Justin Halpern - Provale Mog Starog

A K T E

O

I G

J

N

KTF

DASA

ANNA

A

K E T O G

I J N K

K

BOCCA

daša&Bocca

BOCCA K

T E

O

I G J

A

K

N

ANNA

S engleskoga prevela Vlatka Valenti

K

E T

KTF

O G

I

J

N

K

Provale mog starog

A

Justin Halpern

DASA 1 Knjigoteka

daša&Bocca

BOCCA K O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

Posvećeno tati, mami, Danu, Evanu, Joséu i Amandi Hvala vam na silnoj ljubavi i potpori

DASA 2 Knjigoteka

daša&Bocca

Uvod

BOCCA ANNA

K

A

Samo te molim da pospremaš za sobom da ti soba ne izgleda kao da je unutra taman bila redaljka. I da, žao mi je što te cura napucala.

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

K

Imam dvadeset osam godina, stanujem u Los Angelesu i moja cura iz San Diega i ja već tri godine hodamo na daljinu. Petkom se uglavnom tri i pol sata cmarim u prometu: moj Ford Ranger iz 1999. puževim korakom mili 200 kilometara do San Diega autocestom broj pet. U autu mi se svako malo samoinicijativno isključuje motor. Radio mu je pak pokvaren tako da hvata samo jednu postaju, a ta valjda svira samo pjesme repera u usponu, po imenu Flo Rida. Ne mogu vam opisati kakav je osjećaj kad se uključuješ u promet na autocesti, ugasi ti se motor, upravljač se blokira, a tip koji na radiju pušta pjesme urliče: „A sada, MOJ IDOL Flo Rida i njegov novi hit Right Round! Peglaj, brate!“ Ukratko rečeno, priča s vezom na daljinu već mi blago ide na živce. Zato u svibnju 2009. objeručke prihvaćam posao za Maxim. com koji možeš raditi odakle god hoćeš. Mogu se preseliti u San Diego i živjeti s curom. No plan ima jedan zajeb: cura, za razliku od mene, nije baš oduševljena. A kad kažem da „nije baš oduševljena“, zapravo želim reći da sam joj došao na vrata da osobno objavim radosnu vijest, a ona me ostavila. U autu na putu od njezine kuće shvatim da nisam samo ostao bez cure, nego i bez stana, jer sam stanodavca u Los Angelesu već obavijestio da krajem mjeseca otkazujem najam. Onda mi se ugasi auto. Sjedim i svim se silama trudim da upalim motor i tu mi sviće da su mi u San Diegu roditelji jedini znanci kod kojih bi za mene moglo biti mjesta. Vrtim ključ amo-tamo u bravici i grči mi se želudac. Sine mi i da bi obitelj koja taman roštilja na terasi kuće pred kojom mi je crkao auto mogla pomisliti da sam perverznjak koji je tu parkirao da si da oduška. Auto mi na svu sreću upali u roku od minute pa dam gas prema roditeljskoj kući. Trema me uhvatila iste sekunde jer ako moga staroga molite za uslugu, morate nastupiti kao pred Vrhovnim sudom: valja vam jasno izložiti činjenice na temelju kojih ćete zatim oblikovati zahtjev i izložiti presedane iz prethodnih slučajeva koji će ga poduprijeti. Bez najave

DASA 3 Knjigoteka

daša&Bocca

banem u skromnu obiteljsku kuću svojih roditelja u mahom vojnoj četvrti Point Loma u San Diegu i po kratkom se postupku nađem pred roditeljskim sudom u dnevnom boravku. Smjesta se pozovem na predmet „Tata protiv mog brata Daniela Halperna“ kad je brat Dan s dvadeset i devet godina stanovao kod roditelja u „prijelaznoj fazi“. Tata me u pola priče prekine: „Nema frke. Kog Boga toliko cifraš? Znaš da možeš stanovati kod nas. Samo te molim da pospremaš za sobom da ti soba ne izgleda kao da je unutra netom bila redaljka“, kaže. „I da, žao mi je što te cura napucala.“

K

N

ANNA

K

A

BOCCA

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

Kod roditelja ne stanujem već deset godina: odselio sam se poslije druge godine na Državnom sveučilištu u San Diegu. U ono su doba još oboje bili radni ljudi - mama pravnica u neprofitnoj organizaciji, a starije radio na nuklearnoj medicini na Sveučilištu države Kalifornije u San Diegu - tako da se nismo previše viđali. Deset godina poslije, mama je još na punom radnom vremenu, ali tata ima sedamdeset tri godine i mota se po kući. Cijeli Božji dan. Nakon prve noći kod svojih, iskobeljam se iz kreveta, oko pola devet otvorim „ured“ (čitaj laptop) u dnevnom boravku gdje tata gleda telku - i počnem pisati prvu kolumnu. Kako je taman tada umro Michael Jackson, radim na stripu u kojem Isus Michaelu Jacksonu progleda kroz prste po pitanju pedofilskih optužbi i na svoju ga ruku pusti u Raj jer je veliki obožavatelj Kralja popa. (Urednik me poslije pouči da bi Majkija kroz dveri nebeske trebao pustiti sveti Petar, ali to sad nije važno.) Tati nekako ne ide u glavu da čovjek koji u pidžami googla blesave Isusove slike u biti - radi. Pa se ponaša kao da ne radim. „Što me sad Wolf Blitzer sa CNN-a tlači s Michaelom Jacksonom?“ reži tata. „Predsjednik nam se u glupoj Rusiji trga da nas gadovi već jedanput prestanu jebati s tim svojim nuklearnim bombama, a meni tu Wolf drvi o Michaelu Jacksonu? Ma daj goni se, Blitzeru!“ Tata se tijekom dana svako toliko oko nečega nakostriješi pa mi iz kuhinje ili iz vrta ili gdje se već nađe upada u dnevni boravak s pitanjima tipa: „Ti onu moju pljeskavicu misliš jesti s kečapom?“ „Pa da, zašto pitaš?“ „Zašto? Ti mene pitaš zašto!? Dobio si pljeskavicu za prste polizati. Nema blage veze s tvojim konfekcijskim prženim smećem. Ja sam si dao truda. Sljedeći put nećeš dobiti baš ništa.“ Nema ti do roditeljskog doma.

DASA 4 Knjigoteka

daša&Bocca

Ja staroga oduvijek doživljavam kao tipa s kojim ti je što na umu, to na drumu. Kao klinac sam se pred njim uglavnom tresao od straha pa nisam bio svjestan da je ljudska agresivnost inače daleko podmuklija. Sad sam odrastao i od jutra do mraka imam posla s ljudima prijateljima, kolegama, rodbinom - koji ti, zapravo, nikad otvoreno ne kažu što misle. Tijekom druženja s tatom u prvim mjesecima nakon povratka u roditeljsku kuću počeo sam cijeniti specifičan spoj iskrenosti i bezumlja u njegovoj naravi i izjavama. Jednog dana šećem s tatom i svojim psom Angusom, koji pak njuška oko grma pred susjedovom kućom. Tata se okrene meni i kaže: „Daj mu pogledaj šupak.“ „Molim? Zašto?“ „Kad vidiš kako se širi, znaš da će se svaki čas posrati. Vidiš? Sad će ga oderati.“ I dok mi pas prazni crijeva u susjedovo dvorište, a tata stoji i ponosno gleda kako se njegova prognoza ostvaruje, meni sine kakav je zapravo mudrac - da ne velim prorok. Te večeri tatin biser iskoristim kao poruku kojom signaliziram da tog časa nisam pri kompu. I sljedećih dana ubacujem tatine duhovite primjedbe u svoj status na netu. Kad mi prijatelj predloži da otvorim stranicu na Twitteru i bilježim tatine provale, pokrećem „Shit my dad says“. Stranicu otprilike tjedan dana prati samo šačica ljudi - dva-tri prijatelja kojima je tata faca jer ga poznaju. Onda jednog dana samo otkrijem da me prati tisuću ljudi. Sutradan ih je deset tisuća. Pa pedeset. Pa sto, dvjesto, tristo tisuća: tatine slike i izjave odjedanput pršte sa svih strana. Zovu me književne agencije i nude da me zastupaju; televizijski me producenti pozivaju u emisije, a novinari traže intervjue. Prvo me hvata nelagoda. A zatim - nemam druge riječi - totalna panika. Moj otac bježi od očiju javnosti kao vrag od tamjana: bit će vam jasnije kad čujete što misli o natjecateljima u kvizu Jeopardy! Tata je načitan i obrazovan tip: dok jedne večeri gledam kviz, nabasa u dnevni boravak i točno odgovori na sva pitanja voditelja Alexa Trebeka. „Ti bi se fakat morao prijaviti za kviz, tata“ velim ja. „Ti to mene zajebavaš? Daj pogledaj malo te ljude. Nemaju samopoštovanja. Nemaju dostojanstva. Samo se sramote. Meni se takva natjecanja gade.“ Jasno mi je da ću morati priznati tati da objavljujem njegove komentare na internetu i da mi se sad javljaju nakladnici i TV mreže koji bi adaptirali materijal. No prvo odlučim nazvati najstarijeg brata Dana:

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 5 Knjigoteka

daša&Bocca

nadam se da će reći da sam sve skupa preuveličao i da tata neće imati ništa protiv. „Ne seri, zbilja?“ Dan mi se grohotom smije. „Čovječe, tata će... Ma ne mogu ni zamisliti kako će reagirati. Računaj da će te izbaciti iz kuće. Ja bih na tvome mjestu unaprijed spakirao krpice, kao za bijeg pred zakonom. Samo nužnu ručnu prtljagu.“ Odlučim napraviti krug po kvartu da se priberem prije nego što stupim pred oca. Krug se pretvori u kilometarsko kruženje i kad se nakon sat vremena nađem nadomak kuće, već ga izdaleka vidim - sjedi na ulaznom trijemu: čini mi se da je dobre volje. Sada ili nikada, mislim ja. „Ej, tata, moram ti nešto reći... Čudit ćeš se“. Krzmavo privučem obližnju ležaljku i sjednem kraj njega. „Čudit ću se, ha? Čemu ću se čuditi?“ on će meni. „Znaš, postoji nešto što se zove Twitter“, ja ću. „Kao da ja ne znam štoje Twitter. Nisam seljo. Znam Twitter. Za Twitter moraš upaliti internet.“ Riječi „upaliti internet“ prati općenarodna pantomima za okretanje ključa u bravici paljenja. Na to mu sve otvoreno priznam: stranicu na Twitteru i koliko je ljudi prati, novinske članke, izdavače, televizijske producente, sve. On samo šutke sjedi i sluša. Onda se nasmije, ustane, dlanovima zagladi hlače i kaže: „Jesi li mi možda negdje vidio mobitel? Molim te, daj me nazovi. Ne znam gdje mije.“ „Onda... tebi je ovo sve skupa okej? Okej ti je da pišem knjigu, da objavljujem citate i to?“ pitam. „Fućka mi se što drugi o meni misle. Objavljuj što god hoćeš. Samo su mi dvije stvari bitne: da mene nitko ništa ne pita i da je sve što zaradiš tvoje. Ja imam svoje pare. Tvoje mi ne trebaju“, veli on. „I daj me više nazovi na mobitel.“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 6 Knjigoteka

daša&Bocca

BOCCA K O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

Provale mog starog

DASA 7 Knjigoteka

daša&Bocca

Misliti nije znati

BOCCA

K

A

A na koju si ti foru zaključio da djed hoće spavati u sobi s tobom?

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

U ljeto 1987. imam šest godina i bratić mi se ženi na seoskom imanju u državi Washington. Moji žive u San Diegu i tata zaključi kako nema teorije da on, mama, moja dva brata i ja na njegov račun od tisuću dolara letimo na sjever. „Zašto bih plaćao dvjesto dolara da šestogodišnji klinac sjedi na svadbi? Misliš da je to neka zgoda do koje bi Justinu bilo stalo? Još je do prije dvije godine bio u pelenama. Ako već svi moramo ići, idemo autom.“ I bi tako. Na stražnjem se sjedalu našega Thunderbirda izosamdeset druge stisnem između starije braće - Dan ima šesnaest godina, a štrkljasti Evan četrnaest. Mama je sjela na suvozačevo sjedalo, tata se prihvaća upravljača i krećemo na put od 2 900 km do Washingtona. Braća i ja počnemo se natezati već nakon prvih šest kilometara uglavnom mlate me i potpaljuju forama tipa „Kako to da sjediš kao peder? Sto posto jer si pederko.“ Tata dramatično skrene s ceste uz cvilež guma u zaustavni trak, i ošine nas trojicu pogledom. „Dobro me slušajte: ne kanim se baviti vašim sranjima, jasno? Ima da se svi ponašamo kao jebeni civilizirani ljudi.“ Ali nećemo. Nema teorije. „Jebeni civilizirani ljudi“ nisu dorasli ovakvim situacijama. Petero nas je, od toga smo nas trojica muškadija mlađa od sedamnaest godina, sjedimo na centimetar jedan od drugoga šesnaest sati cijeli dan i milimo autocestom kojoj kao da nema kraja... Ovo nije običan obiteljski turizam, nego nam je kao da bježimo pred policijom. Vozimo dan i noć, iz sata u sat sve smo znojniji i zlovoljniji, a tata svako toliko sebi u bradu očajno promumlja nešto tipa: „Samo da stignemo, kvragu, sad smo već sigurno blizu.“ Za više od dan i pol i nakon dvadeset i četiri sata vožnje stižemo u Olympiju u državi Washington i u hotelskom se predvorju sastajemo sa širom obitelji. U hotelu odsjeda ukupno šezdesetak Halperna, uključujući i moga devedesetogodišnjeg djeda, tatina oca. Šutljiv je, zaguljen tip i ne podnosi da itko oko njega izvodi. Do svojih je sedamdeset i pet godina

DASA 8 Knjigoteka

daša&Bocca

uzgajao duhan u Kentuckyju: sad jest stariji, no ne pada mu na pamet da se oslanja na tuđu pomoć ako procijeni da mu nije potrebna. Obitelj je rezervirala određen broj dvokrevetnih soba, no još nitko ne zna gdje će točno spavati. Braća mi se odmah dogovore da će dijeliti sobu, u drugu očito idu mama i tata. Ja nemam cimera. Ne znam iz kojeg razloga svi rođaci misle da bi bilo „super simpatično“ da ja budem u sobi s djedom. Djed je bio kod nas u San Diegu, no ja od njegovih životnih navika pamtim samo da je u sobi držao bocu Wild Turkey viskija i da je s vremena na vrijeme iz nje potajice i gucnuo. Kad ga je moj brat Dan jedanput uhvatio na djelu, djed je dreknuo: „Jesi me!“ i udario u histeričan smijeh. Pamtim i da nije mogao sam ustati iz kreveta, ali bi se gadno razbjesnio kad bi mu netko pokušao pomoći. Ni u snu ne bih poželio dijeliti sobu s njime, ali nikome ne govorim što me muči jer računam da će mi to moji zamjeriti. Zato se - kao svaki šestogodišnjak kad se želi iz nečega izvući pretvaram da sam se razbolio, čime samo još više privlačim pozornost. Kad tete čuju da mi nije dobro, na ho-ruk me transportiraju tapisonskim hodnikom i nahrupe u sobu mojih roditelja kao da smo u epizodi Hitne službe. „Dobro, kvragu, dajte se smirite. I svi van da vidim što je s malim“, zagalami tata. Tete se pokupe i nas dvojica ostajemo sami. On me pogleda u oči i opipa mi čelo. „Zlo ti je, kažeš? E, pa meni se čini da zajebavaš. Nisi ti bolestan. Koji ti je? Dovezli smo se s drugoga kraja kontinenta, umoran sam. Da te čujem. Pljuni!“ „Svi bi da budem u sobi s djedom, a ja neću“, odgovaram. „A na koju si ti foru zaključio da djed hoće spavati u sobi s tobom?“ Toga se nisam ni sjetio. „Ne znam.“ „Pa ʼajde da ga pitamo.“ Uputimo se hodnikom do sobe koju si je djed bezecirao. Baš se sprema na spavanje. „Čuj, tata, Justin ne želi biti s tobom u sobi. Što ti o tome misliš?“ Kutrim se iza tatinih nogu, a on me gura naprijed da stanem pred djeda. On mi se načas zagleda u oči. „Pa ni ja ne želim biti u sobi s njim. Hoću svoju sobu“, kaže. Tata se okrene i pogleda me kao da je upravo otkrio kariku koja nedostaje u istrazi ubojstva. „Eto ti ga na“, veli. „Očito ni ti nisi neka premija.“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 9 Knjigoteka

daša&Bocca

Odvikavanje od pelena

BOCCA

„Imaš četiri godine. Moraš srati na zahodu. Nema tu mile-lale i natezanja i kompromisa. Srat ćeš na zahodu i točka.“

Poslije moga prvog dana u vrtiću

K

N

Kad nije bilo namjerno

ANNA

K

A

„Misliš da je to gadno? Ako te već vrtić ubija u pojam, onda imam lošu vijest za tebe u vezi s ostatkom života.“

J

T E

„Ma boli mene đon što je točno bilo, razbio si prozor... E, čekaj, a zašto je sve puno sirupa? Sad me zbilja zanima što je bilo. Da čujem!“

I

Kad slavim sedmi rođendan

I G

O pričanju s nepoznatima

KTF

O G

O

„Ne, ne možeš na rođendanu imati dvorac za skakanje... Kako misliš, zašto? Ne pitaš se gdje bi, kvragu, taj dvorac u naše dvorištu stao? ... Pa da, naravno, tebi ta sranja funkcioniraju prema principu ćiribu-ćiriba, a ja o njima razmišljam.“

J

N

K

Bonton za stolom

E T

„Slušaj dobro: ako ti nepoznata osoba ljubazno priđe, bježi. Nitko ti neće biti ljubazan iz čista mira, a čak i da jest: neka slobodno produži dalje, mamicu mu susretljivu.“

Kad se rasplačem

A

K

„Kriste Bože, ti baš svaki put za večerom moraš nešto proliti? ... Ne, Joni, on to sigurno radi namjerno jer bi inače ovo bio dokaz da je umno zaostao, a to dosad nije pokazao nijedan nalaz.“

DASA

„Što se mene tiče, mogao si ti cmizrditi koliko te volja. Samo su mi šmrklje bile problem. Kako ih obrisati: s tvojom rukom, majicom? Joj, Bože, samo mi se sad nemoj rasplakati.“

Kad prvi put trebam prespavati kod prijatelja 10 Knjigoteka

daša&Bocca „Probaj se ne upišati u gaće.“

BOCCA

Kad me druga djeca zafrkavaju

„Pa što ako ti je rekao da si peder? Baš te briga! Nije nikakva tragedija ako je čovjek homoseksualac... Ma ne kažem da si ti homoseksualac. Bože, sad kužim zašto te klinac zajebavao.“

ANNA

K

A

Neopterećen čovjek

O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

K

„Ovo je moja kuća. Moja je stvar kad ću se obući i ako hoću hodati gol, hodat ću gol. Ni najmanje me se ne tiče što tebi sada dolaze prijatelji drugim riječima, živo mi se fućka.“

DASA 11 Knjigoteka

daša&Bocca

Čovjeku je dom svetinja

BOCCA

K

A

Ovo je moj dom! Moram braniti SVOJ prag!

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

Tata me sa sedam godina pozvao k sebi u sobu da mi pokaže svoju pušku Mossberg marke. „Ovdje okidaš, ovdje je puniš, ovo ti je nišan da vidiš vraga, pucaš, a držiš je ovako“, objasni i uglavi pušku. „Ali jadna ti majka ako je ikad pipneš.“ Tata pušku drži na ormariću iznad kreveta jer živi u uvjerenju da nas svaki čas netko može opljačkati. „Imamo punu kuću svega i svačega. Ljudi hoće te pizdarije. Ja im ne dam jer su naše. Kužiš logiku?“ Kužim, ali mom tati je svako šuškanje iza jedan ujutro u kući možebitan provalnik. Meni nikad nije bilo jasno odakle ta strepnja jer stanujemo u super mirnome predgrađu. Kad ga jednom prilikom pitam u čemu je stvar, jednostavno odgovara: „Kad sam se ja rodio, bila su druga vremena.“ „A koja to, tata?“ „Ne znam, čovječe, druga vremena. Daj me prestani ispitivati i budi sretan da nisam neodgovoran.“ Jest da se tata vječno boji provalnika, ali u krevetu je komotan. Što pak znači da redovito spava gol. A gol izgleda kao neki stvor iz filma Jima Hensona - koji iskače iz grmlja i odmah počne pjevati: nenormalno dlakav, s obrvama koje prkose sili teže. Nedugo nakon što mi je pokazao pušku, tatu jedne noći probudi nekakav topot u kuhinji oko petnaest do dva. Smjesta poseže za puškom iznad kreveta, mami kaže da ne mrda i gologuz kreće prema buci: drži pušku pred sobom i prst na obaraču. Ja se budim kad čujem kako tutnji kraj mojih vrata i provirim taman kad se s puškom u ruci baca na sve četiri i vojnički puže prema ulazu u kuhinju. Zastane nasred hodnika, uperi pušku u zatvorena vrata i zaurla: „Prođeš li kroz vrata, gotov si, seronjo!“ U kuhinji je mamina sestra, teta Jeanne koja je kod nas u gostima i ne zna za pravilo o provalnicima poslije jedan ujutro pa je došla nešto prigristi. Kad čuje prijetnju, otvori vrata i na podu vidi golog tatu: drži je na nišanu, a na svjetlu iz kuhinje blista mu se stražnjica. Projuri kraj

DASA 12 Knjigoteka

daša&Bocca

njega do svoje sobe i zalupi vrata. Tata pomisli da se samo prepala provalnika pa uporno nastavlja. Mama je u sobi i ne zna što se vani događa pa zove policiju. „Same! Dolaze policajci! Ostavi tu pušku i obuci se!“ viče s drugoga kraja kuće. „Neću, tko ih jebe! Ovo je moj dom! Moram braniti SVOJ prag!“ urla on njoj. Naposljetku se pojave policajci, ustanove da se ništa sumnjivo nije dogodilo i zamole oca da se odjene i razoruža. Sutradan ujutro braća, roditelji i ja šutke sjedimo za doručkom. Ni teti nije do razgovora kad naposljetku proviri iz sobe prvi put nakon bijega od tatine golotinje i puške. Brat nije siguran je li meni jasno što se dogodilo pa se nagne i prišapne mi: „Vidjela je tatin pimpek pa ju je htio ubiti.“ Tu se tata obraća nama i ozbiljno kaže: „Valjda vam moram objasniti što se sinoć dogodilo. Jest da nitko nije provalio, ALI - imajte na umu: čovjeku je njegov dom svetinja.“ Zagrize još jedan zalogaj hruskavih pahuljica i zacvrkuće: „E, dobro, sad moram na posao.“

K

O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 13 Knjigoteka

daša&Bocca

Kavalirština

BOCCA

ANNA

K

Slatkiši

A

„Neka mama sjedne naprijed... Ma fućka mi se što je ona tebi rekla da sjedneš naprijed, to je pristojno i pristojno je da odvratiš: Ne, svakako ti sjedni. Ti misliš da je u redu da se moja žena vozi na stražnjem sjedalu dok naprijed sjedi devetogodišnji balavac? Ha, ha, ha!“

N

K

„Bože, ti od jednog jedinoga Snickersa jurcaš uokolo kao da si na drogama. Ma briši van da te ne vidim. I ne vraćaj se dok ti se ne prispava ili prisere.“

J

T E

Kad ljetujem u dječjem kampu

O G

Ljetni praznici

O

I

„Bez brige, sve će biti u redu. Palit ćete logorske vatre, postavljati šatore, spavati na otvorenome, uživancija... A, ti ideš u košarkaški kamp? Vidiš vraga. Ma samo zanemari što sam ti sad rekao i ubaci ʼigrati košarkuʼ.

KTF

I G

„Nemoj ni sanjati da ćeš od jutra do mraka gledati televiziju. Toga na mojem Kolu sreće nema ni u jednom izlogu.“

E T

Gdje nemam pristup kad igramo skrivača

N

K

Sportski duh

J

„Kog vraga radiš u mom ormaru? Nemoj ti mene ušutkavati: ovo je moj ormar, pas mater!“

A

K

„Zbilja si odlično bacao cijelu tekmu. Baš sam ponosan. Šteta što ti je momčad bezvezna... Ma joj, glupo ti je ljutiti se na ljude jer su nikakvi. Bez brige, već će se život za to pobrinuti.“

Loše vladanje u školi

DASA

„Zašto bi ti drugom djetetu bacio loptu u glavu? ... Vidiš vraga. Dobar razlog, da bih riječ rekao. Jest da se učiteljica ljuti i tu ti ne mogu pomoći, ali, sa mnom nemaš frke.“

Narudžbe za Božić 14 Knjigoteka

daša&Bocca „Rangirao si dvadeset pet najpoželjnijih darova prema tome koliko ti je do čega stalo? Jesi ti pri sebi? Pitam te što hoćeš za Božić, a ne da mi slažeš ligaške ljestvice!“

BOCCA

Bazenski tobogani

Kako da si sâm spremim užinu

ANNA

K

A

„Samo ti idi. Ja baš i ne čeznem da iz cijevi pljusnem u bazen žut od mokraće jedanaestogodišnje dječurlije.“

O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

K

„Moraš ponijeti sendvič. Ne možeš jesti samo kekse i smeće... Ne, rekao sam da si sam spremiš užinu i poneseš što hoćeš, a ne da si spremiš užinu kao najgori kreten.“

DASA 15 Knjigoteka

daša&Bocca

Poslušnost zlata vrijedi

BOCCA ANNA

K

A

A samo sam te molio da dva sata sjediš i ne mrdaš da mogu održati predavanje o raku štitnjače!

