Kafka Na Zalu - Haruki Murakami

Haruki Murakami Kafka na žalu

のカフカ Umibe no Kafuka Kafka on the Shore

Dječak zvan Čavka Onda je sve u redu s novcem, je li? - upita dječak zvan Čavka tipičnim lijenim glasom. Onom vrstom glasa kao kad si se tek probudio pa su ti usta još teška i troma. Ali on se samo pravi. Potpuno je budan. Kao i uvijek. Ja kimnem potvrdno. - Koliko? Zbrajam svote u glavi. - Gotovo trista pedeset tisuća u gotovini, plus nešto novca što mogu dignuti s bankomata. Znam da nije puno, ali trebalo bi biti dovoljno. Za neko vrijeme. - Nije loše - kaže dječak zvan

Čavka. - Za neko vrijeme. Ja mu još jedanput kimnem. - Nadam se da to nije božićni novac od Djeda Mraza. - Da, imaš pravo - odgovorim. Čavka se smijulji i gleda oko sebe. - Zamišljam da ćeš početi kopati po ladicama, imam li pravo? Ne kažem ništa. On zna o čijem novcu govorimo, pa nema nikakve potrebe za dugačkim ispitivanjima. Samo me muči. - Nije važno - kaže Čavka. - Taj novac ti zbilja treba i ti ćeš ga nabaviti izmoliti, posuditi ili ukrasti. To je novac tvog oca, pa koga je briga, zar ne? Dočepaj ga se toliko i morao bi uspjeti. Za neko vrijeme. Ali kakav je plan kad

sve potrošiš? Novci nisu kao gljive u šumi - oni ne rastu sami od sebe, znaš. Morat ćeš jesti, negdje spavati. Jednog ćeš dana ostati na suhom. - O tome ću misliti kad dođe vrijeme - kažem ja. - Kad dođe vrijeme - ponovi Čavka, kao da te riječi važe u ruci. Ja kimnem. - Kao naći neki posao ili slično? - Možda - kažem. Čavka zaklima glavom. - Znaš, moraš mnogo naučiti o svijetu. Slušaj kakav bi posao mogao naći petnaestogodišnji dječak u nekom dalekom mjestu gdje nikada prije nije bio? Nisi završio ni osnovnu školu. Što misliš tko će te zaposliti?

Ja se malo zacrvenim. Meni ne treba puno da se zacrvenim. - Zaboravi to - kaže on. - Ti tek počinješ i ne bih te trebao opterećivati svim tim ružnim stvarima. Već si odlučio što ćeš učiniti, ostalo je samo da se pokrenu kotači. Hoću reći, to je tvoj život. U biti moraš nastaviti s onim što misliš da je u redu. Tako je. Na kraju krajeva, to je moj život. - Reći ću ti jednu stvar, ipak. Morat ćeš postati mnogo snažniji ako želiš uspjeti. - Trudim se koliko mogu - kažem. - Siguran sam da se trudiš - kaže Čavka. - Posljednjih par godina puno si ojačao. To ti moram priznati.

Ponovno kimnem. - Ali recimo otvoreno - imaš samo petnaest godina - nastavlja Čavka. Tvoj je život tek počeo, i tamo u svijetu ima more stvari koje tvoje oči nikada nisu vidjele. Stvari koje nikada ne bi mogao zamisliti. Sjedimo kao uvijek jedan kraj drugoga na staroj sofi u radnoj sobi moga oca. Čavka voli tu sobu i sve sitne predmete razbacane naokolo. Sad se igra sa staklenim pritiskivačem za papir u obliku pčele. Da je otac kod kuće, mogli biste se okladiti da se Čavka ne bi ni približio tom predmetu. - Ali moram se maknuti odavde kažem mu. - Drugoga izlaza nema. - Da, mislim da imaš pravo. -

Stavlja pritiskač za papir natrag na stol i spaja ruke iza glave. - To ne znači da će se bježanjem sve riješiti. Ne želim ti kvariti veselje ili bilo što, ali ja se ne bih oslanjao na kidanje odavde da sam na tvom mjestu. Bez obzira na to koliko daleko pobjegneš. Možda udaljenost ne bi mišta riješila. Dječak zvan Čavka uzdahne, zatim položi vrške prstiju na sklopljene vjeđe i počne govoriti iz unutarnje tame. - A da se igramo naše igre? - kaže on. - U redu - kažem ja. Sklopim oči i šutke duboko udahnem. - Dobro, zamisli strašnu pješčanu oluju - kaže on. - Sve ostalo izbaci iz glave.

Učinim što je kazao, izbacim sve ostalo iz glave. Čak zaboravim tko sam. Zatim stvari počinju izbijati na površinu. Stvari koje - dok tu sjedimo na kožnoj sofi u radnoj sobi moga oca - obojica možemo vidjeti. - Katkada je sudbina kao mala pješčana oluja koja stalno mijenja smjer - kaže Čavka. Katkada je sudbina kao mala pješčana oluja koja stalno mijenja smjer. Ti promijeniš smjer ali pješčana te oluja progoni. Opet skreneš, ali oluja se prilagodi. Neprekidno se tako igraš, kao u nekakvu zloslutnom plesu sa smrti točno prije zore. Zašto? Zato što ta oluja nije nešto što je zapuhnulo iz

daljine, nešto što nema nikakve veze s tobom. Ta oluja si ti. Nešto unutar tebe. Tako je sve što možeš učiniti to da joj se predaš, da stupiš upravo unutar te oluje, sklopivši oči i začepivši uši da u njih ne ulazi pijesak, i kroz nju ideš, korak po korak. Tu nema sunca, ni mjeseca, ni pravca, ni osjećaja vremena. Samo fini pijesak što se kovitla u nebo kao kosti samljevene u prah. To je ta vrsta pješčane oluje koju trebaš zamisliti. I to je točno ono što činim. Zamišljam bijeli lijevak što se pruža vertikalno uvis kao debelo uže. Oči su mi čvrsto stisnute, dlanovi priljubljeni na ušima, tako se ona fina pješčana zrnca ne mogu zavući u mene. Pješčana oluja

stalno puše. Mogu osjetiti kako mi zrak pritišće kožu. Doista će me progutati. Dječak zvan Čavka blago mi spušta ruku na rame, i time oluja iščezava. - Od sada unaprijed, bez obzira na sve, ti moraš biti najžilaviji petnaestogodišnjak na svijetu. To je jedini način da preživiš. A da bi to postigao, moraš shvatiti što znači biti snažan. Ti me shvaćaš? Držim stisnute oči i ne odgovaram. Samo želim potonuti u san baš tako, s njegovom rukom na mojem ramenu. Čujem slabašno lepršanje krila. - Ti ćeš biti najžilaviji petnaestogodišnjak na svijetu - šapće Čavka dok ja pokušavam usnuti. Kao da je urezivao te riječi u dubokoj plavoj

tetovaži na mojem srcu. I doista ćeš se morati probijati kroz tu silovitu, metafizičku, simboličnu oluju. Bez obzira na to koliko metafizička ili simbolična bila, nemoj se zavaravati: ona će se zasijecati u meso kao tisuću oštrica britve. Ljudi će u njoj krvariti, i ti ćeš krvariti. Vrelom, crvenom krvlju. Hvatat ćeš tu krv u šake, vlastitu krv i tuđu krv. A kada jednom oluja prođe nećeš se sjećati kako si uspio preživjeti. Nećeš biti ni siguran, zapravo, je li oluja stvarno prošla. Ali jedna stvar je izvjesna. Kad izađeš iz oluje nećeš biti

ista ona osoba koja je u nju ušla. O tome se radi u toj oluji. Na svoj petnaesti rođendan pobjeći ću od kuće, otputovati u neki udaljeni grad, i živjeti u kutu neke male knjižnice. Trebat će tjedan dana da se uđe u cijelu stvar. Zato ću dati samo najvažnije. Na svoj petnaesti rođendan pobjeći ću od kuće, otputovati u neki udaljeni grad, i živjeti u kutu neke male knjižnice. To pomalo zvuči kao bajka. Ali nije bajka, vjeruj mi. Bez obzira na to kakvim je predivom zaodjeneš.

Poglavlje 1 Gotovina nije jedino što uzimam iz očeve radne sobe kad napuštam dom. Uzimam mali stari zlatni upaljač - sviđa mi se dizajn i njegov dodir - i sklopiv nož s doista britkom oštricom. Napravljen je za deranje jelenje kože, ima oštricu od dvanaest centimetara i zgodnu težinu. Vjerojatno kupljeno na jednom od njegovih putovanja u inozemstvo. Uzimam i poveliku džepnu lampu iz ladice. Plus plave sunčane naočale Revo da sakrijem svoje godine. Razmišljam o tome da uzmem očev omiljeni Sea-Dweller Oyster Rolex. To je krasan sat, ali nešto blistavo samo će

privlačiti pozornost. Moj jeftini plastični Casio bit če sasvim dobar kao budilica i štoperica, i mogao bi zapravo biti korisniji. Preko volje vraćam Rolex u ladicu. S dna druge ladice vadim fotografiju na kojoj smo ja i starija sestra kad smo bili maleni, dvoje nas negdje na nekoj plaži s ukočenim smiješcima na licu. Sestra gleda u stranu tako da joj je pola lica u sjeni i njezin smiješak je presječen točno napola. Sliči na jednu od onih maska iz grčke tragedije u udžbeniku - polovica predstavlja jednu ideju a polovica suprotnu. Svjetlo i tama. Nada i očaj. Smijeh i tuga. Povjerenje i osamljenost. Što se mene tiče, ja zurim ravno

naprijed, neustrašiv, u kameru. Nitko drugi nije ondje na plaži. Sestra i ja imamo kupaće kostime - njezin je jednodijelni s crvenim cvjetnim motivima, moj nekakve ovješene stare plave hlačice. Držim plastični štap u ruci. Bijela pjena prelijeva se preko naših stopala. Tko je to snimio, i gdje i kada, pojma nemam. I kako sam mogao izgledati tako sretan.I zašto je otac sačuvao upravo tu fotografiju? Cijela stvar je čista tajna. Ja sam morao imati tri godine, sestra devet. Jesmo li se doista tako dobro slagali? Ne sjećam se da sam ikada išao na plažu s obitelji. Ne sjećam se da sam ikamo s njima išao. Nije važno, svejedno - nije

dolazilo u obzir da tu fotografiju ostavim kod oca, pa je stavljam u novčanik. Nisam imao nikakvih fotografija moje majke. Otac ih je sve bacio. Pošto sam o tome malo razmislio, odlučim uzeti sa sobom mobitel. Čim otkrije da sam ga uzeo, otac će vjerojatno zatražiti od telefonske kompanije da isključi broj. Ipak ga ubacujem u uprtnjaču, skupa s punjačem. Ne povećava mnogo težinu, pa zašto ne. Kad ne bude više radio samo ću ga baciti. Samo najnužnije stvari, to je sve što mi treba. Najteže je odlučiti koju odjeću da uzmem. Trebat će mi par džempera i donjega rublja. Ali što je s

košuljama i hlačama? Rukavice, šalovi, kratke hlače, kaput? Tomu nema kraja. Ipak jednu stvar znam. Ne želim se skitati naokolo po nekom nepoznatom mjestu s golemom uprtnjačom koja svima viče: Hej, prijavite bjegunca! Učinite tako i netko će se sigurno zaustaviti i primijetiti. Sljedeća vam je poznata stvar da će me policija uhvatiti i poslati ravno doma. Ako prije ne završim u nekoj bandi. Svako hladno mjesto definitivno otpada, odlučujem. Dosta je lako - samo izaberi suprotno - neko toplo mjesto. Onda mogu ostaviti kaput i rukavice, i proći s pola odjeće. Uzimam stvari koje se samo peru i nose, najlakše koje imam, uredno ih slažem i nabijam u uprtnjaču.

Spremam i vreću za spavanje, onu vrstu za tri godišnja doba koja se fino i čvrsto smota, toaletni pribor, pončo za kišu, bilježnicu i olovku, walkman i deset diskova - moram imati svoju glazbu skupa s rezervnom baterijom koja se puni. To je otprilike sve. Ne treba mi nikakva oprema za kuhanje, preteška je i zauzima previše mjesta, jer mogu kupovati hranu u mjesnim samoposlugama. To traje neko vrijeme, ali uspijevam izbaciti rnnogo stvari s popisa. Neke stvari dodam, prekrižim ih,zatim dodam čitavu drugu gomilu pa i njih isto lako prekrižim. Moj petnaesti rođendan je idealan

trenutak da se pobjegne od kuće. Imalo prije, bilo bi prerano. Imalo poslije, propustio bih prigodu. Tijekom petoga i šestoga razreda dosta sam vježbao, spremajući se za ovaj dan. Počeo sam se baviti džudom u nižim razredima osnovne škole, i katkada sam odlazio i u višim. Ali nisam se pridružio nijednoj školskoj momčadi. Kad god sam imao vremena trčao sam oko školskih igrališta, plivao, ili išao u mjesnu teretanu. Ondje su mi mladi treneri davali besplatne savjete, pokazujući mi najbolje vrste vježbi istezanja i kako se služiti spravama za razvijanje tijela. Naučili su me kojim se mišićima služimo svaki dan i koji se mogu razviti samo sa spravama, čak i

pravilan način dizanja utega na klupi. Ja sam prilično visok za početak, pa sam sa svim tim vježbanjem razvio prilično široka ramena i prsi. Većina bi stranaca mislila da mi je sedamnaest godina. Da pobjegnem izgledajući kako odgovara mojoj dobi, možete zamisliti kakve bih sve probleme stvorio. Osim s trenerima u teretani i pazikućom što nam dolazi u kuću svaki drugi dan - i naravno najmanje moguće što je nužno da se prođe u školi - jedva i s kim govorim. Dugo smo otac i ja izbjegavali da se međusobno viđamo. Živimo pod istim krovom, ali naši rasporedi su potpuno različiti. On provodi većinu vremena u radnoj sobi, daleko, a ja činim sve što mogu da ga

izbjegnem. Škola u koju idem je privatna osnovna škola, za djecu koja su iz više klase, ili barem bogata. To je ona vrsta škole iz koje, osim ako baš ne zaribaš, automatski prelaziš u srednju školu unutar istoga kampusa. Svi su učenici uredno odjeveni, imaju krasne ravne zube i dosadni su kao sam vrag. Naravno, nemam ni jednog jedinog prijatelja. Sagradio sam zid oko sebe, nikada nikoga ne puštam unutra i trudim se ne izlaziti izvan sebe. Tko bi mogao voljeti nekoga tko je takav? Svi me oni drže na oku, izdaleka. Mogli su me mrziti, ili me se čak bojati, ali meni je drago što mi nisu dosađivali. Jer sam imao more stvari da se o njima brinem,

uključujući da provodim mnogo slobodna vremena gutajući knjige u školskoj knjižnici. Međutim, uvijek sam pozorno slušao što se govorilo u razredu. Upravo kako je savjetovao mladić zvan Čavka. Činjenice i tehnike ili što god te uče u razredu neće biti jako korisno u stvarnom svijetu, to je sigumo. Priznaj učitelji su uglavnom hrpa glupana. Ali moraš zapamtiti ovo: ti bježiš od kuće. Vjerojatno nećeš više imati prilike da ideš u školu, pa bilo ti drago ili ne, bolje ti je da upiješ sve što možeš dok ti se pruža prilika. Postani kao list bugačice i sve upijaj u sebe. Poslije možeš razmotriti što treba zadržati a što izbaciti.

Činio sam što je rekao, kao što gotovo uvijek činim. Mozak mi je kao spužva, usredotočio bih se na svaku riječ izrečenu u razredu i puštao je da potone, razmislio što znači i sve predavao pamćenju. Zahvaljujući tomu, jedva da sam trebao učiti izvan razreda, ali sam uvijek stizao do samoga vrha na ispitima. Mišići su mi postajali tvrdi kao čelik, kao što sam jednako bivao povučeniji i šutljiviji. Uporno sam pokušavao ne pokazivati osjećaje tako da nitko - ni kolege ni učitelji - nisu imali pojma o čemu razmišljam. Uskoro ću upasti u grubi svijet odraslih, i znao sam da ću morati biti žilaviji od svakoga

drugoga ako želim opstati. Moje oči u zrcalu hladne su kao u guštera, izraz lica ukočen i nečitljiv. Ne mogu se sjetiti kad sam se posljednji put nasmijao ili barem pokazao tračak smiješka drugima. Čak ni samom sebi. Ne želim time reći da mogu održavati tu šutljivu, osamljeničku fasadu cijelo vrijeme. Katkada se uruši zid koji sam podignuo oko sebe. To se ne događa vrlo često, ali katkada, još prije nego shvatim što se događa, eto me - gol i nezaštićen i potpuno zbunjen. U takvim prigodama uvijek osjećam da me doziva nekakva slutnja, poput mračna, sveprisutna bazena vode. Mračan, sveprisutan bazen vode.

Vjerojatno sam oduvijek bio u njemu, negdje sakriven. Ali kad dođe vrijeme voda tiho navre, ledeći svaku stanicu tvoga tijela. Utapaš se u toj okrutnoj poplavi, boriš se za dah. Pripijaš se uz ventilaciju blizu stropa, boriš se, ali zrak koji uspijevaš udahnuti suh je i prži ti grlo. Voda i žeđ, hladnoća i toplina - navodno protivni elementi udružuju se da te napadnu. Svijet je golem prostor, ali prostor koji će tebe primiti - i ne mora biti vrlo velik - nigdje se ne može naći. Tražiš glas, ali što nalaziš? Tišinu. Obzireš se za tišinom, ali pogodi što se zbiva.? Sve što opet i opet i opet čuješ

glas je one slutnje. A katkada taj proročanski glas pritisne neki tajni prekidač skriven duboko u tvome mozgu. Tvoje srce je kao velika rijeka poslije dugačka razdoblja kiša, napunjena do rubova. Svi stupovi s oznakama što su nekoć stajali na tlu nestali su, preplavila ih je i odnijela ta navala vode. A kiša i dalje bubnja po površini rijeke. Svaki put kad na vijestima vidiš takvu poplavu kažeš sam sebi: To je to. To je moje srce. Prije nego ću pobjeći od kuće perem ruke i umivam lice, uređujem nokte, čistim uši i perem zube. Ne žurim se, provjeravam je li mi cijelo tijelo dobro očišćeno. Biti doista čist katkada

je najvažnija stvar na svijetu. Pomnjivo promatram svoje lice u zrcalu. Geni koje sam dobio od oca i majke - što ne znači da se imalo sjećam kako je ona izgledala - stvorili su to lice. Mogu se potruditi da ne pokažem nikakav osjećaj, držati oči tako da ništa ne otkrivaju, napinjati mišiće, ali ne mogu bogzna što učiniti sa svojim izgledom. Ne mogu se odvojiti od očevih dugačkih, gustih obrva i dubokih brazda između njih. Vjerojatno sam ga mogao ubiti da sam htio - sigurno sam dovoljno jak - i mogu izbrisati majku iz sjećanja. Ali nema načina da se izbriše DNK koji su prenijeli na mene. Ako bih htio to odbaciti, morao bih se riješiti sebe. U tome je sadržana neka slutnja.

Mehanizam pokopan u meni. Mehanizam pokopan u tebi. Gasim svjetlo i izlazim iz kupaonice. Teško, vlažno mrtvilo leži nad kućom. Šapat ljudi koji ne postoje, dah mrtvih. Gledam oko sebe, ukočeno stojim, udišem duboko. Sat pokazuje tri popodne, dvije kazaljke su hladne i udaljene. Prave se da su nepristrane, ali ja znam da nisu na mojoj strani. Bliži se vrijeme da se oprostim. Uzimam uprtnjaču i zabacujem je preko ramena. Nosio sam je bezbroj puta, ali sad se čini da je mnogo teža. Shikoku, odlučujem. Tamo ću poći. Nema nikakva posebna razloga da to bude Shikoku, samo sam proučavajući kartu osjetio da tamo moram krenuti. Što

više promatram kartu - zapravo svaki put kad je proučavam - to više osjećam da me Shikoku privlači. To je daleko na jug od Tokija, odijeljeno od glavnoga kopna vodom, ima toplu klimu. Nikada ondje nisam bio, nemam ondje prijatelja ni rodbine, tako ako me netko počne tražiti - u što nekako sumnjam - Shikoku će biti posljednje mjesto na koje će pomisliti. Podižem putnu kartu koju sam rezervirao na šalteru i penjem se u noćni autobus. To je najjeftiniji put da se stigne u Takamatsu - jedva malo više od devet tisuća jena. Nitko na mene ne svraća pozornost, ne pitaju koliko mi je godina, ne zagledaju se u mene. Vozač mi automatski poništava putnu kartu. Samo je trećina mjesta zauzeta.

Putnici većinom putuju sami, kao ja, i autobus je čudnovato tih. Duga je vožnja do Takamatsua, deset sati prema rasporedu, i stići ćemo rano ujutro. Ali to meni nije važno. Imam mnogo vremena. Autobus kreće s kolodvora u osam, i ja naginjem natrag naslon sjedala. Čim sam se udobno namjestio, moja svijest počinje iščezavati poput baterije kojoj se istrošilo punjenje, i ja zaspim. U neko doba noći počinje padati gusta kiša. Budim se svako malo vremena, razmičem platneni zastor na prozoru i zurim u autocestu koja promiče. Kišne kapi udaraju o staklo, zamućujući ulična svjetla duž ceste što se pružaju u daljinu na jednakim

razmacima kao da su zabodena da mjere zemlju. Poneko novo svjetlo zaleti se blizu i začas izblijedi iza nas. Gledam na sat i vidim da je prošla ponoć. Iskočivši odjedanput naprijed, pojavljuje se moj petnaesti rođendan. - Hej, sretan rođendan - veli mladić zvan Čavka. - Hvala - odgovaram. Ona slutnja je i dalje uza me, svejedno, kao sjena. Provjeravam da budem siguran da je zid oko mene još na mjestu. Zatim navučeni zastor i opet zaspim.

Poglavlje 2 Sljedeći dokument, pohranjen kao državna tajna u Ministarstvu obrane SAD, objavljen je godine 1986. po Zakonu o slobodi informiranja. Dokument se sada čuva u Nacionalnom arhivu u Washingtonu i ondje se može dobiti na uvid. Istraživanje koje je u njemu zabilježeno vodio je bojnik James P. Warren od ožujka do travnja 1946. Istraživanje na terenu u općini [ime izbačeno], okrug Yamanashi, vodili su

potporučnik Robert O'Connor i stariji vodnik Harold Katayama. Ispitivač u svim razgovorima bio je potporučnik O'Connor. Vodnik Katayama prevodio je s japanskoga, a vojnik William Cohen pripremao dokumente. Razgovori su vođeni u razdoblju od dvanaest dana u dvorani za primanje vijećnice grada [ime izbačeno] u okrugu Yamanashi. Sljedeći svjedoci odgovarali su pojedinačno na pitanja potporučnika O'Connora: učiteljica u državnoj školi u gradu [izbačeno], okrugu [izbačeno], liječnik s prebivalištem u istom gradu, dva ophodna službenika mjesne policijske postaje i šestero djece.

Priložene zemljovide dotičnoga područja u omjerima 1:10.000 i 1:2.000 osigurao je Topografski zavod Ministarstva unutarnjih poslova. IZVJEŠĆE OBAVJEŠTAJNOG ODJELA AMERIČKE VOJSKE (MIS) Datum: 12. svibnja 1946. Naslov: Izvješće o događaju na brijegu Zdjela Riže, 1944. Broj dokumenta: PTYX-7228936745-42ZI3-WWN Slijedi snimljeni razgovor sa Setsuko Okamochi (26), učiteljicom zaduženom za 4B razred u državnoj

školi u gradu [izbačeno], okrug [izbačeno]. Materijali vezani uz taj razgovor dostupni su pod brojem PTYX-722-SQ-II8. Dojmovi voditelja razgovora, potporučnika Roberta O'Connora: Setsuko Okamochi je zgodna, sitna žena. Inteligentna i odgovorna, na pitanja je odgovarala točno i iskreno. Ali izgleda da je još lagano u šoku od događaja. Dok je tragala po sjećanju katkada je bila veoma napeta, i kada god se to događalo počinjala je sporije govoriti. Mislim da je moralo biti malo poslije deset ujutro kad sam vidjela srebrnastu svjetlost daleko na nebu.

Sjajan blijesak srebra. Točno, to je svakako bila svjetlost koja se odbijala od nečega metalnoga. Ta se svjetlost gibala veoma sporo nebom od istoka prema zapadu. Svi smo mislili da je to morao biti B-29. Bio je točno iznad nas, pa smo morali gledati ravno uvis da ga vidimo. Nebo je bilo vedro, a svjetlost je bila tako sjajna da smo mogli vidjeti samo to srebro, predmet kao od duraluminija. Ali nismo mogli razabrati oblik, jer je bio previsoko. Pretpostavila sam da ni oni ne mogu vidjeti nas, pa se nismo bojali da će nas napasti ili da će odjednom na nas pljusnuti bombe. Bacati bombe ovdje u planinama bilo bi ionako besmisleno. Zaključila sam da je

to zrakoplov na putu da negdje bombardira neki veliki grad ili možda na povratku s napada. Tako se nismo uplašili kad smo ugledali zrakoplov, i nastavili smo hodati. Razmišljala sam samo kako je ta svjetlost imala u sebi neku čudnu ljepotu. - Prema vojnim izvješćima nikakvi američki bombarderi i nikakvi drugi zrakoplovi nisu letjeli iznad toga kraja u to vrijeme, to jest, 7. studenoga 1944. oko 10 sati prije podne. Ali ja sam ga jasno vidjela, a vidjelo ga je i šesnaestero djece iz moga razreda. Svi smo mislili da je to morao

biti B-29. Svi smo viđali mnoge formacije B-29, i to su bili jedini zrakoplovi koji su uopće mogli letjeti tako visoko. Bila je mala zračna baza u našem okrugu, i povremeno sam viđala kako lete japanski zrakoplovi, ali svi su oni bili maleni i nisu mogli letjeti visoko kao ono što sam vidjela. Osim toga, duraluminij odbija svjetlo drukčije od drugih vrsta metala, a jedino su zrakoplovi B-29 načinjeni od toga. Ali sam pomislila kako je to pomalo čudno, doista, da jedan zrakoplov leti potpuno sam, ne kao dio formacije. - Jeste li vi rođeni u tome kraju? Nisam, rodila sam se u Hirošimi.

Udala sam se 1941., i tada sam došla ovamo. Muž mi je bio učitelj glazbe u višim razredima jedne osnovne škole u ovom okrugu. Unovačen je 1943. i poginuo boreći se na Luzonu u lipnju 1945. Koliko sam poslije čula, čuvao je skladište municije u predgrađu Manile kad su skladište pogodile američke granate i raznijele ga, a njega ubile. Nemamo djece. - Govoreći o djeci, za koliko ste njih bili zaduženi na tom izletu? Ukupno šesnaestero, dječaka i djevojčica. Dvoje je bilo bolesno, ali osim njih bio je čitav razred. Osam dječaka i osam djevojčica. Petero njih

su bila djeca evakuirana iz Tokija. Krenuli smo iz škole u devet ujutro. Bio je to tipičan školski izlet, tako su svi nosili sa sobom čuturicu i ručak. Nismo namjeravali ništa posebno proučavati; samo smo išli u bregove da beremo gljive i jestive samonikle biljke. Okolno područje gdje smo živjeli bilo je poljoprivredno, tako nismo odveč loše stajali u pogledu hrane - što ne znači da smo imali jela u izobilju. Važio je strogi sustav racioniranja i većina nas je bila gladna cijelo vrijeme. Tako smo djecu poticali da traže hranu gdje god je mogu naći. Zemlja je bila u ratu, uostalom, i hrana je bila važnija od učenja. Svi su išli na takvu vrstu školskih izleta, na školske satove u

prirodi, kako se to zvalo. Kako je naša škola bila okružena bregovima i šumama, bilo je mnogo zgodnih mjesta kamo smo običavali ići. Mislim da smo bili sretni u tom smislu. Ljudi u gradovima svi su skapavali. Opskrbni putovi s Tajvana i kontinenta već su bili prekinuti u to vrijeme, pa su gradska područja užasno patila zbog nestašice hrane i goriva. - Spomenuli ste da je petero vaših učenika bilo evakuirano iz Tokija. Jesu li se oni dobro slagali s domaćom djecom? Jesu, barem u mojem razredu. Sredine u kojima su te dvije skupine

odrasle, naravno, bile su potpuno različite - jedni u zabačenoj pokrajini, drugi u srcu Tokija. Govorili su različito, čak su se različito odijevali. Većina domaće djece bila je iz ratarskih obitelji, dok je većina tokijske djece imala očeve koji su radili za poduzeća ili u državnoj službi. Tako ne bih mogla reći da su se stvarno razumjeli. Naročito u početku mogli ste osjetiti nekakvu napetost između tih dviju skupina. Ne kažem da su bili nasilni jedni prema drugima, ili da su zapadali u tučnjave, jer to nisu. Hoću reći, jedna skupina kao da nije razumjela što druga skupina misli. Tako su se nastojali držati za sebe, domaća djeca s drugom domaćom djecom, tokijska djeca

u svojoj maloj skupini. Ali tako je bilo samo prva dva mjeseca. Poslije toga dobro su se slagali. Znate kako je to. Kad se djeca počnu zajedno igrati i potpuno se unesu u sve što rade, nije im više stalo do takvih stvari. - Volio bih da opišete, s najviše pojedinosti što možete, mjesto kamo ste odveli svoj razred toga dana. Bio je to brijeg na koji smo često išli na izletima. Brijeg je bio okrugao, u obliku prevrnute zdjele. Obično smo ga zvali "Owan jaama" (Zdjela Riže). Od Škole do njega trebalo je malo hoda na zapad i uopće nije bio strm, tako da se svatko mogao na nj popeti. Dječjim

korakom trajalo je oko dva sata dok bismo se popeli na vrh. Usput su tražili gljive po šumi, zatim smo imali skroman ručak. Djeca su, naravno, uživala ići na te školske satove u prirodi mnogo više nego ostajati u razredu i učiti. Blistavi zrakoplov koji smo vidjeli visoko na nebu podsjetio nas je trenutačno na rat, ali samo nakratko, i svi smo bili dobro raspoloženi. Nije bilo nikakva oblaka na nebu, nikakva vjetra, i sve je bilo tiho oko nas - mogli smo čuti samo kako ptice cvrkuću u šumi. Rat se činio kao nešto u nekoj dalekoj zemlji što nema nikakve veze s nama. Pjevali smo pjesmice dok smo se penjali uz brijeg, katkada oponašali ptice koje smo čuli. Izuzevši činjenicu

da je rat i dalje trajao, bilo je to savršeno jutro. - Ušli ste u šumu uskoro nakon što ste vidjeli taj predmet nalik na zrakoplov, točno? To je točno. Rekla bih da je prošlo manje od pet minuta otkako smo bili ušli u šumu. Skrenuli smo s glavnoga puta koji je vodio uzbrdo i pošli utrtom stazom po šumovitoj padini. Bilo je prilično strmo. Poslije deset minuta pješačenja stigli smo do neke čistine, do široke površine ravne kao stol. Čim smo zašli u šumu zavladala je potpuna tišina, i zbog zaklonjena sunca bilo je hladno, ali kad smo stupili na tu čistinu bilo nam

je kao da se nalazimo na minijaturnom gradskom trgu, s vedrim nebom iznad nas. Moj se razred često zaustavljao na tome mjestu kada smo se uspinjali na Owan yamu. To mjesto nas je smirivalo i svi smo se nekako osjećali lijepo i udobno. Zastali smo sigurno stigavši na taj "trg", odložili uprtnjače, i zatim su se djeca razišla po šumi u skupinama od troje-četvero da traže gljive. Zahtijevala sam da jedni druge nikada ne gube iz vida. Prije nego što su krenuli, skupila sam ih sve zajedno i provjerila jesu li to razumjeli. Dobro smo poznavali to mjesto, ali šuma je šuma, uostalom, te ako bi se itko od njih odvojio i izgubio imali bismo puno muke da ga nađemo.

Ipak, morate imati na umu da su to mala djeca, i kada jednom počnu tražili gljive mogla bi iako zaboravititlo pravilo. Tako sam ih stalno držala na oku dok sam i sama tražila gljive, neprekidno provjeravajući brojno stanje. Bilo je prošlo desetak minuta otkad smo krenuli u potragu za gljivama kad su se djeca počela rušiti. Kad sam vidjela prvu skupinu od troje njih svaljenih na zemlji, bila sam sigurna da su jeli otrovne gljive. Bilo je vrlo otrovnih gljiva u okolici, čak i smrtonosnih. Domaća djeca znaju koje se ne smiju brati, ali neke je vrste teško razlikovati. Zato sam uvijek upozoravala djecu da ne kušaju nijednu gljivu dok se ne vratimo u školu i zovnemo stručnjaka

da ih pregleda. Ali ne možete očekivati da vas djeca uvijek slušaju, zar ne? Otrčala sam do onoga mjesta i podigla djecu koja su pala. Tijela su im bila mlitava, poput gume koja je ostavljena na suncu. Bilo je kao da nosite prazne ljuske - snaga je iz njih bila potpuno iscurila. Ali pravilno su disali. Srce im je normalno kucalo, nitko nije imao temperaturu. Izgledali su smireno, ničim nisu odavali nikakvu bol. Isključila sam stvari kao što su pčelinji ubodi ili zmijski ugrizi. Djeca su jednostavno bila u nesvijesti. Najčudnije su bile njihove oči. Tijela su im bila mlitava kao da su u komi, ali oči su bile otvorene kao da u nešto gledaju. Trepnuli bi u određenim

razmacima, tako da nije izgledalo da spavaju. I oči su im se vrlo polagano micale s jedne na drugu stranu kao da pretražuju daleki obzor. Barem su njihove oči bile pri svijesti. Ali one zapravo nisu ni u što gledale, ili barem ni u što vidljivo. Mahnula sam rukom nekoliko puta ispred njihova lica, ali nije bilo reakcije. Podignula sam svako od troje djece redom, i sva su bila točno jednaka. Svako je bilo onesviješteno, oči su im se polagano micale s jedne na drugu stranu. Bila je to najneobičnija stvar koju sam ikada vidjela. - Opišite skupinu koja se prva srušila.

Bila je to skupina djevojčica. Tri djevojčice koje su bile dobre prijateljice. Zvala sam ih po imenu i pljuskala ih po obrazu - prilično snažno, zapravo - ali nije bilo reakcije. Ništa nisu osjećale. Bio je to čudan osjećaj, kao da se dodiruje praznina. Prva mi je misao bila poslati nekoga da otrči do škole po pomoć. Nikako nisam mogla sama odnijeti dolje tri onesviještena djeteta. Tako sam se počela osvrtati za najbržim trkačem u razredu, za jednim dječakom. Ali kad sam se uspravila i pogledala naokolo vidjela sam da su se sva djeca srušila. Svih šesnaestero njih popadalo po zemlji i izgubilo svijest. Jedina sam ja

još bila pri svijesti i stajala. Bilo je to kao... nekakvo bojno polje. - Jeste li primijetili išta neobično na licu mjesta? Nekakav čudan miris ili zvuk - ili svjetlost? [Razmišlja o tome neko vrijeme.] Ne, kako sam već rekla, bilo je vrlo tiho i mirno. Nikakvih čudnih zvukova ni svjetlosti ni mirisa. Jedina neobična stvar bilo je to što se svaki učenik iz moga razreda srušio i ležao ondje bez svijesti. Osjećala sam se užasno sama, kao da sam posljednja živa osoba na zemlji. Ne mogu opisati taj osjećaj posvemašnje osamljenosti. Samo sam se željela rasplinuti u zrak i ne misliti ni o

čemu. To nisam mogla učiniti, naravno, imala sam dužnosti kao učiteljica. Pribrala sam se i pojurila niz padinu brzo koliko me noge nose, da zatražim pomoć u školi.

Poglavlje 3 Već je gotovo zora kad sam se probudio. Razmičem zastor da bacim pogled. Valjda je upravo prestala kiša, jer je sve još mokro i puno kapi. Oblaci na istoku oštro se ocrtavaju na nebu, svaki je uokviren svjedom. Nebo izgleda zloslutno na trenutak, priziva ono što slijedi. Sve ovisi o kutu gledanja. Autobus klizi autocestom ustaljenom brzinom, čuje se zujanje guma, nikada nimalo glasnije ni tiše. Ista je stvar s motorom - jednoličan zvuk poput stupe što glatko melje vrijeme i svijest ljudi u autobusu. Svi su drugi putnici potpuno potonuli natrag u

sjedala, usnuli, zastori su im navučeni do kraja. Budni smo samo vozač i ja. Vozimo se, uspješno i dosadno, prema odredištu. Osjetivši žeđ, vadim bocu mineralne vode iz džepa na uprtnjači i pijem malo mlake vode. Iz istoga džepa izvlačim kutiju krekera i pojedem ih nekoliko, uživajući u poznatom suhom okusu. Na mojem je satu 4,32. Provjeravam datum i dan u tjednu, tek toliko da budem siguran. Prošlo je trinaest sati otkad sam napustio dom. Vrijeme nije skočilo naprijed više nego što je trebalo niti je neočekivano poteklo unatrag. Još je moj rođendan, prvi dan moga potpuno nova života. Sklapam oči, opet ih otvaram, opet provjeravam

vrijeme i datum na satu. Zatim palim svjetlo za čitanje, vadim džepnu knjigu i počinjem čitati. Malo poslije pet, bez upozorenja, autobus izlazi s autoceste i zaustavlja se u kutu usputnog odmorišta. Otvaraju se prednja vrata autobusa uz pištanje zraka, unutra zatrepere svjetla, a vozač kratko najavljuje: "Dobro jutro svima. Nadam se da ste se dobro odmorili. Držimo se voznog reda i trebali bismo stići do naše posljednje postaje Takamatsu otprilike za jedan sat. Ali ovdje ćemo se zaustaviti dvadesetak minuta. Krenut ćemo u pet i trideset, stoga vas molim da se do tada ponovno ukrcate." Najava budi većinu putnika, oni se

tiho pridižu i zijevaju dok posrćući izlaze iz autobusa. Ovdje se ljudi ureduju prije nego što će stići u Takamatsu. I ja silazim, udahnem duboko dva-tri puta i napravim nekoliko jednostavnih vježbi istazanja na svježem jutarnjem zraku. Odlazim u muški zahod i pljusnem malo vode po licu. Čudim se gdje smo to dovraga. Izlazim i gledam naokolo. Ništa osobito, tek tipični prizori koje nalaziš kraj autoceste. Možda ja samo umišljam stvari, ali oblici brda i boje stabala izgledaju različito od onih u Tokiju. Nalazim se u kafeteriji i pijuckam besplatnu šalicu vruća čaja kada mi priđe mlada djevojka i svali se na plastičnu sjedalicu pokraj mene. U

desnoj ruci ima papirnatu šalicu s vrućom kavom iz automata, iz nje se diže para, a u lijevoj ruci drži malu kutiju sa sendvičima - još jedna ponuda iz automata za sladokusce, sudeći po izgledu. Nekako smiješno izgleda. Na licu joj je poremećena ravnoteža - široko čelo, prćast nos, pjegavi obrazi, šiljaste uši. Ugrubo sklepana vrsta lica koje ne možeš zanemariti. Ipak, cijeli sklop nije tako loš. Koliko znam možda nije tako ushićena svojim izgledom, ali čini se da je zadovoljna s tim kakva je, a to je važna stvar. Ima kod nje nečega djetinjasta što djeluje umirujuće, barem na mene. Vrlo je visoka, ima lijepe grudi za tako vitko tijelo i dobre noge.

Njezine tanke metalne naušnice blistaju kao duraluminij. Kosa joj je do ramena, obojena tamnosmeđe, gotovo crvenkasto, i nosi dolčevitu na široke pruge, dugih rukava, uz vrat. Mala kožna uprtnjača visi s jednog ramena, a lagan džemper joj je svezan oko vrata. Blijedožuta kratka suknja dopunjava njezinu odjeću, bez čarapa. Očito se umila, jer se nekoliko čuperaka kose, poput tankoga korijenja neke biljke, prilijepilo za široko čelo. Prilično je čudno, ali ti me raspušteni čuperci privlače k njoj. - Bio si u autobusu, je li tako? upita me, glas joj je malo promukao. - Da, tako je. Ona se mršti dok pije gutljaj kave. -

Koliko ti je godina.? - Sedamnaest - slažem. - Onda si u srednjoj školi. Kimnem potvrdno. - Kamo si krenuo.? - Takamatsu. - I ja - veli ona. - Ideš u posjet, ili ondje živiš? - U posjet - odgovorim. - I ja. Imam prijatelja ondje. Jednu prijateljicu. A ti.? - Rođake. Ah tako, kaže njezino klimanje glavom. Nema više pitanja. - Imam mlađega brata tvojih godina - iznenada mi kaže, kao da se toga upravo sjetila. Dogodile se neke stvari, nismo se dugo vidjeli... Znaš što? Jako sličiš na onoga

momka. li ti to itko dosad rekao? - Na kojega momka? - Znaš, momka koji pjeva u onom sastavu! Čim sam te vidjela u autobusu pomislila sam kako sličiš na njega, ali nikako da izađem na kraj s njegovim imenom. Mora da sam iskopala rupu u mozgu pokušavajući se sjetiti. Događa se ponekad, je li tako? Na vrhu ti je jezika, ali jednostavno se ne možeš domisliti. Je li ti to itko dosad rekao - to da ih podsjećaš na nekoga? Odmahujem glavom. Nitko mi to nikada nije rekao. Ona stalno zuri u mene, oči su joj pozorno sužene. - Na koju to osobu misliš? - upitam. - Na momka s televizije. - Na momka koji je na televiziji?

- Tako je - veli ona, uzme sendvič sa šunkom, nevoljko zagrize i zalogaj spere gutljajem kave. - Na momka koji pjeva u nekom sastavu. K vragu, ne mogu se sjetiti ni imena toga sastava. Onaj visoki momak što govori kansajskim narječjem. Nemaš pojma na koga mislim? - Oprosti, ne gledam televiziju. Djevojka se namršti i strogo me pogleda. - Uopće ne gledaš? Šutke odmahnem glavom. Čekaj malo - trebam li ovdje kimnuti ili odmahnuti glavom? Odlučim se kimnuti. - Nisi baš govorljiv, ha? Kao da ti je stil svaki put po jedan redak. Jesi li uvijek tako šutljiv? Zacrvenim se. Prije svega nekako

sam miran tip, ali djelomice je razlog zašto ne želim mnogo govoriti to što mi se još nije potpuno promijenio glas. Najčešće mi je glas dubok, ali iznenada se okrene protiv mene i počne kreštati. Zato nastojim da sve što kažem bude kratko i blago. - Ukratko - nastavlja ona - hoću reći da jako sličiš na onoga pjevača što govori kansajskim narječjem. To ne znači da se kod tebe primjećuje kansajsko ili bilo kakvo narječje. To je baš - ne znam, ima nečega kod tebe što jako sliči na njega. On izgleda kao stvarno krasan momak, to je sve. Njezin osmijeh silazi s pozornice na trenutak, zatim se opet pojavljuje, sve dok se ja bavim svojim zarumenjenim

licem. - Još više bi sličio na njega da promijeniš frizuru - veli ona. - Pusti je da malo naraste, posluži se nekim gelom da se malo podigne. Voljela bih to pokušati. Sigurno bi onako dobro izgledao. Zapravo, ja sam frizerka. Ja gucnem malo čaja. U kafeteriji je grobna tišina. Nikakve uobičajene glazbe u pozadini, nitko drugi ne govori osim nas. - Možda ne voliš govoriti? - veli ona, oslanjajući glavu na ruku i gledajući me ozbiljno. Odmahujem glavom. - Ne, nije to. - Misliš da je mučno razgovarati s ljudima? Ponovno odmahnem glavom. Ona uzme drugi sendvič, s džemom

od jagoda umjesto šunke, zatim se namršti i pogleda me s nevjericom. - Bi li ovo pojeo umjesto mene? Mrzim sendviče s džemom od jagoda više nego išta. Još od djetinjstva. Uzmem ga od nje. Sendviči s džemom od jagoda nisu baš točno na vrhu moga popisa od deset vrsta, ali ne kažem ni riječi i počnem jesti. S druge strane stola ona me promatra dok ne pojedem posljednju mrvicu. - Bi li mi mogao učiniti jednu uslugu? - veli. - Uslugu? Mogu li sjediti kraj tebe dok ne stignemo u Takamatsu? Jednostavno ne mogu se opustiti kad sjedim sama. Uvijek osjećam kao da će se neka čudna

osoba uvaliti kraj mene, pa onda ne mogu zaspati. Kad sam kupovala kartu rekli su mi da su sva sjedala za jednu osobu, ali kad sam ušla vidjela sam da su sva dvostruka. Samo želim malo odrijemati prije nego stignemo, a ti izgledaš kao dobar momak. To ti smeta? - Nema problema. - Hvala - veli ona. - Na putu drug... kao što kaže poslovica. Ja kimnem. Kimati, kimati, kimati reklo bi se da sam samo to sposoban. Ali što bih trebao reći? - Kako završava? - Kako završava što? - Poslije drug, kako ide? Ne mogu se sjetiti. Nikada mi nije jako dobro išao japanski.

- U životu plačidrug - kažem ja. - Na putu drug, u životu plačidrug ponovi ona, da utvrdi gradivo. Da je imala papir i olovku, ne bi me iznenadilo kad bi to zapisala. - A što to zapravo znači? Jednostavnim riječima. Malo razmislim. Treba mi vremena da priberem misli, ali ona strpljivo čeka. - Mislim da to znači - kažem - da su slučajni susreti ono što nas tjera naprijed. Jednostavnim riječima. Ona o tome mozga neko vrijeme, zatim polako spaja ruke na stolu i tu ih lagano odmara. - Mislim da u tome imaš pravo, da nas slučajni susreti tjeraju naprijed. Bacim pogled na sat. Već je pet i

trideset. - Možda je bolje da se vratimo. - Da, slažem se. Idemo - veli ona, ali se ne miče da bi ustala. - Usput rečeno, gdje smo? - upitam. - Pojma nemam - kaže ona. Istegne vrat i očima preleti po prostoriji. Naušnice joj se zanjišu kao dva osjetljiva zrela ploda spremna da otpadnu. - Po vremenu nagađam da smo blizu Kurashikija, ali nije važno. Odmorište na autocesti je samo mjesto kroz koje prođeš. Da bi odavde stigao onamo. - Drži podignut desni kažiprst i lijevi kažiprst na razmaku od tridesetak centimetara. - Zar je važno kako se zove? nastavlja. - Imaš svoj zahod i svoju hranu. Svoje fluorescentno svjetlo i

svoje plastične stolice. Usranu kavu. Sendviče s džemom od jagoda. Sve je besmisleno, ako pretpostavimo da u tome tražiš neki smisao. Dolazimo odnekud, putujemo nekamo drugdje. To je sve što trebaš znati, je Ii tako? Potvrdno kimam. I kimam. I kimam. Kad smo se vratili u autobus ostali putnici su se već ukrcali, samo mi zadržavamo cijelu stvar. Vozač je mlad čovjek s onim napetim licem što me podsjeća na nekakva stroga stražara. Svrne pogled na nas dvoje s predbacivanjem ali ništa ne kaže, a djevojka ga strijelja nevinim smiješkom koji kaže; Oprostite, kasnimo. On pruži ruku da pritisne polugu i vrata se zatvore

sa šištanjem. Djevojka dovuče malen kofer i sjedne kraj mene - nevrijedan kofer koji je morala pokupiti na nekoj rasprodaji - a ja ga uzmem od nje i stavim ga u mrežu iznad glave. Prilično je težak za svoju veličinu. Ona mi zahvali, zatim nagne sjedalo i potone u san. Kao da jedva čeka da krene, autobus počinje kliziti čim se smjestimo. Vadim džepnu knjigu i nastavljam gdje sam prekinuo. Djevojka uskoro tvrdo zaspi, i kako se autobus zaljulja na svakoj okuci njezina se glava naslanja na moje rame da bi se na njemu napokon smirila. Zatvorena su joj usta, diše tiho kroz nos, dah dodiruje moje rame u pravilnim razmacima. Pogledam niže i nazrem

naramenicu njezina grudnjaka kroz dolčevitu, tanku, svijetlosmeđu vrpcu. Meke grudi ispod nje. Ružičaste bradavice tvrde pod mojim prstima. To ne znači da sve to pokušavam zamisliti, ali ne mogu si pomoći. I - nikakvo iznenađenje - meni se jako digne. Tako kruto da se čudim kako ijedan dio tijela može uopće postati tako tvrd kao kamen. Tek tada me presiječe misao. Možda je - tek možda - ta djevojka moja sestra. Otprilike je tih godina. Njezin izgled nije nimalo sličan curici na fotografiji, ali ne možeš uvijek s tim računati. Ovisno o tome kako su snimljeni, ljudi katkada izgledaju sasvim drukčije. Rekla je da ima brata mojih godina kojega nije vjekovima vidjela.

Zar taj brat ne bih mogao biti ja - barem u teoriji? Zurim u njezine grudi. Dok diše, okrugli vršci pomiču se gore-dolje kao valovi, podsjećaju me nekako na kišu koja blago pada na morsku pučinu. Ja sam osamljen putnik što stoji na palubi, a ona je more. Nebo je siv pokrivač što se stapa sa sivim morem daleko na obzoru. Teško je reći razliku između mora i neba. Između putnika i mora. Između stvarnosti i tvorevina srca. Djevojka nosi dva prstena na prstima, nijedan od njih nije vjenčani ni zaručnički prsten, tek jeftine stvari kakve nalazite u malim buticima gdje kupuju mladi ljudi. Prsti su joj dugački i vitki ali izgledaju jaki, nokti su kratki i

uredno premazani ružičastim lakom. Ruke joj se lagano oslanjaju na koljena koja se ističu ispod kratke suknje. Želim dodirnuti te ruke, ali to ne činim, naravno. Dok spava, izgleda kao maleno dijete. Jedno šiljasto uho viri iz čuperaka kose kao mala gljiva, izgleda neobično krhko. Zatvaram knjigu i neko vrijeme promatram okolinu koja promiče. Ali vrlo brzo, prije nego što sam toga svjestan, i sam potonem u san.

Poglavlje 4 IZVJEŠĆE OBAVJEŠTAJNOG ODJELA AMERIČKE VOJSKE (MIS) Datum: iz. svibnja 1946. Naslov: Izvješće o događaju na brijegu Zdjela Riže, 1944. Broj dokumenta: PTYX-7228936745-422I6-WWN Slijedi snimljeni razgovor s liječnikom Juichijem Nakazawom (53), koji je vodio kliniku interne medicine u gradu [izbačeno], okrug [izbačeno], u vrijeme događaja.

Materijali vezani uz taj razgovor dostupni su pod brojem PTYX-722SQ-II8. Dojmovi voditelja razgovora, potporučnika Roberta O'Connora: Dr. Nakazawa je tako jakih kostiju i tamne kože da više izgleda kao predradnik na farmi nego kao liječnik. Smirena je ponašanja ali veoma žustar i točan, i kaže sve što ima na umu. Pogled njegovih očiju iza naočala vrlo je oštar i budan, pamćenje mu je naizgled vjerodostojno. To je točno - 7. studenoga 1944. u 11 sati primio sam telefonski poziv od

pomoćnika ravnatelja mjesne osnovne škole. Bio sam školski liječnik, ili nešto slično, pa su se najprije meni javili. Pomoćnik ravnatelja bio je strašno uznemiren. Rekao mi je da je cijeli jedan razred izgubio svijest dok su na izletu u brdima brali gljive. Po njegovim riječima bili su potpuno onesviješteni. Samo je zadužena učiteljica ostala pri svijesti, i ona je upravo tada dotrčala u školu po pomoć. Bio je toliko zbunjen da nisam mogao shvatiti cijelu situaciju, premda je jedna činjenica jasno i glasno izašla na vidjelo: šesnaestero djece srušilo se u šumi. Djeca su brala gljive, pa je tako moja prva misao bila da su jeli otrovne gljive i ostali paralizirani. Ako je to bio

slučaj, teško će se riješiti. Različite vrste gljiva imaju različite razine otrovnosti, pa postupci variraju. Najviše što bismo mogli učiniti u tome času bilo bi ispumpavanje želudca. Međutim, u slučaju visokih stupnjeva otrovanosti otrov je mogao brzo ući u krvotok i mi bismo zakasnili. U okolici nekoliko ljudi na godinu umre od otrovnih gljiva. Strpao sam u torbu neke lijekove za hitne slučajeve i odjašio na biciklu do škole najbrže što sam mogao. Policija je bila obaviještena i dva su policajca već bila ondje. Znali smo da moramo prevesti onesviještenu djecu u grad pa će nam trebati sva pomoć koju možemo dobiti. Ali većina mlađih muškaraca bila je u ratu, pa smo krenuli najbolje što

smo mogli - ja, pomoćnik ravnatelja i ravnatelj, te školski podvornik. I naravno razrednica koja je bila s djecom. Pograbili smo sve bicikle koje smo mogli naći, ali nije ih bilo dovoljno, te su se neki od nas vozili udvoje. - U koje ste vrijeme stigli na lice mjesta? Bilo je 11,45. Sjećam se jer sam pogledao na sat kad smo došli tamo. Vozili smo se na bicklima do podnožja brijega, dokle god smo mogli ići, zatim smo se ostatak popeli pješice. Dok smo stigli tamo neka su se djeca djelomice bila osvijestila. Troje-

četvero njih, koliko se sjećam. Ali nisu bili potpuno svjesni - nekako im se svima vrtjelo u glavi. Ostala su djeca još ležala na tlu. Nakon nekog vremena i neki drugi su počinjali dolaziti k sebi, tijela su im se valovito micala kao da su veliki crvi. Bio je to veoma čudan prizor. Djeca su se srušila na neobičnom, ravnom, otvorenom prostoru u šumi gdje se činilo da su sva stabla bila uredno uklonjena, pod jesenskim suncem koje je jasno sjalo. I tu ste imali, na tome mjestu ili na njegovim rubovima, šesnaestero pučkoškolske djece rasute ničice po zemlji - neka su se počinjala micati, neka potpuno mirna. Cijela stvar me podsjetila na nekakvu nastranu avangardnu dramu.

Na trenutak sam zaboravio da se od mene očekuje da pomognem djeci, samo sam ondje stajao ukočen, zureći u onaj prizor. Ne samo ja - svi iz spasilačke skupine reagirali su jednako, paralizirani neko vrijeme pred onim što su vidjeli. Ovo može izgledati kao čudan način izražavanja, možda, ali bilo je kao da se dogodila neka pogrješka koja nam je omogućila da vidimo ono što ljudi nikada ne bi smjeli vidjeti. Bilo je ratno vrijeme, ja sam stalno bio mentalno spreman, kao liječnik, nositi se sa svime što se desi, u sklopu daleke mogućnosti da bi se nešto grozno moglo dogoditi u tome zabačenom kraju. Spreman kao japanski građanin da mirno ispunim svoju dužnost ako iskrsne potreba. Ali

kad sam vidio onaj prizor u šumi doslovce sam se sledio. Ubrzo sam se izvukao iz toga stanja i podignuo jedno dijete, neku djevojčicu. U tijelu joj nije bilo nimalo snage, cijelo je bilo mlitavo kao krpena lutka. Disanje joj je bilo stabilno ali još je bila onesviještena. Međutim, oči su joj bile otvorene, pratile su nešto tamo-amo. Izvadio sam džepnu lampu iz torbe i osvijetlio joj zjenice. Uopće nisu reagirale. Oči su joj funkcionirale, nešto su gledale, ali nisu odgovarale na podražaj svjetla. Podignuo sam nekoliko druge djece i pregledao ih - bila su potpuno jednaka, nisu reagirala. To mi se činilo veoma čudnim. Zatim sam im mjerio puls i

temperaturu. Puls je bio između 50 i 55, a temperatura im je svima bila malo ispod 36 stupnjeva. Negdje oko 35,5 ili tako nekako, koliko se sjećam. To je točno, u djece te dobi broj otkucaja je prilično ispod normale, a tjelesna temperatura jedan stupanj ispod prosjeka. Omirisao sam im dah, ali nije bilo ničega neobična. Ista stvar s njihovim grlom i jezikom. Odmah sam utvrdio da to nisu simptomi trovanja hranom. Nitko nije povraćao niti imao proljev, i činilo se da nitko od njih ne osjeća bolove. Da su djeca pojela nešto loše mogli ste očekivati - kad je već prošlo toliko vremena - pojavu barem jednoga od tih simptoma. S olakšanjem sam odahnuo

što nije bilo posrijedi trovanje hranom. Ali tada sam se zbunio, jer nisam imao pojma što im se dogodilo. Simptomi su bili slični sunčanici. Ljeti se djeca od nje često sruše. Kao da je zarazna - čim se jedno od njih sruši, svi mu prijatelji učine isto to, jedno za drugim. Ali bio je mjesec studeni, u hladnoj šumi, ništa manje. Jedna je stvar da jedno ili dvoje dobije sunčanicu, ali da od nje popada šesnaestero djece u isto vrijeme nije dolazilo u obzir. Sljedeća mi je misao bila neka vrsta otrovnog plina ili nervnog plina, bilo prirodnoga ili umjetnoga. Ali kako se zaboga mogao pojaviti plin usred šume u takvu zabačenom dijelu zemlje? To nisam mogao shvatiti. Ali otrovan

plin je mogao logično objasniti ono što sam vidio toga dana. Svi su ga udahnuli, izgubili svijest i srušili se na mjestu. Razrednica se nije srušila jer koncentracija plina nije bila dovoljno jaka da djeluje na odraslu osobu. Ali kad sam počeo pregledavati djecu, bio sam potpuno bespomoćan. Ja sam jednostavno provincijski liječnik i nisam nikakav stručnjak za otrovne plinove, tako da sam se zatekao izvan svog područja. Nalazili smo se u tome zabačenom gradu i nisam mogao nazvati specijalista. Vrlo postupno, doduše, nekoj djeci je bivalo bolje, pa sam pomislio kako će se s vremenom svima vratiti svijest. Znam da je to pretjerano optimistično gledište, ali u ono vrijeme

nisam mogao smisliti ništa drugo što bih učinio. Tako sam predložio da ih samo pustimo da ondje mirno leže neko vrijeme i vidimo kako će se stvar razvijati. - Je li bilo išta neobično u zraku? I mene je to zanimalo, pa sam nekoliko puta duboko udahnuo da vidim mogu li otkriti ikakav neobičan vonj. Ali bio je to samo običan miris šume u brdima. Oštar miris koji se širi iz stabala. Također, ništa neobično što se tiče biljaka i cvijeća ondje naokolo. Ništa nije bilo promijenilo oblik ili izgubilo boju. Pregledao sam jednu po jednu

gljivu što su ih djeca nabrala. Nije ih bilo mnogo, što me je navelo na zaključak da su se srušila nedugo nakon što su ih počela brati. Sve su to bile tipične jestive gljive. Bio sam tu liječnik već neko vrijeme i dobro sam upoznao različite vrste. Naravno, da budem sasvim siguran, sve sam ih skupio i ponio sa sobom i dao stručnjaku da ih ispita. Ali koliko sam mogao vidjeti, sve su bile obične jestive gljive. - Rekli ste da su se oči onesviještene djece micale tamo-amo, ali niste primijetili nikakve druge neobične simptome ili reakcije? Na primjer, veličinu njihovih zjenica, boju bjeloočnica, učestalost treptanja?

Ne. Osim micanja njihovih očiju tamo-amo poput reflektora, nije bilo ničega neobična. Sve druge funkcije bile su potpuno normalne. Djeca su u nešto gledala. Da bih to bolje naglasio, djeca nisu gledala u nešto što smo mi mogli vidjeti, nego u nešto što nismo mogli vidjeti. Bilo je to više kao da nešto promatraju, prije nego da u to samo gledaju. Bila su bez ikakva izražaja, ali općenito su izgledala mirno, nisu bila uplašena niti su osjećala bol. To je također bio jedan od razloga zašto sam odlučio da ih samo pustimo da ondje leže i vidimo kako će se stvar razvijati. Kad nisu osjećala nikakvu bol, odlučio sam da onda samo ostanu tako neko

vrijeme. - Je li itko spomenuo mogućnost da su djeca otrovana plinom? Da, neki su spomenuli. Ali kao ni ja nisu mogli objasniti kako je to moguće. Hoću reći, nikada nitko nije čuo da je netko pošao na put u šumu i bio otrovan plinom. Onda je netko ondje rekao pomoćnik ravnatelja, čini mi se da je on bio - da su plin mogli baciti Amerikanci. Morali su baciti bombu s otrovnim plinom, rekao je. Razrednica se sjetila da su na nebu vidjeli kako im nešto nalik na B-29 leti točno iznad glave, čas prije nego što su krenuli uzbrdo. To je to! svi su rekli. - Amerikanci su napravili

neku novu bombu s otrovnim plinom. Glasine o tome kako Amerikanci prave novu vrstu bombe stigle su čak do naših ušiju u šumama. Ali zašto bi Amerikanci bacili svoje najnovije oružje na takvo zabačeno mjesto? To nismo znali objasniti. Ali pogrješke su dio života, i rekao bih da neke stvari ne moramo razumjeti. - Poslije toga, dakle, djeca su se postupno sama oporavila? Da. Ne mogu vam reći koliko mi je odlaknulo. Isprva su se počela vrpoljiti, onda su nesigurno sjela, vraćajući se postupno k svijesti. Nijedno se pritom nije potužilo ni

na kakvu bol. Sve je to bilo vrlo tiho, kao da se bude iz duboka sna. I čim im se vratila svijest očna su gibanja opet postala normalna. Pokazivala su normalnu reakciju na svjetlo kad sam im lampom zasvijetlio u oči. Ipak im je trebalo nešto vremena da počnu govoriti - kao svima kad se tek probude. Upitali smo svako dijete što se dogodilo, ali oni su izgledali zabezeknuti, kao da ih ispitujemo o nečemu čega se ne sjećaju da se zbilo, išli su uz brijeg, počeli brati gljive toliko su se sjećali. Sve poslije toga bila je potpuna praznina. Nisu imali osjećaj da je ikakvo vrijeme proteklo između onda i sada. Počinju brati gljive, onda pada zastor, i evo ih gdje leže na tlu,

okruženi svim tim odraslim osobama. Djeca nisu mogla shvatiti zašto smo svi uznemireni, zašto u njih buljimo s tim zabrinutim izrazima lica. Činilo se da ih više plašimo mi nego išta drugo. Na žalost, bilo je jedno dijete, jedan dječak, kojemu se nije vratila svijest. Jedno od djece koja su evakuirana iz Tokija. Satoru Nakata, mislim da se tako zvao. Malen, blijed dječačić. On je jedini ostao onesviješten. Samo je ležao na zemlji, oči su mu se micale tamo-amo. Morali smo ga nositi niz brijeg. Druga su djeca hodala natrag kao da se ništa nije dogodilo. - Osim toga dječaka, Nakate, nijedno drugo dijete nije pokazivalo

nikakvih simptoma poslije toga? Što se tiče izvanjskih znakova, ne, nisu pokazivali nikakvih simptoma. Nitko se nije tužio na bol ili nelagodu. Čim smo se vratili u školu odveo sam djecu u posebnu sobu i jedno po jedno pregledao - izmjerio temperaturu, poslušao srce stetoskopom, provjerio vid. Učinio sam sve što sam u to vrijeme mogao. Zadavao sam im jednostavne aritmetičke zadatke, tražio da stoje na jednoj nozi zatvorenih očiju, takve stvari. Tjelesno su bili u redu. Nisu izgledali umorno i imali su zdrav apetit. Propustili su ručak i svi su rekli da su gladni. Dali smo im rižine okruglice, oni su ih pohlepno pojeli.

Nakon nekoliko dana svratio sam se u školu da provjerim kako su djeca. Pozvao sam ih nekoliko u posebnu sobu i ispitivao ih. Ali opet je sve izgledalo u redu. Nisu ostali nikakvi tragovi njihova čudnog iskustva, tjelesni ni duševni. Nisu se mogli sjetiti ni da se to dogodilo. Život im se sasvim vratio u normalno stanje, onaj događaj nije na nj utjecao. Imali su nastavu kao i obično, pjevali pjesme, igrali se vani za vrijeme odmora, sve što normalna djeca čine. No s njihovom razrednicom bila je druga priča: ona je i dalje bila kao u šoku. Ali onaj dječak, Nakata, nije se osvijestio, pa je sljedećega dana prevezen u Kofu, u sveučilišnu bolnicu. Poslije toga prebačen je u neku vojnu

bolnicu, i nikada se više nije vratio u naš grad. Nikada nisam čuo što je s njim bilo. Taj događaj nikada nije izašao u novinama. Naslućujem da su vlasti smatrale kako bi samo izazvao nemir, pa su zabranili da se spominje. Morate imati na umu da su tijekom rata vojne vlasti pokušavale ugušiti sve što su smatrale neutemeljenim glasinama. Rat se nepovoljno razvijao, vojska se povlačila na južnoj fronti, samoubilački napadi jedan za drugim, zračni udari na gradove stalno sve gori. Vojska se osobito bojala svakog proturatnog ili mirotvornog osjećaja koji bi niknuo u stanovništvu. Nekoliko dana poslije tog događaja pozvala nas je policija i

upozorila da nipošto ne govorimo o onome što smo vidjeli. Cijela stvar je bila čudan, neugodan doživljaj. Sve do današnjeg dana nalik je na nekakvu moru koja me pritišće.

Poglavlje 5 Spavam dok naš autobus juri golemim novim mostom preko Unutarnjeg mora. Taj most sam vidio samo na kartama i radovao sam se što ću ga vidjeti u stvarnosti. Netko me lagano lupka po ramenu i budi. - Hej, tu smo - veli ona djevojka. Protežem se, nadlanicom trljam oči i gledam kroz prozor. Pa da, autobus upravo skreće valjda na trg ispred nekoga kolodvora. Svježe jutarnje svjetlo obasjava prizor. To svjetlo gotovo zasljepljuje, ali nekako je blago, različito od onoga na koje sam naviknuo u Tokiju. Bacim pogled na sat - 6,32.

- Uh, kakvo dugačko putovanje kaže ona umorno. - Mislila sam da će mi križa puknuti. I vrat me ubija. Neću više ni priviriti u cjelonoćni autobus. Odsada letim zrakoplovom, ma koliko bilo skuplje. Turbulencije, otmice - baš me briga. Idem avionom. Spuštam njezin kofer i svoju uprtnjaču iz mreže nad glavom. - Kako ti je ime? - upitam. - Moje ime? - Da. - Sakura - veli ona. - A tvoje? - Kafka Tamura - odgovorim. - Kafka Tamura - zamisli se ona. Čudno ime. Ali se lako pamti. Kimnem potvrdno. Možda je teško postati drukčija osoba, ali uzeti drukčije

ime ne stvara nikakvih problema. Ona izlazi iz autobusa, spušta kofer na zemlju i sjeda na njega, zatim izvlači bilježnicu iz džepa male uprtnjače, nešto črčka, istrgne list i pruži ga meni. Broj telefona, kako se čini. - Broj moga mobitela - kaže s iskrivljenim izrazom lica. - Ostajem u prijateljičinu stanu neko vrijeme, ako nekad poželiš koga vidjeti, zovni me. Možemo izaći na ručak ili tako nešto. Javi se ponekad, u redu? I slučajni susreti su... kako ono ide ostatak? - Posljedica karme. - Točno, točno - veli ona. - Ali što to znači? - Da su stvari u našem životu sudbinski određene po našim prijašnjim

životima. Da ni u najmanjim događajima nema nikakve slučajnosti. Ona i dalje sjedi na žutom koferu, drži bilježnicu i o tome malo razmišlja. Hmm... to je nekakva filozofija, zar ne. Nije to loš način razmišljanja o životu. Nekakva reinkarnacija, nešto kao new age. Ali, Kafka, zapamti ovo, u redu? Ja ne dajem broj svoga mobitela bilo kome. Znaš što hoću reći? Kažem joj da to cijenim. Presavijam onaj list papira i stavljam ga u džep vjetrovke. Razmislivši malo bolje, prebacujem ga u novčanik. - Onda, koliko ćeš dugo biti u Takamatsuu? - pita Sakura. - Ne znam još - velim. - Ovisi o tome kako stvari krenu.

Ona me pozorno gleda, glava joj je lagano nagnuta na jednu stranu. U redu, svejedno, možda misli. Sjeda u taksi, malo mi mahne, i odlazi. Opet sam potpuno sam. Sakura, pomišljam - to nije ime moje sestre. Ali imena se vrlo lako mijenjaju. Osobito kada pokušavaš pobjeći od nekoga. Imam rezervaciju u jednom poslovnom hotelu u Takamatsuu. U putničkoj agenciji za mlade u Tokiju rekli su mi za to mjesto i preko njih sam dobio sobu s popustom. Ali to je samo za prva tri dana, onda se vraća na normalnu cijenu. Kad bih doista htio štedjeti novac, mogao bih se jednostavno optužiti na klupi ispred kolodvora, ili bih mogao

spavati u vreći za spavanje u nekom parku, jer još je toplo. Ali onda će doći policajci i ispitivati me - a to moram izbjegavati po svaku cijenu. Zbog toga sam rezervirao hotel, barem za tri dana. Poslije toga nešto ću smisliti. Na kolodvoru upadam u prvi mali restoran koji mi zapne za oko i najedem se do sita udona. Rodio sam se i odrastao u Tokiju, nisam pojeo mnogo udona u životu. Ali sada sam u restoranu Udon Central, na Shikokuu, suočen s okruglicama kakve nikada nisam vidio. Svježe su i lako se žvaču, a juha sjajno miriše, zbilja je miomirisna. I govori kako je jeftina. Sve je tako ukusno da naručujem još jednu porciju, i prvi put sam nakon tko zna koliko vremena sretno

sit. Poslije toga svalim se na klupu na trgu do kolodvora i zurim u sunčano nebo. Slobodan sam, podsjećam se. Poput oblaka što plove nebom, prepušten sam sebi, posvema slobodan. Odlučim ubiti vrijeme do večeri u nekoj knjižnici. Od malih nogu volio sam provoditi vrijeme u čitaonicama, pa sam tako stigao u Takamatsu oboružan informacijama o svim knjižnicama u gradu i okolici. Razmislite malo o tome - dječak koji ne želi ići kući nema mnogo mjesta kamo može ići. Kafići i kina su zabranjeni. Ostaju samo knjižnice, a one su savršene - ne plaća se ulaznica, nitko se ne uzrujava niti mu smeta što ulazi neki dječak. Samo

sjedneš i čitaš što god hoćeš. Poslije škole uvijek se odvezem biciklom do javne knjižnice. Ondje sam provodio i praznike. Gutao bih sve što bi mi došlo pod ruku - romane, životopise, povijesti, sve što bi ležalo oko mene. Kad sam jednom prošao sve knjige za djecu, otišao sam do općih polica i knjiga za odrasle. Možda nisam uvijek mnogo razumio, ali sam ustrajavao do posljednje stranice. Kad bih se umorio od čitanja, odlazio sam u one kabine sa slušalicama i uživao u glazbi. Nisam imao pojma o glazbi pa sam jednostavno prebirao po nizu CD-a koji se ondje nalaze i sve ih preslušavao. Tako sam doznao tko su Duke Ellington, Beatlesi i Led Zeppelin.

Knjižnica je bila kao drugi dom. ili možda više kao pravi dom, više nego mjesto gdje sam živio. Odlazeći svaki dan upoznao sam sve knjižničarke koje su ondje radile. One su me znale po imenu i uvijek bi me pozdravile. Ali ja sam bio bolno stidljiv, i jedva sam mogao odgovoriti. Prije dolaska u Takamatsu doznao sam da je neki bogat čovjek iz stare obitelji u predgrađu preuredio osobnu knjižnicu u privatnu knjižnicu koja je otvorena za javnost. Tu je bilo mnogo rijetkih knjiga, i čuo sam da je vrijedno posjetiti samu zgradu i vrt oko nje. Vidio sam fotografiju toga mjesta u časopisu Taryo. To je velika kuća u japanskom stilu s doista otmjenom čitaonicom koja

više sliči na salon, gdje ljudi s knjigama sjede na udobnim sofama. Zbog nekoga razloga ta se fotografija zadržala u meni, i htio sam to osobno vidjeti jednoga dana ako se pruži prilika. Mjesto se zvalo Spomen-knjižnica Komura. Prilazim kiosku s turističkim informacijama na kolodvoru i raspitujem se kako bih onamo stigao. Ljubazna gospođa srednjih godina obilježava to mjesto na turističkoj karti i daje mi upute na koji ću vlak sjesti. Vožnja traje dvadesetak minuta, objašnjava ona. Zahvaljujem joj i proučavam raspored koji je izvješen na kolodvoru. Vlakovi polaze svakih dvadesetak minuta. Nemam mnogo vremena, pa kupujem ručak za van u nekoj maloj

prodavaonici. Vlak sačinjavaju tek dvoja mala kola, spojena skupa. Tračnice prolaze kroz trgovački kvart s visokim građevinama, zatim pokraj pomiješanih malih trgovina i kuća, tvornica i skladišta. Sljedeći je jedan park sa stambenim kompleksima u izgradnji. Prislanjam lice uz prozor, upijajući nepoznate vidike. Jedva sam ikada bio izvan Tokija, pa sve izgleda svježe i novo. Vlak kojim se vozim odlazi iz grada, gotovo je prazan u ovo doba jutra, ali platforme na drugoj strani krcate su osnovnoškolcima u ljetnim uniformama, sa školskim torbama na leđima. Svi kreću u školu. Svi osim mene. Ja sam sâm, idem u suprotnom

smjeru. Mi smo na različitim tračnicama, u više nego jednom smislu. Odjednom zrak postaje rijedak i nešto teško spušta se na moje grudi. Činim li doista pravu stvar? Od te misli postajem bespomoćan, osamljen. Okrećem leđa školskoj djeci i nastojim da ih više ne gledam. Vlak juri neko vrijeme uz more, zatim se zasijeca u kopno. Prolazimo mimo visokih kukuruzišta, nasada vinove loze, stabala mandarinka što rastu na terasastim brežuljcima. Mjestimice lokve za navodnjavanje blistaju na suncu. Rijeka što vijuga ravnom plohom zemlje izgleda hladno i kao da poziva, pusta ledina obrasla je ljetnim travama. U jednom času prolazimo pokraj psa što

stoji uz tračnice, zureći prazno u jureći vlak. Od promatranja te okoline opet se osjećam toplo i smireno. Bit će sve u redu, kažem sam sebi i duboko udahnem. Šibaj naprijed, to je sve što možeš učiniti. Na postaji slijedim kartu i idem na sjever pokraj niza starih dućana i kuća. Obje strane ulice obrubljene su zidovima oko obiteljskih kuća. Nikada nisam vidio toliko različitih vrsta - crni zidovi od dasaka, bijeli zidovi, zidovi od granitnih blokova, kameni zidovi sa živicom na vrhu. Cijelo mjesto je mirno i tiho, nikoga nema na ulici. Jedva koje vozilo prođe. Zrak miriše kao more koje mora biti blizu. Pozorno slušam ali ne čujem nikakve valove. Izdaleka,

međutim, čujem lagano zujanje električne pile, možda s kakva gradilišta. Od postaje duž puta redaju se mali znakovi sa strjelicama što upućuju prema knjižnici, tako se ne mogu izgubiti. Upravo ispred impozantnog glavnog ulaza u Spomen-knjižnicu Komura stoje dva uredno obrezana šljivina stabla. Iza ulaza šljunčana staza vijuga kraj drugih lijepo manikiranih grmova i stabala - borova i magnolija, kerija i azaleja - s nijednim otpalim listom na vidiku. Par kamenih svjetiljaka viri između drveća, isto tako mala lokva. Napokon dolazim do zamršeno oblikovana ulaza. Zastajem ispred otvorenih vrata, oklijevam jedan

trenutak hoću li ući unutra. To mjesto ne sliči ni na jednu knjižnicu koju sam dosad vidio. Ali kad sam prešao sav taj put mogao bih isto tako i zaroniti. Točno na ulazu sjedi mlad čovjek iza stola gdje se provjeravaju torbe. Spustim uprtnjaču, zatim skinem sunčane naočale i kapu. - Je li ovo tvoj prvi posjet? - pita me opuštenim, mirnim glasom. Malo je visoka tona, ali je prijazan i umiruje. Kimnem potvrdno, ali riječi ne dolaze. Pitanje me iznenađuje i nekako sam napet. Mladi čovjek drži dugačku, netom zašiljenu olovku među prstima i neko vrijeme intenzivno zuri u moje lice. Olovka je žuta, ima gumicu na kraju.

Čovjekovo je lice omanje, crte su mu pravilne. Zgodan, prije nego lijep, tako ga je najbolje opisati. Nosi bijelu pamučnu košulju s ovratnikom na kopčanje i lagane zelene hlače, bez ijednoga nabora na njima. Kada pogleda dolje poduža mu kosa pada preko čela, on to povremeno opaža i prstima je vraća natrag. Rukavi su mu zavrnuti do lakata, otkrivajući tanka bijela zapešća. Naočale finih okvira upotpunjuju njegov izgled. Na maloj plastičnoj pločici na grudima piše Oshima, Nije baš tip knjižničara na kakav sam naviknut. - Slobodno se posluži knjižnim fondom - kaže mi - pa ako nađeš knjigu koju bi htio čitati, samo je odnesi u čitaonicu. Rijetke knjige nose crveni

pečat, i za njih trebaš ispuniti zahtjevnicu. Ondje zdesna je soba s priručnim pomagalima. U njoj je popis signatura i računalo kojim se možeš poslužiti za pretraživanje materijala. Ne dopuštamo iznošenje knjiga. Nemamo nikakvih časopisa ni novina. Fotografiranje nije dopušteno. I nije dopušteno nikakvo kopiranje. Sva hrana i piće moraju se konzumirati vani na klupama. I zatvaramo u pet. - Odlaže olovku na stol i dodaje: - Jesi li u srednjoj školi? - Da, jesam - kažem nakon duboka udisaja. - Ova knjižnica je malo drukčija od onih na koje si vjerojatno naviknut kaže. - Mi smo specijalizirani za neke

vrste knjiga, uglavnom starih knjiga poezije tanka i haiku. Naravno, imamo i običnih knjiga. Većina ljudi koji prijeđu toliki put vlakom istražuje ta područja. Nitko ne dolazi ovamo čitati posljednji roman Stephena Kinga. Možda katkada dobijemo nekoga studenta s diplomom, ali vrlo rijetko nekoga tvojih godina. Dakle - istražuješ li tanka ili haiku? - Ne - odgovorim. - Tako sam i mislio. - Je li i dalje u redu da koristim knjižnicu? - pitam bojažljivo, pokušavajući spriječiti da mi ne pukne glas. - Naravno. - On se nasmiješi i stavi obje ruke na stol. - Ovo je knjižnica, i dobro je došao svatko tko želi čitati.

Ovo može biti naša mala tajna, ali ni meni se posebno ne sviđaju tanka ili haiku. - Zgrada je uistinu lijepa - kažem ja. On kimne potvrdno. - Obitelj Komura je glavni proizvođač sakea još od razdoblja Edo - objašnjava - i prijašnja glava obitelji bio je pravi bibliofil, nacionalno poznat po tome što je obilazio zemlju u potrazi za knjigama. I njegov otac pisao je tanka poeziju, pa su se mnogi pisci znali ovdje zaustaviti kad su dolazili na Shikoku. Wakayama Bokusui, primjerice, ili Ishikawa Takuboku i Shiga Naoya. Nekima je ovdje moralo biti naročito udobno, jer su dugo ostajali. Ukratko, obitelj nije

štedjela novca kad je bila riječ o književnoj umjetnosti. S takvim obiteljima obično se dogodi da na kraju neki potomak spiska nasljedstvo, ali srećom Komure su izbjegli tu sudbinu. Uživali su u svojem hobiju, u svojoj kući, ali dobro su pazili da obiteljski posao uspijeva. - Oni su dakle bogati - kažem, konstatirajući očevidno. - Veoma. - Usne mu se lagano nakrive. - Ne toliko koliko su bili prije rata, ali još su prilično imućni. Zato mogu održavati ovakvu krasnu knjižnicu. Naravno, pretvorivši je u zakladu snizili su porez na nasljedstvo, ali to je druga priča. Ako te doista zanima ova zgrada, preporučujem ti da jedanput ili dvaput

pođeš u mali obilazak. Održava se samo jednom tjedno, utorkom, a to je upravo danas. Postoji jedinstvena zbirka slika i crteža na drugom katu, a zgrada je sama po sebi, arhitektonski, prilično fascinantna. Znam da ćeš u njoj uživati. - Hvala vam - kažem. Nema na čemu, tvrdi njegov osmijeh. Uzme ponovno olovku i počne lupkati gumicom po stolu kao da me blago ohrabruje. - Jeste li vi onaj tko predvodi obilazak? Oshima se nasmiješi. - Ne, ja sam samo niži pomoćnik, na žalost. Dama po imenu gospođica Saeki je ovdje glavna moja šefica. Ona je u srodstvu s Komurama i osobno predvodi obilazak.

Znam da će ti se svidjeti. Ona je krasna osoba. Ulazim u prostoriju knjižnog fonda s visokim stropom i lutam između polica, tražeći knjige koje izgledaju zanimljivo. Veličanstvene debele grede pružaju se preko stropa, i blago sunce ranoga ljeta sja kroz otvoren prozor, dok se iz vrta ulijeva cvrkut ptica. Knjige na policama ispred mene doista su, kako reče Oshima, uglavnom knjige japanske poezije. Tanka i haiku, ogledi o pjesništvu, životopisi raznih pjesnika. Ima i dosta knjiga o mjesnoj povijesti. Polica u dnu prostorije sadrži opću humanistiku - tu su zbirke japanske književnosti, svjetske književnosti, pojedinačni pisci, klasici, filozofija,

drama, povijest umjetnosti, sociologija, povijest, biografije, zemljopis... Kad ih otvaram, većina knjiga ima vonj prijašnjega vremena što curi između stranica - poseban miris znanja i osjećaja koji su vjekovima mirno počivali između korica. Udišući to, prelijećem pogledom preko nekoliko stranica prije nego vratim svaku knjigu na njezinu policu. Naposljetku se odlučujem za višesveščano izdanje, s prekrasnim ovitcima, Burtonova prijevoda Tisuću i jedne noći, uzimam jednu knjigu i nosim je u čitaonicu. Htio sam pročitati tu knjigu. Kako se knjižnica tek otvorila toga dana, nikoga drugoga nije bilo ondje i cijela otmjena čitaonica bila je

samo za mene. Točno je kao na fotografiji u časopisu - prostrana i udobna, s visokim stropom. Povremeno unutra puhne blag povjetarac kroz otvoren prozor, bijeli zastor nježno zašušti zrakom koji pomalo miriše na more. I sviđa mi se udobna sofa. Stari pijanino stoji u kutu, i cijelo mjesto na mene djeluje tako da se osjećam kao u kući nekoga prijatelja. Dok se opuštam na sofi i gledam oko sebe pogodi me misao: Ovo je točno ono mjesto koje sam oduvijek tražio. Malo skrovište negdje u nekoj rupi. Uvijek sam o njemu razmišljao kao o nekom tajnom, zamišljenom mjestu, i jedva mogu povjerovati da stvarno postoji. Sklapam oči i udišem, a njegovo

se čudo poput blaga oblaka spušta na mene. Polagano milujem žućkasti pokrivač na sofi, zatim ustajem i prilazim pijaninu te podižem poklopac, spuštajući svih deset prstiju na neznatno požutjele tipke. Spuštam poklopac i hodam preko izblijedjela saga s uzorkom grozdova do prozora te dodirujem starinsku ručku koja ga otvara i zatvara. Palim i gasim podnu svjetiljku, zatim pregledavam sve slike što vise na zidovima. Napokon se opet svalim na sofu i nastavljam čitati gdje sam stao, usredotočujući se neko vrijeme na Tisuću ijednu noć. U podne iznosim bocu vode i kutiju s ručkom na verandu koja gleda na vrt pa sjedam da jedem. Razne vrste ptica lete

mi iznad glave, lepršajući s jednoga stabla na drugo ili slijećući dolje do lokve da se napiju i okupaju. Ima nekih koje nikada prije nisam vidio. Pojavljuje se velika smeđa mačka, što je njima znak da se gube odatle, iako mačka izgleda kao da joj nije nimalo stalo do ptica. Ona se samo želi protegnuti na pristupnom kamenju i uživati na toplom suncu. - Je li tvoja škola danas zatvorena? - upita Oshima kad spustim uprtnjaču na povratku u čitaonicu. - Nije - odgovorim pomno birajući riječi - samo sam odlučio uzeti malo vremena za sebe. - Odbijajući ići u školu - kaže on. - Tako bih rekao.

Oshima me gleda s velikim zanimanjem. - Tako bi rekao. - Ja ne odbijam ići u školu. Samo sam odlučio da ne idem. - Veoma simireno, na vlastitu ruku, prestao si ići u školu? Samo kimnem. Nemam pojma kako bih odgovorio. - Prema Aristofanu u Platonovoj Gozbi, u drevnom mitskom svijetu postojale su tri vreste judi - kaže Oshima. - Jesi li čuo o tome? - Ne. - U drevna vremena ljudi nisu bili samo muško ili žensko, nego jedna od triju vrsta; muško/muško, muško/žensko ili žensko/žensko. Drugim riječima, svaka je osoba bila načinjena od

sastavnica dviju osoba. Svi su bili sretni s takvim razvrstavanjem i nikada zapravo nisu o tome previše razmišljali. Ali onda je bog uzeo nož i svakoga razrezao nadvoje, upravo po sredini. Tako je poslije toga svijet ostao razdijeljen točno na muške i ženske, a ishod je toga da ljudi provode vrijeme jureći naokolo i pokušavajući naći drugu polovicu koja im nedostaje. - Zašto je bog to učinio? - Zašto je podijelio ljude nadvoje? Ulovio si me. Bog radi na tajanstven način. Postoji čitav onaj božji gnjev, sav onaj pretjerani idealizam i tako dalje. Mislim da je to bila kazna za nešto. Kao u Bibliji. Adam i Eva i njihov pad i tako dalje.

- Istočni grijeh - kažem ja. - Točno, istočni grijeh. - Oshima drži olovku između srednjaka i kažiprsta, vrteći je iznimno polako kao da iskušava ravnotežu. - U svakom slučaju, želim reći da je ljudima doista teško da sami žive svoj život. U čitaonici se vraćam "Priči o Abu-el-Hasanu, mudrijašu", ali moj duh luta daleko od knjige.. Muško/muško, muško/žensko i žensko/žensko. U dva sata odlažem knjigu i ustajem sa sofe da se pridružim obilasku zgrade. Gospođica Saeki, koja predvodi obilazak, vitka je žena rekao bih u srednjim četrdesetim. Malo je viša od svoje generacije. Nosi plavu haljinu s

polurukavima i žutosmeđu vestu, i izvrsno se drži. Duga joj je kosa labavo svezana otraga, lice veoma profinjeno i inteligentna izraza, s lijepim očima i tračkom osmijeha koji joj lebdi iznad usana, osmijeha s osjećajem savršenstva koji je nemoguće opisati. Podsjeća me na maleno, osunčano mjesto, na posebnu krpicu sunčeva svjetla koju nalazite samo na nekom dalekom, zabitnu mjestu. Moja kuća u Tokiju ima nešto upravo takvo u vrtu, još odmalena sam volio to svijetlo maleno mjesto. Ona ostavlja vrlo jak dojam na mene, navodi me da se osjećam sjetno i nostalgično. Zar ne bi bilo krasno da je to moja majka? Ali tu istu stvar pomislim svaki put kad naletim na neku

šarmantnu ženu srednjih godina. Vjerojatnost da je gospođica Saeki doista moja majka jednaka je približno nuli, zaključujem. Ipak, budući da pojma nemam kako moja majka izgleda, čak ni kako se zove, mogućnost postoji, zar ne? Nema ničega što bi to potpuno isključivalo. Jedini drugi ljudi na obilasku su bračni par srednjih godina iz Osake. Žena je niska i zdepasta s naočalama koje su debele kao boca koka-kole. Muž je mršav svat s tako krutom kosom da mu je, kladim se, potrebna željezna četka da je ukroti. Njegove uske oči i široko čelo podsjećaju me na nekakve kipove na jednom južnom otoku, oči uperene u obzorje. Žena održava jednostranu

konverzaciju, muž samo povremeno progunđa koju jednosložnu riječ da joj dade na znanje da je još živ. Osim toga, katkada kimne da pokaže kako je dolično impresioniran ili pak mrmlja ulomke komentara koje mogu uloviti. Oboje su odjeveni više za penjanje na planinu nego za posjet knjižnici, svako nosi nepromočiv prsluk s milijun džepova, teške zavezane bakandže i planinarski šešir. Možda se uvijek tako oblače kad idu na izlet, tko zna. Izgledaju u redu što ne znači da bih njih poželio za roditelje ili bilo što - i meni je laknulo što nisam jedini na obilasku. Gospođica Saeki počinje objašnjavati povijest knjižnice - u biti istu priču koju mi je Oshima

ispripovjedio. Kako su otvorili javnosti knjige i slike što ih je skupljao niz glava obitelji, posvećujući knjižnicu kulturnom razvitku toga kraja. Zaklada je osnovana na pologu obitelji Komura i sada upravlja knjižnicom i povremeno sponzorira predavanja, koncerte komorne glazbe, i tomu slično. Sama zgrada potječe iz ranoga razdoblja Meiji, kad je podignuta da bi služila kao obiteljska knjižnica i kuća za goste. U razdoblju Taisho potpuno je obnovljena kao dvokatna zgrada, s dodatkom veličanstvenih gostinskih soba za pisce i umjetnike koji dođu u posjet. Od razdoblja Taisho do ranoga razdoblja Showa, mnogi slavni umjetnici posjećivali su Komure, ostavljajući za

sobom uspomene - pjesme, crteže, slike - u znak zahvalnosti što im je bilo dopušteno da tu borave. - Moći ćete vidjeti neke izabrane predmete iz te vrijedne zbirke u galeriji na drugom katu - dodaje gospođica Saeki. Prije Drugoga svjetskog rata živa ovdašnja kultura manje se razvijala kroz napore mjesnih vlasti nego kroz zauzimanje bogatih poznavatelja kao što je obitelj Komura. Ukratko, oni su bili pokrovitelji umjetnosti. Okrug Kagawa dao je priličan broj nadarenih pisaca tanka i haiku poezije, a jedan od razloga tomu bila je požrtvovnost s kojom je obitelj Komura osnovala i podupirala lokalnu umjetničku scenu. Priličan broj knjiga, ogleda i sjećanja

objavljen je o povijesti ovih fascinantnih umjetničkih krugova, i svi se oni nalaze u našoj čitaonici. Nadam se da ćete iskoristiti priliku da ih pogledate. - Glave obitelji Komura bili su godinama dobro upućeni u umjetnosti, s posebno profinjenim osjećajem za istinsku vrsnoću. To je moralo teći u krvi. Bili su veoma istaknuti pokrovitelji umjetnosti, podupirali su umjetnike s najvišim ciljevima koji su stvarali najiznimnija djela. Ali kao što ste sigurno svjesni, neki izvanredni umjetnici nisu uživali njihovu naklonost ili nisu bili primljeni kako su zasluživali. Jedan od njih bio je haiku pjesnik Taneda Santoka. Prema knjizi

gostiju, Santoka je ovdje boravio u brojnim prigodama, ostavljajući svaki put za sobom pjesme i crteže. Glava obitelji, međutim, zvao ga je "prosjakom i razmetljivcem", nije s njim htio imati posla, i zapravo je većinu tih radova bacio. - Kakva strašna šteta - veli gospođa iz Osake, očevidno iskreno rastužena što to čuje. - Danas Santoka postiže visoku cijenu. - Potpuno ste u pravu - veli gospođica Saeki ozareno. - Ali u ono vrijeme, on je bio nepoznat, pa tu možda nije bilo pomoći. Ima mnogo stvari koje jasno vidimo samo unatrag. - U tome imate pravo - uplete se muž.

Poslije toga gospođica Saeki nas vodi po prvom katu, pokazujući nam knjižni fond, čitaonicu, zbirku rijetkih knjiga. - Kad je sagradio ovu knjižnicu, glava obitelji je odlučio da ne slijedi jednostavan i elegantan stil koji su gajili umjetnici u Kyotu, nego je izabrao nacrt koji je sličniji rustičnom prebivalištu. Ipak, kao što možete vidjeti, suprotno smionoj strukturi zgrade, pokućstvo i okviri na slikama su složeno obrađeni i raskošni. Ove izrezbarene ploče, primjerice, vrlo su elegantne. Svaki najfiniji majstor na Shikoku doveden je da sudjeluje u izgradnji. Naša malena skupina počinje se penjati uza stube, dok se nadsvođeni

strop uzdiže iznad stubišta. Rukohvat od ebanovine toliko je uglačan te se čini da ćete ostaviti trag ako ga dotaknete. Na oslikanom staklu prozora blizu odmorišta srna isteže vrat da bi zobala neko grožđe. Dva su salona na drugom katu, kao i prostrana dvorana koja je u prošlosti vjerojatno bila obrubljena tatamijima za gozbe i okupljanja. Sad je pod od obična drveta, a zidovi su pokriveni uokvirenom kaligrafijom, obješenim svitcima i slikama u japanskom stilu. U sredini su u staklenoj vitrini izloženi spomen-predmeti i priča iza svakoga. Jedan je salon u japanskom stilu, drugi u zapadnjačkom. Soba u zapadnjačkom stilu sadrži velik pisaći stol i uredsku stolicu koja izgleda kao da

se njome još netko služi. Niz borova vidi se kroz prozor iza stola, a obzor se jedva nazire između stabala. Par iz Osake obilazi salon, razgledaju sve predmete, čitaju objašnjenja u brošuri. Svaki put žena komentira, muž klima glavom da potvrdi njezino mišljenje. To je sretan par što se u svemu slaže. Izložene stvari meni ne znače mnogo, pa tako promatram građevinske pojedinosti zgrade. Dok zabadam nos po zapadnom salonu, gospođica Saeki dolazi i kaže: - Možeš sjesti na tu stolicu, ako želiš. Shiga Naoya i Tanizaki znali su katkada tu sjediti. To ne znači da je to ista stolica, naravno. Sjedam na uredsku stolicu i mirno

odmaram ruke na stolu. - Kako je? Osjećaš da bi mogao nešto napisati? Malo se zacrvenim i odmahnem glavom. Gospođica Saeki se smije i vraća se onom paru. Sa stolice promatram kako se drži, svaka joj je kretnja prirodna i elegantna. Ne znam se dobro izraziti, ali u tome definitivno ima nečega posebnog, kao da bi mi njezin lik koji se udaljava htio reći nešto što ne bi mogla iskazati dok me gleda u lice. Ali što je to, pojma nemam. Suoči se s tim, podsjećam sam sebe, ima more stvari o kojima pojma nemaš. Sjedeći i dalje, bacam letimičan pogled po sobi. Na zidu je neka slika u ulju, očito motiv obližnjega morskog

žala. Načinjena je u starinskom stilu, ali boje su još svježe i žive. Na stolu je velika pepeljara i svjetiljka sa zelenim sjenilom. Pritisnem prekidač i, dakako, svjetlo se upali. Crn sat visi na suprotnom zidu, starina po izgledu, iako kazaljke pokazuju točno vrijeme. Tu i tamo drveni je pod izlizan i lagano škripi dok po njemu hodate. Na kraju obilaska par iz Osake zahvaljuje gospođici Saeki i nestaje. Pokazalo se da su članovi nekog tanka društva u pokrajini Kansai. Pitam se kakvu vrst poezije sastavljaju - naročito muž. Od gunđanja i klimanja ne nastaje poezija. Ali možda pisanje poezije izvlači neki dar skriven u tom čovjeku. Vraćam se u čitaonicu, uzimam

knjigu i nastavljam gdje sam prekinuo. Tijekom popodneva upada još nekoliko čitatelja, većina njih s naočalama za čitanje kakve nose stariji ljudi i zbog njih svi jednako izgledaju. Vrijeme sporo prolazi. Nitko ne prozbori ni riječ, svi su potonuli u čitanje. Jedna osoba sjeda za stol i nešto zapisuje, ali ostali sjede tiho, ne mičući se, potpuno zadubljeni. Upravo kao ja. U pet sati zatvaram knjigu i vraćam je na policu. Na izlazu pitam: - U koliko sati ujutro otvarate. - U jedanaest - odgovara Oshima. Hoćeš li sutra ponovno doći? - Ako ne smetam. Oshima škilji očima dok u me gleda. - Naravno da ne smetaš.

Knjižnica je mjesto za ljude koji žele čitati. Bio bih sretan da opet dođeš. Nadam se da ne zamjeravaš što te pitam, ali nosiš li uvijek sa sobom tu uprtnjaču? Izgleda prilično teško. Što bi to moglo u njoj biti? Hrpa južnoafričkih zlatnika, možda? Zacrvenim se. - Bez brige, ne pokušavam doista doznati. - Oshima pritišće gumicom s olovke desnu sljepoočnicu. - Onda, vidimo se sutra. - Do viđenja - kažem. Umjesto da digne ruku, on podiže olovku u znak pozdrava. Vraćam se vlakom do kolodvora u Takamatsuu. Za večeru se zaustavljam u jeftinu restoranu i naručujem pileći

odrezak sa salatom. Uzmem još porciju riže i čašu topla mlijeka nakon obroka. U mini-marketu vani kupim bocu mineralne vode i dvije rižine kuglice u slučaju da ogladnim usred noći, zatim se uputim prema hotelu. Ne idem ni prebrzo ni presporo, običnim korakom kao svi drugi, tako me nitko ne primjećuje. Hotel je prilično velik, tipičan drugorazredni poslovni hotel. Ispunim prijavu na recepciji, upišem Kafka umjesto svoga pravog imena, lažnu adresu i godinu rođenja, te platim za jednu noć. Malo sam nervozan, ali nitko od službenika ne pokazuje sumnjičavost. Nitko ne viče: Hej, možemo mi skroz prezreti tvoju lukavost, ti mali petnaestogodišnji bjegunče! Sve ide

kao po loju, uobičajene stvari. Dizalo zlokobno zaštropoće na šestom katu. Soba je strašno malena, u njoj je neprivlačan krevet, jastuk tvrd kao kamen, minijaturna isprika umjesto stola, sitan TV, zastori izblijedjeli od sunca. Kupaonica jedva doseže veličinu zahoda, bez ijedne bočice besplatnog šampona ili regeneratora. Pogled kroz prozor je zid susjedne zgrade. Ne bih se ipak smio žaliti jer imam krov nad glavom i toplu vodu što teče iz slavine. Bacam uprtnjaču na pod, sjedam na stolicu i pokušavam se prilagoditi okolišu. Slobodan sam, pomišljam. Sklapam oči, intenzivno razmišljam o tome kako sam slobodan, ali ne mogu

stvarno razumjeti što značiti biti slobodan. Znam jedino da sam potpuno sam. Potpuno sam na nepoznatu mjestu, kao neki osamljeni istraživač koji je izgubio kompas i zemljovid. Je li to ono što znači biti slobodan? Ne znam, i prestajem misliti o tome. Dugo se kupam u vrućoj vodi i pomno perem zube nad umivaonikom. Svalim se u krevet i čitam dok se ne umorim, zatim gledam vijesti na TV-u. Ipak, kad se usporede sa svim što sam doživio toga dana, vijesti su zastarjele i dosadne. Gasim TV i zavlačim se pod pokrivače. Deset je sati, ali ne mogu zaspati. Nov dan u novu novcatu mjestu. I moj petnaesti rođendan k tomu - kojega sam veći dio proveo u onoj

očaravajućoj, zabačenoj knjižnici. I upoznao nekoliko ljudi. Sakura. Oshima. Gospođica Saeki. Nitko od njih ne prijeti, bogu hvala. Dobar znak? Razmišljam o svojem domu u Nogati, u Tokiju, i o ocu. Što li je on osjetio kad je odjednom otkrio da sam nestao? Olakšanje, možda? Zbunjenost? Ili uopće ništa. Kladim se da nije ni primijetio da sam otišao. Odjednom se sjetim očeva mobitela te ga izvadim iz uprtnjače. Uključim ga i okrenem svoj kućni broj. Počinje zvoniti, 700 km daleko, jasno kao da zovem susjednu sobu. To me prene, prekinem vezu nakon dva zvonjenja. Srce mi ne prestaje lupati. Telefon i dalje radi, što znači da moj otac nije

poništio ugovor. Možda nije primijetio da mu nema mobitela na stolu. Strpam mobitel natrag u džep uprtnjače, gasim svjetlo i sklapam oči. Ne sanjam. Kad razmislim o tome, već dugo nisam ništa sanjao.

Poglavlje 6 Hej ti tamo - zovnu starac. Velik crn mačak starijeg izgleda podiže malo glavu i umorno uzvrati pozdrav tihim glasom. - Imamo vrlo lijepo vrijeme. - Hmm - reče mačak. - Ni oblačka na nebu. - Za neko vrijeme. - Hoće li se onda vrijeme pogoršati? - Kao da će se podvečer naoblačiti. - Crni mačak polagano ispruži nogu, zatim zažmiri i uputi starcu još jedan dug pogled. Starac uzvrati izravnim pogledom

uz širok osmijeh na licu. Mačak je oklijevao neko vrijeme, zatim skočio naprijed i rekao: - Hmm... ti dakle znaš govoriti. - Tako je - reče starac u neprilici. Da bi pokazao poštovanje, skide izlizani izletnički šešir od pamuka. - To ne znači da mogu govoriti sa svakom mačkom koju sretnem, ali ako stvari teku kako treba, mogu. Kao upravo sada. - Zanimljivo - reče mačak jednostavno. - Hoće li ti smetati ako sjednem na trenutak? Nakata je malo umoran od hoda. Crni se mačak mlitavo diže na noge, nakostriješenih brkova, i zijevnu tako jako da su mu se čeljusti gotovo

izglobile. - Ne smeta mi. Ili bih možda trebao reći da me se to ne tiče. Možeš sjesti gdje god želiš. Nitko ti zbog toga neće prigovoriti. - Hvala lijepa - reče starac, spuštajući se kraj mačka. - Uh, uh, hodam od šest ujutro. - Hmm... Onda pretpostavljam da si ti g. Nakata? - Tako je. Moje ime je Nakata. A ti bi bio? - Zaboravio sam svoje ime - reče mačak. - Imao sam ga, znam da sam ga imao, ali negdje u jednom trenutku nije mi više trebalo. Tako mi je iscurilo iz pamćenja. - Znam. Lako je zaboraviti stvari koje nam više ne trebaju. Nakata je isti

takav - reče starac češući se po glavi. Onda to što kažeš, g. Mačak, znači da ne pripadaš nekakvoj obitelji, negdje? - Pripadao sam davno prije. Ali ne više. Neke obitelji u susjedstvu dadu mi hrane da tu i tamo pojedem, ali nitko od njih nije moj vlasnik. Nakata kimnu i umuknu neko vrijeme, zatim reče: - Bi li ti onda jako smetalo ako te nazovem Otsuka? - Otsuka? - reče mačak, gledajući ga iznenađeno. - O čemu ti to govoriš? Zašto bih ja morao biti Otsuka? - Nema posebna razloga. To mi je samo palo na pamet. Nakata je izvukao jedno ime iz šešira. Meni je mnogo lakše ako imaš ime. Na taj način netko kao ja, tko nije odveć bistar, može bolje

organizirati stvari. Na primjer, mogu reći: Toga dana toga mjeseca razgovarao sam s crnim mačkom Otsukom na praznoj parceli u drugom kvartu. To mi pomaže da se sjetim. - Zanimljivo - reče mačak. - To ne znači da te potpuno razumijem. Mačke mogu proći i bez imena. Mi se snalazimo po mirisu, obliku, po takvim stvarima. Dok znamo te stvari, mi se ne brinemo. - Nakata potpuno razumije. Ali znaš, g. Otsuka, ljudi nisu takvi. Nama trebaju datumi i imena da bismo se sjetili raznih stvari. Mačak frknu. - Meni to zvuči kao nekakva muka. - Potpuno si u pravu. Mi moramo toliko toga pamtiti da je to prava muka.

Nakata mora pamtiti predsjednikovo ime, brojeve autobusa. Ipak, ne smeta ti ako te zovem Otsuka? Možda ti je to malo neugodno? - No, kada već to spominješ, mislim da uopće nije ugodno... To ne znači da je posebno neugodno, razumiješ. Tako bih rekao da mi zapravo ne smeta. Ako me želiš zvati Otsukom, samo izvoli. Dodat ću ipak da nije sasvim u redu kad me tako zoveš. - Nakata je veoma sretan što je čuo da to kažeš. Velika ti hvala, g. Otsuka. - Moram reći da kao ljudsko stvorenje ti nekako čudno govoriš dodade Otsuka. - Da, svi mi to kažu. Ali to je jedini način kako Nakata zna govoriti.

Pokušavam govoriti normalno ali događa se ovo. Nakata nije odveć bistar, znaš. Nisam uvijek bio ovakav, ali kad sam bio malen dogodila se neka nesreća i otada sam glup. Nakata ne zna pisati. Ni čitati knjige ili novine. - Nije da se hvastam ili tako nešto, ali ni ja ne znam pisati - reče mačak ližući jastučiće na desnoj šapi. - Rekao bih da je moj mozak prosječan, pa mi se to nikada nije učinilo nepriličnim. - U mačjem svijetu to se i očekuje reče Nakata. - Ali u ljudskom svijetu ako ne znaš čitati i pisati smatraju te glupim. Nakatin otac - on je davno preminuo - bio je glasovit sveučilišni profesor. Njegova je struka bila nešto što se zove teerija uvjet nosti. Imam dva

mlađa brata, i oba su vrlo bistra. Jedan od njih radi u nekoj kompaniji, on je šef od jela. Moj drugi brat radi na mjestu koje se zove mini starstvo trgo vina. Njih oba žive u velikim kućama i jedu jegulje. Nakata je jedini koji nije bistar. - Ali ti se možeš ovako razgovarati s mačkama. - To je točno - reče Nakata. - Onda na kraju krajeva nisi toliko glup. - Da. Ne... hoću reći, Nakata zapravo ne zna o tome, ali od malih nogu ljudi su mi govorili: Ti si glup, ti si glup, pa pretpostavljam da moram biti glup. Ne znam pročitati nazive postaja pa ne mogu kupiti kartu i ukrcati se na vlak. Ipak, ako pokažem svoju

invalidsku iskaznicu, puštaju me da se vozim gradskim autobusom. - Zanimljivo - reče Otsuka bez osobita zanimanja. - Ako ne znaš čitati i pisati ne možeš naći posao. - Pa od čega onda živiš? - Dobivam pod poru. - Pod poru? - Predsjednik mi daje novac. Živim u maloj sobi u jednoj stambenoj zgradi koja se zove Shoeiso, u Nogati. I jedem tri obroka na dan. - To izgleda kao prilično lijep život. Barem meni. - Imaš pravo. To je prilično lijep život. Nakata se može skloniti od vjetra i kiše, i imam sve što mi treba. A katkada,

kao sada, ljudi me zamole da im pomognem naći mačku. Daju mi dar kad to učinim. Ali to moram tajiti od predsjednika, zato nemoj nikomu reći. Mogli bi mi ukinuti pod poru ako doznaju da dobivam novac pokraj toga. Nikada to nije mnogo, ali zahvaljujući tomu mogu svako toliko jesti jegulje. Nakata voli jegulje. - I ja volim jegulje, lako sam ih jeo samo jedanput, prije mnogo vremena, i ne mogu se zapravo sjetiti kakav okus imaju. - Jegulje su prava poslastica. U njima ima nešto različito, kad se usporede s drugom hranom. Neka hrana može se zamijeniti drugom hranom, ali koliko znam, ništa ne može zamijeniti

jegulju. Cestom ispred prazne parcele prođe neki mladić s labradorskim ptičarom kojemu je oko vrata bila svezana crvena svilena marama. Pas je zirnuo na mačka i prošao. Starac i mačak sjedili su ondje na parceli, tiho čekajući da pas i njegov gospodar iščeznu. - Veliš da tražiš mačke? - upita Otsuka. - To je točno. Tražim izgubljene mačke. Znam malo govoriti s mačkama, pa idem svuda naokolo tragajući za onima koje nestanu. Ljudi čuju da je Nakata dobar u tome, pa tako dođu i pitaju me da im potražim izgubljene mačke. Ovih dana više provodim dane u traganju za mačkama nego inače. Ne

volim ići predaleko, tako da ih tražim samo u četvrti Nakano. Inače bih se sam izgubio pa bi mene tražili. - Tako ti upravo sada tragaš za nekom izgubljenom mačkom? - Da, to je točno. Nakata traži jednogodišnju mačku boje kornjačevine koja se zove Goma. Ovo je njezina fotografija. - Nakata izvadi fotografiju u boji iz platnene torbe s ramena i pokaže je Otsuki. - Nosi smeđu ogrlicu protiv buha. Otsuka se ispruži da pogleda fotografiju, zatim odmahne glavom. - Ne, bojim se da na nju nikada nisam naletio. Poznajem većinu mačaka u okolici, ali tu ne znam. Nikada je nisam vidio, nikada ništa o njoj čuo.

- Tako dakle? - Tražiš li je već dugo? - No, danas je, da vidim... jedan, dva, tri... treći dan. Otsuka je sjeo i razmišljao neko vrijeme. - Pretpostavljam da si svjestan toga, ali mačke su uvelike stvorenja s navikama. Obično žive veoma urednim životom, i općenito se nastoje držati kolotečine osim ako se ne dogodi nešto izvanredno. To može prekinuti ili seks ili kakva nesreća, jedno od to dvoje. - Nakata misli to isto. - Ako je seks, onda moraš samo čekati dok ga ne izbace iz svoga sustava i one će se vratiti. Razumiješ što to znači kad kažem seks? - Nisam to sam činio, ali mislim da

razumijem. To ima veze s tvojim malim, je li? - Tako je. Tu je samo riječ o malome. - Otsuka kimne, a lice mu poprimi ozbiljan izgled. - Ali ako govorimo o nesreći, možda je nikada više ne vidiš. - To je istina. - Isto tako, kad mačka katkada krene u potragu za seksom, može odlutati i teško opet pronaći put kući. - Ako Nakata izađe iz četvrti Nakano, ne bi mi bilo lako pronaći put kući. - To se meni dogodilo nekoliko puta. Bilo je to davno prije, naravno, kad sam bio mnogo mlađi - reče Otsuka, zažmirivši kao da pretražuje po

pamćenju. - Kad se jednom izgubiš, uhvati te panika. Padneš u potpuni očaj, ne znaš što bi činio. Zbog toga seks može biti prava muka, naravno, ali kad te uhvati možeš razmišljati samo o onome što ti se nalazi pred nosom - to je seks, u redu. Tako ta mačka... kako se ono zvala.? Ta koja se izgubila? - Misliš Goma? - Da, naravno, Goma. Volio bih učiniti sve što je u mojoj moći da ti pomognem da je nađeš. Takva mlada mačka boje kornjačevine, o kojoj se brine neka fina obitelj, ne bi znala ni najobičnije stvari o snalaženju u svijetu. Ne bi znala nikoga potjerati od sebe, ne bi se mogla obraniti, jadnica. Na žalost, međutim, nikada je nisam vidio. Mislim

da bi je mogao negdje drugdje potražiti. - Onda dobro, mislim da bih trebao poslušati tvoj savjet i poći na neko drugo mjesto da je potražim. Nakati je jako žao što je prekinuo tvoj san. Siguran sam da ću se još koji put ovdje zaustaviti, pa ako u međuvremenu opaziš Gomu, molim te da mi kažeš. Volio bih ti nešto dati za tu pomoć. - Nema potrebe, uživao sam u razgovoru s tobom. Slobodno se opet svrati. Za sunčanih dana najčešće sam tu. Kad pada kiša uglavnom sam u onom skloništu gdje se spuštaju stepenice. - No, velika ti hvala. I Nakata je vrlo sretan što je razgovarao s tobom, g. Otsuka. Ne mogu uvijek govoriti tako lako sa svakom mačkom koju sretnem.

Neki put kada pokušam mačka je na oprezu i pobjegne ne rekavši ni riječi. Kada kažem samo zdravo. - Da, shvaćam. Ima svakojakih mačaka, baš kao što ima svakojakih ljudi. - To je sasvim točno. Nakata to osjeća na isti način. Ima svakakvih vrsta ljudi na svijetu, i svakakvih vrsta mačaka. Otsuka se protegnu i pogleda u nebo. Zlatne sunčeve zrake ispunjavale su prazno gradilište, ali zrak je mirisao na kišu, i Otsuka je to mogao osjetiti. Nisi li rekao da si doživio nekakvu nesreću kad si bio malen, i da zato nisi toliko pametan? - Da, to je točno. To je upravo ono

što je Nakata rekao. Imao sam nesreću kad mi je bilo devet godina. - Kakvu nesreću? - Nakata se ne može stvarno sjećati. Ne znaju zašto, ali imao sam visoku temperaturu oko tri tjedna. Bio sam u nesvijesti cijelo vrijeme. Spavao sam u krevetu u nekoj bolnici, rekli su mi, imao sam u sebi intra venus. A kad sam se napokon probudio, nisam se mogao ničega sjetiti. Bio sam zaboravio očevo lice, majčino lice, kako se čita, kako se računa, kako mi kuća izgleda iznutra. Čak i vlastito ime. Glava mi je bila potpuno prazna, kao kad u kadi izvučeš čep. Kažu mi da je prije nesreće Nakata uvijek imao dobre ocjene. Ali kad sam se srušio i probudio, bio sam glup.

Majka mi je davno umrla, ali je običavala puno plakati zbog toga. Zato što sam postao glup. Otac nikada nije plakao, ali uvijek je bio ljut. - Ali umjesto da budeš pametan, ti si postao sposoban razgovarati s mačkama. - To je točno. - Zanimljivo... - Osim toga, uvijek sam bio zdrav i nijedanput nisam bio bolestan. Nemam šupljih zubi, i ne moram nositi naočale. - Koliko ja mogu reći, čini mi se da si prilično inteligentan. - Zar zbilja? - reče Nakata, naginjući glavu. - Nakata je sada obilato prevalio šezdesetu, g. Otsuka. Dok sam napunio šezdeset godina sasvim sam se

naviknuo da budem glup, i da ljudi nemaju posla sa mnom. Može se preživjeti bez vožnje vlakovima. Otac je umro, tako me nitko više ne udara. I majka je umrla, tako ne plače. Tako zapravo, ako vi kažete da sam prilično pametan, to me malo uznemirava. Vidite, ako nisam glup predsjednik mi više neće davati pod poru, i nema više posebne autobusne iskaznice. Ako predsjednik ka že : Vi uostalom niste glupi, tada Nakata ne zna što bi rekao. Tako je to u redu, biti glup. - Pokušavam reći da vaš problem nije u tome što ste glupi - reče Otsuka s ozbiljnim izrazom na licu. - Stvarno? - Vaš problem je u tome što je vaša

sjena malo... kako bih to rekao? Blijeda. To sam pomislio kad sam vas prvi put pogledao, da je sjena koju bacate na zemlju samo upola tamna kao sjena običnih ljudi. - Shvaćam... - Naletio sam jednom na još jednoga takva čovjeka. Pomalo otvorenih usta Nakata je zurio u Otsuku. - Hoćete reći da ste vidjeli nekoga slična Nakati. - Da, vidio sam. Zato nisam bio toliko iznenađen što znate razgovarati s mačkama. - Kad je to bilo? - Prije mnogo vremena, dok sam još bio mladac. Ali ne mogu se sjetiti pojedinosti - lica te osobe ili imena ili

gdje smo se i kada sreli. Kao što sam prije rekao, mačke nemaju tu vrstu pamćenja. - Shvaćam. - Sjena toga čovjeka, također, izgledala je kao da je pola nje odijeljeno od njega. Bila je blijeda kao vaša. - Shvaćam. - Evo što mislim: Vi biste trebali odustati od traženja izgubljenih mačaka i krenuti u potragu za drugom polovicom svoje sjene. Nakata nategnu nekoliko puta rub šešira u rukama. - Istinu govoreći, Nakata je prije imao taj osjećaj. Da je moja sjena slaba. Drugi ljudi možda ne primjećuju, ali ja primjećujem.

- To je onda dobro - reče mačak. - Ali već sam star, i možda neću dugo živjeti. Majka je već umrla. Otac je već umro. Bio čovjek pametan ili glup, znao čitati ili ne znao, imao sjenu ili nemao, kad jednom dođe vrijeme, svatko odlazi. Umre i kremiraju ga. Pretvori se u pepeo i pokopaju ga na mjestu zvanom Karasuyama. Karasuyama je u četvrti Setagaya. Ali kad ga jednom ondje pokopaju, vjerojatno ne može više ni o čemu razmišljati. A ako ne može razmišljati, onda se zbuni. Tako zar nije stanje u kojem sam sada baš fino? Mogu učiniti to, dok sam živ, da nikada ne izađem iz četvrti Nakano. Ali kad umrem, morat ću poći u Karasuyamu. Tu nema pomoći.

- To o čemu razmišljate potpuno je vaša stvar, naravno - reče Otsuka, te opet poče lizati jastučiće na šapi. - Iako biste morali uzeti u obzir kako se vaša sjena pritom osjeća. Mogla bi imati mrvicu kompleksa manje vrijednosti, to jest kao sjena. Da sam ja sjena, znam da ne bih volio biti polovica onoga što bih trebao biti. - Razumijem - reče Nakata. Doista ste možda u pravu. Nakata nikada nije razmišljao o tome. Razmišljat ću o tome više kad se vratim kući. - Izvrsna ideja. Njih dvojica pošutješe neko vrijeme. Nakata tiho ustade, otrese vlati trave s hlača i stavi iznošeni šešir na glavu. Namještao ga je nekoliko minuta

dok nije dobio točan kut. Nabaci platnenu torbu na rame i reče: - Hvala vam, jako ste ljubazni. Nakata stvarno cijeni vaše mišljenje, g. Otsuka. Nadam se da ćete poživjeti sretno i dobro. - Vi također. Kad je Nakata otišao, Otsuka ponovno leže u travu i sklopi oči. Još je ostalo nešto vremena prije nego stignu oblaci i počne kiša. U mislima mu nastade praznina, i on utonu u kratak san.

Poglavlje 7 U sedam i petnaest doručkujem u restoranu kraj predvorja - prženi kruh, vruće mlijeko, šunka s jajima. Ali me taj besplatni hotelski doručak ni izdaleka ne zasićuje. Sva je hrana otišla prije nego sam primijetio, a još sam gladan. Gledam oko sebe, i ne bih rekao da će se odnekud stvoriti još prženoga kruha. Duboko uzdahnem. - No, što ćeš učiniti? - veli mladić zvan Čavka. Sjedi točno sučelice meni. - Nisi više kod kuće, gdje se možeš nakljukati čime želiš - veli on. - Hoću reći, pobjegao si od kuće, je li tako?

Utuvi si to u glavu. Navikao si rano ustati i pojesti obilan doručak, ali to je sada prošlost, prijatelju moj. Morat ćeš se zadovoljiti s onim što ti dadu. Znaš li kako kažu da se veličina želudca može prilagoditi količini hrane koju pojedeš? No. ti si na putu da vidiš je li to stvarno istina. Tvoj će se želudac smanjiti, iako će za to trebati neko vrijeme. Misliš da to možeš podnijeti? - Da, to mogu podnijeti odgovaram. - Dobro - veli mi Čavka. - Od tebe se traži da budeš najžilaviji petnaestogodišnjak na svijetu, sjećaš li se? Potvrdno mu kimnem. - Dobro, onda, kako bi bilo da

prestaneš zuriti u prazan tanjuri kreneš dalje? Slijedeći taj savjet ustajem i odlazim na recepciju pregovarati o cijeni sobe. Objašnjavam da sam učenik privatne srednje škole u Tokiju i da sam došao ovamo napisati diplomski rad. (Što nije potpuna laž, jer srednja škola povezana s mojom školom ima tu vrstu programa.) Dodajem kako materijale za rad skupljam u Spomen-knjižnici Komura. Treba mnogo više istraživati nego što sam mislio, pa moram ostati u Takamatsuu barem tjedan dana. Ali kako imam ograničena sredstva, bi li snižena cijena sobe bila moguća ne samo za tri dana, nego za cijelo vrijeme koje budem ovdje. Nudim da ću plaćati svaki dan

unaprijed i obećavam da neću praviti nikakvih problema. Stojim tu pred djevojkom u službi, pokušavajući najbolje što mogu oponašati pristojna, dobro odgojena mladića koji se našao u škripcu. Nikakva obojena kosa, nikakav pirsing. Na meni je čista polo majica marke Ralph Lauren, pamučne hlače i par posve novih mokasinka Topsiders. Zubi su mi sjajni i mirišem po sapunu i šamponu. Znam kako se pristojno razgovara. Kad mi je do toga stalo, ostavljam prilično dobar dojam na ljude starije od sebe. Djevojka sluša bez riječi, potvrdno kima, usne su joj malo nakrivljene. Sitna je, i nosi zelenu uniformu preko bijele

bluze. Izgleda malo pospano, ali žustro obavlja svoje jutarnje dužnosti. Ima otprilike godina kao moja sestra. - Razumijem - kaže ona - ali to moram raspraviti sa šefom. Mogli bismo vam dati odgovor do podne. - Njezin ton je poslovan, ali mogu reći da sam kod nje prošao. Zapisuje moje ime i broj sobe. Nemam pojma hoće li me to pregovaranje ikamo dovesti. Moglo bi mi se obiti o glavu - ako šef zatraži moju učeničku iskaznicu, recimo, ili pokuša stupiti u vezu s mojim roditeljima. (Naravno, dao sam pogrješan telefonski broj kad sam se upisivao.) Ali videći kako su moje zalihe ograničene, zaključujem da je vrijedno riskirati. Listam telefonski imenik i nazivam

javnu vježbaonicu te se raspitujem o njihovim spravama s utezima. Imaju gotovo sve što trebam, a košta samo petsto jena na dan. Dobivam upute kako ću tamo stići, zahvaljujem im i spuštam slušalicu. Vraćam se u sobu po uprtnjaču, zatim krenem kroz ulice. Mogao bih jednostavno ostaviti stvari u sobi, ili u hotelskom sefu, ali osjećam se bolje kad sve to nosim sa sobom. Kao da je već dio mene, i ne mogu se s tim rastati. U autobusu od postaje ispred kolodvora do vježbaonice mogu osjetiti kako mi se lice zateže, tako sam nervozan. Pretpostavimo da netko upita zašto se dječak mojih godina vucara do vježbaonice usred dana? Ne poznajem

ovaj grad i nemam pojma što ovi ljudi misle. Ali nitko na me ne obraća pozornost. Počinjem se osjećati kao Nevidljivi čovjek ili tako nešto. Plaćam ulaznicu na ulazu, nitko ništa ne pita, i dobivam ključ od ormarića. U svlačionici se presvlačim u sportske gaćice i majicu kratkih rukava, zatim pravim neke vježbe istezanja. Kako se opuštaju moji mišići, tako se i ja opuštam. Siguran sam unutar ove posude koja se zove ja. Uz mali škljocaj obrisi ovog bića - mene - točno pristaju unutra i uredno su zaključani. Upravo kako volim. Tu sam gdje pripadam. Počinjem svoje kružno vježbanje. S Princeom koji se dere na mojem walkmanu, provodim dobar sat u

vježbanju, praveći uobičajeni krug od sedam sprava. Bio sam uvjeren da će vježbaonica u tako malom gradu biti puna zastarjelih sprava, ali ove su posljednji modeli, s metalnim mirisom nova novcata čelika. Prvi krug pravim s laganim utezima, zatim povećavam težinu za drugi krug. Uskoro se počinjem znojiti i zaustavljam se svako malo da potegnem gutljaj iz boce i zagrizem limun koji sam kupio na putu. Nakon vježbanja tuširam se vrućom vodom služeći se sapunom i šamponom što sam ih donio sa sobom. Dobro operem pimpek. koji nije previše godina izvan svoje kožice, zatim pazuha, muda i stražnjicu. Važem se i napinjem malo mišiće ispred zrcala. Napokon isperem

znojne hlačice i majicu u umivaoniku, ocijedim ih i spremim u plastičnu vrećicu. Vozim se autobusom natrag do kolodvora i pojedem zdjelu vruća udona u istom restoranu kao jučer. Ne žuri mi se, gledam kroz prozor dok jedem. Kolodvor je krcat ljudima koji nahrupljuju unutra i van, svi u svojoj omiljenoj odjeći, s torbama ili tašnama u rukama, svatko u jurnjavi da obavi neki žuran posao. Zurim u tu neprekidnu, užurbanu gomilu i zamišljam vrijeme koje će doći za sto godina. Za sto godina svatko će ovdje - uključujući i mene nestati s lica zemlje i pretvoriti se u pepeo ili prah. Čudnovata misao, ali sve preda mnom počinje izgledati nestvarno,

kao da bi nalet vjetra mogao sve to otpuhnuti. Raširim ruke ispred sebe i dobro ih pogledam. Zbog čega sam uvijek tako napet? Čemu ova očajnička borba tek da bi se preživjelo? Odmahujem glavom, odvraćam pogled od prozora, čistim um od misli na dalekih sto godina. Mislit ću samo o sadašnjosti. O knjigama koje čekaju u knjižnici da budu pročitane, o spravama u vježbaonici na kojima nisam vježbao. Razmišljanje o bilo čemu drugome neće me nikamo odvesti. - Pun pogodak - veli mi Čavka. Sjeti se, od tebe se traži da budeš najžilaviji petnaestogodišnjak na svijetu. Kao dan prije, kupujem gotov ručak

na kolodvoru i ukrcavam se na vlak, stižući u Knjižnicu Komura u jedanaest i trideset. I Oshima je sasvim sigurno ondje u predvorju za stolom. Danas nosi plavu košulju od umjetne svile zakopčanu do vrata, bijele traperice i bijele tenisice. Sjedi za stolom, zadubljen u neku debela knjigu, dok ona ista žuta olovka, rekao bih, leži kraj njega. Šiške mu padaju posvuda po licu. Dok ulazim on diže pogled, smiješi se i uzima od mene uprtnjaču. - Vidim, još se ne vraćaš u školu. - Nikada se neću vratiti priznajem. - Onda je knjižnica prilično dobra alternativa - kaže on. Okrene se da provjeri vrijeme na satu iza sebe, zatim

se vrati čitanju. Ja krećem u čitaonicu i vraćam se Tisuću i jednoj noći. Kao uvijek, čim se smjestim i počnem prevrtati stranice, ne znam stati. Burtonovo izdanje sadrži sve priče kojih se sjećam iz djetinjstva, ali su duže, s više epizoda i zapleta radnje, i toliko puno privlačnije te je teško povjerovati da su iste. Pune su nepristojnih, nasilnih, seksualnih, uglavnom groznih prizora. Poput duha u boci, imaju onu vrstu životnog i živahnog osjećaja igre, slobode, koju zdrav razum ne može držati začepljenu u boci. Ja to volim i ne mogu knjigu ispustiti iz ruku. Kad se usporede s onim bezličnim hordama ljudi što vrve kroz kolodvor, ove lude, nametljive priče od

prije tisuću godina mnogo su stvarnije, barem meni. Kako je to moguće, ne znam. Prilično je čudnovato. U jedan izlazim ponovno u vrt, sjedam na trijem i jedem ručak. Napola sam gotov kad mi priđe Oshima i kaže da imam telefonski poziv. - Telefonski poziv? - velim, ostajući gotovo bez riječi. - Za mene? - Ako je tvoje ime Kafka Tamura. Crvenim se, skačem na noge i uzimam od njega bežični telefon. To je djevojka s recepcije u hotelu, vjerojatno provjerava obavljam li istraživanje u knjižnici. Zvuči kao da je osjetila olakšanje kad se uvjerila da joj nisam lagao. - Razgovarala sam sa šefom - kaže ona - i rekao je da to

nikada prije nisu učinili, ali s obzirom na to koliko ste mladi i kakve su posebne okolnosti, napravit će iznimku i dopustiti vam da ostanete po cijeni koju je ona agencija za vas ugovorila. Trenutačno nismo prepuni, kaže on, pa možemo malo zaobići pravila. Također kaže da knjižnica mora biti doista krasna, te se nada da ćete imati dovoljno vremena i obaviti sva potrebna istraživanja. Ispustim uzdah olakšanja i zahvalim joj. Osjećam se pomalo loše zbog laganja, ali u tom pogledu ne mogu mnogo učiniti. I sam moram zaobići neka pravila ako želim opstati. Prekidam vezu i vraćam telefon Oshimi. - Ti si jedini srednjoškolac koji

dolazi ovamo, pa sam zaključio da je poziv za tebe - kaže on. - Rekao sam joj da si ovdje od jutra do mraka, s nosom zabodenim u knjige. Što je istina. - Hvala - kažem mu. - Kafka Tamura? - Tako se zovem. - Nekako čudno. - No, tako se zovem - ponavljam. - Pretpostavljam da si čitao neke Kafkine priče? Kimnem potvrdno. - Dvorac, pa Proces, pa Preobrazba, plus ona mučna priča o izumu za smaknuće. - U kažnjeničkoj koloniji - kaže Oshima. - Volim tu priču. Samo je Kafka mogao to napisati. - To mi je najdraža njegova kratka

priča. - Ne šališ se? Kimnem potvrdno. - A zašto? Treba mi trenutak da priberem misli. - Mislim da Kafka daje čisto mehaničko objašnjenje onoga složenog stroja u priči kao svojevrstan nadomjestak za objašnjenje stanja u kojemu se mi nalazimo. Hoću reći... Moram još malo razmisliti. - Hoću reći, to je njegov vlastit izum za objašnjenje života koji vodimo. Ne tako da govori o našem stanju, nego tako da govori o pojedinostima stroja. - To ima smisla - kaže Oshima i spušta mi ruku na rame, kretnja je prirodna i prijateljska. - Zamišljam kako

bi se Franz Kafka s tobom složio. Uzima bežični telefon i nestaje u zgradi. Ja ostajem na trijemu neko vrijeme, dovršavam ručak, pijem mineralnu vodu, promatram ptice u vrtu. Koliko znam to su one iste jučerašnje ptice. Nebo je skriveno oblacima, ni krpice plavetnila na vidiku. Oshimi je vjerojatno moje objašnjenje Kafkine priče bilo uvjerljivo. Barem do nekoga stupnja. Ali što sam doista htio reći, to nije izašlo iz mene. Nisam iznosio neku općenitu teoriju o Kafkinoj fikciji, govorio sam o nečemu što je veoma stvarno. Kafkin složeni, tajanstveni izum za smaknuće nije nikakva metafora ili alegorija, on je zapravo ovdje, svuda oko mene. Ali ne

mislim da bi to itko razumio. Ne bi Oshima. Ne bi nitko. Vraćam se u čitaonicu, gdje potonem u sofu i svijet Tisuću ijedne noći. Polagano, kao u filmskom izbljeđivanju, svijet iščezava. Sam sam, unutar svijeta priče. Moj najdraži osjećaj na svijetu. Kad se u pet spremam otići, Oshima je još za stolom, čita istu knjigu, košulja mu je još bez ijednoga nabora. Kao uvijek, nekoliko čuperaka kose pada mu na lice. Kazaljke električnog sata iza njega bešumno se pomiču naprijed. Sumnjam da se taj momak ikada znoji ili štuca. Podiže pogled i pruža mi uprtnjaču. Malo se mršti, kao da mu je preteška. - Voziš li se vlakom

odavde u grad? Kimnem potvrdno. - Ako misliš dolaziti svaki dan, ovo će ti poslužiti. - Pruža mi list papira, ispada da je to red vožnje između kolodvora u Takamatsuu i postaje gdje izlazim za knjižnicu. - Obično ne kasne. - Hvala - velim turajući papir u uprtnjaču. - Kafka, nemam pojma odakle si došao, ili kakve su ti namjere, ali ne možeš zauvijek ostati u hotelu, je li tako? - kaže birajući pomno riječi. Prstima lijeve ruke provjerava vrške svojih olovaka. Ne zato što bi to bilo potrebno, jer su sve naoštrene koliko je moguće. Ništa ne kažem.

