuto gledao u ponor. Iako joj je bio okrenut leđima, prepoznala je široka ramena i zlatnu kosu. Čitav je bio u sjeni, ali nije bilo nikakve sumnje, bio je to Michael. “Michael!” Ovoga je puta povikala naglas i potrčala prema njemu. “Charlie.” Bacila mu se u naručje. Imao je izmučeni izraz lica, a oči su mu bile tamne od užasa koje je preživio. Na trenutak je zaboravila na sve osim na njega. Čvrsto ju je zagrlio, a ona ga je obavila rukama kao da joj je posljednja nada za spas. “Isuse Bože.” Michael je promrmljao nekoliko trenutaka prije nego što je čula režanje iza sebe. Pogledala je u Michaela i shvatila, kada je vidjela izraz njegova lica, da ne želi vidjeti što ga je toliko prestravilo.

168

DVADESET I PRVO POGLAVLJE Michael ju je zgrabio i zavrtio tako da je on bio okrenut leđima prema stvorenju. Zaštitnički ju je zagrlio i pritisnuo njezinu glavu na svoja prsa. Charlie se privila uz njega i tiho izgovarala svaku molitvu koju je znala. “Brzo, razmišljaj o nekom sigurnom mjestu”, povikao je. Režanje je prešlo u riku. Osjetila je nalet vjetra kada je stvorenje skočilo na njih. Magla se zakovitlala. Osjećala je kao da juri naprijed te je zatvorila oči. Osjetila je Michaelovo tijelo uz sebe i čvrsto se uhvatila za njega. Činilo joj se kao da ih uvlači vrtlog. Nekoliko sekundi nakon toga, nestala je hladnoća, smrad i vlažna magla. Imala je osjećaj kao da zagrljeni padaju kroz prostor i vrijeme. Charlie je pomislila da će ih zgnječiti, nije mogla disati, a zatim se sve smirilo. Osjetila je tlo pod nogama. Tepih. Charlie je otvorila oči. Ponovno su se vratili u hotelsku sobu, u hodnik između kupaonice i ormara, blizu mjesta odakle je nestala. Soba je bila okupana mjesečinom koja je dopirala iz velikog prozora. Na sigurnom smo. Hvala Bogu. “Jesi li dobro?” Michael je zastenjao. Pogledala je u njega. Još se uvijek čvrsto držala za njegov struk, a on je prebacio ruku preko njezinih ramena. Bio je smrknut, oči su mu bile tamne, tamnije od noći. Malo su se smekšale kada ju je vidio. Charlie je duboko udahnula. “Da.” Zaklopila je oči i dodala: “A ti?” Nije joj odgovorio, te se namrštila. Bio je zgodan kao i uvijek, ali nekako još veći i opasniji nego prije. Stisnuta čeljust, oštre crte lica, njegove oči isijavale su nekom surovošću i negativnom energijom. Ovako izgleda muškarac koji je spreman ubiti, shvatila je. Ponovno se sjetila Tamina upozorenja te se upitala nije li ipak možda počinio one grozne zločine zbog kojih je osuđen. Shvatila je da ga može osjetiti, da više nema barijere između njih, da se nalaze u istom svijetu. Nije bilo mjesta na kojem bi radije bila, nego u njegovu naručju. “Michael.” Rukama ga je nježno gladila po leđima. Što god je Strahograd pobudilo u njemu, nije bio kriv zbog toga. Nadala se da će ga njezin dodir podsjetiti da je na sigurnom. Bio je topao i čvrst. Gurnula je ruku ispod njegove majice i osjetila da mu je koža vlažna od znoja. Prsa su mu se podizala i spuštala kako je disao. Ponovila je pitanje: “Jesi li dobro?” Otvorio je oči. Osjetila je olakšanje kada je vidjela da više nisu tamne, iako je još uvijek imao opasan sjaj u očima. “Bojiš li me se, dušo?” pitao je. “Zašto me tako gledaš?”

169

“Naravno da te se ne bojim”, odlučno je odgovorila. Sada nije bio trenutak da mu prizna istinu. Mračna energija polako je nestajala s njega. Srce joj je brže zakucalo od njegova pogleda, čvrstog stiska i grubog glasa. Osjetila je njegovu snagu i nije željela da je pusti iz naručja. “Možda bi me se trebala bojati.” Udahnuo je polagano pokušavajući se smiriti. “To mjesto – izvlači najgore iz ljudi.” Stisnuo ju je još snažnije. Tijelo mu je bilo napeto te je osjetila njegov bijes. Prestala ga je milovati po leđima, ali nije ga pustila. Nije ga željela pustiti, iako ju je instinkt upozoravao da se makne. Nije važno koliko opasno izgleda, to je Michael i ona je u njegovu naručju. Od same te pomisli koljena su joj počela klecati. Umjesto da se pokušava osloboditi, još ga je čvršće stisnula da osjeti njezinu mekoću, njezinu ženstvenost. Grudi su joj dodirivale njegova snažna prsa; osjetila je kako joj se bradavice ukrućuju. Privila je zdjelicu još više uz njegovu. Uzdahnula je kada je shvatila da je krut. Podigla je glavu i oči su im se srele. “Vodit ću ljubav s tobom čitavu noć”, rekao je grubim glasom. Naježila se. Napetost se mogla rezati nožem. Nije mu stigla ni odgovoriti, a već je prislonio svoje usne na njezine. Ljubio ju je kao da je njegova zarobljenica, kao da pripada samo njemu. Golemim ju je rukama obuhvatio za stražnjicu i podigao na prste. Držao ju je blizu sebi da osjeti koliko je uzbuđen. Migoljila se u njegovu zagrljaju, tijelo joj je gorjelo. “Michael”, prostenjala je i strastveno mu uzvratila poljupce, njezine usnice gladne za njegovima. Zavrtjelo joj se od požude i želje za njim. Koliko je on žudio da je uzme, toliko je ona željela biti njegova. Grickao joj je uho, ljubio vrat. Rastopila se u njegovu naručju. “Moja si, doktorice”, zarežao je. Znala je da bi se trebala pobuniti, da žene nisu stvari koje netko može posjedovati, ali od tolikog uzbuđenja mogla se samo držati se za njegova ramena. Počeo je ljubiti njezine grudi, kroz haljinu je osjetila njegov topli, vlažni jezik. Uvila je nožne prste, nagnula glavu i zarila prste u njegovu kosu. Gurnuo je ruku ispod njezine haljine, gladio joj bedra, a zatim polagano došao do njezinih gaćica. Počela je stenjati, a on ju je ponovno poljubio. U isto je vrijeme gurnuo ruku ispod njezinih gaćica te je počeo milovati. Bespomoćno se izvijala od užitka. “Toliko te želim.” Pustio ju je iz naručja i skinuo joj haljinu preko glave, tako da je ostala samo u gaćicama. Godio joj je hladan zrak na vreloj koži. Pogledala je u svoje grudi i tamne bradavice, uzak struk, ravan trbuh i duge noge. Charlie se toliko uzbudila da se počela tresti. Vrtjelo joj se u glavi, zujalo joj je u ušima. Njegove su oči gorjele dok ju je upijao pogledom. “I ja tebe želim”, priznala mu je, iako je ta rečenica zvučala preblago u odnosu na to što je osjećala. Od prvog je dana žudjela za njim.

170

Skinula je gaćice. Srce joj je divljački udaralo. Jedva je stajala na nogama. Tijelo joj je pulsiralo. Promatrao ju je i proizveo neki neartikulirani zvuk. Skinuo je majicu dok mu je ona počela otkopčavati remen. Tek ga je otpustila, a već ju je povukao na noge i ponovno počeo ljubiti. Uhvatio ju je za stražnjicu mišićavom rukom i podigao s poda. Bila mu je laka kao pero. Prislonio ju je na vrata sobe, raširio joj noge i stao između njih. Nagnuo je glavu i počeo joj lizati bradavice, prvo jednu pa drugu. Držala se za njega, dršćući od ugode. Zatim ju je ponovno počeo ljubiti kao da sutra neće svanuti. Vrata su je hladila po leđima. Obavila se nogama oko njegova struka i osjetila njegovu ruku na međunožju. Poludjela od strasti kada je čula kako otkopčava patentni zatvarač na hlačama. Sljedeći je trenutak ušao u nju, ogroman i vruć. Zgrabila ga je i povikala. “Sviđa ti se to”, prostenjao joj je u uho i ušao još dublje. Dobro je znao odgovor, ali je svejedno povikala. “Da. Da.” Ljubio ju je, žestoko ulazio u nju. Osjetila je vrata uz leđa i njegovu surovu snagu dok je prodirao u nju. Bilo je toliko nevjerojatno dobro da je uzvikivala iznova i iznova. Gorjela je, treperila. Vodili su ljubav na najprimitivniji, najsuroviji, najprirodniji način. Kraj je bio eksplozivan. “Michael!” uzdahnula je. Još je jedanput ušao u nju te je silovito svršila, tresući se od naleta ugode. Nakon toga ponovno ju je ljubio, a ona mu je uzvraćala poljupce. Naježila se i otvorila oči. Vidjela je promjenu na njegovu licu i laknulo joj je što je ponovno postao onaj stari. Otvorio je oči i podigao glavu, kao da je osjetio da ga promatra. Oči su mu ponovno bile nebeskoplave. Skupio je obrve. “Jesam li te uplašio?” Rekao je tužno. Charlie je odmahnula glavom. I dalje se dvoumila da mu kaže istinu ili ne. Srce joj je divljački udaralo. “Ne.” “To je zbog tog prokletog mjesta. Izvlači ono najgore iz ljudi.” Odmaknuo se da može stati na noge. “Bez obzira na to što se dogodi, nemoj me više nikada slijediti tamo, razumiješ?” “Ako je to tvoja verzija maženja nakon vođenja ljubavi, mogao bi je malo poboljšati”, odgovorila je zajedljivo. Iako je sama sebi rekla da ne očekuje slatkorječivo tepanje, očito je upravo to očekivala. Naslonila se na vrata, i dalje slaba. Sa zadovoljstvom ga je promatrala kako oblači traperice. Usne su mu se razvukle u smiješak. Michael ju je pogledao od glave do pete, te se sjetila da nema ništa na sebi. Haljina joj je ležala na podu, pokraj njegovih nogu. “Prekrasna si”, rekao je. “Toliko si seksi. Sve što sam ikada želio.”

171

“To je već bolje.” Kimnula je glavom prema haljini. “Možeš li mi je dodati, molim te.” Budući da je stajala između njih, činilo joj se najbolje da je on podigne. “Ne.” Prišao joj je bliže i stavio ruke na vrata tako da ju je zatočio svojim tijelom. Polako ju je ljubio, a ona je ponovno reagirala na njega. “Mislio sam to što sam rekao: nemoj me više slijediti tamo.” Pogledao ju je strogo te se Charlie pokušala koncentrirati na njegove riječi, a ne na njegove usne kojima joj je grickao uho ili na njegove ruke kojima joj je milovao grudi, na njegova prsa kojima ju je pritiskao, traperice kojima joj se trljao o nogu i trbuh. Bože, kako me tako brzo može uzbuditi? Usredotoči se na ono što je rekao. Skupila je oči. “Kako to misliš, nemoj me slijediti?” “Volim kada si gola.” Srce joj je poskočilo. Da se uistinu željela obući, već bi ga ponovno tražila da joj podigne haljinu, ali je toliko uživala biti gola s njim na mjesečini. Stavila je ruke na njegova prsa, ali nikako da ga odgurne. Voljela ih je osjetiti pod rukama: topla, snažna, glatka prsa. “Što se tiče Strahograda: vjeruj mi, nisam te htjela slijediti. To se dogodilo samo od sebe.” Ostala je bez daha kada je osjetila njegove seksi mišiće pod rukama. Uz to, ljubio joj je osjetljivo mjesto ispod uha. Ruke su mu bile goleme i tople. Uzbudila se kada joj je počeo milovati grudi. “Osim toga, da nisam otišla za tobom, to – to stvorenje – raskomadalo bi te.” “Ma ne bi, već sam postao vješt u bježanju od njih.” Ljubio joj je vrat i palcem milovao bradavice. Trnci su joj prolazili čitavim tijelom, koljena su joj počela klecati. Bilo joj je teško razgovarati s njime, ali pokušala je jer ju je zanimalo što će reći. “Par žutih očiju promatrao me iz magle”, naježila se kada se sjetila koliko su strašno izgledale. Podigao je glavu i pogledao je s opasnim sjajem u očima. “To je bio Lovac. Hvataju nas proklete duše i vuku nas u pakao.” Charlie je srce poskočilo kada se sjetila tih stvorenja. “Doista?” Jedva je izustila zbog njegova milovanja. “Ovo bi bio dobar trenutak da mi kažeš zašto te žele odvući u pakao.” Svi razlozi koji su joj padali na pamet bili su stravični. Michael je odmahnuo glavom, odbio joj je odgovoriti. Osjetila je seksualnu napetost s njegove strane i odmah je počela drhtati. Bila je slaba, žudjela je za njim. Nije mu mogla odoljeti. Oči su mu plamtjele te je znala da je čita kao otvorenu knjigu. Nagnuo je glavu i poljubio ju je da joj odvrati pozornost. Charlie je osjetila njegove usne, njegov vreli jezik. Razmotrila je svoju situaciju. Uzela je u obzir njegov opasni, mračni pogled i razlog zbog kojeg je

172

osuđen na vječnu muku. Na koncu je zaključila da je nije briga, kakav god bio, što god učinio, zauvijek je upletena u njegovu mrežu iz koje ne može pobjeći. Zaklopila je oči, stavila ruke na njegov vrat i uzvratila mu poljubac. Usne su mu bile vrele. Ljubio ju je polako, nježno. Ponovno je poludjela od čežnje za njim. Podigao ju je i odnio u krevet. Mjesečina je obasjala njegova mišićava ramena i ruke. Otvorila je oči nakon što ju je spustio na madrac. Zgrabila ga je za vrat te mu je počela ljubiti i lizati mišićava prsa. Zadrhtao je i pogledao je u oči. “Čekaj da skinem hlače”, promrmljao je. Ustao je i otkopčao traperice dok se ona povukla na rub kreveta. Stala je ispred njega i gurnula ruku u njegove bokserice. Bio je velik, vruć, u isto vrijeme gladak i tvrd. Nije dijete, znala je što joj je činiti. Uhvatila ga je i počela pomicati ruke. Zastenjao je od užitka. Izuo je čizme i skinuo traperice. Kleknula je i počela ga oralno zadovoljavati. Stajao je mirno na mjestu, čitavo tijelo bilo mu je napeto. Provlačio joj je prse kroz raspuštenu kosu koja joj je padala niz ramena. Znala je da je promatra, osjetila je njegov pogled. Htjela je da svrši, ali se u posljednji trenutak oslobodio, uhvatio ju je za struk i bacio na krevet. Ušao je toliko duboko u nju da je povikala. Prodirao je u nju duboko i brzo, ljubio joj grudi. Obavila ga je nogama oko struka i stavila ruke oko njegova vrata. Valovi užitka oplakivali su je dok ponovno nije doživjela vrhunac. Ležala je opušteno u njegovim rukama. Razgovarali su o svemu i svačemu, sve dok je nije ponovno okrenuo na trbuh, maknuo joj kosu s vrata i počeo je ljubiti. Spuštao se sve niže, dok nije došao do njezine stražnjice. Ustima je istraživao njezine obline, dok se Charlie izvijala, zarivajući nokte u madrac. Zatim je kleknuo, raširio joj noge i ušao u nju, istodobno je milujući rukom. Svršila je toliko žestoko da je počela vikati njegovo ime. “Michael! Oh, moj Bože, Michael!” Srećom, samo ju je on čuo. Nakon toga, privukao ju je sebi i poljubio. Uzvratila mu je poljubac, a zatim je položila glavu na njegovo rame i ruku na njegova prsa. Michael ju je zagrlio i privukao bliže sebi. Spazila je kako kroz prozor sviće zora. Bilo je toliko prekrasno da je ostala bez daha. Pogledala je Michaela i vidjela da i on promatra svitanje sunca. Lice mu je izgledalo predivno, kao i uvijek. Bio je, kao i ona, svjestan da im vrijeme ističe. Vjerojatno je osjetio njezine oči na sebi jer se nalaktio, blokirajući joj pogled prema prozoru. Na trenutak mu je preko lica prešla sjena. Uzeo ju je u naručje, poljubio je i ponovno ušao u nju. Žestoko su vodili ljubav, svjesni da je ovo jedina noć koju imaju.

