Karen Marie Moning-Groznica Tame.pdf

O knjizi Moja je filozofija prilično jednostavna – svaki dan u kojem me nitko ne pokuša ubiti za mene je dobar. U posljednje vrijeme nemam previše dobrih dana.” MacKayla Lane ima dobar život. Ima super prijatelje, pristojan posao i auto koji se kvari samo svaka dva tjedna iIi tako nekako. Drugim riječima, ona je obična cura 21. stoljeća. Ili barem tako misli … dok joj se ne dogodi nešto nevjerojatno. Kad je MacKaylina sestra ubijena i ostavi trag o svojem ubojici – tajanstvenu poruku na MacKaylinom telefonu – Mac otputuje u Irsku u potrazi za odgovorima: U Dublinu, Mac se nađe u svijetu polusjena u kojem ništa nije onakvo kakvim se čini, a dobro i zlo nose jednaku izdajničku i zavodljivu masku. Uskoro se Mac nađe pred još većim izazovom: mora preživjeti dovoljno dugo da ovlada moći za koju nije ni znala da ju posjeduje – darom koji joj omogućava da vidi više od svijeta koji je okružuje, da vidi u opasan svijet Fae … Dok se Mac uvlači sve više u maglu kojom je obavijena smrt njezine sestre, svaki njezin pogled prati mračni i tajanstveni Jericho, čovjek koji prošlosti nema, a budućnosti se ruga. Kako se Mac približava istini, bezočni V’Lane – jedan od vođa Fae, koji žene pretvara u ovisnice o seksu – približava se njoj. Dok se granice između svjetova ruše, Mac postaje jasno koji je njezin pravi zadatak: pronaći zagubljenu Knjigu Tame, Sinsar Dubh, prije nego što ona padne u bilo čije ruke – jer onaj u čijim je rukama ova knjiga stječe apsolutnu vlast nad oba svijeta. Moning Groznicom tame otvara zanimljivu novu seriju koja je egzotična i puna preokreta …

Knjiga je posvećena Neilu, koji me primio za ruku i ušao sa mnom u Zonu Tame

Kad se zidovi stanu rušiti Kad se zidovi stanu mrviti John Cougar Mellencamp

PROLOG

Moja je životna filozofija prilično jednostavna – svaki dan u kojem me nitko ne pokuša ubiti za mene je dobar. Nisam baš imala takvih dana u posljednje vrijeme. Otkako su počeli nestajati zidovi između Čovječanstva i Fae. Otkako se to dogodilo, niti jedan sidhe-seer nije imao dobar dan. Prije nego što su ljudi i Fae sklopili Ugovor (negdje oko 4000.p.n.e., za one od vas koji niste na čisto s povijesti Fae), Unseelie lovci, nas ljude, su lovili kao da smo životinje, ubijali nas. Onda je Sporazum zabranio Fae prolijevanje ljudske krvi, pa su sljedećih šest tisuča godina – stoljeće više manje – ljudi obdareni Darom vida – ljudi poput mene, koje privid ili čarolija Fae ne mogu zavarati – bili hvatani i zatvarani u Kraljevstvu Fae do kraja života. Sitna razlika između to dvoje od presudne je važnosti: smrt ili zatvor u Kraljevstvu. Za razliku od nekih ljudi, mene Fae uopće ne fasciniraju. Odnos prema Fae je meni isti kao odnos prema drugim ovisnostima – ako im se prepustite, obuzet će vas cijele; ako se uspijete oduprijeti, nastavit će vas opsjedati. Sada kada se zidovi ruše, Lovci su se vratili i ponovno nas ubijaju. Istrebljuju nas kao da smo mi pošast, a ne oni. Aoibheal, Seelie Kraljica Svjetlosti, više nema moći. Prava je istina da nitko i ne zna gdje je ona, a neki se pitaju i je li uopće još na životu. Otkako je nestala, Seelie i Unseelie svoj krvavi rat razvlače i po našem svijetu, a usprkos tome što će me zbog ovakvog razmišljanja neki proglasiti pesimistom i mračnom, moram reći da Unseelie sve uspješnije

nadjačavaju svoju bolju braću. A to je zbilja jako loše. Nemojte me krivo shvatiti, ni Seelie mi nisu puno draži. Što se mene tiče, jedino je mrtav Fae dobar Fae. Ali istina jest da Seelie nisu takvi ubojice kao Unseelie. Seelie nas ne ubijaju čim nas spaze. Oni nas samo iskorištavaju. Za seks. Iako nas smatraju jedva dovoljno inteligentnima da dišemo, u krevetu smo im privlačni. Kad Seelie propusti ženu kroza svoje ruke, nema joj spasa. Obuzme ju ovisnost. Nezaštićen seks sa Fae budi u ženi seksualnu glad za nečime što nikada nije trebala upoznati, a što sada ne može izbaciti iz glave. Od toga se oporavlja čitav život – ali barem još ima život. A to znači da se može nastaviti boriti. Pokušati pronaći načina da se naš svijet vrati u normalu. Da sve te odurne Fae vratimo u pakao iz kojeg su izašli. Ali sad brzam, a vrijeme je za priču. Priča počinje kao i mnoge druge. Ne neke mračne, olujne noći. Ne uz zlokobnu glazbu koja nagovješćuje da na scenu stupa zlikovac, ne uz zloguka upozorenja sa dna šalice kave, ili zastrašujuće znake na nebu. Priča počinje neprimjetno i bezazleno, kao i većina drugih katastrofa. Negdje daleko leptir zaleprša krilima i promijeni smjer vjetra, negdje iznad obale zapadne Afrike sudare se topla i hladna fronta i prije nego što se itko snađe zakovitla se uragan. Do trenutka u kojem je itko primijetio da ovaj uragan prijeti, bilo je prekasno za bilo kakav pokušaj obrane, ostalo je vremena jedino za zbijanje redova i hitnu intervenciju smanjenja štete na minimum. Moje je ime MacKayla. Zovu me Mac. Ja sam sidhe-seer, što je činjenica s kojom sam se pomirila relativno nedavno i krajnje nevoljko. Takvih kao ja u svijetu ima više nego što bilo tko zna. Što je jako, jako dobra stvar. Jer mi smo zaduženi za hitne intervencije.

JEDAN Godinu dana ranije …

9. lipnja, Ashford, Georgia Tridesetčetiri i pol stupnja Celzija. Sedamdesetdevet posto vlage u zraku. Ljeta su na jugu upravo sumanuto topla, ali mala je to cijena za kratke i blage zime. Meni su gotovo sva godišnja doba i svi vremenski uvjeti dragi. Jednako znam uživati u kišnom i oblačnom jesenskom danu – sjajnom za sklupčati se pod pokrivačem s dobrom knjigom u ruci – kao i u vedrom modrom ljetnom nebu bez ijednog oblačka, ali led i snijeg jednostavno mi se nikad nisu previše sviđali. Nemam pojma kako ih podnose na sjeveru. Ili zašto. Ali valjda je ipak dobro da ih podnose, jer inače bi se svi sjurili ovdje k nama na jug i potjerali nas. Kao prava južnjakinja, izležavala sam se kraj bazena u dvorištu roditeljske kuće, obučena samo u svoj omiljeni dvodjelni kupači kostim s roza točkicama, koji je savršeno pristajao uz boju laka na mojim noktima uređenim profesionalno, da svi odmah znaju da je moj posao konobarice samo faza u mom životu. Izvaljena na ležaljci nakrcanoj jastučićima, upijala sam sunčeve zrake, a moja duga plava kosa bila je podignuta u čupavu punđu na vrhu tjemena onako neuredno kao kad se nadate da vas toga dana nitko neće vidjeti. Mama i tata su bili na putovanju, proslavljajući trideset godina braka krstarenjem od tri tjedna kroz trope, na koje su krenuli prije dva tjedna na Mauiju i koje je trebalo završiti za tjedan dana u Miamiju. U njihovoj odsutnosti ja sam se predano posvetila sunčanju, te se s

vremena na vrijeme na brzinu okupala u kristalno plavoj vodi bazena, pa se onda rastegnula na suncu, puštajući da toplina osuši kapljice vode na mojoj koži, razmišljajući kako bi bilo lijepo da je moja sestra Alina sa mnom i kako bismo mogle pozvati i nekoliko prijatelja. Moj iPod bio je smješten u sustav Bose SoundDock kojeg je moj tata držao na stolu na verandi i iz kojeg je trenutno dopirala vesela glazba koju sam bila odabrala posebno za sunčanje kraj bazena – moja vlastita lista najvećih trend kitova iz posljednjih nekoliko desetljeća i još nekoliko pjesama koje bi me uvijek razveselile – vesela i bezbrižna glazba za veselo i bezbrižno izležavanje. Sada je na redu bila stara pjesma Louisa Armstronga “What A Wonderful World”. Iako dio generacije koja smatra da je cool biti ciničan i bez mašte, nisam njezin najbolji predstavnik. I baš me briga. Nadohvat ruke mi je stajala velika čaša ledenog čaja, u blizini i telefon za slučaj da se mama i tata vrate ranije nego što bi trebali. Trebali su pristati na sljedećem otoku tek sutra, ali već dva puta pristali su ranije nego što je bilo planirano. Par dana ranije moj mobitel je slučajno sletio u bazen i tako sam sada za sobom vukla kućni bežični telefon da ne propustim ničiji poziv. Da vam pravo kažem, roditelji su mi jako nedostajali. U prvi mah nakon što su otišli bila sam ushićena idejom da ću živjeti sama. Inače živim s roditeljima i kad su oni doma kuća ponekad podsjeća na Glavni kolodvor, jer svako malo navrate mamine prijateljice, tatini kompići s golfa, gospode koje obavljaju dobrotvorne poslove za crkvu, a s vremena na vrijeme i klinci iz susjedstva, koji se prave da su došli iz ovog ili onog razloga, ali uvijek se pojave prikladno odjeveni u kupaće kostime – hm, da se to oni možda ne žele dati pozvati na naš bazen? Ali nakon dva tjedna ta toliko priželjkivana samoća me počela gušiti. Inače živa, kuća je sada bila bolno tiha, posebno večerima. Kad bi došlo vrijeme za večeru, osjećala sam se potpuno izgubljeno. Da ne spominjem gladno. Mama je sjajna kuharica, a meni je bilo dosta pizze, čipsa, tjestenine sa sirom. Jedva sam čekala da mama napravi pohano pile, pire krumpir, salatu i pitu od bresaka s tučenim vrhnjem, jednu svoju klasičnu večeru. Čak sam, u iščekivanju, otišla u kupovinu namirnica, napunila smočnicu da mama ima sve što joj je potrebno kad se vrati. Obožavam hranu. Nasreću, to se ne primijeti. Imam prsa i guzu

ugodnih dimenzija, ali tanak struk i noge. Imam super metabolizam, iako mama kaže Ha, samo ti čekaj dok navršiš tridesetu. Pa četrdesetu, pa pedesetu. Onda tata kaže Velike cure se lakše voli, Rainey, a mama ga pogleda tako da odmah počnem napeto misliti na bilo što drugo. Zbilja bilo što. Obožavam ja svoje roditelje, ali što je previše, previše je. Neke stvari ne želim znati. Sve u svemu, moj je život super, osim što mi trenutno nedostaju roditelji i brojim dane do Alininog povratka iz Irske, no oba ta problema su privremena, a rješenje iza ugla. Moj će život za par dana opet biti savršen. Mislite li da je moguće biti toliko sretan da time izazovete Sudbinu da prereže jednu od najvažnijih niti što sačinjava tkanje vašeg života? Kad je zazvonio telefon, pomislila sam da me zovu roditelji. Bila sam u krivu. Čudno je to kako obična, nevažna, bezvezna radnja koju obavljate deset puta dnevno može postati granična linija. Odgovaranje na telefonski poziv. Pritisak na tipku. Prije nego što sam pritisnula tipku – barem sam tako mislila – moja sestra Alina je bila živa. U trenutku kad sam ju pritisnula moj se život podijelo na dva jasno razdijeljena razdoblja: Prije poziva i Poslije poziva. Prije poziva pojmovi poput “granična linija” nisu mi trebali u životu, osim možda u partiji Scrabblea. Prije poziva lebdjela sam kroza život od jednog ugodnog trenutka do drugog. Prije sam mislila da sve znam. Mislila sam da znam tko sam, kamo pripadam, da znam točno što mi budućnost donosi. Prije, mislila sam da znam da uopće imam budućnost. Poslije poziva počela sam shvaćati da ustvari nikada nisam znala ništa. Nakon dana kada sam saznala da mi je sestra ubijena čekala sam dva tjedna da netko nešto poduzme – bilo što osim da ju utrpaju u tlo nakon pogreba sa zatvorenim lijesom, prekriju ružama i žaluju. Žalovanje ju nije moglo vratiti, a nikako mi od toga nije moglo biti bolje jer sam znala da njezin ubojica živ i zdrav hoda okolo, sav zadovoljan na nekakav svoj psihotičan način, dok moja sestra ledena i blijeda počiva ispod dva metra prašine. Ti će mi tjedni zauvijek ostati u magli. Cijelo sam vrijeme plakala,

sjećanja i misli na nju mutili su mi suze. Suze nisam mogla kontrolirati. Bile su odraz tuge moje duše. Alina nije bila samo moja sestra, ona je bila moja najbolja prijateljica. Iako je proteklih osam mjeseci bila daleko, na studiju u Dublinu, na sveučilištu Trinity, neprestano smo bile u kontaktu e-mailom i razgovarale smo svaki tjedan, dijelile sve, svaku tajnu. Ili sam barem tako mislila. I gadno sam se prevarila. Imale smo plan zajedno unajmiti stan kad se ona vrati kući. Imale smo plan preseliti se u grad, gdje bih se ja konačno ozbiljno posvetila fakultetu, a Alina bi radila na doktoratu na istom sveučilištu kao ja, u Atlanti. Nije bila nikakva tajna da je moja sestra pokupila svu ambicioznost u obitelji. Od završetka srednje škole mene je sasvim zadovoljavao posao barmena u kafiću Brickyard četiri ili pet večeri tjedno; odgovaralo mi je da nastavim živjeti s roditeljima i stavljam na stranu veći dio zarade, te pohadam točno toliko predmeta na lokalnoj višoj školi (predmet ili dva po semestru i to ozbiljniji predmet, jer Internetska komunikologija i Bonton prema mojim roditeljima se nisu računali u obrazovanje) da se mama i tata nastave nadati da ću se jednog dana uozbiljiti i diplomirati, pa si naći pravi posao u stvarnom svijetu. Ambiciozna ili ne, stvarno sam se planirala uozbiljiti kad se Alina vrati i ozbiljno promijeniti svoj život. Kada sam se prije svih tih mjeseci oprostila od nje u zračnoj luci, nije mi ni na pamet padalo da ju nikada više neću vidjeti živu. Alina je bila čvrsta činjenica, poput izlaska i zalaska sunca. Ona je bila rođena pod sretnom zvijezdom. Imala je dvadesetčetiri godine, ja dvadesetdvije. Trebale smo živjeti zauvek. Trideseta je bila udaljena milijunima svjetlonosnih godina. Četrdeseta nije ni bila u istoj galaksiji s nama. Smrt? Ha. Smrt je bila nešto za jako stare ljude. Ili ne. Nakon dva tjedna moja suzna izmaglica se počela razilaziti. Bol nije prestala. Samo mislim da sam konačno istisnula posljednju kap tekućine iz tijela koja mi nije bila potrebna da ostanem na životu. Bijes je napojio moju žednu dušu. Željela sam odgovore. Željela sam pravdu. Željela sam osvetu. Činilo se da sam jedina s takvim idejama. Par godina ranije pohađala sam predavanja iz psihologije i saznala da se ljudi nose sa smrću prolazeći kroz razne stadije boli. Prva faza navodno

je bila poricanje istine, no obamrlost koju takvo nešto sa sobom donosi nije mi bila dana. Ja sam skočila s obamrlosti na goruću bol u sekundi. Kako mame i tate nije bilo, ja sam bila ta koju su pozvali da identificira tijelo. Scena je bila užasna i nije ostavila mjesta poricanju – Alina je uistinu bila mrtva. Nakon dva tjedna bila sam daleko unutar faze bijesa. Sljedeća faza navodno je trebala biti depresija. Na kraju, ako bi sve prošlo kako treba, prihvaćanje. Oko sebe sam već primjećivala prve znakove prihvaćanja, kao da su svi ravno s obamrlosti prešli na priznavanje poraza. Govorili su o “besmislenom nasilju”. Pričali su kako trebamo “nastaviti sa životom”. Rekli su nam da su “sigurni da je slučaj u dobrim rukama sposobne policije”. Kod mene ništa nije bilo kako treba. A nisam uopće bila uvjerena da je irska policija sposobna. Da prihvatim Alininu smrt? Nikada. – Nikamo ti ne ideš, Mac, i to je moja posljednja. Mama je stajala uz kuhinjski pult, s kuhinjskom krpom prebačenom preko ramena, oko struka je imala zavezanu veselu pregaču s crvenim, žutim i bijelim cvjetovima magnolije, a ruke su joj bile bijele od brašna. Mama je u zadnje vrijeme mnogo pekla. I kuhala. I čistila. Pa onda opet pekla. Pretvorila se u Tasmanijsko čudovište s kućanskim sklonostima. Rođena i odrasla na dalekom Jugu, mama je sve to smatrala načinom da preživi ovaj udarac. Ovdje na jugu kad netko umre žene se posvete kućanstvu kao da im život ovisi o tome. Jednostavno su sve takve. Prošlih sat vremena protekao nam je u svadi. Večer ranije nazvala nas je dublinska policija i rečeno nam je da im je užasno žao, ali da zbog nedostataka dokaza ili bilo kakvih svjedoka odustaju od slučaja jer nemaju tragova. Nazvali su da nas službeno obavijeste da nemaju drugog izbora i da moraju predati Alinin slučaj Odjelu za neriješene slučajeve, za kojeg je svaka budala znala da ustvari i nije odjel, nego ormar s ladicama u nekakvom jedva osvijetljenom i potpuno zaboravljenom podrumskom skladištu. Usprkos uvjeravanju da će s vremena na vrijeme baciti pogled na slučaj ako im u ruke dospiju novi dokazi, da će napraviti sve što je u njihovoj moći, poruka je bila jasna: Alina je mrtva, vratili smo ju u njezinu zemlju, više nije naša briga. Odustali su. Ako to nije bilo u rekordnom roku, ne znam što je. Tri tjedna. Puni

dvadesetjedan dan. Za ne povjerovati! – Kladim se u što god hoćeš da ne bi tako lako dostali da se radi o nekome otamo – rekla sam ogorčeno. – Ne znamo to, Mac. Mama je odmaknula pepeljasto plave šiške koje su joj padale u plave oči, sada obrubljene crvenim kolobarima od plakanja, a na čelu joj je ostao trag od brašna. – Daj mi priliku da saznam. Usnice su joj se stisnule u tanku liniju bijelih rubova. – Ne dolazi u obzir. Ta mi je zemlja već uzela jednu kćer. Nemam joj namjere dati i drugu. Pat-pozicija. Tako su stvari stajale od doručka, otkako sam objavila svoju namjeru da uzmem pauzu od svega i odem u Dublin, saznam što policija poduzima da riješi Alinino ubojstvo. Namjeravala sam zatražiti kopiju dosjea, te učiniti sve što je u mojoj moći da ih potaknem da nastave istragu. Namjeravala sam im pokazati da obitelj žrtve ima i lice i glas – i to glasan, nadam se i vrlo uvjerljiv glas. Nisam se mogla riješiti osjećaja da bi istraga odmah bila ozbiljnije shvaćena da je moja sestra imala predstavnika u Dublinu. Pokušala sam nagovoriti tatu da ide sa mnom, ali nisam uopće mogla doprijeti do njega. Bio je izgubljen u boli. Iako smo Alina i ja imale različite crte lica, bile različite tjelesne građe, imale smo istu boju kose i očiju, a u posljednjih nekoliko puta kad je uopće smogao snage da me pogleda, imao je tako očajan izraz na licu da sam poželjela biti nevidljiva. Ili da barem imam smeđu kosu, smeđe oči kao on, umjesto svijetloplave kose i zelenih očiju. U početku, nakon pogreba, bio je odlučan i poduzetan, telefonirao je na sve strane, zvao sve i svakoga. U veleposlanstvu su bili ljubazni, ali su mu rekli da se obrati Interpolu. Interpol ga je ostavio da čeka par dana dok se oni ne “pozabave istragom”, pa su mu onda diplomatski rekli da se vrati prvom izvoru informacija – dublinskoj policiji. Dublinska policija je ostala čvrsta pri svojem stajalištu. Dokaza nema. Tragova nema. Istraga je nemoguća. Ako želite uložiti prosvjed, gospodine, obratite se svojem veleposlanstvu. Nazvao je i policiju u Ashfordu – ali ne, oni nisu mogli otići voditi istragu u Dublin. Onda je ponovno nazvao policiju u Dublinu – jesu li

sigurno razgovarali sa svim Alininim prijateljima,, kolegama s fakulteta, profesorima? Bilo mi je dovoljno da čujem samo njegovu stranu tog razgovora da shvatim da dublinska policija gubi strpljenje. Na kraju je nazvao i starog prijatelja s fakulteta koji je sada bio na nekom visokom i tajanstvenom položaju u vladi. Što god da mu je taj prijatelj rekao, to ga je dotuklo. Zatvorio se u sebe i odonda se nije otvorio. U kući Laneovih klima je bila nepogrešivo tmurna; mama je bila tornado u kuhinji, a tata crna rupa u radnoj sobi. Nisam mogla prekriženih ruku sjediti i čekati da oni dođu k sebi. Vrijeme je prolazilo i trag se hladio sa svakom minutom. Ako je itko namjeravao išta poduzeti, to je moralo biti sada, a to znači da sam ta osoba morala biti ja. Rekla sam “Ja idem i ne zanima me sviđa li se to tebi ili ne”. Mama je briznula u plač. Tresnula je tijesto koje je mijesila na radnu plohu i istrčala iz kuhinje. Nakon par trenutaka čula sam kako je zalupila vratima spavaće sobe u dnu hodnika. Ako nešto ne mogu podnijeti, to su mamine suze. Kao da joj u zadnje vrijeme nije bilo dosta suza, baš sam ju još i ja morala opet rasplakati. Iskrala sam se iz kuhinje i popela na kat, osjećajući se kao najgori od svih najgorih ološa na svijetu. Skinula sam pidžamu, otuširala se, osušila kosu i obukla se, a onda stala i bez ikakvih misli, potpuno odsutno se zagledala u zatvorena vrata Alinine sobe na drugom kraju hodnika. Koliko tisuća puta smo se dovikivale iz sobe u sobu tijekom dana, šapatom razgovarale noćima, budile jedna drugu za utjehu zbog ružnih snova? Sada sam bila sasvim sama sa svojim strašnim snovima. Priberi se, Mac. Stresla sam se i odlučila otići do fakulteta. Ako ostanem doma, crna rupa bi mogla i mene progutati. Već sam osjećala kako se obzor dogadaja eksponencijalno širi. Dok sam se vozila prema gradu, sjetila sam se da mi je mobitel upao u bazen – Isuse, je li moguće da je od toga prošlo toliko tjedana? – i odlučila da moram stari pored malla i kupiti novi, za slučaj da me mama ili tata zovu dok sam vani. Ako uopće primijete da sam izašla. Parkirala sam se pred dućanom, kupila najjeftiniju Nokiju koju su

imali, zamolila da isključe stari broj i presele ga na novu karticu. Dočekalo me četrnaest novih poruka, što je vjerojatno moj osobni rekord. Nisam osobito popularna u društvu. Nisam od onih ljudi koji stalno vise na društvenim mrežama i uvijek su u potrazi za novim načinima da upoznaju još ljudi. Pomisao na to da sam stalno dostupna i da me tako lako mogu naći me čak pomalo plaši. Nemam telefon s kamerom, ne mogu slati slikovne poruke. Nemam internet na telefonu, kao ni satelitski radio, nego samo običan telefon i to mi je dosta, hvala. Jedino što osim toga trebam je moj vjerni iPod – glazba je moje utočište. Vratila sam se u auto, pokrenula motor tako da se klimatizacijski uređaj bori s neumornom srpanjskom žegom i bacila se na preslušavanje poruka. Većina je poruka bila stara tjednima, od prijatelja sa faksa ili iz kafića s kojima sam se ionako već čula nakon progreba. Mislim da sam negdje duboko u podsvijesti znala da sam ostala bez telefona nekoliko dana prije nego što je Alina umrla i da sam se nadala da bi među porukama mogla biti i njezina. Nadala sam se da me nazvala, da je zvučala sretno prije smrti. Nadala sam se da je u poruci možda rekla nešto što će ublažiti moju bol, pa makar i nakratko. Bila sam očajna u želji da još jednom čujem njezin glas. Kad sam naletjela na njezinu poruku, telefon mi je gotovo ispao iz ruke. Alinin glas je odjeknuo iz sićušnog zvučnika prepun užasa, prestravljen. – Mac! Zaboga, Mac, gdje si ti? Moramo razgovarati! Zašto ti je telefon isključen? Nije ni zvonio, odmah se uključila sekretarica! Moraš me nazvati iste sekunde kad ovo čuješ! Zbilja mislim iste sekunde! Usprkos teškoj ljetnoj sparini, odjednom mi je bilo hladno, koža mi je postala ledena i ljepljiva. – O, Mac, sve je krenulo totalno krivo! Mislila sam da znam što radim. Mislila sam da mi pomaže, ali – Bože, ne vjerujem da sam bila tako glupa! Mislila sam da smo zaljubljeni, a on je jedan od njih, Mac! Jedan od njih! Zatreptala sam ne shvaćajući. Jedan od kojih njih? A kad smo kod toga, tko je točno taj “on” koji je jedan od “njih”? Alina – zaljubljena? Nema šanse! Alina i ja smo jedna drugoj govorile sve. Osim par tipova s kojima je s vremena na vrijeme znala izaći tijekom prvih par mjeseci boravka u Dublinu, nije spominjala nikakvog drugog njega. A pogotovo nije rekla ni

riječi o tome da je u nekoga zaljubljena! U glasu joj se pojavilo preklinjanje. Prsti su mi se stisnuli oko telefona kao da ću tako na neki način uspjeti zadržati sestru. Da ću barem ovu Alinu uspjeti spasiti, održati na životu. Zatim sam čula nekoliko sekudna smetnji i šuma, a kada je Alina ponovno progovorila, glas joj je bio jedva čujan, kao da se bojala da netko prisluškuje što priča. – Moramo razgovarati, Mac! Toliko toga ti ne znaš. Zaboga miloga, pa ti ni ne znaš što si ti! Toliko toga sam ti trebala reći, ali mislila sam da ću te moći poštedjeti svega toga dok situacija ne postane sigurnija za nas obje. Pokušat ću se vratiti doma – tu je zastala i gorko se nasmijala nekakvim ciničnim smijehom kojeg ne bih nikada povezala s njom – ali mislim da mi on neće dozvoliti da napustim zemlju. Nazvat ću te uskoro – još smetnji. Uspaničen uzdah. – O, Mac, on dolazi! Glas joj je sada bio užurbani šapat. – Slušaj me! Pronaći ćemo – sljedeća je riječ zvučala kao nešto na stranom jeziku ili kao zaplitanje jezikom, nešto kao ši-sadu, barem mi se tako učinilo. – Sve ovisi o tome! Ne smijemo im dopustiti da je se dočepaju! Mi ju moramo prve pronaći! Cijelo mi je vrijeme lagao! Sad znam što je ona i znam gdje … Grobna tišina. Poziv je bio gotov. Sjedila sam zaprepaštena, pokušavajući pronači smisao u svemu ovome što sam upravo čula. Pomislila sam da mi se ličnost podijelila i da sada postoje dvije Mac: jedna koja je znala što se dogada u svijetu oko nje i druga koja je sa stvarnošću imala točno toliko veze da se zna obući i obuti ujutro. Mac koja je imala ikakvog pojma o bilo čemu je sigurno umrla s Alinom, jer ova Mac očigledno nije imala ni najblažeg pojma o tome tko je njezina sestra. Alina je bila zaljubljena i nije mi ni riječi o tome rekla! Ni riječi! A sada mi se činilo da je to još i bila najbezazlenija stvar koju mi nije rekla. Bila sam bez riječi. Osječala sam se izdano. Moja mi je sestra mjesecima tajila sve o očiglednom velikom dijelu svojeg života. Kakva joj je to opasnost prijetila? Čega me to pokušavala poštedjeti? Kakva je to situacija morala postati sigurnija? Što smo morale pronaći? Je li njezin ubojica bio čovjek za kojeg je vjerovala da ga voli? Zašto – jao, zašto – mi nije rekla njegovo ime? Provjerila sam datum i vrijeme poziva – poslijepodne onoga dana kada

mi je mobitel pao u bazen. Želudac mi se stegnuo. Alina me trebala, a ja joj nisam bila od pomoći. U trenutku kada je Alina panično pokušavala doprijeti do mene, ja sam se lijeno sunčala u dvorištu, slušala svojih top stotinu najdražih besmislenih bezbrižnih pjesama, a moj je mobitel pokvaren i zaboravljen stajao na stolu u blagovaonici. Pažljivo sam pritisnula tipku za spremanje poruke, zatim preslušala ostatak poruka u nadi da me možda nazvala još koji put, ali nije bilo ničega. Prema policijskom izvještaju, Alina je umrla otprilike četiri sata nakon što me pokušala nazvati, iako su njezino tijelo pronašli u pokrajnjoj uličici tek dva dana nakon smrti. Taj sam prizor svim silama nastojala izbaciti iz glave. Zatvorila sam oči i pokušavala ne razmišljati previše o tome da sam propustila posljednju priliku da se čujem sa sestrom, pokušavala sam se ne baviti pomišlju da je možda postojalo nešto što sam mogla poduzeti da ju spasim – da sam se samo javila na poziv. Od takvih misli mogla bih izgubiti razum. Ponovno sam poslušala poruku. Što je ši-sadu? I što joj znači to tajnovito ni sama ne znaš što si? Što mi je Alina time željela reći? Nakon trećeg slušanja poruku sam znala napamet. Jednako tako sam znala i da nema ni najmanje šanse da ju ikada pustim mami i tati. To ih ne bi samo gurnulo još dublje u tamu (ako je uopće postojala još dublja tama od one u kojoj su se trenutno nalazili) , nego vjerojatno i navelo da me zaključaju u sobu i bace ključ. Znala sam da ne bi riskirali život svojeg jedinog preostalog djeteta. Ali … ako odem u Dublin i pustim policiji tu poruku, morat će ponovno otvoriti slučaj, nije li tako? Ovo je bio uvjerljiv trag. Ako je Alina bila u vezi s nekim, sigurno su ih vidjeli negdje zajedno, bilo gdje. Na faksu, ispred stana, na poslu, bilo gdje. Netko će valjda znati tko je dotični. Ako se i pokaže da ju tajanstveni muškarac nije ubio, sigurna sam da će biti ključan za otkrivanje toga tko je. Na kraju krajeva, on je bio “jedan od njih”. Namrštila sam se. Tkogod ili štogod “oni” bili.

DVA

Vrlo

brzo sam shvatila da su ideja o tome da odletim u Dublin i zahtijevam pravdu za svoju ubijenu sestru i činjenica da se nalazim u Dublinu, izmorena putovanjem i vremenskom razlikom, s druge strane oceana, šest i pol tisuča kilometara od doma, dvije sasvim različite stvari. No sad sam bila tu, okružena sumrakom koji je postajao sve mračniji, na kamenom poploćnoj ulici u srcu nepoznatog mi grada, promatrajući kako odlazi taksi koji me tamo doveo, okružena ljudima čija mi je verzija engleskog bila gotovo potpuno nerazumljiva, pokušavajući se ophrvati s činjenicom da, iako se nalazim u gradu koji zajedno s okolicom ima više od milijun stanovnika, ne poznajem ni živu dušu. Ni u Dublinu, ni u Irskoj, ni na cijelom kontinentu. Bila sam potpuno sama. Prije nego što sam otišla, gadno sam se posvađala s mamom i tatom, pa sad nisu razgovarali sa mnom. S druge strane, nisu razgovarali ni jedno s drugim, pa se nisam previše uvrijedila. Dala sam otkaz na poslu i ispisala se s fakulteta. Ispraznila sam štedni račun, pa i tekući račun. I sad sam bila dvadesetdvogodišnja bijela cura posred strane zemlje u kojoj joj je ubijena sestra. Čvrsto držeči putnu torbu u svakoj ruci, okrenula sam se oko vlastite osi stojeći na pločniku. Što sam za ime Božje izvodila? Prije nego što sam dopustila toj misli da me natjera da u panici potrčim za taksijem što je odmicao, podigla sam ramena, okrenula se i odvažno ušla u Clarin House.

Odabrala sam taj pansion iz dva razloga: nalazio se nedaleko od mjesta na kojem je Alina imala unajmljen malen i bučan stan, iznad jednog od brojnih dublinskuh pubova, a i bio je jedan od najjeftinijih u okolici. Nisam mogla procijeniti koliko ću morati ostati, pa sam rezervirala najjeftiniju jednosmjernu kartu koju sam uspjela pronaći. Sredstva su mi bila ograničena i morala sam paziti na svaki novčić, jer bi mi se u protivnom moglo dogoditi da se nađem u stranoj zemlji bez dovoljno novca za povratak kući. Znala sam da neću niti pomišljati na odlazak iz Irske sve dok se ne uvjerim da policija – ovdje su ih službeno zvali An Garda Siochana – doista poduzima sve što je u njihovoj moći. Na putu do ovamo progutala sam dva pomalo zastarjela vodiča kroz Dublin koje sam dan prije leta pronašla u The Book Nook, jedinoj knjižari rabljenim knjigama u Ashfordu. Provela sam dosta vremena nadvijena nad karte, pokušavajuči saznati što je više moguće o povijesti Irske i upoznati se s lokalnim običajima. Pauzu od tri sata između dva leta u Bostonu sam provela zatvorenih očiju, pokušavajuči se prisjetiti svake sitnice o Dublinu koju sam ikada čula od Aline, bilo u telefonskim razgovorima, ili u dopisivanju e-mailom. Bojala sam se da sam još zelena poput nezrele breskve iz našeg dvorišta, ali i nadala da neću biti jedan od onih užasnih turista koji se popikavaju na vlastite noge svaki put kad zakoraknu. Ušla sam u predvorje Clarin House i uputila se prema recepciji. – Dobarvečercuro – obratio mi se recepcioner veselo. – Nadam se da ste rezervirali, jer bez rezervacije teško da ćemo nešto naći ovako usred sezone. Zatreptala sam i prevrtila u glavi sve što je rekao, samo puno sporije, da se probijem kroz naglasak. – Rezervacije – rekla sam. Pa naravno. Predala sam gospodinu u godinama s interneta ispisanu potvrdu. Imao je sniježnobijelu kosu, uredno podrezanu dugačku bradu, žive oči iza okruglih naočala bez okvira, te začudujuće male uši i izgledao je točno onako kako izgledaju veseli vilenjaci sa bajkovitog Smaragdnog otoka. Dok je on provjeravao moju rezervaciju i upisivao me u knjigu gostiju, istovremeno me obasipao prospektima i bez prestanka naklapao o tome što moram posjetiti i što vidjeti. Barem mislim da je o tome govorio. Da vam kažem istinu, nisam baš najbolje uspijevala razumjeti taj

njegov engleski. Iako mu je naglasak bio očaravajuć, potvrdila se sumnja koja se u meni rodila već u zračnoj luci: moj otužno jednojezični američki mozak trebat će neko vrijeme da se privikne na irski izgovor i jedinstven način priopćavanja stvari. Koliko je recepcioner brzo govorio, što se mene tiče mogao je u međuvremenu prijeći i na galsko čavrljanje (kako je to slikovito pisalo u mom vodiču) , jer meni sve to skupa uopće nije imalo smisla. Nekoliko minuta kasnije, još uvijek jednako neinformirana o bilo čemu o čemu me recepcioner pokušao informirati, našla sam se na trećem katu, otključavajući vrata svoje sobe. Kao što sam i očekivala za tu cijenu, soba nije bila bogzna kakva. Bila je sićušna, jedva tri metra u svakom smjeru, jednostavno namještena bračnim krevetom što je stajao ispred uskog, visokog prozora, malenim ormarićem sa tri ladice na kojem je stajala svjetiljka sa zamrljanim žutim sjenilom, škripavim stolcem, umivaonikom, te ormarom širokim otprilike koliko i ja u kojem su – otvorila sam ga – čekale čak dvije žičane vješalice, obje totalno izoblićene. Kupaonica – zajednička – nalazila se u dnu hodnika. Jedini pokušaj uredenja bili su izblijedjeli narančasto–ružičasti tepih i zavjese s jednakim uzorkom. Spustila sam torbe na krevet, odgurnula zavjesu, pogledala grad u kojem je umrla moja sestra. Nisam željela da bude lijep, ali bio je. Bilo se potpuno smračilo i Dublin je bio blještavo osvijetljen. Nedavno je padala kiša, a na ugljenocrnoj pozadini noći ulaštenim kamenom popločene ulice presijavale su se odbljescima jantarnih, ružičastih i neonsko plavih svjetala reklama i natpisa. Građevine su bile ovakve kakve sam dotad susretala samo u knjigama i filmovima: Stari svijet, elegantan i grandiozan. Zgrade su ponosno isticale okićena pročelja, poneke sa stupovima i lukovima, drugdje sa vješto izrezbarenim drvenim ukrasima i visokim veličanstvenim prozorima. Clarin House je stajao na rubu okruga Temple Bar, koji je, barem prema mojem vodiču kroz grad, bio najživlji, najdinamičniji dio grada, gdje je craic – irska ulična riječ za ‘zbilja dobru zabavu’ – prštao na svakom koraku. Ljudi su se šetkali ulicama, lutajući od jednog od bezbroj pubova u četvrti do drugog. “Lijep bi izazov bio”, napisao je James Joyce, “proći kroz Dublin, a da ne naletite niti na jedan pub.” Dublin ima više od

šest tisuća pubova! ponosno se derao jedan od letaka koje mi je živahni recepcioner bio uvalio u ruku. Ako je za vjerovati onome što sam opazila pri dolasku, letak je govorio istinu. Alina je naporno radila da ju prime u ekskluzivni program studiranja u inozemstvu na sveučilištu Trinity, ali znam da je istovremeno i apsolutno uživala u energiji, društvenom životu, brojnim pubovima ovoga grada. Znam da je obožavala Dublin. Promatrajući ljude dolje na ulici kako se smiju i razgovaraju, osjetila sam se poput zrnca prašine što svjetluca na zraci mjesečine. I otprilike jednako toliko povezano s ostatkom svijeta. – Dakle, poveži se – promrmljala sam sebi u bradu. – Ti si Alinina posljednja nada. A u tom trenutku Alinina Posljednja Nada nije znala je li gladnija ili umornija – nakon tri presjedanja i dvadeset sati putovanja, bila sam mrtva od umora. Nikada mi nije uspijevalo zaspati praznog želuca i znala sam da ću morati pronaći nešto za jesti prije nego što se spremim u krevet. Ako ne nađem hrane, prevrtat ću se budna cijele noći, te se probuditi još gladnija i još iscrpljenja, a to si nisam mogla dopustiti. Sutrašnji dan će mi biti naporan i moram biti u punoj formi. Odlučila sam da se jednako tako mogu povezati s okolinom sad kao i bilo kad kasnije. Umila sam se hladnom vodom, popravila šminku i počešljala se. Presvukla sam se u svoju najdražu bijelu suknju u kojoj su se isticale moje osunčane noge, ljupku svijetloljubičastu majicu i vestu na kopčanje iste boje, počešljala sam svoju dugu plavu kosu u visoki konjski rep, zaključala sobu i izašla iz pansiona u dublinsku noć. Ušla sam u prvi pub koji mi je izgledao primamljivo i onako autentično irski. Odabrala sam si mjesto koje je odisalo Starim svijetom, radije nego nekakav blještavi urbani pub u centru grada. Jedino što sam željela je bila dobra hrana i to bez previše gužve. To sam i dobila: tanjur finog gulaša, toplu pogaču, šnitu kolača s čokoladom i viskijem, sve to zaliveno savršeno natočenom kriglom Guinessa. Iako sam nakon tog bogatog obroka bila ugodno pospana, naručila sam još jednu kriglu piva, zavalila se u svoj stolac i ogledala se oko sebe, upijajuči atmosferu. Pitala sam se je li Alina ikada bila u ovom pubu, čak si dopustila malu maštariju u kojoj je ona bila ovdje sa prijateljima,

nasmijana i vesela. Pub je bio krasan, s udobnim separeima s visokim, kožom presvučenim naslonjačima koje su svi ovdje zvali fotelje, te zidovima od gole cigle. Sank je bio smješten u sredini velike prostorije i impresivan, izrađen od mahagonija i mjedi, ukrašen ogledalima. Bio je okružen visokim stolovima i stolicama i za jedan od tih stolova sam sjela. Pub je bio krcat eklektičnom mješavinom gostiju, od studenata do penzionera turista, od skockanih trendovaca do sportski ili nemarno obučenih. Kao barmena uvijek me zanima kakvi su drugi kafići: što nude, koga privlače, kakve se drame u njima odvijaju – jer drame uvijek ima. Isto tako u svakom kafiću svake večeri uvijek ima par prezgodnih tipova, uvijek ima pokoja tučnjava, uvijek pokoja romansa i uvijek par čudaka. Ova večer neće bit iznimka. Već sam bila platila račun i dovršavala sam svoje pivo kad je ušao on. Primijetila sam ga jer ga je bilo nemoguće ne primijetiti. Iako ga nisam opazila dok me već nije bio prošao i sad mi je stajao okrenut ledima, ta su leda bila dostojna vrhunskog sportaša. Visok, snažan i mišićav, na sebi je imao pripijene crne kožne hlae, crne čizme i – o da, pogodili ste, kao pravi junak drame – crnu košulju. Dovoljno sam vremena provela iza šanka da znam ocijeniti ljude prema odjeći koju odaberu. Likovi koji su od glave do pete u crnom dijele se u dvije kategorije: ili žele biti opasni, ili jesu opasni. Nastojim se držati dalje od takvih. Žene koje nose crno od glave do pete su sasvim druga priča, ali to sad nije važno. Dakle, prvo sam ga odmjerila s leda, i dok sam ja njega tako znalački promatrala (jer opasan ili ne, bio je pravi užitak za oči), on lijepo krene ravno prema šanku, nagne se preko njega i s najviše police zgrabi bocu skupog viskija Ama baš nitko to nije primijetio. Odmah sam osjetila prezir prema njemu, ponajprije zbog suosjećanja sa barmenom: znala sam da će scotch od šezdesetpet dolara po svoj prilici biti plaćen iz njegovog džepa kad se na kraju dana naplaćeni račun ne budu poklapali. Skliznula sam sa stolca. O da, imala sam najbolju namjeru – i to k tome strankinja u stranoj zemlji – otkucati lopova barmenu. Barmeni si moraju međusobno pomagati. Onda se tip okrenuo. Zastala sam, noge oslonjene na donju prečku visokog stolca, na pola puta prema tlu. Mislim da sam čak i prestala disati. Malo bi bilo reći da je

tip izgledao poput filmske zvijezde. Riječi poput prekrasan također ga ne bi dobro opisale. Definicija poput ‘arhanđele je Bog možda velikodušno obdario takvim licem’ jedva bi bila početak opisa ovog muškarca. Duga plava kosa, oči toliko blijedo plave da su djelovale srebrno, zlaćana koža – bio je zasljepljujuće lijep. Svaka se dlačica na mojem tijelu uspravila, sve odjednom kao na komandu. Kroz glavu mi je prošla bizarna misao: Ovo nije ljudsko biće. Stresla sam glavom da otjeram sulude misli i vratila se natrag na stolac. I dalje sam ga namjeravala otkucati barmenu, ali ne dok se ne udalji od šanka. Odjednom mi se nekako nije dalo prići mu preblizu. Ali nije se odmaknuo ni koraka. Štoviše, naslonio se na šank, odvrnuo čep i potegnuo priličan gutljaj iz boce. Dok sam ga promatrala, dogodilo se nešto potpuno neobjašnjivo. Fine dlačice na mojoj koži počele su vibrirati, hrana koju sam netom pojela pretvorila se u gvalju u mojem želucu i odjednom mi se ukazala uznemirujuća vizija. Kafić je i dalje bio na svojem mjestu, on je i dalje stajao tamo, ali u ovoj verziji dogadaja nije bio ni najmanje prekrasan. Bio je odvratan, pažljivo zamaskirana grdoba; ispod svog tog savršenstva iz njegove se kože uzdizao smrad truleži. Činilo mi se da će me taj smrad raspadanja ugušiti nasmrt ako priđem imalo bliže. I to još nije bilo sve. Imala sam osjećaj da ću – ako samo još malo bolje otvorim oči – vidjeti još i više. Da ću vidjeti što on uistinu jest, ako samo nađem načina da ga bolje pogledam. Ne znam koliko sam tako sjedila tamo buljeći. Kasnije ću saznati da je prošlo gotovo dovoljno vremena da me to stoji glave, ali u tom trenutku o svemu tome nisam imala pojma. Spas od pogibelji kojoj sam se izložila i spas od kraja moje priče tamo i tada ukazao se u obliku snažne čvrge koja je pogodila moj zatiljak. – Au! – skočila sam sa stolca, okrenula se i oštro pogledala svog napadača. Napadačica se jednako oštro zapiljila u mene – sićušna starica od najmanje osamdeset godina. Imala je koščato lice finih crta, srebrnkastobijelu kosu upletenu u pletenicu i počešljanu od lica. Bila je od glave do pete u crnim i na trenutak sam se našla uznemirena činjenicom da ću morati revidirati svoje teorije o ženama u crnom. – Što ti je, što izvodiš? – propela se na prste i ponovno me čvrgnula,

ovoga puta čvrsto stegnutim koščatim prstima po čelu. – Au! Prestanite s tim! – Kako se usuđuješ tako buljiti u njega? – prosiktala je na mene. Odvažne plave oči bijesno su me promatrale, usađene duboko u borama okružena gnijezda. – Sve nas dovodiš u opasnost, budalo jedna! – Ha? – kao i sa vilenjakom za recepcijom pansiona, i ovoga puta morala sam preslušati sve rečeno u nižoj brzini. Svejedno nisam imala pojma o čemu govori. – Mračni Tuatha De! Kako se usuđuješ izdati nas tako! I to ti – jedna O’Connorica, ni manje ni više! Da znaš da ću te prijaviti tvojima, jesi me čula? – Ha? – odjednom je to bila jedina riječ koju sam bila sposobna izustiti. Jesam li ja nju dobro čula? Koji je vrag tuaahday? I što si ona misli tko sam ja? Podigla je ruku i pobojala sam se da će me opet čvrgnuti, pa sam brzo izvalila “Nisam ja nikakva O’Connorica!” – Naravno da jesi – zakolutala je očima. – Ta kosa, te oči. I ta koža! O da, ti si O’Connorica i to prava. Takvi kao ovaj tamo slađahno bićence poput tebe pretrgali bi napola i čačkali si zube tvojim kostima prije nego što bi se ti snašla dovoljno da ti iz tih ljupkih usta izađe molba za milost. A sad se gubi odavde prije nego što nas sve ugroziš! Zatreptala sam. – Ali ja … Utišala me strogim pogledom kojeg je očigledno uvježbavala najmanje pola stoljeća. – Van! Odmah! I da se nisi vraćala ovamo. Niti večeras, niti ikada. Ako se ne znaš držati neupadljivo i ne poštuješ vlastitu krv, onda nam svima učini uslugu i gubi se poginuti nekamo drugamo. Au. Još uvijek zbunjeno trepćući, pipajući sam pronašla torbicu. Nije me trebalo udariti po glavi i štapom da shvatim da sam ovdje nepoželjna. Nekoliko čvrga me sasvim uvjerilo. Uzdignute glave i očiju uperenih ravno prema naprijed izašla sam natraške, čisto za slučaj da stanici opet padne na pamet da me zvekne. Kad sam se odmaknula na sigurnu udaljenost, okrenula sam se i izmarširala iz puba. – Dakle, to je to – promrmljala sam si u bradu bijesno nabadajući prema svojoj minijaturnoj, neudobnoj sobici u pansionu. Dobro nam došla u Irsku, Mac.

Nisam se mogla odlučiti što me više uznemirilo – moja bizarna halucinacija, ili neljubazna babetina. Posljednja misao prije nego što sam utonula u san bila mi je da je starica očigledno luda. Ili ona ili ja, a ja sigurno nisam.

TRI

Sljedećeg

dana trebalo mi je nešto vremena da pronadem policijsku postaju u ulici Pearse. Stvari su izgledale potpuno drugačije ovako dok sam se kretala po ulicama sa svoje praktične male karte grada, nego kad sam ih po njoj pratila prstom. Ulice se nisu križale pod zgodnim pravim kutevima, imena su bila drugačija bez ikakvog objašnjenja. Tri puta sam prošla pored jednog te istog kafića ispred kojeg su stajali stolovi i pored kioska s novinama. Čovjek vidio vraća u polju kukuruza u okrugu Clare, šesto viđenje ovog mjeseca, najavljivao je senzaciju jedan tabloid. Stari narod se vraća, kaže vidjelica, tvrdio je drugi. Pitajući se tko je točno Stari narod – možda neki lokalni rock bend u godinama – popustila sam pri četvrtom prolasku pred kioska i zamolila postarijeg prodavača da mi kaže kuda da krenem. Nisam razumjela ni riječi od onoga što mi je govorio. Nekako mi je postajalo sve jasnije da postoji snažna veza između godina govornika i nerazumljivosti izgovora. Dok je iz prosijedog gospodina izvirala bujica privlačno naglašenih riječi koje mi nisu značile baš ništa, kimala sam i smješkala se što sam više mogla, pokušavajući djelovati inteligentno. Pričekala sam dok nije utihnuo, a onda se odvažila na rizik – a zašto ne, kad su mi šanse bile pedeset-pedeset – i krenula prema sjeveru. Zacoktao je jezikom na sav glas, zgrabio me za rame, okrenuo u suprotnom smjeru i obrecnuo se: – Jes’ ti gluha, curo? Barem mislim. Koliko sam ga razumjela, isto me tako mogao nazvati i

purom. Još uvijek ljubazno nasmiješena, krenula sam prema jugu. Dnevna recepcionerka Clarin Housea, dvadesetineštogodišnjakinja imenom Bonita (koju sam razumjela bez previše poteškoća) mi je bila rekla da nema šanse da ne pronađem policijsku postaju kad uđem u ulicu. Rekla je da se postaja nalazi u zgradi od povijesne važnosti koja izgleda kao stare palače engleskog plemstva, sa nizom dimnjaka i okruglim tornjičem na svakom kraju. Bila je u pravu, odmah sam ju spazila. Ušla sam u postaju kroz visoka drvena vrata uokvirena dubokim kamenim dovratnikom i prišla policajki za pultom. – Moje je ime MacKayla Lane. – odlučila sam odmah prijeći na stvar. – Moja je sestra ubijena ovdje prošlog mjeseca. Trebala bih detektiva koji radi na njezinom slučaju. Imam nove informacije za njega. – A s kim ste dosad surađivali, draga? – Inspektorom O’Duffyjem. Patrickom O’Duffyjem. – Žao mi je, draga. Pattyja nema sljedećih nekoliko dana. Mogu ti dogovoriti prijem kod njega u četvrtak. Prijem u četvrtak? Ja sam imala novi trag sad. Nisam htjela čekati tri dana. – Imate li još kojeg inspektora s kojim bih mogla porazgovarati o tome? Slegnula je ramenima. – Imamo. Ali najviše će ti pomoći onaj koji od početka radi na slučaju. Da se radi o mojoj sestri, ja bih pričekala Pattyja. Nestrpljivo sam prebacila težinu s jedne noge na drugu. Želja da nešto poduzmem poput vatre mi je izjedala želudac, ali željela sam učiniti ono što je najbolje za Alinu, a ne samo ono što je najbrže. – U redu onda, prihvaćam prijem u četvrtak. Možete li mi naći nešto odmah ujutro? Zapisala me za prvi O’Duffyjev sastanak dana. Zatim sam otišla do Alininog stana. Iako je bila platila najam do kraja mjeseca – i to bez mogućnosti povrata novca – nisam imala pojma koliko će mi dugo trebati da

pregledam sve njezine stvari i spakiram sve to u kutije za slanje u Georgiju, pa sam zaključila da je bolje da odmah počnem. Nije mi padalo na pamet da ijedan najmanji trag svoje sestre ostavim šest tisuča kilometara od doma. Preko vrata je bila zalijepljena policijska traka, ali već je bila prerezana. Otključala sam vrata ključem kojeg nam je inspektor O’Duffy bio poslao poštom, u malenom paketiću u kojem su bile stvari koje su našli kod Aline na mjestu ubojstva. Stan je mirisao točno kao njezina soba u našoj kući, po mirisnim svijećama s gromom bresaka i parfemu Beautiful. Unutra je bilo mračno, rolete su bile spuštene. Pub ispod stana još nije bio otvoren, bilo je prerano, pa je stan bio tih poput grobnice. U mraku sam pokušala pronači prekidač za svjetlo. Iako su nas bili obavijestili da je stan bio ispremetan, nisam bila spremna za prizor koji me dočekao. Na svim je površinama bilo praha za skidanje otisaka prstiju. Sve što se dalo slomiti bilo je slomljeno: svjetiljke, ukrasi, posuđe, čak i ogledalo postavljeno visoko na zid, iznad kamina. Naslonjač je bio rasparan, jastuci poderani, knjigama iščupane stranice, police potrgane, čak su i zavjese visjele razderane. Kad sam zakoračila u dnevnu sobu, ispod nogu sam osjetila pucanje CD-ova. Je li ovo netko napravio prije ili poslije njezine smrti? Policija se nije izjasnila o vremenskom slijedu događaja. Nisam znala je li prizor pred mojim očima proizvod nečijeg bezumnog bijesa, ili je ubojica bio u potrazi za nečim. Možda za onime što mi je Alina spomenula, za nečime što smo ona i ja morale pronači. Možda je ubojica, tkogod on bio, mislio da je Alina već pronašla to nešto. Alinino tijelo je bilo pronađeno kilometrima daleko od stana, u smećem prekrivenoj uličici na drugoj strani rijeke Liffey. Točno sam znala gdje je to mjesto. Vidjela sam slike s mjesta zločina. Prije nego što odem, znala sam dobro, otići ću tamo i posljednji se put oprostiti sa sestrom, ali nije mi se žurilo. Već je i ovo bilo dovoljno mučno. Ustvari, pet minuta u tom stanu je bilo najviše što sam mogla izdržati. Zaključala sam i sjurila se niza stube, te poput metka izletjela iz uskog stubišta bez prozora na zamagljenu uličicu iza puba. Bila sam zahvalna da sam imala tri i pol tjedna na raspolaganju da obavim sve što trebam u stanu prije nego što najam istekne. Kada se vratim ovamo, moram biti spremna na ono što me čeka. Kada se vratim, imat ću sa sobom kutije,

vreće za smeće, metlu. Kada se vratim, rekla sam sama sebi brišući mokri obraz, neću ponovno plakati. Ostatak jutra i dobar dio kišicom prošaranog poslijepodneva provela sam šćućurena u kutak internet kafića, pokušavajuči pronaći ono što je Alina rekla da moramo naći – ši-sadu. Pretražila sam pojam uz pomoć svih tražilica. Googlala sam ga. Pretražila sam i lokalne novine u nadi da ću nešto tamo naći. Glavni je problem bio u tome što nisam znala kako se ta stvar uopće piše, nisam znala je li to ime osobe ili mjesta, je li predmet; i koliko god sam se puta vraćala na Alininu poruku, još uvijek nisam mogla sa sigurnošču razaznati što govori. Kad već nisam imala što izgubiti, pokušala sam pronači riječ koju mi je rekla čudna starica neku večer – tuaahday. Ni s njom nisam imala sreće. Nakon nekoliko sati te frustrirajuće potrage – i par e-mail poruka, uključujući jednu jako osjećajnu mami i tati – naručila sam još jednu kavu i i upitala dva zgodna Irca otprilike mojih godina koji su stajali iza šanka znaju li možda što je ši-sadu. Nisu znali. – A tuaahday, znate li što je to? – upitala sam, očekujući isti odgovor. – Tuaahday? – ponovio je za mnom onaj s tamnom kosom, ali izgovorio je to malo drugačije nego ja. Kimnula sam glavom. – To mi je spomenula neka starica u pubu sinoć. Imate li pojma što to znači? – Naravno – nasmijao se. – To ti je ono za čime svi vi smiješni Ameri dolazite u potragu ovdje k nama. Za time i za ćupom punim zlatnika, jelda, Seamus? – nacerio se svom plavokosom prijatelju, koji se jednako tako široko nacerio njemu. – A to bi bilo? – rekla sam oprezno. Zamahnuo je rukama kao da ima sićušna krilca, pa mi namignuo. – Pa majušna vila, draga moja, a što drugo? Majušna vila. Ma naravno. Nego što. Uzela sam svoju vruću kavu, platila i užarenih obraza, dok mi je na čelu blještao neonski znak na kojem je pisalo Turist, vratila se za svoj stol. Luda stara baba, pomislila sam iživcirano, te zatvorila prozor s

tražilicom. Ako ju još koji put sretnem, čut će ona mene. Ne bih se bila izgubila da nije bilo magle. Da je dan bio sunčan, bila bih se snašla. Ali magla ima krasnu sposobnost da čak i najpoznatiji prizor pretvori u nešto strano i zlokobno, a ovaj mi je grad ionako već bio toliko nepoznat da je vrlo brzo poprimio zlokobne obrise. Jednog trena bila sam uvjerena da se krećem točno prema Clarin House, te uvjereno grabila ulicama kvart po kvart, a već sljedećeg se našla okružena sa sve manje ljudi, u ulici koju nikada prije vidjela nisam, da bih se na kraju našla gotovo sama, jedna od troje ljudi u maglom ispunjenoj, sablasno tihoj ulici. Nisam imala pojma kako sam dotamo došla. Misli su mi bile negdje drugdje. Koliko ja znam, hodala sam i kilometar. Mislila sam da mi je ideja zbilja dobra. Odlučila sam slijediti jednu pješakinju i bila uvjerena da će me ona odvesti natrag u središte grada. Kišica je sipila, pa sam zakopčala jaknu, pa odabrala bližu od dvoje pješaka na vidiku; ženu u pedesetima u bež baloneru, sa plavim šalom. Morala sam joj prići zbilja blizu, jer je magla postajala sve gušća. Nakon što smo tako prošle dva kvarta, primijetila sam da je čvrsto zgrabila torbicu i privinula ju uz tijelo, kao i da baca nemirne poglede preko ramena. Trebalo mi je par minuta da shvatim čega se tako boji – mene. Tek sam se tada sjetila što sam u svojem vodiču pročitala o kriminalu u centru grada i o tome da je za većinu napada na prolaznike kriva mladež oba spola. Pokušala sam ju smiriti. – Izgubila sam se! – povikala sam. – Pokušavam pronaći put do hotela. Možete li mi pomoći? – Prestani me pratiti! Drži se dalje od mene! – odgovorila je i ubrzala korak, dok je baloner vijorio oko nje. – U redu, mičem se – stala sam nasred ulice. Posljednje što sam trebala je da se prebrzo udalji i ostavi me tamo jer treći pješak je bio netragom nestao i morala sam ju slijediti. Magla je postajala sve gušća iz minute u minutu, a ja nisam imala ni najblažeg pojma gdje se nalazim. – Čujte, žao mi je što sam vas prestrašila. Možete li mi samo reći kako da se vratim u kvart Temple Bar? Molim vas? Turist sam, iz Amerike, izgubila sam se.

Ne okrečući se i ne usporavajući mi je rukom odmahnula nekamo nalijevo, a onda zašla iza ugla i nestala ostavivši me samu u magli. Uzdahnula sam. Dakle, lijevo. Došla sam do ugla, skrenula, te krenula umjerenim korakom. Hodajući sam se ogledavala oko sebe, pa zatim ubrzala shvativši da zalazim sve dublje u oronuo industrijski dio grada. Iz ulica u kojima su stajale zgrade s trgovinama iznad kojih su bili stanovi ušla sam u četvrt u kojoj su s obje strane ulica bile propale zgrade u kojima su valjda nekada bila skladišta, sada oronule, razbijenih i nakrivljenih vrata. Pločnik se suzio na svega metar širine i sa svakim korakom je na njemu bilo sve više smeća. Osjetila sam snažnu mučninu, vjerojatno jer se osjećao žestok smrad kanalizacije. U blizini je sigurno bila nekakva tvornica papira, jer su se pustim ulicama kovitlali debeli listovi poroznog žućkastog papira raznih veličina, a vjetar ih je raznosio posvuda. Uske i mračne uličice odvajale su se sa glavne ulice, pred njima zahrđali putokazi i oznake dućana čiji su prilazi izgledali kao da je posljednji kamion s robom tamo stao prije dvadeset godina. S jedne sam strane spazila oblak dima kako se uzdiže i nestaje u magli. S druge strane je stajao napušten automobil širom otvorenih vrata na vozačkoj strani, a pored njega je ležao par cipela i zgužvana hrpica odjeće, kao da je vozač jednostavno izašao iz auta, skinuo se i ostavio sve nestavši netragom. Mjesto je bilo sablasno tiho. Jedini zvuci koji su se čuli bili su prigušen topot mojih koraka i polagano kapanje tekućine koja se iz kanala slijevala u podzemnu kanalizaciju. Što sam ulazila dublje u ovu oronulu četvrt, to me više obuzimala želja da pobjegnem trkom ili barem krajnje žustrim hodom, ali bojala sam se da bi glasan zvuk mojih potpetica na pločniku mogao privući pažnju potencijalno neugodnih stanovnika ovog dijela grada. Ono što me plašilo je bila pomisao da je ovaj dio grada tako pust jer su se dućani pozatvarali kad su se ovdje namnožile bande. Tko zna što vreba iz tih razbijenih prozora? Tko zna što se skriva iz poluotvorenih vrata? Sljedečih deset minuta bile su jedne od namučnijih u mojem životu. Našla sam se u opasnoj četvrti u stranom gradu, nisam imala pojma jesam li krenula pravim putem, sam na najboljem putu za još goru situaciju. Dva puta mi se učinilo da sam u uličicama pored kojih sam prolazila čula nekakvo komešanje. Dva puta sam potisnula paniku i

savladala želju da potrčim. Nisam mogla prestati razmišljati o Alini, o mjestu na kojem su našli njezino tijelo i koje je bilo toliko slično ovome. Nisam se mogla riješiti osjećaja da nešto nije u redu, te da je to nešto puno gore od propadanja dijela grada. Cijela ova četvrt nije mi se činila toliko zapuštenom, koliko napuštenom od svih, zaboravljenom … kao da je negdje na početku kvarta trebala stajati ploča s upozorenjem Zaboravite svaku nacht, vi koji ovamo ulazite. Osječala sam se sve lošije, mučnina je bila sve jača i koža mi je gorjela žmarcima. Žurnim korakom prolazila sam pored nizova zgrada, skrećući nalijevo koliko god je to mreža ulica dozvoljavala. Iako je bilo tek poslijepodne, kiša i magla pretvorili su dan u polumrak, a i onih nekoliko uličnih svjetiljki koje nisu razbijene godinama prije odjednom su počele treperiti i zasvijetlile su. Spuštala se noć i uskoro će dijelovi pločnika između svijetljki na koje nije padala njihova nestabilna i slabašna svjetlost postati zastrašujuće mračni. Ubrzala sam korak gotovo do trčanja. Bila sam na rubu histerije i pomisao na to da sam se izgubila u ovom užasnom dijelu grada i da pada noć me toliko izbezumila da sam gotovo zaplakala od olakšanja kad sam opazila jarko osvijetljenu zgradu ravno ispred sebe, udaljenu nekoliko ulica, koja je izgledala poput oaze svjetlosti. Prestala sam se opirati želji da potrčim i jednostavno krenula. Kad sam prišla bliže toj zgradi shvatila sam da su svi prozori na njoj čitavi, da je građena od cigle, vrlo visoka i u savršenom stanju, te da ima skupocjenu, nedavno obnovljenu tamnocrvenu fasadu i ukrase od mjedi. Ulaz je bio nadsvođen i sa svake je strane stajao po jedan široko ukrasni stup, vrata izrađena od drva trešnje, dok su fenjeri na vratima bili od obojanog stakla s jednakim uzorkom kao stakleni gornji dio vrata. Prozori su također bili uređeni stupovima, identičnog dizajna kao onih pored vrata, ali manjima; visoki i zaštićeni željeznim rešetkama od kovanog željeza izvedenima poput delikatne metalne čipke. Ispred zgrade bio je parkiran novi model gradske limuzine, a pored njega i skupocjeni motocikl. Iza te zgrade nazirala su se pročelja zgrada sa trgovinama u prizemlju i stanovima na katu. Na ulici je bilo ljudi, normalnih i običnih ljudi koji su izašli u shopping, na večeru u pub. U jednom trenutku sve se preokrenulo i našla sam se u pristojnom

dijelu grada! Hvala Bogu, pomislila sam. Kasnije ću se zapitati je li me Bog spasio od opasnosti taj dan i jesam li uopće bila spašena. Mi u Georgiji za takvo nešto kažemo iz zla u gore. E pa ja sam se uskoro našla u mnogo gorem. Barrons Books and Baubles, pisalo je na kićenom metalnom znaku što je visio okomito u odnosu na zgradu, obješen preko pločnika na jednako kićenom mjedenom stupiću usađenom u ciglu iznad vrata. Osvijetljen znak postavljen u starinski izlog sa zelenkastim staklima oglašavao je da je lokal Otvoren. Da je na znaku pisalo i Dobrodošli, izgubjeni turisti, molim vas uđite i poslužite se našim telefonom da si pozovete taksi ovaj lokal mi se ne bi mogao više svidjeti. Bilo mi je dosta svega za jedan dan. Nisam više imala želje za zapitkivanjem da me netko uputi na pravi put, nisam imala želje za hodanjem. Bilo mi je hladno i bila sam pomalo mokra. Željela sam tanjur vrele juhe i još vreliji tuš. Sve to sam željela odmah i bilo mi je važnije nego uštedjeti koji novčić. Kad sam gurnula vrata, oglasila su se zvonca. Ušla sam i zastala, zadivljena i zapanjena. Prema vanjskom izgledu zgrade, očekivala sam simpatičnu malu knjižaru krcatu papirima i sitnicama, dimenzija otprilike kafića na sveučilišnom kampusu. Prostor u kojem sam se našla bio je golem, ispunjen s toliko knjiga da je knjižnica iz bajke o Ljepotice i Zvjeri djelovala siromašno. Usput rečeno, obožavam knjige, puno su mi draže od filmova. Filmovi vam serviraju mišljenje. Dobra knjiga vam dopušta da ga sami oblikujete. Filmovi vam pokažu da je kuća ružičasta. Dobra knjiga vas obav jesti da tu ima neka ružičasta kuća i ostavlja vam priliku da ju sami oličite, odlučite kakav krov ima, kakav je auto parkiran ispred nje. Moja je mašta uvijek bila zanimljivija od bilo kojeg filma. I da vam još ovo kažem – Fleur Delacour, vještica iz Harryja Pottera, uopće nije trebala tako izgledati kao u filmu. Ipak, ni moja mašta nije si nikada predočila knjižaru poput ove. Prostorija je bila dugačka oko trideset i široka dvanaestak metara. Prednja polovica knjižare imala je strop visok koliko i sama zgrada, otprilike četiri kata, a na kupolastom je stropu bio naslikan mural, kojem nisam mogla razaznati detalje, ali sam vidjela daje vrlo kićen. Na svakom katu zidove su prekrivale police s knjigama, od poda do stropa. Iza

elegantnih rukohvata stubišta stajale su platforme koje su omogućavale pristup knjigama na drugom, trećem i četvrtom katu. Ljestve na dobro nauljenim kotačićima vodile su od jednog do drugog dijela police. Prvi je kat imao police koje su stajale samostalno, nisu bile pričvšćene za zid i protezale su se u dva reda s moje lijeve strane, dok su s desne stajala dva naslonjača i blagajna. Nisam mogla razaznati ništa iza ograda na najvišim katovima, ali nagađala sam da tamo ima samo još više knjiga i možda nešto od onih sitnica koje je obećavao znak na ulazu. Na vidiku nije bilo ni žive duše. – Dobar dan!, povikala sam okrećući se oko sebe same da bolje upijem atmosferu. Knjižara poput ove bila je veličanstveno otkriće, krasan završetak mojeg užasnog dana. Odlučila sam prolistati nove časopise dok čekam taksi. – Dobar dan, ima li koga? – Eto me za trenutak, dušo – začula sam ženski glas što je doplutao odnekud iza stražnjeg dijela prostorije. Začula sam tihi šapat, muški i ženski glas, a zatim kuckanje visokih potpetica na drvenim parketima. Bujna i otmjena žena koja je ušla u moj dio knjižare sigurno je u cvatu mladosti bila veličanstveno lijepa, poput filmskih zvijezda glamuroznih dana. Bila je nešto starija od pedeset, imala je sjajnu crnu kosu skupljenu u visoku punđu i lice klasične ljepote, alabasterno bijele kože. Iako su vrijeme i gravitacija na nekad podatnoj koži ostavili fine linije i prošarali čelo borama, ova je žena bila lijepa i to će biti do smrti. Bila je odjevena u pripijenu sivu suknju i bluzu od tankog lana koja joj je naglašavala bujnu građu i ispod koje se nazirala delikatna čipka potkošulje. Raskošni biseri diskretnim su sjajem blistali oko njezinog vrata, zapešća i na ušima. – Ja sam Fiona. Što mogu učiniti za vas? – Molila bih vas da mi dozvolite da s vašeg telefona pozovem taksi. Naravno, spremna sam nešto i kupiti – dodala sam žurno. Mnogo gradskih trgovina u izlozima je imalo jasno istaknute natpise koji su obaviještavali da su telefon i uporaba toaleta privilegija mušterija koje nešto kupe. Nasmiješila se. – Nije potrebno, dušo, osim ako baš želiš. Samo se ti posluži telefonom.

Nakon što sam u telefonskom imeniku pronašla broj i nazvala taksi, odlučila sam iskoristiti vrijeme do dolaska auta od dvadeset minuta i s police odabrala dva trilera, najnoviju knjigu Janet Evanovich i modni časopis. Kad me Fiona pozvala bliže, odlučila sam pokušati saznati nešto ako ikako mogu, u nadi da će netko tko je po cijele dane okružen knjigama možda znati ponešto o svemu. – Pokušavam saznati što jedna riječ znači, ali nisam sigurna iz kojeg je uopće jezika i kako se zapravo izgovara – rekla sam joj. Skenirala je bar kod posljednje knjige koju sam bila odabrala i rekla mi koliko sve skupa stoji. – Koja te riječ zanima, dušo? Spustila sam pogled, kopajuči po torbici u potrazi za kreditnom karticom. Knjige nisu bile na popisu mojih izdataka ovdje i plačanje sam željela odgoditi do povratka doma. – Ši-sadu. Barem mislim da se tako izgovara. Pronašla sam novčanik, izvukla Visa karticu i vratila pogled na prodavačica. Stajala je nepomično poput kipa, blijeda kao duh. – Nikad čula. A zašto to istražuješ? – odgovorila je ukočeno. – Žmirnula sam. – Tko kaže da istražujem? Nisam bila rekla da išta istražujem. Samo sam pitala zna li što ta riječ znači. – A zašto bi me inače to pitala? – Samo me zanima što znači – rekla sam. – Gdje si ju uopće čula? – A zašto to vas zanima? – bila sam svjesna da zvučim bezobrazno, ali baš me zanimalo zašto ju to toliko kopka. Očigledno je ta riječ za nju imala neku važnost. Zašto mi nije htjela reči što znači? – Čujte, to mi je zbilja važno. – Zašto vam je važno? – upitala me. Što je očekivala od mene? Da joj ponudim novac? To bi mogao biti problem. – Prilično važno. Pogledala je nekamo iza mene, preko mojeg ramena i izrekla jednu jedinu riječ kao da izriče blagoslov. – Jericho.