- Ne želim se miješati, vjeruj mi. Samo pitam. Mladić tvojih godina u mjestu gdje nikada prije nije bio vjerujem da to nije lako. Ponovno kimnem. - Jesi li se zaputio ikamo drugdje? Ili namjeravaš ostati ovdje neko vrijeme? - Još se nisam odlučio, ali mislim da ću biti ovdje neko vrijeme. Nema drugoga mjesta kamo bih išao dodajem. Možda bih sve trebao reći Oshimi. Uvjeren sam da me neće iznevjeriti, održati mi lekciju ili pokušati da mi nametne nekakav zdrav razum. Ali upravo sada pokušavam održati riječi na minimumu. Osim toga, nisam baš

naviknut pričati ljudima kako se osjećam. - Za sada se, dakle, snalaziš? - pita Oshima. Kratko kimnem u znak potvrde. - Onda sretno - kaže on. Osim nekih manjih pojedinosti, sljedećih nekoliko dana provodim na isti način. (Osim ponedjeljka, naravno, kad je knjižnica zatvorena, pa cio dan provodim u velikoj javnoj knjižnici.) Budilica me probudi u šest i trideset svako jutro, pa na brzinu pojedem hotelski pseudo-doručak. Ako je na recepciji ona djevojka kestenjaste kose, malo joj mahnem. Ona uvijek kimne i uzvraća mi smiješkom. Mislim da joj se

sviđam, i ona se meni nekako sviđa. Bi l i ona mogla biti moja sestra? Ta mi misao sijevne u glavi. Svako jutro izvodim u sobi lagane vježbe istezanja, a zatim odlazim u vježbaonicu i prolazim uobičajen krug vježbanja. Uvijek ista mjera težine, isti broj ponavljanja. Nimalo više, nimalo manje. Tuširam se i perem svaki centimetar svog tijela. Važem se, da budem siguran da imam istu težinu. Prije dvanaest sjedam na vlak do Knjižnice Komura. Razmijenim nekoliko riječi s Oshimom kad mu predajem uprtnjaču i kad je predižem. Jedem ručak vani na trijemu. I čitam. Kad završim Tisuću i jednu noć, dohvatim se sabranih djela Natsumea Sosekija - uvijek ima poneki

roman koji još nisam pročitao. U pet izlazim iz knjižnice. Tako sam većinu dana u vježbaonici ili knjižnici. Sve dok sam u jednoj od njih, kao da nikoga ne zabrinjavam. Prilično je malo vjerojatno da bi dječak koji pobjegne iz škole visio u jednoj ili drugoj zgradi. Večeravam u restoranu ispred kolodvora. Pokušavam jesti povrće koliko god mogu, i povremeno kupujem voće na štandu i gulim ga nožem koji sam uzeo s očeva radnog stola. Kupujem krastavce i celer, perem ih u hotelskom umivaoniku i jedem s majonezom. Katkada uzmem tetrapak mlijeka u mini-marketu i pojedem zdjelicu žitarica. Kad se vratim u sobu zapisujem u dnevnik što sam radio taj dan, slušam

Radiohead na walkmanu, malo čitam, i u jedanaest je gašenje svjetla. Katkada masturbiram prije spavanja. Zamišljam djevojku na recepciji, odbacujući iz glave svaku pomisao da bi mi mogla biti sestra, za neko vrijeme. Jedva imalo gledam TV ili čitam novine. Ali uvečer osmoga dana - kao što se moralo prije ili poslije dogoditi - taj jednostavni, centripetalni život raspada se na komadiće.

Poglavlje 8 IZVJEŠĆE OBAVJEŠTAJNOG ODJELA AMERIČKE VOJSKE (MIS) Datum: iz. svibnja 1946. Naslov: Izvješće o događaju na brijegu Zdjela Riže, 1944. Broj dokumenta: PTYX-722-8936745422I6-WWN Slijedi snimljeni razgovor s liječnikom Shigenorijem Tsukayamom (52), profesorom na Odjelu psihijatrije Medicinskog fakulteta, Carsko sveučilište Tokio, koji se vodio

tijekom tri sata u Glavnom stožeru vrhovnoga zapovjednika Savezničkih snaga. Materijali vezani uz taj razgovor dostupni su pod brojem PTYX-722-SQ-267 do 291. [Opaska: Dokumenti 271 i 278 nedostaju.] Dojmovi voditelja razgovora, potporučnika Roberta O'Connora: Prof. Tsukayama bio je sasvim miran i opušten kroz cijeli razgovor, kao što se može očekivati od stručnjaka njegova kalibra. On je jedan od vodećih psihijatara u Japanu i objavio je nekoliko izvanrednih knjiga o toj temi. Za razliku od većine Japanaca, izbjegava nejasne izjave, povlačeći

oštru crtu između činjenica i nagađanja. Prije rata bio je na znanstvenoj razmjeni na Stanfordu i prilično tečno govori engleski. Sigurno ga mnogi vole i cijene. Vojska nam je zapovjedila da smjesta pristupimo ispitivanju dotične djece. Bilo je to sredinom studenoga 1944. Bilo nam je prilično neobično što smo dobili zahtjev i zapovjed od vojske. Vojska je, naravno, imala vlastito samostalno medicinsko tijelo kojemu je tajnost bila visok prioritet, pa su obično radije rješavali stvari interno. Izuzimajući iznimne slučajeve kad im je bilo potrebno posebno znanje i tehnike koje su imali samo izvanjski istraživači

ili liječnici, rijetko su se obraćali civilnim doktorima ili istraživačima. Tako. čim su načeli to pitanje, smjesta smo pretpostavili da se dogodilo nešto izvanredno. Iskreno, nije mi se sviđalo raditi po vojnim uputama. U većini slučajeva njihovi su ciljevi bili strogo utilitarni, bez ikakva interesa da tragaju za istinom u akademskom smislu, vodeći samo do zaključaka koji su se slagali s njihovim zamislima. Nisu bili ona vrsta ljudi kojima upravlja logika. Ali bilo je ratno vrijeme i nipošto nismo mogli reći odbiti. Morali smo šutjeti i učiniti točno što nam je bilo rečeno. Nastavljali smo istraživanje usprkos američkim zračnim napadima. Ali većina naših studenata i

postdiplomaca bila je unovačena. Studenti psihijatrije nisu bili izuzeti od novačenja, na žalost. Kad je od vojske stigla zapovijed, ostavili smo sve drugo i krenuli vlakom u [izbačeno], okrug Yamanashi. Bili smo trojica: ja i jedan kolega s Odjela psihijatrije, te jedan liječnik s Odjela neurokirurgije s kojim smo vodili istraživanje. Čim smo stigli onamo upozorili su nas da je to što će nam otkriti vojna tajna koju ne smijemo nikada obznaniti. Zatim su nam rekli o događaju što se zbio početkom mjeseca. Kako je šesnaestero djece izgubilo svijest u brdima i kako je poslije petnaestero njih vratilo svijest, bez ikakva sjećanja na ono što se dogodilo. Jedan dječak, rekli su nam,

nije se osvijestio i još se nalazi u vojnoj bolnici u Tokiju. Vojni liječnik koji je ispitivao djecu odmah poslije događaja, specijalist interne medicine bojnik Toyama, dao nam je potanka objašnjenja o tome što se otkrilo. Mnogi vojni liječnici su kao birokrati koje više brine zaštita vlastitoga malog područja nego medicina, ali na sreću bojnik Toyama nije bio jedan od njih. Bio je čestit i otvoren, i očevidno darovit liječnik. Nikada se nije pokušao poslužiti činjenicom što smo civili da nama gospodari ili da nam išta prikriva, kao što bi neki možda učinili. Iznosio je sve potrebne pojedinosti na veoma profesionalan način i pokazivao nam

medicinska izvješća koja su se vodila o djeci. Želio je to istražiti do kraja više nego itko drugi. Sve nas je prilično impresionirao. Najvažnija činjenica koju smo napabirčili iz izvješća bilo je to, medicinski govoreći, da događaj nije ostavio trajnih posljedica na djeci. Odmah poslije toga događaja pa sve do dana današnjega, ispitivanja i pokusi dosljedno pokazuju da nema nikakvih unutarnjih ni izvanjskih abnormalnosti. Djeca su vodila zdrav život, baš kao prije toga događaja. Potanka istraživanja otkrila su da neka djeca imaju parazite, ali ništa neobično. Inače su bila potpuno asimptomatična - bez glavobolje, mučnine, boli, gubitka teka, nesanice,

mrtvila, proljeva, noćnih mora. Ništa. Uočljiva je bila činjenica da je dvosatne razdoblje tijekom kojega su djeca bila onesviještena u brdima izbrisano iz njihova pamćenja. Kao da je taj dio bio odstranjen in toto. Bio je to više nekakav manjak u pamćenju, negoli gubitak pamćenja. Ovo nisu medicinski termini, i njima se služim zbog praktičnosti, ali postoji velika razlika između gubitka i manjka. Rekao bih da je to kao - no, zamislite vlak što tutnji tračnicama. Teret je nestao iz jednoga vagona. Vagon koji je prazan - to je gubitak. A kad iščezne čitav vagon, to je manjak. Raspravljali smo o mogućnosti da su djeca udisala otrovni plin. Dr.

Toyama je rekao da su to naravno uzeli u obzir. Zbog toga se uplela vojska, rekao nam je, ali to nije veoma vjerojatno. Zatim nam je rekao: Sada je to vojna tajna, zato ne smijete nikomu reći. Vojska sigurno razvija plinsko i biološko oružje, ali to uglavnom obavlja posebna jedinka na kineskom kopnu, ne u samom Japanu. To je odveć opasan projekt da hi se izvodio na gusto naseljenu mjestu kao što je Japan. Ne znam vam reći jesu li ili nisu te vrste oružja uskladištene negdje u Japanu, iako vam mogu definitivno jamčiti da se ne drže nigdje u okrugu Yamanashi. -

Tako

je

on

kategorički

zanijekao da su specijalna oružja, uključujući otrovne plinove, uskladištena u tome okrugu? Točno. Bio je potpuno jasan u tom pogledu. U biti nismo imali izbora nego da mu vjerujemo, ali on je zvučao tako da mu se moglo vjerovati. Zaključili smo također kako nije nimalo vjerojatno da je otrovni plin izbačen iz nekog B-29. Da su Amerikanci razvili takvo oružje i odlučili ga upotrijebiti, bacili bi ga na neki veliki grad gdje bi posljedice bile masovne. Bacanje jedne ili dvije bombe na takvo zabačeno mjesto ne bi im omogućilo da utvrde kakvo je djelovanje imalo to oružje. Osim toga, čak ako prihvatite pretpostavku da je otrovni

plin bačen na ono mjesto, svaki plin koji bi onesvijestio djecu na dva sata bez ikakvih trajnih učinaka bio bi nevrijedan kao vojni arsenal. Također smo znali da nijedan otrovni plin, bio umjetan ili prirodan, ne bi tako djelovao ne ostavljajući nikakvih posljedica. Posebno kad imate posla s djecom, koja su osjetljivija i imaju delikatniji imuni sustav nego odrasli, moralo bi biti nekakvih posljedica, napose u očima ili sluznicama. Zbog istih razloga prekrižili smo trovanje hranom. Tako su nam ostali psihološki problemi, ili problemi povezani s moždanom funkcijom. U takvim slučajevima standardna medicinska

metodologija ne bi pomogla u određivanju uzroka. Učinci bi bili nevidljivi, nešto što ne biste mogli mjeriti. Napokon smo razumjeli zašto nas je vojska onamo pozvala na konzultacije. Razgovarali smo sa svakim djetetom upletenim u taj događaj, kao i s učiteljicom te nazočnim liječnikom. Sudjelovao je i bojnik Toyama. Ali ti razgovori nisu donijeli gotovo ništa novo, samo smo potvrdili što nam je bojnik već rekao. Djeca se nisu uopće sjećala događaja. Vidjela su nešto što je izgledalo kao blistav zrakoplov visoko na nebu, popela se na Owan yamu i počela tražiti gljive. Zatim nastaje praznina u vremenu i sljedeće čega se

doista sjećaju je činjenica da su ležala na zemlji, okružena skupinom učitelja i policajaca zabrinuta izgleda. Dobro su se osjećala, bez ikakve boli, neugode ili mučnine. Samo su u glavi osjećala nekakvu malu prazninu, kao kad se tek probudite izjutra. To je bilo sve. Svako je dijete dalo posve jednak odgovor. Nakon završenih razgovora zaključili smo da je to bio slučaj masovne hipnoze. Prema simptomima koje su učiteljica i školski liječnik zapazili na licu mjesta ta je hipoteza imala najviše smisla. Pravilno micanje očiju, lagano usporeno disanje i kucanje srca te snižena temperatura, zatim gubitak pamćenja - sve se podudaralo. Samo učiteljica nije izgubila svijest zato

što uzrok koji je proizveo tu masovnu hipnozu nije djelovao na odrasle. No, nismo bili u stanju točno odrediti taj uzrok. Općenito govoreći, masovni hipnotizam zahtijeva dva elementa. Prvo, skupina mora biti tijesno povezana i homogena, te smještena unutar ograničenih okolnosti. Drugo, nešto mora izazvati reakciju, nešto što djeluje istodobno na svakoga. U ovom slučaju to je mogao biti blijesak onoga zrakoplova što su ga djeca vidjela. To je samo hipoteza, pazite - nismo mogli naći nikakvo drugo objašnjenje - a moglo je lako biti nešto drugo što je to prouzročilo. Načeo sam s bojnikom Toyamom ideju da je posrijedi slučaj masovne hipnoze, naglašavajući da je to

samo nagađanje. Dvojica mojih kolega općenito su se složila. Slučajno se to neizravno podudaralo sa sličnim istraživanjem koje smo sami izvodili. Izgleda da se to podudara s dokazima, rekao je bojnik Toyama nakon kratka razmišljanja. Nije moje područje, ali to bi se moglo pokazati kao najvjerojatnije objašnjenje. Ali ima nešto što ne razumijem - što ih je vratilo iz te masovne hipnoze? Morao je postojati nekakav "povratni" mehanizam. Stvarno ne znam, dodao sam. Mogao sam samo nagađati. Ovo je bila moja hipoteza: Posrijedi je nekakav sustav koji nakon određena razdoblja prođe, automatski prekida čaroliju. Naša

tijela imaju snažne obrambene mehanizme, pa ako ih neki izvanjski mehanizam trenutno svlada, čim prođe određeno razdoblje kao da se upali alarmno zvonce, aktivirajući sustav za nuždu koji isključuje taj strani predmet koji blokira našu ugrađenu obranu - u ovom slučaju učinak masovne hipnoze i uklanja ga. Na žalost, nemam pred sobom te materijale, pa ne mogu citirati točne brojke, ali kako sam rekao bojniku Toyami, bilo je izvješća o sličnim događajima koji su se zbili u inozemstvu. Svi su se oni smatrali misterijem bez logična objašnjenja. Velik je broj djece gubio svijest u isto vrijeme, a nekoliko sati poslije budila su

se bez ikakva sjećanja na ono što se dogodilo. Taj događaj je prilično neobičan, drugim riječima, ali nije bez presedana. Slična se stvar dogodila oko 1930. na rubu nekoga seoceta u Devonshireu, u Engleskoj. Bez ikakva vidljiva razloga trinaest srednjoškolaca nižih razreda na zajedničkoj šetnji kroz prirodu palo je na tlo, jedan za drugim, i izgubilo svijest. Nekoliko sati poslije, kao da se ništa nije dogodilo, osvijestili su se i sami vratili u školu. Liječnik ih je odmah pregledao ali nije mogao naći nikakav medicinski nedostatak. Nijedan od njih nije se mogao sjetiti što se zbilo. Na koncu prošloga stoljeća sličan se slučaj dogodio u Australiji. U okolici

Adelaidea petnaest djevojčica iz privatne djevojačke škole bilo je na izletu kad su sve one izgubile svijest, a zatim je povratile. Opet nije bilo nikakvih ozljeda, nikakvih posljedica. Završilo je u arhivu kao slučaj sunčanice, ali sve su one bile izgubile svijest i oporavile se gotovo u isto vrijeme, i nijedna nije pokazivala simptome sunčanice, tako da pravi uzrok ostaje misterij. Osim toga, nije bio osobito vruć dan kad se to zbilo. Vjerojatno nije bilo drugoga tumačenja onoga što se odigralo, pa su odlučili da je to najbolje objašnjenje. Ovi slučajevi imaju nekoliko zajedničkih točaka; dogodili su se među skupinom dječaka ili djevojčica, negdje

daleko od škole, svi su oni izgubili svijest uglavnom istodobno i opet je povratili otprilike u isto vrijeme, i nitko nije pokazivao nikakve posljedice. Izvješćivano je da su neki odrasli koji su se našli s djecom također gubili svijest, a neki da nisu. Svaki slučaj bio je različit u tom pogledu. Ima i drugih sličnih događaja, ali ta dva su najbolje dokumentirana, i zato su reprezentativni slučajevi u literaturi o toj pojavi. Ovaj posljednji slučaj u okrugu Yamanashi, međutim, sadrži jedan element koji ga razlikuje od ostalih: naime, jedan dječak nije povratio svijest. To dijete je ključ za otvaranje istine u cijelom događaju. Vratili smo se u Tokio poslije tih

razgovora u Yamanashiju i smjesta otišli u vojnu bolnicu gdje su se brinuli o tome dječaku. - Vojsku je dakle taj slučaj zanimao samo zato što su sumnjali da ga je možda prouzročio otrovni plin? To je moje mišljenje. Ali bojnik Toyama bi o tome više znao, pa predlažem da njega izravno pitate. - Bojnik Toyama je poginuo u ožujku 1945. u Tokiju, na dužnosti, za vrijeme zračnog napada. Veoma mi je žao što to čujem. U ratu smo izgubili toliko mnogo ljudi koji

su obećavali. - Na kraju je vojska ipak zaključila da to nije prozroćilo nikakvo kemijsko oružje. Nisu mogli odrediti uzrok, ali su prihvatili da to nije bilo povezano s ratom, zar ne? Da, to je moje mišljenje. U tome bi času oni bili zaključili istraživanje te stvari. Ali onomu dječaku, Nakati, dopušteno je da ostane u vojnoj bolnici, jer se bojnik Toyama osobno zanimao za slučaj i ondje imao neke veze. Tako smo mogli odlaziti u bolnicu svaki dan i naizmjenice ostajati preko noći da nastavimo istraživati slučaj toga onesviještenog dječaka, s raznih

stajališta. Iako je bio onesviješten, svejedno su se dječakove tjelesne funkcije normalno nastavile. Davali su mu intravenoznu hranu i u pravilnim razmacima je izbacivao mokraću. Zatvorio bi oči po noći i zaspao kad bismo ugasili svjetlo, zatim bi ih ponovno otvorio ujutro. Osim što je bio bez svijesti, izgledao je potpuno zdravo. Bio je u nekoj vrsti kome, ali očevidno nije ništa sanjao. Kad ljudi sanjaju, pokazuju karakteristično gibanje očiju i izraze na licu. Bilo vam se ubrzava dok reagirate na doživljaje u snovima. Ali kod toga dječaka Nakate nismo mogli otkriti nijedan od tih pokazatelja. Njemu su otkucaji srca, disanje i temperatura

stalno bili malo niži, ali iznenađujuće stabilni. Može zvučati pomalo čudno da se kaže na ovakav način, ali izgledao je kao da je stvarni Nakata nekamo otišao, ostavljajući za sobom na neko vrijeme svoju ljusku od krvi i mesa koja je u njegovoj odsutnosti održavala sve njegove tjelesne funkcije na minimalnoj razini koja je potrebna da se preživi. Na pamet nam je pao izraz "prijenos duha". Je li vam poznat taj izraz? Japanske narodne bajke pune su takvih stvari, gdje duša privremeno napušta tijelo i odlazi daleko da bi obavila neku važnu zadaću i onda se vraća da se opet sjedini s tijelom. Ona vrsta osvetničkih duhova što napučuju Pripovijest o Genjiju može

biti nešto slično. Poimanje da duša ne napušta tijelo samo prilikom smrti nego da je također sposobna odijeliti se od tijela živa čovjeka - uz pretpostavku da je volja dovoljno jaka - vjerojatno je ideja koja je nikla u Japanu u drevnim vremenima. Za to nema nikakvih znanstvenih dokaza, naravno, pa oklijevam i potegnuti to pitanje. Pred nama je bio praktični problem kako dječaka probuditi iz kome i vratiti ga k svijesti. Mučeći se da nađemo povratni poticaj koji će ponišiti hipnozu, sve smo pokušali. Doveli smo njegove roditelje, navodili ih da uzvikuju njegovo ime. To smo pokušavali nekoliko dana, ali reakcije nije bilo. Pokušali smo svaki trik iz knjiga o

hipnozi - pljeskali rukama na različite načine tik ispred njegova lica. Puštali smo glazbu koju je poznavao, čitali mu glasno iz njegovih udžbenika, davali mu da omiriše svoju omiljenu hranu. Čak smo donijeli njegovu mačku od kuće, jednu koja mu je bila posebno draga. Primijenili smo svaku metodu koju smo mogli smisliti da ga vratimo u stvarnost, ali ništa nije uspijevalo. Otprilike nakon dva tjedna toga bavljenja, kad smo istrošili ideje i bili iscrpljeni i obeshrabreni, dječak se probudio sam od sebe. Ne zato što bismo mi išta učinili. Bez upozorenja, kao da je trenutak za to bio unaprijed određen, on se osvijestio.

- Je li se išta izvan uobičajenoga dogodilo toga dana? Ništa vrijedno spomena. Bio je dan kao svaki drugi. U deset ujutro došla je bolničarka da uzme uzorak krvi. Odmah zatim on se malo zagrcnuo, i malo se krvi prolilo po plahtama. Ne mnogo, ali plahte su smjesta promijenili. To je otprilike jedina stvar izvan uobičajenoga tijeka koja se dogodila toga dana. Dječak se probudio oko pola sata poslije toga. Odjedanput je sjeo u krevetu, protegnuo se i pogledao naokolo po sobi. Vratila mu se svijest i medicinski je bio savršeno u redu. Uskoro, međutim, primijetili smo da je potpuno izgubio pamćenje. Nije se

mogao sjetiti ni vlastita imena. Mjesto gdje je živio, škola, lica njegovih roditelja - sve se izbrisalo. Nije znao čitati, nije čak bio svjestan da je u Japanu ili na zemlji. Nije uopće mogao razumjeti pojam Japana ili zemlje. Vratio se na ovaj svijet s posve obrisanom pameti. Poslovična tabula rasa.

Poglavlje 9 Dok mi se vraća svijest, ja sam u gustom grmlju, ležim na vlažnu tlu kao klada. Ništa ne vidim, tako je mračno. Glava mi je naslonjena na bodljikavu kupinu, duboko udišem i osjećam miris biljaka, i blata, i s njima pomiješan lagan vonj psećega govna. Mogu vidjeti noćno nebo kroz granje drveća. Nema mjeseca ni zvijezda, ali nebo je čudnovato svijetlo. Oblaci djeluju kao zaslon, odražavaju svu svjetlost odozdo. Ambulantna kola zavijaju u daljini, približavaju se, zatim iščezavaju. Ako pomno slušam, jedva mogu uloviti kotrljanje guma u prometu.

Procjenjujem da sam u nekom gradskom zakutku. Pokušavam se sabrati i prikupiti ko ma d i ć e sebe što kao razbacani dijelovi slagalice leže naokolo. Ovo je početak, pomišljam. Je li doista? Imao sam taj osjećaj negdje prije. Ali kada? Pretražujem po pamćenju, ali ta tanka nit puca. Zatvaram oči i puštam da protječe vrijeme. S naletom panike sjetim se uprtnjače. Gdje sam je mogao ostaviti. Ali kako ću je naći u mraku? Pokušavam ustati, ali prsti su mi izgubili svu snagu. Borim se da podignem lijevu ruku zašto je odjednom tako teška? - i prinosim sat bliže licu, upirući pogled na nj. Digitalni brojevi pokazuju 11,26.

Dvadeset osmi svibnja. Sjetim se svoga dnevnika. Dvadeset osmi svibnja... dobro... tako nisam izgubio dan. Nisam ležao ovdje, na hladnoći, danima. Moja svijest i ja rastali smo se najviše nekoliko sati. Možda četiri sata, računam. Dvadeset osmi svibnja... dan kao svaki drugi, točno ista rutina. Ništa mimo kolotečine. Otišao sam u vježbaonicu, zatim u Knjižnicu Komura. Obavio uobičajene vježbe na spravama, čitao Sosekija na istoj sofi. Večerao blizu kolodvora. Riblja večera, sjećam se. Losos, zatim porcija riže, malo miso juhe i salata. Poslije toga... poslije toga ne znam što se dogodilo. Lijevo me rame malo boli. Kako mi

se vraća svijest, tako se pojačava bol. Vjerojatno sam udario u nešto prilično tvrdo. Trljam taj dio desnom rukom. Nema rane ni otekline. Je li me udario auto, možda? Ali odjeća mi nije potrgana, a jedino mjesto koje boli je to lijevo rame. Vjerojatno samo ogrebotina. Pipam okolo po grmlju, ali dotičem samo granje, stisnuto i spleteno kao srca uplašenih malih životinja. Nema uprtnjače. Kopam po džepovima hlača. Novčanik je tu, bogu hvala. U njemu je nešto novca, hotelska kartica, telefonska kartica. Osim toga imam kesicu za kovanice, rupčić, kemijsku olovku. Koliko mogu reći u mraku, ništa ne nedostaje. Nosim žutosmeđe pamučne

hlače, bijelu potkošulju s izrezom u obliku slova V ispod grube jeans košulje dugih rukava. Plus mokasinke Topsiders mornarski modre boje. Kapa mi je nestala, moja bejzbolska kapa s natpisom New York Yankees. Znam da sam je imao na glavi kad sam napustio hotel, ali sad je nema. Morala mi je ispasti, ili sam je negdje ostavio. Nije važno. Kape su vrlo jeftine. Napokon nalazim uprtnjaču, naslonjena je na deblo nekoga bora. Zašto bih je uopće ostavio ondje i zatim se zavukao u to grmlje, samo da se srušim? Gdje sam k vragu, uostalom? Pamćenje mi se potpuno zaledilo. Svejedno, važna je stvar da sam je našao. Vadim malu džepnu lampu iz

džepa sa strane i provjeravam sadržaj. Rekao bih da ništa ne manjka. Hvala bogu vrećica sa svom gotovinom je tu. Zabacujem uprtnjaču na leđa i koračam po grmlju, razmičući grane s puta, dok ne stignem na malu čistinu. Tu je nekakva stazica, pa slijedim trak svoje lampe do mjesta gdje ima malo svjetla. Pokazuje se da je to zemljište nekoga šintoističkog svetišta. Izgubio sam svijest u šumarku iza glavne zgrade u svetištu. Živina svjetiljka na visokom stupu obasjava prostrano zemljište, bacajući neko hladno svjetlo na unutarnje svetište, na škrinju za priloge, na zavjetne ploče. Moja sjena izgleda čudnovato dugačka na šljunku. Nalazim

ime svetišta na oglasnoj ploči i pohranjujem ga u pamćenje. Nikoga drugoga nema uokolo. Vidim u blizini zahod, ulazim unutra, pokazuje se da je prilično čist. Skidam uprtnjaču i umivam se, zatim provjeravam svoj izgled u mutnu zrcalu iznad umivaonika. Pripremam se za najgore, i nisam razočaran - izgledam grozno. Neko blijedo lice upalih obraza zuri u mene, vrat mi je sav blatan, kosa strši na sve strane. Primjećujem nešto tamno na bijeloj potkošulji, u obliku nekakva golemog leptira raširenih krila. Pokušavam to otresti, ali ne odlazi. Dodirnem i ruke mi ostanu ljepljive. Moram se smiriti, zato svjesno otežem i polako svlačim košulju

i potkošulju. Pod treperavim fluorescentnim svjetlom vidim što je tamna krv je promočila tu tkaninu. Krv je još svježa, mokra, i mnogo je ima. Prinosim je bliže da pomirišem, ali nema nikakva mirisa. Nešto je krvi poprskalo i jeans košulju, ali samo malo, i ne ističe se na tamnomodrom materijalu. Krv na potkošulji je druga priča - na bijeloj podlozi nema mogućnosti zabune. Perem potkošulju u umivaoniku. Krv se miješa s vodom, bojeći porculan u crveno, ali mrlja ne odlazi koliko god snažno trljao. Već se spremam baciti potkošulju u kantu za smeće, ali odlučim suprotno. Ako je želim baciti, neko drugo mjesto bilo bi bolje. Ocijedim

potkošulju i spremim je u plastičnu vrećicu s drugom ocijeđenom odjećom, pa cijelu stvar strpam u uprtnjaču. Kvasim kosu i pokušavam razmrsiti neke čvorove. Zatim vadim sapun iz toaletnog pribora i perem ruke. One se još malo tresu, ali ja se ne žurim, pomno ih perem između prstiju i ispod nokata. Vlažnim ručnikom brišem krv što mi je curila po golim prsima. Zatim oblačim jeans košulju, zakopčavam je do grla i trpam u hlače. Ne želim da ljudi zure u mene, zato moram izgledati barem napola normalno. Ali sam uplašen, zubi mi ne prestaju cvokotati. Koliko god pokušavao ne mogu ih zaustaviti. Ispružam ruke i promatram ih. Obje se

malo tresu. Izgledaju kao nečije tuđe ruke, kao da nisu moje. Kao par malih životinja s nekim vlastitim životom. Dlanovi me peku, kao da sam stisnuo vruću metalnu šipku. Spuštam ruke na umivaonik i naginjem se naprijed, glava mi se dotiče zrcala. Rado bih zaplakao, ali ako i zaplačem, nitko mi neće doći u pomoć. Nitko... Čovječe božji, otkuda sva ta krv po tebi? Koga si vraga radio? Ali ti se ničega ne sjećaš, je li tako. Ipak na tebi nema rana, to je olakšanje. Nema ni stvarne boli - osim te što ti kuca u lijevom ramenu. Tako ta krv mora biti nečija tuđa, nije tvoja. Nečija tuđa

krv. U svakom slučaju, ne možeš ovdje ostati zauvijek. Ako te patrolna kola ugledaju ovdje, svega u krvi, nadrljao si, prijatelju moj. Naravno, poći natrag u hotel ne bi bila dobra zamisao. Ne znaš tko možda leži u zasjedi, spreman da skoči na tebe. Moraš biti jako na oprezu. Čini se da si bio upleten u nekakav zločin, u nešto čega se ne sjećaš. Možda si počinitelj. Tko zna? Sva je sreća što imaš svoje stvari sa sobom. Uvijek si dovoljno pazio da vučeš sve svoje naokolo u toj teškoj uprtnjači. Dobra odluka. Učinio si što je trebalo, zato se nemoj brinuti.

Nemoj se bojati. Sve će se riješiti. Jer upamti ti si najžilaviji petnaestogodišnjak na svijetu, je li tako? Dođi k sebi! Udahni duboko nekoliko puta i počni se služiti glavom. Stvari će se srediti. Ali moraš biti jako oprezan. Krv o kojoj govorimo je prava krv, nečija tuđa krv. I nije riječ o samo dvije-tri kapi. Dok govorimo kladim se da ti netko pokušava ući u trag. Zato bolje kreni. Preostaje ti samo da učiniš jednu stvar, jedno mjesto kamo moraš poći. A ti znaš gdje je to. Udahnem duboko nekoliko puta da se smirim, zatim zabacujem uprtnjaču na

leđa i izlazim iz zahoda. Škripim po šljunku, pritišće me živino svjetlo, pokušavam pokrenuti mozak. Spoji prekidač, okreni ručicu, da se stari proces mišljenja uspostavi i poteče. Ali ni makac - nema dovoljno struje u akumulatoru da se motor pokrene. Treba mi neko sigurno i toplo mjesto. Da umaknem na neko vrijeme i dođem k sebi. Ali gdje? Jedino mjesto koje mi pada na pamet je knjižnica. Ali Knjižnica Komura je zatvorena do jedanaest ujutro, a ja se dotada moram negdje skloniti. Nalazim rješenje. Sjedam na mjesto gdje me nitko ne može vidjeti i uzimam mobitel iz uprtnjače. Provjeravam je li još uključen, zatim vadim Sakurin

telefonski broj iz novčanika i ukucavam brojke. Prsti mi još ne rade dobro, i treba mi nekoliko pokušaja prije nego točno utipkam cijeli broj. Ne dobivam njezinu govornu poštu, bogu hvala. Pošto zazvoni dvanaest puta ona odgovori. Kažem joj svoje ime. - Kafka Tamura - ponovi ona, nije baš oduševljena. - Imaš li ti pojma koliko je kasno? Sutra moram rano ustati. - Znam, žao mi je što zovem ovako kasno - velim joj. Glas mi zvuči napeto. - Ali nisam imao izbora. U nekakvoj sam nevolji, a ti si jedina osoba koje sam se mogao sjetiti. Nikakva odgovora s druge strane. Čini se da provjerava boju moga glasa,

važe ga u mislima. - Je li to nešto... ozbiljno? - upita naposljetku. - Ne mogu ti to reći ovaj čas, ali mislim da je tako. Moraš mi pomoći. Samo ovaj put. Obećavam da ti neću dosađivati. Ona malo razmišlja. Ne bi se reklo da je zbunjena ili tako nešto, samo razmišlja o tome. - Pa gdje si? Kažem joj ime svetišta. - Je li to u gradu Takamatsuu? - Nisam sasvim siguran, ali tako mislim. - Čak ni ne znaš gdje si? - kaže ona zabezeknuto. - To je duga priča. Ona uzdahne. - Uzmi taksi i dođi do

samoposluge Lawson na uglu blizu moga stana. Imaju velik znak i ne možeš pogriješiti. - Daje mi upute. - Imaš li novca za taksi? - Imam - velim. - U redu - kaže ona i prekida vezu. Prolazim kroz torii vrata na ulazu u svetište i upućujem se prema cesti da zaustavim taksi. To ne traje dugo. Pitam vozača zna li gdje je samoposluga Lawson na onom uglu, on kaže da zna. Kad ga upitam je li daleko, kaže da nije, vožnja od svojih tisuću jena. Taksi se zaustavlja ispred Lawsona, plaćam vozaču, ruke mi se još tresu. Uzimam uprtnjaču i ulazim u samoposlugu. Stigao sam tako brzo da

Sakura još nije došla. Kupim mali tetrapak mlijeka, zagrijem ga u mikrovalnoj i polako pijuckam. Toplo mlijeko klizi mi niz grloi malo mi smiruje želudac. Dok sam ulazio u samoposlugu prodavač je pogledao moju uprtnjaču, pazeći na kradljivce, ali poslije toga nitko na me ne obraća pozornost. Stojim kraj police s tiskom, praveći se da biram neki časopis, i provjeravam svoj odraz u staklu izloga. Iako mi je kosa još malo raskuštrana, jedva se može vidjeti krv na jeans košulji. Ako je itko primijeti samo će pomisliti da je to tek nekakva mrlja. Sada mi samo preostaje zaustaviti drhtanje. Deset minuta poslije Sakura ulijeće

unutra. Gotovo je jedan sat. Na njoj je jednostavna trenirka i izblijedjele traperice. Kosa joj je svezana u konjski rep i nosi mornarski modru kapu marke New Balance. Čim sam je ugledao, zubi su mi napokon prestali cvokotati. Oprezno mi se približi i pomno me razgleda, kao da provjerava zube psu kojega se sprema kupiti. Ispusti zvuk napola između uzdaha i konkretnih riječi, zatim me potapša dvaput po ramenu. - Idemo - kaže. Njezin je stan dva bloka od Lawsona. Otrcana dvokatnica. Uspinje se stubama, vadi ključ iz džepa i otvara zelena vrata s umetcima. Stan se sastoji od dvije sobe plus kuhinja i kupaonica. Zidovi su tanki, podovi škripe, i to

mjesto vjerojatno dobiva jedino prirodno svjetlo tijekom dana kad ga obasja zasljepljujuće sunce na zalasku. Čujem šum vode u zahodu iz nekoga drugog stana, škripu ormara koji se negdje zatvara. U lošem stanju, u redu, ali barem ostavlja dojam stvarnih ljudi koji žive stvarni život. Posuđe nagomilano u sudoperu, prazne plastične boce, napola pročitani časopisi, lonci s ocvalim tulipanima, popis namirnica zalijepljen na frižideru, čarape prevješene preko naslona stolice, novine na stolu otvorene na stranici TV programa, pepeljara, tanka kutija cigareta Virginia Slims. Zbog nekog čudna razloga taj me prizor opušta. - Ovo je stan moje prijateljice -

objašnjava ona. - Nekada je radila sa mnom u jednom salonu u Tokiju, ali prošle se godine morala vratiti u Takamatsu, odakle je rodom. Ali onda je rekla da želi otputovati u Indiju na mjesec dana i zamolila me da joj pazim na stan. Zamjenjujem je na poslu dok je odsutna. I ona je frizerka. Shvatila sam da je to dobra prilika da se na neko vrijeme ode iz Tokija. Ona je jedna od onih new age tipova, tako da sumnjam da će biti sposobna rastati se s Indijom za mjesec dana. Kaže mi da sjednem za stol i donosi mi limenku Pepsija iz frižidera. Ali nema čaše. Obično ne pijem kolu previše je slatka i loša za zube. Ali umirem od žeđi i ispijam cijelu limenku.

- Hoćeš li što pojesti? Sve što imam to je gotova juha s okruglicama, ako ti to odgovara. Nisam gladan, velim joj. - Izgledaš strašno. To znaš? Kimnem potvrdno. - Onda, što se dogodilo? - Volio bih da znam. - Pojma nemaš što se dogodilo. Nisi znao ni gdje se nalaziš. I to je duga priča - kaže ona, podastirući činjenice. Ali svakako si u nevolji. - Svakako - odgovaram. Nadam se da je barem to razumljivo. Tišina. Ona me cijelo vrijeme promatra duboko namrštena. - Ti zapravo nemaš nikakvih rođaka u Takamatsuu, zar ne? Pobjegao si od

kuće. Ponovno kimnem. - Jednom, kad sam bila tvojih godina, i ja sam pobjegla od kuće. Mislim da razumijem kroz što prolaziš. Zato sam ti dala broj svoga mobitela. Pomislila sam da bi ti mogao dobro doći. - Stvarno to cijenim - velim. - Živjela sam u Ichikawi, u Chibi. Nikada se nisam slagala s roditeljima i mrzila sam školu, pa sam ukrala nešto njihova novca i otišla, nastojeći stići najdalje što sam mogla. Bilo mi je šesnaest godina. Stigla sam sve do Abashirija, gore na Hokkaidu. Zaustavila sam se kraj nekog imanja koje sam ugledala i zamolila ih da me

puste da ondje radim. Radit ću bilo što, rekla sam im, i naporno ću raditi. Ne trebam nikakvu plaću, sve dok imam krov nad glavom i dok me hrane. Žena je bila blaga sa mnom, ponudila mi da sjednem i popijem čaj. Samo pričekaj ovdje, rekla je. Sljedeće što se sjećam bila su patrolna kola koja su se zaustavila ispred kuće i policija koja me je vratila doma. To nije bilo prvi put da je ta žena prošla kroz nešto slično. Tada me je snažno pogodila misao da moram izučiti neki zanat, tako da uvijek mogu naći posla kamo god pošla. Tako sam napustila srednju školu, otišla u obrtničku školu i postala frizerka. Kutovi njezinih usana podignu se u lagan smiješak. - Prilično zdrav pristup

stvarima, što ti misliš? Slažem se s njom. - Hej, hoćeš li mi kazati čitavu priču, od početka? - kaže ona, vadi cigaretu i pali je. - Ne bih rekla da ću se noćas naspavati, pa bih je mogla cijelu čuti. Sve joj potanko kazujem, od trenutka kad sam napustio dom. Ipak izostavljam onaj zloslutni dio. To se, znam, ne može kazati bilo komu.

Poglavlje 10 Je li onda u redu ako vas Nakata naziva Kawamura? - ponovi pitanje prugastom smeđem mačku, izgovarajući riječi polagano, trudeći se najviše što je mogao da bude razumljiv. Taj je mačak rekao kako mu se čini da je u blizini naletio na Gomu, jednogodišnju mačku boje kornjačevine koja se izgubila. Ali s Nakatina gledišta on je govorio veoma čudno. Osjećaj je bio uzajaman, jer se činilo da i mačak ima vlastitih problema slušajući njega. Njihov se razgovor vodio sa suprotnim ciljevima. - Meni uopće ne smeta, najviša od

svih glava. - Oprostite, ali Nakata ne razumije što kažete. Oprostite, ali ja nisam odveć bistar. - To je tuna, do samoga kraja. - Kažete li možda da biste htjeli jesti tunu? - Ne. Svezane ruke, prije. Nakata se nikada nije upuštao u razgovor s mačkama očekujući da će moći lako komunicirati o svemu. Morate predvidjeti neke probleme kad mačke i ljudi pokušavaju međusobno razgovarati. I trebalo je uzeti u obzir još jedan faktor: Nakatine osnovne probleme s govorom, ne samo s mačkama nego i s ljudima. Njegov lagan razgovor s Otsukom prošloga tjedna bio

je više iznimka nego pravilo, jer je prenošenje i jednostavne poruke stalno zahtijevalo velik napor. Nerijetko je to više sličilo na dva čovjeka što s protivnih strana kanala viču jedan drugomu za vjetrovita dana. A danas je bio jedan od takvih dana. Čak i znajući što može očekivati, Nakati je bilo nemoguće odgonetnuti Kawamuru. Loše je izgovarao riječi, pa Nakata nije mogao uloviti što znači pojedina riječ ili veza između njih. To što je mačak govorio više je sličilo na zagonetke nego na rečenice. Ipak, Nakata je bio neizmjerno strpljiv, i imao je vremena na pretek. Ponavljao je ista pitanja, po nekoliko puta, prisiljavajući mačka da ponavlja odgovore. Njih su

dvojica sjedila na rubnom kamenu koji je obilježavao malo dječje igralište u rezidencijalnom području. Razgovarali su gotovo čitav sat, vrteći se stalno u krugu. - Kawamura je samo ime kojim ću vas zvati. Ono ništa ne znači. Nakata daje ime svakoj mački, tako ih lakše pamti. To vama neće stvarati nikakvih problema, ja vam jamčim. Samo bih vas volio tako zvati, ako vam ne smeta. Kawamura je umjesto odgovora mrmljao nešto nerazumljivo. Videći kako to vjerojatno neće uskoro prestati, Nakata ga prekide nadajući se da će nastaviti razgovor tako da Kawamuri još jedanput pokaže Gominu fotografiju. - Gospodine Kawamura, ovo je

Goma. Mačka koju Nakata traži. Jednogodišnja mačka boje kornjačevine. Njezini su vlasnici obitelj Koizumi iz trećega bloka u Nogati, izgubili su je prije nekog vremena. Gđa Koizumi je otvorila prozor i mačka je iskočila i pobjegla. Tako bih vas još jednom htio upitati jeste li vidjeli ovu mačku. Kawamura ponovno pogleda fotografiju i kimne. - Ako je to tuna, Kwa'mura je povezao. Povezao, kušati naći. - Žao mi je, ali rekao sam čas prije, Nakata nije odveć bistar, i ne može sasvim dobro razumjeti na što ciljate. Biste li htjeli to ponoviti? - Ako je to tuna, Kwa'mura kuša. Kušati naći i povezao je to.

- Pod tunom, mislite na ribu? - Kuša tunu, kušati to. Kwa'mura. Nakata se počeše po kratko ošišanoj prosijedoj kosi i zamisli se. Što bi uopće mogao učiniti da riješi tu zagonetku s tunom i umakne iz labirinta u koji se pretvorio njihov razgovor? Ipak, bez obzira na to koliko je napinjao mozak, nije nalazio rješenja. Uostalom, logično rješavati zagonetke nije bila njegova najjača strana. Uživajući u svemu tome, Kawamura podiže stražnju nogu i dobro se počeša točno ispod brade. Upravo tada Nakata pomisli kako je čuo tih smijeh iza sebe. Okrenu se i vidje kako na niskom betonskom zidu pokraj kuće sjedi ljupka, vitka sijamska

mačka gledajući ga naškiljenim očima. - Oprostite, ali jeste li vi možda g. Nakata? - reče sijamka. - Da, to je točno. Moje ime je Nakata. Lijepo je što smo se upoznali. - Također, sigurno - odgovori sijamka. - Oblačno je od jutros, ali ne očekujem da ćemo tako skoro vidjeti kišu - reče Nakata. - Nadam se da će kiša ostati podalje. Sijamska se mačka bližila srednjoj dobi. Ponosno je dizala rep i imala ogrlicu i pločicu s imenom. Imala je ugodne crte i bila je vitka, bez imalo suvišna sala. - Molim vas zovite me Mimi. Mimi

i z La Boheme. Ima o tome i pjesma; "Da, mene zovu Mimi." - Shvaćam - reče Nakata, ali zapravo nije razumio. - Puccinijeva opera, znate. Moj vlasnik je velik ljubitelj opere -reče Mimi i ljupko se nasmiješi. - Ja bih vam to otpjevala, ali na žalost nisam osobita pjevačica. - Nakata je vrlo sretan što se s vama upoznao. - I ja također, g. Nakata. - Živite li ovdje u blizini? - Da, u onoj dvokatnici ondje. U kući obitelji Tanabe. Vidite je, zar ne? Ona ispred koje je parkiran žutosmeđi BMW 530. - Shvaćam - ponovi Nakata. Pojma

nije imao što je BMW, ali opazio je žutosmeđa kola. Sigurno je mislila na to. - Gospodine Nakata - reče Mimi ja sam poznata kao samostalna mačka, ili biste vi možda rekli vrlo povučena mačka, i obično se ne miješam u tuđe poslove. Ali taj mladić - taj kojemu se mislim obraćate kao Kawamuri - nije ono što bih nazvala najbistrijim mačetom u okotu. Dok je još bio mlad neko ga je dijete udarilo biciklom, jadnika, i on je tresnuo glavom o beton. Otada nije sasvim svoj. Tako, ako ste i strpljivi s njim, kao što vidim da jeste, nikamo ne ćete stid Promatrala sam neko vrijeme, pa više nisam mogla samo besposleno sjediti. Znam da je drsko to što činim, ali morala sam nešto reći.

- Ne, molim vas nemojte tako misliti. Vrlo sam sretan što ste mi rekli. Nakata je glup kao i Kawamura, bojim se, i ne može se snaći bez tuđe pomoći. Zbog toga dobivam pod poru od predsjednika svaki mjesec. Zato sam vrlo sretan što čujem vaše mišljenje, Mimi. - Razumjela sam da tražite neku mačku - reče Mimi. - Nisam prisluškivala, pazite, nego se samo dogodilo da sam vas čula dok sam ovdje drijemala. Goma, mislim da ste rekli to ime? - Da, to je točno. - I Kawamura je vidio Gomu? - Tako mi je kazao. Ali Nakata ne može shvatiti što je rekao poslije toga.

- Ako ne biste zamjerili, g. Nakata, zašto da se ja ne umiješam i pokušam govoriti s njim? Dvjema mačkama je lakše komunicirati, a prilično sam upoznata s načinom kako on govori. Tako, zašto da ga ne ispitam, a zatim to vama ukratko priopćim? - To bi bilo jako korisno, siguran sam. Sijamka lagano kimne i kao balerina spretno skoči s betonskoga zida. Držeći visoko crni rep kao koplje zastave, polagano je prišla i sjela kraj Kawamure. On odmah počne njušiti Miminu stražnjicu, ali sijamka ga brzo pljusne po obrazu pa se mladi mačak povuče. Gotovo odmah zatim Mimi ga još jednom tresne po nosu.

- Pazi što radiš, blesavče jedan bez mozga! Smrdljiva ništarijo! - Mimi zašišti, zatim se okrene Nakati. - Morate mu smjesta pokazati tko zapovijeda ili nikamo ne ćete stići. Inače će vam se gubiti u oblacima i dobit ćete samo blebetanje. Nije njegova krivnja što je takav, i žao mi ga je, ali što možete učiniti? - Shvaćam - reče Nakata, ne znajući uopće s čim bi se trebao složiti. Dvije mačke počeše razgovor, ali govorile su tako brzo i tiho da Nakata nije mogao ništa razabrati. Mimi je ispitivala Kawamuru oštrim tonom, mlađi mačak je sramežljivo odgovarao. Svako oklijevanje donosilo mu je novu pljusku po licu. Ta sijamka je pametna, i

k tomu učena. Nakata je sreo mnogo mačaka prije toga, ali nikada nijednu koja bi slušala operu i znala modele automobila. Doimalo ga se dok je gledao kako Mimi djelotvorno obavlja svoj posao. Kad je Mimi čula sve što je htjela, otjerala je mlađega mačka od sebe. Gubi se! - rekla je oštro, i on se pokunjeno odvukao odande. Mimi se ljupko ugnijezdi u Nakatino krilo. - Mislim da sam saznala najvažnije. - Jako sam zahvalan - reče Nakata. - Taj mačak - to jest, Kawamura kaže da je vidio Gomu nekoliko puta na onom travnatom zemljištu malo niže. To je prazna čestica gdje su mislili graditi.

Neka građevinska tvrtka kupila je skladište automobilskih dijelova i srušila ga, namjeravajući podignuti stambenu zgradu visoke klase. Neki građanski pokret usprotivio se izgradnji, povela se pravna bitka, i gradnja je odgođena. Te se stvari stalno događaju ovih dana. Čestica je obrasla travom i ljudi jedva tamo zalaze, tako da je postala savršenim skloništem za sve beskućnike u okolici. Ne družim se s mnogo mačaka, pa jedva ikada tamo odlazim. Kao što ste bez sumnje svjesni, buhe su kao loša navika - užasno ih se teško riješite kad ih jednom dobijete. - Shvaćam - reče Nakata. - Rekao mi je da je mačka točno kao ona s fotografije - plašljiva, lijepa

mlada mačka boje kornjačevine s ogrlicom protiv buha. Ni ona ne govori tako dobro. Svakomu je jasno da je to bezazlena kućna mačka koja se ne zna vratiti doma. - Kad je to bilo, pitam se? - Zadnji put je vidio tu mačku valjda prije tri-četiri dana. Nije naročito bistar, tako da nije siguran što se tiče dana. Ali rekao je da je to bilo poslije kiše, tako mislim da je morao biti ponedjeljak. Čini mi se đa je prilično jako kišilo u nedjelju. - Nakata ne poznaje dane u tjednu, ali mislim da je nekako u to vrijeme padala kiša. Otada je nije vidio? - To je bilo zadnji put. Ni druge je mačke nisu vidjele, kaže.On je

rastresena mačka, ni za što nije, ali tako sam ga pristisnula da vjerujem u većinu onoga što je rekao. - Stvarno vam želim zahvaliti. - Nema potrebe, bilo mi je zadovoljstvo. Najveći dio vremena imam samo ovu nevrijednu gomilu mačaka oko sebe da s njima razgovaram, i kao da se nikada ne slažemo ni u čemu. To me nevjerojatno ljuti. Tako je poput daška svježeg zraka kad mogu razgovarati s razumnim ljudima kao što ste vi. - Shvaćam - reče Nakata. - Ima jedna stvar koju Nakata još ne razumije. Gospodin Kawamura je stalno govorio o tuni, i pitao sam se znači li to riba. Mimi žustro podiže prednju nogu,

pogleda ružičastu kožu na jastučiću i nasmija se. - Bojim se da terminologija toga mladca nije previše široka. - Termalogija? - Ograničen je broj riječi s kojima je upoznat, to hoću reći. Tako je za njega tuna sve što je dobro za jelo. Za njega je tuna najveća poslastica, što se tiče hrane. On ne zna da postoje stvari kao što je grdobina, morska mačka ili iverak. Nakata pročisti grlo. - Zapravo, Nakati se jako sviđa tuna. Naravno, volim i jegulju. - I ja volim jegulju, lako to nije stvar koju možete jesti cijelo vrijeme. - To je istina. Ne biste je mogli jesti cijelo vrijeme. Njih dvoje zašuti neko vrijeme,

razmišljanje o jegulji ispunilo im je trenutke koji su protekli. - U svakom slučaju, evo što se dogodilo s tom mačkom - reče Mimi, kao da se iznenada sjetila. - Nedugo nakon što su se susjedne mačke počele izležavati na praznom gradilištu, pojavio se neki zao čovjek koji hvata mačke. Druge mačke misle da je taj čovjek mogao odnijeti Gomu. On ih navabi nečim dobrim za jelo, zatim ih ubaci u veliku vreću. Čovjek je prilično spretan u hvatanju mačaka, a gladna, bezazlena mačka kao Goma lako bi upala u njegovu stupicu. Čak i mačke lutalice što žive u okolici, inače oprezna rulja, s tim su čovjekom izgubile nekoliko pripadnika. To je jednostavno ogavno,

jer nema ništa gore za jednu mačku nego da je strpaju u vreću. - Shvaćam - reče Nakata i ponovno dlanom pogladi prosijedu kosu. - Ali što taj čovjek čini s mačkama kad ih jednom ulovi? - To ne znam. U stara su vremena pravili glazbalo samisen od mačje kože, ali danas malo ljudi svira samisen. Osim toga, čujem da danas uglavnom upotrebljavaju plastiku. U nekim dijelovima svijeta ljudi jedu mačke, srećom ne u Japanu, hvala bogu. Mislim da to oboje možemo isključiti kao motive. Što nam ostavlja, da vidim... ljude koji upotrebljavaju mačke u znanstvenim pokusima. Mačke se upotrebljavaju u znanstvenim pokusima.

Jednu moju prijateljicu, zbilja, upotrijebili su u nekom psihološkom pokusu na tokijskom sveučilištu. Strašna stvar, ali to je duga priča i ne želim se sada u nju upuštati. Ima također nastranih ljudi - ne mnogo, pazite - koji jednostavno uživaju mučiti mačke. Ulove mačku i odsijeku joj rep, na primjer. - Što rade zatim kad joj ga odsijeku? - Ništa. Oni samo žele mučiti i ozljeđivati mačke. Od toga se zbog nekog razloga dobro osjećaju. Bojim se da ima takvih uvrnutih ljudi na svijetu. Nakata o tome malo razmisli. Kako bi odsijecanje mačjega repa moglo uopće biti zabavno? - Vi dakle kažete da

je možda ta uvrnuta osoba odnijela Gomu? - upita. Mimi zategne dugačke bijele brkove i namršti se. - Radije ne bih to rekla, čak ni zamislila, ali to je jedna mogućnost. Nisam proživjela previše godina, g. Nakata, ali vidjela sam strašnih stvari koje nikada nisam mogla zamisliti. Većina ljudi gleda mačke i misli: Kakav život - od svega posla samo se izležavamo na suncu, ni prstom ne moramo maknuti. Ali mačji život nije tako idiličan. Mačke su slaba mala stvorenja bez snage koja je lako ozlijediti. Nemamo oklope kao kornjače, ni krila kao ptice. Ne možemo se zakopati u zemlju kao krtice ni promijeniti boju kao kameleon. Svijet

nema pojma koliko mačaka nastrada svaki dan, koliko ih od nas dočeka bijedan kraj. Ja sam slučajno sretna što živim s Tanabeima u toploj i prijateljskoj obitelji, djeca sa mnom dobro postupaju, imam sve što trebam. Ali čak ni moj život nije uvijek lak. Ali kad je riječ o lutalicama, njima je doista teško. - Ti si stvarno pametna, zar ne, Mimi? - reče Nakata pod dojmom sijamkine elokvencije. - Ne, stvarno ne – odgovori Mimi stišćući oči od nelagode. - Samo provodim previše vremena ispred TV-a i eto što se dogodi - glava mi se napuni nevrijednim činjenicama. Gledate li vi ikada TV, g. Nakata?

- Ne, Nakata ne gleda TV. Ljudi na TV-u govore prebrzo, ne mogu ih pratiti. Glup sam, pa ne znam čitati, a TV nema mnogo smisla ako ne znate čitati. Katkada slušam radio, ali riječi su i na njemu prebrze, pa me to zamara. Mnogo mi je draže ovo - govoriti s nekom mačkom vani, pod vedrim nebom. - Zbilja? - reče Mimi. - To je točno - odgovori Nakata. - Stvarno se nadam da je Goma dobro. - Mimi, Nakata će pogledati to prazno gradilište. - Po riječima onoga mladca taj čovjek je veoma visok, i nosi čudan visoki šešir i visoke kožne čizme. I hoda vrlo brzo. Izgleda vrlo neobično, tako

čete ga odmah prepoznati, rekao mi je. Kad god ga mačke koje se okupljaju na praznom gradilištu vide da dolazi, raštrkaju se na sve strane. Ali novodošlica možda ne zna dovoljno da bi... Nakata spremi tu obavijest u glavu, stavljajući je pozorno u prednju ladicu da je ne zaboravi. Taj čovjek je veoma visok, i nosi čudan visoki šešir i visoke kožne čizme. - Nadam se da sam bila korisna reče Mimi. - Nakata cijeni sve što ste učinili. Da niste bili dovoljno ljubazni i progovorili ja bih se još stalno vrtio u krugu oko tune. Zahvalan sam. - Ja mislim - reče Mimi, gledajući

odozdo u Nakatu naborana čela - da je taj čovjek nevolja. Mnogo nevolje. Opasniji je nego što uopće možete zamisliti. Da se mene pita nikada se ne bih približila onom gradilištu. Ali vi ste ljudsko biće, i to vam je posao, uostalom, ali nadam se da ćete biti jako oprezni. - Hvala vam, vrlo ste ljubazni. Bit ću jako oprezan. - Gospodine Nakata, ovaj svijet je užasno nasilno mjesto. I nitko ne može izbjeći nasilje. Držite to na umu, molim vas. Nikada ne možete biti previše oprezni. To isto je istina za mačke i ljudska bića. - Upamtit ću to - odgovori Nakata. Ali pojma nije imao gdje i kako bi

svijet mogao biti nasilan. Svijet je pun stvari koje Nakata ne može razumjeti, a najviše stvari povezanih s nasiljem spada u tu kategoriju. Pošto se oprostio s Mimi, pošao je vidjeti ono prazno gradilište, koje se pokazalo da je otprilike veličine malog igrališta. Visoka daščana ograda zatvarala je gradilište, s pločom na kojoj je pisalo: ulaz zabranjen - ZEMLJIŠTE ZA BUDUĆU ZGRADU (što Nakata, naravno, nije mogao pročitati). Debeo lanac sprječavao je ulaz, ali sa strane je bila rupa u ogradi, i on lako uđe unutra. Netko ju je morao provaliti. Srušena su sva skladišta koja su prije tu stajala, ali zemljište nije

izravnano za građenje i bilo je pokriveno travom. Kiselica je narasla do visine djeteta, nekoliko je leptira lepršalo iznad nje. Hrpe zemlje stvrdnule se na kiši, na nekim su se mjestima dizale kao mali humci. Savršeno mjesto za mačke. Ljudima se ne ulazi, a ima svakojakih sitnih stvorenja za lovljenje i mnoštvo mjesta za skrivanje. Nigdje se nije vidio Kawmura. Dvije mršave mačke grube dlake bile su ondje, ali kad ih je Nakata prijateljski pozdravio samo su ga hladno pogledale i nestale u korovu. Što je imalo smisla nitko ne želi da ga uhvate i odsijeku mu rep. Sam Nakata sigurno ne želio da se to dogodi njemu, premda nema repa.

Nije onda čudo što su mačke bile oprezne s njim. Nakata je stajao na višem zemljištu i dobro pogledao oko sebe. Nikoga drugoga nije bilo, osim leptira koji su nešto tražili, lepršajući iznad korova. Našao je dobro mjesto da sjedne, spustio platnenu torbu s ramena, izvadio dva peciva s namazom od graha i počeo jesti svoj uobičajeni ručak. Pio je vruć čaj iz termosice, stišćući oči dok je mirno srkao. Tek mirno rano poslijepodne. Sve je počivalo, spokojno, skladno. Nakati je teško bilo povjerovati da netko može vrebati iz zasjede da bi uznemiravao i mučio mačke. Gladio je podrezanu prosijedu kosu

dok je žvakao. Da je tko drugi bio s njim mogao bi mu objasniti - Nakata nije odveć bistar - ali na žalost bio je sam. Mogao je samo kimnuti nekoliko puta sam sebi i nastaviti žvakati. Kad je pojeo peciva, presavio je u zbijenu četvorinu celofan kojim su bila omotana i stavio ga u torbu. Čvrsto je zašarafio poklopac natrag na termosicu te i nju stavio u torbu. Nebo je bilo pokriveno slojem oblaka, ali po njihovoj je boji mogao reći da mu je sunce gotovo nad glavom. Taj čovjek je veoma visok, i nosi čudan visoki šešir i visoke kožne čizme. Nakata pokuša zamisliti toga čovjeka, ali pojma nije imao kako izgledaju čudni visoki šeširi i visoke

kožne čizme. U cijelom životu nikada se nije namjerio ni na kakve visoke šešire i visoke kožne čizme. Kawamura je rekao Mimi da ćete ga prepoznati kad ga vidite. Tako, zaključi Nakata, pretpostavljam da samo moram čekati dok ga ne vidim. To je svakako najbolji plan. Ustao je i olakšao se u korovu dugo, čestito pišanje - a onda prešao do busena korova u jednom kutu praznoga gradilišta, gdje je imao najbolju priliku da ostane sklonjen s pogleda, te prosjedio ostatak popodneva, čekajući toga čudnog čovjeka da se pojavi. Čekanje je bilo dosadna dužnost. Nije imao pojma kad bi se taj čovjek mogao pojaviti sljedeći put - možda sutra, možda ni za tjedan dana. Ili se

nikada više neće pojaviti - postojala je i ta mogućnost. Ali Nakata je bio naviknut na besciljna čekanja i trošenje vremena u samoći, ništa ne radeći. Nije mu to ni najmanje smetalo. Njemu vrijeme nije bilo glavna briga. Nije imao čak ni sat. Nakata je djelovao po vlastitom osjećaju za vrijeme. Ujutro je postajalo svijetlo, uvečer je sunce zalazilo i postajalo je mračno. Čim bi se smračilo odlazio je u obližnje javno kupalište, a nakon povratka kući iz kupališta pošao bi spavati. Javno je kupalište bivalo zatvoreno u neke dane tjedna, i kad bi se to dogodilo jednostavno bi odustao i vraćao se doma. Želudac mu je govorio kad je vrijeme jesti, a kad bi došlo

vrijeme da ode podignuti svoju pod poru (netko je uvijek bio dovoljno uslužan da mu kaže kad bi se primaknuo taj dan) znao je da je prošao još jedan mjesec. Idućeg bi dana uvijek otišao na šišanje u mjesnu brijačnicu. Svakog bi ga ljeta netko iz starateljskog ureda počastio jeguljom, a svake Nove godine donijeli bi mu kolača od riže. Nakata se primirio da mu se opusti tijelo, isključio mozak i dopustio da stvari teku kroza nj. To mu je bilo prirodno, nešto što je činio od djetinjstva, bez ikakve primisli. Uskoro su granice njegove svijesti zalepršale naokolo, baš kao leptiri. Izvan tih granica ležao je mračan ponor. Povremeno bi njegova svijest preletjela

preko granice i lebdjela iznad te vrtoglave, crne provalije. Ali Nakata se nije plašio mraka ni njegove dubine. I zašto bi se plašio? Taj bezdani svijet mraka, taj teški muk i kaos, bio je stari prijatelj, već dio njega. Nakata je to dobro razumio. U tome svijetu nema nikakva pisanja, ni dana u tjednu, ni zastrašujućeg predsjednika, ni opere, ni BMW-a. Nema škara, ni visokih šešira. S druge strane, nema ni ukusne jegulje, ni ukusnih peciva s namazom od graha. Sve je ondje, ali ondje nema dijelova. Budući da nema dijelova, nema ni potrebe da se jedna stvar nadomješta drugom. Nema potrebe da se išta oduzima, ili da se išta dodaje. Ne morate razmišljati o teškim stvarima,

samo se prepuštate da sve upijete. Za Nakatu ništa nije moglo biti bolje. Katkada je znao zadrijemati. Ali i kad je spavao, njegova osjetila, uvijek budna, stražarila su nad praznini gradilištem. Da se što dogodilo, da je tko došao, on bi se probudio i učinio što bi trebalo učiniti Nebo je bilo prekriveno tankom crtom sivih oblaka, ali barem se nije spremala kiša. Sve su mačke to znale. Znao je i Nakata.

Poglavlje 11 Kad sam završio priču već je prilično kasno. Sakura pozorno sluša cijelo vrijeme, odmarajući glavu među rukama na kuhinjskom stolu. Kažem joj da mi je zapravo petnaest godina, da sam još u osnovnoj školi, da sam ukrao očev novac i pobjegao od kuće u četvrti Nakano u Tokiju. Da sam odsjeo u hotelu u Takamatsuu i provodim dane čitajući u knjižnici. Da sam se odjednom našao na zemlji kraj nekoga svetišta, obliven krvlju. Sve. No, gotovo sve. Ne kažem važnu stvar o kojoj ne mogu govoriti.

- Tako je tvoja majka napustila dom s tvojom starijom sestrom kad su ti bile samo četiri godine. Ostavila tebe i tvoga oca. Vadim iz novčanika fotografiju gdje smo sestra i ja na žalu i pokazujem joj. Ovo je moja sestra - velim. Sakura pogleda fotografiju, zatim mi je pruži bez riječi. - Otada nisam vidio sestru - velim. - Ni mamu. Nikada se nije javila, pojma nemam gdje je. Čak se ne sjećam kako izgleda. Nisu ostale nikakve njezine fotografije. Sjećam se njezina mirisa, dodira, ali ne sjećam se lica. - Hmm - reče Sakura. Glava joj je još među rukama, žmiri i promatra me. To ti je sigurno teško palo.

- Da, mislim... Ona me šutke nastavlja promatrati. - Tako se nisi slagao s ocem? - upita poslije nekoliko časaka. Nisi se slagao? Kako se od mene očekuje da na to odgovorim? Ne kažem ništa, samo odmahnem glavom. - Glupo pitanje, naravno da nisi. Inače ne bi pobjegao - kaže Sakura. - U svakom slučaju, napustio si dom, i danas si iznenada izgubio svijest ili pamćenje ili tako nešto. - Da. - Je li se to ikada prije dogodilo? - Katkada - velim joj iskreno spopadne me bijes, i to bude kao prasak rakete. Kao da mi netko okrene prekidač u glavi i tijelo učini nešto prije nego što

se razum stigne uključiti. To je kao da sam ovdje, ali na neki način to nisam ja. - Izgubiš kontrolu i učiniš nešto nasilno, hoćeš reći? - Dogodilo se nekoliko puta, da. - Jesi li koga ozlijedio? Kimnem potvrdno. - Dvaput jesam. Ništa ozbiljno. Ona razmisli o tome. - Je li se to dogodilo ovaj put? Odmahnem glavom. - Ovo je prvi put da se dogodilo nešto tako gadno. Ovaj put... Ne znam kako je počelo, i ne mogu se uopće sjetiti što se dogodilo. Kao da mi je potpuno izbrisano pamćenje. Nikada prije nije bilo ovako gadno. Pregledava potkošulju koju sam

izvukao iz uprtnjače, pomno provjeravajući krv koju nisam mogao isprati. - Tako je posljednja stvar koje se sjećaš večera, je li tako? U restoranu blizu kolodvora? Kimnem potvrdno. - I sve poslije toga je praznina. Sljedeća stvar koje se sjećaš - ležao si u grmlju iza onog svetišta. Oko četiri sata kasnije. Košulja ti je bila oblivena krvlju i boljelo te lijevo rame? Kimnem još jednom. Ona odnekud donosi plan grada i provjerava udaljenost između kolodvora i svetišta. - Nije toliko daleko, ali potrajalo bi da se ide pješice. Ali prije svega, zašto bi se ondje našao? To je u suprotnom smjeru od tvoga hotela. Jesi

kad prije išao onamo? - Nikad. - Svući košulju načas - kaže ona. Svlačim se gol do pasa, a ona prolazi iza mene i čvrsto me grabi za lijevo rame. Njezini se prsti zabadaju u meso, i ne mogu spriječiti stenjanje. Ta djevojka je prilično snažna. - To boli? - I te kako boli - kažem. - Udario si u nešto prilično tvrdo. Ili je nešto udarilo tebe. - Ničega se ne sjećam. - U svakom slučaju, ništa nije slomljeno - kaže ona. Nastavlja pritiskati oko bolnoga mjesta, i zanemarim li se bol, dodir njezinih prstiju stvarno je ugodan. Kad joj to

kažem ona se nasmiješi. - Oduvijek znam dobro masirati. To je korisna vještina za frizerku. Nastavlja masirati moje rame. Izgleda da nije ništa strašno. Dobro prespavaj noć i rame će ti biti bolje. Uzima moju potkošulju, stavlja je u plastičnu vrećicu i baca je u smeće. Moju jeans košulju pregleda i ubaci je u perilicu za rublje. Pretražuje komodu i nalazi bijelu majicu. Pruža mi je, novu novcatu bijelu majicu na kojoj piše Maui Whale Watching Cruise , sa slikom kitova repa što viri iz vode. - To je najveća majica koju sam mogla naći. Nije moja, ali neka te to ne brine. To je tek uspomena na nekoga. Možda nije po tvom ukusu, ali probaj.

Navučem majicu na se, savršeno pristaje. - Možeš je zadržati ako želiš - kaže ona. Zahvaljujem joj. - Tako nikada prije nisi imao takav potpun gubitak pamćenja? - upita. Kimnem, zatim sklopim oči, dodirnem majicu, upijam njezin nov miris. - Sakura, stvarno se bojim - velim joj. - Ne znam što bih činio. Ne sjećam se da sam ikoga ozlijedio. Što god je bilo mene je oblilo krvlju, ali ne mogu se ničega sjetiti. Ako sam počinio zločin, svejedno sam zakonski odgovoran, je li tako, sjećao se toga ili ne? - Možda je to bilo samo krvarenje

iz nosa. Netko je išao ulicom, udario u telefonski stup i razbio nos. Ti si mu samo pomogao. Shvaćaš? Razumijem zašto si zabrinut, ali pokušajmo ne zamišljati najgore scenarije, može? Barem ne noćas. Ujutro možemo zaviriti u novine, pogledati vijesti na TV-u. Ako se nešto strašno doista dogodilo, to ćemo doznati. Tada možemo razmotriti mogućnosti. Ima mnogo razloga zašto netko može biti okrvavljen, i u većini slučajeva to nije ni približno ružno kako izgleda. Ja sam djevojka, naviknuta sam gledati krv, dosta je vidim svaki mjesec. Znaš što hoću reći. Kimnem, i osjetim da sam se malo zacrvenio. Ona naspe malo Nescafea u veliku šalicu i zagrije vodu u lončiću.

Puši dok čeka da voda uzavre. Par puta otpuhne, zatim ugasi cigaretu vodom iz slavine. Osjetim miris mentola. - Ne želim se miješati, ali htjela bih te nešto upitati. Smeta li ti to? - Ne smeta. - Tvoja starija sestra je bila usvojena. Negdje su je uzeli prije tvog rođenja, je li tako? - Tako je - odgovorim. - Ne znam zašto, ali moji su je roditelji usvojili. Poslije toga sam se ja rodio. Pretpostavljam da to nisu planirali. - Ti si onda sigurno dijete svoje majke i oca. - Koliko ja znam - velim joj. - Ali kad je otišla, tvoja majka nije uzela tebe, nego je uzela tvoju sestru,

koja nije u srodstvu s tobom - veli Sakura. - Ne bih normalno očekivala od jedne žene da to učini. Ne kažem ništa. - Zašto bi to učinila? Odmahujem glavom. - Pojma nemam - velim joj. - I sam sam sebe to isto pitao milijun puta. - To te sigurno boljelo. Je li boljelo? - Ne znam. Ali ako se jednog dana oženim, mislim da neću imati djece. Ne bih znao kako bih se s njima složio. - Moja situacija nije bilo komplicirana kao tvoja - veli ona - ali dugo se nisam mogla složiti s roditeljima, i zbog toga sam se upetljala u mnogo gluposti. Zato znam kako se

osjećaš. Ali nije pametno donositi odluke tako rano. Ništa nije apsolutno. Stoji pred štednjakom u kuhinji i pije Nescafe, para se diže iz velike šalice. Na šalici su crteži likova iz stripa Moomin. Ne kaže ništa, ne kažem ni ja. - Imaš li koga, rođake ili tako nešto, tko bi ti mogao pomoći? - pita poslije nekog vremena. - Nemam - velim. - Roditelji moga oca davno su umrli, a on nema nikakve braće, sestara, stričeva ili tetaka. Nikoga. To ne znači da to mogu dokazati. Ali znam da nikada nije imao nikakva posla ni s kakvim rođacima. I nikada nisam ništa čuo o rođacima s majčine strane. Hoću reći, čak i ne znam

majčino prezime, kako bih onda mogao išta znati o njezinim rođacima? - Tvoj otac izgleda kao nekakav došljak iz svemira ili tako nešto - kaže Sakura. - Kao da je došao s nekog dalekog planeta, poprimio ljudski oblik, oteo neku ženu sa zemlje i zatim imao tebe. Samo tako je mogao imati potomke. Tvoja je majka to otkrila, uplašila se i pobjegla. Kao u nekom filmu crne znanstvene fantastike. Pojma nemam što bih rekao. - Šalu na stranu - kaže ona i široko se nasmiješi da pokaže kako to i misli želim reći: na cijelom ovome širokom svijetu jedina osoba na koju se možeš osloniti... to si ti. - Tako bih rekao.

Stoji ondje naslanjajući se na sudoper, pijući kavu. - Moram malo zaspati - kaže, kao da se odjednom sjetila. Prošla su tri. Moram ustati u sedam i trideset pa neću mnogo profitirati, ali bolje išta nego ništa. Mrzim ići na posao bez imalo sna. A što ćeš ti učiniti? - Imam vreću za spavanje sa sobom - kažem joj - pa ako ne smeta leći ću u neki kut. - Vadim čvrsto smotanu vreću iz uprtnjače, raširim je i protresem da se nadigne. Ona gleda, zadivljena je. - Pravi mladi izviđač - kaže. Kad ona ugasi svjetlo i legne u krevet, ja se uvlačim u vreću za

spavanje, zatvaram oči i pokušavam zaspati. Ali me opsjeda slika one krvave potkošulje. Još osjećam da me peče dlan. Otvaram oči i zurim u strop. Negdje škripi pod. Netko otvara slavinu. I opet čujem ambulantna kola u noći, daleko su ali zvuk oštro odjekuje u mraku. - Ne možeš zaspati? - prošapće ona u tami. - Ne mogu - kažem. - Ni ja. Nisam smjela popiti onu kavu. To je bilo glupo. - Pali svjetlo kraj uzglavlja, gleda na sat, zatim gasi svjetlo. - Nemoj me krivo razumjeti kaže - ali ako bi htio doći ovamo, možeš. Ni ja ne mogu zaspati. Iskiznem iz vreće za spavanje i

popnem se k njoj u krevet. Na meni su bokserice i ona majica. Na njoj je svijetloružičasta pidžama. - Imam stalnog dečka u Tokiju kaže mi. - Nije bogzna što da se hvalim, ali on je moj dečko. Zato nemam seks ni s kim drugim. Možda ne izgledam tako, ali kad je u pitanju seks prilično sam sputana. Zovu me staromodnom. Nisam uvijek bila takva, znala sam biti prilično divlja, ali više ne ludujem naokolo. Zato nemoj da ti što padne na pamet, u redu? Samo zamisli da smo brat i sestra. Razumiješ? - Jasno - kažem joj. Obavije me rukama, čvrsto me zagrli i položi obraz na moje čelo. Jadno stvorenje - kaže.

Ne moram vam reći da mi se odmah dignuo. Jako. I nisam mogao spriječiti trljanje o njezino bedro. - Oh, joj - kaže ona. - Oprosti - velim joj. - Nisam to htio. - Sve je u redu - kaže ona. - Znam kakva je to nelagoda. Ne možeš ništa učiniti da to spriječiš. Kimnem u mraku. Ona oklijeva jedan trenutak, zatim mi spusti bokserice, izvuče mi pimpek tvrd kao kamen, i nježno ga obuhvati rukom. Kao da nešto provjerava, kao što liječnik opipava puls. Dok me njezina meka ruka dira, osjećam nešto - nastrana misao, možda - da mi poskakuje u preponama.

- Koliko bi tvoja sestra sada imala godina? - Dvadeset i jednu - kažem. - Šest godina starija od mene. Razmišlja o tome neko vrijeme. Želiš li je vidjeti? - Možda - kažem ja. - Možda? - Njezina mi ruka malo jače stisne pimpek. - Što hoćeš time reći, možda? Zar je stvarno toliko ne želiš vidjeti? - Ne znam o čemu bismo razgovarali, a ona možda ne bi htjela vidjeti mene. Ista je stvar s mojom majkom. Možda nijedna od njih ne želi ništa imati sa mnom. Mene nitko ne traži. Hoću reći, one su otišle i sve to... - Bez mene, šutke nadopunim misao.

Ona ništa ne kaže. Njezina ruka na mojem pimpeku malo se olabavi, zatim opet stisne. U skladu s tim moj se pimpek smekšava, zatim bude još tvrdi. - Želiš li svršiti? - Možda - kažem. - Opet ti možda? - Jako želim - ispravljam se. Ona uzdahne i poče lagano micati ruku. Taj je dodir božanstven. Nije to samo kretnja gore-dolje, nego više kao masaža po cijelom tijelu. Njezini mi prsti nježno glade pimpek i testise. Zatvorim oči i duboko uzdahnem. - Ne smiješ me dirati, i kad budeš svršavao reci mi tako da mi ne uprljaš plahte. - U redu - kažem.

- Kako je? Prilično sam dobra, ha? - Fantastična. - Kao što sam ti rekla, jako sam spretna s prstima. Ali ovo nije seks, u redu? Samo ti pomažem da se opustiš, to je to. Imao si težak dan, sav si napet, i nećeš dobro spavati ako nešto ne učinimo s tim. Shvaćaš? - Da, shvaćam - kažem. - Ali imam jednu molbu. - Što je to? - Je li u redu ako te zamišljam golu? Ona zaustavi ruku i pogleda me u oči. - Želiš me zamišljati golu dok ovo radim? - Da. Pokušavao sam spriječiti te misli, ali ne mogu.

- Stvarno? - To je kao TV koji ne možeš ugasiti. Ona se nasmije. - Ne shvaćam. Nisi mi to morao reći! Zašto samo ne nastaviš i zamišljaš što god hoćeš? Ne treba ti moje dopuštenje. Kako mogu znati što je u tvojoj glavi? - Tu nema pomoći. Zamišljanje je nešto vrlo važno, pa sam mislio kako je bolje da ti kažem. Nema to nikakve veze s tim da li ti znaš ili ne. - Ti si neka pristojna vrsta mladića, zar ne - kaže ona pod dojmom. - Ipak bih rekla da je lijepo što si htio da to znam. U redu, dopuštenje odobreno. Naprijed i zamišljaj me golu. - Hvala - kažem.

- Kako je? Je li moje tijelo zgodno? - Predivno je - odgovorim. Onaj čežnjiv osjećaj širi se po mojoj donjoj polovici, kao neka tekućina što pluta na površini. Kada joj kažem, ona grabi papirnat ubrus pokraj kreveta, i ja svršavam, bez prestanka, kao lud... Malo poslije ona odlazi u kuhinju, baca ubrus i pere ruke. - Oprosti - kažem. - Sve je u redu - kaže ona, zavlačeći se natrag u krevet. - Ne moraš se ispričavati. To je samo dio tvoga tijela. Onda, osjećaš li se bolje? - Svakako. - Drago mi je. - Malo razmišlja, zatim kaže: - Pomišljam kako bi lijepo bilo da sam tvoja stvarna sestra.

- I ja pomišljam - kažem. Lagano mi dodirne kosu. - Sad idem spavati, pa zašto se ti ne bi vratio u svoju vreću. Ne mogu dobro spavati ako nisam sama, i ne želim da me tvoja erekcija bode cijelu noć, u redu? Vraćam se u vreću za spavanje i sklapam oči. Ovaj put mogu zaspati. Dubok, dubok san, možda najdublji otkad sam pobjegao od kuće. Kao da se nalazim u golemu dizalu koje me polako, tiho spušta sve dublje i dublje ispod zemlje. Napokon su sva svjetla iščeznula, svi zvukovi zamrli. Kad sam se probudio, Sakura je već otišla na posao. Devet je sati. Rame me gotovo više ne boli. Baš kao što je

rekla. Na kuhinjskom stolu nalazim savijene jutarnje novine, poruku i ključ. U poruci piše: Gledala sam TV vijesti u sedam i pregledala cijele novine, ali nije bilo vijesti o nekakvoj krvavoj nesreći u okolici. Zato mislim da ta krv nije bila ništa. Dobra vijest, ha? Nema mnogo hrane u frižideru, ali posluži se. I posluži se svime što ti treba u stanu. Ako ne namjeravaš nikamo ići, slobodno se možeš zadržati ovdje. Samo stavi ključ ispod otirača ako izađeš. Grabim tetrapak mlijeka iz frižidera, zagrijem malo vode i napravim čašu čaja Darjeelinga. Pržim dvije kriške kruha i jedem ih s nekakvim nemasnim margarinom. Zatim otvaram

novine i pregledavam lokalne vijesti. Kao što je rekla, nema nasilnih zločina u naslovima. Odahnem s olakšanjem, presavijam novine i stavljam ih natrag gdje su bile. Ali zaključujem da je bolje ne odlaziti u hotel, radi svake sigurnosti. I dalje ne znam što se dogodilo tijekom ona četiri izgubljena sata. Zovem hotel. Odgovara neki muškarac, ne prepoznajem mu glas. Kažem mu da je nešto iskrsnulo i da moram otkazati sobu. Pokušavam najbolje što mogu zvučati kao odrasla osoba. Platio sam unaprijed pa ne bi trebalo biti problema. Ima nekih osobnih stvari u sobi, kažem mu, ali one se mogu baciti. - Sve je u redu, g. Tamura - kaže on. - Soba je otkazana. - Ključ je

plastična kartica, ne moram je vraćati. Zahvaljujem mu i spuštam slušalicu. Tuširam se. Sakurino rublje i čarape suše se u kupaonici. Pokušavam ne gledati i usredotočujem se na svoj uobičajeni posao dok se temeljito perem. I pokušavam najbolje što mogu ne misliti na prošlu noć. Operem zube i obučem nove gaće, smotam vreću za spavanje i strpam je u uprtnjaču, zatim operem prljavo rublje u perilici. Nema sušila pa ga nakon centrifugalnoga ciklusa složim, stavim u plastičnu vrećicu i strpam u uprtnjaču. Uvijek ga mogu osušiti poslije u praonici na uglu. Operem sve suđe što se nagomilalo u sudoperu, pustim da se ocijedi, obrišem ga i stavim na policu. Zatim

uredujem sadržaj frižidera i bacam sve što se pokvarilo. Neka hrana smrdi pljesniva prokulica, meki krastavac, omot tofua kojemu je davno istekao rok uporabe. Uzimam sve što je još jestivo, prebacujem to u nove posude i brišem malo prolivena umaka. Bacam sve opuške, slažem na urednu hrpu razbacane stare novine, usisavam cijeli stan. Sakura možda dobro masira, ali kad je riječ o održavanju kućanstva, to je katastrofa. Glačam košulje koje je nabila u komodu i mislim poći u kupovinu i spremiti večeru. Kod kuće sam se sam pokušavao brinuti za kućne poslove, tako mi ništa od toga nije teško. Ali da spremim večeru, zaključujem, tu bih mogao otići predaleko.

Kad sam sve to završio, sjedam za kuhinjski stol i gledam po stanu. Znam da ne mogu ostati zauvijek. Imao bih polutrajnu erekciju. s polutrajnim maštarijama. Ne mogu izbjeći pogled na one male crne gaćice što vise u kupaonici, ne mogu tražiti njezino dopuštenje da mi luta mašta. Ali iznad svega ne mogu zaboraviti što mi je učinila prošle noći. Ostavljam poruku Sakuri, služeći se tupom olovkom i blokom kraj telefona. Hvala. Zbilja si me spasila. Žao mi je što sam te probudio onako kasno prošle noći. Ali ti si jedina osoba na koju sam se mogao osloniti. Zaustavljam se načas da razmislim što bih sljedeće napisao, i pravim puni krug okolo po sobi dok

razmišljam. Hvala ti što si mi dopustila da ostanem. Zahvalan sam što si rekla da mogu ostati koliko hoću. Bilo bi to lijepo kad bih mogao, ali mislim da ti ne bih smio više smetati. Ima mnogo razloga u koje ne želim ulaziti. Moram sve sam riješiti. Nadam se da ćeš o meni lijepo misliti kad sljedeći put budem u gužvi. Opet se zaustavljam. Netko je u susjedstvu glasno navio TV, jedna od onih jutarnjih govornih emisija za kućanice. Ljudi u emisiji viču jedni na druge, a reklame su jednako glasne i neugodne. Sjedam za stol, vrtim tupu olovku u ruci, sabirem misli. Istinu govoreći, ipak mislim da ne zaslužujem tu ljubaznost. Pokušavam svim silama

biti mnogo bolja osoba, ali stvari ne idu dobro. Sljedeći put kad se sretnemo nadam se da ću biti sređen. Hoće li se to dogoditi ili ne, ne znam. Hvala za prošlu noć. Bilo je predivno. Gurnem poruku ispod jedne šalice, zabacim uprtnjaču na leđa i izađem iz stana, ostavljajući ključ ispod otirača kako je rekla. Mačak s crno-bijelim pjegama leži nasred stubišta, drijema. Sigurno je naviknut na ljude jer se ne miče da bi ustao dok ja silazim stubištem. Sjednem kraj njega i neko vrijeme gladim njegovo krupno tijelo. Dodir krzna vraća mi uspomene. Mačak žmiri i počinje presti. Sjedimo na stubištu dugo vremena, svaki uživajući u vlastitoj verziji toga prisnog osjećaja.

Napokon mu kažem zbogom i silazim na cestu. Počinje padati ugodna kiša. Pošto sam otkazao hotel i napustio Sakurin stan, pojma nemam gdje ću provesti noć. Prije nego zađe sunce moram naći krov pod kojim ću spavati, neko sigurno mjesto. Ne znam odakle bih počeo, ali odlučim sjesti na vlak do Knjižnice Komura. Kad dođem onamo, nešto će se riješiti. Ne znam zašto, ali upravo osjećam da hoće. Čini se da me sudbina vodi u nekim još čudnijim pravcima.

Poglavlje 12 19. listopada 1972. Poštovani profesore, Sigurna sam da ste prilično iznenađeni što primate pismo od mene, iz vedra neba. Molim vas oprostite što sam toliko drska. Pretpostavljam da se više ne sjećate moga imena, profesore, ali nekada sam bila učiteljica u jednoj maloj osnovnoj školi u okrugu Yamanashi. Kad ovo pročitate možda ćete se sjetiti nečega o meni. Bila sam učiteljica zadužena za skupinu djece na izletu u prirodu, one djece koja su bila upletena u događaj kad su sva djeca

izgubila svijest. Poslije toga, kao što se možda sjećate, imala sam priliku razgovarati s vama i vašim kolegama s tokijskoga sveučilišta nekoliko puta kad ste s predstavnicima vojske posjećivali naš grad da biste istraživali. Sljedećih sam godina često viđala vaše ime kako se spominje u novinama, i pratila sam vašu karijeru i postignuća s najdubljim divljenjem. U isto vrijeme njegovala sam uspomene na naše susrete, posebno na vaš vrlo poslovan, žustar način govora. Osjećam se sretnom, također, što sam mogla pročitati nekoliko vaših knjiga. Uvijek me se doimala vaša pronicljivost, i smatram da je svjetonazor koji se provlači kroz sve vaše publikacije

veoma uvjerljiv - naime da smo mi kao pojedinci krajnje osamljeni, dok smo u isto vrijeme povezani prototipskim pamćenjem. Bilo je trenutaka u mojem životu kad sam se osjećala upravo tako. Stoga se izdaleka molim za vaš trajni uspjeh. Poslije onog događaja nastavila sam predavati u istoj osnovnoj školi. Međutim, prije nekoliko godina, neočekivano sam oboljela, dugo sam bila u Općoj bolnici u Kofuu, i poslije nekog vremena dala otkaz. Godinu dana bila sam čas u bolnici čas doma, ali naposljetku sam se oporavila, dobila otpusnicu i otvorila malu školu za privatnu poduku u našem gradu. Učenici su mi bila djeca mojih nekadašnjih

učenika. Ovo je možda banalna opaska, ali istina je što kažu da vrijeme leti, jer sam se uvjerila kako je vrijeme nevjerojatno brzo. Tijekom rata izgubila sam muža i oca, zatim i majku u doba zbrke poslije predaje. Muž mi je bio otišao u rat uskoro nakon vjenčanja, pa nismo imali djece, tako da sam ostala sama na svijetu. Ne bih rekla da mi je život bio sretan, ali bila je velika sreća što sam mogla tako dugo poučavati i imala priliku godinama raditi s toliko mnogo djece. Zahvalna sam bogu za tu mogućnost. Da nije bilo toga poučavanja mislim da ne bih bila sposobna preživjeti. Danas sam skupila svu svoju

hrabrost da vam pišem, profesore, jer nikad nisam uspjela zaboraviti ono što se dogodilo u šumi ujesen 1944. Prošlo je dvadeset i osam godina, ali meni je to svježe u pameti kao da se jučer dogodilo. Uspomena na to uvijek je sa mnom, zasjenjuje svaki trenutak moje budnosti. Provela sam bezbroj noći razmišljajući o svemu tome, čak me je progonilo u snovima. To je kao da naknadne posljedice toga događaja utječu na svaki oblik mog života. Da vam dadem jedan primjer, kada god naiđem na neko dijete koje je bilo upleteno u onaj događaj (pola ih još živi ovdje u gradu, sada su u srednjim tridesetim godinama), uvijek se upitam kakve je posljedice ostavio taj događaj

na njima, i na meni. Nešto traumatično, kao što biste pomislili da se nekakvo trajno tjelesno ili duševno djelovanje moralo zadržati na svima nama. Ali kad dođe do toga da se upre prstom kakve bi te posljedice morale biti, i koliko su velik utjecaj imale, ja se izgubim. Kao što ste svjesni toga, profesore, vojska se pobrinula da vijesti ne prodru u javnost. Tijekom okupacije američka je vojska provodila vlastito istraživanje iza zatvorenih vrata. Vojska je uvijek ista, bilo japanska ili američka. Čak i kad je poslije okupacije ukinuta cenzura, nikakav članak o tome nije se pojavio u novinama ili časopisima. Što je valjda razumljivo, jer se dogodilo godinama prije i nitko nije pritom umro.

Zbog toga većina ljudi ne zna da se takav događaj uopće desio. Tijekom rata bilo je toliko mnogo užasnih događaja, i milijuni su izgubili živote, pa ne bih rekla da bi ljude posebno potreslo ono što se zbilo u našem gradiću. Čak ni ovdje mnogi se ljudi ne sjećaju što se dogodilo, a oni koji se sjećaju kao da ne žele o tome govoriti. Rekla bih da je većini ljudi koji se sjećaju događaja to neugodna uspomena u koju radije ne bi dirali. Većina se stvari s vremenom zaboravlja. Čak i sam rat, borba na život i smrt kroz koju su ljudi prošli, sada sliči na nekakvu daleku prošlost. Toliko smo zarobljeni svakidašnjim životom da događaji iz prošlosti, kao drevne

zvijezde koje su izgorjele, nisu više u orbiti oko naših umova. Ima upravo previše stvari o kojima moramo razmišljati svaki dan, previše novih stvari koje moramo naučiti. Nove mode, nove informacije, nova tehnologija, nova terminologija... Ali ipak, bez obzira na to koliko vremena prolazi, bez obzira na to što se u međuvremenu događa, ima stvari koje ne možemo prepustiti zaboravu, uspomena koje nikada ne možemo izbrisati. One ostaju s nama zauvijek, kao kamen kušnje. A za mene je jedna od takvih uspomena ono što se dogodilo u šumi onoga dana. Shvaćam da ništa ne mogu s tim učiniti sada, i sigurno bih razumjela ako

vam je zagonetno zašto ovo iznosim tako kasno. Ali dok sam još živa moram se riješiti nečega što mi leži na srcu. Tijekom rata, naravno, živjeli smo pod strogom cenzurom, i bilo je stvari o kojima nismo mogli lako govoriti. Kad sam srela vas, profesore, s nama su bili vojni časnici pa nisam mogla slobodno govoriti. Isto tako nisam tada ništa znala o vama, ili o vašem radu, pa sigurno nisam osjetila - kao mlada žena koja razgovara s nepoznatim muškarcem - da mogu biti iskrena o nekim privatnim stvarima. Tako sam nekoliko činjenica zadržala za sebe. Drugim riječima, u službenoj istrazi namjerno sam izmijenila neke činjenice o onom događaju. A kad me je poslije rata

ispitivala američka vojska, držala sam se svoje priče. Od straha i da sačuvam obraz, možda, ponovila sam iste laži koje sam vama rekla. To je vama možda još više otežalo istraživanje događaja, i možda je donekle iskrivilo vaše zaključke. Ne, znam da ih je iskrivilo. To me je godinama mučilo, i stidim se toga što sam učinila. Nadam se da ovo objašnjava zašto vam pišem ovako dugačko pismo. Jasno mi je da ste zaposlen čovjek i da možda nemate vremena za ovo. Ako je tako, molim vas da sve ovo smatrate brbljanjem starije žene i da bacite pismo. Stvar je u tome da osjećam potrebu, dok sam još sposobna, priznati sve što se onda stvarno dogodilo,

zapisati i proslijediti nekome tko to mora znati. Oporavila sam se od bolesti, ali nikada ne znate kad se ona može vratiti. Nadam se da ćete to uzeti u obzir. Noć prije nego što sam povela djecu u brda, sanjala sam o mužu, upravo prije svanuća. Bili su ga unovačili i odveli u rat. San je bio krajnje stvaran i nabijen seksom - jedan od onih snova koji su tako živi da je teško razlikovati san od stvarnosti. U snu smo ležali na velikoj ravnoj stijeni i vodili ljubav. Bila je to svijetlosiva stijena blizu vrha nekakve planine. Cijela stvar je bila veličine dvaju tatamija, površina glatka i vlažna.

Bilo je oblačno i izgledalo kao da se sprema oluja, ali nije bilo nikakva vjetra. Činilo se da je blizu sumrak, i ptice su hitale u gnijezda. Tako smo ondje bili, nas dvoje pod onim oblačnim nebom, šutke smo imali snošaj. Nismo bili dugo u braku u to vrijeme, i rat nas je bio razdvojio. Moje tijelo je gorjelo za mužem. Osjetila sam neopisiv užitak. Iskušavali smo sve moguće položaje i stalno ih ponavljali, dosežući neprekidno vrhunac. To je čudno, sada kad o tome razmišljam, jer smo u stvarnom životu oboje bili tihe, prilično introvertirane osobe. Nikada se ne bismo prepustili strastima na taj način ili iskusili takvu vrtoglavu nasladu. Ali u

snu, prvi put u životu, odbacili smo sva sputavanja i obavljali to kao životinje. Kad sam otvorila oči vani se još nije razdanilo i osjećala sam se veoma čudno. Tijelo mi je bilo teško, i još sam mogla osjetiti muža duboko u sebi. Srce mi je žestoko udaralo i teško mi je bilo disati. Vagina mi je bila mokra, upravo kao poslije snošaja. Činilo mi se kao da sam stvarno vodila ljubav a ne samo sanjala o tome. Neugodno mi je to reći, ali u taj čas sam masturbirala. Gorjela sam od pohote i morala nešto učiniti da se smirim. Poslije sam se kao i obično odvezla biciklom do škole i krenula s djecom prema Owan yami na naš izlet u prirodu. Dok smo se uspinjali brdskom

stazom još sam mogla osjetiti zaostale posljedice seksa. Samo sam trebala zatvoriti oči i već bih osjetila muža kako ulazi u mene i kako njegovo sjeme štrca po stijenkama moje utrobe. Pripijala sam se uz njega svim snagama, noge sam širila koliko sam mogla, gležnjevi su mi se prepletali s njegovim bedrima. Bila sam u nekakvoj omami, iskreno, dok sam djecu vodila uz brijeg. Osjećala sam se kao da sam usred onoga stvarnog, erotičnog sna. Popeli smo se na brdo, stigli do mjesta kojemu smo težili, i upravo kad su se djeca spremala razići u lov na gljive, meni je iznenada došla menstruacija. Nije bilo vrijeme za nju. Posljednja mi je bila prestala tek prije

deset dana, a moja je menstruacija uvijek bila redovita. Možda je onaj erotičan san pokrenuo nešto u mojoj nutrini i otvorio joj put. Nisam došla pripremljena, naravno, a bili smo u brdima daleko od grada. Rekla sam djeci da uzmu kratku stanku, zatim otišla sama daleko u šumu i pobrinula se o sebi najbolje što sam mogla s par ručnika što sam ih ponijela. Bilo je puno krvi, nastao je priličan nered, ali bila sam sigurna da ću nekako izaći na kraj dok se ne vratimo u školu. U glavi mi je bila potpuna praznina, nisam se mogla nimalo usredotočiti. Pekla me je savjest, mogu zamisliti zbog onoga nepotisnuta sna, zbog masturbiranja i zbog seksualnih

maštarija pred djecom. Inače sam bila osobe koja potiskuje takve misli. Zapovjedila sam djeci da pođu brati gljive, i razmišljala kako je bolje da skratimo izlet i vratimo se što prije možemo. U školi bih se mogla bolje očistiti. Sjela sam i promatrala djecu dok su tražila gljive. Stalno sam brojila glave, provjeravala da mi se nitko od njih ne izgubi iz vida. Ali poslije nekog vremena vidjela sam jednog dječačića kako ide prema meni noseći nešto u rukama. Bio je to dječak po imenu Nakata - isti onaj dječak koji se nije osvijestio pa je poslan u bolnicu. Držao je krvave ručnike kojima sam se poslužila. Ostala sam bez daha i nisam mogla vjerovati

svojim očima. Sakrila sam ih jako daleko, izvan pogleda, kamo djeca neće ići. Morate razumjeti da je to najneugodnija stvar za ženu, nešto što ne želite da itko drugi vidi. Nisam imala pojma kako ih je mogao iskopati. Prije nego što sam shvatila što činim počela sam ga pljuskati. Zgrabila sam ga za ramena i snažno pljuskala po obrazima. Možda sam nešto vikala, ne sjećam se. Izgubila sam kontrolu, nisam više bila pri zdravoj pameti. Mislim da je neugodnost morala biti tako velika da sam bila u šoku. Nikada, nikada prije nisam udarila dijete. Ali nisam ja bila ona osoba koja je to činila. Odjednom sam primijetila svu djecu ondje, zurila su u mene. Neka su

stajala, neka sjedila, sva okrenuta prema meni. Bilo je to točno pred njima - ja, koja sam stajala ondje, blijeda, Nakata koji je pao na zemlju od udaraca, krvavi ručnici. Vrijeme kao da je stalo. Nitko se nije maknuo, nitko riječ prozborio. Djeca su bila bezizražajna, njihova lica kao brončane maske. Duboka tišina spustila se na šumu. Čuo se samo cvrkut ptica. Ne mogu izbrisati tu sliku iz pameti. Ne znam koliko je vremena prošlo. Vjerojatno ne toliko dugo, ali meni se činilo kao vječnost - vrijeme koje me je tjeralo na sam rub svijeta. Napokon sam se izvukla iz toga. U svijet oko mene vratila se boja. Sakrila sam krvave

ručnike iza sebe i podignula Nakatu s mjesta gdje je ležao. Stisnula sam ga i ispričavala se najbolje što sam mogla. Pogriješila sam, oprosti, molim te oprosti, preklinjala sam ga. On je izgledao kao da je još u šoku. Oči su mu bile beživotne, i mislim da nije mogao čuti što mu govorim. Držeći ga još u naručju okrenula sam se ostaloj djeci i rekla im da se vrate traženju gljiva Vjerojatno još nisu mogli razumjeti što se dogodilo. Sve je to bilo odveć čudno, odveć naglo. Stajala sam ondje neko vrijeme, držeći čvrsto Nakatu u naručju, osjećajući se kao da želim umrijeti ili iščeznuti. Odmah iza obzora ratno se nasilje nastavljalo, bezbrojni su ljudi

ginuli. Nisam više imala pojma što je pravo a što je krivo. Jesam li stvarno gledala stvaran svijet? Je li ptičji cvrkut koji sam čula bio stvaran? Našla sam se sama u šumi, potpuno zbunjena, krv je obilno tekla iz moje utrobe. Bila sam ljuta, uplašena, zbunjena - sve to pomiješano u jedno. Tiho sam zaplakala, ne ispuštajući zvuka. I tada su djeca popadala. Nisam bila spremna reći vojnim vlastima što se zbilja dogodilo. Bilo je ratno vrijeme, morali smo sačuvati obraz. Tako sam izostavila dio o početku moje menstruacije, o Nakati koji je našao krvave ručnike i o tome kako sam ga udarala. Ponavljam, bojim se da je to stvorilo zapreku na putu kojim ste

istraživali događaj. Možete zamisliti koliko mi je lakše kad sam skinula taj teret sa srca. Bilo je jako čudno što se nijedno dijete nije uopće sjećalo onoga što se zbilo. Nitko nije zapamtio krvave ručnike ili mene kako tučem Nakatu. To je potpuno iščezlo iz njihova uma. Poslije, uskoro nakon događaja, imala sam priliku neizravno ispitati svako dijete i uvjeriti se da je bilo upravo tako. Možda je masovna koma već tada bila počela. Voljela bih reći nekoliko riječi o mladom Nakati, kao njegova nekadašnja razrednica. Što je s njim bilo poslije onog događaja, to stvarno ne znam. Kad

su me ispitivali poslije rata, američki časnik mi je rekao da je prebačen u neku bolnicu u Tokiju i naposljetku povratio svijest. Ali nije mi htio reći ništa određenije. Pretpostavljam da vi, profesore, znate više o tome nego ja. Nakata je bio jedno od petero djece evakuirane iz Tokija u naš grad, bio je najbistriji od njih petero i imao je najbolje ocjene. Imao je vrlo ljupke crte lica i uvijek je bio dobro odjeven. Bio je nježan dječak i nikada se nije gurao gdje ne pripada. U razredu se nikada nije javljao, ali kad bih ga prozvala, uvijek je davao točan odgovor, i kad sam ga pitala za mišljenje logično bi uzvratio. Smjesta je shvaćao, bez obzira na to o čemu se radilo. U svakom

razredu ima takav učenik, onaj koji će naučiti što treba bez nadziranja, za kojega znate da će se jednog dana upisati na vrhunski fakultet i dobiti izvrstan posao. Dijete koje ima urođene sposobnosti. Ali kao njegova učiteljica reći ću nekoliko stvari o njemu koje su me zabrinjavale. Povremeno bih u njemu naslutila osjećaj rezignacije. I kad je dobro svladavao teške zadatke, nikad nije izgledalo da doživljava muku kušnje ili pogreške. Nikada nije uzdahnuo ili pokazao smiješak. Bilo je kao da mora obaviti te stvari, i tako ih je samo obavljao. Djelotvorno je rješavao sve što bi se pred njega postavilo - kao tvornički radnik koji radi na tekućoj

vrpci, s odvijačem u ruci, koji steže vijak na svakom dijelu što stigne u nizu. Nikada nisam upoznala njegove roditelje pa ne mogu ništa pouzdano reći, ali morao je postojati nekakav problem u kući. Vidjela sam dosta sličnih slučajeva. Odrasli stalno podižu letvicu pametnoj djeci, upravo zato što su ona sposobna to svladati. Djeca postanu preopterećena postavljenim zadatcima i postupno gube otvorenost i osjećaj ostvarenja koji im je prirođen. Kad se s njima tako postupa, djeca se zatvore u ljušturu i zadržavaju sve u sebi. Potrebno je mnogo vremena i napora da se ponovno otvore. Dječje se srce dade kovati, ali kad jednom otvrdnu teško ih je vratiti u prijašnje stanje.

Gotovo nemoguće, u većini slučajeva. Ali možda ne bih trebala iznositi svoje mišljenje o tim stvarima, to je uostalom vaše stručno područje. Naslutila sam također trag nasilja u dječakovu odgoju. Katkada bi se vidio blijesak straha u njegovim očima što je izgledalo kao instinktivna reakcija na dugotrajnu izloženost nasilju. Koja je bila razina nasilja, nije bilo načina da doznam. Nakata je bio veoma disciplinirano dijete i dobro je prikrivao strah. Ali kadšto bi se javio nehotičan trzaj, uvijek tako neznatan, nije ga uspijevao prikriti. Znala sam da se nešto nasilno zbilo u njegovu domu. Kad provedete puno vremena s djecom, primjećujete takve stvari.

Seoske obitelji znaju biti prilično nasilne. Roditelji su većinom ratari, svi se bore da sastave kraj s krajem. Iscrpljeni su, obavljaju mukotrpan posao od zore do mraka, a kad malo popiju i naljute se, lako mogu tjelesno nasrnuti. Nije tajna da se takve stvari događaju, i seoska djeca uglavnom to primaju u hodu i prežive bez emocionalnih ožiljaka. Ali Nakatin otac je bio sveučilišni profesor, a majka, koliko sam mogla razabrati iz pisama koja mi je pisala, bila je dobro obrazovana žena. Gradska obitelj iz gornje srednje klase, drugim riječima. Ako je bilo nekog nasilja u takvoj obitelj, moralo je biti nešto kompliciranije i neizravnije od onoga što doživljuju seoska djeca. Vrsta

nasilja koje dijete nosi zapreteno u svojoj nutrini. Zbog toga sam osobito žalila što sam ga udarila onog dana na brijegu, učinila to nesvjesno ili ne. Nipošto nisam smjela onako postupiti, i otada stalno osjećam krivicu i stid. Još više žalim zato što je Nakata – pošto je odvučen od roditelja i smješten u nepoznatu okolinu - prije onog događaja bio napokon na rubu da mi se otvori. Onakvo nasilje kakvo sam tada pokazala moglo je biti poguban udarac osjećajima koji su pupali u njemu. Nadala sam se da ću imati priliku popraviti štetu koju sam prouzročila, ali okolnosti su drukčije nalagale. Nakata je prevezen u Tokio u bolnicu, i dalje bez

svijesti, i nikada ga više nisam vidjela. To žalim do dana današnjega. Još mogu vidjeti izraz njegova lica dok sam ga tukla. U taj čas je osjećao užasan strah i rezignaciju. Žao mi je, nisam namjeravala napisati ovako dugačko pismo, ali ima još jedna stvar koju moram spomenuti. Istinu govoreći, kad je moj muž poginuo na Filipinima uoči svršetka rata, nisam doživjela takav šok. Nisam osjetila nikakav očaj ili gnjev - tek dubok osjećaj bespomoćnosti. Uopće nisam plakala. Već sam znala da će negdje, na nekom dalekom bojištu, moj muž izgubiti život. Čitavu godinu dana prije toga, otkad su se dogodile sve ove stvari o

kojima sam upravo pisala - onaj erotski san, moja menstruacija koja je počela prije vremena, kad sam istukla Nakatu, kad su djeca zapala u onu tajanstvenu komu - prihvaćala sam smrt svoga muža kao neizbježnu stvar, kao nešto čemu je suđeno da se zbije. Tako je vi jest o njegovoj smrti samo potvrdila ono što sam već znala. Cijelo iskustvo na brijegu bilo je onkraj svega što sam ikada iskusila. Osjećam se kao da sam u onoj šumi ostavila dio svoje duše. Na kraju, htjela bih izraziti nadu da ćete i dalje imati uspjeha u istraživanju. Želim vam dobro zdravlje. Iskreno vaša

Poglavlje 13 Prošlo je dvanaest, jedem ručak i zurim u vrt, kad se primakne Oshima i sjedne pokraj mene. Danas sam velik dio knjižnice prisvojio za sebe. Kao i uvijek moj ručak je najjeftinije gotovo jelo iz male prodavaonice na kolodvoru. Razgovaramo neko vrijeme, i Oshima me nagovara da uzmem pola njegovih sendviča. - Danas sam ih napravio više, upravo za tebe - navaljuje. - Nemoj to krivo shvatiti, ali izgledaš kao da ne jedeš. - Pokušavam postići da mi se smanji želudac - objašnjavam.

- Namjerno? - upita on. Kimnem potvrdno. - Ti to činiš da uštediš novac? Ponovno kimnem. - To mogu razumjeti, ali u tvojoj dobi moraš jesti, i nasititi se kad god ti se pruži prilika. Potrebna ti je hrana. Sendvič koji mi nudi izgleda ukusno. Zahvaljujem mu i počinjem ga jesti. Dimljeni losos, potočarka i loćika na mekom bijelom kruhu. Kora je fino hrskava, a hren i maslac upotpunjuju sendvič. - Jeste li ovo sami napravili? upitam. - Nema nikoga da to napravi umjesto mene - kaže on. Nalijeva crnu kavu iz termosice u

šalicu, dok ja pijem mlijeko iz malog tetrapaka. - Što čitaš ovih dana? - Sabrana djela Natsumea Sosekija - kažem. - Još nisam čitao neke njegove romane, tako mi se pruža sjajna prilika da ih sve pročitam. - Toliko ga voliš da želiš pročitati sve što je napisao? - upita Oshima. Kimnem potvrdno. Para se diže iz šalice u njegovoj ruci. Vani je tamno i oblačno, ali barem je prestala kiša. - Koje si njegove romane pročitao otkad si došao ovamo? - Završio sam Rudara, a sada sam na Makovima. - Rudara, ha? - kaže Oshima,

očevidno tragajući za nejasnim sjećanjem na tu knjigu. - To je priča o studentu iz Tokija koji završi kao radnik u rudniku, je li tako? I prolazi kroz sve one teškoće s drugim rudarima da bi se naposljetku vratio u vanjski svijet? Roman osrednje dužine, koliko se sjećam. Čitao sam ga prije mnogo vremena. Zaplet nije ono što normalno očekujete od Sosekija, i stil je također prilično nedotjeran. Ne ubraja se među njegove najbolje romane. Što ti se u njemu sviđa? Pokušavam zaodjenuti u riječi svoje dojmove o romanu, ali treba mi Čavkina pomoć - treba mi se pojaviti odakle god došao, široko raširiti krila i pronaći prave riječi za mene.

- Glavni lik je iz bogate obitelji kažem - ali ima neku vezu koja se raskine te on pada u depresiju i bježi od kuće. Dok luta naokolo, pristupi mu onaj sumnjivi lik i traži od njega da radi u rudniku, a on se samo zaputi za njim i nađe se kako radi u rudniku Ashio. Duboko je dolje pod zemljom, i prolazi kroz svakakva iskustva koja prije nije mogao ni zamisliti. Taj bezazleni bogati mladić zatekne se kako gmiže u talogu društva. Pijuckam mlijeko i pokušavam složiti ono što želim reći. Prođe neko vrijeme prije nego se Čavka vrati, ali Oshima strpljivo čeka. - U rudnicima doživljava ona iskustva na život i smrt. Naposljetku

izlazi i vraća se svom starom životu. Ali ništa u romanu ne pokazuje da je što naučio iz tih iskustava, da mu se život promijenio, da je sada duboko razmislio o značenju života ili započeo ispitivati društvo ili bilo što. Ne stječe se dojam da je sazreo. Obuzima vas čudan osjećaj kad završite knjigu. Kao da se pitate što je Soseki zapravo htio reći. Kao da stvarno ne znate što postiže, i to je dio koji s vama ostaje. Ne znam to dobro objasniti. - Tako je Rudar sasvim drukčije strukturiran nego, recimo, Sosekijev Sanshiro, tipični moderni roman odrastanja? Kimnem potvrdno. - Ne znam mnogo o tome, ali možda ste u pravu.

Sanshiro odrasta u priči. Nailazi na zapreke, procjenjuje stvari, svladava teškoće, zar ne? Ali junak u Rudaru je različit. On samo promatra kako se stvari događaju i sve ih prihvaća. Hoću reći, povremeno daje svoje mišljenje, ali ništa naročito duboko. Umjesto toga samo mašta o svojoj ljubavnoj vezi. Izlazi iz rudnika gotovo isti kakav je bio kad je ušao. Nema svijesti da je to bilo nešto što je sam odlučio učiniti, ili da je imao izbor. On je nekako sasvim pasivan. Ali ja mislim da su ljudi u stvarnom životu takvi. Nije lako donositi odluke na svoju ruku. - Vidiš li sebe nekako slična junaku Rudara? Odmahujem glavom. - Ne, nikada

nisam o tome tako mislio. - Ali ljudi se moraju za nešto uhvatiti - kaže Oshima. - Moraju. Ti činiš to isto, iako to ne shvaćaš. To je kao što Goethe reče: Sve je metafora. Mozgam o tome neko vrijeme. Oshima otpija gutljaj kave. - U svakom slučaju, to je zanimljiv pristup Rudaru. Osobito kad ste obojica bjegunci. To me navodi da ga ponovno pročitam. Dovršavam sendvič, gnječim već prazan tetrapak i bacam ga u kantu za smeće. - Oshima - velim, odlučivši sve otvoreno iznijeti - našao sam se u nekakvu škripcu, a vi ste jedini od koga mogu zatražiti savjet. On široko otvori obje ruke s

kretnjom koja kaže: samo naprijed. - Duga je to priča, ali nemam gdje noćas prespavati. Imam vreću za spavanje, tako mi ne treba futon ili krevet ili bilo što. Samo krov nad glavom. Znate li kakvo slično mjesto u blizini? - Pretpostavljam da ne misliš na hotel ili prenoćište? Odmahujem glavom. - Novac je faktor. Ali također se nadam da neću previše upadati u oči. - Policijskom odjelu za mlade, kladio bih se. - Da. Oshima o tome razmisli neko vrijeme pa kaže: - Dobro, mogao bi ostati ovdje.

- U knjižnici? - Sigurno. Ima krov, također praznu sobu koju nitko ne koristi po noći. - Ali mislite li da je to u redu? - Naravno, morat ćemo najprije urediti neke stvari. Ali moguće je. Ili nije nemoguće, rekao bih. Siguran sam da to mogu srediti. - Kako to? - Ti voliš čitati dobre knjige, razmišljati o stvarima na vlastit način. Čini se da si u dobrom tjelesnom stanju, i neovisan si tip čovjeka. Voliš voditi uredan život i imaš veliku snagu volje. Hoću reći, snagu volje da čak smanjiš svoj želudac, je li tako? Govorit ću s gospođicom Saeki o tome da budeš moj pomoćnik i stanuješ u praznoj sobi u

knjižnici. - Želite da budem vaš pomoćnik? - Nećeš imati puno posla - kaže Oshima. - Uglavnom ćeš mi pomagati da otvorimo i zatvorimo knjižnicu. Unajmljujemo profesionalce da obavljaju veća čišćenja ili da unose stvari u računalo. Izuzevši to, nema se bogzna što raditi. Možeš samo čitati što god hoćeš. Dobro zvuči? - Da, naravno... - Nisam siguran što bih rekao. - Ali mislim da gospođica Saeki neće na to pristati. Meni je tek petnaest godina, i bjegunac sam o kojemu ona ništa ne zna. - Ali gospođica Saeki je... kako bih to rekao? - započne Oshima, zatim neočekivano zastane, tražeći pravu riječ.

- Malo različita. - Različita? - Ona stvarima pristupa različito od drugih ljudi. Kimnem. Različito pristupa stvarima? Što to znači? - Hoćete reci da je ona neobična osoba? Oshima zaklima glavom. - Ne, ne bih to rekao. Ako govoriš o neobičnima, to bih bio ja. Ona jednostavno nije sputana konvencionalnim načinima obavljanja stvari. I dalje nastojim odgonetnuti razliku i zme đ u različitog i neobičnog, ali odlučujem odustati od daljnjih pitanja. Za neko vrijeme. Poslije stanke Oshima kaže: - Ali ostati večeras ovdje, to je ipak problem.

Zato ću te odvesti drugamo, gdje možeš ostati koji dan dok ne sredimo stvari. To ti ne smeta, je li? Malo je podalje. - Nema problema - kažem. - Knjižnica se zatvara u pet - kaže Oshima - a ja moram dovesti u red neke stvari, pa ćemo tako krenuti u pet i trideset. Odvest ću te onamo autom. Nitko sada ne stanuje ondje. I ne brini se - to mjesto ima krov. - Zahvalan sam. - Možeš mi zahvaliti kad stignemo onamo. Možda to ne bude ono što zamišljaš. Vraćam se u čitaonicu i nastavljam gdje sam prekinuo čitanje Makova. Nisam brz čitatelj. Volim se zadržati na

svakoj rečenici, uživajući u stilu. Ako mi se ne sviđa kako je napisano, prestajem. Upravo prije pet završavam roman, vraćam ga na policu, zatim sjedam natrag na sofu, zatvaram oči i razmišljam o onome što se dogodilo prošle noći. O Sakuri. O njezinoj sobi. O onome što mi je učinila. Sa svim zapletima i preokretima kako su se razvijali događaji. U pet i trideset stojim ispred knjižnice čekajući Oshimu. On me vodi straga do parkirališta i sjedam u njegova zelena sportska kola. Mazda Miata sa spuštenim krovom. Moja uprtnjača je prevelika za mali prtljažnik, pa je privezujemo na stražnji nosač. - Dugačka je vožnja, pa ćemo usput

stati da večeramo - kaže Oshima. Okreće ključ i pali motor. - Kamo putujemo? - Kochi - odgovara on. - Jesi li kad bio ondje? Odmahujem glavom. - Koliko je daleko? - Trebat će nam oko dva i pol sata dok stignemo kamo smo krenuli. Na jug, preko planina. - Ne smeta vam ići tako daleko? - Sve je u redu. Do tamo je ravna cesta, i još se vidi. A imam pun rezervoar. Vozimo se sumračnim gradskim ulicama, zatim izlazimo na autocestu krećući na zapad. Oshima glatko mijenja trake, klizeći između drugih kola, bez

napora prebacuje brzine. Svaki put se brujanje motora neznatno promijeni. Dok mijenja brzine i stišće do daske, mali auto uskoro klizi preko sto pedeset. - Auto je posebno ugođen, tako da ima veliko ubrzanje. Ovo ti nije obična Miata. Znaš li nešto o automobilima? Odmahujem glavom. Automobili definitivno nisu moja specijalnost. Uživate li u vožnji? - pitam. - Liječnik me je natjerao da se okanim svih riskantnih sportova. Tako umjesto toga vozim. Kompenzacija. - Imate li kakvih problema? - Medicinski naziv je prilično dug, ali to je neka vrsta hemofilije - nehajno kaže Oshima. - Znaš li što je to? - Mislim da znam - velim. Učio

sam o tome na satu biologije. -Kad počnete krvariti ne možete to zaustaviti. To je genetski, kad se krv ne zgrušava. - Točno. Ima svakojakih hemofilija, a moja vrsta je prilično rijetka. Nije to toliko loš tip bolesti, ali moram paziti da se ne ozlijedim. Ako počnem krvariti moram otići u bolnicu. Osim toga, ovih je dana problem sa zalihama krvi u bolnicama. Umirati polaganom smrću od AIDS-a nije moj izbor. Zato sam uspostavio neke veze u gradu da me opskrbe zdravom krvi, za svaki slučaj. Zbog moje bolesti ne idem na izlete. Osim redovitog pregleda u sveučilišnoj bolnici u Hirošimi, jedva da ikada napuštam grad. Ipak to nije toliko loše ionako nikada nisam toliko volio

putovanja ili sportove. Ne smijem se služiti kuhinjskim nožem, zato je svako stvarno kuhanje isključeno, što je sramota svoje vrste. - Vožnja je prilično opasan sport kažem mu. - To je različita vrsta opasnosti. Kada god vozim nastojim ići najbrže što mogu. Ako doživim udes u brzoj vožnji neću završiti samo s porezanim prstom. Ako izgubiš mnogo krvi, nema nikakve razlike između hemofiličara i bilo koga drugoga. To izjednačuje stvari, jer su vam jednaki izgledi da ćete preživjeti. Ne moraš voditi računa o stvarima kao što je zgrušavanje krvi ili bilo što, i možeš umrijeti bez ikakva žaljenja. - Shvaćam.

- Ne brini se - smije se Oshima. neću doživjeti udes. Oprezan sam vozač i ne pretjerujem. I vrhunski održavam svoja kola. Osim toga, kad budem umirao želim to učiniti tiho, potpuno sam. - Povesti nekoga sa sobom, dakle, ni to ne dolazi u obzir. - Pogodio si. Zaustavljamo se na nekom odmorištu da večeramo u restoranu. Uzimam piletinu i salatu, on naručuje curry od morskih plodova i salatu. Tek nešto da ispunimo želudac, to je najbolje što se o tome može reći. Oshima plati račun i ponovno sjedamo u kola. Već se smračilo. On pritišće gas i brzinomjer

naglo skače uvis. - Smeta li ti ako stavim neku glazbu? - pita Oshima. - Ne smeta, naravno - odvratim. Pritisne dugme za CD i počne neka klasična glazba na klaviru. Slušam neko vrijeme, odgonetavajući glazbu. Znam da nije Beethoven, a nije ni Schumann. Vjerojatno netko tko je došao između njih. - Schubert? - upitam. - Pogodio si - odgovori on. Ruke su mu na gornjem dijelu upravljača, baca pogled na me. - Voliš li Schuberta? - Ne osobito - kažem mu. - Kad vozim drago mi je slušati Schubertove sonate za klavir, jako glasno. Znaš li zašto?

- Pojma nemam. - Jer je jedna od najtežih stvari na svijetu dobro odsvirati Schubertove sonate za klavir. Posebno ovu, Sonatu u D-duru. Taj je komad teško svladati. Neki pijanisti mogu savršeno odsvirati jedan ili možda dva stavka, ali ako slušaš sva četiri stavka kao objedinjenu cjelinu, nikada je nitko nije ukrotio. Mnogi glasoviti pijanisti pokušali su biti na visini izazova, ali kao da uvijek nešto nedostaje. Nema nikada nijednoga da bi se moglo reći: Da! Uspio je! Znaš li zašto? - Ne - odgovorim. - Jer je ta sonata sama po sebi nesavršena. Robert Schumann je dobro razumio Schubertove sonate, i ovu je

nazvao "nebeski dosadnom". - Ako je kompozicija nesavršena, zašto bi je toliko pijanista pokušavalo svladali? - Dobro pitanje - kaže Oshima, i zastaje dok glazba ispunjava tišinu. Nemam neko veliko objašnjenje za to, ali jednu stvar mogu reći. Djela koja imaju u sebi stanovito nesavršenstvo privlačna su upravo zbog toga razloga ili su barem privlačna stanovitim tipovima ljudi. Baš kako tebe privlači Sosekijev Rudar. Ima u njemu nešto što te uvlači, više nego potpunije ostvareni romani kao Kokoro ili Sanshiro. Otkrivaš nešto što ti povuče srce - ili bismo možda trebali reći da djelo otkriva tebe. Schubertova sonata u D-

duru je nekako ista stvar. - Da se vratim na pitanje - kažem ja - zašto slušate Schubertove sonate? Osobito kada vozite? - Ako sviraš Schubertove sonate kako su napisane, osobito ovu, to nije umjetnost. Kao što je Schumann istaknuo, ona je preduga i odveć pastoralna, a tehnički odveć jednostavna. Odsviraj je takvu kakva jest i ona je plitka i bljutava, nekakva prašna starina. Zbog toga svaki pijanist koji se nje dohvati uvijek dodaje nešto svoje, nešto ekstra. Kao ovaj - čuješ li kako je artikulira ovdje? Dodaje rubato. Usklađuje ritam, modulaciju, što god. Ne mogu je drukčije držati na okupu. Ipak moraju biti oprezni, inače svi oni ekstra

dodaci unište dostojanstvo skladbe. Onda to nije više Schubertova glazba. Svaki pijanist koji je svirao ovu sonatu bori se s istim paradoksom. Posluša malo glazbu, mumljajući melodiju, zatim nastavi. - Zbog toga volim slušati Schuberta dok vozim. Kao što rekoh, zato što su sve izvedbe nesavršene. Napeta, umjetnička vrsta nesavršenosti stimulira ti svi jest, drži te budnim. Ako slušam neku iznimno savršenu izvedbu neke iznimno savršene skladbe dok vozim, mogao bih poželjeti da sklopim oči i poginem na licu mjesta. Ali slušajući Ddur mogu osjetiti granice onoga za što su ljudi sposobni - da se stanovit tip savršenstva može ostvariti samo kroz

bezgranično nagomilavanje nesavršenoga. Osobno, mene to ohrabruje. Znaš li na što ciljam? - Donekle... - Oprosti - kaže Oshima. Naginjem tomu da me ponese tema. - Ali postoji mnogo vrsta i stupnjeva nesavršenstva, zar ne?- velim. - Sigurno, naravno. - Komparativno govoreći, koja je izvedba Sonate u D-duru po vašem mišljenju najbolja? - To je teško pitanje. - Oshima se malo zamisli. Prebaci u nižu brzinu, skrene u sporiji trak, brzo propusti hladnjaču s osamnaest kotača, prebaci u višu i vrati se u naš trak. - Ne bih te htio uplašiti, ali zelena je Miata vozilo koje

se najteže uočava na autocesti po noći. Tako je niska, i k tomu zelena se boja pretapa u tamu. Vozači kamiona posebno je ne mogu vidjeti iz visokih kabina. To može biti opasna stvar, naročito u tunelima. Sportska kola bi stvarno trebala biti crvena. Onda bi se isticala. Zbog toga su Ferrariji većinom crveni. Ali meni se slučajno sviđa zeleno, makar zbog toga stvari bile opasnije. Zeleno je boja šume. Crveno je boja krvi. Pogleda na sat i nastavi mumljati prateći glazbu. - Općenito bih rekao da Brendel i Ashkenazy daju najbolje izvedbe, iako me uopće ne diraju emocionalno. Schubertova glazba provocira i ruši temelje svijeta na koji

smo navikli. To je bit romantizma, a Schubertova glazba je sinonim za romantizam. I dalje slušam sonatu. - Što ti misliš? Pomalo dosadno? upita on. - Pomalo - slažem se. - Schuberta možeš cijeniti ako sam vježbaš. Sa mnom je bilo slično kad sam ga prvi put slušao - bio mi je glupo dosadan. To je prirodno za nekoga tvojih godina. S vremenom ćeš ga cijeniti. Ljudi se umore od stvari koje nisu dosadne, ali se ne umore od onoga štojest dosadno. Zamisli. Meni bi moglo biti zabavno kad se dosađujem, ali ne bi bilo kad se od nečega umaram. Većina ljudi ne može razlikovati to dvoje.

- Kažete da ste neobična osoba. Mislite li zbog hemofilije? - Dijelom i zato - kaže on demonski se smješkajući. - Ali, ima tu i još toga. Schubertova dugačka "Nebeska" sonata završi, ne slušamo više glazbu. Umuknemo, i svaki od nas ispunjava tišinu vlastitim slučajnim mislima. Odsutno zurim i znakove koji promiču. Na raskrižju skrećemo na jug i cesta zalazi u planine, jedan dug tunel za drugim. Oshima se snažno koncentrira svaki put kad prestiže neko vozilo. Prolazimo kraj brojnih sporih kamiona na cesti, i svaki put čuje se šištav jecaj zraka, kao da je istrgnuta nečija duša. Povremeno gledam natrag da provjerim

je li moja uprtnjača dobro svezana. - Mjesto kamo idemo duboko je u planinama, nije baš najudobnije prebivalište na svijetu - kaže Oshima. Sumnjam da ćeš ikoga drugog vidjeti dok budeš ondje. Nema radija, ni TV-a, ni telefona. Sigurno ti ne smeta? - Ne smeta - odvratim. - Navikao si biti sam - komentira Oshima. Ja kimnem. - Ali samoća dolazi u različitim oblicima. Ono što ćeš ondje naći moglo bi biti malo neočekivano. - Kako to? Oshima podigne most svojih naočala. - Stvarno ne mogu reći. Može se promijeniti, ovisi o tebi.

Izlazimo s autoceste i spuštamo se niz užu regionalnu cestu. Duž ceste blizu izlaza leži neki gradić. Oshima se zaustavi kraj samoposluge i kupi namirnica gotovo više nego što možemo ponijeti - voće i povrće, krekeri, mlijeko i mineralna voda, hrana u konzervama, kruh, instant hrana u kesicama, većinom stvari koje ne zahtijevaju mnogo kuhanja. Počnem izvlačiti novčanik, ali on odmahne glavom i sve plati. Vratimo se u kola, nastavimo vožnju. Držim vrećice koje nisu mogle stati u prtljažnik. Čim smo napustili onaj gradić oko nas sve postaje mračno. Nema kuća, tek pokoji automobil, a cesta je tako uska da se dvoja kola teško mimoilaze. Oshima pali duga svjetla i

juri naprijed, kočeći, ubrzavajući, prebacujući iz druge u treću i obratno. Njegov je izraz ukočen dok se usredotočuje na vožnju, usne stisnute, oči prikovane uz točku ispred nas u mraku, desna ruka steže vrh upravljača, lijeva spremna za akciju na ručici mjenjača. Oštra strmina pojavljuje se nama slijeva. Čini se kao da je dolje neki planinski potok. Okuke postaju oštrije, cesta skliskija, i nekoliko se puta stražnji dio kola zanosi, ali odlučim da se zbog toga ne brinem. Kad je u pitanju Oshima, imati ovdje udes najvjerojatnije ne dolazi u obzir. Moj sat pokazuje da će uskoro devet. Otvaram prozor i puštam da

hladan zrak navali unutra. Ovdje sve zvuči drukčije. U planinama smo, sve dublje zalazimo. Odahnem s olakšanjem kad se cesta napokon odvoji od strmina i skrene u šumu. Drveće se magično uzdiže iznad nas. Naša svjetla ližu debla, obasjavajući jedno za drugim. Asfaltiranu cestu ostavili smo iza sebe, pod gumama skaču kamenčići koji se odbijaju od dna kola. Amortizeri plešu gore-dolje po neravnu putu. Nema mjeseca, ni zvijezda. Povremena kišica poškropi vjetrobran. - Dolazite li često ovamo? upitam. - Nekada sam dolazio. Sada, kraj posla i svega ostaloga ne mogu dolaziti tako često. Moj stariji brat je surfer i

živi na obali u Kochiju. Ima ondje dućan i pravi daske za surfanje. Katkada dolazi ovamo. Ti surfaš? - Nikada nisam pokušao - kažem mu. - Ako ti se pruži prilika, neka te moj brat pouči. Jako je dobar - kaže Oshima. - Ako ga upoznaš vidjet ćeš da nije kao ja. On je visok, preplanuo, pomalo tih, ne toliko druželjubiv, i voli pivo. I ne bi razlikovao Schuberta od Wagnera. Ali mi zbilja dobro napredujemo. Nastavljamo cestom kroz gustu šumu i napokon skrećemo. Oshima zaustavlja kola, pušta motor da radi, izlazi, otključava neku žičanu ogradu i otvara prolaz. Vozimo se unutra i

nastavljamo zavojitim, neravnim putem do čistine gdje put završava. Oshima zaustavi auto, duboko odahne i objema rukama zabaci kosu natrag, zatim ugasi motor i povuče ručnu kočnicu. Ventilator još zuji, hladeći pregrijani motor dok se para diže iz poklopca, ali čim se ugasi motor na nas padne teška tišina. Čujem potočić u blizini, slabašan zvuk vode. Visoko iznad nas vjetar simbolično šumi. Otvaram vrata i izlazim. Krpice studeni vise u zraku. Imam na sebi mornarsku jaknu povrh majice i zatvaram je do vrata. Pred nama je mala građevina, drvena koliba naizgled, premda je premračno da bi se mnogo vidjelo.

Automobilska svjetla još gore, Oshima se polako približava kolibi, s lampom u ruci, penje se stubama na trijem, vadi ključ i otključava vrata. Ulazi unutra, kresne šibicom i upali svjetiljku. Zatim izlazi na trijem držeći svjetiljku i objavljuje: - Dobro došli u moju kuću. Sve izgleda kao crtež u starinskoj knjizi priča. Penjem se uza stube i ulazim. Oshima pali veću svjetiljku što visi sa stropa. Koliba se sastoji od jedne velike prostorije nalik na kutiju. U kutu je malen krevet, stol i dvije drvene stolice, stara sofa, beznadno pohaban tepih - hrpa starog pokućstva koje nitko nije htio, reklo bi se, tek nabacanog skupa. Tu je polica od

cementnih blokova i dasaka prepuna knjiga, korice su im izlizane kao da su se mnogo čitale. Tu je i stari ormar za odjeću. I jednostavna kuhinja s radnom plohom, malen plinski štednjak, i sudoper ali bez tekuće vode. Umjesto toga pretpostavljam da za vodu služi aluminijsko vjedro. Lonac i kotlić na polici, plus tava koja visi na zidu. A u sredini prostorije nalazi se crna peć na drva. - Moj brat je sagradio ovu kolibu gotovo sam. Uzeo je grubu brvnaru za drvosječe i potpuno je preuredio. Spretan je u rukama. Tada sam bio još malen i nešto sam pomagao, pazeći da se ne porežem i slično. Prilično je primitivna. Nema struje. Nema tekuće

vode. Nema kupaonice. Jedino moderno pomagalo je plin propan. - Oshima nalijeva malo mineralne vode u lonac i stavlja je da uzavrije. - Moj djed je nekada bio vlasnik ove planine. Bio je prilično bogat čovjek u Kochiju, s mnogo posjeda. Umro je prije deset godina, pa smo brat i ja naslijedili gotovo cijelu planinu. Nijedan drugi rođak nije ju htio. Predaleko je od uhodanih puteva, i ne vrijedi mnogo. Ako bismo htjeli uzgajati šumu za sječu drva, morali bismo zaposliti ljude i to bi previše stajalo. Razmičem zavjesu na prozoru. Zid posvemašnje tame je sve što mogu vidjeti. - Bio sam upravo tvojih godina -

kaže Oshima, umačuci vrećice kamilice u lonac. - Običavao sam često dolaziti ovamo i živjeti sam. Ne vidjeti nikoga, ni s kim ne razgovarati. Brat me je na to gotovo prisiljavao. Nije uobičajeno činiti to nekom tko ima moju bolest preopasno je za takve osobe da budu same na osamljenu mjestu. Ali moj brat se nije obzirao. - Naslanja se na radnu plohu, čekajući da voda uzavrije. - Nije me pokušavao disciplinirati ili bilo što. samo |e vjerovao da mi je to potrebno. Mogao sam mnogo čitati, razmišljati o stvarima. Istinu govoreći, poslije nekog vremena teško sam odlazio u školu. Između mene i škole razvijala se nekakva uzajamna mržnja. Bio sam različit od sviju drugih. Zbog milosrdna

srca pustili su me da završim osnovnu školu, a poslije toga bio sam prepušten sebi, uglavnom. Baš kao ti. Jesam li ti sve ovo već ispričao? Odmahujem glavom. - Jeste li zbog toga tako ljubazni sa mnom? - Dijelom i zato - kaže on, pa zastane. - Ali ne samo zbog toga. Oshima mi pruži šalicu čaja i počne ispijati svoj. Moji su živci napeti nakon duge vožnje, i kamilica je upravo ono što mi je potrebno da se smirim. Oshima pogleda na sat. - Bolje je da pođem, zato mi dopusti da ti sve objasnim. Tu je u blizini krasan potok kojim se možeš poslužiti za vodu. Dolazi iz izvora pa je možeš slobodno piti. Mnogo je bolja nego ove boce mineralne

vode. Straga su složena drva za ogrjev pa nalozi peć ako ti bude hladno. Ovdje bude prilično svježe. Nekoliko sam je puta ložio u kolovozu. Peč možeš rabiti i za jednostavna kuhanja. Ako ti treba kakvo drugo oruđe ili bilo što, pogledaj u šupi iza kolibe. I možeš slobodno nositi svu staru odjeću moga brata koju nađeš u ormaru. Njemu ne smeta ako netko nosi njegovu odjeću. Oshima se podboči i još jednom preleti pogledom po kolibi. - Nije neko romantično utočište, to je sigurno. Ali poslužit će za jednostavan život. Moram te upozoriti na jednu stvar - nemoj ići predaleko u šumu. Šuma je doista gusta, i kroz nju nema dobrih staza. Stalno drži kolibu na oku. Lako se čovjek izgubi ako

odeš dalje, i teško je naći put natrag. Jedanput sam ondje doživio strašno iskustvo. Bio sam samo par stotina koraka odavde, ali sam pola dana proveo hodajući u krugu. Možeš pomisliti kako je Japan mala zemlja, kako nema mogućnosti da se izgubiš u šumi. Ali kad se jednom izgubiš u ovim šumama, vjeruj mi, ostaneš izgubljen. Spremam to u glavu za buduću uporabu. - I ne bih silazio s planine, osim u slučaju nužde. Predaleko je od svih drugih kuća. Samo čekaj ovdje, i ja ću se vratiti za nekoliko dana da te pokupim. Imaš dovoljno hrane da preživiš. Usput rečeno, imaš li mobitel? - Imam - kažem mu, pokazujući na

uprtnjaču. On mi se osmijehne. - Neka ostane u uprtnjači. Ovdje neće raditi, nalaziš se izvan dosega. Naravno, ni radio ne može raditi. Odsječen si od svijeta. Mogao bi puno toga pročitati. Odjednom se sjetim veoma praktična pitanja. - Ako nema kupaonice, gdje ću poći na zahod? Oshima široko raširi obje ruke. Sva je šuma tvoja. Čini što hoćeš.