173

Eksplodirala je od užitka, stenjala je i uzdisala. Svršio je s usnama pritisnutim o njezin vrat i ramena, prigušeno stenjući. Uplašio ju je alarm na mobitelu. Poskočila je iz Michaelova zagrljaja. Srce joj je kucalo sto na sat. “Michael...” oči su joj poletjele prema njemu te ga je čvrsto zagrlila. Sve se zamračilo, počeo je puhati hladni zrak. Izgubila je pojam o vremenu i prostoru. Odjednom je čula glasni sudar. Srce joj je palo u pete, duboko je udahnula i otvorila oči. Ležala je u kupaonici pokraj kade. Ispod nje nalazio se samo kupaonski sag. Bio je mrak, čula je neki čudan zvuk. Spazila je svoje cipele ispod umivaonika te se sjetila da ih je sinoć ostavila tamo. Sjela je i spazila ugašene svijeće na polici. Fitilji su izgorjeli, a vosak se do kraja istopio. Zvuk koji je čula bilo je šištanje vode u umivaoniku. Michael ju je čuo i uletio u kupaonicu, vidio kako sjedi na podu i zastao pokraj vrata. Vidjela je olakšanje na njegovu licu – vjerojatno se zapitao gdje je nestala kada je nije osjetio pokraj sebe – ali odmah nakon toga se namrštio. Vjerojatno je shvatio da je došao kraj njihovu uživanju, baš kao i ona. Ponovno su se nalazili u dva različita svijeta. Osjetila je golemu tugu, kao da je izgubila nešto dragocjeno. Iako je i prije znala da nemaju zajedničku budućnost, sada joj je bilo još teže to prihvatiti. Vjerojatno nikada više neće moći osjetiti njegovo tijelo, osim ako ne bude naučila upravljati svojom astralnom projekcijom kao sinoć. Prije nego što je uopće odlučila želi li to, shvatila je da Michael stoji gol pred njom. Predivni Michael. Pogledom je prešla po njegovim dugim, mišićavim nogama i zastala na trenutak prisjećajući se koliko je obdaren. Promotrila je njegove snažne trbušnjake, široka prsa, mišićave ruke i ramena te konačno njegove pravilne crte lica. Srce joj je zakucalo brže, a tijelo joj je počelo gorjeti. Mislila je da se nakon ove noći dugo neće moći uzbuditi, ali bila je u krivu. Bilo je dovoljno samo pogledati Michaela, ne samo zato što je najzgodniji muškarac kojeg je ikada vidjela. Postojalo je nešto između njih, neka kemija, fizička privlačnost, još otkad ga je prvi put ispitivala kao zatvorenika. Bilo joj je dovoljno da pogleda u njega da joj srce počne brže lupati. Charlie bi mu sve priznala, da nije postojao jedan djelić nje koji ju je pokušavao zaštititi. Nije imalo smisla dodatno pogoršavati ovu situaciju. Zasigurno mu neće reći, primjerice, uzbudim se svaki put kad te pogledam. Pogledi su im se sreli i shvatila je da ne zna što da mu kaže. Što reći muškarcu s kojim nema nikakvu zajedničku budućnost, nakon noći divljeg seksa? Ni sama nije znala. Pretpostavila je da ne izgleda baš najbolje s obzirom na turbulentnu noć. Sjedila je na podu pokrivena zgužvanom haljinom, raščupane kose. Pogledao je u

174

svijeće i vodu koja je curila iz slavine. Nije mu dodatno morala objašnjavati svrhu tih rekvizita. “Sljedeći put kada budem prešao na onu stranu, ostavi me na miru”, mrko ju je pogledao. Jasno joj je dao do znanja da očekuje da će ponovno, kad-tad, završiti tamo. Najgore je bilo to što je i ona očekivala da će se to dogoditi. Teško joj je bilo uopće razmišljati o tome. “Mogu se brinuti za sebe. Ni sam ne znam što ti se može dogoditi tamo.” U redu, čini se da neće biti nikakvih izjava ljubavi, čak ni komentara o seksu. Možda je tako i bolje, zbog njih oboje. “Sinoć si bio sretan kada si me vidio”, odgovorila mu je. Bilo joj je drago što im je odnos bio više-manje kao i prije. Ustala je i zatvorila slavinu. Jedan pogled u ogledalo bio joj je dovoljan: izgledala je užasno. Začudo, nije bila umorna. Iako joj je duša uživala u prvoklasnom seksu, čini se da joj se tijelo uspjelo naspavati. “Nisam”, dobacio je mrko. “Možda bi bilo najbolje da se ti pokušaš držati podalje od tog mjesta.” Rekla je strogo, iako ne toliko strogo koliko je željela. Njegovo golo tijelo neprestano joj je odvraćalo pozornost. Trebao joj je trenutak da se ponovno koncentrira na ono što govori. Ponovno se uzbudila. “Više se ne smiješ materijalizirati, Tam kaže da time slabiš vezu između nas dvoje. Zbog toga te vjerojatno uspjelo uvući.” “Uplela si i vračaru u to?” Usne su mu se razvukle u smiješak od kojeg joj je srce brže zakucalo. “Vjerojatno si bila strašno zabrinuta za mene.” Nije mogla zanijekati njegovu izjavu, postojalo je dovoljno dokaza koji su joj išli u prilog. Osim toga, jako je dobro znao odgovor. “Bila sam, da.” Mogla je dodati još mnogo toga, mnogo sladunjavih izjava, poput Bojala sam se da te nikada više neću vidjeti ili Da, u pravu si, luda sam za tobom, ali je držala jezik za zubima. Bilo je opasno i glupo govoriti tako što. Umjesto toga, završila je s “Nemoj se više materijalizirati, u redu?” Otišla je do vrata i upalila svjetlo koje ju je na trenutak zaslijepilo. “Trebali bismo ponovno izvesti ritual zatvaranja portala. Nakon toga moram se istuširati, u sedam se sastajemo u hodniku.” Pogledala je na ručni sat. “Što je za četrdeset i tri minute.” Na trenutak ju je promatrao, a zatim je rekao “Daj da se prvo obučem.” Dobila je dojam da to uopće nije bilo ono što je htio reći. Okrenuo se te je uživala u pogledu na njegova široka prsa i malenu, čvrstu stražnjicu. Srećom, izašao je iz prostorije prije nego što se sva rastopila. Ušla je u sobu i vidjela kako skuplja odjeću sa poda. Vratio se u kupaonicu, potpuno obučen, sa svijećom i čašom u ruci. “Kvragu”, shvatila je to kao znak da je spreman. Ritual je prošao jednako kao i prošli put, iako su ovoga puta oboje bili spremni na to da će ga boljeti. Kada su završili, otjerala ga je iz kupaonice.

175

“Istuširat ću se. I dalje ne smiješ u kupaonicu”, podsjetila ga je, samo da ne bi pomislio da se nešto promijenilo od sinoć. “Bježi van.” Zločesti smiješak zaplesao mu je na licu. “Dušo, sve sam već dosada vidio. I ispipao. I lizao. I...” Charlie ga je promatrala poraženo. Nije ni mislila da će joj dopustiti da zaboravi što se dogodilo između njih. Cerio se dok je zatvarala vrata. Već je ušla u tuš, kada se sjetila da ponovno nije ponijela odjeću sa sobom u kupaonicu. Omotala se ručnikom i otišla u sobu. Michael je sjedio i namršteno gledao televiziju. Kada ju je ugledao, mrki izraz lica pretvorio se u znatiželjni, a zatim požudni pogled. Dobro da joj se žurilo, jer je to značilo da mu ne bi stigla odgovoriti. Odlučila je ignorirati ga. Nije pametno uzbuditi se od svakog njegova pogleda. “Znaš da se možeš oblačiti preda mnom”, dobacio je dok je uzimala donje rublje iz kovčega i odjeću iz ormara. “I tako ništa ne mogu učiniti osim gledati.” Nju je uzbuđivala sama pomisao da je promatra. Možda ju je sinoćnja avantura istrenirala da automatski reagira na njega, poput psa u Pavlovljevu eksperimentu. “Neće ići”, odgovorila je. “Kako god želiš. Ja ću biti ovdje i nakon što ti dosadi oblačiti se u kupaonici.” Vjerojatno je u pravu, dosaditi će joj kad-tad, ali puno je stvari u vezi s njime spremila u mislima pod “brinut ću o tome poslije.” Charlie je krenula prema kupaonici kada je spazila da mrko promatra upravljač pokraj televizije. Zastala je i upitala ga “Je li sve u redu?” “Ne mogu se koristiti upravljačem.” Posegnuo je za njim i ruka mu je prošla ravno kroz njega. “Sinoć sam ga mogao uzeti, sada više ne mogu.” Izgledao je toliko uzrujano da bi rekla nešto ohrabrujuće da netko nije pokucao na vrata. “Charlie?” Bio je to Tonyjev glas. Michael se odmah namrštio. “Jesi li budna?” “Jesam, odmah ću izići”, povikala je i pojurila u kupaonicu da se obuće. Michael ju je čekao u sobi naslonjen na zid. Uspravio se i pogledao ju je od glave do pete. Kosu je svezala u punđu iz koje je izvukla nekoliko seksi pramenova. Obukla je žutu tuniku s tankim remenom oko struka, koju je kupila večer prije, i sandale. Bila je zadovoljna svojim izgledom. Pogledi su im se sreli i Michael se nasmiješio. Njegov je osmijeh bio dovoljan da joj srce počne brže lupati. Čovječe. Znala je da je u nevolji.

176

“Izgledaš tako dobro da bih te mogao gricnuti”, rekao je. Na usnicama joj je zaplesao smiješak, sve dok nije dodao: “Čisto da znaš, strašno ću se naljutiti budeš li se ponovno ljubila s agentom.” Evo ga. Znala je da je to čeka. Bilo je vrlo primamljivo ignorirati ga, ostaviti ovaj problem za kasnije, za neko drugo vrijeme. Ali je znala da mora biti vrlo jasna, ne samo zbog njega, već i zbog sebe. Zastrašujuće je što je malo nedostajalo da se zaljubi u njega. Neće to dopustiti. Zauvijek bi si uništila život. “Nemaš prava naređivati mi što smijem, a što ne smijem raditi”, odgovorila je hladno. “Ono što se dogodilo između nas bila je samo avantura za jednu noć. Moram živjeti svoj život, tako da, budem li se htjela ljubiti s Tonyjem – ili s bilo kim drugim – to ću i učiniti.” Rekla je i izašla iz sobe prije nego što je uspio odgovoriti.

177

DVADESET I DRUGO POGLAVLJE “Ja ne mogu vjerovati!” Michael je upao u razgovor između nje i Tonyja, Buzza i Kaminsky. “Sinoć smo spavali skupa, a sada mi ovo govoriš?” Tony im je objašnjavao plan za taj dan, te mu Charlie ništa nije mogla odgovoriti. Samo ga je mrko gledala. Ljutito je hodao za njom, ali nije imala namjeru odustati. Morala je, zbog sebe, odmah odrediti granicu. “Javio mi se Eric Riva. Kao tinejdžer je imao nesreću s motorom u kojoj je poginuo njegov prijatelj”, Kaminsky ih je uzbuđeno obavijestila. Provjeravala je e-poštu dok su čekali dizalo. Nosila je, kao i Charlie, odjeću koju je sinoć kupila, narančastu bluzu kratkih rukava, bijeli top i suknju. Charlie je pretpostavila da ispod bluze skriva pištolj. “Želiš li spavati s tim agentom? Je li u tome stvar?” Michael je stao ispred nje. “Sinoć sam ti pokazao kako vrući seks treba izgledati, a sada kada znaš da više nećeš moći dobiti to od mene, tražiš drugu žrtvu? E pa, samo da znaš, ne ide to tako.” Oči su mu plamtjele. Tony, koji dakako nije znao da bijesni Michael stoji pokraj njih, nasmiješio se Charlie. “Jesi li dobro spavala?” “Da”, odgovorila je i uzvratila mu smiješak, a Michael je zarežao. “Reci mu što si doista radila sinoć, pa ćeš vidjeti kako će reagirati.” U dizalu je stajala dovoljno blizu Tonyju da mu je mogla dodirnuti ruku ako se nagne nalijevo. Ali nije to učinila. U tom trenutku nije željela ni na koji način produbljivati svoju vezu s Tonyjem. Samo je htjela razjasniti Michaelu svoj stav, ostaviti si sve opcije otvorene nakon što izblijedi sjećanje na sinoć. Ako ne s Tonyjem, bit će u vezi s nekim drugim živim muškarcem. Michael je nastavio: “Koliko si puta svršila? Tri? Četiri? Prestao sam brojati oko trećeg kada si mi počela...” “Jeste li pronašli još pojedinačnih ubojstava oko jezera Buggs Island?” Charlie je upitala Kaminsky prije nego što je Michael uspio završiti rečenicu. Bilo joj je neugodno prisjećati se što se dogodilo između njih, iako ju je pomalo i uzbudilo. Odlučila je da neće o tome razmišljati. “Dakle, sada me planiraš ignorirati?” Michael je zarežao i udario alarm u dizalu. Međutim, ništa se nije dogodilo, ruka mu je samo prošla kroz zid. Michael se razbjesnio, a Charlie se skoro počela smijati. Kaminsky se namrštila. “Četiri slučajne smrti mogle bi biti ubojstva. Još je zanimljivije da su djeca u dobi od jedanaest do sedamnaest godina počela nestajati s tog područja deset godina prije nego što je Gingerbread Man počeo ubijati. To je zasada sve. Riječ je o velikom području s mnogo ljudi, deset djece u deset godina nije puno, ali...”

