Julia Quinn - Siru Phillipu s Ljubavlju

March 25, 2017 | Author: Maki | Category: N/A
Share Embed Donate


Short Description

Download Julia Quinn - Siru Phillipu s Ljubavlju...

Description

daša&anna

~1~ Knjigoteka

daša&anna

S engleskog prevela ZRINKA BUDAK

~2~ Knjigoteka

daša&anna

Za Stephanie i Randalla Hargreavesa... Otvorili ste mi vrata svoga doma, pokazali nam Vaš grad, spremili naše stvari na sigurno, a kad smo stigli, na trijemu nas je čekao Vaš dar za dobrodošlicu. I kad mi uistinu bude trebala nečija pomoć, točno znam koga ću nazvati. A također za Paula, ovoga puta Zato. Zapravo je uvijek Zato.

~3~ Knjigoteka

daša&anna

PROLOG

Veljača 1823. Gloucestershire, Engleska

Bilo je uistinu ironično što se to zbilo na tako sunčan dan. Prvi sunčan

dan u, koliko ono - šest tjedana zaredom sivog neba praćenog povremenim rijetkim pahuljama snijega ili kiše? Čak i Phillip koji se smatrao imunim na hirove vremena osjetio je kako mu se raspoloženje popravlja i smiješak na licu širi. Izašao je van - morao je. Nitko ne može ostati u kući kad je vrijeme tako predivno sunčano. Pogotovo usred takvog zimskog sivila. Čak i sada, više od mjesec dana nakon tog događaja, nije mogao vjerovati da je srce toliko drsko da ga ima hrabrosti tako zadirkivati. I kako to da je bio tako slijep da to nije očekivao. Živio je s Marinom od dana njihova vjenčanja. Imao je dugih osam godina da je dobro upozna. Trebao je to očekivati. a iskreno... Dobro, iskreno, on to i jest očekivao. Samo nije želio priznati da to očekuje. Možda se samo želio zavaravati, zapravo, zaštititi se. Sakriti se od očitog, nadajući se da ako ne bude o tome razmišljao, to se neće dogoditi. Ali dogodilo se. I to baš jednog sunčanog dana. Bog uistinu ima bolestan smisao za humor. Pogledao je u čašu viskija u ruci, i ona je bila, sasvim neobjašnjivo, prazna. Izgleda da je ispio cijelu vražju čašu, iako se toga uopće nije sjećao. Nije bio pripit, barem ne onako kako bi trebao. Ili čak onako kako bi to želio. Zurio je kroz prozor u sunce koje se polako spuštalo prema obzoru. Danas je bio još jedan sunčan dan. To je vjerojatno objašnjavalo ovu neočekivanu melankoliju. Barem se nadao da je to objašnjenje. Želio je objašnjenje, trebalo mu je, jer se činilo da ga ovaj užasan umor sasvim preplavljuje. Melankolija ga je užasavala. ~4~

Knjigoteka

daša&anna

Više od svega. Više od požara, više od rata i od samog pakla. Pomisao da će utonuti u tugu, da će biti kao ona... Marina je bila melankolična. Marina je provela čitav život, barem onaj dio svoga života koji je on poznavao, u melankoliji. Nije se uopće sjećao kako zvuči njezin smijeh, a iskreno, nije bio siguran da ju je ikada čuo kako se smije. Tada je bio sunčan dan, i - čvrsto je zatvorio oči, ne znajući kani li time prizvati sjećanje ili ga izbrisati. Bio je sunčan dan, i... li?”

“Sire Phillipe, niste se nadali da ćete to opet osjetiti na svojoj koži, je

Phillip Crane se okrene prema suncu, zatvorivši oči da bi uživao u toplini koja mu je milovala kožu. “Savršeno je”, promrmlja. “Zapravo, bilo bi, da nije tako vraški hladno.” Miles Carter, njegov tajnik, se zasmijulji. “Nije baš tako hladno. Jezero se ove godine uopće nije smrznulo. Ima samo nekoliko malih mrlja leda na njemu.” Phillip se nevoljko okrene od sunca i otvori oči. “Ali još nije proljeće.” “Ako se nadate proljeću, gospodine, možda biste trebali pogledati na kalendar.” Phillip ga iskosa pogleda. “Zar vas ja plaćam za ovakvu drskost’“ “Svakako. I to prilično dobro, moram reći.” Phillip se nasmiješi u sebi te su oba muškarca zatim zastala na trenutak kako bi još malo uživali u suncu. “Mislio sam da vam sivilo ne smeta”, reče opušteno Miles kad su se uputili do Phillipova staklenika. “Ne smeta mi”, reče Phillip, hodajući kraj tajnika samouvjerenošću rođenog sportaša. “Samo zato što mi ne smeta tmurno nebo ne znači da mi sunce nije draže.” Zastao je i na trenutak promislio. “Molim vas, recite dadilji Millsby da danas izvede djecu van. Trebat će im topli kaputi, naravno, i kape i rukavice i sve to, ali treba ima malo sunca na licu. Predugo su već zatvoreni u kući. “Kao i svi mi”, promrmlja Miles. Phillip se zasmijulji. “Imate pravo”, reče i pogleda preko ramena prema svome stakleniku. Sada bi se vjerojatno trebao pobrinuti za prepisku, ali morao je razvrstati neko sjeme, i uistinu, nije bilo razloga da ~5~

Knjigoteka

daša&anna

svoj posao s Milesom ne nastavi za sat ili dva. “Idite”, reče Milesu. “Pronađite dadilju Millsby. Nas dvojica ćemo kasnije porazgovarati. Ionako znam da mrzite staklenik.” “Ne u ovo doba godine”, reče Miles. “Vrućina je sada zapravo ugodna.” Phillip podigne obrve i nagne glavu prema Romney Hallu, “Zar vi kažete da je dom mojih drevnih predaka pun propuha?” “Svi domovi drevnih predaka puni su propuha.” “To je istina”, reče Phillip sa smiješkom. Miles mu se baš sviđao. Angažirao ga je prije šest mjeseci da mu pomogne oko brda papira koje čovjek mora rješavati kad vodi malo imanje. Miles je bio prilično dobar. Mlad, ali dobar. A njegov smisao za humor i ironiju svakako je bio dobrodošao u domu u kojem smijeha nikad nije bilo u izobilju. Posluga se nikad ne bi usudila šaliti s Phillipom, a Marina... pa, nije trebalo ni reći da se Marina nije smijala ili šalila. Djeca bi ponekad nasmijala Phillipa, ali to je bila drukčija vrsta humora, a usput, većinu vremena on nije znao što im reći. Pokušao je razgovarati s njima, ali tada bi se osjećao prenezgrapno, preveliko, i prejako, ako je tako nešto uopće moguće. A onda bi shvatio da ih zapravo tjera od sebe i govori im da se vrate svojoj dadilji. Tako je bilo lakše. “Idite već jednom”, reče Phillip, poslavši Milesa na zadatak koji je vjerojatno on sam trebao obaviti. Danas još uopće nije vidio svoju djecu, a pretpostavljao je da bi to morao, ali nije želio pokvariti dan time što bi rekao nešto strogo, a njegov razgovor s njima uvijek bi tako završio. Potražit će ih kad odu na šetnju prirodom s dadiljom Millsby. To je dobra zamisao. Tada bi im mogao pokazati neku biljku i pričati im o njoj, pa bi sve moglo ostati savršeno jednostavno i dobroćudno. Phillip ude u staklenik i zatvori vrata za sobom, uživajući u udisanju vlažnog zraka. Studirao je botaniku u Cambridgeu. Bio je sjajan student i iskreno, vjerojatno bi se odlučio za akademsku karijeru da mu stariji brat nije poginuo kod Waterlooa pa je tako drugorođenom Phillipu nametnuta uloga veleposjednika i seoskog vlastelina. Moglo je vjerojatno biti i gore. Da je, na primjer, završio kao veleposjednik i gradski plemić. Ovdje se barem može u relativnom miru nastaviti baviti botanikom. ~6~ Knjigoteka

daša&anna

Nagnuo se nad radni stol i proučio svoj posljednji projekt pokušavao je uzgojiti soj graška koji bi bio krupniji i imao deblju mahunu. No zasad nije imao sreće. Zadnji koji je uzgojio smežurao se, a još nije ni požutio, a to nikako nije bio očekivani rezultat. Phillip se namršti, ali zatim si ipak dopusti mali smiješak dok je hodao prema stražnjem dijelu staklenika gdje su se nalazile potrepštine koje je trebao ponijeti. Nikad se nije previše uzrujavao kad mu pokusi nisu uspjeli kako je očekivao. Smatrao je da potreba nikad nije bila majka izuma. Nezgode. Uvijek se radilo o nezgodama. Nijedan znanstvenik to naravno neće priznati, ali najveći broj velikih izuma nastao je kad je netko pokušavao riješiti neki sasvim drukčiji problem. Zasmijuljio se dok je bacao smežurani grašak. Ovim tempom, izliječit će giht do kraja ove godine. Natrag na posao. Natrag na posao. Nagnuo se nad zbirkom sjemena i počeo ih slagati da bi ih sve mogao pregledati. Trebalo mu je samo jedno pravo sjeme za... Pogledao je kroz prozor koji su nedavno oprali. Jedan pokret s druge strane polja zapne mu za oko. Bljesak crvene boje. Crvena. Phillip se nasmiješi i odmahne glavom. To mora biti Marina. Crvena joj je bila omiljena boja, a njemu je to oduvijek bilo čudno. Svatko tko je proveo malo vremena s njom zaključio bi da ona zasigurno najviše voli tamnije, tmurnije boje. Gledao je kako nestaje u šumarku i zatim se vratio na posao. Bila je rijetkost vidjeti Marinu kako šeće u prirodi. Ovih dana ona je rijetko izlazila iz svoje spavaće sobe. Phillip je bio sretan što je vidi vani na suncu. Možda je to malo oraspoloži. Naravno, ne sasvim. Phillip je smatrao da ni sunce nije za to sposobno. Ali možda će vedar, topao dan biti dovoljan da je izvuče van na nekoliko sati i donese joj osmijeh na lice. Sam Bog zna koliko bi to djeci koristilo. Oni su skoro svake večeri posjećivali svoju majku u njezinoj sobi, ali to nije bilo dovoljno. A Phillip je znao da im on tu uskraćenost nije ničim nadoknađivao. Uzdahne, mučen osjećajem krivnje. On nije bio otac kakvog trebaju, to je znao. Hrabrio se da radi najbolje što zna, da kao roditelj uspijeva u svom jedinom cilju - a to je taj da se neće ponašati kao njegov otac. Ali to ipak nije bilo dovoljno. ~7~

Knjigoteka

daša&anna

Odlučno se okrene i odmakne od radnog stola. Sjemenje može čekati. Vjerojatno i njegova djeca mogu čekati, ali to nije značilo da bi trebala. On bi ih trebao izvesti u šetnju prirodom, a ne dadilja Millsby koja nije znala razlikovati bjelogoricu od crnogorice i vjerojatno bi im rekla da je neka ruža ivančica i... Ponovno je pogledao kroz prozor i podsjetio se da je veljača. Dadilja Millsby najvjerojatnije po ovom vremenu neće pronaći nikakav cvijet, no ipak, to ga ne opravdava od činjenice da bi on trebao odvesti djecu na šetnju prirodom. To je bila jedina vrsta aktivnosti s djecom u kojoj je on uistinu bio stručan pa se ne bi trebao odreći te odgovornosti. Izašao je iz staklenika, no ubrzo je zastao, ne stigavši ni do trećine puta do Romney Halla. Ako kani otići po djecu, trebao bi ih odvesti da vide svoju majku. Žudjeli su za njezinim društvom, čak i onda kad bi ih ona samo potapšala po glavi i ništa više. Da, trebali bi otići pronaći Marinu. To bi bilo korisnije i od šetnje prirodom. Ali znao je iz iskustva da se ne bi smio nadati da je dobro raspoložena. Samo zato što se uputila na šetnju nije značilo da se dobro osjeća. Hodao je skoro dvostruko brže od Marine pa će je uskoro dostići i vidjeti kako je raspoložena. Uspjet će se vratiti u dječju sobu po djecu prije nego što se upute van s dadiljom Millsby. Hodao je kroz šumu, lako prateći Marinine korake. Tlo je bilo vlažno, a Marina je zacijelo obula čvrste čizme jer su joj se tragovi jasno ocrtavali u blatu. Vodili su dolje niz blagu padinu, do ruba šume prema livadi. “Dovraga”, promrmlja Phillip. Izgovorena se riječ jedva čula na vjetru koji je pojačao. Na travi je bilo nemoguće uočiti tragove. On rukom zakloni oči od sunca i pregleda obzor, tražeći poznati tračak crvene boje. Nije je bilo u blizini napuštene kolibe, niti na Phillipovom vrtu koji je služio za pokuse, a ni kraj velike stijene na koju se Phillip u djetinjstvu tako često penjao. Okrenuo se prema sjeveru i zaškiljio kad ju je konačno ugledao. Uputila se prema jezeru. Prema jezeru. Phillip zine, zureći u njezin lik koji se polako približavao rubu jezera. Nije se baš ukočio od straha; radilo se više o tome da je bio nekako... zatomljen... dok mu je mozak pokušavao registrirati čudan prizor. Marina nikad nije plivala. Nije bio siguran zna li ona uopće plivati. Pretpostavljao je da zna da na posjedu postoji jezero, ali iskreno, nije se sjećao da se u ovih osam godina njihova braka ijednom onamo uputila. ~8~

Knjigoteka

daša&anna

On krene prema njoj. Noge su mu nekako shvaćale ono što mu je razum odbijao prihvatiti. Kad je zakoračila u plićak, on je ubrzao korak, ali još je bio predaleko da učini bilo što osim da je zazove. Ali ako ga je uopće čula, nije to ničim pokazala već je nastavila polako i uporno hodati prema dubinama. “Marina!” vrisnuo je i potrčao. Još je bio dobru minutu od nje, čak i da trči najbrže što može. “Marina!” Došla je do točke gdje se dno strmo spušta i tamo se pustila i nestala pod čeličnosivom površinom jezera. Crveni plašt ostao je plutati još nekoliko trenutaka, a zatim je i on potonuo. Ponovno ju je zazvao, iako je znao da ga nikako ne može čuti. Klizao se i posrtao niz brežuljak koji je vodio do jezera, ostavši dovoljno pribran tek da skine kaput i čizme prije nego što je zaronio u ledeno hladnu vodu. Ona je bila pod vodom jedva jednu minutu i razum mu je govorio da to vjerojatno nije dovoljno da se utopi, ali svaka sekunda koju je proveo tražeći je, bila je sekunda bliže njezinoj smrti. Bezbroj je puta plivao u ovom jezeru pa je znao točno na kojem mjestu naglo postane duboko te je došao do te kritične točke u nekoliko brzih zamaha jedva primijetivši kako je voda povlačila njegovu mokru odjeću prema dnu. Može je pronaći. Mora je pronaći. Prije nego što bude prekasno. Zaronio je otvorenih očiju i pregledavao mutnu vodu. Marina je zacijelo nogama uskovitlala nešto pijeska s dna, a vjerojatno je i on to učinio jer su se fine čestice mulja uskovitlale oko njega pa je teško išta uspijevao vidjeti kroz neprozirne oblačke pijeska. Ali na kraju, Marinu je spasio jedan od njezinih šarenih odjevnih hirova. Phillip se probijao kroz vodu sve do dna gdje je ugledao njezin crveni plašt kako lebdi kroz vodu poput malaksalog dječjeg zmaja. Nije se opirala dok ju je vukao na površinu. Zapravo, već je izgubila svijest i u njegovim je rukama ležala kao mrtav teret. Izronili su na površinu i on duboko udahne nekoliko puta da napuni pluća koja su ga pekla. Na trenutak nije mogao ništa osim disati. Tijelo mu je znalo da mora spasiti samo sebe prije nego što može krenuti spašavati nekog drugog. Zatim ju je izvukao na obalu, pazeći da joj lice bude iznad vode, iako se nije činilo da diše. ~9~ Knjigoteka

daša&anna

Konačno, kad su stigli do ruba jezera, povukao ju je na uski pojas blata i šljunka koji je dijelio vodu od trave. Mahnitim pokretima spustio je glavu do njezina lica tražeći neki znak da diše, ali iz njezinih usta nije izlazilo ništa. Nije znao što učiniti, nikad nije ni pomišljao da će jednom morati nekoga spašavati od utapljanja, pa je učinio ono što mu se činilo najrazumnijim i privukao je na svoje krilo licem prema dolje te ju nekoliko puta udario po leđima. Isprva se nije ništa dogodilo, no nakon četvrtog jačeg udarca, ona je zakašljala, a potočić blatnjave vode izletio joj je iz usta. Žustro ju je okrenuo. “Marina?” upita je panično, lagano je pljusnuvši po licu. “Marina?” Ona je ponovno zakašljala, a tijelo joj je grčevito zadrhtalo. Zatim je počela usisavati zrak, pluća su je tjerala da živi, iako joj je duša željela nešto sasvim drugo. “Marina”, rekao je Phillip glasom koji je drhtao od olakšanja. “Hvala Bogu.” Nije ju volio, zapravo ju nikada nije volio, ali ona je bila njegova žena i majka njegove djece a duboko ispod tog debelog plašta tuge i očaja, dobra i draga osoba. On je možda nije volio, ali nije želio ni da umre. Zatreptala je nefokusiranim očima. A zatim, konačno, činilo se da je shvatila tko je ona, tko je on i prošaptala: “Ne.” “Moram te odvesti u kuću”, rekao je osorno, zapanjen kako ga je ta jedna riječ razljutila. Ne. Kako se usuđuje odbiti njegovo spašavanje? Zar će odustati od života samo zato što je tužna? Zar joj njezina melankolija znači više od njihovo dvoje djece? U ravnoteži života, zar loše raspoloženje ima veću važnost od njihove potrebe za majkom? “Vodim te doma”, procijedio je, podižući je ne baš nježno na ruke. Sada je disala i očito se pribrala, koliko god bila zavedena. Nije bilo potrebe da bude pažljiv prema njoj kao prema nježnom cvijetku. “Ne”, tiho je jecala. “Molim te, nemoj. Ne želim... ja ne... “Ideš doma”, izjavio je, mučeći se uzbrdo, nesvjestan hladnog vjetra koji je njegovu mokru odjeću pretvorio u led, nesvjestan čak i kamenja na tlu koje mu se zabadalo u bose noge. ~ 10 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Ne mogu”, šapnula je, činilo se zadnjim atomima snage. I dok je Phillip nosio svoj teret doma, samo je razmišljao o tome kako su te njezine riječi bile prikladne. Ne mogu. Na neki način, te su dvije riječ opisivale čitav njezin život.

Do večeri bilo je jasno da bi groznica mogla uspjeti u onome u čemu jezero nije. Phillip je odnio Marinu doma što je brže mogao i uz pomoć gospođe Hurley, svoje domaćice, skinuo s nje ledenu odjeću te ju pokušao ugrijati ispod perine koja je prije osam godina bila glavni sadržaj njezine djevojačke opreme. “Što se dogodilo?” zavapila je gospođa Hurley kad je uteturao kroz kuhinjska vrata. Nije želio ući na glavni ulaz gdje bi ga mogla vidjeti djeca, a usput, vrata kuhinje bila su dobrih dvadesetak metara bliže. “Pala je u jezero”, rekao je otresito. Gospođa Hurley pogledala ga je mješavinom sumnjičavosti i sućuti, pa je znao da je shvatila istinu. Radila je za Craneove od njihova vjenčanja i Marinina raspoloženja bila su joj dobro poznata. Istjerala ga je iz sobe kad su konačno smjestili Marinu u postelju, inzistirajući da se i on preodjene prije nego što se prehladi. No ubrzo se vratio i sjeo kraj Marinine postelje. Mužu je tu bilo mjesto, pomislio je mučen grizodušjem, na mjestu koje je posljednjih godina izbjegavao. Bilo je deprimirajuće biti s Marinom. Bilo je to teško. Ali sada nije bilo vrijeme za bježanje od odgovornosti pa je sjedio kraj njezine postelje cijeli dan i noć. Brisao joj je čelo kad se počela znojiti, pokušao joj uliti mlačnu juhu u grlo kad bi se smirila. Rekao joj je da se mora boriti, iako je znao da će se oglušiti na njegove riječi. Tri dana nakon “pada” u jezero, bila je mrtva. Ona je to tako željela, ali to je bila slaba utjeha kad se Phillip morao suočiti sa svojom djecom, blizancima koji su tek navršili sedam godina i pokušati im objasniti da im je majka mrtva. Sjedio je u dječjoj sobi onako ogroman, prevelik za njihove male stolce. Ali ipak je sjedio, pogrbljen kao perec i natjerao se gledati ih u oči dok je čupao riječi iz grla. Oni nisu mnogo komentirali, a to nije bilo uobičajeno. No nisu djelovali iznenađeno, a to je Phillip a zabrinulo. ~ 11 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Za... žao mi je”, procijedio je na kraju svoga govora. Silno ih je volio, a na toliko ih je načina iznevjerio. Jedva im je znao biti ocem; kako će, dovraga, preuzeti i ulogu majke? “Nisi ti kriv”, reče Oliver, pogledavši oca svojim smeđim očima tako intenzivno da se Phillip uznemirio. “Pala je u jezero, zar ne? Nisi je ti gurnuo.” Phillip je samo kimnuo, ne znajući kako odgovoriti na ovo. “Je li ona sada sretna?” tiho upita Amanda. “Mislim da jest”, reče Phillip. “Sad vas stalno može gledati s neba pa mora biti sretna. Činilo se da blizanci razmišljaju o ovim njegovim riječima. “Nadam se da je sretna”, reče konačno Oliver glasom odlučnijim od izraza lica. “Možda sada prestane plakati.” Phillip je ostao bez daha. Nije znao da su oni čuli Marinine jecaje. Njemu se činilo da ona tako potone kasno u noći; njihova je soba doduše bila točno iznad njezine, ali pretpostavljao je da su već bili zaspali kad bi njihova majka počela plakati. Amanda kimne složivši se s bratom, njišući svojom malom plavom glavicom. “Ako je sada sretna”, reče, “onda mi je drago da je otišla.” “Nije otišla”, ubaci se Oliver. “Ona je mrtva.” “Ne, otišla je”, uporna je bila Amanda. “To je isto”, reče ravnodušno Phillip, poželjevši da im može reći nešto drugo osim istine. “Ali mislim da je sada sretna.” A na neki način, to je bila istina. Na kraju krajeva, Marina je tako željela. Možda je to cijelo vrijeme bila njezina jedina želja. Amanda i Oliver su dugo šutjeli, gledajući u pod dok su im se noge njihale s Oliverova kreveta. Izgledali su tako sićušno, sjedeći na tom krevetu koji je očito za njih bio previsok. Phillip se namršti. Kako to dosad nije primijetio? Zar ne bi trebali spavati na nižim krevetima? Što ako usred noći padnu? No možda su preveliki za to. Možda više ne padaju s kreveta. Možda nikad nisu. Možda je on uistinu bio užasan otac. Možda je trebao sve to znati. Možda... Možda... Zatvorio je oči i uzdahnuo. Možda bi trebao prestati toliko razmišljati i jednostavno se potruditi koliko može i biti zadovoljan s tim. ~ 12 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Hoćeš li i ti otići?” upita Amanda, podignuvši glavu. Pogledao ju je u oči koje su bile tako plave, kao oči njezine majke. “Ne”, šapnuo je odlučno, kleknuvši pred njom i primivši je za sićušnu ručicu. Izgledala je tako malena u njegovim dlanovima, tako krhka. “Ne”, ponovi. “Ja neću otići. Ja nikada neću otići...”

Phillip pogleda u svoju čašu s viskijem. Opet je bila prazna. Baš čudno kako se čaša viskija može isprazniti nakon što je četiri puta natočiš. Mrzio se sjećati. Nije bio siguran što je bilo najgore. Je li to bio trenutak kad je zaronio u jezero ili onaj kad se gospođa Hurley okrenula prema njemu i upitala: “Otišla je?” Ili su to bila njegova djeca, tuga na njihovim lišcima, strah u njihovim očima? Prinio je čašu usnama, puštajući onih nekoliko zadnjih kapi da mu skliznu u usta. Definitivno su najgori dio bila njegova djeca. Rekao im je da ih nikada neće napustiti i nije - i neće - ali sama njegova nazočnost jednostavno nije bila dovoljna. Njima je trebalo više. Trebao im je netko tko zna kako biti roditelj, tko zna kako s njima treba razgovarati, tko ih razumije i tko će ih dovesti u red. A kako im ne može nabaviti drugog oca, onda bi im valjda trebao nabaviti neku majku. Sad je još, naravno, bilo prerano. Ne može se oženiti dok ne prođe određeno razdoblje žalovanja, ali to ne znači da ne može početi tražiti. Uzdahnuo je i srušio se na fotelju. Treba mu žena. Bilo kakva žena. Nije ga bilo briga kako će izgledati. Ni hoće li imati novca. Nije ga bilo briga zna li zbrajati napamet ili govoriti francuski ili jahati. Samo mora biti sretna. Zar traži previše od moguće supruge? Jedan smiješak, barem jedan dnevno. Možda čak i smijeh? I mora voljeti njegovu djecu. Ili se barem tako dobro pretvarati da oni neće znati da se pretvara. Zar previše traži? “Sire Phillipe?” Phillip podigne pogled, proklevši se što je ostavio vrata radne sobe odškrinuta. Miles Carter, njegov tajnik, proviri kroz vrata. “Što je?” ~ 13 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Pismo, gospodine”, reče Miles, prilazeći mu s omotnicom u ruci. “Iz Londona.” Phillip pogleda ispod oka omotnicu u ruci na kojoj je adresa bila ispisana vidljivo ženskim blagim kurzivom. Kimnuvši je zahvalio Milesu, a zatim uzeo otvarač pisama i otvorio voštani žig. Iz omotnice ispadne jedan list papira. Phillip ga protrlja prstima. Papir je bio visoke kvalitete. Skup. A i težak, što je bio očiti znak da pošiljatelj nije štedio na poštarini. On okrene list i pročita:

Ulica Burton br. 5, London

Siru Phillipe Craneu, Pišem kako bih Vam izrazila sućut zbog gubitka Vaše žene, moje drage rođakinje Marine. Iako Marinu nisam vidjela godinama, s ljubavlju je se sjećam i bila sam jako potresena čuvši za njezin odlazak. Molim Vas, ne oklijevajte mi pisati ako mogu nešto učiniti da vam olakšam bol u ovim teškim vremenima. Vaša, gđica Eloise Bridgerton Phillip protrlja oči. Bridgerton... Bridgerton. Zar je Marina imala rođake Bridgertone? Morala je imati, ako mu jedna od njih šalje pismo. On uzdahne, a zatim iznenadi sam sebe zato što je nesvjesno posegao za vlastitim papirom za pisanje pisama i tintom. Dobio je jako malo pisama s izrazima sućuti nakon Marinine smrti. Čini se da je većina njezinih prijatelja i obitelji zaboravila na nju nakon udaje. Vjerojatno ga to ne bi smjelo pogoditi ni iznenaditi. Ona je rijetko izlazila iz svoje spavaće sobe; lako je zaboraviti nekoga koga nitko nikad ne vidi. Gospođica Bridgerton zaslužila je odgovor. To je bilo pristojno, a čak i da nije (Phillip nije baš znao kakva su točno pravila ponašanja kad nekome umre žena), nekako mu se ipak činilo da to treba učiniti. I tako, umorno uzdahnuvši, lati se pera i papira. ~ 14 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 1

Svibanj 1824. Negdje na putu iz Londona u Gloucestershire, usred noći Draga gospođice Bridgerton, Hvala Vam na vašem ljubaznom pismu sućuti povodom smrti moje žene. Vrlo lijepo od Vas što ste posvetili svoje vrijeme pišući gospodinu kojeg nikada niste upoznali, šaljem Vam ovaj suhi cvijetak kao zahvalu. To je samo obični crveni golesak (Silene dioica), ali on uljepšava polja ovdje u Gloucestershireu, a izgleda da je ove godine rano niknuo. Ta je biljka bila Marinino najdraže poljsko cvijeće. Srdačno Vas pozdravljam, Sir Phillip Crane

Eloise Bridgerton zagladi nekoliko puta pročitani list papira na krilu.

Bilo je premalo svjetla da bi se mogle pročitati riječi, iako je pun mjesec sjajio kroz prozore kočije, ali to nije bilo ni važno. Ona je zapamtila cijelo pismo, a nježni, suhi cvijet, koji je zapravo bio više ružičast nego crven, pažljivo je čuvan između stranica knjige koju je ukrala iz bratove knjižnice. Nije se baš tako jako iznenadila kad je primila odgovor sira Phillipa. Tako je nalagala pristojnost, iako je Eloiseina majka, koja je svakako bila vrhovni autoritet za pravila doličnosti, rekla da Eloise svoju prepisku uzima malo previše k srcu. Bilo je uobičajeno, naravno, da dame Eloiseina položaja provode nekoliko sati tjedno pišući pisma, ali Eloise je odavno isto to vrijeme posvećivala pisanju pisama svakoga dana. Obožavala je pisati, pogotovo ljudima koje godinama nije vidjela (voljela je zamišljati njihovo ~ 15 ~

Knjigoteka

daša&anna

iznenađenje kad otvore njezinu omotnicu), pa je tako vadila pero i papir povodom skoro svake prigode - rođenja, smrti, bilo kakvog postignuća koje bi zaslužilo čestitke ili sućut. Nije joj bilo jasno zašto stalno nekome nešto piše, ali uistinu je mnogo vremena provodila pišući pisma svakom od svoje braće i sestara koji trenutno nisu boravili u Londonu, a činilo joj se dovoljno jednostavno napisati kratko pisamce i nekom daljnjem rođaku kad već sjedi za svojim pisaćim stolom. Iako su joj svi uvijek odgovorili barem kratkom porukom - ipak je ona bila članica obitelji Bridgerton, a nitko ne želi uvrijediti članicu te obitelji - nitko joj dosad nije poslao i darak, čak ni tako skroman kao suhi cvijetak. Eloise zatvori oči, zamislivši nježne ružičaste latice. Bilo je teško zamisliti da neki muškarac barata tako krhkim pupoljkom. Njezina četvorica braće bili su krupni, snažni muškarci širokih ramena i velikih ruku koji bi zasigurno u trenu zgnječili jadnu, malu stvarčicu. Zaintrigirao ju je odgovor sira Phillipa, pogotovo njegovo baratanje latinskim pa mu je odmah odgovorila. Dragi sire Phillipe, Najljepše Vam zahvaljujem na šarmantnom suhom cvijetu. Baš me lijepo iznenadio kad je iskliznuo iz omotnice. A također, to je tako dragocjen podsjetnik na dragu Marinu. Nisam propustila primijetiti kako ste naveli stručno ime cvijeta. Zar ste vi botaničar?

Vaša, gđica Eloise Bridgerton Bilo je lukavo od nje završiti pismo pitanjem. Sad će jadnik biti prisiljen odgovoriti. Nije ju razočarao. Prošlo je samo deset dana do njegova odgovora.

Draga gospođice Bridgerton, ja sam uistinu botaničar, školovan na Cambridgeu, iako trenutno nisam povezan ni s jednim sveučilištem ili znanstvenim vijećem. Sam ~ 16 ~ Knjigoteka

daša&anna

izvodim pokuse ovdje u Romney Hallu, u vlastitom stakleniku. Imate li i vi sklonost prema prirodnim znanostima? Vaš, sir Phillip Crane Nešto u vezi s tom prepiskom bilo je uzbudljivo, vjerojatno se radilo samo o radosti što je pronašla nekoga tko joj nije u rodu, a bio je iskreno zainteresiran voditi s njom pismeni dijalog. Što god to bilo, Eloise mu odmah odgovori.

Dragi sire Pbillipe, Zaboga ne, nisam sklona prirodnim znanostima, iako imam prilično smisla za matematiku. Mene više zanimaju društvene znanosti; kao što ste vjerojatno primijetili, uživam pisati pisma.

Prijateljski pozdrav, Eloise Bridgerton Eloise nije bila sigurna je li prikladno završiti pismo tako neformalnim pozdravom, no odlučila je biti odvažna, mada možda griješi. Sir Phillip je očito uživao u dopisivanju kao i ona, jer inače zacijelo ne bi završio pismo pitanjem. Odgovor je stigao za četrnaest dana.

Draga moja gospođice Bridgerton, Pa da, tu se uistinu radi o nekoj vrsti prijateljstva, zar ne? Priznajem da sam ovdje na selu donekle izoliran, a ako već ne mogu gledati nasmiješeno lice s druge strane stola za doručkom, onda se barem mogu utješiti prijateljskim pismom, slažete li se? Prilažem još jedan cvijet za vas. Ovo je Geranium pratense, poznatiji kao dolinska iglica. Uz veliko poštovanje, Phillip Crane ~ 17 ~ Knjigoteka

daša&anna

Eloise se dobro sjećala tog dana. Sjedila je u fotelji, onoj kraj prozora u svojoj spavaćoj sobi i zurila u pažljivo sasušen ljubičasti cvijet tako dugo da joj se to činilo kao čitava vječnost. Zar se on to njoj pokušava udvarati? Preko pošte? A onda je jednog dana dobila pismo koje je bilo prilično drukčije od ostalih.

Draga moja gospođice Bridgerton, Dopisujemo se već neko vrijeme i iako se nismo službeno upoznali, imam osjećaj da Vas poznajem. Nadam se da se vi osjećate isto. Oprostite mi ako sam previše smion, ali pišem Vam kako bih Vas pozvao da me posjetite ovdje u Romney Hallu. Nadam se da bismo nakon odgovarajućeg vremena možda odlučili da si odgovaramo pa biste mi pristali postati ženom. Vi biste, naravno, imali odgovarajuću pratnju. Prihvatite li moj poziv, ja bih odmah u posjet pozvao i svoju tetu koja je udovica. Uistinu se nadam da ćete razmotriti moj prijedlog. Vaš, kao i uvijek, Phillip Crane Eloise je odmah pospremila pismo u ladicu, ne mogavši shvatiti kako mu je uopće palo na pamet tako nešto predložiti. On se želi oženiti nekom koju uopće ne poznaje? Ne, treba biti pošten i reći da to nije baš sasvim tako. Oni su se poznavali. Više su jedno drugom rekli tijekom godine dana dopisivanja nego mnogi muževi i žene tijekom cijeloga braka. Ali ipak, oni se nikad nisu vidjeli. Eloise pomisli na sve one bračne ponude koje je odbila tijekom godina. Koliko ih je ono bilo? Barem šest. A sada se nije mogla sjetiti zašto je neke od njih odbila. Bez razloga, zapravo, osim što nisu bile... Savršene. Zar je to pretjerano očekivati? Ona odmahne glavom, svjesna da zvuči budalasto i razmaženo. Ne, nije njoj trebao netko savršen. Samo joj je trebao netko savršen za nju. ~ 18 ~

Knjigoteka

daša&anna

Znala je što društvene matrone govore o njoj. Da je zahtjevna, a to je bilo gore nego da su rekle da je budalasta. Završit će kao usidjelica - ne, to više nisu govorile. Govorile su da već je usidjelica, a to je bila istina. Svaka neudana žena koja je navršila dvadeset osam godina čula je kako joj to šapuću iza leđa. Ili joj govore u lice. Ali smiješna je istina bila ta da je Eloisei njezina situacija odgovarala. Zapravo, odgovarala joj je do nedavno. Nikad nije razmišljala o tome da će ostati usidjelicom, a usput, život joj je bio prilično ugodan. Imala je veličanstvenu obitelj, nezamislivo divnu - ukupno sedmero braće i sestara koji su svi dobili imena po abecedi, a ona je bila u sredini sa svojim slovom E, s četvero starijih i troje mlađih. Majka joj je bila sjajna, a čak joj je i prestala dosađivati oko udaje. Eloise je još uvijek uživala u istaknutom mjestu u društvu; Bridgertonove su svi obožavali i poštovali (a povremeno su ih se i bojali), a Eloiseina vedra i neukrotiva osobnost bila je takva da su se svi željeli družiti s njom, usidjeličke dobi ili ne. Ali u posljednje vrijeme... Uzdahnula je, odjednom se osjećajući znatno starijom od svojih dvadeset osam godina. U posljednje vrijeme nije bila tako vedra. U posljednje je vrijeme počela pomišljati da možda te mrzovoljne stare matrone imaju pravo i da si uistinu neće pronaći muža. Možda je previše izbirljiva, previše odlučna slijediti primjer svoje starije braće i sestara koji su svi odreda pronašli duboku i strasnu ljubav sa svojim supružnicima (iako to na samom početku veze nužno nije bilo tako). Možda je brak osnovan na obostranom poštovanju i prijateljstvu bolji od nikakvog braka. Ali, bilo je teško s bilo kim razgovarati o takvim osjećajima. Majka ju je već toliko godina tjerala da si nađe muža, i iako ju je Eloise obožavala, bilo bi joj teško progutati ponos i priznati da ju je trebala poslušati. Njezina braća također ne bi bila ni od kakve pomoći. Anthony, najstariji, vjerojatno bi si dao zadatak da joj on sam pronađe odgovarajućeg muža i onda bi jadnika prisilio na predaju. Benedict je bio preveliki sanjar, a uostalom, on skoro više uopće ne dolazi u London jer više voli mir sela. A što se tiče Colina - hm, to je već sasvim druga priča, vrijedna vlastitog odlomka u knjizi. Pretpostavljala je da bi trebala razgovarati s Daphne, ali svaki put kad bi je posjetila, njezina starija sestra bila je tako strašno sretna, tako ~ 19 ~

Knjigoteka

daša&anna

blaženo zaljubljena u svoga muža i svoj život kao majke četvero djece. Kako bi netko takav uopće mogao dati koristan savjet nekome tko se našao u Eloiseinom položaju? A Francesca je bila na kraju svijeta, gore u Škotskoj. Uostalom, Eloise je smatrala da je ne bi bilo fer zamarati njezinim budalastim problemima. Francesca je ostala udovica u dvadeset trećoj godini, za Boga miloga. Eloiseini strahovi i brige činili su se strašno beznačajnim u usporedbi sa sestrinom situacijom. I možda je baš zato ovo njezino dopisivanje sa sirom Phillipom postalo takav grješni užitak. Bridgertonovi su bili velika obitelj, glasna i živahna. Bilo je skoro nemoguće bilo što tajiti, pogotovo od njezinih sestara, od kojih bi najmlađa - Hyacinth - vjerojatno upola brže sama porazila Napoleona da se Njegovo veličanstvo dosjetilo unovačiti je u svoju špijunsku mrežu. Sir Phillip je, na neki svoj čudan način, bio njezin. On je bio ono jedino što nikada ni s kim nije podijelila. Njegova pisma bila su skupljena i svezana ljubičastom vrpcom, skrivena na dno srednje ladice pisaćeg stola, zagurana ispod hrpe papira koje je rabila za svoja brojna pisma. On je bio njezina tajna. Samo njezina. A zato što ga nikada zapravo nije upoznala, mogla ga je stvoriti u mislima, rabeći njegova pisma kao kosti, a zatim mu dodavala meso po vlastitoj želji. Ako je na svijetu uopće postojao savršen muškarac, to je morao biti sir Phillip Crane iz njezine mašte. A sada se on želi susresti s njom. Susresti? Je li on poludio? Zašto bi želio upropastiti savršeno udvaranje? Ali onda se dogodilo nemoguće. Udala se Penelope Featherington, koja je već dvanaest godina bila Eloiseina najbolja prijateljica. I što je još gore, udala se za Colina. Eloiseina brata! Da Mjesec iznenada padne s neba i sleti u njezin stražnji vrt, Eloise bi bila manje iznenađena. Eloise je bila sretna zbog Penelope. Uistinu je bila. I bila je sretna zbog Colina. Njih dvoje bili su joj najvjerojatnije dvoje najdražih ljudi na svijetu i bilo joj je jako drago što su pronašli sreću. Nitko je nije više zaslužio od njih. Ali to nije značilo da njihov brak nije ostavio prazninu u njezinom životu. Pretpostavljala je da dok je zamišljala svoj usidjelički život i pokušavala se uvjeriti da je to ono što uistinu želi, Penelope uvijek bila u ~ 20 ~

Knjigoteka

daša&anna

toj priči, usidjelica kao i ona. Bilo je to prihvatljivo - skoro čak i odvažno imati dvadeset osam godina i biti neudana sve dok i Penelope ima dvadeset osam godina te je i ona neudana. To nije značilo da ona ne želi da Penelope nađe muža; radilo se samo o tome da se to nije činilo mogućim. Eloise je znala da je Penelope divna i draga i pametna i duhovita, ali izgledalo je da gospoda iz visokog društva to uopće ne primjećuju. Svih tih godina od debija u društvu - ukupno jedanaest Penelope nije dobila ni jednu bračnu ponudu. Čak nitko nije izrazio ni tračak zanimanja za nju. Na neki je način Eloise računala na nju da će ostati gdje jest i ono što jest - a kao prvo i najvažnije, da će ostati njezina prijateljica i družica u usidjelištvu. A što je najgore - a zato je Eloise mučilo grizodušje - ona nikad nije ni pomislila kako bi se Penelope osjećala da se Eloise prva udala, a iskreno govoreći, Eloise je uvijek pretpostavljala da će ona prva naći muža. No sada je Penelope imala Colina, a Eloise je uvidjela kako je sjajno to što su se njih dvoje pronašli. A ona je bila sama. Sama usred napučenog Londona, usred velike obitelji pune ljubavi. Bilo je teško zamisliti usamljenije mjesto. Odjednom je odvažni prijedlog sira Phillipa - pospremljen na samo dno svežnja pisama, na dno srednje ladice, zaključan u novi sef, samo zato da Eloise ne bi bila u iskušenju pogledati ga šest puta dnevno - pa, ovaj, činio se malo intrigantnijim. Iskreno, svakog je dana bio sve intrigantniji, a ona je postajala sve nemirnija, sve manje zadovoljna situacijom u životu koju je, morala je to priznati, sama izabrala. I tako je jednog dana, kad je otišla posjetiti Penelope, a ondje ju je dočekao batler i obavijestio je da gospodin i gospođa Bridgerton ne mogu primati posjetitelje (izgovoren na takav način da je čak i Eloise shvatila što to znači), donijela odluku. Došlo je vrijeme da preuzme život u svoje ruke, da počne upravljati svojom sudbinom umjesto da odlazi na bal za balom uzalud se nadajući da će se taj savršeni muškarac odjednom materijalizirati pred njom, bez obzira na to što u Londonu nikada nije bilo nikog novog, a nakon punog desetljeća od debitiranja u društvu, već je ionako upoznala sve osobe odgovarajuće dobi i spola za ženidbu. Uvjeravala se da to ne znači da se mora udati za sira Phillipa; ona samo istražuje ono što se činilo sjajnom mogućnosti. Ne budu li si ~ 21 ~

Knjigoteka

daša&anna

odgovarali, ne moraju se vjenčati; na kraju krajeva, ona njemu ništa nije obećala. Ali ako je nešto bilo karakteristično za Eloise, bila je to činjenica da je ona svoje odluke provodila odmah. Ne, pomislila je uz prilično impresivnu iskrenost (barem po njezinom mišljenju), dvije su značajke obilježavale svako njezino djelo - ona je voljela brzo djelovati i bila je nevjerojatno uporna. Penelope ju je jednom usporedila sa psom kojem dobace kost. A Penelope se nije šalila. Kad bi Eloise nešto odlučila, ni cijela obitelj Bridgerton ne bi je mogla odvratiti od njezina cilja (a Bridgerton su uistinu bili nevjerojatno moćna sila). Bila je vjerojatno čista sreća da njezini ciljevi i ciljevi njezine obitelji nikad nisu bili u sukobu, barem ne oko nečeg važnog. Ali Eloise je znala da oni nikada ne bi shvatili njezin odlazak na susret naslijepo s čovjekom kojeg nikad nije upoznala. Anthony bi vjerojatno zahtijevao da sir Phillip dođe u London i upozna cijelu obitelj, a Eloise nije mogla zamisliti da postoji scenarij koji bi manje uplašio mogućeg udvarača. Muškarci koji su joj se ranije udvarali bili su barem upoznati sa životom londonskog visokog društva i znali su u što se upuštaju; a jadni bi se sir Phillip, koji - barem kako je sam priznao u svojim pismima - nije kročio nogom u London od školskih dana i nikad nije sudjelovao u sezoni, osjećao kao da je uhvaćen u zasjedu. I tako je jedina mogućnost bila da otputuje u Gloucestershire, i, a to je shvatila nekoliko dana dobro promislivši o svom problemu, to je trebala učiniti u tajnosti. Kad bi njezina obitelj saznala za njene planove, vjerojatno bi joj s pravom zabranili da otputuje. Eloise je bila vrijedan protivnik, i ona bi možda na kraju pobijedila, ali bitka bi bila duga i mukotrpna. Da se ne spominje činjenica kako bi u slučaju da joj dopuste da ide, bilo nakon duge bitke oko toga ili ne, zasigurno inzistirali na tome da je prate barem dvije osobe njihova ranga. Eloise zadrhti. Te dvije osobe najvjerojatnije bi bile njezina majka i Hyacinth. Dragi Bože, nitko se ne bi mogao zaljubiti u pratnji njih dvije. Nitko ne bi uz njih dvije mogao postići ni neku krhku, ali trajnu vezu, a Eloise se zapravo nadala barem tome. Odlučila je da će pobjeći tijekom bala svoje sestre Daphne. To je bio gala događaj, s hrpom gostiju i baš dovoljnom količinom buke i zbrke ~ 22 ~

Knjigoteka

daša&anna

koja će joj omogućiti da njezin nestanak ostane neprimijećen dobrih šest sati, a možda i više. Njezina je majka uvijek inzistirala na točnosti, zapravo, čak je tražila da svugdje dođu ranije, a pogotovo kad je član obitelji bio domaćin nekog društvenog zbivanja, pa će tako zasigurno stići na Daphnin bal ne kasnije od osam sati navečer. Ako se dovoljno rano iskrade, a bal potraje do ranih jutarnjih sati...no, bit će skoro već zora kad netko otkrije da je nema, a ona će dotad već biti na pola puta do Gloucestershirea. Ako već ne na pola puta, onda barem toliko daleko da im ne bi bilo jako jednostavno pratiti njezin trag. Na kraju, sve se pokazalo skoro zastrašujuće lakim. Pozornost cijele obitelji odvukla je neka Colinova grandiozna objava, pa se ona tako samo morala ispričati da ide u toalet za dame, iskrasti se kroz stražnja vrata i pješice stići do svoje kuće, koja je bila blizu, te pokupiti ondje svoje putne torbe koje je sakrila u stražnjem vrtu. Još ju je samo čekala šetnja do ugla ulice gdje ju je čekala kočija koju je ranije unajmila. Dragi Bože, da je znala da će biti tako lako sprovesti svoj naum u djelo, već bi odavno radila sve po svom. I evo je sada tu, drnda se prema Gloucestershireu, prema sudbini, pretpostavila je - ili se nadala, nije bila sigurna što od toga - samo s nekoliko kompleta odjeće i svežnjem pisama napisanih čovjeku kojeg nikada nije upoznala. Čovjeku kojeg se nadala voljeti. Bilo je to uzbudljivo. Ne, bilo je to zastrašujuće. Bilo je to, razmišljala je, vjerojatno nešto najgluplje što je dosad učinila, a morala je priznati da je u svom životu bila donijela nekoliko prilično budalastih odluka. Ili je to možda njezina jedina šansa da pronađe sreću. Eloise se namršti. Mašta joj je proradila, a to je bio loš znak. Morala je ovoj pustolovini pristupiti praktično i pragmatično kao i svim svojim odlukama. Još je bilo vremena da se okrene i vrati doma. Uistinu, što ona zna o ovom čovjeku? Nije baš mnogo toga rekao tijekom godinu dana dopisivanja... Ima trideset godina, dvije više od nje. Studirao je botaniku na Cambridgeu. Bio je osam godina oženjen njezinom sestričnom u ~ 23 ~

Knjigoteka

daša&anna

četvrtom koljenu što znači da se oženio s dvadeset jednom. Ima smeđu kosu. Ima sve zube. Ima titulu baruna. Živi u Romney Hallu, kamenoj građevini sagrađenoj u osamnaestom stoljeću u blizini Tetburyja u Gloucestershireu. Voli znanstvene eseje i poeziju, ali romane ne, a nikako ne voli čitati filozofska dijela. Voli kišu. Najdraža boja mu je zelena. Nikad nije putovao izvan Engleske. Ne voli ribu. Eloise se suzdrži da ne prasne u nervozan smijeh. Ne voli ribu? To ona zna o njemu? “To je zasigurno dobar temelj za brak”, promrmlja sebi u bradu, pokušavajući ignorirati paniku u glasu. A što on zna o njoj? Pokušavala se sjetiti što je o sebi napisala u brojnim pismima... Ima dvadeset osam godina. Ima smeđu kosu (zapravo kestenjastu) i sve zube. Ima sive oči. Dolazi iz brojne obitelji pune ljubavi. Brat joj je vikont. Otac joj je umro kad je bila jako mala, neshvatljivo je podlegao ubodu obične pčele. Ima sklonost pretjeranom brbljanju. (Dragi Bože, zar je to uistinu napisala?) Voli poeziju i romane, ali nikako ne znanstvene eseje ili filozofska djela. Najdraža boja joj je ljubičasta. Ne voli ovčetinu i prezire krvavice. Još jednom joj s usana pobjegne histeričan smijeh. Kad se to tako gleda, pomislila je uz priličnu dozu sarkazma, ona je baš sjajan ulov. Pogleda kroz prozor kao da bi joj to moglo dati neku naznaku gdje se nalazi na cesti od Londona do Tetburyja. Zeleni brežuljci su izgledali kao zeleni brežuljci koji su izgledali kao zeleni brežuljci. Prema izgledu pejzaža, lako je mogla biti i u Walesu. Namrštivši se, pogledala je u papir u svome krilu i pre savila pismo sira Phillipa. Ugurala ga je natrag u svežanj povezan vrpcom koji je držala u torbici i počela živčano kuckati prstima po bedru. ~ 24 ~

Knjigoteka

daša&anna

Imala je razloga biti živčana. Napustila je svoj dom i sve što joj je poznato. Putuje na drugi kraj Engleske, a nitko za to ne zna. Baš nitko. Čak ni sir Phillip, Zato što joj se tako žurilo napustiti London da je propustila javiti da dolazi. Nije se radilo o tome da je to zaboravila. Zapravo, ona je nekako... odgađala taj zadatak sve dok nije bilo prekasno. Da mu je javila, to bi značilo da je posvećena svom planu. Ovako je ipak imala šansu odustati u svakom trenutku. Uvjeravala se da je to zato što voli imati izbora, ali istina je bila da je jednostavno bila prestravljena i bojala se da će sasvim izgubiti hrabrost. Usput, on je bio taj koji je zahtijevao susret. Njemu će biti drago što je vidi. Zar ne?