Poglavlje 14 Nakata je obilazio prazno gradilište nekoliko dana. Jednog je jutra padala jaka kiša, pa je proveo dan u svojoj sobi baveći se jednostavnim rezbarstvom, ali inače je provodio vrijeme sjedeći u korovlju i čekajući da se pojavi nestala mačka boje kornjačevine ili čovjek s čudnim šeširom. Ali nije imao sreće. Na kraju svakog dana Nakata bi se zaustavio kraj kuće onih ljudi što su ga unajmili i kazao im kako napreduje potraga - kamo je išao, kakve je informacije uspio skupiti. Vlasnik mačke platio bi mu dvije tisuće jena, njegovu uobičajenu svotu. Nitko nije službeno

odredio tu pristojbu, samo se naokolo proširio glas da u susjedstvu ima neki vrstan pronalazač mačaka i nekako se uspostavila ta nadnica. Ljudi bi mu uvijek dali i nešto osim novca - hranu, kadšto odjeću. Jednom je dobio nagradu od osam tisuća jena kad je doista našao nestalu mačku. Nakatu nisu stalno molili da traga za nestalim mačkama, tako da zbroj prikupljenih pristojba nije svakog mjeseca bio velik. Starija njegova braća plaćala su režije od nasljedstva koje su roditelji ostavili Nakati - što nije bilo previše za početak - a živio je od mršavih ušteda i mjesečne gradske potpore za starije invalide. Uspijevao je proći sa samom potporom, pa je novac

od traženja mačaka mogao trošiti kako je htio, a njemu se to činilo kao znatna svota. Ali katkada mu nije padalo na pamet kako bi ga potrošio, ništa osim da uživa u svojoj omiljenoj jegulji na žaru. Ići na banku ili imati štedni račun u poštanskom uredu zahtijevalo je ispunjavanje formulara, pa je sav preostali novac skrivao ispod tatamija u svojoj sobi. To što je bio sposoban razgovarati s mačkama bila je Nakatina mala tajna. Znali su je samo on i mačke. Ljudi bi pomislili da je lud kad bi to spomenuo, zato je o tome šutio. Svi su znali da nije jako bistar, ali biti glup i biti lud to su potpuno različite stvari. Katkada bi naišli ljudi dok je bio u

duboku razgovoru s nekom mačkom, ali kao da ih nikada nije bilo briga. Nije bilo tako neobično, uostalom, vidjeti stariju čeljad kako razgovara sa životinjama kao da su ljudi. Ali ako bi tko slučajno komentirao njegove sposobnosti s mačkama i rekao nešto poput: Gospodine Nakata, kako to da tako dobro poznajete mačje navike? Gotovo bi se reklo da znate s njima razgovarati, on bi se samo nasmiješio i prešao preko toga. Nakata je uvijek bio ozbiljan i uglađen, ugodna osmijeha, i bio je omiljen među kućanicama u susjedstvu. Pomagao je i njegov uredan izgled. Iako je bio siromašan, Nakata je uživao u kupanju i pranju rublja, a gotovo nova odjeća koju su mu često

davali njegovi klijenti samo je pojačavala njegovu izrazitu pojavu. Neki komadi odjeće - majica za golf boje lososa s natpisom Jack Nicklaus, primjerice - nisu mu točno pristajali, ali to Nakati nije smetalo samo ako su bili uredni i čisti. Nakata je stajao pred ulaznim vratima, podnoseći isprekidano izvješće svojoj trenutnoj klijentici, gđi Koizumi, o potrazi za njezinom mačkom, Gomom. - Nakata je napokon dobio neke informacije o maloj Gomi - započe on. Osoba po imenu Kawamura reče da je prije nekoliko dana vidio mačku koja sliči na Gomu prijeko na praznom gradilištu, na onome s ogradom, prijeko

u drugom bloku. To je dvije velike ceste odavde, i reče da je dob, dlaka i ogrlica sve isto kao u Gome. Nakata je odlučio držati stražu na praznom gradilištu, pa tako uzmem ručak i sjedim ondje svaki dan, od jutra do zalaska sunca. Ne, nemojte se zbog toga brinuti - imam puno slobodna vremena, uopće mi ne smeta osim ako pada jaka kiša. Ali ako mislite da više nije potrebno, gospođo, da budem na straži, onda mi to kažite. Odmah ću prestati. Nije joj rekao da taj g. Kawamura nije osoba nego smeđi prugasti mačak. To bi, mislio je, samo kompliciralo stvari. Gđa Koizumi mu je zahvalila. Njezine dvije kćerčice bile su potištene

otkad je njihova ljubimica iznenada nestala, izgubile su apetit. Majka im nije mogla to objasniti tako da im kaže kako mačke imaju običaj povremeno nestati. Ali usprkos tomu što su djevojčice doživjele šok, ona nije imala vremena ići po gradu i tražiti njihovu mačku. Zbog toga se još više obradovala kad je našla osobu kao što je Nakata koji će, za pukih dvije tisuće jena na dan, učiniti sve što može u traganju za Gomom. Nakata je bio nastran star čovjek, i nekako je čudno govorio, ali ljudi su tvrdili da je pravi genij kad je posrijedi pronalaženje mačaka. Znala je da o tome ne bi smjela tako misliti, ali starac nije izgledao dovoljno bistro da bi ikoga prevario. Pružila mu je novac u

omotnici, skupa s povrćem koje je upravo skuhala - malo riže i taro krumpira u plastičnoj posudi Tupperware. Nakata se naklonio dok je uzimao Tuppervvare, pomirisao hranu i zahvalio joj. - Hvala vam lijepa. Taro je jedno od najdražih Nakatinih jela. - Nadam se da će vam prijati odgovorila je gđa Koizumi. Prošao je tjedan dana otkad je počeo nadzirati prazno gradilište, i za to vrijeme Nakata je vidio mnogo različitih mačaka kako ulaze i izlaze. Smeđi prugasti mačak Kawamura zaustavljao se svaki dan po nekoliko puta da ga pozdravi. Nakata je uzvraćao pozdrav i

brbljao s njim o vremenu i svojoj pod pori. I dalje nije mogao razumjeti ni riječi od mačkova govora. - Čučni na pločnik, Kawara u problemu - kazao je Kawamura. Činilo se da nešto želi priopćiti Nakati, ali starac ništa nije razumio i to mu je rekao. Od toga se mačak nekako zbunio i ponovio istu misao - možda istu različitim riječima. - Kawara viče svezano. - Nakata je bio još nemoćniji. Šteta što Mimi nije ovdje da pomogne, pomislio je. Mimi bi dobro pljusnula mačka po obrazu i natjerala ga da bude razumljiv. Pametna je mačka ta Mimi. Ali Mimi nije bila tu. Nikada se ne bi pojavila na takvu zemljištu, da ne

dobije nametnike od drugih mačaka. Pošto je istresao sve te misli koje Nakata nije mogao slijediti, Kawamura je ponosno otišao. Druge su se mačke provlačile unutra i van. Isprva su bile na oprezu kad bi tek ugledale Nakatu, zureći u njega s udaljenosti uz negodovanje, ali kad bi vidjele da on ondje samo sjedi i ništa ne radi, potpuno su zaboravljale na njega. Nakata je na svoj tipičan prijateljski način pokušavao zapodjenuti razgovor. Rekao bi zdravo i predstavio se, ali većina bi se mačaka oglušila, praveći se da ga ne čuju, ili bi jednostavno zurile kroz njega. Ovdje su mačke bile posebno sklone da nekoga hladno dočekaju. Sigurno su imale

prilično grozno iskustvo s ljudima, zaključio je Nakata. Nije bio u položaju da išta od njih zahtijeva, i nije ih kudio zbog njihove hladnoće. Znao je vrlo dobro da će u mačjem svijetu uvijek biti stranac. - Vi dakle znate govoriti, ha? - reče pomalo oklijevajući crno-bijeli tigrasti mačak s poderanim ušima dok se osvrtao oko sebe. Mačak je grubo govorio ali izgledao je sasvim prijazno. - Da, pomalo - odgovori Nakata. - Ipak to začuđuje - dodade tigrasti mačak. - Meni je ime Nakata - reče Nakata predstavljajući se. - A vaše bi ime bilo? - Nemam imena - reče tigrasti mačak osorno.

- Kako bi bilo Okawa? Smeta li vam ako vas tako zovem? - Svejedno. - Onda dobro, g. Okawa - reče Nakata. - Kao zalog našega poznanstva, biste li htjeli malo sušenih srdela? - Dobro zvuči. Jedno od mojih najdražih jela, srdele. Nakata izvadi iz torbe srdelu omotanu prozirnom folijom i odmota je za Okawu. Uvijek je sa sobom imao poneku srdelu, za svaki slučaj. Okawa smaza srdelu, guleći je od glave do repa, zatim očisti lice. - To je bila prava stvar. Jako sam zahvalan. Volio bih vas negdje polizati, ako želite. - Ne, nema potrebe. Nakata je

zahvalan za tu ponudu, ali upravo sada nemam potrebe za lizanjem, hvala svejedno. Zapravo, jedan me vlasnik zamolio da nađem njihovu mačku. Ženka boje kornjačevine po imenu Goma. Nakata izvadi iz torbe fotografiju Gome i pokaza je Okawi. - Netko mi je rekao da je ova mačka viđena na ovom praznom gradilištu. Tako Nakata ovdje sjedi već nekoliko dana čekajući Gomu da se pojavi. Pitao sam se jeste li, slučajno, možda vi na nju naletjeli. Okawa pogleda fotografiju i smrknu se u licu. Pojaviše mu se bore između obrva i on zgranuto trepnu nekoliko puta. - Zahvalan sam za srdelu, nemojte me krivo shvatiti. Ali o tome ne mogu govoriti. Bit ću u velikoj neprilici

ako progovorim o tome. Nakata se prenerazio. - U velikoj neprilici ako progovorite o tome? - To je opasna, neugodna stvar. Mislim da vam je bolje otpisati tu mačku. A želite li dobro sebi, držite se dalje od ovoga mjesta. Ne bih htio da zapadnete u nevolje. Žao mi je što nisam mogao više pomoći, ali samo razmislite o načinu kako vam zahvaljujem za hranu. - S tim riječima Okawa ustade, pogleda oko sebe i nestade u gustišu. Nakata uzdahnu, izvadi termosicu i poče polako piti čaj. Okawa je rekao da je opasno ovdje biti, ali Nakata nije mogao zamisliti zbog čega. On samo traži jednu malu izgubljenu mačku, to je sve što čini. Što bi uopće moglo biti

opasno u tome? Možda je opasan onaj lovac na mačke s čudnim šeširom što mu ga je spomenuo Kawamura. Ali Nakata je ljudsko biće, nije mačka. Zašto bi se onda bojao lovca na mačke? Ali svijet je bio pun mnogih stvari u koje Nakata nije mogao proniknuti, pa je prestao o tome razmišljati. S takvim mozgom kakav je imao, od prevelika razmišljanja samo je dobivao glavobolju. Nakata ispi posljednju kap čaja, zašarafi poklopac na termosici i vrati je u torbu. Kad je Okawa iščeznuo u gustišu, dugo se nije pojavila nijedna mačka. Samo leptiri, lepršajući tiho iznad korova. Jato vrabaca doletje na gradilište, rasprši se na sve strane,

ponovno se okupi i odletje. Nakata je zadrijemao nekoliko puta, budeći se s trzajem. Znao je otprilike koliko je sati prema položaju sunca. Bila je skoro večer kad se pred njim pojavio pas. Golem, crn pas iznenada je izišao iz gustiša, probijajući se tiho naprijed. S mjesta gdje je sjedio Nakata životinja je više sličila na tele nego na psa. Imao je duge noge, kratku dlaku, nabrekle čelične mišiće, uši oštre poput noževa, i nije imao ogrlicu. Nakata nije mnogo znao o pasminama pasa, ali jedan pogled mu je kazao da je to opak soj, ili barem takav da može postati zao ako bude morao. Takvu je vrstu pasa koristila vojska u jedinicama K-9.

Oči toga psa bile su potpuno bezizražajne a koža oko usta izvrnuta, pokazujući zloslutne očnjake. Na zubima je bilo krvi, a sluzavi komadići mesa prilijepili se oko njegovih usta. Njegov svijetlocrven jezik palucao je između zubi kao plamen. Pas je zurio u Nakatu i stajao, nepomičan, bez glasa, dugo vremena. I Nakata je šutke sjedio. Nije znao razgovarati sa psima - samo s mačkama. Pseće oči bile su staklaste i beživotne kao perle od skrutnuta močvarna mulja. Nakata je disao mirno i plitko, ali nije se uplašio. Bio je prilično svjestan da se našao licem u lice s neprijateljskom, agresivnom životinjom. (Zašto se to događa, pojma nije imao.)

Ali nije razvio tu misao korak dalje da bi vidio kako je sam u izravnoj opasnosti. Pojam smrti bio je izvan njegove moći zamišljanja. I bol je bila nešto čega nije bio svjestan dok je stvarno ne bi osjetio. Bol kao apstraktan pojam nije ništa značila. Posljedica toga bila je da se nije bojao, čak ni toga čudovišnoga psa što je zurio u njega. Bio je jednostavno zbunjen. Ustani, reče pas. Nakata proguta pljuvačku. Taj pas govori! Zapravo ne govori, jer mu se usta ne miču, nego komunicira na način koji se razlikuje od govora. Ustani i pođi za mnom, zapovjedi pas. Nakata učini kako mu je rečeno,

uspravljajući se s mukom. Razmišljao je bi li pozdravio psa, zatim zaključio da je bolje odustati od toga. Iako oni mogu razgovarati, pomislio je kako od toga ne bi bilo mnogo koristi. Osim toga, nije mu se razgovaralo sa psom, još manje da mu daje neko ime. Koliko god proteklo vremena on mu neće postati prijateljem. Jedna misao sijevne u Nakatinoj glavi: Možda taj pas ima neke veze s predsjednikom koji je otkrio da on zarađuje novac tražeći mačke pa će mu ukinuti pod poru! To me uopće ne bi iznenadilo, pomisli, da predsjednik ima ovakvu K-9 vrstu psa. Ako je tako, našao sam se u velikoj nevolji! Kad je Nakata napokon ustao, pas polako pođe odatle. Nakata objesi torbu

o rame i krenu za njim. Pas je imao kratak rep i pri njegovu korijenu dva velika testisa. Pas presiječe ravno preko prazna gradilišta i kliznu kroz daščanu ogradu. Nakata ga je slijedio, a pas nijednom nije pogledao natrag. Bez sumnje je mogao po zvukovima njegovih koraka reći da je Nakata iza njega. Kako su se primicali trgovačkoj četvrti tako su ulice postajale napučenije, uglavnom kućanicama koje su pošle u kupovinu. Usmjerivši pogled ravno naprijed, pas je koračao dalje, pokazujući nadmoć cijelim svojim držanjem. Kad bi ugledali tu divovsku životinju nasilna izgleda, ljudi su skakali u stranu, a neki su biciklisti čak sjahali i prešli na drugu

stranu ulice da se ne sretnu s njom. Dok je hodao za tim čudovišnim psom Nakata je osjećao da se ljudi njemu sklanjaju s puta. Možda su mislili da je izveo psa u šetnju, ali bez uzice. I zbilja su ga neki ljudi prostrijelili pokudnim pogledom. To ga je žalostilo. Ne činim ovo zato što želim, htio im je objasniti. Nakatu vodi ovaj pas, htio je reći. Nakata nije snažna ličnost, nego slaba. Slijedio je psa na priličnoj udaljenosti. Prošli su brojna raskrižja i napustili trgovačku četvrt. Pas nije mario za svjetla semafora na pješačkim prijelazima. Ceste nisu bile široke i automobili nisu jurili brzo, tako da uopće nije bilo opasno prelaziti dok je

crveno. Vozači su stiskali kočnice videći tu golemu životinju ispred sebe. Pas je sa svoje strane pokazivao zube, zurio u vozače i izazovno se gegao preko ulice. Pas je jako dobro znao što znače prometna svjetla, to je Nakata mogao osjetiti, ali namjerno ih je zanemarivao. Taj pas je naviknuo raditi po svome. Nakata nije više znao gdje su. U jednom trenutku prošli su kraj rezidencijalnog područja u četvrti Nakano koje mu je bilo poznato, ali onda su skrenuli iza ugla i više nije bio u poznatoj okolini. Nakata se osjećao tjeskobno. Što će učiniti ako se izgubi pa više ne mogne naći put natrag? Znao je samo to da možda više nisu u četvrti Nakano. Ispruži vrat pokušavajući uočiti

kakav poznat znak, ali nije bio te sreće. Bio je to dio grada koji nikada prije nije vidio. Pas je i dalje bezbrižno išao, držeći korak koji je Nakata mogao pratiti, dignute glave, naćuljenih ušiju, njišući testisima kao satnim njihalom. - Recite, je li ovo još četvrt Nakano? - zovnu Nakata. Pas nije odgovorio niti se osvrnuo. - Radite li za predsjednika? Opet nikakva odgovora. - Nakata samo traži jednu izgubljenu mačku. Malu mačku boje kornjačevine koja se zove Goma. Ništa. To ga nikamo nije vodilo, i on odustade.

Stigli su do nekog ugla u rezidencijalnom kraju s velikim kućama ali bez prolaznika, i pas hrabro prođe kroz otvoren starinski dvokrilni ulaz u staromodnom kamenom zidu koji je okruživao jednu kuću. Velik automobil bio je parkiran ispod nadstrešnice velik i crn upravo kao pas, i sjajan. Ulaz u kuću bio je također otvoren. Pas uđe unutra bez oklijevanja. Prije nego što će stupiti u kuću, Nakata izu stare tenisice i uredno ih složi kraj ulaza, strpa planinarsku kapu u torbu i otrese vlati trave s hlača. Pas je stajao čekajući da se Nakata uredi, zatim krenu drvenim lakiranim hodnikom vodeći ga prema nečemu što je izgledalo kao primaća

soba ili knjižnica. Prostorija je bila mračna. Sunce je već bilo gotovo zašlo, a teški zastor na prozoru prema vrtu bio je navučen. Nijedno svjetlo nije bilo upaljeno. U dnu prostorije bio je velik stol i kao da je netko za njim sjedio. Nakata je znao da mora pričekati dok mu se oči ne priviknu da bi mogao reći sa sigurnošću. Ondje se nazirala lelujava tamna silueta, kao izrezana iz papira. Kad je Nakata ušao u prostoriju ta se silueta lagano okrenula. Tko god ondje bio taj je sjedio na uredskoj stolici i okrenuo se prema njemu. Obavivši svoju dužnost, pas se zaustavio, svalio na pod i zatvorio oči. - Zdravo - reče Nakata onom crnom obrisu.

Druga osoba ne reče ni riječi. - Žao mi je što smetam, ali ja se zovem Nakata. Nisam uljez. Nikakva odgovora. - Ovaj mi je pas rekao da pođem za njim, tako sam ovdje. Oprostite, ali pas je ravno ušao u vašu kuću i ja sam došao za njim. Ako vam strašno ne smeta, ja ću otići... - Sjednite na sofu, molim - reče čovjek blagim ali jakim glasom. - U redu, sjest ću - reče Nakata spuštajući se na sofu za jednu osobu. Točno kraj njega bio je pas, nepomičan kao kip. - Jeste li vi... predsjednik? - Nešto slično tomu - reče čovjek iz mraka. - Ako vam je tako lakše, samo naprijed i mislite da jesam. Nije važno.

Čovjek se okrenu i potegnu lančić da upali podnu svjetiljku. Upali se žuto svjetlo ostavljajući starinski dojam, slabašno ali dovoljno za tu prostoriju. Čovjek pred njim bio je visok, vitak, i nosio je crn svileni šešir. Sjedio je na kožnoj uredskoj stolici prekriživši noge ispred sebe. Imao je na sebi pristao crven kaput s dugim repovima, crn prsluk i visoke crne čizme. Hlače su mu bile bijele kao snijeg i savršeno su mu pristajale. Jedna mu je ruka bila podignuta do ruba šešira, kao da se pristojno klanja nekoj dami. Lijeva mu je ruka stiskala okrugao, pozlaćen držak na crnom štapu za šetnju. Gledajući taj šešir, Nakata je odjednom pomislio: To mora biti onaj lovac na mačke!

Crte toga čovjeka nisu bile neobične kao njegova odjeća. Bio je negdje između mladića i starca, lijep i ružan. Obrve su mu bile oštre i guste, obrazi se zdravo rumenjeli. Lice strašno glatko, bez brade i brkova. Ispod suženih očiju hladan smiješak je titrao na njegovim usnama. Ona vrsta lica koju je teško zapamtiti, naročito zbog njegove neobične odjeće koja je odvlačila pažnju. Obucite ga u drukčiju odjeću pa ga možda ne ćete ni prepoznati. - Vi znate tko sam ja, pretpostavljam. - Ne, gospodine, bojim se da ne znam - reče Nakata. Čovjek je izgledao kao da ga je to malo razočaralo. - Jeste li sigurni?

- Da, siguran sam. Zaboravio sam to spomenuti, ali Nakata... - Nikada me prije niste vidjeli? reče čovjek ustajući sa stolice da stane pokraj Nakate, podignute noge kao da hoda. - Niste se sjetili? - Ne, žao mi je. Ne prepoznajem vas. - Shvaćam. Možda vi onda ne pijete viski - reče čovjek. - To je točno. Nakata ne pije i ne puši. Toliko sam siromašan da dobivam pod poru i tako ne mogu sebi to priuštiti. Čovjek opet sjede i prekriži noge. Podiže čašu sa stola i popi gutljaj viskija. Ledene kocke zazvoniše u čaši. Nadam se da ne zamjeravate te ja poslužim.

- Ne, to mi ne smeta. Molim, slobodno. - Hvala vam - reče čovjek, zureći pozorno u Nakatu. - Tako vi stvarno ne znate tko sam. - Žao mi je, ali bojim se da ne znam. Čovjek lagano stisnu usne. Na kratak trenutak pojavio se hladan smiješak kao mreška na vodenoj površini, iščeznuo, zatim se opet pojavio. - Tko god pije viski smjesta bi me prepoznao, ali nije važno. Moje ime je Johnnie Walker. Johnnie Walker . Gotovo svatko zna tko sam. Nije da se hvalim, ali ja sam poznat u cijelom svijetu. Prava ikona, mogli biste reći. Nisam ja onaj pravi Johnnie Walker,

pazite. Nemam nikakve veze s onom britanskom destilerijom. Samo sam posudio njegov izgled i ime. Čovjek mora imati izgled i ime, zar ne? Tišina zavlada u prostoriji. Nakata nije imao pojma o čemu taj čovjek govori, iako je razabrao ime Johnnie Walker. - Jeste li vi stranac, g. Johnnie Walker? Johnnie Walker nakrivi glavu. - Pa, ako vam to pomaže da me razumijete, možete slobodno tako misliti. Ili ne. Jer je istina jedno i drugo. Nakata je bio izgubljen. Mogao je isto tako razgovarati s Kawamurom, onim mačkom. - Vi ste dakle stranac, ali također niste stranac. To hoćete reći? - To je točno.

Nakata nije razumio stvar. - Jeste li vi onda naredili ovom psu da me dovede ovamo? - Jesam - odgovori Johnnie Walker jednostavno. - Što znači... da možda imate nešto što biste me htjeli pitati? - Vjerojatnije je da vi imate nešto pitati mene - odvrati Johnnie Walker, zatim otpi još jedan gutljaj viskija. Koliko razumijem, vi ste nekoliko dana čekali na onom praznom gradilištu da se ja pojavim. - Da, to je točno. Potpuno sam zaboravio! Nakata nije odveć bistar, i brzo zaboravljam stvari. Upravo je tako kako ste rekli. Čekao sam vas na onom praznom gradilištu da vas pitam o jednoj

nestaloj mački. Johnnie Walker oštro lupne crnim štapom po sarama crnih čizama i rezak prasak ispuni prostoriju. Crni pas strignu ušima. – Sunce zalazi, vrijeme leti. Zašto onda ne bismo prekinuli ovaj lov reče Johnnie Walker. - Htjeli ste me vidjeti zbog te mačke? - Da, to je točno. Gospođa Koizumi je zamolila Nakatu da je nađe, i posvuda sam tražio Gomu prošlih desetak dana. Poznajete li Gomu? - Vrlo dobro je poznajem. - A znate li gdje bi mogla biti? - Doista znam. Napola otvorenih usta Nakata je buljio u svileni šešir, zatim opet u njegovo lice. Tanke usne Johnnija

Walkera bile su čvrsto stisnute, s izrazom povjerenja. - Je li negdje blizu? Johnnie Walker kimnu nekoliko puta. - Da, vrlo blizu. Nakata pogleda po prostoriji, ali nije vidio nijednu mačku. Samo pisaći stol, uredska stolica na kojoj je sjedio čovjek, sofa na kojoj je sam sjedio, još dvije stolice, podna svjetiljka i stolić za kavu. - Mogu li onda odvesti Gomu kući? - upita Nakata. - To sasvim ovisi o vama. - O Nakati? - Točno. Sve stoji do vas - reče Johnnie Walker, lagano podignuši jednu obrvu. - Ako pristanete na to, možete Gomu odvesti kući. I usrećiti gđu

Koizumi i njezine kćeri. Ili možete je nikada ne odvesti, a njima srca slomiti. To ne biste željeli učiniti, pretpostavljam. - Ne, Nakata ih ne želi razočarati. - Ista je stvar sa mnom. Ni ja ih ne želim razočarati. - Što ćemo onda učiniti? Johnnie Walker zavrti štap za šetnju. - Želim da nešto učinite za mene. - Je li to nešto što Nakata može učiniti? - Nikada ne tražim nemoguće. To je kolosalan gubitak vremena, slažete li se? Nakata je malo razmišljao o tome. Pretpostavljam da je tako. - To znači da je ono što od vas tražim da učinite nešto što ste sposobni

učiniti. Nakata promozga o tome. - Da, rekao bih da je to istina. - U pravilu, uvijek postoji protudokaz za svaku teoriju. - Oprostite? - reče Nakata. - Za svaku teoriju mora postojati protudokaz, inače znanost ne bi napredovala - reče Johnnie Walker, izazovno lupkajući štapom po čizmama. Pas opet naćuli uši. - Nimalo. Nakata je šutio. - Istinu govoreći, već dugo tražim nekoga poput vas - reče Johnnie Walker. - Ali nije bilo lako naći pravu osobu. Neki dan, međutim vidio sam vas u razgovoru s nekom mačkom, i tada mi je sinulo - to je točno osoba za kojom

tragam. Zato sam vas natjerao da prijeđete taj put. Ipak, žao mi je što ste morali pretrpjeti toliku muku. - Nije bila nikakva muka. Nakata ima slobodna vremena na pretek. - Pripremio sam nekoliko teorija o vama - reče Johnnie Walker. - I naravno nekoliko primjera protudokaza. To je kao neka igra, mentalna igra koju igram. Ali svaka igra zahtijeva pobjednika i gubitnika. U ovom slučaju, pobjeda i poraz omogućuju da se odredi koja teorija je točna i koje teorije nisu točne. Ali ne bih rekao da razumijete o čemu govorim. Nakata šutke odmahnu glavom. Johnnie Walker lupnu dvaput štapom po čizmama, znak za psa da

ustane.

Poglavlje 15 Oshima sjeda u Miatu i pali srednja svjetla. Dok pritišće gas, šljunak skače stružući po dnu automobila. Vozi unatrag, zatim se okreće prema cesti. Digne ruku u znak pozdrava, ja učinim to isto. Tama proguta stražnja svjetla, zvuk motora zamre. Zatim sve potpuno iščezne, zavlada šumska tišina. Vratim se u kolibu i zasunem vrata iznutra. Kao da je ležala čekajući mene, tišina me sa svih strana čvrsto ornata čim ostanem sam. Noćni zrak je tako hladan te je teško vjerovati da je rano ljeto, ali prekasno je da se naloži peć. Mogu se samo zavući u vreću za

spavanje i usnuti. Mozak mi je malo rastresen od manjka sna i mišići me bole od duga poskakivanja u autu. Prigušim svjetlo svjetiljke. Prostorija se smračuje dok sjene što ispunjavaju kutove postaju dublje. Prevelika je muka mijenjati odjeću, zato se zavlačim u vreću s trapericama i jaknom na sebi. Sklopim oči ali ne mogu usnuti, tijelo mi vapi za počinkom dok mi je duh potpuno budan. Neka ptica povremeno prekida noćnu tišinu. I drugi se zvukovi miješaju, stvari koje ne mogu identificirati. Nešto hoda po otpalu lišću. Nešto teško šušti u granama. Zvuk duboka disanja. Katkada se čuje zloslutna škripa podnih dasaka na trijemu. Zvuče kao da su kraj mene u

kolibi, vojska nevidljivih stvorenja koja napučuju tamu i mene opkoljavaju. I kao da me netko gleda. Koža mi bridi od osjeta očiju što me probadaju. Srce mi muklo lupa. Nekoliko puta iz vreći jedva razmaknem vjeđe na očima i piljim naokolo po mutno osvijetljenoj prostoriji da se uvjerim kako u njoj nema nikoga drugoga. Vrata su zasunjena teškim zasunom, i debeli zastori na prozorima su čvrsto zatvoreni. Tako sam siguran, velim sebi. Sam sam u ovoj prostoriji i nitko ne zuri u mene kroz prozore. Ali još se ne mogu otresti osjećaja da me netko promatra. Grlo mi je suho i teško dišem. Moram popiti malo vode, ali ako to učinim morat ću mokriti a to

znači izlaziti van. Moram izdržati do jutra. Smotan u vreći za spavanje, malo zatresem glavom. Zar me zafrkavaš? Ti si kao neko uplašeno malo dijete, bojiš se tišine i mraka. nećeš se sada na mene okomiti, zar ne? Uvijek si mislio da si žilav, ali kad se nađeš u škripcu, izgledaš kao da ćeš zaplakati. Pogledaj se - kladim se da ćeš se upiškiti u krevet! Ne obraćajući pozornost na njega, čvrsto stišćem oči, zatvaram vreću do nosa i praznim glavu. Ne otvaram oči ni za što - ni kad čujem kako huče sova, ni kad nešto s muklim udarom padne na

zemlju. Čak ni kad osjetim da se nešto miče u kolibi. Mene iskušavaju, kažem sam sebi. I Oshima je ovdje proveo nekoliko dana sam, kad je bio otprilike mojih godina. Morao je biti uplašen do srži, isto kao ja. To je mislio kad je rekao da samoća dolazi u različitim oblicima. Oshima točno zna kako se osjećam dok sam ovdje sam po noći, jer je prošao isto i proživio iste osjećaje. Ta mi misao pomaže da se malo opustim. Osjećam se kao da mogu pratiti sjene prošlosti što lebde ovdje i zamišljam sebe kao dio toga. Duboko udahnem i zaspim istog trena. Prošlo je šest kad se budim. Zrak je ispunjen pljuskom ptičjeg dozivanja.

Ptice užurbano prelijeću s grane na granu, dozivajući jedna drugu prodornim cvrkutom. U njihovim porukama nema nikakva tajanstvena odjeka ni skrivenih značenja kao sinoć. Kad razmaknem zavjese, svaki je trun sinoćnje tame nestao oko kolibe. Sve se blista u novorođenom zlatnom sjaju. Naložim peć, zagrijem malo mineralne vode i napravim šalicu kamilice, zatim otvorim kutiju krekera i pojedem ih nekoliko sa sirom. Poslije toga operem zube nad sudoperom i umijem lice. Navučem vjetrovku preko mornarske jakne i izađem. Jutarnje se svjetlo slijeva odozgo kroz visoka stabla na čistinu ispred kolibe, posvuda su sunčane zrake a magla lebdi kao netom

iskovane duše. Čisti zrak probada mi pluća sa svakim udisajem. Sjednem na ulaznu stepenicu i gledam ptice kako hitaju od drveta do drveta, slušam njihove dozive. Većina je u parovima, trajno provjeravaju gdje im je drug, kričeći da ostanu u vezi. Idem za šumom vode i odmah nalazim potok, vrlo blizu. Stijene tvore neku vrst bazena gdje voda utječe, vrti se naokolo u mnoštvu virova prije nego isteče da se opet spoji s maticom. Voda je bistra i krasna. Uzimam je u pregršt da pijem, hladna je i ukusna, zatim držim ruke u struji. Vrativši se u kolibu ispržim šunku s jajima u tavi, napravim malo prženca služeći se metalnom mrežom, i zagrijem

mlijeko u lončiću da sperem hranu niz grlo. Poslije jela izvlačim stolicu na trijem, dižem noge na ogradu i provodim jutro u čitanju. Oshimina je polica nakrcana stotinama knjiga. Samo nekoliko romana, uglavnom klasici. Većinom su to knjige o filozofiji, sociologiji, historiji, geografiji, prirodnim znanostima, ekonomiji golem broj tema, slučajan izbor područja. Oshima je rekao da je jedva pohađao školu, mora da je na ovaj način stekao obrazovanje. Uzimam knjigu o suđenju Adolfu Eichmannu. Imam nekakav nejasan pojam o njemu kao nacističkom ratnom zločincu, ali taj me čovjek ne zanima posebno. Knjiga mi je jednostavno

zapela za oko, to je sve. Počinjem čitati i doznajem kako je toga vrlo praktična potpukovnika SS-a, s naočalama metalnog okvira i prorijeđenom kosom, uskoro nakon početka rata, nacistički stožer odredio da isplanira "konačno rješenje" židovskoga pitanja - to jest, istrjebljenje - i kako je on istražio najbolje načine da se to doista provede. Očevidno mu je jedva palo na pamet da se upita o moralnosti toga što radi. Brinuo se samo o tome kako će se najbolje, u najkraćem vremenu i uz najniži mogući trošak, riješiti Židova. A govorimo o jedanaestak milijuna Židova u Europi koje je po njegovu računu trebalo eliminirati. Eichmann je proučavao koliko se

Židova može ukrcati u svaki željeznički vagon, koliki će postotak umrijeti od "prirodnih" uzroka tijekom transporta, minimalan broj ljudstva koji je potreban da se ta operacija izvede. Najjeftinija metoda uklanjanja mrtvih tijela spaljivanje, ili pokapanje, ili rastvaranje. Sjedeći za radnim stolom Eichmann je gomilao sve te brojeve. Kad ih je jednom stavio u pogon, sve je teklo prilično točno prema planu. Do kraja rata uklonjeno je nekih šest milijuna Židova. Čudno je što taj čovjek nikada nije osjetio grižnju savjesti. Sjedeći na sudu u Tel Avivu, iza neprobojnog stakla, Eichmann je izgledao kao da ni po cijenu vlastitog života ne može odgonetnuti zašto mu

sude, ili zašto su oči svijeta uprte u njega. Bio je samo tehničar, ponavljao je, koji je našao najefikasnije rješenje zadanog problema. Zar nije činio samo ono što bi svaki dobar birokrat učinio? Zašto su ga dakle izdvojili i optužili? Sjedeći u spokojnoj šum. usred ptičjeg cvrkuta, čitao sam priču o praktičnu čovjeku. Na kraju knjige ima bilješka olovkom koju je Oshima zapisao. Njegov je rukopis lako p r e p o zna ti : Sve je to pitanje zamišljanja. Naša odgovornost počinje s moći zamišljanja. To je upravo kako je Yeats rekao: U snovima počinju odgovornosti. Preokrenite to i mogli biste reći da se nikakva odgovornost ne može pojaviti gdje nema moći

zamišljanja. Upravo kao što vidimo kod Eichmanna. Pokušavam zamisliti Oshimu kako sjedi na toj stolici, s uredno zašiljenom olovkom u ruci, pregledava ovu knjigu i zapisuje svoje dojmove. U snovima počinju odgovornosti. Te riječi pogađaju cilj. Sklapam knjigu, spuštam je u krilo, i razmišljam o vlastitoj odgovornosti. Tu sam nemoćan. Moja bijela potkošulja bila je namočena svježom krvlju. Krv sam isprao ovim rukama, toliko krvi da je umivaonik postao crven. Zamišljam da ću biti odgovoran za svu tu krv. Pokušavam zamisliti kako meni sude u sudnici, dok mi tužitelji pokušavaju prilijepiti krivicu, srdito upirući prstima

i zureći u mene. Ponavljam da ne možeš biti odgovoran za nešto čega se ne možeš sjetiti. Pojma nemam što se stvarno dogodilo, kažem im. Ali oni ovako uzvraćaju: "Nije važno čiji je san to pokrenuo, ti imaš isti san. Zato si odgovoran za sve što se u snu dogodilo. Taj san je gmizao u tebi, upravo niz mračni hodnik tvoje duše." Baš poput Adolfa Eichmanna što se zapleo - sviđalo se to njemu ili ne - u uvrnute snove čovjeka koji se zvao Hitler. Odlažem knjigu, ustajem i protežem se. Dugo sam čitao pa moram ustati i malo se kretati naokolo. Uzimam aluminijsko vjedro kraj sudopera i

odlazim na potok da ga napunim. Zatim donosim naramak drva iz šupe i slažem ih kraj peći. U kutu trijema je izblijedio najlonski konopac za sušenje rublja. Izvlačim vlažnu odjeću iz uprtnjače, poravnavam sve nabore i vješam je da se suši. Vadim sve ostalo iz uprtnjače i slažem na krevet, zatim sjedam za stol i dopunjavam svoj dnevnik za posljednjih nekoliko dana. Služim se perom fina vrška i sitnim slovima zapisujem sve što mi se dogodilo. Ne znam koliko ću dugo pamtiti sve pojedinosti, zato je bolje da ih pobilježim najbrže što mogu. Pretražujem pamćenje. Kako sam izgubio svijest i došao u šumarak iza svetišta. Mrak i moja potkošulja

natopljena krvlju. Telefoniranje Sakuri, noćenje u njezinu stanu. Kako smo razgovarali, kako mi je ono učinila. Ona je rekla: Ne shvaćam, ne moraš mi to reći! Satno nastavi i zamišljaj što god hoćeš. Ne treba ti moje dopuštenje. Kako mogu znati što je u tvojoj glavi? Ali imala je krivo. Ono što ja zamišljam možda jest veoma važno. Za čitav svijet. Toga popodneva odlučim poći u šumu. Oshima je rekao da je opasno odlaziti daleko u šumu. Stalno drži kolibu na oku, upozorio me. Ali vjerojatno ću ovdje biti nekoliko dana, pa bih morao nešto doznati o ovom

masivnom šumskom zidu koji me okružuje. Bolje je znati išta, pretpostavljam, nego ništa. Praznih ruku opraštam se s osunčanom čistinom i zalazim u tmurno more stabala. Nekakva gruba staza utrta je kroz šumu, uglavnom slijedi oblik da, ali tu i tamo je poboljšana s nekoliko kamenih ploča položenih poput kamenja na gazu. Mjesta podložna eroziji uredno su poduprta daskama, pa se staza može slijediti i kad je visoko obrasla korovom. Možda je Oshimin brat radio na stazi malo-pomalo svaki put kad je boravio ovdje. Slijedim je kroz šumu, najprije ide uzbrdo, zatim se spušta i zaobilazi visoku gromadu prije nego što će se opet uspinjati. Uglavnom je to

uzbrdica, ali nije jako težak uspon. Visoka stabla obrubljuju obje strane, debla su tamnih boja, grane rastu na sve strane, odozgo gusto lišće. Zemljište je pokriveno niskim raslinjem i papratima što upijaju koliko god mogu slabašno svjetlo. Na mjestima gdje ne dopire sunce mahovina je prekrila stijene. Poput nekoga tko uzbuđen kazuje priču da bi tek uvidio kako mu presahnjuju riječi, staza postaje sve uža što dalje idem, a nisko raslinje počinje prevladavati. Nakon određene točke teško je reći je li to stvarna staza ili nešto što samo izdaleka na nju sliči. Naposljetku se potpuno utapa u moru paprati. Možda staza produžuje uzbrdo, ali odlučujem ostaviti to istraživanje za

drugi put. Nemam na sebi prikladnu odjeću i stvarno se nisam za to pripremio. Zaustavim se i okrenem natrag. Odjedanput ništa mi ne izgleda poznato, ne mogu se ni za što uhvatiti. Splet stabala zloslutno zaklanja vidik. Tamno je, zrak je ispunjen truležom zelenila, nijedna se ptica ne čuje. Iznenada se naježim, ali nemam se zbog čega zabrinjavati, kažem sam sebi. Staza je točno ondje. Sve dok to ne izgubim iz vida moći ću se vratiti na svjetlost. Očiju prikovanih uz tlo pomno stupam po svojim tragovima, te poslije mnogo više vremena nego što mi je trebalo da stignem tamo, napokon se vratim pred kolibu. Čistina je ispunjena

blistavim svjetlom sunca u rano ljeto, a jasno dozivanje ptica odjekuje dok traže hranu. Sve je točno onako kako sam ostavio. Ili barem mislim da je tako. Stolica na kojoj sam sjedio još je na trijemu. Knjiga koju sam čitao okrenuta je licem nadolje kako sam je odložio. Sada točno znam kako šuma može biti opasna. I nadam se da nikada to neću zaboraviti. Upravo kako je Čavka rekao, svijet je pun stvari o kojima ništa ne znam. Sve biljke ili drveće ovdje, na primjer. Nikada nisam pomislio da bi drveće moglo biti tako čudnovato i nezemaljsko. Hoću reći, jedino bilje koje sam ikada stvarno vidio ili dotaknuo do sada bilo je gradske vrste lijepo obrezani i njegovani grmovi i

stabla. Ali drveće ovdje, ono koje živi ovdje, potpuno je različito. Stabla imaju fizičku moć, njihov dah nagriza svakog tko se nade blizu, njihov pogled usredotočuje se na uljeza kao da je uočen plijen. Kao da imaju neke mračne, prapovijesne, čarobne moći. Kao što stvorenja iz dubokih mora vladaju oceanskim dubinama, u šumama vrhovnu vlast imaju stabla. Kad bi htjela, šuma bi me mogla izbaciti, ili me cijeloga progutati. Malo straha i poštovanja nije na odmet. Vraćam se u kolibu, vadim kompas iz uprtnjače i provjeravam pokazuje li igla sjever. Mogao bi mi jednom dobro doći, pa ga stavim u džep. Odlazim sjesti na trijem, promatram šumu i

slušam Cream i Dukea Ellingtona na walkmanu, pjesme koje sam presnimio iz zbirke CD-a u knjižnici. Puštam "Crossroads" nekoliko puta. Glazba mi pomaže da se smirim, ali ne mogu dugo slušati. Ovdje ne mogu napuniti baterije, jer nema elektrike, pa kad mi se jednom isprazne rezervne baterije glazba će zauvijek prestati. Vježbam malo prije večere. Sklekovi, upori sjedeći, čučnjevi, stoj na rukama, razne vrste istezanja - sklop koji te održava u formi bez sprava i opreme. Pomalo dosadno. Priznajem, ali drži te u formi. Učitelj me u vježbaonici poučio. Osuđenicima u samoći zatvora ove su vježbe najdraže - objasnio je i nazvao ih

"najsamotnijim sklopom na svijetu". Usredotočujem se na ono što radim i prolazim cijeli niz nekoliko puta, košulja mi pritom postaje znojna. Poslije jednostavne večere izlazim na trijem i promatram kako na svodu trepere zvijezde, slučajno razbacani milijuni zvijezda. Ni u planetariju ne može se vidjeti toliko zvijezda. Neke su naoko stvarno velike i istaknute, kao da biste ih mogli dotaknuti ako s tom namjerom ispružite ruku. Od svega toga ponestaje dah. Ali nisu samo lijepe - zvijezde su kao stabla u šumi, žive su i dišu. I gledaju mene. Što sam učinio do sada, što ću još učiniti - one sve to znaju. Ništa ne promakne njihovim budnim

očima. Dok sjedim ni pod sjajnim noćnim nebom, opet me hvata velik strah. Srce mi tuče kao ludo, jedva mogu disati. Svi ti milijuni zvijezda gledaju me odozgo, a ja im nikada prije nisam poklonio ništa osim letimične misli. Ne samo zvijezdama - koliko drugih stvari nisam primijetio na svijetu, stvari o kojima ništa ne znam? Odjednom se osjećam izgubljeno, potpuno nemoćno. I znam da nikada neću pobijediti taj grozan osjećaj. Vrativši se u kolibu pomno slažem drva u peći, gužvam u lopte nekoliko listova starih novina, potpalim ih i pazim da vatra zahvati drvo. U nižim razredima bio sam na logorovanju i naučio kako se pali vatra. Mrzio sam

logorovanje, ali je barem nešto dobro od toga ostalo, rekao bih. Otvaram prigušnicu da izađe dim. Isprva ne ide baš najbolje, ali kad komad potpale uhvati, vatra se proširi na druge cjepanice. Zatvaram vrata na peći i dovlačim stolicu ispred nje, namještam svjetiljku blizu i nastavljam čitati knjigu gdje sam stao. Kad se vatra malo razgorjela, stavljam na peć lonac s vodom da uzavrije, i poslije nekog vremena lonac ugodno zagrgolji. Natrag k Eichmannu. Naravno, njegov projekt nije uvijek išao prema planu. Uvjeti na raznim mjestima usporavali su stvar. Kad bi se to dogodilo on je reagirao kao ljudsko biće - barem malo. Ljutio se, hoću reći.

Raspalio bi se na te elemente nesigurnosti koji su remetili njegovo elegantno rješenje. Vlakovi su kasnili. Birokracija je zadržavala stvar. Zaduženi ljudi su smjenjivani, pa se odnosi s njihovim nasljednicima nisu dobro razvijali. Poslije propasti istočne fronte čuvari koncentracijskih logora poslani su u borbu. Padalo je previše snijega. Nije stizalo dovoljno plina. Željeznice su bombardirane. Eichmann je mrzio sam rat, taj element nesigurnosti koji je uništavao njegove planove. Na suđenju je sve to opisao, a lice mu nije odavalo nikakve emocije. Njegovo je sjećanje bilo zapanjujuće. Čitav njegov život sastojao se od takvih pojedinosti.

U deset odlažem knjigu, perem zube i umivam lice. Vatra obasjava prostoriju narančastim sjajem, ugodna toplina ublažava moju napetost i strah. Uvlačim se u vreću za spavanje u samoj potkošulji i boksericama. Za razliku od sinoć, lako sklapam oči. U glavi mi sijevne misao na Sakuru. - Pomišljam kako bi lijepo bilo da sam zbilja tvoja sestra - rekla je. Ništa od toga večeras. Moram se naspavati. Jedna cjepanica propadne u peći, vani hukne sova. I ja propadam u nejasan san. Idući dan je sve isto. Ptice me probude malo poslije šest. Ugrijem vodu, napravim šalicu čaja i

doručkujem. Čitam na trijemu, slušam glazbu, idem napuniti vjedro na potoku. I koračam stazom kroz šumu, ovaj put noseći kompas sa sobom, gledajući povremeno na nj da otprilike zapamtim gdje je koliba. Našao sam sjekiricu u šupi i služim se njome da zasijecam jednostavne znakove na stablima. Raščišćujem ponegdje nisko raslinje da je lakše slijediti stazu. Upravo kao jučer šuma je tamna i duboka, divovska stabla tvore visok zid s obje strane. Nešto šumsko skriva se ondje, u tami između drveća, kao trodimenzionalna slika neke životinje, motreći svaku moju kretnju. Ali nema više straha od kojega sam drhtao. Uspostavio sam vlastita pravila, dok

njih slijedim neću se izgubiti. Nadam se. Dolazim do mjesta gdje sam se jučer zaustavio i nastavljam dalje, zakoračivši u more paprati. Nakon nekog vremena staza se opet pojavi, opet sam okružen zidom drveća, na njihovim deblima zasijecam znakove dok idem dalje. Negdje u granama iznad mene golema ptica lepeće krilima, ali kad pogledam uvis ne mogu je vidjeti. Usta su mi suha. Hodam neko vrijeme i stignem do jedne okrugle čistine. Okružena visokim stablima izgleda kao dno divovskog bunara. Sunčana svjetlost prolazi kroz krošnje kao reflektor osvjetljujući tlo pod mojim nogama. Mjesto je na nekin način posebno. Sjednem na sunce i

puštam da me kupa blaga toplina, vadim komad čokolade iz džepa i uživam u slatkom okusu. Shvaćajući opet koliko je važna sunčana svjetlost ljudskim bićima, zahvalan sam za svaku sekundu toga dragocjenog svjetla. Iščeznula je intenzivna samoća i bespomoćnost koju sam osjetio pod onim milijunima zvijezda. Ali kako vrijeme prolazi, sunčani kut se mijenja i svjetlo nestaje. Ustanem i vratim se po stazi do kolibe. Popodne tamni oblaci iznenada oboje nebo tajanstvenim preljevom i počne padati jaka kiša, bubnjajući po krovu i prozorima kolibe. Svlačim se gol i jurim van, perući lice sapunom i trljajući se po cijelom djelu. To je divan

osjećaj. Od radosti zatvaram oči i vičem riječi bez značenja dok me krupne kapi šibaju po obrazima, vjeđama, prsima, bokovima, penisu, nogama i stražnjici bol koja peče kao neko religijsko uvođenje ili tako nešto. Skupa s boli javlja se osjećaj bliskosti, kao da jednom u životu svijet sa mnom postupa pošteno. Osjećam se ushićeno, kao da sam odjedanput oslobođen. Okrećem lice k nebu ruke su mi raširene, usta širom otvorena, gutam kišu koja lije. Vrativši se u kolibu, brišem se ručnikom, sjedam na krevet i gledam svoj penis - svjetloput, zdrav, mladenački penis. Glavić me još malo peče od kiše. Dugo zurim u taj čudni organ koji najviše vremena ima vlastitu

volju i bavi se mislima koje ne dijeli s mojim mozgom. Pitam se je li se Oshima, kad je bio mojih godina i boravio ovdje, borio sa seksualnim željama. Morao je, ali ne mogu ga zamisliti kako se sam bavi tim poslom. On je odveć poseban, previše hladan za to. - Bio sam različit od sviju drugih rekao je. Ne znam što to znači, ali siguran sam da ne bi samo tresnuo što bi mu palo na pamet. Ali nije rekao ni da je to bilo tajanstveno i bojažljivo. Razmišljam o drkanju ali odbacujem tu misao. Pošto me je tako žestoko išibala kiša, osjećam da sam čudnovato očišćen i želim zadržati taj osjećaj malo dulje. Navlačim bokserice,

duboko dišem i počinjem praviti čučnjeve. Stotinu čučnjeva, zatim stotinu upora sjedeći. Svaki put promatram jednu skupinu mišića. Kad su vježbe gotove, duh mi je bistar. Kiša je prestala, sunce počinje prosijavati kroz pukotine u oblacima i ptice opet počinju cvrkutati. Ali taj mir neće dugo trajati, to znaš. To je poput životinja koje se nikada ne umaraju, slijede te kamo god kreneš. Napadaju te duboko u šumi. One su žilave, uporne, nemilosrdne, neumorne i nikada ne odustaju. Moraš se sada obuzdavati, ne smiješ masturbirati, ali na koncu će te one stići, kao mokar san. Možda

ćeš sanjati o tome kako siluješ svoju sestru, svoju majku. To se ne da kontrolirati. To je sila iznad tebe, možeš je samo prihvatiti, to je sve. Bojiš se zamišljanja. I još se više bojiš snova. Bojiš se odgovornosti koja počinje u snovima. Ali moraš spavati, a snovi su dio spavanja. Kad si budan možeš zauzdati maštu. Ali ne možeš zauzdati snove. Liježem na krevet i slušam Princea u slušalicama, koncentrirajući se na tu glazbu što ne prestaje. Baterije presahnu usred "Little Red Corvette", glazba iščezava kao da ju je progutao živi pijesak. Strgnem slušalice i počnem slušati. Tišina je, otkrivam, nešto što

zapravo možeš čuti.

Poglavlje 16 Crni pas ustade i povede Nakatu iz radne sobe niz mračan hodnik do kuhinje, koja je imala samo dva prozora i bila je mračna. Iako je bila uredna i čista, ulijevala je nekakav tup osjećaj kao prirodoslovni laboratorij u školi. Pas zastade ispred vrata velikog frižidera, okrenu se i prostrijeli Nakatu hladnim pogledom. Otvori lijeva vrata, reče dubokim glasom. Nakata je znao da to ne govori pas nego Johnnie Walker, obraćajući se kroz njega Nakati. Gledajući Nakatu kroz oči toga psa. Nakata učini kako mu je rečeno.

Zelenkasti frižider bio je viši od njega, i kad je otvorio lijeva vrata termostat se uključio s muklim udarcem, motor je stenjući oživio. Bijela para, poput magle, sunula je van. Ta strana frižidera bila je ledenica, namještena na vrlo nisku temperaturu. Unutra je bio uredno složen niz od dvadesetak okruglih predmeta nalik na plodove. Ništa drugo. Nakata se nagnu i dobro ih pogleda. Kad se razišla para vidio je da to uopće nije voće nego odrubljene mačje glave. Odsječene glave svih boja i veličina, poredane na tri police kao naranče na štandu za voće. Mačja su lica bila zamrznuta, gledajući naprijed. Nakata proguta pljuvačku. Dobro pogledaj, zapovjedi pas.

Provjeri vlastitim očima je li Goma unutra ili nije. Nakata to učini, ispitujući jednu po jednu mačju glavu. Nije osjećao strah njegov um se usredotočio na traženje nestale mačkice. Nakata je pomno provjerio svaku glavu, potvrđujući da Goma nije među njima. O tome nema sumnje - nijedna mačka nije bila boje kornjačevine. Lica mačaka bez tijela imala su čudan prazan izraz, nijedno nije pokazivalo tragove patnje. Barem to je navelo Nakatu da odahne s olakšanjem. Neke su mačke imale zatvorene oči, ali većina je njih zurila prazno u neku točku u svemiru. - Ne vidim ovdje Gomu - reče Nakata slabim glasom. Pročisti grlo i

zatvori vrata frižidera. Jesi li apsolutno siguran? - Da, siguran sam. Pas ustade i povede Nakatu natrag u radnu sobu. Johnnie Walker je još sjedio na uredskoj stolici, čekajući njega. Kad je Nakata ušao, on dotaknu rub svilenog šešira u znak pozdrava i prijazno se nasmiješi. Zatim glasno pljesnu rukama, dvaput, i pas napusti prostoriju. - Ja sam odsjekao glave svim onim mačkama - reče on. Podiže čašu i popi malo viskija. - Skupljam ih. - Vi ste dakle onaj što je lovio mačke na praznom gradilištu i ubijao ih. - To je točno. Zloglasni mačkomor Johnnie Walker, na usluzi.

- Nakata to ne razumije sasvim dobro, pa smeta li vam ako postavim jedno pitanje? - Samo izvolite - reče Johnnie Walker podižući čašu. - Slobodno pitajte bilo što. Ipak, da bismo štedjeli vrijeme, ako vama ne smeta, mogu pogoditi da je prva stvar koju želite upitati zašto moram ubijati te mačke. Zašto skupljam njihove glave. Jesam li u pravu? - Da, to je točno. Upravo to Nakata želi znati. Johnnie Walker odloži čašu na stol i pogleda ravno u Nakatu. - To je važna tajna koju ne bih bilo komu rekao. Za vas ću, g. Nakata, napraviti iznimku, ali ne želim da to govorite drugim ljudima.

Što ne znači da bi vam vjerovali i kad biste im kazali. - On se nasmija. - Čujte, ne ubijam mačke samo radi zabave. Nisam toliko poremećen da bi mi to bilo zanimljivo - nastavi on. Nisam ja nikakav diletant koji se razbacuje vremenom. Potrebno je mnogo vremena i napora da se ulove i ubiju tolike mačke. Ubijam ih jer skupljam njihove duše koje koristim za izradu posebne vrste frule. A kad zasviram u tu frulu ona će mi omogućiti da skupim još veće duše. Tada skupljam veće duše i pravim još veću frulu. Možda ću na kraju biti sposoban napraviti toliko veliku frulu da će biti takmac svemiru. Ali prvo dolaze mačke. Skupljanje njihovih duša je početna točka cijelog

projekta. Postoji red koji morate slijediti u svemu. To je način da se pokaže poštovanje, radeći redom i slijedeći pravila. To morate činiti kad imate posla s drugim dušama. Ne bavim se ja tu ananasima i lubenicama, slažete se? - Da - odgovori Nakata. Ali zapravo pojma nije imao. Frula? Govori li on to o flauti koju držite sa strane? Ili možda o magnetofonu? Kakvu bi vrstu zvuka proizvodila? I što je mislio pod mačjim dušama? Sve je to nadmašivalo njegove ograničene sposobnosti razumijevanja. Ali Nakata je jedno shvaćao: mora otkriti gdje je Goma i otići odatle. - Vi želite ponijeti Gomu kući -

reče Johnnie Walker, kao da je Čitao Nakadne misli. - To je točno. Nakata želi ponijeti Gomu kući. - To je vaše poslanstvo - reče Johnnie Walker. - Svi slijedimo svoje poslanstvo u životu. To je prirodno. Sad zamišljam da nikada niste čuli za frulu koja se pravi od mačjih duša, zar ne? - Ne, nisam. - Naravno da niste. Ne možete je čuti svojim ušima. - To je frula koju ne možete čuti? - Točno. Ja je mogu čuti, naravno reče Johnnie Walker. - Da je ne čujem ništa od ovoga ne bi funkcioniralo. Ali obični je ljudi ne mogu otkriti. Čak ako je napravim, oni je ne zapažaju. Možda

su je čuli u prošlosti ali ne sjećaju se. Veoma čudna frula, to je sigurno. Ali možda, samo možda, vi biste je mogli čuti, g. Nakata. Da imam upravo sada frulu sa sobom mogli bismo pokušati, ali bojim se da je nemam. - Tada, kao da se nečega sjetio, pokaza prstom ravno uvis. - Zapravo, baš sam se spremao odsjeći glave mačkama koje sam ulovio. Vrijeme žetve. Imam sve mačke koje se mogu uloviti na praznom gradilištu, i vrijeme je da se krene naprijed. Ta mačka koju tražite, Goma, nalazi se među njima. Naravno, ako joj odrežem glavu, ne biste je mogli odnijeti obitelji Koizumi, nije li tako? - To je točno - reče Nakata. - Ne bih mogao odnijeti Gominu odsječenu

glavu obitelji Koizumi. Ako bi to vidjele one dvije djevojčice mogle bi zauvijek prestati jesti. - Ja želim odsjeći Gominu glavu, ali vi ne želite da se to dogodi. Naša dva poslanstva, naša dva interesa, dolaze u sukob. To se često događa u svijetu. Zato ću vam nešto kazati - pregovarat ćemo. Hoću reći, ako učinite nešto za mene, uzvratit ću uslugu i dati vam živu i zdravu Gomu. Nakata podiže ruku iznad glave i počeia se snažno po prosijedoj kosi, što mu je uobičajeno držanje kad nešto odgonetava. - To je nešto što mogu učiniti? - Mislim da smo to već riješili reče Johnnie Walker s iskrivljenim

smiješkom. - Da, jesmo - reče Nakata sjetivši se. - To je točno. To smo već riješili. Oprostite. - Nemamo puno vremena, pa mi dopustite da prijeđem na zaključak, ako vam ne smeta. Za mene možete učiniti to da me ubijete. Da mi oduzmete život, drugim riječima. S rukom položenom na tjeme Nakata je dugo zurio u Johnnija Walkera. - Vi želite da vas Nakata ubije? - To je točno - reče Johnnie Walker. - Uistinu, zlo mi je i umoran sam od ovoga života. Živim već dugo, dugo vremena. Više se i ne sjećam koliko sam star. I ovako mi se dulje ne

živi. Zlo mi je i umoran sam od ubijanja mačaka, ali dok sam živ to moram činiti - ubijati mačku za mačkom i skupljati njihove duše. Slijediti ispravan poredak, od jedan do deset, zatim opet natrag na jedan. Beskrajno ponavljanje. I dosta mi je toga! Nitko ne poštuje to što činim, nitko zbog toga nije sretan. Ali sve je već određeno. Ne mogu tek tako reći da odustajem i prestati to činiti. A da sam sebi oduzmem život ne dolazi u obzir. I to je već odlučeno. Svakovrsna su pravila tu uključena. Ako želim umrijeti, moram naći nekoga drugoga da me ubije. Tu se pojavljujete vi. Želim da me se bojite, da me strasno mrzite i da me likvidirate. Prvo me se bojite. Zatim me mrzite. I naposljetku me ubijete.

- Ali zašto, zašto to tražite od mene? Nakata nikada nikoga nije dosad ubio. Ja nisam prikladan za nešto takvo. - Znam. Nikada niste nikoga ubili, i ne želite ubiti. Ali slušajte, ima trenutaka u životu kad takve isprike više ne vrijede. Ima situacija kad nikoga nije briga jeste li prikladni za iskrsli zadatak ili niste. Primjerice, to se događa u ratu. Znate li što je rat? - Da. znam. Veliki se rat vodio kad je Nakata rođen. Čuo sam o tome. - Kad počne rat ljudi su prisiljeni da budu vojnici. Oni nose puške i idu na bojišnicu ubijati vojnike na drugoj strani. Koliko god više mogu. Nikoga nije briga volite li ubijati druge ljude ili ne. To je jednostavno nešto što morate

činiti. Inače će drugi vas ubiti. - Johnnie Walker uperi kažiprst u Nakatine grudi. Bum! - reče. - "Jezgrovit prikaz ljudske povijesti". - Hoće li predsjednik od Nakate načiniti vojnika i natjerati me da ubijam ljude? - Da, to će predsjednik učiniti. Reći će vam da nekoga ubijete. Nakata razmisli o tome ali nije mogao to shvatiti. Zašto bi zaboga predsjednik to učinio? - Morate na to ovako gledati: ovo j e rat. Vi ste vojnik, i morate donijeri odluku. Ili ja ubijam mačke ili vi ubijete mene. Jedno ili drugo. Morate izabrati upravo ovdje i sada. To vam možda izgleda kao grozan izbor, ali razmotrite

ovo: većina izbora što ih činimo u životu jednako je grozna. - Johnnie Walker lagano dotaknu svileni šešir, kao da provjerava je li još na mjestu. - Ovdje vam je zalog oprosta, ako vam doista treba takva stvar, činjenica da ja želim umrijeti. Ja sam od vas zatražio da me ubijete, zato ne morate patiti zbog grižnje savjesti. Činite upravo ono čemu se nadam. To nije isto kao da ubijete nekoga tko ne želi umrijeti. U stvari, vi činite dobro djelo. Nakata obrisa graške znoja koje su mu izbile na rubu vlasišta. - Ali nema načina da bi Nakata mogao učiniti takvo što. Čak ako mi kažete da vas ubijem, ja ne znam kako bih to učinio. - Slušam vas - reče Johnnie Walker

diveći se. - Nikada dosad niste nikoga ubili, pa ne znate kako biste to učinili. U redu dakle, dopustite mi da objasnim. Trik je u tome da ne smijete oklijevati, g. Nakata, ako morate nekoga ubiti. Usredotočite se na namjeru i brzo je izvršite - to se traži kad je riječ o ubijanju. Imam izvrstan primjer upravo ovdje. Ne radi se o čovjeku, ali možda će vam pomoći da shvatite. Johnnie Walker ustade i podiže veliku kožnu torbu iz mraka ispod stola. Stavi je na stolicu gdje je sjedio i otvori, zviždeći neku veselu melodiju. Kao da izvodi čarobnjački trik, izvuče iz torbe mačku. Nakata nikada nije vidio tu mačku, mužjaka sa sivim prugama koji je upravo dosegnuo zrelost. Mačak je bio

mlohav, ali oči su mu bile otvorene. Kao da je bio pri svijesti, ali jedva. Zviždeći i dalje svoju veselu melodiju - "Hejhoj" iz Disneyeve Snjeguljice, onu što ju je pjevalo sedam patuljaka - Johnnie Walker je držao mačka kao da pokazuje ribu koju je netom ulovio. - Imam pet mačaka u ovoj torbi, sve su s onoga praznog gradilišta. Svježa pošiljka. Tek ulovljene, zadnja berba, tako reći. Dao sam im sve injekcije da ih paraliziram. Nije to anestetik - nisu zaspale i mogu osjećati bol, ali ne mogu micati nogama. Čak ni glavom. Činim to da mi se ne smucaju naokolo. Sada ću im nožem razrezivati grudi, vaditi srca koja još kucaju, i odsijecati im glave. Točno pred vašim očima. Bit će puno krvi i

nezamislive boli. Zamislite koliko bi boljelo da vam netko razreže grudi i izvuče vaše srce. To isto vrijedi za mačke - to mora boljeti. Žao mi je tih jadnih malih stvorenja. Nisam hladan, okrutan sadist, ali tu ne mogu ništa učiniti. Mora biti boli. To je pravilo. Pravila su svud gdje svrnete pogled. On namignu Nakati. - Posao je posao. Morate ispuniti svoje poslanstvo. Riješit ću se jedne mačke za drugom, a Gomu ću posljednju dokrajčiti. Tako imate još neko vrijeme da odlučite što vam je činiti. Upamtite, došlo je do toga - ili ću ja pobiti mačke ili ćete vi ubiti mene. Johnnie Walker stavi mlohavoga mačka na stol, otvori ladicu i objema rukama izvuče velik cm omot. Pažljivo

razmota i rasprostrije sadržaj na stol. Tu se našla mala električna pila, skalpeli različitih veličina i veoma velik nož, svi blistavi kao da su tek naoštreni. Johnnie Walker je s ljubavlju provjeravao svaku oštricu dok ih je redao po stolu. Zatim izvuče nekoliko metalnih pladnjeva iz druge ladice pa i njih poreda po stolu. Onda izvuče iz ladice veliku crnu plastičnu vreću. Cijelo vrijeme je zviždao "Hej-hoj". - Kao što sam spomenuo, g. Nakata, u svemu postoji pravi red - reče Johnnie Walker. - Ne možete gledati predaleko unaprijed. Učinite to pa ćete izgubiti iz vida ono što radite i posrnuti. Ne velim da biste se trebali usredotočiti samo na pojedinosti koje su točno pred vama,

pazite. Morate malo gledati naprijed, inače ćete u nešto udariti. Morate slijediti pravi red i u isto vrijeme jednim okom gledati što je naprijed. To je ključno, bez obzira na to što radite. Johnnie Walker zažmiri i nježno pogladi mačka po glavi. Prođe vrhom kažiprsta gore-dolje po mačkovu trbuhu, zatim desnom rukom uze skalpel i bez daljnjeg upozorenja načini rez ravno do trbuha. Sve se to dogodilo u jednom hipu. Trbuh se širom otvori i crvenkasta utroba se iskrenu. Mačak je pokušavao vrištati ali jedva se Čuo ikakav zvuk. Jezik mu je bio obamro i teško je mogao otvoriti usta. Ali oči su mu bile uvrnute od jezive boli. I Nakata je mogao dobro zamislio kakva je ta bol. Trenutak

poslije navrla je krv, oblijevajući ruke Johnnija Walkera, cureći niz njegov prsluk. Ali on nije na to obraćao pozornost. I dalje uz pratnju melodije "Hej-hoj", zario je ruku u mačkovo djelo i malenim skalpelom vješto odrezao sitno srce. Metnuo je tu krvavu grudicu na dlan i držao da je Nakata vidi. - Pogledajte. Još kuca. Zatim, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, ubaci srce u usta i poče ga tiho žvakati, polagano uživajući u okusu. Oči su mu iskrile kao u djeteta koje se naslađuje vrućim kolačem iz pećnice. Obrisao je krv s usta nadlanicom i pomno oblizao usne. - Svježe i toplo. I

još kuca u mojim ustima. Nakata je bez riječi zurio u prizor pred sobom. Nije mogao odvojio pogled. Miris svježe krvi ispunio je prostoriju. Zviždeći i dalje svoju veselu melodiju, Johnnie Walker otpili mačju glavu. Zubci pile hrskali su kroz kost i prepolovili je. Izgledao je kao da točno zna što čini. Vratna kost nije bila vrlo debela, tako da je cijela operacija brzo završila. Ali zvuk je imao u sebi neku čudnu težinu. Johnnie Walker s ljubavlju stavi odrezanu glavu na metalni pladanj. Kao da uživa u umjetnini, zažmirio je i pozorno promatrao. Prestao je načas zviždati, noktom izvadio nešto što mu je zapelo između zubi, ubacio to u usta i

pažljivo kušao, zatim zadovoljno pucnuo usnama i progutao. Zatim je otvorio crnu plastičnu vreću i nehajno ubacio mrtvo mačkovo djelo kao nepotrebnu ljusku. - Jedna je gotova - reče Johnnie Walker raširivši krvave ruke ispred Nakate. - Čas posla, što mislite? Možete uživati u lijepom svježem srcu, ali pogledajte kako se okrvavite. Ne, prije će ova moja ruka zarumeniti svu množinu mora pretvarajući zeleno u crveno. Stihovi iz Macbetha. Ovo nije tako grozno kao Macbeth, ali ne biste vjerovali koliki su računi za kemijsko čišćenje. Uostalom, ovo je posebna odjeća. Morao bih nositi kiruršku halju i rukavice, ali ne mogu. Još jedno pravilo, na žalost.

Nakata nije rekao ni riječi, iako mu se nešto počelo micati u mislima. Prostorija je mirisala po krvi, i ulomci melodije "Hej-hoj" zvonili su mu u ušima. Johnnie Walker izvuče sljedeću mačku iz torbe, bijelu ženku, ne toliko mladu, s malo savijenim vrškom repa. Kao i prije, neko je vrijeme milovao mačku po glavi, zatim polagano obilježio nevidljivu crtu do njezina trbuha. Uzeo je skalpel i opet brzo načinio rez da joj otvori grudi. Ostalo je bilo isto kao prije. Nečujno vrištanje, cijelo tijelo u grču, prosuta crijeva. Vađenje krvava srca, pokazivanje Nakati, ubacivanje u usta, sporo žvakanje. Zadovoljan smiješak. Brisanje

krvi nadlanicom. Sve to s glazbom "Hejhoj" u pozadini. Nakata potonu u stolicu i zatvori oči. Zagnjuri glavu u ruke, zabi vrhove prstiju u sljepoočnice. Nešto se definitivno u njemu zbivalo, neka užasna pometnja preobražavala je srž njegova biča. Ubrzano je disao, i oštra bol sijevala je u njegovu vratu. Vid mu se drastično mijenjao. - Gospodine Nakata - reče Johnnie Walker vedro - nemojte mi sada klonuti. Tek dolazimo do glavnog događaja. Ovo je bio samo uvodni čin, puko zagrijavanje. Sada dolazimo do niza koji vam je poznat. Zato širom otvorite oči i dobro pogledajte. Ovo je najbolji dio! Nadam se da ćete cijeniti što sam se

toliko potrudio da vam priredim ovu zabavu. Zviždeći svoju melodiju, on izvuče sljedeću mačku. Potonuo u stolicu, Nakata otvori oči i pogleda sljedeću žrtvu. Mozak mu se potpuno ispraznio, nije mogao ni ustati. - Mislim da se već međusobno poznajete - reče Johnnie Walker - ali svejedno ću počastiti goste. Gospodine Nakata, ovo je g. Kawamura. Gospodine Kawamura, ovo je g. Nakata. - Johnnie Walker dodirnu vrh šešira s teatralnom kretnjom, naklonivši se prvo Nakati, zatim paraliziranom mačku. - Sada kad ste se tek pozdravili, bojim se da smjesta prelazimo na rastanak. Zdravo, zbogom. Poput cvijeća

raspršena u oluji, ljudski život je jedno dugačko rastajanje, kako kažu. - On nježno pogladi Kawamuru po trbuhu. Sada je čas da me zaustavite ako to mislite učiniti, g. Nakata. Vrijeme prolazi, a ja neću oklijevati. U rječniku zloglasnoga mačkomora Johnnija Walkera oklijevati je riječ koju nećete naći. I doista, bez imalo oklijevanja on raspori Kawamurin trbuh. Ovaj put je vrisak bio čujan. Možda mačkov jezik nije bio potpuno paraliziran. ili je to bila posebna vrsta vriska koju je samo Nakata mogao čuti. Užasan vrisak od kojega se ledi krv. Nakata zatvori oči i rukama pridrža glavu koja se tresla. - Morate gledati! - zapovjedi

Johnnie Walker. - To je još jedno od naših pravila. Ništa se neće promijeniti ako zatvorite oči. Ništa neće nestati samo zato što ne možete gledati što se događa. Zapravo, stvari će biti čak gore kada idući put otvorite oči. Takav je svijet u kojemu živimo, g. Nakata. Držite širom otvorene oči. Samo kukavica zatvara oči. Zatvaranje očiju i začepljivanje ušiju neće zaustaviti vrijeme. Nakata učini što mu je rečeno i otvori oči. Kad se uvjerio da su otvorene, Johnnie Walker je izveo prizor žderanja Kawamurina srca, još duže se naslađujući. - Meko je i toplo. Točno kao svježa jeguljina jetra - komentirao je Johnnie Walker. Zatim je podignuo

krvav kažiprst do usta i polizao ga. Kad se jedanput naviknete na ovaj okus, upecali ste se. Osobito na okus ljepljive krvi. Obrisao je krv sa skalpela, zviždeći veselo kao uvijek, pa otpilio Kawamurinu glavu. Fini zubci probijali su se kroz kost i krv je posvuda štrcala. - Molim vas, g. Walker, Nakata ne može više to podnijeti. Johnnie Walker prestade zviždati. Zaustavio je rad i počešao se po uhu. To neće ići, g. Nakata. Žao mi je što se loše osjećate, stvarno mi je žao, ali ne mogu samo reći: U redu, učinit ću tako, i sve ovo opozvao. Rekao sam vam. Ovo je rat. Teško je zaustaviti rat kad jednom počne. Kad se jednom izvuče mač, krv

će poteći. Nema to nikakve veze s teorijom ili logikom, čak ni s mojim egom. To je samo pravilo, čisto i jednostavno. Ustanite, usmjerite svoju mržnju i smaknite me. I to morate sada učiniti. Učinite to i sve je gotovo. Kraj priče. Johnnie Walker poče opet zviždati. Završio je rezanje Kawamurine glave i bacio bezglavo tijelo u vreću za smeće. Sada su tri glave bile poredane na metalnom pladnju. Pretrpjele su takvu agoniju, ali njihova lica bila su čudno prazna kao lica mačaka poredana u frižideru. - Sljedeća dolazi sijamka - reče Johnnie Walker i izvuče iz torbe mlohavu sijamku koja je, naravno, bila

Mimi. - Tako sada dolazimo do male "Mi chiamano Mimi". Puccini jeva opera. Ova mačkica doista ima onu elegantnu koketeriju, zar ne? I ja sam veliki ljubitelj Puccinija. Puccini jeva glazba je nekako - kako bih to nazvao? vječno suprotstavljena vremenima. Puka popularna zabava, mogli biste tvrditi, ali nikako ne stari. Pravo umjetničko ostvarenje. On zazvižda jedan takt iz arije "Mi chiamano Mimi". - Ali moram vam reći, g. Nakata, valjalo se prilično potruditi da se uhvati Mimi. Ona je pametna i oprezna, vrlo brzo reagira. Nije tip da bi se dala nečim navabiti. Težak klijent. Ali mačka koja može zavarati Johnnija Walkera,

neusporedivoga mačkomora, tek se mora roditi. Nije da se hvastam ili bilo što, samo želim priopćiti kako ju je teško bilo ščepati... U svakom slučaju, voila! Vaša prijateljica Mimi! Sijamke su mi apsolutno najdraže. Vi toga niste svjesni, ali srce sijamske mačke je pravi dragulj. Nekako poput tartufa. U redu je, Mimi. Nemoj se bojati - Johnnie Walker je ovdje! Spreman uživati tvoje toplo, zgodno malo srce. Ah... vi drhćete! - Johnnie Walker - duboko iz nutrine Nakata je smogao snage da protisne riječi tihim glasom. - Molim vas, prestanite. Ako ne prestanete, Nakata će poludjeti. Ne osjećam se više kao ja. Johnnie Walker položi Mimi na stol

i kao uvijek poče prstima puziti niz njezin trbuh. - Tako vi niste više vi reče pomno i mimo. - To je veoma važno, g. Nakata. Osoba koja nije više ono što jest. - Podiže skalpel kojim se još nije poslužio i iskuša mu oštrinu vrhom prsta. Zatim, kao da pravi pokusni rez, povuče oštricom preko svoje nadlanice. Čas zatim navali krv, kapljući na stol i Mimino tijelo. Johnnie Walker se zahihota. - Osoba koja nije više ono što jest - ponovi. - Vi više niste vi. To je ono što se traži, g. Nakata. Divno! Najvažnija stvar od svega. Oh, pun je skorpija moj mozak! opet Macbeth. Nakata ustade bez riječi. Nitko ga nije mogao zaustaviti, ni sam Nakata.

Dugačkim koracima pristupi stolu i zgrabi ono što je izgledalo kao nož za rezanje odrezaka. Stežući čvrsto drveni držak, on zari oštricu u trbuh Johnnija Walkera, prorezavši crni prsluk, zatim ga opet probode na drugom mjestu. Mogao je čuti nešto, neki glasan zvuk, i isprva nije znao što je. Ali zatim je razumio. Johnnie Walker se smijao. Probodena trbuha i prsiju, uz liptanje krvi, on se nastavio smijati. - To je prava stvar! - vikao je. Niste oklijevali. Svaka čast! - Smijao se kao da je to najsmjernija šala koju je dotada čuo. Ali uskoro njegov smijeh prijeđe u hropac. Grgoljenje krvi u njegovu grlu zvučalo je kao odvod kad se odčepi. Strašan grč skvrči njegovo

tijelo, iz usta mu pokulja krv skupa s crnim, sluzavim grudicama - bila su to mačja srca koja je pojeo. Krv je šikljala preko stola, padala na Nakatinu majicu za golf. Oba su čovjeka bila natopljena krvlju. I Mimi, ležeći na stolu, ogrezla je u krvi. Johnnie Walker se skljoka pod Nakatine noge. Ležao je na boku, sklupčan kao dijete u hladnoj noći, i nedvojbeno je bio mrtav. Lijeva mu je ruka stiskala grlo, desna pružena ravno kao da za nečim poseže. Prestali su grčevi i, naravno, smijeh. Slabašno cerenje još se vidjelo na njegovim usnama. Krv je stvorila lokvicu na drvenom podu, svileni se šešir otkotrljao u kut. Kosa na zatiljku

Johnnija Walkera bila je rijetka, ispod nje se vidjela koža. Bez šešira izgledao je mnogo stariji i slabiji. Nakata ispusti nož i on zaklopara na podu glasno kao zupčanici nekoga velikog stroja što zvekeću u daljini. Dugo je Nakata stajao kraj trupla. Sve se u prostoriji zaustavilo. Samo je krv i dalje tiho tekla, lokvica se širila po podu. Naposljetku Nakata se pribra i uze Mimi sa stola. Bila je topla i mlohava u njegovim rukama, oblivena krvlju ali očevidno neozlijeđena. Mimi pogleda gore kao da mu pokušava nešto reći, ali zbog droge usta se nisu mogla otvoriti. Nakata zatim nađe Gomu u torbi i izvadi je. Vidio je samo njezine

fotografije, ali sad je osjetio nostalgiju kao da se susreće s davno izgubljenim prijateljem. - Goma... - promrmlja. Držeći dvije mačke, Nakata sjede na sofu. - Idemo doma - reče im, ali nije mogao ustati. Crni pas se odnekud pojavio i sjeo kraj mrtvoga gospodara. Možda je laptao iz lokvice krvi, ali Nakata se nije mogao pouzdano sjetiti. Osjećao je kako mu je glava teška i mutna, pa je duboko udahnuo i sklopio oči. Razum mu je počeo blijedjeti i, prije nego što je toga bio svjestan, potonuo je u tamu.

Poglavlje 17 Ovo je moja treća noć u kolibi. Sa svakim minulim danom sve više se privikavam na tišinu i nevjerojatnu tamu. Noć me više ne plaši, ili barem ne onoliko mnogo. Napunim peć drvima, smjestim se ispred nje i čitam. Kad se umorim, samo isključim misli i zurim u plamenove. Nikada se ne umorim od zurenja. Javljaju se u svim oblicima i bojama, gibaju se kao živa bića - rađaju se, povezuju, stapaju i umiru. Kad nije oblačno izlazim van i promatram nebo. Zvijezde kao da ne prijete kao prije, počinjem osjećati da sam im bliže. Svaka sja svojim

posebnim svjetlom. Prepoznajem neke zvijezde i gledam kako trepere u noći. Svako malo, kao da se iznenada toga sjete, zaplamsaju svjetlije na trenutak. Mjesec visi, blijed i sjajan, pa razgledam li ga pobliže čini mi se da mogu razabrati pojedine stijene na površini. Ne mislim ni na što, samo očaran zurim u nebo. To što nemam glazbe ne smeta mi koliko sam mislio da će smetati. Ima mnoštvo zvukova koji zauzimaju njezino mjesto - ptičji cvrkut, zujanje svakovrsnih kukaca, mrmorenje potoka, šum lišća. Kiša pada, nešto grebe po krovu kolibe, i katkada čujem neopisive zvukove koje ne znam objasniti. Nisam znao da je svijet ispunjen s tako mnogo

lijepih, prirodnih zvukova. Cijelog života nisam za njih mario, ali sada je drukčije. Satima sjedim na trijemu zatvorenih očiju, pokušavam biti neprimjetan, hvatam svaki pojedini zvuk oko sebe. Ni šuma me ne plaši koliko me je prije plašila, i počeo sam osjećati svojevrsnu bliskost i poštovanje. Kad to kažem, ne osmjeljujem se daleko od kolibe i držim se staze. Dok se pridržavam pravila, ne bi smjelo biti previše nesigurno. To je važno - slijediti pravila i šuma će me prihvatiti bez riječi, dijeleći sa mnom dio svoga mira i ljepote. Ali prekorači granicu i zvijeri tišine što leže u zasjedi razderat će te pandžama oštrim kao britva.

Često legnem na malu okruglu čistinu i puštam da me kupa sunčano svjetlo. Predajem mu se čvrsto stisnutih očiju, osluškujući vjetar što šiba vrhove krošanja. Obavijen dubokim šumskim mirisima slušam lepet ptičjih krila, njihanje paprati. Oslobođen sam gravitacije i lebdim - samo malo - iznad tla, plovim zrakom. Ne mogu tako ostati zauvijek, naravno. To je samo trenutan osjećaj - otvorim oči i sve nestane. Ipak, to je veličanstveno iskustvo. Biti sposoban lebdjeti u zraku. Nekoliko puta pada jaka kiša, ali ne traje dugo, i svaki put istrčim van, gol, da se operem. Katkada se potpuno oznojim od vježbanja, svlačim odjeću, sunčam se na trijemu. Pijem mnogo čaja

i koncentriram se na čitanje, sjedeći na trijemu ili kraj peći. Knjige iz povijesti, prirodoslovlja, folklora, mitologije, sociologije, psihologije, Shakespeare, bilo što. Umjesto da brzam, ponovno čitam dijelove o kojima mislim da su najvažniji dok ih ne shvatim, da bih iz njih izvukao nešto opipljivo. Svakovrsno znanje cijedi se, kap po kap, u moj mozak. Zamišljam kako bi sjajno bilo ostati ovdje koliko želim. Ima mnogo knjiga na polici koje bih htio pročitati, ima još dosta hrane. Ali znam da sam samo u prolazu i da ću uskoro morati otići. Mjesto je previše smireno, previše prirodno, previše savršeno. Ne zaslužujem ga. Barem još ne.

Četvrtog dana pojavio se Oshima kasno ujutro. Gol sam golcat, izvaIjen na stolici na trijemu, drijemam na suncu, ne čujem njegov dolazak. Ne čujem zvuk njegova automobila. Noseći uprtnjaču o ramenu došao je putem pješice. Tiho se penje na trijem, pruža ruku i lagano me miluje po glavi. Trgnem se, skočim na noge i potražim ručnik. Nema nijednoga u blizini. - Ne uzrujavaj se - kaže Oshima. Kad sam ja ovdje boravio, obično sam se sunčao gol po čitav dan. Krasno je osjećati sunce na mjestima do kojih nikada ne dopire. Tako gol pred njim, osjećam se potpuno bespomoćno i ranjivo, s izloženim stidnim dlakama, penisom,

testisima. Pojma nemam što bih učinio. Malo je prekasno da ih pokrivam. - Hej - kažem, upinjući se da zvučim nehajno. - Tako ste dakle dopješačili? - Tako je krasan dan da sam odlučio hodati - kaže on. - Ostavio sam auto dolje kraj ulaza. - Uzima ručnik koji je bio prebačen preko ograde i pruža mi ga. Omatam ga oko pasa i napokon mogu odahnuti. Pjevajući tiho neku pjesmu on grije vodu, zatim vadi brašno, jaja i mlijeko iz uprtnjače, muti ih i peče palačinke na tavi. Premazuje ih maslacem i sirupom. Zatim vadi salatu, rajčice i luk. Veoma je oprezan s kuhinjskim nožem dok sjecka povrće. Sve to imamo za ručak. - Kako si onda proveo tri dana

ovdje? - pita režući komad palačinke. Kažem mu kakvo sam divno vrijeme imao. Ispuštam dio s odlaskom u šumu. Nekako je bolje da o tome ne govorim. - Drago mi je - kaže Oshima. Nadao sam se da će ti se ovdje svidjeti. - Ali sada se vraćamo u grad, zar ne? - Tako je. Vrijeme je da se vratimo. Spremajući se da odemo, žustro dovodimo u red kolibu. Peremo suđe i stavljamo ga na police, čistimo peć. Praznimo vjedro, zatvaramo ventil na propanskoj boci. Trajnu hranu stavljamo u ormar, ostatak bacamo. Metemo pod, brišemo stol i stolice. Kopamo vani rupu da zatrpamo smeće.

Oshima zaključava kolibu, ja se okrećem da bacim pogled zadnji put. Sve je do prije jednu minutu izgledalo tako stvarno, ali sada postaje imaginarno. Dovoljno je samo nekoliko koraka da se sve povezano s tim mjestom odjednom pričinja nestvarnim. I ja - osoba koja je čas prije bila ondje doimam se imaginarnim. Treba trideset minuta hoda do mjesta gdje je Oshima parkirao auto, i jedva razmjenjujemo pokoju riječ dok se spuštamo niz planinski put. Oshima mumlja neku melodiju. Puštam da mi misli lutaju. Dolje na dnu mala zelena sportska kola blistaju na šumskoj pozadini. Oshima zatvara vrata da obeshrabri uljeze, dvaput ih omota lancem i

zaključa lokot. Kao prije, privezujem svoju uprtnjaču na stražnji nosač. Krov je spušten. - Natrag u grad - kaže Oshima. Kimnem potvrdno. - Siguran sam da si uživao živeći tako potpuno sam s prirodom, ali nije lako živjeti ondje dugo - kaže Oshima. Stavlja sunčane naočale i veže pojas. Sjednem kraj njega i škljocnem svojim pojasom. - U teoriji nije nemoguće tako živjeti, i ima ljudi koji to čine, dakako. Ali priroda je zapravo neprirodna, na neki način. I opuštanje može zapravo ugrožavati. Potrebno je iskustvo i priprema da se stvarno živi s tim protuslovljima. Tako se vraćamo u grad

na neko vrijeme. Natrag u civilizaciju. Oshima pritisne gas i počnemo se spuštati planinskom cestom. Ovaj put nije u žurbi i vozi sporim tempom, uživajući u okolini i šumu vjetra što mu raskuštrava Čuperke. Završava makadamski put i počinjemo se voziti uskom asfaltnom cestom, prolazeći kroz sela i polja. - Govoreći o protuslovljima Oshima iznenada kaže - kad sam te prvi put sreo osjetio sam nekakvo protuslovlje u tebi. Ti nešto tražiš, ali u isto vrijeme svim silama bježiš od toga. - Što je to što tražim? Oshima odmahne glavom. Pogleda u retrovizor i namršti se. - Nemam pojma. Samo kažem da sam stekao takav

dojam. Ja ne odgovaram. - Iz moga vlastitog iskustva, kad netko veoma uporno pokušava nešto postići, ne uspijeva. A kada od nečega bježiš koliko te noge nose, to te obično stigne. Poopćujem stvari, naravno. - Ako ih poopćujete u vezi sa mnom, dakle, što me čeka u budućnosti? Ako tražim i bježim u isto vrijeme? - To je teško pitanje - kaže Oshima smiješeći se. Prođe trenutak prije nego ko nastavi. - Ako bih morao išta reći, to bi bilo ovo: Što god tražiš to neće doći u obliku koji očekuješ. - Nekakvo zloslutno proročanstvo. - Kao Kasandra. - Kasandra? - upitam.

- Grčka tragedija. Kasandra je bila trojanska kraljevna koja je proricala. Bila je svećenica u hramu i Apolon joj je dao moć da pretkazuje sudbinu. Zauzvrat ju je pokušao prisiliti da spava s njim, ali ona je odbila pa ju je prokleo. Grčki bogovi su više mitološki nego religijski likovi. Time hoću reći da imaju iste karakterne nedostatke kao ljudi. Oni se razbjesne, pomame bludno, budu ljubomorni, zaboravni, što god hoćeš. Vadi kutijicu bombona s limunom iz pretinca i ubaci jedan u usta. Pokazuje mi da sam uzmem jedan, i ja uzmem. - Koja je to vrsta prokletstva bila? - Prokletstva na Kasandri? Kimnem.

- Prokletstvo koje je Apolon na nju bacio bilo je da sva njezina proročanstva budu istinita, ali da nitko u njih ne povjeruje. Povrh toga, njezina će proročanstva biti nesretna - pretkazanja izdaja, udesa, smrti, propasti države. Takvih stvari. Ne samo Što joj nisu vjerovali, ljudi su je počeli prezirati. Ako ih još nisi čitao, preporučujem ti Euripidove i Eshilove drame. One pokazuju mnogo bitnih problema s kojima se borimo svaki dan. To govori koros. - Koros? Što je to? - Tako su oni zvali zbor kojim su se služili u grčkim dramama. On stoji u dnu pozornice i jednoglasno objašnjava situaciju ili ono što glumci osjećaju u

dubini duše. Katkada čak pokušavaju utjecati na likove. To je vrlo zgodan izum. Ponekad bih volio da imam vlastiti zbor koji stoji iza mene. - Jeste li vi sposobni proricati? - Nisam te sreće. - Nasmiješi se. Ne znam je li dobro ili zlo, ali nemam takve moći. Ako se čini da uvijek proričem zloslutne stvari, to je zato što sam pragmatičar. Služim se deduktivnim zaključivanjem da poopćim stvari, a to valjda kadšto zazvuči kao nesretno proročanstvo. Znaš li zašto? Zato što je stvarnost samo gomilanje zloslutnih proročanstava koja oživljuju. Trebaš samo otvoriti novine bilo kojega dana i odvagnuti dobre vijesti naprama lošim vijestima, pa ćeš vidjeti što hoću reći.

Oshima pomno prebacuje u nižu brzinu na svakoj okuci, uvježbanim kretnjama koje se jedva primjećuju. Odaje ih samo promjena u zvuku motora. - Ipak ima jedna dobra vijest kaže. - Odlučili smo te primiti. Bit ćeš član osoblja u Spomen-knjižnici Komura. Mislim da si kvalificiran za to. Instinktivno ga pogledam. - Hoćete reći da ću raditi u knjižnici? - Točnije, odsada ćeš biti dio knjižnice. Boravit ćeš u knjižnici, živjet ćeš ondje. Otvarat ćeš vrata kad je vrijeme da se knjižnica otvori, zatvarat ćeš ih kad je vrijeme da se zatvori. Kao što sam prije rekao, izgleda da si prilično discipliniran, i dovoljno si snažan, pa pretpostavljam da ti taj posao

neće biti pretežak. Gospođica Saeki i ja nismo tjelesno toliko jaki, pa ćeš nam stvarno mnogo pomoći. Osim toga samo ćeš nam pomagati u sitnim svakidašnjim poslovima. Nije ni vrijedno spominjanja, doista. Meni ćeš kuhati izvrsnu kavu, odlaziti za nas u kupovinu. Pripremili smo sobu koja je povezana s knjižnicom da u njoj stanuješ. Izvorno je to bila soba za goste, ali kako nemamo gostiju koji odsjedaju, dugo se nije koristila. U njoj ćeš živjeti. Ima i svoj tuš. Najbolja je stvar što ćeš biti u knjižnici pa možeš čitati što god hoćeš. - Ali zašto... - zaustim, ali ne mogu dovršiti. - Zašto to činimo? Sve se to zasniva na veoma jednostavnu načelu. Ja

razumijem tebe, a gospođica Saeki razumije mene. Ja prihvaćam tebe, a ona prihvaća mene. I tako, premda si neki nepoznati petnaestogodišnji bjegunac, to nije problem. Onda, što misliš? Malo se zamislim. - Sve što sam tražio bio je krov nad glavom. To je sada jedino važno. Stvarno ne znam što znači postati dijelom knjižnice, ali ako to znači da mogu ondje živjeti, zahvalan sam. Barem neću više morati putovati svaki dan. - To je onda sređeno - kaže Oshima. - Idemo u knjižnicu. I možeš postati dijelom nje. Stižemo na regionalnu cestu i kraj nas promiču razni gradovi, divovski

plakat neke kreditne tvrtke, benzinska crpka sa šarenim ukrasima, restoran sav u staklu, ljubavni hotel načinjen tako da izgleda kao europski dvorac, napuštena video trgovina od koje je preostao samo znak, kockarnica pachinko s prostranim parkiralištem, McDonald's, 7-Eleven, Yoshinoya, Denny's... Bučna stvarnost počinje nas okruživati. Šištanje zračnih kočnica golemih kamiona, zvukovi sirena i ispušnih cijevi. Sve što je dosad bilo oko mene - vatra u peči, treperenje zvijezda, spokojnost šume - iščeznulo je. Teško mi je te stvari i zamisliti. - Ima nekoliko stvari koje moraš znati o gospođici Saeki - kaže Oshima. Kad je bila malena, moja majka i gospođica Saeki bile su školske

drugarice i vrlo bliske. Ona kaže da je gospođica Saeki bila bistra djevojčica. Dobivala je dobre ocjene, bila je dobra u pisanju, u svim vrstama sportova, a znala je i dobro svirati klavir. Bila je najbolja u svemu čega bi se dohvatila. I lijepa. I danas je prilično sjajna osoba, naravno. Kimnem. - Dok je još bila u nižim razredima osnovne škole imala je simpatiju. Najstariji sin obitelji Komura, zapravo daleki rođak. Bili su istih godina i skladan par, tipični Romeo i Julija. Živjeli su u blizini i nikada se nisu rastajali. I zaljubili su se kad su odrasli. Bili su kao jedno tijelo i duh, prema pričanju moje majke.

Čekamo na crvenom svjetlu, i Oshima gleda u nebo. Kad semafor pokaže zeleno, pritisne gas i prozu jimo pokraj neke cisterne. - Sjećaš li se što sam d rekao u knjižnici? O tome kako ljudi uvijek lutaju naokolo tražeći svoju drugu polovicu? - Onaj dio o muško/muško, muško/žensko i žensko/žensko? - Točno. Ono što je Aristofan rekao. Kako očajnički tumaramo kroz život tragajući za drugom polovicom. Gospođica Saeki i onaj mladić nikada nisu morali to činiti. Oboje se rodilo sa svojom drugom polovicom točno ispred sebe. - Imali su sreće. Oshima kimne. - Apsolutno. Sve do

jednoga trenutka. Protrlja bradu dlanom kao da provjerava je li dobro obrijan. Nema nikakva traga britvice, koža mu je glatka kao porculan. - Kad je mladiću bilo osamnaest godina, otišao je na fakultet u Tokio. Imao je dobre ocjene i odabrao glavni predmet koji ga je zanimao. Također je želio vidjeti kako izgleda veliki grad. Ona je išla na fakultet u svom mjestu i upisala klavir. Ovo je konzervativan dio zemlje, a ona je potekla iz staromodne obitelji. Bila je jedino dijete, roditelji nisu željeli da ide u Tokio. Tako su se oni rastali prvi put u životu. Upravo kao da ih je bog prerezao nožem i razdvojio. - Naravno, pisali su jedno drugome

svaki dan. "Možda bi moglo bici dobro za nas da pokušamo biti ovako razdvojeni", pisao je on. "Tada stvarno možemo reći koliko jedno drugomu značimo." Ali ona nije u to vjerovala. Znala je kako je njihov odnos dovoljno stvaran da se ne moraju razdvojiti da bi ga iskušali. To je bio jedan od milijun spojeva, suđen da bude, nešto što se nije moglo razvrgnuti. Ona je bila apsolutno sigurna u to. Ali on nije. Ili je možda bio, ali jednostavno nije to prihvaćao. Tako je nastavio i otišao u Tokio, misleći da će svladavanje nekoliko zapreka ojačati njihovu ljubav. Muškarci su katkada takvi. - Kad joj je bilo devetnaest, gospođica Saeki je napisala pjesmu,

uglazbila je i pjevala uz klavirsku pratnju. Bila je to melankolična melodija, nevina i ljupka. Riječi su s druge strane bile simbolične, misaone, teško odgonetljive. Taj kontrast je davao pjesmi neku duhovnost i izravnost. Naravno, cijela pjesma, riječi i glazba, bila je njezin način zazivanja svoga dragoga, tako daleko. Pjevala je pjesmu nekoliko puta u društvu. Obično je bila sramežljiva, ali voljela je pjevati i čak je bila u folklornoj grupi na fakultetu. Nekoga se ta pjesma naročito dojmila, snimio ju je na vrpcu i poslao prijatelju čiji je otac bio direktor u glazbenoj industriji. Njemu se svidjela pjesma pa ju je pozvao u studio u Tokiju i snimio je.

- Bila je prvi put u Tokiju, i mogla je vidjeti svoga dragoga. Između snimanja mogli su voditi ljubav, kao prije. Moja majka kaže da misli kako su imali spolne odnose kad im je bilo oko četrnaest godina. Oboje su bili prerano zreli, i bilo im je teško odrastati, kao mnogim prerano sazrelim ljudima. Kao da im je vječno bilo četrnaest ili petnaest godina. Priljubili su se jedno uz drugo i opet su mogli osjetiti žestinu svoje Ijubavi. Nijedno od njih nikada nije privukao nitko drugi. I kad su bili rastavljeni, nitko nije mogao stati između njih. Oprosti - jesam li ti dosadan s ovom bajkovitom romansom? Odmahnem glavom. - Slutim da se bližite prekretnici.

- Imaš pravo - kaže Oshima. - Tako se događaju priče - s prekretnicom, s neočekivanim obratom. Postoji samo jedna vrsta sreće, ali nesreća dolazi u svim oblicima i veličinama. To je kao ono što je rekao Tolstoj. Sreća je alegorija, nesreća je priča. Svejedno, ploča je ušla u prodaju i postigla golem uspjeh. Stalno se prodavala - milijun primjeraka, dva milijuna, nisam siguran u točan broj. U svakom slučaju, ploča je obarala rekorde u ono doba. Na omotu je bila njezina fotografija, na slici ona kako sjedi za klavirom u velikom studiju i smiješi se u kameru. - Nije imala nikakvih drugih pjesama, pa je na poleđini singla bila instrumentalna verzija iste pjesme.

Klavir i orkestar, i ona za klavirom, naravno. Krasna izvedba. Bilo je to oko 1970. Pjesma je bila na svim radiopostajama u ono vrijeme, kaže moja majka. To je bilo prije mog rođenja, pa ne znam zasigurno. Bila je to jedina njezina pjesma kao profesionalne pjevačice. Nije izdala longplejku, ni ponovila singl. - Pitam se jesam li čuo tu pjesmu. - Slušaš li često radio? Odmahnem glavom. Jedva ikada slušam radio. - Onda je vjerojatno nisi čuo. Ako nije bila na nekoj postaji sa starim melodijama, po svoj prilici nisi. Ali to je divna pjesma. Imam je na CD-u i slušam je svako malo. Kad gospođica

Saeki nije u blizini, naravno. Mrzi svako spominjanje te pjesme. Ne voli da itko priča o prošlosti. - Kako se pjesma zvala? - "Kafka na žalu" - kaže Oshima. - "Kafka na žalu"? - Točno tako, Kafka Tamura. Isto ime kao što je tvoje. Čudna podudarnost, zar ti se ne čini? - Ali Kafka nije moje stvarno ime. Tamura jest, doduše. - Ali sam si ga izabrao, zar ne? Kimnem. - Prije mnogo vremena odlučio sam da je to pravo ime za novog mene. - U tome je stvar, rekao bih - kaže Oshima.

Dečko gospođice Saeki umro je kad mu je bilo dvadeset godina, nastavlja Oshima. Upravo kad je "Kafka na žalu" bio hit. Njegov je fakultet bio u štrajku u razdoblju studentskih nemira i zatvoren. Otišao je odnijeti hranu prijatelju koji je bio na barikadama, jedne noći malo prije deset. Studenti u zaposjednutoj zgradi pomislili su da je on vođa suprotne stranke - jako je na njega sličio - pa su ga ščepali, privezali za stolicu i ispitivali ga kao uhodu. Pokušavao je objasniti da su pogriješili, ali svaki put bi ga udarili željeznom cijevi ili štapom. Kad je pao na pod udarali su ga cipelama. Pred zoru je umro. Lubanja mu je bila ulupljena, rebra polomljena, pluća razderana.

Njegovo su truplo izbacili na ulicu kao mrtva psa. Dva dana poslije fakultet je zatražio da uđe nacionalna garda, i za par sati studentska je pobuna ugušena a nekoliko njih uhićeno i optuženo za ubojstvo. Studenti su priznali što su učinili pa su izvedeni pred sud, ali kako nije bilo predumišljaja dvojica su njih osuđena zbog ubojstva iz nehaja i dobila kratke zatvorske kazne. Njegova smrt bila je potpuno beznačajna. Gospođica Saeki nikada više nije zapjevala. Zaključala se u sobu i ni s kim nije htjela govoriti, čak ni telefonom. Nije otišla na njegov pokop, ispisala se s fakulteta. Nakon nekoliko mjeseci ljudi su opazili da nije više u gradu. Nitko nije znao kamo je otišla ili

što je učinila. Njezini roditelji nisu htjeli o tome raspravljati. Možda ni oni nisu znali gdje je. Kao da je isparila. Čak ni njezina najbolja prijateljica, Oshimina majka, nije ništa znala. Kolale su glasine da je nakon neuspjela pokušaja samoubojstva smještena u duševnu bolnicu duboko u šumama što okružuju planinu Fuji. Drugi su rekli da ju je neki prijatelj nekog prijatelja vidio na tokijskim ulicama. Prema riječima te osobe radila je u Tokiju kao pisac ili tako nešto. Treće su glasine tvrdile da se udala i da ima dijete. Ali sve su te priče bile bez temelja, ništa ih nije moglo potvrditi. Tako je prošlo dvadeset godina. Nije važno gdje je bila ili što je

radila cijelo to vrijeme, ali gospođica Saeki nije se brinula za novac. Prihodi od njezinih autorskih prava za "Kafku na žalu" deponirani su na račun u banci i nakon odbitka poreza popeli se do znatne svote. Prihodi su joj tekli kad god bi se pjesma puštala na radiju ili uključila u kompilaciju evergrina. Tako joj je bilo jednostavno živjeti povučeno, daleko od javnosti. Osim toga, njezina je obitelj bila bogata a ona im je bila kći jedinica. Iznenada, dvadeset pet godina poslije, gospođica Saeki se pojavila u Takamatsuu. Očevidan je razlog bio pokop njezine majke. (Otac je umro pet godina prije toga, ali na njegov pokop nije došla.) Održala je mali obred za

majku, i kad su se stvari stišale, prodala je kuću u kojoj se rodila i odrasla. Preselila se u stan koji je kupila u mirnom dijelu grada i kao da se ponovno smirila. Nakon nekog vremena imala je razgovore s obitelji Komura. (Glava obitelji, nakon smrti najstarijega sina, bio je njegov mlađi brat, tri godine mlađi. Sastalo se samo njih dvoje, i nitko ne zna točno o čemu su govorili.) Kao ishod toga gospođica Saeki je postala ravnateljicom Spomen-knjižnice Komura. Čak i sada ona je vitka i lijepa, ima isti dotjeran, pametan izgled kakav se vidi na omotu ploče "Kafka na žalu". Ali nešto nedostaje: onaj ljupki, nevini smiješak. I dalje se smiješi od vremena

do vremena, šarmantan osmijeh bez sumnje, ali uvijek je nekako ograničen, smiješak koji ne nadživi trenutak. Nju okružuje visok, nevidljiv zid, držeći ljude na razmaku koliko segne ruka. Svako jutro vozi sivi Volkswagen Golf do knjižnice, uvečer ga vozi natrag kući. U rodnom gradu ne održava nikakve veze s prijašnjim prijateljima i rođacima. Ako se slučajno sretnu, povede se pristojan razgovor, ali on rijetko ide dalje od nekoliko standardnih tema. Ako se spomene prošlost - osobito ako to uključuje nju - ona brzo i glatko prelazi na drugu temu. Uvijek je pristojna i ljubazna, ali njezinim riječima nedostaje znatiželje i uzbuđenja što ih obično očekujete. Njezini pravi

osjećaji - predmnijevajući da tako nešto uistinu postoji - ostaju skriveni. Osim kad se moraju donijeti neke praktične odluke, nikada ne iskazuje mišljenje ni o čemu. Rijetko govori o sebi, umjesto toga pušta druge da govore, kimajući toplo dok sluša. Ali većina ljudi u razgovoru s njom počne se nekako neugodno osjećati - kao da slute kako joj oduzimaju vrijeme, gazeći po njezinu privatnom, divnom, uzvišenom svijetu. I taj dojam je najvećim dijelom točan. Tako je, i kad se smirila u rodnom gradu, ostala zagonetna. Elegantna žena obavijena plemenitom tajnom. Nešto oko nje otežavalo je da joj se pristupi. I njezini nominalni poslodavci, obitelj Komura, držali su se podalje.

Naposljetku je Oshima postao njezinim pomoćnikom i počeo raditi u knjižnici. U to vrijeme Oshima nije radio niti je išao u školu, samo je sjedio doma i slušao glazbu. Osim nekoliko osoba s kojima je razmjenjivao emailove, jedva je imao ikakvih prijatelja. Zbog hemofilije često je morao posjećivati specijalista u bolnici, vozeći se po gradu u svojoj Mazdi Miati, pa osim redovitoga odlaska u Sveučilišnu bolnicu u Hirošimi i povremenog boravka u kolibi u planinama kod Kochija, nikada nije napuštao grad. To ne znači da je bio nesretan sa svojim životom. Jednoga je dana majka slučajno predstavila Oshimu gospođici Saeki, i on joj se istog

trenutka svidio. Osjećaj je bio uzajaman, a spoznaja da radi u knjižnici pobudila je njegovo zanimanje. Oshima je uskoro postao jedina osoba s kojom je gospođica Saeki imala posla ili razgovarala. - To meni zvuči kao da se gospođica Saeki vratila da bi postala ravnateljicom knjižnice - kažem. - Moram se složiti. Pokop njezine majke bio je samo prigoda koja ju je dovela natrag. Njezin rodni grad morao je biti tako pun slatko-gorkih uspomena da zamišljam kako je bila teška odluka vratiti se. - Zašto joj je knjižnica bila toliko važna?

- Njezin dečko nekada je živio u zgradi koja je sada dio knjižnice. Bio je najstariji sin u obitelji Komura, a ljubav prema čitanju bila mu je u krvi, rekao bih. Volio je biti sam - još jedna obiteljska crta. Tako je, kad je pošao u više razrede osnovne škole, zahtijevao da živi izvan glavne kuće, u zasebnoj zgradi, i njegovi su roditelji pristali. Cijela je obitelj voljela čitati, pa su mogli razumjeti odakle mu to. Ako želiš biti okružen knjigama, nemamo ništa protiv - znaš već. Tako je živio u tome dodatku, nitko mu nije smetao, a u glavnu kuću je odlazio samo na obroke. Gospođica Saeki posjećivala ga je gotovo svaki dan. Učili su zajedno, slušali glazbu i vječno razgovarali. I

vjerojatno ondje vodili ljubav. To mjesto je bilo njihov kutak raja. Oslonivši obje ruke na upravljač, Oshima baci pogled na me. - Tu ćeš sada ti živjeti, Kafka, U toj sobi. Kao što sam rekao, knjižnica je obnovljena, ali to je ta ista soba. Tišina s moje strane. - Život gospođice Saeki uglavnom se zaustavio u dobi od dvadeset godina, kad je umro njezin ljubavnik. Ne, možda ne u dvadesetoj godini, možda mnogo prije... Ne znam pojedinosti, ali moraš biti svjestan ovoga. Tada su se zaustavile kazaljke sata u temelju njezine duše. Izvanjsko vrijeme, naravno, teče dalje kao uvijek, ali ono na nju ne djeluje. Ono što mi smatramo normalnim

vremenom za nju je bez značenja. - Bez značenja? Oshima kimne. - Kao da ne postoji. - Hoćete reći da gospođica Saeki još živi u tome zamrznutom vremenu? - Točno. Ne kažem da je ona živo truplo ili tako nešto. Razumjet ćeš kad je bolje upoznaš. Oshima pruža ruku i spušta je na moje koljeno s potpuno prirodnom kretnjom. - Kafka, u svačijem životu postoji točka bez povratka. A u vrlo malo slučajeva točka gdje ne možeš više ići naprijed. Kada stignemo do te točke, možemo samo mirno prihvatiti tu činjenicu. Tako opstajemo. Spremamo se spojiti s glavnom autocestom. Prije toga Oshima

zaustavlja auto, podiže krov i ubacuje CD sa Schubertovom sonatom. - Ima još jedna stvar koje moraš biti svjestan - nastavlja. - Gospođica Saeki ima ranjeno srce. Do neke mjere to vrijedi za sve nas, uključujući prisutno društvo. Ali gospođica Saeki ima posebnu individualnu ranu koja seže dalje od uobičajenog značenja toga izraza. Njezina duša stupa tajanstvenim stazama. Ne kažem da je opasna, nemoj me krivo shvatiti. Na svakidašnjoj razini svakako drži pod nazorom svoje ponašanje, vjerojatno bolje nego itko drugi koga poznajem. Ona je šarmantna, duboka, inteligentna. Ali neka te ne uznemiruje ako koji put kod nje zapaziš nešto čudno.

- Čudno? - ne mogu odoljeti pitanju. Oshima odmahne glavom. - Doista volim gospođicu Saeki, i poštujem je. Siguran sam da ćeš se uskoro i ti tako osjećati. To zapravo nije odgovor na moje pitanje, ali Oshima ništa ne kaže. Sa savršenim osjećajem za vrijeme prebacuje brzine, pritišće gas i prestiže kamion časak prije nego što ćemo ući u tunel.

Poglavlje 18 Nakata se našao nauznak u gustišu korova. Dok se budio polako je otvarao odi. Bila je noć, ali nije vidio ni zvijezda ni i mjeseca. Ipak, nebo je bilo donekle svijetlo. Mogao je osjetiti jak miris ljetnih trava i čuti kako kukci zuje oko njega. Nekako se opet našao na praznu gradilištu gdje je stražario svaki dan. Osjećajući da mu nešto grubo i toplo grebe lice, okrenuo se i vidio dvije mačke kako mu uporno ližu obraze svojim tankim jezicima. Bile su to Goma i Mimi. Nakata je polagano sjeo, pružio ruku i pomilovao ih. - Je li Nakata spavao? - upitao je.

Mačke su malo zacviljele kao da se zbog nečega tuže, ali Nakata nije mogao uloviti riječi. Nije imao pojma što mu pokušavaju reći. Bile su to samo dvije mačke koje mijauču. - Oprostite, ali ne razumijem što pokušavate reći. - Ustao je i pregledao svoje tijelo da provjeri je li sve u redu kao obično. Nije osjećao nikakve boli, a ruke i noge su se normalno micale. Očima je trebalo neko vrijeme da se priviknu na tamu, a kad su se privikle vidio je da na njegovim rukama i odjeći nema nikakve krvi. Odjeća mu nije bila potrgana ni zgužvana, izgledala je jednako kao kad je napustio svoj stan. Platnena torba ležala je kraj njega, ručak i termosica u njoj, a šeširr u džepu od

hlača kamo je i pripadao. Sve je bilo u redu. Nakata nije mogao razumjeti što se zbiva. Da bi spasio te dvije mačke, on je probo Johnnija Walkera - mačkomora na smrt. Toliko se sjećao sasvim jasno. Još je mogao osjetiti nož u ruci. To nije bio san - krv je liptala iz Johnnija Walkera, on se skljokao na pod, zgrčio i umro. Zatim se Nakata svalio natrag na kauč i izgubio svijest. A sljedeće što zna, zatekao se kako leži usred korova na praznom gradilištu. Ali kako se vratio ovamo? Nije znao put natrag. I njegova odjeća nema nimalo krvi na sebi. To što vidi kraj sebe Mimi i Gomu dokazuje da nije bio san, ali zbog nekog čudnog razloga sada nije mogao razumjeti ni

riječi od onoga što su govorile. Nakata uzdahnu. Nije mogao sabrano razmišljati. Ali nije važno shvatit će on to poslije. Zabaci torbu preko ramena, pokupi one dvije mačke i napusti prazno gradilište. Kad se našao izvan ograde, Mimi je počela cviljeti kao da želi da je spusti. Nakata je spusti na zemlju. - Mimi, možeš se sama vratiti kući, rekao bih. To je blizu. To je točno, kao da je potvrđivalo micanje Mimina repa. - Nakata ne razumije što se dogodilo, ali zbog nekoga razloga ne mogu više s tobom razgovarati. Ali uspio sam naći Gomu, i bolje je da je odnesem Koizumijima. Svi je čekaju.

Hvala ti za sve, Mimi. Mimi mijaknu, zamahnu repom, potrča i nestade iza ugla. Ni na njoj nije bilo krvi. Nakata odluči to zapamtiti. Koizumi su blistali od sreće što se Goma vratila. Bilo je poslije deset sati uvečer, ali djeca su još bila na nogama, upravo su prala zube prije spavanja. Roditelji su pili čaj i gledali vijesti na TV-u, i toplo su pozdravili Nakatu. Dvije djevojčice, u pidžamama, gurale su se koja će prije zagrliti dragocjenu ljubimicu. Brzo su dale Gomi malo mlijeka i mačje hrane, na koju je ona hrlo navalila. - Oprostite što se svraćam ovako kasno noću. Bilo bi mnogo bolje da sam

došao ranije, ali Nakata nije mogao ništa učiniti. - Sve je u redu - reče gđa Koizumi. - Molim vas, nemojte se o tome brinuti. - Nemojte se brinuti što je kasno reče njezin muž. - Ta mačka je kao član obitelji. Ne mogu vam reći koliko smo sretni što ste je našli. Kako bi bilo da uđete i popijete šalicu čaja? - Ne, hvala vam, Nakata mora poći. Samo sam vam želio vratiti Gomu što je moguće prije. Gospođa Koizumi ode u drugu sobu i vrati se s Nakatinom plaćom u omotnici koju njezin muž predade Nakati. - Nije mnogo, ali molim vas da to prihvatite kao znak priznanja za sve što ste učinili. Veoma smo zahvalni.

- Velika vam hvala. Vaš sam dužnik - reče Nakata i nakloni se. - Ipak sam iznenađen što ste je našli po ovakvu mraku. - Da, to je duga priča. Nakata ne može sve kazati. Ja nisam odveć bistar, i nisam tako dobar u podnošenju dugačkih objašnjenja. - To je sasvim u redu. Tako smo vam zahvalni, g. Nakata - reče gđa Koizumi. - Žao mi je što su ovo samo ostatci, ali imamo malo prženih padidžana i ukiseljenih krastavaca, htjeli bismo da ih ponesete doma. - Vrlo rado. Prženi padidžani i ukiseljeni krastavci spadaju među Nakadna omiljena jela. Nakata spremi Tuppervvare kutiju

za hranu i omotnicu u torbu. Zadm brzo pođe prema kolodvoru i stiže do policijske kućice u trgovačkom kvartu. Mlad policajac sjedio je u njoj za stolom, pozorno ispisujući neke formulare. Njegova kapa ležala je na stolu. Nakata otvori klizna staklena vrata. - Dobra večer. Oprostite što vam smetam - reče. - Dobra večer - odgovori policajac. Podiže pogled s formulara i odmjeri Nakatu. Načelno fin, bezopasan starac, bila je njegova profesionalna procjena, vjerojatno se svratio da se raspita o nekoj ulici. Stojeći na ulazu, Nakata skide šešir i gumu ga u džep, zadm izvadi rupčić iz

drugoga džepa i ispuhnu nos. Smota rupčić i vrati ga natrag. - Mogu li nešto učiniti za vas? upita policajac. - Da, možete. Nakata je upravo ubio nekoga. Polkajac ispusti olovku na stol i otvorenih usta zagleda se u starca. Na trenutak je ostao bez riječi. Što to...? - Evo tu, sjednite - reče sa sumnjom, pokazujući na stolicu ispred sebe. Posegnu rukom i provjeri ima li na sebi pištolj, palicu i lisice. - Hvala - reče Nakata i sjede. Uspravnih leđa, ruku spuštenih na krilo, gledao je ravno u policajca. - Dakle, to što kažete... ubili ste nekoga?

- Da. Nakata je nožem ubio jednu osobu. Malo prije - iskreno priznade Nakata. Mladi policajac izvadi formular, pogleda sat na zidu i zapisa vrijeme i izjavu o ubojstvu nožem. - Trebat će mi vaše ime i adresa. - Moje ime je Satoru Nakata, a moja adresa je... - Samo čas. Kojim znakovima pišete svoje ime? - Ja ne znam znakove. Žao mi je, ne znam pisati. Ni čitati, isto tako. Policajac se namršti. - Kažete mi da uopće ne znate čitati? Ne znate ni napisati svoje ime? - To je točno. Do svoje devete godine znao sam čitati i pisati, ali tada

se dogodila nesreća i poslije toga ne znam. Nakata nije odveć bistar. Policajac uzdahnu i odloži olovku. - Ne mogu ispuniti formular ako ne znam kako se piše vaše ime. - Ispričavam se. - Imate li koga od obitelji? - Nakata je sasvim sam. Nemam obitelji. I nemam posao. Živim od pod pore od predsjednika. - Prilično je kasno, predlažem vam da pođete kući. Pođite kući i dobro se naspavajte, a onda sutra ako se čega sjetite dođite da me ponovno posjetite. Tada možemo razgovarati. Policajac se bližio kraju svoje smjene i želio je dovršiti zapisnik prije nego napusti službu. Obećao je sastati se

s kolegom na piću u obližnjem baru poslije posla, tako da je posljednja stvar na koju je htio gubiti vrijeme bio razgovor s nekim ludim starim glupanom. Ali Nakata ga strogo pogleda i zaklima glavom. - Ne, gospodine, Nakata želi reći sve dok se još sjeća. Ako čekam do sutra mogao bih zaboraviti nešto važno. Nakata je bio na praznom gradilištu u drugom bloku. Obitelj Koizumi zamolila me da nađem njihovu nestalu mačku, Gomu. Onda se odjednom pojavio onaj golemi crni pas i odveo me u onu kuću. Ne znam adresu. Nikada prije nisam bio u onom dijelu grada. Ali prilično sam siguran da je u četvrti Nakano. U toj kući je bio čovjek

po imenu Johnnie Walker koji je na glavi imao nekakav smiješan crni šešir. Vrlo visok šešir. U frižideru u kuhinji bili su nizovi mačjih glava. Dvadesetak njih, rekao bih. On skuplja mačke, reže im glave pilom i jede njihova srca. Skuplja mačje duhove da bi načinio posebnu vrstu frule. I zatim će se poslužiti tom frulom da skuplja ljudske duše. Pred Nakatim očima Johnnie Walker je nožem ubio g. Kawamuru. I nekoliko drugih mačaka. Trbuh im je razrezivao nožem. Htio je također ubiti Gomu i Mirni. Ali tada se Nakata poslužio nožem da ubije Johnnija Walkera. - Johnnie Walker je rekao kako želi da ga Nakata ubije. Ali ja ga nisam

planirao ubiti. Nikada prije nisam nikoga ubio. Samo sam htio spriječiti Johnnija Walkera da više ne ubija mačke. Ali moje tijelo nije htjelo poslušati. Činilo je što je htjelo. Podignuo sam jedan od onih noževa i probo Johnnija Walkera dva puta. Johnnie Walker je pao, sav obliven krvlju, i umro. I Nakata je tada bio sav krvav. Sjeo sam na sofu i mora biti da sam zaspao. Probudio sam se usred noći i našao se opet na praznom gradilištu, Mimi i Goma bile su kraj mene. To je bilo malo prije. Nakata je vratio Gomu, dobio malo prženih patlidžana i ukiseljenih krastavaca od gđe Koizumi, i došao ravno ovamo. I mislio sam kako je najbolje da sve odmah javim

predsjedniku. Recite mu što se dogodilo. Nakata je uspravno sjedio tijekom cijele svoje recitacije, i duboko je udahnuo kad je završio. Nikada u životu nije toliko dugo govorio u jednom dahu. Osjetio se potpuno iscijeđenim. - Tako vas molim da to javite predsjedniku dodao je. Mladi policajac slušao je cijelu priču odsutna pogleda i nije puno razumio od onoga što starac govori. Goma? Johnnie Walker ? - Razumijem odgovorio je. - Pobrinut ću se da predsjednik to čuje. - Nadam se da mi neće ukinuti pod poru. S izrazom negodovanja policajac se pravio da ispunjava formular. -

Razumijem. Zapisat ću upravo ovako: Osoba u pitanju želi da se njegova potpora ne ukine. Je li onda tako u redu? - Da, to je u redu. Vaš sam dužnik. Žao mi je što vam oduzimam vrijeme. I molim vas da pozdravite predsjednika od mene. - Pozdravit ću ga. Tako se ne brinite, i za danas je gotovo, u redu? reče policajac. Nije se mogao suzdržati da ne primijeti: - Znate, vaša odjeća izgleda prilično čisto za čovjeka koji je nekoga ubio i sav se okrvavio. Nema na vama ni mrlje. - Da, potpuno ste u pravu. Istinu govoreći, i sam Nakata misli da je to vrlo čudno. To nema nikakva smisla.

Morao bih biti pokriven krvlju, ali kad sam pogledao sve je nestalo. To je vrlo čudno. - Sigurno jest - reče policajac, a glas mu je bio obojen cjelodnevnom iscrpljenošću. Nakata je otvorio klizna vrata i spremao se izaći kad se zaustavio i okrenuo. - Oprostite, gospodine, ali hoćete li biti u ovom kraju sutra uvečer? - Da, bit ću - odgovori policajac oprezno. - Ovdje sam u službi sutra uvečer. Zašto pitate? - Ako bude i sunčano, predlažem vam da ponesete kišobran. Policajac kimnu. Okrenu se i pogleda na sat Njegov kolega trebao bi telefonirati svaki čas. - U redu, pobrinut

ću se da ga ponesem. - Padat će ribe s neba, kao kiša. Mnogo riba. Ponajviše srdele, mislim. S malo pomiješanih skuša. - Srdele i skuše, ha? - nasmija se policajac. - Onda je bolje okrenuti kišobran naopako i uloviti ih. Mogu ih malo zaocriti za objed. - Skuša u octu je omiljeno Nakatino jelo - reče Nakata ozbiljno. - Ali do toga vremena sutra vjerujem da ću otići. Idućega dana, kad su srdele i skuše doista padale kao kiša po jednom dijelu četvrti Nakano, mladi je policajac problijedio kao krpa. Bez ikakva upozorenja dvije tisuće srdela i skuša pljusnule su na zemlju iz oblaka. Ribe su se većinom spljoštile u kašu kad su

tresnule o tlo, ali neke su preživjele i poskakivale po cesti u trgovačkom dijelu. Ribe su bile svježe, još su mirisale po moru. Udarale su po ljudima, automobilima i krovovima, ali očito nisu padale s velike visine pa nije bilo ozbiljnijih ozljeda. Više su izazvale šok nego išta drugo. Velik broj riba što padaju s neba kao tuča - to je bez sumnje bilo apokaliptično. Policija je istraživala ali nije našla dobro objašnjenje kako se to dogodilo. Nijedna ribarnica ili ribarski brod nisu prijavili da im nedostaje velika količina srdela i skuša. Nikakvi zrakoplovi ili helikopteri nisu onuda nadlijetali u to vrijeme. Nije bilo nikakvih vijesti o tornadima. Odbacili su mogućnost da je

to bila nekakva neslana šala - tko bi uopće mogao učiniti nešto toliko čudnovato? Na zahtjev policije zdravstvena služba četvrti Nakano pokupila je nešto riba i ispitala ih, ali nije se otkrilo ništa neobično. Bile su to obične srdele i skuše. Svježe i dobre za jelo, po izgledu. Ipak, bojeći se da bi te tajanstvene ribe mogle sadržavati neku otrovnu tvar, policija je poslala kola s razglasom po susjedstvu upozoravajući ljude da ih ne jedu. To je bila vrsta priče koju su gutale TV vijesti, pa su ekipe pohitale na mjesto zbivanja. Reporteri su se gomilali oko trgovačkog dijela i po cijeloj zemlji slali izvješća o tome čudnovatom događaju. Reporteri su

lopaticama skupljali ribe da pokažu što se dogodilo. Intervjuirali su kućanicu koju je u glavu pogodila skuša u padu, porezavši joj obraz leđnom perajom. Samo mi je drago što to nije bila tuna rekla je, pritiskajući rupčićem obraz. To je imalo smisla, ali gledatelji su svejedno prasnuli u smijeh. Jedan od poduzetnijih reportera spržio je malo ribe na licu mjesta. - Vrlo slasno ponosno je rekao gledateljima. - Vrlo svježe, s pravom količinom masnoće. Šteta što nema salate i vruće riže da zaokružim objed. Policajac je bio zbunjen. Onaj čudnovati stari svat - kako mu je bilo ime? - prorekao je da će sva ta riba pasti s neba. Srdele i skuše, upravo kako

je rekao... Ali ja sam to samo popratio smijehom, mislio je policajac, i nisam zapisao ni njegovo ime i adresu. Bi li to trebao red svojem šefa? Misli da bi, ali opet kakva bi korist od toga bila sada? Nitko nije stvarno ozlijeđen, i nema nikakva dokaza da je upleten u kakav zlodn. Samo iznenadan pljusak ribe što kiši s neba. Ali tko kaže da će mi šef uopće povjerovati? upitao je sam sebe. Recimo da mu kažem cijelu priču - da je jučer neki nastran čovjek upao u policijsku kućicu i prorekao kako će pljuštati ribe. Pomislio bi da sam skrenuo. I priča bi kolala po postaji, postajala čudnovatija sa svakim prepričavanjem, i završila kao najgora šala na moj račun.

Još jedna stvar, mislio je policajac. Taj starac je došao da prijavi kako je nekoga ubio. Da se preda, drugim riječima. A ja ga nisam nimalo ozbiljno shvatio. Nisam to čak ni zapisao u dnevnik. To je svakako bilo protiv propisa, i mogao bih pasti pod optužbu. Ali starčeva je priča bila toliko besmislena. Nijedan je policajac ne bi uzeo ozbiljno. Katkada je prava ludnica u policijskoj kućici, s papirima do guše. Svijet je pun ljudi kojima fali daska u glavi, i kao po dogovoru prije ili poslije nađu put do policijske kućice da izblebetaju kakvu besmislicu. Ako se gnjaviš sa svakim od tih luđaka, i sam ćeš poludjeti! Ali kad se proročanstvo da će s

neba padati ribe - najluđa moguća izjava - zbilja ostvarilo, tako možda - samo možda - i priča da je nekoga izbo na smrt - Johnnija Walkera, kako je rekao mogla bi zbilja biti istinita. Ako se tako pretpostavi, to je velik problem, jer je odbio nekoga tko je priznavao ubojstvo, nije čak ni izvješće o tome sastavio. Napokon je kamion za smeće došao i počistio sve hrpice riba. Mladi policajac je usmjeravao promet, blokirajući ulaz u trgovački dio da ne ulaze automobili. Riblje su se ljuske zalijepile po ulici ispred dućana i nisu htjele otići koliko god su ih polijevali šmrkovima. Ulica je ostala mokra neko vrijeme, što je bilo uzrokom da su se neke kućanice na biciklima okliznule i

pale. Mjesto je zaudaralo po ribi danima poslije toga uzbuđujući sve mačke u susjedstvu. Policajac je stalno bio zauzet čišćenjem i nije imao vremena razmišljati o onom čudnom starcu. Dan poslije riblje kiše, ipak, policajac se zabezeknuo kad je u blizini otkriveno truplo nasmrt izbodena čovjeka. Mrtvac je bio neki slavan kipar, a tijelo je otkrila čistačica koja je dolazila svakog drugog dana. Tijelo je bilo golo, ležalo je u lokvi krvi. Procijenjeno vrijeme smrti bila je večer prije dva dana, oružje ubojstva nož za odreske iz kuhinje. Na svoju strahotu, mladi policajac napokon je povjerovao što mu je starac rekao. Bože moj, mislio je, u kakvu sam groznu kašu upao!

Trebao sam telefonirati u postaju i uhititi starca. Priznao je ubojstvo, tako sam ga morao predati višima i njima prepustiti da odlučuju je li lud ili nije. Ali ja sam zabušavao na dužnosti. Sada kad je došlo do toga, zaključio je mladi policajac, najbolje mi je držati jezik za zubima i praviti se da se ništa nije dogodilo. U to vrijeme Nakata nije više bio u gradu.

Poglavlje 19 Ponedjeljak je i knjižnica je zatvorena. Knjižnica je najčešće vremena dovoljno tiha, ali u ovakve dane kad je zatvorena sliči na zemlju koju je vrijeme zaboravilo. Ili bolje rečeno na mjesto koje zadržava dah, nadajući se da vrijeme neće na nj nabasati. Kad se pođe niz hodnik od čitaonice, pokraj znaka SAMO ZA OSOBLJE, naiđe se na čajnu kuhinju gdje se može skuhati kava ili čaj, a tu je i mikrovalna pećnica. Odmah iza toga su vrata gostinjske sobe s minijaturnom kupaonicom i zidnim ormarom. Kraj

kreveta za jednu osobu stoji noćni ormarić sa svjetiljkom za čitanje i budilicom. Tu je i malen pisaći stol, sa svjetiljkom. Plus par starinskih stolica, presvučenih bijelom tkaninom, za primanje gostiju, te ormar za odjeću. Na polici povrh malog frižidera za samce leži nekoliko posuda. Tko želi prirediti jednostavan obrok, čajna kuhinja je u hodniku. Kupaonica ima tuš, sapun i šampon, sušilo za kosu i ručnike. Sve što ti treba za udoban boravak. Kroz prozor koji gleda na zapad možeš vidjeti drveće u vrtu. Bliži se večer, zalazeće sunce bliješti kroz cedrove grane. - Ovdje sam ostao nekoliko puta kad mi je bilo preteško otići kući - kaže Oshima. - Ali nitko drugi ne služi se

sobom. Koliko znam, gospođica Saeki nikada je ne upotrebljava. Hroću reći, nitko se neće morati iseliti da bi ti boravio ovdje. Stavljam uprtnjaču na pod i osvrćem se po novom boravištu. - Tu su čiste plahte, a u frižideru ima dovoljno hrane da se nasitiš. Mlijeko, voće, povrće, maslac, Šunka, sir... Nije dosta za pristojan obrok, ali dovoljno za sendvič ili barem salatu. Ako želiš nešto više, predlažem gotova jela ili odlazak u restoran. Za pranje rublja morat ćeš se sam pobrinuti u kupaonici, na žalost. Da vidimo, jesam li što zaboravio? - Gdje gospođica Saeki obično radi?