178

“Važni su”, Charlie se ponovno potpuno usredotočila na slučaj. “Najzanimljivije je od svega to što je jezero Buggs Island udaljeno četiri sata vožnje od svih mjesta zločina i otmice”, Buzz je dodala. “Ako razmišljamo o tom području kao o krugu, jezero se nalazi u samoj sredini.” “Tamo je započeo”, Charlie je zaključila. “Gotovo sam sigurna u to.” “Nastavite istraživati sve smrti i nestanke oko jezera”, Tony je naredio Kaminsky, koja je kimnula glavom. Došli su do prizemlja. Kaminsky je pojurila u sobu za konferencije koju su pretvorili u ratnu sobu, dok su ostali krenuli prema terencu. Tony i Buzz uspoređivali su bilješke o tome koje su žrtve u djetinjstvu svjedočile nasilnoj smrti, a Charlie ih je pokušala pratiti, što je bilo vrlo teško zbog bijesnog Michaela koje je stajao pokraj nje. “Dobro, dušo”, rekao je kada su izišli. “Ignoriraj me ako želiš. Ali ne idem nikamo, kao ni ti.” Njegove riječi zvučale su kao upozorenje. Charlie je podigla glavu i promotrila njegov ledeni pogled i stisnute usnice. Isijavao je gnjevom. Da ga sretne kao stranca u mraku, pobjegla bi od njega. Ali nije bio stranac i nije ga se bojala. Malo je nedostajalo da se zaljubi u njega. Sinoć je vidjela što se krije iza njegove vanjštine, duboko u njegovoj duši. Vidjela je koliko mračan i opasan može biti. Nažalost, to nije utjecalo na njezine osjećaje. To je bilo najgore od svega. Uzeli su kavu u McDonald’su, parkirali, i počeli šetati Mallory Streetom, ulicom koja je vodila prema mjestu gdje se održala utrka na kojoj je Jenna volontirala. Ulazili su u trgovine i ispitivali zaposlenike. Iako je bilo rano ujutro, već je bilo poprilično vruće, a većina trgovina nije još ni bila otvorena. Buzz je označavao na karti trgovine u koje će se morati vratiti. Tony je upravo završavao razgovor s vlasnikom restorana kada je Charlie spazila duha. Stariji čovjek, lijepo odjeven, poprskan krvlju, hodao je pokraj lijepo odjevene starije žene koja je bila živa. Nije bilo ništa posebno u vezi s njima, često je viđala takve duhove. Pretpostavila je da je muškarac poginuo u nesreći u proteklih sedam dana. Međutim, dalje niz ulicu spazila je još jednog duha, tinejdžera plavih usnica, koji je slijedio sredovječni par što je hodao u istom smjeru kao i dvoje starčića. Iza dječaka hodala je djevojčica od nekih pet godina, plave kose s ružičastom vrpcom, koja je slijedila uplakanu ženu od tridesetak godina. Djevojčica je toliko ličila na ženu da je pretpostavila da joj je to majka. Tri nedavno poginula duha koji hodaju u istom smjeru. Vrlo neobično. Charlie se namrštila. “Imaš li neku ideju što predstavlja ta povorka?” Michael joj je šapnuo u uho. Nije progovorio ni riječi od onog komentara “Ne idem nikamo”, i znala je da se još uvijek ljuti na nju. To što je sada odlučio progovoriti govorilo joj je koliko je

179

i njemu zanimljivo to što vidi. Pogledala je u Tonyja i Buzza da se uvjeri da su još uvijek zauzeti te mu je šapnula. “Vidim tri duha”, rekla je, pazeći da je ne čuju drugi prolaznici. “A ti?” Pogledao je oko sebe i prebrojio. “Ja ih vidim jedanaest. Svi hodaju niz ulicu i prate nekog živog.” Charlie se zamišljeno namrštila. Vidjela je da Tony završava razgovor te je brzo rekla: “Pitaj jednog od njih kamo idu.” Otpuhnuo je. “Misliš da ću i dalje biti tvoj potrčko? E pa, čisto da znaš, nisam šaptač duhovima.” “Pokušavamo uloviti ubojicu djece”, prosiktala je. Stisnula je usnice. Ipak, Michael je krenuo prema nekome koga nije mogla vidjeti, dok su se njoj pridružili Buzz i Tony. “Jesi li išta doznao?” Tony je upitao Buzza koji je odmahnuo glavom. Michael je za to vrijeme razgovarao s duhom. “Baš ništa.” Buzz je odgovorio obeshrabreno. “Ako su Jenna, Laura i Raylene posjetile neke od ovih trgovina, nitko ih se ne sjeća. Možda ćemo vidjeti nešto zanimljivo s nadzorne kamere bankomata. Jesi li ti išta doznao?” Tony je odmahnuo glavom. “Ništa. Provjeri nadzorne kamere iz bara Omar’s.” Buzz se nasmiješio. “Da. Lena – uh, Kaminsky – i ja provjerili smo ih sinoć. Na snimci se nalaze Laura Parker i još dvadesetak djevojaka u natjecanju za miss mokre majice.” Nacerio se. “Trebao si to vidjeti.” Nakon što ga je Tony mrko pogledao, brzo je dodao: “Kaminsky je provjerila sve muškarce sa snimke, ali nitko se nije posebno isticao.” Michael je namršteno pogledao Charlie. “Kvragu,” Tony je nervozno promatrao okolne zgrade. “Mora postojati neka poveznica, mislim da nije nasumce odabrao tri djevojke. Ovo je jedino mjesto koje ih povezuje.” “Prate svoje bližnje na grupu potpore zbog gubitka voljene osobe”, Michael je odgovorio Charlie. Uzdahnula je, sve joj je odjedanput postalo jasno. “Čini se da se grupa sastaje na drugom katu zgrade na uglu.” Pokazao je prstom, iako nije morao. Charlie je vidjela kako starica i duh ulaze u zgradu te je uhvatila Tonyja za rukav. “Grupa za potporu zbog gubitka voljene osobe.” Charlie je uzbuđeno rekla. “To ih međusobno povezuje. Sigurna sam u to. Sve su žrtve izgubile nekoga bližnjeg i odlazile na grupno savjetovanje.” “Što?” Tony i Buzz pogledali su ju znatiželjno. “Upravo imaju sastanak na drugom katu one zgrade.” Charlie je uhvatila Tonyja za ruku. “Dođi.” “Nema na čemu”, Michael je dobacio. Charlie je bila toliko uzbuđena da mu se nasmiješila, ali joj nije uzvratio smiješak. Mrko je mjerkao Tonyja.

180

Tony se namrštio. “Kako ti je to palo na pamet? I kako znaš da upravo imaju sastanak u toj zgradi?” “Jedva čekam da čujem što ćeš mu reći.” Michael je dobacio. “Hajde dušo, reci mu odakle to znaš.” “Znaš da razgovaram sa svemirom, zar ne?” odgovorila je duhovito i dobacila Michaelu zločesti smiješak. “Osim toga, netko je nosio brošuru u ruci.” “Da, i mislio sam”, Michael je dobacio. Tony ju je znatiželjno odmjerio. Dakako, znao je da je khm, pomalo vidovita, ali nije točno znao koliko. Jednoga će mu dana možda sve ispričati. Sve osim o Michaelu, naravno. Nikada nikome neće ispričati o njemu. Naziv grupe “Povezivanje s tugom”, visio je na vratima sobe u kojoj se već skupio priličan broj ljudi, živih i mrtvih. U sobi su se nalazili redovi plastičnih stolaca, podij za govornika i stol s kavom i kolačima. Socijalni radnik koji je vodio grupu obavijestio ih je da se otvoreni sastanci održavaju svakog jutra od devet do deset sati. Vodili su ga kao klub liječenih alkoholičara, ljudi su slobodno mogli doći, podijeliti svoju bol i pronaći utjehu. Nisu vodili popis članova niti su postojale nadzorne kamere. Uspjeli su nabaviti samo popis voditelja grupe i kontakt vodeće organizacije. “Kolike su šanse da su se Jenna, Raylene i Laura upoznale na jednom od ovih sastanaka?” Buzz je šapnuo dok su stajali na kraju sobe i čekali da počne. “Vrlo velike.” Tony je pogledao Charlie. “Možeš li, kada iziđemo, nazvati Jennu i pitati je li bila ovdje na dan otmice? Ja bih je nazvao, ali mislim da je bolje da ti to učiniš. Crane, kada se vratiš u hotel, provjeri jesu li ostale žrtve odlazile na neke slične sastanke.” Charlie je kimnula, a Crane je odgovorio: “Naravno, šefe.” Starica koju je Charlie vidjela na ulici ustala je i počela pričati kako joj je suprug s kojim je bila u braku pedeset i dvije godine umro u automobilskoj nesreći prošli tjedan. Dakako, nije znala da njegov duh stoji odmah pokraj nje. “Gingerbread Man također je morao posjećivati ove sastanke. Jedino je na taj način mogao doznati da su djevojke izgubile nekoga bližnjeg.” “Možda se neki od stalnih sudionika prisjete čudaka koji je zurio u druge, pokušavajući odlučiti koga će oteti i ubiti.” Michael je dobacio. Stajao je pokraj Charlie, izgledajući ljutito i opasno. Vjerojatno je to bio razlog zašto su ostali duhovi zaobilazili Charlie u širokom luku. Nijedan od današnjih sudionika ne izgleda kao potencijalni ubojica, Charlie je zaključila. Nakon sastanka, slijedila je stanka u kojoj je Tony pokušao doznati nešto o stalnim sudionicima. Socijalni im je radnik pokazao tko su. Porazgovarali s njima, ali nisu doznali ništa važno.

181

Upravo su krenuli natrag kada je Kaminsky nazvala Tonyja. Charlie je odmah znala da imaju novi trag. “Kaminsky misli da je uspjela dokučiti identitet sljedećeg stručnjaka s kojim će ubojica stupiti u kontakt”, Tony je rekao uzbuđeno. “Moramo se vratiti u hotel.” Jenna se nije javljala na telefon. Charlie joj je ostavila poruku da joj se javi dok su jurili prema hotelu. Njihova ratna soba bile je malena konferencijska soba bez prozora blizu recepcije. Kaminsky je postavila desetak laptopa na stol, koji je bio jedini komad namještaja u sobi. “Doktor Steven Pelletier”, Kaminsky je ustala iz kožnog stolca čim su ušli u sobu. Na jednom laptopu nalazila se slika poznatog neuropatologa koji je istraživao utjecaj bolesti mozga na kriminalističko ponašanje. Kaminsky ga je već nazvala i stavila na čekanje. “On je jedini s tvoga popisa koji je u mladosti svjedočio nečijoj nasilnoj smrti. Njegova starija sestra poginula je u požaru u njihovoj obiteljskoj kući kada je imao sedam godina. Vatrogasci su ih pronašli onesviještene pokraj stuba. Njega su uspjeli oživjeti, njegovu sestru nisu.” “Mislim da si u pravu”, Tony je kimnuo Kaminsky da ponovno pokrene poziv. “Nema šanse da je riječ o slučajnosti.” Kaminsky je pritisnula dugme i rekla: “Ispričavam se što smo vas stavili na čekanje, doktore Pelletier. Ovo je vođa našeg tima, specijalni agent Anthony Bartoli.” “Doktore Pelletier”, Tony je sjeo pokraj Kaminsky. “Siguran sam da vas je specijalna agentica Kaminsky obavijestila o čemu je riječ.” Pelletier je kimnuo glavom. Charlie ga nikada nije upoznala, ali je čula za njega. Bio je u kasnim tridesetima, imao je okruglo, veselo lice i kratku riđu kosu. Uopće nije izgledao kao ugledni istraživač. “Apsolutno ništa.” Pelletier je odgovorio na Tonyjevo pitanje je li primijetio nešto neobično posljednjih nekoliko dana. Tony je kimnuo. “Morat ćemo nadzirati vas, vaš ured i dom. Poslat ću svoje ljude k vama sljedećih sat vremena. Ne brinite, neće vam smetati, ali bit će u blizini.” Pelletier je izgledao prestravljeno. “Doista mislite da bi serijski ubojica mogao pokušati stupiti u kontakt sa mnom?” “Da”, Tony je iskreno odgovorio. “Trenutačno ste nam najbolja prilika da ga pokušamo uloviti te bismo vas molili za suradnju.” “Naravno”, Pelletier se složio te su prekinuli razgovor. Već sljedeći trenutak Charlie je primila Jennin poziv. Potvrdila je da je to jutro išla na sastanak grupe “Povezivanje s tugom”. Odnijela je letke za utrku na sastanak te je razgovarala o tragediji koju je preživjela s nekoliko ljudi pokraj vrata. Dodala je da je moguće da ju je netko prisluškivao, iako nije vidjela nikoga sumnjivog. Nije se sjećala da

182

je vidjela Lauru i Raylene, iako je moguće da su bile tamo. Nije obraćala puno pozornosti na druge i nije ostala dugo. “To je to”, Charlie je rekla nakon što je ostalima prepričala razgovor. Svi su se složili. “Možemo provjeriti snimke nadzornih kamera okolnih zgrada”, Tony je zaključio. Sve je išlo po planu jer su ih već ranije pokupili i pripremili. “Pogledajte s kim sam jutros razgovarala”, Kaminsky je rekla dok je Tony, nakon što je odbio njezin prijedlog da kontaktira sa šefom Biroa preko Skypea, otišao pozvati ekipu koja će nadzirati Petelliera. Kaminsky je pritisnula dugme i na ekranu su se pojavila lica različitih ljudi. Charlie je prepoznala njih četvoricu, ali nije znala tko su ostali. “Jučer sam ostavila poruke doktoru Underwoodu i doktoru Myersu”, Kaminsky je prstom pokazala na dva ekrana, “obojica su se jutros javila i potvrdila da su u djetinjstvu svjedočila nasilnoj smrti nekoga bližnjeg: prijatelj doktora Underwooda umro je od udarca palicom za bejzbol za vrijeme utakmice – bizarno, znam – a bratića doktora Myersa netko je upucao dok su bili skupa.” Pogledala je u Charlie i Buzza. “Pronašli smo što je zajedničko svim stručnjacima, uključujući doktora Pelletiera – iako ubojica još uvijek nije stupio u kontakt s njim. Osim toga, razgovarala sam s Arianom Spencer”, pokazala je na sliku lijepe plavuše na trećem laptopu, “koja je, ako se sjećate, preživjela žrtva treće skupine... skupine sa zmijama.” Kaminsky se stresla. “I s Andrewom Russelom, preživjelom žrtvom pete skupine... drobilica otpada.” Prstom je pokazala na četvrti ekran. “Pa sa Saulom Tunneyjem, preživjelim iz šeste skupine, one sa silosom.” Charlie je prepoznala njegovo lice. “Svi su potvrdili da su bili svjedoci nasilnoj smrti nekoga bližnjega.” “Jesu li pohađali grupno savjetovanje?” Buzz je pitao. “Ne znam.” Kaminsky se uzrujala. “Nismo još imali tu informaciju kada sam razgovarala s njima. Pa, čini se da ću ih ponovno morati zvati.” “Zvala si Kena Ewella?” Charlie se namrštila kada je prepoznala jedno od lica na ekranu. Nije vidjela razlog zašto bi kontaktirala sa zamjenikom šerifa iz Big Stone Gapa. “On je mene nazvao”, Kaminsky je odgovorila. “Čini se da su na jednoj nadzornoj kameri pronašli snimku sivog kombija kako ulazi u grad na dan ubojstva. Obećao mi ju je poslati e-poštom.” “Možda uspijemo vidjeti registarsku pločicu.” Buzz se ponadao. “Nemamo baš toliko sreće”, Kaminsky je odgovorila i pokazala na posljednji ekran. “Ovo je otac...” Ušutjela je kada se Tony vratio u sobu s kuvertom u ruci. Zabrinuto je pogledao u Charlie.