Phillip ustane s postelje i rastvori zavjese u svojoj spavaćoj sobi, otkrivši još jedan savršen, sunčan dan. Savršen. Odtumarao je do garderobe pronaći neku odjeću jer je odavno otpustio sluge koji su za njega obavljali te usluge. Nije to mogao objasniti, no nakon Marinine smrti, nije želio da bilo tko upada ujutro u njegovu sobu, otvara zavjese i bira mu odjeću. Čak je otpustio i Milesa Cartera koji se toliko silno trudio biti mu prijatelj nakon Marinina odlaska. No nekako mu je zbog mladog tajnika bilo samo gore, pa ga je otpustio uz šestomjesečnu plaću i briljantno pismo preporuke. Čitavo vrijeme dok je bio u braku s Marinom tražio je nekog s kim bi razgovarao, a sada kad je otišla, samo je želio biti sam sa sobom. Mora da je u svojim brojnim pismima misterioznoj Eloise Bridgerton natuknuo nešto u tom smjeru, zato što je prije više od mjesec dana bio poslao svoju ponudu ne-baš-bračnu-ali-možda-nekakvu-koja-će-dovestido-toga, a njezina šutnja bila je zaglušujuća, pogotovo zato što je obično šarmantnom brzinom odgovarala na njegova pisma. Namrštio se. Misteriozna Eloise Bridgerton nije bila baš uistinu tako misteriozna. U svojim se pismima činila prilično otvorenom i iskrenom i definitivno je bila vedra osoba, što bi, kad se sve zbroji, zapravo bilo sve što je ovoga puta zahtijevao od buduće supruge. ~ 25 ~

Knjigoteka

daša&anna

Navukao je radno odijelo; planirao je većinu dana provesti u stakleniku, do laktova u blatu. Bio je prilično razočaran što je gospođica Bridgerton očito odlučila da je on neki pomahnitali luđak kojeg treba pod svaku cijenu izbjegavati. Ona se bila činila savršenim rješenjem za njegove probleme. Očajnički mu je trebala majka za Amandu i Olivera, ali oni su postali tako nemogući da nije mogao zamisliti da bi se ijedna žena svojevoljno pristala udati za njega i tako se čitavog života vezala za ta dva vražićka (ili barem dok ne postanu punoljetni). Gospođica Bridgerton ima, međutim, dvadeset osam godina i očito je usidjelica. A i dopisuje se više od godinu dana s potpunim strancem pa zacijelo mora biti bar malo očajna? Zar ne bi cijenila priliku da pronađe muža? On je imao dom, poštovanja vrijedan imetak i samo trideset godina. Što bi više mogla poželjeti? Promrmljao si je u bradu nekoliko uzrujanih fraza dok je gurao noge u nogavice grubih vunenih hlača. Očito je željela nešto više jer bi inače bila barem toliko pristojna da mu odgovori i odbije ga. TRES! Phillip pogleda prema stropu i namršti se. Romney Hall je bio star i čvrst i solidno građen, ali ako mu se strop trese, onda su njegova djeca zacijelo ispustila (gurnula? bacila?) nešto uistinu veliko. TRES! Trznuo se. Ovo je zvučalo još gore. Ipak, njihova je dadilja s njima, a ona bi ih uvijek lakše obuzdala od njega. Uspije li navući čizme u manje od minute, mogao bi izaći iz kuće prije nego što naprave još goru štetu, i tako se pretvarati da se ništa od toga uopće nije dogodilo. Posegne za čizmama. Da, to je sjajna zamisao. Ono što ne čuje, ne može mu naškoditi. Navukao je ostatak odjeće impresivnom brzinom i izjurio u predvorje te se brzo uputio prema stubama. “Sire Phillipe! Sire Phillipe!” Dovraga. Sad ga pak proganja njegov batler. Phillip se pretvarao da ga ne čuje. “Sire Phillipe!” “K vragu”, promrmlja. Sad nikako ne može ignorirati ovo urlanje ako ne želi pretrpjeti torturu cijele posluge koja će se sjatiti oko njega zabrinuta zbog njegova očitog gubitka sluha. “Da”, reče, polako se okrenuvši. “Izvolite, Gunning?” ~ 26 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Sire Phillipe”, reče Gunning, nakašljavši se. “Imate posjet.” “Posjet?” ponovi Phillip. “Je li to bio izvor... ovaj...” “Buke?” doda batler uslužno. Da. “Ne.” Batler se nakašlje. “To bi bila vaša djeca.” “Shvaćam”, promrmlja Phillip. “Kako glupo od mene što sam se nadao da nije tako.” “Ne vjerujem da su nešto razbili, gospodine.” “To je veliko olakšanje i novost.” “Svakako, gospodine, ali morate se pobrinuti za posjet.” Phillip zastenje. Tko, za ime svijeta, dolazi u posjet tako rano ujutro? Oni nisu bili navikli na posjetitelje ni u razumno vrijeme. Gunning se pokuša nasmiješiti, ali vidjelo se da nije u formi. “Nekada smo znali imati posjetitelje, sjećate se?” Evo, to je bio problem s batlerima koji su radili u nekoj kući još od prije rođenja glave obitelji. Običavali su imati visoko mišljenje o sarkazmu. “Tko je to došao u posjet?” “Nisam baš sasvim siguran, gospodine.” “Niste sigurni?” upita Phillip u nevjerici. “Nisam se raspitao.” “Zar to nije posao batlera?” “Da se raspita?” “Da”, procijedi Phillip, pitajući se pokušava li Gunning provjeriti koliko se lice njegova poslodavca može zacrvenjeti prije nego što ga strefi kap. “Pomislio sam da bi bilo dobro da se vi raspitate, gospodine.” “Pomislili ste da bi bilo dobro da se ja raspitam.” Ovo je Phillip izrekao kao izjavu, shvativši da nema svrhe postavljati pitanja. “Da, gospodine. Ona je ionako došla vama u posjet.” “Kao i svi naši posjetitelji dosad, a to vas nikada nije sprječavalo da ustanovite njihov identitet.” “Pa, zapravo, gospodine...” “Ja sam prilično siguran...” pokuša ga prekinuti Phillip. ~ 27 ~ Knjigoteka

daša&anna

“Nama nitko ne dolazi u posjet, gospodine”, završi Gunning, očito pobijedivši u bitci jezika. Phillip otvori usta kako bi istakao da njima dolaze ljudi u posjet, da ih jedna osoba upravo dolje čeka, no, uistinu, koja je bila svrha toga? “Dobro”, reče, pošteno iznerviran. “Idem dolje.” Gunning je sjao. “Odlično, gospodine.” Phillip se šokirano zapilji u svog batlera. “Gunning, jeste li vi dobro?” “Jesam, gospodine. Zašto me to pitate?” Nije mu se činilo sasvim pristojnim istaknuti da zbog širokog osmijeha Gunning prilično nalikuje konju pa je samo promrmljao: “Nije važno”, i uputio se niz stube. Posjet? Tko bi to mogao doći u posjet? Nitko ga nije posjetio već skoro godinu dana, otkad su susjedi prestali dolaziti osjećajući obvezu da izraze sućut. Vjerojatno ih ne bi smio kriviti što kasnije nisu dolazili. Naime, posljednjim su posjetiteljima Oliver i Amanda razmazali džem od jagoda po stolcima. Lady Winslet je otišla tako uzrujana da se Phillip zabrinuo za njezino zdravlje, jer ipak je ona bila dama u godinama. Phillip se namršti kad stigne u podnožje stuba i okrene se prema predvorju. Radilo se o ženi, zar ne? Zar nije Gunning rekao da im je u posjet došla neka žena? Tko, dovraga... Stao je kao ukopan, čak je prije toga i posrnuo. Zato što je žena koja je stajala u njegovom predvorju bila mlada i vrlo lijepa, a kad je podigla pogled kako bi ga pogledala u oči, vidio je da ima najveće, bolno najljepše sive oči koje je vidio u životu. Mogao bi se utopiti u tim očima. A Phillip, kao što biste mogli i pretpostaviti, nije olako ni pomišljao na riječ utopiti.

~ 28 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 2 ...a onda sam, to te sigurno ne čudi čuti, počela previše pričati. Znatno previše. Jednostavno nisam prestajala brbljati, ali to vjerojatno radim kad sam nervozna. Samo se mogli nadati da ću imati manje razloga za nervozu kako se moj život bude dalje odvijao. - piše Eloise Bridgerton svome bratu Colinu povodom njezina debija u londonskom visokom društvu.

A onda je otvorila usta. “Sir Phillip?” upitala ga je, a prije nego što je

imao priliku potvrdno kimnuti, rekla je brzinom svjetlosti: “Tako mi je silno žao što dolazim nenajavljena, ali uistinu nisam imala drugu mogućnost, a da budem iskrena, da sam poslala poruku ona bi vjerojatno stigla nakon mene, pa to zapravo ne bi imalo smisla, zasigurno se slažete i...” Phillip zatrepće, siguran da bi trebao pratiti što ona govori, ali više nije bio sposoban razlučiti gdje jedna riječ završava, a gdje počinje sljedeća. “... dug put, i bojim se da se nisam imala prilike naspavati, pa vas preklinjem da mi oprostite što ovako izgledam i...” Počelo mu se od nje vrtjeti u glavi. Bi li od njega bilo nepristojno da sada sjedne? “...nisam baš ponijela mnogo stvari, ali nisam imala izbora i...” Ovo je sad odmaklo predaleko, a nije, iskreno, bilo nikakve naznake da će ikada prestati. Bude li joj dopustio da nastavi dalje, bio je prilično siguran da će mu unutrašnje uho pretrpjeti disbalans ili će se možda ona onesvijestiti od neuzimanja zraka i udariti glavom o pod. U svakom slučaju, jedno od njih će završiti ozlijeđeno i pretrpjet će bol. “Milostiva”, reče, nakašljavši se. Ako ga je i čula, nije to ničim pokazala već je umjesto toga rekla nešto o kočiji koja ju je očito dovezla do njegovih vrata. “Milostiva”, reče, ovaj put malo glasnije. ~ 29 ~ Knjigoteka

daša&anna

“... ali tada sam...” Ona ga pogleda, zatreptavši tim fatalnim sivim očima i na trenutak mu se učini kako ga je izbacila iz ravnoteže i to mu je bilo strašno. “Da?” upita ga. Sad kad je zadobio njezinu pozornost, činilo se da je zaboravio zašto ju je tražio. “Ovaj” reče, “tko ste vi?” Zurila je u njega dobrih pet sekunda, iznenađeno razdvojivši usne, a zatim konačno odgovorila: “Eloise Bridgerton, naravno.”

Eloise je bila prilično sigurna da previše brblja, a znala je da prebrzo govori, no to je obično radila kad bi bila nervozna, i iako se ponosila time da je rijetko nervozna, sada se činilo prikladnim trenutkom da istraži tu emociju, a uostalom, sir Phillip - ako je to uistinu bio ovaj čovjek krupan poput medvjeda koji je stajao pred njom - uopće nije bio onakav kakvog je očekivala. “Vi ste Eloise Bridgerton?” Ona pogleda u njegovo zaprepašteno lice i prvi put osjeti tračak ljutnje. “Pa naravno da jesam. Tko bih drugo bila?” “To ne mogu ni zamisliti.” “Ali vi ste me pozvali”, istakne ona. “A vi niste odgovorili na moj poziv”, uzvrati on. Ona glasno gutne. Da, sad je imao pravo. Zapravo, morala je priznati da ima sto posto pravo, ako kani biti fer, mada nije kanila. Barem ne u ovom trenutku. “Zapravo, nisam imala prilike”, izmotavala se, a zatim, kad se iz njegova izraza lica činilo da to nije dovoljno objašnjenje, doda: “kao što sam vam već ranije spomenula.” On je predugo zurio u nju, tako dugo da joj je bilo neugodno, tamnim, nedokučivim očima, a zatim je rekao: “Nisam razumio ni riječ od onoga što ste rekli.” Osjetila je da joj se usta oblikuju u ovalni oblik... iznenađenja? Ne, ljutnje. “Zar me niste slušali?” upita ga. “Pokušao sam.” Eloise napući usne. “Onda dobro”, reče, izbrojavši do pet u glavi - na latinskom - prije nego što doda: “Ispričavam se. Žao mi je što sam došla nenajavljena. To je bilo strašno nepristojno od mene.” ~ 30 ~

Knjigoteka

daša&anna

On je šutio pune tri sekunde - Eloise je i to izbrojala - prije nego što je rekao: “Prihvaćam vašu ispriku.” Ona pročisti grlo. “A naravno...” - on se nakašlje, ogledavši se oko sebe kao da traži nekoga tko bi ga spasio od nje - “oduševljen sam što ste došli.” Bilo bi vjerojatno nepristojno istaknuti da nije zvučao nimalo oduševljeno pa je ostala stajati i zuriti u njegovu desnu jagodičnu kost dok je pokušavala odlučiti što smije reći pazeći da ga ne uvrijedi. Eloise je smatrala tužnim to što se ona - koja je obično uvijek imala nešto reći u svakoj prilici - nije mogla dosjetiti baš ničega. Nasreću, on ih je spasio da nelagodna tišina ne naraste do monumentalnih proporcija upitavši je: “Je li to sva vaša prtljaga?” Eloise ispravi ramena, presretna što su skrenuli na znatno trivijalniju temu. “Da, ja zapravo nisam...” Zaustavi se na vrijeme. Zar mu uistinu mora reći da se iskrala iz kuće usred noći? To joj nikako ne služi na čast, a ni njezinoj obitelji. Nije bila sigurna zašto, ali nije željela da on zna da je, bez obzira na sve, pobjegla od kuće. Nije bila sigurna zašto, ali imala je jak dojam da bi je on istog časa otpremio doma kad bi znao istinu. I iako se zasad njezin susret sa sirom Phillipom nije pokazao romantičnim i blaženim kako je zamišljala, još nije bila spremna odustati od njega. Pogotovo kad je to značilo da bi se morala vratiti svojoj obitelji podvijena repa. “To je sve što imam”, reče odlučno. “Dobro. Ja, ovaj...” On se ponovno ogleda oko sebe, ovaj puta pomalo očajnički što Eloisei nije bilo nimalo laskavo, “Gunning!” zaurlao je. Batler se pojavio tako brzo da je bilo jasno kako ih je prisluškivao. “Da, gospodine?” “Mi... ovaj... moramo pripremiti sobu za gospođicu Bridgerton.” “Već sam to učinio”, ljubazno reče Gunning. Obrazi sira Phillip lagano se zarumene. “Dobro”, procijedi. “Ona će boraviti kod nas...” On je pogleda iskosa. “Dva tjedna”, reče Eloise, nadajući se da je to prikladno. “Dva tjedna”, ponovi sir Phillip kao da batler nije čuo njezin odgovor. “Mi ćemo, naravno, učiniti sve u našoj moći da joj boravak bude ugodan.” “Naravno”, složi se batler. ~ 31 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Odlično”, reče sir Phillip koji je još uvijek izgledao kao da mu je neugodno zbog cijele situacije. Ako mu već nije bilo neugodno, onda mu je možda bilo zamorno, a to bi moglo biti čak i gore. Eloise je bila razočarana. Zamislila ga je kao opuštenog, šarmantnog muškarca poput njezina brata Colina, koji je imao zanosan smiješak i uvijek je znao što treba reći u svakoj situaciji, bila ona neugodna ili ne. Sir Phillip je, s druge strane, izgledao kao da bi radije bio bilo gdje nego ovdje gdje jest, što za Eloise nije bilo ohrabrujuće budući da se u ovom trenutku ona nalazila u njegovom društvu. A još, on bi se sada trebao bar malo potruditi da se upoznaju i odlučiti bi li mu ona bila prikladnom ženom. A bilo bi mu bolje da se dobro potrudi zato što, ako je istina da je prvi dojam najtočniji, nije baš bila sigurna da će ona odlučiti da bi on za nju bio prikladan muž. Nasmiješila mu se kroz stisnute zube. “Želite li sjesti?” izvali on. “To bi bilo ugodno, hvala vam.” Ogledao se oko sebe zbunjeno i Eloise je imala dojam da se on jedva snalazi u vlastitom domu. “Evo”, promrmljao je pokazavši na jedna vrata na kraju predvorja, “tu je salon.” Gunning se nakašlje. Sir Phillip ga pogleda i namršti se. “Možda biste željeli naručiti nešto za okrjepu, gospodine?” upita batler brižno. “Ovaj, da, naravno”, odgovori sir Phillip, pročistivši grlo. “Naravno. Ovaj, možda...” “Čaj, možda?” predloži Gunning. “Sa žemljama?” “Odlično”, promrmlja sir Randolph. “Ili bih, ako je gospođica Bridgerton gladna”, nastavi batler, “mogao dati pripremiti obilniji doručak.” Sir Phillip skrene pogled na Eloise. “Rado bih žemlje, hvala”, reče, iako je baš bila gladna. Eloise dopusti siru Phillipu da je povede pod ruku do salona gdje je sjela na sofu presvučenu prugastim plavim satenom. Prostorija je bila uredna i čista, ali namještaj je bio otrcan. Cijela kuća bila je pomalo ~ 32 ~

Knjigoteka

daša&anna

zapuštena, kao da je vlasnik ostao bez novca, ili ga možda samo nije bilo briga. Eloise je pretpostavila da se radi o ovom drugom. Možda je financijska situacija sira Phillipa uistinu loša, ali okoliš je bio veličanstven, a vidjela je dovoljno njegovog staklenika dok se vozila prilaznim putem da uvidi kako je u sjajnom stanju. S obzirom na to da je sir Phillip botaničar, to bi moglo objasniti veliku pažnju posvećenu eksterijeru dok je interijer zanemaren. Očito mu je trebala žena. Ona skupi ruke u krilu, dok je on sjedao nasuprot njoj stisnuvši svoje krupno tijelu u fotelju koja je očito bila namijenjena nekom mnogo sitnijem od njega. Izgledao je kao da mu je jako neudobno (a Eloise je imala dovoljno braće da prepozna te znakove), zapravo, kao da očajnički želi opsovati, ali Eloise je zaključila da je sam kriv što je izabrao tu fotelju, pa mu se nasmiješila nadajući se da će on taj smiješak protumačiti kao ljubazan i ohrabrujući, i pričekala da on započne razgovor. On pročisti grlo. Ona se nagne naprijed. On ponovno pročisti grlo. Ona se nakašlje. On opet pročisti grlo. “Treba li vam malo čaja?” ona konačno upita jer još jedno nakašljavanje ne bi mogla podnijeti. On je pogleda zahvalno, iako Eloise nije bila sigurna je li to zato što mu je ponudila čaj ili zato što je milostivo prekinula tišinu. “Da”, reče, “to bi bilo lijepo.” Eloise otvori usta da odgovori, a zatim se sjeti da se nalazi u njegovoj kući i da nije pristojno da ona njemu nudi čaj. Da ne spominje da bi to i on trebao znati. “Dobro”, reče. “Sigurna sam da će uskoro stići.” “Točno”, složi se on, premjestivši se na fotelji. “Žao mi je što sam došla nenajavljeno”, promrmlja ona, iako je to već bila rekla. Ali nešto se moralo reći; sir Phillip je možda bio naviknut na neugodnu tišinu, ali Eloise je bila osoba koja ju je uvijek voljela prekinuti. “Sve je u redu”, reče on. ~ 33 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Zapravo, nije”, odgovori ona. “To je bilo strašno nepristojno od mene i ja se ispričavam. Izgledao je zbunjen njezinom iskrenošću. “Hvala vam”, promumlja. “Uvjeravam vas, to uopće nije problem. Ja sam samo...” “Iznenađen?” ponudi ona. “Da.” Ona kimne. “Da, ovaj, svatko bi bio. Trebala sam na to misliti i uistinu mi je žao zbog smetnje. On otvori usta, ali odmah ih zatvori i pogleda kroz prozor. “Sunčan je dan”, reče. “Da, jest”, složi se Eloise, pomislivši da je to prilično jasno. On slegne ramenima. “No pretpostavljam da će do večeri ipak pasti kiša.” Nije znala kako odgovoriti na ovo pa je samo kimnula, kriomice ga proučavajući dok je gledao kroz prozor. Bio je krupniji nego ga je zamišljala, grubljeg izgleda, manje urbanog. Njegova su pisma bila tako šarmantna i dobro napisana da ga je zamislila kao... uglađenijeg. I vitkijeg možda. Nije bio debeo, ali ipak je zamišljala da neće biti tako mišićav. Izgledao je kao da radi na polju kao zemljoradnik, pogotovo u ovim grubim hlačama i košulji bez kravate. A iako je napisao da mu je kosa smeđa, uvijek je zamišljala da je ipak svjetlija, da je tamnoplava i da on zapravo izgleda kao pjesnik (nije imala pojma zašto je pjesnike uvijek zamišljala plavokosima). Ali kosa mu je bila točno onakva kako ju je opisao - smeđa, zapravo prilično tamne nijanse, na granici s crnom, neukrotivo valovita. Oči su mu bile smeđe, zapravo slične nijanse kao kosa, tako tamne da su bile sasvim nečitljive. Ona se namršti. Mrzila je ljude koje ne može odmah pročitati. “Jeste li putovali cijelu noć?” pitao je ljubazno. “Jesam.” “Zacijelo ste umorni.” Ona kimne. “Jesam, prilično.” On ustane, galantno pokazavši prema vratima. “Biste li se radije odmorili? Ne bih vas želio zadržavati ovdje ako biste radije spavali.” Eloise je bila iscrpljena, ali također i strahovito gladna. “Radije bih prvo nešto pojela”, reče, “a zatim bih sa zahvalnošću prihvatila vašu gostoljubivost i odmorila se.” ~ 34 ~ Knjigoteka

daša&anna

On kimne. Kanio je sjesti, pokušavajući se sklupčati u smiješno premalenu fotelju za njega, a zatim konačno promrmljao nešto u bradu, okrenuvši se prema njoj s malo razumljivijim: “Ispričajte me”, i premjestio se na veću fotelju. “Oprostite”, reče kad se smjestio. Eloise mu samo kimne, pitajući se je li se ikad zatekla u nelagodnijoj situaciji. On pročisti grlo. “Ovaj, je li vam put bio ugodan?” “Jest”, odgovori, pohvalivši ga u mislima zato što je barem pokušavao održavati kakav-takav razgovor. Kako je njegov napor zahtijevao i njezin, ona pridonese rekavši: “Imate divan dom.” On na to podigne obrvu, pogledavši je pogledom koji je govorio da nikako nije povjerovao njezinom laskanju. “Okoliš je veličanstven”, doda ona žurno. Tko bi pomislio da je on zapravo svjestan da je namještaj otrcan? Muškarci nikad nisu primjećivali takve pojedinosti. “Hvala vam”, reče Phillip. “Ja sam botaničar, kao što znate, pa provodim mnogo vremena vani.” “Jeste li danas planirali raditi vani?” On potvrdno odgovori. Eloise mu ponudi nesiguran smiješak. “Žao mi je što sam vam poremetila raspored.” “Ništa zato, uvjeravam vas.” “Ali...” “Uistinu se ne morate opet ispričavati”, prekine je. “Ni za što.” A zatim je opet nastupila nelagodna tišina i oboje su čeznutljivo pogledali prema vratima čekajući da ih Gunning spasi pladnjem čaja. Eloise je kuckala prstima o jastuk na sofi. Njezina bi to majka smatrala strahovito nepristojnim. Pogledavala je sira Phillipa i sa zahvalnošću primijetila da on radi to isto. Zatim je on primijetio da ga ona gleda i nabacio nervozni polu-smiješak dok mu se pogled spustio na njezine nemirne ruke. Ona se istog časa ukipi. Pogledala ga je, šutke ga izazivajući - ili možda preklinjujući? - da nešto kaže. Bilo što. Nije rekao ništa. Umirala je. Morala je prekinuti tišinu. Ovo nije bilo prirodno. Bilo je prestrašno. Ljudi bi trebali razgovarati. Ovo je... ~ 35 ~

Knjigoteka

daša&anna

Ona otvori usta, gonjena očajem koji nije sasvim shvaćala. “Ja... No prije nego što je mogla nastaviti rečenicu koju je kanila smisliti u hodu, zrak propara vrisak od kojeg se ledila krv u žilama. Eloise skoči na noge. “Što je to...” “Moja djeca”, reče sir Phillip, tiho uzdahnuvši. “Vi imate djecu?” On primijeti da ona stoji i umorno ustane na noge. “Naravno.” Ona je zurila u njega razjapljenih usta. “Nikad niste spomenuli da imate djecu.” On je pogleda ispod oka. “Zar je to problem?” upita je prilično oštro. “Naravno da nije!” reče ona osorno. “Ja obožavam djecu. Ne mogu ni izbrojati koliko imam nećakinja i nećaka, ali uvjeravam vas da sam im ja najdraža teta. Ali to ne ublažava činjenicu da niste spomenuli da postoje.” “To je nemoguće”, reče on, odmahnuvši glavom. “Zasigurno ste to previdjeli.” Ona tako naglo trzne bradom da je bilo čudno da joj se vrat nije slomio. “To nije”, reče nadmeno, “nešto što bih ja previdjela.” On slegne ramenima, očito zanemarivši njezin prosvjed. “Niste ih nijednom spomenuli”, reče ona, “a ja to mogu dokazati.” On prekriži ruke, promotrivši je s očitom nevjericom. Ona žustro krene prema vratima. “Gdje je moja putna torba?” “Ondje gdje ste ga ostavili, pretpostavljam”, reče on, promatrajući je s visoka. “Ili je možda već u vašoj sobi. Moja posluga nije tako nemarna.” Ona se okrene prema njemu i namršti se. “Donijela sam sva vaša pisma sa sobom, i uvjeravam vas da nijedno ne sadrži riječi ‘moja djeca’.” Phillip iznenađeno otvori usta. “Sačuvali ste moja pisma?” “Naravno. Zar vi niste moja?” On zatrepće. “Uh...” Ona zgroženo zastenje. “Vi moja niste sačuvali?” Phillip uopće nije shvaćao žene i bio bi čak spreman zanemariti sve znanstvene spoznaje i proglasiti ih sasvim odvojenom vrstom. Prihvatio je činjenicu da rijetko zna što bi im trebao reći, ali ovoga je puta bio svjestan da je gadno zabrljao. “Siguran sam da sam sačuvao neka”, pokušao se izvući. Ona bijesno stisne bradu. ~ 36 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Većinu, siguran sam”, brzo doda. Izgledala je buntovno. Eloise Bridgerton, polako je shvaćao, imala je zastrašujuću narav. “Ne radi se o tome da sam ih bacio”, reče on, pokušavajući se izvući iz rupe bez dna. “Samo baš nisam siguran gdje sam ih točno pospremio.” Promatrao je sa zanimanjem kako ona pokušava obuzdati ljutnju, te zatim udahne. Njezine su oči, međutim, ostale olujno sive. “Dobro”, reče. “To ionako nije važno.” Phillip se složio s tim, ali bio je dovoljno pametan da to ne izrekne. Usput, njezin ton glasa jasno je govorio da je to njoj važno. Jako važno. Još jedan vrisak propara zrak, praćen glasnom lomljavom. Phillip se trzne. Zvučalo je kao da se slomio neki komad namještaja. Eloise pogleda prema stropu kao da očekuje da svakog časa otpadne komad žbuke. “Zar ne biste trebali otići k njima?” upita ga. Trebao bi, ali tako mu svega svetoga, nije želio. Kad su blizanci bili izvan kontrole, nitko nije mogao s njima, što je, pretpostavljao je Phillip, bila definicija “izvan kontrole”. Smatrao je da je obično bolje pustiti ih da divljaju dok se ne sruše od iscrpljenosti (na što uglavnom nije trebalo dugo čekati) i onda se pozabaviti njima. To možda nije bio najkorisniji način, a svakako to ne bi savjetovao nijedan drugi roditelj, ali čovjek ima samo određenu količinu energije za dvoje osmogodišnjaka, a on se bojao da je ostao bez nje prije dobrih šest mjeseci. “Sire Phillipe?” uporna je bila Eloise. On uzdahne. “Imate pravo, naravno.” Nikako nije želio ispasti nezainteresirani roditelj pred gospođicom Bridgerton, koju je pokušao namamiti, koliko god to nespretno činio, da postane majkom dvoje nestaška koji su trenutno pokušavali do temelja uništiti njegov dom. “Ispričajte me, molim vas”, reče i kimne joj uputivši se u predvorje. “Olivere!” zaurlao je. “Amanda!” Nije bio sasvim siguran, ali pomislio je da je čuo kako je gospođica Bridgerton zatomila užasnuti smijeh. Obuzme ga ljutnja i bijesno je pogleda iako je znao da to ne bi smio. Vjerojatno misli da bi ona bolje znala s to dvoje nestašne djece. On krene prema stubama i opet ih glasno zazove po imenima. S druge strane, možda ne bi smio biti tako nemilosrdan. Nadao se, ne, ~ 37 ~

Knjigoteka

daša&anna

grozničavo se molio, da će Eloise Bridgerton biti vještija s blizancima od njega. Dragi Bože, ako bi ih naučila ponašanju, on bi joj ljubio tlo pod nogama, i to barem triput dnevno. Oliver i Amanda se pojave na odmorištu stuba i siđu do predvorja ne djelujući nimalo skrušeno. “Što je to bilo?” zahtijevao je Phillip. “Što?” upita drsko Oliver. “Ono urlanje?” procijedi Phillip. “To je bila Amanda”, reče Oliver. “Naravno da sam to bila ja”, složi se ona. Phillip pričeka na daljnje objašnjenje, a kad je postalo izvjesno da ga neće biti, doda: “A zašto je Amanda urlala?” “Kriva je žaba”, objasni ona. “Žaba.” Ona kimne. “Da, u mom krevetu.” “Shvaćam”, reče Phillip. “Imaš li možda pojma kako je žaba dospjela onamo?” “Ja sam je ondje stavila”, odgovori ona. On pogleda Olivera kojem je uputio pitanje, pa zatim opet Amandu. “Ti si stavila žabu u vlastiti krevet?” Ona kimne. Zašto, zašto, o zašto? On pročisti grlo. “Zašto?” Ona slegne ramenima. “Prohtjelo mi se?” Phillip osjeti kako je u nevjerici isturio bradu. “Prohtjelo ti se?” “Da.” “Staviti žabu u svoj krevet?” “Željela sam uzgojiti punoglavce”, objasni ona. “U svom krevetu?” “Činio mi se dovoljno topao i udoban.” “Ja sam joj pomogao”, ubaci se Oliver. “U to nimalo ne sumnjam”, reče Phillip stisnutim glasom. “Ali čemu urlanje?” “Nisam ja urlao”, reče uvrijeđeno Oliver. “Amanda je urlala.” ~ 38 ~

Knjigoteka

daša&anna

“I pitao sam Amandu!” reče Phillip, jedva se suzdržavši da rezignirano ne mahne rukama, odustane i povuče se u staklenik. “Mene ste gledali, gospodine”, reče Oliver. A zatim, kao da je njegov otac preglup da shvati što je želio reći, doda: “Kad ste pitali to pitanje.” Phillip duboko uzdahne prije nego što se natjera nabaciti izraz lica koji bi trebao biti strpljiv i okrene se ponovno Amandi. “Amanda, zašto si vrištala?” Ona slegne ramenima. “Zaboravila sam da sam stavila žabu u krevet.” “Ja sam mislio da će umrijeti”, doda Oliver dramatičnim glasom. Phillip je odlučio da to neće komentirati. “Mislio sam”, reče, prekriživši ruke na prsima i pogledavši svoju djecu svojim najstrožim pogledom, “da smo rekli da žabe ne smiju u kuću.” “Ne”, reče Oliver (a Amanda na to žustro kimne) rekao si da ne smiju krastače.” “Vodozemci, bilo koje vrste”, procijedi Phillip. “Ali što ako neka od njih umire?” upita Amanda, a lijepe joj se plave oči ispune suzama. “Ni tada.” “Ali...” “Možete se pobrinuti za nju vani.” “A što ako joj je hladno i smrzava se i samo joj treba moja briga i topla postelja u kući?” “Žabe trebaju biti hladne i smrzavati se”, uzvrati joj Phillip. “Zato i jesu vodozemci.” “Ali što ako...” “Dosta!” zaurla on. “Nikakve žabe, krastače, cvrčci, skakavci, ni bilo kakve životinje ne mogu u kuću!” Amanda se počne hvatati za zrak. “Ali, ali, ali...” Phillip glasno uzdahne. Nikad nije znao što reći svojoj djeci, a sada je njegova kći izgledala kako da će briznuti u gorak plač. “Za ljubav Bo...” Zaustavi se na vrijeme i smekša ton. “Što je bilo, Amanda?” Ona uzdahne, a zatim zajeca: “A što će biti s Bessie?” Phillip se osvrne neuspješno oko sebe, tražeći zid na koji će se nasloniti i potonuti. “Naravno”, procijedi, “to ne uključuje našeg voljenog španijela.” ~ 39 ~

Knjigoteka

daša&anna

“To si onda trebao tako reći”, šmrcne Amanda, izgledajući iznenađujuće - i sumnjivo - pribrano. “Jako si me rastužio. Phillip zaškrguće zubima. “Žao mi je što sam te rastužio.” Ona mu kimne poput neke kraljice. Phillip zastenje. Kad su njih dvoje preuzeli glavnu riječ u razgovoru? Zasigurno bi čovjek njegove veličine i (takvim se barem smatrao) intelekta trebao znati dovesti u red dvoje osmogodišnjaka. Ali ne, opet je, unatoč najboljim namjerama, izgubio kontrolu nad razgovorom i sada se on zapravo ispričavao njima. Ništa na svijetu ne bi ga moglo natjerati da se osjeća ovako neuspješno. “Onda dobro, reče, željan da priča završi. “Idite sad. Imam mnogo posla.” Ostali su neko vrijeme stajati ondje i samo ga gledali svojim velikim trepćućim očima. “Čitav dan?” konačno upita Oliver. “Čitav dan?” ponovi Phillip. Što on to, dovraga, govori?” “Zar ćeš imati posla čitav dan?” ispravi se Oliver. “Da”, reče Phillip oštro. “Imat ću.” “A što kažeš da odemo na šetnju prirodom?” predloži Amanda. “Ne mogu”, reče, iako je to možda želio. Ali blizanci su bili tako naporni, zasigurno će ga natjerati da izgubi živce, a ništa mu nije bilo strašnije od toga. “Mogli bismo ti pomoći u stakleniku”, reče Oliver. Bolje rečeno, uništiti ga. “Ne”, reče Phillip. Iskreno nije smatrao da bi se znao obuzdati ako bi mu uništili posao. “Ali...” “Ne mogu”, obrecne se, mrzeći ton svoga glasa. “Ali...” “A tko je to?” začuje se glas iz pozadine. Phillip se okrene. Bila je to Eloise Bridgerton. Eto je, gura nos u ono što nikako nije njezin posao i to nakon što se pojavila na njegovom kućnom pragu bez naznake upozorenja. “Oprostite, molim vas”, reče joj, ne udostojavši se sakriti ljutnju u glasu. Ona ga je ignorirala i okrenula se blizancima. “A tko biste bili vas dvoje?” upita ih. ~ 40 ~

Knjigoteka

daša&anna

“A tko ste vi?” zahtijevao je Oliver. Amanda je pogleda ispod oka, zaškiljivši opako. Phillip si je dopustio prvi iskreni smiješak toga jutra te prekriži ruke na prsima. Aha, hajdemo vidjeti kako će gospođica Bridgerton ovo srediti. “Ja sam gospođica Bridgerton”, reče. “Niste valjda naša nova guvernanta?” upita Oliver sumnjičavošću koja je graničila sa zlobom. “Zaboga, ne”, odgovori ona. “Što se dogodilo s vašom starom guvernantom?” Phillip se nakašlje. Glasno. Blizanci su shvatili što im time želi poručiti. “Ovaj, ništa”, reče Oliver. Gospođica Bridgerton nije izgledala nimalo zavarano ozračjem nevinosti koju su pokušavali postići, ali mudro je odlučila ne ispitivati dalje već je samo rekla: “Ja sam vaša gošća.” Blizanci su neko vrijeme razmišljali, a onda Amanda reče: “Mi ne želimo nikakve goste.” “Nama ne trebaju nikakvi gosti”, nadoveže se Oliver. “Djeco!” ubaci se Phillip. Zapravo nije želio braniti gospođicu Bridgerton nakon što je bila tako napasna, ali zapravo nije imao drugog izbora. Nije smio dopustiti da mu djeca budu tako nepristojna. Blizanci prekriže ruke i istovremeno pogledaju gospođicu Bridgerton otpilivši je. “Sad je dosta”, zagrmi Phillip. “Smjesta ćete se ispričati gospođici Bridgerton.” Blizanci su buntovnički zurili u nju. “Sada!” zaurlao je. “Oprostite”, promrmljali su, ali nitko na svijetu tu njihovu ispriku ne bi mogao protumačiti iskrenom. “Idite u svoju sobu, oboje”, reče oštro Phillip. Odmarširali su poput para ponosnih vojnika, podigavši nosove. Bili bi prilično impresivan prizor da se Amanda nije okrenula u podnožju stuba i isplazila jezik. “Amanda!” prekorio ju je, krenuvši prema njoj. Ona se popne uz stube brzinom lisice. ~ 41 ~

Knjigoteka

daša&anna

Phillip je neko vrijeme stajao ukipljen, stisnuvši ruke koje su se tresle. Kad bi se barem njegova djeca jednom - jednom! - lijepo ponašala i ne odgovorila na svako pitanje protupitanjem i bila dovoljno pristojna da ne plaze jezik gostima, i... Barem jednom želio se osjećati kao dobar otac koji zna što radi. I ne podizati glas. Mrzio je kad bi podizao glas, mrzio je bljesak strave koji bi vidio u njihovim očima. Mrzio je sjećanja koja je prizvao. “Sire Phillipe?” Gospođica Bridgerton. Dovraga, skoro je zaboravio da je ona ovdje. On se okrene. “Da?” upita, prestravljen što je ona svjedočila njegovom poniženju. Zbog čega se, naravno, opet naljutio na nju. “Vaš batler je donio pladanj s čajem”, reče, pokazavši prema salonu. On kratko kimne. Mora izaći van. Daleko od svoje djece, daleko od žene koja je upravo vidjela kako im je grozan otac. Počela je kiša, ali on nije mario za to. “Nadam se da ćete uživati u doručku”, reče. “Vidimo se nakon što se odmorite.” A zatim je pohitao prema vratima i uputio se u svoj staklenik u kojem će biti sam sa svojim biljkama koje ne govore, ne ponašaju se ružno i ne miješaju se u tuđa posla.

~ 42 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 3 ... shvatit ćeš zašto nisam prihvatila njegovu prosidbu. Uistinu je neotesan, a narav mu je užasna. Željela bih se udati za nekog profinjenog i obzirnog, tko bi se prema meni ponašao kao prema kraljici. Ili barem, kraljevni. Zasigurno ne tražim previše. - piše Eloise Bridgerton svojoj dragoj prijateljici Penelope Featherington u poruci poslanoj preko glasnika nakon što je dobila prvu bračnu ponudu.

