kafka - biografija

Ja sam književnost i ništa drugo. Da ich nichts anderes bin als Literatur Franz Kafka Samo me pisanje drži na životu. Durch mein Schreiben halte ich mich ja am Leben Franz Kafka Na koncu, on je čovjek koji želi samo apsolutno i konačno. Uberhaupt ist er ein Mensch, der nur das Unbedingte will, das Äußerste im Allem Max Brod I. Kroz vrata Novoga židovskoga groblja u praškom predgrađu Strašnice izlazi mršav, stari čuvar i pozdravlja posjetitelja. Pokazuje prema kartonskoj kutiji, položenoj na malen stolac, iz koje svatko treba uzeti papirnatu jarmulku, pokrivalo za glavu. Sa škrtim osmijehom posjetitelj prihvaća, tog vrlo hladnog jutra u veljači, zamjenu za vunenu kapu. Gledajući preko njegova ramena, nemoguće je ne uočiti zamrljanu emajliranu pločicu na kojoj iznad tanke crne strelice piše: DR. FRANZ KAFKA. Isto tako sumoran dan bio je i II. lipnja 1924- kada je ovdje, u kasnim poslijepodnevnim satima, medu mrkim, nakićenim nadgrobnim spomenicima praške židovske buržoazije, pokopan doktor prava. Tko god da naiđe, odmah će uočiti posebnost groba na kraju šljunčane staze: tog sivog, oštro isklesanog kubističkog romba s urezanim imenima Kaf-ke i njegovih roditelja, koji su ga slijedili u grob. Formalna jednostavnost, lakoća oblika i nenametljiva, ali po svemu originalna prisutnost ne mogu biti prikladniji spomenik piscu čiji jedinstven genij nastavlja fascinirati svijet i zbunjivati one koji ga pokušavaju tumačiti. Svatko tko se nađe u u, gdje je Kafka rođen i gdje je proveo veći dio svojeg kratkog života, ne može a da ne postane svjestan koliko on pripada tom prostoru i koliko taj prostor pripada njemu. "Kafka je bio i je bio Kafka", rekao je njegov prijatelj Johannes Urzidil.1 Danas je glavni grad Republike češke, nezavisne države u novoj Europi, grad u kojem se više ne govori jezikom kojim je Kafka pisao. Rođen je I883. u jednom od vodećih gradova Austro-Ugarske Monarhije u kojem je njemački bio službeni jezik tog habsburškog dijela Dvojne Monarhije. Bio je Židov u gradu u kojem su Zidovi bili gotovo potpuno germani-zirani. Već bi to, samo po sebi, bio dovoljno složen početak za svakog pisca, a za Kafku je postojalo još bezbroj dodatnih poteškoća koje su pridonosile kako kompleksnosti njegove književnosti, tako i tjeskobnosti privatnog života. Želio je samo pisati. "Nisam drugo do književnost , tvrdio je.2 Svijet je, međutim, pred njega postavio niz zapreka: obitelj bez razumijevanja, zahtjevnu profesionalnu karijeru, slabo zdravlje i neprekidno odgađanje braka, za kojim je žudio. Osebujna atmosfera njegovih djela — danas univerzalno nazvana kafkijanskom — proizlazi iz tog nedostatka osjećaja pripadnosti, nesposobnosti da pronađe svoje mjesto u tajanstveno suprotstavljenom svijetu. Zbog osjećaja krivnje, baš kao i Joseph K. u Procesu (Der Pro^ess"), osjećao se optuženim bez formalne optužbe, poput kriminalca koji nije počinio nikakav zločin. Zbog isključenosti, kao zemljomjer koji ne može razabrati zbunjujuće protokole u Dvorcu (Das Schloss^) kako bi pronašao svoje mjesto u njegovoj orbiti. Zbog nade u novi život i osobni preporod, kao junak Iščezloga (Der Verschollene). Zbog razdiruće boli: san o vlastitoj metamorfozi u odbojno i monstruozno

stvorenje. I, napokon, zbog neizlječive bolesti koja je dokrajčila svaku nadu. No bilo bi pogrešno doživljavati Kafku kao drhturava neurastenika, nekoga tko poznaje samo patnju. Njegova tiha, misaona, usamljena osobnost također je širila toplinu, duševnost, životnu radost, baš kao i svijest o bolima koje život donosi. Imao je prijatelje, bio je dio živahnog i poticajnog kruga izuzetnih praških pisaca i intelektualaca. Imao je uspješnu karijeru i kolege su ga voljeli. Uživao je u svojim eskapada-ma i izletima u prirodu; kao pisac uživao je zavidnu reputaciju unatoč činjenici da mu najvažnija djela nisu bila objavljena za života; naposljetku, bio je privlačan ženama i uživao je u njihovu društvu. Bez obzira na osobne strahove i tjeskobe koji su ga mučili, Kafku su sve osobe s kojima je kontaktirao voljele. U godinama koje su uslijedile nakon njegove smrti, kada je njegov položaj u svjetskoj književnosti već bio utvrđen, uvriježilo se mišljenje prema kojem je Kafka doživljavan kao kvazireligiozan pisac, alegoričar vjerskih tema, kao suvremen mali čovjek. Istovremeno, pokazao se ponešto zaboravljeni Kafka, kompatibilan naravi europskih i američkih intelektualaca sredine dvadesetog stoljeća. Apsurdisti i egzistencijalisti prihvatili su ga s velikim zadovoljstvom. U drugoj polovini dvadesetog stoljeća polako se, međutim, počela razvijati i jedna bolje nijansirana Kafkina slika. Slabom poznavanju njegova praškog podrijetla, židovstva i detalja iz osobnog života bio je suprotstavljen niz utemeljenih studija, koje su, pogotovo pojavom pisama i dnevnika, nadopunile sliku o povijesnom Kafki kao određenom čovjeku na određenom mjestu u određenom vremenu. Takav je Kafka kakvog predstavlja ova biografija. Priča neizbježno počinje u u. Jednoga jesenskog dana 1920.' Kafka je prišao prozoru stana svojih roditelja u luksuznoj zgradi Oppelthaus u srcu a. Okrenuo se prema sugovorniku u sobi, Friedrichu Thiebergeru, židovskom misliocu i svojem učitelju hebrejskog, izveo nekoliko kružnih pokreta rukom i izjavio: "Ovaj maleni krug sadržava čitav moj život."4 S prozora je mogao vidjeti Altstadter Ring (Starogradski trg) i Niklasstrasse (Mikulašska) ,5 kao i svoju školu, Sveučilište i ured. Stojeći na trgu danas, može se shvatiti ta Kafkina izjava. Istočno od Oppelthausa (na sjevernoj strani trga) može se vidjeti kićeno barokno pročelje palače Kinsky. Na desnom uglu, u prizemlju gdje je danas smještena knjižara Kafka, nalazila se od 1912. očeva trgovina s luksuznom robom. Na stražnjoj strani te zgrade nalazila se njemačka gimnazija koju je Kafka kao dječak pohađao. Putujući pogledom prema jugu, uočava se ugao s kojeg Celetna ulica (Kafka bi je znao kao Zeltnergasse) vodi u smjeru njihove dvije obiteljske kuće i nekadašnje trgovine. Nasuprot južne strane trga vidi se kuća, nazvana Kod jednoroga, u kojoj je Kafka kao student posjećivao poznati salon Berte Fante. Ta se strana trga naposljetku susreće s početkom jednog manjeg trga, Male namestf, gdje se može, probijajući se kroz mnoštvo turista koji promatraju figure koje se naizmjence pojavljuju na poznatom Apostolskom satu na Starogradskoj vijećnici, uočiti elaborirani sgrafito na pročelju kuće Kod minute — još jednog privremenog doma nemirne obitelji Kafka. Vrativši se na glavni trg, nakon kratke šetnje njegovom zapadnom stranom, može se stići do sjeverozapadnog ugla, gdje se nalazi ono što je ostalo (izvorni portal) od kuće u kojoj je Kafka rođen i gdje se danas nalazi Kafkin muzej. U kratkom je vremenu moguće vidjeti većinu zgrada vezanih uz Kafkin život, a koje se nalaze u okolnim ulicama Staroga grada.6 To je jasan materijalni podsjetnik na ukorijenjenost pisca koji je, u svojoj mašti, prekoračio sve granice.

Ipak, Kafkini korijeni nisu bili postojano ukopani. Premda je većinu svog života proveo u u, ondje se nikada nije osjećao potpuno ugodno — uostalom, nije lako zamisliti mjesto na kojem bi se Kafka mogao osjećati baš sasvim ugodno. Zahvaljujući svojem podrijetlu praškog njemačkog Zidova u posljednjim danima Habsburške Monarhije, iskusio je neizbježna trvenja proizišla iz pripadnosti onome što se nazivalo getom s nevidljivim zidovima.7 Kafke izvorno ne potječu iz povijesnoga praškoga geta, koji je bio konačno razrušen za piščeva života, tijekom nemilosrdnog čišćenja sirotinjskog dijela grada. Oni su bili seoski Židovi — Dorfjuden — iz ruralnog zaleđa južne češke. Kafkin djed Jakob (I8I4- - 1889.) bio je košer mesar u češkom selu Wossek — današnjem Oseku — pokraj Strakonica. U Oseku je u to vrijeme postojala povelika židovska zajednica, a Kafke su živjeli u uličici poznatoj pod nazivom U židovskoj četvrti. Bilo ih je osmero u sićušnoj kolibi. Židovsko se groblje i danas nalazi u selu. U obitelji, koju je njezin povjesničar opisao kao "vrlo tipičnu češku židovsku obitelj"8, vjerojatno se govorilo nekom verzijom jidiša ili "židovskog njemačkog", ali također i češkim jezikom. Prema Jakobovu nadgrobnom spomeniku, na kojem je uz hebrejski natpis urezano i Friede seiner Asche! (Neka počiva u miru!), jasno je da su govorili i njemački.9 Jakob, za kojeg se govorilo da je bio "velik, snažan čovjek"10, živio je u Oseku teškim životom, boreći se da podigne šestero djece u seoskoj neimaštini. Oženio se kasno, s trideset i pet godina, 1849-, godinu dana nakon što su ublaženi zakoni kojima se dotad Zidovima, izuzevši prvorođenima, zabranjivalo stupanje u brak. Njegovu ženu, Franzisku Platowski, snaha je opisala kao "nježnu ženu koja je naporno radila i koja je unatoč problemima i poteškoćama dobro odgojila djecu, koja su joj bila jedina radost u životu".11 U selu je bila poznata i kao vidarica, a i njezin je unuk poslije pokazao zanimanje za prirodnu medicinu. Hermann (1852. — 193 I.), četvrto dijete u obitelji, u tradiciji stvaranja vlastitim radom i trudom nije svojoj djeci nikada dopustio da zaborave na teškoće koje je prošao. "Neugodno je slušati oca kako s neprekidnim insinuacijama govori o sreći današnjih ljudi, a naročito vlastite djece, u odnosu na patnju koju je on morao podnositi u mladosti", zapisao je Kafka u dobi od dvadeset i osam godina u svoj dnevnik. Nitko ne može poreći da je on zbog neprikladne zimske odjeće godinama patio od otvorenih rana na nogama, da je često bio gladan, da je u dobi od samo deset godina gurao kolica po selima [dostavljajući košer meso], čak i zimi i vrlo rano ujutro. Ali ono što on ne želi shvatiti je da te i druge činjenice, u koje ovdje nisam ulazio, nipošto ne znače da sam ja sretniji od njega, da on ne može biti ponosan na te rane na nogama, što on pretpostavlja i navodi od samog početka, da ja ne mogu cijeniti njegove prošle nevolje i da mu, konačno, samo zato što nisam prošao iste patnje, moram hiti beskrajno zahvalan. Kako bih samo rado slušao kada bi on pričao o svojoj mladosti i svojim roditeljima! No slušati sve to, k tome u hvalisavu i svadljivu tonu, pravo je mučenje.12 Taj veliki i kršni čovjek koji je toliko plašio svojeg osjetljivog sina znao bi pljesnuti rukama i očajnički povikati: "Tko bi to danas razumio! Što djeca znaju?" Ponekad bi kao pojačanje stizali rođaci, na primjer tetka Julija, Hermannova mlađa sestra, koja je imala "veliko lice poput svih očevih rođaka. Bilo

je nečeg pogrešnog i ponešto uznemirujućeg u položaju ili boji njezinih očiju". Julia je u dobi od deset godina radila kao kuharica. "Jedne oštre zime, odjevena u oskudnu, mokru suknju, morala je istrčati po nešto van. Koža na nogama bila joj se raspucala, su-knia se smrznula i osušila tek navečer, u krevetu." Nije stoga čudno što je Hermann Kafka, kada je poslije stigao u , bio toliko motiviran da nešto stvori i da to svi vide, da bude priznat u društvu, da živi na elitnim adresama (što objašnjava sve one selidbe s jednog na drugi kraj Staroga grada) i da se druži s elitom koja je govorila njemački. Njegov je sin uvijek bio rastrgan između divljenja prema ocu, zbog njegove praktične mudrosti i snage, te prezira prema njegovoj muževnoj razmetljivosti. Usto, Franz nikada nije mogao ocu oprostiti potpuni nedostatak zanimanja za njegovo pisanj. U dobi od četrnaest godina Hermanna su iz obiteljskog doma poslali u svijet da zarađuje za život gurajući kolica kao putujući pokućarac. Kad je imao dvadeset godina, pridružio se vojsci, a u roku od tri godine uzdigao se do čina zapovjednika voda ili Zugfukrera. U kasnijim će godinama, pjevajući stare vojničke pjesme, naglašavati svoj proaustrijski patriotizam.15 U u je poslije, kad god bi to odgovaralo njegovim poslovnim interesima, jednako tako isticao sklonost svemu češkom, što je išlo tako daleko da je pri popisu stanovništva izjavio da se u obitelji govori češki. Franz je, sa svoje strane, odbio sudjelovati u toj varci. U obitelji se zapravo govorilo njemački, premda se pričalo da je Hermann psovao na jidišu. Od čeških je korijena Hermann Kafka u donio simbol imena Kafka. Na njegovoj poslovnoj korespondenciji bila je istaknuta čavka —kavka, na češkom — kao podsjetnik na potlačeni položaj Zidova u Habsburškoj Monarhiji. U listopadu 1781. car Josip II. izdao je Edikt o toleranciji ili Tole-ranzpatent. Prema suvremenim standardima, izraz "tolerancija" baš se i ne čini kao U mot juste", s obzirom na to da je edikt, pored potvrde principa vjerske tolerancije i otvaranja svih oblika razmjene i trgovine za Zidove (premda još uvijek nisu smjeli posjedovati zemljišta izvan gradova), ciljao na to da ih učini korisnijima državi. Baš poput Marcuseove represivne tolerancije, davao je jednom, a kontrolirao drugom rukom. Zidove se poticalo na osnivanje vlastitih osnovnih škola pod nadzorom države. * prava riječ (op. prev.) 14 Postala su im dostupna sveučilišta i ustanove za više obrazovanje. No u međuvremenu je zabranjena uporaba hebrejskog i jidiša u poslovnim izvješćima, a 1782. zakoni su prisilili Zidove da napuste vlastite, židovske patronime i usvoje njemačka imena i prezimena.14 Mnogi su tako bili primorani preuzeti imena životinja i ptica, pa je vjerojatno da je neki Kafkin predak u kasnom osamnaestom stoljeću odabrao to prezime ili su ga na to prisilili carski službenici.15 "Nemojte se čuditi što Zidovi nisu privrženi svojim imenima", napisao je Joseph Roth. "Za Zidove njihova imena nemaju vrijednost jer nisu njihova imena... Oni imaju prinudne dvojnike. Njihova su prava imena ona po kojima su pozvani Tori na sabat i svete dane: njihova vlastita židovska imena i židovska imena njihovih otaca."16 Tek krajem stoljeća koje je uslijedilo nakon Toleran^ patenta Zidovi su u češkoj postali uistinu emancipirani te su se počeli seliti u gradove. Hermann Kafka bio je tipičan primjer tog društvenog kretanja. Drukčije je naslijeđe stiglo od Kafkine majke. Julija Kafka potjecala je iz građanske obitelji uspješne u trgovini tekstilom i proizvodnji piva u mjestu Podébrady (Podiebrad) na rijeci Labi. Njezin se otac, tkalac iz Humpoleca u istočnoj češkoj,

dobro oženio. Nevjesta mu je u miraz donijela kuću i trgovinu u Podebradima. Kako piše Max Brod, Kafkin prijatelj, književni izvršitelj i prvi biograf: "Tu imamo mislioce, sanjare, one sklone ekscentričnosti i one koje je ta sklonost usmjerila prema svemu pustolovnom, egzotičnom ili čudnom i povučenom."17 Lako je uvidjeti zašto je Kafku privukla ta strana njegova podrijetla. U rukom pisanim bilješkama, koje je tridesetih godina sastavila za obitelj, Julija je skicirala sliku svojeg podrijetla. Njezin djed s majčine strane, Adam Porias, bio je "pobožan Židov i priznat poznavatelj Talmuda"; svoju uspješnu trgovinu tkaninama u Podebradima zapustio je u korist proučavanja Talmuda. Kada su se u starosti on i njegova žena preselili u , u krasnu kuću na Starogradskom trgu, na prvom katu, iznad trgovine, nalazila se školska knjižnica. Dok se još nisu bili odselili u , Porias se svakoga dana kupao u Labi, ljeti i zimi, čak i onda kada je zbog toga pijukom morao lomiti led. Jedan od Adamove braće bio je još pobožniji od Adama, a školski su ga prijatelji znali zadirkivati jer je rese svojeg molitvenog šala nosio preko kaputa. Drugi je brat bio liječnik koji se preobratio na kršćanstvo, postavši tako jedan od nekoliko preobraćenika u Julijinoj obitelji, za koju je često tvrdila da je pobožnija od Kafkinih.18 Među njima bila su i Julijina bogata braća: Rudolf, Alfred i Josef Lówy. I5 U jednom dnevničkom zapisu Kafka govori o svojim rođacima, ali samo o onima s majčine strane. "Moje je hebrejsko ime Amschel", zapisao je, "po pradjedu s majčine strane [Adamu Poriasu], kojeg se moja majka, kojoj je bilo šest godina kada je on umro, sjeća kao vrlo pobožnog i učenog čovjeka s dugačkom, bijelom bradom. Sjeća se kako je mrtvog djeda morala uhvatiti za nožne prste i moliti oprost za svaku uvredu koju mu je moguće bila nanijela."19 Julijina majka, Esther Lôwy, umrla je od tifusa u dvadeset i osmoj godini života, ostavivši za sobom trogodišnju Juliju i tri sina. Estherina je majka, prema Kafkinim riječima, "postala melankolična, odbijala je jesti i ni s kim nije željela razgovarati", a potom je, godinu dana nakon kćerine smrti, otišla u šetnju i više se nije vratila. Tijelo su joj pronašli u Labi. Još su se dva brata rodila nakon što se Julijin otac Jakob ponovno oženio godinu dana poslije. Možda je upravo taj brak, sklopljen tako brzo nakon Estherine smrti, utjecao na samoubojstvo njezine majke. Ujaci su obuzimali Kafkinu maštu i, kako će se poslije pokazati, utjecali na njega dok je pisao Iščezloga. Ujak Alfred postao je ravnateljem Španjolskih željeznica (što je moglo biti razlogom za njegovo prisilno pokrštavanje), ujak Siegfried (još jedan od Julijine braće), Kafkin miljenik, postao je seoskim liječnikom u Trieschu u Moravskoj, a ujak Rudolf (neženja, kao i njegov polubrat Alfred), koji je bio računovođa u pivovari, preobratio se na katoličanstvo i uporno postajao sve ekscentričniji, premda ne toliko kao njegov vlastiti ujak Nathan, kojeg je Julija opisala kao "ludog ujaka Nathana". Rudolfa je Hermann često koristio kao još jednu "batinu" kojom je mlatio svojeg sina. "Rudolf skroz-naskroz!" vikao bi kada bi Kafka "počinio neku očitu glupost". Hermann je Rudolfa smatrao "krajnje smiješnim, zagonetnim, previše prijateljski nastrojenim, preskromnim, usamljenim, ali ipak gotovo rječitim čovjekom". Neprekidno utuvljivanje te usporedbe uvjerilo je Kafiću da su njegovi faux pas* bili posljedica osnovnog nedostatka njegove naravi i unatoč činjenici što nije uviđao nikakvu stvarnu sličnost s Rudolfom, očeva je kletva "rezultirala time da sam u najmanju ruku počeo sličiti tom mojem ujaku".20 Franz je potkrijepio razlike između Kafkinih i Lôwyjevih pa ovo počinje zvučati kao ljupka, mala lawrenceovska bajka u nastajanju — gruba životinja od oca i osjećajna,

umjetnički nastrojena majka s kojom je * pogrešan korak, kršenje prihvaćenih, premda nepisanih društvenih pravila (op. prev.) 16 dijete-umjetnik stvorilo isključivu vezu. Ali uopće nije bilo tako. Hermann Kafka svakako nije bio čovjek od knjige, njegov je domet kulturne sofisticiranosti bilo kartanje nakon večere, pa ipak njegov kivni sin nikada nije svjesno podcjenjivao njegovu grubost i neotesanost. S druge strane, Julija, premda dobrohotna, nije nikada uistinu shvatila važnost pisanja kao svetog poziva svojeg sina. To je držala njegovom manje ili više bezazlenom "razonodom" (Zeitvertrieb). O tome je Max Brod napisao: "Majka jako voli Franza, ali ona nema pojma tko je njezin sin i koje su njegove potrebe. Književnost kao 'razonoda'! Mein Gott"! Kao da nam to nije izjelo srca, premda smo dragovoljne žrtve. Frau** Kafka i ja često se porječkamo oko toga. Sva ljubav ovoga svijeta beskorisna je kada nema razumijevanja."21 Za taj nedostatak obostranog razumijevanja postojala su dva vrlo jaka razloga (premda moramo biti pravedni i prema Kafkinim roditeljima, jer je Kafka zasigurno bio teško dijete). Prvi je razlog bio posao, koji je tražio svu Hermannovu i Julijinu pozornost i ostavljao vrlo malo vremena kako za intelektualne potrebe, tako i za zanimanje za književne aspiracije njihova sina. Drugi je razlog bio u različitom shvaćanju djetinjstva. Bilo bi točnije reći da njegovi roditelji djetinjstvo uopće nisu imali. Hermann je radio već kao dječak, dok je Julija, čiji se otac ponovo oženio kada je njoj bilo pet godina, bila primorana paziti na svoja tri brata i dva polubrata. Model obiteljskog života bio je težak i krut te je ostavljao vrlo malo vremena za usavršavanje onoga što danas zovemo "roditeljskim vještinama". U svojim tridesetima, Kafka je napisao poznato Pismo ocu (Brief an den Vater), bijesni pamflet kojim optužuje oca za ravnodušnost, svaljujući na njega odgovornost za vlastitu nemoć da se nosi sa životom. Pismo ćemo poslije podrobnije razmotriti, no sada možemo ustvrditi da bi njegove oštrice, čak i da je bilo poslano (a nije), teško probile debelu kožu Hermanna Kafke. Roditelji i sin jednostavno su govorili različitim jezicima. "Svoje sam roditelje uvijek smatrao mučiteljima",22 napisao je jednom Franz. Užasavao se obiteljskog života: Ne mogu živjeti s ljudima. Uistinu mrzim sve svoje rođake, ne stoga što su zlobni ili što o njima ne mislim ništa dobro... nego jednostavno stoga što živim u njihovoj neposrednoj blizini. To je samo zato što ne mogu podnijeti zajednički život... * Bože moj! (op. prev.) ** gospođa (op. prev.) 17 Promatrajući izdaleka, uživam u svim ljudima, ali moj užitak nije toliki da ne bih bio, uzevši u obzir nužne fizičke zahtjeve, sretniji živeći u pustinji, u šumi, na otoku, umjesto ovdje u ovoj sobi, između spavaonice mojih roditelja i dnevne sobe.1'' To je kućna matrica iz koje se izrodila užasna klaustrofobija i samo-prezir Gregora Samse u Preobrazbi (Die Verwandlung). I8 2. Franz Kafka rodio se u središtu a 7>, srpnja 1883-, godinu dana nakon što je njegov otac oženio Juliju Löwy. Hermann Kafka stigao je u grad na Vltavi u sedamdesetim godinama 19- stoljeća, kad je napustio vojnu službu kako bi započeo vlastiti posao u trgovini tkaninama. Njegova specijalnost postala je Galanteriewaren, odnosno

raznovrsna pomodna roba poput pozamanterije, modnih dodataka, štapova za šetnju i suncobrana. Kada je oženio Juliju Löwy, bilo mu je trideset godina. Njihovo prvo dijete rođeno je u Kući uz toranj, na rubu staroga židovskoga geta u blizini Starogradskog trga, na uglu Karpfengasse i Maiselgasse (što danas odgovara Kaprovoj i Maislovoj ulici). Kuća je poslije srušena, no njezin je ulaz ostao i postao dio novije građevine. Kafka je smatrao da je položaj prvorođenog — "kao što pokazuje moj tužan, ali savršen primjer"1 — puno nepovoljniji u usporedbi s iskustvima mlađe braće i sestara: Oni rođeni poslije odmah su okruženi raznovrsnim iskustvima, otkrićima i uspjesima koje su njihova braća 1 sestre dijelom već ostvarili ili tek započeli. Od izuzetne su važnosti prednosti, savjeti i ohrabrenja dobiveni u tom bliskom i potpuno međuzavisnom obiteljskom životu. Obitelj je dotad daleko bolje pripremljena da se s njima nosi... roditelji... su učili na svojim greškama... i oni rođeni poslije automatski se udobnije smještaju u gnijezdu; poklanja im se manje pažnje, (isticanja moja) To je tipičan primjer Kafkina duboko podvojena stava prema vlastitoj obitelji. Želio je da ga ostave na miru i poštuju njegovu osamljeničku i osjetljivu osobnost, njegovu Eigentümlichkeit. No, istovremeno je bio vrlo zahtjevan i brz u uočavanju roditeljskih pogrešaka. Julija Kafka opisala je svojeg prvorođenca kao "nježno, ali zdravo dijete"2. Dvije godine nakon Franza rodila je Georga ("lijepo, čilo dijete"'), koji je nakon petnaest mjeseci umro od ospica. Heinrich je rođen 1887-, no poživio je svega šest mjeseci. Prema Kafkinu mišljenju, obojica su 19 umrla "krivnjom liječnika"4: "bio sam jedinac sve dok, četiri-pet godina poslije, nisu stigle moje tri sestre, medu kojima je bila razlika od jedne, odnosno dvije godine. Vrlo sam dugo živio sam, boreći se s njegovate-ljicama, starim dadiljama, kivnim kuharicama i nesretnim guvernantama, dok su moji roditelji stalno bili u trgovini." Ta je usamljenost u ranom djetinjstvu morala ostaviti trag na psihi stidljiva, nježna djeteta. Ernst Pawel, jedan od Kafkinih biografa, smatrao je mogućim da Franz, kada je riječ o privlačenju roditeljske pažnje, nije prihvaćao dolazak dvaju suparnika ("lijepo, čilo dijete" svakako zvuči nešto toplije od "nježno, ali zdravo"), i da ga je nakon što je priželjkivao njihovu smrt vjerojatno izjedao osjećaj krivnje kad su nakon kratkog vremena uistinu umrli.5 To je zanimljiva misao, no sam Kafka nikada nije otkrio da se tako osjećao. Među trima sestrama, Gabrijelom ("Elli"), Valerijom ("Valli") i Otili-jom ("Ottla"), upravo je najmlađa, Ottla, bila njegova ljubimica. U dobi od šest godina, 16. rujna 1889-, Franz je napustio svoje samot-ničko okruženje i krenuo u svijet obrazovanja. Budući da je obitelj oduvijek živjela u središtu Staroga grada, od upadljive kuće Kod minute na Kleiner Ringu (Mali gradski trg ili Male namesti) — peto mjesto na kojem su od Kafkina rođenja stanovali — do Deutsche Knabenschule (Njemačka škole za dječake) na Fleischmarktu (Mesna tržnica) bila je vrlo mala udaljenost. Trideset godina poslije Kafka se prisjetio svojih prvih šetnji do škole: "Svako me jutro u školu vodila naša kuharica, malena, suha i mršava osoba šiljasta nosa, upalih obraza i žućkaste puti, no vrlo čvrsta i energična te nadmoćna karaktera. Živjeli smo u kući koja dijeli Kleiner Ring i Grosser Ring. Stoga bismo najprije prošetali preko Ringa, zatim kroz

Teinga-sse, pa kroz neku vrstu luka niz Fleischmarktgasse sve do Fleischmarkta."6 Za vrijeme tih šetnji, svako jutro, tijekom otprilike godinu dana, kuharica je prijetila da će reći učitelju kako je kod kuće bio zločest: Zapravo, vrlo je vjerojatno da uopće nisam bio naročito zločest, nego prije tvrdoglav, beskoristan, tužan i zlovoljan, a od svega toga vjerojatno se moglo smisliti nešto prilično zgodno za učitelja. Bio sam toga svjestan pa stoga nisam olako shvaćao kuharičine prijetnje. Unatoč tomu, kako je šetnja do škole bila strašno duga, u početku sam mislio kako se putem može svašta dogoditi (upravo se izjakve naizgled djetinjaste bezbrižnosti, a samo zato što put i nije tako strašno dug, postupno razvijaju tjeskoba i smrtna ozbiljnost).7 Mali je dječak sumnjao da bi se kuharica usudila razgovarati s "učiteljem koji je izazivao strahopoštovanje" pa joj je to jednom i rekao. Ona niijii.ii i Z E L PM I? je protisnula, kroz "tanke, nemilosrdne usnice", da svakako ne bi oklijevala, vjerovao on u to ili ne, što je pojačavalo prijetnju. Već je škola sama po sebi bila dovoljno nalik noćnoj mori, a sada je kuharica pokušavala situaciju učiniti još gorom. Počeo sam moljakati, ona je odmahivala glavom i što sam više molio, to mi se molba činila hitnijom, a opasnost većom. Nepomično sam stajao i preklinjao za oproštenjc, a ona me vukla za sobom. Prijetio sam joj osvetom roditelja, a ona se smijala, jer ondje je ona bila svemoguća. Hvatao sam se ulaza u trgovine i uglova kuća, odbijao sam ići dalje sve dok mi ne oprosti. Hvatao sam je za suknju (što također nije odobravala), no ona me i dalje vukla za sobom, uvjeravajući me da će i to također prijaviti učitelju. Bilo je sve kasnije, sat na crkvi sv. Jakova odzvonio je osam, mogla su se čuti školska zvona. Druga su djeca potrčala, a kako sam se ja oduvijek strašno bojao kašnjenja, tako smo i mi morali potrčati, dok sam u sebi stalno prevrtao iste misli: reći će, neće reći... Na kraju nije rekla, nikada, no uvijek je postojala vjerojatnost da će reći, ta se vjerojatnost naizgled povećavala i ona to nikada nije propuštala spomenuti (Jučer nisam rekla, ali danas ću svakako reći.). A ponekad... u ljutnji bi lupila nogom o pločnik, dok je prodavačica ugljena stajala i gledala. Ta se anegdota može protumačiti na više načina. Na jednoj je razini riječ o zastrašujućem iskustvu djeteta kakvo se najčešće povezuje s autoritativnom figurom i prati mnoge odrasle osobe kroz cijeli život. No to može ukazivati i na to da je Kafka bio razmaženo, teško dijete koje je trebalo čvrstu ruku. čini se da je pomalo bio mamin sin jer su ga unatoč maloj udaljenosti uvijek pratili u školu.8 Na drugoj je razini mogla također biti riječ i o igri složenih klasnih i nacionalnih napetosti. Kuharica je gotovo sigurno bila čehinja u prilično dobrostojećem njemačko-židovskom kućanstvu u kojem je mali Franz bio voljeni potomak. Prodavačica ugljena nijemim bi pogledom to zacijelo uočila. Jesu li dvije žene razmijenile poglede pune razumijevanja a da to Franz nije primijetio? Kada je Hermann Kafka stigao u u potrazi za poslovnim uspjehom, donio je čitav niz odluka o tome gdje će se smjestiti. Netom pristigao iz provincije, s češkog sela, u početku se zacijelo doživljavao Cehom. No već su nekoliko godina cijelu češku, a naročito , potresale nacionalne napetosti. Politička je podrška bila važna. Premda je židovsku vjeru prakticirao prilično mlako (što će mu sin poslije zamjerati), Hermann je zaključio da je njegova budućnost vezana uz bogatu prašku njemačkožidovsku elitu koja je vladala poslovnim i društvenim

21 životom a. Njemačka imena koja je dao svoj svojoj djeci, kao i odabir njemačke osnovne škole, nedvojbeno ignorirajući alternativnu češku osnovnu školu, koju je pohađalo svega deset posto židovske djece, ukazivali su na grupu kojoj su on i njegov sin trebali pripadati. Krajem devetnaestog stoljeća austrijske pokrajine češka i Moravska, uključujući i grad , prolazile su kroz brze društvene i političke promjene. Napetosti uzrokovane tim brzim razvojem ponekad su nalazile oduška u fizičkom nasilju. češka je postala industrijskim pokretačem u regiji, a tvornički su se radnici počeli ujedinjavati u strukovne sindikate i tvoriti značajan industrijski proletarijat. Također se uzdizao sve-njemački, kao i suparnički češki nacionalizam. Sukobi između suprot-stavljenih strana bili su česti, a austrijske vojne snage redovito su bile pozivane u pomoć radi uspostavljanja reda. Tijekom Kafkine mladosti je bio pod izravnom vlašću Beča. U pokretima poput Mlade češke cvjetao je neugodan antisemitizam kao dio nacionalističkog programa, dodatno pogoršan činjenicom da su radnici bili pretežno Cesi, a njihovi šefovi uvijek Zidovi. Postupno ukidanje restriktivnih zakona za židovske građane Carstva rezultiralo je migracijom Zidova, poput Hermanna Kafke, iz sela u gradove. Postojao je i češki židovski pokret i čini se da se Hermann nakratko priklonio sinagogi u Heinrichgasse (Jindfišska), prvoj praškoj sinagogi u kojoj se obred držao na češkom jeziku. No, uskoro se pridružio njemačkim Zidovima. Ipak, tijekom praških antisemitskih nereda u prosincu 1897- masa je poštedjela njegovu trgovinu jer je bio smatran dovoljno Cehom da ne postane meta. Prema jednoj je nepotvrđenoj priči gomila zastala pred njegovom trgovinom u Starom gradu i povikala: "Ne dirajte Kafku, on je Ceh."9 Na prijelazu stoljeća, na izdisaju Austro-Ugarske Monarhije, intenzivirali su se nacionalni osjećaji i rasna mržnja. Habsburška će vladavina nestati s krajem Prvoga svjetskog rata, a osnovat će se Cehoslovačka Republika pod vodstvom Tomaša Masaryka. Masaryk je 1899- hrabro branio Leopolda Hilsnera, židovskog postolara pogrešno optuženog da je uoči Uskrsa ubio mladu ženu, Agnes Hruzu. Optužba je tvrdila da je djevojka bila silovana i ritualno zaklana, a njezina krv iskorištena zapripremu macesa za Pesah. Bila je riječ o staroj lažnoj optužbi protiv Zidova, a slučaj je bio opisan kao "istočnoeuropski ekvivalent aferi Dreyfuss".10 Masaryk, koji je primjerom pokazao da češko samoodređenje ne mora biti nužno povezano s rasnom mržnjom, prisjećao se poslije žestokih reakcija na pamflet 22 koji je izdao u Hilsnerovu obranu, kao i posramljenih lica mnogih svojih poznanika koji su ga "iznenada počeli zaobilaziti u širokom luku".11 Kaf-kino zanimanje za židovske korijene, probuđeno u njegovim dvadesetim godinama, osuda očeva zanemarivanja vlastita židovskog naslijeđa, kao i kasnije zanimanje za cionizam u nastanku, koliko god bili sporadični, imali su i duboke povijesne korijene, koji su definirali položaj Zidova u u krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Iako su Zidovi u u živjeli još od desetog stoljeća, austrijski su Zidovi punu emancipaciju konačno postigli tek u devetnaestom stoljeću. Začudan je osjećaj posjetiti prašku sinagogu, danas poznatu kao Staro-nova sinagoga (Staronova ili Altneu), najstariju u Europi u obrednoj funkciji, i promotriti prilično neobičan stil gotičkih rebrastih svodova. Gradnja sinagoge započela je u trinaestom stoljeću, u vrijeme kada je Zidovima bilo zabranjeno baviti se arhitekturom, pa se smatra da su

posao obavili franjevački graditelji koji su radili na obližnjem samostanu. Sinagoga je smještena u srcu četvrti koja je nekoć bila zloglasni praški geto, nečista, pretrpana i bijedna obzidana enklava.12 U vrijeme zlatnog doba praškog židovstva ondje je stanovao slavni rabin Low, legendarni tvorac Golema*. Kada je car Josip II. uklonio vrata geta, u vrijeme carskih reformi krajem osamnaestog stoljeća, četvrt je u njegovu čast prozvana Josefov. Nakon revolucija 1848. Zidovima su bila zajamčena sva građanska prava te im je bilo dopušteno da se smjeste i izvan zidina geta. Uspješniji su se Zidovi preselili u rezidencijalna predgrađa, njihovo su mjesto zauzeli raznorazni sumnjivi karakteri, a ortodoksni ekstremizam i pobožnost tijesno su se gurali s porokom. Stoga je do 1890. svega dvadeset posto stanovnika geta bilo židovskog podrijetla. Tri godine poslije, tijekom Kafkina dječaštva, započeo je proces čišćenja uskih, krivudavih ulica, a četvrt je sanirana. Danas je to dražesna četvrt u središtu grada koju posjećuju brojni turisti iz cijeloga svijeta. Do 1900. Zidovi su činili manje od sedam posto stanovništva a i najbližih predgrađa,1' no njihova moć, bogatstvo i utjecaj bili su značajni. Mnogi su Zidovi odabrali asimilaciju ili akulturaciju kako bi utekli od siromaštva i života u getu. Jedini mogući put bio je put građanskog poduzetništva i profesionalnog života, pa je više od pola svih * Prema židovskim legendama, Golem je biće stvoreno od nežive tvari. L6wova je priča osobita zbog uloge koju je namijenio svojem Golemu, obrane praškoga geta od antisemitskih napada; prema legendi, Golemovi ostaci skriveni su u potkrovlju sinagoge, (op. prev.) 23 čeških Židova u drugoj polovini devetnaestog stoljeća bilo zaposleno u trgovini i financijama, a dodatnih petnaest do dvadeset i pet posto u raznim strukovnim zanimanjima. Zanimljivo je da u praškoj židovskoj zajednici nije bilo nikakve brojnije grupe industrijskih radnika. Prema Garvju Cohenu, "većina praških Zidova prihvatila je kulturu austrijske njemačke srednje klase. Značajna jezična i kulturna germanizacija čeških Zidova započela je za vrijeme vladavine cara Josipa II., kada su vlasti osnovale škole za Zidove u kojima se podučavalo na njemačkom jeziku." Negdje do 1860. godine njemački je potpuno zamijenio regionalni židovski dijalekt, poznat pod pogrdnim nazivom Mauscheldeutsch*, kojim je govorila većina židovskih zajednica. Njemački je bio jezik trgovine, javne administracije i obrazovanja. Bilo je stoga prirodno da praški Zidovi odaberu upravo taj jezik, premda su još uvijek morali znati i ponešto češkoga. To ne znači da ih je druga manjina, njemački kršćani, prihvatila, no ipak su se sve više kretali u njemačkim kulturnim sferama a. Taj je trend ubrzao češki nacionalizam u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Društvene i ekonomske zamjerke malih čeških trgovaca, obrtnika i izučenih radnika pothranjivale su povremeno ulične proteste još od četrdesetih godina devetnaestog stoljeća pa sve do početka Prvoga svjetskog rata. Klasna je pripadnost, jednako kao i religija, određivala germanizaciju praških Zidova pa je nakon 1880. relativno mali broj siromašnih Zidova stao uz Cehe. U staroj židovskoj četvrti, koja je u to vrijeme izlazila iz statusa geta, češko-židovski pokret imao je izvjesno biračko tijelo, no nadmoćna većina Zidova iz srednje klase nastavila je s procesom germanizacije, unatoč običaju — kao što ponovno primjerom pokazuje Hermann Kafka — da za popis stanovništva izjavljuju kako kod kuće govore češki kao svoj Umgangssprache**. Za popis stanovništva 1900. samo je četrdeset i pet posto praških Zidova izjavilo da govori njemački, što očito

nije bilo točno. Nijemci su u u počeli razvijati vlastite oblike kulturnog života pa je 1862. osnovan Njemački kasino (unatoč imenu bila je riječ o društvenom klubu), kao srce njemačke zajednice. Židovi su činili gotovo pola članstva te društveno selektivne institucije, ne osjećajući pritom * lokalni židovski dijalekt, specifična mješavina njemačkog, različit od jidiša (op. prev.) ** govorni jezik (op. prev.) 24 da moraju skrivati svoje židovstvo. Kafkin rođak Bruno bio je utjecajan član Njemačkog kluba, političkog ogranka Kasina — zajedničke vrijednosti političkog liberalizma, građanskih sloboda i antiklerikalizma bile su spona između njemačkih Zidova i nežidova. Još su uvijek bili manjina te su stoga trebali jedni druge. U privatnim je sferama, međutim, bilo manje bratimstva. Kao što Cohen kaže: "Koliko god da su Zidovi željeli i postizali prihvaćanje u javnom životu praškog njemačkog društva, bio je vrlo mali broj onih koji su stvorili obiteljske veze s nežidovima." česi su pak sve to doživljavali na potpuno drukčiji način. Za njih su praški Nijemci — Zidovi i nežidovi, bez razlike — tvorili moćnu elitu koja je zauzela položaje moći i utjecaja neproporcionalne njihovoj brojnosti (1900. brojali su 34-000 od 450.000 ukupnoga gradskog stanovništva). Govorili su jezikom imperijalne sile i česima su djelovali skloni izvjesnoj bahatosti. Njihova izdvojena kazališta, klubovi, novine i institucije javnog života tvorile su neku vrstu kulturnog apartheida''. Poneki ostaci tog duha primjetni su čak i danas. Godine 2000. u u su izbile nesuglasice kada je Gradska skupština predložila da se maleni trg ispred Kafkine rodne kuće preimenuje u Franze Kafky namesti (Trg Franza Kafke). Primjedbe je imao i gradonačelnik, a Marta Zelezna iz Društva Franza Kafke izjavila je za BBC da grad ima "podvojen odnos" sa svojim najpoznatijim piscem: "Budući da je bio Židov i pisao na njemačkom jeziku, on se ne doživljava kao 'naš' pisac."14 Za vrijeme komunističke vladavine Kafkina su djela bila zabranjena kao dekadentna te su tek nedavno u cijelosti objavljena na češkom jeziku. Kafkino se ime ne pojavljuje u češkom izdanju Tko je tko u povijesti. Trg je na kraju preimenovan, no dvojbe i dalje postoje. Krajem devetnaestog stoljeća česi su Nijemce doživljavali kao vlada-juću klasu. češki pisac Pavel Eisner o tome kaže: činilo ih je njemačko ili strano plemstvo, imenovano na visoke ili srednje položaje u vlasti, oficiri u praškom garnizonu, industrijalci i veletrgovci, drugi bogataši visoke buržpazjje, profesori sa Sveučilišta i Tehnološkog instituta, njemački glumci te fluktuirajući element njemačkih studenata koji su u u boravili tek privremeno i nikada nisu postali dijelom grada na Vltavi. nikada nije imao njemačko zalede u svojem neposrednom okruženju.15 * afnkaanski (jezik nizozemskih Bura, koji su se početkom 17- st. naselili u Južnoj Africi), odvajanje ili izdvajanje. Južnoafrički apartheidski režim postao je širom svijeta sinonim za nepravednost i kršenje ljudskih prava. (op. prev.) 25 Eisner je tu situaciju smatrao društvenim i jezičnim getom. "Njemački Zidovi u u pridružili su se tom getu s nevidljivim zidovima." U svjetlu činjenica da je praški njemački Židov bio industrijalac, uspješan poslovni čovjek, vodeći bankovni

službenik, liječnik ili odvjetnik s velikom praksom ili sveučilišni profesor, te da je gotovo cjelokupna veletrgovina i gotovo sva međunarodna trgovina bila u rukama Zidova, a sva trgovina skupom modnom robom židovski monopol, nije teško razumjeti odakle ogorčenost i zašto su cvjetali tradicionalni antisemitski stereotipi. "Kao poslovni čovjek, njemački Židov u u imao je isključivo češke radnike — drugih nije bilo — i češke nadzornike", piše Eisner. "Bez obzira na to je li bila riječ o industrijalcu ili ne, kućnu poslugu uvijek su činili česi. Isto tako i podvornici, kočijaši i vozači, trgovci živežnim namirnicama, mljekarice, piljarice, dvorkinje i pralje." Kafkino je domaćinstvo bilo oličenje tog staleškog sustava. Sluškinje i dadilje bile su čehinje, kao i svi fizički radnici: poznato je da je Her-mann Kafka proglasio češko osoblje svoje trgovine "plaćenim neprijateljima".16 Govorni češki jezik vjerojatno se mogao naučiti samo od tih društveno podređenih ljudi. Mladi potomci njemačke buržoazije, poput Kafke, prolazili su bez iznimke kroz seksualnu inicijaciju s čehinjama iz nižih.klasa. Praški su Nijemci pohađali njemačke škole i njemačko sveučilište te su vjerojatno čitali jedan od dva praška njemačka dnevna lista: "Bohe-mia" (koji je bio vrlo daleko od pročeškog) i "er Tagblatt", ili tjednik "Montagsblatt". Sva tri lista uređivali su Nijemci. Ruralni sudetski Nijemci iz Sudetengaua*, ili s graničnog područja, bili su vjerojatno udaljeni od praških Nijemaca i njihovih kozmopolitskih, avangardnih ukusa jednako koliko i česi. Kada, međutim, Eisner uspoređuje društvo praških Nijemaca s europskom kolonijom u Sanga-ju, počinjemo sumnjati da precjenjuje razmjere obostranog nerazumijevanja.17 Kafka je, naravno, bio izuzetak jer je, kako ćemo poslije vidjeti, prilično tečno govorio češki jezik, koji ga je zanimao kao što ga je zanimala i češka kultura. Međutim, ono čime se ovdje trebamo pozabaviti )esu razmjeri do kojih je iskustvo odrastanja u prilično razrijeđenom, * Administrativna regija koja pokriva područje Sudeta, pokrajine na sjeveroistoku češke sa stanovništvom njemačke tradicije i jezika, što je Hitler iskoristio za pripajanje pokrajine Njemačkoj, prethodno osvajanju cijele Cehoslovačke Republike, (op. prev.) 26 | izdvojenom svijetu moglo utjecati na njegovu prirođenu sklonost osjećaju otuđenosti i nepripadanja vlastitu okruženju. Jezik je ovdje bio središnji problem. Premda nipošto nije bio ideološki ili programatski pisac, Kafku je uvijek odlikovala oštroumna politička svijest, simpatija za žrtve društvene nepravde i nepovjerenje prema moćnicima. Živeći u vrijeme češke borbe za odcjepljenje od sklerotičnog, konzervativnog carstva, kojim se upravljalo iz Beča, Kafka je sigurno bio više nego svjestan toga što je bilo u igri. Njegovo je vrijeme u u bilo okarakterizirano, prema riječima Emmanuela Frynte, kao "vrijeme tranzicije i pobune, kada pod nogama nema čvrstog tla, vrijeme bez sadašnjosti, bez povezanosti, bez sidrišta".18 U podrugivanjima i dobacivanjima dječaka iz susjedne, češke osnovne škole mogla se u osnovnoj školi na Fleischmarktu vidjeti i osjetiti napetost situacije u kojoj se nalazio šestogodišnji Kafka nakon što se oslobodio sputavajuće ruke zlonamjerne kuharice. Sukobi između čeških i njemačkih učenika bili su tako žestoki da je jedan od Kafkinih kasnijih prijatelja, Oskar Baum, u jednoj od čarki trajno izgubio vid. "Vrlo mu je rano bio nametnut osjećaj krivnje i neželjenosti", tvrdi Emmanuel

Fryn-ta. Iznad češke osnovne škole bio je urezan natpis: "češkom je djetetu mjesto u češkoj školi." Prvog školskog dana Kafkin je učitelj bio Hans Markert, no, prema Hugu Hechtu, Kafkinu suučeniku, jedini učitelj koji je na dječake ostavio dojam bio je Moritz Beck, "izvanredan učitelj koji se za učenike zanimao i izvan škole". Premda stidljiv i nervozan, Kafka je "uvijek bio primjeran učenik, često prava zvijezda među učenicima. Učitelji su voljeli tog skromnog, tihog i dobrog učenika."19 Hecht se prisjeća tek jednog incidenta kada je savršeni učenik bio kažnjen: jednog prekrasnog, proljetnog jutra kada je Kafka bio toliko obuzet vrapcem koji se odmarao na dasci otvorenog prozora da se nije odazvao na nekoliko puta opetovano učiteljevo prozivanje. Franz će ostati u Deutsche Knabenschule četiri godine, igrajući se, u nedostatku pravog školskog dvorišta, na hodnicima i u učionicama te upijajući uokvirene maksime izvješene na zidovima, poput: "Govor je srebro, šutnja je zlato." Nakon tog razdoblja Hermann će se suočiti s odlukom o daljnjem obrazovanju svojeg najstarijeg djeteta. Odlučio je da će desetogodišnjaka upisati u njemačku gimnaziju, gdje će zapravo započeti proces njegova intelektualnog samootkrivanja. 27 3. Desetogodišnji Franz Kafka krenuo je 20. rujna 1893. u Altstädter Deutsches Gymnasium (Starogradska njemačka gimnazija), strogu i ozbiljnu njemačku gimnaziju smještenu iza palače Kinsky. Njezin službeni naziv — Carska i kraljevska (Kaiserlich und Königliche) državna gimnazija s podukom na njemačkom jeziku — u svojoj monarhističkoj pom-poznosti podsjeća na satirički svijet Kakanije (kakav je zamislio Kafkin suvremenik, bečki romanopisac Robert Musil, kombinirajući u nazivu dva rojalistička inicijala s očitom opscenom namjerom, razotkrivajući posljednje dane habsburškog društva u djelu Der Mann ohne Eigenschaften (čovjek hez^svojstvaj iz 1930.). Franz Baumer tu je školu opisao ovako: "Memljiva atmosfera i konzervativan, filistarski duh prožimao je tu instituciju koja je u cijelosti bila zasnovana na principima šturog matizma u kombinaciji s izraženim autoritarnim odnosima profesora i učenika. Po takvoj prirodi stvari, prvi su monopolizirali glavno stubište, dok su posljednji morali upotrebljavati stubište za poslugu."1 Premda je Kafka inzistirao na tome da je bio "stidljivo" dijete, "usporeno u razvoju",2 i ovdje je zadivio svoje suvremenike marljivošću i uspjehom — osim u matematici — unutar ograničenja nametnutih tradicionalnim školskim programom, usredotočenim na klasično podučavanje s vrlo malo mašte ili duha. Njegov je otac radije odabrao humanistički usmjerenu Gimnaziju nego moderniju Realschule, gdje bi se njegov sin mogao pripremati za poslovnu karijeru. Hermann je možda bio motiviran sve jasnijim shvaćanjem Franzovih mogućnosti kao praktičnog, poslovnog čovjeka; ili društvenom ambicijom, s obzirom na to da je carska administracija iz Gimnazije tradicionalno regrutirala vrhunske činovnike i pravnike. Program nije predviđao podučavanje suvremenih jezika ili književnosti, a glazba, tjelesni odgoj i umjetnost bili su tek fakultativni predmeti. Premda je od početka trećeg razreda pola školskih sati bilo posvećeno latinskom i grčkom, Kafka se u svojem kasnijem bogatom izboru pročitanih djela jedva dotaknuo klasičnih pisaca. čini se da je Adolf 28 I Gottwald, darvinistički orijentiran profesor prirodnih znanosti, bio njegov omiljen nastavnik. Razrednik mu je bio Emil Gschvvind, katolički svećenik iz reda pijarista,

čiji su učenici bili većinom Zidovi. "Naša gimnazija nije bila strašan borbeni rov, nego simptom izolirane izdvojenosti u kojoj je početkom dvadesetog stoljeća živjela većina praških Zidova V rekao je njegov suučenik Emil Utitz. Zdenko Vanek, jedini češki učenik u osmom i završnom razredu, generacija ispred Kafke, prisjeća se kako je morao napuštati učionicu kada bi dolazio rabin koji je podučavao njegove suučenike, koji su gotovo svi bili sinovi židovskih industrijalaca i trgovaca. Vanek je pamtio Kafku kao "tihog, zadubljenog i zamišljenog mladića".4 Kafka je u školi stekao svega nekoliko prijatelja, među njima su bili: Hugo Bergmann, filozof i cionist, Rudolf Illowy, socijalistički mislilac, Ewald Pribram, čiji je otac bio susretljiv predsjednik osiguravajućeg društva u kojem je Kafka poslije radio, te Oskar Pollak, povjesničar umjetnosti. Bergmann, koji je s Kafkom pohađao i osnovnu školu, svojeg je prijatelja pamtio kao pomalo buntovnog, nekoga tko je bio više socijalist negoli cionist: "Obojica smo iskusili uzbuđenje nonkonformizma",5 tvrdio je. Njih su dvojica namjerno ostala sjediti dok je svirala domoljubna pjesma Strada na Rajni na izletu udruge Altstädter Kollegentag, koja je okupljala starije učenike i kojoj su svi trebali pripadati.6 Kafka je, kao i svaki drugi inteligentan učenik, prošao kroz različite intelektualne faze: ateističku, panteističku i socijalističku. Oko 1900. bio je vrlo ushićen borbom za slobodu Bura te se pričalo da je (unatoč želji da bude nevidljiv) u zapučku nosio crveni karanfil (rote Nelke), kao znak socijalističkog uvjerenja. Vanek se prisjetio kako je Kafka već u gimnaziji gorljivo pratio sociološke časopise i intelektualne mjesečnike, a tu je naviku zadržao cijeli život. Otprilike u to vrijeme započeo je čitati "Der Kunstwart"'', kulturni mjesečnik koji je osnovao i uređivao Ferdinand Avenarius, muž nećakinje Richarda Wagnera. U to je vrijeme, osim na Kafku, taj časopis utjecao i na Nietzschea. Odlikovali su ga visokoparna estetika i blago uštogljen stil, kao i völkisch" sentimentalnost, protiv čega se Kafka poslije pobunio. * F. Avenarius osnovao ga je u Miinchenu I 887- Prilično konzervativan i malograđanski, časopis je postigao uspjeh kod obrazovanog srednjeg sloja. (op. prev.) ** populistički (op. prev.) 29 Bergmann je tvrdio da je Kafka bio dobar u raspravama, tako da je morao braniti svoje stavove o cionizmu pred prijateljevim intelektualnim napadima. O tome je i Kafka govorio mnogo godina poslije kada se prisjećao rasprava s Bergmannom o postojanju Boga, "u talmudskom stilu, bilo na moj vlastiti način ili oponašajući njegov. U to vrijeme sviđalo mi se započeti razgovor temom koju sam pronašao u nekom kršćanskom časopisu (mislim da je to bio "Die christliche Welt"), a koja je uspoređivala sate i svijet, odnosno urara i Boga, gdje je postojanje urara trebalo dokazati postojanje Boga".7 Kafka je Bergmannu također otkrio svoju želju da postane piscem, no svi njegovi literarni pokušaji iz tog vremena vjerojatno su uništeni. Prijatelj ga je, u svakom slučaju, doživljavao kao marljivog knjiškog crva. Kada bi prolazili pokraj izloga knjižare na Starogradskom trgu, Kafka bi izazivao Huga da izrecitira naslov bilo koje knjige iz izloga, tvrdeći da će znati autora. Očekivano, Bergmann je bio zadivljen njegovim uspjehom u toj igri. Hugo Hecht, Kafkin prijatelj iz osnovne škole, koji ga je slijedio i u gimnaziju, sjećao se Kafke kao učenika vrlo uzornog ponašanja — "bio je uvijek vrlo čist"8 — koji je odbijao sudjelovati u prostim razgovorima 0 seksu, uobičajenim među adolescentima. Bio je "vrlo lijepo odjeven", ali i "pomalo

udaljen i suzdržan".9 Kako se čini, njegovi su suvremenici imali utisak da živi pod "staklenim zvonom",10 da je rezerviran, ali ne 1 neprijateljski nastrojen ili bahat. Uvijek je bio spreman na razgovor i nije kvario veselje, ali nikada nije učinio prvi korak. Bio je, kako je rekao Emil Utitz, "tih, stidljiv i pomalo tajnovit"." U akademskom su smislu Kafkini uspjesi bili znatno iznad prosjeka (često je dobivao izvrsne ocjene), ali on svoj položaj nije tako doživljavao. Poslije se žalio ocu da je svojim stavovima neprekidno potkopavao njegovo samopoštovanje. Bio je zamišljao da nikada neće završiti prvi razred osnovne škole, no ne samo da je u tome uspio nego je bio i nagrađen. Priča se ponovila dolaskom u gimnaziju. I tamo je krajem prvog razreda smatrao da će pasti razred. No, ustrajao sam s uspjehom. Istoga, međutim, nije proizišlo moje samopouzdanje. Naprotiv, bio sam potpuno uvjeren — što je dokazivao i tvoj odbojan izraz^lica — da će konačan rezultat biti to gori što moji uspjesi budu veći. U sebi sam često zamišljao jezovit skup profesora... koji su se sastali da preispitaju taj jedinstven, nečuven slučaj, da otkriju kako sam to ja, potpuno nesposoban i svakako najveća neznalica, uspio uspu-Zati tako daleko u ovom razredu iz^kojeg će me sada, kada je pozornost sviju konačno 30 usmjerena na mene, trenutačno izbaciti, na veliku radost svih pravednika, napokon oslobođenih ove noćne more. Život s takvim maštarijama djetetu nije lagan. Zar mi je u takvim okolnostima moglo biti stalo do škole?12 Unatoč Kafkinu gorljivu samokažnjavanju jasno je daje mario za školu i da je nakon osmogodišnjega gimnazijskog školovanja lako maturirao (iako se pretvarao da je njegov trijumf bio rezultat "prepisivanja"). Hugo Bergmann, jedan od njegovih školskih prijatelja, nikako nije mogao shvatiti na što se to Kafka žalio. Kad je posjetio prijatelja u njegovu domu u Celetnoj ulici bio je duboko impresioniran činjenicom da je Franz posjedovao ne samo velik pisaći stol (Schreibtisch), za kojim su obojica mogli sjediti i pisati zadaće, nego i svoju vlastitu sobu iz koje se pružao dobar pogled na uličnu vrevu. Koliko god da su Kafke slabo prakticirali židovsku vjeru, Franz je 13 - srpnja 1896. ipak prošao obred bar micve. Tog se događaja prisjetio mnogo godina poslije: "Trinaesti je rođendan naročit događaj. Kod oltara u hramu morao sam recitirati tekst koji sam teškom mukom bioj naučio napamet. Potom sam kod kuće morao održati kratak govor koji^ sam također bio naučio napamet. Dobio sam i mnogo poklona."" Do koje se mjere Hermann Kafka bio asimilirao vidljivo je i iz činjenice da je na tiskanim pozivnicama ta proslava bila nazvana "krizmom". Fran-zu je religija u to vrijeme bila dosadna, a bar micva nije mu značila više od "nekog smiješnog učenja napamet... poput smiješnog prolaza na ispitu".'4 Kratko vrijeme na posljednjim školskim praznicima, godine 1900., Kafka je proveo sa svojim omiljenim ujakom Siegfriedom, provincijskim liječnikom u Trieschu (Tfešt), a nakon toga se pridružio roditeljima u Roztokima (Rostok), gradu na Vltavi, desetak kilometara sjeverno od a, koji je Baedeker te godine slikovito opisao kao mjesto "usred voćnjaka". Kafke su odsjeli u kući rostoškog načelnika pošte, a Franz nije propustio ni trenutak da produbi poznanstvo s njegovom kćeri, Selmom Robitschek. Zajedno su proveli mnogo vremena u šumi, gdje je Kafka naglas čitao Nietzscheove radove. U njezin je spomenar 4- rujna zapisao: "kada bi riječi mogle nositi sjećanja".1'

Kasnije istoga mjeseca, Kafka je u u krenuo u završni razred gimnazije. Još jednom je, godine 1901., položio sve potrebne ispite. Ljeto je proveo s ujakom Siegfriedom na otocima Helgoland i Norderney na Sjevernom moru, spremajući se za pohađanje sveučilišta te jeseni. 3I U jednoj kasnijoj bilješci — medu onima koje su dijelom autobiografske, a dijelom skice za priče, i koje stoga treba oprezno tumačiti — Kafka je zapisao: "Kada razmišljam o tome, moram reći da mi je obrazovanje u neku ruku prilično naškodilo. To se predbacivanje odnosi na mnoge — točnije, na moje roditelje, neke rođake, pojedine posjetitelje našeg doma, razne pisce, izvjesnu kuharicu koja me vodila u školu tijekom jedne cijele godine, gomilu učitelja... školskog inspektora, prolaznike u laganoj šetnji — ukratko, to se predbacivanje uvrće kroz čitavo društvo poput bodeža."16 Kafka se vjerojatno tako i osjećao s obzirom na to da je za izuzetno originalne i kreativne umove uobičajeno da pronalaze nedostatke u svojem školovanju. S druge strane, činjenica je i da nikada nije propuštao priliku da neku situaciju oslika najcrnjim tonovima. Matematiku, međutim, možemo smatrati opravdanom jadikovkom. Godinama poslije prisjećao se agonije jednog osobitog dana u školi: Promatrao sam profesora kako lista svoju bilježnicu, vjerojatno tražeći moje ime, i usporedio sam svoje nezamislivo neznanje s tim prizorom snage, užasa i stvarnosti. Poželio sam, napola umrtvljen od straha, da se mogu podići poput duha i poput duha prohujati između klupa, preletjeti pokraj profesora, lagan poput mojeg poznavanja matematike, nekako prodrijeti kroz^vrata, izvući se van i biti slobodan na ugodnom zraku, koji u cijelom, meni poznatome svijetu, nije bio nabijen napetostima poput onih u razredu... No, to se nije desilo.'7 Uistinu, profesor ga je prozvao, zadao mu zadatak koji je podrazumijevao i upotrebu logaritamskih tablica, a kada nije mogao pronaći tablice, dobacio mu je: "Ti, krokodilu!" Ocijenivši ga pritom s nedovoljnim. Kafka je na taj način barem izbjegao javno pokazati svoje neznanje, što je neumitno moralo uslijediti. Iz te školske rutine Kafka je izvukao čudnu pouku: iz bolne se stvarnosti moglo "nestati", "a mogućnosti su bile bezbrojne i čovjek bi čak mogao 'umrijeti' dok je živ". Već je u toj ranoj dobi Kafka naučio usavršavati sposobnost samoudaljavanja i vlastite negacije. Na Kafku su znatno više od škole utjecala osobna iskustva i obiteljski život, premda ne bismo smjeli podcijeniti važnost rutinskog učenja njemačkih klasika poput Goethea (kojem se, unatoč svemu, divio bez zadrške), kao ni susrete sa suvremenim klasicima češke književnosti poput Bake Božene Nemcove (I855-). U Pismu ocu Kafka je jasno izrekao mišljenje o svojem odgoju. Dopustio je da je vjerojatno bio 32 I tvrdoglav, kako to već djeca mogu biti. Siguran sam i da me je majka razmazila, no ne mogu vjerovati da je sa mnom bilo naročito teško izići nakraj, ne mogu vjerovati da me ljubazna riječ, tihi stisak ruke ili prijateljski pogled nisu mogli natjerati da učinim što god da se od mene očekivalo... nije svako dijete toliko izdržljivo i neustrašivo da bi istraživalo sve dok ne naiđe na ljubaznost skrivenu ispod površine. Ti možeš postupati s djetetom samo onako kako si i sam sazdan, sa žestinom, bukom i naglošću, a u mojem slučaju to ti se činilo, ovisno o prilikama, vrlo prikladnim jer si od mene želio stvoriti snažnog, hrabrog dječaka.18

Ovdje je jednostavno uočiti problem. U nastojanju da sina oblikuje na svoju sliku i priliku, kao žilavog pobjednika u životnoj borbi, Hermann svojim grubim i žestokim postupcima prema izuzetno osjetljivom dječaku nije mogao biti, čak i da se uza svu preopterećenost poslom imao vremena posvetiti tom cilju, dovoljno fleksibilan u ispunjavanju njegovih naročitih zahtjeva. Kafka je tvrdio da je njegov otac bio "potpuno posvećen poslu" i da jedva da je bio u mogućnosti vidjeti ga jednom na dan. Kada bi se pokaf zao, učinak bi stoga bio to strasnijim. Posebno je pamtio nemio dogaćW iz djetinjstva kada ga je otac, nakon što je Kafka uporno molio vode — "djelomice vjerojatno u želji da dosađujem, a djelomice da se zabavim" — zgrabio iz kreveta, iznio ga na pavlatche (karakterističan balkon duž unutrašnjeg pročelja praške stambene zgrade) i ostavio ga tamo samog, u pidžami, ispred zatvorenih vrata. Kafka je smatrao da je to bila jedna od očevih "tipičnih metoda u odgoju djeteta". "Usudio bih se reći da sam nakon tog događaja neko vrijeme bio prilično poslušan, no pretrpio sam unutarnju štetu." Dječak nije mogao uskladiti trivijalni prijestup sa strahotama roditeljskog Zakona (sam mu je Kafka u ključnim točkama svojih djela dodijelio veliko početno slovo). "čak me godinama poslije mučila tjeskobna fantazija u kojoj bi mi golem čovjek, moj otac, vrhunski autoritet, prišao gotovo bez ikakva povoda i odnio me iz kreveta u noć, ostavivši me na balkonu, jer mu ništa nisam značio." U stvarnosti je Hermann vjerojatno odmarširao natrag na partiju karata, razmišljajući kako je kao zločesto dijete u Oseku znao i gore proći. Kafka je, međutim, bio ustrajan. Taj je događaj doživljavao samo kao "lagani uvod", za koji kaže da je urodio osjećajem ništavnosti koji je njime često vladao i koji je dobrim dijelom potekao i od očeva utjecaja. Tvrdio je da je trebao malo očeva ohrabrenja, malo prijateljstva, "da mi malo otvoriš putove, a umjesto toga ti si ih zatvarao". Dirljivo se 33 prisjećao očeva oduševljenja kada bi kao mali dječak salutirao i žustro marširao, baš kako je to Hermann običavao u danima provedenima u austrijskoj vojsci, "ali ja nisam bio budući vojnik". Hermann je zahtijevao od sina da mnogo jede, da pije pivo i ponavlja zdravice — "ali ništa od svega toga nije imalo veze s mojom budućnošću". Deprimirala ga je čak i očeva fizička prisutnost. Kafka je cijeloga života volio plivati, no kada bi se obojica razodjenula u istoj svlačionici: "Tamo sam bio ja, žgoljavi slabić, mršav, i ti, snažan, visok, širok." Dječak se osjećao fizički manje vrijednim, ne samo pred ocem "nego i pred cijelim svijetom, jer za mene ti si bio mjera svega". Kafka je zauvijek zadržao taj osjećaj neravnoteže između vlastite i očeve fizičke snage, osjećaj snažno prisutan u njegovim glavnim djelima, kao što je Das Urteil (Osuda), koji je već bio objavljen kada je napisao optužujuće Pismo ocu. Hermann bi u maloj sobi igrao ulogu tiranskog patrijarha ("vladao si svijetom iz svojeg naslonjača), veselo omalovažavajući, jedne za drugima, čehe, Nijemce i Zidove, na što bi se njegov sin samo trzao. "Tvoje je mišljenje bilo jedino ispravno, sve drugo bilo je ludo, divlje, mescbug-ge", abnormalno... činilo mi se da si preuzimao onu zagonetnu kvalitetu koju su posjedovali svi tirani čija su prava bila zasnovana na njihovoj osobi, a ne na razumu." To je uništavalo dječaka. Nije bio sposoban artikulirati svoje krhke, nezrele misli i ideje na tom bučnom i dogmatskom dvoru: "Sve te misli, o tebi naizgled neovisne, bile su od samog početka opterećene tvojim strogim i dogmatskim prosudbama; bilo je to gotovo nemoguće izdržati i istovremeno oblikovati vlastite misli kao cjelovite i trajne."

činjenica da je njegov otac bio svemogući tiranin, Zakon, značila je da se ništa što bi njegov sin mogao reći, pomisliti ili učiniti nije moglo mjeriti s golom fizičkom snagom očeva suprotstavljanja ili prijezira: "Moja hrabrost, odlučnost, povjerenje, oduševljenje ovime ili onime, nisu se mogli mjeriti s tvojim odbijanjem bilo čega, pa čak ni s time da se tvoje protivljenje moglo samo pretpostaviti; a moglo se pretpostaviti gotovo u svakom slučaju." U svakodnevnim aspektima odgoja djeteta, poput ponašanja za stolom — jedno od malobrojnih mjesta na kojima je Hermann redovito provodio vrijeme sa svojim sinom — očev je zdrav apetit rezultirao čitavim nizom nasilnih metoda kojima je prisiljavao sina da jede, i to brzo, te da pazi na pravila o kojima on sam nije vodio računa (Kafka je poslije * blesavo, glupo, bezumno (op. prev.) 34 I postao vrlo probirljiv što se tiče hrane, da bi naposljetku postao vegetarijanac). Stoga se mladom Kafki činilo da je cijeli svijet podijeljen u tri zone: "U prvom sam svijetu ja, rob, živio prema zakonima koji su bili izmišljeni samo za mene i koje ja, ne znajući zašto, nisam nikako mogao poštovati. Zatim je postojao i drugi svijet, beskonačno udaljen od mojega, u kojem si živio ti, baveći se vladanjem i zapovijedanjem, uvijek nezadovoljan nepoštivanjem svojih odredbi. Naposljetku, postojao je i treći svijet, u kojem su svi ostali sretno živjeli, bez naredbi i bez potrebe da ih se pridržavaju. Sto se mene tiče, uvijek sam bio u nemilosti." Posljedica takve obiteljske situacije — koju je Kafka opisivao upornošću koja bi mogla zamoriti čitatelja — bila je da je "izgubio sposobnost govora". Tišina, zamišljenost i sklonost odgovaranju samo na izravne upite koju su zamjećivali njegovi suučenici bila je izravnom posljedicom činjenice da je njegov svemogući otac na njega uvijek vikao: "To što sam od tebe dobio bio je... samo neodlučan govor i zamuckivanje, pa čak je i to bilo za tebe previše. Stoga sam konačno zašutio, najprije vjerojatno iz prkosa, a potom zato što u tvojoj prisutnosti nisam mogao ni misi j ti ni govoriti. Budući da si ti bio taj koji me zapravo odgojio, cijelq^ sam života snosio posljedice." Kao što je slučaj s mnogim nasilnicima, poslušnost je mogla ponekad nositi isto toliko osude kao i izravno suprotstavljanje. U skladu s time, kada bi Kafka bio "previše poslušan... sasvim tup, negdje šćućuren i sakriven" ... "usuđivao sam se pomaknuti samo kada bih bio toliko daleko od tebe da me tvoja moć nije mogla dosegnuti", što je tumačio kao još jedan grijeh svojega oca. "Tvoje ekstremno učinkovite retoričke metode odgoja, koje su, uostalom, na mene uvijek djelovale, bile su: grdnja, prijetnje, ironija, podcjenjivački smijeh i — začudo — samosažaljenje." Jedna od Hermannovih prijetnji, koja zvuči poput slikovita jidiša, bila je: "Rastrgat ću te kao ribu." To neprekidno potkopavanje dječakova samopoštovanja rezultiralo je time da je Kafka "...izgubio svaku vjeru u vlastite postupke". "Bio sam neodlučan, pun sumnji." Franz je, međutim, bio svjestan da je barem dio onoga što je kao odrasla osoba postao bilo dijelom njegove vlastite prirode, a ne isključivo posljedica tog razularenog odgoja. Stoga je govoreći o ocu priznao: "...ti si samo naglasio ono što je već postojalo, u čemu si imao velik uspjeh jednostavno stoga što si bio vrlo moćan u odnosu na mene i tu si moć koristio samo u tu svrhu". Kada Kafka osuđuje očevu ironiju i sarkazam, čini se da bi samo mala mjera tih istih osobina poštedjela sina mnogih | 35

patnji. Donekle je otupio na te neprekidne tirade: "Postao sam natmureno, nepažljivo, neposlušno dijete koje je stalno od nečega pokušavalo pobjeći, i to najčešće povlačeći se u sebe. I tako si patio ti, pa i svi mi." Naravno, bilo je i trenutaka nježnosti, to vrednijih što su bili rjeđi, kao kada bi Hermann ušao u njegovu bolesničku sobu — "pokazujući brigu za mene samo mahnuvši rukom. U tim trenucima najradije bih legao i zaplakao od sreće, kao što plačem i sada, dok o tome pišem". čitajući ovu osudu lako bismo mogli zaboraviti da je Kafka imao oba roditelja. Kafka je priznao da je "majka bila neizmjerno dobra" prema njemu. U izvjesnom je smislu bila gotovo predobra. Nastojeći održati mir, pokušavala je obuzdati ono što je mogao biti koristan adolescent-ski otpor, no uspjela je tek povući Franza natrag u očevu orbitu: "Majka je nesvjesno igrala ulogu goniča u lovu." Hermann nikada nije tukao svojega sina, premda je bio sklon teatralnim prijetnjama: objesio bi, na primjer, naramenice svojih hlača preko naslona stolca kao đa se sprema istući Franza. To bi poslije postao još jedan razlog za predbacivanje, jer se "golem osjećaj krivnje dodatno uvećavao kada bi dječak izbjegao kaznu, premda mu je bilo tako savršeno dano do znanja da je zaslužio da bude kažnjen. Julija Kafka bila je "suviše privržena i odana" Hermannu "da bi, na duge staze, bila sposobna oblikovati nezavisnu duhovnu snagu u djetetovoj borbi". Bilo joj je vrlo teško stajati usred tog ratnog uprizorenja: "majka je bila ta na kojoj smo davali oduška našim divljim osjećajima". Kumulativni učinak obiteljskih sukoba na gimnazijalca u razvoju rezultirao je potkopavanjem njegova samopoštovanja. Hermannova razdražljiva paranoja prema vanjskomu svijetu, tako svojstvena ljudima koji su sami došli do uspjeha, bila je vrlo štetna: "to nepovjerenje, koje ja, kao mali dječak, nisam nalazio opravdanim, jer sam oko sebe vidio samo osobe s čijim se vrhunskim kvalitetama nipošto nisam mogao natjecati, pretvorilo se u nepovjerenje prema samom sebi i u neprekidnu napetost radi svega ostaloga". Kafka je bio uvjeren da je tijek cijeloga njegova života bio određen tom zagušljivom praškom obiteljskom nutrinom. Već se samo zbog toga ne bi trebala podcjenjivati veza između svijeta njegova djetinjstva i svijeta proze koju je stvarao u svojim zrelim godinama: postoji upadljiva podudarnost između Kafkina života i njegove umjetnosti. Pismo ocu pametno je strukturiran dokument. Kafka je poslije tome pripisao svoju sposobnost korištenja vještih retoričkih strategija, "odvjetničkih trikova (advokatoriscben Kniffe).19 To je samo jedna strana priče. Ustvari, ona 36 ima mnoge sličnosti s pismima koja danas pišu oni koji se koriste "ponovno oživljenim sjećanjima" kako bi okrivili prethodno zaboravljene, nasilničke događaje iz djetinjstva.20 Bilo bi vrlo zanimljivo čuti i drugu stranu.21 Ukoliko čak dopustimo izvjestan stupanj pretjerivanja ili paranoje, Kafkinom prozom često upravlja sustav misli i doživljaja analogan košmarnom svijetu straha, nesigurnosti i krivnje kakve opisuje u tom pismu ocu. To je svijet koji preplašena, pretjerano osjetljiva djeca doživljavaju stvarnim, koliko im god bitno realniji odrasli govorili da ga zaborave. Kafka je čak i u Pismu ocu znao da je morao razlikovati ono što je kao osoba mogao postati u bilo kojoj obitelji, u bilo kojem odgojnom sustavu, i onoga što je postao zahvaljujući osobitom obiteljskom okruženju u kojem se razvijao. Na kraju, sam način percepcije mogao bi biti taj koji ima presudnu

ulogu, taj koji je nepobitan. Bez obzira na to je li Kafka bio u pravu optužujući oca za svoj karakter i za život kakav je živio, konflikt je odredio oblik njegova svijeta — svijeta nagoviještena u njegovoj literaturi, pismima, dnevnicima. To je svijet koji je uvijek stra-f stveno dosljedan, svijet u kojem on nikada nije prestao suditi samomi^ sebi jednako strogo kao što je sudio i ostalima. m 37 4. U studenome 1901. Kafka je počeo studirati na njemačkom Karl-Fer-dinandovu sveučilištu u u. Izrazito načitan osamnaestogodišnjak, koji se jedva provukao kroz matematički dio gimnazijskog programa, a i to samo zahvaljujući pomoći Huga Bergmanna (koji je, za razliku od Kafke, maturirao s pohvalom), pridružio se svojem prijatelju na studiju kemije. Odabir studija proizišao je iz činjenice da su tradicionalno samo dvije profesije bile dostupne Zidovima: pravo i medicina. Kako obojica nisu bila zainteresirana za ta dva zanimanja, glasine o mogućnostima zapošljavanja u kemijskoj industriji potaknule su ih da izaberu studij kemije. češka je u to vrijeme bila industrijsko središte Dvojne Monarhije, a iz tvorničkih je dimnjaka sukljao dim. Bergmann i Kafka pohađali su na Institutu za kemiju, pri Sveučilištu, predavanja koja je držao profesor Goldschmied, pokršteni Židov, no ubrzo su otkrili da nisu nimalo sposobni za rad u laboratoriju. Bergmann je izgurao čitavu godinu prije nego što se prebacio na studij matematike, fizike i filozofije. Kafka je izdržao svega dva tjedna, a onda se prebacio na pravo, koje je prvo bio odbacio. Pohađao je i predavanja o njemačkoj književnosti, koja je držao August Sauer, kao i ona iz povijesti umjetnosti. Sauer je bio oduševljen majstorima njemačke narativne proze devetnaestog stoljeća kao što su bili Franz Grillparzer, Adalbert Stif-ter, Heinrich von Kleist i Johann Peter Hebel. Jasnoća njihova jezičnog izraza i misli te snaga naracije imali su snažan utjecaj na oblikovanje Kafkina vlastitog stila. Kafku je, međutim, uskoro počeo smetati Sauerov sentimentalni, vol-kisch nacionalizam. Premda je Sveučilište u u bilo jedno od najstarijih u Europi (osnovano je I 348.), godinu dana prije Kafkina rođenja, godine 1882. podijelilo se na dvije institucije: češku i njemačku. Nacionalistički su osjećaji bili prisutni na objema institucijama. Postojali su čak odvojeni ulazi i izlazi za češke i njemačke studente. Poput većine njemačkih židovskih studenata, Kafka se uskoro priključio Lese- und Redehalle der 38 I KAFKA BIOGRAFIJA Deutschen Studenten (čitaonica i predavaonica za njemačke studente), klubu kojem su većinom pripadali židovski studenti. Klub je raspolagao izvrsnom knjižnicom, a organizirao je i književne večeri, izložbe, koncerte i debatne skupine. Kafka se osobito zanimao za Sekciju za književnost i umjetnost. Max Brod, koji je tek počeo pisati i koji će poslije odigrati odlučujuću ulogu u stvaranju Kafkine posmrtne književne reputacije, upoznao je Kafku upravo u Sekciji, kada je početkom druge godine studija, 23- listopada 1902., ondje održao referat o Schopenhaueru i Nietzscheu. Kafka je u to vrijeme upravo bio završio godinu suhoparnog i nimalo poticajnog studija rimskog i njemačkog prava, filozofije i povijesti njemačke umjetnosti te je žudio za malo intelektualne atmosfere u čitaonici. Brod, kojeg su doživljavali kao blistavog i pametnog studenta prava, muzičara, pjesnika i budućeg romanopisca, potaknuo je diskusiju nazvavši Nietzschea "varalicom". Kafka očito nije dijelio isto mišljenje pa se žestoka diskusija nastavila tijekom njihove zajedničke

šetnje kući. Max Brod se, unatoč na početku iskazanom talentu, nije smatrao izuzetnim romanopiscem te se potpuno posvetio održavanju Kafkine repu-f tacije. često su ga, ponekad i nemilosrdno1, kritizirali zbog ustrajnost^ kojom je Kafku prikazivao gotovo kao sveca te zbog kvalitete njegove, uređivačke politike u pripremi Kafkinih djela za posmrtno objavljivanje. No, s druge strane, za Kafkina života pomogao je piscu koji je trebao malo diskretne promocije i sačuvao njegov rad: ponio je njegove neobjavljene rukopise sa sobom bježeći 1939- pred nacistima u Izrael i poduzeo je sve što je mogao da ih zaštiti tijekom vremena političkih nemira na Bliskom istoku krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Rukopisi su 1961. napokon stigli do Oxforda, gdje se i danas nalaze u Knjižnici Bodleiana.2 Najvažnije od svega, Brod je odbio uništiti Kafkine neobjavljene radove, kako je pisac zatražio na svojoj samrtnoj postelji, podarivši tako svijetu njegova tri glavna romana, nekoliko kratkih priča te pisma i dnevnike. Prema Brodovu sjećanju, Kafka je za vrijeme studija izgledao "izrazito nenametljivo — čak su i njegova elegantna odijela, pretežno tamno-plave boje, bila nenametljiva i rezervirana poput njega samoga".' Iz tog se opisa polako pojavljuje zreli Kafka. Njegovi suvremenici slažu se da je bio visok, vitak, tamnokos, dobro građen, uredno i nenapadno odjeven, povučen i stidljiv, blagih i učtivih manira. Svatko je primjećivao njegove oči, tamne (najčešće je upotrebljavan pridjev dunkeTj i sjajne, koje su davale naslutiti neiskazane dubine.4 Prodornost njegovih velikih i | 39 sjajnih očiju bila je tako očaravajuća i nezaboravna da većina nije zamjećivala njihovu boju. U opisima onih koji su objavili svoja sjećanja na Kafku nalazimo začuđujuće široku paletu boja: od čelično plave, preko čelično sive i crne, pa sve do smeđe.5 Premda se, prema općem mišljenju, čini da su njegove oči bile sive s naznakom plavog, vrlo je teško odbaciti svjedočanstvo njegove posljednje velike ljubavi, Dore Diamant, koja ih opisuje kao smeđe. Prema Dorinim sjećanjima: Bez^obzjra na to je Ugovorio ili slušao, glavno obilježje njegova lica bile su njegove vrlo otvorene, ponekad širom otvorene oči. Nikada nije, kao što se znalo reći, imao prestravljen, nego začuđen pogled. Oči su mu bile smeđe, pogled stidljiv. Kada bi govorio, u njegovim bi očima bljesnula svjetlost... pogled mu ne bi bio ironičan nego prije vragolast, kao da je znao nešto o čemu ostali nisu imali pojma. No nipošto nije bio ukočen... Zapešća su mu bila vrlo tanka, a imao je i dugačke, eterične prste kojima bi gestikulirao dok bi pričao neku priču... Kafka je uvijek bio veseo.6 Fred Berence, švicarski pisac, koji je Kafku sreo 1921., kazao je: "Nijedna fotografija ne može pokazati skromnu privlačnost tog čovjeka. Bio je visok, dobro građen, vrlo tamne kose, izuzetno dobro odjeven; ostavljao je dojam izuzetne dotjeranosti. Sjećam se dva tamna oka, koja su se smješkala s blijedoga lica, u kojima mi se činilo da vidim ples zlatnih šljokica. Njegov umirući glas postajao je tijekom razgovora sve živahniji, topliji, zvonkiji i pun boje."7 Jedan od Kafkinih kolega s posla prisjećao se njegove "sjajne, poput gavranova krila crne kose, tamnih očiju i užurbanog hoda".8 Drugi se, govoreći o vremenu kada je bolest već ostavljala svoj trag, također sjeća crne kose i "...kontrasta sivih očiju. Zahvaljujući svojoj građi i zamišljenoj odsutnosti ostavljao je dojam stidljive i povučene osobe... Izraz lica često mu je bio ozbiljan i strog, a oči blistave i sjajne."9 Kafkin poznanik Gustav Janouch, čiji se Razgovori s Kafkom (195 3.) danas smatraju

nepouzdanima, također se sjeća tamnih obrva i živahnog smeđeg lica, njegovih "malenih, koščatih ruku" te "velikih i sjajnih sivih očiju". Janouch je smatrao da je Kafka "govorio izrazom svojega lica" i da je volio gestikulirati, premda to nije činio često.10 Kafka bi se složio s opisom dugačkih, koščatih ruku s prstima poput djeteta ili majmuna".11 Takav je bio Kafka kada se, kao student, počinjao formirati, Kafka koji nikada nije, u očima onih koji su ga poslije poznavali, izgubio dječački izgled. U svojim tridesetima izgledao je poput osamnaestogodišnjaka. 40 I Iako je rado očijukao, još uvijek je bio seksualno nezreo. U školi, gdje su ga prijatelji poznavali kao osobu koja nije sudjelovala u njihovim šalama 0 seksu, osjećao se zapostavljeno. Jedne večeri dok je još bio u višim razredima gimnazije,12 vjerojatno u dobi od šestnaestak godina, šetao je s roditeljima Josefplatzom, predbacujući im da su ga kada je seks u pitanju ostavili u neznanju, "zamuckujući, na glupavo hvalisav, superioran, ponosan, (lažno) nehajan i (iskreno) hladan način, kako sam, uostalom, najčešće s vama govorio". Rekao im je da je o tome stekao saznanja samo od svojih prijatelja, pretjerući u naglašavanju "velikih opasnosti" u koje ga je takvo neznanje dovelo (pri čemu je ipak priznao da baš i nije bio tako nevin u "uobičajenim seksualnim nepodopštinama gradske djece ). Otac je strpljivo saslušao tu provalu prije nego što je prozaično napomenuo kako je mladom Franzu mogao "dati savjet kako da o tim stvarima nešto sazna bez opasnosti", vjerojatno sugerirajući Franzu da bi mogao posjetiti neku prostitutku. Franz je takvu ponudu napola očekivao i možda ju je na neki način i pokušao izvući "sukladno pohotnosti djeteta uhranjenog mesom i drugim dobrim stvarima, fizički neaktivnog, uvijelf zauzetog samim sobom". No kada je ponuda bila izrečena, povukao s^ razumjevši je kao tvaran dokaz slabog obostranog povjerenja između oca 1 sina ("bila je to prva izravna uputa o stvarnom životu koju si mi ikada dao"). Smatrao je, također, da je zapravo značila "nešto najprljavije", još jednu omalovažavajuću gestu seksualno uravnoteženog oženjenog muškarca prema sinu kojeg je bio spreman gurnuti, zajedno s njegovim nekontroliranim seksualnim nagonom, "dolje, u tu prljavštinu". Kafkina je interpretacija indikativna, kao i ton sitničave gadljivosti te neprestano ponavljanje riječi "prljavština" u opisivanju normalne adolescentske seksualnosti. Na kraju, seksualnu je inicijaciju prošao tek nakon dvadesetog rođendana. Kafka je kao adolescent bio i intelektualno zbunjen. Nakon godine neodlučnosti i promjene studija počeo se baviti idejom da napusti kako bi nastavio studij na Sveučilištu u Münchenu. Tamo je otišao 17- listopada I902.,H no pothvat je neslavno završio, vjerojatno stoga što ga otac nije bio spreman financijski poduprijeti. Možda je upravo to bilo kobno, jer je na tom stupnju Kafkina razvoja odlazak od kuće mogao na njega vrlo dobro utjecati. Na taj bi način bio prisiljen razvrgnuti negativne veze s roditeljima i postati odgovorniji prema samome sebi. Ujak Alfred Löwy, tada već generalni ravnatelj Španjolskih željeznica, posjetio je Kafke tijekom ljeta, udahnuvši dah inozemstva u natrpan I 41 interijer njihova doma na prvom katu Celetne br. 3, u kući poznatoj pod nazivom Kod tri kralja. Kafka je ondje živio od 1896. do 1907-, kada je napunio dvadeset i četiri godine. To je ljeto proveo u Libechovu (Li-boch), selu na Labi četrdeset

kilometara udaljenom od a, u koji se vratio samo zato da vidi ujaka Alfreda. Svojem najboljem prijatelju sa studija, Oskaru Pollaku, rekao je kratko vrijeme prije ujakova dolaska: "Imao sam čudnu, na nesreću vrlo čudnu zamisao da ga zamolim, ne, ne da ga zamolim, nego da ga upitam bi li možda znao kako da se maknem iz te gužve, da me povede na neko mjesto gdje bih napokon mogao početi ispočetka i nešto stvoriti."14 Ujak Alfred nastojao je odobrovoljiti Franza, možda u strahu da ne posije sjeme razdora u obitelji, no bez čvrstih obećanja. Neodređeni termini poput "nekako... negdje... nešto", koje je inače vrlo precizan pisac ovdje upotrebljavao, rječito opisuju Kaf-kinu zbunjenost i osjećaj izgubljenosti tog ljeta 1902., prije druge godine studija. Bilo je to, kako je rekao Pollaku, "čudno vrijeme"1' kada se prepuštao bukoličnim rapsodijama: "Sjedio sam u vrtu i djeci pričao... bajke." Do kraja 1902. Kafka se ponovno udobno smjestio u u, pri-zemljivši snove o bijegu. " me ne pušta. Ni jednoga od nas",16 povjerio je Pollaku. "Ta stara baba ima kandže [Dieses Mütterchen hat Krallen]. čovjek mora popustiti, inače će slabo proći. Morali bismo zapaliti grad s oba kraja, na Vysehradu i Hradčanima [dvjema praškim uzvisinama], i tek bismo tada mogli pobjeći." Taj se komentar često citira izvan konteksta, kao Kafkin konačni sud o gradu, umjesto kao izraz mladićeva grča privremenog očajavanja. uistinu nije puštao Kafku, baš kao što ni Dublin nije puštao njegova suvremenika Jamesa Joycea, koji se spremao pobjeći u Pariz i živjeti tamo u izgnanstvu. No, nije jasno je li Kafka, unatoč povremenim mlakim pokušajima, ikada ozbiljno odlučio da do kraja života izmiče njegovim kandžama. U gradu je bilo mnogo toga što je volio, osobito šetnje njegovim parkovima. Na tim je početnim godinama studija od veće dragocjenosti bila činjenica da je Kafka, u pismima prijateljima, počeo pokazivati naznake pisca kakvim će postati. Pisati je počeo u ranom mladenaštvu, no sve je te rane pokušaje poslije uništio. Kafka je u upravo citiranom pismu Pollaku prvi put pokazao onaj maštoviti, bajkoviti način izražavanja koji ce mu postati tako svojstven. Izmislio je priču o Stidljivom Mršavku (schamhaften Langen) i Neiskrenom u Srcu, gdje je prvi bio on sam, a drugi Emil Utitz, njegov gimnazijski prijatelj. Glava Stidljivog Mršavka viri 42 kroz krov, stopala mu izlaze kroz prozore i ima "nespretne, mršave prste, poput pauka". Posjećuje ga njegov ushićen i rječit prijatelj iz grada, Neiskren u Srcu, a kada ga on napusti, Mršavko plače: "Srce ga je boljelo, a nikome to nije mogao reći." Nespretnost, bizarne fizičke transformacije i tih, bespomoćan očaj proleptičke su naznake Preobrazbe. Unatoč novom prijateljstvu s Maxom Brodom i susretima s drugim mladim istomišljenicima u studentskim društvima, kao što je, na primjer, bio Paul Kisch (brat pisca Egona Erwina Kischa (1885- — 1948.), koji se poslije posvetio raznim ljevičarskim pokretima), Kafka je drugu godinu studija započeo kao još uvijek vrlo usamljena figura. Cijelu se godinu koncentrirao na studij prava te je u ljeto 1903. položio ispite iz povijesti prava. Tog je ljeta, kada je u kolovozu posjetio Weisser Hirsch, sanatorij doktora Lahmanna pokraj Dresdena, započela njegova dugačka karijera boležljivca. Paulu Kischu veselo je nažvrljao na razglednici, koja je prikazivala gospodu odjevenu u kupaće kostime kako se, uživajući u zračnoj kupki (Luftbad), međusobno polijevaju vodom iz cijevi: "Ovdje se umjesto piva pije zrak i kupa se u zraku umjesto u vodi."17 Kada se početkomj rujna vratio u , kako bi se pripremio za novu akademsku godinu, u^ pismu Oskaru Pollaku, od kojega cijelo

ljeto nije čuo ni glasa, opisao je svoja razmišljanja o "velikim nadama" s kojima je započeo ljeto koje je sada bilo na izmaku: "možda si imao blage naznake o tome što sam želio postići ovo ljeto. Reći ću ti: želio sam jednim potezom izvući ono što vjerujem da nosim u sebi (nisam u to uvijek uvjeren)... postao sam zdraviji... jači, često sam se družio s ljudima, mogao sam razgovarati sa ženama... ali ljeto mi nije donijelo nijedno čudo."18 Pišući još uvijek manirističkim jezikom tipičnim za časopis "Der Kunstwart", koji će uskoro zamijeniti svojim brižljivo preciznim zrelim stilom, Kafka je priznao da je njegova instinktivna usamljenost bila "odbojna". Pokušavao se uvjeriti da vjeruje u izreke: "pošteno ostavi jaja na otvorenom i na suncu će se izleći pilići; bolje je zagristi život nego jezik; poštuj krticu i njezin soj, ali ne pretvaraj ih u svece". Obećavao je da će prikupiti sve što je dotad napisao, "izvorno ili izvedeno", osim dječjih radova (koji su mogli uključivati predstave koje je pisao za obiteljsku zabavu: "kao što vidiš, ova me bijeda prati od ranih dana"). Isključio je ono što je bio uništio, svoje zamišljene radove ("čitave države onome tko ih ima i pijesak svima ostalima") i one zapise koje bi bilo previše neugodno podijeliti s ikime ("jer zaziremo od toga da se drugima pokažemo nagi i da nas drugi dodiruju, čak i kad upravo to molimo"). Pollaku je rekao: 43 "cijelu prošlu godinu nisam gotovo ništa napisao". Želio je da njegov prijatelj iskreno procijeni sve što je dotad stvorio. "Stoga — i upravo zato to želim — što je, usprkos suncu, sve ono što mi je najdraže i najteže tek mlako, pa znam da će još jedan par očiju sve učiniti toplijim i življim." Kafka je u pisanju bio stigao do točke koju prije ili poslije dosegnu svi početnici, u kojoj se stidljivost, svijest o njima samima i sumnje koje ih tjeraju da svoja djela skrivaju — ili da ih bace u vatru — sukobljavaju sa spoznajom da pisanje opstaje ili propada sukladno svojoj sposobnosti da uključi i "drugi par očiju", te da stoga mora biti podvrgnuto tuđoj prosudbi. Ono što se kod dvadesetogodišnjeg Kafke može najbolje uočiti jest središnji položaj pisanja u njegovu tadašnjem životu. Studij prava, politika i sve druge studentske aktivnosti ne znače ništa u usporedbi s njegovom životnom opsesijom. Kada je rekao Pollaku da je uzeo "komadić srca", uredno ga "zapakirao u nekoliko listova ispisanog papira i poslao" mu, bilo je to više od prazne retorike. Kafkina usamljenost, čak i u prisutnosti prijatelja, iskreno je izražena: ljubljeni smo poput djece u šumi. Kad staneš ispred mene i pogledaš me, ti nemaš pojma o mojim jadima i ja ne znam ništa o tvojima... mi, ljudska bića, trebali bismo stati jedni pred druge s takvim poštovanjem i ljubavlju kao što bismo stali ispred ulaza u pakao... Ti si za mene bio, pored ostaloga, poput prozora kroz^koji sam mogao vidjeti ulice. Ne bih to mogao sam postići jer kolikogod da sam visok još uvijek ne mogu doseći prozorsku dasku.19 Kafka će uvijek trebati, a uvijek će ih i pronalaziti, takve ljudske prozore u svijet koji će mu pomoći da poveže svoj unutarnji život s vanjskim svijetom, svijetom napučenim činovnicima u nedjeljnim odijelima na praškom Väclavovu trgu (Wenzelsplatz ili Väclavske nämesti) "dok s njihovim crvenim karanfilima i glupim i židovskim licima [ihre dummen und jüdischen Gesichter] bučno protestiraju".20 U međuvremenu je bio odlučan u svojoj namjeri da piše bez obzira na izglede za uspjeh: "toliko je snage u meni svezano za kolac koji bi možda mogao izrasti u zeleno drvo".

Kafka je također nastavio čitati ubrzanim tempom. Ljeto 1903. proveo je čitajući radove njemačkog filozofa Gustava Fechnera (l80I. - 1887.) 1 srednjovjekovnoga njemačkog mistika Meistera* Eckharta. S početkom * majstor (op. prev.) 44 treće godine studija usredotočio se isključivo na pravo, napustivši kolegije iz njemačke književnosti i jezika, povijesti umjetnosti, glazbe, psihologije i klasične filologije. Crkveno pravo učio je kod profesora Sin-gera, državno pravo kod profesora Ulbricha, građansko pravo kod profesora Krasnapolskog te državno uređenje kod profesora Rintelna. Anna Pouzarova, guvernanta njegovih triju sestara, koja se pridružila obitelji u listopadu 1902., u Kafkinoj dvadesetoj godini, sjećala se njegove sobe u kojoj su na stolu stajala dva sveska rimskog prava. "Mladić je bio vrlo marljiv, uvijek za radnim stolom."21 Uvijek je bio ljubazan i uljudan prema češkoj posluzi, pa ipak su ga doživljavali kao rezerviranog i stidljivog, nezainteresiranog za tračeve i šale: "Mladić je bio visok, mršav, ozbiljne naravi i malo je govorio. Govorio je tihim, ugodnim glasom. Najčešće je nosio tamna odijela, a ponekad 1 okrugli, crni šešir. Nikada ga nisam vidjela uzbuđenog, niti se ikada glasno smijao." Anna je također sumnjala da je povremeno spavao na podu, sukladno s izvjesnom terapijskom disciplinom. Jednom je vidjela sve tri sestre kako leže na tepihu 1 rade vježbe disanja prema bratovim instrukcijama. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Kafka vodio isključivo pustinjački život. U srpnju 1903- doživio je svoje prvo seksualno iskustvo — tipično za mladića iz njegove klase — s čehinjom iz radničke klase. Nasuprot kuće u Celetnoj ulici nalazila se trgovina odjećom na čijim je vratima znala stajati prodavačeva pomoćnica. Šećući sobom gore-dolje, u nastojanju da popamti "besmislene činjenice"22 "odurnog rimskog prava" za svoj prvi državni ispit te jeseni, Kafka se stalno vraćao prozoru kako bi pogledao djevojku. Premda se čini nevjerojatnim, no taj je stidljivi mladić znakovima počeo komunicirati s djevojkom. Pokazao joj je da će doći po nju u osam sati navečer. Kada je te večeri sišao na ulicu, otkrio je da je bila u društvu s drugim muškarcem, no kako se Kafka ionako "bojao cijelog svijeta", jedna osoba više nije činila nikakvu razliku. Taj je drugi muškarac poveo djevojku pod ruku, ali je ona signalizirala Kafki da ih slijedi. Muškarac i djevojka otišli su sve do otoka Schiitzen (Strelecky ostrov), gdje su popili pivo dok je Kafka sjedio za susjednim stolom. Zatim su odšetali do djevojčina stana negdje u blizini Fleischmarkta, gdje se muškarac oprostio od djevojke koja je utrčala u kuću. No djevojka je potom opet izišla i pošla s Kafkom u hotel u četvrti Mala Strana (Mala četvrt ili Kleinseite). "Još i prije nego što smo došli u hotel sve mi je to bilo privlačno, uzbudljivo 1 strašno, a u hotelu nije bilo nimalo drukčije. A kada smo pred jutro (još je uvijek bilo vruće i prekrasno) 45 šetali kući preko Karlsbruckea [Karlov most], bio sam doista sretan. No ta je sreća proizlazila iz činjenice da sam donekle smirio uvijek zahtjevno tijelo, te nadasve iz olakšanja što cijelo iskustvo nije bilo još strasnije, još besramnije." S tom se djevojkom (čiji identitet nikada nije otkriven) našao i dvije noći poslije, no ubrzo nakon toga otišao je s roditeljima na ljetne praznike u Aussig, gdje se "malo zabavljao" s drugom djevojkom, čime je ona prva postala "ljutom neprijateljicom, premda je bila dobrohotna i prijateljski nastrojena djevojka... stalno me slijedila pogledom punim nerazumijevanja".