Oshima pokaže na strop. - Sjećaš li se one sobe na katu koju si vidio prilikom obilaska? Uvijek je ondje, piše. Ako katkada moram nakratko izaći, ona siđe i zauzme mjesto za prijamnim stolom. Ali ako nema kakva posla u prizemlju, uvijek je ondje. Kimnem. - Sutra ću biti ovdje prije deset da prođemo sve što uključuje tvoj posao. Dotada, samo se opusti i bez brige. - Hvala za sve - velim mu. - Sa zadovoljstvom - odgovori on. Nakon njegova odlaska raspremam uprtnjaču. Slažem oskudan izbor odjeće u ormar, vješam košulje i jaknu, mećem dnevnik i olovke na stol, stavljam toaletni pribor u kupaonicu, i napokon

spremam samu uprtnjaču u zidni ormar. U sobi nema nikakvih ukrasa, osim male uljane slike s realističnim portretom nekog dječaka na žalu. Nije loše, ocjenjujem - možda ga je naslikao netko slavan. Dječak izgleda kao da mu je dvanaestak godina, nosi bijeli šešir za sunce i sjedi na bijeloj ležaljci. Laktom se oslonio na naslon za ruke, brada mu počiva na dlanu. Izgleda pomalo tužan, ali kao da mu je i ugodno. Crn njemački ovčar sjedi kraj dječaka, kao da ga čuva. U pozadini je more i nekoliko drugih osoba, ali one su predaleko da bi im se razaznala lica. Vidljiv je malen otok, i nekoliko tek nastalih oblaka plovi iznad vode. Nedvojbeno ljetni prizor. Sjedam za stol i promatram tu sliku neko

vrijeme. Počinjem se osjećati kao da čujem lomljenje valova, mirišem slanost mora. Dječak na slici mogao bi biti dječak koji je nekada živio u ovoj sobi, mladić kojega je voljela gospođica Saeki. Onaj kojega su uhvatili u sukobima studentskoga pokreta i besmisleno tukli do smrti. Ne mogu to sigurno reći, ali kladio bih se da je to on. Za početak, prizor jako sliči na ono što se vidi u okolici. Ako je to točno, onda mora biti iz vremena prije četrdeset godina - vječnost za nekoga poput mene. Pokušavam zamisliti sebe za četrdeset godina, ali to je kao da se pokušava naslikati ono što leži onkraj svemira.

Sljedećega jutra Oshima stiže i pokazuje mi što bih trebao učiniti da knjižnica bude spremna za otvaranje. Prvo moram odbraviti i otvoriti prozore da prozračim sobe, proći brzo usisivačem, obrisati stolove, promijenio cvijeće u vazama, upaliti svjetla, povremeno vrt poprskati vodom da se slegne prašina i, kada dođe vrijeme, otvoriti vrata. U vrijeme zatvaranja postupak je isti u protivnom smislu zabraviti prozore, opet obrisati stolove, ugasiti svjetla i zatvoriti ulazna vrata. - Tu se nema bogzna što ukrasti, pa se možda ne moramo brinuti da uvijek zaključavamo vrata - kaže mi Oshima. Ali gospođica Saeki i ja ne volimo da se

stvari traljavo obavljaju. Tako nastojimo obavljati stvari po propisima. Ovo je naša kuća, zato prema njoj postupamo s poštovanjem. I nadam se da ćeš i ti činiti to isto. Kimnem. Zatim mi pokazuje što se radi za prijamnim stolom, kako se pomaže ljudima koji se dolaze služiti knjižnicom. - Zasada trebaš samo sjediti kraj mene i gledati što činim. To nije nimalo teško. Ako ikada iskrsne nešto što ne možeš riješiti, samo se popni gore i pitaj gospođicu Saeki. Ona će se za to pobrinuti. Gospođica Saeki se pojavljuje malo prije jedanaest. Njezin

Volkswagen Golf stvara prepoznatjivu buku kad se zaustavlja, pa mogu smjesta reći da je to ona. Parkira se, ulazi na stražnja vrata i pozdravlja nas dvojicu. "Dobro jutro", kaže. "Dobro jutro", odgovaramo. To je sav naš razgovor. Gospođica Saeki ima na sebi modru haljinu kratkih rukava, pamučni ogrtač preko ruke, torbu o ramenu. Ništa što se može nazvati asesoarom, i jedva slutnja šminke. Ipak ima na njoj neko ko očarava. Promatra me kako stojim kraj Oshime i načas izgleda kao da želi neko reći, ali ne kaže. Samo bljesne laganim smiješkom u mojem smjeru i penje se u svoj ured na katu. - Nemoj se brinuti - osokoljuje me Oshima. - Njoj nimalo ne smeta ko si ti

ovdje. Ona se jednostavno ne upušta u prigodne razgovore, to je sve. U jedanaest Oshima i ja otvaramo glavna vrata, ali nitko ne ulazi neko vrijeme. U tom razdoblju Oshima mi pokazuje kako se rabe računala za traženje knjiga. To su tipična osobna računala za knjižnice s kojima sam već upoznat. Zatim mi pokazuje kako se ispunjavaju i slažu kataloške kartice. Svaki dan knjižnica dobiva novoobjavljene knjige, i jedna od ostalih dužnosti je ručno unošenje onoga što stigne. Oko jedanaest i trideset dvije žene ulaze skupa, nose identične traperice. Niža od njih ima kratku kosu kao plivačica, dok je viša žena svoju kosu

zabacila straga. Obje nose tenisice za jogging, jedna marke Nike, druga Asics. Viša izgleda oko četrdeset, nosi naočale i kariranu košulju; niža je mlađa desetak godina, nosi bijelu bluzu. Obje imaju na sebi male uprtnjače, a lica su im natmurena kao oblačan dan. Nijedna ne govori mnogo. Oshima im uzima uprtnjače na ulazu, a žene nevoljko vade bilježnice i olovke prije nego što ih ostave. Žene prolaze kroz knjižnicu, provjeravaju police za policama, ozbiljno prebiru po karticama kataloga, povremeno nešto bilježe. Ništa ne čitaju niti sjedaju. Ne ponašaju se kao ljudi koji se služe knjižnicom, više kao porezni inspektori koji provjeravaju

inventar neke kompanije. Oshima i ja ne možemo odgonetnuti tko su ili zbog čega su uopće tu. On me značajno pogleda i slegne ramenima. Blago govoreći, sve to skupa nije mi drago. U podne, dok Oshima izlazi u vrt da pojede ručak, ja ga zamjenjujem za prijamnim stolom. - Oprostite, ali imam jedno pitanje - prilazi jedna od onih žena i to kaže. Viša žena. Ton njezina glasa je opor i nepopustljiv, kao štruca kruha koju je netko zaboravio na dnu police. - Da, kako vam mogu pomoći? Ona se mršti i gleda me kao da sam kakav nakrivljen okvir za sliku. - Jesi li ti srednjoškolac? - Da, to je točno. Ja sam vježbenik

- odgovaram. - Ima li koga od tvojih nadređenih s kim bih mogla govoriti? Izlazim u vrt da dovedem Oshimu. On polako ispija gudjaj kave da omekša zalogaj hrane u ustima, otresa mrvice s krila i ulazi u knjižnicu. - Da, mogu li vam pomoći? prijazno je upita Oshima. - Samo da vas izvijestimo, mi istražujemo javne kulturne objekte u cijeloj zemlji sa ženskoga gledišta, pazeći na lakoću uporabe, zgodan pristup i druga svojstva - kaže ona. Naša grupa provodi jednogodišnje istraživanje i namjerava objaviti izvješće o nalazima. Velik broj žena uključen je u ovaj projekt, a nas dvije

smo zadužene za ovo područje. - Ako dopustite - kaže Oshima biste li mi htjeli reći naziv te organizacije? Žena hitro vadi posjetnicu i pruža mu je. Nepromijenjena izraza Oshima je pomno pročita, stavi je na stol, zatim podigne pogled s toplim smiješkom i pozorno se zagleda u ženu. Prvoklasan smiješak od kojega zajamčeno pocrveni svaka žena od krvi i mesa. Ova žena ne reagira, što je sasvim čudno, ni obrva joj se ne pomakne. - Mi smo zaključile, na žalost, da ova knjižnica ima nekoliko stvari s kojima se valja pozabaviti. - S gledišta žena, kažete - dodaje

Oshima. - Točno, s gledišta žena - odgovori žena i pročisti grlo. - I htjele bismo to iznijeti pred vašu upravu i čuti njihov odgovor, ako nemate ništa protiv. - Mi nemamo ništa tako raskošno kao što je uprava, ali ja bih bio sretan da vas saslušam. - No, prije svega nemate poseban zahod za žene. To je točno, zar ne? - Da, to je točno. U ovoj knjižnici nema ženskog zahoda. Imamo jedan zahod za muškarce i žene. - Čak ako ste privatni objekt, budući da ste otvoreni za javnost, zar ne mislite, u načelu, da biste morali osigurati zasebne zahode za muškarce i žene?

- U načelu? - kaže Oshima. - Točno. Zajedničke prostorije pogoduju raznim oblicima zlostavljanja. Prema našem istraživanju, većina žena nerado se služi zajedničkim zahodima. Ovo je jasan slučaj nemara prema vašim ženskim posjetiteljima. - Nemara... - kaže Oshima i pravi grimasu kao da je zabunom progutao nešto gorko. Reklo bi se da mu se baš ne sviđa zvuk te riječi. - Namjerni previd. - Namjerni previd - ponovi on, i malo se zamisli nad tim nespretnim izrazom. - Kakva je onda vaša reakcija na sve to? - kaže žena, jedva obuzdavajući ljutnju.

- Kao što možete vidjeti - kaže Oshima - mi smo vrlo malena knjižnica. I na žalost nemamo prostora za odijeljene zahode. Bolje bi bilo imati odijeljene prostorije, naravno, ali nikada se nitko od naših posjetitelja nije potužio. Bilo to dobro ili loše, u našoj knjižnici nema gužve. Ako biste htjeli dalje nastaviti tu temu odijeljenih zahoda, predlažem vam da odete u sjedište Boeinga u Seattleu i potegnete pitanje zahoda u zrakoplovima 747. Ti mlažnjaci su mnogo veći od naše male knjižnice i mnogo je veća gužva u njima. Koliko znam, sve zahode u mlažnjacima dijele muškarci i žene. Visoka žena se na njega strogo mršti, dok joj lične kosti strše i naočale

poskakuju na nosu. - Mi ne istražujemo zrakoplove. Mlažnjaci 747 su bespredmetni. - Zar zahodi u mlažnjacima i našoj knjižnici, u načelu, ne bi izazvali istu vrstu problema? - Mi istražujemo javne objekte, jedan po jedan. Nismo ovdje da se prepiremo o načelima. Oshimin blag osmijeh nije se gubio tijekom ovog razgovora. - Zar tako? A bio bih se zakleo da smo upravo o načelima raspravljali. Žena uviđa da je zabrljala. Malo pocrveni, premda ne zbog Oshimine spolne privlačnosti. Pokušava promijeniti taktiku. - U svakom slučaju, supermlažnjaci su ovdje irelevantni.

Nemojte pokušavati zamutiti pitanje. Razumijem. Nema više zrakoplova - obećava Oshima. - Spustit ćemo stvar na zemlju. Žena ga strijelja pogledom, uzima dah i tjera dalje. - Drugo pitanje koje bih postavila tiče se toga kako ste ovdje autore odijelili po spolu. - Da, to je točno. Osoba koja je ovdje radila prije nas katalogizirala je autore i zbog nekih razloga odijelila ih na muške i ženske. Razmišljali smo o tome da preuredimo katalog, ali to do sada nismo mogli. - Ne kritiziramo vas zbog toga. Oshima malo nakrivi glavu. - Ali problem je u tome što su u svim kategorijama muški autori navedeni

prije ženskih autora - kaže ona. - Po našem načinu razmišljanja to krši načelo spolne jednakosti i potpuno je nepošteno. Oshima ponovno uzme njezinu posjetnicu, preleti je pogledom, zatim je opet spusti na stol. - Gospođice Soga počne on - kad su vas prozivali u školi vaše bi ime došlo prije gospođice Tanaka, a poslije gospođice Sekine. Jeste li se zbog toga žalili? Jeste li podnijeli prigovor, zahtijevajući da promijene poredak? Ljuti li se G zato što dolazi iza F u abecedi? Diže li stranica 68 revoluciju samo zato što dolazi iza stranice 67? - Nije stvar u tome - kaže ona srdito. - Vi namjerno pokušavate

zamutiti problem. Čujući to, dojuri niža žena, koja je do tada stajala pred nekom policom i nešto bilježila. - Namjerno pokušavate zamutiti problem - ponovi Oshima, kao da podcrtava riječi one žene. - Zar to poričete? - To je dimljeni sleđ - odgovori Oshima. Žena po imenu Soga stoji otvorenih usta i ništa ne kaže. - U engleskom postoji izraz red herring. Nešto što je vrlo zanimljivo, ali vas odvlači od glavne teme. Na žalost, nisam pogledao zašto se služe takvim izrazom. - Sleđevi ili skuše ili bilo što, vi

izbjegavate pitanje. - Ovo što činim zapravo je prenošenje analogije - kaže Oshima. To je jedna od najefektnijih metoda, prema Aristotelu. Građani stare Atene jako mnogo su uživali služiti se tim intelektualnim trikom. Šteta je, međutim, što u ono vrijeme žene nisu bile uključene u definiciju "građana". - Vi se s nama rugate? Oshima odmahnu glavom. Gledajte, evo što pokušavam reći: Siguran sam da ima mnogo djelotvornijih načina da se osiguraju prava japanskih žena nego što je njuškanje po nekoj maloj knjižnici u nekom malom gradu i podnošenje pritužbi zbog zahoda i kataloga. Činimo

sve što možemo da ova naša skromna knjižnica bude korisna zajednici. Skupili smo izvanrednu zbirku za ljude koji vole knjige. I trudimo se koliko možemo da damo ljudsko lice našem odnosu s javnosti. Možda niste toga svjesni, ali naša zbirka građe vezane uz poeziju od 1910-ih do srednjeg razdoblja Showa priznata je u nacionalnim razmjerima. Naravno, ima stvari koje bismo mogli bolje učiniti, i granica do kojih možemo to ostvariti. Ali budite uvjereni da činimo najbolje što možemo. Mislim kako bi daleko bolje bilo da se usredotočite na ono što dobro činimo nego na ono što nam je nemoguće učiniti. Zar to nije ono što zovete pošteno?

Visoka žena pogleda nižu koja uzvrati pogled i prvi put otvori usta. - Vi ste upravo skrenuli s teme, navodeći šuplje argumente kojima izbjegavate preuzimanje odgovornosti kaže ona vrlo piskutavim glasom. - U stvarnosti, da se konvencionalno poslužim tim terminom, to je jednostavan pokušaj samoopravdanja. Vi ste potpuno patetičan, historijski primjerak falocentrika, blago rečeno. - Patetičan, historijski primjerak ponovi Oshima, očevidno impresioniran. Po tonu njegova glasa reklo bi se da mu se sviđa zvuk te fraze. - Drugim riječima vi ste tipičan seksist, patrijarhalni mužjak - uplete se viša žena, ne uspijevajući sakriti ljutnju.

- Patrijarhalni mužjak - opet ponovi Oshima. Niža žena prelazi preko toga i nastavlja. - Vi rabite status quo i jeftinu falocentričnu logiku koja to podupire da biste cijeli ženski rod sveli na građane drugoga reda, da biste ograničili žene i lišili ih prava koja im pripadaju. Činite to prije nesvjesno nego namjerno, ali zbog toga ste još krivlji. Štitite ustoličene muške interese i postajete okorjeli na tuđe muke, čak ni ne pokušavate vidjeti kakvo zlo vaše sljepilo zadaje ženama i društvu. Shvaćam da su problemi sa zahodima i katalozima puki detalji, ali ako ne počnemo s malim stvarima nikada ne ćemo biti sposobni zbaciti plašt sljepila

koji pokriva naše društvo. To su načela po kojima djelujemo. - Tako se osjeća svaka senzibilna žena - dodaje viša žena bezizražajna lica. - Kako bi se ijedna žena plemenita duha mogla drugačije ponašati, s obzirom na patnje s kojima se suočavam - kaže Oshima. Dvije žene stoje tu i šute kao sante leda. - Sofoklova Elektra. Divna drama. I usput, izraz rod izvorno se upotrebljavao da označi gramatički rod. Ja bih rekao da je riječ "spol" točnija u smislu označavanja tjelesne spolne razlike. Netočno je ovdje rabiti "rod". Da se stvar lingvistički izvede na čistac.

Slijedi ledena šutnja. - U svakom slučaju, to što govorite u osnovi je pogrješno - kaže Oshima, mirno ali naglašeno. - Ja sasvim sigurno nisam patetičan, historijski primjerak patrijarhalnog muškarca. - Onda objasnite, jednostavno, što je pogrješno u onome što smo rekle kaže niža žena izazovno. - Bez skretanja s teme ili pokušaja pokazivanja koliko ste učeni - dodaje viša. - U redu. Učinit ću upravo to objasniti jednostavno i pošteno, bez skretanja ili briljiranja - kaže Oshima. - Mi čekamo - kaže visoka, a niska to poprati ki manjem da pokaže kako se slaže.

- Prije svega, ja nisam muško najavi Oshima. Svi zabezeknuto umuknu. Progutam pljuvačku i prostrijelim Oshimu pogledom. - Ja sam žena - kaže on. - Voljela bih da se ne šalite s nama - kaže niska žena kad je došla do daha. Ali bez puno samopouzdanja. Kao da je samo osjetila da netko mora nešto reći. Oshima izvlači novčanik iz pamučnih hlača, vadi vozačku dozvolu i pruža je toj ženi. Ona čita što u njoj piše, mršti se i pruža je svojoj visokoj kolegici, koja čita i nakon trenutka oklijevanja vraća je Oshimi s kiselim izrazom lica. - Jesi li je ti htio vidjeti? - Oshima

pita mene. Kad odmahnem glavom, on gurne dozvolu natrag u novčanik i stavi novčanik u džep hlača. Zatim položi obje ruke na stol i doda: - Kao što možete vidjeti, biološki i pravno ja sam neporecivo žena. Zbog toga je ono što ste govorile o meni u osnovi pogrješno. Meni je jednostavno nemoguće da budem, kako vi kažete, tipičan seksist, patrijarhalni mužjak. - Da, ali... - počne visoka žena ali zatim stane. Niska stišće usne i igra se s ovratnikom. - Moje tijelo je fizički žensko, ali moj duh je potpuno muški - nastavlja Oshima. - Emocionalno živim kao muškarac. Tako bi vaše poimanje da s a m historijski primjerak moglo biti

točno. A tko zna, možda jesam okorjeli seksist. Ali nisam lezbijka, iako se ovako oblačim. Moj seksualni izbor su muškarci. Drugim riječima, jesam žena ali sam gay. Prakticiram analni seks, nikada mi nije vagina poslužila za seks. Klitoris mi je osjetljiv, ali sise nisu. Nemam menstruaciju. Dakle, što ja to diskriminiram? Bi li mi to mogao tko reći? Nas troje slušamo zapanjeni i ne kažemo ni riječi, jedna se žena nakašljava i hrapav zvuk odjekuje prostorijom. Zidni sat glasno otkucava sekunde. - Jako mi je žao - kaže Oshima - ali ja sam usred ručka. Imam tunu u špinatu koju sam je dopola pojeo kad ste me

zovnuli. Ostavim li je malo dulje mačke će se iz susjedstva pograbiti zbog nje. Ljudi odbacuju u šumu kraj mora mačiće koje ne žele, tako je susjedstvo puno mačaka. Ako vam ne smeta pošao bih dovršiti ručak. Oprostite mi, dakle, ali molim, nemojte se žuriti i uživajte u knjižnici. Naša je knjižnica otvorena svima. Sve dok se držite pravila i ne smetate drugim posjetiteljima, slobodno činite što vas je volja. Možete pogledati sve što želite. Samo naprijed, i napišite u svom izvješću što god hoćete. Nećemo vam zamjeriti. Ne dobivamo nikakva sredstva ni od koga i radimo sve kako nam se sviđa. Poslije Oshimina odlaska žene razmijene poglede, zatim se obje zabulje

u mene. Možda me smatraju Oshiminim ljubavnikom ili tako nešto. Ne kažem ni riječi i počinjem slagati kataloške kartice. Njih dvije šapću među policama, te ubrzo skupljaju svoje stvari i spremaju se otići. Imaju leden izraz na licu, ne kažu ni riječi zahvale kad im pružam uprtnjače. Nakon nekog vremena Oshima dovršava ručak i vraća se unutra. Pruža mi dva komada tune s povrćem omotana nekakvom zelenom tortillom s bijelim umakom odozgo. To imam za ručak. Ugrijem vode za čašu čaja Earl Grey da zalijem obrok. - Sve što sam malo prije rekao istina je - kaže mi Oshima poslije ručka. - To ste dakle mislili kad ste mi

rekli da ste neobična osoba? - Nisam se pokušavao hvastati ili bilo što - kaže on - ali ti razumiješ da nisam pretjerivao, zar ne? Šutke kimnem. Oshima se nasmiješi. - U pogledu spola ja sam sigurno žensko, premda mi se grudi nisu mnogo razvile i nikada nisam imao menstruaciju. Ali nemam penis, ni testise, ni dlake na licu. Ukratko, nemam ništa. Ugodan osjećaj neopterećenosti, ako tomu želiš dati pozitivan predznak. Iako sumnjam da možeš razumjeti kako se to osjeća. - Valjda ne mogu - kažem. - Katkada ni sam to ne razumijem. Kao, koji sam vrag ja, na koncu konca? Stvarno, što sam ja?

Odmahujem glavom. - No, ni ja ne znam što sam ja. - Klasična kriza identiteta. Kimnem potvrdno. - Ali barem znaš odakle ćeš početi. Za razliku od mene. - Meni je svejedno što ste, jako mi se sviđate - kažem mu. Nikada to nisam nikomu rekao u cijelom svom životu, i zacrvenim se od tih riječi. - To cijenim - kaže Oshima, i nježno mi spušta ruku na rame. - Znam da sam malo različit od svakoga drugoga, ali ipak sam ljudsko biće. To bih volio da shvatiš. Ja sam samo normalna osoba, nikakvo čudovište. Osjećam iste stvari kao svatko drugi, postupam na isti način. Katkada,

međutim, ta mala razlika osjeća se kao ponor. Ali mislim da tu ne mogu puno učiniti. - Uzima dugačku, zašiljenu olovku sa stola i promatra je kao da je produžetak njega. - Htio sam ti sve to reći što prije, izravno, radije nego da čuješ od koga drugoga. Tako mislim da je danas bila dobra prigoda. Ipak to nije bilo jako ugodno iskustvo, zar ne? Kimnem. Doživio sam svakovrsne diskriminacije - kaže Oshima. - Samo ljudi koji su bili diskriminirani mogu stvarno znati koliko to boli. Svaka osoba osjeća bol na svoj način, svatko ima svoje ožiljke. Zato mislim da mi je stalo do poštenja i pravde više nego ikomu. Ali još više mi se gade ljudi koji nemaju

imaginacije. Ona vrsta koju T.S. Eliot naziva šupljim ljudima. Ljudi koji taj manjak imaginacije ispunjavaju bezdušnim komadićima slame, a nisu čak ni svjesni što čine. Okorjeli ljudi koji vas zasipaju gomilom praznih riječi, pokušavaju vas prisiliti da činite što ne želite činiti. Kao onaj ljupki par koji smo upravo sreli. - Uzdiše i vrti dugačku tanku olovku u ruci. - Homoseksualci, lezbijke, heteroseksualci, feministkinje, fašističke svinje, komunisti, Hare Krišna - nitko mi od njih ne smeta. Nije me briga pod kojom zastavom stupaju. Ali ne mogu podnijeti šuplje ljude. Kad sam s njima, to jednostavno ne mogu izdržati, pa na kraju reknem nešto što ne bi trebalo. S ovim ženama - trebao sam

samo pustiti da sve ide svojim tijekom ili pozvati gospođicu Saeki i njoj prepustiti da to riješi. Ona bi im se nasmiješila i stvar izgladila. Ali ja to jednostavno ne mogu. Kažem stvari koje ne bi trebalo, činim stvari koje ne bih smio činiti. Ne mogu se kontrolirati. To je jedna od mojih slabih točaka. Znaš li zašto je to moja slaba točka? - Zato što tomu nema kraja, ako svaku osobu kojoj nedostaje imaginacije uzimate ozbiljno - kažem ja. - To je to - kaže Oshima. Gumicom na olovci lupka lagano po sljepoočnici. - Ali ima jedna stvar koju želim da upamtiš, Kafka. To je upravo ona vrsta ljudi koja je ubila ljubljenog mladića gospođice Saeki. Uski umovi lišeni

imaginacije. Nesnošljivost, teorije odsječene od stvarnosti, prazna terminologija, prigrabljeni ideali, kruti sistemi. To su stvari koje me doista plaše. Čega se apsolutno bojim i gnušam. Naravno, važno je znati što je pravo i što je krivo. Pojedinačne pogrješke u prosudbi obično se mogu ispraviti. Sve dok imaš hrabrosti priznati pogrješke, stvari se mogu preokrenuti. Ali nesnošljivi, uski umovi bez imaginacije su kao paraziti koji preobliče domaćina, promijene oblik, i nastave uspijevati. Oni su izgubljen slučaj, i ne želim da itko takav zalazi ovamo. Oshima upire šiljkom olovke prema knjigama. A misli, naravno, na cijelu

knjižnicu. - Takvi mi ljudi nevjerojatno idu na živce.

Poglavlje 20 Bilo je već prošlo osam uvečer kad je hladnjača na osamnaest kotača skrenula s autoceste Tomei i ostavila Nakatu na parkiralištu odmorišta Fujigawa. S platnenom torbom i kišobranom u ruci on se spustio sa suvozačeva mjesta na asfalt. - Mnogo sreće s drugim stopiranjem - reče vozač isturivši glavu kroz prozor. - Ako se raspitate okolo, siguran sam da ćete nešto naći. - Vaš sam dužnik. Nakata cijeni vašu pomoć. - Sve najbolje - reče vozač, zatim mahnu i vrati se na autocestu.

Fu-ji-ga-wa, rekao je vozač. Nakata nije imao pojma gdje se nalazi Fu-ji-ga-wa, iako je razumio da je napustio Tokio i putuje na zapad. Ne treba mu kompas ili karta da bi mu rekli, znao je to instinktivno. Sad samo kad bi ga uzeo neki kamion što ide na zapad. Nakata je bio gladan i odluči pojesti zdjelu ramena u restoranu. Rižine kuglice i čokoladu u torbi htio je čuvati za nuždu. Kako nije znao čitati, trebalo mu je neko vrijeme da shvati kako će doći do obroka. Prije ulaska u blagovaonicu treba na automatu kupiti bonove za hranu, ali netko mu mora pomoći da pročita što piše na tipkama. Oči su mi slabe, pa ne vidim dobro rekao je nekoj sredovječnoj ženi. Ona je

ubacila njegov novac, stisnula pravu tipku i pružila mu ostatak novca. Iskustvo ga je poučilo kako je bolje ne otkrivati da ne zna čitati. Jer kad bi to učinio, ljudi su u njega zurili kao u kakvo čudovište. Poslije obroka Nakata je s kišobranom u ruci i torbom o ramenu nekoliko puta obišao kamione na parkiralištu, pitajući da ga povezu. Idem na zapad, objašnjavao je, i pitam se biste li bili ljubazni da me povezete? Ali svi su ga vozači samo pogledali i odmahnuli glavom. Taj postariji autostopist je prilično čudan, a oni su prirodno zabrinuti zbog svega što nije uobičajeno. Naša kompanija ne dopušta nam da uzimamo autostopere, svi su

kazali. Žao nam je. Dugo mu je trebalo da prijeđe put od Četvrti Nakano do ulaza na autocestu Tomei. Nikada prije nije bio izvan Nakana, i nije imao pojma gdje je autocesta. Imao je posebnu propusnicu za gradske autobusne linije kojima se mogao služiti, ali nikada se nije sam vozio podzemnom željeznicom ili vlakom, gdje je trebalo kupiti kartu. Bilo je malo prije deset ujutro kad je u torbu spremio presvlaku, toaletni pribor i malo hrane, pomno metnuo u pripašaj novac koji je skrivao ispod tatamija, i zatim s velikim kišobranom u ruci napustio stan. Kad je vozača gradskog autobusa upitao kako može

stići do autoceste, čovjek se nasmijao. - Ovaj autobus ide samo do kolodvora Shinjuku. Gradski autobusi ne voze do autoceste. Morat ćete sjesti na neki prigradski autobus. - Gdje mogu sjesti na prigradski autobus koji ide do autoceste To-mei? - Kolodvor Tokio - odgovori vozač. - Idite ovim autobusom do kolodvora Shinjuku, zatim vlakom do kolodvora Tokio, gdje možete kupiti kartu s rezerviranim sjedalom. Odande će vas autobusi odvesti do autoceste Tomei. Nakata nije bio sasvim siguran što vozač misli, ali krenuo je i vozio se tim autobusom do Shinjukua. Ali kad je stigao tamo izgubio se. Golemi kolodvor

bio je prepun ljudi, teško mu se bilo kretati kroz gužvu. Bilo je također toliko linija vlakova da nije mogao odgonetnuti koji voze do kolodvora Tokio. Kako nije znao čitati znakove, pitao je nekoliko prolaznika, ali njihova su objašnjenja bila prebrza, odveć komplicirana, i puna imena mjesta koja nije znao. To je kao da razgovaram s Kawamurom, pomisli Nakata u sebi. Uvijek postoji i policijska kućica gdje se možeš raspitati za pravce, ali bojao se da ga ne zamijene s nekim senilnim starcem i privedu, što je već bio doživio. Dok je tumarao po kolodvoru i oko njega zasmetali su mu ispušni plinovi i buka te je počeo osjećati slabost. Izbjegavajući pretrpane pločnike, našao je malen park

između dviju visokih zgrada i sjeo na klupu. Nakata se potpuno izgubio. Sjedio je ondje, povremeno nešto mrmljao, češući se po kratko ošišanu tjemenu. Nijedna se mačka nije vidjela u parku. Ali bilo je mnogo čavki koje su slijetale i kopkale po košarama za smeće. Nakata je nekoliko puta pogledao u nebo i prema položaju sunca mogao je pogoditi približno vrijeme. Nebo je bilo pokriveno nekom čudnom bojom, možda zbog toliko ispušnih plinova. U podne su uredski službenici iz obližnjih zgrada preplavili park da pojedu ručak. Nakata je pojeo ponesena peciva s premazom od graha i popio malo topla čaja iz termosice. Dvije

mlade žene sjele su skupa na klupu do njegove, i on odluči da im se obrati. Kako mogu stići do autoceste Tomei? upitao je. Rekle su mu iste stvari koje mu je rekao vozač autobusa. Uzmite liniju Chuo do kolodvora Tokio, zatim neki autobus do autoceste Tomei. - Nakata je to pokušao ali nije uspjelo - dodao je Nakata. - Nikada prije nisam bio izvan četvrti Nakano. Tako ne znam kako da se ukrcam na vlak. Znam samo kako da se vozim gradskim autobusom. Ne znam ni čitati, tako ne mogu kupiti kartu. Gradskim autobusom sam se dovezao dovde, ali ne znam kako ću dalje. - Ne znate čitati? - upitale su zapanjene. Izgledao im je kao bezopasan

starčić. Prijazno se smiješi, uredno je odjeven. Malo je čudno što nosi kišobran po tako lijepu danu, ali ne bi se reklo da je beskućnik. Ugodno lice, posebno sjajne oči. - Doista hoćete reći da nikada niste bili izvan četvrti Nakano? - upita cmokosa djevojka. - Da. Trudio sam se da nikada ne odlazim odande. Ako bi se Nakata izgubio, nikoga nema tko bi me tražio. - I ne znate čitati - reče druga djevojka, ona sa smeđe obojenom kosom. - To je točno. Uopće ne znam čitati. Mogu shvatiti jednostavne brojeve, ali ne znam zbrajati. - Hmm. Mogu zamisliti kako bi vam

teško bilo ukrcati se na vlak. - Da, veoma teiko. Ne znam kupiti kartu. - Da imamo vremena, mogle bismo vas odvesti na kolodvor i pobrinuti se da sjednete na pravi vlak, ali uskoro se moramo vratiti na posao. Stvarno mi je žao. - Ne, ne trebate se ispričavati. Već ću se nekako snaći. - Sjetila sam se! - uskliknu crnokosa djevojka. - Zar nije Togeguchi iz prodajnog odjela rekao da danas mora u Yokohamu? - Da, sada kad si to spomenula. On će vam pomoći ako ga zamolimo. Malo je povučen, ali zbilja nije loš momak reče smeđokosa djevojka.

- Budući da ne znate čitati, možda bi bolje bilo da autostopirate - reče crnokosa djevojka. - Da autostopiram? - Da nekoga molite da vas poveze. To većinom završi vožnjama s kamiondžijama na duge pruge. Obični automobili ne uzimaju često autostopere. - Nakata nije siguran što su kamiondžije na duge pruge. - Ako se u to upustite bit će sve u redu. Ja sam jednom stopirala dok sam bila na fakultetu. Svi su vozači kamiona dobri dečki. - Koliko daleko idete autocestom Tomei? - upita smeđokosa djevojka. - Nakata ne zna - odgovori Nakata. - Ne znate?

- Znat ću kad stignem tamo. Tako ću krenuti na zapad autocestom To-mei. Poslije toga razmišljat ću kamo dalje. U svakom slučaju, moram poći na zapad. Dvije se djevojke pogledaše, ali Nakatine riječi su bile čudnovato uvjerljive i djevojke su osjedle naklonost prema tom starcu. Dovršile su ručak, bacile prazne limenke u smeće i ustale. - Zašto ne biste pošli s nama? reče crnokosa djevojka. - Nešto ćemo smisliti. Nakata pođe za njima u obližnju zgradu. Nikada dotad nije bio u tako velikoj zgradi. Djevojke su mu pokazale da sjedne na klupu kraj porte, zatim su razgovarale s portirom i rekle Nakati da

malo pričeka. Nestale su u jednom od dizala u predvorju. Dok je Nakata ondje sjedio s kišobranom i platnenom torbom u ruci, službenici su se vraćali sa stanke za ručak. Još jedan prizor koji njegove oči nisu vidjele u životu. Kao po nekom uzajamnom dogovoru, svi su bili dobro odjeveni - kravate, blistave tašne i visoke potpetice, i svi su jurili u istom pravcu. Ni za živu glavu Nakata se nije mogao domisliti za čim toliko mnogo ljudi uopće juri. Nakon nekog vremena one dvije djevojke su se vratile, pratio ih je štrkljast mladić s kravatom na pruge i bijelom košuljom. - Ovo je g. Togeguchi - reče smeđokosa djevojka. - On se sprema

voziti u Yokohamu. I rekao je da će vas povesti sa sobom. Ostavit će vas na parkiralištu Kohoku na autocesti Tomei, i nadamo se da ćete otamo naći drugi prijevoz. Samo se prošećite naokolo i kažite ljudima da želite ići na zapad, a kad vas netko poveze svakako ga počastite jelom čim se negdje zaustavite. Je li vam jasno? - Ali imate li novaca za to? - upita crnokosa djevojka. - Da, imam dovoljno. - Gospodin Nakata je naš prijatelj, zato budi dobar s njim - reče smeđokosa djevojka Togeguchiju. - Ako vas dvije budete dobre sa mnom - odgovori mladić stidljivo. - Jednoga lijepog dana... - reče

crnokosa. Dok su se opraštale, djevojke rekoše: - Ovo je mali dar na rastanku. Za vas kad ogladnite. - Pružile su mu rižine kuglice i štangu čokolade što su kupile u samoposluzi. - Ne znam kako da vam dovoljno zahvalim za sve što ste učinile - reče Nakata. - Molit ću se da vam se dogode dobre stvari, objema. - Nadam se da će se vaše molitve obistiniti - reče smeđokosa dok njezina kolegica prasnu u smijeh. Mladić Togeguchi primio je Nakatu na suvozačevo mjesto u kombiju HiAce, zatim krenuo autocestom Metropolitan do odvojka za Tomei.

Ceste su bile zakrčene pa su njih dvojica razgovarala o svemu i svačemu dok su se sporo micali. Togeguchi je bio stidljiv, pa isprva nije mnogo rekao, ali poslije se naviknuo što ima Nakatu uza se i počeo govoriti sve dok nije taj razgovor prešao u njegov monolog. Bilo je mnogo stvari o kojima je želio govoriti, i bilo mu je nekako lako da se otvori pred strancem kao što je Nakata kojega nikada više neće vidjeti. Objasnio je da je prije nekoliko mjeseci prekinuo sa zaručnicom. Imala je drugoga mladića s kojim se potajno viđala cijelo to vrijeme. Rekao je da se ne slaže dobro sa šefovima i da razmišlja o napuštanju posla. Roditelji su mu se razveli kad je bio u višim

razredima osnovne škole, i majka mu se ubrzo udala za nekoga ljigavca. Posudio je novac od štednje nekom prijatelju koji ne pokazuje znaka da će mu to ikada vratiti. A student koji stanuje u susjednom apartmanu toliko glasno navija muziku da se ne može naspavati. Nakata je marljivo slušao, mrmljajući na prikladnim mjestima, ubacujući povremeno vlastito mišljenje. Do trenutka kad su njihova kola skrenula na parkiralište Kohoku znao je gotovo sve što se moglo znati o tome mladiću. Bilo je mnogo toga što nije razumio, ali imao je pred očima okvirnu sliku Togeguchijeva života, to jest da je to jadan momak koji pokušava živjeti poštenim životom i nailazi na dosta

problema. - Nakata vam ostaje dužnikom reče on. - Velika vam hvala za vožnju. - Bilo mi je ugodno. Zahvaljujući vama, g. Nakata, sad se osjećam potpuno opušteno. Nikada ni s kim prije nisam ovako razgovarao, i sretan sam što sam vam mogao sve reći. Nadam se da vam nisam dosađivao sa svojim problemima. - Ne, ni govora. Nakata je također veoma sretan što je mogao s vama govoriti. Siguran sam da će vam se dogoditi dobre stvari, g. Togeguchi. Mladić izvadi telefonsku karticu iz novčanika i pruži je Nakati. - Molim vas uzmite ovu karticu. Moja kompanija ih proizvodi. Smatrajte to darom na rastanku. Volio bih da vam

mogu dati nešto bolje. - Velika vam hvala - reče Nakata i pažljivo je spremi u novčanik. Nije imao nikoga komu bi telefonirao, i nije uopće znao kako se upotrebljava kartica, ali je pomislio kako je pristojnije prihvatiti dar. Sada su već bila tri sata popodne. Prošao je još jedan sat dok nije našao nekoga voljna da ga poveze do Fujigawe. Vozač je bio snažan čovjek četrdesetih godina, s rukama poput balvana i izbočena trbuha, koji je prevozio svježu ribu u hladnjači. - Nadam se da vam ne smeta miris ribe - rekao je vozač. - Ribe su Nakatino omiljeno jelo odgovorio je Nakata.

Vozač se nasmijao. - Vi ste čudan svat, zar ne? - Ljudi mi katkada tako kažu. - Meni se slučajno sviđaju čudaci reče vozač. - Ljudi koji izgledaju normalno i vode normalan život - njih se morate čuvati. - Zbilja? - Vjerujte mi, tako to ide. Bar po mojem mišljenju. - Nakata nema mnogo mišljenja. Ali volim jegulju. - No, to je jedno mišljenje. To da volite jegulju. - Jegulja je mišljenje? - Sigurno, kad kažete da volite jegulju to je mišljenje. Tako su se njih dvojica vozila do

Fujigawe. Vozač je rekao da se zove Hagita. - Gospodine Nakata, što mislite o tome kamo ide ovaj svijet? -upitao je. - Jako mi je žao, nisam bistar, tako da o tome nemam pojma - reče Nakata. - Imati svoje mišljenje i ne biti bistar - to su dvije različite stvari. - Ali, g. Hagita, ne biti odveć bistar znači da ne možete razmišljati o stvarima. - Ali rekli ste da volite jegulju. - Da, jegulja je Nakatino omiljeno jelo. - To je ta veza, vidite? - Hmm. - Volite li piletinu s jajima na riži? - Da, i to je Nakatino omiljeno jelo.

- No, u tome je ta veza također reče Hagita. - Na taj način povezujete stvari i začas imate značenje. Što više veza, to dublje značenje. Nije važno je li to jegulja, ili zdjela riže, ili pržena riba, bilo što. Shvaćate? - Ne, još ne razumijem. Da li hrana stvara veze među stvarima? - Ne samo hrana. Tramvaji, car, bilo što. - Ali ja se ne vozim tramvajima. - To je u redu. Gledajte, nastojim pokazati da nije važno s kim ili s čim imate posla, ljudi grade značenje između sebe i stvari oko sebe. Važno je da li to dolazi prirodno ili ne. Biti bistar nema nikakve veze s dm. Važno je da vidite stvari svojim vlastitim očima.

- Vi ste veoma bistri, g. Hagita. Hagita se glasno nasmija. - Nije to pitanje inteligencije. Uopće nisam toliko bistar, samo imam vlastiti način mišljenja. Zato se ljudima gadim. Optužuju me da uvijek iznosim stvari koje bi bolje bilo ostaviti na miru. Ako se pokušavate poslužiti svojom glavom da razmislite o stvarima, ljudi ne žele s vama imati posla. - Nakata ni dalje ne razumije, ali vi namjeravate reći da ima veza između toga kad čovjek voli jegulju i kad voli piletinu s jajima na riži? - Mogli biste to tako reći, valjda. Uvijek će biti veza između vas, g. Nakata, i stvari s kojima se bavite. Baš kao što postoji veza između jegulje i

zdjele riže. I kako se mreža tih veza širi, tako se prirodno razvija veza između vas, g. Nakata, i kapitalista i proletarijata. - Pro-le-čega? - Proletarijata - reče Hagita, dižući ruke s upravljača i praveći široku kretnju. Nakati su one izgledale krupne kao rukavice za bejzbol. - Ljudi koji naporno rade, koji zarađuju kruh u znoju svoga lica, oni su proletarijat. Na drugoj strani imate ljude koji sjede na dupetu, ne podižu prsta, izdaju zapovijedi drugim ljudima i zarađuju stostruku moju plaću. To su vam kapitalisti. - Ne znam ništa o ljudima koji su kapitalisti. Ja sam siromašan, i ne poznajem nikoga tko je tako velik.

Najveća osoba koju znam u Tokiju je predsjednik. Je li predsjednik kapitalist? - Da, rekao bih. Ipak je vjerojatnije da su predsjednici psi ljubimci u krilu kapitalista. - Zar je predsjednik pas? - Nakata se sjetio golemoga crnog psa koji ga je odveo u kuću Johnnija Walkera, pa se u njegovim mislima ta zloslutna figura preklopila s predsjednikom. - Svijet vrvi takvom vrstom pasa. To su kapitalistički pijuni. - Pijuni? - Kao u šahu, njima se igraju. - A postoje li kapitalističke mačke? Hagita prasnu u smijeh. - Zbilja, g. Nakata, vi jeste različiti! Ali sviđa mi se vaš stil. Kapitalističke mačke! Ta vam

je dobra. To vam je jedinstveno mišljenje. - Gospodine Hagita? - Da? - Ja sam siromašan i svakog mjeseca primam pod poru od predsjednika. Je li ta stvar bila pogrješna? - Koliko dobivate svakog mjeseca? Nakata mu reče iznos. Hagita s negodovanjem zaklima glavom. - Prilično je vraški teško izlaziti na kraj s toliko malo. - To nije istina, jer Nakata ne troši mnogo novaca. Osim pod pore, dobivam novac od ljudi kojima nalazim izgubljene mačke. - Ne šalite se? Profesionalni tragač

za mačkama? - reče Hagita zadivljeno. Vi ste čudan svat, to moram reći. - Zapravo, ja znam razgovarati s mačkama - reče Nakata. - Mogu razumjeti što govore. To mi pomaže da odredim gdje su izgubljene mačke. Hagita kimne. - Ne bih se iznenadio. - Ali nedavno sam otkrio da više ne mogu razgovarati s mačkama. Čudim se zašto. - Stvari se mijenjaju svaki dan, g. Nakata. Sa svakom novom zorom ovo nije isti svijet kao prethodnoga dana. Ni vi niste ista osoba koja ste bili. Shvaćate što govorim? - Da. - I veze se mijenjaju. Tko je

kapitalist, tko je proleter. Tko je desno, tko je lijevo. Informacijska revolucija, plivajući tečajevi, restrukturiranje zanimanja, multinacionalne korporacije što je dobro, što je loše. Granice između stvari iščezavaju cijelo to vrijeme. Možda zato ne možete više razgovarati s mačkama. - Razliku između desno i lijevo Nakata razumije. Ovo je desno, a ovo je lijevo. Točno? - Imate pravo - složio se Hagita. To je sve što trebate znati. Posljednja stvar koju su podijelili bio je obrok u restoranu na nekom odmorištu. Hagita je naručio dvije porcije jegulja, a kad je Nakata htio platiti da mu zahvali za vožnju, vozač je

naglašeno odmahnuo glavom. - Ne dolazi u obzir – rekao je. – Nikada ne bih dopustio da me nahranite milostinjom koju vam daju kao potporu. - Onda sam vam veliki dužnik. Hvala vam za ovakvu gozbu - reče Nakata, sretan što je prihvatio njegovu ljubaznost. Nakata je proveo čitav sat u restoranu na odmorištu Fujigawa pitajući vozače bi li ga povezli, ali nije našao nijednoga spremna da ga uzme. Ipak nije počeo paničariti, niti ga je obuzela po tište nost. U njegovu duhu vrijeme je vrlo sporo prolazilo. Jedva je uopće teklo. Izašao je na zrak i malo se

prošetao. Nebo je bilo bez oblaka, površina mjeseca jasno vidljiva. Nakata je prokrstario parkiralištem koje je bilo puno bezbrojnih velikih kamiona, poredanih poput divovskih životinja što se, rame uz rame, odmaraju. Neki su kamioni imali barem dvadeset divovskih guma, svaka visoka kao čovjek. Toliko mnogo kamiona, svi jure autocestom tako kasno noću - što bi mogli prevoziti u sebi? To Nakata nije mogao zamisliti. Da zna čitati što piše na bokovima kamiona, pitao se, bi li to mogao odgonetnuti? Poslije pola sata opazio je desetak motocikla parkiranih u kutu gdje nije bilo mnogo automobila. Skupina mladih ljudi stajala je kraj njih u krugu,

gledajući nešto i vičući. Nakata se znatiželjno približio. Možda su otkrili nešto neobično? Kad se primaknuo bliže vidio je da su okružili nekoga tko je ležao na tlu, udarali ga šakama i nogama, i općenito pokušavali sve što mogu da ga ozlijede. Većina je njih bila nenaoružana, iako su neki imali lanac u ruci. Drugi su držali cm štap koji je izgledao kao policijska palica. Nosili su raskopčane košulje kratkih rukava, neki u majicama, drugi u kratkim hlačama, većina njih žuto ili smeđe obojene kose, neki s tetovažama na rukama. Mladić kojega su tukli bio je jednako tako odjeven. Kad se Nakata približio, lupkajući vrhom kišobrana po asfaltnoj površini,

dva-tri su se okrenula i oštro pogledala u njega. Odahnuli su videći da je to tek neki bezazleni starac. - Gubi se, djedice! - zaurlao je jedan od njih. Nakata se nije uznemirio, čak je prišao još bliže. Onaj čovjek na du kao da je krvario iz usta. - Curi mu krv reče Nakata. - Mogao bi umrijeti. Momci su bili iznenađeni i nisu smjesta reagirali. - Možda bismo trebali i tebe ubiti, o istom trošku - reče jedan s lancem. Ubiti jednoga ili dva - isto košta. - Ne možete ubiti nekoga bez razloga - nastavio je Nakata. - Ne možete ubiti nekoga bez razloga - ponovi netko staračkim glasom, a njegovi prijatelji prasnuše u

smijeh. - Imamo mi razloga, stari - reče netko drugi. - I to nema nikakve veze s tobom hoćemo li ga mi ubiti ili ne. Zato pokupi svoj kukavni kišobran i briši prije nego počne padati kiša. Čovjek na tlu poče puzati naprijed, a jedan mladić obrijane glave dođe iznad njega i žestoko ga udari teškom cipelom pod rebra. Nakata zatvori oči. Osjetio je da nešto u njemu kuha izvan njegove kontrole. Osjetio je laganu mučninu. Iznenada se sjetio kako je izbo Johnnija Walkera. Ruka mu je još pamtila kakav je osjećaj zariti nož u prsi nekom čovjeku. Veze. Bi li to bila jedna od onih veza o kojima je govorio g. Hagita?

Jegulja = nož = Johnnie Walker ? Glasovi tih ljudi zvučili su iskrivljeno, nije ih više mogao razabirati. Njihovi su se glasovi stapali s neprekidnim zujanjem guma s autoceste da bi proizveli čudan ton. Iz srca mu je navaljivala krv u udove dok ga je obavijala noć. Nakata pogleda u nebo, zatim polako otvori kišobran i zadrža ga iznad sebe. Vrlo oprezno povuče se nekoliko koraka natrag, stvorivši prostor između sebe i one klape. Pogleda oko sebe, zatim ustuknu još nekoliko koraka. Mladići su se smijali kad su to vidjeli. - Hej, vidi staroga dripca, baš je cool! - reče jedan od njih. - On se zbilja služi svojim kišobranom!

Ali nisu se dugo smijali. Odjedanput nepoznati masni predmeti počeše pljuštati s neba, udarajući po tlu kraj njihovih nogu s čudnim bubnjanjem. Mladići prestadoše tući svoju žrtvu i pogledaše u nebo. Nije bilo nijednoga oblaka, ali nešto je zbilja padalo jedno za drugim iz neke točke na nebu. Isprva mjestimice tu i tamo, zatim postupno sve više i više, dok ih začas nije zahvatio pravi potop. Predmeti što su pljuštali s neba bili su male crne grudice dugačke tri-četiri centimetra. Pod svjetlima parkirališta izgledali su kao sluzav crn snijeg što pada ljudima po ramenima, rukama, vratovima, i tu se lijepi. Očajno su pokušavali stresti sa sebe te oborine, ali nisu mogli.

- Pijavice! - kriknu netko. Kao na dani znak, svi mladići zavikaše i pojuriše preko parkirališta do zahoda. Jednoga od njih, mladog plavokosa čovjeka, oborio je automobil pred koji je istrčao. Skočio je na noge, raspalio šakom po haubi i glasno opsovao vozača. Ali to je bilo sve, i on je uskoro odhramao prema zahodima. Pijavice su gusto padale neko vrijeme, zatim se prorijedile i prestale. Nakata je sklopio kišobran, otresao pijavice i pošao vidjeti što je s ozlijeđenim čovjekom. Hrpa sluzavih stvorenja vrvjela je svuda naokolo, pa se nije mogao sasvim primaknuti, a čovjek na tlu bio je sav zatrpan. Pogledavši izbližega, Nakata je mogao

vidjeti da krvari iz rasječenih kapaka, i kao da mu je bilo slomljeno nekoliko zubi. Nakata je znao da je to previše za njega sama, pa je pohitao natrag u restoran i rekao jednom od službenika da na parkiralištu leži ranjen čovjek. Bolje da zovete policiju, ili bi inače mogao umrijeti - rekao je. Nedugo poslije toga Nakata je našao vozača koji je bio voljan da ga poveze sve do Kobea. Momak oko dvadeset pete, pospana izgleda, ne vrlo visok, s konjskim repom, probušenim uhom i bejzbolskom kapom Chunichi Dragons, sjedio je u restoranu, pušio i listao strip. Šarena havajska košulja i prevelike tenisice Nike upotpunjavale su njegovu garderobu. Otresao je cigaretni

pepeo na preostalu juhu u zdjeli ramena, oštro pogledao Nakatu, zatim kimnuo preko volje. - Da. u redu. Nekako me podsjećate na moga djeda. Način kako gledate, ili možda kako govorite, nekako nesuvislo... Na kraju je moj djed postao senilan i umro. Prije nekoliko godina. Nastavio je objašnjavati kako bi trebali stići u Kobe pred jutro. Isporučuje pokućstvo nekom robnom skladištu ondje. Dok je s kamionom izlazio iz parkirališta, prošli su kraj automobilske nesreće. Dvoja patrolna kola već su bila na licu mjesta, blješteći crvenim svjetlima, a jedan je policajac sa signalnim svjetlom usmjeravao promet. Nije izgledalo kao neka velika nesreća. Nekoliko se auta nanizalo u

sudaru, strana jednog kombija bila je uleknuta, stražnja svjetla jednog auta razbijena. Vozač kamiona isturi glavu kroz prozor i razmijeni par riječi s policajcem, zatim podiže staklo na prozoru. - Kazao je da je hrpa pijavica pala s neba - reče on bez uzbuđenja. Njih su zgnječili automobili, cesta postala jako skliska, i neki vozači izgubili kontrolu. Zato idu sporo i polako, rekao mi je. Povrh toga neka lokalna klapa motorista je istukla nekoga. Pijavice i motoristi - kakva čudna kombinacija. Barem zadaje posla policajcima. Vozio je pozorno prema izlazu. I pri sporoj vožnji kamion se okliznuo

nekoliko puta, a vozač je to ispravljao vještim okretanjem volana. - Čovječe, stvarno izgleda kao da ih je pala sva sila, i vraški je klizavo. Ali pijavice, to je prilično gadno. Je li vam se ikada prilijepila pijavica? - Ne, koliko se Nakata sjeća, ne bih rekao - odgovori Nakata. - Ja sam odrastao u planinama Gifu, i meni se to dogodilo mnogo puta. Hodao bih šumom i one bi padale s drveća. Gacaš potokom i one ti se zalijepe za noge. Znam ponešto o tim pijavicama, vjerujte mi. Kad se jednom zalijepe teško ih je otrgnuti. Ako otrgneš veliku krvopiju, koža ti se otkine i ostat će ti ožiljak. Tako ih je najbolje sažeći. Grozna stvar, kako ti piju krv. A kad se

jednom napiju, postanu sasvim meke i ljigave. Prilično gnjusno, ha? - Da, sigurno je gadno - složi se Nakata. - Ali ne očekuje se da pijavice padaju s neba po parkiralištu nekog odmorišta. Nikada nisam čuo nešto tako glupo! Ovdašnji ljudi pojma nemaju o pijavicama. Pijavice ne padaju s neba, zar nije tako? Nakata je zašutio i nije odgovorio. - Prije nekoliko godina užasan broj stonoga pojavio se u okrugu Yamanashi, i automobili su se posvuda klizali. Baš kao ovdje, cesta je postala jako skliska i bilo je mnogo udesa. Prekrile su sasvim tračnice, ni vlakovi nisu mogli voziti. Ali ni stonoge neće pljusnuti s neba kao

kiša. One ispuze odnekuda. To je općepoznato. - Davno nekada živio sam u Yamanashiju. Za vrijeme rata. - Šalite se - reče vozač. - Koji je to rat bio?

Poglavlje 21 KIPAR KOICHI TAMURA NASMRT IZBODEN Nađen u radnoj sobi - Na podu more krvi Svjetski poznat kipar Koichi Tamura nađen je mrtav 30. ovoga mjeseca poslije podne u radnoj sobi u svojoj kući u Nogati, četvrt Nakano. Tijelo je otkrila spremačica. Gospodin Tamura je nađen s licem dolje, gol, obliven krvlju. Bilo je znakova borbe i smrt se tretira kao ubojstvo.

Uporabljeno oružje je kuhinjski nož otkriven pokraj tijela. Policija procjenjuje da je vrijeme smrti večer 28., a kako je g. Tamura živio sam, tijelo je otkriveno tek dva dana poslije. Gospodinu Tamuri zadano je nekoliko dubokih uboda u grudi oštrim nožem za odreske, i vjeruje se da je umro gotovo trenutačno od velika gubitka krvi zbog ozljeda srca i pluća. Nekoliko rebara također je slomljeno grubom silom. Policija nije objavila nikakav nalaz otisaka prstiju ili bilo čega što se našlo na licu mjesta. Izgleda također da nije bilo svjedoka toga zločina. Budući da kuća nije nađena u neredu, a vrijednosti i novčanik blizu

mjesta događaja nisu uzeti, policija smatra taj zločin osobnom osvetom. Dom g. Tamure bio je u mirnoj rezidencijalnoj okolini, ali nitko nije ništa čuo u vrijeme ubojstva, i susjede je potresla ta vijest. Gospodin Tamura nije imao dodira sa susjedima i živio je mirno, a nitko nije vidio ništa neobično u vrijeme događaja. Gospodin Tamura živio je sa svojim sinom (15), ali prema riječima spremačice sin nije viđen desetak dana. Sin je također izbivao iz škole i policija traga za njegovim boravištem. Osim prebivališta g. Tamura je imao ured i studio u Musashino Cityju, i prema riječima tajnice sve do dana uoči ubojstva radio je na novoj skulpturi kao

obično. Na dan ubojstva trebala je s njim stupiti u vezu zbog nekog posla, ali svaki put kad je nazvala njegovu rezidenciju dobila je telefonsku sekretaricu. Koichi Tamura rođen je Kokubunjiju, Tokio. Upisao se na Odjel kiparstva u tokijskom Umjetničkom zavodu, i dok je još bio student dovršio je mnogo inovativnih skulptura o kojima se govorilo u umjetničkom svijetu. Glavna mu je tema bila ljudska podsvijest, i njegove skulpture, koje su bile jedinstvena stila što je odstupao od konvencionalnoga, postigle su međunarodni uspjeh. Najpoznatiji njegov rad bio je veliki niz "Labirint"

koji je kroz nesputan izraz imaginacije istraživao ljepotu i nadahnuće u vijugavim obrisima labirinta. Trenutno je bio gost-profesor na jednoj umjetničkoj akademiji, a prije dvije godine, na izložbi svojih radova u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku... Na ovom mjestu prestajem čitati. Tu je fotografija naših ulaznih vrata, i jedna očeva iz mlađih dana, zbog njih novine izazivaju zloslutan osjećaj. Presavijam ih dvaput i stavljam na stol. Sjedeći i dalje na krevetu, ne kažem ništa, samo vršcima prstiju pritisćem oči. Potmuo zvuk stalne učestalosti bubnja mi u ušima. Potresam glavom da

se toga riješim, ali zvuk ne prestaje. Nalazim se u svojoj sobi u knjižnici. Sedam je sati uvečer. Oshima i ja upravo smo zatvorili zgradu preko noći, a malo prije gospođica Saeki se odvezla u svojem Golfu. Sada smo samo Oshima i ja u knjižnici. I to iritantno bubnjanje u mojim ušima. - Ove mi novine otprije dva dana. Članak je izišao dok si bio u planinama. Kad sam ga vidio pomislio sam da bi taj Koichi Tamura mogao biti tvoj otac. Mnoge pojedinosti se podudaraju. Trebao sam ti to pokazali jučer, ali htio sam pričekati dok se ne smjestiš. Kimnem, pritišćući i dalje oči. Oshima ne kaže ništa više. - Ja ga nisam ubio, znate.

- To znam - kaže Oshima. - Na dan ubojstva bio si ovdje u knjižnici, čitao si do večeri. Ne bi imao dovoljno vremena otići u Tokio, ubiti oca, i zatim se vratiti u Takamatsu. To je nemoguće. Ali ja nisam bio toliko siguran. Malo sam računao i zaključio da je on ubijen iste noći kad sam se ja probudio s okrvavljenom košuljom. - Ali novine pišu da te policija pokušava locirati. Kao važna svjedoka. Kimnem. - Ako odeš na policiju i dokažeš im da imaš čvrst alibi, stvari će biti mnogo lakše nego da ih nastojiš izbjegavati. Ja ću stati iza tebe, naravno. - Ali ako to učinim, vratit će me u

Tokio. - I ja tako mislim. Hoću reći, još moraš završiti osnovnu školu - takav je zakon. Ne možeš samo tako ići kamo želiš u tvojoj dobi. Zakon kaže da ti još treba skrbnik. Odmahujem glavom. - Ne želim nikomu ništa objašnjavati. I ne želim se vratiti doma u Tokio, ili natrag u školu. Oshima šuti neko vrijeme i pozorno me promatra. - To je nešto što moraš sam odlučiti - napokon kaže smirenim tonom. - Mislim da imaš pravo živjeti kako želiš. Imaš li petnaest ili pedeset godina, zar je to važno? Ali na žalost društvo se ne slaže. Tako recimo da nikomu ništa ne objašnjavaš. Bit ćeš stalno u bijegu od policije i društva.

Život će ti biti prilično težak. Tek ti je petnaesta, cijeli život je pred tobom. To ti odgovara? Ništa ne kažem. Oshima uzima novine i ponovno čita članak. - Prema ovome ovdje ti si jedini u rodu sa svojim ocem. - Imam majku i stariju sestru objašnjavam - ali one su davno otišle, i ne znam gdje se nalaze. Kad bih i znao, sumnjam da bi došle na pokop. - No, ako tebe ne bude ondje, pitam se tko će se za sve pobrinuo. Sprovod, njegove poslovne stvari. - Kao što je pisalo u novinama, on ima u uredu tajnicu koja je zadužena za sve. Ona zna njegove poslove, siguran sam da ih može obaviti. Ne želim ništa

njegovo. Kuću, nekretnine, bilo što neka se toga riješe kako god žele. Jedino što mi je dao u nasljedstvo, mislim u sebi, to su moji geni. - Ispravi me ako griješim - kaže Oshima - ali ne izgledaš odveć ožalošćen što ti je otac ubijen. - Ne, žalostan sam. On mi je otac, uostalom. Ali još više žalim što nije prije umro. Znam da je užasno reći... Oshima potresa glavom. - Nema problema. Sada više nego ikada imaš pravo biti iskren. - No, onda mislim... - Glas mi se čini slabim, kao da mu nedostaje autoriteta. Ne znajući kamo su krenule, moje riječi se gube u praznini. Oshima prilazi i sjeda kraj mene.

- Toliko mi se stvari događa počnem. - Neke sam izabrao, neke nisam. Ne znam više kako bih jedne od drugih razlikovao. Hoću reći, čini se kao da je sve bilo odlučeno unaprijed, kao da slijedim stazu koju je netko drugi već obilježio za mene. Nije važno koliko o stvarima razmišljam, koliko napora u to ulažem. Zapravo, što jače pokušavam, to više gubim osjećaj o tome tko sam. Kao da je moj identitet putanja s koje sam skrenuo, i to doista boli. Ali više od toga, to me plaši. Od same pomisli na to protrnem. Oshima pruža ruku da mi dodirne rame. Osjećam toplinu njegove ruke. Kad već razgovaramo o mogućnostima, pretpostavimo načas da su sve tvoje

odluke i sav tvoj trud osuđeni na propast. Ali čak i u tom slučaju, i dalje ćeš to biti ti, a ne netko drugi. Ideš kroz život kao vlastita osoba. Dakle, opusti se. Podignem glavu i zagledam se u njega. - Zašto to mislite? - Jer je u to uključena ironija. - Ironija? Oshima se zapilji u moje oči. Slušaj, Kafka. To što sada doživljavaš motiv je mnogih grčkih tragedija. Čovjek ne bira sudbinu. Sudbina bira čovjeka. To je temeljni pogled grčke drame na svijet. A osjećaj tragedije - prema Aristotelu - ne dolazi iz slabih točaka protagonista, što je prilično ironično, nego iz njegovih dobrih osobina. Znaš li

na što ciljam? Ljudi zapadaju sve dublje u tragediju ne zbog svojih poroka nego zbog svojih vrlina. Sofoklov Kralj Edip je veliki uzor. Edip ne zapada u tragediju zbog lijenosti ili gluposti, nego zbog hrabrosti i čestitosti. Otuda na kraju neizbježna ironija. - Ali to je beznadno stanje. - Ovisi - kaže Oshima. - Ponekad jest. Ali ironija produbljuje osobu, pomaže ljudima da sazriju. To je ulaz prema spasenju na višoj razini, prema mjestu gdje možeš naći univerzalniju vrstu nade. Zato ljudi i danas uživaju čitati grčke tragedije, zato se one smatraju prototipskom klasikom. Ja se ponavljam, ali sve je u životu metafora. Ljudi obično ne ubijaju oca i ne spavaju

s majkom, zar ne? Drugim riječima, mi prihvaćamo ironiju kroz izum koji nazivamo metaforom. I kroz to odrastamo i postajemo dublja ljudska bića. Ništa ne kažem. Previše sam zauzet razmišljanjem o vlastitom stanju. - Koliko ljudi zna da si u Takamatsuu? - pita Oshima. Odmahujem glavom. - Dolazak ovamo bila je moja ideja, stoga mislim da nitko drugi ne zna. - Onda je bolje da se pritajiš u knjižnici neko vrijeme. Nemoj izlaziti da radiš u predvorju. Mislim da ti policija neće moći ući u trag, ali ako postane gusto uvijek se možeš sakriti u kolibi. Pogledam Oshimu. - Da nisam sreo

vas, mislim da ne bih uspio. Nema nikoga drugoga tko mi može pomoći. Oshima se smiješi. Skida ruku s moga ramena i zuri u svoj dlan. -To nije istina. Da nisi sreo mene, siguran sam da bi našao drugu stazu kojom bi krenuo. Ne znam zašto, ali siguran sam u to. Imam upravo takav osjećaj o tebi. Ustaje i donosi druge novine sa stola. Usput, ovaj članak je bio u novinama dan prije onoga. Sjećam ga se jer je bio tako neobičan. Možda je slučajna podudarnost, ali dogodilo se blizu tvoje kuće. RIBLJA KIŠA S NEBA! 2000 srdela i skuša u trgovačkom

dijelu četvrti Nakano Oko 6 popodne, predvečer 29. ovoga mjeseca, stanovnici trgovačkog dijela četvrti Nakano bili su zapanjeni kad je oko 2000 srdela i skuša palo iz neba poput kiše. Dvije žene poslije kupovine u obližnjoj samoposluzi dobile su lakše ozljede po licu kad su ih pogodile ribe u padu, ali nema izvješća o drugim ozljedama. U vrijeme događaja sjalo je sunce, nije bilo oblaka ni vjetra. Mnoge su ribe još bile žive i skakale su po pločniku... Završavam čitanje članka i vračam novine Oshimi. Novinar razmatra nekoliko mogućih uzroka te pojave, iako

nijedan nije naročito uvjerljiv. Policija istražuje mogućnost da je uključena krađa i da se netko neslano našalio. Meteorološka služba je izvijestila da nije bilo nikakvih atmosferskih uvjeta koji bi doveli do padanja riba iz oblaka. A od glasnogovornika Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva još nije bilo nikakve izjave. - Imaš li ikakve ideje zašto se to dogodilo? - upita me Oshima. Odmahnem glavom. Ništa mi ne pada na pamet. - Dan poslije ubojstva tvoga oca, blizu mjesta gdje se ono zbilo, dvije tisuće srdela i skuša padne s neba. Puka podudarnost? - Tako bih rekao.

- Novine također kažu da je na odmorištu Fujigawa na autocesti Tomei, kasno uvečer toga istoga dana, hrpa pijavica pala s neba na ograničen prostor. Posljedica je nekoliko oštećenih odbojnika, kažu. Očevidno su pijavice bile prilično velike. Nitko ne može objasniti zašto bi pijavice pljuštale s neba. Bila je vedra noć, nijednog oblaka na nebu. Nemaš nikakve ideje ni zašto se to dogodilo? Ponovno odmahnem glavom. Oshima savija novine i kaže: Činjenica je da se čudne, neobjašnjive stvari događaju jedna za drugom. Možda je to samo niz podudarnosti, ali svejedno me zabrinjavaju. Ima u tome nečega što ne mogu shvatiti.

- Možda je to metafora - osmjelim se. - Možda... Ali srdele i skuše i pijavice što pljušte s neba? Kakva je vrsta metafore to? U tišini pokušavam složiti u riječi nešto što dugo nisam bio sposoban. Znate što? Prije nekoliko godina otac mi je nešto prorekao. - Prorekao? - Nikada to nisam nikomu rekao. Mislio sam da mi nitko ne bi vjerovao. Oshima ne kaže ni riječi. Ali njegova me šutnja ohrabruje. - Bila je to više kletva nego proročanstvo, rekao bih. Otac mi je to stalno ponavljao. Kao da mi je svaku riječ urezivao u mozak. - Duboko

udahnem i još jedanput provjeravam što trebam reći. Ne moram to stvarno provjeravati, uvijek je tu, bubnja mi u glavi kada to ispitujem ili ne. Ali moram još jednom odvagnuti riječi. I evo što kažem: - Jednog ćeš dana ubiti svog oca i biti sa svojom majkom, rekao je. Čim sam to izrekao, čim sam tu misao složio u riječi, obuzima me neki šupalj osjećaj. A usred te šupljine srce mi tuče praznim, metalnim ritmom. Nepromijenjena izraza Oshima me dugo promatra. - On je dakle rekao da ćeš ubiti svog oca vlastitim rukama, da ćeš spavati sa svojom majkom? Kimnem još nekoliko puta. - Isto proročanstvo kao kod Edipa.

To si znao, naravno. Kimnem. - Ali to nije sve. Ima još jedan sastojak koji je ubacio u tu mješavinu. Ja imam sestru stariju šest godina, i otac je rekao da ću i s njom spavati. - Otac ti je stvarno to rekao? - Da. Bio sam tada još u nižim razredima, nisam znao što mu znači "spavati s njom". Par godina kasnije nadoknadio sam to neznanje. Oshima ništa ne kaže. - Otac mi je rekao da nemam nikakve mogućnosti pobjeći od te sudbine. To je proročanstvo kao tempirana bomba u mojim genima, ništa se tu ne može promijeniti. Ja ću ubiti svoga oca i biti sa svojom majkom i

sestrom. Oshima nastavlja šutjeti prilično dugo, kao da proučava svaku moju izgovorenu riječ, jednu po jednu, ispitujući ih da nađe rješenje o čemu se tu radi. - Zašto bi ti uopće otac rekao takvu groznu stvar? - naposljetku upita. - Pojma nemam. Nije ništa dalje objašnjavao - kažem odmahujući glavom. - Možda se htio osvetiti ženi i kćeri koje su ga napustile. Htio ih kazniti, možda. Preko mene. - Čak ako je to značilo nanijeti bol tebi? Kimnem. - Mojem ocu ja sam vjerojatno bio ništa više nego jedna od njegovih skulptura. Nešto što može napraviti ili razbiti, kako vidi da je

prikladno. - To je prilično uvrnut način razmišljanja - kaže Oshima. - U našem domu sve je bilo uvrnuto. A kad je sve uvrnuto, ono što je normalno na kraju također izgleda čudno. Znao sam to odavno, ali bio sam dijete. Kamo sam mogao otići? - Vidio sam radove tvoga oca više puta - odgovara Oshima. - On je sjajan kipar. Djela su mu originalna, provokativna, snažna. Beskompromisna, tako bih se izrazio. Definitivno prava stvar. - Možda je tako. Ali otpatke koji su ostali iza njih on je rasuo posvuda, kao otrov koji ne možete izbjeći. Moj otac je okaljao sve čega se dotaknuo, uništio

svakoga oko sebe. Ne znam je li to činio zato što je želio. Možda je morao. Možda je to bio samo dio njegova ustrojstva. Bilo kako bilo, ja osjećam da je bio povezan s nečim veoma neobičnim. Imate li pojma o čemu govorim? - Da, mislim da imam - kaže Oshima. - S nečim onkraj dobra i zla. S izvorom snage, mogao bi to tako nazvati. - I pola mojih gena sastavljeno je od toga. Možda me je zato napustila majka. Možda se htjela odijeliti od mene jer sam rođen iz toga strašnog izvora. Jer sam bio okaljan. Oshima vršcima prstiju lagano pritišće sljepoočnice dok o tome razmišlja. Malo zažmiri i zagleda se u

mene. - Ima li ikakve vjerojatnosti da on nije tvoj biološki otac? Odmahujem glavom. - Prije nekoliko godina testirali smo se u bolnici. Dali smo provjeriti krv i DNK. O tome nema sumnje - mi smo biološki otac i sin, sto posto. Pokazali su mi rezultate pretraga. - Vrlo oprezno s njegove strane. - Mislim da je htio da znam kako sam jedno od djela koje je on stvorio. Nešto što je dovršio i potpisao. Oshimini prsti ostaju pritisnuti na sljepoočnicama. - Ali proročanstvo tvoga oca nije se ostvarilo, je li tako? Nisi ga ti ubio. Bio si ovdje u Takamatsuu kad se to dogodilo. Netko drugi ga je ubio u Tokiju.

Šutke raširim ruke ispred sebe i zagledam se u njih. One ruke što su u mrklini noći bile oblivene krvlju. - Ja nisam u to tako siguran - kažem mu. I počnem mu pripovijedati. O tome kako sam one noći, na povratku u hotel, izgubio svijest na nekoliko sati. Kako sam se probudio u šumarku iza svetišta, a košulja mi bila ljepljiva od nečije krvi. Kako sam sprao krv u zahodu. Kako je nekoliko sati bilo izbrisano iz moga pamćenja. Da bih uštedio vrijeme nisam ulazio u to kako sam prenoćio kod Sakure. Oshima povremeno postavi pitanje, dopunjava pojedinosti u svojoj glavi. Ali ne izriče nikakvo mišljenje. - Pojma nemam kako me oblila sva ona krv, ili čija je to krv - kažem mu. -

Ali možda sam ubio oca vlastitim rukama, ne metaforički. Zbilja imam osjećaj da sam ga ubio. Kao što ste rekli, bio sam u Takamatsuu toga dana, sigurno nisam išao u Tokio. Ali - U snovima počinju odgovornosti, zar ne? Oshima kimne. - Yeats. - Tako sam ga možda ubio kroz san - kažem. - Možda sam otišao kroz neki poseban krug sna ili tako nešto i ubio ga. - Tebi to može izgledati kao istina, ali nitko te neće peći na roštilju zbog tvojih poetskih odgovornosti. Policija sigurno neće. Nitko ne može biti na dva mjesta u isto vrijeme. To je znanstvena činjenica - Einstein i sve to - i zakon prihvaća taj princip. - Ali ja ovdje ne govorim o

znanosti ili zakonu. - To o čemu govoriš, Kafka - kaže Oshima - samo je teorija. Smiona, nadrealistična teorija, svakako, ali teorija koja spada u neki roman znanstvene fantastike. - Naravno, to je samo teorija. To znam. Mislim da nitko neće povjerovati u tako glupu stvar. Ali moj otac je uvijek govorio da znanost nikada neće napredovati bez protudokaza kojima se pobija teorija. Teorija je bojno polje u tvojoj glavi - to je bila njegova omiljena rečenica. A upravo sada ne mogu se sjetiti nijednoga dokaza da pobijem svoju hipotezu. Oshima šuti. A ja se ne mogu ničega sjetiti što bih rekao.

- U svakom slučaju - napokon kaže Oshima - zato si pobjegao na Shikoku. Da izbjegneš očevu kletvu. Kimnem, i pokažem na presavijene novine. - Ali izgleda da nema bijega. Udaljenost neće ništa riješiti, kaže mladić zvan Čavka. - Dobro, svakako ti treba skrovište - kaže Oshima. - Povrh toga nemam bogzna što reći. Iznenada shvaćam koliko sam iscrpljen. Naslonim se na Oshimu, a on savije ruke oko mene. Naslanjam lice na njegova ravna prsa. - Oshima, ne želim činiti te stvari. Ne želim ubiti svog oca. Ni biti sa svojom majkom i sestrom. - Ne želiš, naravno - odgovara on,

provlačeći prste kroz moju kratku kosu. Kako bi mogao? - Ni u snovima. - Ili u metafori - dodaje Oshima. Ili u alegoriji, ili analogiji. - Zastane pa onda veli: - Ako ti ne smeta, ostat ću noćas s tobom ovdje. Mogu spavati na stolici. Ali ja ga odbijam. Mislim da bi mi bolje bilo neko vrijeme biti sam, kažem mu. Oshima odmiče pramenove kose s čela. Nakon kratka oklijevanja kaže: Znam da sam beznadna, propala, homoseksualna žena, pa ako ti to smeta... - Ne - kažem ja - uopće se ne radi o tome. Samo mi treba vremena da razmislim u samoći. Previše se stvari

dogodilo odjednom. To je sve. Oshima zapisuje broj telefona na podsjetniku. - Usred noći, ako osjetiš potrebu da s nekim govoriš, zovni ovaj broj. Nemoj oklijevati, u redu? Ionako imam lagan san. Ja mu zahvalim. To je ona noć kad sam vidio duha.

Poglavlje 22 Kamion kojim se vozio Nakata stigao je u Kobe malo poslije pet ujutro. Vani je već bilo svijetlo, ali skladište je još bilo zatvoreno i njihov teret se nije mogao iskrcati. Parkirali su kamion u širokoj ulici pokraj luke i zaspali. Mladi vozač ispružio se na stražnjem sjedalu gdje je obično znao zadrijemati, i uskoro je zadovoljno hrkao. Njegovo je hrkanje povremeno budilo Nakatu, ali svaki put je brzo padao natrag u udoban san. Nesanica je pojava koju Nakata nikada nije iskusio. Malo prije osam mladi vozač je sjeo i glasno zijevnuo. - Hej, djedice,

jeste li gladni? - upitao je. Bio je zauzet brijanjem, držao je električni aparat i služio se retrovizorom. - Kada to već spominjete, da, Nakata osjeća da je malo gladan. - No, pođimo ugrabiti kakav doručak. Od časa kad su napustili Fujigawu do njihova dolaska u Kobe, Nakata je većinu vremena proveo u spavanju. Mladi vozač jedva je izustio riječ cijelo to vrijeme, samo je vozio, slušajući kasnu emisiju na radiju. Kadšto bi zapjevao uz neke pjesme koje Nakata nikada nije čuo. Pitao se jesu li uopće na japanskom jeziku, jer je jedva mogao razumjeti stihove, tek tu i tamo koju riječ. Iz torbe je izvadio čokoladu i

rižine kuglice koje je dobio od dviju mladih službenica u Shinjukuu, i podijelio ih s vozačem. Vozač je pušio jednu za drugom, govoreći da mu to pomaže osuti budnim, tako da je Nakatina odjeća zaudarala po dimu kad su stigli u Kobe. S torbom i kišobranom u ruci Nakata se spustio iz kamiona. - Bolje da te stvari ostavite u kamionu - reče vozač. - Ne idemo daleko, vratit ćemo se odmah poslije jela. - Da, imate pravo, ali Nakata se bolje osjeća kad ih ima uza se. Mladi se čovjek namršti. Svejedno. Ne vučem ih ja naokolo. To je vaša stvar.

- Hvala vam lijepa. - Meni je ime Hoshino, usput rečeno. Piše se na isti način kao ime bivšeg trenera Chunichi Dragonsa. Ali nismo u rodu. - Gospodin Hoshino, je li? Drago mi je što smo se upoznali. Meni je ime Nakata. - To sam već znao. Idemo - reče Hoshino. Poznavao je to mjesto i kad je krupnim koracima krenuo niz ulicu, Nakata je gotovo morao kaskati da ga stigne. Skrenuli su u malen restoran u nekoj pokrajnjoj ulici i sjeli među druge vozače kamiona i lučke radnike. Nije se vidjela nijedna kravata. Svi su pomno

gutali doručak kao da pune rezervoar benzinom. Prostorija je bila ispunjena zveckanjem posuđa, konobarica je izvikivala narudžbe, jutarnje vijesti postaje NHK brujale su na televizoru u kutu. Hoshino pokaza na jelovnik nalijepljen na zidu. - Samo naručite što god hoćete, djedice. Ovdje je hrana jeftina i prilično dobra. - U redu - reče Nakata, i učini kako mu je kazano, zureći u jelovnik sve dok se nije sjetio da ne zna čitati. - Žao mi je, g. Hoshino, ali ja nisam odveć bistar i ne znam čitati. - Hmm - reče Hoshino s čuđenjem. - Zbilja? Ne znate čitati? To je ovih dana prilično rijetka stvar. Ali sve je u

redu. Ja uzimam ribu na žaru i omlet, zašto ne biste i vi uzeli isto? - To dobro zvuči. Riba na žaru i omlet su Nakatina najdraža jela. - Drago mi je što to čujem. - I jegulja mi je jako draga. - Da? I ja volim jegulju. Ali jegulja se ne jede izjutra, zar ne? - To je točno. I Nakata je prošle noći jeo jegulju, kad me je počastio g. Hagita. - Drago mi je što to čujem - reče opet Hoshino. - Dva puta riba na žaru, plus dva omleta! - doviknu konobarici. I velika porcija riže, može? - Dva puta riba na žaru, plus dva omleta! Velika porcija riže! - viknu konobarica kuharima.

- Zar nije to nekako mučno, kad čovjek ne zna čitati? - upita Hoshino. - Da, katkada imam problema što ne znam čitati. Sve dok stojim u četvrti Nakano u Tokiju nije tako loše, ali ako pođem nekamo drugdje, kao sada, jako mi je teško. - Mogu misliti. Kobe je prilično daleko od Nakana. - Nakata ne zna sjever i jug. Sve što znam to je lijevo i desno. Tako se izgubim, a ne znam ni karte kupiti. - Čudno je što ste uspjeli stići ovako daleko. - Mnogi su ljudi bili ljubazni da mi pomognu. Vi ste jedan od njih, g. Hoshino. Ne znam kako bih vam zahvalio.

- Ali to mora biti gadno, kad čovjek ne zna čitati. Moj djed je bio prilično senilan, ali još je mogao dobro čitati. - Ja sam naročito glup. - Jesu li svi u vašoj obitelji takvi? - Ne, nisu. Moj stariji brat je šef od jela na jednom mjestu koje se zove ItohChew, a moj mlađi brat radi u uredu koji se zove Em-e-te-e. - Oho - reče Hoshino. - Sama elita. Tako ste vi jedini koji je malo skrenuo, ha? - Da, Nakata je jedini koji je doživio nesreću i nije bistar. Zato su mi uvijek govorili da ne izlazim previše i ne stvaram probleme braći, sinovicama, sinovcima. - Da, mislim da bi većini ljudi bilo

nekako nezgodno da im se pojavi netko kao vi. - Ja ne razumijem teške stvari, ali znam da se neću izgubiti sve dok se držim Nakana. Predsjednik mi je pomogao, i dobro se slažem s mačkama. Jedanput mjesečno idem se podšišati i povremeno jedem jegulju. Ali poslije Johnnija Walkera, Nakata nije mogao više ostati u Nakanu. - Johnnie Walker? - To je točno. On ima čizme i visoki crni šešir, i prsluk i štap za šetnju. On skuplja mačke da im uzme dušu. - Nećete reći da... - reče Hoshino. Nemam mnogo strpljenja za dugačke priče. Sad svejedno, nešto se dogodilo i

vi ste napustili Nakano, točno? - To je točno. Napustio sam Nakano. - Pa kamo ste krenuli? - Nakata još ne zna. Ali kad smo stigli ovamo znao sam da moram prijeći preko mosta. Preko velikog mosta u blizini. - Ah, vi onda idete na Shikoku. - Jako mi je žao, g. Hoshino, ali ja ne znam tako dobro geografiju. Ako pri jedete preko mosta jeste li na Shikokuu? - Da. Ako govorite o nekom velikom mostu u blizini, to je most za Shikoku. Tu su zapravo tri mosta. Jedan ide od Kobea do otoka Awaji, zatim do Tokushime. Drugi ide niže od Kurashikija prijeko do Sakaidea. A

jedan povezuje Onomichi i Imabari. Jedan bi most bio sasvim dosta, ali političari su u to zaboli svoj nos i završili s tri. Tipični projekti za pridobivanje birača. - Hoshino izli malo vode na mastan stol i prstom nacrta kartu Japana, pokazujući tri mosta što povezuju Honshu i Shikoku. - Jesu li ti mostovi stvarno veliki? upita Nakata. - Golemi su. - Zbilja? U svakom slučaju, Nakata će prijeći preko jednoga od njih. Vjerojatno preko najbližega. Kasnije ću smisliti što ću raditi poslije toga. - Vi dakle kažete da ondje nemate nikakvih prijatelja ili bilo koga, kamo idete?

- Ne, Nakata nikoga ondje ne poznaje. - Samo idete preko mosta na Shikoku i zatim idete na drugo mjesto. - To je točno. - I ne znate gdje je to drugo mjesto. - Pojma nemam. Ali mislim da ću znati kad tamo stignem. - Bože - reče Hoshino. Zabaci kosu natrag, potegnu konjski rep i nabi kapu s natpisom Chunichi Dragons. Donijeta im je hrana, i oni počeše jesti. - Prilično dobar omlet, ha? - upita Hoshino. - Da, jako je dobar. Ima različit okus od omleta koje sam stalno jeo u

Nakanu. - To je zato što je priređen na kansajski način. Nimalo sličan onim lepinjama bez okusa što se u Tokiju smatraju omletom. Njih dvojica su zatim u tišini uživala u jelu - omlet, slane skuše na žaru, miso juha sa školjkama, ukiseljena repa, začinjeni špinat, alge. Nisu ostavili nijedno zrno riže. Nakata se brinuo da svaki zalogaj prožvače trideset dva puta, tako da mu je trebalo dosta dugo da završi. - Je li bilo dosta, g. Nakata? - Da, dovoljno. A vama, g. Hoshino? - I meni, do grla. To oživi duh, zar ne, kad čovjek pojede ovakav doručak?

- Da, svakako oživi. - Što mi kažete? Morate li se olakšati? - Kad to već spominjete, čini mi se da moram. - Samo idite. Zahod je ondje. - A vi, g. Hoshino? - Ja ću poslije. Meni treba vremena. - Hvala vam. Onda Nakata ide da se olakša. - Hej, ne tako glasno. Ovdje ljudi još jedu. - Oprostite. Nakata nije odveć bistar. - Nije važno. Samo vi idite. - Hoće li vam smetati ako još operem zube?

- Ne će, samo naprijed. Imamo vremena. Činite što god hoćete. Znate što, mislim da vam neće trebati taj kišobran. Idete samo u zahod, točno? - Točno. Ostavit ću kišobran. Kad se Nakata vratio iz zahoda, Hoshino je već bio platio račun. - Gospodine Hoshino, ja imam novca, zato dopustite da barem platim doručak. Hoshino odmahnu glavom. - Sve je u redu. Ja mnogo dugujem svojem djedu. U ono sam vrijeme bio pomalo divlji. - Shvaćam. Ali ja nisam vaš djed. - To je moj problem, zato se ne brinite zbog toga. Nema rasprave, može? Dopustite mi da vas počastim. Nakon trenutačna razmišljanja

Nakata odluči prihvatiti velikodušnost toga mladića. - Onda vam velika hvala. To je bio veličanstven doručak. - Hej, to je samo malo skuša i omlet, u nikakvu restorančiću. Nema potrebe za tolikim klanjanjem. - Ali znate, g. Hoshino, otkad sam napustio četvrt Nakano svatko je bio tako ljubazan sa mnom da se gotovo nisam trebao poslužiti svojim novcem. - Krasno - reče Hoshino s čuđenjem. Nakata zamoli konobaricu da mu napuni termosicu vrućim čajem, zatim je pomno spremi u torbu. Vraćajući se prema parkiranom kamionu, Hoshino reče: - Tako, što se tiče toga odlaska na Shikoku...

- Da? - odgovori Nakata. - Zašto želite tamo otići? - Ne znam. - Ne znate zašto idete, ili čak ni kamo idete? Ali ipak morate otići na Shikoku? - To je točno. Nakata mora prijeći jedan veliki most. - Stvari će biti jasnije kad se nađete na drugoj strani? - Tako mislim. Ništa neću znati sve dok ne prijeđem most. - Hmm - reče Hoshino. - Tako je prijelaz preko mosta veoma važan. - Da, to je važnije nego išta drugo. - Čovječe božji - reče Hoshino češući se po glavi.

Mladić je morao odvesti kamion do skladišta da isporuči pošiljku pokućstva, pa je rekao Nakati da ga čeka u malom parku blizu luke. - Nemojte se odande micati, u redu? - upozorio ga je Hoshino. - Ondje prijeko je zahod, i voda. Imate sve što vam treba. Ako nekamo odlutate, možda nećete naći put natrag. - Razumijem. Nisam više u četvrti Nakano. - Tako je. Ovo nije Nakano. Zato samo sjedite, a ja ću se zbilja brzo vratiti. - U redu. Bit ću točno ovdje. - Dobro. Vratit ću se čim završim isporuku. Nakata je učinio kako mu je rečeno,

nije se micao s klupe, čak ni da ode u zahod. Njemu nije bilo teško dugo stajati na jednom mjestu. Sjediti mirno, zapravo, bila je njegova specijalnost. Mogao je vidjeti more s mjesta gdje je sjedio. Njega nije vidio već jako, jako dugo. Kad je bio malen, on i njegova obitelj odlazili su na morsku obalu nebrojeno puta. On bi obukao kupaće gaćice, gacao po vodi na žalu, skupljao školjke za vrijeme oseke. Ali te uspomene nisu bile jasne. Bilo je to kao da se dogodilo na nekom drugom svijetu. Nije se mogao sjetiti da je otada ikada više vidio more. Poslije čudne nesreće u brdima Yamanashija Nakata se vratio u školu u Tokio. Vratila mu se svijest i tjelesno je

bio u redu, ali pamćenje mu je bilo potpuno izbrisano, i nikada nije ponovno savladao vještinu čitanja i pisanja. Nije mogao čitati školske udžbenike, nije mogao pristupiti nijednom pismenom ispitu. Iščeznulo mu je sve znanje koje je do tada bio stekao, isto tako u velikoj mjeri sposobnost da razmišlja u apstraktnim pojmovima. Ipak su mu dopustili da završi školu. Nije mogao slijediti što su ga učili, umjesto toga sjedio je mirno u kutu učionice. Kad bi mu učiteljica rekla da nešto učini, slijedio je doslovce njezine upute. Nikomu nije smetao, tako da su učitelji počinjali zaboravljati da je uopće ondje. Bio je više kao gost koji tu sjedi nego neki teret.

Ljudi su uskoro zaboravili da je on sve do one nesreće uvijek dobivao čiste petice. Ali sada su se školske aktivnosti i priredbe odvijale bez njega. Nije imao nikakvih prijatelja. Ali njemu ništa od toga nije smetalo. Kad bi ostao sam to je značilo da se može izgubiti u vlastitom malom svijetu. U školi ga je najviše privlačila briga o kunićima i kozama koje su uzgajali, njega cvjetnih lijeha i čišćenje razreda. Nikad se nije umarao od tih poslova, trajan mu je smiješak bio na licu. Na njega su u bid zaboravljali i kod kuće. Kad su jednom saznali da njihov najstariji sin ne može više čitati i svladavati zadaće, Nakadni roditelji potpuno usredotočeni na školovanje

svoje djece - zanemarili su njega i obratiti pozornost na njegovu mlađu braću. Nakad je bilo nemoguće nastaviti više razrede osnovne škole, pa kad je završio pučku školu poslali su ga da živi s rodbinom u Naganu, rodnom gradu njegove majke. Ondje je išao u poljoprivrednu školu. Kako ni dalje nije znao čitati imao je mnogo muke sa zadaćama, ali volio je rad u polju. Mogao je čak postati farmer, da ga školski drugovi nisu toliko mučili. Toliko su uživali tući toga došljaka, to gradsko dijete. Njegove su ozljede postale tako ozbiljne (uključujući jedno deformirano uho) da ga je djed izvukao iz škole i držao doma da pomaže oko kuće. Nakata je bio mirno, poslušno

dijete, pa su ga djed i baka jako voljeli. Nekako u to vrijeme otkrio je da može razgovarati s mačkama. Oko kuće bilo je nekoliko mačaka, i Nakata se s njima sprijateljio. Isprva je mogao razmijeniti tek pokoju riječ, ali je prionuo kao da pokušava svladati neki strani jezik i uskoro je mogao voditi proširene razgovore. Kad god je bio slobodan volio je sjesti na trijem i razgovarati s mačkama. One su ga sa svoje strane štošta poučile o prirodi i svijetu oko njega. Zapravo je gotovo sve osnovno znanje o svijetu i kako stvari teku naučio od svojih mačjih prijatelja. U petnaestoj godini poslan je u obližnju tvornicu pokućstva da uči obradu drveta. Bila je to manje tvornica

a više mala radionica gdje se izrađivalo pokućstvo pučkoga tipa. Načinjene stolice, stolovi i komode otpremani su u Tokio. Nakata je zavolio rad u drvetu. Gazdi se on jako sviđao, jer je bio vješt u rukama, nikada nije izostavio ni najmanju pojedinost, nije mnogo govorio, i nikada, baš nikada se nije požalio. Čitanje nacrta i zbrajanje brojeva nije mu bilo jača strana, ali mimo toga dobro je radio sve čega bi se dotaknuo. Kad bi jednom zapamtio korake u proizvodnji mogao ih je neumorno i beskrajno ponavljati. Poslije dvije godine naukovanja dobio je posao s punim radnim vremenom. Nakata je tu radio dok nije prevalio pedesetu, nikada nije doživio nikakvu

nezgodu niti je bio na bolovanju. Nije pio ni pušio, nije dokasna bdio niti se prejedao. Nikada nije gledao TV, a na radiju je slušao samo program jutarnje vježbe. Djed i baka su na kraju umrli, kao i njegovi roditelji. Svatko ga je volio, iako nije imao bliskih prijatelja. Možda se jedino to i moglo očekivati. Kad su ljudi pokušavali razgovarati s Nakatom, deset minuta je bilo dovoljno da potroše sve što su imali reći. Ipak, nikada nije osjećao da je osamljen ili nesretan. Nikada nije osjetio spolnu želju, nije čak ni poželio da s nekim bude. Shvaćao je da je različit od drugih ljudi. Iako to nitko nije primjećivao, on je mislio da je njegova sjena na zemlji bljeđa, svjetlija, nego

sjena drugih ljudi. Jedino su ga mačke stvarno razumjele. U slobodne dane sjeo bi na klupu u parku i povazdan brbljao s mačkama. Čudnovato je kako mu s mačkama nikada nije ponestalo tema za razgovor. Vlasnik radionice pokućstva umro je kad su Nakati bile pedeset dvije godine, i radionica se uskoro zatvorila. Ta vrsta sumornog, tamnog, tradicionalnog pokućstva nije se prodavala dobro kao nekada. Svi su majstori zašli u godine, a mladi nisu pokazivali želje da izuče taj zanat Sama radionica, izvorno usred polja, sada je bila okružena novogradnjama, i počele su stizati pritužbe na buku i dim kad su spaljivali strugotine. Vlasnikov sin, koji

je radio u gradu za jednu oglasnu tvrtku, nije želio preuzeti posao, pa je odmah nakon očeve smrti prodao teren nekom trgovcu nekretninama. Trgovac je srušio radionicu, poravnao zemljište i prodao ga graditelju stambenih objekata koji je na njemu podignuo šesterokatnu zgradu. Već prvoga dana prodaje prodali su sve do posljednjega stana. Tako je Nakata izgubio posao. Kompanija je morala otplatiti neke izvanredne dugove, tako je on dobio tek milostinju kao otpremninu. Poslije toga nije mogao naći drugi posao. Tko bi zaposlio nepismena čovjeka u pedesetim godinama koji zna samo izrađivati starinsko pokućstvo koje nitko više ne želi?

Nakata je neprekidno radio trideset sedam godina bez ijednoga dana odmora, pa je imao lijepu svotu novca na štednom računu u poštanskom uredu. Općenito je trošio vrlo malo na sebe, pa je i bez novog posla trebao udobno proživjeti starost sa svojom uštedom. Kako nije znao čitati ni pisati, njegov račun je vodio neki rođak koji je radio u općini. Iako je bio prilično ljubazan, taj rođak nije tako brzo shvaćao, pa ga je jedan bezobzirni posrednik u poslu s nekretninama nagovorio da novac investira u apartmansko naselje u nekom skijališnom centru, te je na kraju zapao u velike dugove. Otprilike u isto vrijeme kad je Nakata izgubio posao, taj rođak je nestao s cijelom obitelji da bi pobjegao

od vjerovnika. Očevidno su ga progonili utjerivači dugova iz redova yakuze. Nitko nije znao gdje mu je obitelj, čak ni jesu li više živi. Kad je Nakata nagovorio nekoga znanca da pođe s njim do poštanskog ureda i provjeri stanje na računu, otkrio je da mu je ostalo tek nekoliko desetaka tisuća jena. Njegova otpremnina, položena izravno na taj račun, također je iščeznula. Moglo se samo reći da Nakata nije imao nimalo sreće - izgubio je posao i ostao bez prebijene pare. Njegovi su rođaci suosjećali s njim, ali i od njih se tražilo da budu partneri sa strane pa su jednako izgubili sve što su uložili. Tako nitko od njih nije imao sredstava da pomogne Nakati u času

njegove nevolje. Naposljetku je stariji od Nakatina dva mlađa brata u Tokiju odlučio da se privremeno za nj pobrine. Posjedovao je manju stambenu zgradu u Nakanu za samce - bio je to dio nasljedstva od roditelja - pa je jedan stan ponudio starijem bratu. On se također brinuo za novac koji su roditelji oporučno ostavili Nakati - neveliku svotu - i isposlovao za njega da prima potporu za mentalno hendikepirane osobe od tokijske gradske uprave. To je bio krajnji doseg bratske "skrbi". Usprkos nepismenosti Nakata se mogao sam brinuti o svojim svakidašnjim potrebama, i uspijevao je spajati kraj s krajem sve dok mu je bila pokrivena stanarina.

Njegova dva brata imala su vrlo malo dodira s njim. Vidjeli su ga nekoliko puta kad se tek preselio natrag u Tokio, ali to je bilo sve. Živjeli su odvojeno više od trideset godina, i način njegova života previše se razlikovao. Nijedan od njih nije ništa osobito osjećao prema njemu, a u svakom slučaju bili su odveć zauzeti vlastitim karijerama da bi se brinuli o zaostalom bratu. Ali to hladno postupanje nije uznemirilo Nakatu. Bio je naviknut na samoću i zapravo mu je smetalo kad bi ljudi mijenjali navike da bi bili ljubazni s njim. Nije bio ni ljut što mu je rođak profućkao životnu ušteđevinu. Razumio je da je grozno što se to dogodilo,

naravno, ali nije bio razočaran zbog cijele te stvari. Nakata nije imao pojma što je apartmansko naselje u skijališnom centru, ili što znači "investiranje", niti je shvaćao što uključuje uzimanje "zajma". Živio je u svijetu koji se opisivao veoma ograničenim rječnikom. Za njega su samo svote do svojih pet tisuća jena imale neko značenje. Sve iznad toga - sto tisuća jena, milijun, deset milijuna - njemu je bilo jednako. To je značilo tek mnogo novaca. Mogao je imati ušteđevinu, ali nikada je nije vidio. Samo su mu govorili: "Evo koliko imate na računu", pa bi mu kazali svotu koja je njemu bila apstraktan pojam, I tako, kad je sve to nestalo, on nikada nije imao osjećaj da je izgubio nešto

stvarno. Tako je Nakata vodio zadovoljan život u malom stanu koji mu je priskrbio brat, primao mjesečnu potporu, rabio posebnu autobusnu propusnicu, odlazio u obližnji park da brblja s mačkama. Taj kutak Nakana postao je njegov novi svijet. Upravo kao psi i mačke, on je obilježio svoj teritorij, graničnu crtu preko koje, osim u iznimnim situacijama, nikada nije zakoračio. Sve dok je ostajao ondje osjećao se sigurno i spokojno. Nikakva nezadovoljstva, nikakve ljutnje ni na što. Nikakvih osjećaja samoće, tjeskoba zbog budućnosti ili briga što je život težak i nezgodan. Iz dana u dan, više od deset godina, to je bio njegov život, smireno

uživanje u svemu što se zbivalo. Sve do dana kad se pojavio Johnnie Walker. Nakata godinama nije vidio more, jer u okrugu Nagano nije bilo mora, a ni u četvrti Nakano. Sad je prvi put shvatio da je tako dugo bio bez mora. Nije na njega ni pomislio sve te mnoge godine. Kimnuo je sam sebi nekoliko puta, potvrđujući tu činjenicu. Skinuo je šešir, protrljao dlanom kratko ošišano tjeme, vratio šešir na glavu i zurio u more. Ovo je doseg njegova znanja o moru: ono je veoma veliko, ono je slano, i u njemu žive ribe. Sjedio je na klupi, udisao miris mora, promatrao galebove kako kruže

iznad glave, gledao brodove na sidrištu. Katkada bi bijeli galeb sledo na svježu ljetnu travu u parku. Bijelo na zelenom bilo je krasno. Nakata je pokušao dozvati galeba dok je hodao po travi, ali nije mu odgovarao nego ga je hladno gledao. Nije bilo mačaka u blizini. Jedine životinje u parku bili su galebovi i vrapci. Dok je pio topao čaj iz termosice, kiša je počela škropiti i Nakata je otvorio svoj dragocjeni kišobran. Kad se Hoshino vratio u park, malo prije dvanaest, kiša je prestala. Nakata je sjedio na klupi kako ga je ostavio, sa sklopljenim kišobranom, i zurio u more. Hoshino je negdje parkirao kamion i

došao taksijem. - Hej, žao mi je što je toliko trajalo - ispričavao se. Polivinilska putna torba visjela mu je o ramenu. - Mislio sam da ću prije biti gotov, ali svašta je iskrsnulo. Kao da se u svakom skladištu mora naći netko da ti zagorčava život. - Nakad to nije nimalo smetalo. Samo sam sjedio ovdje i gledao more. - Hmm - promrmlja Hoshino. Pogledao je u istom smjeru, ali vidio je samo derutan stari mol i naftu kako pluta na površini vode. - Već dugo nisam vidio more. - Zbilja? - Zadnji put sam ga vidio u pučkoj školi. Bio sam na morskoj obali u Enoshimi.

- Kladim se da je to bilo prije mnogo vremena. - U to su vrijeme Amerikanci bili okupirali Japan. Obala u Enoshimi bila je puna američkih vojnika. - Mora da se šalite. - Ne, ne šalim se. - Ma dajte - reče Hoshino - nikada Amerika nije okupirala Japan. - Nakata ne zna pojedinosti, ali Amerika je imala zrakoplove koji su se zvali B-29. Bacili su mnogo bombi na Tokio, pa sam otišao u okrug Yamanashi. Ondje sam obolio. - Da? Svejedno... rekao sam vam da ne volim dugačke priče. U svakom slučaju krenimo dalje. Potrajalo je duže nego sam mislio, i uskoro će se smračiti

ako se ne maknemo. - Kamo idemo? - Na Shikoku, naravno. Prijeći ćemo most. Rekli ste da idete na Shikoku, zar ne? - Da. Ali što je s vašim poslom? - Ne brinite se o tome. Bit će još ondje kad se vratim. Nakupio sam velik višak sati pa sam pomislio kako bih morao uzeti nekoliko slobodnih dana. Istinu govoreći, ni ja nikada nisam bio na Shikokuu. Mogao bih malo pogledati kako je tamo. Osim toga, vi ne znate čitati, je li tako? Tako će biti puno lakše ako budem s vama da vam pomognem kupiti kartu. Osim ako želite da ne budem s vama. - Ne, Nakata bi bio sretan da

budete sa mnom. - Onda učinimo tako. Ja sam već provjerio vozni red autobusa. Shikoku evo nas, dolazimo!

Poglavlje 23 Ne znam je li duh prava riječ, ali to jamačno nije od ovoga svijeta - toliko mogu reći na prvi pogled. Osjećam nešto i naglo se budim i tu je ona. Duboka je noć ali soba je čudnovato svijetla, mjesečina struji kroz prozor. Znam da sam navukao zastore prije lijeganja, ali oni su sada širom razmaknuti. Jasno se ocrtava silueta neke djevojke, okupane mjesečinom bijelom kao kost. Otprilike je moje dobi, petnaest ili šesnaest godina. Rekao bih petnaest. Velika je razlika između petnaest i šesnaest. Malena je i vitka, drži se

uspravno, i ne izgleda nimalo krhko. Kosa joj visi do ramena, s kovrčicama na čelu. Nosi plavu haljinu s valovitim obrubom koji je dug točno koliko treba. Nema na sebi cipela ni čarapa. Dugmad na rukavima haljine uredno je zakopčana. Haljina ima okrugao, otvoren ovratnik, pokazujući lijepo oblikovan vrat. Sjedi za stolom, bradu je oslonila na ruke, zuri u nešto na zidu i o nečemu razmišlja. Ništa previše zamršeno, rekao bih. Prije bi se reklo da se prepustila nekoj dragoj, toploj nedavnoj uspomeni. Svako malo nagovještaj smiješka skupi se u kutovima njezinih usta. Ali sjene što ih baca mjesečina ne dopuštaju mi da razaberem pojedinosti njezina izraza. Ne

želim je prekidati što god radila, pa se pravim da spavam, zadržavajući dah i pokušavajući ostati neprimijećen. Ona mora biti duh. Prije svega, odveć je lijepa. Crte su joj zanosne, ali nije samo to. Toliko je savršena da znam da ne može biti stvarna. Sliči na osobu koja je upravo iskoračila iz sna. Njezina čista ljepota budi u meni osjećaj blizak tuzi - veoma običan osjećaj, premda ga samo nešto izvanredno može izazvati. Omotan sam pokrivačima, zadržavam dah. Ona i dalje sjedi ondje za stolom, bradu podupire rukama, jedva da se miče. Povremeno se njezina brada malko pomakne, mijenjajući sasvim neznatno nagib glave. To je jedino što se miče u cijeloj sobi. Mogu vidjeti veliku

rascvalu svibu pod prozorom, tiho blista na mjesečini. Nema vjetra, i ne mogu čuti nikakva zvuka. Sve se to doima kao da sam možda umro, ne znajući. Mrtav sam, a ta djevojka i ja potonuli smo na dno duboka vulkanskoga jezera. Odjedanput ona odmiče ruke od brade i spušta ih na krilo. Dva mala blijeda koljena pokažu se ispod obruba. Prestaje zuriti u zid i okreće se u mojem smjeru. Podiže ruku i dodiruje kosu na čelu - njezini tanki djevojački prsti počivaju neko vrijeme na čelu, kao da nastoji izvući neku zaboravljenu misao. Ona gleda u mene. Srce mi ludo udara u prsima, ali na neki čudan način ne osjećam se kao da netko gleda u mene. Možda ona ne gleda u mene nego iza

mene. U dubini našega kraterskog jezera sve je tiho. Vulkan je vjekovima ugašen. Sloj iznad sloja samoće, kao naslage meka mulja. Malo svjetla što uspijeva prodrijeti do dubina osvjetljuje okolinu kao ostatke nekoga slabašnog, dalekog pamćenja. Na tim dubinama nema znakova života. Ne znam koliko me dugo gleda - možda ne mene, nego mjesto na kojem se nalazim. Ovdje se ne primjenjuju pravila vremena. Vrijeme se širi, zatim se steže, sve u skladu s kucanjem srca. A zatim, bez upozorenja, djevojka ustaje i na vitkim nogama korača prema vratima. Vrata su zatvorena, ali ona nestaje bez zvuka.

Ostajem gdje jesam, u krevetu. Oči su mi otvorene tek kao pukotina, ne mičem nijedan mišić. Znam samo da bi se mogla vratiti, pomislim. Shvaćam da to i želim. Ali koliko god čekam ona se ne vraća. Podignem glavu i pogledam fluorescentne brojke na budilici kraj uzglavlja. Tri i dvadeset pet. Ustanem iz kreveta, odem do stolice na kojoj je sjedila i dodirnem je. Nije nimalo topla. Provjeravam stol, nadajući se da ću naći nešto - jednu vlas, možda? - što je ostalo iza nje. Ali ničega nema. Sjedam na stolicu, dlanovima protrljam obraze i jedanput duboko uzdahnem. Navlačim zastore i zavlačim se natrag pod pokrivače, ali nema šanse da sada zaspim. Glava mi je prepuna one

zagonetne djevojke. Prvo što sam zapazio bila je neka čudna, strašna sila, različita od svega što sam ikada doživio, koja je nicala u mojem srcu, puštala ondje korijenje, rasla. Zarobljeno u grudima, moje toplo srce širi se i steže neovisno o mojoj volji, bez prestanka. Palim svjetlo i čekam zoru, sjedeći u krevetu. Ne mogu čitati, ne mogu slušati glazbu. Ne mogu ništa činiti nego samo sjediti, čekajući da osvane jutro. Kad se nebo počelo zabjeljivati, napokon malo usnem. Kad sam se probudio, jastuk mi je hladan i mokar od suza. Ali za čim suze? Pojma nemam. Oko devet Oshima dojuri grmeći u svojoj Miati, i spremamo se otvoriti

knjižnicu. Kad sve dovršimo ja mu pravim kavu. Naučio me je kako da to točno činim. Ručno samelji zrnje, uzavrij vodu u loncu s uskim grljkom, neka malo odstoji, potom polako - ali zbilja polako -izlij vodu kroz papirnati filtar. Kad je kava gotova Oshima u nju stavlja mrvicu šećera, tek reda radi, ali bez mlijeka. Tako je najbolje, inzistira on. Sebi napravim malo čaja Earl Grey. Oshima ima na sebi sjajnu smeđu košulju kratkih rukava i bijele lanene hlače. Briše naočale novim novcatim rupčićem koji vadi iz džepa, i okreće se k meni. - Ne izgledaš kao da si mnogo spavao. - Ima nešto što bih volio da učinite za mene - kažem.

- Samo reci. - Želim slušati "Kafku na žalu". Možete li nabaviti ploču? - A ne CD? - Ako je moguće volio bih slušati ploču, da čujem kako je to izvorno zvučilo. Naravno, morat ćemo naći i gramofon. Oshima oslanja prste na sljepoočnicu i razmišlja. - Mogao bi biti neki stari stereo u spremištu. Ali ne mogu jamčiti da još radi. Odlazimo u sobicu što gleda na parkiralište. Nema prozora, samo ostakljeni otvor visoko gore. Naokolo su razbacani predmeti iz različitih razdoblja - pokućstvo, posuđe, časopisi, odjeća i slike. Neki su očevidno

vrijedni, ali neki - zapravo većina - ne vrijede mnogo. - Jednoga se dana moramo riješiti ovoga smeća - primjećuje Oshima - ali nitko nije bio dovoljno hrabar da u to zaroni. Usred sobe, gdje se čini da je vrijeme stalo, nalazimo stari stereo Sansui. Pokriven je tankim slojem prašine, reklo bi se da je u dobrom stanju, iako je moralo proći više od dvadeset pet godina od vremena kad je bio suvremena audio oprema. Cijeli uređaj sastoji se od prijamnika, pojačala, postolja i zvučnika za police s knjigama. Nalazimo također zbirku starih LP-a, većinom pop-muzika šezdesetih godina - Beatles, Stones,

Beach Boys, Simon &Garfunkel, Stevie Wonder. Oko trideset albuma, sve skupa. Neke vadim iz omota. Tko god ih je slušao, dobro je na njih pazio, jer nigdje nema ni traga plijesni ili ogrebotini. I jedna gitara se nalazi u spremištu, još sa žicama. Plus hrpa starih časopisa za koje nikada nisam čuo, i jedan starinski teniski reket. Sve nalik na ruševine ne tako davne prošlosti. - Zamišljam da su sve ove stvari pripadale dečku gospođice Saeki - kaže Oshima. - Kao što spomenuh, nekada je živio u ovoj zgradi, pa su valjda bacili njegove stvari ovamo dolje. Ali stereo izgleda da je novijeg datuma. Odvlačimo stereo i ploče u moju

sobu. Brišemo prašinu, uključujemo u struju, povezujemo gramofon i pojačalo, okrećemo prekidač. Na pojačalu se upali malo zeleno svjetlo i postolje se počne okretati. Provjeravam glavu i vidim da ima još pristojnu iglu, zatim vadim crvenu ploču "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" i stavljam je na postolje. Počinje svirati poznati uvod na gitari. Zvuk je mnogo čistiji nego što sam očekivao. - Japan ima svojih problema - kaže Oshima smiješeći se - ali zbilja znamo praviti dobre zvučne sisteme. Ova stvar nije rabljena stoljećima, ali još sjajno zvuči. Slušamo album Beatlesa neko vrijeme. Kad se usporedi s verzijama na

CD-u, zvuči kao sasvim različita muzika. - No, dobili smo nešto na čemu ćemo slušati - zaključuje Oshima - ali nabaviti singl "Kafka na žalu" mogao bi biti problem. To je danas prilično rijetka stvar. Znaš što - pitat ću moju majku. Vjerojatno ima negdje spremljen primjerak. Ili će barem znati nekoga tko ima. Kimnem. Oshima podigne prst, kao učitelj koji upozorava učenika. – Jedna stvar, ipak. Nemoj to nikada svirati kad je gospođica Saeki ovdje. Nipošto. Jasno? Opet kimnem. - Kao u Casablanci - kaže on i mrmlja početne taktove melodije "As Time Goes By". - Da nisi navijao tu

pjesmu, u redu? - Oshima, ima nešto što želim pitati. Dolazi li ovamo i jedna petnaestogodišnja djevojka? - Pod ovamo misliš na knjižnicu? Kimnem. Oshima nakrivi glavu i malo se zamisli. - Ne, koliko ja znam - kaže zureći u mene kao da kroz prozor gleda u sobu. - To je čudno pitanje. - Mislim da sam je nedavno vidio kažem. - Kad je to bilo? - Sinoć. Sinoć si ovdje vidio petnaestogodišnju djevojku? - Da. - Kakvu djevojku?

Malo pocrvenim. - Jednostavno djevojku. Kosa do ramena. Nosi plavu haljinu. - Je li bila lijepa? Kimnem. - Mogla bi to biti seksualna fantazija - kaže Oshima i naceri se. Svijet je pun čudnih stvari. Ali za zdrava heteroseksualna dečka tvojih godina nije čudno imati takve seksualne fantazije. Sjetim se kako me je Oshima vidio pred kolibom gola golcata, pa još više pocrvenim. Za vrijeme stanke za ručak Oshima mi bez riječi pruži singl "Kafka na žalu" u malom kvadratnom omotu. - Pokazalo se da moja mama ima tu ploču. Pet

primjeraka, ako možeš vjerovati. Ona se zaista dobro brine za stvari. Pomalo hrčak, ali mislim da se ne bismo smjeli žaliti. - Hvala - kažem. Vraćam se u sobu i vadim ploču iz omota. Ploča izgleda kao da nikada nije rabljena. Na fotografiji na omotu gospođica Saeki – imala je devetnaest godina, prema Oshimi - sjedi za klavirom u studiju za snimanje. Gledajući ravno u kameru, bradu podupire rukama oslanjajući se na stalak za note, glava joj je lagano nagnuta na jednu stranu, stidljiv nenamješten smiješak na licu, stisnute usne ugodno razvučene, dražesne crte u kutovima. Kosu joj straga drži plastična ukosnica

rako da joj ne pada na lice, dio desnoga uha vidljiv je kroz uvojke. Njezina svijetloplava haljina je kratka i ovješena, na lijevom zapešću srebrena narukvica, njezin jedini ukras. Par laganih sandala leži kraj klavirskoga stolca, njezina bosa stopala su ljupka. Izgleda kao simbol nečega. Jednog vremena, jednog mjesta. Jednog stanja duha. Izgleda kao duh koji je iskrsnuo iz sretnog slučajnog susreta. Neka vječna, naivna nevinost, koja se nikada neće okaljati, lebdi oko nje kao spore u proljeće. Na toj fotografiji vrijeme se zaustavilo. Godina 1969. - prizor iz doba davno prije nego što sam se i rodio. Znao sam od prvog časa da je

djevojka koja je sinoć pohodila moju sobu bila gospođica Saeki. Nisam u to posumnjao nijedne sekunde, nego sam samo htio provjeriti. Kad se usporedi kakva je bila u petnaestoj, devetnaestogodišnja gospođica Saeki izgleda odraslo, zrelije. Da moram usporediti njih dvije, rekao bih da na fotografiji obris njezina lica izgleda oštrije, određenije. Neka tjeskoba nedostaje na starijoj od njih. Ali inače su ta devetnaestogodišnjakinja i petnaestogodišnjakinja koju sam vidio gotovo identične. Smiješak na fotografiji je isti onaj koji sam vidio prošle noći. Kako je podupirala glavu rukama, i nagnula glavu - također isto. I kod gospođice Saeki sada, kod gospođice

Saeki u stvarnom vremenu, mogu vidjeti iste izraze i kretnje. Ushićen sam što se nisu nimalo promijenile one crte, i osjećaj onostranosti koji je prati. I njezin stas je gotovo isti. Ipak, na toj fotografiji devetnaestogodišnjakinje ima nečega što znam da je sredovječna žena zauvijek izgubila. Možete to nazvati istjecanjem energije, koja je bezbojna, prozirna, nimalo upadljiva, kao svježa voda što tajno curi između stijena - neka vrst prirodne, neokaljane privlačnosti koje vas pogađa ravno u srce. Ta blistava energija curi iz čitava njezina bića dok ondje sjedi za klavirom. Samim promatranjem tog sretnog osmijeha možete slijediti lijepu stazu kojom

zadovoljeno srce mora poći. Kao sjaj krijesnice koji traje dugo nakon njezina iščeznuća u tami. Sjedim na krevetu dugo, s omotom ploče u ruci, ni o čemu ne razmišljam, samo puštam da protječe vrijeme. Otvaram oči, odlazim do prozora, duboko udišem svjež zrak, hvatam dašak mora na povjetarcu što se probija kroz borovu šumu. Ono što sam prošle noći vidio u ovoj sobi zacijelo je bila gospođica Saeki u dobi od petnaest g o d i n a . Stvarna gospođica Saeki, naravno, još je živa. Žena od pedeset i nešto, živi stvarnim životom u stvarnom svijetu. Čak i sad je gore u svojoj sobi za stolom, obavlja posao. Da bih je vidio, moram samo izaći iz ove sobe pa

uza stubište, i ondje će biti. Mogu se s njom sresti, s njom govoriti, ali ništa od toga ne mijenja činjenicu da je ono što sam ovdje vidio bio njezin duh. Oshima mi je rekao da ljudi ne mogu biti na dva mjesta odjednom, ali ja mislim da je to moguće. Zapravo, siguran sam u to. Ljudi mogu postati poput duhova dok su još živi. A ima još jedna važna činjenica: mene privlači taj duh, nešto me vuče k njemu. Ne ka gospođici Saeki koja je upravo sada ovdje, nego k onoj petnaestogodišnjakinji koje nema. Jako me vuče, osjećaj je tako snažan da ga ne mogu objasniti. I nitko me ne može razuvjeriti da to nije stvarno. Možda ona ne postoji u stvarnosti, ali sama pomisao

na nju tjera moje srce - moje meso i krv, moje stvarno srce - da udara kao ludo. Ti osjećaji su stvarni kao krv po cijelim mojim grudima one užasne noći. Kad se primakne vrijeme zatvaranja gospođica Saeki silazi odozgo, potpetice joj lupkaju dok hoda. Kad je ugledam, ukočim se i ne mogu čuti lupanje svoga srca. Vidim onu petnaestogodišnju djevojku unutar nje. Kao kakva mala životinja u zimskom snu, ona se smotala u šupljini unutar gospođice Saeki, usnula. Gospođica Saeki me nešto pita ali ne mogu odgovoriti. Čak ni ne znam što je rekla. Ne mogu je čuti, naravno njezine riječi potresaju moje bubnjiće i mojem mozgu prenose poruku koja je

pretvorena u riječi - ali nema spoja između riječi i značenja. Od zbunjenosti pocrvenim i promucam nešto glupo. Oshima se umiješa i odgovori na njezino pitanje. Ja kimnem na ono što je rekao. Gospođica Saeki se nasmiješi, obojici nam kaže do viđenja, i odlazi doma. Slušam zvuk njezina Golfa dok izlazi s parkirališta, dok se stišava u daljini i iščezava. Oshima ostaje i pomaže mi zatvoriti knjižnicu preko noći. - Da se nisi u nekoga zaljubio? pita. - Izgledaš nekako odsutno. Pojma nemam kako bih trebao odgovoriti. - Oshima - napokon kažem prilično je čudno ovo što ču upitati, ali mislite li da je nemoguće da netko

postane duhom dok je još živ? On prestane sređivati prijamni stol i pogleda me. - Veoma zanimljivo pitanje, zapravo. Pitaš li o ljudskom duhu u književnom smislu - metaforički, drugim riječima? Ili misliš na konkretnu činjenicu? - Više kao konkretnu činjenicu, rekao bih - kažem. - Uz pretpostavku da duhovi stvarno postoje? - Točno. Oshima skida naočale, briše ih rupčićem i opet ih stavlja. - To je ono što se naziva "živim duhom". Ne znam kako je u stranim zemljama, ali takve se stvari često pojavljuju u japanskoj knj i že v no s ti . Priča o Genjiju,

primjerice, puna je živih duhova. U hejanskom razdoblju - ili barem u njegovoj duševnoj sferi - ljudi bi kadšto postali živi duhovi i putovali kroz prostor da ispune svaku svoju želju. Jesi li čitao Genjija? Odmahnem glavom. - Naša knjižnica posjeduje nekoliko modernih prijevoda, pa bi dobro bilo da neki pročitaš. Jedan je takav primjer kad Gospa Rokujo - ona je jedna od ljubavnica Kneza Genjija - toliko izgara od ljubomore na Genjijevu glavnu ženu, Gospu Aoi, da se pretvara u zloduha koji je opsjeda. Iz noći u noć ona napada Gospu Aoi u postelji dok je naposljetku ne ubije. Gospa Aoi je nosila Genjijevo dijete, i to je rasplamsalo mržnju Gospe

Rokujo. Genji je sazvao svećenike da istjeraju zloduha, ali uzalud. Bilo je nemoguće oduprijeti se zloduhu. - Ali najzanimljiviji je dio priče to što Gospa Rokujo ni ne sluti da je postala živi duh. Imala je noćne more i probudila se, samo da bi otkrila kako njezine duge crne kose zaudaraju po dimu. Nemajući pojma što se zbiva, bila je potpuno zbunjena. Taj dim je zapravo dolazio od tamjana koji su svećenici palili dok su molili za Gospu Aoi. Posvema nesvjesna toga, ona je letjela kroz prostor i prolazila kroz tunel svoje podsvijesti do ložnice Aoi. To je jedna od najtajnovitijih i najuzbudljivijih epizoda u Genjiju. Poslije, kad je Gospa Rokuji spoznala što radi, ona se pokaje

za počinjene grijehe, obrije kosu i odrekne se svijeta. - Svijet groteske je tama u nama. Davno prije nego što su Freud i Jung osvijetlili djelovanje podsvjesnoga, ta uzajamnost između tame i našega podsvjesnoga, ta dva oblika tame, bila je ljudima očita. Nije to bila ni metafora. Odemo li dublje unatrag, nije to bila čak ni uzajamnost. Dok Edison nije izumio električno svjetlo, većina svijeta bila je potpuno pokrivena tamom. Fizička tama izvana i unutarnja tama duše bile su pomiješane, bez granice koja bi ih dijelila. Bile su izravno povezane. Ovako. - Oshima tijesno pripije svoje ruke. - U doba Murasakija Shikibua živi

duhovi su bili i groteskna pojava i prirodno stanje ljudskoga srca kakvo su tada imali. Ljudi iz toga razdoblja vjerojatno nisu mogli to zamisliti kao dvije međusobno odijeljene vrste tame. Ali danas su stvari različite. Tama u izvanjskom svijetu je iščeznula, ali tama u našem srcu ostaje, praktično nepromijenjena. Upravo poput ledenog brijega, ono što nazivamo egom ili sviješću, većim je dijelom uronjeno u tamu. I to otuđenje katkada u nama stvara duboko protuslovlje ili zbrku. - Oko vaše planinske kolibe - to je stvarna tama. - Apsolutno - kaže Oshima. - Ondje još postoji stvarna tama. Katkada odem onamo samo da je doživim.

- Što potakne ljude da postanu živi duhovi? Je li to uvijek nešto negativno? - Nisam stručnjak, ali koliko znam, da, svi oni živi duhovi iskrsnu iz negativnih emocija. Krajnji osjećaji u ljudima većinom naginju k tomu da budu istodobno vrlo individualni i vrlo negativni. A ti živi duhovi nastaju kroz nekakvo spontano rađanje. Na žalost, mora se reći da nema slučajeva pojave živih duhova koji bi ispunili neku logičnu pretpostavku ili donijeli svijetu mir. - A zbog ljubavi? Oshima sjeda i razmišlja o tome. – To je tvrd orah. Mogu ti samo reći da nikada nisam naletio na takav primjer. Doduše, tu je ona priča, "Obećanje

krizantema", u Pričama o mjesečini i kiši. Jesi li je čitao? - Ne - odgovorim. - Priče o mjesečini i kiši napisao je čovjek po imenu Ueda Akinari, potkraj razdoblja Edo. Ali radnja se događa u ranijem razdoblju Zaraćenih država, pa je zbog toga Uedin pristup malko nostalgičan ili retrospektivan. Kako god, u toj priči dva samuraja postaju odani prijatelji i zareknu se međusobno kao da su braća po krvi. To je za samuraje bilo veoma ozbiljno. Biti braća po krvi značilo je biti spreman založiti život za prijatelja. Živjeli su daleko jedan od drugoga, služili su različite gospodare. Jedan je pisao drugomu da će ga, bez obzira na bilo što,

posjetiti kad krizanteme budu u cvatu. Drugi je otpisao da će čekan njegov dolazak. Ali prije nego što je prvi mogao krenuti na put, upleo se u neku nevolju u svojem kraju, dopao tamnice, i nije mu bilo dopušteno da izađe ili pošalje pismo. Napokon je prošlo ljeto i stigla im jesen, doba kada cvatu krizanteme. U tim uvjetima on neće moći ispuniti obećanje prijatelju. A samuraju ništa nije važnije od obećanja. Čast je važnija od života. Tako taj samuraj počini harakiri, postaje duhom i juri prostranstvima da pohodi prijatelja. Oni sjednu kraj krizantema i narazgovaraju se do mile volje, a potom duh iščezne s lica zemlje. To je divna priča. - Ali on je morao umrijeti da bi

postao duhom. - Da, to je točno - kaže Oshima. Reklo bi se da ljudi ne mogu postati živi duhovi zbog časti ili ljubavi ili prijateljstva. Da bi to postali moraju umrijeti. Ljudi odbacuju život zbog časti, ljubavi ili prijateljstva, i tek tada se pretvaraju u duhove. Ali kada govoriš o živim duhovima - no, to je druga priča. Čini se da njih uvijek potiče zlo. Mozgam o tome. - Ali kao što si rekao - nastavlja Oshima - moglo bi biti primjera ljudi koji postaju živi duhovi zbog pozitivnih osjećaja ljubavi. Ali nisam mnogo proučavao tu građu, bojim se. Možda se to događa. Ljubav može iznova sagraditi svijet, kažu, tako je sve moguće kad je

riječ o ljubavi. - Jeste li ikada bili zaljubljeni? upitam. On se zagleda u mene, malo odmaknut. - Što ti misliš? Ja nisam zvjezdača ili paprovo stablo. Ja sam živo ljudsko stvorenje, ja dišem. Bio sam zaljubljen, naravno. - Nije to ono što hoću reći - kažem crveneći se. - Znam - kaže on, i nježno mi se smiješi. Kad je Oshima otišao, vraćam se u svoju sobu, okrećem stereo na 45 okretaja, spuštam iglu i slušam "Kafku na žalu", prateći stihove na omotu.

Ti sjediš na rubu svijeta. Ja sam u grotlu kojeg više nema. Riječi bez slova Stoje u sjeni vrata. Mjesec obasjava usnula guštera, Male ribe pljušte s neba. Pod prozorom ima vojnika, Iskradaju se da umru. (Pripjev) Kafka sjedi na stolici kraj žala, Razmišlja kanda o njihalu što giba svijet. Kad je tvoje srce zatvoreno, Sjena nepomične sfinge

Postaje nož što ti para snove. Prsti djevojke što se utapa Traže ulazni kamen, i više. Podižući rub azurne haljine, Ona zuri – u Kafku na žalu. Slušam ploču tri puta. Prije svega, čudim se kako se ploča s takvim stihovima mogla prodati u više od milijun primjeraka. Ne kažem da su posvema nejasni, samo su nekako apstraktni i nadnaravni. Stihovi koji se baš lako ne pamte. Ali poslušajte ih nekoliko puta i počinju vam zvučiti poznato. Jedna po jedna riječ nastanjuje se u mojem srcu. Čudnovat je to osjećaj.

Slike onkraj ikakva značenja dižu se kao izrezani likovi i stoje same, kao kad sam usred duboka sna. Melodija je lijepa i jednostavna, ali drukčija. I glas gospođice Saeki s njom se prirodno stapa. Njezinu glasu treba više snage - nije ono što biste nazvali profesionalnom pjevačicom - ali taj vam glas nježno čisti dušu kao što proljetna kiša pere pristupno kamenje u vrtu. Svirala je na klaviru i pjevala, zatim su dodali dio s gudačima i oboom. Zbog ograničenih sredstava aranžman je morao biti jednostavan, ali zapravo ta jednostavnost daje pjesmi privlačnost. Dva neobična akorda pojavljuju se u pripjevu. Drugi akordi u pjesmi nisu ništa posebno, ali ta dva su različita, od

one vrste koju ne možete shvatiti slušajući samo dva-tri puta. Isprva sam se osjećao zbunjeno. Da malo pretjeram, osjećao sam se čak izdano, šokirala me je potpuna neočekivanost zvukova, uznemirila me, kao kad hladan vjetar iznenada zapuhne kroz pukotinu. Ali kada završi pripjev, ta lijepa melodija se vraća, vraćajući vas u onaj iskonski svijet sklada i prisnosti. Tu više nema studena vjetra. Klavir svira završnu notu dok gudači tiho drže posljednji akord, a treperav zvuk oboe privodi pjesmu kraju. Slušajući pjesmu nebrojeno puta, počinjem donekle shvaćati zašto je "Kafka na žalu" ganuo toliko mnogo ljudi. Pjesma je izravna i nježna u isto

vrijeme, proizvod moćna ali nesebična srca. U njoj ima nekoga čudotvornog osjećaja - ono preklapanje suprotnosti. Stidljiva devetnaestogodišnja djevojka iz provincijskoga grada piše stihove o svojem dalekom mladiću, sjeda za klavir i uglazbljuje ih, zatim bez oklijevanja pjeva to što je stvorila. Ona nije pisala pjesmu za druge da je čuju, nego za sebe - da zagrije svoje srce, makar malo. I njezina zaokupljenost sobom izaziva istančan ali snažan akord u srcima slušatelja. Slažem jednostavnu večeru od stvari u frižideru, zatim opet stavljam "Kafku na žalu" na postolje. Sklopljenih očiju sjedam na stolicu i pokušavam zamisliti devetnaestogodišnju gospođicu

Saeki u studiju gdje svira klavir i pjeva. Razmišljam o ljubavi koju je osjećala dok je pjevala. I kako je bezumno nasilje rastavilo tu ljubav zauvijek. Ploča se odvrtjela, igla se diže i vraća u ležište. Možda je gospođica Saeki upravo u ovoj sobi pisala riječi za "Kafku na žalu". Što više slušam ploču, to više sam siguran da je taj Kafka na žalu onaj dječak sa slike na zidu. Sjedam za stol i, kao ona prošle noći, držim bradu u rukama i zurim pod istim kutom u sliku ispred sebe. Sada sam siguran - ovdje ju je morala napisati. Vidim je kako zuri u sliku, sjećajući se dječaka, pišući pjesmu koju je poslije uglazbila. To je

moralo biti noću, kad je vani bila mrkla tama. Ustajem, odlazim do zida i pobliže ispitujem sliku. Dječak gleda u daljinu, oči su mu pune tajanstvene dubine. U jednom kutku neba ima oštro ocrtanih oblaka, a najveći izgleda kao sfinga koja puže. Pretražujem pamćenje. Sfinga je bila neprijatelj kojega je Edip pobijedio kad je riješio zagonetku, i čim je čudovište doznalo da je izgubilo, skočilo je s litice i ubilo se. Zahvaljujući tomu pothvatu Edip je postao kralj Tebe i na kraju se oženio vlastitom majkom. A ime Kafka? Slutim da ga je gospođica Saeki upotrijebila zato što se u njezinu umu tajanstvena

samoća dječaka na slici preklapala s Kafkinim fikcionalnim svijetom. To bi objasnilo naslov: osamljena duša luta kraj apsurdna žala. Ostali stihovi preklapaju se s onim što se meni dogodilo. Dio koji kaže "male ribe pljušte s neba" - zar to nije točno ono što se dogodilo u trgovačkoj četvrti kad su pljuštale stotine srdela i skuša? Dio koji kaže kako sjena "postaje nož što ti para snove" - to bi moglo biti probadanje moga oca. Prepisujem sve stihove u bilježnicu i proučavam ih, podcrtavajući dijelove koji me napose zanimaju. Ali na kraju sve je odveć sugestivno i ne znam što da s tim činim. Riječi bez slova

Stoje u sjeni vrata... Prsti djevojke što se utapa Traže ulazni kamen... Pod prozorom ima vojnika, Iskradaju se da umru... Što bi to moglo značiti? Jesu li to samo slučajne podudarnosti? Prilazim prozoru i gledam u vrt. Tama se upravo spušta na svijet. Odlazim u čitaonicu, sjedam na sofu i otvaram Tanizakijev pri j evod Priče o Genjiju. U deset liježem, gasim svjetlo kraj uzglavlja i sklapam oči čekajući da se petnaestogodišnja gospođica Saeki vrati u ovu sobu.