Eloise

je do popodneva bila skoro uvjerena da je učinila strašnu pogrešku. A iskreno govoreći, jedini razlog zašto je bila skoro uvjerena bio je taj što je više od pogrešaka mrzila priznati svoje pogreške. Pa je tako pokušala poslovično stisnuti gornju usnu i natjerala se pretvarati da ova užasna situacija na kraju ipak može izaći na dobro. Ostala je zaprepaštena - čak je razjapila usta - kad joj je sir Phillip rekao neka uživa u doručku i zatim bez ijedne dodatne riječi izašao kroz vrata. Ona je doputovala s drugog kraja Engleske njemu u posjet na njegov poziv, a on ju je ostavio samu u salonu nakon samo pola sata od dolaska? Nije očekivala da će se on zaljubiti na prvi pogled, pasti na koljena i izjaviti da će joj vječno biti odan, ali očekivala je malo više od odrješitog “Tko ste vi?” i “Uživajte u hrani.” Ili je možda očekivala da će se on u nju zaljubiti na prvi pogled. Njezina maštarija o tome kakav će taj čovjek biti bila je izuzetno razrađena - a sada je znala da je slika koju je zamislila bila kriva. Dopustila si je oblikovati ga u savršenog muškarca, a jako ju je zaboljelo što on nije samo bio nesavršen, već je bio vrlo blizu dna. A što je bilo najgore - samo je sebe mogla kriviti za to. Sir Phillip se nikada nije lažno predstavio u svojim pismima (iako je smatrala da je morao spomenuti da je otac, pogotovo prije nego što joj je ponudio brak). Njezini su snovi bili baš to - snovi. Obično zavaravanje i njezina izmišljotina. Ako nije bio onakav kakvog je očekivala, sama je za to bila kriva. Očekivala je nešto što uopće ne postoji. ~ 43 ~

Knjigoteka

daša&anna

A trebala je biti pametnija. I što je najgore, činilo se da nije baš dobar otac, a za to je u njezinoj bilježnici odmah zaslužio crnu točku. Ne, nije fer prema njemu. Ne može mu tako brzo suditi i proglasiti ga lošim ocem. Djeca nisu izgledala kao da se prema njima ružno odnose, nisu bila izgladnjela niti na bilo kakav način ugrožena, ali sir Phillip očito nije imao pojma kako ih dovesti u red. Jutros se sasvim pogrešno ponio prema njima i iz njihovog se ponašanja vidjelo da je njegov odnos s njima u najboljem slučaju distanciran. Dragi Bože, oni su ga doslovno preklinjali da provede dan s njima. Dijete koje dobiva dovoljno roditeljske pozornosti nikad se ne bi ponašalo poput njih dvoje. Eloise i njezina braća i sestre pola su djetinjstva proveli pokušavajući izbjegavati svoje roditelje, zato što su bez nadzora mogli lakše izvoditi svoje nestašluke. Njezin je otac bio sjajan. Imala je samo sedam godina kad je umro, ali dobro ga se sjećala, od priča koje im je izmišljao prije spavanja do šetnji poljima Kenta, ponekad u društvu svih Bridgertona, a ponekad bi samo jedno sretno dijete bilo izabrano da nasamo provede dragocjeno vrijeme s ocem. Bilo je jasno da bi sir Phillip ostavio djecu da se sama snalaze da mu ona nije predložila neka ispita zašto vrište i bacaju namještaj. Ili, što je još gore, ostavio bi ih nekom drugom koga bi zadužio da se bakće s njima. Na kraju njihova razgovora bilo je jasno da je glavni životni cilj sira Phillipa izbjegavati svoju djecu. A to Eloise nikako nije odobravala. Podigla se s postelje, natjeravši se sjesti, iako je bila strahovito umorna. Ali svaki puta kad bi legla, nešto bi ju počelo stezati u plućima i na kraju bi se hvatala za zrak znajući da je to najava ne samo suza već glasnog jecaja od kojeg će joj cijelo tijelo drhtati. Ako ne ustane i ne uhvati se nekog posla, neće se moći kontrolirati. A sama sebe ne bi podnijela da se sada rasplače. Otvori prozor iako je vani još bilo sivo i kiša je sipila. Nije bilo vjetra pa kiša neće ulaziti u sobu, a sada joj je uistinu trebalo malo svježeg zraka. Hladan zrak na licu možda joj neće pomoći da se osjeća bolje, ali svakako joj neće biti gore. S prozora se dobro vidio staklenik sira Phillipa. Pretpostavila je da se nalazi tamo jer ga nije čula kako korača u kući i urla na svoju djecu. ~ 44 ~

Knjigoteka

daša&anna

Staklenik je bio zamagljen i vidjela je samo mutnu zavjesu zelene boje bile su to valjda njegove voljene biljke. Kakav je on to bio čovjek kad je više volio biljke od ljudi? Sigurno ne netko tko je cijenio ugodan razgovor. Osjetila je kako su joj se ramena opustila. Eloise je provela pola života tražeći prigodu za ugodan razgovor. Ako je on bio takav pustinjak, zašto se uopće gnjavio s pisanjem pisama? I on se jednako vrijedno kao i ona trudio održavati njihovu prepisku. Da ne spominje njegovu prosidbu. Ako nije želio društvo, nije ju imao pravo pozvati ovamo. Nekoliko je puta duboko udahnula magloviti zrak i zatim se natjerala uspraviti. Nije znala što se očekuje da ona radi sama sa sobom čitavog dana. Već je bila odrijemala; iscrpljenost je pobijedila jad. Ali nitko je nije došao obavijestiti o ručku ili o bilo kakvim drugim planovima koji bi se odnosili i na nju kao gošću kuće. Ostane li ovdje, u ovoj pomalo otužnoj sobi punoj propuha, poludjet će. Ili će se rasplakati da bi sve zaboravila, a to nije tolerirala drugima, pa ju je užasavala i sama pomisao da bi se ona tako ponijela. No nije bilo razloga zašto ne bi mogla malo istražiti kuću, zar ne? A možda bi usput mogla pronaći i nešto za jelo. Pojela je jutros sve četiri žemlje s pladnja, namazavši ih s toliko maslaca i marmelade koliko je bilo pristojno, ali još je bila strahovito gladna. U ovom trenutku izvršila bi čin nasilja za jedan sendvič sa šunkom. Presvukla se, navukla svjetloružičastu opravu od muslina koja je bila lijepa i ženstvena, ali ne previše nakićena. A što je bilo najvažnije, lako se navlačila, što je bilo presudno kad netko pobjegne od kuće bez osobne sluškinje. Letimičan pogled u zrcalo posvjedočio joj je da izgleda sasvim pristojno, ako već ne kao slika i prilika zanosne ljepotice, te je izašla u hodnik. I tamo su je odmah zaskočili osmogodišnji blizanci Crane koji su izgledali kao da već satima sjede u zasjedi. “Dobar dan”, reče Eloise, čekajući da ustanu. “Kako lijepo od vas što ste me došli pozdraviti.” “Nismo vas došli pozdraviti”, izlane se Amanda, zastenjavši kad ju je Oliver ubo laktom u rebra. ~ 45 ~ Knjigoteka

daša&anna

“Niste?” upita Eloise, pokušavši zvučati iznenađeno. “Onda ste mi došli pokazati gdje je blagovaonica? Moram priznati da sam prilično gladna.” “Ne”, reče Oliver prekriživši ruke na prsima. “Ni to?” zamišljeno će Eloise. “Da pogodim. Želite me odvesti u vašu sobu i pokazati mi svoje igračke.” “Ne”, rekoše jednoglasno. “Onda me zacijelo kanite povesti na obilazak kuće. Prilično je velika i mogla bih se izgubiti.” “Ne.” “Ne? Ne biste željeli da se izgubim, zar ne?” “Ne”, reče Amanda. “Zapravo, da!” Eloise je odglumila da ne shvaća. “Želite da se izgubim?” Amanda kimne. Oliver samo čvršće prekriži ruke na prsima i prostrijeli je nadurenim pogledom, “Hmm. To je zanimljivo, ali to ne objašnjava vašu nazočnost ovdje pred mojim vratima, zar ne? Nije izgledno da ću se izgubiti u društvu vas dvoje.” Usne im se razdvoje od zbunjenosti i iznenađenja. “Vi se dobro snalazite po kući, zar ne?” “Naravno”, procijedi Oliver, a Amanda doda: “Mi nismo male bebe.” “Niste, to vidim”, reče Eloise, zamišljeno kimnuvši, “Bebama ne bi dopustili da same čekaju kraj mojih vrata. One imaju posla s pelenama i bočicama i svim tim.” Na to nisu imali što dodati. “Zna li vaš otac da ste ovdje?” “On ima posla.” “Puno posla.” “On je jako zaposlen čovjek.” “Previše zaposlen za vas.” Eloise je sa zanimanjem slušala i gledala kako blizanci ispaljuju svoje izjave brzinom svjetlosti, razletjevši se kako bi joj pokazali koliko sir Phillip ima posla. “To znači da vi meni želite reći”, reče Eloise, “da je vaš otac jako zaposlen.” ~ 46 ~

Knjigoteka

daša&anna

Zurili su u nju, na trenutak se zbunivši njezinom mirnoćom kojom je prepričala činjenice, a zatim kimnuli. “Ali to još uvijek ne objašnjava vašu nazočnost”, zamišljeno će Eloise. “Zato što ja ne mislim da vas je vaš otac ovamo poslao u svoje ime...” Zastala je da počnu niječno odmahivati glavom, a zatim dodala: “Osim ako... Znam!” reče uzbuđenim glasom. Nasmijala se u sebi kako je mudra. Uostalom, ona ima devetoro nećaka i nećakinja. Ona točno zna kako razgovarati s djecom. “Došli ste mi reći da imate čarobne moći i da znate predviđati vrijeme.” “Ne”, rekoše, ali Eloise je čula kako su se zasmijuljili. “Ne? Baš šteta, jer ova kiša je tako dosadna, zar ne?” “Nije”, reče Amanda prilično žestoko. “Otac voli kišu, pa ju i mi volimo.” “On voli kišu?” upita Eloise iznenađeno. “Baš jako čudno.” “Ne, nije”, odgovori Oliver defenzivnim glasom. “Moj otac nije čudan. On je savršen. Nemojte govoriti ružno o njemu.” “Nisam”, odgovori Eloise, pitajući se što se to sad, za ime svijeta, zbiva. Isprva je pomislila da su je blizanci došli zaplašiti. Vjerojatno su čuli kako se njihov otac kani oženiti njome i nisu željeli dobiti maćehu, pogotovo s obzirom na priče koje je Eloise ispričala sluškinja o tome kako su u kuću dolazile i iz nje odlazile brojne jadne, izmaltretirane guvernante. Ali ako je to bila jednostavna istina, zar ne bi željeli da ona pomisli da sa sirom Phillipom nešto nije u redu? Ako su željeli da ode, zar ju ne bi pokušavali uvjeriti da bi on bio užasan kandidat za brak? “Uvjeravam vas, ne mislim ništa loše ni o kome od vas”, reče Eloise. “Zapravo, ja jedva poznajem vašeg oca.” “Ako rastužite Oca, ja ću... ja ću...” Eloise je promatrala kako se jadničkovo lice zacrvenjelo od frustracije dok je pokušavao pronaći riječi i hrabrost. Pažljivo, nježno, čučnula je kraj njega dok im oči nisu bile u ravnini i rekla: “Olivere, obećajem ti, ja nisam došla ovamo rastužiti tvoga oca.” On nije ništa rekao, pa se okrenula njegovoj blizanki i upitala: “Amanda?” “Vi morate otići”, izvali Amanda, tako čvrsto prekriživši ruke da joj se lice zarumenilo. “Mi vas ne želimo.” ~ 47 ~ Knjigoteka

daša&anna

“Ja nikamo ne idem barem tjedan dana”, reče im Eloise odlučim glasom. Djeci je trebala sućut, i vjerojatno mnogo ljubavi, ali trebalo im je i malo discipline i jasna poruka tko je glavni. A tada, iznebuha, Oliver se baci na nju i snažno je odgurne dvjema rukama o prsa. Ravnoteža joj je bila loša jer je čučala pa se prevrnula na leđa, sletjevši nimalo elegantno na pozadinu i zakotrljavši se unazad tako da je bila sigurna da su blizanci dobili priliku jako dobro promotriti njezine podsuknje. “Dobro”, izjavi, ustavši i prekriživši ruke dok ih je strogo strijeljala pogledom. Oboje su ustuknuli nekoliko koraka i zurili u nju mješavinom radosti i strave, kao da nisu mogli vjerovati da je jedno od njih uistinu imalo hrabrosti gurnuti je. “Ovo”, nastavi Eloise, “nije bilo mudro.” “Zar ćete nas istući?” upita Oliver. Glas mu je bio drzak, ali u njemu je bilo i tračka straha, kao da je u svom životu već dobio batine. “Naravno da neću”, reče brzo Eloise. “Ja ne mislim da djecu treba tući. Ne vjerujem da ikoga treba tući.” Osim ljude koji tuku djecu, doda u sebi. Izgledali su kao da im je donekle laknulo. “Ali moram te ipak podsjetiti”, nastavi Eloise, “da si ti mene prvi udario. “Gurnuo sam vas”, ispravi je Oliver. Ona tiho zastenje, nije si mogla pomoći. Trebala je očekivati ovakav odgovor. “Ako ne želiš da te tuku, ti bi trebao usvojiti tu istu filozofiju.” “Zlatno pravilo”, doda Amanda. “Točno”, reče Eloise, nasmiješivši se. Sumnjala je da je ovom malom lekcijom promijenila tijek njihovih života, ali ipak je bilo lijepo nadati se da ih je potaknula na razmišljanje. “Ali zar to ne znači”, reče oprezno Amanda, “da biste trebali otići doma?” Eloise osjeti kako se njezin mali trenutak ushićenja pretvara u prah dok je pokušavala zamisliti neku logiku kojom će joj Amanda objasniti zašto Eloise mora biti protjerana u Amazonu. “Mi smo doma”, reče Amanda, zvučeći nevjerojatno oholo za jednu osmogodišnjakinju. Ili je bila ohola baš onako kako samo osmogodišnjakinje to mogu biti. “Pa zato i vi morate doma.” ~ 48 ~

Knjigoteka

daša&anna

“To tako ne ide”, reče Eloise oštro. “Da, ide”, odgovori Amanda nadmeno kimnuvši. “Čini drugima ono što želiš da tebi čine. Mi nismo došli u vašu kuću, pa vi niste smjeli doći u našu.” “Ti si jako pametna, znaš?” upita Eloise. Amanda je izgledala kao da kani kimnuti, ali je očito bila previše sumnjičava prema Eloiseinom komplimentu da bi ga prihvatila. Eloise se sagne tako da su sve troje bili licem u lice. “Ali ja”, reče im vrlo ozbiljnim - i pomalo prkosnim - glasom, “sam također jako pametna.” Zurili su razrogačenih očiju i razjapljenih usta u tu osobu koja je očito bila toliko drukčija od svih ostalih odraslih ljudi koje su upoznali u svome životu. “Jesmo li se razumjeli?” upita Eloise, uspravi kralježnicu i lažnom nehajnošću zagladi suknje. Oni nisu ništa rekli, pa odluči odgovoriti umjesto njih. “Odlično”, reče. “A sada, hoćete li mi pokazati gdje je blagovaonica? Umirem od gladi.” “Imamo nastavu”, reče Oliver. “Uistinu?” upita Eloise, pogledavši ih ispod oka. “Baš zanimljivo. Onda se odmah morate vratiti učenju. Vjerujem da ste u velikom zaostatku jer ste tako dugo čekali pred mojim vratima.” “Kako ste znali...” Amandino je pitanje prekinuo Oliverov lakat kojim ju je opalio u rebra. “Imam sedmero braće i sestara”, odgovori Eloise, odlučivši da Amandino pitanje ne smije ostati neodgovoreno, bez obzira na to što joj brat nije dopustio da ga završi. “Ja znam skoro sve o ovakvoj vrsti ratovanja.” Ali dok su blizanci žurili niz hodnik, Eloise zabrinuto zagrize donju usnu. Imala je osjećaj da nije smjela završiti njihov susret s takvim izazovom. Praktički je izazvala Olivera i Amandu da pronađu načina na koji će je izbaciti iz kuće. No dok je bila sasvim sigurna da neće uspjeti - ipak je ona bila članica obitelji Bridgerton, a oni su napravljeni od čvršćeg materijala kakav njih dvoje ni ne poznaju - imala je osjećaj da će se svim srcem baciti na tu zadaću. ~ 49 ~

Knjigoteka

daša&anna

Eloise zadrhti. Jegulje u krevetu, tinta izlivena na kosu, marmelada na stolcima. Sve su to njoj nekoć već učinili, ali nije se pretjerano radovala ponoviti to iskustvo - a pogotovo ako joj to priušti dvoje djece dvadeset godina mlađe od nje. Uzdahne, pitajući se u što se to uvalila. Bolje bi bilo da pronađe sira Phillipa i pokuša otkriti hoće li si odgovarati. Jer ako će uistinu otići za tjedan ili dva i više nikada neće vidjeti Craneove, nije bila sigurna da se želi izložiti miševima i paucima i soli u posudi za šećer. Želudac joj zakruli. Je li to bilo zbog pomisli na sol ili šećer, to nije bilo sasvim jasno. Ali definitivno je bilo vrijeme da pronađe nešto za jelo. A bolje je da to učini odmah, prije nego što blizanci otkriju kako joj otrovati hranu.

Phillip je znao da je strašno zabrljao. Ali dovraga, vražja žena ga nije uopće upozorila. Da mu je pisala da dolazi, on bi se pripremio, smislio bi nekoliko poetičnih riječi koje bi joj rekao. Zar ona uistinu misli da je naškrabao sva ona pisma ne mučeći se nad svakom riječi? On nikad nije poslao prvu skicu nijednog svog pisma (iako je svako pisao na najboljem papiru, nadajući se svaki put da će konačno doći vrijeme kad će uspjeti napisati nešto suvislo u prvom pokušaju). Dovraga, da ga je upozorila, možda bi uspio smisliti pokoju romantičnu gestu. Cvijeće bi bilo sjajno, a svima je jasno da ako postoji nešto u čemu je dobar, to je cvijeće. No umjesto toga, ona se jednostavno pojavila pred njim kao da je došla ravno iz njegovih snova, a on je sve pokvario. A nije pomoglo ni to što gospođica Eloise Bridgerton nije bila ono što je očekivao. Ona je bila dvadesetosmogodišnja usidjelica, za Boga miloga. Trebala je biti neprivlačna. Čak ružna. A ona je bila... Ovaj, nije baš bio siguran kako ju opisati. Nije bila baš zapanjujuće lijepa, ali ipak je bila nekako zanosna, s gustom kstenjastom kosom i najjasnijim i najoštrijim sivim očima. Bila je ona od one vrste žena koje izrazi njihova lica čine lijepima. A u očima joj se vidjela inteligencija, znatiželja u načinu na koji bi nagnula glavu u stranu. Crte lica bile su joj posebne, čak egzotične, na tom njezinom srcolikom licu široka osmijeha. Iako baš nije vidio mnogo tog osmijeha. Za to se pobrinuo njegov nebaš-legendarni šarm. ~ 50 ~

Knjigoteka

daša&anna

Zario je ruke u hrpu vlažne zemlje, zagrabio malo i istresao je u glinenu posudicu, ne nabivši je previše kako bi korijen mogao savršeno rasti. K vragu, što sad? Kovao je planove na fatamorgani gospođice Eloise Bridgerton, baziranoj na pismima koje mu je poslala tijekom protekle godine. Nije imao vremena (iskreno, ni sklonosti) udvarati se mogućoj majci blizanaca, pa mu se činilo savršenim (da se ne spominje najlakšim) udvarati joj se preko pisama. Zasigurno bi neudata žena, koja se brzo približava tridesetoj, bila zahvalna na bračnoj ponudi. Nije očekivao da će prihvatiti njegovu ponudu prije nego što ga upozna, a naravno, nije ni on bio spreman službeno se obvezati prije nego što upozna nju. No jest očekivao da će ona biti netko tko je barem malo očajan udati se. Umjesto toga, onda je došla onako mlada i zgodna i pametna i samouvjerena, i, dragi Bože, ali zašto bi se takva žena željela udati za nekoga koga uopće ne poznaje? Da se ne spominje činjenica da bi se tako vezala za seosko imanje u najudaljenijem kutku Gloucestershirea. Phillip možda nije znao ništa o modi, ali i on je vidio da je njezina odjeća izuzetno kvalitetna i najvjerojatnije sašivena po posljednjoj modi. Ona će očekivati putovanja u London i aktivni društveni život, prijatelje... A ništa od toga neće pronaći ovdje u Romney Hallu. Činilo se skoro beskorisnim da je uopće pokuša upoznati. Ona neće ostati ovdje, a bio bi glup kad bi se bilo čemu nadao. Zastenje, a zatim, za svaki slučaj, i opsuje. Sad će se morati udvarati nekoj drugoj ženi. Dovraga, sad mora pronaći drugu ženu kojoj će se udvarati, a to će biti gotovo jednako tako teško. Nitko u njegovom okrugu ne bi ga ni pogledao. Sve neudate dame znale su za blizance, a nijedna od njih nije bila spremna preuzeti odgovornost za njegove vražićke. Imao je toliko vjere u gospođicu Bridgerton, a sada se činilo da i od nje mora odustati. Odloži posudu na policu uz preglasan tresak, trznuvši se kad je zazvonila cijelim staklenikom. Glasno uzdahnuvši, umoči blatnjave ruke u vjedro već prljave vode da ih opere. Jutros je bio grub. Još je uvijek bio prilično ljut što je došla ovamo i što zbog nje gubi vrijeme - ili dobro, nije ga još izgubio zbog nje, ali zacijelo hoće, s obzirom na to da nije izgledno da će se okrenuti i otići već ove večeri. ~ 51 ~ Knjigoteka

daša&anna

Ali to ne opravdava njegovo ponašanje. Nije ona kriva što on ne može obuzdati svoju djecu, a nikako nije kriva što se on zbog toga uvijek oneraspoloži. Obrisao je ruke u ručnik koji je držao kraj vrata i izašao na slabu kišu, uputivši se prema kući. Vjerojatno je bilo vrijeme ručku, a nikom neće naškoditi bude li sjeo s njom za stol i pokušao pristojno razgovarati. Plus, ona je ovdje. Nakon što se toliko potrudio s pismima, činilo se glupim da barem ne pokuša provjeriti mogu li se ipak dovoljno složiti da bi se vjenčali. Trebao bi biti idiot da je pošalje doma - ili da je pusti otići prije nego što provjeri odgovara li mu. Nije bilo vjerojatno da će ostati, ali nije bilo ni sasvim nemoguće, pa može barem pokušati. Došao je do kuće po maglovitoj kišici i obrisao noge o otirač koji mu je domaćica ostavila kraj stražnjeg ulaza. Izgledao je užasno, kao i uvijek nakon rada u stakleniku, a sluge su bile navikle da tako izgleda, no pretpostavio je da bi se trebao oprati i presvući prije nego što pronađe gospođicu Bridgerton i pozove je da ručaju zajedno. Ona je bila iz Londona i zasigurno ne bi željela sjediti za stolom s čovjekom koji nije savršeno dotjeran. Ušao je u kuhinju, srdačno kimnuvši sluškinji koja je prala mrkve u sudoperu. Stube za poslugu bile su tik do drugih vrata kuhinje i... “Gospođice Bridgerton!” reče iznenađeno. Ona je sjedila za stolom u kuhinji s već napola pojedenim sendvičem sa šunkom i izgledala nevjerojatno domaćinski na visokom stolcu. “Što radite ovdje?” “Sire Phillipe”, reče, kimnuvši mu. “Ne morate jesti u kuhinji”, reče on, mršteći se na nju samo zato što se nalazila ondje gdje ju nije očekivao. Zbog toga i činjenice da se uistinu želio presvući za ručak - a s tim se obično nije zamarao - zbog nje, a ona ga je sad vidjela ovako neurednog. “Znam”, odgovori ona, nagnuvši glavu i zatreptavši tim predivnim sivim očima. “Ali tražila sam neku hranu i društvo, a kuhinja mi se činila najboljim mjestom gdje ću pronaći i jedno i drugo.” Je li to bila uvreda? Nije bio siguran u to, a oči su joj izgledale nevino pa je odlučio ignorirati njezinu izjavu i rekao: “Ja sam se upravo uputio presvući u čistu odjeću i pozvati vas da zajedno ručamo.” “Jako ću se rado preseliti u sobu za doručkovanje i ondje završiti sendvič, ako mi se želite pridružiti”, reče Eloise. “Sigurna sam da gospođa ~ 52 ~

Knjigoteka

daša&anna

Smith ne bi imala ništa protiv da i vama napravi sendvič. Ovaj je nevjerojatno ukusan.” Ona pogleda kuharicu. “Gospođo Smith?” “Nije uopće problem, gospođice Bridgerton”, reče kuharica, a Phillip se šokirano zapilji u nju. Bio je to najprijateljskiji ton glasa koji je ikad čuo iz njezinih usta. Eloise ustane sa stolca i pokupi svoj tanjur. “Hoćemo li?” upita Phillipa. “Nemam primjedbi na vašu odjeću.” Prije nego što je uopće shvatio da se nije složio s njezinim prijedlogom, Phillip se našao u sobi za doručkovanje kako sjedi preko puta nje za malim okruglim stolom koji je rabio znatno češće od dugog, samotnog stola u službenoj blagovaonici. Sluškinja je donijela servis za čaj gospođice Bridgerton i nakon pitanja želi li on čaja, gospođica Bridgerton mu je stručno natočila šalicu. Ovo je bilo uznemiravajući. Ona ga je tako vješto izmanipulirala, i sredila da bude po njezinom, te nekako sad više nije uopće bilo važno to što je on kanio nju pozvati na ručak baš na ovaj način. Dosad se nadao da je, barem na papiru, on gazda u vlastitom domu. “Srela sam ranije vašu djecu”, reče gospođica Bridgerton, prinoseći šalicu usnama. “Da, bio sam nazočan”, odgovori on, sretan što je inicirala razgovor. Sad on to ne mora. “Ne”, ispravi ga, “nakon toga.” On je upitno pogleda. “Čekali su me”, objasni, “ispred moje spavaće sobe.” Želudac mu se stisne od strave. Čekali su je, s čim? S vrećom živih žaba? S vrećom mrtvih žaba? Njegova djeca nisu bila ljubazna prema njihovim guvernantama, a nije pretpostavljao da će biti milostiviji prema gošći koja je očito ovdje u ulozi moguće maćehe. Phillip se nakašlje. “Vjerujem da ste preživjeli susret?” “O, da”, reče ona. “Postigli smo neku vrstu razumijevanja.” “Razumijevanja?” Oprezno je promotri. “Neku vrstu?” Ona odmahne rukom na njegovo pitanje dok je žvakala hranu. “Ne trebate se zabrinuti za mene.” “Moram li se zabrinuti za svoju djecu?” Pogledala ga je i osmjehnula mu se nedokučivim smiješkom. “Naravno da ne.” ~ 53 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Onda dobro.” On promotri sendvič pred sobom i pošteno ga zagrize. Kad je progutao, pogledao ju je ravno u oči i rekao: “Moram se ispričati zbog jutrošnjeg dočeka. Nisam se ponio kao kavalir.” Ona kraljevski kimne. “A ja se ispričavam što sam došla bez službene najave. To je bilo vrlo nepristojno od mene.” I on njoj kimne. “Ali vi ste se ipak jutros ispričali za to, a ja nisam.” Ona mu se nasmiješi iskrenim smiješkom, a njemu poskoči srce. Dragi Bože, kad se nasmiješila, cijelo bi joj se lice promijenilo. Sve vrijeme dok se dopisivao s njom, ni sanjao nije da će ga ostaviti bez daha. “Hvala vam”, promrmlja ona, a obrazi su joj se zarumenjeli najsvjetlijom nijansom ružičaste. “To je vrlo plemenito od vas.” Phillip pročisti grlo i s nelagodom se premjesti u stolcu. Koji mu je vrag da mu je neugodnije kad mu se smješka nego kad se mršti na njega. “Dobro”, reče, još se jednom nakašljavši da prekrije grubost u svome glasu. “Sad kad smo to riješili, možda bismo trebali porazgovarati o razlogu zašto ste ovdje.” Eloise odloži sendvič i pogleda ga s očitim iznenađenjem. Bilo je jasno da nije očekivala da će biti tako direktan. “Vi ste zainteresirani za brak”, reče mu. “A vi?” uzvrati joj. “Ja sam ovdje”, reče ona jednostavno. Gledao ju je procjenjivački, a zatim se zapiljio u njezine oči dok se nije počela vrpoljiti u stolcu. “Vi niste ono što sam očekivao, gospođice Bridgerton.” “U ovim okolnostima ne smatram nedoličnim da me oslovljavate osobnim imenom”, reče ona, “a ni vi ono što sam ja očekivala.” On se zavali u stolac i pogleda je uz blagu naznaku smiješka. “A što ste očekivali?” “Što ste vi očekivali?” uzvrati mu Eloise istom mjerom. Pogledao ju je tako da je bila svjesna kako je primijetio da je izbjegla njegovo pitanje, a zatim reče, prilično otvoreno: “Nisam očekivao da ćete biti tako lijepi.” Eloise ustukne na ovaj neočekivani kompliment. Jutros nije u najboljem izdanju, a čak i da jest - pa, nju nikada nisu smatrali jednom od velikih ljepotica visokog društva. Žene iz obitelji Bridgerton obično su smatrali privlačnima, živahnima i posebnima. Ona i njezine sestre bile su popularne, i sve su dobile više od jedne bračne ponude, ali činilo se da se ~ 54 ~

Knjigoteka

daša&anna

muškarcima sviđaju zato što im se sviđaju, a ne zato što bi pali u nesvijest od njihove ljepote. “Ja... ovaj...” Osjetila je da se zarumenjela, što ju je prestravilo, a zato se, naravno, još jače zarumenjela. “Hvala vam.” On milostivo kimne. “Nisam sigurna zašto bi vam moj izgled bio takvo iznenađenje”, reče, iako je bila ljuta na sebe zato što je tako burno reagirala na njegov kompliment. Zaboga, čovjek bi pomislio da joj nitko nikad u životu nije udijelio kompliment. Ali on je samo sjedio ondje i gledao je. Gledao i zurio i... Ona zadrhti. A nije bilo nimalo propuha. Može li netko zadrhtati zato što mu je... prevruće? “Sami ste mi napisali da ste usidjelica”, reče on. “Mora postojati neki razlog zašto se niste udali.” “Ne zato što nisam dobila ponude”, imala mu je potrebu reći. “Očito ne”, reče on, nagnuvši glavu u njezinom smjeru kako bi joj time opet udijelio kompliment. “Ali ne mogu ne biti znatiželjan zašto bi žena poput vas smatrala da mora spasti na nekog poput... ovaj... mene.” Pogledala ga je, uistinu ga je pogledala prvi put otkad je stigla. Bio je on prilično naočit na neki grubi, pomalo neuredan način. Tamna mu je kosa očajnički trebala šišanje, a koža mu je bila blago preplanula što je bilo impresivno s obzirom na malo sunčana vremena u posljednje vrijeme. Bio je krupan i mišićav i sjedio je na svom stolcu bezbrižno, opušteno poput nekog sportaša, ispruženih nogu na način koji ne bi bio prihvatljiv u londonskim salonima. A pogled na njegovo lice govorio joj je da on ne mari previše zbog toga što mu ponašanje nije po pravilima. Nije to bila ista ona drskost koju je često primjećivala kod mladića u visokom društvu. Upoznala je mnogo takvih muškaraca - onih koji su od prkošenja konvencijama radili predstavu, a zatim bi pokvarili učinak tako se prenemažući da su svima morali dati do znanja kako su odvažni i skandalozni. Ali sir Phillip je bio drukčiji. Eloise bi se kladila u velik novac da jednostavno njemu nikada nije palo na pamet da sjedi na neprikladan način, a svakako mu ne bi palo na pamet razglasiti drugima da za to ne mari. ~ 55 ~

Knjigoteka

daša&anna

Eloise se pitala je li to značajka uistinu samopouzdane osobe, a ako jest, kako to da je spao na nju? Zato što, koliko je dosad vidjela od njega, ako se zanemari njegovo jutrošnje osorno ponašanje, on ne bi trebao imati previše teškoća pronaći si ženu. “Došla sam”, reče, konačno se sjetivši da ju je nešto pitao”, zato što sam nakon odbijanja nekoliko bračnih ponuda” - znala je da bi bolja osoba od nje bila skromnija i ne bi se tako silno potrudila naglasiti riječ ‘nekoliko’ ali jednostavno si nije mogla pomoći - “shvatila da ipak želim muža. Vaša su pisma nagovijestila da biste vi mogli biti dobar kandidat. Činilo mi se nepromišljenim ne upoznati vas i pokušati otkriti je li to istina.” On kimne. “Veoma ste praktični.” “A vi?” upita ga. “Vi ste prvi spomenuli brak. Zašto si niste jednostavno pronašli suprugu među ovdašnjim ženama?” Na trenutak se ukipio i samo je treptao, gledajući u nju kao da ne može vjerovati da ona to sama već nije shvatila. Konačno reče: “Upoznali ste moju djecu.” Eloise se zamalo ugušila zalogajom sendviča koji je upravo počela žvakati. “Oprostite, molim vas?” “Moja djeca”, reče ravnodušno. “Susreli ste se s njima. Dvaput, mislim. Tako ste mi rekli.” “Da, ali što...” Eloise osjeti da su joj se oči razrogačile. “O, ne, nemojte mi reći da su uplašili sve potencijalne supruge koje žive u blizini?” Pogledao ju je turobnim pogledom. “Većina žena u okolici odbila je čak i ući u krug potencijalnih supruga.” Ona se ironično nasmiješi. “Nisu oni tako loši.” “Treba im majka”, reče on otvoreno. Ona podigne obrve. “Zasigurno možete pronaći romantičniji način kojim ćete me uvjeriti da vam postanem ženom.” Phillip umorno uzdahne, promrsivši rukom već raščupanu kosu. “Gospođice Bridgerton”, reče, a zatim se ispravi, “Eloise. Bit ću sasvim iskren, zato što, uistinu, nemam ni energije ni strpljenja za profinjene romantične riječi ili pažljivo konstruirane priče. Meni treba žena. Mojoj djeci treba majka. Pozvao sam vas ovamo kao bih vidio jeste li voljni preuzeti tu ulogu i, naravno, hoćemo li odgovarati jedno drugom.” “Koju?” šapne ona. ~ 56 ~

Knjigoteka

daša&anna

On stisne šake, očešavši zglobom po stolnjaku. Što je toj ženi? Zar oni razgovaraju u nekakvim šiframa? “Koju,.. što?” upita s čujnim nestrpljenjem u glasu. “Što vi želite”, odgovori ona još uvijek tihim glasom. “Ženu ili majku?” “Oboje”, reče on. “Mislim da je to očito.” “A što želite više?” Phillip je dugo zurio u nju, svjestan da je to važno pitanje, vjerojatno ono koje bi moglo naznačiti kraj ovog neobičnog udvaranja. Konačno samo bespomoćno slegne ramenima i reče: “Žao mi je, ali ja ne znam kako razdvojiti to dvoje.” Ona kimne. Pogled joj je bio ozbiljan. “Shvaćam”, promrmlja. “Vjerojatno imate pravo.” Phillip ispusti dug dah koji je zadržao mada toga nije bio svjestan. Nekako je - sam Bog zna kako - odgovorio ispravno. Ili barem nije odgovorio neispravno. Eloise se provrpolji na stolcu, a zatim pokaže na napola pojedeni sendvič na njegovu tanjuru. “Hoćemo li nastaviti s jelom?” predloži. “Bili ste cijelo jutro u stakleniku. Sigurna sam da umirete od gladi.” Phillip kimne i uzme zalogaj hrane, odjednom se osjećajući prilično zadovoljan svojim životom. Nije još bio siguran da će gospođica Bridgerton pristati postati lady Crane, ali ako pristane... Pa, on ne bi imao ništa protiv. No zavesti je neće biti tako lako kako je očekivao. Bilo mu je jasno da on nju treba više nego ona njega. Računao je na to da je ona očajna usidjelica, a to očito nije bilo tako, unatoč njezinim poznim godinama. Gospođica Bridgerton, pretpostavio je, ima brojne mogućnosti u životu, a on je bio samo jedna od njih. No ipak, nešto ju je moralo natjerati da napusti svoj dom i otputuje čak u Gloucestershire. Ako joj je život u Londonu bio tako savršen, zašto je onda otišla? Ali dok ju je promatrao s druge strane stola, gledao kako joj se lice mijenja od običnog smiješka, shvatio je da ga nije previše briga zašto je otišla. Samo se mora pobrinuti da ostane. ~ 57 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 4 ... tako mi je žao sto Caroline ima kolike i “sto te to tako izluđuje. I naravno da je šteta što se ni Amelia ni Belinda nisu veselile njezinom dolasku. Ali moraš gledati na to s pozitivne strane, draga Daphne. Sve bi bilo toliko teže da si rodila blizance. - piše Eloise Bridgerton svojoj sestri vojvotkinji od Hastingsa, mjesec dana nakon rođenja trećeg Daphninog djeteta.

Phillip

je zviždao sebi u bradu dok je hodao predvorjem prema stubama, nevjerojatno zadovoljan svojim životom. Proveo je veći dio popodneva u društvu gospođice Bridgerton - ne, Eloise, podsjetio se - i sad je bio uvjeren da bi mu ona bila odličnom ženom. Bila je očito inteligentna, a sa svom tom braćom i sestrama (da ne spominje nećake i nećakinje) o kojima mu je pričala, zasigurno će se znati nositi s Oliverom i Amandom. A, pomislio je lukavo se osmjehnuvši, bila je i vrlo lijepa, i ovog se popodneva više nego jednom uhvatio kako je gleda, pitajući se kako bi je bilo grliti, hoće li odgovoriti na njegov poljubac. Tijelo mu se napelo na tu pomisao. Odavno nije bio sa ženom. Više godina nego što je želio nabrojati. Više godina, sasvim iskreno, nego što bi to ijedan muškarac želio priznati. Nije si priuštio usluge koje su mu nudile pipničarke u lokalnoj krčmi jer je više volio žene koje su bile oprane i, iskreno, ne tako anonimne. Ili možda anonimnije. Nijedna od tih pipničarki vjerojatno neće nikada otići iz sela, a Phillip je previše uživao u izlascima u krčmu da bi si ih upropastio time što će stalno nalijetati na žene s kojima je nekada spavao, a sada mu više do njih nije stalo. A prije Marinine smrti - pa, nikad nije pomišljao da bi joj bio nevjeran, unatoč činjenici da nisu dijelili postelju otkad su blizanci bili jako mali. Bila je tako sjetna nakon poroda. Uvijek je bila krhka i pretjerano zamišljena, ali tek kad su se rodili Oliver i Amanda, potonula je u vlastiti ~ 58 ~

Knjigoteka

daša&anna

svijet tuge i očaja. Phillipu je bilo užasno gledati kako dan za danom nestaje života iz njezinih očiju, sve dok ju nije obuzela neka sablasna ravnodušnost pa se pretvorila u sjenu osobe kakva je nekoć bila. Znao je da žene ne mogu imati odnose odmah nakon poroda, ali čak i kad je fizički zacijelila, nije mogao zamisliti da joj se nametne. Kako bi netko mogao žudjeti za ženom koja je uvijek izgledala kao da je na rubu plača? Kad su blizanci malo narasli, a Phillip je pomislio - zapravo, nadao se - da je Marini malo bolje, posjetio ju je u njezinoj spavaćoj sobi. Jednom. Nije ga odbila, ali nije ni sudjelovala u vođenju ljubavi. Samo je ležala, ne radeći ništa, glave okrenete u stranu, otvorenih očiju jedva trepćući. Bilo je to kao da uopće nije prisutna. Otišao je osjećajući se prljavo i nemoralno, kao da ju je silovao, iako nikad nije izgovorila riječ ne. I nikad ju više nije dotakao. Njegove potrebe nisu bile tako velike da bi ih ugasio sa ženom koja pod njim leži kao lešina. I nikad se više nije želio osjećati onako kako se osjećao te zadnje noći. Kad se vratio u svoju sobu, ispovraćao se, dršćući, gadeći se sam sebi. Ponio se kao životinja, očajnički pokušavajući od nje izazvati nekakvu - bilo kakvu - reakciju. A kad se to pokazalo nemogućim, naljutio se na nju, želio ju je kazniti. A to ga je prestravilo. Bio je pregrub. Pretpostavio je da ju nije ozlijedio, ali nije bio ni nježan. I nikad više nije želio vidjeti tu svoju stranu. Ali Marina je mrtva. Mrtva. A Eloise je drukčija. Ona se neće rasplakati zato što joj je pao šešir niti će se zaključati u svoju sobu, prčkati izbirljivo po hrani i plakati u jastuk. Eloise ima duha. Hrabra je. Eloise je sretna. Ako to nije dovoljno da bi mu bila dobrom ženom, onda on nema pojma kakva bi mu žena trebala. ~ 59 ~

Knjigoteka

daša&anna

Zastao je u podnožju stuba i pogledao na džepni sat. Bio je rekao Eloise da će večera biti u sedam te da će je čekati kraj njezinih vrata i odvesti je u blagovaonicu. Nije želio uraniti pa da ona pomisli kako je previše željan. Zatvori oči i zakoluta očima. Ponašao se kao balavac. Ovo je bilo smiješno. On je bio gazda u svojoj kući i uvaženi znanstvenik. Ne bi smio brojati minute samo kako bi se dopao nekoj ženi. Ali čak i u trenutku kad je to pomislio, ponovno je otvorio sat i još jednom provjerio vrijeme. Tri minute do sedam. Odlično. To će mu dati točno dovoljno vremena da se popne stubama i pričeka je kraj vrata točno jednu minutu. Lukavo se osmjehnuo uživajući u toplom naletu žudnje, pomislivši na nju u večernjoj haljini. Nadao se da će biti plava. Divno bi izgledala u plavoj. Smiješak mu se produbi. Divno bi izgledala kad ne bi imala ništa na sebi.

No kad ju je pronašao, gore u hodniku ispred njezine spavaće sobe, kosa joj je bila bijela. Kao i, činilo se, ostatak nje. Dovraga i bestraga. “Olivere!” zaurlao je. “Amanda!” “O, oni su odavno pobjegli”, procijedi Eloise. Pogledala ga je očima iz kojih je sijevalo. Očiju koje su, nije mogao ne primijetiti, bile jedini dio nje koji nije bio prekriven nevjerojatno debelim slojem brašna. Dobro što ih je sredila na vrijeme. Uvijek se divio ženama s brzim refleksima. “Gospođice Bridgerton”, reče i ispruži ruku da joj pomogne, a zatim je povuče shvativši da njoj nema pomoći. “Ne mogu naći riječi kojima bih izrazio... “Ne ispričavajte se zbog njih”, zareži ona. “Dobro”, reče on. “Naravno. Ali obećavam vam... Ja ću...” Riječi mu utihnu. Uistinu, pogled u njezinim očima ušutkao bi i samog Napoleona. “Sire Phillipe,” reče... polako, napeto. Izgledala je kao da bi se mogla baciti na njega u pomahnitalom bijesu. “Kao što vidite, nisam sasvim spremna za večeru.” ~ 60 ~ Knjigoteka

daša&anna

Za svaki slučaj, ustuknuo je jedan korak. “Pretpostavljam da su vas blizanci posjetili”, reče. “O, da”, odgovori, uz ne baš malu dozu sarkazma. “A onda su pobjegli. Te male kukavice zbrisale su s lica zemlje.” “Pa, nisu mogli daleko odmaknuti”, zamišljeno će on, oprostivši joj zasluženu uvredu njegovoj djeci dok je pokušao održavati razgovor kao da ona ne izgleda kao neka užasna prikaza ili duh. Nekako se činilo da je to najpametnije. Ili barem je tako bila najmanja šansa da će ga zgrabiti za vrat, “Naravno, oni su željeli vidjeti rezultat svoga djela”, reče on, ustuknuvši diskretno još jedan korak dok je ona kašljala i pritom stvorila oblak brašna. “Pretpostavljam da niste čuli smijeh kad je brašno palo? Ili možda kokodakanje?” Strijeljala ga je pogledom. “Imate pravo.” Zadrhti. “Ispričavam se zbog ovoga. Glupa šala.” “Bilo je teško”, reče ona, tako napeto da je pomislio da će joj čeljust puknuti, “čuti bilo što osim zvuka kante koja me udarila u glavu.” “Dovraga”, promrmlja on, prateći njezin pogled dok nije ugledao veliku metalnu kantu prevrnutu na tepihu. U njoj je još bilo malo brašna. “Je li vas ozlijedila?” Ona odmahne glavom. On je primi za ruku i pokuša pregledati ima li na koži čvoruga ili masnica. “Sire Phillipe!” vrisne ona, pokušavajući se istrgnuti iz njegova stiska. “Moram vas zamoliti da...” “Budite mirni”, naredi on, pomilovavši joj palcem čelo, tražeći čvrge. Bila je to intimna gesta, a njemu je pružilo neko čudno zadovoljstvo. Činilo se da je ona baš prave visine za njega, a da je bila čista, nije bio siguran da bi se suzdržao da se ne nagne i pritisne joj jednu nježnu pusu u čelo. “Dobro sam”, progunđa Eloise, oslobodivši se. “Brašno je bilo teže od kante.” Phillip se nagne i ispravi kantu da bi procijenio koliko teži. Bila je prilično lagana i ne bi mogla nanijeti mnogo štete, ali ipak nije bila nešto čime bi netko poželio dobiti udarac u glavu. “Preživjet ću, uvjeravam vas”, procijedi ona. ~ 61 ~

Knjigoteka

daša&anna

On se nakašlje. “Pretpostavljam da biste se željeli okupati?” Učinilo mu se da je rekla: “Pretpostavljam da bih željela vidjeti to dvoje malih gadova kako vise na konopcu”, ali te riječi je izrekla sebi u bradu, a samo zato što bi on to rekao - ovaj, to nije značilo da je ona bila tako nemilostiva. “Naredit ću da pripreme kupku”, reče on žustro. “Ne morate se truditi. Voda u kojoj sam se upravo okupala još je u kadi.” On zadrhti. Njegova djeca nisu mogla izabrati bolji trenutak za svoje nedjelo. “Bez obzira na to”, doda brzo, “pobrinut ću se da je ugriju s nekoliko novih kanti.” On ponovno zadrhti od njezina pogleda. Loš izbor riječi. “Odmah ću to srediti”, reče on. “Da”, odgovori ona napetim glasom. “Učinite to.” Phillip krene niz hodnik kako bi dao upute sluškinji, no čim je zašao za ugao, ugledao je barem šestero slugu kako zuri u njih. Oni su naime organizirali malu kladionicu, kladeći se koliko će se dugo blizanci skrivati dok ih Phillip ne otkrije. Nakon što ih je otjerao na posao uz upute da odmah pripreme novu kupku za Eloise, vratio se k njoj. Već je bio prekriven brašnom pa nije bilo razloga da ju ne uzme za ruku. “Užasno mi je žao”, promrmlja, suzdržavajući se da ne prasne u smijeh. Njegova prva reakcija bila je bijes, ali sada... ovaj, sada je ona izgledala prilično smiješno. Zurila je u njega, očito osjetivši da mu se raspoloženje promijenilo. On se odmah uozbilji. “Možda biste se trebali vratiti u svoju sobu?” predloži joj. “A gdje ću sjesti?” prasne ona. Imala je pravo. Vjerojatno će uništiti sve što dotakne, ili će tome barem biti potrebno temeljito čišćenje. “Onda ću vam samo praviti društvo”, reče on, pokušavajući zvučati veselo. Ona ga pogleda tako da mu je bilo jasno da joj cijela situacija nije nimalo zabavna. “Dobro”, reče, pokušavajući nečim osim brašnom ispuniti tišinu. Pogleda na vrata, zadivljen djelom blizanaca unatoč nesretnom rezultatu. “Pitam se kako su to učinili”, reče zamišljeno. Ona ga zapanjeno pogleda. “Zar je to važno?” ~ 62 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Ovaj”, reče on, vidjevši na njezinom licu da razgovor nije krenuo u najpametnijem smjeru, no ipak nastavi: “ja svakako osuđujem to što su učinili, no mora se priznati da su to pametno izveli. Ne vidim gdje su pričvrstili kantu, i...” “Položili su je na vrh vrata.” “Oprostite, molim vas?” “Ja imam sedmero braće i sestara”, reče mu blago prezirnim glasom. “Zar mislite da nikad nisam vidjela ovu smicalicu? Samo su malo odškrinuli vrata i zatim pažljivo postavili kantu.” “A vi ih niste čuli?” Ona ga prostrijeli pogledom. “Točno”, žustro doda. “Bili ste u kadi.” “Pretpostavljam”, reče ona oholim glasom, “da ne kanite implicirati da sam ja kriva što ih nisam čula.” “Naravno da ne”, reče on - jako brzo. Sudeći po ubilačkom pogledu gospođice Bridgerton, bio je prilično siguran da njegovo zdravlje i dobrobit neposredno ovise o brzini kojom će se složiti s njom. “Zašto vas ne bih ostavio vašem...” Postoji li uistinu dobar način kojim bi se opisao proces čišćenja nekoliko kilograma brašna s neke osobe? “Hoćemo li se vidjeti za večerom?” upita ju, odlučivši da je došlo vrijeme za promjenu teme razgovora. Ona kimne, jednom, kratko. Nije bilo u toj gesti mnogo topline, ali Phillip se smatrao sretnim što ona ne kani već te večeri napustiti Gloucestershire. “Reći ću kuharici da podgrije večeru”, reče on. “A sad ću se pobrinuti da kaznim blizance.” “Ne”, reče ona, zaustavivši ga na odlasku. “Prepustite ih meni.” On se polako okrene, pomalo uznemiren tonom njezina glasa. “Što točno planirate učiniti s njima?” “S njima, ili njima?” Phillip nije pomišljao da će doći dan kad će se bojati neke žene, ali neka mu je Bog svjedok, Eloise Bridgerton ga je prestravljivala. Pogled u njezinim očima bio je doista paklen. “Gospođice Bridgerton”, reče, prekriživši ruke, “ja vas to moram pitati. Što kanite učiniti mojoj djeci?” ~ 63 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Razmatram razne opcije.” On razmisli o tome. “Mogu li biti siguran da će sutra ujutro još biti živi?” “O, da”, odgovori ona. “Živi, i sa svim netaknutim udovima, uvjeravam vas.” Phillip je još neko vrijeme zurio u nju, a zatim mu se usne razvuku u polagani, zadovoljni smiješak. Imao je dojam da će osveta Eloise Bridgerton - kakva god ona bila - biti baš ono što njegovoj djeci treba. Zasigurno netko sa sedmero braće i sestara zna kako se osvetiti na najlukaviji, najpodmukliji i najgenijalniji način. “Dobro, gospođice Bridgerton”, reče. Na neki je način bio pomalo i sretan što su na nju istresli kantu brašna. “Prepuštam ih vama na milost i nemilost.”

