Jutro čarobnjaka - Bergier Pauwels

IZ PREDGOVORA U ovoj je knjizi objedinjeno pet godina istraživanja, na svim područjima spoznaje, na rubu znanosti i tradicije. Bacio sam se u taj pothvat koji je očito nadilazio moja sredstva, jer više nisam mogao odbijati taj sadašnji i budući svijet koji je ipak moj. Ali svaka krajnost razjašnjuje. Mogao sam brže pronaći put za komunikaciju sa svojim vremenom. Možda ipak nisam sasvim gubio vrijeme idući do kraja svog postupka. Ljudima se ne dogaĎa ono što su zaslužili, nego ono što im priliči. Dugo sam, kao što je to u mojim godinama želio Rimbaud, tragao za Istinom u duši i u tijelu. Nisam je pronašao. U potrazi za tom Istinom izgubio sam kontakt s malim istinama koje me zasigurno ne bi bile učinile nadčovjekom kojega sam prizivao svojom željom, nego boljeg i uravnoteženijeg čovjeka nego što jesam. Ipak, o dubinskom ponašanju duha, o različitim mogućim stanjima svijesti, o pamćenju i o intuiciji naučio sam dragocjene stvari koje ne bih bio naučio drugdje i pomoću kojih sam kasnije shvatio što je kod suvremenog duha veličanstveno i suštinski revolucionarno: ispitivanje prirode spoznaje i prijeka potreba za nekom vrstom preobrazbe uma.

1

Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier Le matin des magiciens (1960)

Kada sam iz svoga brloga Jogija izašao baciti pogled na taj moderan svijet kojega sam poznavao ne poznavajući ga, odmah sam primjetio njegovu čudesnu stranu. Moje reakcionarsko učenje, koje je često bilo prepuno ponosa i mržnje, bilo je korisno zbog slijedećeg: sprječavalo me je da pristupam ovome svijetu s loše strane: starog racionalizma 19. stoljeća, demagoškog progresizma. TakoĎer me je sprječavalo da prihvaćam ovaj svijet kao nešto prirodno samo zato što je to moj svijet, da ga, poput većine ljudi, prihvaćam u dremljivom stanju svijesti. Očima osvježenima tim dugim boravkom izvan svoga vremena vidio sam da je taj svijet jednako bogat stvarnom fantastikom kao što je za mene svijet tradicije bio bogat pretpostavljanom fantastikom. I više od toga: ono što sam naučio o stoljeću promijenjalo je i produbilo moju spoznaju straog duha. Vidio sam stare stvari novim očima, a moje su oči bile nove da bi mogle vidjeti i nove stvari.

(...) Susreo sam se sa Jacquesom Bergierom (ubrzo ću vam reći kako) dok sam završavao s pisanjem svoga rada o obitelji duhova koja se okupila oko g. Gurdijeva. Taj je susret, kojega ne smatram slučajnim, bio odlučujući. Upravo sam bio posvetio dvije godine opisivanju jedne ezoterijske škole i moje vlastite pustolovine. Ali 2

Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier Le matin des magiciens (1960)

za mene je u tom trenutku počinjala druga pustolovina. Mislim da je to korisno spomenuti, ako uz to zatražim oprost svojih čitatelja. Morat će mi oprostiti što citiram samoga sebe, ako znaju da mi nimalo nije stalo da privučem pažnju na vlastitu literaturu: nešto mi je drugo na duši. Izmislio sam priču o majmunu i tikvi. Da bi uhvatili živu zvijer, uroĎenici vješaju na kokosovo stablo tikvu u kojoj je kikiriki. Majmun dotrči, uvuče šaku, zgrabi kikiriki i zatvori šaku. Ne može izvući ruku. Ono što je zgrabio čini ga zarobljenikom. Izišavši iz Gurdijevove škole. napisao sam: «Treba pipkati, ispitivati zamke, a zatim se lagano povući. Nakon što donekle zadovoljimo znatiželju, trebamo nježno vratiti pažnju na svijet u kojemu živimo, ponovno steći svoju slobodu i svoju lucidnost, nastaviti svojim putem na zemlji ljudi kojima pripadamo. Bitno je uvidjeti u kojoj se mjeri suštinsko kretanje takozvane tradicionalne misli podudara s kretanjem suvremene misli. Fizika, biologija i matematika u svojoj krajnjoj točki danas se preklapaju s nekim podatcima ezoterije, podudaraju s odreĎenim vizijama svemira, s odnosima energije i materije, koje spadaju u vizije naših predaka. Današnje znanosti, ako im pristupimo bez znanstvenog konformizma, komuniciraju sa starim magovima, alkemičarima, taumaturzima. Pred našim se očima odvija revolucija, a to je nenadano spajanje razuma, na vrhuncu njegovih osvajanja, s duhovnom intuicijom. Za uistinu pažljive promatrače, 3

Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier Le matin des magiciens (1960)

problemi koji se postavljaju suvremenome umu više nisu problemi napretka. Pojam napretka već je nekoliko godina mrtav. Riječ je o problemima promjene stanja, o problemima preobrazbe. U tom smislu, ljudi koji se bave činjenicama koje pripadaju vanjskom iskustvu kreću se u smjeru budućnosti i čvrsto pružaju ruku avangardnim znanstvenicima koji pripremaju dolazak svijeta koji nema ništa zajedničko sa svijetom u teškoj tranziciji u kojemu ćemo živjeti još nekoliko sati.» Upravo tu temu ćemo razvijati u ovoj knjizi. Trebamo, dakle, rekao sam si prije nego što sam se prihvatio te teme, projicirati svoj um daleko unazad i daleko unaprijed da bismo shvatili sadašnjost. Primijetio sam da ljude koji su jednostavno «moderni», a koje prije nisam volio, s razlogom nisam volio. Ali krivo sam ih osuĎivao. Njih, u stvari, treba osuĎivati jer njhov duh zauzima samo isuviše malen odsječak vremena. Tek što su se pojavili, već su zastarjeli. Da bismo bili prisutni, moramo biti suvremenici budućnosti. A čak i daleku prošlost možemo opažati kao odjek budućnosti. Prema tome, kada sam počeo ispitivati sadašnjost, dobio sam o njoj odgovore koji su bili prepuni čudnovatosti i obećanja.

4

Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier Le matin des magiciens (1960)

James Blish, američki pisac, rekao je u Einseinovu slavu da je on «progutao Newtona živog». Sjajne li definicije! Ako se naša misao uzdiže prema višoj viziji života, ona je sigurno u živom obliku upila u sebe istine s niže razine. Tu sam sigurnost stekao uslijed svojih istraživanja. To se može činiti banalnim, ali nakon što smo živjeli od misli koje su se naizgled nalazile na vrhuncima, kao što je mudrost Guénona ili sustav Gurdijeva, koji nisu znali za glavninu društvenih i znanstvenih činjenica ili su ih prezirali, ovaj novi način prosuĎivanja mijenja smjer i apetit duha. «Niske stvari, rekao je još Platon, moramo pronaći u visokim stvarima, iako su u drugom stanju.» Sada sam uvjerenja da je svaka viša filozofija u kojoj svoj život ne nastavljaju činjenice s razine koju ona navodno prevazilazi, prevara. Zbog toga sam krenuo na prilično dugo putovanje na strani fizike, antropologije, matematike, biologije, prije nego što ću ponovno započeti stvarati svoju ideju o čovjeku i o njegovoj prirodi, o njegovim moćima i o njegovoj sudbini. Nekoć sam pokušavao spoznati i shvatiti čovjeka kao cjelinu i prezirao sam znanost. Slutio sam da je duh sposoban doseći uzvišene vrhunce. Ali što sam znao o kretanju u znanstvenim domenama? Nisu li na tom području bile otkrivene neke od tih moći u koje sam bio sklon vjerovati? Govorio sam sebi: treba prevazići prividnu proturječnost izmeĎu materijalizma i duhovnosti. Ali nije li kretanje znanosti 5

Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier Le matin des magiciens (1960)

vodilo u tom smjeru? I, u tom slučaju, nije li moja zadaća bila prikupiti podatke o tome? Nije li to, na kraju krajeva, bio razumniji čin za jednog Zapadnjaka 20. stoljeća. nego da uzme hodočasnički štap i da bos krene prema Indiji? Nije li oko mene bilo dovoljno ljudi i knjiga koji su me mogli podučiti? Nisam li prije svega trebao istražiti svoj vlastiti teren? Ako je znanstveno razmišljanje, na svojoj krajnjoj točki, dovodilo do revizije priznatih ideja o čovjeku, ja sam to trebao znati. Naposlijetku, još je nešto bilo nužno. Bilo koju predodžbu koju sam kasnije mogao stvoriti, o sudbini uma, o smislu ljudske pustolovine, mogao sam zadržati samo ukoliko se protivila kretanjima suvremene spoznaje. Naišao sam na odjek tog razmišljanja u Oppenheimerovim riječima: «Trenutačno živimo u svijetu u kojemu pjesnici, povjesničari i filozofi ponosno govore da ne žele niti početi razmatrati mogućnost da nauče bilo što što ima veze sa znanošću: oni vide znanost na kraju dugačkog tunela, isuviše dugačkog da bi obaviješten čovjek zavirio glavom u njega. Naša je filozofija – ako je uopće imamo - dakle, otvoreno zastarjela i, u što sam uvjeren, potpuno neprilagoĎena našem vremenu.» MeĎutin, dobro izvježbanom intelektualcu, ako to uistinu želi, nije ništa teže ući u sustav misli koji upravlja nuklearnom fizikom 6

Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier Le matin des magiciens (1960)

nego prodrijeti u marksističku ekonomiju ili u tomističku znanost. Nije teže shvatiti teoriju kibernetike nego analizirati uzroke kineske revolucije ili Mallarméovo pjesničko iskustvo. U stvari, odbijamo taj napor, ne iz straha od napora, nego zato što osjećamo da bi on podrazumijevao promjenu načina razmišljanja i izražavanja, te reviziju dosada priznatih vrijednosti. «Ipak, već je odavno, mislio je Oppenhimer, trebalo stvoriti suptilniju inteligenciju prirode ljudske spoznaje, čovjekovog odnosa sa svemirom.» Počeo sam, dakle, kopati po riznici današnjih znanosti i tehnologije, na nestručan način, zasigurno, s prostodušnošću i divljenjem koji su možda bili opasni, ali povoljni za raĎanje usporedbi, suglasnosti, razjašnjujućih sličnosti. Tada sam se ponovno susreo s odreĎenim brojem uvjerenja koja sam ranije imao na strani ezoterije, mistike, o beskonačnoj veličini čovjeka. Ali susreo sam se s njima u drugom stanju. To su sada bila uvjerenja koja su u živom obliku upila u sebe oblike i djela ljudskog uma moga vremena, primijenjenog na proučavanje činjenica. One više nisu bile «reakcionarne», i srozavale su zastarjelosti umjesto da ih izazivaju. Vrlo teški sukobi, kao što je sukob izmeĎu materijalizma i duhovnosti, izmeĎu individualnog i kolektivnog života, upijali su se u njih pod djelovanjem velike topline. On u tom smislu više nisu bile izraz izbora, dakle raskida, 7

Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier Le matin des magiciens (1960)

nego

nastanka,

nadilaženja,

obnavljanja,

drugim

riječima,

postojanja.

Čini se da ples pčela, toliko brz i nepovezan, u prostoru crta precizne matematičke figure i čini jezik. Sanjam o tome da napišem roman u kojemu bi svi susreti koji se čovjeku dogode za njegova postojanja, prolazni ili upečatljivi, voĎeni onime što nazivamo slučajnošću, takoĎer crtali figure, izražavali ritmove, bili ono što možda jesu: mudro sastavljen govor, upućen nekoj duši u svrhu njenoga ispunjenja, a od kojega ona za vrijeme jednog života shvati samo nekoliko riječi bez reda. Nekada mi se čini da shvaćam smisao toga ljudskoga baleta oko mene, da dokučujem da netko govori meni kroz pokrete bića koja se približavaju, stoje ili se udaljavaju. Zatim gubim nit, poput svih ostalih, do slijedećeg velikog, a opet djelomičnog dokaza. Upravo sam odlazio od Gurdijeva. Živim prijateljstvom bio sam povezan s Andréom Bretonom. Preko njega sam upoznao Renéa Alleaua, povjesničara Alkemije. Jednoga dana dok sam, za jednu zbirku aktualnih djela, tražio popularizator znanosti, Alleau me je upoznao s Bergierom. Radilo se o poslu za preživljavanje, i nisam baš cijenio znanost, bilo da je popularizirana ili ne. MeĎutim, taj potpuno slučajan susret još će dugo nakon toga upravljati mojim 8

Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier Le matin des magiciens (1960)

životom, prikupljati i usmjeravati sve velike intelektualne ili duhovne utjecaje koji su djelovali na mene, od Vivekanande do Guénona, od Guénona do Gurdijeva, od Gurdijeva do Bretona, i u zreloj će me dobi vratiti na moju polazišnu točku: na moga oca. Tokom pet godina istraživanja i razmišljanja, za vrijeme kojih su naše dvije prilično različite duše stalno bile sretne što su zajedno, čini me se da smo otkrili novu točku gledišta koja je bogata mogućnostima. Isto su to, na svoj način, nadrealisti radili već trideset godina. Ali mi nismo, poput njih, tragali na strani sna i infrasvijesti. Mi smo išli u drugu krajnost: na stranu ultrasvijesti i više budnosti. Pokrstili smo školu u koju smo stupili, školu fantastičnog realizma. Ona ne pokazuje nimalo sklonosti ka neobičnome, k intelektualnom egzotiznu, ka baroku i ka slikovitom. «Putnik će pasti mrtav pogoĎen slikovitošću», rekao je Max Jacob. Ne tražimo otuĎivanje. Ne istražujemo daleka predgraĎa stvarnosti; naprotiv, težimo tome da se postavimo u središte. Mislimo da u samom srcu stvarnosti um, ako je imalo nadaktiviran, otkriva fantastiku. Fantastiku koja ne poziva na bijeg, već prije na duboki pristanak. Pisci i umjetnici traže fantastiku izvan stvarnosti, u oblacima, zbog nedostatka mašte. Odatle donose samo nepotpuni proizvod. Fantastiku, poput drugih dragocjenih materijala, treba čupati iz utrobe zemlje, iz stvarnosti. A prava mašta je nešto sasvm 9

Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier Le matin des magiciens (1960)

drugačije od bijega u nestvarno. «Nijedna sposobnost duha ne zaranja i ne kopa dublje od mašte: ona je veliki ronilac.» Fantastiku općenito definiramo kao nasilje nad prirodnim zakonima, kao pojava nemogućeg. Po našem mišljenju riječ uopće nije o tome. Fantastika je očitovanje prirodnih zakona, učinak kontakta sa stvarnošću kada je percipiramo izravno, a ne filtriranu kroz veo intelektualnog sna, navika, predrasuda i konformizma. Suvremena nas znanost uči da iza jednostavnog vidljivoga svijeta postoji složeni nevidljivi svijet. Stol, stolica, zvjezdano nebo u stvari se radikalno razlikuju od predodžbe koju mi imamo o njima: sustavi u rotaciji, energija u suspenziji i td. U tom je smislu Valéry rekao da su, na području suvremene spoznaje, «čudesno i objektivno sklopili zadivljujuć savez». Kao što ćemo, nadam se, vidjeti u ovoj knjizi, činilo nam se jasnim da taj kontakt izmeĎu čudesnog i objektivnog nije primjenjiv samo na područje prirodnih i matematičkih znanosti. Ono što vrijedi za te znanosti nesumnjivo vrijedi i za ostale aspekte postojanja: primjerice, za antropologiju, ili za suvremenu povijest, ili za individualnu psihologiju, ili za sociologiju. Ali trebamo postati svjesni velikih poteškoća. One se sastoje u tome da su, na području humanističkih znanosti, sve predrasude se sklonile, uključujući i one koje su danas egzaktne znanosti evakuirale. I u tome da su istraživači, u domeni koja im je toliko bliska, i toliko nestalna, neprekidno pokušavali, kako bi 10

Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier Le matin des magiciens (1960)

konačno vidjeli jasno, svesti sve na jedan sustav: Freud objašnjava sve, le Capital objašnjava sve, i tako dalje. Kada spominjemo predrasude, trebali bismo reći: praznovjerja. Postoje stara i suvremena praznovjerja. Prema mišljenju nekih ljudi, ne možemo shvatiti nijedan civilizacijski fenomen ako ne priznamo da je u davna vremena postojala Atlantida. Drugi smatraju da je moguće objasniti Hitlera samo uz pomoć marksizma. Neki u svakom geniju vide Boga, dok drugi vide samo seksualnost. Cijela ljudska svijest je templarska, pod uvjetom da nije hegelovska. Naš se zadatak, dakle, sastoji u tome da učinimo osjetnim, u njegovom grubom stanju, savez izmeĎu čudesnog i objektivnog u samome čovjeku ili u čovjeku unutar društva, kao što je on osjetan u suvremenoj biologiji, fizici i matematici, gdje se vrlo otvoreno i, sve u svemu, na vrlo jednostavan način govori o «Apsolutnom drugome», o «Zabranjenoj svjetlosti» i o «Kvantnom broju neobičnosti».

(...) Ova knjiga nije roman, iako je njena namjera romantična. Ona ne spada u znanstvenu fantastiku, iako se dotiče mitova kojima se taj žanr napaja. Ona nije zbirka čudnovatih činjenica, iako se u njoj AnĎeo Čudnovatog dobro snalazi. Ona nije ni doprinos 11

znanosti,

ni

instrument

nepoznate

Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier Le matin des magiciens (1960)

nauke,

ni

svjedočanstvo, ni dokumentacija, ni poduka. Ona je priča, pomalo legenda, a pomalo istinita, o prvom putovanju u još uvijek neistražena područja svijesti. U njoj se, kao u dnevnicima renesansnih putnika, isprepliću bajka i stvarnost, nasumično usporeĎivanje i točna vizija. Radi se o tome da nismo imali ni vremena ni sredstava da bismo naše istraživanje doveli do kraja. Možemo

samo

predložiti

pretpostavke,

postaviti

skice

komunikacijskih puteva meĎu tim različitim domenama koje zasada još uvijek predstavljaju zabranjene zone. Mi smo u tim zabranjenim zonama boravili samo nakratko. Kada ih bolje istražimo, sigurno ćemo pimijetiti da su mnoge od naših riječi bunovne, kao što su bili bunovni izvještaji Marca Pola. Tu ćemo mogućnost rado prihvatiti. «U knjižurini Bergiera i Pauwelsa ima brdo gluposti.» Tako će se govoriti. Ali ako ta knjižurina potakne želju za promatranjem izbliza, mi smo postigli svoj cilj. Kao što je Fulcanelli pokušao iznijeti na vidjelo i dočarati tajnu katedrala, mi smo mogli napisati: «Čitatelju prepuštamo brigu o postavljanju korisnih usporedbi, o usklaĎivanju verzija, o izdvajanju

objektivne

istine

kombinirane

s

legendarnom

alegorijom u tim zagonetnim fragmentima.» MeĎutim, naša dokumentacija ne duguje ništa skrivenim učiteljima, zakopanim knjigama ili tajnim arhivima. Ona je opširna, ali dostupna svima. Kako je ne bismo učinili odviše teškom, izbjegavali smo 12

Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier Le matin des magiciens (1960)

umnožavanje citata, fusnota, upućivanja na bibliografiju i tako dalje. Ponekad smo posegli za slikama i alegorijama želeći biti učinkoviti, a ne zbog želje za tajanstvenošću, koja je kod ezoteričara toliko živa da nas podsjeća na dijalog Marx Brothersa: «Slušaj, u susjednoj kući je skriveno blago. - Ali u susjedstvu nema kuće. - Pa dobro, sagradit ćemo je!