Poglavlje 24 Bilo je već osam uvečer kad je njihov autobus iz Kobea stigao na kolodvor u Tokushimi. - No, g. Nakata, evo nas. Shikoku. - Kakav čudesan most. Nikada prije nisam vidio tako golem most. Njih se dvojica iskrcaše iz autobusa i sjedoše na klupu pred kolodvorom da pogledaju što ih okružuje. - Onda, jeste li dobili neku poruku od boga ili tako nešto? - upita Hoshino. Da vam kaže kamo sada trebate poći? Što se od vas očekuje da učinite? - Ne. Nakata još nema pojma.

- Krasno... Nakata je namjerno dlanom trljao tjeme neko vrijeme, kao da razmišlja o teškim stvarima. - Gospodine Hoshino? - napokon reče. - Što je? - Žao mi je, ali Nakata stvarno mora na spavanje. Tako mi se spava da bih smjesta mogao ovdje zaspati. - Čekajte čas, ne možete ovdje zaspati - reče Hoshino u neprilici. Znate što, ja ću naći mjesto gdje možete zakunjati, može? Samo budite tu neko vrijeme. - Može. Nakata će biti tu i pokušati da ne zakunja. - Dobro. Jeste li gladni? - Ne, samo sam pospan.

Hoshino je brzo otkrio turističke informacije, našao jeftino svratište gdje je uključen besplatan doručak i telefonirao da rezervira sobu. Bilo je to malo dalje od kolodvora pa su uzeli taksi. Čim su stigli, Hoshino je zamolio sobaricu da im prostre futone. Nakata je preskočio pranje i svukao se, legao i za tili čas zahrkao. - Vjerojatno ću dugo spavati, zato se nemojte uznemirivao - rekao je malo prije nego će zaspati. - Hej, neću vam smetati, spavajte koliko vas volja - rekao je Hoshino, ali Nakata je već bio izgubljen za ovaj svijet. Hoshino se dugo kupao u kadi, izašao, lutao naokolo da upozna kraj,

zatim se svratio u restoran na sushi i pivo. Nije odviše pio, osrednja boca piva bila je dovoljna da mu zacrveni lice i povisi raspoloženje. Poslije večere igrao je pachinko i za sat vremena izgubio dvije tisuće petsto jena. Njegova kapa Chunichi Dragons privukla je poglede nekoliko prolaznika pa je zaključio da je sigurno jedini koji u Tokushimi nosi takvu kapu. U svratištu je zatekao Nakatu kako ga je i ostavio - čvrsto je spavao. U sobi je gorjelo svjetlo, ali to mu očito nije smetalo. Kakav smiren starac, pomislio je Hoshino. Skinuo je kapu, havajsku košulju i traperice, zatim se zavukao u krevet i ugasio svjetlo. Ali osjećao je neko uzbuđenje koje mu, pomiješano s

novom okolinom, nije dalo zaspati. Joj, mislio je, možda sam trebao naći neku drolju i povaliti je. Ali dok je slušao Nakatino spokojno, pravilno disanje, odjednom ga je uznemirila ta misao, iako nije bio siguran zašto. Dok je zurio u strop u mraku, ležeći na krevetu u jeftinu svratištu u gradu gdje nikada nije bio pokraj čudna starca o kojem ništa ne zna, počele su ga salijetati sumnje. U to doba noći trebao se voziti natrag u Tokio i sada biti negdje oko Nagoye. Nije mu bio mrzak njegov posao, a u Tokiju je postojala djevojka koja je uvijek imala vremena za njega ako bi je poželio vidjeti. Ipak, zbog nekakva poriva, čim je iskrcao teret pokućstva u Kobeu, nazvao je

vozača za kojeg je znao da je u gradu i zamolio ga da ga zamijeni i odveze njegov kamion natrag u Tokio. Telefonirao je kompaniji i uspio izvući tri slobodna dana, a poslije toga s Nakatom put Shikokua. Sa sobom je imao samo malu torbu s priborom za brijanje i parom presvlake. Hoshina je isprva privukla sličnost između toga starca i njegova pokojnoga djeda, ali taj je dojam izblijedio, i sada ga je više zanimao sam Nakata. Stvari o kojima je starac govorio, čak i kako je govorio, sigurno su čudnovate, ali na zanimljiv način. Mora doznati kamo starac ide, i što će na kraju učiniti kad tamo stigne.

Hoshino se rodio u ratarskoj obitelji, treći od pet sinova. Do nižih razreda osnovne škole dobro se ponašao, ali kad se upisao u zanatsku školu spleo se s lošim društvom i počeo upadati u nevolje. Policija ga je privela nekoliko puta. Uspio je završiti školu ali nije mogao naći pristojan posao - a nezgoda s jednom djevojkom samo je upotpunila njegove teškoće - pa je tako odlučio stupiti u Samoobrambene snage. Iako se nadao da će biti vozač tenka, nije se istaknuo i najviše je vremena vozio velike transportne kamione. Nakon tri godine izašao je iz vojske i našao posao u transportnoj kompaniji gdje posljednjih šest godina zarađuje kruh vozeći kamione.

To mu je odgovaralo. Oduvijek je volio strojeve, pa kad bi sjedio visoko u kabini s rukama na volanu, bilo mu je kao da se nalazi u vlastitom malom kraljevstvu. Umarali su ga dugački sati vožnje, ali znao je da ne može podnijeti običan posao u kompaniji, putujući svako jutro u prljav ured da bi mu šef pazio na svaki korak kao jastreb. Oduvijek je bio ratoboran tip koji je upadao u tučnjave. Bio je mršav i onizak, nije izgledao previše opako, ali u njegovu slučaju izgled je varao. Bio je iznenađujuće jak, a kad bi mu prekipjelo, obuzelo bi ga ludilo koje bi većinu protivnika nagnalo da bježe u zaklon. Bio je upleten u mnoge borbe, i kao vojnik i kao vozač kamiona, ali tek

nedavno je počeo shvaćati da to, pobijedio ili podlegao, nikada ne donosi bogzna što. Ali barem nikada, razmišljao je ponosno, nije zadobio ozbiljnu ozljedu. Tijekom njegovih divljih godina u srednjoj školi, djed mu je uvijek bio jedini koji bi se pojavio u lokalnoj policijskoj postaji i duboko se klanjao policajcima, a oni bi Hoshina prepustili njegovoj skrbi. Na putu kući uvijek bi se zaustavili u restoranu, gdje bi ga djed počastio biranim jelom. Nikada nije držao lekcije Hoshinu, čak ni tada. Roditelji ga nijednom nisu došli izbaviti. Oni su jedva sastavljali kraj s krajem i nisu imali ni vremena ni snage da se brinu o svojem nevaljanom trećem

sinu. Hoshino se katkada pitao što bi se s njim dogodilo da nije bilo djeda koji ga je izvlačio iz pritvora. Taj starac barem je znao da je njegov unuk živ i zabrinjavao se zbog njega. Usprkos svemu tomu nijedanput nije zahvalio djedu za sve što je učinio. Nije znao što bi rekao, i previše je bio zauzet nastojanjem da se snađe. Djed je umro od raka malo poslije Hoshinova stupanja u Samoobrambene snage. Na kraju je bio postao senilan, nije ga čak ni prepoznao. Hoshino nije nijedanput bio kod kuće otkad je djed umro. Kad se Hoshino sljedećega jutra probudio u osam, Nakata je još čvrsto spavao i činilo se kao da se cijelu noć

nije pomaknuo. Dubina i ritam njegova disanja također se nisu promijenili. Hoshino je sišao dolje i pojeo doručak s ostalim gostima. Prilično mršav obrok, iako je miso juhe i riže bilo u neograničenim količinama. - Hoće li vaš drug doći na doručak? - doviknula je poslužiteljica. - Još nije došao k sebi. Izgleda da mu neće trebati doručak. Ako ne smetam, možete li ostaviti futone još malo? U podne je Nakata još tvrdo spavao, pa je Hoshino sredio da ostanu još jednu noć Pošao je u obližnji soba restoran i naručio piletinu s jajem na riži. Poslije toga lunjao je naokolo neko vrijeme i završio u kafiću gdje je popio kavu, popušio cigaretu i prelistao

nekoliko stripova. Kad se vratio u svratište, malo prije dva, vidio je da se Nakata još nije probudio. Zabrinuto je opipao starčevo čelo, ali nije se činilo da ima temperaturu. Disanje mu je bilo mimo i pravilno, obrazima mu se razlijevalo zdravo rumenilo. Izgledao je savršeno u redu. Samo je duboko spavao, to je sve, nijedanput se nije okrenuo na ležaju. - Je li s njim sve u redu, kad toliko spava? - upita poslužiteljica zavirivši k njima. - Možda je bolestan? - Iscrpljen je - objasni Hoshino. Pustimo ga neka spava koliko god hoće. - U redu, ali nikada prije nikoga nisam vidjela da toliko spava... Došlo je vrijeme večere, a maraton

spavanja se produžio. Hoshino je izašao i u nekom drugom restoranu naručio najveću porciju govedine s curryjem i salatu. Poslije toga otišao je u istu onu igračnicu kao prošle noći i opet igrao pachinko jedan sat. Ali ovaj put se promijenila sreća, i za manje od tisuću jena dobio je dvije šteke Marlboroa. Bilo je devet i trideset kad se s dobitkom vratio u svratište, i nije mogao vjerovati svojim očima - Nakata je još spavao. Hoshino poče zbrajati sate. Starac je spavao više od dvadeset četiri sata. Dakako, rekao je da će dugo spavati, pa se ne mora zabrinjavati, ali to je smiješno! Hoshino se osjećao iznimno bespomoćno. Pretpostavimo da se stari

više ne probudi? Što će do bijesa tada činiti? - K vragu - rekao je i odmahnuo glavom. Ali idućega jutra, kad se Hoshino probudio u sedam, Nakata je već bio budan i gledao kroz prozor. - Hej, djedice, tako ste to napokon nadoknadili, ha? - reče Hoshino s olakšanjem. - Da, Nakata se tek probudio. Ne znam koliko sam spavao, ali mora biti jako dugo. Osjećam se kao nov čovjek. - Vi se šalite da je bilo jako dugo! Legli ste prekjučer u devet uvečer, tako da ste spavali oko trideset i četiri sata. Vi ste prava Snjeguljica.

- Nakata je nekako gladan. - Kladio bih se da jeste. Dva dana niste ni zalogaja pojeli. Njih dvojica siđoše u restoran na doručak. Nakata je zapanjio poslužiteljicu količinom riže koju je smazao. - Vi ste jednako velika izjelica kao što ste spavalo! - uskliknula je. - Kao da ste dvodnevnu hranu pojeli u jednom obroku. - Da, sada moram mnogo jesti. - Vi ste zbilja zdrav čovjek, zar ne? - Da, Nakata je zdrav. Ne znam čitati, ali nikada mi se nije pokvario zub i ne trebaju mi naočale. Nikada nisam išao liječniku. Leđa mi se nikada ne ukoče, i svako jutro imam dobru stolicu.

- Zar to nije sjajno - reče poslužiteljica s čuđenjem. - No, što danas imate na rasporedu? - Krećemo na zapad - izjavi Nakata. - Na zapad - reče ona zamišljeno. To mora značiti da idete prema Takamatsuu. - Ja nisam toliko bistar i ne znam geografiju. - U svakom slučaju, djedice, zašto ne bismo otišli do Takamatsua? - uplete se Hoshino. - A što je sljedeće to možemo odrediti kad stignemo tamo. - Jedinstven stil putovanja, to moram reći - dodade poslužiteljica. - To imate pravo - reče Hoshino.

Kad su se vratili u sobu, Nakata je pošao u kupaonicu, dok je Hoshino u kućnom kimonu ležao na tatamiju i gledao vijesti na TV-u. Nije se bogzna što dogodilo. Policija još nije otkrila tragove u vezi s umorstvom slavnoga kipara u Nakanu - nikakvih znakova, nikakvih svjedoka. Policija traži petnaestogodišnjeg sina toga čovjeka koji je nestao malo prije umorstva. Čovječe božji, pomisli Hoshino, petnaestogodišnji dječak. Zašto su u današnje vrijeme uvijek petnaestogodišnjaci upleteni u sve te nasilne događaje? Kad je njemu bilo petnaest godina, dakako, ukrao je motocikl s parkirališta i krenuo u ludu vožnju, i to bez vozačke, pa se nema

pravo žaliti. To ne znači da se posudba motocikla može usporediti s rezanjem tate na riblje ploške. A možda ga je samo sreća sačuvala da ne probode vlastitog oca, jer je sigurno dobio svoj dio batina. Ta vijest je upravo završavala kad se Nakata pojavio iz kupaonice. - Gospodine Hoshino, mogu li vas nešto upitati? - Što je? - Bole li vas ikada leđa? - Da, to je profesionalna bolest, rekao bih. Svaki vozač kamiona kojega znam ima problema s leđima, kao što svakoga bacača u bejzbolu boli rame. Zašto pitate? - Kad sam vam vidio leđa pomislio

sam da možda imate taj problem. - Ha... - Hoće li vam smetati ako vam Nakata opipa leđa? - Samo izvolite. Hoshino leže potrbuške i Nakata ga objaha. Položi ruke malo iznad kralježnice i tu ih zadrža. Cijelo to vrijeme Hoshino je gledao neku popodnevnu razgovornu emisiju gdje su se iznosili svi najnoviji tračevi o slavnim ljudima. Jedna slavna glumica upravo se zaručila s ne toliko slavnim mladim romanopiscem. Hoshinu nije bilo do toga, ali ništa drugo nije bilo na programu. Navodno su glumičini prihodi deset puta veći od zarade romanopisca koji k tomu ne izgleda ni posebno lijepo

ni vrlo inteligentno. Hoshinu je čitava stvar bila sumnjiva. - Taj brak neće uspjeti, to vam mogu reći. Tu mora da je posrijedi neki nesporazum. - Gospodine Hoshino, vaše su kosti malo pomaknute. - Nije ni čudo, s obzirom na pomaknut život koji sam vodio odgovori Hoshino i zijevnu. - To će vam zadavati svakojake probleme ako ne učinite nešto s tim. - Mislite? - Imat ćete glavobolje, oslabjet će vam probava. A zatim će vas uhvatiti leđa. - To ne može biti dobro. - Ovo će malo boljeti. To ne

smeta? - Ne, samo naprijed. - Istinu govoreći, jako će boljeti. - Gledajte, djedice, cijeli su me život tukli - kod kuće, u školi, u Samoobrambenim snagama - ali sam preživio. Nije da se hvalim ili bilo što, ali mogao bih na prste ruku izbrojiti dane kad me nisu tukli. Zato me nije briga hoće li nešto malo boljeti. Vruće ili hladno, slatko ili gorko - naprijed s tim. Nakata zaškilji i usredotoči se, pažljivo provjeravajući jesu li mu palci gdje je htio da budu. Kad ih je točno položio, počeo je veoma polako povećavati pritisak, prosuđujući Hoshinovu reakciju. Duboko je udahnuo,

zatim ispustio prekinut krik poput kreštanja kakve zimske ptice, i pritisnuo svom snagom područje između mišića i kralježnice. Bol koju je Hoshino u tom času osjetio bila je strašna, nepojmljivo strašna. Golem blijesak svjetla zapljusnuo mu je mozak i sve je pobijeljelo. Prestao je disati. Osjećao se kao da se s vrha tornja sunovratio u dubine pakla. Nije mogao ni vrisnuti, tako je grozna bila bol. Sve su mu se misli spržile i razletjele. Osjećao se kao da mu se tijelo rasprsnulo na komadiće. Ni smrt ne bi mogla biti tako užasna, pomislio je. Pokušao je otvoriti oči ali nije mogao. Samo je ležao ondje, bespomoćan, s licem prema tatamiju, slineći, a suze su mu tekle niz lice. To je

moralo potrajati nekih tridesetak sekunda. Napokon je mogao opet disati, i zateturao je dok je sjedao. Tatami se pred njim ljuljao kao more pred oluju. - Siguran sam da je boljelo. Hoshino zaklima glavom nekoliko puta, kao da provjerava je li još živ. To se ne može ni približno opisati kao bol. Zamislite da vam naživo deru kožu, da vas nabijaju na kolac, obaraju na zemlju, zatim preko vas natjeraju krdo pobjesnjelih bikova. Koga ste mi vraga učinili? - Vratio sam vam kosti na pravo mjesto. Neko vrijeme moralo bi vam biti dobro. Leđa vas neće boljeti. I jamčim vam da ćete imati dobru stolicu.

Kako je prorečeno, kad je bol jenjala, kao što se oseka povlači, Hoshino se bolje osjećao u leđima. Iščeznuo je uobičajeni teški, mlitavi osjećaj. Oko sljepoočnica osjećao se mnogo bolje, i lakše mu je bilo disati. I svakako je osjetio potrebu da ode na zahod. - Da, mislim da se u nekim dijelovima bolje osjećam. - Sav problem je bio u kralježnici reče Nakata. - Ali je vraški boljelo - reče Hoshino i uzdahnu. Njih dvojica su sjela na ekspresni vlak s kolodvora u Tokushimi za Takamatsu. Hoshino je sve platio, račun

u svratištu i vozne karte. Nakata je navaljivao da plati svoj dio, ali Hoshino nije htio ni čuo. - Ja ću sada platiti, a poslije ćemo to srediti. Ne volim kad se ljudi uzrujavaju oko novca, u redu? - U redu. Nakata se ne razumije jako dobro u novac, pa ću učiniti kako kažete - reče Nakata. - Moram vam reći, ipak, sjajno se osjećam, zahvaljujući onom shiatsu koji ste izveli na meni. Zato mi barem dopustite da platim, može? Nisam se već dugo ovako dobro osjećao. Osjećam se kao nov čovjek. - To je divno. Nakata ne zna što znači shiatsu, ali znam koliko su važne kosti.

- Ni ja nisam siguran kako to zovete – shiatsu, namještanje kostiju, kiropraktika - ali što god bilo, za to stvarno imate dara. Mogli biste time zaraditi mnogo novaca. Mogli biste cijelu hrpu zaraditi samo da to radite svim mojim kolegama vozačima. - Čim sam vidio vaša leđa mogao sam reći da su kosti pomaknute. Kad vidim da je nešto pomaknuto volim to dovesti u red. Dugo sam izrađivao pokućstvo i kada god sam vidio nešto nakrivo, morao sam to ispraviti. Takav je Nakata. Ali ovo je bilo prvi put da ispravljam kosti. - Mislim da ste prirodno nadareni reče Hoshino s divljenjem. - Nakata je nekada mogao govoriti

s mačkama. - Vi se šalite? - Ali odnedavna ne mogu više s njima govoriti. Za to mora bid kriv Johnnie Walker. - Shvaćam. - Ja sam glup, zato ne razumijem teške stvari. A u posljednje vrijeme dogodilo se toliko teških stvari. Ribe i pijavice koje padaju s neba, na primjer. - Stvarno? - Ali drago mi je što sam vam popravio leđa. Ako se vi dobro osjećate, onda se i Nakata dobro osjeća. - I ja sam zbilja sretan - reče Hoshino. - To je dobro. - Kad već spominjete one

pijavice... - Da, Nakata se toga vrlo dobro sjeća. - Jesu li u tome bili vaši prsti? Nakata je o tome razmišljao neko vrijeme, što se rijetko događalo. - Zapravo ni sam ne znam. Sve što znam, kad sam otvorio kišobran, pijavice su počele padati kao kiša. - Pa znate... - Najgora je stvar ubijanje ljudi reče Nakata i odlučno kimnu. - Apsolutno. Ubijanje je zlo, to je sigurno. - Tako je - reče opet Nakata i snažno kimnu. Njih su dvojica sišla na kolodvoru

u Takamatsuu, zatim ušla u restoran blizu kolodvora i uzela udon za ručak. Kroz prozor se vidjelo nekoliko velikih dizalica na dokovima, i na njima mnoštvo galebova. Nakata je sustavno uživao u svakom rezancu. - Ovaj udon je prava poslastica - rekao je. - Drago mi je što vam se sviđa rekao je Hoshino. - Onda, što mislite? Je li ovo mjesto u redu? - Da, Nakata misli da će biti u redu. - Tako smo izabrali pravo mjesto, što ćete sada učiniti? - Moram naći ulazni kamen. - Ulazni kamen? - Tako je. - Hmm - reče Hoshino. - Kladim se

da iza toga leži duga priča. Nakata nagnu zdjelu i iscijedi zadnju kap juhe. – Da, to je duga priča. Ali toliko je duga da je ni sam ne razumijem. Ali kad jednom dođemo tamo, Nakata misli da ćemo razumjeti. - Kao i obično, morate biti tamo da biste razumjeli? - Da, to je točno. - Ja neću razumjeti ako ne odemo tamo? - Da. Ni ja neću razumjeti ako ne odemo tamo. - To je već dovoljno. Ne volim duge priče. U svakom slučaju pretpostavljam da moramo naći taj ulazni kamen. - To je točno - reče Nakata.

- Pa gdje je onda? - Nakata nema pojma. - Kao da je trebalo pitati - reče Hoshino klimajući glavom.

Poglavlje 25 Tonem u san kratko vrijeme, budim se, opet tonem u san, budim se, i tako stalno. Ne želim propustiti trenutak kad se ona pojavljuje. Ali propuštam ga pogledam, i ona već sjedi za stolom, upravo kao prošle noći. Sat kraj moga kreveta pokazuje malo poslije tri. Znam sigurno da sam navukao zastore prije lijeganja, ali opet su širom razmaknuti. Ali noćas nema mjeseca - to je jedina razlika. Nebo je pokriveno tmastim oblacima, moglo bi biti pljuska. Soba je mnogo mračnija nego prošle noći, samo udaljene svjetiljke u vrtu bacaju slabo svjetlo između drveća. Mojim očima

treba neko vrijeme da se prilagode. Djevojka sjedi za stolom, glava joj je na rukama, zuri u sliku. Na njoj je ista odjeća kao sinoć. Čak ako škiljim i prodorno gledam, ovaj put je premračno da bih joj razaznao lice. Čudno je ipak što se njezino tijelo i silueta ističu, plutajući jasno u tami. Djevojka je gospođica Saeki kad je bila mlada - u to nimalo ne sumnjam. Čini se da je duboko zamišljena. Ili da je usred duga, duboka sna. A možda o n a jest dugi, duboki san gospođice Saeki. U svakom slučaju, pokušavam disati veoma tiho da ne poremetim ravnotežu te slike ispred sebe. Ne mičem se nimalo, samo povremeno bacim pogled na sat da provjerim

vrijeme. Vrijeme prolazi sporo, pravilno. Odjedanput moje srce počne snažno tući, oštrim zvukom kao da netko kuca na vrata. Zvuk resko odjekuje kroz tihu sobu u gluhoj noći. To me toliko prene da gotovo skačem iz kreveta. Djevojčina crna silueta pomakne se tek malo. Diže pogled i osluškuje u tami. Čula je to - zvuk moga srca. Neznatno nagne glavu, savršeno nalik na životinju u šumi koja se usredotočuje na neočekivan, nepoznat zvuk. Zatim se okrene prema meni u krevetu. Ali ne opažam njezine oči, to mogu reći. Nisam u njezinu snu. Ona i ja u različitim smo svjetovima, odijeljeni nevidljivom granicom.

Brzo kao što se uzbudilo, moje se zahuktalo srce smiruje. Smiruje mi se i disanje. Opet sam nevidljiv, ona više ne osluškuje. Pogled joj se vraća Kafki na žalu. Glava joj je na rukama kao prije, srce još jednom kroči prema dječaku u onom ljetnom prizoru. Ostaje dvadesetak minuta, zatim iščezava. Kao i prošle noći, ustaje, bosa, bešumno klizi prema vratima i kroz njih bez otvaranja nestaje. Sjedim neko vrijeme, zatim napokon ustajem. Ne paleći svjetla, odlazim po mraku i sjedam na stolicu koju je ona netom zauzimala. Oslanjam obje ruke na stol i upijam svjetlosne ostatke njezine nazočnosti. Sklapam oči, stišćem njezino drhtavo srce, puštam ga da se cijedi u

moje. Oči su mi i dalje sklopljene. Ima nešto, otkrivam, što je zajedničko toj djevojci i meni. Oboje smo zaljubljeni u nekoga tko više nije od ovoga svijeta. Kratko vrijeme poslije toga zapadam u nemiran san. Tijelu mi je potreban san, ali moj duh to ne dopušta. Njišem se poput klatna, naprijed i natrag između tijela i duha. Ali potom - nisam ni siguran je li vani već svijetlo ili nije ptice počinju žagoriti u vrtu i njihovi me glasovi potpuno razbuđuju. Navlačim traperice i oblačim košulju dugih rukava preko majice i izlazim iz kuće. Tek je minulo pet i nitko drugi nije na nogama. Odlazim iz

starolična grada kroz borovu šumu koja je zasađena da štiti od vjetra, dalje od morskog nasipa, i spuštam se na žal. Na koži jedva osjećam povjetarac. Nebo je pokriveno slojem sivih oblaka, ali ne bi se reklo da će tako skoro kišiti. Mirno, tiho jutro. Poput sloja zvučne izolacije, oblaci upijaju svaki zvuk koji se diže sa zemlje. Hodam neko vrijeme stazom koja prati more, videći dječaka sa slike kako hoda istom stazom, s platnenom stolicom u ruci, i sjedi na žalu. Ipak nisam siguran koji je prizor ovoga žala na slici. Slika pokazuje samo žal, obzor, nebo i oblake. I otok. Ali ima nekoliko otoka duž obale, a ne mogu se točno sjetiti kako je izgledao onaj na slici. Sjedam na

pijesak, licem prema moru, i rukama pravim nekakav okvir za sliku. Zamišljam kako tu sjedi onaj dječak. Jedan jedini galeb besciljno proleti nebom bez vjetra. Maleni valovi lome se na žalu u pravilnim razmacima, ostavljajući za sobom blagu krivulju i sitne mjehure na pijesku. Odjedanput shvaćam - ja sam ljubomoran na dječaka sa slike. - Ljubomoran si na dječaka sa slike - šapće mi na uho mladić zvan čavka. Ljubomoran si na onoga jadnog dvadesetogodišnjeg mladića kojega su zamijenili za nekoga drugoga i besmisleno umorili - koliko je tomu, trideset godina? Tako si bezumno ljubomoran da to boli. To je prvi put u

životu da si uopće ljubomoran. Sada napokon razumiješ kakav je to osjećaj. To je kao šumski požar koji ti spaljuje srce. Nikada u životu nisi nikomu zavidio, niti poželio da budeš netko drugi - ali sada želiš. Više nego išta želiš biti taj mladić. Iako znaš da će mu u dvadesetoj godini raskoliti glavu željeznom cijevi i nasmrt pretući, ipak bi se s njim zamijenio. Ti bi to učinio samo da možeš voljeti gospođicu Saeki onih pet godina. I da ona tebe ljubi svim svojim srcem. Da je grliš koliko želiš, da s njom neprestano vodiš ljubav. Da prstima prelaziš preko svakog pojedinog dijela njezina

tijela, i da ona to isto čini tebi. I kada umreš, tvoja ljubav će postati pričom koja je zauvijek urezana u njezino srce. Svake će te noći ljubiti u sjećanju. Da, u čudnom si položaju, u redu. Zaljubljen si u djevojku koje nema više, ljubomoran na mladića koji je zauvijek otišao. Usprkos tomu, osjećaj koji ćutiš stvarniji je i intenzivnije bolan nego išta što si do sada oćutio. I tu nema izlaza. Nema mogućnosti da se nađe izlaz. Zalutao si u vremenski labirint, a najveći je problem u tome što uopće i ne želiš izaći. Nije li tako? Oshima stiže malo kasnije nego

jučer. Prije toga usisavam prizemlje i kat, brišem sve stolove i stolice, otvaram prozore, perem zahod, iznosim smeće, nalijevam svježu vodu u vaze. Zatim palim sva svjetla i kataloška računala. Ostalo je samo otvoriti ulazna vrata. Oshima pregleda što sam uradio i zadovoljno kimne. - Prilično brzo učiš, i ne gubiš vrijeme, ha? Zagrijem vodu i napravim mu kavu. Kao jučer, sebi pravim šalicu čaja Earl Grey. Vani počinje padati kiša, prilično gusto. Iz daljine čuje se grmljavina. Još nije podne, ali tako je mračno da sliči na večer. - Oshima, ima nešto što bih želio da učinite za mene.

- Što je to? - Možete li gdje nabaviti note za "Kafku na žalu"? Oshima malo razmisli. - Ako su na mrežnoj stranici nekog muzičkog nakladnika, mislim da bi ih mogao učitati uz naknadu. Provjerit ću to i javit ću ti. - Hvala. Sjeda u kut prijamnoga stola, stavlja najsitniju kockicu šećera u kavu i zatim je pomno miješa žlicom. - Onda, pjesma ti se sviđa? - Da, jako. - I meni je draga. Ljupka melodija, posve jedinstvena. Jednostavna ali duboka. Kaže mnogo o osobi koja ju je komponirala.

- Ali riječi su prilično simbolične osmjelim se ja. - Od pamtivijeka simbolizam i poezija su nerazdvojni. Kao gusar i boca ruma. - Mislite li da je gospođica Saeki znala što sve znače te riječi? Oshima podigne pogled, slušajući grom kao da računa koliko je daleko. Okrene se prema meni i za klima glavom. - To nije nužno. Simbolizam i značenje su dvije odijeljene stvari. Mislim da je našla prave riječi zaobišavši značenje i logiku. Hvatala je riječi u snu, kao što se delikatno hvataju krila leptira koji leprša zrakom. Umjetnici mogu izbjeći rječitost. - Vi dakle kažete da je gospođica

Saeki možda našla te riječi u nekom drugom prostoru - kao u snovima? - Velika poezija je uglavnom takva. Ako riječi ne mogu stvoriti proročanski tunel što ih spaja s čitateljem, onda to više i ne funkcionira kao pjesma. - Ali mnoge pjesme samo se pretvaraju da to čine. - Točno. To je svojevrstan trik, i ako ga znaš, nije ga teško izvesti. Čim se poslužiš riječima koje simbolično zvuče, to odmah izgleda kao nekakva pjesma. - U "Kafki na žalu" osjećam hitnju i ozbiljnost. - I ja - kaže Oshima. - Te riječi nisu tek nešto na površini. Ali riječi i melodija tako su nerazdjeljivi u mojem duhu, ne mogu gledati na riječi kao na

čistu poeziju i procijeniti koliko su uvjerljive same po sebi. - Lagano potrese glavom. - U svakom slučaju, nesumnjivo je bila prirodno nadarena i imala pravi osjećaj za glazbu. Bila je i dovoljno praktična da zgrabi prigodu koja se ukazala. Da je onaj strašni događaj nije povukao iz javnosti, siguran sam da bi još dalje razvijala svoj talent. U svakom slučaju prava je šteta... - Pa gdje je otišao sav taj talent? Oshima me pogleda. - Pitaš gdje je otišao talent gospođice Saeki poslije smrti njezina mladića? Kimnem. - Ako je talent vrsta prirodne energije, zar ne mora naći neki odušak?

- Ne znam - odgovori on. - Nitko ne može proreći kamo se talent usmjerio. Katkada jednostavno iščezne. Katkada pak potone pod zemlju kao ponornica i oteče tko zna kamo. - Možda je gospođica Saeki svoj talent usredotočila na nešto drugo, različito od glazbe - osmjelim se ja. - Na nešto drugo? - Oshima nabora čelo, očito ga to zanima. - Što hoćeš reći? Meni ponestaje riječi. - Ne znam... Samo osjećam da se to dogodilo. Možda na nešto neopipljivo. - Neopipljivo? - Nešto što drugi ljudi ne mogu vidjeti, nešto za čim se teži sebe radi. Neki unutarnji proces.

Oshima odmiče kosu s čela, prameni mu vire između tankih prstiju. To je zanimljiva ideja. Koliko mi znamo, otkad se gospođica Saeki vratila u grad možda je trošila svoj talent negdje izvan pogleda, kao što si rekao, na nešto neopipljivo. Ali moraš imati na umu da je bila nestala gotovo dvadeset pet godina, pa nema načina da to zasigurno znaš osim ako nju osobno ne upitaš. Oklijevam, zatim odlučim hrabro naprijed. - Mogu li vas pitati nešto doista glupo? - Doista glupo? Pocrvenim. - Potpuno nerazumno. - Nema problema. Meni nisu nužno mrske glupe, nerazumne stvari.

- Ne mogu vjerovati da to ikomu zbilja velim. Oshima malko nakrivi glavu, čekajući da nastavim. - Je li moguće da je gospođica Saeki... moja majka? Oshima se nasloni na stol, uzimajući vremena da potraži prave riječi. Sat na zidu kuca dok čekam. Napokon on progovori. - Ti dakle kažeš da je gospođica Saeki, kad joj je bilo dvadeset godina, napustila Takamatsu u očaju i živjela negdje sama, te da je slučajno upoznala tvog oca, Koichija Tamuru, i udala se za njega. Usrećili su se s tobom i zatim, četiri godine poslije, nešto se dogodilo i ona je pobjegla, ostavivši te. Poslije toga

nastaje tajanstvena praznina, a onda se opet pojavljuje na Shikokuu. Imam li pravo? - Da. - Nije nemoguće. Hoću reći, u ovom času nemam nikakva dokaza da pobijem tvoju pretpostavku. Toliko njezina života je potpuna tajna. Govorka se da je živjela u Tokiju. Zatim, otprilike je istih godina kao tvoj otac. Ali kad se vratila u Takamatsu bila je sama. Koliko si rekao da je tvojoj sestri godina? - Dvadeset i jedna. - Isto kao meni - kaže Oshima. - Ali ja nisam tvoja sestra, toliko pouzdano znam. Imam roditelje, i brata, svi smo u krvnoj vezi. I previše su dobri prema

meni. - Sklapa ruke i promatra me neko vrijeme. - I ja imam pitanje za tebe. Jesi li ikada zavirio u registar svoje obitelji? Tako bi dobio majčino ime i godine. - Razumije se da jesam. - I što si dobio? - Nije bilo nikakva imena - kažem. On se iznenadi. - Nikakva imena? Kako to može biti? - Nije ga bilo. Ne šalim se. Nemam pojma zašto. U svakom slučaju, što se tiče obiteljskoga registra, ja nemam majke. Ni starije sestre. U registru je samo ime moga oca i moje ime. Zakonski, ja sam kopile. Nezakonito dijete. - Ali ti si u neko doba stvarno imao majku i sestru.

Kimnem. - Imao sam, do četvrte godine. Nas četvero je skupa živjelo. Nije to samo moja imaginacija. Sjećam se toga vrlo jasno. Njih dvije su otišle netom što sam navršio četvrtu. - Vadim novčanik i pokazujem Oshimi fotografiju na kojoj se ja i sestra igramo na žalu. On je promatra neko vrijeme, smiješi se i vraća mi je. - "Kafka na žalu" - kaže. Kimnem i vratim fotografiju u novčanik. Vani zavija vjetar, kiša lupa u prozor. Stropno svjetlo baca moju i Oshiminu sjenu na pod, gdje izgledamo kao da vodimo zloslutan razgovor u nekom alternativnom svijetu. - Ne sjećaš se lica svoje majke? pita Oshima. - Živjeli ste skupa do tvoje

četvrte godine, morao bi se donekle sjećati kako je izgledala. Odmahujem glavom. - Jednostavno se ne mogu sjetiti, nimalo. Ne znam zašto, ali mračan je dio moga pamćenja gdje bi ona morala biti, prebojen je, prazan. Oshima razmišlja o tome neko vrijeme. - Reci mi još o tome zašto misliš da bi gospođica Saeki mogla biti tvoja majka. - Dosta o tome - kažem ja. Zaboravimo cijelu stvar. Ja to preuveličavam. - Sve je u redu. Samo nastavi i reci što ti je na pameti - kaže on. - Potom nas dvojica možemo skupa odlučiti preuveličavaš li to ili ne.

Oshimina se sjena na podu pomiče u skladu s njegovim micanjem, iako je malo naglašenija. Ima zapanjujuća količina podudarnosti između mene i gospođice Saeki - kažem. - One su poput komada slagalice koji međusobno pristaju. To sam razumio kad sam slušao "Kafku na žalu". Prije svega, činjenica je da me je nešto privuklo u ovu knjižnicu, kao da me je sudbina vodila. Ravnom crtom od Tokija do Takamatsua. Vrlo čudno, kad o tome razmislite. - Kao zaplet u grčkoj tragediji komentira Oshima. - K tomu - dodam - ja sam u nju zaljubljen. - U gospođicu Saeki?

- Da, vjerojatno. - Vjerojatno? - ponovi Oshima i namršti se. – Hoćeš li reći da je vjerojatno gospođica Saeki ona u koju si zaljubljen? Ili da si vjerojatno u nju zaljubljen? Zacrvenim se. - Zaista to ne mogu objasniti - odgovaram. - To je zamršeno i ima još dosta stvari koje ne shvaćam. - Ali vjerojatno si zaljubljen, vjerojatno u gospođicu Saeki? - Točno - kažem. - Veoma jako. - Vjerojatno, ali također veoma jako. Kimnem. - U isto vrijeme moguće je da je ona tvoja majka? Još jedno od mojih patentiranih

kimanja. - Za jednoga petnaestogodišnjaka koji se još i ne brije ti bogme vučeš mnogo prtljage sa sobom. - Oshima otpije gutljaj kave i pomno vrati šalicu na tanjurić. - Ne kažem da je to krivo. Ali sve ima svoje granice. Ne kažem ništa. Oshima dodirne sljepoočnice i izgubi se u mislima neko vrijeme. Zatim ispreplete tanke prste na grudima. Pokušat ću naći one note što prije mognem. Mogu sam dovršio ovo ovdje, a ti se vrati u svoju sobu. U doba ručka preuzimam od Oshime prijamnu službu. Ima manje posjetilaca nego obično, valjda zbog

stalne kiše. Na povratku sa stanke pruža mi veliku omotnicu s kompjuterskim ispisom nota za "Kafku na žalu". - Udoban je svijet u kojem živimo veli. - Hvala - kažem. - Ako ti nije teško, zašto ne bi odnio šalicu kave na kat. Bez mlijeka i šećera. Zaista praviš dobru kavu. Pravim novu šalicu kave i na pladnju nosim je na kat. Kao i uvijek, vrata sobe gospođice Saeki su otvorena i ona je za stolom, piše. Dok stavljam Šalicu kave na njezin stol, ona podigne pogled i nasmiješi se, zatim vraća kapicu na nalivpero i polaže ga na papir. - Onda, privikavaš li se na ovdašnje stvari?

- Malo-pomalo - odgovorim. - Jesi li sada slobodan? - Da, slobodan sam - kažem joj. - Hoćeš li onda sjesti. - Gospođica Saeki pokazuje na drvenu stolicu kraj svoga stola. - Idemo malo razgovarati. Opet počinje grmjeti. Još je daleko, ali postupno se približava. Učinim što mi kaže i sjednem. - Koliko ti je ono godina? Šesnaest? - Petnaest. Upravo sam navršio petnaestu - odvratim. - Pobjegao si od kuće, je li tako? - Da, pobjegao sam. - Je li bio kakav razlog da si morao to učiniti? Odmahnem glavom. Što bih rekao?

Gospođica Saeki uzme šalicu i otpije gutljaj čekajući moj odgovor. - Osjetio sam da ću biti nepopravljivo oštećen ostanem li ondje kažem. - Oštećen? - Gospođica Saeki suzi oči. - Da - kažem. Nakon stanke ona kaže: - Čudno zvuči kad dječak tvoje dobi upotrijebi riječ kao što je oštećen, iako moram reći da me to zanima. Što točno želiš reći kad kažeš oštećen? Tražim prave riječi. Najprije se obazrem za mladićem zvanim Čavka, ali ne mogu ga naći. Ostavljen sam da ih biram na svoju ruku, a to traje. Ali gospođica Saeki strpljivo čeka. Vani

sijevne, i nakon nekog vremena začuje se daleka grmljavina. - Želim reći da bih postao nešto što ne bih smio biti. Gospođica Saeki me gleda s velikim zanimanjem. - Sve dok postoji nešto što se zove vrijeme, svatko je na kraju oštećen, promijenjen u nešto drugo. To se uvijek dogodi, prije ili poslije. - Ali ako se i dogodi, morate imati mjesto kamo možete doći po svojim stopama. - Mjesto kamo možete doći po svojim stopama? - Mjesto koje je vrijedno da mu se čovjek vrati. Gospođica Saeki zuri ravno u

mene. Ja se crvenim, zatim skupljam hrabrost i dižem pogled prema njoj. Na njoj je haljina mornarski modre boje s kratkim rukavima. Mora imati pun ormar haljina u raznim plavim preljevima. Jedini nakit su tanka srebrena ogrlica i sitan ručni sat s crnim kožnim remenom. Tražim onu petnaestogodišnju djevojku u njoj i smjesta je nalazim. Ona je skrivena, usnula, kao trodimenzionalna slika u šumi njezina srca. Ali ako pozorno gledate možete je spaziti. Moje grudi opet počinju lupati, kao da netko čekićem zabija dugačke čavle u zidove koji ga okružuju. - Za jednoga petnaestogodišnjaka ti si jako pametan.

Nemam pojma kako bih na to odgovorio. Zato ništa ne kažem. - Kad je meni bilo petnaest godina - kaže gospođica Saeki sa smiješkom željela sam samo otići u neki drugi svijet, mjesto onkraj ičijega dosega. Mjesto onkraj protjecanja vremena. - Ali nema takva mjesta u ovome svijetu. - Točno. Zbog toga živim ovdje, u ovome svijetu gdje se stvari neprekidno oštećuju, gdje je srce prevrtljiva, gdje vrijeme protječe bez prekida. - Kao da cilja na to protjecanje vremena, nakratko ušuti. - Ali znaš - nastavlja - kad je meni bilo petnaest godina, mislila sam da postoji takvo mjesto u svijetu. Bila sam

sigurna da ću negdje naići na neki ulaz koji će me odvesti do toga drugoga svijeta. - Jeste li bili osamljeni kad vam je bilo petnaest godina? - U nekom smislu, valjda. Nisam bila sama, ali bila sam strašno osamljena. Jer sam znala da nikada neću biti sretnija nego tada. Toliko sam zasigurno znala. Zbog toga sam željela otići, upravo kakva sam bila, na neko mjesto gdje ne postoji vrijeme. - A ja želim brže odrasti. Gospođica Saeki se odmakne da prouči izraz moga lica. - Ti moraš biti mnogo jači i neovisniji od mene. U tvojoj dobi ja sam bila puna iluzija o bijegu iz stvarnosti, ali ti stojiš suočen

sa stvarnim svijetom i njemu se suprotstavljaš. To je velika razlika. Jak i neovisan? Nisam ni jedno ni drugo. Mene samo gura stvarnost, sviđalo se to meni ili ne. Ali ništa ne kažem. - Znaš, podsjećaš me na jednoga petnaestogodišnjaka kojega sam poznavala prije puno vremena. - Je li izgledao kao ja? - pitam. - Ti si viši i mišićaviji nego što je on bio, ali ima sličnosti. Nije volio razgovarati s dječacima svoje dobi - bili su na različitoj valnoj dužini - pa je većinu vremena provodio zakopan u svojoj sobi, čitajući ili slušajući glazbu. Jednako mu se tako mrštilo čelo, kad god bi tema razgovora postala teška. I ti

isto tako voliš čitati. Kimnem. Gospođica Saeki pogleda na sat. Hvala ti za kavu. Shvaćajući to kao znak da odem, ustanem i krenem prema vratima. Gospođica Saeki uzima crno nalivpero, polagano odvija kapicu i vraća se pisanju. Izvana sijevne još jedna munja, načas okupa sobu nekom čudnom bojom. Trijesak groma udari trenutak poslije toga. Ovaj put bliži je nego prije. - Kafka - kaže gospođica Saeki. Zastanem na vratima i okrenem se. - Upravo sam se sjetila da sam nekada napisala knjigu o munji. Ne kažem ništa. Knjigu o munji? - Išla sam po cijelom Japanu

razgovarajući s ljudima koji su preživjeli udar munje. To mi je uzelo nekoliko godina. Većina razgovora prilično je zanimljiva. Objavio ju je neki mali nakladnik, ali jedva se uopće prodavala. Knjiga nije došla ni do kakva zaključka, a nitko ne želi čitati knjigu koja nema zaključka. A meni se to što nema zaključka činilo da je baš dobro. Sitan čekić u mojoj glavi lupa negdje po nekoj ladici, ustrajno. Pokušavam se nečega sjetiti, nečeg jako važnog, ali ne znam što je to. Dotle se gospođica Saeki vratila svojem pisanju, a ja se vraćam u svoju sobu. Kišna oluja nastavlja nas šibati još čitav sat. Grmljavina je tako

nevjerojatno glasna da se bojim kako će prozori na knjižnici popucati. Kad god munjin udar sijevne preko neba, obojeno staklo na stubišnom odmorištu baca sliku nekog drevnog duha na suprotan bijeli zid. Oluja prestaje oko dva, i žućkasto svjetlo počinje se pomaljati između oblaka kao pomirba koja je napokon uglavljena. Voda i dalje kapa odozgo u nježnom sunčanom svjetlu. Kad se primakne večer, počinjem zatvarati knjižnicu za noć. Gospođica Saeki kaže do viđenja meni i Oshimi i odlazi doma. Čujem motor njezina Golfa i zamišljam je kako sjeda za upravljač, okrećući ključ. Kažem Oshimi da ću sam dovršiti zaključavanje. Zviždeći neku ariju, on pođe da se umije u zahodu,

zatim odlazi. Slušam kako Mazda Miata isprva grmi, zatim joj se zvuk gubi u daljini. Sad je cijela knjižnica moja. Tiša je nego ikad prije. Odlazim u svoju sobu i proučavam note "Kafke na žalu". Kao što sam predmnijevao, akordi su uglavnom jednostavni. Ali pripjev ima dva zapetljana akorda. Prelazim u čitaonicu i pokušavam to odsvirati na pijaninu. Prstomet je zbilja težak, pa ga dugo dugo vježbam, nastojeći da ga zapamte ruke, i nekako uspijevam postići da zvuči kako treba. Isprva ti akordi zvuče krivo. Siguran sam da su to tiskarske pogrješke, ili da pijanino nije ugođen. Ali što dulje s pomnjom slušam kako ta dva akorda zvuče jedan za drugim, to

sam uvjereniji da cijela pjesma ovisi o njima. Ta dva akorda drže "Kafku na žalu" da ne padne na razinu neke glupe popularne pjesme, daju joj dubinu i srž. Ali kako je gospođica Saeki uspjela do njih doći? Vraćam se u svoju sobu, grijem vodu u električnom kuhalu i pravim čaj. Vadim stare ploče koje smo našli u spremištu i stavljam ih jednu za drugom na postolje. Blonde on Blonde Boba Dylana. "White Album" Beatlesa, Dock of the Bay Otisa Reddinga, Getz/Gilberto Stana Getza - sve sami hitovi iz kasnih šezdesetih. Onaj mladić, s gospođicom Saeki kraj sebe, morao je činiti to što ja činim, stavljati ploče na postolje, spuštati iglu, slušati glazbu što

dopire iz zvučnika. Glazba se osjeća kao da nosi mene i cijelu sobu u neko različito vrijeme, u neki svijet prije nego sam se rodio. Dok uživam u glazbi, ponavljam razgovor koji smo vodili toga popodneva, pokušavajući točno uloviti naše riječi. - Kad je meni bilo petnaest godina, mislila sam da postoji takvo mjesto u svijetu. Bila sam sigurna da ću negdje naići na neki ulaz koji će me odvesti do toga drugoga svijeta. Mogu čuti njezin glas tik kraj sebe. U mojoj glavi nešto kuca na neka vrata, teško uporno kucanje. Neki ulaz? Dižem iglu s albuma Stana Getza, izvlačim singl "Kafka na žalu", stavljam

ga na postolje i spuštam iglu. I slušam nju kako pjeva. Prsti djevojke što se utapa Traže ulazni kamen, i više. Podižući rub azurne haljine, Ona zuri u Kafku na žalu. Djevojka koja dolazi u ovu sobu najvjerojatnije je našla taj ulazni kamen. Ona je u drugom svijetu, upravo kakva je bila u petnaestoj godini, i noću dolazi pohoditi ovu sobu. U svojoj svijetloplavoj haljini ona dolazi zuriti u Kafku na žalu. Odjednom, posvema niodakle, sjetim se oca kako je govorio o tome da

ga je nekoć pogodila munja. Nije to rekao meni, pročitao sam u sklopu intervjua u nekom časopisu. Kad je studirao na likovnoj akademiji, povremeno je radio kao poslužitelj kod golfa. Jednog je dana pratio svoga igrača po terenu kad je nebo naglo promijenilo boju i na njih se stuštila silna oluja s grmljavinom. Potražili su sklonište pod nekim stablom kad je u njega udarila munja. Golemo se stablo rascijepilo nadvoje. Igrač je poginuo, ali moj otac je nešto naslutio i na vrijeme se odmaknuo od stabla. Zadobio je lakše opekline, kosa mu je spržena, a udarac munje tresnuo je njime o stijenu. Udario je glavom i izgubio svijest, ali izvukao se iz nesreće samo s malim ožiljkom na

čelu. Toga sam se htio sjetiti toga popodneva, stojeći na vratima gospođice Saeki i slušajući huku grmljavine. Tek kada se oporavio od ozljeda moj otac je ozbiljno shvatio svoju kiparsku karijeru. Dok je gospođica Saeki išla naokolo razgovarajući s ljudima za svoju knjigu, možda je srela mog oca. To je sasvim moguće. Ne može biti previše ljudi koji su preživjeli udar munje, zar ne? Dišem vrlo tiho, čekajući zoru. Oblak se prelama nadvoje, mjesečina se slijeva na drveće u vrtu. Ima upravo previše podudarnosti. Sve se nekako ubrzava, jureći prema istom odredištu.

Poglavlje 26 Bilo je prilično kasno popodne, morali su naći mjesto gdje će prenoćiti. Hoshino je otišao do kioska s turističkim informacijama na kolodvoru u Takamatsuu i rezervirao smještaj u nekom prenoćištu. Do njega se moglo dopješačiti s kolodvora, što je dobro, ali inače je bilo tipično i pomalo zapušteno. No, to nije mnogo smetalo ni Hoshinu ni Nakati. Čim ima futona da na njima spavaju, oni su zadovoljni. Kao i prije, doručak je bio uključen, a sami su se morali pobrinuti za večeru. To je napose odgovaralo Nakati koji je vjerojatno mogao svaki čas zaspad.

Kad su se našli u sobi, Nakata je rekao Hoshinu da legne potrbuške na futon, opet ga zajahao i s oba palca pritiskao mu donji dio leđa, gore-dolje, pozorno provjeravajući stanje njegovih zglobova i mišića. Ovaj put bio je mnogo nježniji, samo je slijedio kralježnicu i provjeravao koliko su naped mišići. - Nešto loše? - upitao je Hoshino zabrinuto. - Ne, sve je u redu. Nakata nalazi da s vama sada ništa nije loše. Kralježnica vam je u dobrom stanju. - To je olakšanje - rekao je Hoshino. - Nisam se baš veselio još jednom mučenju. - Znam. Nakati je zbilja žao. Ali vi

ste mi rekli da vam ne smeta bol, pa sam krenuo i stisnuo najjače što sam mogao. - Da, znam da sam to rekao. Ali čujte, djedice, postoje granice. Katkada se morate poslužiti zdravim razumom. Ali mislim da se ne bih smio žaliti sredili ste mi leđa. Ali, čovječe božji, nikada ništa slično nisam osjetio u životu. Bol je bila nezamisliva! Osjećao sam se kao da me razdirete. Kao da sam umro i vratio se u život ili tako nešto. - Nakata je jednom bio mrtav tri tjedna. - Vi se šalite - reče Hoshino. Ležeći i dalje potrbuške, otpio je gutljaj čaja i počeo žvakati hrskave kekse koje je kupio u samoposluzi. - Tako ste doista bili mrtvi?

- Bio sam. - Gdje ste bili cijelo to vrijeme? - Nakata se ne sjeća. Kao da sam bio negdje daleko, radeći nešto drugo. Ali glava mi je plutala i ničega se ne mogu sjetiti. Onda sam se vratio na ovaj svijet i otkrio da sam glup. Više nisam znao čitati ni pisati. - Morali ste svoju sposobnost čitanja i pisanja ostaviti na drugoj strani. - Možda je tako. Njih dvojica zamuknuše neko vrijeme. Hoshino je zaključio kako je najbolje povjerovati sve što mu starac kaže, bez obzira na to koliko ekscentrično zvučilo. Istodobno se osjećao nelagodno, kao da bi ga svako daljnje ustrajavanje na toj ideji o

trotjednoj smrti odvelo u neko kaotično stanje izvan kontrole. Bolje je vratiti razgovor na praktičnije stvari. - Tako, sada kad smo u Takamatsuu, g. Nakata, kamo namjeravate ići? - Nemam pojma - odgovori Nakata. - Ne znam što bih trebao činiti. - A što je s onim ulaznim kamenom? - To je točno! Nakata je na to potpuno zaboravio. Moramo naći taj kamen. Ali zbilja ne znam gdje bih ga tražio. Moj um pluta i ne želi se razbistriti. Za početak, nisam ni bio odveć bistar, a ovakve stvari to samo pogoršavaju. - Onda smo malo zapeli, zar ne? - Da, rekao bih da jesmo.

- To što sjedimo ovdje i zurimo jedan u drugoga nije naročito zabavno. Ovo nas neće nikamo odvesti. - Imate pravo. - Mislim da bismo trebali naokolo pitati ljude, znate, postoji li takav kamen negdje u blizini. - Ako vi tako kažete, onda Nakata želi to učiniti. Ja sam prilično glup, pa sam naviknut postavljati ljudima pitanja. - Moj djed je uvijek govorio da je postavljanje pitanja neugodno za trenutak, ali da je nepostavljanje neugodno za cijeli život. - Slažem se. Kad umrete, iščezne sve što ste znali. - No, to nije ono što je on točno mislio - reče Hoshino, češući se po

glavi. - U svakom slučaju, imate li u pameti sliku toga kamena? Od koje je vrste kamena, koliko je velik, kakva je oblika ili boje? Za što se upotrebljava? Ako nemamo nikakvih pojedinosti, teško je pitati. Nitko neće znati o kojem vragu govorimo ako samo kažemo: Postoji li igdje u blizini neki ulazni kamen? Pomislit će da smo ludi. Shvaćate što hoću reći? - Da, shvaćam. Ja sam možda glup, ali nisam lud. - U redu. - Veoma je poseban kamen koji Nakata traži. Nije toliko velik. Bijel je, i nema nikakva mirisa. Ne znam za što se upotrebljava. Okrugao je, kao nekakav kolač od riže. - Podignuo je ruke da

pokaže nešto veličine LP gramofonske ploče. - Hmm. Onda što mislite, hoćete li ga prepoznati ako ga ugledate? Znate ono: Hej, evo ga. - Nakata bi to smjesta znao. - Mora biti nekakva priča ili legenda iza toga kamena. Možda je slavan i izložen u nekom svetištu ili drugdje. - To bi moglo biti, rekao bih. - Ili je možda samo u nekoj kući, i ljudi se njime služe kao utegom kad ukiseljuju krastavce. - Ne, to nije moguće. - Zašto ne? - Zato što nitko ne može pomaknuti taj kamen.

- Nitko osim vas, hoćete reći. - Da, mislim da Nakata vjerojatno može. - Kada ga pomaknete, onda što? Nakata učini nešto neuobičajeno razmišljao je o tome prilično dugo. Barem je izgledao kakav jest, žustro trljajući kratku pepeljastu kosu. - To zbilja ne znam - napokon je rekao. Znam samo da je došlo vrijeme da ga netko pomakne. I Hoshino je malo razmišljao. - A taj netko - to ste vi, zar ne? Barem za sada. - Da - odgovori Nakata - to je točno. - Taj se kamen nalazi samo u Takamatsuu?

- Ne, zapravo nije važno gdje se nalazi. Samo se slučajno nalazi upravo ovdje. Bilo bi mi lakše da je bio u četvrti Nakano. - Ali pomicanje takva kamena mora biti opasno. - To je točno. Možda Nakata ne bi smio ovo iznositi, ali to je jako opasno. - K vragu - reče Hoshino, polagano klimajući glavom. Pa stavi kapu Chunichi Dragons i provuče konjski rep kroz rupu otraga. - Ovo počinje sličiti na film Indiana Jones ili tako nešto. Sljedećega jutra pođu oni do kioska s turističkim informacijama na kolodvoru da se raspitaju ima li kakva slavna kamenja u Takamatsuu ili okolici.

- Kamenje? - rekla je djevojka iza pulta i lagano se namrštila. Bila je naučena navesti sva uobičajena turistička mjesta, ali ništa mimo toga, pa ju je pitanje prilično zbunilo. - Koju vrstu kamenja tražite? - To je okrugao kamen otprilike ovoliko velik - reče Hoshino, pokazujući rukama krug veličine LP ploče, upravo kako je Nakata pokazao. - Zove se ulazni kamen. - Ulazni kamen? - Da. Tako se zove. Prilično je slavan, rekao bih. - Ali, ulazni - u što? - Da sam to znao, ne bih se morao upuštati u cijelu ovu zavrzlamu. Djevojka se malo zamislila.

Hoshino joj je čitavo to vrijeme zurio u lice. Zgodna je, prosuđivao je, iako su joj oči malo previše razmaknute, dajući joj izgled oprezna goveda. Telefonirala je nekoliko puta, ali nije se moglo reći da time išta postiže. - Žao mi je - rekla je naposljetku. Nitko nije čuo za kamen toga imena. - Nitko? Odmahnula je glavom. - Oprostite što pitam, ali jeste li ovdje samo zato da nađete taj kamen? - Da, ne znam je li to samo da ga vidimo. U svakom slučaju, ja sam iz Nagoye. Starac je iz četvrti Nakano u Tokiju. - Da, Nakata je iz četvrti Nakano pridruži se Nakata. - Vozio sam se s

mnogo kamiona, čak su me jedanput počastili jeguljom. Stigao sam ovako daleko a nisam potrošio nijednog svoga jena. - Shvaćam... - reče djevojka. - Bez brige. Ako nitko nije čuo za taj kamen, ko možete učiniti, ha? Niste vi krivi. Ali možda ga nekako drukčije zovu. Ima li ikakva drugog slavnog kamenja u blizini? Znate, nešto povezano s kakvom legendom, možda? Ili neko kamenje pred kojim ljudi mole? Bilo što slično tomu? Djevojka stidljivo pogleda Hoshina svojim previše razmaknutim očima, snimi njegovu kapu Chunkhi Dragons, njegov konjski rep, zelene sunčane naočale i havajsku košulju od umjetne

svile. - Bit će mi drago da vam kažem kako ćete stići do gradske knjižnice. Ondje možete potražiti gdje je to kamenje. Bojim se da sama ne znam puno o kamenju. Ta knjižnica, međutim, nije nimalo pomogla. U njoj nije bila ni jedna jedina knjiga posvećena kamenju u Takamatsuu i okolici. Knjižničar je rekao da će možda negdje naići na kakvu referenci ju i spustio pred njih hrpu knjiga: Legende iz okruga Kagawa, Legende o Kobu Datshiju na Shikokuu, Povijest Takamatsua i tomu slično. Hoshino duboko uzdahnu i poče ih listati. Nakata je sa svoje strane pomnjivo prevrtao stranicu za stranicom fotografske zbirke

pod naslovom Slavno kamenje u Japanu. - Ne znam čitati - rekao je - pa je ovo prva knjižnica u kojoj sam bio. - Ja se time ne ponosim - rekao je Hoshino - ovo je prva i meni. Iako znam čitati. - Baš je zanimljivo sada kad smo ovdje. - Drago mi je to čuti. - Ima jedna knjižnica u četvrti Nakano. Mislim da ću se povremeno u nju navraćati. Najbolje je to što ništa ne naplaćuju. Nakata nije pojma imao da će vas pustiti unutra ako ne znate čitati. - Ja imam rođaka koji se rodio slijep, ali ide gledati filmove - reče Hoshino. - Što li je u tome zabavno?

- Ja vidim, ali nikada nisam bio u kinu. - Vi se šalite! Moram vas jednom odvesti. Knjižničar im pristupi i upozori ih da stišaju glasove, pa oni prestadoše govorio i vratiše se knjigama. Kad je prelistao Slavno kamenje u Japanu, Nakata vrati knjigu na policu i poče listati Mačke u svijetu. Mumljajući cijelo vrijeme, Hoshino je uspio pregledan sve knjige na hrpi pokraj sebe. Na žalost, ni u jednoj od njih nije uspio naći ništa podudarno. Bilo je nekoliko referencija na kamene zidine Dvorca Takamatsu, ali kamenje u tim zidinama bilo je tako masivno te nije dolazilo u obzir da bi

Nakata mogao podignuti koji komad. Bila je i obećavajuća legenda o Kobu Daishiju, glasovitom učenom redovniku iz hejanskoga razdoblja. Tvrdilo se da je podignuo kamen u pustoši, a ispod njega pokuljao izvor i to mjesto pretvorio u plodno rižište, ali tu je priča završavala. Hoshino je pročitao nešto i o nekom svetištu u kojem je kamen po imenu Dječje blago, ali visok je više od metra i oblikovan kao falus. Nipošto nije mogao biti kamen koji Nakata traži. Njih dvojica odustadoše, napustiše knjižnicu i svratiše se u obližnji restoran na večeru. Obojica su uzela rezance prel i vene tempurom, a Hoshino je naručio dodatnu zdjelu rezanaca i gustu juhu.

- Lijepo mi je bilo u knjižnici reče Nakata. - Nisam imao pojma da postoji toliko vrsta mačaka na svijetu. - Onaj kamen se nije pojavio, ali to je u redu - reče mu Hoshino. - Tek smo počeli. Idemo se dobro naspavati i vidjeti što donosi sutra. Sljedećega jutra vratili su se u knjižnicu. Kao i dan prije toga, Hoshino je čitao golemu hrpu knjiga, jednu za drugom. Nikada nije toliko čitao u životu. Sad je već prilično dobro bio upućen u povijest Shikokua, i naučio je da su ljudi stoljećima štovali različite vrste kamenja. Ali ono što je doista želio - opis toga ulaznog kamena - nigdje se nije moglo naći. Poslije podne počela

ga je boljeti glava, pa su napustili knjižnicu, dugo ležali na travi u parku i zurili u oblake koji su promicali. Hoshino je pušio, Nakata pijuckao čaj iz termosice. - Sutra će opet biti grmljavine reče Nakata. - Što znači, vi ćete sutra izazvati grmljavinu? - Ne, Nakata to ne može. Grmljavina dolazi sama od sebe. - Hvala bogu da je tako - reče Hoshino. Vratili su se u svratište i okupali se. Nakata je tada legao i ubrzo tvrdo zaspao. Hoshino je gledao bejzbol na TV-u sa stišanim zvukom, ali kako su

Giantsi gadno tukli Hirošimu cijela mu se stvar zgadila pa je ugasio televizor. Nije mu se još spavalo i osjećao je žeđ, tako da je izašao i našao pivnicu gdje je naručio kriglu piva i tanjur kolutića luka. Razmišljao je o zapodijevanju razgovora s djevojkom koja je sjedila kraj njega, ali je zaključio da nije vrijeme ni mjesto za takav korak. Sutra ujutro, uostalom, nastavlja se potraga za neuhvatjivim kamenom. Popio je pivo, nabio kapu Chunichi Dragons, napustio pivnicu i samo lunjao naokolo. Nije baš najprivlačniji grad, zaključio je, ali dobro se osjećao šetajući se kuda želi u gradu gdje do tada nije bio. Ionako mu je šetnja uvijek bila draga. S Marlboroom u ustima i

rukama zabijenim u džepove lutao je od jedne glavne ulice do druge i duž različitih uličica. Kad nije pušio onda je zviždao. Neka mjesta su bila živahna i napučena, druga pusta i mrtvački tiha. Gdje god se zatekao, išao je jednakim korakom. Bio je mlad, zdrav, bezbrižan, ničega se nije imao bojati. Koračao je nekom uskom uličicom punom karaoke barova i klubova koji su izgledali kao da rade pod različitim imenima po šest mjeseci, i upravo je bio došao do mračna, napuštena mjesta kad ga je netko glasno zazvao iza leđa: Hoshino! Hoshino! Isprva nije mogao povjerovati. Nitko ga ne poznaje u Takamatsuu, to mora biti neki drugi Hoshino. To ime

nije toliko obično ime, ali nije ni toliko neobično. Nije se okrenuo nego je nastavio hodati. Ali tko god to bio, slijedio ga je i stalno zvao po imenu. Hoshino se napokon zaustavio i okrenuo. Ondje je stajao nizak star čovjek u bijelom odijelu. Sijeda kosa, ozbiljan par naočala, sijedi brkovi i kozja bradica, bijela košulja i vrpčasta kravata. Lice mu je izgledalo japanski, ali po svemu je više sličio na provincijskoga gospodina s američkoga juga. Bio je visok gotovo sto šezdeset, ali nije izgledao kao niska osoba nego kao minijaturna, umanjena verzija čovjeka. Držao je obje ruke ispred sebe kao da nosi pladanj. - Gospodine Hoshino - reče starac

jasnim i prodornim glasom, s malo naglaska. Hoshino je zurio u toga čovjeka potpuno zapanjen. - Imate pravo! Ja sam pukovnik Sanders. - Izgledate baš kao on - reče Hoshino, zadivljen. - Ja ne izgledam baš kao pukovnik Sanders. Ja to jesam. - Čovjek od pečene piletine? Starac duboko kimnu. - Taj, glavom i bradom. - U redu, ali kako znate moje ime? - Sve navijače Chunichi Dragonsa zovem Hoshino. Nagashima je glavno ime vaših Giantsa, i slično tomu Hoshino mora biti za Dragonse, je li

tako? - Da, ali Hoshino je slučajno moje stvarno ime. - Slučajna podudarnost - viknu starac. - Nemojte mene kriviti. - I što dakle želite? - Našao sam djevojku za vas! - Oh, razumijem - reče Hoshino. Vi ste svodnik. Zato ste se na taj način dotjerali. - Gospodine Hoshino, ne znam koliko puta moram to reći, ali ja nisam odjeven kao netko drugi. Ja jesam pukovnik Sanders. Nemojte to pobrkati, može? - Može... Ali ako ste vi pravi pukovnik Sanders, koga vraga radite kao svodnik u pokrajnjoj uličici u

Takamatsuu? Vi ste slavni, i sigurno plivate u lovi od samih prava na zaštitni znak. Trebali biste se ritati kraj nekog bazena negdje u Sjedinjenim Državama, uživajući u mirovini. U čemu je onda stvar? - U svijetu je na djelu neka vrsta zakrivljenosti. - Zakrivljenosti? - Vi to vjerojatno ne znate, ali tako imamo tri dimenzije. Zbog te zakrivljenosti. Ako želite da sve bude uredno i ravno cijelo vrijeme, onda idite živjeti u svijetu koji je načinjen s pomoću trobridnog ravnala. - Vi ste prilično čudni, znate li to? reče Hoshino. - Ali druženje s čudnim starcima kao da mi je suđeno ovih dana.

Još malo toga pa više neću razlikovati lijevo i desno. - To je možda istina, g. Hoshino, ali što kažete? Što kažete za jednu krasnu djevojku? - Mislite na jedan od onih salona za masažu? - Salona za masažu? Što je to? - Znate, to su oni saloni gdje vam ne dopuštaju da činite ružne stvari nego se za vas pobrinu pušenjem ili ručnim radom. Tako vam dadu da svršite, bez onoga unutra-van. - Ne, ne - reče pukovnik Sanders, klimajući glavom od ljutnje. -To uopće nije to. Moje djevojke čine sve - ručni rad, pušenje, kako god želite, uključujući stari način unutra-van.

- Aha, vi dakle govorite o toploj kupelji? - Toploj što? - Prestanite se šaliti, može? Imam nekoga sa sobom, i moramo sutra rano ustati. Tako večeras nemam vremena ni za kakve gluposti. - Vi onda ne želite djevojku? - Nikakvu djevojku. Nikakvu pečenu piletinu. Vraćam se na spavanje. - Ali možda ne ćete tako lako zaspao? - reče pukovnik Sanders znalački. - Kad netko nešto traži i ne može naći, obično ne može dobro spavati. Hoshino je stajao otvorenih usta, zureći u njega. - Kad netko nešto traži? Kako vi znate da nešto tražim?

- To piše na vama. Vi ste po prirodi čestita osoba. Sve što razmišljate piše preko čitava vašeg lica. To je kao jedna strana razrezane sušene skuše: sve što je u vašoj glavi izloženo je svima da vide. Hoshino nagonski podiže ruku i nasloni je na obraz. Zatim otvori ruku i pogleda dlan, ali na njemu ničega nije bilo. Piše preko čitava moga lica? - Tako - reče pukovnik Sanders, podignuvši prst da to naglasi. - Je li to što tražite slučajno okruglo i tvrdo? Hoshino se namršti i reče: - Dajte, starče, tko ste vi? Kako biste to mogli znati? - Rekao sam vam: to piše preko čitava vašeg lica. Nije vam jasno, je li?

- reče pukovnik Sanders tresući prstom. - Nisam bio u ovom poslu tolike godine zbog zdravlja, znate. Tako stvarno ne želite djevojku? - Tražim nekakav kamen. Zove se ulazni kamen. - Znam sve o njemu. - Znate? - Ja ne lažem. I ne pričam viceve. Ja sam vam tip čovjeka koji ide ravno u glavu i ne govori gluposti. - Znate li gdje se nalazi taj kamen? - Znam točno gdje se nalazi. - Onda, biste li mi mogli reći gdje? Pukovnik Sanders dotaknu crnouokvirene naočale i pročisti grlo. Jeste li sigurni da ne želite djevojku? - Ako mi kažete gdje se nalazi

kamen, razmislit ću o tome - reče Hoshino dvojbeno. - Sjajno. Pođite sa mnom. - Ne čekajući odgovora, on žustro krenu niz uličicu. Hoshino se trgnu da održi korak. Hej, starče. Pukovniče! Imam samo oko dvadeset tisuća jena uza se. Pukovnik Sanders pucnu jezikom dok je kaskao putem. - To je dovoljno. Za to ćete dobiti devetnaestogodišnju ljepoticu svježa lica. Ona će vam pružiti cijeli program - pušenje, ručni rad, unutra-van, samo recite. A poslije toga nešto ću vam dodati besplatno - reći ću vam sve o tome kamenu. - Ovo je ludo - protisnu Hoshino.

Poglavlje 27 Tek je 2,47 kad opažam da je djevojka tu - malo ranije nego prošle noći. Bacam pogled na sat kraj uzglavlja da zapamtim vrijeme. Ovaj put ostajem budan, čekajući je da se pojavi. Uopće ne zatvaram oči, osim povremenih treptaja. Mislio sam da pazim, ali nekako propuštam stvarni trenutak njezina pojavljivanja. Na njoj je uobičajena svijedoplava haljina i sjedi ondje isto kao prije, s glavom na rukama, tiho zureći u sliku Kafka na žalu. I ja zurim u nju pritajena daha. Slika, djevojka i ja - tvorimo

nepomičan trokut u sobi. Ona neumorno promatra sliku, a ja jednako neumorno promatram nju. Trokut je postojan, ne klima se. A onda se događa nešto posve neočekivano. - Gospođice Saeki - čujem sebe kako govorim. Nisam namjeravao izgovoriti njezino ime, ali ta misao je provrela u meni i kapnula van. Vrlo tihim glasom, ali ona ga čuje. I jedna stranica trokuta pada. Možda sam se potajno nadao da će pasti, ne znam. Gleda u mojem pravcu, iako se ne bi reklo da se trsi vidjeti. Glava joj je još na rukama dok šutke okreće lice. Kao da je nešto - nije sigurna što beskrajno lagano potreslo zrak. Ne znam može li me vidjeti, ali

želim da me vidi. Molim se da me primijeti i da zna kako postojim. Gospođice Saeki - ponovim. Ne mogu se suzdržavati da ne izgovaram njezino ime. Možda će se uplašiti moga glasa i napustiti sobu, da se nikada više ne vrati. Strašno bih se osjećao kad bi se to dogodilo. Ne, ne strašno, ne želim to reći. Uništeno je mnogo sličnije tomu. Ako se nikada ne bi vratila, sve bi za mene bilo zauvijek izgubljeno. Svako značenje, svaki pravac. Sve. To znam, ali svejedno nastavljam i riskiram, i zazivljem njezino ime. Po vlastitoj suglasnosti, gotovo automatski, moj jezik i usta oblikuju njezino ime, bez prestanka. Ona više ne gleda sliku, gleda

mene. Ili sam barem u njezinu vidnom polju. Ne mogu vidjeti njezin izraz s mjesta gdje sjedim. Vani se giblju oblaci i mjesečina svjetluca. Mora biti vjetrovito, ali to ne mogu čuti. - Gospođice Saeki - kažem opet, nošen nekom hitnom, prinudnom, neodoljivom silom. Ona diže glavu s ruku, drži desnu ruku ispred sebe kao da mi veli da ništa više ne govorim. Ali, je li to ono što zaista želi reći? Kad bih se samo mogao primaknuti gore k njoj i zagledati joj se u oči, da vidim što upravo sada misli, koji je osjećaji preplavljuju. Što mi pokušava reći? Što mi pokazuje? Prokletstvo, volio bih da znam. Ali ova teška tama, malo prije tri ujutro, ukrala

je svako značenje. Teško je disati, i ja sklapam oči. U mojim grudima je tvrda gruda zraka, kao da sam progutao čitav kišni oblak. Kad otvorim oči nekoliko sekunda poslije, ona je iščeznula. Ostala je samo prazna stolica. Sjena oblaka klizi preko zida iznad stola. Ustajem iz kreveta, prilazim prozoru i gledam noćno nebo. I razmišljam o vremenu koje se nikada ne može vratiti. Razmišljam o rijekama, o plimama. Šume i voda koja izvire. Kiša i munja. Stijene i sjene. Sve je to u meni. Idućega dana, poslije podne, u knjižnicu se svraća neki detektiv. Ležim u svojoj sobi i ne znam da je on tu. Detektiv ispituje Oshimu dvadesetak

minuta, zatim odlazi. Oshima poslije dolazi u moju sobu da me izvijesti. - Detektiv iz lokalne policijske postaje raspitivao se o tebi - kaže Oshima, zatim uzima bocu Perriera iz frižidera, skida čep, nalijeva vodu u čašu i pije. - Kako je znao da sam ovdje? - Služio si se mobitelom. Mobitelom svoga oca. Prebirem po sjećanju i potvrdim kimanjem. One noći kad sam završio sav krvav u šumarku iz onog svetišta, zvao sam Sakuru na mobitel. - Jesam, ali samo jedanput. - Policija je provjerila popis poziva i slijedila te do Takamatsua. Obično policija ne ulazi u pojedinosti,

ali dok smo brbljali naveo sam ga da mi objasni kako su slijedili poziv. Kada to želim, znam ih šarmirati. Izlanuo se također da nisu mogli otkriti osobu koju si zvao, tako da je to morao biti unaprijed plaćen telefon. Bilo kako bilo, oni znaju da si bio u Takamatsuu, i lokalna policija je provjerila sve hotele. Otkrili su da je mladić po imenu Kafka Tamura koji odgovara tvojem opisu boravio u nekom jeftinom hotelu u gradu, uz poseban aranžman preko Putničke agencije za mlade, do 28. svibnja. Toga istoga dana netko je umorio tvoga oca. Barem policija nije saznala za Sakuru. Zahvalan sam za to, već sam joj dovoljno smetao. - Direktor hotela sjetio se da si se

raspitivao za našu knjižnicu. Sjećaš li se kako su nazvali da vide dolaziš U zbilja ovamo? Kimnem. - Zato se navratila policija. Oshima otpije gutljaj Perriera. - Lagao sam, naravno. Rekao sam detektivu da te nisam vidio od 28. svibnja. Da si dolazio svaki dan, ali nikada poslije toga. - Mogli biste upasti u nevolje kažem. - Da nisam lagao, ti bi bio u mnogo većim nevoljama. - Ali ne želim da budete upleteni. Oshima suzi oči i nasmiješi se. - Ti ne razumiješ, je li tako? Već si me upleo.

- Da, rekao bih tako. - Nemojmo se prepirati, može? Sto je učinjeno, učinjeno. Razgovor o tome sada neće nas nikamo odvesti. Kimnem, ne kazavši ni riječi. - U svakom slučaju, detektiv je ostavio posjetnicu i rekao mi da ga smjesta nazovem ako se opet pojaviš. - Jesam li osumnjičen? Oshima polagano odmahnu glavom. - U to sumnjam. Ali oni misle da bi im mogao pomoći. Pratio sam sve to u novinama. Istraga ništa nije postigla, i policija postaje nestrpljiva. Nema otisaka prstiju, nema tragova, nema svjedoka. Ti si jedini trag koji imaju. Što objašnjava zašto tako uporno žele otkriti gdje si. Tvoj tata je k tomu

slavan, pa je umorstvo detaljno pokriveno na TV-u i u novinama. Policija vjerojatno neće samo sjediti i vrtjeti palce. - Ali ako otkriju da ste im lagali, neće vas više prihvatiti kao svjedoka - i onda ode moj alibi. Mogu pomisliti da sam ja to počinio. Oshima opet odmahnu glavom. Japanska policija nije toliko glupa, Kafka. Nedostaje joj imaginacije, da, ali nije nesposobna. Siguran sam da su već provjerili sve popise putnika na zrakoplovima iz Tokija za Shikoku. Ne znam jesi li svjestan toga, ali oni imaju kameru na svim izlazima u zračnim lukama, fotografiraju sve putnike koji se ukrcavaju. Sad već znaju da nisi letio

natrag u Tokio u vrijeme zločina. U Japanu se upravlja informacijama do sitnica, vjeruj mi. Tako policija ne smatra tebe osumnjičenikom. Da te smatraju, ne bi poslali lokalnog policajca, nego detektive iz Državne policijske agencije. Da se to dogodilo pritisnuli bi me prilično snažno i ne bi bilo načina da ih nadmudrim. Oni samo žele od tebe čuti bilo kakvu informaciju koju im možeš pružiti o tom događaju. Savršeno je razumno to što kaže. - U svakom slučaju, bolje je da se ne izlažeš neko vrijeme - kaže on. Možda će policija nadzirati ovo područje, tragajući za tobom. Imaju tvoje fotografije. Kopije tvoje službene slike iz osnovne škole. Ali ne mogu reći

da odveć sliči na tebe. Stvarno si luđački izgledao na toj fotografiji. To je bila jedina fotografija koju sam ondje ostavio. Uvijek sam izbjegavao fotografiranje, ali taj put nije bilo mogućnosti da me ne snime. - Policija kaže da si stvarao probleme u školi. Bilo je nekih nasilnih događaja u koje ste bili upleteni ti i kolege iz razreda. I bio si tri puta uvjetno izbačen. - Dvaput, ne tri puta. I nisam bio izbačen, samo službeno zadržan kod kuće - objašnjavam. Duboko udišem, zatim izdišem. - Bilo je takvih dana, da. - Ne možeš se obuzdati - kaže Oshima. Kimnem.

- I ozljeđuješ druge? - kaže Oshima. - Nije namjerno. Ali to je kao da netko drugi živi u meni. I kada dođem k sebi, otkrijem da sam nekoga ozlijedio. - Koliko ih ozljeđuješ? - pita Oshima. Uzdahnem. - Ništa ozbiljno. Nema slomljenih kostiju, izbijenih zubi ili tako nešto. Oshima sjedne na krevet, prekriži noge i makne kosu s čela. Odjeven je u plave pamučne hlače, crnu polo košulju i bijele tenisice Adidas. - Meni se čini da se ti moraš nositi s mnogo problema. Mnogo problema. Podignem pogled. - Zar ih vi uopće nemate? Oshima drži ruke u zraku. - Ni

izdaleka toliko. Ali ima jedna stvar. Za mene, u ovom tijelu - ovom manjkavom kontejneru - najvažnije je preživljavanje od danas do sutra. To je jednostavan ili pak vrlo težak posao, sve ovisi o tome kako na njega gledaš. U svakom slučaju, čak i ako stvari dobro idu, to nije veliko postignuće. Nitko neće ustati i zapljeskati mi ili tako nešto. Grizem usnu neko vrijeme, zatim pitam: - Zar nikada ne pomislite na izlazak iz toga kontejnera? - Misliš o napuštanju svoga fizičkog tijela? Kimnem. - Simbolično? Ili stvarno? nastavlja Oshima. - Jedno i drugo.

Oshima zabacuje kosu rukom. Mogu zamisliti kotačiće koji se vrte punom brzinom odmah ispod površine njegova blijeda čela. - Misliš li da bi ti to volio učiniti? Uzimam dah. - Oshima, da vam kažem neuljepšanu istinu, ni meni se ne sviđa kontejner u kojemu sam zatočen. Nikada mi se nije sviđao. Mrzim ga, zapravo. Svoje lice, svoje ruke, svoju krv, svoje gene... mrzim sve što sam naslijedio od roditelja. Ništa mi ne bi bilo draže nego umaknuti od svega toga, kao što se bježi od kuće. On zuri u moje lice i smiješi se. Ti imaš lijepo, mišićavo djelo. Bez obzira na to od koga si to naslijedio, prilično si zgodan. No, možda malo

previše jedinstven da bi te se nazvalo sasvim zgodnim. Ali ne izgledaš loše. Meni se barem sviđa kako izgledaš. Pametan si, okretan. Imaš i lijep pimpek. Na tome ti zavidim. Hrpe će djevojaka padad na tebe, zajamčeno. Tako ne mogu vidjeti zašto nisi zadovoljan svojim kontejnerom. Pocrvenim. - U redu, mislim da sve ovo nema smisla - nastavlja Oshima. - Ja nisam zadovoljan s kontejnerom u kojem se nalazim, to je sigurno. Kako bih i mogao - s ovakvim traljavim uradkom? Prilično je nepraktičan, to ti mogu reći. Ipak, u dubini, evo što mislim: Ako zamijenimo mjesta vanjske ljuske i biti stvari drugim riječima, ako vanjsku ljusku

shvatimo kao bit, a bit samo kao ljusku mogli bismo daleko lakše razumjeti svoj život. Zurim u svoje ruke, razmišljajući o svoj onoj krvi na njima, kako su bile ljepljive. Razmišljam o vlastitoj biti, o vlastitoj ljusci. O biti mene, okruženoj ljuskom koja predstavlja mene. Ali te misli odgoni jedna neuklonjiva slika: sva ona krv. - Što je s gospođicom Saeki? upitam. - Što hoćeš reći? - Mislite li da i ona ima problema koje treba svladavati? - Bolje je da to nju pitaš - kaže Oshima.

U dva nosim šalicu kave na pladnju gore u sobu gospođice Saeki, gdje je nalazim kako sjedi za stolom. Kao uvijek na stolu je papir za pisanje i nalivpero, ali na peru je još kapica. Obje se ruke oslanjaju na stol, ona zuri u prazan prostor. Ne bi se reklo da išta gleda, samo zuri u mjesto kojega tu nema. Izgleda umorno. Prozor iza nje je otvoren, rani ljetni povjetarac šumi u bijelom čipkastom zastoru. Prizor izgleda kao neka lijepa alegorična slika. - Hvala ti - kaže ona dok stavljam kavu na stol. - Izgledate malko umorno. Ona kimne. - Pretpostavljam da izgledam mnogo starije kad sam umorna. - Uopće ne. Izgledate divno, kao

uvijek. Ona se smiješi. - Za nekoga tko je tako mlad, ti sigurno znaš kako se laska ženi. Moje se lice žari. Gospođica Saeki pokazuje na stolicu. Ista stolica kao jučer, točno u istom položaju. Sjedam. - Ja sam navikla biti umorna, ali ne bih rekla da si ti. - Mislim da nisam. - Kad sam imala petnaest godina ni ja nisam, naravno. - Podigne šalicu i otpije gutljaj kave. - Kafka, što vidiš vani? Gledam kroz prozor iza nje. Vidim drveće, nebo i nekoliko oblaka. Nekoliko ptica na granama drveća.

- Ništa iznimno. Je li tako? - Tako je - kažem. - Ali kad bi znao da to možda nećeš sutra moći vidjeti, sve bi odjednom postalo posebno i dragocjeno, zar ne? - Tako bih rekao. - Jesi li ikada o tome razmišljao? - Jesam. Ona poprimi iznenađen izgled. Kada? - Kad sam zaljubljen - kažem joj. Ona se neprimjetno nasmiješi, i smiješak nastavi lebdjeti oko njezinih usana. To me podsjeća na to kako svježe izgleda voda kad je netko nalije u kakvu lokvicu po ljetnom danu. - Jesi li zaljubljen? - upita ona. - Jesam.

- I njezino lice i cijelo biće tebi je posebno i dragocjeno, svaki put kad je vidiš? - Tako je. I to bih mogao izgubiti. Gospođica Saeki gleda u me neko vrijeme, i smiješak iščezava. - Zamisli pticu koja sjedi na tankoj grani - kaže ona. - Grana se njiše na vjetru, i kad god se to dogodi ptičje se vidno polje pomiče. Znaš što hoću reći? Kimnem. - Kad se to dogodi, što misliš kako se ptica prilagođuje? Odmahnem glavom. - Ne znam. Diže i spušta glavu, nadoknađujući njihanje grane. Dobro pogledaj ptice idući put kad bude vjetrovito. Ja provodim puno vremena

gledajući kroz taj prozor. Zar ne misliš da je takav život zamoran? Uvijek pomicati glavu kad se zanjiše grana na kojoj sjediš? - Da. - Ptice su na to naviknute. Njima je to prirodno. Ne moraju o tome razmišljati, jednostavno to čine. Pa onda nije toliko zamorno kako zamišljamo. Ali ja sam ljudsko biće, nisam ptica, tako to katkada bude zamorno. - Vi ste negdje na grani? - Moglo bi se tako reći - kaže ona. I katkada vjetar puše prilično jako. Vrati šalicu na tanjurić i skine kapicu s nalivpera. To je znak za mene, zato ustanem. Gospođice Saeki, ima nešto što vas

moram pitati. - Nešto osobno? - Da. I možda neumjesno. - Ali to je važno? - Za mene jest. Ona stavi nalivpero na stol i oči joj se ispune nekim neodređenim sjajem. U redu. Samo naprijed. - Imate li vi djece? Ona udahne i zastane. Izraz njezina lica povlači se polako nekamo u daljinu, zatim se vraća. Poput kakve parade koja nestaje na kraju ulice, zatim ponovno stupa istom ulicom prema vama. - Zašto to želiš znati? - To je nešto osobno. Nije samo nekakvo nenadano pitanje. Ona podigne debeli Mont Blanc

kao da ispituje njegovu debljinu i težinu, zatim ga vrati na stol i pogleda me. - Žao mi je, ali ne mogu ti dati ni potvrdan ni niječan odgovor. Barem ne sada. Umorna sam, i puše jak vjetar. Kimnem. - Oprostite. Nisam smio pitati. - Sve je u redu. Ne okrivljujem te kaže ona nježno. - Hvala ti za kavu. Praviš izvrsnu kavu. Odlazim i silazim u svoju sobu. Sjedam na krevet i pokušavam čitati, ali kao da mi ništa ne prolazi u glavu. Osjećam se kao da zurim u neku tablicu slučajnih brojeva, samo očima pratim slova. Odlažem knjigu, prilazim k prozoru i gledam u vrt. Ima ptica na

nekim granama, ali o vjetru nema ni govora. Jesam li zaljubljen u gospođicu Saeki kad joj je bilo petnaest godina? Ili u stvarnu gospođicu Saeki gore na katu, od pedeset i nešto godina? Ni sam više ne znam. Granična crta između njih dvije počela se kolebati, blijedjeti, ne mogu je razabrati. I to me zbunjuje. Zatvaram oči i pokušavam u sebi naći neko središte za koje bih se uhvatio. Ali znate, ona ima pravo. Svaki dan, svaki put kad vidim njezino lice, kad vidim nju, to je nadasve dragocjeno.

Poglavlje 28 Za čovjeka njegovih godina pukovnik Sanders je bio lagan na nogama i tako brz da je sličio na veterana u brzom hodanju. I činilo se da zna svaku rupu i pukotinu u gradu. Išao je prečacima uz mračne, uske stube, skretao lijevo i desno provlačeći se kroz tijesne prolaze između kuća. Preskočio je neki jarak, kratkom zapovijedi ušutkao psa iza živice. Poput nemirna duha koji traži počinak, njegova sitna figura u bijelom odijelu jurila je pokrajnjim gradskim ulicama. Hoshino je jedva mogao održavati korak. Uskoro je ostao bez daha, oznojio se ispod

pazuha. Pukovnik Sanders nijednom se nije osvrnuo da vidi prati li ga. - Hej, jesmo li uskoro tamo? najzad je Hoshino nestrpljivo viknuo. - O čemu vi to govorite, mladi čovječe? Ja ovo ne bih nazvao ni šetnjom - odgovori pukovnik Sanders, ne osvrćući se i dalje. - Da, ali ja sam mušterija, sjećate li se? Što će se dogoditi s mojim spolnim nagonom ako sav izdušim? - Kakva sramota! I vi sebe nazivate muškarcem? Ako će mala šetnja ubiti vašu volju, možda ste bez nje bili od početka. - Nebesa - promrmlja Hoshino. Pukovnik Sanders udari još jednom pokrajnom ulicom, presiječe glavnu

cestu ne pazeći na prometna svjetla i nastavi koračati. Prijeđe most i primaknu se nekom svetištu. Prilično veliko svetište, po izgledu, ali bilo je kasno i nikoga nije bilo u blizini. Pukovnik Sanders pokaza klupu ispred svetišnoga ureda i dade mu znak da sjedne. Živina svjetiljka bila je kraj klupe i sve je bilo jasno kao po danu. Hoshino učini kako mu je rečeno, a pukovnik Sanders sjede pokraj njega. - Ne ćete me natjerati da to ovdje učinim, zar ne? - upita Hoshino zabrinuto. - Ne budite maloumni - reče pukovnik Sanders. - Nismo mi kao oni srndaći što se vrzmaju oko slavnih svetišta i samo naskaču. Nemam namjeru

da vas na to natjeram u svetištu. Uostalom, što vi mislite tko sam ja? Zatim izvadi srebreni mobitel iz džepa i utipka troznamenkast broj. - Da, to sam ja - reče kad mu je druga osoba odgovorila. - Uobičajeno mjesto. Svetište. Imam sa sobom ovdje mlada čovjeka po imenu Hoshino. Tako je... isto kao i obično. Da, razumijem. Samo dođi ovamo što prije možeš. - On isključi telefon i gurnu ga natrag u džep bijeloga odijela. - Uvijek zovete djevojke iz ovog svetišta? - upita Hoshino. - S tim nešto nije u redu? - Ne, stvarno ne. Samo sam pomislio da bi moglo bid neko bolje mjesto. Neko... normalnije mjesto? Neki

kafić, ili možda da čekam u nekoj hotelskoj sobi? - Svetište je tiho. I zrak je svjež i čist - Istina, ali čekati djevojku na klupi ispred svetišnoga ureda... teško se opustiti. Osjećam se kao da ću pasti pod urocima onih lisičjih duhova ili tako nešto. - O čemu vi to govorite? Ne rugate se valjda sa Shikokuom, ha? Takamatsu je pravi grad, glavni grad okruga, zapravo. Nije neka selendra. Nema ovdje nikakvih lisica. - U redu, u redu, samo se šalim... Ali vi se bavite uslužnom djelatnosti, pa sam tek pomislio kako biste se morali više pobrinuo da stvorite atmosferu,

znate o čemu govorim? Nešto raskošno, da vam podigne raspoloženje. Ne znam, možda me se to uopće ne tiče. - Imate pravo, to se vas ne riče naglasi pukovnik Sanders. - Sada o onom kamenu... - Točno! Kamen... Recite mi o njemu. - Poslije obavljena posla. Onda ćemo govoriti. - Važno je obaviti taj posao, ha? Pukovnik Sanders ozbiljno kimnu nekoliko puta i potegnu se za kozju bradicu. - To je točno. Formalnost koju morate obaviti. Onda ćemo govoriti o kamenu. Znam da će vam se svidjeti ova djevojka. Ona je naša prvakinja. Rakošne grudi, koža kao svila. Lijep,

savijen pâs, vrela i vlažna gdje vam se to sviđa, prava seks-mašina. Da se poslužim automobilskom metaforom, ona je u krevetu pogon na četiri kotača, turbo želja, nagaz na gas, s podignutim mjenjačem u rukama, vi na okuci, ona zanosno mijenja brzine, jurite trakom za prestizanje, i bang! Eto vas - Hoshino je umro i uzašao na nebo. - Vi ste baš neka mustra, znate? reče Hoshino diveći se. - Kao što rekoh, nisam u ovom poslu zbog zdravlja. Petnaest minuta poslije stigla je djevojka, i pukovnik Sanders je imao pravo - bila je sjajna. Uska minisuknja, crne visoke potpetice, mala crno

lakirana torbica o ramenu. Mogla je lako biti manekenka. Bujne grudi, također, kiptjele su iz duboka izreza. - Može li poslužiti? - upita pukovnik Sanders. Hoshino je bio odveć zapanjen da bi odgovorio, pa samo kimnu. - Istinska seks-mašina, Hoshino. Lopta je vaša - reče pukovnik Sanders i prvi put se nasmiješi. Uštipnu Hoshina za dupe. Djevojka odvede Hoshina u obližnji hotel za ljubavnike, napuni kadu, brzo svuče odjeću i zatim razodjenu njega. Pomno ga je svega oprala, zatim počela lizati, klizeći u potpuno umjetnički čin felacija, radeći mu stvari koje nikada nije vidio niti o

njima čuo u životu. Nije mogao razmišljati ni o čemu drugome nego o svršavanju, i onda je svršio. - Čovječe božji, to je bilo fantastično. Nikada se nisam tako osjećao - reče Hoshino mlitavo uranjajući natraške u kadu. - To je samo početak - reče djevojka. - čekaj da vidiš što slijedi. - Da, ali ovo je bilo dobro, čovječe. - Koliko dobro? - Kao da više nema prošlosti ni budućnosti. - Čista sadašnjost je neuhvatljiv zajam prošlosti što proždire budućnost. Uistinu, svaki osjećaj je već sjećanje. Hoshino podiže pogled, napola

otvori usta i zagleda se u njezino lice. Što je to? - Henri Bergson - odgovori ona, ližući sjeme s vrha njegova penisa. Mame mo memelay. - Pardon? - Materija i sjećanje. Jesi li to ikada čitao? - Ne bih rekao - odgovori Hoshino nakon kratka razmišljanja. Osim posebnih priručnika za vozače koje je morao proučavati - i knjiga o povijesti Shikokua koje je netom prelistavao u knjižnici - nije se mogao sjetiti da je išta čitao osim manga stripova. - Ti si to čitala? Djevojka kimnu. - Morala sam. Završavam filozofiju na fakultetu, i

čekaju nas ispiti. - Nemoj mi reći - reče Hoshino. Ovo ti je dakle honorarni posao? - Da lakše platim školarinu. Povela ga je do kreveta, milovala vršcima prstiju i jezikom po cijelom tijelu, dok nije postigao drugu erekciju. Snažno mu se dignuo, kao toranj u Pisi u doba karnevala. - Vidiš, već si spreman za novi pohod - primijeti djevojka, polako ulazeći u drugi krug svojih kretnja. Imaš li posebnih zahtjeva? Nešto što bi htio da ti radim? Gospodin Sanders je od mene zatražio da ti pružim sve što poželiš. - Ne mogu se sjetiti ničega posebnog, ali možeš li citirati još malo

one filozofske građe? Ne znam zašto, ali to bi me moglo zadržati da ne svršim tako naglo. Inače ću prilično brzo biti gotov. - Da vidimo... Ovo je prilično staro, ali kako bi bilo malo Hegela? - Svejedno. - Preporučujem Hegela. On je malo zastario, ali sigurno je stara dobra stvar. - Meni to dobro zvuči. - U isto vrijeme kad sam "ja " sadržaj odnosa, "ja "sam također ono što čini taj odnos. - Hmm... - Hegel je vjerovao da osoba nije tek svjesna sebe i objekta kao zasebnih entiteta, nego da je kroz projekciju sebe putem medijacije objekta voljno

sposobna postići dublje razumijevanje sebstva. A sve to tvori samosvijest. - Pojma nemam o tome što do vraga govoriš. - No, razmišljaj o onome što ti upravo činim. Za sebe ja sam sebstvo, a ti si objekt. Za tebe, naravno, sve je obratno - ti si sebi sebstvo a ja sam objekt. I zamjenjivanjem sebstva i objekta, možemo projicirati drugo na drugo i zadobiti samosvijest. Voljno. - Još uvijek ne razumijem, ali osjećaj je zbilja dobar. - U tome je cijela ideja - reče djevojka. Poslije toga rekao je djevojci do viđenja i vratio se u svetište gdje je

pukovnik Sanders sjedio na klupi upravo kako ga je ostavio. - Vi ste cijelo vrijeme ovdje čekali? - upita Hoshino. Pukovnik Sanders odmahnu ljutito glavom. - Nemojte biti kreten. Zar doista izgledam kao da imam toliko vremena na raspolaganju? Dok ste vi plovili u nebesa, ja sam ponovno radio u pokrajnjim uličicama. Nazvala me je kad ste završili, pa sam dojurio. Onda, kakva je bila naša mala seks-mašina? Prilično dobra, kladio bih se. - Bila je sjajna. Ne žalim se. Tri puta sam svršio. Voljno govoreći. Mora da sam izgubio dva kila. - Drago mi je to čuti. Sada, glede onoga kamena...

- Točno, zbog toga sam došao ovamo. - U stvari, taj kamen je u šumarku ovoga svetišta. - Govorimo li o ulaznom kamenu? - Tako je. To je ulazni kamen. - Jeste li sigurni da to samo ne izmišljate? Pukovnik Sanders osovi glavu. - O čemu govorite, tikvane jedan? Jesam li vam ikada lagao? Zar ja samo izmišljam stvari? Rekao sam vam da ću vam nabaviti mladu podatnu seks-mašinu, i održao sam svoj dio pogodbe. Po osnovnoj cijeni također, samo dvanaest tisuća jena, i bili ste dovoljno zahrđali da opalite tri puta, ništa manje. Sve to i još u mene sumnjate?

- Nemojte se pjeniti! Ja vam vjerujem, naravno. Riječ je o tome da postanem mrvicu sumnjičav kad stvari teku malo previše glatko, to je sve. Hoću reći, razmislite o tome - mirno hodam, i zovne me neki tip u smiješnoj opremi, kaže mi da zna gdje se nalazi kamen, onda pođem s njim i svršim s tom curom što obara s nogu. - Tri puta, hoćete reći. - Svejedno. Svršim dakle tri puta, i onda mi kažete da je kamen koji tražim upravo tu? To bi svakoga zbunilo. - Vi još ne razumijete, je li tako? Ovdje govorimo o otkrivenju - reče pukovnik Sanders pucnuvši jezikom. Otkrivenje preskače granice svakidašnjega. Život bez otkrivenja nije

uopće život. Vi se morate preseliti iz razuma koji promatra u razum koji djeluje. To je ono što je kritično. Imate li imalo pojma o čemu govorim, vi pozlaćena grdosijo od glupana? - Projekcija i razmjena između sebstva i objekta...? - stidljivo poče Hoshino. - Dobro. Drago mi je što barem toliko znate. U tome je stvar. Pođite za mnom, i možete iskazati štovanje svojem dragocjenom kamenu. Poseban aranžman u paketu, samo za vas.

Poglavlje 29 Nazivam Sakuru s javnog telefona u knjižnici. Nisam bio s njom u dodiru od one noći u njezinu stanu - samo kratka poruka i to je bilo sve. Pomalo mi je neugodno zbog načina kako sam se oprostio. Kad sam napustio njezin stan otišao sam ravno u knjižnicu, a Oshima me je odvezao u kolibu na nekoliko dana, daleko izvan dosega svakog telefona. Zatim sam došao stanovati i raditi u knjižnici, susrećući živi duh gospođice Saeki - ili nešto slično tomu svaku noć. I zaljubio sam se preko ušiju u tu petnaestogodišnju djevojku. Dogodila se sva sila stvari, jedno za

drugim, koje bi svakog zaokupile preko glave. Što ne znači da je to neka isprika. Već je devet sati uvečer kad zovem, a ona odgovara nakon šest zvonjava. - Gdje si cijelo ovo vrijeme, zaboga? - pita Sakura oporim glasom. - Još sam u Takamatsuu. Ne kaže ništa neko vrijeme. U pozadini čujem glazbeni program na TVu. - Nekako sam preživio - dodajem. Tišina, zatim uzdah mirenja sa situacijom. - Što ti je trebalo da onako nestaneš? Brinula sam se za tebe, pa sam onaj dan došla malo ranije kući. Čak sam ti nešto kupila.

- Znam da je bilo pogrješno. Doista znam. Ali morao sam otići. U glavi mi je vladala zbrka i morao sam se maknuti da razmislim o stvarima, da pokušam opet stati na noge. A biti s tobom - ne znam ne mogu to izraziti riječima. - Previše pobuda? - Da. Nikad nisam bio tako blizu neke djevojke. - Šališ se? - Znaš, miris djevojke. Svakakve stvari... - Prilično je gadno biti mlad, ha? - Slažem se - kažem. - Onda, kako ti je na poslu? - Prava ludnica. Ali željela sam raditi i uštedjeti malo novca, pa se ne bih smjela tužiti.

Zastanem, zatim joj kažem kako me traži policija. Ona šuti neko vrijeme, zatim oprezno kaže: - Cijela ona priča s krvi? Odlučujem da joj ne kažem istinu. Ne, nije to. Nema ništa s krvi. Traže me zato što sam bjegunac. Žele me uloviti i otpremiti natrag u Tokio, to je sve. Tako bi policajci mogli doći do tebe. Onaj dan, prije nego što sam ostao kod tebe preko noći, zvao sam te mobitelom, tako su pregledali telefononske pozive i našli da sam ovdje u Takamatsuu. - Ne brini se - kaže ona. - Ovo je unaprijed plaćen telefon, tako nema načina da dođu do vlasnika. - To je olakšanje - kažem. - Nisam ti htio stvarati nevolje više nego što sam

ih već stvorio. - Tako si sladak da ćeš me natjerati na plač, znaš? - Ne, stvarno se tako osjećam. - Znam - kaže kao da radije ne bi to priznala. - Onda, gdje je naš mali bjegunac stanovao ovih dana? - Netko koga poznajem dopustio mi je da ostanem. - Otkada ti poznaješ nekoga ovdje? Kako bih uopće mogao sažeti sve što mi se dogodilo posljednjih nekoliko dana? - To je duga priča - kažem. - S tobom su uvijek duge priče. - Ne znam zašto, ali uvijek tako ispadne. - Nekakva tvoja sklonost? - Valjda - odgovorim. - Reći ću ti

sve o tome jednog dana kad budem imao vremena. To ne znači da išta skrivam. Jednostavno ne mogu to dobro objasniti preko telefona. - To je u redu. Samo se nadam da nisi upao gdje ne bi smio biti. - Ne, ništa slično tomu. Sve je u redu, ne brini se. Ona opet uzdahne. - Mogu razumjeti želju da budeš sam za se, samo se nemoj upetljati ni u što nezakonito, u redu? To nije vrijedno toga. Ne želim te vidjeti kako umireš nekom bijednom smrću prije dvadesete kao Billy the Kid. - Billy the Kid nije umro prije dvadesete - ispravljam je. - Ubio je dvadeset jednog čovjeka i umro kad mu je bila dvadeset prva.

- Ako ti tako kažeš... Bilo kako bilo, ima li nešto što si htio? - Samo sam ti htio zahvaliti. Osjećam se jadno što sam onako odšao pošto si bila tako ljubazna. - Hvala, ali zašto to jednostavno ne zaboraviš, ha? - Htio sam također čud tvoj glas kažem. - Sretna sam što to čujem, ali kakva je korist od toga? - Ne znam kako bih to točno rekao... Ovo može čudno zvučan, ali ti živiš u stvarnom svijetu, dišeš stvaran zrak, govoriš stvarne riječi. Kad s tobom govorim, osjećam da sam spojen sa stvarnosti, za neko vrijeme. A to mi je zbilja važno.

- Ljudi s kojima si sada nisu stvarni? - Nisam siguran - velim joj. - Dakle, kažeš da se nalaziš na nekom nestvarnom mjestu, s ljudima koji su odsječeni od stvarnosti? Razmišljam o tome neko vrijeme. Moglo bi se tako reći. - Kafka - kaže Sakura. - Znam da je to tvoj život i ne bih smjela gurati nos, ali mislim da ti je bolje otići odatle. Ne znam na kakvu se mjestu nalaziš, ali nekako osjećam da je to mudar potez. Nazovi to slutnjom. Zašto ne dođeš k meni? Možeš ostati koliko želiš. - Zašto si tako ljubazna sa mnom? - Što si ti, glupan? - Što hoćeš reći?

- Zato što mi se sviđaš, zar to ne možeš shvatiti? Ja sam u osnovi znatiželjan tip, ali to ne bih učinila za bilo koga. Sve sam to učinila za tebe zato što mi se sviđaš, u redu? Ne znam kako bih to rekla, osjećam te kao mlađeg brata. Držim telefon i ništa ne kažem. Na trenutak potpuno sam zbunjen, čak mi se zavrti u glavi. Nitko mi nikada nije ništa slično rekao. Nikada. - Jesi li još tu? - upita Sakura. - Da - uspijevam reći. - No, onda reci nešto. Uspravim se i duboko udahnem. Sakura, želio bih da to mogu učiniti. Zbilja bih želio. Ali ne mogu ovaj čas. Kao što sam ti rekao, ne mogu otići

odavde. Zaljubljen sam. - U neku zamršenu, nestvarnu osobu? - Moglo bi se tako reći. Čujem kako opet uzdiše - jedan od onih dubokih, teških uzdaha. - Znaš, kad se dečki tvoje dobi zaljube skloni su biti malo zaneseni, pa ako osoba u koju si zaljubljen nije povezana sa stvarnosti, to je ozbiljan problem. Slijediš me? - Da, jasno mi je. - Kafka? - Molim? - Ako se što dogodi, zovi me, u redu? Nemoj oklijevati, nimalo. - Hvala ti. Odlažem slušalicu, vraćam se u

svoju sobu, stavljam singl "Kafka na žalu" na postolje i spuštam iglu. I još jednom, htio to ili ne, nešto me prenosi na ono mjesto. U ono vrijeme. Osjećam neku prisutnost i otvaram oči. Potpuna je tama. Fluorescentni brojevi na budilici kraj mog uzglavlja pokazuju da su prošla tri. Mora biti da sam zaspao. Na slabašnom svjetlu kandelabra u vrtu vidim je kako tu sjedi. Za stolom je kao uvijek, zuri u sliku na zidu. Nepomična, s glavom na rukama. I ja ležim u krevetu, pokušavajući da ne dišem, oči su mi jedva otvorene, zurim u njezinu siluetu. Kroz prozor čuje se kako lahor s mora šušti u granama svibe. Nakon nekog vremena ipak osjećam

da je nešto drugačije. Nešto u zraku remeti savršen sklad našega malog svijeta. Što je to? Vjetar naglo ojačava, a ja počinjem osjećati da je krv što kola mojim žilama čudno gusta i teška. Grane svibe crtaju ustreptao labirint na prozorskom staklu. Napokon mi sine. To nije silueta one mlade djevojke. Puno sliči na nju, gotovo da se s njom podudara. Ali nije točno jednaka. Kao kopija crteža položena preko prave stvari, neke su pojedinosti pomaknute. Frizura joj je drukčija, na primjer. I nosi drukčiju odjeću. Cijela njezina prisutnost je drukčija. Nesvjesno odmahujem glavom. To nije djevojka koja je ondje sjedila, to je netko drugi. Nešto se događa, nešto veoma važno.

Čvrsto stišćem šake ispod pokrivača, a moje srce ne može više podnositi i počinje snažno lupati, kucati neočekivanim nepravilnim ritmom. Kao da je taj zvuk dao znak, silueta na stolici počinje se micati, polako mijenjajući kut kao kakav golem brod što mijenja pravac. Podiže glavu s ruku i okreće se u mojem smjeru. Trgnem se kad shvatim da je to gospođica Saeki. Gutam pljuvačku i ne mogu izdahnuti. To je gospođica Saeki iz sadašnjosti. Stvarna gospođica Saeki. Gleda me neko vrijeme, tiho se usredotočuje kao kada promatra neku sliku, a mene pogodi misao - vremenska osovina. Negdje, nije mi poznato gdje, nešto se čudno događa s vremenom. Stvarnost i snovi

posvema su pomiješani, kao morska i riječna voda kad teku zajedno. Mučim se da nađem značenje iza svega toga, ali ništa nema nikakva smisla. Napokon ona ustaje i polako kreće prema meni, držeći se uspravno kao uvijek. Bosa je, i podne daske jedva čujno škripe dok hoda. Tiho sjeda na rub kreveta i ostaje mirna neko vrijeme. Njezino tijelo pouzdano ima gustoću i težinu. Ima na sebi bijelu svilenu bluzu i mornarski modru suknju koja joj seže do koljena. Pruža ruku i dodiruje mi glavu, prsti joj prodiru kroz moju kratku kosu. Njezina ruka je stvarna, dodiruje me stvarnim prstima. Opet ustaje, i na slabašnom svjetlu što dopire izvana počinje se svlačiti - kao da je to

najprirodnija stvar. Ne žuri joj se, ali ni ne oklijeva. Vještim prirodnim kretnjama raskopčava bluzu, oslobađa se suknje i iskoračuje iz gaćica. Komad po komad njezine odjeće pada na pod, meka tkanina jedva stvara zvuk. Ona spava, shvaćam. Njezine oči su otvorene, ali to je kao da u snu hoda. Kad je ostala gola, uvlači se u moj uski krevet i ovija oko mene blijede ruke. Njezin topao dah grije mi vrat, stidne dlake guraju se uz moje bedro. Sigurno misli da sam njezin davni dečko, i da ona čini ono što su nekada činili ovdje u ovoj istoj sobi. Čvrsto usnula, sanjajući, prolazi kroz one davne kretnje. Zaključujem kako je bolje da je

probudim. Čini veliku pogrješku, i to joj moram reći. Ovo nije san, ovo je stvaran život. Ali sve se događa tako brzo, a nemam snage da se oduprem. Izbačen potpuno iz ravnoteže, osjećam se kao da sam usisan u vremensku anomaliju. I jesi usisan u vremensku anomaliju. I prije nego primijetiš, njezin se san omotao oko tvoga razuma. Nježno, toplo, kao plodna voda. Gospođica Saeki će ti svući potkošulju i bokserice. Ljubit će te po vratu dugo, dugo, zatim će segnuti dolje i uhvatiti te za penis koji je već tvrd kao porculan. Nježno ovija prste oko tvojih testisa, i bez riječi vodi tvoje

prste do svojih stidnih dlaka. Njezina je vagina topla i vlažna. Ljubi te po prsima, siše ti bradavice. Tvoji prsti polako ulaze u nju. Gdje ovdje počinje tvoja odgovornost? Brišući oblačak iz vida, boriš se da otkriješ gdje se stvarno nalaziš. Pokušavaš naći pravac struje, boreći se da se održiš na vremenskoj osovini. Ali ne možeš odrediti graničnu crtu između sna i stvarnosti. Čak ni razdjelnicu između onoga što je stvarno i što je moguće. Samo si svjestan toga da se nalaziš u delikatnoj situaciji. Delikatnoj - i pogibeljnoj. Nešto te vuče dalje, dio toga, a nemoćan si utvrditi načela

proročanstva ili logike. Kao kad se rijeka izlije i poplavi čitav grad, svi cestovni znakovi su potonuli ispod valova. I možeš vidjeti samo anonimne krovove potonulih kuća. Ležiš nauznak, a gospođica Saeki uzjahuje na tebe. Uvodi tvoj okamenjeni pimpek u sebe. Ti si bespomoćan, ona zapovijeda. Sagiba se i uvija u pasu kao da tijelom ocrtava neku sliku. Njezina ravna kosa pada ti na ramena i bešumno se trese, kao vrbovo granje. Malopomalo propadaš u toplo blato. Cijeli svijet postaje topao, vlažan, nerazgovijetan, od svega postoji samo tvoj ukočen, blistav pimpek. Sklapaš

oči i počinju tvoji vlastiti snovi. Teško je reći koliko vremena prolazi. Plima nadolazi, mjesec se diže. I uskoro svršavaš. Ničim to ne možeš zaustaviti. Svršavaš uzastopno u njoj. Tople se stijenke u njoj stežu, skupljaju tvoje sjeme. Sve to vrijeme ona i dalje spava širom otvorenih očiju. Ona je u različitu svijetu, i tamo odlazi tvoje sjeme - progutalo ga je neko drugo mjesto. Prolazi dugo vrijeme. Ne mogu se pomaknuti. Svaki moj dio je paraliziran. Paraliziran, ili možda samo ne osjećam da se pokušavam pomaknuti. Ona sjahuje i liježe kraj mene. Malo poslije ustaje, navlači gaćice, oblači suknju i zakopčava bluzu. Opet nježno pruža ruku

i mrsi mi kosu. Sve se to događa bez ijedne razmijenjene riječi. Ništa nije rekla otkad je ušla u sobu. Jedini zvuk je škripanje podnih dasaka, a vani vjetar neprestano puše. Soba izdiše, prozorsko staklo podrhtava. To je zbor iza mene. I dalje usnula, ona korača preko sobe i odlazi. Vrata su tek odškrinuta ali ona klizne van kao spretna, snena riba. Vrata se tiho zatvaraju. Gledam iz kreveta kako izlazi, i dalje nemoćan da se pomaknem. Ne mogu ni prsta podignuti. Usne su mi tvrdo zapečaćene. Riječi spavaju u kutu vremena. Nemoćan sam pomaknuti ijedan mišić, ležim tu upinjući se da čujem. Zamišljam kako ću uhvatiti buku njezina

Golfa na parkiralištu. Vjetar nanosi oblake, zatim ih rastjeruje. Podrhtavaju grane svibe i bezbrojni noževi sijevaju u tami. Prozor je prozor moga srca, vrata su vrata moje duše. Ležim tu budan do zore, zureći u opustjelu stolicu.

Poglavlje 30 Njih dvojica se provukoše preko niske živice u šumarak. Pukovnik Sanders izvuče džepnu lampu i osvijetli usku stazu. Šumarak nije bio jako dubok, ali golema stabla bila su prastara, njihove isprepletene krošnje mračno su se nadvijale odozgo. Jak miris trave dopirao je s tla odozdo. Pukovnik Sanders je išao naprijed, ovaj put održavajući lagan korak. Posvjetljujući lampom da provjeri gdje staje, oprezno je stupao korak po korak. Hoshino ga je u stopu slijedio. Hej, ujo, ovo je nekakva smjelost ili tako nešto? - reče on pukovnikovim

bijelim leđima. - Gle, duh! - Zašto za promjenu ne umuknete reče pukovnik Sanders ne okrećući se. - U redu, u redu. - Hoshino se iznenada upita što je s Nakatom. Vjerojatno još duboko spava. Kao da je izraz duboko spava izmišljen upravo da njega opiše - čim jednom usne, s njim je gotovo. Ali kakve snove sniva tijekom takva rekordnog spavanja? Hoshino to nije mogao zamisliti. - Jesmo li stigli? - Skoro - odgovori pukovnik Sanders. - Recite mi nešto - poče Hoshino. - Što? -Jeste li vi stvarno pukovnik Sanders? Pukovnik Sanders pročisti grlo. -

Zapravo nisam. Samo privremeno poprimam njegov izgled. - To sam i mislio - reče Hoshino. Onda što ste stvarno? - Nemam imena. - Kako se snalazite bez imena? - Nema problema. Izvorno nemam ni imena ni oblika. - Vi ste dakle nekakav prdac. - Mogli biste tako reći. Budući da nemam oblika, mogu postati što god hoćete. - Uh... - Ovaj put sam odlučio poprimiti poznat oblik, oblik slavne kapitalističke ikone. Zabavljao sam se mišlju o Mikiju Mausu, ali Disneyeva zaklada je sitničava oko prava na svoje likove.

- Mislim da ionako ne bih volio da mi Miki Maus podvodi ženske. - Vidim na što ciljate. - I odjeća pukovnika Sandersa pristaje uz vaš karakter. - Ali ja nemam karaktera. Nemam nikakvih osjećaja. Oblik mogu poprimiti, razgovor mogu voditi, ali nisam ni Bog ni Buddha, prije sam bezosjećajno biće čije se srce tako razlikuje od ljudskoga srca. - Što to...? - Ulomak iz Priča o mjesečini i kiši koje je napisao Ueda Akinari. Sumnjam da ste to čitali. - Tu ste me ulovili. - Ovdje se pojavljujem u ljudskom obliku, ali nisam ni Bog ni Buddha.

Moje srce radi drukčije od ljudskih srdaca zato što nemam osjećaja. To znači to. - Hmm - reče Hoshino. - Nisam siguran da razumijem, ali vi time kažete da niste osoba, ali ni Bog ili Buddha, je li tako? - Ni Bog ni Buddha, samo sam bez osjećaja. Kao takav, ne istražujem niti slijedim čovjekovo dobro i zlo. - Što znači? - Budući da nisam ni Bog ni Buddha, ne trebam prosuđivati jesu li ljudi dobri ili zli. Slično tomu, ne moram djelovati u skladu sa standardima dobra i zla. - Drugim riječima, vi postojite onkraj dobra i zla.

- Vi ste odveć ljubazni. Ja nisam onkraj dobra i zla, točnije - oni meni nisu važni. Nemam pojma što je dobro ili što je zlo. Ja sam veoma pragmatično biće. Neutralan objekt, tako reći, i samo se brinem o perfektuiranju dužnosti koja mi je zadana da je obavljam. - Perfektuiranje dužnosti? Što je to? - Zar niste išli u školu? - Jesam, išao sam školu, ali to je bila zanatska škola. Cijelo sam vrijeme provodio divljajući naokolo na motociklima. - Ja sam neka vrsta nadzornika, nadgledam neke stvari da vidim ispunjavaju li svoje prvobitne uloge. Provjeravam suodnos između različitih

svjetova, brinem se da stvari budu u pravom poretku. Tako posljedice slijede uzroke i značenja se ne pobrkaju. Tako prošlost dolazi prije sadašnjosti, budućnost poslije nje. Stvari mogu malo odstupiti od poretka, to je u redu. Ništa nije savršeno. Ipak, ako se knjige računa uglavnom slažu, ja sam zadovoljan. Nisam zapravo sitničava osoba. Tehnički izraz za to je "skraćena senzorna obrada trajne informacije", ali ne želim ulaziti u sve to. Predugo bi trajalo objašnjavanje, a znam da je to izvan vašeg dosega. Zato prijeđimo na stvar. Hoću reći, ja se ne tužim zbog svake sitnice. Naravno, ako se računi na kraju ne slažu, to je problem. Moram imati na umu svoju odgovornost.

- Imam jedno pitanje za vas. Ako ste tako važna osoba, kako to da ste svodnik u pokrajnjoj uličici u Takamatsuu? - Ja nisam osoba, u redu? Koliko vam puta moram to reći? - Svejedno... - Svođenje je samo sredstvo da vas dovedem ovamo. Ima nešto gdje vas trebam da mi pomognete, tako sam mislio da vam za nagradu najprije pružim zabavu. Svojevrsna formalnost kroz koju moramo proći. - Da vam pomognem? - Kao što sam objasnio, ja nemam oblika. Ja sam metafizički, konceptualni objekt. Mogu poprimiti svaki oblik, ali nemam tvari. Da bih obavio stvaran čin,

treba mi pomoći netko tko ima tvar. - A u ovom posebnom času ta tvar sam slučajno ja. - Točno - odgovori pukovnik Sanders. Oprezno su nastavili koračati stazom i došli do manjega svetišta ispod gusta hrasta. Svetište je bilo staro i ruševno, bez ikakvih prinosa ili ukrasa. Pukovnik Sanders ga osvijetli džepnom lampom. - Kamen je tu unutra. Otvorite vrata. - Ni govora! - odgovori Hoshino. Ne možete otvarati svetišta kako vas je volja. Bit ćete prokleti. Nos će vam otpasti. Ili uši, ili tako nešto. - Ne brinite se. Rekao sam da je u redu, samo naprijed i otvorite ih. Nećete

biti prokleti. neće vam otpasti nos i uši. Bože, stvarno znate biti staromodni. - Zašto ih onda vi ne otvorite? Ja se ne želim u to miješati. - Koliko vam puta moram objašnjavati? Već sam vam rekao da nemam tvari. Ja sam apstraktan koncept. Ne mogu ništa učiniti na svoju ruku. Zato sam se izložio nevolji da vas ovamo dovučem. I omogućio vam da tri puta svršite po sniženoj cijeni. - Da, čovječe, bila je fantastična... Ali opljačkati svetište? Nipošto! Djed mi je stalno govorio da se okanim svetišta. U tome je bio zbilja strog. - Zaboravite svoga djeda. Nemojte na me svaljivati čitav svoj okrug Gifu, cijelo seljačko ćudoređe, može?

Nemamo vremena za to. Gunđajući cijelo vrijeme, Hoshino oklijevajući otvori vrata svetišta, a pukovnik Sanders osvijetli unutrašnjost. Unutra je bio stari okrugao kamen, naravno. Upravo kako je rekao Nakata, bio je veličine rižina kolača, gladak bijeli kamen. - To je to? - upita Hoshino. - Tako je - reče pukovnik Sanders. - Iznesite ga. - Čekajte malo. To je krađa. - Nije važno. Nitko neće primijetiti da nedostaje ovakav kamen. I nikoga neće biti briga. - Da, ali ovaj kamen je Božje vlasništvo, zar ne? On će se rasrditi ako ga iznesemo.

Pukovnik Sanders prekriži ruke i pogleda ravno u Hoshina. - Što je Bog? To pitanje svlada Hoshina na trenutak. Pukovnik Sanders pritisnu ga još jače. - Kako Bog izgleda, i što radi? - Nemojte mene pitati. Bog je Bog. On je posvuda, gleda što činimo, prosuđuje je li to dobro ili loše. - Zvuči kao nogometni sudac. - Tako nekako, rekao bih. - Bog dakle nosi kratke hlače, ima zviždaljku u ustima, i pogledava na sat? - Vi znate da ne mislim tako - reče Hoshino. - Jesu li japanski Bog i strani Bog rođaci, ili možda neprijatelji? - Kako bih ja to znao?

- Čujte, Bog postoji samo u ljudskom umu. Oduvijek je bio neka vrsta prilagodljiva koncepta, posebno u Japanu. Pogledajte što se dogodilo poslije rata. Douglas MacArthur je naredio božanskom caru da prestane biti Bog, i on je prestao, održavši govor u kojem je rekao da je obična osoba. Tako poslije 1946. nije više bio Bog. Takvi su japanski bogovi, mogu se primorati i prilagoditi. Neki Amerikanac što pućka jeftinu lulu izda zapovijed i hokus-pokus - Bog više nije Bog. Nešto veoma postmoderno. Ako mislite da ima Boga, on postoji. Ako ne mislite, ne postoji. A ako je Bog takav, ne bih se zbog toga zabrinjavao. - U redu...

- U svakom slučaju, samo iznesite taj kamen. Ja preuzimam svu odgovornost. Možda nisam neki bog ili neki Buddha, ali imam nekih veza. Pobrinut ću se da ne budete prokleti. - Sigurni ste? - Neću pogaziti riječ. Hoshino pruži ruke i pozorno, kao da vadi minu iz zemlje, podiže kamen. Prilično je težak. - Nemamo posla sa sojinim sirom. Kamenje je obično teško. - Ali i za kamen ovo je teško - reče Hoshino. - Što dakle hoćete da s njim učinim? - Ponesite ga sa sobom i stavite ga kraj kreveta. Poslije toga stvari će krenuti svojim tokom.

- Hoćete da ga ponesem u svratište? - Možete uzeti taksi ako je pretežak - odgovori pukovnik Sanders. - Da, ali odnijeti ga tako daleko, je li to u redu? - Čujte, svaki je predmet u struji. Zemlja, vrijeme, koncepti, ljubav, život, vjera, pravda, zlo, svi su u struji i protjecanju. Ne stoje u jednom obliku ili na jednom mjestu zauvijek. Cijeli svemir je poput nekog velikog FedEx-ova paketa. - Hmm. - Ovaj kamen je privremeno ovdje u obliku kamena. Njegovo pomicanje neće ništa promijeniti. - U redu, ali zbog čega je ovaj

kamen tako poseban? Nimalo ne izgleda kao bogzna što. - Sam kamen je beznačajan. Situacija nešto zahtijeva, a u ovoj vremenskoj točki to je slučajno ovaj kamen. To je najbolje formulirao Anton Čehov kad je rekao: "Ako se u priči pojavi pištolj, on na kraju mora opaliti." Znate li što time želi reći? - Ne. Pukovnik Sanders uzdahnu. - Nisam ni mislio da znate, ali morao sam pitati. To pristojnost nalaže. - Velika vam hvala. - Čehov je ciljao na ovo: Nužnost je neovisan koncept. Ona je drukčije strukturirana nego logika, moral ili značenje. Njezina funkcija leži potpuno u

ulozi koju igra. Što ne igra nikakvu ulogu, ne bi smjelo postojati. Što nužnost zahtijeva, to mora postojati. To je ono što nazivate dramaturgijom. Logika, moral ili značenje nemaju s tim nikakve veze. Sve je pitanje suodnosa. Čehov je vrlo dobro razumio dramaturgiju. - Uh, vi ste visoko iznad mene. - Kamen koji nosite je Čehovljev pištolj. On mora opaliti. Tako je u tom smislu važan. Ali u njemu nema ničega posvećenoga ili svetoga. Zato se ne zabrinjavajte zbog prokletstva. Hoshino se namršti. - Ovaj kamen je pištolj? - Samo u metaforičkom smislu. Ne brinite se, neće izletjeti nikakvi metci. Pukovnik Sanders izvuče veliko platno

iz džepa i pruži ga Hoshinu. - Zamotajte ga u ovo. Bolje da ga ljudi ne vide. - Rekao sam vam da je to krađa! - Zar ste gluhi? To nije krađa. Trebamo ga za nešto važno, tako ga samo posuđujemo na kratko vrijeme. - U redu, u redu. Shvaćam. Slijedeći pravila dramaturgije, mi nužno pomičemo tvar. - Točno - reče pukovnik i kimnu. Vidite, vi razumijete o čemu govorim. Noseći kamen u platnu mornarski modre boje, Hoshino se vraćao stazom iz šumarka, dok mu je pukovnik Sanders džepnom lampom osvjetljavao put. Kamen je bio mnogo teži nego se činilo, i Hoshino se morao nekoliko puta zaustaviti da dođe do daha. Brzo su

prešli dobro osvijetljen prostor oko svetišta da ih tko ne vidi, zatim izašli na glavnu ulicu. Pukovnik Sanders je zaustavio taksi i pričekao da se Hoshino ukrca s kamenom. - Onda ga moram metnuti do svoga jastuka, ha?- upita Hoshino. - Točno - reče pukovnik Sanders. To je sve što morate učiniti. Ne pokušavajte ništa drugo. Glavna je stvar da ga samo imate ondje. - Morao bih vam zahvaliti. Zato što ste mi pokazali gdje je kamen. Pukovnik Sanders se naceri. Nema potrebe, samo radim svoj posao. Samo konzumiram svoju funkciju. Ali hej, što kažete za onu djevojku, Hoshino?

- Bila je čudesna. - Drago mi je što to čujem. - Bila je stvarna, je li? Nije neki lisičji duh ili neka apstrakcija ili nešto zapleteno poput toga? - Nikakav duh, nikakva apstrakcija. Samo jedna stvarna, živa seks-mašina. Prava pohota s pogonom na četiri kotača. Nije ju bilo lako naći. Budite i dalje u to sigurni. - Uhuuu! - uzdahnu Hoshino. Kad je Hoshino kraj Nakatina jastuka položio kamen umotan u platno, već je bio minuo jedan sat poslije ponoći. Zaključio je da će smanjiti mogućnosti prokletstva ako ga položi kraj Nakatina umjesto kraj svoga

jastuka. Kao što je mislio, Nakata je i dalje bio kao poslovična klada. Hoshino je odriješio platno da kamen bude vidljiv. Zatim se presvukao u pidžamu, zavukao se u drugi krevet i smjesta usnuo. Imao je kratak san - neki bog u kratkim hlačama, istaknutih dlakavih bedara, trčao je poljem svirajući u frulu. U pet sati ujutro Nakata se probudio i kraj jastuka našao kamen.

Poglavlje 31 Netom poslije jedan nosim kavu u studio na katu. Vrata su otvorena kao uvijek. Gospođica Saeki stoji kraj prozora i zuri van, jedna joj ruka počiva na prozorskom podboju. Izgubljena je u mislima, nije svjesna da joj se prsti druge ruke igraju s dugmadi na bluzi. Ovaj put nema nalivpera ni papira na stolu. Stavljam šalicu kave na stol. Tanak sloj oblaka prekriva nebo, a ptice su vani za razliku tihe. Napokon me primjećuje, vraća se iz misli, odlazi od prozora, sjeda za stol i otpija gutljaj kave. Daje mi znak da

sjednem na istu stolicu kao jučer. Sjednem i promatram je kako s druge strane stola pije kavu. Sjeća li se ičega što se događalo prošle noći? Ne bih znao reći. Izgleda kao da sve zna, a istodobno kao da ništa ne zna. Slike njezina gola tijela dolaze mi na pamet, sjećanja kako sam osjećao pojedine dijelove. Nisam čak ni siguran da je to bilo tijelo žene koja se nalazi preda mnom. U ono vrijeme, međutim, bio sam sto posto siguran. Na njoj je uska žutosmeđa suknja i svijetlozelena bluza svilenasta izgleda. O vratu joj je tanka srebrena ogrlica, veoma elegantna. Poput vješto izrađena predmeta, njezini tanki prsti na stolu lijepo su isprepleteni. - Onda, sviđa li ti

se sada ovaj kraj? - Mislite Takamatsu? - Da. - Ne znam. Nisam ga mnogo vidio, samo neke stvari usput. Ovu knjižnicu, naravno, vježbaonicu, kolodvor, hotel... takva mjesta. - Zar ti nije dosadno? Odmahnem glavom. - Još ne znam. Nisam imao vremena da mi bude dosadno, a gradovi jednako izgledaju. Zašto pitate? Mislite li da je ovo dosadan grad? Ona lagano slegne ramenima. Mislila sam kad sam bila mlada. Umirala sam od želje da odem odavde. Napustiti ovo mjesto i otići nekamo drugdje, gdje bi me čekalo nešto

posebno, gdje bih mogla naći zanimljivije ljude. - Zanimljivije ljude? Gospođica Saeki lagano potresa glavom. - Bila sam mlada - kaže. Većina mladih ljudi tako se osjeća, pretpostavljam. Zar ti ne? - Ne, nikada nisam osjetio da me čeka nešto posebno ako nekamo odem. Samo sam želio biti negdje drugdje, to je sve. Bilo gdje samo ne ondje. - Ondje? - Nogata, okrug Nakano. Gdje sam se rodio i odrastao. Na zvuk toga imena nešto je bljesnulo u njezinim očima. Barem se tako činilo. - Čim si napustio ono mjesto, nije ti

bilo posebno stalo kamo ćeš stići? upita ona. - To je točno - kažem ja. - Nije bilo važno kamo ću stići. Morao sam otići odande ili sam inače znao da ću sasvim propasti. Tako sam otišao. Ona promatra svoje ruke koje počivaju na stolu, u očima joj je veoma odsutan pogled. Zatim vrlo tiho kaže: Kad sam odavde otišla u dvadesetoj, jednako sam se osjećala. Morala sam otići ili inače ne bih preživjela. I bila sam uvjerena da nikada više neću vidjeti ovo mjesto dok sam živa. Nikada nisam pomišljala na povratak, ali dogodile su se neke stvari i evo me tu. Kao da sve počinjem iznova. - Okreće mi leđa i gleda kroz prozor.

Oblaci što zastiru nebo jednake su boje kao prije, a nema ni naznake vjetra. Sve to izgleda mimo kao obojena pozadina u prizoru iz filma. - Nevjerojatne se stvari događaju u životu - kaže. - Hoćete reći da bih se ja mogao vratiti onamo odakle sam krenuo? - Ne znam. Ovisi o tebi, jednom u dalekoj budućnosti. Ali mislim da je veoma važno gdje se čovjek rodi i umre. Ne možeš birati gdje se rađaš, ali možeš gdje ćeš umrijeti - donekle. - Sve to govori tihim glasom, zureći kroz prozor kao da razgovara s nekom zamišljenom osobom vani. Sjetivši se da sam tu, okreće se prema meni. - Čudim se zašto tebi povjeravam te stvari.