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

K

Kad sam navršio deset godina, mama je odlučila studirati pravo. Tata ju je podržavao u želji da napreduje u karijeri, iako je to značilo da će se on sam morati više baviti mojim odgojem. „Ti i ja ćemo se odsad više družiti, no ja ću velik dio vremena raditi pa ćeš morati biti kuš i zabaviti se kako god znaš“, objasnio mi je nakon što nam je mama pokazala nastavni raspored za prvi semestar. Kao ni mnogoj drugoj djeci, ni meni nije bilo skroz jasno čime mi se tata u životu bavi. Znao sam samo da se stvar zove „nuklearna medicina“ i da je tata često umoran i razdražljiv kad dođe s posla. I prije nego što je mama nastavila studij da završi pravo, dvaput me na tjedan, popodne nije mogla čuvati pa bi me ostavila kod tate u jednoj od njegovih bolnica, Medicinskom centru za ratne veterane. On bi izašao iz ordinacije da me dočeka i počastio me Snickersom iz džepa, a onda bi me odveo u obližnji prazni kabinet. „Imam još nekih dva sata posla pa, znaš - samo se malo ovdje strpi.“ Redovito nastojim iskamčiti da mi točno kaže na koliko puca. „Znači da ću čekati najdulje dva sata, ili možda i dulje?“ Pitam. „Ne znam, sine, kvragu, nisam vidovit! Časna riječ, idemo čim završim i vodim te na sladoled.“ Onda se obazre po kabinetu da mi nađe nekakav časopis za čitanje. „Evo, prelistaj New England Journal of Medicine. Ima superzanimljive članke.“ Kad se mami obveze na faksu zahuktaju, tata silom prilika preuzima sve više njezinih zadataka pa mi se često zna dogoditi da popodne odbrojavam minute u bolnici dok se on i ja naposljetku ne uspijemo pokupiti kući. Vikendom obično nema frke jer me zbrinu prijatelji, no onda se jednog vikenda dogodi da mama uči za kolokvij, tata mora održati izlaganje pred sto liječnika, a mene nitko od prijatelja i rođaka ne može čuvati.

DASA 16 Knjigoteka

daša&Bocca

„Mislim da ga možemo ostaviti doma. Neće mu ništa biti“, tata će mami. „Ne kanim ga ostaviti samoga u kući, Same. Mali ima deset godina“, odvraća mama. „Dobro, vodim ga sa sobom, kvragu.“ Ukipam se u tatin Oldsmobile i krećemo prema kompleksu Sveučilišta države Kalifornije u San Diegu. Tata usput uglavnom šuti, no vidim da je loše volje. Kad parkiramo pred predavaonicom, okrene se i kaže mi: „Moraš biti poslušan, jasno? Nemoj mi izvoditi bijesne gliste.“ „Smijem crtati?“ pitam. „Što sad to znači? Što bi crtao? Nemoj samo da ti netko od kolega priđe, a ti crtaš pse kako se jebu ili nešto u tom stilu. Ja sam ovdje po stručnom zadatku.“ „To ne znam crtati. Samo crtam avione“, velim ja. Otvori crnu kožnu aktovku pa dobijem list papira na crte iz bloka i raznobojnu kemijsku. Kroz staklena vrata velike sveučilišne zgrade i predvorje idem za tatom u predavaonicu prepunu liječnika, a on je očito svima faca. Upozna me s nekolicinom ljudi i onda me odvede do posljednjeg reda sjedala tridesetak metara od pozornice i govornice u prednjem dijelu dvorane. „Znači, ovdje sjediš. Evo ti veliki Snickers. Zvakni ako ti se pridrijema“, veli tata i daje mi čokloladicu veličine moje podlaktice. „Dobro! Sad idem, moram odverglati svoje.“ Liječnici pune gledalište, zauzimaju mjesta i konferencija počinje. Tata sjedi na pozornici, a neki drugi tip, čela visokog poput skakaonice stane pričati. Ja sam u roku od dvije minute proždro cijeli Snickers i već polako osjećam kako mi trideset i pet grama šećera kola krvotokom. Čini mi se da svaka minuta predavanja traje sat vremena. Ne mogu mirno sjediti pa zaključim da moram leći na tlo da malo otpuhnem gdje me nitko ne vidi. Spuznem na pod i taman čujem kako govornik predstavlja tatu. Provirim i vidim da pilji ravno u mene s udaljenosti od trideset metara, kao da cijelo vrijeme samo prati što ja radim. Brže-bolje zaronim natrag iza prednjeg reda stolica. Čučećke vidim da se mogu provući među nogama stolica i da svaki red ima nekoliko praznih mjesta. Pomislim da bih se baš super zabavio i pritom nikome ne bih smetao - da iz svoga reda na začelju na sve četiri otpužem do prvog reda tako da među redovima napredujem kroz prazna sjedala. Oprezno krećem na put i puzim postrance podno niza onkoloških stražnjica koje uopće ne slute što se zbiva, dok ne dospijem do prazne stolice u prednjem redu i tu se pomaknem red naprijed. Kao u

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 17 Knjigoteka

daša&Bocca

labirintu u videoigrici, samo uživo. I sasvim mi dobro ide dok se ne pomaknem za sedam redova i shvatim da preda mnom više nema slobodnih stolica. No kad se okrenem da krenem natrag, ustanovim da je netko popunio jedinu praznu stolicu u redu iza. Zaglavio sam. Tatin me glas iz zvučnika pere kao glas Božji - kad bi Bog progovorio o molekularnoj biologiji. Zaključim da se do svoga sjedala mogu vratiti samo ako propužem kroz noge petnaestak liječnika koji mi sjede na putu do središnjeg prolaza, a onda se ondje mogu priljubiti uz tlo i šmugnuti natrag na svoje sjedalo tako da me tata ne primijeti. Nažalost, liječnicima nije stalo da prikriju moje budalaštine pa tu nema solidarnog pretvaranja da se ništa ne zbiva. Kad pokušam propuzati, ustaju jedan za drugim i međusobno se srdito došaptavaju. Iako sam na podu i ništa ne vidim, čujem da je tata naglo umuknuo. Shvatio je da se nešto zbiva. Skamenim se. Kad opet progovori, ja pomislim da sam se izvukao i udarim dalje - no onda mi koljeno slučajno naleti na mokasinku nekog bradonje koji sjedi dva sjedala od prolaza. „Uf - Bože - ovo je smiješno!“ naljuti se tip kroz bujne zaliske. Tata opet ušuti. Ja polako ispužem kraj posljednjeg sjedala i okrenem glavu prema pozornici odakle on zuri ravno u mene, skupa s cijelom dvoranom. Prostorija potpuno utihne dok ustajem i vraćam se na svoje mjesto. Pretvaram se da ama baš ništa nije bilo i odvraćam pogled od svekolikih očiju koje me gledaju u nevjerici. Sjednem na stolicu. Prođe časak-dva pa tata nastavi izlaganje. Crven je kao paprika i podsjeća me na ubojitu loptu u graničaru koja se gnjevno mršti i srdito nabire obrve. Odjedanput predavanje o raku štitnjače zvuči kao kad ragbijaški trener u poluvremenu skida svece s neba svojoj momčadi. Tata po kratkom postupku završi izlaganje i nabrzinu odgovori na dva-tri pitanja. Slušatelji plješću, a on skače s pozornice - briga njega za stube. Pikira ravno na mene i ne šljivi jato liječnika koji ustaju da pročavrljaju s njim ili da mu pohvale predavanje. Diže me za pojas na stražnjici hlača kao da sam karton od šest piva i pronese me kroz vrata u predvorje pa van na svjetlo dana. Tako me nosi skroz do auta, otvori vrata i frkne me na prednje sjedalo. Sjeda za upravljač pa nekoliko puta duboko udahne: vratne su mu žile nabrekle od gnjeva. Okrene se meni i kroza stisnute zube zaurla: „Pas mater! A samo sam te molio da dva sata sjediš i ne mrdaš da mogu održati predavanje o raku štitnjače!“ Nato ubaci u brzinu i bez ijedne nas riječi doveze do kuće. Stižemo doma i tata otvara kućna vrata. Stojim na pragu kraj njega kadli se okrene i vrlo mi staloženo kaže: „Čuj, ondje nikakvome klincu

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 18 Knjigoteka

daša&Bocca

nije bilo mjesto. To mi je jasno. Ali ja sad ulazim, a ti ostaješ vani. Igrat ćeš se pred kućom jer će meni eksplodirati glava.“ Nato zatvori vrata, a ja ostanem kao ukopan: nije mi baš jasno što sad. Iz kuće se zaori urlik: „POPIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIZDIT ĆU!“ Za nekih pola sata pomoli glavu kroz kuhinjska vrata; ja sjedim u travi u dvorištu iza kuće. „Sad možeš unutra ako hoćeš. Samo nemoj ništa dirati dok ne opereš ruke. Puzao si po onome smrdljivome podu u predavaonici kao mladi majmun.“

K

O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 19 Knjigoteka

daša&Bocca

Kad čuje da se nisam kvalificirao za šampionski bejzbolski turnir

BOCCA

„Ma seru kvake. Svi ti treneri biraju samo vlastite klince. A mali onog idiota nije dostojan tvoga nakurnjaka... Nemaš štitnik? Pa kako si ispao tako defektan, sine?“

ANNA

K

A

Kad me iskrca pred školom

J

Kad poželim psa

T E

N

K

„Roditelji tvojih prijatelja voze kao najgori kreteni. Reci ti njima da parkiralište osnovne škole nije jebena špica na Manhattanu!“

O

O G

I

„Tko će se za njega brinuti? Ti? ... Sine, jučer su ti ruke bile musave od dreka kad si došao doma. Ljudskoga. Ne znam kako se to dogodilo, ali ako čovjek hoda okolo zasranih ruku, možda bolje da se ne prihvaća dodatne odgovornosti.“

Redovito tuširanje

I G

Lego-kocke

E T

KTF

„Sad imaš deset godina i moraš se svaki dan tuširati... Ma puca mi ona stvar što se tebi ne da. Ljudi mrze smrdljivce. Ja neću smrdljivca za sina.“

K

N

J

„Čuj, ja ne bih htio gušiti tvoj stvaralački potencijal, ali to čudo koje si sad složio ti je šaka jada.“

Kad tate trebaju gostovati u školi

A

K

„Ma koji si jebeni roditelj može priuštiti slobodan dan? A ako već uzimam slobodan dan, nisam lud da sjedim među jedanaestogodišnjom balavurdijom u minijaturnoj školskoj klupi.“

DASA

Za moj prvi ples u sedmom razredu

„Namirisao si se? ... Sine, u ovoj kući nema nikakve kolonjske, imaš samo mamine parfeme. Meni je taj miris poznat: vjeruj mi, čovjek se blago zabrine kad mu trinaestogodišnji sin miriše kao supruga.“

20 Knjigoteka

daša&Bocca

Poslije roditeljskoga u šestom razredu „Mislim da ona ima nešto protiv tebe pa imam i ja protiv nje. Jest da ti kasno pališ, ali majku mu ljubim - dobar si dečko. Tko je šiša!“

BOCCA

O izbjegavanju velike nužde u zahodu osnovnjaka

K

N

ANNA

K

Kad sam posljednji u sprintu na pedeset metara u kvalifikacijama za šampionski bejzbolski turnir

A

„Ja ti tu ne mogu pomoći, sine. Hvala Bogu, serem gdje hoću i kad hoću. To mi je velika vrlina. Možda čak i najveća.“

O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

„Blago rečeno, izgledao si kao da te napao roj pčela ili nešto takvo. A kad sam vidio da i debeljko koji stopa vrijeme umire od smijeha... Što da ti kažem: kad ti se debeli smiju, znaš da neće biti dobro.“

DASA 21 Knjigoteka

daša&Bocca

Da se nisi usudio lagati, majku ti tvoju

BOCCA K

N

ANNA

K

A

Osramotio si kompletni znanstveni svijet. Jebenog Einsteina, sve žive.

O

I G

J

E T

KTF

O G

I

J

T E

Meni matematika i prirodni predmeti nikad nisu išli. U povijest i književnost uklopljene su priče i to volim, ali kad dođem do periodičnih funkcija i periodnog sustava, isključim se. U šestom razredu svaki učenik mora pripremiti pokus za školski skup mladih prirodnjaka krajem travnja, što mene otprilike veseli kao da su mi zadali da odgledam uživo cijelu prvu sezonu Uvoda u anatomiju. No tata se oduševio. Naime, on se već dvadeset i pet godina bavi medicinskim i znanstvenim istraživanjima. „Da bar malo vidiš kako je meni svaki bogovetni dan“, kaže nakon što sam dobio zadatak. „A ja ću te budnim okom motriti. Izvest ćeš najbolji pokus u povijesti škole makar krepao, tako mi Boga.“ „Ti ćeš mi pomagati?“ molećivo ću ja. „Molim? Neću kad to ionako radim non-stop. Pa čuo si što sam ti rekao.“

N

A

K

K

Sjedne na kauč u dnevnoj sobi - s kojeg nikad nismo skinuli najlon - i daje mi znak da sjednem kraj njega. „Ovako: svi pokusi počinju pitanjem. Što želiš doznati?“ Ja malo razmislim. „Meni je naš pesek fora“, velim i mahnem prema Keksiću, našemu petogodišnjem čokoladnosmeđem mješancu labradora. „Molim? Kog ti to vraga znači? Gdje ti je tu jebeno pitanje?“ „A da pitam: Misle li ljudi da su psi fora?“ „O Isuse Kriste“, tata si trlja sljepoočice. „Smisli neko pitanje tipa padaju li veći predmeti brže od manjih. Nešto na tu foru.“ „Dobro. A može li to pitanje imati veze sa psima?“ „Ma s čim god hoćeš. Dobro, kad već jebeš s tim psom, što kažeš na ovo: Znaju li psi raspoznati oblike? Što kažeš?“

DASA 22 Knjigoteka

daša&Bocca

Zvuči mi skroz okej. Ja volim Keksića pa mi je drago da ga mogu uključiti u pokus. Tata mi pomogne da sastavim koncept pokusa. Sve u svemu, psu svaki dan moram pokazati list papira s crtežom trokuta, kruga ili četverokuta. Počastit ću ga kad mu pokažem krug, narediti mu da sjedne kad vidi četverokut, a za trokut ne dobiva baš ništa. Nakon petnaest dana vježbanja slijede dva ispitna dana: tu ću mu pokazivati geometrijske likove bez sukladnih nagrada i bilježiti kako reagira. Cilj mi je da vidim hoće li reagirati na likove jer očekuje isto što i u uvodna dva tjedna. A svih petnaest dana trebam bilježiti nalaze u dnevnik. Moj je „istraživački rad“ prvog dana dozlaboga dosadan. Keksić uopće ne razumije što se zbiva. Ja mu pokazujem papire, on samo blijedo gleda: tu i tamo se oblizne kad mu sve skupa dosadi. U biti samo čeka kad ćemo se igrati, tako da na kraju igramo lovice po dvorištu dok se ja ne umorim. Tata se svaki dan kasno vraća kući s posla pa ne zna da ne eksperimentiram kako treba. Kad se povremeno uključi, ja mu samo kažem da istraživački rad dobro napreduje. Jednostavno pretpostavljam da imam dovoljno vremena za svih petnaest ispitivanja. Ako ih počnem izvoditi petnaest dana prije roka za predaju rezultata u školi, nema frke. No kako vrijeme ide, sasvim zaboravim cijeli pokus. Onda nas jednog dana u školi nastavnica podsjeti da za tri dana moramo zaključiti pokuse i tu se meni noge odsijeku. Taj me put s nastave pokupila mama: čim dođemo doma, jurim u svoju sobu i zatvorim se. Izvučem dnevnik rada i počnem izmišljati lažne nalaze za nepostojeća ispitivanja, skupa s lažnim datumima. Računam da ću lukavo prikriti vlastitu lijenost ako u izvješću kažem da je pas pred kraj pokusa polako počeo prepoznavati likove. Kad sam ga pak ispitao bez nagrada, reagirao je tako da sam zaključio da prepoznaje oblike. Sjetim se priče o Pavlovu i njegovom treniranju pasa. Šašavi znanstvenik, mislim ja: ovakav bi pokus i on bio u stanju izvesti. Bolju logiku ne trebam. Tog je dana tata slučajno ranije doma nego inače. Čujem kako gruva kroz kućna vrata baš dok zapisujem posljednji „nalaz“. Bacim kemijsku na drugi kraj sobe da se riješim svih dokaza o prijevari. I evo ga u mojoj sobi, kao da zna što izvodim. „Kako znanstvenički život?“ pita iste sekunde. Ne stignem ni odgovoriti: primijetio je dnevnik i uzima ga u rake. „Tu su ti svi podaci, tata“, kažem. Više me ne sluša, samo pregledava podatke. Kratko lista i razmišlja, a onda odloži dnevnik na moj radni stol i pogleda me. „Znači, pas ti prepoznaje geometrijske oblike?“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 23 Knjigoteka

daša&Bocca

„Je, živo čudo.“ Nastojim zvučati dvosmisleno. „Baš čudo“, on će. „Onda valjda nemaš ništa protiv da i ja izvedem mali pokus s psom - tek toliko da se osobno uvjerim“, doda. Tu pak blago zazujim. Jedina mi je slamka spasa da naš pas možda na neku foru ipak može prepoznati likove i reagirati kao što sam zapisao. Tata pokupi slike likova s poda i izađe na dvorište. „Ali Keksić koji put neće. Ovisi kako je raspoložen i tako to“, nastojim se zaštititi bez obzira na ishod. Tata me ne sluša. Zazove psa i Keksić dotrči. Tata slinavoj njušci servira prvi lik, trokut. Prema „podacima“, Keksić ne treba reagirati na trokut. Bogme, ne reagira. Nažalost, nema bolju reakciju ni na krug i četverokut: u prvom bi slučaju trebao ponjušiti ruku u očekivanju poslastice, a u drugome sjesti. Keksić pak samo otrči svojim putom, a tata se okrene meni. Jezivo me mirno gleda. „Sad ti je prilika da mi priznaš što god da ti je na duši“, kaže. Ja brže-bolje briznem u plač: između valova jecanja i šmrcanja uspijem mu priopćiti da sam zaboravio redovito obavljati pokus pa sam krivotvorio podatke. Tata se maši bilježnice, podere je i pokuša zavitlati preko ograde, ali listovi se samo razlete kao konfeti. Počne ih šutirati amo-tamo kao da mu se izgladnjeli vuk zubima uhvatio za nogu pa ga sad pokušava otresti. Nakon dvadesetak mu sekunda ni to nije dosta, nego zgrabi neku pseću igračku i baci je preko cijelog dvorišta poput bacača kugle na olimpijadi. Kad Keksić donese igračku i stane se propinjati u iščekivanju drugoga kruga nabacivanja, tati pukne film. „ČISTA IDIOTAPIJA! SVE SI SAMO IZMISLIO!“ urla. „Rekao si da ti mogu sve priznati!“ dreknem ja. „Je, i priznao si mi same gluposti od A do Ž, jebene g-l-u-p-a-r-i-j-e! Mama izjuri iz kuće da vidi što se zbiva. Smiri tatu i odvede ga u njihovu sobu na razgovor. On se za desetak minuta vraća u dvorište: primirio se, ali vidiš da u njemu još kuha. „Osramotio si kompletni znanstveni svijet. Jebenog Einsteina, sve žive.“ Kažem mu da sam svega svjestan i da se kajem. „Menije to životni poziv, i kod mene s tim stvarima apsolutno NEMA zajebancije.“ „Znam.“ „Ma ne znaš. Nemaš blage veze. Ovako ćemo!“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 24 Knjigoteka

daša&Bocca

Nato mi kaže da se moram javiti nastavnici i reći joj da nisam obavio pokus nego sam lažirao podatke. Onda je moram zamoliti da se pred cijelim razredom ispričam jer sam varao. „Ako pak ona kaže da to nije potrebno, reci joj da žališ slučaj: ispričat ćeš se bez obzira. A meni ćeš izjavu pokazati PRIJE nego štoje pročitaš. Prvo ću je ja blagosloviti.“ Sutradan na nastavi kažem nastavnici što se dogodilo: ona se obrati mojim šestašima i najavi da im moram nešto reći. Ustanem i pročitam pripremljenu izjavu koja ide otprilike ovako: „Kolegama u razredu i svekolikome znanstvenome svijetu želim objaviti da sam kriv za prijevaru. Krivotvorio sam rezultate pokusa i time osramotio znanstveni postupak koji je od neprocjenjive važnosti za razvoj ljudske vrste.“ Tekst ima još nekoliko redaka, no ni ja ni itko drugi nema blage veze o čemu je riječ. U stankama između rečenica samo zirkam prema tridesetero šestaša koji me blijedo gledaju. Pročitam izjavu do kraja i sjednem. Nastavnica mi zahvali, održi svoje slovo o varanju i onda krenemo dalje s gradivom. Doma me te večeri tata pita kako je sve skupa prošlo. Kažem mu da sam pročitao ispriku i da mi je nastavnica zahvalila. „Žao mi je što sam se onako okomio na tebe, ali neću da itko misli kako si lažljivac i bezveznjak jer bogme nisi. Ti si jedno sasvim pristojno ljudsko biće. A sad marš u svoju sobu, imaš kaznu.“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 25 Knjigoteka

daša&Bocca

Poštuj tuđu privatnost

BOCCA

„Ma briši da te ne vidim - vidiš da imam posla.“

Kad pitam hipotetski

K

N

Kad se igram s drugom djecom

ANNA

K

A

„Ne. Nema te priče u kojoj bih ja mogao prijeći u ljudoždere pa daj ih već jedanput prestani izmišljati i ispitivati me, jasno? Zar ti zbilja nemaš pametnijeg posla nego da cijeli Božji dan smišljaš bedastoće?“

I

J

Sportska etika

T E

„Čuj, ja znam da se ne voliš igrati s onim bucmastim klincem jer ima lajavu mamu, ali nije on kriv što mu je mama koza. Probaj biti fin prema njemu.“

I G

O G

O

„Nije lako varati. Valjda ti misliš da se muljati može lijevom nogom, ali to si izbij iz glave. Ja se dam kladiti da bi ispao još gori da muljaš nego kad igraš pošteno - bez obzira o čemu je riječ.“

Kad ostavljam igračke svuda po kući

KTF

J

Tatine sigurnosne mjere za djecu

E T

„Kvragu, sad sam sjeo na onog tvoga lutka kamionca... Optimus Prime? Ma boli me kako se zove, samo nemoj da mi opet dođe pod dupe.“

N

K

„Ne diraj taj nož. TEBI noževi ne trebaju... Ma boli me briga, maslac možeš mazati i žlicom.“

A

K

Kad mi frendovi dođu na spavanje

„Imate čips u kredencu i sladoled u zamrzivaču. Ne prčkajte po noževima i da niste palili vatru. Eto, ja sam svoje obavio. Sad odoʼ spavati.“

DASA

Zašto ne treba biti sebičan

„Meni je žao, ali ako ti brat ne da da se igraš s njegovim stvarima, nećeš se igrati. Što je njegovo, njegovo je. Ako se on hoće ponašati kao škrtac, ima pravo. Nitko ti ne može zabraniti da budeš pizda - samo pazi da ne pretjeraš.“ 26 Knjigoteka

daša&Bocca

K O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 27 Knjigoteka

daša&Bocca

Nauči koliko novac vrijedi

BOCCA

K

A

Jezik za zube i ajmo jesti.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

Roditelji su mi rasli u siromaštvu - mama među talijanskom sirotinjom u losangelskom prigrađu (imala je petero braće i s nepunih je petnaest godina ostala bez oba roditelja: djecu su potom udomili kod raznih rođaka), a tata na seoskom imanju u Kentuckyju, gdje su radili kao težaci dok mu otac nije otkupio imanje kad je imao četrnaest godina. „Kad bi me boljelo uho, mama bi mi u nj pišala da bol prođe“ jedanput mi je rekao tata da zorno predoči kako su jezivo siromašni bili. „Meni to zvuči čudno, tata. Siromasi takve stvari ne rade.“ „Maje, možda sam ti dao loš primjer“, on će kad malo razmisli. Kako god bilo, roditelji su u svakoj prilici braću i mene podsjećali da je nama život lak. „Kočoperite se na tim svojim skateboardima i biciklima kʼo mali bogovi“, komentirao je tata kad bi se dogodilo da se cijeli vikend zafrkavamo s društvom i izbjegavamo kućne zadatke. Roditelje bi znao uhvatiti strah da braća i ja živimo i odveć lagodno; da u djetinjstvu nećemo naučiti koliko novac vrijedi i kako je to kad se za nešto moraš pomučiti. Čak i prije nego štoje mama diplomirala i počela se baviti socijalnim pravom, u slobodno je vrijeme naveliko volontirala u sirotinjskim četvrtima San Diega. Radila je s roditeljima koji su živjeli od socijalne pomoći i obiteljima beskućnika, organizirala izvanškolske aktivnosti za djecu i pomagala ugroženima da iskoriste zakonske pogodnosti da se osamostale i riješe svoj status. Kad god bih se potužio, podsjetila bi me na njih. „Zašto ne jedeš tjesteninu?“ imam deset godina kad me jedanput to pita dok sjedimo na večeri. „Ima graška“, odgovorim ja. „Onda izvadi grašak.“ „Znaš da ne volim grašak, a svejedno ga staviš u tjesteninu. Zašto?“ cendravo ću ja. „Molim? E sad si na jebeno tankom ledu, stari moj“, tata digne pogled iz tanjura i zareži. „Nisi ti s majkom ovce pasao. Ona je ovdje“, tata diže ruku visoko iznad glave, „a ti si ovdje“, dodaje i rukom pokazuje