– Jericho? – ponovila sam za njom ne shvaćajući. – Mislite kao povijesni grad? – Jericho Barrons – izgovorio je ugodan i kontroliran muški glas iza mene. – A vi ste? Naglasak mu nije bio irski. Nisam ga mogla nikamo smjestiti. Okrenula sam se, spremna izgovoriti svoje ime, ali nisam dovršila tu nakanu. Nije čudo da je Fiona izrekla njegovo ime tako kako ga je izrekla. Malo sam se stresla u sebi da se priberem i ispružila ruku. – MacKayla, ali ljudi me naješće zovu Mac. – Imaš li i prezime, MacKayla? – nakratko je prislonio usne uz moju ruku i onda ju pustio. Na tom mjestu me koža zagolicala. Nisam znala umišljam li ja to ili me gleda poput grabežljivca. Pobojala sam se da postajem paranoična. Ipak mi je dan bio čudan i jako dugačak, a prethodila mu je još čudnija noć. U glavi mi se stvorio potencijalan naslov na lokalnim ashfordskim novinama: I druga sestra Lane zaglavila u Dublinu, u knjižari. – Mac je dovoljno – namjerno sam izbjegla odgovor. – A što ti znaš o tom ši-sadu, Mac? – Ništa. Zato i pitam. A što je to? – Nemam pojma – rekao je. – Gdje si čula tu riječ? – Ne sjećam se. Zašto me to pitate? Prekrižio je ruke. I ja sam prekrižila ruke. Zašto mi pobogu ovi ljudi lažu? Što je točno ta stvar za koju se raspitujem? Promotrio me tim svojim pogledom grabežljivca, procjenjivački, od glave do pete. Pa sam i ja njega promotrila. Nije samo stajao u prostoriji, već ju je ispunjavao. Prostorija koja je do maloprije bila puna knjiga sada je bila ispunjena njime. Mogao je imati tridesetak godina, bio je negdje oko metar i devedeset, bio je tamnokos i tamnook, zlaćane kože. Crte lica bile su mu muževne, kao isklesane. Porijeklo mu nisam mogla razaznati ništa jasnije nego naglasak; izgledao je kao da ima europske korijene uz kapljicu krvi kakve antičke mediteranske civilizacije, ili kakvog pretka tamne romske krvi. Na sebi je imao elegantno tamnosivo talijansko odijelo, sniježnobijelu košulju i kravatu s neupadljivim uzorkom. Nije bio zgodan. To je neadekvatna riječ. Bio je ekstremno muževan. Bio je seksualan. Privlačio je. Iz svakog je djelića njegove pojave izvirivala

putenost, iz njegovih tamnih očiju, iz punih usnica, iz načina na koji je stajao. Ovo je bila vrsta muškarca s kojim se ne bih upustila u flert ni za milijun godina. Usne su mu se iskrivile u osmijeh. Iako je osmijeh bio ljubazniji od cjeline, nije me zavarao ni na trenutak. – Vi znate što ta riječ znači – rekla sam mu. – Zašto mi ne želite reći? – I vi znate nešto o tome – rekao je. – Zašto vi ne kažete meni? – Ja sam vas prva pitala – odgovor je možda bio djetinjast, ali ujedno i jedini kojeg sam se mogla sjetiti. Nije se niti udostojio odgovoriti na to. – Saznat ću što želim na ovaj ili onaj način – izjavila sam. Ako ovo dvoje zna što je ta stvar koju tražim, sigurno to zna još netko u Dublinu. – Ja također. Ni ne sumnjaj u to, Mac. Pogledala sam ga što sam hladnije mogla, pogledom kojeg sam do savršenstva uvježbala na razuzdanim pijanim mušterijama Brickyarda. – Je li to prijetnja? Zakoraknuo je prema meni i ukočila sam se, ali samo je posegnuo za nečime iza mene, preko mojeg ramena. Kad se odmaknuo, u rukama je držao moju kreditnu karticu. – Naravno da nije – bacio je pogled na ime na kartici – gospodična Lane. Vidim da vam je karticu izdala banka SunTrust. To je banka s juga Sjedinjenih Država? – Možda – zgrabila sam karticu iz njegove ruke. – A iz koje ste vi južne države? – Iz Teksasa – slagala sam. – Tako dakle. A što vas dovodi u Dublin? – Što vas se to tiče? – Počelo me se ticati iste sekunde kad ste ušli u moju knjižaru i počeli se raspitivati za ši-sadu. – Znači ipak znate što je to! Upravo ste priznali. – Ništa ja ne priznajem. Ali ovo ću vam ipak reći: uvalili ste se preko glave, gospodična Lane. Poslušajte moj savjet i izvucite se iz svega ovoga dok još možete. – Prekasno je za to. Ne mogu. To njegovo obraćanje svisoka pod krinkom dobronamjernosti me razbjesnilo. A kad se razbjesnim, zauzmem položaj i ne odustajem. – Šteta. Kako ste krenuli, ovako nezrelo i nezgrapno, nećete izdržati

niti tjedan dana. Ako se udostojite ispričati mi što znate, možda vam povećam šanse za preživljavanje. – Ni u ludilu. Osim ako vi meni prvi ne kažete što znate. Ispustio je nekakav zvuk nestrpljenja i oči su mu se suzile. – Glupačo jedna, pojma nemaš u što si se … – Netko je pozvao taksi? – oglasila su se zvonca na vratima. – Ja! – dobacila sam mu preko ramena. Jericho Barrons je napravio prvu naznaku pokreta kao da će skočiti na mene, fizički me obuzdati da me zadrži. Do tog trenutka, iako je atmosfera bila ispunjena agresijom i prijetnja je visjela u zraku, ništa me od toga nije zastrašilo. Do ovog trenutka bila sam uzrujana, sada sam bila pomalo prestrašena. Pogledi su nam se susreli i tako smo stajali nekoliko trenutaka, smrznuti. Imala sam snažan osjećaj da pokušava proračunati koliko je ovaj naš slučajan susret važan. Zatim se nasmiješio nekakvim slabašnim sarkastičnim osmijehom i nagnuo glavu kao da želi reći Ovaj put pobjeđujete, gospodična Lane. – Ne računajte na pobjedu drugi put – promrmljao je. Iznenada spašena, zgrabila sam svoju vrećicu s knjigama i uzmaknula prema vratima. Nisam skinula pogleda s Jerichoa Barronsa sve dok nisam izašla iz zgrade.

ČETIRI

Zajednička kupaonica je bila grozna ideja. Vruću juhu sam dobila, ali tuš je bio leden. Kad sam se vratila u Clarin House, otkrila sam neugodnu činjenicu da svi stanari pansiona čekaju ranu večer da se otuširaju prije izlaska na večeru ili zabavu. Nepristojni turisti. Voda je bila toliko ledena da se nisam odvažila oprati i kosu, pa sam nazvala recepciju i naručila buđenje za šest ujutro da probam ponovno. Pomislila sam da će se u to doba neki turisti vjerojatno tek vraćati sa zabave. Presvukla sam se iz odjeće koju sam bila navukla nakon tuša u pidžamu boje breskve sa kratkim hlačicama. To je bio još jedan problem sa zajedničkom kupaonicom – jedine dvije mogućnosti bile su hodanje u odjeći do kupaonice i presvlačenje nakon povratka u sobu, ili suluda polugola trka kroz cijeli hodnik, pored desetak vrata od kojih su se svaka mogla u svakom trenutku otvoriti. Pa sam odabrala dvostruko presvlačenje. Konačno sam dovršila raspremanje prtljage. Od kuće sam bila ponijela nekoliko sitnica da mi uljepšaju boravak, pa sam sad izvukla jednu od Alininih mirisnih svijeća s aromom breskve, dvije čokoladice Hershey, svoje omiljene kratko odrezane traperice koje su bile toliko izblijedjele od pranja da je mama uvijek prijetila da će ih baciti u smeće, te malu uokvirenu sliku obitelji koju sam odmah naslonila uza svjetiljka na noćnom ormariću.

Potom sam prekopala po ruksaku i izvukla bilježnicu koju sam kupila prije par tjedana, pa prekriženih nogu sjela na krevet. Alina je sve misli bilježila u dnevnik još od malih nogu. Ja sam kao prava užasna mala seka uvijek tražila kamo ga je sakrila i uvijek bih ga pronašla – istina, s godinama je postala sve vještija u skrivanju i posljednji kojeg sam pronašla bio je sakriven iza rasklimane daske u njezinom ormaru – pa ju onda bez milosti gnjavila i zadirkivala zbog najnovije simpatije, proizvodeći iritante zvukove cmakanja. Sve donedavno osobni dnevnik mi je bio stran pojam. Nakon pogreba osjetila sam očajničku potrebu da se izrazim i pretočila sam svoju bol na stranice bilježnice. U posljednje sam vrijeme u nju zapisivala popise: što moram spakirati, što moram kupiti, o čemu se informirati, kamo prvo krenuti. Ti su popisi postali okosnica mojeg života. Pomogli su mi da preživim dane. Zaborav sna pomogao mi je da preživim noći. Sve dok sam znala točno što radim i kamo idem sljedećeg dana, znala sam da se neću pokolebati. Bila sam jako ponosna na sebe i na svoju prodornost cijelog prvog dana u Dublinu. S druge strane, kako je prodornost bila moje jedino oružje, nije mi se bilo tako teško njome i poslužiti. Imala sam vrlo realističnu sliku o sebi samoj: zgodna cura jedva dovoljno stara da smije posluživati pića u baru, koja je jedva par puta zakoračila preko granice Georgije, koja je nedavno izgubila sestru i koja se – kao što je to Jericho Barrons rekao – uvalila preko glave. Posjet sveučilištu Trinity, razgovor s Alininim profesorima, pokušaj pronalaženja kolega i prijatelja stajalo je pod brojem jedan na mojem popisu stvari za obaviti sutradan. Imala sam spreman ispis rasporeda njezinih predavanja, s napisanim vremenom početka i imenom predavača, kojeg mi je bila poslala na početku semestra da znam kad je na satu, a kad imam šanse uhvatiti ju na telefon da porazgovaramo dok je doma. Uz malo sreće netko od ljudi s kojima sutra namjeravam razgovarati znat će s kim se Alina viđala i tko je taj misteriozni tip kojeg je spomenula. Posjet najbližoj knjižnici i istraživanje ši-sadu, stajalo je pod brojem dva na popisu. Nije bilo šanse da se vratim u onu knjižaru, što me zbilja ljutilo jer je knjižara sama po sebi bila genijalna. Ali nisam se mogla osloboditi osječaja da sam danas izvukla živu glavu pukom srećom. Da bi me Jericho Barrons, da taksist nije ušao u pravom

trenutku, zavezao za najbliži stolac i mučio me dok mu ne kažem sve što ga zanima. Kupiti kuge, vrećice i metlu za sređivanje Alininog stana, pisalo je pod tri. To je još uvijek bilo neizvjesno. Nisam bila sigurna da sam već u stanju vratiti se onamo. Grickala sam vrh olovke razmišljajući o tome koliko bi bilo dobro da se mogu sastati s inspektorom O’Duffyjem. Nadala sam se da će mi on dati sva izvješća i da ću uspjeti slijediti iste tragove kao gardai. Ta opcija je nažalost morala pričekati još par dana. Sastavila sam kratak popis stvari koje sam morala kupiti: adapter za punjenje iPoda, sok, par sitnica za prigristi u sobi; a zatim ugasila svjetlo i zaspala dubokim snom bez snova gotovo čim mi je glava dodirnula jastuk. Probudilo me kucanje na vratima. Sjela sam, protrljala umorne, natečene oči koje kao da sam zatvorila nekoliko trenutaka ranije. Trebalo mi je neko vrijeme da se prisjetim gdje sam – u bračnom krevetu u prohladnoj sobi u Dublinu, dok kiša tiho kucka po prozoru. Nedugo prije buđenja usnila sam fantastičan san. Alina i ja smo igrale odbojku na jednom od brojnih akumulacijskih jezera koja su pripadala državnoj elektrani i kojih je bilo posvuda po Georgiji. U okolici Ashforda su bila tri takva i uvijek bismo ljeti vikendima odlazile na jedno od njih, zabavljale se, sunčale i promatrale dečke. Moj je san bio tolik živ da sam u ustima osjetila okus Corona piva s limetom, namirisala kokosovo ulje za sunčanje, osjetila svilenkasti pijesak kojeg su kamioni elektrane bili nabacali oko jezera. Bacila sam pogled na sat. Dva ujutro. Bila sam pospana i mrzovoljna i nisam to ni pokušavala sakriti. – Tko je? – Jericho Barrons. Buđenje mi ne bi bilo okrutnije ni da me netko opalio po glavi jednom od maminih teških željeznih tava sa debelim dnom. Što je on radio ovdje? Kako me uopće našao? Naglo sam se uspravila, držeći ruku iznad telefona, spremna da svake sekunde nazovem recepciju i tražim da pozovu policiju. – Što želite?

– Imamo informacije jedno za drugo. Vi želite znati što to jest. Ja želim znati što vi znate o tome. Nisam mu imala namjeru priznati koliko me prestrašila činjenica da me tek tako pronašao. – Bistar ste vi momak, ha? Shvatila sam to još u knjižari. Kako to da vam je tako dugo trebalo? Nastala je duga tišina, toliko duga da sam se upitala je li možda otišao. – Nisam navikao moliti da dobijem ono što želim. Niti sam navikao na cjenkanje sa ženama – naposlijetku je rekao. – E pa stari moj, sa mnom ćeš se morati na oboje naviknuti, jer meni nitko neće naređivati što da radim. I ne namjeravam ti ništa dati besplatno. Prodorno, Mac, samo prodorno, hrabrila sam samu sebe. Ali on to nije znao. – Imate li namjere otvoriti ova vrata, gospodična Lane, ćemo ovaj razgovovor voditi ovako javno da nas svi mogu čuti? – Imate li vi uistinu namjere razmijeniti informacije? – odgovorila sam protupitanjem. – Imam. – I prvi ćete odgovoriti na moja pitanja? – Hoću. Ramena su mi se opustila. Odmaknula sam ruku od telefona. Brzo sam izravnala ramena i uspravila se. Znala sam koliko je korisno nasmiješiti se kad si sav jadan – nakon nekog vremena se počneš osjećati bolje. Sa hrabrošću je bilo jednako tako. Jerichou Barronsu nisam vjerovala koliko je crno pod noktom, dakle niti mrvicu, ali on zna što je ši-sadu, a ja sam se nadala da ću tu informaciju pronaći i negdje drugdje – no istovremeno sam se pitala što ću ako ju ne pronadem? Što ako bacim u vjetar tjedne i ne uspijem ništa saznati? Vrijeme je novac, a ja i jednog i drugog imam u ograničenim količinama. Ako je spreman za razmjenu informacija, otvorit ću vrata. Osim ako … – Možemo mi informacije razmijeniti i kroz zatvorena vrata – rekla sam. – Ne možemo. – Zašto ne? – Ja jako cijenim vlastitu privatnost, gospodična Lane. O ovome uopće

nema pregovora. – Ali … – Ne može. Uzrujano sam uzdahnula. Po načinu na koji je izgovarao to svoje ne znala sam da su pokušaji pregovora najobičniji gubitak vremena. Ustala sam i potražila traperice. – Kako ste me pronašli? Zakopčala sam hlače i provukla prste kroz kosu, koja se kao i uvijek bila zapetljala u snu jer je bila jako dugačka. Bila sam raščupana i to naveliko. – Pozvali ste službu prijevoza u moj lokal. – Kod mene doma to zovemo taksi. I knjižara. Isuse, kako je ukočen. – Ovdje kod nas imamo dobar odgoj, gospodična Lane. Jeste li ikada čuli za taj pojam? – Pravi se javio. Nisam ja kriva, kad mi prijete pokažem najgore lice. Otvorila sam vrata par centimetara i zapiljila se u njega koliko mi je to dopuštao lanac na vratima. Nisam si mogla zamisliti kako je Jericho Barrons izgledao kao dijete, svježe umivenog lišca i uredno počešljane kose, s užinom u ruci. Bila sam uvjerena da i nije rođen, nego da je nastao u nekakvoj kataklizmičnoj elementarnoj nepogodi. Nakrivio je glavu i promotrio me vrlo detaljno kroz uski otvor, zadržavši se nekoliko sekundi na svakom djeliću moje pojave: od raščupane kose i od sna još natečenih očiju i usana, preko čipkaste spavaćice i traperica, sve do nožnih prstiju. Kad je završio imala sam osjećaj da je svaki detalj zapamtio toliko pouzdano kao da ga je računalno pohranio. – Smijem li ući? – upitao je. – Da se mene pitalo, ne biste bili ušli ni kroz vrata zgrade. Bila sam bijesna na recepcionera što ga je pustio unutra. Mislila sam da će se bolje brinuti za sigurnost gostiju. Odmah ujutro popričat ću s upraviteljem. – Rekao sam im da sam vaš brat – kao da mi je iz izraza lica pročitao misli. – Ma naravno. Jer toliko smo slični. On je zima, a ja ljeto. Ja sam sunce, on je noć. Mrkla i olujna noć. U pogledu mu se nije mogla pročitati niti iskrica humora.

– Dakle, gospodična Lane? – Razmišljam. Sad kad već zna gdje sam odsjela, može me napasti kad god mu se prohtije. Valjda to neće biti baš noćas. Može me sačekati i zaskočiti negdje sutra posred ulice. Ubuduće neću biti ništa sigurnija od njega nego što sam to sad, osim ako se nemam namjeru seljakati od jednog do drugog pansiona u nadi da ću mu pobjeći, što nemam. Morala sam ostati u ovom dijelu grada. A na kraju krajeva, nije ni izgledao kao netko tko bi ubio djevojku u hotelskoj sobi, uz puno pompe: djelovao je kao kreten koji bi me smjestio pred ciljnik snajperske puške plaćenog ubojice i pritom ne bi ni trepnuo. Već me i sama činjenica da je taj argument išao njemu u korist trebala zabrinuti. Kasnije sam tek shvatila da sam za tih prvih par tjedana u Dublinu još uvijek bila pomalo pod dojmom Alinine smrti i zbog toga i više nego pomalo neoprezna. Uzdahnula sam. – No dobro. Izvolite ući. Zatvorila sam vrata, otkačila lanac, ponovno otvorila vrata, pa zakoračila korak unatrag da ga pustim da uđe. Vrata sam širom otvorila i prislonila ih uza zid kako bi bilo tko u prolazu mogao proviriti unutra, te da u slučaju nužde mogu dići cijeli treći kat zgrade na noge svojim povicima upomoć. Tijelom mi je jurcao adrenalin, malo sam drhtala. Barrons je još uvijek na sebi imao ono savršeno krojeno talijansko odijelo, a košulja mu je još uvijek bila jednako sniježnobijela kao i nekoliko sati ranije. Moja minijaturna soba odjednom je bila do posljednjeg milimetra – pa i više – ispunjena njegovom pojavom. Ako svi mi normalni, prostor u kojem se nalazimo ispunimo do sto posto, on je nekako u isti taj prostor uspijevao ugurati dvjesto posto prisutnosti. Bacio je kratak, ali detail an pogled oko sebe i bila sam čvrsto uvjerena da bi kasnije znao opisati svaki njezin centimetar, svaku sitnicu od mrlja od vode boje hrđe visoko na stropu, pa sve do mojeg zgodnog grudnjaka sa cvjetnim uzorkom na tepihu. Pogurnula sam tepih nogom i smjestila i njega i grudnjak ispod kreveta. – Dakle, slušam što je to? – rekla sam. – Ne, čekajte, prvo da čujem kako se riječ uopće piše? Jest da sam već bila pretražila sve što sam mogla, ali za slučaj da mi kaže istinu i da preživim ovaj susret, želim pokušati opet sama istražiti o čemu se radi.

Obišao me u malom krugu, a ja sam se okretala zajedno s njim jer mu nikako nisam željela okrenuti leda. – S-i-n-s-a-r – izjavio je slovo po slovo. – Sinsar? – upitala sam. Odmahnuo je glavom. – Izgovara se ši-sa. Ši-sa-du. – Pa nego kako drugačije. A što je odjednom ‘du’? Prestao je kružiti oko mene, pa sam se i ja prestala okretati i stali smo jedno nasuprot drugome, on ledima okrenut prema zidu, a ja prema otvorenim vratima. S vremenom, nakon što sam počela promatrati način na koji Barrons diše, uočila sam da nikada ne stoji ledima okrenut otvorenim prozorima ili vratima. Nije to bilo iz straha, nego iz želje za kontrolom. – D-u-b-h. – Dubh se čita Du? – bila sam nepovjerljiva. Nije čudo da sama nisam uspjela pronaći vražju riječ. – Znači pub se čita pu? – Dubh je riječ iz galskog jezika, gospodična Lane. Pub nije. – Nemojte da vam plućno krilo prsne od smijanja. Meni je moja šala bila smiješna. Kao što rekoh, lik je bio ukočen. – Ništa vezano za Sinsar Dubh nije mi smiješno. – Moja greška. A što je točno ta opasna stvarčica? Spustio je pogled s mojih očiju sve do nožnih prstiju i oratio ga natrag. Bilo je očigledno da ga ono što je odmjerio nije previše zadivilo. – Vratite se doma, gospodična Lane. Budite zgodna mlada cura. Udajte se. Rodite dječicu. Ostarite sa svojim jednako zgodnim mužićem. Njegova opaska zapekla me poput kiseline na koži. Bila sam plava i zgodna i dečki su pokušavali privući moju pažnju negdje od sedmog razreda i godinama sam trpila ovakve primjedbe i usporedbe s Barbie. U tome svemu nije mi pomagala činjenica da mi je najdraža boja uistinu i bila ružičasta, kao ni da sam obožavala nakit i cipele s visokim potpeticama. Ali nikada me nisu privlačili tipovi poput Kena – čak i prije nego što sam ga skinula i shvatila da mu nedostaje dio anatomije – nikada nisam čeznula za kućicom u cvijeću i obiteljskim automobilom ispred garaže, pa su me ovakvi komentari uvijek živcirali. Rađaj i onda umri, to je ionako jedino za što su takve kao ti sposobne. Najpametnija možda nisam, ali ni najgluplja.

– Ma odi kvragu, Jericho Barrons. Reci mi što je to. Obećao si. – Ako baš inzistiraš. Ali ne budi blesava. Ne inzistiraj. – E pa inzistiram. Što je to? – Posljednja šansa. – Briga me. Ne zanimaju me posljednje šanse. Da čujem. Njegov tamni pogled kao da je prodro u moj. No onda je slegnuo ramenima, a fino odijelo skliznulo je gore-dolje po njegovom tijelu tako podatno i dostojanstveno kao što to može samo pretjerano skupa, ručno i po mjeri šivana odjeća. – Sinsar Dubh je knjiga. – Knjiga? To je to? To je sve, samo knjiga? – odgovor je bio nezamislivo obeshrabrujuć. – Nemojte se zavaravati, gospodična Lane; nije to samo knjiga. To je izvanredno rijedak i nevjerojatno star rukopis za kojeg bi bezbroj ljudi ubilo. – Uključujući i vas? Biste li vi ubili da ga se dočepate? – morala sam točno znati na čemu sam ja i na čemu smo nas dvoje. – Naravno. Promatrao je moje lice dok sam ja probavljala tu informaciju. – Razmišljate o odlasku, gospodična Lane? – Ni u ludilu. – Onda ćete doma otputovati u lijesu. – Je li opet neka prijetnja? – Neću vas ja strpati u lijes. – Nego tko? – Ja sam na vaša pitanja odgovorio, sada je red da vi odgovorite na moja. Što vi znate o Sinsar Dubhu, gospodična Lane? Očigledno ni približno koliko bih trebala. U što se, pobogu, uplela moja sestra? Nekakve mračne igrice dublinskog podzemlja u kojima se trgovalo ukradenim umjetninama i koje su igrali ubojice i beskrupulozni lopovi? – Slušam – ponovio je. – I bez laži, znat ću govorite li istinu. Bacila sam brz pogled na njega, gotovo uvjerena da bi zbilja i mogao. Ne mislim pritom na izvanosjetilnu percepciju takve stvari – ne vjerujem vam ja u to – nego na to da je on vrsta čovjeka koja ljude promatra primjećujući sve, zapažajući svaki njihov pokret ili gestu, odmjeravajući

ih. – Moja je sestra bila ovdje na sveučilištu. On je meni rekao minimum, ja njemu nisam namjeravala reći išta više od toga. – Prije mjesec dana je ubijena. Ostavila mi je glasovnu poruku tik prije smrti, u kojoj mi nalaže da pronađem Sinsar Dubh. – Zašto? – To nije rekla. Ali je rekla da sve ovisi o tome. Nestrpljivo je frknuo. – Gdje je ta poruka? Moram ju sam poslušati. – Slučajno sam ju izbrisala – slagala sam. Prekrižio je ruke na prsima i naslonio se ledima na zid. – Laž. Ne biste bili tako neoprezni s porukom sestre za koju ste spremni umrijeti. Gdje je poruka? Kako nisam odgovorila, rekao je tiho: – Ako niste sa mnom, gospodična Lane, onda ste protiv mene. A prema neprijateljima ne pokazujem milost. Slegnula sam ramenima. Želio je pronaći isti predmet kao ja i bio je spreman ubiti da ga pronađe. Kako god da sam pokušala procijeniti situaciju, ispadalo je da se nalazimo na suprotnim stranama. Preko ramena sam bacila pogled na hodnik kroz otvorena vrata i razmislila što da sljedeće napravim. Prijetnja me nije zaplašila – željela sam mu vidjeti izraz na licu kad posluša poruku. Ako je na bilo koji način bio upleten u Alininu smrt, nadala sam se da će se nekako izdati kad čuje njezin glas i njezine riječi. Isto sam tako željela da zna da ja svašta znam i da povjeruje da sam sva svoja saznanja podijelila s policijom. – Kopiju poruke već sam predala dublinskoj policiji – rekla sam mu vadeći mobitel iz torbice i listajući po izborniku spremljenih poruka. – Upravo pokušavaju pronaći muškarca s kojim je Alina bila u vezi. Blefiraj, Mac. U svakom slučaju je zvučalo bolje od Bježi, Mac. I zbilja puno bolje od Bedasta Mac, vrijeme je da umreš. Na moje riječi nije odgvorio ništa – toliko o tome da će znati ako mu budem lagala. Uključila sam zvučnik na mobitelu, pustila poruku i Alinin glas je preplavio malu sobu. Stresla sam se. Koliko god puta da sam slušala tu poruku, uvijek me iznova dotukla – moja je sestra zvučala toliko prestrašeno svega nekoliko

sati prije smrti. Desetljećima kasnije sjećat ću se svake njezine riječi. Sve je krenulo totalno krivo … mislila sam da smo zaljubljeni, a on je jedan od njih … moramo pronaći Sinsar Dubh, sve ovisi o tome … ne smijemo im dopustiti da je se dočepaju … cijelo mi je vrijeme lagao … Dok je slušao poruku pažljivo sam ga promatrala. Bio je pribran, distanciran; iz njegovog izgleda nisam saznala ništa. – Jeste li poznavali moju sestru? – Odmahnuo je glavom. – Oboje ste bili u potrazi za tom “ekstremno rijetkom knjigom”, ali nikada se niste susreli? – optužujuće sam upitala. – Dublin je grad sa milijun i nešto stanovnika, u kojeg se svaki dan sliju bezbrojni pridošlice i kojeg neprestano opsjedaju beskrajne horde turista, gospodična Lane. Bilo bi pravo čudo da se jesmo susreli. Što je misila pod onim “ni sama ne znaš što si ti”? Njegov mračan pogled zaustavio se na mojem licu i sad je zurio u mene kao da očima želi izmjeriti istinitost mojih odgovora. – To sam se i ja pitala. Nemam pojma. – Ni najmanjeg? – Ni najmanjeg. – Hmm. Ovo je sve što vam je ostavila? Samo poruku? Kimnula sam glavom. – Ništa više? Nikakvu ceduljicu, nekakav paketić, ništa slično? Odmahnula sam glavom. – I nemate pojma što je željela reći spominjući Sinsar Dubh? Sestra vam to nije rasvijetlila nekom drugom prilikom? – Mislila sam da mi govori sve. Ali izgleda da sam bila u krivu. Nisam mogla prikriti ogorčenost u glasu. – A na koga je mislila spominjući “njih”? – Mislila sam da ćete vi meni moći to rasvijetliti – rekla sam oštro. – Ja nisam jedan od tih “njih”, ako to implicirate – rekao je. – Mnogi traže Sinsar Dubh, među njima ima i pojedinaca i grupa. I ja ga želim, istina; ali u tome nisam jedini. – Zašto ga vi želite? Slegnuo je ramenima. – Jer je beskrajno vrijedan. A ja sam skupljač knjiga. – I zbog toga ste spremni ubiti da ga se dokopate? I što ćete onda s

njim? Prodati ga onome tko ponudi najviše? – Ako vam se moji postupci ne sviđaju, Bržite se dalje od mene. – Dobro. – Onda dobro. Što mi još imate za reći, gospodična Lane? – Baš ništa – uzela sam mu telefon iz ruke, ponovno pohranila poruku, te mu pogledom drsko pokazala prema vratima u želji da ću ga potaknuti da ode. Nasmijao se dubokim i grienim smijehom. – Čini mi se da me dama otpušta iz svoje službe. Ne sjećam se kad sam posljednji put tako dobio dozvolu da se udaljim. Nisam ni vidjela što mi se sprema. Već je gotovo bio prošao pored mene, gotovo stigao do vrata, kad me zgrabio i stisnuo uza sebe. Tijelo mu je bilo čvrsto poput ciglenog zida. Moj potiljak odbio se od njegovih prsa, a gornja i donja čeljust sudarile od siline udarca. Otvorila sam usta za vrisak, ali odmah ih je poklopio rukom. Oko mojih rebara je obavio svoju ruku toliko čvrsto da nisam mogla uvući zrak u pluća. Ispod tog finog odijela skrivalo se tijelo daleko snažnije nego što se to činilo, snažno poput čelika. U tom sam trenutku shvatila da su otvorena vrata bila tek placebo, sitnica koju mi je dopustio da me zavara i uljuljka u lažan osjećaj sigurnosti, varka na koju sam nasjela. Mogao mi je slomiti vrat u svakom trenutku, a ja ne bih imala vremena ni za ispustiti jedan jedini vrisak. Isto tako me mogao i zadaviti, a trenutno je bio na najboljem putu. Njegova je snaga bila zadivljujuća, golema. A koristio je tek njezin minimalni dio. Osjetila sam da se suzdržava; da je vrlo, vrlo oprezan. Prislonio je usnice uz moje uho. – Vratite se doma, gospodična Lane. Ne pripadate ovamo. Prestanite gnjaviti policiju. Prestanite se raspitivati. Prekinite svoju potragu za Sinsar Dubhom, ili ćete umrijeti ovdje u Dublinu. Popustio je pritisak ruke na mojim ustima da mi omogući da odgovorim, smanjio pritisak oko mojih rebara da udahnem dovoljno zraka za taj odgovor. Udahnula sam toliko željeni kisik. – I opet mi prijetite – prošištala sam. Radije ću umrijeti prigovarajući, nego cmizdreći. Ruka mu se sad zabila u moja rebra i ponovno prekinula dovod zraka.

– Ne prijetim, nego upozoravam. Nisam ja u lovu na Sinsar Dubh ovoliko dugo i nisam došao ovoliko blizu da mi se sada bilo tko nađe na putu i sjebe me. Na ovom svijetu postoje dvije erste ljudi, gospodična Lane: oni koji prežive bez obzira ne cijenu i oni koji su žrtve, a da to ni ne znaju. Pritisnuo mi je usnice uz vrat. Na dijelu kože ispod kojeg je prolazila vena osjetila sam njegov jezik. – Vi ste žrtva, gospodična Lane, janje u gradu punom vukova. Dajem vam do devet sati sutra navečer da se izgubite i iz ove zemlje i maknete meni s puta. Pustio me iz stiska i pala sam na pod poput vreće, dok mi je krv vapila za kisikom. Kad sam došla k sebi, već je bio nestao.

PET

Nadala sam se da ćete mi moći reći nešto o mojoj sestri – upitala sam pretposljednjeg profesora na svojoj listi, imenom S.S. Ahearn. – Poznajete li možda neke njezine prijatelje, znate li gdje su provodili vrijeme? Ovime sam se bavila veći dio dana. Stišćući Alinin raspored u jednoj i kartu kampusa u drugoj ruci, hodala sam od učionice do učionice, stajala pred vratima do kraja predavanja, pa se onda obrušila na profesore svojim pitanjima. Sutra me čekao isti taj zadatak, ali sutra će žrtva mojih ispitivanja biti studenti. Nadala sam se da ću sa studentima imati više sreće. Dosada sam saznala zbilja jako malo. I ništa od toga nije bilo lijepo. – Već sam ispričao policiji sve što znam. Visok i mršav poput ulične svjetiljke, profesor je pospremao papire sa katedre žustrom efikasnošću. – Mislim da je istragu vodio detektiv po imenu O’Duffy. Jeste li razgovarali s njim? – Ugovorila sam sastanak s njim kasnije u tjednu, ali nadala sam se da ćete mi i vi moći posvetiti par minuta svojeg vremena. Pospremio je papire u torbu i zatvorio ju uz glasan zvuk kopči. – Žao mi je, gospodice Lane, ali uistinu sam znao vrlo malo o vašoj sestri. Onih rijetkih dana kada bi se uopće udostojili doći na predavanje, jedva je u njemu sudjelovala. – Rijetkih dana kad bi se uopće pojavila na predavanju? – ponovila sam za njim. Alina je obožavala fakultet, obožavala je i predavanja i

učenje. Nikada nije izostajala sa predavanja. – Točno tako. I kao što sam već rekao policiji, u početku je dolazila redovito, ali nakon nekog vremena su njezini dolasci postali sasvim sporadični. Znala je izostati sa tri četiri predavanja zaredom. Vjerojatno sam izgledala zaprepašteno, možda čak i potreseno, jer je dodao: – Nije to ništa čudno za studente na razmjeni, gospođice Lane. Mladi ljudi daleko od doma po prvi put u životu … nema roditelja, nema pravila … dinamičan grad pun pubova. Alina je bila krasna mlada djevojka … siguran sam da je imala pametnijeg posla od sjedenja u zagušljivoj učionici. – Alina je uvijek bila drugačija – protestirala sam. – Moja je sestra obožavala zagušljive učionice. Ovakva mjesta bila su joj draža od gotovo svega na svijetu. Prilika za studiranje na sveučilištu Trinity joj je bila beskrajno važna. – Žao mi je. Ja vam samo kažem što sam primijetio. – Znate li možda s kim se družila? – Bojim se da ne znam. – Je li imala dečka? – bila sam uporna. – Koliko ja znam, nije. Ako je onih dana kada je došla ovamo i bila s nekim, nisam primijetio. Žao mi je, gospođice Lane, ali vaša je sestra bila tek jedan od mnogobrojnih studenata koji svakoga semestra prolaze ovim hodnicima, i ako se uopće nečime isticala, to je bila njezina odsutnost, a ne prisutnost. Poražena, zahvalila sam mu i otišla. Profesor Ahearn je bio peti Alinin profesor s kojim sam razgovarala, a riječi kojima su svi oni opisivali moju sestru nisu imale veze s Alinom koju sam ja poznavala. Njihova Alina nije dolazila na predavanja, nije ju zanimalo učenje, nije ni imala prijatelja. Provjerila sam svoj popis. Još je samo jedna profesorica bila na mojoj listi za ispitivanje, ali bila je na fakultetu samo srijedom i petkom. Odlučila sam otići do knjižnice. Dok sam brzim korakom prolazila travnatim unutarnjim dvorištem sveučilišta koje je vrvjelo studentima što su upijali kasno-poslijepodnevno sunce, razmišljala sam koji su razlozi mogli navesti Alinu na takvo krajnje neobično akademsko ponašanje. Predavanja koja su se nudila u programu studentske razmjene

često su bila vezana za promicanje kulture zemlje domaćina, pa je moja sestra – koja je studirala engleski jezik i namjeravala upisati magisterij iz književnosti – na kraju bila prisiljena slušati i predavanja pod nazivima Keltska Galya u doba Cezara i Utjecaj industrije na Irsku u dvadesetom stoljeću. Možda joj je jednostavno bilo dosadno? Ta mi je teorija bila sumnjiva. Alinu je uvijek zanimalo sve. Uzdahnula sam i istoga trenutka požalila tako dubok udah. Rebra su me boljela. Jutros sam otkrila široku prugu masnica preko torza, tik ispod grudi. Nisam ni grudnjak mogla obući jer me žica previše ubadala, pa sam umjesto toga obukla čipkastu potkušulju sa sitnim uzorkom ruža i ružičastu vestu boje jednake onoj na mojim noktima ruku i nogu. Imala sam na sebi crne capri hlače, širok srebrni pojas i srebrne sandale, te za kraj malenu Juicy Couture torbicu metalik boje za koju sam štedjela cijelog prošlog ljeta. Svoju dugu plavu kosu zavezala sam u visoki konjski rep i ukrasila zgodnom lakiranom kopčom. Možda jesam bila puna masnica i u šoku, ali tako mi svega, izgledala sam super. Kao kad se nasmiješite iako vam se ne smije, uredila sam se i odmah osjetila nekako smirenije, bolje – a svako ohrabrenje mi je bilo itekako potrebno. Dajem vam do devet sati sutra navečer da se izgubite iz zemje i maknete meni s puta. Kakav bezobrazluk. Jedva sam se bila savladala da se djetinjasto ne obrecnem na njega i kažem A što ako neću? – niste vi meni šef, a od tog je poriva jači bio samo onaj još djetinjastiji da nazovem mamu i kukam Ovdje me nitko ne voli, a čak ni ne znam zašto! A kakvo si je tek mišljenje dopuštao o ljudima! Kakav cinik. – Žrtva, dunju moju – promrmljala sam. Onda sam shvatila što sam rekla i namrštila se. Rođena sam i odrasla na bogobojaznom jugu i mama nam je uvijek najstrože zabranjivala psovke dok smo odrastale – Lepa djevojka ne govori ružne – govorila je, pa smo Alina i ja smislile vlastiti mini-vokabular bedastih riječi koje su nam služile kao psovke. Sranje je bilo šljiva, dupe dunja, govno gljiva, a riječ na j – koju nisam upotrijebila ni sama ne znam koliko dugo – jež. Uglavnom, znate na što mislim. Nažalost, te smo svoje riječi toliko često koristile kao djeca da su nam prešle u naviku jednako toliko upornu koliko i obično psovanje. Na moju beskrajnu sramotu, moram reći daje razina moje ljutnje najčešće išla ruku pod ruku sa vjerojatnosti da se poslužim tim dječjim psovkama. Pa

sam se tako s vremena na vrijeme našla u situaciji da se u baru u kojem radim moram braniti od nastrljivih slavljenika kakve momačke večeri riječima Odježi od mene inače će ti redari isprašiti dunju, šljivaru jedan! U vremenima u kakvima živimo, u kojima nitko nije osjetljiv na ružne riječi, ovakav je vokabular najčeše izazvao salve smijeha. Nakašljala sam i pokušala ponovno. – Žrtva, dupe moje. OK, priznajem, nakon onog susreta sa Barronsom tresla sam se kao šiba na vodi. Ali sad me prošlo. Nisam ni najmanje sumnjala da je on okrutan i opasan čovjek. Ali da je i ubojit, sinoć bi me bio ubio i riješio me se zauvijek. A nije. Ostavio me na životu i ja sam si to protumačila kao da me nema namjeru ubiti ni sad ni ikad. Možda će mi opet prijetiti, možda će me opet maltretirati, pa čak i pokoju masnicu napraviti, ali ubiti me neće. Ništa se nije promijenilo. Još uvijek sam trebala pronaći ubojicu svoje sestre i nisam imala namjeru nikamo otići. Sad kad sam znala kako se Sinsar Dubh piše, odlučila sam saznati što on uistinu jest. Znala sam samo da je knjiga ali knjiga o čemu? U nadi da ću izbjeći najgore gužve i uštedjeti nešto novca kupujući obilnije obroke u duljim vremenskim razmacima, pojela sam prženu ribu i krumpiriće kasno poslijepodne i onda se uputila u knjižaru. Par sati kasnije pronašla sam sve što me zanimalo. I dalje nisam imala pojma što da mislim o svemu ovome, ali činjenice sam imala pred sobom. Sigurna sam da je Alina znala pametnije načine za pretraživanje baza podataka i da je do rezultate došla efikasno i brzo, ali ja sam bila od onih bedaka koji bi se izgubili u knjižnici da pored redova polica ne vise natpisi s temama. Prvih pola sata u knjižnici sam provela kopajući po policama s knjigama o povijesti, pregledavajući knjige i trpajući ih na kolica u kutu. Sat poslije toga provela sam listajući jednu po jednu. Da ipak ne mislite da sam glupa, moram reći da sam se ipak poslužila popisom tema i poglavlja i knjigama, te naposlijetku pronašla što sam tražila. Sinsar Dubh[1]: Relikvija Tame[2] koja pripada mitskoj rasi Tuatha De Danaan. Knjiga je napisana na jeziku razumljivom samo još najstarijim pripadnicima te rase, a prema nekim podacima na njezinim kriptičnim stranicama napisana je najopasnya maga

uopće. Knjigu su u Irsku donijeli Tuatha De tijekom invazija o kojima govori pseudopovijesna knjiga Leabhar Gabhala[3], ukradena je kao i druge Relikvije Tame i prema posljednjim legendama, sada se nalazi u svijetu Čovjeka. Trepnula sam. Onda sam pogledala dno stranice da pronađem bilješke. 1. Među određenim nouveauriche kolekcionarima nedavno se javio porast interesa za mitološke relikvije,a neki od njih tvrde da su u rukama imali fotokopije stranice dvije iz ove “uklete knjige”. Sinsar Dubh po svoj prilici nije ništa više stvaran od mitološkog bića koje ga je navodno napisalo prije više od milijun godina – ‘Kraja Tame’ rase Tuatha De Danaan. Kako je knjiga navodno napisana nerazumljivim šifriranim pismom, na mrtvom jeziku, autora ove knjige zanima kako bilo tko od ljudi koji tvrde da su s njome došli u dodir zapravo zna daje to bio baš Sinsar Dubh. 2. Tuatha De Danaan su navodno posjedovali osam prastarih relikvija bezgranične moći: četiri Relikvije Svjetlosti i četiri Relikvije Tame. Relikvije Svjetlosti bile su kamen, koplje, mač i kotao. Relikvije Tame bile su ogledalo, kutu, amulet i knjiga (Sinsar Dubh). 3. Leabhar Gabhala (Knjiga Invazija) kaže da su Tuatha De Danaan u irsku došli tridesetsedam godina nakon Fir Bolga (koje je tamo dovela Cesair, unuka Noaha, a koji su došli nakon Nemediana i Partholoniana), te dvjestodevedesetsedam godina prije Milesiana ili Q-Kelta, galskog naroda. Raniji ili kasni zapisi dovode u pitanje kako pravo porijeklo Tuatha De, tako i vrijeme njihovog dolaska u Irsku, kako dokazuje tekst iz 12.st. Zaklopila sam Kompletan vodič kroz autentične i mitološke artefakte i zapiljila se u prazno. Bila sam u šoku. Onako kao u televizijskim serijama, šoku toliko potpunom i snažnom da sam samo čekala da

odnekud izviri medicinski tehničar vatrogasac i ponudi mi deku i šalicu čaja. Mitološka rasa? Kralj Tame? Magija? Je li sve ovo nekakva šala? Alina nije bila zainteresirana za čarobiranje i takve bedastoće ništa više nego ja. Istina, s vremena na vrijeme obje smo obožavale čitati i s vremena na vrijeme znale pogledati kakav film, ali uvijek su nas više zanimali obični krimići, trileri, romatične komedije, a ne bizarne paranormalne gluposti. Vampiri? Bljak. Mrtvi su. To mi je dovoljno. Putovanje kroz vrijeme? Daj ti meni uljudne civilizirane moderne ljude, a ne praljude ili gorštake davnina. Vukodlaci? E tek je to posebna glupost. Koga zanima muškarac koji dopušta da ga nadvlada cucak koji čuči u njemu? Kao da većina muškaraca i ne hoda na četiri noge, sa ili bez vukodlačkih gena. Ne hvala, stvarnost mi je uvijek bila dovoljno zanimljiva. Nikada mi nije bio potreban bijeg u maštu. Alina je bila ista kao ja u tome – ili sam barem tako mislila. Sada sam se ozbiljno pitala jesam li uopće poznavala svoju sestru. Jednostavno nisam shvaćala. Zašto bi mi ostavila poruku da moram pronači knjigu magije koja povrh svega ni ne postoji, barem ako se pita T. A. Murtougha i Kompletan vodič kroz autentične i mitološke artefakte. Ponovno sam otvorila knjigu i pročitala prvu bilješku. Je li moguće da negdje na svijetu postoje ljudi koji vjeruju u knjigu čarolija napisanu prije više od milijun godina i da je moja sestra ubijena jer se našla na putu njihovoj sumanutoj potrazi za tom knjigom? Jericho Barrons je vjerovao u postojanje knjige. Promislila sam malo o tome. U tom slučaju je i on lud, zaključila sam i slegnula ramenima. Koliko god bi ta knjiga bila kvalitetno izrađena, nakon par tisuća godina bi se počela raspadati. Knjiga stara milijun godina odavno bi se bila pretvorila u prašinu. Uostalom, ako ju nitko nije razumio i mogao pročitati, zašto bi ju itko želio? Zbunjena, vratila sam se svojim knjigama i pročitala cijelu drugu hrpu, pa i polovicu treće. Nakon sat i pol pronašla sam odgovor i na to pitanje, i to u knjizi o irskim mitovima i legendama. Prema legendi, ključ za dešifriranje prastarog jezika i razumijevanje Sinsar Dubha skriva se u četiri mitska kamena. (Četiri je bio sveti broj Tuatha De: postojale su četiri krajevske kuće, četiri Relikvije, četiri

kamenaj. U rukama vještog druida svaki kamen zasebno može poslužiti za rasvjetjivanje određenog malenog dijela teksta, ali jedino sva četiri kamena udružena u jedan otkrit će pravo značenje cijelog teksta. Super. Sad su nam se i druidi upleli. Pa sam potražila druide. U pretkršćanskom keltskom društvu druidi su bili vjerski vode, imali su ulogu soca i sudjelovali su u donošenju zakona, bili su mislioci i obrazovali su mladež iz obitelji viših staleža za pristup njihovim redovima. Ovo nije zvučalo toliko glupo. Nastavila sam čitati. Druidi su prinosili ljudske žrtve ijeli žir da se pripreme za proricanje budućnosti. Vjerovali su da iza dana slijedi noć i djelovali prema principu metempsihoze, vjerovanja da ljudska duša nakon smrti tijela ne umire, već se rađa u drugačijem obliku. U davna vremena vjerovalo se da druidi poznaju tajne bogova, prostora, pa čak i vremena, te da posjeduju moć manipulacije fizičkim svijetom. U starom irskom jeziku riječ “drui” označava čarobnjaka, proroka … OK, sad mi je dosta. Naglo sam zatvorila knjigu i zaključila da sam gotova za večeras. Moja je spremnost da povjerujem u sve ovo bivala sve tanja. Ovo nije moglo imati veze s mojom sestrom. Ništa od ovoga. Samo se jedno objašnjenje činilo vjerodostojnim. Jericho Barrons mi je lagao. I sad je vjerojatno sjedio u svojoj šminkerskoj knjižari, u svojem šminkerskom odijelu od pet tisuća dolara i smijao se na moj račun. Bacio mi je pijesak u oči i to punu šaku. Skrenuo me sa traga i zamutio vodu da ne vidim što je Alina zapravo htjela od mene, i to ni manje ni više nego mjesnim bedastoćama o nekakvim glupim knjigama o crnoj magiji koje ni ne postoje. Kao svaki vješt lažac, sve je te idiotarije začinio s mrvicom istine – što god knjiga bila, on ju je uistinu želio za sebe, zato mi je i lagao. Zabavljen mojom naivnošću, vjerojatno je samo pronašao riječ koja je zvučala najbliže onoj koju je Alina izgovorila u poruci. Šisadu. Izgovorila sam ta tri slova naglas, pokušavajući dokučiti kako se to njezino doista piše. Bila sam jako lakovjerna. Možda je riječ koju je Alinina spomenula u poruci imala svega dva ili tri slova razlike od te koju mi je Barrons pokušavao podvaliti i možda je tih nekoliko slova bilo presudno za promjenu značenja od ove besmislice do nekog stvarnog, opipljivog predmeta koji bi mi mogao pomoći da saznam nešto o Alinijoj

smrti. Ako je uopće govorio istinu kad je rekao da je riječ iz galskog jezika. Nisam mogla vjerovati ničemu što je rekao. Za kraj cijele ove svinjarije, pokušao me zaplašiti prijetnjama i potjerati me iz zemlje. A i masnice mi je ostavio. Svake sam minute bila sve ljuća. Izašla sam iz knjižnice i zastala u drogeriji kupiti neke sitnice, a zatim se uputila užurbanom četvrti Temple Bar, natrag prema Clarin House. Ulice su vrvjele prolaznicima. Pubovi su bili jarko osvijetljeni, vrata otvorenih u blagu srpanjsku noć, a iz njih se glazba širila na pločnike. Na sve je strane bilo zgodnih dečki i lijep broj se okrenuo za mnom, čak sam dobila i nekoliko zvižduka. To je irski craic. Nije mi se uopće svidio. Kad se razljutim u glavi vodim razgovore – znate na što mislim, na one izmišljene razgovore u kojima se sjetite svih pametnih odgovora koji vam nisu pali na pamet za vrijeme stvarnog razgovora – i ponekad se znam tako zadubiti u takav razgovor sa samom sobom da prestanem opažati što se dogada oko mene. Upravo tako sam se našla ispred Barrons Books and Baubles umjesto ispred Clarin House. Nisam imala namjere ići tamo. Noge su me jednostavno odvele tamo gdje mi je um već bio. Bilo je dvadeset minuta poslije devet, ali boljela je mene dunja što je gospodinu Barronsu radno vrijeme završeno. Stala sam ispred knjižare i pogledala nalijevo, prema napuštenom dijelu grada u kojem sam se neki dan bila izgubila. Sa svoja četiri kata od nove cigle, drva i kamena, zgrada Barrons Books and Baubles je stajala poput utvrde na granici između dobrog i lošeg dijela grada. Meni s desne strane ulične svjetiljke su bacale na ulicu toplo narančasto svjetlo, ljudi su se dovikivali, smijali se i razgovarali. S moje lijeve strane i one rijetke ulične svjetiljke koje su još radile bacale su blijedo, bjelkasto svjetlo, a tišinu je prekidao tek povremen zvuk vrata na potrganim šarkama kojima je vjetar udarao. Okrenula sam glavu od neugodne četvrti. Sada me zanimao Barrons. Znak Otvoreno u izlogu nije bio osvijetljen i na vratima je stajala obavijest da knjižara radi od podneva do osam navečer – unutrašnjost je bila jedva osvijetljena prigušenim svjetlom, ali skupi motocikl stajao je parkiran ispred zgrade na istom mjestu kao i jučer. Nisam si mogla zamisliti Fionu kako se kočeperi na mačo crnom

motociklu sa krpom kroma ništa više nego što sam Barronsa vidjela za upravljačem sive gradske limuzine višeg srednjeg cjenovnog praga. Što znači da je Barrons bio tu negdje. Sklopila sam prste u šaku i pokucala na vrata. Bila sam zbilja loše volje, razdražena raznim nepravdama i poniženjima kojima sam bila izložena od svih u Dublinu. Otkako sam stigla tek su rijetki bili približno pristojni, nitko nije bio ljubazan, a nekoliko je ljudi prema meni bilo upravo neoprostivo bezobrazno. A ljudi kažu da su Amerikanci neodgojeni. Ponovno sam pokucala. Pričekala sam dvadeset sekundi, pa pokucala još jednom. Mama mi često kaže da imam temperament crvenokose, ali poznajem nekoliko crvenokosih cura i mislim da nisam ni blizu tako temperamentna. Ali kad si nešto zabijem u glavu, onda to uvijek i ostvarim. Jedna od tih stvari koje sam si zabila u glavu bio je dolazak u Dublin i poticanje policije da ponovno otvore istragu Alininog ubojstva. – Barrons, znam da si tu. Otvori – povikala sam. Naizmjence sam lupala po vratima i vikala nekoliko minuta. Baš kad sam pomislila da možda i nije ovdje, iz tame s moje lijeve strane sam začula dubok glas neobičnog, neodredivog naglaska koji je nagoviještao vrijeme provedeno u egzotičnim zemljama. Onima s haremima i pušionicama opijuma. – Curo, niti ne znaš koliko si luda. Zapiljila sam se u tamu. Na pola puta kroz četvrt ugledala sam oblak gušće, mračnije tame i pretpostavila da je to Barrons. Nisam mogla razaznati oblik, ali taj je oblak tame imao gustoću, supstancu, bio je drugačiji od sjena oko njega. Zadrhtala sam. O da, to je bio Barrons. – Nisam toliko luda koliko ti misliš da jesam, Barrons. Nisam toliko ni glupa ni luda da nasjednem na tvoju blesavu priču. – Janje u gradu punom vukova. Koji će te od njih zaklati, pitam se. – Janje dunj … dupe moje. Ne bojim te se. – O da, luda si i glupa. – Znam da si mi lagao. Što je zapravo taj ši-sadu, ha, Barrons? Iako nisam imala namjeru posebno glasno izgovoriti tu meni još uvijek nepoznatu riječ, činilo se kao da je odjeknula od okolnih zgrada poput metka. Ili to, ili je za kratak i bizaran trenutak noć postala sablasno tiha, kao što se nekad dogodi usred razgovora, da sve odjednom utihne baš u trenutku kad vi na sav glas izgovarate krasnu rečenicu poput Ja ne vjerujem kakva je Ta i ta drolja!, a Ta i ta stoji na metar od vas i dode

vam da propadnete u zemlju. – Bolje ti je da mi kažeš, jer nemam namjere otići sve dok ne saznam. Nacrtao se pored mene prije nego što sam uspjela trepnuti. Lik je imao reflekse munje. Ali moram reći da uopće nije stajao tamo gdje sam mislila da stoji. Odlijepio se od tame jedva tri metra od mene i pritisnuo me uz vrata. – Budalo luda, ne izgovaraj tu riječ usred tame! Nagurao me još bliže vratima, te posegnuo iza mene za kvakom. – Ma govorit ću ja o čemu god – i onda sam zastala, pogleda uperenog iza njega. Onaj oblak tame za kojeg sam vjerovala da je on odjednom se pomaknuo. Zatim sam primijetila još jedan takav oblak kako klizi uza zid obližnje zgrade, malo niže niz ulicu, krajnje neobično visok oblak. Bacila sam pogled na drugu stranu ulice da vidim koji se to kreten usudi hodati noću kroz ovu užasnu četvrt. Nisam vidjela nikoga tko bi bacao sjenu. Ponovno sam pogledala prema oba oblaka tame. Kretali su se prema nama. Vrlo brzo. Podigla sam pogled prema Barronsu. Bio je nepomičan, gledao me bez treptanja. Onda se okrenuo i pogledao preko ramena, u istom smjeru kao ja, pa naposlijetku ponovno ravno u mene. Zatim je otvorio vrata knjižare, ugurao me unutra, zatvorio vrata za nama i zakračunao ih sa tri lokota.

ŠEST

Objasnit

ćete mi ovo – rekao je grubo, gurajući me sve dublje u prostoriju, sve dalje od vrata. Okrenuo mi je leda i stao paliti sva svjetla u knjižari, jedno za drugim. U knjižari su se upalile sve stolne svjetiljke, sva zidna svjetla. Vani su hladna bijela ulična svjetla osvijetlila noć. – Da ti objasnim? A što da ti objasnim? Ti meni objasni. Zašto si mi lagao? Isuse, ja zbilja ne shvaćam ništa ovdje! Alina je pričala kako je Dublin super grad u kojem su svi ludo ljubazni i sve je tako lijepo, ali ništa ovdje nije lijepo i nitko nije ljubazan i tako mi svega, nanijet ću fizičku bol prvom sljedećem kretenu koji kaže da se nosim doma! – Niste vi to u stanju. Polomili biste nokat. Pogled kojeg mi je dobacio preko ramena bio je pun prijezira. – Ništa ti ne znaš o meni, Barrons. Ja sam njega pogledala jednako prijezirno. Bio je gotov s paljenjem svjetala i okrenuo se prema meni. Vidjevši ga tako osvijetljenog svim tim svjetlima malo sam se lecnula. Valjda ga jučer nisam bila dobro promotrila, jer nije bio samo muževan i senzualan, bio je puten toliko da bi svatko u njega poželio zarinuti zube, gotovo zastrašujuće. Večeras je izgledao drugačije nego prije. Činio se višim, mišićavijim, opakijim, koža mu je bila napeta preko mišića, a crte lica kao urezane u kamen, jagodice poput oštrica na tom njegovom argonatnom licu u kojem su se spojile neočekivane osobine raznih predaka. – A otkud si ti uopće? – dobacila sam iznervirano, povlačeći se unatrag da se što više udaljim od njega.

Pogledao me bezizražajno, zatečen tako osobnim pitanjem, kao da ga nitko nikada nije upitao nešto takvo i nije znao kako da reagira. Zastao je kao da se sam sa sobom dogovara što da mi kaže, pa onda nakon nekoliko trenutaka slegnuo ramenima. – Preci su mi bili Baski i Kelti. Pikti, da budem precizniji, gospodična Lane, ali čisto sumnjam da vi znate razliku između Kelta i Pikta. Nisam bila neznalica što se povijesti tiče, slušala sam nekoliko predavanja iz svjetske povijesti i poznavala sam obje kulture koje je spomenuo, pa su mi neke stvari odmah postale jasne. Kriminalci i barbari. Sad mi je bila jasnija blaga nakošenost njegovih očiju, zlaćana boja kože, neprijateljsko raspoloženje. Ne vjerujem da uopće može postojati primitivnija kombinacija gena. Nisam ni bila svjesna da sam tu posljednju misao izgovorila naglas dok mi nije smireno odgovorio: – Siguran sam da negdje postoji. A sad da čujem što ste vidjeli tamo vani, gospodična Lane. – Nisam vidjela ništa, slagala sam. Prava je istina bila da nisam ni sama znala što sam vidjela i nisam bila raspoložena za analizu. Bila sam umorna i ona riba koju sam pojela poslijepodne očigledno nije bila svježa. Bilo mi je muka, ali bila sam i žalosna, a žalost vam može pomutiti pamet. Napravio je nekakav nestrpljiv znak. – Nemam strpljenja za laži, gospo. – Quid pro quo, Barrons. Poput djeteta sam uživala u činjenici da sam ga prekinula usred riječi. Izraz na njegovom licu je govorio sve – nitko ga nikada nije tako presjekao. Odšetala sam do jednog od kutaka za čitanje, spustila svoju vrećicu iz drogerije i svoju Juicy torbicu na stolić, te se svalila na naslonjač presvučen kožom boje karamela. Zaključila sam da mi je bolje da se udobno smjestim, jer nisam imala namjere maknuti se odavde dok ne dobijem barem neke odgovore, a svjesna činjenice daje Jericho Barrons tvrdoglavi tiranin, znala sam da bi to moje čekanje moglo potrajati cijelu noć. Podigla sam svoje lijepe srebrne sandale na stolić za kavu i prekrižila noge u gležnjevima. Da me mama vidi kako sjedim, gadno bih nadrapala – ali mama nije ovdje. – Vi meni nešto recite i ja ću vama nešto reći. Ali ovoga puta želim da

mi dokažete da je to što govorite istina prije nego što ja vama bilo što kažem. Bacio se na mene prije nego što je moj mozak uopće uspio probaviti činjenicu da se baca na mene. Ovo mu je bio treći put da me tako spopada i već mi je pomalo bilo dosta. Lik je ili Olimpijac, ili ja ne znam ništa ni o čemu, što ne bi bilo čudno jer nikad se nisam pokušala tako u skoku baciti na nekoga. Njegov je skok bio brži od mojih misli. Stisnutih usana i lica napetog od bijesa podigao me s naslonjača, držeči me jednom rukom za kosu, a drugom stišćući moj vrat, te me tako odvukao prema najbližem zidu. – Ma samo daj! – povikala sam. – Lijepo me ubij i gotovo! Poštedi me daljnih muka! Već je i činjenica da više nemam Alinu bila dovoljna da mi više ni do čega nije stalo, kao nasmrt bolesnima. S jednom razlikom – kad bolujete od neizlječive bolesti barem znate da će sva ta bol kad tad prestati. Ja nisam vidjela nikakvo svjetlo na kraju tunela. Bol me proždirali iz dana u dan, iz noći u noć i znala sam da iako će me naposlijetku progutati, neće me ubiti – koliko god željela da me dokrajči. Do kraja života postojat ću s prazninom u srcu. Do posljednjeg dana života osjećat ću bol zbog gubitka sestre. Ako ne znate o čemu pričam, ili mislite da dramatiziram, onda vam moram reći da nikada niste nekoga zapravo voljeli. – Ne mislite to što govorite. – Kao što rekoh, ne poznate vi mene. Nasmijao se. – Pogledajte si ruke. Pogledala sam. Obje su bile čvrsto omotane oko njegove podlaktice. Moji dražesni, ružičasto lakirani, manikirani nokti sa bijelim vrhovima bili su poput kandža zabijeni u njegovo odijelo, ruke su davale sve od sebe da ga natjeraju da popusti stisak. Nisam ni bila svjesan da sam podigla ruke. – Ali poznajem ljude, gospodična Lane. Svi misle da su spremni umrijeti, ponekad čak i kažu da žele umrijeti. Ali nikada to i ne misle. U posljednjem trenutku se predomisle, zaskviče poput svinje i počnu se boriti za život. Zvučao je ogorčeno, kao da sve to zna iz osobnog iskustva. Odjednom više nisam bila toliko sigurna da Jericho Barrons nije ubojica.

Podigao me, leda mi još uvijek oslonjenih o zid, te me držao tako odignutu od tla, držeći mi ruku na grlu, a mračan mu je pogled prelazio mojim licem, preko vrata, preko mojih grudi što su se nadimale ispod čipkaste potkošulje. Posebno pažljivo preko mojih grudi. Da sam imala dovoljno kisika za to, možda bih bila frknula nosom. Nema šanse da Jericho Barrons misli da sam privlačna. On i ja smo toliko različiti da je takvo nešto potpuno nemoguće. On je Antarktik, ja Sahara. Što onda izvodi? Možda je ovo nekakva nova taktika da me zastraši – silovanje umjesto ubojstva? Ili možda silovanje i ubojstvo? – Još ću vas jednom upitati, gospodična Lane, i savjetujem vam da se ne zezate sa mnom. Večeras mi je strpljenje doista na minimalnoj razini, a imam i pametnijeg posla. Što ste vidjeli tamo vani? Zatvorila sam oči i razmotrila opcije. Ja vam imam priličan problem s ponosom. Mama kaže da je to moja nezgodna, sićušna mana. A kako sam na početku našeg sukoba bila zauzela tako naglašeno prkosan stav, svako pristajanje na suradnju sada bi bilo znak slabosti. Otvorila sam oči. – Ništa. – Prava šteta, – rekao je. – Ako niste ništa vidjeli, onda mi niste ni od kakve koristi. Ako ste ipak nešto vidjeli, onda jeste. Ako niste ništa vidjeli, vaš mi život baš ništa ne znači. Ako pak jeste nešto vidjeli, vaš život … – OK, shvaćam! – zarežala sam. – Ponavljate se. – Dakle? Što ste vidjeli? – Pustite mi vrat – morala sam barem jednu pobjedu izvojevati. Pustio me i zateturala sam. Nisam bila do kraja svjesna da sam se oslanjala samo na vrhove prstiju dok me tako držao za vrat, no kad su mi pete dotakle pod odjednom sam postala itekako svjesna te činjenice. Protrljala sam vrat i iznervirano rekla: – Sjenke, Barrons. To je jedino što sam vidjela. – Opišite mi te sjenke. Opisala sam mu ih, a on me bez riječi slušao sve dok nisam dovršila; tamne oči netremice su preispitivale moje lice. – Jeste li ikada prije vidjeli nešto takvo? – upitao me. – Nisam. – Nikada? Slegnula sam ramenima.

– Pa i ne baš – malo sam razmislila, pa dodala: – Ali nešto čudno mi se jest dogodilo prije večer-dvije u pubu. – Govori – naredio je. Stajala sam između njega i zida i odjednom osjetila potrebu za prostorom. Ovakva fizička blizina Barronsu bila je uznemirujuća, osjećala sam se kao da stojim pored magnetskog polja. Skliznula sam pored njega, dajući sve od sebe da ga ne dodirnem – što ga je jako zabavilo – i krenula prema naslonjaču. Ispričala sam mu sve o tome kako sam prvo vidjela jedno, pa drugo, sve o neprijateljski raspoloženoj stanici, o tome što mi je rekla. Imao je hrpu pitanja za mene, natjerao na krajnje detaljne odgovore. Nisam imala ni približno tako razvijenu moć zapažanja kao Barrons i nisam mogla odgovoriti niti na polovicu njegovih pitanja. Nije se ni trudio sakriti gađenje prema mojoj nesposobnosti da razjasnim ili viziju, ili ponašanje starice. Kad je konačno bio gotov s ispitivanjem, nasmijao se oštro i kao u nevjerici. – Ne bih nikada rekao da bi negdje u svijetu mogao postojati netko poput vas. Neiskusna i nesvjesna ičega. Nemate pojma što ste, zar ne? – Sišla s uma? – pokušala sam se našaliti. Zatresao je glavom i stao koračati oko mene. Kad sam se instinktivno povukla unatrag zastao je, jedva se osmjehujući. – Bojite me se, gospodična Lane? – Ne bih rekla. Samo nisam luda za masnicama. – Masnice nestaju. A u noći se skrivaju gore zvjerke od mene. Otvorila sam usta za nekakav pametan komentar, ali me ušutkao pokretom ruke. – Poštedite me svojih blefova, gospodična Lane. Prozirni su. Ne, niste izgubili razum. Ali zato ste utjelovljenje nevjerojatnosti. Nemam pojma kako ste uopće preživjeli. Pretpostavljam da ste odrasli u toliko zabačenom i nezanimljivom mjestu da se nikada niste susreli s nekim od njih. Gradiću usred ničega, toliko esktremno dosadnim i ni po čemu posebnim da nitko od njih nikada niti je došao tamo, niti ikada hoće. Nisam imala pojma tko su ti “oni” koji možda jesu, a možda i nisu stigli do mog gradića, ali nisam imala nikakvih argumenata da mu proturječim. Bila sam prilično sigurna da je Ashford na popisu gradova u saveznoj državi Georgiji zapisan pod P kao ‘provincija’ i najozbiljnije sam sumnjala da se moj gradić razlikovao od bilo kojeg drugog na dubokom jugu

Amerike, niti zbog godišnjeg natjecanja u pohanju piletine, niti zbog Božićne parade u kojoj su svake godine sudjelovali svi gradski starčići. – Pa što sad – rekla sam pomalo bezobrazno. Voljela sam svoj gradić. – Što time želite reći? – Vi ste, gospodična Lane, sidhe-seer*. – Ha? Koji je vrag ši-seer? – Sidhe-seer. Imate sposobnost vidjeti Fae . Prasnula sam u smijeh. – Ništa u tome nije smiješno – rekao je okrutno. – Ovo je pitanje života i smrti, glupačo. Još sam se glasnije nasmijala. – A što mi može sićušna vila? Oči su mu se suzile. – Što si vi točno mislite kakve su ono sjene, gospodična Lane? – Samo sjene – odvratila sam, ali bilo mi je sve manje zabavno. Sad sam već bila ljuta na sebe. Bilo mi je dosta toga da mi se pričaju bajke. Oni oblaci tame vani bili su samo sjene i ništa više. Vile ne postoje, ljudi ih ne vide, a isto tako ne postoje ni knjige magije napisane prije milijun godina. Te Sjenke iz vas mogu isisati i zadnju kap života; od vas bi ostala tek ljuštura; prazna, sasušena, prozirna kožna ljuštura što se povlači ulicama na noćnom povjetarcu – rekao je hladno. – Ne bi bilo ni tijela koje bi bilo poslano vašim roditeljima. Nikada ne bi saznali što vas je snašlo. Samo još jedan turist nestao u stranoj zemlji. – Ma naravno – obrecnula sam se. – Koliko ću još takvih idiotarija točno čuti od vas? Da je ta ši-sadu stvarčica knjiga čarolija? Da ju je prije milijun godina napisao Kralj Tame? Koliko vi točno mislite da sam ja glupa? Samo sam htjela znati što ta riječ znači jer sam mislila da bih mogla pomoći policiji da pronađu ubojicu moje sestre … – Kako je umrla vaša sestra, gospodična Lane? Barrons je to pitanje postavio glasom nježnim poput svile, ali mene je pogodilo poput malja. Stegnula sam ćeljust i pogledala u stranu. Nakon minute sam rekla: – Ne želim o tome govoriti. To se vas ne tiče. – Je li njezina smrt bila nasilna? Užasna, gospodična Lane? Recite mi, je li njezino tijelo izgledalo kao da su ga razderale zvijeri? Okrutne zvijeri?

Okrenula sam se silovito naglo. – Odjebi i začepi – bijesno sam protisnula kroza zube. U pogledu mu se zažarila iskra nestrpljenja. – Želite li i vi tako poginuti? Ljutito sam ga pogledala. Nisam željela plakati pred njim. Nisam željela razmišljati o onome što sam vidjela onoga dana kada su me pozvali da identificiram Alinino tijelo. Niti u najgoroj noćnoj mori nisam pomišljala na takvu smrt. Pročitao mi je odgovor s lica i usne su mu se iskrivile u preziran osmijeh. – Nisam ni mislio, gospodična Lane. Poslušajte me i zapamtite što vam govorim, pomoći ću vam. – A zašto biste vi to uopće htjeli? – frknula sam nosom. – Baš i niste dobri Samaritanac. Ustvari, mislim da uz objašnjenje riječi “plaćenik” u enciklopediji stoji vaša slika. A ja nisam pri novcima. Sad su mu se iskrivile cijele usne – u bezobrazan cerek – no onda je brzo izbrisao svaku emociju s lica i navukao masku prepredene europske pristojnosti. Aha, pomislila sam; ovo te strefilo. Nešto od ovoga što sam mu izgovorila probilo je njegovu smirenost, a čini mi se da je to bila riječ “plaćenik”. – Pa ne mogu vas pustiti da poginete. To mi ne bi najbolje leglo na savjest. – Vi ne posjedujete savjest, Barrons. – A vi ne znate ništa o meni, gospodična Lane. – I nemam namjere saznati. Razgovarat ću s policijom i ponovno će otvoriti istragu o smrti moje sestre. Nikada više neću čuti ni za vas, ni za nikakve glupe sjenke. I uopće vas više neću pitati što je taj ši-sadu, jer očigledno patite od nekakvog poremećaja percepcije stvarnosti. Držite se dalje od mene, inače ću i vas i vaše sumanute ideje i prijetnje prijaviti policiji. Ščepala sam svoju vrećicu i torbicu i krenula prema vratima. – Ovo vam je golema pogreška, gospodična Lane. Naglim pokretom sam otvorila vrata. – Jedina pogreška koju sam počinila je bilo ono jučer, kad sam povjerovala sve to što ste mi napričali. A tu pogrešku neću ponoviti. – Savjetujem vam da ne prelazite preko tog praga. Ako izađete iz moje

knjižare umrijet ćete. Dajem vam najviše tri dana. To čak nisam ni udostojili odgovora. Pustila sam da za mene govori tresak vrata. Mislim da je nešto povikao za mnom, nešto čudno što je zvučalo kao Ostanite na svjetlu, ali nisam ga razumjela i nije me zanimalo. Jericho Barrons i ja smo završili jedno s drugim. Ili sam barem tako mislila. Pokazat će se daje to bila samo još jedna u nizu stvari u kojima sam bila u krivu. Uskoro ćemo se toliko zbližiti da ćemo doslovno živjeti zajedno, sviđalo nam se to ili ne. Vjerujte mi kad vam kažem da nam se neće svidjeti.