Uzrok "neprijateljstvu" bio je i osjećaj seksualne krivnje koji je mučio mladog buržuja koji je sebi dopustio da ga okalja djevojka iz trgovine. Okomio se na nju i zato što je u hotelu... u svoj neđuznosn učinila malenu odbojnu gestu (koju nije vrijedno spominjati) i izgovorila neku tričavu prostotu (koju nije vrijedno spominjati), no sjećanje je ostalo. Istoga sam trenutka znao da to nikada neću zaboraviti i istovremeno sam znao, ili sam mislio da znam, da su ta odbojnost i nepristojnost, premda naizgled nebitni, iznutra bili zaista bitno povezani s cijelim slučajem, te da su me upravo ta odbojnost i nepristojnost (lagano naviješteni samo njezinom malom gestom i tričavom riječi) tako strašnom snagom privukli u hotel koji bih inače izbjegavao svim svojim preostalim snagama. Kafkin stav prema seksu, naznačen tom pričom, mogao bi se naširoko analizirati. To je autobiografsko priznanje napisao gotovo dva desetljeća poslije u pismu svojoj ljubavnici Mileni Jesenskoj. Prisjetio se tog iskustva kako bi joj objasnio zašto je ostao seksualno suzdržan. Neki biografi u tome vide znak impotencije, no čini se izglednijim da je bila riječ o nekom obliku tjelesne suzdržanosti ili o sputanom seksualnom poticaju, no to nije nužno sprječavalo Kafkine seksualne aktivnosti.2' Doru Dia-mant, njegovu posljednju ljubav, često su pitali o tome. U svojem nedavno otkrivenom dnevniku Dora je pisala o odlomku Kafkina dnevnika u kojem on spominje odnos s anonimnom "B" u kojem je bilo "davanja oduška osjećajima koji nikada nisu bili realizirani, nego su se istrošili u odbijanju".24 Odlomak je toliko mračan da bi mogao značiti bilo što, uključujući jednostavno i prijateljstvo u kojem nije bilo dovoljno reciprociteta. Potom je primijetila da je Kafka bio "senzualan poput životinje ili poput djeteta. Otkuda li samo dolazi pretpostavka da je Franz bio asket?"25 Kafkina fizička nezrelost, njegove dječačke odlike stvarale 46 su, prema Maxu Brodu, "izvjesno privremeno nepovjerenje u vlastite seksualne sposobnosti".26 činjenica je da je bio vječno napet, no nema nikakvih dokaza o impotenciji. Upravo suprotno, ima dovoljno dokaza 0 njegovim seksualnim odnosima kako s prostitutkama, tako i s drugim ženama. U godinama koje su uslijedile nakon njegove seksualne inicijacije s djevojkom iz trgovine, iskustvo iz hotela na Maloj Strani počelo je progoniti Kafku. "Moje tijelo, nekada godinama smireno, odjednom bi nepodnošljivo potresala ta želja za jednom malom, posve određenom gadošču [einer ganz^ bestimmten Abschueulichkeit], za nečim blago odvratnim, sramotnim i prljavim. Cak i u onome za mene najboljem postojalo je nešto od toga, neki neznatni zadah, nešto sumporno i pakleno."27 Nezadovoljan povezivanjem tog prolaznog susreta s osjećajem koji je općenito imao prema društvenoj disfunkciji, Kafka se nadovezao s još jednim zapanjujućim zaključkom: "Taj nagon imao je u sebi nešto od Vječnog Zida, kojeg nešto besmisleno vuče dok besmisleno luta besmisleno prljavim svijetom." Zahvaljivao bi za svaki trenutak u kojem se nije ovako mučio, čak i kada je to značilo prividnu fizičku hladnoću prema njegovim tadašnjim partnericama. Iako Kafka kaže: "Tijekom tih perioda, koliko god trajali, uvijek sam bio sam." U pismu Oskaru Pollaku, napisanom u studenome 1903., Kafka je nabrojao što je u tom trenutku čitao, zaključujući: "čini se da su neke knjige ključevi nepoznatih soba vlastitog dvorca."28 Baš kao što je pisanje predstavljalo važno sredstvo njegova ostvarivanja kao ljudskog bića, tako se i čitanja prihvaćao u sličnom duhu ekstremne ozbiljnosti. Početkom 1904- rekao je Pollaku da je bio pročitao dnevnike

njemačkog dramatičara Friedricha Hebbela (I8l3- — 1863-), istovremeno suglasan 1 zastrašen zapisima o životu "koji se uzdiže sve više i više, bez prekida '29, te da ga je iskustvo izuzetno razveselilo. U prekrasnom odlomku o ljepoti čitanja piše: "Mislim da bismo trebali čitati samo one knjige koje nas ranjavaju i probadaju. Ako nas knjiga koju čitamo ne uspijeva probuditi udarcem po glavi, zašto je uopće čitati? ...trebamo knjige koje će na nas djelovati poput katastrofe, koje će nas duboko ražalostiti, poput smrti nekoga koga smo voljeli više negoli sebe samog, poput izgnanstva u šume, daleko od svakoga, poput samoubojstva. Knjiga mora biti sjekira kojom ćemo lomiti smrznuto more u nama [Ein Buch muß die Axt sein für das gefrorene Meer in uns]."i0 47 Za Kafku je svojstveno da svezak njegova dnevnika zamahuje sjekirom jednakom snagom kao i njegova književnost. Uvijek je strastveno čitao pisma i biografije pisaca, nekada čak i radije negoli njihova djela, pa je stoga opravdano smatrati i njegova pisma i dnevnike djelima napisanima stvaralačkom snagom i imaginativnom cjelovitošću svojstvenom svakom umjetničkom djelu. Usporedno s tomovima rimskog prava nastavio je upijati djela Amiela, Byrona, Franza Grillparzera, Eckermanno-ve Razgovore s Coetheom, Goetheova pisma, kao i ona koja su pisali Grabbe i Du Barry. Od suvremenika čitao je Thomasa Manna i njegove priče o napetostima života umjetnika, Tonija Krogera, te dnevnik "Die Neue Rundschau". Moguće je da je upravo u to vrijeme počeo čitati Flauberta, jednog od najvažnijih pisaca u njegovu vlastitom panteonu. Negdje tijekom 1904- počeo je pisati prvo od sačuvanih djela: Beschre-ibung eines Kampfes (Opis jednog boja). 48 5. Opis jednog boja, koji je započeo pisati nakon 1902., možda čak 1904-, prvi je važniji Kafkin prozni rad. Nije bio objavljen za njegova života, premda su neki dijelovi toga rada bili prerađeni i objavljeni 1909- u časopisu "Hypenon". Ta priča pokazuje kako pozornosti vrijednu originalnost Kafkine imaginacije, tako i izrazitu individualnost njegova stila. To je prvi rad koji je Kafka naglas čitao Maxu Brodu. "Družio sam se s Kafkom nekoliko godina, no nisam znao da piše"1, tvrdio je Brod, čije se prijateljstvo s Kafkom tada razvijalo, dok je odnos s Oskarom Pollakom blijedio. Kafkin je jezik bio bitno drukčiji od jezika njegovih njemačkih sugrađana. Već smo pokazali u kojoj su mjeri praški Nijemci bili politički i sociološki izolirani od svojih susjeda Ceha. Kafkino iskreno zanimanje za češki jezik i kulturu (čak se pretplatio i na neki češki filološki časopis) činilo ga je iznimkom, jer je većina govornika njemačkog jezika (njih oko 34-000, od 450.000 duša koliko je tada brojila praška populacija) bila ravnodušna prema kulturnom životu Ceha. Prema Klausu Wagenba-chu, stručnjaku za Kafkino djelo, čije su analize tog fenomena bile vrlo utjecajne (iako se danas dovode u pitanje),2 većina praških njemačkih pisaca bila je "romantično nesvjesna stvarnoga svijeta"' — bili su potpuno odvojeni od običnog života, običnog načina izražavanja i živog jezika u svojem okruženju. Ukoliko prihvatimo taj argument, praški njemački pisci živjeli su ne samo u društvenoj nego i u lingvističkoj izolaciji, pišući izrazom koji nije imao nikakve veze sa svakodnevnim govorom. Wagenbach je taj jezik nazivao papirnatim njemačkim (papierenes Deut-sch), implicirajući na nešto dekadentno, nezdravo i

prenapregnuto u djelima tih pisaca. "Mašta se razvijala bujno poput izvanredno otrovnih močvarnih cvjetova, neobuzdana seksualnost bujala je u baroknoj zbrci. [Praški pisci] željeli su otkriti neki novi svijet, ali uspjeli su samo na-pudrati i našminkati ovaj postojeći ili ga zapaliti, slaveći veliki požar", napisao je jedan od kritičara.4 U djelima Kafkinih suvremenika, poput 49 Paula Leppina, jezik je, prema Wagenbachu, bio "korišten da zavara čitatelja. Sve je bilo umjetno, zaslađeno, napuhano... Taj nedostatak dobrog ukusa... tipičan je za cijelu prašku školu." Suprotno tomu, Kaf-kin "koncizan, neutralan, oskudan, logički konstruiran jezik" odbacivao je maniristička pretjerivanja pisaca poput Gustava Meyrinka i Rilkea u mladim danima. Heinrich Teweles, izdavač njemačkog časopisa "Bohemia", žalio se: "rijeka našeg jezika prijeti isušivanjem... U u nema Nijemaca čiji se govorni jezik može reproducirati. Mi nismo ništa drugo doli Nijemci kulture."5 Ti su pisci upotrebljavali bečki dijalekt ili visokonjemački (Hochdeutsche) s osobitom praškom modulacijom. "Cak je i Kafkin govor imao izrazitu prašku boju", drži Wagenbach. Godinama poslije, u pismu koje je iz sanatorija u Meranu 1920. napisao Maxu Brodu i Felixu Weltschu, Kafka govori o gostu sanatorija, jednom austrijskom generalu, "s dobrim sluhom, izoštrenim u austrijskoj vojsci",6 koji je uživao u činjenici da je točno pogodio njegovu prašku provenijenciju. češki je jezik utjecao na izgovor praškog njemačkog (ponekad zvanog i "malo-stranski njemački"), jednako kao i na njegovu sintaksu i leksik. Wagen-bach zaključuje da je "u Kafkinim ranim pismima i pričama nepobitna stalna nesigurnost u upotrebi visokonjemačkog i njegova leksika". Nije ni čudo, mogli bismo dodati. U engleskom jeziku kakav se govori u Wa-lesu, Škotskoj i Irskoj (da ne tražimo dalje) postoje varijacije koje su savršeno normalne. Štoviše, one prije obogaćuju negoli osiromašuju jezik engleske književnosti. Ipak, Kafka je sebe, unatoč poštivanju češkog jezika i kulture, očito doživljavao kao njemačkog pisca, a njegovi su uzori bili klasični njemački pisci poput Goethea, Kleista i Stiftera. Kafkin je jezik postao "personalizirani praški njemački, lišen gotovo svakog lokalnog utjecaja". Prema piscu Franzu Werfelu, Kafka je pronašao alternativu manama zakržljalog praškog jezika u književnosti "namećući izrazitu strogost leksičkom materijalu kakav mu je nudilo njegovo okruženje. Sumnjičavo ga je, gotovo pedantno, proučavao, jer nedostajala mu je urođena tečnost i sigurnost u govoru".7 Kafka bi, međutim, bio jedinstven čak i da je odrastao u galami bečkih kavana. Njegova originalnost ne može se svesti na samo jedan izvor. Opis jednog boja odnosi se upravo na specifičnu topografiju a, na način koji je rijetko kada dosegnut u Kafkinim kasnijim djelima. On od samog početka piše istovremeno i ekstremno precizno i ekstremno nejasno. Kafka je, kako to opisuje Erich Heller, "stvorio jednu od najmračnijih 50 I lucidnosti u povijesti književnosti, fenomen koji nas, poput riječi na vrhu jezika, stalno iznova potiče i istovremeno odvlači od potrage za smislom i značenjem".8 André Gide smatrao je da "realizam njegovih predodžbi neprekidno nadilazi moć imaginacije čitatelja i ne bih znao reći čemu se više divim: 'naturalističkoj' reprezentaciji fantastičnog svijeta, koji uvjerljivim čine minuciozno precizni opisi zamišljenih slika, ili sigurnoj smionosti kojom se okreće prema misterioznosti".9 Osobit je paradoks tog osebujnog načina pisanja — čistog, točnog i živog, koji je

često teško ili čak nemoguće objasniti ili dešifrirati — neizbježno odveo kritičare u potragu za alegorijskim značenjima, kao da postoji neka konkretna dimenzija na koju se te priče "odnose", a za koju je samo potrebno pronaći odgovarajući ključ. Takvog ključa, međutim, nema. Ta je djela bolje promatrati kao simbole, a ne alegorije, te uživati u njihovoj čudnovatosti i sugestivnosti, poput imaginističke poeme, umjesto u nekom marljivo istraženom (i vjerojatno netočnom) značenju. Opis jednog boja čini se kao projekcija piščevih strahova i maštarija. Započinje zatvorenom unutrašnjošću doma, u atmosferi čudnovate seksualnosti, sa zamišljenim "prijateljem", koji bi lako mogao biti piščev alter ego. U poglavlju naslovljenom Šetnja imaginacija je opisana kao kompenzi-rajuća snaga suprotstavljena dnevnoj rutini, kao mogućnost bijega za disfunkcionalnu osobu ("Tako sam se poigravao svojom budućnošću i tvrdoglavo pokušavao zaboraviti"). U drugom poglavlju, Razgovor s Bogomoljcem, pripovjedač kaže da "među svima onima koji se ponašaju tako neodlučno, tako apsurdno, zahvaljujući vlastitoj zbunjenosti, čini se da sam samo ja zavrijedio doznati istinu o sebi". Poslije se pita: "Sto vas to tjera da se ponašate kao da ste stvarni? Pokušavate li me uvjeriti da sam ja nestvaran...?" U Nastavku razgovora Debelog i Bogomoljca zapisao je: "kontakt s ljudskim tijelom uvijek nalazim odbojnim". Svi ti na čudan način postavljeni elementi jasno proizlaze iz Kafkinih vlastitih osjećaja, napetosti i opsesija o njegovu mjestu u svijetu koji ga okružuje. Komentar iz vremena u kojem je djelo bilo napisano baca nešto svjetla na tu nesigurnost. Kafka opisuje zašto je odlučio ne pridružiti se Maxu Brodu i drugim prijateljima na plesu pod maskama: "Gomila prijatelja korisna je samo u revolucijama, kada svi djeluju zajedno i jednostavno."10 Brodu govori da se nešto od vlastite osobnosti gubi u društvu u kojem reakcije gomile "iskrivljuju" osobne percepcije: "Oni te postavljaju u lažan položaj." Oskaru Pollaku rekao je također: "Sviđa I 51 mi se kad mi netko pruži svoju hladnu ruku, ali nalazim neugodnim i nerazumljivim kada me uhvati pod ruku."11 Kafkina normalna želja za društvom punim razumijevanja suprotstavljala se njegovoj želji za osamom, čak nevidljivošću. "Znaš li što je posebno kod nekih ljudi?" pitao je prijatelja. "Oni nisu ništa, ali to ne mogu pokazati. Ne mogu to pokazati pred vlastitim očima i to je ono što je kod njih posebno." U tim pismima Kafka često otkriva ono što želi reći u kratkim, izmišljenim parabolama u kojima se bavi izmišljanjem samoga sebe kroz jezik: "Dobro je ako se možemo koristiti riječima da bismo se pokrili pred nama samima, no još je bolje ako se možemo ukrasiti i zaodjenuti riječima dok ne postanemo takve osobe kakve zapravo želimo biti."12 Ipak, unatoč tom delikatnom povlačenju i izbjegavanju intimnosti, Kafka je bio uključen u živahan društveni život. Zanimale su ga političke i sociološke teme i sviđalo mu se odlaziti na političke sastanke, premda nije bio aktivist, nego tihi slušatelj. (Neki su tvrdili da je Kafka aktivno sudjelovao u radikalnim političkim aktivnostima, ali te se tvrdnje uglavnom temelje na svjedočanstvima anarhista Michaela Maresa, čije se sjećanje na Kafkino hapšenje i uvjetno puštanje nakon demonstracija danas tumači posljedicom pogrešne identifikacije.") Vjerojatno ga je još držala sklonost socijalističkim idejama, stečena u gimnazijskim danima, pa je pohodio anarhističke skupove koji su se u to vrijeme održavali u u, a osobito one u organizaciji Kluba mladih, udruge mladih anarhista osnovane 1900. Udruga je

između 1903- i 1910. držala politički obojena predavanja koja su privlačila pozornost praške policije, pa su vlasti 1906. zabranile članovima Kluba prikupljanje sredstava za supruge i obitelji nezaposlenih rudara na sjeveru češke, uporištu anarhista. Kako je antimilitaristički ton na skupovima udruge postajao jači, tako se povećavao i policijski nadzor, sve dok 1910. udruga nije prekinula s radom, a protiv članova Upravnog odbora pokrenut je sudski proces. Budući da je Kafka 1906., kada je nakon završenog studija prava počeo raditi na sudu, dobio službeni policijski oprost, koji je potpisao inspektor Karei Slavicek, poznati lovac na anarhiste, a u kojem je stajalo da je Kafka "neoženjen, židovske vjeroispovijesti i dobrog ponašanja",14 vrlo je vjerojatno da nije bio više od običnog simpatizera. Klasični anarhizam, koji je zagovarao građanska prava, s naglaskom na individualnu slobodu nasuprot hijerarhijskoj moći države, društva 1 obitelji, sigurno je privlačio Kafku koji je vjerovao u dragocjenu osobnu slobodu, njezinu nepovredivu posebnost, njezinu Eigentümlichkeit (svojstvenost). 52 Elitno društvo iz praških kavana u kojima se raspravljalo o filozofiji, politici, književnosti i svemu drugome također je svojatalo Kafkino društveno biće. Sljedbenici filozofa Franza Brentana okupljali su se u kavani Louvre, a nekoliko njegovih učenika, Anton Marty, Oskar Kraus i Alfred Kastil, predavalo je na sveučilištu. Kafka je ondje čuo Martyjeva predavanja i redovito je pohađao simpozije u Louvreu. Brentanova filozofija, s naglaskom na etici zasnovanoj na strogoj osobnoj analizi, zasigurno je bila vrlo privlačna Kafki koji je poslije otkrio i Kierkegaardova djela, među kojima je osobito cijenio Strah i drhtanje (1843.), to strogo preispitivanje vjere i etičnosti. Naglašavanje osobne analize sigurno je Kafku dodatno gurnulo u njegov intenzivan unutarnji svijet. O Brentanovim se idejama također raspravljalo u poznatom praškom salonu Berte Fante, supruge vodećeg praškog ljekarnika, čija se kći 1908. udala za Kafkina školskog prijatelja Huga Bergmanna. Njezinu se impozantnu kuću (Kod jednoroga) i danas može vidjeti kako dominira Sta-rogradskim trgom. Salon je postao okupljalištem njemačke elite, koja je ondje diskutirala o Brentanu i drugim filozofima kao što su Fichte, Kant i Hegel. Bavili su se, također, i pomodnim ezoteričnim temama poput spi-ritualizma, indijske mudrosti, doktrine Madame Blavatsky i teozofije Ru-đolfa Steinera. Salon su pohodili i pisci kao Meyrink, Franz Werfel, Willy Haas, Max Brod i Kafka, a također i znanstvenik Albert Einstein te fizičar Gerhard Kowaleski. Mladi dirigent Otto Klemperer i pjesnik Rainer Maria Rilke također su povremeno počastili salon svojom prisutnošću. Kafkino mišljenje o Fantinu salonu bilo je podvojeno. Dvojio je u intelektualnu vrijednost pomodnih miš-maš salonskih diskusija, što nije bilo povezano s njegovom urođenom neodlučnošću da sudjeluje u grupnim aktivnostima. Prema Leopoldu Kreitneru, koji ga je tada poznavao, Kafka je "pretežno tiho slušao, a samo bi povremeno ubacio pokoje relevantno pitanje, ili neku oštroumnu primjedbu, te na taj način prizemljio 'uzvišenu' diskusiju. Konačno bi se izdvojio, zgađen snobovštinom u koju su se te noći degenerirale."15 Jedne je večeri u Fantinu salonu bila nazočna i njemačka pjesnikinja Else Lasker-Schiiler, autorica Hebrejskih balada ( 191 3 •), u Berlinu poznata po svojoj skandaloznoj boemštini. Dok se društvo u ponoć razilazilo na trgu, obznanila je, uz tipičnu afektaciju, da je te noći ona Prinz von Theben*. Spustila se na koljena * Jussuf, princ od Tebe, lik iz zbirke priča Princ od Tebe Else Lasker-Schiiler (1869.

— 1945-), preteče ekspresionizma, (op. prev.) I 53 improvizirajući odu pločniku na mjesečini, što je privuklo pozornost policajca koji je upitao tko je ona. Podižući se do svoje pune visine, pjesnikinja je izjavila: "Ja sam Prinz von Theben!" To je za Kafku bilo doista previše te je izjavio: "Nije ona nikakav Prinz von Theben, nego eine Kuh vom Kurfiirstendamm [obična berlinska kurfirštendamska krava]." Kafka i njegovi prijatelji okupljali su se poslije u kavani Arco (čije su goste satirički nazivali arkonautima) te u kavanama Français i Continental. U kavani Arco, prema Kreitnerovu kazivanju, povremeno bi s filozofije prelazili na listanje "dobro opskrbljene pornografske knjižnice" glavnog konobara ili bi se povlačili u "poduzeće" Madame Goldschmidt, gdje se, u to predratno vrijeme, plesalo uz najbolju kavu u gradu, dok bi raznorazne oskudno odjevene "domaćice" za deset austrougarskih kruna nudile svoje profesionalne usluge. U Kafkinim pismima iz toga doba mogu se pronaći letimične primjedbe o "prostitutkama",16 jednoj "indijskoj plesačici"17 te "dvađeset-trogodišnjoj djevojci... koja mi je priskrbila nedjeljno čudo".18 Kafka je tijekom života vjerojatno imao više seksualnih iskustava s takvim djevojkama negoli sa ženama iz vlastite klase. Veze s posljednjima odvijale su se, bez razlike, pretežno kroz dopisivanje. Zene u njegovim romanima gotovo su uvijek bliže stereotipu kurve nego madone. U jesen 1904- Kafka se sprijateljio s budućim piscem Oskarom Ba-umom, čija je sljepoća bila više nego stvaran podsjetnik na nasilje koje je u u često znalo buknuti između Ceha i Nijemaca. Upravo je u jednom takvom dječačkom sukobu Baum izgubio vid. Slijepi je mladić već na prvom susretu bio duboko impresioniran Kafkom, kojeg je Brod doveo kada je Baumu došao pročitati novu priču: Znao je da je došao posjetiti slijepca. Pa ipak mi se bezjiječi naklonio dok ga je Brod predstavljao. Mogli biste pomisliti da je to bila besmislena formalnost s obzirom na to da ga ja nisam mogao vidjeti. Kada se naklonio, njegova je začešljana kosa na trenutak dotaknula moje čelo, vjerojatno zato što sam se i ja istovremeno malo previše naglo naklonio. Bio sam ganut, premda u tom trenutku nisam znao zašto. Tu je bio jedan od rijetkih ljudi na svijetu koji je bez^obazrivosti ili ustupaka, bez^ikakve promjene u ponašanju, jasno pokazao da je moj nedostatak [sic, Mangel] bio nešto što se nije ticalo nikog drugog osim mene. Bio je takav. Bio je toliko daleko od prihvaćenih utilitarnih formula da je tako utjecao na druge ljude. Njegova stroga, hladna suzdržanost bila je u svojoj dubokoj ljudskosti tako superiorna uobičajenoj ljubaznosti, koju inače, kada nekoga prvi put susrećem, prepoznajem po nepotrebnoj toplini riječi, tona, glasa ili stiska ruke.19 54 S jeseni na zimu I904./I905. Kafka se, na posljednjoj godini prava, bacio na učenje. U ljeto 1905. nagradio se putovanjem u gradić Zuck-mantel u moravskoj Sleskoj. Krajem srpnja stigao je u sanatorij kojim je upravljao dr. Ludwig Schweinburg. Kafka je uživao na takvim mjestima (sve dok nije ozbiljno obolio), pa je nakon mjesec dana Brodu vedro napisao: "Posve sam lakouman. Ovo je moj četvrti tjedan u šleskom sanatoriju. Dosta se družim s ljudima, pa i ženama, te sam postao prilično živahan."20 Iako su prijatelji Kafku opisivali kao napornog mladića kojeg su odlikovale stidljivost i povučenost, u sanatorijima je uvijek bilo nešto zbog čega bi živnuo. Možda je to bilo zbog teutonskog reda koji je vladao na takvim mjestima na kojima je sve bilo organizirano te se stoga moglo uživati u jednostavnom luksuzu

liječenja u ljubaznoj atmosferi kolegijalnosti medu pacijentima. Zuckmantel mu se toliko svidio da je ponovno došao i iduće godine. Sanatorij dr. Schweinburga bio je relativno nov pa su se ondje prakticirale razne nove, pomodne terapije.21 Bilo je zračnih kupki (Luftbäder), kao u Dresdenu 1903-, hiđroterapije i "kupki na električnom svjetlu" (da ne spominjemo i "stroj za vaginalno hlađenje") namijenjenih liječenju neurastenije. Mnogo godina poslije, tijekom jedne teške veze, Kafka je o tome govorio kao o "nježnosti koju čovjek može doživjeti u vezi sa ženom koju voli, a kakvu sam ja doživio u Zuckmantelu' ,22 a nešto poslije priznao je i da nikada nije "bio tako intiman sa ženom, osim onomad u Zuckmantelu".23 Premda se te primjedbe odnose na onu godinu kada je drugi put došao u sanatorij (a kako je poznato da je dotad već bio seksualno intiman sa ženama, očito je govorio ne samo o seksualnoj inicijaciji nego o autentičnoj osjećajnoj bliskosti), više je nego vjerojatno da je bio u ženskom društvu i tijekom prvog boravka. "Franz je u svim razdobljima svoga života privlačio žene", prisjećao se Brod, "i premda on nije vjerovao da ima takvu moć, bila je to neosporna činjenica."24 Sanatorij je nudio velike mogućnosti za iskazivanje Kafkina šarma. Osvježen boravkom u sanatoriju, Kafka je krenuo s majkom i trima sestrama u posjet tetkama, Anni i Juliji, u Strakonice, selo u južnoj češkoj iz kojeg je obitelj potjecala. Kako je Kafku u u čekalo svladavanje dosadnih ispita iz prava, njegov je povratak u jesen 1905. protekao u sumornoj atmosferi. Štoviše, naporno učenje za ispite povećalo je pritisak na njegovu krhku konstituciju. Serija od tri ispita bila je poznata pod deprimantnim latinskim nazivom Rigorosum. Najprije je, 7- studenoga, bio održan I 55 ispit iz austrijskoga građanskog i krivičnog prava. Drugi ispit, iz ustavnog i međunarodnog prava, održan je 16. ožujka 1906., a treći, iz rimskog, njemačkog i crkvenog prava, 13. lipnja 1906. Svega pet dana poslije Kafka se provukao s prolaznom ocjenom ("tri od pet ocjenjivača ocijenili su njegovo znanje dovoljnim"25), te mu je profesor Alfred Weber (brat poznatog sociologa) dodijelio titulu doktora prava. Ispite je prošao djelomično zahvaljujući i Brodovim bilješkama iz financijskog prava, koje su mu "spasile tri mjeseca života".26 Njegove tvrdnje da je s ispitivačem "uspostavio prekrasan odnos" te da su drugi ispiti bili "također zabavni, premda nisam mnogo znao", mogu se protumačiti samo kao neka vrsta sulude ironije. Bilo je nejasno što će Kafka dalje raditi. Nije imao nikakvih zamisli o karijeri, želio je samo pisati. Rad nije dovodio u pitanje, no bilo mu je svejedno kakav će posao raditi. Kako se u Hermannovu kućanstvu nije nikoga uzdržavalo, Kafka se bez odlaganja odlučio zaposliti u odvjetničkom uredu u Starom gradu. Ured je vodio dr. Richard Löwy, s kojim nije bio u rodu, premda se, s obzirom na prezime, često pretpostavljalo da je bio Franzov ujak. Kolovoz je proveo u Zuckmantelu, vrativši se potom u kako bi odradio jednogodišnji staž, prvo na praškom općinskom, a potom i na kaznenom sudu. O njegovim je razmišljanjima vezanima uz to iskustvo malo toga zabilježeno. Tek je, nakon svršetka staža, Brodu podrugljivo komentirao: "Nisam baš ništa postigao tijekom godine dana službe na sudu... zanimanje postaje neškodljivo čim se čovjek može s njime nositi. Iako je bilo svega šest radnih sati, ja sam tijekom njih neprekidno pravio budalu od sebe."27 Doista, jedina važna stvar koja se dogodila te

zime I906./I907- god. bila je Brodova književna kritika u berlinskom mjesečniku "Die Gegenwart", objavljena u veljači 1907- Brod je hvalio Kafku (koji dotad nije objavio ni jednu riječ) zbog njegova stila, uspoređujući ga s trojicom već potvrđenih pisaca: Heinrichom Ma-nnom, Frankom Wedekindom i Gustavom Meyrinkom. Nije jasno je li bila riječ o kićenju ili o Brodovu stvarnom pokušaju da pomogne prijatelju. Kafka se našalio: "bit će nepristojno ako nešto poslije objavim, jer bi to moglo uništiti slast prvog pojavljivanja u javnosti".28 Mudro zaključivši da njegova "budućnost nije ružičasta",29 Kafka se uputio u Triesch, gdje je proveo kolovoz 1907. "Vozio sam se posvuda na motociklu, često sam plivao i satima ležao gol uz jezero, šetao parkom do ponoći s dosadno zaluđenom djevojkom, već sam pokupio i 56 sijeno s livade, postavio vrtuljak, raščistio drveće nakon oluje, odveo krave i koze na pašu i vratio ih u staju uvečer, često igrao bilijar, dugo šetao, popio puno piva te čak otišao i u sinagogu." No većinu je vremena proveo s dvije "vrlo bistre djevojke, izrazito socijalno-demokratskog uvjerenja". Jedna je bila devetnaestogodišnja studentica jezika iz Beča, Hedwig Therese Weiler, koja je bila posjetila baku: "niska, njezini obrazi nisu neprekidno i neizmjerno crveni. Vrlo je kratkovidna i to ne samo zato da bi ljupkim pokretom namještala pince-nez^na. nos — čiji je vrh uistinu prekrasno sastavljen od sićušnih ravnina. Prošle sam noći sanjao njezine punašne nožice. Takvi su ti zaobilazni načini kojima prepoznajem ljepotu neke djevojke i zaljubljujem se."?0 Hedwig nije bila prva Kafkina ljubav, no bila je prva prepoznata i Kafka joj je često pisao. Pisma su mu nježna, puna samopodcjenjivanja i priznavanja tjeskobnih osjećaja o ljubavnim vezama: "Nemam čak ni onaj obzir prema ljudima kakav tražiš... Znaš, ja sam smiješna osoba. Ako me imalo voliš, to je iz sažaljenja. Moj je udio u tome strah."51 Tijekom kasnog ljeta i jeseni 1907- Kafkina je epistolarna bliskost s Hedwig postala jačom i počeo ju je nagovarati da dođe u . Premda je izjavio: "Tako je malo koristi od susreta u pismima, kao da dvoje između kojih se nalazi ocean prskaju po obali"," već je utvrđivao obrazac budućih udvaranja. Dopisivanje s Hedwig nastavit će se iduće dvije godine. Ljetno je udvaranje bilo krasno, ali s dolaskom jeseni morao je pronaći stalan posao. "Ne trebam posao, tim prije što za njega nisam sposoban"," šalio se prilično očajnički s Brodom. No posao mu je svakako bio nužan. Poigravao se sa zamisli da pohađa Trgovačku akademiju u Beču i da uči španjolski, kao dodatak francuskom i engleskom koje je već poznavao. Možda bi ujak Alfred mogao pronaći neki posao u Španjolskoj ne samo za njega nego i za Broda, "ih bismo mogli otići u Južnu Ameriku ili na Azore ili Madeiru". Drugi dio staža na kaznenom sudu (gdje je za radnim stolom pisao pisma Hedwig) završio je 30. rujna 1907Već je idućega dana počeo raditi. 57 6. I. listopada 1907- dvadesetčetverogodišnji Kafka počeo je raditi u uredu talijanskog osiguravajućeg zavoda Assicurazioni Generali, čija se grandiozna upravna zgrada još uvijek može vidjeti na tršćanskoj obali. Tako se uvrstio medu ostale činovnike koji su obilježili modernu povijest književnosti (dovoljno se sjetiti Borgesa, Eliota i Stevensa) stvarajući u stankama od uredskog posla. Mnogi Kafkini prijatelji, kao i on sam, smatrali su da ga to namještenje nije

dostojno. Max Brod držao je da je Kafkina obitelj imala dovoljno financijskih sredstava da ga pošalje na studij u inozemstvo, kako bi dobio malo slobode, ali mladi pisac nije bio dovoljno uporan u pokušajima da tu želju i ostvari. Svoju je energiju usmjeravao prema unutra i manifestirao je kao, kako je to nazivao Max Brod, "pasivnu upornost" (passive Zähigkeit).1 "Možda upravo tu leži fatalna slabost njegova života. Patio je u tišini." Kafka je, međutim, shvaćao posebnu narav pogodbe kakvu su mogli sklopiti činovnici-književnici. Napori uvjetovani potrebom da se izbore za kreativan prostor, izvjesno zadržavanje životne energije, bili su kompenzirani usredotočenošću. Tu se nije gubilo vrijeme u oportunističkom novinarstvu i sličnom piskaranju, koji su za mlade talente danas još pogubniji negoli stoljeće unatrag. "Zarađivanje za život i pisanje moraju biti potpuno odvojeni", zaključio je Brod. I tako je Kafka ušao u radnu rutinu od koje će ga osloboditi tek rano umirovljenje, kao posljedica lošeg zdravstvenog stanja, te rana smrt. Brod, koji je pošao istim putem, nakon godina punih "sati bez radosti" provedenih za radnim stolom, naposljetku je zaključio da je Kafka bio pogriješio, ali da je to bila "plemenita pogreška" (einen edlen Irrtum). Kafka se nadao da će s vremenom pronaći jedan od onih privlačnih poslova u javnom sektoru gdje se s radom započinje rano i završava u dva ili tri sata poslijepodne, što bi mu ostavilo dovoljno vremena da nakon kraćeg odmora uvečer piše. Uredi tvrtke Assicurazioni na Vaclavovu trgu nalazili su se relativno blizu novog doma, u Niklasstrasse 36, u koji 58 I su se Kafke doselili prethodnog lipnja. Bila je to elegantna rezidencijalna novogradnja u dijelu grada nastalom na ruševinama staroga židovskoga geta. Zgrada je bila nazvana Kod broda, imala je dizalo i stan na posljednjem katu s kojeg je pucao pogled na Vltavu s poludovršenim češkim mostom*, koji je Kafka zvao Staza samoubojica.2 U tom će stanu Kafka napisati prvu priču kojom se pročuo, Das Urteil (Osuda), a potom i Die Verwandlung (Preobrazba). Za sada je, međutim, to bilo mjesto s kojega je svakog jutra polazio na posao, ostavljajući Vltavu iza sebe, šećući niz Niklasstrasse, preko Starogradskog trga pa sve đo zgrade Assicurazioni Generali. Prema Franzu Baumeru, tvrtka Assicurazioni predstavljala je "klasičnu sliku prašnjave austrougarske birokracije",' a od zaposlenika se zahtijevalo da potpišu ugovor u kojem je, između ostalog, stajalo: "ni jedan zaposlenik ne smije u uredu držati ikakve druge predmete osim onih koji pripadaju uredu, a koje treba zaključavati u radnom stolu, te dokumenata koji su mu dodijeljeni na obradu". Radno je vrijeme bilo dugo (šest do osam sati, uz redovite, ali slabo plaćene prekovremene sate), a posao zahtjevan, no Kafka se s time hrabro nosio. "Ovih ću tjedana morati neprekidno učiti o osiguranju", rekao je Hedwig, "no to je vrlo zanimljivo."4 S Brodom je razgovarao iskrenije: "ako pretpostavimo da sam svoja iskušenja dosad trebao prehodati, sada ih moram savladati hodajući na rukama".5 Imao je običaj sastajati se s Brodom nakon posla kod kipa Djevice Marije na Starograđskom trgu, gdje bi se međusobno tješili i razgovarali o književnosti. Na liječničkom pregledu za posao ustanovljeno je da je Kafka bio visok metar i osamdeset i dva centimetra te težak nešto preko šezdeset kilograma. Liječnici su ga opisali kao "zdravog", ali "krhkog", te su mu preporučili dodatni pregled.6 Kako bi se razvedrio, Kafka je pisao Hedwig: "Iščupao sam se iz ureda i projurio kroz velika ulazna vrata u 6.15, žaleći za tih potraćenih četvrt sata, zaokrenuo nadesno i pošao niz Wenzelsplatz te se našao s poznanikom [Brodom] koji je pošao sa mnom

pričajući mi o nekoliko zanimljivih stvari, zatim sam stigao kući, ušao u sobu gdje me čekalo tvoje pismo, u koje sam se unio poput nekoga tko, umoran od šetnje poljima, upravo ulazi u šumu. Tu se izgubim, ali me to ne brine. Kad bi barem svaki dan završavao ovako."7 Nažalost, to nije bio slučaj. Njegova "vrlo mala plaća od 80 kruna i beskonačnih * U engl. izvorniku: Czech Bridge (češki most), riječ je ustvari o mostu Svatopluka Cecha, tj. Cechovu mostu. (op. prev.) 59 osam do devet sati rada" značili su da je bio prisiljen "poput divlje zvijeri proždirati sate izvan ureda". Kako se prije nije bio naviknuo ograničavati svoj privatni život "na šest sati", ali i stoga što je učio talijanski i što je "želio tih prekrasnih dana provoditi večeri vani", "nakon dobro ispunjenog slobodnog vremena" ne bi se osjećao odmornim.8 Sve je to bilo podnošljivo isključivo radi (pored misli o Hedwig) sna o tome da bi mu strana tvrtka mogla osigurati sredstva za putovanja i bijeg, u najmanju ruku, do Trsta: "Nadam se da ću jednoga dana sjediti u dalekim zemljama, gledajući kroz prozor ureda na polja šećerne trske ili na muslimanska groblja." No nije mogao izbjeći činjenicu da je posao bio "dosadan" i da se želja o spasu u dalekim krajevima nikada nije ostvarila. Nije ga toliko gnjavio posao koliko "tromost pretrpanog radnog vremena... čak i posljednjih pola sata osjećam pritisak tih osam sati, baš kao i na samome početku".9 Žudio je za trenutkom kada će moći otići u šest sati. Također je bio svjestan koliko je malo poticaja dobivao: "Nemam što za reći, nikoga ne viđam; moja dnevna šetnja sastoji se od trčkaranja niz četiri ulice, na kojima sam već uglačao sve uglove, pa preko trga."10 U takvim okolnostima ni pisanje mu nije išlo od ruke pa je Kafkina tjeskoba rasla: "to je... strah, općenit strah od pisanja, od tog užasnog zadatka. Štoviše, sva moja nesreća sada proizlazi iz te nemogućnosti." Pisaći je stol bio radno mjesto bez radnog vremena. Povremene razbibrige poput "vojnih časnika, Berlinčana, Francuza, slikara, kabaretskih pjevačica", s kojima se nenadano družio nekoliko večeri u studenome, samo su pojačali osjećaj krivnje izazvan nepisanjem. No čini se da je u to vrijeme ipak radio na jednom važnijem djelu. Brodu u pismu iz svibnja 1907- ovlaš spominje "dva poglavlja"11 koja je pokazao prijatelju. O tome ponovno govori dvije godine poslije, u srpnju 1909- Riječ je o posmrtno objavljenoj (i nedovršenoj) priči Ho-chzeitsvorbereitungen auf dem Lande (Svadbene pripreme na selu). Brod je smatrao da je djelo započeto 1907-, jer su prve skice bile pisane njemačkom goticom kojom je Kafka prestao pisati 1908. Premda nepotpuno i nedovršeno, djelo je zanimljivo, manje apstraktno od Opisa jednog boja i sa znatno boljim (detaljnijim) opisima osoba i stvarnog svijeta. Ta priča, koja ne iskazuje u tolikoj mjeri kao prije njegove vlastite maštarije i tjeskobe, prethodi Preobrazbi. Pažljivo je ocrtao praške vedute, zgrade i ulice ( 'male ploče s natpisima pričvršćene na vrata tvrtki") te gradske prizore: "Konji su pružali svoje tanke prednje noge, smjelo poput kozoroga u planinama." Poigrava se s idejama identiteta i razdvajanja stvarnog od 60 vanjskog, vidljivog karaktera igrom riječi s njemačkim gramatičkim terminima man (se) i ich (ja). Središnji lik putuje vlakom na selo na svoje vjenčanje (ostavljajući za sobom svoje drugo "ja" preobraženo u kukca). Neki od njegovih suputnika trgovci su pozamanterijom (što je, naravno, bilo zanimanje i Hermanna Kafke). U jednom trenutku Kafka uspijeva u površno naturalističku naraciju ubaciti osjećaj nelagode,

opisujući selo s neočekivanom tajnovitošću: "Nitko tamo ne bi smio ići, no tko se može obuzdati?" Ubrzo nakon toga priča se prekida (jer je ostatak rukopisa izgubljen). Unatoč toj frustrirajućoj činjenici priča pokazuje kako su se Kafkine spisateljske sposobnosti usavršavale te ukazuje na budući razvoj njegove zagonetne, prijeteće pripovjedačke vještine. U međuvremenu, nešto se moralo učiniti kako bi se stvorilo više vremena za pisanje. Kafka je shvatio da bi mogao povući nekoliko veza da dobije posao na pošti, gdje je radno vrijeme bilo kraće. No od toga nije bilo ništa, pa mu je nova 1908. godina donijela samo dodatnu potištenost. Požalio se Hedwig na jedan "vrlo neugodan tjedan",12 kojem nije vidio kraj. "Pretpostavljam da vlastiti grob čovjek mora zaslužiti." Osjećao se kao da s tog puta zaista nema kamo osim na Stazu samoubojica. Još uvijek je, ipak, mogao umanjivati važnost svoje pripovjedačke navike: "Dopusti mi da se pokrijem ovakvim pričama kao što bi se bolesnik pokrio plahtama i pokrivačima." No početak 1908. donio mu je finu zadovoljštinu: prvu objavu. Dvomjesečnik "Hyperion", koji je uređivao Franz Blei, objavio je u broju za siječanj i veljaču osam vrlo kratkih priča, koje će poslije postati dijelom Kafkine prve knjige," Betrachtung (Ogled), objavljene 191 3- Prijateljstvo s Brodom davalo je Kafki veliku snagu. Salio se s njime smišljajući kako će njihov noćni život započinjati u pet ujutro, kada će i oni biti praznih džepova kao i svi oni kicoši iz Trocadera koji su cijelu noć proveli zabavljajući se. Za rođendan je Maxu rekao: "volim te više nego sebe samoga... Već me odavno ta ljubav spašava češće nego što znaš".'4 Kafki je to prijateljstvo sada bilo osobito važno, sada "kada sam zbunjeniji no ikad prije, kada se pri punoj svijesti osjećam kao da sam napola u snu, ali tako izuzetno lagan, kao da jedva postojim — hodam okolo kao da mi je utroba crna". Udvostručio je napore da pronađe drugi posao, prijavljujući se početkom lipnja, "bez uspjeha, bez imalo uspjeha", na različita namještenja. Njegove su molitve, naposljetku, ipak bile uslišane. Napustio je Assicurazioni Generali 15- srpnja 1 30. srpnja počeo raditi u ArbeiterUnfall-Versicherungs-Anstalt für das Königreich Böhmen 61 in — što je prilično teško izgovoriti na bilo kojem jeziku, a znači Institut za osiguranje radnika od nesreća na radu za češko Kraljevstvo u u ili, skraćeno, samo Institut. Kafkinu molbu za posao činila su dva pisma: jedno na njemačkom, a drugo na češkom jeziku.15 U oba je naglasio da tečno govori i piše češki te da se služi francuskim i engleskim. Njegovo dobro poznavanje češkog osiguralo mu je posao i deset godina poslije, kada je osnovana Cehoslovačka Republika, bez obzira na to što je bio smatran "Nijemcem". Zbog toga što je bio polujavnog karaktera i što su ga financirali (pomalo nevoljko) poslodavci iz privatnog sektora, Institut je bio drukčiji od Assicurazioni Generali. Osnovan je l89I- zahvaljujući velikom zamahu industrije u češkoj te začecima sindikalnog pokreta. Kafka je bio zadužen za prevenciju nesreća na radu i za žalbe poslodavaca na razradbu zanimanja na različite kategorije rizika. Pisao je nacrte odgovora na (često oštre) prigovore poslodavaca na utvrđene kategorije rizika, ali i poslovne procedure i promidžbene tekstove. Zastupao je Institut na sudu te provodio nadzor tvornica u svojem okrugu, sjevernočeškoj industrijskoj pokrajini oko Reichenberga (Liberec). Bila je riječ o važnom i odgovornom poslu koji je zahtijevao sve Kafkino poznavanje prava i pisanja. Saznanja koja je ovdje mogao dobiti iz prve ruke o povredama na radu, ali i o patnjama tvorničkih radnika čiji su poslodavci obraćali

malo pozornosti na sigurnosne propise, samo su potvrdili njegove simpatije za one s dna društvene ljestvice. "Kako su samo skromni ti ljudi", rekao je Brodu. "Dolaze k nama i mole. Umjesto da ulete u Institut i razvale ga na komadiće, oni dođu i mole."16 Premda je Kafka uvijek tvrdio kako nije dobar u svojem poslu, njegovi poslodavci nisu bili istog mišljenja pa je nekoliko puta bio promaknut. Kako ga ne bi optužili za nedostatak predanosti na poslu, Kafka je, poput mnogih drugih pisaca u sličnom položaju (svjesnih da su njihovo srce i duša negdje drugdje), vjerojatno ulagao dodatni trud u marljivo obavljanje svojih dužnosti. Alois Gutling, jedan od njegovih uredskih kolega iz toga vremena, sjećao se Kafkina takta u ophođenju s onima koji su dobro govorili češki te pravničke pronicavosti kojoj su se divili i ostali suradnici. V K. Krofta, suradnik koji se Institutu pridružio nekoliko godina poslije, kada je Kafka već počeo pobolijevati, sjećao se njegove uobičajene povučenosti: "Već svojom tjelesnom građom i zamišljenom odsutnošću ostavljao je utisak vrlo stidljive i povučene osobe; svi su ga smatrali nekom vrstom Don Quijotea. češki je govorio elegantnim 62 književnim jezikom, uvijek s malim stankama i potpunom koncentracijom... Žestoko je gestikulirao kada je htio naglasiti svoje škrte riječi i rečenice."17 Kafka je bio omiljen u uredu, unatoč tomu što su kolege zamjećivale neku dječačku crtu u njegovu ponašanju, kao da dr. Kafka nije bio posvema odrastao. Nadjenuli su mu i nadimak "naša uredska beba" (unser AmtskincT), a Brod je potvrdio da je bilo "izvjesne naivnosti u Kafkinoj naravi".'8 Kafkini biografi često su zanemarivali tu njegovu infantilnu crtu, premda je i on sam bio svjestan svoje "djetinjaste pojave"19 i koliko je ta nezrelost pridonosila njegovoj hipohondriji. S dvadeset i osam godina razmatrao je "kako samo majka može biti dobra tješiteljica"; dok ga je njegovala u bolesti: "Poželio bih da mi se to još jednom dogodi, jer onda bih trebao biti slab, a stoga i uvjeren u sve što moja majka čini, pa bih mogao uživati u djetinjastim zadovoljstvima s izoštrenijom sposobnošću uživanja koju donosi životna dob."20 Franz Baumer također govori o njegovoj "uzvišenoj infantilnosti",21 a jedan od starih školskih drugova, Frie-drich Feigl, tvrdio je o Kafki pri kraju njegova života: "U osnovi, Kafka je ostao dječak kojem nije bilo suđeno da ostari... sa životom se suočavao sa znatiželjom djeteta, unatoč činjenici da je bio prešao četrdesetu."22 Ako se razmotre sva ta zapažanja ljudi koji su Kafku osobno poznavali, još jednom se postavlja već prije raspravljeno pitanje: jesu li Kafkine seksualne tjeskobe ("Mislim da se Kafka bojao tjelesnog kontakta", rekao je Feigl) i strah od društvenog angažmana i predanosti u vezama, osobito sa ženama, bili uzrokovani nekom vrstom nezrelosti i nerazvijenosti. S druge strane, kroz surovost radnog mjesta Kafka je naučio upravo one lekcije o običnom životu koje je morao naučiti. "Jasno je da je Kafka dobro upoznao svijet i život te je svoj skeptični pesimizam stekao upravo kroz uredsko iskustvo, kroz bavljenje razvučenim procesima službeničkog posla i kroz učmalost života među uredskim spisima",25 napisao je Max Brod. Kafkino bavljenje birokracijom i činovništvom neizbježno se doživljavalo kao nadahnuće za birokratske košmare u Procesu. Ipak, Brod dokazuje da je u uredu bilo i humora i zaigranosti, a ne samo suhoparnih, prašnjavih sati egzistencijalnog mučenja. Kafka je Brodu jednom napisao čaplinovski prikaz svijeta zdravlja i sigurnosti na radu: "U moja četiri okruga, pored svega ostaloga za što sam zadužen, ljudi padaju sa skela kao da su

pijani ili upadaju u strojeve, a sve se grede ruše, nasipi popuštaju i ljestve klize, što god da nose gore, sve pada dolje, a što god da dodaju, preko toga padaju. Zaboljela me glava od svih onih djevojaka 6i u tvornicama porculana koje se s gomilama posuđa neprekidno bacaju niz stubišta."24 Kafkini su uredski spisi bili prikupljeni u jedinstven svezak25 kako bi se odala počast rječitoj jasnoći njegovih tekstova za godišnja izvješća 0 različitim aspektima povreda na radu (premda se autorstvo pojedinih dokumenata pisanih strogim stručnim jezikom, prema već utvrđenim pravilima, ne može ustanoviti s potpunom sigurnošću). Iznenađuje da je itko uopće mogao i pomisliti da će dr. Kafka napisati bilo što drugo osim savršeno čiste i precizne proze (jednako kao što su i engleski viktorijanski učenjaci s udivljenjem mrmljali nad izvješćima o školskim inspekcijama koje je sastavljao pjesnik Matthew Arnold). Pravo bi iznenađenje bilo da Kafka nije tako pisao. Precizni opisi, kao, na primjer, "Pravila prevencije nesreća na radu pri upotrebi šumarskih strojeva", zajedno s gravurama koje ilustriraju tekst, odjekuju u opisima stravične naprave za mučenje u In Der Strafkolonie (U kaznjenickoj koloniji). Kafkin je posao uključivao i putovanja pa je već za nekoliko mjeseci Brodu slao razglednice, npr. iz Tetschena na Labi ("U hotelskim se sobama osjećam kao kod kuće. Štoviše, u hotelskim se sobama odmah osjećam kao kod kuće, prije negoli kod kuće").26 Uskoro je dobio i pravo na kratak odmor te je otputovao u Spitzen, na bavarskoj granici, odakle se javio Brodu: "Vrlo sam sretan i... strašno bi me radovalo da si ovdje sa mnom jer u šumama ima stvari o kojima čovjek ležeći na mahovini može razmišljati godinama."27 Službena putovanja i dopusti pružali su izvjestan odmak od uredske rutine, koja, u svakom slučaju, nije bila tako mukotrpna. Kafkino je radno vrijeme bilo od osam ujutro do dva sata poslijepodne, što je uključivalo i prilično dugačku stanku za zajutrak, poznatu kao Gabelfriihstuckspausen. Poznato je da je Kafka bio vegetarijanac, te da je stoga izbjegavao kobasice i pite, a umjesto njih donosio bi peciva s maslacem koja bi pojeo s jogurtom ili mlijekom.28 Rani završetak radnog vremena značio je odlazak iz ureda u ulici Na Pofiči (sada preuređenog u francuski hotel s Felice Brasserie* i recentnom brončanom skulpturom Kafke u foajeu), šetnju kući preko Josefplatza (Namésti Republiky), niz Celetnu ulicu, preko Starogradskoga trga, pa niz Niklasstrasse sve do stana u kojem je mogao jesti, spavati i potom provesti večer, a ponekad 1 dio noći, pišući. * brasserie (franc), kafeterija u kojoj se poslužuje i hrana, ali u opuštenijem ugođaju negoli u restoranu (op. prev.) 64 Ipak, povremeno je još bio usamljen, a ostao je i otuđen od obitelji. "Imao sam tako izrazitu potrebu pronaći nekoga tko će me barem dotaknuti na prijateljski način", rekao je Brodu ubrzo nakon što se s odmora vratio u , "da sam jučer otišao u hotel s prostitutkom... Nisam je tješio, jer nije ni ona tješila mene."29 Pred Božić rekao je Brodu: "Dvije sam godine bio očajan... svaki put kada ujutro ustanem ne mogu se sjetiti ničega dovoljno moćnog da me utješi."50 Od 4. do 14. rujna 1909- Kafka, Brod 1 Brodov brat Otto otišli su zajedno na odmor u talijansko ljetovalište Riva na Gardskom jezeru. Kada su čuli da se II.

rujna u obližnjoj Bresciji održava aeromiting, tri su mladića odlučila otići vidjeti avione, koje još nikada dotad nisu bili vidjeli. Kafkina priča Avioni u Bresciji, objavljena 29. rujna u časopisu "Bohemia", ishod je prijedloga da se s Brodom natječe u pisanju priče o istom događaju. Premda mu je povremeno odgovaralo da zauzme staromodne stavove o novim tehnologijama (poslije ćemo navesti i jednu komičnu priču o tome kako se koristio uredskim telefonom), Kafka je najčešće bio do fascinacije zadivljen novim izumima kao što je, npr., kinematograf" Od sve trojice upravo je on bio najzagrijaniji da odu u Bresciju, dok je Brod imao skriveni motiv posjeta. Brinuo se da Kafka, nakon te prve godine rada u uredu, nije dovoljno pisao (premda ga je uspio uvjeriti da mu dopusti objavu još dva rada u ožujskom broju "Hype-riona": dva odlomka Opisa jednog boja). "Uistinu, ponekad je mjesecima živio u nekoj vrsti letargije i potpunog očaja."52 Mislio je da bi prijedlog da se natječu u pisanju mogao navesti Kafku na ponovnu akciju. Trojica su prijatelja 10. rujna proveli noć u sobi u kojoj se kroz rupu posred poda mogla vidjela točionica. Idućeg su dana, milostivo netaknutih džepova, posjetili priredbu. Kafkina je priča živahna i zabavna (nikada više nije pisao na taj način), a opisuje pomodnu gomilu koja se okupila da vidi junake zrakoplovstva kao što su Louis Bleriot, koji je preletio kanal La Manche prije manje od dva mjeseca, i Glenn Curtiss. Trojica su prijatelja vidjela avion kako poskakuje livadom prije polijetanja, "poput nespretnog plesača na podiju", zatim jednu stariju plemkinju "čije je lice bilo boje tamnožutoga grožđa". Sećući među tezgama vidjeli su i neke slavne osobe, među kojima i pjesnika Gabriela d'Annunzija te skladatelja Giacoma Puccinija. Vidjeli su i samog velikog Bleriota: "Polako je skrenuo pogled prema nama, zatim ga je odvratio od nas i pogledao na drugu stranu, no stalno se držao podalje od sviju."55 Premda to nije bio prvi opis aeromitinga (kako se ponekad tvrdi), svakako je među prvima 65 uhvatio trenutak uzbuđenja koje je potaknuo taj novi fenomen dvadesetog stoljeća. Potkraj 1909. Kafka je u jednu bilježnicu počeo pisati dnevnik. Prvi zapisi datiraju još od ljeta te godine, no ozbiljno se pozabavio pisanjem tek I9I0. Bio je to hibrid uobičajenih datiranih zapisa i pokušaja pisanja fikcije, raznih odlomaka i aforizama (među kojima se biograf mora vrlo oprezno kretati). Mogli bismo reći da je u Kafkinoj introspekciji i samoanalizi dnevnik označio novo poglavlje ili, u najmanju ruku, poglavlje koje sada možemo proučiti. Prije o svojoj sudbini nije razmišljao bitno drukčije od drugih mladih pisaca (što uključuje razmatranja o neodređenim aspiracijama, još neostvarenim ambicijama i nestrpljivom iščekivanju sporodolazećeg uspjeha), no u tim se dnevničkim zapisima pojavljuje neki novi ton. Kafka je počeo oblikovati obuhvatniji pogled na svijet, bogatiji 1 dublji te svakako znatno tmurniji. Njegova adolescent-ska stidljivost i usamljenost polako se pretvaraju u jezivu egzistencijalnu samoću, samoranjavajuću agoniju s kojom su se njegova zrela djela i kasnija korespondencija predstavile svijetu. 66 7Početkom 1910. Kafka se počeo sve više zabrinjavati za svoje zdravlje. Krajem siječnja ispumpali su mu želudac, što je zajedljivo komentirao: "Osjećam kao da će iz mene izići odurne stvari."1 čini se da je taj postupak imao jednak učinak kao i redovito izvođenje Miillerovih vježbi* pa je sredinom ožujka bio prisiljen izvijestiti Broda: "Nedavno sam u ramenima imao reumatske bolove koji su se potom

premjestili u križa, pa u noge, a zatim su se, umjesto u zemlju, kao što bi mogao očekivati, popeli u ruke."2 Bolovi nisu popuštali cijelo proljeće: "Sve što imam upereno je protiv mene... Nisam ništa drugo do gomila bodlji koje me probadaju. Ako se pokušam obraniti i primijeniti neku silu, bodlje se samo dublje zabiju... Dolazim u iskušenje da kažem: Bog zna kako još uopće mogu osjećati bol, s obzirom na to da je iz čiste potrebe da je sam sebi nanesem nikada zapravo ne osjećam."5 U dnevniku je ispovjedio svoj "očaj nad tim tijelom i budućnosti s njime".4 Do kraja svojeg kratkog života Kafka će se boriti s neizbježnom stvarnošću svojeg tijela, njegovih mana, disfunkcija, konačnog kolapsa i neizlječive bolesti. Bio je pretjerano osjetljiv na promjene svojeg fizičkog stanja. Bio je hipohondar. Prtljao je oko načina prehrane, svoje konstitucije, potrebe za tjelovježbom. To je nezadovoljstvo bilo čvrsto povezano (u obostrano uzročnom odnosu) s njegovim pisanjem. Negdje tijekom prvih pet mjeseci 1910. bio je napisao: "Ne mogu napisati ništa čime bih bio zadovoljan i nema te snage kojom bi se to moglo nadoknaditi, premda bi svaka morala."' No, u tom je razdoblju ipak bilo i razbibrige, kao kada je u stigao ansambl Ruskog baleta i nastupio u Njemačkom kazalištu. Kafka je u svojem dnevniku sastavio nekoliko opisa plesačice Eduardove. Istovremeno, zapisao je i ovo: "Prošao sam * Sustav vježbi za poboljšanje zdravlja, nazvan prema danskom sportašu J. P. Mijlleru (1866. — 1938.), koji ih je osmislio i objavio u seriji široko popularnih knjiga, prevedenih na mnoge jezike, (op. prev.) 67 pokraj bordela kao da prolazim pokraj kuće svoje voljene. "6 Bilo je tu i posjeta kavanama, kao i odlazaka na političke sastanke (premda je opterećenje poslom ponekad prisiljavalo Kafku da odbije pozive prijatelja). Iako su novi radovi sporo nastajali, Kafka je nalazio zadovoljstvo u objavama nekoliko kratkih proznih djela u časopisu "Bohemia". No, najvažniji događaj bio je svakako posjet jidiš glumaca putujućeg kazališta iz Lemberga, glavnoga grada Galicije (najsjevernije pokrajine Carstva, na granici s Rusijom), koji su tog svibnja nastupili u kavani Savoy. Ostavili su izuzetan dojam, koji će iduće godine biti dodatno potvrđen nastupom druge trupe iz istoga grada. Nakon jedne nedjeljne noći, koju je proveo u nemirnom snu, u srpnju I9I0., Kafka se probudio razmišljajući o svojem "bijednom životu".7 U samoanalizama je sada razvio novu temu koja će kulminirati u poznatom Pismu ocu iz 1919- Za svoje probleme počeo je kriviti roditelje. U dnevniku je, kao što je već spomenuto, počeo popisivati one koji su ga navodno "izuzetno grubo povrijedili" u djetinjstvu, pri čemu je napisao nekoliko skica optužbe, dodajući svaki put poneki novi detalj 1 to na način koji sugerira da nije riječ samo o autobiografskom zapisu nego i o zamišljenoj projekciji. Teret njegovih jadikovki savršeno je pristajao činjenicama onako kako ih je on doživljavao. Bio je uvjeren da su njegovi roditelji (a osobito otac) "pokvarili jedan moj dio... pokvarili jedan dobar, krasan dio (koji mi se u snovima javlja poput mrtve nevjeste u snovima drugih)". Izvana je mogao izgledati sasvim normalno, "čovjek kao bilo koji drugi" i "kao i svi drugi... u sebi od rođenja imam usađeno težište koje čak ni najblesaviji odgoj nije mogao pomaknuti. Još uvijek imam to netaknuto težište, međutim, do izvjesne mjere, više ne raspolažem odgovarajućim tijelom. A težište koje nema nikakvog posla postaje olovom i zabijeno je u tijelo poput kugle iz muškete."

Tijekom sastavljanja te dugačke jadikovke Kafka je zastao kako bi opisao pogled koji se kroz prozor kuće u Niklasstrasse 3 6 pružao na ribare pokraj Vltave i trolejbuse na Cechovu mostu, onakve kakve je uočio kada je odložio pero da otvori prozor u toj vrućoj srpanjskoj noći. Te praške ljetne večeri Kafka je dotjerivao optužbu protiv "roditelja i članova obitelji". "činjenica da su me povrijedili u najboljim namjerama čini njihovu krivnju većom, jer koliko su samo dobra mogli učiniti iz ljubavi... odgoj koji sam dobio pokvario me više od bilo koga drugog koga poznajem 1 više nego što uopće mogu zamisliti. "s Nakon tog dugo sastavljanog prigovora napisao je priču, nazvanu Nesreća, čiji je glavni lik 68 "samac" koji nije bio dovoljno uključen u vanjski svijet da bi izdržao njegove udarce: "Samoubojičke je prirode, pa stoga ima zube samo za svoje meso i meso samo za svoje zube. čovjek bez središta, bez zanimanja, ljubavi, obitelji, prihoda, to jest bez ičega svoga čime bi se mogao obraniti od svijeta... ne može se zaštititi od gubitaka koji će ga trenutačno uništiti."9 Baš kao i samac iz te priče, Kafka je osjećao da se "mi i naši znanci nipošto ne možemo upoznati zato što smo u potpunosti skriveni. Na primjer, ja sam sada skriven iza svojeg zanimanja, zamišljenih ili stvarnih patnji, književnih sklonosti itd., itd." U jednoj zapanjujućoj slici Kafka piše o samcu čije "ponašanje podsjeća na les utopljenika koji nošen strujama ispluta na površinu i udari o umornog plivača, hvatajući ga rukama kao da se želi zadržati. Leš ne može oživjeti, ne može zapravo biti ni spašen, ali može povući plivača na dno". Smrt utapanjem, samoubojički impulsi, samoprezir, zbrkani osjećaji prema vlastitom životnom usmjerenju i destruktivni odnos s roditeljima — te su teme sirovina za Osudu, djelo koje će predstavljati Kafkin glavni književni proboj, do kojega će proći još dvije godine. No, kakve veze tog praškog ljeta 1910. godine one imaju s Kafkom, dvadesetsedmogodišnjim službenikom osiguranja? Upravo je bio primljen u stalni radni odnos, s većom plaćom. Njegov se književni rad počeo pojavljivati u uglednim časopisima. Imao je malen krug prijatelja koji su ga tako često pozivali da ih je ponekad morao odbijati. Posao ga je vodio u svijet suvremene industrije gdje je mogao vidjeti stvaran život i rad. Odlazio je na političke sastanke. Teško je povezati beznadno povučenog, oštećenog i usamljenog samca iz Kafkinih vlastitih maštarija s izvanjskom stvarnošću njegova života u to vrijeme. Kafka je cijeli život nalazio utjehu u prirodi. Premda je bio apsolutno urbano biće, volio je prirodu i otvorene prostore. Unatoč činjenici da je bio sklon podcjenjivanju vlastitih fizičkih sposobnosti, Kafka je volio šetati, a u praškom je stanu držao i bicikl. Uživao je i u plivanju u Civilschwimmschule (Škola plivanja za građanstvo), kupalištu i pristaništu na obali Vltave preko puta Staroga grada (koje se i danas može vidjeti), gdje je držao i čamac na vesla. Osobito je uživao veslajući uzvodno, nakon čega bi se na povratku pustio niz struju nepomično ležeći na dnu čamca, što je bilo poznato kao Seelentrdnkn (utopljenik). Zahvaljujući mojoj izrazitoj mršavosti, to mora da je s mosta izgledalo vrlo smiješno",10 prisjećao se poslije. Takva je svakako bila reakcija jednog od činovnika iz njegova ureda, koji ga je ugledao s nekog od praških 69 mostova, taj ljudski skelet kako pluta niz rijeku, "poput mrtvaca u lijesu netom prije posljednjeg suda". Kafka je također volio i jahanje te je uzimao satove i iz tog sporta.

U prirodi je bio ovisnik o svježem zraku i sunčanju (bez odjeće, ako se osjećao dovoljno sigurnim). U kolovozu je posjetio Saaz, mjesto stotinu i pet kilometara sjeverno od a, odakle je Brodu poslao razglednicu: "Unatoč svemu nije loše, znaš, malo prileći na snoplje žita i u njega zabiti glavu!"" Glavninu odmora 1910. proveo je, međutim, u Parizu s Brodom. Za put su se pripremali uzimajući i satove iz francuskog jezika. Prije polaska Kafka je u Gablonzu (Jablonec), gradu na sjeveru češke, morao obaviti jedan težak zadatak u sklopu dugotrajnog spora oko premija visokog rizika koji se vodio između Instituta i poslodavaca. Morao je održati javno predavanje, što ga je ispunjavalo strahom. "U to sam uložio više straha nego što je potrebno za uspjeh",12 rekao je Brodu. Zahvaljujući članku u listu "Gablonzer Zeitung", znamo da je Kafka svoj govor održao u hotelu Geling.15 Ušavši u lavlju jazbinu, okupljenim je poslodavcima rekao da je u njihovu interesu da ispravno popunjavaju obrasce Instituta i da ukoliko je bilo pogrešaka u brzoj klasifikaciji poduzeća (3 7-000 tijekom nekoliko mjeseci), one nisu bile namjerne. Kafka je nastavio lamentaciju o niskoj razini komunikacije između poslodavaca i Instituta, čiji su i sami članovi, i koji bi ga stoga trebali doživljavati kao vlastitu, a ne neprijateljsku organizaciju. U nastojanju da pridobije ogorčene kapitaliste (u ovom slučaju pretežno male poduzetnike), Kafka je najavio neke ustupke, kao što su: prekid prakse nenajavljenih inspekcija, savjetovanje s poslodavcima prije uvođenja novih klasifikacija te odlučnost Instituta da uloži dodatne napore u rasprave i tumačenja novih zakonskih propisa u stručnim časopisima. Pod pritiskom ljutitih upita Kafka je dopustio da su neke inspekcije mogle biti nedovoljno profesionalno obavljene te je morao saslušati prigovore na sporost Instituta u rješavanju pritužbi (Rekurse) na klasifikacije. Nakon svega toga Kafka je nesumnjivo osjećao da zaslužuje odmor. Putujući preko Niirnberga, Kafka, Max i Otto Brod krenuli su 8. listopada u Pariz. Kafka je bio pun uobičajenih tegoba, pa i nekih novih: iščašen nožni palac i bolna noga. Nakon tjedan dana bio se, zbog iznenadnog problema s čirevima, prisiljen vratiti sam u . Na povratku im je poslao razglednicu kojom im je javio da je liječnik bio užasnut izgledom njegove stražnjice i da vrijeme provodi "sjedeći kod kuće kao u grobu".'4 To je mogla biti prilika da nastavi s pisanjem, no nije mu 70 baš najbolje išlo. U dnevničkom zapisu zabilježenom kasno jedne noći idućeg mjeseca donio je odluku: "Neću si dopustiti umor. Bacit ću se na tu svoju priču pa makar si izrezao lice na komadiće."15 Problem je bio kako u poslu, tako i u lošem zdravlju pa mu je u prosincu dobro došao put u Berlin, nakon kojega je uzeo još osam slobodnih dana i tako vjerojatno iskoristio cijeli godišnji odmor. U Berlinu je vidio Schnitzlerovu prvu dramu, Anatol, te jednu izvedbu Hamleta, a vrhunac puta predstavljalo je otkriće vegetarijanskog restorana. Kafka se sada definitivno opredijelio za vegetarijansku prehranu (nakon što je neko vrijeme prema liječničkom savjetu jeo meso i ribu). Moguće je da je upravo tijekom te posjete Berlinu razgledao akvarij s prijateljem Ludvvigom Hardtom, koji ga je čuo kako mrmlja staklenom zidu akvarija: "Sada vas mogu gledati u oči čiste savjesti."16 U berlinskom restoranu Kafka je jeo zelenu salatu s vrhnjem i puding od krupice sa sirupom od malina te pio ogrozdovo vino i čaj od jagodina lišća. Povratak u , međutim, značio je i povratak stvarnim nedostacima obiteljskog doma, koje je doživljavao kao niz prepreka pisanju. Užurbano trčkaranje tijekom priprema

za vjenčanje njegove najstarije sestre Elli s Karlom Hermannom konačno je jenjalo, no u stanu je i dalje vladala buka na koju je bio pretjerano osjetljiv. "Posvuda se lupa vratima kao da se ruše zidovi"17, rekao je Brodu malo prije Božića. "Međutim, najgore od svega je da suština sveg jada ostaje. Ne mogu pisati, nisam napisao ni jedan redak dostojan poštovanja... Cijelo me tijelo upozorava na svaku riječ, a svaka se riječ, prije nego što mi dopusti da je stavim na papir, najprije ogledava na sve strane. Rečenice se doslovno raspadaju preda mnom, vidim njihovu nutrinu i moram smjesta prestati." Zbog toga što nije mogao pisati, Kafka je u svojim privatnim dnevnicima bio još oštriji prema sebi samome: "Kao da sam načinjen od kamena, kao da sam svoj vlastiti nadgrobni spomenik... Gotovo ni jedna riječ koju napišem nije u skladu sa sljedećom... Morao bih biti u stanju smisliti riječi sposobne da otpušu smrad leševa u smjeru suprotnom od mojeg i čitateljeva lica."18 Njegova pretjerana oba-zrivost prema onome što je napisao (odložio je gotovo sve što je napisao 1910.) priječila ga je da se posveti novom djelu. Za ono što je odbacio kazao je da je planina pet puta veća od svega što je ikada napisao, "a samom svojom masom sebi privlači sve što iziđe ispod mojeg pera". Kafka se borio da održi uobičajeni raspored pisanja od osam do jedanaest sati uvečer, ali posao i pritisak u uredu stalno su se nametali prisiljavajući ga da razmišlja kako "dokle god se ne oslobodim ureda, ja 71 sam izgubljen". 19 čak mu je i vlastiti pisaći stol postao neprijateljem, razlogom zbog kojeg nije bio u stanju pisati: "Ima previše toga na stolu što pravi prekomjeran nered." Negdje oko ponoći na Badnjak 1910. Kafka se prisilio na obračun s neredom u pretincima svojeg radnog stola, u kojima je bilo "smotaka starih novina, kataloga, razglednica", i sa svojom nesposobnošću da prostor osvojen za pisanje iskoristi što je više moguće. Samoća za radnim stolom bila mu je od životne važnosti ukoliko je želio bilo što učiniti. "Samoća ima za mene moć koja se nikada ne izjalovljuje. Moja se nutrina rastapa (zasad samo površinski) i spremna je osloboditi ono što je dublje pohranjeno. Tada započinje lagano sređivanje moje nutrine i ne trebam ništa više, jer nered je najveći neprijatelj skromnog talenta.""0 Nakon nekoliko dana Kafka priznaje: "Nemam više snage ni za jednu rečenicu. Da, kada bi se radilo o riječima, kada bi bilo dostatno napisati jednu riječ, a da je tu riječ u potpunosti ispunio samim sobom, čovjek bi se mogao okrenuti mirne savjesti."21 Ono što je fascinantno u Kafkinu razmišljanju o vlastitu pisanju jest način na koji se usmjeravao prema izravnom, neposrednom odnosu izvora svoje kreativnosti i sredstva izražavanja — jeziku. Pisanje postaje proces potpune predaje mogućnostima izražavanja (koje su bolno teško dokučive, a njihov potencijal beskonačan), proces koji nije uvjetovan nikakvim razmatranjima društvene stvarnosti, očekivanjima žanra, etičkim namjerama, zapravo bilo čime što bi izvana bilo poželjno, osim onoga što bi moglo biti "dostatno" da "riječ u potpunosti ispuni samim sobom". Kafka je počeo pridavati veću važnost pisanju: ono više nije bilo obična, "književna vokacija". U tim se okolnostima čak bojao previše pisati o sebi radi straha da će "izdati vlastitu predodžbu o sebi... jer čovjek si mora dopustiti da vlastitu predodžbu konačno definira na papiru samo tada kada to može učiniti u cijelosti, bez ikakvih slučajnih posljedica i potpuno iskreno '.22 Ustrajavajući na dosizanju "potpune iskrenosti", Kafka je dodatno zategnuo stroj na kojem se dobrovoljno rastezao. Max Brod rekao je o svojem prijatelju: "Imao je neobičnu

auru snage... neprobojna kompaktnost njegovih ideja nije mogla podnijeti ni jednu pukotinu, nikada nije izgovorio riječ bez značenja."2' Ne dopuštajući si takve "pukotine', Kafka se osigurao da mu pisanje doslovce izgleda — kao što se očito čini i svima nama koji ga pratimo kroz njegova pisma, dnevnike i zabilješke — kao pitanje života i smrti. Pitanja manje važna od života i smrti, koja je postavio jogunasti češki mali poduzetnik, utjecala su na to da je niz Kafkinih dnevničkih zapisa 72 tijekom prva dva mjeseca 1911. bio isprekidan službenim putovanjima radi nadzora tvornica u Reichenbergu i Friedlandu (Frydlant), gdje se iz snijega izdizao bršljanom obrasli dvorac (koji je mogao biti dvorcem u njegovu znamenitom romanu). Otputovao je iz a krajem siječnja, a vratio se oko 12. veljače. U Friedlandu je posjetio carsku panoramu* (razglednicom obavještavajući Broda o svojem kretanju), dok je u Reichenbergu, gdje se smjestio u hotelu Eiche, pronašao vegetarijanski restoran Thalysia i triput posjetio kazalište, iskoristivši stanke dok je radio u Uredu za naknade radnicima. Dosta je čitao, a osobito djela svojeg književnog idola Heinricha von Kleista ("ispunjava me kao da sam mjehur neke stare svinje"24). Pisao je kad god je mogao, zabilježivši početkom godine da su mu okolnosti tada bile naklonjenije nego lani, unatoč nerazumijevanju u obiteljskom okruženju, što ga je uvijek duboko žalostilo. Sjećao se kada je jednom jedan od njegovih ujaka pogledao nešto što je napisao te ostalim rođacima, koji su ga promatrali dok je čitao, kazao: "Uobičajene stvari."25 Kafkina je reakcija bila karakteristično ekstremna: "jednim sam potezom zapravo bio izopćen iz društva... dobio sam uvid u hladan prostor našega svijeta". Soba mu je postala utočištem u kojem je takve događaje mogao izbjeći, premda nije mogao izbjeći iscrpljenost ili živčane napetosti uzrokovane njegovim trenutačnim načinom života. Razmatrao je kako je "potpuno iscrpljen radom. Ne uredskim, nego onim drugim radom." "Mučilo" ga je što je na poslu morao provoditi šest sati na dan, od osam do dva, a bio je "pun vlastitih stvari". Dopuštao je da je Institut imao "definitivne i potpuno opravdane zahtjeve. No to je, osobito za mene, jeziv, dvostruki život iz kojeg vjerojatno nema izlaza, osim u ludilo." Unatoč tomu, u središtu njegovih frustracija bila je sve jasnija spoznaja da je ipak nešto posjedovao, premda se to očitovalo na zagonetan i neobičan način. Dnevniku je povjerio da je "osobita priroda" njegova nadahnuća takva da može "učiniti bilo što, pa i ne samo ono što je potrebno za neko određeno djelo. Kada svojevoljno napišem jednu jedinu rečenicu, na primjer, 'pogledao je kroz prozor', ona je već savršena. "26 Kafka je 26. ožujka 1911. otišao na prvo u nizu teozofskih predavanja koje je u u održao dr. Rudolf Steiner. S teozofijom se već bio upoznao u salonu Berte Fante, ali sada je imao priliku vidjeti Steinera * carska panorama ili Kaiserpanorama, kupolasti uređaj za prezentaciju stereoskopskih fotografskih snimaka (op. prev.) 73 uživo. "On možda nije najveći suvremeni duhovni učenjak", smatrao je Kafka, "ali je samo njemu dodijeljen zadatak da poveže teozofiju i nauku."27 Dva dana poslije, u tri sata poslijepodne, Kafka je posjetio velikog mudraca u hotelu Victoria u Jungmannstrasse (Jungmannova ulica). Prtljao je sa svojim šeširom dok ga nije smjestio na stalak za čizme. Steiner ga je upitao: "Vi ste, dakle, dr. Kafka? Zanimate li se već dugo za teozofiju?" Kafka se bio pripremio iznijeti svoju dilemu:

"Osjećam da velik dio mojeg bića žudi k teozofiji, ali istovremeno se strašno bojim. Zapravo, bojim se da će to rezultirati nekom novom zbrkom, koja će za mene biti vrlo neugodna, jer se čak i moja sadašnja nevolja sastoji samo od zbrke."28 Steiner je saslušao Kafkina objašnjenja zbrke, koja se sastojala u tome da se sve što mu je bilo važno ticalo samo književnosti. "I tako sam, zasigurno, iskusio stanja, premda ne mnoga, koja, prema mojem mišljenju, odgovaraju stanjima vidovitosti kakva ste vi, gospodine doktore, opisali, u kojima sam se u potpunosti nalazio u svakoj misli, ujedno je ispunjavajući, te u kojima se nisam osjećao samo na rubu vlastitih granica, nego na rubu granica čovječanstva kao takvog." Budući da je smatrao da ne posjeduje "smiren entuzijazam vjerojatno karakterističan vidovnjacima", Kafka je osjećao da u tim stanjima bliskima vidovitosti nije napisao svoja najbolja djela. Steiner ga je pozorno slušao, mudro klimajući glavom i istovremeno gurajući maramicu u jednu nozdrvu, boreći se s posljedicama prehlade. Mladić je objašnjavao kako je došao do zaključka da ne može živjeti samo od književnosti, naročito ako se uzme u obzir "sporost sazrijevanja mojeg rada i njegov naročit karakter". Zdravlje i Kafkina narav ratovali su protiv nesigurnosti isključivo književne karijere: "Postao sam stoga činovnikom (Beamte) u osiguravajućem društvu." No to još nije bio kraj njegovoj dilemi: razdirala ga je dvojnost posla i pisanja: noć ispunjena pisanjem kvarila je učinak njegova rada u uredu i obratno. "Na naizgled zadovoljavajući način ispunjavam svoje obaveze u uredu [bilješke iz Instituta pokazuju da je redovito dobivao pohvale za učinkovitost i vještinu]. Međutim, moje unutarnje obaveze ostaju neispunjene, a svaka neispunjena unutarnja obaveza postaje nesrećom koja me nikad ne napušta." Kafka se bojao da će ukoliko potpuno usvoji teozofiju otvoriti treću frontu tjeskobe i stresa, no želio je da mu Steiner potvrdi točnost njegove analize. Nažalost, Kafka ovdje završava izvješće o tom susretu. Ne znamo što je Steiner mislio o tom strastvenom mladiću mrkog izraza, uredne pojave i sjajnih očiju, koji je 74 došao potražiti njegov savjet. To mora da je bio jedan od dragocjenijih susreta tijekom Steinerova boravka u u. U međuvremenu je Kafka vodio računa o tome da se pozabavi kako onim tjelesnim, tako i onim duhovnim u sebi. U svibnju je, za vrijeme jednog službenog putovanja, posjetio Moriza Schnitzera, iscjelitelja, praktično smještena u Warnsdorf u (Varnsdorf), unutar Kafkina područja, na sjeveru češke. Schnitzer mu je dijagnosticirao "zatrova-nost leđne moždine"29 i preporučio vegetarijansku prehranu, svjež zrak i sunčanje, kao i da se kloni liječnika, što je bila prava glazba za Kafkine uši. Kafka je i sam bio došao do zaključka da mu liječnici ne čine dobro, djelomično i zato što, za razliku od iscjelitelja, nisu problemima pristupali holistički. Oduševljeno je Broda izvijestio o susretu s "čarobnjakom"'0 Schnitzerom, industrijalcem koji se u vrtnom gradu Warnsdorfu počeo baviti "prirodnim liječenjem" i koji mu je bio rekao da "živi na pogrešnim linijama". Premda povremeno sklon ismijavanju pomodnih aspekata pokreta prirodnog liječenja, Kafka se ozbiljno posvetio primjeni njegovih prin- f cipa. Cijelu je godinu spavao pokraj otvorenog prozora, izbjegavao je \ meso, osim kada su to zahtijevali liječnici, i nije pio alkohol. činilo se -da se tog ljeta fizički dobro osjećao (premda je Brod u svoj dnevnik zapisao da je svojeg prijatelja još uvijek morao poticati na to da se oslobodi depresije"). Tijekom tog razdoblja nije ništa napisao, ali je počeo čitati o Dickensu, što ga je potaknulo na razmišljanje o tome kako pisac proživljava

priču u sebi, kako ga ona "progoni" i kako joj se on potpuno predaje ma kuda ga to vodilo. Još je jednom Kafka naglasio kako pisca na pisanje prisiljava nešto izvan njega samoga i kako si mora dopustiti da ga preuzmu snage nadahnuća. Sto se tiče dobrostanja općenito: "Prestao sam se stidjeti svojeg tijela na kupalištima u u, Königssaalu i Czernoschitzu. Kako kasno nadopunjujem ono što sam u obrazovanju propustio! Tek sada, u dobi od dvadeset i osam godina — kasno paljenje, rekli bi na trkalištu."52 U skladu s tim, 26. kolovoza krenuo je s Brodom na put u Zürich, Luzern, Lugano, Stresu i Pariz, ostavljajući oca koji se zbog stresa na poslu bio razbolio. Kafka i Brod odlučili su da za razbibrigu "svaki opiše putovanje i vlastite osjećaje na putovanju".55 Kafkine su bilješke s puta naročito dojmljive, i često su usredotočene na opise žena koje su susreli na putovanju. U Ostenu u Italiji iskusio je "drhtavi osjećaj pri pogledu na guštere koji su se uvijali po zidu"54, a u Menaggiu je razmišljao o činjenici da 75 "svaka izgovorena riječ talijanskog prodire duboko u prazninu čovjekova vlastita neznanja". Milansku je katedralu otpisao kao "pomalo zamornu"'5 u usporedbi s atrakcijama bordela Al Vero Eden*, u kojem je Kafka, naučen na takve kuće, konstatirao: "Kod kuće čovjek na trenutak izgubi osjećaj vlastite nacionalne pripadnosti s Njemicama, a ovdje s Francuskinjama."'6 Kafka nije bio putnik po prirodi — gotovo nikada nije napuštao , osim kad je odlazio u lječilišta i odmarališta, i jedva da je vidio nešto od Austrije, a kamoli nešto više od toga. Priznao je da mu je samo dnevnik pomagao da ublaži "smrtonosni osjećaj monotonog prolaska vremena". Iz Milana dvojica su se prijatelja uputila u Pariz (putem primijetivši "dvije male Francuskinje debelih stražnjica"'7) kako bi razgledali slike u Louvreu i posjetili Versailles. Vidjeli su Carmen u Operi Comique, a poslije i Racineovu Fedru. Tu su bili i "razumno vođeni bordeli" kojima su upravljale snažne žene: "Već sam u u često usputno primjećivao amazonski karakter bordela. Ovdje je on još prisutniji."'8 Kafkin osvrt na "usamljenu, dugu šetnju do kuće" navodi na zaključak da je možda odbio ponuđenu djevojku koja je "stisnutom šakom pridržavala haljinu preko spolovila" te ostavio Maxa da se zabavi. Kafku se posebno dojmio sustav pariške podzemne željeznice, njezini tuneli i tračnice. "Budući da je lako shvatljiva, podzemna željeznica predstavlja slabu i najbolju priliku da stranac pun nade pomisli kako je uspio brzo i točno, iz prvog pokušaja prodrijeti u srž Pariza."'9 Kafka je I 3 - rujna napustio Broda i otputovao u švicarski sanatorij u Erlenbachu na Ciriškom jezeru, gdje je trebao napisati svoj dio romana Richard i Samuel, koji su zajedno započeli pisati tog ljeta. No, "aktivnosti" u sanatoriju — masaže, tjelovježba i gramofonski koncerti (strogo odvojeni za muškarce i žene) — onemogućile su svaki pokušaj pisanja. Među gostima većinom su bile "starije Švicarke iz srednje klase".40 Kafka se na posao vratio 20. rujna, nakon što je izliječio jednu od mnogih bolesti, dok su "druge zapanjeno promatrale".41 Sljedećeg se mjeseca u vratilo i putujuće jidiš kazalište iz Lemberga i Kafka je gorljivo pohodio njihove nastupe. To je gostovanje označilo izvjesnu prekretnicu u Kaf-kinu doživljavanju vlastita židovstva. Bacio se na istraživanje židovske povijesti i kulture, čime će se neprekidno baviti ostatak života. * K pravom raju (op. prev.) 76

8. Na Jom kipur, Dan pomirbe, 30. rujna 1911. Kafka je posjetio Sta-ronovu (Altneu) sinagogu u u. U njegovim pismima i dnevnicima prvi se put susrećemo s više od samo prolaznog komentara o vlastitu židovstvu. U toj drevnoj sinagogi Kafka je zamijetio tri pobožna istočna Zidova: "Pognuti nad svojim molitvenicima, s molitvenim šalovima prebačenima preko glave, postajali bi ponizni koliko god su mogli."1 Bespoštednim okom pisca primijetio je također i "obitelj vlasnika bordela". Unatoč "arabesknim melodijama" koje su se ispredale iz riječi "tananih poput vlasi" došao je do zaključka da ga se "židovstvo nemjerljivo dublje dojmilo u Pinkasovoj sinagogi". Odnosilo se to na obližnju sinagogu koja je od 1958. poznata kao spomenik žrtvama holokausta. Duboko uzbuđenje židovstvom bio je za Kafku očito jedan novi osjećaj. Kao dijete asimiliranog Zidova koji se mlako pridržavao običaja, Kafka je tijekom studija pokazivao tek skromno zanimanje za cionistički pokret. Međutim, te 1911. dogodio se preokret. Susret s više nego gorljivim istočnim Zidovima (Ostjuden) — čiji je način života tako nezaboravno opisao Joseph Roth2 — koji su se pojavili među članovima putujućeg jidiš kazališta prilikom njihova ponovnog posjeta te godine, potaknuo je u njemu iskru zanimanja, koje će se pojačati tijekom posljednjeg desetljeća njegova života. Židovsko je naslijede postalo još jedan kamen smutnje između Kafke i njegova oca. U slavnom i nikada poslanom Pismu ocu iz 1919. Kafka je pažljivo razložio tri različita stava prema židovstvu koje mu je, kako je vjerovao, usadio otac. Prvi je bio osjećaj krivnje koju je kao dijete osjećao zbog neredovitog posjećivanja sinagoge ili pridržavanja ritualnog posta: "Mislio sam da time ne činim loše sebi, nego tebi, tako da me razdirao osjećaj krivnje, koji mi je, naravno, uvijek bio pri ruci."' Iduća je faza započela kada je Kafka, kao adolescent, našao apsurdnim da se otac protiv njega koristi svojim "beznačajnim mrvicama židovstva" (Nicbts von Judentum). 77 Hermann je u sinagogu odlazio svega četiri puta godišnje, ali čak ni tada nije bio više od indiferentnog promatrača koji nije sudjelovao u molitvama (premda je Kafku ponekad "iznenađivao kada bi u molitveniku točno pokazao odlomak koji se tog trenutka izgovarao"), pa mu je bilo dovoljno da i Franz bude samo prisutan. Kafka je zijevao i kunjao tijekom dugih sati ("ne sjećam se da sam se ikada tako dosađivao, osim poslije na plesnom tečaju"), pokušavajući "uživati u ono malo zanimljivosti kojih je bilo", poput otvaranja svetog kovčega*. Za kovčeg kaže da ga je "oduvijek podsjećao na streljane na kojima bi se vrata ormarića otvarala na isti način kađ god bi netko pogodio metu, s tom razlikom što bi se u ormariću na streljani uvijek pokazalo nešto drukčije i zanimljivo, a ovdje uvijek iste stare bezglave lutke". Kafkino namjerno uvredljivo vjerolomstvo izražava njegove frustracije uzrokovane prisilnim odlascima u sinagogu samo kako bi se zadovoljile društvene norme. Kao dijete bio je u strahu i zbog očeve prijetnje da će ga pozvati da čita Toru**: "Bilo je to nešto čega sam se godinama bojao." Inače ništa "nije remetilo moju dosadu", ili je barem nije remetilo do bar micve. Ipak, ni taj događaj nije mu se činio ništa važnijim od nekog "smiješnog polaganja ispita". Kada bi njegova oca pozvali da čita Toru, Kafka je to doživljavao samo kao znak Hermannova društvenog trijumfa, a kada bi ga otac poslao kući dok su se čitale molitve za mrtve, Franz je imao dojam "da je ono što će se dogoditi nešto nepristojno". Kod kuće se isti obrazac površnosti ponavljao kada bi se slavila prva

večer Peshe***, pa čak se i ta tradicija "sve više i više pretvarala u farsu praćenu napadajima histeričnog smijeha". Kafka je vjerovao da je naslijedio upravo takvo prakticiranje židovstva, zajedno s dozom snobizma (po kojoj su se Židovi milijunaši izdvajali iz svoje zajednice). Zahvaljujući tomu, Kafki se "najefikasnijim činom pobožnosti" činilo "upravo odbacivanje svega toga". Dio problema ležao je i u činjenici što se Hermann, čije je židovstvo poteklo "iz te male seos ke zajednice, nalik getu", iz Oseka, sjećao izvjesne žive židovske tradicije, * Ormar u kojem se u sinagogi čuvaju knjige Tore; zastire se parohetom od pliša ili svile. Smatra se najsvetijim dijelom sinagoge, a kad mu se u obredu otvaraju ili zatvaraju vrata, vjernici ustaju, (op. prev.) ** Pisani Božji zakon, Petoknjižje, temeljni židovski religijski zakon. Dijelovi Tore čitali su se u Hramu i sinagogama, (op. prev.) *** Glavni židovski blagdan, zvao se i blagdan beskvasnih kruhova, kada se slavi izlazak Zidova iz Egipta, (op. prev.) 78 ma koliko da ju je poslije potkopalo preseljenje u grad i vojna služba. Zahvaljujući tomu, posjedovao je onaj neumanjivi minimum radi kojega se "vjera za kojom si se u životu vodio u suštini sastojala od vjere u neosporivu ispravnost mišljenja koji su vladali određenim slojem židovskog društva". Ali to je bilo premalo da nadahne dijete: "dok je stiglo do mene, sve je to presušilo". Mrvice koje je Hermann htio prenijeti sljedećoj generaciji — "tih nekoliko tričavih gesti koje si izvodio u ime židovstva" — nisu imale pravu, uvjerljivu snagu te je morao pribjegavati prijetnjama, ljutit zbog onoga što je tumačio sinovljevom očiglednom tvrdoglavošću. Kafka je shvaćao da to što se događalo njegovu ocu nije bio neki izolirani fenomen. "Isto je bilo s velikim dijelom ove tranzicijske generacije Zidova koji su se preselili iz još uvijek relativno pobožnih sela u gradove." Kada se, međutim, Kafka ozbiljno bacio na proučavanje židovstva, kao rezultat očeva uobičajena nezadovoljstva "napredovanjem u bilo kojoj od mojih aktivnosti" to je proučavanje odmah postalo još jedan ca-sus belli", umjesto dobrodošla prihvaćanja probuđenog Franzova interesa za obiteljsku tradiciju. Hermann se počeo izrugivati židovskim spisima koje je njegov sin proučavao, tvrdeći da mu je od njih "mučno". Kafka je to tumačio kao nehotično priznanje ispraznosti očeva židovstva i odgoja koji mu je pružio. Hermann "nije želio da ga na to na bilo koji način podsjećam te je na svaku sitnicu reagirao s otvorenom mržnjom". Na koncu, Kafka je osjećao da je njegovo "novootkriveno židovstvo" patilo jer je u sebi nosilo očevo prokletstvo. Tomu je gorko dodao da su u razvoju "osnovni odnosi s bližnjima odlučujući", a u njegovu slučaju "to će reći fatalni". Kao i obično, u negativnom i nezdravom odnosu između oca i sina (prema Kafkinu viđenju) nije se naziralo rješenje, a "fatalni" ishod činio se predodređenim. Nužno je dodati da je na naslijeđu nepopravljive štete također ustrajavao, i to prilično monotono. Dolazak putujućeg jidiš kazališta u listopadu 1911, u Kafkinu je životu predstavljao dobrodošlu razonodu. U to je vrijeme vrlo loše spavao ("osjećam da me san odbacuje"4), što će za Kafku postati trajnim problemom, a prema mišljenjima nekih liječnika, zajedno s teškim glavoboljama i rani simptom tuberkuloze. Ipak, nesanicu su općenito izazivale njegove tjeskobe vezane uz pisanje, kao i borba s vremenom izazvana