DASA 28 Knjigoteka

daša&Bocca

nisko ispod stola. „Ako mama hoće da odsad, dok je svijeta i vijeka, jedemo samo grašak, sjedit ćeš tu i jesti ga svaki Božji dan i zahvaljivati i tražiti repete.“ „Zašto bih tražio repete ako mrzim grašak?“ pitam ja. Za kaznu mi tata naredi da ustanem od stola i pokupim se u svoju sobu - bar mislim da je to rekao jer je urlao usta punih graška. Za nekih tjedan dana mama se iz svoje fakultetske knjižnice vraća kući malo kasnije nego inače: mene zatekne kako s bratom Evanom na kauču gledam telku, a tata se pak zavalio u svojoj počivaljci i drijema. Mama gasi televiziju, budi tatu i objavljuje da nam mora nešto reći. „Večerat ćemo isto što i obitelji koje su spale na prosjački štap“, obznani nam. „Što je prosjački štap?“ šapnem Evanu. „Sirotinja ili nešto u tom stilu“, odgovara Evan i sav se mršti od brige kao da mu se preko lica prevukla paukova mreža. Mama nam dalje objasni da je bila u prodavaonici gdje pojedine siromašne obitelji, koje je upoznala kao volonterka, kupuju namirnice na točkice. Opisuje hranu: jest da neke namirnice još imaju valjan rok trajanja, no sve izgledaju odvratno. Priču zaključuje izjavom: „Tjedan dana ćemo jesti samo hranu koju ondje kupim, i to u okvirima sirotinjskoga kućnog budžeta.“ „Tata?“ u očaju se obraćam njemu. „Tata je oduševljen“, odgovara mama prije nego što on stigne odgovoriti. U roku od nekoliko dana hladnjak i kuhinjski ormarići napune se najčudnijom hranom koju sam u životu vidio. Zaključujem kako sirotinja naveliko jede konzerve. Na mnogim limenkama piše daje unutra meso, a ispod naziva mesa stoji „u salamuri“. Šunka u salamuri, piletina u salamuri, govedina u salamuri. Kruh je u bijelome plastičnom ovitku na kojemu su samo četiri riječi: Svježe pečeni bijeli kruh. „Na koju foru ovo može biti svježe pečeno?“ pitam Evana. U ruci držim mlohavu brašnastu krišku. „Ne znam. Kruh je u neko doba netko ispekao i valjda je tog časa bio svjež.“ Osvanuo je prvi dan našega novog režima prehrane: otvaram papirnatu vrećicu u koju mi je mama spakirala užinu. Prvo izvlačim gnusni spoj prehrambenih proizvoda koji glumi sendvič s puretinom. Držim ga i gledam. Kruh sliči na dva lista pokisloga brusnog papira, a puretina na Larryja Kinga: meso je podbuhlo, bijelo i žlundravo.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 29 Knjigoteka

daša&Bocca

„Jebote, koji užas“, moj prijatelj Aaron zuri u sendvič kao da je nekakva rastrgana strvina koju je poslije tsunamija more izbacilo na obalu. Čim se popodne vratim doma, idem ravno u Evanovu sobu i pitam ga je li i on za užinu dobio nejestiva čudesa kao i ja. Jest. Obojica smo jednako postupili: bacili smo i sendvič i prilog od istoga sumnjivoga mrkvolikog povrća: pojeli smo samo komad bezbojnoga industrijskog sira, posljednji dodatak tom nazovi-obroku. Pobunio bih se, ali Evan nije revolucionaran tip, a ja ne kanim jednostrano dizati ustanak. Jedina mi je nada da je tata jednako zgrožen pa će stati na kraj tome ludilu. Za nekoliko sati mi se dečki opuštamo u dnevnoj sobi prije večere, kadli nam mama otkrije večernji jelovnik. „Pureća juha“, najavljuje opasana pregačom i oboružana velikom kuhačom, dok se iz kuhinje širi obilje neobičnih mirisa. Pogledam tatu: on se upiljio u večernje vijesti i ni da trepne. Frka me jesam li tjelesno spreman za obrok koji mama kani iznijeti na stol: kao obično kad me frka, naglas artikuliram pozitivnu misao i tako nastojim voljno izazvati najbolji mogući ishod. „Ja volim puretinu, ha?“ velim. Tata i dalje pilji u televizor. „To me pitaš, ili mi kažeš?“ reče, a da me i ne pogleda. „Kažem ti da volim puretinu.“ „Dobro.“ Nakon kratke stanke doda: „A kog to vraga meni znači?“ Vidim da je loše volje pa obustavim razgovor. No laknulo mi je kad sam naglas očitovao sklonost puretini i sad sam sigurniji da ću uspjeti pojesti juhu. Već za nekoliko minuta sjedamo za stol i mama svima puni tanjure smeđom i grudastom tekućinom koja odgovara mojoj predodžbi grizlijeva proljeva. Grudice su i bijele i crvene, a jelo po gustoći podsjeća na vodenastu zobenu kašu. Svi se samo gledamo, čak i mama. Uronim žlicu u zdjelicu i oprezno kormilarim među komadićima da zagrabim samo tekućinu. Polako je i promišljeno prinesem ustima, kao da sam špijun koji guta pilulu za samoubojstvo. Srknem. I pljunem. „Isuse Bože, ovdje ljudi večeraju “, tata će i baci žlicu na stol. „Ja ovo ne mogu jesti! Pokušao sam!“ kažem, a Evan se smije. „Nisi pokušao“, odgovara mi mama: ne da se smesti. „Jesam! Ne mogu! Tjera me na povraćanje!“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 30 Knjigoteka

daša&Bocca

„Tako jedu siromašna djeca. Ovako se hranimo upravo zato da nam bude jasno kako je ljudima koji nemaju naše povlastice“, odgovara mama. „Jasno mi je! Samo sada dajte da jedem nešto drugo!“ oči mi se pune suzama. „Dajte ušutite. Jezik za zube i ajmo jesti“, tata će. Onda stavi žlicu hrane u usta. „Kriste Bože. Ovo je odvratno. Ja to ne mogu jesti“, kaže kad proguta. „Vidiš!“ uskliknem. „A, ne, vas ćete dvojica jesti“, kaže meni i Evanu. „Ja neću.“ „MOLIM?!?!“ vrisnem ja. Ustanem, srdito izletim iz blagovaonice, otrčim u svoju sobu i tresnem vratima. Računam da će se u roku od nekoliko minuta na vratima pojaviti mama, malo me utješiti i pozvati natrag za stol na pravu večeru poput špageta s ćuftama ili piletine s krumpirom. U međuvremenu možda čak skokne do zalogajnice Jack in the Box i kupi mi omiljeni sendvič s ljutom pohanom piletinom da se iskupi za ovaj nepravedni i traumatični gastronomski pokus. Prođe deset minuta, a nitko mi ne kuca na vrata. Zarekao sam se da neću izaći iz sobe dok netko ne dođe po mene. Prođe još deset minuta, pa sat vremena, pa tri sata i odjedanput je deset navečer i vrijeme je za spavanje. Gasim svjetlo i uvlačim se u krevet, pjenim se od bijesa i krepavam od gladi. Odjedanput se otvaraju vrata. „Bok, mama“, velim: trudim se da mi glas bude srdit i pretpostavljam da me došla ušuškati kao svake večeri. „Ma ja sam“, prilazi mi tatin kršni, zatamnjeni lik: samo ga straga obasjava svjetlo s hodnika. „Ah. Bok“, hladno odgovaram. Sjedne na krevet i položi mi ruku na rame. „Naporan si, ali te volim“, veli pa se nasmije onako za sebe. Ja ne odgovaram. „Znam da si ljut. Čak razumijem i zašto si ljut.“ „Ne, ne razumiješ“, samopouzdano ću ja. „Daj, molim te, imaš deset godina. Valjda mogu skužiti desetogodišnjeg balavca.“ Razgovor me ne smiruje i njemu je to jasno. Glas mu poprima malo blaži ton.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 31 Knjigoteka

daša&Bocca

„Znam da misliš da i ja trebam jesti onaj napoj ako ga ti jedeš. Nafurio si se jer sam rekao da neću, a ti da moraš, ha?“ „Je.“ „Ja sam živio u siromaštvu. Mama također. Dajem sve od sebe da ti nikad ne doživiš što sam ja morao.“ „Zašto onda moram trpjeti ovo?“ „Sine, tjedan dana jest ćeš splačine. Mama ti je cijelo djetinjstvo gladovala. Grozna joj je pljuska kada se ponašaš obijesno kao večeras. Kao da kažeš da te nije briga što je proživjela. Zvuči li ti to suvislo?“ Složim se pa mi dalje objašnjava zašto se i on uzrujao zbog mog histeričnog ispada. „Menije u djetinjstvu hrana bila velika stvar. Na stranu kako smo se hranili: mi smo na hrani zarađivali za život. Zato me dira kad ti onako popizdiš zbog nje.“ „Ali zašto ti ne moraš jesti s nama? Mama jede makar zna kakvo je. Zašto ne bi i ti?“ ne dam se ja. On malo šuti pa mi makne ruku s ramena. „Pa, dva su razloga. Prvi je što znam koliko novac vrijedi jer svaki Božji dan radim kao mazga da ga zaradim - što je tebi totalna nepoznanica.“ „Ali i mama radi“, prekinem ga. „Tu je pak drugi razlog: jebi ga, tvoja je mama neusporedivo suosjećajnija od mene.“ Nato me poljubi u čelo i izađe iz sobe.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 32 Knjigoteka

daša&Bocca

Kad snimamo otvaranje božičnih darova

BOCCA

„Dobro - osmjehni se kad otvoriš dar... Ma ne, osmjehni se i pogledaj kameru, blento!“

Obiteljsko kampiranje

K

Kad donesem svjedodžbu sa samim peticama

ANNA

N

K

A

„Ne, ja ostajem doma. Vi idite na obiteljski odmor, a ja ću se odmarati od obitelji. Vjerujte mi, tako će nam svima biti ljepše.“

Kad me ubode pčela

I

J

T E

„Sunce ti žarko! Neka ljudi kažu što god hoće, pametan si ti klinac! ... Ma zafrkavam se, nitko ne kaže da nisi pametan. Časte te svim i svačim, ali to ne kažu.“

I G

O G

O

„Ajde dobro, daj se smiri. Osjećaš da ti se steže grlo? ... Sila ti je na WC? ... Ne, to nema veze s pčelinjim ubodima, samo vidim da si se ushodao pa si mislim da možda moraš na zahod.“

KTF

Kako znaš da se hrana pokvarila

J

Tišina

E T

„Odakle ja znam je li još dobro? Pojedi. Ako ti bude zlo, znači da se pokvarilo. Koji ste vi likovi: pa nisam vam ja jebeni hodajući mikroskop!“

N

A

K

K

„Samo hoću tišinu... Joj, Bože, ne kažem da te ne volim. Samo mi je tišina u ovom času draža.“

DASA 33 Knjigoteka

daša&Bocca

Ne možeš đonom na svakoga

BOCCA K

N

ANNA

K

A

Joj, zaboravio sam te pokupiti, ha? Oprosti. U svakom slučaju, ja te jebene klince više ne kanim trenirati.

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

Bilo mi je deset godina kad se moj otac, svjestan da izaziva vraga, prijavio za trenera moje juniorske bejzbolske momčadi. No trenerska je karijera Sama Halperna naprasno i gnjevno završila u proljeće 1999. u roku od samo šest mjeseci. Kad se moj tata godine 1972. doselio u Point Lomu, obalno predgrađe San Diega, ondje su uglavnom živjele vojne obitelji. Sam je služio u mornarici pa se na poznatom terenu i među srodnim dušama lako uklopio. No Point Loma je na moru i s vremenom se doseljuju bogatuni te su tako na sve strane oko naše skromne obiteljske kuće počele nicati prave kućerine. Tati nije drago. „Ne kanim se stopiti s jebenim ambicioznimyappijima”, kaže kad smo u kući jednoga od posljednjih starih časnika iz ulice za prve susjede dobili neki mladi par. Tako u mome djetinjstvu juniorsku bejzbolsku momčad našega kvarta, Tom Hams Lighthouse, pune djeca ljudi koji tati nisu simpatični mahom razmaženi i nepristojni klinci. Meni je tako reći istog časa jasno kako nije pametno da nas tata trenira, ali on voli i bejzbol i mene pa je valjda zaključio da je to dovoljno. Tatino je jedino trenersko pravilo da svi igrači moraju dobiti jednako vremena u igri na svakoj utakmici, bez obzira na to koliko vrijede. „Igrate u juniorima. Svi ste više-manje grozne šeprtlje i neka ste. Popravit ćete se samo ako budete igrali“, rekao nam je na prvom okupljanju momčadi. Tako se na svakoj utakmici suigrači i ja izmjenjujemo na terenu i na klupi pa svaki klinac igra četiri od mogućih šest igara. Kad oko izmjena nešto zapne pa netko treba odsjediti tri igre umjesto dvije, ja sam taj. „Ti si dobar igrač i toga si svjestan. Drugi klinci tule kao blesavi kad ih vratim na klupu“, tješi me tata. „Znači da bih igrao da cmizdrim? Nije pošteno“ kažem kad završim na klupi.

DASA 34 Knjigoteka

daša&Bocca

„Varaš se: svejedno bi dobio klupu, a na njoj bi i ostao kad već cmizdriš jer propuštaš svoj red u bezveznoj juniorskoj utakmici. Moj si sin, a život je okrutan.“ Tata u prvih nekoliko mjeseci na mjestu glavnog trenera nije stekao bogzna kakve poklonike među mojim suigračima i njihovim roditeljima jer ne mogu progutati njegovo pravilo o jednakosti igrača u igri. Jedanput neki roditelj na utakmici počne piliti tatu jer misli da bi njegov sin trebao više igrati. „Gubimo zbog vas! Što vas spopada da najboljeg igrača šaljete na klupu? Kretenarija!“ dere se tata moga šmrkljavog suigrača. „Najbolji igrač? Zbilja ne znam koju on to tekmu gleda“, mrmlja tata sebi u bradu. Roditelj nastavlja dalje i očito ga baš briga štoje tata sve ljući i u njemu sve kipi. Kad igra napokon završi, trener Halpern skoči s klupe i poput vihora zaleti se na tribine. „Moje je pravilo da svatko odigra isti broj igara. Nismo u prvoj ligi, sto mu muka: ovo su juniori. Naš vanjski desni cijelu tekmu stoji i češe dupe: ako je njemu to pravilo jasno, kako vama nije?“ Tatin gnjevni ispad privremeno ušutka roditelje, no ja čujem priče da suigrači rogobore. Za otprilike tjedan dana na treningu obrane po ramenu me bocne neki mali po imenu Marcus. Okrenem se, a on ni pet ni šest, nego: „Moj tata kaže da je tvoj tata seronja.“ Ne znam kako bih trebao reagirati, tako da časak-dva samo blijedo gledam. Naposljetku odgovorim: „Nije. Tata ti nema pravo.“ Uto dobijem bejzbolsku lopticu u potkoljenicu pa skužim da sam na redu za niske lopte i da me tata napucao jer ne pazim. „Daj pazi što se zbiva, sine! Samo mi se nemoj držati kao drvena Marija.“ Držim mu štangu, ali on mi samo odmaže. Tata iz treninga u trening sve teže podnosi roditelje i razmažene klince. Htio ih je samo učiti bejzbol, a sad sam silom prilika trenira trpeljivost i samoobuzdavanje. Napokon na treningu u svibnju dolazi do obračuna. Bilo je vruće i ekipa odlučuje da nije raspoložena za tatin kondicijski trening iz mornaričkih dana. Nakon istrčanog niza sprintova između stativa, neki klinac diže bunu i otkazuje mu poslušnost. „Ovo nema veze s mozgom. Valjda svaki pravi trener zna da je u bejzbolu trčanje sporedna stvar“, zagalami moj suigrač i izazovno se ustoboči pred tatom.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 35 Knjigoteka

daša&Bocca

Onog časa kad tati do ušiju dopre njegov buntovni glas, naš se neustrašivi vođa prene kao Bruce Willis kad u završnici Šestog čula shvati da je od samog početka bio mrtav: „istina“ ga potpuno zgromi i zbuni pa dubokim udisajima hvata zrak ne bi li se smirio. No uzalud se trudi da ne izgubi živce. Prepirka se tako razbukta da tata na kraju urla: „U vražju mater, trenirajte se sami, jebe se meni!“ pri čemu se obraća četrnaestogodišnjim klincima i ustrašenome pomoćnom treneru Randyju koji se trenerskoga posla prihvatio jer ga je ostavila žena pa je trebao neku razbibrigu da ne misli na svoje jade. Ni on trenutačno nije neki stup uračunljivosti. „Slobodno preuzmi, Randy! Uživaj!“ Tata bijesno odmaršira do auta i otpraši. Na nesreću, u srdžbi zaboravlja da sam ja ostao bez prijevoza. Imam pet kilometara do doma, a u ovom času ne mogu ničije roditelje zamoliti da me povezu - svi pilje u mene, a Randy izgleda kao da će se svaki čas rasplakati - pa jednostavno krenem pješice. Za sat vremena taman sam dvije ulice od kuće kad eto ti tate u autu: zaustavi se kraj mene i otvori prozor. „Joj, zaboravio sam te pokupiti, ha? Oprosti. U svakom slučaju, ja te jebene klince više ne kanim trenirati.“ Nakon ostavke na mjesto glavnog trenera tata i dalje ide na sve moje utakmice i do kraja sezone pomno prati momčad. Kad nema treninga, treniramo nas dvojica. „Randy nema blage veze o ovom sportu. Baca lopticu kao da cura igra pikado.“ Tako dva dana u tjednu nas dvojica sami vježbamo bacanje. No onda jednog dana krene na igralište drugim putom. „Kamo ćemo? Igralište je u suprotnom smjeru“, kažem. „Idemo po Rogera: igrat će s nama“, on će. Roger je bez konkurencije najveći čudak u momčadi. Zapravo ga uopće ne poznajem, samo znam da grozno smrdi: kao dau trulo voće umiješaš Old Spice. Inače dobro baca, ali zna usred igre dobiti slom živaca i totalno se zatvoriti u sebe. „Zašto idemo po Rogera?“ pitam. „Učim te bacati, a on je vaš drugi bacač. Pa vas mogu učiti zajedno.“ Zaustavimo se pred stambenom zgradom, tata parkira i Roger izađe. Sljedeća dva-tri tjedna Roger dolazi na naše treninge. Poslije nas tata obojicu vodi na sladoled. Ja to nikome ne spominjem jer me ekipa ionako ne ljubi i samo mi još treba da me strpa u isti koš s Rogerom.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 36 Knjigoteka

daša&Bocca

Pretposljednju utakmicu igramo protiv jedne od jačih momčadi. Ja sam bacao prve tri igre i držao tijesan rezultat. Četvrtu i petu dalje baca Roger i pomete protivnike, tako da u drugoj polovici pete igre prelazimo u vodstvo. Kad u šestoj igri Roger izađe na bacanje, jedan roditelj iz protivničke momčadi ustane i postavi se iza ograde pet metara iza udaraca. Zove se Steve, visok je i krupan, a ima i izdašan pivski trbuh. S takvim bi se tipom pograbio Popaj u nekoj luci. Kad god Roger krene bacati, Steve ga pokuša smesti. „Ne zna bacati dobre lopte, samo ga pustite! Svi ćete glatko proći dalje“, viče Steve sinu i njegovim suigračima. Steve pri svakom bacanju na sav glas dobacuje slične podmukle primjedbe da minira Rogera. A Roger uporno baca loše lopte. Svaka mu je sve gora, tako da već tako reći plače na bacačkome mjestu, a lopte mu idu dva metra izvan zone. Randy izađe na bacačko brdašce i povuče Rogera iz igre: Roger jeca kad se vrati na klupu i sjedne kraj mene. Randy u igru šalje svoga sina: taj se također zove Randy i baca kao tata pa protivnici na njemu zarade valjda šest bodova. Izgubimo kao veliki. Tata mi poslije tekme priđe i kaže: „Pričekaj me ovdje s Rogerom, vozimo ga doma. Samo prvo moram nešto riješiti.“ Ode na parkiralište, gdje Steve sinu pomaže da spakira opremu. Pričekam pola minute pa pođem za njim iako mi je rekao da čekam ponajviše zato što ne želim ostati s Randyjima. Obojica te na rastanku silom grle umjesto da samo mahnu ili ti pljesnu sportski pozdrav, a menije to živa jeza. Dok prilazim tati i Steveu, vidim da žučno raspravljaju. „To je dio sporta, Same“, veli Steve. „Ne seri“, odgovara tata. „Biraj riječi, Same.“ „Malome stari cuga. Cijela je obitelj problematična i ti to znaš. A urlaš da ga zbuniš kao da su prvoligaši samo zato da tvoj mali dobije juniorsku tekmu? Odrastao si čovjek, koji ti je bog?“ Tu Steve još nešto progunđa pa se ukrca u kamionet sa sinom Kevinom i odveze. Tata odvede Rogera i mene na sladoled pa odveze Rogera doma. Nas dvojica na povratku uglavnom šutimo. Ne znam točno što se dogodilo, no znam da se tata ljuti na Stevea pa si mislim da ga možda mogu nekako oraspoložiti. „Ni ja ne volim Stevea, tata. Debeo je, a i Kevin mu je debeo: misle da su ne znam kakve face, ali ne bi bili nitko i ništa da nisu debeli i najveće mrge“, frkćem ja.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 37 Knjigoteka

daša&Bocca

Tata šutke parkira auto na prilazu pred kućom. Onda se okrene meni. „Sine, ja ti tu sad nisam ni slova razumio. Izuj kopačke prije nego što uđeš u kuću, mislim da si stao u pseće govno.“

K O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 38 Knjigoteka

daša&Bocca

Kad u osmome osnovne imamo svečanu dodjelu svjedodžbi

BOCCA

„Slave što završavate osmi razred? A prije dvije ste godine imali svečanu dodjelu za šesti! Kriste Isuse, pa po toj logici mogu napraviti tulum i svaki put kad dupe obrišeš!“

K

A

O pubertetu

K

N

ANNA

„Pa kako ti je u pubertetu? ... Kako znam da si u pubertetu? Odjedanput na zahodskoj dasci za tobom redovito nalazim mali milijun stidnih dlaka: ne znam, možda sam po tome nekako skopčao.“

J

T E

Kad zamolim da mi doda bombone dok gledamo Schindlerovu listu

„Molim? Ti bi bombone? Ljudi idu u plinske komore, a ti bi slatko?“

I

Kad zabunom jede pseće slastice

I G

O G

O

„Pseći kolačići? Hoćeš reći da ja to jedem pseće kolačiće? Pa zašto si ih ostavio na kredencu s drugom hranom? Jebi ga, super su. Nema me zašto biti sram.“

KTF

Kad hoću na testiranje za školsku kadetsku footballsku repku

J

Kako Bob Saget vodi Šaljivi kućni video

E T

„Testiranje si prekriži, prežgoljav si... Žao mi je, ali suoči se s istinom: ne možeš raditi po svome i definitivno nisi odrastao muškarac.“

N

K

„Zapamti lice. Tako ti izgleda čovjek koji ne može sam sebe smisliti.“

A

K

U strahu pred drugima

„Nitko nije bog i batina. Svi živi jedu, ševe i seru baš kao i ti. Dobro, možda drugi ljudi nemaju takve probavne smetnje.“

DASA

Kako je slanina ljekovita

„Ti se previše brineš. Pojedi malo slanine... Molim? Ne, nemam pojma hoće li ti od slanine biti bolje, samo sam je sebi previše ispržio.“

39 Knjigoteka

daša&Bocca

Uvijek daj sve od sebe: a ako tu kiksaš, smisli nešto nabrzaka

K

A

BOCCA K

N

ANNA

Ma daj, molim te, sjedit ćeš u svojoj sobi: gdje je to od zatvora? Tu se bar ne moraš bojati da će te ekipa zaskočiti i silovati.