Sat vremena kasnije, nakon što su on i Eloise sjeli večerati, počelo je vrištanje. Phillipu je doslovno pala žlica iz ruke jer su Amandini urlici bili stravičniji nego obično. Eloise nije ni zastala dok je prinosila punu žlicu juhe od kornjače ustima. “Nije joj ništa”, promrmljala je, elegantno brišući usta salvetom. Brzi topot malih stopala zagrmio im je iznad glava, signalizirajući da Amanda juri prema stubama. Phillip se pridigne. “Možda bih trebao...” “Stavila sam joj ribu u krevet”, reče gospođica Bridgerton, ne baš s osmijehom, no ipak je izgledala prilično zadovoljna sobom. “Ribu?” ponovi on. “Dobro, prilično veliku ribu.” Punoglavac u njegovom umu brzo je nastao u zubatog morskog psa pa se počeo hvatati za zrak. “Ovaj”, nije se mogao suzdržati da ne pita, “gdje ste pronašli ribu?” “Dala mi ju je gospođa Smith”, reče, kao da njegova kuharica svakog dana dijeli velike pastrve. Phillip se natjera sjesti. Neće pojuriti spasiti Amandu. Želio je to; uostalom, imao je on ipak neki čudni očinski instinkt, a ona je urlala kao da joj plamen s paklenog ognja liže pete. ~ 64 ~

Knjigoteka

daša&anna

No njegova je kći sama posijala ono što sada žanje, pa je sada bilo vrijeme da požanje i ono što joj je gospođica Bridgerton pripremila. On umoči žlicu u svoju juhu, podigne je nekoliko centimetara, a zatim zastane. “A što ste stavili u Oliverov krevet?” “Ništa.” On upitno podigne obrvu. “Držat ću ga u napetosti”, objasni mu hladno. Phillip kimne glavom s odobravanjem. Dobra je. “Oni će se, naravno, osvetiti”, čast ga je obvezala da je upozori. “Bit ću spremna.” Nije zvučala zabrinuto. Zatim ga pogleda, ravno u oči, trenutno ga šokiravši tako izravnim pogledom. “Pretpostavljam da oni znaju kako ste me pozvali ovamo da biste me zaprosili.” “Ništa im nikad nisam rekao o tome.” “Ne”, promrmlja ona, “nije ni čudo.” On je oštro pogleda. Nije mogao razlučiti je li ga time kanila uvrijediti. “Nemam potrebu obavještavati svoju djecu o svojim osobnim stvarima.” Ona slegne ramenima. Bio je to mali pokret koji je njemu strahovito išao na živce. “Gospođice Bridgerton”, reče, “ne treba mi vaš savjet kako odgajati moju djecu.” “Nisam rekla ni riječ o tome”, uzvrati mu, “iako bih mogla istaknuti da se činite prilično očajnim da im pronađete majku, što bi trebalo ukazivati na to da trebate moju pomoć.” “Dok ne pristanete preuzeti tu ulogu”, procijedi on, “molim vas, zadržite svoje mišljenje za sebe.” Prostrijelila ga je ledenim pogledom, a zatim ponovno usmjerila pozornost na juhu. No nakon samo dva zalogaja, pogledala ga je prkosno i rekla: “Treba im discipline.” “Mislite da ja to ne znam?” “Treba im i ljubavi.” “Imaju ljubavi”, promrmlja on. “I pažnje.” “Imaju i to.” “Vaše pažnje.” Phillip je možda bio svjestan da je daleko od savršenog oca, ali neka ga vrag nosi ako dopusti da mu to netko nabija na nos. “Pretpostavljam ~ 65 ~

Knjigoteka

daša&anna

da ste dokučili kako su sramotno zanemareni tijekom dvanaest sati od vašeg dolaska.” Ona prezirno frkne nosom. “Nije mi trebalo dvanaest sati da ih jutros slušam kako vas preklinju za bijednih nekoliko minuta vašeg društva.” “Oni to nikako nisu učinili”, uzvrati joj, ali osjetio je kako su mu se zažarili vrhovi ušiju, kao i uvijek kad bi lagao. On ne provodi dovoljno vremena s njima pa ga je prestravilo što je to otkrila u tako kratko vrijeme. “Doslovno su vas preklinjali da ne budete zaposleni čitavog dana”, uzvrati mu ljutito. “Kad biste provodili više vremena s njima...” “Vi nemate pojma o mojoj djeci”, prosikće. “I nemate pojma o meni.” Ona naglo ustane. “Očito”, reče i uputi se prema vratima. “Čekajte!” pozove je, skočivši na noge. Dovraga. Kako je došlo do ovoga? Prije jedva jedan sat bio je uvjeren da će mu postati ženom, a sada je već bila na putu za London. On frustrirano uzdahne. Ništa ga nije moglo tako razbjesniti kao njegova djeca, ili razgovor o njima. Ili, da bude precizniji, razgovor o tome kako je loš otac. “Žao mi je”, reče, a to je i mislio. Ili je barem to dovoljno mislio da ne želi da ona ode. “Molim vas.” On ispruži ruku. “Nemojte otići.” “Ne želim da se prema meni odnose kao prema imbecilu.” “Ako sam naučio jednu stvar u dvanaest sati od vašeg dolaska”, reče on, namjerno ponovivši ranije riječi, “to je činjenica da vi niste imbecil.” Ona ga je promatrala još nekoliko sekunda, a zatim ga primila za ruku. “Morate barem ostati dok ne dođe Amanda”, reče, ne mareći što zvuči kao da ju preklinje. Ona upitno podigne obrvu. “Zasigurno želite bar malo likovati zbog svoje pobjede”, promrmlja, a zatim doda sebi u bradu: “Znam da ja bih.” Ona mu dopusti da ju smjesti za stol, ali uspjeli su sami provesti tek minutu prije nego što je Amanda uletjela vrišteći u blagovaonicom sa svojom dadiljom za petama. “Oče!” zavijala je Amanda, bacivši mu se u krilo. ~ 66 ~ Knjigoteka

daša&anna

Phillip je nezgrapno zagrli. Odavno to nije učinio i zaboravio je kakav je to osjećaj. “U čemu je problem?” upita je, potapšavši je za svaki slučaj po leđima. Amanda odmakne lice koje je bila priljubila u njegov vrat i uperi bijesni, drhtavi prst u Eloise. “U njoj!”, reče, kao da govori o samom vragu. “Gospođici Bridgerton?” upita Phillip. “Stavila je ribu u moj krevet!” “A ti si njoj istresla brašno na glavu”, reče on strogo, “pa ja mislim da ste sada kvit.” Amanda razjapi svoja mala ustašca. “Ali ti si moj otac!” “Svakako.” “Trebao bi biti na mojoj strani.” “Samo kad imaš pravo.” “To je bila riba”, jecala je. “Da, namirisao sam. Pretpostavljam da bi se željela okupati.” “Ne želim se okupati”, zavijala je. “Želim da ju kazniš.” Phillip se nasmije na to. “Malo je prevelika za kaznu, zar ne?” Amanda je zurila u njega u stravi i nevjerici, a zatim konačno, dok joj se donja usna tresla, zavapila: “Moraš joj reći da ode. Smjesta!” Phillip pusti Amandu, prilično zadovoljan kako se situacija razvija. Možda je to bilo zbog umirujuće nazočnosti gospođice Bridgerton, ali činilo se da je strpljiviji nego obično. Nije se imao potrebu derati na Amandu ili izbjeći problem tako što će ju poslati u njezinu sobu. “Oprosti, molim te, Amanda”, reče, “ali gospođica Bridgerton je moja gošća, a ne tvoja, i ostat će ovdje dokle god ja hoću.” Eloise pročisti grlo. Glasno. “Ili”, ispravi se Phillip, “dokle god želi ostati.” Amandino se lišće zamišljeno objesi. “Što ne znači”, doda on brzo, “da je ti smiješ mučiti da bi je otjerala.” “Ali...” “Nema ali.” “Ali...” “Što sam upravo rekao?” “Ali ona je zla!” ~ 67 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Ja mislim da je jako mudra”, reče Phillip, “i žao mi je što ti ja nisam sam odavno stavio ribu u kreve.” Amanda prestravljeno ustukne. “Amanda, idi u svoju sobu.” “Ali tamo smrdi.” “Za to si sama kriva.” “Ali moj krevet...” “Morat ćeš spavati na podu”, odgovori on. Vukla se prema vratima dok joj je lice drhtalo - zapravo, drhtalo joj je cijelo tijelo. “Ali... ali...” “Da, Amanda?” upita, glasom koji je smatrao impresivno strpljivim. “Ali ona nije kaznila Olivera”, prošapće djevojčica. “To baš nije bilo fer od nje. Brašno je bila njegova zamisao.” Phillip je pogleda ispod oka. “Dobro, nije to bila samo moja zamisao”, uporna je bila Amanda. “To smo zajedno smislili.” Phillip se zasmijulji. “Amanda, da sam na tvom mjestu, ja se ne bih brinuo za Olivera. Zapravo”, reče zamišljeno se pogladivši po bradi, “brinuo bih se. Pretpostavljam da gospođica Bridgerton ima nešto u planu i za njega.” Činilo se da je to zadovoljilo Amandu jer je promrmljala jedva razumljivo: “Laku noć, oče”, a onda dopustila dadilji da je izvede iz prostorije. Phillip se vrati juhi, jako zadovoljan samim sobom. Nije se mogao sjetiti kad je iz bitke s jednim od blizanaca izašao s osjećajem da je sve učinio kako treba. Uzme jedan zalogaj, a zatim, ne ispuštajući žlicu iz ruke, pogleda Eloise i reče: “Jadni Oliver, zasigurno mu se gaće tresu od straha.” Činilo se da se ona s mukom suzdržava od smijeha. “Neće moći zaspati.” Phillip odmahne glavom. “Neće ni oka sklopiti, vjerujem. A vi biste trebali paziti kamo hodate. Kladim se da će postaviti nekakvu zamku na svojim vratima.” “O, ne kanim večeras mučiti Olivera”, reče ona bezbrižno odmahnuvši rukom. “To bi bilo predvidivo. Više volim element iznenađenja.” “Da”, reče on, zasmijuljivši se. “To mi je jasno.” ~ 68 ~

Knjigoteka

daša&anna

Eloise mu odgovori uz samodopadni izraz lica. “Skoro sam ga odlučila ostaviti u trajnoj agoniji, ali to zapravo ne bi bilo fer prema Amandi.” Phillip zadrhti. “Ja mrzim ribu.” “Znam. To ste mi napisali.” “Uistinu?” Ona kimne. “Začudila sam se što gospođa Smith uopće ima ribu u kući, ali pretpostavljam da je posluga voli jesti.” Zašutjeli su, ali ovaj put bila je to ugodna, prijateljska vrsta tišine. Dok su se smjenjivali sljedovi hrane, ćaskali su ni o čemu posebnom i Phillip pomisli da brak možda ne bi trebao biti tako težak. S Marinom se uvijek osjećao kao da hoda na prstima, uvijek se bojao da će pasti u neko od onih melankoličnih stanja, stalno je bio razočaran kad bi se povukla od života i skoro sasvim nestala. Ali možda bi brak trebao biti lakši. Možda bi trebao biti ovakav. Prijateljski. Ugodan. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put s nekim razgovarao o svojoj djeci, ili o njihovom odgoju. Uvijek je sam nosio svoj teret, čak i dok je Marina bila živa. I Marina je bila teret, a on se još borio s osjećajem krivnje zbog olakšanja koje je osjetio kad je umrla. Ali Eloise. Pogledao je prema ženi s druge strane stola koja je tako neočekivano upala u njegov život. Kosa joj je imala crvenkasti odsjaj na treperavoj svjetlosti svijeća, a njezine oči, kad ga je uhvatila kako zuri u nju, blistale su životom i samo naznakom nestašluka. Ona je, polako je shvaćao, baš ono što njemu treba. Pametna, samouvjerena, voli naređivati - nisu to bile značajke koje muškarci obično traže u potrazi za budućom ženom, ali Phillip je tako očajnički trebao nekoga tko bi popravio situaciju u Romney Hallu. Ništa u njegovom domu nije bilo kako treba, od kuće i djece do one zavjese tuge koja se spustila na cijelo imanje kad je Marina bila živa, a nažalost, nije se podigla ni nakon njezine smrti. Phillip bi se drage volje odrekao određene moći koju muškarac ima nad ženom kad bi samo ona sve to ispravila. Bio bi više nego sretan izgubiti se u svome stakleniku i prepustiti joj upravljanje nad svim ostalim. Hoće li Eloise Bridgerton biti voljna preuzeti takvu ulogu? ~ 69 ~

Knjigoteka

daša&anna

Dragi Bože, iskreno se nadao da hoće.

~ 70 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 5 ... molim te, majko, MORAS kazniti Daphne. NIJE FER da si samo mene poslala na spavanje bez pudinga i to čitav tjedan. Jedan tjedan je daleko previše. Pogotovo zato što je to većinom bila Daphnina zamisao. - piše desetogodišnja Eloise Bridgerton svojoj majci u poruci koju je ostavila Violet Bridgerton na njezinom noćnom ormariću.

Bilo je čudno, pomislila je Eloise, koliko se može promijeniti u samo

jedan dan. Zato što sada, dok ju je sir Phillip pratio kroz svoj dom, navodno joj kaneći pokazati galeriju portreta, ali je zapravo samo želio produljiti njihovo druženje, ona je pomislila... On bi joj ipak mogao biti savršeno dobar muž. Na svjetlosti svijeća sir Phillip je bio nekako naočitiji, možda je čak izgledao pomalo opasno. Grube crte lica dobile bi neki novi kut i sjenu na treperavom svjetlu i tako su izgledale izražajnije, skoro kao lica kipova koje je vidjela u British Museumu. Kad je stajao kraj nje, držeći je posesivno svojom velikom rukom za lakat, činilo se kao da ju je sasvim zarobio svojom nazočnošću. Bilo je to čudno, i uzbudljivo, i samo malo zastrašujuće. Ali i dobro. Učinila je ludost pobjegavši usred noći, nadajući se da će naći sreću s čovjekom kojeg nikada nije vidjela. Milo je veliko olakšanje pomisliti da to možda nije bila potpuna pogreška, da se možda kockala sa svojom budućnošću i dobila. Ništa ne bi bilo gore od povratka u London gdje bi morala priznati neuspjeh čitavoj obitelji i objašnjavati im što je učinila. Nije željela priznati da je pogriješila, ni sebi ni nikome drugome. Ali najviše sebi. Pokazalo se da je sir Phillip bio ugodno društvo za večerom, iako nije bio baš tako vješt na jeziku kao što su bili muškarci iz njezina društva. Ali očito je imao smisla za fer igru, a to je Eloise smatrala jako važnim. Prihvatio je - čak se i divio - njezinom načinu na koji se tehnikom riba-u-krevetu obračunala s Amandom. Mnogi od njezinih poznanika bili bi prestravljeni idejom da bi neka dama plemićkog porijekla uopće pomislila na takvu pod muklu osvetu. ~ 71 ~

Knjigoteka

daša&anna

I možda bi, ali samo možda, ovo moglo uspjeti. Brak sa sirom Phillipom uistinu se činio idiotskom idejom kad bi si dopustila logično promisliti o njoj, ali on ipak nije bio potpuni stranac - pa oni su se dopisivali više od godinu dana. “Moj djed”, reče Phillip tiho, pokazavši na jedan veliki portret. “Bio je prilično naočit”, reče Eloise iako ga je jedva vidjela na prigušenom svjetlu. Pokaže na sliku s desna. “Je li to vaš otac?” Phillip kimne jednom, kratko, a kutovi usana mu se napnu. “A gdje ste vi?” upita ga, naslutivši da ne želi razgovarati o svome ocu. “Ovdje, bojim se.” Eloise poprati smjer njegovih očiju do portreta Phillipa kao dječaka od otprilike dvanaest godina koji pozira s nekim tko mu samo može biti brat. Stariji brat. “Što se s njim dogodilo?” upita ga, s obzirom na to da mora da je mrtav. Da je živ, Phillip ne bi mogao naslijediti ovu kuću ni titulu. “Waterloo”, reče kratko. Ona bez razmišljanja stavi dlan na njegov. “Žao mi je.” Na trenutak je pomislila da on neće ništa reći, no na kraju tiho izusti: “Nikome nije bilo više žao nego meni.” “Kako se zvao?” “George.” “Sigurno ste bili vrlo mladi”, reče ona, izračunavši u glavi koliko je prošlo od 1815. “Imao sam dvadeset jednu godinu. Moj je otac umro nakon dva tjedna.” Ona se zamisli. Ona se do dvadeset prve godine već trebala udati. Od svih mladih dama njezina statusa očekivalo se da se dotad udaju. Čovjek bi pomislio da ta dob znači da je čovjek odrastao, ali sada joj se činilo da je osoba te dobi nevjerojatno mlada i zelena, i previše nevina da bi naslijedila teret koji nikako nije očekivala. “Marina je bila njegova zaručnica”, reče on. Ona glasno izdahne, a zatim se okrene prema njemu, pustivši mu ruku. “Nisam znala”, reče. On slegne ramenima. “Nema veze. Hoćete li vidjeti njezin portret?” ~ 72 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Hoću”, ogovori Eloise, shvativši da uistinu želi vidjeti Marinu. One su bile rođakinje, iako daleke, a prošle su godine otkad su posjetile jedna drugu. Eloise se sjećala tamne kose i svijetlih očiju - plavih, možda - ali to je bilo sve. Ona i Marina bile su vršnjakinje pa su na obiteljskim okupljanjima vrijeme provodile zajedno, ali Eloise se ne sjeća da su ikad imale mnogo toga zajedničkog. Čak i kad su bile tek malo starije od Amande i Olivera, razlike među njima bile su očite. Eloise je bila živahno dijete, penjala se na stabla i spuštala po gelenderima, uvijek prateći svoju stariju braću i sestre, preklinjujući ih da joj dopuste sudjelovati u svemu što su radili, što god to bilo. Marina je bila tiša, gotovo kontemplativna. Eloise se sjeća kako ju je vukla za ruku, pokušavajući je nagovoriti da izađe van na igru. Ali Marina je samo željela sjediti za knjigom. Eloise je, međutim, zapamtila stranicu na kojoj bi Marina stala i bila je prilično sigurna da nikad nije odmakla dalje od trideset druge. Bilo je čudno što se baš toga sjeća, no njezinoj sedmogodišnjoj inačici to je bilo tako nevjerojatno - zašto bi, zaboga, netko dok vani sunce sja svojevoljno sjedio u kući za knjigom, a uopće je ne čita? Ostatak posjeta provela je šapućući sa svojom sestrom Francescom, pokušavajući otkriti što zapravo Marina radi s tom knjigom. “Sjećate li je se?” upita Phillip. “Slabo”, odgovori Eloise, ne znajući zapravo zašto to sjećanje ne želi podijeliti s njim. A usput, to je bila istina. To je bio zbir svih njezinih sjećanja na Marinu - taj jedan tjedan u travnju prije više od dvadeset godina, kako šapuće s Francescom dok Marina zuri u knjigu. Eloise dopusti Phillipu da je povede do Marinina portreta. Naslikana je kako sjedi na nekakvom otomanu, dok su joj tamnocrvene suknje umjetnički aranžirane oko nje. Mlada inačica Amande sjedila joj je u krilu, a Oliver je stajao kraj nje, u jednoj od onih poza koju su mali dječaci uvijek morali zauzeti - ozbiljnoj i strogoj, kao da su minijaturni odrasli muškarci. “Bila je lijepa”, reče Eloise. Phillip je samo zurio u sliku svoje mrtve žene, a zatim, kao da mu je za to trebala snaga volje, okrenuo glavu i otišao. Je li ju volio? Voli li je još uvijek? Marina je trebala biti nevjesta njegova brata; a sve je govorilo da ju je Phillip naslijedio od njega po logici stvari. ~ 73 ~

Knjigoteka

daša&anna

Ali to nije značilo da ju nije volio. Možda je bio potajice zaljubljen u nju dok je bila zaručena za njegova brata. Ili se možda zaljubio u nju nakon vjenčanja. Eloise krišom pogleda njegov profil dok je slijepo zurio u sliku na zidu. Bilo je na njegovom licu emocija. Nije bila sigurna što je osjećao prema njoj, ali bilo je jasno da još uvijek nešto osjeća. Prošla je tek godina dana, podsjetila se. Godina dana možda jest službeno razdoblje žalovanja, ali to nije dovoljno da bi se prežalila smrt voljene osobe. Zatim se okrenuo. On je pogleda u oči i ona shvati da zuri u njega, očarana njegovim licem. Usne joj se razdvoje od iznenađenja. Željela je skrenuti pogled, osjećajući se kao da će se zarumenjeti i početi mucati zato što ju je uhvatio, ali nekako nije mogla. I tako je samo stajala ondje, očarana, bez daha, dok joj se kožom širila neka čudna toplina. Stajao je barem tri metra od nje, a ona je imala osjećaj kao da se dodiruju. “Eloise?” prošapće on, ili je barem mislila da je to učinio. Vidjela je zapravo kako mu se usne pomiču kao bi oblikovale riječ, a nije čula njegov glas. A onda, nekako, taj trenutak je nestao. Možda ga je otjerao njegov šapat, a možda su grane stabla vani zaškripale na vjetru. No Eloise se konačno bila sposobna pokrenuti - početi razmišljati - i brzo se okrenula Marininom portretu, čvrsto usmjerivši pogled na smireno lice svoje rođakinje. “Djeci zacijelo nedostaje”, reče Eloise zato što je imala potrebu nešto reći, bilo što samo da ponovno započne razgovor i sabere se. Neko vrijeme Phillip nije rekao ništa. A zatim, konačno: “Da, dugo im već nedostaje.” Eloise se ta rečenica učini čudnom. “Znam kako im je”, reče. “Ja sam bila jako mala kad mi je otac umro.” On je pogleda. “Nisam to znao.” Ona slegne ramenima. “Ne pričam baš mnogo o tome. To je bilo davno.” On joj priđe, polaganim i metodičkim koracima. “Je li vam t rebalo dugo da to prebrodite?” “Nisam sigurna da je to nešto što ikad uspijete prebroditi”, reče. “Hoću reći, što sasvim prebrodite. Ali ne, ne mislim na njega svakoga dana, ako ste to željeli znati.” ~ 74 ~

Knjigoteka

daša&anna

Okrene se od Marinina portreta; predugo je zurila u njega pa joj se to činilo nekako čudno napasnim. “Mislim da je mojoj starijoj braći bilo teže”, reče. “Anthonyju je bilo posebno teško - on je najstariji i već je bio mladić kad se to dogodilo. I mojoj majci, naravno.” Ona ga pogleda. “Moji su se roditelji jako voljeli.” “Kako je ona reagirala na njegovu smrt?” “Pa, isprva je jako mnogo plakala”, reče Eloise. “Sigurna sam da mi to nismo trebali znati. Uvijek bi plakala noću u svojoj sobi kad je mislila da smo svi zaspali. Ali strahovito joj je nedostajao i nije joj bilo lako sa sedmero djece.” “Mislio sam da vas je osmero.” “Hyacinth se još nije bila rodila. Mislim da je moja majka bila u osmom mjesecu trudnoće.” “Dragi Bože”, pomislila je da je čula kako je promrmljao. Da, dragi Bože, dobro je to rekao. Eloise nije imala pojma kako je majka to preživjela. “Bilo je to neočekivano”, reče mu. “Ubola ga je pčela. Jedna pčela. Možete li to zamisliti? Ubola ga je pčela, a onda... Dobro, ne želim vas zamarati pojedinostima. “Hajde”, reče žustro, “idemo. Tu je ionako premračno da bismo dobro vidjeli portrete.” To je naravno bila laž. Bilo je premračno, ali Eloise nije za to moglo biti manje briga. Osjećala se pomalo čudno zbog razgovora o očevoj smrti i, jednostavno, nije željela stajati ovdje okružena portretima mrtvih ljudi. “Voljela bih vidjeti vaš staklenik”, reče. “Sada?” Ovako rečeno, to je uistinu bio čudan zahtjev. “Onda sutra”, reče, “kad bude svjetla.” Usne mu se rašire u blagi smiješak. “Možemo ići sada.” “Nećemo ništa vidjeti.” “Nećemo moći vidjeti sve”, ispravi je. “Ali ima mjesečine i ponijet ćemo svjetiljku.” Ona sumnjičavo pogleda kroz prozor. “Hladno je.” “Uzmite kaput.” On se nagne prema njoj sa sjajem u očima. “Valjda se ne bojite?” “Naravno da ne!” uzvrati mu, znajući da je tako samo pala na njegovu provokaciju. ~ 75 ~

Knjigoteka

daša&anna

On izazivački podigne obrvu, “Moram vam reći da nikada nećete upoznati ženu koja je manja kukavica od mene.” “Siguran sam u to”, promrmlja on. “A sad me tretirate kao da sam malo dijete.” On se na to samo zasmijulji. “Dobro”, reče ona razigrano, “vodite me.” “Ovdje je tako toplo!” uzvikne Eloise kad je Phillip zatvorio vrata staklenika za njom. “Obično je još toplije”, reče joj. “Sunce zagrije zrak kroz staklo, a osim jutros, posljednjih nekoliko dana bilo je prilično tmurno.” Phillip je često noću posjećivao svoj staklenik, radeći uz svjetlost lanterne kad ne bi mogao spavati. Ili, prije nego što je postao udovac, kako bi se poslom odvratio od pomisli da ude u Marininu spavaću sobu. Ali nikad nije nikog zamolio da mu pravi društvo ondje u mraku; čak ni tijekom dana, jer je većinu vremena radio sam. Sada je vidio svoj staklenik kroz Eloiseine oči - bio je to čaroban prizor, biserna mjesečina bacala je predivan sjaj po lišću i izdancima. Tijekom dana, ova šetnja nije bila toliko drukčija od šetnje bilo kojim šumskim područjem Engleske, uz iznimku rijetke paprati i uvoznih bromelija koje su rasle u stakleniku. Ali sada, kad su ih oči zavaravale pod plaštem noći a sve je izgledalo nestvarno, činilo se kao da se nalaze u nekoj tajnoj, skrivenoj džungli, gdje čudo i iznenađenje vreba iz svakog kuta. “Što je ovo?” upita Eloise, gledajući osam malih glinenih posuda poredanih na njegovom radnom stolu. Phillip joj priđe, apsurdno sretan što je zvučala iskreno znatiželjno. Mnogo ljudi se samo pretvaralo da ih zanima, ili se čak nisu ni pretvarali, već bi brzo pobjegli. “To je pokus na kojem radim”, reče, “s graškom.” “Onom vrstom koju jedemo?” “Da. Pokušavam dobiti izdanke koji bi imali deblje mahune.” Ona zaviri u posude. Ništa još nije niknulo; tek je zasadio sjeme prije tjedan dana. “Baš zanimljivo”, promrmlja ona. “Nisam imala pojma da se to može.” “Ni ja nemam pojma može li se to uopće”, priznao je. “Pokušavam već godinu dana.” “Bez uspjeha? To mora biti frustrirajuće.” ~ 76 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Postigao sam nešto”, reče, “ali ne baš ono što sam želio.” “Ja sam jedne godine pokušala uzgojiti ruže. Sve su mi uvenule.” “Ruže je teže uzgojiti nego što većina ljudi misli.” Usne joj se malo iskrive. “Primijetila sam da ih vi imate napretek.” “Imam vrtlara.” “Botaničar ste a imate vrtlara?” Čuo je on to pitanje već, više puta. “To je slično kao što modistu treba krojač.” Ona promisli malo o tome što je rekao, a zatim se uputi dublje u staklenik, zastajući kako bi pogledala razne biljke i prekorila ga što je ne prati sa svjetiljkom. “Večeras prilično volite naređivati”, reče on. Ona se okrene i primijeti da se on smješka, napola, barem i vragolasto mu se nasmiješi. “Radije bih rekla da volim upravljati.” “Aha, takva ste vi žena?” “Čudi me da to niste sami zaključili iz mojih pisama.” “A što mislite, zašto sam vas pozvao ovamo?” uzvrati joj. “Želite nekoga tko bi upravljao vašim životom?” upita ga, dobacivši mu te riječi preko ramena dok se zavodljivim korakom udaljavala od njega. On je želio nekoga tko bi upravljao njegovom djecom, ali činilo se da sada nije pravi trenutak da ih spominje. Nikako ne sada kad ga je gledala kao... Kao da želi da ju poljubi. Phillip dvaput zakorači polako prema njoj, poput grabežljivca, prije nego što je shvatio što uopće radi. “Što je to?” upita, pokazavši na nešto. “Biljka.” “Znam da je biljka”, reče uz smijeh. “Kad bih...” Ali kad je podigla pogled, primijetila je da mu oči sjaje i utihnula. “Smijem li vas poljubiti?” upita je. Vjerojatno bi se zaustavio da je rekla ne, ali nije joj dao previše šanse za to jer joj je prišao prije nego što je uspjela odgovoriti. “Smijem li?” ponovio je, tako blizu da su joj njegove riječi dodirnule usne. ~ 77 ~ Knjigoteka

daša&anna

Ona kimne, tek neznatno, ali odlučno, i on pomiluje svojim usnama njezine, nježno, meko, onako kako muškarac treba poljubiti ženu s kojom se želi oženiti. Ali zatim se njezina ruka iskrala i dodirnula mu vrat, i neka mu Bog pomogne, želio je više. Mnogo više. Produbio je poljubac, ignorirajući njezin iznenađeni uzdah kad je razdvojio njezine usne svojim jezikom. Ali ni to nije bilo ono što je želio. Želio ju je osjetiti, njezinu toplinu, vitalnost, uzduž i niz njegova tijela, oko njega, kroz njega, kako ga upija. On klizne rukom oko nje, smjestivši jednu na gornji dio njezinih leđa dok je drugom odvažno pronašao bujnu oblinu njezine stražnjice. Pritisnuo ju je uza se, snažno, ne mareći što će osjetiti dokaz njegove žudnje. Prošlo je toliko vremena. Toliko vraški mnogo vremena, a ona je bila tako meka i slatka u njegovom zagrljaju. Želio ju je. Želio je sve od nje, ali čak je i njegov mozak opijen strašću znao da je to nemoguće ove večeri, pa je odlučio dobiti koliko može, barem je samo osjetiti, doživjeti kako je to kad je grli, dok se njezina toplina razlijeva čitavim njegovim tijelom. A ona je odgovarala. Isprva s oklijevanjem, kao da nije sasvim sigurna što radi, ali zatim s većim žarom, ispuštajući nevine, zavodljive zvukove iz dubine grla. To ga je izluđivalo. Ona ga je izluđivala. “Eloise, Eloise”, promrmljao je glasom promuklim od žudnje. Ruku je uronio u njezinu kosu, povlačeći je dok joj nije olabavio strogu frizuru rasplevši jedan gusti uvojak kestenjaste kose koji joj je zavodljivo pao preko ključne kosti. Usne mu se premjeste na njezin vrat, kušajući joj kožu, uživajući kad se izvila i omogućila mu bolji pristup. A tada, baš u trenutku kad je počeo tonuti, savijajući koljena dok joj je usnama milovao ključnu kost, ona se istrgne. “Žao mi je”, izvali, naglo podigavši ruke do dekoltea haljine iako je on bio sasvim na svom mjestu. “Meni nije”, reče on hrabro. Ona razrogači oči na njegovu otvorenost. Njega nije bilo briga. Nikad nije bio pretjerano vješt s riječima, a najbolje je da ona to shvati sada, prije nego što učine nešto nepopravljivo. ~ 78 ~

Knjigoteka

daša&anna

A zatim ga ona iznenadi. “To sam rekla samo tako”, reče ona. “Oprostite, molim vas?” “Rekla sam da mi je žao. Zapravo mi nije. To se samo tako kaže.” Za ženu, koju je netko upravo pošteno poljubio, zvučala je nevjerojatno sabrano, poput neke učiteljice. “Ljudi stalno govore takve stvari”, nastavi ona, samo da prekine tišinu.” Phillip je polako shvaćao da ona nije vrsta žene koja voli tišinu. “To je slično kao kad netko...” On je ponovno poljubi. “Sire Phillipe!” “Ponekad je”, reče on sa zadovoljnim smiješkom, “tišina dobra stvar.” Ona zapanjeno otvori usta. “Zar vi to kažete da ja previše pričam?” On slegne ramenima. Bilo mu je previše zabavno zadirkivati je. “Morate znati da sam ja ovdje mnogo tiša nego doma u Londonu.” “To mi je teško zamisliti.” “Sire Phillipe!” “Psst”, reče on, primivši je za ruku, a zatim je primi još čvršće kad je ona istrgne. “Treba nam ovdje malo buke.” * * *

Kad se Eloise sljedećeg jutra probudila, pomislila je da još sanja. Nije očekivala da će ju on poljubiti. I nije očekivala da će joj se to toliko svidjeti. Želudac joj ljutito zakruli i ona se odluči uputiti u sobu za doručkovanje. Nije imala pojma hoće li sir Phillip biti ondje. Ima li on običaj rano ustajati? Ili voli ostati u postelji do podneva? Činilo se ludo da takve stvari ne zna o njemu, a ozbiljno razmatra udaju za njega. A ako on bude ondje, i čeka je nad tanjurom poširanih jaja, što će mu reći? Što se uopće može reći čovjeku koji ti je prethodne noći gurnuo jezik u uho? ~ 79 ~

Knjigoteka

daša&anna

Nema veze što je to uistinu bio divan jezik. Ipak je to bilo skandalozno. Što ako jedva uspije prozboriti “Dobro jutro?” Njemu će to zacijelo biti smiješno, nakon što ju je sinoć zadirkivao zbog brbljavosti. Skoro se nasmije na to. Ona, koja može beskrajno dugo razgovarati ni o čemu, i često to čini, nije znala što reći kad sljedeći put vidi sira Phillipa Cranea. Naravno, on ju je poljubio. To mijenja sve. Prije izlaska iz sobe provjerila je jesu li joj vrata dobro zatvorena. Nije vjerovala da bi Oliver i Amanda dvaput pokušali isti trik, ali nikad se ne zna. Ne bi joj se baš svidjelo novo kupanje u brašnu. Ili nešto gore. Nakon incidenta s ribom, vjerojatno je na redu nešto tekuće. Nešto tekuće i smrdljivo. Pjevušeći si tiho u bradu, izađe u predvorje i uputi se desno prema stubama. Dan je mnogo obećavao; sunce je jutros čak provirilo kroz oblake kad je pogledala kroz prozor, a... “Joj!” Vrisak se prolomio iz njezina grla dok je padala naprijed, zapevši nogom za nešto razapeto preko hodnika. Nije ni pokušavala povratiti ravnotežu; hodala je brzo, kao i obično, a kad je pala, pošteno je tresnula. A nije čak imala vremena ni ublažiti pad rukama. Suze je zapeku u očima. Brada, dragi Bože, imala je dojam da joj brada gori. Barem jedna strana. Uspjela je tek malo okrenuti glavu na stranu prije pada. Zastenjala je nešto nerazgovjetno, ispustila zvuk koji ispusti onaj koga tako jako boli da svoj jad ne može držati u sebi. I dok je čekala da bol posustane, pomislivši da će to biti kao kod nagnječenog palca, koji nemilosrdno boli nekoliko sekundi, a onda, kad iznenađenje zbog boli prestane, pretvori se u običnu tupu bol. Ali ova bol nije posustala. Boljela ju je brada, lice, koljeno, kuk. Osjećala se poraženom. Polako, uz veliku muku, pridigla se na ruke i koljena, a zatim u sjedeći položaj. Uspjela se nasloniti na zid i zatim prislonila dlan na bolni obraz, brzo dišući kroz nos kako bi kontrolirala bol. “Eloise!” ~ 80 ~ Knjigoteka

daša&anna

Phillip. Nije ga ni pogledala, ne želeći se pomaknuti iz zgrčena položaja. “Eloise, moj Bože”, reče, preskačući po tri stube dok je jurio prema njoj. “Što se dogodilo?” “Pala sam.” Nije željela cviliti, ali je ipak tako zazvučalo. Nježnošću koja se činila nemogućom za čovjeka njegove veličine, stavi joj ruku na dlan i makne ga s obraza. Sljedeće riječi koje je rekao nisu često izgovarane u Eloiseinoj nazočnosti. “Treba vam komad mesa na ovome”, reče on. Ona ga pogleda suznih očiju. “Imam masnicu?” On turobno kimne. “Možda ćete imati šljivu na oku. Još je prerano da bismo bili sigurni. Ona se pokuša nasmiješiti, prikazati cijelu situaciju šaljivom, ali jednostavno nije mogla. “Jako vas boli?” upita je tiho. Ona kimne, pitajući se zašto se zbog tona njegova glasa željela još jače rasplakati. Podsjetio ju je na događaj iz djetinjstva kad je pala sa stabla. Uganula je gležanj, i to prilično gadno, ali nekako se uspjela suzdržati od plača dok nije došla doma. Jedan pogled na majčino lice bio je dovoljan da počne gorko plakati. Phillip joj oprezno dotakne obraz i namršti se kad se trznula. “Bit ću dobro”, uvjeravala ga je. I bit će. Za nekoliko dana. “Što se dogodilo?” Naravno da je ona točno znala što se dogodilo. Nešto su namjerno razapeli preko hodnika da bi se spotaknula i pala. Ne treba biti pretjerano inteligentan da bi se pogodilo tko je to učinio. Ali Eloise nije željela uvaliti blizance u nevolju. Barem ne onakvu nevolju u kojoj će se zacijelo naći kad ih se sir Phillip dočepa. Nije mislila da su joj kanili tako jako nauditi. Ali Phillip je već uočio tanku žicu razapetu čvrsto preko hodnika, privezanu za noge dva stola koje je Eloise padom povukla prema središtu hodnika. Eloise ga je promatrala kako je klečeći dodirnuo žicu i okrenuo je prstima. Pogledao je u nju pogledom u kojem nije bilo pitanje već turobna izjava činjenice. ~ 81 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Nisam ga vidjela”, reče ona, iako je to bilo samo po sebi jasno. Phillip nije skidao pogled s nje, već je okretao prstima žicu dok se nije napela i pukla. Eloise glasno usiše zrak. U tom njegovom činu bilo je nečeg zastrašujućeg. Phillip nije izgledao svjestan da je žica pukla pod njegovim prstima, nije bio svjestan svoje snage. Ili žestine svoje ljutnje. “Sire Phillipe”, prošaptala je, ali on je nije čuo. “Olivere!” zaurlao je. “Amanda!” “Sigurna sam da me nisu kanili ozlijediti”, započne Eloise, ne znajući zašto ih uopće brani. Naudili su joj, to je bila istina, ali imala je dojam da će njezina kazna biti znatno manje bolna od one koju im sprema njihov otac. “Nije me briga što su kanili”, prasne Phillip. “Pogledajte kako ste sletjeli blizu stuba. Što bi bilo da ste pali niz stube?” Eloise promotri stube. Bile su blizu, ali nedovoljno blizu da bi se strovalila niz njih. “Ne mislim da...” “Moraju odgovarati za ovo”, reče smrtonosno tihim glasom koji je drhtao od bijesa. “Bit ću ja dobro”, reče Eloise. Oštra se bol već pretvorila u tupu. Ali još ju je boljelo pa je zajecala kad ju je sir Phillip podigao na ruke. A on se na to još više razbjesnio. “Nosim vas u krevet”, reče hrapavim, odsječenim glasom. Eloise se nije usprotivila. Jedna se sluškinja pojavi, na odmorištu stuba i šokirano uzdahne ugledavši masnicu na Eloiseinu licu, koja je polako tamnila. “Donesite mi nešto za ovo”, naredi sir Phillip. “Komad mesa. Bilo što.” Sluškinja kimne i otrči obaviti zadatak, a Phillip se uputi u Eloiseinu sobu noseći je u naručju. “Boli li vas još negdje?” upita. “Boli me kuk”, prizna Eloise dok ju je smještao na pokrivače kreveta. “I lakat.” On smrknuto kimne. “Mislite li da ste nešto slomili?” “Ne!” reče ona brzo. “Ne, ja...” “Ipak moram provjeriti”, reče on, zanemarivši njezine prosvjede dok joj je nježno pregledavao ruku. “Sire Phillipe, ja...” ~ 82 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Moja su vas djeca zamalo ubila”, reče on bez tračka humora u očima. “Mislim da nema potrebe da me zovete sir, i da trebate prijeći na ti.” Eloise proguta knedlu gledajući ga kako se uputio prema vratima dugačkim, moćnim koracima. “Smjesta mi dovedite blizance”, reče on, vjerojatno nekom slugi koji je stajao na hodniku. Eloise nije vjerovala da djeca nisu čula njegovo urlanje, ali nije ih mogla ni kriviti što pokušavaju odgoditi sudnji dan koji ih čeka kad ih se otac dočepa. “Phillipe”, pokušala ga je tonom svoga glasa prizvati natrag u sobu, “ostavi ih meni. Mene su povrijedili, i...” “To su moja djeca”, reče on strogim glasom, “i ja ću ih kazniti. Sam Bog zna da sam to već odavno morao učiniti.” Eloise je prestravljeno zurila u njega. Skoro se tresao od bijesa i iako bi ona sama rado nalupala djecu po guzici, smatrala je da nije pametno da ih on kažnjava u ovakvom stanju. “Ozlijedili su te”, reče Phillip tiho. “Preko toga ne mogu prijeći.” “Ma ja ću biti dobro”, opet ga je uvjeravala. “Za nekoliko dana neće se čak...” “Ne radi se o tome”, reče on oštro. “Da sam ja...” Zastane i pokuša ponovno: “Da ja nisam...” Utihne, ne mogavši pronaći riječi, a zatim se nasloni na zid, zabaci glavu i zapilji se u strop - uistinu nije znala zašto. Traži odgovore. Kao da je moguće pronaći odgovore piljenjem u strop. On se okrene, turobnog pogleda i Eloise na njegovom licu primijeti nešto čemu se nije nadala. I tada shvati da sav taj bijes u njegovu glasu, sve to drhtanje njegova tijela, nije bilo usmjereno na njegovu djecu. Ne zaista i nikako ne u cijelosti. Pogled na njegovom licu, praznina u očima - to je bila mržnja prema samome sebi. On nije krivio svoju djecu. Krivio je sebe.

~ 83 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 6 ... nisi mu smjela dopustiti da te poljubi. Tko zna kakvu će si slobodu dopustiti kad se sljedeći put susretnete? Ali “sto je, tu je, pa te sad samo mogu pitati: je li bilo divno? - piše Eloise Bridgerton svojoj sestri Francesci u poruci koju joj je doturila ispod vrata one noći kad je Francesca upoznala grofa od Kilmartina za kojeg će se dva mjeseca kasnije udati.