* povod rata, tj. događaj koji je pokrenuo rat ili koji je iskorišten da bi pokrenuo rat (op. prev.) 79 zahtjevima njegove profesije. U jednom izvanrednom odlomku dnevnika Kafka izjavljuje da mu nesanicu izaziva moćna spoznaja o tome što od svojeg pisanja riskira i što bi sve, samo da ima snage, mogao učiniti: "Vjerujem da ne spavam samo zato što pišem. Nije važno koliko malo ili loše pišem, još sam uvijek osjetljiv na te malene udarce i osjećam, naročito uvečer, a još više ujutro, nadolazeću, neminovnu mogućnost da se dogode izvanredni trenuci u kojima bih se otvorio i postao sposoban za sve, tako da usred tog općeg unutarnjeg komešanja kojim ne mogu upravljati ne nalazim odmora."5 Nesanicu je pogoršavala noćna mora u kojoj mu se javljala izvjesna "užasna prikaza" slijepog djeteta čije su oči bile pokrivene naočalama koje, međutim, nisu bile pričvršćene na uobičajeni način nego su nosači bili usađeni u djetetove obraze. Taj je san bio toliko traumatičan da ga je sljedeći dan prepričao svojem šefu Eugenu Pfohlu. Kafka je bio ponukan osloboditi se kroz pisanje o tim "velikim trenucima", no za to još nije bio spreman. Time izazvana nelagoda iskazivala se noćnim morama: "vidljivi mi svijet pomaže tijekom dana, no tijekom noći nesmetano me reže na komade".6 Sljedeće se noći vratio na tu dilemu: "Uvečer i ujutro svjestan sam svojih kreativnih sposobnosti više nego što to mogu izraziti. Osjećam se potresen do same srži svojeg bića te mogu iz sebe izvući što god poželim."7 U stvarnosti je, međutim, bio tek službenik koji je svakoga dana morao ići na posao. Tog je istog dana, dok je diktirao tajnici i tražio neku frazu kojom bi završio izvješće, shvatio svoj problem u cijelosti: "Konačno sam je izgovorio [tu neuhvatljivu rečenicu], ali nisam zaboravio onaj silan strah da je u meni sve spremno za književni rad i da bi takav rad bio nebesko prosvjetljenje i pravi preporod, dok ovdje, u uredu, zbog nekog nevoljnog dokumenta, moram odrezati komad mesa s tijela sposobnog za takvu sreću." Ured mu je postao nesnosan i vjerovao je da više ne bi mogao izdržati ni kada bi mu rekli da može otići na kraju mjeseca. Tupo je prolazio uredskom rutinom: "Veći dio radnog vremena činim ono što bih trebao i prilično sam miran kada sam siguran da je moj šef zadovoljan te mi se tada ne čini da je moj položaj tako strašan."8 Noću se njegovi demoni — "moje veliko uzbuđenje" (die große Bewegung) — vraćaju kako bi ga mučili u osami sobe, u kući u kojoj ga nitko nije razumio i u kojoj je usred noći promatrao svjetla i sjene što su na zidove i stropove bacale električne svjetiljke iz Nikiasstrasse i s Cechova mosta. Kafkin je zapravo bio sveden upravo na to: gustu domaću mrežu koja se omotavala oko njega 80 kao oko kukca uhvaćenog u zamku. Sada je ponovo pisao (i čitao Dicken-sa, koji je oduvijek bio jedan od njegovih omiljenih pisaca), no sitne domaće iritacije (kao, na primjer, kad bi njegova sestra zaigrano grickala neku posjetnicu) nastavile su trovati njegov nezaštićen senzibilitet. Kao da borba između posla i pisanja nije bila dovoljna, pojavio se i novi izvor Kafkine tjeskobe. Karl Hermann, suprug njegove sestre Elli, samopouzdan i iskusan poslovni čovjek, odlučio je otvoriti tvornicu za proizvodnju azbesta s Kafkom kao partnerom.9 Hermann Kafka želio je da njegov zet uspije u poslu, ali i da mu sin napokon počne zarađivati novce, umjesto da noću bez veze čvrlja u svojoj sobi. Premda je Kafka gotovo odmah počeo prigovarati tom poslovnom pothvatu, koji se

trebao zvati er Asbestwerke Hermann & Co., čini se da je u početku ipak imao iznenađujuće pozitivan stav, možda radi želje da ocu dokaže da je vrijedan njegova poštovanja. Mlađem bratu Karla Hermanna, Pau-lu, kazao je kako je oca savjetovao da uloži novac u tvrtku, a također je nagovorio i ujaka Alfreda Lôwyja da to učini, čak je uložio i nešto vlastitog novca. Tijekom listopada i studenoga Kafka se sastajao s Karlom Herma-nnom i odvjetnikom dr. Robertom Kafkom (sinom Hermannova rođaka Heinricha) kako bi zaključili ugovor o partnerstvu. Ima neke strašne ironije u tome da je Kafka financirao tvornicu azbesta, uzmemo li u obzir da je azbest danas poznat kao jedan od najstrašnijih industrijskih zagađivača u svijetu te da je njegova proizvodnja zabranjena u većini zemalja. Naravno, u ono vrijeme to nije bilo poznato, azbest se smatrao jednim zanimljivim novim proizvodom. (Kafku, koji je duboko suosjećao s radnicima koji su radeći u industriji bili suočeni s brojnim teškoćama, rana je smrt poštedjela barem tjeskobe i krivnje koju bi zasigurno osjećao da je doživio otkriće o štetnosti azbesta.) U jesen 1911. Kafka je proveo dosta vremena radeći na tom projektu, što je uključivalo i savjetovanja s dr. Robertom Kafkom o pravnim aspektima osnivanja tvrtke. Kako je Robert bio "izvrstan pripovjedač... živahnoga govora, uobičajenog kod takvih debelih, crnih Zidova",10 Kafka bi radije bio bilo gdje drugdje, a posebno u kazalištu. Gostovanje glumaca putujućeg jidiš kazališta iz Lemberga u Galiciji bila je ugodna razbibriga za izmučenog Kafku, ushićenog njihovim predstavama. Nakon premijere jidiš predstave Josefa Lateinera Der Meschumed (Otpadnik), održane 4- listopada u kavani Savoy, Kafića je bio oduševljen, a naročito nastupom Frau Flore Klug, koja je tumačila muške uloge. 81 Nije imao iluzija o umjetničkoj kvaliteti jidiš kazališta, premda si je dopustio da bude dirnut jeftinim efektima ("Od nekih pjesama... tresli su mi se obrazi"11). Bio je, međutim, fasciniran onime što je kazalište predstavljalo: izraz izravne, strastvene, ovosvjetske židovske kulture. činilo mu se da su glumci bili "vrlo blizu središtu života zajednice... vrlo izvorni Zidovi, jer žive samo u vjeri, ali bez napora, razumijevanja ili tjeskobe". Ritchie Robertson o tome je rekao: "U njihovu društvu Kafka nije osjećao etiketiranje manje ili više neprijateljski nastrojenog svijeta nežidova. Nije bio prisiljen prihvaćati tuđe definicije, već se mogao osjećati Židovom i u tome uživati."12 Usamljen, tjeskoban, izmučen i zbunjen, Kafka koji je provodio besane noći iznenada se našao u središtu razigrane zajednice, onakve kakvoj je mislio da bi mogao biti privržen. Bio je neobično zadovoljan jer je otkrio mjesto kojem bi mogao pripadati. Želio je vidjeti i znati više o toj kazališnoj tradiciji, kao i općenito o jidiš književnosti, "koju očito karakterizira tradicija neprekidne nacionalne borbe koja određuje svako njezino djelo, dakle tradicija kojom nije prožeta nijedna druga književnost, čak ni ona najpotlačenijih naroda."" Primijetio je da jednoj glumici, Fräulein Kaufman, strše prednji zubi te je zaključio: "Ako doživim četrdesetu godinu, tada ću se vjerojatno oženiti nekom usidjelicom isturenih zuba, vidljivih ispod gornje usnice."14 Opsjednut hipohondrijom zamišljao je da zbog napetosti u lijevoj polovici glave, koju je osjećao "kao neku unutrašnju gubu", neće doživjeti četrdesetu (dob u kojoj je uistinu i umro). Nakon što je pogledao predstavu Sulamith Abrahama Goldfadena, prikazanu 3listopada u Savoyu, Kafka je bio nešto kritičniji. Predstavu kao umjetničko djelo ocijenio je kao "tvrdoglavo, površno i žestoko iz potpuno pogrešnih razloga"15, a

sama je izvedba završila farsom. Glumac Yitzhak Löwy - "kojem bih se divio i u prašini"16 - trebao se pojaviti nakon spuštanja zastora kako bi sve prisutne pozvao na predstavu koja se trebala održati iduće večeri. Umjesto toga, među glumcima je izbila tučnjava zbog koje je natkonobar izbacio Löwyja iz kavane. Löwy je bio redatelj i pokretačka snaga skupine, a Kafki je postao blizak prijatelj, na užasavanje Hermanna Kafke koji te divlje Ciganima slične Židove nije želio u svojoj kući. "Tko liježe sa psima, budi se s buhama"17, dobacio je Hermann svojem sinu komentirajući nepoželjno prijateljstvo. Glumac, tada dvadesetčetverogodišnjak, bio je četiri godine mlađi od Kafke. Rodio se u Varšavi, u ultraortodoksnoj obitelji hasidskih Židova. U dobi od sedamnaest godina pobjegao je u Pariz, gdje 82 je radio različite poslove i pomalo se bavio amaterskim jidiš kazalištem, što je bilo pravo prokletstvo za njegove ortodoksne roditelje. Nakon što se 1907- priključio jednoj profesionalnoj kazališnoj skupini, gostovao je u židovskim zajednicama po Europi. Poslije 1912. skrasio se u Berlinu, koji će mu postati bazom između gostovanja. Iz Beča je 191 3 - sa svojim manjkavim znanjem gramatike pisao Kafki: "Ti si, napokon, bio jedini što si mi bio dobar... jedini koji je govorio mojoj duši, jedini koji me razumio."18 Posljednji su se put sreli 1917- u Budimpešti. L6wyja je zadesila ista sudbina kao i mnoge od onih koje ćemo spomenuti u ovoj knjizi — umro je 1942. u koncentracijskom logoru Treblinka. Isaac Bashevis Singer napisao je o njemu jednu zabavnu pripovijetku (Kafkin prijatelj) u kojoj pripovjedač za Kafku kaže da je "želio biti Židov, ali nije znao kako. Želio je i živjeti, ali ni to nije znao kako... Do grla je bio utonuo u močvaru malograđanštine."19 Predstave za jidiš kazalište ili Jargontheater, kako su ga nazivali, bile su uglavnom napisane između 1880. i 1910., te su, prema jednom teoretičaru, bile "imune na revoluciju koja je u to vrijeme zahvatila suvremenu dramu".20 Moguće je da je na neke osobine Kafkina stila, kao što su crni humor, komična ironija te oslanjanje na gestu i pretjerane akcije, utjecala prenaglašena gluma trupe Lemberg. Nedugo nakon susreta s glumcima putujućeg jidiš kazališta Kafka je napisao Das Urteil (Osuda), prvo djelo njegova bitnije izraženog dramatičnog stila. Za razliku od hebrejskog koji je drevni semitski jezik, jidiš je indo--europski jezik koji se razvio iz srednjovjekovnog njemačkog, a govorio se u getima istočne Europe. Pozapadnjačeni praški Židovi nisu ga baš govorili (niti su to željeli), što pojašnjava negativne reakcije Hermanna Kafke. Bila je riječ upravo o onome što je kao poslovni čovjek u usponu svakako želio ostaviti iza sebe. Kafkino strastveno oduševljenje jidiš kazalištem predstavljalo je samo još jedan oblik pobune, ne samo protiv Hermannova svijeta nego i protiv njega samoga. Za takvu je moć simpatetične identifikacije također simptomatično i Kafkino zanimanje za češku kulturu. U jednom dugačkom dnevničkom zapisu o "malim književnostima"21 Kafka na temelju onoga što je od Lowyja saznao o suvremenoj poljskoj židovskoj književnosti te na temelju vlastitog poznavanja češke književnosti raspravlja o tome kako značajan "doprinos" književnosti u širem smislu mogu dati one književnosti čiji razvoj "nije zapravo neobično širokog dosega, nego se takvim čini stoga što nema izraženih talenata". Među tim doprinosima naveo je: "poticanje misli, 83 dosljednost nacionalne svijesti... ponos koji narod osjeća zbog vlastite književnosti i podrška koju od nje dobiva usprkos neprijateljskom okruženju, to vođenje dnevnika jedne nacije [dieses Tagebuchführen einerNa-tion] koje je potpuno

drukčije od historiografije... produhovljivanje širokog područja javnog života... neprekidna integracija naroda s obzirom na njegovu cjelovitost koju stvara neprekidno djelovanje časopisa". Kafka je vjerovao da u malim književnostima postoji živahnija i izravnija uključenost publike radi njezine promocije i obrane: "književnost se ne tiče toliko povijesti književnosti, koliko samog naroda". Ukratko, tom talentiranom, usamljenom i od svijeta izdvojenom piscu svidjeli su se društveni aspekti jidiš književnosti. Od jeseni 1911. do proljeća 1912. Kafka je vidio dvadesetak jidiš kazališnih predstava. Svoje je bilježnice ispunio prikazima radnji i opisima glumaca. Od Lówyja je crpio informacije o običajima i kulturi istočnih Zidova, koje je doživljavao kao autentičnije od kompromitiranih, često asimiliranih zapadnih Zidova očeva kova. Cak je i na poslovnom sastanku kod svojeg klijenta zamijetio "geste tipične za istočne Židove" te "obredne melodije u ritmu njegova govora".22 Bilo bi pošteno reći da je Kafka postao opsjednut. Nažalost, posjete kazalištu pružale su mu tek privremeno olakšanje od uobičajenih pritisaka koji su donosili posao, pisanje i obiteljsko poduzeće. Jedne dragocjene nedjelje, koju je trebao provesti pišući, Kafka se našao na putu u radničku četvrt Zižkov kako bi zamolio očeva knjigovođu da se vrati na posao. Naime, u znak prosvjeda zbog šefova ponašanja, "plaćeni neprijatelji"2' (kako je Hermann nazivao svoje češke zaposlenike) iz trgovine dali su otkaz en masse*. "Ugodnim riječima, srdačnošću, učinkovitim izvlačenjem na vlastitu bolest, tjelesnu građu i nekadašnju snagu, iskustvom i bistrinom"24 Hermann je uspio uvjeriti sve osim knjigovođe da se vrate na posao. Kafka je bio poslan da premosti razdor koristeći neke "češke argumente", no njegovi su napori, čini se, bili uzaludni. Potratio je još jedan dan, a sljedećeg se dana požalio: "Ništa ne dovršavam zato što nemam vremena, i to me toliko pritišće... Koliko ću to još dugo moći izdržati?"25 No, za razliku od toga, nakon što mu je Lówy čitao neke pjesme i crtice na jidišu i hebrejskom izjavio je da je osjetio kako su mu sve "sposobnosti usredotočene".26 Sada je bio zaljubljen u jednu od glumica, * u masi, svi zajedno (op. prev.) 84 Maniu Tschissik, pa je dnevnik punio njezinim opisima, kao i opisima njezine glume ("iznenadan nemir drhtaja u obrazima koji uvijek osjetim kad čujem njezin glas"27). Očito je bila riječ o snažnoj seksualnoj privlačnosti, no od toga nije bilo ništa. Razmišljanja o korijenima i pripadnosti navela su Kafku da preispita odnose sa svojom obitelji. "Jučer mi je palo na pamet da nisam uvijek volio svoju majku onoliko koliko je zaslužila i koliko sam mogao", zabilježio je Kafka, "i to samo zato što mi je to priječio njemački jezik. Židovska majka nije nikakva Mutter, nazivati je Mutter čini je pomalo komičnom... Budući da je riječ Vater predaleko od značenja židovskog oca, vjerujem da samo sjećanja na geto drže židovsku obitelj još uvijek na okupu".28 Zbog utjecaja glumaca čije je predstave stalno posjećivao, Kafka je postao sve otvoreniji prema "sjećanjima na geto". Kako bi dopunio podatke koje je čuo od L6wyja, počeo je čitati Povijest Zidova Hein-richa Graetza, koju je gutao s takvom strašću da je, kako sam kaže, morao svako toliko prestati kako bi se odmorio, kako bi "dopustio svojem židovstvu da se sabere".29 Unatoč novom naletu energije i svježe životne perspektive, njegova se neumitna borba s pisanjem nastavila. Sjedeći za stolom za kojim je obitelj uz "neuobičajenu galamu"'0 kartala, mogao je samo ojađeno razmišljati o činjenici da vodi "užasan,

neprirodan život... moguća sreća postaje tako sve više nemoguća". Imao je osjećaj da život prolazi pokraj njega, da mu vrijeme istječe. Prvoga studenoga priznao je: "Ovog me po-slijepodneva bol uzrokovana mojom usamljenošću tako žestoko probola da sam postao svjestan kako se snaga koju dobivam pisanjem tako troši, snaga koju nipošto nisam namjeravao koristiti za tu svrhu."'1 Frustracije je iživljavao na sebi samom, što potvrđuje i jedan iznenađujući dnevnički zapis: "Ovo sam jutro, prvi put nakon dugo vremena, ponovo osjetio radost zamišljajući nož zariven u svoje srce."'2 Bi li to mogao biti primjer njegove vlastite maksime da "žestina jezika često čovjeka odvede na stranputicu""? Već sama buka i komešanje u stanu Kafkinih bili su dovoljni da ometu svaki ozbiljniji pokušaj pisanja: "Sjedim u svojoj sobi, u samom komandnom stožeru buke koja vlada cijelom kućom. čujem kako se zatvaraju vrata... čujem čak i lupanje vratašcima pećnice u kuhinji. Otac naglo ulazi i prolazi kroz moju sobu dok se za njime vuče njegov kućni haljetak. U susjednoj sobi stružu pepeo iz peći... Ušutkivanje ko-jime se traži malo obzira prema meni umjesto odgovora izaziva nečiju viku. Ulazna se vrata otključavaju i škripe kao da se netko iskašljava."'4 85 Kad su kanarinci zapjevali, Kafka je bio na rubu sloma. "Kad bih samo mogao odškrinuti vrata, upuzati u susjednu sobu poput zmije i tako, s poda, preklinjati sestre i njihovu guvernantu za malo tišine." Ondje se zasigurno začela ideja o transformaciji opisanoj u Preobrazbi. Zbog takvih je prekida pisao u naletima i trzajima: "Nemam dovoljno vremena i tišine da iskoristim sve mogućnosti svojeg talenta... Kada bih mogao napisati nešto veliko i cjelovito, dobro oblikovano od početka do kraja, ta se priča nikada ne bi mogla od mene odvojiti."55 Uporna i beznadna ljubav prema gospodi Tschissik, glumici, Kafku je silovito podsjećala na činjenicu da ne samo da nije uspio stvoriti zadovoljavajuću knjigu nego i da nije uspio u ostvarivanju onoga što mu je postajalo sve hitnijim ciljem: oženiti se i podizati obitelj. Nikada se nije pokolebao u vjerovanju da je to njegova prava sudbina, no upravo će mu ona ostati zauvijek neostvariva. Radeći na detaljima ugovora za tvornicu azbesta, u odvjetničkom je uredu bio pročitan članak ugovora koji govori o dionicama tvrtke i mogućoj budućoj supruzi i djeci jednog od partnera, dr. Kafke. Franz se zatekao kako gleda u stol oko kojega su se nalazila dva velika i jedan manji stolac: "Na pomisao da se nikada neću naći u položaju da na te stolce ili na bilo koja druga tri stolca sjednemo ja, moja žena i dijete obuzela me odjednom takva očajnička žudnja za takvom srećom da sam u svojem uzbuđenju odvjetniku postavio jedino pitanje koje mi je nakon dugog čitanja palo na pamet, a koje je odmah otkrilo moje potpuno nerazumijevanje jednog prilično dugačkog odlomka ugovora koji je upravo bio pročitan."56 Otprilike u to vrijeme Kafka je napisao kratku priču koja započinje riječima: "čini se tako užasnim biti neženja..." Priča je bila objavljena u njegovoj prvoj zbirci pripovjedaka, Betrachtung. Počeo se pitati hoće li možda postati poput Alfreda L6wyja, njegova neoženjenog ujaka iz Madrida, te je krajem godine, nakon što je s majkom popričao o braku i djeci, bio uvjeren da "majka za sebe gradi tako neistinitu i djetinjastu predodžbu"57 o njemu. Majka je smatrala da bi ga ženidba i djeca izliječili od hipohondrije i tjeskobe te da bi sveli njegov interes za književnost tek na zanimaciju ili hobi poslovnog čovjeka, dok bi se on usredotočio na karijeru, kao i svaka druga normalna osoba. Nepotrebno je spominjati da Kafka nije imao isto mišljenje. Unatoč trenutačnim

teškoćama i preprekama i dalje je bio opsjednut nagovještajem da je sposoban za nešto veliko. Ležeći jedne noći u krevetu, "ponovo sam postao svjestan svih svojih sposobnosti, kao da ih držim 86 u ruci... sposoban za sve i ograničen tek snagama neophodnima za život, a koje se ovdje uzaludno troše".'8 Bez obzira na to je li njegova majka bila u pravu smatrajući Kafkine probleme do nekog stupnja psihosomatskima, ostaje činjenicom da je Kafkino zdravlje — ili, u širem smislu, njegov osjećaj vlastita tijela — očito vršilo snažan utjecaj na njegovo pisanje i na osjećaj što bi na tom području mogao postići. Nakon posjete svojoj nekadašnjoj guvernanti (prema kojoj je bio prilično grub), Kafka se bacio na krevet i požalio kako ga "zglobovi bole od umora, a iscrpljeno tijelo drhti do vlastita uništenja u previranju koje se ne usuđujem u potpunosti osvijestiti, dok mi se u glavi nevjerojatno grči".'9 Uvijek je bio u stanju naći krivca, nekoga ili nešto, za svoje nevolje, a ovaj je put to bilo njegovo tijelo: "Posve je sigurno da je moje fizičko stanje glavna zapreka mojem napretku", zaključio je. "Ništa se ne može postići s takvim tijelom [Mit einem solchen Körper läßt sich nichts erreichen]. Morat ću se naviknuti na njegovo neprekidno ometanje... Moje je tijelo predugačko za svoju slabost, nema ni najmanje masnoće koja bi stvorila blagoslovljenu toplinu, očuvala unutarnju vatru, nema masnoće kojom bi se duh, izvan svojih dnevnih potreba, povremeno hranio, bez posljedica za cjelinu."40 Mogao je primijetiti da mu zdravstveno stanje koči pisanje — "O kakvim me samo okolnostima moj način života čini ovisnim!" — no nije jasno do kojih su razmjera njegovi zdravstveni problemi u to vrijeme bili stvarni ili izmišljeni. Ne postoje bilješke o njegovoj nesposobnosti za rad, kao ni izvješća o liječničkim pregledima. Možda grub skepticizam njegove majke i nije bio baš toliko neumjestan. Zalopojka se, međutim, nastavila: "Jučer navečer osjećao sam se naročito jadno. Opet mi nije bilo dobro u želucu... turobna budućnost preda mnom nije se činila vrijednom življenja, napušten... još jednom sam razmišljao o nekoj daljoj budućnosti. Kako ću je preživjeti s ovim tijelom, pokupljenim u nekoj ropotarnici?"41 Ključ jednog od dubljih razloga Kafkinih boljki može se pronaći u njegovu osvrtu na Talmud*, a koji kaže: "Muškarac bez žene nije osoba." Ponovo otkriven osjećaj za židovsku sudbinu govorio mu je da bi se trebao oženiti i imati djecu. Zaluđenost putujućim glumcem vjerojatno baš i nije bio najbolji način da to postigne. * Velika vjerska zbirka poslijebiblijskih tumačenja Staroga zavjeta, obrednih pravila, pravnih propisa, priča i izreka, (op. prev.) 87 U međuvremenu je nastavio slijediti više od onih nasumičnih, nestalnih nagovještaja o sudbini pisca kojima njegovi dnevnički zapisi fasciniraju. U prosincu je konačno dovršio svoj dio romana Richard i Samuel, pisanog zajedno s Brodom, te ga je ocijenio uspješnim. "Štoviše, mislim da se u meni događa nešto vrlo slično Schillerovoj transformaciji osjećaja u karakter. Unatoč svom opiranju mojeg unutrašnjeg bića moram to zapisati."42 Osjećao je veliku žudnju da sve svoje tjeskobe ispiše iz sebe, "da ih upišem u papir duboko, onoliko duboko koliko u meni leže, ili da ih zapišem na takav način da sve napisano mogu potpuno uvući u sebe. To nije umjetnička žudnja."4' čitajući životopis umjetnika Karla Stauf-fera, koji je napisao Wilhelm Schäfer, osjećao se "uhvaćen i čvrsto obuzet snažnim

utiscima koji su se probijali u taj moj unutrašnji dio, koji slušam i od kojeg učim samo u rijetkim intervalima... Moram pisati."44 Kako se 1911, bližila kraju, kroz oblak lošeg zdravlja, koji je nad njime, kako se čini, lebdio sredinom prosinca, Kafka je nastavio razmišljati o svojoj književnoj karijeri, bi li joj se uistinu mogao potpuno posvetiti. Nakon što se jednom posvadio s ocem oko svoje ravnodušnosti prema poslovanju tvornice azbesta, u kojem nije želio aktivno sudjelovati dokle god radi u Institutu, zatekao se kako razmišlja o tome želi li samo pisati: "Osporavao sam svoju sposobnost da se potpuno posvetim književnosti."45 Razmišljao je kako bi kad bi se "oslobodio" ureda odmah "predao želji" da napiše autobiografiju,46 što je projekt koji nikada nije ostvario, premda je Pismo ocu pokazalo kakva bi ta autobiografija mogla biti. Unatoč svemu nastavio je raditi u Institutu, istovremeno sve više vjerujući da je književnost njegov jedini pravi poziv, ono što njegovu životu daje smisao, čak i onda kada za ostatak svijeta nema nikakav smisao. Obitelj, koja je gledala kako njegov život "ide u smjeru koji im je stran i pogrešan"47, pribojavala se — a otac mu je to jasno i rekao — da će postati "drugi ujak Rudolf, budala nove generacije obitelji". Tvornica je bila otvorena rana koja ga je "mučila" i samo su ga očevi prigovori, Karlovo tiho omalovažavanje te vlastiti osjećaj krivnje natjerali da učini ono malo što je učinio. Tome je posvećivao dragocjene sate, a da je morao žrtvovati još malo vremena to bi dovelo do, kako kaže, potpunog uništenja njegova postojanja, "koje, bez obzira na sve ovo, postaje sve ograničenije".48 Osjećaj da se kreće prema nekoj vrsti razrješenja, da mora ostvariti nagovještaje književnog potencijala ili ostati zauvijek frustriran i nepotpun pojačavao se tijekom cijele 1911 - Iduće godine te će frustracije preraditi u jedno značajno književno djelo. 88 9. Kafka se sada polako već potpuno predavao pisanju kako bi, na izvjestan način, definirao svoje postojanje. Očiti ograničavajući faktori takve apsolutne posvećenosti ostali su nepromijenjeni — rad, obitelj, tijelo koje odbija suradnju. No sada je počeo vjerovati da njegova nesposobnost za sve ostalo zahtijeva čvrsto ustrajanje na onome što je jedino mogao dobro raditi. "U meni je lako prepoznati usredotočenost svih mojih snaga na pisanje"1, zapisao je u svojem dnevniku početkom siječnja 1912. Kada je u mojoj nutrini postalo jasno da je pisanje najplodonosniji smjeru kojem se moje biće mora kretati, sve je pohrlilo u tom smjeru i iscrpilo sve one sposobnosti koje su bile usmjerene prema radostima seksa, jela, pića, filozofskih razmišljanja i, iznad svega, glazbe. U svemu sam tome atrofirao. To je bilo neophodno, jer su moje snage bile tako slabašne da su samo ujedinjene mogle jedva napola poslužiti ciljevima mojeg pisanja... Moj je razvoj sada dovršen i, koliko mogu vidjeti, više nema ničega što bih mogao žrtvovati. Iz^tog kompleksa moram još samo izbaciti svoj uredski posao kako bih započeo stvaran život u kojem će, s napretkom u pisanju, moje lice napokon moći oštar-jeti na prirodan način. Smirena jasnoća i spokojna logika kojima je Kafka razložio svoj program nisu navješćivale stvarnost koja će uslijediti. Upravo je započinjalo razdoblje u kojem će njegove zalihe moralne i intelektualne snage biti iskušane do krajnjih granica. U pisanju će trijumfirati — uostalom, svoja je postignuća u toj godini i on sam smatrao prijelomnima — ali njegov će se osobni život pretvoriti u dugačko i

tjeskobno iskušenje, poput procesa za koji nikada neće dokučiti kako se u njemu našao, niti za što je optužen. U gradu su još uvijek boravili jidiš glumci i Kafka je opsesivno prikupljao informacije o njima, o Lowyjevu životu, o običajima i kulturi istočnih Zidova te o povijesti židovske književnosti. "Lakomo"2 je pročitao pet stotina stranica Pinesove knjige L'Histoire de la Littérature 89 Judéo-Allemande te nastavio ludovati za božanstvenom gospodom Tschi-ssik. Slabiju književnu kvalitetu predstava, međutim, sve je teže podnosio. Iako je na početku, prilikom prvih susreta s tim predstavama, pomislio kako je "pronašao židovstvo na kojem se zasnivaju počeci" njegova židovstva ("ono židovstvo koje se razvijalo prema meni i koje će me stoga prosvijetliti i ponijeti dalje u mojem nespretnom židovstvu"),5 sada su ga one sve više udaljavale od tog cilja. Unatoč tomu kaže: "Ljudi, naravno, ostaju i čvrsto ih se držim." Uvečer 18. veljače Kafka je organizirao Lôwyjev récital u Velikoj dvorani Židovske vijećnice u u. "Dva sam se tjedna bojao da neću moći sročiti izlaganje. Iznenada sam u tome uspio večer prije predavanja."4 U danima koji su tome prethodili Kafka je osjećao da je postao "nervozniji, slabiji" i da je izgubio dobar dio smirenosti kojom se "ponosio prije nekoliko godina... Tako malo fizičke snage!"5 U stvarnosti je iskusio "ponosnu, nezemaljsku svjesnost tijekom predavanja (pred publikom sam bio smiren, samo me nedostatak prakse spriječio da počnem entuzijastično gestikulirati)... U svemu tome otkrio sam moći kojima bih se rado prepustio kada bih samo znao da ih neću izgubiti."6 Kafka je unatoč stidljivosti bio izvanredan čitač, obožavao je čitati kako svoja, tako i tuđa djela. Prije početka samog recitala održao je uvodnu riječ na jidišu. Obrativši se publici, kazao je kako je planirao reći nešto "o tome kako razumijete više jiđiša nego što mislite".7 Smatrao je da su se mnogi praški Zidovi toliko "bojali" tog jezika da se to gotovo moglo vidjeti na njihovim licima, dopuštajući da je "strah od jidiša, strah pomiješan s izvjesnom, temeljnom odbojnošću", razumljiv. Potom je raspravljao o tome kako je zapadnoeuropska kultura dobro ustrojena, tiha i obilježena razumijevanjem medu ljudima, što"zapletenost jidiša" čini zbunjujućom. Jidiš je najmlađi europski jezik, star samo četiri stotine godina. "Još nije razvio ni jednu lingvističku tormu s jasnoćom kakvu trebamo. Njegov je idiom kratak i'brz." Gramatika jidiša nije postojala, a jezik je ustvari bio govorni, u neprekidnom bujanju: "Narod ga ne želi prepustiti gramatičarima." Štoviše, sastojao se isključivo od stranih riječi koje su u "vrtlogu jezika" i "lingvističkom šarenilu hirova i pravila" prošle kroz taj promjenjivi leksički krajobraz. Dvoranom je očito prošao val smijeha na koji je Kafka odgovorio: "Cini mi se da sam zasad većinu vas, dame i gospodo, uvjerio da nećete razumjeti ni riječ jidiša." Ipak je nastavio tumačiti kako bi njemački govornici morali razumjeti jidiš te da je poznati kolokvijalni jezik njemačkih Zidova (pri čemu 90 je očito mislio na članove vlastite obitelji koji se, naravno, nisu pojavili na predavanju), čini se, "dalja ili bliža inačica jidiša". Stoga bi takvi govornici morali "intuitivno" razumjeti jidiš, i jednom kada ih jezik — a "jidiš je sve, riječi, hasidska melodija i sama narav tog istočnožidovskoga glumca" — obuzme, sve će ograde pasti. "Tada ćete moći osjetiti istinsko jedinstvo jidiša i to tako snažno da ćete se prepasti, no to više neće biti strah od jidiša, nego od vas samih." Nadao se da će

taj strah nestati, "jer nije nam namjera kazniti vas". To kratko predavanje pokazuje koliko je u tom trenutku jidiš kultura utjecala na Kafku. Razloge za donekle pretjeranu dramatičnost tih argumenata možemo pronaći u njegovoj opčinjenosti vrtoglavim preobiljem idioma. Također je vrijedno napomenuti da je medu pjesmama koje je najavio bila i Die Crine (Doseljenici) Morrisa Rosenfelda. Pjesma govori o grupi židovskih pridošlica u Ameriku koje je pjesnik zamijetio dok su hodali ulicom vukući svoju ofucanu prtljagu. Kafka je tada možda već započeo s pisanjem svojeg prvog romana, Der Verschollene (Iščezli) — prije poznatog pod nazivom Amerika, koji mu je nadjenuo Brod — o emigraciji u Novi svijet. Kafka zbog jidiš pisaca nije zanemario klasičnu njemačku književnost (Goetheova djela). Oduvijek se odano divio Goetheu, a prethodnih mu je mjeseci njegov prijatelj Felix Weltsch donio i neke knjige o Goetheu koje su izazvale "izvjesno smućeno uzbuđenje"8 i želju da napiše esej o "Goetheovoj zastrašujućoj prirodi". Nekoliko dana poslije, obuzet knjigama o Goetheu, bio je ispunjen "revnošću, koja me je cijelog prožimala"9, što ga je ometalo u pisanju. čitao je biografska djela kao i piščevu slavnu autobiografiju: Dichtung uni Wabrheit (Pjesništvo i istina). Obuzet velikim pjesnikom Kafka je osjećao kako ga "neko neprekidno uzbuđenje [pojačano, naravno, pripremanjem predavanja o jidišu] danima tišti... čitajući Goetheove rečenice, kao da se cijelo moje tijelo iscrpljuje." Izgleda da se Kafka doveo do stanja tako pretjeranog uzbuđenja da mu je Goetheov "prekrasan obris" u jednoj od knjiga čak poslužio kao prigovor ponižavajućem osjećaju vlastitog tijela: "Moje nestrpljenje i jad uzrokovani iscrpljenošću naročito pothranjuju pogled u budućnost koja mi je time predodređena i koju nikada ne gubim iz vida. Koliko preda mnom ima još večeri, šetnji, očajavanja u krevetu i na kauču, gorih od onih koje sam već pretrpio!"10 Brinuo se da ga njegova "književna misija" čini opasno jednostranim i "bešćutnim".11 Velik broj Kafkinih dnevničkih zapisa iz prvih mjeseci 1912. bavi se potrebom za usmjeravanjem vlastitih snaga i stvaranjem nekog vrijednog 91 djela, za koje se osjećao sposobnim. "Potpuno poznavati samoga sebe. Biti sposoban zgrabiti sve svoje sposobnosti kao neku malenu loptu"12 — to mu je bila želja zapisana početkom travnja. U svibnju je prvo poglavlje romana Richard i Samuel, pisanog zajedno s Brodom, objavljeno u časopisu "Herder-Blätter", koji je uređivao Willy Haas. Tada je već radio na Iščezlom, što mu je poslužilo kao utočište za njegove turbulentne osjećaje: "Kako se samo, unatoč nemiru, čvrsto držim svojega romana, poput kipa na postamentu koji gleda u daljinu dok se čvrsto drži svojeg postolja."13 Poslije je bio iznenađen sličnim opažanjem još jednog od svojih književnih uzora, Gustavea Flauberta, koji je u jednom svojem pismu rekao: "Moj je roman stijena s koje visim, nesvjestan svega što se događa u svijetu."14 U lipnju su Kafka i Brod odlučili otići na praznike, tijekom kojih su posjetili Goetheovu kuću u Weimaru. Krenuli su 28. lipnja, na mjesec dana. No izgleda da Kafki praznici nisu pružili predah od tjeskoba. Osjećao je "produljeno, nesavladivo nezadovoljstvo"15 zbog toga što roman nije napredovao, ogorčeno se pitao nije li možda opsjednut demonima: "Samo se gomili đavola može pripisati zasluga za naše zemaljske nevolje." Kao i obično, dvojica su prijatelja vodila putni dnevnik. Njihova je prva postaja nakon Dresdena bio Leipzig, gdje je Brod upoznao Kafku s mladim izdavačem Karlom Wolffom iz tvrtke Ernst Rowohlt. Wolff se poslije

prisjećao njihova dolaska, 29- lipnja poslijepodne, u trošne urede izdavačke kuće. Brod mu je izgledao kao neki impresario koji dovodi svoju stidljivu zvijezdu, dok se Kafka činio "tih, nespretan, nježan, ranjiv i zastrašen poput gimnastičara pred sucima, uvjeren da impresarijeve hvale nikada neće moći ispuniti vlastita očekivanja".16 Wolff je bio opčinjen Kafkinim "prekrasnim očima", dirljivim izrazom lica i potpunim nedostatkom samopoštovanja kao pisca. Kafka je tom prilikom Wolffu kazao (što izdavač nije čuo nikada prije, niti poslije): "Uvijek ću vam biti zahvalan: i ako mi vratite moj rukopis i ako ga objavite." S izdavačeve točke gledišta Kafka je bio najnezahtjevniji od svih pisaca. Wolff, koji će 191 3objaviti prvu Kafkinu knjigu, rekao je da se uvijek bojao prodrijeti u njegov svijet. Osjećao je također da se Kafka neće razvijati: "On nije mogao postati, on je već bio." Kafka je te noći u svojem dnevniku kratko primijetio: "Rowohlt prilično ozbiljno želi moju knjigu."17 Sutradan kasno navečer Kafka je stigao u Weimar i prošetao do Goet-heove kuće. "Odmah sam je prepoznao... Osjetio sam kako dijelimo cijeli naš prethodni život."18 Idućeg su dana otišli iz njihova "tihog, ljupkog 92 hotela",19 posjetili Schillerovu kuću i potom se vratili u Goetheovu, gdje su radna i spavaća soba Kafki djelovale tužnima, podsjećajući ga na mrtve djedove. Kafkinu je pozornost ubrzo privukla jedna zgodna djevojka, Grete Kirchner, kći čuvara Goetheove kuće. Pod Maxovim nagovorima Kafka je naposljetku ostvario "konačni kontakt",20 no bio je to prilično nezadovoljavajući flert koji se sastojao od nasumičnih viđanja, kao na primjer na festivalu jagoda kada je zabilježio: "Vitkost njezina tijela u širokoj haljini."21 Preživjela je i jedna fotografija na kojoj sjede na klupi.22 "Smiješila mi se bez značenja, bez cilja, iza očevih leđa. Tužno." Prilikom drugog slučajnog susreta poklonio je Greti kutiju čokoladnih bombona oko koje je bio omotan lančić s malenim srcem. Napokon je, ipak, shvatio da to ne vodi nikamo: "Nismo imali ničeg zajedničkog."2' Kafka i Brod razišli su se 8. srpnja. Kafka je otišao na prirodnu terapiju (Naturheilkunde) u jungbornski sanatorij na planinskom masivu Harz. Privatne toplice u Jungbornu osnovao je 1896. Adolf Just. Toplice su bile posvećene prirodnom načinu života (Naturleben), što se svodilo na nudizam, hidroterapiju, blatne kupke i vegetarijansku prehranu.24 Kafki su se naročito svidjele "kabine za sunčanje i zračna kupka" (Lichtlufthaus-chen), uživao je u odsutnosti ortodoksnih liječnika. Prethodnog se ožujka bunio protiv "tih odvratnih liječnika! Tako poslovni, odlučni i bez poznavanja iscjeliteljstva... Želio bih da imam snage osnovati društvo za prirodno liječenje."25 U šumi se brzo smjestio u svoju kabinu (koja je bila otvorena s tri strane) te otišao na predavanje o odijevanju koje je držao "prirodni" liječnik. Preporučio mu je noćne "zračne kupke" (opet one Luftbader), s tim da izbjegava pretjerano izlaganje mjesečini koja "ima škodljiv učinak".26 Kafka je ustao iz kreveta, pretpostavljamo gol, te krenuo na zračnu kupku na livadi ispred svoje kabine. Ondje je također bila i grupa vježbača (jedna fotografija Jungborna prikazuje polje puno golih ljudi u strogim položajima za vježbu) koji su pjevali uz pratnju limene glazbe, dobacivali loptu u velikom krugu i kosili sijeno. Kafka se pomalo stidio pridružiti se zajedničkim nudističkim aktivnostima pa je dobio nadimak "čovjek u kupaćim gaćicama" (der Mann mit den Schwimmbosen). Dnevniku je povjerio: "Kad vidim te ljude, gole kao od majke rođene, kako se sporo kreću među drvećem... svako toliko spopadnu me lagani, prolazni napadaji

mučnine... Starci koji goli skaču preko stogova sijena također mi ne predstavljaju neko naročito veselje."27 Još jedna besmrtna fotografija (koju je objavio Wagenbach) prikazuje starijeg vojnog časnika s 93 golemim uvijenim brkovima i pozamašnim trbuhom, kako opasan pojasom za sablju i pokriven samo vilhelmskim šljemom na glavi, i ničim drugim, salutira mlađem časniku s običnim šiljatim šljemom i strateški smještenim novinama.28 Kakva god da je bila učinkovitost prirodne terapije, za tjeskobnog, radom iscrpljenog Kafku tri tjedna na svježem zraku, bez ureda, bez kritike obitelji i briga oko tvornice azbesta, mogla su biti samo blagotvorna. U svojoj je kabini nezasitno čitao — Bibliju, Schillera, Platona, Flauberta (L'Education sentimentale, jednu od svojih omiljenih knjiga) — promatrajući, kao i obično, lijepe mlade žene. Jedne je večeri plesao s djevojkom koja se zvala Auguste. Djevojka je bila odjevena u bijelu košulju s izvezenim cvjetovima na ramenima i rukavima. Upravo je, "zbog loših iskustava koje je imala", trebala otići u samostan.29 Bila je tamo i jedna učiteljica, Frau Gerloff, sa "živahnim mladim licem nalik sovi... Nešto zapuštenijeg tijela."30 Iako mu je Grete Kirchner pisala, čini se da se tijekom tog boravka ipak nije stvorila nikakva trajnija veza. "Misliš li da je moguće privući djevojke pisanjem?"'1 pitao je Broda u pismu koje je, imajući u vidu buduće događaje, bilo puno bolno nehotične ironije. Premda je Kafka pokušavao ozbiljno shvatiti terapiju, "pretrpavajući se poput kobasice" kako bi se udebljao, ostali problemi nisu nestali. Jedan od njih činile su i poteškoće u ostvarivanju odnosa s ljudima. "Dijelom sam ovdje došao i radi ljudi", rekao je Brodu. "Kako, uostalom, živim u u? Ta žudnja za ljudima koju osjećam, a koja se pretvara u tjeskobu čim se ispuni, nalazi oduška jedino tijekom odmora." Drugi je problem predstavljalo pisanje. Dok je bio u Jungbornu, Kafka je svakoga dana odlazio u sobu za pisanje gdje bi koji sat sjedio sam, bez ikakvih rezultata. Iščezli nije napredovao. Mučile su ga sumnje u vlastite sposobnosti — "danas su mi sinule neke ideje o inferiornosti mojeg pisanja... No, nema veze, ne mogu prestati pisati. Zato je to zadovoljstvo koje se bez ikakve štete može iskušati do srži." Mučilo ga je da ima nečeg u njegovu dosadašnjem životu i iskustvu zbog čega je kao pisac još uvijek bio slab. Možda je to bila i nesklonost pretjerivanju: "Nikada nisam bio osoba koja bi nešto istjerala do kraja bez obzira na posljedice... Sto god da sam napisao, napisao sam u nekoj mlakoj kupki. Nisam iskusio vječni pakao pravih pisaca [die ewige Hölle der wirklichen Schriftsteller habe ich nicht erlebt]."i2 Godinama nakon Kafkine smrti i poneki su kritičari dijelili isto mišljenje. Jedan od najpoznatijih protivnika njegova djela bio je robusni američki kritičar Edmund Wilson, koji je 1950. napisao da je Kafkina reputacija 94 "izrazito pretjerana"." Wilson je smatrao da se Kafka sviđa onim rijetkim intelektualcima koji smatraju da je izražavao "njihove osjećaje bespomoćnosti i samoprezira". Divio se Kafki kao piscu kratkih priča, ali je držao da su njegova dva najpoznatija romana "prilično nedotjerana", nedovršena ili nerazrađena (što je najbolji dio Wilsonove argumentacije i što bi trebalo ozbiljno shvatiti). Također je naglasio Kafkinu sklonost Flaubertu te uočio kako su Kafkini kritičari, nastojeći ga proglasiti tragičnim metafizičarom, propustili obratiti dužnu pozornost floberijanskoj ironiji u njegovu djelu. Wilsona se nisu dojmili oni koji su sredinom prošlog stoljeća Kafkinu djelu pripisivali vjerske i metafizičke karakteristike te je ubojito

zaključio: "Ostavio nam je samo poludovršeni uzdah jedne pregažene duše pune sumnje u samu sebe. Ne vidim kako ga itko može smatrati velikim umjetnikom ili moralnim vodičem." Malo je dokaza o tome koliko je traga Wilson ostavio među Kafki-nim kritičarima, no izazov još uvijek ostaje onima koji žele objektivno sagledati i pravilno odvagnuti Kafkino djelo (u tom se kontekstu moramo prisjetiti još jednog moćnog oponenta, Prima Levija, koji je Kafki zamjerao što se nije silovitije kretao prema svjetlu). Cini se da neki od tih kritičara nisu obratili pozornost na Kafkin izuzetno stvaran osjećaj za pozitivno djelovanje, upravo u smislu onoga što su tvrdili. U tom je kontekstu Jorge Luis Borges Kafku komentirao s više razumijevanja. Rekao je: "Njegov bismo rad mogli zamisliti kao parabolu ili seriju parabola s temom moralnog odnosa pojedinca prema Bogu i Njegovu nedokučivu univerzumu. Unatoč tom suvremenom ambijentu Kafka je bliži Knjizi 0]°^u negoli onome što se naziva 'modernom književnošću'. Njegovo je djelo zasnovano na vjerskoj, i to naročito židovskoj, svijesti, a njegova imitacija u drugim kontekstima postaje besmislena."'4 Kako se produbljivalo Kafkino istraživanje vlastitog židovstva, tako je rastao njegov osjećaj da je za umjetničko djelo potrebna neka solidnija osnova. Uvjerljiva je stoga tvrdnja kako je želio da se nakon smrti unište njegova djela jer se bojao da tu dublju nadu neće ostvariti. Dodatno se "mučeći" oko pisanja Kafka se 28. srpnja vratio u . Rowohlt mu je želio objaviti prvu zbirku pripovjedaka, Betracbtung (Ogled), ali je smatrao da neke priče jednostavno nisu dovoljno dobre. U nedostatku uobičajene književne taštine Kafka je prešao u drugu krajnost — u pretjeranu obzirnost. Tjerao je Broda da potvrdi kako je pogrešno "objaviti nešto loše širom otvorenih očiju",'' kao što je vjerovao da je bio slučaj s dvama fragmentima: Razgovorima s Bogomoljcem i 95 Razgovorima s pijancem, objavljenima 1909. pod naslovom Opis jednog boja u "Hvperionu". Bilo je gorih stvari od neobjavljivanja pa ga je razdirala "ta prokleta prisila". U nagovještaju one samrtne molbe Brodu da uništi sva njegova neobjavljena djela, Kafka je prijatelju obznanio: "Lošim stvarima možemo dopustiti da konačno i ostanu loše samo na samrtnoj postelji." U dnevniku se požalio: "Koliko mi vremena oduzima objavljivanje te malene knjige i koliko razornog, smiješnog ponosa dolazi od čitanja starih stvari radi njihova objavljivanja."36 Odlučio je izbjegavati objavljivanja u magazinima i časopisima, "ukoliko se ne želim zadovoljiti zabadanjem samo vrhova prstiju u istinu". Rovvohltu je napisao jedno izuzetno pismo u kojem je iskazao samonametnuti izbor "između ispunjavanja osjećaja odgovornosti i nestrpljivosti da se moja knjiga nađe među Vašim prekrasnim knjigama".37 Dodao je: "Nije li svim piscima zajednička upravo činjenica da svaki skriva vlastite loše osobine na posve različit način?" Kafkino je mjerilo istine pronađeno kod jednog od njegovih omiljenih pisaca, Franza Grillparzera (1791. — 1872.), dramatičara čiju je novelu Der arme Spielmann (Siromašni glazbenik) Kafka "nadahnuto"38 naglas pročitao. Grillparzer, koji je pisao kazališne komade i kratke priče, vjerojatno nije poznat široj javnosti, no on je izvršio izuzetan utjecaj na Kafku (koji nije mogao ignorirati konflikt između oca i sina u Siromašnom glazbeniku). "Način na koji on može na kocku staviti sve a da pritom ne riskira ništa, s obzirom na to da u njemu ionako nema ničeg osim istine", zadivio je Kafku. Grillparzerovi dnevnici pokazuju da je i on živio frustrirajućim životom činovnika — u Beču, gdje je bio ravnatelj dvorske arhive — te da je bio

zaručen sa ženom kojom se nikako nije mogao odlučiti oženiti. Kafka je 14- kolovoza posjetio Maxa Broda. Te je večeri upoznao mladu službenicu iz Berlina — Felice Bauer. Susret je bio vrijedan sjećanja te je Kafka u svoj dnevnik zapisao: "Imam lijepo mišljenje o — koliko smetenosti pri zapisivanju imena — F. B."39 Nije mogao znati kakvo će iskušenje, za oboje, predstavljati odnos s tom mladom ženom tijekom idućih pet godina. Kafka će se zbog nje razdirati, iako se ona pojavila upravo u trenutku kada je pisanjem počeo postizati uspjehe. Stoga će jesen 1912. za Kafku predstavljati osjećajni i umjetnički potres bez presedana u njegovu dotadašnjem životu. 2. FELICE FELICE 99 IO. Felice (kažu da su joj ime u obitelji izgovarali prema francuskoj inačici) Bauer bila je četiri godine mlađa od Kafke. Pred kraj života priznao je da "nije bila lijepa", premda se divio njezinu "vitkom, krasnom tijelu".1 Bila je snažna i sposobna, no nije bilo jasno koliko je zapravo pristajala Kafki — ili on njoj. Felice je rođena 18. studenoga 1887. u Neustadtu u Gornjoj Sleskoj. Njezin otac, Bečanin, oženio je kćer nojštatskog bojača tkanine. Godine 1899. obitelj se preselila u Berlin, gdje se njezin otac zaposlio u jednoj inozemnoj tvrtki kao agent osiguranja. Pet godina poslije napustio je obitelj kako bi sve do 1910. živio sa svojom ljubavnicom. Nakon što je 1908. napustila školovanje Felice je počela raditi i pomagati majci u izdržavanju četvero braće i sestara. članovi njezine obitelji računali su na njezinu stabilnost: brat joj je bio prevarant koji je pobjegao u Ameriku, a starija, neudana sestra ostala je trudna otprilike u isto vrijeme kada je Felice upoznala Kafku. Felice je jedina u obitelji znala za njezinu trudnoću. Kratko je vrijeme radila kao tipkačica u Odeonu, tvrtki za snimanje ploča, a godine 1909počela je raditi u berlinskoj tvrtki čari Lmdstrom, koja je proizvodila strojeve za diktiranje poznate kao Parlograph. Kafka je bio fasciniran tehnologijom tog stroja koji danas izgleda prilično nezgrapno: bio je montiran na drvenu kutiju široku otprilike 45 cm, visoku I 5 cm i jednako toliko duboku. Sastojao se od voštanog bubnjića za snimanje, zmijolikog piska nalik nargili te prilagodljive poluge za kontrolu brzine snimanja ili reprodukcije na skali od langsam (sporo) do schnell (brzo). Savršeno očuvan primjerak tog diktafona može se danas vidjeti u Narodnom tehničkom muzeju u u. Felice je pripadala novoj generaciji sposobnih poslovnih žena (die Angestellte2) s početka dvadesetog stoljeća te je uskoro bila unaprijeđena na položaj izvršne tajnice tvrtke. Ponovo okupljena obitelj preselila se u ožujku 191 3- iz četvrti u istočnom dijelu Berlina u AVilmersdorfstrasse u elegantnoj četvrti u zapadnom dijelu Berlina, gdje je Felice poslije primala svojeg praškog udvarača, dok ga je obitelj Bauer pomalo zloslutno procjenjivala. ,1 100 Felice, koja je pripadala solidnoj građanskoj klasi, bila je više zainteresirana za udoban namještaj negoli za Franza Grillparzera. Kafkina posljednja ljubavnica, Dora Diamant, nikada nije upoznala Felice i vjerojatno se oslanjala na Kafkin opis kada je nakon rata rekla: "Bila je izvanredna djevojka, ali prava buržujka. Kafka je osjećao da bi brak s njom značio brak s cijelom onom laži zvanom Europa."3 Primjedba je zasnovana na povlastici omogućenoj poznavanjem prošlosti, s obzirom na to da je

Kafka u početku odlučno udvarao Felice. čini se da ona nije pokazivala osobito zanimanje za njegov rad, a sudeći prema provjerlji-vim podacima, Kafki Felice nije bila posebno seksualno privlačna. Kako njezina pisma Kafki, za razliku od stotinu njegovih, nisu sačuvana, a kasnijih godina o njemu nije govorila, nikada se neće točno saznati kako je ona doživljavala taj odnos. Za Kafku je to često predstavljalo pravo mučenje i dodatno opterećenje u pisanju. čini se kao da se bio odlučio kažnjavati. "Kafkina nastojanja da ostvari brak s Felice i pomiri suprotstavljene okolnosti", piše Max Brod, "pet su godina bili poput trna u njegovu kreativnom radu i uznemirujućim vjerskim propitivanjima."4 Z^ Franza je ostala "idealnom figurom [eine Idealgestalt]". Njegovi dnevnic^F te dugačka i česta pisma čvrsto dokazuju da je Kafka, tijekom njihove petogodišnje veze, volio Felice. Pozamašna prepiska (njemačko izdanje broji gotovo 800 stranica, a englesko 600 gusto tiskanih, tjeskobnih stranica, što je dulje od bilo kojeg dovršenog Kafkina književnog djela) često je zamorna za čitanje, no biograf koji želi upoznati Kafku ne može je izbjeći. Kafka je sva ta pisma počeo pisati kasno navečer i završavao rano ujutro, u vrijeme kada se trebao baviti svojim književnim radom ili nadoknađivati propušteni san. "Izgubljen dan. Proveden u spavanju i izležavanju",' zloslutan je Kafkin prvi dnevnički zapis nakon što je upoznao Felice. Budući da prepisci nedostaje glas same Felice, osim u onim rijetkim slučajevima kada Kafka citira neke njezine navode kako bi na njih odgovorio, njezine obrise možemo samo naslutiti. Imala je snažnu osobnost ("nisi hirovita"6). Stalno je pronalazila neke čudnovate odlike svojeg korespondenta, kojega je vrlo rijetko osobno susretala — bila je to jedna epistolarna ljubavna priča. Možemo pretpostaviti da je i ona jednako očajnički željela brak s Kafkom te da je stoga bila spremna tolerirati i ono što možda nije trebala. Naposljetku se, nakon konačnog raskida, udala za uspješnog njemačkog poslovnog čovjeka te se 193 I. preselila u Švicarsku, a potom 193 6. u Sjedinjene Države, gdje je i umrla I960. — pet godina nakon što je pristala da se Kafkina pisma objave. Prvo je izdanje u zasebnom svesku objavljeno 1967FELICE 101 Kafića je prvo pismo Felice napisao 20. rujna 1912. na službenom li-stovnom papiru Instituta. Prisjetio se njihova susreta u domu Brodove obitelji te njezina obećanja da će mu dopustiti da je prati u Palestinu. Nikada nisu otišli na to putovanje, premda je Kafka kasnijih godina (kako je raslo njegovo zanimanje za cionizam) o tome sve više sanjario. "Te si večeri, gotovo ružičastih obraza, izgledala tako svježe i neuništivo", prisjećao se poslije tog 13- kolovoza.7 "Jesam li se u tebe zaljubio odmah te večeri? ... Na prvi sam pogled bio gotovo potpuno i nerazumljivo ravnodušan." Kada su prešli u glazbenu sobu, Kafka joj je uputio "blesavu primjedbu" da mu se "bezgranično sviđa" i čvrsto se držao stola. Kasnije te večeri Kafka i Brodov otac otpratili su Felice do njezina hotela. "Još pamtim točno mjesto na Grabenu [danas Na Pnkope] gdje sam bez ikakva povoda, ali svakako zahvaljujući svojoj nelagodi, želji i bespomoćnosti, nekoliko puta skliznuo s pločnika na kolnik. A tada si, umjesto da ignoriraš gospodina Broda i šapneš mi na uho: 'Dođi sa mnom u Berlin, ostavi sve i dođi!', pošla dizalom uvis."8 Možemo zamisliti kako bi Kafkina reakcija, da je kojim slučajem pao takav romantičan prijedlog, bila kombinacija oklijevanja, odgađanja i pasivnosti. U dnevniku je Kafka iskrenije opisao taj prvi susret: "Sjedila je za stolom. Uopće me nije zanimalo tko je ona, odmah mi se učinilo kao da je već poznajem. Koščato, prazno lice koje je svoju prazninu otvoreno nosilo. Goli vrat. Nabačena bluza. U svojoj je odjeći

izgledala vrlo domaće, premda, kako se poslije pokazalo, uopće nije bila takva... Gotovo slomljen nos. Svijetla, donekle ravna neprivlačna kosa, snažna brada."9 Unatoč tim nipošto ushićenim komentarima Kafka ju je tijekom večere prvi put bolje pogledao: "Kada sam sjeo za stol, imao sam već nepokolebljivo mišljenje." Uzmemo li u obzir odsutnost očiglednijih znakova strasti tog dvadesetdevetogođišnjeg muškarca za jednu dvadesetpetogodišnju ženu, ta je sigurnost jedna od važnijih stvari u njegovoj petogodišnjoj vezi s Felice. Za Kafku je to razdoblje u svakom slučaju trebalo biti uzbudljivo. Bctrachtung je trebao biti objavljen u studenome i pripreme su bile u punom jeku. Ugovor mu je bio vraćen 25. rujna. Nesiguran pisac, koji kao da nije mogao izraziti zahvalnost izdavaču koji se uopće odlučio objaviti njegovu knjigu, tražio je samo najveću moguću tipografiju i eventualno (ako nije problem) "uvez od tamnog kartona s papirom u boji",10 nalik knjizi Anegdote poštovanog Heinricha von Kleista, u izdanju iste kuće. Kako se predviđeno vrijeme objavljivanja približavalo, Kafka je bio sve uznemireniji: "Živim što je moguće nerazumnije. I sve to zbog 102 objavljivanja trideset i jedne stranice."11 Zatekao se čak kako priželjkuje da mu Rowohlt vrati rukopis, "da ga opet zaključam, kao da se ništa od svega toga nije dogodilo, pa da opet mogu biti nesretan kao i prije".12 Nervoza koju je osjećao prije objavljivanja Betrachtunga utjecala je na skromno napredovanje Iščezlog. Posjet ujaka Alfreda iz Španjolske u to je vrijeme dodatno uznemirio Kafku, koji je upitao ujaka kako je moguće da se istovremeno, gdje god se našao, osjeća i nezadovoljno i kao kod svoje kuće. Ujak mu je, nakon jednog besmislenog društvenog događanja, odgovorio: "Odem kući i žalim što se nisam oženio."1' Kafkina je sestra Valli potom najavila svoje zaruke. Brak je visio u zraku. No, sam Kafka nije imao vijesti od Felice sve do kraja rujna. A onda je u noći 22. rujna 1912., zahvaljujući toj zbrci novih osjećaja i starih frustracija te uzbudljivih književnih očekivanja, Kafka sjeo za stol u svojoj sobi u Niklasstrasse br. 10 i pisao bez prestanka sve do zore novoga dana. Nedjelju je proživio "tako bijedno" da je "mogao vrištati (proveo sam cijelo poslijepodne u tišini kružeći oko zetovih rođaka koji su nas prvi put posjetili)".14 Priču Das Urteil (Osuda) završio je u jednom dahu — in9 einem Zug.15 Taj je pothvat ispravno shvatio kao prijelomnu točku. \ Premda su priče iz zbirke Betrachtung bile zanimljive, čvrsta narativna uvjerljivost i dramska jasnoća Osude ukazivale su na napredak Kafki-ne spisateljske tehnike. "Gotovo nisam uspio izvući noge ispod stola, bile su tako ukočene od sjedenja", zapisao je idućeg dana. "Napori puni straha i potom, kako se priča razvijala preda mnom, radost kao da sam hodao po vodi. Nekoliko sam puta tijekom noći prebacio težinu vlastita tijela. Kako se samo sve može izreći [Wie alles gesagt werden kann], kako za sve, čak i za najčudnije maštarije, negdje postoji golema vatra u kojoj će nestati i ponovo se roditi." U dva sata te noći Kafka je posljednji put pogledao na sat. Zaključnu rečenicu priče — "U tom trenutku promet se u neprekidnom strujanju nedvojbeno kretao mostom" — napisao je baš kada je sobarica ušla u predsoblje, u šest sati ujutro. Protegnuo se i rekao joj: "Pisao sam sve dosad." Osjećao je "lagane bolove oko srca" i shvatio je kako je njegov umor nestao tijekom noći. Zaključak je za Kafku bio jasan: "Potvrdilo se moje uvjerenje da sam u pisanju romana na samom dnu. Pisati se može samo na ovaj način, samo s ovakvom pribranošću, s tako potpunim otvaranjem tijela i duše."16 Prepustio se, a

priča je izišla drukčijom nego što je planirao ("Htio sam opisati rat; mladić je s prozora trebao vidjeti gomilu kako napreduje preko mosta, no cijeli se prizor u mojim rukama pretvorio u nešto drugo"17). FELICE 103 Potpuna predaja stvaralačkom trenutku i oslobađajuće iskustvo takve pribranosti (Zusammenhang) bit će, nažalost, rijetki u godinama koje su uslijedile. Takvi će trenuci ostati njegovim idealom za koji bi žrtvovao sve — zdravlje, brak i sva obična ljudska zadovoljstva. Zasad je mogao zamišljati, kako je poslije zapisao, da "priča izlazi" iz njega "kao pri pravom porodu, prekrivena prljavštinom i sluzi".18 Kada je Kafka "drhteći ušao" u sobu svojih sestara kako bi im pročitao priču dok je još bila svježa, jedna je od njih (vjerojatno Ottla) izjavila da je kuća iz priče "poput naše",|l> na što joj je uvredljivo odgovorio: "Onda bi, u tom slučaju, otac morao stanovati u zahodu." No, autobiografski element priče bio je očit. U svojim prvim komentarima priče Kafka je također upućivao na "razmišljanja o Freudu, naravno".20 Bilo je to njegovo prvo upućivanje na čuvenog psihoanalitičara, čija je reputacija do tada već bila potvrđena. Osnova konflikta između oca i sina u Kafkinu se djelu općenito (a posebno u Osudi) može učiniti kao potvrda klasičnog frojdovskog pristupa analizi. Izgleda, međutim, da se Kafka više nije pozivao na Freuda, premda je moguće da je njegov rad utjecao na neke epizode u pričama kao što je, npr., Seoski liječnik.1' Zlokobna prisutnost oca Georga Bendemanna u Osudi odražava nadmoćnu prisutnost Kafkina oca u njegovu vlastitom životu. Pripovijetka na više načina predstavlja književni pandan Pismu ocu, dolazi iz istog svijeta i potiče iz iste fundamentalne analize odnosa između oca i sina. Presuda koju Georgu njegov vlastiti otac izriče na kraju priče ("Osuđujem te na smrt utapanjem"), i na koju sin zdušno pristaje, izjavljujući prije skoka u rijeku (koju nije teško zamisliti kao Vltavu): "Dragi roditelji, uvijek sam vas volio, bez obzira na sve", odražava Kafkin podvojen, mazohistički odnos prema vlastitim roditeljima. Vlastita destrukcija predstavlja alternativu umorstvu oca. Georgovo uzaludno nastojanje da voli svojeg oca, čak i kada to nije obostrano, jer njegov otac želi samo ljubav koja će se očitovati potpunom podvrgavanju njegovoj volji, zrcali Kafkine očajničke pokušaje da ostvari ispravan odnos s ocem te da ga, iznad svega, usreći i bude ga dostojan. Zrcali također i samu tjelesnu prisutnost Hermanna Kafke u životu njegova stidljivog sina: "Moj je otac još uvijek div od čovjeka , primjećuje Georg kad mu se otac razbolio. "Još uvijek sam snažniji od tebe", hvali se otac pokazujući svoj ožiljak u iskazu drevnog mačizma, još uvijek dovoljno moćan da se izruguje sinovljevoj bijednoj nezrelosti. Otac se na grub način, oponašajući zadizanje suknje, također izruguje i 104 Georgovoj zaručnici, Friedi Brandenfeld, čiji inicijali očito upućuju na Felice Bauer. U priči vidimo projekciju Kafkine nesigurnosti i samoprezira, što uključuje i njegovu seksualnu napetost u odnosu s Felice (a moguće i očevo mišljenje o njoj), očevo podcjenjivanje njegovih poslovnih uspjeha te nemogućnost da se odupre ocu ili da postigne pravu, zrelu ravnotežu odnosa ("Koliko ti dugo treba da sazriješ!" viče Georgov otac). Kafki-nih osobina podjednako ima i kod Georga i kod njegova "prijatelja iz Rusije", koji je podbacio u poslu i koji "odlučuje zauvijek ostati neženja". Prijatelj do neke mjere otjelovljuje alternativnog Kafku ili put kojim je mogao krenuti (kao onaj čovjek s istoka, glumac Löwy?), čak i kada bi put vodio

neuspjehu. Kafka je, međutim, poslije izjavio da je u Osudi bilo "nesumnjivo mnogo toga ujakova [Alfreda Löwyja].22 Poslije je također napisao: "Prijatelj je veza između oca i sina, on predstavlja njihovu najsnažniju zajedničku točku... otac... koristi običnu prijateljsku vezu kako bi se nametnuo kao Georgov protivnik. Georgu ništa ne preostaje... [Sjamo zato što je izgubio sve osim svijesti o vlastitom ocu, presuda kojom će se potpuno odcijepiti od oca na njega djeluje tako snažno."2' Georgovu nemogućnost da prijatelju obznani svoje zaruke možemo isto tako tumačiti kao izraz Kafkinih intuitivnih sumnji u vezu s Felice. Kada otac na kraju kaže kako je potajno pisao prijatelju u Rusiju, postaje jasno da mu je zatvorio i tu mogućnost bijega. Presuda slijedi. Nakon što su prošle prve burne reakcije na priču, Kafka je tvrdio da ne može razumjeti pravo značenje Osude. "Ne mogu pronaći nikakvo značenje, niti mogu išta objasniti"24, prilično iznenađujuće javlja Felice nakon devet mjeseci. "No s tim u svezi ima više čudnih stvari." Među njima je i jeka imena — Georg ima jednak broj slova kao Franz, Bende kao Kafka, s nastavkom -mann, dodanim "vjerojatno zato da ga ojača za borbu". Bilo je i drugih usporedbi koje je Kafka, "bespotrebno je reći, otkrio tek poslije". Moguće je da je Kafka ovdje bio namjerno neiskren, u namjeri da umanji autobiografske implikacije o kojima bi oprezna Felice mogla razmišljati. Uvjerljivija je kasnija retrospektivna izjava, upućena njegovoj ljubavnici Mileni Jesenskoj, koja je priču prevela na češki: "Svaka rečenica u ovoj priči, svaka riječ, sva — ako tako mogu reći — glazba, povezana je sa 'strahom'. Tom se prilikom, tijekom jedne duge noći, prvi put otvorila rana."25 Vrlo je vjerojatno da je bila riječ o Kafkinu strahu — što je u vrijeme kada je pisao Mileni bila riječ (Angst) koju je sve češće FELICE 105 upotrebljavao — od nemogućnosti razbijanja te negativne komponente odnosa s ocem. Kafka se nadao da će se ponoviti iskustvo uzbuđene rječitosti koje je doživio u noći 22. rujna. Brod u svojem dnevniku iz tog razdoblja piše kako mu je prijatelj bio u "ekstazi" zbog načina na koji je pisao ("piše po cijele noći"26). Kafka je još uvijek radio na Iščezlom, ali se 7- listopada, nakon noći koju je proveo pišući ("Mogao sam pisati cijelu noć i cijeli dan, pa opet noć i dan, sve dok ne bih odletio"27), naglo prizemljio. Umjesto da odleti, morao se, kao partner u tvornici azbesta, pozabaviti nekim neugodnim činjenicama. Njegov zet Karl Hermann bio je na dvotjednom službenom putovanju pa je obitelj Kafka zaključila da se tvornica ne može prepustiti samo predradniku. To je došlo kao dodatak obiteljskoj kampanji da se Kafku potakne na aktivnije sudjelovanje u poslovima. Požalio se Brodu: "Razmišljao sam samo o tome kako me majka svake večeri gnjavi kako bih se, da umirim oca, povremeno trebao pozabaviti tvornicom te o tome kako mi je otac to isto još jače naznačio pogledima i drugim zaobilaznim načinima." Problem je bio u tome što je Kafka bio potpuno nesposoban obaviti potreban nadzor. Stoga se osjećao krivim, naročito zato što "svi misle da snosim glavnu odgovornost za osnivanje tvornice, premda sam tu odgovornost očito morao preuzeti u snu". Kafka se našao u zamci. U to je doba godine u trgovini bilo najviše posla pa pomoć roditelja nije mogla doći u obzir. "Starim lamentacijama", kojima ga je majka "krivila za očevu ogorčenost i bolest", mogla se dodati još jedna. čak je i Ottla, njegova najdraža sestra, koja ga je obično podržavala u borbi s ocem, taj put dezertirala i prešla na neprijateljsku stranu. Shvatio je da mu "ostaju samo dvije

mogućnosti: skočiti kroz prozor dok svi spavaju ili sljedeća dva tjedna svakodnevno odlaziti u tvornicu i zetov ured". Prva bi mu "omogućila preuzimanje odgovornosti kako za prekid pisanja, tako i za tvornicu bez vodstva", dok bi mu druga "u potpunosti omela pisanje — jednostavno ne mogu bez sna trljati oči čitava dva tjedna". Jasno je da razmatranje o samoubojstvu nije bilo samo retoričko. Kafka je dugo stajao uz prozor glave prislonjene o staklo, razmišljajući o tome da se baci na ulicu. Konačno je cinički zaključio da će ga "ostajanje na životu znatno kraće prekinuti u pisanju od smrti", no osjećaji prema obitelji bili su savršeno jasni: "Sve ih mrzim." Tvornica azbesta stoji i danas u praškoj četvrti Zižkov. Sada je to tmurno, sivo, betonsko zdanje, zaključano i napušteno. Na svojem je 106 vrhuncu tvornica zapošljavala dvadeset i pet radnika, koji su opsluživali četrnaest strojeva na plinski pogon. Tvornica je likvidirana 1917Kada je pročitao Kafkino gotovo samoubojičko pismo, Brod se toliko prestrašio ("Pritisnuo me osjećaj hladnog užasa"28) da je potajno pisao Kafkinoj majci. Julija je bila jednako šokirana te je drhtavom rukom odgovorila: "Dala bih vlastitu krv za svoju djecu, samo da ih učinim sretnima, ali u ovom sam slučaju bespomoćna." Predložila je, kako bi poštedjela muža koji je u to vrijeme bio bolestan, da se pretvara da Franz svakodnevno posjećuje tvornicu, ali da će Franzu reći da to ne čini, te da će pokušati pronaći drugog partnera da preuzme njegov zadatak. Cijela epizoda razotkriva lažnu sigurnost koju je Kafka bio izrazio kada je rekao Brodu: "sada ništa izvana ne može omesti moje pisanje". Kafku je dodatno uznemirivalo to što mu Felice nije pisala. Nije imao nikakvih vijesti, primjerice, između 28. rujna i 23- listopada. Njegova su pisma, premda pisana s inventivnim stvaralačkim zanosom, bila brutalno iskrena u opisivanju vlastitih nervoznih tjeskoba. Sviđalo mu se prizivati neposrednu tjelesnost iskustva kod pisanja tih pisama, opisujući radni stol za kojim je sjedio ili raspored stvari u sobi. "Jedne noći dok sam ti bez prekida, napola u snu, pisao, učinilo mi se da čujem neprekidno, tiho udaranje."29 Ponekad joj je pisao iz Instituta, na službenom listovnom papiru ("Upravo me ispituju o osiguranju zatvorenika, zaboga!"30). Počeo ju je uporno zapitkivati o njezinu životu u Berlinu, iz čega se može zaključiti da ona nije bila toliko otvorena koliko bi on želio, premda je Kafkin standardni epistolarni stil obično podrazumijevao paljbu pitanja onome s kime se dopisivao. Rekao joj je da će sljedećeg proljeća Rowohlt objaviti pjesnički godišnjak u kojemu će biti i Osuda. Namjeravao je priču posvetiti "Fräulein* Felice B.", ali pitao se: "Je li to prebahato?"" Kafka se neprekidno i donekle opsesivno prisjećao pojedinosti njihova prvog susreta, I 3. kolovoza (kao, na primjer, da joj je stao na nogu dok su prolazili kroz okretna vrata), i činjenice da je često spominjao put u Palestinu. "Još uvijek pamtim kako si stavila šešir na glavu i pričvrstila ga iglama."32 Oduševio bi se kada bi mu poslala škrte informacije o sebi, poput podatka da je učila hebrejski. "To također odaje da si cionist, što mi izuzetno odgovara."3' Priznao joj je da mu je uredski posao potpuno stran i da nema nikakve veze s njegovim stvarnim potrebama.34 Kazao joj je i da će milovati njezina pisma u džepu dok će diktirati tajnici. * gospođica (op. prev.) FELICE 107 Do početka studenoga Kafka se osjećao dovoljno sigurnim da je oslovi s "Fräulein

Felice", umjesto s "Fräulein Bauer", kao i da se prihvati dugotrajnog procesa iznošenja svih pojedinosti svojih osobnih agonija. "Moj se život sastoji, zapravo se oduvijek sastojao, od pokušaja pisanja, pretežno neuspjelih [već je bio zaboravio ekstazu od 22. rujna]."'5 No, kada nije pisao bio je "odjednom smlavljen na podu, za baciti u smeće. Moje su snage oduvijek bile žalosno slabe." Kad god je pokušao posegnuti iznad vlastitih snaga... "automatski bih bio prisiljen povući se, ranjen, ponižen, zauvijek oslabljen". To je zanimljiva smjernica, uzmemo li u obzir činjenicu da je Felice bila poznata po svojoj žilavoj poslovnoj sposobnosti. "Baš kao što sam mršav", nastavio je, "a najmršavija sam osoba koju poznajem (to nešto govori, s obzirom na to da mi sanatoriji nisu nepoznati), tako u meni nema ničega povezanog s pisanjem što bi se moglo nazvati površnim, površnim u smislu pretjerivanja." Sada je stalno razmišljao o njoj, ali čak je i ta zaokupljenost bila povezana s pisanjem, jer "moj je život određen samo usponima i padovima u pisanju, pa ti pouzdano ne bih imao hrabrosti prići u nekom neplodnom razdoblju". Zapanjivalo ga je koliko je postala intimno povezana s njegovim kreativnim stvaralaštvom, jer je sve donedavno smatrao da o njoj ne misli samo dok piše. S obzirom na njegove jadikovke, Felice se morala zapitati kakvo joj je mjesto bilo namijenjeno u životu tog opsesivnog pisca: "Moj način života skovan je isključivo za pisanje. Ako u njemu ima ikakvih promjena, tada služe samo kako bi poboljšale pisanje, jer vremena nema, moje su snage ograničene, ured je užasan, a stan bučan, pa ako ugodan jednostavan život nije moguć, onda se moram izvući pomoću suptilnih manevara." Kako bi naglasio poantu, objasnio joj je kako je prethodnih šest tjedana u Institutu bio između osam ujutro i pola tri poslijepodne, kako je ručao do tri ili pola četiri, povlačio se (ukoliko su to njegovi osobni demoni dopuštali) na spavanje do pola osam, ustajao, deset minuta vježbao gol pokraj otvorenog prozora, sat vremena šetao, a zatim večerao s obitelji. Tada bi, oko pola jedanaest navečer (a često tek oko pola dvanaest) sjeo za stol i pisao, "ovisno o snazi, sklonosti i sreći, do jedan, dva ili tri sata, jednom čak i do šest sati ujutro". Kada bi završio s pisanjem, ponovo bi vježbao, oprao se i konačno, "obično s laganim bolovima oko srca i grčenjem trbušnih mišića", legao u krevet. San mu, međutim, nije uvijek dolazio (galantno se prisjetio napomenuti da je jedan od uzroka njegove nesanice bilo iščekivanje njezinih pisama), što je značilo da 108 se sljedećeg jutra, kada bi neumoljivi ciklus ponovo započinjao, budio mutnih očiju i iscrpljen, "jedva uspijevajući raditi s ono malo snage što mi je ostalo". U jednom od dugačkih hodnika Instituta, između Kafke i njegove tipkačice, stajala su kolica "nalik lijesu", koja su služila za prijenos registratora i dokumenata: "Svaki put kada bih prošao pokraj njih imao sam osjećaj kao da su načinjena za mene i da me čekaju." Iz idućeg je pisma vidljivo da je Felice bila uzrujana tim tonom i zabrinuta za njegovo zdravlje. Bio joj je prisiljen objasniti da su njegovi boravci u sanatorijima bili samo zbog "želuca i općenite slabosti, a nemojmo zaboraviti ni moju samozaljubljenu hipohondriju [selbst verliebten Hypochondrie]".ib Nakon što se upoznala s njegovim dnevnim rasporedom očito mu je savjetovala umjerenost, no on je protestirao: "Zar ne bih trebao žrtvovati sve što imam radi jedinog što mogu raditi? Kakva bih beznadna budala bio kada to ne bih učinio! Moje je pisanje možda bezvrijedno, no u tom sam slučaju i ja sam, definitivno i bez ikakve sumnje, potpuno bezvrijedan. Ukoliko se štedim u tom smislu, nisam se uopće poštedio, nego sam počinio samoubojstvo." čini se da mu nije palo na pamet napomenuti

kako bi sretan brak s Felice mogao predstavljati alternativu osjećaju bezvrijednosti. Međusobno još nisu bili izmijenili riječ "ljubav" — "ni u kojem slučaju to neću reći prvi". Prijatelji i kritičari često su osporavali Kafkino uporno isticanje pisanja kao jedine stvari koja mu je bila važna. Brod je, primjerice, primijetio: "Književni rad za Kafku nije bio početak i kraj svega, koliko god da nam se činilo da ulomci njegova dnevnika, ako ih shvatimo doslovno, na to ukazuju."'7 Franz Kuna kazao je: "Kafkino nepovjerenje u književnost kao instituciju bilo je potpuno. Zamišljao je raj kao mjesto bez knjiga."'8 Ta se posljednja tvrdnja čini pretjeranom. Premda nije bio zainteresiran za površne aspekte "književne scene" i premda je često išao svojim putem, Kafka je duboko volio knjige, pretplaćivao se na književne časopise, na kataloge izdavača i na magazine s bibliofilskom strašću za oblik, teksturu i izgled knjiga. Kao što smo već prije mogli vidjeti, cijeli njegov život bio je pažljivo organiziran oko pisanja. Brod je rekao da se Kafka, za razliku od Flauberta i njegova kulta umjetnosti, gotovo religiozno zanimao za istinu, što je bilo jače od njegovih estetskih uvjerenja. Ovdje, međutim, smeta Brodova navika da Kafku pretvara u religioznu figuru. čak i ako je Kafka bio zapravo više nalik Flaubertu negoli to Brod dopušta (za što ima dobrih razloga), postoji izvjesna lažna dihoFELICE 109 tomija između "umjetnosti" i "istine" koja ne pomaže razumjeti koliko je Kafki značilo pisanje. Svakako je točno da je Kafka mogao zamisliti da odustane od umjetnosti (o čemu svjedoči samrtni zahtjev da se unište njegova neobjavljena djela, a koji je Brod opozvao), ali ne za života, kada je ona bila splav za koju se čvrsto držao. Ni na svjetovnijoj društvenoj razini Kafka nije izbjegavao društvo književnika. Kada ga je, primjerice, Brod toga listopada u praškoj kavani Kod znaka dva kosa upoznao s austrijskim romanopiscem Ottom Stoesslom (l875. — 1936.), Kafka je bio duboko impresioniran. Stoga je Stoesslu poslao primjerak svoje nove knjige, Betrachtung, kada je krajem godine bila objavljena, naglašavajući: "Vidjeti Vas i čuti u ono me vrijeme izuzetno ohrabrilo, a Vaša napomena: 'Pisac zna sve', još mi uvijek odjekuje u ušima."59 Možda nije neobično što je Kafkina veza s Felice šest mjeseci zapinjala, od njihova prvog susreta pa sve do idućeg, kasno u ožujku 191 3-Veza se održavala samo pismima, pri čemu su Kafkina varirala od vješte galanterije do sirovog samoprezira. činilo se kao da je bio odlučan u namjeri da joj predstavi svoje najgore osobine, ali također da ih i sam upozna. Možda je već bio uvjeren da je njegova sreća određena sudbinom. Elias Canetti u svojoj majstorskoj analizi Kafkina dopisivanja s Felice, Kafkin drugi proces (1969.), tvrdi da je u prvoj fazi njihova odnosa Kafka ozbiljno namjeravao "uspostaviti vezu, neki kanal komunikacije između njezine učinkovitosti i zdravlja te vlastite neodlučnosti i slabosti".40 To je bilo, kako kaže Canetti, "veličanstveno razdoblje" za Kafkin književni rad, a ljubav putem pisama osiguravala mu je "izvor snage dovoljno udaljen da njegova osjetljivost ostane lucidna, jer nije bilo bliskog kontakta koji bi ga emocionalno remetio". Kafka će poslije prva tri mjeseca te veze smatrati savršenima. Nakon siječnja 191 3- njihov odnos više nikada neće dosegnuti onaj prvi zanos, dijelom i stoga što je, prema reakciji same Felice na Betrachtung, počeo uviđati da mu ona neće moći pružiti očekivanu potporu u pisanju. Kako se odnos razvijao, Kafka se počeo pribojavati da pokazivanjem svojih patnji

muči Felice, pa čak i "svojim postojanjem, svojim samim postojanjem".41 Davao joj je do znanja kakva je njegova prava priroda i da ništa drugo ne može očekivati. Time je samo dobio "još jednu neza-dovoljenu žudnju, uza sve ostale neispunjene; uz moj uobičajeni osjećaj izgubljenosti [Verlorensein] dobio sam neku novu vrstu samopouzdanja, možda najjačega do sada". Dobivao je određenu snagu, no je li to bilo na njezinu štetu? Zbog jednostavne iskrenosti ili zbog mazohističke crte 110 svoje prirode, Kafka je, u svakom slučaju, jasno pokazao Felice kakav je čudak bio. Njegov bi način života smatrala "ludim i nepodnošljivim". Do najsitnijih je pojedinosti razlagao svoju vegetarijansku dijetu (zbog koje se navodno njegov otac, mesarov sin, skrivao iza novina dok bi Kafka jeo), svoj nezanimljiv izgled (uvijek bi, i u kući i u uredu, bez obzira na godišnje doba, nosio isto odijelo), svoj pomodni asketizam, zbog kojega nije pušio, ni pio alkohol, kavu ili čaj, te zdravstvenu strategiju koju je poništavala česta nesanica. Nije zatajio ni svoje dječačko ponašanje: "Doživljavaš me mlađim nego što uistinu jesam... zavisno od pronicljivosti, neupućeni obično misle da imam između osamnaest i dvadeset i pet godina." Tada mu je bilo dvadeset i devet godina. U vezi se počeo nazirati obrazac prema kojem je samoprezir kompenzirao s ovisnošću o Felice, što se njoj moralo činiti tegobnim. Nakon jedne seanse oplakivanja "obuzela me takva čežnja za tobom da sam samo želio nasloniti glavu na stol kako bih dobio nekakav oslonac".42 U studenome, nakon rođenja Elline kćeri Gerti, nije joj zatajio svoju uznemirenost time da nikada neće imati djecu, te nešto prikriveniju opasku kojom je sumnjao čak i u mogućnost braka. Kazao je da svoje jade može podnositi samo u samoći: "No kada se poželim približiti nekome i potpuno se predati, moj se jad samo potvrdi." Do početka drugoga tjedna u studenome, jedva tri mjeseca nakon što su se upoznali, situacija je bila toliko loša da joj je napisao (nikada poslano) pismo koje je započinjalo: "Nemoj mi više nikada pisati. Kada bih ti pisao, samo bih te učinio nesretnom, a što se mene tiče, nema mi pomoći... Sada brzo zaboravi taj duh kakvim sam postao."45 Felice je slična pisma, puna "krajnjeg i neizbježnog mučenja samog sebe",44 očito čitala s izvjesnom nelagodom. Jednom mu je napisala da ga smatra strancem, što ga je užasnulo. Polako joj je počeo pojašnjavati prirodu svojeg problema — svelo se na činjenicu da je imala suparnika: njegovo pisanje. Cak joj je najavio da će skratiti svoja dugačka (i gotovo svakodnevna) pisma kako bi "svaki gram snage" utrošio na roman koji, dodao je, "ionako pripada tebi".45 Možda je bila sumnjičava, no on joj je ipak u potpunosti razložio kako napreduje Iščezli, "koji se događa isključivo u Sjedinjenim Američkim Državama", s kojim je upravo bio stigao do šestog poglavlja. "Nakon petnaest godina očajničkih napora (osim u rijetkim trenucima) to je prvo značajnije djelo u koje, posljednjih šest tjedana, vjerujem." Bi li bilo bolje usredotočiti se na to umjesto napuhivati ona "netočna, uzbunjujuće nepotpuna, neoprezna i opasna pisma tebi"? Neće li ga ona "ostaviti u toj strašnoj FELICE 111 samoći koju unatoč svega toga" osjeća? Felice je još uvijek bila nesigurna i željela je znati više o njegovoj neobičnoj obiteljskoj situaciji, koja ju je zanimala više od njegova književnog rada. Poslao joj je jednu kratku priču, Grosser Lärm (Velika buka), koja se upravo bila pojavila u praškom književnom časopisu "HerderBlätter",46 a u kojoj je stan obitelji Kafka ironično prikazao kao "komandni stožer buke". Naglasio je da mu je najmlađa sestra, Ottla, tada dvadesetogodišnjakinja,

"najbolja prijateljica u u, a da su druge dvije [Elli i Valli] simpatične i ljubazne. Samo se otac i ja mrzimo viteški". Kafka je nesumnjivo shvatio koliko ta pisma koštaju njega samog, ali i njegovo pisanje — pored njihova utjecaja na Felice — pa je sljedećeg dana predložio da pisma svedu na jedno tjedno, jer ga, kako stvari stoje, njezina pisma previše zbunjuju. Postojao je k tome i "tužni, pretužni razlog" radi kojeg se nije mogao nositi s osjećajno iscrpljujućim učinkom pisama: "Moje zdravlje jedva služi mene samoga i nije dovoljno dobro za brak, a kamoli očinstvo."47 Sto li je samo pomislila Felice na tu nevjerojatnu izjavu svoga dragog koji je, izgleda, budućoj nevjesti obznanjivao svoju potpunu nesposobnost za normalan obiteljski život i brak? Svidjelo mu se što joj se prisnije obraća s Du (ti), ali je izjavio da ne može ni pomisliti da se potpisuje s Dein Franz?. "Ne, zauvijek ću biti sputan, takav sam [das bin uh] i s time moram nastojati živjeti."48 Takvo pismo više nalikuje samoubojičkoj poruci negoli ljubavnom pismu. I sam je Kafka poslije shvatio da je otišao predaleko, što je pokušao izgladiti šaljući joj za rođendan, 18. studenoga, cvijeće omotano jednom bijednom porukom. Felice je bila toliko uzrujana Kafkinom "tjeskobom i ludilom"49 da je posjetila Maxa Broda u potrazi za objašnjenjem takvog ponašanja. Brod je bio u Berlinu i telefonirao je Felice, a Kafka mu je bio zahvalan za tu intervenciju: "sigurno si joj zbog svoje dobrote, razumijevanja i suosjećajnosti rekao sve što si mogao, ali čak i da je anđeo došao i telefonirao joj umjesto tebe ne bi mogao prevladati moje otrovno pismo".50 Brod je potajno pisao Felice moleći je da "shvati Franza i njegovu često patološku osjetljivost. On je uvijek podložan utjecaju trenutačnog raspoloženja. On je zapravo čovjek koji želi samo ono apsolutno i krajnje od svega. Nikada nije spreman na kompromise. 51 Brod je lukavo primijetio da je Kafka, kada je želio, mogao biti "vrlo tvoj Franz (op. prev.) 112 pametan i razuman u praktičnim stvarima", ali da "kada je riječ o idealima, ne uzima stvari olako. U takvim je pitanjima vrlo strog, nadasve prema samom sebi". Bila je to molba za razumijevanje čovjeka čiji književni rad "zasjenjuje sve što znam o književnosti". Felice sada vjerojatno nije sumnjala u karakter svojeg dragog. Kafka je počeo stidljivo spominjati: "tvoje voljene oči"52, i njezine voljene usne. Sto se tiče osjećaja, inzisti-rao je: "dala si mi poklon kojem se nikada nisam nadao u ovom životu". No, je li to bilo dovoljno da rasprši njezine sumnje? Pokušavajući je zainteresirati za ono što mu je bilo najvažnije, za književnost, poslao joj je primjerak Flaubertove knjige L'Education sen-txmtnta.li — "knjigu koja mi je mnogo godina bila draga kao samo dvoje ili troje ljudi. Kad god i gdje god da je otvorim, ostajem zapanjen i predajem joj se potpuno te se uvijek osjećam kao da sam piščev duhovni, premda slabašan i čudnovat, sin."5' U svim svojim opsežnim pismima i dnevnicima Kafka nikada nije rječitije iskazao poštovanje prema nekom piscu. Znatno je teže, međutim, na mjerljiv način iskazati kolik je bio Flaubertov utjecaj. Divljenje koje jedan pisac osjeća prema drugome, kakvo neki književni kritičari često ne razumiju, ne mora u svakom slučaju značiti oponašanje ili prepoznatljiv utjecaj. Nije poznato što je Felice mislila o Flaubertu, no vjerojatno je više razmišljala o Kafkinim strahovima. Predložila mu je da o svojim brigama porazgovara s majkom. Julija Kafka posve je slučajno (što nam pruža uvid u klaustrofobičnu atmosferu Kafkina doma, a koja je njega toliko smetala) pronašla i

pročitala upravo to pismo. Budući da su svi okolišali oko Kafkinih osjećaja, potajice je pisala Felice: "Nemam riječi kojima bih iskazala koliko volim svojeg sina i rado bih dala nekoliko godina života ako bi to osiguralo njegovu sreću."54 Nema razloga da u to sumnjamo. No, ostatak pisma ukazuje prije na dobrohotnost negoli na razumijevanje ("Na njegovu bi mjestu svatko bio najsretniji na svijetu"), ne uviđajući da vanjski uvjeti života Kafki nisu bili važni. "Njezina je ljubav velika koliko i nerazumijevanje",55 tvrdio je Kafka. Već smo spomenuli da je njegovo pisanje smatrala "razbibrigom", a s naivnom je pristojnošću dodala da pisanje "ne bi štetilo njegovu zdravlju kada bi samo spavao i jeo kao drugi mladići njegove dobi". Nadala se da bi Felice mogla, ispitujući Kafku o njegovim prehrambenim navikama, od njega ponovo učiniti razumnog mladića. No to nije uspjelo: još se uvijek borio s uredom — premda nije svaki neshvaćeni pisac te sreće da s nadređenim (u ovom slučaju dr. Robertom Marschnerom) u uredu čita Heinea56 — kao FELICE 113 i s promjenjivom prirodom osjećaja prema Felice. "Šibamo jedno drugo ovim pismima"57, rekao je. Ukoliko se Felice željela udati i roditi djecu, možda on nije bio pravi čovjek za nju. "U blizini djece radije zatvaram oči", rekao je žaleći se na obiteljski život općenito. "Uvijek sam svoje roditelje doživljavao kao progonitelje."58 Tvrdio je da ni u jednoj obitelji nije pronašao toliko hladnoće i lažne ljubaznosti koliko se uvijek osjećao obaveznim iskazivati svojim roditeljima.59 Ipak, unatoč svemu, bio je zaljubljen u Felice, pripio se uz nju, želio ju je i trebao. Dana 2 3- studenoga napisao joj je: "Najdraža, o, Bože, koliko te volim!"60 114 II. Krajem studenoga te izuzetne 1912., kada se toliko toga dogodilo u njegovu književnom radu i emocionalnom životu, Kafka je počeo spominjati Felice jednu "malu priču".1 Iščezli je bio odložen na stranu (negdje oko šestog poglavlja) i sada je radio na drugom važnom djelu: Die Verwandlung, što se najčešće prevodi kao Metamorfoza ili Preobrazba. I ta je priča, poput Osude, rasla izravno iz njegova vlastita iskustva, premda bi njezinu originalnost i imaginativni raspon, kao što je bio slučaj i sa spomenutim, ranijim djelom, bilo ograničavajuće i netočno smatrati autobiografskim. Zatvorena atmosfera stana obitelji Kafka i neobične duševne boli jednog njegova stanovnika, njegova prividna mutacija u neko biće niže od ljudskoga i obiteljsko okruženje bez razumijevanja predstavljaju sirovinu koja je u Preobrazbi transformirana u glavno obilježje Kafkine umjetnosti. Ako je Ottla u Osudi prepoznala stan u Niklasstrasse, onda bi isto domaće okruženje prepoznala i u toj novoj priči. Koliko je Iščezli predstavljao skok u neki drugi, prostraniji i svjetliji svijet zamišljenih Sjedinjenih Država, toliko je Preobrazba značila povratak u zatvoreni, strašni svijet Kafkina unutarnjeg a. Kafka je počeo pisati, kako je rekao Felice: "s neodoljivom željom da se pretočim u priču, što očito dolazi iz očaja. Opsjednut mnogim problemima, nesiguran u tebe, prilično nesposoban nositi se s uredom... gotovo neprekidna nesanica prošlih nekoliko dana i noći, kao i neke manje važne, ali ipak zabrinjavajuće i iritirajuće misli koje mi se vrte po glavi."2 To nisu bili preduvjeti za neku vedru priču pa je Kafka i sam priznao da je ta nova priča "izuzetno odbojna".' Želio je priču pročitati Felice, ali dok bi je čitao "morao bih te držati za ruku, jer priča je pomalo zastrašujuća. Zove se Preobrazba i potpuno bi te prestrašila, pa možda ne bi htjela

čuti ni jednu riječ, jer, nažalost, ionako te dovoljno strašim svakoga dana svojim pismima."4 Brinulo ga je da je priča previše depresivna, "i možda je uopće ne bih trebao pisati", no također je u tome vidio i način da istjera svoje demone: "tko zna, možda postanem čišći i dostojniji tebe FELICE 115 što više budem pisao i tako se sve više oslobađao, ali nema sumnje da se još mnogo toga moram riješiti, a noći nikako ne mogu biti dovoljno dugačke da se obavi taj posao koji je, slučajno, vrlo sladostrasan". Uporaba riječi "čišći" (reiner) sugerira da je osjećao kako pisanjem iz sebe izbacuje nešto mračno (Brodu je spomenuo da je posljednja rečenica Osude bila analogna ejakulaciji), a pozivanje na "sladostrasno" (wollüstige) iskustvo pisanja implicira seksualni podtekst pisanja, koji je Felice mogla lako primijetiti i pridodati ostalim dokazima Kafkina čudaštva. Premda se Kafkine stavove o seksu ne bi moglo nazvati puritanskima, također se ne bi moglo reći da je seks za njega predstavljao neko osobito veselo iskustvo. Pisanje mu je predstavljalo najintenzivniji način užitka. U nedjeljno jutro 24- studenoga Kafka je pročitao prvo poglavlje Preobrazbe svojim prijateljima Oskaru Baumu i Maxu Brodu.5 Bio je to posljednji u nizu književnih trijumfa te izuzetno plodne godine (premda je Iščezli još uvijek bio tek djelomično napisan). Od Kafkinih je djela Preobrazba vjerojatno najpoznatija široj čitalačkoj publici, a njezine dramatske kvalitete prepoznali su i takvi glumci i scenaristi kao što je Steven Berkoff (koji je 1969- na nezaboravan način postavio Gregora Sam-su na londonsku scenu u Roundhouseu, 1976. u Narodnom kazalištu i poslije po cijelom svijetu). O tome Berkoff kaže: "Ono nezaboravno u Kafkinoj viziji je vizija osuđenika koji sagledava svaki djelić svojeg univerzuma s neprikrivenim intenzitetom, čak i ako je atmosfera ponekad hladna i stroga."6 Poput Kafke, Gregor Samsa živi s roditeljima, mrzi svoj posao, nemoćno sanjari o bijegu i govori tiho, kao da mu je obiteljski život uzrokovao neku traumatsku zanijemjelost. Kada je otac otjerao Gregora, "sve su Gregorove molbe bile bezuspješne. Zapravo nijedna nije bila shvaćena. Sto se poniznije saginjao, to je njegov otac jače udarao nogom o pod." Priča je karakteristična za Kafkinu sposobnost postizanja čudne, neprirodne situacije živopisnim detaljima, neka vrsta iščašenog hiperrealizma. Osjećaji užasa, samoprezira, tjeskobe i klaustrofobije predstavljeni su živopisno i dramatično, kakvi su u to vrijeme bili i Kafkini vlastiti osjećaji. Preobrazba započinje karakterističnom izravnošću: "Kada se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz teških snova, našao se u svojem krevetu pretvoren u monstruoznog kukca." Gregor je trgovački putnik u tvrtki koja se bavi nečim sličnim veleprodaji tekstila kakvu je vodio Hermann Kafka. Cesto je razmišljao o otkazu, no sprječavala ga je odanost roditeljima i njihovim potrebama. Inače: "Otišao bih šefu i rekao mu što za116 pravo o njemu mislim." Priča izravno opisuje Gregorovu ubojitu rutinu u obavljanju zadataka koji ga nimalo ne zanimaju, njegov osjećaj zaro-bljenosti unutar obitelji i nemoćna sanjarenja o bijegu. On je odrastao čovjek pa ipak je ovisan o hirovima svojih roditelja i šefa. Pretvoren u kukca čuje samo glavnog knjigovođu kako mu kuca na vrata. On je, što se tiče provođenja kontrole, saveznik njegovih roditelja: "Kakve li sudbine biti osuđen na rad u tvrtki u kojoj i najmanja pogreška odmah daje povod najtežim sumnjama!" U susjednoj sobi Gregorova sestra počinje jecati,

dok se u drugoj sobi vodi rasprava između udruženih tiranija posla i obitelji. To podsjeća na raspored snaga u domaćinstvu Kafkinih, u kojem je samo Ottla bila sućutni saveznik. U prisutnosti roditelja knjigovođa počinje koriti Gregora, iznoseći njegove pogreške na poslu i naglašavajući tako djetinjastu zavisnost njegova položaja. Poput Kafke, Gregor je shrvan osjećajem da ga obitelj ne može razumjeti, čak iako mu se vlastite riječi "čine dovoljno jasnima". Bori se za normalizaciju i čak mu se učini da je u tome uspio: "Još jednom se osjetio privučen obiteljskom krugu." Njegova odlučna namjera da pokuša otvoriti vrata svoje sobe — da prijeđe simboličan prostor između svojeg vlastitog svijeta i svijeta ljudi koji dijeli s obitelji, prostor oko kojega se Kafića tako bolno cjenkao u vlastitom životu — trebala je biti dobrodošla: "Svi su ga trebali ohrabrivati." Ali nisu. Otkriva da se može kretati samo poput kukca, a pokušaj da krene prema svojoj zgroženoj obitelji dočekan je s užasom. Otac ga čak i otjera, baš kao što je i Hermann često odbijao Kafkine pokušaje zbližavanja: "Sve su Gregorove molbe bile bezuspješne. Zapravo nijedna nije bila shvaćena. Sto se poniznije saginjao, to je njegov otac jače udarao nogom o pod... Otac ga je nemilosrdno otjerao... sikćući... poput divljaka." Iza tog portreta stoji Hermann Kafka: nepopustljiv, nemilosrdan i pun optužbi u namjernom nerazumijevanju. Gregor je uvjeren da je odgovoran za to što mu se dogodilo i zbog čega je ostavio obitelj na cjedilu, što odražava Kafkin osjećaj krivnje zbog nesposobnosti da ispuni očekivanja svoje obitelji — postoji čak i referenca na propast obiteljskog posla koja odražava Kaflcinu grižnju savjesti zbog slabe potpore u trgovini i tvornici. Kao i u Osudi, otac je ljutit i drzak neprijatelj svojem sinu. Lupanje vratima na kraju prvog dijela priče simbolizira konačnost odbacivanja. Na početku drugog dijela sestra ostavlja Gregoru malo mlijeka, dok ga roditelji odbijaju hraniti. On više ne skrbi za obitelj nego prima njihovu milostinju. Počinje se osjećati teretom i utapa se u osjećaju krivFELICE 117 nje. Gregoru ne zahvaljuju što je spasio obitelj nakon poslovne propasti. "Samo je sa sestrom ostao blizak", ali je čak i ona zgrožena njegovom preobrazbom. Zajedno s majkom pokušava pomaknuti namještaj u Gregorovoj sobi kako bi mu omogućila više prostora. Gregor, međutim, ne pušta svoj stari namještaj, a osobito ne pisaći stol (središnji komad namještaja u Kafkinoj vlastitoj sobi). Tada se vraća njegov otac, "odmah ljutito likujući", i premda se Gregor osjeća jačim, ne može se suprotstaviti ocu na prikladan način: "No Gregor nije smogao snage da mu se suprotstavi, svjestan, kao što je bio od prvog dana svojeg novog života, da otac za njega smatra prikladnim samo najstrože mjere." U trećem i zaključnom dijelu priče, nakon što otac u bijesnom napadu na Gregora baca jabuke, od kojih jedna ostaje usađena u njegovo tijelo, predstavljajući simboličnu ranu, naznačen je daljnji razvoj raspoloženja. Povreda ipak podsjeća oca da je "Gregor bio član obitelji, unatoč sadašnjem nesretnom i odbojnom obliku, pa se s njime ne bi trebalo postupati kao s neprijateljem". "Obiteljska dužnost" traži strpljenje. Sada, kada su vrata njegove sobe ostala otvorena, Gregor može promatrati svoju obitelj, a osobito oca koji s perverznom upornošću prisiljava ženske članove obitelji da ostave sve kako bi se posvetile njemu i njegovim potrebama. "Tko može pronaći vremena, u ovoj radom iscrpljenoj i umornoj obitelji, da se bavi Gregorom više nego što je neophodno?" Teatralne tužaljke obitelji izražavaju sve veće beznađe pod teretom koji im predstavlja bezobzirni

Gregor, "uvjereni da su jedinstveni u nesreći kakva se nikada nije dogodila nikome među njihovim rođacima ili poznanicima". Kada se pojave tri čudnovata stanara i ohrabre njegovu sestru Gretu u sviranju violine, zvuk glazbe ima nešto od umirujuće kvalitete umjetnosti: "Učinilo mu se kao da se pred njim otvara put prema nekoj nepoznatoj hrani za kojom je žudio." No nije mu bilo spasa. "Kada bi nas on mogao razumjeti... tada bismo se možda mogli i dogovoriti", sugerira njegov otac. No taj se jednosmjerni kanal komunikacije ne otvara i Gregor, koji je "mislio o obitelji s nježnošću i ljubavlju", na kraju umire zbog gnojne rane, jabuke usađene u tijelo. Obitelj, koja ga se konačno riješila, sada je oporavljena i pomlađena. Odlaze na izlet u prirodu te odluče započeti nov život i promijeniti stan "koji je Gregor odabrao". Sada su mu izmaknuli i suptilno ga pretvorili u žrtveno janje za sve njihove nedaće. Iz Kafkinih je pisama Felice sve više saznavala o njegovu načinu života, vegetarijanstvu i sklonosti spavanju kraj otvorenog prozora (neo118 | visno o vremenskim prilikama). Rekao joj je da mu je žao što nije bila prisutna kada je čitao svoju priču, za koju je napomenuo da je izgubila nešto od "svojeg spontanog tijeka"7 s obzirom na to da je bio prisiljen pisati u pauzama od uredskog posla. Nije mogao pronaći rješenje tog problema: "I tako se moram snalaziti kako najbolje umijem, jer su mi optimalni uvjeti neostvarivi." Još je uvijek pronalazio veliku utjehu u njezinim pismima. Uzimao bi ih drhteći od uzbuđenja, kao da je riječ o živim bićima, žudeći za stalnim potvrdama njezine ljubavi. "Osjećam da nikada neću imati snage živjeti bez tebe"8, kao da su njezina pisma imala ljekovit učinak (ili barem utjecala na simptome), umjesto da su dokazivala spontanu radost ljubavi. Kada mu je rekla da njezina tvrtka proizvodi i gramofone, odmah je paranoidno pomislio kako će neki od susjeda nabaviti napravu i dodatno zaprijetiti njegovu miru (premda je priznao da se divio izložbenom salonu koji je Pathe imao u Parizu, a gdje se moglo slušati glazbu s gramofona na žetone). Bio je spreman dopustiti da njegova opsesija samoćom u tišini nije uvijek poželjna: "Primijetio sam da me izolacija koju si namećem možda neprimjetno (neprimjetno meni, a ne tebi, najdraža moja) čini prilično neprobavljivim... Kada mi se netko svidi, ta radost ne poznaje granica. Nikada mi nije dosta fizičkog kontakta s tom osobom."9 No, s druge strane, potreba za pisanjem bila mu je najvažnija, čak i kada rezultati nisu bili zadovoljavajući: "Možeš li to razumjeti, najdraža, pisati loše, pa nemati drugog izlaza nego opet pisati ili se predati potpunom očaju!... gledati beskrajne stranice prekrivene stvarima koje čovjek mrzi... a koje svejedno mora napisati kako bi mogao živjeti [isticanja moja].10 Kafkin je književni rad, treći sudionik u njihovu odnosu, predstavljao sve veću smetnju. Hoće li Felice ikada moći parirati tom suparniku? Ipak, Kafka je trebao i nju. "Straše me, najdraža, razmjeri moje privrženosti... Kada bih bio s tobom, bojim se da te nikada ne bih ostavljao samu, dok bi moja žudnja za samoćom i dalje bila prisutna pa bismo oboje patili, premda bi to, naravno, značilo sreću vrijednu svake patnje."" Iako se bojao tuđeg ometanja u samoći, čvrsto se držao Felice, premda je već predosjećao da će ta splav potonuti: "Najdraža, još si moja, još sam sretan, ali još koliko dugo?"12 Od sreće ga je dijelilo svega nekih osam sati vlakom, koliko je trajalo putovanje od a do Berlina, na koje se ni jedno nije moglo odlučiti — "to je još uvijek nemoguće i nezamislivo". Počeo je zamišljati kakve bi mogle biti njezine neizrečene misli: "Gotovo svakog dana [u to joj je vrijeme Kafka slao i po dva pisma