183

“Ovo je stiglo za tebe”, rekao je i pružio joj pismo. “Dostavili su ga jutros. Recepcionar je pomislio da je hitno te mi je rekao da ti ga proslijedim.” Charlie je uzela kuvertu i promotrila je. Na poleđini je pisalo FedEx, hitna dostava. Nije prepoznala ime na povratnici. Otvorila ga je. Unutra se nalazila još jedna bijela kuverta. Na njoj je, crnom tintom, bilo ispisano samo njezino ime: doktorica Charlotte Stone. Nije bila zalijepljena. Unutar nje nalazio se presavijeni papir. Srce joj je počelo divljački udarati i prije nego što ga je rastvorila. Odmah je znala tko ga je poslao.

184

DVADESET I TREĆE POGLAVLJE NISI ME UHVATILA, pisalo je na papiru. “Gingerbread Man”, Kaminsky je uzdahnula. “Kvragu”, rekao je Michael koji se navirivao preko njezina ramena. Charlie je užasnuto promatrala drugi komad papira umetnut u kuvertu. Bila je to fotografija tri djevojke zatvorene u kavez od žice. “Moj Bože.” Charlie je fotografija ispala iz ruke. Prizor triju djevojaka urezao joj se u mozak. Netko – Buzz, uzeo je pismo, dok je Tony oprezno, papirnatom maramicom, podigao fotografiju s poda i stavio je na stol. “Prelazi na novu razinu”, Charlie je uzdahnula. Nekoliko je trenutaka promatrala sliku. Nadala se da su to žrtve jednog od prošlih napada, ali je sumnjala u to. Zapravo, bila je sigurna da je riječ o novoj skupini. “Identificirajte djevojke”, Tony je naredio, a Kaminsky kimnula glavom. “Znamo da je doktor Pelletier stručnjak kojeg će najvjerojatnije kontaktirati. Možemo ga uhvatiti”, Buzz je rekao. “Pelletier radi na medicinskom fakultetu Tech Carilion u Virginiji, zar ne? Nije li to u mjestu Roanoke? Možemo biti tamo za nekoliko sati i uhvatiti gada dok bude dostavljao pismo.” “Osim ako nije pametan i ne pošalje ga poštom, kao što je upravo učinio”, Michael je dodao. Charlie je ponovila njegove riječi. Tony je namršteno promatrao fotografiju u ruci. “Barem dvije djevojke bit će mrtve dok ubojica dostavi pismo. Možda griješimo u vezi sa stručnjakom kojem će se obratiti, a možda ovoga puta nikome ne pošalje pismo. Dovoljno je fleksibilan da unese promjene u svoj plan.” “Mislim da je najbolje da ga pokušamo identificirati pretražujući prva mjesta zločina.” Charlie je razmišljala naglas. “Morao je ostaviti neki trag, a možda je i na neki način povezan sa žrtvama iz prve skupine.” “Nemamo vremena za to.” Kaminsky je dobacila dok je manično tipkala po laptopu. “Već je oteo nove žrtve. Imamo najviše dva dana, možda ni toliko. Ubrzao je tempo ubijanja.” “Jesi li ih uspjela identificirati?” Tony je pitao Kaminsky. “Moramo odnijeti fotografiju i pismo u laboratorij.” Naredio je Buzzu. “Već krećem.” “Ništa još”, Kaminsky je odgovorila: “Provjeravam sve baze podataka, ali za sve treba vremena, kao što i sam znaš.” “Poznajem jednu jako dobru vidovnjakinju”, Charlie je rekla. Više nije bilo važno skrivati njezine razgovore s Tam jer su u pitanju ljudski životi. “Nazvala me prije nekoliko dana da me upozori da se klonim mračne vode, poput jezera

185

Buggs Island. Vjerojatno se tamo nalazi Gingerbread Man. Možda je mislila na neku drugu opasnost, ali sumnjam. Gingerbread Man nalazi se blizu mračne vode. Nekoliko su trenutaka svi zurili u nju. Kaminsky je prekinula tišinu: “To zvuči strašno vjerodostojno. Evo, već jurim.” Michael je prasnuo u smijeh, dok je Charlie prostrijelila Kaminsky pogledom. “Ne želim samo tako odbaciti ovo upozorenje.” Tony je rekao i pogledao u Charlie. “Izvukla si ideju o grupnom savjetovanju ni od kuda. Misliš li da bi vrijedilo pretražiti jezero Buggs Island?” Charlie je oklijevala odgovoriti mu. “Identificirala sam djevojke.” Kaminsky je uzbuđeno uskliknula. “Diane Townsend, Kim Oates, i Natalie Garza. Sve tri imaju četrnaest godina i jutros su nestale iz kampa u Rocky Mountu, Sjeverna Karolina. Kamp za podršku zbog gubitka bliske osobe. Ovaj tjedan primili su skupinu žrtvi školskih pucnjava.” “Čini se da je bio u žurbi”, Michael je rekao. “Nije ih otimao jednu po jednu nego sve odjedanput.” “Javite lokalnim agentima da imamo trag”, Tony je rekao Buzzu koji je kimnuo glavom. “Da im kažem da smo na putu?” Tony se namrštio. “Postoje tri mjesta na koja možemo ići: u Roanoke kod Pelletiera, Rocky Mount kamp ili na jezero Buggs Island.” Buzz je rekao: “Doktor Pelletier već je pokriven. Ako se ubojica pojavi tamo, ulovit će ga.” “Prekasno da spasimo djevojke”, Kaminsky je dobacila. Buzz je nastavio. “Rocky Mount kamp pretražuje pola Biroa i lokalne policije.” “Bili bismo jedini na jezeru Buggs Island”, Tony je rekao. Kaminsky je podigla glavu. “Prijateljica jedne djevojke nestale s jezera Buggs Island izjavila je da ih je neki čovjek pratio nekoliko dana prije otmice. Rekla je policiji da ga može opisati, ali opis nije ušao u zapisnik koji smo dobili. Svjedokinja i dalje živi u kućici pokraj jezera.” “Mogli bismo je ispitivati, dobiti opis, provjeriti lokalne zapisnike”, Buzz je rekao. “Ako ništa ne pronađemo, možemo otići negdje drugdje.” “Sviđa mi se taj plan. Spakirajte se, letimo za sat vremena.” Tony je odlučio. Jezero Buggs Island (kako ga nazivaju u Virginiji), u Kaliforniji još poznato kao Kerr Reservoir, raj je za kupače i ribiče. Riječ je o dugačkom, uskom jezeru koje se proteže granicom Virginije i Sjeverne Karoline. Erin Hill, prijateljica nestale djevojke, koja živi u gradiću Clarksville uz jezero, opisala ga je kao tamnokosog muškarca u ranim tridesetima. Rekla je da ih je pratio sivim kombijem. Svi u ekipi uzbudili su se kada su čuli za kombi. Poslali su Erin policijskom crtaču.

186

Smjestili su se u maleni ured u policijskoj stanici dok su čekali crtež. Kaminsky je pregledavala kartu jezera koja je bila obješena na zidu, a Charlie je počela shvaćati da se možda nije toliko dobro sinoć odmorila koliko je mislila da jest. Sjedila je u metalnom stolcu, pila ustajalu policijsku kavu i pregledavala popise nestalih koji bi mogli biti važni za njihov slučaj. Buzz je pročešljavao policijske spise o četiri slučajne smrti koje bi mogle biti ubojstva. Tony je razgovarao telefonom s agentima koji se nalaze u Rocky Mountu, a zatim s agentima koji su nadgledali doktora Pelletiera. Michael je gledao kroz prozor u predivno modro jezero. Padao je mrak, ali se sunce još uvijek ljeskalo na površini vode. Njegov govor tijela pokazivao joj je koliko žudi ponovno biti živ. I dalje se ljutio na nju i nisu razgovarali. Nije mu imala što reći, niti je htjela povući ono što je ranije izrekla. Žurno mu je morala pokazati koje mjesto zauzima u njezinu životu – njezin je pomagač i ništa više. Iako, dok je gledala u njega, odmah su joj padale na pamet prljave misli. Jedan pogled na njegova snažna ramena, široka prsa, čvrstu guzu i duge noge, i ponovno bi se prisjetila sinoćnje avanture. Uzbuđuje me više od bilo kojeg muškarca. Ta joj se misao vrtjela glavom kada ju je Kaminsky pitala: “Što ti je točno rekla tvoja vidovnjakinja?” iznenadila ju je i na trenutak je zastala da razmisli. “Rekla mi je da se nalazim u opasnosti kada sam blizu mračne vode.” Što, Charlie se tješila, nije opisivalo jezero Buggs Island. Bilo je boje Michaelovih očiju, barem za sada. “Rekla je da opasnost vreba u sivoj kući u mračnoj vodi. Možda se ubojica nalazi u kući na splavu?” “Znaš da tečno govorim više jezika?” Kaminsky je rekla. “Jedan od njih je jezik Algonquin američkih Indijanaca. Dvadesetak kilometara odavde, s desne strane jezera, nalazi se selo Pocomoke, u kojem se nalazi Pocomoke ulica.” Buzz je također pogledao u Kaminsky. “Na jeziku Algonquin pocomoke znači mračna voda.” Michael se okrenuo i pogledao u Kaminsky. “Moj Bože”, Charlie je uskliknula, a nakon nje i Buzz i Michael. “Vjerojatno je samo slučajnost.” Kaminsky je prešla s karte na laptop koji je stajao na stolu. “Ali vrijedi provjeriti.” “Ne postoje slučajnosti”, Michael je uzbuđeno rekao. “Da nisi išla ni blizu toga mjesta.” Charlie je prostrijelila Michaela pogledom koji je značio Nisi ti moj šef. Kaminsky je sjela za laptop, a Buzz je stao iza nje i navirivao joj se iza ramena. Michael je prekrižio ruke na prsima. “Mala, nemoj me zezati. Nisam zadovoljan tobom.” Nosi se, bio je njezin neizgovoreni odgovor. “Otvorila sam Google Earth. Čini se da se u Pocomoke ulici nalazi niz ribarskih kolibica. Izgleda poprilično ruralno.” Kaminsky ih je obavijestila. “Laura je rekla da je kombi smrdio na ribu”, Charlie se izlanula.

187

“Tko?” Kaminsky se namrštila, a Michael iscerio od radosti: “Ups.” “Netko. Nije važno.” Charlie je nespretno dodala. Nije željela ni pogledati u Michaela. “Netko je rekao da kombi koji ubojica koristi za otmice smrdi na ribu.” “Mislim da sam čuo to negdje”, Buzz je potvrdio. “Jedna od kolibica sive je boje.” Kaminsky je nastavila. “Dakle, imamo sivu kuću u Ulici mračne vode.” “Postoji puno sivih kuća u puno ulica s indijanskim imenima”, Tony je upozorio nakon što su mu objasnili situaciju. “Tko je vlasnik kuće?” Kaminsky je ukucala upit u laptop. “Benjamin Motta.” Ne mogu sada razgovarati, Ben. To je bila rečenica koju je Laura čula da je Gingerbread Man rekao na telefon. “Idemo istražiti”, Tony je rekao. “Oh, ne.” Michael je uperio prst u Charlie. “Ti ne ideš nikamo.” Bilo je uzaludno, već je izišla iz sobe. “Želiš li umrijeti, doktorice?” Michael je zarežao dok su hodali do iznajmljenog automobila. Charlie je stisnula usnice. Koliko god joj bilo mrsko priznati, ali bio je u pravu. “Što ćemo s gospođicom Hill, šefe?” Buzz je upitao sa stražnjeg sjedala koje je dijelio s Kaminsky. Gospođica Hill bila je svjedokinja koja je opisivala ubojicu policijskom crtaču. “Neka je netko odveze kući ako se ne vratimo dok bude gotova. Kasnije ćemo pokupiti crtež. U redu, Kaminsky?” Izašli su iz sporedne ulice na glavnu cestu koja je vodila duž jezera. “Pobrinut ću se za to.” Kaminsky je odgovorila i izvadila mobitel. “Nisi valjda toliko glupa da ideš u sivu kuću na mračnoj vodi?” Michael je zarežao sa stražnjeg sjedala, gdje se ugurao između Buzza i Kaminsky. “Nadam se da nisi.” Koliko god ju je Michael živcirao, morala je priznati da je u pravu. Oklijevajući je rekla Tonyju: “Znaš, mislim da ipak neću ići s vama. Možeš li me ostaviti u nekom restoranu...” “Najpametnija stvar koju si danas rekla”, Michael je dobacio. “Ne brini, nisam te ni mislio voditi s nama.” Tony joj je rekao nježno. “Bez obzira na mračnu vodu, civil si, i ako ispadne da imamo dobar trag, moglo bi se vrlo brzo zahuktati. Pozvat ćemo lokalnu policiju. Ako se djevojke doista nalaze tamo, bit će nam potrebna sva pomoć koju možemo dobiti. Kaminsky, pronađi na Google karti neko mjesto gdje možemo ostaviti tebe i Charlie.”