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

Tata oduvijek cijeni naobrazbu i marljivost. „Ako se trudiš i marljivo učiš i na kraju zajebeš, nema veze. Ali ako zajebeš pa zajebeš, onda si propalitet.“ No uspješno i ugodno iskustvo školovanja obuhvaća i mnoge druge čimbenike, osobito kad si mlađi. A vjerojatno je najvažnije kako se uklapaš u društvo. U gimnaziju krećem s manje od četrdeset kila na metar pedeset visine i pepeljarkama na nosu, a djed tvrdi da cvrkućem kao ženica. Meni je više-manje jasno kako stojim po pitanju vanjštine otkako me karikaturist u poučnom parku Carstvo mora narisao tako reći - bez pretjerivanja. Svaki će vam lijeni scenarist lijevom nogom sklepati takav lik: stereotip štrebera. Mama misli da je moja „smotanost“ puka stvar kreativnosti. Na prijelazu u sedmi razred nagovori tatu da me pošalju u umjetničku školu jer su ondje sva djeca smotana. No nakon sedmog razreda zaključuju da mi se ta škola ne isplati. „Koliko sam ja vidio, cijele ti godine nisu dali da išta stvaraš ili izvodiš. Pa kojeg ću vraga plaćati dodatnu lovu na tamo neku „Školu za umjetničko stvaralaštvo i izvedbene umjetnosti“, kaže tata kad me obavijesti da se vraćam u državnu školu. Do početka osmog razreda još nisam ušao u fazu ubrzanog rasta i izgledam isto kao prije godinu dana. Štoviše, mislim da mi se glas u biti dodatno istanjio. Prvog dana škole već mi je u roku od pet minuta jasno što me u osmom razredu čeka. „Justin Halpern“, objavim kad me razrednik pita kako se zovem. Prema meni se nagne krupni brkati klinac po imenu Andre. „Ej, pederko“, šapne. „A?“ cvikam ja. „Zašto imaš glas ko pičkica?“

DASA 40 Knjigoteka

daša&Bocca

Preskočimo godinu dana: krećem u gimnaziju. Desetak sam centimetara viši i 85% školske populacije prestalo mi je dijeliti „komplimente“. Imam nekoliko prijatelja, a tipovi koji su me u osmom razredu kinjili, uglavnom me više ne diraju. Tati nije promaknulo da se nakon prvog tjedna škole vraćam kući vedar i zadovoljan. „Živnuo si“, kaže. „Izgledaš kao da si se napokon propisno olakšao.“ No na račun novostečene sreće i društvenog života počnem zanemarivati školu. Na prvom tromjesečju prvog razreda imam prosjek 3, 2: znam da nije dobar, ali valjda nije ni katastrofa. No tata se ne slaže. „Nije katastrofa? Pa ne studiraš na jebenom MIT-u: ideš u prvi srednje! Ovo su pizdarije!“ maše ispisom ocjena. „Trica iz novinarstva za prvašiće? Na koju jebenu foru? Da možda ne pišeš za New York Times pa si spušio raskrinkati veliku korupcijsku aferu? O, Bože. Da ti pamet stane.“ Roditelji prvo nasamo rasprave što sa mnom kad sam već tako pokvario ocjene, a onda me tata posjedne i priopći mi da sljedećih tjedan dana smijem van iz sobe samo za odlaske u školu i na zahod. Obroke će mi nositi u sobu. „MOLIM?!“ vrisnem. „Pa to je smiješno! Pola ih je gore od mene. A ovo su samo ocjene s tromjesečja! Nisu zaključne!“ „Bla-bla-bla: samo budi kuš! Prepametan si za ovakve ocjene. Znače da si se ulijenio i da nisi prstom maknuo“, odgovara tata. „Nevjerojatno! Šaljete me u zatvor! Zatvorenik! Jer prolazim s 3, 2!“ „Ma daj, molim te, sjedit ćeš u svojoj sobi: gdje je to od zatvora? Tu se bar ne moraš bojati da će te ekipa zaskočiti i silovati.“ Prosjek mi najgore ruši matematika, ali sutradan u školi doznajem da nisam jedini. Dvije trećine razreda ima jedinicu skupa sa mnom. Matematičar je totalno zaguljen i često nam ponavlja da ne kani nikoga maziti. Tko ne uključi kliker, srušit će ga. Prve večeri moje zatvorske kazne tata dođe kući s posla, navuče donji dio trenirke i ležerno svrati u moju sobu. „Vadi udžbenik iz matematike. Izliječit ćemo mi tebe od tog priglupitisa“, kaže i sjedne kraj mene na krevet pa mahne prema hrpi knjiga pod gomilom prljave odjeće. „Isusa ti Boga, daj otvori prozor, pogušit ćemo se od ovog smrada“, doda. Kad prionemo na gradivo, tata shvaća kako ne samo da ne znam riješiti zadatke, nego nemam ni elementarno znanje da ih se uopće latim. „A to vam nisu objasnili?“ pita.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 41 Knjigoteka

daša&Bocca

Kažem mu da nisu i da je nastavnik rekao da onome tko ne skuži ne gine jedinica. „Molim? Tip sere. Za takve izjave stvarno moraš biti pizda. Razgovarat ću ja s njim. Majke mi, sutra idem ravno u školu.“ Sutradan sjedim u klupi na prozivci i umirem od straha da će se tata pojaviti svaki čas. Znate onaj osjećaj kad se vlak smrti u lunaparku dugo penje, a vi čekate prvi veliki ponor? Zamislite da ste u vlakiću i - da stvar bude gora - imate proljev. Ja slučajno baš imam proljev - zahvaljujući fondiju koji sam večerao u meksičkom restoranu u kombinaciji s tvrdim bombonima Nerds, koje od ranog jutra gutam na tone. Prva tri školska sata trčkaram između razreda i WC-a i molim Boga da tata ne bane u učionicu dok sam na zahodu. Onda ga pod četvrtim satom ugledam na hodniku: podvornik mu objašnjava gdje moj razred ima engleski. Tata ode do učionice i čeka pred vratima: ushodao se s torbom za spise u ruci. Ja se bespomoćno zavalim u klupi. Neki vječno napušeni klinac po imenu Brandon nagne se prema meni i upre prstom tatu. „Dam se kladit da je tip iz FBI-a ili nešto u tom stilu“, kaže. „Nije“, promrmljam ja. U tom bih času zbilja sve dao da je tata pravi FBI-evac. Zvoni za kraj sata pa izađem na hodnik. Ondje mi on kaže: „Kupi prnje. Idemo onom tvom profi.“ „A da to obavimo poslije, tata? Baš moraš usred nastave? „Smiri se, sine. Samo ću porazgovarati s čovjekom. Neću mu otkinuti glavu“, veli on. „Osim ako me ne isprovocira.“ Odemo do prizemnice na rubu školskoga kompleksa gdje moj razred ima matematiku. Svi već ulaze u učionicu, a čangrizavi profač sjedi za katedrom u kutu. Sliči Dustinu Hoffmanu - samo s kožom koja izgleda kao da je od novinskog papira koji je sparušilo sunce. Tata upada u prostoriju i ide ravno do profesora. Ja ostajem vani i nastojim da me nitko ne vidi. „Vi predajete matematiku?“ zareži tata. Matematičar razdraženo diže pogled. „Točno. Izvolite!“ Desetak učenika koji su već sjeli primijete što se zbiva. „Vani je moj mali. Vaš je učenik“, kaže moj tata. Ja nalazim zaklon i skrivam se. „Justine, daj dođi! Što izvodiš, sine?“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 42 Knjigoteka

daša&Bocca

Provirim iza drveta iza kojeg sam se sakrio pa stubama uđem u zgradu. „Ima jedan i neka mu. Rušite ga koliko je dug i širok ako je zavrijedio. No ja sam s njim prošao kroz matematičko gradivo: nije znao ni osnove i kaže da ih uopće niste objasnili“, veli tata. „Ovo je napredna matematika: ako učenici nisu u stanju pratiti nastavu, neka traže premještaj i slušaju matematiku na svojoj razini. Ja ovaj predmet već dvanaest godina predajem na isti način“, odvraća mu nastavnik. „Meni se živo-živcato fućka otkad vi ovo predajete. Sin mi kaže da svi klinci imaju jedinice i svi misle da su jadnici“, tata se okreće i upire prstom u sve učenike u razredu - makar većini takvo što nije palo na pamet. „To me pak bode u živac“, doda. Mislim da nastavnik u tom času shvaća kako nema posla s običnim srditim roditeljem, nego da mu tip zabija kajlu pred učenicima pa izvodi tatu iz razreda. Ja pak uđem. Svi pilje u mene jer se učionica već popunila. Sjednem na svoje mjesto i nikome ne gledam u oči. Svakih deset-petnaest sekunda izvana se čuju pojedine riječi i dijelovi rečenica: nastavnik viče: „Ne kanim podnositi ovakvo ponašanje!“ A tata odgovara: „A, NE! Bogme ćete ga podnijeti!“ „Kvragu. Tata opako kroti Jensena. Kojaguuuuuuba!“ osmjehuje se dečko iz susjedne klupe. Prođu još dvije-tri minute, a onda se nastavnik vrati u razred: stavljeno mu je lice dodatno potamnjelo od gnjeva. I tata uđe u razred i priđe mojoj klupi. „Ne moraš paziti na nastavi, sutra mijenjaš razred“, kaže pa izađe. Doma se za večerom tata ponaša kao da se ništa nije dogodilo, no prije nego što ću otići na spavanje, pozove me k sebi na kauč u dnevnom boravku. „Budimo otvoreni. Jest da nisi neki lumen. Ali ne daj da ti takvi idioti nabijaju komplekse. Pametan si dečko i druge ti stvari super idu. Toga si valjda svjestan?“ „Aha.“ „Nemoj ti meni ahakati kao pokisla kokoš, znaš! Da te čujem: reci da znaš da ti druge stvari super idu.“ „ Super mi idu druge stvari.“ „Točno. Super ti idu druge stvari. Jebeš matematičara“, on će. „E, i još jedna stvar“, doda. „Sutra se prije nastave javi pedagogici. Mislim da si odsad na matematici u razredu gdje svi sve računaju kalkulatorom.“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 43 Knjigoteka

daša&Bocca

BOCCA

Kad propusti tekmu na kojoj ja protivničkoj momčadi nisam zabio ni boda jer je ostao gledati Kentuckyjski galopski derbi

K

N

ANNA

K

Kad iz istog razloga opet dogodine propusti tekmu na kojoj ja uspijem izvesti istu stvar (drugi i posljednji put u životu)

A

„Ni boda, veliš? Jebote! A ja sam to propustio. Sranje. Ali tješi se da je derbi bio za bogove.“

Što ti je prijateljstvo

I

J

T E

„Ma sad me zajebavaš! Ne bi više smjeli zakazivati tekme na dan derbija. Neozbiljni su!“

I G

O G

Što ti je prijateljstvo, II. dio

O

„Imaš dobre prijatelje. Sviđaju mi se. Mislim da ti nijedan ne bi poševio curu - kad bi je ti imao.“

J

Kako odabrati životni poziv

E T

KTF

„Ne trebam nove prijatelje. Prijateljima vječno moraš pomagati kad se sele. Fućkaš ti to. Ja sam star čovjek. Dosta mi je seljakanja.“

N

K

„U životu se moraš baviti poslom koji voliš. Drek: ovu ti priču očito još nitko nije prodao jer radiš u diskontu.“

A

K

Kad slučajno razbijem zdjelu

„O Bože, s tobom je kao na grčkom vjenčanju. Jebe te koordinacija, daj to malo sredi.“

DASA

Kad hoću na tulum gdje neće biti odraslih

„Ma ne dolazi u obzir... Je, ti jesi odgovoran, ali znam ja te tvoje iz razreda: svi bi bili kriminalci da nisu preglupi.“

44 Knjigoteka

daša&Bocca

Preventiva „Stavit ću ti šaku kondoma u pretinac u autu... Jebe se meni što ne želiš sa mnom voditi te razgovore: ne želim ni ja s tobom. Misliš da imam žarku želju da ševiš cure u mom autu? Nemam. Ali daleko mi je manje poželjno da nekoj curi napraviš klinca pa da ja moram plaćati jer u autu nije bilo kondoma.“

BOCCA

K

A

Kad je pred kinom red za Jurski park

K O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

„Nema tog filma za koji bi meni vrijedilo čekati u redu dulje nego što sam film traje. Ili ćemo gledati nešto drugo, ili ja idem, a ti možeš doma taksijem.“

DASA 45 Knjigoteka

daša&Bocca

Na kraju krajeva, gledaj što tebi najbolje odgovara

K

N

ANNA

K

Ne kanim nadrapati zbog tuđeg pornića.

A

BOCCA

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

Četrnaest mi je godina kad mi prijatelj Aaron jednog dana bane u kuću poslije škole sav zadihan i znojan. Po silnome uzbuđenju na njegovu licu odmah mi je jasno da nosi možda najvažniju vijest koju sam ikad čuo. I doista: „Čovječe. Našao sam pornić u prolazu iza minimarketa“, kaže. Iz ruksaka vadi VHS-icu Novovalovnih kurvi: kutija je tako pohabana i umrljana da nema dvojbe kako se kaseta nekome već obilato isplatila. Reagiramo kao dvojica seljaka koji su u kukuruzištu našli vreću novca: prvo slavimo, no smjesta nas hvata paranoja i međusobno nepovjerenje. Svjesni smo da moramo surađivati da ne popušimo priliku, pa se odlučimo za sistem par-nepar. Pornić je moj u prvom i trećem tjednu svakog mjeseca, a u drugom i četvrtom je Aaronov. Film sam gledao više od pedeset puta, ali ne znam točan zaplet jer nikad nisam dogurao dalje od prvih dvadeset minuta. Gledati ga mogu samo u roditeljskoj sobi. Kod njih stoji jedini videorekorder u kući pa se osjećam kao gazela kad ustanovi da joj je jedino pojilište u krugu od tisuću kilometara usred lavljeg brloga. No nijedanput mi nije palo na pamet da se ne vrijedi izlagati opasnosti. Pričekam da roditelji odu iz kuće pa im uđem u sobu i obavim svoje. Imam čak i plan za slučaj da čujem otvaranje kućnih vrata: kasetu izbacim dok navlačim gaće pa je brzopotezno vadim i pritom gasim videorekorder da ne vide da je bio u uporabi. Plan je promišljen i učinkovit i nijedanput ne zakaže. Nažalost, ipak sam ulovljen. To ustanovim kad se jednog jutra probudim, a tata nada mnom maše kasetom Novovalovnih kurvi kao da je lutrijski listić. Prekršio sam glavno pravilo gledanja pornića: nemoj da ti kaseta ostane u videorekorderu. „Jebe se meni hoćeš li ti gledati pornjavu - deri, braco“, kaže. „Ali, pod jedan, nemoj je gledati u mojoj sobi. Samo mi još treba da dođem

DASA 46 Knjigoteka

daša&Bocca

doma s posla i sjednem u tvoj medolino. A pod dva, ne mogu si priuštiti da tvoja majka nađe pornić u sobi i zaključi da je moj. E to je već moj problem, a ne kanim nadrapati zbog tuđeg pornića.“ „Reći ćeš mami?“ pitam u panici. „Ma neću: čuvat ću tajnu ako se ne budeš masirao na mom krevetu“, on će, a oči mu se zacakle. Dignem ruku u znak potvrde i računam da će mi vratiti film - sad kad smo obavili muški razgovor. „Je, malo sutra!“ Okrene se i ode s kasetom pod rukom, a usput se smije. Tinejdžeru je itekakva sramota da mu tata nađe pornić i onda ga ismije. No još me veća sramota snašla sutradan. Probudim se, a nada mnom stoji mama s mojim Novovalovnim kurvama. Tata me otkucao! Nakon što mi podrobno opiše sva zla pornografske industrije s potankim objašnjenjem zaštoje seks koji dotična prikazuje nerealističan - i pritom se nemilice dere - ulazim u dnevnu sobu nalik na izmoždenog ratnika. „Ej!“ doviknem tati koji prema svome svagdašnjem običaju doručkuje zdjelicu hrskavih pahuljica. On digne pogled i složi facu koja mi signalizira: „Dobro pazi kako dalje biraš riječi.“ „Rekao si mami za moj“ - tu bez glasa izgovorim riječ pornić. - „A obećao si da nećeš!“ dignem glas do maksimuma. On odloži novine, pogleda me i odmjereno odgovara: „Je: onda sam razmislio. Menije preopasno da joj tajim. Nisi smio ostaviti pornić u našem videorekorderu. Vlastiti te penis zajebao, sine. Isključio ti je mozak. Bit će toga još.“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 47 Knjigoteka

daša&Bocca

Kad vremešnog obiteljskog prijatelja muče problemi s erekcijom

BOCCA

„Ne znam zašto se ljudi redovito obraćaju meni kad skuže da im se više ne diže. Da to znam riješiti, već bih vozio Ferrari tristo na sat - i to što dalje od ove kuće.“

Zašto često preskačem gimnazijski ples

K

J

T E

N

Vježba

ANNA

K

A

„Grintaš mi da nikad ne ideš na ples u školu: pa daj već jedanput otiđi I... Onda nađi neku curu... Onda trebaš više ženskog društva... Kriste Isuse, sine, mene ovo tvoje rešetanje ubija u pojam. Radi što hoćeš.“

I

„Nitko ne voli vježbati, ali što ti je gore: kad se samo moraš izvježbati, ili kad si u nečemu bezvezan? ... Ma daj ne gluparaj, nije istina da je bolje zasrati nego vježbati.“

O G

O

Kad me na plaži spašavala spasilačka služba

KTF

I G

Koji te vrag spopao da odeš onako daleko? A uopće ne znaš plivati... Inače si dobar sportaš, sine, ali vidio sam ja to tvoje plivanje. Kao da blago zaostali klinac kleči i bezuspješno gnječi mrave.“

E T

Kad treći put u godini dana susjedu razbijem prozor

A

K

Kad treba ići na dobrotvornu božićnu večeru za gimnazijsku bejzbolsku reprezentaciju

K

N

J

„Koji ti je vrag? Već treći put! Znaš, sve mi se već čini da je susjed sam kriv... Ne, ne mislim ozbiljno: samo sad bježim od istine da je moja DNK odgovorna za ovoliku glupost.“

„Samo reci koliko ti treba iskeširati da ne moram maknuti dupe s kauča.“

Igraće konzole

DASA

„Neću ti je kupiti... Dobro, onda igraj kod prijatelja. Usput izvidi možeš li kod njih doma i jesti i spavati.“

Važno je pogledati TV dnevnik 48 Knjigoteka

daša&Bocca „Dosta priče, počinju vijesti... Ma ako imaš tuberkulozu, u roku od pola sata ti se neće pogoršati.“

BOCCA

Kako da znam da je vrijeme darivanja

Moj prvi sat vožnje

ANNA

K

A

„Je, kupio sam mu dar. Odstranili su mu bubrežni kamenac. Jebi ga, ako čovjek uspije ispišati kamen kroz pimpek, nećeš ga valjda samo usput potapšati po ramenu.“

O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

K

„Idemo redom: automobil ima pet brzina. Što to smrdi? ... Dobro, prije nego što krenemo po redu: samo idiot prdi u autu koji stoji.“

DASA 49 Knjigoteka

daša&Bocca

Moraš biti samouvjeren da osvojiš žensko srce - ili bar skineš gaćice

ANNA

K

A

BOCCA

N

K

Nijedna se ženska ne bi ševila s tipom koji ni sam sebe ne bi poševio.

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

Od kraja prvog razreda gimnazije do početka trećega narastao sam dvadeset pet centimetara. Odjedanput sam visok metar osamdeset. „Sad već na neku foru sličiš muškarcu“, kaže mi tata na šesnaesti rođendan, pri prvom zalogaju file minjona: izveo me na odreske. Rastem kao gljiva, no ima to i svoje mane: slabo vladam vlastitim tijelom. Krećem se kao da me vodi lutkar s cerebralnom paralizom. No makar se u hodu svakih pet metara o nešto spotaknem, dobra je stvar što sad na bejzbolu bacam prilično teške lopte. Promiču me u glavnog bacača školske reprezentacije: naveliko izbacujem protivničke udarače i vodim momčad u niz pobjeda. Te godine trenerica školskih navijačica odluči da navijačice u znak solidarnosti moraju biti prisutne na svim bejzbolskim utakmicama. Školske se bejzbolske tekme više-manje doživljavaju kao i smotre đačkoga i studentskog filma: dođeš jer se osjećaš obvezan prema nekome tko sudjeluje i nakon dva zatupljujuća sata jedne te iste „akcije“ čestitaš dotičnoj osobi i nastojiš se što prije pokupiti. Ne trebam ni spominjati da su navijačice na tekmama uglavnom pisale zadaće i zjakale kraj igrališta. Tata, koji je pak bio na gotovo svim utakmicama, drugačijeg je mišljenja. „Vidim kako te gledaju“, kaže mi u autu na putu kući poslije jedne utakmice. Pokušam mu objasniti da me uopće ne gledaju: na tekmama eventualno samo gledaju na sat u nadi da se bliži kraj. „Šatro“, on će. Na svu sreću, ne tupi me dalje. Zasad. Nedjeljom bi tata obično rano ustao i otišao u uštipkarnicu Winchellʼs po kutiju krafni za obiteljski doručak, uključujući i šest

DASA 50 Knjigoteka

daša&Bocca

mašnica s čokoladom samo za mene. No jedne nedjelje u proljeću 1997. ustanem i ustanovim da me na stolu u blagovaonici kraj kuhinje ne čekaju krafne. „Obuci se, idemo na krafne“, on će kad pospano ubauljam u blagovaonicu. Navučem košarkaške hlačice i majicu Hornetsa (u ono sam doba navijao za njih samo zato jer sam obožavao njihova krilnog centra Larryja Johnsona zvanog „Baka“: nadimak je dobio jer je u televizijskim reklamama s početka devedesetih zakucavao lopte prerušen u staricu) pa sjednemo u tatin srebrni Oldsmobil. Uključim radio, no on ga smjesta isključi pa shvatim da želi sa mnom o nečemu razgovarati. Tu se provezemo mimo Winchellʼsa. „Mislio sam da idemo po krafne“, kažem. „Ma ne, idemo na pravi doručak“, odvrati on i skreće na parkiralište mjesne zalogajnice lanca Dennyʼs. „Ovo je Dennyʼs“, ja ću. „A ti si prefina guzica?“ Uđemo i tata daje znak šefici sale da treba stol za dvoje. Konobarica nas odvede na drugi kraj restorana za mali kvadratni stol: stisnuli su ga tik do većega pravokutnog stola za kojim sjedi šestero vidno mamurnih studenata. Dva tipa nose majice za uspomenu na „turbo ekipu“ s gradskoga Državnog sveučilišta. Stolovi su takoreći spojeni, samo jedno sklopljeno stolno krilo fingira razgraničenje. Sjednemo i tata naruči dvije čaše narančina soka. Konobarica ode, a on se usredotoči na mene. „Muško sam i volim seks“, kaže. Kraj nas se studenti ukipe, a onda prigušeno prasnu u smijeh. U meni raste panika jer mi sviće da će mi tata svoje - pitaj boga kakvo slovo o seksu održati na licu mjesta, ovdje u Dennyʼsu. „Ne - ne, tata. Kakve su ti to priče? Možda bolje da ne doručkujemo ovdje. Radije idemo dalje. Bolje da ovdje ne jedemo. Idemo - daj, idemo.“ „Koji ti je vrag? Tek smo sjeli. Dennyʼs nema bogzna kakvu klopu, ali ti se ionako non-stop kljukaš ovakvim smećem“, razglaba tata dok nam konobarica poslužuje sokiće. Krajičkom oka vidim da studenti sad slušaju tatu i mene kao da su platili ulaznicu. Ne bih se čudio da odnekud izvuku divovske kokice. No tata nije svjestan da se ja sve gore i gore preznojavam. Nastavlja i objašnjava kako je on u svoje vrijeme „naveliko tulumario“ i navodno spavao sa zavidnim brojem žena.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 51 Knjigoteka

daša&Bocca

„Nisam bogzna kako zgodan. Nikad nisam ni bio. No živo mi se fućkalo. Ni ti nisi najgori gabor. Zgodniji si od mene. Ali ruku na srce, ni tebe ni mene nitko neće za fotomodela, ne?“ Potvrdno kimnem i tu čujem „Ideš!“ sa susjednog stola, na što ostali opet prasnu u smijeh. Onda mi tata kaže da se, ako hoću naći žensku, moram ponašati kao da sam stari macan. „Baš te briga hoće li te otpiliti. Hoće. Ne daj da te to sjebe: inače tipovi kao ti i ja ne bi ništa nikad poševili.“ Konobarica je pet metara dalje i brzo prilazi, uputila se natrag prema našem polustolu da naručimo. Najradije bih iskočio iz kože. Čini mi se da cijeli Dennyʼs - cijeli San Diego - sluša, gleda i smije se. Želim samo da svemu dođe kraj. Pa učinim nešto što inače tati rijetko radim: presječem ga. „Molim te, tata, daj već jedanput prijeđi na stvar. Ja ne bih da o tome raspredamo do kraja doručka i da nas ovdje svi živi slušaju“, velim i zirkam lijevo-desno da mu dam do znanja kako ljudi slušaju i da je meni neugodno. On zastane, osvrne se po restoranu i na kraju se zagleda u susjede studente, a oni hitro odvrate pogled. „Tebe jebe što ovi ovdje misle? Makar nikoga živoga ne poznaješ?“ kaže. Kimne, maši se novina koje su mu pri ruci i počne čitati, što je meni tako reći još veći neugodnjak jer sad još samo mogu sam i ponižen piljiti u vanjske listove. Naručimo doručak i sjedimo šutke dok konobarica ne donese tatinu kajganu i moje palačinke. „Tata. Što si htio reći?“ naposljetku ću tišim glasom. „Sine, vječno me piliš s pričama zašto te cure neće. A nijedna se ženska ne bi ševila s tipom koji ni sam sebe ne bi poševio.“ „Samo si mi to htio reći?“ pitam. „Ne. Ali ako ti je stalo što će o tebi misliti ljudi u Dennyʼsu, nema smisla da ti išta dalje objašnjavam.“ Ja mu kažem da prestane čitati novine: on ih odloži na masni stol i pogleda me u oči. „Zato si me doveo ovamo? Da vidiš hoće li mi biti neugodno?“ „Ti misliš da sam ja neki proračunati bolesnik? Htio sam samo porazgovarati s tobom i pojesti jaja za doručak. Daj da si bar jednu stvar priuštim.“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 52 Knjigoteka

daša&Bocca

BOCCA

Kad čistimo dvorište

„Što izvodiš s tim grabljama? ... Ne, to nije grabljanje... Molim? Različiti stilovi grabljanja? Ne, grabljanje je grabljanje, a sve je ostalo foliranje. Ajde pogodi koji je tvoj stil.“

ANNA

K

A

U suživotu s prirodom

N

K

„Ne bih ja baš rekao da je to život u divljini. Za početak, dvadeset metara od vreća za spavanje bio vam je parkiran jebeni kombi.“

J

T E

Kad me prva cura koju pozovem na maturalnu zabavu odbije

O

O G

I

„Baš mi je žao. Joj, jesi li možda negdje vidio moju pederušu? ... Ne, jasno da me vijest dira, pa rekao sam da mi je baš žao. Isuse Bože, znači da ne mogu i suosjećati i usput tražiti jebenu torbicu?“

Kad nastojim biti dio urbane kulture

KTF

I G

„Kog ti vraga znači to trzanje po podu? ... Ne bih točno znao što je taj breakdance, ali iskreno se nadam da nije to što ti izvodiš.“

E T

Kad proda svoj ljubljeni Mercury Cougar iz 1967. s dvojim vratima

K

N

J

„Tako ti je to kad si obiteljski čovjek. Neke stvari moraš žrtvovati. [Stanka] Štošta. [Duga stanka]. Sad ti je najpametnije da me sljedećih nekoliko dana zaobilaziš u širokom luku.“

O državnim maturama

A

K

„Imaj na umu da je to običan ispit. Ne znači da si krele ako popušiš. Istinabog, potrudi se da ne padneš. Nije malena stvar.“

Kako ću izabrati pravi faks

DASA

Nemoj samo gledati gdje ćeš lakše nešto poševiti... Ma ne, često je to odlično mjerilo kad treba birati: samo u ovom slučaju nije.