SEDAM

Kasnije ću se dana koji su slijedili prisjećati kao posljednjih normalnih u životu, iako su mi se ustvari činili sve prije nego mirnima. Normalni su pita od bresaka i mamine mahune, rad za šankom i pregovaranje s autom da izdrži još kojih par kilometara do servisa i novog krpanja od par stotina dolara, a ne istraživanje ubojstva moje sestre u Dublinu. Cijelu sam srijedu provela na Trinityju, u kampusu. Razgovarala sam i sa posljednjom profesoricom s mojeg popila, ali nije mi rekla ništa novoga. Razgovarala sam i sa desetak Alininih kolega kad su im bila gotova predavanja. Svi su mi redom govorili isto da su jedine mogućnosti bile da su se svi urotili u jednu opsežnu zavjeru kao u Dosjeima X – nikad mi se nije sviđala ta serija, uvijek je bila previše zakukuljena i nikada nije ponudila jasne odgovore kakve ja volim – ili da je moja sestra u ovome gradu uistinu bila takva kakvom su je prikazivali. Rekli su mi da je prva dva mjeseca bila vesela, otvorena, pametna, netko s kime su se svi željeli družiti. To je bila Alina koju sam i ja poznavala. Onda se iznenada promijenila. Počela je izostajati s predavanja. Kad bi se i pojavila, ako bi ju netko upitao gdje je bila nije davala odgovore, ponašala se tajnovito, čudno. Djelovala je zaokupljeno i uzbuđeno, kao da je otkrila nešto daleko zanimljivije od predavanja i potpuno se posvetila samo tome. Na kraju svega, posljednjih je mjeseci izgubila na kilaži i uvijek je izgledala iscrpljeno, kao da svake večeri izlazi i tulumari i pije cijele noći, pa da joj se to konačno odražava na zdravlju i formi. Riječi

poput “napeta” i “nervozna” nikada ne bih povezala sa svojom sestrom, a ipak njezini kolege koristili su upravo te dvije rječi da bi ju opisali. Je li se viđala s nekime?, pitala sam ih. Dvoje od njeznih kolega s kojima sam razgovarala su rekli da jest, dvije djevojke koje su, izgleda, poznavale Alinu bolje nego drugi. Rekle su daje definitivno imala dečka. Obje su dobile dojam da je bio stariji od nje. Imućan. Profinjen i ugodne vanjštine, ali ne, nisu ga upoznale. Nitko ga od njih nije upoznao. Nikada ga nije dovela u društvo. Prema kraju, onih rijetkih dana kad bi se uopće pojavila na predavanju, izgledalo je kao da pokušava poduzeti posljednje očajničke korake da vrati život u normalu, ali djelovala je izmoreno i poraženo, kao da je znala da je bitka koju pokušava voditi već izgubljena. Kasnije te večeri otišla sam do internet kafića i snimila hrpu pjesama za svoj iPod. Da vam kažem, iTunes je lud za mojom Visom. Znam da bih trebala biti štedljivija, ali moje slabosti su knjige i glazba, a iskreno vjerujem da ima i gorih slabosti od tih. Cjenkala sam se za alubum Najveći hitovi Green Daya (nekako mi riječi pjesme “ponekad sam sebe plašim, ponekad me plaši vlastiti um” postaju sve bliskije u zadnje vrijeme), te ga dobila po sniženoj cijeni od 9.99$, što je manje nego što bih ga platila u trgovini. Sad vam je jasno kako pronalazim opravdanja za svoje ovisnosti – ako nešto pronađem po nižoj cijeni nego što bih platila u dućanu, odmah to kupujem. Poslala sam dugačku i namjerno veselu e-mail poruku mami i tati, te nešto kraće nekolicini prijatelja kod kuće. Georgija mi se nikada nije činila tako daleko. Kada sam krenula natrag prema pansionu, vani se već bilo smračilo. Nisam baš voljela biti u sobi, nije bila ni komforna, niti sam se tamo posebno ugodno osjećala, pa sam se pokušavala svačime zabaviti sve dok mi se nije počinjalo spavati. Na putu prema pansionu sam dva puta dobila iznenadan osjećaj da me netko slijedi, ali oba puta kad sam se okrenula oko mene je bila sasvim normalna dublinska večer u Temple Baru. Jarko osvijetljena, ugodna i primamljiva, nakrcana mještanima i turistima. Ništa oko mene nije bilo uznemirujuće, nisam opazila ništa što bi bilo razlog žmarcima koje sam osjetila uz kralježnicu. Oko tri ujutro iznenada sam se probudila, neobjašnjivo uznemirena. Razmaknula sam zavjese i pogledala kroz prozor. Jericho Barrons je

stajao na pločniku ispred Clarin House, oslonjen o uličnu svjetiljku, ruku prekriženih na prsima, pogleda prikovanog za pansion. Na sebi je imao dugačak crni kaput koji mu je dopirao gotovo do gležnjeva, žarko crvenu košulju, crne hlače. Isijavao je ležernom europskom elegancijom i arogancijom. Kosa mu je padala sve do ispod brade, a dosad nisam ni shvatila koliko je ustvari bila dugačka jer ju je uvijek nosio začešljanu unatrag, od lica. Baš je i imao lice za to: isklesanih crta, simetrične strukture kostiju. Ujutro sam zaključila da je sve to bio samo san. U četvrtak sam se susrela s inspektorom O’Duffyjem, koji je bio pretio, proćelav i crven u licu, te je na sebi imao hlače zavezane pojasom nisko ispod napetog trbuha što je zatezao košulju. Bio je Britanac, a ne Irac, na čemu sam bila zahvalna jer je to značilo da se neću morati mučiti s dešifriranjem naglaska. Nažalost, moj razgovor s O’Duffyjem se pokazao još neugodnijim i poraznijim od onoga s Alininim kolegama. U početku se činilo kao da ću konačno nekamo dospjeti. Iako mi je objasnio da njegove osobne bilješke o slučaju nisu na raspolaganju nikome izvan policije, predao mi je (još jednu) kopiju službenog izvješća i pažljivo mi ponovio sve ono što je već rekao mojem ocu. Da, i oni su razgovarali s Alininim profesorima i kolegama. Ne, nitko od njih nije imao pojma zašto se Alina bila toliko promijenila. Da, neki od njih jesu spomenuli nekakvog dečka, ali nitko od njih nije znao ništa o njemu. Imućan, stariji od nje, profinjen, nije Irac – to je jedino što je policija uspjela saznati. Pustila sam mu njezinu uspaničenu poruku s mobitela. Poslušao ju je dvaput, onda se zavalio u svoj stolac i isprepleo prste ispod brade. – Je li se vaša sestra dugo drogirala, gospođice Lane? Nisam shvaćala. – Drogirala? Ne, gospodine, Alina se uopće nije drogirala. Pogledao me onim pogledom kojeg odrasli izvuku kad misle da vam govore nešto za vaše dobro i pokušavaju biti pažljivi. Taj me pogled uvijek beskrajno razbjesni kad je dotična odrasla osoba očigledno u krivu. Ali odraslima se nikada ništa ne može dokazati nakon što si nešto zabiju u glavu. – To propadanje koje su opisali njezini kolege u potpunosti odgovara ponašanju ovisnika koji tone sve dublje. Uzeo je fascikl i pročitao dio izvještaja.

– Subjekt se ponašao sve uzrujanije, nervoznije, napetije, gotovo paranoično. Subjekt je izgubio na težini, cijelo vrijeme je izgledao iscrpljeno. Pogledao me onim iritantnim pogledom s jednom obrvom podignutom, kao da očekuje od mene da končano shvatim što mi je pred nosom, kao da će me taj pogled navesti da se opametim. Netremice sam se zapiljila u njega, zamjerajući mu iz dna duše što je Alinu nazivao subjektom. – Sve to ne znači da se drogirala. To znači da je bila u opasnosti. – Ali ipak ni vama, ni roditeljima nije rekla ništa o toj opasnosti? Pa tako mjesecima? Vi ste mi sami rekli da je vaša obitelj vrlo bliska; zar vam sestra ne bi ništa rekla da joj je život uistinu bio u opasnosti? Žao mi je, gospodice Lane, ali puno je vjerojatnije da je vaša sestra prikrivala ovisnost o drogama, nego da je bila u životnoj opasnosti i ni riječi nikome o tome nije rekla. Takvo ponašanje često susrećemo kod ovdašnje gradske mladeži. – Rekla je da me pokušavala zaštititi – podsjetila sam ga svisokà. – Da nam zato nije mogla ništa reći. – Zaštiti od čega? – Ne znam! To je upravo ono što moramo otkriti. Zar ne biste mogli ponovno otvoriti slučaj i pokušati otkriti tko je bio taj njezin dečko? Sigurno ih je netko negdje vidio zajedno! U poruci je zvučala kao da se skriva od nekoga. Rekla je daju je taj netko pronašao. Da ne vjeruje da će ju pustiti da pobjegne iz zemlje. Očigledno joj je netko prijetio! Neko me vrijeme promatrao, a zatim duboko uzdahnuo. – Gospodice Lane, na rukama vaše sestre je bilo tragova uboda. Uboda od igle. Naglo sam skočila na noge. – Cijelo tijelo moje sestre je bilo prekriveno tragovima svega i svačega, inspektore! Ne samo njezine ruke! Mrtvoroznik jer rekao da izgledaju kao tragovi zuba! Ali ne niti ljudskih zuba, niti zuba bilo koje životinje koju je on poznavao, pomislila sam. – A neki dijelovi njezinog tijela jednostavno su bili otkinuti! Tresla sam se. Sjećanje na to mi je bilo užasno. Bilo mi je muka. Nadala sam se da je Alina već bila mrtva kada su ti tragovi nastali. Bila sam

prilično uvjerena da nije. Pogled na Alinino tijelo bilo je ono što je mamu i tatu gurnulo u ponor. I mene isto, ali ja sam se vratila iz tog pakla jer je netko od nas jednostavno morao. – Mi smo isto izvršili autopsiju, gospodice Lane. Te tragove nisu napravili ni ljudski, ni životinjski zubi. – E pa nisu ni igle – rekla sam bijesno. – Hoćete li sjesti, molim v … – Hoćete li vi ponovno otvoriti slučaj ili nećete? – inzistirala sam. Podigao je ruke, dlanova okrenutih prema gore. – Sušajte, ne mogu si priuštiti da pošaljem svoje ljude da istražuju slučaj za kojeg nemamo nikakvih tragova kad smo zatrpani slučajevima za koje imamo tragova. U posljednje vrijeme u ovom gradu su ubojstva i slučajevi nestalih osoba brojniji nego ikada. Izgledao je zgađeno. – Izgleda da je pola grada pomahnitalo. Ionako nemamo dovoljno ljudi. Jednostavno ne mogu opravdati premještanje osoblja na slučaj vaše sestre jer ne znamo kako nastaviti s istragom. Žalim zbog vašeg gubitka, gospođice Lane. Znam kako je kada izgubite nekoga koga volite. Ali ne vidim kako vam još mogu pomoći. Moj vam je savjet da se vratite doma i zajedno s obitelji sve ovo prebrodite. I time je naš razgovor bio završen. Osjećajući se kao potpuni promašaj, u želji da barem u nečemu uspijem, odvukla sam se natrag u pansion i sakupila sve vrećice, kutije i torbe, uzela metlu i naručila taksi jer nije bilo šanse da sve to pješice nosim do Alininog stana. Kad već nisam mogla ništa drugo obaviti kako treba, barem mogu pospremati. To ionako radim svake večeri na kraju radnog dana u Brickyardu i znam da mi to ide od ruke. Cijelo vrijeme dok sam mela sam plakala. Bila sam tužna zbog Aline, tužna zbog sebe, tužna zbog svijeta u kojem je netko poput moje sestre žrtva tako brutalnog zločina. Kada sam bila gotova s metenjem i plakanjem, prekriženih nogu sam sjela na pod i počela pakirati. Nisam se mogla prisiliti da bilo što bacim, pa čak ni stvari za koje sam znala da bi ih sama Alina bacila, poput poderane odjeće ili potrganih sitnica. Svaki sam predmet nježno zamotala i zapakirala. Možda jednoga dana, kad sve ovo bude davna prošlost,

izvučem sve te kutije s tavana naše kuće u Georgiji i razvrstam ih pomnije. Ali sad nisam imala snage za to. Tamo sam provela cijelo poslijepodne i obavila sasvim pristojan posao. Trebat će mi još par dana da sve dovršim, počistim i provjerim je li bilo nekakve štete koju polog nije pokrivao. Kad sam izašla, vani je bilo oblačno i lijevala je kiša. Nigdje na vidiku nije bilo taksija. Nisam imala kišobran i bila sam izgladnjela, pa sam preskačući preko lokvi utrčala u prvi pub na kojeg sam naišla. Tada to nisam znala, ali time sam zatvorila posljednje poglavlje normalnog dijela svojeg života. Sjedio je za stolom otprilike četiri metra od mojeg separea, nasuprot sitnoj mladoj ženi u ranim tridesetima, smeđe kose bez sjaja do pola vrata. Njezin izgled je bio tek mrvicu bolji od neuglednog, a upravo zato sam ih i primijetila, jer on je bio nevjerojatno zgodan. Ne samo zgodan, nego toliko zgodan da ne vidim kako ga je ijedna žena mogla pogledati i ne poželjeti. Često se vide parovi čudni na potpuno obrnut način – prekrasna žena i krajnje neprivlačan muškarac, ali ovako zgodni muškarci ne lijepe se tako često na neugledne žene. Visok, mišićav, napetog i osunčanog tijela, u bijeloj košulji i izblijedjelim trapericama, imao je dugu plavu kosu koja je svjetlucala poput zlata. Imao je egzotične crte lica, poput fotomodela; seksi smeđe oči, pune i senzualne usne. Svaka je sitnica na njemu bila prekrasna. Bio je elegantan, ali nekako stvaran; skladan, ali impresivan, čak i u trapericama je izgledao kao da je ustvari bogat kao Krez. Priznajem da sam bila očarana. Iako je žena na sebi imala suknju s volanima, svilenu bluzu, otmjen nakit i bila je savršeno uredena od glave do perfektno oblikovanih noktiju na nogama, najveći kompliment kojeg bi joj itko udijelio bi bio obična, no muškarac nije skidao pogleda s nje. Ni ruke, neprestano ju je dodirivao. A onda me ščepala jedna od onih glupih vizija. Baš sam bila pojela svoj cheeseburger i opušteno sam se naslonila na stolac da uživam u krumpirićima (ja vam zbilja obožavam krumpiriće, ili sam ih barem obožavala dotad; žestoko posolim i popaprim kečap i onda ih obilato zalijem time, pa ih jedem polako, jednog po jednog, nakon što

sam gotova sa svom drugom hranom), kad sam primijetila da su njegovi pokreti više ljigavi, nego šarmantni; lice više ispijeno nego isklesano. Iznenada je na trenutak nestao, a na njegovom mjestu je sjedilo nešto sasvim drugačije. Sve se to dogodilo toliko brzo da nisam ni uspjela vidjeti što ga je točno zamijenilo, samo sam vidjela da na tom stolcu više nije bio on. Zatvorila sam oči, protrljala ih, ponovno ih otvorila. Plavokosi bog seksipila ponovno je sjedio na svojem mjestu, nježno dodirujući bradu svoje prijateljice, prelazeći joj prstima preko usnica – prstima koji su završavali oštrim žutim kandžama što su izbijale kroz meso ruke koja je izgledala kao da je tanak sloj trule sive kože nategnut preko kostju leša! Odlučno sam stresla glavom, pokrila lice rukama, te još temeljitije protrljala oči, toliko žestoko da sam si razmazala maskaru. Uz obrok sam bila popila dvije krigle piva, pa iako inače mogu podnijeti tri do četiri prije nego što mi alkohol udari u glavu, tamni Guiness je jači od piva koje pijem doma. – Kad otvorim oči – rekla sam sama sebi – vidjet ću samo ono što doista jest tamo. Ljudsko biće, ne moje halucinacije. Ovo posljednje sam valjda trebala posebno naglasiti, jer kad sam otvorila oči, jedva sam se suzdržala da ne zavrištim. Seksi božanstvo je nestalo, a neugledna žena je držala usne na ruci čudovišta kao iz horora i ljubila je tu ruku. Upalih obraza, toliko mršavo kao da je na rubu smrti, čudovište je bilo visoko – i to zbija visoko, negdje tri metra. Bilo je sivo, kože potpuno prekrivene čirevima i krastama, otvorenim vlažnim ranama. Imalo je donekle ljudski izgled – ali jako uvjetno rečeno i to samo zbog toga ljudski jer je imalo ruke, noge, glavu. No sva je sličnost sa čovjekom tamo i završavala. Lice mu je bilo dvostruko više od ljudske glave i usko kao da ga je nešto spljoštilo; nije bilo šire od mojeg dlana. Oči su mu bile potpuno crne, bez bjeloočnica i šarenica. Kad je progovorio, opazila sam da mu usta – koja su zauzimala cijelu donju polovicu tog ogavnog lica – nisu ružičasta iznutra, već da su mu i jezik i zubno meso jednake sive boje kao i ostatak njegovog trulog tijela, prekrivena jednakim otvorenim ranama. Nije imalo usne, ali je imalo dva reda zuba na obje vilice, poput morskog psa. Jednom rječju, bilo je gnjusno.

Onda se oratio plavokosi bog seksipila. I gledao je ravno u mene. Baš me promatrao. Više nije razgovarao sa ženom, već je samo buljio u mene. Nije izgledao sretno. Probudila sam se. Ni sama ne znam kako sam u tom trenutku znala to što sam znala; to znanje kao da je bilo programom uneseno u mene na staničnoj razini. Moj se um podijelo na strane. Prva se strana željela pretvarati da je sve ovo moja halucinacija i nije stvarno. Druga je strana navijala za to da pokupim svoje stvari, zgrabim torbicu, bacim novac za večeru na stol i istrčim iz puba koliko me noge nose. Obje su strane zvučale pomalo histerično, čak i meni samoj. Treća je strana bila smirena, hladnokrvna. Ledenom odlučnošću je inzistirala da dam sve od sebe da uvjerim biće koje sjedi za tim stolom i pretvara se da je čovjek da uopće ne vidim što je ono ustvari, da ne vidim što se skriva iza privida – inače ću umrijeti. Tu sam stranu poslušala bez oklijevanja. Prislila sam se da mu se nasmiješim i pognula glavu kao da se polaskano rumenim već i zbog toga što me takvo utjelovljenje seksipila uopće gleda. Kada sam vratila pogled na njega, ponovno je izgledao kao sivo krastavo čudovište. Glava čudovišta nalazila se znatno više nego što bi se nalazila glava seksi božanstva, pa sam se morala usredotočiti i piljiti u područje oko pupka čudovišta – samo što nije imalo pupak – u nadi da ću pogoditi pravu visinu. Osjetila sam da me čudovište promatra krajnje sumnjičavo. Uputila sam još jedan sramežljiv i čedan pogled pupčanom području, pa se ponovno posvetila svojim krumpirićima. Od tog dana nisam ni okusila krumpiriće. Prisilila sam se da ostanem sjediti i dovršim krumpiriće, jednog po jednog. Prisilila sam se da se nastavim pretvarati daje odurno trulo čudovište ustvari prekrasan muškarac. Do dana današnjega vjerujem da je povjerovalo u moj blef samo zato što sam ostala sjediti tamo. Do dana današnjeg mi se povraća kad vidim krumpiriće. Sa svakim dodirom čudovište je žderalo djelić žene. Upijalo je dio po dio njezine ljepote kroz otvorene rane na svojim rukama. Jela sam krumpiriće i promatrala kako joj kosa postaje sve bezbojnija, kako joj koža postaje žućkasta i usahla, kako ona sama postaje sve neuglednija, neprivlačnija, sve siva sa svakim dodirom čudovišta. Pretpostavila sam da je nekada bila nevjerojatno lijepa. Zapitala sam se što će ostati od nje

kada čudovište bude gotovo s njom. Hoće li se jednoga jutra probuditi, pogledati u ogledalo i zavrištati. Zapitala sam se hoće li ju obitelj i prijatelji prepoznati, hoće li znati tko je ona bila. Izašli su iz puba prije mene; niska ružna žena i tri metra visoko čudovište. Sjedila sam na svojem mjestu još dugo nakon njihovog odlaska, piljeći u svoju treću kriglu piva. Kad sam konačno platila račun i izašla iz svog separea, krenula sam ravno prema Jerichou Barronsu.

OSAM

Bilo

je tek sedam i trideset, ali uporna, neumorna kiša je dok sam ja sjedila u pubu pomogla tami da se spusti i iz puha sam izašla u noć. Ulice su bile mračne, gotovo prazne, tek je nešto turista bilo dovoljno žedno da prkosi pljusku za kriglu piva umjesto da ga popiju u barovima svojih hotela. Večeras se barmeni pubova neće obogatiti na napojnicama. Natkrila sam glavu presavijenim, kišom natopljenim novinama i skakutala preko lokvica. Bilo mi je drago da sam se bila presvukla iz odijela od finog žutog lana koje sam bila obukla za razgovor s policijskim inspektorom u traperice, svijetlozelenu majicu s V-izrezom i japanke – sve to za čišćenje Alininog stana – ali poželjela sam da sam bila dovoljno pametna da uzmem i jaknu. Temperatura se sa hladnom kišom bila naglo spustila. Srpanj u ovom dijelu Irske nije bio topao, a pogotovo za curu naviknutu na sparna ljeta južne Georgije. U Dublinu je posred ljeta temperatura jedva dosizala devetnaest, a znala se spustiti sve do deset stupnjeva. Noćas je bila čak i niža od deset. Osjetila sam olakšanje kada sam vidjela da je knjižara još uvijek jarko osvijetljena. Tada to još nisam znala, ali prešla sam preko još jedne od onih graničnih linija. Nekada mi je bila potrebna potpuno zamračena soba da bih mogla zaspati, nikakva se zraka svjetlosti nije smjela probijati kroz rolete, nikakva plavkasta neonska svjetlost nije smjela dopirati s mojeg stereo uredaja ili računala. Nikada više nisam zaspala u potpunom mraku. Barrons nije bio u knjižari, ali Fiona jest. Bacila je pogled prema meni

preko glava mušterija pred blagajnom i veselo rekla: – Dobrodošla nam opet, dušo. Ma vidi ti što ti je kiša učinila! Hoćeš li malo doći k sebi kod nas? Evo me za trenutak – rekla je mušterijama. Ukočeno se smiješeći zgrabila me za lakat i takoreći odvukla u kupaonicu u stražnjem dijelu prostorije. Kad sam ugledala vlastiti odraz u ogledalu iznad umivaonika, shvatila sam zašto je tako reagirala. I ja bih samu sebe izvukla iz knjižare. Izgledala sam užasno. Oči su mi bile široko razrogačane, izraz na licu skamenjen od užasa. Maskara i tuš su mi se slili u tamne kolobare oko očiju. Bila sam blijeda kao papir, sav mi je ruž nestao jer sam izgrizla usnice i sada se ocrtavao samo u oba kuta usana, a na desnom obrazu imala sam veliku mrlju od kečapa. Bila sam morka do kože, a visoki rep u kojeg je bila zavezana moja kosa visio je otužno iza mojeg lijevog uha. Bila sam hodajuća katastrofa. Nisam se žurila s uređivanjem. Skinula sam majicu i iscijedila vodu iz nje u umivaonik, a zatim papirnatim ručnicima posušila grudnjak što sam bolje mogla i ponovno obukla majicu. Masnice na rebrima i dalje su bile vidljive, ali manje su boljele. Počešljala sam se, zatim smočila još papirnatih ručnika i obrisala lice, pažljivo uklonivši mrlje od rastopljene šminke s nježne kože oko očiju. Izvukla sam kozmetiku iz torbice – komplet minijaturnih verzija svih proizvoda koji jednoj južnjačkoj ljepotici služe za uljepšavanje, jednu od para kojeg je Alini i meni mama poklonila posljednjeg Božića. Nanijela sam vlažnu kremu, matirala lice puderom, stavila mrvicu rumenila i ocrtala oči tušem, te za kraj namazala usne svijetloružičastim sjajilom. Otvorila sam vrata, izašla, sudarila se s prsima Jerichoa Barronsa i vrisnula. Nisam se mogla spriječiti. Taj sam vrisak potiskivala još otkako sam ugledala ono užasno biće u pubu i više ga nisam mogla zadržati u sebi. Zgrabio me za ramena – mislim zato da me smiri – a ja sam ga udarila. Ni sama ne znam zašto. Možda sam bila histerična. Možda sam upravo počela shvaćati da nešto nije u redu sa mnom i to mi se nije svidjelo. Kad se nenormalne stvari oko vas počnu slagati u sasvim normalne sklopove, tada znate da nešto nije u redu. A za sve je bio kriv on. On je bio taj koji mi je prvi rekao za sve te besmislice. Udarila sam šakama po njemu. Samo je stajao i mirno sve podnio, ruku položenih na moja ramena,

promatrajući me svojim tamnim očima. Nemojte me krivo shvatiti, nije to baš elegantno podnosio, izgledao je beskrajno ljutito. Ali dopustio mi je da ga udaram. I nije mi oratio jednakom mjerom. Što je, sve mi se čini, jako plemenito kad se o njemu radi. – Što si vidjela? – upitao me kad sam konačno prestala. Nisam se uopće gnjavila s pitanjem otkud zna što mi se dogodilo. Oboje smo bili svjesni činjenice da se ne bih ponovno pojavila kod njega da mi nije trebalo nešto što ne bih mogla dobiti nigdje drugdje – na primjer, oni odgovori koje nisam željela ćuti posljednji put kad sam bila ovdje. A sve je to značilo da mi se dogodilo nešto zbog čega sam promijenila mišljenje. Još uvijek je držao ruke na mojim ramenima. Večeras je njegova blizina na mene djelovala drugačije nego prije, ali ništa manje uznemirujuće. Ne znam jeste li ikada izašli iz automobila u blizini srušenih električnih stupova na cesti usred oluje, ali ja jesam. Iz vodova izbija energija, zrak se ispuni nabojem, a vodovi se uvijaju na zemlji i postane vam jasno da stojite u blizini sirove snage koja se može pretvoriti u ubojitu silu u svakom trenutku. Privukla sam ramena. – Makni se od mene. Maknuo je ruke. – Vi ste došli k meni, sjećate se? Baš me nije puštao da išta zaboravim. Sami ste to odabrali, reći će mi kasnije. Mogli ste se vratiti doma. – Mislim da će mi pozliti – rekla sam. – Neće. Želite da vam pozli, ali neće vam pozliti. S vremenom ćete se naviknuti na taj osjećaj. Bio je u pravu. Te večeri nisam povratila, ali svejedno mi je ostao osjećaj da bih kad-tad mogla ponovno ugledati sve one progutane krumpiriće i kečap. – Dođite. Poveo me natrag u prednji dio knjižare i otpratio do istog onog naslonjača boje karamela na kojem sam sjedila nekoliko večeri ranije. Preko kože naslonjača nadvio je deku da ga zaštiti od mojih mokrih traperica. Kod nas na jugu naslonjač nikada nije važniji od osobe koja na njemu sjedi; mi vam to zovemo gostoljubivost. Bilo mi je toliko hladno da sam se stresla, a i mučio me sitan problemčić utjecaja kojeg je mokra majica imala na moje bradavice. Zato sam mu dobacila bezobrazan

pogled i umjesto naslonjača zamotala sebe u deku. Zahvaljujući onim svojim munjevitim refleksima zgrabio je drugu deku i prostro ju tik prije nego što je moja stražnjica dotakla naslonjač. Onda je sjeo na stolac nasuprot meni. Fiona je bila otišla kući i znak u izlogu bio je ugašen. Barrons Books and Baubles je zatvorio svoje dveri za tu večer. – Slušam – rekao je. Prepričala sam mu što sam vidjela. Kao i prvi put, postavio mi je niz pitanja, zahtijevao da mu kažem i najsitnije detalje. Ovog puta je bio zadovoljniji mojim darom opažanja. Čak su se i meni moji opisi ovoga puta ćinili detaljnijima, ali kad se susretnete sa Smrću to vam se zbilja ureže u sjećanje. – Nije to bila Smrt – rekao mi je. – Sivi Čovjek. – Sivi Čovjek? – Nisam ni znao da je ovdje – promrmljao je. – Nisam znao da su stvari toliko daleko odmakle. Protrljao je bradu, očigledno nezadovoljan razvojem stvari. Zaškiljila sam. – Što ti je to na ruci, Barrons? Krv? Prenuo se, pogledao prvo mene, pa svoju ruku. – A, to – rekao je kao da se prisjeća. – Izašao sam u šetnju i naišao na ozlijeđenog psa na ulici. Odnio sam ga vlasniku u obližnji dućan, gdje je uginuo. – Aha. Čudima nikad kraja. Više mi se činio kao tip koji bi psa ubio na licu mjesta da ga poštedi daljnje patnje, možda bi mu onako naglo zaokrenuo vratom ili sredio dobro odmjerenim udarcem, a da ni ne spominjem to da mi se sve to skupa činilo previše ljudskim za njega. Kasnije se ispostavilo da je moj instinkt bio ispravan: te noći Barrons nije bio naišao ni na kakvog psa. Krv na njegovim rukama bila je ljudska. – Dakle tko je taj Sivi Čovjek? – Točno ono što ste pomislili da jest. Čudovište koje odabire najljepše žene koje može pronaći i krade njihovu ljepotu malo po malo dok od nje ne ostane ništa. – Zašto? Slegnuo je ramenima. – A zašto ne? On je Unseelie. Njima ne treba ni razloga, ni smisla da

nešto naprave. Oni su sile Tame. Legende kažu da je Sivi Čovjek toliko ružan da mu se i njegova vlastita rasa ruga. Krade tuđu ljepotu iz razarajuće zavisti i mržnje. Kao i većina Tamnih Fae, uništava tek tako, jer to može. – Što se dogodi ženama kad mu dosade? – Pretpostavljam da se većina njih ubije. Lijepe žene rijetko posjeduju dovoljno dubok karakter da prežive bez svoje privlačne vanjštine. Kad im se ona oduzme, slome se. Uputio mi je pogled suca, porote i krvnika u jednom. Nisam ni pokušala prikriti sarkazam u glasu. – Koliko god mi laskalo da me ubrajaš u lijepe ljude, Barrons, dopusti mi da istaknem činjenicu da sam još na životu. Susrela sam se sa Sivim Čovjekom i preživjela, još uvijek jednako lijepa kao i uvijek, govnaru. Podigao je obrvu. – Slikovito rečeno. Bila sam razočarana sobom. Nikada u životu nikoga nisam nazvala govnarom. Ali što je tu je. Dan mi je bio gadan. Pardon, mama. – Što sa mnom nije u redu? I ne pitam to zato da mi krenete nabrajati sve karakterne mane koje ste zamijetili na meni. Blago se osmjehnuo. – Rekao sam vam neku večer. Vi ste sidhe-seer, gospodična Lane. Imate sposobnost vidjeti Fae. Iako imate sposobnost vidjeti i Fae Svjetlosti i Fae Tame, izgleda da ste se dosad imali priliku susresti samo sa neugodnom polovicom te rase. Nadajmo se da će to tako i ostati, barem još neko vrijeme, dok vas ne podučim nekim stvarima. Seelie, Fae Svjetlosti, su jednako toliko uznemirujuće prekrasni koliko su njihova tamna braća odbojno ogavna. Stresla sam glavom. – To je nemoguće. – Vi ste se meni obratili, gospodična Lane, zato što znate da nije nemoguće. Možete se nastaviti zavaravati svojim slatkim malim iluzijama i naći način da samu sebe uvjerite da ovo što ste večeras vidjeli nije stvarno, ili možete pronaći način da preživite sve ovo. Sjećate li se kad sam vas nazvao žrtvom? Žena koju ste vi večeras vidjeli je bila točno to; žrtva. Što vi želite, gospodična Lane? Preživjeti ili postati žrtva? Iskreno, nisam siguran bih li vam čak i ja mogao pomoći da preživite, s

obzirom na sirovost materijala s kojim bih morao nešto napraviti, ali u svakom slučaju sam jedini koji je uopće voljan pokušati. – Da znate da ste gad. Slegnuo je ramenima. – Samo vam kažem kako ja vidim stvari. Naviknite se na to. Ako se budete držali mene dovoljno dugo, možda to naučite i cijeniti. Ustao je i krenuo prema stražnjem dijelu prostora. – Kamo ste krenuli? – U kupaonicu. Moram oprati ruke. Bojite se ostati sami, gospodična Lane? – Ne – slagala sam. Točno ga toliko dugo nije bilo da sam se počela okretati po prostoriji, zavirivati u kutke da se uvjerim da svaku sjenu u knjižari baca neki predmet i da se sve ponašaju prema zakonima fizike. – OK – rekla sam kad se oratio. – Recimo da vjerujem u tu vašu priču, barem privremeno. Gdje su sva ta čudovišta dosad bila? Motala su se oko mene, a ja ih nisam vidjela? Dobacio mi je zgužvanu hrpicu odjeće. Pogodio me ravno u prsa. – Presvucite se, mokri ste. Ja nisam medicinska sestra. Ako se razbolite, sami ćete se brinuti za sebe. Iako sam bila zahvalna za suhu odjeću, ipak sam pomislila da bi ga netko trebao podučiti pristojnosti. – Vaša je briga za mene dirljiva, Barrons. Gotovo sam utrčala u kupaonicu da se presvučem. Bilo mi je hladno i drhtala sam, a pomisao da se razbolim i moram provoditi dane u svojoj sićušnoj sobici, u Dublinu, bez mamine domaće pileće juhe s rezancima i nježne brige bila mi je zabrinjavajuća. Vesta boje slonovače koju mi je dao bila je od mješavine svile i ručno predene vune, a dopirala mi je do polovice bedara. Rukave sam morala podvrnuti četiri puta. Hlače od crnog lana su mi se učinile kao loša šala. Moj struk ima opseg od šezdesetjednog centimetra. Njegov otprilike devedeset, a noge su mu barem dvadeset-trideset centimetara dulje od mojih. Podvrnula sam nogavice, izvukla remen iz svojih traperica i pritegnula hlače. Baš me i nije bilo briga kako izgledam. Bila sam u suhoj odjeći i već mi je bilo toplije. – Dakle?

Maknuo je vlažnu deku s naslonjača i sad ga je brisao spužvom, pa sam se prekriženih nogu svalila na ukrasne jastučiće i nadovezala se na naš razgovor otprije. – Već sam vam rekao. Sigurno ste odrasli u toliko malenom i toliko nezanimljivom gradiću da ga niti jedan Fae nije posjetio. Niste puno putovali, zar ne, gospodična Lane? Odmahnula sam glavom. Kao i moj gradić, i ja sam bila Provincijalka s velikim početnim P. Osim toga, ta čudovišta, kako ih vi nazivate, nisu oduvijek u našem svijetu. Prije su samo Seelie imali sposobnost kretanja raznim svjetovima. Unseelie su na naš svijet stigli zarobljeni u njihovim zatvorima. Rijetki među njima su s vremena na vrijeme puštani na slobodu po zapovjedi Kraljice Seelie ili Velikog Vijeća. Jedna me rečenica zaokupila. – Stigli na naš svijet? – ponovila sam. Trebala mi je minuta da razmislim o tome. – Kužim. Dakle, ta čudovišta su ustvari vanzemaljci koji putuju svemirom. A ja blesača to nisam sama shvatila. Mogu li oni i kroz vrijeme putovati, Barrons? – Niste valjda mislili da su oni iz našeg svijeta? Uspio je zvučati još malo drskije od mene, što je krasan pothvat i reklo bi se, nemoguć. – A što se tiče putovanja kroz vrijeme, gospodična Lane, to barem zasad ne mogu. Ali neki Seelie su nekada imali sposobnost putovanja kroz vrijeme – pripadnici četiri kraljevske kuće. Neke stvari su se nedavno počele događati. Neobjašnjive stvari. Nitko ne zna točno što se događa, pa čak niti u čijim je rukama trenutno moć u njihovom svijetu, no priča se da se Fae više ne mogu kretati kroz vrijeme. Da su po prvi put u svojem beskrajno dugom postojanju zarobljeni u sadašnjem vremenu baš poput vas ili mene. Bez riječi sam buljila u njega. Moja opaska o putovanju kroz vrijeme je bila šala. Iz mene je izletio drzak smijeh. – Za Boga miloga, pa vi – vi ste ozbiljni, zar ne? Mislim, vi stvarno vjerujete da … U jednom se pokretu našao na nogama. – Što ste večeras vidjeli u pubu, gospodična Lane? – upitao me odrješito. –Jeste li to tako brzo zaboravili? Ili vam je samo zbilja kratko

trebalo da si sve to objasnite praktičnom malom laži? I ja sam ustala, s rukama na bokovima i uzdignute brade. – Možda je sve to bila halucinacija, Barrons. Možda sam se opako prehladila i možda sam sad bolesna, u groznici, u svojoj hotelskoj sobi i sve ovo upravo sanjam. Možda sam POLUDJELA! Cijelo mi se tijelo treslo od žara s kojim sam izgovorila ovo posljednje. Nogom je odbacio u stranu stolić koji je stajao između nas, s njega su poletjele knjige, a on je stao tik ispred mene. – Koliko ćete ih još morati ugledati da mi povjerujete, gospodična Lane? Jednog dnevno? Sve se može srediti. A možda vam treba podsjetnik upravo sad. Dođite. Idemo se prošetati. Zgrabio me za ruku i počeo vući prema vratima. Dala sam sve od sebe da se oduprem, ali japanke su mi bile ostale u kupaonici i bosa stopala su mi klizila po ulaštenom parketu knjižare. – Ne! Pusti me! Ne želim van! – udarala sam ga po ruci, po ramenima. Nema šanse da izađem tamo. – Zašto ne? Pa to su samo sjene, zar ne, gospodična Lane? Sjećate se? To ste vi rekli. Da vas odvedem do napuštenog dijela grada i ostavim s tim sjenama neko vrijeme? Hoćete li onda povjerovati? Stigli smo do vrata. Otvarao je zasune jedan za drugim. – Zašto mi ovo radite? – bila sam na rubu suza. Ruka mu se zaustavila na trećem zasunu. – Jer imate samo jedan način da preživite, gospodična Lane. Morate mi vjerovati i morate se bojati; u suprotnom samo gubite moje vrijeme. Jebite se i vi i to vaše Recimo da vjerujem u tu našu priču. Ako mi niste spremni reči Slušam vas, naučite me sve što znate, želim preživjeti, onda se gubite odavde! Željela sam se rasplakati. Željela sam se sklupčati u hrpicu pored vrata i cviliti Želim da sve to nestane. Želim da moja sestra bude živa i zdrava, želim da se vratimo doma i zaboravimo da smo ikada bile ovdje. Želim da se ti ija nikada nismo upoznali. Želim da moj život ponovno bude onakav kakav je bio. – Ponekad, gospodična Lane – rekao je – moramo se osloboditi vlastite prošlosti da bismo prihvatili budućnost. To nikada nije jednostavno. Ali sposobnost za takvo nešto je upravo ono po čemu se žrtve razlikuju od onih koji prežive. Sposobnost da odbacite ono što je bilo da biste

preživjeli ono što jest. Potegnuo je i posljednji zasun i naglim pokretom otvorio vrata. Zatvorila sam oči. Iako sam znala što sam vidjela u pubu večeras, jedan dio mene još je to poricao. Ljudski mozak ima veličanstvenu sposobnost da odbaci sve što se suprotstavlja njegovim osnovnim uvjerenjima, a Čudovišne Vile Iz Svemira bile su u žestokoj suprotnosti sa svim mojim uvjerenjima. Dok ste mali sve vam ima smisla – nema veze ako vi samo ne razumijete zakone prema kojima funkcionira svemir, jer znate da negdje tamo neki štreberski znanstvenik sve to razumije i to vas tješi na neki način. Znala sam da nema tog znanstvenika koji bi povjerovao u moju priču i u tome nije bilo nikakve utjehe. Ipak, pomislila sam da bi još manje utješno od svega toga bilo umrijeti kao Alina. Nisam mogla mirne duše reći Slušam, poduči me svemu kad je jedino što sam uistinu željela bilo prekriti uši kao djeca i praviti se da ga ne čujem. Ali zato sam mogla s potpunim uvjerenjem reći da želim živjeti. – U redu, Barrons – rekla sam ozbiljno. Zatvori vrata. Slušam.

DEVET

Fae: poznati i kao Tuatha De Danaan. Podijeljeni na dva dvora: Seelie ili Dvor Svjetlosti i Unseelie ili Dvor Tame. Oba su Dvora podijeljena na različite staleže Fae, a četiri kraljevske kuće sačinjavaju najviši stalež na oba Dvora. Kraljica Seelie i njezin suprug viađaju Dvorom Svjetlosti. Kraj Unseelie i njegova trenutna priležnica vladaju Dvorom Tame. Pogledala sam zapis kojeg sam upravo bila unijela u svoj dnevnik i stresla glavom. Sjedila sam u svom četrnaestom pubu danas, već je bila predvečer. Cijeli sam dan provela hodajući od puba do puba, pokušavajući naići na predmet svoje nove vizije. Dosad nisam u tome uspjela, a kako je dan odmicao, to su mi se udaljenijima i manje vjerojatnima činili događaji od prošle noći. Jednako udaljen činio mi se i zdrav razum, s obzirom da sam upravo zapisala to što sam zapisala. Sjenke: jedan od najnižih staleža Unseelie. Inteligentna bića, ali jedva. Pokreće ih glad. Ne podnose izloženost izravnoj svjetlosti i love samo noću. Hrane se životom kao što Sivi Čovjek krade ljepotu, a svoje žrtve dokrajče vampirskom spretnošću i brzinom. Razina opasnosti: smrtonosna.

Jericho Barrons mi je sinoć, prije nego što me smjestio u taksi za Clarin House, ispričao svašta. Odlučila sam sve to zapisati, savršeno svjesna činjenice da sve to skupa zvuči kao jedan od onih jako loših znanstvenofantastičnih horora kakvi su na programu kasno navečer. Kraljevski Lovci: srednji stalež Unseelie. Inteligentni i ratoborni, izgledom podsjećaju na tradicionalni opis vraga; imaju rascijepljene papke, rogove, izduljena lica poput satira, debela kožnata krila, vatreno narančaste oči i repove. Visoki su između dva i tri metra, te nevjerojatno brzi i kad se kreću tlom i kad lete. Primarna funkcija: istrebljivači sidhe-seera. Razina opasnosti: smrtonosna. A to nas je dovelo do najzabavnijeg dijela: Sidhe-seer: ljudska osoba na koju čarolija Fae ne djeluje, koja vidi ispod privida ili ‘čari’ koju projicira Fae i spoznaje pravu prirodu Fae koja se skriva ispod privida. Neki od njih također nide i Tabh’r, drugima nevidljive portale između našeg i njihovog svijeta. Drugi sidhe-seer mogu vidjeti Seelie i Unseelie relikvije. Svaki je sidhe-seer drugačiji, te svaki ima drugačiju razinu otpornosti na djelovanje Fae. Neki su u svojim sposobnostima ograničeni, a neki obdareni višestrukim “posebnim moćima”. Frknula sam nosom. Posebne moći. Netko je ovdje previše vremena proveo gledajući znanstvenu fantastiku, a to nisam bila ja. Najbolje od svega je bilo što sam navodno ja bila jedna od tih sidhe-seera. Barrons je rekao da se ta sposobnost viđenja ispod privida nasljeđuje unutar obitelji. Bio je uvjeren da ju je i Alina imala, te da je upravo zato i ubijena; da ju je ubila Fae koju je tako vidjela. Zaklopila sam dnevnik. Već je bio ispisan do dvije trećine. Još malo pa će mi trebati nova bilježnica. Prva polovica ove bila je ispunjena mojom boli i nasumičnim uspomenama na Alinu. Onda je Blijedilo trideset stranica mojih popisa i ideja za pronalaženje njezinog ubojice.

A posljednje stranice – te sam ispunjavala notornim besmislicama. Mama i tata bi me poslali u neku ustanovu i nakljukali lijekovima da sve ovo pročitaju. Ne znamo što se dogodilo, doktore, doslovno sam mogla čuti tatu kako govori, predajući liječniku moj dnevnik. Otišla je u Dublin i tamo sišla s uma. Odjednom mi je postalo jasno zašto je Alina uvijek skrivala svoj dnevnik. Zastala sam i ponovno u sebi izgovorila posljednju rečenicu – Alina je uvek skrivala svoj dnevnik. Pa naravno – kako sam na to zaboravila? Alina je cijeli život pisala dnevnik. Još dok smo bile djeca, zapisavala je u njega svoje misli svaki dan. Znala sam ju promatrati kroz otvorena vrata naših soba, u njezinoj sobi na drugom kraju hodnika, izvaljenu na krevet, zanesenu pisanjem. Možda ti jednog dana dopustim da ovo pročitaš, Junior, rekla bi mi. Kad smo bile male prozvala me Mini Mac – nadahnuta Big Macom – ali onda je to promijenila u Junior kad smo malo odrasle. Dat ću ti da ga čitaš kad obje budemo u osamdesetima i kad više ne bude straha da ćeš preuzeti moje loše navike. Na to bi se nasmijala, a ja za njom, jer Alina nije imala nikakvih loših navika i obje smo to znate. Dnevnik joj je bio najbolji prijatelj, njemu je povjeravala sve. Njemu je povjeravala stvari koje meni nije govorila. Znam to jer sam pronašla više njezinih sakrivenih dnevnika. Kako sam odrastala, prestala sam svoju potragu za njezinim tajnama, ali ona ih nije prestala sakrivati. Iako je sve stare dnevnike, one iz mlađih godina, potrpala u zaključan sanduk na tavanu, zezala me da nikada neću pronaći najnovije skrovište. – Da znaš da hoću – obećala sam joj. Zarekla sam se da neću stati dok ga ne nađem, pa makar to značilo da moram rastaviti cijeli njezin stan, dio po dio. Nisam mogla vjerovati da mi to ranije nije palo na pamet – negdje u ovom gradu postoji zapis svega što se mojoj sestri dogodilo otkako je stigla ovamo, pa čak i sve o tajanstvenom muškarcu s kojim se viđala – ali mene su zaoukupili želja da uvjerim policiju da mi pomogne i pakiranje i bizarne stvari koje sam viđala na sve strane. Odjednom me uhvatio nenadan strah … je li možda dnevnik bio razlog iz kojeg joj je netko ispremetao stan? Jer je muškarac kojeg je viđala znao da ona sve zapisuje u dnevnik i također ga je želio pronaći? Ako je tako, možda sam se prekasno sjetila? Ionako sam se svega ovoga prekasno sjetila. Nisam htjela gubiti

vrijeme. Bacila sam nešto novca na stol, zgrabila dnevnik i torbicu i izašla iz puha. Stajalo je tamo – samo tako stajalo u tami; kako sam dovraga trebala znati? – kad sam skrenula iza ugla i zabila se ravno u to. Hodala sam užurbanim korakom da što prije stignem do Alininog stana i pronađem njezin dnevnik, dokažem sama sebi daje moju sestru ubio običan čovjek – naravno, totalno poremećeni ubojica, ali ljudskog roda, a ne nekakvo mitsko čudovište. Da sam tako zašla iza ugla i zabila se u drugu osobu, i to bi me prepalo. Ali ja sam se svom silom zabila u nešto što je izgledalo toliko gadno da se Sivi Čovjek u usporedbi s time činio kao netko koga biste mogli povesti na školski ples. Moja je vizija trajala manje od otkucaja srca; od trenutka kad sam ga ugledala do trenutka kada sam se zaletjela u njega. Pokušala sam ga izbjeći, ali nisam reagirala dovoljno brzo. Zabila sam se u njega ramenom, odbila se od njega, te tresnula o zid obližnje zgrade. Ošamućena, posrnula sam i pala koljenima i dlanovima na pločnik. Tako sam ostala četveronoške, buljeći u njega, užasnuta. Privid kojeg je to biće stvarao bio je toliko slabašan da se uopće nisam morala truditi da vidim kroz njega. Ne znam kako je uopće ikoga zavarao. Kao i Sivi Čovjek, bio je manje-više ljudskog obličja. Samo što je, za razliku od Sivog Čovjeka, imao i nešto dijelova viška. Neki su mu udovi bili sićušni, neki groteskno preveliki. Glava mu je bila golema, bez ijedne dlake, prekrivena desecima očiju. Imalo je više usta nego što sam se usudila izbrojiti – barem mislim da su ti vlažni, ružičasti otvori oblika pijavice rasuti po izobličenoj glavi i trbuhu bili – i vidjela sam bljesak oštrih zuba kako su se odurna slinava usta otvarala i zatvarala na sivom, naboranom tkivu i to, sve mi se činilo, gladnim pokretima. Četiri tanašne ručice visjele su s njegovog bačvastog tijela, dvije potpuno zakržljale padale su mu s bokova. Stajalo je oslonjeno na debele ravne noge poput panjeva, a muški organ je stršao izduljen i grotesknih dimenzija. Zbilja mislim grotesknih, poput palice za bejzbol koja visi do ispod koljena. Na vlastiti užas shvatila sam da pohlepno pilji u mene – sa svim svojim očima i razjapljenim svim onim ustima. S još gorim užasom sam primijetila da je posegnulo dolje i počelo se dodirivati. Bila sam skamenjena. Toga se do dana današnjega sramim. Svi se mi

pitamo kako bismo se snašli u kriznom trenutku; bismo li pronašli u sebi snage za borbu ili shvatili da ste si cijelo vrijeme lagali, zavaravali se da ispod krhke vanjštine cvijeta krijete čelik u sebi. Ja sam saznala da u meni nema čelika. Latice i pelud, to je bilo sve. Privlačna vanjština koja je sigurno znala namamiti partnera da ju opraši i produlji vrstu, to je bilo sve. Ipak sam bila samo Barbie. Jedva sam uspjela istisnuti tih vrisak kad me ščepao.

DESET

Ovo nam prelazi u naviku, gospodična Lane – rekao je Barrons drsko, podigavši nakratko pogled s knjige koju je proučavao kad sam utrčala u knjižaru. Tresnula sam vratima i stala navlačiti zasune. Na zvuk svih tih brava podigao je pogled i bacio knjigu na stolić. – Što nije u redu? – Mislim da će mi pozliti. Morala sam se oprati. Vrelom vodom i varikinom. Možda će stotinu tuširanja biti dovoljno. – Neće. Slušajte mene. Taj će vas poriv proći. Zapitala sam se je li doista uvjeren u to, ili me samo pokušava trenirati svim tim poricanjem moje mučnine, uvjeriti da se ne ispovraćam po njegovom obožavanom naslonjaču ili jednom od tih skupocjenih sagova. – Što se dogodilo? Blijedi ste kao papir. Bacila sam pogled na Fionu, koja je stajala za blagajnom. – Pred njom možete otvoreno govoriti – rekao je. Prišla sam blagajni i naslonila se ledima na nju jer nisam mogla stajati. Noge su mi se tresle, koljena plesala. – Vidjela sam još jednoga – rekla sam mu. Okretao se kako sam se ja kretala po knjižari i sad je stajao ledima oslonjen na rezbarijama urešenu policu od punog drva. – Pa? Rekao sam vam da ćete ih viđati. Bilo je ogavno? Je li u tome stvar? Preplašili ste se?

Duboko sam udahnula. – Zna da sam ga vidjela. Barronsova usta su se otvorila. Neko je vrijeme tako gledao u mene u šoku. Onda se naglo okrenuo i toliko jako udario policu da su sve knjige popadale, red po red. Kad se ponovno okrenuo prema meni, lice mu je bilo izobličeno od bijesa. – U vražju mater! – eksplodirao je. – Nevjerojatno! Jebemu! Vi, gospodična Lane, ste prijetnja svima! Katastrofa u ružičastom na dvije noge! Da pogled ubija, od mene bi bila ostala hrpica pepela. – Jeste li čuli išta od svega onoga što sam vam rekao sinoć? Jeste li me uopće slušali? – Čula sam svaku riječ – rekla sam ukočeno. – I tek toliko da se zna, nisam uvijek u ružičastom. Nosim ja i ljubičastu i boju breskve. Pripremili ste me za Sivog Čovjeka, za Lovca ili za Sjenku. Niste me pripremili za ovo. – Pa koliko je gore od njih moglo biti? – upitao me u nevjerici. – Puno gore – odgovorila sam. – Pojma vi nemate. – Opišite ga. Opisala sam biće što sam preciznije mogla, ali se malo smotala kad sam došla do dimenzija. Opet mi je pozlilo od same pomisli na tu grotesknu pojavu. Kad sam dovršila s opisom rekla sam: – Što je to bilo? Ali ustvari sam željela pitati Kako ubija? Baš me bilo briga za imena i nazive. Nisu me zanimala čudovišta. Ali postala sam upravo opsjednuta raznim načinima na koje mi je prijetila smrt. Pogotovo kad se uzmu u obzir očigledne namjere tog stvora. Radije bih da me dokrajči Sivi Čovjek, ili čak Sjenka. Štoviše, lijepo molim da me se radije odmah preda na milost i nemilost Kraljevskim Lovcima. Neka mi oderu kožu i nabiju me na kolac, Barrons mi je rekao da to rade. – Nemam pojma. Je li bilo samo ili s drugim takvima? – Samo. – I potpuno ste sigurni da vas je vidjelo? Možda vam se samo čini? – O, ne. Nemam ni najmanje sumnje u to. Dodirnulo me – stresla sam se i od samog sjećanja na to. Nasmijao se nekako sumorno, suho.

– Zgodno, gospodična Lane. A sad mi lijepo recite što se uistinu dogodilo. – Sad sam vam rekla. Dodirnulo me. – Nemoguće – rekao je. – Da vas je dodirnulo, ne biste stajali ovdje. – Govorim istinu, Barrons. Zašto bih o tome lagala? Ta stvar me zgrabila. I odjednom mi je došlo da se operem i izribam, jer sam i ja to bila zgrabila, pokušavajući se otrgnuti. Koža mu je na dodir bila poput kože reptila; skliska, a i tako izbliza sam i predobro pogledala sva ta odurna usta koja su se otvarala i zatvarala. – I što je onda bilo? Reklo je “Ja se ispričavam, gospodična Lane, što sam vam zgužvao vašu zgodnu košuljicu? Dopustite da vam ju izglačam.” Ili ste ga možda dohvatili tim svojim ljupkim ružićastim noktićima? Baš me zanimalo koga vraga ga toliko smeta ružičasta boja, no sarkazam u glasu mu nisam mogla zamjeriti. Ni meni nije imalo smisla sve to, pogotovo ono što se dogodilo kad me biće dodirnulo, a ja sam o tome razmišljala skoro pola sata. U svakom slučaju nije se dogodilo ništa što sam očekivala. – Iskreno – rekla sam – i meni je bilo čudno. Zgrabilo me i onda je samo stalo tako, izgledajući … a joj, pretpostavljam da se radi o ljudskom biću da bih upotrijebila riječ zbunjen. – Zbunjeno? – ponovio je za mnom. – Jedan Unseelie je samo stajao i izgledao zbunjeno? Zbunjeno kao smeteno, zapanjeno, u nevjerici? Kimnula sam. Iza mene je Fiona rekla: – Jericho, to nema nikakvog smisla. – Znam, Fio – glas mu se promijenio kad se obratio njoj, primjetno se smekšao. Kad je nastavio s ispitivanjem, opet je bio oštar poput noža. – Dakle, izgledalo je zbunjeno. I što je onda bilo, gospodična Lane? Slegnula sam ramenima. Dok je stvar tako skamenjeno stajala, osjetila sam ispod svoje cvjetne vanjštine i malo čelika. – Opalila sam ga u želudac i otrčala. Krenulo je za mnom, ali ne odmah. Prvo je samo stajalo otprilike minutu. Što mi je bilo dovoljno da pozovem taksi i zbrišem. Natjerala sam taksista da me malo vozika po gradu, da budem sasvim sigurna da nas čudovište nije slijedilo. A i da razmislim o tome što se dogodilo. Smrt me šćepala, pa pustila, a

ja nisam mogla dokučiti zašto. Padala mi je na pamet samo jedna osoba koja bi mogla znati odgovor. – Onda sam se uputila ovamo. – Barem ste bili dovoljno prisebni da zametete trag do ovamo – promrmljao je. Prišao mi je bliže, odmjeravajući me od glave do pete kao da sam pripadnica nekakve čudne vrste kakvu nikada prije nije vidio. – Koji ste vi vrag, gospodična Lane? – Nemam pojma o čemu pričate. Ti ni sama ne znaš što si, rekla je Alina u svojoj poruci. Ako se ne znaš držati neupadljivo i ne poštuješ vlastitu krv … gubi se poginuti nekamo drugamo … siktala je na mene starica u pubu. A sad je Barrons zahtijevao da mu kažem što sam. – Radim u kafiću. Volim glazbu. Moja je sestra nedavno ubijena. Nakon toga sam, izgleda, poludjela. Ovo posljednje sam dodala kao da pričam o vremenu. Bacio je pogled prema Fioni, iza mene. – Pokušaj pronači neki zapis, kako god nevažan bio, o nečem ovakvom. – Znaš da to nije potrebno, Jericho – rekla je. – Znaš da takav zapis postoji. Stresao je glavom. – Ne može ona biti null, Fio. Oni su mit. Fionin smijeh bio je lepršav poput glazbe. – Ma naravno. Pa mnoge stvari su mit, zar ne, Jericho? – Što je null? – upitala sam. Barrons se nije obazirao na moje pitanje. – Opišite tog Unseelie stvora Fioni, gospodična Lane, i to što detaljnije možete. Možda ga ona uspije identificirati. Onda se obratio Fioni. – Kad budete gotove ovdje, smjestite gospodičnu Lane u jednu od soba. Sutra kupite škare i boje za kosu, njih nekoliko, da sama odabere koju želi. – Sobu? – vrlo glasno je upitala Fiona. – Škare? Boju? – ja sam bila i glasnija. Ruka mi je poletjela prema kosi. Dijelom rečenice u kojem se spominjala soba ću se pozabaviti za minuticu. Ali ovo je bio prioritet. – Mrska vam je pomisao da izgubite svoju privlačnu vanjštinu,

gospodična Lane? A što ste mislili? Zna da ste ga vidjeli. Neće prestati potragu za vama do smrti – vaše njegove. A vjerujte mi kad vam kažem da oni ne umiru tako lako. Jedino pitanje na koje nemamo odgovora je hoće li obavijestiti Kraljevske Lovce, ili vas loviti samo. Ako imate sreće, onda je usamljenik, poput Sivog Čovjeka. Niži staleži radije love sami. – Mislite, možda ne kaže nikome od Unseelie da me vidio? Osjetila sam lagan nalet nade. Možda uspijem preživjeti jednu Unseelie neman, ali već i pomisao da bi me mogle naganjati horde odurnih čudovišta bila je dovoljna da odustanem i prije nego što sam uopće pokušala. I prelako sam si mogla zamisliti kako me horda gnjusnih stvoreva ganja kroz noć ulicama Dublina. Umrla bih od srčanog udara daleko prije nego što bi me sustigli. – I oni su međusobno podijeljeni na grupe baš kao ljudi – rekao je. – Fae, a pogotovo Unseelie ne vjeruju jedni drugima ništa više nego što biste vi vjerovali gladnome lavu da ste s njim zatvoreni u kavez. Ili Jerichou Barronsu, razmišljala sam petnaest minuta kasnije, dok me Fiona vodila prema sobi. Točno sam takav osjećaj imala dok sam se pripremala provesti noć u Barrons Books and Baublesu – kao da me u svojem brlogu ugostio lav. Iz zla u gore. Da, to bi bilo to. Ali nisam se namjeravala previše buniti, jer sam jedino mogla ostati u pansionu sama samcata, ili u knjižari, gdje je bila manja šansa da umrem tako sama samcata i da to nitko ni ne primijeti par dana kao što je to bio slučaj s Alinom. Knjižara se u dubinu prostirali puno više nego što se to dalo naslutiti. U stražnjoj polovici zgrade nisu bile knjige, nego je bila uređena kao stan. Fiona je žustro otključala jedna vrata, provela me kroz kratki hodnik, otključala još jedna vrata i ušle smo u Barronsovu privatnu rezidenciju. Dok me vodila kroz predvorje, hodnik, te stubištem, opazila sam diskretne znakove impresivnog bogatstva. – Vidite li ih i vi? – upitala sam dok smo se penjale stubama do posljednjeg kata. – U svakome mitu postoji zrnce istine, gospođice Lane. Imala sam u rukama knjige i predmete koji nikada neće naći put do muzeja ili knjižnice, predmete o kojima arheolozi i povjesničara ne bi znali što da misle. Mnogo se razina stvarnosti skriva u ovoj koju mi priznajemo. Većina prolazi kroza život zatvorenih očiju, ne vide dalje od nosa. Neki od

nas vide svašta. Što mi ustvari nije reklo baš ništa o njoj, ali nije djelovala nimalo prijateljski, pa ju nisam ništa više pitala. Nakon što je Barrons otišao, ponovno sam joj opisala onog stvora. Oštrom efikasnošću je zapisala detalje, jedva pogledavajući prema meni. Imala je jednako zatvoren izraz lica kao moja mama kad joj nešto nije bilo po volji. Bila sam prilično sigurna da sam to nešto u Fioninom slučaju ja, ali nisam pojma imala zašto. Stale smo ispred vrata u samom dnu hodnika. – Izvolite – Fiona mi je gurnula ključ u ruku, pa krenula natrag prema stubištu. – Još nešto, gospodice Lane – dobacila mi je preko ramena – ja bih se zaključala na vašem mjestu. To je bio savjet kojeg mi nitko nije trebao dati. Čak sam stolcem zaglavila kvaku na vratima. Da sam mogla, bila bih ispred vrata dogurala i komodu, ali bila je preteška i nisam ju mogla ni pomaknuti. Prozori sobe gledali su na ulicu iz knjižare, sa četvrtog kata. Uličica se gubila u tami na lijevoj strani, u polutami na desnoj, te dijelila uske, kamenom popločene puteljke sa svake strane zgrade. Preko puta zgrade se nalazila velika jednokatnica koja je izgledala kao ogromno skladište garaža, sa crno lakiranim prozorima od debelih staklenih blokova kroz koje se unutrašnjost nije nazirala. Snažne svjetiljke bacale su snop bijele svjetlosti na prostor između knjižare i te zgrade, oblikujući stanu. Dublin se prostirao pred mojim očima, more krovova što se stapa s noćnim nebom. S lijeve strane rijetka svjetla jedva su se probijala kroz tamu i četvrt je izgledala mrtvo. S olakšanjem sam primijetila da knjižara nema vanjsko stubište za slučaj nužde. Nijedna od Unseelie nemam koje sam vidjela nije se – bar mislim – mogla uspeti uz glatki zid zgrade. Nisam htjela razmišljati o tome mogu li to leteći Lovci. Dva puta sam provjerila jesu li sve brave zaključane, navukla zavjese. Onda sam iz torbice izvukla četku za kosu, sjela na krevet i stala se češljati. Dugo sam tako sjedila, sve dok mi kosa nije zablisatala poput zlatne svile. Nedostajat će mi kosa. Ne izlazite iz knjižare dok se ja ne vratim, pisalo je na poruci koja je tijekom noći bila progurana ispod mojih vrata. Zgužvala sam ju,

iziritirana. A što bih trebala jesti? Bilo je deset ujutro. Dugo sam spavala i sad sam bila izgladnjela. Ja sam vam od onih koji trebaju hranu čim se probude. Odmaknula sam stolac koji je blokirao kvaku. Iako me zbog mojeg poštenog južnjačkog odgoja užasavala pomisao da se šuljam po tuđoj kući bez dopuštenja, zaključila sam da nemam drugog izbora nego da istražim što ima za jelo u kuhinji. Ako predugo budem bez hrane, počet će me boljeti glava. Mama kaže da je to zato jer imam jako brz metabolizam. Kad sam otvorila vrata, otkrila sam da se netko lijepo potrudio dok sam ja spavala. Pred vratima je stajala vrećica iz pekare, pored nje kava s mlijekom i moja prtljaga. Kod nas na jugu je kupovna hrana ostavljena ispred vrata kućnog gosta ravna uvredi, a ne gostoprimstvu. Iako je dao donijeti moje stvari iz pansiona, Barrons nije mogao jasnije izraziti naredbu da se ne udomaćim. Drži se daje od moje kuhinje, moglo je baš i pisati na toj vrećici; i ne njuškaj okolo. Kod nas na jugu to je značilo Odlazi prije ručka, a po mogućnosti odmah. Pojela sam dva kroasana, popila kavu, obukla se i, prisjećajući se sinoćnjeg puta, vratila do knjižare. Dok sam prolazila privatnim dijelom zgrade, odbijala sam pogledati bilo kamo osim ispred sebe. Koliko god sam bila znatiželjna i željela saznati svašta o Barronsu, moj mi je ponos bio važniji. Ja sam njemu smetala – super, jer ionako nisam htjela biti ovdje. Ustvari nisam ni bila sigurna zašto sam ovdje. Mislim, znam ja zašto sam ja ostala, ali nije mi bilo jasno zašto mi je dopustio da ostanem. Nisam bila toliko naivna da pomislim da Jericho Barrons ima zaštitničke porive – spašavanje damica u nevolji nije bio njegov stil. – Zašto mi pomažete? – upitala sam ga te večeri, kad se oratio u knjižaru. Pitala sam se gdje je bio. Ja sam i dalje bila tamo gdje sam provela cijeli dan: u stražnjem dijelu knjižare, u kutku za sjedenje najudaljenijem od blagajne, jedva vidijivom s ulaza; smještenom između toaleta i svih tih vrata što vode do Barronsovih privatnih prostorija. Pretvarala sam se da čitam, no ustvari sam pokušavala shvatiti u kojem smjeru mi se život kreće i odlučiti se za jednu od boja za kosu koje mi je Fiona bila donijela kad je otvorila knjižaru oko podneva. Nije se obazirala na moje pokušaje da započnem razgovor i nije mi se obratila cijeli dan, osim da mi u vijeme ručka ponudi sendvič. U osam i deset je zaključala i otišla. Nekoliko minuta kasnije pojavio se Barrons.

Sjeo je u naslonjač nasuport mojem; utjelovljenje elegancije i arogancije u crnim hlačaa, crnim čizmama i košulji od bijele svile koju se nije ni potrudio ugurati u hlače. Sniježnobijela tkanina bila je potpunoj suprotnosti s cijelom njegovom pojavom, pa je zbog nje njegova unatrag počešljana kosa bila tamna poput ponoči, oči mračne poput opsidijana, koža brončana. Rukave je bio podvrnuo iznad zapešća; na jednoj se snažnoj ruci kočeperio sat od platine s dijamantima, na drugoj široka srebrna narukvica sa gravurama koja, je izgledala vrlo staro i keltski. Visok, taman, senzualan na način koji bi, pretpostavljam, mnogim ženama bio neodoljivo privlačan, Barrons je, kao i uvijek, zračio uzemirujućom vitalnošću. – Nisam ja tu da vama pomažem, gospodična Lane. Samo dopuštam da postoji mogućnost da biste vi meni mogli biti od koristi. Za takvo nešto biste mi trebali živi. – Kako ja vama mogu biti od koristi? – Želim Sinsar Dubh. I ja sam ga željela. Ali nisam vidjela kako bi moje šanse da ga se dočepam mogle biti veće od njegovih. Štoviše, s obzirom na sve što se nedavno događalo, rekla bih da su moje šanse da se dočepam te prokletinje bile ravne nuli. Zašto bi onda on mene trebao? – Mislite da vam ja nekako mogu pomoći da ga pronađete? – Možda. Zašto još niste promijenili izgled, gospodična Lane? Zar vam Fiona nije donijela sve potrebno? – Mislila sam da bih možda mogla samo navući šilt-kapu. Pogledom je prešao preko cijele moje pojave, od lica do stopala i natrag do lica, a izraz je jasno pokazivao da me još jednom procijenio i ni najmanje mu se nije svidjelo što je vidio. – Mogu ju ugurati ispod kape i spustiti šilt nisko na lice – rekla sam. – Već sam ja to tako radila, doma, kad bi mi kosa loše izgledala. Još kad stavim sunčane naočale, neće me nitko prepoznati. Prekrižio je ruke na prsima. – Moglo bi upaliti – rekla sam kao da se branim. Jednom je odmahnuo glavom, jedva ju pomaknuvši par centimetara nalijevo, pa natrag. – Kad završite sa šišanjem i bojanjem kose, vratite se ovamo. Kratko i tamno, gospodična Lane. Zaboravite na Barbie stil.

Nisam plakala režući kosu. Ali zato jesam – proklet bio Jericho Barrons zbog onoga što mi je to priuštio – povratila po njegovom skupocjenom perzijskom tepihu iste sekunde kad sam se vratila natrag u knjižaru. Kad se sad toga prisjetim, shvaćam da mi je bilo muka još dok sam ispirala boju s kose, na katu, u kupaonici pored svoje sobe. Preplavio me iznenadan val snažne mučnine, ali pomislila sam daje to samo emocionalna reakcija na naglu i oštru promjenu izgleda. Ionako sam se počela pitati tko sam uistinu i što sa mnom nije u redu, a sad ni neću izgledati kako bih trebala. Osjećaj mučnine pojačao se dok sam silazila, a zatim postao još jasniji kako sam se približavala stražnjem dijelu knjižare. Trebala sam na to obratiti više pažnje, ali bila sam na rubu suza, sažalijevala sam samu sebe i nisam ništa drugo primjećivala. Kad sam prošla kroz druga od dvoja vrata što su dijelila Barronsove privatne odaje od knjižare, već sam se tresla i preznojavala u isto vrijeme, dlanovi su mi bili ljepljivi, želudac u grčevima. Nikada u životu mi nije tako brzo i tako žestoko pozlilo. Barrons je sjedio na naslonjaču s kojeg sam ja bila ustala, ruku ispruženih na naslon, raširenih nogu, opuštenog izgleda lava koji je upravo nešto ulovio. Pogled mu ipak nije bio opušten, već oštar poput sokolovog. Kad sam prošla kroz vrata, pogledao me s pohlepnim zanimanjem. Pored njega su na naslonjaču ležali nekakvi papiri za koje još nisam znala od kolike su važnosti. Zatvorila sam vrata i iste se skunde presavinula u struku i povratila dio ručka kojeg nisam stigla probaviti. Većinu štete na tepihu je ipak nanijela voda, jer ja uvijek pijem puno vode. Vlaženje kože iznutra još je važnije od dobre hidratantne kreme. Ostavila sam dušu na tepihu, dakle, pa i kad je sve izašlo iz mene još me par puta uhvatila želja da nastavim. Ponovno sam bila na sve četiri, drugi put u dva dana, i opet mi se nije svidjelo. Rukavom sam obrisala usta i pogledala prema njemu. Nova kosa mi je bila odurna i cijeli moj život mi je bio mrzak i znala sam da mi se sve to vidi u pogledu. A Barrons je izgledao sretno poput djeteta. – Što je ovo bilo, Barrons? Što si mi učinio? – optužujuće sam rekla. Koliko god se to činilo nevjerojatnim, bila sam uvjerena da je upravo on jedini krivac za moju iznenadan nedaću.

Nasmijao se i ustao, pa me pogledao tako odozdo. – Vi, gospodična Lane, imate sposobnost osjetiti blizinu Sinsar Dubha. I zbog toga ste mi upravo postali jako, jako korisni.