Kad

je dadilja uvela djecu u prostoriju, napola ih gurajući, napola vukući, Phillip se natjerao ostati mirno naslonjen na zid, plašeći se da će ih, priđe li im, ubiti boga u njima. A još se više bojao da mu, kad završi s njima, neće biti žao što ih je istukao. Pa je zato samo prekrižio ruke i zurio u njih, pustio da se peku na vatri njegova bijesa dok je pokušavao smisliti što im, dovraga, kani reći. Konačno progovori Oliver, drhtavim glasom: “Oče?” Phillip izrekne jedino što mu je palo na pamet, jedino što mu se činilo značajnim. “Vidite li gospođicu Bridgerton?” Blizanci kimnu, ali tek su je krišom pogledali. Nisu je pogledali u lice koje je oko oka poprimalo ljubičastu boju. “Primjećujete li da nešto s njom nije u redu?” Oni nisu izustili ni riječ, forsirajući tišinu sve dok se jedna sluškinja nije pojavila na vratima i rekla: “Gospodine?” Phillip joj kimanjem dade do znanja da je čuo kako je došla, a zatim preuzme od nje komad mesa koji je donijela za Eloiseino oko. “Gladni, ste?” zareži na svoju djecu. Kad nisu odgovorili, on reče: “Odlično. Jer, nažalost, nitko od nas ovo neće jesti, zar ne?” Prijeđe preko prostorije do Eloiseine postelje, a zatim oprezno sjedne kraj nje. “Evo”, reče, još uvijek tako ljutit da mu glas nije mogao zvučati nikako drukčije nego grubo. Odmahnuvši rukom na njezin pokušaj da mu pomogne, položi odrezak mesa na njezino oko, a zatim preko njega stavi komad tkanine tako da ona ne uprlja prste dok ga drži na mjestu. ~ 84 ~

Knjigoteka

daša&anna

A zatim, kad je završio, priđe blizancima koji su drhtali i stane pred njih, prekriženih ruku. I pričeka. “Pogledajte me”, naredi im, kad nijedno od njih nije podiglo pogled s poda. A kad jesu, vidio je užas u njihovim očima i od toga mu je bilo zlo, ali nije znao kako bi se drukčije trebao ponašati. “Nismo je željeli ozlijediti”, prošapće Amanda. “Ma nemoj?” procijedi on, okrenuvši se prema njima s opipljivim bijesom. Glas mu je bio leden, ali na licu mu se jasno vidjela tako strašna ljutnja da se i Eloise stisnula u postelji. “Niste mislili da bi se mogla ozlijediti kad se spotakne o žicu?” nastavi Phillip, sarkazmom od kojega je zvučao sabrano, što je bilo još strašnije. “Ili ste možda ispravno zaključili da ju žica vjerojatno neće ozlijediti, ali nije vam palo na pamet da bi se mogla ozlijediti kad padne preko nje.” Blizanci nisu rekli ništa. Samo su gledali Eloise, koja je maknula odrezak s lica i oprezno ispipavala jagodičnu kost. Šljiva na oku svakom je minutom bila sve veća. Blizanci moraju naučiti da ne mogu tako dalje. Moraju naučiti da se moraju odnositi prema ljudima s poštovanjem. Moraju naučiti. Phillip opsuje sebi u bradu. Moraju nešto naučiti. On trzne glavom prema vratima. “Vi ćete poći sa mnom.” On izađe u hodnik, okrene im se i zareži: “Sada.” Dok ih je odvodio iz sobe, molio se da će se uspjeti kontrolirati. Eloise je pokušavala ne slušati, ali nije si mogla pomoći da ne naćuli uši. Nije znala kamo Phillip odvodi djecu - možda u susjednu sobu, možda u dječju sobu, možda van. Ali jedno je bilo sigurno. Kaznit će ih. Međutim, iako je smatrala da ih treba kazniti - ono što su učinili bilo je neoprostivo, a svakako su bili dovoljno stari da to znaju - ipak se jako zabrinula za njih, što je bilo čudno. Izgledali su prestravljeno kad ih je Phillip odvodio, a sjetila se one neugodne pojedinosti od jučer kad je Oliver izlanuo: “Zar ćete nas istući?” Sav se stisnuo kad je to rekao, kao da očekuje da ga udari. ~ 85 ~ Knjigoteka

daša&anna

Zasigurno ih sir Phillip... Ne, to je nemoguće, pomisli Eloise. Jedna je stvar nalupati djecu kad učine nešto ovakvo, ali zasigurno ih ne tuče redovito. Ne bi se ona mogla tako prevariti u nekome. Dopustila mu je sinoć da je poljubi i čak je i ona njega poljubila. Zasigurno bi osjetila da nešto nije u redu, prepoznala skrivenu okrutnost da je Phillip čovjek koji tuče svoju djecu. Konačno, činilo joj se da je prošla čitava vječnost, Oliver i Amanda se pojave. Izgledali su sumorno i oči su im bile crvene, a za njim uđe smrknuti sir Phillip koji je očito hodao za njima kako bi se pobrinuo da ne hodaju puževim korakom. Djeca priđu kreveta i Eloise okrene glavu da ih može vidjeti. Nije mogla vidjeti na lijevo oko jer je na njemu bio odrezak mesa, a naravno, to je bila strana koju su djeca izabrala. “Žao nam je, gospođice Bridgerton”, promrmljaju. “Glasnije”, stigne oštra zapovijed njihova oca. “Žao nam je.” Eloise im kimne. “To se više nikad neće dogoditi”, doda Amanda. “To mi je svakako olakšanje ćuti”, reče Eloise. Phillip se nakašlje. “Otac kaže da se moramo iskupiti”, reče Oliver. “Ovaj...” Eloise nije znala kako bi to oni učinili. “Volite li slatkiše?” ispali Amanda. Eloise je pogleda, zatrepćući zbunjeno zdravim okom. “Slatkiše?” Amandina se bradica zatrese gore-dolje. “Ovaj, da, mislim da volim. Zar ih ne vole svi?” “Imam kutiju bombona od limuna. Čuvam ih već mjesecima. Možete ih dobiti.” Eloise proguta knedlu u grlu uočivši Amandin mučenički izraz lica. Nešto nije bilo u redu s ovom djecu. Ili, ako ne već s njima, onda kod njih. Nešto nije bilo u redu u njihovom životu. S obzirom na sve njezine nećake i nećakinje, Eloise je vidjela dovoljno sretne djece da bi to prepoznala. “U redu je, Amanda”, reče dok joj se srce stezalo. “Slobodno zadrži svoje bombone od limuna.” “Ali mi vam moramo nešto dati”, reče Amanda, bojažljivo pogledavši svoga oca. ~ 86 ~

Knjigoteka

daša&anna

Eloise joj je kanila reći da to nije nužno, ali promotrivši Amandino lice, shvati da jest. Djelomično zato, naravno, što je sir Phillip očito na tome inzistirao, a Eloise mu neće podrivati autoritet time što će se tome usprotiviti. A također i zato što su blizanci morali shvatiti da se pogreške moraju ispraviti. “Onda dobro”, reče Eloise. “Možete mi dati jedno popodne.” “Popodne?” “Da. Kad se oporavim, ti i tvoj brat možete mi dati jedno popodne. Ima mnogo toga što mi je ovdje u Romney Hallu nepoznato, a pretpostavljam da vas dvoje znate svaki kutak ove kuće i vrta. Možete me povesti na obilazak. Uz uvjet, naravno”, doda, zato što joj je bilo stalo do vlastitog zdravlja i dobrobiti”, da obećate kako neće biti nikakvih smicalica. “Nikakvih”, brzo reče Amanda, kimnuvši iskreno glavom. “Obećajem.” “Olivere?” zareži Phillip, kad njegov sin nije dovoljno brzo reagirao. “Neće biti nikakvih smicalica tog popodneva”, promrmlja Oliver. Phillip priđe sinu s druge strane prostorije žustrim korakom i zgrabi ga za ovratnik. “Nikad!” reče Oliver prigušenim glasom. “Obećajem! Ostavit ćemo gospođicu Bridgerton sasvim na miru.” “Ne sasvim, nadam se”, reče Eloise, pogledavši Phillipa i nadajući se da će to ispravno protumačiti kao Sada možeš spustiti dijete. “Na kraju krajeva, dužni ste mi jedno popodne.” Amanda joj se skrušeno osmjehne, ali Oliverovo je lice i dalje bilo smrknuto. “Možete sada ići”, reče Phillip i djeca pobjegnu kroz otvorena vrata. Dvoje odraslih ostali su šutjeti punu minutu nakon odlaska djece, oboje zureći u vrata s praznim, umornim izrazima lica. Eloise se osjećala iznureno i prazno, kao da je pala s Marsa u situaciju koju sasvim ne shvaća. S usana joj se zamalo otme živčani smijeh. Što je njoj? Naravno da je pala s Marsa u situaciju koju ne shvaća i laže sama sebi ako misli da zna što sada treba učiniti. Phillip priđe njezinoj postelji, ali kad je stao kraj nje, stajao je prilično ukočeno “Kako si?” upita on Eloise. ~ 87 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Ako uskoro ne maknem ovaj komad mesa”, reče ona iskreno”, mislim da ću povratiti.” On podigne tanjur na kojem su donijeli meso i pruži joj ga. Eloise odloži odrezak, namrštivši se kad je pljusnuo na tanjur. “Mislim da bih željela oprati lice”, reče. “Miris je prilično jak.” On kimne. “Daj mi da prvo pogledam kako ti je oko.” “Imaš li iskustva s ovakvim stvarima?” upita ga, pogledavši prema stropu kad ju je zamolio da pogleda gore. “Pomalo.” Nježno joj palcem pritisne rub jagodične kosti. “Pogledaj udesno.” Ona to učini. “Pomalo?” “Boksao sam tijekom studija.” “Jesi li bio dobar?” On joj okrene glavu ulijevo. “Pogledaj ulijevo. Dovoljno dobar.” “Što to uopće znači?” “Zatvori oko.” “Što to uopće znači?” bila je uporna. “Nisi zatvorila oko.” Ona zatvori oba oka jer kad bi pokušala zatvoriti samo jedno, na kraju bi ga uvijek previše stisnula. “Što to znači?” Nije ga mogla vidjeti, ali osjetila je kako je zastao. “Je li ti itko ikad rekao da znaš biti pomalo tvrdoglava?” “Stalno mi to govore. To mi je jedina mana.” Čula je kako se smješka. “Zar jedina?” “Jedina vrijedna spomena.” Ona otvori oči. “Nisi odgovorio na moje pitanje.” “Zaboravio sam što si me pitala.” Ona otvori usta da ponovi pitanje, a zatim shvati da je on zadirkuje pa se umjesto toga namršti. “Zatvori oko”, reče. “Nisam još gotov.” Ona ga posluša, a on doda: “Dovoljno dobar znači da se nikad nisam morao tući ako to nisam htio.” “Ali nisi bio šampion”, zaključi ona. “Možeš otvoriti oko.” Ona otvori oko, a zatim zatrepće kad shvati kako je on još uvijek blizu. ~ 88 ~

Knjigoteka

daša&anna

On ustukne. “Nisam bio šampion.” “A zašto ne?” Phillip slegne ramenima. “Nije mi bilo stalo.” “Kako izgleda?” upita ga. “Tvoje oko?” Ona kimne. “Mislim da ništa ne možemo učiniti da zaustavimo šljivu.” “Ali uopće se nisam udarila u oko”, uzdahne ona frustrirano. “Kad sam pala. Mislim da sam pala na obraz.” “Ne moraš se udariti u oko da dobiješ šljivu. Vidim ti na licu da si sletjela ovdje” - on joj dodirne jagodičnu kost, točno ondje gdje se udarila, ali bio je tako nježan da je nije zaboljelo - “a to je dovoljno blizu da se krvarenje proširi na područje oka.” Ona zastenje. “Tjednima ću izgledati užasno.” “Možda ne baš tjednima.” “Ja imam braću”, reče, pogledavši pogledom koji je govorio da zna o čemu priča. “Nagledala sam se ja šljiva na oku. Benedictu jedna nije sasvim nestala puna dva mjeseca.” “Što mu se dogodilo?” upita Phillip, “Moj drugi brat mu se dogodio”, reče ona ironično. “Sve mi je jasno”, reče on. “I ja sam imao brata.” “Grozna stvorenja”, promrmlja ona, “svi oni.” Ali u glasu joj se čula ljubav kad je to izrekla. “Tvoja vjerojatno neće tako dugo ostati”, reče on, pomogavši joj ustati tako da može otići do umivaonika. “Ali mogla bi.” Phillip kimne, a zatim, kad je ona skinula miris mesa s kože, reče: “Moramo ti nabaviti pratilju.” Ona se ukipi. “Sasvim sam zaboravila na to.” On pusti da prođe nekoliko sekunda prije nego što odgovori: “Ja nisam.” Ona uzme ručnik i obriše se. “Žao mi je. To sam ja kriva, naravno. Ti si mi pisao da ćeš nabaviti pratilju. U silnoj žurbi da odem iz Londona, zaboravila sam da će ti trebati vremena da to središ.” Phillip ju je pomno promatrao pitajući se shvaća li ona da joj se omaklo više nego što je kanila reći. Bilo je teško zamisliti da žena poput ~ 89 ~

Knjigoteka

daša&anna

Eloise - otvorena, pametna i ekstremno brbljava - ima tajne, ali dosad nije rekla ni riječ o svojim razlozima dolaska u Gloucestershire. Rekla je da traži muža, ali on je pretpostavio da njezini razlozi imaju jednako tako veze i s onim što je ostavila za sobom u Londonu kao i s onim što se nadala pronaći ovdje na selu. A i rekla je - u silnoj žurbi. Zašto je morala otići u žurbi? Što se ondje zbilo? “Već sam kontaktirao svoju pratetu”, reče, pomažući joj smjestiti se u postelju iako je bilo jasno da to želi učiniti sama. “Poslao sam joj pismo čim si došla. Ali sumnjam da bi se mogla pojaviti prije četvrtka. Živi tu blizu, u Dorsetu, ali nije tip osobe koja bi samo tako krenula na put. Trebat će joj vremena da se spakira, siguran sam, i obavi sve ono” - on odmahne nehajno rukom - “što žene moraju učiniti.” Eloise kimne, ozbiljna izraza lica. “To je samo četiri dana. A ti imaš mnogo posluge. Nije to isto kao da smo sami u nekoj udaljenoj lovačkoj kućici.” “U svakom slučaju, tvoj bi ugled bio ozbiljno kompromitiran ako ljudi saznaju za ovaj posjet.” Ona glasno uzdahne a zatim fatalistički podigne ramena. “No, sad ionako ne možemo mnogo učiniti u vezi s tim.” Ona pokaže na svoje oko. “Ako se sada vratim, moj trenutni izgled izazvat će znatno više komentara od činjenice da sam otišla iz Londona.” On polako kimne, pokazavši da se slaže s njom, iako je u mislima bio negdje drugdje. Postoji li razlog zašto toliko ne mari za svoj ugled. On nije proveo mnogo vremena u visokom društvu, ali koliko je znao, neudane su dame, bez obzira na dob, uvijek zabrinute za svoj ugled. Je li moguće da je Eloisein ugled uništen i prije nego što se pojavila na njegovim vratima? A još važnije od toga bilo je pitanje mari li on uopće za to. Namrštio se. Još nije mogao odgovoriti na to pitanje. Znao je kakvu ženu želi - ne, kakva mu žena treba - a to je imalo malo veze s čistoćom i krijeposti i svim onim drugim idealima koje su trebale utjelovljavati čedne, mlade žene. Njemu je trebao netko tko će mu život učiniti lakim i nekompliciranim. Netko tko će upravljati njegovim kućanstvom i biti majka njegovoj djeci. Bio je iskreno sretan što je u Eloise pronašao ženu prema kojoj osjeća i jaku žudnju, ali čak i da je ružna kao stara baba ~ 90 ~

Knjigoteka

daša&anna

ovaj, oženio bi se on i tako ružnom ženom ako bi bila praktična, učinkovita i dobra s njegovom djecom. Ali ako je to sve istina, zašto ga je tako ljutila mogućnost da je Eloise nekoć imala ljubavnika? Ne, nije ga zapravo ljutila. Nije mogao točno opisati svoje osjećaje prema tome. Išla mu je na živce, vjerojatno, onako kako ti ide na živce kamenčić u cipeli ili mala opekotina od sunca. Bio je to osjećaj da nešto nije sasvim u redu. Nije užasno, nije katastrofalno, ali jednostavno nije... kako treba biti. Gledao ju je dok se smještala na jastuke. “Želiš li da odem kako bi se malo odmorila?” upita je. Ona uzdahne. “Valjda, iako nisam umorna. Možda sam natučena, ali nisam umorna. Pa tek je osam sati ujutro.” On pogleda na sat na polici. “Devet.” “Osam, devet”, reče, slegnuvši ramenima. “Kako god, još je jutro.” Čeznutljivo pogleda kroz prozor. “A konačno ne pada kiša.” “Bi li radije sjedila u vrtu?” upitaju. “Radije bih šetala vrtom”, odgovori mu otresito, “ali kuk me uistinu malo boli. Pretpostavljam da bih se trebala odmarati ostatak dana.” “Više od jednog dana”, reče on osorno. “Vjerojatno imaš pravo, ali uvjeravam te da je to nemoguće.” On se nasmiješi. Ona nije bila vrsta žene koja bi rado sjedila cijele dane u salonu, vezla ili šila, ili radila ono što žene rade s iglom i koncem, što god to bilo. Gledao ju je kako se vrpolji. Ona nije bila vrsta žene koja bi ikad sjedila mirno na mjestu, točka. “Želiš li ponijeti neku knjigu?” Oči joj se zamagle od razočaranja. Znao je da ona ne očekuje da joj pravi društvo u vrtu, a sam Bog zna da bi to želio, ali nekako je imao osjećaj da mora otići, skoro kao da je to potrebno zbog samoodržanja. Još uvijek se osjećao uzdrmano, očajnički mu je bilo neugodno zato što je morao istući djecu. Činilo se da svakih četrnaest dana učine nešto što zahtijeva kaznu, a on nije znao što drugo učiniti. Ali to mu nije pričinjalo nikakvo zadovoljstvo. Mrzio je to, apsolutno je to mrzio. Svaki put se osjećao kao da će povraćati, ali što je drugo mogao učiniti kad su bili tako zločesti. ~ 91 ~

Knjigoteka

daša&anna

Sitnice je pokušao zanemariti, ali kad su zalijepili guvernantinu kosu za uzglavlje njezine postelje dok je spavala, kako da to zanemari? Ili kad su razbili cijelu policu posuda od terakote u njegovom stakleniku? Tvrdili su da je to bila nezgoda, ali Phillip im nije povjerovao. Pogled u njihovim očima, dok su tvrdili kako su nevini, govorio mu je da ni oni ne misle da im vjeruje. Pa ih je disciplinirao na jedini način na koji je znao, iako je dosad uspio izbjeći uporabu bilo čega osim svoje ruke. To jest, kad bi ih uopće kaznio. U pola slučajeva, zapravo, vise od pola, toliko su ga preplavila sjećanja na način discipliniranja koji je provodio njegov otac, da je samo otišao, tresući se i znojeći se, užasnut time kako ga je ruka svrbjela da ih nalupa po stražnjicama. Brinuo se da je pretjerano popustljiv. Vjerojatno je to i bio jer se činilo da se njihovo ponašanje nimalo ne popravlja. Govorio si je da mora biti stroži, a jednom je čak otišao u konjušnicu i zgrabio bič... Stresao se prisjetivši se toga. To je bilo nakon incidenta s ljepilom kad su morali odrezati kosu gospođice Lockhart kako bi je oslobodili, a on je bio tako ljut, tako nevjerojatno, nemoguće ljut. Zacrnilo mu se pred očima i samo ih je želio kazniti, natjerati da se pristojno ponašaju i naučiti ih kako biti dobri ljudi, pa je zgrabio bič... No bič ga je pekao u rukama i on ga je užasnut odbacio, bojeći se što će postati ako ga uistinu uporabi. Djeca su prošla nekažnjeno cijeli dan. Phillip je pobjegao u svoj staklenik, tresući se od gađenja, mrzeći sam sebe zbog toga što je zamalo učinio. I zbog toga što nije mogao učiniti. Učiniti svoju djecu boljim ljudima. On nije znao kako im biti ocem. To je bilo sasvim jasno. On to nije znao i možda je jednostavno bio nedorastao tom zadatku. Možda su neki ljudi rođeni sa znanjem što reći i što učiniti, a neki to ne mogu bez obzira na to koliko se trudili. Možda čovjek treba imati dobrog oca da bi znao kako biti dobrim ocem. Što znači da je on od samog rođenja osuđen na propast. I evo ga sada ovdje, pokušava nadoknaditi svoju manjkavost uz pomoć Eloise Bridgerton. Možda će se konačno prestati osjećati tako krivim što je loš otac bude li im uspio nabaviti dobru majku. ~ 92 ~

Knjigoteka

daša&anna

Ali ništa nikad nije bilo onako jednostavno kako je on to želio, a Eloise je, u samo jedan dan koliko je ovdje, uspjela preokrenuti njegov život naglavačke. Nije očekivao da će ju željeti, barem ne s takvim intenzitetom koji je osjećao svaki put kad bi je krišom pogledao. A kad ju je vidio kako leži na podu - zašto se tako prestravio? Bilo ga je užasno strah za njezinu dobrobit, i, da bude iskren, bilo ga je užasno strah da bi ju blizanci mogli otjerati. Kad su jadnu gospođicu Lockhart zalijepili za postelju, Phillipova prva emocije bila je bijes na djecu. Ali kod Eloise, na njih skoro nije ni pomislio dok se nije uvjerio da nije ozbiljno ozlijeđena. Nije ju želio voljeti, samo je želio dobru majku svojoj djeci. A sada nije znao što učiniti u vezi s tim. I iako je provesti jutro u vrtu s gospođicom Bridgerton zvučalo rajski, nije si mogao priuštiti taj užitak. Trebalo mu je da neko vrijeme provede u samoći. Trebao je razmišljati. Ili, zapravo, nije trebao razmišljati, zato što ga je razmišljanje samo ljutilo i zbunjivalo. Sada mu je trebalo da zarije ruke u blato i obreže neke biljke te se isključi na neko vrijeme dok mu mozak prestane vrištati o svim njegovim problemima. Morao je pobjeći. A ako je zato kukavica, neka je.

~ 93 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 7 ... nikad mi u životu nije bilo tako dosadno. Coline, moraš se vratiti doma. Beskrajno je dosadno bez tebe, a ja takvu dosadu više ne mogu podnositi. Molim te, vrati se, iako sam se očito počela ponavljati, a ništa nije dosadnije od toga. - piše Eloise Bridgerton svome bratu Colinu tijekom pete sezone nakon debitiranja u pismu koje je poslala (ali nikad nije primljeno) dok je Colin putovao po Danskoj.

Eloise je cijeli dan provela u vrtu, zavaljena na nevjerojatno udobnoj

ležaljci, koja je zasigurno uvezena iz Italije jer, znala je to iz iskustva, ni Englezi ni Francuzi nemaju pojma o oblikovanju udobnog namještaja. Što ne znači da je obično provodila mnogo vremena razmišljajući o oblikovanju fotelja i sofa, ali sad kad je zapela ovdje u vrtu Romney Halla, nije baš imala o čemu drugom razmišljati. Baš ni o čemu. Nije imala ni o čemu razmišljati osim o udobnoj ležaljci na kojoj se ispružila, ili možda o tome kako je sir Phillip bezobrazni gad zato što ju je ostavio samu čitav dan nakon što su joj njegova dva čudovišta - čije postojanje, dodala je u mislima začinivši to trunkicom zlobe, nije našao za shodno otkriti u svojim pismima priskrbila šljivu na oku. Dan je bio savršen, nebo je bilo vedro i puhao je lagani povjetarac, a Eloise nije imala ni o čemu razmišljati. Nikad joj u životu nije bilo tako dosadno. Nije navikla mirno sjediti i gledati oblake kako plove nebom. Radije bi nešto radila - hodala, pregledavala živicu, bilo što nego da sjedi kao kofer ovdje na ležaljci i besciljno zuri u nebo. Ili, ako već mora ovdje sjediti, barem bi mogla imati neko društvo. I oblaci bi vjerojatno bili zanimljiviji da nije tako sama, da netko sjedi s njom kome bi mogla reći Bože, zar ovaj ne nalikuje na zeca, što ti kažeš? Ali ne, ostavili su je sasvim samu. Sir Phillip je otišao u svoj staklenik - mogla ga je vidjeti odavde, čak je vidjela kako se povremeno miče - a iako je uistinu željela ustati i pridružiti mu se, ako već ne iz nekog drugog ~ 94 ~

Knjigoteka

daša&anna

razloga, onda zato što su njegove biljke zasigurno zanimljivije od glupih oblaka, nije mu željela priuštiti zadovoljstvo da ga ode tražiti. Pogotovo nakon što ju je ovog popodneva tako odbio. Dragi Bože, čovjek je praktički pobjegao od nje. To je baš bilo čudno. Mislila je da im je dobro krenulo, a zatim se on tako udaljio, na brzinu smislivši izgovor da mora raditi i pobjegao iz njezine sobe kao da ona ima kugu. Grozan čovjek. Ona odlučno podigne pred lice knjigu koju je izabrala u knjižnici. Pročitat će tu vražju knjigu pa bilo joj to zadnje u životu. Naravno, isto to si je rekla i zadnja četiri puta kad ju je podigla. Nijednom nije uspjela odmaknuti dalje od prve rečenice - ili odlomka ako je bila posebno disciplinirana – prije nego što bi joj misli odlutale i tekst se zamutio i ostao, to se ne mora ni naglašavati, nepročitan. Tako joj i treba kad je bila tako ljuta na sira Phillipa da je u knjižnici zgrabila prvu knjigu koju je vidjela. Botanika paprati? Što ju je, zaboga, spopalo? A što je bilo još gore, ako ju on vidi s tom knjigom, zasigurno će pomisliti da ju je izabrala zato što želi naučiti nešto o onome što njega zanima. Eloise iznenađeno zatrepće kad shvati da je stigla do kraja stranice. Nije se sjećala nijedne rečenice, pa se zapitala je li joj pogled samo kliznuo niz riječi uopće ne pročitavši nijedno slovo. Ovo je bilo smiješno. Ona odloži knjigu i ustane te napravi nekoliko koraka kako bi provjerila boli li je još kuk. Zadovoljno se nasmiješila shvativši da bol uopće nije tako strašna, više je to bila blaga neugoda, i ona odšeta sve do buntovničke hrpe ružina grmlja na sjeveru, nagnuvši se da pomiriše pupoljke. Bili su još čvrsto zatvoreni - ipak je bilo još rano za njih - ali možda ipak imaju miris, i... “Koga vraga radiš?” Eloise je jedva uspjela održati ravnotežu da ne padne u grmlje ruža dok se okretala. “Sire Phillipe”, reče, kao da to nije bilo očito. Izgledao je ljuto. “Trebala bi sjediti.” “I sjedila sam.” “Trebala si ostati sjediti.” Ona odluči da će istina biti sjajno objašnjenje. “Bilo mi je dosadno.” ~ 95 ~

Knjigoteka

daša&anna

On pogleda na ležaljku u daljini. “Zar nisi ponijela neku knjigu iz knjižnice?” Ona slegne ramenima. “Pročitala sam je.” On je u nevjerici pogleda ispod oka. A ona mu uzvrati nadmenim pogledom. “Moraš sjesti”, reče on osorno. “Ja sam sasvim dobro”, reče Eloise i nježno potapša kuk. “Sad me skoro više ne boli.” Zurio je u nju neko vrijeme ljutita izraza lica, kao da želi nešto reći, ali ne zna što. Zacijelo je u žurbi izašao iz staklenika jer je bio prilično prljav. Ruke su mu bile uprljane blatom, kojega je bilo i pod noktima, a čak je i na košulji bila jedna blatna mrlja. Izgledao je grozno, barem prema standardima na koje je Eloise navikla u Londonu, ali u njemu je bilo nečeg skoro privlačnog, nečeg primitivnog i iskonskog dok je stajao ondje i mrštio se na nju. “Ne mogu raditi ako se moram brinuti za tebe”, progunđa. “Onda nemoj raditi”, odgovori mu, pomislivši da je to očito rješenje. “Usred sam nekog posla”, promrmlja, zvučeći, barem prema Eloiseinom mišljenju, poput nadurenog djeteta. “Onda ću ti se ja pridružiti”, reče ona, zaobiđe ga i uputi se prema stakleniku. Uistinu, kako on očekuje da odluče odgovaraju li si ako neće provoditi zajedno nimalo vremena? On posegne za njom, no sjeti se da su mu ruke blatnjave. “Gospođice Bridgerton”, reče oštro, “ne smijete...” “Zar vam ne nikako ne treba malo pomoći?” prekine ga. “Ne”, reče on takvim glasom da ona više nije imala što reći. “Sire Phillipe”, procijedi ona, sasvim izgubivši strpljenje, “mogu li vas nešto pitati?” Vidljivo šokiran iznenadnom promjenom teme, on samo kimne jednom, odrješito, onako kako to rade muškarci kad su ljutiti i žele se pretvarati da su glavni. “Jeste li vi ista osoba od sinoć?” On ju je gledao kako da je sasvim luda. “Oprostite, molim vas?” “Onaj čovjek s kojim sam provela prošlu večer”, reče ona, jedva se suzdržavši da ne prekriži ruke dok je govorila, “onaj s kojim sam večerala, a zatim razgledavala kuću i staklenik, koji je razgovarao sa ~ 96 ~

Knjigoteka

daša&anna

mnom, i zapravo se činilo da uživa u mome društvu, koliko god to bilo nevjerojatno.” On je nekoliko sekunda samo zurio u nju, a zatim promrmlja: “Ja uživam u vašem društvu.” “A zašto onda”, upita ga, “ja moram sama sjediti u vrtu puna tri sata.” “Nije prošlo tri sata.” “Nije važno koliko...” “Pošlo je četrdeset pet minuta”, reče on. “Koliko god da je...” “Baš je toliko.” “Dobro”, izjavi ona, pretpostavivši da on ima pravo, a to ju je stavilo u nezgodan položaj i dobro se činilo jedinim što može reći da se još više ne sramoti. “Gospođice Bridgerton”, reče on, osornim glasom koji je trebao biti podsjetnik na to da ju je sinoć zvao Eloise. I da ju je poljubio. “Kao što ste vjerojatno pretpostavili”, nastavi oštro, “zbog jutrošnje epizode s mojom djecom jako sam loše raspoložen i samo sam vas želio poštedjeti svoga društva. “Shvaćam”, reče ona, prilično impresionirana ohološću u njegovu glasu. “Dobro.” No nije baš bila sigurna da uistinu shvaća. Da bude preciznija, smatrala je da on laže. O da, bio je loše raspoložen zbog svoje djece, to je bila istina, ali bilo je posrijedi i nešto drugo. “Onda ću vas ostaviti da na miru radite”, reče ona, mahnuvši rukom prema stakleniku na takav način da se činilo da mu želi poručiti da ode. On je sumnjičavo pogleda. “A što vi planirate raditi?” “Vjerojatno ću napisati neka pisma, a zatim se malo prošetati. “Nećete se prošetati”, zareži on. Rekao je to kao da, pomisli Eloise, mu je zapravo stalo do nje. “Sire Phillipe”, odgovori mu, “uvjeravam vas da sam sasvim dobro. Prilično sam sigurna da izgledam mnogo gore nego što se osjećam.” “I bolje je da gore izgledate nego što se osjećate”, promrmlja on. Eloise se namršti na njega. Uistinu joj je šljiva na oku privremeno kvarila izgled, ali doista, ne mora je on podsjećati da užasno izgleda. ~ 97 ~

Knjigoteka

daša&anna

ne?”

“Klonit ću vam se s puta”, reče mu, “a to je izgleda jedino važno, zar

Žila mu na sljepoočnici počne pulsirati. Eloise je u tome iskreno uživala. “Idite”, reče mu. A kako se on nije pomakao, ona se okrene i uputi se kroz kapiju u drugi dio vrta. “Da ste odmah stali”, naredi joj sir Phillip, prekoračivši udaljenost između njih jednim jedinim korakom. “Ne smijete se šetati.” Eloise ga je željela upitati kani li ju zavezati, ali je odustala, bojeći sa da bi on na to vjerojatno odmah pristao. “Sire Phillipe!” reče, “ne shvaćam zašto... Joj!” Gunđajući nešto o budalastim ženama (i uporabivši još jedan pridjev koji je Eloise smatrala još manjim komplimentom), sir Phillip je podigne u naručje i odmaršira prema ležaljci gdje ju nimalo nježno ispusti na jastuke. “Ostanite ovdje”, naredi joj. Ona počne mucati i pijuckati, šokirana ovim nečuvenim izrazom arogancije. “Ne možete.. “Dragi Bože, ženo, vi biste izludjeli i sveca.” Ona ga je strijeljala pogledom. “Što”, upita ju umoran od svega, “moram učiniti da vas natjeram da ostanete na mjestu?” “Nemam pojma”, odgovori ona sasvim iskreno. “Dobro”, reče on, tvrdoglavo isturivši bradu, kipteći od bijesa. “Prehodajte cijelo selo. Otplivajte do Francuske, baš me briga.” “Iz Gloucestershirea?” upita ga, a usne su joj se trznule. “Ako netko može smisliti kako to učiniti”, reče on, “to ste vi. Doviđenja, gospođice Bridgerton.” A zatim ode, ostavivši Eloise točno ondje gdje je bila prije deset minuta. Sjedeći na ležaljci, tako iznenađena njegovim naglim odlaskom da je sasvim zaboravila kako je kanila ustati i otići.

Da Phillip već nije bio uvjeren u to da je ranije toga dana od sebe napravio budalu, Eloiseina kratka poruka u kojoj ga obavještava da kani večerati u svojoj sobi to bi mu jasno dala do znanja. S obzirom na to da je cijelo popodne provela žaleći se da nema nikakvog društva, njezina odluka da provede večer sama bila je znakovita uvreda. ~ 98 ~

Knjigoteka

daša&anna

I tako je jeo sam, u tišini, kao toliko silnih mjeseci. Godina, zapravo, s obzirom na to da je Marina, dok je bila živa, rijetko napuštala svoju sobu zbog večere. Čovjek bi pomislio da se on na to već navikao, ali sada je bio nemiran i bilo mu je neugodno, i bio je silno svjestan nazočnosti posluge koja je jako dobro znala da je gospođica Bridgerton odbila njegovo društvo. Gunđao je sebi u bradu dok je žvakao odrezak. Znao je da bi se trebao ponašati kao da posluga ne postoji, ili ako već postoji, kao da je to sasvim druga vrsta od njegove. I dok je morao pristati da ga ne zanima previše njihov život izvan Romney Halla, činjenica je bila da njih zanima njegov život, a on je mrzio biti predmetom ogovaranja. A večeras će to zacijelo biti, kad se okupe za večerom u kuhinji. Phillip divljački zagrize komad mesa. Nadao se da posluga večera onu prokletu ribetinu iz Amandinog kreveta. Pojeo je i salatu, i piletinu i puding, iako su mu juha i meso već bili sasvim dovoljni. Ali postojala je ipak šansa da će se Eloise predomisliti i pridružiti mu se na večeri, pa ako odluči progutati ponos, on želi tome biti nazočan. Kad je postalo jasno da se uzalud nada, razmišljao je da ode gore k njoj, ali čak i ovdje na selu to se smatralo nepriličnim, a uostalom, sumnjao je da ga želi vidjeti. Dobro, to baš nije bilo sasvim točno. Mislio je da ona njega želi vidjeti, ali željela je da bude ponizan i da se ispriča. A čak i ako ne izgovori ni jednu riječ koja nalikuje riječima žao mi je, dođe li u njezinu sobu, on će izgledati kao da je progutao ponos. Što ne bi bilo najgore na svijetu, s obzirom na to da je već odlučio da je spreman pasti pred njom na koljena i besramno ju preklinjati da se uda za njega samo ako pristane ostati i biti majkom njegovoj djeci. On je to želio učiniti iako je danas popodne sve uprskao - zapravo i jutros, ako kani biti iskren. Ali odluka da se udvara nekoj ženi nije značila da on zapravo zna kako se to radi. Njegov je brat bio onaj rođen šarmantan i duhovit, uvijek je znao što reći i kako se ponašati. George nikada ne bi ni primijetio da ga sluge gledaju kao da ga za deset minuta kane ogovarati, a istini za volju, to nema smisla ni isticati jer bi sluge običavale reći da je mladi gospodin George tako nestašan ili nešto slično. A onaj tko bi tako nešto rekao, naravno, uvijek bi se nasmiješio i zacrvenio. ~ 99 ~

Knjigoteka

daša&anna

Phillip je, s druge strane, bio tiši, zamišljeniji i svakako neprikladniji za ulogu oca i gospodara imanja. Oduvijek je planirao napustiti Romney Hall i nikad se ne osvrnuti, barem dok mu je otac još bio živ. George se trebao oženiti Marinom i imati šestero savršene djece, a Phillip bi bio neotesan i pomalo ekscentrični stric koji živi u Cambridgeu i provodi sve svoje vrijeme u stakleniku, provodeći pokuse koje nitko ne razumije, a iskreno, ni ne mari za njih. Tako je to trebalo biti, no sve se promijenilo na belgijskoj bojišnici. Engleska je dobila rat, ali to je bila Phillipu slaba utjeha kad ga je otac odvukao natrag u Gloucestershire odlučan da ga pretvori u odgovarajućeg nasljednika. Odlučan pretvoriti ga u Georgea, koji mu je oduvijek bio najdraži. A zatim je njegov otac umro. Baš ovdje, pred Phillipovim očima, srce ga je izdalo od bijesa. Iako bi to bilo pretjerivanje, mora se primijetiti da je bio bijesan i zato što je njegov sin sada bio prevelik da ga prebaci preko koljena i nalupa kuhačom. I Phillip je postao sir Phillip, sa svim pravima i odgovornostima koje pripadaju osobi s titulom baruna. Pravima i odgovornostima koje nikada, baš nikada, nije želio. On je volio svoju djecu, više od samog života, pa je pretpostavljao da bi mu trebalo biti drago kako je sve ispalo, ali ipak se smatrao neuspjehom. Romney Hall je doduše napredovao - Phillip je uveo nekoliko novih poljoprivrednih tehnika koje je naučio na fakultetu, i usjevi su donosili zaradu po prvi put otkad... ovaj, Phillip nije imao pojma otkad. Svakako nisu donosili nikakav novac dok mu je otac bio živ. Ali polja su bila samo polja. A njegova su djeca bila ljudska bića od krvi i mesa i svakoga je dana bio sve uvjereniji da ih je iznevjerio. Činilo se da će svakog dana biti sve gore (a to ga je prestravljivalo; nije mogao zamisliti što bi bilo gore od zalijepljene kose gospođice Lockhart ili Eloiseine šljive na oku), a nije imao pojma što učiniti. Kad god bi pokušao s njima razgovarati, uvijek bi rekao pogrešnu stvar. Ili bi učinio pogrešnu stvar. Ili ne bi ništa učinio samo zato što se bojao da će izgubiti živce. Osim onog jednog puta. Sinoćnje večere s Eloise i Amandom. Po prvi put otkad se sjeća, on se prema svojoj kćeri ponio baš kako treba. Nešto je bilo smirujuće u Eloiseinoj nazočnosti, nešto što mu je omogućilo da jasno razmišlja, a to mu je obično nedostajalo kad su njegova djeca u pitanju. Mogao je vidjeti humor u cijeloj situaciji, a obično bi samo vidio svoju frustraciju. ~ 100 ~

Knjigoteka

daša&anna

A to je bio još jedan razlog zašto se mora pobrinuti da Eloise ostane i uda se za njega. I još jedan razlog zašto neće noćas otići k njoj i pokušati se pomiriti. Nije ga smetalo to što bi morao progutati ponos. Dovraga, progutao bio on štošta kad bi to bilo dovoljno. Samo nije želio još jače sve zabrljati, jer je situacija ionako već bila grozna.

Eloise je sljedećeg jutra prilično rano ustala, što nije bilo veliko iznenađenje s obzirom na to da se sinoć uvukla u postelju već u pola osam. Požalila je samonametnuto izgnanstvo čim je poslala poruku siru Phillipu u kojoj ga obavještava da će večerati u svojoj sobi. Jako se naljutila na njega ranije toga dana i dopustila je da joj ljutnja pomuti razum. Istina je bila da je mrzila sama jesti, sjediti sama za stolom i nemati ništa za raditi osim zuriti u hranu i pogađati koliko će joj trebati zalogaja da pojede sav krumpir. Čak je i sir Phillip u svom najtvrdoglavijem i najnekomunikativnijem izdanju bio bolje društvo od nikakvog. Uostalom, još uvijek nije bila uvjerena da si neće odgovarati, a ne budu li večerali zajedno, neće dobiti daljnji uvid u njegovu osobnost i temperament. On se možda ponašao kao medvjed - i to medvjed gunđalo - ali kad bi se nasmiješio... Eloise je odjednom shvatila o čemu govore sve te mlade dame kad se raspjevaju o smiješku njezina brata Colina (koji je Eloise smatrala prilično običnim; ipak se radilo o Colinu). No kad bi se sir Phillip nasmiješio, sasvim bi se promijenio. U njegovim bi se tamnim očima pojavio vragolasti sjaj, pun humora i nestašluka, kao da zna nešto što ona ne zna. Ali nije njoj zbog toga srce zatreperilo. Eloise je ipak bila članica obitelji Bridgerton. Vidjela je ona u životu dovoljno vragolastih smiješaka i ponosila se time da je na njih prilično imuna. Kad bi je sir Phillip pogledao i nasmiješio se, bilo je u tom smiješku nekakvo ozračje stidljivosti, kao da zapravo nije navikao smješkati se ženama. I ona je imala osjećaj da je on čovjek koji bi ju, kad bi se svi dijelovi slagalice savršeno posložili, jednog dana mogao cijeniti. Čak i ako je nikada ne bude volio, cijenit će ju i neće je uzimati zdravo za gotovo. ~ 101 ~ Knjigoteka

daša&anna

I baš zbog tog razloga Eloise još nije bila spremna spakirati kovčege i otići, unatoč tome što se jučer tako ružno ponašao. Želudac joj zakruli pa se uputi u sobu za doručkovanje, no tamo je obavijeste da je sir Phillip već doručkovao i otišao. Eloise se nije željela obeshrabriti. To nije značilo da je on pokušava izbjegavati, bilo je sasvim moguće, na kraju krajeva, da je pretpostavio da ona ne ustaje rano pa je odlučio da ju neće čekati. No kad je zavirila u njegov staklenik i otkrila da ga ondje nema, shvatila je da se prevarila te pošla tražiti drugo društvo. Ionako su joj Oliver i Amanda dugovali jedno popodne. Eloise odlučno krene uz stube. Nije bilo razloga zašto to popodne ne bi zamijenili ovim jutrom.

“Želite li ići plivati?” Oliver ju je gledao kao da je luda. “Ja želim”, odgovori Eloise kimnuvši. “Zar vi ne želite?” “Ne”, reče Oliver. “Ja želim”, reče Amanda, isplazivši bratu jezik kad ju on prostrijeli pogledom. “Ja volim plivati, a voli i Oliver. On je samo previše ljut na vas da bi to priznao.” “Mislim da djeca ne bi smjela ići”, odgovori njihova dadilja, žena neodredive dobi prilično stroga izgleda. “Koješta”, reče nehajno Eloise kojoj je žena istog časa bila antipatična. Izgledala je kao jedna od onih koje vole potezati djecu za uši i dijeliti im packe. “Neuobičajeno je toplo, a malo vježbe bit će zdravo za njih.” “Bez obzira na to...” reče njihova dadilja, a njezin razdražljiv glas jasno je davao do znanja da ju je iživcirao pokušaj rušenja njezina autoriteta. “Ja ću ih jutros podučavati tijekom šetnje do jezera”, nastavi Eloise glasom koji bi rabila njezina majka kad je trebalo biti jasno da ne želi čuti nikakve primjedbe. “Oni trenutno nemaju guvernantu, zar ne?” “Tako je”, reče dadilja, “ova mala čudovišta zalijepila su...” “Bez obzira na razlog njezina odlaska”, prekine je Eloise, sasvim sigurna da ne želi čuti što su učinili posljednjoj guvernanti, “sigurna sam ~ 102 ~

Knjigoteka

daša&anna

da je vama bio strahovit teret preuzeti tijekom posljednjih nekoliko tjedana obje uloge.” “Mjeseci”, procijedi guvernanta. “Još gore”, složi se Eloise. “Zasigurno ste zaslužili jedno slobodno popodne, zar ne?” “Pa, ne bih imala ništa protiv da skočim nakratko u grad...” “Onda smo to riješili.” Eloise pogleda djecu i dopusti si trenutak likovanja. Zurili su zadivljeno u nju. “Samo vi idite”, reče dadilji, isprativši je kroz vrata. “Uživajte u slobodnom jutru.” Eloise zatvori vrata za još zbunjenom dadiljom i okrene se djeci. “Vi ste jako mudri”, reče Amanda bez daha. Čak si ni Oliver nije mogao pomoći, morao je kimnuti. “Mrzim dadilju Edwards”, reče Amanda. “Naravno da ju ne mrziš”, reče Eloise, ali nije to rekla iskreno, ni njoj se dadilja Edwards nije sviđala. “Da, mrzimo je”, reče Oliver. “Užasna je.” Amanda kimne. “Da nam se barem vrati dadilja Millsby, ali ona je morala otići brinuti se za svoju majku. Ona je bolesna”, objasni. “Njezina majka”, reče Oliver, “a ne dadilja Millsby.” “Koliko dugo je dadilja Edwards ovdje?” upita Eloise. “Pet mjeseci”, reče turobno Amanda. “Pet jako dugih mjeseci.” “Sigurna sam da ona nije tako užasna”, reče Eloise, kaneći reći još nešto, ali zašuti kad je Oliver prekine s... “O, da, jest.” Eloise nije željela omalovažavati drugu odraslu osobu, pogotovo onu koja im je trebala biti autoritet pa je zato odlučila zaobići tu temu i rekla: “Jutros to nije važno, zar ne, jer umjesto nje imate mene.” Amanda stidljivo posegne ručicom i primi Eloise za ruku. “Meni se vi sviđate”, reče. “I ti se meni sviđaš”, odgovori Eloise, iznenadivši se što su joj oči zasuzile. Oliver nije rekao ništa. Eloise nije bila uvrijeđena. Nekim ljudima se bilo teže naviknuti na nekoga nego drugima. Uostalom, ova djeca imala su pravo biti oprezna. Na kraju krajeva, vlastita ih je majka napustila. Doduše, to je bilo zato što je umrla, ali oni su bili tako mali; oni su samo znali da su je voljeli, a ona je otišla. ~ 103 ~

Knjigoteka

daša&anna

Eloise se dobro sjećala mjeseci koji su uslijedili nakon smrti njezina oca. Ona se nije odvajala od svoje majke, uvjeravajući se da ako joj bude blizu (ili još bolje, bude li je držala za ruku), tada majka ne može otići. Zar je bilo uopće čudno da su ova djeca prezirala svoju novu dadilju? O njima se vjerojatno od rođenja brinula dadilja Millsby. Izgubiti i nju tako brzo nakon Marinine smrti moralo je biti dvostruko teže. “Žao nam je što smo vam napravili šljivu na oku.” Eloise joj stisne ruku. “Mnogo gore izgleda nego što zapravo jest.” “Izgleda grozno”, prizna Oliver na čijem su se lišču počeli pokazivati znakovi grižnje savjesti. “Da, istina”, složi se Eloise, “ali nekako mi je ta šljiva prirasla srcu. Mislim da izgledam kao vojnik koji je otišao u bitku i pobijedio!” “Ne izgledate kao da ste pobijedili”, reče Oliver, a jedan kut usana mu se sumnjičavo podigne. “Glupost. Naravno da jesam. Svatko tko se vrati doma iz bitke je pobijedio.” “Znači li to da je stric George izgubio?” upita Amanda. “Brat vašeg oca?” Amanda kimne. “On je umro prije našeg rođenja.” Eloise se pitala znaju li oni da se njihova majka isprva trebala udati za njega. Vjerojatno ne znaju. “Vaš stric je bio junak”, reče s poštovanjem. “Ali otac nije”, reče Oliver. “Vaš otac nije mogao ići u rat je ovdje imao jako važnog posla”, objasni Eloise. “Ali ovo je jako ozbiljan razgovor za ovako lijepo jutro, zar ne? Trebali bismo plivati i ludo se zabavljati.” Njezin entuzijazam bio je zarazan pa su se blizanci brzo preodjenuli u kupaće kostime i uputili se preko polja do jezera. “Moramo vježbati aritmetiku!” poviče im Eloise dok su trčkarali ispred nje. I na njezino veliko iznenađenje, to su i učinili. Tko bi pomislio da bi množenje i dijeljenje moglo biti tako zabavno?

~ 104 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 8 ... blago tebi što si u školi. Mi djevojke dobile smo novu guvernantu i ona je grozna. Od jutra do mraka tupi o zbrajanju. Jadna Hyacinth se sada rasplače svaki put kad čuje riječ “sedam”: (Iako moram priznati da ne razumijem zašto brojke od jedan do šest ne izazovu sličnu reakciju.) Ne znam što ćemo učiniti. Možda bismo joj trebali umočiti kosu u tintu. (Mislim na kosu gospođice Haversham, a ne Hyacinthinu, iako ni ovo drugo ne bih nikako isključila.) - piše Eloise Bridgerton svome bratu Gregoryju tijekom njegova prvog semestra na Etonu.