- Zato što nisam odavde, i tako smo različitih godina. - Valjda je tako - kaže. Dvadeset, možda trideset sekunda, gubimo se u vlastitim mislima. Uzima šalicu i otpija još jedan gutljaj kave. Odlučujem iznijeti sve otvoreno i to kažem. - Gospođice Saeki, i ja imam nešto što moram vama povjeriti. Ona me gleda i smiješi se. - Vidim da razmjenjujemo tajne. - Ovo moje nije tajna. Tek teorija. - Teorija? - ponovi ona. Povjeravaš mi neku teoriju? - Da. - Zvuči zanimljivo. - To je nastavak onoga o čemu govorimo - kažem. - Hoću reći, jeste li

se vratili u ovaj grad da umrete? Na njezinim usnama se pomalja smiješak poput srebrna mjeseca u zoru. Možda jesam. Ali ne bih rekla da je to važno. Ako dolaziš na neko mjesto da živiš ili umreš, to je otprilike isto kao stvari koje činiš svaki dan. - Nadate li se da ćete umrijeti? - Pitam se... - kaže ona. - Ni sama ne znam. - Moj otac se nadao da će umrijeti. - Tvoj otac je umro? - Ne tako davno - kažem joj. - U stvari, prije kratka vremena. - Zašto je tvoj otac pokušavao umrijeti? Duboko udahnem. - Dugo nisam mogao to dokučiti. Ali sada mislim da

sam shvatio. Kad sam došao ovamo napokon sam razumio. - Zašto? - Moj otac je bio zaljubljen u vas, ali nije vas mogao vratiti. Ili možda od samog početka nije uspio da budete stvarno njegova. On je to znao, i zato je htio umrijeti. I zato je htio da ga ubije njegov sin - vaš sin, također. Ja, drugim riječima. Htio je također da spavam s vama i sa svojom starijom sestrom. To je bilo njegovo proročanstvo, njegova kletva. Sve je to programirao unutar mene. Gospođica Saeki vraća šalicu na tanjurić s tupim, neutralnim zvukom. Gleda ravno u mene, ali zapravo me ne vidi. Zuri u neku prazninu, u neki pust

prostor negdje drugdje. - Poznajem li ja tvoga oca? Odmahujem glavom. - Kao što sam vam rekao, to je samo teorija. Polaže ruke na stol, jednu preko druge. Ostaju blijedi tragovi smiješka, U tvojoj teoriji, dakle, ja sam tvoja majka. - To je točno - kažem. - Živjeli ste s mojim ocem, imali mene, i onda otišli, ostavivši me. Ljeti kad sam upravo navršio četiri godine. - To je dakle tvoja teorija. Kimnem. - Što objašnjava zašto si me jučer pitao imam li djece? Opet kimnem. - Rekla sam ti da na to ne mogu

odgovoriti. Da ne mogu reći ni da ni ne. - Znam. - Tako tvoja teorija ostaje spekulativna. Opet kimnem. - To je točno. - Reci mi onda, kako je umro tvoj otac? - Ubijen je. - Nisi ga ubio ti, zar ne? - Ne, nisam. Imam alibi. - Ali nisi sasvim siguran? Potresem glavom. - Nisam uopće siguran. Opet podiže šalicu i otpija sitan gutljaj, kao da nema okusa. - Zašto je otac na te bacio tu kletvu? - Valjda je htio da preuzmem njegovu želju - kažem.

- Da želiš mene, hoćeš reći. - Tako je - kažem. Gospođica Saeki zuri u šalicu u ruci, zatim opet podigne pogled. - Onda, želiš li me? Ja jasno kimnem. Ona sklopi oči. Gledam njezine spuštene kapke dugo, dugo, i kroz njih mogu vidjeti tamu koju ona vidi. U njoj lebde čudnovati oblici, izranjajući samo da bi iščeznuli. Naposljetku otvara oči. - Hoćeš reći, želiš me u teoriji. - Ne, odijeljeno od teorije. Ja vas želim, i to ide onkraj svake teorije. - Želiš sa mnom imati spolni odnos? Kimnem.

Ona zažmiri kao da joj nešto bliješti u oči. - Jesi li ikada prije imao odnos s nekom djevojkom? Opet kimnem. Prošle noći, s vama, pomislim. Ali ne mogu to glasno izreći. Ona se ničega ne sjeća. S njezinih se usana otrgne nešto blisko uzdahu. - Kafka, znam da si svjestan toga, ali tebi je petnaest godina a meni više od pedeset. - Nije to tako jednostavno. Ovdje ne govorimo o toj vrsti vremena. Ja vas poznajem kad ste imali petnaest godina. I zaljubljen sam u vas u toj dobi. Jako zaljubljen. A kroz nju, zaljubljen sam u vas. Ta mlada djevojka još je u vama, spava u vama. Ali čim vi pođete spavati, ona oživi. To sam vidio.

Još jednom sklapa oči, vjeđe joj lagano podrhtavaju. - Zaljubljen sam u vas, i to je važno. Mislim da to razumijete. Poput čovjeka koji iz velike dubine izranja na morsku površinu, ona duboko udahne. Traga za riječima da ih kaže, ali one leže izvan njezina dosega. - Žao mi je, Kafka, ali kako bi bilo da odeš? Želim biti malo sama - kaže. - I na izlasku zatvori vrata. Kimnem, ustanem, i krenem, ali nešto me vuče natrag. Zaustavim se na vratima, okrenem se i koračam preko sobe do mjesta gdje je ona. Pružim ruku i dotaknem joj kosu. Kroz uvojke moja joj ruka pomiluje maleno uho. Jednostavno ne mogu odoljeti.

Gospođica Saeki podigne pogled, iznenađena, i nakon trenutka oklijevanja položi svoju ruku na moju. - U svakom slučaju, ti i tvoja teorija gađate kamenom cilj koji je veoma daleko. Razumiješ li to? Kimnem. - Znam. Ali metafora može smanjiti udaljenost. - Mi nismo metafore. - Znam - kažem. - Ali metafore pomažu ukloniti ono što razdvaja vas i mene. Vraća joj se slabašan smiješak dok me gleda. - To je najčudniji početak upucavanja koji sam ikada čula. - Mnogo se čudnih stvari događa, ali osjećam da se polako približavam istini.

- Da se stvarno približavaš metaforičkoj istini? Ili da se metaforički približavaš stvarnoj istini? Ili se one međusobno nadomještaju? - Bilo ovako ili onako, mislim da ne mogu podnijeti tugu koju upravo sada ovdje osjećam - kažem joj. - Ja se jednako tako osjećam. - Dakle, vratili ste se u ovaj grad da umrete? Ona potresa glavom. - Da budem iskrena, ja ne pokušavam umrijeti. Samo čekam smrt da dođe. Kao što se sjedi na kolodvorskoj klupi, čekajući vlak. - A znate li kad će vlak stići? Odmiče ruku s moje ruke i vršcima prstiju dodiruje očne kapke. - Kafka, potrošila sam toliko mnogo svoga

života, potrošila sam sebe. U jednom času trebala sam prestati živjeti, ali nisam. Znala sam da je život ostao bez svrhe, ali nisam ga se mogla odreći. Tako sam završila da tek obilježavam vrijeme, trošeći svoj život na poslove bez svrhe. Na kraju sam mučila samu sebe, i to me je tjeralo da mučim druge oko sebe. Zbog toga sam sada kažnjena, zbog toga je na mene pala nekakva kletva. Imala sam nešto odveć potpuno, presavršeno, nekada, i poslije toga mogla sam samo prezirati sebe. To je ta kletva kojoj ne mogu umaknuti. Zato se ne bojim smrti. I da odgovorim na tvoje pitanje: Da, prilično dobro naslućujem kada stiže taj čas. Opet je hvatam za ruku. Njišu se

zdjelice na vagi, i kao da se zbog mrvice težine naginju čas na jednu čas na drugu stranu. Moram razmisliti. Moram odlučiti. Moram učiniti korak naprijed. Gospođice Saeki, hoćete li spavati sa mnom? - pitam. - Hoćeš reći, čak ako sam ti majka u toj tvojoj teoriji? - Kao da je sve oko mene u previranju, i kao da sve ima dvostruko značenje. Ona razmisli o tome. - Ali to ne bi moralo biti istina za mene. Za mene stvari ne bi morale biti tako nijansirane. Prije bi moglo biti kao sve ili ništa. - A vi znate koje je od toga. Ona kimne. - Mogu li vam postaviti jedno

pitanje? - O čemu? - Gdje ste našli ona dva akorda? - Akorda? - Dva akorda prijelaza u "Kafki na žalu"? Ona me pogleda. - Sviđaju ti se? Kimnem. - Našla sam ih u jednoj staroj sobi, veoma daleko. Tada su vrata te sobe bila otvorena - kaže tiho. - Sobe koja je bila veoma, veoma daleko. - Sklapa oči i uranja natrag u uspomene. - Kafka, zatvori vrata kad izađeš - kaže. I upravo to učinim. Pošto zatvorimo knjižnicu preko noći, Oshima me vozi u malo dalji riblji restoran. Kroz velik prozor restorana

možemo vidjeti noćno more, i ja razmišljam o svim stvorenjima što žive ispod vode. - Katkada moraš izaći i pojesti malo pristojne hrane - kaže mi on. Opusti se. Ne bih rekao da policajci drže pod prismotrom ovo mjesto. Obojici nam je trebala promjena okoline. Jedemo veliku porciju salate i dijelimo naručenu paellu. - Volio bih jednog dana otići u Španjolsku - kaže Oshima. - Zašto u Španjolsku? - Da se borim u španjolskom građanskom ratu. - Ali on je davno završio. - Znam to. Lorca je umro, a

Hemingway je preživio - kaže Oshima. Ali još imam pravo otići u Španjolsku i biti sudionikom španjolskoga građanskog rata. - Metaforički? - Točno - kaže on i gleda me poprijeko. - Hemofiličar neodređena spola koji je jedva ikada kročio izvan Shikokua nije baš spreman poći da se stvarno bori u Španjolskoj, rekao bih. Navaljujemo na hrpu paelle, zalijevajući je Perrierom. - Ima li kakva napretka u slučaju moga oca? - upitam. - Ništa vrijedno spomena. Osim kićena spomen-članka na stranicama za umjetnost, nije bilo bogzna što u novinama. Istraga je morala zapeti.

Žalosna je činjenica da broj uhićenja stalno pada ovih dana, upravo kao tržište dionica. Hoću reći, policija ne može ući u trag ni njegovu sinu koji je nestao. - Petnaestogodišnji mladac. - Petnaestogodišnjak s poviješću nasilna ponašanja - dodaje Oshima. Opsjednuti mlad bjegunac. - A što je s onim slučajem kad su stvari padale s neba? Oshima odmahuje glavom. - To su zasada odgodili. Ništa drugo čudnovato nije palo s neba, osim ako ne računaš onu rekordnu grmljavinu koju smo imali prije dva dana. - Stvari su se dakle slegle. - Tako izgleda. Ili se možda nalazimo točno u središtu oluje.

Kimnem, uzmem školjku, izvučem vilicom meso, zatim stavim školjku na pladanj pun praznih ljuštura. - Jesi li još zaljubljen? - upita me Oshima. Kimnem. - A vi? - Jesam li zaljubljen, hoćeš reći? Opet kimnem. - Drugim riječima, usuđuješ se biti osoban i pitao o protudruštvenoj romanci koja uljepšava moj iščašeni, homoseksualni život poremećena spola i identiteta? Kimnem, a on nastavlja u istom tonu. - Imam partnera, da - priznaje. Jede školjku, lice mu postaje ozbiljno. - Nije to neka strasna, olujna ljubav kakvu

nalaziš u nekoj Puccinijevoj operi ili nešto slično. Držimo se međusobno na opreznu razmaku. Ne sastajemo se tako često, ali razumijemo se uzajamno na dubokoj, temeljnoj razini. - Razumijete se uzajamno? - Kad god je Haydn komponirao, uvijek je pazio da se svečano odjene, čak da nosi napudranu vlasulju. Ja ga pogledam s iznenađenjem. Kakve veze ima Haydn s bilo čime? - Nije mogao dobro komponirati ako to ne bi učinio. - Kako to? - Pojma nemam. To se tiče Haydna i njegove vlasulje. Nitko drugi ne bi razumio. Neobjašnjivo, pretpostavljam. Kimnem. - Recite mi, kad ste sami,

pomislite li katkada na partnera i osjetite tugu? - Naravno - kaže on. - To se katkada događa. Kad mjesec pomodri, kad ptice polete na jug, kad... - Zašto naravno? - pitam. - Tko god se zaljubi taj traži dijelove koji mu nedostaju. Zato se svatko tko je zaljubljen rastuži kad pomisli na svoga ljubavnika. To je kao povratak u sobu za koju nas vežu drage uspomene, koju nismo odavno vidjeli. To je sasvim prirodan osjećaj. Nisi ti osoba koja je otkrila taj osjećaj, zato ne pokušavaj da ga patentiraš, u redu? Odiažem vilicu i podižem pogled. Draga, stara daleka soba? - Točno - kaže Oshima. Podiže

ravno uvis vilicu da to naglasi. - Samo metafora, naravno. Te noći gospođica Saeki dolazi u moju sobu poslije devet. Sjedim za stolom i čitam knjigu kad začujem kako se njezin Golf zaustavlja na parkiralištu. Vrata se bučno zalupe. Cipele s gumenim potplatima polako škripe preko parkirališta. I napokon se čuje kucanje na mojim vratima. Otvaram vrata, i tu je ona. Ovaj put je posvema budna. Na sebi ima svilenu bluzu s uskim prugama, tanke modre traperice, bijele mokasinke. Nikada je prije nisam vidio u hlačama. - Odavno nisam vidjela ovu sobu kaže ona. Stoji kraj zida i gleda u sliku. Ni ovu sliku.

- Je li to mjesto na slici ovdje negdje u blizini? - upitam. - Sviđa li ti se? Kimnem. - Tko ju je naslikao? - Mlad umjetnik koji je toga ljeta boravio kod Komura - kaže ona. - Nije bio jako slavan, barem ne u to vrijeme. Zaboravila sam mu ime. Ali bio je vrlo prijazna osoba, i mislim da je ovo dobro naslikao. Ima tu nešto, ne znam, nešto moćno. Sjedila sam kraj njega cijelo vrijeme i promatrala ga kako radi. Davala sam mu svakovrsne polušaljive savjete dok je slikao. Dobro smo se slagali. Bilo je to jednog ljeta prije mnogo vremena. Bilo mi je tada dvanaest godina. I dječaku na slici bilo je dvanaest.

- Izgleda kao ovo more u blizini. - Idemo se prošetati - kaže ona. Odvest ću te onamo. Hodam s njom do žala. Presijecamo borovu šumu i silazimo na pješčanu plažu. Oblaci se razilaze i polumjesec obasjava valove. Sitni valovi jedva stižu do plaže, jedva se lome. Ona sjedne na jedno mjesto na pijesku, ja sjednem kraj nje. Pijesak je još malo topao. Kao da provjerava kut, pokazuje neku točku na rubu žala. - Bilo je to točno ondje - kaže. - Odavde je slikao onu točku. Stavio je ležaljku ondje, rekao dječaku da u njoj pozira, namjestio stalak točno ovdje. Dobro se sjećam toga. Primjećuješ li kako je

položaj otoka isti kao na slici? Gledam kamo mi pokazuje, i doista je isti položaj. Ali bez obzira na to koliko dugo zurim, to meni ne izgleda kao mjesto na slici. To joj kažem. - Potpuno se promijenilo odgovara gospođica Saeki. - Uostalom, bilo je to prije četrdeset godina. Stvari se mijenjaju. Mnoge su stvari djelovale na obalnu crtu - valovi, vjetar, tajfuni. Spiraju pijesak, opet ga nanose još više. Ali to je sigurno ono mjesto. Vrlo dobro se sjećam što se ondje dogodilo. Toga sam ljeta imala i prvu menstruaciju. Sjedimo ondje i promatramo okolinu. Oblaci se pomiču i mjesečina šara more. Vjetar puše kroz borovu šumu, zvuči kao gomila ljudi što metu do

u isto vrijeme. Uzimam u pregršt malo pijeska i puštam ga da polako sipi između prstiju. Pada na plažu i poput izgubljena vremena postaje dijelom onoga što je već tu. To neumorno ponavljam. - O čemu razmišljaš? - pita me gospođica Saeki. - O odlasku u Španjolsku odgovaram. - Što ćeš ondje raditi? - Jesti slasnu paellu. - To je sve? - I boriti se u španjolskom građanskom ratu. - To je završilo prije šezdeset godina. - Znam - kažem joj. - Lorca je

umro, a Hemingway je preživio. - Ali ti želiš biti dio toga? Kimnem, - Da. Dizati mostove u zrak i slično. - I zaljubiti se u Ingrid Bergman. - Ali u stvarnosti ja sam ovdje, u Takamatsuu. I zaljubljen sam u vas. - Prava nesreća. Zagrlim je oko ramena. Ti je zagrliš oko ramena. Ona se nasloni na tebe. I prolazi mnogo vremena. - Jesi li znao da sam tu istu stvar učinila prije mnogo vremena? Točno na istom ovom mjestu? - Znam - kažeš joj. - Kako to znaš? - pita gospođica Saeki i gleda te u oči.

- Bio sam ondje. - Dizao u zrak mostove? - Da, bio sam ondje, dizao u zrak mostove. - Metaforički? - Naravno. Držiš je u zagrljaju, privlačiš je k sebi, ljubiš je. Možeš osjetiti kako njezino tijelo napušta snaga. - Svi mi sanjamo, je li tako? - kaže ona. Svi mi sanjamo. - Zašto si morao umrijeti? - Nisam mogao ništa učiniti odgovaraš. Skupa idete duž plaže natrag u knjižnicu. Gasite svjetlo u tvojoj sobi, navlačite zastore i bez riječi liježete u

krevet i vodite ljubav. Prilično slično vođenje ljubavi kao prethodne noći. Ali s dvije razlike. Poslije seksa ona počne plakati. To je jedno. Zarije lice u jastuk i tiho plače. Ti ne znaš što bi učinio. Nježno spuštaš ruku na njezina gola leđa. Znaš da bi morao nešto reći, ali nemaš pojma što. Sve su riječi umrle u šupljini vremena, gomilajući se bešumno na mračnom dnu vulkanskoga jezera. I ovaj put dok ona odlazi možeš čuti motor njezina auta. To je drugo. Ona pali motor, gasi ga na neko vrijeme, kao da o nečemu razmišlja, zatim opet okreće ključ i odlazi s parkirališta. Ono prazno, tiho međurazdoblje ostavlja te tužna, tako strašno tužna. Poput magle s mora, ta praznina nalazi put u tvoje srce

i ostaje u njemu dugo, dugo vremena. Napokon je dio tebe. Ona ostavlja za sobom vlažan jastuk, mokar od suza. Dodiruješ tu toplinu rukom i gledaš kako se nebo polagano rasvjetljuje. U daljini grače čavka. Zemlja se polako i dalje vrti. Ali onkraj svih tih pojedinosti stvarnoga svijeta ima snova. I svatko živi u njima.

Poglavlje 32 Kad se Nakata probudio u pet izjutra, vidio je velik kamen kraj svoga jastuka. Hoshino je još tvrdo spavao na futonu do njegova - usta su mu bila poluotvorena, svaka vlas stršila na svoju stranu, kapa Chunichi Dragons hitnuta kraj njega. Njegovo usnulo lice imalo je odlučan izraz koji je govorio da ga se ne budi bez obzira na sve. Nakata se nije naročito iznenadio našavši tu kamen. Njegov um se smjesta prilagodio novoj stvarnosti, prihvatio ju je, nije se pitao kako se dogodilo da je tu. Istraživanje uzroka i posljedica nikada nije bilo njegova jača strana.

Sjeo je ukočeno kraj kreveta, uredno podvio noge i proveo nešto vremena nasamo s kamenom, zureći pozorno u nj. Napokon je pružio ruku i dodirnuo ga, kao da miluje veliku, usnulu mačku. Isprva oprezno, tek vršcima prstiju, a kad mu se učinilo da nema opasnosti, pomno je prešao cijelim dlanom po čitavoj površini. Dok ga je gladio stalno je razmišljao - ili je barem imao zadubljen izgled nekoga tko razmišlja. Kao da čita zemljovid, rukom je prešao po svakom dijelu kamena, pamteći svaku izbočinu i pukotinu, upoznavajući opipom njegovu tvrdoću. Zatim je naglo podignuo ruku i protrljao kratku kosu, tražeći možda suodnos između kamena i svoje glave.

Napokon se oglasio nečim što je moglo biti uzdah, ustao, otvorio prozor i kroza nj pomolio lice. Vidljiva je bila samo pozadina susjedne zgrade. Trošne, bijedne zgrade. Od one vrste gdje bijedni ljudi provode jedan bijedan dan za drugim obavljajući svoj bijedan posao. Od one zlosretne vrste zgrada što ih nalazite u svakom gradu, od vrste za koju je Charlesu Dickensu trebalo desetak stranica da ih opiše. Oblaci što su plovili iznad zgrade bili su nalik na stvrdnute grude nečistoće iz usisavača koji nitko nikada nije očistio. Ili možda više nalik na protuslovlja treće industrijske revolucije koja su se zgusnuta i zaplovila nebom. Bez obzira na to uskoro se spremala kiša. Nakata

pogleda dolje i uvreba mršavu crnu mačku, podignuta repa, gdje patrolira vrhom uska zida između dviju zgrada. Danas će biti grmljavine - doviknu on. Ali ne bi se reklo da ga je mačka čula, nije se čak ni okrenula, samo je produžila mlitavo hodati i nestala u sjeni zgrade. Nakata je pošao niz hodnik do zajedničkih umivaonika, noseći plastičnu torbicu s toaletnim priborom u ruci. Umio se, oprao zube i obrijao se sigurnosnom britvicom. Svaka operacija trajala je neko vrijeme. Pomno je umio lice, ne obazirući se na vrijeme, pomno je oprao zube, ne obazirući se na vrijeme, pomno se obrijao, ne obazirući se na vrijeme, škarama je postrigao

dlake u nosu, doveo u red obrve, očistio uši. Bio je tip koji se nije obazirao na vrijeme što god činio, ali jutros je sve to obavljao čak u sporijem ritmu nego obično. Nitko drugi nije umivao lice tako rano, i još je dugo potrajalo prije nego što je doručak bio spreman. Hoshino nije izgledao kao da će tako skoro ustati. Raspolažući cijelom sobom, Nakata se promatrao u ogledalu pripremajući se polagano za dan, zamišljajući slike svih mačaka što ih je vidio u knjizi u knjižnici prije dva dana. Kako ne zna čitati, nije doznao imena tih mačaka, ali jasna slika svakoga pojedinog mačjega lica urezala se u njegovo pamćenje. - Zaista ima mnogo mačaka na

svijetu, to je sigurno - rekao je čisteći štapićem uši. Nakon svoga prvog posjeta knjižnici postao je bolno svjestan koliko malo zna. Beskonačan je broj stvari koje ne zna o svijetu. Beskonačnost, po definiciji, nema granica, i od takva razmišljanja dobio je blagu migrenu. Odustao je i vratio misli na Mačke u svijetu. Kako bi lijepo bilo, pomisli on, kad bih mogao razgovarati sa svim onim mačkama. U svijetu mora biti raznovrsnih mačaka, a sve različito misle i govore. Bi li strane mačke, upita se, govorile stranim jezicima? Ali to je bila još jedna teška tema, i opet mu je u glavi počelo kucati. Kad se oprao, pošao je u zahod i po običaju obavio svoje stvari. To nije

potrajalo dugo kao druga njegova čišćenja. Kad je završio, uzeo je plastičnu torbicu s toaletnim priborom i vratio se u sobu. Hoshino je tvrdo spavao, točno kako ga je ostavio. Nakata podiže svučenu havajsku košulju i traperice, uredno ih složi. Metnu ih jedno na drugo kraj Hoshinova futona, dodavši bejzbolsku kapu Chunichi Dragom na vrh kao zajednički naslov šarolikoj zbirci ideja. Svukao je sa sebe pamučni kimono i obukao uobičajene hlače i košulju, zatim protrljao ruke i duboko udahnuo. Sjeo je opet ispred kamena i promatrao ga neko vrijeme prije nego što će oklijevajući pružiti ruku da ga dotakne. - Danas će biti grmljavine -

izgovorio je nikomu posebno. Možda se obratio kamenu. Naglasio je to potvrdnim kimanjem. Nakata je bio kraj prozora i izvodio uobičajene vježbe kad se Hoshino napokon probudio. Mrmljajući tiho za sebe glazbu s radija, Nakata se gibao u ritmu melodije. Hoshino pogleda na sat. Bilo je malo poslije osam. Podiže glavu da provjeri je li kamen još ondje gdje ga je stavio. Na svjetlu je kamen izgledao veći i hrapavi ji nego što ga je upamtio. - Tako naposljetku nisam sanjao - reče on. - Oprostite, o čemu govorite? upita Nakata.

- O kamenu - reče Hoshino. Kamen je ovdje. Ono nije bio san. - Imamo kamen - reče Nakata jednostavno, i dalje usred svojih vježbi, trudeći se da to zvuči kao neka središnja pretpostavka njemačke filozofije devetnaestoga stoljeća. - Ipak, duga je priča, djedice, kako se kamen našao ovdje. - Da, Nakata je i mislio da bi takav mogao biti slučaj. - Sad svejedno - reče Hoshino sjedajući u krevetu i duboko udišući. Nije važno. Glavna je stvar da je ovdje. Da skratimo cijelu priču. - Imamo kamen - reče Nakata. - To je važno. Hoshino se spremao odgovoriti, ali

iznenada shvati koliko je izgladnio. - Što kažete da se dočepamo malo doručka? - Nakata je prilično gladan. Poslije doručka, dok je pio čaj, Hoshino reče: - Onda, što ćete učiniti s onim kamenom? - Što bi Nakata trebao učiniti s njim? - Poštedite me - reče Hoshino odmahujući glavom. - Rekli ste da morate naći taj kamen, i zato sam uspio doći do njega prošle noći. Nemojte me sada spopadati s nekakvim: Bože, što da radim s njim. U redu? - Da, imate pravo. Ali istinu govoreći, ja još ne znam što bih trebao s njim uraditi.

- To je problem. - Doista problem - odgovori Nakata, iako to nikada ne biste zaključili po njegovu izrazu. - Dakle, ako provedete neko vrijeme razmišljajući o tome, smislit ćete što treba učiniti? - Tako mislim. Nakati treba mnogo dulje nego drugim ljudima da učini neke stvari. - U redu, ali čujte me, g. Nakata. - Da, g. Hoshino. - Ne znam tko mu je dao to ime, ali kad se zove ulazni kamen, nagađam da je morao biti ulaz u nešto prije mnogo vremena, zar ne? Mora o tome postojati neka legenda ili objašnjenje. - Da, mora da je takav slučaj.

- Ali vi nemate pojma o kakvu ulazu ovdje govorimo? - Ne, još ne. Nekada sam stalno razgovarao s mačkama, ali nikada nisam razgovarao s nekim kamenom. - Ne bi se reklo da bi to bilo odveć lagano. - Sasvim se razlikuje od razgovaranja s mačkama. - Ali ipak, kad sam odnio taj kamen iz svetišta, jeste li sigurni da ne ćemo biti prokleti ili tako nešto? To me doista muči. Jedno je uzeti ga, ali raspolagati njime sada kad ga imamo moglo bi biti kao trn u peti. Pukovnik Sanders je rekao da neće biti nikakva prokletstva, ali ne mogu potpuno vjerovati tomu čovjeku, razumijete me.

- Pukovnik Sanders? - Ima neki starac toga imena. Čovjek na reklamama za Kentucky Fried Chicken. S bijelim odijelom, bradicom, glupim naočalama. Ne znate na koga mislim? - Jako mi je žao, ali ne bih rekao da znam tu osobu. - Ne znate pečenu piletinu iz Kentuckyja? To je malko neobično. No, svejedno. Taj starac je ionako apstraktan pojam. Nije ljudski stvor, ni neki bog, ni neki Buddha. Nema oblika, nego mora poprimiti nečiji izgled, tako je slučajno izabrao toga pukovnika. Nakata je izgledao zbunjeno i češao se po pepeljastoj kosi. - Ne razumijem. - No, istinu govoreći, ni ja to ne

razumijem, iako o tome brbljam - reče Hoshino. - U svakom slučaju, taj čudni starac odjednom je niotkuda iskočio i zasuo me svim tim stvarima. Da skratim dugu priču, starac mi je pomogao tako da sam našao kamen i dovukao ga ovamo. Ne pokušavam zadobiti vašu naklonost ili tako nešto, ali proveo sam dugu i tešku noć, to vam mogu reći. Sada bih stvarno želio predati cijelu stvar vama i dopustiti vam da je preuzmete. - Hoću. - To je bilo brzo. - Gospodine Hoshino? - reče Nakata. - Što je? - Uskoro će biti mnogo grmljavine. Čekajmo to.

- Kažete mi da će grmljavina učiniti nešto da vam pomogne oko kamena? - Ne znam zasigurno, ali počinje me obuzimati takav osjećaj. - Grmljavina, ha? Dobro nekako zvuči. U redu, čekat ćemo da vidimo što se događa. Kad su se vratili u sobu, Hoshino leže potrbuške na futon i upali TV. Nije bilo ničega iznimna osim hrpe zabavnih emisija za kućanice, ali kako nije bilo drugog načina da se utuče vrijeme, nastavio je gledao kritizirajući stalno sve na ekranu. Nakata je dotle sjedio ispred kamena, gledao ga, trljao ga, povremeno mrmljao. Hoshino nije mogao uloviti što govori Znao je samo da starac zapravo

govori kamenu. Poslije dva-tri sata Hoshino je otrčao do obližnje samoposluge i vratio se s vrećicom punom mlijeka i slatkih kruščića što su njih dvojica imala za ručak. Dok su jeli, pojavila se sobarica da počisti sobu, ali Hoshino joj je rekao da se ne brine, njima je dobro. - Ne idete nikamo van? - upitala je. - Ne - odgovorio je. - Imamo nekog posla ovdje. - Jer će biti grmljavine - dodade Na kata. - Grmljavine. Shvaćam... - reče sumnjičavo sobarica prije nego će otići, izgledajući kao da radije ne bi htjela imati ništa više s tim čudnim parom. Oko podne grom tupo zagrmi u

daljini, i poče škropiti kao da se čekao taj znak. Nedojmljiva grmljavina, kao lijen patuljak što topoće po bubnju. Malo potom, međutim, kišne kapi postadoše krupnije, i uskoro nastade pravi pljusak, obavijajući svijet vlažnim, ustajalim mirisom. Kad je počela grmljavina, njih dvojica sjedoše sučelice, s kamenom između sebe, kao kad Indijanci puše lulu mira. Nakata je i dalje mrmljao za se, trljajući čas kamen čas glavu. Hoshino je otpuhivao Marlboro i promatrao. - Gospodine Hoshino? - reče Nakata. - Što se događa? - Hoćete li ostati neko vrijeme sa mnom?

- Sigurno. Nikamo ne idem po toj kiši. - Postoji mogućnost da se nešto čudno dogodi. - Šalite se sa mnom? - poče Hoshino. - Sve je već bilo dovoljno čudno. - Gospodine Hoshino? - Da. - Odjedanput sam se upitao - što sam, zapravo? Što je Nakata? Hoshino razmisli o tome. - To je gadno pitanje. Malo izvan domašaja. Hoću reći, ne znam ni što sam ja, tako da nisam osoba koju treba pitati. Razmišljanje nije baš moja odlika, znate. Ali znam da ste dobar, čestit čovjek. Niste baš neka veličina, ali ste

netko komu vjerujem. Zato sam došao s vama sve do Shikokua. Možda ni ja nisam toliko bistar, ali znam prosuditi ljude. - Gospodine Hoshino? - Da. - Ne radi se samo o tome da sam glup. Nakata je prazan iznutra. To sam napokon razumio. Nakata je kao knjižnica bez ijedne knjige. Nije uvijek bilo tako. Nekada je u meni bilo knjiga. Dugo nisam mogao pamtiti, ali sada mogu. Nekada sam bio normalan, kao svatko drugi. Ali nešto se dogodilo i završio sam kao posuda u kojoj ničega nema. - Da, ali ako na to gledate na taj način svi smo mi prilično prazni, zar ne

biste rekli? Jedeš, prazniš se, obavljaš pišljiv posao za ušljivu plaću, i katkada nešto povališ, ako imaš sreće. Čega još ima? Ipak, znate, u životu se događaju zanimljive stvari, kao sada s nama. Nisam siguran zašto. Moj djed je govorio da stvari nikada ne ispadaju kako mislite da će ispasti, ali zbog toga je život zanimljiv, i to ima smisla. Kad bi Chunichi Dragonsi pobijedili u svakoj utakmici, tko bi ikada gledao bejzbol? - Vi ste jako voljeli svoga djeda, zar ne? - Da, volio sam ga. Da nije bilo njega, ne znam što bi se sa mnom dogodilo. Zbog njega sam počeo osjećati da moram nešto pokušati i nešto od sebe stvoriti. Zbog njega sam počeo

osjećati da sam - ne znam - ukopčan. Zato sam napustio bajkere i stupio u Samoobrambene snage. I odjednom nisam više upadao u nevolje. - Ali znate, g. Hoshino, Nakata nema nikoga. Ništa, uopće nisam ukopčan. Ne znam čitati. I moja sjena je samo pola onoga što je nekada bila. - Svatko ima svojih nedostataka. - Gospodine Hoshino? - Da. - Da sam bio normalna osoba, mislim da bih vodio posve drukčiji život. Kao moja dva mlađa brata. Išao bih u višu školu, radio u nekoj kompaniji, oženio se i imao obitelj, vozio velika kola, igrao golf u slobodne dane. Ali nisam bio normalan, zato sam

ovakav Nakata kakav sam danas. Prekasno je da se stvar ponovi. To razumijem. Ali ipak, makar na kratko vrijeme, volio bih biti normalan Nakata. Sve dosad nikada nije bilo ničega posebnog što bih volio raditi. Uvijek sam radio što su mi ljudi rekli, najbolje što sam mogao. Možda je to samo postala navika. Ali sada se želim vratiti da budem normalan. Želim biti Nakata s vlastitim idejama, s vlastitim značenjem. Hoshino uzdahnu. - Ako je to ono što želite, onda za tim krenite. Što ne znači da imam pojma kakav je normalni Nakata. - Ni Nakata nema pojma. - Samo se nadam da će to uspjeti. Molit ću se za vas, da opet postanete

normalni. - Ipak, prije nego se vratim u normalno stanje, moram se pobrinuti za neke stvari. - Kao što? - Kao Johnnie Walker. - Johnnie Walker? - reče Hoshino. Da, spominjali ste to i prije. Mislite onaj momak na viskiju? - Da. Otišao sam smjesta u policiju, i rekao im za njega. Znao sam da moram izvijestiti predsjednika, ali nisu htjeli slušati. Tako moram naći rješenje na svoju ruku. Moram se za to pobrinuti prije nego opet postanem normalni Nakata. Ako je moguće. - Zbilja to ne shvaćam, ali slutim da kažete kako vam je potreban ovaj

kamen da učinite to što trebate učiniti. - To je točno. Moram vratiti drugu polovicu svoje sjene. Dotle je grmljavina postala zaglušna. Munje su krivudale nebom, za njima su začas slijedili bučni gromovi. Zrak se tresao, a labava prozorska stakla nervozno su zveckala. Tmasti oblaci pokrivali su cijelo nebo, a unutra se tako smračilo da su jedva mogli jedan drugomu razabrad lice. Ipak su ostavili ugašeno svjetlo. Još su sjedili kao prije, s kamenom između sebe. Kiša je šibala tako snažno da se čovjek gušio od samog pogleda na nju. Svaka munja časkom bi osvijetlila sobu. Neko vrijeme ni riječi nisu progovorili. - U redu, ali zašto uopće morate

imati posla s ovim kamenom, g. Nakata? - upita Hoshino kad je grmljavina malo jenjala. - Zašto to morate biti vi? - Zato što sam ja onaj koji je ušao i opet izašao. - Ne razumijem vas. - Jednom sam odavde otišao, i opet se vratio. To se dogodilo kad je Japan bio u velikom ratu. Poklopac se otvorio, i odavde sam otišao. Slučajno sam se vratio. Zato nisam normalan, i moja sjena je samo pola onoga što je bila. Ali tada sam mogao razgovarati s mačkama, iako to ne mogu više. Mogu također učiniti da neke stvari padaju s neba. - Kao one pijavice? - Da. - Prilično jedinstven dar, to je

sigurno. - To je točno, ne može to svatko učiniti. - I to je zato što ste izašli i opet se vratili? Mislim da ste uistinu prilično izvanredni. - Kad sam se vratio nisam više bio normalan. Nisam znao čitati. I nikada nisam dotaknuo ženu. - To je teško povjerovati. - Gospodine Hoshino? - Da. - Mene je strah. Kao što sam vam rekao, potpuno sam prazan. Znate li što znači biti potpuno prazan? Hoshino odmahnu glavom. - Mislim da ne znam. - Biti prazan sliči na opustjelu

kuću. Na nezaključanu, opustjelu kuću. Svatko može ući, bilo kad. To me najviše plaši. Mogu učiniti da stvari padaju s neba, ali uglavnom nemam pojma što ću sljedeće natjerati da pada kao kiša. Ako bi to bilo deset tisuća noževa, ili golema bomba, ili otrovni plin - ne znam što bih učinio. Mogao bih svima reći da mi je žao, ali to ne bi bilo dovoljno. - U tome imate pravo - reče Hoshino. - Sama isprika ne bi pomogla. Pijavice su poprilično gadne, ali te stvari su još gore. - Johnnie Walker je ušao u Nakatu. On me je natjerao da činim stvari koje nisam želio. Johnnie Walker me je iskoristio, ali nisam imao snage da se

oduprem. Jer nemam ništa u svojoj nutrini. - To objašnjava zašto se želite vratiti da budete normalan Nakata. Netko tko je od tvari? - Točno tako. Nisam previše bistar, ali znao sam praviti pokućstvo, i to sam radio iz dana u dan. Volio sam praviti razne stvari - stolove, stolice, ormare. Lijepo je praviti stvari lijepih oblika. Tih godina, kad sam pravio pokućstvo, nikada nisam pomislio da želim opet biti normalan. I nije bilo nikoga tko bi pokušao ući u moju nutrinu. Nakata se nikada nije ničega bojao. Ali otkad sam sreo Johnnija Walkera počeo sam se bojati. - Što vas je onda taj Johnnie

Walker natjerao da činite kad je ušao u vašu nutrinu? Glasna tutnjava propara nebo, i grom je morao blizu udariti, sudeći po zvuku. Hoshina su od buke zaboljeti bubnjići. Nakata je lagano nagnuo glavu u stranu i pozorno slušao, trljajući polako površinu kamena cijelo vrijeme. Natjerao me je da prolijem krv. - Krv? - Da, ali nije se zalijepila za Nakatine ruke. Hoshino je časak razmišljao o tome, zbunjen. - U svakom slučaju, jednom kad otvorite ulazni kamen, svakovrsne će se stvari slegnuti natrag gdje su prirodno trebale biti, zar ne?

Kao što voda teče s viših na niža mjesta. Nakata razmisli o tome. - Moglo bi ne biti tako lako. Nakatin je posao da nađe ulazni kamen, i da ga otvori. Što se zbiva poslije toga, bojim se da ne znam. - U redu, ali zašto je kamen na Shikokuu? - Kamen je posvuda. Ne samo na Shikokuu. I ne mora biti kamen. - Ne shvaćam... Ako je posvuda, onda ste sve to mogli obaviti doma u Nakanu. To bi vam uštedjelo mnogo vremena i truda. Nakata protrlja dlan o kratko ošišanu kosu. - To je teško pitanje. Slušao sam sada kamen neko vrijeme, ali ne mogu ga još dobro razumjeti. Ali mislim da smo obojica morali ovamo

doći. Morali smo prijeći velik most. To ne bi upalilo u okrugu Nakano. - Mogu li vas pitati nešto drugo? - Da. - Ako ovdje otvorite ulazni kamen, hoće li se dogoditi nešto čudesno? Kao onaj duh, kako se zove, što iskače kao u priči o Aladinu? Ili će me poljubiti kraljević koji se pretvorio u žabu? Ili će nas žive pojesti Marsovci? - Nešto bi se moglo dogoditi, ali opet možda i ništa. Još ga nisam otvorio, zato ne znam. Ne možete znati dok ga ne otvorite. - Ali moglo bi biti opasno, ha? - Da, točno. - Bože. - Hoshino izvuče Marlboro iz džepa i zapali ga. - Djed mi je uvijek

govorio da je meni najvažnije pobjeći s nepoznatim ljudima ne razmišljajući što činim. Mislim da sam valjda uvijek tako radio. Dijete je otac čovjeka, kako kažu. U svakom slučaju, sada tu ne mogu ništa učiniti. Prešao sam cijeli ovaj put, prošao kroz tolike nevolje da nađem kamen, tako ne mogu sada otići kući i da ne vidim što će biti do kraja. Znamo da bi to moglo biti opasno, ali neka ide k vragu. Zašto ga ne otvorimo i vidimo što se zbiva? Barem ću imati sjajnu priču za unuke. - Nakata vas mora zamoliti za uslugu, g. Hoshino. - Što je to? - Možete li podignuti kamen? - Nema problema.

- Mnogo je teži nego kad ste ga donijeli. - Znam da nisam Schwarzenegger, ali puno sam jači nego ko izgledam. U Samoobrambenim snagama osvojio sam drugo mjesto u hrvanju. Plus, vi ste mi izliječili problem s leđima, tako da mogu uprijeti svime ko imam. Hoshino ustade, zgrabi kamen objema rukama i pokuša ga dignuti. Kamen se nije ni pomaknuo. - Imate pravo, mnogo je teži - reče on zadihano. - Malo prije, nije bilo problema podignuti ga. Sada izgleda kao da je prikovan za pod. - To je dragocjen ulazni kamen, zato se ne može lako pomaknuti. Kad bi se mogao, to bi bio problem.

- Valjda je tako. Upravo tada nekoliko nepravilnih bljeskova svjetla propara nebo, i niz gromova potrese zemlju do temelja. Kao da je netko upravo otvorio poklopac na paklu, pomisli Hoshino. Posljednji udarac groma prasnu u blizini i iznenada nastade gusta tišina, kao da guši. Zrak je bio vlažan i ustajao, s okusom nečega sumnjivog, kao da su bezbrojne uši plovile zrakom, čekajući da otkriju trag neke urote. Dva su se čovjeka ukipila, obavijena podnevnom tamom. Odjednom opet ojača vjetar, šibajući kišom po prozoru. Grom zatutnji, ali ne onako silovito kao prije. Središte oluje mimoišlo je grad. Hoshino podiže pogled i očima

preleti po sobi. Sve je izgledalo hladno i daleko na čudan način. Četiri zida još praznija nego prije. Opušak Marlboroa u pepeljari pretvorio se u pepeo. Proguta pljuvačku i istjera tišinu iz ušiju. - Hej, g. Nakata? - Što je, g. Hoshino? - Osjećam se kao da ružno sanjam. - Dobro, barem imamo isti san. - Imate pravo - reče Hoshino i rezignirano se počeša po uhu. - Pravo imate, pravo ko grom. Bježi kišo s prozora, vrati se kad dozori... U svakom slučaju, od toga mi je bolje. - Ustade još jednom, da pokuša pomaknuti kamen. Udahnu duboko, zgrabi ga i usredotoči svu snagu u ruke. Uz tiho stenjanje uspio je podignuti kamen tri-četiri centimetra.

- Pomaknuli ste ga malo - reče Nakata. - Tako znamo da nije prikovan. Ali moram ga pomaknuti više od toga, rekao bih. - Morate ga potpuno prevrnuti. - Kao palačinku. Nakata kimnu. - Tako je. Palačinke su Nakati jedno od najdražih jela. - Drago mi je to čuti. Onda u paklu imaju palačinke, ha? U svakom slučaju, dajte da još jednom pokušam. Mislim da mogu prevrnuti tu stvar. Hoshino zatvori oči i prikupi svaki gram snage, sasvim usredotočen na taj pothvat To je to ! reče sam sebi. Sad ili nikad! Nađe dobar zahvat pomno stisnu,

zatim duboko udahnu, ispusti krik iz utrobe, i odjednom podiže kamen, držeći ga u zraku pod kutom od četrdeset pet stupnjeva. To je bila granica njegove snage. Nekako ga je mogao držati u tom položaju. Dahtao je, cijelo ga je tijelo boljelo, kosti i mišići i živci vrištali su od muke, ali nije htio odustati. Posljednji je put duboko udahnuo i ispustio bojni poklik, ali nije mogao čuti vlastiti glas. Nije imao pojma što govori. Čvrsto stisnutih očiju uspio je izvući snagu o kojoj nije znao da je ima u sebi, snagu koja ga je morala nadmašivati. Od pomanjkanja kisika sve je pobijeljelo. Živci su mu jedan za drugim popucali kao praskave rakete. Ništa nije čuo ni vidio, čak ni mislio.

Nije bilo dovoljno zraka. Ipak je sporo podizao kamen i s konačnim ga krikom preokrenuo. Popustio mu je stisak, kamen se sam prevrnuo od svoje težine. Težak udar zdrmao je sobu kao da se cijela zgrada trese. Od povratnog udara Hoshino se svalio na leđa. Ležao je ondje, ispružen nauznak na tatamiju, hvatajući zrak, glava mu je bila puna meka mulja što se neprestano vrtložio. Čini mi se, pomislio je, da nikada više neću podignuti ništa tako teško dok sam živ. (Ipak se poslije pokazalo da je to proricanje bilo odveć optimistično.) - Gospodine Hoshino? - Š-što? - Ulaz se otvorio, zahvaljujući

vama. - Znate što, djedice? Hoću reći, g. Nakata? - Što je? Ležeći nauznak i dalje zatvorenih očiju, Hoshino još jednom dugo i duboko udahnu i izdahnu. - I bolje da se otvorio. Inače bih se ni za što ubio.

Poglavlje 33 Uređujem knjižnicu da bude potpuno spremna za otvaranje prije Oshimina dolaska. Usisavam sve podove, brišem prozore, čistim zahod, brišem sve stolice i stolove. Prskam rukohvat, lijepo ga uglačavam. Pomno brišem prašinu s vitraja na odmorištu. Metem vrt, palim klimu u čitaonici i uređaj za odvlaživanje u spremištu. Kuham kavu, šiljim olovke. Pusta knjižnica ujutro - ima u tome nečega što me doista obuzima. Tu su sve moguće riječi i ideje, mirno počivaju. Želim učiniti sve što mogu da očuvam to mjesto, da ostane čisto i uredno.

Katkada zastanem i promatram sve nijeme knjige na policama, pružam ruke i dodirujem nekoliko hrbata. U deset i trideset, kao uvijek, Mazda Miata dogrmi na parkiralište i pojavljuje se Oshima, izgleda malo pospano. Brbljamo koji trenutak dok ne bude vrijeme da otvorimo. - Ako je to u redu, ja bih malo izašao - kažem mu čim smo otvorili. - Kamo? - Moram otići u vježbaonicu i vježbati. Nisam nimalo vježbao već neko vrijeme. To nije jedini razlog. Gospođica Saeki dolazi na posao kasno izjutra i ne želim se s njom sresti. Treba mi neko vrijeme da dovedem glavu u red prije

nego što je opet vidim. Oshima me gleda i nakon stanke kimne. - Ali pazi. Ne želim te nadzirati, ali čovjek ne može biti previše oprezan, u redu? - Ne brinite, bit ću oprezan uvjeravam ga. Zabacujem uprtnjaču na rame i penjem se u vlak. Na kolodvora Takamatsu uzimam autobus do vježbaonice. U svlačionici se provlačim u sportsku odjeću, zatim vježbam u krugu, uključujem walkman, slušam Princea kako grmi. Proteklo je neko vrijeme, mišići se žale, ali uspijevam. To je normalna reakcija tijela - mišići vrište, opiru se dodatnom bremenu kojim ga opterećujemo. Slušajući "Little Red

Corvette", pokušavam ublažiti tu reakciju, zatomiti je. Duboko udahnem, zadržim dah, izdahnem. Udahnem, zadržim, izdahnem. Jednolično disanje, bezbroj puta. Jedan po jedan mišić guram do granice. Znojim se kao lud, majica mi je mokra i teška. Moram oda do aparata za vodu i popiti nekoliko gutljaja. Idem od sprave do sprave uobičajenim redom, misli su mi ispunjene gospođicom Saeki. Razmišljam o seksu koji smo imali. Pokušavam isprazniti glavu, očistiti sve, ali to nije lako. Usredotočujem se na mišiće, upijam se u rutinu. Iste sprave kao uvijek, isti utezi, isu broj ponavljanja. Prince sada pjeva "Sexy

Motherfucker". Kraj moga penisa još me malo boli i malo peče kad puštam vodu. Vršak je crven. Moj pimpek što je tek provirio iz kožice još je jako mlad i nježan. Kondenzirano seksualno maštanje, Princeov sklizak glas, citati iz svakojakih knjiga - cijela zamršena zbrka kovitla se u mojem mozgu, osjećam da će mi glava prsnuti. Tuširam se, presvlačim se u svježe rublje, sjedam na autobus natrag do kolodvora. Gladan sam, skoknem u restorančić i naručujem gotovo jelo. Dok jedem, shvaćam da sam tu jeo prvog dana u Takamatsuu. To me navodi da se upitam koliko sam dana tu. Prošao je tjedan ili tako nešto otkada sam se

namjestio u knjižnici, tako sam morao stići na Shikoku prije otprilike tri tjedna. Pijem čaj otkad sam završio s jelom i gledam ljude kako se žure amotamo ispred kolodvora. Svi su se oni nekamo zaputili. Kada bih htio, mogao bih im se pridružiti. Uzeti vlak za neko drugo mjesta Odbaciti sve ovdje, krenuti nekamo gdje nikada nisam bio, početi od nule. Kao da okrećem stranicu u bilježnici. Mogao bih otići u Hirošimu, Fukuoku, bilo kamo. Ništa me ne drži ovdje. Sto posto sam slobodan. Sve što mi treba za neko vrijeme nalazi se u mojoj uprtnjači. Odjeća, toaletni pribor, vreća za spavanje. Jedva da sam načeo gotovinu koju sam uzeo iz očeve radne sobe.

Ali znam da ne mogu nikamo otići. - Ali ne možeš nikamo otići, ti to vrlo dobro znaš - kaže dječak zvan Čavka. Držao si gospođicu Saeki, ušao si u nju toliko puta. I ona je sve to primila. Penis te još peče, još se sjeća kakav je osjećaj biti u njoj. Na jednom od mjesta koja su baš za tebe. Razmišljaš o knjižnici. O spokojnim, tihim knjigama što su poredane na policama. Razmišljaš o Oshimi. O svojoj sobi. Kafka na žalu visi o zidu, petnaestogodišnja djevojka zuri u sliku. Odmahuješ glavom. Nema načina da napustiš ovo mjesto. Ti nisi slobodan. Ali što zapravo želiš? Biti

slobodan? U kolodvorskoj zgradi prolazim pokraj policajaca u obilasku, ali oni me i ne primjećuju. Čini mi se da je svatko kraj koga prođem nekakav preplanuli dječak mojih godina s uprtnjačom na ramenu. A ja sam samo jedan od njih, stapam se s okolinom. Ne moram biti napet. Samo da se prirodno ponašam, i nitko me neće primijetiti. Uskačem u mali vlak s dva vagona i vraćam se u knjižnicu. - Hej, vratio si se - kaže Oshima. Gleda moju uprtnjaču, zabezeknut je. Zaboga, zar uvijek vučeš sa sobom toliko prtljage? Ti si pravi Linus. Uzvarim vodu i popijem čaj. Oshima vrti svoju uobičajenu dugačku,

netom zašiljenu olovku. Pojma nemam gdje završe njegove olovke kad postanu prekratke. - Ta tvoja uprtnjača je kao simbol slobode - dodaje. - I ja bih rekao - kažem. - Kad ima predmet koji simbolizira slobodu osoba može biti sretnija nego kad se stvarno domogne slobode koju on predstavlja. - Katkada - kažem. - Katkada - ponovi on. - Znaš, kad bi bilo natjecanje za najkraće odgovore na svijetu, ti bi pobijedio spuštenih ruku. - Možda. - Možda - kaže Oshima, kao da mu je dosta. - Možda većina ljudi na svijetu ne pokušava biti slobodna, Kafka. Oni

s a mo misle da pokušavaju. Sve je to iluzija. Kad bi stvarno postali slobodni, većina bi ljudi bila u pravim okovima. Upamti to dobro. Ljudima je zapravo draže da ne budu slobodni. - Uključujući i vas? - Da. I meni je draže da ne budem slobodan. Do neke točke. Jean-Jacques Rousseau je definirao civilizaciju kao vrijeme kad ljudi podižu ograde. Veoma pronicavo opažanje. I istinito je - sva je civilizacija proizvod ograđenog pomanjkanja slobode. Ali autralski domorodci su iznimka. Uspjeli su održati civilizaciju bez ograda sve do sedamnaestog stoljeća. Oni su skroznaskroz slobodni. Idu kamo hoće, kad hoće, čine što hoće. Njihov život je

doslovno putovanje. Hodanje je savršena metafora za njihov život. Kad su došli Englezi i podigli ograde da zatvore stoku, domorodci to nisu mogli pojmiti. I, kako nisu nimalo razumjeli to načelo na djelu, svrstani su među opasne i antisocijalne elemente, pa su protjerani u unutrašnjost Zbog toga želim da budeš oprezan. Ljudi koji podignu visoke, jake ograde, najbolje opstaju. Tu stvarnost možeš zanijekao samo uz rizik da sam budeš protjeran u divljinu. Vraćam se u sobu i odlažem uprtnjaču. Zatim odlazim u kuhinju, kuham kavu i odnosim je u sobu gospođice Saeki. S metalnim pladnjem u objema rukama pomno koračam svakom

stepenicom, dok stare podne daske škripe. Na odmorištu prolazim kroz dugu blistavih šara od bojena stakla. Gospođica Saeki sjedi za stolom, piše. Odlažem šalicu s kavom, a ona podiže pogled i kaže mi da sjednem na uobičajenu stolicu. Danas je na njoj košulja krem boje preko crne majice. Kosa joj je sapeta straga i nosi par malih bisernih naušnica. Ništa ne kaže neko vrijeme. Pregledava što je netom napisala. Ništa u njezinu izrazu ne izgleda neobično. Stavlja kapicu na nalivpero i odlaže ga na pisaći papir, širi prste, traži mrlje od crnila. Kroz prozor sja sunčano svjedo nedjeljnog popodneva. Netko je vani u vrtu, čuje se razgovor.

- Gospodin Oshima mi reče da si išao u vježbaonicu - kaže, proučavajući moje lice. - To je točno - kažem. - Koju vrstu vježbe izvodiš ondje? - Služim se spravama i slobodim utezima - odgovaram. - Nešto drugo? Odmahujem glavom. - To je nekako samotan tip sporta, zar ne? Kimnem. - Pretpostavljam da želiš postati jači. - Moram biti jak da bih opstao. Osobito u mojem slučaju. - Jer si potpuno sam. - Nitko mi neće pomoći. Barem

nitko nije do sada. Tako moram sve sam učiniti. Moram postati jači - kao zalutala čavka. Zato sam sebi nadjenuo ime Kafka. To Kafka znači na češkom, znate - čavka. - Hmm - kaže ona, blago zadivljena. - Ti si dakle Čavka. - To je točno - kažem. To je točno, kaže dječak zvan Čavka. - Ipak, mora postojati granica takvoj vrsti života - kaže ona. - Ne možeš se poslužiti tom snagom kao zaštitnim zidom oko sebe. Uvijek će biti nešto jače što može nadvladati tvoju tvrđavu. Barem u načelu. - Sama snaga postaje naša ćudorednost.

Gospođica Saeki se smiješi. - Brzo shvaćaš. - Snaga koju tražim nije od one vrste u kojoj pobjeđujemo ili gubimo. Ne tragam za zidom koji će odbiti silu što dolazi izvana. Želim onu vrstu snage koja je sposobna upiti izvanjsku silu, suprotstaviti joj se. Snagu da se mirno podnesu neke stvari - nepoštenje, nesreća, tuga, pogrješke, nesporazumi. - To mora biti najteža snaga od sviju da je sam stvoriš. - Znam. Njezin smiješak produbljuje se za jedan stupanj. - Čini se da ti sve znaš. Odmahujem glavom. - To nije istina. Tek mi je petnaest godina, ima mnoštvo stvari koje ne znam. Trebao bih

ih znati, ali ne znam. Ne znam ništa o vama, na primjer. Uzima šalicu s kavom i otpija gutljaj. - Nema ničega što bi morao znati, ničega u meni Što bi trebao znati. - Sjećate li se moje teorije? - Naravno - kaže ona. - Ali to je tvoja teorija, ne moja. Stoga nisam odgovorna za nju, zar ne? - Točno. Čovjek koji dolazi s nekom teorijom mora je dokazati kažem. - Što me vodi do jednog pitanja. - O čemu? - Rekli ste mi da ste objavili knjigu o ljudima koje je pogodila munja. - To je točno. - Može li se još nabaviti? Ona odmahne glavom. - Prije

svega, nisu tiskali dovoljno primjeraka. Objavljena je davno, pa mislim da su preostali primjerci uništeni. Kao što sam prije rekla, nikoga nije zanimala. - Zašto je vas zanimala ta tema? - Nisam sigurna. Mislim da je u tome bilo nečega simboličnog. Ili sam možda samo željela biti zaposlena, pa sam sebi zadala cilj koji me je tjerao da jurim naokolo i zaokupljao mi um. Ne mogu se sada sjetiti koja je bila početna motivacija. Naletjela sam na ideju i samo počela istraživati. Bila sam tada spisateljica, bez novčanih briga i s mnogo slobodna vremena, pa sam uglavnom mogla činiti sve što mi je pobuđivalo zanimanje. Ali kad sam jednom u to upala, sama tema me je

očarala. Susretala sam se sa svakovrsnim ljudima, slušala svakovrsne priče. Da nije bilo toga projekta, vjerojatno bih se bila povukla još dalje od stvarnosti i završila potpuno osamljena. - Kad je moj otac bio mlad, radio je kao nosač palica na golfskom terenu i tu ga je udarila munja. Bio je sretan što je preživio. Onaj čovjek s njim nije uspio. - Mnogo ljudi strada od munje na golfskim terenima - veliki, otvoreni prostori, gotovo nikamo se ne možeš skloniti. A munja voli golfske terene. Je li i tvojem ocu prezime Tamura? - Da, i mislim da je bio vaših godina.

Ona odmahne glavom. - Ne sjećam se nikoga tko se zvao Tamura. Nisam intervjuirala nikoga s tim prezimenom. Ne kažem ništa. - To je dio tvoje teorije, zar ne? Da smo se tvoj otac i ja sreli dok sam istraživala za knjigu, a kao ishod toga rodio si se ti. - Da. - No, s tim je to završeno, zar ne? To se nikada nije dogodilo. Tvoja teorija ne stoji. - Ne nužno - kažem ja. - Što hoćeš reći? - Jer ne vjerujem sve što mi kažete. - Zašto ne? - Pa, smjesta ste rekli da nikada niste intervjuirali nikoga tko se zvao

Tamura, niste nimalo razmišljali. Dvadeset godina je dugo vrijeme, a vjerojatno ste intervjuirali brojne ljude. Ne mislim da biste bili sposobni tako brzo sjetiti se je li se tko od njih zvao ili se nije zvao Tamura. Odmahuje glavom i otpija još jedan gutljaj kave. Lagan smiješak budi se na njezinim usnama. - Kafka, ja... Zaustavlja se, tražeći prave riječi. Čekam da ih nađe. - Osjećam kao da se stvari oko mene počinju mijenjati - kaže. - Kako to? - Ne mogu zaista reći, ali nešto se događa. Pritisak zraka, način kako trepere zvukovi, odražavanje svjetla, kako se tijela gibaju i vrijeme prolazi -

sve se preobražava, djelić po djelić. Kao da je svaka mala promjena kap što se ustrajno ugrađuje u potok. - Uzima crno nalivpero Mont Blanc, promatra ga, vraća ga gdje je bilo, zatim pogleda ravno u mene. - Ono što se prošle noći dogodilo između nas u tvojoj sobi vjerojatno je dio te struje. Ne znam je li dobro ili nije to što smo prošle noći učinili. Ali u to vrijeme odlučila sam ne prisiljavati sebe da išta prosuđujem. Ako je struja tu, odlučila sam dopustiti joj da me nosi kamo hoće. - Mogu li vam reći što ja mislim? - Samo reci. - Mislim da nastojite nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Ona o tome razmišlja nekoliko

trenutaka. - Možda si u pravu - kaže. Ali kako ti to znaš? - Jer ja činim to isto. Nadoknađuješ izgubljeno vrijeme? - Da - kažem. - Mnogo je stvari ukradeno iz moga djetinjstva. Mnogo važnih stvari. I sada ih moram vratiti. - Da bi mogao dalje živjeti. Kimnem. - Moram. Ljudima treba nešto poput mjesta kamo se mogu vratiti. Još ima vremena da se to ostvari, mislim. Za mene, i za vas. Ona sklapa oči i pravi šator od prstiju nad stolom. Kao da se pomirila sa stanjem, otvara opet oči. - Tko si ti? pita. - I zašto znaš toliko mnogo o svemu?

Kažeš joj da ona mora znati tko si. Ja sam Kafka na žalu, kažeš. Tvoj ljubavnik - i tvoj sin. Dječak zvan Čavka. I nas dvoje ne možemo biti slobodni. Zahvatio nas je vir, vuče nas onkraj vremena. Negdje, nas je pogodila munja. Ali ne ona vrsta munje koju možeš vidjeti ili čuti. Te noći ponovno vodite ljubav. Slušaš dok se u njoj ispunjava ona praznina. Slabašan je to zvuk, poput fina pijeska na žalu što se osiplje na mjesečini. Zadržavaš dah, dok osluškuješ. Čas si unutar svoje teorije. Zatim si izvan nje. I opet unutar, zatim izvan. Udišeš, zadržavaš dah, izdišeš. Udišeš, zadržavaš dah, izdišeš. Prince i dalje pjeva, poput kakva mekušca u

tvojoj glavi. Mjesec izlazi, plima se diže. Morska voda teče u rijeku. Svibova grana tik izvan prozora nervozno podrhtava. Čvrsto je držiš, ona uranja lice u tvoje grudi. Osjećaš njezin dah na goloj koži. Dodiruje ti mišiće, jedan po jedan. Naposljetku liže ti nabrekao penis, kao da ga liječi. Opet svršavaš, u njezina usta. Ona guta, kao da je svaka kap dragocjena. Ti joj ljubiš vaginu, nježno dodiruješ jezikom svaku meku, toplu točku. Postaješ netko drugi tu, nešto drugo. Negdje si drugdje. - Nema ničega u meni što bi trebao znati - kaže ona. Sve dok ne osvane ponedjeljno jutro držite jedno drugo, slušajući kako prolazi vrijeme.

Poglavlje 34 Golem bedem grmljavinskih oblaka lijeno je odmicao iznad grada, istresajući razdražene udare munje kao da želi probosti svaki kutak i skrovište odavno izgubljena ćudoređa, da bi se na kraju stanjio na slabašnu, srditu jeku s istočnoga neba. I upravo tada žestoka kiša je iznenada prestala, a uslijedila je nadzemaljska tišina. Hoshino ustade i otvori prozor da pusti malo zraka unutra. Olujni oblaci su iščeznuli, nebo se opet prekrilo tankom opnom blijedih oblaka. Sve su zgrade bile mokre, vlažne pukotine u njihovim zidovima bile su tamne, kao vene u starih ljudi. Voda je

kapala s električnih vodova i stvarala lokvice na tlu. Ptice su izlijetale iz potraženih skloništa i glasno cvrkutale jureći za kukcima koji su također izlazili sada kad se stišala oluja. Hoshino je zakrenuo vratom s jedne na drugu stranu nekoliko puta, provjeravajući kralježnicu. Jako se protegnuo, sjeo kraj prozora i pogledao van, zatim izvukao kutiju Marlboroa i zapalio cigaretu. - Znate, g. Nakata, poslije svega napora da se prevrne taj kamen i otvori ulaz, ipak se ništa izvanredno nije dogodilo. Nikakva žaba se nije pojavila, nikakvi zlodusi, uopće ništa čudnovato. Protiv čega ja osobno nemam ništa, naravno... Scenografija je bila

postavljena sa svom onom bučnom grmljavinom, ali moram reći da sam nekako razočaran. Nije dobio nikakva odgovora, pa se okrenuo. Nakata je bio nagnut naprijed s obje ruke na podu i sklopljenih očiju. Starac je izgledao kao nemoćan kukac. - Što je? Je li vam dobro? - upitao je Hoshino. - Oprostite, samo mi se čini da sam malo umoran. Nakata se ne osjeća jako dobro. Volio bih leći i spavati neko vrijeme. Nakatino je lice bilo užasno blijedo. Oči su mu bile upale, prsti podrhtavali. Trebalo mu je samo nekoliko sad, činilo se, da strašno ostari. - U redu, razvući ću vam futon.

Slobodno spavajte koliko želite - reče Hoshino. - Ali jeste li sigurni da vam je dobro? Boli ii vas želudac? Ide li vam na povraćanje? Zvoni li vam u ušima? Ili možda morate na zahod? Da pozovem liječnika? Imate li osiguranje? - Imam, predsjednik mi je dao iskaznicu, držim je na sigurnom u torbi. - To je dobro - reče Hoshino, vukući futon iz zidnoga ormara i razvlačeći ga. - Znam da nije vrijeme da se ulazi u pojedinosti, ali iskaznicu vam nije dao predsjednik Tokija. To je iskaznica Narodnoga zdravstva, izdala vam ju je dakle japanska vlada. Ne znam previše o tome, ali siguran sam da je tako. Sam predsjednik ne brine se o svakoj pojedinosti vašega života, zar

ne? Zato ga zaboravite na neko vrijeme. - Nakata razumije. Predsjednik mi nije dao iskaznicu osiguranja. Pokušavam ga zaboraviti na neko vrijeme. Ipak, mislim da mi ne treba liječnik. Ako samo malo odspavam trebao bih biti dobro. - Čekajte jedan čas. Nećete se valjda zaputiti u nekakav maraton od trideset šest sati, ha? - Ne znam. Ja ne odlučujem koliko ću dugo spavati da bih se zatim toga držao. - Dobro, to valjda ima smisla dopusti Hoshino. - Nitko to ne čini. U redu - samo spavajte koliko hoćete. Bio je težak dan. Sva ona grmljavina, plus razgovor s kamenom, je l' tako? Pa onda

otvaranje onoga ulaza. Ne viđa se baš svaki dan, to je sigurno. Trebali ste se puno služiti glavom, zato morate biti umorni. Ne za što se na brinite, samo se opustite i ulovite malo sna. Neka se stari Hoshino pozabavi ostatkom. - Vaš sam dužnik. Stalno vas izvrgavam nečemu, zar ne? Nakata vam nikada ne može dovoljno zahvaliti za sve što ste učinili. Da niste bili sa mnom, ne bih znao što učiniti. A imate i sami svoga važnog posla. - Da, valjda imam - reče Hoshino turobno. Toliko se mnogo stvari dogodilo, posve je zaboravio na svoj posao. - Kad ste već spomenuli, doista bih se morao uskoro vratiti na posao. Kladim se da gazda već bjesni.

Telefonirao sam mu i rekao da ću uzeti par dana da nešto sredim, ali otada se nisam javljao. Kad se vratim stvarno će se iskaliti na meni. Upali nov Marlboro, polagano izdišući dim. Zagleda se u čavku na vrhu telefonskog stupa i poče joj se kreveljiti. - Ali koga je briga? Neka kaže što ga je volja - može ispuštati paru iz ušiju što se mene tiče. Vidite, teglio sam godinama preko svake mjere, slomio sam se od p o s l a . Hej, Hoshino, nema nas dovoljno, kako bi bilo noću potegnuti do Hirošime? Dobro, gazda, tu sam... Uvijek sam radio što su mi rekli da radim, nikad nijedne pritužbe. Zahvaljujući tomu leđa su mi se ukočila. Da mi ih niste sredili, bilo bi sve gore i

gore. Tek sam u sredini dvadesetih, pa zašto bih uništavao zdravlje na nekom pišljivom poslu, ha? Što smeta nekoliko slobodnih dana tu i tamo? Ali znate, g. Nakata, ja... Hoshino odjednom shvati da starac čvrsto spava. Čvrsto sklopljenih očiju, lica uperena u strop, tvrdo stisnutih usana, Nakata je mirno disao. Prevrnuti kamen ležao je kraj njegova jastuka. Čovječe, nikada nisam nikoga vidio da tako brzo zaspi kao on, pomisli Hoshino s divljenjem. Raspolažući svojim vremenom, ispružio se i gledao malo televiziju, ali nije mogao više podnijeti bljutave popodnevne emisije pa je odlučio izaći. Potrošio je čisto rublje pa je morao

nešto kupiti. Mrzio je prati rublje. Radije će kupiti jeftine gaće, razmišljao je, nego petljati s pranjem starih prljavih gaća. Otišao je na recepciju svratišta da plati za idući dan i rekao im da njegov drug spava i da ga ne smiju buditi. - To ne znači da biste mogli sve da i pokušate - dodao je. Lutao je ulicama, mirisao vonj što ostaje u zraku poslije kiše, noseći uobičajenu kapu Dragonsa, zelene Ray Ban naočale i aloha košulju. Kupio je novine na kiosku na kolodvoru i provjerio kako stoje Dragonsi - izgubili su u Hirošimi na gostovanju - zatim je pregledao raspored kino-programa i odlučio pogledati posljednji film Jackieja Chana. Termin prikazivanja mu

je savršeno odgovarao. Raspitao se u policijskoj kućici i otkrio da je kino blizu, pa se prošetao. Kupio je ulaznicu, ušao unutra i gledao film, zvačući kikiriki. Kad je izašao iz kina bila je već večer. Nije bio naročito gladan, ali kako nije mogao ništa drugo smisliti odlučio je večerati. Upao je u obližnji lokal i naručio sushi i pivo. Bio je umorniji nego što je mislio, popio je tek pola piva. Ipak to ima smisla, pomislio je. Uništilo me je dizanje onog teškog kamena, naravno. Osjećam se kao najstariji od Tri praščića. Stari podli vuk treba samo huknuti i puhnuti da me ispali sve do Okayame.

Izašao je iz sushi bara i naletio na dvoranu pachinko. Još se nije ni snašao, a već je izgubio dvadeset tisuća jena. Shvatio je da nije njegov dan, pa se okanio pachinka i lutao naokolo. Sjetio se da još nije kupio rublje. K vragu, zbog toga sam zapravo izašao, reče sam sebi. Ušao je u dućan sa sniženjima u trgovačkoj četvrti i kupio gaće, potkošulju i čarape. Sad je napokon mogao baciti prijavo rublje. Znao je da je vrijeme i za novu aloha košulju pa je pregledao nekoliko dućana u potrazi za njom, samo da bi zaključio kako je izbor u Takamatsuu prilično tanak. Ljeti i zimi nosio je aloha košulje, ali to nije značilo da je bilo kakva aloha košulja dobra. Zaustavio se u obližnjoj pekari i

kupio kruha, u slučaju da se Nakata probudi gladan usred noći, te malen tetrapak narančina soka. Potom je otišao do banke i na bankomatu podignuo pedeset tisuća jena. Provjerivši saldo, vidio je da je još dosta toga ostalo. Posljednjih nekoliko godina bio je toliko zaposlen da je jedva imao vremena trošiti novac. Do tada se već potpuno smračilo, i odjednom ga je spopala želja za šalicom kave. Pogledao je oko sebe, opazio natpis nekoga kafića, malo izvan glavne ulice. Pokazalo se da je to staromodna kavana kakvih nema više mnogo. Ušao je, smjestio se na meku, udobnu fotelju i naručio kavu. Komorna glazba izvirala je iz zvučnika engleske proizvodnje,

obloženih orahovinom. Hoshino je bio jedini gost. Utonuo je u fotelju i po prvi put se u posljednje vrijeme osjetio posve lagodno. Sve je u kavani djelovalo umirujuće, prirodno, sa svime se udobno osjećao. Kava, poslužena u otmjenoj šalici, bila je jaka i ukusna. Hoshino sklopi oči, udišući tiho i slušajući prepletanje gudačkih instrumenata i glasovira. Jedva da je ikada prije slušao klasičnu glazbu, ali ona ga je smirivala i dovodila u raspoloženje samopromatranja. Dok je tonuo u meku fotelju, sklopljenih očiju, izgubljen u glazbi, brojne su mu misli prolazile glavom uglavnom u svezi s njim samim. Ali što je više razmišljao o sebi, to se manje

činilo da u njegovu životu ima ičeg stvarnog. Počeo se osjećati kao besmislen privjesak što ondje sjedi. Oduvijek sam bio veliki navijač Chunichi Dragonsa, pomisli, ali što su zapravo Dragonsi meni? Recimo da tuku Giantse - kako ću ja zbog toga postati bolja osoba? Kako bih mogao? Zašto sam onda do bijesa potrošio toliko vremena, uzbuđujući se kao da je ta momčad nekakav moj produžetak? Gospodin Nakata je rekao da je prazan. Možda i jest, koliko ja znam. Ali što to znači meni? Rekao je da je zbog nekakve nesreće kad je bio malen postao takav - prazan. Ali ja nikada nisam doživio nesreću. Ako je g. Nakata prazan, onda sam ja gore nego prazan!

Barem u njemu ima nečega - što god bilo to što me je nagnalo da pustim sve i dopratim ga do Shikokua. Ali ne pitajte me što je to nešto... Hoshino naruči još jednu kavu. - Vama se dakle sviđa naša kava? priđe mu sjedokosi vlasnik i upita. (Hoshino to nije znao, naravno, ali taj čovjek je nekada bio službenik u Ministarstvu obrazovanja. Nakon umirovljenja vratio se u rodni Takamatsu i otvorio tu kavanu, gdje je pravio dobru kavu i puštao klasičnu glazbu.) - Sjajna je. Ima tako finu aromu. - Ja sam pržim zrnje. Biram, svako zrno posebno. - Nije čudno što je tako dobra.

- Glazba vam ne smeta? - Glazba? - odgovori Hoshino. Ne, sjajna je. Uopće mi ne smeta. Nimalo. Tko svira? - Trio Rubinstein, Heifetz i Feuermann. Zvali su ih Trio od milijun dolara. Vrhunski umjetnici. Ovo je stara snimka iz 1941., ali sjaj nije potamnio. - Zaista nije. Dobre stvari nikada ne zastarijevaju, zar ne? - Nekim ljudima je draži Nadvojvodin trio u urednijoj, klasičnoj, jednostavnijoj verziji. Kao što je verzija Oistrachova trija. - Ne, mislim da je ovaj u redu reče Hoshino. - Ima u njemu nekakav, ne znam, nježan osjećaj. - Hvala vam lijepa - reče vlasnik

zahvaljujući mu u ime Trija od milijun dolara i vrati se iza šanka. Uživajući u drugoj šalici kave, Hoshino se vratio svojim razmišljanjima. Ali ja pomažem g. Nakati da se snađe. Čitam umjesto njega, i našao sam kamen, uostalom. Jedva da sam to ikada primijetio, ali nekako je ugodno biti koristan nekomu... Nije mi nimalo žao što sam izostao s posla, došavši ovamo na Shikoku. Sve one ludosti što su se nanizale jedna za drugom... Osjećam da sam upravo ondje kamo pripadam. Kad sam sa g. Nakatom, ne muči me više taj problem Tko sam ja? Možda pretjerujem, ali kladio bih se da su se Buddhini sljedbenici i Isusovi

apostoli osjećali ovako. Kad sam s Buddhom, uvijek osjećam da se nalazim gdje pripadam - tako nešto. Fućkaš kulturu, istinu, svo to smeće. Samo je nadahnuće vrijedno. Kad sam bio malen, djed mi je kazivao priče o Buddhinim učenicima. Jedan se od njih zvao Myoga. Čovjek je bio potpuni kreten, nije mogao upamtiti ni najjednostavniju sutru. Drugi su ga učenici stalno zadirkivali. Jednoga dana Buddha njemu reče: "Myoga, ti nisi naročito bistar, zato ne moraš učiti sutre. Umjesto toga, volio bih da sjediš kraj ulaza i svima laštiš obuću." Myoga je bio poslušan, pa nije učitelja poslao k vragu. Tako je deset godina, dvadeset godina, marljivo laštio svačiju obuću.

Onda je jednog dana doživio prosvjetljenje i postao jednim od najvećih Buddhinih sljedbenika. Tu je priču Hoshino zauvijek zapamtio, jer je mislio da je najusranija vrsta posla laštenje obuće kroz desetljeća. Valjda se šališ, mislio je. Ali kad je sada o tome razmislio, priča je počinjala dobivati različit prizvuk. Život je usran, kako god ga skrojiš, pomislio je. Samo što to nije razumio kad je bio malen. Te su ga misli zaokupljale dok glazba, koja mu je pomagala da razmišlja, nije prestala svirati. - Hej - zovnuo je vlasnika. - Kako se ono zvala ta glazba? Zaboravio sam. - Beethovenov Nadvojvodin trio. - Nad vodnim...?

- Nadvojvodin. Beethoven ga je posvetio austrijskom nadvojvodi Rudolfu. To nije službeno ime, više kao nadimak toga djela. Rudolf je bio sin cara Leopolda Drugoga. Bio je vrlo vješt glazbenik, studirao je glasovir i glazbenu teoriju kod Beethovena, počevši kad mu je bilo šesnaest godina. Nadvojvoda se nije proslavio ni kao pijanist ni kao skladatelj, nego je nekako ostao u sjeni pomažući Beethovenu koji nije mnogo znao o tome kako se napreduje u svijetu. Da nije bilo njega, Beethovenu bi bilo mnogo teže. - Takvi su ljudi potrebni u životu, ha? - Apsolutno. - Svijet bi bio prava ludnica kad bi

svatko bio genij. Netko mora paziti, brinuti se o poslu. - Točno. Svijet pun genija imao bi znatnih problema. - Zaista mi se sviđa taj komad. - Krasan je. Nikada se ne umorite slušati ga. Rekao bih da je to najistančaniji od svih Beethovenovih klavirskih trija. Skladao ga je u četrdesetoj i to mu je bio posljednji. Vjerojatno je zaključio da je dosegnuo vrhunac u tom žanru. - Mislim da znam što hoćete reći. Dosezanje vrhunca važno je u svemu reče Hoshino. - Molim vas, dođite opet. - Da, doći ću. Kad se vratio u sobu, Nakata je

prema očekivanju spavao kao klada. Hoshino je već prošao kroz to, zato se ovaj put nije začudio. Neka samo spava koliko ga volja, zaključio je. Kamen je još bio tu, točno uz njegov jastuk, i Hoshino je spustio vrećicu s kruhom pokraj njega. Okupao se i obukao novo rublje, zatim smotao staru presvlaku u papirnatu vrećicu i bacio je u koš. Zavukao se pod pokrivač i uskoro tvrdo zaspao. Probudio se sljedećeg jutra malo prije devet. Nakata je još spavao, disanje mu je bilo mirno i pravilno. Hoshino je sam pošao na doručak, rekavši poslužiteljici da ne budi njegova druga. - Možete samo ostaviti futon kako jest - rekao je.

- Je li s njim sve u redu, kad toliko spava? - upitala je poslužiteljica. - Bez brige, neće nam umrijeti. Mora se naspavati da povrati snagu. Znam točno što je najbolje za njega. Kupio je novine na kolodvoru, sjeo na klupu i pretraživao popis filmova. U kinu pokraj kolodvora davali su retrospektivu Francoisa Truffauta. Hoshino nije imao pojma tko je Truffaut, čak nije znao je li muško ili žensko, ali dvostruk program bio je dobar način da se ubije vrijeme do večeri, pa je odlučio poći. Prikazivali su se filmovi Četiri stotine udaraca i Pucajte na pijanista. U kinu je bila je tek šačica gledatelja. Hoshino ni u kom slučaju nije bio filmski zanesenjak. Povremeno bi otišao

pogledati koji kung fu ili akcijski film. Tako tu mu rana Truffatova djela bila mjestimice nerazumljiva, ritam malko prespor, kao što se može očekivati od starijih filmova. Ipak je uživao u jedinstvenu ugođaju, u općem dojmu filmova, kako su unutarnji svjetovi likova bili oslikani. Na koncu konca, nije se dosađivao. Ne bi mi bilo krivo vidjeti još koji film toga čovjeka, rekao je sam sebi poslije. Izašao je iz kina, odšetao se do trgovačke četvrti, ušao u istu kavanu kao prethodne večeri. Vlasnik ga se sjetio. Hoshino je sjeo u istu fotelju i naručio kavu. Kao i prije, bio je jedini gost. Na stereu su nebo svirali gudački instrumenti.

- Haydnov prvi koncert za violončelo. Pierre Fournier svira solo objasni vlasnik donoseći Hoshinovu kavu. - To je stvarno prirodan zvuk dodade Hoshino. - Doista, zar ne? - reče vlasnik. Pierre Fournier je jedan od meni najdražih glazbenika. Kao birano vino, njegova svirka ima aromu i krjepkost koja grije krv i blago vas ohrabruje. Ja o njemu uvijek govorim kao o maestru Fournieru, iz poštovanja. Ne poznajem ga osobno, naravno, ali oduvijek osjećam kao da mi je učitelj. Slušajući Fournierov uzbibani, dostojanstveni violončelo, Hoshino se vratio u svoje djetinjstvo. Običavao je

svaki dan ići na rijeku da peca. Tada nije imao nikakvih briga, podsjeti se. Samo je živio svaki dan kako je koji dolazio. Sve dok sam bio živ, bio sam nešto. Bilo je upravo tako. Ali negdje se usput sve promijenilo. Život me je pretvorio u ništa. Čudno... Ljudi se rode da žive, je li tako? Ali što sam dulje živio, to sam više gubio ono što je u meni - i završio prazan. I kladio bih se da ću, što dulje živim, to prazniji, to bezvrjedniji postati. Nešto je krivo s tom slikom. Život ne bi smio biti takav! Zar nije moguće promijeniti pravac, skrenuti s puta kojim idem? - Oprostite... - Hoshino zovnu vlasnika iza kase, - Mogu li vam pomoći?

- Pitao sam se, ako imate vremena, biste li došli ovamo i porazgovarali malo sa mnom? Htio bih više znati o tome Haydnu. Vlasnik je bio sretan što može dati kratku lekciju o Haydnu, o čovjeku i njegovoj glazbi. Bio je inače povučena osoba, ali na temu klasične glazbe vrlo rječit. Objasnio je kako je Haydn bio unajmljen glazbenik, služeći različitim pokroviteljima tijekom duga života, skladajući tko zna koliko kompozicija po narudžbi. Haydn je bio praktičan, prijazan, skroman i velikodušan, rekao je, ali i složena ličnost s gluhom tamom u vlastitoj nutrini. - Haydn je bio zagonetna osoba. Nitko zapravo ne zna koliko je snažna

patosa nosio u sebi. Ali u feudalno doba kad je rođen morao je vješto zaodijevati svoj ego u pokornost i pokazivati pametnu, sretnu vanjštinu. Inače bi bio zgažen. Mnogi su ga nesklono uspoređivali s Bachom i Mozartom kako njegovu glazbu tako njegov način života. Tijekom cijelog dugačkog života bio je inovativan, to je sigurno, ali nikada probojan. Ali ako ste stvarno pozorni dok slušate, možete uloviti skrivenu čežnju za modernim egom. Kao daleka jeka puna protuslovlja, sve se nalazi u Haydnovoj glazbi, tiho pulsira. Čujte ovaj akord - čujete li ga? Vrlo je tih - je li tako? - ali u njemu je uporan duh što se giblje prema nutrini, ispunjen nekom gipkom, mladenačkom

znatiželjom. - Kao filmovi Françoisa Truffauta. - Točno! - uskliknu vlasnik sav sretan, tapšući nesvjesno Hoshina po ruci. - Pogodili ste točno u glavu. Nalazite isti duh koji oživljuje Truffauta. Uporan duh što se giblje prema nutrini, ispunjen nekom gipkom, mladenačkom znatiželjom - ponovi on. Kad je Haydnov koncert završio, Hoshino ga zamoli da ponovno pusti Nadvojvodin trio u izvedbi trija Rubinstein-Heifetz-Feuermann. Dok ga je slušao, opet se izgubio u mislima. Prokletstvo, baš me briga što se događa, odlučio je na kraju. Slijedit ću g. Nakatu do kraja života. K vragu i posao!

Poglavlje 35 Kad je telefon zazvonio u sedam ujutro, još sam tvrdo spavao. U snu sam bio duboko u nekoj špilji, pognut u tami, s baterijskom lampom u ruci, tražim nešto. Čujem glas daleko na ulazu u špilju, tiho doziva neko ime. Vičem na sav glas, ali tko god ono bio kao da me ne čuje. Ta osoba izvikuje moje ime, uzastopno. Preko volje ustajem i krećem prema ulazu. Još malo pa ću naći, pomišljam. Ali u sebi osjećam olakšanje što nisam našao. To se zbiva dok se budim. Gledam naokolo, skupljam raspršene komadiće svoje svijesti. Shvaćam da telefon zvoni, telefon na

prijamnom stolu knjižnice. Sunčano svjetlo sja unutra kroz zastore, a gospođica Saeki nije više kraj mene. Sam sam u krevetu. Ustajem iz kreveta u potkošulji i boksericama i odlazim do telefona. Treba mi neko vrijeme dok ne stignem tamo, ali telefon ne prestaje zvoniti. - Halo? - Jesi li spavao? - pita Oshima. - Da. - Žao mi je što te budim ovako rano u slobodan dan, ali imamo problem. - Problem? - Objasnit ću ti poslije, ali bolje bi bilo da te nema tu neko vrijeme. Uskoro ćemo krenuti, zato skupi svoje stvari. Kada dođem tamo, samo izađi na

parkiralište i uđi u auto bez ijedne riječi. U redu? - U redu - odgovorim. Vraćam se u sobu i pakiram stvari. Ne moram se žuriti jer je dovoljno pet minuta da budem spreman. Skidam rublje koje sam objesio u kupaonici, trpam toaletni pribor, knjige i dnevnik u uprtnjaču, zatim se oblačim i namještam krevet. Zatežem plahte, nadižem jastuke, izravnavam pokrivače. Prekrivam sve tragove onoga što se tu zbivalo. Sjedam na stolicu i razmišljam o gospođici Saeki koja je bila sa mnom do prije nekoliko sati. Imam vremena za brzu zdjelicu kukuruznih pahuljica. Perem zdjelicu i žlicu i spremam ih. Perem zube, umivam

lice. Provjeravam lice u ogledalu kad začujem kako Miata skreće na parkiralište. Iako je vrijeme savršeno, Oshima ima podignut bež krov. Zabacujem uprtnjaču na rame, dolazim do kola i sjedam na suvozačevo sjedalo. Kao i prije, Oshima temeljito privezuje moju uprtnjaču iznad prtljažnika. Nosi sunčane naočale Armani i prugastu lanenu košulju iznad bijele potkošulje s V izrezom, zatim bijele traperice i modre, niske tenisice Converse AllStars. Sportska odjeća za slobodne dane. Pruža mi modru mornaričku kapu sa znakom North Face. - Zar mi nisi rekao da si negdje izgubio pokrivalo? Uzmi ovo. Pomoći će ti da malo sakriješ lice.

- Hvala - kažem i nabijam kapu na glavu. Oshima provjerava kakav sam s kapom i kimanjem odobrava. - Sunčane naočale imaš, je li tako? Kimnem, izvučem iz džepa nebesko plave naočale Revos i stavim ih. - Jako cool - kaže on. - Pokušaj staviti kapu naopako. Učinim kako kaže, preokrenuvši kapu. Oshima ponovno kimne. - Sjajno. Izgledaš kao reper iz fine obitelji. Ubacuje u prvu, polako pritišće gas, zatim otpušta kvačilo. - Kamo idemo? - pitam. - Na isto mjesto kao prije. - Planine u Kochiju?

Oshima kimne. - Točno. Još jedna dugačka vožnja. - Uključuje stereo. Čuje se veseli Mozartov orkestralni komad koji sam već čuo. Serenada "Poštanski rog", možda? - Jeli ti dosta planina? - Ne, sviđa mi se ondje. Mirno je, mogu mnogo toga pročitati. - Dobro - kaže Oshima. - Onda, koji je to problem što ste ga spomenuli? Oshima natmureno pogleda retrovizor, osvrne se na me, zatim opet gleda ravno naprijed, - Prije svega, policija me je ponovno kontaktirala. Sinoć su mi telefonirali doma. Reklo bi se da ti ozbiljno žele ući u trag. Izgledali su prilično napeti zbog cijele stvari.

- Ali ja imam alibi, zar ne? - Da, imaš. Čvrst alibi. Na dan umorstva bio si na Shikokuu. U to ne sumnjaju. Ali misle da si se mogao urotiti s nekim drugim. - Urotiti? - Mogao si imati suučesnika. Suučesnika? Odmahnem glavom. Otkuda im ta ideja? - O tome ni da zucnu. Nametljivo postavljaju pitanja, ali odmah zašute kad im uzvratiš istom mjerom. Tako sam cijelu noć proveo na internetu, skidajući informacije o tom slučaju, jesi li znao da postoji već nekoliko mrežnih mjesta o tome? Prilično si slavan. Lutajući kraljević koji drži ključeve zagonetke. Lagano slegnem ramenima.

Lutajući kraljević? - S internetskim informacijama teško je razlučiti činjenice od želja, ali sve bi se moglo ovako sažeti: Policija sada traga za čovjekom u kasnim šezdesetim. U noći umorstva pojavio se u nekoj policijskoj kućici kraj trgovačkog kvarta u Nogati i priznao da je upravo ubio nekoga u susjedstvu. Rekao je da ga je izbo. Ali izgovorio je svakakve besmislice, tako da je mladi policajac u službi procijenio da je lud i poslao ga da ide svojim putem ne saznavši cijelu priču. Naravno, kad je umorstvo izašlo na vidjelo, policajac je znao da je zabrljao. Nije zapisao starčevo ime ni adresu, a kad bi to čuli njegovi pretpostavljeni skupo bi ga

stajalo, pa je tako sve prešutio. Ali nešto se dogodilo - pojma nemam što - i cijela je stvar izašla na svjetlo dana. Policajac je pozvan na red, naravno. Jadni momak vjerojatno to nikada neće zaboraviti. Oshima ubrzava da prestigne bijelu Toyotu Tercel, zatim se vješto vraća u traku. - Policija se rastrčala na sve strane i identificirala starca. Ne znaju tko je, ali čini se da je duševno bolestan. Nije retardiran, samo malko nastran. Živi sam od socijalne pomoći i dobiva neku pomoć od rodbine. Ali nestao je iz stana. Policija je pratila njegovo kretanje i čini se da je autostopirao, putujući prema Shikokuu. Vozač međugradskog autobusa misli da se

vozio njegovim autobusom iz Kobea. Sjetio ga se jer je govorio na neobičan način i rekao neke čudne stvari. Navodno je bio s nekim mladićem između dvadeset i trideset godina. Njih dvojica su se iskrcala na kolodvoru u Tokushimi. Nađeno je svratište u kojem su njih dvojica odsjela, i prema vlasnikovim riječima sjeli su na vlak za Takamatsu. Starčevo kretanje i tvoje potpuno se preklapaju. Obojica ste napustili Nogatu u okrugu Nakano i krenuli ravno prema Takamatsuu. Malo previše podudarnosti, tako je policija naravno iz toga nešto pročitala - oni misle da ste vas dvojica cijelu stvar skupa planirali. Nacionalna policijska agencija također stupa u akciju, i sada

pročešljavaju grad. Možda te više ne ćemo moći skrivati u knjižnici, pa sam zaključio kako je bolje da se pritajiš u planinama. - Duševno bolestan starac iz Nakana? - Na nešto te podsjeća? Odmahujem glavom. - Ni na što. - Njegova adresa nije daleko od tvoje kuće. Petnaest minuta hoda, navodno. - Ali more ljudi živi u Nakanu. Ne znam ni tko stanuje u susjednoj kući. - Ima još nešto - kaže Oshima i baca pogled na me. - On je čovjek koji je prouzročio onu kišu skuša i srdela u trgovačkom kvartu Nogate. Barem je unaprijed rekao policiji da će mnogo

ribe pasti s neba dan prije nego što se to dogodilo. - To je čudnovato - kažem. - Zar ne? - kaže Oshima. - I istoga dana, uvečer, golema količina pijavica pljuštala je po odmorištu Fujigawa na autocesti Tomei. Sjećaš li se? - Da, sjećam se. - Ništa od toga nije promaknulo policiji, naravno. Nagađaju da bi mogla postojati veza između tih događaja i toga tajanstvenog čovjeka kojega traže. Njegovo kretanje se sa svime tim tako tijesno poklapa. Mozartova skladba završava, druga počinje. S rukama na upravljaču, Oshima zavrti glavom nekoliko puta. - Zbilja

neobičan obrat. Počelo je čudno i razvija se sve čudnije. Nemoguće je predvidjeti što će se sljedeće desiti. Ali jedno je sigurno. Kao da se sve stječe upravo ovamo. Starčeva staza i tvoja moraju se ukrstiti. Sklapam oči i slušam grmljavinu motora. - Možda bih morao poći u neki drugi grad - kažem mu. - Osim svega ostaloga, ne želim više stvarati nikakve neprilike vama ili gospođici Saeki. - Ali kamo bi pošao? - Ne znam. Ali mogu smisliti ako me odvezete na kolodvor. Zbilja nije važno. Oshima uzdahne. - Ne bih rekao da je to pametna ideja. Kolodvor sigurno vrvi policajcima, svi traže visokog i

hladnokrvnog petnaestogodišnjaka koji tegli ruksak i gomilu opsesija. - Zašto me onda ne biste odvezli na neki daleki kolodvor gdje oni ne vrebaju? - To je svejedno. Na kraju će te naći. Ne kažem ništa. - Gledaj, nisu izdali nalog za tvoje uhićenje. Ne nalaziš se na popisu osoba koje se traže ili nešto slično, je li tako? Kimnem. - Što znači da si još slobodan. Stoga mi ne treba ničije dopuštenje da te odvezem kamo god želim. Ja ne kršim zakon. Hoću reći, čak ne znam ni tvoje pravo ime, Kafka. Zato se ne zabrinjavaj zbog mene. Ja sam veoma oprezna

osoba. Nitko me neće tako lako upecati. - Oshima? - kažem ja. - Da? - Nisam ništa ni s kim planirao. Da sam morao ubiti oca, ne bih ni od koga tražio da to učini. - Znam. Zaustavlja se na crvenom svjetlu i provjerava retrovizor, zatim ubacuje limunov bombon u usta i nudi ih meni. Uzmem jedan i gurnem ga u usta. Što dolazi poslije toga? - Na što misliš? - pita Oshima. - Rekli ste prije svega. O tome zašto se moram skrivati u brdima. Ako postoji nekakav prvi razlog, mora biti i neki drugi. Oshima zuri u crveno svjetlo, ali

ono se ne gasi. - Naspram prvog, drugi nije jako važan. - I dalje ga želim čuti. - Riječ je o gospođici Saeki - kaže on. Napokon se upali zeleno i on nagazi gas. - Ti s njom spavaš, je li tako? Ne znam kako bih na to odgovorio. - Bez brige, ne korim te ili bilo što. Samo imam osjećaj za takve stvari, to je sve. Ona je divna osoba, vrlo privlačna dama. Ona je - posebna, na mnogo načina. Mnogo je starija od tebe, to je sigurno, ali što onda? Razumijem da te privlači. Želiš s njom imati seks, pa zašto ne? Želi li ona imati seks s tobom? To joj povećava moć. Meni ne smeta. Ako je dobro vama, onda je dobro i meni. - Oshima prevrće limunov bombon

u ustima. - Ali mislim da je bolje ako se držite na udaljenosd neko vrijeme. I ne mislim to zbog one krvave zbrke u Nakanu. - Zbog čega onda? - Ona je u vrlo delikatnu položaju upravo sada. - Kako to? - Gospođica Saeki... - počne on, tražeći ostatak. - Hoću reći, ona umire. Osjećam to već dugo vremena. Podignem sunčane naočale i pogledam ga izbliza. On gleda ravno naprijed dok vozi. Skrenuli smo na autocestu prema Kochiju. Ovaj put, iznenađujuće; drži se ograničenja brzine. Neka Toyota Supra prošiša mimo nas. - Kad kažete da umire... - počnem. -

Hoćete reći da ima neku neizlječivu bolest? Rak ili leukemiju ili tako nešto? Oshima odmahne glavom. - Moguće je. Ali ništa ne znam o njezinu zdravlju. Možda zbilja pati od neke takve bolesti. Ali mislim da je to vise psihološko pitanje. Želja da živi - nešto u vezi s tim. - Kažete da je izgubila volju za životom? - Tako bih rekao. Izgubila volju da dalje živi. - Mislite li da će se ubiti? - Ne, ne mislim - odgovori Oshima. - Riječ je o tome da vrlo mirno, vrlo postojano, putuje prema smrti. Odnosno, da smrt putuje prema njoj. - Kao što vlak putuje prema kolodvoru?

- Nešto slično tomu - kaže Oshima i zastaje stisnutih usana. - Ali onda si se ti pojavio, Kafka. Hladan kao led, tajanstven kao pravi Kafka. Vas dvoje ste se privukli i, da uporabim klasičan izraz, imate odnošaj. - I onda? Za kratak trenutak Oshima podiže obje ruke s upravljača. - To je sve. Polagano klimam glavom. - Kladio bih se da mislite kako sam ja onaj vlak. Oshima ne kaže ništa dugo vremena. - Točno - napokon kaže. - To je točno. - Da sam ja uzrok njezine smrti? - Ne okrivljujem te zbog toga, pazi - kaže on. - To je zapravo najbolje. - Zašto?

On na to ne odgovori. Od tebe se traži da nađes odgovor na to, govori mi njegova šutnja. Ili mi možda kaže: Previše je očito da bi se o tome razmišljalo. Naslonim se u sjedalu, sklopim oči i puštam da mi tijelo omlohavi. Oshima? - Što je? - Ne znam više što bih činio. Ne znam ni u kojem pravcu krećem. Što je pravo, što je krivo - trebam li ići naprijed ili se okrenuti natrag. Potpuno sam izgubljen. Oshima i dalje šuti, ne stiže nikakav odgovor. - Morate mi pomoći. Što bih trebao učiniti? - pitam ga.

- Ne moraš ništa učiniti - kaže on jednostavno. - Ništa? On kimne. - Zbog toga te vozim u planine. - Ali što bih trebao činiti kad stignem tamo? - Samo osluškuj vjetar - kaže on. To ja uvijek činim. Razmišljam o tome. On nježno spusti ruku na moju. Ima mnogo stvari za koje nisi ti kriv. Niti ja. Niti su kriva proročanstva, ili prokletstva, ili DNK, ili besmisao. Niti je kriv strukturalizam ili treća industrijska revolucija. Svi mi umiremo i iščezavamo, ali to je stoga što je samo ustrojstvo svijeta sagrađeno na razaranju

i gubitku. Naši životi su samo sjene toga vodećeg načela. Recimo da vjetar puše. To može biti jak, silovit vjetar, ili pak blag lahor. Ali naposljetku svaka vrsta vjetra zamre i iščezne. Vjetar nema oblika. To je samo gibanje zraka. Trebaš pozorno osluškivati. I tada ćeš razumjeti tu metaforu. Stisnem mu ruku zauzvrat. Meka je i topla. Njegova glatka, bespolna, istančano uglađena ruka. - Vi dakle mislite da je za mene bolje da se zasada držim podalje od gospođice Saeki? - Mislim, Kafka. To je u ovaj čas najbolja stvar. Moramo je pustiti da bude sama sa sobom. Ona je razumna, i čvrsta. Uspjela je nositi se s užasnom samoćom dugo vremena, s mnogo bolnih

uspomena. Može sama donijeti sve odluke koje mora donijeti. - Tako sam ja samo dječak koji stoji na putu. - Ja ne mislim tako - reče Oshima blago. - Uopće nije tako. Učinio si što si morao učiniti. Što je imalo smisla za tebe, i za nju. Ostalo prepusti njoj. Ovo može zvučati hladno, ali ništa ne možeš za nju sada učiniti. Trebaš otići u planine i baviti se vlastitim stvarima. Za tebe je ovo pravi čas. - Baviti se vlastitim stvarima? - Samo drži otvorene uši, Kafka odgovori Oshima. - Samo slušaj. Zamisli da si školjka.

Poglavlje 36 Kad se vratio u svratište, Hoshino je našao Nakatu gdje tvrdo spava - i nije se iznenadio. Vrećica s kruhom i sokom od naranče koju je stavio kraj njega bila je netaknuta. Starac se nije pomaknuo ni centimetar, vjerojatno se cijelo vrijeme nije budio. Hoshino poče računati sate. Nakata je legao u dva prethodnoga popodneva, što znači da je spavao dobrih trideset sad. Koji je dan, uostalom, upita se Hoshino. Potpuno je izgubio predodžbu o vremenu. Izvuče notes iz torbe i provjeri. Da vidimo, reče sam sebi, stigli smo u Tokushimu u subotu autobusom iz Kobea, zatim je

Nakata spavao do ponedjeljka. U ponedjeljak smo napustili Tokushimu i stigli u Takamatsu, u četvrtak je bila ona strka oko kamena i grmljavine, i toga popodneva je pošao spavati. Tako preskočimo jednu noć i dobivamo danas... petak. Kao da je starac došao na Shikoku s namjerom da sudjeluje na nekom festivalu spavanja ili tako nešto. Kao i prethodne noći Hoshino se okupao, gledao televiziju neko vrijeme, zatim se ispružio na futonu. Nakata je i dalje spokojno disao, tvrdo usnuo. Svejedno, pomisli Hoshino. Samo se prepusti struji. Neka spava koliko hoće. Zbog toga se ne treba brinuti. Pa je i on zaspao, u deset i trideset. U pet sljedećeg jutra zazvonio je

mobitel u njegovoj torbi i naglo ga probudio. Nakata je i dalje bio u svojoj tami. Hoshino izvadi telefon. - Halo. - Gospodin Hoshino! - Čuo se muški glas. - Pukovnik Sanders? - reče Hoshino, prepoznavši glas. - Glavom i bradom. Kako ide, momče? - Dobro, valjda... Ali kako ste dobili ovaj broj? Ja vam ga nisam dao, i telefon je bio isključen cijelo vrijeme da mi ne bi smetali oni klauni s posla. Kako ste me onda mogli nazvati? Vi me nekako ovdje plašite. - Kao što sam vam rekao, ja nisam nikakav bog ni Buddha, niti ljudsko biće,

nego sam nešto drugo - pojam. Tako bez problema zvonim na vaš telefon. Čas posla. Bio uključen ili isključen, nema nikakve razlike, prijatelju moj. Nemojte da vas svaka sitnica uznemirava, u redu? Mogao sam dotrčati i biti kraj vas upravo kad ste se probudili, ali sam pomislio kako bi to bio pravi šok. - Možete se u to kladiti. - Što objašnjava telefonski poziv. Ja sam uglađena osoba, na koncu konca. - To cijenim - reče Hoshino. - U svakom slučaju, što bismo trebali učiniti s kamenom? Nakata i ja uspjeli smo ga preokrenuti tako da je onaj ulaz otvoren. Munje su sijevale kao lude, a kamen je težio jednu tonu. Oh, točno - još vam nisam ništa rekao o Nakati. On je momak

s kojim putujem. - Znam ja sve o g. Nakati - reče pukovnik Sanders. - Ne treba objašnjavati. - Znate ga? - reče Hoshino. Dobro... Svejedno, Nakata je poslije toga usnuo zimski san, a kamen je još ovdje. Mogli bismo biti prokleti što smo ga uzeli bez odobrenja. - Vi nikada ne odustajete, zar ne? Koliko sam vam puta rekao da nema prokletstva? - reče pukovnik Sanders s gađenjem. - Čuvajte kamen tu neko vrijeme. Otvorili ste ga, na kraju ćete morati opet sve zatvoriti. Poslije toga možete ga vratiti. Ali još nije vrijeme za to. Shvaćate? U tome se slažemo? - Da, shvaćam - reče Hoshino. -

Stvari koje su otvorene moraju se zatvoriti. Stvari koje imaš, moraš ih vratiti kako su bile. Sve je u redu. U svakom slučaju, odlučio sam ne misliti o tome previše. Slažem se sa svime što hoćete, bez obzira na to koliko ludo zvuči. Imao sam neko otkrivenje prošle noći. Uzimati lude stvari ozbiljno, to je ozbiljan gubitak vremena. - Eto veoma mudra zaključka. Ima i ona izreka: "Besmisleno razmišljanje je gore nego nikakvo razmišljanje". - To mi se sviđa. - Veoma sugestivno, zar ne biste rekli? - Jeste li vi čuli ovu izreku: "Brdska brklja tvrdo brtvi britvu"? - Što bi to za miloga boga trebalo

značiti? - To je izreka za lomljenje jezika. Sad sam je smislio. - U kojem smislu? - Nema smisla, doista. Samo mi je došlo da tako kažem. - Dosta glupih kometara, je li tako? Nemam puno strpljenja za besmislice. Izludit ćete me ako tako nastavite. - Oprostite - reče Hoshino. - Ali zašto ste me zapravo nazvali? Morali ste imati razlog da zovete ovako rano. - Da, to je točno. Potpuno sam smetnuo s uma - reče pukovnik Sanders. - Evo što je - želim da napustite to svratište ovaj čas. Nemate vremena za doručak. Samo probudite g. Nakatu, zgrabite kamen, i odlazite. Uzmite taksi,

ali ne dajte da vam ga zovu iz svratišta. Idite u glavnu ulicu i sami ga zaustavite. Zatim dajte vozaču ovu adresu... Imate li čime pisati? - Da, samo sekundu - odgovori Hoshino, vadeći olovku i notes iz torbe. - Metla i lopatica, na broju. - Dosta već jednom s tim glupim šalama! - viknu pukovnik Sanders iz telefona. - Sad sam ozbiljan. Ni minutu ne smijemo izgubiti. - U redu, u redu. Nastavite. Pukovnik Sanders izdiktira adresu, a Hoshino je zapisa i ponovi da provjeri je li točno razumio: - Apartman 308, Gornji Park Takamatsu 16-15, blok 3. Je li tako? - Tako je - odgovori pukovnik

Sanders. - Naći ćete ključ pod crnim stalkom za kišobrane ispred ulaza. Otključajte vrata i uđite. Možete ondje ostati koliko želite. Ima dovoljno hrane i ostaloga, tako da ne ćete morati izlaziti neko vrijeme. - Je li to vaš apartman? - Zaista jest. Iako nisam vlasnik. Unajmljen je. Osjećajte se kao kod kuće. Tako sam smjestio vas dvojicu. - Pukovniče? - Da? - Rekli ste mi da niste ni bog, ni Buddha, ni ljudsko biće, točno? - Točno. - Zato pretpostavljam da niste s ovoga svijeta. - Pogodili ste.

- Kako ste onda mogli unajmiti apartman? Vi niste ljudsko biće, pa nemate sve papire i ostalo što trebate, točno? Obiteljski list, prijavnicu, dokaz o prihodima, službeni pečat i žig i sve drugo. Ako toga nemate, nitko vam neće iznajmiti apartman. Jeste li ih prevarili ili tako nešto? Možda čarolijom pretvorili neki list u službeni pečat? Već se mnogo toga dogodilo ispod ruke, ne želim se više u to miješati. - Vi jednostavno ne razumijete, je li tako? - reče pukovnik Sanders pucnuvši jezikom. - Vi ste prvorazredan glupan. Zar vam je mozak od hladetine, mlitavče jedan? Neki list? Što mislite da sam ja, jedan od onih čarobnjačkih rakuna? Ja s a m pojam, razumijete? Po-jam!

Pojmovi i rakuni nisu baš ista stvar, zar ne? Kakva glupost... Zar uistinu mislite da sam otišao do stvarnoga agenta nekretnina, ispunio sve formulare, cjenkao se da snizim stanarinu? Smiješno. Imam tajnicu da se brine o svjetovnim stvarima. Moja tajnica vadi sve dokumente i sređuje stvari. Što ste očekivali? - Ah tako, vi imate tajnicu? - Imam, nego što! Što mislite tko sam ja, uostalom? Potpuno ste zastranili. Ja sam poslovan čovjek, zašto onda ne bih imao tajnicu? - U redu, u redu, nemojte se pjeniti. Samo sam vas zafrkavao. No svejedno, zašto moramo tako brzo otići? Zar ne možemo nešto prigristi prije nego

odemo? Ja sam izgladnio, a g. Nakata još spava. Ne bih ga mogao probuditi koliko god uporno pokušavao. - Slušajte. Ovo nije šala. Policija pročešljava grad tražeći vas dvojicu. Prva im je stvar jutros da obiđu hotele i svratišta, ispitujući sve po redu. Već su dobili opis jednoga i drugoga. Kad počnu njuškati naokolo, samo je pitanje vremena. Vas dvojica se ističete, suočimo se s tim. Ne smijemo ni časa gubiti. - Policija? - uzviknu Hoshino. Stanite malo! Nismo ništa skrivili. Naravno, ukrao sam nekoliko motocikla u srednjoj školi. Samo da ih malo provozam - ne da bi ih prodao ili tako nešto. Uvijek sam ih vraćao. Otada

nikad ništa nezakonito. Najgora stvar koju sam učinio bilo je to što sam uzeo onaj kamen iz svetišta. A vi ste mi rekli da to učinim. - To nema nikakve veze s kamenom - reče pukovnik Sanders odrješito. Katkada ste prava budala. Zaboravite kamen. Policija ništa ne zna o tome, a ne bi im bilo stalo i da znaju. Ne bi oni u cik zore obijali vrata zbog nekakva kamena. Govorimo o nečem mnogo ozbiljnijem. - Što hoćete reći? - Zbog toga policija traži g. Nakatu. - Ne razumijem. On je posljednji čovjek na svijetu koji bi mogao počiniti zločin. Kakav zločin? I kako bi on mogao biti umiješan?

- Nemamo vremena sada u to ulaziti. Morate ga odade izvući. Sve ovisi o vama. Jesmo li se razumjeli? - Ne shvaćam - ponovi Hoshino, odmahujući glavom. - To jednostavno nema nikakva smisla. Onda će mene optužiti kao sukrivca? - Ne, ali siguran sam da će vas ispitivati. Gubimo vrijeme. Nemojte zbog toga sada razbijati glavu, samo učinite kako vam kažem. - Slušajte, morate nešto razumjeti u vezi sa mnom. Ja mrzim policajce. Oni su gori od yakuze, gori nego tajna služba. Grozni su, kakve stvari čine kočopere se naokolo i ništa im nije draže nego mučiti slabije. Imao sam mnogo okršaja s policajcima kad sam

bio u srednjoj školi, čak i poslije kad sam počeo voziti kamione, tako mi sukob s njima zbilja ne treba. Nema načina da pobijediš, a poslije ih se ne možeš otresti. Znate što mislim? Bože, kako sam upao u sve to? Vidite, što ja... Telefonska se veza prekide. - Huuu - reče Hoshino. Uzdahnu duboko i strpa mobitel u torbu, zatim pokuša probuditi Nakatu. - Hej, g. Nakata. Djedice. Požar! Poplava! Potres! Revolucija! Godzila je pobjegao! Ustajte, već jednom! Prošlo je neko vrijeme prije nego što se Nakata probudio. - Završio sam koso piljenje - reče on. - Ostalo sam upotrijebio kao potpalu. Ne, mačke se ne kupaju. Ja sam se kupao. - Očevidno u

svome malom svijetu. Hoshino uhvati starca za rame i prodrma ga, uštipnu ga za nos, potegnu ga za uši i napokon ga vrati u zemlju živih ljudi. - Jeste li to vi, g. Hoshino? - upita on. - Da, to sam ja - odgovori Hoshino. - Oprostite što vas budim. - Nema problema. Nakata se ionako spremao probuditi. Ne brinite se zbog toga. Završio sam s potpalom. - Dobro. Ali nešto se dogodilo, nešto ne tako dobro, pa moramo smjesta odavde otići. - Tiče li se to Johnnija Walkera? - To ne znam. Imam svoje izvore, oni mi kažu da nam je bolje da se

odavde gubimo. Traži nas policija. - Zbilja? - Tako je rekao. Ali što se dogodilo između vas i toga Johnnija Walkera? - Zar vam Nakata nije već rekao? - Ne, niste. - Čini mi se ipak kao da jesam. - Ne, nikada mi niste rekli najvažniji dio. - No, što se dogodilo... Nakata ga je ubio. - Valjda se šalite! - Ne, ne šalim se. - Nebesa - promrmlja Hoshino. Hoshino ubaci svoje stvari u torbu i zamota kamen u platno. Jednako je težio kao na početku. Nije lagan, ali barem ga može nositi. Nakata stavi stvari u svoju

platnenu torbu. Hoshino ode na recepciju i reče im da je iznenada nešto iskrsnulo pa moraju otići. Budući da je unaprijed platio, to nije dugo potrajalo. Nakata je još bio malko nesiguran na nogama, ali mogao je hodati. - Koliko sam spavao? - upita on. - Da vidimo - reče Hoshino računajući. - Oko četrdeset sati, otprilike. - Osjećam se kao da sam se dobro naspavao. - Nije čudo. Ako se ne osjećate svježe nakon toga rekordnoga spavanja, onda je spavanje besmisleno, zar ne? Hej, jeste li gladni? - Da, jako sam gladan. - Možete li se malo strpjeti? Prvo

moramo odavde izaći, najbrže što možemo. Zatim ćemo jesti. - To je u redu. Mogu čekati. Hoshino mu pomognu izaći na glavnu ulicu i zaustavi taksi. Reče vozaču adresu, a vozač kimnu i pojuri. Taksi napusti središte grada, odveze se glavnom arterijom i ude u predgrađe. Četvrt je bila otmjena i tiha, prava suprotnost bučnom području blizu kolodvora gdje su bili odsjeli. Vožnja je trajala oko dvadeset pet minuta. Zaustavili su se ispred tipične, savršeno uredne stambene peterokatnice. Na uličnom znaku je pisalo Gornji Park Takamatsu, iako su se nalazili u ravnici bez ikakva parka na vidiku. Popeli su se dizalom na treći kat, gdje je Hoshino

našao ključ, naravno, ispod stalka za kišobrane. To je bio običan trosobni stan - dvije spavaće sobe, čajna kuhinja, dnevna soba i kupaonica. Po izgledu je sve bilo novo, pokućstvo jedva rabljeno. U dnevnoj sobi bio je širok televizijski prijamnik, mali stereo, sofa i uzak kauč, u svakoj spavaćoj sobi već načinjen krevet. Kuhinja je imala uobičajene aparate, police s prihvatljivim kompletom tanjura, šalica i zdjela. Na zidovima su bile elegantno uokvirene grafike, i cijelo je mjesto izgledalo kao model apartmana što ga investitor želi pokazati novim kupcima. - Uopće nije loše - primijeti Hoshino. - Nije ništa posebno, ali barem je čisto.

- Vrlo je lijepo - dodade Nakata. Veliki sivobijeli frižider bio je pretrpan hranom. Mrmljajući za sebe, Nakata pregleda sve, zatim uze nekoliko jaja, zeleni papar i maslac. Opra papar, izreza ga na tanke kriške i malo ga proprži, Potom razbi jaja u zdjelu i stuče ih štapićima za jelo. Izvuče tavu i uvježbanim kretnjama nastavi peći dva omleta. Pokri ih prepečencem i iznese cijeli obrok na stol, skupa s vrućim čajem. - Vi ste pravi kuhar - reče Hoshino. - Zadivljen sam. - Oduvijek živim sam, pa sam se naviknuo. - I ja živim sam, ali ne tražite od mene da išta skuham, jer sam u tome

nikakav. - Nakata ima mnogo slobodna vremena i nikakva drugog posla. Njih dvojica pojedoše prepečenac i omlete. Još su bili gladni, pa se Nakata vrati u kuhinju i poprži malo slanine i špinata, s dva dvopeka svakomu. Počeli su se opet osjećati kao ljudska bića, pa sjedoše na sofu i uzeše piri drugu šalicu čaja. - Onda - reče Hoshino - nekoga ste ubili, ha? - Da, ubio sam - odgovori Nakata i potanko ispriča kako je nasmrt izbo Johnnija Walkera. - Čovječe božji - reče Hoshino kad je Nakata završio. - Kakva grozna priča. Policija nikad neće u to povjerovati, bez

obzira na to koliko pritom iskreni bili. Hoću reći, ja vam vjerujem, ali da ste mi to rekli prije tjedan dana poslao bih vas k vragu. - Ni ja sam to ne razumijem. - U svakom slučaju, netko je umoren, a umorstvo nije nešto zbog čega samo slegnete ramenima. Policija se s tim nipošto ne šali, kad su vam ušli u trag ovdje na Shikokuu. - Nakati je žao što ste se u to upleli. - Zar se nećete predati? - Ne, neću - reče Nakata s neuobičajenom čvrstinom. - Već sam pokušao, ali upravo sada mi se to ne radi. Ima drugih stvari koje Nakata mora obaviti. Inače je besmisleno što sam prešao sav taj put

- Morate opet zatvoriti onaj ulaz. - To je točno. Stvari koje se otvore moraju se opet zatvoriti. Onda ću opet biti normalan. Ali ima nešto čime se Nakata mora najprije pozabaviti. - Pukovnik Sanders, momak koji mi je rekao gdje se nalazi kamen - reče Hoshino - sada nam pomaže da se pritajimo. Ali zašto to čini? Ima li kakva veza između njega i Johnnija Walkera? Ali što je više Hoshino pokušavao razmrsiti stvar, to je bivao zbunjeniji. Bolje da ne pokušavam naći neki smisao, odluči on, u onome što nema u osnovi smisla. Besmisleno razmišljanje je gore nego nikakvo razmišljanje zaključi naglas prekriženih ruku.

- Gospodine Hoshino? - reče Nakata. - Što je sad? - Osjećam miris mora. Hoshino priđe prozoru, otvori ga, izađe na usku verandu i duboko udahnu. Nije mogao otkriti nikakav miris mora. U daljini su bijeli ljetni oblaci plovili iznad borove šume. - Ne osjećam nikakva mirisa - reče on. Nakata priđe k njemu i poče njuškati, stišćući nos kao vjeverica. - Ja osjećam. More je točno ondje. - I pokaza na šumu. - Imate dobar nos - reče Hoshino. Ja imam sitnih problema sa sinusima, tako da sam uvijek malko začepljen. - Gospodine Hoshino, zašto se ne

bismo prošetali do oceana? Hoshino razmisli o tome. Kako bi mala šetnja po žalu mogla ičemu naškoditi? - U redu, idemo. - Nakata mora najprije na zahod, ako je to u redu. - Samo naprijed, nikamo se ne žurimo. Dok je Nakata bio u zahodu Hoshino je obilazio apartman provjeravajući sve po redu. Kao što je pukovnik rekao, bilo je uglavnom sve što im treba. Krema za brijanje u kupaonici, par novih četkica za zube, štapići za uši, zavoji, škarice za nokte. Sve najosnovnije. Čak glačalo i daska za glačanje. Vrlo obzirno s njegove strane, iako mislim da je sve to obavila njegova

tajnica. Ništa nisu zaboravili. Otvorio je zidni ormar i našao novo rublje i odjeću. Nije bilo aloha košulja, na žalost, samo nove novcate Tommy Hilfiger prugaste košulje i polo majice. Tu je pukovnik Sanders malo zbrzao stvar - požali se Hoshino nikomu posebno. - Morao je shvatiti da ja nosim samo aloha košulje. Kad se toliko pomučio, mogao mi je kupiti barem jednu. - Primijetio je da košulja na njemu počinje malko zaudarati, pa ju je skinuo i navukao polo majicu. Savršeno mu je pristajala. Prošli su kroz borik, prešli nasip protiv valova i spustili se na plažu. Unutarnje more bilo je mirno. Sjeli su jedan kraj drugoga na pijesak, ne

govoreći dugo vremena, samo su gledali valove kako se dižu kao plahte i raspršuju u zraku da bi se uz slabašan zvuk razbili. Nekoliko manjih otoka vidjelo se na pučini. Njih dvojica nisu se prečesto u životu nalazili kraj mora, pa su napajali oči tim prizorom. - Gospodine Hoshino - reče Nakata, remeteći tišinu. - Što je? - More je zaista krasna stvar, zar ne? - Da, krasno je. Nekako vas smiruje. - Zbog čega to čini? - Vjerojatno stoga što je veliko, a ničega nema na njemu - reče Hoshino i pokaza prstom. - Ne biste se osjećali

tako smireno kad bi ondje bio dućan 7Eleven, ili robna kuća Seiyu, zar ne? Ili d v o r a n a pachinko tamo, ili pak zalagaonica Yoshikawa? Ali dokle oko s e že ničega nema - što je prokleto dobro. - Mislim da ste u pravu - reče Nakata razmislivši o tome. - Gospodine Hoshino? - Što je sad? - Imam jedno pitanje o nečemu drugom. - Da čujemo. - Što je na dnu mora? - Dolje je kao neki drugi svijet, svakovrsne ribe, školjke, morska trava i slično. Niste nikada bili u akvariju? - Ne, nikada nisam bio. Mjesto u

kojem je Nakata dugo živio, Matsumoto, nije imalo toga. - Ne, nisam ni mislio - reče Hoshino - u takvoj brdskoj zabiti, valjda je muzej gljiva ili nešto slično najviše što se može očekivati. Svejedno, svakojakih stvari ima na dnu mora. Te su životinje različite od nas, one uzimaju kisik iz vode i ne treba im zrak da dišu. Ima krasnih stvari dolje, izvanrednih stvari, ali ima i opasnih. I stvari koje bi vas izbezumile. Ako ih nikada niste vidjeli, teško je to opisati, ali potpuno je različito od onoga na što smo navikli. Na dnu je mrkli mrak i ima najružnijih stvorenja što se mogu vidjeti. Što kažete, kad sve ovo prođe, da obiđemo neki akvarij? Zabavni su, a dugo nisam ni u

jednom bio. Siguran sam da i ovdje postoji. - Da, volio bih otići na takvo mjesto. - Ima nešto što bih ja želio vas upitati. - Da? - Neki dan podigli smo onaj kamen i otvorili ulaz, je li tako? - Da, vi i ja otvorili smo ulaz. Poslije toga Nakata je zapao u dubok san. - Evo što sam želio znati: je li se što dogodilo zato što se otvorio ulaz? Nakata kininu. - Da. Dogodilo se. - Ali vi još ne znate što je to. Nakata odlučno odmahne glavom. Ne, Nakata još ne zna.

- Onda se možda događa na nekom drugom mjestu, upravo u ovaj čas? - Da, mislim da je to istina. Kao što ste rekli, događa se. I ja čekam da se završi to događanje. - I jednom kad se završi događanje, što god to bilo, sve će se samo od sebe riješiti? Još jedno odlučno odmahivanje glavom. - To Nakata ne zna. Činim to što činim zato što moram. Ali pojma nemam što će se dogoditi zbog toga što činim. Nisam toliko bistar, pa mi je teško predvidjeti. Ne znam što će se dogoditi. - U svakom slučaju, to će potrajati neko vrijeme, zar ne? Pa što god bilo to što se treba završiti - da bi se dogodio neki zaključak ili nešto slično?

- To je točno. - I dok čekamo moramo paziti da nas ne ščepa policija. Jer još ima stvari koje treba obaviti? - Točno. Meni ne smeta odlazak u policiju. Spreman sam učiniti što god mi kaže predsjednik. Ali upravo sada nije pravo vrijeme da to učinim. - Znate što? Ako policajci čuju vašu ludu priču, oni će je jednostavno odbaciti i izmisliti neko prikladno priznanje, nešto što će svi povjerovati. Kao da ste pljačkali kuću i čuli nekoga, pa ste zgrabili nož iz kuhinje i proboli ga. Fućka se njima za stvarne činjenice, ili što je ispravno. Smjestili bi nekome samo zato da povise stopu uhićenja. Ni okom ne bi trepnuli i već bi vas strpali u

zatvor ili neku psihijatrijsku ustanovu s maksimalnim osiguranjem. Zatvorili bi vas i bacili ključ. Nemate dovoljno novca da uzmete nekog poznatog odvjetnika, pa bi vam prilijepili kakva sudski dodijeljena glupana kojemu nije nimalo stalo, i jasno je kako bi to završilo. - Bojim se da ne razumijem sve to... - Samo vam kažem kakvi su policajci. Vjerujte mi, znam - reče Hoshino. - Stoga ih doista ne želim na vratu, u redu? Policajci i ja jednostavno ne idemo zajedno. - Žao mi je što sam vam prouzročio toliko problema. Hoshino duboko uzdahnu. - Kao što

se ono kaže: Kad uzimaš otrov, uzmi i pladanj. - Što to znači? - Ako već jedete otrov, možete pojesti i pladanj na kojemu je došao. - Ali ako pojedete pladanj, umrijet ćete. To vam nije dobro ni za zube. I ozlijedit će vam grlo. - Morao bih se složiti - reče Hoshino, odgonetavajući to. - Da, zašto morate pojesti pladanj? - Ja nisam toliko bistar, tako da vam zbilja ne znam reći. Ali bez obzira na otrov, pladanj je zaista pretvrd. - Hm. Tu imate pravo. I mene to počinje zbunjivati. Ni ja se nikada nisam služio vlastitom glavom. Pokušavam reći ovo: došao sam s vama dovde, pa ću

ostati uz vas i pobrinuti se da umaknete. Ne mogu zamisliti da ste učinili ikakvo zlo, ne bih vas nipošto napustio ovdje. Moram razmisliti o svojoj časti. - Vaš sam veliki dužnik. Nakata vam ne može dovoljno zahvaliti. Ipak ću se opet drznuti i zamoliti vas za još jednu uslugu. - Samo naprijed. - Trebat će nam auto. - Hoće li biti u redu unajmljena kola? - Nakata zbilja ne zna što je to, ali bit će dobro bilo što. Veliki ili mali, svejedno, samo da je auto. - Nema problema. Tu smo na mojem terenu. Malo poslije otići ću da ga unajmim. Onda ćemo nekamo

otputovati? - Tako mislim. Vjerojatno ćemo nekamo otputovati. - Znate što, g. Nakata? - Da? - S vama mi nikada nije dosadno. Toliko mnogo neshvatljivih stvari se događa, ali jedno mogu reći zasigurno: s vama nikada nije dosadno. - Hvala vam što to kažete. Lakše mi je kad to čujem. Ali g. Hoshino? - Što je sad? - Nisam zaista siguran da znam što znači kad je nekome dosadno. - Nikada prije nije vam bilo dosadno? - Ne, nijedanput - Znate, tako mi se nekako i činilo.

Poglavlje 37 Zaustavljamo se u nekom gradu da nešto prigrizemo i nabavimo hranu i mineralnu vodu u samoposluzi, zatim se vozimo neasfaltiranom cestom kroz brda i stižemo do kolibe. U njoj je sve točno onako kako sam ostavio prije tjedan dana. Otvaram prozor da prozračim prostoriju, zatim pospremam hranu. - Idem prileći prije povratka - kaže Oshima, zaklanjajući gotovo cijelo lice rukama dok široko zijeva. - Nisam dobro spavao prošle noći. Zaista mora biti umoran, jer čim se zavukao ispod pokrivača i okrenuo prema zidu, zaspao je. Kuham kavu i

nalijevam je u termosicu za njegovu vožnju natrag, zatim se s aluminijskim vjedrom spuštam do potoka da popunim zalihe vode. Šuma se nije ni truna promijenila - isti miris trava, ptičje glasanje, grgoljanje vode u potoku, šum vjetra u krošnjama, iste sjene šuštava lišća. Oblaci iznad mene doimlju se doista blizu. Osjećam se sjetno što ih opet vidim, jer su postali dio moje prirode. Dok Oshima spava ja sjedim na trijemu, pijuckam čaj i čitam knjigu o Napoleonovoj provali u Rusiju 1812. Oko 400.000 francuskih vojnika izgubilo je život u toj golemoj zemlji tijekom velikoga, besmislenog pohoda. Same bitke bile su grozne, naravno, ali nije

bilo dovoljno ni liječnika ni sanitetskog materijala, tako da su većinu teško ranjenih vojnika ostavljali da umru u mukama. Drugi su se smrzli ili umrli od gladi, što je jednako strašan način umiranja. Dok sam sjedio na trijemu i pio vruć biljni čaj, uz ptičje zviždukanje posvuda oko mene, pokušavao sam zamisliti bojište u Rusiji i te ljude kako klipšu kroz vijavicu. Prolazim otprilike trećinu knjige i idem provjeriti je li s Oshimom sve u redu. Znam da je iscrpljen, ali je tih kao da uopće nije ondje, pa sam malo zabrinut Ali s njim je sve u redu, omotan je pokrivačima, spokojno diše. Prilazim k njemu i gledam kako mu se ramena lagano dižu i spuštaju. Stojeći ondje

odjednom se sjetim da je on žena. Ponajviše vremena to zaboravljam, i o njemu mislim kao o muškarcu, što je točno ono što on želi, naravno. Ali kad spava, izgleda kao da se vratio da bude žena. Izlazim opet na trijem i nastavljam čitati knjigu gdje sam prestao. Natrag do Smolenska, na cestu koja je obrubljena smiznutim truplima. Oshima je spavao dva sata. Kad se probudio, izlazi na trijem i gleda svoja kola. Prašan neasfaltirani put prekrio je zelenu Miatu bijelom bojom. Snažno se proteže i sjeda kraj mene. - Sad je kišno doba - kaže, trljajući oči - ali ove godine nema mnogo kiše. Ako uskoro ne padne, Takamatsu će ostati bez vode.

Osmjelim se upitati: - Zna li gospođica Saeki da sam ovdje? Odmahne glavom. - Ne zna, nisam joj ništa rekao. Uopće ne zna da imam kolibu ovdje. Bolje je držati je u neznanju, pa se neće uplesti u sve to. Što manje zna, manje treba skrivati. Kimnem. To je točno ono što sam htio čuti. - Uplela se dovoljno već prije kaže Oshima. - Ne treba joj ovo sada. - Rekao sam joj da mi je otac nedavno umro - kažem mu. - Kako ga je netko umorio. Izostavio sam dio o policiji koja me traži. - Ona je prilično pametna. Iako joj ni ti ni ja nismo ništa spomenuli, imam neki osjećaj da je shvatila većinu onoga

što se događa. Tako, ako joj sutra kažem da si imao nešto što si morao obaviti i da si otišao na neko vrijeme, te ako joj prenesem tvoj pozdrav, sumnjam da će se raspitivati za pojedinosti. Čak ako to bude sve što ću joj reći, znam da će ona šutke prijeći preko svega. Kimnem. - Ali ti je želiš vidjeti, zar ne? Ne odgovaram. Nisam siguran kako bih se izrazio, ali odgovor nije teško pogoditi. - Nekako mi je žao tebe - kaže Oshima - ali kao što rekoh, mislim da se vas dvoje ne biste trebali vidjeti neko vrijeme. - Ali mogao bih je nikada više ne vidjeti.

- Možda - dopusti Oshima, nakon kraćeg razmišljanja. - To je prilično očito, ali dok se stvari ne dogode, one se nisu dogodile. I često stvari nisu ono što se čini da jesu. - Ali kako se gospođica Saeki osjeća? Oshima sužava oči i gleda me. - U kojem smislu? - Hoću reći, ako zna da me nikada više neće vidjeti, osjeća li se isto zbog mene kao ja zbog nje? Oshima se suho nasmiješi. - Zašto me to pitaš? - Ja pojma nemam, i vjerojatno zbog toga pitam vas. Voljeti nekoga, željeti ga više nego išta drugo - sve je to novo iskustvo. Isto kao imati nekoga tko

želi mene. - Mogu zamisliti da si zbunjen i da ne znaš što bi činio. Kimnem. - Točno. - Ne znaš dijeli li ona iste, snažne osjećaje koje ti gajiš prema njoj dodaje Oshima. Potresam glavom. - Zaboli me kad pomislim na to. Oshima ušuri neko vrijeme zureći u šumu suženim očima. Ptice lijeću s grane na granu. Njegove su ruke sklopljene iza glave. - Znam kako se osjećaš - kaže naposljetku. - Ali to je nešto što sam moraš riješiti. Nitko ti ne može pomoći. U tome je sva tajna ljubavi, Kafka. Upravo ti si ispunjen tim divnim osjećajima, ali moraš sam kroz to proći

dok lutaš u mraku. Tvoj duh i tijelo moraju sve to podnijeti. Sve moraš sam. Već su prošla dva sata kad je spreman poći. - Ako rasporediš hranu - kaže mi trebala bi potrajati tjedan dana. Do tada ću se vratiti. Ako nešto iskrsne pa ne mognem doći, poslat ću brata s namirnicama. On živi svega jedan sat odavde. Rekao sam mu da ćeš biti ovdje. Stoga se nemoj brinuti, u redu? - U redu. - I kao što ti prije rekoh, budi nadasve oprezan kad ideš u šumu. Ako se izgubiš, nikada nećeš naći izlaza. - Bit ću oprezan. - Uoči početka Drugog svjetskog

rata, veća jedinica carskih snaga izvodila je neke vježbe ovdje, fingirajući bitke sa sovjetskom armijom u sibirskim šumama. Jesam li ti to već ispričao? - Ne. - Izgleda da sam zaboravio najvažniju stvar - kaže Oshima smeteno, lupkajući se po sljepoočnici. - Ali ovo ne izgleda kao sibirske šume - kažem ja. - Imaš pravo. Sve drveće je ovdje širokoga lista, a ondje bi morala biti crnogorica, ali mislim da vojska nije marila za te pojedinosti. Cilj je bio zaći u šumu s potpunom bojnom opremom i izvoditi ratne igre. Nalijeva šalicu kave iz termosice,

usipa žlicom malo šećera i kao da je zadovoljan ishodom. - Vojska je zatražila od moga pradjeda da im dopusti da se posluže šumom za vježbu, a on je rekao: nego što, samo izvolite. Uostalom, nitko se njome nije služio. Jedinica je odmarširala putem kojim smo došli ovamo, zatim su zašli u šumu. Ali kad je vježba završila i oni se okupili na prozivku, otkrili su da dvojica nedostaju. Samo su nestali za vrijeme vježbe, s potpunom bojnom opremom, obojica netom unovačena. Vojska je provela opsežnu potragu, ali ta dva vojnika nikada nisu pronađena. - Oshima otpije još jedan gutljaj kave. - Do današnjeg dana nitko ne zna jesu li se jednostavno izgubili ili pobjegli. Okolna

šuma je nevjerojatno duboka, a jedva se može išta naći za jelo. Kimnem. - Postoji drugi svijet, paralelan s našim, i do određenog stupnja možeš zaći u taj drugi svijet i vratiti se živ i zdrav. Sve dok si oprezan. Ali prijeđi stanovitu točku i izgubit ćeš stazu. To je labirint. Znaš li odakle potječe ideja labirinta? Odmahnem glavom. - Od drevnih Mezopotamaca. Oni su vadili životinjska crijeva - katkada ljudska crijeva, nema sumnje - i služili se njihovim oblikom za proricanje budućnosti. Divili su se složenom obliku crijeva. Tako je prototip labirinta, jednom riječju, utroba. Što znači da je

prototip labirinta unutar tebe. I to se slaže s labirintom izvana. - Još jedna metafora - primijetim. - Točno. Recipročna metafora. Stvari izvan tebe su projekcije onoga što je unutar tebe, a što je unutar tebe to je projekcija onoga što je izvana. Tako, kada stupiš u labirint izvan sebe, istodobno stupaš u labirint unutra. Definitivno rizičan posao. - Neka vrst Ivice i Marice. - Točno, upravo poput njih. Šuma je namjestila zamku, i što god činio, bez obzira na to koliko si oprezan, neke ptice oštra oka pojest će sve tvoje krušne mrvice. - Obećavam da ću biti oprezan kažem mu.