JEDANAEST

Ne želim ih! – ponovila sam uzmičući. – Maknite ih od mene! – Neće vam ništa biti, gospodična Lane. Barem ne ovako kao maloprije – još mi je jednom ponovio. Nisam mu vjerovala peti put ništa više nego prvi. Rukom sam pokazala iza sebe, prema tepihu još uvijek vlažnom od mojeg pokušaja čišćenja. – A kako to nazivate? Da mi je još išta ostalo u želucu, i dalje bih bila na sve četiri. Ne znam kako vi, ali ja naglo povraćanje nazivam nečime, a ne ničime. A da ni ne spominjem osjećaj straha kojeg se još nisam bila riješila. Svaka je dlačica na mojem tijelu stajala okomito, kao da me netko dohvatio električnim kabelom pod naponom. Željela sam se što je više moguće odmaknuti od njih. – Naviknut ćete se … – Stalno to slušam – promrmljala sam. – I reakcija će se s vremenom ublažiti. – Nemam namjere provesti toliko vremena u blizini te stvari. Ta stvar su bile fotokopije dviju stranica navodno iščupanih is Sinsar Dubha. Fotokopije – čak ne ni sama knjiga – koj će je uporno gurao prema meni. Najobičnije kopije su me prikovale uza zid jer sam im se panično pokušavala maknuti s puta. Predosjećala sam da mi se sprema još jedan nalet paranormalnih nedaća. Ako se ne odmakne, morat ću se popeti uza zid koristeći svoje blijedoružičasto lakirane noktiće kao šiljke, iako iskreno sumnjam da ću u tome uspjeti.

– Polako i duboko dišite – rekao je Barrons. – Možete vi to nadvladati. Usredotočite se, gospodična Lane. Udahnula sam. Nije pomoglo. – Rekao sam da dišete, ne da se borite za zrak poput ribe na suhom. Hladno sam ga pogledala, udahnula zrak, zadržala ga. Nakon duljeg trenutka, Barrons je kimnuo i polako sam izdahnula. – Tako je bolje – rekao je. – Zašto mi se ovo dogada? – upitala sam. – Jer je to dio vas, gospodična Lane. Prije više tisuća godina, dok su Fae još lovili ljude, uništavajući sve što im se našlo na putu, isto tako su se osječali sidhe-seer kad bi se jahači Tuatha De približavali u velikom broju. To im je bilo upozorenje da ljude povedu na sigurno. – Nisam se tako osjećala kad sam vidjela one Unseelie – rekla sam uvjereno. Ali sad kad razmislim o ta prva dva incidenta, istina jest da sam osjetila mučninu i da me oba puta uhvatio neki neobjašnjiv loš osjećaj, neka uznemirenost tik prije vizije. Samo nisam taj osjećaj prepoznala kao mučninu jer nisam znala s čim da ga povežem. Kad se radi o ovom drugom čudovištu, bila sam toliko užurbana u nastojanju da što prije stignem do Alininog stana i toliko sam se žestoko zabila u njega da ni sama ne znam je li mi bilo mučno ili nije. – Rekao sam u većem broju – objasnio je. – Kad je jedan Fae sam ili kad ih je dvoje, nemaju toliko utjecaja na vas. Lako je moguće da je Sinsar Dubh jedino od čega će vam biti ovoliko loš – ili možda ako se tisuće Unseelie obruši na vas. Knjiga Tame je najmoćnija od svih Fae relikvija. I najsmrtonosnija. – Ostani gdje jesi – obrecnula sam se. Bio mi se približio na manje od metra, držeći te jezive stranice u ruci. Zakoračio je prema meni i pokušala sam se stopiti sa zidom, pretvoriti u tapetu s uzorkom straha i beskičmenjaštva. – Savladajte svoj strah, gospodična Lane. Ovo su samo kopije pravih stranica. Samo vam stvarne stranice Knjige Tame mogu nanijeti trajnu štetu. – A mogu to? – ovo bi mogao biti popriličan problem. – Znači čak i da nađemo tu knjigu, neću ju moći dodirnuti? Usne su mu se iskrivile u osmijeh, ali izraz na licu je ostao hladan. – Mogli biste. Samo nisam siguran da biste se i dalje sviali sami sebi

nakon toga. – A zašto ne bih – zastala sam usred rečenice, zatresla glavom. – Ma zaboravi, nije da želim znati. Samo mi se ne približavaj s tim stranicama. – Znači li to da ste odustali od potrage za ubojicom vaše sestre, gospodična Lane? Mislio sam da vas je ona preklinjala da pronađete Sinsar Dubh. Mislio sam da vam je rekla da sve ovisi o tome. Zatvorila sam oči i ponovno se oslonila o zid. Na nekoliko trenutaka bila sam potpuno zaboravila na Alinu. – Zašto? – prošaptala sam kao da je ona pored mene i čuje me. – Zašto mi nisi rekla sve ovo? Mogle smo jedna drugoj pomoći. Možda smo mogle jedna drugu održati na životu. A to je bilo najgore u svemu ovome – da su stvari mogle ispasti potpuno drugačije da mi je sestra povjerila svoju tajnu. – Sumnjam da biste joj povjerovali, čak i da vam je rekla. Ni meni ne vjerujete, gospodična Lane. Što god vidjeli ćuli, i dalje poričete da je ovo stvarno. Njegov je glas bio preblizu. Barrons se približio. Otvorila sam oči. Stajao je tik ispred mene, no meni nije bilo ništa mučnije nego prije – jer nisam vidjela da mi se približava. Bio je u pravu, moja reakcija je bila u jednakoj mjeri stvar mozga koliko i tijela, što znači da bih ju barem djelomično mogla držati pod kontrolom. Mogla sam se povući iz svega ovoga, vratiti se doma i pokušati zaboraviti sve što mi se dogodilo otkako sam stigla u Dublin, ili sam mogla pronaći način da nastavim. Dodirnula sam svoju kratku tamnu kosu. Nisam uzalud izmasakrirala svoju krasnu plavu kosu. – I ti vidiš Fae, Barrons, pa ti nije zlo dok držiš te stranice. – Ponavljanje može otupjeti i najizoštrenija osjetila, gospodična Lane. Jeste li spremni početi učiti? Dva sata kasnije Barrons je odlučio da sam dosta učila. Nisam se mogla natjerati da dodirnem fotokopirane stranice, ali barem mi se želudac više nije grčio dok su mi bile blizu. Pronašla sam i način da spriječim refleks u grlu koji me tjerao na povraćanje. Još uvijek sam se osjećala krajnje jadno u blizini tih stranica, ali uspijevala sam navući i zadržati masku prisebnosti. – Nije loše – rekao je. – Obucite se. Idemo nekamo.

– Obučena sam. Okrenuo se prema prednjem dijelu knjižare i pogledao u noć kroz prozor. – Navucite nešto … za odrasle, gospodična Lane. – Molim? – imala sam na sebi bijele capri hlače, sandale s tankim remenčićima i ružičastu majicu bez rukava preko ćipkastog grudnjaka. Mislila sam da izgledam baš odraslo. Okrenula sam se ispred njega. – Što mi fali? Bacio je kratak pogled na mene. – Možda da obučete nešto … ženstvenije? Uz moju građu nitko mi nikada nije predbacio da ne izgledam dovoljno ženstveno. Možda ne shvaćam najbrže, ali uvijek sve na kraju shvatim. Muškarci. Odvedite ih u najotmjeniju prodavaonicu donjeg rublja i jamčim vam da će pronaći jedini droljasti komad veša tamo, nešto od jeftine crne kože s lancima. Suzila sam oči. – Mislite nešto droljasto? – Mislim nešto što bi nosile žene s kakvima me inače viđaju. Odrasle žene, ako ste to uopće u stanju, gospodična Lane. Ako obučete nešto crno, možda postignete izgled osobe dovoljno stare za vozačku dozvolu. Nova kosa je … bolja. Ali učinite nešto s njom. Neka izgleda ležerno, kao one noći kad sam vas probudio. – Želite da namjerno izgledam raščupano? – Ako vi to tako zovete. Hoće li vam sat vremena biti dovoljno? Činjenica da mi nudi puni sat značila je da moram puno toga promijeniti. – Vidjet ću što mogu učiniti – rekla sam smireno. Bila sam spremna za dvadeset minuta. Moja nagađanja o zgradi preko puta knjižare bila su točna: to jest bila garaža, a Jericho Barrons je bio vrlo imućan čovjek. Izgleda da su knjige i tričarije za pisanje prilično unosan posao. Iz kolekcije automobila posloženih u garaži od koje je meni stao mozak odabrao je crni Porsche 911 Turbo – skroman izbor u usporedbi s ostalim ponudenima – koji je moćno zarežao svojim savršenim motorom od pet stotina i petnaest konjskih snaga kad je Barrons gurnuo ključ u upravljač postavljen na krivoj strani i okrenuo ga. Da, razumijem se u aute. Volim

skupe brze aute, a samozatajna otmjenost skupocjenog Porschea privlačila me do posljednjeg atoma mojeg površnog, zadivljenog dvadesetdvogodišnjeg tijela. Spustio je krov i vozio više nego prebrzo, ali s točno onakvom stručnom agresivnošću kakvu je zahtijevao bilo koji automobil koji brzinu od nula do stotinu kilometara na sat postiže u tri sekunde i šest stotinki. Četvrti pored kojih smo prolazili stapale su se u jednu dok je Barrons izvlačio najbolje iz motora, mijenjajući brzine kroz gradski promet. Kad smo izašli iz šireg gradskog područja, dao je gas. Noć je obasjavao gotovo pun Mjesec, a mi smo se utrkivali s vjetrom. Zrak je bio topao, nebo prepuno zvijezda i u bilo kojim drugim okolnostima uživala bih u ovoj vožnji. Bacila sam pogled na Barronsa. Kakav god bio – očigledno i sam sidheseer i naporan kao sačma u dunj-dupetu većinu vremena – trenutno je bio muškarac kao i svaki drugi, zanesen uživanjem u trenutku, zanesen moćnim automobilom koji mu je bio prepušten na milost i nemilost, otvorenom cestom i noći koja kao da nije trebala nikada završiti. – Kamo idemo? – morala sam zavikati da nadglasam buku motora i vjetra. Ne skidajući pogled s ceste, za što sam bila beskrajno zahvalna jer smo se vozili stosedamdeset na sat, rekao je: – Tri su velika igrača ovdje zainteresirana za knjigu i traže ju. Želim znati jesu li nešto pronašli. Vi ste moj pas krvosljednik, gospodična Lane – odvratio je jednako glasno. Pogledala sam na sat na upravljačkoj ploči. – Dva su sata ujutro, Barrons. Koji nam je plan, provaliti u nečiju kuću i pronjuškati okolo dok vlasnik spava? Lijep je pokazatelj razine do koje je moj život postao nadrealan to da bih ga, da je na to pitanje odgovorio potvrdno, po svoj prilici prvo napala zbog toga što me natjerao da se presvečano obučem za provalu, a ne samo napala jer me vodi u provalu. Kratka suknja i visoke pete svakako bi otežali bježanje od policije ili bijesnih, naoružanih vlasnika kuće. Malo je usporio da ga bolje čujem. – Ne, to su ljudi koji žive noću, gospodična Lane. Bit će ne samo budni, nego će i jedva dočekati da razgovaraju sa mnom, baš kao i ja s njima. U

našim krugovima volimo znati kako tko stoji. Ali oni nemaju vas. Usne su mu se iskrivile u blag osmjeh. Novo tajno oružje koje mu je moja prisutnost stavljala na raspolaganje bilo mu je ludo zabavno. Odjednom mi se u glavi stvorila slika sumorne budućnosti u kojoj me vodao okolo i bez prestanka ispitivao Je li vam ovdje zlo? A ovdje? Ubrzao je i desetak minuta smo se vozili u tišini, a onda je skrenuo sa glavne ceste i našli smo se na prilazu imanju okruženom zidom. Nakon što su nas dva smrtno ozbiljna i u bijelo odjevena zaštitara propustila kroz golema čelična rešetkasta vrata – ali ne prije nego što su s nekime obavili diskretan telefonski razgovor – uz tiho brujanje motora krenuli smo dugom, zavojitom prilaznom cestom, s obje strane obrubljenom visokim starim drvećem. Kuća na kraju ceste bila je anakronizam u svojem okruženju, koje je dalo naslutiti da je na njezinom mjestu nekoć stajao dvorac koji je očigledno bio sravnjen sa zemljom i na čijem je mjestu sada stajala visoka, hladna, blještavo osvijetljena futuristička zgrada od čelika i stakla kao iz znanstveno-fantastičnog filma. Stakleni vanjski hodnici povezivali su pet razina koje su stajale nagnute pod kutom malo većim od pravoga u odnosu na tlo, a metalom obrubljene terase ponosno su isticale avangardni namještaj koji je izgledao apsolutno neprivlačno i neudodno. Priznajem, staromodna sam. Za mene su kuće sa trijemom koji mami bijelim naslonjačima od vrbovog pruća, ljuljaćkom na svakom kraju, stropom na kojima se polako vrte ventilatori, ogradom obraslom bršljanom i obješenim košarama sa paprati, sve to u hladu svoda od mesnatih cvjetova magnolije. Ova kuća bila je previše pozerska, nije mi izgledala poput doma. Kad smo izašli iz auta Barrons je rekao: – Budite na oprezu i pokušajte ne dodirnuti ništa što ne izgleda ljudski, gospodična Lane. Jedva sam suspregnula nervozan smijeh. Kamo su nestala dobra stara upozorenja poput “Drži se mame, primi sestru za ruku i gledaj prije nego prijeđeš cestu”? Pogledala sam ga. – Nisam ni namjeravala, ali svejedno moram pitati zašto? – Vjerujem da bi Fiona mogla biti u pravu – rekao je – i da ste null, što znači da ćete nas odmah prokazati ako dodirnete Fae rukom. Pogledala sam svoje ruke i ljupke ružičaste nokte koji i nisu najbolje

odgovarali mojem novom izgledu. Uz moju tamnu kosu bolje bi pristajale neke snažnije boje. Morat ću obnoviti garderobu i nakit. – Što je null? Nije mi bilo lako održavati korak s njim, jer moje cipele s visokim potpeticama nisu bile najbolji izbor za svjetlucav puteljak prekriven šljunkom od bijelog kvarca. – Legende spominju da neki sidhe-seer imaju sposobnost smrzavanja Fae u pokretu dodirom, sposobnost da ga učine nepokretnim na nekoliko minuta, spriječe ga da se pokrene u našem svijetu ili sklizne u svoj. – Sklizne? – Kasnije ćemo o tome. Jeste li zapamtili što vam je činiti, gospodična Lane? Odmjerila sam kuću. Izgleda da je vlasnik priredio zabavu. Ljudi su se družili na terasama, zvuci smijeha, glazbe i kuckanje leda u čašama dopirali su sve do nas. – Jesam. Ako mi pozli, moram zamoliti da mi pokažu gdje je kupaonica. Vi ćete me do nje otpratiti. – Vrlo dobro. I još nešto, gospodična Lane? Upitno sam ga pogledala. – Potrudite se djelovati kao da vam se sviđam. Kad me zagrlio i privukao bliže, od glave do pete su me prošli žmarci. Kuća je bila uredena iskjučivo u crno i bijelo. Ljudi također. Da se mene pita, hodala bih okolo s golemim kistom u ruci i bojala svijet, uljepšavala ga pastelnim bojama, narančastom i ljubičastom, ružičastom i crvenom, bojom breskve i tirkiza. Ovo društvance je izgleda mislilo da je lišavanje svijeta boje cool. Zaključila sam da su svi teški depresivci. – Jericho – rekla je grleno i strastveno prekrasna tamnokosa žena u bijeloj večernjoj haljini dubokog izreza, nakićena dijamantima. Ali osmjeh joj je bio opak i oštar, upućen meni, ne njemu. – Gotovo te nisam prepoznala. Nisam ni sigurna jesmo li ikada vidjeli jedno drugo odjeveni. – Marilyn – kratko je kimnuo umjesto pozdrava dok smo prolazili pored nje, što ju je očigledno jako razljutilo. – Tko je tvoja mala prijateljica, Barrons? – upitao je visok, anoreksično mršav muškarac s nevjerojatnom čupom sijede kose. Došlo mi je da ga povučem u stranu i objasnim mu da u crnom djeluje još mršavije i još

bolesnije, ali trenutak nije bio dobar za to. – Odjebi, ne tiče te se – rekao je Barrons. – Ah, ljubazni smo kao i inače – podsmjehnuo se čovjek. – Ovo tvoje ‘mi’ bi značilo da smo si prijatelji, Ellis. A nismo ni ista vrsta. – Arogantni seronja – promrmljao je čovjek kad smo već prošli. – Vidim da ovdje imate puno prijatelja – primijetila sam suho. – Ovdje nitko nema prijatelja, gospodična Lane. U Casa Blanc postoje samo dvije erste – oni koji iskorištavaju i oni koje iskorištavaju. – Ja sam iznimka – rekla sam. Čudno ime za čudnu kuću. Letimično me pogledao. – Sve ćete naučiti. Ako poživite dovoljno dugo. Čak i da doživim devedesetu, nikada neću postati poput ljudi u ovoj kući. Kako smo prolazili kroz prostorije nastavili su se promrmljani pozdravi, neki čeznutljivi – pretežno od žena – i neki uvredljivi – pretežno od muškaraca. Meni su svi oni skupa bili hrpa gadova. Odjednom me probola patnja za domom, mama i tata nedostajali su mi više nego ikad. Nisam opazila ništa neljudsko dok nismo stigli do posljednje prostorije, u najudaljenijem dijelu kuće, na petom katu. Morali smo proći kroz tri kordona tjelohranitelja da stignemo do tamo. Sagledala sam činjenice: bila sam na zabavi s naoružanim tjelohraniteljima, obučena u crno. To nije mogla biti moja stvarnost. Ja jednostavno nisam bila takva. Nažalost, usprkos kratkoj suknji koja je moje duge, pocrnjele noge otkrivala više od polovice bedara, usprkos uskoj majcici u kojoj su mi se prsa lijepo isticala i usprkos visokim petama, u usporedbi s ostalim ženama u Casa Blanc i dalje sam izgledala kao da imam petnaest godina. Mislila sam da sam svoju sad do ramena dugačku kosu uspješno pretvorila u divlju i seksi friziru, ali očigledno nisam shvaćala pravo značenje nijedne od te dvije riječi. Isto tako nisam shvaćala ni što znači profesionalno nanijeti šminku. – Prestani se vrpoljiti – rekao je Barrons. Duboko sam udahnula i zadržala dah tri sekunde. – Drugi put biste mi možda mogli otkriti malo više detalja o tome kamo idemo. – Osvrnite se oko sebe, gospodična Lane, i drugi put vam moje upute

neće biti potrebne. Zakoračili smo kroz golema dvokrilna bijela vrata i ušli u još bjelju sobu: bijeli zidovi, bijeli tepih, bijele ostakijene vitrine, pažljivo posijani bijeli stupovi na kojima su počivale vrijedne umjetnine. Ukočila sam se od užasa koji me preplavio zbog dvije vizije u isto vrijeme. Sad kad sam znala da te nemani postoje, lakše mi ih je bilo pronaći. Zakljućila sam da se nijedan od ove dvojice ne trudi previše prikriti što su, ili da ja postajem sve bolja u razotkrivanju privida, jer kad sam prozrela njihov lažan izgled mišićavih plavokosih tjelohranitelja, pred očima mi je bez ikakvog treperenja trajno ostala slika Unseelie čudovišta. – Mir – promrmljao je Barrons, osjetivši da sam napeta. Muškarcu koji je tik ispred nas sjedio na apsurdnom bijelom naslonjaču izgleda i dimenzija prijestolja kao da je usred audijencije podanika, obratio se monotnim glasom kao da se dosađuje: – McCabe. – Barrons. U pravilu nisam luda za visokim i nabijenim crvenokosim muškarcima, no McCabe mi se, na moje vlastito iznenađenje, svidio na neki svoj sirovi irski način koji nikada neće postati uglađen, bez obzira na imetak koji nagomila i umjetnine kojima se okruži. Dva Unseelie koji su stajali pored njega, svaki s jedne strane, nisu mi bili ni najmanje privlačni. Bili su golemi, ružni, sive kože i podsjećali su me na nosoroge sa svojim kvrgavim golemim čelima, sićušnim očima, krupnim donjim vilicama i otvorima bez usana koji su očigledno bili usta. Njihova široka i zdepasta tijela bačvastog oblika bila su jedva utrpana u bijela odijela koja tek što nisu popucala po šavovima. Ruke i noge bile su im poput balvana i neprestano su ispuštali nekakvo duboko grleno šištanje, poput roktanja prasaca kad ruju po blatu ili čime već da se bave. Nisu mi bili zastrašujući, nego samo ružni. Usmjerila sam svu pažnju na to da ne usmjeravam pažnju na njih. Osim lagane žgaravice i blagog osjećaja nelagode zbog njih mi uopće nije bilo loše. Ali ipak, ni sad, ni ikada više nijedan Fae neće na mene imati snažno djelovanje u blizini mračne sile Sinsar Dubha. – Što te vodi u Casa Blanc? – rekao je McCabe, poravnavajući svoju bijelu kravatu na bijeloj košulji ispod bijelog sakoa svojeg bijelog odijela. Čemu to?, pomislila sam. Kravata je modni dodatak i sama po sebi se

treba isticati, uljepšavati i nadopunjavati odjevnu kombinaciju svojom bojom, teksturom i uzorkom. Halo, ljudiii – je li itko od vas ikada čuo riječ “boja”? Mogao se jednostavno dati obojati u bijelo. Barrons je slegnuo ramenima. – Noć je lijepa, malo sam se provozao. – Mjesec je gotovo pun, Barrons. Situacija može postati opasna tamo vani. – Opasnosti ima posvud, McCabe. McCabe se nasmijao i otkrio bijele zube filmske zvijezde. Onda me odmjerio. – Nešto drugačije ovoga puta, Barrons? Tko ti je curica? Ne govorite, bio mi je rekao Barrons dok smo se vozili ovamo, štogod netko rekao. Ne zanima me koliko vas nešto ljutilo. Prjeđite preko toga. Ovo ‘curica’ me zapeklo, ali sam stisunula zube i nisam rekla ni riječi. – Samo najnovija zabava, McCabe. Više nisam morala stiskati zube. Sad sam doista i bila bez riječi. McCabe se nasmijao. – Govori li ona? – Ne govori dok joj ne dopustim. Usta su joj ionako najčešče puna. Obrazi su mi se zažarili. McCabe se ponovno nasmijao. – Kad odraste, pošalji ju meni, može? Odmjerio me detaljno, njegove ledeno plave oči zadržale su se nešto dulje na mojim grudima i stražnjici, a kad je konačno skinuo pogled s mene imala sam osjećaj kao da me ne samo vidio golu, nego i kao da sad zna da imam minijaturan madež u obliku srca na desnoj strani pozadine ijedan isti takav na desnoj dojci, lijevo od bradavice. Izraz na licu mu se promijenio, nosnice raširile, oči suzile. – Kad bolje razmislim – promrmljao je – bolje da joj ne damo da previše odraste. Što tražiš da mi ju odmah sad daš? Barrons se izazivački nasmiješio. – Ima jedna knjiga koja me zanima. McCabe je frknuo nosom, spojio vrhove kažiprsta i palca i pravio se da miče nepostojeće zrnce prljavštine s rukava. – Nijedna droca nije toliko dobra. Na jednoj strani su žene, a na drugoj moć – i nijedno od toga ne vrijedi onoliko koliko svi misle.

Izraz na licu opet mu se promijenio, ovoga puta je skupio usne u crtu i pogled mu je postao zastrašujuće prazan. McCabe je tek tako u sekundi izgubio zanimanje za mene i zaprepastila me spoznaja da u njegovim očima ja nisam ljudsko biće. Bila sam predmet, poput … ne znam, kondoma; nečega što iskoristite i odbacite ostatke daleko od sebe – pa makar se u tom trenutku nalazili u sportskom autu na autocesti ili u mlažnjaku na letu preko Atlantika; što onda? Je li Alina bila dio ovog svijeta? Je li poznavala ovog opsesivnokompulzivnog čovjeka u bijelom? Svakako sam ga mogla zamisliti kako ju ubija – ili kako ubija bilo koga drugoga, kad smo kod toga. Ali jesam li mogla zamisliti Alinu kako se zaljubljuje u čovjeka poput njega? Istina, bio je imućan, kulturan, privlačan na okrutan i moćan način. Ali i inspektor i dvije njezine prijateljice s kojima sam razgovarala su bili uvjereni da Alinin dečko nije bio sa Smaragdnog otoka, a McCabe je – usprkos svom svojem napuhanom držanju – bio rođeni irski seljački dečko od glave do pete. – Jesi li čuo nešto o knjizi? – Barronsa također nisam više zanimala i prebacio se na drugu temu. Bili su dva muškarca koji ležerno razgovaraju o poslu, a pored njih stoji seks-igračka od krvi i mesa, spremna poslužiti im za slučaj da nešto požele od nje, poput pladnja oštriga. – Ne – rekao je McCabe bezizražajno. – A ti? – Ne – Barrons je odgovorio jednako sumorno. McCabe je kimnuo. – Onda se gubi. Ostavi mi nju i odlazi. Ili samo odlazi. Bilo je jasno da ga uopće ne zanima za koju će se od te dvoje mogućnosti Barrons odlučiti. Ustvari, prilično sam sigurna da me McCabe ne bi ni primijetio nekoliko dana u slučaju da me Barrons doista tamo i ostavio. Bijeli Kralj nas je otpustio.

DVANAEST

Privid: koju Fae stvara da bi prikrila stvaran izgled. Što je Fae moćniji, to je teže prodnjeti ispod privida. Prosječna ljudska osoba vidi samo ono što im Fae dopušta, a od sudaranja sa Fae ili slučajnog dodirivanja ga sprječava polje prostornog izobličenja kojeg Fae stvara kao dio svojeg privida. Znači tako je čudovište, u onoj uličici, s genitalijama konja i pijavičastim ustima odmah znalo što sam – jer sam se zaletjela ravno u njega. Svatko normalan bi se spotaknuo prije sudara sa čudovištem, takorekuć o prazan prostor. Znate ono kad vam se noge sapletu i nemate pojma što vam je? E pa, to vam je. Barrons je rekao da McCabe nema pojma da su njegovi tjelohranitelji zapravo Unseelie, koji su se međusobno oslovljavali imenima Ob i Yrg dok su nas vodili iz Sobe s Prijestoljem, izgovarajući to guturalnim tonovima za koje smo se Barrons i ja pretvarali da ih ne čujemo. McCabeova vojska tjelohranitelja je prije tri mjeseca nestala i zamijenili su ih Nosorozi, Unseelie nižeg srednjeg staleža za koju je Barrons vjerovao da služe kao čuvari pojedincima najvišeg staleža Fae. Neko sam vrijeme razmišljala o tome i došla do logičnog zaključka, pa rekla Znači li to da netko od Unseelie također traži Sinsar Dubh? Izgleda daje tako, odgovorio je Barrons. I to netko moćan, čini se.

Načuo sam da Unseelie spominju nekoga koga nazivaju Gospodar, ali zasad nisam uspio saznati ni tko je to, ni čega je gospodar. Rekao sam ja vama, gospodična Lane, da nemate pojma u što se upuštate. Već su mi i Unseelie bili dovoljno zastrašujući. Nisam imala nikakve želje susresti nekoga kome se oni klanjaju. Možda je onda sada pravi trenutak da se izvučem iz svega ovoga, odvratila sam. Samo probajte, govorio je pogled kojeg mi je uputio. Čak i da pronađen načina da zaboravim što dugujem sestri, da zaboravim potragu za njezinim ubojicom, Jericho Barrons me nikada ne bi pustio da odem. Žalosna činjenica je bila da smo trebali jedno drugo. Ja sam imala sposobnost osjetiti blizinu Sinsar Dubha, a on je znao sve što uopće itko zna o toj knjizi, uključujući i to gdje bi se mogla nalaziti i tko bi joj još mogao biti na tragu. Prepuštena sama sebi, nikada ne bih pronašla zabave poput one u Casa Blanc, niti bih uspjela ući na njih. Bez mene, Barrons ne bi znao da se približio knjizi, ne bi znao da se nalazi u istoj prostoriji s njom. Mogao bi stajati na metar od Sinsar Dubha i nemati pojma o tome. Prošle noći sam shvatila koliko sam ja točno njemu važna. Da je Sinsar Dubh od metala, ja bih bila osobni, savršeno precizni detektor za metal Jerichoa Barronsa. Nakon što su se Ob i Yrg vratili McCabeu, Barrons me proveo kroz sve katove ekstravagantno uredene kuće. Nisam osjetila mučninu, pa me proveo i savršeno manikiranim dvorištem i vrtom, pa čak i pomoćnim zgradama. Inzistirao je da toliko detaljno pregledamo svaki kutak imanja da sam se u svoju privremenu sobu i posudeni krevet vratila tik prije zore. Iako sam se pribojavala da će me ponovno preplaviti onaj toliko strašan osjećaj mučnine, ipak sam bila gotovo razočarana kad moje novostečeno super-osjetilo nije nabasalo ni na što. Sve ovo za mene je ipak imalo viši smisao – nije to bila samo potraga za Knjigom Tame. Za mene je ovo bila potraga za detaljima o tajnom životu moje sestre. Samo sam željela znati što je ili tko ubio Alinu i samo sam željela vidjeti to njega mrtvog. Nakon toga bih se lijepo vratila u svoju ugodnu provincijalnu selendru na sparnom jugu Georgije i zaboravila sve što mi se dogodilo u Dublinu. Fae ne zalaze u Ashford? Super. Udala bih se za običnog mjesnog dečka koji vozi polovni Chevy kamionet iz kojeg trešti “Who’s your daddy?” Tobya Keitha i ima najmanje osam generacija ponosnih, poštenih, radišnih, također potpuno mjesnih predaka. Osim povremenog izleta u shopping do Atlante, nikada

više ne bih napustila Ashford. Ali zasad mi je suradnja sa Barronsom bila jedina mogućnost. Ljudi na koje sam nailazila tijekom naše potrage možda su se susreli i s Alinom. Ako nađem načina da prođem istim stopama kao i ona kroz ovaj bizarni svijet kao iz nekakvog noir filma, možda me sve to odvede do njezinog ubojice. Neće mi dugo trebati da se upitam koliko je takvo razmišljanje bilo mudro. Uzela sam olovku u ruke. Bila je nedjelja i knjižara Barrons Books and Baubles je bila zatvorena. Probudila sam se ne znajući u prvi mah gdje sam i jako mi je nedostajala mama, ali kad sam nazvala doma, tata mi je rekao daje mama u krevetu i daju ne želi uznemiravati. Rekao mi je da ne spava najbolje u zadnje vrijeme čak ni uz lijekove koji bi joj trebali pomoći da se smiri. Razgovor s tatom bio je žalosno jednostran i trudili smo se nekoliko minuta, ali osjećala sam da jedva nalazi snage za pričanje sa mnom, pa sam odustala. Ne znajući što da radim, naposlijetku sam zgrabila svoj dnevnik i sišla u knjižaru. Sad sam ležala izvaljena potrbuške na udobnom naslonjaču u stražnjem dijelu knjižare, a dnevnik je otvoren ležao na jastuku ispred mene. Skliznuti, glagol, opisuje način na koji se Fae kreću, zapisala sam. Grickala sam vrh svoje keramičke olovke s tamnoružičastom tintom, pokušavajući smisliti kako da ovo objasnim u dnevniku. Kad mi je Barrons objasnio o čemu je riječ, bila sam užasnuta. Želite mi reći da oni samo pomisle gdje žele biti i iste sekunde se tamo nađu? Požele biti negdje i odmah su tamo? Barrons je kimnuo glavom. Želite mi reći da ja tako mogu hodati svojim putem i Fae se može nacrtati pored mene i zgrabiti me? Ah, gospodična Lane, vi imate krasnu prednost u odnosu na njih. Kad vas Fae zgrabi, zgrabite i vi njega i zamrznut ćete ga kao što ste imobilizirali onoga u uličici. Ali to morate učinit brzo, prije nego što sklizne i povuče vas sa sobom nekamo gdje se doista ne želite naći. A što bih onda trebala? Početi nositi oružje sa sobom da ih mogu ubiti dok su tako smrznuti? Koliko god su mi Unseelie bili užasni, pomisao da nekoga rasporim dok se ni pomaknuti ne može bila mi je užasavajuće odbojna.

Ne vjerujem da biste to uopće mogli, rekao je Barrons. I Seelie i Unseelie su takoreći neuništivi. Što su uišeg staleža, to ih je teže ubiti. Super, rekla sam. Imate li onda kakvu drugu ideju što da s njima radim kad ih pretvorim u nažalost privremene kipove? Imam, gospodična Lane, odgovorio je s onim mračnim, sarkastičnim osmjehom na licu. Bježite koliko vas noge nose. Namazala sam trepavice svijetlosmeđom maskarom i pokušala se domisliti što da obučem za sastanak s vampirom. Otmjena crvena vesta koju sam ponijela iz Ashforda ne samo da se nije najbolje slagala s mojom novom, tamnom kosom, nego sam se bojala da bi mogla biti protumačena kao poziv da me dotični vampir cijelu oboji u krvavo crvenu. Poveće srebrne naušnice u obliku križa koje mi je teta Sue kupila za posljednji rođendan također su mi se činile kao izazivanje nevolje. Bacila sam pogled na sat. Zbog neodlučnosti pri odijevanju sam već kasnila na moj ponoćni sastanak sa Barronsom. Sad neću imati vremena ‘da skoknem do crkve i natapkam zapešća i vrat posvećenom vodicom, ili kako sam ja to zvala, Eau de Vampirugubise. Pogledala sam se u ogledalu. Sve i da sam htjela, nisam se mogla pretvoriti u jednu od onih žena iz Casa Blanc – a nisam. Sviđale sam se sebi takva kakva jesam. Sviđale su mi se moje boje. Moja duga kosa mi je nedostajala toliko da me skoro boljelo. S uzdahom sam se nagnula, okrenula glavu prema dolje, obilato ju naprskala lakom za kosu i onda osušila lak sušilom. Kad sam se uspravila i provukla prste kroz kosu, zahvaljujući uvijačima i spretnosti imala sam punu kosu uvojaka koji su mi zavodoljivo uokvirivali lice i isticali zelenu boju mojih očiju. Lagano nakošene na vanjskim kutevima, s dugačkim tamnim trepavicama, intenzivne zelene boje poput mlade trave oko Uskrsa, moje su oči bile jedan od mojih estetskih aduta. Imam lijep ten ujednačene boje koji lako potamni u krasnu nijansu i gotovo mi svaka boja pristaje. Tamna kosa mi je stajala prilično dobro. Problem je bio samo u tome da sam izgledala kao netko drugi. Izgledala sam starije, pogotovo nakon što sam nanijela tamnocrveno sjajilo na usne, što sam učinila tek toliko da usrećim Barronsa – kad sam već znala da ga neće usrećiti odjeća koju sam si odabrala. Dok sam se oblačila prisjećala sam se kako smo se Alina i ja smijale

knjigama i filmovima s vampirskim temama, cijeloj toj zaludenosti paranormalnim pojavama i bićima koja je počela sa sićušnim blijedim dečkićem s okruglim naočalama koji živi ispod stuba. To je bilo prije nego što sam znala da u mraku doista i vrebaju svakakva bića. Za milost Božju, što ste to obukli, gospodična Lane? – Barrons me pozvao na red. A obukla sam preslatku laganu suknju u skoro svim pastelnim bojama koje postoje, pripijenu na bokovima i lepršavu oko gležnjeva, usku ružičastu vestu s kratkim rukavima obrubljenim svilom i dubokim izrezom, također obrubljenim svilom, koji je naglašavao moje poprsje, te ružičaste sandale s remenčićima koji su se vezivali oko gležnjeva. Sve te boje na podlozi moje osunčane kože i tamnih kovrča izgledale su fantastično. Izgledala sam ženstveno, nježno i seksi kao pristojna mlada dama, a ne kao one žene u Casa Blanc. Žustro sam prošla pored niza polica s knjigama i prišla mu, pa uperila prst u njega. – Ako mi se ove večeri ijednom obratiš kao da sam jedna od tvojih droca, zaboravi cijeli naš dogovor, Barrons. Ti mene trebaš jednako koliko i ja tebe. Prema mojim pravilima to nas čini partnerima. – E pa pravila su ti loša – odgovorio je hladno. – Ne, tvoja su loša – rekla sam s jednakom hladnoćom. – Pronađi drugi način da me predstaviš. Ne tiče me se koju ćeš mi funkciju naći. Ali ako se još jednom osvrneš na moju dunju ili ako čujem još jednu jedinu neopravdanu gnjusnu primjedbu na moja usta i oralni seks s tobom, prekriži si moju pomoć. Podigao je obrvu. – Kakvu “dunju”, gospodična Lane? Namrštila sam se. – Guzicu, Barrons. Prekrižio je ruke i pogled mu se spustio na moje krvavo crvene usne. – Znači li to da postoje opravdane primjedbe vezane za vaša usta, oralni seks i mene, gospodična Lane? Baš me zanima … Suzila sam oči i prešla preko njegovog debilnog izazivanja. – Je li taj Mallucé uistinu vampir, Barrons? Slegnuo je ramenima.

– Tvrdi da je. Okružio se ljudima koji vjeruju da je. Odmjerio me od glave do pete. – Tražili ste da vam kažem što vas očekuje da biste lakše odabrali odjeću. Ja vam kažem da idemo u posjet vampiru u njegovoj gotički mračnoj jazbini, a vi, gospodična Lane, se obučete kao da glumite veselu nasmijanu dugu? Sad sam ja slegnula ramenima. – Uzmi ili ostavi, Barrons. Uzeo je. Tako sam si i mislila. Dobar lovac nikada ne ide u lov bez esencijalne opreme. Krvosljednik je esencijalan. McCabe je živio dvadeset minuta sjeverno od grada, u modernističkoj kući iz moje noćne more. Mallucé je živio deset minuta južno, okružen najkičastijim kičem u povijesti. Viktorijansko doba – razdoblje vladavine Kraljice Viktorije, koja je bila i carica Indije, te vladala šezdesettri godine, od 1837. do 1901. – ostalo je zapamćeno, iako možda nezasluženo, kao najraskošnije, najkičenije, najsenzualnije i najčešće najnatrpanije razdoblje u uređenju interijera. U Mallucéovoj kućerini tema večeri je bila steampunk: odjeća nadahnuta Viktorijanskim razdobljem, ali dorađena na ekstremne načine; poderana, rastrgana i izobličena, skrpana s najboljim od gotha, riveta i punka – ali ne vjerujte mi svaku riječ, jer ponekad se izgubim u suptilnim razlikama na koje su tako osjetljivi modno osviješteni pripadnici mračnog podzemlja. To je valjda jedna od onih subkultura koje ne razumije nitko osim njezinih pripadnika. Porsche smo predali u ruke Unseelie Nosorogu prerušenom u pomagača na parkingu, koji je povrh svega izgledao kao najmračniji mračni death-punker ikad. Pored njega sam zbilja i izgledala kao vesela mala duga. Mallucéova jazbina je bila monstruozna nakinđurena kućerina od cigle i kamena u kojoj se krajnje neskladno spajalo nekoliko stilova viktorijanske arhitekture, sve skupa najviše nalik seriji Obitelj Addams, s obiljem tornjića i mansardica, balkončića s ogradom od kovanog željeza, utvrdica, stupića i frizova, te dovoljno kamenih ukrasića da vas zabole i

oči i duša. Četiri kata zgradurine bila su nabacana jedan na drugi, a na vrhu svega se – na pozadini kobaltnoplavog noćnog neba – kočeperio crni krov besmislenih linija, čas strm, čas gotovo vodoravan. Drveće kosturastih grana koje je odavno trebalo podrezati grebalo je o škriljevac krova, stvarajuči zvuk poput čavala na lijesu. Kuća se protezala na najmanje hektaru terena i uopće me ne bi čudilo daje imala šezdeset ili sedamdeset soba. Na najvišem katu iz uskih visokih prozora dopirali su isprekidani bljesci reflektora, sasvim u skladu s preglasnom napadnom glazbom. Na nižim katovima ugođaj je bio drugačiji: ovdje je jedina svjetlost dopirala iz crvenih i crnih svijeća, a glazba je bila tiha, sanjiva i ugodna. Barrons mi je na putu do ovamo ispričao dosta toga o našem večerašnjem domaćinu. Mallucé je pri rođenju dobio ime John Johnstone Jr. i rođen je u imućnoj i uglednoj engleskoj obitelji prije tridesetak godina. Kad su mama i tata Johnstone poginuli u sumnjivoj prometnoj nesreći i tada dvadesetčetverogodišnjeg Johna Jr. učinili jedinim nasljednikom imetka od nekoliko stotina milijuna dolara, J.J.Jr. je okrenuo leda očevom golemom poslovnom carstvu, rasprodao kompanije u sada njegovom vlasništvu jednu za drugom, te sve to unovčio. Odbacio je svoje sramotno redundantno ime i zakonski ga promijenio u kratko i romantično Mallucé, obukao se u najskuplje i najelegantnije krpice steampunk mode i debitirao u svijetu gotike kao najnovija ne-mrtva zvijezda. Kroz godine mu je tih nekoliko stotina milijuna dolara prikupilo mnogoljudan kult istomišljenika i zadrtih obožavatelj a, a u nekim je krugovima njegovo ime bilo izgovarano s jednakim zanosom kao Lestatovo. Barrons se s njime nikada nije susreo osobno, ali više ga je puta vidio u trendovskim noćnim klubovima. Dao si je u zadatak da prati svaki Mallucéov interes, da sazna za svaku njegovu novu akviziciju. – Zanimaju ga mnogi artefakti koji zanimaju i mene – objasnio mi je. – Zadnji put kad me pokušao pobijediti na dražbi – imućni i povučen londonski kolekcionar Lucas Trevayne je netragom nestao i kroz par dana je veći dio njegove kolekcije ponuđen za prodaju na crnom tržištu – zaposlio sam hakera koji je u presudnom trenutku srušio Mallucéovu

računalnu mrežu. Barronsov osmijeh i sjaj u njegovim tamnim očima dali su mu izgled grabežljivca koji uživa u prisjećanju na posebno dobar lov. Ali kad je nastavio, osmijeha je nestalo. – Nažalost, ono što sam se nadao pronaći u Trevayneovoj kolekciji tada više nije bilo tamo. Netko me preduhitrio. U svakom slučaju, Mallucé je sigurno saznao za Sinsar Dubh prije očeve smrti. Johnstone Senior pomalo se bavio skupljanjem umjetnina, a prije nekog vremena svijet trgovanja ovakvim predmetima uzbudio se kada su se na tržištu pojavile fotokopirane stranice – da, znam, kakva je to umjetnina – mitske knjige. Nemam pojma koliko takvih fotokopija uopće postoji, ali znam daje Mallucé te stranice vidio barem jednom. I sad mi je taj ne-mrtvi seronja stalno na putu. Barrons je ovo “ne-mrtvi seronja” izgovorio kao da snažno želi da se to pretvori u “mrtvi seronja” – a ne kao da doista vjeruje da je besmrtan. – Ne vjerujete da je uistinu vampir – rekla sam tihim glasom dok smo se probijali iz prostorije u prostoriju punu ljudi koji su svi redom izgledali napušeno, izvaljeni na niskim, baršunom presvučenim naslonjačima, onesviješteni na brokatnim foteljama, ispruženi – manje ili više razodjeveni – na podu. Ono što smo tražili je bio ulaz u podrumski dio, jer nam je ponizna gotičarka očiju obrubljenih kolobarima rekla da se tamo Gospodar nalazi. Nastojala sam ne primjećivati ritmičko stenjanje, uzdahe i jecanje dok sam polako prelazila preko i pored napola razgolićenih tijela. Kratko se nasmijao nekakvim suhim smijehom u kojem nije bilo ni trunke humora. – Ako jest vampir, onda bi onoga tko ga je u to pretvorio trebalo utopiti u svetoj vodi, iščupati mu očnjake, uškopiti ga, oderati mu kožu i ostaviti ga da se u agoniji peče na suncu. Malo je šutio, pa onda upitao: – Osjećate Ii išta, gospodična Lane? Pretpostavila sam da ne misli na nelagodu zbog para preko kojeg sam upravo prekoračila, pa sam odmahnula glavom. Do podruma smo prošli pored desetak Unseelie, pa i više. Pomiješani sa svim tim blijedim ljudima kože probijene metalom, crnog ruža na ustima, s crnim lakom na noktima i ukrašenim lancima, Mračni Fae su sa

svojom naizgled jednakom vanjštinom svojim toga nesvjesnim žrtvama činili užase koje sam odbijala i pogledati. Iako nisam opazila ništa toliko užasno kao što su bili Sivi Čovjek i Stvor Sa Stotinu Usta, shvatila sam da jednostavno ne postoji privlačan Unseelie. – Nije istina – odvratio je Barrons kad sam mu iznijela svoju opasku. – Kraljevski soj Unseelie, prinčevi i princeze četiriju kraljevskih kuća su jednako tako nemoguće lijepi kao i Seelie plemstvo. Ustvari, gotovo ih je nemoguće razlikovati. – Zašto ovdje ima toliko Unseelie? – Očaranost smrću je njima poput kisika, gospodična Lane. Na mjestu poput ovoga oni dišu punim plućima. Već smo neko vrijeme prolazili podzemnim labirintom. Sada smo skrenuli u dugačak i mračan hodnik koji je završavao golemim crnim vratima ojačanim čeličnim prečkama. Između Mallucéa i kakvog prerevnog poklonika stajala je vojska od desetak čuvara opasanih municijom, naoružanih automatskim oružjem. Visok muškarac bikovskog izgleda i obrijane glave stao je pred nas i prepriječio nam put. Pribadače koje je imao provučene kroz uške nisu nie uznemirile. One koje je imao provučene kroz kapke itekako jesu. – A kamo ste vi krenuli? – zarežao je, uperivši Barronsu oružje u prsa jednom rukom, dok je drugu ležerno položio na pištolj koji mu je bio zataknut o crne kožne hlače. – Obavijesti Mallucéa da ga Jericho Barrons želi vidjeti. – Jebe se njemu za tebe. – Imam nešto što mu treba. – Ma da? A što to? Barrons se nasmiješio i po prvi put sam mu u očima vidjela da se iskreno zabavija. – Reci mu da pokuša pristupiti ijednom od svojih bankovnih računa. Deset minuta kasnije vrata Mallucéovog privatnog svetišta su se naglo otvorila. Glasnik obrijane glave posrćući je istrčao pepeljastog lica i zakrvavljene košulje. Za njim su nahrupila dva Unseelie Nosoroga koji su nam zabili oružje u rebra i ugurali nas kroz vrata, ravno u vampirovu jazbinu. Mučnina nie preplavila i stegnula mi želudac, a objema rukama sam grčevito stegnula

torbicu da slučajno ne dodirnem naše ogavne pratitelje. Prostorija iza metalom okovanih vrata bila je toliko raskošno uređena u baršunu, brokatu, satenu i organdiju, toliko nakrcana neoviktorijanskim namještajem da na prvi pogled nisam uopće razaznala gdje se nalazi naš domaćin usred svega toga. Raspoznavanju je odmagala i činjenica da je i sam bio obučen u jednake materijale i uzorke, oličenje romantične gotike. Naposlijetku sam ga spazila. Sjedeći nepomično na niskom naslonjaču presvučenom kićenom tkaninom, nakrcanom jastučićima sa zlatnim vezom i ukrasnim prekrivačima s pomponima, Mallucé je bio odjeven u uštirkane vezene crno-smeđe hlače i ručno rađene talijanske papuče. Košulja boje ljuske od jajeta obilovala je čipkama i volanima što su mu se prelijevali oko vrata i zapešća, na ovratniku je bilo krvi. Preko košulje je imao prsluk od brokata i baršuna u kombinaciji boja jantara, hrđe, grimiza i zlata, a iz unutarnjeg džepa tog prsluka je izvukao sniježnobijeli rupčić kojim je nježno tapkajući obrisao nekoliko sitnih kapljica krvi s usana. Mišićav i graciozan poput mačke, bio je blijed i gladak kao mramorni kip. Mrtve žute oči njegovom su preblijedom licu markantnih crta davale divlji izgled. Duga plava kosa bila mu je skupljena u opušteni rep urešen jantarnim perlicama i samo je naglašavala koliko je abnormalno blijed. Vampir je u jednom skladnom usporenom pokretu ustao s naslonjača, držeći na rukama laptop, što je djelovalo komično. Laganim pokretom delikatnih prstiju zaklopio je računalo s kromiranim kućištem, nemarno ga odbacio na baršunom presvučen stolić, pa nam, kao da klizi, prišao i stao pred nas. Dok je tako stajao u svojoj ne-mrtvoj mirnoći, licem u lice s putenom muškošću i uznemirujućom vitalnošću što su izbijale iz Jerichoa Barronsa, bila sam zaprepaštena spoznajom da bih, da me netko prislio da odlučim koji je od ove dvojice opasniji – čak i tako stojeći duboko u vampirskoj jazbini, okružena njegovim sljedbenicima i čudovišnim sluganima – zaključila da Mallucé to nije. Suženih očiju promatrala sam sad jednog, sad drugog. Nešto me izjedalo, nešto što nisam baš mogla definirati. Nešto što u svojoj gluposti neću uspjeti definirati sve dok ne bude prekasno. Vrlo brzo ću shvatiti da te noći ništa nije uistinu bilo onako kako se činilo, te da je razlog iz kojeg se Barrons tako hladnokrvno

suočio s Gospodarom krvopija bio taj što je tamo i ušao stopostotno uvjeren da će otamo izaći živ i to ne zato što je Mallucéa – slikovito rečeno – zgrabio za fiskalna muda. – Što si učinio s mojim novcem? – upitao je vampir svilenim glasom koji je bio u suprotnosti s čeličnim pogledom njegovih bizarnih žutih očiju. Barrons se nasmijao, a bijeli zubi bljesnuli su na tamnoj pozadini njegovog lica. – Gledaj na to kao na policu osiguranja. Dobit ćeš ga natrag kad budemo gotovi, Johnstone. Vampirova usta su se zategnula, otkrivši duge i oštre zašiljene očnjake. Na njima se još vidjela krv. Bljesak potpunog i bezumnog bijesa mu je preletio licem. – Zovem se Mallucé, seronjo – zašištao je. Prvi bod ide Barronsu, pomislila sam. J.J.Jr. još uvijek prezire svoje ime. Izgleda da ga gubitak kontrole nad neizmjernim bogatstvom nije smetao ni približno toliko kao najobičnije spominjanje imena koje mu je dano na krštenju. Barrons je dobacio preziran pogled vampiru, odmjerivši ga od zakrvavljenog čipkastog ovratnike do kožnih papuča sa svilenim rubom i zašiljenim vrhom. – Mallucé seronjo, kažeš – ponovio je istim tonom. – A ja sam mislio da se odazivaš na Oličenje Kiča. Mallucéove neljudske oči suzile su se na procjepe. – Ne cijeniš vlastiti život, čovječe? Brzo je došao k sebi i lice mu je opet bilo kameno, glas samouvjeren, prozračan i melodičan da su mu riječi zvučale poput verbalnog milovanja. Barrons se opet nasmijao. – Možda. Ali ne vidim kakve ti veze imaš s time. Što znaš o Sinsar Dubhu? Mallucé se lecnuo, gotovo neprimjetno, ali samo gotovo. Da ga nisam tako pažljivo promatrala, ne bih to bila opazila. Već je dva puta pala njegova maska, dva je puta izgubio kontrolu, a bila sam uvjerena da mu se to ne događa često. Pogledao je prema svojim tjelohraniteljima, pa zatim i prema vratima. – Van – rekao je. – Svi osim tebe – pokazao je prstomprema Barronsu.

Barrons me obgrlio oko ramena i na trenutak sam zadrhtala, baš kao i sinoć kad me dodirnuo. Svaki je njegov dodir bio krajnje bizaran. – Ona ide kuda ja idem – rekao je Barrons. Mallucé me odmjerio gotovo sažalno. Usne su mu se polako, jako polako iskrivile u osmijeh. Koji se uopće nije odrazio u tim njegovim ledenim, mrtvim očima zvijeri. – Netko je jako doslovno shvatio onu staru pjesmicu Rolling Stonesa, ha? – promrmljao je. Svatko si uzima za pravo da kritizira. Točno sam znala na koju pjesmu misli: “She’s a Rainbow”. Kad god bih naišla na nju na svom iPodu, zatvorila bih i oči i vrtila se kao da sam na suncem okupanom proplanku, širom raširenih ruku i glave zabačene unatrag, zamišljajući kako iz vrhova mojih prstiju izlaze razne boje, kako poput živih malih kistova oni boje drveće, ptice, pčele i cvijeće, pa čak i sunce na nebu u veličanstvene boje. Obožavam tu pjesmu. Kad mu nisam ništa odgovorila – Barrons i ja smo se možda dogovorili na koji način i kojim riječima me smije, a kako ne smije predstavljati, ali još uvijek sam imala naredbu da držim jezik za zubima – Mallucé se okrenuo prema svojim čuvarima, koji se nisu bili pomakli ni za centimetar i bijesno protisnuo: – Rekoh, van. Dva su se Unseelie međusobno pogledala, a onda je jedan od njih dubokim glasom kao iz groba probao sa: – Ali, O, Veliki Ne-mrtvi Gospodaru … – Šališ se, Jr. – promrljao je Barrons, tresući glavom. – Nisi li mogao smisliti nešto originalnije? – Odmah – prošištao je Mallucé pokazavši očnjake i Nosorozi su izašli. Pritom uopće nisu izgledali sretno.

TRINAEST

Dakle, ovo je bio čisti gubitak vremena – režao je Barrons dok smo se probijali prema izlazu kroz Mallucéovu kuću prepunu pretjerano starinskog namještaja i još pretjeranije modernih moralnih vrijednosti. Nisam rekla ni riječi. Unseelie Nosorozi su bili tik iza nas, slijedili su nas da se uvjere da odlazimo. “Gospodaru” se uopće nismo svidjeli. Kad se riješio tjelohranitelja, Mallucé nam je pokušao prodati priču da nema pojma o čemu Barrons govori, pravio se da nikad nije čuo za Sinsar Dubh, iako bi i slijepac vidio da ne samo da vrlo dobro zna što je to, nego zna i nešto o knjizi što ga je plašilo i uznemiravalo. On i Barrons su se vrlo brzo upleli u pravo muško natjecanje, stali razmjenjivati podbadanja i uvrede i u tren oka zaboravili da postojim. Desetak minuta od početka njihovog testosteronskog rata jedan je od Mallucéovih tjelohranitelja – jedan od ljudskih – bio toliko glup da je upao i prekinuo ih i svjedočila sam nečemu što me uvjerilo da je J.J.Jr. prava stvar – ili barem nešto neljudsko. Vampir je razbijača visokog preko dva metra primio za vrat i svojom blijedom ručicom odigao od tla, pa ga bacio preko cijele prostorije toliko snažno da se ovaj zabio u zid, skliznuo niz njega i svalio se na pod, pa ostao tako ležati glave obješene na prsima pod nemogućim kutom, dok mu je krv curila iz nosa i ušiju. Onda je stao iznad njega, neprirodno zažarenih žutih očiju i na trenutak sam se pobojala da će se baciti na tu okrvavljenu masu i početi se gostiti. – Vrijeme je da nestanemo, pomislila sam, na rubu histerije. Ali Barrons je ponovno rekao nekakvu tešku uvredu i učas su se on i Mallucé

našli usred novog rata, pa sam samo stajala tamo obavivši ruke oko sebe jer me prošla ledena zimica, nervozno udarajući stopalom o tlo, pokušavajuči se ne ispovraćati. Nosorozi nas nisu ostavili pred vratima kuće, nego su nas otpratili sve do Porschea, te sačekali da uđemo. Dok smo žurno odlazili, oni su još stajali tamo, pored svojeg frenda na parkingu. Promatrala sam ih u retrovizoru dok nisu nestali s vidika, a onda ispustila žestok uzdah olakšanja. Ovo mi je bez ikakve sumnje bilo najužasnije iskustvo u životu, a nadišlo je čak i susret s ogavnim Stvorom Sa Stotinu Usta. – Recite mi da se nikada više ne moramo vratiti onamo – rekla sam Barronsu, brišuči znojne dlanove o suknju. – Ali moramo, gospodična Lane. Nismo imali prilike pretražiti imanje. Morat ćemo se vratiti za dan-dva i temeljito sve pregledati. – Tamo nema ničega. – rekla sam mu. Pogledao me. – Ne znate to. Mallucéovo imanje se proteže stotinama hektara. Uzdahnula sam. Nisam ni sumnjala da bi me Barrons, da mu dopustim, natjerao da pronjuškam svaki prokleti centimetar imanja, mrvicu po mrvicu, naprijed-natrag, kao da sam neumorni mali lovački pas. – Nema tamo ničega, Barrons – ponovila sam. – A ja vam opet kažem da to ne možete znati gospodična Lane. Niste ni osjetili da ja posjedujem fotokopirane stranice Sinsar Dubha dok ih nisam izvadio iz sefa smještenog tri kata ispod garaže i unio ih u knjižaru. Nije mi bilo jasno. – Tri kata ispod garaže? Zašto pobogu? Barrons je stisnuo čeljust kao da je požalio to priznanje. Shvatila sam da o tome više neću izvući ni riječi, pa sam se vratila na prvotnu raspravu. Nije bilo šanse da se vratim u vampirovo leglo niti sutra, niti prekosutra, niti ikad. Ako me uhvate, ubit će me, u to sam bila uvjerena. Ono što sam napravila nije baš bilo diskretno. – Niste u pravu – rekla sam. – Mislim da Mallucé sve vrijedno drži blizu sebe. Ako ništa drugo, sve vrijedan što posjeduje želi svako malo izvaditi i uživati u tome. Barrons me iskosa pogledao. – A vi ste odjednom stručnjakinja za temu Mallucéa? – Stručnjakinja nisam, ali ponešto i ja znam – rekla sam u svoju

obranu. – A što vi to znate, gospodična Dugine Boje? Baš je nekad bio seronja. No nisam ništa rekla jer će mu zbog tog ponašanja ovo što ću sad izvesti još više prisjesti. Moj je pothvat gotovo bio vrijedan gubitka kozmetičke torbice koju mi je mama bila poklonila; moje četke za kosu, najdražeg ružičastog laka za nokte i dvije čokoladice – sve samo da vidim izraz na Barronsovom licu kad sam otvorila torbicu, izvukla iz nje lakiranu crnu kutiju, podigla ju i zamahnula njome tik ispred njegovog nosa. – Jer tamo sam našla ovo – rekla sam samodopadno. – Njemu nadohvat ruke. Barrons je ubacio u nižu brzinu i nagazio na kočnicu toliko naglo da su gume zaskvičale, a iz kočnica se izvio dim. – Bila sam super. Da te čujem, Barrons, priznaj – ohrabrivala sam ga. – Bila sam super, nisam li? Sinsar Dubh nije bio jedino što sam mogla nanjušiti, nego očigledno i sve druge Predmete Moći – ili PM, kako ću ih ubrzo nazivati svakodnevno – koje su pripadale svijetu Fae, a bila sam posebno ponosna na sebe jer samo tako uspješno otuđila svoj prvi PM. Vratili smo se u knjižaru brzinom tek nešto manjom od brzine svjetlosti i sad smo sjedili u stražnjem dijelu knjižare, a Barrons je pregledavao moj prvi plijen. – Osim što ste takoreći ostavili posjetnicu kod Mallucéa na stoliću da ju lijepo nade, gospodična Lane – rekao je, okrećući ukrašenu kutiju u rukama – što je bilo više nego idiotski, pretpostavljam da ste uspjeli već i samim time što niste izazvali vlastitu pogibiju. Još. Frknula sam nosom. Ali pretpostavljam da je takva uvredljiva pohvala vjerojatno bila najljepše što je itko ikada čuo od Jerichoa Barronsa. Kad smo se uz dim guma i kočnica zaustavili nasred ceste – ni približno dovoljno daleko od Mallucéove jazbine – i kad sam mu priznala da sam ostavila neke osobne sitnice kod vampira, ubacio je Porsche u najvišu brzinu i odjurili smo natrag u grad. – Nisam imala izbora – rekla sam po tko zna koji put. – Rekla sam vam već, drugačije ne bih mogla strpati kutiju u torbicu. Bacila sam pogled na njega, no on je netremice gledao u PM kojeg je još uvijek pokušavao otvoriti.

– Drugi put ću biti pametnija i ostaviti PM tamo – rekla sam ljutito. – Bi li vas to usrećilo? Pogledao me odozdo, a iz tamnih očiju mu je izbijao uzvišeni prijezir za kakvog su samo Europljani sposobni. – Dobro vi znate što sam ja mislio, gospodična Lane. Oponašajući njegov pogled, odvratila sam: – Onda me ne korite jer sam učinila nešto na jedini moguć način, Barrons. Nisam mogla smisliti kako da prokrijumčarim kutijicu ispod suknje, a ne vidim kako sam ju mogla utrpati u grudnjak. Pogled mu je skrenuo prema mojim prsima i zadržao se tamo neko vrijeme. Kad je oratio pogled na kutijicu, zadržala sam dah i zagledala se u njega odozgo. Barrons me upravo pogledao najputenijim, najseksualnijim, najeksplicitnijim, najgladnijim pogledom kojim me itko ikada pogledao i bila sam prilično sigurna da toga uopće nije ni bio svjestan. U grudima sam osjetila vrućinu, dah mi se ubrzao, a usta odjednom neugodno osušila. Jericho Barrons je od mene možda bio stariji tek sedam ili osam godina i možda bi prema mišljenju većine žena bio izvanredno privlačan na nekakav mračan i zabranjen način, ali on i ja smo potjecati iz dva različita cvijeta, nismo imali jednake stavove o životu. Antilope se ne druže s lavovima, barem ne žive i zdrave, neokrvavljene. Nakon dugog trenutka zbunjenosti zatresla sam glavom i otjerala od sebe i sjećanje na taj neobjašnjiv pogled – u mojoj stvarnosti za takvo nešto nije bilo mjesta – pa na brzinu promijenila temu. – Dakle, što je to? Znate li? Zbog te kutijice nije mi bilo onako mučno kao od fotokopiranih stranica Sinsar Dubha. Iako sam osjetila mučninu istog trenutka kad smo ušli u prostoriju, ta mučnina nije bila ni blizu one paralizirajuće katastrofe čak niti kad sam shvatila što tu mučninu izaziva i stala tik pored PM. Iskoristila sam apsurdnu bitku uvredama koju su vodili Mallucé i Barrons i potajice zdipila kutijicu. Nije mi ju bilo ugodno dodirivati, ali uspjela sam se suzdržati od povraćanja. – Ako je to ono što mislim da jest – odvratio je Barrons, – onda je to gotovo jednako važno kao i sama Knjiga Tame, neophodno nam je. Aha – izjavio je zadovoljno – imam te. Kutijica se otvorila uz niz tihih metalnih klikova.

Nagnula sam se i zavirila unutra. Na jastučiću presvučenom crnim baršunom unutra je ležao prozirni crno-plavi kamen koji je izgledao kao daje snažnim i odmjerenim potezima odrezan od većeg takvog. I glatke vanjske i hrapave unutarnje facete bile su ispisane ispupčenim pismom nalik na rune. Iz kamena je izbijao sablasan plavkasti sjaj koji se prema vanjskim rubovima pretvarao u ugljenocrni. Prošli su me žmarci već od samog pogleda na to. – O, da, gospodična Lane – promrljao je Barrons. – Ovoga puta uistinu zaslužujete pohvalu. Zaboravimo zasad na traljave metode, jer zbog vas smo trenutno u posjedu dva od četiri sveta kamena potrebna za razumijevanje tajni Sinsar Dubha. – Ja vidim samo jedan kamen – rekla sam. – Njegov kompić je kod mene u sefu. Prešao je prstima preko izbočene površine kamena što je lagano zujao. – Zašto stvara taj zvuk? Osjećala sam sve veću želju da saznam što se još sve skriva ispod Barronsove garaže. – Vjerojatno osjeća blizinu mojeg kamena. Legenda kaže da će sva četiri kamena postavljena jedan pored drugoga zapjevati Pjesmu Postanka. – Mislite, stvorit će nešto? Barrons je slegnuo ramenima. – Fae jezik ne poznaje riječi poput ‘stvoriti’ Postoji samo Postanak, koji ujedno uključuje i nestanak nečega. – To je čudno – rekla sam. – Jezik im je očigledno vrlo ograničen. – Jezik im je, gospodična Lane, vrlo precizan. Ako se malo time pozabavite, shvatit ćete da su potpuno u pravu: pogledajte vlastiti primjer – kad nešto shvatite, uništit ćete neshvaćanje. – Molim? – moje neshvaćanje ni u kojem slučaju nije bilo uništeno. Štoviše, osjećala sam da se produbilo. – Da biste nešto stvorili, gospodična Lane, morate uništiti nešto što je bilo prije toga. Čak i kad krećete od nule, uništavate ništavilo koje je postojalo dok vi niste nešto stvorili. Tuatha De ne poznaju razliku između stvaranja i uništavanja. Samo razliku između statusa quo i promjene. Ja sam jednostavna cura. Na faksu sam jedva izvlačila trojke iz psihologije. Kad sam pokušala čitati Sartreovo Bitak i ništa, nenadano

sam oboljela od snažne narkolepsije koja me svako malo pogurnula u dubok komatozan san. Jedino što pamtim iz Kafkinog Preobražaja je ona grozna jabuka koja se insektu zaglavila u ledima, a Borgesova glupa priča o kornjačama nije me baš ni na koji način prosvijetlila osim što mi je pokazala koliko cijenim En Ten Tini jer se uz to bar može lijepo skakutati. Ono što mi je Barrons rekao ja sam si protumačila ovako: Fae ne samo da uopće nije briga jesam li ja živa ili mrtva, nego ne bi ni primetili da sam mrtva, nego bi samo vidjeli da sam se prije mogla kretati i govoriti, a sada ne mogu, kao da mi je netko izvadio baterije. Shvatila sam da bih zbilja mogla zamrziti te Fae. Promrmljavši ispriku mami, zgrabila sam razrezani jastuk i bacila ga preko cijele razbacane sobe, pa povikala: – Dovraga, dovraga, dovraga! Gdje si ga sakrila, Alina? Perje se poput snijega spustilo na sobu. Dio jastuka koji se još držao u jednom komadu sletio je na uokvirenu sliku ladanjske kućice iznad zaglavlja kreveta – jedan od rijetkih predmeta u Alininom stanu koji nije bio bačen na pod – i srušio ju sa zida. Nasreću, slika je pala na krevet i staklo se nije razbilo. Na nesreću, iza nje nije bilo nikakvo skrovište u zidu. Svalila sam se na pod i naslonila na zid, pogleda uperenog u strop, očekujući kakav nalet nadahnuća. Ništa nije naletjelo. Iscrpila sam sve ideje. Provjerila sam sva mjesta na kojima je Alina sakrivala svoje dnevnike doma, pa onda i sva druga mjesta kojih sam se sjetila, ali ništa. Ne samo da nisam pronašla njezin dnevnik, nego sam otkrila da još stvari nedostaje: albumi s fotografijama, rokovnik sa stranicama s cvjetnim uzorkom. Alina je uvijek sa sobom nosila rokovnik i dnevnik, a znam i da je imala dva albuma s fotografijama – jedan s obiteljskim slikama i slikama našeg doma u Ashfordu da ih pokaže novim prijateljima u Dublinu i jedan prazni, za fotografije koje nastanu ovdje. Nisam našla ništa od toga. A pretražila sam sve. Čak sam na putu do ovamo stala u željezariji i kupila čekić da uklonim stražnju dasku njezinog ormara. Na kraju sam spe poklopce i sva vratašca i otvore u sobi razvalila uz pomoć poluge, u potrazi za bilo čime. Kucnula sam o svaki drveni poklopac, o svaku dasku, čak i o kamin. Čekićem sam lupkala o podne daske i osluškivala skriva li se ispod njih kakva šupljina.