FELICE 119 dnevno] stiže neko pismo zbog kojeg sam u samrtnim mukama, no tada, naravno, stiže drugo zbog kojeg zaboravim ono prethodno; no kako ga mogu zaboraviti? On uvijek govori u zagonetkama; iz njega se ne može izvući nijedna iskrena riječ... trebao bi me prestati mučiti i činiti nesretnom svojom ljubavlju."1* No Kafka nije prestao biti njezinim "mučiteljem" (Plagegeist) i čini se da mu je Felice, nježno protestirajući, rekla da upravo to čini, unatoč svojim obećanjima. To ga je natjeralo da joj obznani: "ti si najskrovitiji, najnježniji dio mene koji bih želio zaštititi i očuvati u savršenom miru više od bilo čega drugoga".14 Bila je to uzaludna nada. I tako su pisma i dalje stizala — nevjerojatnih pedeset i četiri samo u prosincu 1912. Nije ni čudo da je Kafka jedva uspijevao dovršiti roman. Ipak, drama koja se odigravala u pismima potpuno ga je obuzimala. činilo se kao da su napori u pisanju, borba protiv ograničavajućeg utjecaja pisanju suprotstavljenih snaga (medu kojima je Felice sada već sigurno prepoznavala i sebe, usprkos Kafkmim sve strastvenijim ljubavnim izjavama), postali predmetom samog pisanja. Bio je zarobljen u nekom suludom labirintu u kojem se vrtio u agoniji, jedva razlikujući pisanje od življenja, dok je Felice, koliko god da je govorio da je želi i treba kako bi se osjećao potpunim, sve više doživljavao suvišnom u tom intenzivnom pas de deux*. No, nije ju mogao napustiti. "U osnovi sam vrlo slab i nesretan čovjek [ein sehr armer und unglücklicher Mensch] ... ono što je kod mene neobično, pretežno je loše i tužno... nemoj govoriti o veličini koja se u meni skriva... Najdraža, molim te, zagrli me čvrsto."15 U časopisu "Bohemia" objavljena je sredinom prosinca kritika Osude (koju je Felice uvijek spominjao kao "tvoju priču"). Kritičar Paul Wiegler, koji je tada još neobjavljenu priču čuo na javnom čitanju održanom 4- prosinca u u, ocijenio je Osudu kao znak "jednog velikog, iznenađujuće velikog talenta, strastvenog i discipliniranog, koji već ima snage nastaviti svojim putem".16 Krajem studenoga bila je objavljena i zbirka priča Betrachtung (među pričama bile su i neke napisane prije osam ili deset godina). Usprkos tomu, sagledavajući širu književnu scenu na kojoj se pojavila njegova knjiga, Kafka je primijetio da je njegov prijatelj, mladi pisac Franz Werfel, već bio postao sve ono što on sam nije: književničko čudo od djeteta koje živi od svojeg književnog rada u Leipzigu, gdje je kod Kafkina izdavača Rowohlta radio kao recenzent. Werfel je "dobio svoju nagradu" i postigao "potpunu slobodu da živi i * baletni duet u kojem se koraci izvode istovremeno (op. prev.) 120 piše. Zamisli što će sve napisati!"17 Kafka je i dalje vjerovao, kao što to pisci često, sasvim razumljivo čine, da će se velike stvari dogoditi samo ako se usredotoči na pisanje i odbaci sve ostalo. Iako se to ne događa često, Kafka je ipak podržavao taj mit. Brod, koji je Kafku poznavao bolje od ikoga drugoga, dopuštao si je razmatranja o tome što bi bilo da je Kafki bio ponuđen ključ za izlaz iz labirinta. Roditelji su mu mogli priuštiti neki predah, kao, primjerice, mogućnost da studira u inozemstvu, ali Kafka to sam nikada od njih ne bi tražio.18 Izgleda da se krajem prosinca, kada su počeli praznici i kada se već naziralo vrijeme koje je mogao posvetiti sebi, Kafka nije veselio toj mogućnosti: "Potpuno su me smela ta prva dva slobodna dana pa u žurbi nisam znao gdje započeti."19 Borba s protivnicima i mučiteljima činila se neophodnom. Ustvari, nije znao ni za što drugo. Nakon tjedna u kojem nije uspio

ništa napisati zapitao je Felice: "Najdraža, što će se dogoditi kada više ne budem mogao pisati? ...ako više ne budem mogao pisati za sebe, imat ću više vremena pisati tebi, radovati se tvojoj blizini... ali ti, ti me više nećeš moći voljeti. Ne zato što više neću pisati za sebe, nego zato što će me to pretvoriti u još jadnije, neuravnotežemje i nesigurnije biće koje ti se nikako neće moći svidjeti." Takvo zaključivanje pokazuje da je Kafka bio stručnjak u zatvaranju svih mogućih izlaza, svih načina kojima bi mogao olakšati svoj položaj i svih mogućnosti optimističnoga gledanja na svoje izglede u budućnosti. Razmatrajući slabu produktivnost krajem godine, zapitao se "ne idu li sve činjenice u prilog tome da se prihvatim ureda, sredim sve zaostatke brzo poput vjetra i postanem marljiv, metodičan službenik potpuno usredotočen na posao?" U Institutu bi se zatekao kako zijeva te je odlučio da nikada ne počinje pisati poslije deset sati navečer te da prestane najkasnije u dva sata iza ponoći. Kafka je sada bio jedan od tri pomoćnika dr. Roberta Marschnera, načelnika odjela koji je zapošljavao sedam službenika. Institut je osiguravao ukupno dvjesto tisuća poslodavaca, koji su bili odgovorni za tri milijuna radnika. Kafka je još uvijek morao povremeno odlaziti na put — početkom prosinca, primjerice, u Leitmeritz (Litomerice), gdje je posjetio udovicu ujaka Heinricha. Ipak, unatoč razočaranju što svojim književnim radom (kojem se posvećivao u onom ograničenom vremenu koje mu je ostajalo na raspolaganju nakon redovnog posla) još uvijek nije postigao veći uspjeh, nikada nije prestao vjerovati da ga velike stvari čekaju iza ugla: "na djelu su snage koje su mi tako bliske i neophodne. čudim se misteriji svega toga."20 FELICE 121 Izgleda da Felice nije bila osobito impresionirana Betrachtungom pa je Kafka pokušao ublažiti njezinu reakciju tvrdeći da je riječ o "pretežno starim stvarima",21 no dodao je i da su one "još uvijek, ipak, dio mene, premda je to dio koji ti nisi upoznala" (diskretno zajedljiv komentar). Više bi volio da se otvorila i kazala da joj se djelo nije svidjelo ili čak da ga nije mogla razumjeti. Naposljetku, bila je riječ o djelu "punom beznadne zbunjenosti, ili radije letimičnih pogleda u beskrajne nedoumice, koje treba izbliza pogledati da bi se bilo što uočilo". Očito ga je uzrujala njezina ravnodušnost. Tvrdio je da ga muči "trud koji je uložio rasipan izdavač i novac koji je izgubio, sve potpuno potraćeno". Smatrao je da je djelo objavljeno "pukim slučajem", bez ikakve inicijative s njegove strane. Pretpostavlja se da je Brodu pripisivao zasluge za objavu. Sve bi to moglo opravdati Felicino izvjesno "nesigurno mišljenje", no ona zapravo nije izrazila baš nikakvo mišljenje. Cini se da je to naznačilo prekretnicu u njihovu odnosu. Kafka se poslije prisjećao kako je tog Božića 1912. Brod bio u Berlinu (kamo je odlazio prilično često, dok se Kafka, kako je već spomenuto, nikako nije mogao odlučiti krenuti na put, unatoč gorljivim izrazima želje da bude blizu Felice). Brod je razgovarao s Felice i upozorio je na pukotine u vezi, na što mu je ona odgovorila (što znamo samo približno, iz Kafkina parafraziranja Brodova izvješća o Felicinoj analizi): "Sve je to vrlo čudno, dopisujemo se prilično redovito i često, on mi šalje mnoga pisma i željela bih mu pomoći, no to je vrlo teško. On to otežava i čini se da se ne možemo zbližiti."22 Njezin je rezime bio vrlo oštrouman. Betrachtung, zbirku prema kojoj je Felice bila ravnodušna, objavio je Ernst Rowohlt krajem studenoga 1912. (premda je kao godina tiskanja naznačena 191 3.) u nakladi od 800 primjeraka (od čega će se u sljedećih pet godina prodati pola naklade). Zbirka je posvećena Maxu Brodu i sastoji se od osamnaest kratkih priča, od kojih je

dio već bio objavljivan u časopisima kao što su "Hyperion" i "Bohemia". Te priče, neke su dugačke tek nekoliko redaka, nisu baš pjesme u prozi (formulacija ne odaje priznanje ni poeziji ni prozi), nego prije izvanredne vježbe prozne imaginacije koje iskazuju Kafkinu sklonost preciznim detaljima i beskrajnoj sugestivnosti. Želim hiti crvenokozac, na primjer, sastoji se od samo jedne rečenice, brze poput galopa koji opisuje, izražavajući žudnju da ostvari nagonsku životnost na iskonski skladnoj osnovi, da bude "odmah spreman" {gleich bereit), poput čovjeka blisko povezanog s prirodom kakvog navješćuje. U mnogim drugim pričama prisutna je pretežno figura 122 osamljene, društveno neprilagođene i nipošto bereit osobe. Jedna priča započinje sa: "Tko god vodi samotan život, pa ipak svako toliko osjeća potrebu za nekom vrstom dodira..."; druga: "čini se tako strašnim nikada se ne oženiti..."; treća: "Stojim na platformi tramvaja i nemam pojma koje je moje mjesto na ovom svijetu, u ovom gradu, u mojoj obitelji." Takav je bio Kafka u dobi od dvadeset i devet godina, nesiguran i tjesko-ban poput adolescenta, zavidan onima koji se svijetom kreću sa spontanom, životinjskom energijom i krepkom samouvjerenošću. Kratak prikaz kojim započinje priča Djeca na seoskoj cesti ubacuje neki čudnovat ton nelagode u ono što se na prvi pogled čini laganom, impresionističkom pričom o djeci koja se igraju u ljetno predvečerje. Njihova igra i pjesma evociraju osjećaj zajedništva i dobrog raspoloženja iz kojih je izuzeto dijete-promatrač: "Kada se tvoj glas pomiješa s ostalima, uhvaćen si poput ribe na udici." U Nesreći, najduljoj i najsloženijoj priči, kojom zbirka završava, još jednom se nalazimo u nekom klaustrofobičnom obiteljskom interijeru (dijametralno suprotnom otvorenim ravnicama preko kojih slobodni Indijanci jure na konjima). Kroz prozore se naziru izvjesne ograničene mogućnosti, a kratki izlasci na ulicu vode nezadovoljavajućim i površnim susretima. U toj priči usamljeni pripovjedač susreće "malen duh djeteta" koji upada u sobu s naglom dramatičnom gestom, tipičnom za te priče pune odjeka upadljivih dramskih efekata korištenih u jidiš kazalištu ili šire u ekspresionističkoj književnosti. Prisutna je također i, kao što je često slučaj u Kafkinim ranim djelima, neka maglovito uznemirujuća seksualna komponenta. Mladić u sobi iznenada, bez vidljiva razloga, kaže dječaku: "Kada bi ti bio djevojčica, nikako ne bi bilo u redu da se ovako zatvoriš sa mnom u sobu." Ta priča djelomično govori o potrebi nesretne osobe da izmisli mogućnost druženja, a djelomično o projekciji nekog neodređenog osjećaja nelagode i prijetnje. Nakon što je duh otišao, pripovjedač na stubama razgovara sa susjedom: "Pravi je strah zapravo strah od onoga što je uzrokovalo pojavu duha." Koliko god da je Kafka bio razočaran nedostatkom zanimanja koje je Felice pokazivala za njegovu knjigu, nastavio je tvrditi da je u nju zaljubljen. činio je to, međutim, na svoj uobičajen način: u sumornom raspoloženju. Pričao joj je kako je očeva bolest, otvrdnjavanje arterija, bila "još uvijek ozbiljna",23 premda, zbog učinkovitosti Hermannove tiranije nad obitelji, "samo ja remetim obiteljski sklad, i to s godinama sve više. Vrlo rijetko znam što trebam učiniti i osjećam veliku krivnju prema roditeljima i svima drugima." Rekao joj je da je u više navrata razmišljao FELICE 123 o samoubojstvu: "No, to je odavno prošlo, a spoznaja da me voliš učinila me sigurnijim nego što sam ikada prije bio." Novogodišnjom čestitkom, upućenom

posljednjeg dana 1912., spomenuo joj je i zbirku Na-poleonovih izreka u koju je povremeno zavirivao, a osobito na izreku: "Strašno je umrijeti bez djece." Rekao je Felice (na što se opet moramo zapitati je li dobro razmislio o nekim stvarima koje joj je govorio) da je takva njegova sudbina, "zato što se, između ostaloga, nikada ne bih usudio riskirati da postanem otac".24 Približavala se ponoć. Ležeći sam u krevetu "poput izgubljenog psa" i osluškujući novogodišnje slavlje na praškim ulicama, tješio se njezinom nedavnom izjavom: "Bezuvjetno pripadamo jedno drugome." Njihova će veza, međutim, iduće godine uploviti u nemirne vode, što će do krajnjih granica iskušavati njezinu odlučnost i dovesti do njihove prve krize. 124 KAFKA. - BIOGRAFIJA 12. Nakon uzbudljive 1912., godine Kafkina književnog proboja, u idućih je osamnaest mjeseci vrlo malo pisao — mada su pisma Felice kuljala obilno i s jednakom snagom kao i prije, dosežući opseg jednog pristojnog romana. Poanta je bila upravo u tome. Usredotočio se na tu epistolarnu ljubavnu priču sa ženom koju je samo jednom sreo; provodio je noći pišući joj s toliko energije da mu je ostajalo vrlo malo vremena za rad na još nedovršenom Iščezlom. U siječnju, dok je još stizao raditi na romanu, salijetao je Felice molbama da ne osjeća suparništvo: "Ako likovi u mojem romanu načuju za tvoju ljubomoru, napustit će me. Već sada ostaju samo zato što ih hvatam za rukave."' Rekao joj je da se ne može odvojiti od romana, "jer samo se pisanjem održavam na životu [denn durch mein Schreiben balte ich micb ja am Leben]''-2 "Jednom kad izgubim moć pisanja, sigurno ću izgubiti i tebe i sve ostalo", dodao je. Mora da je Felice razmišljala o tim prijedlozima. Bilo je jasno da mu je pisanje na prvom mjestu, da je to izvorište njegova bića, a da se ona mora prilagoditi činjenici da je na drugom mjestu, nesposobna da zamijeni pisanje kao njegovo primarno nadahnuće i podršku. U tome je upisana tragedija te veze, no oboje će se za nju boriti još četiri godine, nanoseći si bol pritisnuti tjeskobom, sve dok više ne budu mogli izdržati. No, ostaje otvoreno pitanje koje si Kafka nije dovoljno često postavljao: zašto su ulozi bili toliko visoki? Imao je siguran, dobro plaćen posao i raspored koji mu je dopuštao da slobodno piše noću, u svojoj sobi, nakon poslijepodneva koja je proveo odmarajući se i neometano prikupljajući snagu (ometan samo obiteljskim aktivnostima u stanu, na što se redovito žalio). Djela su mu objavljivana, doživio je i izvjesni succes d'estime* sa zbirkom Betrachtung. Imao je krug prijatelja, praških književnika, koji su ga s divljenjem podržavali te izdavača punog entuzijazma u liku * kritičko priznanje, ali bez financijskog uspjeha (op. prev.) FELICE 125 Kurta Wolffa iz tvrtke Rowohlt. Mnogi mladi pisci u kasnim dvadesetima smatrali bi te činjenice razlogom za slavlje, a ne žalopojku. Odgovor na postavljeno pitanje očito leži u Kafkinu stanju unutarnje tjeskobe koja ga je pratila još od djetinjstva, u njegovu strahu od ljudi koji bi mogli uznemiravati njegovu unutarnju domenu te odbijanju kompromisa s vanjskim svijetom. Sjedeći za pisaćim stolom do ranih jutarnjih sati, s bilježnicama ispred sebe, imao je potpuni nadzor nad vlastitim svijetom. Intuitivno se bojao da bi Felice mogla potkopati taj dobro branjen teritorij, koji bi na taj način izgubio. No istovremeno bio joj je strastveno privržen. Premda nema dokaza da je postojala neka snažna seksualna

privlačnost, bio je odlučan u namjeri da s njom ostane u vezi: "sviđalo se to tebi ili ne, ja ti pripadam".3 Pričao joj je kako se s jednim prijateljem okladio u deset boca šampanjca da se nikada neće oženiti. Oklada je pala onih "davnih, takozvanih besposlenih dana kada sam mnoge noći provodio po kavanama, a da nisam pio",4 po lokalima poput Trocadera i Eldorada u kojima se odvijao praški noćni život. Tada joj je spremno prepričao san u kojem se s njom zaručio ("činilo se to strašno, strašno nevjerojatnim"). Sto je Kafka zapravo želio? Sudeći prema jednom od njegovih pisama, Felice mu je imala običaj govoriti: "Pa, Franz, što da učinim s tobom?"5 Odgovorio joj je da mora znati i sve najgore, kao i najbolje o njemu. Smatrao je da je prema njoj iskren, čak i ako je to značilo da je proganja svojom "tvrdoglavošću... No, kako se drukčije nego tvrdogla-vošću može tvrdoglavi čovjek uvjeriti u nevjerojatnu sreću kojom si mu, poslana s neba, stigla jedne večeri u kolovozu?" Bilo je u vezi i lakših razdoblja. Poslao joj je jednu svoju fotografiju za medaljon. Otkrio joj je da je u uredu bio poznat kao "veliki šaljivac" (grosser Lacher)6, te joj je ispričao kako se jednom, nakon što je održao formalni govor zahvale za nedavno promaknuće, na kojem je bio nazočan i ravnatelj Instituta, Otto Pribram, slatko nasmijao pompoznom držanju svojeg šefa. Ispitivao ju je o njezinu uredu i poslu koji je uključivao i pisanje ponuda za prodaju Parlographa. Salio se poput današnjih staromodnih pisaca koji preziru kompjutore, napominjući da živa tipkačica nije tako strašna kao pisaći stroj: "Imam dojam da stroj sa svojim tihim, ozbiljnim zahtjevima vrši veći i okrutniji pritisak na čovjekove sposobnosti od bilo kojeg ljudskog bića."7 Tvrdio je i da se "boji telefona",8 ali je u jednom pismu do nevjerojatnih detalja razradio ideju kako bi Parlo-graph, koji je 1913 - bio posljednji krik uredske tehnologije, imao bolju 126 promociju kada bi se uveo u hotele, u poštanske urede i druge javne prostore. Također je sugerirao kombinaciju telefona i Parlographa. Kafka je možda stoga jedan od nepriznatih začetnika suvremenih hotelskih "poslovnih centara" ili "telefaks ureda". Njegov posao bio je manje stresan od posla koji je obavljala Felice. Ona je ponekad radila sve do tričetvrt osam uvečer, bez pauze za ručak, dok je on znao provesti i cijeli dan pišući osam stranica nekog službenog izvješća, koje bi potom poderao i ponovo započeo idućeg dana: "osim uredskog posla praktički ne radim ništa drugo i... zahvaljujući činjenici da zanemarujem tvornicu, jedva se usuđujem i pogledati oca, a kamoli mu se obratiti".9 Unatoč tomu što je pokušavao biti neozbiljan, nije mogao zanemariti uvijek prisutne mukotrpne zadaće. Njegova sestra Elli zaručila se istovremeno kada i njegov najbolji prijatelj, Max Brod, zbog čega je na neobjašnjiv način patio: "kao da me snašla neka trenutačna i neposredna nesreća"10. Zamišljao je kako odlazi u sinagogu na Ellino vjenčanje, "u mojem starom fraku, ispucanim lakiranim cipelama i premalenom cilindru", te raspoređuje goste na njihova mjesta. Nervirala ga je ukočenost židovskih rituala, smatrao je kako većina asimiliranih Zidova ionako odlazi u sinagogu samo na vjenčanja i sprovode: "te su se dvije prigode nemilo zbližile i čovjek može doslovno vidjeti prijekorne poglede usahnule vjere". Kao i uvijek, Kafka se osjećao otuđenim od obitelji koja se dobrohotno zabavljala oko vjenčanja, premda ga je otac ganuo kada je iznenada progovorio češki, opisujući Elli koja je u vjenčanici izgledala poput "princeze". Nije mogao pisati i ništa ni|e moglo ublažiti njegovu bol uzrokovanu time. Felice

mu je pisala kako bi željela sjediti pokraj njega dok piše, no on joj je s bespoštednom iskrenošću odgovorio da je to nemoguće: Pisanje znaci otvaranje do krajnosti, do onog odlučujućeg otkrivanja samoga sebe i predaje u kojoj bi čovjek, kada bi se družio s drugima, mogao otkriti da gubi samoga sebe, pa će to stoga, dok je god pri zdravoj pameti, uvijek izbjegavati... Pisanje koje dolazi s površine postojanja — kada nema drugih načina i kada svi dublji izvori presahnu — nije ništa i urusava se onoga trenutka kada neki iskreniji osjećaj zatrese površinu. Zato čovjek nikada ne može biti dovoljno sam kada piše, zato nikada ne može biti dovoljno tišine kada čovjek piše, zato čak ni noć nije dovoljno noć... Cesto sam razrnišljao o tome kako bi za mene bilo najbolje živjeti sjedeći u najskrovitijoj sobi nekog prostranog, zaključanog podruma, zajedno s mojim pisaćim priborom i svjetiljkom. Hranu bi mi donosili i uvijek ostavljali daleko od moje sobe, ispred najudaljenijih ulaznih vrata podruma.11 FELICE 127 U tim bi uvjetima Kafka mogao pisati bez napora, "jer krajnja usredotočenost ne poznaje napore". No čak je i on shvaćao ograničenja takvih apsolutističkih zahtjeva za savršenim uvjetima. Pri prvom propalom pokušaju obuzeo bi ga "grandiozni napadaj ludila". Umjesto da joj poželi velikodušnu dobrodošlicu u svoj unutarnji svijet, Felice je još jednom prikazao sliku isključenosti, ovaj put u obliku zaključanih vrata podruma nekog pustinjaka. Pustinjak je s vremena na vrijeme ipak izlazio van. Bio je na predavanju o židovskim mitovima, koje je 18. siječnja 191 3 - održao veliki židovski mislilac Martin Buber (1878. — 1965-), ne zato da bi se divio "dosadnom"12 predavaču, nego zato što ga je pratila glumica Gertru-de Eysoldt: "Potpuno sam opčinjen njezinom osobnošću i glasom." U kazalištu je vidio trupu Ballets Russes*. Plesači Nizinski i Kyast bili su veličanstveni, "dva ljudska bića bez mane, na samom su vrhuncu svoje umjetnosti, zrače majstorstvom, kao svi takvi ljudi"." Kafka je još jednom pročitao 1 Flaubertov L'Education sentimentale, pred kojim je od divljenja ostajao bez riječi, te je kod Felice pokušavao pobuditi zanimanje za knjigu. Brinulo ga je da joj zadaje bol: "Imam li to pravo činiti?" No onda ju je upozorio jednim izvanrednim priznanjem (Kafku se nikada ne bi moglo optužiti da nije bio iskren prema Felice): "moraš shvatiti da ti ja nikada neću pružiti pravu sreću, nego samo onoliko prave patnje koliko možeš poželjeti, pa ipak — nemoj me ostaviti. Nisam vezan uz tebe samo radi ljubavi, jer ljubav ne bi bila dovoljna: ona počinje, dolazi, prolazi i ponovo dolazi, a ova potreba kojom sam neraskidivo prikovan za tvoje biće ostaje." Je li Felice mogla podnositi taj teret potrebe? Je li njezina nelagoda možda rasla? S obzirom na to da njezina pisma Kafki nisu sačuvana, na ta se pitanja može odgovoriti samo razumnim nagađanjem, no sigurno je da joj nije olakšavao život, ili ublažavao svoje osobne zahtjeve. Dopustio je da joj njegova "nesretna ćud, koja poznaje samo tri mogućnosti: provaliti, urušiti se ili venuti"14, teško pada, no "pripadam ti u potpunosti, toliko mogu reći nakon što sagledam trideset godina svojeg života". * Ruska baletna trupa koju je 1909- u Sankt Peterburgu osnovao ruski impresarij Sergej Djagiljev; djelovala je do njegove smrti 1929- Postala je jedna od najutjecajnijih plesnih trupa 20. st. zahvaljujući umjetničkoj suradnji najvažnijih koreografa, plesača, skladatelja i umjetnika toga razdoblja, među kojima su: I. Stravinski, C. Debussy, R Picasso, S. Dali i dr. (op. prev.) 128

Kafka je u to doba čitao pisma njemačkog dramatičara Friedricha Hebbela (I813. — 1863.). Privučen tom "starinskom, dirljivom i pre-gnantnom Njemačkom sredine prošlog stoljeća',15 divio se jasnoći Hebbelove misli i njegovoj sposobnosti da se nosi s patnjama "jer se osjećao sigurnim u svojem najskrovitijem biću".16 Kafka je bio dovoljno svjestan svojih mogućnosti da shvati kako nije snažan poput Hebbela: "Koliko sam samo različit od takvih ljudi!" Kao da Hebbel "ravno prstima dodiruje moju slabost... [Njegove] su misli vrlo precizne, u njima nema onih smicalica u kojima neki očajnik obično nastoji potražiti utočište... Kad god ga pokušam slijediti do pojedinosti, odmah se gubi blagotvoran, ljudski učinak tih pisama i ja sam jednostavno satrven."17 Kao da se Kafka bojao Hebbelove snažne jasnoće ili možda činjenice da je bila riječ o snalažljivosti nekog drugog vremena, snalažljivosti nedostupnoj suvremenom senzibilitetu. čini se da je snažna književna kvaliteta pisama upućenih Felice (ona su, naposljetku, uzurpirala njegovo uobičajeno vrijeme za kreativnost) utjecala na Kafku. Možda se zbog toga nije osjećao nelagodno, ali jf postao svjestan izvjesne tendencije uljepšavanja kako bi naglasio svrj^ je jade. "Uvijek se osjećam deset puta bolje od onoga što kažem, moje pero samo juri i to je sve"18, iskreno je rekao Felice. Drugom joj je zgodom napisao da bi se trebala naviknuti na njegov "pretjerani, nekontrolirani stil".19 Baš kao i Hebbel, Kafka je ponovo čitao knjigu koja je u njegovu osobnom panteonu bila postavljena gotovo jednako visoko kao i L'Education sentimcntale. Bila je riječ o poznatom romanu Heinricha von Kleista: Michael Kolhaas (1810.), o priči o opsesivnoj potrazi za pravdom ispričanoj Kleistovom karakteristično snažnom pripovjedalačkom energijom. Pretpostavljao je da je čita već deseti put — "nosi me na valovima zadivljenosti"20 — te je smatrao da bi sa zadovoljavajućim završetkom "bila savršena stvar, onakve vrste savršenstva kakvo volim smatrati da ne postoji. (Vjerujem da čak 1 najveća književna djela imaju neki maleni repić ljudske krhkosti kojim, ako ga potražimo, počinju lagano mahati, kvareći onu uzvišenu, božansku kvalitetu cjeline.)" Kafka je 3. veljače 191 3 - poslovno trebao biti u Leitmeritzu, gdje je kao predstavnik Instituta trebao nazočiti nekom sudskom procesu. Rekao je Felice da bi umjesto toga radije posjetio nju u Berlinu i poslije Francusku rivijeru, gdje su Max i Sophie Brod uživali na bračnom putovanju. Pomisao na novopečeni bračni par pojačavao je Kafkin osjećaj samoće (posebno jer je Sophie nedavno bila srela Felice u Berlinu) te im je poslao FELICE 129 nekoliko razglednica, moleći ih da vode dnevnik kojim će mu nadoknaditi svoje odsustvo. Ottla je trebala pratiti brata na putu u Leitme-ritz pa su oboje ustali u pola pet ujutro kako bi uhvatili ranojutarnji vlak. Dok je Kafka bio na sudu, Ottla je posjetila njihove rođake (Emil Kafka imao je trgovinu u gradu).21 Putovanje je za nju predstavljalo dobrodošli predah od dugih radnih sati u očevoj trgovini, no čini se da je iscrpilo Franza koji je, koliko god volio Ottlu, čeznuo za samoćom. To je i objasnio Felice rekavši: "Ima dana, najdraža, kada sam uvjeren da sam nesposoban za bilo kakve međuljudske odnose."22 Susreo je Lisu Weltsch, poznanicu od čijih mu je žalopojki o životu postalo "mučno". No vidjevši je poslije za večerom kako blista u društvu neke druge osobe, neraspoloženo je zaključio: "Mora da zračim aurom nesreće."2' Bojao se da bi njegova nesreća mogla biti zarazna, ali je Felice unatoč tomu opisao san u kojem su ruku pod ruku Šetali Berlinom koji je nalikovao praškom Starogradskom trgu. U pismu je skicirao kako su im ruke bile

isprepletene te se neskromno pohvalio: "Nekada sam bio dobar crtač, ali onda sam počeo uzimati satove crtanja kod jedne loše slikarice i tako se moj talent pokvario."24 Kafkini ekspresionistički crteži tušem, koji se mogu pronaći u njegovim bilježnicama, doista su izvedeni prilično vješto. Bilo je, međutim, malo izgleda da se to dvoje zaljubljenih prošeće ruku pod ruku jer se, uz kreativnu blokadu koja ga je počinjala opsjedati (premda nije popuštao u pisanju pisama), njegovo zdravlje pogoršavalo. Stalno je patio od glavobolja, što ga je natjeralo da odbije Felicin pri-ledlog da se nađu u Dresdenu, otprilike na pola puta između Berlina i a, gdje je ona morala nešto obaviti. Zahvaljujući tom stanju, "zbog kojeg sam čak i ovdje, kod kuće, s obitelji, osuđen boraviti u zamračenoj sobi, umjesto u dobro osvijetljenom dnevnom boravku"2', tvrdio je da je 'takvo putovanje već samo po sebi jedan nesavladiv pothvat". Sanjareći o ugođaju suprotnom toj bolesnoj tmini, Kafka je zamolio Maxa i Sop-hie da na Rivijeri potraže neko vruće mjesto "na kojem čovjek može jesti vegetarijansku hranu i uvijek se dobro osjećati... ukratko, neko lijepo, nemoguće mjesto"26 gdje bi mogao otići na jesen. Teško je odrediti je li bila riječ o ozbiljnom prijedlogu ili tek o hirovitoj fantaziji. No, takvo je putovanje svakako moglo biti blagotvorno. Uz prijašnje opise osamljenog Kafke, poput redovnika posvećenog umjetnosti pisanja, ispred Felice se sada počela oblikovati slika boležljivog hipohondra koji joj je, međutim, nastavio iskazivati svoju nepokolebljivu 130 ljubav. Dok je čitao probne otiske Osude, koja je trebala biti objavljena u svibnju, o knjizi je govorio kao o "tvojoj knjizi", kako će je nazivati tijekom cijele njihove veze. Citirajući predloženu posvetu, für Fräulein Felice B., tražio je da to shvati kao neupitni znak njegove "ljubavi, koja ne postoji zato što može, nego zato što mora..."27 Još je jednom naglasio potrebu, a ne ljubav. Brinulo ga je da će poplava njegovih pisama unesrećiti Felice (koja je otkrila da ih je njezina majka potajno čitala), te da bi joj, "uzevši u obzir raspoloženja i slabosti od kojih se sastoji moj život, [ona] lako mogla izgledati odbojna, umjetna, površna, koketna, lažna, zlonamjerna, nesuvisla — zapravo neće joj tako samo izgledati, ona su nepobitno takva".28 Rekao joj je da ga njezina ljubav čini sretnim, ali ne i sigurnim, "jer ti se možda zavaravaš. Možda tim pismima izvodim neki trik kojime te zavaravam. Naposljetku, jedva si me vidjela i čula govoriti, nisi patila zbog moje šutljivosti, ni ne znaš bi li se u mojoj prisutnosti mogla slučajno ili neizbježno osjećati nelagodno." Ipak, istovremeno je tvrdio da je njegova ljubav nepobjediva: "ova je ljubav postala sastavnim dijelom moje prirode, kao da sam se s njome rodio, ali je tek sada prepo-f znao". No je li komunikacija pismima bila "jedina moguća komunikaci^ ja u skladu s mojom nesrećom"? Shvatio je da je otišao predaleko onog trena kada je te bojazni izrazio — "pogrešne rečenice vrebaju iz mojeg pera" — pa je bio prisiljen zaključiti: "Kada pogledam u svoju nutrinu, vidim toliko toga mračnog, i još uvijek u previranju, da uopće ne mogu dobro objasniti ili u potpunosti prihvatiti odbojnost koju osjećam prema samome sebi."29 U to se vrijeme Kafka počeo pribojavati da bi stvarni kontakt i stalno druženje s Felice, ukoliko bi, na primjer, zajedno otputovali na jug Francuske, mogli ugroziti njihov odnos. Kao da se nastojao otpisati i umanjiti u njezinim očima, naglašavajući uzaludnost svojeg života, ne-pokorivost svoje prirode ("raspolažemo samo s onim snagama s kojima smo došli na ovaj svijet"'0) i činjenicu da će ga ona prije ili poslije vidjeti takvoga kakav uistinu jest: "Koliko će ti vremena trebati da sagledaš sve to, i

kada se to jednom dogodi koliko ćeš još vremena ostati sa mnom?" Rekao joj je da je razmišljao o broju svojih stvarnih i zamišljenih tegoba te da je došao do ukupno šest. Nije naveo o čemu je riječ, ali možemo nagađati: loše zdravlje, teškoće s Felice, s pisanjem, s obitelji, poslom i činjenicom da je zarobljen na jednom mjestu, naizgled nesposoban da bilo što promijeni. Početkom 191 3-, kada mu je bilo gotovo trideset godina, nekoliko je mjeseci ozbiljno razmišljao o tome da napusti dom FELICE 131 i unajmi neku sobu. I prije je to planirao, no dopustio je da ga roditelji razuvjere. Za svoj je položaj uvijek krivio obitelj, ali sam je sebi dopustio fatalnu zavisnost: bili su mu osigurani obroci, vodila se briga o njegovim potrebama, a u stanu nije radio ništa, već se samo noću povlačio u svoju sobu i pisao. Mogućnost da se brine sam za sebe postajala je sve udaljenija. Vrlo je vjerojatno da Franz Kafka nije bio u stanju skuhati čak ni jaje. Pojavom nekih Felicinih problema (njezina je obitelj, kako je već prije navedeno, bila opterećena problemima za čije je rješavanje, čini se, najveći teret snosila ona sama) pojačao se Kafkin osjećaj da nesreća udara neizbježan pečat njihovoj vezi. Premda je sada tim odnosom postao opsjednut do te mjere da je isključio svaki drugi oblik društvenog života, kao i napredak u književnom radu, još se uvijek bojao onoga što bi se moglo dogoditi kada bi bili gurnuti u neku jasnije definiranu stvarnost od one ustanovljene dopisivanjem. Rekao je Felice da bi neki iznenadni telegram s pozivom da je dočeka na praškom željezničkom kolodvoru kod njega izazvao "samo šok — kao pri iznenadnom, grubom buđenju iz dubokog sna".51 Obuzimala ga je letargija, "ta strašna letargija kojom se cijeli stan, štoviše, cijeli grad, za mene pretvara u jedan veliki krevet". Bio je toga svjestan i njegov prijatelj Felix Weltsch, koji ga je bio pozvao u šetnju tijekom koje mu je ponudio nekoliko neželjenih savjeta kako da se toga oslobodi. Još jedan prijatelj, Hans Kohn, student prava na praškom Karl-Ferdinandovu sveučilištu, pokušao je zainteresirati Kafku za cionističke sastanke, ali s jednakim (ne)uspjehom. Kafka je njegov aktivizam nalazio odbojnim: "moja ravnodušnost prema njemu kao osobi, kao i prema bilo kojem obliku cionizma, bila je neizmjerna i neizreciva".'2 Kafka je sada kod kuće već jedva s ikime razgovarao, čak je i njegov odnos s Ottlom počeo slabjeti. Rijetko je ikoga susretao, a vrijeme je provodio u samotnim večernjim šetnjama. Takvo je ponašanje bilo u izrazitoj suprotnosti s Felice, s obzirom na to da je ona bila u središtu živahne mreže poslovnih aktivnosti i obiteljskog života. Premda je I. ožujka bio promaknut u podtajnika Instituta, za Kafku je posao bio "irelevantan poput mene: dobro si pristajemo"." Našao se u nekoj vrsti slijepe ulice. Poslovna Felice pitala ga je o njegovim planovima i o budućim izgledima. Odgovorio joj je da ih nema: "Ne mogu zakoračiti u budućnost. Mogu upasti u budućnost, ugurati se u budućnost, uteturati u budućnost — sve bih to mogao učiniti, no od svega toga najbolje samo mirujem." Kada su se stvari dobro odvijale, 132 I tada je bio "posve obuzet sadašnjošću". Kada su stvari išle po zlu, tada je preklinjao "čak i sadašnjost, a kamoli budućnost!" Od svoje je inercije mogao pobjeći samo za vrijeme književnih okupljanja s prijateljima poput Broda. U subotu I. ožujka kod Maxa je "do mahnitosti čitao" završni dio Preobrazbe, koja će u cijelosti biti objavljena tek 1915 - Napokon se bio opustio u smijehu s prijateljima.

"Ako čovjek zaključa vrata i prozore prema svijetu, tada može povremeno stvoriti privid i gotovo početak stvarnog, prekrasnog života."'4 Nažalost, nije se mogao tako lako zakloniti od svijeta pa je sada eks-plicitno upitao Felice: "je li ti još stalo do mene kao prije?"" Na to ga nisu natjerala toliko njezina pisma, koliko njegova vlastita tjeskoba. Neodređeno je aludirao na to da ga je posljednjih petnaest godina (odnosno od puberteta) "obuzimalo" nešto od čega mu je samo pisanje davalo privremen predah, radi kojeg je smogao hrabrosti da joj se obrati. Bilo je to poput "ponovnog rođenja", koje mu je osiguralo dovoljno samouvjerenosti da prihvati "svu odgovornost za pokušaj da tebe, najdragocjeniju stvar koju sam u životu pronašao [Dich, das Liebstc, was u in meinem Leben gefunden hatte], privučem sebi".'6 Uzevši u obzir kako s on nedavno bio ponašao, kako bi ona mogla ostati s njime? Felice je bila milosrdne prirode zbog koje bi mogla ostati s njime čak i na svoju štetu, a on to ne bi mogao podnijeti. Ona je bila "ljubazna, aktivna, živahna i samosvjesna osoba" koja se ne bi trebala žrtvovati za njegovu "zbrkanu ili radije monotono smućenu prirodu". Kao da je takvim iskazima zajedljivog samoprezira pokušavao natjerati Felice da ga odbaci. "Više nisam onakav kakav sam bio tijekom prva dva mjeseca našeg dopisivanja"'7, tvrdio je. Nije bila riječ o transformaciji u neko novo stanje, nego o povratku u staro. "Ako te privukla ta osoba, tada moraš, jednostavno moraš zazirati od ove sadašnje." Problem je što se Kafka nije bio pomirio sam sa sobom. Nastavio je "lepršati oko samoga sebe poput ptice koju neka kletva priječi da se vrati u gnijezdo"'8, te je neizbježno zaključio: "Zašto umjesto toga ne pokušam pronaći način da ti nježno pomognem da me se oslobodiš?"'9 Ona se ne bi smjela zanositi mišlju kako se on može popraviti: "Ne bi mogla živjeti uz mene ni dva dana." Je li bio iskren ili je bila riječ o nekoj lukavoj strategiji? Je li to bila tek retorika samosažaljenja? U svakom slučaju, Felice nije zagrizla mamac. Žustro je odgovorila na njegove žalopojke: "Ne vjerujem u to, a ni ti u to ne vjeruješ."40 Rekla mu je neka se ne bavi "osjećajem da bi ga mogla napustiti".41 Priznao joj je da su njegova pisma FELICE IH mogla biti "brutalna"42 i pitao se bi li joj umjesto njih trebao poslati svoje dnevničke zapise. Nakon što je s Felixom Weltschem bio navečer u kinu (Kafka je volio film, osobito su ga fascinirali filmski plakati45), pogledavši film Pa-ula Lindaua Drugi, razmišljao je o tome kako nije sposoban oponašati tihu snagu svojeg neposrednog rukovoditelja u Institutu, Eugena Pfo-hla. Razmišljao je i o svojem općenito žalosnom stanju: "Spavam malo, isprekidano i loše. Ne vježbam dovoljno i sasvim sam nezadovoljan samim sobom, pa se zbog svega toga mogu samo prilično bespomoćno srušiti u naslonjač... Koračao sam prema kući poput bolesnika, stalno zamišljajući udaljenost koju sam još morao prijeći. No nisam bolestan, zapravo ne izgledam ništa drukčije, osim što imam jednu boru iznad nosa, a kosa mi sve više i sada sve primjetnije sijedi."44 Dva dana poslije izjavio je: "Kada bih te samo bio dostojan... onoliko koliko te trebam."45 Njegov se unutarnji konflikt, međutim, nije javljao samo između potrebe za Felice i osjećaja bezvrijednosti nego i, kao i uvijek, između njegovih životnih uvjeta i književnih aspiracija. Nakon što je Felice napisao da se njegova obitelj "u kuhinji svađi oko ukradene kobasice" (ponovo je uživao u prilici da preuveličava okolnosti u kojima je pisao pisma), objasnio joj je da to nije ništa u usporedbi s

njegovim stvarnim unutarnjim napetostima. "Ne ometaju me samo oni, u meni likuju neke smutljive snage." Ipak, čini se da nije bio u stanju podijeliti to "likovanje" (in mir jubelt «)46 s Felice. Ona je ostala s onu stranu njegova književnog rada, koji nju, izgleda, nije nimalo zanimao. Krajem ožujka Kafka je poduzeo prve nesigurne korake da se vide, predlažući Felice da je posjeti u Berlinu (premda je zazirao od mogućnosti da se susretne s njezinom obitelji). Oboje su došli do zaključka da se njihova veza, ukoliko će imati neku budućnost, mora sastojati od još nečega osim od obilate razmjene pisama. "Pisati tebi i živjeti postaje sve sličnije"47, priznao je. Ipak, smatrao je da riječi ne mogu uvijek iskazati sve ono što bi on želio pa je stoga Berlin bio neizbježan: "Doći ću u Berlin samo zato da tebi, koja si obmanuta mojim pismima, kažem i pokažem kakav sam uistinu... Prisutnost je nepobitna."48 Oklijevao je do posljednjeg trenutka, predviđajući neimenovane zapreke, zabrinut da bi poslovni sastanci zakazani oko Uskrsa mogli utjecati na to da otkaže putovanje, no naposljetku se ukrcao u vlak za Berlin, kamo je stigao 22. ožujka 191 3-, odsjevši u hotelu Askanischer Hof u Koniggratzerstrasse. Sedam mjeseci nakon prvog susreta s Felice Bauer u u, nakon desetak 134 | tisuća riječi napisanih u sitne sate, Kafka se napokon pripremao susresti svoju voljenu licem u lice, tek drugi put u njihovoj već izmučenoj vezi. FELICE 13 5 13. Nije se moglo ni očekivati da će Kafkin prvi susret s Felice nakon kolovoza 1912. proteći glatko. Na uskršnje jutro, 23. ožujka 1913-, sjedio je zbunjen u predvorju berlinskog hotela pitajući se gdje je Felice. Prethodno joj je bio poslao žurno pismo kojim je najavio svoj dolazak u subotu navečer, no ona ga zbog nekog razloga nije bila primila. Sada joj je dostavom poslao nažvrljanu poruku kojom je obavještava da je čeka u hotelu Askanischer Hof. Budući da je morao otići iz Berlina kasno istog poslijepodneva, molio je da ga nazove. Naposljetku su se sastali i krenuli u šetnju Grunevvaldom, gdje su sjeli na neko deblo i razgovarali. Moguće je da su također posjetili i grob Heinricha von Kleista.1 Ponovo su razgovarali telefonom prije Kafkina odlaska u Leipzig (sada već odgođenog za ponedjeljak), gdje je imao zakazan sastanak sa svojim izdavačem Kurtom Wolffom (kojem je bio obećao poslati rukopis Preobrazbe), nakon čega je trebao krenuti u Aussig radi nekog posla za Institut. Nije jednostavno ustanoviti što se događalo između dvoje zaljubljenih u Berlinu, ali kada se 28. ožujka naposljetku vratio u , potpuno iscrpljen putovanjem i poslovnim zadacima, Kafka je pisao Felice: "Koliko me posjet Berlinu približio tebi! Dišem samo kroz tebe."2 Premda to jasno pokazuje da je dogovoreni sastanak bio uspješan, on je osjećao neophodnim dodati: "ti me ne poznaješ dovoljno dobro, najdraža i najbolja", što samo potvrđuje da je temeljni scenarij ostao nepromijenjen. Sukladno tomu, I. travnja napisao je Felice ono što je Brodu opisao kao svoje "veliko priznanje".3 Napisao joj je da se silno boji da je nikada neće moći imati.4 Ako je to točno, "tada su sigurno postojali razlozi zbog kojih sam se prije šest mjeseci svim silama želio od tebe oprostiti, štoviše, još je više razloga da se bojim bilo kakve konvencionalne veze s tobom, jer bi posljedica takve veze mogla biti samo odcjepljenje moje želje od slabih snaga koje me, tako nepodobnog, danas održavaju

na ovom svijetu." Brodu je I36 Kafka rekao da je Felice prava mučenica i da je jasno da on sam potkopava "svaku osnovu na kojoj je ona prije živjela, sretna i usklađena s cijelim svijetom".5 Slična bi izjava u bilo kojoj konvencionalnoj vezi najavila raskid, no ovaj je par izgleda bio spreman nastaviti. Oboje su imali razlog da ustraju. čini se da su brak smatrali ciljem koji treba dosegnuti pod svaku cijenu. Kafka je odbacio Felicinu sugestiju da su postali "otuđeni", ustvrdivši da on umire od čežnje6 i naglasivši da njegova potreba da joj piše ima korijene u samom središtu njegova postojanja. Nabačena je ideja da bi se mogli ponovo sastati u nedjelju, na Duhove. U međuvremenu, za razliku od uobičajenih pritužbi na svoju obitelj, Kafka je opisao neobično dirljiv trenutak u kojem je njegova majka ušla u sobu želeći ga poljubiti za laku noć, što nije učinila već mnogo godina. "To je dobro", rekao je, a majka mu je odgovorila: "Nikada se nisam usudila, mislila sam da ti se to ne sviđa. No ako ti se sviđa, tada se sviđa i meni."7 Ovaj mali događaj vrlo jasno govori o kulturi iskazivanja osjećaja u Kafkinoj obitelji. Ili pod Felicinim utjecajem ili vlastitom voljom, Kafka je odlučio pozabaviti se svojim lošim zdravljem, nesanicom i općenito lošim stanjem duha, pokušavajući živjeti zdravije i aktivnije. Umjesto da poslije ručka odspava, počeo je po dva sata raditi zajedno s jednim vrtlarom u praškom predgrađu Nusle (Troja), odjeven "samo u košulju i hlače"8, na svježoj travanjskoj kiši. Felice je objasnio da to čini kako bi "na par sati izmaknuo mučenju samoga sebe — za razliku od uredskog posla koji doslovno bježi od mene svaki put kada ga pokušam zgrabiti (ovdje je, u uredu, jedini -pakao, ne bojim se ni jednog drugog)". U tjednima koji su prethodili njihovu trećem susretu, na Duhove, Kafka je nastavio igrati istu ulogu izmučenog ljubavnika koji ustrajava na pokušajima da oslobodi svoju voljenu, istovremeno ne dopuštajući da se to zaista dogodi. Nastavio se žaliti (kako kaže Canetti, "jadanje preuzima ulogu pisanja kao njegov integrirajući faktor"9) na Felice koja nije dobro shvatila činjenicu da jedino pisanje "čini moje unutarnje postojanje mogućim. Nije ni čudo da se uvijek tako loše izražavam. Budan sam samo među likovima iz svoje mašte."10 Kako se približavao dan njihova susreta, Felice je počela iznositi neke svoje pritužbe. Optužila ga je da je želi povrijediti, a ta ga je optužba pogodila kao da je "vraćen natrag na ovaj svijet nakon dugog izbivanja"." Unatoč svojoj često razrađivanoj retorici samooptuživanja, Kafku bi tuđi prijekori uvijek iznenadili. Bio FELICE 137 se zadubio u posao, pripremajući za Institut predavanje pod nazivom Metode prevencije nezgoda. Posjet Berlinu i upoznavanje Felicine obitelji ispunjavalo ga je nervoznim bojaznima. Prvog svibnja javio je Felice da će jedna njegova "vrlo malena knjiga"12 biti u lipnju objavljena kao dio serije radova novih mladih pisaca, koju je Wolff nazvao Der jüngste Tag (Sudnji dan). Naziv je držao "ponešto smiješnim", "beskorisnom dosjetkom za postizanje jedinstvenosti koje zapravo nema". No, s druge strane, bio je zahvalan Wolffu na njegovu entuzijazmu ("praktički je iz mene iščupao priču"), te osobito stoga što je obećao da će mu poslije objaviti Lozača (Der Heizer), prvo poglavlje Iščezlog. U ožujku je Kafka poslao Wolffu primjerak Preobrazbe (koju je izdavač zvao "pričom o stjenici"") i odgovorio na molbu za Ložačem. Bezuspješno je pokušavao nagovoriti Wolffa da oba djela objavi zajedno s Osudom, kao

jedinstven svezak pod nazivom Sinovi, naglašavajući zajedničku temu sukoba oca i sina i nazivajući je "tajnom"14 vezom (vjerojatno stoga što je bila ukorijenjena u Kafkinu odnosu s vlastitim ocem, ali i stoga što je Felice bila blisko umiješana u Osudu). Tiskanje Lozača u formi knjige od četrdeset i osam stranica, u uobičajenoj nakladi od svega tisuću primjeraka, predstavljalo je svojevrsnu kompenzaciju za činjenicu da Kafka u tom trenutku nije radio ni na kakvom novom materijalu.11 Početkom svibnja ponovo je počeo voditi dnevnik, objašnjavajući samome sebi zašto je to neophodno: "Nesigurnost mojih misli, Felice, rasulo u uredu, fizička nemogućnost da pišem i unutarnja potreba za pisanjem."16 Bio je to vrlo sažet popis njegovih muka. Zapise je počeo unositi u jednu od poznatih "plavih oktavo bilježnica", sedmu po redu. Kada ju je početkom iduće godine ispunio, primijetio je da je bilješke započeo s onom o Felice, "zbog koje sam se 2. svibnja 1913 - osjetio nesigurnim".17 Sažetost nekih dnevničkih zapisa naglašava njihovo tmurno raspoloženje: "Strašna nesigurnost mojeg unutarnjeg postojanja."18 Fizički i psihološki simptomi utjecali su jedni na druge: "i. probava, 2. neurastenija, 3- osip, 4- unutarnja nesigurnost"19, slijedilo je na još jednom popisu tegoba. Prvi je put bio spreman priznati da su, uzimajući u obzir njegovo jadno stanje, "na kraju krajeva, moji roditelji imali više posla sa mnom, negoli ja s njima".20 Kada je 11, svibnja Kafka drugi put posjetio Berlin, drugi je par roditelja, Bauerovi, imao priliku upoznati svojeg potencijalnog zeta. U Berlin je stigao u karakterističnom raspoloženju. Felice je poslao bilješku: "Putovanje me natjeralo da shvatim da se neke stvari mogu otkriti 138 samo ako smo zajedno... još uvijek postoje brojne teme o kojima moramo razgovarati."21 Tome je dodao da je dok se pakirao za put sam sebi stalno ponavljao (što na dosad najjednostavniji način definira bit njegove veze s Felice Bauer): "Ne mogu živjeti bez nje, a ni s njom [Ohnc sit kann ich nicht leben und mit ibr auch nicbt] "22 Nakon susreta s Felicinim roditeljima Kafka je došao do zaključka da je "ostavio vrlo loš dojam".23 Poslije joj je rekao da je njezina obitelj, što se njega tiče, "iskazala stav potpune ravnodušnosti. Osjećao sam se izrazito malen, dok su oni stajali oko mene poput divova s vrlo fatalističkim izrazima lica." čini se da ni njihov međusobni susret nije prošao ništa bolje. Ispričao se Felice zbog "ludosti u ponašanju tijekom ona dva dana u Berlinu"24 i pokušao se opravdati govoreći: "Osjećam da je jedno od nas suvišno, razdvajanje na dvoje je nepodnošljivo." Iz čega se može vidjeti Kafkina nesposobnost da oblikuje zreli odnos s nekom drugom osobom. čini se da su primanje i davanje, razmjena, ustupci, tolerancija, kao i uzajamno nagrađivanje između dvoje ljudi koji nastoje uskladiti vlastite intime bili izvan njegove moći, da ih se, štoviše, bojao. Nije mogao podnijeti da napusti svijetlu, bijelu ćeliju svoje osobnosti i preda se nekome drugome, čak i ako je za time žudio: "Ne znaš, Felice, ti ne znaš što me je zarobilo » i što me među ljudima čini najnesretnijim, unatoč tomu što se čini da sam ti vrlo blizak — tebi, jedinoj svrsi mojeg postojanja na ovome svijetu." Zašto nije za njom posegnuo? "Zašto se zapravo previjam po šumi poput neke od onih životinja kojih se ti tako bojiš?" Zabrinjavalo ga je što je ta promućurna, samosvjesna, odlučna mlada žena, koja je znala što želi, u njegovoj prisutnosti postajala udaljena i nesigurna: "kada si sa mnom, ti kloneš i okreneš glavu ili gledaš u travu, prelaziš preko gluposti koje govorim, kao i preko mnogih od mojih dobro utemeljenih šutnji — zapravo ne želiš ništa saznati o meni [no, nije li ona u izvjesnom smislu

znala sasvim dovoljno?] nego samo trpiš, trpiš i trpiš." Rekla mu je da ne bi smio biti tako analitičan nego da bi joj jednostavno trebao slijepo vjerovati. Usprkos ta dva sastanka u Berlinu i bezbrojnim lošim predznacima, oboje su ipak ustrajali u njihovoj epistolarnoj ljubavnoj vezi. Nastavljajući sa svojim ljubavnim izjavama, Kafka je najavio da bi želio pisati njezinu ocu, vjerojatno je namjeravajući i formalno zaprositi. U najkraćim joj je crtama ispričao o svojim prethodnim vezama, sugerirajući njihovu površnost i beznačajnost, osim veze s djevojkom koju je u ljeto 1905. ili 1906. upoznao u sanatoriju dr. Schvveinburga u Zuckmantelu. Međutim, FELICE 139 od tih se dana on sve više povlačio u svoju ljušturu, na što je utjecalo i njegovo "jadno fizičko stanje", sve dok nije, "došavši gotovo do samoga kraja",25 susreo Felice. Možda u nastojanju da ih oboje oraspoloži, poslao je Felice skicu pisma napisanog u rujnu 1912., nedugo nakon njihova prvog susreta. No čini se da je čak i to pismo već imalo karakterističan prizvuk žalopojke. Pismo njezinu ocu, s kojim se prilično namučio, bilo je znatno ozbiljnije. Osjećao se primoranim da gospodinu Baueru iznese istinu o svojoj slaboj konstituciji, što je Felice ovako objasnio: "Već desetak godina u meni raste uvjerenje da nisam savršenog zdravlja. Onaj dobar osjećaj koji većini ljudi predstavlja izvor stalnog veselja i, iznad svega, nesputanosti — taj zdrav osjećaj meni nedostaje."26 Taj osjećaj nije bio uzrokovan nekom ozbiljnom bolešću, jer nikada nije bolovao, nego prije nekim općim stanjem, koje "mi ne dopušta da prirodno govorim, prirodno jedem ili prirodno spavam, pa mi stoga ne dopušta ni da budem prirodan ni u kojem smislu". Nije mogao živjeti s Felice i uspješno prikrivati to prilično neodređeno opisano stanje pa se već brinuo da se ona, koja je obično bila tako snažna i puna života, zbog toga pri svakom njihovu susretu prestraši do "tupe ravnodušnosti". U to je vrijeme želio s njom "iskreno razgovarati", stoga ga je potreba za takvim razgovorom "pekla, jer je o tome tako dugo šutio". Njegova vlastita obitelj i prijatelji nisu ga mogli savjetovati te je namjeravao gospodinu Baueru predložiti da imenuje liječnika koji bi pregledao njegova mogućeg zeta. Felice je očito bila šokirana tako žestokim iskazom Kafkme samouništavajuće iskrenosti i odgovorila mu je tek nakon više od tjedan dana. Kafka je očajavao. Smatrao je da je to bio "kraj"27 i konačan opoziv "jedine sreće za koju je sposoban na ovome svijetu". Svladao je čak i odbojnost prema telefonu te je nazvao Felice. No kad se ona javila, učinilo mu se da je pokazala samo još veću ravnodušnost. Rekao joj je da mu prestane pisati: "ti me ne želiš, sasvim je očito".28 Situacija je doista djelovala vrlo loše. Dobrodošao predah od svih tih briga nastupio je u lipnju. L6wy je stigao u te je 2. lipnja održao recital jidiš poezije i pjesama koji je Kafka organizirao u hotelu Bristol. Na Kafkin poticaj, nakon jedne šetnje, njegov prijatelj Otto Pick sročio je oglas za recital, objavljen u "er Tagblattu". Dodatnu utjehu Kafka je izvlačio iz nekog unutrašnjeg uvjerenja u kvalitetu Lomača, koji je upravo bio objavljen. Priču je 24- svibnja pročitao svojim roditeljima, nakon čega je oporo primijetio da "nema bolje kritike od čitanja ocu koji sluša izrazito 140 nevoljko".29 Felice mu je konačno odgovorila, rekavši da je ona s njime zadovoljna. Budući da mu je i dalje bilo jasno da joj nanosi bol, Kafku to nije nimalo smirilo. Taj mu je događaj još jednom pokazao da su njih "dvoje nesumnjivo neizmjerno

različiti".30 Nedugo nakon toga Felice mu je rekla da mu nije bila pisala iz samilosti. Osuda je bila objavljena krajem svibnja u godišnjaku Arkadia, a urednik je bio Max Brod. Kafka je upitao Felice može li u tom djelu otkriti ikakav smisao, pretvarajući se da on to ne može, čak iako je s njom počeo raspravljati o vezama upisanima u priču, kao odjecima njezina imena. No i dalje nije bio zadovoljan njezinim odgovorima i šutnjom. Dva je sata proveo čekajući da se uspostavi telefonska veza s Berlinom kako bi razgovarao s Felice, napisavši za to vrijeme njezinoj majci pismo: "dok jadno iščekujem u nekom jadnom poštanskom uredu"31 kako bi saznao da Felice nije možda bolesna. Poslao joj je telegram nakon kojeg je uslijedio odgovor iz kojeg je bilo vidljivo da je sročen pod pritiskom: "Sto želim od tebe? Sto me to tjera da te progonim? ... Pod izlikom da te želim osloboditi svoje prisutnosti, samo ti se namećem."32 Usprkos svoj toj nevolji, boli, nesigurnosti i predbacivanjima, Kafka je odlučio nastaviti dalje. Između 10. i 16. lipnja skicirao je pismo kojim će zaprositi Felice, deset mjeseci nakon njihova prvog susreta (tijekom kojih su se vidjeli svega triput). Ostavljajući na stranu još neizrečeno mišljenje liječnika, postavio je "kriminalno"33 pitanje: "hoćeš li razmisliti o tome želiš li postati mojom suprugom?" Zatim se nastavio baviti njezinom nedavnom primjedbom da je on "u svakom smislu bio znatno napredniji" nego što je ona ikada bila. Kafka je inzistirao na tome da zapravo nikada nije susreo nikoga tko bi bio "beznađniji" od njega u međuljudskim odnosima i u svakodnevnom životu. Slabo je pamtio, a o većini je stvari znao manje od prosječnog školarca. Nije bio u stanju zaključivati ili ispričati priču, "zapravo jedva govorim", pa kako je onda uopće mogla reći da nije na njegovoj razini? "Sve što imam izvjesne su sposobnosti, u normalnim uvjetima duboko skrivene i gotovo nedostupne, koje se same pretaču u književnost, sposobnosti kojima se, međutim, u svojoj sadašnjoj profesionalnoj karijeri, kao i u zdravstvenom stanju, ne usuđujem predati, jer na svako njihovo unutarnje uvjeravanje dolazi jednako toliko, ako ne i više, unutarnjih upozorenja. Kada bih se mogao u potpunosti predati tim sposobnostima, one bi me, nesumnjivo, u to sam uvjeren, u trenutku izvukle iz mojeg unutrašnjeg jada." Usto, intelektualna jednakost nije neophodna za sretan brak, važan FELICE 141 je "osobni sklad, sklad znatno dublji od usklađenosti mišljenja, sklad koji se ne može analizirati, nego samo osjetiti". Felice je zatim primijetila da on možda neće moći podnijeti život s njom. To je bila istina, no samo u svjetlu činjenice da je on bio "izgubljen za sve društvene odnose" i "prilično nesposoban voditi dugačak, živahan razgovor s bilo kojom osobom". Tako nešto nije bio postigao čak ni s Maxom Brodom, tijekom svih godina njihova bliskog prijateljstva. Najsretniji je bio u nekoj sobi u društvu dva ili tri prijatelja. U većoj grupi ljudi ili u nepoznatom okruženju "čitava soba pritišće moje grudi i nisam se u stanju pomaknuti, izgleda mi kao da se sva moja osobnost doslovno uvlači pod njihovu kožu i sve postaje beznadno". Upravo se to dogodilo u nedjelju, na Duhove, u prisutnosti Felicine obitelji. Samotnost u vlastitoj sobi mogla se činiti savršenom za Kafku, "no tada ne mogu izdržati ni sam sa sobom, osim kada pišem". Uzimajući u obzir sve te iskreno izrečene činjenice, koji bi, da se ožene, bio omjer gubitka i dobitka za oboje? "Trebao bih se riješiti (najvećim dijelom) svoje užasne usamljenosti, a ti, koju volim više od svega, postala bi mojim dobitkom." Felice bi, s

druge strane, izgubila život kojim je bila "potpuno zadovoljna": Berlin, posao koji je voljela, svoje prijateljice, male životne užitke, "perspektivu udaje za pristojnog, veselog, zdravog čovjeka i prekrasnu, zdravu djecu za kojom... očito žudiš". Kafka je izgleda zaključio, bez da je ponudio ikakve dokaze, da to posljednje za njih ne predstavlja opciju, bez obzira na to što je često isticao svoju želju za podizanjem obitelji. Umjesto tih "nenadoknadivih" gubitaka Felice bi dobila "jednog bolesnog, slabog, nedruštvenog, šutljivog, tužnog, ukočenog i gotovo beznadnog čovjeka [einen kranken schwachen, ungeselligen, schweigsamen, traurigen, steifen, fast hoffnungslosen Menschen], čija je možda jedina vrlina ta da te voli".54 Naposljetku, suočila bi se i s izvjesnim padom prihoda, jer je taj, prema vlastitoj procjeni, beznadni slučaj zarađivao tek 4588 kruna godišnje, bez nekih mogućnosti za povećanjem plaće, bez ičega što bi mogao očekivati od svojih roditelja, a svakako bez književne perspektive (što će se za vrijeme njegova života pokazati točnom procjenom). Nakon što je započeo s konvencionalnim, Kafka je završio s jednim primjerenijim pitanjem: "Bi li ti to doista mogla učiniti i podnijeti radi mene, radi gore opisanog čovjeka?" Uvečer, 16. lipnja, Kafka je kasno izašao iz trgovine (roditelji su mu bili na putu pa je u njihovu odsustvu bio prisiljen ondje provoditi neko vrijeme) i prošetao do kolodvora kako bi Felice poslao pismo. Aparat za peronske karte, koje 142 | su noću bile neophodne za pristup poštanskom uredu, bio je prazan, no pojavio se neki neznanac koji se ponudio da pošalje njegovo pismo. Bila je to kruna nadrealnosti: što ako pismo nikada ne stigne na odredište? Felice je tipično odugovlačila s odgovorom. Treba podsjetiti da je ona vjerojatno bila zaposlenija od njega, a morala je rješavati i obiteljske probleme o kojima on nije ništa znao (bratove prijestupe i trudnoću neudane sestre, za što nisu znali ni drugi članovi njezine obitelji). No, čak i uza sve to, dao joj je dosta poticaja za razmišljanje. Odgovor dugo vremena nije stizao, a Kafka je, unatoč pokušajima da se predstavi u što je moguće nepovoljnijem svjetlu, željno iščekivao njezin odgovor: "Želim se oženiti i tako sam slab da mi se koljena počinju tresti samo zbog jedne malene riječi na razglednici."35 Felice mu je napokon odgovorila, ne komentirajući pojedine točke njegova pisma te ocjenjujući njegovo samooptuživanje "prestrogim".'6 Nije se zabrinjavala neriješenim pitanjem Kafkina liječničkog pregleda i rekla mu je da će biti "dobar, ljubazan muž". Zabrinjavala ga je pomisao da Felice možda nije dovoljno pozorno razmislila o tome što sve riskira. U dnevnik je zapisao tmurnu zabilješku: "Tjeskoba me pritišće sa svih strana."'7 Liječnički je pregled bio nametljiv i neugodan, a Kafku je proganjala vizija onoga što je želio postići nasuprot bijedne stvarnosti u koju je bio stjeran: "Sjajan je svijet u mojoj glavi. No, kako osloboditi sebe i taj svijet a da se pritom ne rastrgnem? Tisuću je puta bolje da se rastrgnem, nego da ga zadržim u sebi ili pokopam. Radi toga sam zaista ovdje, to mi je prilično jasno." Ispričao je to Felice, rekavši joj da je njegov književni rad "ona dobra strana" njegove prirode'8, te da ukoliko to neće moći zavoljeti, tada neće biti "nikakvog čvrstog uporišta" te bi mogla biti "strašno usamljena". Upravo se tada, "između ureda i pisanja, polako pretvarao u prah", nije ništa napisao pet mjeseci. Bi li ona mogla živjeti u skladu s takvim rasporedom? Podsjetio ju je da se iz ureda vraća oko pola tri ili tri sata poslijepodne, odspava do sedam ili osam sati, žurno večera, prošeće nekih sat vremena i tada krene s pisanjem sve do jedan ili dva sata ujutro. Štoviše, njegova težnja da živi daleko od

ljudi značila bi život izvan a, a Felice je voljela društveni život. Kafka se pribojavao da Felice ne primjećuje sva njegova upozorenja: "Moraš shvatiti sve to što ti govorim o sebi, riječ je o poznavanju tridesetogođišnjaka koji je zbog duboko ukorijenjenih razloga nekoliko puta bio blizu ludila i tako dosegnuo granice vlastitog postojanja, zbog čega može dobro sagledati samoga sebe i ono što unutar tih granica može postati." FELICE 143 Tada je odlučio iznijeti još jedan nedostatak (Kafkino umijeće da samoga sebe potpuno neprikladno klasificira bilo je neusporedivo). Ovaj je put problem bio u njegovu poslu, za koji je tvrdio da je nesiguran te da je nekoliko puta gotovo dao otkaz. Ukoliko bi to doista i učinio, našli bi se siromašnijima od Elli ili Valli ili prijatelja kao što su Max Brod i Oskar Baum. S vremenom je postajalo sve jasnije da su njegove sumnje bile jače od svog Felicina eventualnog nerazumijevanja. Ipak, morao je odigrati još jednu kartu samoomalovažavanja. Odlučio ju je izvijestiti o "odvratnom"59 prizoru njegova oca kako u susjednoj sobi skače oko Ellina sinčića Felixa. Prethodnoga dana, dok se, također, igrao s djetetom, cijela se obitelj "izgubila u paklu seksualnosti. Osjetio sam takvo gnušanje kao da sam osuđen na život u svinjcu." Moguće je zamisliti raskalašenu vulgarnost tog prizora, a priznanjem vlastite "pretjerane osjetljivosti" Kafka je možda, svjesno ili nesvjesno, Felice slao znakove upozorenja o vlastitoj seksualnoj sitničavosti. Ovome je dodao i zgrožene komentare o tome kako su njegova sestra i majka izgubile liniju nakon poroda, izabravši za tu raspravu iznenađujuće neprikladan trenutak. I dalje se iščekivao konačan pristanak na njegovu prosidbu. Felice je ponavljao da se njegovi stavovi o književnom radu i ljudima ne mogu promijeniti. Bila je riječ o djeliću njegove prirode i nije bio siguran da to ona razumije. Za književni je rad trebao samoću koja nije bila ni slična samoći pustinjaka: "to ne bi bilo dovoljno, potrebna mi je samoća kao u smrti".40 S blagim je suzdržavanjem Felice priznala da bi joj to moglo "prilično teško" pasti. Upozorio ju je: "Oduvijek se bojim ljudi... njihova nametanja mojoj slaboj prirodi, čak me i ulazak najbliskijeg prijatelja u sobu ispunjava stravom." Nastavili su ga progoniti problemi u Institutu, osobito strah od otkaza zbog nesposobnosti (on sam nikada neće smoći snage dati otkaz). Znao je da sve to znači da su njegova pisma postala "nepodnošljivima"41 te da počinje "gubiti perspektivu". Jeo je vrlo malo pa su se Ottla i njegova majka već počele brinuti. Još nije dobio Felicin konačan, promišljen pristanak iz kojeg bi bilo jasno da je odgovorila na svaku njegovu primjedbu. Ona je tada već morala biti paralizirana osjećajem nesigurnosti oko toga što bi trebala učiniti, rastrgana baš poput Kafke. No, početkom srpnja činilo se da je Felice bila spremna reći "da" ili "prihvatiti križ",42 kao što je to pomalo neprilično rekao njezin budući zaručnik. Unatoč Felicinim tvrdnjama da su njegove primjedbe ustvari 144 "sitne", Kafka je uporno tvrdio da se ne može "pomiriti sa svojim protuargumentima". Na kraju je popustio. Na svoj trideseti rođendan, 3-srpnja 191 3-, Kafka je konačno rekao majci da se zaručio. Ona je to saslušala "nevjerojatno mirno"45. Imala je samo jedan zahtjev. Naime, u to je vrijeme bilo uobičajeno da se buduće supružnike provjeri uz pomoć neke detektivske agencije, pa su roditelji nagovorili Kafku neka i Felice istraži jedna berlinska agencija. Na kraju se saznalo samo da Felice dobro kuha. Njezini roditelji (za koje možemo pretpostaviti da su

imali više razloga za zabrinutost) zatražili su slično izvješće o Kafki.44 Sadržaj tog izvješća nije poznat. Iako je Kafka sada išao čak i toliko daleko da je šetao praškom četvrti u kojoj su mislili živjeti nakon vjenčanja, još je uvijek bio nesretan: "Muči me apsurdan strah od naše budućnosti i od nesreće koja bi se, radi moje krivnje i mojeg temperamenta, mogla razviti iz našeg zajedničkog života... U osnovi sam jedan hladan, sebičan i bezosjećajan čovjek [ich bin im Grunde ein kalter, eigennütziger und gefühlloser Mensch] ,"45 Pristao je napisati jedno formalno pismo Felicinim roditeljima (kojih se bojao) i još jednom razgovarati sa svojima, čemu je pristupio gotovo s jednakom strepnjom — "prema ljudima u osnovi osjećam strah, odmah do ravnodušnosti". Trenutačno nije podnosio svoju obitelj. U njemu su od prezira izazivali osjećaj gušenja ,46 kao da su se zavjetovali da ga tada, kada je bio na rubu da napusti svoju samoću, izmuče vizijama bučne društvenosti: "Ne mogu živjeti s ljudima... Ne mogu podnijeti zajednički život... sretniji u pustinji... nego ovdje u svojoj sobi, između spavaće sobe roditelja i dnevne sobe." Mislio je da je život strašan, "sumnjam jesam li uopće ljudsko biće" — što izrazito podsjeća na svijet opisan u Preobrazbi. Kako su se službene zaruke približavale, u Kafki se raspaljivala tjeskoba — "uvijajući se pred tobom kao nešto otrovno"47 — i strah da će ga brak pretvoriti u "opasnog luđaka". Rekao je Felice: "Nemaš pojma... kakvu katastrofu književnost stvara u izvjesnim glavama." "Književnost" je ovdje u službi nečeg višeg od samog sastavljanja proze, to je etiketa za Kafkino unutarnje biće koje je tako revno štitio trideset godina, a koje će sada biti uznemireno tko zna čime. Kafka se, stoga, nastavio izjedati. Priznao je svoj "strah od zajedništva, čak i sa ženom koju najviše volim".48 Unatoč činjenici da ga je stalno umirivala, "definitivno osjećam kako ću s brakom, zajednicom, nestankom ove moje ništavnosti [dieses Nichtigen, das ich bin], propasti i to ne sam, nego sa ženom, i što ću je više voljeti, to će propast biti brža i strasnija... sigurno nema djevojke koju vole toliko FELICE 145 koliko ja volim tebe i koju muče tako kako ja nalazim neophodnim mučiti tebe." Samo bi se očajničkom maštom mogla zanemariti takva strašna perspektiva: "najbolji bi plan vjerojatno bio... otići s tobom zauvijek na jug, na neki otok ili jezero, čini mi se da je na jugu sve moguće, i tamo živjeti na osami, hraneći se travom i voćem".49 Sredinom srpnja Kafka se pridružio roditeljima u njihovu ljetnikovcu u Radešovicu, gdje je skicirao taj idiličan scenarij. Bio je boljeg raspoloženja te se počeo baviti praktičnim poslovima vezanima uz stambenu štedionicu, u koju se upravo bio upisao kako bi kupio stan u koji se s Felice trebao useliti u svibnju I9I4- Odlučio je odgoditi pismo za Felicine roditelje, u kojem je trebao iznijeti svoje jasne planove za vjenčanje, za kraj 191 3- ili za početak 1914- "Bolje ćeš me upoznati, u meni ima još mnogo strašnih i skrovitih stvari o kojima ništa ne znaš", upozoravao je Felice. Ujesen je planirao posvetiti se pisanju. Možda se Kafkino raspoloženje iznenada popravilo na seoskom zraku, no Felice je imala još mnogo toga za probaviti pa je do kraja mjeseca, odnosno do početka njezinih praznika u kolovozu, kada je trebala otići na otok Sylt u Westerlandu, od nje pristiglo malo vijesti. Možda je time željela pokazati da joj je potrebno više vremena da razmisli o svemu što joj je bilo nabačeno proteklih tjedana i mjeseci. Duga tišina nije slutila na dobro.

146 14. Iako je u pismima koje je pisao Felice Kafka već dovoljno jasno izrazio svoje strahove i bojazni uoči njihova vjenčanja, u svojem je osobnom dnevniku ispisao nenadmašan "pregled svih argumenata za i protiv svoje ženidbe"1, u kojem su prevladavali glasovi protiv i koji je završio očajničkim povikom: "Kakvo li sam bijedno biće!" Kao prvi argument u korist ženidbe naveo je: "nesposobnost da živim sam... Nisam u stanju sam podnositi napor vlastitog života." Brak bi mogao "dati mojem postojanju više snage za borbu". S druge strane, sva njegova intuicija ukazivala je na negativne strane braka, sve do "prizora s roditeljskim pidžamama rasprostrtima na krevetu prije polaska na počinak" te spoznaje da je sve što je dotad postigao, koliko god bilo neznatno, bilo "rezultat samoće". Štoviše, mrzio je "sve što se ne odnosi na književnost" i nije mogao podnijeti ideju da postane društveno biće, obiteljski čovjek i, iznad svega, da vješto vodi razgovore: "Razgovori izvlače važnost, ozbiljnost i istinu iz svega o čemu razmišljam." Naposljetku, bila je riječ o jednostavnom strahu od "predaje nekome drugome", nakon čega "više nikada neću biti sam". Dopustio je da je ponekad uživao u društvu svojih sestara, ali ne i roditelja. Sjetio se da je prije nekoliko tjedana u "žarkom zanosu" Ottli prepričao neki komičan film, tijekom jednog od onih posebnih razgovora koje su znali voditi u kupaonici u Niklasstrasse, daleko od ušiju roditelja. Taj ga je događaj naveo na razmišljanje o tome zašto nikada nije mogao tako razgovarati sa strancima.2 Brak bi, možda, mogao tu njegovu iskričavu stranu izvući na površinu. No ne bi li to bilo na štetu njegova pisanja? "Samo to ne, samo to ne!" I konačno, kao samac mogao je barem zamišljati kako napušta posao, ali da je oženjen, to bi bilo nemoguće. Od sedam točaka protiv ženidbe samo je jedna imala šanse pred tužiteljima: strah da sam neće moći podnositi "zahtjeve svoje vlastite osobe, nasrtaje vremena i starosti, neodređene pritiske vlastite potrebe za pisanjem, besanicu i moguće ludilo". FELICE 147 Unatoč tomu Kafka je, ni tjedan dana nakon toga, napisao Felice da pripadaju jedno drugome i da će uvijek biti zajedno.' Rekao joj je da o njoj sanja svake noći te da mu je želja da njegov otac posjeti Berlin kako bi upoznao njezina, vjenčanje je očito bilo predviđeno za svibanj iduće godine. Usput je primijetio kako je liječnik odbacio njegove zdravstvene probleme koji su prije, čini se, predstavljali moguću prepreku za brak. Otkrio joj je kako je svojim problemima obasuo ujaka Alfreda Lowya iz Madrida te da je pišući ujaku shvatio koliko je sadržaj tog pisma sličan sadržaju Osude. Ujak Alfred je stvar malo prebrzo shvatio zaključenom te mu je poslao nekoliko preuranjenih telegrama s čestitkama. Postojala je mogućnost da se Felice i Kafka vide u u, za vrijeme njezina službenog putovanja, no kako je to otklonjeno, Kafka je najavio da će tijekom rujna provesti neko vrijeme u sanatoriju u Rivi. Premda je izvana odavao dojam zaposlenosti pripremama za vjenčanje koje se trebalo održati u svibnju, Kafku su sve više frustrirali Felicini zakašnjeli odgovori na njegova pisma i njezina emotivna suzdržanost. Nije ga se dojmila analiza njegova rukopisa koju je napravio grafolog u Felicinu pansionu u Westerlandu, a naročito zaključak da je imao "umjetničkih sklonosti".4 To je bilo nečuveno: "Nemam sklonost prema književnosti, nego sam od književnosti sazdan, ništa drugo nisam i ništa drugo ne mogu biti."5 jedan zanimljivi dnevnički zapis iz toga vremena glasi: "Snošaj kao kazna za sreću u

zajedništvu. Živjeti što je više moguće asketski, više nego u samačkom životu, to je za mene jedini način da izdržim brak. Ali ona?"6 Nemoguće je zamisliti da su on i Felice dotad imali seksualni odnos. Susreli su se svega triput, kratko, u specifičnim okolnostima. O Felice nije poznato, ali Kafka je sigurno imao seksualnih iskustava. Nerazumljivo je značenje tog zapisa, kao i sugestija da bi njihovi seksualni odnosi mogli biti problematični te da cijelu njihovu romansu čine još čudnijom. čini se, također, da se sada na izvjestan način osjećao odgovornim za Felice, jer ju je doveo tako daleko i zapravo je gurnuo u "slijepu ulicu", čime je stvorio "neizbježnu obavezu" da cijelu stvar izgura do kraja. I tako, unatoč povremenim samoubojičkim mislima i iskrenoj izjavi njegove majke da ga ne razumije, Kafka je ustrajao, otkrivajući "u svojoj sve većoj odlučnosti i uvjerenju mogućnost da uspješno položi ispit braka... i usmjerim ga u korist vlastitog razvoja".7 Izgleda da je u to vrijeme prvi put čitao Kierkegaardova djela, sabrana u nekoj antologiji. U njemu je, pored Kleista, pronašao još jednog pisca 148 čiji je slučaj "vrlo sličan" njegovu... "On me opravdava poput prijatelja."6 Kafka je aludirao na Kierkegaardovu neodlučnost da se vjenča s Regine Olsen, što je konačno završilo prekidom zaruka, jer je smatrao da brak nije kompatibilan s njegovom vokacijom pisca i mislioca. Kafka je poslao Felice knjigu još jednog svojeg omiljenog pisca: Flauberta. Ne spominje o kojoj je knjizi riječ, ali, kao što je već prije navedeno, L'Education senti-mentale bila mu je medu najdražima. Pritom je rekao: "Koliko života ima u toj knjizi! Ako ga se čovjek čvrsto drži, taj se život u njega pretače, ma tko on bio."9 Rekao joj je da mu je pisanje važnije od razgovora i da život koji je očekuje nije sličan životu sretnih parova koje je mogla promatrati u šetnji Westerlandom, nego "redovnički život uz čovjeka koji je mrzovoljan, bijedan, šutljiv, nezadovoljan i boležljiv"10, čovjeka "nevidljivim lancima okovanog za nevidljivu književnost", koji vrišti kada mu se pristupi jer, kako tvrdi, netko dodiruje te lance. Još jednom je od "književnosti" zahtijevao da obavi posao koji joj, možda, nikada nije bio svrhom. Prigovorio je Felice radi njezine neprihvatljivo površne primjedbe o njegovu "smislu za pisanje [ein Hangzum Schreiben]"." "Nije riječ o smislu, najdraža moja Felice, ne o smislu, nego o meni samome." Upozorio ju je da će joj život s njime biti nalik životu s redovnikom koji joj može ponuditi samo sat dnevno bez pisanja. Nevjerojatno je, iako moguće, uzevši u obzir čudan poluživot koji je Kafka vodio sa svojom obitelji, da je Felice prvi put spomenuo ocu tek 24- kolovoza. Hermann je bio, kako je objasnio Felice, "moj neprijatelj", no istovremeno "moje divljenje prema njemu kao čovjeku možda je jednako veliko kao 1 moj strah od njega".12 Kao 1 uvijek, Kafka je samog sebe zatekao kako se divi očevoj robustnoj snazi i muževnosti. Prekinut nakon ručka u svojoj uobičajenoj partiji karata s Julijom, Hermann je izrazio svoju lukavu, poslovnu procjenu, ocijenivši taj brak u ekonomskom smislu besmislenim te se brzo ponudio da otputuje u Berlin. Ukoliko bi u Berlinu ignorirali njegove "neosporne primjedbe", tada će se povući. Nije se želio dodatno financijski brinuti o Franzu i Felice, uz svoja dva zeta koji ga se nisu naročito dojmili. Franz, kojeg nije krasila financijska pronicljivost, o tom je pitanju bio sklon ozbiljno shvaćati očeve savjete. No, s druge strane, Juli ja Kafka preklinjala je sina da se oženi, bojeći se možda da je to jedina prilika za tridesetogodišnjeg samca. Kafka je odlučio pisati Carlu Baueru, Felicinu ocu. Radi svoje iskrenosti 1

nepokolebljive odlučnosti u ocrtavanju vlastite nepnklađnosti, bilo je to jedno izuzetno pismo. Naglasio je da je cijelo njegovo "biće FELICE 149 usmjereno prema književnosti", da je taj smjer slijedio "nepokolebljivo do tridesete godine" i da će u trenutku kada ga napusti prestati živjeti." U jednoj skici tog pisma Kafka je zapisao svoju poznatu izjavu o književnosti kao svojem jedinom pozivu: "Nisam ništa do književnost ich nichts anderes bin ah Literatur]... i ne mogu, ni ne želim biti bilo što drugo."14 Carlu Baueru tvrdio je da je "šutljiv, nedruštven, mrzovoljan, sebičan, hipohondar i doista slabog zdravlja", te je s neobičnom silinom izjavio da nije ništa drugo do "zemaljski odraz neke više sile". Njegov obiteljski život gotovo da nije postojao. "Posljednjih sam godina s majkom izmjenjivao jedva dvadesetak riječi, a s ocem tek dnevne pozdrave... Bi li Vaša kći, koju je njezina zdrava priroda predodredila za sretan bračni život, trebala živjeti s takvim čovjekom?" Svaki bi otac, kojemu je stalo do kćerine dobrobiti, na to pitanje mogao vrlo jednostavno odgovoriti. Kafka je još jednom naznačio da bi ovdje mogla prije biti riječ "o vezi punoj ljubavi i prijateljstva negoli o pravom braku", ponavljajući svoje prijašnje opaske Felice o "asketskom" životu. Cini se da je to pismo poslao Felice, koja ga nije odmah predala ocu. Zapravo, možda to nikada nije ni učinila. No ako je njezina majka već prije bila čitala Kafkina pisma, njegovu je povjerljivost vjerojatno bilo teško zadržati. Bez obzira na to jesu li bili upoznati sa sadržajem pisma, Bauerovi su dali svoj pristanak na brak. Možda im je bilo stalo do toga da se Felice uda (tada joj je bilo dvadeset i šest godina), a možda ih je njihova kći bila uvjerila da ne obraćaju pozornost na Franzova pretjerana samopodcjenjivanja. Kafka je možda namjerno povisivao uloge kako bi se oslobodio te veze, a sumnju u to pojačava i njegova reakcija na Felici-no "krasno, samoubojičko pismo"15 koje je uslijedilo nakon pisma njezinu ocu ("samoubilačko", jer je prihvatila njegovu bračnu ponudu). Tek je u tom trenutku preklinjao Felice da ga "odgurne u stranu, sve drugo za nas oboje predstavlja propast". Nekoliko dana poslije još je uvijek bio pun napetosti i samopredbacivanja: "Ovo je zakon prema kojem se ravnaju svi slabići, zahtijevajući ekstremnu zadovoljštinu i ekstremne, radikalne mjere [upravo je s njom podijelio jednu prilično oštru fantaziju kažnjavanja]. Žudnja za odricanjem od najveće ljudske sreće u korist pisanja reže svaki mišić mojeg tijela. Nisam se u stanju osloboditi."16 U jednom drugom poznatom odlomku Kafka piše: "četiri su čovjeka koje smatram svojim pravim krvnim rođacima (bez da sebe uspoređujem s bilo kojim od njih, bilo po snazi ili po položaju): Grillparzer, Dostojev-ski, Kleist i Flaubert". U tom je kvartetu samo Dostojevski bio oženjen, 150 "a možda je Kleist, kojeg su vanjske i unutrašnje sile natjerale da se ustrijeli na Wannseeu, bio jedini koji je pronašao pravo rješenje". Kafka se bio pitao bi li za njega bilo bolje da se susretne s Felice u Dresdenu ili u Berlinu, no prvo je morao sa šefom otputovati u Beč na Međunarodni kongres o prvoj pomoći i higijeni. Nakon toga planirao je otići u sanatorij u Rivu. Molio je Felice da iskoristi taj slučajni predah za "ponovnu uspostavu duševnog mira". Prestat će joj pisati i samo će povremeno slati dnevničke zapise. Više nije bilo riječi o vjenčanju u svibnju. Sa svojim šefom, direktorom Robertom Marschnerom, glavnim inspektorom Eugenom Pfohlom i Ottom Pičkom otputovao je u Beč 6. rujna, odsjevši u hotelu

Matschakerhof. Za Kafku je to predstavljalo "izraz simpatije prema Grillparzeru koji je tamo uvijek objedovao",17 sukladno W. G. Sebaldu u Vrtoglavici ("Dr. K. kupa se u Rivi"). Sav jadan, slabog zdravlja i mučen užasnim glavoboljama, Kafka se pokušavao pomiriti sa svojim nesretnim udvaranjem Felice. Idućeg joj je dana poslao razglednicu sa slikom slavnog Riesenrada iz bečkog Pratera, te joj se požalio na "nepopustljivu besanicu".18 čitao je Grillparzerov životopis koji je 1884. napisao Heinrich Laube te neraspoloženo otrpio dosadnu konferenciju, prolom oblaka, strašnu buku u hotelu i uznemiravajuće snove. Dao je sve od sebe da izbjegne bilo kakav kontakt s ljudima pa je za objedom sjedio "poput duha". Posjetio je Carski parlament, koji je u devetnaestom stoljeću projektirao Theophil Hansen, ali bečki prizori nisu mogli neutralizirati sve veću razdražljivost koju je svojim "besmislenim tračevima o književnosti"19 uzrokovao njegov suputnik Otto Pick. Debatirajući s Pičkom, Kafka je razglabao kako je "nemoguće voditi jedini mogući život, tj. život u zajednici, tako da svatko bude slobodan, svatko sam za sebe, nevjenčani, tek naizgled ili uistinu, jednostavno bivajući zajedno i tako učiniti posljednji mogući korak s onu stranu prijateljstva među muškarcima, sve do granica koje si sam postavljam." Susreo se sa sestričnom Felixa Weltscha, Lisom Weltsch, te je s Pičkom posjetio austrijskog ekspresionističkog pjesnika Alberta Ehrenstei-na (1886. — 1950.), čije pjesme nije razumio. Poslije je otišao na jezerce s gondolama, pohodio streljanu na sajmu te bio u vegetarijanskom restoranu. Susreo se i s piscima Felixom Stossingerom (I889. — 1954.) i Ernstom Weissom (1884- — 1940.), koji su mu bili nešto simpatičniji. Osmog rujna otišao je na II. cionistički kongres, koji se slučajno u to vrijeme bio održavao u gradu, no nije ga se dojmio "neprekidan metež" FELICE 151 na skupu. "Nemam pravi dodir"20 s cionistima, rekao je Felice. Maxu Brodu rekao je kako je to "beskorisno" i njemu "potpuno strano".21 (Kafka je cionizam počeo ozbiljno shvaćati tek dvadesetih godina.) Nakon što je obavio sve što je trebao Kafka je 14- rujna otputovao u Trst, odakle je brodom, po vjetru zbog kojega ga je mučila lagana mučnina, otplovio za Veneciju, gdje je odsjeo u hotelu Sandvvirth. Odatle je pokušao Felice objasniti zašto se nije mogao prisiliti da piše njezinu ocu: "Ovdje sam sam, osim s hotelskim osobljem ne razgovaram ni sa živom dušom, preplavljuje me tuga i svejedno mislim kako je ovo stanje za mene prikladno, dodijeljeno mi nekom nadljudskom pravdom, stanje koje ne smijem zanemariti, nego podnositi do posljednjeg daha."22 Smatrao je da se ne opire braku zato što to podrazumijeva potpuno predavanje, nego zato što je bio "potpuno klonuo, kao životinja kojoj nitko ne može pristupiti... bilo laskanjem ili nagovaranjem." Grubo joj je rekao: "Morat ćemo se rastati." Iz Venecije je otputovao u Veronu. Dok je ondje sjedio u crkvi sv. Anastazije, napisao je Felice još jednu očajničku razglednicu, nakon čega je otišao u kino i tiho plakao. Odatle je otišao u Desenzano na Gardskom jezeru. Ležeći na travi, osjećao se "praznim i beskorisnim u svakom zakutku svojeg bića... poput nekog velikog kamena usred kojeg treperi neka sićušna duša".2i Iz Desanzana je parobrodom otputovao u Rivu, gdje je od 22. rujna do I 3- listopada boravio u sanatoriju i toplicama dr. von Hartungena (odjeci dolaska parobrodom mogu se primijetiti u Lovcu Crakhu, započetom otprilike u to vrijeme). Bio je to drugi put da je Kafka posjetio Rivu, koja je u to vrijeme još bila pod austrijskom vlašću, no prvi put da je bio ondje u sanatoriju.24 Sanatorij je nudio uobičajene zračne i vodene terapije, a raspolagao je sa šezdeset soba i kolonijom od dvadeset

"otvorenih koliba" (Lujthutten). Mučen nesanicom, sklon glavoboljama i općenito iscrpljen, Kafka je kada je stigao bio i tjelesno i duhovno jednako slab. Iz sanatorija nije poslao ni jedno pismo Felice pa se čini da je mislio ozbiljno kada joj je rekao da se trebaju rastati. Uživao je u samoći svoje Lujthutte uz jezero (čak iako je bila samo "bijedna daščara") te u sunčanju na skakaonici iznad jezera.25 Svaki je dan plivao u jezeru i njegovo se zdravlje ubrzo počelo popravljati. Za stolom se našao između jednoga staroga generala, Ludwiga von Kocha (koji se jednog jutra nije pojavio za Kafkinim stolom, ustrijelio se) i "jedne malene Švicarke dubokoga glasa koja je izgledala poput Talijanke"26. 152 Bila je to Gerti Wasner,27 koja ustvari i nije bila Švicarka već je dolazila iz Liibecka. Kafka je poslije zaključio da je to za njega bila jedna vrlo važna epizoda: "Prvi sam put razumio jednu kršćanku i živio sam gotovo potpuno unutar sfere njezina utjecaja."28 Dirnulo ga je njezino uzbuđenje dok je slušala priče te je želio za nju neke i napisati (no još uvijek nije pisao). Noću bi komunicirali lupkanjem po stropu, kroz prozor razgovarali jedno s drugim, a jednom je Kafka zgrabio traku koju je ona spustila. Ništa od toga nije ga omelo u sanjarenju o mladoj Ruskinji iz sanatorija koja je voljela proricati sudbinu iz karata, o tome bi li ga možda noću pustila u svoju sobu (bila je smještena dijagonalno preko puta njegove sobe i Kafka je osjećao da bi se to što je zamišljao lako moglo i dogoditi). Gerti je otišla parobrodom prije njega: "Prekasno. Slatka tuga ljubavi. Da mi se smiješi na brodu. To je bilo najljepše od svega. Uvijek samo želja za umiranjem i ne — potpunim — ostvarivanjem. Već to je ljubav."29 Nekoliko dana, nekoliko linija napisanih s više pravog osjećaja za radosti ljubavi negoli čitava hrpa pisama kojom je dotad sasuo Felice. Brak mu je, za razliku od kratkotrajnog očijukanja, i dalje bio jednako nemio: "Pomisao na bračno putovanje ispunjava me užasom. Za mene svaki par na medenom mjesecu, neovisno o tome zamišljam li se na njihovu mjestu ili ne, predstavlja odbojan prizor, pa kada želim osjetiti gnušanje, trebam se samo zamisliti kako stavljam ruku oko struka neke žene."'0 Takve se komentare ponekad smatra dokazom Kafkine potisnute homoseksualnosti," no treba ih odvagnuti s brojnim suprotnim dokazima — kao što je gotovo istovremeni dnevnički komentar o "uživanjima" u sobi mlade Ruskinje, do kojih nije došlo samo zbog očijukanja s Gerti. Felice je iz Venecije napisao i kako prizori parova na medenom mjesecu pokazuju da se može radovati međuljudskim odnosima, ali ih ne može iskusiti.'2 Drugim riječima, prije ga je rastuživao osjećaj neuspjeha, izvjesnog otklona od normalnog bračnog života, negoli zgnušana odbojnost prema stvarnom seksu. Pojedini odlomci Kafkina dnevnika (koje je Max Brod bio izuzeo, dok su sada ponovo uvršteni u kritičko izdanje) pokazuju da je Kafka bio u najmanju ruku svjestan seksualnosti drugih muškaraca. Kada je 1912. bio u sanatoriju u Jungbornu, napisao je komentar o "dva prekrasna švedska dječaka, dugih nogu takvog oblika i postava da bi ih čovjek mogao obliza-ti"." Neki kritičari, uzimajući takve komentare zdravo za gotovo, poistovjećuju "nesuglasje između 'odbojnog' i 'životinjskog' heteroseksualnog snošaja s jedne, i zavodljivih, erotiziranih maštarija o moćnim muškarcima s FELICE 15 3 druge strane".14 Tom kontekstu pripada i jedan drugi, često citiran Kaf-kin komentar (Kafka je u to vrijeme čitao radove Freuđova sljedbenika Otta Grossa):

"nedavno sam sanjao da sam poljubio Werfela".'5 Da je bila riječ o zabilježbi homoerotske želje, Kafka je vjerojatno ne bi Brodu u pismu tako ležerno napisao, dokaza za suprotno nema. Znatno je zanimljivija činjenica da je Kafka bio pod utjecajem izvjesnih trendova u njemačkoj kulturi s početka dvadesetog stoljeća, poput sklonosti druženja u isključivo muškim grupama (Mdnmrbund) i vvandervogel-skog pokreta". Adolf Brand pokrenuo je 1899. prve^av novine na svijetu ("Der Eigene"), koje su slavile "mušku kulturu" kao tipično njemački ili "grčko-njemački" fenomen te izražavale antifeminističke i antižidovske stavove. Prikrivena pretpostavka tih novina, da je zdrava kultura po sebi muška, aristokratska i rasistička, bila je neka vrsta protonacističkih brbljarija kakve bi Kafka prezirao, koliko god da je u pogledu zdravlja, prehrane, "reformiranog odijevanja" i tjelovježbe bio otvoren prema nekim trendovima na granici "mušičavosti". Kafki su jednako tako bila poznata i djela Hansa Bltihera, prvog povjesničara vvandervogelskog pokreta, i njegove teorije o "muškom društvu" i ulozi homoerotike u stvaranju države. (Teško je odijeliti reakcije na fotografije mase golih muškaraca kako u zbijenim redovima izvode preporučene vježbe, kako se prikazivalo i na brošurama nekih sanatorija koje je Kafka posjećivao, od onih koje je proizvodila nacistička propaganda.) Možda su neka Kafkina rana, estetizirana muška prijateljstva imala ođređeni/msoM, poput onih s Oskarom Pollakom, Franzom Werfelom, pa čak i s Yitzhakom L6wyjem, za razliku od prijateljstva s Kafki najbliskijim Maxom Brodom u kojem nije bilo sličnih naznaka. Međutim, nisu uvjerljive tvrdnje da je prakticirao (ili potiskivao) homoseksualnost ili da je bio ženomrzac koji je mrzio heteroseksualne odnose. Kafkini problemi oko viđenja braka bili su drukčije vrste i kada se borio sa svojim ljubavnim vezama, podršku i razumijevanje tražio je isključivo od žena. Poteškoće su, međutim, bile stvarne. Kafka je priznao Brodu: "još uvijek se, još uvijek se ne mogu osloboditi",'6 premda je "sve gotovo" i * Popularni pokret njemačke mladeži iz 1896. Cilj mu je bio oslobađanje od društvenih ograničenja i povratak prirodi. Iz inicijalnog pokreta razvilo se više grupa istog naziva koje nisu bile međusobno organizacijski povezane. Pokret je preživio sve do 1936., kada ga je zabranio nacistički režim, a ponovo je ustanovljen nakon Drugoga svjetskog rata. (op. prev.) I 54 više ne piše Felice. Ponavljao je svoju mantru: "Ne mogu živjeti s njom i ne mogu živjeti bez nje", dodajući: "trebalo bi me šibom otjerati u pustinju". Felixu Weltschu govorio je: "stvari se neće popraviti, stvari se za mene nikada neće popraviti". Kafka se vratio u sredinom listopada, ali Felice još uvijek nije izbacio iz svojeg sustava. Sestotjednu šutnju prekinuo je 29- listopada napisavši joj pismo. Pisao joj je o "onom danu u Desenzanu"'7 kada je osjetio da je njihov odnos zaista svršen, da je za njega neophodno da se od nje razdvoji kada ga već ona neće odbaciti. Započeo je tvrdnjom da je obiteljski život (disfunkcionalan kakav je bio njegov, perspektiva uključivanja u njezin te izazovi zasnivanja njihova vlastitog) taj koji ga tjera na razmišljanje i na zaključak da bi eventualno mogao "dijeliti radost, ali nikada živjeti životom drugih", bez obzira na to koliko se trudio. Bilo bi neiskreno pretvarati se da bi se mogao sretno priključiti obitelji Bauer. Za Kafku bi "živjeti zajedno bez laži bilo jednako nemoguće kao i bez istine". Ipak, unatoč šestotjednoj tišini, unatoč Gerti i Ruskinji, kao i unatoč neprestanom mučenju, još ga je uvijek obuzimala "žudnja za njom". Samo njega, rekao je, treba kriviti za "očajnu situaciju u kojoj se

nalazimo", a njezina su se pisma svodila na "izraze zapanjenosti da bi čovjek poput mene mogao uopće postojati". Felice mu je govorila da će se ljubav njezine majke prema njoj prenijeti i na Kafku, a da se konačni rezultat promišljanja njezinih roditelja o vanjskim faktorima za i protiv braka svodi na zaključak da je riječ o vezi iz ljubavi. Ništa od toga sigurno ne može biti točno, tvrdio je Kafka, ukoliko ona o njemu razmišlja kao o normalnom suprugu. U tom je trenutku u priču ušla nova žena. Grete Bloch, još jedna mlada žena, bila je zaposlena u prodavaonici strojeva, a iz Berlina je stigla na Felicin zahtjev kako bi posredovala između nje i Kafke. Grete i Kafka susreli su se vjerojatno krajem listopada. Najnevjerojatniji ishod tog susreta bila je Gretina tvrdnja, dugo nakon Kafkine smrti (izrečena u pismu, od 21. travnja 1940., upućenom prijatelju Wolfgangu Schockenu, koji se nalazio u Palestini), da je 1914- rodila Kafkino izvanbračno dijete koje je nakon sedam godina umrlo u Miinchenu. Gretini su prijatelji tu izjavu dočekali s nevjericom, a budući su naraštaji taj navod jednako ocijenili. U njezinoj prepisci s Kafkom nema ničega što bi sugeriralo takvu razinu intimnosti među njima, premda se ton pisama mijenjao tijekom te godine u kojoj su se dopisivali. Dijete bi bilo teško sakriti od Felice, a ona ga nikada nije spomenula. Također, u Miinchenu nikada nije pronađena djetetova smrtovnica. Priča stoga ostaje prilično nevjerojatna, ako ne i FELICE 155 neuvjerljiva.58 Kafka je 31. kolovoza I9I6. Felice napomenuo da Grete ima nekih problema i to je najbliže nekom trunku dokaza o postojanju nekog djeteta. Sama Grete umrla je u Auschwitzu 1944Kafka je pristao sastati se s Grete u u, nakon što ju je upozorio da će, što se njega tiče, razgovor teško pojasniti situaciju i vjerojatno imati suprotan učinak. Očekujući neku "stariju usidjelicu",59 Kafka je bio prilično iznenađen kada je ugledao "vitku, mladu i nesumnjivo neobičnu djevojku", koja nije bila stara i povjerljiva Felicina prijateljica nego zna-nica od prije svega šest mjeseci. Navela ga je da se osjeća kao da je rekao više no što je trebao, što je nesumnjivo bilo točno. Nekoliko su se puta sastali u nekoj kavani (Grete je boravila u hotelu Schwarze Ross), a čini se i da su posjetili Kunstgewerbe Museum*. Nakon toga je Kafka, možda zbog Gretina nagovaranja ili po vlastitom nahođenju, odlučio još jednom otputovati u Berlin. Znao je da to mora učiniti, ali nije gajio neke nade jer su prethodni sastanci rezultirali samo pojačavanjem Felicinih sumnji. U subotu 8. studenoga Kafka je u Berlinu u hotelu Askanischer Hof prijavio jedno noćenje. Kao i obično putovanje nije proteklo glatko. Felice nije odgovorila na Kafkino pismo kojim joj je javio da će stići u hotel u subotu u pola jedanaest navečer, a nije se pojavila ni na stanici ni u hotelu. U nedjelju u pola devet ujutro angažirao je glasnika na biciklu da joj odnese poruku (žurio je u želji da stigne na vlak za u pola pet poslijepodne), a Felice mu je uzvratila porukom da će ga nazvati za petnaest minuta. Napokon se s njom čuo u deset sati (ostaje misterioznom njegova nesposobnost da se posluži telefonom). Zajedno su prošetali do Tiergartena", no u podne su se već rastali jer je Felice morala otići na neki sprovod. Kafka je ručao, a zatim požurio natrag u hotel da ne propusti njezin poziv. Nije ga nazvala. Deprimiran sjedenjem u hotelu i promatranjem kiše, Kafka je odlučio posjetiti pisca Ernsta Weissa koji je živo u Schönebergu. Od njega se, nerado, oprostio već nešto prije tri sata poslijepodne kako ne bi propustio Felicin poziv. Ni tada ga nije nazvala. Spakirao je svoje torbe, vrzmao se u hotelskom predvorju

koliko je god dulje mogao i u četiri je sata otišao na kolodvor. Felice nije ni vidio ni čuo. Još jednom se osjetio ostavljenim i poniženim. Napustio je Berlin "poput nekoga tko tamo nema prava biti". * Muzej primijenjenih umjetnosti (op. prev.) ** Zoološki vrt (op. prev.) 156 I Ni jedno od njih dvoje nije pisalo o toj epizodi, ali Kafka se povjerio svojem dnevniku: "Namjerno šećem ulicama u kojima su kurve. Uzbuđen sam dok brzo prolazim pokraj njih... Ta je nesigurnost zasigurno rezultat razmišljanja o F."40 Također je pisao i Grete, s kojom je brzo počeo tečno komunicirati. Pričao je njoj, a ne Felice, o neredu koji je nastao preseljenjem obitelji Kafka iz Niklasstrasse (gdje su živjeli šest godina) na Starogradski trg, u šesterosobni stan u Oppelthausu, u jednu od onih luksuznih kuća sagrađenih na ruševinama raščišćenoga židovskoga geta. Grete je rekao kako iz novog stana imaju dobar pogled: "Neposredno preko puta mojeg prozora, u visini četvrtog ili petog kata, nalazi se velika kupola ruske crkve sa svoja dva tornja, a između kupole i susjedne stambene zgrade pruža se pogled na Laurenziberg [brežuljak Petfin] na kojemu se nalazi jedna mala crkva. S lijeve strane mogu vidjeti Gradsku vijećnicu i njezin golemi toranj kako se oštro podiže u perspektivnom skraćenju kakvo možda nitko zapravo nikada nije primijetio."41 Premda je često tvrdio da nije bio "ništa do književnost", Kafka još od veljače nije napisao ni jedno ozbiljnije djelo i neće to učiniti sve do srpnja 1914-, unatoč suzdržanim, ali pozitivnim kritikama koje je dobio za Lozača objavljenog prošlog svibnja. Mučna veza s Felice i tisuće riječi" koje joj je ispisivao tijekom večeri i ranih jutarnjih sati gotovo svakoga dana prekidale su kontinuiran književni rad. Osjećao se lišen samopouzdanja: "Sve mi se čini umjetnom konstrukcijom uma... Nesigurniji sam no ikad, osjećam samo snagu života. I nerazumno sam prazan."42 čak ni Lowyjevo pismo, puno zahvala Kafki na svemu što je za njega učinio, nije ga moglo otrgnuti od te stagnirajuće malodušnosti. Odgovorio mu je da je "strašno zbrkan", "radim, bez ikakve koristi za sebe ili bilo koga drugoga".4' Cini se da je početkom zime samo u kinu nalazio neku razbibrigu. Film Lolotte smatrao je "strašno zabavnim".44 Manje je uspješno bilo čitanje prvog poglavlja Kleistova Micbaela Koblhaasa, održano u praškoj dvorani Toynbee. Premda je Kleistova Novelle jedno od Kafkinih omiljenih proznih djela, smatrao je da je čitao "bezglavo i loše i nemarno".45 Obično je u tome uživao i s drhtavim bi nestrpljenjem čitave dane iščekivao javno čitanje. Kako još nije bilo ni glasa od Felice, a nije mu bila odgovorila na četiri pisma, od Grete je zatražio da mu javi novosti. Krajem prosinca pisao je izravno Felice. Predbacio joj je što mu ne piše i rekao da bi on na samo jednu njezinu riječ odmah pisao njezinim roditeljima.46 Tek što je to napisao, dobio je Felicino pismo. U njemu je stajalo nešto što je FELICE 157 Kafka opisao kao "strašnu" primjedbu: "Brak bi značio da bismo oboje trebali puno toga žrtvovati pa bi bilo dobro da ne pokušavamo utvrditi na čijoj bi strani bilo veče opterećenje [Mehrgewicht]. Ima mnogo toga, za svakoga od nas."47 Nakon što je Felice bombardirao s tolikim razlozima zbog kojih bi brak za njega bio težak, Kafka jedva da je sada, kada mu je Felice ukazala i na svoje moguće gubitke, smio prigovoriti, no upravo je to učinio. Pritom je krenuo u smjeru drukčijem od dosadašnjeg. Rekao joj je da je u krivu ako misli da se suzdržava od braka s njom

zato "što bih mislio da ću osvojivši tebe dobiti manje od onoga što ću izgubiti odustajanjem od svoje samoće". Prije je bila riječ o činjenici da je "potpuna izolacija" za njega "obaveza". Sve se to sada promijenilo zahvaljujući shvaćanju da ne može živjeti bez nje... "ne zato da bih pronašao utjehu ili vlastito zadovoljstvo, nego zato da bi ti mogla živjeti sa mnom kao nezavisno ljudsko biće". Felice nije ništa znala o njegovu prijašnjem dnevničkom zapisu u kojem je Kafka obrazložio svoj neostvarljiv ideal: "U meni samom, lišenom odnosa s drugim ljudima, nema vidljivih laži. Ograničeni je krug čist [Der begrenzte Kreis ist ran]."48 I tada, u svojem konačnom pokušaju veličanstvene iskrenosti kojim će završiti dugačku i tešku 191 3-, Kafka je iznenada izjavio da je u Rivi bio zaljubljen u Gerti Wasner, "djevojku, djevojčicu od nekih osamnaest godina... još nezrelu, ali osobitu, i unatoč bolesti stvarnu i vrlo duboku". Iako je spominjući njezino nežidovstvo (po krvi je toliko od mene različita koliko to god može biti") napravio malen ustupak Felice, tim priznanjem nije štedio njezine osjećaje: "značili smo mnogo jedno drugome i morao sam svašta poduzeti kako pred svima, kada smo se opraštali, ne bi zaplakala, a i ja sam se tako osjećao". Tvrdio je da mu je, "koliko god da se čini paradoksalno", ta afera "pomogla razjasniti osjećaje prema tebi". Nije jasno je li Felice dijelila tu Kafkinu neuljepšanu logiku. Kada su se iduće godine nastavili dopisivati, više nije bilo spomena o Gerti. Borba se nastavljala. 158 15. U Kafkinoj je vezi s Felice sada nastupilo novo razdoblje, započeto kada je prekasno shvatio da nije samo on preračunavao moguće dobitke i gubitke budućeg braka. Bojao se da će druga osoba poremetiti njegovu stvaralačku osamu, što je doživljavao kao prijetnju onome za što je tvrdio da je osnova njegova bitka — književnost. Ovdje bismo usput mogli i primijetiti kako je do tridesete godine, unatoč stalnom pozivanju na to osobno božanstvo, u usporedbi sa svoja četiri uzora — Grillparzerom, Dostojevskim, Kleistom i Flaubertom — napisao vrlo malo književnih djela. Kafka je dotad objavio jednu kratku zbirku proze (Betracbtung), četiri kratka djela za časopise, jednu kratku priču (Osuda) i prvo poglavlje (Lozac) djela koje će nakon njegove smrti postati Iščezli. Štoviše, nije ništa kontinuirano napisao gotovo godinu dana. čak i bez mogućeg braka, koji mu je bio odvlačio pozornost, Kafka je imao poteškoća u ostvarivanju svojeg književnog potencijala. U pismu Felice napisanom na Novu godinu 1914- Kafka je izjavio kako mu je prvi put spomenula gubitke koje bi udajom i odlaskom iz Berlina ona trebala podnijeti. No zatim je prilično hrabro ustanovio kako je "cijelu godinu tražio da mu upravo to kaže".1 Dolazak u okončao bi njezinu uspješnu poslovnu karijeru. Pretpostavio je da bi za nju grad izgledao kao "provincijski gradić u kojem se govori jezik koji ne razumiješ". Dolaskom u "kućanstvo jednog činovnika, i to ne baš dobro potkoženog činovnika, ne bi ti nedostajalo briga... a umjesto društvenog života i obitelji imala bi muža koji bi najčešće... bio melankoličan, šutljiv i rijetko kad sretan, samo zbog zvanja koje bi tebi, samo po sebi, i dalje ostalo strano'. Kafki se nije svidjelo što je Felice sada jasnije isticala "prevelik teret" zbog kojega bi u braku mogli trpjeti neujednačene gubitke. Tvrdio joj je da se nikada nije bojao vlastitog "gubitka", jer da je toliko voli da bi se njome želio oženiti čak i kada bi mu jasno dala do znanja da joj se on tek malo sviđa. Uporno je naglašavao da želi samo brak koji će biti zajednica jednakih, u kojem nijedna strana neće trpjeti gubitke. Time je izazivao Felice