188

“Teška srca moram priznati da mi je u ovom trenutku gospodin agent poprilično drag”, Michael je dobacio. “Molim?” Kaminsky je najprije povikala, a zatim nastavila smirenije “Nema šanse da neću sudjelovati u akciji.” “Nećeš. Ti trebaš štititi našeg stručnjaka.” Tony ju je pogledao u retrovizoru. “Kreni na posao, Kaminsky.” Charlie je osjetila kako ju je Kaminsky prostrijelila pogledom. “Ima jedan maleni hotel izvan Pocomoke sela, Bluefly Inn. Poslužuju švedski stol s domaćom hranu od utorka do nedjelje, sobe su im uredne i imaju dvije konferencijske sobe za veće skupine i obiteljska okupljanja.” Ogorčeno je pročitala tekst s brošure na internetu. “Zvuči dobro”, Tony je rekao i uzeo telefon da pozove lokalnu policiju. Bluefly Inn bila je staromodna lovačka i ribička kuća izgrađena od trupaca, sa zelenim krovom i natkrivenim trijemom, na kojem su bili poredani stolci za ljuljanje. Na parkiralištu se skupio priličan broj automobila. Charlie je pogledala na sat i vidjela da je 20.30 – vrijeme večere. U isto su joj vrijeme pale na pamet dvije stvari: da je gladna i da otetim djevojkama ponestaje vremena. Osjećala je grižnju savjesti jer su došli ovdje gotovo isključivo zbog nje. Siva kuća na mračnoj vodi u vlasništvu Bena Motte bio je dobar trag, ali hoće li se pokazati točnim? Nije mogla znati. Ako su u krivu, djevojke bi noćas mogle umrijeti. “Kakvo seksističko sranje.” Kaminsky je zurila u Charlie preko puta stola za kojim su sjedile. Tony i Buzz otišli su prije desetak minuta te su Charlie i Kaminsky odlučile iskoristiti vrijeme dok čekaju hranu da pregledaju dokumente koje im je poslala ekipa u Quanticu (“Neka gladuju”, bio je Kaminskyn odgovor na Charlieno pitanje trebaju li pričekati dečke da zajedno objeduju.) Blagovaonica je bila dugačka prostorija na jednoj strani kuće. Mjesečina je ulazila kroz dva velika prozora i stražnja vrata. Bilo je poprilično mračno i sumorno, iako je situaciju popravio miris pečene piletine i ribe. Charlie je želudac počeo zavijati. Sjele su za maleni stolić za četvero smješten uza zid. Jedino svjetlo u prostoriji dopiralo je od pulta s hranom, malenih svijeća na svakom stolu i dva neonska natpisa za muški i ženski zahod. Pod svjetlom laptopa, Kaminsky je izgledala kao stvorenje iz Živih mrtvaca. Charlie se suzdržala od komentara. Sumnjala je da sama išta bolje izgleda pod svjetlom svoga laptopa. Osim Michaela i konobarice, nitko nije obraćao pozornost na njih. U restoranu se nalazilo još desetak posjetitelja. “Slažem se.” Charlie je uzela zalogaj ribe i uživala u okusu hrskave korice. Čak ni Michaelov tužni izraz lica dok je gledao kako jedu nije umanjio njezino zadovoljstvo.

189

Kaminsky je također kušala svoju ribu, ali nije bila raspoložena za uživanje u hrani. “Dodijelio me tebi jer smo obje žene.” “I ja bih radije da je poslao Buzza”, Charlie je dobacila. “Reći ću to Tonyju.” Čak je i salata od kupusa izvrsna, Charlie je pomislila dok je pregledavala dosje Jeffa Underwooda. Nije voljela zadirati u tuđu privatnost, ali nije mogla dopustiti da joj nešto promakne. Otete su djevojke u smrtnoj opasnosti. Charlie je provjeravala stručnjake, a Kaminsky žrtve. Nakon toga zamijenit će se. Tražile su nešto, bilo što da im pomogne u potrazi za ubojicom. “Kao da bi te Bartoli poslušao.” Kaminsky ju je mrko pogledala. “Osim toga, zvučalo bi kao da izmišljam, da nisam timski igrač.” Charlie je šutjela. Bez obzira na ljutnju, i Kaminsky je slasno jela. “Napisala bih prigovor, ali volim naš tim i Bartolija.” Njezin prijeteći pogled Charlie je pročitala kao osobito kada ti nisi s nama. Charlie je slegnula ramenima. “Da sam na tvome mjestu, šutjela bih i radila svoj posao. I tako neću ostati zauvijek s vama.” Vratila se na dosje doktora Underwooda. Došla je do kraja i prešla na Davida Myersa. Smučilo joj se od pomisli da bi mogla nabasati na zapis o njihovoj vezi. “Bartoli bi volio da si stalni dio tima”, Kaminsky je nastavila. “Smatra da si nam od velike pomoći.” “Želi te odvesti u krevet”, Michael je promrmljao. Charlie ga je ignorirala. “Kada vam i jesam od velike pomoći”, odgovorila je mirno i obuzdala se da ne prasne od smijeha kada se Kaminsky skoro ugušila u zalogaju hrane. “Dobro nam je išlo i bez tebe”, Kaminsky je dobacila čim je progutala gutljaj vode. Charlie je više nije slušala: koncentrirala se na dosje pred sobom. “Mislim da sam pronašla nešto.” Charlie je srce počelo ubrzano kucati. Postalo joj je slabo, kao da joj se sva krv slila u noge. “Od početka smatram da su prva ubojstva najznačajnija. Žrtve su mu bili dječaci u dobi od dvanaest do četrnaest godina. Mislim da je ubojica i sam doživio neku traumu u toj dobi, i da je na neki način povezan s ovim područjem jer je ovdje ubio svoje prve žrtve.” Kaminsky se namrštila. “Daj prijeđi na stvar.” “U dosjeu Davida Myersa stoji da je imao trinaest godina kada je upucao bratića u Granvilleu, dvadesetak kilometara odavde.” Kaminsky je raskolačila oči. “Želiš li reći da bi doktor Myers mogao biti Gingerbread Man?” Charlie je teška srca kimnula glavom. “Moguće je.” “Dovraga”, Michael je uskliknuo. “Taj mali crv?” Charlie je brzo izvadila mobitel da nazove Tonyja. “Javit ćeš Bartoliju?” Kaminsky je upitala. Charlie je kimnula glavom. Međutim, Tony se nije javljao na telefon. “Ne javlja se”, Charlie je uzdahnula.

190

Ostavila mu je poruku na sekretarici dok je Kaminsky pokušala nazvati Cranea. “Hvala Bogu.” Rekla je kada se javio. Budući da su sjedile blizu, Charlie je čula čitav razgovor. Kaminsky je žustro rekla: “Slušaj, doktorica Stone misli da bi doktor Myers mogao biti Gingerbread Man.” “Molim?” Buzz je bio šokiran. “Kako? Zašto?” “Objasnit ćemo ti kasnije.” Kaminsky ga je prekinula. “Samo reci Bartoliju da ga je doktorica Stone pokušala dobiti na telefon.” “Isključio je mobitel”, Buzz je rekao. “Skoro sam i ja ugasio svoj. Hej, šefe!” šapnuo je. “Dovraga, ne čuje me. Zastao sam kada ste nazvale, Tony je već kod garaže.” Čula je zvuk koraka. “Već smo kod kuće. Lokalni policajci osigurali su područje, a Bartoli, ja i nekoliko detektiva spremamo se ući. Ne mislimo da ćemo nešto otkriti, kuća izgleda napušteno. Ne moramo čak ni provaliti, jedan od detektiva ima univerzalni daljinski za garažna vrata i pokušavamo ih otvoriti –“ BUUUM. Eksplozija je došla ni od kuda. Bila je dovoljno glasna da zatrese čitavu sobu i sve u njoj. Charlie i ostali posjetitelji restorana skočili su na noge. Kroz prozor je vidjela crni dim i plamenove kako se dižu iznad šume. Zurila je u nevjerici. “Koji se vrag događa?” Michael je gledao u požar. Svi su pojurili prema parkiralištu da bolje vide što se događa. “Crane! Buzz!” Kaminsky je povikala na telefon. Pogledala je u Charlie. “Čula sam eksploziju preko telefona. Mislim – ili je pukla linija ili – Buzz! Buzz! Moj Bože, mislim da je eksplozija došla od sive kuće.” Pojurila je prema vratima “Idem vidjeti hoću li vani imati bolji signal. Ostani ovdje.” Naredila je Charlie i mrko je pogledala. Charlie je kimnula glavom, ali Kaminsky je već izletjela van. Ostala je ukopana na mjestu, oblijevao ju je hladan znoj. Jasno je čula zvuk eksplozije kroz slušalicu, tamo gdje su se nalazili Buzz i Crane. Moj Bože. “Neće biti dobro.” Michael je prišao prozoru i zurio u dim i vatru koja se podizala do neba. Charlie je krajičkom oka spazila posljednjeg gosta restorana koji je izjurio iz zahoda na zvuk eksplozije. Ispala mu je aktovka, te je skupljao papire po podu. Molim te Bože neka su Tony i Buzz živi i zdravi. Vjerojatno je nestalo signala. Duboko je udahnula kako bi se smirila i otišla pomoći čovjeku ispred zahoda. Nema nikakve koristi od paničarenja. Zgrabila je desetak papira s poda. Izgledali su kao neki rukopis. U ruci je držala početnu stranicu. Masnim slovima bilo je otisnuto Uzročni čimbenici: rasprava o prirodi zla.

191

Charlie je trepnula, a zatim je pogledala u čovjeka koji je klečao pokraj nje. U ruci je držao gomilu papira. Iznenadio se kada ju je prepoznao, isto kao i ona njega. Srce joj je palo u pete, naježila se od straha. “David”, promucala je. Bilo je to jedino što je uspjela izustiti prije nego što ju je udario svom silom. Charlie je osjetila snažnu bol, a zatim joj se zacrnjelo pred očima.

192

DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE “Charlie!” Čula je kako netko viče njezino ime. Michael: bilo gdje bi prepoznala njegov glas. Otvorila je oči i skoro pala u nesvijest od boli. Ponovno ih je zaklopila. Boli me čitavo lice. “Michael?” Šapnula je. “Moraš se probuditi, mala. Odmah.” Ponovno je otvorila oči. Ovoga je puta bila spremna na bol, pa ju nije toliko shrvala. Iz nekog razloga nije mogla potpuno otvoriti oči. Škiljila je kroz poluotvorene kapke. Vidjela je Michaela kako stoji nagnut nad njom. Bio je smrtno ozbiljan i bijesan. Pokušala mu se nasmiješiti, ali ju je i to zaboljelo pa je morala prestati. Nije joj uzvratio smiješak. Vidjela je da je zabrinut i napet. “Hej”, rekao je. “Jesi pri svijesti?” “Mmm.” Barem se trudila. Zatim se sjetila što se dogodilo. “Ljutiš li se na mene?” “Ne”, odgovorio je. “Barem ne sada.” Sretna zbog toga, ponovno se pokušala nasmiješiti. I dalje ju je strašno boljelo. Michael je rekao: “Znam da te boli, ali moraš se trgnuti.” Odšetao je nekoliko koraka od nje. Pokušala je vidjeti gdje, ali ju je zaboljelo čim je pokušala pomaknuti glavu. Nije bio potpuni mrak. Svjetla i sjene plesale su po metalnim, zaobljenim zidovima, pojavljivale se i nestajale. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati da je riječ o farovima automobila. Nalazila se u vozilu: bila je sigurna zbog pokreta i zvukova koje je čula. Ležala je na nečemu tvrdom i neudobnom, u vozilu koje se kretalo. Nešto toplo bilo joj je pritisnuto o leđa. Čitavo lice – nos, obrazi i oči – boljelo ju je i pulsiralo. Koža joj je bila nateknuta, osjetljiva i utrnula. Da Michael nije s njom, bila bi izvan sebe od straha. “Michael?” “Shh.” Po glasu bi rekla da se nalazi blizu nje. “Tiše, ovdje sam.” “Što... Što se dogodilo?” Šapnula je i pomakla se da ga pokuša vidjeti. Osjetila je oštru bol iza očiju te joj se zavrtjelo u glavi. Teško je disala kroz nos. Očito je doživjela neku nesreću. Pokušala se prisjetiti kakvu, ali prestala je čim ju je glava počela nesnosno boljeti od naprezanja.

193

“Nisam vidio sve jer sam u tom trenutku gledao kroz prozor, ali koliko sam uspio vidjeti, naletjela si na onog gada Myersa koji te udario šakom u glavu, nakon čega si se onesvijestila.” Michael je objasnio. “Sjećaš li se ičega?” “Ne.” Charlie je spazila Michaela u mraku kroz rešetke koje su joj se nalazile nekoliko centimetara od nosa. Klečao je i proučavao visoku metalnu ogradu koje ih je razdvajala. Pokušala je razlučiti njegove riječi. “David?” “On je Gingerbread Man.” “Molim?” Vrtjelo joj se u glavi, nije se mogla sabrati. Nije ju boljelo kada je pomicala ruke i noge dok god je glavu držala mirno. Posegnula je rukom i opipala metalne žice debljine njezina malog prsta. Žica je bila toliko čvrsta kao da je od čelika. “Što... što je ovo?” “Kavez. Nalaziš se u prokletom kavezu.” I dalje nije shvaćala što se događa. Ništa nije imalo smisla. Začuđeno je zastenjala. Michael je pogledao prema njoj. “U redu, dobro me sada slušaj: zaključana si u kavez u sivom kombiju koji smo tražili. Vozi ga onaj gad Myers. Kavez zauzima gotovo čitav tovarni prostor. Pričvršćen je o pod, a na vratima se nalazi lokot. U ovom trenutku ne vidim načina da te izbavim iz njega. Tri nestale djevojke nalaze se u kavezu s tobom. Leže pokraj tebe bez svijesti. Izvan kaveza nalazi se spremnik čije je crijevo provučeno u kavez. Mislim da je spremnik prazan, hvala Bogu. Pretpostavljam da se u njemu nalazio plin kojim ih je omamio. E da, Kaminsky je također ovdje, elektrošokirao ju je kada te pošla tražiti ispred restorana. Izgleda kao da bi se svakog trena mogla probuditi.” Charlie se namrštila. Zaboljelo ju je lice te je prestala. Skamenila se od straha. Srce joj je počelo ubrzano kucati. Još nije bila potpuno normalna, ali glava joj se malo razbistrila od naleta adrenalina. “David”, užasnuto je promucala. Osjećala se kao da ju je netko polio hladnom vodom: David je Gingerbread Man; David ju je oteo; David ju je zatočio u kombiju... “Charlie, jesi li to ti?” Čula je gotovo vedri glas s prednjeg sjedala. Zaboravila je da mora šaptati. Počela je treptati od straha. Boljelo ju je kada je treptala. “U vražju mater”, Michael je opsovao. “David?” Charlie je pogledala u smjeru odakle je dopirao glas. Polako joj se vraćalo sjećanje, a uz to i scena prije otmice kada je, s papirima u ruci, ugledala njegovo lice. Nekoliko trenutaka nakon toga svom ju je snagom udario šakom u lice. Da, Charlie se sjetila svega. Strah se pretvorio u bijes. Pomaknula se da ga vidi, pokušavajući micati čitavo tijelo, ne samo glavu. Ugledala je njegovu glavu iznad pomičnih vrata, poput onih kakva se nalaze u limuzinama, koja odvajaju vozača od putnika. Trenutačno su bila otvorena. Mogao je razgovarati s njom i