Kad se Phillip vratio iz ružina vrta, s iznenađenjem je otkrio da mu je

dom tih i prazan. Rijetki su bili dani kad kuća nije odjekivala od buke koju bi stvaralo prevrtanje namještanja i od krikova koji bi to popratili. Djeca, pomisli, zastavši kako bi uživao u tišini. Očito nisu bila u kući. Zasigurno ih je dadilja Edwards odvela u šetnju. A Eloise je, pretpostavio, vjerojatno još bila u postelji, iako je zapravo bilo skoro deset sati, a ona mu se nije činila osobom koja bi se čitave dane izležavala u krevetu. Phillip se zapilji u ruže koje je držao u ruci. Proveo je jedan sat birajući najljepše pupoljke iz tri ružina vrta kojim se ponosio Romney Hall, a morao je ići u najudaljeniji da bi pronašao one koji najranije cvatu. Mukotrpno ih je birao, pazeći da ih odreže točno na onom mjestu koje će ohrabriti daljnji cvat, a zatim je strpljivo odrezao svaki trn. Znao je on s cvijećem. Još je bolji bio sa zelenim biljem, ali sumnjao je da bi Eloise stručak bršljana smatrala romantičnim. Odšetao je do sobe za doručkovanje, očekujući da će ga dočekati postavljen stol pa će pričekati Eloise, ali stol je bio uredan i čist, ukazujući da je doručak završio. Phillip se namršti i zastane na trenutak nasred prostorije pokušavajući smisliti što sada učiniti. Eloise je očito rano ustala i već je doručkovala, a neka ga vrag nosi ako on zna gdje je ona sada. U tom se trenutku pojavi jedna sluškinja s peruškom i krpom u ruci te se nakloni kad ga ugleda. ~ 105 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Trebat će mi vaza za ovo”, reče on, pokazavši joj cvijeće. Nadao se da će ih sam uručiti Eloise, ali sada mu se nije dalo nositi ga naokolo dok je traži. Sluškinja kimne i okrene se da ode, no on ju zaustavi: “I znate li možda kamo se uputila gospođica Bridgerton? Primijetio sam da je doručak gotov.” “Van, sire Phillipe”, reče sluškinja. “S djecom.” Phillip iznenađeno trepne. “Otišla je van s Oliverom i Amandom? Svojevoljno?” Sluškinja kimne. “To je zanimljivo.” Phillip uzdahne, pokušavajući ne zamisliti taj prizor. “Nadam se da je neće ubiti.” Sluškinja je djelovala uznemireno. “Sire Phillipe?” “Salio sam se... ovaj... Mary?” Nije kanio završiti rečenicu upitno, ali istina je bila da nije bio siguran kako se sluškinja zove.” Ona kimne tako da on nije bio siguran je li pogodio ili je samo ljubazna. “Znate li možda kamo su se uputili?” “Mislim da su otišli na jezero. Plivati.” Phillip se smrzne. “Plivati?” upita, odsutnim glasom koji je i njemu samom zvučao šuplje. “Da. Djeca su odjenula kupaće kostime.” Plivati. Dragi Bože. On je već punu godinu uvijek išao obilazim putem kako bi se poštedio pogleda na to jezero. I zabranio je djeci da ikad odlaze na to mjesto. Ili nije? Bio je rekao dadilji Millsby da ih ne pušta blizu vode, ali je li se sjetio to reći i dadilji Edwards? On istrči van, prosuvši za sobom ruže. “Tko zadnji, magarac!” vriskao je Oliver, napredujući kroz vodu najbrže što je mogao, a zatim prasnuo u smijeh kad mu je doprla do struka pa je bio prisiljen usporiti. “Ja nisam magarac. Ti si magarac!” vikala je Amanda dok se praćakala u plićaku. ~ 106 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Ti si truli magarac!” “A ti si mrtvi magarac!” Eloise se smijala dok je hodala kroz vodu nekoliko metara od Amande. Nije ponijela kupaći kostim - zaista, tko bi pomislio da će joj zatrebati? - pa je samo privezala suknje i podsuknje, ogolivši noge točno iznad koljena. Time je previše pokazala noge, ali to uistinu nije bilo važno u društvu dvoje osmogodišnjaka. Uostalom, oni su se tako dobro zabavljali mučeći jedno drugo da bi i pogledali njezine noge. Blizanci su joj prirasli srcu tijekom šetnje do jezera, smijući se i brbljajući cijelim putem, pa je Eloise pomislila da njima zapravo samo treba malo pažnje. Izgubili su majku, a odnos s ocem u najboljem bi se slučaju mogao upisati distanciranim, a zatim ih je napustila i voljena dadilja. Hvala Bogu što su imali jedno drugo. I možda, nju. Eloise se ugrize za usnicu, pomislivši kako ne bi trebala razmišljati u tom smjeru. Nije još odlučila hoće li se udati za sira Phillipa, a koliko god se činilo da ju ova djeca trebaju - a trebala su je, ona je jednostavno znala da je trebaju - ne može donijeti tako važnu odluku samo zbog Olivera i Amande. Neće se udati za njih. “Ne idite dublje!” poviče im, primijetivši kako se Oliver udaljio. On se namršti onako kako se dječaci namršte kad smatraju da ih se tretira kao malu djecu, ali primijetila je da se dva koraka primakao obali. “Vi biste trebali ući malo dublje, gospođice Bridgerton”, reče Amanda i sjedne na dno jezera pa zaciči: “Joj kako je hladno!” “A zašto si onda sjela?” upitaju Oliver. “Znala si da je hladno.” “Da, ali stopala su mi se bila navikla na hladnoću”, odgovori mu, obgrlivši se rukama. “Sad mi više nije tako hladno.” “Ne brini”, reče joj on, uz nadmeni smiješak, “i guzica će ti se brzo naviknuti.” “Olivere!”, reče strogo Eloise, ali bila je prilično sigurna da je smiješkom pokvarila učinak. “Oliver ima pravo!” uzvikne Amanda, okrenuvši se iznenađeno Eloise. “Više uopće ne osjećam guzicu.” ~ 107 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Nisam baš sigurna da je to dobro”, reče Eloise. “Trebali biste plivati”, nagovarao ju je Oliver. “Ili barem otići tako daleko kao Amanda. Jedva ste smočili stopala.” “Nemam kupaći kostim”, reče Eloise, iako im je to već objasnila barem šest puta. “Ja mislim da vi ne znate plivati”, reče Oliver. “Uvjeravam te da jako dobro znam plivati”, uzvrati mu, “a također, ti me nećeš isprovocirati da to dokažem odjevena u svoju treću najbolju jutarnju opravu.” Amanda je pogleda i nekoliko puta zatrepće. “Baš bih voljela vidjeti koje su vam najbolja i druga najbolja. Ovo je jako lijepa haljina.” “Hvala ti, Amanda”, reče Eloise, pitajući se tko djevojčici bira odjeću. Vjerojatno ona grozna dadilja Edwards. Amandina je odjeća bila sasvim u redu, ali Eloise bi se kladila da nitko nikad nije pomislio da bi djevojčici trebalo priuštiti radost da sama bira svoju odjeću. Eloise se nasmiješi Amandi i reče: “Ako bi željela ponekad ići u kupovinu, ja bih te rado povela.” “Joj, to bi bilo divno”, reče smjesta Amanda. “Najdivnije na svijetu. Hvala vam!” “Djevojke!” reče Oliver prezirno. “Jednom će ti biti drago zbog nas”, primijeti Eloise. “Što?” Ona samo odmahne glavom uz smiješak. Proći će još neko vrijeme prije nego što Oliver shvati da djevojčice služe za još ponešto osim za to da im zaveže pletenice jednu za drugu. Oliver samo slegne ramenima i bućne u jezero, pljusnuvši rukama pod najboljim kutom da maksimalno poprska svoju sestru. “Prestani!” urlala je Amanda. On se nasmije i nastavi je prskati. “Olivere!” uspravi se Amanda i prijeteći krene prema njemu. A onda, kad je hodajući kroz vodu postala prespora, uroni i počne plivati. On prasne u smijeh i otpliva dalje, zastajkujući da bi uzeo zrak i zadirkivao je. “Uhvatit ću ja tebe”, režala je Amanda i zaplivala prema njemu. “Nemojte otići predaleko!” poviče im Eloise, ali zapravo to nije bilo važno. Bilo je jasno da su oboje sjajni plivači. Ako su bili imalo nalik Eloise i njezinoj braći i sestrama, vjerojatno su naučili plivati već s četiri godine. Djeca iz obitelji Bridgerton provodila su bezbrojne sate ljeti ~ 108 ~

Knjigoteka

daša&anna

praćakajući se u jezercu kraj njihove kuće u Kentu, iako su se odlasci na plivanje prorijedili nakon smrti njihova oca. Dok je Edmund Bridgerton bio živ, obitelj je većinu vremena provodila na selu, no nakon njegove prerane smrti, češće su boravili u gradu. Eloise nije znala boravi li majka u gradu radije samo zato što više voli grad ili zato što su je za njihov ladanjski dom vezala tužna sjećanja. Eloise je obožavala London i svakako je uživala u gradu, ali sad kad se zatekla ovdje u Gloucestershireu, praćakajući se u jezercu s dvoje živahne dječice, shvatila je koliko joj je nedostajao seoski način života. To nije značilo da se bila spremna odreći Londona i svih svojih prijatelja i zabave koju grad nudi, ali ipak, počela je razmišljati o tome da ne mora baš toliko vremena provoditi u glavnom gradu. Amanda je napokon dostigla brata i bacila se na njega pa su oboje potonuli. Eloise ih je pažljivo promatrala, pazila hoće li se svake sekunde na površini pojaviti koja ruka ili noga, sve dok oboje nisu izronili kako bi uzeli zrak, smijući se i stenjući i zavjetujući se da će pobijediti jedno drugo u ovoj, činilo se, presudno važnoj bitci. “Budite pažljivi!” poviče im Eloise, najviše zato što je smatrala da tako treba. Bilo joj je čudno naći se u ulozi autoritativne odrasle osobe zato što je s nećakinjama i nećacima imala pravo biti zabavna i popustljiva teta. “Olivere! Ne vuci sestru za kosu!” On je odmah prestao i preselio se na ovratnik njezina kupaćeg kostima, što zacijelo Amandi nije bilo ugodno jer je odmah počela pijuckati i kašljati. “Olivere!” zaurla Eloise. “Smjesta prestani!” I on prestane što je nju iznenadilo i razveselilo, no Amanda to odmah iskoristi da skoči na njega te ga gurne pod vodu i sjedne mu na leđa. “Amanda!” zaurla Eloise. Ali Amanda se pretvarala da ju ne čuje. Dovraga, sad će morati sama zaustaviti njihovu čarku i pritom će se sasvim smočiti. “Amanda, prestani istog časa!” poviče u zadnjem pokušaju da spasi svoju haljinu i dostojanstvo. Amanda je posluša i Oliver izroni hvatajući se za zrak. “Amanda Crane, ja ću...” “Ne, nećeš!” reče oštro Eloise. “Nijedno od vas neće ubiti, osakatiti, napasti, a čak ni zagrliti jedno drugo barem sljedećih trideset minuta!” Bilo su očito zgroženi time što je Eloise uopće spomenula mogućnost grljenja. “Onda?” zahtijevala je Eloise. Oni su šutjeli, a zatim Amanda upita: “A što ćemo onda raditi?” ~ 109 ~

Knjigoteka

daša&anna

Dobro pitanje. I Eloiseina braća i sestre igrali su se u djetinjstvu istih tih ratnih igara kad bi plivali u jezeru. “Možda ćemo se osušiti i malo se odmoriti”, reče. Oboje su izgledali užasnuti tim prijedlogom. “U svakom slučaju mogli bismo nastaviti s lekcijama”, doda Eloise. “Možda još malo aritmetike. Obećali smo dadilji Edwards da ćemo raditi nešto korisno.” I taj je prijedlog dočekan kao i prvi. “Onda dobro”, reče Eloise. “Što vi predlažete?” “Ne znam”, promrmlja Oliver, a Amanda slegne ramenima. “Nikako nema smisla ostati stajati ovdje i ne raditi ništa”, reče Eloise, stavivši ruke na bokove. “Osim što je to nevjerojatno dosadno, vjerojatno ćemo se smr...” “Izlazite iz jezera!” Eloise se okrene, tako iznenađena bijesnom rikom da se poskliznula i pala u vodu. Dovraga i bestraga, ništa od njezine namjere da ostane suha. “Sire Phillipe”, dahne, sretna što se pri padu dočekala na rukama i nije završila na stražnjici. Ipak, cijeli prednji dio haljine bio joj je mokar. “Izlazite iz vode!” urlao je Phillip, ušavši u jezero zapanjujućom silom i brzinom. “Sire Phillipe”, reče Eloise, glasom koji je puknuo zbog iznenađenja dok se s mukom podizala na noge, “što...” Ali on je već zgrabio oboje svoje djece, obuhvatio ih je rukama oko rebara i vukao ih na obalu. Eloise je gledala zapanjena i užasnuta dok ih je on ne baš nježno spuštao na travu. “Rekao sam vam da nikad ne prilazite jezeru”, urlao je, tresući ih za ramena. “Znate da to ne šijete. Vi...” Zastane, očito potresen zbog nečega i potrebom da dođe do daha. “Ali to je bilo prošle godine”, cvilio je Oliver. “Jesi li čuo da sam povukao zapovijed?” “Nisam, ali mislio sam...” “Krivo si mislio”, zareži Phillip. “A sada brzo doma. Oboje.” Djeca su shvatila da je otac smrtno ozbiljan pa su brzo pobjegla uzbrdo. Phillip nije učinio ništa kad su otišli, samo je gledao kako trče, a zatim, kad su se dovoljno udaljili da ga nisu mogli čuti, okrene se Eloise s ~ 110 ~

Knjigoteka

daša&anna

takvim izrazom lica da je ustuknula jedan korak, i reče: “Što vam je, dovraga, palo na pamet?” Na trenutak nije mogla reći ništa; njegovo se pitanje činilo previše nebuloznim da bi na njega odgovorila. “Malo smo se zabavljali”, konačno reče, vjerojatno malo drskije nego što je kanila. “Ne želim da moja djeca prilaze jezeru”, procijedi on. “Ja sam to jasno rekao...” “Meni niste.” “Ali trebali ste...” “Kako sam mogla znati da ne želite da prilaze vodi?” upita ga, prekinuvši ga prije nego što je optuži za neodgovornost ili kaže što god je već želio reći. “Rekla sam njihovoj dadilji kamo kanimo ići i što kanimo raditi, a ona mi ničim nije dala do znanja da je to zabranjeno.” Vidjela mu je na licu da zna da nema pravih argumenata i zato se još jače razbjesnio. Muškarci. Onaj dan kad nauče priznati pogreške, bit će dan kad će se pretvoriti u žene. “Dan je topao”, nastavi ona odrješitim glasom kakvim je uvijek govorila kad bi čvrsto odlučila da neće odustati od svog argumenta. A to je, u Eloiseinom slučaju značilo od svakog njezinog argumenta. “Pokušavala sam izgladiti nesuglasice”, doda, “s obzirom na to da nikako ne bih uživala u još jednoj šljivi na oku.” Rekla je to samo zato da bi on osjetio grižnju savjesti, i očito je uspjela u tome jer su mu se obrazi zarumenjeli, i promrmljao je nešto sebi u bradu. Valjda ju je tim mrmljanjem želio uvjeriti da se to neće ponoviti. Eloise zastane nekoliko sekundi da pričeka hoće li on još nešto reći, ili barem da će reći nešto glasom koji bi se približio razumljivom govoru, ali kako on nije rekao ništa nego je samo zurio u nju, ona nastavi: “Mislila sam da bi malo zabave pomoglo. Jasno je”, promrmlja, “da bi djeci koristilo malo zabave.” “Što vi to govorite?” upita tihim, ljutitim glasom. “Ništa”, doda ona brzo. “Samo da ne shvaćam što ima loše u odlasku na plivanje.” “Doveli ste ih u opasnost.” “Opasnost?” procijedi ona. “Od plivanja?” Phillip nije ništa rekao, samo ju je strijeljao pogledom. ~ 111 ~

Knjigoteka

daša&anna

“O, za Boga miloga”, reče ona prezirno. “Bilo bi to opasno da ne znam plivati.” “Nije me briga što vi znate plivati”, odreže je. “Mene brine što moja djeca ne znaju.” Ona zatrepće. Nekoliko puta. “Da, znaju”, reče. “Zapravo, oboje su sjajni plivači. Pretpostavila sam da ste ih vi naučili?” “Što vi to govorite?” Ona lagano nagne glavu, možda iz opreza, možda zbog znatiželje. “Zar niste znali da znaju plivati?” Na trenutak Phillip je imao dojam da ne može disati. Pluća su mu se stisnula i koža ga je zapekla, a činilo se da mu se cijelo tijelo smrznulo i pretvorilo u tvrdi, hladni kip. Bilo je grozno. On je bio grozan. Nekako je ovaj trenutak iskristalizirao sve njegove neuspjehe. Nije se radilo o tome što njegova djeca znaju plivati, radilo se o tome što on ne zna da oni znaju plivati. Kako jedan otac ne zna tako nešto važno o svojoj djeci? Otac bi trebao znati znaju li njegova djeca jahati. Trebao bi znati znaju li čitati i brojiti do sto. I za ljubav Božju, morao bi znati znaju li plivati. “Ja...” reče, no glas ga je izdao nakon samo te jedne riječi. “Ja...” Ona mu priđe korak bliže i prošapće: “Jeste li dobro?” On kimne, ili je barem pomislio da je kimnuo. Njezin mu je glas odzvanjao u glavi - znaju, znaju, znaju, znaju - i nije uopće bilo važno što je rekla. Važan je bio ton njezina glasa. Iznenađenje, a možda i tračak prezira. A on nije znao. Njegova su djeca rasla i mijenjala se, a on ih uopće nije poznavao. Vidio ih je, prepoznao ih je, ali nije znao tko su. Osjetio je kako se hvata za zrak. Nije znao koja im je najdraža boja. Ružičasta? Plava? Crvena? Je li to uopće važno, ili je samo važno to što on to ne zna? On je, na svoj način, bio jednako grozan otac kao što je to bio njegov otac. Thomas Crane je možda strahovito mlatio svoju djecu, ali barem je znao što se s njima zbiva. Phillip je svoju ignorirao i izbjegavao i radio ~ 112 ~

Knjigoteka

daša&anna

sve samo kako bi se držao podalje njih i izbjegao gubljenje živaca. Radio je sve što bi ga trebalo spriječiti da postane isti kao njegov otac. A možda ta distanca nije uvijek bila dobra. “Phillipe?” šapne Eloise, prislonivši mu dlan na ruku. “Zar nešto nije u redu?” On je zurio u nju, ali još uvijek je imao dojam da je slijep, da mu se oči ne mogu fokusirati. “Mislim da biste trebali otići doma”, reče ona, polako i oprezno. “Ne izgledate dobro.” “Ja...” Kanio je reći da je dobro, ali riječi mu jednostavno nisu izlazile iz usta. Zato što nije bio dobro, i nije bio dobar, a ovih dana nije bio siguran što je i kakav je. Eloise zagrize nervozno donju usnu, a zatim se obgrli rukama i pogleda u nebo jer ju je na trenutak zasjenio oblak. Phillip poprati njezin pogled, gledajući kako oblak prekriva sunce. Temperatura je pritom pala za barem deset stupnjeva. On pogleda Eloise pa mu se grlo stisnulo kad je vidio kako je zadrhtala. Phillipu je bilo hladnije nego ikada u životu. “Moraš odmah u kuću”, reče i zgrabi je za ruku te je pokuša odvući uzbrdo. “Phillipe!” zavapi Eloise, posrćući za njim. “Ja sam dobro. Samo mi je malo zima.” On je dodirne. “Nije ti samo malo zima nego se smrzavaš, dovraga.” On brzo skine kaput. “Navuci ovo.” Eloise se nije usprotivila, ali je rekla: “Uistinu sam dobro. Nema potrebe za trčanjem.” Zadnju riječ izgovorila je kao da se davi jer ju je on naglo povukao naprijed i zamalo je pala. “Phillipe, prestani”, zavapila je. “Molim te, pusti me da hodam.” On je stao tako brzo da je opet posrnula, okrenuo se i prosiktao: “Ja neću biti odgovoran ako nazebeš i dobiješ upalu pluća.” “Ali svibanj je.” “Ne bi me bilo briga ni da je vražji srpanj. Nećeš ostati u toj mokroj odjeći.” “Naravno da neću”, odgovori Eloise, pokušavajući zvučati razumno s obzirom na to da je bilo prilično jasno da bi svaka svađa izazvala još gori ~ 113 ~

Knjigoteka

daša&anna

učinak. “Ali nema razloga zašto ne bih hodala. Do kuće je samo deset minuta hoda. Neću umrijeti dotamo.” Nije znala da krv može doslovno nestati s lica neke osobe, ali nije imala pojma kako bi drukčije opisala iznenadno bljedilo na njegovom licu. “Phillipe?” upita ga, sad već pomalo panično. “Što nije u redu?” Na trenutak je pomislila da neće odgovoriti, ali onda, skoro kao da nije svjestan da je ispustio neki glas, Phillip prošapće: “Ne znam.” Ona mu dodirne ruku i pogleda u lice. Izgledao je zbunjeno, gotovo ošamućeno, kao da je upao u neku kazališnu predstavu, a zaboravio je svoj tekst. Oči su mu bile otvorene i usmjerene na nju, ali bila je uvjerena da ju ne vidi, već da vidi samo neki prizor iz prošlosti koji je zacijelo bio užasan. Srce joj se slamalo zbog njega. Ona je poznavala ružna sjećanja i znala je kako ti se zbog njih srce može stisnuti i kako te mogu proganjati u snovima te kako te zbog njih može biti strah čak i ugasiti svijeću. U dobi od sedam godina Eloise je gledala kako joj otac umire, vrištala je i plakala dok se on hvatao za zrak i padao na tlo, a zatim ga je udarala po prsima kad više nije mogao govoriti, preklinjući ga da se probudi i nešto kaže. Bilo je jasno da je u tom trenutku već bio mrtav, ali zbog toga je to sjećanje bilo još gore. No Eloise je uspjela to ostaviti iza sebe. Nije znala kako joj je to uspjelo - vjerojatno je zaslužna bila njezina majka koja je svake noći dolazila k njoj, sjela na njezin krevet, držala je za ruku i govorila joj kako je u redu što želi razgovarati o ocu. I kako je u redu što joj nedostaje. Eloise to nije zaboravila, ali više ju njegova smrt nije proganjala, a već više od desetljeća nije patila od noćnih mora. Ali Phillip... ovo je bila druga priča. Nije znala što mu se to dogodilo u prošlosti, ali bilo je jasno da ga to još uvijek proganja. A za razliku od Eloise, on se s time morao suočiti sam. “Phillipe”, reče, dodirnuvši mu obraz. On se nije pomaknuo, a da nije osjetila njegov dah na svojim prstima, zaklela bi se da je kip. Ona ga ponovno zazove, približivši mu se još više. Željela je izbrisati taj slomljeni pogled u njegovim očima; željela ga je izliječiti. ~ 114 ~

Knjigoteka

daša&anna

Željela je da pronađe snagu i bude onakav kakav uistinu jest, duboko u srcu. Ona još jednom prošapta njegovo ime, nudeći mu sućut i razumijevanje i obećanje pomoći, sve u toj jednoj jedinoj riječi. Nadala se da je čuo, nadala se da ju sluša. A zatim, polako, on stavi svoj dlan na njezin. Koža mu je bila topla i gruba kad je prislonio njezinu ruku na svoj obraz, kao da pokušava utisnuti njezin dodir u svoja sjećanja. A zatim prinese njezin dlan svojim ustima i poljubi ga, gotovo pobožno, i zatim ga spusti na svoje grudi. Na svoje srce. “Phillipe?” prošapće ona. U glasu joj se čulo pitanje iako je znala što on kani učiniti. Slobodnom je rukom kliznuo na donji dio njezinih leđa i privukao je k sebi, polako, ali odlučno, čvrstinom koju nije mogla poreći. A zatim joj je dotaknuo bradu i nagnuo joj lice prema sebi, zastavši samo kako bi prošaptao njezino ime prije nego što joj je poljubio usta poljupcem koji je bio zasljepljujuće silovit. Bio je to gladan, potrebit poljubac i on ju je ljubio kao da će umrijeti bez nje, kao da mu je ona bila jedina hrana, jedni zrak koji diše, kao da je njegovo tijelo i duša. Bila je to ona vrsta poljupca koji žena nikada ne može zaboraviti, onakav kakvog Eloise nikada nije ni sanjala. On je povuče još bliže, sve dok joj cijelo tijelo nije bilo priljubljeno uz njegovo. Jednom je rukom kliznuo do njezine stražnjice, obuhvativši je dlanom i privukavši je k sebi dok nije šokirano dahnula na takvu intimnost. “Trebam te”, zavapio je, a te su riječi zvučale kao da su istrgnute iz njegova grla. Usne mu odlutaju s njezinih usta na obraz, a zatim se spuste niz vrat, putem je dražeći i škakljajući. Ona se rastapala. On ju je rastapao dok nije više znala tko je i što radi. Sve što je željela bio je on. Još njega. Cijelog njega. Osim što... Osim što nije to željela ovako. Ne sada kad je koristi kao neku vrstu lijeka kojim će zaliječiti svoje rane. “Phillipe”, reče, uspjevši nekako pronaći snagu da se odmakne. “Ne smijemo. Ne ovako.” ~ 115 ~ Knjigoteka

daša&anna

Na trenutak je pomislila da je neće pustiti, ali on je naglo pusti. “Žao mi je”, reče, teško dišući. Izgledao je ošamućeno, a ona nije znala je li to zbog poljupca ili je to samo posljedica burnih jutrošnjih događaja. “Nemoj se ispričavati”, reče ona i bez razmišljanja krene zagladiti suknje, no ubrzo shvati kako su mokre i kako se ne daju zagladiti. No ipak je rukama prelazila po njima osjećajući se nervozno i neugodno u vlastitom tijelu. Ako se ne pomakne, ako se ne natjera na neki besmisleni pokret, bojala se da će se opet baciti u njegovo naručje. “Trebala bi se vratiti u kuću”, reče on glasom koji je još bio tih i promukao. Ona razrogači oči od iznenađenja. “Zar ti ne ideš?” On odmahne glavom i reče nekim čudnim ravnodušnim glasom. “Nećeš se smrznuti. Ipak je već svibanj.” “Da, ali...” Glas joj utihne jer zapravo nije znala što reći. Valjda se nadala da će ju prekinuti. Ona se okrene i uputi se prema brežuljku, ali zatim zastane začuvši iz pozadine njegov glas, tih i napet. “Moram razmisliti”, reče on. “O čemu?” Nije ga to smjela pitati, nije se smjela miješati, ali nikad nije naučila gledati svoja posla. “Ne znam.” Phillip bespomoćno slegne ramenima. “O svemu, valjda.” Eloise kimne i nastavi hodati prema kući. Ali prazan pogled u njegovim očima proganjao ju je čitavog dana.

~ 116 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 9 ... svima nam nedostaje Otac, pogotovo u ovo doba godine. Ali sjeti se kako si ti imao sreće živjeti s njim osamnaest godina. Ja ga se tako slabo sjećam i voljela bih da me poznavao i vidio u kakvu sam osobu izrasla. - piše Eloise Bridgerton svome bratu vikontu Bridgertonu, povodom desete godišnjice smrti njihova oca.

Eloise je te večeri namjerno zakasnila na večeru. Ne mnogo - nije za nju

bilo prirodno kasniti, pogotovo što je to bila mana koju drugima nije tolerirala. No nakon popodnevnih zbivanja, nije imala pojma hoće li se sir Phillip uopće pojaviti na večeri, a nije mogla podnijeti pomisao da čeka u salonu i pokušava ne vrtjeti palčevima dok razmišlja o tome hoće li večerati sama. Točno u sedam i deset pretpostavila je da joj se, ako ju ne čeka, neće pridružiti, pa sada može krenuti sama u blagovaonicu i ponašati se kao da je otpočetka planirala večerati sama. Ali na njezino iznenađenje, i da bude iskrena, veliko olakšanje, kad je ušla u salon, Phillip je stajao kraj prozora, odjeven u elegantno večernje odijelo koje možda nije bilo po posljednjoj modi, ali je očito bilo kvalitetno izrađeno i savršeno skrojeno. Eloise je primijetila da je njegova odjeća strogo crna i bijela, pa se zapitala je li još uvijek žaluje za Marinom ili je to jednostavno njegov stil. Njezina su braća rijetko odijevala šarene boje koje su bile toliko popularne među nekim pripadnicima visokog društva, a činilo se da ni sir Phillip tome nije sklon. Eloise je neko vrijeme stajala na vratima, zureći u njegov profil, pitajući se je li ju uopće vidio. No on se zatim okrenuo, promrmljao njezino ime i prišao joj. “Nadam se da ćete prihvatiti moje isprike zbog današnjeg popodneva”, reče, a iako mu je glas bio suzdržan, vidjela mu je molbu u očima i naslutila da mu je jako stalo da mu oprosti. “Nije se potrebno ispričavati”, reče brzo, a to je vjerojatno bila istina. Kako može znati da se on treba ispričati kad ni ne razumije što se zapravo dogodilo.” “Potrebno je”, promuca Phillip. “Pretjerao sam. Ja... ~ 117 ~

Knjigoteka

daša&anna

Ona ne reče ništa, samo je gledala njegovo lice dok se nakašljavao. On otvori usta, ali prošlo je nekoliko sekundi prije nego što je izustio. “Marina se skoro utopila u tom jezeru.” Eloise šokirano dahne, nesvjesna da joj je ruka poletjela na usta dok nije osjetila svoje prste na usnama. “Nije bila dobra plivačica”, objasni Phillip. “Tako mi je žao”, prošapće Eloise. “Jeste li...” Kako to pitati da ne ispadneš morbidno znatiželjan? To je bilo neizbježno, a nije mogla pomoći, morala je saznati. “Jesi li ti bio ondje?” On turobno kimne. “Ja sam je izvukao iz jezera.” “Baš je imala sreće”, promrmlja Eloise. “Zasigurno je bila prestravljena.” Phillip nije rekao ništa. Čak nije ni kimnuo. Ona pomisli na svoga oca, na to kako se osjećala bespomoćno kad je pred njom pao na tlo. I kad je bila mala, bila je dijete koje je moralo djelovati. Nije bila od onih koji samo promatraju kako život prolazi, uvijek je voljela preuzeti stvar u svoje ruke, popraviti stvari, čak popraviti ljude. A onog jednog puta kad je to uistinu bilo važno, bila je nemoćna. “Drago mi je da si je uspio spasiti”, promrmlja. “Bilo bi ti užasno da nisi.” On ju je začuđeno pogledao te je shvatila kako su njezine riječi zvučale čudno, pa je dodala: “To je... jako teško... kad netko umre, a ti možeš samo gledati, ne možeš ništa učiniti da to spriječiš.” A zatim, zato što je to taj trenutak nekako prizvao, osjetila je neku čudnu povezanost s ovim čovjekom koji je tako tih i ukočen stajao pred njom, pa tiho reče, možda malo previše žalobno: “Ja to znam.” On je pogleda s pitanjem u očima. “Moj otac”, reče ona jednostavno. To nije bilo nešto što je podijelila s mnogo ljudi; zapravo, njezina dobra prijateljica Penelope bila je vjerojatno jedina osoba izvan uže obitelji koja je znala da je Eloise bila jedini svjedok čudnoj i preuranjenoj smrti svoga oca. “Žao mi je”, promrmlja on. “Da”, reče zamišljeno. “I meni.” A zatim on reče nešto uistinu čudno. “Nisam znao da moja djeca znaju plivati.” ~ 118 ~

Knjigoteka

daša&anna

Bilo je to tako neočekivano, tako izvan konteksta da je ona na to samo mogla trepnuti i reći: “Oprosti, molim te?” On ispruži ruku i povede je prema blagovaonici. “Nisam znao da znaju plivati”, ponovi sumornim glasom. “Nemam pojma ni tko ih je naučio.” “Zar je to važno?” upita tiho Eloise. “Važno je”, reče Phillip ogorčeno, “jer sam ih ja trebao naučiti.” Bilo je teško gledati njegovo lice. Nije se sjećala da je ikad vidjela muškarca u tolikoj boli, a ipak, na neki čudan način, srce joj se rastapalo zbog toga. Svatko tko toliko voli svoju djecu - čak i ako se ne zna baš ponašati u njihovoj nazočnosti - mora biti dobar čovjek. Eloise je znala da ima sklonost gledati na svijet crno-bijelo, i da je katkad nasumično osuđivala ljude zato što nije zastala i analizirala nijanse sive, ali u ovom slučaju bila je sigurna. Sir Phillip Crane je dobar čovjek. On možda nije savršen, ali dobar je i srce mu je iskreno. “No dobro”, reče žustro, jer to je bio njezin način, a ona je više voljela uhvatiti se u koštac s problemima i ispraviti ih nego stati i očajavati, “sada se više ništa ne može učiniti u vezi s tim. Ne mogu odnaućiti ono što već znaju.” On zastane i pogleda je. “Imaš pravo, naravno.” A zatim, malo tiše: “Ali bez obzira na to tko ih je naučio, morao sam znati da znaju plivati.” Eloise se slagala s njim, ali on je očito bio tako jadan zbog toga pa se nije činilo prikladnim prigovarati mu. To bi, naravno bilo bezosjećajno. “Još imaš vremena, znaš”, reče mu obzirno. “Za što?” reče, rugajući se sam sebi. “Da ih naučim plivati leđno tako da mogu proširiti repertoar?” “Pa, da”, reče ona, malo oštrijim tonom jer nikad nije imala strpljenja za samosažalijevanje. “Ali također, da naučiš druge stvari o njima. Oni su draga djeca.” On je sumnjičavo pogleda. Ona pročisti grlo. “Da, oni se katkad ružno ponašaju...” On podigne jednu obrvu. “Dobro, često se ružno ponašaju, ali iskreno, oni samo traže malo tvoje pažnje.” “To su ti rekli?” ~ 119 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Naravno da nisu”, reče ona, nasmiješivši se na njegovu naivnost. “Oni imaju tek osam godina. Neće oni to reći u toliko riječi. Ali menije to sasvim jasno.” Stigli su u blagovaonicu pa Eloise sjedne na stolac koji joj je pridržao lakaj. Phillip sjedne nasuprot nje, stavi ruku na čašu s vinom, no zatim je povuče natrag. Usne su mu se micale, ali tek neznatno, kao da ima nešto reći, ali nije baš siguran kako to izreći. Konačno, nakon što je Eloise ispila gutljaj iz svoje čaše, on upita: “Jesu li uživali? U plivanju, mislim.” Ona se nasmiješi. “Jako. Trebao bi ih ti odvesti.” On zatvori oči i ostavi ih zatvorene, ne baš dugo, ali ipak dulje od treptaja. “Ne mislim da bih bio u stanju”, reče on. Ona kimne. Poznata joj je bila moć sjećanja. “Možda nekamo drugamo”, predloži mu. “Zasigurno u blizini ima još neko jezero. Ili barem obični ribnjak.” On pričeka da ona podigne žlicu, a zatim uroni svoju u juhu. “To je dobra zamisao. Ja mislim...” On zastane i nakašlje se. “Mislim da bih to mogao. Razmislit ću kamo bismo mogli ići.” Nešto u njegovom izrazu lica slamalo joj je srce - nesigurnost, ranjivost. Svjesnost da iako nije bio siguran da ispravno postupa, on će ipak pokušati. Eloise osjeti kako joj je srce poskočilo, čak preskočilo jedan otkucaj, pa je poželjela ispružiti ruku preko stola i dotaknuti njegovu. Ali naravno da to nije mogla. Čak i da stol nije bio tridesetak centimetara dulji od njezine ruke, nije smjela to učiniti. Pa se tako na kraju samo nasmiješila nadajući se da će on to protumačiti kao ohrabrenje. Phillip pojede još malo juhe, a zatim obriše usta ubrusom i reče: “Nadam se da ćeš nam se pridružiti.” “Naravno”, reče oduševljeno Eloise. “Bila bih tužna kad me ne biste pozvali.” “Prilično sam siguran da pretjeruješ”, reče on ironično trznuvši usnama, “ali svejedno, nama bi bila čast, i da budem iskren, bilo bi mi veliko olakšanje kad bi pošla s nama.” Na njezin znatiželjni izraz lica, on doda: “Izlet bi zasigurno tada bio uspješan.” “Sigurna sam da...” On je prekine usred rečenice. “Svi ćemo se bolje zabaviti u tvom društvu”, reče prilično empatično i Eloise odluči da se neće usprotiviti i dostojanstveno prihvati kompliment. ~ 120 ~

Knjigoteka

daša&anna

Najvjerojatnije je imao pravo. On i njegova djeca uopće nisu navikli provoditi vrijeme zajedno pa će im vjerojatno koristiti Eloise koja će pomoći da sve prođe glatko. Eloise nije imala baš ništa protiv toga. “Možda sutra”, preloži mu, “ako vrijeme ostane lijepo.” “Mislim da hoće”, reče opušteno Phillip. “Ne naslućuje se promjena u zraku.” Eloise ga je pogledavala dok je jela pileću juhu s komadićima povrća kojoj je trebalo mrvicu više soli. “Zar se baviš i predviđanjem vremena?” upita ga, svjesna da joj se na licu vidi koliko je skeptična. Imala je ona bratića koji je bio uvjeren da može predvidjeti vrijeme i svaki puta kad bi ga poslušala, završila je mokra do kože ili smrznutih nožnih prstiju. “Nipošto”, odgovori, “ali čovjek može...” On zastane i malo izvije vrat. “Što je to bilo?” “Što?” upita Eloise, ali čim je to izrekla, čula je na što je Phillip mislio. Svadljive glasove koji su svakom sekundom bili sve glasniji. Teške korake. Silovitu bujicu pogrdnih riječi praćenu užasnutim krikom koji je samo mogao biti batlerov... A tada je Eloise shvatila. “O, dragi Bože”, reče, olabavivši stisak oko žlice toliko da se juha počela izlijevati iz nje, a zatim je i žlica završila u tanjuru. “Koji vrag?” upita Phillip, ustajući, očito pripremljen braniti svoj dom od invazije. Samo što on nije imao pojma s kakvim će se osvajačima suočiti. S kakvom će se vrstom dosadnih, nametljivih, užasnih osvajača morati suočiti za, dovraga, otprilike deset sekunda. Ali Eloise je znala, I ona je također znala da dosadnih, nametljivih i užasnih nije ništa u usporedbi s bijesnim, nerazumnim i nevjerojatno ogromnim kad se radilo o Phillipovoj neposrednoj sigurnosti. “Eloise?” upita Phillip, pogledavši je ispod oka kad su oboje čuli nekoga koji je urlao njezino ime. Ona osjeti kako joj krv nestaje iz tijela. Uistinu je osjetila da se to dogodilo, znala je to, iako nije vidjela kako joj se skuplja u lokvi oko nogu. Nije bilo načina da preživi ovakav trenutak, ovo neće proći bez nečijeg ubojstva u kojem će ona biti počinitelj, a žrtva vjerojatno netko s kim je u vrlo bliskom rodu. ~ 121 ~

Knjigoteka

daša&anna

Eloise ustane i grčevito se primi prstima za stol. Koraci (koji su, iskreno, zvučali kao razbjesnjela horda) bili su sve bliži. “Netko koga poznaješ?” upita Phillip, prilično blago za nekoga koga upravo čeka smrt. Ona kimne, i nekako uspije procijediti riječi: “Moja braća.” Phillipu padne na pamet (dok je bio pritisnut na zid dvjema snažnim rukama koje su ga stiskale za vrat) da ga je Eloise baš mogla malo ranije upozoriti. Nisu mu trebali dani, iako bi to bilo lijepo, ali ipak nedovoljno protiv udružene snage četvorice veoma krupnih, veoma ljutitih, i, sudeći prema njihovom izgledu, rodbinski vrlo blisko povezanih muškaraca. Braće. Trebao je o tome voditi računa. Vjerojatno je najbolje izbjegavati udvaranje ženi koja ima braću. I to četvoricu, da bude precizan. Četvoricu. Bilo je pravo čudo što već nije mrtav. “Anthony!” vrisne Eloise. “Prestani!” Anthony, ili je barem Phillip pretpostavljao da je to bio Anthony nisu se baš zamarali nužnim predstavljanjem - pojača stisak oko Phillipova vrata. “Benedicte”, zapomagala je Eloise, okrenuvši se najvećem od četvorice. “Budite razumni.” Onaj drugi - to jest onaj koji ga je stiskao za vrat; jer bila su još dvojica, ali oni su samo stajali i ružno ga gledali - opusti neznatno stisak i okrene se da pogleda Eloise. A to je bila velika pogreška s obzirom na to da je, u brzini da mu iščupaju svaki ud s tijela, nijedan od njih nije dovoljno dugo pogledao da primijeti groznu šljivu na njezinom oku. A naravno, mislit će da je on za nju kriv. Benedict zareži kao da je došao ravno iz pakla i tako snažno pritisne Phillipa o zid da su mu se stopala odvojila od poda. Divno, pomisli Phillip. Sad mi nema spasa. Prvi je stisak bio samo neugodan, ali ovo... “Prestanite!” zaurla Eloise, baci se na Benedictova leđa i povuče ga snažno za kosu. Benedict zaurla zabacivši glavu, ali nažalost, Anthony ga je i dalje držao za vrat, iako ga je Benedict bio prisiljen pustiti kako bi se obranio od Eloise. ~ 122 ~

Knjigoteka

daša&anna

A ona se, primijetio je Phillip koliko je mogao, s obzirom na to da mu je ponestalo kisika, borila kao furija koju su križali s banshee 1 koju su pak križali s Meduzom. Desnom je rukom još vukla Benedicta za kosu, dok ga je lijevom uhvatila za vrat, a nadlakticom ga pritiskala čvrsto ispod brade. “Kriste Bože”, opsuje Benedict, migoljeći se kako bi se riješio sestre. “Neka je netko makne s mene!” Nije bilo iznenađenje što mu nijedan Bridgerton nije požurio u pomoć. Zapravo, onaj naslonjen na zid zapravo je izgledao kao da mu je cijela situacija vrlo zabavna. Phillipu se počelo magliti i na rubovima crniti pred očima, ali nije si mogao pomoći da se ne divi Eloiseinoj smjelosti. Malo se žena znalo tako boriti. Anthonyjevo se lice odjednom jako približi njegovom. “Jesi... li.. je... udario?” zareži. Kao da mu mogu odgovoriti, pomisli Phillip ošamućeno. “Ne!” poviče Eloise, trenutno skrenuvši pozornost s Benedictove kose. “Naravno da me nije udario.” Anthony je pogleda strogo pa ona nastavi mlatiti Benedicta. “Ništa tu nije naravno.” “To je bila nezgoda”, inzistirala je. “On s tim nije imao ništa.” A zatim, kad nijedan od braće nije ničim pokazao da joj je povjerovao, doda: “Za Boga miloga, zar uistinu mislite da bih ja branila nekoga tko me udario?” To je izgleda upalilo pa Anthony naglo ispusti Phillipa koji se istog časa sruši na pod, hvatajući se za zrak. Četvorica. Zar mu je rekla da ima četvoricu braće? Zasigurno nije. Ne bi mu palo na pamet oženiti se ženom koja ima četvoricu braće. Samo bi se budala doživotno vezala za takvu obitelj. “Što ste mu učinili?” zahtijevala je Eloise. Skočila je s Benedicta i požurila Phillipu. “Što je on učinio tebi?” zahtijevao je jedan od druge dvojice braće. Onaj koji ga je, shvatio je Phillip, udario u bradu prije nego što su ga ostali odlučili udaviti. Ona ga prostrijeli pogledom. “Što ti radiš ovdje?” “Branim sestrinu čast”, uzvrati joj. 1

Duh iz škotskih legendi koji navješćuje smrt vrištanjem. (op. prev.)