FELICE 159 da se ili ostavi zamisli o braku ili da mu potpuno vjeruje. Rekla mu je da bi trebao "više živjeti u stvarnom svijetu" te "shvaćati stvari onakve kakve jesu", što jasno pokazuje da nije bila slijepa na njegove mane. Odgovorio joj je da ljude treba prihvaćati onakvima kakvi oni u potpunosti jesu: "Volim te, Felice, svime što je u meni kao ljudskom biću dobro, svime što me čini zaslužnim da budem živ medu živima." Kafka je utočište od osobnih problema tražio u štivu poput Goethe-ova životopisa i Das Erlebnis und die Dichtung (Poezija i iskustvo) Wilhelma Diltheya. Nije poznato što je utjecalo na Kafku da 8. siječnja u dnevnik zapiše jednu od njegovih često citiranih opaski, no mogla je biti riječ o odgovoru na Brodova suviše predana nastojanja da ga zainteresira za cionizam: "Sto Zidovi i ja imamo zajedničko? Jedva da imam ičeg zajedničkog sa samim sobom i trebao bih samo vrlo mirno stajati u kutu, zadovoljan time što uopće dišem."2 Uzevši u obzir Kafkino uporno istraživanje (i ponovno otkrivanje) židovstva, naročito nakon susreta s istočnim Zidovima 1911.. takva se izjava teško može zdravo za gotovo tumačiti kao odbacivanje vlastita naslijeđa. Prije je riječ o piščevu tjeskobnu nastojanju da stvori svoj vlastiti prostor, da razmišlja i stvara oslobođen ograničenja uvjetovanih nekom posebnom pripadnošću, analogno težnjama Kafkina suvremenika Jamesa Joycea, kako ih je artikulirao jedan od likova iz njegova djela Portret umjetnika u mladosti (1916.) govoreći o letenju mimo mreža jezika, vjere i nacionalnosti. No Kafka se nikada nije odlučio na Joyceov put "izgona i lukavosti" (teško je ne zamišljati što se moglo dogoditi u tom slučaju), nego je ostao prizemljen u u, nikada ni ne pokušavši Ikarov let. (Kada je Kafka u rujnu 191 3 - boravio u Trstu, Joyce je ondje podučavao engleski, no zasigurno nije postojala ni najmanja mogućnost da ijedan od njih zna za prisutnost ili postojanje onog drugog.) "Ima izgleda za mene, naravno, ali ispod kojeg li kamena oni leže?"3 pitao se. Korektura pristiglog teksta Preobrazbe dala je neki oblik i smisao tim besciljnim danima. Sada, kada je ponovo čitao tekst, Kafka njime više nije bio tako oduševljen: "Nečitljiv svršetak. Nepotpun do same srži. Mogao je biti znatno bolji da me u to vrijeme nije omeo službeni put. 4 Usprkos tomu i usprkos njegovu osjećaju izoliranosti, Kafka je već bio poznat u svijetu književnosti. Otprilike u to vrijeme javio mu se veliki austrijski romanopisac Robert Musil, ponudivši mu da nešto napiše za književni časopis koji je upravo pokretao. Kafka je odbio ponudu, naljutivši se na Broda koji je Musilu dao njegovu adresu. 160 Izlazeći jednog jutra iz dizala Oppelthausa, Kafki je sinulo da je njegov život "nalikovao kazni prema kojoj svaki učenik mora, već prema počinjenom prekršaju, napisati jednu te istu besmislenu rečenicu... deset, stotinu puta".5 Nikada ga nije napuštao osjećaj izdržavanja kazne za neki, redovito i neobjašnjivo, neutvrđeni prekršaj. Takav je svijet djela U kažnjeničkoj koloniji i Proces. I dalje je patio zbog Felice, dijelom stoga što je ukinula njegov monopol na samokažnjavanje, ali i stoga što nije odgovarala na njegovu ponovljenu prosidbu. Tijekom božičnih praznika često je viđao Ernsta Weissa, kojeg je poslao u izvide u Berlin, s naputkom da ga izvijesti o Felicinu izgledu i ponašanju. Weiss je to i učinio, no ona se još uvijek nije javljala. Svoju je tjeskobu Kafka donekle prenio Grete Bloch, koja mu je postala nadomjesnim korespondentom. Zatrpao ju je detaljnim pitanjima o tome što radi, baš kao što je na početku ispitivao i Felice. Kada je Felice konačno prekinula

šutnju, poslavši mu početkom veljače razglednicu, "ponovo je bilo kao prvog dana".6 Malaksao je od radosti do te mjere da mu je ispala jabuka koju je upravo bio jeo. Ipak, još uvijek ga je mučila rečenica o "prevelikoj težim", koju će neprestano ponavljati Felice, kao i Grete Bloch. Felice je razglednicu napisala 8. veljače' na berlinskom kolodvoru Anhalt. Tekst je bio vrlo kratak i smišljeno ležeran: "Jednog od ovih dana javit ću ti se opširnije."7 Dodala je da je "morala poslati tu razglednicu", no što je više premetao olovkom ispisanu razglednicu, Kafka se sve češće pitao je li to znak nekog sudbonosnog preokreta u njihovoj vezi. Grete je rekao da je razglednicu dobio samo zahvaljujući njezinoj intervenciji te da se zbog takve iznude osjeća poniženim. Od tog će trenutka poniženje biti ključni pojam te veze. Vijest o zarukama njegova prijatelja Felixa Weltscha nije bila dobrodošla za podizanje Kafkina raspoloženja. Rekao je Grete da se to svodi na "gubitak prijatelja, jer oženjen prijatelj nije pravi prijatelj".8 Dragocjenu prijateljsku bliskost, kakvu je Kafka cijenio, sada će zamijeniti strašno lice "druženja". S druge strane, laknulo mu je što se time sada raspalo "samačko bratstvo" kojem su on i Felix pripadali: "Slobodan sam, svatko za sebe može biti ono što želi i što jest." U dnevniku je bio nešto iskreniji, priznavši kako se zbog ženidbe naljutio na Felixa: "Ostajem sam, osim ako će me nakon svega F. ipak htjeti.", Brod, njegov drugi prijatelj, javio mu je da će svoj novi roman, Put Tycha Brachea do Boga, posvetiti "svojem prijatelju Franzu Kafki", što je bila gesta "čistog zadovoljstva kakvo već dugo nisam iskusio... Podigao me i smjestio na istu razinu s Tychom, koji je toliko vrjedniji od mene."10 FELICE I 161 No kako je žudio za Felicinim odgovorom, u stvarnosti je Kafkino raspoloženje bilo tako daleko od ushićenog da se počeo baviti mišlju o samoubojstvu. Zamišljao je prizorište i sebe kako juri prema balkonu, oslobađa se ruku koje ga zadržavaju i skače ostavljajući za sobom pismo u kojemu objašnjava: "skočio sam radi E, premda se za mene, čak i da je prihvatila moju bračnu ponudu, ništa bitno ne bi promijenilo. Moje je mjesto tamo dolje, ne mogu pronaći neko drugo rješenje. F. je slučajno osoba kroz koju je moja sudbina postala očiglednom. Ne mogu živjeti bez nje i moram skočiti, no, kao što F. sumnja, ne mogu živjeti ni s njom."11 Kafki je 27- veljače bilo svega dosta. U nastupu vrlo netipične spontanosti uzeo je slobodan dan i u petak navečer uhvatio vlak za Berlin, a da pritom nije čak ni bio siguran hoće li Felice biti ondje (iz nedokučivih se razloga opet nije poslužio telefonom). Idućeg je jutra otišao do njezine tvrtke i na porti zamolio da Felice odnesu njegovu poruku. Dok je čekao, zagledao se u telefonsku centralu, "koja se u mojem slučaju nikada nije pokazala od koristi".12 Felice je sišla do porte, ne baš pretjerano smetena njegovim iznenadnim dolaskom, te ga u pauzi za ručak odvela do obližnje čajane gdje su zajedno proveli sat vremena. Vratio se s njom u tvrtku i razgledao njezin ured, a nakon što je završila s poslom još su dva sata proveli zajedno u šetnji. Felice je te večeri morala radi poslovnih razloga otići na neki prijam, ali u nedjelju ujutro proveli su zajedno još tri sata, prošetavši Tiergartenom i posjetivši neku kavanu. Ona je ponovo bila previše zauzeta obiteljskim obavezama da bi ga tog poslijepodneva otpratila do kolodvora, no taj mu se put ispričala telegramom. Nakon tog vikenda Kafka je zaključio da se on Felice prilično sviđa, ali ne toliko da bi se za njega udala. Budući da se "boji naše zajedničke budućnosti, ona se možda ne bi mogla nositi s mojom idiosinkrazi-jom". Rekla mu je da ništa ne čini

polovično. Ustrajao je na tome da bi, čak i ako ga ne voli onoliko koliko misli da je potrebno za brak, svejedno trebala pristati, jer je njegova ljubav prema njoj "dovoljno vel ika da nadoknadi sve nedostatke".15 Kafka je bio svjestan činjenice da je oduvijek potiskivao izvjesne predosjećaje radi straha da ga Felice ne voli dovoljno. Brinuo se da bi ona prema njemu mogla osjećati čak i "izvjesno gađenje". Kada su se opraštali u predvorju njezine kuće, inzistirao je na tome da skine rukavicu kako bi joj poljubio ruku, ali ona ga je nagradila tek "prilično neprijateljskom grimasom". Kafka je, pak, smatrao donekle odbojnima i pretjeranima zubarske popravke izvedene u ustima svoje 162 drage. Uz ta kolebanja strasti, Felice nije bila sigurna koliko je spremna upoznati atmosferu književne boemštine i suočiti se sa životom u u. Nedostajao bi joj Berlin i lijepa odjeća, a ne bi joj se svidjela ni putovanja trećim razredom, jeftina mjesta u kazalištima ili ikakva druga oskudica. Bila je materijalistički orijentirana djevojka. Istovremeno, bila je i prilično prijateljski nastrojena, čak iako kao sugovornica nije bila sasvim na razini Kafkinih očekivanja. Tvrdio je da je tijekom sedam sati koje su proveli zajedno jedva završila koju rečenicu. Setala je s njime ruku pod ruku, obraćala mu se u prisnoj Du formi, čak i u prisutnosti drugih, pokazala mu je medaljon s njegovom fotografijom, izjavila da želi sačuvati njegova pisma i slike te da želi nastaviti s dopisivanjem. No, brak sada očito nije dolazio u obzir. Svoju je presudu Kafka iznio Grete na razglednici nažvrljanoj na stanici u Dresdenu prilikom povratka u : "Nije moglo biti gore. Slijedi nabijanje na kolac."14 Jedini utješni doživljaj u Berlinu bio je ponovni susret s Martinom Buberom. Kafka se tog susreta prisjećao kao svoje "najčišće uspomene na Berlin, uspomene kojom sam se često poslužio kao utočištem". Cijela je ekspedicija inače bila katastrofalna. Kako bi izbjegao potpui^; kolaps, čvrsto je odlučio da će, ako se ne može oženiti s Felice, dati otkaz u Institutu (ili zatražiti dulji odmor), otići u Berlin i okušati se kao književni kritičar. Berlin u koji bi se preselio bio je Berlin slikara Ernsta Ludwiga Kirchnera, koji je te godine naslikao svoju čuvenu sliku Potsdamer Platz. "Morate shvatiti što je tada Berlin predstavljao nama u Beču"16, zapisao je godinu dana ranije austrijski romanopisac Flesch von Briinnin-gen. "Za nas je Berlin bio lud, raskalašen, metropolski, anoniman, gar-gantuovski, futuristički. Bio je književnički, politički i umjetnički, pravi grad za slikare. Ukratko: paklena kloaka i raj u jednome." Kafka se ipak nije odlučio za tu frenetičnu metropolu, nego je, ostavši u u, zatvorio još jedan izlaz, premda ga zamisao o životu u Berlinu nije napuštala sve dok se u posljednjoj godini svojeg života nije tamo konačno i preselio. No sada, početkom 1914-, osjećao se zarobljeno. Želio je pobjeći od porazne činjenice da je "potpuno izgubljen s F."17 Kafka je pokušao zapisati razmjere svojeg neugodnog položaja u formi neke vrste dijaloga sa samim sobom. Dokle god ostane u u, neće moći zaboraviti Felice, a s obzirom na to da je bio zarobljen uobičajenom rutinom, s "više od uobičajene sklonosti prema udobnom i ovisnom životu", nikada neće pobjeći i oženiti se. "Ali takav si život za sebe i priželjkivao, zar ne?" Odgovorio je da bi ga činovnički život zadovoljio FELICE 163 kada bi se oženio; "Ali ne mogu tako živjeti kao samac." Pa zašto se ne oženi? Zato jer ga je, bez obzira na to koliko je "oduvijek volio E", uglavnom sprječavala briga za njegov književni rad, "jer bi ga brak mogao ugroziti. Možda sam u pravu,

no u svakom ga slučaju uništava i moj sadašnji samački život. Godinu dana nisam ništa napisao, niti ću biti u stanju išta napisati u budućnosti. U mojoj je glavi sada i zauvijek samo jedna misao i potpuno me proždire." Tomu je dodao: "kao ishod moje zavisnosti, koju takav način života u najmanju ruku ohrabruje, svemu pristupam oklijevajući te ništa ne dovršavam od prve". To je bilo sasvim točno i takva je, kako ističe Elias Canetti, istančana neodlučnost postala središtem Kafkina djela: "Njegovi se radovi većim dijelom sastoje od nesigurnih koraka prema stalno promjenjivim mogućnostima budućnosti. On ne priznaje samo jednu, nego mnogo budućnosti, a takva ga mnogostrukost paralizira i opterećuje njegov korak."18 Grete Bloch nakratko je ispunila poslijefelicijski vakuum ulogom po-uzdanice kojoj je pisao pisma kakva nije mogao pisati Felice. Nudio joj je savjete o obiteljskom životu (drsko, neki bi mogli reći), nagovarao je na vegetarijanski način prehrane, slao joj primjerke svojih nedavno objavljenih priča i sugerirao joj da se iz Beča preseli u kako bi riješila svoje probleme na poslu. Istaknuo je da "premda se odnosi kakve oboje imamo s Felice ne mogu poništiti... oni barem više nisu najvažnijim dijelom našeg odnosa".19 Nije ni čudo da se Felice, koja je Grete dobro, iako kratko poznavala i kojoj će uskoro u toj vezi povjeriti jedan poseban zadatak, osjetila primoranom da oštro primijeti: "Cini se da ti je izuzetno stalo do gospođice Bloch."20 Kafka je počeo Grete predlagati da se nadu u Beču ili u; prema svemu sudeći, bez poteškoća oko organizacije putovanja kakve je uvijek, bez iznimke, imao u vezi s Felice. Osjećao je da mora otići iz a: "Ne mogu promatrati kako mi F. sve više klizi iz ruku dok sam ja sve nesposobniji za bijeg".21 Usto, osjećao je da bi tako s najjačim protuotrovom koji imam na raspolaganju neutralizirao najveću osobnu štetu koja me ikada snašla". Posao i sigurnost koju posao donosi ništa nisu značile samcu bez obaveza. U praktičnom je smislu to značilo da je, kao austrijski pravnik, mogao raditi samo u u i Beču, koji je mrzio. Prekriživši stoga posao u Austriji, bez smisla za jezike, preostao mu je samo Berlin, u kojem bi pokušao pisati: "Mislim da sam siguran da bih iz nezavisnosti i slobode u Berlinu (koliko god inače bio jadan) izvukao jedini osjećaj sreće koji sam još u stanju osjetiti." Njegove su potrebe bile minimalne — "soba i vegetarijanska prehrana" — ali I 64 u Berlinu je još uvijek bio Felicin dom. "Ako će mi to pomoći istjerati F. iz krvi, utoliko bolje, to je još jedna prednost Berlina." Nakon što je na sva otvorena pitanja tako odlučno odgovorio, Kafkin je plan akcije bio jasan. Naravno, nije ga ostvario. Nije mogao ostaviti Felice na miru, a ona mu je, usprkos činjenici da je u Berlinu izjavila kako je njihova veza završena, ponovo pisala sredinom ožujka. Otkrila mu je da je u obitelji Bauer bilo problema, ali je, također, tim pismom uspjela "šokom"22 oživjeti nekadašnji intenzitet osjećaja između njih dvoje. Kafka joj je pričao o tome kako napreduju, kako trebaju razgovarati i kako bi se mogli sastati u Dresdenu, a zatim je predložio još jedan posjet Berlinu. Zaista, "ne mogu živjeti bez tebe . Felice je također pisala i Kafkinoj majci, koja ju je, vidjevši nesreću uzrokovanu Felicinom šutnjom, bila molila da odgovori na Kafkina pisma. Kafka je, pak, u stanju potpune rastrojenosti pisao Felicinim roditeljima pitajući ih nije li Felice možda bolesna. Felice je konačno nazvala Kafku u Institut, a na zvuk njezina glasa Kafku je "ponovo obuzela strastvena želja" da je vidi.2' Ona mu je na to otpisala: "Povucimo crtu preko onil razgovora u Tiergartenu." Njemu se učinilo da je njezina iduća primjedbj ("Rekao si mi da si zadovoljan s time koliko te volim.") implicirala

da je jednostavno bila spremna žrtvovati se za njega, što je bilo potpuno neprihvatljivo. Istovremeno s tim mučnim promjenama Kafka je sve češće (i intimnije) pisao Grete, koja je tvrdila da mu se čudi što želi ponovo vidjeti Felice. Postalo je jasno da je Grete s ljubomorom gledala na Kafkinu odanost njezinoj prijateljici. U međuvremenu se Felice i dalje mučila oko Kafke. Rekla mu je da još uvijek strahuje od života s njim, no da on tu ne može ništa učiniti, čak i kada bi bio s njom, kao onda u Tiergartenu, "tek što se iznuren ne svalim... ponižen, gore nego bilo koji pas".24 Kako bi opisao osjećaj samoprezira, iskorištenosti i besmislenog poniženja, Kafka je još jednom upotrijebio životinjsku metaforu, tako čestu u mnogim njegovim djelima. Rekao joj je i: "Ne poznajem samoga sebe u potpunosti." Bio je svjestan svoje "nezrelosti" i slabog razumijevanja svoje kolebljive naravi, ali još je uvijek volio Felice i sve se u njegovu životu promijenilo zahvaljujući razmišljanju o mogućem braku. "Definitivno sam završio u slijepoj ulici. Po svoj prilici neću zaboraviti da si me upravo ti natjerala da to shvatim. Još nikada u životu nisam dobio tako jasne znakove koji bi mi bez ikakve sumnje ukazivali na to da je nužno donijeti odluku. Moram se riješiti svojeg sadašnjeg načina života, bilo da FELICE 165 se vjenčam s tobom ili dam otkaz i napustim ." "Odluka" koju nije mogao samo tako donijeti sada se prikazala u obliku molbe za neki "minorni" posao u Berlinu i pokušaja da započne od "najniže stepenice novinarstva". Felice mu je nagovijestila da bi trebao doći u Berlin i vidjeti njezine roditelje, ali tek nakon što porazgovaraju u četiri oka. No nakon toga više mu se nije javljala, što je Kafku uznemirava-lo. Njezinu slabu korespondenciju doživljavao je u istom svjetlu kao i njezine šutnje i udaljavanja prilikom šetnje Tiergartenom. Još se jednom pretvorio u zlostavljanu životinju, a maštanja o sreći s Felice obojila su sjećanja na njezinu "tupu mržnju i antagonizam"25 u Tiergartenu: "Zasigurno nitko nije nikada dublje ponizio drugo ljudsko biće nego što si ti tom prilikom ponizila mene, premda je sigurno i da nitko to nije više zaslužio od mene." Kafka je 4- travnja uspio telefonirati Felice, predlažući joj da se nađu u Berlinu nakon Uskrsa. Mrzio je telefonski aparat. Da bi se u Institutu mogao njime koristiti, morao je ustati sa svojeg radnog mjesta i sići dva kata niže, do predvorja direktorova ureda, gdje bi uvijek bio okružen grupom bučnih, nasmijanih ljudi. "Smatram da čak i tijekom najobičnijeg telefonskog razgovora ne mogu ništa reći, zahvaljujući potpunom nedostatku domišljatosti i strahu da radi te mane neću ništa ni razumjeti (što nije baš toliko različito od razgovora licem u lice)."26 Radi svoje tehnofobije ("taj izum koji mi je nepoznat i kojim se ne znam koristiti"), Kafka nije mogao u međugradskom razgovoru gotovo ništa razabrati, "a u svakom slučaju nisam imao što reći". Kada ga je Felice čula preko telefona, učinilo joj se da je bio ljut, ali zapravo ga je omeo stariji kolega koji mu je "taktično napomenuo da slušalicu treba prinijeti ustima, a ne očima". Unatoč tomu što je shvatio da su i nakon osamnaest mjeseci nastojanja da se nađu još uvijek bili razdvojeni, Kafka je i dalje ustrajavao. Otputovao je u Berlin za vikend I2./I3- travnja 1914- Tom su prilikom konačno bile obznanjene zaruke Franza Kafke i Felice Bauer. Julija je odmah Felice uputila čestitke, ne oklijevajući da je nazove "dragom kćeri"27. Nakon povratka u Kafka je svojoj zaručnici javio: "nikada, ni u jednom trenutku, nisam poduzeo neki korak za koji bih bio tako

siguran da sam učinio pravu i apsolutno neophodnu stvar kao tada kada smo se zaručili".28 "činjenica da sam postavljao pitanja, i da ću ih i dalje postavljati, nije toliko uvjetovana potrebama srca, koliko žudnjom za logikom." Niz obiteljskih posjeta značio je da se nisu mogli ni poljubiti; I 66 Kafka je smatrao da se zaručnici doživljavaju kao "par koji igra neku predstavu". Istoga se dana javio Grete: "Naš se odnos, koji, barem za mene, ima ugodne i sve u svemu prijeko potrebne značajke, neće promijeniti ni mojim zarukama m brakom."29 Ona ga je, međutim, počela nagovarati da uništi sva njezina pisma. Grete je počela prikrivati tragove. Planiranje braka značilo je odustajanje od plana da ode u Berlin i da se ondje bavi novinarstvom, ali ne i promjenu u Kafkinim navikama op-sesivnog analiziranja veze. Nije mu se sviđala Felicina majka, koju je smatrao pomalo "mračnom"50 (što je, vjerojatno, bio osjećaj koji mu je bio uzvraćen nakon što se "prilično nepotrebno hvalio vegetarijanskom prehranom"). Rekao je Felice da se "naizgled čini da smo dijametralno suprotni, zato moramo biti strpljivi jedno s drugim, moramo imati gotovo božansku moć zapažanja... potreba, istine i osjećaja pripadnosti".51 Felice se, pak, činilo da je on u Berlinu izgledao "strašno bolestan". Također nije žurila ispričati mu sve o bratovim problemima i svojem nekadašnjem prijatelju iz Breslaua, čija je slika visjela na zidu njezine sobe. No sve je išlo kako je planirano. Felice je svoj posao trebala napustiti u kolovozu,! počeli su tražiti stan, zaruke su 21. travnja objavljene u novinama "Berli-^f ner Tagblatt", a Kafka je pisao svojoj budućoj punici (obraćajući joj se & "draga majko") kako bi joj rekao da, iako je "mogla primijetiti neke moje mane... nitko od nas nije savršen",52 svoju kćer predaje "čovjeku koji je sigurno ne voli ništa manje od Vas". Bilo je u planu da obitelj Bauer posjeti . Kafka je razgledao nekoliko stanova u gradu i pronašao jedan prelijep u predgrađu a. Stan je bio okružen zelenilom i imao je tri sobe i terasu. Stanarina je, međutim, bila znatno veća od njihovih mogućnosti. Usto, objasnio je Felice, stan je imao još jednu manu: "Bila bi okružena Cesi-ma."i! Ta prilično netipična predrasuda vjerojatno je proizišla iz Kafkina nastojanja da stanu pronađe manu koju bi i Felice priznala. Povremeno se u pismima spominjala razlika između njega kao praškog Nijemca i nje kao metropolske Njemice, naročito kada bi mu predbacila neke čudnovate izraze. Kafka očito nije želio da Felice pomisli kako je bila namamljena u neku provincijsku žabokrečinu. Razgledao je i jedan znatno jeftiniji stan u centru, iza muzeja na vrhu Vaclavova trga, ali je Felice opisao njegovu gradsku zapuštenost u očitoj namjeri da je ispuni stravom. Naposljetku su intervenirali Kafkini roditelji i pronašli stan, podsjećajući ga koliko je o njima ovisan kad je riječ o praktičnim životnim pitanjima: "Pitam se hoće li me i pokopati, nakon što mi život usreće svojom brigom."54 FELICE 167 No čak se i taj stan pokazao preskupim pa je početkom svibnja, Fe-lice se tada već bila vratila u Berlin, par bio prisiljen pronaći način da snizi cijenu stana. Prema jednom je planu Grete trebala stanovati zajedno s njima. To je zbog više razloga bilo iznenađujuće rješenje, a svakako nije zanemarivo da bi time Kafkini izgledi za potrebnom tišinom i samoćom bili dodatno smanjeni. Sjedeći sam za svojim stolom, priznao je Felice da je u samoći manje ovisan o njoj nego kada je s njom.'5 Za tim prilično zlokobnim komentarom uslijedila je bojazan da se "možda čvrsto

držimo za ruke, ali tlo ispod naših nogu nije čvrsto, ono se neprekidno i kaotično pomiče. Ponekad nisam siguran da se držimo dovoljno čvrsto da održimo ravnotežu." Kafkina potreba da uvjeri Grete da se "ništa nije promijenilo"'6 u njihovu odnosu implicira i Gretinu sve veću nesigurnost. Zaruke su službeno proslavljene I. lipnja u Berlinu. Kafkina majka i sestra Ottla prve su krenule na put, ostavivši kod kuće Kafku samog s ocem. Vladala je blago neugodna atmosfera, koju je vjerojatno izazvao Hermannov hladan stav prema vjenčanju koje je trebalo uslijediti. Te je noći Kafka zabilježio u svoj dnevnik: "Kako se samo otac držao kada sam dotaknuo F."57 U Berlin je krenuo 30. svibnja: "Unatoč nesanici, glavoboljama i brigama, možda u boljem stanju nego ikad prije."58 No, budući da je bio u središtu pozornosti i da je morao preskakati konvencionalne prepreke obiteljskog okupljanja, moglo se očekivati da će za Kafku proslava zaruka predstavljati pravu muku. Nakon povratka u u dnevniku je zapisao: "Bio sam vezanih ruku i nogu poput zločinca. Da su me postavili u kut okovanog pravim lancima, postavili pred mene policajca i ostavili me tako da samo promatram, ne bi moglo biti gore nego što je bilo. A bila je riječ o mojim zarukama. Svi su se trudili da me prizovu u život, a kada u tome nisu uspjeli, morali su se snalaziti sa mnom takvim kakav jesam. F. je sudjelovala najmanje od sviju, naravno, potpuno opravdano, jer ona je najviše i patila."59 Kafka se iz Berlina vratio s idejom da za njega "nije najvažnije pisati u u"40. Nešto prije toga, nakon godinu dana stanke, ponovo je počeo pisati. To je rezultiralo jednom kratkom skicom, Iskušenje u selu, koja upućuje na Dvorac, napisan osam godina poslije. Međutim, u tom je trenutku za njega bilo "najvažnije otići iz a". U pismu Grete, s kojom je i dalje bio emocionalno slobodniji te s kojom je književne zamisli i odgovore jednostavnije dijelio nego s Felice, Kafka je dopustio svojim sumnjama da isplivaju na površinu: "Ponekad, što trenutačno znaš 168 samo ti, zaista ne znam, s obzirom na to da sam takav kakav jesam, kako uspijevam podnositi bračne odgovornosti."41 Ovdje nije nevažno da je toplije i jednostavnije iznosio svoje probleme nekoj ženi negoli bilo kojem od svojih muških prijatelja, koji su, čini se, bili isključeni iz te faze njegova života. "Ti si, napokon, moja savjetnica, kako u velikim, tako i u malim stvarima"42, rekao je Grete. Kako se vjenčanje približavalo, njegove su se tjeskobe skupljale poput "duhova" koje je opisao Grete, a koji su ga oduvijek opsjedali: "bili su to golemi, koščati duhovi, bezimeni u mnoštvu... Kada bih pisao, bili su to dobrohotni duhovi, a kada ne bih, postajali bi demonima i toliko bi me pritiskali da bih samo mogao podići ruku kako bih obznanio svoju prisutnost."4' Ništa ne bi moglo bolje ilustrirati način na koji je Kafka morao živjeti da bi pisao, ali također i pisati da bi živio. Sve bi se te teškoće rješavale, a duhovi nestajali samo u trenucima dok bi pisao. Kao budućeg supruga, Kafka je sebe, "tipičan slučaj", opisao sljedećim riječima: Zahvaljujući okolnostima, kao i vlastitom temperamentu, potpuno nedruštven L čovjek [ganzlich unsocialer Mensch], osrednjeg zdravlja, koje je trenutačno teško% odrediti, izuzet iz^svake duhovne zajednice zbog svojeg necionističkog (divim se cioniz^* mu, dok mi se istovremeno i gadi) prakticiranja židovstva; čovjek čiji je najdragocjeniji dio njegove prirode neprekidno i nadasve bolno remećen prisilnim kulučenjem u uredu — takav se čovjek, tjeran, naravno, najdubljim unutrašnjim porivima, odlučuje oženiti, obvezati se, drugim riječima, na najdruštveniji mogući čin. Za takvog mi se čovjeka to ne čini beznačajnim pothvatom.44

Kafkino se zdravlje (ili njegova percepcija vlastitog zdravstvenog stanja) pogoršavalo. Nije mogao dobro spavati, bio je razdražljiv i svjestan svoje "pretjerane hipohondrije".45 Grete je rekao: "Kada bih bio zdraviji i snažniji, prebrodio bih sve teškoće, odavno bih već napustio ured, bio siguran u F. i cijeli svijet." Strateški se koristio svojim zdravstvenim stanjem, na njega se pozivao kao na saveznika čija bi pomoć uskoro mogla zatrebati. Ipak, još je uvijek sam sebi ponavljao da čini dobru stvar: "Uvjeren sam da mi treba F."46 Svi, međutim, nisu bili jednako uvjereni. Grete, u ono vrijeme Kafki-na najbliskija pouzdanica, počela je, ili radi ljubomore ili radi toga što, vjerojatnije, tu vezu nije smatrala mudrom, rovariti protiv njegova budućeg braka, i to s izvjesnim opravdanjem. Dokazi su se gomilali u pismima u kojima joj je Kafka iznosio svoje sumnje. Početkom srpnja Kafka FELICE 169 je ponovo planirao otići u Berlin. No nipošto nije mogao predvidjeti što će ga ondje dočekati. Jasno je da su rasli Gretini loši predosjećaji i strahovanja vezana uz Kafku kao supruga njezine prijateljice. Pisao joj je u istom duhu kao što je uvijek bio pisao i Felice, s nepokolebljivom, samokritičnom iskrenošću, ništa ne tajeći te razrađujući vlastitu osudu u beskonačne pojedinosti. Grete se možda osjećala i krivom što je "izdala" Felice dopustivši Kafki da joj piše s toliko osjećaja i bliskosti, kao i radi onoga što je u jednoj skici pisma Kafki nazvala: "moja smiješna, neodgovorna slabost kad sam odgovarala na tvoja prethodna pisma".47 Uvečer, prije njegova puta u Berlin, Grete mu je konačno rekla: "Odjednom potpuno jasno vidim situaciju i očajna sam. činjenica je da sam bila odlučila, pod svaku cijenu, smatrati vaše zaruke sretnim slučajem i sudbinom za oboje nesumnjivo me čini odgovornom do te mjere da se više ne osjećam doraslom situaciji."48 Dodala je da gotovo priželjkuje da ne ode u Berlin, "ukoliko nisi bistra uma, siguran u sebe i pun entuzijazma". Jedva se usuđivala pogledati Felice u lice jer je osjećala da nije dovoljno rano reagirala i zazvonila na uzbunu zbog Kafkine slabosti, neodlučnosti, sumnje u sebe i njegove čiste neprikladnosti za njezinu prijateljicu. Kafka joj je u svojem odgovoru, napisanom na njegov trideset i prvi rođendan, 3srpnja 1914-, obznanio (reklo bi se glupo): "čini se da sam te napokon uvjerio."49 Tvrdio je da je jedini cilj njegova odnosa s Grete bio da je "uvjeri" u istinu o sebi. Očito je smatrao da je to dovoljno, kao da će se, ako to učini, sve postaviti na svoje mjesto. Bio je onakav kakav je bio: "Te se okolnosti ne mogu hotimice popraviti. Tkivo od kojeg je čovjek sazdan nije voda koja se može pretakati iz jedne čaše u drugu." Kafka namjerno nije reagirao na ozbiljnost Gretina pisma, ili jednostavno nije znao drukčije postupiti. Govoriti istinu o sebi bilo je jedino što je znao dobro učiniti. No kretao se prema ponoru. Idućeg je dana Julija Kafka napisala prijateljsko pismo Felicinoj majci, brinući se o posteljini i namještaju za budući bračni par i sladunjavo je obavještavajući da je upravo bila zatekla Franza kako, kao i obično, radi u svojoj sobi, "blaženo promatrajući fotografiju drage Felice".50 Kafka je II. srpnja otputovao u Berlin, nesvjestan razmjera onoga što će ga idućeg dana snaći u hotelu Askanischer Hof. Možda je i imao neki predosjećaj ("nema ničeg definitivnog što bi se moglo reći o tom pitanju ili o meni",51 zagonetno je rekao Ottli večer prije puta), no sigurno nije mogao predvidjeti da će Felice, njezina sestra Erna i Grete Bloch I 70 umarširati u njegovu hotelsku sobu kao što bi skupina tužitelja ušla u sudnicu.

Ernst Weiss slijedio ih je kao Kafkin malodušan i neuvjeren branitelj. Svi su sudjelovali u procesu Franzu K. Poslije je to nazvao "sudom [Gerichtshof] u hotelu"52 i prisjećao se "Felicina lica. Rukom je popravljala kosu, brisala nos, zijevala. Iznenada se sabrala i izrekla pomno smišljene, neprijateljske stvari koje je dugo tajila." Bio je to kraj (ili se tako činilo). Kafka se nije branio, jer nije ni razumio optužbe. Kakav li je zločin počinio? Nijemo je sjedio dok je kvartet, koji je stigao istim taksijem, prepričavao šaljivu zgodu koju im je ispričao taksist, što je uletjelo poput olova u ionako napetu atmosferu u sobi. Felice se razljutila na Kafkinu potištenu šutnju i pročitala crveno podcrtane dijelove pisama koje joj je dala Grete. Poslije je tvrdio da nije šutio iz inata (samo je "izmucao neke nedosljedne riječi"5'). Radi pisama mogao je shvatiti zašto je došla Grete, ali nije mogao dokučiti zašto su na predstavu dovukli Ernu, koja mu je inače bila simpatična. Ništa nije mogao zaključiti jer je shvatio da je "bio izgubljen... Volio sam te tada jednako kao i sada [tri mjeseca nakon događaja]. Znao sam da si, premda nedužna, tijekom dvije godine bila prisiljena patiti onako kako ni krivi ne bi trebali, ali sam također shvatio da nisi mogla razumjeti moje stanje... Neprestano sam ti pokušavao objasniti svoje stanje i, što je još gore, ti si ga očito razumjela, ali se nisi mogla natjerati da ga prihvatiš." "Stanje" se sastojalo od toga da su se u Kafki "hrvala dva bića". Od jednoga je mogla postati osoba kakvu je ona željela, ali drugo je biće bilo ono koje je razmišljalo isključivo o poslu zbog kojeg je moglo samo patiti. Ta su dva bića bila istovremeno u sukobu i simbiozi. "Tako je to, Felice. Oba su se prisiljena boriti, a ipak bi mogla pripasti tebi. Problem je u tome što se ne mogu promijeniti, osim ako se oba unište." Grubo je rekao Felice da je morala prihvatiti njegovo stanje "u potpunosti". Shvaćao je da se to što se odvijalo u njegovoj unutarnjoj borbi također događa i njoj. Sve to što je njoj izgledalo kao "tvrdoglavost i ćudljivost" nije bilo "ništa drugo doli smicalica", djelomično uvjetovana, ako se uzme u obzir ono što je smatrao svojom pravom vokacijom, njemu nesklonim životnim okolnostima. Njezine zamisli o stvaranju doma koji će obilježavati "građanska urednost" također mu nisu trebale. Ustvari, "toga se zapravo bojim", a uvjeti takvog života bili bi "protivni mojem radu". Kafka je dopustio da se i Felice mogla osjećati ugroženom, da su njezini "strahovi bili jednako opravdani" kao i njegovi, ali nije u to bio FELICE 171 uvjeren. Zbog takvih odlomaka, mnogi pisma upućena Felice smatraju nasilnima. Njegovu odlučnost da nemilosrdno istjeruje logiku, makar i do propasti (što bismo mogli nazvati Kafkinom rabinskom stranom), nisu uvijek dobrohotno prihvaćali oni kojima se nije sviđalo da se izvjesne stvari bezdušno izgovaraju. čini se, također, da Felice nisu bili dopušteni oni ustupci na koje je smatrao da on ima pravo: "Vjerujem da to nije bio slučaj, jer sam volio tvoju pravu prirodu i bojao sam te se samo kada si se neprijateljski odnosila prema mojem radu." čak je odlučio riskirati i pitati ju je li se željela osjetiti "ugroženom". Ta Kafkina neumoljivost vjerojatno je bila kap koja je kod Felice prelila čašu. I zato su, naposljetku, Felice, Erna, Grete i Ernst sjeli u taksi i odvezli se iz Charlottenburga u hotel Askanischer Hof. Nakon procesa svi su otišli u dom Bauerovih, gdje je njezina majka plakala, a otac "sjedio samo u košulji".54 Roditelji su se prepustili činjenici da "nije bilo ničega, ili gotovo ničega, što se moglo reći protiv mene. Vraška je moja nedužnost". Ako je Kafka bio sklon ikoga okrivljavati, onda je to bila Grete, koja je bila

izvršiteljicom njegove propasti unatoč povjerenju (ili upravo radi toga?) s kojim joj se bio obraćao. Kafka se vratio u omraženi hotel, u kojem je bilo vruće i bučno "kao u kotlovnici", smrdjelo je, čak je bilo i puno stjenica. "Pokoriti se teškoj odluci", ogorčeno je primijetio Kafka. Te je večeri sjedio "sam na klupi na šetalištu Unter den Linden", nakon čega je "patio tijekom užasne noći". Idući je dan ručao u restoranu Belveđere kraj mosta Strahlau s Felicinom sestrom Ernom, koja ga je, također u suzama, pokušavala ohrabriti. Nije otišao Bauerovima, nego im je samo poslao pismo u kojem je izjavio: "Nemojte o meni loše misliti." Te se noći uputio u Liibeck. Julija Kafka bila je potpuno zbunjena razvojem događaja. Gospođi Bauer rekla je da se pročitavši Kafkino objašnjenje napisano iz Berlina "pretvorila u stup soli".55 Zamolila je da joj pošalju na uvid "to pogubno pismo", misleći na pismo napisano Grete u kojem su bili crveno podcrtani odlomci, a koje je Felice čitala na "sudu". Julija je ustanovila da problem leži u Kafkinoj dugogodišnjoj nesposobnosti da iskaže svoje osjećaje: "čvrsto sam uvjerena da me vrlo nježno voli pa ipak nikada nije ni meni ni svojem ocu ili sestrama pokazao neku naročitu ljubav." Bilo je to suprotno činjenici da je Kafka bio "najljubaznija osoba koju možete zamisliti" i da je čak davao novac kolegama iz ureda koji su bili lošijeg imovinskog stanja jer je smatrao da njemu nije potreban. Julija Kafka 172 [ rezimirala je situaciju jednostavnim, ali točnim pravorijekom: "Možda on nije sazdan za brak s obzirom na to da se trudi samo oko svojeg pisanja, koje mu je najvažnije u životu." Premda je iskustvo "suđenja" bilo strašno, ono će se pretočiti u jedno od najslavnijih djela europske književnosti. FELICE 173 16. Mjesec dana nakon događaja u berlinskom hotelu, u kolovozu I9I4-započeo je Prvi svjetski rat, nakon što je u srpnju Austro-Ugarska objavila rat Srbiji. Rat će neposredno utjecati na Kafkinu obitelj: muževi njegovih sestara odmah su se prijavili u vojsku, što je rezultiralo obiteljskom rošadom. Elli i njezino dvoje djece preselili su se u stan u Oppelthausu, smjestivši se u Franzovu sobu. On se preselio u Vallin stan u Bilekgasse (Bilikova), potom u Ellin stan u Nerudagasse (Pol-ska), pa natrag u Bilekgasse, sve dok, naposljetku, u ožujku 191 5- nije pronašao vlastiti stan u Lange Gasse (Dlouha). "Ovdje, u u, vrlo je turobno"1, pisala je Julija gospodi Bauer (još se uvijek nadala da bi se dvoje zaljubljenih moglo ponovo naći i željela je da gospođa Bauer održi obećanje i posjeti je u u, bez obzira na rat). Trgovina je radila, ali posla je zbog rata bilo sve manje, a dospijevao je i šestomjesečni avans na stanarinu u Oppelthausu. Zbog prekida poštanskih usluga, Elli i Valli nisu znale kuda su im muževi bili poslani. Sam je Kafka bio oslobođen vojne obveze jer se njegov posao smatrao važnom civilnom službom (bio bi se rado prijavio, mada bi gotovo sigurno bio odbijen kao tjelesno nesposoban). Bilo mu je, međutim, jasno da će zahvaljujući činjenici što nije bio mobiliziran morati napustiti roditeljski dom i popodneva provoditi u tvornici azbesta. Ipak, čvrsto je ostao pri svojoj odluci: "Pisat ću unatoč svemu, bezuvjetno, to je moja borba za preživljavanje."2 Otišao je na kolodvor ispratiti Karla Hermanna i očito je da nije bio indiferentan prema ratu, usprkos često citiranom dnevničkom zapisu od 2. kolovoza: "Njemačka je objavila rat Rusiji. Plivanje poslijepodne."' Zapis samo

naglašava prirodu i namjenu Kafkina dnevnika, koji mu je služio više kao bilježnica za zapisivanje ideja i samoanalizu nego za praćenje događanja u svijetu, kojih se samo rijetko doticao. Netipična je čak i bilješka o odlasku na plivanje. Nastavio je pratiti ratna zbivanja, izražavajući tjeskobu izazvanu razvojem rata i, kako je smatrao, nesposobnošću generala. Nekoliko dana poslije 174 promatrao je artiljerijsku postrojbu preko puta Grabena (Na Pfíkopé) i zamijetio jedno "nepokolebljivo šutljivo, osupnuto i pozorno crno lice s crnim očima".4 Rat je Kafki dao još jedan razlog da se osjeća kao izopćenik: "U sebi otkrivam samo uskogrudnost, neodlučnost, zavist i mržnju prema onima koji se bore i kojima strastveno želim sve najgore."' Gnušao se domoljubnih parada om ("Stojim tamo zluradog pogleda"), smatrao ih je "jednim od najogavnijih pratećih ratnih događanja". Štoviše, parade su "pokrenuli židovski gospodarstvenici koji su danas Nijemci, a sutra Cesi".6 U pozadini takvih događanja, nakon što su planovi za brak bili uništeni, Kafka je pokušao procijeniti svoj položaj: Moja je sudbina kao pisca vrlo jednostavna. Dar koji imam za opisivanje svojeg snovitog unutrašnjeg života [meines traumhaften innern Lebens] gurnuo je sve ostalo u drugi plan, moj se život strašno smanjio i neće se prestati smanjivati. Ništa me drugo neće zadovoljiti... Ali ne mogu računati na snage koje mogu prikupiti za to opisivanje, one su možda zauvijek nestale... Stoga se kolebam... I drugi se kolebaju... Alija se kolebam u visinama, to nije smrt, nažalost, već su to vječne muke umiranja. Ovdje bi mogli biti začeci neke vrste žudnje za smrću tog trideset-jednogodišnjaka kojemu je preostalo manje od desetljeća života. Posve je prirodno da se Kafka tada mogao osjećati loše, no ovo je bilo nešto više od toga: osjećaj da bi igra mogla biti završena, da bi život koji je živio samo za književnost mogao, u konačnici, biti nepodnošljiv. Trebale su mu snage veće od onih koje je mogao smoći. Netko poput Strindberga imao je snagu i bio je "silan. Taj bijes, te stranice izborene šakama."7 U to je vrijeme Kafka boravio u danskom baltičkom ljetovalištu Ma-rielyst, odakle je roditeljima prije povratka u skicirao pismo. Nakon što je iz Berlina otputovao u Lübeck našao se u još jednom užasnom hotelu i susreo se s Ernstom Weissom, koji je nesumnjivo bio zabrinut za svojeg prijatelja. Otišao je na izlet, na plažu u Travemiinde, gdje se okupao prije nego što je s Weissom i njegovom pratiljom, Rahelom San-zara, otišao u Marielyst. Neposredno nakon događaja u Berlinu bio je očajan. U dnevnik je zapisao: "Sve sam manje i manje sposoban razmišljati, promatrati, odrediti istinitost stvari, sjećati se, govoriti, podijeliti iskustva. Pretvaram se u kamen, to je prava istina... Ako ne uspijem naći utjehu u nekom radu, izgubljen sam... Ne klonim se ljudi zato što bih želio mirno živjeti, nego FELICE 175 zato što želim mirno umrijeti."8 Brodu je rekao: "Ostavio sam se svoje očigledne tvrdoglavosti, koja me koštala zaruka, i nisam jeo gotovo ništa drugo osim mesa."9 Ta mu je pobuna donijela samo želučane tegobe i ponovnu nesanicu, radi čega se budio, kao i Gregor Samsa, osjećajući svoje "zlostavljano i istrošeno tijelo kao nešto strano i ogavno u krevetu". Vraćajući se vlakom iz Berlina, prvi je put nakon nekoliko mjeseci osjetio kako se u njemu "budi neki život u prisutnosti drugih ljudi". Sjedio je preko puta neke Švicarke koja ga je podsjetila na Gerti Wasner, koju je tako jednostavno zavolio. Krajem srpnja, u odlomku nažvrljanom u dnevniku, prvi

se put pojavljuje lik zvan Joseph K.10 U pismu koje je roditeljima napisao u Marielystu (a koje je prethodilo Pismu ocu) Kafka im je predbacio da mu je možda "bilo predobro".'1 Sve dosad "odrastao sam u potpunoj ovisnosti i udobnosti", što za njega nije bilo dobro. Stoga je bilo vrijeme da se sam pokuša probiti, kao što je već prije želio kada su 191 3- propale prve zaruke s Felice. Odbacio je ideju da je prestar za takvo osamostaljenje ("mladi sam nego što se čini") i ustrajao na tome da mora pobjeći iz a. "Ovdje je sve posloženo tako da me zadrži, s obzirom na to da sam osoba koja u osnovi žudi za nesamostalnošću." Institut je, doduše, bio dosadan, ali posao je zapravo bio jednostavan i osiguravao mu je i više novca nego što mu je bilo potrebno. "Ne riskiram ništa, a mogu dobiti sve ako dam otkaz i napustim . Ne riskiram ništa jer moj život u u ne vodi ničem dobrom." U praktičnom se smislu njegov plan sastojao od toga da podigne svoju ušteđevinu, u iznosu od 5.000 kruna, te da od tog novca dvije godine živi u Berlinu ili Miinchenu (prezirao je Beč, njegov "provincijalizam i beznađe"12, njegovu atmosferu "raspadajućeg, mastodontskog sela""). Tada bi se bavio književnim radom, što bi iz njega izvuklo sve ono što u u nije mogao postići "s takvom jasnoćom, puninom i jedinstvom"'4, jer su ga ometali "tromost iznutra i uplitanje izvana". Kafka je shvaćao da se tim planom možda zavarava: "No, protiv toga stoji činjenica da mi je trideset i jedna godina, a u toj dobi ne može se računati na takve zablude, jer se u protivnom ne može računati ni na što." Usto, već je bio napisao "nekoliko stvari, premda malenih, koje su naišle na izvjesno priznanje", što je prikladno skromna (i točna) ocjena njegova dotadašnjeg književnog profila. Bio je marljiv i k tomu prilično štedljiv pa je taj plan i mogao uspjeti, no želio je roditeljsko odobrenje prije nego što krene u njegovo ostvarenje. Bez obzira na to je li taj plan naišao na neodobravanje njegovih roditelja ili što Kafka, što je vjerojatnije, 176 to pismo nikada nije ni poslao, ponovo je potonuo u svoju turobnu, rezigniranu prašku svakodnevicu. Do sredine se kolovoza, međutim, mogao pohvaliti da je nekoliko dana pisao — "samo da se tako nastavi". Sada je radio na Procesu i osjećao je da, za razliku od situacije prije dvije godine kada je napisao Osudu i započeo pisati Iščezloga, više nije "tako potpuno zaštićen i obuzet svojim radom"1' te da ponovo može "voditi razgovore sa samim sobom . Drugim riječima, njegov "monoton, prazan, sulud samački život ima nekog opravdanja". Tijekom ostatka ljeta i rane jeseni Kafka je nastavio s radom na Procesu. Borio se sa svojom poznatom apatijom i očajem, pitajući se mogu li se njegovi općenito tjeskobni osjećaji obrazložiti austrijskim gubicima na frontu: "Rat me navodi na razmišljanja koja me, po mučnom načinu na koji me proždiru sa svih strana, podsjećaju na nekadašnje brige oko F."16 Prisjećajući se početaka veze s Felice, shvatio je da je podršku u pisanju nalazio samo u ranim fazama: "stoga više nikada neću dopustiti da mi to bude oduzeto". Početkom listopada uzeo je tjedan dana dopusta kako bi napredovao na romanu, što je bio jasan znak da mu je bilo krenulo. No ta taktika nije odmah pružila rezultat pa je bio prisiljen zapitati se je li bio "vrijedan života bez ureda".17 Uzeo je još jedan slobodan tjedan i tada mu je krenulo s pisanjem. Jedno iznenadno pismo Grete Bloch, dva mjeseca nakon berlinskog fijaska, oživjelo je stare strahove: "Potpuno sam siguran da ću nastaviti živjeti sam (ukoliko uopće budem živio, što nije sigurno), a nisam siguran volim li F."18 Pokušavao se prisjetiti

trenutaka u kojima mu je bila odbojna ("kada je plesala spuštajući svoj strogi pogled ili kada je u Askanischer Hofu, prije odlaska, rukom prelazila preko nosa i kose"), no usprkos svemu "silno se iskušenje ponovo vraća". Grete je rekao da je ne mrzi, kao što je to ona bila izjavila. I da premda je na berlinskom procesu sjedila protiv njega, zapravo je on sjedio na njezinu mjestu i do danas ga nije napustio.19 Zabrinuo se da bi njoj to pismo moglo zvučati pretjerano nepopustljivo, jer nije bio siguran da ne želi popustiti. Dva je mjeseca živio bez Felice (premda se dopisivao s njezinom sestrom Er-nom), a ona je bila gluha na sve prijedloge i nastojanja. Sada je iznenada ponovo bila središtem svega i vjerojatno se uplela u njegov rad, premda mu se činila paradoksalno udaljenom. Krajem listopada napredak na Procesu bio je nemilosrdno zaustavljen i Kafka je odlučio pisati Felice, što je rezultiralo najduljim pismom koje FELICE 177 joj je ikada napisao. Nije joj pisao tri mjeseca, rekao je, jer nije bilo razloga da joj piše i stoga što je "suđenje" u Askanischer Hofu prilično jasno pokazalo "uzaludnost pisama i pisane riječi općenito".'0 Bilo je jasno da se ništa nije promijenilo. Ponovo joj je ukazao na to kako nije "bila u stanju shvatiti kako moj rad ima neizmjeran utjecaj na mene... nisi mi bila samo najbolja prijateljica nego i najveća neprijateljica, meni i mojem radu, barem što se mojeg rada tiče. Stoga, premda sam te u osnovi volio preko svake mjere, jednako sam ti tako morao svim silama odolijevati kako bih opstao." U hotelu nije bio nijem iz inata, nego stoga što jednostavno nije imao što reći: "Shvatio sam da sam bio izgubljen... Volio sam te tada jednako kao i sada... ali sam također shvatio da nisi mogla razumjeti moje stanje." Letimično joj je opisao kako je proživio prve mjesece rata, sam u Vallinu stanu. Radio bi u uredu do pola tri poslijepodne, ručao u Oppelthausu, provodio sat ili dva čitajući novine, pišući pisma ih obavljajući neke uredske zadatke, nakon čega bi odlazio u svoj stan na spavanje. Zatim bi se, u devet sati navečer, odšetao do stana svojih roditelja na večeru, u deset bi sati uhvatio tramvaj za Bilekgasse — i tada "bih ostajao budnim koliko su mi god snage, ili strah od sljedećeg jutra i glavobolje u uredu, dopuštali". Tijekom dva tjedna dopusta do pet je sati sjedio za stolom, a jednom prilikom i do pola osam ujutro. Takav je način života Felice predstavljao problem, o tome se nije moglo pregovarati. činilo mu se da je u prošlosti u njezinim pismima uočavao nešto poput "straha" ili čak "mržnje" prema njegovu načinu života. "Bila mi je dužnost zaštititi svoj rad jer mi samo on daje pravo da živim, a tvoji strahovi su dokazali... da tu leži najveća opasnost za moj rad." Kafka je bio svjestan da je, kao i uvijek, riječ o istim argumentima. Učinilo mu se da je razmišljajući o njima, noć prije nego što je napisao to pismo, "prešao granicu ludila". Usprkos tomu, Felicin je odgovor očekivao"izuzetno nestrpljivo". Obnovljen kontakt s Felice uništio je tadašnji Kafkin književni projekt i još jednom ga uznemirio. Osjećao se kao da je dosegnuo posljednju granicu, "pred kojom ću, po svoj prilici, sjediti godinama, a zatim, po svoj prilici, započeti još jednu priču koju opet neću dovršiti. Takva me kob progoni."21 Vjerovao je da je opet postao hladan i neosjetljiv, ali je ipak želio još jednom pridobiti Felice: "Stvarno ću to pokušati, ukoliko me ne spriječi mučnina koju osjećam prema sebi samom." Kada je njezin otac iznenada preminuo od infarkta, pomislio je kako je to još jedan dokaz da je obitelji Bauer donio propast. 178 KAFKA BIOGRAFIJA

Rječita je Kafkina opaska o sudbini po kojoj će u beskraj pisati nedovršene priče. Ni jedan od njegova tri posmrtna romana nikada nije dovršen, premda ta činjenica, izgleda, čitateljima nipošto nije predstavljala zapreku. Proces je započeo pisati u srpnju, prije nego što je dovršio Iščezloga, no završetak tog posljednjeg, u obliku kakvog ga poznajemo, napisao je u listopadu 1914- Taj je mjesec također napisao In der Strajkolonie (U kažnjeničkoj koloniji). Djelo je pročitao Brodu i Ottu Pičku početkom prosinca, unatoč "uočljivim i nepopravljivim nedostacima".22 U prosincu je napisao priču Vor dern Gesetz^ {Pred zakonom) i konačno "dovršio" Proces. Bilo je to unatoč neprekidnim žalopojkama iznenađujuće plodnih šest mjeseci. "Ovih posljednjih pet mjeseci 1914- godine može se bez oklijevanja nazvati drugim važnim razdobljem u životu Kafke kao pisca"25, tvrdi Canetti. Prvo je bilo dvije godine ranije, u jesen 1912. Krajem prosinca napisao je još jednu priču, Der Riesenmaulwurf (Gigantska krtica), a da toga "gotovo nije bio ni svjestan".24 Kafka je smatrao da je "početak svake priče isprva smiješan", kao da neće imati prilike zaživjeti, ali "čovjek ne bi trebao zaboraviti da priča, ako ima ikakva opravdanja za njezino postojanje, u sebi nosi cijelu svoju organizaciju i prije nego što je potpuno oblikovana". Gigantska krtica obrađuje, između ostalog, teme sela i grada o kojima je Kafka često razmišljao. Na Novu godinu I9I4- Kafka je rezimirao to veliko kreativno razdoblje od kolovoza, rekavši: "radeći... u pravilu, niti malo niti loše, pa ipak, ni po čemu nisam dosegnuo granice svojih sposobnosti, naročito zato što postoje brojni pokazatelji (nesanica, glavobolje, slabo srce) da moje sposobnosti neće još dugo trajati".25 Nije jasno što je potaknulo Kafki-nu intuiciju kojom je zaključio da je sada nastupila neka vrsta konačnog propadanja. Nema spomena o bolesti, liječnicima ili bolovanjima. Teško je stoga ne pomisliti da se sam tjerao u takvo stanje. U svakom slučaju, samokažnjavanje je bila tema vodilja njegovih djela iz tog razdoblja. Der Verschollene, roman koji je sada poznat pod naslovom Iščezli (njemačka riječ sugerira nestalu osobu), prvi je put objavljen 1927-, dakle tri godine nakon Kafkine smrti, pod naslovom Amerika, koji je djelu nadjenuo Max Brod. Prvo poglavlje romana, Ložač, zasebno je objavio Kurt Wolff u svibnju I9I3- Jedan od prevoditelja tog romana s pravom ga je nedavno prozvao "Pepeljugom među Kafkinim romanima".26 Premda je manje poznat od Procesa i Dvorca, a na prvi pogled čini se i manje "kafkijanskim", taj je roman svejedno vrlo karakteristično djelo. Najvećim je dijelom pisan u plodnom razdoblju Kafkina stvaralaštva, nakon prijelomnog trenutka FELICE 179 u rujnu 1912., kada je napisao Osudu. Ipak, Iščezlog je tijekom dugačkog, jalovog razdoblja u manjoj ili većoj mjeri zanemarivao kako bi radio na Preobrazbi, da bi ga potom nastavio pisati u jesen 1914- Kada je u travnju 191 3 • ponudio Lomača Wolffu, Kalka je predlagao da se djelo objavi zajedno s Preobrazbom i Osudom, u jednom svesku, pod naslovom Sinovi. Razlog je očit: sve tri priče govore o sudbini mladića koje su njihovi očevi prognali, ugrozili ili osudili na smrt. U pozadini tih priča nazire se odnos između Franza i Hermanna Kafke, premda one nisu mimetički "autobiografske". Njihov je odnos bio obilježen Franzovim snažnim osjećajem krivnje, a Iščezli je prožet karakterističnim temama iz kojih se ta krivnja rađala. Sam Kafka nazivao je roman "dikensovskim", što se donekle može usvojiti, jer govori o mladiću koji odlazi od kuće kako bi uspio u životu, slično kao i likovi u Davidu Copperfieldu i drugim Dickensovim romanima. No, s druge strane, roman

je uznemirujućeg karaktera te znatno kom-pleksniji i moderniji nego što ta usporedba daje naslutiti. Kafka je pod tim naročito mislio na Lozača, prvo poglavlje romana. "Namjeravao sam, kako sada zaključujem", zapisao je u jesen I9I7-. "napisati dikensovski roman, ali pod jačim svjetlom mora da sam preuzeo nešto od tog vremena, dok sam pod prigušenijim uzimao od samoga sebe."27 Komentar je lijepo sročen jer ukazuje na suvremenost i osobne elemente romana. Premda je tada kada je počeo pisati Iščezloga bio obuzet Dickensom i njegovom životnom pričom, Kafka je zapravo suzdržan prema Dickensovoj "užasnoj su-hoparnosti", "bezosjećajnosti sakrivenoj iza presentimentalnog stila" i "gruboj karakterizaciji". Divio se njegovu "bogatstvu i velikoj, bezbrižnoj rastrošnosti", značajkama tako različitima od Kafkine oprezne, kontrolirane točnosti. Naposljetku je, međutim, zaključio da je u Dickensovoj umjetnosti bilo izvjesnog "barbarizma", koji se nadao izbjeći. Moderno obilježje Kafkina romana dijelom je uvjetovano trenutkom u kojem je nastao: u vrijeme masovnih emigracija u Ameriku koje su na nevjerojatan način zaokupljale maštu zbijene mase istočnih Europljana dok su sanjali samo o tome kako da ondje stignu. Amerika je primamila i neke članove obitelji Kafka (rodbinu ili na jidišu misbpocheb), koji su ondje postigli uspjeh. Među njima bili su Otto Kafka, jedan od Kafki iz Kolina, njegov mlađi brat Franz te Emil, sin Heinricha Kafke, trgovca iz Leitmeritza, kojeg je Kafka ponekad posjećivao na svojim službenim putovanjima u sjevernu češku.28 No, koliko god da je Kafka iz tih izvora izvlačio nadahnuća, čudnovata mješavina preciznosti i maštovite začudnosti bila je isključivo njegova. 180 J Njegova je Amerika izmišljena, jer ondje nogom nikada nije stupio, dok su opisi prožeti slučajnim ili namjernim pogreškama koje mogu ukazivati na otklon od stvarnosti. Navikli smo na takve "postmodernističke" trikove u suvremenim romanima, no čini se da u Iščezlom oni ukazuju na dublja tematska promišljanja. Ne treba tražiti dalje od prvog odlomka romana da bi se te značajke prepoznale. Sedamnaestogodišnji Karl Ro-ssmann stiže u Sjedinjene Države nakon što je izbačen iz roditeljskog doma zbog ljubavne afere sa sluškinjom. Poput svih onih useljenika koji su se slijevali na otok Ellis, spazio je Kip slobode: "Izgledalo je kao da je upravo podigla mač uvis, dok su oko njezina stasa strujali nesputani lahori." Naravno, u ruci stvarnog kipa ne nalazi se mač, taj instrument osvetničke pravde, nego baklja slobode. Ima li ironije u tim "nesputanim lahorima" i njihovu nagovještaju slobode? Karl, koji je, premda nedužan, priznao krivnju, možda nije stigao u obećanu zemlju slobode, nego negdje gdje će se morati teško boriti da okaje tu nametnutu i neželjenu krivnju kako bi opravdao niz neuspješnih pokušaja da se oslobodi. U uvodnom poglavlju, u kojem Karl u borbi za pravdu, a protiv samovoljne vlasti, stane na stranu ložača, očitava se Kafkina vlastita sklonost prema politici socijalne pravde, prilično različitoj od autoritativnog načina razmišljanja njegova oca. Karl također ima Kafkin podvojen odnos prema ocu, istovremeno se boreći protiv njega i tražeći njegovo odobravanje, napola zaljubljen u njegovu despotsku vještinu i tražeći njegovu ljubav. "Kada bi ga samo njegovi otac i majka sada mogli vidjeti kako se pred predstavnicima vlasti bori za pravdu u stranoj zemlji... Bi li promijenili mišljenje o njemu?" Karl traga za prikladnim očinskim likom, za nekime kome će biti odan i kome će vjerovati. Knjiga će takvim likovima i obilovati, no svi će ga,

bez iznimke, razočarati. U sljedećem je poglavlju prikazao sliku suvremenog ureda, sličnoga gigantskom pozivnom centru, koji možda odražava priče Emila Kafke koji je radio za tvrtku Sears-Roebuck, jednu od vodećih američkih trgovačkih kompanija. Tim se prizorom, koji uključuje i opis štrajka, naglašava suvremenost i moć. Sljedeća očinska figura pojavljuje se u liku g. Pollun-dera, koji vodi Karla u svoju ladanjsku kuću u blizini New Yorka. Tijekom večere razvija se suptilna dramatizacija obiteljske dinamike i napetosti, i dok se naracija nastavlja precizno i jasno, element začudnosti stalno je prisutan. Kafka je uvijek sitničav u opisivanju procesa te, slično kao i u prethodnim djelima, mnoge prizore postavlja u zatvorene prostore (brod, blagovaonica, hotel) kojima naglašava osjećaj zarobljenosti i FELICE | 181 stiješnjenosti. Karlov ujak ne odobrava taj posjet i činjenicu da "ga ovdje sve stišće... posvuda ga je okruživao neki neodređeni strah", a njegovo negodovanje kulminira apsurdnim i samovoljnim, no za tu smionu naraciju karakterističnim pismom u kojem se odriče nećaka. To odricanje, izvjesna ironična suprotnost američkom mitu o zemlji mogućnosti, predstavlja Karlov prvi neuspjeh u materijalističkom Edenu. U sljedećoj se fazi osamostaljenja Karl zapošljava kao vratar u dizalu hotela Occidental, no naposljetku bezrazložno biva otpušten. Situacije u kojima se Karl Ros-smann nalazi uvijek proizlaze iz toga što mu moćnici ne vjeruju već ga namjerno omalovažavaju. Tema romana je, kao i uvijek, moć i zloupotreba moći te zakučasti načini kojima se poigrava sudbinom pojedinca. Završno poglavlje, odnosno zadnji fragment romana, u kojem se opisuje Oklahomsko kazalište Priroda,29 još uvijek zbunjuje kritičare. Nakon dosadašnjeg naturalizma uhodane priče odjednom se vraća bogat i začudan imaginarij. Predstavlja li kazalište Priroda, u kojem novačenje obavljaju žene odjevene poput anđela dok stoje na postamentima i glasno trube, alegoriju neke palače umjetnosti? Ili možda demokratske, socijalne države? Završetak je, naposljetku, nenadan. Karlova sudbina, kao i sudbina njegova tvorca krajem 1914-, ostaje neizvjesna. Uočava se izvjestan površinski kontrast između fluidne živosti priče o Karlu Rossmannu i čistog užasa priče U kažjijeničkoj koloniji, koju je Kafka napisao prestavši raditi na Procesu, nakon što je u listopadu 1914-"dovršio" Iščezloga. Ipak, osnovne tematske veze između tih dvaju djela (kao i između njih i privremeno prekinutog drugog romana) vrlo su stvarne. Kafkina zaokupljenost krivnjom i kaznom, te tajnovitim načinima kojima se pojedinca, naizgled bez ikakve stvarne krivnje, izvodi pred sud i kažnjava za neimenovane zločine i prekršaje, u njegovu su djelu i životu univerzalne. Kada je iduće godine pisao Kurtu Wolffu, predložio mu je novi naslov za zbirku svoje recentne proze, u kojoj se trebala naći i priča U kažjijeničkoj koloniji. Umjesto prijašnjeg naslova Sinovi, novi je naslov trebao biti Kazne.''0 U Kafkinim djelima nesumnjivo postoji izvjesna sadomazohistička crta, no ni u jednom nije tako izražena kao u brutalnoj priči U kaznjeničkoj koloniji. Djelo je započeo pisati u razdoblju u kojem je očito bio frustriran neuspjelim pokušajima ženidbe, kada se činilo da se njegovo zdravlje stalno pogoršava i kada mu je domovina bila u ratu. Premda mu je u to vrijeme pisanje dobro išlo, teško bi bilo očekivati da djela nastala u takvim uvjetima budu vedrog raspoloženja. I 82 Priča govori o nekom "istraživaču" ili "putniku" (der Reisende) koji dolazi u

kažnjeničku koloniju u tropima, gdje mu zapovjednik kolonije svakako želi demonstrirati sredstvo kažnjavanja nazvano "drljača" (die Egge). "Svaka zapovijed koju zatvorenik nije izvršio drljačom se upisuje na njegovo tijelo", objašnjava zapovjednik. Kazna se izvršava bez odlaganja, nema suđenja, a odluku o kažnjavanju donosi zapovjednik: "Vodim se za idejom da u krivnju nikada ne treba sumnjati." Osuđenik ne zna ništa o svojoj kazni, pa čak ni da će biti izvršena. "Nema svrhe najavljivati mu kaznu. Znate, on će je spoznati na vlastitoj koži." S tom pričom oživljava davna debata o tome je li Kafka predviđao sudbinu Zidova u nacističkoj Europi. Zapovjednikov hladan, smiren opis njegove stravično učinkovite mašinerije smrti sada se ne može čitati bez prisjećanja na nacističke logore. "I najslabiji bit će prosvijetljeni." Zapovjednikova usputna primjedba o onima koji goli leže na krevetima, čekajući da im igle stroja na tijela upišu zapovijed koju su prekršili, može podsjetiti na maksimu ispisanu iznad ulaza u Auschwitz: Arbeit mach t fre i (Rad oslobađa). Sam stroj simbol je lažne pravde, endemskih pogrešaka i pogrešivosti njihovih zagovaratelja. Pozivanje na prethodnog zapovjednika kolonije, koji je kaznu smislio i koji je, za razliku od sadašnjeg nositelja te dužnosti, u kažnjavanju rado sudjelovao, neki su kritičari interpretirali kao analogiju etičkoj strogosti Starog zavjeta. U priči svakako ima tragova religioznih metafora. Riječ Schrift, kojom se opisuje smrtonosni zapis na zatvorenikovim leđima, na njemačkom označava i Sveto pismo. Na kraju, Zapovjednik primijeni stroj na samome sebi, no ovaj zataji, a Zapovjednik bude izmrcvaren. O njegovu mrtvom tijelu kaže: "Bilo je kao i za života: na njemu se nije mogao uočiti ni tračak obećanog odrješenja." Tako propada zamisao kažnjavanja kao okaja-nja i ljudske patnje kao smislenog iskupljenja. Premda je Kafkina narativna metoda često krajnje dramatična (pod utjecajem, kako se često smatra, ranih filmova, radova ekspresionističkih slikara i pisaca te jidiš kazališta), tu priču, međutim, karakterizira silna, divlja brutalnost. U prosincu je Kafka završio (tu riječ ovdje treba oprezno upotrebljavati jer djelo nikada nije zaista dovršeno) svoj drugi roman: Der Process (Proces). Roman je prvi put objavljen 1925-, dakle, posmrtno, kao i druga djela u nedovršenoj formi koja je uredio Max Brod. čitatelji upravo taj roman najčešće povezuju s pojmom "kafkijanski" (premda taj pridjev široko primjenjuju oni koji nikada nisu čitali Kafkina djela), zato što započinje proizvoljnim i besmislenim uhićenjem i vodi protaFELICE I8J gonista zamršenim labirintom ispraznih protokola. Jasna je veza između stanja Kafkina duha kada je počeo raditi na romanu i njegova sadržaja. Iz njegova dugotrajnog natezanja s Felice, koje, k tomu, još nije bilo završeno, može se naslutiti da se Kafka osjećao žrtvom, poput Josepha K., neke bezimene, zloćudne vlasti ili Zakona (pojam koji upotrebljava u romanu i koji naznačuje židovsku tradiciju), po kojem je izdvojen da bi bio kažnjen za prekršaje koje ne može točno odrediti. Kafku je cijeloga života progonio osjećaj krivnje prema vlastitom ocu koji, premda ga Kafka u poslije napisanom Pismu ocu nepravedno ocrtava, svojem sinu nikada nije prestao iskazivati ljubav ili potporu. Kafka je uvijek želio zadovoljiti i impresionirati oca te imati očevu snagu, otpornost i životnu snalažljivost. činilo mu se da njegova neprekidna nesposobnost da se prilagodi svijetu, pomiri s poslom i osigura pravi bračni odnos, da usprkos svim sanatorijima, dijetama, vježbanju bez odjeće pokraj otvorenog prozora, veslanju i plivanju bude zadovoljavajućeg

zdravlja, da dobro spava i odmorom obnavlja svoje tijelo, u kojem se nikada nije udobno osjećao, nije uzrokovana njegovom krivnjom. Konačno, čak i pisanje, koje je smatrao jedinom mogućnosti za bijeg, jedinim sredstvom ispunjenja i jedinim ciljem svojega života, nije uvijek otklanjalo osjećaj promašenosti i krivnje. Pri kraju života čak je tražio da mu djela budu uništena kako ništa ne bi ostalo od njegovih promašenih pokušaja da se kroz pisanje sazivi sa svijetom oko sebe. U usporedbi s Kafkom, Joseph K. dočekao je svoje uhićenje donekle staloženo. Zbunjenost je ključna riječ. Suzdržana uvodna rečenica, čitateljima s engleskoga govornog područja godinama poznata u prijevodu Edwina i Wille Muir kao "Someone must bave been telling lies about Joseph K..."[Jemand mußte Josef K verleumdet haben...]", a sada točnije prevedena kao "Netko je Josepha K. morao lažno optužiti"," jednim potezom uvodi čitatelja u središnju situaciju. Bez nasilja ili vidljivog otpora Joseph K. je odjednom uhićen, ali ne zna zbog čega. Nemoguće je ne pomisliti na Kafku u hotelu Askanischer Hof, kako se šutke predaje optužbi, zbunjen činjenicom da se to uopće događa, pitajući se što je, zaboga, mogao učiniti da zasluži takav obračun, takvu sve silniju baražnu paljbu optužbi. Ukoliko se Osuda do određene mjere smatra jednom od alegorija na temu Kafki-nih problema s roditeljskim autoritetom, tada se prve reakcije Josepha K. i njegovo početno uvjerenje da taktički može nadmudriti one koji su * Netko je morao lagati o Josephu K. ... (op. prev.) 184 I ga uhitili analogijom mogu smatrati krajnje neučinkovitim strategijama (opisanima u Pismu ocu) koje je smišljao kako bi zadovoljio svojeg oca. Usporedbe se mogu povući i s činjenicom da Joseph K. nije sam odabrao neugodan položaj u kojem vlasti drže sve karte u ruci. Istovremeno, što je dominantna karakteristika Kafkina stila, priča se razvija iznimno konkretno i živo, koliko god apstraktno bilo njezino prikriveno značenje. Scena uhićenja u stanu Josepha K. oštro je ocrtana (Inspektor koji se igra šibicama ili provjerava dužinu svojih prstiju), a tjeskobna atmosfera stana bliska je atmosferi u Kafkinu praškom domu: mračni hodnici, trake svjetla ispod vrata i zvukovi iz susjednih soba. Joseph K. je uhićen, ali mu je dopušteno da nastavi odlaziti na posao — čovjeka njegova obitelj može osuditi, ali on će nastaviti živjeti sukladno zamornoj rutini. Prvo ispitivanje odvija se u nekom udaljenom predgrađu. Znakovito je da ga o tome obavještavaju u uredu koji prilično podsjeća na Institut, i to telefonom, uređajem koji je Kafka toliko mrzio. Sirotinja s periferije, koju Joseph K. promatra idući na ispitivanje, ista je ona koju bi Kafka viđao zbog posla ili u tvornici azbesta. Cini se da prvim ispitivanjem, opisom policijske fototeke i razdvojenošću lijevog od desnog dijela prostorije, povlači izvjesnu političku analogiju, no tada otkriva da svi nose iste oznake i da sudjeluju u zavjeri protiv njega te da nitko nije na njegovoj strani (baš poput Grete, koja je naizgled bila na Kafkinoj strani, a zatim se pokazala kao jedna od tužiteljica na suđenju u hotelu). Joseph K. isprva je samouvjeren, prilično bahat i samozadovoljan u svojem podcjenjivanju, ali njegova nelagoda raste kako se gomilaju dokazi da su svi protiv njega. "Većina je tih optuženika tako osjetljiva", netko napominje, a atmosfera postaje sve paranoidnija. Josepha K. guši smrdljiv zrak u sobi za ispitivanje, za razliku od službenika kojima to odgovara i koji ne trebaju svježi. čudnovata je epizoda opisana u poglavlju Sibač. Joseph saznaje da su Franz i Willem, stražari koji su ga uhitili, bili išibani zato što se on na njih požalio istražnom sucu, što pojačava

osjećaj ortaštva, zbrkane odanosti i proizvoljno raspodijeljene krivnje. Ukoliko taj prizor ima neki sadomazohistički prizvuk, tada je u romanu seksualnost općenito često izvan kontrole, nemjerljiva, prijeteća i uznemirujuća. Leni, primjerice, po svojoj prodornoj i otvoreno izraženoj seksualnosti predstavlja ženski lik tipičan za Kafkine romane. U cijelom su romanu žene željeno, ali neučinkovito sredstvo spašavanja glavnog muškog lika. Naravno, nema spasa ni bijega od krivnje, čak iako njezino podrijetlo i uzroci ostaju zamagljeni. FELICE 185 U pretposljednjem poglavlju, kada ga u katedrali proziva svećenik s propovjedaonice, Joseph K. kaže: "Ali ja nisam kriv... To je greška. Kako bi ljudsko biće ikada moglo biti krivo? Svi smo mi ovdje, napokon, ljudska bića, svi smo jednaki." Svećenik mu odgovara: "Svi oni koji su krivi tako govore." Potom dodaje da Joseph K. ne razumije činjenice: "Presuda se ne donosi iznenada, postupci se postupno pretvaraju u presudu." Svećenik ga također upozorava da ne traži izvana pomoć u nevolji, naročito ne od žena, ali Joseph K. se ne slaže: "Žene su vrlo moćne. Kada bih neke od žena koje poznajem mogao uvjeriti da se udruže kako bi mi pomogle, uspjeh bi mi bio osiguran." Tada svećenik uvodi parabolu, koja se prvi put pojavljuje u Kafkinu dnevniku u prosincu 1914-, pod naslovom Pred zakonom, s namjerom da Josephu K. pokaže kako se vara što se tiče zakona. Parabola govori o čovjeku kojem vratar stalno uskraćuje pristup zakonu, a on stari čekajući da uđe. Pred smrt upita vratara zašto, jer svatko teži zakonu, tijekom tih godina dok je čekao nitko osim njega nije zatražio pristup. Vratar mu odgovara: "Nitko nije mogao pristupiti jer je ovaj ulaz namijenjen samo tebi. Sada ću otići i zatvoriti ga." Nakon dugačke i sofisticirane rasprave o značenju te parabole, svećenik zaključuje da "čovjek ne mora vjerovati da je sve istinito, nego samo mora vjerovati da je neophodno". Joseph K. to smatra deprimirajućim: "Po tome ispada da je laž temelj svjetskog poretka." Na odlasku svećenik mu napominje da je on zatvorski kapelan te stoga pripada sudu i ništa ne želi od Josepha K.: "Sud od tebe ništa ne traži. On te prima kada dolaziš i otpušta kad odlaziš." Josepha K. odvode njegovi krvnici, a dok prolazi pokraj Fräulein Bür-stner (uzimajući u obzir Kafkinu sklonost pridavanju važnosti inicijalima i uzorcima slova, ovdje ne možemo odbaciti aluziju na Felice Bauer), razmišlja kako jedino što još sada može je "do kraja zadržati logičko razmišljanje". Kada se pojavljuje nož kojime će ga ukloniti, uočava udaljenu svjetlost na nekom prozoru 1 pita se je li to neki prijatelj ili netko tko bi mu još uvijek mogao pomoći. Možda ima još nekakvih dokaza? "Logika je, naravno, nepokolebljiva, ali ne može ustrajati protiv čovjeka koji želi živjeti. Gdje je bio sudac kojeg nikada nije vidio? Gdje je bio visoki sud do kojega nikada nije stigao?" Završni krik Josepha K. — "Kao pas!" — odražava osjećaj koji je Kafka sam imao prilikom odbijanja u Berlinu. "Izgledalo je kao da će ga sramota nadživjeti. [Es war, als sollte die Scham ihn überleben.]" No Kafku nije napuštala ideja da je za njega "ostalo još dokaza". Ponovo će vidjeti Felice. 186 17. Nakon izuzetno kreativnog razdoblja u drugoj polovini 1914-, Kafka je početkom 1915. gorljivo želio nastaviti pisati, ali okolnosti su ga još jednom porazile: "Sve je to besmisleno. Ukoliko noću ne stignem uhvatiti priču, ona se razlomi i nestane."1 Sada je morao redovito odlaziti u tvornicu azbesta, a nakon što je i Vallin muž

otišao na ratište to je postala njegova poslijepodnevna obaveza. Tvornica se jedva održavala na životu, a otac ga je optuživao da ih je sve uključio u projekt, dok je zapravo baš on bio posljednja osoba koja je u svemu tomu željela sudjelovati. Zbog te je dužnosti morao potpuno prestati pisati: "Sama pomisao na tvornicu za mene predstavlja sudnji dan bez kraja." Zaključio je da više nije u stanju raditi na Procesu te da mora prestati spavati poslijepodne kako bi bolje spavao u sitne sate kada bi prestao pisati. To je značilo da mora započeti pisati ranije uvečer, negdje oko devet sati, umjesto oko jedanaest. U siječnju ili veljači 191 5- Kafka je napisao priču, pod naslovom Blumfeld, ein älterer Junggeselle (Blumfeld, stariji neženja), koju nikada nije završio. Na prvim stranicama uočava se sličnost između glavnog lika i njegova tvorca, možda stoga što obojica žive u uobičajeno klaustrofobičnom domaćem okruženju. Blumfeld je zaposlen u tvornici platna (Kafka je uvijek, bez iznimke, bio precizan u opisivanju ekonomske situacije svojih likova), gdje je bio prijeko potreban zaposlenik. U njegovu samačkom stanu posjećuju ga "dvije malene celuloidne loptice, bijele s plavim prugama, koje usporedo skakuću gore-dolje". Možda one simboliziraju neizbježno uplitanje vanjskih faktora u usamljenički život neženje. Priča se zatim seli u uredsko okruženje, koje vjerojatno iskazuje Kafkin osjećaj besmislenosti vlastitog posla. Kafka, baš kao i Blumfeld, nije mogao ni zamisliti da napusti uredski posao. Tih tmurnih zimskih mjeseci na početku 191 5 - godine jedinu je utjehu nalazio u Fanny Reiss, djevojci iz Lemberga. Upoznali su se na predavanju o svjetskoj književnosti koje je Max Brod održao u školi za djecu FELICE 187 Židova koji su izbjegli iz Galicije. Nikada nije mogao dugo izdržati bez djevojke, bez neke vrste obećanja skore sreće koje "nalikuje nadi u vječni život".2 To ga, međutim, nije spriječilo da planira susret s Felice krajem siječnja, kako bi procijenio voli li ga još uvijek: "To ne zaslužujem. čini mi se da danas uviđam koliko sam usko ograničen u svemu, pa i u pisanju. Kada čovjek vrlo intenzivno osjeća vlastita ograničenja, tada mora prsnuti."' Kafka kao da je već zaboravio argumente koje je prethodno bio doveo u red kako bi se "obranio i potvrdio pred F.", što nije bio dobar znak. Tvornica je nastavila bjesomučno uništavati njegov književni rad, zbog čega se redovito dovodio u situaciju da započne nekoliko priča i potom ih ostavi nedovršene, poput cirkuskih konja koji se zaustave propeti na stražnjim nogama. Osjećao se kao da se vratio u dane svojeg prvog zaposlenja u osiguravajućem zavodu Assicurazioni Generali, kada je uredski posao u potpunosti poništavao njegove stvaralačke sposobnosti: "Neposredni kontakt s radnim okruženjem, premda se u sebi od njega odvajam koliko je to god moguće, uskraćuje mi mogućnost da šire sagledam stvari."4 Pisanje mu je omogućavalo usredotočenost (bez koje bi njegova prosuđivanja postajala nevjesta i nejasna), a kako sada nije mogao pisati bio je u suviše lošem stanju da bi posjetio Felice. Kafka i Felice susreli su se 23 - i 24- siječnja 1915-, prvi put nakon katastrofe u Berlinu u srpnju I9I4-, na neutralnom terenu, u pograničnom gradu Bodenbachu (Podmoclv), na češkoj strani željezničke pruge — Berlin, poput dva diplomata koji zabrinuto nastoje izbjeći neko sporno područje. Premda je susret bio kratak, Kafka je uspio pronaći vremena da Felice pročita nešto od svojih recentnih radova. Kada se vratio u , bio je, međutim, vrlo zbunjen i podvojenih osjećaja: "Mislim da ne

možemo biti zajedno, ali se to ne usuđujem reći ni njoj ni, u odlučujućem trenutku, samome sebi."5 Osjećao je da je bilo glupo ponovo se nadati 1 da se ne mogu opet početi međusobno mučiti pismima. No, Kafka je sumnjao u sebe: "je li moguće da vjerujem kako ću se osloboditi, živjeti od pisanja, otići u inozemstvo ili bilo kamo i tajno živjeti s F?" Još se jednom ta primamljiva, ali za Kafku beznadna himera ukazala i nestala. Nikada neće pobjeći tim osunčanim putem. Susret u Bodenbachu samo je ponovo potvrdio koliko su oboje bili nepopustljivi. On je želio život organiziran isključivo oko svojega književnog rada, a ona je željela solidan, građanski život s lijeganjem u jedanaest, centralnim grijanjem, namještajem s njezinom "osobnom notom" (fraza ga je iritirala) I 88 \ i uhodanim redom. Nije ga samo upozorila da namjesti svoj sat, koji je još od prošlog listopada išao sat i pol naprijed, nego je k tomu ispravljala njegov provincijalni njemački dok se obraćao konobaru, nazvala njegove starije sestre "plitkima", dok Ottlu, njegovu najdražu sestru, nije ni spomenula. Najgore od svega: "ne pita me gotovo ništa o mojem radu i očito ga ne razumije". Ni on nije bio ništa bolji: "nesposoban i turoban, kao i uvijek", uspijevao je osjetiti samo "dosadu i očaj" tijekom dva sata koja su proveli zajedno. čini se da je Kafka odlučio ne obraćati pozornost na očigledne probleme, bez obzira na to koliko su činjenice jasno govorile o njihovu zajedničkom životu: "Dosad još nismo zajedno proveli ni jedan trenutak u kojem bih ja mogao slobodno disati. S F. nikada nisam iskusio (osim u pismima) onu nježnost koju čovjek osjeti sa ženom koju voli, kao što mi se dogodilo u Zuckmantelu i Rivi, nego samo bezgranično divljenje, poniznost, simpatiju, očaj i samoprezir." Nakon što joj je pročitao neka svoja djela ona ga je samo "mlačno" zamolila da joj posudi rukopis. Međutim, kada joj je pročitao parabolu Pred zakonom s kraja Procesa, shvatio je da mu je "prvi put sinulo što to zapravo znači. Ona je to također dobro razumjela." Kafka je smatrao da njegove teškoće u uobičajenom razgovoru proizlaze iz činjenice da "su moje misli, ili radije ono što moja svijest sadrži, potpuno nebulozne... dok razgovor s ljudima zahtijeva otvorenost, pouzdanost i neprekidnu suvislost, što su sve kvalitete koje ne posjedujem". Felice je poduzela prilično velike napore kako bi stigla do Bodenbacha, s obzirom na to da je trebala dobiti ratnu putovnicu i provesti besanu noć na putu, a sve radi neke nejasne budućnosti. "Predosjeća li i ona katastrofu?" Izgleda da nije bilo tako. "Naposljetku, ona ne osjeća krivnju." Kafka je takvog materijala, naravno, imao dovoljno za oboje. Jedno od upadljivih obilježja te duge veze bila je činjenica da su se u nju Kafkini prijatelji relativno malo uplitali, osim u određenim trenucima, kao, primjerice, kada je Brod povremeno intervenirao kod Felice. Kafka uvijek ostavlja dojam da se u svojim bitkama borio sam. Gotovo je sigurno da su njegovi praški prijatelji vrlo rano zaključili da je riječ o uzaludnoj borbi. Posebno je Ernst Weiss bio uvjeren da je Kafka trebao ostaviti Felice, čime je zaslužio njezino iskreno neprijateljstvo. Felice, kada se vratila u Berlin, nije trebala dugo čekati Kafkino pismo. Bio je potpuno svjestan činjenice da se bolje razumiju preko pisama negoli uživo pa je iskoristio tu mogućnost da joj obznani istinu bez uljepšavanja: "Ustanovili smo da vrijeme koje smo proveli zajedno FELICE I89

nije bilo ugodno. I to je preblago rečeno. Moguće je da zajedno nismo proveli ni minutu potpuno oslobođeni napetosti."6 čini se da je Felice bila neraspoložena i nesklona odgovoriti na njegove pokušaje da zapo-djene razgovor ili čak da ga pogleda u oči, a on je bio onakav kakvim se sam opisao. "Oboje smo nemilosrdni jedno prema drugome." Možda je i jedna pristojna svađa mogla dobro doći. Umjesto toga, "između nas stalno struji neka drhtavica, kao da netko neprestano mačem siječe zrak između nas". Unatoč Kafkinoj grubosti i nerazrješivoj nepomirljivosti, zbog koje ta veza ostaje nedokučivom, Kafka je još uvijek imao snage završiti pismo krasnim odlomkom u kojem je moli da ga svojom pojavom probudi u snu: "No, pokušaj to učiniti tako da san, prije nego što se probudim, stigne do sretnog završetka koji bi nas, nadajmo se, još mogao negdje čekati." Takav se rasplet mogao dogoditi samo u zemlji snova. Ukoliko veza s Felice nije mogla uspjeti, utoliko je njegovo pisanje moralo. I tu su se, međutim, pojavile uobičajene prepreke: tvornica, ured, buka, glavobolje i nesanica te selidbe iz stana u stan, što je gotovo dovelo do prekida u pisanju. Desetog veljače preselio se u vlastitu sobu u zgradi u Bilekgasse (gdje je prethodno boravio u Vallinu stanu) te se odmah počeo žaliti na buku. Upravo je bio ponovo pročitao Strindber-gov roman Kraj otvorenog mora te se zainteresirao za posebne čepiće za uši kakve je koristio glavni junak romana. Morao se snaći pa je iz Berlina naručio Ohropax, neku vrstu voska omotanog vatom. Bio je, međutim, svjestan da u to ratno doba "mnogi danas pate zbog većih smetnji nego što je to šapat iz susjedne sobe".7 Smatrao je da pati zato što ne sudjeluje u ratu, no nije posve otpisao mogućnost da jednom bude unovačen. Nije mu smetalo samo to što je nova soba bučnija od prethodne, rastao je i Kafkin osjećaj izoliranosti: "Živim potpuno sam, svaku večer provodim u kući."8 Budući da se na Brodov poticaj sastajao s istočnim Židovima, kojih je zbog ratnih zbivanja u u bilo sve više, to nije bilo posve točno. Promatrao je "praktičan, židovski način života"9 tih ljudi, ali je vezano uz to morao zabilježiti i svoju "zbunjenost". Ipak, u u se osjećao nelagodno: "nije riječ o tomu da sam u sukobu s mojim okruženjem... sukobljen sam samo sa samim sobom... Izgleda da u u ne mogu izbjeći tu nevolju."10 Upravo je u to vrijeme dobio značajnu povišicu te je pokušavao zauzeti pozitivan stav prema Felice, obećavši joj da će joj svaka dva tjedna slati jedno preporučeno pismo. Slao joj je Flaubertova i Brovvningova pisma, a čak je predložio i neko zajedničko putovanje sljedećeg ljeta. čitao 190 je Gogolja i Herzena, užasavajući se njegova prikaza blaženstva bračnog života. Sada je već bilo proljeće pa mu je vrijeme napokon omogućavalo odlaske u šetnje, naročito po parku Chotek, koji je smatrao najljepšim mjestom u u. Kada je Felice opet počela razmatrati mogućnost da s njime živi u u, Kafka je zaključio da bi bilo dobro da se pokušaju naći za Duhove u Bodenbachu te da potom provedu nekoliko dana u Švicarskoj. Krajem travnja nakratko je otputovao u Mađarsku s Elli, u posjet njezinu mužu koji je ondje bio u vojsci, sve vrijeme osjećajući kako zbog zaokupljenosti samim sobom postaje "apatičan, nerazuman, plašljiv".11 Najprije su otišli u njemu omraženi Beč, a zatim u Budimpeštu. Znakovi rata i njegova utjecaja bili su vidljivi u svakom vlaku i u svakoj ulici. Nastojeći se oraspoložiti i ojačati, Kafka je u svojoj neveseloj izolaciji ponovo opsesivno čitao Strindberga. U jednom lošem trenutku zapisao je kako se drugi prema njemu odnose: "Ma koliko da sam beznačajan ipak nema nikoga tko bi me u

potpunosti razumio. Kada bih imao nekoga tko bi me tako mogao razumjeti, možda ženu, bilo bi to kao da mi podrška dolazi sa svih strana, kao da imam Boga."12 No, Ottla ga je dobro razumjela. Mnogo su toga razumjeli i Max Brod i Felix Weltsch te Felicina sestra Erna, čija prepiska s Kafkom, nažalost, nije sačuvana, a mogla bi biti vrlo poučna. Felice, smatrao je, nije razumjela ništa. Upravo je u to vrijeme ponovo susreo Angelu (ili Alice) Rehberger, djevojku koju je upoznao putujući u Švicarsku u kolovozu 1911. Njezina je ljepota brzo izblijedjela — "između nas prostiru se kontinenti"." Kafkin je osjećaj usamljenosti rastao pa je prije sastanka dogovorenog za Duhove rekao Felice (koja je nadmašila samu sebe poslavši njemu jednu knjigu — Flaubertovu Salammbô) da "nesporazumi"14 među njima još uvijek postoje. Također je vjerovao da postoji mogućnost, ukoliko to njegovo zdravlje bude dopuštalo, da ga prije kraja svibnja unovače. Kafku to nije pogađalo, već se, štoviše, činilo da želi otići u rat. S Felice se naposljetku susreo tog lipnja, ali u Karlsbadu, umjesto u Bodenbachu, a poteškoće su se svele samo na to da fotografije s njihova odmora nisu uspjele. Poslije, od 20. do 31- srpnja nesanica ga je natjerala da iz a ode u sanatorij u Rumburgu (Rumburk) na sjeveru češke, gdje se divio "golemim, prekrasnim šumama".1-1 Nedugo nakon povratka nastavio se natezati s Felice, rekavši joj, upravo u trenutku kada je ona počela prihvaćati zamisao da živi s njime u u, kako ne bi mogao ostati u gradu i da je ta činjenica "najodređenija stvar" koju zna16 te da stoga ne mogu biti zajedno. Zatim ju je izvijestio, sa svojim FELICE 191 uobičajenim smislom za spuštanje raspoloženja, kako se osjeća "pritisnut tim mukama sa svih strana. No moje sadašnje patnje nisu najgore. Najgore je što vrijeme prolazi pa me te patnje čine sve jadnijim i nes-posobnijim, a izgledi za budućnost postaju sve žalosniji." Tjednima je zazirao od toga da ostane sam u svojoj sobi dok ga je "obuzimala neka vrsta imbecilnosti". Bio je također svjestan toga da dopisivanje s Felice ponekad na njega loše utječe. Započevši početkom rujna novi dnevnik, sam je sebi priznao da će manje ovisiti o tome i da se neće previše uzbuđivati: "kako može jedno srce, jedno ne baš zdravo srce, podnositi tolika nezadovoljstva i toliku želju koja ga neprestano vuče?"17 U dnevnik je zabilježio jednu fascinantnu analizu likova Iščezlog i Procesa: "Ros-smann i K., nedužan i kriv, obojica na kraju, bez razlike, pogubljena, ali krivac nježnijom rukom, prije gurnut u stranu negoli oboren."18 Kafka je očito smatrao Josepha K. "krivim", onako kao što je i sebe proglasio krivim, a Felice nedužnom. Kafka, Brod i praški židovski mistik Georg Mordechai Langer otišli su II. rujna posjetiti takozvanog "čudesnog rabina" iz Galicije koji je zasjedao u Zižkovu. Rabin je na sebi imao svileni kaftan, ispod kojeg su mu virile hlače, a Kafku, koji ga je u prljavoj sobi punoj ljudi pozorno promatrao, dojmio se kao "istovremeno prljav i čist, kako je već karakteristično za ljude koji intenzivno razmišljaju".19 čini se da takav izlazak nije bio neobičan, pa je očito da je Kafka, iako je često spominjao svoju osamljenost i nedruštvenost, bio daleko od nekog izopćenika iz društva. Također se pripremao za objavu Preobrazbe u studenome. Svojem izdavaču, Kurtu Wolflu, uputio je jedno zabrinuto pismo, u strahu da bi se Ottomar Starke, autor ilustracija za korice knjiga, mogao odlučiti da Gregora Samsu prikaže kao kukca: "Ne to, samo to ne!"20 Ustrajno je naglašavao da "kukac ne smije biti prikazan. Ne smije ga se pokazati čak ni izdaleka". Očito je pokušavao reći da je deformitet,

transformacija bila metaforička, a ne doslovna, što predstavlja važan ključ po kojem se Kafkina djela, u kojima se priča uvijek iskazuje sa stajališta glavnog lika, zbog svojeg živog, dramatičnog realizma mogu percipirati kao da gotovo postoje u glavi njihova stvoritelja. Za ilustraciju na naslovnici Kafka je predlagao roditelje i glavnog knjigovođu ispred zaključanih vrata, "ili još bolje, roditelje i sestru u osvijetljenoj sobi iz koje otvorena vrata vode u susjednu sobu u potpunoj tami". Starkeov konačni uradak na tragu je tog posljednjeg prijedloga, a pokazuje čovjeka koji rukama zaklanja lice ispred nekih otvorenih vrata. 192 Kafka je s Wolffom pregovarao i o tipografiji i uvezu. Izdavač mu je, k tomu, javio neke zanimljive novosti: Carl Sternheim, milijunaš i dobitnik nagrade Fontane za 191 5- godinu, odlučio je dobivenu novčanu nagradu ponuditi Kafki. Kafka je tom gestom bio začuđen i zbunjen. Kako nije imao nikakvih interesa za materijalna dobra, Kafka nije želio novac. Smatrao je da ima dovoljno novaca za svoje usamljeničke potrebe, pa je ponudu, koja sama po sebi govori kako su ga Kafkini suvremenici ocjenjivali, prihvatio samo zbog časti. Krajem godine Kafka je ponovo punio dnevnik žalopojkama o svojoj nesposobnosti, bolesti i zagušenosti općenito. Felice je rekao: "Ne želim ti nametati čovjeka koji je u takvom stanju, ne smiješ me takvoga vidjeti... Vjerujem da me čak ni stvarni glas anđela s neba ne bi mogao oraspoložiti, tako sam duboko potonuo."21 No najavio je da će se morati reorganizirati nakon rata. Želim se preseliti u Berlin, unatoč općepo-znatom strahu činovnika od budućnosti, jer ovdje više ne mogu živjeti." Zatim je prvi put priznao nešto što je zasigurno bilo točno: ' Trebao sam otići 1912." Kafka je pred sam Božić otišao svojem rukovoditelju, odlučivši s njime iskreno razgovarati (očekujući sukob, noć prije razgovora spavao je svega dva sata). Eugenu Pfohlu predstavio je četiri opcije: da nastavi kao dotad i "završi u groznici, ludilu ili nečem sličnom",22 da uzme dopust, čemu se zbog osjećaja dužnosti opirao, a koji mu ionako ne bi pomogao, da da otkaz, što je radi njegovih roditelja i tvornice bilo nemoguće, ili da razmotri vojnu službu kao jedinu održivu mogućnost. Pfohl mu je odlučno predložio tjedan dana odmora i čišćenje krvi. Pokazalo se da je i Pfohl bio bolestan, pa je čak predložio da se pridruži Kafki na terapiji. Kafkino iskreno spominjanje riječi "otkaz" uzrokovalo je "službena previranja u uredu". Svođenje moralnih i fizičkih računa krajem godine nije, međutim, ništa riješilo. Bio je jednako smožden 18. siječnja 1916. kada je ponovo pisao Felice, najavljujući joj da će čovjek koji će nakon rata stići u Berlin biti "istrošen nesanicom i glavoboljama".23 Kazao je da će mu prvi zadatak biti da se zavuče u neku rupu i preispita samoga sebe. "Nemam nikakva prava na tebe dok ne izađem iz te rupe, dok nekako ne izađem." Kada mu je Felice prigovorila da joj ne piše, odgovorio joj je (s čime se nije teško složiti): "Nisu li moja pisma strasnija od šutnje?"24 Tijekom prvih mjeseci 1916. Kafkino je zdravstveno stanje bilo loše, mučile su ga bjesomučne glavobolje i nesanica radi kojih se osjećao "poput štakora u kavezu".25 Felice je rekao: "Moj jedini mogući spas i moja FELICE 193 osnovna želja jest osloboditi se ureda." U Institutu su ga proglasili neophodnim, baš kao i Blumfelda, starijeg neženju, što je zajedno s tvornicom onemogućavalo njegovu selidbu u Berlin, a ne činjenica da ga je bilo "strah života izvan ureda". Felice ga je, međutim, željela zadržati u u. Prisjetio se kako su prilikom prvih zaruka

razgledavali namještaj, čija ga je monumentalna čvrstoća užasavala, kao da je riječ o nadgrobnom kamenu koji polažu na njegov grob. Želio je pobjeći: "Opkolili su me duhovi radi kojih me ured priječi da se oslobodim." Ipak, premda su te žalopojke već bile poznate, pisma napisana Felice odisala su nečim novim. čini se da je Kafka bio jači (u vrijeme kada se u svakom drugom pogledu smatrao slabim) i da je imao više samopouzdanja. Canetti to novo razdoblje naziva fazom "ispravljanja".26 Kafka se još uvijek želio naći s Felice pa je pokušao dobiti propusnicu za Waldenburg u Sleskoj, gdje su se tada nalazili Max i Sophie Brod, no zbog ratnih ograničenja kretanja nije to uspio ostvariti. Otišao je na dva službena puta (u travnju je bio s Ottlom u Karlsbadu, a u svibnju u Marienbadu), a u međuvremenu ga je posjetio Robert Musil, odjeven u vojnu odoru. Musil je Kafki prethodno bio ponudio suradnju u svojem časopisu "Die Neue Rundschau", u kojem je u kolovozu 1914- objavio i osvrte na Betrachtung i Lomača. Kafka je posjetio stručnjaka za živčane bolesti, ali nisu ga se dojmili ni dijagnoza srčane neuroze ni predložena terapija strujom. Mrzio je klasičnu medicinu te je davao prednost holističkim i prirodnim terapijama, radi čega je odbio i to posljednje u nizu raznih liječničkih mišljenja. I dalje se pokušavao osloboditi Instituta pa je u svibnju zamolio ravnatelja za duži odmor krajem godine, ukoliko se rat dotad završi, ili za poništenje izuzeća od aktivne vojne službe. Ravnatelj je odmah shvatio da je Kafka pokušavao iskamčiti trotjedni odmor, koji nije bio dopušten službenicima pošteđenima vojne službe, pa mu je spremno odobrio dopust. Kafka nije mogao zanemariti želju da se pridruži vojsci, "želju koju sam dvije godine potiskivao".27 Smatrao je da bi dopust, ukoliko mu bude odobren, trebao biti neplaćen, "jer nije posrijedi neka organska bolest koju bi se moglo ustanoviti bez ikakvih dvojbi", no ravnatelj je njegovu ideju produženog dopusta smatrao tek šalom. Bio je frustriran činjenicom da ravnatelju nije uspio iskreno objasniti svoje razloge: "S najjednostavnijim praktičnim zadacima mogu se nositi samo ako odigram skandalozno sentimentalne prizore."28 Boravak u Marienbadu sredinom svibnja bio je pravi oporavak jer je tamo zbog šuma, izvora mineralne vode i mira, koji nisu mogli pokva194 riti čak ni oluja i proljetna kiša, bilo "nevjerojatno lijepo". Moguće je da se tom prilikom dogodila i neka od njegovih uobičajenih ljubavnih afera jer je 2. svibnja zapisao u dnevnik: "Kakvu zbrku činim s djevojkama, unatoč glavoboljama, nesanici, sjedinama i očaju. Da ih pobrojim: od prošlog ljeta bilo ih je barem šest. Ne mogu im odoljeti... Sa svih šest moja je krivnja gotovo u potpunosti duhovna."29 Cak iako to možda daje naslutiti da nije bila riječ o seksualnim vezama, ovakav odlomak donekle opovrgava uvriježena mišljenja da se Kafka grozio seksa. Ne znajući ništa o tim aferama, Felice je sada predlagala da tog ljeta oboje odu u neki sanatorij. Prijedlog ga je iznenadio jer je tvrdio da je završio sa sanatorijima: "bolesni bi ljudi, medu koje sada sasvim ozbiljno ubrajam i sebe, trebali izbjegavati sanatorije u širokom luku".30 Uz to, "tamo se troši previše vremena i misli". Naposljetku, nakon nekog posla u Teplu, pokraj Marienbada, Kafka se našao s Felice u hotelu Schloss Balmoral & Osborne u Marienbadu, gdje su bili od 3- do 13-srpnja, svatko u svojoj sobi, premda su one bile povezane, s ključem u vratima. Nakon što je Felice otišla, Kafka je ostao još deset dana. Kad f je došao, njegove su glavobolje i nesanica nestali, ali Felicina je blizi- L na uzrokovala probleme (nikada nisu toliko vremena proveli zajedno). » Dva dana

nakon dolaska u dnevnik je zapisao tužnu i lakonsku izjavu: "Jadna F."51 Bila je riječ o staroj priči: "Život s F. nemoguć. Život s bilo kime nedopustiv. Ne žalim za time. Žalim što nisam u mogućnosti živjeti sam." Ottli je poslao razglednicu: "Stvari su se za mene odvijale mnogo bolje nego što sam mogao zamisliti, a možda i za F. bolje nego što je ona mogla zamisliti,"52 no dnevnik je pričao drugu priču. Noć prije Felicina odlaska požalio se: "Zagrli me, tvoj je zagrljaj dubok, uzmi me u dubinu. Ako me odbiješ sada, onda kasnije."55 Ovaj su put pisali gospodi Bauer zajedno. Kafka je u svojem odlomku napisao da su se on i Felice "sreli", kao da je riječ o slučaju, i "otkrili da su prije nekoliko godina pogrešno pristupili stvarima... Mnogo se stvari promijenilo... a jedna od njih je i naša veza, kao i njezino jamstvo za budućnost."54 Felice je dopisala svoju želju: "Nadam se da ćeš Franzove riječi ispravno shvatiti." Nisu mogli biti jasniji. Majku su obavijestili da je njihova veza ponovo oživjela. Kako bi obznanili novosti, Kafka i Felice posjetili su 13. srpnja i njegovu majku, koja je s Valli slučajno boravila u Franzensbadu. Kafku je iznenadilo kako se zbog svoje sreće i spokojstva s Felice mirnije osjećao i u majčinu društvu. FELICE 195 Nakon Felicina odlaska hotelska uprava preselila ga je u njezinu sobu, gdje su ga mučili uobičajeni problemi s bukom. Unatoč tomu, Kafka je uživao u preostalim danima svojeg boravka. Mnogo se odmarao i mnogo je, prema svojim standardima, jeo. čak je smatrao (što je teško zamisliti) da se deblja. Šetao je i čini se da je vrativši se u svoj dio hotela, Dvorac Balmoral, čitao samo Bibliju. U Marienbadu je bilo kavana, dobre vegetarijanske hrane u hotelu Neptun te svih najnovijih izdanja berlinskih novina u čitaonici Vijećnice. Nakon što mu je Max Brod spomenuo da je slavni rabin od Belza, jedan od vodećih hasidskih Zidova, stigao u Marienbad, Kafka ga je otišao posjetiti. Brod je tvrdio da je Kafku oduvijek privlačilo sve oko hasidskog pokreta, "s čudnom mješavinom entuzijazma, znatiželje, skepse, odobravanja i ironije".55 Kafka je objasnio Brodu da je nakon niza "strašnih dana, koji su se izrodili u još strasnije noći"'6, na početku boravka, Felice postupno uspjela doprijeti do njega te da su "došli do međuljudskog odnosa kakvog dosad nisam poznavao i koji je po svojem značaju blizu odnosa kakav smo znali imati tijekom najboljih razdoblja našeg dopisivanja". Prisjećajući se dva slučaja kada je doista spokojno volio neku ženu, priznao je: "sada sam vidio povjerenje u očima žene, što nisam mogao zanemariti. Rasparalo se mnogo toga što sam želio zauvijek štititi... i kroz tu će poderotinu izaći, to znam, više nego dovoljno nesreće za čitav život, ali ta nesreća nije prizvana, nego nametnuta, ne mogu je izbjeći, naročito zato što znam da bih, da se nije dogodilo to što se dogodilo, svojevoljno poduzeo sve da se dogodi, samo da mi uputi taj pogled." Neobičan način na koji je to izrazio, pun mračnog fatalizma, automatskog pre-dosjećaja katastrofe i konačne predaje, objašnjava zašto je Kafku ljubav mogla samo mučiti. Izgleda da nije bio sposoban uživati u jednostavnoj radosti uzvraćene ljubavi. Brodu je rekao: "Nisam je dosad uopće poznavao", priznavši kako je protrnuo kada mu je "u velikoj sobi prišla po zaručnički poljubac... Nikada se nisam ničega bojao kao toga da ostanem sam s F. prije vjenčanja." Sve se to sada nekim čudom promijenilo pa su počeli nestrpljivo planirati vjenčanje odmah nakon završetka rata, nakon čega bi unajmili dvosobni ili trosobni stan u nekom berlinskom predgrađu poput Karlshorsta te dalje gradili svoje karijere.