Oshima spušta krov na Miati i sjeda u nju. Stavlja sunčane naočale i polaže ruku na mjenjač brzina, šuma odjekuje zvukom one poznate buke. Zabacuje kosu, kratko mi mahne i nestaje. Prašina se kovitla gdje je bio, ali vjetar je uskoro raznosi. Vraćam se u kolibu. Liježem na krevet kojim se on poslužio i sklapam oči. Kad bolje razmislim, ni ja nisam dovoljno spavao prošle noći. Jastuk i pokrivači još pokazuju znakove da je tu bio Oshima. Ne on, doista, više kao nj e go v san. Uranjam u te znakove. Spavao sam pola sata kad se začuo glasan trijesak izvan kolibe, kao da je pukla grana i pala na tlo. Taj zvuk me sasvim razbudi. Ustajem i izlazim na

trijem da pogledam, ali sve izgleda isto. Možda je to kakav tajanstven zvuk što ga od vremena do vremena stvara šuma. Ili je to bio dio nekakva sna. Ne razlikujem jedno od drugoga. Sve dok sunce ne potone na zapadu, sjedim na trijemu i čitam knjigu. Spremam jednostavan obrok i jedem ga u tišini. Poslije pranja suđa opet se zavaljujem na staru sofu i razmišljam o gospođici Saeki. - Kao što je Oshima rekao, gospođica Saeki je pametna osoba. Osim toga, radi stvari na vlastit način kaže dječak zvan Čavka. Sjedi do mene na sofi, baš kao kad smo bili u radnoj sobi moga oca. - Ona je vrlo različita od

tebe - kaže mi. Ona je vrlo različita od tebe. Svladala je svakovrsne zapreke - i to ne one koje bi nazvao normalnim zaprekama, ne. Poznaje svakovrsne stvari o kojima ti nemaš pojma, iskusila je cijeli raspon emocija koje nikada nisi osjetio. Što dulje ljudi žive, to više uče razlikovati što je važno od onoga što nije. Morala je donijeti mnoštvo kritičnih odluka, i vidjela je ishode. Ponavljam, vrlo različita od tebe. Ti si tek dijete koje je živjelo u suženu svijetu i iskusilo veoma malo. Silno si se trudio da ojačaš, i u nekim područjima doista si ojačao. To je činjenica. Ali sada zatječeš sebe u novom svijetu, u situaciji gdje nikada

prije nisi bio. Sve ti je novo, zato nije čudno što se osjećaš zbunjeno. Nije čudno što se osjećaš zbunjeno. Jednu stvar ne razumiješ osobito dobro imaju li žene seksualnu želju. Teoretski imaju, naravno. Toliko i ti znaš. Ali kad se dođe do toga kako se ta želja javlja, kakva je - ti si izgubljen. Tvoja seksualna želja je jednostavna stvar. Ali ženska želja, naročito želja gospođice Saeki, potpuni je misterij. Kad te je držala, je li osjećala istu tjelesnu ekstazu? Ili je to nešto posve različito? Što više misliš o tome, to više mrziš što ti je petnaest godina. Osjećaš se beznadno. Da ti je barem dvadeset ne, čak i osamnaest bi bilo dobro, bilo što samo ne petnaest - mogao bi bolje

razumjeti što znače njezine riječi i postupci. Onda bi mogao odgovoriti na pravi način. Nalaziš se usred nečega čudesnog, nečega tako strahovitog da možda nikada više nećeš to iskusiti. Ali ne možeš stvarno razumjeti kako je to čudesno. Zbog toga si nestrpljiv. A to sa svoje strane vodi u očaj. Pokušavaš zamisliti što ona upravo sada čini. Ponedjeljak je, knjižnica je zatvorena. Što radi u slobodne dane? Zamišljaš je samu u stanu. Pere, kuha, čisti, ide u kupovinu - svaki prizor bljesne u tvojoj mašti. Što više zamišljaš, teže je sjediti ovdje na miru. Želiš se pretvoriti u neustrašivu Čavku, izletjeti iz ove kolibe, projuriti iznad ovih planina, spustiti se ispred njezina

stana i zuriti u nju zauvijek. Možda se zaustavlja kraj knjižnice i odlazi u tvoju sobu. Kuca ali nema odgovora. Vrata su otključana. Otkriva da više nisi ondje. Krevet je načinjen, a sve tvoje stvari su nestale. Pita se kamo si iščeznuo. Možda čeka neko vrijeme da se vratiš, sjedi za stolom, s glavom u rukama, zuri u Kafku na žalu. Razmišlja o prošlosti koja je zamotana u tu sliku. Ali koliko god čeka, ti se ne vraćaš. Napokon odustaje i napušta sobu. Odlazi do Golfa na parkiralištu i pali motor. Posljednja stvar koju želiš bila bi da tako ode. Želiš je držati, znati što svaka pojedina kretnja njezina tijela znači. Ali ti nisi ondje. Ti si sam, na mjestu koje je odsječeno od svakoga.

Liježeš u krevet i gasiš svjetlo, nadajući se da će se ona pojaviti u ovoj prostoriji. Ne mora to biti stvarna gospođica Saeki, i ona petnaestogodišnjakinja bila bi u redu. Nije važno koji oblik će poprimiti živući duh, iluzija - ali moraš je vidjeti, moraš je imati kraj sebe. Mozak ti je tako pun nje da je spreman prsnuti, tijelo ti je spremno razletjed se na komadiće. Ipak, koliko god mnogo želio da bude ovdje, koliko god dugo čekao, ona se ne pojavljuje. Čuješ samo slabašan šumor vjetra izvana i ptice što nježno guguću u noći. Zadržavaš dah, buljiš u mrklinu. Osluškuješ vjetar, pokušavaš nešto iz toga dokučiti, napinješ se da uloviš tračak nekakva značenja. Ali sve što te

okružuje samo su različite sjene mraka. Naposljetku se predaješ, sklapaš oči i toneš u san.

Poglavlje 38 Hoshino potraži na žutim stranicama agencije za iznajmijivanje auta, izabra jednu nasumce i nazva ih. Treba mi auto za nekoliko dana - objasni on - neka obična osobna kola. Ništa preveliko, ništa što se ističe. - Možda ovo ne bih smio reći reče službenik agencije - ali kako iznajmljujemo samo Mazde, nemamo nijedna kola što se ističu. Tako da ste mirni. - Sjajno. - Može li Familia? Vrlo pouzdana kola, i zakleo bih se da ih nitko neće primijetiti.

- Dobro zvuči. Dakle, Familia. Agencija je bila blizu kolodvora i Hoshino im reče da će biti kod njih za jedan sat i preuzeti kola. Uzeo je do tamo taksi, pokazao im kreditnu karticu i vozačku dozvolu, zatim unajmio kola za dva dana. Bijela Familia na parkiralištu bila je, kako je najavljeno, potpuno neuočljiva. Okreneš se od nje na trenutak i svako sjećanje na to kako je izgledala iščezne. Značajno postignuće na polju anonimnosti. Vozeći se natrag do stana, Hoshino se zaustavi kraj knjižare i kupi plan Takamatsua i mrežu autocesta na Shikokuu. Skokne do obližnje trgovine CD-a da vidi imaju li Beethovenov Nadvojvodin trio, ali u toj maloj

trgovini bio je ograničen odjel klasične glazbe i jeftina verzija toga djela po sniženoj cijeni. Nije to bio Trio od milijun dolara, na žalost, ali Hoshino ga uze i plati osam tisuća jena. Kad se vratio u apartman, ugodan miris ispunjavao je prostoriju. Nakata se vrzmao po kuhinji pripremajući daikon na pari i preprženi tanki tofu. - Nisam imao što raditi, pa sam pripremio malo jela - objasni on. - To je sjajno - reče Hoshino. Ovih sam dana previše jeo vani, pa bi bilo lijepo imati domaći obrok za promjenu. Oh da, imam kola. Trebaju li vam isti čas? - Ne, sutra će biti u redu. Danas Nakata mora još govoriti s kamenom.

- Dobra ideja. Važno je razgovarati o stvarima. Ako razgovarate s ljudima, ili stvarima, ili što god, bolje je raspraviti stvari. Znate, kad vozim kamion ja često razgovaram s motorom. Možete čuti svakojake stvari ako pomnjivo slušate. - Nakata ne može razgovarati s motorima, ali doista je važno raspraviti stvari. - Onda, kako ide s kamenom? Možete komunicirati? - Počinjemo komunicirati. - To je dobro. Pitao sam se - je li kamenu krivo što smo ga donijeli ovamo? - Ne, uopće nije. Koliko mogu razabrati. Kamen ne mari mnogo gdje se

nalazi. - Uh, to je olakšanje - odahnu Hoshino. - Nakon svega što smo prošli, ako se kamen okrene protiv nas nadrljali smo. Hoshino je proveo popodne slušajući svoj novi CD. Izvedba nije bila spontana i nezaboravna kao ona koju je čuo u kavani. Bila je ograničenija i tvrđa, ali uglavnom nije bila tako loša. Dok je ležao na kauču i slušao, ljupka ga je melodija osvajala, istančana vijuganja fuge uzburkavala su nešto duboko u njegovoj nutrini. Da sam ovu glazbu slušao prije tjedan dana, reče sam sebi, ne bih bio baš ništa razumio, čak ne bih to ni želio. Ali slučaj ga je nanio u onu malu

kavanu, gdje je utonuo u udobnu fotelju, uživao u kavi i slušao glazbu. A sada pogledaj me, pomisli on, furam se na Beethovena - možeš li to povjerovati? Zapanjujući napredak. Neprestano je puštao skladbu, provjeravajući svoju novootkrivenu ljubav prema glazbi. Na CD-u se nalazio i drugi Beethovenov trio, Duh. Nije loša skladba, ali Nadvojvodin trio mu je nedvojbeno bio draži. Više dubine, zaključio je. Cijelo to vrijeme Nakata je bio u kutu, gledao kamen i nešto mrmljao. Povremeno je kimao ili češao se po glavi. Dva čovjeka u svojim malim svjetovima. - Smeta li vam glazba? - upita ga Hoshino.

- Ne, dobro je. Glazba mi ne smeta. Ona je meni kao vjetar. - Vjetar, ha? U šest sati Nakata je spremio večeru - prženi losos i salatu, plus nekoliko malih priloga koja je složio. Hoshino je upalio televiziju i gledao vijesti da vidi ima li napretka u slučaju onoga umorstva. Ali nije bilo ni riječi o tome. Samo ostale vijesti - kidnapirana neka curica, uobičajene izraelskopalestinske odmazde, višestruka prometna nezgoda na autocesti u zapadnom Japanu, stranci na čelu organizirane krađe automobila, glupa diskriminacijska izjava nekog ministra, otpuštanja u tvrtkama komunikacijske industrije. Ni jedna jedina dobra vi jest.

Njih dvojica sjedoše za stol i pojedoše večeru. - Ovo je zbilja dobro - reče Hoshino. - Pravi ste kuhar. - Vaš sam dužnik. Ali vi ste prva osoba kojoj sam kuhao. - Hoćete mi reći da nikada ne jedete s prijateljima ili rođacima ili s bilo kim? - Nakata je poznavao mnoge mačke, ali jako se razlikuje ono što jedemo. - No, svakako - reče Hoshino. - Ali svejedno, ovo je jako ukusno. Naročito povrće. - Sretan sam što vam se sviđa. Nakata ne zna čitati, pa katkada pravim strašne pogriješke u kuhinji. Tako uvijek uzimam iste sastojke i kuham stvari na

isti način. Da znam čitati, mogao bih spravljati najrazličitija jela. - Ova su sasvim dobra. - Gospodine Hoshino? - reče Nakata ozbiljnim glasom, uspravljajući se na stolici. - Daaa? - Život je težak kad čovjek ne zna čitati. - Tako bih rekao - reče Hoshino. Na ovom CD-u piše da je Beethoven bio gluh. Bio je slavan skladatelj, vrhunski pijanist u Europi kad je bio mlad. Ali onda jednog dana, možda zbog neke bolesti, počeo je gubiti sluh. Na kraju ništa nije čuo. Prilično je gadno biti skladatelj koji ne čuje. Znate što hoću reći?

- Mislim da znam. - Gluh skladatelj je kao kuhar koji izgubi osjet okusa. Žaba koja izgubi opne na nogama. Vozač kamiona s ukinutom dozvolom. To bi svakoga izbezumilo, zar ne? Ali Beethoven nije dopustio da ga to nadjača. Naravno, morao je isprva biti malo potišten, ali nije dopustio da ga nesreća svlada. Kao da je rekao - Problem. Kakav problem? Skladao je više nego ikada prije i bolju glazbu od svega što je do tada napisao. Doista se divim tom čovjeku. Kao ovaj Nadvojvodin trio, a bio je gotovo gluh kad ga je napisao, možete li to vjerovati? Pokušavam reći da vam mora biti grozno kad ne znate čitati, ali to nije kraj svijeta. Možda ne znače čitati, ali

ima stvari koje samo vi možete učiniti. Na to se morate usredotočiti, na svoju snagu. Kao što je sposobnost da razgovarate s kamenom. - Da, sad sam sposoban da malo s njim razgovaram. Nakata je nekada bio sposoban razgovarati s mačkama. - Nitko drugi ne može to činiti, je li tako? Drugi ljudi mogu pročitati sve knjige koje žele, a opet neće znati kako se govori s kamenjem ili mačkama. - Ovih dana, ipak, Nakata mnogo sanja. U snovima sam zbog nekog razloga sposoban čitati. Tada nisam glup kao sada. Tako sam sretan i odlazim u knjižnicu i čitam mnogo knjiga. I razmišljam kako je divno kad si sposoban čitati. Čitam knjigu za

knjigom, ali onda se izgubi svjetlo u knjižnici i postane mračno. Netko je ugasio svjetlo. Ne mogu ništa vidjeti. Ne mogu više čitati knjige. I tada se probudim. Iako je to samo u snu, divno je kad si sposoban čitati. - Zanimljivo - reče Hoshino. - A evo ja sam sposoban čitati i jedva da ikada uzmem knjigu u ruke. Svijet je prava zbrka, to je sigurno. - Gospodine Hoshino? - upita Nakata. - Što je sad? - Koji je danas dan u tjednu? - Subota je. - Tako će sutra biti nedjelja? - Naravno, da. - Biste li me sutra ujutro vozili?

- Sigurno, ali kamo želite poći? - Nakata ne zna. Razmislit ću o tome kad sjednem u kola. - Vjerovali ili ne - reče Hoshino predosjećao sam što ćete reći. Hoshino se probudio sljedećeg jutra malo poslije sedam. Nakata je već kuhao doručak. Hoshino je pošao u kupaonicu, ispljuskao se hladnom vodom po licu i obrijao se električnim aparatom. Doručkovali su rižu, miso juhu s patlidžanom, sušene skuše i krastavce. Hoshino je dvaput uzeo riže. Dok je Nakata prao sude, Hoshino je gledao vijesti na televiziji. Ovaj put bio je kratak prilog o umorstvu u Nakanu. "Deset je dana prošlo od

događaja, a policija još nema nikakva traga", jednolično je odzujao najavljivač na NHK-u. Impresivan ulaz u kuću bljesnuo je na ekranu, opasan policijskim trakama, s pozornikom koji je stajao na ulici. "Nastavlja se potraga za nestalim petnaestogodišnjim sinom pokojnika, iako je njegovo boravište i dalje nepoznato. Potraga se također nastavlja za muškarcem šezdesetih godina koji je živio u susjedstvu i zaustavio se u policijskoj postaji odmah nakon događaja da pruži informacije o umorstvu. Ostaje nejasno postoji li ikakva veza između ta dva čovjeka. Budući da unutrašnjost kuće nije poremećena, policija vjeruje da je

zločin bio djelo osobne osvete, a ne pljačke koja je pošla ukrivo, pa se vrše ispitivanja prijatelja i znanaca g. Tamure. U tokijskom Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, gdje se poštuju umjetnička ostvarenja g. Tamure..." - Hej, djedice - Hoshino zovnu Nakatu u kuhinji. - Da? Što je? - Poznajete li sina onoga čovjeka što je umoren u Nakanu? Toga petnaestogodišnjaka? - Ne, ne poznajem. Kao što sam vam rekao, sve što Nakata zna to su Johnnie Walker i njegov pas. - Da? - odgovori Hoshino. Policija traži i toga dječaka. Još je

dijete, tako izgleda, a ne spominje se njegova mama. Pretpostavljam da je pobjegao od kuće prije umorstva i još se ne vraća. - Tako je to... - Tvrd je orah to umorstvo - reče Hoshino. - Ali policajci su prilično šutljivi tipovi, uvijek znaju više nego što kažu. Prema riječima pukovnika Sandersa, oni vas traže, i znaju da ste u Takamatsuu. Osim toga, znaju i da je neki zgodan momak poput mene s vama. Ali to još nisu priopćili medijima. Boje se, ako otkriju da smo ovdje, da ćemo kidnuti nekamo drugdje. Zbog toga uporno tvrde da ne znaju gdje smo, pred javnosti. Sjajni tipovi, ti policajci. U osam i trideset izašli su do

unajmljena auta i ukrcali se. Dok se smještao na suvozačevo sjedalo, Nakata je imao sa sobom uobičajenu termosicu vruća čaja, kao i vjerni bezoblični šešir, kišobran i plamenu torbu. Kad su napuštali apartman Hoshino se spremao staviti kapu Chunichi Dragons na glavu, ali tada je pogledao u zrcalo i naglo ustuknuo. Policija mora znati da će mladić kojega traže biti ukrašen bejzbolskom kapom Dragonsa, zelenim naočalama Ray Ban i aloha košuljom. Neće biti mnogo ljudi s kapom Dragonsa ovdje u Takamatsuu, pa ako se tomu dodaju još Ray Ban i aloha košulja, isticat će se kao zavoj preko oka. Zato je pukovnik Sanders pripremio neuočljive plave polo majice - sigurno je

preduhitrio ovo. Njemu ništa ne promiče, pomisli Hoshino, pa odloži u stranu naočale i kapu. - Onda, kamo? - upita. - Bilo kamo bit će u redu odgovori Nakata. - Samo kružite po gradu. - Sigurni ste? - Možete ići kamo god želite. Ja ću samo uživati u krajoliku. - Ovo mi je prvi put - reče Hoshino. - Prilično sam se navozio kako u Samoobrambenim snagama tako u prijevoznom poduzeću - i pristojan sam vozač, ako to mogu reći za sebe. Ali kad god sjedam za upravljač, znam kamo idem i ravno odjurim onamo. Ja sam takav, valjda. Nikada mi nitko nije

rekao: Možete ići kamo god želite - bilo kamo bit će u redu. Vi me nekako zbunjujete. - Nakati je jako žao. - Sve je u redu, nema potrebe da se ispričavate. Učinit ću što mogu - reče Hoshino i ubaci CD s Nadvojvodinim triom u čitač. - Samo ću voziti po cijelom gradu dok vi uživate u vidiku. Je li to u redu? - Da, to će biti u redu. - Zaustavit ću kola kad nađete ono što tražite. A onda će se priča razvijati u novom smjeru. Jesam li tu u pravu? - Da, to bi se moglo dogoditi - reče Nakata. - Ja se nadam - reče Hoshino i raširi plan grada u krilu.

Njih su dvojica nastavila vožnju gradom, a Hoshino je obilježavao svaku ulicu u pojedinom bloku da bude siguran kako su ih sve pokrili, zatim je kretao do sljedećega. Povremeno su se zaustavljali da Nakata može popiti šalicu čaja, a Hoshino popušiti Marlboro. Nadvojvodin trio neprestano je svirao. U podne su stali kraj nekog restorana i naručili curry. - Ali kojega vraga tražite? - upita Hoshino kad su pojeli. - Ne znam. Ali mislim... - Mislite da ćete znati kad to vidite. A dok ne vidite, ne ćete znati što je to. - Da, to je točno. Hoshino ravnodušno odmahnu

glavom. - Znao sam što ćete reći, ali samo sam morao biti siguran. - Gospodine Hoshino? - Daaa? - Moglo bi potrajati neko vrijeme dok to ne nađem. - To je u redu. Učinit ćemo što možemo. Brod je napustio luku, mi smo uza nj vezani. - Hoćemo li unajmiti brod? - upita Nakata. - Ne. Za sada nema brodova. U tri su otišli u neki kafić gdje je Hoshino naručio kavu. Nakata se dvoumio oko svoje narudžbe, napokon se odlučio za hladno mlijeko. Sad je već Hoshino bio iscrpljen od cijele te vožnje i nije mu bilo do razgovora. Dosta mu je

bilo Beethovena. Voziti u krugu, nikamo ne stići, to mu nije odgovaralo. Morao je stalno voziti polagano i dobro paziti što radi, pa mu je bilo dosadno. Katkada bi kraj njega prošla patrolna kola i Hoshino se jako trudio da nikoga ne gleda u oči. Također je pokušavao izbjegavati vožnju ispred policijskih kućica. Mazda Familia može biti najneprimjetniji auto na cesti, ali ako bi policija opazila kako isti auto prolazi nekoliko puta mogli bi ga ipak zaustaviti. Vozio je oprezno, pazeći dosljedno da nikomu ne dolazi preblizu. Prometna bi nezgoda sve izvrgnula opasnosti. Dok je Hoshino vozio po gradu, provjeravajući na karti kuda su prošli,

Nakata je sjedio nepomično, s rukom na prozoru, motreći okolinu u prolazu, napeto tražeći nešto, posvema nalik na kakvo dijete ili pristojna psa. Bili su zanijeti svaki svojim poslom do večeri, i jedva su koju riječ razmijenili. "Što to tražiš?" Hoshino je od očaja počeo neku melodiju. Nije se mogao sjetiti što je još napisao Inoue Yosui, pa je sam izmišljao riječi dok su se dalje vozili. Zar još nisi našao? Sunce uskoro zalazi... A Hoshinu zavija želudac. Od vožnje u krugu vrti mi se u glavi. Vratili su se u apartman u šest sad. - Sutra ćemo nastavio - reče

Nakata. - Dosta smo terena pokrili danas. Sutra vjerojatno možemo dovršiti cijeli grad - reče Hoshino. - Hej, imam jedno pitanje za vas. - A što bi to moglo bid? - Ako u Takamatsuu ne nađete to što tražite, što onda? Nakata se dobro počeša po glavi. Ako to ne možemo naći u Takamatsuu, onda ćemo morati tražiti dalje. - A ako i dalje ne budete mogli naći, što se onda očekuje da činimo? - Ako se to dogodi, onda moramo još više tražiti. - Pravit ćemo sve veće i veće krugove i na kraju ćemo naći. Kao što se ono kaže: Ako pas trči, mora naletjeti na

štap. - Da, mislim da će se to dogoditi reče Nakata. - Ali Nakata ne razumije. Zašto pas mora udariti u štap ako trči? Ako se pred njim nađe štap, pas ga može zaobići. Hoshino se zamisli nad tim. - Da, mislim da ste u pravu. Nikada dosad nisam o tome razmišljao... - To je vrlo čudno. - Ostavimo psa i štap po strani na trenutak, u redu? - reče Hoshino. - To samo komplicira stvari. Hoću reći, koliko dugo ćemo ići u potragu? Ako ne pripazimo, prije nego budemo svjesni završit ćemo u nekoj drugoj prefekturi Ehime ili Kochi ili bilo gdje. Ljeto će proći i tada će već biti jesen.

- Zbilja bi tako moglo biti. Ali moram to naći, makar bila jesen ili zima. Znam da ne mogu zahtijevati da mi zauvijek pomažete. Nakata će samo hodati sam i nastaviti traženje. - Nemojmo se o tome sada brinuti promuca Hoshino. - Ali zar kamen ne bi mogao biti ljubazan i dati nam nekakav znak ili tako nešto? I približno mjesto puno bi pomoglo. - Nakati je jako žao, ali kamen ne kaže mnogo. - Da, nije me zapanjio svojom rječitošću - reče Hoshino. - Mislim da nije bogzna što ni u plivanju. Bilo kako bilo... Ne trebamo o tome sada razmišljati. Idemo se noćas dobro naspavati i vidjeti što donosi sutra.

Sljedećeg dana ponovila se priča, samo što je ovaj put Hoshino kružio zapadnom polovinom grada. Do tada se plan grada ispunio žutim linijama. Samo se po povećanom broju zijevanja što su dolazila od vozača taj dan razlikovao od prethodnoga. Nakatino je lice i dalje bilo zalijepljeno za prozor, pozorno je proučavao okolinu u prolazu. Gotovo da nisu ni progovorili. Što god je Nakata tražio, to nije nalazio. - Bi li danas bio ponedjeljak?upita Nakata. - Da. Jučer je bila nedjelja, tako da je danas ponedjeljak - reče Hoshino. Zatim, gotovo očajavajući, složi napjev za riječi koje su mu pale na pamet:

Ako je danas ponedjeljak, Sutra mora biti utorak. Mravi su marljivi, lastavice se uređuju. Dimnjak je visok, sunce na zalasku rumeno. - Gospodine Hoshino - reče Nakata nakon nekog vremena. - Daaa? - Možete dugo promatrati mrave kako rade, i nikad vam neće dosaditi. - Mislim da ste u pravu - odgovori Hoshino. U podne su se zaustavili kraj restorana koji se specijalizirao za jegulje i naručili specijalitet - zdjelu

riže s narescima jegulje. U tri su otišli u neki kafić gdje je Hoshino uzeo kavu, a Nakata čaj od alga. Do šest sati plan grada je sav bio prekriven žutim crtama, a anonimne gume na Familiji prešle su svaki pedalj ceste u gradu. Ali ni dalje nisu imali sreće. Što tražiš? opet je zapjevao Hoshino ravnodušnim glasom. Zar još nisi našao? / Obišli smo sve u gradu. / Stražnjica me boli, zašto ne pođemo kući? Kad je završio, reče: - Ako ovo potraje dovoljno dugo, pretvorit ću se u pravog tekstopisca zabavne glazbe. - Što bi to bilo? - upita Nakata. - Nije važno. Tek dobroćudna šala. Prestavši raditi za taj dan,

napustiše grad, izađoše na autocestu i uputiše se prema apartmanu. Izgubljen u mislima, Hoshino promaši skrenuti lijevo kad je trebalo. Pokušavao se vratiti na autocestu, ali put je zavijao pod čudnim kutom i završio u labirintu jednosmjernih ulica, pa su se uskoro sasvim izgubili. Prije nego što su to shvatili, našli su se u rezidencijalnoj četvrti koju nisu dotad vidjeli, u otmjenom starinskom susjedstvu s visokim zidovima oko kuća. Cesta je bila čudnovato tiha, nigdje žive duše na vidiku. - Ne bih rekao da smo predaleko od našeg apartmana, ali pojma nemam gdje se nalazimo - priznade Hoshino. Parkirao je auto na praznom parkiralištu,

ugasio motor, povukao ručnu kočnicu i raširio plan grada. Provjerio je naziv četvrti i broj ulice na obližnjem rasvjetnom stupu i pogledao na plan. Možda su mu oči bile preumorne, ali nije mogao naći to mjesto. - Gospodine Hoshino? - upita Nakata. - Daaa? - Žao mi je što vam smetam, ali što piše na onoj ploči prijeko, na onim dvorišnim vratima? Hoshino podiže pogled s plana i pogleda kamo mu je Nakata upirao prstom, na visok zid sa starinskim vratima i na veliku drvenu ploču kraj njih. Crna vrata bila su zatvorena. Spomen-knjižnica Komura - pročita

Hoshino. - Uh, knjižnica u ovako pustom dijelu grada? Čak ne izgleda kao knjižnica. Više kao neka stara obiteljska kuća. - Spo-men-knji-žni-ca-Ko-mu-ra? - Pogodili ste. Mora biti u slavu nekoga tko se zvao Komura. Ali tko je taj Komura, pojma nemam. - Gospodine Hoshino? - No? - To je to. - Što hoćete reći? To? - Mjesto koje je Nakata tražio. Hoshino opet podiže pogled s plana i zagleda se u Nakatine oči. Namršti se, pogleda ponovno ploču i opet polako pročita što piše. Istrese Marlboro iz kutije, stavi ga u usta i zapali plastičnim

upaljačem. Polako udahnu, zatim otpuhnu dim kroz otvoren prozor. - Jeste li sigurni? - Da, to je to. - Slučajnost je stravična stvar, zar ne? - reče Hoshino. - Svakako - složi se Nakata.

Poglavlje 39 Drugi moj dan u planini protječe dokono, glatko. Vrijeme je jedina stvar po kojoj se jedan dan razlikuje od sljedećega. Da je vrijeme isto ne bih mogao razlučivad pojedine dane. Jučer, danas, sutra - svi bi se stopili u jedno. Poput broda bez sidra, vrijeme besciljno pluta po debelom moru. Malo zbrajam i izračunam da je danas utorak. To je dan kad gospođica Saeki predvodi obilazak knjižnice, pod uvjetom da ima ljudi koji se žele pridružiti. Upravo kao prvog dana kad sam onamo došao... Dok šiljaste potpetice lupkaju po stubama, ona se

penje na kat, a zvuk odjekuje u tišini. Blistave čarape, bijela svijetla bluza, sitne biserne naušnice, Mont Blanc na radnom stolu. Njezin smiren smiješak, obojen dugačkom sjenom rezignacije. Sve te pojedinosd sada su tako daleko i nisu više stvarne. Dok sjedim na sofi u kolibi, usred mirisa izblijedjelih tkanina, u glavu mi naviru uspomene na vođenje ljubavi. Gospođica Saeki polako svlači odjeću, zavlači se u krevet. Moj pimpek je tvrd kao kamen, što nije iznenađenje, dok mi te misli promiču mozgom, ali vršak mu nije više bolno crven i ne peče. Sit tih seksualnih maštarija, izvlačim se van i počinjem uobičajene vježbe. Naslanjam se na ogradu trijema i

izvodim vježbe za trbušne mišiće. Zadm pravim brze čučnjeve, skupa s napornim istezanjem. Dotle me već oblijeva znoj, pa namačem ručnik u potoku i sav se brišem. Hladna voda smiruje mi živce. Sjedam na trijem i slušam Radiohead na walkmanu. Otkad sam pobjegao od kuće neprestano slušam istu glazbu Radioheadov disk Kid A, Princeov Very Best, katkada Coltraneov My Favorite Things. U dva popodne - upravo kad počinje obilazak knjižnice - krećem u šumu. Držim se iste staze, hodam neko vrijeme, stižem do čistine. Sjedam na travu, naslanjam se na deblo i zurim gore u okrugao otvor neba između grana. Vidljivi su rubovi bijelih ljetnih oblaka.

Dovde sam siguran. Mogu naći put natrag do kolibe. Skrivačica za početnike - da je ovo neka videoigra, lako bih svladao prvu razinu. Ali pođem li imalo dalje, ući ću u složeniji, izazovniji labirint. Staza postaje uža i progutat će me more paprati. Zanemarujem to i krećem dalje. Želim vidjeti koliko je doista duboka ta šuma. Znam da je opasna, ali želim vidjeti - i osjetiti - koja vrsta opasnosti leži preda mnom, i koliko je ona stvarno pogibeljna. Moram to. Nešto me gura naprijed. Oprezno se spuštam nekakvom stazom. Drveće je sve više i više, zrak

se zgušnjava svake minute. Iznad mene grane gotovo zastiru nebo. Svi znaci ljeta iščezavaju, kao da nikada nije bilo godišnjih doba. Uskoro ne znam je li to što slijedim staza ili nije. Izgleda kao staza, oblikovana je kao staza - ali zatim ne sliči, i nije tog oblika. Usred toga razraslog zelenila svi obrisi gube jasnoću i određenost. Što ima smisla, a što nema, sve je pomiješano. Iznad mene jedna čavka prodorno krešti, to zvuči kao upozorenje, tako je neskladno. Zaustavljam se i pozorno ispitujem okolinu. Bez prave opreme odveć je opasno ići dalje. Moram se okrenuti. Što nije lako. Poput Napoleonove vojske na uzmaku, otkrivam da je vraćanje mnogo teže nego napredovanje.

Staza zastranjuje, gusto raslinje tvori taman zid ispred mene. Vlastito mi disanje zvuči glasno u ušima, kao vjetar što huji na rubu svijeta. Golem crn leptir veličine moga dlana pojavljuje se iz sjene drveća i leprša crtom moga zrenja, a njegov me oblik podsjeća na onu krvavu mrlju na mojoj potkošulji. Polagano prelijeće otvoren prostor, zatim opet nestaje među drvećem, a kad iščezne sve iznenada izgleda još nasilnije, a zrak hladniji. Hvata me panika - ne znam kako bih se odade izvukao. Čavka ponovno krešti - ista ona ptica otprije, šaljući mi istu poruku. Stojim na mjestu i gledam uvis, ali ne mogu je vidjeti. Lahor, stvaran lahor, povremeno puhne, pod nogama mi

zloslutno šumi tamno lišće. Osjećam sjene što se utrkuju iza mene, ali čim se osvrnem već su se sakrile. Nekako se uspijevam probiti do svoje sigurnosne zone - do male okrugle čistine u šumi. Svalim se na travu i duboko udahnem. Pogledam nekoliko puta gore na krpicu stvarnog neba iznad sebe, tek da se uvjerim kako sam se uspio vratiti u svijet odakle sam došao. Okružuju me znaci ljeta - sada tako dragocjeni. Sunčana svjetlost omata me kao kakav sloj, grije me. Ali strah koji sam osjetio lijepi se uza me kao hrpa neotopljena snijega u kutu vrta. Srce mi od vremena do vremena nepravilno tuče, koža mi se još lagano ježi.

Te noći ležim u tami, mimo dišem širom otvorenih očiju, nadajući se da ću zamijetiti kako se u mraku pojavljuje neki lik. Molim se da se pojavi, ne znajući imaju li molitve ikakva učinka. Napinjem sve svoje snage, žudim očajno da se to dogodi. Nadam se kako će očajna žudnja djelovati da se ostvari moja želja. Ali moja se želja ne ostvaruje, moje su čežnje splasnule. Kao ni prethodne noći, gospođica Saeki se ne pojavljuje. Ni stvarna gospođica Saeki, ni iluzija, ni ona kao petnaestogodišnjakinja. Tama ostaje samo to - tama. Upravo prije usnuća snažno mi se diže, snažnije nego ikada prije, ali ne drkam. Odlučio sam očuvao

netaknutu uspomenu na vođenje ljubavi s gospođicom Saeki, barem za sada. Čvrsto stisnutih šaka tonem u san, nadajući se da ću je sanjao. Umjesto nje sanjam Sakuru. Je li to doista san? Toliko je sve živo, jasno i cjelovito, ali ne znam kako bih to drukčije nazvao, pa mi se čini da je san najbolji naziv. Nalazim se u njezinu stanu, ona spava. U svojoj sam vreći za spavanje, upravo kao one noći što sam je proveo kod nje. Vrijeme se vratilo natrag, dovelo me na prekretnicu. Budim se usred noći umirući od žeđi, izvlačim se iz vreće za spavanje i pijem vodu. Čašu za čašom, pet ili šest čaša. Koža mi je prekrivena blistavilom znoja, a prednja strana mojih bokserica

napeta je kao šator jer mi se strašno digao. Moj pimpek je kao neka životinja s vlastitom pameti, radi na različitoj valnoj dužini od ostatka mene. Dok pijem vodu, on ju automatski upija. Mogu čuti slabašan zvuk kao da usisava vodu. Stavljam čašu kraj sudopera i naslanjam se na zid. Želim provjeriti vrijeme ali ne mogu naći sat. U to gluho doba noći i sat su progutale dubine. Stojim kraj Sakurina kreveta. Svjetlo s ulične svjetiljke prosijava kroz zastor. Lice joj je okrenuto u stranu, čvrsto spava, mala obla noga viri ispod tankih pokrivača. Iza sebe čujem lagan, opor zvuk, kao da je netko okrenuo prekidač. Guste grane zaklanjaju mi vidik. Tu

nema godišnjega doba. Odlučim se i zavučem se kraj Sakure. Krevet za jednu osobu škripi od dodatna tereta. Udišem miris njezinih lagano znojnih leđa i vrata. Nježno je obavijam rukama. Ona nešto tiho kaže, ali nastavlja spavati, čavka glasno zakrešti. Gledam gore ali ne mogu vidjeti pticu. Ne vidim ni nebo. Svlačim Sakurinu majicu i milujem joj meke grudi. Diram joj bradavice kao da navijam radio. Tvrdim pimpekom pucnem je odzada po bedru, ali ona se ne oglasi i disanje joj ostaje isto. Valjda duboko sanja, pomislim. Opet zakriješti čavka, šaljući mi poruku, ali ne mogu pogoditi što mi pokušava reći. Sakurino tijelo je toplo, njezino je tijelo znojno kao moje. Odlučim okrenuti

je k sebi, polako je vučem tako da je sada licem gore. Duboko izdiše ali još ne pokazuje nikakva znaka buđenja. Naslanjam uho na njezin trbuh ravan kao papir, pokušavajući uloviti odjeke snova u tome labirintu. Moja erekcija ne popušta, tako je kruta da izgleda kako će zauvijek trajati. Skidam joj male pamučne gaćice, ne žurim se dok ih spuštam niz noge do kraja. Polažem dlan na njezine stidne dlake, nježno puštajući prst da ide dublje. Sve je vlažno, pozivno vlažno. Polako mičem prst. Ona se još ne budi. Izgubljena u snovima, samo duboko izdahne. U isto vrijeme, u šupljini unutar mene, nešto se bori da provali van iz

ljuske. Još nisam ni svjestan što se zbiva, a već se par očiju na meni okreće prema nutrini te mogu promatrati cijeli prizor. Još ne znam je li ta stvar u meni dobra ili zla, ali što god bilo, ne mogu to zadržati ili zaustaviti. I dalje je sluzavo biće bez lica, ali uskoro će se osloboditi ljuske, pokazati lice i stresti sa sebe prevlaku poput hladetine. Tada ću zaista doznati što je to. Ali sada je to tek bezobličan znak. Ispruža ruke koje ne bi željele biti ruke, kida ljusku na njezinu najmekšem dijelu. I mogu vidjeti svaku pa i najmanju njegovu kretnju. Stvaram mišljenje. Ne, zapravo ni o čemu nisam stvorio svoje mišljenje. Stvoriti mišljenje znači imati izbor, a ja ga

nemam. Svlačim bokserice, oslobađam pimpek. Držim Sakuru, širim joj noge i klizim u nju. Lako je - ona je tako meka a ja tako tvrd. Pimpek me više ne boli. Posljednjih nekoliko dana vršak mu je postao još tvrđi. Sakura i dalje sanja, ja se zakapam u njezin san. Odjednom se ona razbudi i shvati što se događa. - Kafka, što to radiš? - Čini se da sam u tebi odgovaram. - Ali zašto? - pita ona hrapavim suhim glasom. - Zar ti nisam rekla da to ne dolazi u obzir? - Ja tu ne mogu ništa. - Stani već jednom. Izlazi iz mene. - Ne mogu - kažem i naglašeno

odmahujem glavom. - Slušaj me. Prije svega, imam stalnoga dečka, zar ne? Drugo, ušao si u moj san bez dopuštenja. To nije pravedno. - Znam. - Još nije prekasno. U meni si, ali nisi se počeo micati, još nisi svršio. On je samo miran u meni, kao da o nečemu razmišlja. Je li tako? Kimnem. - Izvuci ga - upozorava me. - I pravimo se kao da se ovo nikada nije dogodilo. Ja mogu zaboraviti, a trebao bi i ti. Ja sam tvoja sestra, ti si moj brat. I da nismo u krvnoj vezi, sasvim sigurno smo brat i sestra. Razumiješ li što govorim? Mi smo dio jedne obitelji. Ne

bismo smjeli ovo raditi. - Prekasno je - kažem joj. - Zašto? - Jer sam ja tako odlučio. - Jer si ti tako odlučio - kaže dječak zvan čavka. Ne želiš više biti na milost i nemilost izvanjskih stvari, ni da te zbunjuju stvari kojima ne možeš upravljati. Već si umorio svoga oca i silovao majku - i sada se nalaziš u svojoj sestri. Ako u svemu tome ima prokletstva, nakanio si se uhvatiti s tim u koštac i ispuniti zadaću koja ti je postavljena. Skini breme s leđa i živi ne zarobljen u nečije tuđe sheme, nego kao ti. To je ono što želiš. Ona pokriva lice rukama i tiho

plače. Ti je sažalijevaš, ali nipošto nećeš napustiti njezino tijelo. Tvoj pimpek je nabrekao u njoj, postaje još tvrđi, kao da je pustio korijen. - Razumijem - kaže ona. - Ništa više neću reći. Ali želim da nešto upamtiš: Ti me siluješ. Volim te, ali ovo nije onako kako želim da bude. Možda se više nikada nećemo vidjeti, bez obzira na to koliko se željeli poslije vidjeti. Pristaješ li na to? Ti ne odgovaraš. Tvoja je pamet isključena. Stežeš je čvršće i počinješ micati bedrima. Pažljivo, oprezno, na kraju žestoko. Pokušavaš zapamtiti oblike stabala da se lakše vratiš, ali ona sva jednako izgledaju i uskoro ih

guta bezimeno more. Sakura sklapa oči i prepušta se gibanju. Ne kaže ni riječi, ne opire se. Lice joj je bezizražajno, okrenuto u stranu. Ali ti osjećaš da u njoj raste užitak kao tvoj produžetak. Sada razumiješ. Isprepleteno drveće stoji kao mračan zid koji ti zaklanja vidik. Ona ptica ne šalje više poruke. I svršavaš. Svršavam. I budim se. U krevetu sam, sam. Gluho je doba noći. Tama je najdublja što može biti, svi satovi su u njoj izgubljeni. Ustajem iz kreveta, svlačim gaće, odlazim u kuhinju i perem sjeme s njih. Sluzavo, bijelo i teško, kao neko nezakonito dijete rođeno od tame. Pijem

vodu, čašu za čašom, ali ništa ne utažuje moju žeđ. Osjećam se tako osamljeno da je neizdržljivo. U tami, usred noći, okružen gustom šumom, ne bih mogao biti osamljeniji. Ovdje nema godišnjih doba, nema svjetla. Vraćam se do kreveta, sjedam i duboko uzdišem. Tama se obavija oko mene. Pokazalo se ono što je unutar tebe. Ljuska je nestala, potpuno je razderana, nigdje se ne vidi, i to je tu, kao mračna sjena, počiva. Ruke su ti ljepljive od nečega - od ljudske krvi, tako izgleda. Držiš ih ispred sebe, ali nema dovoljno svjetla da se vidi. Previše je mračno. Izvana i iznutra.

Poglavlje 40 Kraj ploče na kojoj je pisalo Spomen-knjžnica Komura bila je obavijest o tome da je radno vrijeme knjižnice od jedanaest do pet, osim u ponedjeljak kad je zatvoreno, da je ulaz slobodan i da je obilazak uz vođstvo svakog utorka u dva. Sve je to Hoshino glasno pročitao Nakati. - Danas je ponedjeljak, pa je zatvoreno - reče Hoshino i pogleda na sat - To nije ni važno, jer je ionako prošlo vrijeme kad zatvaraju. Nema nikakve razlike. - Gospodine Hoshino? - Molim?

- Ovo mjesto uopće ne izgleda kao knjižnica u koju smo prije išli - reče Nakata. - Ono je bila velika javna knjižnica, a ovo je privatna. Razlika je u veličini. - Kad kažete privatna knjižnica, što to znači? - To znači da je neki imućan čovjek koji voli knjige podignuo zgradu i sve svoje sakupljene knjige ponudio javnosti. Taj čovjek je doista morao biti netko. To se može reći po ulaznim vratima koja su zbilja dojmljiva. - Što je imućan čovjek? - Bogata osoba. - Koja je razlika među njima? Hoshino nagnu glavu i zamisli se. -

Ne znam. Čini mi se da je imućan čovjek kulturniji od običnoga bogataša. - Kulturniji? - Tko god ima novca taj je bogataš. Vi ili ja, da imamo novaca, bili bismo bogataši. Ali nije lako postati imućan čovjek. Za to treba vremena. - Je li teško postati takav? - Da, teško je. Mi se ne moramo zabrinjavati zbog toga. Ne vidim da bi ijedan od nas postao bogataš, a da i ne govorimo o kulturi. - Gospodine Hoshino? - Molim? - Kad je ponedjeljkom zatvoreno, ako dođemo ovamo sutra u jedanaest bit će otvoreno, je li tako? - upita Nakata. - Tako bih rekao. Sutra je utorak.

- Hoće li Nakati dopustiti da uđe u knjižnicu? - Piše da je otvoreno za svakoga. Razumije se da će vam dopustiti. - Ako i ne znam čitati? - Nema problema - reče Hoshino. Oni ne ispituju ljude na ulazu znadu li čitati ili ne. - Onda želim ući. - Sutra ćemo se vratiti, to je prvo, zatim ući - reče Hoshino. - Ali najprije imam jedno pitanje za vas. Ovo jest mjesto koje ste tražili, točno? I stvar koju tražite nalazi se unutra? Nakata skide kapu i žestoko se počeša po kratko ošišanoj kosi. - Da. Mislim da je to ovdje. - Onda možemo prekinuti potragu.

- To je točno. Potraga je gotova. - Hvala Bogu - reče Hoshino. Počinjao sam se pitati hoćemo li se doista vozikati naokolo do jeseni. Njih se dvojica odvezoše natrag u apartman pukovnika Sandersa, dobro se naspavaše i ujutro u jedanaest krenuše u knjižnicu. Bilo je to samo dvadesetak minuta hoda od apartmana, pa su odlučili pješačiti. Hoshino je već bio vratio unajmljena kola. Ulaz u knjižnicu bio je širom otvoren kad su stigli. Činilo se da će biti vruć, sparan dan, i netko je polio pločnik vodom da se ne diže prašina. Iza ulaza bio je uredan, dobro održavan vrt. - Gospodine Nakata? - reče

Hoshino pred ulazom. - Da, kako vam mogu pomoći? - Što ćemo činiti kad uđemo u knjižnicu? Uvijek te bojim da čete odjednom doći s nekom čudnovatom idejom, pa bih to volio znati unaprijed. Moram se pripremiti. Nakata se malo zamisli. - Nakata nema pojma što treba činiti kad uđemo. Ovo je ipak knjižnica, pa sam mislio da bismo mogli početi s čitanjem knjiga. Ja ću naći neku zbirku fotografija ili knjigu o slikarstvu, a vi možete izabrati što želite. - Shvaćam. Počinjemo s čitanjem to ima smisla. - Zatim nakon nekog vremena možemo razmisliti što ćemo dalje činiti.

- U redu - reče Hoshino. - Kasnije ćemo misliti što dolazi - kasnije. Zvuči kao neki plan. Prošli su kroz lijep vrt i kroz vrata starinskog izgleda. Unutra je odmah bila prijamna prostorija, zgodan i vitak mlad čovjek sjedio je za stolom. Imao je bijelu zakopčanu košulju i malene naočale. Dugačka fina kosa visjela mu je preko čela. Poput nekoga koga možete očekivati u jednom od crno-bijelih Truffautovih filmova, pomisli Hoshino. Mladić ih pogleda i sav se ozari. - Dobro jutro - reče Hoshino veselo. - Dobro jutro - odgovori mladić. Dobro došli u knjižnicu. - Mi bismo, ovaj... voljeli čitati

neke knjige. - Naravno - kimnu Oshima. Slobodno možete čitati što želite. Mi smo otvoreni za javnost. Sav inventar je otvoren, pa uzmite koje god knjige želite čitati. Knjige možete potražiti u katalogu s karticama ili na računalu. A ako imate kakvih pitanja, ne oklijevajte pitati. Bit ću više nego sretan da vam pomognem. - To je vrlo ljubazno od vas. - Imate li neko posebno područje ili knjige koje tražite? Hoshino odmahnu glavom. - Zaista nemamo. Zapravo nas više zanima sama knjižnica nego knjige. Prolazili smo slučajno i pomislili kako sve to lijepo izgleda. Zgrada je prekrasna. Oshima se ljupko nasmiješi i uze

vjeko zašiljenu olovku. - Mnogo se ljudi zaustavi upravo tako. - Drago nam je to čuti - reče Hoshino. - Ako imate vremena, možete razmisliti o kratkom obilasku zgrade koji počinje u dva. Imamo obilazak svakog utorka, ako se nađe ljudi koji se žele pridružiti. Ravnateljica knjižnice tumači povijest knjižnice. A danas je slučajno baš utorak. - To zvuči zabavno. Hej, što vi kažete, g. Nakata? Cijelo vrijeme dok su se Hoshino i Oshima razgovarali kraj stola, Nakata je stajao sa strane, držao kapu u ruci i odsutno motrio okolinu. Na zvuk svoga imena prenuo se iz sanjarenja. - Da,

kako vam mogu pomoći? - Imaju obilazak knjižnice u dva. Želite li se pridružiti? - Da, g. Hoshino, hvala vam. Nakata bi to volio. Oshima je promatrao tu razmjenu riječi s velikim zanimanjem. Gospoda Hoshino i Nakata - kakav li odnos vlada među njima? Ne izgledaju kao rođaci. Čudan spoj - s golemom razlikom u dobi i izgledu. Što li uopće mogu imati zajedničko? I taj g. Nakata, stariji, čudno govori. Bilo je s njim u vezi nešto što Oshima nije mogao shvatiti. Ali ništa loše. - Jeste li dugo putovali da stignete ovamo? - upita. - Stigli smo iz Nagoye - reče Hoshino žurno prije nego što je Nakata

mogao otvoriti usta. Ako on počne o tome kako je iz Nakana, stvari se mogu zapedjati. Televizija je već obznanila svijetu da je starac poput Nakate povezan s tamošnjim umorstvom. Na sreću, ipak, koliko je Hoshino znao, Nakatina fotografija nije objavljena. - Da, prešli smo jedan most da stignemo ovamo - reče Nakata. Dugačak, divan most. - Prilično je dugačak, zar ne? - reče Oshima. - Iako nikada nisam preko njega prešao. - Nakata nije vidio tako dugačak most u cijelom životu. - Trebalo je mnogo vremena i strahovita svota novca da se izgradi nastavi Oshima. - Prema novinama,

javno poduzeće koje upravlja mostom i autocestom gubi svake godine preko sto milijarda jena. Iz naših poreza nadoknađuje se taj manjak. - Nakata pojma nema kolika je jedna milijarda. - Nj ja nemam, istinu govoreći reče Oshima. - Nakon neke točke takvi iznosi nisu više stvarni. U svakom slučaju, to je golema svota novca. - Hvala vam lijepa - ubaci Hoshino. Nije se moglo znati što bi Nakata sljedeće rekao, pa je morao suzbiti tu mogućnost u zametku. - Mi bismo trebali biti ovdje u dva, je li tako? - Da, u dva bi bilo u redu - reče Oshima. - Ravnateljica knjižnice bit će

sretna da vam tada pokaže zgradu. - Do tada ćemo čitati - reče Hoshino. Vrteći olovku u ruci, Oshima je gledao likove koji su se udaljavali, a zatim se vratio poslu. Njih dvojica uzeše neke knjige s polica. Hoshina je privukao naslov Beethoven i njegova generacija. Nakata je izabrao neke zbirke fotografija i stavio ih na stol. Zatim je poput kakva psa kružio prostorijom, pomnjivo sve provjeravao, dodirivao stvari, mirisao njihov vonj, zaustavljao se na odabranim mjestima da netremice zuri. Imali su čitaonicu sami za sebe do poslije dvanaest, tako da nitko nije vidio

starčevo nastrano ponašanje. - Hej, djedice? - šapnu Hoshino. - Da, kako vam mogu pomoći? - Ovo je nekako iznenada, ali volio bih da nikomu ne spominjete da ste iz Nakana. - Zašto to? - To je duga priča, samo mi vjerujte na riječ. Ako ljudi saznaju odakle ste, to bi im moglo zadati problema. - Razumijem - reče Nakata i duboko kimnu. - Nije dobro drugima stvarati probleme. Nakata neće ni riječi reći o tome da je iz Nakana. - To bi bilo sjajno - reče Hoshino. - Oh, jeste li otkrili što je to što tražite? - Ne, do sada ništa.

- Ali ovo je sigurno pravo mjesto? Nakata kimnu. - Sigurno. Prošle noći sam dosta razgovarao s kamenom prije spavanja. Siguran sam da je ovo pravo mjesto. - Hvala Bogu. Hoshino kimnu i vrati se životopisu. Saznao je da je Beethoven bio ponosan čovjek koji je apsolutno vjerovao u svoje sposobnosti i nikada se nije trudio laskati plemstvu. Vjerujući da je sama umjetnost i vlastit izraz emocija najuzvišenija stvar na svijetu, mislio je kako politička moć i bogatstvo služe samo jednoj svrsi: da omoguće umjetnost. Kad bi Haydn stanovao kod neke bogate obitelji, kao što je činio u najvećem dijelu profesionalnog života,

morao je jesti sa slugama. Glazbenici Haydnove generacije smatrali su se službenicima. (Ali neizvještačenom i dobroćudnom Haydnu to je bilo mnogo draže od ukočenih i formalnih obroka koje je priređivalo plemstvo.) Beethoven je, naprotiv, bjesnio zbog svakog uvrjedljiva postupka, katkada bi od gnjeva tresnuo nešto o zid. Što se ticalo obroka, zahtijevao je da mu iskazuju jednako poštovanje kao plemstvu kojemu je naizgled služio. Često je znao planuti, a kad bi se razljutio teško ga je bilo smiriti. Povrh toga imao je radikalne političke ideje koje nije ni pokušavao skrivati. Kako mu se sluh pogoršavao, tako su te tendencije bivale sve naglašenije. Kako je stario,

njegova je glazba postajala prostranija i ujedno gušće zatvorena u sebe. Samo je Beethoven mogao držati u ravnoteži te dvije suprotne tendencije. Ali to je zahtijevalo izvanredan napor koji je sve razornije djelovao na njegov život, jer svi ljudi imaju tjelesne i emocionalne granice, a u to vrijeme skladatelj je već išao preko svojih granica. Takvim genijima nije lako, pomisli Hoshino s divljenjem i odloži knjigu. Sjetio se brončane biste namrgođena Beethovena u glazbenom kabinetu svoje škole, ali do ovog časa nije pojma imao o teškoćama koje je taj čovjek podnio. Nije čudno što je onako kiselo izgledao. Ja nikada neću postati genijem, to je sigurno, pomisli Hoshino.

Pogleda iskosa Nakatu koji se zadubio u zbirku fotografija tradicionalnog pučkog pokućstva i radio zamišljenim dlijetom i blanjom. Zbog tih fotografija morao je podsvjesno osjećati kao da se vratio nekadašnjem poslu. A Nakata - tko zna? Možda bi jednog dana mogao biti velika ličnost, pomisli Hoshino. Većina ljudi ne može činiti stvari koje on čini. Stari momčina sigurno je klasa za sebe. Poslije dvanaest dvije sredovječne žene uđoše u čitaonicu, pa su Hoshino i Nakata iskoristili priliku da izađu na svjež zrak. Hoshino je ponio kruh za ručak, dok je Nakata vukao sa sobom uobičajenu termosicu s toplim čajem. Hoshino je najprije upitao Oshimu smije

li se jesti na području knjižnice. - Naravno - odgovorio je Oshima. Lijepo je sjediti ondje na verandi i promatrati vrt. Poslije toga uđite slobodno na šalicu kave. Već sam je skuhao, pa se sami poslužite. - Hvala - reče Hoshino. - Imate ovdje prilično domaće ozračje. Oshima se nasmiješi i zabaci kosu natrag. - Malo se razlikuje od normalnih knjižnica. Domaće je dobar način da se opiše. Nastojali smo stvoriti neku vrst prisna prostora gdje se ljudi mogu opustiti i uživati u čitanju. Hoshino zaključi da je Oshima privlačan mladić. Inteligentan, dobro njegovan, očito iz dobre obitelji. I jako ljubazan. Mora biti gay, zar ne? Ali

Hoshinu to ne smeta. Svakomu svoje, pomisli. Neki ljudi razgovaraju s kamenjem, a neki spavaju s muškarcima. Pa ti razmišljaj. Poslije ručka Hoshino ustade, protegnu cijelo tijelo, zatim se vrati u prijamni prostor da iskoristi Oshiminu ponudu i uzme šalicu kave. Kako Nakata ne pije kavu, ostao je na verandi, pijuckao svoj čaj i promatrao kako ptice prelijeću po vrtu. - Onda, jeste li našli nešto zanimljivo za čitanje? - Oshima upita Hoshina. - Da, čitao sam Beethovenovu biografiju - odgovori Hoshino. -Sviđa mi se. Njegov život nam daje puno toga za razmišljanje.

Oshima kimnu. - Prošao je kroz puno toga - blago rečeno. - Zaista mu je bilo teško - reče Hoshino - ali mislim da je uglavnom sam bio tomu kriv. Hoću reći, bio je tako usredotočen na sebe i nesusretljiv. Mislio je samo na sebe i svoju glazbu, i nije mu smetalo da tomu žrtvuje sve što ima. S njim se sigurno teško bilo složiti. Hej. Ludwig, okani me se! To bih ja rekao da sam ga poznavao. Nije čudno što mu je nećak poludio. Ali moram priznati da mu je glazba predivna. Ona čovjeka zbilja ponese. To je čudno. - Apsolutno - složi se Oshima. - Ali zašto je morao živjeti takvim teškim, divljim životom? Bolje bi prošao s normalnijim tipom života.

Oshima zavrti olovku oko prstiju. Vidim na što ciljate, ali u Beethovenovo vrijeme ljudi su mislili da je važno izraziti ego. Prije toga, dok je postojala apsolutna monarhija, to bi se smatralo nepriličnim, društveno nastranim ponašanjem i ugušilo bi se prilično oštro. Ali čim je buržoazija došla na vlast u devetnaestom stoljeću, tomu gušenju je došao kraj i pojedinačni ego dobio je slobodu da se izrazi. Sloboda i emancipacija ega bili su sinonimi. A umjetnost, posebice glazba, bila je na čelu svega toga. Oni koji su došli poslije Beethovena i živjeli tako reći u njegovoj sjeni - Berlioz, Wagner, Liszt, Schumann - svi su vodili ekscentričan, buran život. Na ekscentričnost se gledalo kao na

gotovo idealan način života. Doba romantizma, tako su ga zvali. Iako sam siguran da je i njima takav život bio katkada prilično težak. Dakle, volite Beethovenovu glazbu? - Ne mogu stvarno reći volim li je ili ne. Nisam je dovoljno čuo - priznade Hoshino. - Jedva imalo, zapravo. Samo mi se nekako sviđa skladba koje se zove Nadvojvodin trio. - To je krasno, da. - Sjajan je Trio od milijun dolara dodade Hoshino. - Meni je draža ona češka grupa, Trio Suk - reče Oshima. - Oni imaju divnu ravnotežu. Osjećate se kao da možete pomirisati vjetar koji puše preko zelene livade. Ali poznajem i verziju

Trija od milijun dolara - RubinsteinHeifetz-Feuermann. To je elegantna izvedba. - Hm, gospodine... Oshima? - upita Hoshino, gledajući na pločicu s imenom na stolu. - Puno toga znate o glazbi, to mogu reći. Oshima se nasmiješi. - Ne puno toga. Samo uživam slušati glazbu. - Mislite li da glazba ima moć promijeniti ljude? Kao, slušate neku skladbu i prolazite kroz veliku promjenu unutra? Oshima kimnu. - Sigurno, to se može dogoditi. Imamo doživljaj - kao neku kemijsku reakciju - koji promijeni nešto u nama. Kad poslije sami sebe ispitujemo, otkrivamo da su sva načela

po kojima smo živjeli odriješila još jedan čvor i da se svijet otvorio na neočekivan način. Da, ja sam takvo nešto znao doživjeti. Ne često, ali događalo se. To je kao zaljubljivanje. Hoshino se sam nikada nije zaljubio do ušiju, ali prijeđe preko toga i svakako kimnu. - To mora biti veoma važna stvar, zar ne? - reče on. - Za naš život? - Da - odgovori Oshima. - Bez tih vrhunskih doživljaja naš život bi bio prilično tup i prazan. Berlioz je to ovako kazao: Život u kojem se jednom ne pročita Hamlet je kao život proveden u rudniku ugljena. - U rudniku ugljena? - Samo tipična hiperbola iz

devetnaestoga stoljeća. - No, hvala vam za kavu - reče Hoshino. - Sretan sam što smo mogli razgovarati. Oshima mu se zauzvrat široko nasmiješi. Hoshino i Nakata su čitali knjige do dva. Nakata je obnavljao drvodjelske kretnje dok je listao zbirku fotografija pokućstva. Osim sredovječnih gospođa, poslije ručka pridružila su im se još tri čitatelja. Ali samo su Hoshino i Nakata zatražili da se pridruže obilasku knjižnice. - Vama ne smeta ako smo samo nas dvojica? - upita Hoshino. - Osjećam se neugodno ako se morate mučiti samo

zbog nas. - Uopće se ne mučimo - reče Oshima. - Ravnateljica knjižnice je sretna kad vodi obilazak, čak i za jednu osobu. Točno u dva sredovječna žena lijepa izgleda sišla je niz stubište. Uspravnih leđa, dojmljivo je hodala. Nosila je tamnoplavi komplet strogih linija, crne cipele s visokim potpeticama, tanku srebrenu ogrlicu na široku izrezu oko vrata, kosu skupljenu otraga. Ništa suvišno, u cjelini visoko istančan izgled s ukusom. - Dobar dan. Zovem se gospođica Saeki. Ravnateljica sam ove knjižnice rekla je žena i smireno se nasmiješila. - Ja sam Hoshino.

- Ja sam Nakata, iz Nakana sam reče starac s planinarskim šeširom u ruci. - Drago nam je što ste nas došli posjetiti iz tolike udaljenosti - reče gospođica Saeki. Hladni srsi prođoše Hoshina na te Nakatine riječi, ali gospođica Saeki nije pokazala sumnjičavost. Nakata je po običaju bio zaboravan. - Da, prešao sam preko veoma velika mosta - reče on. - Ovo je divna zgrada - upade Hoshino, pokušavajući presjeći svaki razgovor o mostovima. - Zgrada je podignuta u ranom razdoblju Meiji kao knjižnica i kuća za goste obitelji Komura - poče gospođica

Saeki. - Pohodili su je mnogi ljudi od pera i ovdje boravili. Grad joj je dao status povijesnoga mjesta. - Ljudi od perja? - upita Nakata. Gospođica Saeki se nasmiješi. Umjetnici - pjesnici, romanopisci i tako dalje. U prošlosti su imućni ljudi u raznim mjestima podupirali umjetnike. Tada je umjetnost bila drugačija, na nju se nije gledalo kao na nešto od čega čovjek može živjeti. Obitelj Komura bila je imućna u ovom kraju, bila je pokroviteljica kulture i umjetnosti. Ova knjižnica je sagrađena i održava se da bi to nasljeđe prenosila budućim generacijama. - Imućan čovjek... Nakata zna što to znači - reče Nakata. - Treba mnogo

vremena da se to postane. Gospođica Saeki se nasmiješi i kimne. - Imate potpuno pravo, treba. Bez obzira na to koliko novca zgrnete, ne možete kupiti vrijeme. No, obilazak ćemo početi na gornjem katu. Obilazili su jednu po jednu sobu na katu. Gospođica Saeki je po običaju govorila o raznim ljudima od pera koji su tu boravili i pokazivala njima dvojici kaligrafije i slike koje su umjetnici ostavili iza sebe. Za vrijeme obilaska činilo se da Nakata uopće ne sluša što ona govori, umjesto toga znatiželjno je ispitivao svaku pojedinu stvar. U sobi kojom se gospođica Saeki služila kao uredom, na stolu je stajalo nalivpero.

Hoshino je bio zadužen da sve slijedi i stvara prikladne šumove. Cijelo vrijeme bio je kao na iglama, zabrinut da starac iznenada ne učini nešto čudno. Ali Nakata je i dalje samo proučavao predmete kraj kojih su prolazili. Gospođica Saeki kao da nije marila za to što Nakata čini. Smiješeći se cijelo vrijeme, hitro im je sve pokazala. Hoshino je bio zadivljen koliko je mirna i sabrana. Obilazak je završio za dvadeset minuta, i njih dvojica zahvališe voditeljici. Čitavo to vrijeme gospođicu Saeki nijednom nije iznevjerio smiješak. Ali, što ju je više Hoshino promatrao, to je zbunjeniji bio. Ona se smiješi i gleda nas, reče on sam sebi, ali ništa ne vidi.

Gleda nas, ali vidi nešto drugo. Ali čitavo vrijeme dok nas je vodila, čak i kad je njezin mozak bio drugdje, bila je savršeno pristojna i ljubazna. Kad god ju je nešto upitao, dala je ljubak i lako razumljiv odgovor. Ne bi se reklo da to čini protiv svoje volje ili tako nešto. Dio nje uživa obavljati pedantan posao. Ali ga ne radi sa srcem. Njih se dvojica vratiše u čitaonicu i s knjigama sjedoše na sofu. Ali dok je prevrtao stranice, Hoshino nije mogao odagnati gospođicu Saeki iz svojih misli. Bilo je nečega veoma neobična u vezi s tom lijepom ženom, ali nije mogao točno odrediti što je to. Odustao je i vratio se štivu. U tri sata, bez ikakva upozorenja,

Nakata ustade. Njegove su kretnje bile neuobičajeno odlučne. Čvrsto je držao šešir u ruci. - Hej, što je sad? Kamo ćete? šapnu Hoshino. Ali nije bilo odgovora. Odrješito stisnutih usana Nakata je već hitao prema izlazu, ostavivši stvari na podu. Hoshino sklopi knjigu i ustade. Nešto je sigurno pošlo krivo. - Hej, čekajte! - zovnu. Videći da starac ne reagira, nadade se za njim. Ostali su čitatelji podignuli poglede i promatrali ga kako odlazi. Prije nego što će stići do izlaza, Nakata skrenu lijevo i bez oklijevanja poče se penjati na kat. Nije ga obeshrabrio znak na dnu stubišta

POSJETITELJIMA NIJE DOPUŠTEN PRISTUP, jer ne zna čitati. Stubišne daske su škripale pod njegovim iznošenim tenisicama dok se uspinjao. - Oprostite - reče Oshima naginjući se preko stola da zovne natrag lik koji je odmicao. - Taj je dio sada zatvoren. Čini se da ga Nakata nije čuo. Hoshino potrča uza stube za njim. Djedice. Zatvoreno je. Ne možete ići tamo. Oshima izađe iza prijamnog stola i pođe za njima gore. Nakata je neustrašivo koračao niz hodnik i ušao u ured. Vrata su bila otvorena. Gospođica Saeki, leđima okrenuta prozoru, sjedila je za stolom i čitala knjigu. Čula je korake i podignula

pogled. Kad je stigao do stola, Nakata je zastao i zagledao se u njezino lice. Ni ona ni on nisu progovorili ni riječi. Čas kasnije stigao je Hoshino, uskoro je slijedio Oshima. - Tu ste - reče Hoshino tapšući starca po ramenu. - Ne biste smjeli biti ovdje. Prešli smo granicu. Moramo poći odavde, u redu? - Nakata mora nešto reći - reče Nakata gospođici Saeki. - A što bi to bilo? - upita gospođica Saeki tiho. - Želim govoriti o kamenu. O ulaznom kamenu. Gospođica Saeki je na trenutak proučavala starčevo lice. Njezine su oči bljesnule suzdržljivom svjetlošću.

Trepnula je nekoliko puta, zatim tiho zaklopila knjigu. Položila je obje ruke na stol i ponovno pogledala Nakatu. Činilo se da je neodlučna kako nastaviti, ali onda je lagano kimnula. Pogledala je Hoshina, zatim Oshimu. - Biste li nas ostavili nasamo za trenutak? - rekla je Oshimi. - Razgovarat ćemo. Molim vas, zatvorite vrata na izlasku. Oshima je oklijevao, zatim kimnuo. Nježno je uhvatio Hoshina za lakat, izveo ga u hodnik i zatvorio vrata. - Jeste li sigurni da je to u redu? upita Hoshino. - Gospođica Saeki zna što radi reče Oshima prateći Hoshina niza stube. - Ako ona kaže da je u redu, onda je u

redu. Ne treba se za nju brinuti. Dakle, g. Hoshino, zašto ne bismo popili kavu dok čekamo? - No, kad je riječ o g. Nakati, brinuti se znači samo gubiti vrijeme reče Hoshino odmahujući glavom. - To mogu jamčiti.

Poglavlje 41 Kad sam ovaj put pošao u šumu opremio sam se svime što bi mi moglo ustrebati: kompas, nož, pljoska, najnužnija hrana, radne rukavice, limenka žute boje sa sprejem i sjekirica kojom sam se prije služio. Trpam sve to u malen najlonski ruksak koji se također našao u šupi, i krećem u šumu. Nosim košulju dugačkih rukava, ručnik omotan oko vrata i kapu koju mi je dao Oshima, a sve izložene dijelove tijela poprskao sam sredstvom protiv komaraca. Nebo je oblačno, i vruće je i sparno kao da bi svaki čas mogla pasti kiša, pa za svaki slučaj ubacujem u ruksak pončo. Ptice se

međusobno svađaju dok u jatu presijecaju nisko, olovno nebo. Lako stižem do one okrugle čistine u šumi. Provjeravajući na kompasu idem li uglavnom prema sjeveru, stupam dublje u šumu. Ovaj put pravim žute oznake na deblima da bih obilježio put. Za razliku od krušnih mrvica Ivice i Marice, žuti sprej je zaštićen od gladnih ptica. Bolje sam pripremljen, zato me nije strah. Nervozan sam, naravno, ali srce mi ne bubnja. Naprijed me vuče radoznalost. Želim znati što leži niz ovu stazu. Ako ničega nema, i to želim znati. Moram znati. Pamteći kraj kuda prolazim, postojano se mičem naprijed, korak po oprezan korak.

Katkada čujem koji čudan zvuk. Mukao udarac kao da je nešto palo na tlo, škripa nalik na stenjanje podnih dasaka pod težinom, i drugo što ne mogu ni opisati. Pojma nemam što znače ti zvukovi, jer ne znam što su. Katkada zvuče jako daleko, katkada tik blizu osjećaj udaljenosti rasteže se i steže. Ptičja krila lepeću iznad mene, zvuče glasnije, naglašenije nego što bi trebalo. Svaki put kad ih čujem, zastanem i pozorno slušam, zadržavajući dah, očekujući da se nešto dogodi. Ništa se ne događa, pa idem dalje. Osim tih iznenadnih, neočekivanih zvukova, sve ostalo je mirno. Nema vjetra, nema šuštanja lišća u krošnjama, samo moji koraci dok se probijam kroz

grmlje. Kad stanem na suhu granu, prasak se razliježe zrakom. Stežem sjekiricu koju sam naoštrio, grubo je osjećam u rukama bez rukavica. Do ovog časa nije mi korisno poslužila, ali njezino držalo pruža mi uporište i osjećaj da sam zaštićen. Ali od čega? Nema medvjeda ni vukova u ovoj šumi. Tek poneka otrovna zmija, možda. Najopasnije stvorenje ovdje bio bih ja. Tako se možda bojim samo svoje sjene. Ipak, dok nastavljam hodati, prati me osjećaj da nešto, negdje, vreba na me, sluša me, zadržava dah, stapa se s pozadinom, pazi na svaki moj pokret Negdje u daljini nešto sluša sve zvukove koje stvaram, pokušavajući pogoditi kamo smjeram i zašto. Nastojim ne

misliti na to. Što više razmišljate o utvarama, to više one bujaju i poprimaju oblik. I nisu više utvare. Pokušavam zviždati da ispunim tišinu. Coltraneov soprano saksofon iz "My Favorite Things", iako se moje sumnjivo zviždanje nimalo ne približava složenom izvorniku, brzom poput munje. Samo dodajem sitne ulomke tako da ono što čujem u glavi oponaša zvuk. Bolje nego ništa, rekao bih. Bacim pogled na sat - deset i trideset. Oshima se vjerojatno sprema otvoriti knjižnicu. Danas je... srijeda. Zamišljam ga kako zalijeva vrt, briše stolove krpom, grije vodu i kuha kavu. Sve dužnosti koje obično ja obavljam. Ali sada sam ovdje, duboko u šumi, zalazeći sve dublje.

Nitko pojma nema da sam ovdje. Jedini koji znaju - to smo ja i oni. Nastavljam niz stazu. Nazivam to stazom, iako naziv nije točan. Više je to nekakav prirodni kanal koji je voda izdubla tijekom vremena. Kad provali pljusak u šumi, navala vode nosi zemlju, čupa travu pred sobom, ogoljuje korijenje drveća. Ako naleti na kamenu gromadu, zaobilazi je. Kad kiša prestane, nađete se pred suhim riječnim koritom nalik na stazu. Ovu lažnu stazu pokrivaju paprati i zelena trava, a ako nisi oprezan potpuno ćeš je izgubiti. Povremeno postaje strma, tada pužem držeći se za debla. Negdje duž melodije Coltraneov soprano saksofon gubi dah. Sad čujem

klavir za kojim je McCoy Tyner - lijeva ruka rezbari repetitivnu ritmičku figuru, a desna polaže, jedan za drugim, guste prijeteće akorde. Poput kakva mitološkog prizora, glazba portretira nekoga -nekoga bez imena, bez lica njegovu tamnu prošlost, a sve su pojedinosti složene jasno kao crijeva izvučena iz mraka. Ili barem tako to zvuči meni. Strpljiva glazba koja se ponavlja veoma polagano razbija stvarnost, preslagujući komadiće. Ona miriše hipnotički i prijeti, upravo kao šuma. Stupam dalje, obilježavam stabla dok idem, katkada se okrenem da provjerim jesu li ti žuti znakovi još vidljivi. Sve je u redu - znakovi koji me

vode kući sliče na nejednaku crtu bova u moru. Da bih bio dvostruko siguran, povremeno zasijecam urez na deblu. Sjekirica mi nije jako oštra, pa biram tanja debla koja su naizgled mekša. Drveće prima te udarce u tišini. Veliki crni komarci zuje oko mene kao izvidničke patrole, ciljajući u izloženu kožu oko mojih očiju. Kad čujem njihovo zujanje odagnam ih ili zgnječim. Kako kojega satrem, on štrcne uprljan krvlju koju je posisao iz mene. Svrbi me tek poslije. Brišem krv s ruku o ručnik oko vrata. Ona vojska što je marširala kroz ovu šumu, ako je bilo ljeto, morala je imati istih problema s komarcima. Puna bojna oprema - koliko li je to težilo?

One starinske puške kao komadina željeza, pojas sa streljivom, bajuneta, čelična kaciga, par granata, hrana i pričuva, naravno, oruđe za kopanje streljačkog zaklona, pribor za jelo... Sva ta oprema mora iznositi preko dvadeset kilograma. Vraški teško, mnogo više nego moj mali ruksak. Imam izrazit osjećaj da ću naletjeti na te vojnike iza sljedeće okuke, iako su odavde iščeznuti prije više od šezdeset godina. Sjećam se kako sam čitao o Napoleonovim trupama što su marširale u Rusiju ljeti 1812. Morali su i oni zgnječiti svoju porciju komaraca na tom dugačkom putu do Moskve. Naravno, komarci nisu bili jedini problem. Morali su se boriti s mnoštvom drugih stvari da

bi preživjeli - glad, žeđ, blatni putovi, zarazne bolesti, omamljujuća vrućina, kozačke skupine što napadaju njihove tanke opskrbne linije, nedostatak medicinskih zaliha, a da se i ne spominju velike bitke sredovnom ruskom vojskom. Kad su francuske snage napokon doteturale u napuštenu Moskvu, njihov broj se sveo od petsto tisuća na pukih sto tisuća. Zaustavljam se i pijem mlaz vode iz pljoske. Sat mi pokazuje točno jedanaest sati. Knjižnica se upravo otvara. Oshima otključava vrata, zauzima uobičajeno mjesto iza prijamnog stola, pred njim je hrpa dugačkih, vješto zašiljenih olovaka. Uzima jednu i vrti je, gumicom nježno

pritišće sljepoočnicu. Sve to mogu jasno vidjeti. Ali to je mjesto tako daleko. Nikada nisam imao menstruaciju, kaže Oshima. Prakticiram analni seks, nikada mi nije poslužila vagina za seks. Klitoris mi je osjetljiv, ali sise nisu. Sjećam se usnuloga Oshime u kolibi, s licem prema zidu. I znacima što su ostali iza njega/nje. Obavijen tim znacima pošao sam spavati u istom krevetu. Prestajem dalje razmišljati o tome. Umjesto toga razmišljam o ratu. Napoleonski ratovi, onaj rat u koji su morali poći Japanci i boriti se. Osjećam držalo sjekirice u rukama. Ta blijeda, britka oštrica bliješti i moram odvratiti pogled s nje. Zašto ljudi zametnu rat?

Zašto se stotine tisuća, čak i milijuni ljudi okupljaju i pokušavaju uništiti jedni druge? Počinju li ljudi ratove zbog srdžbe? Zbog straha? Ili su srdžba i strah samo dva lica istoga duha? Zasijecam sjekiricom još jedan urez u deblu. Stablo bezglasno zacvili, krvareći nevidljivom krvlju. Nastavljam klipsati. Coltrane ponovno uzima saksofon. Još jednom njegovo ponavljanje razbija stvarnost, preslagujući komadiće. Uskoro moje misli lutaju carstvom snova. Snovi se tako tiho vraćaju. Držim Sakuru. Ona je u mojim rukama, ja sam u njezinoj nutrini. Ne želim više biti prepušten milosti stvari izvan mene, ne želim da me zbunjuju stvari koje ne

mogu nadzirati. Već sam umorio oca i silovao majku - a sada sam u nutrini svoje sestre. Ako u svemu tome ima prokletstva, uhvatit ću se s njim u koštac i ispuniti zadaću koja mi je postavljena. Skinuti breme s leđa i živjeti - ne više sputan u nečijim tuđim shemama, nego ka o ja. To je ono što stvarno želim. I svršavam u njoj. - Čak ako je tek u snu, nisi smio to učiniti - doziva me dječak zvan čavka. Točno je iza mene, hoda šumom. Pokušavao sam te zaustaviti svim silama. Htio sam da razumiješ. Čuo si, ali nisi slušao. Samo si prodirao dalje. Ne odgovaram i ne okrećem se, samo šutke klipsam dalje. - Mislio si da ćeš tako pobijediti

prokletstvo, zar ne? Ali, je li to bio pravi put? - pita Čavka. Ali, je li bio? Ubio si osobu koja je tvoj otac, silovao svoju majku, a sada i sestru. Mislio si da će to biti kraj prokletstva koje je na te bacio tvoj otac, pa si izvršio sve što ti je bilo prorečeno. Ali zapravo ništa nije gotovo. Ono prokletstvo je žigom utisnuto u tvoju dušu još dublje nego prije. To si do sada morao shvatio. To prokletstvo je dio tvoje DNK. Izdišeš to prokletstvo, vjetar ga raznosi na sva četiri kraja svijeta, ali mračna zbrka i dalje ostaje u tvojoj nutrini. Tvoj strah, srdžba, nelagoda - ništa nije iščeznulo. Još su u tvojoj nutrini, još te muče.

- Slušaj, nema rata koji će okončati sve ratove - kaže mi čavka. - Rat rađa rat. Lapćući nasilno prolivenu krv, hraneći se ranjenim mesom. Rat je savršeno, samostojno biće. To moraš znati. - Sakura, moja sestra... - kažem ja. - Nisam je smio silovati. Iakoje to bilo tek u snu. Što bih trebao učiniti? - pitam zureći u do ispred sebe. - Moraš pobijediti strah i srdžbu unutar sebe - kaže dječak zvan čavka. Neka jasna svjetlost prodre i otopi hladnoću tvoga srca. To znači biti žilav. Učini to i doista ćeš biti najžilaviji petnaestogodišnjak na svijetu. Razumiješ li me? Još ima vremena. Još možeš povratiti vlastitoga sebe. Posluži se

glavom. Razmisli što moraš učiniti. Ti nisi glup. Morao bi to dokučiti. - Jesam li doista umorio svoga oca? - pitam. Nema odgovora. Okrećem se, ali dječak zvan čavka je otišao, a tišina guta moje pitanje. Sama u ovako dubokoj šumi, osoba zv a na ja osjeća se praznom, užasno praznom. Oshima je jednom uporabio izraz šuplji ljudi. Eto, upravo takav sam postao. U meni je neka praznina, ništavilo koje se polako širi, proždirući sve što je ostalo od onoga što jesam. Mogu čuti kako se to događa. Potpuno sam izgubljen, moj identitet umire. Nema nikakva smjera gdje se nalazim, nema neba, nema da. Razmišljam o gospođici

Saeki, o Sakuri, o Oshimi. Ali svjetlosne sam godine daleko od njih. Kao da s pogrješne strane gledani kroz dalekozor, i koliko god pružam ruku, ne mogu ih dodirnuti. Posvema sam sam usred mračna labirinta. Slušaj vjetar, rekao mi je Oshima. Slušam, ali nikakav vjetar ne puše. Čak je i dječak zvan Čavka iščeznuo. Posluži se glavom. Razmisli što moraš učiniti. Ali ne mogu više razmišljati. Bez obzira na to koliko pokušavao, završavam na slijepom kraju labirinta. Što je to u mojoj nutrini što tvori mene? Je li to ono što bi se moralo oduprijeti praznini? Kad bih samo mogao izbrisati ovo

ja koje je ovdje, upravo ovdje i upravo sada. Ozbiljno to razmatram. Usred ovoga gustog zida od drveća, na ovoj stazi koja nije staza, ako zaustavim disanje, moja svijest će tiho potonuti u tamu, dok curi svaka do posljednje kapi moje mračne nasilne krvi, dok moja DNK trune među korovom. Tada će završiti moja bitka. Inače, vječno ću ubijati oca, silovati majku, silovati sestru, srljajući na svijet zauvijek. Sklapam oči i pokušavam naći svoje središte. Mrak koji ga pokriva oštar je i nazubljen. Postoji pukotina u mračnim oblacima, kao gledanje kroz prozor da se vidi svibovo lišće što blista kao tisuću oštrica na mjesečini. Osjećam da se nešto preslaguje

ispod moje kože, a u glavi se čuje zveketav zvuk. Otvaram oči i duboko udišem. Odbacujem limenku s bojom, sjekiricu, kompas. Čujem ih sve kako u daljini štropoću po tlu. Osjećam se lakše. Skidam ruksak s leđa i bacam ga u stranu. Moje osjetilo dodira kao da se naglo izoštrilo. Zrak oko mene postao je prozirniji. Osjećaj šume postao je snažniji. Coltraneov solo poput labirinta odzvanja u mojim ušima, ne prestaje. Razmislivši ponovno, posežem u ruksak, vadim lovački nož i guram ga u džep. Onaj nož britke oštrice što sam ga ukrao s očeva radnog stola. Bude li potrebe, mogu se njime poslužiti da zarežem zapešća i pustim da se sva krv što je u meni izlije na tlo. To bi uništilo

tvorevinu. Kročim u samo srce šume, šupalj čovjek, praznina koja proždire sve što je tvarno. Ništa nije ostalo čega bi se trebalo bojati. Savršeno ništa. I kročim u samo srce šume.

Poglavlje 42 Kad je njih dvoje ostalo nasamo, gospođica Saeki ponudi Nakati stolicu. On malo razmisli prije nego što će sjesti. Sjedili su ondje neko vrijeme bez riječi, gledajući se preko stola. Nakata je spustio putni šešir u krilo i rukom dobro protrljao kratku kosu. Gospođica Saeki je položila obje ruke na stol, motreći ga šutke kako se pribire. - Ako ne griješim, mislim da smo očekivali vaš dolazak - reče ona. - Vjerujem da je to istina odgovori Nakata. - Ali Nakati je trebalo neko vrijeme da stigne ovamo. Nadam se da vas nisam pustio da predugo

čekate. Trudio sam se da stignem ovamo najbrže što sam mogao. Gospođica Saeki odmahnu glavom. - Ne, sve je u savršenom redu. Da ste došli imalo ranije, ili imalo kasnije, bila bih na većem gubitku, pretpostavljam. Za mene je savršeno vrijeme upravo sada. - Gospodin Hoshino je bio jako ljubazan, mnogo mi je pomogao. Da sam to morao sam obaviti trajalo bi još duže. Uostalom, Nakata ne zna čitati. - Gospodin Hoshino je vaš prijatelj, zar ne? - Da - odgovori Nakata i kininu. Mislim da jest Ali istinu govoreći, nisam posve siguran u to. Osim mačaka, nikada nisam imao ono što nazivate

prijateljem u životu. - Ni ja nisam imala prijatelja, prilično dugo - reče gospođica Saeki. Osim u uspomenama. - Gospođice Saeki? - Da? - odgovori ona. - Zapravo, ja nemam ni uspomena. Ja sam glup, vidite, pa biste li mi mogli reći kakve su uspomene? Gospođica Saeki se upilji u ruke na stolu, zatim opet pogleda Nakatu. Uspomene vas griju iznutra. Ali također vas kidaju. Nakata potrese glavom. - To je tvrd orah. Nakata ni dalje ne razumije. Razumijem jedino sadašnjost. - Ja sam točno vaša suprotnost reče gospođica Saeki.

Duboka tišina zavlada prostorijom. Nakata je prekide, lagano pročistivši grlo. - Gospođice Saeki? - Da? - Vi znate za ulazni kamen, zar ne? - Da, znam - reče ona. Prstima dodirnu nalivpero Mont Blanc. Slučajno sam na njega naišla prije mnogo vremena. Možda bi bolje bilo da nikada nisam za nj saznala. Ali tu nisam imala izbora. - Nakata ga je opet otvorio prije nekoliko dana. Poslije podne kad su sijevale munje. Mnogo je munja padalo na grad. Gospodin Hoshino mi je pomogao. Ne bih to mogao sam učiniti. Znate li o kojem danu govorim? Gospođica Saeki kimnu. - Da,

sjećam se. - Otvorio sam ga jer sam morao. - Znam. Učinili ste to da bi stvari opet bile kakve trebaju biti. Sad je bio Nakatin red da kimne. Točno. - I imali ste pravo to učiniti. - Nakata ne zna ništa o tome. U svakom slučaju, ništa nisam birao. Moram vam reći ovo: umorio sam nekoga u Nakanu. Nisam htio nikoga ubiti, ali Johnnie Walker je zapovijedao i ja sam zauzeo mjesto petnaestogodišnjeg dječaka koji je morao biti ondje, i nekoga sam umorio. Nakata je morao to učiniti. Gospođica Saeki sklopi oči, zatim ih otvori i pogleda ga u lice. - Je li se

sve to dogodilo zato što sam otvorila ulazni kamen prije mnogo vremena? Djeluje li to i sada, remeti li stvari? Nakata odmahnu glavom. Gospođice Saeki? - Da? - reče ona. - Nakata to ne zna. Moja uloga je da ono što je sada ovdje opet bude kakvo bi trebalo biti. Zbog toga sam napustio Nakano, prešao preko golema mosta i stigao na Shikoku. I koliko sam ja siguran toliko ste vi svjesni da ne možete više ovdje ostati. Gospođica Saeki se nasmijeii. Znam - reče ona. - Tomu sam se nadala, g. Nakata, već dugo vremena. Nešto za čim sam čeznula u prošlosti, za čim čeznem upravo sada. Ali koliko god sam

pokušavala, nisam to mogla dohvatiti. Jednostavno sam morala sjediti i čekati to vrijeme - drugim riječima, sada - da dođe. Nije uvijek bilo lako, ali patnja je nešto što sam morala prihvatiti. - Gospođice Saeki - reče Nakata ja imam samo pola sjene. Isto kao vi. - Znam. - Nakata ju je izgubio za vrijeme onoga rata. Ne znam zašto se to moralo dogoditi, i zašto sam to morao biti ja... U svakom slučaju, mnogo je vremena prošlo otada, i skoro je vrijeme da odemo odavde. - Razumijem. - Nakata je dugo živio, ali kako sam rekao, nemam nikakvih uspomena, Tako zapravo ne razumijem tu patnju o

kojoj ste govorili. Ali mislim, bez obzira na to kroz koliku ste patnju prošli, nikada niste htjeli dopustiti da odu one uspomene. - To je istina - reče gospođica Saeki. - Boli sve više i više držati ih uza se, ali nikada nisam htjela da odu, sve dok sam živa. To je bio jedini razlog zašto sam morala i dalje živieti, jedina stvar koja je dokazivala da sam živa. Nakata šutke kimnu. - To što sam živjela dulje nego što sam trebala samo je upropastilo druge ljude - nastavi ona. - Upravo nedavno imala sam spolni odnošaj s tim petnaestogodišnjim dječakom kojega ste spomenuli. U onoj sobi ponovno sam postala petnaestogodišnjom djevojčicom

i vodila ljubav s njim. Ne znam je li to bilo ispravno, ali nisam si mogla pomoći. Ali ta su djela sigurno izazvala propast nečeg drugog. Jedino zbog toga žalim. - Nakata ne zna što je spolna želja. Kao što nemam uspomena, tako nemam nikakve spolne želje. Zbog toga ne razumijem razliku između prave ili krive spolne želje. Ali ako se nešto dogodilo, dogodilo se. Bilo pravo ili krivo, prihvaćam sve što se dogodi, i tako sam postao osoba kakva sam sada. - Gospodine Nakata? - Da? - Moram vas zamoliti za jednu uslugu. - Gospođica Saeki podiže torbicu s poda, izvadi ključić i otključa

ladicu radnoga stola, zatim izvuče neke debele fascikle i položi ih na stol. - Otkad sam se vratila u ovaj grad reče ona - pišem ovo. Zapis o mojem životu. Rodila sam se u blizini i duboko se zaljubila u dječaka koji je živio u ovoj kući. Voljela sam ga iznad svega, i on je mene duboko volio. Živjeli smo u savršenom krugu, gdje je sve unutar njega bilo potpuno. To nije moglo zauvijek teći, naravno. Odrasli smo, vremena su se promijenila. Raspali su se dijelovi onoga kruga, izvanjski je svijet navalio u naš raj, a stvari iznutra htjele su izaći van. Sve je to prilično normalno, pretpostavljam, ali u ono vrijeme nisam to mogla prihvatiti. I zato sam otvorila ulazni kamen - da spriječim

urušavanje našeg savršenog, privatnog svijeta. Ne mogu se sada sjetiti kako sam uspjela to učiniti, ali odlučila sam otvoriti kamen bez obzira na sve - tako ga neću izgubiti, mislila sam, tako izvanjske stvari neće razoriti naš svijet. U to vrijeme nisam razumjela što će to značiti. I dobila sam kaznu, naravno. Tu ona prestade govoriti, uze nalivpero i sklopi oči. - Moj život je završio u dvadesetoj godini. Otada je on puki niz beskrajnih sjećanja, mračan zavojit hodnik koji nikamo ne vodi. Unatoč tomu. morala sam živjeti, trajući svaki prazan dan, ispraćajući svaki dan i dalje prazan. Tijekom tih dana učinila sam mnogo pogrješaka. Ne, to nije točno - katkada osjećam da je sve što sam

učinila bilo pogrješno. Osjećala sam se kao da živim na dnu duboka bunara, potpuno zatvorena u sebe, proklinjući svoju sudbinu, mrzeći sve izvan sebe. Kadšto bih se osmjelila izaći iz sebe, praveći se da mi je drago što sam živa. Prihvaćala sam sve što je nailazilo, tupo klizeći kroz život. Spavala sam s mnogima, u jednom času čak sam živjela u nekakvu braku, ali sve je bilo besmisleno. U trenutku je sve prolazilo, ne ostavljajući ništa za sobom osim ožiljaka onih stvari koje sam ozlijedila i prezirala. Ona položi ruke na tri fascikla na stolu. - Sve su pojedinosti ovdje... Napisala sam ovo da sve dovedem u red, da se još jednom osvjedočim kakav

sam život proživjela. Samo sebe mogu okriviti, ali od toga se postupka grče crijeva. I napokon sam to završila. Napisala sam sve što trebam napisati. Ovo mi više ne treba, a ne želim da to itko drugi pročita. Ako tko drugi to slučajno vidi, moglo bi ponovno biti uzrokom štete. Zato želim da se sve spali, sve do posljednje stranice, tako da ništa ne ostane. Ako vam ne smeta, voljela bih da se vi za to pobrinete. Vi ste jedina osoba na koju se mogu osloniti, g. Nakata. Žao mi je što vas s ovim mučim, ali biste li mi mogli to učiniti? - Nakata razumije - reče on, kimnuvši ozbiljno. - Ako to želite, gospođice Saeki, bit ću sretan da vam

sve to spalim. Možete spokojno počinuti. - Hvala vam - reče gospođica Saeki. - Bilo je važno zapisati stvari, zar ne? - upita Nakata. - Da, tako je. Samo pisanje bilo je važno. Iako je dovršeni proizvod posvema besmislen. - Ja ne znam ni čitati ni pisati, pa onda ne mogu zapisati stvari. Nakata je upravo kao kakva mačka. - Gospodine Nakata? - Što mogu za vas učiniti? - Čini mi se kao da vas oduvijek poznajem - reče gospođica Saeki. - Zar niste vi bili na onoj slici? Onaj lik u moru u pozadini? Bijelih zavrnutih

nogavica, namačete noge u vodi? Nakata šutke ustade i priđe da stane ispred gospođice Saeki. Položi grube, preplanule ruke preko njezinih na fasciklima. I kao da nešto pozorno sluša, osjeti toplinu što se iz njezinih ruku prelijevala u njegove. - Gospođice Saeki? - Da? - Mislim da sada malo razumijem. - Što? - Što su uspomene. Mogu ih osjetiti, kroz vaše ruke. Ona se nasmiješi. - Drago mi je. Nakata je dugo zadržao ruke povrh njezinih. Naposljetku je gospođica Saeki sklopila oči. prepuštajući se mirno uspomenama. Nestala je bol, jer netko ju

je zauvijek isisao. Krug je ponovno bio potpun. Otvara vrata neke daleke sobe i nalazi dva divna akorda, u obliku guštera usnulih na zidu. Nježno ih dodiruje i može oćutjeti njihov spokojan san. Blag vjetar puše, povremeno šušteći starim zastorom. Znakovito šuštanje, poput nekakve prispodobe. Nosi dugačku plavu haljinu. Haljinu koju je davno nekoć negdje nosila. Njezin rub lagano šušti dok hoda. Kroz prozor se vidi žal. Možete čuti šum valova, i nečiji glas. U lahoru se osjeća dašak mora. Ljeto je. Uvijek je ljeto. Mali bijeli oblaci urezani su u modro nebo. Nakata je ponio tri debela fascikla niza stube. Oshima je bio za prijamnim

stolom i razgovarao s jednim od posjetitelja. Nasmiješio se kad je vidio Nakatu. Nakata je uzvratio pristojnim naklonom, i Oshima se vratio razgovoru. Hoshino je cijelo vrijeme bio u čitaonici, zadubljen u neku knjigu. - Gospodine Hoshino? - reče Nakata. Hoshino odloži knjigu i podignu pogled. - Hej, to je potrajalo. Sve ste obavili? - Da, Nakata je ovdje sve obavio. Ako se slažete, mislio sam da uskoro možemo poći. - Slažem se. Gotovo sam završio ovu knjigu. Beethoven je upravo umro, sada čitam dio o pogrebu. Čovječe, kakav pogreb! Dvadeset pet tisuća

Bečana okupilo se u povorci, i škole su zatvorili toga dana. - Gospodine Hoshino? - Da, što je sad? - Moram vas zamoliti za još jednu uslugu. - Čujmo. - Moram ovo negdje spaliti. Hoshino pogleda fascikle koje je starac nosio. - Hmm, toga ima dosta. Ne možemo to spaliti bilo gdje. Treba nam suho riječno korito ili nešto slično. - Gospodine Hoshino? - Da? - Idemo ga onda naći. - Možda je ovo glupo pitanje, ali zar je to zbilja tako važno? Možemo li to samo negdje baciti?

- Da, jako je važno i moramo sve skupa spaliti. Mora se pretvorili u dim i uzaći na nebo. I mi to moramo promatrati, da budemo sigurni da je sve izgorjelo. Hoshino ustade i protegnu se. - U redu, idemo naći veliko riječno korito. Pojma nemam gdje, ali siguran sam da na Shikokuu postoji barem jedno - ako dovoljno dugo tražimo. Toga je popodneva bilo više posla nego ikada. Mnogi su se ljudi došli poslužiti knjižnicom, nekoliko njih s potankim, specijaliziranim pitanjima. Oshima je mogao samo odgovarati i juriti naokolo skupljajući građu koja se zahtijevala. Nekoliko stvari morao je

potražiti u računalu. Normalno bi zamolio gospođicu Saeki da mu pomogne, ali danas se ne bi reklo da je za to bila sposobna. Različite su ga dužnosti odvlačile od stola pa nije ni primijetio kad je Nakata otišao. Kad su se stvari smirile na trenutak pogledao je naokolo, ali onaj čudni par nije se nigdje vidio. Oshima se pope uza stube do ureda gospođice Saeki. Čudno, vrata su bila zatvorena. Dvaput je pokucao i pričekao, ali odgovora nije bilo. Pokucao je ponovno. - Gospođice Saeki - rekao je ispred vrata. - Jeste li dobro? Blago je okrenuo ručicu. Vrata nisu bila zaključana. Oshima ih odškrinu i zaviri unutra. I vidje gospođicu Saeki s

licem na stolu. Kosa joj se prosula naprijed, skrivajući lice. Nije znao što bi učinio. Možda je bila samo umorna pa je zaspala. Ali nikada je nije vidio da bi zadrijemala. Nije bila od onih što se uspavaju na poslu. Ušao je u sobu i pristupio k stolu. Nagnuo se i šapnuo joj ime na uho. ali nije dobio odgovora. Dodirnuo joj je rame, zatim je uhvatio za zapešće i stisnuo ga prstom. Nije se osjećalo bilo. Koža je zadržala malo topline, ali već se počinjala hladiti. Podignuo joj je kosu i provjerio lice. Oba su oka bila malo otvorena. Izgledala je kao da nešto ugodno sanja, ali nije sanjala. Bila je mrtva. Slabašan trag smiješka još je lebdio na njezinim usnama. I u smrti je ljupka i

dostojanstvena, pomisli Oshima. Ispusti kosu da padne i diže telefonsku slušalicu sa stola. Već se bio pomirio s činjenicom da je bilo samo pitanje vremena kad će doći taj dan. Ali sada kad je došao, i on se našao sam u toj tihoj sobi s mrtvom gospođicom Saeki, bio je izgubljen. Osjećao se kao da mu je usahnulo srce. Bila mi je potrebna, pomislio je. Bio mi je potreban netko poput nje da mi ispuni unutarnju prazninu. Ali ja nisam bio sposoban ispuniti njezinu unutarnju prazninu. Sve do samog kraja, njezina unutarnja praznina pripadala je samo njoj. Netko ga je odozdo zvao po imenu. Osjećao je da je već čuo taj glas.

Ostavio je otvorena vrata i mogao je čuti zvukove ljudi koji nešto rade naokolo. U prizemlju je zazvonio telefon. Nije se na to osvrnuo. Sjeo je i zurio u gospođicu Saeki. Želite me zvati po imenu, pomislio je, samo naprijed. Želite me zovnuti preko telefona, slobodno. Napokon je čuo sirenu hitne pomoći koja se primicala. Za nekoliko trenutaka ljudi će dojuriti uza stube da je odnesu zauvijek. Podignuo je lijevu ruku i bacio pogled na sat. Bilo je četiri i trideset pet. Četiri i trideset pet u utorak popodne. Moram zapamtiti to vrijeme, pomislio je. Moram zapamtiti ovaj dan, ovo popodne, zauvijek. - Kafka Tamura - šapnuo je zureći u zid - moram ti reći što se dogodilo. Ako

već ne znaš.

Poglavlje 43 Kad je nestala sva moja prtljaga, sad mogu lako putovati, prodirući sve dublje u šumu. Sav se usredotočujem da se krećem naprijed. Ne treba više obilježavati drveće, ne treba pamtiti stazu za povratak. Čak i ne promatram okolinu. Okoliš je uvijek ista, čemu onda to? Nebnica od drveća koja se visoko krili nad gustom paprati, povijuše što se spuštaju dolje, čvornato korijenje, hrpe lišća koje trune, suhi svlakovi različitih kukaca. Tvrda, ljepljiva paučina. Beskrajne grane - uobičajen svemir krošanja. Prijeteće grane, grane koje se bore za prostor, mudro skrivene grane,

isprepletene, svijene grane, duboko zamišljene grane, osušene, umiruće grane - ista pozornica koja se ponavlja u beskraj. Iako sa svakim ponavljanjem šuma postaje malko dublja. Čvrsto stisnutih usana nastavljam koračati onim što zamjenjuje stazu. Teče uzbrdo, ali nije tako strmo, barem za sada. Nije to nagib zbog kojega ću ostati bez daha. Katkada staza zaprijeti da će se izgubiti u moru paprati ili trnovita grmlja, ali sve dok uporno napredujem ta lažna staza ponovno iskrsne. Šuma me više ne plaši. Ona ima vlastita pravila i obrasce kojih postaješ svjestan čim se prestaneš bojati. Čim uočim ta ponavljanja, pretvaram ih u dio sebe. Sada sam praznih ruku. Limenka

žute boje sa sprejem, sjekirica - one su stvar prošlosti. I ruksak je također bivši. Nema pljoske, nema hrane. Čak ni kompasa. Jedno po jedno, ostavio sam za sobom, čineći to šaljem vidljivu poruku šumi: Više se ne bojim. Zato sam se odlučio ovako posve izložiti. Bez svoje tvrde ljuske, samo kosti i meso, kročim u srce labirinta, predajući se praznini. Iščeznula je glazba koja mi je svirala u glavi, iza nje je ostao tek slabašan bijeli šum, kao bijela plahta zategnuta na golemu krevetu. Dodirujem tu plahtu, prstima joj slijedim trag. Bjelina se zauvijek nastavlja. Graške znoja pod mojim pazusima. Katkada mogu kroz krošnje baciti pogled na

nebo. Pokriveno je jednakim, neprekinutim slojem sivih oblaka, ali ne izgleda kao da će kišiti. Oblaci su mirni, prizor se nimalo ne mijenja. Ptice na visokim granama pozdravljaju se međusobno odsječnim, znakovitim dozivanjem. Kukci proročanski zuje među korovom. Razmišljam o svojoj napuštenoj kući u Nogati. Najvjerojatnije je sada sve zatvoreno. Meni je svejedno. Neka mrlje krvi stoje. Što me je briga? Nikada se neću onamo vratiti. I prije nego što se desio krvavi događaj, ta je kuća bila mjesto gdje je mnogo stvari već bilo umrlo. Ispravi to - bilo umoreno. Katkada odozgo, katkada odozdo, šuma mi pokušava zaprijetiti. Puše mi

hladnim dahom iza vrata, bode me tisućom očiju kao iglama. Sve pokušava da otjera uljeza. Ali ja postupno postajem sve bolji u propuštanju tih prijetnji da me mimoiđu. Ova šuma je zapravo dio mene, zar ne? Ta se misao ustaljuje u određenom trenutku. Putovanje koje poduzimam teče unutar mene. Baš kao što krv kola žilama, moja nutrina je ono što vidim, a ono što mi naizgled prijeti samo je jeka straha u mojem srcu. Čvrsto razapeta paukova mreža je paukova mreža u meni. Ptice što se dozivaju iznad mene su ptice koje sam posvojio u duhu. Te slike izranjaju u mojem duhu i puštaju korijen. Kao da me poput metle gura golemo kucanje srca, nastavljam

koračati kroz šumu. Staza vodi do posebna mjesta, do izvora svjetlosti što se isukuje iz tame, do mjesta iz kojega dolazi bezglasna jeka. Moram vlastitim očima vidjeti što je tamo. Nosim važno, zapečaćeno, osobno pismo, tajnu poruku samom sebi. Jedno pitanje. Zašto me ona nije voljela? Zar ne zaslužujem da me moja majka voli? Godinama je to pitanje bilo užaren oganj koji je žegao moje srce, izjedao moju dušu. Moralo je sa mnom biti nešto temeljno krivo zbog čega me majka nije voljela. Jesam li bio od rođenja nečim okaljan? Jesam li se rodio samo zato da svatko odvraća lice od mene? Majka me nije ni zagrlila kad je

otišla. Samo je okrenula glavu i napustila dom s mojoj sestrom ne rekavši ni riječi. Iščeznula je kao tihi dim. I sada je to lice zauvijek iščeznulo. Ptice ponovno kriče iznad mene, gledam u nebo. Ničega nema gore, samo onaj ravni bezizražajni sloj sivih oblaka. Nikakva vjetra. Klipsam dalje. Hodam rubovima svijesti. Valovi svijesti dokotrljaju se, otkotrljaju se, ostave nešto napisano, a jednako brzo novi se valovi dokotrljaju i to izbrišu. Pokušavam hitro pročitati što ondje piše. između jednog vala i sljedećega, ali teško je. Prije nego što stignem pročitati, sljedeći val to izbriše. Ostaju samo zagonetni ulomci. Duh mi odluta natrag u kuću onoga

dana kad je majka otišla, odvodeći moju sestru sa sobom. Sjedim sam na trijemu, zurim u vrt. Sumrak je, rano ljeto, drveće baca duge sjene. Sam sam u kući. Ne znam zašto, ali već sam znao da sam napušten, Razumio sam već tada kako će to zauvijek promijeniti moj svijet. Nitko mi nije to rekao - jednostavno sam znao. Kuća je prazna, pusta, napuštena stražarnica na nekoj dalekoj granici. Gledam kako sunce zalazi na zapadu, sjene polagano kradu svijet. U vremenskom svijetu ništa se ne može vratiti u stanje kakvo je bilo. Ticala sjena postojano napreduju, nagrizaju usput točku po točku tla, sve dok lice moje majke, koje je dočas bilo ondje, ne proguta to mračno, hladno carstvo. Ono

otvrdnulo lice, okrenuto od mene, smjesta je ukradeno, uklonjeno iz moga pamćenja. Vukući se mučno šumom, razmišljam o gospođici Saeki. Njezino lice, onaj smiren, svijetao smiješak, toplina njezine ruke. Pokušavam je zamisliti kao majku koja me ostavlja kad su mi bile četiri godine. Odmahujem glavom, a nisam ni svjestan toga. Slika je posvema kriva. Zašto bi gospođica Saeki to učinila? Zašto me mora ozlijediti, zauvijek upropastiti moj život? Tu mora biti neki skriven, važan razlog, nešto dublje do čega jednostavno ne dopirem. Pokušavam osjetiri što je ona tada osjećala i približiti se njezinu gledištu.

To nije lako. Ja sam bio onaj koji je napušten, uostalom, ona je bila ona koja je napustila. Ali nakon nekog vremena opraštam se sam sa sobom. Moja duša svlači sa sebe krutu odjeću osobnosti i pretvara se u crnu čavku što sjedi visoko na grani borova stabla u vrtu, zureći dolje u četverogodišnjeg dječaka na trijemu. Pretvaram se u crnu čavku koja razvija teoriju. - To ne znači da te majka nije voljela - kaže dječak zvan Čavka iza mene. - Voljela te je jako duboko. To je prvo što moraš učiniti - u to povjerovati. To je tvoja polazna točka. - Ali ona me je napustila. Nestala je, ostavljajući me samoga gdje nisam

trebao biti. Napokon počinjem razumijevati koliko to boli. Kako je mogla to učiniti ako me je doista voljela? - To je stvarnost. Dogodilo se kaže dječak zvan Čavka. - Bio si teško ranjen, ti će ožiljci zauvijek ostati s tobom. Žao mi te je, zbilja. Ali ja o tome ovako razmišljam: Nije prekasno da se oporaviš. Mlad si, žilav si. Prilagodljiv si. Možeš zakrpati rane, podignuti glavu, i krenuti dalje. Ali ona nema takva izbora. Uvijek će biti samo izgubljena. Bez obzira na to prosuđuje li netko da je to dobro ili zlo - nije stvar u tome. Ti si onaj koji je u prednosti. To moraš uzeti u obzir. Ne odgovaram.

- Sve se to dogodilo, pa ne možeš stvari vratiti natrag - kaže mi Čavka. Nije te smjela tada napustiti, nisi smio biti napušten. Ali stvari u prošlosti su kao tanjur razbijen na komadiće. Nikada ga ne možeš sastaviti kakav je bio, zar ne? Ki mnem. Nikada ga ne možeš sastaviti kakav je bio. Točno je pogodio. Dječak zvan Čavka nastavlja. Tvoja majka je osjećala u nutrini strah i gnjev od kojega se grče crijeva, zar ne? Baš kao ti sada. Zbog toga te je morala napustiti. - Iako me je voljela? - Iako te je voljela, morala te je napustiti. Moraš razumjeti kako se tada

osjećala, i naučiti da to prihvatiš. Razumjeti užasan strah i gnjev koji je iskusila, i osjetiti ga kao svoj - tako ga nećeš naslijediti i ponoviti. Glavna je stvar ovo: Moraš joj oprostiti. To neće biti lako, znam, ali to moraš učiniti. To je jedini način da se spasiš. Nema drugoga puta! Razmišljam o tome što je rekao. Što više o tome razmišljam, to zbunjeniji postajem. Glava mi se vrti, osjećam se kao da mi je oderana koža- - Je li gospođica Saeki doista moja majka? upitam. - Zar ti ona nije rekla da je teorija i dalje funkcionalna? - kaže dječak zvan Čavka. - To je dakle odgovor. Ta hipoteza i dalje funkcionira. To je sve

što ti mogu reći. - Radna hipoteka dok ne naiđe dobar protudokaz. - Pogodio si - kaže Čavka. - I moram slijediti tu hipotezu dokle god me vodi? - Tako je - odgovori Čavka naglašeno. - Teorija koja još nema nikakva dobra protudokaza vrijedna je da se slijedi. A upravo sada, nemaš izbora nego je slijediti. Čak ako to znači žrtvovati se, moraš je slijediti do samog kraja. - Da se žrtvujem? - To svakako zvuči čudno. Ne mogu to shvatiti. Nema odgovora. Okrenem se uznemiren. Dječak zvan Čavka još je tu. Točno je iza mene, drži korak.

- Kakvu je vrstu straha i gnjeva osjećala gospođica Saeki u to vrijeme? pitam ga dok se okrećem od njega i nastavljam hodati. - I od čega je dolazio? - Što ti misliš kakvu je vrstu straha i gnjeva osjećala? - pita zauzvrat dječak zvan Čavka. - Razmisli o tome. Moraš to sam nješio. Za to imaš glavu. To upravo i činim. Moram to razumjeti, prihvatiti, prije nego što ne bude prekasno. Ali ni dalje ne mogu odgonetnuti onaj tanki zapis što je ostao na žalu moje svijesti. Nema dovoljno vremena između jednog i sljedećeg vala. - Ja sam zaljubljen u gospođicu Saeki - kažem. Riječi prirodno klize iz mene.

- Znam to - kaže odsječeno dječak zvan Čavka. - Nikada prije nisam to osjetio nastavljam. - I to mi je važnije od svega što sam ikada iskusio. - Naravno - kaže Čavka. - To se razumije samo po sebi. Zbog toga si prešao sav taj put. - Ali i dalje mi nije jasno. Kažeš da me je majka jako voljela. Želim ti vjerovati, ali ako je to istina, meni jednostavno nije jasna. Zašto voljeti nekoga znači da ga moraš jednako toliko ranjavati? Hoću reći, ako se to tako zbiva, čemu uopće nekoga voljeti? Zašto do vraga to mora biti tako? Čekam odgovor. Dugo su zatvorena moja usta, ali odgovora nema, pa se

okrenem. Dječak zvan Čavka je nestao. Iznad sebe čujem lepet krila. Potpuno si zbunjen. Nedugo zatim, pojave se dva vojnika. Nose bojnu opremu stare carske vojske. Ljetne uniforme kratkih rukava, gamaše i ranci. Nemaju kaciga, samo kape sa štitnikom i neku vrst crne boje za lice. Obojica su mlada. Jedan je visok i mršav, s okruglim naočalama metalnog okvira. Drugi je nizak, širokih ramena i mišićav. Oba sjede na ravnoj stijeni, ne izgledaju kao da im se žuri u boj. Njihove puške marke Arisaka leže na tlu kraj nogu. Visokom vojniku kao da je dosadno, žvaće vlat trave. Obojica

izgledaju posve prirodno, kao da pripadaju ovamo. Neuznemireni, gledaju kako se primičem. Oko njih je mala ravna čistina, kao odmorište na stubištu. - Hej - vikne visoki vojnik veselo. - Kako si.? - kaže plećati jedva se primjetno mršteči. - Kako ste vi? - uzvraćam pozdrav. Znam da bih morao biti zapanjen što ih vidim, ali nekako mi to uopće ne izgleda čudno. U cijelosti je unutar carstva mogućega. - Čekali smo te - kaže visoki. - Mene? - pitam. - Sigurno - odgovara on. - Nitko drugi ne dolazi ovamo, to je sigurno. - Čekamo te već dugo - kaže

plećati. - Što ne znači da je vrijeme neki faktor ovdje - dodaje visoki. - Ipak, trebalo ti je dulje nego što smo mislili. - Vi ste ona dva momka što su nestala u ovoj šumi prije mnogo, mnogo godina, je li tako? - pitam. - Za vrijeme manevara? Plećati vojnik kimne. - To smo mi. - Posvuda su vas tražili - kažem. - Da, znam - kaže on. - Znam da su nas tražili. Znam sve što se događa u ovoj šumi. Ali ne mogu nas naći, bez obzira na to koliko uporno tražili. - Zapravo, nismo se izgubili - kaže visoki. - Pobjegli smo. - Nismo pobjegli tek toliko da bismo naletjeli na ovo mjesto i odlučili

ostati - dodaje plećati. - To je drugačije nego izgubiti se. - I ne može bilo tko naći ovo mjesto - kaže visoki vojnik. - Ali mi smo ga našli, a sada si ga i ti našao. Bio je to sretan slučaj, barem za nas. - Da nismo našli ovo mjesto, bili bi nas prevezli preko mora - objašnjava plećati. - Tamo prijeko bilo je ili ubij ili budi ubijen. To nije bilo za nas. Ja sam ratar, podrijetlom, a ovaj moj drug upravo je završio fakultet. Nijedan od nas ne želi nikoga ubiti. A još je gore biti ubijen. To je nekako očito, rekao bih. - A što je s tobom? - pita me visoki. - Bi li ti htio koga ubiti, ili biti ubijen?

Odmahujem glavom. Ne, ni jedno ni drugo, definitivno ne. - Svatko tako osjeća - kaže visoki. Ili golema većina, u najmanju ruku. Ali ako kažeš: Hej, ne želim ići u rat tvoja zemlja se neće samo nasmiješiti i dati ti dopuštenje da se izvučeš. Ne možeš pobjeći. Japan je mala zemlja, kamo ćeš onda pobjeći? Ući će ti u trag tako brzo da će ti se zavrtjeti u glavi. Zato smo ostali ovdje. Ovo je jedino mjesto gdje smo se mogli sakriti. - Klima glavom i nastavlja. - I otada smo stalno ovdje. Kao što si rekao, već mnogo, mnogo godina. Što ne znači da je vrijeme glavni faktor ovdje. Gotovo da nema nikakve razlike između sada i prije mnogo, mnogo godina.

- Uopće nikakve razlike - kaže plećati, tjerajući nešto rukom od sebe. - Znali ste da dolazim? - pitam. - To je sigurno - odgovara plećati. - Ovdje smo na straži već dugo vremena, tako znamo kad netko dolazi reče drugi. - Mi smo kao dio šume. - Ovo je ulaz - kaže plećati. - I mi ga čuvamo. - I upravo sada ulaz je slučajno otvoren - objašnjava visoki. - Uskoro će se, međutim, zatvoriti. Ako želiš ući, sad je čas. Ne otvara se tako često. - Mi ćemo te provesti - kaže plećati. - Stazu je teško slijediti, zato moraš imati nekoga da te uvede. - Ako ne želiš ući, onda se vrati odakle si došao - kaže visoki. - Nije

uopće teško naći put natrag, zato se ne brini zbog toga. Uspjet ćeš. Tada ćeš se vratiti u svijet iz kojega si došao, u život koji si živio. Izbor ovisi potpuno o tebi. Ali kad jednom uđeš, nije se lako vratiti. - Uvedite me unutra - odgovaram bez trenutka oklijevanja. - Jesi li siguran? - pita plećati. - Unutra je netko koga moram vidjeti - kažem. - Barem tako mislim... Polako, šutke, njih dvojica ustaju sa stijene i zabacuju puške na rame. Razmjenjuju poglede i koračaju ispred mene. - Vjerojatno ti je čudno što još teglimo ove teške komadine čelika kaže visoki, okrenuvši se k meni. Bezvrijedne su. Nikada ionako nisu

imale metaka. - Ali one su svojevrstan znak - kaže plećati, ne gledajući me. - Znak onoga što smo ostavili iza sebe. - Simboli su važni - dodaje visoki. - Dogodilo se tako da imamo ove puške i vojničke uniforme, pa glumimo stražare. To je naša uloga. Simboli nas vode do uloga koje glumimo. - Imaš li ti uza se nešto slično? pita plećati. - Nešto što može biti znak? Odmahujem glavom. - Ne, nemam ništa. Samo uspomene. - Hmm... - kaže plećati. Uspomene, ha? - To je u redu. Nije važno - kaže visoki. - I uspomene mogu biti sjajan simbol. Naravno, pojma nemam kako će

te uspomene pristajati, koliko će dugo trajati. - Najbolje je nešto što ima oblik ili uzorak, ako možeš do toga doći - kaže plećati. - Lakše je razumjeti. - Kao puška - kaže visoki. - Usput rečeno, kako ti je ime? - Kafka Tamura - odgovaram. - Kafka Tamura - ponove obojica. - Čudno ime - kaže visoki. - Imaš pravo - dodaje plećati. Poslije toga hodamo stazom u tišini.

Poglavlje 44 Odnijeli su tri fascikla u riječno korito kraj autoceste i spalili ih. Hoshino je kupio petroleja u samoposluzi i polio fascikle prije nego što će ih zapaliti. Zatim su on i Nakata šutke stajali i promatrali svaku stranicu kako je guta plamen. Jedva da je bilo imalo vjetra, pa se dim dizao ravno uvis, gubeći se među nisko obješenim sivim oblacima. - Tako ne možemo više pročitati nijedan od tih papira? - upita Hoshino. - Ne, ne bismo smjeli to učiniti odgovori Nakata. - Obećao sam gospođici Saeki da nećemo, i moj je

posao da održim to obećanje. - Da, važno je održavati obećanja reče Hoshino, brišući inoj s čela. - Bilo bi ipak zgodno da imamo stroj u sjeckanje papira. Tako bi sigurno bilo mnogo lakše. Kopiraonice imaju velike takve strojeve koji se mogu prilično jeftino unajmiti. Nemojte me krivo razumjeti, ne tužim se. Samo je nekako vruće paliti lomaču u ovo doba godine. Da je zima. bila bi to druga priča. - Žao mi je, ali obećao sam gospođici Saeki da ću sve spaliti. Tako Nakata mora to učiniti. - Onda u redu. Ne žuri mi se. Malo vrućine neće me ubiti. Bila je to samo, kako se ono kaže - sugestija. Neka mačka skitnica zaustavila se

da promatra, mršava mačka sa smeđim prugama čiji je rep bio malo svijen na kraju. Privlačna mačka, po izgledu. Nakata je silno želio s njom govoriti, ali je odusuo zbog Hoshina. Mačka se ne bi mogla opustiti ako ne bi bili sami. Osim toga, Nakata nije bio siguran može li razgovarati s mačkama kao nekada. Posljednja stvar koju bi poželio bilo bi da izbrblja nešto čudno i uplaši jadnu životinju. Uskoro je mački postalo dosadno gledati lomaču, ustala je i pobjegla. Mnogo kasnije, kad su fascikli bili potpuno spaljeni, Hoshino je izgazio pepeo u prah. Sljedeći jak vjetar raznijet će sve što je ostalo. Sunce je tada već zalazilo, čavke su letjele natrag u

gnijezda. - Nitko to sada neće čitati - reče Hoshino. - Ne znam što je tu pisalo, ali sve je otišlo. Sa svijeta je nestao djelić oblika i uzorka, povećavajući količinu ništavila. - Gospodine Hoshino? - Što je sad? - Imam pitanje koje bih želio postaviti. - Pucajte. - Može li se ništavilo povećati? Hoshino se nad tim zamislio neko vrijeme. - Teško pitanje - priznade on. Ako se nešto pretvara u ništa, to postaje nula, ali ako nulu dodate nuli opet je nula. - Ne razumijem.

- Ni meni nije jasno. Od takva razmišljanja uvijek me boli glava. - Onda bismo morali prestati razmišljati o tome. - Ja se slažem - reče Hoshino. - U svakom slučaju, rukopis je sav spaljen. Sve njegove riječi su nestale. Vratilo se sve u ništavilo - to sam htio reći. - Skinuo sam teret sa srca. - Tako se time prilično zaokružilo ono što smo trebali ovdje učiniti, je li tako? - upita Hoshino. - Tako je, gotovo smo završili ono što trebamo učiniti - reče Nakata. Ostalo je samo ponovno zatvoriti ulaz. - To je prilično važno, ha? - Jest. Što se otvorilo treba se zatvoriti.

- Dobro, idemo se toga prihvatiti. Gvožđe se kuje dok je vruće i tomu slično. - Gospodine Hoshino? - Da? - Ne možemo to sada učiniti. - Zašto ne? - Još nije vrijeme - reče Nakata. Moramo čekati pravo vrijeme da zatvorimo ulaz. Prije toga moram se malo naspavati. Nakata je tako pospan. Hoshino pogleda starca. - Čekajte malo, ta nećete se ponovno zavući u krpe na nekoliko dana, zar ne? - Ne mogu reći, ali moglo bi ispasti baš tako. - Zar ne možemo obaviti posao prije nego što se obeznanite? Gledajte,

čim vi potonete u san, sve se nekako zaustavlja. - Gospodine Hoshino? - Što je sad? - Želio bih da možemo odmah zatvoriti ulaz. To bi bilo divno. Ali ja se najprije moram naspavati. Ne mogu više držati oči otvorene. - Kao da su vam se ispraznile baterije ili tako nešto? - Valjda. Potrajalo je dulje nego što sam mislio dok nismo učinili što smo trebali učiniti. Sva mi je snaga otišla. Biste li me odveli natrag gdje se Nakata može naspavati? - Nema problema. Uzet ćemo taksi i ravno do apartmana. Tada možete spavati kao klada ako hoćete.

Čim su se smjestili u taksi Nakata je počeo drijemati. - Možete spavati koliko god hoćete kad se vratimo u apartman - reče Hoshino. - Ali izdržite dok se ne vratimo kući. u redu? - Gospodine Hoshino? - Daaa? - Žao mi je što sam vas toliko namučio promrmlja Nakata neodređeno. - Da, valjda ste me namučili dopusti Hoshino. - Ali nitko nije od mene tražio da dođem, prilijepio sam se uz vas po svojoj slobodnoj volji. Kao kad dobrovoljno lopatom čistim snijeg. Zato se nemojte brinuti zbog roga.

- Da mi niste pomogli, Nakata ne bi znao što bi činio. Ne bih završio ni pola onoga što sam morao učiniti. - No, ako na to tako gledate, mislim da je bilo vrijedno truda. - Veoma sam vam zahvalan. - Ali znate što? - reče Hoshino. - Što? - I ja vama moram biti jako zahvalan, g. Nakata. - Zbilja? - Već je desetak dana kako je sve ovo počelo - reće Hoshino. -Cijelo to vrijeme izostao sam s posla. Prva dana bio sam s njima u vezi i zatražio malo dopusta, ali upravo sada sam odsutan bez dopuštenja. Vjerojatno neću više dobiti svoj stari posao. Možda bi mi,

ako kleknem i ispričam se, mogli oprostiti. Ali to nije bogzna što. Nije da se hvalim ili tako nešto, ali neće biti teško naći drugi posao - ja sam izvrstan vozač i dobar radnik. Zato se ne brinem zbog toga, a ne biste se ni vi trebali zabrinjavati. Želim reći da nimalo ne žalim što sam bio s vama. Posljednjih deset dana mnogo se čudnovatih stvari dogodilo. Pijavice što su padale s neba, pukovnik Sanders što je izronio iz magle, vatreni seks s prekrasnom studenticom filozofije, krađa ulaznoga kamena iz onoga svetišta... Cijeli život čudnovatih doživljaja strpan u deset dana. Kao da smo bili pokusni vozači vlaka smrti u luna-parku ili tako nešto. Hoshino se tu zaustavi, misleći

kako bi nastavio. - Ali znate što, djedice? - Da? - Najčudnija od sviju stvari bili ste vi, g. Nakata. Vi ste promijenili moj život. Ovih posljednjih deset dana, ne znam - stvari mi sada drugačije izgledaju. Kao glazba, na primjer, glazba koju sam smatrao dosadnom sada me zaista dira. Osjećam se kao da nekomu moram sve to reći ili prsnuti, nekomu tko će razumjeti kroz što sam prošao. Nikada mi se ništa slično nije dogodilo. I sve to zbog vas. Počeo sam gledati sviijet kroz vaše oči. Ne baš sve, pazite. Sviđa mi se kako vi gledate na život, zato se to dogodilo. Zato sam ostao uz vas kad je bilo gusto, zato vas

nisam mogao napustiti. To je bilo jedno od najvažnijih razdoblja što sam ih dosad proživio. Zato nema potrebe da mi zahvaljujete, ne marim za to. Ja bih morao zahvaljivati vama. Želim samo reći da ste mi učinili puno dobra, g. Nakata. Razumijete li što govorim? Ali Nakata nije više slušao. Oči su mu bile zatvorene, disanje pravilno spavao je. Hoshino je starca prenio u naručju do apartmana i položio ga na krevet. Izuo je Nakati cipele ali odjeću je ostavio, zatim ga pokrio tankim jorganom. Nakata se malo meškoljio, zatim se namjestio kao obično. potrbuške. Disanje mu je bilo tiho,

potpuno se smirio. Kladim se da nas čeka još jedan trodnevni maraton spavanja, pomisli Hoshino. Ali stvari se nisu tako odvijale. Prije podne sljedećeg dana, u srijedu, g. Nakata je bio mrtav. Umro je spokojno u snu. Lice mu je bilo mirno kao uvijek, izgledao je kao da upravo spava - samo što nije disao. Hoshino je prodrmao starca za ramena i zovnuo ga po imenu, ali nije bilo zabune - bio je mrtav. Hoshino mu je provjerio bilo - ništa. Čak mu je stavio ogledalo ispred usta. ali nije se zamaglilo. Potpuno je prestao disati. Na ovome svijetu, u najmanju ruku, nikada se više neće probuditi. Ostavši sam u sobi s truplom,

Hoshino zapazi kako, veoma postupno, svi zvukovi iščezavaju. Kako stvarni zvukovi oko njega postojano gube svoju stvarnost. Svi zvukovi puni značenja završavali su u tišini. A tišina je rasla, sve dublja i dublja, poput mulja na dnu mora. Skupljala se kraj njegovih nogu, dosezala mu do pojasa, zatim do prsiju. Promatrao je kako se slojevi tišine dižu sve više i više. Sjeo je na sofu i zurio u Nakatino lice, pokušavajući prihvatiti činjenicu da je doista otišao. Dugo mu je trebalo da to prihvati. Dok je sjedio ondje zrak je počinjao bivati čudnovato težak te ni sam nije više znao reći jesu li njegove misli i njegovi osjeti doista njegovi. Ali nekoliko je stvari počeo razumijevati.

Možda će smrt vratiti Nakatu u stanje kakav je nekoć bio. Dok je živio, uvijek je bio stari dobri Nakata, ne baš bistar starac koji razgovara s mačkama. Možda je smrt bila jedini put za povratak u stanje "normalnog Nakate" o čemu je stalno govorio. - Hej, djedice - reče Hoshino. Možda ovo ne bih smio reći, ali ako morate umrijeri, to nije tako loš način da se ode. Nakata je mirno preminuo u snu, vjerojatno ne misleći ni o čemu. Lice mu je bilo spokojno, bez tragova patnje, žaljenja ili zbunjenosti. Baš nalik na Nakatu, zaključi Hoshino. Ali što je njegov život uistinu značio. Hoshino nije imao pojma. Što ne znači da ičiji život

ima određenije značenje. Što je stvarno važno ljudima, u čemu stvarno ima dostojanstva, to je način kako umru. Uspoređeno s tim, pomisli on, ne znači mnogo kako su živjeli. Ipak, način kako živite određuje kako ćete umrijeti. Te su mu se misli rojile u glavi dok je zurio u lice mrtvoga starca. Ali jedna ključna stvar je preostala. Netko bi morao zatvoriti ulazni kamen. Nakata je završio sve što je kanio osim toga. Kamen je bio tu, kraj Hoshinovih nogu, i on je znao da ga mora prevrnuti i zatvoriti ulaz, kad dođe vrijeme. Ali Nakata ga je upozorio da kamen može biti veoma opasan ako se s njim krivo postupa. Mora postojati pravi način prevrtanja kamena, ali isto tako i krivi

način. Ako na njega primijenite samo silu, to može upropastiti cijeli svijet. - Ne mogu ništa učiniti glede toga što ste umrli, djedice, ali ostavili ste me ovdje u pravoj stupici - reče Hoshino obraćajući se truplu koje, naravno, nije odgovorilo. Postavljalo se i pitanje što učiniti s tijelom. Normalan odgovor bi bio da telefonira policiji ili bolnici i kaže da ga odnesu. Devedeset posto ljudi na svijetu učinilo bi upravo to, Hoshino isto tako. Ali policija je lovila Nakatu u svezi s onim slučajem umorstva, i stupanje u dodir s vlastima u ovom času sigurno bi dovelo Hoshina u osjetljiv položaj. Policija bi ga cijedila i pržila satima. Objašnjavati sve što se događalo bilo je

posljednje što bi želio činiti, osim same činjenice da nije bio osobit ljubitelj izvršne vlasti. Ukoliko bi mogao izbjeći svaki doticaj s policajcima, utoliko bolje. A kako ću do vraga objasniti ovaj apartman, pitao se. Neki starac odjeven kao pukovnik Sanders iznajmio nam je stan. Rekao je kako ga je pripremio posebno za nas i da ga možemo koristiti dokle nas je volja. Bi li policija zbilja to progutala? Pukovnik Sanders? Pripada li on vojsci SAD-a? Ne, znate - onaj čovjek s pečenim pilićima iz Kentuckyja. Morali ste vidjeti njihove plakate, zar ne, gospodine istražitelju? Da, to je taj čovjek - naočale, sijeda kozja bradica...

Bio je svodnik, radio u pokrajnjim ulicama Takamatsua. Meni je našao curu. Pokuša li tako objašnjavati, policajci će ga nazvati idiotom i smjesta ga zviznuti po glavi. Policajci su, zaključi Hoshino, ne prvi put u životu, samo razbojnici koje plaća država. Duboko uzdahnu. Evo što moram učiniti, pomisli. Otići odavde istoga časa, najdalje što mogu, pa anonimno nazvati policiju s javnoga telefona na kolodvoru. Zatim uskočiti u vlak za Nagoyu. Nikada me neće povezati s tim slučajem. Starac je umro prirodnom smrću, tako policija neće poduzeti nikakvu istragu. Predat će tijelo rođacima, priredit će se jednostavan pogreb, i to je kraj priče.