~ 123 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Kao da meni treba da me ti braniš. Ti nemaš ni dvadeset godina!” Aha, pomisli Phillip, to mora biti onaj čije ime počinje slovom G. George? Ne, nije George. Gavin? Ne... “Ja imam dvadeset tri godine”, procijedi mladac nadureno, tonom karakterističnim za mlađu braću. “A ja imam dvadeset osam”, prasne ona. “Nije mi trebala tvoja pomoć kad si bio u pelenama, ne treba mi ni sada.” Gregory. Tako je. Gregory. Spomenula ga je ona u svojim pismima. Da, dovraga, ako je to znao, onda je morao znati i za čitavu hordu braće. Uistinu si je sam kriv. “Želio je poći s nama”, reče onaj iz kuta, jedini koji nije pokušao ubiti Phillipa. Phillipu se taj najviše svidio pogotovo zato što je držao ruku na Gregoryjevoj nadlaktici kako bi ga spriječio da se baci na Eloise. Što je, pomisli Phillip, osjećajući se dolje na podu prilično ironično, zapravo i zaslužila. Pelene, doista. “Trebali ste ga spriječiti”, reče Eloise, nesvjesna Phillipovog mentalnog stanja. “Zar vam nije jasno kako je ovo strašno?” Njezina su braća zurila u nju, s punim pravom, pomisli Phillip, kao da je poludjela. “Ti si izgubila pravo”, procijedi Anthony, “da se osjećaš užasnuto, zbunjeno, ozlojeđeno, zapravo nemaš se pravo osjećati nikako drukčije nego nevjerojatno glupo zato što si pobjegla bez riječi.” Eloise je djelovala pomalo posramljeno, ali ipak promrmlja: “Kao da bih ja njega poslušala.” “Za razliku od nas”, doda onaj koji je morao biti Colin, “s kojima si slika i prilika krotkosti i obzirnosti.” “O, za ljubav božju”, promrmlja Eloise ispod glasa, zazvučavši Phillipovim bolnim ušima nimalo nalik jednoj dami. Bolnim? Zar ga je netko navukao za uši? Nije se mogao sjetiti. Kad četvorica krenu na jednoga, lako ti se pomuti pamćenje. “Ti”, zareži onaj za kojeg je Phillip bio prilično siguran da je Anthony i uperi prstom u Phillipa, “ne idi nikamo.” Kao da je to uopće pomislio. “A ti”, reče Anthony Eloise, još smrtonosnijim glasom, iako Phillip nije smatrao da je to moguće, “koji je tebi bio vrag?” Eloise se pokuša izvući protupitanjem: “Što vi radite ovdje?” ~ 124 ~

Knjigoteka

daša&anna

I uspjelo joj je, jer joj je brat doista odgovorio. “Spašavamo te od propasti”, zaurla. “Za ljubav božju, Eloise, zar ti imaš uopće pojma kako smo se mi zabrinuli?” “A ja sam mislila da niste ni primijetili da me nema”, pokušala se našaliti. “Eloise”, reče, “majka je izvan sebe.” To ju odmah uozbilji. “O, ne”, prošapta. “Nisam uopće razmišljala.” “Ne, nisi”, odgovori Anthony strogim glasom kakav se očekuje od čovjeka koji je već dvadeset godina glava obitelji. “Za ovo si zaslužila bič.” Phillip otvori usta da bi se umiješao jer, uistinu, nije mogao zamisliti bičevanje, ali tada Anthony doda: “Ili barem brnjicu”, a Phillip zaključi da brat uistinu jako dobro poznaje svoju sestru. “Kamo si se ti uputio?” zahtijevao je Benedict, a Phillip shvati da se vjerojatno pokušavao ustati prije nego što se sruši natrag u prilično nemoćni položaj na podu. Phillip pogleda Eloise. “Možda je vrijeme za upoznavanje?” Eloise zastenje i proguta knedlu. “Da, naravno. Ovo su moja braća.” “To sam pretpostavio”, reče Phillip ironično. Šutke mu se ispričavši pogledom, a Phillip je pomislio da je to uistinu najmanje što je mogla učiniti nakon što je zamalo uzrokovala njegovo mučenje i smrt, ona se okrene svojoj braći i pokaže na svakog pojedinačno: “Anthony, Benedict, Colin, Gregory. Ova trojica”, doda, pokazavši na A, B i C, “su stariji. A ovaj” - ona prezirno mahne rukom prema Gregoryju - “je beba.” Gregory je izgledao spreman zadaviti ju, što je Phillip smatrao savršeno prihvatljivim zato što je skrenulo ubojite namjere s njega. A zatim se Eloise konačno okrene Phillipu i reče svojoj braći: “Sir Phillip Crane, ali pretpostavljam da to već znate.” “Ostavila si pismo na svom stolu”, reče Colin. Eloise zatvori oči u agoniji. Phillipu se učinilo da su joj usta oblikovala riječi glupača, glupača, glupača. Colin se turobno osmjehne. “U budućnosti bi trebala biti pažljivija, ako odlučiš ponovno pobjeći.” “Zapamtit ću to”, zareži Eloise, no činilo se da gubi žestinu. “Je li sad dobar trenutak da ustanem?” upita Phillip, ne uputivši pitanje nikom određenom. “Ne.” ~ 125 ~

Knjigoteka

daša&anna

Bilo je teško razlučiti koji je od braće Bridgerton glasnije odgovorio. Phillip ostane na podu. On se nije smatrao kukavicom, i bio je uistinu vrlo vješt sa šakama, ali dovraga, njih su bila četvorica. On je doduše bio boksač, ali nije bio ludi samoubojica. “Kako si zaradila tu šljivu?” upita je Colin tiho. Eloise zastane prije nego što odgovori. “Bila je to nezgoda.” Colin se zamisli nad njezinim riječima i reče: “Hoćeš li to malo pojasniti?” Eloise proguta knedlu i pogleda u Phillipa koji je to iskreno požalio. Zbog toga su oni (počeo ih je smatrati kvartetom) bili još uvjereniji da je on odgovoran za njezinu ozljedu. Bila je to zabluda koja može samo dovesti do njegove smrti i otkidanja udova. Nisu djelovali kao osobe koje bi dopustile da itko pipne njihovu sestru, a kamoli da joj napravi šljivu na oku. “Eloise, samo im reci istinu”, reče Phillip umorno. “Kriva su njegova djeca”, reče ona, trznuvši se na te riječi. Ali Phillip se nije brinuo. Iako su njega skoro udavili, nisu djelovali kao ljudi koji bi naudili nevinoj djeci. A Eloise zasigurno ne bi ništa rekla da je pomislila kako će time dovesti Olivera i Amanda u opasnost. “On ima djecu?” upita Anthony, pogledavši ga malo manje uvredljivim pogledom. Phillip pomisli kako je i Anthony zacijelo otac. “Dvoje”, odgovori Eloise. “Zapravo, blizance. Dječaka i djevojčicu. Imaju osam godina.” “Moje čestitke”, promrmlja Anthony. “Hvala vam”, odgovori Phillip, osjećajući se u tom trenutku vrlo star i umoran. “Sućut bi bila prikladnija.” Anthony ga pogleda znatiželjno, skoro mu se - ali ne zapravo nasmiješivši. “Nisu baš bili jako sretni što sam došla”, reče Eloise. “Pametna djeca.” Ona ga mrko pogleda. “Postavili su mi zamku sa žicom”, reče. “Sličnu kao onu Colinovu” - prostrijeli ga pogledom -”koju mi je postavio 1804.” Colinove usne se iskrive u nevjerici. “Ti se sjećaš datuma kad se to dogodilo?” ~ 126 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Ona se svega sjeća”, primijeti Benedict. Eloise sada njega prostrijeli pogledom. Ako se zanemari bolni vrat, Phillip je zapravo počinjao uživati u ovom razgovoru. Eloise se okrene ponovno Anthonyju, držeći se poput kraljice. “Pala sam”, reče jednostavno. “Na oko?” “Na kuk, zapravo, ali nisam se imala vremena dočekati rukama pa sam se udarila u obraz. Masnica se proširila na područje oka.” Anthony bijesno pogleda Phillipa. “Govori li ona istinu?” Phillip kimne. “Kunem se grobom moga brata. Djeca će potvrditi ako ih imate potrebu ispitati.” “Naravno da ne”, reče Anthony. “Ja ne bih nikad...” On se nakašlje, a zatim naredi: “Ustanite.” No ublažio je ton ponudivši Phillipu ruku. Phillip je prihvati, već odlučivši da bi bilo bolje da mu je Eloisein brat saveznik nego neprijatelj. No oprezno promotri četiri muškarca, držeći se defenzivno. Nije imao nikakvu šansu ako sva četvorica odluče istovremeno navaliti na njega, a još je bio uvjeren da to nije nevjerojatno. Do kraja dana bit će ili mrtav ili oženjen, a nije bio spreman dopustiti da braća Bridgerton glasaju o tome. A zatim, nakon što je Anthony utišao četvero mlađe braće i sestru samo prijekornim pogledom, okrene se Phillipu i reče: “Možda biste mi trebali ispričati što se dogodilo.” Krajičkom oka Phillip uoči da je Eloise otvorila usta da ga prekine, ali zatim ih je zatvorila i sjela s izrazom lica koji ako već nije bio krotak, bio je krotkiji od bilo kojeg izraza koji je očekivao da će krasiti njezino lice. Phillip odluči da mora naučiti prijekorno zuriti poput Anthonyja Bridgertona. Doveo bi u trenu djecu u red. “Mislim da nas Eloise više neće prekidati”, reče Anthony blago. “Molim vas, nastavite.” Phillip pogleda Eloise. Izgledala je kao da će eksplodirati. No ipak, šutjela je, što se činilo zapanjujućim postignućem za osobu poput nje. Phillip ukratko prepriča zbivanja koja su dovela do Eloiseina dolaska u Romney Hall. Ispričao je Anthonyju o pismima, počevši s Eloiseinim pismom sućuti i kako su potom započeli prijateljsko dopisivanje, zastavši samo kad je Colin odmahnuo glavom i promrmljao: “Uvijek sam se pitao što ona to piše u svojoj sobi.” ~ 127 ~

Knjigoteka

daša&anna

Kad ga je Phillip na to upitno pogledao, on podigne ruke i doda: “Njezini prsti. Uvijek su joj bili umrljani tintom, a meni nije bilo jasno zašto.” Phillip ispriča svoju priču, završivši: “I tako, vidite, ja sam tražio ženu. Iz njezinih sam pisama zaključio da je ona inteligentna i razumna. Moja djeca, a to ćete sami shvatiti ako ostanete dovoljno dugo da ih upoznate, znaju biti prilično, ovaj...” - pokušao se sjetiti najnelaskavijeg pridjeva - “neobuzdana”, reče, zadovoljan izborom riječi. “Nadao sam se da bi ona mogla smirujuće djelovati na njih.” “Eloise?” Benedict začuđeno zastenje, a Phillip je vidio iz izraza lica ostale trojice braće da se slažu s njegovim mišljenjem. I dok se Phillip mogao nasmijati na Benedictovu opasku o tome kako se Eloise svega sjeća, i čak se složiti s Anthonyjem u vezi s brnjicom, postalo mu je jasno da muškarci iz obitelji Bridgerton ne cijene sestru koliko to ona zaslužuje. “Vaša sestra”, reče glasom koji je zazvučao oštro, “je sjajno utjecala na moju djecu. Bilo bi mudro da je ne ocrnjujete u mojoj nazočnosti.” Vjerojatno si je upravo potpisao smrtnu presudu. Ipak su njih bila četvorica i nije ih bilo mudro vrijeđati. Ali iako su dojurili s drugog kraja države da bi zaštitili Eloiseinu čednost, nije bilo nikakve šanse da će on tu samo stajati i slušati ih kako prezirno stenju i frkću nosom i ismijavaju je. Neće to oni njoj raditi. Barem ne pred njim. No na njegovo veliko iznenađenje, nijedan od njih nije odgovorio, a Anthony, onaj koji je ovdje bez sumnje bio glavni, ga je samo promatrao prodornim pogledom, procjenjujući ga kao da odljepljuje slojeve jedan po jedan sve dok ne dođe do onoga skrivenog u njegovoj duši. “Imamo se mi o koječemu razgovarati, vi i ja”, reče tiho Anthony. Phillip kimne. “Pretpostavljam da ćete morati razgovarati i sa svojom sestrom.” Eloise ga zahvalno pogleda. Nije ga to iznenadilo. Ne bi mogao zamisliti da bi ona pristala na to da je isključe iz odluke koja se tiče njezina života. Dovraga, ona nije bila osoba koja bi željela biti isključena iz bilo čega. “Da”, reče Anthony, “morat ću. Zapravo, mislim da ću prvo obaviti taj razgovor, ako nemate ništa protiv.” ~ 128 ~ Knjigoteka

daša&anna

Kao da je Phillip tako glup da bi imao nešto protiv bilo čega što kaže jedan Bridgerton dok ga još trojica strijeljaju pogledom. “Molim vas, slobodno to obavite u mojoj radnoj sobi”, ponudi Phillip. “Eloise će vam pokazati put.” Nije to smio reći. Nijednom od braće nije bilo drago da ga podsjećaju kako Eloise ovdje boravi dovoljno dugo da se uspješno snalazi po kući. Anthony i Eloise izađu bez riječi iz sobe, ostavivši Phillipa samog s ostalom trojicom braće Bridgerton. “Mogu li sjesti”, upita Phillip, pomislivši kako će neko vrijeme biti zarobljen ovdje u blagovaonici. “Slobodno”, reče glatko Colin. Benedict i Gregory su samo nastavili zuriti. Colin, primijetio je Phillip, također nije djelovao baš voljan sprijateljiti se s njime. On je možda bio donekle ljubazniji od svoje braće, ali pogled mu je oštar pa je Phillip smatrao da je bolje da ga ne podcjenjuje. “Izvolite”, reče Phillip, pokazavši na hranu za stolom, “poslužite se jelom.” Benedict i Gregory su se namrštili kao da im je ponudio otrov, ali Colin sjedne nasuprot Phillipu i posluži se hrskavim svitkom. “Jako su dobre”, reče Phillip, iako ih te večeri nije imao mogućnost kušati. “Odlično”, promrmlja Colin i zagrize svitak. “Umirem od gladi.” “Kako možeš misliti na hranu?” upita ljutito Gregory. “Ja uvijek mislim na hranu”, odgovori Colin, pretražujući pogledom stol dok nije pronašao maslac. “O čemu bih drugom trebao razmišljati?” “O svojoj ženi”, otegne Benedict. “Aha, da, o mojoj ženi”, reče Colin i kimne. Okrene se Phillipu i prostrijeli ga pogledom te reče: “Samo da znate, ja bih radije proveo noć sa svojom ženom.” Phillip se nije mogao sjetiti odgovora koji se ne bi protumačio uvredom odsutnoj gospođi Bridgerton, pa je samo kimnuo i namazao maslac na svoj svitak. Colin zagrize velik zalogaj, a zatim progovori punim ustima, što se smatralo veoma nepristojnim i jasnom uvredom domaćina. “U braku smo tek nekoliko tjedana.” Phillip upitno podigne jednu obrvu. ~ 129 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Još smo mladenci.” Phillip kimne iako se vjerojatno očekivao nekakav odgovor. Colin se nagne naprijed. “Ja uistinu nisam želio ostaviti svoju ženu.” “Shvaćam”, promrmlja Phillip, jer doista, što je drugo mogao reći? “Vi shvaćate što on govori?” zahtijevao je Gregory. Colin se okrene i uputi ledeni pogled bratu koji je očito bio premlad da bi naučio profinjene nijanse obazrivog govora. Phillip pričeka da se Colin okrene stolu i ponudi mu tanjur šparoga (koji je on uzeo), a zatim reče: “Čini mi se da vam nedostaje vaša žena.” Nastupi tišina, no zatim Colin reče, uputivši bratu još jedan preziran pogled: “Svakako.” Phillip pogleda Benedicta jer on je bio jedini koji se nije uključio u posljednju svađu. Bila je to velika pogreška. Benedict je stiskao šake još uvijek izgledajući kao da žali što nije zadavio Phillipa kad je imao šansu. Phillip zatim pogleda Gregoryja koji je ljutito prekrižio ruke na grudima. Cijelo mu se tijelo doslovno treslo od bijesa, možda usmjerenog na Phillipa, a možda na svoju obitelj koja ga je čitave večeri tretirala kao balavca. Phillipov pogled nije ljubazno dočekan. Gregory je ljutito isturio bradu, stisnuo zube i... A Phillipu je toga već bilo dosta. On ponovno pogleda Colina. Colin je još tamanio hranu, nekako uspjevši šarmirati poslugu da mu donesu zdjelu juhe. Odložio je žlicu i trenutno je pregledavao svoju drugu ruku, lijeno savijajući jedan po jedan prst i mrmljajući po jednu riječ dok je svaki od prstiju usmjerio prema Phillipu. “Nedostaje. Mi. Moja. Žena.” “Dovraga”, konačno prasne Phillip. “Ako mi kanite slomiti noge, učinite to već jednom.”

~ 130 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 10 ... nemaš pojma kako si zakinuta, najdraža Penelope, što imaš samo sestre. Braća su toliko zabavnija od sestara. - piše Eloise Bridgerton svojoj prijateljici Penelope Featherington nakon popodnevnog jahanja Hyde Parkom u društvu svoja tri starija brata.

Ovako stoje stvari”, reče Anthony, sjedeći za Phillipovim stolom kao da

je on ovdje gazda. “Možeš se udati za njega za tjedan dana ili se možeš udati za njega za dva tjedna.” Eloise užasnuto zine. “Anthony!” “Zar si očekivala da ću predložiti nešto drugo?” upita je blago. “Pretpostavljam da bismo to mogli rastegnuti na tri tjedna, ako mi daš dovoljno dobar razlog.” Mrzila je kad joj se tako obraćao, kao da je on razuman i mudar, a ona obično tvrdoglavo dijete. Bilo bi znatno bolje da je urlao i bjesnio. Tada bi se barem mogla pretvarati da je lud, a da je ona jadna nevina žrtva. “Ne vidim zašto bi imala nešto protiv”, nastavi on. “Zar ti nisi došla ovamo s namjerom da se udaš za njega?” “Ne! Došla sam s namjerom da provjerim je li prikladan za brak?” “I, je li?” “Ne znam”, reče Eloise. “Tu sam tek dva dana.” “A ipak”, reče Anthony, lijeno pregledavajući nokte na prigušenom svjetlu svijeća, “to je više nego dovoljno da uništiš svoj ugled.” “Zna li netko da sam otišla?” brzo ga upita. “Mislim, izvan obitelji.” “Još ne”, prizna Anthony, “ali netko će saznati. Netko uvijek sazna.” “Trebali smo imati pratilju”, reče sumorno Eloise. “Zar uistinu?” upita on savršeno opuštenim tonom kao da pita hoće li biti janjetina za večeru ili će možda samo njemu za zabavu organizirati lov. “Ona ubrzo stiže.” “Hmmm. Šteta za nju što sam ja prvi stigao.” ~ 131 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Šteta za sve”, promrmlja Eloise. “Što si to rekla?”, upitaju, ali opet je to rekao onim užasnim glasom koji je jasno davao do znanja da je čuo svaku riječ. “Anthony”, reče Eloise, a njegovo je ime zvučalo kao molba, iako nije imala pojma što ga zapravo moli. On se okrene prema njoj tamnim očima koje su sijevale, tako se divljački zapiljivši u nju da je tek tada shvatila kako mora biti zahvalna što se pretvarao da pregledava nokte. Ona ustukne jedan korak. Svatko bi to učinio suočen s tolikim bijesom Anthonyja Bridgertona. Ali kad je progovorio, glas mu je bio ravan i kontroliran. “Veliku si zbrku zakuhala”, reče sporim i odmjerenim ritmom. “Bojim se da ćeš morati sama kusati to što si skuhala.” “Ti bi me natjerao da se udam za čovjeka kojeg ne poznajem?” prošapće ona. “Zar je to uopće istina?” odgovori Anthony. “Zato što mi se u blagovaonici činilo da ga jako dobro poznaješ. Jer si ga pojurila braniti u svakoj mogućoj prilici.” Anthony ju je stjerao u kut i to ju je izluđivalo. “To nije dovoljno za brak”, bila je uporna. “Barem još nije.” Ali Anthony nije bio od onih koji bi popustili. “Ako ne sada, kada onda? Za tjedan dana? Dva?” “Prestani!” prasne ona, želeći začepiti uši rukama. “Ne mogu razmišljati.” “Ti ne razmišljaš”, ispravi je. “Da si razmislila i jedan čas, da si uporabila onaj sitni djelić mozga rezerviran za zdrav razum, nikad ne bi pobjegla.” Ona prekriži ruke i skrene pogled. Nije imala što reći na ovo i to ju je ubijalo. “Eloise, što ćeš učiniti?” upita Anthony. “Ne znam”, promrmlja, mrzeći samu sebe zato što zvuči tako glupo. “No”, nastavi on, opet onim groznim razumnim tonom, “to nas stavlja u pomalo nezgodnu situaciju, zar ne?” “Zar to jednostavno ne možeš reći?” upita ga, stisnuvši šake o rebra. “Zar svaku rečenicu moraš završiti pitanjem.” ~ 132 ~

Knjigoteka

daša&anna

On se osmjehne bez tračka humora. “Vidiš, a ja sam mislio da ćeš mi biti zahvalna što tražim tvoj mišljenje.” “Soliš mi pamet i to dobro znaš.” On se nagne naprijed, a oči su mu sijevale. “Imaš li ti uopće pojma koliki ja napor ulažem da bih se obuzdao?” Eloise pomisli da nije pametno pogađati, “Pobjegla si usred noći”, reče on, ustavši, “bez ijedne riječi, bez ikakve poruke...” “Ostavila sam poruku!” zavapi ona. On je pogleda s očitom nevjericom. “Jesam!” inzistirala je. “Ostavila sam je na stoliću u glavnom predvorju. Pokraj kineske vaze.” “A u toj misterioznoj poruci je pisalo...” “Pisalo je da se ne trebate brinuti, da sam dobro i da ću vam se javiti za najviše mjesec dana.” “Aha”, reče Anthony podrugljivo. “To nas je trebalo smiriti.” “Ne znam zašto je niste dobili”, promrmlja Eloise. “Vjerojatno se zagubila među hrpom pozivnica.” “Mi smo mogli samo zaključiti”, nastavi Anthony, prišavši joj korak bliže, “da te netko oteo.” Eloise problijedi. Nije ni pomislila da bi njezina obitelj mogla zaključiti nešto takvo. Nije joj palo na pamet da bi se njezina poruka mogla zagubiti. “Znaš li što je majka učinila?” upita Anthony smrtno ozbiljnim glasom. “Nakon što je zamalo pala u nesvijest od brige?” Eloise odmahne glavom, grozeći se odgovora. “Otišla je u banku”, nastavi Anthony. “Znaš li zašto?” “Zar mi ne možeš jednostavno reći?” upita Eloise umorno. Mrzila je ta njegova pitanja. “Otišla je u banku”, reče on, krećući prema njoj zastrašujućim koracima, “kako bi se uvjerila da je sav njezin novac na mjestu da bi ga mogla podići ako bude morala platiti otkupninu za tebe.” Eloise se stisne od bijesa u glasu njezina starijeg brata. Ostavila sam poruku, željela je ponoviti, ali znala je da bi to loše zvučalo. Pogriješila je, bila je glupa i nije se željela još dublje zakopavati isprikama. ~ 133 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Penelope je na kraju konačno otkrila što si učinila”, reče Anthony. “Zamolili smo ju da pretraži tvoju sobu, jer je ona vjerojatno ondje provela više vremena od bilo koga od nas.” Eloise kimne. Penelope je bila njezina najbliskija prijateljica - i još je to uvijek, zapravo, iako se udala za Colina. Provele su bezbrojne sate u njezinoj sobi pričajući o svemu i svačemu. Phillipova pisma bila su jedino što je Eloise tajila od nje. “Gdje je pronašla to pismo?” upita Eloise. To, naravno, nije bilo važno, ali nije si mogla pomoći da ne bude znatiželjna. “Palo je iza tvog pisaćeg stola.” Anthony prekriži ruke. “Zajedno s jednim suhim cvijetom.” To se nekako činilo prikladnim. “On je botaničar”, prošapće ona. “Oprosti, molim te?” “Botaničar”, reče, ovoga puta glasnije. “Sir Phillip. Studirao je na Cambridgeu. Bio bi znanstvenik da mu brat nije poginuo kod Waterlooa.” Anthony kimne, probavljajući tu činjenicu, i činjenicu da je ona to znala. “Kažeš li mi da je on okrutan čovjek, da će te tući, da će te vrijeđati i ponižavati, ja neću forsirati taj brak. Ali prije nego što išta kažeš, želim da promisliš o mojim riječima. Ti si članica obitelji Bridgerton. Mene nije briga za koga ćeš se udati i koje će ti biti prezime kad staneš pred svećenika i izrekneš zavjete. Ti ćeš uvijek biti članica obitelji Bridgerton, a mi se ponašamo časno i iskreno, ne zato što se to od nas očekuje već zato što smo takvi.” Eloise kimne, progutavši suze koje su joj navrle na oči. “I zato te sada pitam”, reče on. “Postoji li neki razlog zašto se ne možeš udati za sira Phillipa Cranea?” “Ne”, prošapće ona. Nije ni oklijevala. Nije za ovo bila spremna, nije još bila spremna za brak, ali neće dovesti u pitanje istinu oklijevajući s odgovorom. “To sam i mislio.” Ona se ukipila, usukala u sebe, ne znajući što sad učiniti ili reći. Okrenula se, svjesna da je Anthony sigurno znao da se rasplakala, ali ipak nije željela da vidi njezine suze. “Udat ću se za njega”, reče, jedva izgovorivši te riječi. “Samo se radi o tome da sam ja... ja sam željela...” On je obzirno šutio uvidjevši koliko mu je sestra uznemirena, ali kad ona nije nastavila upita je: “Što si ti željela, Eloise?” “Nadala sam se da ću se udati iz ljubavi”, reče, tako tiho da je jedva čula svoj glas. ~ 134 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Shvaćam”, reče. Njegov je sluh, kao i uvijek, bio sjajan. “Trebala si o tome razmišljati prije bijega, zar ne?” U tom ga je trenutku mrzila. “Ti si se oženio iz ljubavi. Ti bi me barem trebao razumjeti.” “Ja sam se”, reče on tonom koji je ukazivao na to kako mu nije drago što je skrenula razgovor na njega, “oženio nakon što je moju ženu i mene u kompromitirajućem položaju zatekla najveća trač-baba u Engleskoj.” Eloise glasno uzdahne. Osjećala se užasno glupom. Toliko je godina prošlo od Anthonyjeva vjenčanja da je zaboravila sve okolnosti. “Ja nisam volio svoju ženu kad sam se oženio njome”, nastavi, “ili”, doda, malo nježnijim glasom, promuklijim i nostalgičnijim, “ako jesam, nisam toga bio svjestan.” Eloise kimne. “Imao si puno sreće”, reče. Poželjela je da i nju s Phillipom tako posluži sreća. A tada ju Anthony iznenadi jer se nije naljutio, nije je prekorio. Samo je rekao. “Znam.” “Bila sam izgubljena”, prošapće. “Kad su se Penelope i Colin vjenčali...” Eloise utone u stolac i spusti glavu na ruke. “Ja sam užasna osoba. Moram biti užasna osoba, užasna i plitka, zato što sam, kad su se oni vjenčali, samo mislila na sebe.” Anthony uzdahne i čučne kraj nje. “Eloise, ti nisi užasna osoba. Ti to znaš.” Ona ga pogleda, pitajući se kad je ovaj čovjek, njezin brat, postao tako mudar. Da je zaurlao samo još jednu riječ, da joj se još samo jednu minutu obraćao onim podrugljivim tonom, ona bi se slomila. Slomila bi se, ili bi otvrdnula, ali u svakom slučaju, nešto bi se među njima nepovratno uništilo. Ali evo ga ovdje, Anthonyja od svih ljudi, koji je bio arogantan i ponosan i do srži pravi nadmeni plemić, kako kleči kraj nje, drži je za ruku i govori joj nježnošću od koje joj se skoro slomilo srce. “Bila sam sretna zbog njih”, reče. “Ja jesam sretna zbog njih.” “Znam da jesi.” “Trebala bih osjećati samo radost.” “Da je to tako, ne bi bila ljudsko biće.” “Penelope je postala moja sestra”, reče. “Trebala bih biti sretna.” ~ 135 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Zar nisi rekla da jesi?” Ona kimne. “Jesam. Jesam. Znam da jesam. Ne kažem to tek tako.” On se dobrohotno nasmiješi i pričeka da ona nastavi. “Samo se radi o tome da sam se odjednom osjećala tako usamljenom, i tako starom.” Pogleda ga, pitajući se može li je on uopće razumjeti. “Nikad nisam pomislila da ću zaostati za svima.” On se zasmijulji. “Eloise Bridgerton, ne mislim da bi itko ikad učinio takvu pogrešku i to pomislio.” Eloise osjeti kako su joj se usne oblikovale u nesigurni smiješak, sretna što od svih ljudi na svijetu, njezin brat zapravo zna reći točno ono što treba. “Vjerojatno nikad nisam uistinu pomislila da ću zauvijek ostati usidjelicom”, reče. “Ili, ako već jesam, onda sam barem mislila da će to biti i Penelope. To nije bilo jako lijepo od mene, i ne mislim da sam zapravo mnogo razmišljala o tome, ali.. “Ali tako je bilo”, reče on, ljubazno završivši njezinu rečenicu da ona to ne bi morala. “Ja ne mislim da je Penelope uopće pomišljala da će se udati. I da budem iskren, sumnjam da je to Colin pomišljao. Znaš, ljubav se uistinu zna neopaženo ušuljati u čovjekov život.” Ona kimne, pitajući se hoće li se ušuljati i u njezin. Vjerojatno neće. Ona je bila ona vrsta osobe koju ljubav treba mlatnuti po glavi. “Drago mi je da su se vjenčali”, reče Eloise. “Znam da ti jest. I meni također.” “Sir Phillip”, reče, pokazavši prema vratima, iako se on zapravo nalazio dva ugla iza, u blagovaonici. “Mi smo se dopisivali više od godinu dana. A onda je on spomenuo brak. Učinio je to vrlo obzirno. Nije me zaprosio, samo mi je predložio da ga posjetim pa da vidim hoćemo li si odgovarati. Pomislila sam da je lud, da ne mogu ni pomisliti da prihvatim takvu ponudu. Tko bi se vjenčao s nekim koga uopće ne poznaje?” Ona se drhtavo nasmije. “A onda su Colin i Penelope najavili svoje zaruke. Činilo mi se da mi se čitav svijet okrenuo naglavačke. I onda sam počela razmišljati o toj ponudi. Svaki put kad bih pogledala na svoj pisaći stol, u ladice u kojima sam držala njegova pisma, činilo mi se da pale rupu kroz drvo kako bi me prizvale.” Anthony ne reče ništa, samo je stisne za ruku kao da shvaća. “Morala sam nešto učiniti”, reče. “Nisam više mogla samo sjediti i čekati da mi se život dogodi.” ~ 136 ~

Knjigoteka

daša&anna

Njezin se brat na ovo zasmijulji. “Eloise”, reče, “to je zadnja stvar za koju bih se brinuo kad si ti u pitanju.” “Anthony...” “Ne, pusti me da završim”, reče. “Eloise, ti si jedna od posebnih. Život se tebi ne događa. Vjeruj mi na riječ. Ja sam gledao kako rasteš, morao sam ti biti otac u vrijeme kad sam ti samo želio biti brat.” Usne joj se razdvoje dok je nešto stisne za srce. Imao je pravo. On je njoj bio ocem. Bila je to uloga koju nijedno od njih nije htjelo, ali on ju je obavljao godinama, ne žaleći se. Stisnula mu je ruku, ne zato što ga voli, nego zato što je tek sada shvatila koliko ga silno voli. “Ti se događaš životu, Eloise”, reče Anthony. “Ti si uvijek sama donosila svoje odluke. Uvijek si imala kontrolu nad svojim životom. Ti možda ne osjećaš uvijek da je tako, ali tako je.” Ona na trenutak zatvori oči i odmahne glavom. “Eto, pokušavala sam sama donijeti odluku za sebe kad sam došla ovamo. To mi se činilo dobrim planom.” “A možda”, reče tiho Anthony, “otkriješ da je to uistinu bio dobar plan. Sir Phillip doima se časnim čovjekom.” Eloise se morala namrštiti na ovo. “To si uspio zaključiti dok si ga držao za vrat?” On je pogleda s visoka. “Iznenadila bi se što čovjek može zaključiti o nekome tijekom borbe.” “Ti to zoveš borbom? Bili ste četvorica na jednoga.” On slegne ramenima. “Nisam rekao da je to bila fer borba.” “Nepopravljiv si.” “Zanimljiv pridjev s obzirom na tvoje nedavne aktivnosti.” Eloise osjeti kako se zarumenjela. “Onda dobro”, reče Anthony, žustrim tonom kojim je signalizirao promjenu teme. “Evo što ćemo učiniti.” A Eloise je znala da će, što god on bude rekao, ona tako učiniti. Glas mu je bio tako odlučan. “Smjesta ćeš se spakirati”, reče Anthony, “i mi ćemo zajedno otputovati u Moju kolibu i ostati ondje tjedan dana.” Eloise kimne. Moja koliba bilo je prilično čudno ime Benedictovog doma, smještenog nedaleko Romney Halla u Wiltshireu. On je živio ondje ~ 137 ~

Knjigoteka

daša&anna

sa svojom ženom Sophie i njihovom trojicom sinova. Nije to bila jako velika kuća, ali bila je ugodna i svakako je bilo dovoljno prostora za još nekoliko Bridgertona. “Tvoj sir Phillip može doći svaki dan u posjet”, nastavi Anthony, a Eloise je shvatila da on zapravo želi reći Tvoj sir Phillip će svakoga dana dolaziti u posjet. Ona opet kimne. “Ako, na kraju tog tjedna, odlučim da je on dovoljno dobar da se oženi mojom sestrom, ti ćeš se udati za njega. Odmah.” “Jesi li siguran da možeš ocijeniti čovjekov karakter u samo tjedan dana.” “Rijetko mi treba više”, izjavi Anthony. “A ne budem li siguran, pričekat ćemo još jedan tjedan.” “Sir Phillip se možda neće htjeti oženiti mnome”, Eloise je imala potrebu istaknuti. Anthony je prostrijeli pogledom. “On nema tu mogućost.” Eloise proguta knedlu. Jedna se Anthonyjeva obrva arogantno podigne. “Jesmo li se razumjeli?” Ona kimne. Njegov se plan činio razumnim - zapravo razumnijim nego što bi većina starije braće dopustila - a ako nešto krene strašno po zlu, ako odluči da se nikako ne može udati za sira Phillipa Cranea... Dobro, onda ima tjedan dana da smisli kako se izvući iz toga. Mnogo se toga može dogoditi u tjedan dana. Pogledajte samo posljednji tjedan. “Hoćemo li se vratiti u blagovaonicu?” upita Anthony. “Pretpostavljam da si gladna, a budemo li još otezali, Colin će zasigurno pojesti sve jestivo u ovoj kući.” Eloise kimne.”Ili to, ili su ga dosad već ubili.” Anthony zastane i promisli o tome. “To bi mi uštedjelo trošak vjenčanja.” “Anthony!” “Šalim se, Eloise”, reče, umorno odmahnuvši glavom. “Idemo sad. Moramo provjeriti je li sir Phillip još među živima.” ~ 138 ~ Knjigoteka

daša&anna

“A onda”, govorio je Benedict udubljen u svoju priču kad su Anthony i Eloise ušli u blagovaonicu, “ušla je pipničarka s najvećim...” “Benedicte!” uzvikne Eloise. Benedict pogleda svoju sestru s izrazom osobe koja je nešto skrivila i povuče naglo ruke koje su pokazivale veličinu očito izrazito obdarene žene i promrmlja: “Oprosti.” “Ti si oženjen”, prekori ga Eloise. “Ali nije slijep”, reče Colin nacerivši se. “I ti si oženjen”, prekori i njega. “Ali nisam slijep”, ponovi on. “Eloise”, reče Gregory tonom koji je vjerojatno bio najnadmeniji koji je čula u svom životu, a pritom i najiritantniji, “neke je stvari nemoguće previdjeti. Pogotovo”, doda, “kad si muško.” “To je istina”, prizna Anthony. “I ja sam ih vidio.” Eloise šokirano uzdahne pogledavši svakog brata, tražeći neku oazu zdravog razuma u ovoj septičkoj jami ludila. Pogled joj se zaustavi na Phillipu, koji je, kako je izgledao, da se ne spominje njegovo pripito stanje, uspostavio doživotno prijateljstvo s njezinom braćom dok su ona i Anthony nakratko bili zatvoreni u Phillipovoj radnoj sobi. “Sire Phillipe?” upita ga, nadajući se da će reći nešto prihvatljivo. Ali on joj ponudi samo iskrivljeni smiješak. “Znam o kome pričaju”, reče. “Bio sam bezbroj puta u toj krčmi. Lucy je prilično slavna u ovim krajevima.” “Čak sam i ja čuo za nju”, reče Benedict znalački. “Moj dom je samo jedan sat jahanja od te krčme. I manje, ako jače potjeraš konja.” Gregory se nagne prema Phillipu. Plave oči sjajile su mu od zanimanja. “I, jeste li? Koji put?” “Gregory!” doslovno zaurla Eloise. Ovo je stvarno previše. Njezina braća ne bi smjela ovako govoriti pred njom, a štoviše, posljednje što želi znati jest je li sir Phillip poševio pipničarku s grudima veličine zdjele za juhu. Ali Phillip samo odmahne glavom. “Ona je udana”, reče. “A ja sam bio oženjen.” Anthony šapne Eloise na uho: “Dobar je, odgovara.” ~ 139 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Drago mi je što imaš tako visoke standarde za svoju voljenu sestru”, promrmlja ona. “Rekao sam ti”, doda Anthony. “Vidio sam ja tu Lucy. To je čovjek koji se zna obuzdati.” Ona stavi ruke na bokove i pogleda starijeg brata ravno u oči. “Jesi li ti bio u iskušenju?” “Naravno da nisam! Kate bi mi prerezala grlo!” “Ne govorim što bi Kate učinila da zabludiš, iako ne mislim da bi počela s tvojim grlom...” Anthony zadrhti. Znao je da je to istina. “Želim znati jesi li bio u iskušenju.” “Nisam”, prizna on, odmahnuvši glavom. “Ali nemoj nikome reći. Nekad su me ipak smatrali nekakvim razvratnikom. Ne bih želio da ljudi pomisle da sam sasvim ukroćen.” “Odvratan si.” On se naceri. “A ipak je moja žena još ludo zaljubljena u mene, i to je jedino važno, zar ne?” Eloise se složila s njim i uzdahnula. “Što ćemo sad s njima?” Ona pokaže na kvartet muškaraca koji su sjedili za stolom krcatim praznim tanjurima. Phillip, Benedict i Gregory su sjedili zavaljeni u stolcima, izgledajući prilično pripito. Colin je još uvijek jeo. Anthony slegne ramenima. “Ne znam što ti kaniš, ali ja ću im se pridružiti.” Eloise je samo stajala na vratima, gledajući kako Anthony sjeda i toči si čašu vina. Razgovor je, hvala Bogu, skrenuo s Lucy i njezinog ogromnog poprsja na boks. Ili se barem njoj činilo da razgovaraju o boksu. Phillip je demonstrirao Gregoryju neki pokret rukom. A zatim ga je udario u lice. “Jako mi je žao”, reče Phillip, potapšavši Gregoryja po leđima. Ali Eloise je primijetila da mu se desni kut usana izvio u tek jedva primjetan smiješak. “Neće dugo boljeti, siguran sam. Mene moja brada skoro više ne boli.” Gregory nešto promrmlja, nešto što je očito trebalo značiti da ga ne boli, ali ipak protrlja bradu. “Sire Phillipe?” reče Eloise glasno. “Možemo li porazgovarati?” “Svakako”, reče on, istog časa ustavši, iako bi zapravo svi muškarci trebali stajati jer ona se nije pomakla sa svog mjesta na vratima. Phillip joj priđe. “Nešto nije u redu?” ~ 140 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Bojala sam se da će vas ubiti”, prosikće ona. “Ah.” On se nasmije nakrivljenim smiješkom koji je govorio da je popio barem tri čaše vina. “Nisu me ubili.” “To vidim”, procijedi ona. “Što se dogodilo?” On pogleda prema stolu. Anthony je jeo ostatke koje mu je Colin ostavio (zacijelo samo zato što nije bio svjestan da je nešto propustio), a Bridgerton se nagnuo na svom stolcu, pokušavajući održati ravnotežu na dvije noge. Gregory si je nešto pjevušio u bradu, zatvorenih očiju i s blaženim smiješkom na usnama. Vjerojatno je razmišljao o Lucy, ili vjerojatnije, o njezinim određenim velikim, podatnim dijelovima. Phillip se okrene prema njoj i slegne ramenima. “Kada ste vi svi postali najbolji prijatelji na svijetu?” upita Eloise preuveličanom strpljivošću. “Ah”, reče on, kimnuvši. “Zapravo, to je baš bilo čudno. Rekao sam im da mi slome noge.” Eloise je samo zurila u njega. Dok živi, neće shvatiti muškarce. Imala je četvoricu braće, i iskreno, trebala bi ih razumjeti bolje od većine žena, i možda joj je trebalo dvadeset osam godina da to shvati, ali muškarci su, jednostavno rečeno, čudaci. Phillip ponovno slegne ramenima. “Čini se da je to probilo led.” “Očito.” Ona je zurila u njega, on je zurio u nju, a cijelo to vrijeme Anthony je zurio u njih oboje, vidjela je to, a zatim, odjednom, Phillip se pribere. “Moramo se vjenčati”, reče. “Znam.” “Uistinu će mi slomiti noge ako se ne vjenčamo.” “Neće to biti sve što će učiniti”, progunđa ona, “ali bez obzira na to, jedna dama bi željela da je izabrana iz drugog razloga, a ne radi osteopatskog zdravlja.” On iznenađeno zatrepće. “Ja nisam glupa”, promrmlja ona. “Učila sam latinski.” “Svakako”, reče on polako, onako kako to čine muškarci kad pokušavaju prikriti činjenicu da ne znaju što reći. “Ili barem”, pokuša ona očajnički, tražeći nešto što bi se barem donekle protumačilo kao kompliment, “ako ne zbog drugog razloga, onda barem iz još nekog razloga.” ~ 141 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Svakako”, reče on, kimnuvši, ali ipak nije rekao ništa više. Ona ga pogleda ispod oka. “Koliko ste vina popili?” “Samo tri.” Zastane i malo promisli. “Možda četiri.” “Čaše ili boce?” Izgledalo je da ne zna odgovor na to pitanje. Eloise pogleda na stol. Između ostataka večere bile su četiri boce vina. Tri su bile prazne. “Ja nisam bila odsutna baš tako dugo”, reče. On slegne ramenima. “Mogao sam ili piti s njima ili ih pustiti da mi slome noge. Činilo mi se da je odluka jasna.” “Anthony!” poviče ona. Dosta joj je bilo Phillipa. Dosta joj je bilo svih njih, i svega, muškaraca, braka, polomljenih nogu i praznih boca vina. Ali najviše od svega, bilo joj je dosta nje same, osjećaja da je toliko izgubila kontrolu, da je tako bespomoćna prema plimi i oseci svoga života. “Želim ići”, reče. Anthony kimne i zastenje, još žvačući jedan komad piletine koji je Colinu promakao. “Sada, Anthony.” I on je zasigurno čuo kako joj je glas pukao, onaj šuplji ton koji je zagušio slogove, jer je istog časa ustao i rekao: “Naravno.” Eloise nikada u životu nije bilo tako drago što se nalazi u kočiji.

~ 142 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 11 ... ne podnosim muškarce koji previše piju. Zato sam sigurna da ćeš shvatiti zašto ne mogu prihvatiti ponudu lorda Wescotta. - piše Eloise Bridgerton svome bratu Benedictu nakon što je odbila drugu bračnu ponudu.