Provjerila sam svaki komad namještaja u stanu sa strana, odozdo, odozdo; provjerila sam ispod vodokotlića i u vodokotliću. Nisam pronašla ništa. Ako je njezin dnevnik bio sakriven u ovome stanu, sestra me ovoga puta nadmašila. Jedino što mi je preostalo je bilo potpuno demoliranje stana: razbijanje zidova, trganje ormarića, podizanje podova, no nakon toga bih morala kupiti cijelu prokletu zgradu da nadoknadim štetu, a za to nisam bila dovoljno bogata. Zastala sam. Ali Barrons je možda dovoljno bogat. Možda ako mu ponudim poticaj i on će poželjeti pronaći Alininin dnevnik. Meni je on bio potreban jer sam se nadala da ću unutra pronaći informacije koje će mi odati identite njezinog ubojice, ali postojala je i mogućnost da dnevnik sadrži i informacije o tome gdje se nalazi Sinsar Dubh. Naposlijetku, posljednje što je moja sestra rekla u svojoj poruci bilo je Sada znam što je to i znam gdje – prije nego što je naglo zašutjela. Vjerojatno je o tome nešto zapisala u svoj dnevnik. Pitanje je bilo mogu li vjerovati Jerichou Barronsu, te u kojoj mjeri. Buljila sam u prazan prostor, pokušavajući shvatiti koliko u biti znam o njemu. Ne previše. Mračno egzotičan pola Bask, pola Pikt bio je misterij i kladim se da nikada nikoga nije pustio dovoljno blizu da ga uopće pokuša razumjeti. Fiona možda zna nešto o njemu, ali i ona je misterij. Ovo sam ipak znala: bit će poprilično bijesan na mene kad me ponovno vidi, jer posljednje što mi je rekao, onako tipično svisoka, prije nego što sam se pred jutro potpuno iscrpeljena uvukla u krevet bilo je “Gospodična Lane, sutra moram izaći radi raznih poslova. Ostanite u knjižari dok se ne vratim. Fiona će vam pribaviti sve što vam treba.” Nisam se obazrela na te naredbe i nedugo nakon što sam se probudila oko pola tri popodne izašla sam kroza stražnja vrata i nestala uličicom iza knjižare. Ne, nisam odjednom oglupavjela i nisam se imala namjeru dati ubiti. Ali pred sobom sam imala jasan cilj i nisam smjela dozvoliti strahu da me omete, jer inače bih komotno mogla sjesti na prvi let za Georgiju, podviti rep i vratiti se doma mami i tati. Da, znala sam da je Stvor Sa Stotinu Usta tamo negdje vani, u potrazi za plavokosom, lepršavom verzijom mene. Da, znala sam i da dok Mallucé jedva preživljava duge dnevne sate, bez sumnje ušuškan u kičasti romantičko-gotički lijes negdje doma, umotan

u krvavu čipku, njegova vojska već pretražuje Dublin u potrazi za kradljivom gđicom Dugine Boje. Ali nitko od njih ne traži ovu mene. Bila sam incognito. Svoju tamnu kosu zategla sam unatrag i svezala u kratak konjski rep, kojeg sam ugurala ispod šilt-kape navučene nisko na oči. Na sebi sam imala svoje omiljene izblijedjele traperice,’ preveliku majicu s kratkim rukavima, gotovo u raspadu od pranja, koju sam zdipila tati prije odlaska, a koja je prije nekoliko stotina pranja bila crna, te ofucane tenisice. Nisam imala niti jedan komad nakita, a umjesto torbice u rukama sam imala papirnatu vrećicu. Nisam se uopće našminkala, ni malo, ni mrvičak; čak ni ruž, iako su mi usne bile jako čudne bez njega. Prilično sam ovisna o proizvodima za vlaženje kože. Mislim da je to posljedica toga da sam s vrućeg juga. Čak i najnezahtjevnija koža na toj vrućini treba malo njege. Ali dragulj u kruni moje maske bile su uistinu gnjusno ružne naočale koje sam kupila u drogeriji na putu ovamo, a koje su trenutno visjele zataknute o izrez moje pohabane majice. Možda se sve ovo vama i ne čini kao Bog zna kakva maska, ali ja poznajem ljude. Svijet primjećuje samo zgodne, lijepo odjevene djevojke. I svim se silama trudi ne primijetiti neugledne, nedotjerane. Ako ste dovoljno neugledni, pogledat će vas negdje s kilometra i odmah zaključiti da niste zanimljivi. Bez svake sumnje sam izgledala gore nego ikada u životu. Nisam na to bila ponosna, ali ipak na neki način jesam. Možda nikada neću biti ružna, ali uspjela sam izgledati neprimjetno. Pogledala sam na ručni sat i skočila na noge. Pretraživala sam Alinin stan satima. Barrons je imao naviku ukazivanja u knjižari malo poslije osam i željela sam se vratiti prije nego što stigne. Znala sam da će me Fiona ipak otkucati, ali zaključila sam da neće biti ni u pola toliko bijesan što sam izašla ako njegov osobni PM detektor bude na sigurnom u knjižari prije nego što on uopće dođe, koliko bi bio da ga ostavim da me malo nervozno čeka i razmišlja što mi se dogodilo. Uzela sam svoju papirnatu vrećicu, stavila jezive naočale, navukla šiltericu što sam niže mogla, pogasila svjetla i zaključala. Kad sam izašla iz zgrade, zrak je bio topao, nebo prošarano narančastim i grimiznim tonovima veličanstvenog zalaska sunca. Na Dublin se spuštala još jedna prekrasna ljetna večer. Alinin stan i Barronsova knjižara bili su

na suprotnim stranama četvrti Temple Bar, ali nije mi smetalo što sam se morala probijati kroz gomilu veselih ljudi ispred pubova da dođem do knjižare. Ja možda nisam bila sretna, ali bilo je nekako ugodno vidjeti da drugi jesu. To je u meni probudilo nadu da će i meni biti bolje. Dok sam užurbano prolazila popločanim ulicama, nitko me živ nije pogledao. Bila sam zadovoljna svojom neprimjetnošću i odlučila sam se nakratko udaljiti od svojeg sve stranijeg, sve žalosnijeg svijeta, pa sam uključila iPod. Baš sam slušala jednu od onih svojih veselih – Jamesa i “Laid” – this bed is on fire with passionate love, the neighbors complain about the noises above, but she only comes when she’s on top – kad sam ga ugledala. Željela sam se poševiti čim sam ga spazila. Već sam vam rekla da meni prostote baš i ne idu od ruke, a pogotovo ova prostota, pa vidite kakav je utjecaj na mene imao ovaj Fae kad mi je ta riječ prva i jedina pala na pamet i nametnula se. Ego i superego maknuti su s puta ubojito preciznim potezom, a na njihovom se mjestu kočeperio novi vladar mojeg biča – primitivni mali hedonistički gad, id. Iste su mi se sekunde gaćice ovlažile, zakuhala sam, svaka mi je stanica u tijeli nabubrila od želje. Grudi i prepone su mi nabujale od samog pogleda na njega; omekšale, otežale, isupunile se. Trenje bradavica o grudnjak odjednom se pretvorilo u nezamislivo okrutnu spravu za seksualno mučenje, gaćice postale okrutnije od lanaca i užadi i osjetila sam užasnu potrebu da osjetim nešto između nogu, nešto što se zabija u mene i ispunjava me. Trebala mi je frikcija. Trebala mi je frikcija, nešto debelo, dugačko, vruće, unutra pa van. Unutra pa van i opet iznova, oh, Bože, trebalo mi je nešto! Ništa drugo ne bi zaustavilo moju bol, ništa drugo ne bi zadovoljilo smisao mog postojanja – morala sam se poševiti. Odjeća me boljela na koži. Morala sam sve to skinuti sa sebe. Zgrabila sam donji dio majice i počela ju navlačiti preko glave. Povjetarac na goloj koži me zaustavio. Ukipila sam se tako, majice navučene preko glave. Koga sam vraga izvodila? Moja je sestra bila mrtva. Pokopana, trunula je u grobu pored crkve u koju smo odlazile još kao djeca. Crkve u kojoj smo se trebale udati. Alina se nikada neće udati. Za to su Fae bili krivi, u to nisam sumnjala. Nakon svega što se

dogodilo u posljednjih nekoliko dana bila sam uvjerena da je jedan Fae ili nekoliko njih krivo za brutalno ubojstvo moje sestre. Razderali su ju i izgrizli svojim zubima i kandžama, a sam Bog zna što su joj još napravili. Mrtvozornik nije našao spermu, ali ono što jest našao nije mogao objasniti. Većinu vremena trudila sam se ne razmišljati o tome. – Ne bih rekla – prosiktala sam i povukla majicu natrag prema dolje. Iskoristila sam taj trenutak i da izvadim slušalice iz ušiju. Jamesova pjesma o opsesivno-kompulzivnom seksu trenutno je bila poput benzina na plamen. – Štogod da izvodiš, možeš odmah prestati. Na mene ti to neće djelovati. Gubiš vrijeme. – Nije to nešto što ja izvodim, sidhe-seer– reklo je. – To je nešto što ja jesam. Ja sam svaki erotski san kojeg si ikad usnila i još tisuće snova koje nikada nisi. Ja sam seks koji će te izokrenuti iznutra prema van i od kojeg ćeš izgorjeti do pepela – nasmiješilo se. – A ako poželim, učinit ću te potpunom. Glas mu je bio dubok, podatan, melodičan i na mene je djelovao poput nježnog, senzualnog lizanja mojih nabreklih bradavica. Erotski inferno ponovno je podivljao u meni. Odmaknula sam se i zabila ravno u izlog puba iza sebe. Stisnula sam se uza staklo drhteći. Alina je mrtva zbog jednog od ovih. Držala sam se za tu pomisao kao da je pojas za spašavanje. Fae je stajao nasred kamenom popločene ulice pet-šest metara od mene i nije se približavao. Ovaj dio grada je bio pješačka iona i na ulici je bilo samo pješaka, koji su oko Fae obilazili mirno, ni ne pogledavši u njegovom smjeru. Nitko nije obraćao pažnju ni na mene, što me baš i ne bi previše čudilo da mi majica nije bila ponovno podignuta na pola puta preko glave i da svijetu nisam nudila uvid u svoj najdraži ružičasti čipkasti push-up grudnjak i dobar dio grudi. Naglo sam udahnula i odlučno spustila majicu. Čak i danas, nakon svega što sam vidjela, ne nalazim riječi koje dostojno opisuju V’Lanea, princa Tuatha De Danaan. Neke su stvari jednostavno preraskošne, prebogate da bi ih se moglo riječima opisati. Najbolje što mogu jest ovo: zamislite visokog, moćnog, snažnog arhanđela, zastrašujuće muževnog, užasavajuće lijepog. Zatim ga obojite najbogatijim tonovima bronce, jantara i zlata koje možete zamisliti.

Podarite mu grivu što se presijava bojama cimeta pozlaćenog suncem, put boje starog konjaka, oči poput tekućeg jantara i rastopljenog zlata. Ovaj Fae je bio beskrajno lijep. I željela sam ga ševiti i ševiti i ševiti dok ne umrem. Tada sam shvatila. Svaki Fae kojeg sam dosad susrela imao je nešto svoje, nešto poput posjetnice. Sivi Čovjek je krao ljepotu. Sjenke su isisavale život. Stvor Sa Stotinu Usta je po svoj prilici proždirao meso. Ovaj Fae je ubijao seksom. Smlavio bi žrtva orgazmom, a najgore od svega je vjerojatno bilo to što je žrtva nekim udaljenim dijelom mozga spoznavala činjenicu da umire, čak i dok je preklinjala za upravo ono što ju je ubijalo. Odjednom me snašla užasna vizija u kojoj sam gola i očajna nasred ulice preklinjala Fae da zadovolji moju neutaživu želju, klečeći pred njime koji je prolaznicima bio nevidljiv, umirala tako. Nikada. Imala sam samo jedan izlaz: ako mu se dovoljno približim, možda ga uspijem zamrznuti i pobjeći. Da samu sebe očvrsnem prisjetila sam se užasnih prizora koje sam vidjela onog dana kad su me pozvali da identificiram Alinino tijelo, pa se odvojila od prozora i krenula prema njemu. Fae je zakoraknuo unatrag. Nisam shvaćala. – Molim? – Ne povlačim se, ženko – rekao je hladno. – Nestrpljiv sam. Znam što si ti, sidhe-seer. Ne moramo se igrati lovice. – Znači tako – prasnula sam. – Ali zato ćemo se igrati ubijanja seksom. Slegnuo je ramenima. – Ne bih te bio ubio. Važna si nam. Kad se nasmiješio, na trenutak mi se mozak ispraznio, kao da je sunce provirilo iza oblaka i zasjalo samo na mene, ali je bilo toliko vruće da me potpuno spržilo. – Bio bih ti pokazao užitak svoje veličastvenosti – rekao je – a ne bol. Možemo to i sad učiniti, znaš? Zadrhtala sam već i na samu pomisao – sva ta vrućina, ali nigdje leda; sav taj seks, ali bez smrti. Noćni zrak je iznenada bio leden na užarenoj koži mojih grudi, leden na mojim gorućim bradavicama. Pogledala sam prema tlu. Moja majica i grudnjak su ležali na ulici pored mojih nogu, na smeću što se skupilo tijekom dana i gradskom prljavštinom.

Stisnutih vilica i drhtavih ruku sagnula sam se da pokupim odjeću. Crveneći se svim tonovima crvene navukla sam grudnjak i majicu. Podigla sam svoju papirnatu vrećicu i iPod sa tla, nabila šiltericu na glavu, ali nisam vratila i ružne naočale – nisam željela da mi uvećaju Fae da ga još bolje vidim. Onda sam se bez oklijevanja uspravila i bacila na Fae. Morala sam ga zamrznuti. To mi je bio jedini spas. Sam Bog zna što mu je bio sljedeći korak. Prije nego što sam ga dodirnula nestao je. U jednom je trenutku bio ispred mene, a u sljedećem više nije. Bila sam prilično uvjerena da je “skliznuo” onako kako mi je Barrons ispričao. Ali kamo je nestao? – Iza tebe sam, ženko – rekao je. Naglo sam se okrenula i ugledala ga na pločniku, oko četiri metra lijevo od mene. Pješaci su prolazili oko njega ne primjećujući ga i izgledao je poput Mojsija koji razdvaja Crveno more, samo još uvjerljivije. Štoviše, broj prolaznika se u cijeloj ulici naglo smanjio, a začula sam i vrata nekoliko pubova kako se s treskom zatvaraju i ostavljaju nas same na neuobičajeno hladnom srpanjskom zraku. – Nemamo vremena za budalaštine, MacKayla Lane. Lecnula sam se. – Kako znaš moje ime? – Znamo mi svašta o tebi, null – rekao je. – Ti si jedna od najmoćnijih sidhe-seer s kojima smo se susreli. Vjerujemo da si tek počela otkrivati svoj potencijal. – Tko smo to “mi”? – upitala sam. – Oni među nama koje zanima budućnost obaju naših svjetova. – A tko su točno ti “mi”? – Ja sam V’Lane, princ Tuatha De Danaan i ovdje sam po naredbi Aoibheal, uzvišene Kraljice našeg naroda. Ona ima zadatak za tebe, sidheseer. Jedva sam se suzdržavala da se ne nasmijem. Posljednje što bih mislila da ću čuti od Fae bilo je Tvoja misu, ako na nju pristaneš, bit će … – Ovaj, čini se da si zaboravio – mislim, nije da te podsjećam ili tako nešto, ali niste li vi Fae skloniji ubijanju sidhe-seer, nego zapošljavanju za sitne posliće? – Već neko vrijeme nismo ubili nikoga od tvoje erste za primjer ostalima – rekao je. – Kao dokaz naše dobre volje i u znak poštovanja

naše Kraljice prema tebi, imam za tebe dar. – A, ne – odmahnula sam glavom. – Ne bih poklone, ne hvala. Znala sam ja sve o debaklu s Trojanskim konjem i nisam uopće sumnjala da bi poklon od Fae bio još opasniji od varke grčke vojske. – Koliko sam ja shvatio, izdala si se pred najmanje jednim, ako ne i više Seelie – rekao je smireno. Ukočila sam se. Kako je to znao? I što mu je značilo “ako ne i više”? Jesu li za mene već znali i Kraljevski Lovci? – Pa? – slegnula sam ramenima, jer to je bila moja najbolja i ujedno posljednja metoda obrane: blef. – Naš dar zaštitit će te od onih koji ti žele zlo. – Uključujući vas? – izvalila sam. Iako sam se uspijevala održati u razgovoru – a vjerujte mi, uza sve to što sam osjećala bilo je prilično teško uopće izgovarati riječi jedne za drugima, a kamoli povezivati ih u smislene rečenice – već sam dva puta morala povlačiti napola dignutu majicu prema dolje i upravo sad sam shvatila da otkopčavam traperice. – Od nekoga poput nas ne postoji zaštita, sidhe-seer. Pripadnici kraljevskih kuća na ljude ovako utječu i nitko tu ne može ništa poduzeti, niti to spriječiti. Jednog dana znat ću da je i to laž. Ali ne prije nego što me djelić istine u tome opeče. – Čemu onda služi tvoj glupi dar? Ljutito sam zakopčala grudnjak. Grudi su mi bile toliko vruće i napete da su me boljele. Prekrila sam ih rukama i protrljala, ali moj očajnički pokušaj masaže nije mi pomogao. – Naš dar zaštitio bi te od mnogih koji te žele ubiti – rekao je. – Ali ne i od onih koji na to imaju pravo. Oči su mi se suzile i ruke pale uz tijelo, stisnutih šaka. Nokte sam zabila u dlanove, gdje su ostavili tragove oblika polumjeseca. – Pravo da me ubiju? – obrecnula sam se. Je li tako bilo i s mojom sestrom, je li njezin ubojica to mislio? Da ju ima pravo ubiti? Proučavao me pogledom. – Nitko od nas ne bi te ubio. Ma naravno – a piranje su vegetarijanci. – Koji mi to dar nudite? – upitala sam. Fae mi je pružio masivnu zlatnu narukvicu sa srebrnim ukrasima i

vatrenim rubinima. – Obruč Crucea. Načinjen je prije mnogo vremena, a Cruce ga je dao izraditi za jednu od svojih ljudskih priležnica. Stvara svojevrsan štit od mnogih Unseelie i mnogih drugih … neugodnih stvari. – A Seelie, što je s njima? Štiti li od njih? Odmahnuo je svojom zastrašujuće lijepom glavom. Razmislila sam malo. – Bi li me zaštitila od Kraljevskih lovaca? – upitala sam. – Bi – odgovorio je. – Doista? – uzviknula sam. Već i samo zbog toga sam ju željela. Otkako sam čula za vragolike Lovce i sama pomisao na njih mi je stvarala nelagodu, kao da je u moje gene strah od tog staleža Unseelie bio upisan dublje nego od ostalih. – U čemu je kvaka? – upitala sam. Glupo pitanje, znam. Kao da bi mi rekao. Nisam mu smjela ništa vjerovati. Nisam smetnula s uma Barronsovu opasku o tome kako je gotovo nemoguće razlikovati pripadnike kraljevskih kuća Seelie i Unseelie. Iako je ovaj princ V’Lane od Tuatha De Danaan tvrdio da pripada kraljevskoj lozi Seelei da djeluje u ime njihove Kraljice, za to nisam imala nikakvog dokaza; nisam čak niti znala je li on uistinu onaj za kojega se izdaje. – Nema kvake – rekao je. Kao što sam rekla, glupo pitanje. – Ostajem pri svome – obavijestila sam ga. – Ne bih nikakve darove, hvala. Eto, riješili smo i to. A sad da prijeđemo na stvar: što želiš od mene? Opet sam spustila majicu. Željela sam da naš mali razgovor za posao što prije završi. Zrak me hladio, kao da ga je Fae, nezadovoljan mojim odgovorima, namjerno smrznuo. – U svijetu Fae vlada nemir – rekao je. – A i sama si vidjela da ni tvoj svijet više nije miran, sidhe-seer. Nakon vječnosti provedene u sužanjstvu, neki od nižih staleža Unseelie pobjegli su iz naših zatvora. Usprkos našim naporima da uklonimo tu slabu točku iz tkiva našeg svijeta, nismo uspjeli saznati kako se uspijevaju osloboditi. Slegnula sam ramenima. – A što bih ja trebala poduzeti u vezi toga?

Kraljica Aoibheal želi Sinsar Dubh, sidhe-seer. Pomislila sam da bi možda lakše bilo napraviti listu onih u Dublinu koji ne žele Sinsar Dubh. Hmm, da vidimo, nema takvih. – A što ju sprječava da ga pronađe? Koliko sam ja shvatila, ona je najmoćnija Fae . Bila sam prilično sigurna da mi je Barrons tako nešto rekao. Osim možda onog Kralja Unseelie koji je, prema nekima, bio moćniji od svih Fae, dok su drugi tvrdili da je on samo figura jer “djeca Boga Danu” žive u matrijarhatu. Barrons je rekao da nitko ustvari ne zna ništa pouzdano o Kralju Unseelie. – Tu postoji jedan mali problem. Mi nemamo sposobnost pronalaženja naših relikvija osjetilima. Samo sidhe-seer može osjetiti gdje su one. Mi ne znamo gdje je Sinsar Dubh. – Fae je izgledao uvrijeđen ovim priznanjem. Kako se svijet usuduje ne prostrijeti se pred njegove noge? Kako se svemir usuduje ne posložiti sve kockice tako kako se njemu sviđa? Kako se običan čovjek usuduje posjedovati sposobnosti veće od njegovih? – Još neke relikvije nestale su kao Sinsar Dubh, pa i njih želimo pronaći. – A što bih, dakle, ja trebala poduzeti u vezi svega toga? Uopće mi se nije sviđalo kamo je skretao ovaj razgovor. Nisam bila uvjerena da se iz ovoga mogu izvući živa. – Kraljica samo želi da nastaviš svoju potragu kao i dosad, a mi ćemo s vremena na vrijeme provjeriti kako napreduješ. Ako išta saznaš – koliko god maleno bilo – o bilo kojoj od naših relikvija, a posebno o Sinsar Dubhu, obavijestit ćeš mene. Odahnula sam s olakšanjem. Već sam se bila pobojala da će se zalijepiti za mene dok ja istražujem. Hvala Bogu, nije namjeravao. – A kako da te kontaktiram? Ponovno mi je pružio Obruč Crucea. – Ovime. Pokazat ću ti kako da se njime služiš. Odmahnula sam glavom. – Ne želim ga. – Ne budi luda. I tvoj svijet pati. – Za sve ovo imam samo tvoju riječ – rekla sam. – Što se mene tiče, sve bi ovo mogla biti laž i ta narukvica bi me mogla ubiti čim ju stavim na

ruku. – Dok ti pronađeš dokaze koji će te zadovoljiti, sidhe-seer – rekao je ledeno, – možda će biti prekasno za tvoju vrstu. – To nije moj problem – odvratila sam. – Nisam ja željela biti sidheseer, a još uvijek ni ne priznajem da to uopće jesam. Na faksu sam poznavala nekoliko ljudi koji su silno želejli biti superheroji, promijeniti svijet: pridružiti se Mirovnim snagama, postati liječnici i rezuckati ljude da ih poprave i ponovno zašiju, ali osobno nikada nisam osjetila želju da spašavam svijet. Da ga ukrasim? Da ga spasim? Ne. Sve do prije nekoliko tjedana bila sam cura iz malog grada, s malim snovima, savršeno zadovoljna s onime što mi je sudbina dodijelila. Onda je netko uništio moj mali svijet i prislio me da izađem iz svoje udobne jazbine. Stigla sam u Dublin s jednim jedinim ciljem: da osvetim smrt moje sestre. Tek nakon toga moći ću se mirno vratiti u Ashford i donijeti mami i tati osjećaj mira. Možda ćemo se onda svi zajedno moći početi oporavljati, ponovno biti obitelj. To je bio jedini svijet kojeg sam željela spasiti – moj. – Promijenit ćeš mišljenje – rekao je. I nestao. Bezizražajno sam buljila u prostor na kojem se do tog trenutka nalazio i tek nakon par sekundi došla k sebi. Usprkos užasima kojih sam se u posljednje vrijeme nagledala, ni približno nisam bila navikla na ovakve stvari, a činjenica da netko tek tako može nestati ispred mojih očiju bila mi je duboko uznemirujuća. Ogledala sam se oko sebe da se uvjerim da se nije oratio i da me ne špijunira ili tako nešto, ali na ulici nije bilo nikoga osim mene. Bila sam zapanjena činjenicom da je temperatura oko mene tako naglo pala da mi se dah ledio. Desetak metara od mene stajao je oblačić ledene magle, na mjestu gdje se ledeni zrak susreo sa srpanjskim. Vrlo brzo ću saznati da pripadnici kraljevske kuće Fae imaju sposobnost preoblikovanja prostora da pokažu zadovoljstvo nezadovoljstvo. Još sam se jednom osvrnula na sve strane. Da, ulica je bila prazna, sva su vrata bila zatvorena i na vidiku nije bilo ni žive duše. Koliko god da sam bila duboko posramljena, isto sam toliko bila i uzbuđena i gurnula sam ruku u hlače. Svršila sam iste sekunde kad sam se dodirnula.

ČETRNAEST

Kad sam se vratila u knjižaru bilo je osam i petnaest. Znala sam da je Barrons stigao čim sam skrenula iza ugla. Njegov je veliki kromirani motocikl stajao parkiran ispred blještavo osvijetljene zgrade, uz bok Fionine gradske limuzine. Zakolutala sam očima. Dan se razvijao sve gore. Nadala sam se da je bar Fiona otišla kad i inače, prije nego što je Barrons stigao i prije nego što me stigla otkucati. Nisam bila te sreće. Obišla sam zgradu u namjeri da se uvučem kroza stražnja vrata i pravim se da sam cijeli dan provela na katu – sa slušalicama na ušima, ako netko bude tvrdio da je kucao na vrata – pa mi možda i uspije. Nemaš pojma što će ti uspjeti dok ne probaš. Možda mi nitko i nije kucao na vrata. Kad sam zaobišla zgradu, pogled mi se automatski usmjerio prema kraju uličice, pored knjižare, prema mračnom dijelu napuštene četvrti iza posljednje ulične svjetiljke. Zastala sam, pretražujući mrak u potrazi za sjenom kojoj tamo nije mjesto. Neveseo smješak mi je iskrivio usta kad sam shvatila da mi je tako bizarna stvar postala instinktivna. Opazila sam četiri sjene koje nisu izgledale prirodno. Tri su se držale mraka treće zgrade od mene nadesno, a četvrta je bila meni s lijeve strane i ponašala se daleko odvažnije od ostalih. Pomicala se lijevo-desno po kamenom prizemnom dijelu zgrade koja se naslanjala na Barronsovu knjižaru, izvlačeći i uvlačeći mračne pipke kao da ispituje snopove svjetla

što su ih svjetiljke bacale na stražnja vrata. Sve četiri sjene gladno su pulsirale dok sam im se približavala. Držite se svjetla, rekao je Barrons, i na sigurnom ste. Sjenke vas se mogu dočepati samo u potpunoj tami. Ne podnose ni najmanji tračak svjetlosti. U napuštenu četvrt, gospodična Lane, nikada ne ulazite noću. Pa zašto netko ne ode tamo danju i zamijeni sve te pregorjele žaruje?, upitala sam. Zar ih to ne bi ojeralo? Ili barem privremeno pomoglo? Grad je zaboravio da ta četvrt uopće postoji, odgovorio je. Njedna policijska postaja ne želi za nju biti nadležna, gradske kompan je za dovod struje i plina uopće nemaju dokumente vezane za usluge u tom delu grada. Frknula sam nosom. Gradovi ne gube tek tako cijele četvrti. To je nemoguće. Blijedo se nasmiješio. S vremenom ćete prestati koristiti tu riječ, gospodična Lane. Dok sam se uspinjala stubama do stražnjih vrata, podigla sam ruku i zaprijetila Sjenkama šakom. Bilo mi je dosta čudovišta za jednu noć. Sjenka koja je usamljena puzala u podnožju susjedne zgrade preplašila me jasno uzvraćenom prijetnjom. Taj iskaz neprijateljstva me skamenio. Stražnja su vrata bila zaključana, ali treći prozor kojeg sam pokušala pomaknuti otvorio se. Tiho sam promrmljala nešto o Barronsovoj očigledno zabrinjavajućoj nebrizi za sigurnom i prešla preko prozorske daske. Nakon posjeta kupaonici uputila sam se u prednji dio knjižare. Nisam sigurna što me točno spriječilo da otvorim ona druga vrata koja su dijelila privatni dio zgrade od knjižare, ali nešto me spriječilo. Možda sam začula svoje ime dok sam u mraku tražila kvaku, ili me na to navela znatiželja izazvana tajnovitošću u Fioninom glasu koji se jasno čuo kroz vrata iako nisam razumjela riječi. Koji god razlog bio, nisam im se pokazala, nego sam odškrinula vrata, pritisnula uho o procjep, te pokazala nedostatak odgoja koji bi svaku ženu u mojoj obitelji unatrag deset generacija upravo sablaznio: prisluškivala sam tuđi razgovor. – Nemaš pravo na to, Jericho i znaš to? – Fiona je vikala. – Kada ćeš shvatiti da onaj tko je jači uzima pravo, Fio? Jači sam i to je sve. – Ona ne pripada ovamo. Ne smiješ joj dozvoliti da ostane. Ne dopuštam to!

– Ti to ne dopuštaš? A kad si ti postala moja čuvarica, Fio? U nježnosti s kojom je Barrons ovo upitao bilo je prikrivene opasnosti, ali Fiona ju ili nije primijetila, ili se pravila da ju ne primjećuje. – Kad ti je postao potreban čuvar! Dovodiš se u opasnost time što joj dozvoljavaš da ostane, Jericho. Mora otići – i to večeras, ako je moguće, ili najkasnije sutra! Ja ne mogu biti ovdje po cijele dane i paziti da se nešto ne dogodi! – Nitko te to nije ni tražio – odvratio je Barrons ledeno. – Netko mora paziti! – zavapila je. – Ljubomora, Fio? Ne pristaje ti. Fiona je napadno glasno uzdahnula. Gotovo sam ju mogla vidjeti kako stoji očiju zažarenih od strasti, blistavih točaka žive boje na njezinom licu filmske zvijezde u godinama. – Ako se baš želiš spuštati na osobnu razinu, onda priznajem, Jericho, ljubomorna sam. Znaš da ne podnosim što je ovdje. Ali nije važno samo to što mene smeta. To dete je neznalica i naivka … OK; ovo je bilo zbilja uvredljivo. – I nema pojma što radi. Nema pojma u kakvoj se opasnosti nalazi, a ti ju nemaš pravo i dalje dovoditi u opasnost. – Ne treba mi pravo jer sam jači, Fio, sjećaš se? Ne zanimaju me prava. Nikad me nisu zanimala. – Ne vjerujem u to, Jericho. Poznajem te. – Ne, Fio, samo misliš da me poznaješ. Ali ustvari me uopće ne poznaješ. Drži se dalje od ovoga ili odlazi. Siguran sam da ću pronaći nekog drugog da me – zastao je na trenutak kao da traži odgovarajuću riječ – opslužuje. – Oh! Opslu – oh! Tako ti to zoveš? Opsluživanje? To mi baš i liči na tebe, da si nađeš nekog novog. Strpaš me na prvi vlak odavde. Kladim se da se ne bi ni oprostio, jesam li u pravu? Nikad me se više ne bi ni sjetio! Barrons se tiho nasmijao i iako nisam vidjela nijedno od njih, pretpostavila sam daju je primio za ramena, možda joj i pomilovao blijedo, nježno, zaobljeno lice. – Fio – rekao je. – Slatka moja vjerna bedasta Fio, uvijek ćeš mi biti važna. Ali nisam muškarac kakvim me smatraš. Vidiš me neoprostivo boljim nego što jesam. – Ne vidim te ništa boljim nego što jesi ili možeš biti, Jericho – izjavila

je Fiona uvjereno i čak je naivna neznalica poput mene – da se poslužim njezinim opisom – u njezinom glasu mogla osjetiti slijepo povjerenje ljubavi. Barrons se još jednom nasmijao. – I tako si, draga moja Fio, počinila jednu od najgorih pogrešaka ženskoga roda: zaljubila si se u muškarčev potencijal. Muškarci taj potencijal rijetko kada prepoznaju u sebi samima, a još rjeđe iskoriste. Vrijeme je da prestaneš obožavati muškarca kakav bih mogao biti i jasno i realno promotriš ovo što jesam. U mojoj verziji dogadaja Barrons je naglasio riječ jesam i prodrmao Fio nimalo nježno. Nastupila je šutnja, a zatim se začuo oštar ženski uzdah, te opet šutnja, ovoga puta znatno dulja. – Cura ostaje, Fio – promrmljao je Barrons nakon nekog vremena. – I ovo je posljednji put da me gnjaviš s time, je li jasno? Pomislila sam da možda nisam čula njezin odgovor kad je Barrons ponovno progovorio, grublje. – Je li jasno? – Naravno, Jericho – odgovorila je tiho. – Kako god želiš. Glas joj je bio uspavan, bezbrižan poput dječjeg. Zapanjena naglom i drastičnom promjenom raspoloženja, pažljivo sam zatvorila vrata. Onda sam se okrenula i žurno vratila u upitnu sigurnost moje posuđene sobe. Kasnije te večeri nakon što je Barrons došao vikati na mene kroza zatvorene vrata zbog toga što sam danas izašla i dovela u opasnost njegov osobni detektor PM, pa otišao – naravno, Fiona me je bila otkucala – stala sam pored prozora svoje sobe i zagledala se u noć. Misli su mi bile zbrkane. Letjele su mi glavom kao što jesensko lišće leti zrakom nošeno vjetrom. Gdje bi mogao biti Alinin dnevnik? Nije bilo ni najmanje šanse da ga nije pisala. Ako je mislila da je zaljubljena, sigurna sam da je svake večeri ispisivala stranicu za stranicom riječima o svojem novom dečku, a pogotovo ako o njemu nije ni sa kim drugim razgovarala. Iako sam se neko vrijeme bavila idejom da Barronsa zamolim da mi pomogne u potrazi za dnevnikom, nakon razgovora kojeg sam upravo čula ta je opcija

pala u vodu. Nisam mu namjeravala otkriti ni to da me posjetio seksi Fae. Je li V’Lane uistinu bio princ Seelie? Pozitivac? Meni se nije činio kao good guy. Ali bilo mi je jasno da sidhe-seer vjerojatno Fae nikada ne vide kao pozitivce. Što još uvijek ne znači da sam priznavala da sam ja jedna od njih ili tako nešto. Još sam se uvijek držala za posljednju slamku nade da se ustvari dogada nešto drugo. Možda sanjam, možda sam zapela u nekakvoj užasnoj, dugačkoj noćnoj mori koja će prestati tek kad se probudim. A možda me udario auto i sad ležim u bolničkom krevetu u Ashfordu i tako u komi haluciniram. Sve bi mi bilo draže nego da sama sebi priznam da sam sidhe-seer. To bi bilo priznavanje poraza, kao da sam svojevoljno podlegla toj mračnoj vatri koja me obuhvatila čim sam kročila nogom u Irsku. Svo ovo ludilo je počelo iste večeri kad sam ovamo stigla, sa Fae u pubu i šašavom staricom. Kad pogledam unatrag, jasno mi je da starica nije bila luda, nego sidheseer, te da mi je te večeri spasila život. Tko zna kako bi stvari krenule da me nije spriječila da se izdam? Poštuj vlastitu krv, rekla mi je. Kakvu krv? Krv sidhe-seera? Svako pitanje koje bih si postavila za sobom je povlačilo hrpu drugih. Znači li to da je i moja mama bila sidheseer? Ta je ideja bila jednostavno apsurdna. Nisam si mogla zamisliti Rainey Lane kako se s kuhačom u jednoj i kuhinjskom krpom u drugoj ruci pretvara da ne primjećuje Fae ništa više nego što sam si mogla zamisliti scenarij u kojem mi Mallucé oprašta što sam mu ukrala kamen i poziva me u shopping da obnovimo goth garderobu. Jednako je teško bilo zamisliti mog oca, odvjetnika specijaliziranog za poreze, kako se pravi da ne vidi Fae. Misli su mi se vratile na V’Lanea. Što ako je lagao, što ako je ustvari Unseelie koji pokušava osloboditi što više svoje braće i pustiti ih poput grabežljivaca na moj svijet? A ako govori istinu, zašto bi Kraljica Seelie željela posjedovati knjigu najsmrtonosnije magije? Što je Aoibheal namjeravala učiniti s tom knjigom i kako se uopće ta knjiga koju su svi toliko željeli izgubila? Kome vjerovati? Kome se obratiti? Je li Alina znala išta o svemu ovome? Je li i ona bila kod McCabea, kod Mallucéa? Što se njoj dogodilo kad je došla u Dublin, prije toliko vremena? Štogod da joj se dogodilo – u

početku barem – vjerovala je da je uzbudljivo. Je li susrela muškarca koji ju je odvukao u taj mračni podzemni svijet, kao što se to meni dogodilo? Je li nabasala na Fae koji ju je omamio i zaveo? Celo mi je vrijeme lagao, rekla je u poruci. On je jedan od njih. Je li pod time mislila na Fae? Bože moj, prošaptala sam, šokirana tom pomisli. Je li Alina mislila da je zaljubljena u nekog Fae? Je li ju zaveo i iskoristio? Je li i ona bila PM detektor? I null poput mene? Jesam li nesvjesno slijedila njezine korake, kretala se istim putem prema jednakom kraju – smrti? U glavi sam napravila listu svih onih koji su željeli pronači Sinsar Dubh: Barrons, McCabe, Mallucé, V’Lane, a ako je njemu za vjerovati i Kraljica Seelie, te za kraj, ako je suditi prema prisustvu velikog broja Unseelie čuvari. kod McCabea i Mallucéa, čak i jedan moćni Unseelie koji možda je, a možda i nije Gospodar. Zašto? Što je zanimalo sve te … ovaj, ljude, da se tako izrazim? Jesu li svi željeli Sinsar Dubh iz jednog te istog razloga? A ako jesu, koji je to razlog bio? Ne smijemo dopustiti da ga se dočepaju, rekla je Alina o Sinsar Dubhu. “Super, sekice, možda si mogla biti malo jasnija?”, promrmljala sam. “Tko ga se ne smije dočepati?” Čak i da nekim čudnim slijedom sudbine pronadem tu vražju knjigu, ne samo da ju vjerojatno uopće ne bi mogla dodirnuti, kako mi je rekao Barrons, nego i ne bih znala što da s njom počnem. Uzdahnula sam. Imala sam sama pitanja, a nisam znala kome da ih postavim. Bila sam okružena ljudima koji su bili prepuni tajni, radili za vlastite skrivene ciljeve i to im je bilo normalno poput spavanja ili disanja ili – po svoj prilici – ubijanja. Pogledajmo samo mušku stranu mojih novih poznanika: McCabe, Mallucé, V’Lane, Barrons. Nijedan ni približno normalan. Nijedan ni približno bezopasan. Janje u gradu punom vukova, rekao mi je Barrons nedugo nakon što smo se upoznali. Koji će te od njih ubiti, pitam se. Tajne. Svi su skrivali tajne. Alina je svoje tajne ponijela u grob. Nisam uopće sumnjala da bi svako pitanje postavljeno V’Laneu kad ga ponovno vidim – a nisam ni bila toliko glupa da mislim da je prvi susret bio i jedini – bilo čisti gubitak vremena. Navodni princ bi mi možda i pružio nekakve odgovore, ali ja sam PM detektor, a ne detektor laži. A Barrons nije bio ništa bolji. Kao što je pokazala njegova mala prepirka s Fionom, i

on je imao tajne, a ja sam bila u većoj opasnosti nego što sam mislila. Vesela pomisao. Jutros sam shvatila da sam po svoj prilici svaki put kad bih nogom kročila kroz vrata morala biti na oprezu, ali i da opasnot nije vrebala samo izvan knjižare. Bože, kako mi je nedostajao dom! Nedostajao mi je moj život. Nedostajao mi je Brickyard. Nedostajale su mi subotnje večeri i zatvaranje bara sa svim mojim kolegama. Nedostajali su mi izleti u sitne sate nakon zatvaranja do Huddle House na palačinke gdje bismo se opuštali od večeri u baru prije spavanja i popodnevnog susreta na jezeru. Sutra ćemo posjetiti Roarka O’Banniona, gospodična Lane, rekao mi je Barrons kroz moja zaključana i zabarikadirana vrata kad se uspeo do četvrtog kata da me oriba. On je jedan od važnijih igrača u kolekcionarskom svijetu. Između ostaloga, on je vlasnik O’Bannionsa, pomodnog puba u centru Dublina. Vrlo je starinski i tamo nalaze samo imućni. Budući da, čini se, ne znate kako se prikladno odjenuti, Fiona će vam doneti sve potrebno. Ne izlazite više iz knjižare bez moje pratnje, gospodična Lane. Nisam zasapala sve do tri ujutro, a kada sam konačno zaspala ostavila sam vrata ormara otvorena, a svaku svjetiljku u sobi i kupaonici upaljenu.

PETNAEST

Roark

“Rocky” O’Bannion rođen je u siromašnoj katoličkoj irskoj obitelji, te naslijedio gene koji su mu podarili snagu, izdržljivost i mišiće vrhunskog boksača i to prije osamnaestog rođendana. Zbog izgleda je pripadao grupi koja se naziva crnim Ircima, no njegovim žilama nije tekla tamna krv Španjolaca ili Afrikanaca, već je tu neustrašivu, mračnu i okrutnu crtu u njegove vene unio jedan arapski predak. Roden u vrijeme kad su Dublinom vladale dvije zaraćene irske kriminalne obitelji – Halloran i O’Kierney – Roark O’Bannion se šakama izborio do vrha u ringu, ali to ambicioznom boksačkom prvaku nije bilo dovoljno; želio je više. Jedne večeri, kada je Rocky imao dvadesetosam godina, ubijeni su vođe obitelji Halloran i O’Kierney, njihovi sinovi i unuci, čak i sve trudne žene u obje obitelji. Te je večeri život izgubilo dvadesetsedam ljudi, koji su pali pokošeni metcima, razneseni eskplozivom, dokrajčeni otrovom ili nožem, ili zadavljeni. Grad nikada nije vidio takvo nešto. Skupina besprijekorno usklađenih i uvježbanih ubojica stvorila se u svakom restoranu, domu, hotelu ili klubu gdje je bilo pripadnika dviju obitelji i svi su oni napali u isti čas. Užasno, rekla je većina. Briljantno, rekla je nekolicina. Hvala Bogu, rekli su gotovo svi, uključujući policiju. Sljedećega dana, kada se odjednom prebogati Rocky O’Bannion, boksački prvak i idol dječaka povukao iz ringa i preuzeo kontrolu nad kompanijama i raznim poslovima u Dublinu i okolici koje su do prije toga vodile obitelji

Halloran i O’Kierney, siromašna radnička klasa – čije su nade i bankovni račun bilo jednako mršavi koliko su im snovi bili veliki – pozdravila ga je kao junaka, usprkos svježoj i jasno vidljivoj krvi na njegovim rukama, te usprkos četi opakih bivših boksača i uličnih razbijača koja ga je pratila u stopu. Činjenica da je bio “prokleto zgodan” samo mu je išla u prilog. Rocky je bio na glasu kao zavodnik i ljubimac žena, ali zavodnik koji drži do časti, na čemu su mu obožavatelji čestitali: nije spavao s udanim ženama. Nikada. Čovjek koji nije poštivao ni ljudski život, ni ljudske zakone poštivao je sakrament braka. Jesam li već spomenula da je bio Irac i katolik? U gradu se godinama pričao vic: mladi O’Bannion izostao je iz škole kad je vjeroučitelj podučavao Deset zapovjedi, a sljedećeg dana školski kolege su mu prepričali lekciju na sažet način: Ne poželi žene bližnjega svoga – ali sve drugo slobodno uzmi. Unatoč živopisnim podacima koje mi je Barrons ispričao o našem sljedećem, trećem domaćinu – i žrtvi koja toga još nije svjesna – ni u ludilu nisam bila spremna za suprotnosti koje je u sebi sjedinjavao Rocky O’Bannion. – Čuj, Barrons – rekla sam. – Meni se nekako ne čini da je mudro pokrasti ovog tipa. Nagledala sam se ja mafijaških filmova. Ne može se tek tako ušetati Kumu u kuću i pokrasti ga – barem ne ako ne planirate još neko vrijeme živjeti. Mene je već ionako ganjalo previše zastrašujućih stvari. – Time ćemo se pozabaviti kad nam voda dode do grla, gospodična Lane – odvratio je. Pogledala sam ga. Moj mi se život činio nadrealnim. Večeras je Barrons iz svoje nestvarne kolekcije automobila odabrao Lamborghini Countach iz 1975., jedan od svega tri Wolfa ikad proizvedena. – Mislim da si ekstremno shvatio taj izraz, Barrons. Koji je tvoj cilj? Da mene naganja svaki freak, svaki vampir, Fae i mafijaš u gradu? Što ti točno misliš da ja još mogu izvesti sa svojom kosom? Da znaš da nema šanse da ju obojim u crveno. Na to jednostavno ne pristajem. Volim ja naranče, ali kosa mi jednostavno neće biti te boje. Nasmijao se. Pravi smijeh bio je tolika rijetkost na njegovom kamenom otmjenom licu da sam zastala i zapiljila se u njega netremice.

– Zgodno, gospodična Lane – rekao je, pa dodao – želite li vi voziti? – Molim? – razjapila sam usta. Što mu je? Otkako sam sišla nešto poslije jedanaest, odjevena u krajnje neugodnu haljinu koju mi je Fiona bila odabrala – kad sam ju navukla prvo sam neko vrijeme stajala mirno, pokušavajući utvrditi je li ju natopila nekakvim užasnim otrovom od kojeg će me peći koža – ponašao se ovako i jednostavno nisam mogla dokučiti zašto. Bio je … ne znam kako da se izrazim … veseo. Raspoložen. Kao da je pijan, ali bistro razmišlja. Da se radilo o bilo kome drugome, posumnjala bih da je na drogama, na kokainu ili što već. Ali Barrons je bio preveliki puritanac za to; njega su opijali novac, moć i kontrola. Pa ipak, večeras je bio toliko živahan da se činilo da je nabijen elektricitetom. – Šalim se – izjavio je. Ni to nije bilo nalik na njega. Jericho Barrons nije imao smisla za humor. – Nije smiješno. Oduvijek sam sanjala da vozim C – … Lamborghini. – Ne možete izgovoriti Countach, gospodična Lane? Uz taj njegov neodredivi naglasak, Kuhn-tah je zvučalo još čudnije nego što bi trebalo. – Mogu – rekla sam iznervirano. – Ali ne želim. Mama me naučila da ne psujem. Pogledao me iskosa. – Ma kako to, gospodična Lane? – Ružna riječ je ružna na svakom jeziku – rekla sam poput djevojčice. Znala sam što znači Countach. Tata mi je usadio ljubav prema brzim autima. Kad sam imala sedam godina počeo me voditi po sajmovima egzotičnih automobila umjesto sina kojeg nije imao. Kroz godine nas je ta ljubav prema brzim i blistavim stvarčicama sve dublje povezivala. Talijanska riječ Countach odgovarala je uzviku ‘Jebemtišve!’, što je točno ono što bih i ja osjetila pri pogledu na ovaj automobila, ali to svejedno ne znači da sam to trebala i izgovoriti naglas. Ako sam išta od svojeg starog života mogla zadržati usred svog ovog ludila, onda su to bili moja pristojnost i dobar odgoj. – Čini se da se razumijete u aute, gospodična Lane – promrmljao je Barrons. – Poneke – rekla sam skromno.

Trenutno je to priznanje bilo jedino skromno na meni. Upravo smo prelazili preko prve od dvije pruge na našem putu i prsa su mi poput pudinga poskočila – i gotovo iskočila – u haljini koja je više otkrivala nego skrivala. OK, većinu vremena sam se trudila održati pristojnost i dobar odgoj, ali povremeno je pola Dublina na uvid dobilo moje grudi, no malo sam se tješila idejom da me jučer, kad sam izvela svoj nenadan, improvizirani striptiz zbog seksi Fae, nitko nije vidio baš zbog privida kojim je dotični Fae i mene obavio. Baš smo se našli pred drugom željezničkom prugom, pa sam prekrižila ruke na prsima u nastojanju da ih spriječim da poskakuju. Dok smo prelazlili preko tračnica, osjetila sam Barronsov pogled na svojem tijelu, njegovu vrućinu i znala sam i bez gledanja da na licu opet ima onaj gladni izraz kao jučer. Odbijala sam mu odvratiti pogled i nekoliko kilometara smo se vozili u tišini, dok je on tako ispunjavao automobil s previše vlastite pojave, a čudna napetost je žderala i ono malo što je ostalo. – Jeste li vidjeli novi Gallardo Spyder? – naposlijetku sam izvalila. – Nisam – odgovorio je iste sekunde. – Recite mi nešto o njemu, gospodična Lane. Zaigranost u njegovom glasu bila je nestala i sad je opet bio guturalan i ozbiljan. Pravila sam se da to ne primjećujem i počela poetski sliniti po V-10 i njegovim oštrim linija, a motoru od 512 KS koji, iako nije mogao nadmašiti Porsche 911 Turbo na testu ubrzanja od nula do sto, još uvijek nije bio za bacanje i bio je itekako moćan, a nisam se ni snašla i već smo usporavali ispred O’Bannionovog puba, pa zatim stali i pričekali da osoblje raščisti mjesta za nas između jednog Maybacha i jedne limuzine. O’Bannionovo osoblje bilo je ljudsko, a ne Fae Nosorozi, što je svakako bila lijepa promjena. Priznajem da sam dodirnula Maybach i ostavila tragove prstiju. Morala sam ga dodirnuti kad smo prolazili pored njega, tek toliko da mogu reči tati da sam dodirnula Maybach. Da živim život kao prije, život u kojem Alina nije ubijena, a ja se ne nalazim usred jezive noćne more, nazvala bih ga s mobitela iste sekunde i opisala mu Maybach s njegovim twinturbo V-12 motorom za one koji – kako kaže reklama – ‘žele uživati u vožnji vlastitog Maybacha’ – sve do posljednjeg detalja unutrašnjosti u

sjajnom crnom laku i bijeloj koži. Bio bi jednako uzbuđen kao i ja, raspitivao se o detaljčićima i poslao me u najbliži dućan da kupim potrošni fotoaparat – ili desetak – da poslikam auto. Ali Alina jest bila ubijena i moji su roditelji bili u dubokoj tuzi, pa ne bi imalo nikakvog smisla nazvati tatu. Znam to jer sam ga nazvala ranije večeras, nakon što sam se obukla. U Dublinu je bilo petnaest do jedanaest, što znači da je u Georgiji bilo kasno poslijepodne. Sjedila sam tako na rubu svojeg posuđenog kreveta i piljila u ćarape koje su se prikopčavale na prave pravcate podvezice, u cipele s bezobzirno visokim potepticama i u rubin veličine jajeta koji mi se udobno smjestio između grudi, pitajući se u što se to pretvaram. Tata se na telefon javio pripit. Nisam ga vidjela niti čula pijanog godinama. Šest godina, toćnije; još otkako mu je brat poginuo na putu za vlastito vjenčanje i ostavio svoju trudnu zaručnicu i mojeg oca, kuma mrtvog čovjeka, da stoje pred oltarom. Prekinula sam vezu čim sam čula tatin glas, jer se večeras nisam mogla s time nositi. Meni je trebao oslonac – nisam mogla biti oslonac nikome. – Pamet u glavu, gospodična Lane – upozorio me Barrons šaptom sasvim blizu uha, prenuvši me iz mračnih misli u koje sam sve dublje padala. – Trebat će vam pameti unutra. Stavio mi je lijevu ruku oko struka, desnu na rame, dodirujući mi grudi jedva primjetno, te me ugurao kroz vrata prijeteći pogledavajući svakog muškarca koji je bio dovoljno hrabar ili glup da si dozvoli da mu pogled sklizne ispod razine mojih očiju, piljeći u njih sve dok ne bi odustali i udaljili se. Da mi je pečat na čelo udario ne bi me jasnije bio obilježio kao svoje vlasništvo. Čim smo ušli u pub shvatila sam sve. Žene su ovdje bile točno to: prekrasne, savršeno manikirane, pedikirane, počešljane i našminkane, tihe i nasmiješene prekrasne šljašteće stvari. Trofeji. Nisu bile osobe, nisu postojale ni u kojem drugom obliku osim kao odraz svojih muškaraca. U jednakoj mjeri pažene, mažene i nadzirane, blistale su i privlačile poput dijamanata, pokazujući svijetu koliko su uspješni njihov partneri, kakve face. Mac u duginm bojama ovdje bi stršala kao dikobraz. Ispravila sam se, podigla glavu i zaboravila da dvije trećine mojeg podatnog mladog tijela izviruje iz kratke i uske crne haljine golih leda i dubokog izreza.

Barronsa su ovdje poznavali. Dok smo prolazili, glave su kimale pozdrave, razmjenjivali su se promrmljani pozdravi; u O’Bannionovom pubu sve je bilo mirno i ugodno, sve dok su se svi lijepo pravili da ne vide da svaki muškarac u svakoj prostoriji nosi oružje. Nagnula sam se bliže Barronsu da mu prišapnem svoje sljedeće pitanje, jer iako sam nosila visoke pete bio je za glavu viši od mene. – Imaš li i ti nekakav pištolj? Zbilja sam se nadala da ima. Usne su mu se iskrivile i dodirnule moju kosu dok mi je odgovarao. – Na ovakvom mjestu bi vam pištolj samo pomogao da se dovedete u opasnost brže nego inače, gospodična Lane. Ne brinite. Ne namjeravam nikoga ovdje razljutiti. Kimnuo je glavom niskom, enormno pretilom muškarcu s cigarom u ustima, s čije je svake strane stajala prekrasna žena. – Barem ne još – promrmljao je kad smo ih prošli. Sjeli smo u separe u dnu puba, a Barrons je naručio večeru i piće za oboje. – Kako znaš da volim srednje pečen odrezak? – bila sam ljuta. – Ili da želim miješanu salatu? Nisi me čak ni pitao. – Osvrnite se oko sebe i shvatite kako stvari stoje, gospodična Lane. Ovdje jednostavno nema konobara koji bi primio narudžbu od žene. U O’Bannionovom lokalu žene jedu što im se donese, bez obzira na to žele ili ne. Dobrodošli u dobra stara vremena, gospodična Lane, kad su muškarci davali, a žene prihvaćale. I ako im se nije sviđalo, pravile se da im se sviđa. Wow. A ja mislila da je moj daleki jug zaostao. Nasreću, odrezak zbilja i volim srednje pečen, pa čak i manje, a salate volim sve – usto sam bila oduševljena što mi netko plaća skupu večeru, pa sam se brzo pomirila sa svime. Jedino što sam pojela danas su bile dvije porcije žitnih pahuljica i bila sam izgladnjela. Kad sam dovršila, shvatila sam da je Barronsov tanjur napola pun i podigla obrvu. Gurnuo je tanjur prema meni. – Maloprije sam jeo – rekao je. – Zašto ste onda išta naručivali? – upitala sam što sam pristojnije mogla, žvačući nevjerojatno dobar filet mignon. – Nitko ne dolazi u O’Bannionov lokal i ne štedi na novcu – rekao je

Barrons. – Koliko se meni čini, vi ovdje imate puno glupih pravila – promrsila sam. U tom trenutku nam je prišao nabijen muškarac golemih šaka, spljoštenog nosa i kvrgavih ušiju. – Lijepo vas je ponovno vidjeti, gospodine Barrons. Gospodin O’Bannion vas i vašu pratilju poziva na druženje u stražnjem dijelu lokala. To zapravo nije bila pozivnica i nijedan od njih se nije ni pretvarao da jest. Barrons je iste sekunde ustao, zgrabio me i pritisnuo sasvim uza sebe, te me vodio gotovo guranjem dok smo slijedili bivšeg boksača kao da bih se bez njegovog vodstva zabijala u zidove poput kakve stepfordske supruge kojoj su se pokvarili sklopovi. Jedva sam čekala da se maknem odavde. “Stražnji dio lokala” ustvari je bila potpuno druga zgrada, dosta udaljena od puba. Do nje smo došli podzemnim tunelom, prateći O’Bannionovog čovjeka kroz kuhinju, niz dugačko stubište, u vlažan, te kroz, ali dobro osvijetljen tunel. Prošli smo pored više otvora prema drugim tunelima od kojih su neki bili zazidani kamenom i betonom, a na drugima su stajala teška vrata ojačana čelikom, a Barrons mi je prišapuno “U nekim dijelovima Dublina ispod grada se skriva još jedan grad”. – Jezivo – odvratila sam tiho, dok smo se spuštali još jednim dugačkim stubištem. Pretpostavljam da sam očekivala nešto kao u filmu: hrpu amoralnih gadova naglašenih vilica naguranih u malu, dimom ispunjenu prostoriju, kako sjede za stolom u znojem natopljenim košuljama, svaki s pištoljem za pojasom i cigarom u ustima, zabavljeni pokerom s visokim ulozima i okruženi posterima polugolih djevojaka na zidovima. Ono što sam ugledala bilo je desetak lijepo obučenih muškaraca koji su tiho razgovarali u prostranoj, elegantnoj prostoriji uredenoj u mahagoniju i koži, a jedina žena na zidu bila je Djevica Marja s Djetetom. I to u više verzija: zidovi ove gotovo svečane prostorije su bili prekriveni religijskim slikama. Između slika stajale su zidne police s kolekcijom Biblija zbog koje bi i Papa počinio grijeh zavisti; pored njih raspela od srebra, zlata, drva, pa čak i nekakvog materijala koji je svijetlio u mraku. Iza raskošnog pisaćeg stola visio je niz od dvanaest slika koje su

prikazivale posljednje trenutke Kristovog života, a iznad kamina reprodukcija Pos jednje večere. U dnu prostorije stajala su dva oltara urešena upaljenim svijećama što su treperile, te između njih treći, veći, na kojem se kočeperila bogato ukrašena kutija koja je očigledno sadržavale nekakvu relikviju – možda zub ili košćicu kakvog sveca. Ispred tog svetišta stajao je snažno građen tamnokos muškarac, prema nama okrenut ledima. Pravila sam se da sam se spotaknula na pragu. Barrons me uhvatio da ne padnem. “U tri PM”, rekla sam znakovito. Iako se nismo bili dogovorili oko šifre, znala sam da će shvatiti o čemu pričam. Negdje u blizini nalazio se Predmet Moći. Nije bio u ovoj sobi, ali ipak sasvim blizu. Prema iznenadnom naletu želučane kiseline koja je, činilo mi se, progrizla sve pred sobom sve do stopala, pretpostavila sam da se predmet, što god on bio, nalazi točno ispod nas, u onome što je Barrons nazvao “gradom ispod grada”. Ako je Barrons shvatio moju nimalo suptilnu opasku, nije to ni na koji način pokazivao. Oči su mu bile usmjerene na čovjeka pred svetištem, a vilica stisnuta. Kad se muškarac okrenuo od svetišta, s njim su se okrenula i dva Unseelie koji su mu stajali svaki s jedne strane. Tko god je glavni Unseelie zlikovac bio, i ovdje je postavio svoje pse čuvare. Naš je neznani protivnik nadzirao iste ljude za koje se Barrons zanimao: McCabea, Mallucéa i sada O’Banniona. Za razliku od onih Nosoroga koje smo vidjeli kod McCabea i Mallucéa, ovi se uopće nisu ni trudili izgledati ljudski, što me zbunjivalo dok nisam shvatila da im to nije neophodno. I bez privida bili su nevidljivi svima osim sidhe-seerima poput Barronsa i mene, a izgleda da su ljudi poput nas bili prava rijetkost. Nisam mogla dokučiti zašto su se ovi Nosorozi odlučili na nevidljivost umjesto da se prikažu ljudskim likom i uvuku u O’Bannionov svijet kao što su to učinili oni kod McCabea i Mallucéa, ali ipak jesu, pa sam morala izbjegavati ijedan pogled u njihovom smjeru. Kad naletim na Unseelie koji se pretvaraju da su ljudi, mogu gledati u taj prividi i ne otkriti da znam što su, ali kad naletim na ovakve koji se skrivaju u potpunosti, ne usuđujem se ni pogledati ih, što nije jednostavno. Ne gledati u nešto što izgleda kao da je s drugog planeta je pomalo zahtjevno. Ugledala sam se na Barronsa i prikovala pogled na čovjeka između njih,

koji je bez sumnje bio Rocky O’Bannion. Na prvi pogled sam razumjela kako je dogurao do svojeg položaja. U svakom bi stoljeću on bio borac, vođa. Mrk i snažan, bio je metar i devedeset visok spiet mišiča u crnim hlačama, bijeloj košulji i lijepoj jakni od fine talijanske kože. Imao je samouvjerene pokrete čovjeka koji zna da je i njegova najmanja želja ostatku svijeta naredba. Imao je gustu, kratku crnu kosu i savršene bijele zube bivšeg boksača s puno novaca, a kad se nasmiješio – što je upravo učinio i to u Barronsovom smjeru – bio je to bljesak zločestog irskog vragolana. – Dobrodošao, Barrons. Barrons je kimnuo. – O’Bannion. – Što te vodi k meni? Barrons je protisnuo nekakav kompliment pubu, a onda su se obojica okrenula temi nedavnih problema koji su snašli jednu O’Bannionovu brodarsku tvrtku koja je poslovala na dokovima. Barrons je rekao da je na ulicama čuo nešto što bi O’Bannionu moglo biti od koristi. Dok su razgovarali, ja sam ih promatrala. Rocky O’Bannion je bio magnetski privlačan, gotovo dva metra karizmatične mišičavosti. Muškarci su željeli biti kao on, žene su željele da ih odvuče u krevet – i doista mislim odvuče, jer ovim muškarcem nije mogla vladati nijedna žena. Nisam nimalo sumnjala da je ovaj snažan i okrutno privlačan Irac kamene čeljusti ujedno i hladnokrvni ubojica, a sudeći prema opsjednutosti s kojom je vjerskim žarom prekrivao svoje grijehe, pomislila sam i da je i potencijalni psihopat. Pa ipak, nijedno od toga nije umanjilo privlačnost koju sam osjetila prema njemu – to vam govori koliko je impresivan bio. Bio mi je odbojan, ali bojim se da bih, da je odlučio usmjeriti taj svoj zločesti irski šarm na mene i pogledati me tim svojim očima, pocrvenila od zadovoljstva čak i usprkos tome što sam znala da bi se trebala dati u bijeg koliko me noge nosile. Već i zbog te spoznaje ulijevao mi je strah kao ništa dotad. Iznenadila me spoznaja da Barronsu u njegovoj blizini nije ništa ugodnije nego meni, a to me još i više zabrinulo. Jericho Barrons nije se dao uznemiriti, ali ipak sam primijetila napetost u njegovim pokretima, zategnutost mišiča lica, posebno oko usta i očiju. Svaki je tračak one

zaigranosti od ranije nestao. Opet je bio krut, ozbiljan i prijeteć, pa čak i kao da je ispod te svoje egzotične zlaćane kože bio blijed. Iako je bio dosta viši od našeg domaćina i čak krupnije građe, iako je inače zračio prisutnošću i vitalnošću, u ovom trenutku se činio … ublaženim, i odjednom me preplavio čudan osjećaj da je devedesetdevet posto njegovog bića trenutno negdje drugdje, a samo jedan posto u ovoj prostoriji sluša O’Banniona. – Lijepa žena, Jericho – rekao je zatim O’Bannion i pogledao – kako sam se i bojala – prema meni. I kao što sam se bojala još više, zacrvenjela sam se. Boksač mi je prišao, obišao me, odmjerio me od glave do pete i ispustio nekakav grubi zvuk odobravanja iz dubine grla. – Jelda? – odvratio je Barrons. – Nije Irkinja – primijetio je O’Bannion. – Amerikanka. – Katolkinja? – Protestantica – rekao je Barrons. Na tu laž nisam ni trepnula okom. – Šteta. Rockyjeva pažnja ponovno se usmjerila na Barronsa i ja sam ponovno počela disati. – Drago mi je bilo, Jericho. Ako čuješ još nešto o mojim problemima u – Javit ću ti se – rekao je Barrons. – Sviđa vam se on – rekla sam kasnije, dok smo gotovo pustim ranojutarnjim ulicama Dublina grabili prema knjižari. Informacija koju je Barrons imao za O’Banniona je uistinu i bila važna, jer mu je otkrio da je za njegove probleme kriva lokalna banda i imenovao njezine članove. – Ne, gospodična Lane – odgovorio je Barrons. – OK, možda vam se ne sviđa – ispravila sam se. – Ali poštujete O’Banniona. Barrons je ponovno odmahnuo glavom. – Nego što onda? Barrons se držao nekako dostojanstveno i odmjereno u O’Bannionovom prisustvu, uz poštivanje, što je svakako bilo prvi put da ga vidim takvog i željela sam znati zašto. Malo je razmislio. – Da se nalazim usred planina u Afganistanu i da mogu odabrati ili

jednog jedinog čovjeka da se golim rukama bori uz mene, ili komplet najmodernijeg oružja, izabrao bih O’Banniona. Nije to naklonost, niti poštovanje, nego jednostavno priznajem da je to što jest. Nekoliko ulica prošli smo u tišini. Bila sam zahvalna što mogu izuti cipele s visokim petama i presvući se u svoje uobičajene. Kad smo otišli od O’Banniona Barrons nas je žurno oratio u knjižaru i zahtijevao da mu podnesem detaljan izvještaj o svemu što sam osjetila. Nakon što sam dovršila, ostavio me samu u knjižari i otišao nekamo sam uz objašnjenje da se mora ‘bolje upoznati s kanalizacijskim sustavom grada’. Dok njega nije bilo otišla sam gore i presvukla se. I bez uputa znala sam kakva se odjeća očekuje od mene za puzanje kroz kanalizaciju – nešto staro, crno i ofucano. Vratili smo se negdje do O’Bannionovog puba i restorana u crnom automobilu kojeg nisam ni zapazila u stražnjem dijelu Barronsove fascinantne garaže, ostavili ga na pločniku nekoliko ulica dalje od našeg odredišta i zatim nastavili pješice. – Pričekajte ovdje. Barrons mi je položio ruku na rame da me zaustavi, pa nastavio sam sredinom ulice. Ponovno je bio isti kao uvijek, zauzimao je više prostora nego što mu je po zakonima fizike pripadalo. I on se bio presvukao, u svijetloplave traperice, crnu majicu kratkih rukava i crne čizme. To je bilo prvi put da ga vidim u nečem tako … prizemnom, a tijelo koje se savršeno iscrtavalo ispod te odjeće bilo je napeto, mišićavo i jednom rječju nevjerojatno; naravno, ako vas je zanimao taj tip muškarca. Nasreću, mene nije. Prizor je bio jako čudan – kao da vidite moćnu crnu panteru kako se šulja i krv joj kapa niz njušku … u trapericama. – Reci mi da se šališ – rekla sam na sav glas kad sam ga vidjela kako nagnut, nabreklih mišića, podiže poklopac kanahzacijskog otvora, miče ga u stranu i poziva me glavom. – A kako ste vi mislili da ćemo ući u kanalizacij ski sustav, gospodična Lane? – rekao je Barrons nestrpljivo. – Nisam ništa mislila. Valjda sam namjerno izbjegavala razmišljati o tome. Prišla sam. – Jeste li sigurni da negdje u blizini ne postoji nikakvo praktično

stubište? Slegnuo je ramenima. – Postoji. Ali nam nije najpraktičnije – bacio je pogled prema nebu. – Moramo ući i izaći u što je moguće kraćem roku, gospodična Lane. To sam shvaćala. Zora je bila blizu, a dublinske ulice ispunjavale su se prolaznicima vrlo rano ujutro. Ne bi bilo zgodno tek tako izroniti iz kanalizacije pred prolaznicima, još gore, ispred jurećeg automobila. Stala sam nad otvor u cesti i pogledala dolje u mrak. – Štakori? – upitala sam žalosno. – Svakako. – Pa naravno – duboko sam udahnula i polako izdahnula. – Sjenke? – Dolje za njih nema dovoljno hrane. Draže su im ulice. Dajte mi ruku i spustit ću vas, gospodična Lane. – Kako ćemo se vratiti? – brinulo me. – Za povratak imam u planu drugu rutu. – Ima li na toj ruti kakvo stubište? – upitala sam s nadom. – Ne. – Pa naravno da nema. Glupog li pitanja. Avantura na povratku – rekla sam glasom najavljivača na kvizu – odvest će naše natjecatelje uz Mount Everest, pod sponzorstvom knjižare Barrons Books and Baubles, koja će darovati opremu. – Zabavno, gospodična Lane – rekao je Barrons, ne izgledajući kao da se uopće zabavija. – A sad silazite. Primila sam ruku koju je cijelo vrijeme držao ispruženu, dala mu da me prebaci preko ruba i spusti. Odredište: još mračniji, još strašniji Dublin, duboko pod zemljom.

ŠESNAEST

Podzemlje se pokazalo tek malo strašnim. Zapravo, bilo je znatno manje strašno nego nadzemlje. Dolje, u beživotnim i prljavim kanalima ispod grada, shvatila sam koliko se drastično moj život promijenio i to u kako kratkom vremenu. Kako bi se štakor sitnih očiju i nemirne njuške – pa čak i stotinu štakora – mogli usporediti sa Sivim Čovjekom? Kakva su prijetnja bili kanali i smrad u usporedbi sa sudbinom koja me očekivala u susretu sa Stvor Sa Stotinu Usta? Što su značile upropaštene cipele ili nokti uništeni na kamenu podzemlja grada u usporedbi sa drskim i opasnim činom na kojeg sam se spremala? Pokrasti čovjeka koji je pobio dvadsetsedam ljudi u jednoj noći samo zato jer su stajali na putu njegovoj blistavoj budućnosti? Skrenuli smo na jednu, pa zatim i drugu stranu, prošli kroz prazne tunele bez otpada na tlu i kroz one kojima je tekla smrdljiva rijeka. Zatim smo se spustili još dublje, zatim malo uspeli, pa opet spustili. – Što je to? – pokazala sam prema širokom potoku koji je brzo u tunelu tekao pred nas, vidljiv kroz rešetkasti otvor na zidu tunela. Prošli smo pored mnogo takvih rešetaka, doduše manjih od ove, postavljenih nisko iznad tla. Većina ih je bila uglavljena u dijelove zida ispod vode, oko njih su stajala jezerca crne vode, ali ovakvo nešto još nisam vidjela. Izgledalo je kao rijeka. I bilo je. – Rijeka Poddle – rekao je Barrons. – Teče ispod površine. Kroz ovakvu

rešetku kod mosta Millennium vidi se gdje se ulijeva u rijeku Liffey. Krajem osamnaestog stoljeća dvojica su vođa pobunjenika pobjegla iz gradskog zatvora kroz kanalizaciju i na kraju rijekom. Tko zna kako se rijeke i kanalizacija ovdje susreću i križaju, može se sasvim lijepo snaći u podzemlju. – A vi znate – rekla sam. – Znam – potvrdio je. – Postoji li išta što ne znate? Prastare umjetnine, zamrzavanje opsceno opsežnih bankovnih računa, sumnjive subkulture, a da ni ne spominjem točan raspored prljavih crijeva grada. – Nema toga mnogo. U tom odgovoru nije bilo arogancije, samo isticanje činjenica. – Kako ste sve to naučili? – A kad ste vi postali takva brbljavica, gospodična Lane? Zašutila sam. Već sam vam rekla da imam problemčić s ponosom. Ne želi me slušati? Super, briga mene, neću trošiti dah na njega. – Gdje ste rođeni? – upitala sam. Barrons je zastao, okrenuo se i pogledao me kao da je u šoku zbog mojeg nenadanog naleta pričljivosti. Podigla sam ruku, zapanjena. – Ni sama ne znam zašto sam to pitala. Imala sam najbolju namjeru prestati pričati, ali onda sam počela razmišljati o tome da ustvari ne znam ništa o vama. Ne znam gdje ste rođeni, jesu li vam roditelji živi, imate li braće i sestara, ženu, djecu, pa čak ni čime se ustvari bavite. – Znate sve što trebate znati o meni, gospodična Lane. Baš kao i ja o vama. A sad krenite. Imamo jako malo vremena. Desetak metara kasnije pokazao mi je da se uspnem metalnim prečkama ugrađenim u zid i iste sekunde mi je postalo zlo. Ravno ispred nas nalazio se vrlo moćan PM. Tamo iza, Barrons – rekla sam posramljeno. – Izgleda da smo u nevolji, ha? “Tamo iza” je bilo iza vrata koja su izgledala kao da su blindirana.

Onakva kao u bankama na sefovima, izrađena od gotovo neprobojne metalne legure, debela nekoliko desetaka centimetara, koja se otvaraju onakvim metalnim obručem koji se okreće, kao na vratima podmornica. A ta ‘kvaka’ nije bila na našoj strani. – Pretpostavljam da nemate negdje nekakav paketić eksploziva? – našalila sam se. Bila sam uplašena i umorna i sve mi se ovo činilo bedastim, ili sam možda tek postajala svjesna apsurdnosti situacije u kojoj sam se nalazila, pa mi je sve postalo smiješno. Barrons je nakratko promotrio masivna vrata, pa zatvorio oči. Na licu mu je bilo vidljivo da analizira situaciju. Oči su mu se brzo kretale ispod zatvorenih vjeđa, kao da u glavi skenira plan gradske kanalizacije, da kao Terminator proračunava gdje se trenutno nalazimo i traži mjesto za ulaz. Onda je otvorio oči. – Sigurni ste da je PM iza tih vrata? Kimnula sam glavom. – Apsolutno. Mogla bih se ispovraćati na mjestu. – Pokušajte se suzdržati, gospodična Lane – okrenuo se i krenuo u drugom smjeru. – Ostanite ovdje. Ukočila sam se. – A kamo vi idete? Džepna svjetiljka mi se odjednom činila kao krajnje neodgovarajuće društvo. – O’Bannion računa na prirodne prepreke kao zaštitu – dobacio mi je Barrons preko ramena. – Ja sam izvrstan plivač. Promatrala sam kako svjetlo njegove džepne svjetiljke pleše u mraku dok je trčao tunelom meni slijeva, a zatim je nestao iza ugla i više nisam vidjela ništa; našla sam se sama u tami, a između mene i potpune jeze stajale su samo džepne svjetiljke. Mrzim mrak. Nekad mi nije smetao, ali sad ga ne podnosim. Imala sam osjećaj da čekam satima, ali ustvari je prošlo tek sedam i pol minuta prije nego što je Barrons, mokar do kože, otvorio masivna vrata s druge strane. Bože moj, kakvo je ovo mjesto? – rekla sam, okrećući se polako oko sebe, zadivljena. Nalazili smo se u sobi s kamenim zidovima u koju je bilo

nagurano još relikvija, a pored njih i antička oružja. Prema tragovima od vode na zidu bilo je jasno da prostoriju s vremena na vrijeme poplave podzemne rijeke, ali sve su O’Bannionove vrednote bile postavljene visoko na zidove, obješene na nosače ugrađene u kamen ili izložene na visokim kamenim postoljima. Mogla sam si predočiti visokog, markantnog i psihopatskog bivšeg boksača kako stoji ovdje i naslađuje se pogledom na svoje blago, a u njegovim krupnim očima teških vjeđa gori religijski žar. Mokri otisci nogu vodili su od željezne rešetke nisko u zidu – iza koje se nazirala duboka crna rijeka – ravno do vrata. Barrons se nije ni zaustavio da razgleda nakon što je ušao, odmah je krenuo prema vratima. – Pronadite PM i krećemo – zarežao je na mene. Zaboravila sam da on bez mene ne zna koji je od ovih predmeta PM. Samo sam ga ja mogla raspoznati. Okrenula sam se oko sebe polagano, puštajući svoje novostečeno ekstra-osjetilo da se aktivira. Onda mi je došlo da povratim. Nasreću, nisam. Izgleda da postajem bolja u ovome. Moja večera je ostala na svom mjestu. Pred očima mi se ukazao O’Bannion kako silazi ovamo i otkriva da mu nešto nedostaje, a zatim opaža male hrpice bljuvotine na podu i zapitala se što bi pomislio. Onda sam se stresla, već je i takvo razmišljanje bilo pokazatelj toga da mi je život otišao kvragu. – To – pokazala sam predmet točno iznad moje glave, gotovo zakopan ispod hrpe sličnih koji su ga okruživali, pa se okrenula prema Barronsu koji je stajao iza mene, pored vrata. Okrenuo se prema meni i pogledao me. – Jebemu – eksplodirao je. – Kako to nisam vidio – pa je onda još glasnije ponovio. – Jebemu. Okrenuo se od mene, zatim ponovno prema meni i upitao: – Jeste li sigurni da je to to? – Apsolutno. – Onda ga zgrabite, gospodična Lane, nemojte samo stajati tako. Bila sam zbunjena. – Ja? – Stojite tik pored toga. – Ali mučno mi je od njega – protestirala sam. – Sad je savršen trenutak da se s time uhvatite u koštac. Uzmite ga.