Tada ću otići do svoje tvrke, pokloniti se i promucati pred vlasnikom: To se nikada više neće ponoviti, kunem se. Odsada ću marljivo raditi. Bilo što, samo da dobijem natrag svoj stari posao. Počeo se pakirati, trpajući odjeću u torbu. Stavio je na glavu kapu Chunichi Dragons i provukao konjski rep kroz stražnji otvor, nataknuo tamnozelene naočale. Bio je žedan, uzeo je Diet Pepsi iz frižidera. Dok se naslanjao na frižider i pio, primijetio je okrugli kamen kraj sofe. Ušao je u spavaću sobu i još jedanput pogledao Nakatino truplo. Još nije izgledao kao da je mrtav. Izgledao je kao da mirno diše, i Hoshino je napola očekivao da će naglo sjesti i

reći: Gospodine Hoshino, sve je ovo pogrješka. Nakata nije doista umro! Ali to nije učinio. Nakata je najizvjesnije preminuo. Neće više biti nikakvih čudesa. Starac je već prekoračio veliku razdjelnicu. Držeći Pepsi u ruci. Hoshino je stajao i klimao glavom. Ne mogu samo tako otići i ostaviti kamen iza sebe, pomislio je. Da to učinim, g. Nakata ne bi doista mogao počivati u miru. Bio je toliko savjestan tip i uvijek se trudio obaviti sve kako treba. I sam bi bio dovršio ovu posljednju zadaću da mu se nisu ispraznile baterije. Hoshino zgnječi praznu aluminijsku limenku i baci je u kantu za smeće. Bio je i dalje žedan, pa se vratio u kuhinju i otvorio još jedan

Pepsi. Gospodin Nakata mi je rekao kako bi želio, barem jedanput, da bude sposoban čitati, sjetio se Hoshino. Rekao je da bi želio otići u knjižnicu i biti sposoban odabrati bilo koju knjigu i čitati je. Ali umro je prije nego što je mogao ostvariti taj san. Možda je sada, kad je mrtav, otišao na drugi svijet gdje je postao normalni Nakata i gdje zna čitati. Ali dok je bio na ovome svijetu, nije znao. Zapravo, njegov posljednji čin na zemlji bio je potpuno suprotan spalio je što je bilo napisano. Poslao je sve one riječi na stranicama u prazninu. Prilično ironično, kad se bolje razmisli. Ali kad je slučaj takav, pomisli Hoshino, moram ispuniti njegovu

posljednju želju. Moram zatvoriti ulaz. Nisam ga mogao odvesti u kino, ni u akvarij - to je najmanje što mogu za njega učiniti sada kad ga nema. Iskapio je drugu limenku Pepsija, otišao do sofe, čučnuo i pokušao podignuti kamen. Nije bio tako težak. Nije bio ni lagan, ali nije trebalo uložiti svu snagu da se podigne. Otprilike težak kao kad su ga on i pukovnik Sanders ukrali iz svetišta. Otprilike težak kao ono kamenje koje se upotrebljava da se pritisnu krastavci dok se ukiseljuju. To znači da je sada samo kamen, pomisli Hoshino. Kad kamen služi kao ulaz, toliko je težak da se moraš ubiti da ga podigneš. Ali kad je ovako lagan, to je samo običan kamen. Nešto izvanredno

se mora prije dogoditi da bi kamen postao onako težak i pretvorio se u ulazni kamen. Kao kad munje sijevaju nad cijelim gradom ili tako nešto... Hoshino priđe prozoru na verandi, odmaknu zastor i pogleda u nebo. Nebo je bilo kao i prethodnoga dana, gomila prljavih sivih oblaka. Ali nije izgledalo kao da će biti kiše, još manje grmljavine. Naćulio je uši i omirisao zrak, ali sve je izgledalo kao jučer. Dok sve teče svojim tokom, kao da je bila današnja melodija za svijet. - Hej, djedice - reče glasno mrtvacu. - Mislim da samo moram čekati ovdje s vama da se dogodi nešto izvanredno. Koji bi vrag mogao to biti, pojma nemam. Ni kada bi se to moglo

dogoditi. K tomu je lipanj, i vaše će se tijelo uskoro početi raspadati i zaudarati. Znam da to ne želite čuti, ali ne možemo protiv prirode. I što više vremena prođe, i što kasnije dođem u doticaj s policijom, to će gore biti za mene. Hoću reći, učinit ću sve što mogu, ali samo sam htio da znate kakva je situacija, u redu? Odgovora nije bilo, naravno. Hoshino je koračao sobom. Tako je! Pukovnik Sanders bi se mogao uključiti! On će znati što treba učiniti s kamenom. Na njega uvijek možeš računati kad ti treba dobrodušan, praktičan savjet. Aii koliko god je zurio u telefon, on je samo ležao ondje, šutljiv predmet, nepotrebno introvertiran. Nitko

nije zakucao na vrata, nijedno pismo nije stiglo. I ništa se izvanredno nije dogodilo. Vrijeme je ostajalo isto, nikakva munja nadahnuća nije ga ošinula. Otkucavao je jedan bezizražajan trenutak za drugim. Podne je došlo i prošlo, poslijepodne se tiho odmatalo u predvečerje. Kazaljke električnog sata na zidu gibale su se glatko površinom vremena kao kakav kukac u obliku zvrka, a g. Nakata je i dalje bio mrtav na krevetu. Hoshino uopće nije osjećao glad. Uzeo je treći Pepsi i savjesno prožvakao nekoliko keksa. U šest popodne sjeo je na sofu, uzeo daljinski upravljač i upalio televizor. Gledao je večernje vijesti na kanalu NHK, ali ništa nije privuklo

njegovu pažnju. Bio je to običan dan, dan bez uzbudljivih vijesti. Spikerov mu je glas počinjao ići na živce, pa kad su završile vijesti ugasio je televizor. Vani se smračivalo i napokon je sve prekrila noć. U sobi je zavladao još veći mir i tišina. - Hej, djedice - reče Hoshino Nakati. - Biste li mogli ustati, samo na nekoliko minuta? Ne znam što bih do vraga učinio. I nedostaje mi vaš glas. Nakata nije odgovorio, naravno. Još je bio na drugoj strani razdjelnice. Nastavio je bez riječi biti ono što je bio, mrtav. Tišina je postajala dublja, tako duboka da si mogao, ako bi pozorno slušao, čuti kako se zemlja okreće oko svoje osi.

Hoshino je izašao u dnevnu sobu i navio Nadvojvodin trio. Dok je slušao prvi stavak, suze su mu navrle na oči, zatim su popustite poplavne ustave. Bože, pomislio je, kad sam posljednji put plakao? Nije se mogao sjetiti.

Poglavlje 45 Kao što je najavljeno, teško je slijediti stazu od "ulaza". Zapravo, ona je poprilično odustala od pokušaja da bude staza. Što dalje idemo, to dublja i golemija šuma biva. Nagib je mnogo strmiji, tlo gušće obraslo grmljem i niskim raslinjem. Nebo zamalo da nije išćeznulo, a tako je mračno da sliči na sumrak. Debele paukove mreže vise iznad svega, a zrak je gust od mirisa biljaka. Tišina biva još dublja, dok šuma pokušava suzbiti provalu ljudskih bića na svoj teritorij. Vojnici su objesili puške preko leđa, kao da su na njih zaboravili dok se lako probijaju kroz

otvore u gustom lišću. Veoma su brzi dok klize mimo nisko spuštenih grana, preskaču rupe, veru se uza stijene, pomno izbjegavajući svaki trn. Trsim se držati korak, da ih ne izgubim iz vida dok se probijaju naprijedi. Uopće se ne okreću da provjere jesam li još tu. Kao da me iskušavaju, da vide koliko mogu izdržati. Ne znam zašto, ali gotovo mi se čini da se ljute na mene. Ne govore ni riječi, ne samo meni nego ni između sebe. Potpuno su usredotočeni na hod. Crne cijevi njihovih pušaka njišu se na leđima lijevo-desno, pravilno kao metronom. Cijela stvar poslije nekog vremena postaje hipnotična. Misli mi počinju drugamo lutati, kao da se skližu po ledu.

Ali još moram paziti da sustignem njihove neumoljive korake, pa gazim dalje, a znoj već curi s mene. - Idemo prebrzo za tebe? - plećati se vojnik napokon okrene i upita. Uopće nije zadihan. - Ne, dobro sam - kažem mu. Držim se. - Mlad si, i reklo bi se da si u dobroj formi - dodaje visoki ne gledajući iza sebe. - Mi stvarno dobro poznajemo ovu stazu, tako katkada previše brzamo objašnjava plećati. - Zato mi kaži ako prebrzo idemo. Ne budi sramežljiv, u redu? Reci samo riječ i mi ćemo usporiti. Ali shvati da ne želimo ići nimalo sporije nego što moramo.

Razumiješ što kažem? - Javit ću vam ako ne mognem držati korak - kažem mu, prisiljavajući se da ne dišem preteško, da ne bi otkrili koliko me ovo umara. - Imamo li daleko ići? - Ne, stvarno ne - odgovori visoki. - Gotovo da smo stigli - dodaje plećati. Nisam siguran da im doista vjerujem. Kao što su rekli, vrijeme ovdje nije neki faktor. Tako nastavljamo hodati neko vrijeme bez razgovora, manje mukotrpnim korakom nego prije. Čini se da su me prestali iskušavati. - Ima li u ovoj šumi otrovnih zmija? - upitam, jer me to stalno zabrinjava.

- Otrovnih zmija, ha? - kaže visoki s naočalama ne okrećući se. Nikada se ne okreće dok govori, uvijek gleda naprijed kao da će nešto apsolutno krirično iskočiti pred nas u svakom trenutku. - Nikada o tome nisam razmišljao. - Moglo bi biti - kaže plećati, okrećući se da me pogleda. - Nisam nijednu vidio, ali moglo bi ih biti. Ali nije važno ako ih i ima. - Želimo reći - dodaje visoki nehajno - da ti šuma neće naškoditi. - Zato se ne moraš brinuti zbog zmija ili bilo čega - kaže plećati. - Sada ti je lakše? - Da - odgovorim. - Drugo ovdje - otrovne zmije ili

gljive, škodljivi pauci ili kukci - ničim ti neće naškoditi - kaže visoki vojnik, ne okrećući se kao ni prije. - Drugo? - upitam. Ne mogu stvoriti sliku u glavi o čemu govori. Sigurno sam umoran. - Drugo, ništa drugo - kaže on. Ništa ti ovdje neće naškoditi. Uostalom, nalazimo se u najdubljem dijelu šume. I nitko ti neće naškoditi, čak ni ti sam sebi. Pokušavam dokučiti što želi reći. Ali valjda zbog iscrpljenosti, znoja i hipnotičkog djelovanja toga jednolična putovanja kroz šumu, moj mozak ne može sustavno razmišljati. - Kad smo bili vojnici često su nas prisiljavali da vježbamo paranje

neprijateljeve utrobe bajunetom - reče plećati. - Znaš li koji je najbolji način da nekoga zbodeš bajunetom? - Ne znam - odgovorim. - No, najprije mu duboko zariješ bajunetu u trbuh, zatim je zavrneš u stranu. To reže crijeva na komadiće. Tada čovjek jednostavno umire užasnom, polaganom, bolnom smrću. Ali ako ga samo zbodeš bez okretanja, onda tvoj neprijatelj može skočiti i tebi rasparati crijeva. U takvu se svijetu nalazimo. Crijeva. Oshima mi je jednom rekao da su crijeva metafora za labirint. Glava mi je puna svakovrsnih misli, sve su isprepletene i zamršene. Ne razaznajem razliku između pojedinih

stvari. - Znaš li zašto ljudi moraju činiti takve okrutne stvari drugim ljudima? upita visoki vojnik. - Nemam pojma - odgovorim. - Nemam ni ja - kaže on. - Nije me briga tko je neprijatelj - kineski vojnici, Rusi, Amerikanci. Nikada im nisam želio rasparati utrobu. Ali u takvu smo svijetu živjeli, i zbog toga smo pobjegli. Nemoj me krivo razumjeti, nas dvojica nismo bili kukavice. Zapravo smo bili među boljim vojnicima. Samo se nismo mogli nositi s tom navalom nasilja. Ne bih rekao ni da si ti kukavica. - Zbilja ne znam - odgovaram iskreno. - Ali uvijek sam nastojao biti sve snažniji.

- To je veoma važno - kaže plećati, okrećući se opet u mojem smjeru. Veoma je važno da učiniš sve što možeš da budeš snažniji. - Mogu ti reći da si prilično snažan - kaže visoki. - Većina dječaka tvoje dobi ne bi stigla ovoliko daleko. - Da, prilično je dojmljivo potvrdi plećati. U tom času njih se dvojica zaustave. Visoki vojnik skine naočale, protrlja korijen nosa nekoliko puta, zatim opet stavi naočale. Nijedan se nije zadihao ili možda oznojio. - Žedan? - upita me visoki. - Malo - odgovorim. Zapravo, moja pljoska je otišla s ruksakom, umirem od žeđi. On otkopča pljosku s pojasa i pruži

mi je. Potegnem nekoliko gutljaja mlake vode. Tekućina blaži svaku poru moga tijela. Obrišem grlo pljoske i pružim je natrag. - Hvala - kažem. Visoki vojnik šutke kimne. - Stigli smo na greben - kaže plećati vojnik. - Idemo ravno do dna bez zaustavljanja, zato pazi gdje staješ kaže visoki. Slijedim ih niz varljivu, sklizavu padinu. Spuštamo se do pola puta, zatim skrećemo iza okuke i probijamo se kroz neko drveće, a onda se iznenada otvara svijet ispod nas. Dva se vojnika zaustave i okrenu se da me pogledaju. Ništa ne kažu, ali njihove oči rječito govore. To je ono mjesto , kažu mi.

Mjesto kamo ćeš ući. Stojim tu s njima i zurim u onaj svijet. Predamnom je kotlina skladno usječena u prirodne obrise zemljišta. Pojma nemam koliko bi ljudi ondje moglo živjeti, ali ne može ih biti mnogo - mjesto nije dovoljno veliko. Tu su dvije ceste, s građevinama ovdje-ondje na obje strane. Male ceste, jednako tako male građevine. Nikoga nema na cestama. Građevine su potpuno bezizražajne, podignute manje radi ljepote nego da se odupiru nepogodama. Mjesto je premaleno da bi se nazvalo gradom. Nema nikakvih dućana koliko vidim. Nikakvih znakova ili oglasnih ploča. Izgleda kao da se hrpa građevina, jednake veličine i oblika, slučajno našla

skupa da tvori malu zajednicu. Nijedna građevina nema vrt, nijednoga stabla kraj cesta. Kao da kraj šume sa svih strana nema potrebe za dodatnim biljem ili drvećem. Lagan lahor struji kroz šumu, zbog njega treperi lišće oko mene. To bezimeno šuštanje stvara mreške na naborima moga uma. Polažem ruku na deblo jednog drveta i sklapam oči. One mreške izgledaju kao da su znak. nekakav signal, ali su poput stranog jezika koji ne mogu odgonetnuti. Odustajem, otvaram oči, opet zurim u taj nov novcat svijet preda mnom. Dok stojim ondje na pola padine i s dva vojnika zurim u to mjesto, osjećam da se one mreške premještaju u meni. Ti se

znaci preustrojavaju, metafore se preobrazuju, a ja se rastavljam, rastavljam se od sama sebe. Bivam leptirom, lepršam duž rubova stvaranja. Onkraj ruba svijeta postoji prostor gdje se praznina i tvar čisto preklapaju, gdje prošlost i budućnost tvore neprekidnu, beskrajnu petlju. A naokolo lebde znaci koje nikada nitko nije pročitao, akordi koje nikada nitko nije čuo. Pokušavam smiriti svoje isprekidano disanje. Srce mi još nije zacijelilo, ali barem se ne bojim. Vojnici bez riječi počinju opet koračati, ja ih šutke slijedim. Dok se spuštamo niz padinu, grad se približava. Vidim da uz cestu teče potočić s kamenim podzidom umjesto obale.

Krasna bistra voda ugodno žubori. Sve je ovdje jednostavno i udobno. Vitki stupovi s nategnutim žicama posijani su po površini, što znači da moraju imati elektriku. Elektriku? Ovdje? Mjesto je okruženo visokim zelenim grebenom. Nebo je i dalje gomila sivih oblaka. Vojnici i ja koračamo cestom ali ne susrećemo nijednu osobu. Sve je posvema mirno, ne čuje se nikakav zvuk. Možda su svi zatvoreni u kućama, zadržavaju dah, čekaju nas da bi krenuli. Moji me pratioci dovode do neke nastambe. Čudno, ali ona je jednake veličine i oblika kao Oshimina koliba. Kao da je jedna bila model drugoj. Na pročelju je trijem, i stolica. Građevina

ima ravan krov, cijev od peći viri na vrhu. U spavaćoj sobi je jednostavan krevet za jednu osobu, uredno načinjen. Jedine su razlike što su spavaća soba i dnevna soba međusobno odijeljene, te što je zahod unutra i što ima električne struje. Čak je frižider u kuhinji, mali starinski model. Svjetlo visi sa stropa. A tu je i televizor. Televizor? - Za neko vrijeme od tebe se očekuje da boraviš ovdje dok se ne smjestiš - kaže plećati vojnik. - neće to dugo trajati. Za neko vrijeme. - Kao što sam prije rekao, ovdje vrijeme nije neki faktor - kaže visoki. Drugi kimne u znak slaganja. Uopće nije faktor. - Odak]e bi mogla dolaziti

električna struja? Oni se pogledaju. - Dalje u šumi ima jedna mala centrala na vjetar - objašnjava visoki. Moraš imati struju, je li tako? - Ako nemaš struje, ne možeš se služiti frižiderom - kaže plećati. - Ako nemaš frižidera, ne možeš držati hranu dulje vrijeme. - Nekako bi se snašao i bez nje kaže visoki. - iako je sigurno lijepo kad je čovjek ima. - Ako budeš gladan - dodaje plećati - slobodno se posluži svime što je u frižideru. Nema mnogo toga, bojim se. - Ovdje nema mesa, nema ribe, kave, alkohola - kaže visoki. - Isprva je teško, ali naviknut ćeš se.

- Ali imaš jaja i sira i mlijeka kaže plećati vojnik. - Moraš imati proteina, je li tako? - Ovdje se ne proizvode te stvari objašnjava visoki - pa moraš otići nekamo drugdje da ih nabaviš. I moraš nešto za njih razmijeniti. - Nekamo drugdje? Visoki kimne. - Tako je. Ovdje nismo odsječeni od svijeta. Postoji to drugdje. Možda će potrajati neko vrijeme, ali razumjet ćeš. - Uvečer će netko naići da ti spremi večeru - kaže plećati vojnik. - Ako ti prije toga bude dosadno, možeš gledati televiziju. - Ima li zabavnih emisija na televiziji?

- Ne, ne znam što se daje odgovori visoki, donekle u nedoumici. Naginje glavu i gleda u druga. Njegov plećati prijatelj također naginje glavu, na licu mu je dvojben izraz. - Da ti iskreno kažem, ne znam mnogo o televiziji. Nikada je nisam gledao. - Televizor stavljaju ovdje zbog onih koji tek stignu - kaže visoki. - Ali mogao bi ipak nešto gledati kaže plećati. - Samo se odmaraj neko vrijeme kaže visoki. - Mi se moramo vratiti na položaj. - Hvala vam što ste me ovamo doveli. - Nema problema - kaže plećati. -

Imaš mnogo snažnije noge nego drugi koje dovodimo ovamo. Mnogi ljudi ne mogu držati korak. Neke čak moramo nositi na leđima. Tako si ti bio jedan od lakših. - Ako me služi pamćenje - kaže visoki - rekao si da je tu netko koga želiš vidjeti. - To je točno. - Siguran sam da ćeš ga uskoro sresti tko god bio - kaže on, kimnuvši nekoliko puta da to naglasi. - Ovo je malen svijet. - Nadam se da ćeš se brzo na njega naviknuti - kaže plećati vojnik - Kad se jednom navikneš, ostalo je lako - dodaje visoki vojnik. - Zaista sam zahvalan.

Njih dvojica stanu u pozor i vojnički pozdrave, zatim zabace pusice na rame i krenu, koračajući brzo cestom natrag na položaj. Moraju stražariti ondje na ulazu danju i noću. Ulazim u kuhinju i provjeravam što je u frižideru. Tu su rajčice, komad sira, jaja, mrkva, repa, i velik porculanski vrč mlijeka. I maslac. Štruca kruha je na polici, otkinem komad i kušam ga. Malo je tvrd, ali nije loš. Kuhinja ima sudoper i slavinu. Otvaram slavinu i voda poteče, bistra i hladna. Kad imaju struju, moraju crpsti vodu s nekog izvora. Punim čašu i pijem. Prilazim prozoru i gledam van. Nebo je i dalje prekriveno sivim

oblacima, iako ne izgleda da će uskoro kiša. Zurim kroz prozor dugo ali ne vidim nikakva traga drugim ljudima. Kao da je grad mrtav. Ili me inače zbog nekoga razloga svatko pokušava izbjeći. Odlazim od prozora i sjedam na tvrdu drvenu stolicu ravna naslona. Tri su stolice sve zajedno, i četvrtast kuhinjski stol koji je lakiran mnogo puta. Uopće ništa ne visi na gipsanim zidovima, nema slika, nema fotografija, čak ni kalendara. Samo čisti bijeli zidovi. Jedina žarulja njiše se sa stropa, s jednostavnim staklenim sjenilom koje je izblijedjelo zbog vrućine. Prostorija je pomno očišćena. Prelazim prstom preko površine stola i prozorskog okvira i ne nalazim nimalo

prašine. I prozori se cakle od čistoće. Lonci, tanjuri i razni kuhinjski predmeti nisu novi, ali je jasno da se o njima netko brine i svi su čisti. Kraj radne površine u kuhinji vidim dvije stare električne ploče. Upalim jednu od njih, spirala se smjesta zacrveni. Tu je i stari televizor u boji u teškoj drvenoj vitrini koja mora biti stara petnaest-dvadeset godina. Nema daljinskog upravljača. Izgleda kao nešto što je bilo odbačeno i zatim nađeno. To bi se moglo reći za sve električne aparate, svi izgledaju kao da su spašeni iz smeća. To ne znači da su prljavi ili bilo što, ili da ne rade, samo su svi izlizani i zastarjeli. Okrenem dugme na televizoru, daje

se neki stari film. Moje pjesme, moji snovi. Učitelj nas je sve bio odveo da ga vidimo na širokom platnu kad sam bio u nižim razredima. Nikoga odrasloga nije bilo da me vodi u kino, tako je to jedan od rijetkih filmova koje sam vidio dok sam bio dijete. Na televizoru je onaj dio kad je strogi i nervozni otac, kapetan von Trapp, otišao poslovno u Beč, a Maria, dadilja, vodi djecu na izlet u planine. Sjede na travi, ona svira gitaru i svi pjevaju nekoliko nedužnih pjesama. To je glasovit prizor. Namjestim se ispred televizora, zanesen filmom. Baš kao kad sam ga prvi put gledao, pitam se kako bi se stvari razvijale da sam imao kraj sebe nekoga poput Marije. Suvišno je i reći da se nitko takav nikada nije

pojavio u mojem životu. Vraćam se u stvarnost. Zašto zaboga moram gledati Moje pjesme, moji snovi upravo sada? Zašto taj film? Možda su ovdje ljudi namjestili nekakav satelitski tanjur i mogu dobiti signal neke stanice. Ili se negdje vrti videovrpca i pokazuje na ovom prijamniku? Rekao bih da je vrpca, jer kad mijenjam kanale na drugima se vidi samo pješčana oluja. Upravo na opaku pješčanu oluju podsjećaju me te šljunčano bijele, neorganske smetnje. Pjevaju "Edelweiss'‘ dok gasim televizor. Tišina se vraća u prostoriju. Žedan sam, pa idem u kuhinju i pijem malo mlijeka iz vrča. Mlijeko je gusto i svježe, okus mu je stotinu puta bolji od

mlijeka u tetrapaku koje kupujete u samoposlugama. Dok pijem čašu za čašom, iznenada se sjetim prizora iz Truffautova filma Četiri stotine udaraca gdje Antoine bježi od kuće i jednog jutra, ogladnio, krade bocu mlijeka koja je isporučena pred nečiji prag, zatim ga pije dok umiče. Boca je velika, treba mu prilično vremena dok je svu ne popije. Tužan, uznemirujući prizor, iako je teško povjerovati da samo ispijanje mlijeka može biti tako tužno. To je još jedan film iz moga djetinjstva. Bio sam u petom razredu i privukao me je naslov, pa sam sjeo na vlak do Ikebukura, gledao film, zatim se vratio vlakom. Čim sam izašao iz kina, kupio sam mlijeko i popio ga. Nisam mogao odoljeti.

Kad sam popio sve mlijeko, počinje mi se spavati. Obuzima me strahovita, gotovo mučna pospanost. Misli mi se usporavaju, napokon se zaustavljaju, poput vlaka koji stiže na kolodvor, i ne mogu više jasno razmišljati, kao da mi se zgrušava srž tijela. Odlazim u spavaću sobu, zapetljavam se dok svlačim hlače i izuvam cipele, zatim se svalim na krevet, zaronim lice u jastuk i sklopim oči. Jastuk miriše kao sunčana svjetlost, dragocjenim mirisom. Mirno ga udišem i izdišem, te zaspim prije nego što sam toga svjestan. Kad sam se probudio, posvuda je naokolo mračno. Otvaram oči i pokušavam dokučiti gdje sam. Dva su

me vojnika provela kroz šumu do gradića uz potok, točno? Polako mi se vraća sjećanje. Prizor se izoštrava, čujem poznatu melodiju. ''Edelweiss''. Iz kuhinje dopire jedva čujno, prisno lupkanje lonaca i tava. Svjetlo dopire u spavaču sobu kroz otškrinuta vrata tvoreći žutu crtu na podu. Nekakvo starinsko, žuto svjetlo poput praha. Pokušavam ustati ali tijelo mi je posvema obamrlo. Duboko dišem i gledam u strop. Čujem zvuk tanjura i nekoga tko užurbano korača, pripremajući za me večeru, predmnijevam. Napokon sam sposoban ustati. Iako to traje neko vrijeme, napokon navlačim hlače, obuvam čarape i cipele. Tiho hvatam ručicu i otvaram

vrata. Neka mlada djevojka u kuhinji kuha. Okrenuta mi je leđima, nagnuta je nad loncem, žlicom kuša jelo, ali kad začuje otvaranje vrata podiže pogled i okreće se. To je ona. Ista djevojka koja je pohodila moju sobu u knjižnici i zurila u sliku na zidu. Petnaestogodišnja gospođica Saeki. Nosi istu odjeću, dugačku svijetloplavu haljinu dugačkih rukava. Jedina je sada razlika što joj je kosa sapeta iglama na zatiljku. Blago i toplo mi se smiješi, mene svladava snažan osjećaj, kao da se cio svijet okrenuo naglavce, kao da se sve opipljivo bilo raspalo ali sada je opet sastavljeno kao prije. Ali djevojka nije priviđenje, sigurno nije duh. Ona je živa

mlada djevojka, diše, netko koga možeš dodirnuti, stoji u stvarnoj kuhinji u sumrak, kuha za mene stvarnu večeru. Njezine male grudi napinju haljinu, vrat joj je bijel kao porculan tek izvađen iz peći. Sve je to stvarno. - Oh, budan si? - pita ona. Iz mene ne izlazi glas. Još se pokušavam pribrati. - Izgledaš kao da si vrlo dobro spavao - kaže ona. Okreće se opet da kuša jelo. - Da se nisi probudio, stavila bih jelo na stol i otišla. - Nisam namjeravao spavati toliko dugo - napokon uspijevam reći. - Došao si cijelim putem kroz šumu - kaže ona - pa moraš biti gladan. - Nisam siguran. Ali mislim da

jesam. - Želim pružiti ruku i vidjeti mogu li je doista dodirnuti. Ali ne mogu. Samo stojim tu, upijam je. Slušam zvukove koje stvara dok se vrzma po kuhinji. Kutlačom stavlja varivo na običan bijeli tanjur i nosi ga do stola. Ondje je također zdjela salate, rajčice i svježe povrće, te velik komad kruha. U varivu ima krumpira i mrkava. Taj miris vraća drage uspomene. Udišem ga duboko i shvaćam da skapavam. Moram nešto pojesti. Dok uzimam izlizanu vilicu i žlicu i počinjem jesti, djevojka sjeda na stolicu sa strane i gleda me s ozbiljnim izrazom na licu, kao da je promatranje dok jedem kritičan dio njezina posla. Povremeno

zabacuje natrag kosu. - Rekli su mi da ti je petnaest godina - kaže ona. - To je točno - odgovaram, mažući maslac na krišku kruha. - Upravo sam navršio petnaestu. - I meni je petnaest godina - kaže ona. Ki mne m. Znam to, gotovo da kažem. Ali prerano je da to kažem. Zagrizem još jedan zalogaj. - Ja ću ovdje kuhati neko vrijeme kaže ona. - Isto tako čistiti i prati. Ima odjeće u ormaru u spavaćoj sobi, pa se slobodno posluži. Rublje za pranje samo metni u košaru, ja ću se za nj pobrinuti. - Netko ti je dao te poslove? Ona me netremice gleda ali ne

odgovara. Kao da je moje pitanje krenulo krivim putem i potonulo u neki bezimeni prostor. - Kako se zoveš? - pitam, kušajući različit pristup. Ona lagano odmahne glavom. Nemam imena. Ovdje nemamo imena. - Ali ako nemaš imena, kako te mogu zvati? - Nema potrebe da me zoveš - kaže ona. - Ako me trebaš, bit ću tu. - Pretpostavljam da ni meni ovdje ne treba ime. Ona kimne. - Ti si ti, vidiš, i nitko drugi. Ti jesi ti, točno? - Valjda - kažem. Iako nisam toliko siguran. Jesam li ja stvarno ja? Čitavo to vrijeme ona postojano

zuri u mene. - Sjećaš li se knjižnice? - izlazim otvoreno i pitam je. - Knjižnice? - Ona odmahne glavom. - Ne... Postoji jedna knjižnica daleko, ali ne ovdje. - Postoji knjižnica? - Da, ali u njoj nema knjiga. - Ako u njoj nema knjiga, čega onda ima? Ona nagne glavu ali ne odgovori. Opet je moje pitanje krivo skrenulo i iščeznulo. - Jesi li ikada u njoj bila? - Prije mnogo vremena - kaže ona. - Ali to nije bilo radi čitanja knjiga? Ona kimne. - Ondje nema nikakvih

knjiga. Jedem u tišini neko vrijeme. Varivo, salatu, kruh. Ni ona ništa ne govori, samo me promatra onim ozbiljnim pogledom. - Kakva je bila hrana? - pita ona kad sam prestao jesti. - Stvarno je bila dobra. - Čak i bez mesa ili ribe? Pokazujem prazan tanjur. - Eto, ništa nije ostalo, je ii tako? - Ja sam je skuhala. - Stvarno je bila dobra - ponovim. To je istina. Njezino društvo osjećam kao bol, kao leden nož zabijen u moje grudi. Užasna bol, ali smiješno je što sam za nju zahvalan. Kao da su ta ledena bol i

moje samo postojanje jedno. Bol je sidro, veže me ovdje. Djevojka ustaje da uzvari vodu i napravi čaj. Sjedim za stolom i pijem ga, ona odnosi prljavo suđe u kuhinju i počinje ga prati. Promatram je kako sve to radi. Želim nešto reći, ali kad sam s njom riječi više ne djeluju kako bi trebale. Ili je možda iščeznulo značenje koje ih veže skupa. Zurim u svoje ruke i mislim na svibu ispred prozora dok blista na mjesečini. To je mjesto gdje se nalazi oštrica koja mi probada srce. - Hoću li te ponovno vidjeti? pitam. - Naravno - odgovara djevojka. Kao što sam prije rekla, ako me trebaš, bit ću tu.

- Nećeš iznenada iščeznuti? Ne kaže ništa, samo u me zuri s čudnim izrazom na licu, kao da govori: Kamo misliš da bih pošla? - Sreo sam te prije - osmjelim se. U drugoj zemlji, u drugoj knjižnici. - Ako tako kažeš - kaže ona, dodirujući kosu da provjeri je li još sapeta na zatiljku. Glas joj je bezizražajan, kao da mi želi dati na znanje da je ne zanima taj razgovor. - Mislim da sam došao ovamo da te još jedanput sretnem. Tebe, i jednu drugu ženu. Podiže pogled i ozbiljno kima. Prošao si kroz duboku šumu da stigneš ovamo. - To je točno. Morao sam ponovno

vidjeti tebe i tu drugu ženu. - I sreo si mene. Kimnem. - To je kao što sam ti rekla - kaže ona. - Ako me trebaš, bit ću tu. Kad je oprala suđe, stavlja lonce i tanjure na policu i prebacuje platnenu torbu preko ramena. - Vratit ću se sutra ujutro - kaže mi. - Nadam se da ćeš se uskoro naviknuti da si ovdje. Stojim na vratima i promatram je dok nestaje u tmini. Opet ostajem sam u maloj kolibi, unutar zatvorena kruga. Vrijeme ovdje nije faktor. Nitko ovdje nema imena. Ona će biti ovdje koliko god je trebam. Njoj je ovdje petnaest godina. Vječno petnaest, zamišljam. Ali

što će se dogoditi sa mnom? Hoću li ja ovdje ostati na petnaest? Zar ovdje ni dob nije faktor? Stojim uz dovratak dugo nakon njezina iščeznuća, zureći prazno u vanjski krajobraz. Nema mjeseca ni zvijezda na nebu. Svjetla su upaljena u nekoliko drugih zgrada, razlijevaju se kroz prozore. Isto starinsko, žućkasto svjetlo kakvo osvjetljuje ovu prostoriju. Ali još ne mogu vidjeti nikoga drugoga. Samo svjetla. Mračne sjene rasprostiru svoju moć nad izvanjskim svijetom. U daljini diže se greben, crnji od mraka, i šuma što okružuje ovaj grad kao bedem.

Poglavlje 46 Poslije Nakatine smrti Hoshino se nije mogao odvojiti od stana. Dok je ulazni kamen tu, nešto bi se moglo dogoditi, a kad se dogodi on želi biti dovoljno blizu da može reagirati na vrijeme. Bdijenje nad kamenom bilo je Nakatin posao, a sad je njegov. Namjestio je klima-uređaj u Nakatinoj sobi na najnižu moguću temperaturu i okrenuo na najjače strujanje, pazeći da prozori budu čvrsto zatvoreni. Zrak u sobi imao je onu posebnu tvrdoću koja se nalazi samo u prostoriji gdje je truplo. - Nije vam prehladno, nadam se? - rekao je Nakati koji, naravno, nije

imao ni ovakvo ni onakvo mišljenje. Hoshino se svalio na sofu u dnevnoj sobi, pokušavajući zavarati vrijeme. Nije mu se dalo slušati glazbu ili čitati. Spustio se sumrak, soba se postupno smračivala, ali on nije ni ustao da upali svjetlo. Osjećao se potpuno iscijeđeno, i kad se jednom sklonio na sofu nije se više mogao prisiliti da ustane. Vrijeme je polako dolazilo i prolazilo, tako dokono da se katkada mogao zakleti kako ga čuje gdje se kradomice ponovno vraća. Kad mu je umro djed, pomisli, bilo je teško, ali nimalo nalik na ovo. Djed se dugo hrvao s bolešću, i svi su znali da je samo pitanje vremena. Tako kad je umro, bili su spremni. Velika je razlika

jesi li imao ili nisi imao vremena da se očeličiš za neizbježno. Ali to nije jedina razlika, zaključi Hoshino. Ima nečega u Nakatinoj smrti što ga primorava da dugo i duboko razmišlja. Ogladnjevši odjednom, pošao je u kuhinju, odmrznuo prženu rižu u mikrovalnoj pećnici i pojeo pola tanjura s pivom. Zatim se vratio da vidi Nakatu. Možda se vratio u život, pomislio je. Ali ne, starac je i dalje bio mrtav. Soba je bila kao hladnjača, tako hladna da se u njoj mogao držati sladoled. To mu je bilo prvi put da provodi noć u istoj kući gdje je mrtvac, i Hoshino se nije mogao smiriti. To ne znači da se boji ili tako nešto, rekao je sam sebi. Od toga mu se ne ježi koža.

Jednostavno ne zna kako bi se ponašao s mrtvacem pokraj sebe. Protjecanje vremena toliko je različito za žive i mrtve ljude. Isto je sa zvukovima. Zbog toga se ne mogu smiriti, zaključio je. Ali što možeš učiniti? Gospodin Nakata je več prešao u svijet mrtvih, a ja sam još u zemlji živih. Naravno, nastat će jaz. Ustao je sa sofe i sjeo kraj kamena. Počeo ga je gladiti dlanovima, kao da miluje mačku. - Što se od mene do vraga očekuje da učinim? - obratio se kamenu. - Želim predati g. Nakatu nekome tko će se za njega pobrinuti, ali ne mogu to učiniti dok se ne pobrinem za tebe. Hoćeš li me uputiti? Ali nije bilo odgovora. U taj čas

kamen je bio samo kamen, i Hoshino je to razumio. Mogao je pitati sve dok ne pomodri u licu ali nije mogao očekivati odgovora. Usprkos tomu sjedio je kraj kamena i trljao ga. Nabacio je još nekoliko pitanja, pozivao se na logiku i trudio se svim silama da stekne naklonost. Iako je znao da je uzaludno, nije mogao smisliti ništa drugo. Gospodin Nakata je sjedio tu cijelo vrijeme i govorio kamenu, zašto ne bi i on? Ipak, govoriti kamenu, pokušavajući ga navesti da osjeti tvoju bol - to je prilično jadno, mislio je. Hoću reći, zar nije tako nastao izraz bezdušan kao kamen? Ustao je, pomislio da ide gledati

televizijske vijesti, ali se predomislio i opet sjeo kraj kamena. Tišina je vjerojatno najbolja za sada, odluči. Slušati pozorno, čekati da se dogodi bilo što. - Ali čekanje nije moja jača strana reče Hoshino kamenu. Kada dobro razmislim, uvijek sam bio nestrpljiv tip, i to sam skupo plaćao! Uvijek sam skakao ne gledajući kamo, uvijek zaribao stvar. Vrpoljiš se kao mačka kad se pari, znao mi je reci djed. Ali sada moram nepomično sjediti i čekati. Suoči se s tim! Sve je bilo mirno osim zujanja klima-uređaja koji je radio punom snagom u susjednoj prostoriji. Sat je pokazivao devet, zatim deset, ali ništa se nije događalo. Vrijeme je prolazilo, noć

postajala sve dublja, ništa drugo. Hoshino je dovukao pokrivače u dnevnu sobu, legao na sofu i pokrio se. Mislio je da je bolje biti blizu kamena, makar i u snu, u slučaju da se što desi. Ugasio je svjetlo i sklopio oči. - Hej, kamene! Sad idem spavati podviknu. - Sutra ćemo opet razgovarati. Bio je dugačak dan, treba mi malo sna. Čovječe, pomisli, pa to nije dovoljno reći. Dugačak nije ni početak opisa. Hej, djedice! - podviknu glasnije. Gospodine Nakata? Čujete li me? Nikakva odgovora. Hoshino uzdahnu, namjesti jastuk i potonu u san. Spavao je čitavu noć bez prekida, ništa nije sanjao. U susjednoj sobi Nakata je spavao svojim dubokim

snom, tvrdim kao kamen, bez snova. Čim je ustao, malo poslije sedam idućeg jutra, Hoshino je smjesta pošao vidjeti Nakatu. Kao i prije, klima je šumjela punom snagom, izbacujući hladan zrak u sobu. A usred te ohlađene sobe Nakata je i dalje bio mrtav. U usporedbi s prethodnom noći, činilo se da je čvršće u zagrljaju smrti. Koža mu je postala pepeljasta, sklopljene oči bile su usmjerenije i svečanije. Nije se spremao vratiti u život, iznenada sjesti i reći: Oprostite, g. Hoshino. Nakata je samo spavao. Žao mi je. Ne trebate se brinuti, ja ću ga odnijeti odavde - i zatim se pozabaviti kamenom. To se nikada neće dogoditi. Nakata je zauvijek otišao, pomisli Hoshino, i to je

činjenica. Počeo je drhtati od hladnoće, pa je izašao i zatvorio vrata, zatim otišao u kuhinju, poslužio se aparatom za kavu i popio dvije šalice, ispržio malo kruha i pojeo ga s maslacem i džemom. Poslije jela sjedio je u kuhinji, popušio dvije-tri cigarete i zurio kroz prozor. Oblaci su se razišli tijekom noći, ostavivši potpuno čisto sunčano ljetno nebo. Kamen je bio na uobičajenu mjestu kraj sofe. Nije sklopio oka, nije se budio, samo se skutrio ondje, nepokretan, cijelu noć. Pokušao ga je uzeti i lako ga je podignuo. - Hej ti tamo - reče Hoshino veselim glasom - ja sam. Tvoj stari pajdaš Hoshino, sjećaš se? Čini se da

smo danas samo ti i ja. Kamen je bio bez riječi, što nije bilo neočekivano. - Ah, u redu je. Nije važno ako se ne sjećaš. Imamo puno vremena da se međusobno upoznamo, nema potrebe za žurbom. Sjeo je kraj kamena, počeo ga trljati i pitao se o čemu bi mogao razgovarati s jednim kamenom. To mu je bilo prvi put da vodi razgovor s kamenom i nije se mogao sjetiti prikladnih tema. Najbolje je izbjegavati sve što je teško ovako rano izjutra, prosudio je. Dan je dugačak, i dobro će biti što god mu padne na pamet. Malo je o tomu razmišljao i izabrao najdražu temu: djevojke. Izvršio je

smotru svih djevojaka s kojima je spavao. Da se zaustavio samo na onima čija je imena upamtio, ne bi ih se mnogo skupilo. Izbrojio ih je na prste. Šest, kad ih je sve naveo. Ako njima dodam one kojima ne znam imena, pomisli, bit će ih puno više, ali te ćemo ostaviti u pričuvi. - Rekao bih da je prilično besmisleno govoriti kamenu o djevojkama s kojima sam spavao - reče. - I pretpostavljam da te previše ne uzbuđuje slušati sve o mojim pothvatima, ovako rano izjutra. Ali ne mogu ništa drugo smisliti, u redu? Tko zna, možda će ti neka lakša tema dobro doći za promjenu. Jeste li znali, i tomu slično. Hoshino je ispričao neke epizode s

najviše pojedinosti što je mogao. Prva je bila iz srednje škole, kad se bavio motociklima i zapadao u nevolje. Djevojka je bila tri godine starija od njega i radila je u kafiću u središtu Gifua. Gotovo da su živjeli skupa neko vrijeme. Djevojka je bila ozbiljna u pogledu veze, rekla je da ne bi mogla živjeti bez njega. Telefonirala je mojim roditeljima, sjećao se, ali oni nisu bili presretni zbog toga, i cijela stvar je bivala sve napetija, tako da sam stupio u Samoobrambene snage čim sam završio srednju školu. Odmah poslije stupanja u vojsku prebačen sam u neku bazu u prefekturi Yamanashi, i veza se ugasila. Nikada je više nisam vidio. - Moglo bi se reći da je moj

nadimak lijenčina - objasni Hoshino kamenu. - I kad prigusti naginjem k tomu da uhvatim maglu. Nije da se hvalim ili bilo što, ali prilično sam brz pri odlasku. Nikad nigdje ne ostajem do samog kraja. Što je svojevrstan problem, rekao bih. Drugu je djevojku sreo u blizini baze u Yamanashiju. Imao je slobodan dan i pomogao joj je zamijeniti probušenu gumu na Suzukiju. Bila je godinu dana starija od njega i pohađala je školu za medicinske sestre. - Bila je krasno dijete - reče Hoshino kamenu. - Velike grudi, veoma topla osoba. I čovječe, tako je voljela raditi one stvari! Bilo mi je tek devetnaest godina, i svaki dan smo

provodili među plahtama. Problem je bio što je bila ljubomorna da ne bi vjerovao. Ako je ne bih vidio u slobodne dane, pila bi mi krv na slamku, pitala kamo sam išao, što sam radio, s kim sam bio. Rekao bih joj istinu, ali to joj nije bilo dovoljno. Zbog toga smo prekinuli. Proveli smo zajedno godinu dana, rekao bih... Ne znam kako je s tobom, ali ne mogu podnijeti da se netko miješa u moje stvari. Osjećam kao da ne mogu disati, to me dovodi do očaja. Zato pobjegnem. Zgodna je stvar sa Samoobrambenim snagama da se uvijek možeš zakopati u bazu dok se cijela stvar ne ispuše. I tu nitko ništa ne može učiniti. Ako želiš bezbolno ostaviti djevojku, kupi kartu za Samoobrambene

snage. To je dobro upamtiti. Ali ni tamo ne cvjetaju ruže - s kopanjem streljačkih zaklona i slaganjem vreća pijeska i svim tim sranjem. Što je više govorio, to je više Hoshino uviđao koliko je besmislen bio njegov život. Četiri od šest djevojaka napustio je na grub način. (Ostale dvije, ako na to gledaš objektivno, imale su osobnih problema, prosudio je.) Većina njih prilično dobro je s njim postupala. Nisu bile ljepotice što obaraju s nogu, iako je svaka bila zgodna na svoj način, i podavale su mu se kad god je poželio. Nikada se nisu tužile ako bi preskočio predigru i smjesta prešao na glavnu stvar. Spravljale su mu hranu u njegove slobodne dane, kupovale darove za

rođendan, posuđivale mu novac kad bi ostao na suhom uoči plaće - što ne znači da je ikada zaboravio vratiti dug - i nikada ništa nisu tražile zauzvrat. Sve to, a ja sam bio nezahvalni kreten, zaključio je. Uzimao sam sve kao da mi prirodno pripada. U svoju korist naveo je kako ih nikada nije varao. Ali ako su se imalo potužile, pokušale pobijediti u raspravi, pokazale trunak ljubomore, upozorile ga da štedi novac, bile imalo prenapete, ili ako su izrazile i tračak zabrinutosti u pogledu budućnosti, već se gubio odatle. Uvijek je smatrao da je najvažnija stvar s djevojkama izbjegavati svaku škakljivu situaciju, tako da je bio dovoljan sićušan val da zaljulja čamac i

on je odlazio. Našao bi novu djevojku i počinjao iznova. Bio siguran da većina ljudi čini to isto. - Da sam ja bio djevojka - rekao je kamenu - i da sam izlazio sa samoživim kretenom poput mene, meni bi prekipjelo. U to sam siguran, sada kad se na to osvrnem. Ne znam kako su sve one toliko dugo sa mnom izdržale. To je čudno. - Zapalio je Marlboro i polako ispuštao dim, gladeći kamen jednom rukom. - Je li tako ili nije? Nisam baš tako zgodan, nisam buldožer u krevetu. Nemam mnogo novca. Nisam neka velika ličnost, nisam previše bistar. Mnogo je tu negativnih strana. Sin siromašnih seljaka bez igdje ičega, nikakav bivši vojnik koji je

prešao u vozače kamiona. Kad se na to osvrnem, ipak, bio sam zbilja srećković kad je riječ o djevojkama. Nisam bio naročito popularan, ali uvijek sam imao curu. Neku koja bi mi dopustila da s njom spavam, koja bi me hranila, posuđivala mi novac. Ali znaš li što? Dobre stvari ne traju vječno. Osjećam to sve više i više kako vrijeme prolazi. Kao da mi netko kaže: Hej, Hushino,jednoga ćeš dana morati za to platiti. Gladio je kamen dok je pripovijedao svoje sentimentalne pustolovine. Toliko se naviknuo na to glađenje da nije želio prestati. U podne je zazvonilo školsko zvono i on je otišao u kuhinju da napravi zdjelu udona,

dodavši ljutiku i sirovo jaje. Poslije ručka ponovno je slušao Nadvojvodin trio. - Hej, kamene - zovnuo je čim je završio prvi stavak. - zgodna glazba, ha? Osjećaš se zaista kao da ti se otvara srce, što misliš? Kamen je šutio. Pojma nije imao sluša li kamen, bilo glazbu bilo njega, ali svejedno je nastavio. - Kao što sam jutros rekao, počinio sam neke grozne stvari u životu. Bio sam prilično samoživ, i prekasno je da se sve to sada izbriše, znaš? Ali kad slušam ovu glazbu, to je kao da mi Beethoven upravo ovdje govori, kao da mi kaže nešto poput: U redu je, Hoshino, ne brini se zbog toga. Takav

je život. I ja sam počinio sam neke grozne stvari u životu. Ne možeš mnogo tu pomoći. Stvari se događaju. Samo nastavi živjeti. S obzirom na to kakav je bio čovjek, ne bi se od njega očekivalo da kaže nešto slično tomu. Ali ja ipak izvlačim tu vibraciju iz njegove glazbe, kao da mi upravo to govori. Možeš li to osjetiti? Kamen je bio nijem. - Svejedno - reče Hoshino. - To je samo moje mišljenje. Umuknut ću da možemo slušati. Kad je u dva sata pogledao van, debeo crni mačak sjedio je na ogradi verande, zureći u apartman. Hoshino od dosade otvori prozor i doviknu: - Hej, mače. Lijep dan, zar ne?

- Da, doista, lijep je dan, g. Hoshino - odgovori mačak. - Daj, zaveži - reče Hoshino klimajući glavom.

Dječak zvan Čavka Dječak zvan čavka letio je u velikim, razvučenim krugovima iznad šume. Čim bi opisao jedan, odletio bi na drugo mjesto i pomnjivo počeo drugi, identičan krug, i za svakim je nevidljivim krugom slijedio u zraku drugi samo da bi iščeznuo. Poput izviđačkoga zrakoplova, pretraživao je šumu ispod sebe, tražeći nekoga koga kanda nije mogao locirati. Kao golem ocean, šuma se talasala ispod njega i prostirala do obzorja zaogrnuta debelim, bezimenim plaštem isprepletenih grana. Nebo je bilo pokriveno sivim oblacima, a nije bilo ni vjetra ni sunca. U tom času

dječak zvan Čavka morao je biti najosamljenija ptica na svijetu, ali bio je odveć zaposlen da bi na to sada mislio. Napokon je opazio otvor dolje u moru drveća i sjurio se kroza nj do neke otvorene čistine. Svjetlo je padalo na krpicu tla obrasla travom. Na jednom kraju čistine bio je velik okrugao kamen, i na njemu je sjedio čovjek u svijetlocrvenoj trenirci, s crnim svilenim šeširom. Nosio je planinarske cipele debelih potplata, i kraj njega je na tlu ležala torba žutosmeđe boje. Čudna oprema, iako dječak zvan Čavka nije za to mario. To je onaj koga je tražio. Svejedno je bilo što taj čovjek ima na sebi. Čovjek pogleda gore na iznenadan

lepet krila i vidje Čavku kako slijeće na veliku granu. - Hej - reče on veselo. Dječak zvan čavka ništa ne odgovori. Počivajući na grani, zurio je u čovjeka, bez treptanja, bezizražajno. Katkada bi nagnuo glavu na jednu stranu. - Znam ja tko si ti - reče čovjek. Skide šešir sglave iopet ga nataknu. Nekako sam osjećao da ćeš uskoro ovamo doći. - Pročisti grlo, namršti se i pljunu na tlo, zatim cipelom utre pljuvačku u zemlju. - Samo sam se odmarao i pomalo osjećao dosadu što nemam nikoga za razgovor. Kako bi bilo da se spustiš ovamo? Možemo lijepo brbljati. Što kažeš? Nikada te prije nisam vidio, ali to ne znači da smo puki stranci.

Dječak zvan Čavka ne otvori usta, stišćući tijesno uza se krila. Čovjek sa svilenim šeširom lagano odmahne glavom. - Ah, vidim. Ne znaš govoriti, je li tako? Nije važno. Ja ću govoriti, ako ti ne smeta. Znam što ćeš učiniti, čak ako ne prozboriš ni riječi. Ne želiš da idem dalje, zar ne? To je lako očito da mogu proreći što će se zbiti. Ne želiš da idem dalje, ali to je upravo ono što želim učiniti. Jer ovo je prigoda kojoj ne mogu dopustiti da mi promakne između prstiju - prigoda koja se pruža jednom u životu. Dobro se pljusnu po gležnju planinarske cipele. - Ali da ovdje naglo zaključimo, ne možeš me zaustaviti. Nisi dorastao. Recimo da zasviram u svoju

frulu, što će se desiti? Nećeš se moći primaknuti k meni. To je moć moje frule. Možda to ne znaš. ali ovo je jedinstvena frula, ne bilo kakvo obično, svakidašnje glazbalo. I zapravo ih imam popriličan broj ovdje u torbi. Čovjek pruži ruku i pomno potapša torbu, zatim opet podiže pogled prema dječaku zvanom čavka koji je sjedio na grani. - Napravio sam ovu frulu od mačjih duša koje sam skupljao. Isijecao sam duše iz mačaka dok su bile još žive i ugrađivao ih u ovu frulu. Bilo mi je žao tih mačaka, naravno, dok sam ih onako rasijecao, ali nije bilo pomoći. Ova frula je onkraj svih svjetskih načela dobra i zla, ljubavi i mržnje. Pravljenje ovih frula bio je moj dugogodišnji

poziv, i uvijek sam pristojno obavljao svoj posao ispunjavajući ulogu koja mi je dodijeljena i dajući svoj doprinos. Nemam se čega stidjeti. Oženio sam se, imao sam djecu, i napravio više nego dovoljno frula. Tako ih neću više praviti. Među nama, pomišljam da uzmem sve frule koje sam napravio i da od njih stvorim jednu mnogo veću, daleko moćniju frulu - frulu iznimne veličine koja sama za sebe postaje sustav. Upravo sada sam se zaputio prema mjestu gdje mogu načiniti takvu frulu. Nisam ja onaj koji odlučuje hoće li ta frula ispasti dobra ili zla, a nisi ni ti. Sve ovisi o tome kada i gdje sam. U tom smislu ja sam čovjek bez ikakvih predrasuda, kao povijest ili vremenske

prilike - potpuno nepristran. A budući da jesam, mogu se preobraziti u nekakav sustav. On skide svileni šešir, protrlja prorijeđenu kosu na tjemenu, vrati šešir na glavu i brzo namjesti obod. - Kad jednom zasviram u ovu frulu, riješiti se tebe bit će čas posla. Stvar je u tome da mi se baš sada ne svira. To me prilično iscrpljuje, a ne želim trošiti snagu. Sva će mi trebati poslije. Ali svirao ja u frulu ili ne svirao, ti me ne možeš zaustaviti. To bi moralo biti očevidno. Čovjek još jedanput pročisti grlo i lagano se pogladi po nabreklu trbuhu. Znaš li ti što je limb? To je neutralna točka između života i smrti. Nekakvo tužno, sumorno mjesto. Gdje sam sada,

drugim riječima - ova šuma. Umro sam, na vlastit zahtjev, ali nisam prešao u sljedeći svijet. Ja sam duša u prolazu, a duša u prolazu je bezoblična. Samo sam uzeo ovaj oblik za neko vrijeme. Zbog toga mi ne možeš naškoditi. Razumiješ li me? Sve kad bismo okrvavili cijelo ovo mjesto, to nije stvarna krv. Sve kad bismo užasno patili, to nije stvarna patnja, jedini tko bi me mogao upravo sada izbrisati jest netko tko je dorastao da to učini. A, na žalost, ti se ne uklapaš. Ti nisi ništa više nego nezrela, osrednja utvara. Bez obzira na to koliko si možda odlučan, takvima kao što si ti nemoguće je mene ukloniti. - Čovjek pogleda dječaka zvanog Čavka i sav zasja. - Što kažeš na to? Bi li htio pokušati?

Kao da je to bio znak koji je čekao, dječak zvan Čavka raširi krila, skoči s grane i strjelimice jurnu na njega. Zgrabi čovjeka za prsi objema kandžama, nagnu mu glavu natrag i spusti kljun na čovjekovo desno oko, kljujući đavolski kao da ga probija pijukom, dok je cijelo vrijeme bučno lamatao krilima crnim kao ugljen. Čovjek nije pružio nikakav otpor, ni prsta nije podignuo da se zašriti. Nije ni vrisnuo. Naprotiv, glasno se nasmijao. Šešir mu je pao na zemlju, očna mu je jabučica bila uskoro sasječena i visjela iz duplje. Dječak zvan Čavka sada uporno napade drugo oko. Kad su oba oka nadomještena praznim šupljinama, smjesta se bacio na čovjekovo lice, kljucajući i trgajući ga

uzduž i poprijeko. Lice mu je uskoro bilo izrezano na trake, otpadali su komadi kože, prskala je krv, nastao je tek grumen crvenkasta mesa. Čavka je zatim nasrnuo na njegovo tjeme, gdje je kosa bila najrjeđa, a čovjek se i dalje smijao. Što je opakiji nasrtaj bivao, to se on glasnije smijao, kao da je cijela situacija bila toliko urnebesna da se nije mogao suzdržati. Čovjek nije skidao s Čavke oči sada prazne duplje - a između navala smijeha uspijevao je protisnuti poneku riječ. - Vidiš, što sam ti rekao? Nemoj me nasmijavati. Možeš pokušati što god hoćeš, ali to me neće ozlijediti. Nisi dorastao da to učiniš. Ti si samo bijedna utvara, isprazan odjek. Nema koristi, bez

obzira na to što činio. Zar to ne razumiješ? Dječak zvan Čavka probode usta iz kojih su doprle te riječi. Golema njegova krila neprestano su udarala po zraku, nekoliko se sjajnih crnih pera otrgnulo, lepršajući zrakom kao ulomci duše. Čavka se okomio na čovjekov jezik, zgrabio ga kljunom i trgnuo iz sve snage. Bio je dugačak i strašno debeo, a kad ga je izvukao iz dubine čovjekova grla, šištao je kao divovski mekušac, tvoreći tamne riječi. Bez jezika, međutim, ni taj se čovjek nije mogao više smijati. Izgledao je kao da ne može ni disati, ali još se držao za slabine i tresao se od bezvučna smijeha. Dječak zvan Čavka je slušao, a taj smijeh što se

nije čuo - šupalj i zloslutan kao vjetar što puše iznad daleke pustinje - nije prestajao. Zvučio je, zapravo, vrlo slično nekoj fruli s drugoga svijeta.

Poglavlje 47 Budim se odmah nakon svanuća, grijem vodu na električnoj ploči i pravim čaj. Sjedam kraj prozora da vidim što se događa vani. Sve je mrtvački mirno, nema znaka ničije nazočnosti na ulici. Čak se i ptice nećkaju pristupiti uobičajenom jutarnjem zboru. Brda na istoku jedva su obrubljena na slabom svjetlu. Mjesto je okruženo visokim brdima, što objašnjava zašto zora dolazi tako kasno a sumrak tako rano. Prilazim noćnom ormariću gdje mi leži sat da provjerim vrijeme, ali digitalni brojčanik potpuno je prazan. Pritisnem nasumce nekoliko

dugmadi, ali ništa se ne događa. Baterije bi još morale biti dobre, ali zbog nekog nedokučiva razloga stvar se zaustavila dok sam spavao. Odlažem sat na vrh jastuka i desnom rukom trljam lijevo zapešće gdje ga obično nosim. Što ne znači da je vrijeme neki faktor ovdje. Dok promatram pust prizor vani, bez ptica, iznenada poželim čitati neku knjigu - bilo koju knjigu. Ako samo ima oblik knjige i tiskana slova, za me je u redu. Želim samo držati knjigu u rukama, okretati stranice, snimati riječi očima. Tu je tek jedan problem - nema nijedne knjige na vidiku. Zapravo, kao da ovdje još nije izumljen tisak. Brzo se osvrćem po sobi, i sasvim je sigurno - nema uopće ničega na čemu je išta tiskano.

Otvaram ladice na komodi u spavaćoj sobi da vidim kakva je odjeća u njima. Sve je uredno složeno. Nijedan komad odjeće nije nov. Boje su izblijedjele, tkanina se smekšala od bezbrojnih pranja. Ipak, sve izgleda čisto. Tu su majice s okruglim izrezom, donje rublje, čarape, pamučne košulje s kragnom i pamučne hlače. Nije savršeno po mjeri, ali je otprilike moje veličine. Sva odjeća je savršeno jednostavna bez modnih dodataka, kao da cijela ideja odjeće s uzorcima nikada nije postojala. Ni na jednom komadu nema marke proizvođača - toliko o pisanim stvarima ovdje. Mijenjam svoju majicu koja vonja za sivu iz komode koja miriše na sunčano svjetlo i sapun.

Malo poslije - koliko poslije ne bih znao reći - stiže djevojka. Lagano kuca na vrata i otvara ih ne čekajući odgovor. Na vratima nema nikakve brave. Platnena joj je torba prebačena preko ramena. Nebo iza nje već je svijetlo. Ide ravno u kuhinju i prži jaja u maloj crnoj tavi. Čuje se ugodno cvrčanje kad jaje padne na vrelo ulje i svjež miris kuhanja preplavljuje sobu. Dotle ona prži kruh u malom tosteru koji sliči na rekvizit iz nekog starog filma. Njezina odjeća i kosa jednake su kao prošle noći svijetloplava haljina, kosa sapeta na zatiljku. Koža joj je tako glatka i lijepa, a vitke, porculanski bijele ruke blistaju na jutarnjem suncu. Kroz otvoren prozor

dozuji sitna pčela, kao da želi malko upotpuniti svijet. Djevojka iznosi hranu na stol, sjeda na stolicu i gleda me kako jedem omlet s povrćem i prepečenac s maslacem, i pijem biljni čaj. Ona ništa ne jede i ne pije. Cijela stvar je ponavljanje prošle noći. - Zar ovdje ljudi ne spremaju sami sebi jelo? - pitam je. - Čudio sam se, jer meni ti spravljaš obroke. - Neki ljudi to rade sami, drugi imaju nekoga da im spravlja obroke odgovara ona. - Ali većina ljudi ovdje ne jede mnogo. - Stvarno? Ona kimne. - Katkada jedu. Kad žele. - Hoćeš reći da nitko ne jede

mnogo kao ja? - Možeš li izdržati da ne jedeš čitav jedan dan? Odmahnem glavom. - Ljudi ovdje često provedu čitav dan bez jela, ništa strašno. Zapravo zaboravljaju jesti, katkada danima za redom. - Ja se još nisam naviknuo na stvari ovdje, pa moram jesti. - I ja bih rekla - kaže ona. - Zbog toga ti kuham. Pogledam je u lice. - Koliko će mi dugo trebati da se naviknem na ovo mjesto? - Koliko dugo? - ponavlja ona kao papiga i lagano klima glavom. - Nemam pojma. To nije pitanje vremena. Kad

dođe ono vrijeme, bit ćeš već naviknut. Sjedimo sučelice, njezine su ruke lijepo položene na stol, s dlanovima dolje. Tu je njezinih odlučnih deset prstiju, to su stvarni predmeti ispred mene. Točno sam nasuprot njoj, pa hvatani svako sitno treperenje njezinih trepavica, brojim svaki blijesak u njezinim očima, gledam uvojke kose što joj se njišu na čelu. Ne mogu skinuti oči s nje. - Ono vrijeme? - kažem. - Nije to kao da ćeš izrezati nešto iz sebe i baciti - kaže ona. - Mi to ne bacamo, mi to prihvaćamo, unutar sebe. - I ja ću to prihvatiti unutar sebe? - To je točno. - A zatim? - pitam. - Kad to

prihvatim, što se onda događa? Naginje malko glavu dok razmišlja, savršeno prirodna kretnja. Uvojci kose opet se zanjišu. - Onda ćeš postati potpuno ono što jesi - kaže. - Time hoćeš reći da do sada nisam bio potpuno ono što jesam? - I sada si potpuno ono što jesi kaže ona, zatim o tome razmisli. - Ono što hoću reći malo je različito. Ali to ne mogu dobro objasniti. - Ne možeš objasniti dok se stvarno ne dogodi? Ona kimne. Kad postane previše mučno da je dalje gledam, sklopim oči. Zatim ih smjesta opet otvorim, da se uvjerim kako je još tu. - Je li to neka vrsta

zajedničkog života ovdje? Ona o tome razmišlja. - Svatko živi zajedno, i dijeli određene stvari. Kao što su prostorije s tuševima, električna centrala, tržnica. Postoje određeni jednostavni, prešutni dogovori u gradu, ali ništa zamršeno. Ništa o čemu bi morao razmišljati, čak ni oblikovati riječima. Tako nema ništa što bih te trebala naučiti o tome kako se ovdje postupa. Najvažnija je stvar u životu ovdje da svi dopuste da ih upiju stvari. Sve dok to činiš, neće biti nikakvih problema. - Što ti znači ono da ih upiju? - To je kao kad si u šumi, postaješ nerazlučivim dijelom nje. Kad si u kiši, ti si dio kiše. Kad si u jutru, nerazlučiv

si dio jutra. Kad si sa mnom, postaješ dijelom mene. - Kad si ti sa mnom, dakle, ti si nerazlučiv dio mene? - To je istina. - Kakav je to osjećaj? Kad si sama svoja i dijelom mene u isto vrijeme? Gleda ravno u mene i dodiruje iglu u kosi. - To je veoma prirodno. Kad se jednom na to navikneš, sasvim je jednostavno. Kao letenje. - Ti možeš letjeti? - Samo jedan primjer - kaže ona i smiješi se. Taj smiješak je bez ikakva duboka ili skrivena značenja, smiješak radi smiješka. - Ne možeš znati kako se osjeća letenje dok stvarno ne letiš. To je isto.

- To je tako prirodna stvar da o tome i ne razmišljaš? Ona kimne. - Da, to je sasvim prirodno, mirno, tiho, nešto o čemu ne trebaš razmišljati. To je nerazlučivo. - Postavljam li previše pitanja? - Uopće ne - odgovara ona. - Samo bih željela da mogu bolje objasniti stvari. - Imaš li uspomena? Opet klima glavom i polaže ruke na stol, ovaj put s dlanovima gore. Gleda ih bezizražajno. - Ne, nemam. Na mjestu gdje vrijeme nije važno, ni uspomene nisu važne. Sjećam se prošle noći, naravno, kako sam došla ovamo i kuhala varivo. I ti si sve pojeo, zar ne? Od prethodnoga

dana sjećam se samo malo. Ali ne znam ništa prije toga. Vrijeme je upijeno u mene, i ne zamjećujem razlike između nekog predmeta i bilo čega pokraj njega. - Tako uspomene nisu važne ovdje? Ona se ozari. - Tako je. Uspomene nisu važne ovdje. Knjižnica se bavi uspomenama. Kad djevojka ode, sjedam kraj prozora i držim ruku na jutarnjem suncu, njezina sjena pada na prozorski podboj, izrazit peteroprstan obris. Pčela prestaje zujiti naokolo i tiho se spušta na prozorsko staklo. Čini se da mora o nečemu ozbiljno razmislio. A tako i ja. Kad sunce prevali najvišu točku, ona se vraća do moga boravišta, lagano

kuca i otvara vrata. Na trenutak ne znam reći koga gledam - onu mladu djevojku i l i nju. Dovoljan je malen pomak svjetlosti, ili način kako vjetar puše, da se potpuno promijeni. Kao da se u jednom času preobrazi u mladu djevojku, a trenutak kasnije promijeni se u gospođicu Saeki. To ne znači da se doista tako zbiva. Osoba preda mnom je bez sumnje gospođica Saeki i nitko drugi. - Hej - kaže ona s prirodnim prizvukom u glasu, baš kao kada bismo se mimoišli u nekom hodniku knjižnice. Nosi modru bluzu dugih rukava i sukladnu suknju do koljena, tanku srebrenu ogrlicu i sitne biserne naušnice - točno kako sam je negda viđao.

Njezine visoke potpetice kratko su i resko lupkale dok je hodala trijemom, zvukom koji je malko neumjestan ovdje. Stoji zureći u me s vrata, kao da provjerava jesam li to stvarno ja ili nisam. Naravno, to sam stvarno ja. Baš kao što je ona stvarno gospođica Saeki. - Kako bi bilo da uđete na šalicu čaja? - kažem. - Vrlo rado - kaže ona. I, kao da je napokon smogla hrabrosti, zakorači unutra. Idem u kuhinju i palim štednjak da zagrijem vodu, pokušavajući vratiti dah u normalno stanje. Ona sjeda za stol na istu stolicu gdje je maločas sjedila djevojka. Reklo bi se da smo ponovno u knjižnici,

zar ne? - kaže ona. - Sigurno - slažem se. - Osim što nema kave, ni Oshime. - I nijedne knjige na vidiku - kaže ona. Pravim dvije šalice biljnog čaja i iznosim ih na stol, sjedajući sučelice njoj. Ptice cvrkuću kroz otvoren prozor. Pčela još drijema na prozorskom staklu. Gospođica Saeki prva progovori. Želim da znaš kako meni nije bilo lako doći ovamo. Ali morala sam te vidjeti, i s tobom razgovarati. Kimnem. - Drago mi je što ste došli. Karakterističan smiješak titra na njezinim usnama. - Ima nešto što ti

moram reći. - Njezin smiješak gotovo je identičan sa smiješkom one mlade djevojke, iako s malo više dubine, s laganom razlikom koja me dira. Rukama obavija čajnu šalicu. Promatram sitne biserne ukrase na njezinim ušima. Razmišlja, i to traje dulje nego obično. - Spalila sam sve svoje uspomene kaže ona, birajući namjerno riječi. Otišle su u dim i raspršile se zrakom. Tako se neću moći dugo sjećati stvari. Svakovrsnih stvari - uključujući moje vrijeme s tobom. Zato sam te htjela vidjeti i s tobom govoriti što prije. Dok se još mogu sjetiti. Ispružam vrat i gledam pčelu na prozoru, njezina mala crna sjena je

jedina točka na podboju. - Najvažnija je stvar - kaže ona mirno - da moraš otići odavde. Najbrže sto možeš. Napusti ovo mjesto, idi kroz šumu i vrati se u život koji si napustio. Ulaz će se uskoro zatvoriti. Obećaj mi da hoćeš. Odmahujem glavom. - Vi to ne razumijete, gospođice Saeki, ali ja nemam svijeta u koji bih se vratio. Nikada me nitko nije stvarno volio, ili želio, cijeloga mog života. Ne znam na koga bih se oslonio osim na sama sebe. Za mene, ideja života koji sam napustio nema značenja. - Ali ipak se moraš vratiti. - Čak ako ničega nema ondje? Čak ako nitko ne mari jesam li ondje ili

nisam? - Ne zbog toga - kaže ona. - To je što ja želim. Da budeš ondje. - Ali vi niste ondje, zar ne? Gleda dolje u svoje ruke stežući čajnu šalicu. - Ne, nisam. Nisam više ondje. - Što želite od mene ako se vratim? - Samo jednu stvar - kaže ona podižući glavu i gledajući me ravno u oči. - Želim da me se sjećaš. Ako se ti budeš sjećao mene, onda me nije briga ako me svi drugi zaborave. Tišina se spušta na nas neko vrijeme. Duboka tišina. Unutar mene izvire pitanje, tako veliko pitanje da mi začepljuje grlo i otežava disanje. Nekako ga uspijevam

progutati, napokon biram drugo. - Jesu li uspomene tako važna stvar? - Ovisi - odgovara ona i lagano sklapa oči. - U nekim slučajevima one su najvažnija stvar koja postoji. - Vi ste svoje ipak spalili. - Nisu mi više bile potrebne. Gospođica Saeki spaja ruke na stolu, dlanovi su joj dolje kao što su dlanovi mlade djevojke bili prvi put. - Kafka? Moram te zamoliti za uslugu. Želim da onu sliku poneseš sa sobom. - Mislite na onu sliku u mojoj sobi u knjižnici? Sliku na žalu? Gospođica Saeki kimne. - Da, Kafka na žalu... Želim da je poneseš. Kamo, svejedno mi je. Kamo god pođeš. - Ali zar ona ne pripada nekome?

Ona odmahne glavom. - Moja je. On mi ju je dao na dar kad je pošao na fakultet u Tokio. Otada je uvijek bila sa mnom. Gdje god sam živjela, uvijek je visjela na zidu u mojoj sobi. Kad sam počela raditi u Knjižnici Komura, vratila sam je u onu sobu, gdje je najprije visjela, ali to je bilo tek privremeno. Ostavila sam pismo za Oshimu u svom stolu u knjižnici gdje mu kažem da želim da ti dobiješ tu sliku. Uostalom, slika je izvorno tvoja. - Moja? Ona kimne. - Bio si ondje. I ja sam bila pokraj tebe, gledajući te. Na žalu, prije mnogo vremena. Vjetar je puhao, bilo je bijelih nadutih oblaka, i uvijek je bilo ljeto.

Zatvorim oči. Nalazim se na plaži i ljeto je. Ležim na ležaljci. Na koži mogu osjetiti grubost njezina platna. Duboko udišem miris mora i plime. I kroz zatvorene oči bliješti sunce. Mogu čuti zvuk valova što zapljuskuju žal. Zvuk se povlači, zatim se primiče, kao da zbog vremena treperi. U blizini netko me slika. A kraj njega sjedi mlada djevojka u svijetloplavoj bluzi kratkih rukava, zureći u mojem pravcu. Ima ravnu kosu, slamnat šešir s bijelom trakom i skuplja pijesak u pregršt. Smireni, dugački prsti, prsti pijanista. Njezine ruke glatke kao porculan blistaju na suncu. Prirodan smiješak poigrava na njezinim usnama. Zaljubljen sam u nju. I ona je zaljubljena u mene.

To je uspomena. - Želim da imaš tu sliku zauvijek kaže gospođica Saeki. Ustaje, odlazi do prozora i gleda van. Sunce je još visoko na nebu. Pčela još spava. Gospođica Saeki podiže ruku da zakloni oči i gleda nešto u daljim, zatim se okrene prema meni. - Moraš poći - kaže. Prilazim k njoj. Njezino uho dodiruje moj vrat, naušnice mi grebu kožu. Polažem oba dlana na njezina leđa kao da odgonetavam nekakav znak ondje. Njezina kosa dodiruje moj obraz. Čvrsto me drži, njezini se prsti snažno zabijaju u moja leđa. Prsti se hvataju za zid koji je vrijeme. Miris mora, zvuk valova što se lome na žalu. Netko me iz daljine zove po imenu, iz velike daljine.

- Jeste li vi moja majka? - napokon imam snage upitati. - Ti već znaš odgovor na to - kaže gospođica Saeki. Ima pravo, doista znam odgovor. Ali ni ona ni ja ne možemo to zaodjenuti riječima. Zaodijevanje riječima uništit će svako značenje. - Prije mnogo vremena napustila sam nekoga koga nisam smjela napustiti - kaže ona. - Nekoga koga sam voljela više nego išta drugo. Bojala sam se da ću jednog dana izgubiti tu osobu. Zato sam morala otići. Ako mi ga netko mora ukrasti, ili ako ga moram po nesreći izgubiti, zaključila sam kako je bolje da ga sama odbacim. Osjećala sam srdžbu koja nije jenjavala, naravno, ona je bila

dio toga. Ali sve to je bila golema pogrješka. To je bio netko koga nikada nisam smjela napustiti. Slušam u tišini. - Tebe je odbacila osoba koja to nikada nije smjela učiniti - kaže gospođica Saeki. - Kafka, opraštaš li mi? - Imamo li pravo na to? Ona gleda u moje rame i kimne nekoliko puta. - Sve dok te ne sprječavaju srdžba ili strah. - Gospođice Saeki, ako doista imam pravo na to, onda vam opraštam, da - kažem joj. Majko, kažeš ti. Opraštam vam. I s tim riječima, čujno, zamrznuti se dio tvoga srca urušava.

Šutke, ona se odvaja od mene. Uzima iglu iz kose i bez trenutka oklijevanja zabija oštar vrh u meso lijeve podlaktice, snažno. Desnom rukom čvrsto pritišće venu, krv počinje curiti. Prva kap čujno padne na pod. Bez riječi pruža ruku prema meni. Druga kap padne na pod. Nagnem se i priljubim usne na malu ranu, ližem njezinu krv jezikom, zatvaram oči, uživam u okusu. Držim krv u ustima i polagano je gutam. Krv se slijeva duboko u moj grkljan. Nju mirno upija suhi vanjski sloj moga srca. Tek sada razumijem koliko sam želio tu krv. Duša mi je negdje daleko, premda je moje tijelo još točno tu, upravo kao živi duh. Osjećam se kao da bih iz nje

posisao sve do zadnje kapi krvi, ali ne mogu. Odlijepim usne od njezine ruke i pogledam je u lice. - Zbogom, Kafka Tamura - kaže gospođica Saeki. - Vrati se kamo pripadaš, i živi. - Gospođice Saeki? - upitam. - Da? - Ja ne znam što znači živjeti. Pušta me da se odvojim i gleda me. Pruža ruku i dotiče mi usne. - Gledaj onu sliku - kaže smireno. Stalno gledaj onu sliku, kao što sam i ja činila. I odlazi. Otvara vrata, zakorači van bez osvrtanja i zatvori vrata. Stojim kraj prozora i gledam je kako ide. Brzo iščezava u sjeni neke zgrade. Oslanjam

ruke na podboj i gledam duže nego ikada kamo je nestala. Možda je zaboravila nešto reći pa će se vratiti. Ali se ne vraća. Ostala je samo odsutnost, kao šupljina. Usnula pčela se budi i zuji neko vrijeme oko mene. Zatim, kao da se naposljetku sjetila što treba činiti, izlijeće kroz otvoren prozor. Sunce sja odozgo. Vraćam se k stolu i sjedam. Njezina šalica stoji tu, još je malo čaja ostalo u njoj. Ostavljam je gdje leži, ne dodirujem je. Šalica izgleda kao neka metafora. Metafora uspomena koje će se vrlo brzo izgubiti. Svlačim košulju i ponovno oblačim svoju znojnu majicu koja vonja. Stavljam mrtav sat natrag na lijevu ruku.

Zatim nabijam naopako bejzbolsku kapu koju mi je dao Oshima i stavljam par svijetloplavih naočala. Napokon navlačim svoju košulju dugih rukava. Odlazim u kuhinju i popijem čašu vode iz slavine, spustim čašu u sudoper i bacam posljednji pogled po sobi. Gledam stol, stolice. Stolicu na kojoj su sjedile djevojka i gospođica Saeki. Čajnu šalicu na stolu. Zatvorim oči i duboko udahnem. Ti već znaš odgovor na to. Otvaram vrata, izlazim iz kuće i zatvaram vrata. Silazim niz stepenice na trijemu, sjena mi pada jasno i razgovijetno na tlo. Izgleda kao da se hvata za moje noge. Sunce je još visoko na nebu.

Na ulazu u šumu dva se vojnika naslanjaju na deblo kao da su me čekali. Kad me vide ne postavljaju nijedno pitanje. Kao da već znaju što mislim. Puške im vise o ramenu. Visoki vojnik žvaće vlat trave. Ulaz je još otvoren - kaže on. - Barem je bio kad sam maločas provjeravao. - Ne smeta ti ako držimo isti korak kao prije? - pita plećati. - Možeši li nas pratiti? - Nema problema. Mogu vas pratiti. - Ali bit će problema ako stignemo tamo a ulaz već bude zatvoren napominje visoki. - Onda ćeš zapeti ovdje - dodaje njegov drug. - Znam - kažem ja.

- Nije ti žao što moraš otići? - pita visoki. - Nimalo. - Onda krenimo. - Bolje je da ne gledaš za sobom kaže plećati. - Da, to je dobra ideja - kaže visoki. I još jedanput se otiskujem kroz šumu. Jednom, dok smo hitali uz padinu, ipak se osvrnem. Vojnici su me upozorili da to ne činim, ali nisam mogao odoljeti. Ovo je posljednja točka s koje se može vidjeti grad. Poslije toga odsjeći će nas visoko drveće, i taj će svijet zauvijek iščeznuti iz moga vida. Ni dalje nema žive duše na ulici.

Lijep potok teče koritom, male zgrade obrubljuju ulicu, električni stupovi na određenim razmacima bacaju tamne sjene na tlo. Na trenutak sam zamrznut na mjestu. Moram se vratiti, bez obzira na sve. Mogao bih ondje ostati barem do večeri, dok me opet posjeti mlada djevojka s plamenom torbom. Ako me trebaš, bit ću tu. U prsima osjećam veliku grudu i snažan magnet vuče me natrag prema gradu. Noge su mi utonule u olovo i ne miču se. Ako pođem dalje nikada je više neću vidjeti. Zaustavljam se. Izgubio sam svaki osjećaj vremena. Želim viknuti vojnicima ispred mene: Ne vraćam se natrag, ostajem. Ali nikakav glas ne izlazi. U riječima nema života. Uhvaćen sam između jedne i druge

praznine. Nemam pojma što je pravo, što je krivo. Ne znam više ni što želim. Stojim sam usred užasne pješčane oluje. Ne mogu se maknuti, ne mogu više vidjeti ni vrške svojih prstiju. Pijesak bijel kao smrvljene kosti obavija me u svoj stisak. Ali čujem nju - gospođicu Saeki - kako mi govori. - Bez obzira na sve, ti se moraš vratiti - kaže ona odlučno. - To je što ja želim. Da budeš ondje. Čarolija se raspršila, opet sam cjelovit. Topla krv vraća se u moje tijelo. Krv koju mi je ona dala, posljednje kapi krvi koje je imala. Sljedećega trenutka gledam naprijed i pratim vojnike. Skrećem iza okuke i onaj maleni svijet u brdima iščezava,

progutan u snovima. Sad se samo usredotočujem na to se probijem kroz šumu i ne zalutam. Da ne skrenem sa staze. To je sada važno, to moram činiti. Ulaz je još otvoren. Još ima vremena do večeri. Zahvaljujem dvojici vojnika. Oni odlažu puške i sjedaju na velik ravan kamen, kao prije. Visoki vojnik i dalje žvače vlat trave. Uopće nisu zadihani nakon naše jurnjave bez daha kroz šumu. - Ne zaboravi što sam ti rekao o bajunetama - kaže visoki vojnik. - Kad probodeš neprijatelja, moraš zavrnuti i zasjeci, da mu rasparaš crijeva. Inače će on to učiniti tebi. Takav je svijet vani.

- Ali to nije sve - kaže plećati. - Nije, naravno - odgovori visoki i pročisti grlo. - Ja govorim samo o mračnoj strani stvari. - Također je vrlo teško razlikovati pravo od krivoga - kaže plećati. - Ali to je nešto što moraš činiti dodaje visoki. - Najvjerojatnije - kaže plecati. - Još jedna stvar - kaže visoki. Kad jednom odeš odavde, nemoj pogledati natrag dok ne stigneš na svoje odredište. Čak nijedanput, razumiješ li? - To je važno - dodaje plećati. - Nekako si se probio zadnji put kaže visoki - ali ovaj put je ozbiljno. Dok ne stigneš kamo ideš, ne gledaj natrag, nikada.

- Nikada - kaže plećati. - Razumijem - kažem im. Zahvaljujem im ponovno i kažem zbogom. Njih dvojica stanu u pozor i vojnički pozdrave. Nikada ih više neću vidjeti. To znam. I oni to znaju. I znajući to, kažemo do viđenja. Ne sjećam se točno kako sam se vratio do Oshimine kolibe nakon rastanka i vojnicima. Dok sam se probijao kroz gustu šumu duh mi morao biti drugdje. Začudo, nisam se izgubio. Nejasno pamtim kako sam opazio ruksak koji sam odbacio i kako sam ga podignuo bez razmišljanja, isto tako kompas, sjekiricu, limenku boje sa

sprejem. Sjećam se da sam vidio žute oznake koje sam ostavio na deblima drveća, poput ljusaka kakva divovskog moljca. Stojim na čistini pred kolibom i zurim u nebo. Svijet oko mene odjednom je ispunjen divnim zvucima - ptice cvrkuću, voda rubon u potoku, vjetar šuki kroz lišće. Sve je to tiho, ali meni se čini kao da su mi iz ušiju izvađeni čepovi i sada sve zvuči tako živo, iako toplo, tako prisno. Sve je pomiješano, ali ipak mogu razabrati svaki pojedini zvuk. Gledam sat na ruci, on radi. Digitalne brojke žmirkaju na zelenoj podlozi, mijenjajući se svake minute kao da se nikada niša nije dogodilo. Sad su četiri i šesnaest.

Ulazim u kolibu i liježem na krevet u odjeći. Iscrpljen sam. Ležim tu na leđima i sklapam oči. Jedna pčela odmara se na prozoru. Djevojčine ruke blistaju na suncu kao porculan. - Jedan primjer - kaže ona. - Gledaj onu sliku - kaže gospođica Saeki. - Točno kako sam ja činila. Bijeli pijesak vremena curi kroz djevojčine tanke prste. Valovi se blago razbijaju na žalu. Dižu se, padaju i lome se. A moju svijest usisava taman, mračan hodnik.

Poglavlje 48 Daj, zaveži - ponovi Hoshino. - Ništa se ovdje ne može zavezati, g. Hoshino - reče crni mačak umorno. Mačak je imao široko lice i izgledao je staro. - Vidio sam kako se sam sa sobom dosađuješ. Razgovarao si s kamenom cijeli dan. - Ali kako znaš govoriti ljudskim jezikom? - Ne znam. - Ne shvaćam. Kako možemo voditi ovakav razgovor? Čovjek i mačka. - Mi smo na rubu ovoga svijeta, govorimo zajednički jezik. To je sve.

Hoshino malo razmisli. - Na rubu svijeta? Zajednički jezik? - U redu je ako ne razumiješ. Mogao bih objasniti, ali to je duga priča - reče mačak, dodajući nekoliko kratkih udaraca repom kao na odlasku. - Čekaj čas! - reče Hoshino. - Ti si pukovnik Sanders, zar ne? - Pukovnik tko? - reče mačak osorno. - Ne znam o čemu govoriš. Ja sam ja, i nitko drugi. Samo prijateljska mačka iz tvoga susjedstva. - Imaš li ime? - Imam, sigurno. - Kako se zoveš? - Toro - odgovori mačak s oklijevanjem. - Toro? - ponovi Hoshino. - Kao

najskuplji dio tune, hoćeš reći? - Točno - odgovori mačak. - Moj gospodar je ovdašnji kuhar sushija. Imaju i psa. Njega zovu Tekka. Rolada od tune. - A znaš li moje ime? - Ti si prilično slavan, g. Hoshino odgovori Toro i nasmiješi se. Hoshino nikada prije nije vidio mačku da se smiješi. Ali smiješak je brzo nestao, i mačak je povratio uobičajen pitomi izraz. - Mačke sve znaju - reče Toro. Znam da je g. Nakata jučer umro i da je tu neki vrijedan kamen. Dugo već živim i znam sve što se događa u okolici. - Hmm - promrmlja Hoshino, zadivljen. – Hej, umjesto da nas dvojica

stojimo ovdje na propuhu, zašto ne dođeš unutra. Toro? Ležeći na ogradi, mačak odmahnu glavom. - Ne, dobro mi je ovdje. Unutra se ne bih mogao opustiti. Osim toga, lijep je dan, pa zašto onda ne bismo ovdje razgovarali? - Slažem se - reče Hoshino. - Reci, jesi li gladan? Siguran sam da imamo nešto za jelo. Mačak opet odmahnu glavom. Hvala, ali sve je u redu što se tiče hrane. Zapravo, veći mi je problem održavati težinu. Kad ti vlasnik drži sushi restoran, naginješ prema problemu s kolesterolom. Nije lako skakati goredolje kad nosiš višak kilograma. - Dobro, reci mi onda, Toro, ima li

kakav razlog što si ovdje? - Ima - reče crni mačak. - Mislio sam da bi ti moglo biti teško dok se sam samcat baviš tim kamenom. - Tu imaš pravo. Definitivno. Nekako sam vezan ovdje. - Mislio sam da ti dam ruku. - To bi bilo sjajno - reče Hoshino. - Da se i tvoja šapa umiješa, ha? - Taj kamen je problem - reče Toro, mašući glavom da se otarasi muhe što je zujala oko njega. - Kad vratiš kamen gdje pripada, tvoj posao je završen. Poslije toga možeš ići kamo hoćeš. Imam li pravo? - Da, imaš pravo. Kad zatvorim kamen, priča je gotova. Kao što reče g. Nakata, kad nešto otvoriš to moraš i

zatvoriri. To je pravilo. - Zbog toga sam mislio da ti pokažem što ćeš učiniti. - Ti znaš što bih trebao učiniti? upita Hoshino, sav uzbuđen. - Naravno - reče mačak. - Što sam ti rekao? Mačke znaju sve. Ne kao psi. - Pa što bih onda trebao učiniti? - Moraš to ubiti - reče mačak trijezno. - To ubiti? - reče Hoshino. - Tako je. Moraš to ubiti. - Tko je taj to o kojem govoriš? - Znat ćeš kad ga vidiš - objasni mačak. - Ali dok ga stvarno ne vidiš, nećeš razumjeti što želim reći. To nema nikakva stvarna oblika, za početak. Mijenja izgled, ovisno o situaciji.

- Je li neka osoba to o čemu govorimo? - Ne, nije osoba. To je sigurno. - Pa kako izgleda? - Ulovio si me - reče Toro. - Zar nisam netom objasnio? Da ćeš znati kad ga vidiš, a ne vidiš li nećeš znati? Što u tome ne razumiješ? Hoshino uzdahnu. - Pa koji je pravi identitet te stvari? - To ne trebaš znati - reče mačak. Teško je to objasniti. Ili bih trebao reći da ti je bolje što ne znaš. U svakom slučaju, upravo sada to čeka povoljnu priliku. Leži na nekom mračnom mjestu, tiho diše, bdije i čeka. Ali neće čekati zauvijek. Prije ili poslije to će se pokrenuti. Rekao bih da će to biti danas.

I pouzdano će proći ispred tebe. To je povoljan trenutak. - Povoljan? - Jedna od milijun prilika - reče crni mačak. - Moraš samo čekati i to ubiti. Tako će sve završiti. Onda si slobodan ići kamo hoćeš. - Zar to nije protiv zakona? - Ne znam ništa o zakonu - reče Toro - jer ja sam samo mačka. Ali kako to nije osoba, sumnjam da zakon ima ikakve veze s tim. U svakom slučaju, to se mora ubiti. I običan mačak iz susjedstva poput mene to zna. - U redu, recimo da želim to ubiti kako se od mene očekuje da to učinim? Pojma nemam koliko je to veliko ili kako izgleda. Teško je planirati

umorstvo kad ne znaš osnovne činjenice o žrtvi. - Sve ovisi o tebi. Uništi to čekićem ako ti se sviđa. Probodi bodežom. Udavi. Spali. Izgrizi do smrti. što god ti odgovara - ali glavna je stvar d a moraš to ubiti. Likvidiraj ga do krajnjeg uništenja. Bio si u Samoobrambenim snagama, je li tako? Trošio si novac poreznih obveznika da naučit kako se puca iz puške? Kako se oštri bajuneta? Ti si vojnik, pa se posluži glavom i smisli najbolji način da to ubiješ. - U Samoobrambenim snagama sam učio što treba raditi u ratu - Hoshino prosvjedova mlako. - Nikada me nisu uvježbavali da sačekam i ubijem nešto

čemu čak ne znam ni oblik ni veličinu, i to čekićem, ništa manje. - To će nastojati proći kroz ulaz nastavi Toro, zanemarujući Hoshinov prosvjed. - Ali mu ne smiješ dopustiti, bez obzira na sve. Moraš se pobrinuti da to ubiješ prije nego što prođe kroz ulaz. Shvaćaš? Dopusti da ti promakne, i to je kraj. - Jedna od milijun prilika. - Točno - reče Toro. - Iako je to samo slikovit govor. - Ali zar to nešto nije prilično opasno? - upita Hoshino sa strahom. Moglo bi me poraziti mojim sredstvima. - Vjerojatno nije toliko opasno kad je u pokretu - reče mačak. - Ali čim se prestane kretati, čuvaj se. Tada je

opasno. Stoga mu ne daj da umakne kad je u pokretu. Tada ga moraš dotući. - Vjerojatno? - reče Hoshino. Crni mačak nije na to odgovorio. Zažmirio je, protegnuo se na ogradi i polako ustao. - Vidjet ćemo se, g. Hoshino. Sjeti se da to ubiješ. Ne učiniš li to, g. Nakata nikada neće počinuti u miru. Volio si toga starca, zar ne? - Da. Bio je dobar čovjek. - Zato moraš to ubiti. Likvidirati ga do krajnjeg uništenja, kao što sam rekao. To bi od tebe zatražio g. Nakata. Stoga to učini za njega. Sada si preuzeo njegovu ulogu. Uvijek si bio srećković, nikada ni za što nisi preuzimao odgovornost, zar ne? Sada je prilika da to nadoknadiš. Nemoj je propustiti.

Navijat ću za tebe. - To ohrabruje - reče Hoshino. Hej, upravo sam se nečega sjetio. - Čega? - Možda je ulazni kamen još otvoren da to namamimo unutra? - Moguće - reče Toro sumnjičavo. Zaboravio sam nešto. To je u pokretu samo noću. vrlo kasno. Zato bi trebao spavati po danu da kasno noću ne zaspiš i tako mu dopustiš da prođe. To bi bila katastrofa. Crni mačak skoči vješto na susjedni krov. ispravi rep i odšeta se. Za tako velika mačka bio je lagan na nogama. Hoshino je gledao s verande kako mačak iščezava. Toro se nije nijednom osvrnuo.

- Čovječe božji - reče Hoshino, zatim se vrati u kuhinju da potraži kakvo oružje. Našao je izvanredno oštar kuhinjski nož, te još jedan težak nož u obliku sjekirice. U kuhinji je bio samo osnovni izbor lonaca i tava. ali poprilična zbirka noževa. K tomu je izabrao velik, zgodan čekić te komad najlonskog užeta. Šiljak za razbijanje leda zaokružio je njegovo naoružanje. Tu bi zgodno došla fina automatska puška, mislio je pretražujući kuhinju. Vježbao se pucati iz automatskih pušaka u Samoobrambenim snagama, i postao je pristojan strijelac, što ne znači da je očekivao nćia pušku u nekom ormaru. Kad bi tko opalio iz automatske puške u ovako mirnu susjedstvu, grdno bi to

platio. Položio je sve svoje oružje na stol u dnevnoj sobi - dva noža, šiljak za led, čekić i uže. Kraj njih je stavio džepnu lampu, zatim sjeo kraj kamena i počeo ga trljati. - Uh - reče Hoshino kamenu. Čekić i noževi da se s nečim borim, a ne znam čak ni što je to? A crni mačak iz susjedstva odlučuje što da se radi? Kakav je ovo vražji posao? Kamen se, naravno, suzdržao od komentara. - Toro je rekao da to vjerojatno nije opasno. Vjerojatno? Ali što će biti ako iskoči nešto iz Jurskoga parka? Što ću do vraga tada učiniti, ha? Onda sam gotov.

Nikakva odgovora. Hoshino zgrabi čekić i zamahnu njime nekoliko puta. - Kad razmisliš o tome, sve je sudbina. Od časa kad sam pokupio g. Nakatu na onom odmorištu do sada, kao da je sudbina odlučivala o svemu. Jedini tko nije to razumio bio sam ja. Sudbina je čudna stvar, čovječe - reče Hoshino. Je li tako? Što ti o tome kažeš? Kamen je i dalje šutio kao kamen. - Dobro, što ti tu možeš, je li tako? Ja sam odabrao ovaj put, i moram ga prijeći sve do kraja. Teško je nekako zamisliti što sve odbojno može iskrsnuti, ali to mi ne smeta. Moram mu zadati najjači udarac. Život je kratak, a imao sam lijepih trenutaka. Toro je rekao, ovo

jedna od milijun prilika. Možda ne bi bilo tako loše izaći iz svega ovjenčan lovorikama. Pokušaj barem jedanput pobijediti za onoga starog momka. Za g. Nakatu. Kamen je nastavio bdjeti u tišini. Hoshino je učinio što mu je rekao mačak i taspao na sofi pripremajući se za noć. Osjećao se čudno što slijedi upute jedne mačke, ali čim je legao tvrdo je prespavao čitav sat. Uvečer je otišao u kuhinju, odledio škampe s curryjem i pojeo ih s rižom. Kad se počelo smračivati, sjeo je kraj kamena, imajući nadohvat noževe i čekić. Ugasio je sva svjetla osim male stolne lampe. Tako je bolje, prosudi. Ono se kreće samo noću, pomisli, stoga

bih i ja morao zamračiti sobu koliko mogu. Želim također da to naleti što prije - zato, ako si tu, pokaži lice! Idemo se toga riješiti, u redu? Kad jednom završim ovdje vratit ću se u Nagoyu, u svoj stan, zovnuti neku djevojku i navaliti. Više nije govorio kamenu. Samo je ondje čekao u tišini, pogledavajući katkada na sat. Kad bi mu dosadilo, zamahnuo bi oko sebe nožem ili čekićem. Ako se išta dogodi, mislio je, moralo bi biti usred noći. Iako se može zbiti i prije toga, naravno, a htio se osigurati da ne propusti svoju priliku jednu od milijun prilika. Sad nije bilo vrijeme za izmotavanje. Povremeno bi zagrizao kreker i popio gutljaj mineralne

vode. - Hej, kamene - prošapta Hoshino. Upravo je prošla ponoć, doba kad izlaze zlodusi. Trenutak istine. Idemo ti i ja vidjeti što će se dogoditi, što kažeš? Ispruži ruku da dodirne kamen. Možda je to bila samo njegova mašta, ali površina se činila malko toplijom nego obično. Trljao ju je bez prestanka, da se osokoli. - Želim da navijaš za mene, u redu? reče kamenu. - Dobro bi mi ovdje došlo malo emocionalne podrške. Bilo je malo poslije tri kad se iz sobe gdje je ležalo Nakatino tijelo začulo lagano šuštanje. Zvuk nalik na nešto što puzi po tatamiju. Ali nije bilo nikakva tatamija, jer ta je soba bila

tapecirana. Hoshino je podignuo pogled i pozorno slušao. Nema nikakve sumnje, pomislio je, ne znam što je, ali ondje se nešto događa. Srce mu poče žestoko udarati. Zataknu čekić za pas, zgrabi oštriji nož desnom rukom, lijevom džepnu lampu, i ustade. - Idemo... - reče nikomu posebno. Tiho se došuljao do vrata Nakatine sobe i otvorio ih. Upalio je lampu i brzo osvijetlio tijelo. Otamo je sigurno došlo ono šuštanje. Snop svjetla pao je na dugačak, blijed, tanak predmet koji se izvijao iz Nakatinih usta. Predmet je podsjetio Hoshina na tikvicu. Bio je debeo kao čovječja ruka, i premda nije mogao reći koliko je dug, Hoshino je

smatrao da ga je pola izašlo. Njegovo mokro tijelo svjetlucalo je poput sluzi. Nakatina su usta bilo širom otvorena kao u zmije, da dopusti toj stvari izaći. Čeljusti su mu se morale iščašiti, toliko su bile raširene. Hoshino glasno proguta pljuvačku. Ruka koja je držala lampu malo je drhtala, svjetlo se kolebalo. Uh, kako se od mene očekuje da ubijem tu stvar? pitao se. Ne bi se reklo da ima ikakve ruke ili noge, oči ili nos. Tako je sluzavo da ga ne možeš ni dobro zgrabiti. I kako se od mene očekuje da to uništim? I kakvo je do vraga to stvorenje, uostalom? Je li to nekakav parazit koji se cijelo vrijeme skrivao u Nakati? Ili je to

starčeva duša? Ne, to ne može biti. Slutnja mu je govorila da takva ljigava stvar ne bi mogla biti u Nakati. Čak i ja znam toliko. Moralo je doći odnekud drugdje, i prolazi kroz g. Nakatu samo da bi ušlo na ulaz. Pojavilo se kad je htjelo, služeći se g. Nakatom kao svojevrsnim prolazom za vlastite nakane. A ja ne mogu dopustiti da se to dogodi. Zbog toga moram to ubiti. Kao što je mačka rekla, likvidirati ga do krajnjeg uništenja. Hoshino priđe Nakati i brzo zari nož u ono što je izgledalo kao glava te stvari. Izvuče nož i zari ga ponovno, i tako mnogo puta. Ali malo je bilo otpora nožu, tek hrskav osjećaj koji te obuzme kad zabadaš nož u meko povrće. Ispod

sluzave vanjštine nije bilo mesa, ni kostiju. Ni organa, ni mozga. Čim bi izvukao oštricu, sluz je smjesta prekrivala ranu. Nije istjecala krv niti ikakva tekućina. To ništa ne osjeća, pomislio je Hoshino. Bez obzira na to koliko žestoko napadao, stvar je nastavila gmizati iz Nakatinih usta, bez smetnje. Hoshino baci nož na pod, ode u dnevnu sobu i uze teški nož u obliku sjekirice. Udarao je uzastopno njime po onoj bijeloj stvari, raskolio joj glavu, ali kao što je i mislio - u njoj nije bilo ničega, samo ista kašasta bjelina poput vanjske kože. Zasjekao ju je nekoliko puta i napokon odvojio dio glave, koji se na trenutak svijao na podu kao puž

balavac, zatim se prestao micati kao da je mrtav. Ali ništa nije djelovalo na ostatak tijela koje je nastavilo izlaziti. Sluz je uskoro pokrila onu ranu, bujajući tako da je stvar izgledala isto kao prije. Ništa od svega toga nije usporilo njezino migoljenje iz starčevih usta. Napokon je cijela kreatura izašla, razotkrivajući svoj oblik. Stvorenje je bilo dugačko oko jedan metar, s repom, što je napokon Hoshinunu omogućilo da sa sigurnošću odredi koji je koji kraj. Rep je bio kao u daždevnjaka, kratak i debeo, vršak mu se naglo stanjivao u sitnu točku. Nije imalo nogu, ni ruku, ni usta ili nosa. Ali jamačno je imalo vlastitu volju. Ne, pomislio je Hoshino, prije bi se reklo da volja sve što ima.

Nije to trebao logično zaključiti, jednostavno je znao. Kad se pokreće, mislio je, samo se dogodi da poprimi ovaj oblik. Ježurci su mu prolazili duž kralježnice. U svakom slučaju, zaključio je, ja ga moram ubiti. Pokušao je zatim čekićem, ali nije bilo nikakve koristi. Udarao je po jednom dijelu stvorenja da bi tek vidio kako okolna tvar i sluz popunjavaju udubinu koju je napravio. Dovukao je stolić i počeo mlanti stvar jednom nogom, ali ništa nije usporavalo njegovo neumoljivo napredovanje. Kao neka nespretna zmija, to je polagano i uporno puzilo prema susjednoj sobi i ulaznom kamenu. To ne sliči ni na jedno živo

stvorenje koje sam dosad vidio, mislio je Hoshino. Nikakvo oružje na nj ne djeluje. Nema srca da ga probodeš, nema grkljana da ga prerežeš. Što onda do vraga mogu učiniti? Ta stvar je zlo, i bez obzira na sve moram ga spriječiti da ne dospije u ulaz. Toro je rekao da ću ga prepoznati kad ga vidim, i vrag me odnio ako nema pravo. Ne mogu dopustiti da ta stvar živi. Hoshino se vrati u kuhinju da potraži nešto drugo što bi poslužilo kao oružje, ali nije mogao ništa naći. Iznenada pogleda dolje na kamen kraj nogu. Ulazni kamen. To je to! Mogu se poslužiti kamenom da smlavim onu stvar. Na prigušenom svjetlu kamen je imao crvenkastiji obris nego obično.

Prignuo se i pokušao ga podignuli. Bio je užasno težak, nije ga mogao pomaknuti ni centimetar. - Vidim, vratio si se u stanje ulaznog kamena - reče. Tako. ako te zatvorim prije nego što ona stvar stigne ovamo, neće moći unići. Hoshino se upinjao iz sve snage da podigne kamen, ali nije mogao. - Ne mičeš se - reče kamenu, duboko dišući. - Mislim da si čak teži nego prije. S tobom ću se sigurno iskilaviti, znaš to? Iza njega se nastavljao onaj šuštav zvuk. Bijela stvar se uporno sve više i više približavala. Nije imao mnogo vremena. - Još jedan pokušaj - reče Hoshino. Položi obje ruke na kamen, jako duboko

udahnu puneći pluća i zadrža zrak. Usmjeri svu snagu u jednu točku i stavi obje ruke s jedne strane kamena. Ako ga ne podigne taj put, druge prilike neće i ma ti . To je to, Hoshino! Sada ili nikada. Učinit ću to makar poginuo! Sa svom snagom koju je mogao skupiti on zastenja i povuče. Kamen se malko pridignuo. Uloži posljednji trunak snage i pođe mu za rukom podignuti kamen kao da ga čupa od poda. Glavu mu je obuzimala slabost, a mišići su vrištali od boli. Muda su se osjećala kao da su odavno pretrgnuta. Ipak, nije ga mogao podignuti nimalo više. Hoshino pomisli na Nakatu, kako je starac dao život da otvori i zatvori taj kamen. Nekako, na neki način, morao ga

je otpratiti do svršetka samog. Toro mu je rekao da to mora preuzeti od starca. Mišići su mu vapili za svježom krvi, pluća su umirala za zrakom da stvore tu krv, ali nije mogao disati. Znao je da se nalazi u najvećoj blizini smrti, ponor ništavila zijevao je točno pred njegovim oama. Ali on prijeđe preko toga, skupi svu snagu posljednji put i privuče kamen k sebi. Kamen se podignuo, prevrnuo se s velikim trijeskom i pao na pod. Pod se potresao od udarca, staklena su vrata zazvečala. Kamen je bio strahovito, dubinski težak. Hoshino je sjedio i hvatao zrak. Dobro si to učinio - rekao je sam sebi nekoliko trenutaka kasnije, kad je napokon došao do daha.

Kad je jednom zatvorio ulaz, bilo mu je iznenađujuće jednostavno pobrinuti se za bijelo stvorenje. Ono je bilo odijeljeno od mjesta kamo je krenulo, i to je znalo. Prestalo je napredovati i počelo gmizati po sobi tražeći gdje bi se sakrilo, možda u nadi da će odgmizati natrag kroz Nakarina usta. Ali nije imalo snage da umakne. Hoshino je smjesta pošao za njim. sijekući ga na komade teškim nožem. Te komade je sjeckao na još sitnije komadiće. Ti su se komadići neko vrijeme izvijali po podu. ali ubrzo su gubili snagu i prestajali se micati. Svijali su se u čvrste kuglice i ugibali, tepih se ljeskao od njihove sluzi.

Hoshino je skupio sve te komade metlom, ubacio ih u vreću za smeće i čvrsto svezao špagom, zatim je tu vreću stavio u drugu pa i nju čvrsto svezao. To je stavio u debelu platnenu vreću koju je našao u spremištu. Potpuno izmožden, zgrčio se na podu, dok su mu se ramena nadizala od duboka disanja. Ruke su mu se tresle. Želio je nešto reći, ali nije mogao oblikovati riječi. - Obavio si dobar posao, Hoshino - uspio je izgovoriti nekoliko trenutaka poslije. Sa svom bukom koju je stvarao napadajući ono bijelo stvorenje i prevrćući kamen, zabrinuo se da su se ljudi u stambenoj zgradi probudili i da čak sada nazivaju policiju. Na sreću,

ništa se nije dogodilo. Nema policijskih sirena, nitko ne lupa na vrata. Posljednja stvar koja mu treba je policija što nahrupljuje unutra. Hoshino je znao da se mrvice i komadići one bijele stvari, čvrsto nabijene u vreće, neće vratiti u život. Nema za njih mjesta kamo bi otišli, mislio je. Ali dobro mu je došla ideja da bude siguran, pa je odlučio, čim se razdani, otići na obalu i sve ih spaliti. Pretvoriti ih u pepeo. I kada to bude gotovo, vratit će se u Nagoyu. Natrag kući. Dotle je bilo skoro četiri, vani se razdanjivalo. Vrijeme da se krene. Hoshino je natrpao svoju odjeću u torbu,

uključujući za svaki slučaj sunčane naočale i bejzbolsku kapu Chunichi Dragonsa. Ako ga ščepa policija prije nego što završi, cijela stvar će se poremetiti. Ponio je i bocu jestiva ulja da njime potpali vatru. Sjetio se svoga CD-a s Nadvojvodinim triom i ubacio ga isto tako u torbu. Napokon, pošao je u sobu gdje je Nakata ležao na krevetu. Klima je i dalje bila na najjačem stupnju, soba se smrzavala. - Hej. g. Nakata - rekao je ja se spremam otići. Žao mi je, ali ne mogu ostati ovdje zauvijek. Telefonirat ću policiji s kolodvora da mogu doći i pobrinuti se za vaše tijelo. Morat ćemo ostalo prepustiti nekim ljubaznim službenicima, zar ne? Nikada se više ne

ćemo vidjeti, ali ja vas nikada neću zaboraviti. I da to pokušam, mislim da ne bih mogao. Uz glasno štektanje hlađenje se isključilo. - Znate što, djedice? - nastavio je. Mislim da ču se u budućnosti, kad god se nešto dogodi, uvijek upitati: Što bi g. Nakata o ovome rekao? Što bi g. Nakata učinio? Neću morati o svemu razmišljati na svoju ruku. Imam nekako taj osjećaj, i to je velika stvar, kad se bolje razmisli. Kao da će dio vas zauvijek živjeti u meni. To ne znači da sam najbolji spremnik koji ste mogli naći, ali bolje i to nego ništa, ha? Ali osoba kojoj se obraćao bila je samo ljuštura g. Nakate. Najvažniji

njegov dio već je odavno otišao na neko drugo mjesto. I Hoshino je to razumio. - Hej ti tamo - rekao je kamenu i pružio ruku da mu dotakne površinu. - Ja odlazim. Vraćam se u Nagoyu. Morat ću prepustiti policajcima da se i o tebi pobrinu. Znam da bih te morao vratiti u svetište iz kojega si došao, ali pamćenje mi nije tako dobro i pojma više nemam koje je to svetište. Nemoj me prokleti ili tako nešto, u redu? Učinio sam samo ono što mi je pukovnik Sanders rekao. Tako, ako kaniš ikoga prokleti, eno ti njega. U svakom slučaju, sretan sam što sam te mogao sresti. Ni tebe neću nikada zaboraviti. Hoshino obu tenisice Nike debelih potplata i izađe iz apartmana,

ostavljajući nezaključana vrata. U jednoj ruci je nosio torbu sa svim svojim stvarima, u drugoj držao vreću s truplom one bijele stvari. - Gospodo - rekao je, zureći u zoru koja je osvanjivala na istoku - vrijeme je da zapalim svoju vatru!

Poglavlje 49 Malo poslije devet ujutro čujem zvuk automobila koji se približava i izlazim iz kolibe. To je malen kamion Datsun s pogonom na sva četiri kotača, ona vrsta s velikim gumama i visoko podignutom karoserijom. Izgleda kao da nije opran barem pola godine. Na njemu su dvije dugačke, već izlizane daske za surfanje. Kamion se škripeći zaustavi ispred kolibe. Vrata se otvore i visok mlad čovjek izlazi iz njega, noseći preveliku bijelu majicu, košulju No Fear s mrljama od ulja, žutosmeđe kratke hlače i tenisice koje su vidjele i boljih dana. Čovjeku je tridesetak godina,

širokih je ramena. Sav je preplanuo i ima trodnevnu strnjiku na licu. Kosa mu je dovoljno dugačka da pokrije uši. Pogađam da to mora biti Oshimin stariji brat, onaj koji drži dućan za surfere u Kochiju. - Hej - kaže on. - Dobro jutro - odgovorim. Pruža ruku, i rukujemo se na trijemu. Ima snažan stisak. Dobro sam pogodio. Pokazuje se da je on Oshimin stariji brat. - Svi me zovu Sada - kaže mi. Govori polako, birajući pomno riječi, kao da mu se ne žuri. Kao da ima vremena na pretek. - Dobio sam poziv iz Takamatsua da dođem po tebe i odvezem te natrag - objašnjava. - Čini se

da je neki hitan posao iskrsnuo. - Hitan posao? - Da. Ali ne znam što. - Žao mi je što ste se morali toliko mučiti - kažem mu. - Ne treba se ispričavati - kaže on. - Možeš li se brzo spremiti za odlazak? - Dajte mi pet minuta. Dok trpam stvari u uprtnjaču, on mi pomaže zatvoriti kolibu i djelo vrijeme zvižđuće. Zatvara prozor, navlači zastore, provjerava je li zatvoren plin, skuplja preostalu hranu, na brzinu čisti sudoper. Gledajući ga mogu reći da se on osjeća kao da je koliba njegov produžetak. - Rekao bih da se sviđaš mojem bratu - kaže Sada. - On ne voli previše

ljudi. Pomalo je teška osoba. - Doista je bio ljubazan sa mnom. Sada kimne. - Zna biti prilično ugodan kad hoće. Penjem se na suvozačevo mjesto i spuštam uprtnjaču kraj nogu. Sada uključuje paljenje, prebacuje u brzinu, naginje se kroz prozor da još jedanput pogleda kolibu, zatim pritisne gas. - Ova koliba je jedna od rijetkih stvari koje nas dvojica dijelimo kao braća - kaže on dok vješto manevrira niz planinski put. - Kad nas uhvati neraspoloženje, katkada dolazimo ovamo i provodimo nekoliko dana nasamo. - Razmišlja o tome neko vrijeme, zatim nastavlja. - Ovo nam je obojici uvijek bilo važno mjesto, i još

jest. Kao da je ovdje neka struja koja nam puni baterije. Neka smirena vrsta struje. Razumiješ što hoću reći? - Mislim da znam - kažem mu. - Brat mi je rekao da ćeš razumjeti - kaže Sada. - Ljudi koji to ne shvaćaju nikada neće razumjeti. Izblijedjela tkanina na sjedalima pokrivena je bijelom pasjom dlakom. Pasji miris miješa se s mirisom mora, te s vonjem voska za daske i cigareta. Dugme za uključivanje klima-uređaja je slomljeno. Pepeljara je puna opušaka, džep sa strane prepun nasumce skupljenih vrpca za kasetofon, bez kutija. - Išao sam u šumu nekoliko puta kažem.

- Duboko? - Da - odgovorim. - Oshima me je upozoravao da ne idem. - Ali ti si svejedno išao. - Da - kažem. - I ja sam jedanput učinio isto. Mora da je to bilo prije deset godina. Zašuti na neko vrijeme, usredotočujući se na vožnju. Nalazimo se na dugačkoj okuci, šljunak skače ispod debelih guma dok se vozimo. Često vidimo čavke kraj puta. Ne pokušavaju odletjeti, samo pozorno gledaju znatiželjnim očima dok prolazimo. - Jesi li naletio na vojnike? - pita Sada nehajno kao da me je upitao koliko je sati. - Mislite na ona dva vojnika?

- Točno - odgovori Sada, svrnuvši pogled na me. - Otišao si toliko daleko, ha? - Da, otišao sam - odgovorim. Njegove se ruke lagano stežu dok manevrira upravljačem, ne odgovara, a njegov mi izraz lica ništa ne govori. - Sada? - upitam. - Hm? - kaže on. - Kad ste sreli one vojnike prije deset godina, šlo ste učinili? - Što sam učinio kad sam sreo one vojnike? - ponovi on. Ja kimnem i čekam njegov odgovor. On baci pogled na retrovizor, zatim nastavi gledati naprijed. - Nikada ni s kim nisam o tome govorio - kaže. - Čak ni s bratom. Bratom, sestrom, kako god

ga želiš nazvati. Za mene je brat. On ništa ne zna o onim vojnicima. Kimnem bez riječi. - I sumnjam da ću to ikomu kazati, čak ni samom sebi. Znaš što pokušavam reći? - Mislim da znam - kažem mu. - Što je to? - To je nešto gdje se ne možete poslužiti riječima. Pravi odgovor je nešto što riječi ne mogu izraziti. - Svaka čast - odgovori Sada. Točno. Ako se ne možeš poslužiti riječima, onda je bolje da i ne pokušavaš. - Čak ni samom sebi? - pitam. - Da, čak ni samom sebi - kaže Sada. - Bolje je da ne pokušaviš to

objasniti, čak ni samom sebi. Nudi mi snop žvakaćih guma Cool Mint. Uzimam jednu i počinjem žvakati. - Jesi li ikada pokušao surfati? pita on. - Ne. - Ako ti se pruži prilika ja ću te naučiti - kaže on. - Ako bi htio naučiti, hoću reći. Valovi su sasvim pristojni duž obale kod Kochija, a nema previše surfera. Surfanje nije tako plitak sport kao što se čini na prvi pogled. Kad surfaš naučiš da se ne treba boriti protiv prirodne snage, čak i kad postane nasilna. Vadi cigaretu iz majice, stavlja je u usta i pali upaljačem s vozačke ploče. To je nešto što se ne da objasniti

riječima. Jedna od onih stvari na koje se ne može reći ni da ni ne. - Na Havajima - nastavlja on - ima mjesto koje zovu Zahodskom školjkom. Ondje su golemi virovi, jer se na tome mjestu susreću i međusobno sudaraju nadolazeća plima i odlazeća oseka. Vrte se u krugovima kao kad ispireš zahod. Ako zalutaš onamo, nađeš se pod vodom i teško je ponovno izroniti. Možda više nikada ne izađeš na površinu, ovisno o valovima. I tako se nađeš ondje, pod vodom, udaraju te valovi, i ništa ne možeš učiniti. Nikamo te neće odvesti ako mlataraš oko sebe. Samo ćeš potrošiti snagu. Nikada se nisi toliko uplašio u životu. Ali ako ne svladaš taj strah nikada nećeš biti pravi surfer. Moraš se suočiti sa smrću, moraš

je stvarno upoznati, i zatim je svladati. Kad se nađeš u tom viru počinješ misliti o svakojakim stvarima. To je kao da se moraš sprijateljiti sa smrću, voditi s njom pravi srdačan razgovor. Na kraju prilaznog puta on izlazi iz kamiona i zaključava ulaz, potegnuvši dva-tri puta lanac da provjeri hoće li izdržati. Poslije toga ne razgovaramo mnogo. On ostavlja radio na nekoj postaji dok vozi. ali mogu reći da zapravo ne sluša. Upaljen radio je znak dobre volje. Čak i kad zađemo u tunel pa čujemo samo smetnje, njemu to ne smeta. Došavši na autocestu, zbog pokvarena klima-uređaja ostavljamo otvoren prozor.

- Ako bi htio naučiti kako se surfa, svrati se i posjeti me - kaže Sada dok se Unutarnje more pojavljuje na vidiku. Imam sobu viška, možeš ostati koliko te je volja. - Hvala - kažem. - Držat ću vas za riječ. Ali ne znam kada. - Prilično si zaposlen? - Moram se pobrinuti za neke stvari. - Isto je sa mnom - kaže Sada. Ne progovaramo ništa dugo vremena. On razmišlja o svojim problemima, ja o svojima. Pogled mu je na cesti, lijevu ruku drži na upravljaču i katkada zapali cigaretu. Za razliku od Oshime, ne vozi brzo. Lakat mu viri kroz otvoren prozor, vozi niz autocestu

lagodnom brzinom. Druga vozila prestiže samo kad voze odveć sporo. Tada preko volje stišće gas, zaobilazi ih, i smjesta se vraća u svoju traku. - Vi odavno surfate? - pitam ga. - A-ha - kaže on, i opet nastupa tišina. Napokon, kad smo gotovo zaboravili pitanje, odgovara. - Surfam još od srednje škole. Tada je to bilo samo za zabavu. Nisam se time ozbiljno bavio do prije šest godina. Radio sam u nekoj velikoj agenciji u Tokiju. Nisam to mogao podnijeti, pa sam dao otkaz, vratio se ovamo i počeo surfati. Uzeo sam zajam, posudio nešto novca od roditelja i otvorio dućan za surfere. Sam ga vodim, pa mogu uglavnom raditi što želim.

- Jeste li se željeli vratiti na Shikoku? - Dijelom i to - kaže on. - Ne znam. ne osjećam se dobro ako nemam more i planine u blizini. Ljudi su pretežno proizvod okoline gdje se rode i odrastu. Kako razmišljaš i osjećaš, to je uvijek povezano s reljefom, s temperaturom, čak i s glavnim vjetrovima. - U Tokiju. Nogata, u okrugu Nakano. - Želiš li se tamo vratiti? Odmahnem glavom. - Ne želim. - Zašto ne? - Nemam razloga da se vratim. - U redu - kaže on. - Nisam naročito povezan s reljefom, glavnim vjetrovima i svime

tim - kažem. - Daaa? - kaže on. Opet šutimo. Kao da njemu tišina nimalo ne smeta. Ni meni. Samo sjedim tu, mozak mi je prazan, slušam glazbu na radiju. On zuri u cestu ravno naprijed. Napokon izlazimo s autoceste, skrećemo na sjever i ulazimo unutar gradskih granica Takamatsua. Stižemo pred Knjižnicu Komura malo prije jedan popodne. Sada me iskrcava ispred nje, ali sam ne izlazi iz kola. Motor je i dalje upaljen, on se smjesta vraća u Kochi. - Hvala - kažem. - Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti - kaže on. Ispruži ruku kroz

prozor, kratko mahne, zatim odlazi uz škripu debelih guma. Hita natrag da uhvati koji visok val, vraća se u svoj svijet, k svojim problemima. Zabacujem uprtnjaču na rame i prolazim kroz ulična vrata. Lovim miris svježe pokošena travnjaka u vrtu. Čini mi se da sam izbivao mjesecima, a prošla su zapravo samo četiri dana. Oshima je za prijamnim stolom, nosi kravatu, nikada prije nisam to vidio. Bijela zakopčana košulja i kravata sa smeđim, žutim i zelenim prugama. Rukavi su mu zasukani do lakata i nema jakne. Pred njim su, kako se moglo predmnijevati, šalica kave i dvije uredno zašiljene olovke. - Hej - pozdravlja me, dodajući

uobičajeni smiješak. - Haj - uzvratim. - Pogađam da te je dovezao moj brat? - To je točno. - Ali nije mnogo govorio - kaže Oshima. - Doista, malo smo govorili. - Imaš sreće. Katkada ne progovori ni riječi, ovisno o tome s kim je. - Je li se ovdje što dogodilo? pitam. - Rekao mi je da je nešto hitno. Oshima kimne. - Ima nekoliko stvari koje trebaš znati. Prije svega, gospođica Saeki je preminula. Imala je srčani udar. Našao sam je gore s licem na stolu, u utorak popodne. Sve se dogodilo iznenada, i ne bi se reklo da je

patila. Spuštam uprtnjaču na pod i sjedam u fotelju. - U utorak popodne? - pitam. Danas je petak, je li tako? - Da, tako je. Umrla je poslije redovita obilaska utorkom. Vjerojatno sam trebao ranije stupiti u vezu s tobom, ali nisam mogao jasno razmišljati. Potonuvši u fotelju, osjećam da se ne mogu pomaknuti. Nas dvojica sjedimo tu dugo u tišini. Vidim stubište koje vodi na kat, dobro uglačan crni rukohvat, bojeno staklo na odmorištu. Te su stube uvijek imale posebno značenje za mene, jer su vodile do nje, gospođice Saeki. Ali sada su tek prazne stube, bez ikakva značenja. Nje ondje više nema. - Kao što sam prije spominjao,

mislim da je sve to bilo suđeno - kaže Oshima. - Znao sam to, a znala je i ona. Iako je to, kad se doista dogodi, veoma teško prihvatiti. Kad on zastane, osjećam se kao da bih trebao nešto reći. ali riječi ne dolaze. - Po njezinoj želji, pogreba neće biti - nastavlja Oshima. - Tiho je kremirana. Ostavila je oporuku gore u ladici radnoga stola. Svu svoju imovinu ostavila je zakladi koja vodi knjižnicu. Meni je ostavila nalivpero Mom Blanc, za uspomenu. A tebi jednu sliku. Sliku dječaka na žalu. Uzet ćeš je, zar ne? Kimnem. - Omotana je ondje, spremna za odlazak.

- Hvala - kažem, napokon sposoban govoriti. - Reci mi nešto, Kafka Tamura kaže Oshima. Uzima olovku i vrti je po običaju. - Je li u redu ako te nešto upitam? Kimnem. - Nije bilo potrebno da ti kažem da je umrla, zar ner? Ti si već znao. Opet kimnem. - Mislim da sam znao. - To sam i mislio - kaže Oshima i duboko udahnjuje. - Bi li htio malo vode ili što drugo? Istinu da ti kažem, lice ti je kao pustinja. - Hvala, dobro će mi doći. Skapavam od žedi, ali toga nisam bio svjestan dok on nije spomenuo.

Gutam na dušak ledenu vodu koju mi je donio, tako brzo da me glava počinje boljeti. Stavljam praznu čašu na stol. - Hoćeš li još? Odmahnem glavom. - Kakvi su ti sada planovi? - pita Oshima. - Vratit ću se u Tokio - odgovaram. - Što ćeš ondje raditi? - Otići na policiju, prije svega, i reći im što znam. Ako ne odem, tražit će me do kraja života. A zatim ću najvjerojatnije natrag u školu. Ne znači da to želim, ali moram završiti barem osnovnu školu. Ako izdržim samo nekoliko mjeseci i dobijem svjedodžbu, mogu raditi što hoću.

- To ima smisla - kaže Oshima. Sužava malo oči i gleda me. - To zvuči kao najbolji plan. - Sve više razmišljam da je to pravi put. - Možeš bježati ali ne možeš se sakriti? - Da, valjda je tako - kažem. - Odrastao si. Odmahujem glavom. Ništa ne uspijevam reći. Oshima se lagano lupne dva-tri puta gumicom na olovci po sljepoočnici. Telefon zazvoni, ali on se na nj ne obazire. - Svatko od nas gubi nešto što nam je dragocjeno - kaže kad telefon prestane zvoniti. - Izgubljene prilike, izgubljene

mogućnosti, osjećaji koje nikada ne možeš vratiti. To je dio onoga što znači biti živ. Ali unutar naših glava - barem to ondje zamišljam - malena je prostorija gdje spremamo uspomene. Prostorija kao police u ovoj knjižnici. A da bismo razumjeli kako radi naše srce moramo stalno praviti nove kataložne listiće. Povremeno moramo brisati prašinu, puštati unutra svjež zrak, mijenjati vodu u vazama za cvijeće. Drugim riječima, zauvijek ćeš živjeti u svojoj vlastitoj knjižnici. Zurim u olovku u njegovoj ruci. Boli me dok je gledam, ali moram biti najžilaviji petnaestogodišnjak na svijetu, barem još neko vrijeme. Ili se praviti da jesam. Uzimam dubok dah, ispunim

pluća zrakom, i uspijevam udahnuti onu grudu emocija. - Je li u redu ako se jednog dana vratim ovamo? - upitam. - Naravno - kaže Oshima, i odlaže olovku na stol. Spaja ruke na zatiljku i gleda ravno u mene. - Kažu da ću ja biti zadužen za knjižnicu neko vrijeme. I mislim da će mi trebati pomoćnik. Jednom kad se oslobodiš policije, škole, i ostaloga što imaš - uz uvjet da želiš, naravno - volio bih da se vratiš. Ovaj grad i ja ne idemo nikamo, za sada sigurno. Ljudima treba mjesto kamo mogu pripadati. - Hvala - kažem mu. - Zaista nema na čemu - kaže on. - Vaš brat je rekao da će me naučiti kako se surfa.

- To je sjajno. Njemu se većina ljudi ne sviđa - kaže on. - Pomalo je teška osoba. Kimnem i nasmiješim se. Doista su slični, ta dvojica braće. - Kafka - kaže Oshima, gledajući duboko u moje oči. - Možda griješim, ali mislim da je to prvi put da te vidim kako se smiješiš. - Možda ste u pravu - kažem. Sasvim sigurno se smiješim. I crvenim se. - Kad ideš natrag u Tokio? - Ovaj čas, mislim. - Zar ne možeš pričekati do večeri? Mogu te odvesti na kolodvor kad zatvorimo. Razmatram to, zatim odmahnem

glavom. - Hvala. Ali mislim da je najbolje ako odem ovaj čas. Oshima kimne. Odlazi u stražnju prostoriju i donosi uredno omotanu sliku. Stavlja također i ploču "Kafka na žalu" u vrećicu i pruža mi je. - Mali dar od mene. - Hvala - kažem. - Je li u redu ako pođem gore i još jedanput vidim sobu gospođice Saeki? - Samo pođi. - Biste li vi došli sa mnom? - Naravno. Penjemo se gore u njezinu sobu. Stojim ispred radnog stola, lagano mu dodirujem površinu i razmišljam o svemu što je ona upijala. Zamišljam nju kako je klonula licem na stol. Kako je

uvijek sjedila ondje, s prozorom iza sebe, i užurbano pisala. Kako sam joj donosio kavu, kad bi bacila pogled dok bih otvarao vrata i ulazio. Kako mi se uvijek smiješila. - Što je ona ovdje pisala? - pitam. - Ne znam - odgovara Oshima. Jedno znam sigurno: odnijela je sa sobom mnogo tajni kad je napustila ovaj svijet. I mnogo teorija isto tako, mislim u tišini. Prozor je otvoren, lipanjski lahor blago miče rub bijelih čipkastih zastora. U zraku se osjeća lagan miris mora. Odlazim od stola, priđem Oshimi i čvrsto ga zagrlim. Njegovo vitko tijelo priziva svakovrsne nostalgične

uspomene. On mi nježno gladi kosu. - Svijet je metafora, Kafka Tamura - kaže mi na uho. - Ali za tebe i za mene samo ova knjižnica nije metafora. Uvijek je samo knjižnica. Želim biti siguran da se u tome razumijemo. - Naravno - kažem. - Ona je jedinstvena, posebna knjižnica. Ništa drugo ne može zauzeti njezino mjesto. Kimnem. - Zbogom, Kafka - kaže Oshima. - Zbogom. Oshima - kažem ja. Znate, dobro vam stoji ta kravata. On se odmakne od mene, pogleda me u lice i nasmiješi se. - Čekao sam da mi to kažeš.

Zabacivši uprtnjaču na rame, hodam do postaje i sjedam na vlak do kolodvora Takamatsu. Kupujem na šalteru kartu za Tokio. Vlak će stići u Tokio kasno noću, tako ću najprije morati naći prenoćište, zatim idućeg dana krenuti do svoje kuće u Nogati. Bit ću sam u onoj golemoj, praznoj kući. Nitko me ne čeka da se vratim doma. Ali nemam drugoga mjesta kamo bih se vratio. Poslužim se javnim telefonom na kolodvoru i nazovem Sakuru na mobitel. Nalazi se usred posla ali kaže da može odvojiti nekoliko minuta. To je u redu, kažem joj. - Vraćam se u Tokio sada - kažem

joj. - Tu sam na kolodvoru u Takamatsuu. Samo sam ti htio reći. - Prestao si bježati od kuće? - Reklo bi se. - S petnaest je malo prerano za bježanje, u svakom slučaju - kaže ona. Ali što ćeš raditi u Tokiju? - Vratit ću se u školu. - To je vjerojatno dobra ideja kaže ona. - I ti se vraćaš u Tokio, zar ne? - Da, vjerojatno u rujnu. Ljeti bih mogla poći nekamo na izlet. - Mogu li te vidjeti u Tokiju? - Da, naravno - kaže ona. - Možeš li mi reći svoj broj? Dajem joj broj telefona kod kuće, ona ga zapisuje.

- Sanjala sam te neki dan - kaže ona. - I ja sam tebe sanjao. - Prilično pohotno, kladila bih se? - Možda - dopuštam. - Ali to je bio samo san. A ti? - Moj san nije bio pohotan. Bio si u golemoj kući koja je bila poput labirinta, hodao si naokolo, tražeći neku posebnu sobu, ali nisi je mogao naći. Bio je netko drugi u kući, tražeći tebe. Pokušavala sam viknuti da te upozorim, ali nisi me mogao čuti. Prilično jeziv san. Kad sam se probudila, bila sam iscrpljena od tolikog vikanja. Otada sam stalno za tebe zabrinuta. - Hvala ti na tome - kažem. - Ali i to je samo san.

- Nije ti se nikakvo zlo dogodilo? - Ne, nikakvo zlo. - Ne, nikakvo zlo, kažem sam sebi. - Zbogom, Kafka - kaže ona. Moram se vratiti poslu, ali ako kad poželiš razgovarati, samo me nazovi, u redu? - Zbogom - kažem. - Sestro dodajem. Preko mosta i preko vode prelazimo, i presjedam u metak-vlak na kolodvoru Okayama. Zavalim se u sjedalo i sklopim oči. Tijelo mi se polagano prilagođuje vibraciji vlaka. Čvrsto omotana slika Kafka na žalu je kraj mojih nogu. Mogu je ondje osjetiti. - Želim da me se sjećaš - kaže

gospođica Saeki i gleda me ravno u oči. - Ako se ti budeš sjećao mene, onda me nije briga ako me svi drugi zaborave. Vrijeme te pritišće kao neki stari, dvosmisleni san. Stalno se krećeš, pokušavaš kroza nj kliznuti. Ali čak ako ideš do rubova zemlje, nećes ga moći izbjeći. Ipak. moraš tamo poći - na kraj svijeta. Ima nešto što ne možeš učiniti osim ako ne stigneš onamo. Počinje padati kiša kad minemo Nagoyu. Zurim u kapi koje prugaju tamni prozor. Kiša je padala i kad sam napuštao Tokio. Zamišljam kako kiša pada na raznovrsnim mjestima - u šumi, na moru, na autocesti, u knjižnici. Kiša

pada na rubu svijeta. Sklapam oči i opuštam se, omogućujem napetim mišićima da se olabave. Slušam postojano zujanje vlaka. A tada, bez upozorenja, topla suza iscuri mi iz oka, otkotrlja se niz obraz do usta i osuši se nakon nekog vremena. Nije važno, kažem sam sebi. To je samo jedna suza. Čak je ne osjećam kao da je moja, više je dio vanjske kiše. Jesam li dobro učinio? - Dobro si učinio - kaže dječak zvan Čavka. - Učinio si što je bilo najbolje. Nitko drugi ne bi to mogao učiniti dobro kao ti. Uostalom, ti si autentični primjerak: najžilaviji petnaestogodišnjak na svijetu. - Ali ni dalje ne znam ništa o životu

- prosvjedujem. - Gledaj tu sliku - kaže on. - I slušaj vjetar. Kimnem. - Znam da to možeš. Ponovno kimnem. - Bolje je da malo spavaš - kaže dječak zvan Čavka. - Kad se probudiš, bit ćeš dio potpuno nova svijeta. Napokon toneš u san. I kad se probudiš, istina je. Dio si potpuno nova svijeta.