Bonton kad posudim njegov auto 53 Knjigoteka

daša&Bocca „Posudio si auto i sad mi sav smrdi po dreku. Ma fućka se meni je lʼ ti smrdiš - tvoja stvar. Ali kad mi zasmrdiš cijeli auto, nije mi svejedno. Sad ga vozi kamo god znaš i izvjetri to sranje.“

BOCCA

Do koliko sati moram biti doma

Kad prvi put nageliram kosu

ANNA

K

A

„Ma boli mene đon kad ćeš doći doma: samo me nemoj probuditi. Eto kad moraš biti doma: tako da mene ne probudiš.“

O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

K

„Frizura ti je okej, samo ima neki čudan miris. Ne znam ti ga točno opisati. Kao da si utrljao alkohol i... ne znam - neki drek.“

DASA 54 Knjigoteka

daša&Bocca

Ne žali truda

BOCCA

K

A

Ako imaš tri godine, ne znači da smiješ raditi sranja.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

Tijekom cijelog mog djetinjstva otprilike jedanput na godinu posjećivali smo tatinu rodbinu u gradu Champaigne u Illinoisu: kod tete Naomi okupilo bi se nekoliko naraštaja obitelji Halpern. Rodbina i tata nebo su i zemlja: u životu nisam upoznao tako opuštene, tople i srdačne ljude. Kod njih na Srednjem zapadu osjećam se kao u božićnome izdanju neke televizijske serije: svi su u šarenim džemperima jarkih boja, a kad god prvi put u životu vidim nekoga odraslog rođaka, dotičnik ili dotičnica kliču: „Ma gle ti njega! Kako si već krasan i odrastao!“ Onda se okreću mami i tati i s osmijehom kažu: „Reci da nije krasan dečko!“ Tatin je odgovor uvijek isti: „Bogme jest: samo čekam da krenu manekenske plaće pa da ja mogu u mirovinu.“ Potom se neugodno dugo smije - zna i zahroptati ako ostane bez daha: mi pak samo stojimo u džemperima duginih boja i šutke čekamo da se on prestane cerekati. Pri redovitu posjetu Illinoisu u studenome 1997. kućom juriša gomila malih rođaka. Svi su redom genijalni klinci, ali mene osobito zabavlja tada trogodišnji Joey. Joeya sam posljednji put vidio prije nekoliko mjeseci, na njegov rođendan kod bratića u Seattleu. Bio je tako uzbuđen što slavi da je gotovo sat vremena punom parom jurcao bratićevom kućom, svako toliko naglo zastao pred nekim od rodbine i ciknuo: „JUPI, DANAS JE MOJ SRETAN ROĐENDAN!“ Podsjećao je na minijaturnoga Davida Leeja Rotha kad pali publiku na koncertu Van Halena prije nego što otpjeva Jump. Kad god bi se zaustavio preda mnom i prije nego što bi odbrbljao svoje, ja bih pitao da ga dodatno nahuškam: „Joeyev sretan rođendan?“ Nato bi razrogačio oči kao da sam upravo pred njim ušao u levitaciju i kriknuo: „JUPI, JOEYEV SRETAN ROĐENDAN!“ Valjda smo dvadeset i pet puta izveli istu stvar, a onda mi je brat Dan prišao i rekao: „Jebote, čovječe, daj prestani.“ Prošlo je nekoliko mjeseci i na ovome obiteljskom okupljanju Joeya vidim prvi put poslije toga. Čim me ugleda, lice mu se ozari osmijehom od uha do uha: pritrči mi i cikne: „JUPI, JOEYEV SRETAN ROĐENDAN!“ Nasmijem se i kažem mu da mi je baš drago što se opet družimo, no on uopće ne registrira moj pozdrav. Samo ponavlja svoju krilaticu. Rodbini

DASA 55 Knjigoteka

daša&Bocca

je to prvih deset minuta simpatično pa mu se smješka ili mu nježno mrsi kosu. Dok Joey dere svoje kao papagaj na speedu, moj je tata na zahodu, pa kad izađe samo kaže: „Bok, Joey.“ „JUPI, JOEYEV SRETAN ROĐENDAN!“ vrisne Joey i odjuri. Tata se okrene meni. „Joeyu je rođendan?“ Objašnjavam u čemu je stvar, no usred priče prekida me Joey. „JOEYEV SRETAN ROĐENDAN!“ „Moram porazgovarati s njim“, činjenično će tata dok Joey već briše dalje. Tata sa svim živima bez obzira na dob razgovara kao da su četrdesetpetogodišnji fizičari pa je meni više-manje jasno kamo ovo vodi. „Samo ga pusti da se izmori, tata.“ „Valjda ne želi da ljudi misle da je kreten?“ odvraća mi tata. „On ni ne zna da drugi ljudi nešto misle. Ima tri godine.“ „Ako imaš tri godine, ne znači da smiješ raditi sranja.“ Tu Joey opet grune u sobu i vrisne „JOEYEV SRETAN ROĐ-“ „Ne“, presiječe ga tata. Joey načas zastane. „Joyev sretan rođendan?“ sad kaže bez trunke samopouzdanja. „Ne, Joey, nije ti sretan rođendan. Prestani to okolo govoriti.“ Joey je zbunjen i zgrožen, kao da striptizeta iskoči iz torte i ustanovi da su je zabunom isporučili na krstitke. Tata klekne da se spusti na Joeyevu visinu i doda: „Jok. Brus. Zaboravi. Prekriži. Nije ti rođendan.“ Prva stvar koju potom čujem vriskavi je pisak iz Joeyevih usta. Potom mu licem šiknu suze i mali pobjegne - ruke mu se klate kao dva mlohava rezanca. Tata potpuno ignorira osudu u očima okolne rodbine. Uspravi se i okrene meni. „Jasno da je svakome grozno kad skuži da mu nije rođendan, ali sad je zreliji i pametniji“, zadovoljno će tata.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 56 Knjigoteka

daša&Bocca

BOCCA

Kad mi curi krv iz nosa

„Što se dogodilo? Dobio si po nosu? ... Molim? Suh zrak? Daj samo meni za ljubav svima reci da si dobio po nosu.“

K

A

Što ti je demokracija

K

N

Budi kavalir bez obzira na situaciju

ANNA

„Za večeru je riba... Može, glasujmo onda. Tko hoće ribu za večeru? ... Je, da, nitko ne ljubi demokraciju kad ga sjebe.“

I

J

T E

„Ja osobno nikad ne bih išao u prostitutke: no ako već za ševu pljuneš lovu, to ne znači da se imaš pravo ponašati kao kreten.“

Kad hoću svoj stan iako mi je faks dvadeset minuta od kuće

I G

O G

O

„Hoćeš biti neovisan, ha? ... Kad god mi spomeneš neovisnost, ja si je samo prevedem kao lovu. Pa mi nije ni najmanji problem odbiti.“

KTF

Kad dozna da sam probao marihuanu

J

N

K

Kad u prvoj bejzbolskoj tekmi na faksu protivničkoj momčadi nabacim loptu za home run od 140 metara

E T

„Živi mrak, ne? ... Zbilja? Tu se ne slažemo. Samo nemoj da mama čuje da sam to rekao. Reci joj da sam se derao na tebe i izvrijeđao te. Ma u biti, nemoj joj ništa reći. Vidiš, već me hvata paranoja, a uopće nisam pušio.“

A

K

„Ti bokca. To uopće nije bio home run, nego astronautički eksperiment: za znanstvene publikacije i to.“

O studentskome filmskom festivalu na kojemu su prikazali moj prvi kratkometražni film

DASA

„Oduševljen sam... Kvragu, jasno da znam koji je tvoj, onaj s autom... E, drek, mislio sam da je taj tvoj pa sam se poslije njega pokupio. Ma nemoj se sad tu vrijeđati, bilo je kao na trosatnom pregledu prostate.“

57 Knjigoteka

daša&Bocca

Zašto moram pomagati u kući „Odrastao si i studiraš, ali i dalje živiš pod mojim krovom. Uf. Bolje da šutim, naglas ispada još gore.“

BOCCA

Kad upozna moju prvu curu, koja radi u Hootersu

ANNA

K

A

Kad se zaposlim kao pečenjar u lancu Hooters, poznatome po seksi konobaricama „Jebi ga, stari, nisi ti ni tako glup.“

O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

K

„Mislio sam da će imati veće sise. Nije to ni plus ni minus, samo sam je tako zamišljao.“

DASA 58 Knjigoteka

daša&Bocca

Vjeruj da nisi zadnje govno

BOCCA

K

A

Ti si muško, ona je žensko. U vražju mater sve drugo!

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

Nisam prvi sin obitelji Halpern koji se na pragu tridesete vratio pod roditeljski krov. Ista se stvar dogodila i obojici moje starije braće, Danu i Evanu. Evan je devet godina stariji od mene: on i Dan djeca su iz tatinoga prvog braka. Evan vam je najsusretljiviji i najuviđavniji čovjek pod kapom nebeskom. Da ne velim kako postoji velika vjerojatnost da nitko drugi nije završio Državno sveučilište okruga Humboldt u sjevernoj Kaliforniji i nikad u životu nije pušio marihuanu. Nakon faksa ne zna točno čime se u životu želi baviti, pa sljedećih nekoliko godina provodi radeći u različitim strukama i u različitim gradovima. Međutim, s dvadeset i osam godina opet završava u roditeljskom domu sa mnom, tatom i mojom mamom - odgajala ga je od njegove druge godine pa je smatra rođenom majkom. U svakom slučaju, situacija ne predstavlja Evanov životni vrhunac. U isto doba ja studiram na Državnom sveučilištu u San Diegu, također stanujem kod svojih i radim u Hootersu u obližnjemu obalnome naselju Pacific Beach. Ondje smo prije godinu dana moj najbolji prijatelj Dan i ja tražili posao i za divno čudo, Hootersje tražio pečenjare pa nas je zaposlio. Možda mi muški dio čitatelja neće vjerovati, no vrlo sam brzo zaključio da mi je to najgori posao u životu. Kad nekako dođeš k sebi od činjenice da sad radiš u carstvu sisa, shvatit ćeš da se na poslu od tebe traži da ponešto i ispržiš, da čistiš od jutra do sutra i opslužuješ iskompleksirane žene koje urlaju na tebe ne bi li se pomfrit brže pržio. Svim znancima sasvim otvoreno - i često - spominjem koliko mrzim taj posao i redovito se tješim: „Ali nije ni to najgora stvar. Kako bi mi tek bilo da kod Hootersa perem posuđe!“ Tako kad me Evan pita: „Čuj, možeš li mi srediti kakvu sudopersku gažu u Hootersu?”meni odmah bude jasno da je braco u gadnoj komi. No Evan silom hoće posao iako mu se ja vječno žalim na matičnu firmu: tako ga na kraju i zaposlim. U radne dane iz laboratorija za poremećaje spavanja, gdje volontira kao pripravnik, ide ravno u Hooters i baca se na posuđe u uredskom odijelu. Onda se vraća doma na spavanje i sutradan sve ispočetka.

DASA 59 Knjigoteka

daša&Bocca

Tata se brine jer je Evan očito izgubljen i nesretan, a osobito ga zabrinjava što ne bari ženske. „Mladić je od oka. S dvadeset i kusur pravo mu je vrijeme za ševu i slične stvari. Treba žensko društvo,“ veli tata mami poslije jela jedne večeri dok Evan u Hootersu s tanjura straže umak za pečena pileća krilca. Tata odluči intervenirati da malo oživi Evanov ljubavni život. „Našao sam ti žensku, mrgo“, tata će bratu kad se jedne večeri vrati kući s posla. (Tati je Evan „mrga“ jer je najviši u obitelji.) „Ja sam ti prilično zauzet, tata“, odvrati moj brat. No tata mu je već zakazao spoj s nepoznatom curom, a brat se, za razliku od mene, malokad opire. „Svidjet će ti se“, veli tata, a Evan oprezno kima glavom. Meni ne ide u glavu da Evan ništa ne pita o curi, no nije on taj tip. Kad ga poslije pitam zašto se tako skanjuje, on mi objasni: „Ja u biti svaki put pustim da bude po tatinome. Kad se ti kreneš s njime raspravljati, on počne urlati. Neka si ti taj na kojeg se vječno dere, ja to ne mogu slušati.“ Tako sljedeće subotnje večeri Evan zamoli da ga ranije puste iz sudoperske smjene. Ja radim u prednjem dijelu kuhinje i primijetim ga na izlasku. Izgleda kao da je sletio na rasprskavajuću bombu tabasca i umaka od sira pljesnivca. „Ideš na spoj s tatinom ženskom, stari?“ „Aha“, odgovara on, a oči su mu na pola dvanaest. „Smrdim kao tvor. Morao bih se istuširati“, veli on. I ode. Kad meni za dva-tri sata završi smjena, iskobeljam se iz odvratne Hootersove odore i vozim doma gol do pojasa u nadi da mi bar auto neće smrdjeti po piletini i paprenom smeću. Uvalim se pod tuš, a kad izađem iz kupaonice, nađem tatu kako spava na počivaljci u dnevnoj sobi. Onda čujem kako se otvaraju vrata i vidim Evana, ulazi u predvorje i na prstima se šulja prema svojoj sobi, kao kad se mačak u crtiću pokušava krišom provući kraj usnula psa. Umjesto da skužim kako nastoji zbrisati u krevet da izbjegne svaki razgovor, ja mu smjesta uletim: „Kako je bilo, stari? Cura je komad?“ uzbuđeno dižem glas. Tu tata hrkne i probudi se, a Evanovim licem preleti ustrašen izraz. „Kako je prošlo, mrgo?“ pita tata i steže kućni ogrtač. „Bilo je dobro, ali umoran sam“, veli brat i nastoji šmugnuti u svoju sobu. „Ajde ne izvlači se. Vraćaj se ovamo da sve čujem.“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 60 Knjigoteka

daša&Bocca

Jest da je Evan uglavnom tih i krotak, no svako toliko pukne. Kao u ovom slučaju. „Cura stažira na neurokirurgiji i svojedobno je bila misica Oklahome ili nešto u tom stilu!“ drekne Evan, a u očima mu odjedanput vidiš pomahnitaloga narkomana. „Je, znam - kvalitetna roba, ha?“ veli tata i nije mu baš jasno zašto se Evan uzrujava. „NIJE! Ja imam dvadeset osam godina i stanujem kod roditelja! Perem posude u Hootersu, pizda mu materina!“ Evan gotovo nikad ne psuje, a nikad i ni za živu glavu ne bi opsovao pred tatom. Ne znam je li se tata razljutio ili zgranuo, no u hipu se narogušio. „Kog ti to vraga znači?“ kaže. „Znači da me ubija u pojam ako sjedim sa ženskom koja inače puca na liječnike-manekene! Cura me šiša za šest kopalja! Bilo mi je da u zemlju propadnem!“ Tata se prvo upilji u pod i uporno tiho za se mrmlja „šiša za šest kopalja?“ kao da je Indiana Jones i nastoji prokljuviti jesu li domoročeve samrtne riječi ključ zagonetke. Onda prasne. „Sad ga kenjaš sto na sat!“ zaurla. Tu ja pobjegnem iz dnevne sobe i skrivam se u predvorju da mogu i dalje slušati. „Šiša te za šest kopalja? Ma kojih šest kopalja, ma o čemu ti pričaš?!? Ti si muško, ona je žensko. U vražju mater sve drugo!“ Dalje više ne kužim tko što viče, no u roku od nekoliko minuta Evan protutnji kraj mene. Virnem u dnevnu sobu i vidim da se tata već grize. Inače se poslije svađe sav puši od pravedničkog gnjeva kao veliki svjetski čelnici nakon istupa pred neprijateljski raspoloženom Glavnom skupštinom Ujedinjenih naroda. No ovaj se put samo nekako snuždio. Odem u krevet jer ga ne želim uzrujavati. Sljedećih nekoliko dana nitko ne spominje taj nemili događaj. Računam da je svađa gotova. Onda nakon nekih tjedan dana tata dođe doma s posla i naredi Evanu i meni da se ukrcamo u auto: idemo na večeru u Black Angus, što je po meni druga liga mesnih restorana. Jesu ime, ali bez razloga razvikano. „Black Angus?“ blago razočarano ću ja. „Ne zajebavaj“, odvraća tata. Odvezemo se u Black Angus i sjednemo u separe s poderanim kožnim klupama, a tata naruči tri ramsteka s biftekom - njemu je to

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 61 Knjigoteka

daša&Bocca

omiljeni odrezak. Nemam pojma što mi se bratu mota po glavi, no ja se pitam kog ćemo vraga u Black Angusu: nije praznik i nemamo neki razlog za slavlje. U našoj kući odresci dolaze na stol samo u osobitim prilikama. Tata se malo šali, pita kako smo i kako nam je prošao tjedan, pa kad nam konobarica servira odreske kaže: „Ispričao bih vam kako mi je stjuardesa prenijela mononukleozu.“ Pa rasprede dugu i zakučastu priču kako je upoznao neku stjuardesu, kako su se „podružili“ i što je dalje bilo. „Svima sam rekao da sam od te stjuardese dobio mononukleozu. Znate zašto? Nije mi išlo u glavu kako tako zgodna ženska hoće tipa kao što sam ja pa sam se hvalio da mi je prenijela nesretnu mononukleozu. Onda sam zbog jebenoga Guillain-Barréova sindroma završio u bolnici, ispalo totalno sranje, zamalo nisam umro. U svakom slučaju, evo što hoću reći: dugo mi je trebalo da shvatim da me ženske ne gledaju kao zadnje govno. Ne moraš se hvaliti da si dobio mononukleozu“, veli on. Neko vrijeme sva trojica sjedimo i šutimo, a onda tata za stol pozove konobaricu i kaže: „Dajte mi jelovnik da vidim što imate slatko, baš sam vrckavo raspoložen.“ Evan i ja se pogledavamo: ne znamo bismo li trebali komentirati tatinu dogodovštinu. „Fenomenalna priča, tata“, podrugljivo ću ja i pritom gušim smijeh. Evan se zasmijulji pa i ja prasnem. Tata vrti glavom. „Ma jebite se vi i jedan i drugi“, kaže. „Pokušavam vas naučiti nešto o ženama.“ To pak samo izazove još veću salvu smijeha tako da se Evan već guši, a gosti oko nas suosjećajno gledaju tatu i žale čovjeka koji na grbači ima dva tako bezobzirna sina. Tata vidi kako se nas dvojica veselimo pa se i on zahihoće. „Ma bitno da ste vi zadovoljni: tko šiša sve drugo“, kaže kad konobarica donese desertni jelovnik.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 62 Knjigoteka

daša&Bocca

Kad svoju prvu curu vodim u Las Vegas

BOCCA

„Vegas? Ne kužim, oboje ste još premladi za kocku. Premladi ste i za cugu. Možete samo unajmiti sobu u hotelu i - a, sad kužim. Lukavo.“

Kad shvati da se od starosti počeo smanjivati

K

N

Kad nam ugine prvi pas

ANNA

K

A

„Ostao sam na metar sedamdeset i dva! A bio sam metar osamdeset i tri! Majku mu staru, Bogu očito nije dovoljno što ćelavim i idem na zahod svake prijestupne? Valjda bi krepao da mi ne dosoli.“

Kad me prva cura nogira

I

J

T E

„Bio je dobar pas. Brata ti je gadno strefilo pa mu daj malo mira. Lijepo se oprostio od Keksića prije nego što ga je veterinar bacio u smeće.“

I G

O G

O

„Čuj, znam da ti je koma. Ali imate devetnaest godina: valjda nisi računao da ste se odrekli ševe s drugima do kraja života. To su čiste bljezgarije.“

Kad pokušavam prikriti da sam mamuran

KTF

J

Kako da mu kupim rođendanski dar

E T

„Hvata te viroza? Daj, molim te. Bazdiš po alkoholu i muljaži. Kad su cuga i konji u pitanju, sinko, Kentakijca ne možeš farbati.“

N

A

K

K

„Ako nije viski ili donji dio trenirke, ide ravno u smeće... Ne, samo nemoj biti originalan. Nije vrijeme za originalne darove, nego za viski i trenirke.“

DASA 63 Knjigoteka

daša&Bocca

Usredotoči se na život. Najmanji je problem umrijeti

K

A

BOCCA K

N

ANNA

Kad umrem - umrem. Nije moj problem i mogu reći da me baš briga. Samo bih radije da se usput ipak ne zaserem.