Dok mi je želudac protestirao, podigla sam tu stvarčicu sa zida. Metalni nosači na kojima je stajala napravili su jasno čujan klik kad sam ga podigla. – I što sad? – upitala sam. Barrons se naglas nasmijao i zvuk je odjeknuo od kamena. – Sad, gospodična Lane, dajte se u bijeg, jer ste upravo aktivirali desetak alarma. Trznula sam se. – O čemu govorite? Ne čujem ništa. – Tihi alarmi. Oglašavaju se u svim kućama koje O’Bannion posjeduje. Ovisno o tome gdje se trenutno nalazi, imamo malo ili još manje vremena za bijeg. Barrons se pokazao kao jako loš utjecaj. U istoj noći me naveo da se obučem kao droca, poveo me u pljačku i sad sam još i psovala kao mornar. – Jebemu – složila sam se uzvikom. Dok smo jurili ulicama Dublina kroz noć koja je blijedila i pod rukom mi je ležalo koplje dulje nego što sam ja bila visoka, sinulo mi je da sam možda nadomak smrti. – Dosta pesimizma, gospodična Lane – rekao je Barrons kad sam ga obavijestila o svojem zaključku. – Inače ćete si na vrat navući proročanstvo koje ćete natjerati da se obistini. – Molim? – rekla sam, pokušavajući doći do zraka. Pokušala sam uskočiti u auto, ali zbog kopija sam se zaglavila u poluotvorenim vratima. – Prebacite koplje preko prednjeg sjedala i sjednite na stražnje sjedalo – Barrons je prorežao naredbu. Nekako sam se ispetljala i poslušala naredbu, ali morala sam malo otvoriti prozor i progurati vrh kopija iz auta. Barrons je sjeo za upravljač u istom trenutku kad sam se ja konačno ugurala na stražnje sjedalo i istovremeno smo zalupili vratima. – Očekujte smrt – rekao je, – i umrijet ćete. Snaga misli daleko je veća nego što to većina ljudi može zamisliti. Upalio je motor i sišli smo s pločnika na cestu. – Jebiga – ponovno je rekao. Izgleda da je to bila riječ večeri. Pored nas je vrlo sporo prolazio policijski automobil. Nasreću, prolazio

je s Barronsove strane, a ne moje, pa policajci nisu vidjeli dršku kopija što je virila kroz prozor. – Ne radimo ništa nezakonito – rekla sam iste sekunde. – Mislim, barem što se njih tiče, zar ne? Policija sigurno još ne zna za alarm, zar ne? – Možda zna, a možda i ne zna, ali u svakom slučaju nas je oboje dobro pogledao, gospodična Lane. Nalazimo se na O’Bannionovom teritoriju. Što mislite tko ovom policajcu plaća da u sitne sate patrolira ovim dijelom grada? Polako sam shvaćala. – Hoćete reći da čak i ako policija još ne zna, čim se pročuje da je O’Bannion opljačkan … – zastala sam. – Svima će reći da nas je vidio i detaljno nas opisati – Barrons je dovršio moju rečenicu. – Mrtvi smo – rekla sam uvjereno. – Opet taj vaš pesimizam – rekao je Barrons. – Realizam. Ovo je stvarnost, Barrons. Izvucite glavu iz pijeska. Što mislite što će nam O’Bannion napraviti kad sazna da smo ga mi opljačkali? Pecnuti nas po prstima? – Stvarnost se može oblikovati pozitivnim stavom, a vaš stav, da to kažem slikovito kao vi Amerikanci, je pušiona. Te večeri nisam shvatila što mi pokušava reći, ah kasnije sam se sjetila tih riječi i razumjela – i to u pravom trenutku. Najveća prednost koju itko može ponijeti sa sobom u bitku je nada. Sidhe-seer bez nade, bez postojane uvjerenosti da će preživjeti, je već pokojan. Sidhe-seer koji vjeruje da je nadjačan brojčano ili oružjem to uvjerenje može si uperiti u sljepoočnicu i povući okidač, jer ono je ravno samoubojstvu. Za nekoga poput nas postoje samo dva uvjerenja, dva stajališta: nada i strah. Nada jača, strah ubija. No ništa od svega ovoga nisam shvaćala te večeri i šutjela sam napeto dok smo se vozili praznim dublinskim ulicama i na kraju ušli u jarko osvijetljenu uličicu između Barronsove garaže i knjižare. – Kog smo mi to vraga ukrali, Barrons? – upitala sam. Malo se nasmiješio i podigao vrata garaže. Prednja svjetla našeg automobila obasjala su ostale izloške u njegovoj motornoj kolekciji. Uvezli smo se i parkirali u dnu garaže.

– Nazivali su ga mnogim imenima, ali vama će vjerojatno biti poznato kao Longinusovo koplje. – Nikad čula – rekla sam. – A Koplje sudbine? – upitao je. – Ili Sveto koplje? Odmahnula sam glavom. – Jeste li vi uopće religizioni, gospodična Lane? Izvukla sam se iz auta i posegnula za kopljem. – Ponekad odem u crkvu. – U ruci dritte koplje kojim je Krist proboden na križu – rekao je. Gotovo sam ga ispustila iz ruke. – Ova stvar je ubila Isusa? – uzviknula sam u šoku. I sad ga ja držim u ruci? Požurila sam za Barronsom kroz otvorena vrata garaže. Ne smatram se posebno religioznom osobom, ali odjednom sam osjetila nezadrživu potrebu da koplje odbacim što dalje mogu, izribam ruke i odjurim do najbliže crkve moliti. Sagnuli smo se i prošli ispod vrata dok su se bešumno klizeći zatvarala, pa se zaputili preko ulice. Sjenke su nas vrebale s desne strane, točno iza granice kruga svjetlosti koji se širio oko svake svjetiljke pored stražnjeg ulaza, ali nisam se obazirala na njih. Bila sam odlučna utrpati se što prije u zgradu i maknuti se iz prijetećeg mraka u kojem me tjelohranitelj dublinskog kralja podzemlja mogao dobro naciljanim hicem smaknuti svake sekunde. – Krist je već bio mrtav kad se to dogodilo, gospodična Lane. Rimski vojnik po imenu Gaius Cassius Longinus ga je probo. Dan poslije je bila Pasha i židovski vođe nisu željeli da na svečani dan žrtve smaknuća vise na križevima. Zamolili su Pilata da ubrza njihove smrti da ih se može ukloniti s pogleda javnosti. Razapinjanje – objasnio je Barrons – je značilo polaganu smrt; to je moglo trajati danima. Kad su rimski vojnici polomili noge zločincima koji su bili razapeti na križevima pored Krista, ovi se nisu više mogli upirati prema gore, sve su slabije dolazili do dana i ubrzo su se ugušili. No Krist je u to vrijeme već bio mrtav, pa ga je vojnik samo probo kopljem da se uvjeri u to. Perverznim spletom okolnosti takozvano Longinusovo koplje otada je predmet obožavanja, relikvija koja navodno posjeduje mitske moći. Mnogi su moćnici kroz povijest tvrdili da posjeduju koplje: car Konstantin, Karlo Veliki, Oton Veliki, pa čak i Adolf Hitler, da navedem samo neke. Svaki je od njih vjerovao da

upravo u tom koplju leži tajna njihove snage. Zakoračila sam u predvorje Barronsovih privatnih prostorija, zalupila vratima iza sebe i zaobišla ga, pa pogledala s nevjericom. – Da vidimo jesam li dobro shvatila. Upravo smo provalili u privatnu zbirku jednog mafijaša i ukrali stvarčicu za koju on vjeruje da je stvarni izvor njegove moći? A sve smo to izveli jer …? – Jer Koplje sudbine, gospodična Lane, ima i drugo ime, Vatreno koplje i uopće nije oružje rimskog vojnika, već su ga u naš svijet donijeli Tuatha De Danaan. Ono je relikvija Seelie i, krasne li slučajnosti, jedno od jedina dva oružja poznata ljudima koji mogu ubiti Fae. Bilo koga od njih. Bez obzira na kastu. Kažu da se čak i sama Kraljica boji ovoga kopija. Ali ako želite, mogao bih nazvati O’Banniona i provjeriti želi li možda da mu ga vratimo. Što vam se čini, gospodična Lane? Stisnula sam koplje čvrsto. – Ovo može ubiti Stvora Sa Stotinu Usta? Kimnuo je glavom. – I Sivog Čovjeka? Opet je kimnuo. – Lovce? Treće kimanje. – Čak i kraljevski stalež Fae ? – željela sam da mi i ovo potvrdi, čisto da budem sigurna. – Da, gospodična Lane. – Zbilja? – izvalila sam. – Uistinu. Suzila sam oči. – Imate li plan za suočavanje s O’Bannionom? Barrons je prošao pred mene, upalio stropnu svjetiljku u predvorju, pa ugasio svjetiljke na ulici. Kroz prozor sam vidjela da je uličicu preplavila tama. – Zatvorite se u svoju sobu, gospodična Lane i ne izlazite ni iz kojeg razloga – ni za živu glavu – dok vas ne pozovem. Jesmo li se razumjeli? Nema šanse da se zavučem nekamo i pasivno čekam vlastitu smrt, odlučila sam. – Ne pada mi na pamet da se zavučem ispod deke kao kukavica … – Odmah.

Ošinula sam ga pogledom. Mrzim kad me presiječe usred rečenice takvom naredbicom od jedne jedine riječi. Morala sam mu dati do znanja da mu ja nisam Fiona koja pati za njim i zahvalna je na svakoj mrvici njegove pažnje, jedva čeka da mu ispuni svaku želju da dobije još malo pažnje. – Ne možete vi meni naređivati kao da sam Fi – ovog puta mi je bilo drago da me prekinuo, jer sam shvatila da bih se mogla izdati da sam prisluškivala. – Možete li nekamo drugamo otići, gospodična Lane? – upitao je smireno. – Je li u tome stvar? Njegov je osmijeh bio hladan i proračunat, očigledno potaknut zadovoljstvom osobe koja zna da me ima u šaci. – Namjeravate se vratiti u Clarin House i nadati se da vas Mallucé tamo neće potražiti? Da vam nešto kažem, gospodična Lane: mogli biste napuniti bazen posvećenom vodom odjeveni u kostim od češnjaka, na sav glas braniti svim vampirima u svemiru da prijeđu vaš prag i sve to ne bi zaustavilo vampira koji se nedavno propisno nahranio. A možda biste se mogli preseliti u drugi hotel i nadati da nitko od osoblja nije na O’Bannionovoj platnoj listi? Ili ne, čekajte, znam – možda da se vratite doma u Georgiju. Je li to vaše rješenje? Žao mi je što vam baš ja ovo moram reći, gospodična Lane, ali kasno je za to. Nisam uopče željela pitati zašto je kasno: jer će me O’Bannion ganjati na kraj svijeta, jer će robovi ispranog mozga u goth odjeći preplivati oceane da me dovuku svojem Gospodaru, ili jer će me loviti sam Barrons. – Gade – procijedila sam. Prije nego što me on počeo vući po kućama gradskih faca, jednog bizarnijeg od drugog, prije nego što me navukao da opljačkam prvo vampira, pa onda i mafijaša, još sam imala šanse za bijeg. Možda je ta šansa bila minimalna, ali je ipak postojala. Sad je sve odjednom bilo drugačije i ja jedina nisam znala pravila te nove igre, svi drugi su se snalazili savršeno. Činilo mi se da je to i bio Barronsov plan od samog početka: da mi smanji broj opcija, da mi ubija jedan po jedan način za spas i na kraju svede moj izbor na jedan jedini: držati se njega ili umrijeti. Bila sam bijesna na njega, bijesna na sebe. Osječala sam se kao zadnja budala. I nisam vidjela izlaza iz svega ovoga. Ipak, nisam bila baš potpuno bespomoćna. Ja sam njega trebala? S tim sam se mogla pomiriti ako sam

baš morala – jer i on je trebao mene i nisam mu imala namjere dati da to ikad smetne s uma. – Nek ti bude, Barrons – rekla sam. – Ali ovo ide sa mnom. O tome nema razgovora. Podigla sam koplje čvrsto ga držeći. Možda se nisam mogla boriti protiv mafijaša i vampira, ali barem sam se Fae mogla pošteno suprotstaviti. Nekoliko je trenutaka promatrao koplje i nisam mogla dokučiti što se krije iza njegovog mračnog pogleda. Onda je rekao: – Koplje je od početka i bilo namijenjeno vama, gospodična Lane. Predlažem da odvojite dugački držak i zadržite samo metalni vrh, da ga možete nositi okolo sa sobom. Držak nije originalni, samo je vrh važan. Nije mi bilo jasno. Koplje je za mene? Relikvija poput ovog kopija je valjda na crnom tržištu vrijedila pravo bogatstvo, a osim toga Barrons je i sam bio sidhe-seer i njemu bi također dobro došlo za zaštitu, a prepuštao ga je meni? – Stvarno? Kimnuo je glavom. – Poslušajte me, gospodična Lane – rekao je, – i održat ću vas na životu. – Ne bi me nitko trebao održavati na životu – obrecnula sam se – da me niste uvukli u ovaj kaos. – Vi ste se sami uvukli u ovaj kaos, gospodična Lane. Vi ste bezbrižno ušetali ovamo i naivno i bedasto se počeli raspitivati o Sinsar Dubhu, sjećate se? A ja sam vam rekao da se vratite doma. – No da, ali to je bilo prije nego što ste shvatili da vam mogu pomoči da pronađete predmete. Sad biste me vjerojatno zavezali i drogirali da me zadržite ovdje – optužujuće sam rekla. – Vjerojatno – složio se. – Iako ne sumnjam da bih bez problema našao bolji način da vas zadržim. Pogledala sam ga ozbiljno. Nije se šalio. A ja sam znala da nikada ne želim saznati što je mislio pod time bolji način. – Ali s obzirom na to što vas sve ganja, gospodična Lane, ne moram se previše truditi, zar ne? Što nas vraća na početak ove rasprave: zatvorite se u sobu i ne izlazite ni iz kojeg razloga dok vas ne pozovem. Jeste li me shvatili? Mama uvijek kaže da mi poniznost nije jača strana i u pravu je. Svaki

odgovor na ovo značio bi predaju ili u najboljem slučaju priznavanje da je u pravu, pa iako je ova bitka očigledno pripala njemu, nisam mu to morala i potvrditi i samo sam nepomično piljila u koplje. Metalni dio svjetlucao je poput srebrnastog alabastera u jarko osvijetljenom predvorju. Ako maknem drveni dio, bit će dugačko tridesetak centimetara. Sam vrh mu je bio oštar poput britve, donji rub širok desetak centimetara. Znala sam da ću ga moći ugurati u svoju najveću torbicu, ali samo ako nađem način da spriječim vrh da ju probuši. Kad sam podigla pogled, bila sam sama. Barrons je nestao.

SEDAMNAEST

Moji starci imaju neke čudne pojmove o životu. Rođeni su u neka druga vremena, pripadaju drugoj generaciji. Njihova generacija vjerovala je u to da će samo naporan rad biti bogato nagrađen. Njihovoj generaciji nije bilo lako, ali ni mojoj, za koju svi tvrde da smo lijeni i apatični, ne ide sve glatko. Moja generacija su klinci koji misle da im sve u životu mora biti poklonjeno, da na sve imaju pravo već samo zato što su se rodili, a ako ih roditelji ne obasipaju svime i svačime to shvaćaju kao da ih osuđuju na život jada i mizerije. Odrasli smo odgajani računalnim igricama, satelitskom televizijom, Internetom i najnovijim igračkama potrošačke elektronike – jer roditelji po cijele dane rade da bi nam sve to priuštili – i većina pripadnika moje generacije vjeruje da ako nešto i nije u redu s njima za to nisu krivi oni sami, nego njihovi roditelji koji im nisu nešto pružili – valjda zato što nikad nisu kod kuće. U tom leži kvaka 22 i roditelji tu ne mogu pobijediti. Moji starci mene nisu ni u čemu zakinuli. Što god da sa mnom nije u redu, sama sam si kriva. Sve vam ovo pričam da vam objasnim kako sam shvatila ono o čemu mi je tata pričao kad bih nešto skrivila – “Ne zanima me što si namjeravala ili nisi, Mac. Čin ili propust – rezultat je isti.” Sada shvaćam. To je poput razlike između nehotičnog ubojstva i ubojstva: ubijena osoba je mrtva bez obzira na tu razliku i čisto sumnjam daje pravna razlika u tom trenutku važna. Činom ili propustom, nakon jedne naranče, dvije čokoladice, vrećice

miri pereca i dvadesetšest sati moje su ruke bile okrvavljene. Nikada u životu nisam bila toliko sretna što vidim prve tračke zore kao tog jutra. Na kraju sam bila napravila točno ono što sam se sama sebi zaklela da neću: kukavički sam se zaključala u svoju jarko osvijetljenu posuđenu sobu od jednog do drugog praskozorja, pokušavajući rastegnuti ono malo hrane što sam imala u sobi na te duge sate, pitajući se kakav to plan Barrons uopće može imati da nas zaštiti od Rockyja O’Banniona, krajnje pesimistično uvjerena da takav plan ne postoji. Čak i ako uspije otjerati nekoliko O’Bannionovih ljudi, ovaj će uvijek poslati nove. Mislim stvarno, kako se itko uopće može nadati da će se suprotstaviti okrutnom mafijašu i njegovoj vjernoj vojsci razbijača i bivših boksača koji su u jednoj noći poubijali dvadesetsedam ljudi? Kad su prve zrake ružičastog sunca pomilovale moje zavjese, požurila sam prema prozoru i razmaknula ih. Preživjela sam još jednu noć u Dublinu i već je i to, samo po sebi, bilo sve važniji razlog za slavlje u mojem malom, groteskno iskrivljenom svijetu. Bedasto sam promatrala uličicu neko vrijeme dok nisam shvatila u što zapravo gledam. Kad razmislim, i nisam baš shvatila, jer sam se već idućeg trenutka bosa iz svojeg utočišta na četvrtom katu sjurila stražnjim stubištem na ulicu da sve bolje razgledam. Kad sam izletjela kroz vrata dočekalo me prohladno rano irsko jutro. Betonske stube bile su vlažne od rose pod mojim bosim stopalima dok sam doslovno trčala prema tlu. Nekoliko metara od mene na ranom jutarnjem svjetlu ljeskao se crni Maybach; sva četvora vrata su mu bila otvorena. Iz njega se čuo onaj dosadni zvuk ping-ping koji je upozoravao na otvorena vrata, te mi dao do znanja da su ključevi još u bravi, akumulator još na životu. Iza Maybacha su stajala još tri crna automobila, nanizana jedan iza drugoga sve do propalog dijela četvrti pod vladavinom Sjenki i iz svih se čuo isti pingajući zvuk. Ispred svakog automobila, blizu svakih vrata, ležale su hrpice odjeće. U glavi mi se iznebuha stvorio prizor na kojeg sam nabasala onoga dana kad sam se izgubila u onoj napuštenoj četvrti – auto bez vlasnika, hrpica odjeće pored vozačevih vrata. Kad sam shvatila u što gledam ustuknula sam od užasa. Nije trebalo biti pametan da bi se shvatilo što se dogodilo.

Ali je trebalo biti sidhe-seer koji zna kakvi se sve stvorovi noću motaju ovim ulicama. Policajac koji nas je vidio jučer pred zoru očigledno je o tome obavijestio O’Banniona i u neko doba nakon što se spustila noć mafijaš nas je došao posjetiti s cijelom svojom vojskom, a kao što je bilo jasno iz činjenice da su nam prišli sa stražnje strane zgrade, nije imao namjere s nama ugodno pročavrljati. Jednostavnost Barronsovog plana ujedno me zapanjila i izbezumila: jednostavno je pogasio svjetla i ispred i iza zgrade i pustio da tama proguta cijelo područje oko zgrade. O’Bannion i njegovi ljudi su izašli iz auta i i ušetali ravno u ralje Unseelie. Barrons je znao da će nas ovdje tražiti. Čak sam se bila spremna kladiti i da je znao da će O’Bannion povesti sve svoje ljude. A sasvim sigurno je znao da neće dospjeti dalje nego korak-dva od automobila. Ja sam u knjižari bila savršeno sigurna. Sva su svjetla bila upaljena, a sva vanjska pogašena, pa ni čovjek, ni čudovišta nisu mogli do mene. Barrons je postavio zamku – koja je bila potrebna zbog moje krade. Kad sam bez razmišljanja skinula koplje sa zida, potpisala sam smrtne presude šesnaestero ljudi. Okrenula sam se i zagledala u knjižaru, vidjevši ju po prvi put u novom svjetlu – ona nije bila zgrada, nego oružje. Prije svega tjedan dana stajala sam pred istom ovom zgradom i pomislila da izgleda poput utvrde, poput pogranične tvrđave između dobrog i lošeg dijela grada. Sada sam shvatila da je knjižara uistinu i bila utvrda – posljednja linija obrane, posljednja granica – a Barrons je zadržavao napredovanje Bila tame svojim brojnim, snažnim, strateški razmještenim reflektorima, a jedino što je morao učiniti da zaštiti svoju zgradu od opasnosti noću je bilo pogasiti sva svjetla i pustiti Sjenke, izgladnjele pse pakla, da napadnu. Vođena nekom sablasnom privlačnošću ili nekom, do ovog trenutka, uspavanom genetskom potrebom da shvatim sve što mogu o Fae, prišla sam Maybachu. Na vrhu hrpice odjeće pored vozačkog sjedala ležala je jakna od fine crne kože koja je izgledala baš kao ona koju je Rocky O’Bannion nosio one večeri kad sam ga vidjela. Jedva susprežući drhtanje, sagnula sam se i podigla ju. Kad sam odigla podatnu talijansku kožu od tla, iz nje je ispala debela ljuska koja je izgledala poput požutjelog, poroznog pergamenta.

Snažno sam se stresla i bacila jaknu. Već sam vidjela takav “pergament”. Vidjela sam na desetke njih, raznih oblika i veličina, kako se nošeni vjetrom kotrljaju niz puste ulice napuštene četvrti onoga dana kad sam se izgubila u magli. Ti “pergamenti” što su letjeli oko mene toga dana nisu bili papir, nego audi. Ili barem ono što je od njih ostalo. Da toga dana nisam izašla iz te četvrti prije noći, od mene bi ostala ista ovakva … ovakva … sasušena ljuštura isušenog ljudskog mesa. Ustuknula sam. Nisam morala zaviriti ispod još koje jakne da potvrdim da su te ljuske sve što je ostalo od Rockyja O’Banniona i petnaest njegovih ljudi, ali svejedno sam to učinila. Podigla sam još tri jakne, a onda više nisam mogla. Ti ljudi nisu ni znali što ih ubija. Zapitala sam se jesu li ih Sjenke napale sve odjednom, čekajući dok svi ne izađu iz automobila, ili su prvo izašla po dvojica iz svakog auta, pa onda i ostali kada su vidjeli što je snašlo prve; kad su vidjeli kako nestaju i pretvaraju se u komprimirane ljuske sastavljene od dijelova ljudskog tijela koje nepcima Sjenki nisu bili probavljivi i oni su izletjeti iz auta, vjerojatnu pucajući na sve strane, pa zatim doživjeli jednaku subinu. Zapitala sam se jesu li Sjenke bile dovoljno inteligentne da ih čekaju u zasjedi, ili je njima upravljala samo razorna i neutaživa glad. Da su Sjenke mene napale one prve noći, ja bih ih bila vidjela – tama gusta poput ulja – ali ne bih bila svjesna činjenice da sam null, pa čak niti sidhe-seer, pa iako bih vjerojatno bila podigla ruke da se zaštitim, nisam uvjerena da su Sjenke imale masu, nešto što bih mogla dodirnuti da ih zamrznem. Moram zapamtiti da to pitam Barronsa. Netremice sam promatrala četiri automobila, hrpice koje su predstavljale ostatke šesnaest muškaraca: odjeću, cipele, nakit, pištolje; puno pištolja. Sigurno je svaki od njih imao po dva pištolja; modri čelik svjetlucao je posvuda po pločniku oko automobila. Izgleda da su Sjenke ubijale brzo, su svi pištolji imali prigušivače, jer ja sinoć nisam čula nijedan jedini pucanj. Nije bilo važno što su ti ljudi bili kriminalci i ubojice, nije bilo važno što su poubijali dvije cijele obitelji, znala sam da je njihova smrt na mojoj duši. Činom ili propustom, njihova je krv bila na mojim rukama i tu ću spoznaju nositi sa sobom do kraja života, pohranjenu u dio mojeg bića s

kojim ću se pomiriti, ali ga nikada neću prihvatiti. Fiona je stigla u deset do podneva i otvorila knjižaru. Poslijepodne se naoblačilo, počela je kišica i zahladilo je, pa sam ubacila par cjepanica u kamin u stražnjem dijelu knjižare, sklupčala se na naslonjaču s modnim časopisom u rukama i promatrala kupce kako dolaze i odlaze, pitajući se kakvi su njihovi životi i zašto moj nije takav. Fiona je veselo čavrljala sa svima osim mene i telefonom naručivala nove knjige sve do točno osam sati, kad je zaključala i otišla. Svega nekoliko sati nakon što je njezin uljudni vlasnik ubio šesnaest ljudi, knjižara Barrons Books and Baubles je bila oličenje uhodanog poslovanja, što me navelo na razmišljanje: tko je hladnokrvniji ubojica – temperamentni bivši boksač koji je postao kriminalac, ili vlasnik knjižare koji skuplja automobile? Mafijaš je bio mrtav. Vlasnik knjižare, vrlo živ, upravo je ušao s kiše, malo kasnije nego inače – oko pola devet – ali svejedno je izgledao besprijekorno. Kad je ušao za sobom je zaključao vrata, pa zastao kod blagajne i provjerio poruke o dvije posebne narudžbe koje mu je Fiona ostavila i onda mi prišao, smjestivši se u naslonjač nasuprot mojem. Njegova je krvavo crvena svilena košulja bila osuta kapljicama kiše i prijanjala mu je uz mišičavo tijelo poput druge kože. Crne hlače pripijale su se uz njegove dugačke snažne noge, a imao je i crne čizme sa petama i prstima okovanim graviranim srebrom. I danas je oko zapešča imao onu debelu srebrnu narukvicu s keltskim ukrasima koja me podsjetila na mračne napjeve i menhire, a za kraj i krutu crno-srebrnu ogrlicu. Iz njega je isijavala uobičajena apsurdna količina energije i mračne, putene požude. Pogledala sam ga ravno u oči, a on mi je uzvratio pogled i nijedno od nas nije reklo ni riječi. On nije rekao Siguran sam da ste vidjeli aute iza knjižare, gospodična Lane, a ja nisam rekla Ti hladnokrvni gade, kako si mogao? Na to on nije odvratio Na životu ste, zar ne? pa ga nisam podsjetila da je on taj koji je ugrozio moj život. Ne znam koliko smo dugo tako sjedili, ali pogledima smo obavili cijeli razgovor. U očima Jerichoa Barronsa bilo je sakrivenog znanja, ponor spoznaje. Na trenutak mi se učinilo da sam tamo negdje opazila i Drvo spoznaje, grana otežalih pod ukusnim, sjajnim crvenim jabukama koje su preklinjale da se u njih

zagrize, ali to je bio samo odraz crvene svile i vatre iz kamina u njegovim zjenicama toliko tamnim da su djelovale poput ogledala. Jedno pitanje nismo dotakli u svojem razgovoru bez riječi, a ja sam žarko željela na njega znati odgovor. – Je li ti to barem bila teška odluka, Barrons? Jesi li barem oklijevao? Kad nije odgovorio, ponovila sam. – Jesi li barem na trenutak razmislio o njihovim obiteljima? Ili se možda zapitao je li netko od njih možda bio zamjena, možda je uskočio u posljednji trenutak i nikada u životu nije učinio ništa loše, možda ukrao nekome užinu kao klinac? Da su oči bile bodeži, moje bi prošle ravno kroz njega. Takvim sam se mislima bavila cijeli dan; mislima da negdje u ovome gradu žive žene i djeca čiji muževi i očevi više neće doći doma, žene i djeca koji nikada neće saznati što im se dogodilo. Možda bih trebala pobrati njihove stvari s ulice – naravno, ne i jezive ostatke njihovih tijela – te ih anonimno poslati policiji? Odjednom sam razumjela kolike je jezive utjehe bilo u činjenici da znam da je Alina mrtva, da sam vidjela njezino tijelo i pokopala ju. Da je jednostavno nestala, svaki dan do kraja života opsjedala bi me nezadrživa, očajnička nada; tražila bi ju među licima u gomili, pitala se je li negdje tamo, živa. Molila se da nije u rukama kakvog psihopata. – Sutra – obavijestio me Barrons, – idete u Nacionalni muzej. Nisam ni bila primijetila da sam zadržavala dah, valjda u nadi da će mi dati nekakav odgovor koji će ublažiti krivnju koja me pekla, dok mi se nije tako svisoka obratio. Tipično za Barronsa. Zatražiš odgovor i dobiješ naredbu. – A što je bilo s onim ‘Ostat ćete ovdje dok se ja ne vratim, gospodična Lane’? – rekla sam podrugljivo. – Što je bilo s Mallucéom i njegovim podanicima? Jeste li zaboravili na taj problemčić? Možda je O’Bannion bio mrtav i možda se sada mogu obraniti od Fae, ali negdje u ovom gradu još je uvijek jedan vampir jako ljut na mene. – Mallucéa je sinoć pozvao netko čije naredbe očigledno nije mogao, ili nije želio odbiti. Njegovi podanici očekuju da se vrati tek za nekoliko dana, možda tek za tjedan dana – rekao je Barrons. Moj poljuljan duh malo je živnuo. To je značilo da se barem tjedan dana mogu odvažiti izaći na ulicu i kretati gradom gotovo kao normalna

osoba, te da se moram brinuti samo zbog Fae. Željela sam se vratiti u Alinin stan i odlučiti koliko sam mu štete bila spremna nanijeti u nastavku svoje potrage za njezinim dnevnikom, željela sam kupiti još hrane za slučaj da se opet moram zabarikadirati u sobi, a najviše od svega sam željela kupiti platformu za svoj iPod. Slušalice su mi bile sve manje drage: pretvarala sam se u paranoičnu osobu koja si nije mogla zamisliti da ne čuje svaki zvuk oko sebe, svaki šum koji bi mogao predstavljati životnu opasnost. Ali zato sam mogla slušati glazbu s platforme u sobi, a buduči da sam uštedjela dosta novaca jer nisam morala plaćati sobu u hotelu, taj sam si trošak lako opravdala. – Zašto idem u muzej? – Želim da provjerite skrivaju li se tamo PM, kako ih vi zovete. Dugo se već pitam skrivaju li se relikvije Fae nama ispred nosa, svima na vidiku, izložene pod drugim nazivima. Sad kad imam vas mogu provjeriti tu teoriju. – Zar vi ne znate koji sve PM postoje i gdje se nalaze? – upitala sam. Odmahnuo je glavom. – Da je barem tako jednostavno. Ali čak niti sami Fae ne znaju sve svoje relikvije – nasmijao se kratko i zločesto. – Pretpostavljam da je to posljedica tako dugog života. Zašto se zamarati pamćenjem stvari ili dogadaja? Koga briga? Živ si danas. Bit ćeš živ i sutra. Ljudi umiru. Njihov se svijet mijenja. Vaš ne. Detalji, gospodična Lane – rekao je, – se gube u vremenu baš kao i osjećaji. Nisam shvaćala. – Molim? – Fae, gospodična Lane – rekao je. – Oni nisu poput ljudi. Izvanredna dugovječnost ih je pretvorila u nešto drugo. Nikada to nemojte smetnuti s uma. – Vjerujte mi – rekla sam, – nisam imala takve namjere. Znam da su svi oni čudovišta. Čak i oni lijepi. Oči su mu se suzile. – Lijepi, gospodična Lane? Mislio sam da ste dosad vidjeli samo ružne Fae. Jeste li mi nešto prešutjeli? Gotovo sam se izdala i spomenula V’Lanea, temu o kojoj radije ne bih raspravljala s Barronsom. Dok se ne uvjerim kome mogu vjerovati – ako uopće mogu ikome vjerovati – i u kojoj mjeri, neke stvari moram zadržati

za sebe. – Jeste li vi meni nešto zatajili? – odvratila sam smireno. Kako se on mene usuduje prozivati na red radi tajna kad ih je pun kao šipak koštica? Čak se nisam niti trudila sakriti da nešto skrivam. Samo sam ga porazila njegovom vlastitom metodom – izbjegla sam odgovor na pitanje postavljanjem vlastitog pitanja. Obavili smo još jedan razgovor bez riječi, ovoga puta o istim, varkama i blefiranju, a moram reći da sam bivala sve vještija u čitanju njegovih izraza lica jer sam opazila točan trenutak u kojem je Barrons odlučio da istjerivanje tajni iz mene nije vrijedno odavanja ijedne njegove. – Pokušajte obaviti posao u muzeju što brže možete – rekao je. – Kad budete gotovi tamo, čeka nas lista mjesta po Irskoj na kojoj se možda skrivaju preostala dva kamena Sinsar Dubh, a ta je lista dulja od vaše ruke. – Za Boga miloga, ovako će sad izgledati moj život, je li tako? – uzviknula sam. – Vući ćete me od mjesta do mjesta nosa pritisnutog uz tlo kao da sam pas, u nadi da ću nanjušiti neki PM, zar ne? – Jeste li se predomislili i više vam nije stalo da pronađete Sinsar Dubh, gospodična Lane? – Naravno da nisam. – Znate li gdje ga treba tražiti? Namrštila sam se. Oboje smo znali da nemam pojma. – Ne mislite li da je najbolji način da pronađete Knjigu Tame i ubojicu vaše sestre ulazak u svijet koji ju je stajao života? Naravno da sam to znala. Sve sam to i sama shvatila još prošlog tjedna. – Ako taj svijet i mene ne ubije prije nego što išta saznam – rekla sam. – A koliko mi se čini, daje sve od sebe da me se riješi. Blijedo se osmjehnuo. – Mislim da me niste shvatili, gospodična Lane. Ja tom svijetu neću dopustiti da vas ubije. Ni pod koju cijenu. Ustao je i prešao preko sobe. Kad je otvorio vrata, osvrnuo se preko ramena i dobacio: – I jednog dana ćete mi zahvaliti na tome. Sigurno se šali. Zahvalit ću mu što mi je ruke umrljao krvlju? – Ne bih rekla, Barrons – izjavila sam čvrsto, ali vrata su se već bila zatvorila i on je nestao u kišovitu dublinsku noć.

OSAMNAEST

Sjenke: vjerojatno moj najveći neprijatelj među Fae, zapisala sam u svoj dnevnik. Spustila sam olovku na dnevnik, pa ponovno pogledala na sat; do otvaranja muzeja preostalo je još deset minuta. Prošle sam noći ružno sanjala i toliko sam željela izaći iz knjižare u sunčano jutro, raditi stvari koje rade turisti, nešto osvježavajuće normalno, da nisam ni provjerila kad se muzej otvara. Nakon doručka – kave i peciva – još sam imala pola sata viška i sad sam stajala ispred kupolaste zgrade Muzeja arheologije i povijesti u Ulici Kildare kao još otprilike milijun ljudi koji su također stajali u grupicama ili sjedili na obližnjim klupicama. Sjela sam na klupicu i odlučila iskoristiti preostalo vrijeme da zapišem nedavne dogadaje u svoj dnevnik i izvedem kakve-takve zaključke iz svega što sam naučila. Moja opsjednutost pronalaženjem Alininog dnevnika odrazila se na to što sam odlučila zapisivati u svoj, i u kojem obliku: svaki događaj, svaki detalj. Pogled unatrag uvijek otkriva stvari koje u tom trenutku ne znate, a nikad se ne zna kakve će važne sitnice netko iščitati kasnije koje vi niste vidjeli dok ste se usred tih dogadaja nalazili. Ako se meni išta dogodi, želim iza sebe ostaviti najbolju moguću dokumentaciju za slučaj da netko odluči nastaviti mojim putem iako iskreno rečeno, nemam pojma zašto bi to itko poželio pa sam se nadala da je Alina razmišljala na jednak način. Uzela sam olovku u ruke. Barrons kaže, zapisala sam, da Sjenke nemaju materiju, što znači da ih

ne mogu ni zamrznuti, ni probosti. Izgleda da nemam nikakve obrane od ove niže kaste Unseelie. Ta me ironija zabavila. Sjenke su bile najniži red svoje vrste, jedva inteligentne, ali – usprkos koplju koje sam skrivala u torbici (vrha, sigurnosti radi, omotanog u aluminijsku foliju) i koje je navodno moglo usmrtiti i najmoćnije morske pse golemog mora Fae – još sam uvijek bila bespomoćna naspram ološa sa dna bare. E pa onda ću se jednostavno morati držati dalje od dna, zaključila sam, i do zuba se naoružati onime što provjereno djeluje protiv njih. Dodala sam još jedan predmet na listu za kupovinu koju sam sastavljala na drugoj stranici dnevnika: nekoliko džepnih svjetiljki različitih dimenzija. Namjeravala sam u svakom trenutku imati kraj sebe najmanje dvije svjetiljke, a ostale posijati po knjižari, postaviti jednu u svaki kutak da mi se nađu pri ruci u slučaju – užasavajuće li pomisli – da knjižara jedne noći ostane bez struje. Iako sam sjedila na blještavom jutarnjem suncu, stresla sam se od same pomisli na tako nešto. Sjenke mi nisu izlazile iz glave otkako sam jučer pronašla one hrpice odjeće zgužvane oko papirnih ostataka ljudskih bića. Zašto Sjenke ne prožderu i odjeću?, upitala sam Barronsa kad smo se mimoišli u stražnjem hodniku kasno sinoć, na putu prema krevetu. Barrons je bio prava noćna ptica. lako sam bila mlađa od njega – ali moram napomenuti da mi je život u posljednje vrijeme bio izrazito stresan – bila sam iscrpljena i jedva sam držala otvorene oči već oko jedan ujutro, no on je izgledao upravo bezobrazno živahno i budno, upravo svježe. Znala sam da moje pitanje uopće nije važno, pogotovo u usporedbi sa svim drugima, ali ponekad me od svega na što naiđem zanima najbezveznija, najnevažnija sitnica. Baš kao što Sivi Čovjek žudi za ljepotom koju nikada neće sam posjedovati, gospodična Lane, pojasnio mi je Barrons, Sjenke uzimaju ono što nemaju same: tjelesnost, fizičku prisutnost. Zato prožderu našu tjelesonst i ostane ono što ih ne zanima jer nje nikada bilo živo. Odjeća je neživa. A što su one papirne stvari?, upitala sam, fascinirana i zgrožena u isto vrijeme. Pretpostavjam da je i to neki dio naših tijela, ali koji? Večeras smo morbidni, ha, gospodična Lane? A kako bih ja to znao? To Barronsovo slijeganje ramenima bilo je prava predstava, svi ti keltski

mišići ispod grimiza košulje. Možda su to koža, kosti, zubi, nokti i tko zna što još, komprimirani, lišeni zadnje trunke života. Ili im se možda ne sviđa okus naših mozgova. Možda im imaju okus po žabama, gospodična Lane; a Sjenke možda mrze žabe. – Bljak – promrmljala sam zapisujući sažetak našeg noćnog razgovora na novu stranicu. Dok sam dovršavala pisanje, masa oko mene se iznenada počela kretati i bacila sam pogled prema vratima muzeja, koja su sada bila otvorena. Pažljivo sam ugurala dnevnik u torbicu da mi ne zapriječi pristup kopiju, prebacila torbu preko ramena i ustala, zadovoljna činjenicom da usprkos tolikoj blizini s PM-om jedva osjećam mučninu. Nisam se namjeravala odvajati od kopija, pa sam se prethodne noći prisilila da spavam s njime u nadi da će me njegova prisutnost to manje smetati što više vremena bude u mojoj blizini. Čini se da je moj plan djelovao. Čim sam ušla u predvorje muzeja natkriveno kupolom raspoloženje mi se popravilo. Oduvijek sam voljela muzeje. Vjerojatno bih se sad trebala praviti da ih volim zato što sam žedna znanja, pravi erudit kojem nikad nije dosta novih spoznaja, ali da vam iskreno kažem, volim ih jer se u njima nalaze krasni izlošci, a koliko sam čula o ovome muzeju, prepun je divota. Jedva sam čekala da ih sve razgledam. Nažalost, neću vidjeti bogzna što. Jednog ću se dana prestati skidati u V’Laneovoj blizini, ali cijena tog otpora bit će gubitak dijela moje duše. Danas, sad i ovdje, šetajući Nacionalnim muzejem arheologije i povijesti, zadivljena i oduševljena izložbom Ór, koja je predstavila stare irske zlatne predmete, nisam ni znala da dijelovi duše mogu biti izgubljeni. Tada sam bila toliko slijepa, nisam vidjela ništa od svega što se događalo oko mene. Imala sam dvadesetdvije godine, bila sam zgodna i svega mjesec dana prije svih tih dogadaja moja je najveća briga bila opasnost od toga da Revlon povuče moju omiljenu nijansu ružičastog laka za nokte, jer to bi zbilja bila katastrofa epskih razmjera – pa zaboga, ostala bih bez savršene boje uz kratku ružičastu suknjicu koju sam i sad imala na sebi, uz usku bijelu majicu, svjetlucave zlatne sandale s točno toliko visokim potpeticama da naglase moje čvrste osunčane noge. Između mojih čvrstih grudi njihala se dugačka ogrlica s nekoliko nizova

sitnih bisera, jednakog stila kao moje naušnice i narukvica koji su mi davali točno toliko glamura koliko mlada osoba treba imati. Tamne kovrče nježno su mi padale oko lica i privlačila sam poglede. Podigla sam bradu i nasmiješila se u sebi. Ah, mala zadovoljstva … Nekoliko vitrina s izlošcima dalje od mene, pored stuba, stajao je zbilja zgodan dečko i gledao ravno u mene. Bio je visok, atletske grade, kratke tamne kose i najljepših plavih očiju koje sam ikad vidjela. Bio je otprilike mojih godina, možda koju godinu stariji – mogla sam se kladiti da je student – i izgledao je točno kao tip dečka s kojim bih izlazila doma, u Georgiji. Pogledom mi je dao do znanja da mu se sviđam i nasmiješio se. U ovo doba u kojem djevojke mladićima odmah dopuštaju sve, govorila je mama Alini i meni, izdignite se iz mase i natjerajte dečke da se pomuče da zadobiju našu pažnju. Kad ju konačno dobije, mislit će daje osvojio nagradu i trudit će se daju i zadrži. Dečki se ha kraju pretvore u muškarce, a muškarci najviše cijene rijetku robu. Jesam li već spomenula koliko je moja majka mudra? Tata je još lud za njom nakon trideset godina braka, još uvijek vjeruje da svijet počinje i završava njezinim osmjehom i da se ona jednog dana ne probudi, cijeli bi svijet nestao. I njegov svijet. Alinu i mene su uvijek obožavali, ali uvijek smo znale da naši roditelji vole jedno drugo više nego nas. Uvijek mi je u isto vrijeme bilo ljigavo i nekako smirujuće da nas potjeraju u drugi kraj kuće i zatvore se u spavaću sobu barem jednom – a nekad i dva puta – dnevno. Nas dvije bismo zakolutale očima, ali u svijetu u kojem je stopa razvoda viša od cijene goriva, njihova je postojana ljubav bila naš oslonac. Baš sam se krenula nasmiješiti tom dečku kad sam zastala usred pokreta. Čemu sve to? Nije da u svoj novi raspored nekako mogu ubaciti izlaske s dečkima, tu negdje između Fae koji proždire ljude, mafijaša i detektiranja PM-ova. Da ne bi možda dolazili u knjižaru po mene? A što ako moj zagonetni i hladnokrvni domaćin opet odluči pogasiti sva svjetla na ulici? Zbogom, zgodni dečko, sad si samo hrpica odjeće. Ta mi je pomisao sledila krv u žilama. Ubrzala sam između izložbenih vitrina i odmaknula se od njega. Brzim korakom prolazila sam između izložaka i usredotočila se na svoju misiju, pokušavajuči osjetiti ima li kakvih PM-ova u blizini. Nigdje ničeg.

Kretala sam se iz prostorije u prostoriju, prolazila pored relikvija i starina, vitrine za vitrinom, ali mučnini ni traga. Ali zato sam osjetila nešto drugo. Očigledno je onaj zgodni uznemirio moje hormone, jer svašta mi je zločestoga odjednom padalo na pamet. Čak sam se zapitala ima li možda i brata, ili dva. Možda čak i tri … Što zbija nije bilo nalik na mene. Ja vjerujem u jedna-žena-jedanmuškarac-veze. Čak i u najvrućim maštarijama zamišljam scene jedanna-jedan, a ne porno scenarije s više partnera. No sad mi je u glavi bila izrazito detaljna slika zgodnog dečka i njegove zamišljene braće i gotovo sam posrnula od te sirove erotike. Pošteno sam zatresla glavom i podsjetila samu sebe po što sam došla u muzej: PM-ove, a ne bezumne orgije. Gotovo sam odustala od pomisli da ću pronaći išta zanimljivo kad mi je pogled privukla gužvica ružičaste svile i čipke koja je ležala na podu koji metar od mene, s lijeve strane, u smjeru iz kojeg sam došla. Pomislila sam da baš zgodno izgleda i prišla da vidim što je. Obrazi su mi se zažarili. Naravno da mi je ta gužvica bila zgodna. To su bile moje gaćice. Brzo sam ih podigla i provjerila je li sve ostalo na meni na mjestu. Suknja je tu, majica je tu, grudnjak je tu, dobro je. Hvala Bogu. Osim propuha oko gole mi stražnjice i neizdrživog stanja napaljenosti koja me mučila, sve drugo je izgledalo OK. Izgleda da sam bila posegnula ispod suknje, zgrabila gaćice, skinula ih i nastavila hodati, a da sve to nisam ni primijetila. Da nisam uvijek primijećivala sve ružičasto i da me nisu toliko privlačile krpice, vjerojatno bih se nastavila tako šetkati i svlačiti, zaokupljena veselim vrućim razmišljanjima da bi se na kraju šetkala muzejem potpuno gola. Nasreću, u tome me sprijećio pogled na moje vlastite ukusno odabrane gaćice posred muzejskog poda. Nisam bila sigurna bi li me moja površnost trebala oduševiti ili zgroziti. – Gdje si? – prosiktala sam, navlačeći gaćice i poravnavajući suknju. Iako sam se nalazila usred goleme prostorije kojom su se šetali posjetitelji zadivljeni blagom izložbe, nitko nije obazirao pažnju na mene. Bila sam savršeno svjesna tko me upravo doveo do toliko žestoke, sirove napaljenosti da sam se počela skidati. Negdje u blizini se skrivao Fae, prikriven svojom uobičajenom maskom, i to jedan od onih seksi Fae. Pretpostavila sam da je to V’Lane,

ponajprije zato što mi je pomisao da bi u mojem svijetu mogao biti još koji tako užasavajuće lijep Fae, još netko tko će mi pomutiti um i uznemiriti libido, bila krajnje uznemirujuća. Negdje iza sebe začula sam smijeh koji mi je poput glatkih, okruglih, hladnih bisera prešao preko klitorisa i odjednom sam bila tek beskrajna provalija užarene potrebe za seksom. Noge su mi se tresle, gaćice opet nestale s mene, unutrašnjost bedara oviažila i bila sam toliko željna seksa da sam znala da ću umrijeti ako ga ne dobijem odmah tu i sad. Zveckanje me navelo da pogledam prema tlu. Pored mojih gaćica ležala je moja biserna oglica. Nisam bila sigurna jesam li ja učinila ono što sam maloprije osjetila među nogama, ili je Fae bio odgovoran za to. – V’Lane – prošaptala sam usnama jednako nabreklim kao i moje grudi. Tijelo mi se mijenjalo, spremalo na dodir Gospodara, smekšavalo, postajalo zrelije, spremnije, bujnije. – Na koljena, ženko – rekao je glas. – Preko mene mrtve, Fae – zarežala sam. Opet se nasmijao, a bradavice su mi se zažarile. – Ne još, sidhe-seer, ali jednog dana možda ćeš preklinjati za smrt. Srdžba. Ono što me spasilo u ranijem susretu bila je srdžba. Srdžba i još nešto na s … Ali koja je ta druga riječ bila? Što me onda spasilo? Koja me mračna pomisao navela da se oduprem, da postanem hladna i prazna kao sama Smrt? – Slanina – promrmljala sam. Ne, to nije bilo to. Starina? Sumrak? Sjetva? Seks? Nije li seks odmah i ovdje krasna ideja? Nije li Fae rekao “Na koljena, ženko”? Tko sam ja da mu proturječim? Kleknula sam na hladni mramorni pod muzeja i povukla suknju preko bokovao, otkrivajući se. Evo me. Uzmi me. – Na sve četiri – rekao je glas iza mene, opet se smijući i opet sam osjetila kako mi između bedara, preko napetih, glatkih usana polako prolazi hladna niska bisera. Kralješnica mi se izvila, stražnjica uperila prema gore i ispustila sam zvuk koji uopće nije bio ljudski. Misli su mi letjele. Osjećala sam Fae iza sebe, ali još uvijek nisam znala je li V’Lane ili netko drugi taj koji će me prikovati za pod i ševiti dok ne umrem. Onda sam osjetila njegove ruke na svojoj stražnjici i namještao me kako mu se sviđa, pa iako sam bila null, zaboravila sam da uopće imam ruke, iako je u blizini bilo moje koplje, zaboravila sam da uopće

imam torbicu, iako sam nekoć imala sestru koja je ubijena negdje u Dublinu … – Sestra! Ta je riječ poput eksplozije izletjela iz mene s takvom odlučnošću i takvim očajem da je sa sobom povukla i kapljice sline. Otrgnula sam se iz stiska Fae, okrenula i zabila oba dlana u V’Laneova prsa. – Svinjo jedna! – otpuzala sam postrance poput kakvog gologuzog raka, u očajničkoj želji da se dočepam svoje torbice koju sam bila odbacila nekoliko metara dalje, pored majice i cipela. Dok sam stigla do hrpice svojih odbačenih stvari, Fae se bio ponovno pokrenuo. Barrons je bio u pravu: što su višeg staleža, to su moćniji. Kraljevski stalež očigledno sam mogla zamrznuti svega na nekoliko sekundi. Ni približno dovoljno. – Nismo mi svinje – rekao je hladno, ustajući. – Ljudi su životinje, ne mi. – Ma naravno. Nisam ja ta koja je sama sebe umalo silovala! – Željela si me i još me želiš – rekao je bezosjećajno. – Tvoje tijelo izgara od želje za mnom, ženko. Želiš me obožavati. Želiš biti na koljenima. Najgore od svega je bilo što je bio u pravu. Željela sam ga. Čak i u ovom trenutku leđa su mi bila izvijena u senzualnom pozivu, stražnjica uperena uvis kao u mačke u veljači, svaki pokret podatan i izazovan. Bila sam golema seksualna ponuda. U meni je čučala bezumna nimfomanka koju se uopće nije ticalo s koliko će ju orgazama Fae ubiti. Drhtavim rukama sam zgrabila torbicu. – Drži se dalje od mene – upozorila sam ga. Po izrazu lica vidjelo se da nema ni najmanje želje za približavanjem. Po izrazu lica vidjelo se da mu se gadi činjenica da imam moć nad njime, makar i tako kratku; da obično ljudsko biće ima moć nad njime, tako moćnim. – Zašto si došla ovamo? Što je našega ovdje, sidhe-seer? – upitao je strogo. Otkopčala sam torbicu, odgurnula aluminijsku kuglicu s vrha kopija i uhvatila ga, ali nisam izvadila. Željela sam zadržati element iznenađenja. – Ništa.

– Lažeš. – Ne, ne lažem, ovdje nema ničeg vašeg – rekla sam iskreno, ali ni da je bilo drugačije, ne bih bila rekla nešto drugo. – Prošlo je pet dana, sidhe-seer. Što si uzela od O’Banniona? Sumnjičavo sam trepnula. Kako je znao za to? – Poginuo je pokušavajući vratiti to što si uzela, eto kako znam. Znam gdje živiš – rekao je. – Znam kuda se krećeš. Beskorisno je lagati mi. Uvjeravala sam samu sebe da mi je Fae to pitanje pročitao s lica, a, ne iz misli. Zagrizla sam si jezik da ne bih jecala. Opet mi je nešto radio. Opet je imao moje bisere u ruci. I provlačio ih je između mojih nogu, jednu po jednu tvrdu hladnu kuglicu. – Govori, sidhe-seer. – Želiš znati što smo uzeli? Pokazat ću ti što smo uzeli! – čvrsto sam obavinula prste oko drške kopija, naglim potezom ga izvukla iz torbice i prijeteći ga uperila prema njemu. – Ovo! To je bio prvi put da sam vidjela takav izraz na licu jednog Fae, ali ne i posljednji. Ispunio mi je žile ludim osjećajem moći snažnim gotovo koliko i seksualna uzbuđenost koja me još držala. V’Lane, princ Tuatha De Danaan, se nečega plašio. A to nešto je bilo u mojoj ruci. Veličanstveni Fae je nestao. Tek tako. U tren oka, rekla bih da sam trepunula. Ali nisam. Nestao je. Sjela sam, duboko dišući, grčevito držeći koplje, pokušavajući doći k sebi. Polako sam ponovno postajala svjesna prostora oko sebe: žamora, boja, te naposlijetku i dijelova razgovora. – Što misliš, što izvodi? – Nemam pojma, stari, ali dupe joj je super. A cice za umrijeti! – Pokrij oči, Danny. Smjesta – čula sam glasan i prodoran glas neke majke. – Prostakuša. – Meni izgleda sasvim pristojno – ovaj je komentar bio popraćen zviždukom i bljeskom fotoaparata. – Koga to vraga ima u ruci? Da pozovemo policiju? – Nemam pojma, možda hitnu pomoć? Ne izgleda mi baš zdravo. Bacila sam pogled oko sebe poput životinje. Bila sam na podu, sa svih strana okružena ljudima koji su se približavali, odozgo buljili u mene

pohlepnim, znatiželjnim pogledima. Udahnula sam isprekidano, željela sam se rasplakati i cviliti, gurnula koplje natrag u torbicu – kako bi pobogu objasnila otkud mi – povukla suknju dolje preko stražnjice, zakopčala grudnjak, napipala na podu majicu i navukla ju, pokupila cipele i ustala. – Mičite se – zavapila sam, pa se razmičuči te lešinare probila kroz masu. Nisam si mogla pomoći. Zaplakala sam čim sam trkom izjurila iz prostorije. Za ženu u njezinim godinama bila je impresivno brza. Presjekla mi je put manje od pola ulice od muzeja, stala ispred mene i ispriječila mi se na putu. Naglo sam skrenula ulijevo i zaobišla ju bez zaustavljanja. – Stani! – povikala je. – Nosite se kvragu! – ljutito sam dobacila preko ramena dok su mi se vruće suze slijevale niz obraze. Moj trijumf nad V’Laneom i premoć koju mi je dalo koplje bili su potpuno zasjenjeni mojim javnim poniženjem. Tko zna koliko sam dugo sjedila tamo, pružajući svima uvid u dijelove tijela koje nijedan muškarac nikada nije pogledao na danjoj svjetlosti osim ako nije bio oboružan medicinskim instrumentima i liječničkom titulom? Tko zna koliko su me dugo promatrali? Zašto me nitko nije pokušao pokriti nečime? Kod nas na jugu neki kavalir ogrnuo bi me svojom jaknom. Pritom bi bacio pogled na sve što se nudi, mislim, grudi su grudi, a muškarci su muškarci, ali kavalirstvo još živi u našem kraju. – Voajeri – rekla sam ogorčeno. – Bolesnici željni skandala. Hvala vam na tome, reality programi. Ljudi su se toliko navikli buljiti u privatne, intimne trenutke drugih ljudi i nasladivati se najnižim momentima njihovih života da im je postalo potpuno prirodno da kad palete na ovakvo nešto stanu i gledaju, umjesto da pokušaju pomoči nekome u nevolji. Starica se opet našla ispred mene i ovoga puta pokušala sam ju zaobići s desne strane, ali zakoračila je u isto vrijeme kad i ja i zabila sam se ravno u nju. Bila je toliko stara, toliko Bitna i izgledala je toliko krhko da sam se pobojala da bi mogla pasti, a u njezinim godinama pad je vjerojatno značio slomljene kosti i dug oporavak. Dobar odgoj – za

razliku od onih gadova u muzeju, neki od nas su dobili kućni odgoj – je privremeno nadjačao moj jad i zastala sam, primivši ju za laktove. – Što je? – upitala sam. – Što želite od mene? Želite me opet opaliti po glavi? Samo naprijed! Opalite me da i to obavimo! Ali mislim da vam ipak moram reći da ovoga nisam mogla izbjeći i da je situacija – ah, naravno, a kakva bi bila nego složena. Moj je napadač bila ista ona starica iz puba koja me prve večeri kad sam stigla u Dublin čvrgnula po glavi i naredila mi da prestanem buljiti u Fae i gubim se nekamo drugamo poginuti i – iako sam sada znala da mi je te večeri spasila život – znam i daje to mogla ljubaznije izvesti – trenutno mi nije bilo do razgovora s njom. Zabacila je svoju glavu kao okrunjenu srebrnastobijelom kosom i pogledala me sa zaprepaštenim izrazom na licu. – Tko si ti? – povikala je. – Kako to mislite, tko sam? – rekla sam ojađeno. – Zašto me progonite ako ne znate tko sam? I inače tako trčite za strancima? – Bila sam u muzeju – rekla je. – Vidjela sam što si napravila! Dragi Isuse i Marijo i svi sveci, tko si ti, curo? Bilo mi je toliko dosta ljudi općenito da sam se zaderala: – Vidjeli ste što mi ta stvar radi i niste mi ni pokušali pomoći? Da me silovao, biste li isto tako stajali i gledali? Baš vam hvala! Lijepo od vas. Da znate da mi trenutno uopće nije jasno tko su veća čudovišta – oni ili mi. Naglo sam se okrenula i pokušala otići, ali me ščepala za nadlakticu zapanjujuće snažnim stiskom. – Nisam ti mogla pomoći i ti to dobro znaš – prošištala je. – Znaš pravila. Stresla sam ruku da se oslobodim njezinog stiska. – Zapravo i ne znam. Svi ih znaju, izgleda. Svi osim mene. – Ako se jedna od nas izda, mrtva je – rekla je oštro. – Ako se izdaju dvije, obje su mrtve. Malo nas je i svaka je od nas važna, možda sada i važnija nego ikad. Ne smijemo se izlagati riziku da nas otkriju, a ja pogotovo. Osim toga, ti si se sasvim dobro držala – i to protiv princa, ni manje ni više. Blagi Bože, kako si to izvela? Što si ti? Pogledom je brzo prešla s mojeg lijevog na desno oko, pa zatim natrag. – U prvi mah me tvoja kosa zavarala, ali onda sam te prepoznala, znala sam da si ti ona iz puba. Ta koža, te oči, način na koji hodaš – oh, da, baš

kao Patrona! Ali nisi ti Patronina, znala bih ja za to. Iz kojeg si ti dijela loze O’Connorovih? Tko ti je majka? – upitala me. Nestrpljivo sam stresla glavom. – Čujte, gospođo, rekla sam vam još one večeri u pubu da nisam nikakva O’Connorica. Prezivam se Lane. MacKayla Lane iz Georgije. Moja mama se zove Rainey Lane, a djevojačko ime joj je bilo Rainey Frye. To je to. Žao mi je što vas moram razočarati, ali u cijeloj našoj obitelji nema nijednog O’Connora. – Onda si posvojena – rekla je starica uvjereno. Uzdahnula sam. – Nema šanse da sam usvojena! – Što ti znaš! – obrecnula se. – Nemam pojma kako i zašto, ali ti si O’Connorica i točka! – Mislim stvarno! – sad sam ja povikala. – Kako se usuđujete prići mi i uvjeravati me da ne znam tko sam? Ja sam MacKayla Lane i rođena sam u bolnici Christ baš kao i moja sestra, a moj tata je bio u rađaonici s mojom mamom dok sam se rađala i nisam usvojena, a vi nemate pojma ni o meni, ni o mojoj obitelji! – Očigledno – odvratila je starica – nemaš ni ti. Otvorila sam usta, pa se predomislila i zatvorila ih, okrenula se i otišla. Raspravom s ovom staricom samo bih davala vjerodostojnost njezinim zabludama. Nisam bila usvojena i u to sam bila jednako toliko uvjerena koliko sam znala da je ova starica luda. – Kamo si krenula? – upitala me. – Postoje stvari koje moram znati. Tko si ti, možemo li ti vjerovati i kako si se, za ime Božje, dočepala jedne od njihovih relikvija? One večeri u pubu sam mislila da si pri-ya – tu je riječ ispljunula iz usta gotovo s gađenjem, kao da je prljava – koliko si očarano buljila u onoga. Sad nemam pojma što si. Smjesta moraš poći sa mnom. Stani, O’Connorice. Ovo posljednje rekla je glasom koji bi me ne tako davno zaustavio u mjestu i natjerao da se okrenem čisto iz poštovanja prema starijima, ali ta je cura bila prošlost. Ustvari, nisam ni bila sigurna tko je ta cura bila, kao da je Mac OP – Otprije Poziva kojeg sam primila onoga dana pored bazena – bila nestvarna, samo krasan i prazan skup pomodne odjeće, vesele glazbe i jogunastih snova. – Prestanite me tako zvati – prosiktala sam na nju preko ramena – i

držite se dalje od mene, stara babo. Potrčala sam, ali svejedno nisam bila dovoljno brza da me ne sustignu njezine posljednje riječi. Čim ih je izgovorila znala sam da će me mučiti uporno poput oštrog kamenčića u cipeli. – Onda ju pitaj – starica je povikala izazivački. – Ako si toliko uvjerena da nisi posvojena, MacKayla Lane, porazgovaraj sa svojom majkom i upitaj ju.

DEVETNAEST

Što nam je u planu za večeras? – upitala sam Barronsa čim je ušao u knjižaru. Cijelu sam se večer šetkala pred prednjim prozorima, sa svim svjetlima upaljenim i u knjižari i ispred nje, promatrajući kako se noć spušta oko blještave utvrde. Valjda sam zvučala pomalo napeto jer je podigao obrvu i zagledao se u mene. – Nešto nije kako treba, gospodična Lane? – Sve OK. Baš sve. Ja sam OK. Samo sam htjela znati čemu se mogu radovati večeras – rekla sam. – Pljačkanju nekoga koga ćemo poštedjeti, ili pljačkanju nekoga koga ćemo stajati života. Čak sam i samoj sebi zvučala zajedljivo, ali željela sam znati koliko ću gora osoba postati prije nego što svane sljedeće jutro. Svakog mi je dana bilo sve teže prepoznati ženu koja me promatrala iz ogledala. Barrons me obišao sporim korakom. – Jeste li sigurni da je sve u redu, gospodična Lane? Djelujete malo napeto. Okretala sam se oko vlastite osi, prateći ga pogledom. – Sve superiška – rekla sam. Oči su mu se suzile. – Jeste li pronašli išta u muzeju? – Ne. – Jeste li pretražili sve izložbe? – Ne.

– Zašto ne? – Nije mi se dalo – rekla sam. – Nije vam se dalo? Barrons je na trenutak izgledao potpuno zbunjeno, kao da mu je i sama pomisao da bi netko mogao odbiti njegovu naredbu bila jednako nezamisliva kao preseljenje čovječanstva na Mars. – Nisam ja vaš konj za vuču – rekla sam. – Imam ja i svoj život. Barem sam ga imala. Nekad sam radila savršeno normalne stvari, izlazila s dečkima, išla na večere i u kino, družila se s prijateljima i nikad u životu ni pomislila nisam na vampire ili čudovišta ili mafijaše. Zato mi ne počinjite s prigovorima da nisam ispunila vaša očekivanja. Ja vama ne govorim kako ćete provesti dan, zar ne? Čak i PM-detektor s vremena na vrijeme treba odmor – pogledala sam ga zgađeno. – Možete biti sretni da vam uopće pomažem, Barrons. Počeo mi se približavati i nije stao sve dok nije bio dovoljno blizu da osjetim toplinu koja je isijavala iz njegovog velikog, čvrstog tijela. Sve dok nisam morala zabaciti glavu unatrag da bih ga mogla pogledati, a kad sam to učinila sudarila sam se s pogledom njegovih očiju tamnih poput ponoći, s njegovom baršunastom zlaćanom kožom, senzualno izvijenim usnama i punom donjom usnom koja je nagoviještala nezasitnu požudu, donjom koja je odavala samokontrolu, pa čak i malo okrutnosti i odmah sam se zapitala kako bi bilo … – Hopla. Naglo sam se stresla da razbistrim misli. Iz svoja dva susreta sa V’Laneom shvatila sam da je dosta biti u blizini seks-Fae da bi hormoni potpuno poludjeli i da ta napetost ne prestaje dok se ne oslobodi na neki način. Ono što mi je V’Lane napravio ostavilo me u stanju užasne napaljenosti koja je nestala tek nakon impresivnog broja orgazama i dugog ledenog tuša. A ipak mi se sad činilo da nisam bila gotova, jer sam još osjećala tragove tog napada. Inače nema drugog načina da se objasni zašto sam sad stajala ovako i razmišljala kako je to ljubiti se s Barronsom. Nasreću odabrao je baš taj trenutak da otvori ta usta koja su me tako uznemirujuće privukla i počne nešto pričati. Njegove su riječi brzo i okrutno popravile moju perspektivu. – Još uvijek mislite da se jednostavno možete maknuti od svega ovoga, zar ne, gospodična Lane? – rekao je smireno. – Vi još uvijek mislite da je

smisao ovoga pronaći Sinsar Dubh, mislite da je smisao saznati tko je ubio vašu sestru – ali prava je istina da vaš svijet odlazi kvragu, a vi ste jedna od rijetkih koji mogu nešto poduzeti da to spriječe. Ako Sinsar Dubh padne u krive ruke, nećete oplakivati samo gubitak vlastitog manikiranog svijeta duginih boja, nego propast čovječanstva. Što mislite, koliko ćete preživjeti u svijetu u kojem se Knjige dočepao netko poput Mallucéa onog Unseelie koji je svoje Nosoroge postavio na strateška mjesta diljem grada? Što mislite koliko dugo ćete željeti živjeti u tom svijetu? Ovo nije zabava, gospodična Lane; ovo nije igra. Nije čak ni pitanje života i smrti. Ovo je pitanje sudbine koja je mnogo gora od smrti. – Mislite li stvarno da ja to ne znam? – obrecnula sam se. Možda nisam pričala o svemu ovome što je on upravo istresao, ali sam o tome u svakom slučaju razmišljala. Znala sam da se radi o stvarima daleko većim i važnijim od toga što se događa u mojem životu, u mojem kutku svijeta. Otkako sam sjedila i jela krumpiriće i kečap i promatrala Sivog Čovjeka kako uništava onu bespomoćnu ženu, svake sam se večeri pitala koga je odabrao za novu žrtva. Izbliza sam pogledala sva usta Stvora Sa Stotinu Usta i znala sam da je negdje vani, da nekoga proždire. Upitala sam se – pokušavajući skočiti godinu ili dvije unaprijed kroz vrijeme – kako će Dublin izgledati. Nisam sumnjala da će se Zona Tame napuštene četvrti nastaviti širiti, znala sam da se širi i dok ja tu stojim s Barronsom, negdje vani pregorjela je još jedna ulična svjetiljka, poslavši posljednji slabašni tračak svjetlosti u tamu prije nego što se ugasila, a Sjenke su se odmah obavile oko nje i sutra, ako je za vjerovati Barronsu, toga dijela grada nitko se neće sjećati. Takve brige nisu me mučile samo danju; našle su put i do mojih snova. Prošle sam noći imala noćnu moru u kojoj sam lebdjela nad Dublinom koji je bio potpuno zavijen u tamu i jedino što je bilo osvijetljeno je bila knjižara, četverokatna utvrda usred grada. Onako nadrealno kako to već biva u snovima, u isto sam vrijeme bila i iznad grada i u knjižari, gledajući kroz prozor. Toliko je Dublina bilo u rukama tame da sam znala da čak i ako bih krenula iz knjižare s prvim zrakama jutarnjeg sunca, ne bih stigla do sljedećeg osvijetljenog utočišta prije mraka; znala sam da sam zarobljena u Barrons Books and Baubles do kraja života. Probudila sam se razmišljajući o proročkim snovima i apokalipsama umjesto o veselim stvarčicama koje su me uvijek zabavljale ujutro – što

ću toga dana jesti, što ću obući. O da, znala sam ja da postoje sudbine gore od smrti. Naprimjer nastaviti živjeti nakon što vam je sestra ubijena. Naprimjer saznati da je sve što ste mislili da znate o sebi i svijetu općenito jedna golema gadna laž. Ali prava istina o kojoj je govorio Barrons nije me se ticala. Ja sam u Dublin došla saznati tko je ubio Alinu, provesti pravdu kako znam i umijem, te se zatim vratiti doma – a to sam još uvijek planirala. O’Bannion više nije predstavljao prijetnju, a možda će Mallucé zaboraviti na mene ako mu se maknem s puta. Možda će Barrons spasiti grad od Fae. Možda će Kraljica – ako je išta od onoga što je rekao V’Lane istina – pronaći Knjigu Tame i bez moje pomoći, vratiti Unseelie u zatvor, možda se tada naš svijet vrati u normalu. Možda ako ja odem se sve sile Tame koje žele Sinsar Dubh obruše jedne na druge i bore do smrti. Mogućnosti ima napretek i nijedna od njih ne mora uključivati mene. Bilo mi je dosta ovoga grada. Željela sam otići prije nego što se pored mene otvori još koja paralelna stvarnost. – Zašto se onda tako ponašate? – upitao je Barrons. – I zašto niste dovršili posao u muzeju? – Jer mi je dan bio loš, OK? – rekla sam hladno, iako sam iznutra ključala poput vulkana spremnog na erupciju u svakom trenutku. – Nemamo li svi pravo na loš dan povremeno? Ispitivački je promatrao moje lice neko vrijeme, pa onda slegnuo ramenima. – No dobro. Dovršite ga sutra. Zakolutala sam očima. – A što radimo večeras? Slabašno se nasmiješio. – Večeras ćete, gospodična Lane, naučiti ubijati. Znam što se sada pitate, jer i sama sam se to pitala: jesam li nazvala mamu? Nisam ni toliko glupa, ni toliko bezobzirna. Znala sam da je mama još u šoku zbog Alinine smrti i nisam ju namjeravala dodatno uzrujavati. Pa ipak, morala sam dokazati onoj staroj kokoši da nije u pravu, pa sam se nakon dovršavanja posla u muzeju i kratkog posjeta željezari da kupim zalihu džepnih svjetiljki brzo vratila u knjižaru da što prije nazovem

bolnicu u kojoj sam rođena i zauvijek stanem na kraj ludim tvrdnjama starice. Ono što je zbilja super kod malih gradova je da su ljudi puno spremniji pomoči nego u velikom gradu. Mislim da je to zato što su svjesni činjenice da je osoba na drugom kraju telefonske žice netko na koga bi mogli naletjeti kad u utorak budu vodili dijete na trening bejzbola, ili u srijedu u kuglani, ili na jednom od piknika i sajmova koje crkva svako malo prireduje. Nakon što su me prebacivali s jednog odjela na drugi i ostavili da čekam par puta, konačno sam se probila do gospode koja je vodila bolnički arhiv, po imenu Eugenia Patsy Bell i naravno da je bila super ljubazna. Nakon par minuta razgovora saznala sam da sam išla u srednju školu s njezinom nećakinjom Chandrom. Rekla sam joj što me zanima i potvrdila mi je da bolnica vodi evidenciju o rođenima i umrlima, i to i na papiru i u računalima. Zamolila sam ju da pronađe moj matični list i pročita mi ga ovako preko telefona. Rekla je da joj je jako žao, ali da to ne smije učiniti, no ako joj potvrdim da sam doista ona za koju se izdajem, može mi ispisati izvadak iz matične knjige rođenih s računala i poslati mi ga popodnevnom ekspres poštom. Dala sam joj Barronsovu adresu i baš sam se spremala prekinuti razgovor kad me zamolila da malo pričekam. Sjedila sam tako na drugom kraju linije i slušala ju kako tipka nešto po tipkovnici. Dva puta me zamolila da joj ponovim osobne podatke, pa i jesam, ali svaki put me hvatao sve veći strah. Onda me zamolila da pričekam još malo dok ona provjeri i pisani arhiv. Čekala sam dugo i bilo mi je drago da sam zvala sa fiksnog telefona u knjižari, na Barronsov račun. Onda se Eugenia vratila i rekla – ma nije li to čudno? – da nema nikakvih podataka i ne može to nikako objasniti jer je bila sigurna da bolnica čuva sve podatke. Bolnički arhiv bilježio je sva rođenja od početka dvadesetog stoljeća i baš je ona bila zadužena za unos novih podataka, u čemu je bila vrlo pedantna. Rekla je da joj je jako žao što mi ne može pomoći, ali u arhivu bolnice ne postoji nikakav zapis, ni računalni ni bilo kakav drugačiji, da je tamo prije dvadesetdvije godine rođena neka MacKayla Lane. Kad sam inzistirala, potvrdila je da također nema podataka ni da je prije dvadesetčetiri godine rođena neka Alina Lane. Ustvari, rekla je, nema

nikakvih podataka da je u toj bolnici u prošlih pedeset godina rođen itko s tim prezimenom. Nismo mogli pronaći nijednog Unseelie. Hodali smo ulicama, ulazili u pubove, ali nismo pronašli nijednog. Bila sam naoružana kopljem koje je moglo ubiti Fae i što je još važnije, bila sam jako loše volje, a bila mi je uskraćena prilika da se ispušem ubijajući jedno od tih čudovišta koja su bila glavni krivac za to što mi se život pretvorio u totalni kaos. Nije da sam baš bila sigurna da ću uspjeti ubiti Fae. Mislim, znala sam da sam mentalno spremna na svašta, ali nisam znala hoće li me tijelo poslušati i napraviti što se od njega očekuje. Bila sam prilično sigurna da osjećam ono što dečki osjećaju prije prve prave tučnjave: pitaš se hoćeš li uspjeti srušiti protivnika, ili ćeš se javno poniziti udarajući kao curica, ili još gore, potpuno promašiti. – Zato sam vas doveo ovamo večeras – rekao je Barrons kad sam mu otkrila svoje brige. – Radije bih da pogriješite dok sam ja u blizini, nego da kad prvi pokušate ubiti Fae sami umjesto toga on ubije vas. Nisam ni znala koliko će se njegove riječi pokazati proročanskima. – Znači samo ste produljiti radno vrijeme, štitite svoju imovinu, ha? – rekla sam suho dok smo izlazili iz još jednog puba krcatog ljudima, bez ijednog čudovišta. Ali na stranu sarkazam, bilo mi je drago da je kraj mene i da mi može priskočiti upomoć. Možda ne vjerujem Barronsu, ali u međuvremenu sam razvila pristojnu dozu poštovanja prema njegovoj sposobnosti da se “snađe” u svakakvim situacijama. – Dakle slušam; kako bih ja to trebala izvesti? – upitala sam. – Postoji li kakav dobar trik? – Samo ga zamrznite i probodite, gospodična Lane. Ali učinite to brzo. Ako sklizne nekamo, neću vas moći spasiti. – Bih li ga trebala ubosti na neko posebno mjesto? Mislim, ako naletimo na stvora koji posjeduje dijelove tijela donekle slične ljudskima. Možda su oni kao vampiri? Možda ih moram dohvatiti ravno u srce? A kad smo već kod toga, imaju li oni uopće srca? – Želudac je uvijek dobar izbor. Bacila sam pogled na svoju svijetloljubičastu majicu i kratku suknju s ljubičastim cvjetovima. Ta je boja super pristajala uz moju tamnu kosu.