194

čuti što se događa u tovarnom prostoru. Vozio je kombi, kroz vjetrobransko staklo ugledala je noćno nebo. “Udario si me!” Rekla je u nevjerici. Kako glupa izjava. Očito je to bila mala stvar s obzirom na to da ju je nakon toga zaključao u kombi koji je smrdio na ribu (s olakšanjem je shvatila da osjeti mirise), da su se, prema Michaelu, u kombiju nalazile još tri djevojke i Kaminsky. Ali to ju je toliko razbjesnilo jer su nekoć bili u vezi u kojoj je, naravno, takvo što nedopustivo. “Ne brini, dušo. Ubit ću ga kasnije zbog tebe.” Michael je izjavio tako ravnodušno da joj je skoro promaknuo sadržaj njegova obećanja. Pogledala je u njega, njegovo snažno tijelo, te je znala da to doista i misli, i da bi bez problema prebio Davida na smrt. Zatim se sjetila da je mrtav i da ništa ne može učiniti, što je po svemu sudeći i on zaboravio. Oblio ju je hladan znoj. “Vidjela si me”, David je rekao. “Bilo je to jedino što sam mogao učiniti. Vidio sam po tvom izrazu lica da znaš tko sam. Zastao sam u restoranu da pojedem nešto prije puta i naletio na tebe kada sam izišao iz toaleta. Da sam znao da si tamo... ali nisam. Nakon što sam te smjestio u kombi, vratio sam se po aktovku, ali tada me vidjela ona policajka.” Charlie je znala da misli na Kaminsky. Duboko je udahnula. “Ti si Gingerbread Man.” Još jedna glupa izjava koju je čak izgovorila s dozom nevjerice. I dalje se nadala da je riječ o nekoj zabuni, da će poreći tu optužbu. Teška je srca shvatila da je to istina, koliko grozno zvučalo, koliko god bilo nezamislivo. Suočena sa stvarnošću, zanijemjela je od straha. “Imaš loš ukus za muškarce?” Michael je dobacio s druge strane kaveza, oko kojeg je kružio poput neke grabljivice u potrazi za ulazom. U drugim bi joj okolnostima izgledao urnebesno, ali joj trenutačno nije bilo do smijeha. Michael je lako mogao ući, ali je tražio način kako da njih izbavi van. Osjećala se kao da joj kamen stoji u želucu, borila se s napadom panike. Tony i Buzz. Eksplozija. Moj Bože, sjetila se svega. Jesu li ozlijeđeni? Jesu li uopće živi? Molim te Bože neka su dobro. Morala je biti oprezna: nije htjela otkriti Davidu da su ona i Kaminsky možda ostale same. “Davide, zašto?” pitala je kada ništa nije odgovarao. Bilo joj je teško pričati, iako je nije boljelo. Nos joj je, srećom, utrnuo. Najviše ju je boljelo kada je pokušala treptati i micati očima. “Zato što sam želio otkriti kako ljudi postaju ubojice”, David je odgovorio kao da priča o nečemu normalnom i svakodnevnom. Charlie je shvatila da je promatra u retrovizoru te se naježila od straha. Koliko je bilo dovoljno da se isprovocira i ubije ju? To mu je očito bila namjera, ubiti je. Zajedno s Kaminsky i preostale tri djevojke. Počela se tresti. Ključno je pitanje bilo koliko im je vremena još preostalo.

195

Moramo pokušati pobjeći. Pokušala je sjesti, podigla je glavu i naslonila se lakovima na metalnu podlogu. Oštra bol sijevnula joj je kroz glavu. Strašno ju je zaboljelo. Odustala je, legla i zaklopila oči. Michael je rekao nježno: “Dušo, trebala bi mirno ležati, i upozoriti Slatkicu, kada se probudi, da se ne miče. Može vas onesposobiti elektrošokerom ili plinom kojim je omamio djevojke. Nemoj mu dati povoda da to učini.” Charlie je srce palo u pete kada je čula Michaelove riječi. Ton njegova glasa govorio joj je da je ne pokušava zastrašiti, već da očekuje da bi nešto moglo vrlo brzo poći po zlu. Ako ih sve bude onesposobio, gotovi su. Pokušala je razmisliti, koncentrirati se, smisliti neki plan, ali nije se mogla skoncentrirati ni na što osim na otkucaje svoga srca. “Ljudi s razlogom postaju ubojice”, David je nastavio. Otvorila je oči i prisilila se slušati ga. Možda dozna nešto čime bi ga kasnije mogla odgovoriti od toga da ih ubije. Zvučao je normalno, sabrano i racionalno. Bilo je nestvarno čuti poznati glas u ovim okolnostima. Želudac joj se digao, usta su joj bila suha. “Sve ima svoj razlog. Želim ga saznati, kao ti kada provodiš svoja istraživanja.” Saberi se. Iskoristi ono što znaš. “Uzročni čimbenici: rasprava o prirodi zla.” Naglasila je svaku riječ. Naslov joj se urezao u pamćenje. Legla je na leđa da promotri okolinu. Žičana ograda urezivala joj se u stražnjicu i leđa kroz tanki materijal haljine. Ugledala je tri djevojke kako leže jedna preko druge, mlitave, kao da su mrtve. Srećom, Charlie je vidjela kako im se podižu prsa. Bile su tek djevojčice. Dvije su imale plavu kosu svezanu u rep, treća je imala tamnu raspuštenu kosu. Bile su odjevene u kratke hlače, majice i tenisice. Nevina djeca. Kako se zovu? Sjetila se: Natalie, Diane i Kim. Iza njih, na drugoj strani kombija, ležala je Kaminsky. Disanje joj se promijenilo; počela se micati. “Volio bih da ga možeš pročitati.” David je izjavio ponosno i entuzijastično. Očito je smatrao da obavlja neki veliki posao. “Moja je teorija da u nekim ljudima postoji nešto urođeno zbog čega su spremni ubiti drugog čovjeka, ali nikada nisam uspio predvidjeti tko će u skupini postati ubojica.” Tražila je način da ga smiri, trudeći se držati vlastiti strah pod kontrolom. Charlie se sjetila nasilne smrti kojoj je David svjedočio. Možda je može iskoristiti da ga zbuni? Posljednje što je htjela bilo je stati mu na žulj, potaknuti ga da ih poubija. Iz njezina iskustva, svi serijski ubojice imaju neki okidač, nešto što pobudi čudovište u njima. “Jesi li namjerno ubio bratića, Davide?” Vidjela je da je promatra u retrovizoru. Odgovorio je: “Nisam siguran. Tommy – tako se zvao – bio mi je rođak i najbolji prijatelj, znaš. Kao dijete, svako sam ljeto boravio u njegovoj obiteljskoj kući pokraj jezera. Jednog dana, kada smo imali trinaest godina, pronašli smo u

196

ladici pištolj njegova oca – moga ujaka. Igrali smo se s njim, dok ja nisam uperio pištolj u njega i povukao okidač. Pištolj je bio napunjen. Ubio sam ga. Svi su mislili da je bila nesreća, ali ni sam nisam siguran.” Zastao je. “Samo znam da sam uživao gledajući ga kako umire.” Ovo je bila njegova mračna strana, strana serijskog ubojice. Charlie se osjećala kao da joj je hladna ruka steže srce. “Pa si odlučio ponovno ubiti.” Ovo nije bilo pitanje. Charlie je već znala odgovor. Zovu ih serijskim ubojicama s razlogom: ubijaju bez prestanka, jednu žrtvu za drugom. “Da, kada sam ponovno počeo dolaziti na jezero tijekom ljeta. Nakon Tommyjeve smrti nekoliko se godina nisam vraćao tamo. Ujak i ujna prodali su kuću, sve se promijenilo, nisam se htio vratiti. Kada sam upisao fakultet, počeo sam raditi u marini. Odjednom mi se sve vratilo: Tommyjeva smrt i osjećaj zadovoljstva dok sam ga gledao kako umire. Bio sam kao morska psina: jednom kad sam onjušio krv, nije bilo povratka.” “Koga si ubio sljedećeg?” Charlie je pitala. Mogla je govoriti dok god je mirno držala glavu. Bol iza očiju također je jenjavala. Lice joj je i dalje bilo natečeno, ali ga srećom nije osjećala. Namjestila se tako da može vidjeti Michaela. Stajao je pognutih leđa (zbog visine kombija) i proučavao lokot na kavezu. Njegov namršteni pogled nije bio obećavajući. “Djevojku. Nisam je poznavao. Plivala je, a ja sam je udavio. Svi su mislili da se utopila, da je bila nesreća. Nitko nije znao da sam ja to učinio.” Duboko je uzdahnuo, uživao je prisjećajući se. Srce joj je na trenutak zastalo. Čitav je život proučavala serijske ubojice, a David je pokazivao sve znakove da se priprema za ubijanje. “Nakon toga nastavio sam ubijati. Jednog ili dvoje godišnje. Ako nisam mogao inscenirati nesreću, sakrio bih tijela. Kako sam postajao sve stariji i počeo poučavati i provoditi istraživanja, kako su mi se ljudi počeli diviti, shvatio sam da mogu sve izgubiti i pokušao sam prestati. Ali nisam mogao. Jednostavno imam nagon za ubijanjem. Ne mogu ti reći zašto. Samo znam da volim gledati ljude kako umiru.” Srce joj je divljački lupalo, kao da je napokon shvatila u kolikoj je opasnosti. Kaminsky se ponovno počela pomicati, disala je pliće i brže. Charlie se nadala da će se ubrzo osvijestiti: trebala je agenticu FBI-a uz sebe. Možda i dalje ima pištolj kod sebe? Charlie je razmislila je li moguće da je Davidu to promaknulo. Zaključila je da su šanse za to jako male. Inteligentan je i metodičan, vrlo organizirani ubojica. Nikada si ne bi dopustio takvu pogrešku. Potiči ga da priča.. Neka se prisjeti s kime razgovara. “Dakle, odlučio si provesti neku vrstu eksperimenta kojim bi doznao zašto imaš potrebu ubijati?” Charlie ga je upitala. To je mogla razumjeti: i sama je

197

provodila eksperimente s pacijentima (serijskim ubojicama) kako bi doznala zašto imaju takve nagone. Samo što je ona koristila Rorschachov test mrlja, nije ubijala. Kombi je počeo poskakivati i Charlie je udarila ramenom o nešto čvrsto. Ležala je na jednom od vijaka koji je pričvršćivao kavez o pod. To joj je bila najmanja briga. Skrenuo je na makadamsku cestu. Čula je zveckanje šljunka ispod guma. “Skrenuo je s glavne ceste.” Uplašio ju je strah i bijes u Michaelovu glasu. Znala je da strahuje za njezin život. “Da, jesam.” David je odgovorio. Bilo mu je drago što ga razumije. “Najprije sam mislio da se taj nagon nasljeđuje genetski. Uzeo sam svog nećaka – bio mi je jedini bliski rod koji je bio dovoljno malen da mogu s njime raditi – i još dvojicu dječaka. Zaključao sam ih u napuštenu kamp-kućicu s gomilom oružja, bez kapi vode. Rekao sam im da ću pustiti onoga tko ubije preostalu dvojicu. Nadao sam se da će stres aktivirati ubilačke gene moga nećaka. Ali nije. Sva su trojica umrla.” Procijedio je s gađenjem. “Zatim sam pomislio da možda okolina igra ulogu.” “Mislio si da je možda ubojstvo bratića aktiviralo tvoj ubilački nagon?” Charlie je rekla. “Tako je.” Zvučao je kao profesor koji je zadovoljan odgovorom svoje najbolje učenice. Isto je zvučao kada je predavao na fakultetu, Charlie se prisjetila. “Tražio sam ljude sa sličnim iskustvima. Bilo je jako teško pronaći mlade ljude koji su ubili nekoga, pa sam uzimao i one koji su svjedočili nasilnoj smrti.” “Pronalazio si ih na grupnom savjetovanju.” To nije bilo pitanje jer je Charlie već znala odgovor. Jedna od djevojaka pokraj nje duboko je udahnula i pomakla ruku. “Utišaj ih”, Michael ju je upozorio. Charlie se skamenila. Ako David bude smatrao da je potrebno, sve će ih ponovno omamiti. Najviše se bojala da će ponovno pustiti plin u tovarni prostor. Ako to učini, nema im spasa. David je objasnio: “Moji su me roditelji prisilili da pohađam grupno savjetovanje nakon Tommyjeve smrti. Ljudi su otvarali dušu, pričali svoje životne priče na tim sastancima. Samo sam morao sjediti i slušati – o njihovim noćnim morama, traumatičnim iskustvima, svemu. Dobio sam ideje kako izazvati njihove najgore strahove. Nadao sam se da bi ih to moglo ponukati na ubijanje. Čak sam pratio preživjele žrtve svojih eksperimenata kako bih vidio hoće li postati ubojice. Ali nisu, niti jedna žrtva.” Odmahnuo je glavom. “Doista fascinantno otkriće. Nikada ne možeš znati. Neki ljudi jednostavno imaju u sebi nagon za ubijanjem, dok kod drugih on ne postoji.” Kaminsky se počela buditi. Užasnuto je raskolačila oči. Charlie joj je mahnula rukom kada se uvjerila da je David ne gleda u retrovizoru. Kaminsky je pogledala prema njoj i mahnula joj. “Ostani dolje. Ne miči se”, šapnula joj je. Kaminsky je zatreptala i namrštila se.