Brodova je vlastita karijera bila u usponu. Prodalo se gotovo I4'000 primjeraka njegova romana Tycho Brabe, dok je Kafka i dalje bio poznat samo probranoj čitalačkoj publici. Odustao je od prijedloga da objave tri novele pod zajedničkim naslovom Kazne, ali je s Kurtom Wolffom 196 I vodio brojne diskusije o svojim planovima za budućnost. Kafki je njegov instinkt govorio da "šuti"'7 sve dok ne bude u stanju napisati neko doista novo djelo, za što se nikako nije osjećao sposobnim: "Tijekom prošle tri ili četiri godine rasipao sam svoje snage... i sada trpim posljedice." Cak se osjećao preumornim da otputuje u Leipzig na sastanak s Wolffom. Wolff je zamislio da u jednom svesku objavi U kažnjeničkoj koloniji i Osudu, no Kafka ih je želio objaviti odvojeno. Smatrao je da Osudu treba objaviti zasebno, što je argumentirao ovako: "Priča je više poetična negoli narativna te stoga treba prostora kako bi pokazala svoju snagu. Usto, to je moje najdraže djelo pa sam zato oduvijek želio da bude, ako je ikako moguće, ocijenjeno samo za sebe."'8 Wolffu se svidjelo djelo U kažnjeničkoj koloniji, premda ga nije objavio sve do 1919-, dok je Osudu objavio u listopadu 1916. Kafka se složio s njime da u odgođenoj knjizi postoji izvjesni mučni element te ga je upitao: "Jeste li primijetili koliko je malo stvari bez tog mučnog elementa, barem u nekom obliku?"'9 Izjavio je da muka nije specifična samo za njegov rad, već da je "naše doba općenito, kao i moje vlastito, mučno i nastavlja biti takvim, a moje čak i dosljednije. Samo Bog zna koliko bih daleko stigao tim putem, samo da sam mogao pisati više ili bolje, samo da sam mogao, grizući usne, pisati onoliko koliko sam želio, samo da su mi okolnosti išle na ruku. Ali nisu." Premda je osjećao da pisanjem nije dovoljno postigao, to ga nije sprječavalo da se raduje uspjehu drugih ili da im pomaže. Molio je Wolffa da objavi pjesme Ernsta Feigla (i 887- — I957-), praškog židovskog pisca kojeg je bio upoznao godinu dana ranije i pozvao ga da ga posjeti u Institutu. Nedugo nakon povratka iz Marienbada Kafka je počeo poticati Felice da se zanima za Židovski narodni dom u Berlinu, o kojemu su već razgovarali. Bio je to centar za potporu Zidovima koji je osnovao Siegfried Lehmann (1892. — 1958.), istaknuta figura u obrazovanju Zidova u Berlinu i poslije u Izraelu. Kafka je postao gotovo opsesivan oko tog projekta i Felicina sudjelovanja u njemu te ju je neprestano gnjavio pitanjima o njezinim praktičnim aktivnostima u centru. "Ono što mi je važno (kao što će i tebi postati)", rekao joj je, "nije toliko cionizam, koliko ono do čega bi sve to moglo dovesti."40 On je u to vrijeme čitao Podrijetlo židovstva, djelo Samuela Lublinskog iz 1903- Poslao je Felice jedan Brodov članak o Narodnom domu te joj rekao da ima "neku čudnu cionističku atmosferu... Narodni dom pokrenuo je u meni neke druge snage, koje su mi više prirasle srcu i koje sada počinju djelovati. Cionizam... nije ništa drugo do pristup nečemu mnogo važnijem."41 Felice FELICE | i Q7 je naposljetku posjetila Dom, a Kafka joj je (njegov je entuzijazam bio prilično neuobičajen) ponudio naknadu troškova kako bi se i sam osjetio uključenim. Bilo mu je jasno da nije bio sposoban baviti se praktičnim dobrotvornim radom ("Nedostajala bi mi neophodna požrtvovnost"42) ali mu se činilo da bi zajednički pothvat mogao utjecati na stvaranje neke čvršće duhovne veze između njega i Felice. Smatrao je da bi se djeca trebala odgajati prema "standardima suvremenog, obrazovanog, zapadnoeuropskog židovstva u berlinskoj verziji", premda su mu se

oduvijek više sviđali "jednostavni istočnoeuropski Zidovi". Držao je da je cionizam dao Domu "mladenačku energiju... i... gdje druga sredstva mogu zakazati, on podsjećanjem na drevnu slavnu prošlost potpiruje nacionalne aspiracije... Tvoja je stvar što ćeš misliti o cionizmu, a svako će me tvoje mišljenje (ravnodušnost ne dolazi u obzir) razveseliti." Ipak, Kafka se otvoreno izjasnio: "Nisam cionist." Tijekom ljeta i rane jeseni 1916. znatno su jednostavnije raspravljali o cijelom nizu tema i čini se da je Felice pokušala potaknuti pitanje djece koju bi njih dvoje mogli imati. No Kafka je odgovorio da je to "nerješivo. Radi toga me, zapravo, najviše hvata očaj".4' Njezini izvještaji o Domu ispunjavali su ga, međutim, zadovoljstvom: "Gotovo kao da su te djevojčice moja djeca, kao da su dobile majku (prekasno?)... ili kao da negdje sjedim na miru dok toliko potrebna kiša natapa moju zemlju."44 činilo mu se da ih ta ustanova i Felicino sudjelovanje u njezinu djelovanju povezuju pa joj je rekao da bi odgovarajući na pitanja tih djevojčica trebala "dopustiti da djeluje mračna složenost judaizma, koja ima toliko nedokučivih elemenata".45 Sve ga je više zanimala ta "mračna složenost": "Ne pada mi na pamet da odem u sinagogu", rekao je Felice. "Još se uvijek sjećam kako sam se kao dječak gotovo gušio od dosade i besmisla koji su prožimali sate provedene u sinagogi. To su bile paklene probe za moj budući uredski posao. Oni koji se guraju u sinagogu samo zato što su cionisti podsjećaju me na one koji se pokušavaju probiti u sinagogu ispod svetog kovčega, umjesto da mirno uđu na glavna vrata. Tomu je dodao da, "zahvaljujući svojem podrijetlu, obrazovanju, naravi i okruženju, nema ničeg opipljivog što bi mi bilo zajedničko s njihovom vjerom [istočnih Židova]" - Felice bi takvu empatiju i sama mogla razviti. Nastavio joj je slati prijedloge naslova djela koja bi mladi treba i čitati, a njezina su ga izvješća radovala. Djelomice i radi tog zajedničkog projekta, Kafka je očito bio smireniji ili barem manje nemiran. Uživao je u praškom ljetu, otkrivajući mjesta 196 vodio brojne diskusije o svojim planovima za budućnost. Kafki je njegov instinkt govorio da "šuti"37 sve dok ne bude u stanju napisati neko doista novo djelo, za što se nikako nije osjećao sposobnim: "Tijekom prošle tri ili četiri godine rasipao sam svoje snage... i sada trpim posljedice." čak se osjećao preumornim da otputuje u Leipzig na sastanak s Wolffom. Wolff je zamislio da u jednom svesku objavi U kažnjeničkoj koloniji i Osudu, no Kafka ih je želio objaviti odvojeno. Smatrao je da Osudu treba objaviti zasebno, što je argumentirao ovako: "Priča je više poetična negoli narativna te stoga treba prostora kako bi pokazala svoju snagu. Usto, to je moje najdraže djelo pa sam zato oduvijek želio da bude, ako je ikako moguće, ocijenjeno samo za sebe."38 Wolffu se svidjelo djelo U kažnjeničkoj koloniji, premda ga nije objavio sve do 1919-, dok je Osudu objavio u listopadu 1916. Kafka se složio s njime da u odgođenoj knjizi postoji izvjesni mučni element te ga je upitao: "Jeste li primijetili koliko je malo stvari bez tog mučnog elementa, barem u nekom obliku?"39 Izjavio je da muka nije specifična samo za njegov rad, već da je "naše doba općenito, kao i moje vlastito, mučno i nastavlja biti takvim, a moje čak i dosljednije. Samo Bog zna koliko bih daleko stigao tim putem, samo da sam mogao pisati više ili bolje, samo da sam mogao, grizući usne, pisati onoliko koliko sam želio, samo da su mi okolnosti išle na ruku. Ali nisu." Premda je osjećao da pisanjem nije dovoljno postigao, to ga nije sprječavalo da se raduje uspjehu drugih ili da im pomaže. Molio je Wolffa da objavi pjesme Ernsta Feigla (i 887- — 1957-), praškog židovskog pisca kojeg je bio upoznao godinu dana ranije i pozvao ga da ga

posjeti u Institutu. Nedugo nakon povratka iz Marienbada Kafka je počeo poticati Felice da se zanima za Židovski narodni dom u Berlinu, o kojemu su već razgovarali. Bio je to centar za potporu Zidovima koji je osnovao Siegfried Lehmann (1892. — 1958.), istaknuta figura u obrazovanju Zidova u Berlinu i poslije u Izraelu. Kafka je postao gotovo opsesivan oko tog projekta i Felicina sudjelovanja u njemu te ju je neprestano gnjavio pitanjima o njezinim praktičnim aktivnostima u centru. "Ono što mi je važno (kao što će i tebi postati)", rekao joj je, "nije toliko cionizam, koliko ono do čega bi sve to moglo dovesti."40 On je u to vrijeme čitao Podrijetlo židovstva, djelo Samuela Lublinskog iz 1903. Poslao je Felice jedan Brodov članak o Narodnom domu te joj rekao da ima "neku čudnu cionističku atmosferu... Narodni dom pokrenuo je u meni neke druge snage, koje su mi više prirasle srcu i koje sada počinju djelovati. Cionizam... nije ništa drugo do pristup nečemu mnogo važnijem."41 Felice FELICE 197 je naposljetku posjetila Dom, a Kafka joj je (njegov je entuzijazam bio prilično neuobičajen) ponudio naknadu troškova kako bi se i sam osjetio uključenim. Bilo mu je jasno da nije bio sposoban baviti se praktičnim dobrotvornim radom ("Nedostajala bi mi neophodna požrtvovnost"42), ali mu se činilo da bi zajednički pothvat mogao utjecati na stvaranje neke čvršće duhovne veze između njega i Felice. Smatrao je da bi se djeca trebala odgajati prema "standardima suvremenog, obrazovanog, zapadnoeuropskog židovstva u berlinskoj verziji", premda su mu se oduvijek više sviđali "jednostavni istočnoeuropski Zidovi". Držao je da je cionizam dao Domu "mladenačku energiju... i... gdje druga sredstva mogu zakazati, on podsjećanjem na drevnu slavnu prošlost potpiruje nacionalne aspiracije... Tvoja je stvar što ćeš misliti o cionizmu, a svako će me tvoje mišljenje (ravnodušnost ne dolazi u obzir) razveseliti." Ipak, Kafka se otvoreno izjasnio: "Nisam cionist." Tijekom ljeta i rane jeseni 1916. znatno su jednostavnije raspravljali o cijelom nizu tema i čini se da je Felice pokušala potaknuti pitanje djece koju bi njih dvoje mogli imati. No Kafka je odgovorio da je to "nerješivo. Radi toga me, zapravo, najviše hvata očaj".45 Njezini izvještaji o Domu ispunjavali su ga, međutim, zadovoljstvom: "Gotovo kao da su te djevojčice moja djeca, kao da su dobile majku (prekasno?)... ili kao da negdje sjedim na miru dok toliko potrebna kiša natapa moju zemlju."44 činilo mu se da ih ta ustanova i Felicino sudjelovanje u njezinu djelovanju povezuju pa joj je rekao da bi odgovarajući na pitanja tih djevojčica trebala "dopustiti da djeluje mračna složenost judaizma, koja ima toliko nedokučivih elemenata".45 Sve ga je više zanimala ta "mračna složenost": "Ne pada mi na pamet da odem u sinagogu", rekao je Felice. "Još se uvijek sjećam kako sam se kao dječak gotovo gušio od dosade i besmisla koji su prožimali sate provedene u sinagogi. To su bile paklene probe za moj budući uredski posao. Oni koji se guraju u sinagogu samo zato što su cionisti podsjećaju me na one koji se pokušavaju probiti u sinagogu ispod svetog kovčega, umjesto da mirno udu na glavna vrata." Tomu je dodao da, "zahvaljujući svojem podrijetlu, obrazovanju, naravi i okruženju, nema ničeg opipljivog što bi mi bilo zajedničko s njihovom vjerom [istočnih Zidova]" — Felice bi takvu empatiju i sama mogla razviti. Nastavio joj je slati prijedloge naslova djela koja bi mladi trebali čitati, a njezina su ga izvješća radovala. Djelomice i radi tog zajedničkog projekta, Kafka je očito bio smireniji ili barem manje nemiran. Uživao je u praškom ljetu, otkrivajući mjesta

198 u predgrađima gdje je mogao ležati na travi, osluškivati dječje igre ili šetati s Ottlom. Za tih bi šetnji Kafka Ottli čitao Platona, a ona bi svojeg nemuzikalnog brata podučavala pjevanju. činilo mu se da se od stanovnika grada gotovo pretvara u seljaka. U dnevniku se, međutim, još uvijek strogo razračunavao sa samim sobom: "Ono što se čini tvojim osjećajem odgovornosti... u biti je činovnički duh, djetinjastost, volja koju ti je otac slomio."46 Nastojao se natjerati da nešto učini po tom pitanju: "A to znači da se ne smiješ štedjeti (naročito ne na štetu života kakvog voliš, F.), jer nije se moguće štedjeti. Ta prividna pošteda dovela te danas gotovo do uništenja... čovjek se ne smije štedjeti i ne može stvari unaprijed sračunati. Nemaš pojma o tom što bi za tebe bilo bolje." Kafka je taj rafal dobrih savjeta zaključio naredbom: "Popravi se, pobjegni od činovničkog posla, počni sagledavati kakav si zapravo umjesto da kalkuliraš s time kakav bi trebao biti." Sam je sebi rekao da su "jednostavno djetinjaste" sve one "besmislene" usporedbe koje je povlačio između sebe i Flauberta, Kierkegaarda ili Grillpar-zera (pisaca koji su se, kako je već spomenuto, žrtvovali radi umjetnosti ili su umjetnost postavili ispred osobnih interesa, poput braka ili materijalnog uspjeha). To je bilo osobito točno kod Flauberta i Kierkegaarda koji su, naposljetku, bili "odlučni ljudi" koji nisu kalkulirali, nego djelovali. Za razliku od njih Kafka se samo bavio beskrajnim "kalkulacijama" (Berechungen), "gore, dolje, tijekom četiri grozne godine". Grillparzer mu je vjerojatno bio najbližim primjerom, no tko bi ga želio oponašati, "taj nesretni primjer kojem bi budući naraštaji trebali zahvaljivati radi toga što je patio umjesto njih"? Kafka se nesumnjivo osjećao znatno bolje nakon što je sam sa sobom žustro porazgovarao. Nije, međutim, postupio shodno tomu, nego je nastavio "kalkulirati" kao i prije. Naročito se užasavao bračnog života i intimnosti. Nekoliko tjedana poslije pisao je Felice, izazvan njezinim iskrenim priznanjem da se ne raduje što će sjesti s njegovom obitelji za stol (nije bio siguran sviđa li mu se tolika otvorenost — ta vrsta nemilosrdne iskrenosti bila je, naposljetku, njegova jaka strana). Objasnio joj je koliko mu je bio mrzak obiteljski život i prijetnja koju je on predstavljao za njegovu osobnu slobodu: "pogled na bračni krevet, plahte na kojima se spavalo i pažljivo pospremljene noćne košulje mogu me nagnati na povraćanje... to je kao da moje rođenje nije bilo konačno, kao da se iz ovog ustajalog života stalno ponovo rađam u toj ustajaloj sobi, kao da sam se ondje morao vratiti radi potvrđivanja... FELICE 199 nešto se još uvijek drži mojih nogu, premda se pokušavaju osloboditi primordijalne sluzi u kojoj su zapele."47 Istovremeno je bio svjestan da je vezan za svoje roditelje, da su oni "bitni elementi koji mi daju snage, koji mi pripadaju, ne samo kao prepreke, nego kao ljudska bića. U tim trenucima želim ih onako kako netko želi savršenstvo, zato što sam oduvijek, usprkos mojoj neposlušnosti, grubosti, sebičnosti i neljubaznosti, pred njima drhtao... i jer su oni, otac s jedne i majka s druge strane, sasvim prirodno, gotovo slomili moju volju, želim da budu dostojni svojih postupaka." čitajući odlomke poput tih, moramo se podsjetiti da je Kafka, premda nije imao vremena baviti se frojdizmom kao znanošću, bio zemljak i suvremenik Sigmunda Freuda. Svakako je u duhu vremena i u ondašnjoj intelektualnoj klimi bilo nečega

što je obojicu povelo istim mračnim, zamršenim stazama. Smatrao je da bi Ottla bila savršena majka za njega, ali je bio opterećen takvim roditeljima kakve je imao. Budući da se nije mogao "pobuniti protiv zakona prirode, a da pritom ne poludim", preostala mu je samo "mržnja i gotovo ništa drugo nego mržnja". Naročito je mrzio pomisao da bi se Felice mogla uklopiti u njegovu obitelj, koja bi je stoga mogla koristiti protiv njega: "Ti pripadaš meni, ja sam te učinio svojom. Ne vjerujem da je borba za bilo koju ženu u bilo kojoj bajci bila žešća i beznadnija od one koju sam za tebe vodio u sebi od samoga početka, i uvijek iznova, možda i zauvijek. Zato pripadaš meni." S Felice je Kafka osjećao da mu se život dijeli na dva dijela: jedan se "hrani tvojim životom"48, a drugi je "poput paučine nošene vjetrom". Gotovo da su prošle dvije godine otkad je u tom drugom napisao neko djelo, "pa ipak on se ne sastoji ni od čega drugog osim od snage i želje za tim poslom". Felice je prilično oštroumno primijetila: "Ti si čovjek koji jasno vidi da će ga usamljenost učiniti potištenijim."49 Kafka je 10. studenoga 1916. otputovao u Miinchen, u Kunst-Salon Goltz*, gdje je trebao sudjelovati na književnoj večeri. Felice je došla slušati kako čita ulomke iz svoga djela U kaznjmickoj koloniji. Ondje je također susreo nekoliko danas gotovo zaboravljenih pisaca, kao što su Gottfried Kolwel, Max Pulver i Eugen Mondt, a moguće je da je ondje bio i pjesnik Rainer Maria Rilke. Kasniji osvrti daju naslutiti da nije bila riječ o potpunom uspjehu, ali ni o "grandioznom neuspjehu",50 kako je * Umjetnički salon Goltz, prema Hansu Goltzu (1873. - 1927.), njemačkom galeristi, poznatom kao pioniru modernizma u umjetnosti, (op. prev.) 200 poslije opisivao Kafka. U Felicinu je društvu pronašao malo utjehe: posvadili su se u nekoj "užasnoj slastičarnici",51 s obzirom da su žurba i rastre-senost izazvane tim večernjim čitanjem neizbježno uzrokovale napetost. Dva dana poslije, nakon povratka u , Kafka se bacio u potragu za nekim tihim i mirnim stanom u kojem bi se mogao baviti pravim stvaralačkim radom. Dok ne pronađe stan, Ottla mu je dopustila da se tijekom dana (noću bi se vraćao na spavanje u svoj stan) koristi kućicom koju je unajmila unutar zidina Praškog dvorca, u ulici šarmantno, premda netočno nazvanoj Ulicom alkemičara (Alchimistengasse, danas Zlata ulička). Ona je još od studenoga bez znanja roditelja bila unajmila kućicu, vjerojatno radi sastanaka sa svojim ljubavnikom, Josefom Davidom, nežidovom, kojeg njezini roditelji nisu prihvaćali. Nakon što je kućicu napustila brojna obitelj koja se tu bila tiskala, Ottla je sve očistila i namjestila s nešto namještaja od bambusa, koji je Kafka smatrao naročito udobnim. U toj kućici, u kojoj se danas nalazi malena i prilično dobra trgovina kafkijanskim suvenirima, za vladavine Rudolfa II. (1576. — 1611.) nisu stanovali alkemičari u potrazi za bogatstvom na dvoru ekscentričnog cara, nego dvorski službenici. Ime uličice odiše atmosferom grada alkemičara, Golema i čudotvornih rabina, tako živo prikazanoj u prekrasnoj, učenoj knjizi Angela Marije Ripellina, a Magica.51 Taj magični , ponekad pun nametljivih pretjerivanja, nije, međutim, egzaktnog, racionalnog i preciznog Kafke. Danas Ulicu alkemičara, naročito ljeti, preplavljuju posjetitelji, stišćući u rukama obavezne ulaznice — masovni turizam pokazao se sigurnijim načinom za bogaćenje nego što je to bio lapis pbilosophorum*. No tog prosinca 1916. Kafka je ondje konačno pronašao doista mirno mjesto. Sa stražnje strane kuće na broju dvadeset i dva koja, jedva nešto veća od sobe, s ulice izgleda poput kućice za lutke, vidi se opkop iznad kojeg su ponekad, prema

naredbi ludog Rudolfa, vješali kaveze u kojima su lažljivi alkemičari ostavljani da polako umiru od gladi. Kafka je navečer nevoljko napuštao kućicu kako bi se vratio u vlastiti stan: "čudan je osjećaj noću, ispod zvijezda, zaključavati vlastitu kuću u ovoj uskoj ulici."53 Njegov bi susjed, dr. Knoll, 6. prosinca, za blagdan sv. Nikole, kada se djeci dijele pokloni, stajao nasred ulice s vrećom punom slatkiša i čekao da se pojave djeca. * kamen mudrosti, legendarna tvar za koju se vjerovalo da obične metale pretvara u zlato, dugo je bila najvažniji cilj zapadnjačke alkemije (op. prev.) FELICE 201 To je trebalo biti jedno posebno razdoblje na tom starom, mirnom i prekrasnom mjestu, ali Kafku nisu napuštale njegove zebnje. Nešto prije Božića pisao je Felice: "Neki dan si spomenula moguće rješenje našega glavnog problema. Možeš li tomu što dodati?"54 To se zagonetno pitanje vjerojatno tiče njihove stalne napetosti glede djece, jer nije bilo znakova da će problem nestati, iako prava priroda problema ostaje nejasna. Ukoliko nije bila riječ o impotenciji, tada je jednostavno mogla biti riječ o Kafkinu strahu od odgovornosti za dijete, naročito ako se uzme u obzir koliko je snažno kritizirao štetu koju obitelj može nanijeti pojedincu, kako je zaključivao iz vlastitog primjera. Njegova je majka u novogodišnjoj čestitci gospodi Bauer izrazila želju da Svemogući "privede ovaj strašan rat kraju", kao i razočaranje jer Felice ipak nije posjetila za Božić. Unatoč tim formalnim izrazima poštovanja, problemi nisu bili riješeni. 202 18. Koristeći se prednostima radnog prostora u Ulici alkemičara, Kafka je pisao cijelu zimu s 1916. na 1917- godinu, ispisavši tako cijeli niz plavih bilježnica koje su teoretičari nazvali "plave oktavo bilježnice" (danas se nalaze u Knjižnici Bodleiana u Oxfordu). U tom je razdoblju napisao i priču Der Kubelreiter (Jahač na posudi za ugljen), objavljenu 1921., te druge priče kao što su Der Schlag am Hoftor (Kucanje na vrata dvorca), djelomično Beim Bau der chinesichen Mauer (Veliki kineski zjd), Der Gruftwächter (čuvargroba) , Die Brücke (Most) i Der Jäger Gracchus (Lovac Grakho), sve djela koja neće biti objavljena za njegova života. Veliki kineski zjd, kao i kraća priča Kucanje na vrata dvorca, bavi se neminovnošću moći i nemoći pojedinca, moguće s referencom na praški Zid gladi (Hladova zedv), što ga je oko 13 60. počeo podizati Karlo IV kako bi zaposlio gradsku sirotinju. To je još jedna priča o organizaciji, zamršenim procedurama što upravljaju radnim procesima te, naposljetku, o radu. "Gotovo je svaki suvremeni, obrazovani čovjek nekoć po zanimanju bio zidar i nikada nije griješio prilikom postavljanja temelja", objašnjava pripovjedač, odražavajući temu o dominaciji rada u suvremenom svijetu i našoj opsesiji njegovom zaokupljajućom uzaludnošću. Priča opisuje postupnu gradnju zida iz nepovezanih segmenata, što se grade bez ikakvog cjelovitog pregleda, kao da je riječ o simbolu fragmentirane suvremene svijesti: "Mi... zapravo nismo poznavali sami sebe sve dok nismo pažljivo proučili naredbe vrhovnog stožera, dok nismo otkrili da bez vrhovnog stožera ni ono što smo naučili, ni ono što možemo kao ljudi razumjeti, ne može biti dovoljno za ispunjavanje skromnih zadaća koje smo obavljali unutar velike cjeline." Cini se da pripovjedačeva fraza naši vođe nas poznaju", kao i pozivanje na vrhovni stožer koji postoji 'od kad je svijeta 1 vijeka" udružuju ideju o ljudskoj bespomoćnosti s božanskom providnošću, kako bi se priznala bezvremenost svijeta i moći.

Odbijanje zidara da nastave s istraživanjima razloga za gradnju zida ukaFELICE 203 zuje na nemogućnost transcendencije čovjekove povijesne uvjetovanosti i skretanja povijesne moći. Lovac Grakho, koji postoji u nekoliko fragmenata, a napisan je između prosinca 1916. i travnja I9I7- te ostvaren s istom preciznom akumulacijom detalja, predstavlja još jednu čudesno originalnu, začudnu invenciju, poput bajke ili pripovijesti o smrti i njezinoj neumitnosti, neobičnu po tome što je radnja smještena na specifičnu lokaciju, u Rivi na Gard-skom jezeru, koju je Kafka dvaput posjetio. Vojni časnik kojeg je Kafka susreo u Rivi 191 3-, identificiran kao Ludwig von Koch,1 bio je umirovljeni major-general Šeste husarske regimente austrijske vojske. Ustrijelio se 3. listopada, dok je Kafka boravio u sanatoriju dr. von Hartungena, a njegovo je tijelo bilo položeno u pogrebnoj kapelici sv. Ane u Rivi. Vrlo je vjerojatno da je to samoubojstvo utjecalo na Kafku dok je pisao priču o Grakhu, koji, premda je umro prije tisuću i petsto godina, još uvijek postoji u nekom stanju između života i smrti. Grakho stiže u Rivu plutajući u barci, poput duše koja ne može pronaći vječni mir, kako već tradicionalna etika nalaže dušama samoubojica. Još jedna priča napisana krajem 1916., Ein Traum (San), pojavljuje se I9I7- u antologiji Das jüdische i predstavlja prvo javno pojavljivanje "Josepha K." Riječ je o čudesno živopisnom opisu sna koji se odvija na groblju gdje Joseph K. susreće nekog umjetnika koji upisuje zlatna slova na nadgrobni spomenik. Joseph K. polako postaje svjestan da je riječ o njegovu vlastitu grobu te u njega zakorači dok se "tamo gore njegovo ime moćnim zamasima žurno ispisivalo preko kamena". Još jedno prekrasno samoubojstvo. Taj je san zapisan još dok je Kafka provodio paklene noći u Lange Gasse, u stanu koji je, sa svih strana zgrade, bio okružen bukom, zvucima glazbala i lupanjem posuda. Ugodna šetnja do Ulice alkemičara i tišine predstavljala je pravi melem za njegovu dušu. Ondje bi i večerao te ostajao negdje do ponoći, uživajući potom u kasnoj šetnji kući. Sviđalo mu se što je za sobom mogao zatvoriti prava kućna vrata i potom zakoračiti na snijeg u tihoj ulici. Najamnina nije bila visoka, svega dvadeset kruna mjesečno, a na njega su pazile Ottla i "mala cvjećarica"2 Ruženka, koju je Ottla uzela pod svoje okrilje. Nedugo nakon dolaska u kućicu, krajem studenoga 1916., Kafka je Ottli na stolu ostavio knjigu u koju joj je upisao posvetu: "Mojoj gazdarici."1 čak je i u toj pustinjačkoj ćeliji Kafka bio u središtu mreže nesamostalnosti. Kada je u ožujku napustio Lange Gasse i odselio se u novi stan 204 u palači Schonborn (današnje Veleposlanstvo SAD-a) na Hradčanima, grbava Ruženka nastavila se brinuti o njemu. Premda je pronašao novi smještaj, nastavio je raditi u Ottlinoj kućici. Novi je stan bio na drugom katu. Neka ga je stara grofica namjestila s "djevojačkim prizvukom", no vlasnik stana uklonio je namještaj. Stan je imao dvije sobe i električnu rasvjetu, ali ne i kupaonicu, pa je Kafka razmatrao bi li to mogao biti stan u kojem bi on i Felice mogli, barem privremeno, živjeti nakon vjenčanja. Pokušao je na to privoljeti Felice opisujući joj prekrasan obližnji park koji bi im bio lako dostupan. U ožujku je stigla još jedna ugodna novost: omražena tvornica azbesta konačno je zatvorena. Nedugo zatim Kafka je poslao dvanaest novih priča, u plavim bilježnicama oktavformata, Martinu Buberu radi moguće objave u njegovu cionističkom časopisu

"Der Jude". Rekao je Buberu da će priče poslije biti objavljene u knjizi pod naslovom Odgovornost (kada se 1919- knjiga pojavila, naslov je bio promijenjen u Ein Landarzt {Seoski liječnik)). Buber je uzeo dvije "priče o životinjama",4 Šakali i Arapi te Izvješće za jednu akademiju — objavio ih je na jesen, a prema Kafkmim uputama one nisu smjele biti predstavljene kao "parabole". Kafka je bio znatno bolje raspoložen i zadovoljan time kako su se nova djela razvijala. Kurt Wolff bio je jednako zadovoljan te je pohvalio trinaest rukopisa koje je dobio u srpnju, premda je Kafka tvrdio da su daleko od onoga što je doista želio napisati.5 Rekao je da se nakon rata namjerava oženiti i odseliti u Berlin, što je značilo da više neće moći biti ravnodušan prema autorskim honorarima. Išao je čak toliko daleko da je Wolffa zamolio da mu zajamči kako će objavljivati njegova djela i kada rat bude završen. Jamstvo je stiglo povratnom pošiljkom. Tog srpnja i Felice je stigla u te se par i drugi put formalno zaručio. činilo se da će petogodišnja borba kroz dopisivanje epskih razmjera konačno sretno završiti. Par je otputovao u Budimpeštu, a zatim u Arad u posjetu Felicinoj sestri. Kafka se vratio sam, preko Beča. Planirao je početkom rujna na deset dana otići s Ottlom u Ziirau (Siem) u sjeverozapadnoj češkoj, gdje je ona upravljala imanjem koje je pripadalo Karlu Hermannu, Ellinu suprugu, koji je bio na bojišnici. Ziirau je izuzetno privlačio Ottlu jer je tamo bila daleko od a i roditelja s kojima se zbog odluke da napusti trgovinu bila često sukobljavala, naročito s ocem. Nikoga nije iznenadilo što je prilikom tih svađa Kafka držao Ottlinu stranu, a veza između njih dvoje postala je jačom no ikada. Nesumnjivo se veselio što će s njom provesti neko vrijeme na selu, ali FELICE | 205 mjesec dana prije planiranog polaska, u noći s 9. na IO. kolovoza I9I7-. dogodila se katastrofa. čini se da Kafka nije nikome ništa odmah rekao. Prva je ponešto saznala Ottla, no čak je i nju nekoliko tjedana štedio jer je znao da je usred berbe hmelja. "Prije otprilike tri tjedna", hrabro joj je najavio 29- kolovoza, "noću sam dobio plućno krvarenje. Bilo je oko četiri sata ujutro. Probudio sam se začuđen tolikom količinom pljuvačke u ustima pa sam pljunuo i potom upalio svjetlo. čudno, bila je to kaplja krvi."6 Krv je tada bila počela teći, pjenušajući se u grlu — upotrijebio je češku riječ chr-leni (ispljunuti ili izbaciti) — tako uporno da mu se činilo da nikada neće prestati. Ustao je, šetao sobom i gledao kroz prozor sve dok krvarenje nije prestalo, potom se vratio u krevet i spavao kako već dugo nije. Kada je ujutro došla Rfiženka, povikala je na češkom: "Herr doktor, nećete još dugo!"7 Kasnije tog dana, tijekom radnog vremena, otišao je dr. Muhl-steinu, koji je dijagnosticirao prehladu i bronhijalni katar te mu propisao tri bočice lijeka. Kafki se liječnik nije svidio i sumnjao je u njegovu dijagnozu (Kafku obično nisu hvatale prehlade, a usto, premda je stan bio "hladno, ustajalo i smrdljivo mjesto", bilo je i ljeto). Također se nije složio s time što je liječnik odmah otpisao sušicu ("svi su stanovnici velikih gradova tuberkulozni... uštrcaš tuberkulin i sve je u redu"). Kafka je bio uvjeren da ima tuberkulozu i u tome je bio posve u pravu, samo što nije bila riječ o bilo kakvoj tuberkulozi. Predstojala je borba epskih razmjera, a Kafka je bolest doista doživljavao kao kulminaciju posljednjih pet godina borbe za brak. "Bila je to najveća bitka koja mi je ikada bila nametnuta ili, radije, povjerena, a pobjeda (koja bi se, primjerice, mogla pokazati u obliku braka; možda u toj borbi F. predstavlja samo mogući pozitivni princip), mislim pobjeda s donekle podnošljivim dankom u

krvi, u mojoj bi osobnoj povijesti u sebi imala nešto napoleonske Sada se čini da ću bitku izgubiti na taj način."8 Bolest je najprije rezultirala nestankom nesanica, groznice i glavobolje te dobrim spavanjem. Bilo je to poput sablasne tišine bojnog polja poslije velikog sukoba. Otlli je Kafka opisao tuberkulozu kao "ovu mentalnu bolest". Nije sumnjao u intelektualno i moralno značenje bolesti, kao ni u njezinu blisku povezanost s njegovim osobnim tragedijama. Najprije je otkazao stan u palači Schonborn, dok mu je istovremeno otkazan najam kućice u Ulici alkemičara u kojoj je danju pisao. Početkom rujna posljednji je put izišao iz stana ("koliko ovo mora biti slično umiranju"9) i vratio se roditeljima, kojima bolest još nije bio ni spomenuo. 206 Smjestio se u Ottlinu sobu, pokraj koje se nalazila kupaonica iz koje bi dopirali nemili zvuči prskanja i pljuskanja. Trećeg rujna posjetio je dr. Miihlsteina, koji mu je preporučio mnogo hrane i svježeg zraka, dvije komprese na ramenima tijekom noći i mjesečne kontrole. Injekcije tu-berkulina zasad su ostavljene u pričuvi. Kafka je i dalje doživljavao bolest kao dio nekog sudbinskog plana: "U ovoj bolesti nesumnjivo ima pravde. To je pravedan udarac koji, zapravo, uopće ne osjećam kao udarac nego jcao nešto gotovo slatko u usporedbi s onim što mi se prošlih godina najčešće događalo. Prema tome, ona je pravedna, ali tako sirova, zemaljska, jednostavna i tako prikladno zabijena na svoje mjesto."10 Na Brodov je nagovor 4rujna otišao na pregled specijalisti, profesoru Friedlu Pičku, ravnatelju Instituta za laringologi-ju na njemačkom sveučilištu u u. Pick je potvrdio Miihlsteinovu dijagnozu "plućnog apicitisa" ili infekcije vršaka pluća te je Kafki naložio boravak u prirodi. U jednom je pismu Kafka opisao Brodu Miihlsteinovo početno oklijevanje u postavljanju najgore moguće dijagnoze kao postupak čovjeka koji "me svojim širokim leđima želio zaštititi od Anđela smrti, a sada postupno uzmiče".11 Premda je Brod želio da otiđe u Švicarsku, gdje bi mu i liječnici bili pri ruci, Kafka je pitao Ottlu bi li mogao doći u Ziirau. Zamolio je svojeg rukovoditelja, Eugena Pfohla, za umirovljenje ili tromjesečni dopust, a taj je razgovor opisao kao "sentimentalnu komediju".12 U šali je spomenuo da se Pickova dijagnoza čitala kao "putovnica za vječnost", premda je specijalist napomenuo da bi se, dugoročno gledano, njegovo zdravstveno stanje moglo poboljšati. Kafka je roditelje još uvijek štitio od istine pa im je rekao da je dopust rezultat lošeg stanja njegovih živaca. Institut je Kafku, kao podtajnika, još uvijek smatrao važnim zaposlenikom te je odbio njegov zahtjev za umirovljenje. "Gdje god da se uglavim, stršim kao nešto izrazito odbojno", Kafka je zajedljivo primijetio. Nakon što je s Kurtom Wolffom priveo kraju dogovore oko objave Seoskog liječnika, Kafka se 12. rujna uputio u Ziirau. "Dobio si priliku, ako je to moguće, da počneš iz početka", zapisao je u dnevnik nedugo nakon dolaska. "Nemoj je odbaciti... Ako je bolest u tvojim plućima samo simbol, kako kažeš, simbol infekcije koja se zove F. i čija je dubina u dubini njezine opravdanosti, ako je to doista tako, onda su i sve liječničke preporuke (svjetlo, zrak, sunce, odmor) samo simboli. Zgrabi taj simbol."" Sada mu je samo još preostalo riješiti pitanje Felice. Devetog rujna, točno četiri tjedna nakon što ga je zadesio Lungenblut-stur^ Kafka je pisao Felice o krvarenju, i to nakon nekoliko, danas izguFELICE 207 bljenih, pisama koja je smatrao "čudovišnima".'4 Moguće je da je Kafka u svakom slučaju namjeravao napustiti Felice, i prije nego što se razbolio. Tomu u prilog ide i

to što je rekao praškom pjesniku Rudolfu Fu-chsu kada ga je na povratku iz Mađarske susreo u Beču. "Ne iznenađuje me što sam se naglo razbolio... Naposljetku, moja izmučena krv morala je provaliti. No da od svih bolesti to bude upravo tuberkuloza, da me u dobi od trideset i četiri godine obori preko noći, bez ijednog takvog slučaja u obitelji - to me iznenađuje." Felice je 20. ili 21. rujna krenula na mukotrpno, trideset i šest sati dugačko putovanje iz Berlina kako bi ga vidjela. "Trebao sam je spriječiti. Mislim da ona trpi neizreciv jad za koji sam u biti ja kriv... što se mene tiče... nemoćan sam koliko i neosjetljiv... ona je jedna nedužna osoba osuđena na strašne muke. Snosim krivnju za pogreške zbog kojih se ona muči, a usto sam i njezin mučitelj."15 Kao i uvijek, Kafkina je analiza bila nemilosrdno iskrena, premda je ta njegova iskrenost ponekad u tragovima sadržavala i izvjesnu retoričku strategiju. No, čini se da se nije zapitao zašto ništa po tom pitanju nije učinio. Ako je znao da je muči, zašto je u tome ustrajavao? Ne bi li bilo ljubaznije da je njihovu vezu već prije jasno i odlučno prekinuo? U pismu napisanom prije nego što je Felice stigla natuknuo je moguće posljedice za njih oboje. A u idućem, napisanom u Zurau nakon njezina posjeta, otklonio je svaku sumnju. To je pismo ocijenio kao "najne-ugodnije pismo koje je ikada napisao"16, a u njemu je oblikovao donekle sebičan mit o svojoj bolesti: Kao što znaš, u meni ratuju dva borca. Tijekom nekoliko prošlih dana nisam nimalo sumnjao da bolji od te dvojice pripada tebi. Riječju i šutnjom, kao i njihovom kombinacijom, obavještavao sam te o tijeku borbi proteklih pet godina, a većinu tog vremena samo si patila... Ti si moj sud u ljudskom obličju. Od te dvojice koji u meni ratuju ili, radije, od čijeg se ratovanja sastojim (osim u jednom malom i izmučenom ostatku), jedan je dobar, a drugi je zao... Krv koju prolijeva dobri (onaj koji se nama čini dobar) kako bi te pridobio, služi zlom... Potajice ne vjerujem da je ta bolest tuberkuloza... nego prije neki znak moje općenite propasti. Mislio sam da bi taj rat mogao dulje potrajati, ali ne može. Ne krvarim zbog pluća, nego zbog odlučnog uboda jednog od boraca.'' Ima nečeg neugodnog u izjednačavanju krvarenja na bojnom polju i hemoragije (koja na ovom stupnju još nije fatalna; Kafka je bio u relativno dobrom stanju). Kao da je pokušavao dodatno dramatizirati situaciju 208 kako bi u pismu stigao do konačnog zaključka: "Nikada više neću biti zdrav." Kafka je već odlučio da je Felice za njega izgubljena, ili on za nju, pa je sada smišljao učinkovit način kojim bi toj vezi mogao dopisati post scriptum. No nije jasno je li i Felice bila, poput njega, spremna okončati vezu: tijekom rujna poslala mu je niz pisama, čiji miran i staložen ton nije bio u skladu s udarcem koji joj je namjeravao zadati. "Ne mogu je shvatiti. Ona je izuzetna."18 Postoji još jedno Kafkino pismo Felice, napisano 16. listopada. U tom se pismu prisjeća njezina dolaska u Ziirau. Bila je nesretna zbog očigledne besmislenosti tog putovanja, zbog Kafkina "neshvatljiva" ponašanja, zbog svega. On je tvrdio da unatoč tomu što je "izmučen" nije nesretan, jer: "čitavu tragediju nisam toliko osjećao koliko sam je uočio, prepoznao i dijagnosticirao u svoj njezinoj neizmjernosti koja nadilazi moje snage (ili barem moje snage kao živućeg čovjeka), pa sam u tom saznanju ostao relativno smiren, čvrsto, vrlo čvrsto zatvorenih usta."19 Kafkin fatalizam i uredno rezimiranje mogli su se Felice, nakon svega što su prošli i nakon svega čemu je bila izložena, učiniti malo previše banalnima. Felice se s imanja u Ziirau odvezla kočijom koja je morala zaobići neko jezerce, pa je Kafka

krenuo prečicom kako bi prišao bliže i još jednom je vidio. Svjestan da je gubi i već uživljen u svoju ulogu u toj klimavo režiranoj tragediji, bio je uvjeren da je to posljednji put što je vidi. Felice je tada, zajedno s Ottlom, u kasu nestala prema kolodvoru. činilo se da je sve svršeno, no susrest će se još jednom — posljednji put — u u, dva mjeseca poslije, za Božić. Kafka se dotad malo sredio te je jasno vidio što se događalo. "Loši su bili dani s F. "20, priznao je Ot-tli. "No, naravno, sve bi bilo mnogo gore ili nemoguće da je u meni postojao i najmanji tračak sumnje u ispravnost onoga što sam činio." Formalni raskid drugih zaruka činio mu se kao velika nepravda prema Felice, "koja je bivala sve veća zbog smirenosti, a naročito ljubaznosti s kojom je to primila". Konačan prekid zbio se 27- prosinca, a Kafka je izjavio da je "plakao više nego tijekom cijelog svog djetinjstva". Nakon što je ispratio Felice do kolodvora, posjetio je Broda u njegovu uredu. Bio je vidljivo uzbuđen i izvan kontrole, uzrujaniji nego što ga je njegov prijatelj ikada prije vidio. Sjeo je na maleni stolac za posjetitelje, izjavivši između jecaja: "Nije li strašno da se ovako nešto moralo dogoditi? [Ist es nicht shrecklich, daß so etwas geschehen muß?] "ll Sada je, nakon četvrt milijuna riječi i pet godina, sve doista bilo gotovo. FELICE 209 Poslije nešto više od godinu dana, u ožujku 1919., Felice se udala za dobrostojećeg berlinskog poduzetnika s kojim je imala dvoje djece. Obitelj se 193 I. preselila u Švicarsku, a potom 193 6. u Sjedinjene Države, gdje je Felice umrla 15- listopada 1960. Sačuvana Kafkina pisma prodala je 1955- njujorškoj izdavačkoj kući Schocken Books. Ta dugačka, tjeskobna i ponekad gotovo nepodnošljiva korespondencija predstavlja kapitalan dokument, a u izvjesnom smislu i klasik epistolarne ljubavi. Unatoč raskidu zaruka i početku bolesti, Kafkin je boravak u Ziirau, u kojem je ostao do travnja 1918., bio ugodan. Naravno, smetali su ga galama seoskog dvorišta, kričanje gusaka na putu do bare i nabijanje iz limarije preko puta, no Ottlina briga puna ljubavi "doslovno me na svojim krilima nosila iznad tegobnog svijeta".22 Osigurala mu je prozračnu i toplu sobu te ga pokušavala navesti da jede seoske proizvode. No ono do čega je njemu najviše bilo stalo bila je "sloboda, sloboda iznad svega". Bolest ga je, u izvjesnom smislu, oslobodila i okončala njegove muke i sumnje. Bilo je neizbježno da u tome radije vidi moralno, a ne psihološko obilježje. Ipak, Maxu Brodu rekao je da neprekidno traži objašnjenje za pojavu bolesti koju nije prizivao: "Ponekad mi se čini da su se moj mozak i pluća međusobno dogovorili bez mojeg znanja. 'To više ne može tako', rekao je mozak, a nakon pet godina pluća su mu pristala pomoći."2' Gubitak "namještene bračne postelje kao nagrade i značenja mojeg ljudskog postojanja" bio je, međutim, cijena slobode. Broda je obavijestio da je život s Ottlom u Ziirau bio poput "dobrog zamjenskog braka' 24 te da su vodili "krasno kućanstvo". činio je što je mogao kako bi olakšao put seoskih proizvoda do svojih prijatelja i kolega u u, u zamjenu za proizvode koje je seljacima bilo teško nabaviti tijekom rata. Volio je ljude sa sela, "plemenitaše koji su pobjegli u poljoprivredu... istinske stanovnike ove zemlje".25 Zabilježio je "homerski" prizor dva konja u štali okupana zrakom sunčevog svjetla. Počeo se debljati. Kada je stigao, težio je 61,5 kilo grama, a u prvom je tjednu dobio kilogram. Pitao se je li mu suđeno da postane seoski pustinjak, poput ujaka Siegfrieda L6wyja, seoskog liječnika, ili možda čak i seoska budala. "No, imam li prava očekivati išta

dobro, u dobi od trideset i četiri godine, vrlo osjetljiv na pluća i još osjetljiviji na međuljudske odnose?"26 Zapisao je u dnevnik da iz djela kao što je Seoski liječnik još uvijek može izvući prolazno zadovoljstvo, "ukoliko još uopće mogu tako nešto napisati (malo vjerojatno). No, sreće može biti samo ako svijet mogu uzdići do čistog, 210 iskrenog i nepromjenjivog [Glück aber nur, falls ich die Welt ins Reine, Wahre, Unveränderliche heben kann]."17 činjenica da je svijet rijetko kad čist, iskren i nepromjenjiv nije ga udaljila od njegova zadatka. Oblikovao je izvjesnu estetsku ambiciju te će se, u godinama koje su mu preostale, boriti da je ispuni. S manje uzvišenosti, ali s više pronicljivosti u shvaćanju samoga sebe, u dnevnik je u prvom tjednu svoje bolesti zapisao: "Uništio si sve ono što zapravo nikada nisi ni imao."28 Ipak, u njemu je još tinjala ambicija: "Još uvijek nisam napisao svoje kapitalno djelo, još se uvijek krećem u dva smjera. čeka me silan posao."29 čitao je pretežno na češkom i francuskom i to samo autobiografije i korespondenciju. Kada mu je Brod (kojeg je nagradio jarebicom) poslao neke hasidske priče iz časopisa "Jüdische Echo", rekao je da je to bila jedina židovska literatura s kojom se odmah i uvijek osjeća kao kod kuće.30 Kafka je sve više tonuo u seosku rutinu. Sunčao se, nije ništa radio, niti pisao, odlučan u namjeri da ne dopusti da mu išta pokvari tu seosku idilu (usprkos miševima zbog kojih je imao dosta problema i briga), s nelagodom se sjećajući bučnih praških kabarea koje je običavao posjećivati. Sredinom listopada Kafka je počeo u svoje plave bilježnice oktav-for-mata zapisivati niz kratkih komada koji su postali poznati kao Aforizmi izfLüraua. U nekim starijim izdanjima Kafkinih djela oni su tiskani odvojeno, pod naslovom Razmišljanja o grijehu, patnji, nadi i pravom putu, no novija izdanja vraćaju ih u njihov kontekst, među dulja i misaonija djela. Karakteriziraju ih slabosti i snage svih aforizama: povremen proročanski prizvuk uravnotežen povremenim slikovitim predodžbama. Visoko su cijenjeni medu jednim dijelom Kafkinih štovatelja, poput onih koji ga doživljavaju kao vjerskog mislioca. Među reprezentativnim primjerima, obilježenima brojkama koje im je dodijelio sam Kafka, izdvajajući ih iz originalnih bilježnica, može se pročitati: "3 8. čovjeka je zapanjilo kako se brzo kretao prema vječnosti. činjenica je da se kretao nizbrdo." ili "62. činjenica da nema ničega osim duhovnog lišava nas svake nade i daje nam izvjesnost."3' Aforizmi i složenije misli pokazuju kako je Kafka u to vrijeme imao slobodnog vremena za razmišljanje, pa je, uzevši u obzir dane okolnosti, sasvim razumljivo da je temeljito i metafizički istraživao samoga sebe i svoje odnose sa svijetom. Ponovo je čitao Kierkegaarda, jedinog filozofa za čije se djelo sustavno zanimao. "Kako se patetično oskudnim čini ono što znam o sebi u usporedbi s onim što znam, recimo, o svojoj sobi"32, FELICE 211 zapisao je u listopadu. "Zašto? Unutrašnji se svijet ne može promatrati onako kako se može vanjski... Unutrašnji se svijet može samo iskusiti, a ne opisati." Shvatio je kako je kucnuo trenutak u kojem mora prikupiti sve svoje snage, naročito ako uzme u obzir i bolest: "[Kako] bi se samo i prihvatio najvažnijeg od svih zadataka... ako se ne možeš pribrati toliko da, u odlučujućem trenutku, sve što u sebi nosiš uhvatiš u šaku poput kamena koji ćeš baciti ili noža kojim ćeš ubiti?" Sredinom studenoga, u jednom dugačkom pismu Brodu, Kafka je istraživao svoj osjećaj neuspjeha u odnosu na normalni, svakodnevni svijet, odnosno osjećaj da se

nije "dobro iskazao"." Oduvijek je štovao Flau-bertovu rečenicu o ljudima koji su dans le vrat*, odnosno o ljudima čiji su životi u nekom vrlo bitnom smislu autentični, istiniti i prirodno ispravni. Kafka je opisao Brodu svoja prijašnja razmišljanja o samoubojstvu i kasnija razmišljanja da je "ono što se nalazi ispred mene bijedan život i bijedna smrt", citirajući zaključne riječi Procesa: "kao da će ga sramota nadživjeti". Zatim je ustvrdio da je otkrio "novi izlaz", koji se nalazio u tome da kaže "ne samo u sebi, što drugi ne bi trebali čuti, kao dosad, nego otvoreno, cijelim svojim ponašanjem priznati da se ovdje ne mogu pošteno iskazati. To znači da ne trebam učiniti ništa drugo do najodlučnije nastaviti slijediti smjernice svojeg dosadašnjeg života. Time ću postići usklađenost, neću se gubiti u beznačajnostima te ću zadržati jasan pogled."'4 To ne zvuči kao neko intelektualno otkriće, nego prije kao odlučan napor volje i prihvaćanje prilično ograničenog shvaćanja vlastitih budućih mogućnosti, a možda i pokušaj da se pripremi za povratak u Institut, što su mu liječnici preporučivali. U prosincu je Kafka ponovo neuspješno pokušao od Instituta dobiti dopuštenje za odlazak u mirovinu. Kako je radi toga i radi posljednjeg susreta s Felice došao u , još jednom je posjetio i dr. Pička, koji se suglasio s opravdanošću zahtjeva za umirovljenje te je odobrio i Kafki-nu odluku da se ne ženi. Bolest je bila službeni razlog prekida zaruka, no time su se očito prikrivali neki drugi, čudniji i nejasniji razlozi. Kod kuće je Kafka morao slušati oca kako bjesni na Ottlu i jadikuje kako je njoj vrlo jednostavno boraviti na selu gdje ima obilje hrane; trebala bi, poput njega, iskusiti pravu glad. Ottli je Kafka kazao da je dobro to što su učinili, ali da njihov otac ima pravo u jednoj stvari: "da nam sve dolazi previše jednostavno... On ne poznaje drugih iskušenja osim gladi, * uistinu; autentično (op. prev.) 212 novčanih problema i možda bolesti."'5 Dopustio je da u očevu stavu ima neke istine, "čak i neke dobrote", te je ustvrdio da dokle će god Ottla i on o njemu financijski ovisiti, "u odnosu prema njemu bit ćemo sputani i morat ćemo mu na neki način popuštati... U tom smislu iz njega progovara nešto više od oca, nešto više od samo nevoljenog [nicht-lieben-de] oca." Tvrdio je da je njihov otac ustvari otjelovljenje patrijarhalnog principa i apstraktne moći kojima se oni ne mogu oduprijeti. Pravi je Hermann, otac pun ljubavi koji tu ljubav nije znao ili nije mogao iskazati, bio uistinu zabrinut kada mu je Ottla krajem studenoga, prilikom svojeg kratkog posjeta u, rekla istinu o Kafkinoj bolesti. Morala je uvjeravati Hermanna da mu sin u Ziirau ne oskudijeva u hrani i da nije opasnosti. Približavalo se vrijeme kada se Kafka više neće moći odupirati potrebi da sredi račune s ocem, onako kako je jedino znao: pišući. U tom je razgovoru s Ottlom zametak Pisma ocu. U međuvremenu, svrbjelo ga je da pobjegne iz a i da se vrati svojem selu u dubokom snijegu koje je toliko nalikovalo seoskom krajoliku u podnožju dvorca iz njegova posljednjeg romana. 3. MILENA MILENA 215 19. Jedna fotografija1 iz tog vremena prikazuje Ottlu i njezina brata na ulazu u posjed u Ziirau. Na toj kao i na drugim fotografijama Ottla je prikladno odjevena za selo, najčešće u jednostavne, tamne haljine s kožnim remenom oko struka. Franz je, s

druge strane, besprijekorno uređen, poput čovjeka koji izlazi iz neke elegantne kavane u središtu a: cipele ulaštene do visokog sjaja, svečani kaput, uredan ovratnik, kravata i šešir. Premda je bio uvjeren u terapeutske prednosti života na svježem zraku (spavao je uz otvoreni prozor, pa i na osam stupnjeva ispod nule) i dostojanstvo fizičkog rada, čini se da je vrijeme u Ziirau provodio baveći se rafiniranijim poslovima od poljodjelstva i stočarstva. Početkom 1918. Kafka se vratio na imanje u društvu Oskara Bauma, starog prijatelja sa studija, koji je imao problema u svojem sedmogodišnjem braku. Vrijedno je spomenuti da Oskar nije govorio češki (Kafka je smatrao da bi mu ta nesposobnost, u kombinaciji s njegovom sljepoćom, u češkoj provinciji mogla stvarati poteškoće). Kafka je tečno govorio češki, što je tim značajnije ako se uzme u obzir da u njegovu krugu praških Nijemaca to nije bio čest slučaj. Naravno, Brod, koji je promovirao radove čeških pisaca i kompozitora, poput Janačeka, bio je još jedna iznimka. Oskarovi bračni problemi ponovo su otvorili Kaf-kine rane: "Neuspjeh njegova braka zapravo se svodi na neuspjeh braka općenito"2, rekao je Brodu nakon što je Oskar otišao. Ponovo obuzet Kierkegaardom čitao je njegovo kapitalno djelo lli-ili, koje je pod utjecajem trenutačnog raspoloženja retorički prosudio kao "mrsko, odbojno... napisano... najoštrijim perom", djelo koje "može natjerati u očaj". Bro-dov je brak, zbog afere koju je imao s drugom ženom, u to vrijeme bio klimav. Kafka se tako našao između dva neuspjela književnička braka čije je konflikte, barem teoretski, ako već ne iz prve ruke, dobro razumio s obzirom na to da je i sam bio pisac. Također je dobro razumio Kierke-gaardovu intelektualnu borbu na istu temu. "U pravu si kada kažeš da 4 ,1 216 su dublja područja seksualnosti za mene zatvorena. I sam tako mislim"5, rekao je Brodu. Kafka je znao sve o kratkim seksualnim susretima, ali do svoje trideset i četvrte godine nikada nije bio u nekoj dubljoj seksualnoj vezi. Nastavio je s Kierkegaardom, diveći se njegovu jasnom i tečnom stilu ("Njega se sigurno ne može nazvati negativnim... afirmativnost postaje neugodnom kada previsoko doseže"4). Ponovo je čitao Strah i drhtanje dok je očekivao pošiljku s naručenim primjerkom knjige Stadiji na životnom putu. Prva od tih dviju knjiga, ta u kojoj filozof opisuje Abra-hamovu očito nerazumljivu dragovoljnost da žrtvuje svojeg sina Izaka te razmatra duboke etičke implikacije tog čina, svakako predstavlja djelo koje je teško prihvatiti zbog bezdana koji dijeli "običnog čovjeka" od "tog čudovišnog Abrahama u oblacima" koji žrtvuje vlastitog sina "na temelju apsurda", radi nepokolebljive vjere u Boga koji mu je dopustio, Kierkegaardovim riječima, "teleološku obustavu etičkoga". Premda je, što se braka tiče, Kafka bio idealist, čini se da nije mogao pristati uz apsolutnu "afirmativnost" danskog filozofa, bez obzira na to što se možda divio njegovu naglašavanju osobnog etičkog izbora. Početkom 1918. Kafka je morao otići u i prijaviti se vojnim vlastima, s obzirom na to da je prvotno bio oslobođen vojne službe do kraja 1917- Ondje je otišao 19veljače, no očito ništa nije riješio. Također ga je zabrinjavao njegov odnos s Institutom, koji nije pokazivao znakove da ga namjerava otpustiti ili udovoljiti njegovu zahtjevu za umirovljenjem. Kafka se na imanju osjećao relativno zdravism i nije želio odande otići. Vrijeme je provodio čitajući, osim Kierkegaarda, knjige Martina Bubera i ostalih, te je nastavio zapisivati aforizme ili dulja razmatranja o

njihovu sadržaju. Naročito su bila zanimljiva ona o umjetnosti: "Točke gledišta umjetnosti i života razlikuju se čak i u samom umjetniku. Umjetnost oblijeće oko istine, ali krajnji joj je cilj da se ne opeče. Umjetnost ima sposobnost da u mračnoj praznini pronađe mjesto jarko obasjano zrakom svjetlosti koju se prije nije moglo nazrijeti."5 To nužno nisu tvrdnje kakve bi se mogle iščitati iz Kafkinih vlastitih komentara o životu i umjetnosti. Prepoznatljiviji je sljedeći navod: "Patnja je pozitivan element ovog svijeta. Doista, to je jedina veza između ovoga svijeta i pozitivnosti."6 U tišini i miru sela Kafka se podsjećao na svoju nesposobnost: "Mir i dalje osiromašuje moj svijet"7, rekao je Brodu. "Oduvijek sam osjećao da moja vlastita nesreća leži u tome što (ovdje simboli preuzimaju stvaran oblik) moja pluća doslovno nisu dovoljno snažna da svijetu udahnu bogatstvo i različitost koju on, kako nam oči govore, očito ima." MILENA 217 Ako su, kako se čini, aforizmi predstavljali Kafkin pokušaj da u novim uvjetima života (koji je sada možda živio na odgodu) svede neku vrstu intelektualne bilance, preostalo mu je srediti još neke račune. Više je razmišljao o svojem odnosu s ocem. Kada je tog siječnja Kurtu Wolffu poslao korekcije Seoskog liječnika, zamolio ga je da knjizi doda stranicu s posvetom: "Mojem ocu". Instinktivno je osjećao da bi mu to mogla biti posljednja knjiga pa je želio da se objavi što je prije moguće: "Time ne mogu umiriti oca, korijeni su našeg antagonizma preduboki, ali tako bih učinio barem nešto. Ako već neću emigrirati u Palestinu, barem ću na mapi zacrtati put."8 Taj je komentar zagonetan, ali sugerira da je obračun s ocem na neki način povezan s obračunom s judaizmom. U jednom odlomku zabilježenom u plavoj bilježnici oktav-formata Kafka piše: Nije inercija... ta koja uzrokuje moj neuspjeh, niti me dovodi blizu mojih propusta: obiteljskog zjvota, prijateljstva, braka, karijere, književnosti. Nije riječ o tomu, nego o izmicanju tla pod nogama, nedostatku zraka i Božjih zapovijedi... Sa sobom nisam donio ništa od onoga što život zahtijeva, nego samo, koliko mi je poznato, univerzalnu ljudsku slabost... Odlučno sam upio negativne elemente vremena u kojem živim, vremena koje mi je, naravno, vrlo blisko, protiv kojega se nemam pravo boriti, nego ga samo predočiti... U život me nije, kao Kierkegaarda, povela ruka kršćanstva, premda je sada, prema općem mišljenju, malaksalo i oslabljeno, niti sam se bio uhvatio poruba Židovskog molitvenog ogrtača (koji nam sada izmiče) poput cionista. Ja sam kraj ili početak. [Ich bin Ende oder Anfang].9 To je jedan od fascinantnijih odlomaka samoanalize u Kafkinu opusu. U njemu izražava svoj snažan osjećaj za suvremenost, da pripada vrlo precizno određenoj epohi u razvoju umjetnosti, ljudskog duha i religioznih uvjerenja. U potpunosti je prikazao pritisak suvremenosti. Bio je svjestan posustajanja konvencionalnih formi religioznih uvjerenja, kako kršćanstva, tako i židovstva (pri čemu je posljednje, zahvaljujući cionistima, donekle bilo u procesu revitalizacije, ali se ne bi moglo pohvaliti Kaf-kom kao svojim stalnim članom), kao što je zahvaljujući svojim preostalim ničeanskim uvjerenjima znao da su se ona vjerojatno iscrpila. No jednako je tako znao da iza njih nešto mora uslijediti: potpuno poništenje ili ponovno rođenje. Kao reprezentativan umjetnik svojega vremena osjećao je osobitu potrebu otkriti što se sprema. On je bio ili kraj ili početak. Tog je travnja prekrasno proljetno vrijeme u Ziirau odvlačilo Kafkinu pozornost od njegovih knjiga i bilježnica i mamilo ga van, u vrt, no 218

svi su znaci ukazivali na to da se njegov boravak ondje bližio kraju. Više nije mogao odlagati povratak na posao pa je 30. travnja konačno i otišao. Dva dana poslije već je bio u uredu. Tijekom ljeta, međutim, nastojao je održati svoje zanimanje za vrtlarstvo pa je u slobodno vrijeme pomalo radio u Institutu za voćarstvo u Troji, gdje je i prije, tijekom travnja 191 3-, vrtlario. Bio je to jedan od najvećih čeških rasadnika, pretežno drveća. Kafka je uživao u razgovoru s vrtlarima jer su ga oduvijek zanimali životni uvjeti radnika, i to ne samo radi profesionalne dužnosti, da provjeri tvornice i druge radne prostore kako bi procijenio njihove zdravstvene i sigurnosne uvjete. Dok je još boravio u Ziirau, u jednoj je bilježnici skicirao zanimljiv utopistički socijalni program, koji je vjerojatno proizišao iz ideja koje je proučavao kao student ili iz razlaganja koja je pozorno slušao na političkim predavanjima u u, tiho sjedeći u posljednjim redovima. Bio je to manifest za bratstvo siromašnih radnika10, čiji bi članovi trebali odabrati redovničko siromaštvo bez imovine, osim one nužne za zadovoljavanje osnovnih potreba. "Sve ostalo pripada siromašnima." Bratstvo bi zarađivalo za svoje potrebe isključivo radom i to dva dana u tjednu, samo za nadnice neophodne za jednostavan i skroman život, a jeli bi vrlo malo. Njihov bi se odnos s poslodavcem zasnivao isključivo na obostranom povjerenju, bez pravne regulative, a na raspolaganju bi im stajao čitav niz usluga socijalne skrbi koje bi osiguravala vlada. članstvo bi bilo ograničeno na pet stotina, te bi, poput samoupravljajućih anarhističkih komuna o kojima je toliko slušao, svako vijeće po potrebi pregovaralo sa središnjom vlasti. Sva naslijeđena imovina usmjeravala bi se u pričuvu za potrebe socijalne skrbi. Ta je progresivno zamišljena shema imala i svoje granice: suprugama ili bilo kojim drugim ženama tih pet stotina utopijskih samaca ne bi bilo dopušteno članstvo u njihovoj eksperimentalno) egalitarističkoj zajednici. Max Brod bio je zadovoljan što mu se prijatelj vratio iz seoske zabiti pa je posjećivao Kafku tijekom poslijepodneva koja je u ljeto 1918. provodio u Troji. Dvije glavne teme razgovora bile su, prema Brodu, rat i učenje hebrejskog. Kafka je počeo učiti hebrejski u svibnju 1917-, da bi privremeno prestao za vrijeme boravka u Ziirau. Nakon povratka u ponovo se prihvatio učenja. Brodu se, unatoč svemu, činilo da se u to vrijeme Kafka pomalo povlačio u sebe, kao da štedi svoju sve slabiju snagu, koncentrirajući se samo na one stvari kojima "čovjek apsolutno vlada"", čak i ako je to značilo da iz života naizgled isključuje prijatelje. MILENA 219 "Piščeva kušnja leži u njegovim djelima"12, rekao je Brodu, "mogu zamisliti svijet kojim upravlja živuća ideja, svijet u kojem umjetnost ima mjesto koje zaslužuje, koje, prema mojem iskustvu, nikada nije imala." Kafka je pred sebe opet postavio zahtjevne standarde umjetnosti. činilo se da je, pomirivši se s neuspjehom u svakodnevnom životu (simboliziranom brakom), preostalo vrijeme odlučio provesti usavršavajući svoje djelo. Tijekom tog ljeta nekoliko je puta radi inspekcija putovao češkom. Zdravlje mu je izgleda bilo prilično dobro ili je tako barem tvrdio dr. Pick, kojeg je još uvijek redovito posjećivao. Posjetio je, prije kao službenik negoli gost, sanatorij za živčane bolesti u Frankensteinu, blizu Rumbur-ga u sjevernoj češkoj, te je Felixu Weltschu rekao da ga je to iskustvo učvrstilo u odluci da više nikada ne ode ni u jedan sanatorij. U rujnu je boravio u hotelu u Turnau, osamdeset kilometara sjeveroistočno od a (mnogi su takvi hoteli zbog ratne oskudice bili na rubu

propasti), te je, unatoč nestašici maslaca i mlijeka, uživao u prekrasnim šumama, "gotovo jednako lijepima kao šume Marienbada", i izvrsnim domaćim jabukama i kruškama." Ratna oskudica počela je utjecati i na izdavače pa je Kafki javljeno da će objava Seoskog liječnika biti odgođena zbog nestašice metalnog sloga. Rat je, međutim, bio gotovo završen. Krajem studenoga, nakon završetka rata, Kafka je zajedno s još milijun drugih bio žrtvom španjolske groznice koja je pustošila svijetom. Posljednjeg dana u mjesecu majka ga je povela sa sobom u ugodan i cijenom vrlo povoljan pansion Stiidl u sjevernočeškom planinskom selu Schelesen (Zelizv), pokraj Libocha. Ondje je boravio tijekom prosinca, a nakon što je za Božić posjetio ponovo se vratio 22. siječnja 1919-U međuvremenu, dok se borio s groznicom, Habsburška je Monarhija iščezla. Privremena poslijeratna vlada osnovana je u u 28. listopada, a austrijski je car i formalno abdicirao 11. studenoga 1918. Tri dana poslije proglašena je Republika čehoslovačka, a Tomaš Masarvk imenovan je njezinim predsjednikom. Franz Kafka postao je češkim građaninom. Njegov tečni češki zaštitio ga je od toga da postane, poput mnogih praških Nijemaca u novoj republici, žrtvom odmazde prema onima koje se povezivalo s prethodnom, carskom vlašću. Zadržao je svoj posao u Institutu. U siječnju 1919- započela je Mirovna konferencija u Versaillesu, koja će odrediti budućnost Europe. "Eto me ovdje, provodim i drugu zimu na selu"14, javio se iz Schelesena Oskaru Baumu. Zdravlje mu je bilo podnošljivo, nije imao groznicu, niti ga je mučila zaduha, manje je i kašljao, no mučio ga je želudac. 220 KAFKA. - BIOGRAFIJA Tog je siječnja još jedna osoba s njime dijelila verandu pansiona Stiidl: Julija Wohryzek. Ona je bila kći praškog obućara i čuvara u sinagogi, a prema sačuvanim fotografijama, bila je znatno ljepša od Felice Bauer. Kafka ju je Brodu opisao ovako: Nije Židovka, ali ni nežidovka, nije Njemica, ali ni nenjemica, luduje za filmovima, operetama i komedijama, pudra lice i nosi velove, ima neiscrpnu zalihu najdrskijih jidtš izraza koje neprestano koristi, općenito ništa ne zna, više je vesela negoli tužna — toliko o tome kakva je. Ukoliko bi je netko želio klasificirati, mogao bi reći da pripada klasi prodavačica. Usto je hrabra srca, poštena i skromna — tako izuzetne vrline u osobi koja je, iako lijepa, krhka poput mušica koje se zalijeću u moju svjetiljku.15 Nakon te ljupko improvizirane skice (kojoj je dodao kako ga podsjeća na Grete Bloch) ne treba se iznenaditi da je u snijegom zametenom Schelesenu ubrzo procvjetala romansa. čini se da je Julija nekako ubrzavala i zabavljala Kafku. Brodu je rekao da se posljednjih pet godina nije smijao toliko koliko tih nekoliko tjedana u pansionu Stiidl. Kafkini su se roditelji zgrozili zbog razvitka te veze. Odbio je solidnu i razumnu Felice Bauer, iz dobre građanske obitelji, da bi sada bio s tom živahnom droljicom. S Kafkina je gledišta vrijednu točku interesa predstavljao Julijin zanos cionizmom (njezin je pokojni zaručnik bio cionist; poginuo je u ratu). Ottla je u to vrijeme zbog svojih planova da se uda za Josefa Davida imala problema s roditeljima. Bio je kršćanin, a njegova je vjera za njih bila anatema, smatrali su ga "strancem".16 Kafka je Ottli uvijek pokušavao pomoći savjetom i prijedlozima, čak i oko poljoprivrede, pa ju je i sada hrabrio u njezinoj odluci, tvrdeći da je, premda je to što čini "izuzetno",17 dobro pokušati poduzeti nešto izuzetno i teško. To je razočaralo

Broda jer je sve to doživljavao kao gubitak Ottlina židovstva. Julija se naposljetku morala vratiti u , dok je Kafka uspio postići dodatne ustupke za bolovanje. Na početku su mu bila odobrena tri tjedna, a zatim su slijedila još dva produžetka, 7- veljače i 6. ožujka. No konačno je krajem ožujka pošao za Julijom natrag u grad. Nevjerojatno je koliko je malo detalja poznato o Kafkinoj vezi s Julijom Worhyzek tijekom proljeća i ljeta I 919- Kafka se na nju jedva osvrnuo u svojim pismima, a još je manje dnevničkih zapisa o njihovoj vezi. čini se da je trenutačno zaboravio kako je zbog bolesti prividno prihvatio život bez braka. Vratio se u Institut, kod kuće je očito malo pisao (premda je U kažnjeničkoj koloniji u svibnju konačno objavljeno u formi knjige), a zdravMILENA 221 lje mu je bilo stabilno. Hebrejskom ga je podučavao Friedrich Thie-berger, koji ga se sjećao kao "visokog, vitkog, blijedog"18, vrlo napetog i s ozbiljnim izrazom lica. Thieberger je također primijetio njegov tih i blag govor, kao i to da je bio suzdržan, premda je ponekad usred razgovora iznenada pokazivao zanesenost kojom bi odgovarao na neku ideju: "njegove riječi kao da su dolazile s nekog drugog svijeta i točno su se poklapale s onime o čemu se govorilo". Naročito su ga se dojmile dvije stvari: Kafkini uzaludni napori da "pobjegne od usamljenosti vlastite sudbine" te ushit pripovjedača izražen "radošću s kojom se uplitao u male pojedinosti", osobina izrazito vidljiva u njegovim pismima i dnevnicima kao i precizno opisanim detaljima njegove proze. Druga Thie-bergerova učenica, Miriam Singer, bila je fascinirana Kafkinim "čelično sivim očima".19 Promatrala ga je dok je zapisivao svaku izgovorenu riječ hebrejskog u jednu od svojih malih plavih bilježnica i primijetila kako je uz svaku riječ vezao neku humorističnu asocijaciju kako bi je lakše zapamtio. Poslije joj je poklonio primjerak Seoskog liječnika sa sljedećom posvetom: "Ti si tako zdrava, ovo nećeš razumjeti." S tom je gestom "vesela atmosfera u trenutku nestala". Krajem lipnja Kafka je šetao s Julijom parkom Rieger (Riegrovf sady), uz grmlje jasmina u cvatu: "Dvoličan i iskren, dvoličan u uzdasima, iskren u osjećaju bliskosti s njom, u povjerenju, u osjećaju sigurnosti. 20 Zapisao je da mu je "u srcu nelagodno", kako mu je i trebalo biti, zato što je službeni razlog raskida s Felice bila bolest koja se općenito smatrala neizlječivom i stoga ozbiljnom zaprekom bilo kakvoj odgovornoj perspektivi braka, dok je sada bio spreman krenuti naprijed i naposljetku se oženiti. Tjedan dana poslije još je uvijek bio razapet između želje i straha: "Ipak smireniji nego obično, kao da se udaljenom drhtaju koji osjećam sprema neka velika promjena."21 Nastavili su zajedno šetati šumama i praškim ulicama u predvečerje, a odlazili su i na plivanje u Cernosic (Cernošice). Tijekom ljeta, nije poznato kada, Kafka i Juli-ja su se zaručili, no čini se da je on više inzistirao na braku. Vjenčanje je najavljeno u studenome, trebalo se održati 2. ili 9tog mjeseca, no odgođeno je jer nisu mogli pronaći stan. Kafka je iskoristio priliku da s Brodom provede još tjedan dana u pansionu Studl. Vlasnica pansiona, Olga Stiidl, tvrdila je da Kafka nije gubio vrijeme u poznanstvu s "jednom živahnom djevojkom"22 po imenu Minze Eisner. "Strogo uzevši, do nje mi uopće nije stalo"2i, rekao je Ottli. "I ona je histerična zbog nesretne mladosti, no ipak je prekrasna. 222 čini se da je njegov odnos prema Minze, koja je živjela u Teplitzu (Te-plice), bio više očinski negoli ljubavni (na kraju krajeva, tek što se nije oženio s Julijom) te joj

je u budućoj prepisci dijelio mnogo savjeta. Kafka je uvijek privlačio mlade žene pa se čini da je unatoč povučenosti i stidljivosti s njima dobro komunicirao. Tijekom njegova prethodnog boravka u pansionu, Olgu Stiidl začudilo je kako je Kafka, taj simpatičan invalid, uživao sjediti na verandi na oštrom zimskom zraku, zamotan u pokrivače, s kapom duboko navučenom preko glave. Takvog ga je primijetio i jedan od gostiju, koji je kapu opisao kao letačku. "Bit će prije ležačka negoli letačka", odgovorio je u smijehu Kafka. Drugom je prilikom neko dijete bilo ukoreno zbog zaboravljivosti pa je Kafka intervenirao, rekavši društvu: "Moguće je da u njegovoj malenoj glavici ima mnogo zanimljivih stvari s kojima se želi baviti, dok su mu upute dosadne i ništa mu ne znače. Pustimo odrasle da govore za odrasle!" Zabilježene su i druge slične anegdote koje istovremeno pokazuju Kafkinu naklonost prema djeci kao i njegov urođeni smisao za pravdu. U studenome 1919- u pansionu je bila samo još jedna osoba na oporavku. Bila je to Hermine Beck, koja je povremeno sjedila s Kafkom na balkonu i pomagala mu u savladavanju hebrejskog vokabula-ra. Prisjetila se kako se jednom prilikom bio prilično na nju naljutio jer je zgnječila muhu, viknuvši joj tada, na njezino čuđenje: "Zašto ne ostaviš tu jadnu muhu na miru, što ti je učinila?" Pogođen očevim mišljenjem o Juliji i otporom koji su njegovi roditelji pružali Ottlinu braku te svjestan da su njegovu trenutačnu situaciju dobrim dijelom uzrokovale obiteljske nesuglasice, Kafka je, u slobodnom vremenu provedenom u pansionu, započeo pisati Pismo ocu, o čemu je obavijestio Ottlu. Pismo pruža obilje dokaza onima koji izvor Kafki-ne očite metafizičke patnje ili tjeskobe vide u odnosu s ocem, kao i za frojdovce koji u tome vide klasičan edipovski prizor sukoba oca i sina. Međutim, to je dokument s kojim treba pažljivo postupati. I sam je Kafka upozoravao na njegovu retoričku konstrukciju i "pravničke trikove" u argumentaciji, kako je već prethodno navedeno. Pismo je u mnogočemu nepravedno i pomalo očajničko. Briljantan monolog Nadine Gordimer, zamišljen kao odgovor Her-manna Kafke u njezinu djelu Pumo njegova oca (1984.),24 jasno ukazuje na Kafkin pretjerano uvrijeđeni ton i nedostatak razumijevanja za tude nedostatke: "Glas živih ljudi je onaj koji ti se ne sviđa", kazuje Gordimerova u Hermannovo ime. Naročito uvjerljivo objašnjava kako MILENA 22 3 je Hermannov, po Kafići, veliki zločin, koji je počinio ostavivši poklonjenu knjigu nepročitanu na stoliću, mogao jednostavno biti uzrokovan očevim nedovoljnim obrazovanjem i činjenicom da on općenito nije mnogo čitao. Naposljetku, za čovjeka koji je radio u trgovini po dvanaest sati na dan, dok je njegov sin sjedio u sobi nosa zabijenog u knjige, Kafkina proza, kao emanacija europske avangarde s početka dvadesetog stoljeća, vjerojatno i nije bila baš najbolje štivo. Gordimerova također iznosi i jednu prilično bizarnu kritiku, tvrdeći da je Kafka bio antisemit jer u svojim dnevnicima i pismima nikada nije pisao o tadašnjim napadima na Zidove. (Zapravo je o tome pisao.) Pismo u izvjesnom smislu predstavlja jednostranu optužbu.25 Kafka je u vlastitom slučaju rječit tužitelj, sudac i porota, onaj koji nikada ne sumnja u istinitost svojih velikih optužbi. Cak i ustupke koje čini, u tipičnoj retoričkoj strategiji, poništava vještom manipulacijom njihovih posljedica. Dvije uvodne rečenice otjelovljuju čitavu dilemu tog pisma: "Nedavno si me pitao zašto tvrdim da te se bojim. Kao i obično nisam bio u stanju smisliti odgovor na tvoje pitanje, djelomično upravo

stoga što te se bojim, a djelomično stoga što bi objašnjavanje uzroka mojeg straha zahtijevalo iscrpnu razradu pojedinosti na koje se u razgovoru ni približno ne bih mogao usredotočiti." Drugim riječima, strah koji treba objasniti toliko je moćno i sveobuhvatno stvaran da se ne može prikladno objasniti bez da žrtva klone pod samom težinom nevoljnog artikuliranja svoje patnje. Od Hermanna, tog odrješitog i prijekog čovjeka koji se sam podigao svojim radom, koji se do tadašnjeg položaja uzdigao savladavajući sve prepreke, tražilo se da shvati njemu potpuno stranu osjetljivost i čudan fenomen vlastitog djeteta: tjeskobnog, nepodnošljivo svjesnog svih zapreka koje stoje pred preosjetljivim osobama u neosjetljivom svijetu, slaboga gdje je on jak, neodlučnoga gdje je on brzo i beskompromisno odlučan, kolebljivoga gdje je on izravan, boležljivog, dok je on bodar. Ako je Kafka bio ljutit i ogorčen zbog vlastitog stanja, Her-mann je, s druge strane, morao biti uznemiren i zabrinut. Vjerojatno se ljutio što njegov sin nije bolje iskoristio svoju darovitost, opravdao to što je u njega bilo uloženo, dobro se oženio, riješio se samosažalne letargije i ostvario kao imućan čovjek na dobrom položaju u staležu praških stručnjaka. Početkom dvadesetog stoljeća sinovi intelektualci vodili su takve debate sa svojim očevima diljem čitave Europe (podsjetimo se Waltera Be-njamina), kao što su, uostalom, činili i prethodnog stoljeća. Budući da 224 Kafka nije poduzeo taj odlučujući korak, nego je, u odnosu prema ocu, ostao djetetom u dobi od trideset i šest godina, Kafka nije imao drugog izbora nego da tijekom kratkog, jednotjednog predaha sjedi na balkonu u Schelesenu i skicira dugačku litaniju punu nesvrsishodnih prigovora. U prirodi je takvih konflikata da se kada jednom dosegnu određenu točku užegle zrelosti više ne mogu razriješiti. Kafka je jednostavno trebao napustiti situaciju opisanu u tom dugačkom pismu, koje nikada nije poslano, premda je, sudeći prema opaskama koje je napisao Ottli, očito pisano s tom namjerom. Umjesto toga, ostao je zarobljen napola u divljenju, napola u strahu od očeve snage, gotovo svladan njegovim primjerom, bez obzira na to koliko je rječito Pismom naizgled izazivao Herma-nna i tražio oslobođenje od njegove dominacije. U vremenu nakon Drugoga svjetskog rata, kada je Kafkin ugled počeo rasti, tema sukoba između oca i sina često je tumačena kao ključ za razumijevanje njegova djela. Tako je, primjerice, Edwin Muir, prvi prevoditelj Kafkinih djela na engleski jezik, u uvodu Amerike 1949. napisao: "Potražiti inspiraciju za Kafkine priče u sukobima s njegovim ocem net znači umanjiti ih ili im dati tek subjektivnu vrijednost. Kafka se izuzet-^ no ozbiljno uhvatio u koštac s tim iskustvom i razradio ga na univerzalan način, sve dok nije postao opisom ljudske sudbine općenito, kako se njegova bezbrojna značenja, istovremeno nerazgovjetna i jasna, mogu protumačiti."26 To je dobro procijenjen komentar. čak ako se i odbaci Kafkin prikaz obiteljskog života kao definitivna, potpuno pouzdana interpretacija (manje je sumnjiva točnost činjenica, no činjenice ovdje baš i nisu najvažnije), nema sumnje da je u srži Kafkina djela tema moći i borba pojedinca protiv nje i njezinih nadmoćnih, pretežno nedokučivih ciljeva. Opisi hirovite patrijarhalne vlasti ("ja, rob, živio sam prema zakonima koji su bili izmišljeni samo za mene") mogli su, ali nisu i morali, biti "izvorom" Kafkinih košmarnih vizija mračnih sila, no paralele i podudarnosti ne mogu se ignorirati. Muir je, u svakom slučaju, u pravu kada upozorava na opasnost od reduktivne interpretacije.

Pisano u trenutku kada je Kafka bio u krajnjoj fazi bolesti, Pismo ocu bilo je posljednji pokušaj da svede račune. "Cijeloga života Franz je bio zasjenjen figurom svojeg moćnog i izuzetno markantnog oca, visokog i širokih ramena"27, tvrdio je Max Brod. Potvrdio je da se Kafka divio očevoj snazi i sposobnosti za težak rad te njegovu uspjehu: "U tom se smislu beskrajno divio ocu, bilo je u tome nečeg herojskog... a i nečeg pretjeranog." U Pismu ocu Kafka dirljivo opisuje kako se u očevoj MILENA 225 prisutnosti osjećao slabašno i beznačajno: "Sjećam se, primjerice, kako smo se često zajedno presvlačili u istoj kabini. Tamo sam bio ja, žgo-Ijavi slabić, mršav, i ti, snažan, visok, širok. Cak i u toj kabini, osjećao sam se bijednim primjerkom i to, štoviše, ne samo u tvojim očima nego i u očima cijeloga svijeta, jer za mene si ti bio mjerilo svega." Opis tog prizora na kupalištu, ali s manje turobnosti, ponovo se može pročitati u dirljivim posljednjim pismima koja je ocu pisao umirući Kafka. Kafkin je otac, unatoč svojoj nesposobnosti da to i pokaže, gotovo sigurno volio svojeg sina, a isto je tako jasno da je i sin, unatoč stalnim prigovorima, očajnički tražio očevu ljubav. Napokon, nije tu bilo fizičkog kažnjavanja ili zlostavljanja, nego polaganog opadanja samopouzdanja: "Bio sam toliko nesiguran da sam uistinu imao samo ono što sam držao u rukama ili stavio u usta... Sto se tebe tiče, izgubio sam samopouzdanje i zamijenio ga neograničenim osjećajem krivnje." Hermannu se nisu sviđali Kafki-ni prijatelji, što je u Kafki stvorilo "nepovjerenje prema samome sebi i neprekidan strah od svakoga drugoga". Barem se njegova averzija prema Kafkinu pisanju činila kao jamstvo da će pisanje postati zaštićenim prostorom, zonom slobode. Ali i to je bila zabluda, jer: "Pišem samo o tebi. Sve što sam tu učinio bilo je, naposljetku, oplakivanje onoga što nisam mogao isplakati na tvojim grudima. Bio je to jedan hotimično previše otegnut oproštaj od tebe." No u studenome 1919. možda je najumjesni-ji bio prigovor na brak i zasnivanje obitelji, što je Kafka smatrao "onim najvišim što ljudsko biće uopće može uspjeti učiniti". Očeve bezobrazne komentare o Juliji ("Vjerojatno je odjenula neku posebno odabranu bluzu, to su stvari u kojima su dobre te praške Židovke, a ti si se, naravno, odmah odlučio na ženidbu... Ne bi li mogao učiniti nešto drugo?") shvatio je kao podrugljivu sugestiju da je ukoliko traži seksualno zadovoljenje bolje posjetiti bordel negoli oženiti tu drolju od obućareve kćeri. Uglavnom, ili zbog protivljenja roditelja, ili zbog nekog drugog razloga, nije mu bilo suđeno da realizira brak s Julijom. Nakon što se krajem studenoga iz Schelesena vratio u , Kafka je napisao vrlo dugačko pismo Julijinoj sestri. Opisao joj je kako je početkom godine počeo udvarati Juliji i kako ga je ona sigurno smatrala čudnim, zatim njihovu obostranu suzdržljivost (onaj smijeh možda i nije bio onako lagan i spontan kako se isprva činilo) i neprirodnu bliskost u pansionu Stiidl, toj "doslovno začaranoj kući, u kojoj smo bili gotovo sami i iz koje zbog zimskih uvjeta nismo mogli izići van".28 Prikazao je dvoje ljubavnika, 226 I * Mojem ocu (op. prev.) "hrabrih" u savladavanju njihova slabog zdravlja i odluci da se vjenčaju. Unatoč tomu: "Medu nama je bilo utvrđeno da ja, u izvjesnom smislu, smatram brak i djecu najpoželjnijim stvarima na svijetu, no da se nipošto ne bih mogao oženiti." I tako su se rastali, bez da su ikada prešli na "ti", samo uz malo duže rukovanje na odlasku.