– Krvare li? – Neki krvare. Odnosno, moglo bi se reći da krvare, gospodična Lane. Nasmiješio se kratko i zločesto, nimalo ljubazno i iste sam sekunde znala da će mi se opako gaditi ta tekućina ili što već iscuri iz probodenog Unseelie. – Možda biste se trebali odjenuti u crno drugi put. Ali s druge strane, uvijek vas možemo oprati crijevom iza garaže. Dok smo prelazili prag četrnaestog puba te večeri, namrštila sam se. – Postoje li i takvi među njima koji samo nestanu u oblačiću? Zar nije to ono što se dogodi s čudovištima kad ih ubijete? Iste se sekunde rasprše u prašinu koju sekundu kasnije raznese povjetarac što se pojavio u pravom trenutku? – Oblačiću, gospodična Lane? U pubu u kojeg smo upravo ušli bila je glazbena večer i svirao je bend, pa je bio dupkom pun. Progurala sam se u gomilu, slijedeći Barronsova široka leđa. – Ma znate, nestanu. Tako da nitko ne mora ništa čistiti objašnjavati kakvi su to neobjašnjivi leševi posred našeg svijeta – pojasnila sam. Pogledao me uzdignute obrve. – Otkud vama takve ideje? Slegnula sam ramenima. – Iz knjiga i filmova. Kad probodete vampira stvori se oblačić i puf – nema ga više. – Stvarno? – frkuno je nosom. – Život je rijetko kada tako praktičan. Stvarni svijet je znatno kompliciraniji. Prilazeći šanku u središtu puba dobacio mi je preko ramena: – Da sam na vašem mjestu, ne bih se pouzdao u glogov kolac protiv vampira, gospodična Lane. Bit ćete grdno razočarani. A da ni ne spominjem da ćete biti mrtvi. – Pa onda kako se točno ubija vampira? – upitala sam njegova leđa. – Dobro pitanje. Tipičan Barronsovski odgovor – nikakav odgovor. Kad tad ću ja njega pritisnuti pitanjima i neću ga pustiti da se izvuče, jedan dan kad me ne bude toliko drugih stvari mučilo. Zatresla sam glavom i usredotočila se na ljude oko sebe, pretražujući lica u potrazi za jednim koje će zadrhtati, rastopiti se kao vosak i razotkriti čudovište koje se skriva ispod njega.

Ovoga puta nisam bila razočarana. Barrons ga je opazio u istom trenutku kad ja. – Pored kamina je – rekao je tiho. Oči su mi se suzile, šake stisnule u pesnice. O da, ovoga bih htjela dokrajčiti. To bi svakako stalo na kraj barem dijelu mojih noćnih mora. – Vidim ga – rekla sam. – Što da radim? – Čekajte da izađe. Ne smijemo se boriti u javnosti. Kad umre, privida će nestati. Cijeli pub bi vidio kako zapravo izgleda. – Pa možda bi cijeli pub i trebao vidjeti kako zapravo izgleda – rekla sam. – Možda bi trebali znati što se dogada i što vreba tamo vani. Barrons me pogledao. – Zašto? Da bi se bojali bića protiv kojih se nikako ne mogu obraniti? Da bi imali noćne more zbog čudovišta koja ih mogu ščepati prije nego što ih primijete? Ljudi nam u ovoj bitci nisu ni od kakve koristi. Prekrila sam usta rukom i dala sve od sebe da ne povratim večeru, kokice iz mikrovalne. Imala sam osjećaj kao da ponovno pucketaju, ovoga puta u mojem želucu, i tek što nisu eksplodirale. – Ne mogu samo stajati i promatrati ovo – rekla sam. Nisam znala je li moja iznenadna mučnina rekacija na Unseelie čudovište ili njegovu žrtva. – Još malo pa je gotovo, gospodična Lane. Skoro će ju dokrajčiti. Za slučaj da to i sami ne vidite. Ali itekako sam vidjela. Istoga trenutka kad sam opazila Sivog Čovjeka i njegovu odabranicu znala sam da je skoro gotov. Žena koju je proždiralo isušeno, tri metra visoko čudovište bila je krasno građena. Imala je strukturu lica manekenke, crte lica kojima se supermodeli razlikuju od običnih zgodnih cura. Ja sam zgodna cura. Ova žena je nekoć bila prekrasna. Sada su te krasne kosti bile sve što je od nje ostalo ispod tanašnog sloja blijedog, isušenog, mlitavog mesa. A upropaštena žena još je uvijek gledala odurnog Unseelie stvora pogledom punim obožavanja. Čak i s mjesta na kojem sam stajala vidjela sam da su joj oči krvave, zamućene. Znala sam da su joj zubi sigurno nekada bili biserno bijeli, no sada su bili sivi, krti i izgledali su kao da će se svakog trenutka raspasti. U uglu usta imala je malu, ali gadnu ranu ispunjenu gnojem, a na čelu joj se javljala još jedna. Kad je zamahnula glavom zavodnički se osmjehujući vlastitoj propasti – koja je u njezinim očima izgledala kao prekrasan plavokos

muškarac – ispala su joj dva pramena kose; jedan na pod, a drugi na cipelu muškarca koji je stajao iza nje, koji je pogledao prema dolje, vidio taj žalosni čuperak na svojoj cipeli i odbacio ga nogom uz gađenje. Zatim je pogledao žrtvu Sivog Čovjeka, zgrabio svoju curu za ruku i odvukao je kroz gomilu kao da bježi od kuge. Odvratila sam pogled. Nisam to mogla izdržati. – Mislila sam da zbog njega samo poružne. Nisam znala da se hrani njima dok ih ne ubije. – Najčešće i ne hrani. – Ubija ju, Barrons! Moramo ga zaustaviti! – čak sam i ja čula histeriju u vlastitom glasu. Okrenuo me prema sebi primivši me za ramena i protresao me. Njegov me dodir prožeo poput udara groma. – Priberite se, gospodična Lane! Prekasno je. Za nju više ne možemo ništa učiniti. Ta žena nema ni najmanje šanse da se ikada oporavi od toga što joj je napravio. Umrijet će. Samo je pitanje vremena kad. Noćas zbog njega, sutra od vlastite ruke, ili za nekoliko tjedana od teške i progresivne bolesti koju liječnici neće znati ni prepoznati, ni zaustaviti njima poznatim metodama. Gledala sam ga netremice. – Šališ se? Misliš, čak i ako žrtva pokuša ponovno preuzeti kontrolu nad vlastitim životom koliko god može, svejedno će s vremenom umrijeti? – Ako Sivi Čovjek dovede stvari do ovog stanja, svakako. Ali najčešće ipak ne. Najčešće ostavlja svoje žrtve na životu jer ih voli ponovno posjetiti s vremena na vrijeme, uživati u njihovoj boli na dulje vrijeme. Ipak, povremeno nade žrtvu koja je toliko lijepa da kao da ne može podnijeti njezino postojanje, pa ju ubija odmah. Barem se nikada neće morati pogledati u ogledalo, gospodična Lane. Barem će njezin boravak u paklu biti kratak. – To bi trebalo biti utješno? – zavapila sam. – Da će patnja biti kratka? – Podcjenjujete vrijednost prolaznosti, gospodična Lane – oči su mu bile ledene, osmjeh još i hladniji. – Koliko ste vi stari, dvadesetjednu, dvije? Iza mene se začuo prasak lomljenja stakla, tupi udar tijela što pada na pod, pa onda kolektivni uzdah. Barrons je pogledao preko moga ramena.

Njegov je arktički osmijeh nestao. – O, Bože, je li mrtva? – povikao je ženski glas. – Izgleda kao da joj lice truli! – uzviknuo je neko muškarac, zgađeno uzrujan. – Sada, gospodična Lane – naredio je Barrons. – Krenuo je. Kreće se prema vratima. Slijedite ga. Ja sam iza vas. Pokušala sam pogledati što se dogada iza mene. Ne znam jesam li se htjela uvjeriti da ona žena uistinu više ne pati, me vodila nekakva urođena ljudska znatiželja vezana za smrt – koja bi svakako objasnila i zapadnjačke pogrebne rituale i sve one ljude koji se naguraju oko poprišta prometnih nesreća i začepe promet po Atlanti. Ali Barrons me primio za bradu i prisilio me da ga pogledam u oči. – Ne gledaj – rekao je oštro. – Mrtvi će ti se urezati u sjećanje. Samo izađi i ubij smeće koje joj je to učinilo. Zvučalo je kao dobar savjet. Izašli smo iz puba. Slijedila sam Sivog Čovjeka, a Barrons je slijedio mene, na udaljenosti od desetak koraka. Posljednji put kad sam se susrela s ovim Unseelie, imala sam dugu plavu kosu. Mislim da me neće prepoznati s mojim novim imidžem. Ne zna da sam sidhe-seer, ne zna da sam null, pa mislim da će mi šanse da ga sredim biti prilično dobre ako se uspijem dovoljno približiti. Ali to približavanje bi moglo biti problem. Bio je neljudski visok, ali i neljudski brz. Već sam jako brzo hodala da uopće održim korak s njim. Da ga uhvatim, morat ću potrčati. A bit će se nekako teško prikrasti u punom galopu, pogotovo u visokim petama. – Pobjeći će nam, gospodična Lane – Barrons je zarežao iza mene. – Mislite da ja to ne znam? – obrecnula sam se. Biće je već bilo odmaklo do pola četvrti i izgleda da je pojačalo što god da je odašiljalo jer su mu se ljudi micali s puta i zaobilazili ga u širokom luku iako ga nisu vidjeli. Odjednom se ispred mene otvorio put i jasno sam ga vidjela niz ulicu, što nije bilo dobro – teško ću ga moći slijediti ako između nas ne bude ničega i nikoga iza koga se mogu sakriti. Znala sam da moram brzo potrčati. Onda je stalo, okrenulo se i pogledalo ravno u mene. Smrznula sam se. Nisam znala kako je znao, ali je znao da ja znam, a ja sam znala da on zna za mene i nije se više imalo smisla pretvarati.

– Dovraga – čula sam Barronsa kako tiho psuje, a zatim grebanje čelika na kamenu i šušanj tkanine negdje iza mene, pa onda ništa, tišinu. Gledali smo se oči u oči, Sivi Čovjek i ja. Onda se nacerio onim svojim odurnim ustima koja su mu prekrivala pola uskog, mršavog lica. – Vidim te, sidhe-seer – reklo je. Smijeh mu je zvučao kao nožice žohara na sasušenom lišću. – Vidio sam te još u pubu. Kako želiš umrijeti – opet se nasmijalo. – Polako polakše? Poželjela sam da sam se ranije sjetila upitati Barronsa o onoj čudnoj riječi koju je starica danas upotrijebila, o tome znači li ono što mislim da znači. Zbog konteksta u kojem ju je upotrijebila sam bila prilično sigurna da sam ju pravilno razumjela, ali sad je preda mnom bio samo jedan način da to i provjerim. Ovlažila sam usne, zatreptala trepavicama, i moleći se u sebi da sam u pravu, rekla kao bez dana: – Kako god želite, Gospodaru. Ja sam pri-ya. Sivi Čovjek je uvukao dah dugačkim siktavim udahom koji je otkrio nizove zuba kao u morskog psa usadene u ta usta bez usana. Dotad se podrugljivo zabavljao, no sada mu je u crnim očima bljesnuo iznenadan interes u kojem su se spajali seksualno uzbuđenje i ubilački sadizam, na način od kojeg sam se sledila. Zagrizla sam jezik da ne odam koliko mi se gadi. Bila sam u pravu. Priya je bilo nešto kao Fae-ovisnik, Fae-kurva. Kad sve ovo završi moram upitati Barronsa što ta riječ točno znači. No sada sam mu se morala približiti. Sivi Čovjek je možda primijetio da ga vidim i slijedim, ali još uvijek nije znao da sam null, niti da posjedujem oružje koje ga može ubiti. Bilo je očito da želi ono što je mislio da nudim, barem toliko da mi povjeruje. To je bila njegova slabost, shvatila sam; Ahilova peta ovog stvora. Imao je moć isisavanja ljepote, imao je moć stvaranja privida toliko privlačne vanjštine da bi i najljepša žena poželjela biti njegova, ali nitko ga nije želio u njegovom stvarnom obliku i toga je bio svjestan. Osim … možda … netko tko je pri-ya. Žena koja je opsjednuta Fae, koja živi za Fae, koja se podaje svima, i Seelie i Unseelie. Takva bi bolesna odanost bila najbliže stvarnoj privlačnosti što ju ovo čudovište može ikada spoznati. Protrljalo je čirevima prekrivene ruke i nacerilo se pohotno. Ipak, za razliku od Stvora Sa Stotinu Usta, barem je imalo samo jedna usta za

pohotan cerek. – Na koljena, pri-ya – rekao je. Palo mi je na pamet da ti Fae zbilja vole žene na koljenima. Koja je fora s tim? Da nisu oni svi fetišisti? Nabacila sam ukočen osmijeh oponašajući onaj kakvog je imala slijepo pokorna goth-cura kod Mallucéa, pa kleknula na pločnik, golim koljenima o kamen. Iza mene na ulici nije bilo ni Barronsa, ni bilo koga drugog. Nisam imala pojma kamo su svi nestali. Izgleda da je moć odbijanja Sivog Čovjeka bila ravna V’Laneovoj. Torbica mi je bila otkopčana, ruke spremne. Ako ostane smrznut upola toliko dugo kao Stvor Sa Stotinu Usta, imat ću i više nego dovoljno vremena da ga ubijem. Čim mi se približi, mrtav je. Taj je plan mogao upaliti i zbilja je trebao upaliti, ali počinila sam kritičnu grešku. Što da vam kažem? Bio mi je prvi put. Moja očekivanja nisu imala veze sa stvarnošću. Dok je bježao od mene niz ulicu, hodao je, pa sam očekivala da mi tako i sad pride. Ali nije. Skliznuo je. Ščepao me i zgrabio jednom rukom sa žutim kandžama za kosu prije nego što sam uopće uspjela shvatiti što se događa. Neljudski snažno, podigao me sa tla, držeći me čvrsto za kosu. Nasreću, moji instinkti sidhe-seer su se aktivirali i zabila sam obje ruke u njegova prsa dok me tako dizao. Na nesreću, smrznuo se točno u toj pozi, držeći me za kosu, a ja sam ostala visjeti. Važna činjenica. Moje su ruke prosječne ljudske duljine. Koplje mi je bilo u torbici. A torbica je ležala na pločniku, barem pola metra ispod mojih nogu. – Barrons – prosiktala sam očajno. – Gdje si? – Nevjerojatno – začula sam sarkastičan ton iznad glave. – Ovaj scenarij nije bio nigdje među krpom potencijalnih scenarija koje sam predvidio. Pokušala sam pogledati uvis, ali odustala jer je previše boljelo i umjesto toga se s obje ruke primila za glavu. Što je Barrons radio na krovu? Još bolje pitanje, kako je uopće dospio na krov? Ne sjećam se da smo prošli pored kakvih praktično smještenih ljestava. A zgrada je bila visoka dva kata?

– Požuri, boli me! – zavapila sam. Znala sam koliko sreće imam da je tamo. Da sam se u ovu nevolju uvalila sama, morala bih si iščupati kosu s glave da mu pobjegnem, a iskreno rečeno nisam sigurna da je to uopće izvedivo. Imam zbilja gustu kosu, a ovaj monstrum drži golem pramen. – Požuri, što čekaš! Zgrabi moju torbicu! Ne znam koliko dugo će ostati smrznut. Barrons je skočio na pločnik ispred mene mekanim pokretom, uza zvuk čizama koje su udarile o kamen, a dugački crni kaput vijorijo je oko njega. – Vjerojatno ste o tome trebali razmisliti prije nego što ste ga smrznuli, gospodična Lane – rekao je hladno. Na visini na kojoj sam visjela gledala sam ga ravno u oči. Premjestila sam šake sa vlastite glave na nepokretnu ruku Sivog Čovjeka i svom snagom se objesila o nju da smanjim pritisak na kosu. – Možemo li o tome nakon što me spustite? – dobacila sam oštro. Prekrižio je ruke na prsima. – Ne bi postojalo nakon da nisam ovdje i da vas ne spašavam. Da vidimo gdje ste pogriješili, što kažete? Znala sam da to nije pitanje, ali svejedno sam odgovorila: – Ja kažem da radije ne bih sad o tome. – Prva greška: niste očekivali da sklizne do vas i niste bili spremni na to. Koplje je ležalo pored vas. Torbicu ste trebali držati u ruci i trebali ste biti spremni na to da ubodete Sivog Čovjeka kroz torbicu. – OK, zabrljala sam. Možete li mi sada dodati torbicu? – Dva: ispustili ste oružje iz ruke. Nikada ne ispuštajte oružje iz ruke. Baš me briga ako budete morali nositi široku odjeću i privezati si koplje ispod nje, na tijelo. Nikada ne ispuštajte oružje. Kimnula sam ali, ustvari i nisam. Nisam toliko mogla pomaknuti glavu. – Kužim. Skužila sam i prvi put kad ste mi rekli. Mogu li sada dobiti svoju torbicu? – Treće: niste promisliti prije napada. Vaša je najveća prednost u borbi jedan na jedan s bilo kojim Fae to što oni ne znaju da ste vi null. Nažalost, ovaj to sada zna. Podigao je moju torbicu – konačno – i objeručke sam posegnula za njom, ali držao ju je izvan mog dosega. Vratila sam ruke na ruku Sivog Čovjeka. Glava me počinjala žestoko boljeti. Pokušala sam ga dohvatiti

nogom, ali izmaknuo se bez muke. Jericho Barrons je imao reflekse kakvi se viđaju samo kod profesionalnih sportaša. Ili životinja. – Nikada ne zamrzavajte Fae, gospodična Lane, osim ako ste apsolutno, stopostotno sigurni da ga možete ubiti prije nego što se odmrzne. Jer ovaj ovdje – potapšao je krutu Unseelie vješalicu za odjeću na kojoj sam visjela – je savršeno svjestan svega što se dogada i istog trenutka kad se odmrzne skliznut će tko zna kamo i povesti vas sa sobom. Nestat ćete iz ovoga svijeta prije nego što vaš mozak i primijeti da se Sivi Čovjek uopće odmrznuo. Ovisno o tome kamo vas odvede, mogli biste se naći okružen desecima takvih kao on; vi ćete biti tamo, koplje će biti tu i nećete imati pojma što da radite … – O, za Boga miloga, Barrons – eksplodirala sam, ritajući se sumanuto usred zraka – dosta više! Hoćete li konačno začepiti i dodati mi torbicu! Barrons je pogledao prema kopiju, koje je napola virilo iz torbice, pa maknuo kuglicu folije sa šiljatog vrha. Onda se nagnuo prema meni i unio mi se u lice. Tako izbliza sam shvatila do koje je mjere ljut na mene. Uglovi usta i rubovi nosnica bili su mu bijeli, tamne oči gorjele su od bijesa. – Nikada da se više niste odvojili od ove stvarčice. Jeste li me razumjeli, gospodična Lane? S njim ćete spavati, s njim ćete se tuširati, s njim ćete se ševiti. Otvorila sam usta da mu kažem da ne samo da nemam nikoga s kim bih mogla obavljati ovu posljednju aktivnost, nego da ja to tako ne nazivam i da mi se nimalo ne sviđa što se on poslužio tom riječi, kad se moja perspektiva naglo promijenila. Nisam sigurna je li se Sivi Čovjek počeo micati prije nego što ga je Barrons probo posred želuca ili poslije, ali odjednom me poprskalo nešto mokro, a stvor je pusti moju kosu. Pala sam na koljena i poljubila pločnik. Sivi Čovjek je pao pred mene. Odmah sam instinktivno ustuknula na dlanovima i koljenima. Iz duboke rane na abdomenu curila mu je jednaka ogavna zeleno–siva sluz kakve je, s gađenjem sam otkrila, bilo i po mojoj majici, suknji i golim nogama. Unseelie je pogledao prvo Barronsa, pa koplje – napola omotano u nešto što je nekada bila moja najdraža torbica i možda bi još bila da s nje nije kapala sluz – a u očima su mu se žarile nevjerica, mržnja i srdžba. Iako je sav taj bijes bio orijentiran na Barronsa, okrenuo je glavu i

posljednje riječi uputio meni: – Gospodar se vratio, kučko glupa i tebi će učiniti isto ono što je učinio onoj drugoj zgodnoj maloj sidhe-seer. Poželjet ćeš da si umrla od moje ruke. Preklinjat ćeš da te dokrajči baš kao što je i ona preklinjala. Nekoliko trenutaka kasnije, kad mi je Barrons vratio torbicu, iako sam znala da je stvor mrtav izvadila sam koplje i svejedno ga još jednom probola.

DVADESET

U godini dana od dana kada sam sjela na zrakoplov i doletjela u Dublin, odlučna u namjeri da pronađem ubojicu svoje sestre i privedem ga pravdi, naučila sam da možeš saznati jednako toliko iz onoga što ti ljudi ne kažu kao i iz onoga što kažu. Nije dovoljno slušati njihove riječi. Morate poput rudara probiti slojeve neizrečenoga i pronači sakriveno. Često je jedina istina ona koja se skriva u lažima koje odbijemo izgovoriti. Barrons se te večeri riješio tijela Sivog Čovjeka – nisam pitala kako. Ja sam se vratila u knjižaru, dugo tuširala vodom toplijom nego ikad u životu, oprala kosu tri puta. I da, koplje je bilo sa mnom pod tušem. Tu sam lekciju naučila. Sljedećeg dana dovršila sam pretraživanje muzeja bez incidenata. Nigdje V’Lanea, nigdje one starice, nigdje nijednog PM–a. Po prvi put otkako sam živjela u knjižari, Barrons se te večeri nije pojavio. Pretpostavila sam da je izašao dok sam ja u svojoj sobi na katu odgovarala na e-mail poruke na svom laptopu. Bila je subota i pomislila sam da možda ima spoj, a onda se zapitala kamo netko poput njega uopće izlazi. Zapitala sam se i kakve žene izlaze s njim, no onda sam se sjetila one iz Casa Blanc. Iz čiste dosade pokušala sam ih zamisliti kako se seksaju, ali kad je žena u mojim mislima počela sve više ličiti na mene, zaključila sam da ima i pametnijih načina da se ubije vrijeme. Provela sam večer sama, gledajući stare filmove na malom televizoru kojeg je Fiona držala iza pulta u knjižari, pokušavajući ne buljiti u

telefon, ne razmišljati previše. Do nedjelje ujutro bila sam na rubu ludila. Sama sa svim tim pitanjima, nigdje žive duše za razgovor, učinila sam ono što sam se zaklela da neću učiniti. Nazvala sam doma. Javio se tata, kao i svaki put dosad kad sam nazvala iz Irske. – Bok – rekla sam živahno, prekriživši noge i namotavajući žicu telefona oko prsta. Sjedila sam na svom udobnom naslonjaču u dnu knjižare. – Kako ide? Bezvoljno smo čavrljali nekoliko minuta o vremenu u Georgiji i vremenu u Dublinu, pa krenuli s usporedbama hrane u Georgiji sa hranom u Dublinu, a onda se on upustio u dugačku tiradu o navodnoj povezanosti klimatskih područja sa mnogo padalina i lošeg raspoloženja i baš kad sam mislila da je sigurno iscrpio banalne teme i da ćemo moći početi zapravo razgovarati, počeo je s jednom od njemu dražih tema za popunjavanje praznine, koju je znao satima razvlačiti: uvijek problematična cijena goriva u Americi i uloga predsjednika u našim trenutnim ekonomskim teškoćama. Skoro sam se rasplakala. Zar smo do toga došli – do ukočenih razgovora među strancima? Dvadesetdvije godine ovaj je čovjek bio moj oslonac, moj trener bejzbola, zadužen za ljubljenje oderanih koljena, za rasprave o automobilima, moj učitelj i – iako sam znala da nikada nisam bila ambiciozna – nadala sam se da sam mu izvor ponosa i radosti. On je izgubio kćer, ja sam izgubila sestru, nismo li mogli naći načina da utješimo jedno drugo? Nervozno sam se igrala s telefonskom žicom, nadajući se da će prestati s bezvezarijama, ali nije i naposlijetku nisam više mogla čekati. Razgovor s njime nije nikamo vodio. – Tata, mogu li razgovarati s mamom? – prekinula sam ga. Dobila sam ukočen odgovor: mama spava, a on ju ne želi buditi jer se u zadnje vrijeme samo prevrće bez sna unatoč svim tim lijekovima koje pije, a liječnik je rekao da joj ništa neće pomoći da se oporavi osim vremena i odmora, a tata je htio da mu se njegova ženica vrati i zar nisam ja željela da mami bude bolje? Zato bismo ju oboje trebali ostaviti da se odmara. – Moram razgovarati s mamom – inzistirala sam.

Nije se dao uvjeriti. Mislim da sam tvrdoglavost naslijedila od njega. Oboje se ukopamo i ni makac ako nas netko pokušava na bilo što prisiliti. – Je li mama toliko loše da mi ne želiš ni reći? – upitala sam. Uzdahnuo je toliko tužnim, toliko iscrpljenim uzdahom da sam znala da ga sad vidim shvatila bih da je ostario deset godina u dva tjedna koliko mene nije bilo. – Malo je poludjela od boli, Mac. Krivi sebe za to što se dogodilo Alini i nema načina da ju uvjerim u suprotno – rekao je. – Kako bi ona ikako mogla biti kriva za Alininu smrt? – uzviknula sam. – Jer ju je ona pustila da ode u Irsku – rekao je umorno i odmah sam znala da je isti ovaj razgovor vodio s mamom desetke puta i nije joj ništa dokazao. Možda sam naslijedila tvrdoglavost od obje strane. I mama se ukopa. – To je apsurdno. To je kao da ja sjednem u taksi i poginem u sudaru, a ti sebe kriviš. Moja je odluka bila sjesti u taksi. Nisi mogao znati da će nešto poći po krivu, a nije ni mama. – Osim ako nas je netko na točno to upozorio – rekao je toliko tihim glasom da sam ga jedva čula, a ni ovako nisam bila sigurna jesam li ga dobro shvatila. – Ha? – rekla sam. – Što si rekao? Netko te upozorio da ne puštaš Alinu u Irsku? Ma daj, tata, ljudi su uvijek takvi, svega se boje! A lako je reći znao sam ja. Ne smiješ slušati takve! Iako volim Ashford, znam da ima svoje tračerice i točno si mogu zamisliti par dokonih gospoda koje uvijek guraju nos u sve i kako preglasno izgovaraju takve komentare dok moji roditelji prolaze pored njih u samoposluživanju. Komentare poput A što su drugo očekivali – tako poslati kćer tisućama milja daleko od doma! Kao da me čuo, tata je rekao: – Kakvi roditelji puštaju kćer četiri tisuće milja od doma, samu samcatu? – Svakakvi roditelji puštaju djecu da studiraju u stranim zemljama – protestirala sam. – Ne smijete sebe kriviti. – A sad si i ti daleko, Mac. Zar ti ovdje nije lijepo? Nije li ti bilo dobro s nama? Mi smo uvijek mislili da ste ti i tvoja sestra sretne ovdje – rekao je. – Jesmo! – uzviknula sam. – Bila sam sretna! Prije nego što je Alina

poginula! Nastala je teška tišina koju sam ja sebi popunila razmišljanjem o tome da sam trebala držati svoj lajavi jezik za zubima, a onda je tata rekao: – Pusti sve to na miru, Mac. Samo dođi doma. Zaboravi sve. – Molim? – bila sam u šoku. Kako je mogao tako nešto reći? – Misliš, dođi doma i pusti čudovište koje je ubilo Alinu da se izvuče? Da ostane na slobodi i ubije još nečiju kćer? – Jebe se meni živo za tuđe kćeri! Lecnula sam se. Nijednom u životu nisam čula tatu da psuje. Ako je uopće psovao, onda je to valjda činio sam sa sobom, potiho. – Zanima me samo moja kćer. Alina je mrtva. Ti nisi. Potrebna si majci. Potrebna si meni. Kupi avionsku kartu, spakiraj se odmah i dođi doma, Mac! Razmišljala sam o ovome dugo, smislila tisuću načina da to izvedem – od dugačkog uvoda do petominutnog objašnjenja i isprike što uopće pitam to što pitam, ali ništa od toga nisam uspjela izgovoriti. Otvorila sam usta i ostala tako, ali sam jedva nekako uspijevala disati u slušalicu i nastaviti razmišljati o stvarima koje nisam mogla ili trebala reći, pa čak i razmislila da odmah zašutim i nikad ne potegnem to pitanje. U šestom razredu smo na biologiji na primjeru smeđih i plavih očiju učili o genetici, o dominantnim i recesivnim genima, o tome kakvu boju očiju djeca mogu naslijediti od roditelja i te sam večeri otišla doma i dobro pogledala svoje roditelje. Nisam rekla ništa, jer Alina je imala jednake zelene oči kao moje, pa smo si očigledno bile u rodu, a i ja sam uvijek bila sklona guranju glave u pijesak, pravi sam noj ponekad i zabijem glavu toliko duboko da uvjerim samu sebe da ako ja nikoga ne vidim, ni mene nitko ne vidi, pa koliko god svi prigovarali, ja uvijek kažem da percepcija oblikuje stvarnost. Mi smo ono što vjerujemo da jesmo. Prije jedanaest godina odlučila sam vjerovati da sam sretna kćer sretne obitelji. Odabrala sam se uklopiti u tu obitelj, pripadati nekamo, osjećati se sigurno i voljeno i prigrliti svoje duboke i ponosne južnjačke korijene. Odlučila sam vjerovati da je znanost od DNK u krivu. Odlučila sam vjerovati da profesori ne znaju uvijek sve, te da znanstvenici nikada neće znati sve tajne ljudskog tijela. Nisam o tome ni sa kim razgovarala. Nisam ni morala. Znala sam što ja mislim i to mi je bilo dovoljno. Provukla sam se kroz srednju školu s dvojkom iz biologije i nikad više

nisam ni čula za nju. – Tata, jesam li ja usvojena? – upitala sam. S druge strane linije osjetila se nečujna eksplozija, kao da je netko Jacka Lanea udario palicom za bejzbol ravno posred želudca. Reci ne, tata, reci ne, tata, reci ne. Tišina se nastavila. Zažmirila sam kad su me zapekle suze. – Molim te, reci nešto. Tišina se opet nastavila, duga i strašna, a onda ju je prekinuo dubok uzdah. – Mac, ne mogu ostaviti tvoju majku samu. Ne smije biti sama. Previše lijekova pije, previše je nestabilna. Nakon što si ti otišla u Dublin … jednostavno je … raspala se. Najbolje što sada možeš učiniti za sve nas je vratiti se doma. Odmah. Večeras. Zastao je, pa oprezno rekao: – Dušo, ti si naša kćer u svakom pogledu. – Zbilja? – glas mi je postajao piskav. – Misliš po rođenju? Ja sam i na taj način vaša kčer, tata? Otvorila sam oči, ali pogled mi je bio mutan. – Prestani, Mac! Ne znam otkud ti to! Zašto me sad takve stvari pitaš, baš sad? Vrati se doma! – Nije važno otkud mi. Ali odgovor je važan. Reci mi da Alina i ja nismo usvojene, tata – inzistirala sam. – Samo mi to reci. Reci mi! Izgovori te riječi i ovaj razgovor odmah prestaje. To je sve što trebam čuti. Alina i ti niste usvojene. Reci mi. Osim ako ne možeš. Tišina je bila užasavajuća, prestrašna. Onda je rekao: – Mac, dušo, volimo te. Vrati nam se. Njegov dubok i uvijek smiren bariton pukao je na ovim zadnjim riječima. Nakašljao se i kad je ponovno progovorio, glas mu je bio kontrolirani glas poreznog odvjetnika koji je odavao samo godine iskustva i sigurnost, koji je navodio na povjerenje. Miran, samouvjeren, snažan južnjački glas koji je na mene uvijek tako djelovao. – Čuj, Mac, ja ću ti rezervirati avionsku kartu čim prekinemo. Izvoli se spakirati iste sekunde i pravac zračna luka. Nikakva razmišljanja ni o čemu. Samo idi, bez odjavljivanja iz hotela, ja ću srediti sve račune telefonom. Jesmo li se razumjeti? Nazvat ću te za par minuta i javiti ti na

kojem si letu. Spakiraj se i kreni. Jesi li me čula? Buljila sam kroz prozor. Počela je kiša. Dakle tu smo. Nije mi mogao lagati. Da nisam usvojena, tata bi mi to bez oklijevanja rekao. Nasmijao bi se i rekao “Pa naravno da nisi usvojena, bedasto moje”. I oboje bismo se smijali kako sam glupa bila. Ali nije rekao ništa takvoga i to zato što nije mogao. – Zaboga, tata, tko sam ja? – Moja kćer – rekao je vatreno. – Eto tko si! Kćerkica Rainey i Jacka Lanea! Ali nisam to bila. Barem ne po rođenju. I oboje smo to znali. A jedan dio mene to je znao i ranije, pretpostavljam. 1. Vile su stvarne. 2. Vampiri su stvarni. 3. Mafijaš i njegovih petnaest ubojica su mrtvi zbog mene. 4. Usvojena sam. Piljila sam u svoj dnevnik koji je bio blizu posljednje prazne stranice, ne obazirući se na vodopad mojih suza koji je topio tintu na stranici. Od četiri činjenice na ovoj listi samo je jedna bila dovoljno užasna da me paralizira. Mogla sam prihvatiti sve bizarnosti, prilagoditi se svakoj novoj stvarnosti – osim jednoj. Usvojena sam. Mogla sam se nositi i s vilama i s vampirima i mogla sam živjeti okrvavljenih ruku, ali samo ako sam mogla ustati i s ponosom izjaviti Ja sam MacKayla Lane iz Ashforda u Georgiji, iz obitelji Frye-Lane, znate ih? Nosim iste gene kao i svaki član te obitelji. Svi smo jednostavni, obični ljudi, od prapradjeda do najmlađe bebice. Ja sam jedna od njih. Ja nekamo pripadam. Nemate pojma koliko je takvo nešto važno, koliko je smirujuće, dok to ne izgubite. Cijeloga života – do tog trenutka – osjećala sam se kao omotana u mekanu i toplu dekicu koju su isplele moje tete, moji ujaci, ukrasili bratići i sestrične, bake i djedovi, prabake. Ta je dekica upravo pala s mojih ramena. Osjećala sam se usamljeno i izgubljeno, odjednom mi je bilo hladno. O’Connorica, tako me nazvala ona starica. Rekla je da imam njihovu kožu i oči. Spomenula je i neko čudno ime, Patrona. Jesam li ja zbija

O’Connorica? Imam li rodbinu negdje ovdje u Irskoj? Zašto me roditelji nisu zadržali? Zašto su dali Alinu i mene na posvajanje? Gdje su nas mama i tata našli? Kada? I kako su svi moji pričljivi stričevi, tete, bake i djedovi uspjeli sačuvati tu tajnu? Nitko od njih nikada ni riječi nije rekao. Koliko sam bila stara kad su me usvojili? Sigurno sam bila novorođenče, jer se ne sjećam ničega osim ovakvog života, a ni Alina nikada nije rekla ništa slično. Ona je bila dvije godine starija od mene, ona bi se možda mogla nečega prisjećati. Ili su se njezine uspomene na drugi život na drugom mjestu jednostavno stopile s našim novim životom, izblijedile bez traga? Usvojena sam. Ta me pomisao pomela poput oluje, poput tornada, iščupala me iz korijena, a to još i nije bilo najgore od svega. Ono što me najviše boljelo, ono što se poput oštrih zuba zarinulo u mene i nije me puštalo je bila činjenica da je jedina osoba koja mi je sigurno bila krvna obitelj bila mrtva. Moja sestra, moja Alina. Moja jedina obitelj na cijelome svijetu bila je mrtva. Odjednom me snašla strašna pomisao: je li Alina znala? Je li saznala da smo usvojene i prešutjela mi to? Je li to dio onoga što je mislila pod Toliko toga sam ti trebala reći? Je li i ona to saznala ovdje u Dublinu i pogodilo ju je koliko i mene, je li i ona osjetila ovakvu zbunjenost, osamljenost? – Bože moj – rekla sam, a suze su mi prerasle u plač, drhtav i bolan. Plakala sam zbog sebe, zbog svoje sestre, zbog stvari koje nisam ni znala izraziti riječima i koje možda nikada neću uspjeti objasniti. Osjećala sam se otprilike ovako: nekada sam hodala, a sada jedva pužem. Nisam znala koliko će mi dugo trebati da se osovim na noge, da ponovno pronađem ravnotežu, ali imala sam osjećaj da kada se uspijem uspraviti i ponovno prohodam, moj hod neće biti kao prije. Ne znam koliko sam tako sjedila i plakala, ali nakon nekog vremena mi je u glavi tutnjalo i više nisam mogla ni plakati. Na početku ove priče rekla sam vam da je Alinino tijelo pronađeno nekoliko kilometara od Clarin House, u smećem prekrivenoj uličici na drugoj strani rijeke Liffey. To sam pouzdano znala jer sam vidjela slike s mjesta zločina, baš kao što sam znala da ću prije nego što odem iz Irske otići na to mjesto da se oprostim od sestre. S mukom sam se odlijepila od naslonjača, otišla do svoje posuđene

sobe, utrpala novac i putovnicu u džep da mi se ne ispriječe na putu za slučaj da trebam brzo izvući drugi predmet iz torbice, prebacila torbicu preko ramena, nabila šilt-kapu sve do očiju i stavila sunčane naočale, pa izašla pred knjižaru da si pozovem taksi. Bilo je vrijeme da posjetim onu uličicu. Ali ne da bih se oprostila – da bih se upoznala sa sestrom koju nisam poznavala dokje bila živa, a sada nikada neću imati prilike: Alini koja je bila moj jedini kruni rod, koja se rodila u kaosu Dublina, koja je donijela teške odluke i naučila gorke lekcije. Ako je za mjeseci provedenih ovdje nabasala makar samo na polovicu od onoga na što sam ja naletjela, razumijem zašto je učinila sve što je učinila. Sjećam se da su mama i tata dva puta pokušali posjetiti Alinu ovdje. Oba je puta rekla da ne dolaze. Prvi put je rekla da je bila bolesna i da je u velikom zaostatku s predavanjima. Drugi put je rekla da ju čeka hrpa ispita. Nijednom me nije pozvala da dođem, a jedan jedini put kad sam ja spomenula da bih mogla uštedjeti nešto novca i doći, iste mi je sekunde rekla da ga ne trošim bezveze, nego radije potrošim na lijepu odjeću, novu glazbu i da izađem nekamo plesati – obožavale smo izlaziti zajedno – dok ona uči, pa da će mi vrijeme do njezinog povratka proći u tren oka. Sada sam shvaćala koliko su ju te riječi stajale. Sada kada znam što se sve skriva i gmiže ulicama Dublina, bih li ikome koga volim dozvolila da dode ovamo zbog mene? Ni u ludilu. Lagala bih koliko god treba da ih u tome spriječim. Da imam mlađu sestru koja mi je jedini pravi rod, koja je na sigurnom u našem domu, bih li joj ispričala o ičemu od svega ovoga i izložila ju opasnosti? Ne. Učinila bih točno što je učinila Alina: štitila bih sestru do posljednjeg dana. Poštedjela bih ju i željela bih da bude sretna koliko god mogu. Sestra mi je oduvijek bila uzor, ali sada sam ju cijenila više nego ikad. Obuzeta ovim osjećajima, željela sam otići nekamo gdje znam daje i ona bila. Na neko mjesto na kojem je ostavila traga, a njezin stan tome nije bio ni blizu. Osim mirisa bresaka i parfema Beautiful ništa me u tom stanu nije podsjetilo na nju, kao da tamo nije provodila previše vremena, nego samo kad je spavala ili telefonski razgovarala sa mnom. Ni na sveučilišnom kampusu ju nisam osjetila, ali palo mi je na pamet jedno mjesto za koje sam znala da ću osjetiti njezinu pristunost.

Morala sam poći tamo gdje je stjerana u kut, svega nekoliko sati nakon što je mene nazvala. Morala sam se suočiti s užasnom boli i stati na isto mjesto na kamenom pločniku na kojem je moja sestra udahnula svoj posljednji dah i zauvijek zatvorila oči. Morbidno? Možda. Ali da vidim vas da vam umre sestra i da saznate da ste usvojeni, pa da ne osjetite potrebu za time. Ne optužujte me za morbidnost kad sam samo proizvod društva koje kosti onih koje vole zakapa u ljupke vrtove s drvećem i cvijećem da im budu blizu, pa onda odlazi na te grobove i priča s njima. To je morbidno. A da ni ne pričam koliko je bizarno. Kosti zakapaju i psi. Kud god pogledam sada vidim linije razgraničenja. Rijeka Liffey je jedna od tih linija; dijeli grad na sjeverni i južni dio, ali i na druge načine. Južni dio grada, u kojem sam ja odsjela, je dio grada u kojem su Temple Bar, Sveučilište Trinity, Nacionalni Muzej i Leinster House, da spomenem samo neke od poznatijih mjesta, a smatra se i boljim dijelom grada: bogatijim, snobovskijim, liberalnijim. U sjevernoj strani grada nalaze se Ulica O’Connell puna lijepih spomenika i kipova, tržnica u Ulici Moore, katedrala St. Mary, Custom House koji gleda na rijeku Liffey, a sjever se najčešće smatra radničkim, industrijskim, siromašnim. Kao što to već biva s linijama razgraničenja, ni ova nije apsolutna. S obje strane postoje enklave – bogate i pomodne na sjeveru, siromašne i derutne na jugu. Ipak, svi se slažu da je opća atmosfera u sjevernoj strani grada drugačija od one u južnoj i obrnuto. Teško je to objasniti nekome tko nije proveo dosta vremena s obje strane rijeke, upio mirise i zvukove. Taksist koji me dovezao u sjeverni dio grada uopće nije djelovao sretno kad sam mu rekla da me iskrca u Ulici Allen potpuno samu, no dala sam mu velikodušnu napojnicu i pristao me ostaviti. U zadnje sam vrijeme vidjela i previše uistinu zastrašujućih prizora da bi me derutna četvrt previše zaplašila, barem ne usred dana. Slijepa ulica u kojoj je bilo pronadeno Alinino tijelo nije čak ni ime imala, bila je popločena kamenom kojeg su godine i kiše izlizali i izbrazdali, odvajala se od glavne ulice i bila je dugačka nekoliko stotina metara. S lijeve strane stajala je stambena zgrada u raspadnom stanju koja je i kad je bila nova bila neugledna i koja je sad imala zazidane

prozore, s desne skladište preko čijih su prozora bile prikucane daske, a između njih su bili posijani kante za smeće i kontejneri. Tlo je bilo prekriveno starim novinama, kartonskim kutijama, bocama od piva i otpatcima. Ugođaj je bio jednak onome kao u napuštenoj četvrti Sjenki. Nisam se namjeravala zadržati ovdje dovoljno dugo da saznam rade li ovdje ulične svjetiljke. Tata nije znao da sam vidjela slike sa poprišta zločina koje je sakrio u plavo-srebrni fascikl s dokumentima o financijskom planu na kojem je radio za klijenticu po imenu Myrna Taylor-Hollingsworth. Iskreno, nemam pojma kako ih je uopće dobio. Koliko ja znam, policija ne distribuira te fotografije tek tako, ne daje ih roditeljima ludim od boli, a pogotovo ako su tako jezive i tako detaljne. Shrvalo me već i to što sam ja morala identificirati njezino tijelo. Fotografije sam pronašla dan prije odlaska u Irsku, kad sam ušla u tatinu radnu sobu po olovke. Sada sam, približavajući se zidu u dnu uličice, preklapala slike iz glave s prizorom ispred sebe. Alina je ležala točno tamo, meni s desne strane, oko četiri metra od pet metara visokog zida od cigle koji je zatvarao uličicu i spriječio ju u bijegu. Nisam željela znati je li Alina na tim ciglama polomila nokte u paničnom pokušaju da se uspne uz ravnu površinu i pobjegne svom progonitelju tko god on bio, pa sam okrenula glavu od zida i pogledala dolje, na dio ulice na kojem je umrla. Pronašli su ju sklupčanu uz cigleni zid. Poštedjet ću vas detalja koje radije ni sama ne bih znala. Tjerana nekom užasnom tamom u nutrini legla sam na prljavi kamen ulice i postavila se u položaj identičan onome u kojem je nađena moja sestra. Za razliku od prizora sa slike, sada nije bilo krvi na sve strane, po kamenu, po ciglama zida. Kiša je isprala svaki trag njezine borbe još tjednima prije. Ovdje je udahnula posljednji put. Ovdje su umrli snovi i nade Aline Lane. – Bože, Alina, toliko mi nedostaješ! Osjećala sam se točno toliko slomljeno koliko je to zvučalo i opet sam zaplakala. Zaklela sam se sama sebi da će to biti posljednji put da plačem. I održala sam to obećanje dosta dugo. Ne znam koliko sam dugo tako sjedila prije nego što sam primijetila kozmetičku torbicu koju je mama poklonila Alini i meni za Božić kako

napola prekrivena smećem leži pored mene. Identična onoj koju sam ja bila prisiljena ostaviti kod Małlucéa, ova je mala zlatna torbica bila potpuno uništena; izblijedila je na suncu i kiša ju je razmočila. Odgurnula sam stare novine s nje, podigla ju i privinula uza se. Znam što si sad mislite – i ja sam pomislila isto, da će se u torbici sigurno nalaziti neki trag. Da je Alina u nju ugurala nekakav zgodni sažetak cijelog svojeg dnevnika, ili nekakav sofisticirani računalni čip na kojem su bile sve informacije koje trebam, koje su policiji promaknule i koje sam ja na ovako čudesan način pronašla baš u pravom trenutku. Život je rijetko kad tako velikodušan, rekao bi mi Barrons. Gledamo previše filmova, rekla bih ja. U uništenoj torbici nije bilo ničega osim kozmetike koju nam je mama probrala, nedostajala je samo mala metalna turpijica za nokte. Ni u podstavi nije bilo ničega, ništa nije bilo sakriveno u pudrijeru ni u ruž. Sve ovo znam jer sam gotovo sve rastavila na dijelove pokušavajući nešto pronaći. Neću vas opterećivati mislima na Alinu koje su mi se motale po glavi dok sam sjedila tamo, niti tugom koja me obuzela. Ako ste ikad ikoga izgubili, onda znate što vam prolazi kroz glavu u takvim trenucima i ne trebam vas na to podsjećati. Ako nikada niste nikoga izgubili – super, nadam se da će proći vječnost prije nego što vas to snađe. Oprostila sam se od Aline i upoznala ju ispočetka, i dok sam se rukama odupirala o tlo da ustanem, krajičkom oka sam opazila srebrnasto svjetlucanje metala pored noge. Odbljesak je stvarao vrh Alinine turpije za nokte, također izgrebene, uništene. Sagnula sam se i razmaknula smeće da ju podignem, a onda ostala bez daha od šoka. Cijelo sam se ovo vrijeme tješila pomisli da je Alina umrla brzo. Da nije ležala u ovoj uličici sama samcata, umirala dugo krvareći. Ali to nije mogla biti istina, jer svoju je turpijicu iskoristila da ureže nešto u kamen. Kleknula sam na pločnik i odgurnula smeće, otpuhnula prašinu i prljavštinu. Bila sam i razočarana i sretna što nije stigla napisati više. Razočarana jer mi je trebao svaki trag, sretna jer je to značilo da je umirala nekoliko minuta, ne nekoliko sati. 1247 LaRuhe, Jr, bilo je jedino što je zapisala.

DVADESET JEDAN

Inspektora

O’Duffyja, molim vas – rekla sam žustro. Zgrabila sam telefon iste sekunde kad sam otključala vrata Barrons Books and Baubles i nazvala policijsku postaju u Ulici Pearse. – Da, pričekat ću. Dok sam čekala da policajac na drugom kraju linije prespoji moj poziv s detektivom zaduženim za Alinin slučaj, nestrpljivo sam kuckala prstima po pultu s blagajnom gdje je inače stajala Fiona. Imala sam novi trag za njega, a ovaj je bio neizbrisiv: 1247 LaRuhe. Željela sam poći s njim na tu adresu, a ako mi ne dopusti onda ću ga jednostavno morati pratiti. Uza svo to šuljanje po gradu kojim sam se u posljednje vrijeme bavila, postajala sam impresivno nevidljiva. – Izvolite, gospodice Lane? – detektiv je zvučao živčano kad se javio na telefon, pa sam mu brzo objasnila kamo sam otišla i što sam našla. – Već smo o ovome razgovarali – rekao je kad sam dovršila. – Tko je o čemu razgovarao? – Adresa – objasnio je. – Za početak, nema nikakvog dokaza da je to doista napisala Alina. Bilo tko je mogao … – Inspektore, Alina me zvala Junior – prekinula sam ga. – A njezina turpijica za nokte bila je točno tamo na poprištu, savijena i izgrebana jer je ona njome urezala ovo u kamen. Čak i iako niste znali da me zvala Junior, čudi me da netko od vaših ljudi nije zbrojio dva i dva. Da ni ne spominjem da nisu pronašli kozmetičku torbicu. Jesu li uopće pretražili poprište zločina? – Opazili smo mi adresu, gospodice Lane, ali uzmite u obzir da je

Alinino tijelo otkriveno dosta prije nego što smo mi zaprimili prijavu, bilo tko od prolaznika je mogao to napisati. Ako ste bili tamo, vidjeli ste koliko smeća ima u toj uličici. Nismo baš mogli pokupiti sve što leži na tlu kao dokaz. Nismo znali je li išta od smeća na ulici ispalo iz Alinine torbice. – A nije vam se činilo nimalo čudnim što je odmah pored tijela na cesti u kamen urezana adresa? – povikala sam. – Naravno da jest. – Pa? Jeste li ju pronašli? Jeste li otišli tamo? – upitala sam nestrpljivo. – Nismo mogli, gospodice Lane. Ta adresa ne postoji. U Dublinu nema Ulice LaRuhe i kućnog broja 1247. Nema ulice, avenije, bulevara ili prilaza s tim imenom. Čak niti slijepe ulice. Zagrizla sam usnicu, razmišljajući. – Možda izvan gradskog područja. Možda u nekom obližnjem gradu. – I to smo provjerili. Nigdje u Irskoj nismo pronašli ni sličnu adresu. Čak smo pokušali i pod drugim sličnim imenima, poput Laroux ili La Rue. Nigdje ni traga broju 1247. – Možda … možda u Londonu ili tako nešto – bila sam uporna. – Jeste li provjerili i druge gradove? Inspektor O’Duffy je glasno udahnuo i mogla sam si ga predočiti kako odmahuje glavom s druge strane linije. – Koliko točno zemalja mislite da bismo trebali pretražiti, gospodice Lane? – upitao me. Udahnula sam i polako izdahnula, suzdržavajući se da ne odgovorim Koliko god bude potrebno da pronadete ubojicu moje sestre. Briga me i da ih je tisuću. Kad nisam ništa odgovorila, rekao je: – Poslali smo njezin dosje Interpolu. Da su išta otkrili, dosad bi nas već bili obavijestili. Žao mi je, ali ne možemo ništa više, napraviti. Oboružana kopljem i džepnim svjetiljkama otrčala sam sve mračnijim ulicama do puba i suvenirnice u Temple Baru koji je nudio širok izbor turističkih karata, od prekrasnih, laminiranih karata Dublina do detaljnih prikaza cijele Irske u knjižicama. Kupila sam po jednu od svake vrste, ubacila karte Engleske i Škotske za svaki slučaj, pa se onda vratila u svoju

posuđenu sobu i baš kad je vani sumrak prešao u noć sjela prekriženih nogu i počela ih pretraživati. Policajac u stranoj zemlji ne može biti toliko motiviran kao sestra gladna osvete. Prestala sam tik prije ponoći i to samo zato što je pet sati škiljenja nad sitnim slovima karte pretvorilo moju u početku slabašnu glavobolju u napad svim silama po unutrašnjosti moje lubanje pneumatskom bušilicom. Pronašla sam mnogo varijacija imena LaRuhe, ali nijedan broj 1247 u tim ulicama, pa čak niti 1347 ili 1427, ili bilo koji drugi broj dovoljno sličan da bi se Alina mogla zabuniti, iako nisam vjerovala da se zabunila. U posljednjim trenutcima života urezala je za mene poruku u kamen i ne vidim kako bi u tome pogriješila. Trag je bio važan, ali ja nisam mogla shvatiti kako. Nježno sam protrljala sljepoočnice. Ne muče me često glavobolje, ali kad me muče onda su ubitačne i idućeg dana sam izmoždena. Presavinula sam karte i složila ih u uredan stupac pored kreveta. Možda Barrons zna, pomislila sam. Čini se da Barrons zna sve. Upitat ću ga sutra. Sada se samo želim rastegnuti i zaspati. Ustala sam, rastegnula se, onda otapkala do prozora, odgurnula zavjesu i pogledala u noć. Dublin je ležao preda mnom poput mora krovova. Na njegovim ulicama postojao je svijet kakvog nikada ni zamisliti nisam mogla. Postojala je tama napuštene četvrti. Zapitala sam se hoću li za mjesec dana još gledati van kroz ovaj prozor – zaboga, nadam se da neću – i hoće li Zona Tame biti veća? Postojala su tri od četiri automobila O’Banniona i njegove pratnje. Netko je odvezao Maybach i pozatvarao vrata na ostalim automobilima. Svih šesnaest hrpica odjeće još je ležalo tamo. Zbilja bi bilo vrijeme da nešto poduzmem u vezi toga. Nekome tko zna što one predstavljaju pogled na njih je jednak pogledu kroz prozor na šesnaest trupala. Postojale su Sjenke, smrtonosne male gadure, koje su opsjedale ulicu na rubu Zone Tame, pulsirajući uza zgrade kao da su bijesne na Barronsa što ih drži podalje svojim otrovnim snopom svjetla. Dah mi je stao. Usred svega toga postojao je i on: upravo je ušao u napuštenu četvrt, odmaknuvši se daleko od sigurnosti koju su pružale ulične svjetiljke, ravno u potpunu tamu.

I nije nosio džepnu svjetiljku! Podigla sam ruku da zakucam po prozoru. Ne znam što sam si mislila; vjerojatno da mu trebam privući pažnju i navesti ga da se vrati prije nego što učini nešto glupo. Onda sam zastala, prstiju svega centimetar od stakla. Barrons je sve prije nego glup. Ne radi ništa bez razloga. Visok, taman i graciozan poput noćne pantere, bio je od glave do pete u crnom i imao je dugačak crni kaput, a dok je koračao uhvatila sam odbljesak metalnog dijela njegovih čizama. A tada je čak i to nestalo, jer metal nije našao svjetlost koja bi se od njega odbila i Barrons je postao tek jedna svjetlija sjena u tami. Nikada ni za živu glavu ne ulazite u napuštenu četvrt noću, gospodična Lane, rekao je ne tako davno. OK, a zašto onda on ulazi? Što se dogada? Stresla sam glavom i iste sekunde platila taj pokret jer su se mali pneumatski čekići u lubanji prvo prevrnuli, pa onda uspravili i nastavili svoj napad još žustrije: rat-a-tat-tat-TAT-TAT! Primila sam se za glavu i pogledala kroz prozor na ulicu, ne shvaćajući. Sjenke nisu uopće obraćale pažnju na Barronsa. Ustvari, da sam od onih damica koje podliježu fantazijama, rekla bih da su se gađenjem razmicale dok je Jericho Barrons prolazio. Vidjela sam ljušture koje su Sjenke ostavljale iza sebe. Vidjela sam dokaze njihovog nezasitnog apetita. Jedino čega su se bojale je bila svjetlost. Ubit će vampirskom spretnošću, rekao je Barrons. Tu sam rečenicu zapisala u dnevnik, jer mi se svidio opis. Promatrala sam ga kako ulazi sve dublje u napuštenu četvrt, crna prilika na crnoj pozadini, dok on i noć nisu postali jedno. Zbunjeno sam gledala za njim niz ulicu dugo nakon što je nestao u noći, pokušavajući shvatiti što sam upravo vidjela. Mogla sam se dosjetiti samo dvjema mogućnostima: ili mi je Barrons lagao o Sjenkama, ili je sklopio nekakav mračan sporazum s Fae žderačicama života. Koja god od te dvije mogućnosti da je bila točna, konačno sam dobila odgovor na pitanje mogu li mu vjerovati. Ni za živu glavu. Kad sam se napokon maknula od prozora, oprala zube i očistila ih

koncem, umila se, nanijela hidratantnu kremu, počešljala se i navukla svoju najdražu kratku piđamu, pa se zavukla pod pokrivače, i dalje nisam znala mnogo, ali u jedno sam bila sigurna. Ni o kakvim adresama sutra neću pitati Barronsa. Sljedećeg sam se jutra probudila s odgovorom na jedno pitanje. Prije nekoliko godina u jednoj knjizi koju sam čitala autor je tvrdio da se ljudski mozak tek malo razlikuje od računala i da je jedna od osnovnih funkcija sna odmor preko dana aktivnog dijela mozga tijekom kojeg ostatak mozga obrađuje nove programe, preuređuje podatke za efikasnije spremanje, defragmentira i odbacuje nevažne sitnice da bismo ujutro mogli svježi početki ispočetka. Dok sam spavala, moja podsvijest se pozabavila smećem koje se nakupilo u mojoj svijesti, prorašljala sve to da izvuče važne podatke i omogućila mi da shvatim nešto što bih vjerojatno mnogo ranije shvatila da nisam bila zaslijepljena unutarnjim kaosom. Da me ujutro kad sam se probudila glava nije još mrvicu boljela, bila bih samu sebe ispljuskala jer to nisam ranije vidjela. Izvukla sam se iz kreveta – nisam trebala paliti svjetlo, jer spavala sam sa svim svjetiljkama u sobi upaljenim kao što ću to činiti i mnogo narednih godina – i pregledala jednu po jednu kartu, provjeravajući datum izdavanja. Svaka je karta bila potpuno nova, baš kao, što to čovjek očekuje od dobre turističke karte, što znači da su sve sadržavale samo podatke prikupljene tijekom prošle godine. Ali Barrons mi je bio rekao daje grad “zaboravio” da postoji cijeli jedan njegov dio – napuštena četvrt. Da nije potpadala ni pod jednu policijsku postaju, da gradske službe nisu znale da ona postoji. Znači li to da u Dublinu postoje ulice čijih se imena nitko ne sjeća? A ako postoje, znači li to i da su nestale s lica karte, da se tako izrazim? Ako pregledam još koju kartu – staru, recimo, pet godina – hoće li Dublin na plastifićiranom papiru s uzrokom djeteline biti jednak ovome u kojeg sada gledam? Ili će neki dij elovi nedostajati? Je li moguće da je odgovor kojeg tražim cijelo vrijeme iza prozorskog stakla?

Bingo! – zapiknula sam vrh svojeg tamnoružičastog flomastera u kartu. – Tu si! Upravo sam pronašla ulicu LaRuhe i – baš kao što sam pretpostavila – nalazila se duboko usred napuštene četvrti. Sinoć, kad mi je zatrebala karta, otišla sam do prvog dućana u kojem sam opazila karte u izlogu. Nisam se ni sjetila da bi Barrons mogao imati karte u knjižari. Na trećem katu našla sam veliku kolekciju atlasa i karata, zgrabila ih desetak i odvukla ih do svojeg omiljenog naslonjača da ponovim svoju pretragu. Ono što sam otkrila me šokiralo. Zona Tame nije bila jedini dio Dublina koji je nedostajao. Na novim kartama nisu bile ucrtane još dvije četvrti; koje su bile prikazane na starijima. Bile su mnogo manje od Zone Tame i smještene na rubu grada, ali nisam ni najmanje sumnjala da su i one pretrpjele invaziju Sjenki. Poput raka, ove su se Unseelie žderačice života širile. Nisam mogla ni približno procijeniti kako su dospjele tako daleko, gotovo do ruralnog područja, ali s druge strane, nisam znala ni kako su našle put do središta grada. Možda ih je netko selio s mjesta na mjesto ni ne znajući, kao žohare koji se sakriju u kutije. Ili možda … sinula mi je užasavajuča pomisao … možda je to bila cijena Barronsovog primirja s njima. Možda ih je on prevozio u nove dijelove grada i zauzvrat su ga puštale da se kreće Zonom Tame. Jesu li uopće dovoljno inteligentne za pregovaranje? Kamo Sjenke odlaze danju? Koja to mračna mjesta pronalaze? Stane li stotinu njih u kutiju od šibica? Stresla sam glavom. Nisam se sada mogla baviti misterijom Sjenki. Alina mi je ostavila trag. Konačno sam ga pronašla i jedino na što sam smjela misliti je bilo kako pronaći to što je ona željela da pronadem. Prostrla sam plastificirane karte grada na stol ispred sebe jednu uz drugu, pa ih dugo proučavala. Karta nadesno bila je nova, karta nalijevo bila je stara sedam godina. Na novoj karti Ulica Collins je bila odavde udaljena jednu ulicu i bila je paralelna s Avenijom Larkspur na karti otprije sedam godina između te dvije ulice nalazilo se osamnaest ulica. Zatresla sam glavom, šmrknula i slegnula glavom – sve odjednom, poput kakvog eksplozivnog izraza stupnja moje zaprepaštenosti. Ovo je užasno. Zna li itko za to? Jesmo li Barrons i ja – a sam Bog zna tko je

Barrons zapravo, jer ja sigurno ne znam – jedino dvoje ljudi koji imaju pojma da se ovakve stvari događaju? Prava je istina da vaš svijet polako ide kvragu, rekao je Barrons. Prisjećajući se njegovih riječi shvatila sam nešto što tada nisam. Rekao je “vaš” svijet. Ne “naš” svijet. Moj. Zar ovo nije i njegov svijet? Kao i inače, imala sam milijun pitanja, nisam mogla nikome vjerovati, a nisam mogla nikamo osim naprijed. Povratak unatrag za mene je odavno prestao biti opcija. Istrgala sam stranicu iz dnevnika – sada su ostale još samo četiri prazne stranice – i položila ju na laminiranu kartu da precrtam, kamo moram krenuti; četvrt po četvrt, upisujući imena ulica. Bilo bi mi nespretno nositi cijelu kartu. Morala sam imati slobodne ruke. Ulica LaRuhe se nalazila na kraju neravnog puta četrnaest ulica odavde u Zonu Tame, imala je svega dva niza zgrada i bila je tek jedna od onih kratkih uličica koje povezuju dvije glavne ceste u blizini križanja sa pet pravaca. Kad se toga prisjetim, još mi je uvijek nestvarno da sam toga dana tako sama ušetala u napuštenu četvrt. Pravo je čudo da sam preživjela. Nisam sigurna što sam si mislila. Dok vam pričam svoju priču i prisjećam se, najčešće vam mogu prilično točno reći što mi se u kojem trenutku motalo po glavi. Ali taj dan – iako ću se sredine dana zauvijek sjećati jer je ostala užarenim pečatom urezana u moje sječanje – počeo je kao u izmaglici i završio u gustoj magli. Možda sam mislila da je još rano i da su Sjenke opasne samo noću, da nosim koplje sa sobom i da ću biti sigurna. Možda sam bila toliko otupjela od previše šokova da nisam osjećala dovoljno straha. Možda me, nakon svega što sam izgubila u posljednje vrijeme, jednostavno nije bilo briga ni za što. Barrons me one noći kad smo opljačkali Mahlucéa nazvao gospodična Dugine Boje. Usprkos njegovom omalovažavajućem tonu, nadimak mi se svidio. Ali dugama je za postojanje potrebna sunčeva svjetlost, a u mojem svijetu toga u zadnje vrijeme nije bilo previše. Razlog i dalje ne znam, ali ustala sam, otuširala se, pažljivo odabrala odjeću, pokupila koplje i džepne svjetiljke i sama samcata krenula prema 1247 LaRuhe. Bilo je gotovo podne i čula sam tiho predenje Fionine luksuzne gradske limuzine iza leda koja se zaustavljala baš kad sam ja zakoračila u ono što

će svi sidhe-seer jednoga dana nazivati imenom koje sam ja odabrala, ono što će jednoga dana – u ne tako dalekoj budućnosti – postati stvarnost na cijelom planetu i iskrsavati posvuda: u Zonu Tame. Nijednom nisam pogledala unatrag.

DVADESET DVA

Iako

su od dana kad sam se izgubila u pustim, sablasnim ulicama napuštene četvrti prošla tek dva tjedna, imala sam osjećaj kao da je to bilo u nekom drugom životu. Vjerojatno jer je to i bilo tako. Ona Mac koja je slijedila ispruženu ruku prolaznice u gradsku pustoš onoga dana bila je krasno obučena u capri hlače od ružičastog lana koje su joj padale nisko oko bokova, ružičastom svilom obrubljenu majicu kratkih rukava, svoje omiljene srebrne sandale i odgovarajuće srebrne ukrase. Imala je prekrasnu dugačku plavu kosu počešljanu u visok konjski rep koji je poigravao na polovici njezinih leđa sa svakim poletnim mladenačkim korakom. Ova Mac imala je crnu kosu do ramena jer se morala skrivati od čudovišta koja su progonila raniju verziju Mac. Ova je Mac bila obučena u crne traperice i crnu majicu kratkih rukava jer se na crnome nisu vidjele potencijalne mrlje od krvi. Ružičasto lakirane nokte ove Mac skrivale su tenisice, jer su bile praktičnije za bijeg od životne opasnosti. Neugledna odjeća ove Mac bila je upotpunjena prevelikom jaknom koju je dohvatila sa vješalice u knjižari jer je morala sakriti trideset centimetara dugačko koplje zataknuto o pojas njezinih traperica (vrha zamotanog u foliju), jedini srebrni detalj na ovom pažljivo odabranom kompletu. U stražnje džepove ova je Mac ugurala svjetiljke, a u jakni ih je imala još. Zbogom poletnome koraku koji kao da ju je vodio zrakom. Nova Mac

hodala je odlučno, usredotočeno, nogu čvrsto na tlu. Ovoga puta dok sam ulazila u Zonu Tame shvatila sam koji me ono osjećaj bio preplavio prvi put kad sam ovuda prošla: mješavina mučnine, straha i tog napetog i snažnog poriva da pobjegnem. Moja su se osjetila svojstvena samo sidhe-seer probudila istog trenutka kad sam prešla preko Avenije Larkspur i ni ne znajući ušla u područje s nestalih osamnaest ulica između nje i Ulice Collins. Iako su se tijekom dana Sjenke povlačile i nestajale nekamo u mrak, to je njihovo mračno skrovište sigurno bilo negdje u blizini. Posvud oko sebe osjećala sam prisutnost Unseelie – baš kao i onoga dana – ali tada još nisam znala ni tko sam, ni u što sam se uvalila. Ovoga puta osjećala sam još nešto. Bila sam sigurna da mi je mala karta koju sam si nacrtala ustvari nepotrebna. Nešto me vuklo prema jugoistočnom dijelu Zone, privlačilo me i odbijalo u isti mah. Taj me osjećaj podsjetio na noćnu moru koja mi se davno urezala u pamćenje. U tom sam snu bila na groblju noću, po kiši. Nekoliko mjesta od groba ispred kojeg sam stajala ležao je moj vlastiti grob. Nisam ga vidjela, ali sam jednostavno znala daje tamo onom sigurnošču koja se doživljava samo u snovima. Jedan je dio mene želio pobjeći, potrčati da se udalji od kišom natopljene skliske trave i kamena i kostiju koliko me noge nose i ne okretati se, kao da bi i sam pogled na moj grob mogao zapečatiti moju sudbinu. Ali drugi dio mene znao je da nikada više neću naći mira ako se sada budem bojala prići grobu, pogledati vlastitu nadgrobnu ploču, pročitati svoje ime i naglas izgovoriti datum vlastite smrti. Iz te sam se noćne more probudila prije nego što sam morala odabrati. Nisam bila toliko naivna da mislim da ću se tako probuditi i iz ove. Uporno ignorirajući isušene ljudske ljuske koje je vjetar nosio maglom prekrivenom, napuštenom ulicom, preklopila sam svoju rukom crtanu kartu u prednji lijevi džep traperica i prepustila se, kao da slijedim neki unutarnji glas. Ovoga puta kad sam ušla u nepuštenu četvrt, shvatila sam što je ona zapravo. Groblje. Sjećam se na što mi se inspektor O’Duffy požalio na onom prvom sastanku: U posljednje vrijeme sve je više ubojstava i slučajeva nestalih osoba, tako nešto nikada prije nismo vidjeli. Kao daje pola grada poludjelo.