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

Majka mi je odrasla u katoličkoj obitelji, a otac izvrsno poznaje židovsku vjeru i običaje iako sam nije vjernik, no odlučili su braću i mene odgajati u posve svjetovnome duhu. Tata ne ljubi organiziranu religiju. Znanstvenik je, vjeruje u znanost i točka. „Ljudi mogu slobodno vjerovati u što god hoće. Zaboli mene je li Bog kornjača ili nešto pedeseto. Ja se držim svojih uvjerenja“, kaže mi kad ga s jedanaest godina za doručkom prvi put pitam što misli o Bogu. U biti sam samo jedanput u životu došao u doticaj s vjerskim odgojem: majka je silom htjela da osvijestim svoje „židovske korijene“ pa me u želji da bolje upoznam židovsku kulturu upisala u izvanškolski program namijenjen djeci kojima je jedan roditelj židovske, a drugi katoličke vjere na sjeveru Okruga San Diego. Uspio sam otići jedva tri puta, a onda se rabin roditeljima potužio kako neprestano tražim da mi dokazuje po čemu on zna da Bog postoji. „Pa što ste mu rekli?“ tata će rabinu. „Razgovarali smo o pojmu vjere i kako Bog-“ „Čujte, ja mislim da je njemu samo krivo što gubi nedjelje na vjeronauk. Bez uvrede“, presiječe tata rabina. I to je bilo to. Više se nisam vraćao. No unatoč tom okršaju s vjerom i dalje me drži strah od smrti. Kao i mnogi drugi, oduvijek se bojim smrti i mori me pitanje što ću uopće na ovome svijetu. A budući da rastem bez ikakve vjere i duhovnosti, ostao sam bez odgovora - kao i bez utjehe u trenucima kad me shrva tjeskoba. Svako toliko čujem za smrt neke poznate osobe ili obiteljskog prijatelja pa počnem mozgati o smrti, kako nemam pojma što me čeka, gdje ću završiti i hoću li uopće biti svjestan što se zbiva. Tu se raspametim, počne mi lupati srce, problijedim i naposljetku moram prileći. Na bejzbolskom treningu na faksu čujem da je jedan dečko s kojim sam išao

DASA 64 Knjigoteka

daša&Bocca

u gimnaziju poginuo u automobilskoj nesreći. Sasvim predvidivo, tako mi se zavrti u glavi da moram leći, a kad me suigrači i treneri pitaju zašto ležim nasred igrališta, nema mi druge nego da im serviram izgovor koji se nitko neće usuditi pobiti: „Mislim da me hvata proljev.“ Tu shvatim da mi nesavladivi strah od smrti vjerojatno neće doći glave, no moram za nj što prije naći zrelo rješenje. Odlučim se povjeriti tati jer ne znam tko bi drugi bio tako mrtav hladan po pitanju smrti. „Kad umrem - umrem. Nije moj problem i mogu reći da me baš briga. Samo bih radije da se usput ipak ne zaserem.“ Tu sam mudrost od njega već iks puta čuo. I ja bih se htio tako postaviti. Ili bar doznati odakle mu ta bezbrižnost. I tako jednog jutra sjednem kraj tate dok za kuhinjskim stolom jede hrskave pahuljice i čita novine pa i ja sebi smiješam zdjelicu. Nekoliko minuta slušam kako u dvoglasju hruskavo konzumiramo preporučenu dnevnu količinu cjelovite pšenice i ječma, a onda progovaram. „Čuj, tata, nešto bih te pitao.“ Tata proviri iznad novina da me pogleda. „U čemu je stvar?“ pita. Krećem daleko izokola, filozofiram o vjeri i postojanju raja i pakla, a onda me on presječe. „Kad će više neko pitanje, sine?“ „Što ti misliš da nas čeka kad umremo?“ On odloži novine, obilato zagrabi pahuljice i strpa žlicu u usta. „Pa - vječno ništavilo“, ležernim će tonom, opet se maši novina i nastavi čitati. „Kako to misliš, ništavilo?“ kažem ja i već osjećam da mi srce brže kuca. On opet odloži novine. „Pa znaš što je ništavilo. Ništa. Tipa ne možeš ga ni opisati jer nije ništa. Ne znam, zamisli beskonačnu tamu ako ti je tako lakše: ništa se ne čuje, ničega živoga nema. Kužiš sad?“ Meni srce još brže kuca i blago me hvata vrtoglavica. Jednostavno mi ne ide u glavu kako može ravnodušno vjerovati u to što kaže. Da ne velim kako njegovo poimanje smrti mojim strahovima samo još dodaje strah da smrti nema kraja. Kad sam se na faksu jedne večeri napušio, cimeri su me našli kako sjedim kraj mikrovalne, opetovano je tempiram na petnaest sekunda i tako brojim minute. A sad ispada ne samo da nema zagrobnog života, nego nas umjesto njega čeka beskonačno ništavilo.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 65 Knjigoteka

daša&Bocca

„Odakle znaš? Ne znaš, samo pretpostavljaš“, kažem ja. „Jok. Ništa ja ne pretpostavljam. Tako je kako je. Sto posto“, odgovara on, diže novine i čita dalje. Osjećam da ću se onesvijestiti: posrćem dok ustajem od stola i idem prema roditeljskoj sobi, a ondje na krevetu sjedi mama. Njoj odmah bude jasno da nešto nije u redu. „Justy, kako mi to grozno izgledaš! Što se dogodilo?“ kaže i potapše po krevetu da sjednem kraj nje. Kažem joj što je tata rekao, a ona me nastoji smiriti: jasno da tata nema pojma što nas čeka kad umremo, veli. „Nikad nije bio mrtav pa kako bi znao?“ potiho me tješi. „Pa da, valjda imaš pravo“, odvraćam, makar nisam posve siguran. U tom času u sobu uđe tata pa ga mama strogo pogleda u oči i kaže: „Same, reci Justinu da nemaš pojma što će biti kad umreš. On je i sam svjestan da nemaš pojma, ali daj mu priznaj.“ „Neću. Točno znam što će biti i to je to.“ I izađe iz sobe. Te noći vrlo slabo spavam. Pokušavam se pomiriti s predodžbom beskonačnog ništavila. Prošli me put takva nesanica morila s petnaest godina kad sam pola noći besano u glavi secirao drugi dio Povratka u budućnost i bjesomučno zamišljao sve moguće verzije Hill Valleya koje bi Michael J. Fox mogao stvoriti ako se vrati i promijeni vrijeme. Onomad nisam mogao zaspati jer sam bio preuzbuđen i smeten; sad mi je pak čisti užas raspršio san. Dobar se dio noći samo vrtim u postelji, a onda naposljetku odustanem od spavanja i izvučem se iz kreveta u pola šest ujutro. Izađem iz svoje sobe i za kuhinjskim stolom zateknem tatu: jede svoje hrskave pahuljice. Pozove me da sjednem pa ga poslušam. „Znaš što je super u vezi s beskonačnosti?“ pita. „Ne znam.“ „Nema joj kraja. Čak se poslije smrti sve samo pretače u nešto drugo: ti, tvoje tijelo, sva energija u njemu. Nikad nećeš nestati.“ Mama mu je očito očitala bukvicu. „Hoćeš reći da misliš da živimo vječno? Kao duhovi i te stvari?“ preklinjem ja. „Ne. Isuse Bože. Ti bi stvarno morao na neki tečaj iz prirodnih znanosti. Hoću reći da sve što te tvori postoji oduvijek i zauvijek. Tako da ti je ova dionica jedina briga. Ovo tijelo i glava i te pizdarije. Samo misli na život - najmanji je problem umrijeti.“ Tu odlaže žlicu, pogleda me i ustane.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 66 Knjigoteka

daša&Bocca

„Nemoj se ljutiti, ali sad moram obaviti jednu od najboljih stvari koje život nudi: idem se posrati.“

K O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 67 Knjigoteka

daša&Bocca

Kad zovu iz telefonske prodaje

BOCCA

„Molim? ... Ma jebi se.“

Kad bih pušio cigarete

Kad maštam o tetovaži

ANNA

K

A

„Ti mi nisi tip za cigarete... Prvo i očito, držiš cigaretu kao da drkaš mišu.“

J

T E

N

K

„Radi kako hoćeš. Ali nemoj misliti da ja neću. A ja ću svima reći da si se tetovirao kao zadnji debil.“

Kad mu čuvam kuću

O

O G

Kad putujem u Europu

I

„Nazovi me ako izbije požar i okani se jebačine u mom krevetu.“

KTF

Bejzbolaške sličice

E T

I G

„Znam da misliš da ćeš ševiti sve što stigneš, ali ne ideš u zemlju iz bajke: dolje ti je sve isto kao doma. Ne budi glup.“

TV serija Dosjei X

J

„Poslije dvadesete prodaju ih samo narkomani i tipovi koji nemaju što poševiti.“

N

K

Kad prvi put odluči iskoristiti umirovljenički popust „Jebi ga, star sam. Daj što daš besplatno.“

A

K

„Aha, znači, ženska i šonjo se jebu pa traže izvanzemaljce - ili se samo jebu, a izvanzemaljci ih tu i tamo prate?“

DASA 68 Knjigoteka

daša&Bocca

Nemoj na prvu loptu gutati sve što ti tamo neki autoritet servira

ANNA

K

A

BOCCA J

T E

N

K

Hoću reći: jest da si se možda riješio vukova, ali sad će te cijelo selo gledati kao ludog majmuna koji tamani vukove nagaznim minama.

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

S nekih devet godina počne me hvatati čudan i nelagodan osjećaj u zglobovima. Kao da je unutra neki patuljak pa me škaklja. Ne boli me, no često mi je neugodno, a osjećaj ima i nezgodnu nuspojavu: učestalo izaziva grčeve u mišićima. Mama me šalje na pregled, no liječnik kaže da sam zdrav. „Posljedice ubrzanog rasta. Prirodna stvar. Proći će“, kaže. Moj brat Dan nudi drukčiju dijagnozu: „Možda ti je to zato što si homić“, nabaci jedne večeri kad seja za stolom iksti put potužim tati. „Kuš“, zareži tata na brata. „Boli te?“ pita. „Ne. Samo je... Ne znam. Čudno.“ „Kako ideš u detalje - pravi si Hemingway! Baš ti hvala. Ako te ne boli, u čemu je problem?“ „Ne znam. Moram se protezati i tako to“, odgovaram. „Stalno se trza, tata“, docvrkuće moj brat. „A tebi se trza jezik“, obrecne se tata. Pa će meni: „Pa dobro, ako te zaboli, reci mi.“ Otad svi u kući - a i ja skupa s njima - moju nelagodu u zglobovima zovu trzavica: zvuči kao neka spolna bolest iz osamnaestog stoljeća koju među britanskim plemićima šire prostitutke, ali naziv je lako pamtljiv pa ostaje. Tata mi tijekom djetinjstva i tinejdžerske dobi osobno bira liječnika opće prakse. Uglavnom vrbuje liječnike s kojima surađuje. Kad mu jednom prilikom dam do znanja kako mi je krivo što nemam pravo glasa u izboru vlastita liječnika, on odbrusi: „Pardon, možda si ti studirao medicinu? I već dvadeset i pet godina radiš u jebenom zdravstvu? Ma malo preksutra. Pusti mene da biram doktore, a ti lijepo čkomi.“

DASA 69 Knjigoteka

daša&Bocca

No kad postanem punoljetan, moj se liječnik odseli, a ispostavlja se da tata ne poznaje ni jednog liječnika na popisu koji mi zdravstveno osiguranje nudi. Tako mi dopušta da pregledam popis i sam odaberem liječnika. „Čuj, znam da ispadam pristran, ali daj odaberi nekoga sa židovskim prezimenom“, uputi me. „To su rasističke fore, tata.“ „Rasističke? Ma daj ne seri. Kakav rasizam. Samo poznajem mnogo liječnika Židova i zbilja su dobri. A ako te smijem podsjetiti, i ja sam liječnik Židov i - ma znaš što? Jebi se, izaberi koga god hoćeš“, kaže i ljutito otpraši iz dnevnog boravka. Tako izaberem nekog liječnika iz tatine bolnice i za nekoliko mjeseci odem na redoviti pregled. Liječnik je mlad čovjek, nizak i tamnokos. Podsjeća na neku židovsku verziju Toma Cruisea... samo šuška u govoru. Obavimo sve što već ide u pregled: duboko diši, okreni glavu i nakašlji se, refleksi na čekić i tako dalje. „Dobro, zdrav si“ veli on na kraju balade. „Je li to sve?“ Razmislim i taman zaustim da potvrdim kad se sjetim trzavice i mislim kako nije zgorega da spomenem. Opišem simptome i on me sljedećih nekoliko minuta ispituje i opipava, miče mi noge amo-tamo i pritišće zglobove. Onda me zamoli da pričekam u ordinaciji pa izađe i nema ga nekoliko minuta. „Čuj, imamo lijek koji se zove Zoloft“, kaže kad se vrati s blokom za recepte. Naširoko mi opisuje Zoloft i njegovu povijest i kaže kako misli da bi mi mogao pomoći. „Ne mogu jamčiti, ali mogao bi. Možda se uspiješ potpuno riješiti problema sa zglobovima. Mislim da vrijedi pokušati“, veli. Vrlo rado, kažem ja, pa mi on ispiše recept, a ja odem u ljekarnu po lijek. Te večeri tata i ja večeramo sami jer se mama zadržala na poslu. Kad me pita kako je bilo kod liječnika, kažem mu da sam zdrav kao drijen. „Joj, i propisao mi je nešto za trzavicu“, dodam. „Što nešto?“ pita on: obrve su mu se nabrale u dlakavu vrlet. „Ma znaš, liječnik kaže da ne zna točno od čega imam tu trzavicu, pa znaš...“ „Ne, ne znam. Daj me pouči“, kroza zube će on. Kažem mu da sam dobio Zoloft. „Smjesta donesi te jebene tablete!“ drekne on i ispruži ruku kao da ih mogu iščarobirati na licu mjesta.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 70 Knjigoteka

daša&Bocca

„Molim? Zašto? Koji ti je bog?“ „Nemaš pojma čemu taj drek služi. Dobio si antidepresiv. Za ljude u depresiji. Ti si u depresiji?“ Ne bih rekao da sam u depresiji, kažem ja njemu, ali mi je već puna kapa trzavice. Kvari mi san i vječno ispadam glup kad moram ljudima objašnjavati zašto mi se dijelovi tijela odjedanput trzaju. Tata duboko udahne. „Sad si složio facu kao kad ti je sila na WC. Daj se malo smiri“, kaže. Pa se zavali u stolcu. „Slušaj. Zamisli da si seljak. Na imanju imaš stado ovaca. A iz noći u noć dolaze vukovi i kolju ti ovce. Hoćeš riješiti problem. Mogao bi oko imanja postaviti nagazne mine: kad vuk dođe blizu, stane na minu i odleti u tri strine. Riješena stvar, misliš ti, ha?“ Nekoliko me trenutaka samo gleda dok ja napokon ne shvatim da čeka odgovor na pitanje. „Uopće ne kužim što mi time hoćeš reći“, kažem. „Bože, ti si zbilja tupan kakvog nema. Hoću reći: jest da si se možda riješio vukova, ali sad te cijelo selo gleda kao munjenog majmuna koji tamani vukove nagaznim minama. Ljudima si munjeni majmun - štoviše, automatski te povezuju s tom pričom. A priči tu nije kraj, jer više sam ne znaš kako bi se riješio vukova nego da ih razjebeš minom. Jesi sad skopčao?“ Opet se zavali u stolicu pa nekoliko trenutaka šutke zurimo jedan u drugoga. „Tata, ja ću te tablete piti.“ „E vraga hoćeš!“ Strelovito skoči sa stolice i provali u moju sobu. Čujem kako bijesno prekopava, otvara i zatvara ladice pa mi otvara ruksak i kopa po njemu. U blagovaonicu se vraća s mojom bočicom Zolofta. Odmaršira do sudopera, istrese 20 dolara u tabletama u slivnik i zlu ne trebalo uključi i drobilicu otpada. „Još ćeš mi zahvaljivati“, kaže kad se vrati za stol i nastavi jesti. „Kog ću vraga reći liječniku?“ pitam. „Boli me dupe. Reci tome svome doktoru da me može jebati.“ Prođe nekoliko tjedana, a onda se tata jedanput ranije vrati s posla i naviri se u moju sobu dok radim za faks. „Ponesi nešto da usput prigrizeš. Idemo u bolnicu“, kaže. „Zašto? Molim te, nemoj mi napasti liječnika.“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 71 Knjigoteka

daša&Bocca

„Daj ne jebi. Nisam manijak.“ Sjednem s njim u auto i odvezemo se u Sveučilišnu bolnicu. Uđemo u čekaonicu i tata nas prijavi na prijamu. U roku od dvije minute sestra me prozove i odvede tatu i mene u pokrajnju prostoriju gdje čeka neki postariji sjedokosi liječnik. „Same, baš si me obradovao“, stariji liječnik tati pruža ruku. Nekoliko minuta čavrljaju i bacaju nerazumljive liječničke viceve s poantama tipa: „a kad tamo, ni pišljivi infarkt miokarda!“ pa se histerično cerekaju. Ja bezizražajno sjedim na liječnikovu stolu, nastojim da tanka bijela papirnata presvlaka ne sušne i čekam da me primijete. „Pa kako ti mogu pomoći, Same?“ pita liječnik. „Maloga mi žuljaju zglobovi. Ti bi mu možda znao pomoći: stvarno ga gadno zafrkavaju. Objasni, sine.“ „Ma, kao da me nešto iznutra škaklja...“ „Daj reci medicinski, čovjek je liječnik“, ljutne se tata. Stari me liječnik pregleda jednako kao što me prethodno pregledao moj liječnik pa se obrati tati kao da mene nema. „Mislim da je kriv dečkov nagli rast: gadno mu je opteretio zglobove pa sad osjeća posljedice.“ „Hoćeš reći da je nezgrapno narastao?“ odvraća moj tata. „Pa, recimo.“ Sad bar znam u čemu je stvar. Izađemo iz ordinacije i idemo bolničkim hodnikom, kadli se tata okrene meni i šapne: „Drek. To sam ti i ja znao reći. Jebeni doktori, ha?“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 72 Knjigoteka

daša&Bocca

Kad se prvi put selim iz roditeljskog doma

BOCCA

„Rekao bih ja da ćeš mi nedostajati, ali seliš se na deset minuta od kuće pa ti samo hoću dati do znanja da si izbiješ iz glave da ćeš ovdje prati rublje.“

Uređenje doma

K

Kad mi nenajavljen dođe na vrata novog stana i vidi moju sobu

ANNA

N

K

A

„Namještaj biraj kao da biraš suprugu; da se ti osjećaš ugodno i da je lijep, ali opet ne tako lijep da ga neki namjernik poželi ukrasti.“

I

J

T E

„Kog će ti vraga slika dvoje ljudi koji se jebu preko cijelog zida? Ja ću ti prvi reći da nisi Andy Kaufman. Možda ovakve bedastoće možeš prodati pod duhovite kad se proslaviš, ali zasad vidim samo jadnika kojemu fali seksa. I to kronično.“

O G

O

Što kaže na moju reakciju kad mi netko probuši gume

Kako da ne probijem kućni budžet

E T

KTF

I G

„Joj, Bože, daj ne davi murju. Ima stoput pametnijeg posla. Ne plaćam joj porez da istražuje koga si ti raspizdio.“

J

„Zašto su ti mjesečni troškovi previsoki? ... Ma da ti skratim priču: ako zarađuješ ništa, nemoj trošiti.“

N

K

Kad čuje kako je moj maloljetni frend reagirao kad su ga globili zbog konzumacije alkohola

A

K

„Rasplakao se? Kriste, nemoj da se to tebi ikad dogodi... Je, jasno, nastoji da te uopće ne oglobe, ali ako slučajno nadrljaš, samo se nemoj rascmizdriti kao zadnja pičkica.“

DASA

Kad me produkcijska tvrtka Quentina Tarantina primi na pripravnički staž

„Tip je ružan ko pas. Ma da, čestitam. Ali ako ga vidiš na pun želudac, nemoj mu buljiti u facu.“

73 Knjigoteka

daša&Bocca

Kad se zagrijem za padobranstvo „Ma znam ja da se ti u to nećeš upuštati... Sine, ne znaš ti sebe kao što te ja znam: ja sam ti dupe brisao... Dobro, nisam ja, nego mama, ali obično sam i ja bio tu negdje.“

BOCCA

Kad se zbog ozljede ruke moram oprostiti s bejzbolskom karijerom

K

N J

T E

O aromama čipsa

ANNA

K

A

„Zbilja mi je žao, sine. Ako si ljut i hoćeš se ispucati, samo reci. Možemo napucavati loptice za golf... Joj, da, ruka. Ma ne moraš se fizički ispucati, postoje i drugi načini.“

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

O

„Ja ti ne kanim jesti ništa picatastično. To uopće nije pridjev, kakve su to gluposti? Uzmeš - tastičan i zalijepiš na imenicu.“

DASA 74 Knjigoteka

daša&Bocca

Čovjeku su djeca doživotna briga

BOCCA K

N

ANNA

K

A

Dolje samo čekaju da te prikolju i mrtvoga zapišaju: to ti je meksička dobrodošlica!

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

Na trećoj godini faksa više ne stanujem kod roditelja, nego u kući s tri sustanarske sobe u sandieškome Pacific Beachu: dijelim je s najboljim prijateljem Danom i zajedničkom prijateljicom. Iako mi je novi stan samo deset minuta od roditeljskog doma, što se tate tiče, mogu biti i u Švedskoj. Nema šanse da me posjeti. „Uopće ne želim znati što se u toj kući događa“, kaže kad ga naposljetku pozovem da dođe vidjeti stan. „Ne događa se ništa loše.“ „Ne. Nisi me razumio. Mene ne zanima što se u kući događa. Ta ti se pojava zove apatija. Riječ možeš naći u rječniku.“ Osamostalio sam se, no i dalje jedanput na tjedan idem doma oprati rublje, opustošiti hladnjak i ogrebati se o nešto o što se ogrepsti da. „Ti samo upadneš i uzmeš što god hoćeš kad god se sjetiš. Živi esesovac: kao da živim u nacističkoj Njemačkoj“, kaže tata kad se jednog popodneva vrati sa zalijevanja ruža iz vrta iza kuće i zatekne me kako jedem pecivo sa sirnim namazom koje je on maloprije pripremio za sebe. Iako to tata sam ne bi priznao, znam da mu je drago kad dođem doma. Obično svratim navečer: on je već došao s posla pa se lijepo napričamo o svemu što se i jednome i drugome u životu zbiva. Prvi put imam osjećaj da me doživljava kao odraslu osobu. Prisniji smo i sve veći prijatelji. Vidim da doista rušimo ograde kad me jedne večeri krajem lipnja pozove da mu u petak pomognem oko nekih radova u vrtu. „U petak dođi u četiri. Nemoj kasniti, s ovim se ne kanim zajebavati po mraku. Poslije te vodim na večeru“, ponudi. Tati je vrt svetinja. Otkako je 1972. kupio kuću, vrt se proširio na tako reći svaki centimetar dvorišta pred kućom i iza nje: ne sadi samo cvijeće, nego i rajčice, salatu, pa čak i kukuruz. Zaljubljen je u svoj vrt, glavna mu je slobodna aktivnost i pomno ga njeguje. Pritom je i silno

DASA 75 Knjigoteka

daša&Bocca

izbirljiv kad je riječ o tome tko po vrtu smije prčkati. U petak postavlja ogradice za rajčice, štoje teško ako čovjek radi sam. No on sve radove inače obavlja bez ičije pomoći. Jedanput prije mnogo godina pokušao sam mu pomoći oko sličnog pothvata: dok sam svijao žičanu ogradu da je smotam u valjak, ruka mi se omaknula tako da sam slučajno odapeo žicu, ošinuo tatu i ubo ga u nogu. „PAS MU MATER!“ vrisnuo je od boli pa se okrenuo meni i dodao: „GUBI SE! DA TE NE VIDIM!“ Zato mi mnogo znači kad me zamoli da u petak dođem na radnu akciju u vrtu. Nije da treba moju ispomoć - želi da mu pomažem. U četvrtak, večer prije nego što trebam pomagati tati, učim s kolegicom po imenu Stacy s kojom slušam komunikologiju. Oboje smo na dopunskoj nastavi jer smo tijekom školske godine odustali od pojedinih kolegija. Poznajem je otprije s različitih predavanja i usput sam se gadno u nju zatreskao. Nikad joj se nisam upucavao i nisam joj ni sa čim dao do znanja što osjećam - uglavnom zato što ima dečka - iako sumnjam da bih joj se usudio uletjeti čak i da je slobodna. Ima plavu kosu i velike grudi koje znam uklopiti u raznorazne maštarije dok se samozadovoljavam. Dok tako sjedimo i učimo na futonskom ležaju u njezinoj sobi, Stacy mi povjeri: „Moram ti nešto reći. Peter i ja smo prekinuli.“ Moje masturbacijske maštarije u 96% slučajeva počinju upravo tako. „Ne mogu učiti. Ne mogu se usredotočiti. Sad mi je do zabave. Jesi za?“ pita. „Jesam“, kažem i prikrivam uzbuđenje. „Večeras s frendicama idem u Rosarito za Dan nezavisnosti. Unajmile smo sobu u hotelu. Dođi s nama.“ Daje reklafrendice i ja nabit ćemo si rakete u guzicu i raspaliti vatromet po policiji - dođi s nama, ja bih pristao. Kažem joj da se mogu spakirati u roku od petnaest minuta i što mirnije mogu išetam iz njezine zgrade. Onda kroz mrak jurim do auta i dajem gas do daske dok mi čelo rose krupni grašci znoja. Nažalost, moj Oldsmobile Brougham iz ʼ86 ne može potegnuti preko sto na sat pa mi do doma treba više vremena nego što sam računao. Živčano u ruksak nabacam nekoliko majica, kupaće gaće i sve žive kondome koji mi dođu pod ruku - tridesetak komada. Vozim natrag k Stacy i tu se ona, njezine tri najbolje prijateljice i ja veselo ukrcamo u prijateljičin Chevrolet Blazer i otprašimo u Meksiko. Rosarito je meksičko obalno naselje kraj Tijuane i uvelike podsjeća na tribine na stadionu Fenway Park kad igraju Yankeesii Red Soxi: gužva,