No to, naravno, nije bio kraj. Nakon što nisu izmijenili ni pisma tijekom tri tjedna koliko je on još ostao u Schelesenu, po povratku u "poletjeli smo jedno drugome kao da nas netko tjera". Kafka je objašnjavao kako želi "brak iz ljubavi, no još više od toga brak iz razboritosti, u njezinu najvišem značenju". Otklonio je neke ograde glede Ju-lijina kruga poznanika, a očevo protivljenje samo ga je dodatno učvrstilo u njegovoj odluci. Priznao je neke zebnje oko braka, sasvim se razumno pitajući: "Ti, koji iz trenutka u trenutak jedva uspijevaš snositi odgovornost za samoga sebe, sada tome želiš dodati još i odgovornost za obitelj? Iz koje pričuve misliš crpsti snagu?" Ono što je Kafka stvarno predlagao moglo bi se opisati kao "javni službenik, k tomu pretjerano živčan, koji je već odavno pao u opasnu zamku književnosti, slabih pluća, iscrpljenf jadnim piskaranjem u uredu" želi usrećiti "povjerljivu, popustljivu, ne-^ vjerojatno nesebičnu djevojku". To bi dosad čak bio i učinio da im nije izmaknuo stan. Taj je događaj imao ulogu okidača koji je pokrenuo niz upozorenja u Kafkinoj glavi. Priznao ih je i Juliji i Ottli. Sada je smatrao da se ne bi trebali vjenčati, no ipak je želio s Julijom zadržati neku vrstu odnosa, koji je opisao kao "vjernost ili ljubav bez braka". U svojem posljednjem i na neuspjeh predodređenom pokušaju da se iščupa iz a, Kafka je najavio da početkom 1920. pl anira otići iz a i živjeti u Miinchenu. čini se da je bio sklon slijediti primjer svojeg izdavača, Kurta Wolffa, koji se ondje preselio iz Leipziga. Te jeseni konačno je objavljena zbirka njegovih priča, nastalih većinom između rujna 1916. i lipnja I9I7-, dok je pisao u Ulici alkemičara i palači Schonborn. Wolff je objavio Seoskog liječnika, koji je, unatoč svemu onomu što se dogodilo od kada je to Kafka predložio, nosio predviđenu posvetu: Meinem Vater*. Snovita naslovna priča, poput mnogih u toj zbirci, tajnovitija je, ako ne i halucinantnija, od svega što je prethodno napisao i prkosi pokušajima kritičara da ponude definitivnu interpretaciju. Kafka gradi atmosferu moralne napetosti kroz priču o liječniku kojeg su usred noći pozvali nekom malom dječaku. Sam liječnik nema vlastita konja, MILENA 227 no dva se pojavljuju niotkud kako bi ga odveli pacijentu. Uzevši konje, a prepustivši svoju služavku nasilju konjušara koji ih je doveo, liječnik je preplavljen krivnjom. Dječakova je otvorena rana — opisana Kafkinim uobičajenim nespregnutim zadovoljstvom — neizlječiva, dijelom radi njegove izuzetne osjetljivosti, a dijelom jer živi u zajednici koja je izgubila svoja vjerovanja, što navodi na to da bismo je trebali shvatiti kao duhovnu ranu, poput Kafkine transformacije vlastitog plućnog krvarenja (koje je uslijedilo nakon što su te priče već bile napisane) u metafizičku kaznu. U tu priču, kojom odjekuju teme hasidskih pripovjedaka koje je Kafka proučavao, također je upleteno i Kafkino shvaćanje medicine, odnosno nedostataka konvencionalnog liječenja i potrebe za prirodnim terapijama, u kojima je za iscjeljivanje jednako važna duhovna, kao i fizička komponenta/9 No priča govori, možda više od svega drugoga, o slomu moralnog i kulturnog autoriteta u modernom svijetu. U jednoj drugoj priči, Schakale und Araber (Šakali i Arapi), putniku se u pustinji obrate šakali koje je privukla logorska vatra. Ovdje je jasna satira kojoj su izvrgnuti stavovi Zidova glede njihova identiteta i to naročito onih, poput zapadnih Zidova, koji žive na marginama društva i izbjegavaju cionističke izazove kojima se potiču praktični koraci za poboljšanje životnih uvjeta. Prikazani su kao šakali koji očekuju da im drugi osiguraju hranu i traže od putnika da prereze grla Arapima i tako riješi njihove probleme. Izvješće za jednu akademiju satira je na temu asimilacijskih

strategija mnogih zapadnih Zidova, dok sebe samoga Kafka izvrgava satiri u priči Jedanaest sinova. Brodu je rekao da je ta posljednja trebala predstavljati jedanaest njegovih priča, pri čemu bi svaki od sinova bio darovit na svoj način, ali ni jedan ne bi time impresionirao oca, koji u svakome vidi "neku vrstu nesposobnosti da u potpunosti razvije mogućnosti svoje prirode koju samo ja mogu vidjeti".'0 Otac, poput savjesti uzvišenog umjetnika, nikada nije zadovoljan. Mnogi od drugih, kraćih komada, poput Carske poruke, odražavaju Kafkinu potragu za značenjem i izvjesnošću te njegov osjećaj da ih nikada neće naći, da poruka koja mu je upućena neće stići na vrijeme. Kafkini planovi da ode u Miinchen nisu se promijenili do kraja 1919-Znajući da i Julija želi pobjeći iz a, predložio joj je da u novoj godini pođe s njime u Miinchen, a njezinoj je sestri rekao: "Mogli bismo vidjeti jednu drugu zemlju: neke bi se stvari mogle donekle promijeniti; mnoge će slabosti i zebnje barem promijeniti svoj oblik i smjer."" No, Kafka je tada primio pismo od jedne mlade žene koja je željela prevesti 228 I neka njegova cijela na češki jezik. Njezinom pojavom na sceni Kafkini će planovi za 1920., ostvarenje novog života s Julijom u Miinchenu, postupno nestati. MILENA 229 20. Kafka je I. siječnja 1920. još jednom bio unaprijeđen: od podtajnika na mjesto tajnika Instituta. Njegov je službeni naziv sada glasio An-staltsekretdr.1 Ni izostanci tijekom prethodne godine ni jasno dijagnosticirana bolest ili zahtjevi za rano umirovljenje nisu umanjili povjerenje njegovih poslodavaca. Oni, naravno, nisu znali što on osobno misli o svojem poslu, vidjeli su samo vanjštinu marljivog "javnog službenika" (Bcamte), koji im je bio previše koristan da bi ga mogli pustiti da ode. Tijekom prva dva mjeseca 1920., od 6. siječnja do 29- veljače, Kafka je u dnevnik zapisao niz aforizama, zbirno poznatih kao On, prema zamjenici koju je upotrijebio u svakom, počevši sa: "Sve što on čini, izgleda mu neobično novo."2 Aforizmi propituju Kafkine osjećaje za mogućnosti i ograničenja, shvaćanje da je napredak moguć, ali da je on istovremeno zatvorenik: "On osjeća da već samim tim što je živ zatvara svoj vlastiti put. Iz te zapreke, međutim, on izvlači dokaz da je živ." Premda "on" iz tih aforizama ne mora nužno biti stvarni Kafka, mnoge su pojedinosti, zebnje i pogledi na svijet poznati: "On se osjeća zarobljenim na ovom svijetu, on se osjeća ograničenim... No, ako ga se upita što zapravo želi, on ne može odgovoriti jer, a to je jedan od najjačih argumenata, on nema predodžbu o slobodi." Kafkin osjećaj zarobljenosti — situacijom u u, obitelji i poslom, a sada i bolešću za koju je morao osjećati da je u posljednjoj fazi i koja je predstavljala zapreku svakoj mogućnosti bijega (među kojima je bio i brak) — izražava se u mnogim aforizmima: "On ima dva protivnika. Prvi ga čupa odostrag, iz njegovih korijena, dok mu drugi priječi put ispred njega. On se bori s obojicom... nisu prisutna samo dva protivnika, nego i on sam, a tko može reći koje su zapravo njegove namjere?" U odlomku napisanom sredinom veljače prisjeća se dana kada je, godinama prije, tužno sjedio na padini Lauren-ziberga (brdo Petfin) preispitujući svoje životne želje: "Ono što se pokazalo najvažnijim ili najprivlačnijim bila je želja da steknem takav uvid u život (i, što je zacijelo neizostavan dio toga, da budem sposoban u to 230

pisanjem uvjeriti druge) u kojem će se život, zadržavajući svoj prirodan, ispunjen rast i pad, istovremeno ostvariti ništa manje jasno od ničega, od sna, od lebdenja." Ta prekrasno točna i odmjerena, premda u konačnici tragična razmišljanja, ključ su za razumijevanje ondašnjeg Kafkina raspoloženja, punog rezignacije i jasnovidnosti, s manje ljutine i optužbi negoli u Pismu ocu i natprirodno mirnog. Također pokazuju, kao i uvijek, njegovu sposobnost da shvati stvarnost i poveže je s osjećajem maštovite začudnosti, "snom" i "lebdenjem". No, iznad svega, ona su zasjenjena razmišljanjem o smrti: "čovjek se razvija na svoj vlastiti način samo nakon smrti, tek kada je sam... tada postaje očito jesu li njegovi suvremenici naštetili njemu ili je on naštetio njima; u tom posljednjem slučaju on je bio velik čovjek." Vedriju razbibrigu u tim prvim mjesecima 1920. predstavljalo je dopisivanje s Minze Eisner, devetnaestogodišnjakinjom (gotovo dvostruko mlađom od Kafke) koju je upoznao u Schelesenu. To nije bila ljubavna veza, nego prije prijateljstvo u kojem je Kafka jednoj prilično nesretnoj il neusmjerenoj mladoj ženi pružao neki osjećaj ispunjenosti. Davao joj jd| savjete o školovanju i nudio joj zrnca svoje mudrosti: "Dobro je slijediti svoje snove, ali je loše, kao što se najčešće pokaže, kad oni slijede tebe."3 Ona mu je odgovarala s blagom koketerijom, šaljući mu svoje fotografije, a poslije i crtež (koji ga je podsjetio na njegov album iz djetinjstva u kojem su se nalazili portreti Shakespeareovih heroina, među kojima mu je najdraža bila Portia). Pisala mu je kako su njegove oči "bistre, mlade, smirene".4 On joj je odgovorio da je stvarnost drukčija: "sada su prilično zamagljene i još više nesigurne, a pomalo i trepere, jer su bile otvorene ovih trideset i šest godina". Brod se prisjetio razgovora koji je negdje u to vrijeme vodio s Kaf-kom, a tijekom kojeg mu je Kafka rekao: "Mi smo nihilističke misli koje su Bogu pale na pamet."5 Negirao je, međutim, gnostičku ideju prema kojoj je univerzum Božji grijeh. Kafka je rekao da je riječ samo o proizvodu Božjeg raspoloženja: "Imao je loš dan." Brod je natuknuo da ima nade izvan našeg svijeta. Kafka se nasmiješio: "Ima mnogo nade za Boga, nema joj kraja, ali ne i za nas." To podsjeća na Kafkin aforizam, iz recentne serije, na temu istočnoga grijeha: "drevnog prijestupa koji je počinio čovjek", a koji se sastoji od "pritužbe da čovjek stvara i nikada ne prestaje stvarati, da mu je nanesena nepravda, da je prema njemu počinjen istočni grijeh". MILENA 2 31 Kafka je nastavio savjetovati Minze, naročito u svezi pohađanja vrtlarske škole, te ju je bodrio da napusti svoj rodni grad: stoga što je "za svaku imalo nemirnu osobu rodni grad, čak i kada se svojevoljno zavaravamo, izuzetno neudoban, jer to je mjesto sjećanja, žalosti, uskogrudnosti, srama, obmanjivanja i zloporabe energije"6. Kafka se nije zavaravao o u. Istaknuo joj je (a on je to znao) da "svatko u sebi nosi svojeg oštrozubog đavola koji nam izjeda san, a on nije ni dobro ni zlo, nego sam život... Taj je đavo materijal (načelno, divna li materijala) kojim si obdarena i od kojeg bi trebala nešto napraviti".7 Krajem veljače Kafkino se zdravstveno stanje pogoršalo te je razmišljao 0 tome da uzme bolovanje. Nije se želio podvrgnuti nikakvim medicinskim tretmanima, nego je preferirao formulu koja se sastojala od "sunca, zraka, prirode i vegetarijanske prehrane"8. Da bi to pronašao, nije želio posjetiti neki sanatorij, premda u to doba godine možda i nije imao izbora. Jedna je mogućnost bila Kainzenbad u Bavarskim Alpama, no za to je trebalo srediti vizu, što je u tom nemirnom poslijeratnom razdoblju moglo predstavljati problem. Naposljetku se

odlučio za Merano, u talijanskoj pokrajini Alto Adige, u južnom Tirolu, te je dobio dva mjeseca bolovanja. Isprva je, početkom travnja, boravio u hotelu Emma (gdje je s negodovanjem primjećivao ponašanje bogatih, asimiliranih i pokrštenih Židova), no uskoro se preselio u jeftiniji pansion Ottoburg u Unter-maisu, nešto južnije od grada. Zbog bolesti otkazao je planirani put u Miinchen s Julijom Wohryzek, čija pisma nisu sačuvana. No tek što je stigao u Tirol, već je započeo prepisku s drugom ženom, koja će izbrisati sirotu Juliju iz njegove svijesti. Bila je to znamenita Milena Jesenska, prva nežidovka s kojom će Kalka biti u ozbiljnoj vezi. Njezina neobična životna priča, koja je završila 1944- u nacističkom koncentracijskom logoru Ravensbriick, ispričana je u knjizi Margarete BuberNeumann*: Milena.9 U dobi od dvadeset i pet godina bila je nesretno udana za praškog književnika Ernsta Polaka 1 živjela je u Beču, radeći kao prevoditeljica s češkog jezika. U u je * Njemačka novinarka, jedna od vodećih članica Komunističke partije Njemačke tijekom godina Weimarske Republike. Preživjela je zatvore u Sovjetskom Savezu i nacističkoj Njemačkoj. God. 1995. uvrštena je među Pravednike medu narodima za napore uložene u spašavanju Zidova od nacističkog progona. U nacističkom logoru Ravensbriick sprijateljila se s Milenom Jesenskom. Ondje su jedna drugoj obećale da će, nakon izlaska iz logora, napisati knjigu o onoj drugoj. Milena Jesenska nije preživjela, (op. prev.) 232 provela buntovnu mladost; bila je snažna i strastvena žena, prva Kafkina ljubavnica doista sposobna shvatiti vrijednost njegova pisanja i koja se s njime mogla naći na adekvatnoj razini kao književni partner. I ona je, iz vlastita iskustva, ponešto znala o tomu što znači borba s autoritativnim ocem. "Ona je živa vatra"10, rekao je Kafka Brodu, "od vrste kakvu nikada prije nisam susreo." Gledajući unatrag, imala je i previše vatre za Kafkino oslabljeno fizičko i duhovno stanje, što je značilo da on, na koncu, nije mogao zadovoljiti njezine potrebe, premda ga je kao pisca u potpunosti razumjela. Milenu je upoznao godinu dana ranije u nekoj praškoj kavani, ali je tvrdio da joj se nije mogao dobro sjetiti lica: "Samo kako si konačno odšetala između kavanskih stolova, samo tvoju figuru i odjeću još uvijek vidim."11 Od Milenina prvog pisma bilo je jasno kuda je ta prepiska vodila. Kada je vidio njezine prijevode, Kafka je bio impresioniran te je osjećao da među njima "jedva da ima nerazumijevanja". Tečno je čitao češki i želio je da mu na njemu i piše. On joj je uvijek odgovarao na njemačkom. "Nikada nisam živio među Nijemcima", priznao joj je, "njemački je moj materinski jezik pa mi je, prema tomu, prirodan, ali češki osjećam znatno bliskijim."12 Vrijeme u Tirolu bilo je tog travnja i svibnja dovoljno ugodno da je Kafka mogao uvečer sjediti vani, na balkonu, i uživati u svojoj uobičajenoj okrepljujućoj golotinji. Mogao je promatrati grmlje u cvatu, velik broj različitih ptica i guštere koji su naokolo strelimice trčkarali. Zrak je bio čišći, a sunce jače negoli u Schelesenu. Tijekom prvog mjeseca težina mu je porasla od 57,4 na 59,5 5 kg. U blagovaonici je zatražio zaseban stol za kojim njegova vegetarijanska prehrana i pažljivo žvakanje neće privlačiti pozornost ostalih gostiju (Kafka je bio poklonik hira zvanog jletcherizing*, metode marljive mastikacije). No dva vojna časnika (od kojih je jedan bio general), koji su također boravili u pansionu, pozvali su Kafku za zajednički stol, za kojim je svatko imao mjesto obilježeno vlastitim prstenom za ubrus, te su

nastavili, društvene razbibrige radi, analizirati njegov naglasak. Poznavali su i željeli su znati je li on Ceh. Kafka je bez oklijevanja zanijekao. Nije bilo daljnjih sugestija. Visoki * prema Horaceu Fletcheru (1849- — 1919-), američkom zanesenjaku zdravom prehranom koji je smatrao da hranu prije gutanja treba prožvakati trideset i dva puta ili oko stotinu puta u minuti. Deviza njegove metode bila je: "Priroda će kazniti one koji ne žvaču." (op. prev.) MILENA 23 3 mladić bio je češki Nijemac ili je dolazio iz praške četvrti Mala Strana (Mala četvrt), koja se nalazila preko puta Staroga grada, s druge strane Vltave, a koju je Jan Neruda u svojim pripovijetkama tako krasno opisao. No, general nije htio popustiti te je nastavio analizirati Kafkino lice i njemački naglasak. Kafka mu je skratio muke objasnivši da je Židov. Tada je cijelo društvo, odustavši od uobičajenog razgovora nakon obroka, ustalo od stola, po čemu je Kafka shvatio da im je "trn u oku".I! Početkom svibnja Kafka je u pismu Brodu, prosvjedujući protiv izvještaja o položaju Zidova u Miinchenu, gdje je Brod tada boravio, napisao: "Kako je strašno jalov antisemitizam, kao i sve što uz njega ide, a Njemačka za to može zahvaliti upravo svojim Zidovima."14 Smatrao je da su Zidovi "Njemačkoj nametnuli stvari do kojih bi ona ionako došla, polagano i na svoj način, a kojima se sada opire zato što su ih stranci nametnuli". Koristeći svoju veliku vještinu ("izvrsno slušam"), uspio je u pansionu pridobiti generala, ali u društvu za stolom nije mogao zaustaviti tijek antisemitizma "bez zadrške". U međuvremenu se divio Mi-leninoj odanosti prema njezinu bezvrijednom mužu: "ona je izuzetno nježna, hrabra, pametna i sve što ima predano žrtvuje... kakav može biti čovjek koji sve to pobuđuje?" Ni Kafka nije bio bez obaveza. U jednom od prvih pisama Mileni, iz travnja te godine, pisao joj je o svojim razvrgnutim zarukama (ujedno pokazujući da je bio upoznat s činjenicom da je Felice, sada udana žena, rodila svoje prvo dijete, sina), kao i o onima postojećima s Julijom, koje je opisao kao "još živuće, ali bez ikakve perspektive za brak, kao da zapravo i ne žive ili kao da žive neki svoj nezavisni život na štetu ljudi".15 Dodao je da u takvim slučajevima "muškarci možda više pate". Ukoliko je to bilo točno, Kafka je usprkos svojim patnjama poduzeo sve kako bi uvjerio Milenu da na neko vrijeme dođe iz Beča u Tirol. Brodu je iskrenije i nešto manje bešćutno priznao: "Nanio sam toj osobi najgoru moguću nepravdu i to možda na najgori mogući način."16 Nesvjesna postojanja potencijalne suparnice, Julija je u u upravo bila otvorila trgovinu šeširima. Unatoč antisemitski raspoloženim časnicima Kafka je uživao u Tirolu. No bio je svjestan činjenice da mu za dva mjeseca ističe bolovanje pa je zamolio Ottlu da u njegovo ime posjeti novog, češkog ravnatelja Instituta, dr. Bedficha Odstrčila, te da ga zamoli za dopuštenje da bolovanju doda još pet tjedana redovnoga godišnjeg odmora. Ottla je govorila češki nešto bolje od svojeg brata pa bi također mogla pregledati njegovo 234 pismo i ispraviti pravopisne pogreške. Zadao joj je još jedan zadatak: da mu u knjižari Borovy na Maloj Strani kupi dvadeset primjeraka "Kme-na", časopisa na češkom jeziku u kojemu je objavljen Milenin prijevod Ložača. Ottla se upravo trebala udati za Josefa Davida te se njezin brat šalio: "Ostat ću samac za nas oboje."17

Odustavši od planiranog susreta s Julijom u Karlsbadu, nakon čega je trebao posjetiti i roditelje koji su bili na praznicima u Franzensbadu, Kafka je 28. lipnja otišao u Beč radi sastanka s Milenom. "Možda sam joj nanio najveću moguću nepravdu"18, pisao je Ottli o Juliji nešto prije tog izleta, "i vjerojatno je sve gotovo. Tako se ja poigravam sa živim ljudskim bićem". Od početka svibnja Kafkina su pisma Mileni bila doista toliko intimna da su potvrđivala njegov oštar sud prema samome sebi. Prepiska s Milenom nameće usporedbu s prepiskom koju je vodio s Felice. Iako, srećom, kraća, kao cjelina ona na jednak način predstavlja književni rad, umjetnički vrlo vješt, ali nipošto neiskren, te laganijeg karaktera. U tim pismima ima više spontanije i slobodnije izraženih osjećaja, a korespondenti su intelektualno ravnopravniji. Milena je pisala novinske feljtone ili crtice, a Kafka je, pročitavši nekoliko njezinih uradaka, izjavio: "Imam povjerenja u tebe kao spisateljicu gotovo jednako kao i u osobu. U češkom poznajem samo jednu glazbu jezika: onu Božene Nemcove [autorice češkog klasika Bakica, koji je Kafka volio od djetinjstva], a ovdje nalazim neku drugu glazbu."19 Razgovarali su i o Kafkinu židovstvu. Govorio joj je o "nesigurnom položaju Zidova"20, njihovoj "tjeskobnosti", opravdanoj u slučaju onih koji su živjeli u izolaciji, "ali onih najzajedljivijih, kao ja, primjerice". No, njegova se stvarna zebnja ticala zdravlja, koje je počeo izravno i izričito povezivati uz svoje mentalno stanje. Objašnjavajući joj jednom da zbog "mentalnih napora" neće doći u Beč,21 rekao je: "Mentalno sam bolestan, pluća su mi bolesna samo zbog bujanja moje duševne bolesti." Izrazivši se tako, Kafka je potvrdio ulogu koju je bolest sada igrala u njegovu životu. Bila je njegova nemeza, njegova osuda. Bila je nešto više od infekcije pluća, ona je potvrđivala njegov osjećaj izdvojenosti i predodređenosti. Rekao je Mileni da je bolestan već četiri ili pet godina, sve od prvih dvojih zaruka s Felice, te da osjeća jaz između njezine mladosti i zdravlja, između svojih godina i njezine dvadeset i četiri (Kafka nije znao za Milenine teškoće i napore u Beču, koje je poslije opisala Margarete Buber-Neumann). "Imam trideset i sedam, umalo trideset i osam godina, gotovo sam za generaciju stariji i gotovo sijed od prošlih noći i glavobolja. Neću ti razlagati tu MILENA 23 5 dugačku priču s pravom šumom pojedinosti, kojih se još uvijek bojim poput djeteta, ali bez dječje sposobnosti zaborava." Kafki treba priznati da je bio iskren kada joj je rekao kako je do prekida dvojih zaruka s Fe-lice i trećih s Julijom došlo isključivo njegovom krivnjom, "nesumnjivo mojom krivnjom. Obje sam djevojke učinio nesretnima." Nerado je govorio o Juliji, čije ime nikada nije izgovorio u Mileninoj prisutnosti, navodno zato što je ona bila "osjetljiva, pa bi svaka riječ, makar i najljubaznija, za nju mogla predstavljati strašnu uvredu",22 no zapravo je bila riječ o tomu da je veza očito bila na izdisaju, a da on nije učinio ništa kako bi je na ispravan način okončao. Također je bez spomena Felicina imena rekao da s njom nije mogao ostvariti trajnu vezu, "premda sam je opetovano i prilično dragovoljno u to uvjeravao, premda sam je ponekad očajnički volio, premda za mene nema ničeg poželjnijeg od braka samog. Gotovo sam je pet godina zlostavljao (ili sebe, ako ti se više sviđa). Dobro, ona je srećom bila nesalomljiva prusko-židovska kombinacija, jedna jaka, nepobjediva kombinacija. Ja nisam bio tako robustan. Naposljetku, ona je trebala samo patiti, dok sam ja morao zlostavljati i patiti." I Milena je bila "jedna jaka, nepobjediva kombinacija", u svakom pogledu jednako impresivna kao Felice, a

bila je i nesretno udana. Kafkine su je riječi stoga trebale učinkovito upozoriti na to tko je i što je on bio. U njegovu trenutačno fatalističkom raspoloženju to mora da mu je, svjesno ili nesvjesno, bila i namjera. Također je zanimljivo primijetiti kako je nekadašnja žrtva "suda" u hotelu Askanischer Hof svoju obranu sada suptilno izmijenila od zbunjene nedužnosti do priznanja krivnje po svim točkama optužnice. Sto se tiče Julije, njoj je sada javljeno telegramom, uz dvoličnu izliku, da se planirani susret u Karlsbadu otkazuje: "Tako se ja poigravam sa živim ljudskim bićem."2' Kafka je u pismima Mileni o Juliji govorio samo kao o "toj djevojci", bez da ju je udostojio imena. Cak je dokazivao da je Milena, pruživši mu mogućnost da prenese svoje osjećaje, "učinila toj djevojci veliku uslugu... Ne mogu se dosjetiti ni jednog drugog načina osim ovoga da me se riješi."24 Prisjetio se kako je s Julijom sjedio u jednosobnom stanu u u, onome koji su pronašli u studenom prošle godine. Na di-vanu u toj sobi mogao je zamisliti početak njihova zajedničkog bračnog života i to ga je prestravilo, kao i uvijek kada bi brak trebao ostvariti. Okrivljavao je sebe: "isključivo sam ja inzistirao na braku, ona je samo pristala, uplašena i suzdržana, premda se, naravno, postupno uživjela u tu zamisao". Još je uvijek smatrao da je to mogao biti "razuman brak, 2 36 u najboljem smislu riječi", još jedan kompromis, sličan onomu koji mu se nudio pri kraju petogodišnje veze s Felice. Zgodno je kako je Kafka na sebe preuzeo krivnju, no neki bi nemilostiv kritičar mogao reći da je on to uvijek previše spremno i previše lagano činio, dok je trebalo i nešto više od toga. Do kraja svibnja 1920. pisma Mileni, po svojem tonu i sadržaju, bila su bez dvojbe pisma zaljubljenog čovjeka. Bilo je samo pitanje vremena kada će se zaruke s Julijom i službeno razvrgnuti. Kafka se stalno vraćao na to kako je razlika u godinama između njega i Milene bitna: "mojih trideset i osam židovskih godina nasuprot tvoje dvadeset i četiri kršćanske".25 Kao i u svojim prethodnim ljubavnim prepiskama, odmah se upustio u razglabanje svojih nedaća. Rekao joj je da se "boji i zakoraknuti na ovom svijetu, tako načičkanom stupicama", te da je morao sam sebi govoriti "ti si Židov, ti znaš što je strah". Prvi je put nekomu priznao da mu je u životu najbolje bilo onih osam mjeseci u Ziirau, od rujna 1917- do travnja 1918., kada je mislio da je "sa svime svršeno" i kada se ograničio samo na ono što je u njemu samome bilo "neupitno", kada je bio slobodan, bez pisama, bez petogodišnje "poštanske veze s Berlinom", bez Felice, u "zaklonu" svoje bolesti. U Ziirau se Kafka nije morao mijenjati, nego samo "ponovo ocrtati stare, uske obrise svoje prirode (naposljetku, lice ispod sijede kose jedva se nešto promijenilo od svoje šeste godine)". U mladosti su na Kafku utjecale progresivne ideje te darvinističke i neodarvinističke teorije o razvoju i napretku živih bića i društva, no sada se, zbog bolesti, suočio s perspektivom zastoja. Stvari se neće popravljati, nego će se, pouzdano, pogoršavati. Unatoč svemu, u jesen 1919. "iskreno" se bio borio za brak s Julijom, ali je shvatio da "čovjek nipošto ne može povlačiti neko drugo ljudsko biće, jednu dobru i dragu djevojku, koja izgara od nesebičnosti, zajedno sa sobom u dubinu, dapače, ne u dubinu, čak niti prema dubini, nego nekamo odakle nema izlaza". Na toj je osnovi Mileni rekao da mu se javila "glasom koji do razuma i do srca prodire jednakim intenzitetom". Spremao se preuzeti rizik da će uništiti i treću djevojku. Oklijevao je otputovati u Beč jer bi se time sve to potvrdilo u trenutku kada bi ona ugledala "dugačko, mršavo stvorenje [ein langer magerer Mensch]" kako ondje stoji,

osuđeno na propast, s prijateljskim osmijehom (koji je smatrao naslijeđenim od jedne stare tetke i koji je, za njih oboje, predstavljao samo smetnju). "Ponekad mi se čini da se nalazimo u sobi s nasuprotnim vratima i svatko drži kvaku jednih vrata, a dok jedan od nas samo trepne okom, MILENA 23 7 drugi je već iza svojih vrata. Sada onaj prvi samo treba izreći jednu riječ i drugi će odmah za sobom zatvoriti vrata i više se neće vidjeti 'lb, rekao je Mileni. Iz te su krhke komunikacije proizišli "bolni nesporazumi". Od nje je također tražio da razmotri kakva je on osoba: "iza mene stoji tridesetosmogodišnje putovanje (a uzevši u obzir da sam Židov, to je i znatno dulje), pa kada bih na naoko sporednom zavoju ceste ugledao tebe, koju nikada ne bih očekivao, i to pogotovo ovako kasno, tada, Milena, ja ne bih mogao viknuti". Upozorio ju je da od njega ne očekuje iskrenost jer da mu se sada čini da mu sve izmiče: "Na vrlo sam opasnom putu, Milena... Ne mogu istovremeno slušati taj strašni unutarnji glas i tebe, nego mogu saslušati taj glas i povjeriti ga tebi, tebi, kao nikome drugome na svijetu." Karku je stalno mučila ista zebnja, kao da je ovaj put doista vjerovao da je riječ o njegovoj posljednjoj prilici. Budući da je "uništio nekoliko veza s ljudima"27 u prošlosti (ne samo sa ženama, kao drukčiji primjer naveo je Ernsta Weissa), "po logičnoj dispoziciji razuma, koji je oduvijek više vjerovao u pogreške drugih ljudi negoli u čuda", bojao se da će to ponovo učiniti. Ona mu se činila kao spas, no je li bilo ispravno prihvatiti ponuđeno iskupljenje? "čovjek leži u prljavštini i smradu samrtne postelje, a onda mu se ukaže anđeo smrti, najblaženiji od svih anđela, i pogleda ga. Može li se taj čovjek uopće usuditi da umre?" Retorika se ovdje pomalo rasplamsala: nakon boravka u Alpama, Kafka se za par tjedana trebao vratiti na posao te stoga baš i nije bio na samrtnoj postelji. U međuvremenu je došao na zamisao da bi Milena trebala ostaviti svojeg muža u Beču i reći mu da radi zdravlja odlazi u neki miran kraj češke. Kafka bi snosio troškove te ekspedicije, a ona bi mu poslije vratila novac. Dodatna bi korist bila u tome što bi tako dobio neki razlog da zarađuje — "moj je posao, slučajno, smiješan i patetično jednostavan, to ne možeš ni zamisliti, ne znam za što me plaćaju" — pa bi se nakratko pretvorio u "zaneseno marljivog službenika". Julija, "ta djevojka , po svoj prilici ne bi bila obaviještena o tom programu. Milena mu je, međutim, odgovorila da preferira drugo rješenje, odnosno da bi neko vrijeme provela sama negdje na osami. Zbog te je veze Kafka i dalje bio zbunjen i izmučen iznenadnom pojavom nade i novog smjera upravo u trenutku kada su njegove snage opadale: "Moj se svijet preokrenuo, moj se svijet opet diže... oplakujem što nemam snage, oplakujem što sam se rodio, oplakujem svjetlost sunca. 2lS Svjestan svoje dobi i slabosti Milenu je nazivao "djevojkom" i to onom 2 38 kojoj se ne usuđuje ponuditi svoju ruku, "ovu prljavu, drhtavu, kandži sličnu, kolebljivu, nesigurnu, toplo-hladnu ruku". Ipak, počevši od lipnja 1920., u pismima joj se počeo obraćati s bliskim Dm. Pokušao joj je objasniti da se osjeća "istrošeno" (Verbrauchtsein) u usporedbi s "tvojom mladošću, tvojom svježinom, tvojom hrabrošću".29 Ta ga je suprotnost, kao i to što je ona podrazumijevala, ispunjavala strahom koji se stalno povećavao, "jer predstavlja povlačenje od svijeta, pa s time raste i pritisak, što znači i jačanje straha L4«g5r]". Plašila su ga i njezina pisma: "Naposljetku, ne mogu zadržati oluju u sobi. U tim pismima ti zacijelo imaš

veličanstvenu glavu Meduze, jer stravične zmije sikću oko tvoje glave, dok oko moje, zmije straha sikću još mahnitije." Nakon Kafkine smrti, u nekrologu napisanom za češke novine "Narodni listy ", najrječitijem ikada napisanom kratkom prikazu Kafkina života,30 Milena je naglasila taj element straha: "on je bio čovjek koji je dopustio svojoj bolesti da ponese sav teret njegova straha od života". Vjerovala je i da je unatoč liječenju "također namjerno njegovao i psihološki poticao" bolest. Kafka je smatrao da je nakupio "čudovišnu prašinu koju je trideset i osam godina uzvitlalo i koja se u meni slegla"31, te se ponudio da će joj, ukoliko doista želi znati "kakav je bio moj život prije", poslati "ogromno pismo koje je napisao ocu prije nekih šest mjeseci, ali koje mu još nije dao". Bojao se "te unutarnje zavjere protiv" njega (diese innere Verschwörung gegen mich),'"'1 koju je Pismom pokušao raskrinkati i koja je proizlazila iz činjenice da "ja, koji u velikom šahu nisam ni pješak pješaka, daleko od toga, sada, protivno svim pravilima igre, u zbrci čak želim zauzeti mjesto kraljice". Uzevši u obzir taj kontekst, prijedlog da će joj pomoći napustiti Beč "za sada jedina je neupitna stvar, bez morbidnosti, koja me čini potpuno sretnim". Kafka je 28. lipnja konačno otišao iz Tirola te vlakom otputovao u Beč, gdje je odsjeo u hotelu Riva, blizu Južnog kolodvora. Ondje ga je sustiglo staro prokletstvo buke pa dvije noći jedva da je išta spavao. S Milenom se susreo 30. lipnja, prvi put nakon prošlogodišnjeg susreta u u. Zajedno su prošetali Bečkom šumom, a pismo koje joj je napisao nakon povratka u daje jasno naslutiti da su tom prilikom bili intimni.33 U privitku tog pisma bio je primjerak Grillparzerova Siromašnoga glazbenika, koji je Kafka odabrao zato što se radnja odvijala u Beču "i zato što je bio zaljubljen u djevojku koja je imala smisla za posao". Još joj je jednom obećao da će joj poslati Pismo ocu. U tim pismima vlada ushićenost koje uopće nije bilo u pismima Felice, u kojima je Kafka svoju MILENA 2 39 ljubav češće konstatirao negoli osjećao. Molio je Milenu da ostane zauvijek s njim (Bleib immerbei mir). Tu je vezu zasjenjivala samo Julija, koja o svemu tome još ništa nije znala. Kafka je otišao k njoj 4- srpnja, nedugo nakon što se vratio u , a Julija "nije rekla ni jednu, makar malo ljutitu riječ o tebi ili meni".'4 Kafka je smatrao da se medu njima ništa nije promijenilo te da je ono što je bio primoran učiniti u svezi Julije bilo tek "posao izvršitelja". Brinuo se također za Julijino zdravlje i znao je da će je morati i dalje viđati. Sjedili su na Karlsplatzu (Karlovo namesti), a Julija je pokraj njega drhtala. "Ne mogu te napustiti", rekla mu je, "ali ako me otpuštaš, onda ću otići. Otpuštaš li me?"'5 Kafka je odgovorio: "Da." Tada je Juliji izletjelo: "Ali ipak ne mogu otići." Rekla je da ne shvaća što se događa, tvrdila je da Milena voli svojeg muža, a zatim je izvrijeđala svoju suparnicu. Svladan grizodušjem Kafka je prihvatio njezin zahtjev da piše Mileni (koju je potom zamolio da bude "stroga, ali ljubazna" prema Juliji), te je pristao da se još jednom susretnu idućeg dana, na češki nacionalni praznik, Dan Jana Husa, kako bi otišli na izlet parobrodom po Vltavi. Kafka se, međutim, iduće jutro nije osjećao dobro pa je Juliji poslao "pneumat-sko" pismo (vrsta brze dostave), javljajući joj da otkazuje izlet i moleći je da ne piše Mileni. Hvatajući se za slamku tog prividnog popuštanja, Julija je (već poslavši pismo) odjurila u glavni praški poštanski ured uspjevši povući pismo, radi čega je nekom službeniku dala sav novac koji je sa sobom imala, a što si je jedva mogla priuštiti. Navečer je pismo odnijela Kafki, koji sada nije znao što da učini.

Oduprijevši se iskušenju da pročita pismo, odlučio je da ono ipak mora biti poslano Mileni. Ona je otpisala Juliji (nijedno pismo nije sačuvano), a Kafka je 19. srpnja konačno izvijestio: "Odbijen sam."'6 Julija se više nikada nije javila. Nekoliko godina poslije smještena je u duševnu bolnicu, u kojoj je vjerojatno umrla. Kafići se moralo učiniti da je njegova posljednja prilika za brak iščezla s Julijom tog praškog ljeta 1920. 240 21. U srpnju 1920., vrativši se u nakon četiri dana provedena s Milenom u Beču, Kafka je kratko ostao kod roditelja, a potom se preselio u Ellin stan u Nerudagasse, jer je u Oppelthaus dolazio njegov ujak, Alfred L6wy, iz Madrida. Kafki se sviđala prostranost i praznina koje je osjećao u stanu, smatrajući ih dobrom zamjenom za bučnu ulicu: "Biti sam u sobi možda je osnovni životni uvjet."1 U prvim pismima poslanima Mileni iz a čini se da je bio ponešto pretjerano uzbuđen, naročito oko svojeg zdravstvenog stanja, koje, premda zadovoljavajuće za povratak na posao (na kojem je ostao do kraja godine), nipošto nije bilo dovoljno dobro. Mileni je rekao da ga je zbunila "kratkotrajna fizička bliskost i iznenadno fizičko razdvajanje".2 Naposljetku, bio se naviknuo da se njegove ljubavne veze odvijaju preko pisama. To je pismo zaključio zamolbom da prihvati "izljev svega onoga što jesam i imam i svega što je blaženo sretno". Takva pisma Felice nikada nije primala. U jednom neobičnom nastupu Kafka je usporedio ugodnu smirenost svojeg stana s napučenim stambenim zgradama, uobičajenijima u u: "buka, razvrat, incest bludnika, nekontrolirana tijela, misli i žudnje". čini se da je Kafkina uobičajena samokontrola bila pod pritiskom, a seksualno je uzbuđenje očito bilo jedan od uzroka njegova nemirnog stanja. Brinuo se također i zbog činjenice da je u toj vezi trebalo voditi računa i o trećoj osobi (bilo ih je, zapravo, četvero, iako Julija više nije bila u igri). Bio je to Ernst Polak, Milenin muž, no Kafka nije bio sklon "razmatranju mogućnosti"' dok to situacija nije zahtijevala. "Jedino čega se sada treba bojati je, čini mi se, tvoja ljubav prema mužu"4, rekao je Mileni. čak je predložio da će pisati Polaku, što je u tom periodu njihove veze uplašilo Milenu pa je prijedlog ubrzo povukao. Kafka je sada pomalo kašljao (što je pripisivao praškom zraku). No tvrdio je da je bio "bitno manje rastrzan nego što je to, možda, bio svih proteklih sedam godina, s izuzetkom godine provedene na selu [Ziirau]",5 implicirajući da je uzrok tomu bila "životvorna snaga" koju mu je ulijevala "majka MILENA 241 Milena". Njezina snaga i vitalnost, kao i njezina inteligencija, očaravale su Kafku utoliko više što je osjećao da njegove vlastite snage opadaju. Dilema se, međutim, nije razriješila, a Milena je ustvrdila: "Da, u pravu si, volim ga. Ali, Franz, ja volim i tebe."6 Kafka je 13 - srpnja otišao liječniku, koji je konstatirao da je njegovo stanje jednako kao i prije odlaska u Alpe: "bolest se smjestila u vršku lijevog plućnog krila i nimalo ne popušta".7 Premda je to, kao i nemogućnost da dobije na težini, liječnik smatrao "fijaskom", zaprijetivši da će ujesen započeti s tretmanom injekcijama ukoliko se stanje ne popravi, Kafka je bio zadovoljan. Smatrao je da je sve što mu treba "neka naročita vrsta mira ili, ako pogledamo iz drugog ugla, naročita vrsta nemira". Bilo je jasno da se Milena nije mogla složiti s njegovom zamolbom da dođe u . No, on je bio rekao da u nju ima povjerenja: "Sve donedavno mislio sam

da ne mogu podnositi život, da ne mogu podnositi ljude i toga sam se strašno sramio, ali ti mi sada pokazuješ da nije život bio taj koji mi se činio nepodnošljiv."8 Ipak, njezina ga je odsutnost uznemirivala, što je uzrokovalo nesanicu i ponovo suočavanje sa strahom (Angst) koji "mi oduzima volju... Ovdje nema nikoga, baš nikoga do Angsta, zajedno zarobljeni noću se prevrćemo... taj Angst, naposljetku, nije moj osobni Angst — to je samo jedan i to strašan njegov dio — nego Angst svake vjere od prapočetaka vremena."9 Kafka se uvijek iznova vraćao toj riječi (Angst, strah), što je donekle moglo, uza sve njegove uobičajene zebnje, predstavljati strah od poduzimanja nečega za što trenutačno nije imao sposobnosti, premda se vjerojatno trebao bojati da ne uništi još nečiji život. Morao je otići na Ottlino vjenčanje s Josefom Davidom, održano u praškoj Gradskoj vijećnici, a nakon toga i na svadbeni zajutrak, gdje je s mirtom u zapučku sjedio između Davidovih sestara, što je uzrokovalo da još jače poželi dublju vezu s Milenom: "Kako će to biti lagan život kada budemo zajedno."10 Što je Kafka više inzistirao na takvom raspletu situacije, to je postajala očitijom linija krivnje u njihovoj vezi. Milena nije bila spremna napustiti muža, kako je Kafka bio zamišljao. Premda joj je rekao da bi za nju to značilo "odreći se cijelog svijeta kako bi se spustila njemu"." U toj prepisci nije bilo ničega od one degradacije kakva je, premda često retorička, obilježila njegova pisma Felice. Ipak, nastavio je isticati sveprisutan strah u svojem životu koji je samo ona mogla ublažiti: "Ne poznajem njegove unutarnje zakone, svjestan sam samo njegove ruke na svojem vratu, a to je doista najstrašnije od svega što sam ikada 242 iskusio ili bih mogao iskusiti."11 Posljedica toga je "da smo sada oboje u braku, ti u Beču, a ja sa svojim strahom u u". Tijekom tog svojeg prvog mjeseca nakon povratka na posao, gdje je, prema vlastitom priznanju, radio vrlo malo iako su mu bili dodijeljeni razni zaostaci, Kafki je postupno postajalo jasno da Milena neće napustiti muža. "I tako smo, Milena, posve odlutali jedno od drugoga", napisao joj je krajem srpnja, "a jedino što još, izgleda, imamo zajedničko jest silna želja da budeš ovdje i da tvoje lice bude negdje sasvim blizu mojega. Naravno, i želja za smrću također nam je zajednička, ta želja za ugodnom smrću."" Premda je Milena u to vrijeme bolovala od neke neidentificirane bolesti (čini se da je Kafki spominjala neko krvarenje), obično je, za razliku od njega, pucala od zdravlja pa je, iako su oboje bili zaljubljeni, "želja za smrću" bila pomalo melodramatična. Možda je Kafka podcijenio ne samo Mileninu spremnost da zbog njega napusti život u Beču nego i njezin izuzetno neovisan duh. Takav duh ne bi nužno vidio svoju vokaciju u isključivoj brizi za Kafkine zebnje, a on ju je običavao opisivati kao svoju "spasiteljicu". Također, njegova su kretanja bila ograničena pa je nije mogao posjetiti u Beču. Pokušao je Mileni objasniti da njegov ured "nije samo neka glupa, stara institucija... on je dosad bio moj život, ne mogu se od njega otrgnuti, premda to možda i ne bi bilo tako loše... Mogu se prema njemu odnositi traljavo, raditi manje od bilo koga drugoga (što činim), krpariti (što činim), mogu mirno prihvaćati, kao da mi to pripada po zasluzi, da sa mnom u uredu postupaju na najobzirniji mogući način",'4 ali nije mogao lagati kako bi bio slobodan otputovati u Beč. Institut je, kao i njegove škole, sveučilište i obitelj, za Kafku bio "živo biće koje me svojim nevinim očima gleda gdje god da se nalazim, biće s kojim sam povezan na neki meni nepoznat načm, premda ga poznajem manje od ljudi koje u ovom trenutku slušam dok se svojim automobilima voze

Ringom [Sta-rogradski trg]". Dopustio je, međutim, da bi za njega bilo dobro da ne živi s roditeljima. Zajedljivo istaknuvši da njegova borba s obiteljskim tiraninom možda i nije bila junačka, primijetio je da se "netko bori kod Maratona, a netko u blagovaonici".15 Nigdje se zapravo nije mogao skloniti pred svojim osnovnim konfliktom. Kompromisno je pristao izvaditi putovnicu, tako da bi se, ukoliko bude neophodno, mogli sastati. A onda su početkom kolovoza zamislili da se susretnu na pola puta, u pograničnom mjestu Gmiindu, u kojem je kolodvor bio na češkom teritoriju, a sam grad u Austriji. MILENA 243 Kafka je priznao Mileni da, kako se sastanak približava, dobro proučava njezin život, "dok mi srce lupa i gotovo da ne činim ništa drugo".16 Takva silina osjećaja mora da je bila previše za Milenu pa je u posljednji trenutak pokušala otkazati dogovor, uz ispriku: "očekujem dan kada će tebi [Kafki] postati neophodno da dođeš".17 On je u to vrijeme pratio Mile-nine modne priloge u češkim novinama "Tribuna" te je priznao, "na svoju sramotu",'8 da je njezine članke u tajnosti čitao i prije negoli ga je ona na to navela, napeto tražeći bilo kakav način da osjeti povezanost s njom. Kafku su njihove teškoće ispunjavale zebnjom: "Otkuda se sva ta nevolja stvorila medu nama?... Davno sam je mogao spriječiti, dovoljno sam jasno vidio, no kukavičluk je prevladao."19 Jednako je tako bio nezadovoljan time što je Milena smatrala da je njezin muž ovisan o njoj. Ispričao joj je prije spomenutu priču o svojoj seksualnoj inicijaciji, kako bi joj objasnio (na prilično mutan način) da trenutačno fizičku bliskost s njom osjeća kao "smirujuće uznemirujuću", kao i svoju odvratnost prema onome što je nazivao "prljavštinom" (Scbrnut^). Priznao joj je da je u Tirolu kovao planove kako da zavede sobaricu i kako je, pri kraju boravka, upoznao "jednu vrlo voljnu djevojku", no "strah" koji je spominjao u svezi noćenja u Gmiindu bio je njegov uobičajeni Angst, a ne, kao što je po svoj prilici davao naslutiti, strah od seksualne bliskosti. U jednom od najljepših pisama Mileni, napisanom nešto prije njihova ponovnog susreta, Kafka joj je priznao da je voli (podvukavši te riječi) "kao što more ljubi oblutke u svojim dubinama, upravo te tako moja ljubav preplavljuje"10, strogo implicirajući da seks (koji je Milena podcjenjivački nazivala "onih pola sata u krevetu") ne igra nikakvu ulogu u njegovoj ljubavi. Također joj je rekao da )e Angst, o kojem je stalno govorio, bio dio njega i to možda njegov najbolji dio. "I budući da je najbolji, također je moguće da samo njega voliš. Sto se drugo vrijedno ljubavi može u meni pronaći?" Uz nju je, rekao je, "najmirniji i najnemirniji, najsputaniji i najslobodniji". Između 14. i 15- kolovoza, kada su se susreli na granici u Gmiindu, Kafka i Milena proveli su skupa manje od dvadeset i četiri sata. Kafka je Ottli poslao razglednicu, javivši joj da se osjeća dobro, "uopće ne kašljem"21. No, tekst je diktirao Mileni, koja je dodala post scriptum: Nije bio u stanju dovršiti." Putovanje ga je vjerojatno potpuno iscrpilo. Također je jasno da su razgovarali o tome kako opstanak njihove veze nije moguć. Sastanak je, ukratko, bio prava katastrofa. Vrativši se u , Kafka je napeto iščekivao pisma koja bi pojasnila sve to što je bilo rečeno. Milena je dva tjedna bila odsutna, što je 244 produžilo njegovu agoniju, ali mu je ujedno pružilo priliku da na papir stavi "nekoliko neizrecivih stvari, koje nije moguće napisati"22, a koje će "ti pomoći da shvatiš koliko je za mene sve duboko, tako da te strah ne otjera od mene". Gmiind je predstavljao prekretnicu. Umjesto žestokih ljubavnih izjava, kakvih kod Kafke

prije nije bilo, sada će se sve više pojavljivati poznate dugačke analize onoga što nije bilo u redu u vezi koja se polagano raspadala. "Ponekad se osjećam kao da nosim takvu olovnu težinu koja bi me svakog trenutka mogla povući na dno najdubljeg mora, a netko tko bi me pokušao uhvatiti ili mi čak i pomoći', na koncu bi odustao, ne zbog slabosti ili čak beznadnosti, nego zbog čiste zlovolje", rekao je Mileni. Preklinjao ju je da ne dopusti da je otjera strah, "čak i ako te razočaram, jednom ili tisuću puta". Milena mu je, naposljetku, odgovorila, a on joj je rekao: "Nečist sam, Milena, beskrajno nečist i upravo sam stoga toliko sitničav glede čistoće. Nitko ne pjeva tako čistim glasom kao oni koji žive u najdubljem paklu."2' Kafka se vratio svojem nekadašnjem režimu, prema kojem je poslijepodne spavao, a noću kasno lijegao. Za to je vrijeme nad Mileninim pismima namatao mračne misli, te joj je priznao: "Cijeli sam dan bio zaokupljen tvojim pismima, sav izmučen, zaljubljen, zabrinut, u prilično nedefiniranom strahu od nečeg nedefiniranog, čija neđefiniranost stoji pretežno u činjenici da nadilazi granice moje izdržljivosti."24 Bilo je jasno da je ta veza iz njega cijedila ono malo snage što mu je još preostalo. Nije prestajao kašljati te je zamijenio svoju bolest s njezinom, tvrdeći da u neprospavanim noćima leži i snatri o tome kako je njeguje i živi za nju. No, njega je doista trebala samo Kafki. Ponovo je posjetio liječnika 30. kolovoza. Liječnik je ustvrdio da nema poboljšanja te mu je preporučio da ode u neki od sanatorija u Donjoj Austriji. Kafka se zgrozio nad perspektivom boravka u nekom od takvih mjesta, namijenjenom isključivo plućnim bolesnicima: "čitave zgrade koje kašlju i drhte u groznici danju i noću, gdje čovjek mora jesti meso, gdje onima koji odbijaju injekcije bivši krvnici izvrću ruke i gdje židovski liječnici, gladeći brade, nadgledaju s jednakom neosjetljivošću kako Zidove tako i kršćane."25 Za krhkog su Kafku čak i posjetitelji, kao što su bili pisci Paul Adler i Franz Blei, bili prenaporni. Shvatio je da za njega i Milenu nema budućnosti: "Malo je sigurnih stvari, ali jedna je od njih svakako ova: nikada nećemo zajedno živjeti, u istom stanu, tijelo uz tijelo, za istim stolom, nikada, čak ni u istom gradu."26 Zamišljao se kako leži na krevetu pritisnut "teškim MILENA 245 križem", u čudnom prizoru u kojem bi se iznenada pretvorio u "leš". Bio je iscrpljen mišlju na još jedan neuspjeh. čini se da mu je Milena predbacila prijašnje aluzije o "nečistoći", no on je bio uporan: "zašto [nečistoću] ne bih i dalje pokazivao, to jedino što imam?" Također mu je rekla da je plaši pomisao na smrt, no Kafka je, u svojoj beznadnoj re-zigniranosti, pritisnut balastom postojanja, izjavio: "Strašno se bojim samo bolova. To je loš znak. Loš je znak željeti smrt, ali ne i bolove. No, inače, čovjek može riskirati smrt. čovjek je samo poslanik, poput biblijske golubice, pa kada ne pronađe zelenilo, vraća se u tamu arke." Izgubivši Milenu, Kafka se ponovo bacio na svoje probleme i patnje, listao je prospekte raznih sanatorija, iako je zapravo samo želio ostati u u i "naučiti neki zanat". Cijeloga života privlačio ga je rad vlastitim rukama ili neko obično zanimanje, poput bolničara, knjigoveže u Palestini ili, na kraju krajeva, i napola u šali, konobara. Bio je ogorčen što je morao podnositi ponižavajuće sanatorije, što se morao povjeravati liječnicima koje je prezirao i koji nisu obraćali pozornost na njegove zamisli o prirodnom liječenju i holističkoj medicini. Zamišljao je kako ga glavni ordinarijus posjeda na svoja koljena, dok se on davi "komadima mesa koje mi trpa u usta prstima koji zaudaraju na karbolnu kiselinu, a zatim mi ih gura niz grlo".

Kafka je osjećao da nema težinu, kako fizički tako i u prenesenom značenju (tada je težio pedeset i pet kilograma), u svijetu koji ga je drobio svojom stranom protutežom. Izgleda da je na vlastiti život gledao iz nekog bestjelesnog stanja: "Cini mi se da ne shvaćaš, Milena, da stojimo jedno uz drugo i promatramo neku kreaturu na tlu, a to sam ja. No, ja, kao promatrač, tada ne postojim." Pribojavao se da si je dopustio da postane pretjerano ovisan o Mileni: "gotovo je bogohulno toliko se uzdati u neku osobu, a to je ujedno i razlog zašto se strah uvija oko temelja. Nije to, međutim, toliko strah od tebe, koliko od toga što se uopće usuđujem u nekoga toliko uzdati."27 U osam sati uvečer 6. rujna Kafka je s ulice gledao u dvoranu za bankete u Židovskoj vijećnici, gdje je više od stotinu židovskih emigranata iz Rusije čekalo na američke vize. Oko pola dvanaest ponovo je pogledao u osvijetljenu dvoranu. U toj je zgradi nekoć čitao njemu najdražu novelu, Kleistova neusporedivog Mkhaela Kohlhaasa, a jednom drugom prilikom i Lowyja, u okviru vlastita predavanja o jidišu. Električno je svjetlo cijele noći obasjavalo tijela ispružena na stolcima, a Kafka ih je čeznutljivo promatrao, onako gladne, boležljive i ugrožene antisemitskim prijetnjama dobacivanima kroz prozore. Priznao je: "da sam mogao birati da budem 246 ono što želim, tada bih izabrao da budem malen istočnožidovski dječak, u kutu sobe, potpuno bezbrižan".28 Njihov san o bijegu koji će se uskoro ostvariti, njihova usredotočenost i spremnost da riskiraju sve kako bi postigli zacrtani cilj, a iznad svega činjenica da su "oni jedan narod", dirnuli su ga svojom jednostavnom manifestacijom nečega iz čega se osjećao potpuno isključen. Za razliku od njih, on nije nikuda išao, osim prema svojoj smrti. "Ponekad, kada se čovjek budi"29, rekao je Mileni, "vjeruje da je Istina blizu... ili, točnije, da je grob s nekoliko uvenulih cvjetova otvoren i spreman... Milena... doista sam jedno zlobno stvorenje... kada pišem rastrzan sam nemirom i strahom... Sto želim?" Ispričao joj je parabolu o sebi kao šumskoj životinji (Waldtier) u prljavom jarku, koja nju vidi "na čistini, nešto najljepše što sam ikada vidio". Ona prilazi životinji koja ogrijana njezinom pažnjom gubi strah i otkriva dotad nepoznatu slobodu: "Bio sam tako sretan, tako ponosan, tako slobodan, tako moćan, osjećao sam se kao kod kuće." Neuhvatljiva ideja postojanja "kao kod kuće [so zuba-use]" bila je u srži Kafkine čežnje. "Kao kod kuće, no, u osnovi, još sam uvijek bio samo životinja koja pripada šumi, a ovdje, na čistini, živio sam samo tvojom milošću koju sam tumačio bez da sam je bio svjestan... moja sudbina u tvojim očima." Tu je, kao i često prije, Kafka pretočio svoje zebnje u basne i metafore, u sprezi s maštarijama o samopreziru i preobrazbi u nešto odbojno normalnim ljudskim bićima. "Postajalo mi je sve jasnije kakva sam za tebe nečista štetočina, zapreka koja te u svemu ograničava... Sjetio sam se tko sam... i morao sam se vratiti u tamu, nisam mogao ostati na suncu. Bio sam očajan, uistinu poput zalutale životinje." U tom su pismu njegove posljednje riječi bile: "Pitaš me kako živim: tako živim." Milena je rekla Kafki da neki ljudi "nemaju snage za ljubav". Njegovi iskazi slabosti i opisi samoga sebe kao prestrašene životinje nisu bili ono što je ta snažna, bodra žena željela i trebala, pa ipak je razumjela njegovo pisanje i njegovo intelektualno biće bolje nego što je to ijedna od njezinih prethodnica mogla. Kafka joj je nastavio objašnjavati korijene i manifestacije svojeg straha. Ono što ga je mučilo nazivao je "napadom" ili "nastupom" koji bi s vremenom nestao. "Snage koje to izazivaju drhte

u meni neprekidno, prije i poslije — uistinu, moj život, moje postojanje sastoji se od te prijetnje iz dubine zemlje. Ako nje nema, nema ni mene, to je način na koji ja sudjelujem u životu. Ukoliko nje nema, ja ne postojim, upravo onako jednostavno i prirodno kao kada netko trepne MILENA I ?47 očima."50 Vjenčan sa svojim strahom nije vidio izlaz iz njegova stiska: "jer uvijek ću se bojati, prije svega samoga sebe". Milena je nakon nekoliko posljednjih pisama, koja su zatrpala grobnicu njihove veze, bila dovoljno pametna da shvati da to što se događalo nije samo posljednja u dugom nizu njegovih neuspjelih veza sa ženama. "Naposljetku, mogu biti samo takav kakav jesam i doživljavati samo tako kako doživljavam", priznao joj je Kafka, dodajući da gotovo vidi kakva ga kazna sustiže ("toliko je moja savjest postala opreznom"). No, vjerovao je da s Milenom ima mogućnosti za promjenu: "Samo tebi i nikome drugome čovjek može reći istinu, radi sebe i radi tebe. Zapravo, od tebe čovjek može spoznati istinu o samome sebi." Međutim, istina je bila da oni nisu mogli ostati zajedno. Potpuno svjestan toga Kafka je pao u depresiju. Priznao je da je previše upotrebljavao riječ "težak" (schwer) kako bi opisao svoje stanje, ali nije htio kriviti Milenu: "Živim u svojoj prljavštini, to je moja stvar... strašno je... da preko tebe postajem sve svjesniji vlastite prljavštine."51 Kao u želji da potvrdi to samokažnjavajuće tumačenje, u pismu joj je nacrtao jednu od svojih ekspresionističkih skica tušem koja je prikazivala čovjeka kojeg trga neka naprava za mučenje, dok ga promatra bezbrižni izumitelj tog okrutnog aparata. "Nismo li mi, ljudska bića, patetični do sprdnje?"52 zapitao je Milenu dva tjedna poslije. Kafka i Milena nastavili su razmjenjivati pisma tijekom jeseni 1920., premda to više nisu bila ljubavna pisma nego prije mogućnost da Kafka istraži svoj Angst s nekim tko ga može razumjeti. Samo što ni Milena, a ni itko drugi nije zapravo mogao razumjeti u čemu je bio problem. "Pokušaj to shvatiti tako da to nazoveš bolešću"55, predlagao joj je, premda mu se nisu sviđale tvrdnje psihoanalitičara koji su smatrali da su otkrili takve bolesti: "Terapeutski aspekt psihoanalize smatram beznadno pogrešnim." Kafka je već davno prije priznao Freudov utjecaj na Osudu, a zanimao se i za rad Otta Grossa (1877- — I9I9-), još jednog austrijskog psihoanalitičara, ranog Freudova sljedbenika, kojeg je upoznao na primanju kod Maxa Broda 23. srpnja I9I7- Tom je prilikom Gross nabacio zamisao o pokretanju jednog novog časopisa koji bi se zvao "časopis za potiskivanje volje pred moći". Zbog ovisnosti o drogama, Grossa je njegov vlastiti otac dao hospitalizirati u psihijatrijsku kliniku pa je moguće da je Gross bio katalizatorom za Pismo ocu. Uostalom, zastupao je revoluciju protiv patrijarhata koja bi trebala zamijeniti moć matrijarhata.54 Unatoč tim utjecajima Kafka je smatrao da pokušaji objašnjavanja vjere 248 | pomoću psihoanalize zanemaruju njezinu prirođenu vlast nad ljudskom prirodom. Nije se mogao složiti s time da je riječ samo o simptomu koji može biti "izliječen": "Koliko se god činile tužnima, sve te takozvane bolesti stvar su vjere, napora duša u nevolji da pronađu utočište na nekom materinskom tlu." Kafkina je osobna teorija bila znatno izravnija. Zamolio je Milenu da zamisli tri koncentrična kruga: onaj u središtu kao A, oko njega B te izvana C. A objašnjava B zašto se B mora mučiti i zašto ne smije u sebe vjerovati, zašto mora odustati i zašto ne smije živjeti. C je aktivna osoba kojoj ništa nije objašnjeno, on samo preuzima naredbe

od B i djeluje pod pritiskom, obliven hladnim znojem straha. "Stoga C djeluje više radi straha negoli radi razumijevanja. On ima povjerenja, on vjeruje da je A sve objasnio B i da je B sve razumio i ispravno u svemu postupio." U studenome 1920. u u su opetovano izbijali antisemitski prosvjedi, što je bila jedna ružna osobina nove republike, preuzeta iz stare imperijalne epohe te raspirivana češkim novinama, kakve su, na primjer, bile "Venkov", glasilo reakcionarne, antisemitske Zemljoradničke stranke. Premda Kafka u svojim dnevnicima i pismima nije mnogo raspravljao o takvim političkim događajima, oni su morali utjecati na njegova općenita razmišljanja o Zidovima. Rekao je Mileni da je on jedan od najtipičnijih predstavnika zapadnih Zidova. "To, uz preuveličavanje, znači da mi nije zajamčena ni sekunda mira. Ništa mi nije zajamčeno, sve se mora zaraditi: ne samo sadašnjost i budućnost nego i prošlost, nešto što je, naposljetku, valjda svako ljudsko biće naslijedilo. I to mora biti zarađeno, a to je možda najteže od svega."55 U takvim komentarima može se uočiti da je židovstvo imalo presudan utjecaj u oblikovanju Kafkinih stavova o odnosu prema svijetu. Kakve god da je ogorčene komentare povremeno iznosio o judaizmu ili političkom cionizmu, vjerovao je da je zadatak da na vlastitim leđima ponese čitav svijet bio toliko težak da za njega nije imao snage: "Sam ne mogu krenuti putem kojim bih želio krenuti." Bilo je to kao da se svaki put kada poželi izići na ulicu mora iznova urediti, "također i sašiti odjeću, napraviti cipele, izraditi šešir", samo da bi naletio na "gomilu zauzetu progonom Zidova na Eisengasse*". Privlačila ga je neka vrsta rezignirane povučenosti te je rekao Mileni da nipošto nije bila u pravu kada je ustvrdila: "na meni se * Železna ulica (op. prev.) MILENA I 249 slomio".'6 No krivnja nije bila ni na njemu: "Riječ je samo o tome da je moj dom u najtišoj tišini, to je ono što je dobro za mene." U listopadu je Ottla, alarmirana Kafkinim zdravstvenim stanjem, protiv njegove volje otišla direktoru Instituta kako bi ga nagovorila da mu odobri dodatno bolovanje. Kafka je bio pozvan da i sam dode, što je i učinio. Bolovanje je bilo odobreno. Počeo je proučavati mogućnosti koje su nudili sanatoriji kao što su Grimmenstein i Wiener Wald, osamdeset, odnosno šezdeset kilometara južno od Beča, u kojima bi ga Milena mogla posjećivati. Mučio se razmišljanjima o tome treba li uopće otići: "Nemam snage za putovanje. Unaprijed ne mogu podnijeti ideju da stanem pred tebe, ne mogu podnijeti taj pritisak na mozak."'7 Očajavao je što nitko, pa ni Milena, ne može razumjeti njegov položaj: "Ljudski živjeti u mojem okruženju nije moguće. Ti to vidiš pa ipak odbijaš vjerovati." Očajavao je čak i zbog pisama upućenih Mileni, iz kojih nije proizišlo ništa osim "nesporazuma i poniženja, gotovo neprekidnih poniženja"18, i koja su povećavala njegov osjećaj nemoći, naizgled mu govoreći "neodoljivo snažnim glasom, kao da pripada tebi, što me tjera u šutnju". Pisma su, na kraju krajeva, bila "samo muka, nastala iz^muke, stvorena samo mukom, neizlječivom mukom, gdje je tu svrha... Šutnja je jedini način življenja." Ipak, kada je izišao na praške ulice, "ogrezle u progon Židova"'9, na kojima je slušao kako "prljava rulja" urla na Židove, zapitao se: "Nije li prirodno napustiti mjesto gdje te toliko mrze? (Za ovo nije potreban cionizam ili nacionalni osjećaj.) Junaštvo zbog kojeg se ostaje unatoč svemu jednako je junaštvu žohara koje se također ne može istrijebiti iz kupaonice."

Riječ "istrijebiti" (auszurotten) još je jedan podsjetnik na dugogodišnju raspravu među teoretičarima Kafkina djela o tome može li se reći da je "naslutio" ili "predvidio" holokaust ili Šou*. Na površinskoj razini, razum govori da to nije mogao učiniti, no površinska razina nije ta gdje treba tražiti odgovore. Kafka je razumio svoje vrijeme i njegove mračne strane. Danas se više ne može bezazleno čitati o Kafkinim strojevima * potpuno spaljen; u antici je značila: žrtve paljenice; u latinskoj formi bolocaustum pojavljuje se u 12. st. u opisivanju progona Zidova. Hebrejska riječ šoa u starozavjetnim apokaliptičnim vizijama označava najveće zlo medu narodima, pustošenje bez premca koje se može dogoditi samo jednom i nikada više. Kao ustaljen hebrejski izraz za progone Zidova tijekom nacističkih i fašističkih progona počela se upotrebljavati još četrdesetih godina 20. st., naročito radi neprihvatljivog i uvredljivog izvornog značenja riječi holokaust (žrtva paljenica), (op. prev.) 250 za smrtonosne eksperimente, njegovim košmarnim vizijama totalitarne okrutnosti i dubokom razumijevanju sudbine Zidova, jer mi smo neki drugi čitatelji, čitatelji s neželjenim znanjem, pa stoga ne možemo točno odgovoriti. Naposljetku, zagonetka je beskorisna, premda se istovremeno ne može smetnuti s uma. Sredinom studenoga 1920. Kafka je promatrao stvarnu rulju, policiju na konjima i žandarmeriju s isukanim bajunetama, te je iza gornjih prozora Oppelthausa vrlo jasno osjetio "odvratnu sramotu života pod neprekidnom zaštitom". Gdje će pronaći dom, neko mjesto gdje će mu biti dopušteno ući? MILENA 251 22. Kafki su I 3 - prosinca 1920. odobrena još tri mjeseca bolovanja, koja je odlučio provesti u sanatoriju gospode Jolan Forberger, u slovačkom mjestu Tatranske Matliare u Visokim Tatrama. Bila mu je odobrena službena dozvola boravka u Grimmensteinu, ali je promijenio odluku i 18. prosinca otputovao u Matliare, s namjerom da se u vrati 20. ožujka 1921. Mileni je u studenome rekao da je kašljao, što je bio jedan od razloga zbog kojeg se bojao doći u Beč. Kašalj bi ga hvatao oko tričetvrt deset uvečer i ne bi prestajao do jedanaest sati. Zatim bi, nakon jednosatne stanke, ponovo kašljao sve do jedan sat iza ponoći. Zbog toga je smatrao da ne može putovati spavaćim kolima. Ipak, unatoč takvim poteškoćama, put iz a nije bio tako loš, ako se izuzme neugodnost zbog gubitka prtljage. U mjestu Tatra Lomnitz Kafku su dočekale saonice kojima je krenuo na prekrasnu vožnju po mjesečini kroz snijegom prekrivenu šumu. Kada je stigao u sanatorij Matlarhazu u Matliarima, "izrazito mračno obitavalište sumnjivog izgleda",1 u ledeno hladnom predvorju nije bilo nikoga pa je njegov vozač morao lupati nogom i dozivati, sve dok se nije pojavila sobarica koja je Kafku povela u njegove dvije sobe na prvom katu zgrade nazvane Tatra. To je bilo načičkano zdanje, izgrađeno napola od drva, smješteno na nadmorskoj visini od 900 metara. Jedna od soba imala je balkon, pa je tu Kafka uzeo za sebe, a drugu je predvidio za Ottlu, koja mu se uskoro trebala pridružiti. Ušavši u sobu, Kafka je bio prestravljen smradom iz peći, željeznim krevetom bez pokrivača, slomljenim vratima ormara i činjenicom da je balkon bio od sobe odijeljen tek jednostrukim staklenim vratima. Sobarica je dala sve od sebe da sobu prikaže u optimističnom svjetlu, ali, što se Kafke ticalo, bila je to bijedna zamjena za pansion Stiidl u Schelesenu. Tada se pojavila Frau Forberger i njegovo se raspoloženje dodatno ohladilo: "visoka

žena (nežidovka) u dugačkom ogrtaču od crnog baršuna govorila je neugodnim mađarskim njemačkim, saharinski slatkim, ali tvrdim". Kafka je prema njoj bio vrlo grub pa ga je počela laskavo smirivati. 252 On je, međutim, tvrdio da će odmah ujutro saonicama otići u sanatorij dr. Miklosa von Szontagha u mjestu Novy Smokovec, udaljenom nekih sat vremena hoda. Na to mu je sobarica predložila da uzme Ottlinu sobu, koja se u svakom pogledu pokazala privlačnijom. "I tako sam ostao. Kada je idući dan krenuo u razgledavanje ostalih zgrada, bio je ipak zadovoljan onime što je vidio, kao i gostima koji su većinom bili Mađari ("nekoliko Zidova", mislio je na početku, ali poslije je otkrio da su bili u većini), što će mu omogućiti da ostane "ugodno anoniman". Balkon, s kojeg se pružao pogled na Tatre, bio je na sunčanoj strani, a obroke je mogao naručivati u sobu iz glavne zgrade. Ovdje je bilo znatno tiše, a tri sobe dalje bio je i liječnik, Leopold Strelinger, "zgodan, jak čovjek crvenih obraza"2. Tog vedrog prosinačkog jutra čak se i strašna Frau For-berger činila manje zastrašujućom na jutarnjem suncu. Za Kafku su se pripremali zasebni vegetarijanski obroci, a liječnik ga je pregledavao svakoga dana, po cijeni od šest kruna za svaki pregled. Ipak, liječnikov prijedlog da započnu kurama arsena ljubazno je odbio. Kafka se trudio da ispuni propisane zahtjeve, prema kojima je dnevno trebao pet puta konzumirati mlijeko, a dva puta vrhnje. Sve je naizgled bilo zadovoljavajuće. "Ostaje samo neprijatelj u mojoj glavi." Ottla na kraju nije došla, kao ni Hermann Kafka, koji ga je bio planirao posjetiti, no zbog spriječenosti nije dospio. Kafka je ostao sam sa svojim duhovima i demonima, dok se polugol sunčao na balkonu. Držao se zasebno, družeći se na početku samo s dvadesetpetogodišnjim mađarskim Židovom zvanim Herr Szinay (nadimak mu je bio Der Kascha-uer — čovjek iz Kaschaua), socijalistom i proučavateljem Talmuda, jednim od onih ćudljivih, zanesenih, pametnih i pomalo neusmjerenih mladih ljudi kakve je Kafka volio uzimati u zaštitu. Još jedan takav mladić bio je i Gustav Janouch, sin jednog Kafkina kolege iz Instituta, koji ga je od ožujka 1920., kao sedamnaestogodišnjak, počeo posjećivati u uredu. Janouch je imao književnih ambicija te je vodio bilješke o razgovorima s Kafkom, koje je poslije objavio kao knjigu Razgovori s Kafkom (195 3-). Teoretičari su oduvijek bili zbunjeni tom knjigom sumnjajući u njezinu autentičnost (opisani Kafka često uopće ne zvuči kao Kafka, premda je Brod tvrdio suprotno). Prema jednom od kritičara taj je češki Bosvvell* * Prema Jamesu Bosvvellu (!740. — I795-), britanskom pravniku i piscu, najpoznatijem kao biografu književnika Samuela Johnsona. Njegovo je prezime u engleskom jeziku postalo sinonimom za stalnog pratioca i promatrača, (op. prev.) MILENA 25 3 toliko neuvjerljiv da je knjiga, kao biografski izvor, "doslovno uklonjena iz popisa priznate literature"'. Nije korištena kao izvor za ovu biografiju. Kafka je smatrao da će, ukoliko uspije tjelesno i duhovno izdržati režim u sanatoriju u Matliarima, "doći vrlo blizu zdravlja".4 Kao i obično, nakon dolaska u sanatorije, u početku je dobivao na težini (ovaj put 1,6 kilograma), ali ionako "prvog tjedna liječenja uvijek navalim kao lav". Uskoro su ga, međutim, počeli mučiti stari demoni buke. Gost na balkonu iznad njegova pjevao je i čavrljao sa Szinayem, što je kod Kafke uzrokovalo "živčani šok"1 zbog kojega nije mogao spavati. To ga je natjeralo da opet razmisli o promjeni lječilišta. Želeći otkloniti tu mogućnost,

uprava sanatorija je u sobu iznad njegove premjestila "jednu tihu gospodu", umjesto veselih mladića. Kafka se s Brodom šalio da je to njegovo stanje poput starog Austrijskog Carstva, u kojem je i najmanji politički drhtaj bio dovoljan "da se prijestolje u Beču počne ljuljati".6 Nakon tri godine nove, poslijehabsburške politike srednje Europe, Kafka je bio jednako ravnodušan prema raspadu Carstva kao i prema njegovu postojanju. Sviđalo mu se što je mogao pokazati da se može liječiti i bez prisilne prehrane mesom, kao u Ziirau i Meranu. "Sigurno je da se Neprijatelj opet umiješao, ali jesti meso ne znači da će biti otjeran, kao niti da će ga meso privući. On dolazi u svakom slučaju."7 Kafka je svojeg unutrašnjeg demona ili Angst sve češće nazivao "neprijateljem" ili "duhovima", pretvarajući ga u nekog nezavisnog protivnika, od kojega se morao braniti kako bi sačuvao život i zdrav razum. Razgovarajući s Brodom o njegovoj vezi s Berlinkom Emmy Salveter (koja je mogla utjecati na oblikovanje lika Pepi u Dvora*), Kafka je rekao da je razlika medu njima dvojicom u tome što "ti želiš nemoguće, dok je za mene i moguće nemoguće"8. Brod je Kafki očito bio rekao da je njegova težnja savršenstvu utjecala na nemogućnost održavanja veza sa ženama. Kafka mu je odgovorio: "Težnja savršenstvu samo je jedan mali dio mojega golemoga gordijskog čvora."9 Drugim riječima, to je stvaralo poteškoće u svim područjima njegova života, ne samo u odnosima sa ženama. Kafka se divio Brodu kako je uspio savladati svoju deformaciju kralježnice, zbog koje je izgledao poput grbavca, usporedivši njegov uspjeh s trijumfom skijaša koje je promatrao kroz prozor kako se, prelijećući sve zapreke, spuštaju niz Tatre. Kafki je bilo jasno da on svoje zapreke nije uspio savladati. Na Brodov zahtjev da mu točno objasni čega se boji, Kafka je odgovorio: "Mnogo toga, ali na ovozemaljskom planu 254 najviše se bojim da neću zadovoljiti, ne fizički ili mentalno, nego da neću moći podnijeti teret druge osobe. Sve dok nismo potpuno sjedinjeni taj je strah samo nedorečen... A kada obavi svoj posao, postaje apsolutno nepobitan, neizdrživ strah." Kafka je postajao svojim strahom. Nitko nije mogao stati između njega i njegova straha. No, Broda je uvjeravao da nije prešao granicu kliničke paranoje: "Iz iskustva sam naučio da je svako mjesto zauzeto i ukoliko ja čvrsto ne sjednem u sedlo, u njega će zasjesti moj progonitelj."10 Dodao je da je on osoba koja se "vraća s večere u svoju tihu sobu, potresen gotovo fizičkim drhtajima od bolnih posljedica pukog dodira s nekom osobom za stolom". U tom je slučaju provokator bila "jedna starija usidjelica, odbojno napudrana i namirisana... i suluda od nervoze", inače čehinja i zadrta štovateljica antisemitskih novina "Venkov". čekao je svoju priliku da joj se suprotstavi, premda ju je poslije sažalijevao. Nakon što je u studenome Mileni bio izjavio da nikada neće moći zajedno živjeti, Kafka joj više nije pisao i molio ju je da ni ona njemu ne piše. Stanje grozničave osjetljivosti, kakvo je opisivao prvih tjedana provedenih u sanatoriju u Matliarima, pokazuje koliko je bio loše pripremljen da se nosi sa strasti koju su jedno u drugome pobuđivali. Oni koji su to tada promatrali, poput Maxa Broda, bili su uznemireni: "Primijetio sam da se njegovo zdravlje, već ugroženo teškom bolešću, značajno pogoršavalo pod utjecajem tog unutrašnjeg stresa."11 Ponekad je čak ostajao u Institutu, dok bi mu Brod pravio društvo, čekajući neki Milenin telegram. Ona je u drugoj polovini 1920. bila pisala Brodu, izražavajući svoju zabrinutost za

Kafku i zaprepaštenost njegovom nesposobnošću da se nosi sa svakodnevnim životom. Jednom je bila s njime u poštanskom uredu te je primijetila kako nije bio u stanju provesti neku uobičajenu transakciju i koliko se uzrujavao zbog previše uzvraćenog sitniša. "Ovaj je svijet za njega bio i ostao tajnovit"12, rekla je Brodu. Sa svojom uobičajenom strašću Milena je izjavila: "Ali Franz ne može živjeti. Franz nema sposobnosti za život. Franz se nikada neće oporaviti. Franz će uskoro umrijeti." Rekla je da se on nije u stanju ni napiti, jer "ne daje si nikakvog oduška. Zbog toga je izložen svim onim stvarima od kojih smo mi zaštićeni. On je poput golog čovjeka u mnoštvu obučenih." Ono što je Kafka tumačio Mileninim "posljednjim pismom" stiglo je krajem siječnja, usprkos njegovoj zamolbi da mu više ne piše. "Ona je jaka i nepokolebljiva", rekao je Brodu.1' Milena je ponovo pisala Brodu izbezumljena Kafkinim nesmiljenim odbacivanjem njihove veze: "Jednostavno MILENA 25 5 ne znam što mi je činiti... čini mi se da mi se tijekom tih posljednjih mjeseci dogodilo nešto krajnje jezivo."14 Stalno se vraćala na Kafkino pismo napisano u Tatrama, u kojem je mirno izjavio: "Nemojmo se više dopisivati i nemojmo se više viđati. Mirno te molim da ispuniš taj moj zahtjev. Samo pod tim uvjetima mogu preživjeti, sve ostalo nastavlja proces uništenja." Milena je rekla Brodu da se nalazi "na rubu ludila". Željela je znati je li ona osoba koja je "natjerala Franza da pati onako kako je patio radi svake žene, toliko da mu se pogoršala bolest, toliko da je i od mene, u strahu, morao pobjeći i toliko da i ja moram nestati iz njegova života, bez obzira je li riječ o mojoj krivnji ili o posljedici njegove naravi". Milena se naposljetku smirila i s mirnim razumijevanjem ponovno pisala Brodu: "Do posljednjeg sam živca svjesna njegova straha... Tijekom četiri dana koja je proveo sa mnom [u Beču, početkom srpnja 1920.] Franz ga je izgubio... Pouzdano znam da ga nijedan sanatorij neće moći izliječiti... nikakvo tjelesno poboljšanje ne može nadići njegov strah [Kafkin^lngsf], jer strah onemogućava poboljšanje... Tijelo je odveć ogoljeno: on ne može podnijeti pogled na nj."15 Milena se prisjećala kako ga je tijekom ta četiri dana vukla po brežuljcima u okolici Beča, dok je on, tada već preplanulog vrata i odjeven u bijelu košulju, odlučno klipsao na suncu. Nije kašljao, mnogo je jeo, spavao je kao klada, a njegova joj se bolest činila tek beznačajnom prehladom (što je i on sam potvrdio). Milena ga je svojom moćnom životnom snagom izvukla iz bolesti. Smatrala se jedinom osobom koja bi ga mogla izliječiti, ali nije bila u stanju ostaviti muža. I pored toga, međutim, znala je da, po svojoj naravi, ne bi mogla podnijeti "najstrožu moguću askezu za cijeli život", što bi bila nužna posljedica života s Kafkom. Njezina je "divlja žudnja" bila usmjerena prema jednom drukčijem životu, "životu s djetetom ili životu koji bi bio vrlo blizak zemlji". Kafka je bio svjestan borbe koja se u njoj odvijala, "i to ga je od mene otjeralo". Dodala je i ovo: "Zene koje su s njime bile u prošlosti bile su obične žene i nisu znale ništa drugo doli živjeti kao žene. Zapravo mi se čini da smo svi mi, do posljednjega, bolesni, a da je on jedina zdrava osoba, jedina osoba koja stvari ispravno vidi i osjeća, jedina čista osoba. Znam da on ne može izdržati život, nego samo ovakav život: to je ono što on može izdržati. Da sam bila u stanju s njime otići, on bi mogao sa mnom sretno živjeti... Onaj njegov strah bio je opravdan." Margarete Buber-Neumann, Milenina biografkinja, koja je dvadeset godina poslije šetala s njom između baraka logora Ravensbriick i slušala 256

iz prve ruke njezinu priču, zaključila je da je Kafka okončao njihovu vezu jer je "bio vrlo bolestan, a Mileninu je vitalnost teško podnosio. Ona je željela svu njegovu ljubav, što je uključivalo i fizičku ljubav od koje je on zazirao. 16 Premda je izrazio želju da je više nikada ne vidi, poslije su se, u u, nastavili povremeno viđati, no veza je bila zaključena. U međuvremenu, Kafka je u sanatoriju u Matliarima zbog svojeg "strahom izoštrenog sluha" i dalje imao problema s bukom, zbog čega nije bio u stanju postići pravi mir. Unatoč tomu još je uvijek dobivao na težini (4,2 kilograma u pet tjedana) te je započeo s pripremama za produžetak boravka. To je podrazumijevalo da mora pisati svojim pretpostavljenima u Institutu i da im mora, po mogućnosti, priložiti liječnički nalaz kako bi ih omekšao i pripremio na izravniji zahtjev za produžetak bolovanja. Znao je da zahtjev mora biti sročen pravim službenim načinom, a kako njegov češki nije bio dorastao tom zadatku, zatražio je pomoć Ottlina muža, Josefa Davida, zvanog Pepa. Ottli je rekao da "sve zavisi od toga da zahtjev bude na dobrom češkom jeziku".17 Pepa je dao sve od sebe pa je 27siječnja 1921. direktoru Instituta pot slano pismo u kojem je Kafka objasnio kako se nakon pet tjedana, udo^J no smješten u sanatoriju, počeo oporavljati: "Bitno su se popravili kake moja tjelesna težina, tako i vanjski izgled."18 Groznica ga više nije tako često mučila, a kada bi se i pojavila, bila je blaža. Nije toliko ni kašljao, no dane je većim dijelom provodio u krevetu, izbjegavajući svaki napor. Kafka se tu zaustavio, zahvalio Pepi i objasnio mu: "Ovdje nastojim mirno živjeti. Jedva da pročitam i novine."19 Tijekom jedne jutarnje šetnje Kafka je susreo nekog mladića koji je u ruci nosio primjerak Kierkegaardova Straha i drhtanja. Kako je i Kafka sa sobom imao primjerak iste knjige, spontano su započeli razgovor, unatoč Kafkinoj želji da se ni s kime ne druži. Taj je mladić bio dvadesetjednogodišnji Mađar, student medicine, po imenu Robert Klop-stock.20 Sljedećeg dana Kafka je pisao Brodu da je Klopstock "Židov iz Budimpešte, vrlo ambiciozan i inteligentan, a ima i smisla za književnost. Izgledom slučajno izrazito nalikuje Werfelu, premda je u cijelosti nešto grublji. čezne za ljudima, onako kako to samo rođeni liječnik može. On je anticionist, vodi se za Isusom i Dostojevskim."21 Što se tiče Klopstoc-ka, Kafki ga je naročito privukla činjenica da je poznavao velikog Maxa Broda. Taj je mladić bio Kafki na usluzi ne samo u Matliarima nego i u završnoj fazi njegove bolesti. Redovito je za njega pripremao komprese. MILENA 257 Szinay je već bio pripremio Klopstocka na mogući susret s Kafkom, rekavši mu da mora upoznati tog nevjerojatnog čovjeka koji se "smiješi kao nitko koga sam dosad vidio"22 i koji je bio suosjećajan slušatelj, pun razumijevanja. Kada ga je Klopstock upitao za Kafkino zanimanje, Szinay mu je rekao da je zaposlen kao "službenik u nekom osiguravajućem društvu [Beamter in einer Versicherungsgesellschaft] ". Klopstock je Kafkinu narav smatrao "sveobuhvatnom i neodoljivom", ali nimalo napornom. Primijetio je kako je Kafka pratio svaku pojedinost, svaku malu promjenu u napretku (ili nazadovanju) jednoga gosta, zvanog "Ceh", kao da je promatrao svoju vlastitu budućnost dok mu se pred očima odvijala bolest još jednog tuberana. Kada je upoznao Kafku, Klopstock nije imao pojma da je on pisac. Njegov ga je novi prijatelj (s kojim je poslije vodio prepisku koja je nedavno ponuđena na prodaju, pa bi uskoro mogla ugledati svjetlo dana)2' nagovarao da se bavi

prevođenjem mađarske književnosti. Poslije je Kafka također pokušao pomoći Klopstocku u njegovoj književnoj karijeri, nagovarajući svojeg izdavača da mu da prava za prevođenje njegovih djela na mađarski. Kafka je rekao Klopstocku koliko je razočaran činjenicom što se njegov prijatelj Franz Werfel nije ozbiljnije posvetio preuzimanju uloge vodećeg židovsko-njemačkog pisca. Kao velika nada među praškim km iževnicima s početka dvadesetog stoljeća, Werfel je radio za izdavačku kuću Kurta Wolffa, za koju je promovirao radove ekspresionističkih pisaca svoje generacije. Kafka se divio Werfelovoj sposobnosti da bude intelektualni predvodnik, da odigra ulogu koju on sam nije mogao odigrati, ali je sve više osjećao da Werfel neće ispuniti očekivanja. Njegova je tragedija Schweiger, primjerice, izrazito razočarala Kafku izmišljenim i, prema njegovu mišljenju, trivijaliziranim portretom Otta Grossa. Razgovori o književnosti pružali su Kafki predah od bolesničke rutine, po kojoj je sedam puta dnevno sisao toplomjer, zapisivao dobivene rezultate i beskonačno dugo sjedio na sofi na osunčanom balkonu svoje sobe: "Satima ležim u nagnutom naslonjaču, poput onog djedova, kojem sam se kao dijete čudio."24 Bolovanje mu je bilo pri kraju, ali se Kafka početkom ožujka nije dobro osjećao: "Nikada nisam ovako kašljao, nikada mi nije ovako nedostajalo daha, nikada nisam bio ovako slab." Smatrao je, međutim, da bi morao napustiti Matliare jer se previše udomaćio. Vrijeme se popravljalo i napokon se mogao sunčati gol na balkonu i u paviljonu u šumi. Cak se bio složio, iako s velikim oklijevanjem, da počne jesti meso, premda 258 je to pogoršavalo njegove probleme s hemoroidima. Zaključio je da je u prošlosti pogriješio što nije provodio vrijeme s tuberanima, jer "dosad još nisam pogledao bolesti u oči". Ottla se izuzetno brinula za njegovo zdravlje i upozoravala ga, vidjevši škodljiv utjecaj njegove burne veze s Milenom, da se drži podalje od žena. Kafka joj je rekao da je jedna od koristi boravka s bolesnicima da "čovjek počne ozbiljnije shvaćati svoju bolest".25 Također ju je zamolio da mu pošalje knjige za Klopstocka26: Platonovu Gozbu, Hoffmannov životopis Dostojevskog i Brodovu Smrt mrtvima. Klopstock je bio ushićen kada su te knjige stigle. Predstojeći je povratak u , međutim, nastavio bacati prijeteću sjenu na taj smireni život. Ponovno se rasplamsavao Kafkin vječni san o otkazu i odlasku u Palestinu, ali je Ottli priznao da je to bio "samo san".27 Nije mogao napustiti sigurnost života kakvog je poznavao: "Institut je za mene poput perine, težak koliko topao. Kada bih se usudio ispod njega ispuzati, odmah bih se prehladio; svijet se ne grije." Kafka je poznavao mjeru vlastite zavisnosti. Mučio ga je povratak u upravo u trenutku kada je proljeće stiglo u Visoke Tatre, čineći predio prelijepim. "No, umoran sam od traženja dopusta, umoran od zahvaljivanja' za dopust." Uvjeren da njegova bolest nije bila zarazna ipak se brinuo da bi u gradu, gdje "nitko nije potpuno zdrav", infekcija bila moguća. "Stoga se, također, ne mogu odlučiti za povratak na svoje mjesto u obiteljskom gnijezdu, u kojem se svagdje naokolo otvaraju mali kljunovi, možda samo zato da prime otrov koji širim." Liječnik u Matliarima zauzeo je stroži stav te je upozorio Kafku na mogućnost "totalnog kolapsa"28 ako se vrati u . Kafka je zato odlučio pokušati produžiti bolovanje. Toliko je to dugo odlagao da više nije bilo vremena za uobičajeni postupak te je stoga zaskočio Institut, "ničim drugim do bezočnom ucjenom", ne bi li mu produžili bolovanje. Broda je ovlastio da ode do ureda i prenese njegovu

molbu te da sa sobom ponese i mišljenje dr. Ođstfčila. Kafku je zbog dosadašnjih bolovanja mučila savjest pa je za početak tražio samo još dva mjeseca, predloživši i smanjenje plaće, premda "želim da me još malo pričekaju prije nego što me pošalju u mirovinu". Rekao je da je ravnatelj Instituta "dobar, ljubazan čovjek", iako vjerojatno samo radi političkih razloga, koji su mu tako dopuštali da Nijemcima kaže kako je "s jednim od njih postupao s izuzetnom ljubaznošću, premda je čovjek bio samo Židov". Kafka je priznao da je bio zadivljen ravnateljevom kreativnom uporabom jezika te da se "tek preko njega naučio diviti vitalnosti govornog češkog". MILENA 259 Zamolio je Broda da mu to spomene. Taj savjet za bolju prezentaciju pokazuje u kojoj je mjeri Kafka postao lukav službenik. Naposljetku je Ottla, unatoč trudnoći, u povjerenju razgovarala s ravnateljem i osigurala mu dodatna dva mjeseca bolovanja. Kafka je planirao otići u sanatorij dr. Guhra u Polianki, također u planinama, ali na koncu je ostao u Matliarima. Složio se s ujakom Sieg-fnedom koji mu je predložio da se, umjesto da besposlen sjedi, bavi nekim laganim poslom u vrtu, ali za to se još uvijek nije osjećao dovoljno dobro. Zapravo su ga od kraja ožujka pa do početka travnja prilično ozbiljno mučili groznica i intestinalni katar. Bolovanje mu je bilo produženo do 20. svibnja, no što onda? Kafka je bio prisiljen ponovo poslati zamolbu za još jedno produljenje te su mu I 3- svibnja bila odobrena još tri mjeseca bolovanja, do 20. kolovoza. U pismu ravnatelju objasnio je da se njegovo stanje gotovo uopće nije poboljšalo, ali da ga groznica i kašalj ipak toliko ne muče, što vjerojatno može zahvaliti prekrasnom vremenu. Spremnost njegovih nadređenih da tako dugo podnose njegovu odsutnost svjedoči o tome koliko su ga smatrali vrijednim. Kafka je, međutim, tvrdio da je to bila "samo neka vrsta milostinje i prava je sramota da je prihvaćam".29 Brodu je priznao kako sada ima samo tri želje: "donekle se oporaviti",50 kako bi mogao otići "u neku stranu zemlju na jugu" (to nije morala neizostavno biti Palestina) i baviti se "skromnim obrtom". Ni jedna od te tri želje neće mu se ispuniti. Sredinom travnja Kafka je primio Milenino pismo u kojem mu je kazala da se, što joj nije bilo svojstveno, ne osjeća dobro. Budući da je Milenu doživljavao zdravom i punom snage, Kafka nije mogao zamisliti da bi ona mogla biti bolesna. Zamolio je stoga Broda da ga upozori ukoliko ona planira doći igdje u blizinu Visokih Tatra kako bi mogao pobjeći, "jer susret više ne bi izazvao očaj od kojega se čupa kosa nego češkaju ožiljci na glavi i mozgu"." Milenin je orkanski utjecaj već bio protresao Kafku i nipošto ne bi mogao otrpjeti još jedan udar. Pokušao je dijagnosticirati svoje ljubavne promašaje. To je neka bolest instinkta, proizvod vremena, a zavisno od životne snage postoje načini kako se s time nositi na ovaj ili onaj način. No, sukladno mojoj nedostatnoj Životnoj snazi, ja ne mogu pronaći ni jedan od tih načina ili barem neki izlaz^.. činjenica je da me privlačilo tijelo svake djevojke osim one u koju sam polagao svoje nade (radi toga?). Sve dok mi se ne bi predavala (F. [Felice])) i/i sve dok bismo bili kao 260 jedno (M. [Milena]}, to je bila samo daleka prijetnja... ali čim bi se nešto, makar i najbeznačajnije, dogodilo, sve se rušilo. Očito zbog mojeg dostojanstva, zbog mojeg ponosa (bez^obzira koliko skromno izgledao, taj devijantni zapadnoeuropski

Židov!), mogu voljeti samo onu koju ću postaviti tako visoko iznad sebe da je ne mogu dosegnuti... Ona je za mene nedostižna, moram se s time pomiriti. Takvim bolnim seciranjem samoga sebe Kafka je pokazivao da je bio svjestan razloga svojih promašenih veza. Poslije je Brodu, koji se trebao susresti s Milenom, dao upute: "Kada budeš s njom razgovarao o meni, govori onako kako bi govorio o nekome tko je mrtav."32 Ekspresionističkom je pjesniku Albertu Ehrensteinu, koji ga je posjetio u Matliarima, rekao da je "Milena zapravo bila život koji mi je pružio svoju ruku, a ja sam mogao birati između života i smrti. Bilo je to donekle pretjerano visokoparno... ali u osnovi je bilo istinito."33 Jedna Kafkina bilješka, zapisana sredinom ljeta u Matliarima, odaje rezignaciju. Ponovo izmučen bukom, koju je proizvodio majstor dok je u susjednoj sobi uz zviždukanje i lupkanje čekićem postavljao peć, zaključio je kako "nije problem ova buka ovdje, već prije buka u svijet tu, pa čak ni ona, već odsustvo buke u meni... Ovaj, uglavnom od svijeta udaljen život koji ovdje vodim nije sam po sebi ništa gori od bilo kojeg drugog."34 Međutim, bez pisanja ili čitanja, Kafka više nije mogao tako živjeti. U drugoj polovini prethodne godine, od ljeta 1920. nadalje, nakon trogodišnje stanke ponovo je bio započeo pisati, ali je tek sada počeo bilježiti vrijeme koje je istjecalo. Ukoliko je bilo ikakve nade za ozdravljenje, bilo mu je važno vratiti se poslu i svakodnevnom životu. "Još se uvijek nalazim ovdje i ne mogu se kretati, kao da sam pustio korijene"35, rekao je Brodu, dodajući da se od svega najviše boji Instituta, iz kojega nikada nije tako dugo izbivao. "Moj je dug prema Institutu ogroman i nije ga moguće vratiti, nego ga se može samo dodatno povećavati." Na balkonu u Matliarima Kafka je, kao i uvijek, nastavio razmatrati o svojem židovstvu. Bio je u potpunosti svjestan psihoanalitičke teze o kompleksu oca, ali je tvrdio da mu se više sviđa "druga verzija, u kojoj se problem ne razvija oko nedužnog oca, nego oko njegova židovstva. Većina je mladih Zidova, koji su započeli pisati na njemačkom [s Brodom je tada upravo raspravljao o jidišu], željela ostaviti židovstvo za sobom, a njihovi su očevi to odobravali... Međutim, stražnjim su nogama još uvijek bili zalijepljeni za židovstvo svojih očeva, dok propetim prednjim nogama nisu mogli pronaći novo uporište. Iz toga je proizišao očaj koji MILENA 261 je postao njihovim nadahnućem." Problem je bio u tome što iz toga "nije mogla proizići njemačka književnost", pa su ti pisci, a riječ je naravno o Kafki, bili suočeni s trostrukom nedoumicom: "Nemoguće je ne pisati, nemoguće je pisati na njemačkom, nemoguće je pisati drukčije." Kafka još uvijek nije odustao od povratka u , natrag svojem pisanju. Koliko god da je u Matliarima bilo lijepo ljeti, znao je da se do 20. kolovoza mora vratiti u grad. Nije mogao nastaviti s tom neprirodnom dokolicom. No, u posljednjem ga je trenutku uhvatio napadaj groznice. Bilo ga je stid što je ponovo morao pisati u ured i objašnjavati im zašto je odgođen njegov povratak na posao. Još mu je jednom Pepa morao biti na usluzi kako bi njegova skica pisma ravnatelju bila prevedena na savršen češki. Devet dana poslije, 29- kolovoza 1921., Kafka se vratio u , za svoj stol u Institutu. 262 23. Kafkin boravak u Matliarima nije bio potpuno uspješan. U osam mjeseci boravka na težini je dobio svega osam kilograma i još je bio daleko od izlječenja. U u, u koji

se vratio krajem kolovoza 1921., ništa se nije bilo promijenilo. Stanovao je s roditeljima i premda je bio u kontaktu s nekim novim prijateljima, poput Klopstocka, i nekim starima, poput Minze Eisner, još je jednom proživljavao sve nemile osobine obiteljskog života. Pismo, kojim je nedugo nakon povratka odgovorio Elli na njezine nedoumice oko odabira škole za njezinu djecu, sadržavalo je pravu propovijed na temu roditelja i djece. Kafka je od nje tražio da djeca izbjegnu sudbinu uspješnih praških Zidova, kojom bi bili zaraženi "malenim,' prljavim, mlakim, škiljavim duhom".1 Takvi Kafkini komentari, koji nisu nipošto bili rijetki, pokazuju ono što se ponekad naziva "židovskim antisemitizmom", karakterističnim za asimilirane Zidove. Jedan je istražitelj tog fenomena izjavio: "Kako bi uzvratili na neizbježne optužbe o podijeljenoj odanosti, Zidovi su imali samo jednu mogućnost: mučiti sami sebe onim istim prigovorima koje im je upućivala kršćanska većina."2 Taktike samooptuživanja Kafki ionako nisu bile strane. U nizu pisama Elli njezin je brat izjavljivao da "djeca postoje kako bi spasila svoje roditelje",' dodajući: "Teoretski, ne razumijem kako ljudi mogu biti bez djece." No, također je citirao Svvifta: "roditelji su posljednji od sviju kojima bi trebalo povjeriti odgoj njihove djece". Kafka je obitelj doživljavao kao "jedan organizam, ali vrlo složen i neuravnotežen", u kojem roditelji "djeci oduzimaju njihovo pravo na osobnost" i u kojem je bilo prostora samo za "izvjesnu vrstu ljudi koji se mogu prilagoditi izvjesnim vrstama zahtjeva". Sto se tiče Kafke, koji se sada, u dobi od trideset i osam godina, vratio u roditeljski dom a da prethodno nije bio riješio ni jedan od obiteljskih problema, "sebičnost roditelja, taj autentični roditeljski osjećaj, ne poznaje granica... tiranija ili ropstvo, nastali iz sebičnosti, dvije su odgojne metode roditelja... roditelji osjećaju prema djeci animalnu, bezumnu ljubav i uvijek su skloni brkanju MILENA 263 djece sa samim sobom... Nepovjerenje je praška slabost." Nakon što se s time upravo bio ponovno suočio, Kafka je izjavio: "opresivna, zatrovana i za djecu uništavajuća atmosfera zgodno namještene obiteljske sobe". Vratio se u u punom smislu riječi. Cak je pokušao odgovoriti Klop-stocka od toga da ga ondje posjeti: "Šetnja središtem grada u toplo poslijepodne, bez obzira na to koliko spora, na mene djeluje kao da sam bio u nekoj dugačkoj, neprozračenoj sobi, nemoćan da barem otvorim prozor i udahnem malo zraka."4 U tako beznadnom raspoloženju u ranu jesen 1921. Kafka je sročio prvu od svoje dvije oporučne želje, prema kojoj su sva njegova djela trebala biti uništena poslije njegove smrti, što ćemo detaljnije razmatrati nešto kasnije. Nakon boravka u Matliarima bio je pun sumnji u samoga sebe, a nelagodni osjećaji vezani uz budućnost i briga za zdravlje nesumnjivo su utjecali na tu, prilično ekstremnu, inventuru. Nakon što je mjesecima vrlo malo pisao Kafka je 15. listopada ponovo počeo voditi dnevnik, nedugo nakon svoje iznenadne odluke da sve dnevnike koje je prije pisao da Mileni na čitanje. Moguće je da se s njom sreo u u, nakon što se vratio, u kući svojih roditelja gdje će se do kraja godine sresti još nekoliko puta. Sebi je obećao da će taj dnevnik biti različit od prethodnih te da neće biti tako opsjednut bilježenjem svake pa i najmanje promjene u svojem ratu za brak: "Što se toga tiče, više nisam onako zaboravljiv kako sam nekada bio, ja sam utjelovljenje sjećanja, otuda moja nesanica."5 Koristio se dnevnikom kako bi stvorio prostor za sebe, kako

bi ocijenio gdje sada stoji u odnosu na to što je očito bila trajna bolest i kako bi procijenio ono što ga očekuje, nakon što je shvatio da je tako malo toga postigao. Osjećao je "koliko je jadno neprestano nanovo započinjati", ali se, do neke mjere, s time bio pomirio. Promatrajući djevojke za vrijeme jedne šetnje parkom, shvatio je da nije zavidan, "imam dovoljno mašte da s njima podijelim njihovu sreću, dovoljno razbora da znam kako sam preslab za takvu sreću; dovoljno sam budalast da pomislim kako mogu do dna prozreti kako svoj vlastiti, tako i njihov položaj". Suočio se sa slabošću vlastite konstitucije, ali je bio odlučan da se ne prepusti očaju. Ironično je primijetio kako si je dopustio da postane "tjelesna olupina" jer nije htio da mu "pozornost odvlače zadovoljstva koja je život namijenio korisnim i zdravim ljudima. Kao da bolest i očaj nisu isto tako dovoljni za odvlačenje pozornosti!"6 Također je za-vidio svim bračnim parovima, premda bi "me sreća koja se može naći u bilo kojem braku, čak i u najvjerojatnijem slučaju, po svoj prilici gurnula 264 I u očaj". Njegovo mu se stanje činilo jedinstvenim: "Ne vjerujem da postoje ljudi čije su unutrašnje nevolje slične mojima." Nadalje, uočio je da je zapanjujuće koliko se "tijekom godina sistematično uništavao". Kada nije bio u svojoj sobi i pisao te obračune sa samim sobom, pokušavao je održati loše obiteljske odnose. Jedne su večeri, kao i obično, njegovi roditelji kartali. "Sjedio sam po strani kao potpuni stranac. Otac me je pozvao da odigram jednu partiju ili da barem pratim igru. Nekako sam se ispričao. Koje je značenje tih odbijanja, tako često ponavljanih još od djetinjstva?"7 U istom duhu smirene, ravnodušne introspekcije, kao da je tiho izišao iz samoga sebe, Kafka je razmatrao kako je vrlo lako mogao igrati neku normalniju ulogu u društvu ili javnom životu, ali je to zbog nekog razloga uvijek odbijao: Sudeći po tome, nisam u pravu kada se žalim kako me životna struja nikada nije ponijela, kako nikada nisam pobjegao iz^a, kako nikada nisam naučio neki sport ili savladao obrt i tako dalje — vjerojatno bih bio odbio svaku ponudu, baš kao što sam odbio i poziv na kartanje. Samo sam apsurdnim stvarima dopuštao da privuku moju pozornost, kao studiju prava, uredskom poslu i poslije besmislenim dodatnim okupacijama poput vrtlarenja, tesanju i slično... Uvijek sam sve odbijao, vjerojatno zbog općenite slabosti, a naročito zbog slabosti volje. Nekoliko večeri poslije Kafka je pokazao dobru volju i pristao da svojoj majci bilježi rezultate tijekom igre, "ali time se nije začela bliskost".8 Jednostavno mu je bilo dosadno i žalio je zbog gubitka vremena. "Rijetko sam, vrlo rijetko, napuštao ničiju zemlju između samoće i društvenosti, dapače, ondje sam proveo više vremena negoli u samoći kao takvoj. Kako li je samo Robinsonov otok bio živahno mjesto u usporedbi s ovime!" Jedne druge večeri, nakon što se bio vratio s izvedbe Molierova Mizantropa, priznao je da osjeća "potpunu bespomoćnost"9 i zapitao se što ga to veže s tim ljudima više nego s beživotnim predmetima na njegovu stolu. Je li to bilo zato što pripadaju istoj vrsti? "No, ti ne pripadaš toj istoj vrsti, upravo si zato i postavio to pitanje." Bilo je to, činilo mu se, pravo čudo, zagonetka, da već nije propao. "Prepušten vlastitim sredstvima već bih odavno bio izgubljen." Takva hladnokrvna sposobnost da pogleda duboko u samo srce takvog beznađa odražava se i u opisima njegovih prijatelja, koji su u društvu uvijek primjećivali njegov smiren, staložen duh, bez obzira na to što se ispod površine događalo u đavolskoj radionici njegova straha (Angstj.