Ova knjiga, kao što sam rekao, puno duguje Jacquesu Bergieru. Ne samo što se tiče njene opće teorije koja je plod stapanja naših misli, već i što se tiče dokumentacije. Svi koji su bili u blizini tog čovjeka nadljudskoga pamćenja, proždrljive znatiželje, i – što je još rjeĎe – stalno prisutnoga duha, bez problema će mi povjerovati ako kažem da mi je Bergier u jednom bljesku podario dvadeset godina aktivnoga čitanja. U tome moćnome umu postoji sjajna biblioteka koja mu je na usluzi: izbor, svrstavanje i najsloženije veze uspostavljaju se elektronskom brzinom. Spektakl toga uma u pokretu uvijek je u meni izazivao uzdizanje sposobnosti, bez kojega bi mi koncepcija i stvaranje ovoga djela bili nemogući. U jednome uredu u ulici Berri koji nam je jedan tiskar velikodušno stavio na raspolaganje, prikupili smo veliku količinu 13

Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier Le matin des magiciens (1960)

knjiga, časopisa, izvješća, novina na svim jezicima, a jedna je tajnica bilježila na tisuće stranica zabilješki, citata, prijevoda i razmišljanja koje smo joj diktirali. Svake nedjelje kod mene, u Mensil-le-Roiu, nastavljali bismo naš razgovor, kojega bismo prekidali čitanjem, i iste bih noći pismeno bilježio suštinu našega razgovora, ideje koje bi se izrodile iz njega, nove smjerove istraživanja na koje bi one upućivale. Svakoga dana tokom pet godina sjedao bih za svoj pisaći stol u cik zore, jer bi me nakon toga čekali dugi sati izvanjskih poslova. Budući da su stvari ono što jesu u ovome svijetu kojemu se ne želimo prepustiti, pitanje vremena je pitanje energije. Ali trebalo nam je još deset godina, puno materijalnih sredstava i brojna ekipa da bismo naš pothvat započeli voditi ispravno. Htjeli bismo, ako jednoga dana budemo imali nešto novca na raspolaganju, izdvojenog tu i tamo, stvoriti i pokrenuti neku vrst instituta u kojemu bi se nastavila proučavanja koja su u ovoj knjizi tek započeta. Ako ove stranice imaju neku vrijednost, želio bih da nam one u tome pomognu. Kao što je rekao Chesterton, «ideja koja ne teži za time da postane riječ je loša ideja, a riječ koja ne teži za time da postane djelo je loša riječ». Zbog raznih razloga, Bergierove vanjske aktivnosti su brojne. I moje su brojne, a uz to su i prilično opsežne. Ali u djetinjstvu sam vidio kako ljudi umiru od rada. «Kako radite sve to što

14

Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier Le matin des magiciens (1960)

radite?» Ne znam, ali mogao bih odgovoriti Zenovim riječima: «Idem pješice, a uz to sjedim na leĎima bika.» Brojne poteškoće, opterećenja i smetnje svake vrste iskrsle su na putu, do te mjere da su me bacale u očaj. Nimalo ne volim lik stvaraoca koji je surovo ravnodušan prema svemu što nije njegovo djelo. Mene obuzima ljubav većih razmjera, a uskogrudnost u ljubavi, čak i ako je cijena lijepoga djela, čini mi se strašno iskrivljenom. Ali razumjet ćemo da se u ovome stanju, u plimi života koji uvelike sudjeluje u svemu, ponekad izlažemo riziku od utapanja. Pomogla mi je jedna misao Vincenta de Paula: «Velike namjere uvijek nailaze na razne susrete i poteškoće. Tijelo i krv govorit će nam da treba odustati od misije, dobro pazimo da ih ne poslušamo. Kada Bog jednom donese odluku, nikada je ne mijenja, koliko god se nama činilo da se dogaĎa nešto protivno tome.»

Na tim dodatnim satovima u Juvisyu koje sam spomenuo na početku ovoga predgovora, jednoga su nam dana dali da komentiramo Vignyevu rečenicu: «Uspješan život je san iz mladosti ostvaren u zreloj dobi.» Tada sam sanjao o tome da produbim filozofiju svoga oca, koji je bio filozof napretka, i da joj služim. Nakon toliko bježanja, suprostavljanja i skretanja, to je ono što sada pokušavam. Neka moja borba donese mir njegovome 15

Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier Le matin des magiciens (1960)

pepelu! Tome pepelu koji je danas raspršen, onako kako je on želio, misleći, kao što i ja mislim, da «je materija možda samo jedna od maski meĎu svim maskama koje nosi Veliko Lice». JUTRO ČAROBNJAKA

Uvod u fantastični realizam

Éditions Gallimard, 1960.

16

Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier Le matin des magiciens (1960)