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 76 Knjigoteka

daša&Bocca

prljavština i tisuće bučnih i pijanih Amerikanaca koji šakom i kapom bacaju smeće kamo god se sjete. No ipak ima neku svoju draž. Rosaritu su najveći aduti što smijete piti već s osamnaest godina i sve je jeftino. Cijelu vožnju pacifičkom autocestom petorka ispija meksička piva i brusi se kako će se naroljati čim stigne u Meksiko. „Jebo te, kako ću se ubiti od cuge“, kaže Stacyna frendica na suvozačevu sjedalu. „A ti, Justine, hoćeš se i ti uništiti ili ćeš glumiti pedera?“, pita mene. Nije mi jasno kako je zaključila da nam vikend otvara samo te dvije mogućnosti, no jasno mi je koju mi preporučuje. „Nalit ću se kao majka!“ urlam u nastojanju da pariram njezinu žaru. Očito sam uspio jer mi cijelo društvo odobrava, a Stacy me zgrabi za jaja. Potez baš i nije seksi - i malo me boli - no mojim je preponama svaki doticaj sa Stacynom rukom dobrodošao. Za sat-dva parkiramo pred hotelom u Rosaritu i ulazimo u prljavu sobu s jednim jedinim krevetom, kupaonicom i slikom na kojoj španjolski konkvistador otima prsatu Meksikanku u tri različite verzije. Smjesta počinjemo trusiti tekile iz boce koju smo kupili u hotelskoj suvenirnici. U kupaonici spremim kondom u čarapu i rezervni u šiltericu za slučaj da se Stacy i ja ne uspijemo vratiti u sobu. Malo se umijem, zaližem kosu i operem zube. Kad izađem iz kupaonice, frendice su se sjatile oko Stacy, a ona se sklupčala na podu i histerično plače. „Grozno mi je bez Petera! Koje sranje, ne ide mi u glavu da smo prekinuli!“ jeca Stacy, a frendice je smiruju. Nato Stacy ustane, prošiša mimo mene u kupaonicu i ispovraća se u zahod. Sljedećih dan i pol Stacy sjedi u sobi s frendicama, tuli i do najsitnijih pojedinosti prežvakava prekid s dečkom. Ja dva-tri puta odem sam na cugu, stojim u bircu sat vremena, ni sa kim ne progovorim ni riječ i naposljetku se vratim u sobu, gdje i dalje sve bazdi po bljuvotini. U subotu popodne svi se skupa utrpamo u Blazer i šutke vozimo natrag do američko-meksičke granice. Stacy cijelo vrijeme sjedi kraj mene i spava. Kad prijeđemo granicu, uključujem mobitel - u Meksiku nije hvatao. Odmah zazuji i javlja da imam gomilu poruka. Dok utipkavam broj telefonske sekretarice, sine mi da sam zaboravio pomoći tati u vrtu. „Imate četiri nove poruke“, kaže robotski glas na sekretarici. Negdje očekujem da će dodati: „Najebao si kao nikad u životu.“ Ide prva poruka. „Sine, ovdje tata, molit ću te da usput nešto doneseš iz centra Sam svoj majstor. Nazovi me.“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 77 Knjigoteka

daša&Bocca

„Sljedeća poruka“, objavljuje sekretaričin robotski glas, a mene već hvata mučnina. „Sunce ti žarko, sine, gdje si? Rekao sam ti da dođeš u četiri. Sad je četiri i deset. Nazovi me.“ Sljedeća je poruka samo kratak tajac: zatim čuješ kako se veza prekinula. Odjedanput mi je lakše pri srcu. Možda se više ne ljuti. „Sljedeća poruka, danas u 15:30“, kaže robot. „KAKVA PAK SAD SRANJA IZVODIŠ?“ Otišao sam do tvog stana, a cimer mi kaže da si u Meksiku. Nemoj mi reći da si u jebenom Meksiku! ? NAZOVI ME!“ Oblijeva me znoj i nesavladivo mi se tresu koljena, što je nezgodno jer smo taman na graničnoj kontroli. Policajac samo mahne da prođemo, iako ja vrlo vjerojatno izgledam kao da sjedim na toni kokaina i u prtljažniku skrivam pet ilegalnih doseljenika. Kad prijeđemo granicu, Stacyna frendica stane na prvom izlazu s autoceste. „Totalno sam se nabrijala na klopu kod Jack in the Boxa“, veli. „Ne može. Ja hitno moram doma“, obrecnem seja, a glas mi je tako kričav da se nadam kako ga nijedna žena iz mojih usta više nikad neće čuti. „U, daj smiri živce. Samo idemo na hambiće - koji ti je bog?“ Maštam kako ću se zaletjeti na prednje sjedalo, šutnuti je iz auta, zalupiti vratima i nagaziti na gas. No umjesto toga samo bespomoćno sjedim u Jack in the Boxu dok se ženski četverolist bez žurbe sladi hamburgerima. Zovem Dana da procijenim štetu. „Tata ti je popizdio. Rekao sam mu da si u Meksiku“, kaže Dan. „Rekao si mu da sam u Meksiku?! Zašto?!“ vrištim ja. „Jer si bio u Meksiku.“ Prekinem vezu. Stacy i frendice nedugo zatim s noge na nogu kreću natrag u auto. Nastavljamo vožnju obalom i po povratku u San Diego idemo do Stacyna stana, gdje sam parkirao. Grabim putnu torbu iz Blazerova prtljažnika i žustro krećem prema svom autu. „Pa onda - bok?“ neiskreno će Stacy. „Je, da, bok - oprosti“, ja ću, ulijećem u auto i treskom zatvaram vrata. Vozim prema roditeljskoj kući i razbijam glavu ne bih li smislio laž kojom ću spriječiti katastrofu. Zaključujem da mi nema spasa jer sam usred minskog polja: ostavio sam tatu na cjedilu, ispario sam, nisam se javljao na telefon i - posljednja kap - završio u Meksiku. Moji roditelji

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 78 Knjigoteka

daša&Bocca

imaju fobiju od Meksika i računaju da te šverceri čim prijeđeš granicu tjeraju da gutaš heroinske balone, a u roku od sat vremena već ležiš u kadi punoj leda i vade ti bubrege. Parkiram pred kućom i vidim da na prilazu stoji tatin auto. Idem na ulazna vrata i otvaram. Tata sjedi u dnevnoj sobi i pilji ravno u mene kao da se tri dana nije pomaknuo. „GDJE SI DOSAD, MAJKU MU?!“ zaurla, ustane i sune na mene kao pantera s kojom kilom viška. „Ej, stani malo“, ja ću. I upuštam se u prekompliciranu laž koja nema veze s mozgom - o zadatku za faks i nečijem rođendanu, a onda me on prekine. „Meksiko! ! ! Bio si u jebenome Meksiku? Dolje samo čekaju da te prikolju i mrtvoga zapišaju: to ti je meksička dobrodošlica!“ urla pa dodaje: „Kad s čovjekom imaš jebeni dogovor, izvoli ga poštovati!“ „Znam, znam!“ drečim u samoobrani. „Ma znaš kurca! Nemaš blage veze! Svi su izvan sebe od brige. Izludio sam ti i mater i sve žive. I murju sam zvao da te traže. „Zvao si murju?“ ja ću. „Je, murju!“ „A da im sad javiš da si me našao?“ Tata načas zazuji. „Ma skužit će“, veli, a ton mu se mijenja. Gledam ga. Vrlo mi rijetko laže, a ja ga svaki put odmah pročitam. „Priznaj da nisi zvao murju.“ „Nazvao jesam“, odgovara. „Murju?“ U sobi zavlada muk. „Ne“, blago mu je neugodno. „Ma jebi se! Mogao sam zvati murju. I trebao sam zvati, ali sam zaključio da se ti samo negdje cirkusiraš pa bih ljudima bezveze trošio vrijeme!“ Shvaćam da sam ga nekako uspio razoružati i da mi je sad najpametnije da spasim što se spasiti dâ i pokušam popraviti stvar. Zato se blagoglagoljivo ispričam, objasnim kako sam se zanio i potpuno zaboravio naš dogovor pa potvrdim da sam budala i zašto. „Dobro, dobro, kužim, meni ne moraš nabrajati zašto si sve glup “, prekida tata popis uvreda kojima sam sebe častim. Mahne mi da dođem bliže. Oprezno priđem, na što me pak on pograbi i zagrli da sve krcka.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 79 Knjigoteka

daša&Bocca

„Sroljo jedan“, kaže „jedva čekam da i ti dobiješ klinca pa da cvikaš. Klinci su ti briga do kraja života. Koma. Dobro pazi kamo guraš pimpek jer ovakve pizdarije ni tebi ne ginu, pazi što ti kažem.“ Pusti me iz zagrljaja pa se maši plastične dućanske vrećice pune čipsa. „Pokupi onaj kečap, kasnimo na stričevu roštiljadu.“ „U biti imam dogovor s Danom na plaži“, kažem bojažljivo u nadi da će poštovati moje planove. „Ne vjerujem! Zaveži i nosi tu vrećicu.“

K

O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 80 Knjigoteka

daša&Bocca

BOCCA

Nekonvencionalni oblici zabave

„Opuštaš se uz pivce, a pas ti pokušava poševiti boksačku vreću: ima i to svojih draži.“

K

A

Kad u bejzbolu pukne afera oko steroida

K

N

J

T E

Kad se odlučim okušati kao scenarist u Hollywoodu

ANNA

„Ljudi se čude da je Mark McGwire pio steroide? A daj ga pogledaj! Izgleda kao cirkuska atrakcija, još mu samo fali neki papak koji bi za njim čistio kavez.“

I

„To ti je kao da si na vrtuljku, samo što tu jašeš konjića koji te svaki put sjebe.“

O G

O

Kad se proveze kroz zapadni Hollywood, gdje sam stanovao prve godine u Los Angelesu

I G

E T

KTF

„Čini mi se da ima mnogo homića... Joj, daj, molim te, znaš da nisam tako mislio. Tebe ionako nijedan ne bi poševio. Ljudi su homoseksualci - nisu slijepci.“

Kad sam usamljen i ne mogu si naći društvo

K

N

J

„A da malo izađeš, razgovaraš s ljudima, potrudiš se? Ma ajde ne seri. Razgovor u čekaonici kod mehaničara se ne računa.“

O uvođenju interneta

Kad se hvalim

A

K

„Ne želim... Znam čemu služi... Točno, znam. I boli me đon što ga svi tvoji prijatelji imaju. Imaju i debilne frizure: neću valjda zato pod hitno na šišanje.“

DASA

„Ja se na tvome mjestu ne bih tako šepurio... Pod jedan, divila ti se jedino curica za susjednim stolom. A pod dva, jebi ga: nitko te neće odlikovati zato što si pojeo dupli doručak kod Dennyʼsa.“

Kako s bučnim susjedima 81 Knjigoteka

daša&Bocca „Rekao si im da te smeta? ... Jači su od tebe? ... Bojiš se da će te prebiti? ... A, to sam prvo trebao pitati pa da skratimo priču. Bogme da, sine, pomiri se s bukom.“

K O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 82 Knjigoteka

daša&Bocca

U krajnjoj liniji, bar nisi siroče

BOCCA ANNA

K

A

Eto ti. Majci si zgodan. Danas imaš razlog za veselje.

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

K

Nekoliko mjeseci nakon diplome napokon se otisnem iz rodnoga San Diega i preselim u Los Angeles. Završio sam studij za film i televiziju i specijalizirao dramaturgiju pa sam odlučio okušati sreću kao scenarist. „Čuj, bit će ti teško i u početku ćeš gutati govna, ali samo to pregrmi i uspjet ćeš“, savjetuje tata bratu Evanu kad za večerom u rujnu obojica objavimo što smo si u poslovnom životu zacrtali. Evan je odlučio otići u ronioce. „Budi spreman na vrhunski zajeb“, savjetuje meni kad dvadesetak sekunda poslije izložim svoj plan. No tata vjeruje u mene i potpuno podupire moju odluku. Zapravo tako me podupire da mi nudi plaćanje stanarine za prva tri mjeseca u Los Angelesu da lakše stanem na svoje noge. „Računam da nema smisla da vam ostavljam lovu kad umrem i kad vam vjerojatno neće ni trebati. Zašto vam je ne bih dao sada kad vam pomoć dobro dođe? Ionako dobar dio kanim zdrobiti na bezvezarije kad posenilim“, objašnjava. Nađem sustanarski stan u maloj bijelo ožbukanoj zgradi u zapadnom Hollywoodu. Dijelim ga s kolegicom s faksa, koja se također nastoji probiti na estradi. Zidovi nam se gule, a svekolike mrlje na tapisonu nadahnule bi sjajnu epizodu Ekipe za očevid. Nakon dolaska nemam tako reći nikakvu sliku o Los Angelesu. Jest da sam odrastao samo dva sata vožnje južnije, no dovde sam rijetko potezao. Uskoro uviđam da ima nečega u tatinim riječima: „U usporedbi sa San Diegom, Los Angeles ti je ružnija starija sestra s herpesom.“ Kao novi u gradu, odmah doživim pregršt iznenađenja: već prve noći u stanu, kad legnem u stari široki krevet, ispostavi se da susjedi i ja imamo zajednički zid. Kroz tanku se žbukanu pregradu ori njihovo strastveno ljubovanje. Susjede još nisam ni vidio, no u životu sam se nagledao pornjave pa smjesta zamišljam kako se plavokosa seks-bomba

DASA 83 Knjigoteka

daša&Bocca

golemih sisa praska s nekim bezličnim frajerom. Slika me u kombinaciji sa živom zvučnom podlogom tako uzbudi da nakon nekoliko minuta slušanja u Appleov stolni Mac ubacim svoj jedini porno-DVD, izmasiram najboljeg prijatelja i tek onda zaspim. Sutradan izlazim iz stana taman kad i moji seksualno aktivni susjedi. „Bok, ja sam Steven. Moj partner Lucas“, upoznaje me susjed sa svojim kršnijim životnim drugom. Ej, bok, ja sam Justin: sinoć sam slušao kako se vas dvojica seksate pa sam se izdrkao u uvjerenju da si ti žensko i sad mi je vlastito seksualno opredjeljenje pod povećim upitnikom, mislim ja. Njima kažem da mi je baš drago. Cimerica mi je silna žena. Velik je radnik: u roku od dva tjedna u Los Angelesu dobit će pripravnički staž u produkcijskoj tvrtki i naći posao s punim radnim vremenom da ima od čega živjeti. Još se nisam ni pošteno raspakirao, a ona već radi od 90 do 100 sati na tjedan i ja je tako reći uopće ne viđam. Od jutra do mraka šaljem molbe za staž produkcijskim tvrtkama i usput tražim posao gdje god se sjetim. Nudi mi se samo raznošenje letaka po mini marketima za agencije koje trguju nekretninama u Los Angelesu i okolici. Ranom se zorom nacrtam u velikom skladištu, nakrcam kamionet tankim brošurama i dalje se do kraja radnog dana koprcam s planom grada ne bih li ustanovio kamo ih točno moram isporučiti. Kao da sam na najgoremu mogućem turističkom obilasku Los Angelesa, a usto radim samo honorarno tako da ne mogu bogzna koliko zaraditi. U Los Angelesu imam samo jednoga pravog prijatelja. S Patrickom pišem - zajedno smo režirali studentski film i napisali scenarij za cjelovečernji. Nismo se bogzna kako proslavili, no dobro smo se zabavili. Još učimo i štoje najvažnije - dobro funkcioniramo kao tandem i imamo sličan osjećaj za humor. Patrick u Los Angelesu stanuje malo dulje od mene i daje sve od sebe da me uputi u tajne lokalnog života. No izuzmem li njega, redovito viđam još samo transvestite koji se prostituiraju ispred zgrade. Jedan mi priđe nekoliko tjedana nakon useljenja, a ja se baš razveselim što mi se obraća novi znanac. „Tvoj auto?“ pita i pokaže moj bijeli Ford Ranger. „Aha“, ja ću. „Moja se frendica sinoć slučajno po njemu ispovraćala, ali ja sam sve oprala. Samo da ti se ispričam“ veli i ode svojim putem. Prvi put u životu spopada me čežnja za domom. „Kako život gore kod vas?“ pita tata kad za nekih mjesec dana nazovem svoje da im se javim.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 84 Knjigoteka

daša&Bocca

„Ma znaš. Skroz okej“ velim ja jer ne želim da skuži kako sam jadan. „Vraga: čujem ti po glasu da nije.“ „Nisam ti baš nešto super, tata.“ Istresem mu cijelu vreću: dajem oduška osjećajima koji se već dugo nakupljaju. „Samo ti meni budi iskren kad te pitam kako si, ali nemoj mi pričati o drkanju na homoseksualne susjede“, kroza smijeh će on. „Ma čuj, tek si mjesec dana gore. Za te ti pizdarije treba vremena. Nije ni Steven Spielberg postao Spielberg tako brzo. Valjda ni njega nitko nije zarezivao - a da ne velim kako je tip neusporedivo ružniji od tebe.“ Dalje mi prepričava bejzbolske i footballske novosti o Padresima i Chargersima iz San Diega i što mi rade braća i mama pa mi poslije bude i te kako bolje. Zato tjeram dalje i za dva mjeseca uleti mi konobarska gaža u Crocodile Cafeu u Staroj Pasadeni. Lokal je u biti skromnija kopija restorana iz lanca T. G. I. Fridayʼs. Nije da sam s novim poslom uhvatio Boga za bradu, ali tata na to drukčije gleda. „Ne, nemoj tako, svaka ti čast. U Los Angelesu se teško ogrepsti za konobarski posao. Jebeni glumci sve poberu. Mama i ja smo vrlo ponosni. Doći ćemo da te počastimo i proslavimo“, kaže. „Zbilja nema potrebe, tata.“ „Ajde ne kenjaj.“ (Tata voli krilaticu ajde ne kenjaj i izgovara je s raznoraznim primjesama. Ovu verziju tumačim kao „točka i bez pogovora“.) Roditelji žele da budem zadovoljan sobom jer znaju da inače nema šanse da se probijem. Nisam Charles Bukowski pa da znam pretočiti vlastiti jad u genijalnu književnost i tantijeme. Za kraj razgovora, tata se u žaru zarekne: „Vodim te na kotlete kod Lawryʼsa!“ Lawryʼsjeuglavnom poznat po soli sa začinima koju možete kupiti u svakome većem samoposluživanju, no ima i slavni mesni restoran, Lawryʼs The Prime Rib u Los Angelesu, a tata ga obožava. Nedugo nakon našeg razgovora natjera mamu (slomila ga je i doma se izborila za internet na svom računalu) da mu otvori e-mail adresu samo da meni može poslati poruku s linkom na Lawryʼsove stranice. Naslov poruke bio je „Lawryʼs“, a u tekstu je jednostavno stajalo: „Jebeno vrhunska govedina!“ i link na jelovnik. Sljedećeg me petka roditelji ukrcaju u bratov Chevrolet Blazer koji stoji kod njih otkako se braco uputio na Havaje trbuhom za ronilačkim kruhom.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 85 Knjigoteka

daša&Bocca

„Gdje su kandidati za vrhunsku govedinu?!“ tata će dok sjedam u auto. Dvadeset minuta vožnje do restorana na križanju Bulevara La Cienega i Wilshireova bulevara tata me ispituje što pišem, kako živim u Los Angelesu - u biti o svemu i svačemu. Pozvao sam Patricka i on nas čeka u predvorju restorana. Sjednemo za stol i čim stigne piće, tata nazdravi Patricku i meni. „Živjeli, dečki: za to što ste uzeli život u svoje ruke i ganjate svoje snove. I čestitke Justinu na novom poslu.“ Tko bi rekao da itko može tako zdušno nazdravljati poslu za minimalac? No tata iskreno cvate od ponosa. Naš stol poslužuje plavokosa konobarica velikih plavih očiju. Zgodna je čak i u neuglednoj Lawryʼsovoj odori. Kao obično, tata očijuka sto na sat. Prvo je rešeta svim mogućim i nemogućim pitanja o Lawryʼsovoj povijesti, o vrhunskoj govedini i soli sa začinima, da bi se naposljetku prešaltao na konobaričin osobni život - gdje stanuje (u Hollvwoodu), čime se bavi (glumica je) - i tako dalje. Kad moja mati zlosretno naruči jedino jelo s morskim plodovima na jelovniku, tata iskoristi priliku za vic. „Joj, Joni, nemoj da umrem od smijeha. Već se KIDAM. Kod Lawryʼsa smo. U carstvu vrhunske govedine. Ovdje su morski plodovi ZABRANJENI“, malo se prežustro obraća mami. „Recite da nemam pravo?“ doda i diže pogled prema konobarici. Tata tvrdi da nije sklon očijukanju, no mi se doma naveliko zafrkavamo na račun njegove kavalirštine. Kad god ga pozovemo na red, izmotava se u stilu: „Dajte, molim vas - ja sam oženjen čovjek: ni u snu ne bih prevario vašu majku. Ionako bi me uškopila pa nema smisla da je varam. Ženska je Talijanka, s njom nema mrdanja.“ Tati su konobari i konobarice oduvijek osobito dragi. Misli da im je posao naporan, a gosti često bezobrazni, pa redovito ostavi napojnicu od 30 do 40 posto. Škicnem na račun i vidim da je ceh nekih 220 dolara sigurno me u životu nije izveo na skuplju večeru. U pravilu ne idemo na fine večere pa mi je jasno da se tata ovdje ozbiljno isprsio. Piljim u račun i vidim da dopisuje 80 dolara za napojnicu. Ja već osam godina radim u ugostiteljstvu i od toga pet godina konobarim, tako da vam mogu pouzdano reći da su konobari kao striptizete. Plati pa ću se pretvarati da si mi simpatičan. Kad konobarica vidi napojnicu, došepuri se natrag do našeg stola pa nam se dalje dodvorava. Kad tata čuje da nema dečka, uperi prst u mene i kaže: „Ni

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 86 Knjigoteka

daša&Bocca

mali nema curu. A preselio se ovamo. Trebali biste izaći.“ Naime, ključni uvjet da se dvoje ljudi upusti u spolni odnos jest da žive u istom gradu. Za deset minuta napokon ustanemo. Tata na izlasku zahvaljuje svakom članu osoblja kojeg sretne, kao da napušta pozornicu nakon što je osvojio Oscara. Onda pokupi čačkalicu iz stalka na stolu šefice sale, tutne je u usta i išeta iz restorana. Opraštamo se s Patrickom: poslužitelj nam doveze auto, tata sjeda za upravljač, mama na suvozačko mjesto, a ja straga. Nekoliko minuta šutimo, a onda me tata pogleda u retrovizoru i kaže: „Konobarica te popušila. Uvaljivala ti se punih deset minuta.“ „Ma ne - dao si joj golemu napojnicu pa se samo trudila biti ljubazna. Zamolio si da ti potanko opiše kako pripremaju govedinu pa ti je to objašnjavala brat-bratu osam minuta“, odgovaram ja. „Kakav si ti bedak: ja vidim kad se ženska zapali: mala se zbilja zagrijala.“ Prepirka se rasplamsa: tata tvrdi da sam se svidio curi, a ja poričem, tako da tata u finalu drekne: „Dobro, cura misli da si krelac! Ti imaš pravo, ja nemam!“ Nekih petnaest sekunda u autu vlada mrtva tišina, a onda se mama okrene, pogleda me u oči, nasmiješi se i kaže: „Ja mislim da si zgodan!“ „Eto ti. Majci si zgodan. Danas imaš razlog za veselje“, bijesno će tata. Kući se dalje vozimo više-manje šutke. Tata nam tu i tamo pokazuje znamenitosti kojih se sjeća iz doba kad je potkraj šezdesetih godina živio u Los Angelesu. Stižemo do mog stana pa parkira na ulici pred zgradom. „Samo me iskrcaj, ne moraš parkirati.“ „Ne seri“, odgovara i poteže ručnu. I tata i mama izlaze iz auta: mama me toplo zagrli, kaže da me silno voli i sva cvate od ponosa. Onda me zgrabi tata i u svome stilu stisne u naručje: hvata me u klinč da ne mogu disati i pritom me desnom rukom tapša po leđima. „Nemoj misliti da nas smiješ zvati samo ako imaš neku važnu vijest. Ne budi takav: velike stvari ne događaju se od danas do sutra“, kaže. „Znam.“ „Trudiš se. Usudio si se pokušati. To je ono što je bitno. Možda ti misliš da samo bez veze nešto radiš, ali sjeti se da meni sve to skupa ima itekakve veze: jasno?“ „Znam.“ „Je, ti si sveznadar: zato i jesi drkao na susjede homiće.“ „Tata, stojimo im pred stanom.“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 87 Knjigoteka

daša&Bocca

Nasmije se pa me opet zagrli. „Na nas se možeš osloniti. Obitelj smo. Uvijek smo ti na raspolaganju. Osim ako ne popizdiš pa kreneš ubijati sve oko sebe.“ „Ja bih te svejedno i dalje voljela, Justy: samo bih htjela znati što te na to natjeralo“, najozbiljnije će mama: već je sjela u auto pa je spustila prozor. Tata se vraća za upravljač, a onda se preko mame nagne kroz suvozački prozor. „Upamti: obitelj“, veli. „I daj mi objasni kako da se vratim na autocestu A-5? Mrzim ovaj usrani grad.“

K

O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 88 Knjigoteka

daša&Bocca

Kako ćeš uzgojiti vrt

BOCCA

„Samo treba zalijevati, Justine. Uzmi crijevo i pusti vodu po biljci. Jebi ga, ni stanarinu ne plaćaš.“

O ponudi alkohola kod avioprijevoznika

K

N

Kako treba voditi bankovni račun

ANNA

K

A

„U avionu ti serviraju Jim Beam. Živa pišalina. Ti ne bi skužio razliku jer cugaš svakakva sranja. Ja ne.“

I

J

T E

„Nemoj pizditi kad ti lupnu kamate na nedopušteni minus... Ne, ne - u tome i jest tvoj problem. Misliš da su te kaznili jer si digao novac koji nemaš: možda bolje da stvar jednostavno doživiš kao podsjetnik da si glup.“

O maskotama trgovačkih marki

I G

O G

O

„Super mi je taj dr. Oetker. Gad peče kolače za prste polizati ... Kriste, Joni, šalim se. Šalio sam se! Kvragu, dr. Oetker uopće ne postoji!“

Znaj gdje ti je mjesto u hranidbenom lancu

KTF

J

Rođendani

E T

„Mati ti je sinoć skuhala ćufte. Dio ide tebi, dio meni, ali moja je porcija veća. Imaj to na umu. MENI IDE VIŠE.“

A

N

K

K

„Čuj, živo mi se fućka ako zaboraviš moj rođendan. Mene nitko ne mora podsjećati da mi smrt kuca na vrata. Ali mama još rado broji godine pa otkazi što god da si planirao i nacrtaj se doma kad bude slavila... Dobro, javit ću ti ako se predomisli pa joj više ne bude stalo do bezveznih spomendana.“

Kako znaš da si dovršio vježbanje

DASA

„Sat vremena sam vozio sobni bicikl. Znojan sam i prisralo mi se. Ja sam svoje odvježbao.“

Kad te stignu godine 89 Knjigoteka

daša&Bocca „Mama i ja smo sinoć gledali sjajan film... Ne, ne sjećam se naslova. O nekom tipu... Ma zapravo... Jebi ga. Koma je kad čovjek ostari.“

BOCCA

Koliko se red oduševiti

K O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

„Ma jesi čuo? Brat ti se zaručio! ... Aha? Rekao si aha? Kog ti to vraga znači? ... Ne, aha ti nije dovoljno ako se usput nekoliko puta ne prekobicneš od sreće ili nešto u tom stilu.“

DASA 90 Knjigoteka

daša&Bocca

Lijepo je kad te tvoji najdraži trebaju

BOCCA ANNA

K

A

Čuj, pas voli sol s češnjakom i ja mu dajem sol s češnjakom.