MILENA 265 Milena, koja je cijelu jesen provela u u, posjetila ga je početkom prosinca u kući njegovih roditelja, četvrti i posljednji put, prije nego što je idućeg dana otputovala iz grada. čini se da je prilikom tih posjeta donekle smirila Kafku, baš kao što ga je svojedobno uznemiravala svojom strašću. "Nisam tužan zbog njezina odlaska, ne osjećam pravu žalost"10, zapisao je, premda je bilo jasno da mu je još uvijek bila u mislima. U posljednje je vrijeme razmišljao o tome kako ga je kao maleno dijete savladavao otac, "a radi ambicije svih ovih godina nikada nisam bio u stanju napustiti bojno polje, unatoč tomu što stalno trpim poraze". čini se da su sva ta razmišljanja s kraja 1921. godine proizlazila iz njegove slutnje da zbog bolesti za njega nema budućnosti ni novih početaka. Razmatrao je kojim je putevima mogao krenuti, premda se pokazivalo da ne vode nikuda. Očajavao je čak i radi pisanja 1 uporabe metafora, jer su one ukazivale na činjenicu da književnost zavisi od svijeta kojim upravljaju njegovi vlastiti zakoni: "Samo je pisanje bespomoćno, ono ne može živjeti samo po sebi, ono je i šala i očaj. ' Krajem godine Kafka se tješio Tolstojevim sumornim remek-djelom: Smrću Ivana Iljiča. Siječanj 1922. za Kafku je započeo loše. Zdravlje mu se nije hitnije pogoršalo, premda ni temperatura ni tjelesna težina nisu bile onako dobre kao u Matliarima. Ipak, njegov mu je liječnik predložio da se krajem siječnja pridruži njemu i njegovoj obitelji u snijegom prekrivenom zimovalištu Spindelmuhle, u blizini poljske granice. Krajem listopada Kafku je bio pregledao dr. O. Hermann, koji mu je dijagnosticirao plućni katar 1 preporučio terapiju, što je podrazumijevalo još jedno bolovanje. Bilo mu je odobreno tromjesečno bolovanje, od 29- listopada 1921. do 4veljače 1922., a terapiju, o kojoj nema dodatnih pojedinosti, prošao je tijekom studenoga u u. U tom je razdoblju Kafka vjerojatno napisao priču Prvi jadi (Erstes Leid), koja će biti objavljena u njegovoj posljednjoj zbirci, Umjetnik u gladovanju (Ein Hungerkiinstler). Priča je to o artistu na trapezu koji, kako bi održao svoje umijeće na razini savršenstva, stalno, danju i noću, boravi na trapezu, dok se za njegove potrebe brinu poslužitelji koji vuku gore 1 dolje sve što je potrebno. Artist na trapezu, usamljen umjetnik posvećen svojoj vokaciji, bio je izoliran od ostalih, koji su njegov perfekcionizam ponekad doživljavali pomalo napornim (njegova je stalna prisutnost, između ostalog, predstavljala smetnju tijekom izvođenja drugih točaka), no sve mu se dopuštalo radi njegova naročitog talenta. Trapezist bi zauvijek mogao uživati u svojem načinu života samo da nije trebalo putovati 266 od mjesta do mjesta (kao što se i Kafka, kao pisac, morao s vremena na vrijeme uključivati u vanjski svijet i odlaziti u ured?). Priča pokazuje Kafkinu sklonost oblikovanju svake pa i najmanje pojedinosti svojih mahnitih maštarija — trapezist, na primjer, naglavačke visi s police za prtljagu u pregratku u kojem boravi dok je cirkus na putu. Zatim odjednom najavi da mu je potreban partner, još jedan trapez, što mu upravitelj smjesta odobri. No, trapezist se neutješno rasplače, premda mu je želja ispunjena: ne može ni zamisliti da nastupa na jednom trapezu dok se drugi ne isporuči. Jecajući polako tone u san, dok ga zabrinuti upravitelj promatra razmišljajući kako je "mogao primijetiti prve bore koje su počele brazdati trapezistovo čelo, glatko poput dječjeg". To je tipična Kafkina kratka priča: prekrasno egzaktna i ispričana žustrim i izravnim ritmom karakterističnim za realističnu naraciju, ali posve fantastična. Smiono je

dramatična i ekspresionistički ispričana (kao kada se, primjerice, trapezist rasplakao, dok ga je upravitelj "pogladio i položio svoj obraz uz njegov, tako da su i na njega kapale suze artista na trapezu"), što je obilježje Kafkina proznog stila, koji također odlikuje atmosfera i sugestivnost alegorije, a njegova stroga i samodostatna objektivnost neizbježno nagovještava simboličku svrhu. Ta priča svjedoči o umjetničkoj zrelosti i nesposobnosti umjetnika da pronađe mir u isključivom izvršavanju svoje umjetnosti, u svojoj solipsističkoj opsesiji. Kafkini rani kritičari, djelomično vođeni preokupacijama Maxa Broda, koji je pokušavao od svojeg prijatelja stvoriti vjerskog mislioca, vezali su se za zamisao da je Kafkin rad bio alegoričan i da su njegove strukture i prikazi zrcalili naročita religiozna tumačenja svijeta. No priče kao Prvi jadi bolje je smatrati simboličkima umjesto alegoričkima, jer otjelovljuju svoju vlastitu zamišljenu istinu, a ne određuju programatski paralelizam poput Hodočasnikova napredovanja. čak se i biografske interpretacije, poput gore navedene, izlažu opasnosti od iste vrste reduktivnosti, odnosno umanjivanja bogatstva imaginativnih simbola, s obzirom na to da se bave definicijama i usporedbom sa stvarnim životom, umjesto da se zadrže na inventivnosti umjetničkog djela kao takvog. čini se da je u drugom tjednu siječnja 1922., prije nego što je otputovao u Spmdelmuhle i tamo dovršio bolovanje, Kafka doživio nešto što je opisao kao "slom" (Zusammenbruch), koji je po ozbiljnosti bio sličan napadu koji ga je shrvao 1920. prije odlaska u Merano. "Sve se činilo svršenim"11, zapisao je. Bilo mu je nemoguće zaspati i "nemoguće MILENA 267 izdržati život". Njegov unutarnji sat kao da nije bio usklađen s vanjskim: "unutarnji luđački ubrzava đavolskim ili demonskim ili, u svakom slučaju, neljudskim tempom, dok se vanjski vuče svojom uobičajenom brzinom". Uzroke "divljeg tempa unutarnjeg procesa" tumačio je nizanjem jedne introspekcije za drugom u beskrajnom slijedu. Odvojenost od drugih ljudi bila je još jednim uzrokom sloma: "Samoća, koja mi je djelomično bila nametnuta, iako sam je djelomično i sam tražio — no što je to, uostalom, ako ne prinuda? — sada gubi svu višeznačnost i približava se svojem raspletu. Kamo to vodi? Sva je vjerojatnost da bi mogla voditi ludilu; ništa se više ne može reći, potjera se nastavlja lomeći me na komade." Pokušavao se uvjeriti da bi se trebao prepustiti sudbini, "zadovoljiti se trenutkom"12, prihvatiti činjenicu da je sadašnji trenutak izgledao tako strašan samo zbog straha od budućnosti. Također se pokušavao suočiti sa svojim drugim, važnim životnim problemom — propustom da se oženi — pitajući se: "Sto si učinio sa svojim darom spolnosti?" Vjerovao je da je brak "lako mogao uspjeti" te da ga je u postizanju tog uspjeha spriječila tek "jedna sitnica [eine Kleinigkeit]". Teško da bi to zaključio itko kome bi bili poznati dokazi o njegovim problematičnim vezama. Osjećao je da ga "seks stalno nagriza, progoni me danju i noću, trebao bih savladati strah i stid, a vjerojatno i tugu, kako bih ga zadovoljio". Unatoč svim Kafkinim razornim kritikama obiteljskog života mučila ga je pomisao da neće moći iskusiti očinstvo, "tu beskonačnu, duboku, toplu, spasonosnu sreću uz kolijevku vlastita djeteta i uz njegovu majku".1' Tu je nemogućnost bolno osjećao: "Sizif nije bio oženjen." Premda nikakvo ponovno približavanje Mileni nije bilo moguće, njezine su nedavne posjete bile tek prijateljske, nije mogao ne primijetiti njezino ponašanje koje je podsjećalo na "posjete nekom invalidu". Razmišljao je je li čitajući njegove dnevnike pronašla "neki konačan dokaz protiv

njega. Milena je zadržala Kafkine dnevnike sve do njegove smrti, nakon čega ih je predala Maxu Brodu, izvršitelju njegove književne ostavštine. Kafka je osjećao da je ona razumjela i njega i njegovo odbijanje bilo kakve utjehe. Zatekao se kako se uspoređuje s ujakom Rudolfom: "mlad do posljednjeg dana (bolji bi izraz bio 'dobro očuvan'), obojica na rubu ludila". "Ludilo" i "umobolnost" bile su riječi koje Kafka nikada prije nije upotrebljavao tako da zvuče kao stvarna mogućnost. Brodu je poslije rekao da je u to vrijeme doista bio na rubu ludila. Upravo je to utjecalo na Broda da donese svoju poznatu odluku kojom je zanemario Kafkin 268 zahtjev, napisan nešto prije toga, da nakon njegove smrti uništi sva njegova neobjavljena djela. Kafka je bio izmučen strahom da u svojem životu nije učinio ništa drugo do "mjerio vrijeme i pretežno napredovao onako kako truljenje napreduje u pokvarenom zubu. Nisam pokazao nikakvu čvrstinu u odluci da upravljam svojim životom."14 Ponovo je razmišljao o brojnim primjerima svojih prekinutih nastojanja: "Bilo je to kao da je meni, kao i svakome drugome, bila zadana točka iz koje sam trebao povući polumjer kruga te potom, kao i svatko drugi, opisati svoju savršenu kružnicu oko te točke. Umjesto toga stalno sam započinjao novi polumjer, uvijek ga iznova prisiljen prekinuti. (Primjeri: klavir, violina, jezici, germanistika, anticionizam, cionizam, hebrejski, vrtlarstvo, tesanje, pisanje, pokušaji ženidbe, moj vlastiti stan.)" Kafka je oduvijek marljivo arhivirao svoje propuste. Sada su ga najviše mučili i rastuživali "pokušaji ženidbe" (Hei-ratsversuche): primjećivao je sreću oženjenih kolega s posla i razmišljao o tome kako je to što su oni imali bilo jedino čime on neće moći uto-liti svoju žudnju. Njegov život nije bio samo niz pogrešnih početaka (kao i njegovo pisanje, koje je najvećim dijelom predstavljalo zbirku nedovršenih djela: nekoliko je kratkih priča možda i dovršio, ali ni jedan roman), nego jedva da je ostavio traga: "Ukoliko postoji reinkarnacija, tada još nisam ni na najnižoj stepenici ciklusa. Moj je život bio oklijevanje i prije rođenja [Mein Leben ist das Zögern vor der Geburt]."*' Kafka je bio izuzetno pronicljiv, no to mu nije pomoglo da razriješi svoju dilemu: "oklijevanje" će se produžiti u beskraj. Zapravo, sada više nije želio slijediti ni jedan mogući put razvoja, želio je živjeti na nekom drugom planetu. "Zadovoljilo bi me da mogu živjeti sam sa sobom, bio bih sasvim zadovoljan čak i kada bih mjesto na kojem stojim mogao razmotriti kao neko drugo mjesto." Smatrao je da je njegov razvoj bio jednostavan: "Uvijek sam bio nezadovoljan, čak i sa svojim zadovoljstvom." Kafka je 27- siječnja 1922. otputovao u Spindelmühle, gdje je otkrio kako su, unatoč prethodnoj točnoj korespondenciji s hotelskom upravom, njegovo ime u knjizi gostiju naveli kao "Joseph K." Bacio se na sanjkanje i planinarenje, a čak je pokušao i skijati. Osjećao je, međutim, da nije u stanju sklapati ikakva prijateljstva. Kazao je kako je bio beskrajno zaprepašten kada je ondje vidio veselo okupljenu grupu ljudi.16 U Spindelmühleu je nastavio s izvanrednim slijedom dnevničkih zapisa koje je bio započeo početkom siječnja, nemilosrdno analizirajući sebe i svoju neobičnu sudbinu. Ponovo je razmišljao o ocu i kako je radi njega MILENA ?69 želio napustiti ovaj svijet, jer on "mi nije dopustio da živim ovdje, na ovome svijetu".17 U jednoj biblijskoj metafori vidio je sebe kao izbjeglicu kojeg je očeva moć prognala iz vlastite domovine — "neku vrstu obrnutog lutanja pustinjom". Premda je iz Spindelmiihlea Kafka slao prilično vesele razglednice prijateljima,

poput Robertu Klopstocku (kojemu je pomagao da dobije putovnicu kako bi mogao otputovati u i ondje raditi) i Min-ze Eisner, raspoloženje zabilježeno u dnevniku i dalje je bilo mračno. Svoj položaj na ovom svijetu zamišljao je strašnim, "sam ovdje u Spin-delmuhleu, na nekoj napuštenoj cesti, na kojoj, k tome, u mraku stalno klizim niz snijeg po besmislenoj cesti, k tome, bez ikakvog zemaljskog cilja". Dubok snijeg, kompliciran put, nesigurnost u "zemaljski cilj" (s naznakom da postoji i neki prikladniji izvanzemaljski cilj, samo ako ga čovjek može pronaći), sve je to prisutno u uvodnim odlomcima Dvorca, Kafkina posljednjeg važnog romana, koji je vjerojatno započeo pisati nakon što je u siječnju 1922. stigao u zimovalište. Govorio je sam sebi: "sviđaju mi se ljubavnici, ali nisam u stanju voljeti, predaleko sam", "živim negdje drugdje", premda je "privlačnost svijeta ljudi neizmjerna, on u trenutku može čovjeka natjerati da sve zaboravi" i "oni koji me vole, vole me zato što sam 'napušten'". Bilo bi "strašno" kada bi Milena iznenada došla k njemu, jer to bi ga gurnulo u svijet u kojem nije mogao živjeti. Te negativne misli nesumnjivo je pojačavala Kafkina bolest, zbog koje je počeo razmišljati o tome kako mu "svijet ljudi" klizi iz ruku. Progonila ga je "negativnost", koju je doživljavao kao silu uvijek spremnu da ga obori kada bi na bilo koji pozitivan način napredovao u životu. Bio je to "obrambeni instinkt u meni koji mi neće dopustiti ni najmanju mjeru trajnog mira i koji, na primjer, lomi bračni krevet čak i prije nego što je postavljen". Proganjalo ga je vječno pitanje: "ako razlog moje propasti nije bila bezumna sebičnost, običan strah za samoga sebe... takav, da bi se moglo učiniti da sam od sebe otpremio svojeg vlastitog osvetnika... U Velikom izvješću o mojem životu još uvijek se pretpostavlja da će moj život sutra tek započeti, dok je u međuvremenu sa mnom sve svršeno."18 Njegove su propale ljubavi značile da je "poznavao samo mirovanje puno očekivanja" koje je "trebao razbiti izjavom 'volim te', to je sve što znam, ništa više". Kafka je iz Spindelmiihlea otišao nešto nakon 18. veljače. Vratio se u , iako se nije bolje osjećao ni tijelom ni duhom i usprkos tomu što 270 će mu bolovanje isteći tek 4- svibnja. Početkom ožujka rekao je Rober-tu Klopstocku: "pišeš jednoj jadnoj, maloj osobi obuzetoj svim mogućim zlim duhovima",19 cinično dodavši da je opsjednutost zlim duhovima zahvaljujući suvremenoj medicini zamijenjena "utješnim konceptom neurastenije". Dnevnici su mu zatrpani aluzijama na "napade", "strah" i "uvijek nestalnu granicu između običnog života i strave koja bi se mogla učiniti stvarnijom".20 Njegov je Angst bjesnio. Kasnije tog mjeseca opisao je sebe kao čovjeka kojega je teško trpjeti, koji je zakopan u samoga sebe i "od samoga sebe zaključan nekim čudnim ključem".21 Važnije je, međutim, da je ponovo pisao kako bi se "sačuvao od onoga što se naziva živcima. Od sedam sati uvečer, određeno vrijeme, sjedim za stolom, ali to nije ništa, kao da usred svjetskog rata pokušavam noktima izgrepsti rov." Znao je da će se uskoro vratiti na posao pa je koristio priliku da piše. Radio je na Dvorcu i još jednoj priči, Umjetniku u gladovanju. Istoimeni glavni lik, koji podsjeća na artista na trapezu, još je jedan ekstremni primjer profesionalnog izvođača, čije javno gladovanje naposljetku dosadi publici. To nagovješćuje još jednu parabolu o životu umjetnika i njegovu problematičnom odnosu prema slavi ili ugledu. Njegovu popularnost ubrzo zasjenjuju komercijalniji izvođači te on odluči pridružiti se cirkusu u kojem se mora nadmetati s menažerskom suparničkom atrakcijom. činjenica da umjetnik u gladovanju ne bi uopće gladovao samo da je mogao

pronaći hranu koja mu se sviđa navodi na analogiju s Kafkinim sumnjama u umjetničku vokaciju te kako ona utječe na izvjesnu vrstu posvećenih umjetnika da radi nje žrtvuju svoj život i sreću. Pantera, koja naposljetku zamijeni umjetnika u gladovanju, zrači "životnom radošću", kako bi i uspješan stvaratelj umjetničkih djela također trebao. Umjetnik u gladovanju nalazi nemogućim objasniti svoju umjetnost: "Onoga koji je ne osjeća ne može se natjerati da shvati njezino značenje." Ponešto od usamljenosti i očajanja, te straha da nikada neće biti shvaćen, koje je Kafka u to vrijeme zabilježio u svojim pismima i dnevniku, izražava se i kroz portret umjetnika u gladovanju. "Kako bi to bilo kada bi čovjek sam sebe zadavio?" pisao je Kafka. "Ponekad nisam daleko od toga... Uzjaši konja onoga koji te napada i jaši na njemu. Jedina mogućnost."22 Petnaestog ožujka Kafka je Brodu pročitao prvo poglavlje Dvorca. Na njemu je radio gotovo sve vrijeme tijekom proljeća i ljeta, ostavivši ga, naposljetku, krajem kolovoza 1922. u obliku u kakvom je poslije objavljen. Nedugo nakon tog čitanja Kafka se ponovno počeo dopisivati s Milenom, koju još nije u potpunosti izostavio iz svojeg života. Rekao joj MILENA 271 je da mrzi pisma te da je sva nesreća njegova života proizišla iz njih ili iz mogućnosti da ih piše, iznijevši pritom čudnu (i, naravno, netočnu) tvrdnju da godinama nije nikome pisao. U tim je pismima Mileni ponovo počeo razglabati nedavno započetu temu o tome kako je djelomično mrtav za stvarni svijet: "činilo se kao da sam tijekom svih ovih godina mehanički činio sve što se od mene tražilo, dok sam ustvari samo čekao da me neki glas pozove, sve dok me iz susjedne sobe nije pozvala bolest, a ja sam jurnuo prema njoj i sve joj se više predavao."2' To izvanredno pokazuje kako je, u izvjesnom smislu, bolest Kafki dala mogućnost izlaza i razlog da napusti borbu sa životom. Zatim se smjesta (za razliku od pisama kakva je običavao razmjenjivati s Felice) bacio na rasprave 0 književnosti. čitao je roman Charles-Louisa Philippea Donadieu, koji nije bio ni do koljena ni jednom Flaubertovu djelu. Također je izjavio da je Cehov netko koga on jako voli. Iznio joj je i jednu vrlo zanimljivu teoriju: "živući pisci imaju živuću vezu sa svojim djelima. Svojim postojanjem oni se bore za ili protiv njih. Stvarno nezavisan život knjige započinje tek nakon piščeve smrti ili, što je točnije, neko vrijeme nakon toga, jer ti se gorljivi ljudi za svoja djela bore još neko vrijeme nakon smrti." Bilo je to dugačko pismo koje je raspalilo Kafkinu tjeskobu ("zli čarobnjak pisanja pisama počinje uništavati moje noći"), tako da joj je ponovno najavio da bi trebali prestati pisati jedno drugome. Ona ga je, međutim, posjetila 27- travnja i još jednom početkom svibnja, kada su oboje bili suglasni da to treba biti posljednji put: "jer još uvijek postoji mogućnost da se otvore zaključana vrata koja oboje motrimo iz straha da se ne bi otvorila ili, radije, iz straha da ih ne otvorimo, jer se sama neće otvoriti".24 Klopstocku je rekao da se sada boji "bilo kakve nerazrješive veze"25 te je mladića, iako je sada bio u u, odgovorio od posjeta, jer je vrijeme morao čuvati za pisanje. Zatim je pitao Klopstocka zašto ga čudi njegov Angst: "Židov, k tomu Nijemac, još k tomu bolestan 1 u teškim osobnim prilikama pored svega." Kafka je živio s roditeljima u Oppelthausu, radio na Dvorcu i održavao iluziju da će se vratiti na posao 4- svibnja, premda ih je 17- travnja zamolio da bolovanje produlji svojim uobičajenim petotjednim godišnjim odmorom. Institut je bio suglasan, što

je značilo da se na posao trebao vratiti 8. lipnja, no njegovo je stanje bilo tako slabo da je 7- lipnja konačno odlučio zatražiti umirovljenje. Kafka je 30. lipnja bio obaviješten da mu je dodijeljena mirovina od 1.000 kruna mjesečno i da ona stupa na snagu 272 sljedećeg dana. Tako se napokon okanio te dugačke i teške bitke. Koliko god da se Kafka žalio na posao kao na nešto što mu je oduzimalo energiju potrebnu za stvaralački rad, znao je da mu je bio od pomoći jer mu je pružao uporište u svakodnevici i davao njegovu životu neki oblik. Koliko god da je njegov unutrašnji život bio zbrkan i nedorečen, izvana je Kafka bio pedantan, omiljen i stručan službenik, prije negoli odvjetnik, koji je svakoga dana odlazio u ured, uredno odjeven u svoj dugački kaput i sa šeširom na glavi. Od kada je 1918. počeo uzimati bolovanja Institut je pokazao izuzetnu velikodušnost i susretljivost prema svojem cijenjenom tajniku, dr. Kafki, no sada su sve mogućnosti bile iscrpljene. Kafka je odmah odlučio otići Ottli, koja je za to ljeto unajmila kuću u Plani, selu stotinjak kilometara južno od a. S obzirom na to da ga je radi svih odobrenih dopusta mučila savjest, rješavanjem situacije na poslu Kafka će osjetiti olakšanje. Znao je da je bolestan i možda je na nekoj razini i naslućivao istinu: da mu nisu ostale ni dvije godine života. MILENA 273 24Kafka se brzo udomaćio u Plani, privlačnom selu na rijeci Lusch-mtz (Lužnice), gdje su Ottla, Pepa i njihova jednogodišnja kći već boravili. Ottlina je obitelj pristala podnijeti znatnu žrtvu kako bi Kafku smjestili u najbolju sobu u kući. Tijekom iduća četiri mjeseca ondje će napisati preostalih devet poglavlja Dvorca. Bilo je to prekrasno mjesto s puno šuma, rijeka i vrtova, ali, kao i uvijek, usprkos tomu što je uši začepio pouzdanim Ohropaxovim čepićima, Kafku je mučila buka seoskog dvorišta koju su podizali ljudi koji su sakupljali sijeno i neki seoski mladić koji je svirao trubu. "Osjećam se kao da me netko istjerao iz svijeta"', pričao je Brodu o tim provalama buke. No svijet nije u potpunosti nestao. čitao je "er Abendblatt", često razmišljajući o tome bi li trebao odgovoriti trenutačno aktivnom antisemitskom piscu Hansu Bluheru. Kafka je poznavao Bliiherove ranije radove pa ga je shvaćao ozbiljnije negoli druge antisemite. Također je zamolio Klopstocka da mu pošalje "Die Fackel" (Baklja), poznati satirički časopis Karla Krausa. Nije se želio odreći "tog ukusnog deserta sačinjenog od dobrih i loših nagona".2 Prije nego što je bio odlučio da će otići u Planu, Kafka je planirao otputovati s Oskarom Baumom u Georgental (Jifetin), selo s izvorima mineralne vode u Tirinškoj šumi. Želio je otići, kako je rekao Baumu, zato što se bojao. Kada bi ostao ondje gdje je bio, Angst bi se pojavio u najmanjem mogućem pokretu, tako da je morao naučiti kako pretrpjeti sve napetosti putovanja i promjene kako bi savladao strah. "Prema posljednjoj ili pretposljednjoj analizi to, naravno, nije ništa drugo doli strah od smrti. Djelomično je to i strah da na sebe ne privučem pozornost bogova."' Međutim, strah ga je naposljetku savladao i nije otputovao, objasnivši to Brodu time da je jedne besane noći uvidio "na kako malo trošnog ili radije gotovo nepostojećeg tla živim, prostrtog preko tame iz koje po svojoj volji izranja neka mračna sila i, ne obazirući se na moje zamuckivanje, razara moj život. Pisanje me održava na životu, ali nije li 274

točnije reći da ono podržava ovu vrstu života?"4 Kafka time nije mislio reći da je njegov život bio bolji kada nije pisao. "Tada je čak mnogo gori i potpuno nepodnošljiv i mora završiti ludilom... pisac koji ne piše je čudovište koje priziva ludilo. No kako je to uopće biti piscem? Pisanje je slatka i predivna nagrada, ali za što? Te noći postalo mi je jasno... da je to nagrada za službu đavolu... Možda postoje neki drugi načini pisanja, ali ja poznajem samo ovaj. Noću, kada ne spavam od straha, poznajem samo ovaj način. A dijabolički element u njemu čini mi se vrlo jasnim." Opisao je neugodan položaj pisca koji se "strašno boji smrti, jer još nije živio". Zato je ostao sa svojim strahom umjesto da je otputovao. Prvi put u svojem životu nije bio Beamte, nego samo Schriftsteller, pisac, čiji je opstanak ovisio o pisanju, kako bi odagnao ludilo. "Definicija pisca, upravo takvog pisca, i objašnjenje njegove učinkovitosti, ukoliko je uopće ima: on je žrtveni jarac čovječanstva. On omogućava ljudima da uživaju u grijehu bez krivnje, gotovo bez ikakve krivnje." Kafka je iskreno mislio da, kada se vrati iz Plane, više nikada neće otputovati izvan češke, pa čak ni izvan a. Međutim, sudbina mu je bila naklonjenija, u to malo vremena što mu je bilo preostalo. Kafka je ostao u Plani do rujna, boreći se s kovitlacem buke koji je vikom i drekom podizala četa praških školaraca na ljetovanju. Nastavio je pisati, "kvalitetom nižom od prosjeka, a ne višom",' svoj posljednji roman. Nekoliko je puta nakratko otputovao u , od čega jednom kada mu se otac sredinom srpnja iznenada razbolio i morao otići na operaciju kile. Hermann je nakon operacije trpio velike bolove pa je učinio sve da svi oko njega, a naročito njegova uvijek strpljiva žena, budu toga potpuno svjesni. Franza su otjerali. Pokušavao je zamisliti kako je morao izgledati u očevim očima: Sin nesposoban za brak, koji ne može nastaviti obiteljsko ime, umirovljen u trideset i devetoj godini, zauzet samo svojim čudnim pisanjem, s jedinim ciljem vlastitog spasa ili prokletstva, nevoljen, otuđen od vjere, tako da otac od njega nc može očekivati čak ni molitve za pokoj duše, sušičav i, kao što to otac sasvim ispravno vidi, bolestan svojom vlastitom krivnjom, jer je, čim je bio pušten iz^ dječje sobe, u svojoj potpunoj nesposobnosti za neovisan život otišao u onu nezdravu sobu u palači Schonborn. Prije povratka u Planu Kafka je imao vremena predati Brodu bilježnicu u kojoj su bili zapisani odlomci Dvorca. Prestrašeno je očekivao njegov odgovor. Obitelji je iz Plane počeo pisati pisma čiji je sadržaj, nesumnjivo MILENA 275 zbog brige za očevo zdravlje, bio gorljiviji i obitelji skloniji negoli u prošlosti. U kolovozu se nakon druge, četverodnevne posjete u vratio u Planu "turoban i otupljen",6 te "ponešto rastužen očevim neprestanim mukama", kao i mukama svoje majke koja se "uništavala njegujući oca'. Bio je zabrinut i za Broda i čini se da se uključio u njegovu složenu vezu s Emmy Salveter, napisavši joj pismo u kojem je predlagao da se sastanu kako bi joj pomogao da izgladi poteškoće u vezi s Brodom, ali koje, naposljetku, možda ipak nije poslao. Jedno od njegovih posljednjih pisama Brodu iz Plane otkriva da je tijekom boravka na selu imao četiri zasebna sloma, a koja su izazvali razni čimbenici; posljednji od njih natjerao ga je da se zauvijek ostavi "priče o Dvorcu ". Taj je posljednji slom bio izazvan strahom od toga što bi se moglo dogoditi ako ostane u Plani nakon što se Ottla vrati u , kada bi mu obroke donosila gazdarica svratišta. Kafku je mučio strah od neizbježne usamljenosti, čak iako je shvaćao da je upravo to bilo ono za čime je oduvijek tragao. Naposljetku se

18. rujna vratio u , nakon što je Klopstoc-ka savjetovao da iskoristi priliku da ode u Berlin, što Kafka nije mogao učiniti jer nije bio "intelektualno prenosiv".7 Rekao je Klopstocku da je bio lijek za Berlin i obratno, "a budući da je zapadnoeuropski Židov bolestan čovjek i živi na lijekovima, to je za njega neophodno, ukoliko će se kretati u tim krugovima, da ne zaobiđe Berlin". Kafka se u nije vratio kao zdrav čovjek, unatoč svim onim šetnjama šumom i povremenom cijepanju drva. Do studenoga je već bio toliko oslabio da je do kraja godine ležao u krevetu. U prosincu ga je posjetio Franz Werfel, pisac kojem se, zajedno s krugom svojih prijatelja, toliko divio u mladosti i kojeg su smatrali najsjajnijim i najdarovitijim od svih praških pisaca. Werfel je došao s Ottom Pičkom, a za Kafku je posjet, "u kojem bih inače uživao, završio očajno".8 Razlog tomu bio je Werfelov nedavni komad, tragedija Schweiger. Kafka nije mogao prikriti svoje gnušanje: smatrao je da likovi "nisu bili ljudi" te da je u cijelosti bila riječ o "tri čina puna blata" po kojem je Werfel gacao. Poslije ga je mučilo grizodušje što je Werfelu na "krasno prijateljstvo" uzvratio ispadom neugodne kritike. Međutim, u jednom, nikada poslanom pismu izjavio je da je pisac bio "jedan od predvodnika ovog naraštaja"9, ali da je Schweiger predstavljao "povlačenje s vodeće pozicije... izdaju naraštaja, umanjivanje, trivijaliziranje, a time i podcjenjivanje njihovih patnji . Uvjeren da sada nije u stanju napustiti , unatoč tomu što je napokon postao slobodan čovjek s prikladnom mirovinom, Kafka je odbio 276 | * s gledišta vječnosti (op. prev.) Wertelov poziv da mu se pridruži u Veneciji, povukavši se u svoj krevet s Kierkegaardovim lli-ili. Negdje u rujnu Kafka je Mileni dao primjerak rukopisa Dvorca, kojim se više nije bavio. Djelo će mu biti objavljeno posmrtno, kao i njegova druga dva romana, unatoč Kafkinim zahtjevima da se unište sva njegova neobjavljena djela. U "epilogu" izdanja iz 1925. Brod objašnjava zašto je odbio izvršiti Kafkin zahtjev. Gotovo sve što je bilo objavljeno za Kafkina života, tvrdio je Brod, "bilo je od njega spašeno mojim nagovorom i lukavstvom".10 Kazao je da je Kafka izuzetno uživao u pisanju, unatoč činjenici da je o tome govorio kao o "škrabanju". Naročito je volio prijateljima čitati ulomke iz svojih djela. "Svatko tko ga je imao privilegiju slušati kako čita svoju prozu malenom krugu prijatelja, s ritmičnim zamahom, dramatičnim žarom i spontanošću kakvu nijedan glumac ne može postići, odmah je mogao shvatiti radost stvaranja i strast koji su obilježili njegovo djelo." Brod je tomu mogao dodati kako je Kafka pokazivao gorljivo zanimanje za uređivanje knjige, slaganje sadržaja, izbor naslova, pa čak i tipografije. Imao je jasne zamisli o tome kako bi knjiga trebala izgledati i kako bi se trebala oblikovati da bude privlačnija od drugih. Kafkinu nespremnost na objavljivanje Brod je pripisivao "izvjesnim nesretnim iskustvima koji su ga doveli do neke vrste autosabotaže pa tako i do izvjesnog nihilističkog pogleda na vlastita djela". No, tomu je dodao još jedan razlog. Kazao je da je Kafka "na sva svoja djela primjenjivao najviše religiozne standarde" i da, podbacivši, kako već moraju svi oni koji svoj rad prosuđuju suh specie aeternitas", nije mogao na prikladan način odbaciti ulogu duhovnog vodiča kada je osjetio da je tako očigledno propustio svojim životom dati pravi primjer. Taj se argument čini vrlo upitnim, obojen prije Brodovim negoli Kafkinim pretpostavkama. Kafka je

uistinu bio ozbiljan etičar (i tom se aspektu njegova djela često ne daje prava vrijednost), no nigdje nije naznačio da je njegov rad bio zamišljen kao neka vrsta duhovnog vodstva. On nipošto nije bio neki svjetovni guru. Bilo bi točnije reći da je svojoj umjetnosti postavljao najviše standarde i najviše ciljeve. Želio ju je uzdići, kao što je već prethodno rečeno, na razinu ljepote i istine. Bio je svjestan, poput svih ozbiljnih umjetnika, da su ambicija i propast međusobno isprepleteni te da savršenstvo djela nije moguće na ovom svijetu, čak i kada se, jer nema drugog izbora, tomu mora stremiti. MILENA 277 Kafkin vlastiti osjećaj podbacivanja, kao što je već napomenuto, bio je vrlo snažan početkom listopada 1921., nakon što se vratio iz Matlia-ra. Tada se, premda nije bio izliječen, vratio na posao, a svoje je dnevnike predao Mileni, kao da nije želio zadržati čak ni ta najintimnija osobna svjedočanstva. Negdje u to vrijeme napisao je svoju prvu oporuku, tintom ispisan komadić papira, njegov Tintenzettel, adresiranu na Broda, a u kojoj je prijatelju naložio da uništi sve "u obliku bilježnica, rukopisa, mojih i tuđih pisama i skica; sve to treba biti spaljeno, bez prethodnog čitanja i do posljednje stranice, kao i svi moji zapisi ili bilješke koje možda posjeduješ ti ili neke druge osobe, od kojih ih moraš zatražiti u moje ime. Pisma koja ti ne predaju trebali bi barem sami s poštovanjem spaliti." To je istovremeno pretjerano opsežno i krajnje nedvosmisleno. Kafka je u to vrijeme želio obaviti neku vrstu samoponištavanja. Izjavivši da nije "ništa do književnost", sad je tražio poništenje svakog djelića "književnosti" koji je stvorio, pa time i samoga sebe. Tintenzettel je otkriven tek nakon Kafkine smrti, medu njegovim papirima, gdje se nalazila i jedna dulja bilješka, također napisana nakon što se vratio u , ovaj put s oporavka u Plani, u listopadu 1922. U drugoj bilješci Kafka nagađa da se ovaj put neće oporaviti: "vjerojatno ću dobiti upalu pluća, nakon što sam mjesec dana bolovao od plućne groznice". U dokumentu koji je nazvao "moja posljednja volja u svezi svega što sam napisao", Kafka se izražava istovremeno čudnovato određeno i dvosmisleno: "Među svim mojim djelima računaju se samo ova: Osuda, Loiač, Preobrazba, U kažnjeničkoj koloniji, Seoski liječnik i kratka priča Umjetnik u gladovanju," Nadalje, Betrachtung je doslovno bio rasprodan. "Kada kažem da se računa tih pet knjiga i jedna kratka priča [Umjetnik u gladovanju bio je upravo objavljen u časopisu "Die Neue Rundschau"], pritom ne mislim da bih želio da se ponovno objave i proslijede budućim naraštajima. Upravo suprotno, kada bi u potpunosti nestali, to bi bilo ono što želim. Međutim, s obzirom na to da postoje, neće me smetati ako ih budu željeli zadržati oni koji ih već imaju." Sve ostalo, uključujući pisma i bilježnice, kao i djela koja je s vremena na vrijeme objavljivao u novinama ili časopisima, treba "bez izuzetka" biti spaljeno. Kafka je vrlo dobro znao da se već objavljena djela ne mogu zatajiti pred budućim naraštajima, a čini se da popustljivom formulacijom "kada bi u potpunosti nestala" upravo to i dopušta. Cak i da su budućim naraštajima bila dostupna samo navedena djela, to bi već bilo dovoljno za pamćenje, a Kafkino bi ime i u tom slučaju nastavilo živjeti. Na tom su popisu neka od njegovih 278 I najsavršenije izvedenih djela (ako se uzme u obzir da su, strogo gledajući, sva tri romana bila nedovršena). Nema nikakvih dvosmislenosti u svezi ostalih djela namijenjenih uništenju. Svi mi koji čitamo i pišemo o Kafki, a naročito njegovi biografi, činimo to mirne savjesti, premda smo namjerno zanemarili njegove želje.

Brodov glavni argument za neizvršavanje Kafkina zahtjeva zasniva se na tomu da je Kafka morao znati da to njegov prijatelj neće učiniti, jer je, konačno, već nekoliko godina prije odbacio jedan sličan zahtjev. Štoviše, godine 1921., kada je Kafka u razgovoru s Brodom natuknuo da je napisao Tintenzettel, Brod mu je kategorički rekao da ga neće ispuniti. Poslije je Brod ukazivao i na nedosljednost Kafkinih vlastitih stavova: bio je suglasan da se dijelovi Betrachtunga ponovo objave u novinama, a na samrtnoj je postelji nadgledao pripremu zbirke priča pod nazivom Umjetnik u gladovanju. Brod je tvrdio da je Kafka na samom kraju života pronašao sreću koja je poništila sav njegov prethodni samoprezir. Naposljetku, kad god bi Brod uspio Kafku uvjeriti da nešto objavi, on se radi toga poslije nikada nije kajao. čini se da je od tri Kafkina romana Dvorac najsloženiji i najambiciozniji (bogatija je karakterizacija likova), no može se dopustiti da se Proces takvim čini onima koji preferiraju njegovu napetiju i dramatičniju konstrukciju. Dvorac je povremeno razvučen, a njegov kraj ne zadovoljava poput svršetka prijašnjeg romana. Kafka je rekao Brodu da je trebao završiti K.-ovom smrću, nakon čega bi iz Dvorca stigao glasnik s vijesti da će K.-u, premda neće biti imenovan ovlaštenim zemljomjerom, biti dopušteno da ostane u selu. Dvorac se još od prvog izdanja različito tumačio: kao religiozna alegorija, isključivo poetički simbol, plod mašte svojeg pripovjedača (uključujući i zbunjujuće događaje koji se odvijaju u K.-ovoj glavi), te na bezbrojne druge načine. Zajednički je nazivnik svih prikaza Dvorca njegova beskonačna sugestibilnost. Kafka je majstorski provlačio dvosmislenost i nesigurnost, dopuštajući čitatelju da zamisli beskrajno mnogo mogućnosti. No ta je dvosmislenost postignuta najsavršenijom lucidnom prozom. čak i čitatelj koji se ne služi njemačkim vjerojatno to može uočiti već u prvim dvjema rečenicama romana: "Bilo je kasno uvečer kada je K. stigao. Selo je ležalo u dubokom snijegu. [Es war spat abend als K ankam. DasDorf lag in tiefem Scbnee.]" U tim uvodnim rečenicama nema bravuro-znih lingvističkih vatrometa kakvi bi se mogli očekivati u nekom remek--djelu moderne književnosti (Joyce je u to vrijeme započeo pisati FinneMILENA 279 ganovo bdijenje). Miran i jasan ton blisko je povezan s Kafkinom sposobnošću da štedljivo iskaže ono začudno i uznemirujuće. Sto se tiče dvosmislenosti, u uvodnom se dijelu odmah uspostavlja reverberacija kada K. obznani svoje zanimanje: Landvermesser ili zemljo-mjer. Prizvuk te njemačke riječi podsjeća na nekoga tko čini pogreške u mjerenju ili nekoga tko je napuhan ili drzak. I u hebrejskom postoji igra značenja s tom riječi: masboah (zemljomjer) podsjeća na masbiab (Mesija), pa se često sugeriralo da je za cijelu knjigu "zaslužno Kafkino duboko poznavanje mesijanske tradicije"." Kafka je prema toj tradiciji bio kritičan, što je vidljivo u K.-ovu agresivnom ponašanju i u njegovu odlučnom nastojanju da kritizira mesijanske likove. Roman je često bio tumačen kao simbol Zidova koji traži prihvaćanje u nežidovskom društvu; i premda se treba čuvati opasnosti od takvog jednostranog tumačenja Kafkina djela, ne može se ignorirati Kafkino, s vremenom sve dublje, bavljenje judaizmom. Tijekom 1922. nastavio je s učenjem hebrejskog. Krajem godine počela ga je podučavati gospoda Puah Menczel--Ben-Tovim, koja je smatrala da su prethodne lekcije, koje mu je držao Friedrich Thieberger, bile orijentirane na biblijski hebrejski, a ne na govorni jezik u Palestini. Godine 1983- dala je intervju u kojem se prisjetila tog podučavanja i činjenice da je Kafka, uvijek ljubazan i suzdržan, bio vrlo slab: "Povremeno, kada

bi se smijali, on bi iznenada položio ruku na prsa i nagnuo se unatrag od oštre boli koja bi ga probola... Njegova je majka bila vrlo zabrinuta za njegovo zdravlje i ponekad bi tijekom lekcije provirila da vidi kako se osjeća."12 U liku Fnede moglo bi biti nekih Mileninih karakteristika (kao i Milenina muža Ernsta Polaka u liku tajnika Dvorca, Klamma), a K.-ova bezobzirnost prema njoj, u potrazi za njegovim općenito neodređenim i nedefiniranim ciljem, mogla bi sugerirati analogiju s Kafkinom nespo-sobnošću da pronađe način na koji bi njegove veze mogle koegzistirati s književnim ambicijama. K.-a se pri prvom susretu s Friedom dojmio njezin "iznimno nadmoćan pogled", što podsjeća na Kafku koji se osjećao svladan snagom Milenina karaktera. "Kada se taj pogled zaustavio na K.u, njemu se učinilo da je taj pogled već raspravio stvari koje se tiču njega, stvari o kojima on sam još ništa nije znao, nego ga je tek njezin pogled uvjerio u njihovo postojanje." K. je nakon dolaska u selo nesiguran; u početku se pretvara da je njegov zadatak nešto sasvim drugo, da bi naposljetku bio frustriran tajnovitošću i opstrukcijama Dvorca i njegovih službenika, što ima onu univerzalnu kvalitetu svih Kafkinih "parabola", ^o U 280 premda se jednako tako može tumačiti unutar preciznijih referentnih okvira. Jedan od njih je očito sudbina Zidova. No nijedna interpretacija nije isključiva. S biografske točke gledišta čini se da i tema Kafkina odnosa s ocem ondje ima izvjesnu ulogu, jer se Dvorac može promatrati kao istovremeno privlačan i odbojan arbitrarni simbol patrijarhalne moći. K. je nakon dolaska u selo otkrio da mora zatražiti dopuštenje da bi se zadržao u okruženju Dvorca, baš kao što i paranoidna žrtva neke despotske sile osjeća da mora tražiti dopuštenje da živi. Njegovo srce treperi od zvuka zvona iz Dvorca, "kao da mu prijeti — jer i sam je zvuk bio bolan — ispunjenjem onoga za čime je maglovito čeznuo". I Kafka je mogao osjećati prijetnju ispunjenja svojih tek začetih želja, a K., kao i on sam, ne teži nekom određenom cilju, nego potvrđivanju ispravnosti cilja ili mogućnosti da je barem neki od njegovih životnih ciljeva dostižan i da će to znati kada ga bude dosegao. Dvojba leži unutar dvojbe, poput isprepletenih staza labirinta. Putovanje je zbunjujuće i nema mnogo nade da će pronaći ultimativni spas od pogrešnih staza i frustrirajućih susreta. Tijekom zime 1922. i proljeća 1923- Kafka je većinu vremena proveo bolestan, prikovan za krevet. Nije ništa napisao, nije vodio dnevnik, niti je pisao pisma, osim kratke bilješke Oskaru Baumu, poslane u siječnju, u kojoj mu se ispričava jer toliko "drhti"" da mora propustiti bar micvu njegova sina (dječaku je, ipak, poslao neke knjige). U ožujku je još jednu takvu bilješku poslao Minze Eisner, uzbuđen vijestima o njezinim zarukama. U travnju ga je utješila posjeta njegova starog školskog prijatelja Huga Bergmanna, koji je nakon rata bio otišao u Palestinu, gdje je bio knjižničar u Hebrejskoj nacionalnoj knjižnici, a poslije i profesor filozofije na Hebrejskom sveučilištu. Bergmann je u u ostao mjesec dana, pa je Kafka nagovarao Roberta Klopstocka da dođe kako bi se s njime vidio. Pišući svojim prijateljima, Kafka je učinio sve što je mogao kako bi pomogao Bergmannu u njegovim nastojanjima da prikupi sredstva za Palestinu. Početkom svibnja nakratko je pobjegao iz a u odmaralište Dobrichowitz (Dobfichovice), koje je bilo prekrasno, ali preskupo. Mileni je rekao da to "baš i nije bilo putovanje, nego samo lepetanje

potpuno beskorisnim krilima".14 U prvom tjednu srpnja Kafka je sa svojom sestrom Elli i njezinom djecom, Felixom i Gerti, krenuo u maleno baltičko ljetovalište Miintz. Ondje će naići na osobu koja će mu znatno olakšati muke njegovih posljednjih jedanaest mjeseci. DORA 283 25. Na proputovanju prema Miiritzu Kafka se zaustavio u Berlinu kako bi posjetio Brodovu ljubavnicu, Emmy Salveter, koju je smatrao šarmantnom. S njom je krenuo svojoj profesorici hebrejskog, gospodi Puah Menczel-Ben-Tovim, koja je vodila židovski dječji kamp u Eberswaldeu. Međutim, putovanje se pokazalo duljim od očekivanog te ga je prekinuo i krenuo na sjever, prema Baltiku. Narodni dom berlinskih Zidova (institucija u kojoj je, na Kafkino predano nagovaranje, godine 1916. volontirala Felice Bauer) u Miiritzu organizirao je u ljeto 1923. ljetni kamp u zgradi nazvanoj Vila Magdalena. Kafka je saznao za kamp ubrzo nakon dolaska u grad pa je sa svojega balkona, iz pedeset metara udaljenog pansiona Gliickauf, kroz krošnje breza rado promatrao aktivnosti u kampu: "Izuzetno me vesele zdrava, vesela, plavooka djeca."1 Boležljivi je Kafka stalno spominjao tu "zdravu, veselu" djecu i čini se da ga je njihova vitalnost nadahnjivala. Još je uvijek bio opsjednut učenjem hebrejskog pa je u Miiritzu nastavio s lekcijama. Blizina sve te djece koja su govorila hebrejski bila je čudesan bonus. Primorje je u znatnoj mjeri popravilo Kafkino raspoloženje. U Berlinu je bio umoran, pomalo ga je mučila i groznica, no prvih je dana praznika, kao i uvijek, prizdravio. Robertu Klopstocku rekao je da je "sladak svaki napor kojim na trenutak možemo pobjeći od duhova. Tada se doslovno možemo vidjeti kako odlazimo iza ugla, a oni ostaju zabrinuto stajati."2 Nedugo prije odlaska iz a u dnevnik je zabilježio: "Užasni napadaji u posljednje vrijeme, gotovo bez prestanka. Za šetnje, noću, danju, sposoban osjećati samo bol... Dok pišem u meni sve više i više raste strah... Svaka je riječ u rukama duhova iskrivljena... i postaje koplje upereno protiv onoga koji ih izgovara."' Hugo Bergmann, koji je sada ponovo bio u Jeruzalemu (gdje je još uvijek želio da mu se Kafka pridruži), poslao je Kafki svoje prvo pismo iz Palestine na hebrejskom. Kafka mu je odgovorio da je putovanje na Baltik smišljeno tako "da iskuša svoju pokretnost, nakon mnogih 4 ,( 284 KAFKA. - BIOGRAFIJA godina ležanja u postelji i mnogih glavobolja".4 Djeca u Miiritzu bila su pretežno izbjeglice, srčane i živahne, koje je on okarakterizirao kao "istočnoeuropske Zidove koje zapadnoeuropski Zidovi spašavaju iz opasnosti Berlina. U kućama, šumama i plažama dobrim dijelom dana i noći odjekuje pjesma. Kada sam s njima, nisam sretan, ali sam na u sreće." Kafka je od djece "crpio toplinu", a čak mu se i more, koje nije bio vidio deset godina, činilo "ljepše... raznolikije, živahnije i mlade". Ideja o odlasku u Palestinu i o životu s Bergmannovom obitelji bila je primamljiva, ali smatrao je da za to nema snage: "Bio bi to put u Palestinu, no u duhovnom smislu bilo bi to nešto poput puta u Ameriku što ga je poduzeo blagajnik koji je pronevjerio veliki novčani iznos... iskušenje doziva, a potpuna nemogućnost odgovara."' čini se, međutim, da Kafića nije u potpunosti odustao od te zamisli. Poslije je objasnio: "Shvatio sam da ću, ukoliko želim živjeti, morati učiniti neki radikalan korak pa sam htio otići u Palestinu."6

Kafka je imao naviku, nakon što bi se smjestio na nekom novom mjestu, zamjećivati mlade žene u svojoj blizini. Uskoro se na vidiku pojavila ljupka šesnaestogodišnjakinja Tile Rossler (poslije poznata koreografkinja u Tel Avivu). čini se da su oboje uživali provodeći vrijeme zajedno, no Tile se, volonterka u kampu, uskoro morala vratiti kući u Steglitz u Berlinu. Kafka joj je poklonio staklenu zdjelu koju je s divljenjem bila promatrala u izlogu, a ona mu je zauzvrat poklonila vazu.7 Tile je za Kafku smatrala da je "poput dječaka i živahan", visok, mršav muškarac koji se igrao i zabavljao sa svojim nećacima, "premda je tada već bio tako blizu kraja".8 U njegovu posljednjem sjećanju na Tile ostalo je zabilježeno kako je za vrijeme pljuska došla u hotel kako bi mu predala vazu na poklon. Pijanist u predvorju svirao je Griega, "a ti si tamo stajala, malo pognuta, malo vlažna od kiše, ponizna pred glazbom".9 Jedna nešto starija djevojka, Židovka Dora Diamant, Tilina prijateljica, također je volontirala u kampu. Došavši u kamp na večeru, Kafka je zalutao u kuhinju i vidio je kako čisti ribu. "Tako nježne ruke za tako krvav posao", primijetio je.10 Dora je već bila primijetila Kafku na plaži s Elli i djecom te je pretpostavljala da su vjenčani. Dojmilo ju je se nešto u Kafkinu liku pa ih je sve četvero čak slijedila u grad kako bi vidjela kamo idu. Dora je imala dvadeset i pet, a Kafka točno četrdeset godina kada su se sreli, no mnogi biografi navode da je Dora imala tek devetnaest godina. Pogreška se dugo povlačila, nesumnjivo zahvaljujući samoj Dori i jednom intervjuu iz 1948. I sam je Kafka u prepiskama DORA 285 često pogrešno navodio svoju dob. Oboje su imali tu prednost da izgledaju znatno mlade od svoje stvarne dobi. Dora se Kafke sjećala kao "visokog, vitkog i tamnoputog, dugačkih koraka". činio se usamljen, ako ne uviđavan. "Najvažnije obilježje njegova lica činile su njegove vrlo otvorene, često čak širom otvorene oči, bez obzira na to je li govorio ili slušao. Nikada nije užasnuto buljio, kao što su o njemu znali govoriti. Prije je bila riječ o nekom izrazu začuđenosti. Oči su mu bile smeđe [Tile ih je smatrala plavima — kao i obično, nitko nije mogao točno opisati boju njegovih očiju] i plahe. Kada bi govorio, one bi zasjale i u njima bi bilo humora." Suprotno reputaciji, Dora je ustvrdila: "Kafka je uvijek bio veseo. Volio se igrati, bio je rođen za igru i uvijek spreman za neku psinu." To nas ne bi trebalo čuditi jer su i njegova pisma puna suhe i vrlo suptilne ironije za koju je Brod tvrdio da su bila dio njegova prirodnog načina komunikacije između njih dvojice. "Zglavci su mu bili vrlo tanki, a kada je nešto pričao, gestikulirao bi svojim dugim i eteričnim prstima", dodala je Dora. Ubrzo su se Kafka i Dora sprijateljili te na plaži zajedno čitali hebrejski. Kafka je u jednom pismu Tile opisao Doru kao onu "s kojom provodim najviše vremena" te kao "prekrasnu osobu".11 Dora je smatrala da se Kafki svidjela stoga što je bila Židovka iz istočne Europe, od onih Zidova koji su ga fascinirali: "Dolazim s istoka, tamno stvorenje prepuno snova i slutnji." Dok se Kafka interesirao za njezino istočnoeuropsko-žiđovsko podrijetlo, njoj su se sviđali sloboda i prosvjetiteljstvo Zapada. Dora Diamant (ona bi to na jidišu pisala Dymant) rođena je 1898. u mjestu Pabianice, u blizini Eodža u središnjoj Poljskoj. Njezin se otac Herschel, obrazovan čovjek i industrijalac, početkom stoljeća, nakon što mu je žena umrla pri porodu, preselio s obitelji u Bedzin, mjesto u Sle-skoj pod ruskom vlašću. Dora je kao najstarija kći preuzela odgovornost za vođenje kućanstva i brigu oko četvero braće

1 sestara. Herschel je nosio dugačku bradu i zaliske, crni kaftan i krznenu kapu, kao i svi tradicionalni pobožni hasidski učenjaci. Kao sljedbenik Rabina od Gera*, bio je stup lokalne židovske zajednice. Dora je djetinjstvo provela prema * Hasidska dinastija podrijelom iz poljskog Gora Kalvvaria, prije Šoe najbrojnija i najvažnija hasidska zajednica u Poljskoj. Tijekom nacističkih progona gotovo su uništeni, no rabin Abraham Mordekai Alter, koji je uspio preživjeti Sou, obnovio je pokret nakon Drugoga svjetskog rata, pa se Ger danas smatra jednom od najvećih ha-sidskih dinastija u svijetu, (op. prev.) 286 obrascu vjerskih običaja kakve je nametalo religiozno uvjerenje njezina oca: pohađala je hebrejsku školu i bila je pod snažnim utjecajem Theo-dora Herzla* i njegova cionističkog pokreta u nastajanju. Godine 1917-bila je poslana u školu u Krakov, gdje je trebala izučiti za učiteljicu u ortodoksnoj vjerskoj školi, no pobunila se i pobjegla. Njezin je otac krenuo u potragu za njom i pronašavši je u Breslau u Njemačkoj, vratio je kući. Kada je drugi put pobjegla, digao je ruke od nje. Preselila se u Berlin 1920. Premda je Dora bila dobro upoznata s tradicionalnim židovskim predajama, njezino je poznavanje književnosti bilo neusporedivo inferiornije Mileninu pa je čak i nakon Kafkine smrti jedva poznavala njegovo djelo. Nije bila svjesna postojanja Procesa sve dok nije bio posmrtno objavljen 1925. Kafku je zbog njegova izuzetnog karaktera više cijenila kao osobu nego kao pisca pa je u svibnju 1930. rekla Brodu: "Dokle sam god živjela s Franzom, nisam vidjela ništa drugo osim njega i sebe. Sve ono što nije bio on sam bilo je jednostavno nebitno, pa čak i smiješno. Njegov je rad bio, u najboljem slučaju, nevažan... Zato sam se bila usprotivila posmrtnom objavljivanju njegovih djela."12 Dora je smatrala da Kafku nije mogao razumjeti nitko tko ga za života nije poznavao. Štoviše, nije joj se svidjelo, čak ni u začetku, veliko znanstveno i kritičko razmatranje Kafkina djela (ono što bi Milan Kundera nazvao kafkologijom), smatrala je to "nasilnim uplitanjem" u njezin osobni život. Tek su nedavno otkrivene njezine bilježnice u kojima je pokušala smjelo, ali bez vidljiva uspjeha, opisati onu jedinstvenu, neprepričljivu kvalitetu Kafkine osobe. Nakon njegove smrti Dora je postala aktivna u komunističkom pokretu te je neko vrijeme, prije nego što se preselila u Veliku Britaniju, provela u Sovjetskom Savezu. U Velikoj je Britaniji tijekom Drugoga svjetskog rata bila u zatočeništvu kao vanjski neprijatelj, da bi naposljetku umrla 1952. u bolnici Plaistovv." Bila je strastvena, ponekad tvrdoglava i nemirna žena, no u kratkom vremenu koje su proveli zajedno njezina je energija za Kafku bila izvor velike snage. Početkom kolovoza Miiritz je za Kafku počeo gubiti sjaj. Ponovno su ga mučile nesanice, glavobolje i umor pa se pitao da mu možda "nije dopušteno predugo ostati na jednom mjestu; postoje ljudi koji se mogu odomaćiti samo putujući".14 Mučio ga je neki mali detalj oko upravljanja 4 Austro-ugarski Židov, novinar, pisac i osnivač modernog političkog cionističkog pokreta. Rođen je 1860. u Budimpešti, u obitelji podrijetlom iz Zemuna, (op. prev.) DORA 287 kampom te je stoga prestao uvečer odlaziti u kamp, iako su mu stanovnici kampa i dalje bili vrlo dragi. Kada mu je Elli najavila da će skratiti svoj boravak, Kafka joj je rekao da će se zajedno s njom vratiti u jer ne želi ostati sam. Otputovao je 7kolovoza u Berlin, gdje je pogledao Schillerove Razbojnike, a dva dana poslije ponovno je bio u u.

Uskoro je, međutim, pristao otputovati s Ottlom i njezinim dvjema kćerima u Schelesen. Otišli su iz a sredinom kolovoza i u Schelese-nu ostali više od mjesec dana. Dok je bio ondje, Klopstock mu je javio da je preminuo inženjer Glauber, jedan od pacijenata iz Matliara. Sam Kafka spao je na svega 54,5 kilograma, što je dotad bila njegova najmanja težina. Rekao je Brodu da mnoge "protusnage" priječe njegovo ozdravljenje. "Mora da sam tim protusnagama vrlo drag; đavolski se bore ili su sam đavo."15 U Schelesenu je dobio i pismo od Carla Seeliga, švicarskog izdavača luksuznih izdanja, koji mu je za jednu priču ponudio 1.000 švicarskih franaka, basnoslovnu sumu, naročito za one koji su se već mogli početi zabrinjavati eskalirajućom inflacijom u Njemačkoj. Kafka je, međutim, Seeligu odgovorio: "Djela koja imam spremna iz ranijeg razdoblja potpuno su beskorisna; ne mogu ih nikome pokazati. Usto, u posljednje vrijeme vrlo sam nesklon pisanju."'6 No, ostavio je otvorenom mogućnost da mu u budućnosti nešto pošalje, što u priličnoj mjeri protuslovi uputama kojima je 1921, i 1922. zahtijevao da se sva njegova djela unište. Sada je bio odlučan da se, posljednji put, pokuša othrvati stisku a. Palestina je za njega bila nedostižna (tjelesna mu je temperatura bila viša, a nije dobio ni na težini), no mogao je otići u Berlin. Njegova bi ga mirovina, isplaćivana u češkim krunama, ondje mogla zaštiti od galopirajuće inflacije. U njemačku je metropolu krenuo 24- rujna; ondje će prvi put nakon odlaska iz Miiritza (prije sedam tjedana) susresti Doru. Noć prije odlaska mučile su ga zebnje oko koraka koji je odlučio učiniti, a bio je i iscrpljen pakiranjem kovčega. Nešto poslije zamalo je svojem najmodavcu poslao telegram da otkazuje najam stana. No, ujutro je napokon otišao, nakon što se s "puno ljubavi posvađao s... ocem, dok ga je majka tužno gledala".17 Na užas Franzovih roditelja i Dorina oca, ortodoksnog Zidova, par je odlučio stanovati zajedno, iako Kafka Doru roditeljima nije bio ni spomenuo (povjerio se, kao i obično, samo Ottli, koja ga je podržala), a prijateljima poput Klopstocka unaprijed je bio najavio da će vjerojatno ostati tek koji dan. Zapravo je unaprijed uplatio stanarinu za kolovoz i rujan za stan u Miquelstrasse 8, 288 u Steglitzu, berlinskom predgrađu punom zelenila, okruženom vrtovima; od botaničkog vrta udaljenom tek kratkom šetnjom, a još je bio bliži šumi Grunewald.18 Ta će se enklava moći obraniti od nekih, sve većih užasa Weimarske Republike, poput hiperinflacije, nezaposlenosti i političkog nasilja. Preseljenje je bilo, kako je rekao Oskaru Baumu, "ludo odvažno"19 uzme li se u obzir njegovo tadašnje zdravstveno stanje, no vjerojatno je osjećao da mu je to posljednja prilika za bijeg. "U granicama mojeg stanja toj se ludoj odvažnosti paralela može pronaći samo listajući unatrag stranice povijesti do, primjerice, Napoleonova marša na Rusiju." Napoleon je oduvijek fascinirao Kafku pa je dnevnike punio bilješkama o njemu, očito zaintrigiran pojmom vođe (ponekad je tako zamišljao ulogu umjetnika) ili možda jednostavno opčinjen likom snažnog i sposobnog muškarca (poput njegova oca), kakvim je znao da nikada neće postati, čak ni na papiru. Prvo što je Kafki u Berlinu nedostajalo od a bio je izvrstan maslac pa je zamolio Ottlu da mu ga pošalje poštom. (Nadao se da će se od maslaca udebljati.) Sestru je izvijestio da je središte grada za njeA postalo strašno.20 No, u Steglitzu je sve bilo mirno i ljupko. "Uvečer, ^ tih toplih večeri, kada izađem iz kuće, do mene dopire miris iz bujnih, starih vrtova, miris tako nježan i snažan kakav mislim da nikada nisam nigdje osjetio, ni u Schelesenu, ni u Meranu ili Marienbadu."

Međutim, u prvim je tjednima Kafkina boravka u Berlinu bilo malo vijesti od kuće pa je počeo žuditi za novostima. Ottlinu suprugu Pepiju rekao je da ga straši situacija u Berlinu: "No, je li drukčiji? Koliko ondje opasnosti dnevno prijeti jednoj ovako tjeskobnoj duši?"21 Ottli je, čini se, uputio poziv da ga posjeti, ali ga je zatim povukao. Priznao je: "Cijela je ova stvar oko Berlina toliko delikatna, zgrabio sam je posljednjim snagama pa je vjerojatno stoga i ostala vrlo nježna."22 Smatrao je da bi obitelj, kada bi ga posjetila, samo produžila svoj utjecaj na njega, da bi ga osudila onim "om koji ne samo da volim nego ga se i bojim", i tako uznemirila njegove noći. Budući da je sada planirao zimu provesti u Berlinu, pitao se bi li se, dok je vrijeme još bilo podnošljivo, trebao vratiti u posjetiti roditelje i reći im da iznajme njegovu sobu te uzeti nešto zimske odjeće. Kafka se ponovno susreo s Ernstom Weissom (i preporučio ga švicarskom izdavaču), kao i s Brodovom ljubavnicom Emmy Salveter, no nije bio sklon čestim izlascima: "Jedva odlazim lkuda dalje od neposredne blizine stana"2', rekao je Felixu Weltschu, opisujući mu čaroliju mjesta DORA 289 koje je "za ovog malog emigranta prekrasno". Uskoro su ga, međutim, počeli mučiti financijski problemi. Kafkina je mirovina stizala na adresu njegovih roditelja u u (vjerojatno stoga što su uvjeti njegova ranijeg umirovljenja zahtijevali da ostane u gradu), a novčane su pošiljke od kuće malo kasnile. Plinska je rasvjeta bila nedostatna i korištenje kerozinske svjetiljke moglo je biti skupo. Ukoliko bi Institut smanjio iznos njegove mirovine zbog preseljenja u Berlin, daljnji bi mu boravak mogao postati nemoguć. Kafka zbog svojeg krhkog stanja nije mnogo pisao. Zadivljeno je promatrao dobro razvijene radnike koji su došli po veliki klavir bivšeg stanara. A kada bi pošao u grad, teško bi disao i grčio se od kašlja. Rekao je Brodu da mu prethodno nije bio pisao ne zato što bi pokušavao nešto prikriti — "ako se izuzme činjenica da je prikrivanje moj životni poziv"24 — nego zato što mu je bilo dosta pisama: "Nemam povjerenja u riječi i pisma, svoje riječi i svoja pisma. Htio bih podijeliti osjećaje s ljudima, ali ne i s utvarama koje se igraju riječima i pisma čitaju slinavim jezicima... Ponekad mi se čini da je priroda umjetnosti kao takve, postojanja umjetnosti, objašnjiva samo u kategorijama... 'strateških razloga' za omogućavanje razmjene istinitih riječi među ljudima." Negdje u to vrijeme Kafka je napisao priču Ženica (za koju ga je vjerojatno nadahnula njegova gazdarica 1 koja otkriva izvjestan osjećaj straha od vječne osude, čak i kada svijet općenito cijeni ono što čovjek čini) i Jazbina, koju je Dora smatrala izrazom Kafkina straha od povratka u roditeljski dom. Praški su ga demoni slijedili do Berlina. Dora Diamant se, začudo, ne spominje u Kafkinim pismima pisanima prvih tjedana i mjeseci u Berlinu. Nije poznato kada se doselila k njemu iz svoje sobe iz sirotišta u Charlottenburgu, gdje je živjela i radila kao krojačica. Kafka nije žurio obitelji i prijateljima pričati o Dori. U jednom pismu Mileni s opisom Miiritza, napisanom krajem studenoga, naveo je i jednu zagonetnu aluziju o svojim dvojbama da je preseljenje u Berlin bilo moguće samo radi "rješenja — iznenađujućeg na svoj naročit način",25 što je, naravno, značilo da će ondje Dora otkloniti nemoguću prijetnju života u samoći. Kako bi pobjegli od gazdarice i njezina pokroviteljskog (i moguće antisemitskog) velegradskog načina razmišljanja,26 kao i povećanja stanarine, Kafka i Dora preselili su se I 5- studenoga u novi stan koji je Dora pronašla u blizini, u Grunewaldstrasse

13. Podrazumijevalo se da gazdarici do posljednjeg trenutka ne kažu ništa. Kafka je uspio propustiti 290 preseljenje jer je ujutro otišao u središte grada gdje je bio započeo pohađati predavanja i tečajeve na Visokoj školi za židovske studije (Hochschule für die Wissenschaft des Judentums). Nešto prije ručka, dok je šetao niz Friedrichstrasse, začuo je kako ga netko doziva, okrenuo se i vidio jednog starog znanca, dr. Löwyja, koji ga je poveo na ručak kod svojih roditelja. Uzme li se u obzir borba za pronalaženje i kupovinu hrane u Berlinu u vrijeme hiperinflacije, bila je to ponuda koju nije mogao odbiti. Do šest sati, kada se vratio u Steglitz, pod Dorinim je nadzorom selidba bila gotova. Kratko vrijeme nakon toga Kafka je u svojem pretposljednjem pismu Mileni napisao: "Živim gotovo na selu, u malenoj vili s vrtom, čini mi se da još nikada nisam imao tako krasan stan, a također mi se čini da ću ga uskoro izgubiti — previše je krasan za mene."27 Tijekom te jeseni u Berlinu, dok mu je zdravstveno stanje još bilo podnošljivo, Kafkino je raspoloženje bilo smirenije negoli prethodnih godina. Na to je zasigurno znatno utjecala Dorina stalna i brižna prisutnost. Ona se poslije prisjećala njihove sreće u to vrijeme, njihove nježne i zaigrane veze, načina na koji bi preplitali ruke u zajedničkom! umivaoniku i smijući se nazivali ga svojom "obiteljskom kadom". Točna je da je on još povremeno spominjao svoje duhove, no čini se da više nije bio tako tjeskoban i nemiran. Max Brod ga je posjetio, ustvrdivši poslije: "Pronašao sam pravu idilu; konačno sam svojeg prijatelja vidio dobro raspoloženog; njegovo se tjelesno zdravlje pogoršalo, to je točno. Pa ipak, tada čak nije bilo opasno. Franz je pričao o demonima koji su ga napokon napustili. 'Umakao sam im. Ova selidba u Berlin bila je veličanstvena, sad me traže i ne mogu me pronaći, barem zasad.' Konačno je dosegao ideal nezavisnog života, svoj vlastiti dom."28 Kafka je, prema Brodu, bio "na pravom putu i uistinu sretan sa svojom životnom družicom tijekom te posljednje godine života, u kojoj se, unatoč strašnoj bolesti, popravio". Kafka je oduvijek htio pronaći takvu čvrstu, pravu osnovu za život i ne bi poželio da ga budući naraštaji doživljavaju kao proroka otuđenja ili egzistencijalnog apsurda. Kafka i Dora su u tom ranom razdoblju zajedničkog života u Berlinu, tijekom jedne od šetnji u obližnjem parku, susreli neku malenu djevojčicu koja je plakala jer je izgubila lutku.29 Kao i uvijek dirnut nevoljom male djece, Kafka joj je rekao da se lutka nije izgubila. Otišla je na put i Kafki se javila pismom. Sumnjičava je djevojčica, u stanci usred plača, zatražila dokaz za njegovu tvrdnju pa joj je Kafka obećao da će se sljedećeg dana vratiti s pismom. Nakon što je vrlo brižljivo sastavio DORA 291 pismo, sljedećeg se dana vratio i naglas ga pročitao djevojčici. U pismu je objasnio kako se lutka bila zasitila života u jednoj te istoj obitelji i da je malo poželjela promijeniti okruženje. Kafka je bio pisao pisma svakoga dana tijekom tri tjedna, a u svakom je objašnjavao razloge radi kojih je lutka morala otići, pripremajući tako dijete da naposljetku shvati kako se lutka više neće vratiti. Lutka je na koncu susrela nekog mladića i udala se. Za Kafku je bilo tipično ne samo to da se brine nego i da to učini s takvim smislom za pojedinosti. Kafkino novo, blagošću ispunjeno raspoloženje rezultiralo je neočekivanom bujicom pisama roditeljima (koja su objavljena tek 1990.). Premda je u nekima od njih izražavao zabrinutost radi kašnjenja mirovine, pozitivno ih je izvješćivao o

svojem zdravstvenom stanju i načinu prehrane, a razglabali su i o mogućnosti da ga roditelji posjete, što bi "za mene doista bilo nešto vrijedno slavlja".30 Rekao im je da je unatoč podivljaloj inflaciji uspijevao razumno živjeti te da troškovi života nisu veći nego u u. No nakon preseljenja u Grunewaldstrasse priznao je da se zbio "kolosalan porast cijena",31 što je počelo utjecati i na poštanske troškove. Unatoč činjenici da je stan bio so schon* još uvijek je živio "poput pacijenta u sanatoriju" te se nije često odlučivao izići na vjetrovite gradske ulice, iako je ta jesen u Steglitzu bila "ljepša no ijedna u mojem cijelom životu".32 Pogoršanje vremena odgovorilo ga je od zamisli da pohađa poznatu vrtlarsku školu u obližnjem Dahlemu. Kafka, čovjek koji je tako zajedljivo pisao o obiteljskom životu, sada je poduzimao sve kako bi pokazao zanimanje za svoju proširenu obitelj, tražeći da mu jave jesu li Ellina djeca već počela učiti hebrejski i hoće li mu na tom jeziku pisati. Prema Brodu bio je nešto iskreniji te mu je rekao kako ustaje oko devet sati ujutro, ali da nakon toga mora dosta ležati, naročito tijekom poslijepodneva. Pokušavao je čitati jedan roman na hebrejskom — Shekhol ve~Kishalon (Gubitak i posrtanje), koji je napisao Josef Chaim Brenner — no uspio je savladati tek trideset stranica. Općenito se lako uzbuđivao, kao kada ga je Tile Rossler nazvala i najavila svoju posjetu. Naposljetku nije došla, ali njezina su ga "berlinska uzbuđenja"33 uzrujala i poremetila mu san. U srcu metropole Kafka je pokušavao uspostaviti svoju uobičajenu sigurnosnu zonu. Premda je rijetko kada izlazio (jednom u vegetarijanski restoran, gdje se prežderao špinata, odrezaka od povrća, rezanaca i * tako lijep (op. prev.) 292 kompota od šljiva), nije se isključivao iz života. Posjećivale su ga Puah MenczelBen-Tovim i Emmy Salveter, a redovito se dopisivao s Rober-tom Klopstockom, koji mu je iz a slao maslac. Dobio je i pismo od Kurta Wolffa u kojem se nalazilo i razočaravajuće izvješće o naknadi njegovih autorskih prava za 1922. i 1923- godinu. Kombinacija slabe prodaje i neobuzdane inflacije rezultirala je zatvaranjem njegova računa. Nisu ga, međutim, odbacili, nastavit će promovirati njegovo djelo "uvjereni da će izuzetna kvaliteta tih proznih djela biti priznata u budućnosti".54 Bio je to tipičan primjer ljubaznosti kojom se Wolff ophodio prema Kafki, čak i kada mu on, zbog bolesti, nije odgovarao na pisma. Wolff je Kafku očito smatrao vrlo vrijednim književnikom i često ga je uvjeravao u tu činjenicu. Kao utješnu naknadu za promjenu njihova poslovnog odnosa Wolff je Kafki ponudio besplatne primjerke svojih djela, kao i ona drugih pisaca, što je Kafka objeručke prihvatio. S vremenom je rast cijena pritisnuo Kafku i Doru pa su se mnogo toga morali odreći. Kazališta su bila skupa, a novine je Kafka povremeno čitao u izlozima ureda na uglu svoje ulice i na Trgu Gradske vijećnicef u Steglitzu. Dora je bila naučena na improvizaciju, uspjela je sastavitrif kerozinsku svjetiljku tako što je posudila ili kupila potrebne sastavne dijelove još dok su bili u njihovu prvom zajedničkom stanu. Kada je vrijeme bilo dovoljno ugodno, Kafka je odlazio u Hochschule, ali je većinu vremena provodio u zatvorenom prostoru: "sve je oko mene prigušeno, premda nikada previše prigušeno. Malo toga čujem o berlinskim zanimljivostima".55 Hochschule je bila, kako je rekao Klopstocku, "mirno utočište u divljem i čupavom Berlinu te jednako divljim i čupavim predjelima mojeg uma".56 U zgradi je bilo nekoliko zgodnih čitaonica i velika biblioteka. Prostor je također bio miran i dobro zagrijan. "Naravno, ja nisam pravi student", primijetio je, dodavši da je učilište bilo "prilično čudno, do groteske i dalje od toga, do točke neopipljive tankoćutnosti

(zapravo, liberalno-reformistički ton i znanstveni aspekti svega toga)". Dora, koja je tečno govorila hebrejski, uveseljavala je Kafku čitajući mu svake subote uvečer molitvu za sabat, koju je znala napamet.57 Tu hebrejsku molitvu tradicionalno izgovaraju židovske žene na kraju sabata, moleći blagoslov "Abrahamova Boga" za sljedeći tjedan. Zajedno su također spaljivali neka od Kafkinih djela. Vjeran svojim već prije iskazanim namjerama, sada je želio uništiti svoje bilježnice te je promatrao Doru dok je izvršavala njegove naredbe. Ipak, nisu sve uništili pa je nakon Kafkine smrti Dora zadržala (bez Brodova znanja) neke DORA 29 3 bilježnice i Kafkina pisma, koja su naposljetku zaplijenili nacisti. Možda će jednoga dana iskrsnuti iz neke arhive. U jednom pismu poslanom Ottli i Pepi sredinom prosinca Kafka je bio spomenuo Doru, što je rijetko kada činio u pismima upućenima svojoj obitelji (premda su oni, naravno, sada znali za nju). Zahvalivši im na paketu s predmetima za kućanstvo, rekao je da je posteljina "ostavila izuzetan utisak na D. Rekla je da bi sada najradije zaplakala, pa je zapravo gotovo i učinila nešto slično".58 Dora je potom uspjela dopisati riječ-dvije pri dnu pisma. Sada je bilo jasno da će se nakon jesenjeg zatišja Kafkino zdravstveno stanje pogoršati. Krajem prosinca Kafka je rekao Brodu kako je imao "najrazličitije moguće smetnje i svaku moguću vrstu zamora".'9 Zbog inflacije nije čitao novine, "pa zato o svjetskim događajima znam manje nego u u". Svoje posljednje pismo Mileni napisao je 23- prosinca. Ispričao se što joj nije bio pisao, "jer stare su me patnje čak i ovdje sustigle, napale i pomalo me oborile. U takvim trenucima sve je naporno, svaki potez perom, sve što pišem čini mi se pretjerano važno, nerazmjerno mojoj snazi... čekam bolja ili čak gora vremena."40 Nastavio je: "dobro se osjećam i nježno sam ovdje zaštićen do granica ovozemaljskih mogućnosti". Kafka je bio potpuno svjestan Dorine apsolutne odanosti. Ona je bila jedina žena s kojom je ikad živio. Sve njegove prethodne veze, a naročito ona s Felice Bauer, izjalovile su se zbog njegova straha od bliskosti koja bi mogla nedopustivo zaprijetiti njegovu pisanju, što će reći samoj jezgri njegova bića. Bez obzira na to Dora je potpuno obuzela njegov život, to je išlo čak dotle da je u tišini sjedila u istoj sobi dok bi on pisao, a da mu to uopće nije stvaralo probleme. Sve što je u tom razdoblju napisao (premda joj je njegov prijašnji rad i dalje bio nepoznanica) pročitao joj je jednako zanosno i strasno kako je i ona (na kraju se školovala za glumicu) njemu čitala druga djela, naročito ona na hebrejskom koja je volio od nje čuti. "Zahvaljujući tim čitanjima, naučila sam manje-više napamet Hebelov Schatzkastelein [Sanduk s blagom] i Kleistovu Markizu od O. rekla je Dora jednom novinaru u Parizu I950.4' Upravo je Dora odvela Kafku u Hochschule, gdje je studirala prije njegova dolaska u Berlin, početkom 1923- činilo se da je Kafka pronašao ono što mu je izmicalo cijeloga života: istinsku partnericu punu razumijevanja. Ispod "idile ' kakvu je spominjao Brod još uvijek su plesali demoni: "No, on je govorio o 'duhovima' sa suučesničkim osmijehom djeteta koje se ne može prevariti i koji je sugerirao staru baba-rogu", rekla je Dora u istom intervjuu. 294 | * glad (op. prev.) "Daleko od toga da je ostavljao utisak neke morbidne ili prirodno depresivne osobe. Imao je najveseliji mogući temperament, bio je šarmantan i uvijek je bio vrlo

pažljiv prema ljudima oko sebe." Istom je prilikom otkrila i da su uz prazne maštarije o emigraciji u Palestinu (maštali su kako će otvoriti restoran u kojem će Kafka imati ulogu konobara) razgovarali također o odlasku na istok, ondje gdje su živjeli istočni Zidovi, kojima se Kafka toliko divio. U stanu u Steglitzu Dora je kuhala, a Franz je odlazio u nabavu. Ujutro bi izlazio s košarom i posudom za mlijeko; redovito ga je užasavala činjenica da je trgovac stalno isticao sve višu cijenu krumpira dok bi on čekao u redu. Njemačka je inflacija žestoko napadala. Vrijeđalo ga je to iskustvo, kao i patnja drugih ljudi. "Odlazak u grad za njega je uvijek predstavljao neku vrstu Golgote", primijetila je Dora poslije. "Na taj je način doživljavao zajedništvo s nesretnim ljudima u nesretnom vremenu."42 U onim rijetkim prilikama kada su si mogli dopustiti da jedu vani, a bilo bi to nakon njihovih lekcija hebrejskoga, jeli bi u vegetarijanskom restoranu u kojem ga je zabavljao u izlogu istaknut natpis "H. Unger'". Dora nije nimalo sumnjala da je oskudica u vaimarskom Berlinu, koliko god da su se od nje pokušavali zaštiti u njihovu zelenom predgrađu, utjecala na pogoršanje Kafkina zdravstvenog stanja. Kako se 1923. približavala kraju, tako je njegovo zdravstveno stanje toliko nazadovalo da je s groznicom pao u krevet. Dori je moralo biti jasno, ako već ne i Kafki, da se približavao kraj. DORA ?95 26. Sredinom siječnja 1924- Kafka se oporavio od visoke temperature, drhtavice i groznice koja ga je shrvala u prosincu. Zavrtjelo mu se od liječničkog računa od 160 kruna (koji je Dora uspjela cjenkanjem sniziti na polovicu) i "udeseterostručenog straha"1 da će se ponovno razboljeti. čak je i krevet druge klase u Židovskoj bolnici stajao šezdeset i četiri krune na dan, i to samo za ležaj i hranu, dok su se liječničke usluge posebno naplaćivale. Gospodarenje njihovim neizvjesnim budžetom (bez goriva za peć, novogodišnji su obrok zagrijali na okrajcima svijeća) zasnivalo se na preživljavanju. Skupe liječničke usluge zasigurno bi njihov život učinile nemogućim. Zbog neprekidno visoke temperature, Kafka nije mogao odlaziti do hladne sobe u kojoj se nalazio telefon u zgradi u Grunevvaldstrasse, što ukazuje na njegovu nemoć, za koju je Brodu rekao da mu je predstavljala "ozbiljnu zapreku slobodi kretanja". Usto, "iznosi liječničkih računa lebde iznad mojeg kreveta ispisani plamtećim brojkama". Kao da zdravstveni problemi nisu bili dovoljni, zbog povećanja stanarine paru je I. veljače prijetila deložacija. Brod je pokušao nagovoriti Kafku da razmisli o odlasku u neki češki sanatorij, no on je odbio prijedlog, vjerojatno stoga što bi to značilo vraćanje unazad: "četrdeset godina imao sam toplinu i dobru hranu, ali ishod svega toga ne dovodi me u napast da ih ponovo iskušam." Kafka je smatrao da je u svojoj obitelji bio "parazit", jer su dopunjavali njegovu mirovinu od tisuću kruna mjesečno. Stoga nije mogao ni pomisliti na dodatne troškove za, primjerice, put u Beč. Mučen grizodušjem radi Brodova velikodušnog paketa s hranom natjerao je Doru da od toga napravi kolač i pošalje ga židovskom sirotištu u kojem je prethodno bila radila. Mučio ga je i osjećaj krivnje prema Institutu, zato što su bili izlazili ususret svakom njegovu zahtjevu. Kafka je pisao ravnatelju zahvalivši mu na ljubaznom razumijevanju koje je pokazao za njegovu prošlogodišnju situaciju, "što se izvana može učiniti ponešto čudnim, ali iznutra samo vrlo istinitim".2 296 Upravo je bio dovršio Jazbinu te ju je pročitao Dori. Ona je bila uvjerena da priča

sadržava izrazito osobne elemente te da izražava strah od povratka u roditeljski dom. Tu posljednju životinjsku priču pripovijeda stvorenje koje opisuje svoj pažljivo izgrađen podzemni labirint, primjećujući: "Moram imati mogućnost za trenutačni bijeg, jer, unatoč svom oprezu, zar ne bih mogao biti napadnut s one strane s koje to najmanje očekujem? Dok mirno živim u srcu svoje jazbine, od nekuda se prema meni polagano probija neprijatelj." Dora je to shvatila kao znak Kafkine odlučnosti da se čvrsto drži svoje novostvorene berlinske idile, da se odupre "neprijateljima" koje spominje kroz cijelu priču, a koji bi mogli biti njegovi osobni demoni ili njegovi roditelji, koji samo čekaju da ga usišu natrag u . Pripovjedač ne govori samo o vanjskim neprijateljima: "Oni su stvorenja iz središta zemlje, nema ih opisanih ni u legendi, jedva su ih vidjeli čak i oni koji su postali njihovim žrtvama... Od takvih me neprijatelja ne može spasiti ni moj izlaz za nuždu, oni će me doista uništiti. Pa ipak ima nade i bez nje ne bih mogao živjeti." No Kafkini neprijatelji nisu ga ovdje slijedili. "Dubok mir; kako li je krasno ovdje, vani se nitko ne zabrinjava zbog moje jazbine, svi se bave svojim vlastitim poslovima, koji sa mnom nemaju nikakve veze; kako li sam to samo postigao?" Kako doista? Kafka ne samo da je ljubavlju prema Dori izbjegao usamljenost nego je i pobjegao iz a i pronašao način da živi potpuno svjestan patnji i tegoba koje su u to vrijeme bile primjetne svuda oko njega u Berlinu. Dora se poslije prisjećala: "Stalno je ponavljao: 'Dakle, pitam se jesam li uspio pobjeći duhovima?' Time je zbrojio sve što ga je mučilo prije dolaska u Berlin."' Nastavila je: "Kao da je bio opsjednut tom idejom, bila je to neka vrsta natmurene tvrdoglavosti. Želio je spaliti sve što je ikada napisao kako bi oslobodio svoju dušu od tih 'duhova'. Poštovala sam njegovu želju i kada je ležao bolestan pred njegovim sam očima spaljivala stvari." Dodala je da je on "doživljavao život kao labirint... Za njega je sve bilo protkano kozmičkim urocima, čak i najsvakod-nevnije stvari." Odjeci Jazbine mogu se nazrijeti u priči Istraživanja jednog psa, napisanoj prije više od dvanaest mjeseci, ujesen 1922., kada se, također bolestan, iz Plane vratio u . U toj je priči narator još jedna životinja koja pripovijeda o tome kako je "povučen, izoliran, zauzet isključivo" svojim "malim istraživanjem... mi smo upravo oni koji žive vrlo daleko jedni od drugih, zauzeti svojim vlastitim neobičnim zanimanjima, koja DORA 297 su često nerazumljiva čak i onim psima koji su nam najbliži". Njegova je samoanaliza vrlo slična Kafkinoj: "Odnedavno sve se više osvrćem na svoj život, tražeći neku odlučujuću pogrešku koju sam možda počinio i koja je bila uzrokom svih mojih nevolja, ali je ne mogu pronaći. Pa ipak, morao sam je počiniti, jer ako nisam, a ipak nisam uspio postići što sam želio nakon dugog života punog iskrenog nastojanja, to bi bila potvrda da sam želio nemoguće i uslijedilo bi potpuno beznađe." Robertu Klopstocku, koji je još uvijek studirao medicinu u u, Kafka je pisao početkom 1924- "Malo je toga što bih mogao reći o sebi; vodim pomalo zamagljen život, tko ne gleda ravno u njega, ne može ga ni primijetiti... Kad bih samo mogao nešto zaraditi! No nitko ne daje plaću za ležanje u krevetu do podneva."4 Kao primjer onoga što je značilo zarađivati za život u Berlinu 1924-, Kafka je Klopstocku ispričao o jednom mladom prijatelju koji je bio slikar, ali je bio prisiljen na ulici prodavati stare knjige. Stajao bi ondje smrzavajući se od deset ujutro do sumraka. "Oko Božića zarađivao je deset maraka na dan, a sada tri ili četiri."

Klopstock, koji ni sam nije bio dobro, nastavio se brinuti za Kaf-ku pa mu je iz a slao čokoladu, čak iako nije imao novaca za razbacivanje. Kafka se izuzetno divio mladićevoj iskrenosti i idealizmu te ga je nastojao uvjeriti kako se ne smije loše osjećati zato što mu često piše.5 U jednom od tih brojnih pisama Klopstock je priložio primjerak Kra-usova "Die Fackela", koji je Kafku uvijek veselio, kako bi mogao uživati "u onim iscrpljujućim večernjim orgijama [čitanja Krausa] kakve poznaješ".6 Nakon što im je otkazan stan u Grunevvaldstrasse ("zato što sam siromašan stranac koji nije u stanju plaćati stanarinu"),7 Kafka i Dora preselili su se 1. veljače u stan u Heidestrasse 25 — 6 u Zehlendorfu. Vlasnica stana bila je Frau dr. Busse, čiji je pokojni muž bio staromodni neoromantičarski pisac koji bi "zasigurno prezirao" Kafkin suvremen stil. "No, svejedno ću se preseliti; svijet je posvuda pun opasnosti, pa ako treba neka i ova izroni iz tame svih nepoznatih opasnosti"8, rekao je Felixu Weltschu, koji mu je još uvijek redovito slao primjerke časopisa "Selbstvvehr". Na dan selidbe Kafka je izvijestio da se osjećao slabo i grozničavo i da za ta četiri mjeseca u Berlinu nije ni jednu večer izišao iz kuće. Jedan od prvih posjetitelja u novom stanu u Zehlendorfu bio je, krajem veljače, Kafkin ujak Siegfried Lowy, liječnik. Zgrozilo ga je Kafkino stanje te ga je pokušao nagovoriti da napusti Berlin i ode u neki sanatorij. Kafka se u početku opirao, unatoč činjenici da mu je temperatura redovito 298 bila viša od 3 8°C, jer nije želio napustiti novi stan s verandom na kojoj bi u rano proljeće mogao sjediti na suncu. No uviđao je da je groznica koja mu nije dopuštala izlaske, i koja je svaki pokušaj šetnje činila nemogućim, značila da mora nešto poduzeti. "I opet me užasava pomisao da ću izgubiti svoju slobodu, čak i za onih par toplih mjeseci predodređenih za slobodu. No, onda se dogodi da ujutro i navečer kašljem satima, a bocu skoro napunim svakoga dana — to su opet razlozi za sanatorij. Ipak se bojim, primjerice, jezivog prisilnog hranjenja u sanatoriju."9 Kafkina su pisma bila živahna kao i uvijek, ali nije bilo mjesta sumnji u njegovu slabost. Pisma roditeljima (koji su mu bili poslali toplu odjeću) i dalje su bila začudno dirljiva uzme li se u obzir kakvu su povijest imali. Jedno je pismo zaključio sjetnim pitanjem: "U kojoj sobi večeras sjedite?"10 U drugom je ustvrdio kako su bili dobri prema njegovoj "besposlenoj",11 sebičnoj osobi. Od njih je zahtijevao da mu ne telefoniraju jer mu je teško doći do telefona — i što bi mogao učiniti ako Dora nije kod kuće? — što im je govorilo koliko je bio slab. Prvog ožujka pisao im je da bi odlaskom u sanatorij izgubio "tih, nezakrčen, sunčan i prozračan stan, ugodnu domaćicu, prekrasno susjedstvo, blizinu Berlina i početak proljeća", ali znao je da mora otići. U zadnjem pismu koje im je napisao iz Berlina zahvalio je na posljednjoj pošiljci tople odjeće: "To nije prsluk, to je prava divota, tako krasan i topao!"12 Max Brod bio je 14- ožujka u Berlinu radi premijere Janačekove Jenufe u Državnoj operi. Brod je bio taj koji je ujaka Siegfrieda uputio neka posjeti svojeg nećaka, a sada je odlučeno da će upravo s Brodom Kafka putovati natrag u . Dora i Robert Klopstock, koji je u Berlin došao tjeran brigom za svojeg poštovanog, starijeg prijatelja, ispratili su Kafku i Broda na kolodvor. Dora nije krenula za Kafkom u sve do kraja mjeseca. U za njih kritičnom trenutku bili su razdvojeni. Pisma koja joj je Kafka u to vrijeme pisao nalaze se među izgubljenim papirima Dore Diamant, papirima koje je poslije konfiscirao Gestapo i koja možda još uvijek čame u nekom mračnom arhivu, zajedno s njegovim bilježnicama i rukopisima. Baš kada se Kafka

smjestio u Berlinu, prvi put kao nezavisna i sretno zaljubljena osoba, bio je primoran vratiti se u . Njegova strahovanja da će biti progonjen do dubina svoje jazbine bila su opravdana. Brod je tvrdio da je Kafka napuštanje slobodnog života i povratak roditeljskom domu doživljavao kao "poraz".15 Gotovo znajući da se kraj približava, Kafka je inzistirao na tome da ga Brod svakodnevno posjećuje. DORA 299 Ujak Siegfried isprva je predlagao da Kafka iz Berlina izravno otputuje u sanatorij u švicarskom gradu Davosu, ali je nakon predaha u u otputovao u sanatorij Wiener Wald u Ortmannu, nedaleko od grada Per-nitza u Bečkoj šumi. Nedugo nakon dolaska pisao je Klopstocku opisavši mu sve medicinske pojedinosti liječenja. Nabrojivši razne lijekove, koje je Klopstock kao student medicine morao poznavati, Kafka je zaključio: "Glavni je problem vjerojatno grkljan. Riječima mi nije ništa konačno objašnjeno jer u razgovoru o tuberkulozi grkljana svi iznenada počnu govoriti na bojažljiv, neiskren i ukočen način."14 No, imao je dobru sobu u "ljupkom selu" i još uvijek nije vidio ni jedan znak da bi se prema njemu odnosili pokroviteljski. Poslije je sanatorij nazvao "luksuznim, de-primirajućim i k tome neučinkovitim".15 Kada je stigao u Wiener Wald težio je svega četrdeset i devet kilograma, u zimskoj odjeći, a glas mu se kao posljedica procesa koji se bio počeo razvijati nakon trećeg dana u u sveo na šapat. Dok je tijekom ožujka boravio u u, Kafka je napisao priču Pjevačica Josefina ili Mišji svijet. Pripovjedač, koji govori u ime "nas", mišjeg svijeta, raspravlja o Josefininu prekrasnom pjevu. Kao i većina priča iz Kafkine posljednje zbirke Umjetnik u gladovanju i ova se bavi izvedbom. "Očarava li nas njezin pjev ili dostojanstven mir kojim je obavijen taj malen i slabašan glas?" pita se pripovjedač istražujući prirodu i svrhu umjetnosti i njezina odnosa kako sa živućom zajednicom, tako i s tišinom, baš kao što će i Kafka razmatrati svoju predstojeću nijemost, svoj umirući glas. Pjevačica smatra da je njezina publika ne razumije, bez obzira na to u kojoj mjeri izražava oduševljenje njezinom umjetnošću — "prema njezinu mišljenju, pjeva za gluhe uši" — pa svojim "slabašnim glasni-cama pjeva za povlasticu u teškim vremenima". Publika na neki način osjeća da je "to krhko, ranjivo i nekako otmjeno stvorenje, koje se prema vlastitu mišljenju ističe svojom pjesmom, bilo nama povjereno i da se o njoj moramo brinuti". Josefina smatra "da ona štiti narod", odnosno da umjetnik ima pozitivnu ulogu u društvu. Ustvari, "Josefinin je tanani cvrkut usred donošenja teških odluka gotovo poput bijednog života našeg naroda usred meteža neprijateljski nastrojenog svijeta". (Nekoliko dana nakon što je ta priča dovršena Adolf Hitler počeo je služiti svoju zatvorsku kaznu i pisati Mein Kampf.) Pripovjedač primjećuje koliko je njegov narod djetinjast, kao i činjenicu da je "prerano ostario" i da je "prestar za glazbu". I u Josefininoj umjetnosti ima paradoksa: premda služi spašavanju društva, može dovesti do suprotnog ishoda kada 300 razmišljanje o umjetnosti ometa narod u poduzimanju praktičnih mjera kako bi si pomogao. Možda se i Josefina zavarava pa traži da bude izuzeta od uobičajene odgovornosti zarađivanja za vlastiti život kako bi se mogla usredotočiti isključivo na svoju umjetnost, ali mišji svijet smjesta odbacuje takav zahtjev. Ipak, nju ne zanima priznanje, nego je motivira "unutarnja logika... Ona ne teži najvišim ciljevima zato što su se malo spustili nego zato što su najviši. Kada bi to bilo u njezinoj moći, ona bi ih postavila na još više mjesto."

Kada Josefina izjavi da se ozlijedila, njezina je publika neosjetljiva na taj pokušaj izazivanja sućuti: "kada bismo počeli hramati pri svakoj ogrebotini, sav bi narod uvijek hramao". Ona se zatim počinje opravdavati "iscrpljenošću, utučenošću i slabošću. Tako smo sada uz koncert dobili i kazališnu predstavu." I kada konačno nestane: "Povukla se svojom vlastitom voljom, svojom je vlastitom voljom uništila vještinu kojom je pridobila naša srca." Mišji će svijet nastaviti svojim putem, a ona će biti zaboravljena. Tu priču nije moguće čitati ni kao što drugo nego kao Kafkinu književnu oporuku, njegovu posljednju riječ o borbi za službu umjetnosti i istini i to tako da se zadovolje potrebe zajednice, da se prema tome razumije i cijeni, te da se umjetnika stavi u pravi — pozitivan — odnos prema toj zajednici. Devetoga travnja Kafka je napisao Brodu da će sanatorij vjerojatno biti "strašno skup" i da "'Josefina' mora malo pripomoći, nema drugog načina".16 Priča je objavljena 20. travnja u uskršnjem književnom dodatku novina "er Presse". Brod je već bio predstavio Kafku novoj izdavačkoj kući Die Schmiede (Kovačnica), koja će objaviti Umjetnika u gladovanju kasnije te godine, nakon Kafkine smrti. Kafka je sada definitivno znao da je tuberkuloza uništavala njegov grkljan. Dora je bila s njime, potpuno svjesna njegova izuzetno teškog stanja. Desetoga travnja bio je premješten na Sveučilišnu kliniku profesora Marcusa Hajeka, u Beču. Automobil koji su tog olujnog proljetnog jutra poslali po njega bio je, na Dorino zaprepaštenje, otvoren. Put od Pernitza do Beča trajao je četiri sata. Dora je u početku zamatala Kafku pokrivačima, ali se, osjetivši snagu vjetra, ubrzo nadvila nad njega poput živog štita. Ostala je u tom položaju do kraja putovanja. Upravo pred odlazak u Beč Kafka je obavijestio Klopstocka: "Izgleda da je moj grkljan tako otečen da ne mogu jesti. Morat će mi (tako kažu) davati injekcije alkohola u živac, a također i obaviti operaciju. "'7 Pokraj DORA 301 kreveta držao je bocu u koju je pljuvao to što bi iskašljao te je jednom zapitao bolničarku kako izgleda taj sadržaj. Odgovorila je: "Kao vještičja kuhinja." U sljedećem pismu Klopstocku napisao je da se bolje osjeća: smanjili su se bolovi i pečenje u grlu. Nisu mu dali injekcije, nego su mu umjesto toga grkljan prskali uljem mentola. Roditeljima je rekao da iako klinika nije tako ugodna kao sanatorij u Bečkoj šumi, ondje, naravno, mora ostati sve dok ne bude u stanju normalno jesti. Dora, koja je sve to vrijeme bila s njime, strože je ocijenila kliniku, nazvavši njegovu sobu "ćelijom".18 Bojala se da će to novo okruženje (Kalka je ležao između dvojice vrlo bolesnih tuberana) samo ubrzati Kafkinu smrt. Unatoč svemu tomu on je 16. travnja rekao roditeljima da je vrijeme postalo lijepo i da je prozor njegove sobe čitav dan bio otvoren prema proljetnom suncu, ironično dodavši da je stroga disciplina nadomjestak za vojnički život koji nikada nije iskusio. Budili su ga u pola šest ujutro, a do pola sedam oprali bi ga i pripremili za dan. Nakon početne panike Dora je sada bila zadovoljna njegovim napretkom, izgledao joj je kao da je vraćen u život. Međutim, smrt drugih pacijenata sasvim ga je razumljivo uznemirivala. Kada je jednog jutra Dora došla k njemu, prstom joj je pokazao na prazan krevet na kojem je prije ležao neki vedri čovjek koji je te noći iznenada umro. Rekla je da "Kafka nije bio potresen, nego nedvojbeno ljut, jer nije mogao shvatiti da je tako veseo čovjek morao umrijeti".19 Nikada nije zaboravila Kafkin "zlurad, ironičan osmijeh". Posljednje noći u klinici Kafka je rekao Brodu da je "danas bez razloga plakao nekoliko puta",20 dodavši: "Otkada sam prihvatio

činjenicu da imam tuberkulozu grkljana, moje je stanje podnošljivo; za sada mogu ponovno gutati." Nakon što je Kafka proveo tjedan dana na klinici ponovno se odlučio premjestiti, ovaj put u sanatorij dr. Hoffmanna u Kierlingu, u blizini Klosterneuburga u Donjoj Austriji, nedaleko od Beča. Zapovjednički nastrojen dr. Hajek nije bio impresioniran tom odlukom te je pokušao sve što je mogao kako bi spriječio Kafkin odlazak, ističući, sasvim opravdano, da sanatorij u Kierlingu jednostavno nije imao medicinskih sredstava prikladnih za pacijente u Kafkinu stanju. No, Kafka i Dora bili su uporni. Kafkino davno povjerenje u prirodne terapije, svjež zrak, sunce i vegetarijansku dijetu, ponovno se suprotstavilo ortodoksnoj medicini i omraženim injekcijama (koje neće izbjeći). Također, nije želio biti okružen umirućima. U ispravnost te odluke dodatno ga je uvjerila i vijest da je Klopstock odlučio napustiti studij i doći ravno u Beč kako bi 302 pomogao, što je značilo da će mu pri ruci biti i netko tko poznaje medicinu. Prvih dana u Kierlingu Kafka je dobivao terapiju protiv groznice koja se "sastojala od divnih kompresa i inhalacija. Injekcijama arsena ne dam ni blizu"21. Tjedan dana poslije opet je rekao Brodu: "Vrlo sam slab, ali ovdje se o meni dobro brinu."22 Roditeljima je opisao Kierling kao "malen, gostoljubiv sanatorij".23 Smještena u zgradi u glavnoj kierlinškoj ulici, Hauptstrasse, klinika se od 191 3. specijalizirala za plućne bolesti. Bila je, međutim, poznatija po gotovo hotelskom smještaju, a ne po uspjesima u liječenju. Kafkina čista, bijela soba nalazila se na južnoj strani i imala je balkon na kojem se mogao sunčati. Pregledala su ga dva vrlo skupa specijalista, dr. Neumann i dr. Beck, jer je specijalistička njega u sanatoriju bila minimalna. Krajem travnja Dora je obećala Kafkinim roditeljima da će ih izvještavati o Kafkinu stanju. Drugi članovi obitelji redovito su telefonirali pitajući za novosti. Dr. Beck pisao je 3- svibnja Felixu Weltschu da ga je Dora dan prije bila pozvala u Kierling jer je Kafka imao "vrlo oštre bolove u larink-su, naročito kada bi kašljao. Kada pokušava nešto pojesti, bolovi se pojačavaju do te mjere da gutanje postaje gotovo nemoguće. Mogao sam utvrditi da se odvija tuberkulozno truljenje, koje uključuje i dio epi-glotisa. U takvom se slučaju o operaciji ne može ni razmišljati pa sam pacijentu dao alkoholne injekcije u nervus laryngcus superior,"24 Tim je postupkom Kafki pruženo samo privremeno olakšanje te je Beck savjetovao Doru da Kafku pošalje natrag u , jer su i on i Neumann procijenili da su mu ostala samo tri mjeseca života. Dora je odbila savjet jer je smatrala da bi u tom slučaju Kafka shvatio ozbiljnost svoje situacije. (Teško je povjerovati da to dosad već nije i sam uvidio.) Beck je izjavio kako razumije Dorin zaštitnički stav i "žrtvu i dirljiv način" na koji se brine za Kafku, no njemu sada nije više mogao pomoći nijedan specijalist, "pa je jedino preostalo olakšati mu bolove morfijem ili pantoponom'. Za vrijeme boravka u Kierlingu Kafka je u jednom momentu, vjerojatno krajem travnja, kada se situacija nije činila tako turobnom, zaprosio Doru. Uporno je htio pisati njezinu ocu, ortodoksnom Židovu, u Poljsku i zatražiti njezinu ruku. U pismu je objasnio da nije praktičan vjernik kao Dorin otac, ali je "pokajnik, koji traži način da se 'vrati'"25 te da bi stoga mogao biti prihvatljiv zet. Zapravo ni Dora ni Kafka nisu bili praktični vjernici, usprkos njihovu strastvenom zanimanju za židovstvo. Brod se sjećao kako je jednom prilikom poveo Kafku na jedan, prema DORA 303 općem priznanju, ultraortodoksni židovski vjerski obred, takozvani "treći obrok"*

na završetku sabata, "sa šaptanjem i hasidskim pojanjem".26 Kafka je, prema Brodovu mišljenju, tijekom obreda bio "vrlo staložen". Drevni ga je ritual sigurno dirnuo, ali je na povratku kući Brodu rekao: "Ako to promotrimo na ispravan način, mogli smo jednako tako biti i u nekom plemenu afričkih divljaka. Cisto praznovjerje." Dorin je otac Kafkino pismo odnio krajnjem autoritetu, čudotvornom rabinu od Gera, koji ga je pročitao i izgovorio samo jednu riječ: "Nein."** Kafka je tako izgubio i posljednju bitku na svojem doživotnom pohodu na brak ili Heiratsversuche. U Dorinim je bilježnicama27 nedavno otkrivena jedna zgoda koja baca sasvim novo svjetlo na tu situaciju. Vlasnici sanatorija brinuli su se da bi prisutnost nevjenčanog para mogla ugroziti ugled njihove ustanove pa su počeli nagovarati Doru da se uda. Kulminacija njihova salijetanja bila je kada su je pozvali u ured da upozna nekog službenika iz bečke Židovske zajednice. On je došao obaviti obred, a dr. Hoffmann i njegova žena trebali su im biti svjedoci. "Bio je to jedan od najužasnijih trenutaka u mojem životu, kako su mi s toliko okrutnosti utuvljivali u glavu ono Nezamislivo: život nakon Franzove smrti."28 Ottla se nerado složila s tom zamisli, no Dora je smatrala da bi to značilo "umirućem čovjeku oduzeti njegove posljednje sretne trenutke i svaku nadu". Odbila je. Rabinov negativni odgovor imao je na Kafku razoran učinak. U posljednjim danima svojeg života prepustio se Dorinoj i Klopstockovoj brizi. Vrlo je teško govorio i pio pa je počeo pisati takozvane "cedulje za razgovor", s lakonskim uputama, zamolbama i pitanjima upućenima prijateljima uz njegovo uzglavlje. Sredinom svibnja pridružio im se i Brod pretvarajući se da je doputovao radi nekog sastanka u Beču, bojeći se da bi se Kafka mogao uzrujati ukoliko shvati da je na put krenuo samo zato da posjeti umirućeg prijatelja. Prijatelja je zatekao u vrlo lošem stanju. Kafkine su cedulje bile vrlo jednostavnog sadržaja, kao, primjerice: "Malo vode; komadići pilula zabijaju mi se u sluznicu kao krhotine stakla."21' ili "I pomakni jorgovane na sunce." U drugim bi prilikama sadržaj * Na sabat se konzumiraju tri obroka: prvi je u petak uvečer (za postavljenim stolom izgovara se molitva, kiduš, te se nakon toga jede), središnji je ručak u subotu, nakon blagoslova sabata, dok se treći jede neposredno pred završetak sabata, u subotu uvečer, (op. prev.) ** ne (op. prev.) 304 odavao kako osjeća da je Dori i Klopstocku na teret, drugim dvoma članovima onoga što je nazivao "malenom obitelji": "Koliko sam samo naporan svima vama: to je ludost." ili "Naravno, sve me to dodatno boli jer ste svi vi tako dobri prema meni." ili "Koliko ćete godina moći ovo podnositi? Koliko ću dugo ja moći podnositi da vi to podnosite?" Ponekad bi izbijala i gorčina, kao kada se prisjetio čovjeka koji je umro jedne noći u bečkoj klinici: "Ubili su čovjeka pokraj mene; svaki je asistent upadao bez pitanja." Kada su mu na korekciju stigli probni otisci Umjetnika u gladovanju: "Eto, vidi, otkud mi snaga da to napišem?" Bilo je i jednostavnih, očajničkih molbi: "Stavi mi na trenutak ruku na čelo i daj mi hrabrosti." Posljednja je Kafkina preokupacija bila žeđ — "moja žudnja za vodom".'0 Mučila ga je žeđ, a nije ju bio u stanju ugasiti. "Franz je počeo strastveno piti"", rekla je Dora njegovim roditeljima. "Pivo ili vino gotovo uz svaki obrok. Međutim, u nevelikim količinama. Popije bocu tokajca ili nekog drugog dobrog vina tjedno.

Dostupne su nam tri vrste vina, tako da imamo dovoljno za izbor prema svim gurmanskim pravilima." Na jednoj od cedulja pisalo je i ovo: "Uzevši u obzir ovako ograničenu sposobnost pijenja, još uvijek ne mogu otići s ocem u pivnicu u Školu plivanja za građanstvo." Tim bolnim prizorom oca i sina koji napokon zajedno piju pivo Kafka je na samom kraju života pokušao pronaći način da se pomiri s ocem. Svlačionice u Školi plivanja za građanstvo, spomenute u optužujućem Pismu ocu kao mjesto na kojem je odmjeravajući svoje slabunjavo i nedoraslo tijelo s očevom moćnom konstitucijom osjetio jedno od prvih poniženja, sada su izdvojene kao mjesto na kojem će se njih dvojica još jednom u skladu sresti uz kriglu piva. U u bi se Hermannovo srce zasigurno otopilo na tu Kafkinu primjedbu. Dori je Kafka rekao: Kad sam bio malen dječak i još nisam znao plivati, ponekad bih s ocem, koji također nije znao plivati, išao na mjesto rezervirano za neplivače. Tada bismo goli sjedili u za-logajnici, svaki s kobasicom i kriglom piva... Pokušaj samo dobro zamisliti taj prizor, kako ta grdosija od čovjeka drži za ruku malenu, nervoznu vreću kostiju ili kako smo se običavali, primjerice, presvlačiti u malenoj, mračnoj kabini, da bi me on potom izvukao van, jer sam se sramio, ili kako me zatim pokušao naučiti ono malo što se od plivanja pretvarao da zna i tako dalje. Ali pivo poslije svega!u Drugog lipnja 1924-, dan prije nego što će umrijeti, Kafka je napisao posljednje pismo roditeljima. Pokušao ih je uvjeriti da ga ne dolaze DORA 305 obići jer da još uvijek nije baš lijep (ich bin nocb immer nicht so scbon), nimalo vrijedan gledanja," no trudio se zvučati optimistično. Razmatrao je mogući sastanak: "Mislim da zajedno provedemo nekoliko dana u miru na nekom lijepom mjestu, sami. Ne sjećam se kada smo posljednji put... I zatim bismo mogli 'popiti zajedno kriglu piva', kako pišete... Nekada smo, kao što se često sjetim, za velike vrućine često znali zajedno popiti pivo, kao u ona pradavna vremena kada bi me otac odveo na plivalište." Tijelo je uvijek izdavalo Kafku. To je zadnje pismo Dora istrgnula iz njegova stiska i pri dnu dopisala: "Uzela sam mu pismo iz ruke." Dok je ležao umirući, netko ga je upitao za Felice Bauer, a on je odgovor napisao na cedulju: "Jednom sam trebao s njom (i njezinom prijateljicom [Grete Bloch]) otići na baltičku obalu, ali sramio sam se svoje mršavosti i nekih drugih briga." čini se da ga je netko upitao je li ju volio. "Onoliko koliko me vrijedi uzeti za ozbiljno. Ona je bila takva u svemu. Nije bila lijepa, ali je bila vitka, lijepog tijela, koje je, kako sam čuo, sačuvala." Trećeg lipnja u četiri sata ujutro Dora je otišla po Klopstocka jer je Kafka vrlo teško disao. Klopstock je stoga probudio dežurnog liječnika, koji je Kafki ubrizgao injekciju kamfora. Kasnije, nedugo iza podneva, Klopstock mu je dao još jednu jednako neučinkovitu injekciju, a Doru je poslao na poštu. Tu su strategiju Klopstock i Kafka zajedno bili smislili u želji da Dora ne vidi njegovu smrt. Prema Brodovu iskazu, Kafka je tražio još morfija vičući na Klopstocka: "Ubij me ili si ubojica!"'4 Zatim je napravio jednu neuobičajeno grubu gestu prema sestri Anni, strgnuvši sa sebe ledeni oblog i bacivši ga na pod: "Ne mučite me više, čemu produžavati agoniju?" Klopstock se pokušao udaljiti, no Kafka ga je zaustavio riječima: "Ne ostavljaj me." Klopstock mu je na to odgovorio da ga on ne ostavlja, a Kafka je dubokim glasom uzvratio: "Ali ja ostavljam tebe." Trenutak poslije u svojoj je smušenosti za Klopstocka pomislio da je njegova sestra Elli pa je, u strahu da je ne zarazi, naredio priviđenju da ode. Klopstock se pomaknuo u stranu, a Kafka je

izgovorio ono što će Brodovi čitatelji uvijek smatrati njegovim posljednjim riječima: "Da, baš tako, tako je u redu." Znatno poslije, početkom pedesetih godina, sestra Anna ispričala je svoje sjećanje na to lipanjsko jutro: "O Franzu Kafki kao o piscu ne mogu dati nikakvo mišljenje, ali kao čovjek on je jedini pacijent kojeg ne mogu zaboraviti i čija je smrt bila tako lagana i tako potresna da su svima nama koji smo stajali uz njegovo uzglavlje potekle suze."" Također 306 | je ispričala kako je Dora dojurila iz poštanskog ureda s kiticom cvijeća i natjerala Kafku da ga pomiriši. Podigavši se, posljednji put, Kafka je, na bolničarkino zaprepaštenje, pomirisao cvijeće. "Bilo je to nevjerojatno, a još je nevjerojatnija bila činjenica da je otvorio lijevo oko i kao da je oživio. Imao je tako izvanredno sjajan pogled i izražajan osmijeh, a kada više nije mogao govoriti komunicirao je rukama i očima." Ispunila se njegova posljednja naredba liječniku: "Donesite đurđice, a ne injekciju."