Pola grada ne, barem ne zasad – iako mogu zamisliti kakvo su užasavanje izazivali leševi poput onog kojeg je Sivi Čovjek neku večer ostavio iza sebe u pubu – ali evo gdje su bili O’Duffyjevi nestali. Posvud oko mene. Prolazila sam pored njih ulicu za ulicom. Bilo ih je pored napuštenih automobila, složenih u hrpice. Bilo ih je razbacanih po pločnicima, napola zatrpanih smećem koje nitko nikada neće maknuti jer gradske službe za ove ulice nisu znale, nije ih bilo na njihovim kartama. Kakav savjestan smetlar možda bi s vremena na vrijeme i pogledao u prolazu, pomislio “Jao, kakav nered tamo vlada”, ali odmah nakon toga vjerojatno bi pomislio “Briga me, to nije moja ruta”. Opasnost Zone Tame ležala je u ovome: iako se ove ulice i ove avenije nije moglo pronaći ni na jednoj karti grada, nije postojalo ništa što je ljude sprječavalo da u njih skrenu automobilom ili pješice, baš kao što sam ja ušetala svojeg prvog dana u Dublinu. Tako blizu Temple Bara pješačkog je prometa bilo na sve strane, a na svoje sam se oči uvjerila koliki su dio sudionika tog prometa turisti prepijani i preveseli da primijete da se nešto drastično promijenilo u okolišu dok za to nije prekasno. Autom bi se možda i moglo proći ovuda noću, s uključenim prednjim svjetlima i.svjetlima u unutrašnjosti, naravno, ako se vozač ne bi zaustavio i izašao iz nekog razloga – primjerice da onako pijan obavi nuždu – ali ni u to nisam bila sigurna. Primijetila sam još jedan detalj koji mi prvi put nije bio upao u oči: ovdje nije bilo životinja. Nigdje ljute ulične mačke, nigdje štakora sjajnih očiju, nigdje goluba koji kaka na sve strane. Ovo je uistinu bila mrtva četvrt. A sada sam shvatila i što su one male ljuske. Sjenke žderu i životinje. “Samo Barronsa ne”, promrmljala sam, razočaranija nego što sam si željela priznati. One noći kad smo sredili Sivog Čovjeka osjetila sam povezanost sa svojim tajanstvenim mentorom. Bili smo tim. Uklonili smo jedno čudovište s ulica grada. Možda sam ja zabrljala svoj prvi pokušaj, ali na kraju je ipak ispalo dobro, a drugi put će ispasti i bolje. Ja sam ga zamrznula – on ga je probo. Više neće isisati ljepotu i mladost ni iz jedne žene. Nijedna više neće umrijeti užasnom smrću. Taj je osjećaj bio dobar. Pretpostavljam da sam negdje duboko u sebi pomislila da će mi Barrons, kad pronađem Alininog ubojicu, pomoći da ga sredim. Nisam se zavaravala da će mi policija ili sud pomoći u mojoj potrazi za

pravdom. Sada više nisam sumnjala da je njezin ubojica (ili ubojice?) nešto što samo Barrons, ja i ostali sidhe-seer možemo vidjeti, a ja sam znala za samo još jednu sidhe-seer. Ne samo da nisam vjerovala da bi ona starica mogla biti od koristi u lovu na jednog ili deset Unseelie, nego i nisam željela njezinu pomoć. Nisam ju nikada više željela vidjeti. Znam da nije pošteno ubiti glasnika, ali takvi izrazi ulaze u jezik jer ih ljudi dobro razumiju i često se nađu u takvim situacijama. Ta mi je žena bila jednako mrska koliko i poruka koju mi je donijela. Stresla sam glavom i usredotočila se na sestru. 1247 LaRuhe, napisala je Alina posljednjim snagama. Željela je da odem tamo i otkrijem nešto. Nadala sam se da će to nešto biti njezin dnevnik, iako ne vidim zašto bi ga sakrila u napuštenoj četvrti. Sumnjala sam da će to nešto biti Sinsar Dubh, jer – iako sam osjećala mučninu tipičnu za blizinu Fae, koju sam, usput rečeno, sve bolje podnosila – nije mi bilo ni upola onoliko mučno kao u blizini najobičnijih fotokopija knjige. Iz smjera prema kojem me vukao instinkt, s jugoistoka je dopirao osjećaj nadnaravne opasnosti, ali prigušene, kao da je ono što me čeka, što god to bilo … uspavano. Ta me činjenica ipak nije previše tješila, jer ‘uspavan’ je za mene sinonim za ‘tek što se nije probudio i eksplodirao’, a ako je za suditi prema smjeru u kojem mi se život u posljednje vrijeme kreće, u slučaju da se negdje u blizini skriva vulkan, za očekivati je da će se užarena lava svaliti ravno na mene. S uzdahom sam ubrzala korak kroz maglu. 1247 LaRuhe nije bilo ono što sam očekivala. Ono što sam očekivala je bilo ili nekakvo skladište, jedna od onih oronulih stambenih zgrada kakve su zamijenile obiteljske kuće u ovom dijelu grada kad je industrija napredovala i grad se promijenio. Ono što sam pronašla je bila visoka i lijepa kuća od cigle sa krasnim pročeljem od škriljevca, usađena usred četvrti prepune skladišta i tvornica. Vlasnik ju je očigledno odbijao prodati i držao – ili držala – se hrabro do posljednjeg daha pred promjenama i propadanjem koji su zahvatili četvrt. Ova je kuća jednako toliko pristajala u svoju četvrt koliko bi luskuzna robna kuća poput Bloomingdale’s pristajala u socijalnu četvrt. U velikom i maglom prekrivenom dvorištu ispred kuće uokvirenom ogradom od lijevanog željeza stajala su tri mrtva drva na čijim granama

nije bilo ptica, a sigurna sam da kad bih zarinula prste u zemlju oko korijena, u njoj ne bih našla nijednog crva. Vrt je bio podijeljen na terase raznih visina, bez ijedne biljčice, a fontana pored veličanstvenog ulaza nadvijenog lukom bila je suha, vidjelo se da je presahnula jako davno. Ovo je bila Pustoš. Sa zebnjom sam odmjerila elegantnu kuću. Njezin je bogati građanski sjaj zasjenilo stanje njezinih visokih, ukrašenih prozora. Svi do jednoga su bili prebojani u crno. Spopao me neugodan osjećaj da netko stoji iza tih mračnih očiju kuće i promatra me. – Što sad, Alina? – prošaputala sam. – Zbilja si mislila da bih trebala ući ovamo? Jer zbilja nisam željela. Nisam očekivala nikakav odgovor i nisam ga ni dobila Ako anđeli uistinu bdiju nad nama kao što neki vjeruju, moj anđeo čuvar je gluhonijem. Ali moje je pitanje ionako bilo samo retoričko. Nisam mogla jednostavno otići. Alina me ovamo poslala i znala sam da moram ući, pa makar mi to bilo zadnje što ću učiniti u životu. Shvatila sam da bi mi i moglo biti zadnje … Nisam se niti trudila biti neprimjetna. Ako me netko nešto promatra, neprimjetnost je sad već suvišna. Ispravila sam se, duboko udahnula, odlučno prošla vijugavim putićem popločanim svijetlim kamenom, uspela se uza stube i zalupala teškim zvekirom po vratima. Nije bilo odgovora. Pričekala sam par trenutaka, pa zakucala ponovno, pa onda pritisnula kvaku. Vlasnik kuće očigledno se nije zabrinjavao vlastitom sigurnošću, jer vrata su bila otključana i ušla sam u raskošno predvorje. Ispod blještavog lustera svjetlucao je pod popločen crnim i bijelim mramorom. U dnu hodnika stajao je okrugli ukrasni stolić, na njemu golema vaza sa prekrasnim umjetnim svilenim cvijećem, a iza njega uza zid se privijalo spiralno stubište s lijepim rukohvatom. Ušla sam. Iako je izvana zgrada izgledala načeta vremenom i očigledno dugo nije vidjela radove poput čišćenja žljebova ili popravka krova, unutrašnjost je bila uređena u kasnom stilu Louisa XIV, mekanim naslonjačima i stolcima posijanim između stupova raznih stilova i dimenzija, bogato rezbarenim mramornim stolićima, prekrasnim svjetiljkama boje jantara i zlata. Mogla sam si predočiti spavaonice u stilu

Kralja Sunca. Zidovi su bili urešeni velikim ogledalima s pozlaćenim okvirima i slikama s mitološkim prizorima. Nekoliko minuta sam osluškivala, pa se onda odvažila prošetati jedva osvijetljenom kućom, te sa svjetiljkom u jednoj i kopljem ü drugoj ruci pokušala zamisliti njezinog stanara. Što sam više soba otkrivala, to mi je manje bilo jasno. U svojem kratkom boravku u Dublinu vidjela sam toliko ružnoga da sačekivala samo još više toga, pogotovo u ovako oronuloj četvrti, ali izgledalo je da je stanar ove kuće imućna, kulturna osoba profinjenog ukusa i … Mentalno sam se opalila dlanom po čelu – je li ovo kuća Alininog dečka? Je li me poslala ravno u kuću svojeg ubojice? Deset minuta kasnije pronašla sam odgovor na to pitanje u jednoj od spavaćih soba na katu, iza golemog kreveta, u velikoj garderobi krcatoj odjećom čak i skupljom nego što je bila Barronsova. Tko god ili što god bio vlasnik ove kuće, očigledno ga je zanimalo samo najbolje od svega. Pritom mislim apsolutno najbolje – stvari za koje ljudi plaćaju apsurdne svote novca da bi bili sigurni da ih samo oni posjeduju. Nemarno odbačen na podu, pored kolekcije čizama i cipela dovoljno brojne da obuje vojsku Armanijevih manekena, ležao je Alinin rokovnik, a pored njega i njezini foto albumi i dva paketića slika nabrzinu razvijenih u jednoj od ekspres radnji u Temple Baru. Ugurala sam rokovnik i albume u jaknu, ali zadržala ostale fotografije u ruci. Još sam brzo pregledala garderobu i ostatak spavaće sobe da se uvjerim da nisam previdjela ništa što je pripadalo Alini, pa se sjurila stubama da budem što bliže izlazu ako mi zatreba. Onda sam sjela na najnižu stubu, točno ispod lustera od zlata i jantara i otvorila prvi paket fotografija. Kažu da slika vrijedi tisuću riječi. U pravu su. Konačno ću vam ovo priznati: otkako sam čula opis Alininog dečka – stariji od nje, obrazovan, privlačan, nije Irac – uhvatila me totalna paranoja. Uplašila sam se da slijedim Alinine korake i to doslovno. Ravno do čovjeka koji ju je izdao. Zapitala sam se je li osoba s kojom je moja sestra bila u vezi Jericho Barrons. Je li moj tajanstveni domaćin i navodni

zaštitnik osoba koja je nju ubila. Kad sam ušla u ovu kuću, djelić mene je pomislio Aha, znači ovamo je išao one večeri. Ovo je njegov pravi dom, a ne knjižara; an je Fae Tame i iz nekog razloga ni ja, baš kao ni Alina, nisam to shvatila. Kako sam mogla znati? To bi u svakom slučaju objasnilo zašto me s vremena na vrijeme toliko snažno privlači ispod sve te kontrolirane vanjštine skriva se seks–Fae. Možda postoje Fae koji se bolje prikrivaju. Možda postoje nekakvi talismani ili čarolije koje im pomažu da sakriju što su. U posljednje vrijeme sam vidjela toliko neobjašnjivih stvari da mi se više ništa nije činilo nemogućim. Moje mišljenje o tom pitanju se mijenjalo iz dana u dan: čas sam mislila da nema šanse da je Barrons bio Alinin dečko, čas bila skoro uvjerena da jest. Sada sam znala odgovor na to pitanje. Alinin dečko sasvim sigurno nije bio Jericho Barrons. Fotografije su me provele kroz dio života moje sestre kojeg nisam mislila da ću ikada vidjeti počevši s njezinim prvim danom ovdje u Irskoj; bilo je tu slika s Trinityja, slika Aline nasmijane, sa prijateljima u pubu, još slika iz puba kako pleše. Vidjela sam daje bila sretna ovdje. Polako sam i s ljubavlju pregledala svaku sliku, dodirujući rumenilo njezinih obraza, glatke obrise njezine duge plave kose, naizmjence smijući se i pokušavajući se ne rasplakati pri pogledu na svijet kojeg, sam mislila da neću imati prilike vidjeti – Alina, živa u ovom gradu punog ludila i čudovišta. Bože, kako mi je nedostajala! Pogled na fotografije zabolio me poput udarca u želudac. Promatrajući ove fotografije osjećala sam njezinu prisutnost kao da Alina stoji iza mene i govori mi Volim te, Jr. Pored tebe sam. Možeš ti to. Znam da možeš. Onda su se slike promijenile; otprilike četiri mjeseca nakon što je stigla u Dublin, prema datumima na fotografijama. U drugom paketiću fotografija bilo je na desetke slika Aline same, posvuda po gradu, a sudeći prema načinu na koji je gledala osobu koja ju je slikala vidjelo se daje već bila zaljubljena. Koliko god me to boljelo, morala sam priznati da su te fotografije bile neke od najljepših portreta moje sestre koje sam ikada vidjela. Svi mi želimo vjerovati u crno i bijelo, u dobro i zlo, u junake koji se uvijek ponašaju junački i zlikovce koji su zli do srži, ali već sam odavno

shvatila da su stvari rijetko kad tako jednostavne. Pozitivci znaju biti sposobni za uistinu užasne poteze, negativci vas mogu iznenaditi s vremena na vrijeme. Ovaj negativac je otkrio i ovjekovječio najbolju stranu moje sestre. Ne samo njezinu ljepotu, nego jedinstvenu unutarnju svjetlost koja je iz nje isijavali. Sve dok ju on nije ugasio. Nisam mogla shvatiti kako mi ga nitko nije uspio opisati. On i moja sestra bili su toliko lijepi da su se za njima sigurno okretale glave po gradu, a meni nitko od njezinih kolega nije znao ni reći kakvu boje kose on ima. Kosa mu se presijavala tonovima bakra i zlata, padala mu je do struka. Pa sad vi meni recite kako se netko toga ne sjeti? Bio je viši i od Barronsa, a ispod njegove skupocjene odjeće skrivalo se tijelo oblikovano dizanjem utega i žestokom disciplinom. Izgledao je kao da ima tridesetak, ali mogao je biti i mlađi i stariji od toga; djelovao je nekako bezvremenski. Koža mu je bila tamna, zlaćana, savršeno glatka. Iako se smiješio, njegove čudne oči bakrene boje odavale su aristokratsku aroganciju i dominantnost. Sada mi je bilo jasno zašto je dom uredio u raskošnom i pretjeranom stilu Kralja Sunca koji si je izgradio dvorac Versailles – savršeno mu je pristajao. Uopče ne bih bila iznenađena da saznam da ijestbio kralj jedne od onih minijaturnih stranih zemalja za koje nitko nikad nije čuo. Jedina sitnica koja je narušavala njegov savršen izgled bio je dugačak ožiljak na lijevom obranu, koji se protezao od jagodice do ugla usta, ali nije ga uopće nagrđivao. Zbog njega je bio samo još interesantniji. Među fotografijama je bilo mnogo onih na kojima su Alina i on bili zajedno, koje je očigledno slikao netko treći – a ipak ga nitko živ nije uspio opisati policiji, niti reći kako se zove. Na ovoj slici držali su se za ruke i smiješili jedno drugome. Na ovoj su bili u shoppingu. Na ovoj su plesali na stolu u pubu u Temple Baru. Na ovoj su se ljubili. Što sam više gledala fotografije, to mi je bilo teže promatrati ga kao zločinca. Izgledala je sretno s njim i on je izgledao jednako tako sretno s njom. Oštro sam stresla glavom. I Alina je isto to mislila. Vjerovala mu je sve

do dana kad me nazvala i ostavila uspaničenu poruku: Mislila sam da mi pomaže, rekla je, alt – Bože, ne mogu vjerovati da sam bila toliko glupa! Mislila sam da ga volim; a an je jedan od njih, Mac! On je jedan od njih! Jedan od koga? Unseelie koji se nekako uspijevao prikazati ljudskim bićem toliko dobro da zavara i sidhe-seer? Opet sam se zapitala je li tako nešto moguće. Ako nije Unseelie, što je onda, zašto je na strani čudovišta? Očigledno je bio izvanredan glumac kad je uspio zavarati Alinu. Ali na kraju ga je raskrinkala. Možda je posumnjala i slijedila ga ovamo? U njegov dom u Zoni Tame, posred mjesta na kojem su sva moja’ osjetila bila uznemirena zbog nadnaravne opasnosti? Kad smo kod nadnaravne opasnosti, bila sam toliko odlučna u namjeri da istražim adresu koju mi je Alina ostavila, a nakon toga su me zaokupile fotografije, pa nisam odmah shvatila da se ono što me vuklo dublje u napuštenu četvrt uopće nije nalazilo u ovoj kući. Bilo je negdje vani, dalje od kuće. A osjećaj je bio sve jači. Mnogo jači. Kao da se to nešto upravo probudilo. Pospremila sam fotografije u plastične ovitke, ugurala ih u unutrašnji džep jakne i žurno ustala. Dok sam hodala prvim katom kuće u potrazi za stražnjim izlazom, primijetila sam da su sva ogledala na zidovima bizarna i užasavajuča. Toliko užasavajuča da sam pogledala samo u nekoliko prvih i odustala, te ubrzala korak. Ta nadrealna ogledala bila su mi prvi uvid u stvarnu razliku između nas i Fae. Iako neki Seelie i Unseelie hodaju okolo s našim likom, mi i oni smo jako različiti. Pronašla sam stražnja vrata i izašla, pa krenula ravno prema dopola podignutim vratima od valovitog čelika na skladištu što je stajalo petnaestak metara od ulaza u uličicu iza 1247 LaRuhe. Štogod me privlačilo, bilo je tamo. Jedino objašnjenje koje danas imam je da sam toga dana privremeno poludjela. Iako sam se kretala bešumno i držala se uza zid, ušetala sam ravno u sve to. Temperatura je porasla iste sekunde kad sam prešla prag i ušla u sjenovitu unutrašnjost. Zgrada je bila toliko velika da bi unutra bez problema stalo nekoliko igrališta za nogomet. Nekada je očigledno bila distribucijski centar, jer goleme metalne skladišne police stajale su meni i s lijeve i s desne strane, visoke najmanje deset metara, a prolaz između njih bio je dovoljno širok da njime u oba smjera istovremeno voze

dostavni kamioni. Prolaz je bio dugačak i čitavom duljinom zakrčen plastikom omotanim paletama s robom, naslaganima između tri i pet metara uvis, koje su očigledno čekale da ih se prebaci na police. Betonski pod skladišta bio je raspukao na mnogo mjesta, a posvuda je bilo nasumice ostavljenih drvenih sanduka, napuštenih viličara koji su izgledali kao da je netko tek izašao iz njih i otišao usred posla. U dnu prolaza vidjela se snažna i jasna svjetlost, a začula sam i glasove. Prišuljala sam se svjetlosti sakrivajući se niz prolaz iza viličara, sanduka i paleta, polako napredujući, privlačena instinktom kojeg nisam mogla ni shvatiti, ni zanemariti. Što sam prilazila bliže svjetlosti, to mi je bilo hladnije. Kad sam stigla do trećeg od još tri reda polica između mene i onoga što me čekalo ispred, tresla sam se i mogla vidjeti vlastiti dah kako stvara sićušne kristaliće leda u zraku. Kod drugog reda polica metal viličara iza kojeg sam čučnula bio je bolno leden na dodir. Kad sam došla do prvog reda bilo mi je toliko mučno da sam morala sjesti i ostati tako neko vrijeme. Jedino što je još stajalo između mene i onoga što me očekivalo bile su naslagane palete, neuredne, kao da ih je netko nagurao unatrag da ih razmakne i stvori prostor za nešto na podu. Iza tih paleta vidjela sam nešto što je izgledalo kao vrhovi četiri velika kamena. Snažna svjetlost koja se probijala kroz tamu u kojoj sam sjedila nije bila prirodna. Bila je teška; nekakvo tamno svjetlo, a nijedan od predmeta koje je obasjavala nije bacao sjenu. Nemam pojma koliko dugo mi je trebalo da smirim svoj nemiran želudac. Možda sam sjedila tako pet minuta, možda pola sata, no naposlijetku sam uspjela ustati i nastaviti prema naprijed. Palo mi je na pamet da možda nisam trebala nastaviti, nego pobjeći koliko me noge nose, kao što mi je Barrons jednom savjetovao i ne gledati za sobom ali štogod me privlačilo, sad me privlačilo još snažnije. Morala sam vidjeti što je tamo. Morala sam znati. Predaleko sam dogurala da se sad okrenem i odem. Provirila sam iza naslaganih paleta – i naglo odskočila unatrag. Sjela sam polako jer su mi se noge opet tresle, ruke pritisnute o srce koje je ludo udaralo, sa žarkom željom da jutros nisam ustala iz kreveta. Nakon nekoliko dubokih koncentriranih udaha, nagnula sam se prema naprijed i ponovno pogledala. Mislim da sam se nadala da sam sve samo

zamislila. Ali nisam. Iako sam vidjela slike u vodičima i na razglednicama, ovakvo nešto bih prije očekivala usred polja, a ne u stražnjem dijelu industrijskog skladišta u trgovačkoj četvrti u središtu grada. Osim toga, mislila sam da su srednje veličine. Ali ovaj je bio golem. Pokušala sam shvatiti kako je stigao ovamo, a onda se sjetila da još uvijek razmišljam o ljudskim načinima kretanja. Kad se o Fae radi, sve je moguće. Nadvijajući se zlokobno nad stotinjak Nosoroga i drugih Unseelie svih vrata – koji nisu bacali sjenu na teškom, čudnom svjetlu što je iz njega dopiralo – stajao je dolmen. Dva ogromna kamena stajala su međusobno udaljena oko osam metara, a na njih je bio postavljen treći, ravan i ta su tri prastara megalita sačinjavala vrata. Posvud oko tih vrata u beton su bile urezane rune i drugi simboli. Neki su znakovi svijetlili grimiznim sjajem, drugi isijavali ovakvu čudnu crnoplavu svjetlost kao kamen kojeg smo ukrali Mallucéu. Okrenuta prema dolmenima, stajala je prilika zaogrnuta crvenim plaštom, lica skrivenog kapuljačom. Kroz prolaz je zapuhao leden vjetar toliko hladan da su me zaboljela pluća, ali i više od tijela: taj mračan vjetar zarinuo je u moju dušu svoje oštre ledene zube i u trenutku sam shvatila da bih, dugo stojeći na tom vjetru, polako počela zaboravljati svaki san, svaku nadu koja je ikada grijala moje srce. Ali niti vjetar što mi je pustošio dušu, niti Nosorozi, pa čak niti u crveno odjevena prilika koju su ti psi čuvari Fae oslovljavali sa “Gospodaru” nisu bili razlog iz kojeg sam se, tresući se, skutrila u sjeni. Golemi prolaz bio je otvoren. Kroz njega je nadirala vojska Unseelie.

DVADESET TRI

Neću

vam dosađivati detaljnim opisima čudovišta koja su izašla kroz prolaz toga dana. Barrons i ja ćemo ih kasnije analizirati i pokušati prepoznati iz kojeg su staleža, a većinu njih ionako ćete i prebrzo upoznati. Dovoljno je da vam kažem da ih je izašlo na stotine, visokih i niskih, s krilima i kopitima, ispijenih i debelih, redom zastrašujućih, a kako su izlazili redali su se u grupe po desetak ispred svakog Nosoroga. Koliko sam promatrajući ih shvatila, Nosorozi su bili zaduženi da svoje nove štićenike poduče i priviknu na svijet. Moj svijet. Stisnula sam se iza paleta, promatrajući, previše ustrašena da se pomaknem. Konačno je kroz prolaz stiglo posljednje čudovište. Gospodar u crvenom plaštu nekakvim je napjevima i odmjerenim udarcima crnozlatnog žezla po nekima od svijetlećih simbola zatvorio prolaz. Simboli su prestali svijetliti i gorki je vjetar prestao. Svjetlo u skladištu se promijenilo, postalo lakše i ugodnije, a Unseelie su sada imali sjene. U moje promrzlo lice i prste oratio se osjet, snovi su ponovno ispunili moje srce. – Znate što vam je činiti – rekao je Gospodar i upitala sam se kako nešto toliko zlo može imati tako lijep glas. Nosorozi su mu se poklonili kao da je božanstvo, pa stali gurati svoju novopridošlu braću prema prolazu između paleta. Grupa od tridesetak raznih čudovišta ostala je stajati pored Gospodara.

Priljubila sam se uza palete dok su sva ta čudovišta prolazila par metara od mene, praćena “trenerima”. Te su minute bile najgore u mom životu. Izbliza sam pogledala stvorenja kakva mi ljudi nismo mogli zamisliti ni u hororima. Nakon što su svi do posljednjega progmizali, promarširali proletjeli prolazom i izašli iz zgrade, s olakšanjem sam se zavalila na palete, zatvorila oči i ostala tako. Znači to je bilo ono što mi je Alina željela pokazati: iza 1247 LaRuhe se nalaze vrata pakla, a Gospodar kroz njega dovodi svoje mračne sluge koji prije nisu mogli pobjeći iz Unseelie zatvora i pušta ih u naš svijet. OK, sad znam. I što bih ja sad trebala poduzeti? Alina je ozbiljno precijenila moje sposobnosti ako je mislila da bih mogla ili trebala učiniti bilo što u vezi s ovime. Ovo nije bio moj problem. Moj je problem bio pronaći gada koji ju je izdao i privesti ga pravdi kako znam i umijem. Ako je dotični čovjek, privesti ga sudu. Ako je Unseelie koji se pretvara da je čovjek, ubit će ga moje koplje. To je bilo jedino što me zanimalo. Moramo pronaći Sinsar Dubh, rekla je Alina. Sve ovisi o tome. Što ovisio tome? Imala sam gadan predosjećaj da je odgovor na to pitanje jedan od onih Sudbina Svijeta Je U Tvojim Rukama. Ja ne želim sudbinu u svojim rukama. To mi nije u opisu posla. Ja točim pivo i spravljam koktele, perem ‘sank i čaše. Poslije zatvaranja metem. Je li Alina htjela da pronađem Knjigu Tame jer se negdje na njezinim opasnim nečitljivim stranicama krije način kako da porazimo Gospodara i uništimo njegov portal za Unseelie čudovišta? Što je mene briga za to? Ovo je Dublin, a ne Georgia! Ovo je problem Irske. Nek se sami bave svojim problemima. Uostalom, čak i ako uspijem nemoguće i pronađem šugavu Knjigu Tame, kako ću je prevesti? Barrons je imao dva kamena potrebna za to, ali nisam znala na čijoj je on strani. A nisam znala ni gdje su preostala dva kamena, kako ih pronaći, ili kako ih upotrijebiti – uz golemu pretpostavku da ću ih se ikada dočepati. Što je Alina očekivala od mene? Da ostanem u Dublinu zauvijek, istražujem sve te jezive stvari i živim u stalnom strahu? Da posvetim svoj život ovome? Da budem spremna i umrijeti za to? Ovo je zbilja bila velika narudžba za tako malog barmena kao ja. Bila bih frknula nosom da nisam bila na rubu da se popiškim u gaćice od

straha već sat i pol. Ona je dala život za ovo. Stegnula sam čeljust i još čvršće zatvorila oči. Nikada nisam bila dorasla Alini, niti ću ikada biti. Nisam željela otvoriti oči. Možda vidim još nešto što bi moglo pasti na moja leda, pomislila sam ljutito. Odlučila sam otići. Odlučila sam se udaljiti što je više moguće od portala iz zatvora, od Gospodara u crvenom plaštu, od cijele Zone Tame. Uzdahnula sam. Zbilja sam namjeravala otići. Čim bacim još jedan kratak, posljednji pogled iza ugla da vidim dogada li se još nešto što bih trebala znati. Mislim, nije da sam namjeravala nešto poduzeti ako bilo što saznam. Samo sam si mislila da bih mogla saznati sve što mogu kad sam već tamo. Možda bih mogla sve to ispričati onoj starici koja me stalno gnjavi, V’Laneu, pa možda jedno od njih nešto poduzme. Ako je V’Lane uistinu na strani dobra, onda bi on i njegova kraljica trebali poduzeti nešto odmah i začepiti ovu krajnje neprihvatljivu rupu između naših svjetova. Zar nije Barrons spomenuo nekakav Ugovor? Nije li ovo bilo kršenje nekakvog sporazuma? Otvorila sam oči. I podbacila u pokušaju da izađem iz vlastite kože i pokušaju da propadnem u zemlju. Barrons se pitao kamo je nestao Mahlucé. Sada sam znala. Stajao je manje od pet metara od mene, našiljenih očnjaka, okružen četom od šest Nosoroga gladnih pogleda.

DVADESET ČETIRI

Budući da pokušaj nestajanja nije upalio, odlučila sam se za eksploziju i vrišteći, udarajući objema rukama se bacila na njih dodirujući usput sve što sam mogla. Za razliku od onoga prije nekoliko večeri kad sam pokušavala ubiti Sivog Čovjeka, sada nisam imala vremena za razmišljanje o tome što da radim, djelovala sam oslanjajući se isključivo na instinkt. A ispalo je da mi je instinkt fantastičan. Koplje sam bila zataknula o pojas da mogu zamahivati objema rukama. Nešto u meni navodilo me poput sustava za rakete ratnog zrakoplova, omogućavalo mi da raspoznam i napadnem svakog Fae u dometu od nekoliko metara. Kad je Mallucé ustuknuo i pustio šest Nosoroga da se zalete na mene, zamahnula sam dlanovima u suprotnim smjerovima i smjestila dvojci ruke ravno posred nabijenih prsa. Onda sam se okrenula, zamahnula još jednom, dohvatila još dvojicu u rebra, pa se bacila na pod i zamahnula treći put. Klečeći sam zamahnula glavom da maknem kosu iz očiju i procijenila situaciju. Zamrznula sam ih svu šestoricu u dvije sekunde. Ali koliko dugo će ostati zamrznuti? To je pitanje bilo od esencijalne važnosti. Mallucé je izgledao zaprepašteno – valjda nikad prije nije vidio što može null – pa onda skliznuo prema meni onako neprimjetno kao i inače. Posegnula sam u unutrašnji džep za kopljem, a onda se sjetila

onoga što mi je Barrons rekao o tome kako se može – točnije, ne može – ubiti vampira. Mallucé nije Fae, pa ga ne mogu ni smrznuti, ni ubiti kopljem i očekivati rezultate. Izvadila sam ruku iz jakne. Nisam mu željela pokazati sakriven adut sve do posljednjeg trenutka. Možda, mislim možda, bih se mogla nekako približiti Gospodaru. I možda bih njega mogla ubiti kopljem. A onda bih možda mogla zamrznuti sve Unseelie i još k tome pobjeći vampiru. To je manje-više bio moj plan. Jedini kojeg sam se mogla sjetiti. Ustala sam i počela se kretati unatrag. Izgleda da je vampir točno to i htio. Fiksirao me svojim svijetlim žutim očima dok sam uzmicala pored paleta, preko poda s runama pored dolmena, u krug Unseelie Nosoroga i drugih čudovišta. – Što nam je to, Mallucé? Iako je stajao iza mene i nisam ga vidjela, glas Gpospodara je bio previše prepozntaljiv da ne bih znala kome pripada. Bio je bogat, harmoničan, poput glazbe; poput V’Laneovog. – Mislio sam da nešto čujem iza paleta – rekao je Mallucé. – Ona je null, Gospodaru. Još jedna. Nisam mogla odoljeti. Morala sam znati. – Misliš kao Alina, zar ne? Druga null je bila Alina Lane, zare ne? – optužujuće sam rekla. Vampirove jezive žute oči su se suzile. Izmijenio je dugačak pogled s bićem u crvenom plaštu iza mene. – Što ti znaš o Alini Lane? – upitao je Gospodar nježno, onim svojim melodioznim glasom. Bio je to glas nečeg neljudskog, nečeg važnijeg od čovjeka – možda arhanđela, palog arhanđela. – Ona je bila moja sestra, – zarežala sam, okrećući se. A ja ću ubiti gada koji je ubio nju. Što ti znaš o njoj? Grimizna kapuljača stresla se od smijeha. Stisnula sam šake o tijelo da se spriječim da izvadim koplje i zaletim se na priliku u crvenom ogrtaču. Oprezno, rekla sam si. Smireno. Sumnjala sam da ću dobiti drugu priliku. – Rekao sam ti da će doći, Mallucé – rekao je Gospodar. – Iskoristit ćemo ju da dovrši ono što je započela njezina sestra. Podigao je ruke kao da će obuhvatiti grupu i obratio se Unseelie okupljenih oko sebe. – Kad sve bude na mjestu, otvorit ću portal i pustiti cijeli Unseelie zatvor na ovaj svijet, kao što sam vam i obećao. Uhvatite

ju. Ona ide s nama. – E pa ovo vam je bilo glupo, gospodična Lane – rekao je Barrons tresući glavom, te skočio na tlo pored mene dok mu se crni ogrtač vijorio. – Zar ste im baš morali reći tko ste? Ionako bi i sami prebrzo shvatili. Zatreptala sam zbunjeno. Pretpostavljam da su Gospodar, Mallucé i ostali bili jednako zaprepašteni neočekivanim pridošlicom kao i ja, jer smo svi buljili u njega, pa onda svi pogledali prema gore. Ja sam samo pokušavala shvatiti otkud se stvorio. Mislim da su oni željeli provjeriti skriva li se još tko gore. Sigurno se skrivao na stropnim gredama. Strop je bio visok deset metara. Nigdje nisam vidjela nikakvo uže. Kad sam vratila pogled, Gospodar Unseelie je zabacio kapuljaču i netremice se zagledao u Barronsa. Izgledao je kao da mu se ne sviđa ono što vidi. Ostala sam bez dana i teksta. U nevjerici sam gledala Alininog dečka, Gospodara. Voda Unseelie uopće nije bio Fae! Čak je i Barrons djelovao malo zatečeno. Gospodar je zalajao nekakvu naredbu, onda se okrenuo u kovitlacu crvene tkanine. Desetci Unseelie istog su se trenutka zaletjeli na nas. Onda su stvari potpuno poludjele i još uvijek mi nije jasno što se sve događalo. Kad su nam se njegovi slugani ispriječili na putu, seronja koji je iskoristio i ubio moju sestru i cijelo je vrijeme namjeravao isto učiniti i meni, izdao je naredbu da me uhvate živu ili su gotovi, a ovog drugog da ubiju. Onda sam se našla okružena Unseelie i izgubila Barronsa iz vida. Negdje u daljini začula sam isto ono pjevušenje, a rune ispod mojih nogu ponovno su zasvijetlile. Izbacila sam iz misli sve osim bitke. Borila sam se. Borila sam se za svoju sestru, koja je umrla sama u onoj uličici. Borila sam se za ženu koju je Sivi Čovjek žderao dok sam ja jela krumpiriće i onu koju je požderao prekjučer dok sam ja bespomoćno užasnuta promatrala. Borila sam se za ljude koje je Stvor Sa Stotinu Usta ubio. Borila sam se za isušene ljudske ljuske nošene vjetrom zaboravljenim ulicama između Collinsa i Larkspura. Možda sam se borila čak i za O’Bannionove razbijače. Borila sam se za dvadesetdvogodišnjakinju koja je stigla u Dublin sigurna u sebe, a sada nije imala pojma ni tko je, ni

kamo ide, koja je upravo slomila i treći ružičasti nokat. Alabasterno koplje u mojoj ruci kao da je isijavalo božanskom svjetlošču dok sam se saginjala, skakala, izmicala, udarala i probadala. Osjetila sam kako se pretvaram u nešto drugo i osjećaj je bio dobar. U jednom sam trenutku uhvatila Barronsov zapanjen pogled i znala sam da sam uistinu poseban prizor kad me on tako promatra. Osjećala sam se kao poseban prizor. Osječala sam se kao savršeno sastavljen i podmazan stroj sa samo jednom svrhom: ubijati Fae. Dobre i loše. Sve redom. Pa i jesam, jednog za drugim. Sagni se, zamahni, probodi. Okreni se, udari, probodi. Padali su brzo, na sve strane. Koplje je za njih bilo čisti otrov, a mene je uhvatila nekakva čudna groznica dok sam ih promatrala kako umiru. Nemam pojma koliko sam dugo tako mogla nastaviti da su svi oko mene bili Fae, ali nisu i zeznula sam stvar. Zaboravila sam na Mallucéa. Kad mi se prišuljao s leda, osjetila sam opasnost kao da je i on Fae – čini se da moje osjetilo pohvata sve što nije iz našeg svijeta čim mi pride dovoljno blizu – okrenula se i ubola ga u trbuh. Iste sam sekunde shvatila da sam pogriješila, iako nisam znala kako da to popravim. Ovaj vampir bio mi je daleko veća prijetnja nego bilo koji Unseelie, pa čak i Sjenke – njih sam barem mogla natjerati na povlačenje svjetlošču. Nisam imala pojma koja je slabost ovog žderača života, čak nisam znala ni posjeduje li ijednu. Barrons je o ubijanju vampira govorio kao o nečem nemogućem. Na trenutak sam samo tako stajala, držeći koplje u njegovom trbuhu, nadajući se da će već nekako djelovati. Ako ga je to na bilo koji način ozlijedilo, nije se vidjelo. Blesavo sam piljila u te njegove divlje žute oči što su blještale na prebijelome licu. Onda sam došla k sebi i pokušala izvući koplje da ga probodem još jednom, ovoga puta u prsa – možda je Barrons bio u krivu, morala sam nešto poduzeti – ali oštrica kopija bila se zaglavila u hrskavici ili kosti i nisam ga mogla izvaditi. Zgrabio je moju ruku svojom. Dodir mu je bio mrtvački i leden. – Kučko mala! Gdje je moj kamen? – prosiktao je vampir. U tom sam trenutku shvatila zašto to nije ranije spomenuo, odmah čim me opazio. Jer je radio iza leđa Gospodaru i nije smio riskirati da Nosorozi za to saznaju. – Bože, Bože, pa on ni ne zna da si ti imao kamen, je li? – uzviknula

sam. Čim sam izgovorila te riječi, shvatila sam da je to bila greška. Mallucé je mogao daleko više izgubiti ako Gospodar sazna da ga je izdao, nego ako slučajno ubije sidhe-seer u žaru borbe. Upravo sam potpisala vlastitu smrtnu presudu. Panično sam povukla koplje. Kad sam ga izvukla, Mallucé je zasiktao na mene pokazujući očnjake, a ja sam posrnula. Izgubivši ravnotežu, pokušala sam ga ponovno ubosti, no tisućinku sekunde prekasno. Vampir me udario stražnjom stranom dlana preko lica i poletjela sam unatrag zrakom, ruku i nogu mlitavih kao da sam krpena lutka, baš kao što je one večeri u njegovoj gotičkoj vili odletio i njegov tjelohranitelj . Zabila sam se u skupinu naslaganih paleta tvrdoće zida od cigle. Glavom sam udarila o njih i lubanjom mi se proširila bol. Čula sam lom kostiju u vlastitom tijelu. – Mac! – začula sam Barronsov uzvik. Pala sam na taj plastikom prekriven zid razmišljajući kako čudno zvuči kad me zove Mac. Uvijek me zvao samo gospodična Lane. Nisam mogla disati. Prsa su mi bila nepomična i pomislila sam da sam slomila rebra i da su mi probijena pluća. Koplje mi je klizilo iz ruke. Onaj ledeni vjetar se oratio, ledeći mi tijelo i dušu i kroz izmaglicu sam shvatila da je portal ponovno otvoren. Vjeđe su mi bile teške poput utega za papir i treptala sam s mukom. Lice mi je bilo vlažno. Nisam sigurna, ali mislim da sam plakala. Ne mogu sad umrijeti. Konačno sam otkrila tko je ubio moju sestru. Vidjela sam njegovo lice. Još ju nisam osvetila. Ispred očiju mi se stvorio Barrons. – Odnijet ću te odavde. Drži se – rekao je kao u usporenoj sceni na filmu, a zatim nestao. Ponovno sam s naporom trepnula. Još uvijek nisam mogla disati, a vidjela sam tek povremeno, posebno na jedno oko. Jednog je trenutka sve bilo tamno, a sljedećeg sam ponovno vidjela Barronsa. On i Mallucé su stajali jedan nasuprot drugome, koračajući u uskom krugu. Vampirove oči su blistale, očnjaci bili ogoljeni. Dok sam gubila svijest, pokušala sam shvatiti što je točno Barrons napravio Mallucéu da se taj nestvarno snažan vampir zabio u palete, pa onda i u viličar; kako sam dospjela u njegovo naručje i kamo me to vodi nevjerojatnom brzinom.

U bolnicu, ponadala sam se. Tijekom našeg bijega nekoliko sam puta došla k svijesti. Prvi put dovoljno dugo da shvatim da nisam umrla, što me usprkos omamljenosti iznenadilo. Posljednji put kad sam vidjela da je Mallucé nekoga odbacio u zid, to je bio muškarac mnogo veći od mene i umro je na mjestu, krvareći iz više tjelesnih otvora. Sigurno sam i promrmljala nešto takvo, jer su Barronsova prsa zagrmjela ispod mog uha kad je rekao: – Koplje ga je oslabilo, gospodična Lane. Nisam siguran kako ili zašto, ali usporilo ga je. Drugi put kad sam se osvijestila rekao je: – Možete li prebaciti ruku preko mojeg ramena i držati se? Moj je odgovor bio mogu, ali jednu. Drugu nisam mogla ni pomaknuti. Mlitavo je visjela iz ramena. Barrons je bio sjajan trkač. Kretali smo se kanalima, znala sam po pljeskanju njegovih čizama i smradu. Nadala sam se da se ne zavaravam optimizmom, ali nisam čula zvuke potjere. Jesmo li im pobjegli? Svima? – Oni ne poznaju podzemlje kao ja – rekao je. – Nitko ga ne poznaje kao ja. Baš čudno. Ja sam pričala, a da toga nisam ni bila svjesna, izbacivala pitanje za pitanjem usprkos tome što me sve boljelo. Ili mi je Barrons čitao misli? – Ne čitam misli, gospodična Lane – rekao je. – Vaše su misli ponekad ispisane na vašem licu. Morate poraditi na tome. – Ne bih li trebala u bolnicu? – promrsila sam kad sam se osvijestila po treći put. Bila sam u krevetu u svojoj posuđenoj sobi u Barrons Books and Baubles. Sigurno sam dugo bila u nesvijesti. – Mislim da sam nešto slomila. – Lijevu ruku, dva rebra i nekoliko prstiju. Cijelo tijelo vam je izudarano. Imali ste sreće. Položio je hladan oblog na moj obraz i zapekla me snažna bol. – Barem vam kosti nisu popucale kad vas je ošamario. Bojao sam se da možda jesu. Izgledate užasno, gospodična Lane. – Bolnica? – probala sam opet. – Ne može učiniti ništa za vas što ja već nisam i samo bi vas ispitivali

stvari na koje im ne biste mogli dati odgovore. Ako vas ja dovedem u ovakvom stanju, a vi odbijete odgovoriti na njihova pitanja, okrivit će mene. Već sam vam namjestio kosti ruke i prsiju – rekao je. Rebra će zarasti. Lice će vam izgledati sasvim … dobro … da. Ozdravit ćete s vremenom, gospodična Lane. To je zvučalo gadno. – Ogledalo? – slabašno sam procijedila. – Žao mi je – rekao je. – Nemam nijedno pri ruci. Pokušala sam pomaknuti lijevu ruku, pitajući se kad je točno Barrons svojoj očigledno neiscrpnoj listi sposobnosti dodao gipsanje udova. Ali nije. Ruka mi je bila u udlazi, kao i nekoliko prstiju na istoj toj ruci. – Zar mi ne treba gips? – Prstima je dobro ovako. Prijelom ruke nije strašan i ako vam ju zagipsam samo će vam mišići atrofirati. Morate se brzo oporaviti. Za slučaj da niste primijetili, gospodična Lane, imamo par problemčića. Ne shvaćajući sam piljila u njega onim jednim zdravim okom. Desno oko mi je bilo potpuno zatvoreno zbog natećenog obraza. Kad me Mallucé udario u skladištu, Barrons me nazvao Mac. Usprkos tome što sam sumnjala u njega i brinula se da ima nekakav dogovor sa Sjenkama, bio je uz mene kad sam ga trebala. Pronašao me. Spasio mi je život. Pokrpao me, spakirao u krevet i znala sam da će bdjeti nada mnom dok ne ozdravim. U takvim okolnostima činilo mi se apsurdnim da me nastavi zvati gospodična Lane, pa sam mu to i rekla. Možda je vrijeme da i ja njega počnem zvati nekako drugačije, a ne “Barrons”. – Možeš me zvati Mac, ovaj … Jericho. I hvala što si me spasio. Jedna se tamna obrva uzdigla i izgledao je kao da se zabavlja. – Samo vi nastavite sa Barrons, gospodična Lane – rekao je suho. – Potreban vam je odmor. Spavajte. Vjeđe su mi zatreptale kao daje izrekao čaroliju i otplutala sam na neko sretno mjesto, hodnik čiji su zidovi bili ukrašeni slikama moje sestre. Sada sam znala tko ju je ubio i osvetit ću ju. Bila sam na pola puta do doma. Ako mu se ne sviđa, neću ga zvati Jericho. Ali željela sam da me zove Mac, inzistirala sam pospano. Bilo mi je dosta toga da sam tisućama kilometara od doma i toliko usamljena. Bilo bi lijepo ovdje imati nekoga tko me zove imenom. Bilo koga, čak i Barronsa. – Mac – izgovorio je moje ime i nasmijao se. – Kakvo ime za nešto

poput vas. Mac – ponovno se nasmijao. Željela sam upitati što je pod time mislio, ali za to nisam imala snage. Onda sam osjetila njegove prste kako poput leptira prelaze preko mojeg izubijanog lica i čula ga kako mi šapuće nešto, ali ne na engleskom. Zvučalo je kao jedan od onih mrtvih jezika kojima se služe u filmovima koje nikad ne bih uspjela pogledati do kraja – a sad sam požalila što nisam barem jednog ili dva dovršila, jer možda bih bila malo bolje pripremljena za sve ovo. Mislim da me tada poljubio. Nikada prije nisam doživjela takav poljubac. Onda se spustila tama. I sanjala sam.

DVADESET PET

Ne tako, ne. Sve curi. Prvi sloj bi trebao biti tanak – rekla sam mu. – Ne stavljaš glazuru na tortu. Ovo je nokat. Sjedili smo na krovu Barrons Books and Baubles, u stakleniku za kojeg nisam ni znala da je tamo dok mi Fiona, koja se pokazala mnogo uznemirenijom zbog mojih ozljeda nego što sam mislila, rekla da postoji. Provela sam drugi dio poslijepodneva izvaljena na ležaljku, praveći se da čitam, ali ustvari nisam radila ništa. Kad su se malo prije mraka upalili snažni reflektori postavljeni sa svih strana krova i osvijetlili vrt, promotrila sam svoje iskrhane nokte, otišla po svoj pribor za manikuru, vratila se na krov i rasprostrla svoje oružje po stoliću od lijevanog željeza i stakla tik iznad ulaza u knjižaru, ispod najsnažnijeg reflektora, pa odlučila pokušati srediti stvar. Ali koliko god sam se trudila, nisam mogla urediti nokte na desnoj ruci jer su mi prsti lijeve bili u udlazi. Onda se pojavio Barrons i odmah sam ga zaposlila. Stegnuo je vilicu i na licu mu je zaplesao mišič. – Podsjetite me zašto ja ovo radim, gospodična Lane? – Mislim, stvarno – rekla sam. – Jer ja imam slomljenu ruku. Zamahala sam mu udlagom ispred nosa za slučaj da je zaboravio. – Mislim da se niste dovoljno potrudili – rekao je. – Mislim da biste trebali pokušati ponovno. Ako nagnete ruku ovako – pokazao je, prevrnuvši pritom bočicu s lakom za nokte na pod staklenika – a drugu izvinete ovako – kimnuo je zadovoljno. – Da, to bi trebalo upaliti. Odmjerila sam ga hladno.

– Vi mene vučete po cijelom gradu u potrazi za PM-ovima, ali jeste li me ijednom čuli da se žalim? Niste. Zato dosta prigovaranja, Barrons. Najmanje što možete učiniti jest da mi lakirate nokte dok mi je ruka slomljena. Nije da sam vas tražila da mi manikirate obje ruke. I uopče vas neću tražiti da se trudite oko noktiju na nogama. – Iako mi je zbilja trebala pomoć oko toga. Pedikura se ne može obaviti pošteno bez dvije ruke. Namrštio se na pomisao da mi lakira nokte na nogama ružičastozlačanim lakom Ice Princes Blush – što je ime koje mi se čini kao totalni oksimoron, da vam pravo kažem, otprilike kao jumbo škampi. Nijedna ledena princezica koju sam ja poznavala u srednjoj školi ili na faksu nije bila od onih koje se zbog bilo čega rumene. – Neki dečki – obavijestila sam ga ležerno – bi dali sve da mi smiju lakirati nokte. Barrons je nagnuo glavu iznad moje ruke i pažljivo nanosio tanak sloj svijetloružičastog laka. Izgledao je muški i golemo i bedasto s kistićem u ruci, kao da vidite centuriona rimske vojske s pregačom s volanima. Zagrizla sam unutarnji dio obraza da se ne nasmijem. – Siguran sam da bi, gospodična Lane – rekao je suho. Još me uvijek zvao gospodična Lane. Nakon svega što smo prošli. Kao da nije pronašao moju kartu i ružičastu točku koju sam označila, slijedio me u Zonu Tame, spasio me, sredio mi ruku, stavio led i zavoje na ozljede, pa čak me i poljubio, bar mislim. Suzila sam oči promatrajući njegovu tamnu, nakrivljenu glavu. Znala sam kako me pronašao. Fiona mi je rekla da ga je nazvala čim me opazila kako ulazim u napuštenu četvrt. Ipak, zbog njezinog pomalo krivog bdijenja nad mojim ozljedama, činilo mi se da ga nije nazvala odmah nakon što me vidjela, ako shvaćate što vam želim reći. Ali to je bilo sve što sam znala. Tri dana otkako sam otišla u 1247 LaRuhe provela sam pretežno u dubokom snu, pod lijekovima, budivši se na trenutke točno dovoljno duge da me Barrons nahrani prije nego što ponovno zaspim. Leđa i bokovi su mi bili natučen, više dijelova tijela u zavojima i imobiliziran, rebra omotana zavojima i svaki me udah bolio, ali barem su mi sad oba oka bila otvorena. Još se nisam bila ohrabrila pogledati se u

ogledalo, a nisam se ni tuširala četiri dana, ali trenutno sam imala pametnijeg posla, primjerice pronaći odgovore na pitanja koja su me cijeli dan mučila. – OK, Barrons, vrijeme je. – Ne pada mi na pamet da vam brijem noge – rekao je iste sekunde. – Ma dajte molim vas. Pa ne mislite valjda da bih vam to dopustila. Mislila sam na pitanja. – Aha. – Što ste vi? – ovo sam pitanje svalila na njega kao kantu ledene vode. – Ne shvaćam pitanje – slegnuo je ramenima onako elegantno i galski. – Skočili ste s visine od deset metara u skladištu. Trebali ste nešto slomiti. Trebali ste slomiti dva nečega – recimo, noge. Dakle, što ste? Opet je slegnuo ramenima. – Netko s užetom? – Ha-ha. Nigdje nisam vidjela uže. – A što ja tu mogu? Pogledao me kao da se smrtno dosađuje i to tako bezizražajno da sam posumnjala što sam doista vidjela te noći. Naposlijetku, bila sam prilično pod dojmom. Nisam znala da recimo, nije imao jedan od onih super tankih kablova kakve vidite u filmskim pljačkama. Odlučila sam se za drugi pristup. – Mallucéa ste odbacili metrima kroz zrak. Razbio se prvo o palete, pa onda o viličar. – Snažan sam ja, gospodična Lane. Želite li provjeriti moje mišiće? – nacerio se, ali nije to bio iskren osmijeh i oboje smo to znali. Prije dva tjedna takav cerek bi me preplašio. – Ne zanimaju me vaši mišići. Mallucé je super jak. On je vampir. – Možda. Možda i nije. Njegovi pristaše misle da je mrtav, čini se. – Sretna li dana – rekla sam sa žarom. – Jedan manje. Još nam ih ostaje oko tisuću, prema mojoj procjeni, ali pobojala sam se da bih mogla biti potpuno u krivu, moglo ih je biti daleko više. – Nije još vrijeme za slavlje, gospodična Lane. Ne vjerujte da je išta mrtvo dok ga ne spalite, pročačkate pepeo i onda pričekate dan-dva da vidite hoće li se iz njega nešto uzdići. – Šalite se. Neke od tih stvari je toliko teško ubiti? – Neke stvari, gospodična Lane – rekao je, stavljajući drugi sloj laka, –

je nemoguće ubiti. Ali ipak vjerujem da Mallucé nije bio jedan od takvih. To ćemo još vidjeti. Ispalila sam svoje sljedeće pitanje. – Zašto vam Sjenke dopuštaju da se krećete Zonom Tame, Barrons? Prelio mi je cijeli palac lakom. A onda je još imao obraza pogledati mene kao da sam ja kriva. – Kvargu, Barrons, izgledali su super sve do sad! – trznula sam ruku. – Natopite jednu od tih vatica ovime – rekla sam i pružila mu bočicu odstranjivača laka. Primio ju je i oštro me pogledao. – Špijunirate me, gospodična Lane? – Samo sam imala sreće, Barrons. Baš sam gledala kroz prozor kad ste vi izvodili svoje nedjelo, što me navelo da se zapitam kakva sve nedjela izvodite dok ja ne gledam kroz prozor. Gdje je Maybach? Sad se na njegovim usnama ocrtao pravi smješak, brz i posesivan smješak muškarca s novom igračkom u rukama. – O’Bannionu više nije trebao. Policija ni ne vidi – kako ste vi to nazvali? – Zonu Tame? Stajao bi tamo dovijeka. Kakva šteta. – Bezdušni ste. – uzdahnula sam. – Nije bio mrtav ni cijeli dan. – Ratni plijen, gospodična Lane. – Zar onda niste mogli skloniti one ljuske i odjeću? Slegnuo je ramenima. – Nakon nekog vremena ih prestanete primjećivati. Nadam se da ne. To bi značilo da je dio mene mrtav kao i dio njega. – Kakav dogovor imate sa Sjenkama, Barrons? Očekivala sam da izbjegne odgovor, ali nisam bila spremna da me napadne pitanjem. – Zašto mi niste rekli da ste susreli V’Lanea, gospodična Lane? – rekao je baršunastim glasom. Lecnula sam se. – Kako znate za to? – V’Lane mi je rekao. – Kako Vi znate V’Lanea? – zahtijevala sam odgovor. – Ja znam sve, gospodična Lane. – Ma zbilja? – rekla sam slatko. – A onda tko je Gospodar? Da vas čujem.

Nije Fae, to vidim. Ali nije mi se činio ni … do kraja čovjekom, to ne. – Dečko vaše sestre – ispalio je. – A sad kad i to znamo, što da mislim o vama? Gledala sam ga kao da ništa ne razumijem, pa je nastavio. – Pronašao sam fotografije u vašoj jakni. Došlo mi je da samoj sebi opalim šamar. Fotografije! Potpuno sam zaboravila da sam svašta zdipila iz Gospodareve rezidencije. – Kamo ste stavili druge stvari koje su bile u jakni? – upitala sam. Ne sjećam se da je ijedan od dva albuma bio negdje u mojoj sobi, kao ni Alinin rokovnik. Morala sam pročešljati njezin rokovnik jako detaljno. Možda se tamo kriju svakakve informacije: imena, adrese, datumi. – U jakni nije bilo ničega više. – E pa bilo je – protestirala sam. Odmahnuo je glavom. – Jeste li sigurni? – Apsolutno. Zagledala sam se u njega. Je li mi rekao istinu? Jesu li sve te stvari poispadale dok sam se borila? Ili ih je on uzeo iz nekog razloga? Razočarano sam shvatila da ću se možda morati vratiti u 1247 LaRuhe da budem sigurna. – Nisam znala da je on bio dečko moje sestre, Barrons – rekla sam u svoju obranu. – Ni ona nije znala što je on. Sjećate se poruke? Rekla je da joj je cijelo vrijeme lagao. Da je on jedan od njih i da dotad to nije znala. Prevario ju je i izdao – rekla sam ogorčeno. – Eto, odgovorila sam na vaše pitanje. Sad vi odgovorite na moje. Zašto vam Sjenke dopuštaju da se krećete Zonom Tame? Dugo vremena nije odgovorio, samo je lakirao moje nokte posljednjim slojem prozirnog laka i u tišini uređivao kožicu oko noktiju. Bio je bolji od većine kozmetičarki; pravi perfekcionist. Baš sam se pomirila s tim da neće odgovoriti, kad je rekao: – Svi imamo svoje … darove, gospodična Lane. Vi ste null, ja sam … nešto drugo. Ali ono što nisam je vaš neprijatelj. Niti sam u dosluhu sa Sjenkama. To ćete mi jednostavno morati vjerovati na riječ. – Bilo bi mi puno lakše vjerovati vam da jednostavno odgovorite na moje pitanje. – Ne znam ni zašto me išta pitate. Kao da vam ne bih mogao slagati, a

da ni ne znate. Moja djela govore više. Spasio sam vam život. – No da, ali vaš PM-detektor ne bi baš najbolje funkcionirao mrtav, zar ne? – istaknula sam. – Snalazio sam se sasvim dobro i bez vas, gospodična Lane, a bio bih nastavio jednako sjajno i da nestanete. Istina, imate sposobnost pronalaženja PM-ova, ali da vam pravo kažem, moj je život bio znatno manje kompliciran prije nego što ste dobauljali u moju knjižaru. Uzdahnuo je. – Dovraga, kako mi nedostaju ta vremena. – Žao mi je što vam stvaram toliko problema – odvratila sam, – ali ni moj život nije baš bajan otkako sam dobauljala k vama, da znate. Neko smo vrijeme oboje sjedili šutke, gledali u noć, bavili se vlastitim mislima. – Ali sad barem znam tko je ubio Alinu rekla sam naposlij etku. Brzo me pogledao. – Jeste li vi u tom skladištu čuli nešto što ja nisam, gospodična Lane? – Mislim stvarno, dečko joj je bio Gospodar, a ona to nije znala. Sigurno ga je jednog dana slijedila i otkrila je što je on, baš kao ja. A on ju je zbog toga ubio. Rješenje je bilo toliko očito da nisam mogla vjerovati da ga Barrons nije i sam vidio. Ali nije. U pogledu mu se ocrtavao skepticizam. – Ma što? – rekla sam. – Jesam li nešto previdjela? Želite mi reći da ga ne bih trebala loviti? – A ne, mi bismo ga svakako trebali uloviti – rekao je Barrons. – Nadam se da ste primijetili ovo mi u toj rečenici, gospodična Lane. Usudite se još jednom odšetati sami za nečim velikim i opasnim i ja ću vas srediti puno gore nego ijedno čudovište. Želim vidjeti Gospodara mrtvog ako i iz samo jednog razloga: dosta mi je prokletih Unseelie stvorova u mom gradu. Ali ako sam nešto naučio u životu, onda je to ovo: pretpostavke ne vrijede ni pišljivu bobu. – Slatko – rekla sam, zabavljajući se činjenicom da je Barrons rekao pišjiv. – Nije mi bila namjera biti sladak. Želim vas upozoriti da ne smijete pretpostaviti da znate tko je ubio vašu sestru dok ne budete imali čvrste dokaze u rukama. Pretpostavke – rekao je smrknuto, – mogu biti puno

opasnije nego što možete zamisliti. Baš sam ga se spremala upitati “Kako opasnije?” kad me odjednom uhvatila snažna mučnina. Žuč mi se razlila stražnjim dijelom grla bez ikakvog upozorenja i imala sam osjećaj da mi je netko zabio nož u lubanju – znala sam da mi iz svake sljepoočnice viri dio oštrice od najmanje trideset centimetara. S mukom sam ustala, zatim se spotaknula o stolić i uništila sve lijepo nalakirane noktiće pokušavajući zadržati ravnotežu. Sigurno bih bila pala i ponovno slomila ruku da me Barrons nije šečpao. Mislim da sam povratila. Tik prije nego što sam izgubila svijest. Kad sam se osvijestila, bila sam ispružena na ležaljci, a Barrons je stajao nadvijen nad mene, ozbiljan i zabrinut. – Što je bilo? – upitao je odrješito. – Što vam se upravo dogodilo, gospodična Lane? – Bože mmmoj – rekla sam slabašno. Nikad u životu nisam osjetila tako nešto i nisam željela ponoviti ovo iskustvo. To je to. Idem doma. Napuštam sve. Osvetnički pohod – gotov. Odustajem. Dajem otkaz na mjesto sidhe-seer. – Što je? – ponovno je upitao. – N-n-ne m-m-mogu p-p-prestati drh-drh-drh glas mi se izgubio. “Drhtati”; riječ koju sam tražila je bila “drhtati”, ali zubi su mi cvokotali presnažno da ju dovršim. Krv mi se sledila u žilama. Bilo mi je hladno, tako hladno. Mislila sam da mi nikada više neće biti toplo. Barrons je skinuo jaknu i zaogrnuo me njome. – Bolje? Pričekao je pune dvije sekunde, pa ponovio pitanje. – Dakle? Što je bilo? – nestrpljivo je rekao. – B-b–bila je ovdje – konačno sam promucala, pokazujući zdravom rukom prema rubu krova. – Negdje d-d-dolje. Mislim da je bila u autu. Kretao se brzo. Sad je nestala. – Što je bilo ovdje? Što je nestalo? Posljednji drhtaj je prošao i više nisam mucala. – A što misliš, Barrons? – rekla sam. – Knjiga, Sinsar Dubh. Duboko sam udahnula i polako izdahnula. Sada sam znala nešto o toj neuhvatljivoj knjizi što prije nisam znala: bila je toliko zla da je kvarila

svakoga tko bi s njome došao u dodir – bez iznimki. – Bože moj, zbilja smo u nevoljama? – uzdahnula sam. Iako nijedno od nas dvoje to nije spomenulo, znala sam da oboje razmišljamo o hordama Unseelie stvorova koji su onoga dana došli kroz prolaz od dolmena i sada su se negdje privikavali na naš svijet, učili kako stvarati privid da se mogu pomiješati s nama, vrebati nas. Kad sve bude na svome mjestu, rekao je Gospodar, otvorit ću portal i osloboditi cjeli zatvor Unseelie u ovaj svijet. Nisam imala pojma koliko je velik taj zatvor Unseelie i nisam ni željela saznati. Ali imala sam gadan osjećaj da ćemo svi saznati. – Postoje li i drugi sidhe-seer. Barrons? – upitala sam. – Osim nas? Kimnuo je glavom. – Fino. Jer će nam trebati. Pred nama je bio rat. Osjećala sam to. Rat stašniji od svih ratova. A Čovječanstvo nije ni znalo što se sprema.

Riječnik pojmova iz dnevnika MacKayle Lane prozirno crno-plavo kamenje prekriveno simbolima nalik na rune. Ključ za razumijevanje starog jezika i dešifriranje sadržaja Sinsar Dubha sadržan je negdje u ova četiri mitska kamena. Svaki kamen zasebno može rasvijetliti malen dio teksta, no samo sva četiri kamena zajedno mogu pomoći u razumijevanju teksta u potpunosti. (Irski mitovi i legende). ČETIRI KAMENA:

u predkršćanskom keltskom društvu druidi su bili svećenici, donosili su vjerske, pravne i zakonodavne odluke, bavili su se filozofijom i obrazovanjem djece iz obitelji visokog roda, koje su ponekad prihvaćali u svoje redove. Navodno su druidi poznavali tajne bogova, te imali sposobnost manipulacije fizičkim svijetom, prostorom, pa čak i vremenom. Staroirska riječ Drui označava čarobnjaka, proroka. (Irski mitovi i legende). DRUID:

FAE: drugi

naziv: Tuatha De Danaan. Podijeljen na dva Dvora; Dvor Seelie ili Dvor Svjetlosti, te Dvor Unseelie ili Dvor Tame. U oba Dvora Fae su podijeljen na staleže, a najviši stalež obaju Dvorova su Kraljevske kuće. Kraljica Seelie i njezin suprug vladaju Dvorom Svjetlosti. Kralj Unseelie i njegova trenutna priležnica vladaju Dvorom Tame. (Pojam definirao J.B.) (poznato i kao Koplje Luina, Longinovo Koplje, Koplje Sudbine): koplje kojim je proboden Isus Krist na križu. Nije ga izradila ljudska ruka; ono je Relikvija Svjetlosti naroda Tuatha De Danaan i jedan KOPLJE SVJETLA:

od svega nekolicine predmeta kojima se može ubiti Fae – bez obzira na stalež i moć. (Pojam definirao J.B.) srednji stalež Unseelie. Ratoborni, izgledom podsjećaju na tradicionalan opis vraga; imaju rascijepljene papke, rogove, izduljen lica poput satira, kožna krila, užarene narančaste oči i repove. Visoki su između dva i pol i tri i pol metra, a izrazito su brzi i kada hodaju i kada lete. Glavna funkcija: istrebljivači sidhe-seera. Procjena opasnosti: smrtnosni. (Pojam definirao J.B.) KRALJEVSKI

LOVCI:

niži srednji stalež Unseelie razbijača koji pretežno služe Fae višeg staleža. (Osobno iskustvo). NOSOROZI:

sidhe-seer koji ima sposobnost zamrznuti Fae dodirom ruke (npr. ja). Što je Fae iz višeg staleža i moćniji, to je kraće vrijeme koje ostaje zamrznut. (Pojam definirao J.B.) NULL:

kratica za Predmet Moći, Relikviju Fae koja ima određenu posebnu moć. (Pojam definirala Mac). PM:

žena ovisna o seksu sa Fae. (Ja mislim. Pojam još nije do kraja definiran). PRI-YA:

PRIVID: iluzija

koju Fae stvaraju da bi prikrili svoje stvarno obličje. Što je Fae moćniji, to je teže prozreti ovaj privid. Prosječan čovjek vidi samo ono što Fae želi pokazati, a Fae ljude odbijaju svojim prisustvom iskrivljavajući prostor oko sebe. (Pojam definirao J.B.) osam starih relikvija bezgranične moći: četiri Relikvije Svjetlosti i četiri Relikvije Tame. Relikvije Svjetlosti su kamen, koplje, mač i kotao. Relikvije Tame su ogledalo, kutija, amulet i knjiga (Sinsar Dubh ili Knjiga Tame). (Kompletan vodič kroz autentične i mitoioške artefakte). RELIKVIJE:

pripadnici Dvora Svjetlosti naroda Tuatha De Danaan, nad kojima vlada Kraljica Seelie, Aoibheal. (Pojam definirao J.B.) SEELIE:

(npr. V’Lane): Fae koji je toliko seksualno “moćan” da ljudi umire od snošaja s njim, osim ukoliko Fae ne zaštiti čovjeka od snage svoje smrtonosne senzualnosti. (Pojam još nije do kraja jasan). SEKS-FAE

SIDHE-SEER

(izgovara se ši-seer): čovjek ili žena na koju ne djeluje

čarolija Fae, koji vide ono što se skriva iza privida ili iluzije koju stvara Fae, te vide njihov pravi oblik. Neki sidhe-seer mogu vidjeti i Tabh’r, sakriven portale između svijeta Čovjeka i svijeta Fae. Drugi mogu vidjeti Predmete Moći Seelie i Unseelie. Svaki je sidhe-seer različit i postoje razni stupnjevi “otpornosti” na moći Fae. Neki sidhe-seer imaju ograničene sposobnosti, a neki su napredniji i imaju više tih posebnih moći. (Pojam defmirao J.B.) (izgovara se ši-sa-DU): Relikvija Tame naroda Tuatha De Danaan. Napisana na jeziku kojeg razumiju samo najstariji pripadnici tog naroda, ova knjiga prema predaji na svojim šifriranim stranicama sadrži najsmrtonosniju magiju. U Irsku su ju donijeli Tuatha De Danaan tijekom invazija opisanim u pseudo-povijesnim zapisima Leabhar Gabhäla, a ukradena je zajedno s ostalim Relikvijama Tame i priča se da se sada nalazi negdje u svijetu Čovjeka. Prema legendi ju je napisao Kralj Unseelie prije više od milijun godina. (Kompletan vodič kroz autentične i mitološke artefakte). SINSAR DUBH:

čudovišno ružan i odvratan Unseelie koji se hrani ljepotom žena. Procjena opasnosti: sposoban je ubiti, ali svoje žrtve radije ostavlja na životu da pate izobličene, upropaštene ljepote. (Osobno iskustvo). SIVI ČOVJEK:

jedan od najnižih staleža Unseelie. Inteligentne, ali jedva. Pokreće ih glad. Ne podnose izravnu svjetlost i love isključivo noću. Hrane se životom otprilike onako kako se Sivi Čovjek hrani ljepotom, isisavajući ga iz svojih žrtava vampirskom vještinom, ostavljajući iza sebe samo hrpice odjeće i isušenu ljusku ljudskih ostataka. Procjena opasnosti: smrtonosni. (Osobno iskustvo). SJENKE:

glagol, označava način kretanja Fae, brži od ljudske misli. (Ovo sam vidjela!) SKLIZNUTI:

razgranat labirint ogledala koji je nekoć služio kao glavni prolaz kojim su se Fae kretali između svjetova, dok Cruce nije čarolijom spriječio korištenje tih prolaza. Sada se nijedan Fae ne usudi uči u Ogledala. (Pojam definirao J.B.) SREBRNA OGLEDALA ILI OGLEDALA:

oduran Unseelie sa bezbroj usta izgleda pijavice, sa desetcima očiju i pretjerano razvijenim spolnim organima. Stalež Unseelie: u ovom trenutku nepoznat. Procjena opasnosti: u ovom STVOR SA STOTINU USTA:

trenutku nepoznata, ali pretpostavljam da ubija na način o kojem radije ne bih razmišljala. (Osobno iskustvo). (izgovara se Taa-vr): vrata ili portal između svjetova, često sakriven u svijetu Čovjeka. (Pojam definirao J.B.) TABH’R:

(izgovara se TUA day dana ili tua DAY): (vidi pod Fae) napredan i moćan narod koji je na Zemlju stigao iz drugog svijeta. (Pojam još nije do kraja definiran). TUATHA DE DANAAN ILI TUATHA DE

pripadnici Dvora Tame naroda Tuatha De Danaan. Prema legendi Tuatha De Danaan, Unseelie su stotinama tisuća godina bih zatočeni u zatvoru iz kojeg je bijeg nemoguć. A ja kažem nemoguć malo sutra. UNSEELIE:

područje koje su preuzele Sjenke. Tijekom dana izgleda kao obična napuštena, derutna četvrt. Kad padne noć, pretvara se u smrtonosnu zamku. (Pojam uvela Mac). ZONA TAME:

* Vidi riječnik pojmova na kraju knjige