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

K

Nakon godinu dana života u Los Angelesu, zaključim da će mi biti super kad nabavim psa. Primijetit ćete da kažem „kad nabavim“, a ne „bilo bi zgodno“ ili „vrijedi razmisliti“. Hoću psa i ne dolazi u obzir da ostanem bez njega. Kad sam bio mali, imali smo Keksića i rado sam se s njim igrao, osobito kad su se starija braća odselila. Bilo mi je genijalno kako psi samo rade što hoće i kad hoće: hvalevrijedna vrlina, mislim ja. Imao sam nekih trinaest godina kad sam jedanput za obiteljskom večerom pogledao kroz prozor i vidio Keksića u dvorištu iza kuće: zdušno se lizao i na kraju si svršio u njušku. Onda je legao i zaspao kao da ništa nije bilo. Mene oralni seks sa samim sobom baš i ne privlači, ali morate Keksiću odati priznanje za bespoštednu odlučnost u nastojanju da si priušti užitak. Godinu dana nakon faksa imam pristojan konobarski posao u skupome talijanskom restoranu: dovoljno mi je da radim tri dana na tjedan da imam od čega živjeti. Ostatak vremena uglavnom pišem u svojoj sobi i - iskreno rečeno - mislim da bi mi pas unio malo veselja u život. „Ti se ni sam za sebe ne znaš brinuti. Gdje ćeš ga držati?“ pita moj prijatelj Dan. „Doma“, kažem. „Nemaš dvorište. Gdje će obavljati nuždu i istrčavati se? Psu treba jurcanje. Ne može cijeli dan sjediti u stanu.“ „Nabavit ću maloga psa. I meni bi stan bio golem da sam sitan, ne?“ Znam da će tata vjerojatno slično reagirati pa mu ništa ne govorim, a šutim i pred ostatkom obitelji da vijest ne procuri. Cimerica je odrasla s psima u kući pa nema ništa protiv. Tako odem do šinteraja u Lancasteru nekih osamdeset kilometara sjeverno od Los Angelesa i krstarim kroz

DASA 91 Knjigoteka

daša&Bocca

uske hodnike nanizanih kaveza, mimo desetaka žalosnih i iskešenih njuški, u potrazi za idealnim štencem. „Bitno mi je da ne naraste“, kažem gospođi koja me ondje vodi. Pomoći će mi da nađem maloga psa, uvjerava me - i vodi do kaveza sa šest majušnih smeđih štenaca. Ne znam kakvi su, očito je samo da su mješanci. Uperim prst u najmanjega i kad ga za tjedan dana cijepe, vraćam se po njega. Zvat ću ga Angus po gitaristu AC/DC-a Angusu Youngu. Već mi na samom početku sine da sam se možda gadno zaribao. Angus je veseo i privržen pas, ali pršti od energije i nemilo ga mori strah da ću ga napustiti. Kad god ga ostavim samoga u stanu, po povratku mi je sag u dnevnoj sobi pun psećeg dreka. Očito se iz prkosa ili od stresa posere, a onda ugazi i nastavi švrljati kućom kao da hoće kopirati sliku Jacksona Pollocka. Isprva mislim da mu je bila sila pa ga počnem izvoditi da obavi svoje neposredno prije nego što izađem. Pas se smjesta olakša, no svejedno je sve puno izmeta kad se vratim kući. Moram upogoniti sva sredstva za čišćenje i pošteno zasukati rukave da u stanu bude kolikotoliko podnošljivo. Cimerica sve dobronamjerno podnosi, ali brzo joj dojadi. Angusa imam otprilike dva mjeseca, kad se jednog dana vratim kući i ustanovim da je uspio ući u ormarić gdje mu držimo hranu. Vrata zjape otvorena, a zrnata se pseća hrana prosula širom kuhinjskog poda. Inače me Angus pozdravi čim uđem u stan, slinavo se ceri i maše repom. Ovaj put ništa ne čujem. Pogledam prema dnevnoj sobi i vidim da leži na leđima na kauču, a šape mu strše u vis, kao da je poslije dva produžetka pobijedio na natjecanju za najveću izjelicu. „Anguse, neeeeeeee!“ zaječim. On prevali napuhnuti trbuh i uputi mi pogled kakav sam u životu samo jedanput vidio - tako me pogledala neka cura s faksa kad je posrnula pred zgradom u kojoj sam stanovao u studentskim danima i potom se u šikljaju ispovraćala. Nju na svu sreću nije snašlo ono što je Angusu slijedilo. Pobočke ga uhvatim za trbuh i dignem ga, a iz njega na kauč i pod brizne postojana bujica proljeva: kao da je pas plastična vrećica za infuziju na kojoj je netko proširio rupu. To je moja posljednja kap. Sam sebe možeš vrlo uvjerljivo lagati, no još je uvjerljivije kad vidiš - i omirišeš - vlastiti namještaj pod slojem svježega psećeg izmeta. Krajnji je čas da Angusa proslijedim dalje. No psa volim pa ga želim dati nekome koga mogu posjetiti da vidim kako mu je. Braća i svi prijatelji bez razmišljanja odbiju uzeti Angusa.

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 92 Knjigoteka

daša&Bocca

Preostaje mi još samo jedno rješenje: roditelji. Imaju veliko dvorište iza kuće, a Angus bjesomučno raste. Rekli su mi da će kao odrastao pas u najboljem slučaju dogurati do trinaest kilograma: već je natukao šesnaest kilograma, a ima samo četiri mjeseca. Angus je presladak i znam da mi je najbolja strategija da ga prvo neobavezno pokažem roditeljima pa ih onda zaskočim. Mama mi nije frka: nju uvijek lako obrlatiš. Jasno, tata je drugi par rukava. I tako se jednoga sunčanoga subotnjeg jutra u mjesecu travnju odvezem u San Diego: Angus mi cijelim putem sjedi u krilu. U roditeljsku kuću ulazim bez najave, a on mi se gnjezdi u naručju kao preveliko novorođenče. „Joooj, gle kako je sladak!“ mama izlazi iz kuhinje - taman kuha - pa ga miluje. „Baš krasan pas“, tata pruža ruku i psu češka uši. „Stani malo. Čiji je?“ pita mama: odjedanput joj je nešto sumnjivo. „Ma reći ću vam u čemu je stvar“, ja ću. Objašnjavam im cijelu priču, samo što malo izmijenim pojedinosti da ublažim vlastitu naglost i pune ruke posla s Angusom. „Ne možemo uzeti psa. To je tvoja odgovornost - nećemo udomiti psa samo zato što ti nisi valjano promislio.“ Mama iz riječi u riječ zvuči sve ljuće. Iznenadim se i zabrinem, ponajviše zato što mogu misliti što će tata reći ako mama ovako reagira. On malo šuti, a onda zgrabi Angusa i digne ga u vis. „Možemo ga uzeti.“ „Same?“ mama se iznenadi baš kao i ja. „Ta to je običan pas. Druga bi stvar bila da je Justin napumpao neku žensku i sad nam došao s klincem.“ „Bogme nisam“, zasmijuljim seja. „I bolje da nisi, znaš što!“, obrecne se tata bez imalo šale u glasu. Tata iznese Angusa iz kuće, počeše ga po trbuhu i spusti. „Ovdje ti je novi dom. Seri i pišaj gdje god hoćeš“, kaže psu. Ovako sam se osjećao kad sam, postavši punoljetan, prvi put u životu kockao u Las Vegasu i osvojio stotinu dolara čim sam povukao ručicu jednorukog Jacka: ne znam što se točno dogodilo, ali pouzdano znam da moram klisnuti dok me još ide sreća. „Pa dobro. Sad bih trebao krenuti. Sutra radim, a još me čeka duga vožnja pa...“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 93 Knjigoteka

daša&Bocca

Na te se riječi stuštim niz kolni prilaz, ukipam u auto i odvezem natrag u Los Angeles. Svaka dva-tri mjeseca odem k svojima i ustanovim da Angus raste li ga raste. Za osam mjeseci ima 48 kilograma i podsjeća na Scooby-Dooa na dopingu. „Baš je... mrcina, tata. Čime ga hraniš?“ Pitam kad dođem u posjet za Angusov prvi rođendan. „Ujutro pojede četvrt kilograma mljevene govedine, četvrt kilograma krumpira i dva jaja. Sve mu skupa skuham i začinim solju s češnjakom.“ „Sol s češnjakom? Misliš da bez soli s češnjakom ne bi jeo?“ „Čuj, pas voli sol s češnjakom i ja mu dajem sol s češnjakom.“ „Znači da jede otprilike tri tisuće kalorija na dan?“ „Pa valjda i više jer isti obrok dobije i navečer.“ „O Bože, tata - zato i izgleda kao profesionalni hrvač.“ Tata mi objasni da je iskušao svakakvu uobičajenu hranu za pse, ali Angus najviše voli kad mu kuhaš kao čovjeku. „Nije li ti to prezahtjevno? Ispada da si mu osobni kuhar.“ Idem van za tatom, a on nosi zdjelu hrane koju je netom skuhao Angusu. Čim vidi tatu i namiriše jelo, Angus skoči od uzbuđenja i položi šape na tatina prsa kao da je draga od koje ga je život davno razdvojio. „Dobro, dobro, polako, gade šašavi“, tata će. Okrene se meni i doda. „Je, zahtjevan je, ali prijatelj mije.“ Ne ide mi u glavu što sam čuo. Tata se pod stare dane smekšao? „Što si tako blenuo? Nisam lud. Pas je navodno ’čovjekov najbolji prijateljʼ. Pa nisam to ja izmislio.“ Kažem mu da mi je drago da se tako sprijateljio s Angusom. „Znaš, ja ti nikad prije nisam bio neki ljubitelj pasa. Hoću reći, svaka čast Keksiću, ali njemu je gazda bio tvoj brat. I na imanju sam imao gomilu pasa, ali ti su psi bili marva. Sad ste vi otišli svaki svojim putem, a mama je stalno na poslu, pa mi valjda dobro dođe da imam nekoga tko ovisi o meni. I tko će mi razvaliti ružičnjak - ma odi kvragu, Anguse“, veli i pokazuje izrovanu zemlju na mjestu gdje su se nekoć gnijezdile tatine crvene ruže. „Podsjeća me na tebe: jebe me u mozak, ali ga volim. I sere gdje stigne“, obješenjački mi spusti. „To vam je glavna zajednička osobina.“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 94 Knjigoteka

daša&Bocca

Kad ga trebam pokupiti na aerodromu „Slijećem u nedjelju u pola deset navečer... Što hoćeš gledati? Kakvi Momci s Madisona, mamu im ljubim? Nemoj da ti ovaj momak popizdi ako ne dođeš po njega.“

BOCCA

Kad previše očekuje

N

K

Pseće slobodno vrijeme

ANNA

K

A

„Došao ti je jutros brat s klincem. Uvjeravao me da mali već sam stoji. Vraga. Sjedi i ni makac. Baš me razočarao.“

Televizijski komentatori

I

J

T E

„Psu nije dosadno. Ne čeka da mu dođem s Rubikovom kockom. Pas je pas, ti Boga.“

I G

O G

Kad ne znam skratiti priču

O

„Spikeri zbilja ne znaju zavezati. Nikad nemoj mljeti tek toliko jer misliš da ne smiješ šutjeti. To ti je školski primjer seratora.“

„Sad pričaš sranja. Nađi ti neku drugu žrtvu, a mi ćemo poslije razgovarati.“

E T

KTF

Kakve se danas frizure nose

J

„Tvoji se vršnjaci ne znaju počešljati, nije li tako? Izgledaju kao da im se vjeverice ševe po glavi.“

K

N

Kad potpišem ugovor za knjigu

A

K

„Ti? Tebi u životu nitko nije jednu jebenu riječ objavio! Jebem mu miša, ne ide mi u glavu! Nevjerojatno! TI?! ... Joj, oprosti, drago mi je: samo ne mogu doći k sebi.“

Kad se prilijepim na vozača ispred sebe

DASA

„Ti ljudima zbilja ne daš disati... Pa da, zbilja je važno da ne kasniš na svoje nepostojeće obveze.“

Kad djetetu mog brata treba malo dulje da progovori 95 Knjigoteka

daša&Bocca „Progovorit će mali kad-tad, nema žurbe. Nije da zna lijek za rak pa iz inata šuti.“

BOCCA

Kako planirati potomstvo

K O

I G J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

„Za djecu nikad nije pravi čas, ali seks je i te kako dobrodošao u svako doba. Nije Bog budala. Kuži kako stvari funkcioniraju.“

DASA 96 Knjigoteka

daša&Bocca

Slušaj što ti ljudi govore i ne zanemaruj što čuješ

BOCCA K

N

ANNA

K

A

Koji put ti život ostavi sto dolara kraj uzglavlja, a ti tek poslije shvatiš da ti je platio jer te izjebao.

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

Kao što sam spomenuo u uvodu knjige, s dvadeset i osam godina završio sam kod roditelja jer me ostavila cura. Raskid nije bio spektakularan kao kad parovi urlaju i vrijeđaju se: nisam tresnuo vratima niti je poslao kvragu. Dotle sam već bio preživio nekoliko prekida. Jedna mi je bivša u završnici priopćila: „Jebi se, seronjo usrani!“ Nju sam lako prebolio: nisi lud da do sitnih sati sjediš i čekaš da ti se vrati ženska koja te počastila usranim seronjom. Prijašnje veze nisam doživljavao bogzna kako ozbiljno. No s ovom sam curom hodao tri godine i živio u uvjerenju da smo dobar par i da ćemo se kad-tad vjenčati. Nije imala neki određeni razlog da raskrsti sa mnom. No veza je izgubila draž, a nas dvoje, nijedno ni drugo nismo kužili o čemu je riječ. Stvar na neku foru jednostavno više nije funkcionirala. Tako sam se roditeljima preselio prilično depresivan. Inače ne pokazujem osjećaje, ali tati je bilo jasno da sam nesretan. „Koji put ti život ostavi sto dolara kraj uzglavlja, a ti tek poslije shvatiš da ti je platio jer te izjebao“, reći će tata kad mi položi ruku na rame dok jednog jutra sjedim i doručkujem, tjedan dana nakon što sam se vratio. „Ne brini se. Ne moraš se silom truditi da me oraspoložiš“, odvratim. „Jebi ga, znam“, kaže. „Ali mislim, moram nešto reći. Ispalo bi bezdušno da ti samo otmem pahuljice i pokupim se.“ Zasmijulji se u nadi da će me malo razvedriti. Sutradan se budim oko pola sedam. Ne mogu više zaspati pa u gaćama odbauljam u dnevnu sobu. Tata sjedi za blagovaoničkim stolom, hrska pahuljice i čita novine. „Kad si se ti probudio?“ pitam. „Joj, ne znam, valjda oko pet. Kao i inače.“

DASA 97 Knjigoteka

daša&Bocca

„Isuse, to je rano. Zašto se tako rano budiš?“ ja ću. „Stari životni običaj.“ „Ali zašto? Sad si u mirovini. Nema smisla.“ On odloži novine. „Zoveš me na red? Ja sam ranoranilac, ne zajebavaj“, kaže - i vrati se čitanju. Malo poslije opet odlaže novine. „Zašto si ti rano ustao?“ Kažem mu da sam se probudio i poslije više nisam mogao zaspati. Tata ustane, ode u kuhinju i natoči mi šalicu kave. „Hoćeš i ono svoje sranje za kavu?“ pita sa šalicom mrke crne tekućine u ruci. „Zamjenu za vrhnje za kavu? Hoću, da.“ Tata stavi kavu na stol i nastavi čitati novine. Ja napunim zdjelicu pahuljicama i nekoliko minuta šutke sjedimo. Ekspresno tonem u misli o bivšoj i kako nam je lijepo bilo, sve nalik na neku montažu iz filmova iz osamdesetih: tjeskobni se junak prisjeća kako se s dragom držao za ruke na plaži, kako su hranili psića i šašavo se hrvali i prskali šlagom. Stopiram vlastiti klišej i naglas kažem: „Uf, mene sve ovo skupa gadno deprimira.“ „Samo se potrudi da na to ne misliš“, tata preklopi novine da me pogleda. Digne ih i čita dalje. U tišini nam prođe dvadesetak sekunda. „Znam, ali teško mi je. Mislim, još su mi neke stvari kod nje. Što ću s tim? Ostavio sam telku“, velim i brljam žlicom po hrskavim pahuljicama. „Jebeš telku. Zaboravi. Presijeci sve veze.“ „Telku sam platio 1 500 dolara“, ne dam se ja. „Onda joj uzmi jebenu televiziju“, on će. Ne znam što njemu ovaj razgovor znači, ali meni očito ne pomaže. Odem se istuširati i obući da se mogu baciti na novi prilog za Maxim. com. Da stvar bude smješnija, radim na dijagramu toka koji razrađuje razlike između muškoga i ženskog mozga u svađi. Radim do pola jedan, a onda u dnevnom boravku osvane tata. Opasao je torbicu oko struka, štoje znak da je spreman za izlazak. „Vodim te na ručak. Nanulice na noge i pokret.“ Teškom mukom ustanem s kauča, izađem za njim i upadam u auto pa krećemo niz brijeg put obližnjega talijanskog restorana Pizza Nova gdje ja najradije ručam. Dobili smo stol vani na suncu s pogledom na

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 98 Knjigoteka

daša&Bocca

desetke bijelih nakupina jedrilica i glisera u sandiješkoj luci. Konobarica nam donese košaricu peciva s češnjakom i dva ledena čaja. Tata pijucka čaj i diže pogled u mom smjeru. „Ti nemaš blage veze o meni.“ „Hm, da?“ blago zbunjeno ću ja. „Nemaš pojma o mom životu. Jer ja nikome ništa ne govorim.“ To mi nikad prije nije sinulo. Jasno da mi je tatin životopis u grubim crtama poznat: odrastao je na imanju u Kentuckyju, borio se u Vijetnamu, prva mu je žena rodila dva sina i ubrzo nakon Evanova rođenja umrla od raka, za devet se godina oženio mojom mamom, specijalizirao je nuklearnu medicinu i cijeli se radni vijek bavio kancerološkim istraživanjima. No to je sve. Kad sad o svemu skupa bolje promislim, shvaćam da valjda nikad u životu nisam upoznao tako zatvorenu osobu. „Kad sam imao dvadeset godina preko ušiju sam se zaljubio u jednu žensku. Bila je san snova. Ljepotica: nemam druge riječi. I puna života“, pripovijeda i usput gricka pecivo. Svi se mi u velikoj većini slučajeva najradije uvjeravamo ili priželjkujemo da su nam se roditelji u životu seksali samo jedno s drugim - i to tek toliko da izrode nas i braću. Stoga s nelagodom slušam kako tata veliča ženu koja nije moja mati. Od njega to nikad prije nisam doživio. No ipak sam znatiželjan. „Nas smo dvoje neko vrijeme hodali. Dugo vrijeme. Jednog dana krene razgovor i ja joj kažem koliko je volim. Ona me pogleda i veli: Ja tebe ne volim i nikad te neću voljeti“, dalje pripovijeda tata. „Ja ću pizzu s kobasicom i salamom i salatu“, tu se okreće konobarici koja nelagodno stoji kraj stola i čeka kraj priče da može preuzeti narudžbu. Naručim i ja pa konobarica ode. „I što si učinio?“ pitam. „Rekao sam joj da mislim kako mogu promijeniti stvar. Možda me sad ne voli, ali zavoljet će me.“ „Što je ona rekla?“ „Pristala je. Pa smo nastavili hodati. I svađali smo se. Na pasja kola. Onda sam shvatio da sam gadno zaribao. Ta mi je žena dala svoju mladost: sad ju je nepovratno izgubila, a ja se iz te priče više nisam znao ispetljati. Onda se razboljela. Smrtno.“ Tata duboko udahne i načas se zamisli kao da u glavi vrti o čemu odavno nije razmišljao. „Naravno, bio sam joj pri ruci i bio joj oslonac. Onda je umrla. Bilo mi je strašno. Jer to je bila žena koja nije htjela biti sa mnom i to mi je

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 99 Knjigoteka

daša&Bocca

otvoreno rekla, a ja se nisam obazirao. Život joj se gasio kraj osobe koju nije istinski voljela. I naposljetku se ugasio. Meni je u neku ruku laknulo što sam se oslobodio te veze. No s tim se pak nisam mogao pomiriti: nepodnošljivo sam se grizao.“ Tata se na nekoliko trenutaka šutke zavali u pletenu stolicu. Onda nam konobarica donese jelo pa nekoliko minuta prčka po salati. „Ljudi ti uvijek nastoje dati do znanja kako im je. Neki ti otvoreno kažu, drugi ti natuknu svojim postupcima. A ti moraš slušati. Ne znam što će biti s tvojom curom. Mislim da je mila i nadam se da će ti se sve želje ostvariti. No meni za ljubav: slušaj što ti ljudi govore i ne zanemaruj što čuješ“, kaže. Nakon tog ručka tata i ja više nikad nismo razgovarali o njegovoj vezi s tom ženom. U roku od nekoliko mjeseci počeo sam pisati ovu knjigu. U razgovoru s braćom, roditeljima i prijateljima pretresam različite dogodovštine iz svog života s tatom. Prisjećamo se što je tata sve izvalio i kako su ljudi reagirali. Povezujemo kako najbolje znamo sve što će završiti u knjizi. U prosincu 2009. dovršavam je i jednog dana kupujem namirnice u samoposluživanju kadli me zove tata. „Ej“, on će. „Ej, štoje?“ „Znam temu za posljednje poglavlje“, kaže. „Ma daj?“ Tu mi kaže kako bi htio da knjiga završi ovom pričom. Ja mu kažem da mi ta zgoda i savjet kojim ju je popratio u životu mnogo znače, no shvaćam koliko je stvar osobna, a on zatvorena osoba. Pitam ga zašto želi da to bude posljednje poglavlje: molbu ne mogu spojiti s tipom koji mi je prije mjesec dana rekao da je spreman potegnuti pušku na prvog novinara koji ga dođe ispitivati o knjizi. „Pa mislim da je knjiga o tebi i meni. Hoću reći, ja jesam sam zvijezda, ali i ti si tu.“ Nasmije se. „Priču sam ti ispričao kad ti je bilo teško. Zato bih valjda htio da ljudi shvate: možda baš i nisam najtoplije ljudsko biće na ovome svijetu, ali za tebe bih krv pišao. Onu priču inače nikome ne prepričavam jer nema potrebe. A ti si dečko na mjestu, sine.“ „Hvala, to mi je velika - “ „Da se razumijemo: imaš gadnu jezičinu i nisi neki uzor ljepote, ali volim te i stalo mi je da svi budu svjesni da ću, kad zagusti, za svoje uvijek podmetnuti leđa.“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 100 Knjigoteka

daša&Bocca

Za nekih tjedan dana završim knjigu. Šljakao sam cijelu noć i sad ušećem u dnevni boravak, gdje tata hruska svoje pahuljice i čita novine. „Gotov sam! Dovršio sam knjigu“, pohvalim se. „Ne ide mi u glavu da će netko objaviti nešto što si ti napisao“, on će. „Znam. Ludo, ha?“ „Tebi nikad u životu nitko nije ništa objavio. Nikad. Nikad, ni jebenog slova!“ nastavlja u nevjerici. (Tata moje internetske tekstove ne računa kao „objavljene“ i objavljive radove.) „Ništa, nula! Ni slovca! A sad ćeš imati knjigu u knjižarama i te pizdarije?! Boga ti tvoga. Da popizdiš. Kad se sjetim - “ „DOBRO, KUŽIM. U životu nisam ništa objavio. Imam više sreće nego pameti. Nisam zaslužio. Kužim“, dreknem ja. „Joj, drek, sine: oprosti, nisam te htio masirati. Samo, znaš, priča je nevjerojatna.“ Zastaje i pokazuje da sjednem kraj njega na kauč. „Čestitam: ponosim se tobom. Daj pojedi malo hrskavih pahuljica.“ Usipa mi ih u zdjelicu i doda sportske stranice. Doručkujemo i čitamo novine i nekoliko trenutaka vlada tišina. „Ma samo mi ne ide u glavu“, opet diže pogled i vrti glavom. „Hoću reći, još ti to plaćaju. Oni TEBI. Da čovjeku pamet stane.“

K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

BOCCA

DASA 101 Knjigoteka

daša&Bocca

Zahvale

BOCCA K

O

I G

J

N

A

K

K

E T

KTF

O G

I

J

T E

N

ANNA

K

A

Dok sam pisao knjigu, osobito sam uživao u razgovoru s braćom, mamom i - naravno - tatom, u prisjećanju na sve bisere i priče o našoj obitelji. Bez njihove se pomoći ni u snu ne bih uspio prisjetiti svih pojedinosti koje štivu, nadam se, daju draž i istinski prenose tatin duh. Dane, Evane, José, mama i tata, hvala vam. Kad pišeš o vlastitom životu, valjda nikad ne znaš hoće li priča drugima biti zanimljiva ili duhovita: na svu sreću imam prijatelje i kolege koji su mi usput pomagali. Zahvaljujem Amandi Schweizer, Coryju Jonesu, Robertu Chafinu, Patricku Schumackeru, Lindsay Goldenberg, Brianu Warneru, Danu Phinu, Ryanu Walteru, Georgeu Collinsu, Andrewu Fryeru, Katie Deslondes, Kate Hamill i Byrdu Leavellu. Prilika da napišem ovu knjigu bila mi je velika stvar u životu. I kao što je tata rekao kad sam dovršio: „Nadam se da će ljudima nekog vraga značiti. Za tvoje dobro, ne za moje.“

DASA 102 Knjigoteka