198

Zatim je kimnula glavom. Hvala Bogu. “Pisao si izvješća”, Charlie je rekla Davidu, misleći na njegov rukopis. “Sve si bilježio.” “To je moj najveći projekt”, David je radosno uskliknuo. “Htio sam uključiti i druge stručnjake. Trebalo mi je dugo vremena dok nisam otkrio kako to učiniti. Pročitao sam novinski članak reportera Erica Rive. Impresionirali su me njegovi zaključci i odlučio sam ga uključiti tako što sam ga izazvao da me pronađe. Kada je to upalilo, odlučio sam uključiti neke od najcjenjenijih znanstvenika u svoj projekt.” Ponovno ju je gledao u retrovizoru. Naježila se od njegova pogleda. Kako nije shvatila da je lud? Jedina isprika koju je imala bilo je da ga je upoznala prije mnogo godina, dok je još studirala, prije nego što je postala psihijatar i počela proučavati serijske ubojice. “Ti si me zamalo uhvatila. Trebao sam to i očekivati. Oduvijek si bila moja najbolja učenica, Charlie.” “Hvala ti”, odgovorila je, pokušavajući ne zvučati ironično. Charlie je ignorirala bol u glavi i strah te se pokušala skoncentrirati. David će se pretvoriti u čudovište nakon što stignu na odredište. Ako ga planira odgovoriti od ubijanja, mora to brzo učiniti. “Znaš, Davide, mogla bih ti pomoći s projektom. Mogli bismo ga skupa nastaviti. Tvoja istraživanja nastavljaju se na moj rad i dodatno ga proširuju. Mislim da si na rubu velikog otkrića. Mogla bih ti pomoći.” David se počeo smijati. “Nećeš me tako lako prevariti, Charlie. Znam te u dušu. Pratio sam te dok si još bila studentica i kasnije moja pomoćnica. Znam da si u prošlosti već imala susret sa serijskim ubojicom koji ti je ubio prijateljicu. Mislio sam da si možda kao ja, ali na kraju sam shvatio da nisi. Tada mi je pala na pamet ideja da te uključim u svoj projekt. Ponovno sam te počeo promatrati. Bezbroj sam noći proveo ispred tvoje kuće. Te sam večeri poslao onu djevojku kod tebe da vidim kako ćeš se ponašati. Pomislio sam da si možda očvrsnula tijekom godina, ali ti si se pobrinula za nju i čekala s njom dok nije stigla hitna pomoć. Najprije sam vas promatrao kroz prozor na stražnjim vratima, a poslije sam stajao pokraj ulaza u tvoju kuću i gledao kako riskiraš svoj život zbog nje.” Zastao je i odmahnuo glavom. Raylene, pomislila je. Stajao je pred vratima kada se Raylene pojavila. Da je izišla i vidjela ga kako tamo stoji, odmah bi znala da je on ubojica. “I dalje nisi ono što sam se nadao da ćeš postati”, David je uzdahnuo. “Jedna si od onih koji nemaju urođeni nagon za ubijanje.” Čula je promjenu u njegovu glasu i shvatila je da ga počinje uzbuđivati ideja da je ubije. Jedna od djevojčica koja je ležala pokraj nje okrenula je glavu i udahnula. Charlie nije znala želi li da se probude ili ne. Sve ovisi o tome što će se dalje događati. Sabrala se i pokušala novu strategiju. “Davide, mogu ti pomoći ako mi dopustiš. Znaš da ja i moja prijateljica nismo same, s nama su specijalni agenti

199

Bartoli i Crane.” Charlie se nadala da su dobro unatoč eksploziji koja se dogodila blizu njih. David, po svemu sudeći, nije znao za to, te je planirala da tako i ostane. “Znaju da si glavni osumnjičeni. Koristio si kuću Bena Motte, zar ne? Naći će u njoj mnogo nepobitnih dokaza koji upućuju na tebe: DNK, otiske prstiju. Ne možeš se izvući iz ovoga. Uhvatit će te bez obzira na to što se dogodi sa mnom, s nama. Psihijatrica sam. Mogu svjedočiti u tvoju korist. Mogu ti pomoći da izbjegneš smrtnu kaznu, da ne ideš u zatvor. Poznajem te, mogu biti tvoja doktorica i prijateljica. Učinit ću to za tebe.” David ju je ponovno promatrao u retrovizoru. “Znam da me pokušavaš nagovoriti da te ne ubijem. To nije ni bila moja namjera, ali sada nemam izbora. Kada me tvoja prijateljica jučer nazvala da mi postavi nekoliko pitanja vezanih uz Tommyjevu smrt, znao sam da FBI zna za traumatična iskustva koja su stručnjaci doživjeli u djetinjstvu. Znao sam da su prije toga otkrili da su isto proživjele i žrtve. Znao sam da će doznati za doktora Pelletiera, stručnjaka s kojim sam sljedećim htio kontaktirati i uključiti ga u svoj projekt, i da će pronaći mjesto na kojem sam htio provesti sljedeći eksperiment. Bojao sam se da me ne razotkriju ako nešto ne poduzmem. Odlučio sam se prikriti na neko vrijeme, dok se ne slegne prašina. Plan je bio oteti ove tri djevojke kako biste bili zauzeti potragom dok ja ne riješim neke nedovršene poslove. Zamalo si mi pokvarila sve planove.” Charlie je znala po njegovim riječima da im ponestaje vremena. Počeo ih je tretirati kao predmete, bio je hladan, distancirao se – uvrstio ju je pod “njih” – postajalo je sve jasnije da je planira ubiti. Kaminsky je širom otvorila oči. Charlie je čula kako diše. Jedna od djevojaka s plavom kosom zajecala je. Charlie ju je pogledala i vidjela kako otvara oči. Ako se probudi, što će David učiniti? Ako se djevojka uznemiri, počne se migoljiti, plakati ili vrištati, možda će to biti okidač da plane. Kaminsky je također promatrala djevojku. “Smiri je”, šapnula je. Kaminsky je kimnula glavom. Uspjela se koncentrirati, iako je i sama bila uplašena. Charlie je pogledala u Michaela koji je psovao dok je pokušavao uzeti lokot u ruku. Još se jedna djevojka počela micati. Znala da je da bi situacija vrlo brzo mogla izmaknuti kontroli. Charlie se tresla od straha za vlastiti život. Stavila je ruku na rame djevojke koja se budila u nadi da će je smiriti. Učinila je jedino što je mogla: pričala je. “Davide, nešto si zaboravio.” Trudila se zvučati sabrano i sigurno u sebe. “Specijalni agent Bartoli i specijalni agent Crane znaju tko si. Tražit će specijalnu agenticu Kaminsky i mene. Raspisat će policijsku tjeralicu za tobom. Ako nam naudiš, tražit će te svaki policajac u zemlji. Nećeš uspjeti pobjeći.” David se gromko nasmijao. “Charlie, nisi valjda mislila da nisam očekivao da bi ovaj dan mogao doći? Imam drugi identitet, drugi život. David Myers večeras će nestati.” Ponovno se nasmijao. “Vjeruj mi, na sve sam mislio. Nitko me neće pronaći.”

200

“Bartoli i Crane znaju da smo nestale.” Charlie se trudila da ne čuje njezin očaj. “Vjerojatno nas već traži svaki policajac na ovome području. Postavit će blokade na cesti. Poslat će helikoptere. Pratit će aerodrome. Ulovit će te. Jedina šansa da se spasiš jest da ti ja pomognem.” “Agenti FBI-a trenutačno ne traže nikoga.” David je veselo uskliknuo. “Čuo sam kako tvoja prijateljica spominje neku eksploziju prije nego što joj je pukla telefonska linija. To je bila moja kuća. Odvojio sam dovod na štednjaku i plin je ispunio čitavu kuću. Bila je dovoljna jedna mala iskra da sve odleti u zrak. Znao sam da će sve vrlo brzo eksplodirati, ali nisam očekivao tako brzo. Mislio sam da će ga zapaliti plamičak na bojleru, ali sumnjam da je na kraju to bio uzrok eksplozije.” Zastao je na trenutak. “Pretpostavljam da su ga tvoji specijalni agenti nečime zapalili. Da, sigurno se to dogodilo. U svakom slučaju, vjerojatno su mrtvi. Ne moram se brinuti zbog njih.” Daljinski garažnih vrata. Charlie je raskolačila oči od užasa. Kaminsky je duboko udahnula, sigurno je pomislila isto. Molim te Bože neka su Tony i Buzz živi i zdravi. “Ako se to dogodilo, doista sam prikrio svaki trag.” David je zvučao strašno ponosno na sebe. “Oh.” Brineta se počela buditi. Oslobodila se ostalih djevojaka i sjela prije nego što su Charlie i Kaminsky uspjele išta učiniti. Bila je debeljuškasta, s prćastim nosom. “Oh.” Ponovila je i pogledala oko sebe, zatim je počela vrištati kao da joj je netko čupa nokte. Charlie se naježila. “Kvragu, ušutkaj je”, Michael je povikao. “Ima još jednu bocu plina ovdje iza.” “Ne, sve je u redu”, Charlie je pokušala smiriti djevojku. Bol u glavi bila je nesnosna. Kaminsky je također pojurila i čučnula pokraj nje. “Smiri se, sve je u redu”, Charlie je promucala i uhvatila djevojku za ruku. Kaminsky ju je zgrabila za ramena i počela tresti: “Daj začepi, glupačo.” Kada je djevojka nastavila vrištati, Kaminsky joj je opalila šamar. Charlie i djevojka – obje su bile u šoku, ali barem je prestala vrištati. Raskolačenih, suznih očiju, zurila je u Kaminsky i jecala. Charlie ju je zagrlila. Djevojka joj se naslonila na rame i počela tiho plakati. Charlie i Kaminsky na trenutak su se pogledale. “Ovo mi se ne sviđa, uopće mi se ne sviđa”, David je rekao. “Mislim da ću vam pustiti još malo plina, moje dame.” Charlie je vidjela da je promatra u retrovizoru. Uzvratila mu je pogled. “Olakšat ću ti muke”, tješio ju je. “Neću te probuditi.”

201

Charlie se sledila krv u žilama. Srce joj je palo u pete kada je zatvorio plastična vrata između kabine i tovarnog prostora. “Što to radi?” Djevojka u Charlienu naručju uspravila je glavu. Glas joj se tresao od straha. Okrenula je glavu i pogledala u Charlie. “Želim ići doma! Želim svoju mamu!” “Šuti” Kaminsky i Michael rekli su u isto vrijeme. Djevojka je ušutjela i položila glavu na Charlieno rame te ponovno zaplakala. Charlie je čula šištanje plina. “Ulazi kroz ventilaciju.” Michael ju je pokušao zatvoriti, ali je vidjela kako mu ruke prolaze kroz crne otvore za zrak. Vidjela je njegov strah i frustraciju. Shvatio je da je bespomoćan, da ju ne može spasiti. Oblio ju je hladni znoj. “Dušo, moraš izići iz kaveza. Najslabiji je u kutovima. Ti i Kaminsky morate ga pokušati srušiti. Probajte udarati u lijevi kut, blizu vrata.” Sjetila se svojih sandala i agentičinih visokih potpetica. Barem nismo bose, zaključila je. Pogledala je u Kaminsky. “Moramo pokušati udarati u jedan od kutova.” Uperila je prstom u lijevi kut. “Onaj tamo.” Kaminsky je krenula prema njemu. “Sve će biti u redu”, Charlie je rekla djevojci i pustila je. Djevojka se sklopila u klupko i nastavila plakati. Pohitala je prema Kaminsky koja je petom već udarala svom snagom o žicu. “Moramo pokušati skupa”, Charlie je povikala, a Kaminsky kimnula glavom. “Jedan, dva, tri.” Skupa su udarale u metalnu žicu, kada su odjedanput čule zvuk policijskih sirena. Rotirajuća crvena svjetla odbijala su se od zidova kombija. “Hvala Bogu”, Kaminsky je uzdahnula. Charlie i ona prestale su udarati i pogledale jedna u drugu. “Hvala Bogu”, Charlie je ponovila. Već joj se počelo vrtjeti od plina. “Sjećaš se kada sam rekao da ne vjerujem u čuda? Povlačim to. Iza nas su dva policijska automobila.” Michael je kleknuo pokraj njih. “Sve će biti u redu, dušo.” Kombi je poletio naprijed uz škripu guma. Charlie je pala na stražnjicu. Kaminsky je također poletjela, ali se uspjela uhvatiti za kavez. Kombi je jurio makadamskom cestom, kamenčići su se odbijali od guma i udarali o metalne zidove. “Pokušava pobjeći”, Michael je zarežao. Zvuk sirena nestajao je u daljini. Michael je pojurio prema kabini, iako Charlie nije znala zbog čega. Plin ih je počeo omamljivati, počelo joj se vrtjeti. Kaminsky se zakašljala, a djevojka je počela tužno zavijati. “Most.” Michael je urlao. “Želi sletjeti s mosta u jezero. Držite se!” Kombi je poletio prema naprijed.

202

Charlie je na trenutak imala osjećaj da je vrijeme stalo. Prednji dio kombija nagnuo se prema naprijed i silovito uronio u jezero.

203

DVADESET I PETO POGLAVLJE Charlie je poletjela unatrag. Sudarale su se jedna s drugom, odbijale od kaveza koji se otkačio i letio kombijem. Nakon što su se prestale vrtjeti, voda je počela prodirati unutra. Ulazila je kroz kabinu te je Charlie uvidjela da tonu prema naprijed. Kavez je ležao pokraj vrata koja su odvajala kabinu od tovarnog prostora. Stražnja vrata kombija bila su otvorena, ugledala je zvjezdano nebo koje je osvjetljavalo unutrašnjost kombija. Nije znala gdje je David. Ona, Kaminsky i djevojke ležale su isprepletene na dnu kaveza. Još smo uvijek zaključane u kavez. Charlie je shvatila i počela paničariti. Čula je zvuk sirena kako se približavaju, pomoć je stizala. Osjetila je hladnu vodu kako joj navire do gležnjeva te je znala da ne smiju čekati ni trena. “Ustani! Moraš odmah izići! Odmah!” Michael je povikao. Charlie je bila dezorijentirana, sve ju je boljelo, ali je znala da je u pravu. Voda se polako podizala, od kabine do tovarnog prostora. Bila je hladna, crna kao ulje te je smrdjela na ribu. Mračna voda. Srce joj je palo u pete. Charlie se uhvatila za žicu i pokušala ustati. Sve je bilo u mraku, vidjela je samo obrise Kaminsky i djevojaka. Oštra bol sijevnula joj je kroz glavu, zavrtjelo joj se. Pokušala ju je ignorirati. Kombi je tonuo; umrijet će ako ne izađu iz kaveza. “Upomoć! Upomoć!” Jedna od djevojaka vikala je iz petnih žila dok je pokušavala ustati. “Molim vas, pomozite nam!” “Što se događa?” druga je zapomagala. “Diane, gdje si?” Dvije djevojke uspjele su ustati. Držale su se jedna za drugu dok se razina vode sve više podizala. Charlie ih je ignorirala te je panično pipala stijenke kaveza, tražeći izlaz. Voda im je došla do koljena. Kavez nije popuštao... “Charlie, jesi li pronašla izlaz?” Kaminsky je povikala s lijeve strane kaveza. Držala je trećoj djevojci glavu iznad vode i naredila drugoj djevojci da je preuzme. “Dušo, na dnu kaveza, na mjestu gdje je bio pričvršćen za pod, nalazi se rupa. Ovdje.” Voda im se popela do bedara. Charlie je slijedila Michaela do rupe. Rupa je bila malena, s oštrim rubovima, ali dovoljno velika da se provuče kroz nju. “Ovdje”, povikala je Kaminsky. Kombi je počeo tonuti još većom brzinom, voda im je sada dosezala do struka. “Pošalji mi jednu djevojku.” Malena hladna ruka zgrabila je njezinu.

204

“Ovo je Kim”, Kaminsky je rekla. “Izlazite odavde.” “Moj Bože! Moj Bože!” Plavokosa Kim zapomagala je dok joj je Charlie pomagala da se provuče. “Izađi kroz stražnja vrata i plivaj”, Charlie je naredila Kim nakon što je izašla iz kaveza. Djevojka je četveronoške otpuzala po skliskom podu do izlaza. Kombi je još više potonuo. “Dođi, Diane”, Kim je povikala s ruba. “Skoči!” Charlie je povikala. Kim je skočila, čuo se zvuk udarca u vodu. Charlie je zaključila da kombi još uvijek dovoljno viri iznad vode, ali je sve brže tonuo. “Požuri”, Michael ih je požurivao. “Požuri”, Charlie je ponovila Kaminsky, koja je gurnula prema njoj sljedeću djevojku, brinetu koja se prva osvijestila. “Ne znam baš dobro plivati”, rekla je djevojka. “Diane?” povikala je i pogledala iza sebe. “Idi! Doći ćemo za tobom”, Kaminsky je povikala. Borila se s trećom djevojkom, krhkom plavušom, koja je još uvijek bila omamljena plinom, iako su joj oči bile otvorene i činio se da je pri svijesti. “Prođi kroz otvor, ja ću ti je predati”, Charlie je rekla, ignorirajući srce koje joj je divljački tuklo u prsima. Bilo je sve teže popeti se po stijenkama kako je kombi tonuo. Kaminsky je kimnula glavom i provukla se kroz rupu. Pružila je ruku djevojci. “Uhvati se za nju”, Charlie joj je naredila. Djevojka ju je blijedo pogledala, nakon čega je povikala: “Natalie! Ti se zoveš Natalie, zar ne?” Djevojka je kimnula. “Podigni obje ruke!” Natalie je konačno učinila što joj je naredila. Kaminsky ju je zgrabila dok ju je Charlie gurala ispod. Uspjele su je izvući iz kaveza. “Izvedi je.” Charlie se već provlačila kroz rupu. “Mogu sama.” Kaminsky je kimnula glavom i počela vući Natalie prema vratima. Diane je stajala na rubu ulaza kao plivač na odskočnoj dasci. Okrenula je glavu i nesigurno ih pogledala. “Skoči!” Kaminsky je povikala. Diane je poletjela u vodu. Nekoliko trenutaka nakon toga Kaminsky i Natalie došle su do vrata. “Vani sam”, Charlie je viknula Kaminsky. Stajala je na kavezu i spremala se ustati. “Idite!” Kaminsky je pogledala u Charlie da se uvjeri da je doista vani. Zgrabila je Natalie iza leđa te su zajedno skočile. Nekoliko trenutaka nakon toga, Charlie je čula pljusak kada su sletjele u jezero.

205

“Dovraga, dušo, moraš požuriti”, Michael je zarežao. Voda je došla do vrha kaveza. Charlie je ustala i skoro izgubila ravnotežu kada se kombi još više nagnuo. “Kreni”, Michael je zaurlao i Charlie se odbacila od kaveza u namjeri da se dočepa vrata i skoči u slobodu. Tada ju je nešto hladno i čvrsto uhvatilo za gležanj. Ruka! David! Elektronika u kombiju prestala je raditi zbog vode i nije mogao otvoriti vrata i prozore. Jedini način da pobjegne bio je da izađe kroz plastičnu pregradu i prođe kroz kavez. Charlie je spustila pogled i spazila njegovo blijedo lice u vodi. Provlačio se za njom kroz rupu. Srce joj je palo u pete. “Pusti me!” povikala je, udarajući u njegovu ruku. Voda joj se popela do gležnjeva. David je provukao glavu i jednu ruku kroz rupu, ramena su mu bila preširoka da cijeli prođe. “Michael, pomozi mi!” Davidova je glava izronila te je Michael vidio što se događa. “Dovraga!” Charlie je pokušavala osloboditi nogu, dok je Michael pojurio u namjeri da ga udari po glavi. Nažalost, noga mu je prošla ravno kroz Davida. Noge su joj se odsjekle kada je shvatila da se Michael doista ne može materijalizirati. Srce joj je divljački udaralo. “Pomozi mi da izađem”, David je zapomagao. Držao je oči uperene u nju. Charlie se suzdržavala da ne počne vrištati iz petnih žila. Bojala se da ne pobjesni, nešto čemu su serijski ubojice skloni. Već je užasno izgledao: njegov izraz lica izgledao je kao groteskna parodija njegova uobičajena izgleda. Mokra kosa sljepila mu se za glavu, voda mu se slijevala niz lice. Jedna strana lica bila mu je sva krvava: sigurno se ozlijedio tijekom sudara. Nevjerojatno ju je snažno držao za zglob, Charlie se sjetila da serijski ubojice znaju u trenucima bijesa raspolagati nadljudskom snagom. “Pusti me i pomoći ću ti!” Obećala je, pokušavajući ostati mirno, boreći se s panikom i strahom. Nasmijao se. Kombi se zanjihao, David se pokušavao provući. Voda mu je sada dosezala do brade. “Izvuci me odavde! Ako potonem, povući ću te za sobom”, zaprijetio joj je. Znala je da doista to i misli. Zaboljelo ju je koliko je snažno zario prste u njezinu nogu. Voda joj je sada dosezala do listova. Kombi se još jače zanjihao te je počela paničariti. Možda bi ga uspjela nagovoriti da je pusti da ima dovoljno vremena. Utopit će se ako se uskoro ne oslobodi. Dovraga i sve, počela je vrištati iz petnih žila u nadi da će je Kaminsky čuti i doći joj u pomoć. Udarala ga je nogama po licu. Povukao ju je za nogu te je pala na leđa u vodu. Raskolačila je oči od šoka kada ju je okružila voda. Kombi se zanjihao. “Ne!” Charlie je vrištala dok ju je David pokušavao povući natrag u kavez. Držala se za žicu, udarala i opirala se iz petnih žila, ali je tonula sve dublje, centimetar po centimetar.

206

“Mala! Iza tebe!” Michael je povikao. Pod svjetlom mjesečine spazila je da prema njoj plovi boca za kisik. Je li je Michael oslobodio? “Zgrabi je i udari ga po glavi. Brzo! Odmah!” Pustila je žicu i zgrabila bocu objema rukama. Bila je metalna, teška. “Imam te!” David je zarežao i još jače je trgnuo prema sebi. Potonula je dolje strahovitom brzinom. “Udari ga!” Michael je povikao. Vrišteći, Charlie je svom silom udarila Davida u glavu. Tupi zvuk udarca bio je jeziv, a njegov izraz lica još jeziviji. Raskolačio je oči, a zatim su se zacrnile. Pustio joj je gležanj. Drhteći, oslobodila je nogu i iskoprcala se izvan njegova dosega. Kombi je potonuo još nekoliko centimetara. “Charlie!” David je promucao prije nego što mu je voda ušla u usta, u nos... “Izlazi!” Michael je vrisnuo. Charlie je izbacila Davidovo zapomaganje iz glave, odgurnula se nogama o kavez i grabila rukama pokušavajući dosegnuti izlaz. Kombi je toliko potonuo da je pod bio okrenut gotovo okomito. Voda je zamorila i prodirala u tovarni prostor. Charlie je srce divljački udaralo u prsima. Grebala je po podu, pokušavajući se popeti, kada je kombi odjednom munjevitom brzinom pojurio prema dnu jezera. Voda ju je u trenu okružila, progutala je, ušla joj u nos, zaslijepila je. Zadržala je dah i panično počela plivati prema površini, boreći se sa strujom koja ju je vukla prema dolje. Pluća su ju pekla, a srce joj je udaralo. Voda ju je vukla sve dublje u mrak. Uskoro je imala osjećaj da će joj pluća eksplodirati. Više nije mogla držati dah te je razjapila usta i progutala gomilu vode. Izgubljena u mraku, omamljena i slaba, bila je na izmaku snaga. Posljednje što je vidjela bilo je prekrasno treperenje zvijezda, a nakon toga hladna je voda postala topla i umirujuća, poput zagrljaja ljubavnika. Čula je Michaelovo zapomaganje: “Ne, ne, ne”, prije nego što je preminula.

207

DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE Sa zelene obale jezero je noću izgledalo čarobno. Njegova glatka, tamna površina mreškala se na mjesečini. Na površini vode mjesec i na tisuće zvijezda bljeskali su kao u zrcalu. Topli povjetarac mirisao je na cvijeće. Charlie je bila sretna. Bila je spokojna. Oko nje komešala se gomila ljudi. Nedaleko od nje zavijale su policijske sirene. Čula je glasove, plakanje, povike. Pogledala je malo bolje i spazila tri zagrljene djevojke, dvojicu muškaraca i ženu koji su klečali pokraj nekoga na travi. Sjetila se njihovih imena: djevojke su bile Natalie, Diane i Kim. Žena koja je klečala zvala se Lena, a muškarci Tony i Buzz. Žena koja je ležala na travi bila je mokra, nosila je žutu haljinu i preveliki muški sat na ruci. Shvatila je da je ona ta žena koja je ležala nepokretno na blijedoj mjesečini. Obuzela ju je golema tuga. Doktorica Charlotte Stone. Prišla je bliže. “Bila je odmah iza mene.” Lena je jecala. Bila je mokra i tresla se unatoč toploj noći. Suze su joj se slijevale niz obraze. Buzz je zagrlio Lenu. Odjeća mu je bila potrgana i prljava, a kosa mu je bila puna sivog praha. Pepeo, sjetila se eksplozije. “Nisi ti kriva. Trebali smo se brže vratiti. Dok smo došli do restorana i shvatili što se dogodilo, Myers je već pobjegao.” “Nikad vas ne bismo pronašli da se jedna konobarica nije sjetila sivog kombija i smjera u kojem se odvezao.” Tony je bio na rubu plača. Bijela majica koju je imao na sebi bila je poderana i prljava, na licu je imao posjekotinu. I njegova je kosa bila puna pepela. Lice mu je bilo blijedo, puno tuge. “Ne mogu vjerovati da smo stigli prekasno. Charlie. Bože dragi, kako si to dopustio?” Charlie je htjela doći do njega i utješiti ga, ali su ga Buzz i Lena već tješili, a i počelo je dolaziti još policajaca i drugih ljudi. Čula je kako jedan od njih govori “Ronioci će izvući Myersovo tijelo. Još je uvijek zatočen u kombiju”, nije htjela dalje slušati te se maknula od njih. “Charlie!” Michael je izašao iz sjene drveća. Njegova je zlatna kosa sjala na mjesečini. Hodao je prema njoj polako, smireno, snažan i zgodan kao i uvijek. U istom trenu ga je prepoznala. Znala bi tko je u svakom svemiru, dimenziji, vremenu. “Michael”, tugu zbog Tonyja zamijenila je golema radost što ga vidi.

208

Raširio je ruke i ona mu je pala u naručje. Zagrlio ju je, privio čvrsto uz sebe. Osjetila je njegovo mišićavo tijelo. Podigla je glavu te ju je poljubio, polako i nježno. Rukama je obavila njegov vrat i uzvratila mu poljubac. Činilo joj se kao da traje čitavu vječnost. Nije htjela da ikada završi. Ponovo su se nalazili u istom svijetu, bila je njegova, a on njezin. Ništa ih više nije moglo razdvojiti. Duhovi ne mogu zauvijek ostati na zemlji, ali tek je sada shvatila da ona može poći s njim. “Mrtva sam?” Upitala ga je kada su se prestali ljubiti. “Charlie.” Šapnuo je meko. I dalje mu je bila u naručju. Naslonila je obraz na njegova široka prsa. Nije postojalo mjesto na nebu ni na zemlji gdje bi radije bila, nego s njim. Oklijevao je, rekao je samo njezino ime. Pogledala je u njegove nebeskoplave oči koje su sjale na mjesečini. Odjednom je povjetarac donio zvuk zvonaca. Okrenula je glavu da bolje čuje. Nedaleko od njih, na čistini u šumi, zraka mjesečine pretvorila se u zraku čiste svjetlosti. Raskolačila je oči od iznenađenja. Svjetlost je bila predivna, nebeska, božanska. Znala je što je to. Put. Tunel. Svjetlost ju je hipnotizirala, mamila. Jedva je uspjela vratiti pogled na Michaela. Pomislila je da bi ga možda mogla povesti sa sobom, da bi svjetlost mogla ponijeti i njega i nju, da bi ipak mogli zajedno provesti vječnost. “Michael.” Oslobodila se njegova zagrljaja i uhvatila ga za ruke u namjeri da ga povuče sa sobom. “Eno svjetla. Dođi sa mnom u svjetlost.” “Charlie.” Opirao se. Bio je prevelik, nije ga mogla ni pomaknuti protiv njegove volje. “Ne.” “Vidiš je, zar ne?” prestravljeno se sjetila da je nikada prije nije mogao vidjeti. “Vidim je.” “Možeš ušetati u nju sa mnom. Dovoljno je jaka za nas oboje. Osjećam da jest. Gotovo sam sigurna da će nas oboje uzeti.” “Možda.” Smrknuo se. “Ali dušo, ne želiš ići tamo.” Charlie se namrštila. “Molim? Naravno da želim.” Odmahnuo je glavom. “Ne, ne želiš. Biti mrtav nije nimalo zabavno. Moraš ostati ovdje, vratiti se u život.” Žalosno je odgovorila. “Ne.”

209

“Da.” Bio je nepopustljiv. “Pokušavaju te oživjeti. Još se uvijek možeš vratiti.” “Ne.” Odgovorila je, a zatim se sjetila svoje kuće, posla, njezine tugujuće majke, Tonyja, Buzza i Lene. I – drugih. Njezinih kolega. Prijatelja. A što je s Michaelom? Što ako ne bude mogao otići s njom u raj? Što ako ga više nikada ne bude vidjela? Povjetarac se pretvorio u vrtlog koji ju je vukao prema tijelu koje je ležalo na travi. Zbunjeno je pogledala u Michaela, a on ju je povukao u naručje i poljubio. Poljubio ju je kao da joj obećava vječnost, kao da joj poručuje da je pronašao mir u njezinu naručju. Držala se za njega i strastveno mu uzvratila poljubac, a zatim je nestao. Charlie se probudila na travi i počela izbacivati vodu iz pluća. Michael je ostao stajati tamo gdje ga je napustila. I dalje ju je osjećao na rukama, okus njezinih usana na svojima. Vratila se natrag u svoje tijelo, vidio je kako se miče na travi. Znao je da će biti dobro. Nastavit će živjeti svoj život. Svjetlost je i dalje bila tamo. Bijela svjetlost o kojoj je toliko puta pričala. Došla je po nju, ne po njega. Osjetio je kako ga vuče. Znatiželjno je došetao do nje. Čekala ga je, prekrasna i sjajna. Osjetio je nadu koju je donosila. Bio je u napasti da uđe u nju, makar da pokuša. Dugo je ostao stajao tamo, udubljen u misli, odolijevajući joj. Zatim se okrenuo i odšetao od nje. Postojala je žena koju još nije bio spreman ostaviti.

210