Ne!”

zgrozila se Sophie Bridgerton, Benedictova sitna žena gotovo eteričnog izgleda. “Nisu valjda!” “Jesu!” reče Eloise mrko, zavalivši se u vrtnu fotelju i ispivši malo limunade. “A zatim su se svi napili!” “Zlikovci jedni”, promrmlja Sophie, a Eloise tada shvati da joj je sinoć zapravo bilo zlo od te užasne prisnosti i kolegijalnosti muškaraca. Očito joj je trebala razumna žena s kojom će se zgražati nad njima. Sophie se namršti. “Nemoj mi samo reći da su opet razgovarali o onoj jadnoj Lucy.” Eloise se zgrozi. “Ti znaš za nju?” “Svi znaju za nju. I nebesa znaju da se nju ne može previdjeti ako se sretnete na ulici.” Eloise zastane i pokuša zamisliti taj prizor. Nije joj uspjelo. “Istini za volju”, reče Sophie, šapćući, iako u blizini nije bilo nikoga tko bi je čuo, “meni je te žene žao. Zbog sve te neželjene pažnje, a također, to ne može biti dobro za njezina leđa. Eloise pokuša prigušiti smijeh, ali ipak se zagrcne. “Posy ju je jednom čak pitala o tome!” Eloise razjapi usta. Posy je bila Sophijina polusestra, zapravo kći njezine maćehe. Prije udaje za prilično veselog lokalnog vikara, Posy je nekoliko godina živjela s Bridgertonima, a sada živi samo osam kilometara od Benedicta i Sophie. Ona je bila, sasvim iskreno, najljubaznija osoba koju je Eloise poznavala, a ako se netko želio sprijateljiti s pipničarkom s ogromnim grudima, to je bila ona. “Ona živi u Hughovoj župi”, objasni Sophie. Hugh je bio Posyn muž. “Naravno da su se upoznale.” ~ 143 ~

Knjigoteka

daša&anna

“I što joj je rekla?” upita Eloise. “Posy?” “Ne. Lucy.” “Ah, ne znam.” Sophie se namršti. “Posy mi nije htjela reći. Zamisli ti to? Sumnjam da je Posy ikad u životu tajila nešto od mene. Rekla je da ne smije izdati povjerenje župljanke.” Eloise je to smatrala veoma plemenitim od Posy. “No to se mene ne tiče”, reče Sophie samouvjerenošću žene koja zna da je voljena. “Benedict nikad ne bi zastranio.” “Naravno da ne bi”, doda brzo Eloise. Ljubavna priča Benedicta i Sophie bila je legendarna u njihovoj obitelji. To je bio jedan od razloga zašto je Eloise odbila toliko bračnih ponuda. Ona je željela takvu vrstu ljubavi i strasti i drame. Željela je više od: “Ja imam tri kuće, šesnaest konja i četrdeset dva psa”, kako ju je obavijestio jedan udvarač kad joj je ponudio brak. “Ali”, nastavi Sophie, “i dalje ne mislim da previše tražim kad zahtijevam da šuti kad ona prolazi kraj nas.” Eloise se željela složiti s njom u potpunosti, i to veoma žestokim tonom, kad ugleda sira Phillipa kako hoda preko livade u njezinom smjeru. “Je li to on?” upita Sophie, nasmiješivši se. Eloise kimne. “Veoma je naočit.” “Da, valjda”, reče polako Eloise. “Valjda?” Sophie zastenje od nestrpljenja. “Nemoj se meni praviti stidljiva, Eloise Bridgerton. Ja sam nekoć bila tvoja osobna sluškinja i poznajem te bolje nego svi drugi.” Eloise se suzdržala istaknuti da je Sophie bila njezina osobna sluškinja samo dva tjedna prije nego što su se ona i Benedict opametili i odlučili vjenčati. “Dobro”, prizna Eloise, “prilično je naočit, ako voliš takve grube, ruralne tipove.” “A ti baš takve voliš”, reče drsko Sophie. Na njezin posvemašnji užas, Eloise se zarumeni. “Možda”, promrmlja. “I još”, reče Sophie s odobravanjem, “donio je cvijeće.” “On je botaničar”, reče Eloise. ~ 144 ~

Knjigoteka

daša&anna

“To ne umanje njegovu dražesnu gestu.” “Ne, samo olakšava.” “Eloise”, prekori je Sophie, “da si odmah prestala s tim.” “S čim?” “S pokušajem da otpiliš jadnog čovjeka prije nego što mu uopće daš šansu.” “To mi uopće nije palo na pamet”, usprotivi se Eloise, ali znala je da laže čim je to izgovorila. Bilo joj je grozno kako njezina obitelj pokušava upravljati njezinim životom, bez obzira na dobre namjere, pa se zbog toga durila i nije željela surađivati. “No ja mislim da je cvijeće jako dražesno”, izjavi odrješito Sophie. “Ne marim ako ima osam tisuća dostupnog cvijeća. Ipak ga se sjetio donijeti.” Eloise kimne, mrzeći samu sebe. Željela se osjećati bolje, željela se samo smješkati i radovati i biti optimistična, ali to jednostavno nije mogla. “Benedict mi nije otkrio sve pojedinosti”, nastavi Sophie, ignorirajući Eloiseinu uznemirenost. “Znaš kakvi su muškarci. Nikad ti ne kažu ono što želiš čuti.” “A što ti želiš znati?” Sophie pogleda sira Phillipa, procjenjujući koliko joj je vremena preostalo prije nego što stigne do njih. “Pa, kao prvo, je li istina da ga nisi upoznala prije nego što si pobjegla?” “Osobno nisam”, prizna Eloise. Sve je zvučalo tako glupo kad je prepričala svoju priču. Tko bi pomislio da bi ona, članica obitelji Bridgerton, pobjegla od kuće k čovjeku kojeg nikada nije vidjela? “No”, reče Sophie glasom, “ako na kraju ispadne sve dobro, kakva će to samo romantična priča biti.” Eloise proguta knedlu. Bilo je još prerano da bi se znalo hoće li to “na kraju sve dobro ispasti”. Pretpostavljala je - ne, zapravo je bila u to prilično sigurna - da će završiti u braku sa sirom Phillipom, ali kakav će to biti brak? Ona ga ne voli, svakako ga ne voli još, a on ne voli nju, i ona bi to smatrala prihvatljivim, no sada, ovdje u Wiltshireu, pokušavajući ne primijetiti kako Benedict gleda Sophie, zapitala se je li napravila strašnu pogrešku. I želi li se uistinu udati za čovjeka koji prvenstveno traži majku za svoju djecu? ~ 145 ~

Knjigoteka

daša&anna

Ako u braku nema ljubavi, je li on bolji od samoće? Nažalost, jedini način da dođe do odgovora na to pitanje bio je udati se za sira Phillipa i vidjeti kako će to ići. Ali ne bude li išlo... Bit će zarobljena. Najlakši način izlaska iz braka bik je smrt, a iskreno, to nije bilo nešto na što bi Eloise uopće pomislila. “Gospođice Bridgerton.” Phillip je stajao pred njom, ispruživši stručak bijelih orhideja. “Donio sam vam ovo.” Ona mu se nasmiješi, ohrabrena pomalo nervoznim, ali radosnim osjećajem koji ju je preplavio zbog njegova dolaska. “Hvala vam”, promrmlja, uzme cvijeće i pomiriše ga. “Lijepo je.” “Gdje ste, zaboga, pronašli orhideje?” upita Sophie. “Savršene su.” “Ja ih uzgajam”, odgovori on. “Imam staklenik.” “Da, naravno”, reče Sophie. “Eloise je spomenula da ste botaničar. I ja volim vrtlarenje, iako moram priznati da uglavnom nemam pojma što radim. Naši kućepazitelji me smatraju pravom pošasti, sigurna sam. Eloise se nakašlje, svjesna da još nije predstavila jedno drugom. “Sire Phillipe”, reče, pokazavši na svoju šogoricu, “ovo je Benedictova žena Sophie.” On se nakloni nad njezinom rukom i promrmlja: “Gospođo Bridgerton.” “Jako mi je drago što smo se upoznali”, reče Sophie najprijateljskijim tonom. “I molim vas, zovite me krsnim imenom. Čula sam da ste vi i Eloise već na ti, a također, čini mi se, vi ste već praktički član obitelji.” Eloise se zarumeni. “Joj!” uzvikne Sophie posramivši se. “Nisam mislila u odnosu na tebe, Eloise. Nikad ne bih implicirala... Joj, Bože. Željela sam reći da sam to rekla, ovaj, zato što su muškarci...” Obrazi joj poprime tamnocrvenu boju, a ona spusti pogled na svoje ruke. “Ovaj”, promrmlja, “čula sam da je bilo mnogo vina.” Phillip pročisti grlo. “To je pojedinost koje se radije ne bih prisjećao.” “Nevjerojatno je što se uopće sjećaš te pojedinosti”, reče Eloise dražesnim glasom. On je pogleda, a njegov izraz lica jasno je dao do znanja da ga njezin slatkasti ton nije nimalo impresionirao. “Jako si ljubazna.” “Boli li te glava?” upita ga. ~ 146 ~

Knjigoteka

daša&anna

On se trne. “Kao sam vrag.” Ona bi trebala biti zabrinuta. Trebala bi biti ljubazna, pogotovo nakon što se tako potrudio da joj donese rijetke orhideje. Ali nije si mogla pomoći da ne smatra kako je on to zaslužio, pa reče (tiho, ali ipak je to izrekla): “Dobro.” “Eloise!” usklikne Sophie s neodobravanjem. “Kako je Benedict?” upita je Eloise jednako slatkastim glasom. Sophie uzdahne. “Užasno je raspoložen cijelog jutra, a Gregory još nije ni ustao.” “Čini se da sam ja još dobro prošao u usporedbi s njima”, reče Phillip. “Osim u usporedbi s Colinom”, reče Eloise. “On nikad ne pati od mamurluka. I naravno Anthonyjem, koji je sinoć malo popio.” “Sretnik.” “Sire Phillipe, mogu li vas ponuditi nekim pićem?” upita Sophie, namjestivši šešir kako hi joj bolje zasjenio oči. “Naravno, neku benignu, bezalkoholnu inačicu, s obzirom na okolnosti. Rado ću pozvati da vam donesu čašu limunade.” “To bih izuzetno cijenio. Hvala vam.” Isprativši pogledom Sophie koja je ustala i otišla u kuću naručiti limunadu, sjedne nasuprot Eloise. “Baš mi je drago vidjeti te jutros”, reče, nakašljavši se. Nikad nije bio previše razgovorljiv čovjek, i očito jutros nije bila iznimka, unatoč prilično neuobičajenim okolnostima koje su dovele do ovog trenutka. “I meni tebe”, promrmlja ona. On se provrpolji u stolcu. Bio je premalen za njega, kao i većina stolaca. “Moram se ispričati za svoje sinoćnje ponašanje”, reče ukočeno. Ona ga pogleda, zapiljivši se na trenutak u njegove tamne oči prije nego što joj je pogled kliznuo na busen trave kraj njegova stolca. Doimao se iskrenim; a vjerojatno je i bio. Ona ga nije dobro poznavala - zasigurno ne dovoljno dobro da bi se udala za njega, mada to sad više nije bilo važno - ali nije joj se činio osobom koja bi se neiskreno ispričavala. Ipak, još nije bila spremna pasti na koljena od zahvalnosti, pa kad mu odgovori, učini to odmjereno: “Imam braću”, reče. “Navikla sam na to.” “Možda, ali ja nisam. Uvjeravam te da se nemam naviku opijati.” Ona kimne, prihvativši njegovu ispriku. “Razmišljao sam”, reče on. “I ja.” ~ 147 ~

Knjigoteka

daša&anna

On pročisti grlo, zatim si nategne kravatu, kao da ga je odjednom previše stezala. “Mi se, naravno, moramo vjenčati.” To njoj nije bila nikakva novost, ali način na koji je to rekao bio je nekako užasan. Možda se radilo o nedostatku osjećaja u njegovu glasu, kao da je ona bila problem koji on mora riješiti. Ili je možda to rekao tako ravnodušno, kao da ona nema nikakvog izbora (a iskreno, nije ga ni imala, no nije joj se svidjelo da je na to podsjeća). Što god to bilo, zbog toga se osjećala čudno i nervozno, kao da će iskočiti iz vlastite kože. Čitavog odraslog života sama je donosila svoje odluke, i smatrala se izuzetno sretnom ženom zato što joj je to njezina obitelj dopustila. Zato joj je možda bilo tako nepodnošljivo što je natjerana na nešto prije nego što je bila spremna. Ili je možda bilo nepodnošljivo to što je ona sama pokrenula cijelu ovu farsu. Bila je bijesna na sebe, a zato je postala razdražljiva na sve. “Ja ću dati sve od sebe da te usrećim”, reče on mrzovoljno. “A i djeci treba majka.” Ona se slabašno osmjehne. Željela je da do njezinog braka ne dođe samo zbog djece. “Siguran sam da ćeš mi biti velika pomoć”, reče on. “Velika pomoć”, ponovi ona, mrzeći kako je to zvučalo. “Zar se ne slažeš?” Ona kimne, uglavnom zato što se uplašila da bi mogla početi vrištati kad bi otvorila usta. “Odlično”, reče on. “Onda je sve sređeno.” Sve je sređeno. Do kraja njezina života, to će biti njezina veličanstvena bračna ponuda. Sve je sređeno. A najgore od svega bilo je to što se nije imala pravo žaliti. Ona je bila ta koja je pobjegla od kuće i nije dala Phillipu dovoljno vremena da dovede pratilju. Ona je bila ta koja je bila tako željna sama upravljati svojom sudbinom. Ona je bila ta koja je djelovala bez razmišljanja, a sada se može pohvaliti samo sa... Sve je sređeno. Eloise gutne. “Divno.” On je pogleda, zbunjeno trepnuvši. “Zar nisi sretna?” “Naravno”, reče šupljim glasom. “Ne zvučiš sretno.” ~ 148 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Sretna sam”, prasne Eloise. Phillip promrmlja nešto sebi u bradu. “Što si rekao?” upita ga. “Ništa.” “Nešto si rekao.” On je nestrpljivo pogleda. “Da sam želio da čuješ, rekao bih to glasno.” Ona usiše zrak. “Onda to nisi uopće smio reći.” “Neke stvari”, promrmlja Phillip, “je nemoguće držati u sebi.” “Što si rekao?” zahtijevala je. Phillip provuče ruku kroz kosu. “Eloise...” “Jesi li me uvrijedio?” “Želiš li uistinu znati?” “S obzirom na to da ćemo se izgleda vjenčati”, procijedi, “želim.” “Ne sjećam se točnih riječi”, uzvrati Phillip ljutito, “ali vjerujem da sam izgovorio riječi žene i nedostatak razuma u jednom dahu.” Nije to smio reći. Znao je da to nije smio reći; bilo bi to ružno u svim okolnostima, a posebno pogrešno bilo je u ovom trenutku. Ali ona je navaljivala i navaljivala i navaljivala i nije htjela odustati. Osjećao se kao da mu je gurnula iglu pod kožu, a zatim je odlučila zabosti samo iz zabave. A usput, zašto je tako užasno loše raspoložena? On je samo iznio činjenice. Oni će se morati vjenčati, a iskreno, trebalo bi joj zbog toga biti drago, jer kad je već kompromitirana, barem je za to kriv čovjek koji je spreman učiniti ono što nalaže čast i oženiti se njome. Nije očekivao zahvalnost. Dovraga, za ovo je on bio kriv jednako kao i ona; on je nju pozvao, na kraju krajeva. Ali zar je previše očekivati osmijeh i ugodno raspoloženje? “Drago mi je što smo obavili ovaj razgovor”, reče iznenada Eloise. “Ovo je bilo dobro.” On je pogleda sumnjičavo. “Oprosti, molim te?” “Razgovor je bio veoma koristan”, reče ona. “Mudro je prije braka razumjeti svoga supružnika, i...” On zastenje. Ovo neće dobo završiti. ~ 149 ~

Knjigoteka

daša&anna

“I”, doda ona oštro, prostrijelivši ga pogledom zbog onog stenjanja, “to što znam što misliš o mome spolu svakako mi je otvorilo oči.” On je bio čovjek koji bi se obično povukao iz konfliktne situacije, no uistinu, ovo je bilo previše. “Ako se dobro sjećam”, uzvrati joj, “ja ti nikad nisam rekao što točno mislim o ženama.” “Sama sam zaključila”, reče ona. “Na to mi je ukazala fraza ‘nedostatak razuma’.” “Zar uistinu?” otegne on. “Sad sam promijenio mišljenje.” Ona ga pogleda ispod oka. “Što ti to znači?” “Znači da sam promijenio mišljenje. Shvatio sam da ipak nemam problema sa ženama općenito. Ti si ta koju smatram nepodnošljivom.” Ona ustukne, očito povrijeđena. “Zar te nitko nikad nije nazvao nepodnošljivom?” Teško je to bilo povjerovati. “Nitko tko nije sa mnom u rodu”, progunđa ona. “To znači da živiš u jako pristojnom društvu.” On se ponovno provrpolji u stolcu; uistinu, zar više nitko ne radi stolce za krupne ljude. “Ili se radi o tome”, promrmlja, “ili si jednostavno sve tako prestravila da ti udovoljavaju svakom hiru.” Ona se zarumeni, a on nije znao je li to zato što joj je bilo neugodno zbog njegove savršeno točne procjene njezine osobnosti, ili samo zato što je bila neopisivo ljuta. Vjerojatno oboje. “Žao mi je”, promrmlja ona. On se iznenađeno okrene prema njoj. “Oprosti, molim te?” Zasigurno nije dobro čuo. “Rekla sam da mi je žao”, ponovi ona, jasno mu dajući do znanja da to neće izreći triput, pa mu je bolje da je dobro sluša. “Oh”, reče on, previše zapanjen da bi rekao bilo što drugo. “Hvala ti.” “Molim.” Ton joj nije bio nimalo profinjen, ali činilo se da se ipak jako trudi. Nekoliko trenutaka nije rekao ništa. A onda je morao pitati. “Za što?” Ona ga pogleda, očito iživcirana što to nije bio kraj priče. “Zar moraš to pitati?” progunđa. “Pa moram.” “Žao mi je”, procijedi ona, “zato što sam užasno loše raspoložena i ružno sam se ponijela. A ako me sad upitaš kako sam se to ružno ~ 150 ~

Knjigoteka

daša&anna

ponijela, kunem se da ću ustati i otići i ti me nikada više nećeš vidjeti jer, uvjeravam te, meni je ova isprika već dovoljno teška bez potrebe da ti dodatno objašnjavam.” Phillip odluči da se ne bi smio nadati nečem većem. “Hvala ti”, reče tiho. Šutio je čitavu minutu, vjerojatno najdužu minutu u svome životu, a zatim odluči da bi ipak trebao reći ono što je planirao. “Ako ćeš se zbog toga osjećati bolje”, reče joj, “ja sam zaključio da ćemo si odgovarati još prije dolaska tvoje braće. Već sam te kanio zamoliti da mi budeš ženom. Onako kako doliči prosidbi, s prstenom i svim ostalim što bih trebao. Ne znam. Odavno nisam nikome ponudio brak, a zadnji put to također nije bilo pod normalnim okolnostima.” Pogledala ga je, a u očima joj se vidjelo iznenađenje... a možda i malo zahvalnosti. “Žao mi je što su tvoja braća došla i što se sve dogodilo prije nego što si spremna na to”, doda, “ali nije mi žao što ćemo se vjenčati.” “Nije?” prošapće ona. “Uistinu?” “Dat ću ti vremena koliko ti god treba”, reče, “u razumnim okvirima naravno. Ali ja ne mogu...” On pogleda prema brežuljku; Anthony i Colin spuštali su se prema njima, a za njima lakaj koji je nosio pladanj s hranom. “Ne mogu govoriti u ime tvoje braće. Bojim se da oni neće čekati koliko bi tebi možda odgovaralo. A iskreno, da si ti moja sestra, ja bih te još sinoć odvukao u crkvu.” Ona pogleda svoju braću na brežuljku; još su bili bar pola minute udaljeni od njih. Otvori usta, a zatim ih zatvori promislivši. Konačno, nakon nekoliko sekundi, tijekom kojih je on gotovo mogao vidjeti kako joj se vrte kotačići u glavi, ona izlane: “Zašto si zaključio da ćemo si odgovarati?” “Oprosti, molim te?” Ovo je, naravno, bila taktika otezanja. Nije očekivao tako direktno pitanje. A samo Bog zna zašto nije. Ipak se radilo o Eloise. “Zašto si zaključio da ćemo si odgovarati?” ponovi ona, znakovitim i neprikosnovenim tonom. Pa naravno da će ona njega to pitati tim tonom. Nije bilo ničeg suptilnog ili upitnog u Eloise Bridgerton. Ona nikad neće okolišati, već će hrabro uletjeti u sve i gurnuti nos ravno u središte problema. “Ja... ah...” On se nakašlje, pročisti grlo. “Ti ne znaš”, izjavio ona razočarano. ~ 151 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Naravno da znam”, usprotivi se on. Nijednom muškarcu nije bilo drago čuti da nema pojma o čemu priča. “Ne, ne znaš. Jer da znaš, ne bi tu sjedio i hvatao se za zrak.” “Dragi Bože, ženo, zar nemaš nimalo milosrđa? Čovjeku treba vremena da formulira odgovor.” “Ah”, začuje se uvijek ljubazni glas Colina Bridgertona. “Evo našeg sretnog para.” Phillip nikad u životu nije bio tako sretan što vidi neko drugo ljudsko biće. “Dobro jutro”, reče dvojici Bridgertona, neizmjerno sretan što je izbjegao Eloiseino policijsko ispitivanje.” “Jeste li gladni?” upita Colin, sjedajući na stolac kraj Phillipa. “Bio sam slobodan zamoliti u kuhinji da nam pripreme doručak u vrtu.” Phillip pogleda lakaja i zapita se bi li mu trebao ponuditi pomoć. Jadnik je izgledao kao da će se svakog časa srušiti pod teretom silne hrane na pladnju. “Kako ste jutros?” upita Anthony sjedajući na tapeciranu klupu kraj Eloise. “Dobro”, odgovori ona. “Gladni?” “Ne.” “Veseli?” “Ne zbog tebe.” Anthony se okrene Phillipu. “Obično je pričljivija.” Phillip se zapitao hoće li ga Eloise tresnuti. Ne može se reći da to ne bi zaslužio. Pladanj s hranom tresne o stol uz glasan zveket, praćen lakajevom isprikom što je tako nespretan, praćen Anthonyjevim uvjeravanjem da to nije ništa, jer sam Herkul ne bi mogao donijeti dovoljno hrane koliko treba Colinu. Dvojica Bridgertona se posluže, a zatim se Anthony okrene Eloise i Phillipu i reče: “Vas dvoje jutros uistinu izgledate kao savršen par.” Eloise ga pogleda neprijateljski. “Kad si došao do tog zaključka?” “Trebao mi je samo jedan pogled”, reče i slegne ramenima. Zatim pogleda Phillip. “Zbog prepirke, zapravo. Svi se sretni parovi prepiru.” “Drago mi je to čuti”, promrmlja Phillip. ~ 152 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Moja žena i ja često vodimo slične razgovore dok se ona ne složi s mojim mišljenjem”, reče ljubazno Anthony. Eloise ga zlovoljno pogleda. “Naravno, moja žena bi to možda drukčije protumačila”, doda, slegnuvši ramenima. “Ja joj dopuštam da misli da se ja na kraju složim s njom.” Okrene se Phillipu i nasmiješi se. “Tako je lakše.” Phillip krišom pogleda Eloise. Činilo se da se silno trudi držati usta zatvorena. “Kad ste stigli?” upita ga Anthony. “Prije nekoliko minuta”, odgovori Phillip. “Da”, reče Eloise. “Ponudio mi je brak, sigurno će vam to biti drago čuti.” Phillip se zakašlje od iznenađenja zbog njezine iznenadne objave. “Kako, molim?” Eloise se okrene Anthonyju. “Rekao je: ‘Morat ćemo se vjenčati’.” “Pa, ima pravo”, odgovori Anthony zapiljivši joj se ravno u oči. “Uistinu se morate vjenčati. I čestitam mu što nije okolišao oko toga. Vjerujem da od svih ljudi na svijetu, baš ti najviše voliš neposredan pristup.” “Je li netko za kolač?” upita Colin. “Nije? Dobro, bit će više za mene.” Anthony se obrati Phillipu: “Ona je samo malo ljuta zato što mrzi da joj se naređuje. Bit će ona dobro za nekoliko dana.” “Ja sam sasvim dobro”, procijedi Eloise. “Da”, promrmlja Anthony, “izgledaš baš dobro.” “Zar ti ne bi trebao biti negdje drugdje?” upita Eloise kroz zube. “Zanimljivo pitanje”, odgovori njezin brat. “Moglo bi se reći da bih trebao biti u Londonu, sa svojom ženom i djecom. Zapravo, kad bih trebao biti negdje drugdje, vjerujem do bi to bilo ondje. Ali baš čudno, čini se da sam ovdje. U Wiltshireu. Gdje, kad sam se prije tri dana probudio u svom udobnom krevetu u Londonu, ne bih nikad pomislio da ću biti.” On joj se sarkastično osmjehne. “Ima li još pitanja?” Eloise na to ostane šutjeti. Anthony preda Eloise omotnicu. “Ovo je stiglo za tebe.” Ona pogleda pismo, a Phillip shvati da je odmah prepoznala rukopis. “Majka ti piše”, reče Anthony, iako je bilo jasno da ona to zna. ~ 153 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Želiš li ga pročitati?” upita Phillip. Ona odmahne glavom. “Ne sada.” Što je značilo, zaključio je, ne pred svojom braćom. A tada je odjednom znao što mora učiniti. “Lorde Bridgertone”, reče Anthonyju ustajući, “smijem li vas zamoliti za trenutak nasamo s vašom sestrom? “Upravo ste imali trenutak nasamo s njom”, reče Colin između dva zalogaja slanine. Phillip ga je ignorirao. “Gospodine lorde?” “Svakako”, reče Anthony, “ako se ona slaže.” Phillip zgrabi Eloise za ruku i povuče je na noge. “Slaže se”, reče. “Hmmm”, primijeti Colin. “Meni izgleda da se ona veoma slaže.” Phillip tada pomisli da svim Bridgertonovima treba brnjica. “Pođi sa mnom”, reče Eloise prije nego što se imala priliku usprotiviti. A ona bi se naravno usprotivila, jer ona je bila Eloise, i nije bilo šanse da se pristojno nasmiješi i krene za njim bez pitanja. “Kamo idemo?” reče dašćući, kad ju je odvukao dovoljno daleko od obitelji i uputio se preko livade, ne mareći što ona mora trčati da bi održala korak s njim. “Ne znam.” “Ne znaš?” On stane tako brzo da se zaletjela u njega. No bilo je to zapravo prilično divno. Sad je mogao osjetiti svaki djelić nje, od grudi do bokova, iako se prebrzo oporavila i ustuknula prije nego što se uspio nauživati. “Nikad nisam bio ovdje”, objasni joj, kao djetetu. “Morao bih biti vidovit da bih znao kamo idem.” “Oh”, reče ona. “Onda dobro, vodi nas.” On ju odvuče natrag do kuće, uputivši se prema stražnjim vratima. “Kamo ovo vodi?” upita ju. “Unutra”, odgovori ona. On je sarkastično pogleda. “Kroz Sophijinu radnu sobu u predvorje”, objasni Eloise. “Je li Sophie u svojoj radnoj sobi?” “Sumnjam. Zar nije otišla po limunadu?” “Odlično.” On otvori vrata, promrmljavši zahvalu u bradu zato što nije zaključana i proviri unutra. Prostorija je bila prazna, ali vrata u ~ 154 ~

Knjigoteka

daša&anna

predvorje bila su otvorena, pa on prijeđe prostoriju i zatvori ih. Kad se okrenuo, Eloise je još stajala na vanjskim otvorenim vratima, gledajući ga mješavinom znatiželje i humora. “Zatvori vrata”, naredi joj. Ona podigne obrve. “Oprosti, molim te?” “Zatvori ih.” To nije bio ton koji je često rabio, ali nakon godine za godinom prepuštanja da ga izgubljenog nosi struja života, konačno je preuzimao kontrolu nad njim. I točno je znao što želi. “Zatvori vrata, Eloise”, reče tiho, polako krenuvši prema njoj. Ona razrogači oči. “Phillipe?” prošapće. “Šuti”, reče. “Samo zatvori vrata. Ali ostala je ukipljena na mjestu, zureći u njega kao da ga ne poznaje. A iskreno, nije ga ni poznavala. Dovraga, on nije više bio siguran da poznaje sam sebe. “Phillipe, ti...” On posegne rukom iza nje i zatvori umjesto nje vrata, zaključavši ih glasnim, zlokobnim škljocajem. “Što to radiš?” upita ga. “Brinula si se”, reče on, “da si možda nećemo odgovarati.” Ona otvori usta. On priđe bliže. “Mislim da je došlo vrijeme da ti pokažem da hoćemo.”

~ 155 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 12 ...i kako si znala da ti i Simon odgovarate jedno drugom? Jer kunem ti se, ja još nisam upoznala muškarca za kojeg bih to mogla reći i to nakon tri duge sezone na bračnom tržištu. - piše Eloise Bridgerton svojoj sestri vojvotkinji do Hastingsa, nakon što je odbila treću bračnu ponudu.

Eloise je jedva imala vremena udahnuti prije nego što su se njegove

usne spustile na njezine. I bilo je dobro da je udahnula, jer nije imala dojam da je on kani pustiti do... valjda do sljedećeg tisućljeća. Ali zatim, naglo, on se odmakne i obuhvati joj lice svojim krupnim dlanovima. I pogleda je. Samo je pogleda. “Što je?” upita ga. Bilo joj je neugodno kako ju pregledava kao pod povećalom. Znala je da je smatraju privlačnom, ali nije bila legendarna ljepotica, a on ju je pregledavao kao da želi katalogizirati svaku crtu njezina lica. “Želim te vidjeti”, prošapće. Dodirnuo joj je obraz, a zatim nježno pomilovao palcem liniju brade. “Ti si stalno u pokretu. Jednostavno te nisam imao priliku vidjeti.’’ Koljena su joj zaklecala, a usne se razdvojile, no nije ih uspjela pokrenuti, nije uspjela učiniti ništa osim zuriti u njegove tamne oči. “Tako si lijepa”, promrmlja. “Znaš li što sam pomislio kada sam te prvi put vidio?” Ona odmahne glavom, očajnički želeći čuti njegove riječi. “Pomislio sam da bih se mogao utopiti u tvojim očima. Pomislio sam”, primakne joj se još bliže, a njegove riječi sada su više zvučale kao dah, “da bi se mogao utopiti u tebi.” Ona osjeti kako se zaljuljala prema njemu. On joj dodirne usne, škakljajući joj nježnu kožu kažiprstom. Od tog pokreta valovi užitka prostruje kroz nju, ravno do središta njezina bića, mjesta koje je i njoj bilo zabranjeno. I tada je shvatila da nikad, do ovog trenutka, nije shvatila pravu moć žudnje. Nikad nije shvaćala o čemu se to uopće radi. ~ 156 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Poljubi me”, prošapće. On se nasmiješi. “Stalno mi nešto naređuješ.” “Poljubi me.” “Jesi li sigurna?” promrmlja on, nakrivivši usne u zadirkujući smiješak. “Zato što kad te poljubim, možda se neću moći...” Ona ga snažno obuhvati oko vrata i povuče ga dolje. On se zasmijulji o njezine usne, zagrlivši je čvršće, neodoljivom snagom. Ona otvori usta, prepuštajući se njegovoj invaziji, stenjući od užitka kad je kliznuo jezikom u njezina usta, istražujući njezinu toplinu. Grickao je i lickao, polako paleći vatru u njoj, čitavo je vrijeme pritišćući čvršće i čvršće k sebi sve dok njegova vrućina nije počela isijavati kroz njezinu odjeću, omotavši je izmaglicom žudnje. Ruke mu se prikradu do njezinih leđa, a zatim dolje do stražnjice, stišćući je i gnječeći, a zatim je naginjući dok... Ona šokirano zastenje. Imala je dvadeset osam godina, bila je dovoljno stara da čuje indiskretna šaputanja. Znala je što znači ova tvrdoća. Samo nije ni pomišljala da će biti tako vruća, tako uporna. Ona se odmakne, više instinktivno nego iz nekog drugog razloga, ali on je nije puštao već ju je stiskao sve čvršće i zastenjao, trljajući ju o sebe. “Želim biti u tebi”, zarežao joj je na uho. A sada su je noge sasvim izdale. To zapravo nije bilo važno; on ju je samo privio još čvršće, a zatim je spustio na sofu, nadvio se cijelom dužinom na nju i pritisnuo je u meke, bijele jastuke. Bio je težak, ali njegova je težina bila uzbudljiva, i ona nije mogla nište nego zabaciti glavu dok su njegove usne napustile njezine kako bi kliznule duž njezin vrat. “Phillipe”, zastenjala je, a zatim opet, kao da je njegovo ime bila jedina riječ koja joj je preostala. “Da”, stenjao je, “da.” Činilo se da su mu riječi istrgnute iz grla, a ona nije imala pojma o čemu on priča, samo je znala da o čemu god da govori, ona to također želi. Željela je sve. Sve što on želi, sve moguće. Željela je sve što je moguće i sve što je nemoguće. Nije više bilo razuma, vladali su osjeti. Samo želja i žudnja i ovaj sveobuhvatni osjećaj sadašnjeg trenutka. Nije se radilo o jučer, nije se radilo o sutra. Ovo je bilo sada, a ona je željela sve. ~ 157 ~

Knjigoteka

daša&anna

Osjetila je njegovu ruku na svom gležnju, grubu i žuljevitu, kako se pomiče uz njezinu nogu sve dok nije došla do čarape. Nije zastao, nije učinio ništa kako bi zatražio njezino dopuštenje, ali ona ga je ipak dala, razmičući noge dok se nije čvrsto smjestio između njih, dajući si više prostora za milovanje, više mjesta za diranje njezine kože. Pomicao se gore i gore i gore, zastavši povremeno kako bi je stisnuo, a ona je pomislila da će umrijeti od čekanja. Zapalila se, gorjela je za njim, osjećajući se čudno i vlažno i toliko ne nalik sebi da je pomislila kako bi se mogla rastvoriti u bazen ništavila. Ili sasvim ispariti. Ili možda eksplodirati. A tada, kad je već bila sasvim sigurna da ništa ne može biti čudnije, da više ne može biti napetija nego što jest, on ju je dodirnuo. Dodirnuo ju je. Dodirnuo ju je ondje gdje je nitko nikad nije dodirnuo, gdje se ni sama nije usudila dodirnuti. Dodirnuo ju je tako intimno, tako nježno da se morala ugristi za usnu kako ne bi vrisnula njegovo ime. A kad je kliznuo prstom unutra, ona je znala da u tom trenutku više ne pripada sebi. Ona je njegova. Nešto kasnije, mnogo kasnije, bit će opet svoja, vratit će kontrolu, sa svom moći i ovlastima, ali sada je bila njegova. U ovom trenutku, u ovoj sekundi, živjela je za njega, za sve osjećaje koje je pobudio u njoj, za svaki šapat užitka, svaki jecaj žudnje. “O, Phillipe”, zastenjala je. Njegovo ime bila je molba, obećanje, pitanje. Bilo je što god treba reći kako bi osigurala da on ne prestane. Nije imala pojma kamo sve ovo vodi i hoće li biti ista osoba kad završi, ali moralo je nekamo voditi. Ne može trajno ostati u ovom stanju. Bila je tako napeta, tako strahovito da je bila sigurna da će se raspasti. Bila je blizu svršetku. Morala je biti. Trebalo joj je nešto. Trebalo joj je oslobođenje, a znala je da joj samo on to može dati. Izvijala se prema njemu, pritiskala se o njega svom snagom koje nije bila ni svjesna, doslovno ih oboje podižući sa sofe svojom žudnjom. Ruke su joj pronašle njegova ramena, zarile se u njegove mišiće, a zatim se preselile na donji dio njegovih leđa u želji da ga privuku još bliže k sebi. “Eloise”, zastenjao je, gurnuvši drugu ruku duž njezine haljine dok joj nije pronašao pozadinu. “Imaš li ti ikakvu ideju...” ~ 158 ~

Knjigoteka

daša&anna

A zatim nije imala pojma što je učinio - ni on vjerojatno nije to znao ali cijelo joj se tijelo neopisivo napne. Nije mogla govoriti, nije mogla ni disati dok su joj se usta otvorila u nijemom vrisku iznenađenja i oduševljenja i stotinu drugih osjećaja istkanih u jedno. A zatim, baš kad je pomislila da to ne može preživjeti ni sekundu dulje, raspala se i srušila pod njih, dašćući od iscrpljenosti, tako mlitava i potrošena da nije mogla pomaknuti ni mali prst. “O, moj Bože”, konačno reče. To bogohuljenje bile su jedine riječi koje su joj prostrujale umom. “O, moj Bože.” Ruke mu se stisnu na njezinoj stražnjici. On pomakne jednu ruku gore kako bi je pomilovao po kosi. Bio je nježan, bolno nježan, iako mu je tijelo bilo ukočeno i napeto. Eloise je samo ostala ležati, pitajući se hoće li se ikad više moći pomaknuti, dišući njemu u lice dok je osjećala njegov dah na čelu. Na kraju se pomaknuo, mrmljajući nešto o tome kako je pretežak za nju, pa ga više nije bilo, ostao je samo zrak, a kad je pogledala u stranu, on je klečao kraj sofe spuštajući i zaglađujući joj suknje. Bila je to jako nježna i kavalirska gesta, s obzirom na njezinu nedavnu razbludnost. Pogledala ga je u lice, znajući da je na njezinom licu zacijelo najbudalastiji smiješak. “O, Phillipe”, uzdahnula je. “Ima li tu kupaonica?” upita je promuklim glasom. Ona zatrepće, primjećujući po prvi put da on izgleda prilično napeto. “Kupaonica?” upita. On ukočeno kimne. Ona pokaže na vrata koja vode u predvorje. “Kroz ona vrata pa desno”, reče ona. Bilo joj je teško povjerovati da se mora olakšati neposredno nakon ovakvog uzbuđenja, ali tko je ona da razumje kako radi muško tijelo? On krene prema vratima, stavi ruku na kvaku, a zatim se okrene. “Vjeruješ li mi sada?” upita je, podignuvši jednu obrvu u nevjerojatno arogantan luk. Usne joj se zbunjeno razdvoje. “U vezi s čim?” On se nasmiješi. Polako. Ali sve što je rekao bilo je: “Odgovarat ćemo si.” ~ 159 ~ Knjigoteka

daša&anna

Phillip nije imao pojma koliko će Eloise trebati da se pribere i sredi izgled. Izgledala je baš dražesno raščupana i izgužvana kad ju je ostavio na sofi u malom uredu Sophie Bridgerton. Nikad nije shvaćao tajne ženske toalete, i bio je prilično siguran da ih nikada neće shvatiti, ali znao je da će si Eloise morati barem popraviti frizuru. A što se njega tiče, trebalo mu je manje od minute u kupaonici da se olakša rukom; toliko je došao blizu vrhunca s Eloise. Dragi Bože, bila je veličanstvena. Odavno nije bio sa ženom. Znao je da će mu tijelo snažno reagirati kad konačno pronađe neku s kojom će željeti dijeliti postelju. Više godina nego što je želio izbrojati imao je samo vlastitu ruku, kojom je zadovoljavao svoje potrebe pa mu se žensko tijelo činilo čistim blaženstvom. A koliko je samo često zamišljao neku ženu. Ali ovo je bilo drukčije, ovako to uopće nije zamišljao. Poludio je za njom. Za njom. Za onim zvukovima koji su joj pobjegli iz grla, za mirisom njezine kože, za načinom na koji je njegovo tijelo savršeno pristajalo uz njezino. Iako se sam morao olakšati, ipak je cijeli doživljaj bio jači i intenzivniji nego što je to smatrao mogućim. Smatrao je da bi ga skoro svako žensko tijelo zadovoljilo, no sada mu je bilo sasvim jasno da je postojao razlog zašto se nikada nije poslužio uslugama kurvi i pipničarki koje su mu se nudile. Postojao je razlog zašto si nikad nije potražio neku diskretnu udovicu. Trebalo mu je više. Trebala mu je Eloise. Želio je utonuti u nju i nikad ne izroniti. Želio ju je imati, posjedovati, a zatim se zavaliti i pustiti je da ga muči dok on ne počne vrištati. Maštao je on i ranije. Dovraga, svaki čovjek mašta. Ali sada su te maštarije dobile lice, a on je strepio da će hodati naokolo sa stalnom erekcijom ako ne nauči kontrolirati svoje misli. Treba mu vjenčanje. Brzo. Phillip zastenje i brzo opere ruke u umivaoniku. Ona nije znala da ga je ostavila u ovakvom stanju. Nije imala pojma. Samo ga je gledala s tim svojim blaženim osmijehom, previše udubljena u vlastitu strast da bi primijetila da je on spreman eksplodirati. ~ 160 ~

Knjigoteka

daša&anna

Otvori vrata i uputi se žustro po mramornom podu koji je vodio do livade. Ubrzo će imati mnogo prilika za nove eksplozije strasti. A tada će ona biti kraj njega. Ta pomisao dovede smiješak na njegovo lice i zamalo ga ponovno pošalje u onu kupaonicu.

“Aha, evo njega”, rekao je Benedict Bridgerton kad je ugledao Phillip kako mu prilazi preko livade. Phillip ugleda pištolj u njegovoj ruci i stane kao ukopan, pitajući se treba li se zabrinuti. Benedict nikako nije mogao znati što se upravo zbilo u radnoj sobi njegove žene, zar ne? Phillip proguta knedlu, grozničavo razmišljajući. Ne, nema šanse. A uostalom, Benedict se smješka. Naravno, on bi mogao biti od onih koji bi vrlo rado smaknuli onoga tko bi oduzeo nevinost njihovoj sestri.... “Ovaj, dobro jutro”, reče Phillip, promotrivši sve ostale kako bi procijenio situaciju. Benedict kimne u pozdrav, a zatim reče: “Pucate li?” “Naravno”, odgovori Phillip. “Odlično.” On trzne glavom prema meti. “Pridružite nam se.” Phillip s olakšanjem primijeti da je meta čvrsto na mjestu, što je značilo da neće on morati igrati tu ulogu. “Nisam donio pištolj”, reče. “Naravno da niste”, odgovori Benedict. “A zašto biste? Mi smo tu svi prijatelji.” Podigne obrve. “Zar ne?” “Nadam se.” Benedictove se usne rašire, ali to nije bio smiješak koji bi čovjeku ulijevao povjerenje u vlastitu dobrobit. “Ne brinite za pištolj”, reče on. “Mi ćemo vam ga nabaviti.” Phillip kimne. Ako ovako mora dokazivati muškost Eloiseinoj braći, neka tako bude. On se u pucanju može mjeriti s najboljima. Bila je to jedna od onih muževnih vještina na kojima je toliko inzistirao njegov otac. Proveo je bezbroj sati kraj Romney Halla, ispružene ruke dok su ga mišići pekli, zadržavajući dah dok je ciljao što god se njegov otac nakanio uništiti. Svaki pucanj pratila je grozničava molitva da uspije pogoditi. Pogodi li cilj, njegov ga otac ne bi udario. Bilo je to tako jednostavno i tako očajno. ~ 161 ~

Knjigoteka

daša&anna

Prišao je stolu na kojem je bilo nekoliko pištolja i putem pozdravio Anthonyja, Colina i Gregoryja. Sophie je sjedila desetak metara od stola, nosa zabijenog u knjigu. “Hajde, krenimo”, reče Anthony, “prije nego što se Eloise vrati. “On pogleda Phillipa. “Gdje je Eloise?” “Otišla je pročitati pismo od vaše majke”, slaže Phillip. “Shvaćam. No, to neće dugo trajati”, reče Anthony namrštivši se. “Bolje da požurimo.” “Možda će željeti odgovoriti na pismo”, reče Colin, podigne pištolj i počne ga pregledavati. “To će nam dati još nekoliko minuta. Znaš ti Eloise. Ona uvijek nekom nešto piše.” “Doista”, odgovori Anthony. “To nas je i uvalilo u ovu zbrku, zar ne?” Phillip ga samo pogleda i zagonetno se nasmiješi. Previše je jutros bio zadovoljan sobom da bi se uhvatio na mamac Anthonyja Bridgertona. Gregory izabere pištolj. “Čak i ako odgovori na pismo, brzo će se vratiti. Ona je perverzno brza.” “U pisanju?” upita Phillip. “U svemu”, odgovori mrko Gregory, “Idemo pucati.” “Zašto ste svi tako željni započeti prije nego što se Eloise vrati?” upita Phillip. “Ovaj, bez veze”, reče Benedict u isto vrijeme kad je Anthony promrmljao: “Tko je uopće rekao tako nešto?” Svi, naravno, ali Phillip ih nije podsjetio na to. “Godine imaju prednost pred ljepotom, stari moj”, reče Colin, tresnuvši Anthonyja po leđima. “Jako si ljubazan”, promrmlja Anthony i istupi na crtu koju je netko nacrtao kredom na travi. Podigne ruku, nacilja i opali. “Vrlo dobro”, reče Phillip kad je lakaj donio metu. Anthony nije pogodio sam centar, ali bio je blizu dva i pol centimetra. “Hvala vam”, reče i odloži pištolj. “Koliko imate godina?” Phillip zatrepće na neočekivano pitanje, no zatim odgovori: “Trideset.” Anthony trzne glavom prema Colinu. “Vi ste onda poslije Colina. Mi ovo uvijek radimo po dobi. Jedino tako možemo voditi evidenciju.” ~ 162 ~ Knjigoteka

daša&anna

“Svakako”, reče Phillip gledajući Benedicta i Colina kako pucaju. Obojica su bili dobri strijelci. Nijedan nije pogodio sam centar, ali pogodili su dovoljno blizu da ubiju čovjeka kad bi im to bio cilj. Što, hvala Bogu, izgleda nije bio, barem ne toga jutra. Phillip izabere pištolj, isproba mu težinu u ruci, a zatim priđe crti. Tek je nedavno prestao misliti na svog oca svaki put kad bi naciljao metu. Trebale su za to godine, ali konačno je shvatio da zapravo voli pucati, i da to ne mora biti mučan i naporan zadatak. I tada se odjednom oslobodio tog očevog glasa u svojoj glavi, glasa koji je uvijek vikao, uvijek kritizirao. On podigne ruku, mišića mirnih poput stijene, i opali. Zaškilji prema meti. Izgledalo je dobro. Lakaj donese metu. Najviše centimetar od centra. Dosad bliže od svih. Meta se vrati i Gregory preuzme red, pokazavši se ravnim Phillipu. “Pucamo pet rundi”, reče Anthony Phillipu. “Zatim se gleda tko je najbolji. Ako je izjednačeno, najbolji idu u pripetavanje.” “Shvaćam”, reče Phillip. “Postoji li za to neki poseban razlog?” “Ne”, reče Anthony, podigavši svoj pištolj. “Mi to samo tako uvijek radimo.” Colin smrtno ozbiljno pogleda Phillip. “Mi sve svoje igre uzimamo ozbiljno.” “To sam shvatio.” “Mačujete li?” “Ne baš dobro”, reče Phillip. Jedan kut Colinovih usta se podigne. “Sjajno.” “Daj umukni”, zareži Anthony, pogledavši ih živčano. “Pokušavam ciljati.” “Takva potreba za tišinom neće ti pomoći u kriznoj situaciji”, primijeti Colin. “Zaveži!” procijedi Anthony. “Ako nas netko napadne”, nastavi Colin, mašući teatralno rukom, “bit će prilično bučno, i iskreno, mene jako zabrinjava...” “Coline!” zaurla Anthony. “Ne obraćaj pozornost na mene”, reče Colin. “Ubit ću ga”, najavi Anthony. “Ima li netko nešto protiv da ga ubijem?” ~ 163 ~

Knjigoteka

daša&anna

Nitko nije imao ništa protiv, iako je Sophie podigla pogled i spomenula nešto o krvi i neredu i kako ona to ne želi čistiti. “To je sjajno gnojivo”, reče susretljivo Phillip, jer, na kraju krajeva, to je bilo njegovo područje. “Ah”, Sophie kimne i vrati se svojoj knjizi. “Onda ga ubij.” “Draga, kakva je knjiga?” vikne joj Benedict. “Zapravo, prilično dobra.” “Hoćete li umuknuti?” zaurla Anthony. A zatim, zarumenjevši se malo, okrene se svojoj šogorici i promrmlja: “Ne ti, Sophie, naravno.” “Drago mi je što sam izuzeta”, reče ona veselo. “Da ti nije palo napamet prijetiti mojoj ženi”, reče tiho Benedict. Anthony se okrene bratu i prostrijeli ga pogledom. “Sve vas bi trebalo raščetvoriti”, progunđa. “Osim Sophie”, podsjeti ga Colin. Anthony se okrene prema Colinu ubojitim pogledom. “Ti shvaćaš da je ovaj pištolj napunjen, je li?” “Baš sam sretan što se bratoubojstvo smatra strahovito neumjesnim.” Anthony zatvori usta i okrene se prema meti. “Druga runda”, poviče i nacilja. “Čeeeekajte!” Sva četvorica Bridgertona se usuču u sebe, okrenu i zastenju kad su ugledali Eloise kako se spušta niz brdo. “Zar vi pucate?” zahtijevala je kad se naglo zaustavila. Nitko nije odgovorio. Nitko zapravo nije ni trebao. Bilo je sasvim jasno što rade. “Bez mene?” “Ne pucamo”, reče Gregory. “Samo ovako stojimo s pištoljima.” “Blizu mete”, doda uslužno Colin. “Pucate.” “Naravno da pucamo”, prasne Anthony. On trzne glavom udesno. “Sophie je sasvim sama. Mogla bi joj praviti društvo.” Eloise stavi ruke na bokove. “Sophie čita knjigu.” “I to jako dobru”, doda Sophie i vrati se čitanju. “I ti bi trebala pročitati koju knjigu”, predloži Benedict. “Čitanje čini čovjeka boljim.” “Ne trebam ja biti ništa bolja”, prasne Eloise. “Daj mi pištolj.” “Ne dam ti pištolj”, uzvrati Benedict. “Nemamo ih dovoljno za sve.” ~ 164 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Možemo dijeliti”, procijedi Eloise. “Jesi li ikad pokušao nešto dijeliti s drugima? Dijeljenje čini čovjeka boljim.” Benedict se namršti na nju onako kako baš ne priliči čovjeku njegovih godina. “Ja mislim”, reče Colin, “da Benedict želi reći da je on već onoliko dobar koliko to može biti.” “Svakako”, reče Sophie, ne podižući uopće pogled s knjige. “Evo”, reče velikodušno Phillip, dodajući svoj pištolj Eloise, “uzmi moj.” Četvorica Bridgertona zastenju, a on je baš uživao živcirati ih. “Hvala ti”, reče ljubazno Eloise. “Zaključila sam po Anthonyjevom urlanju ‘Druga runda’ da ste svi dosad ispalili jedan hitac?” “Točno”, odgovori Phillip. On pogleda njezinu braću koja su sva djelovala veoma zlovoljno. “Što nije u redu?” Anthony samo odmahne glavom. Phillip pogleda Benedicta. “Ona je prirodna anomalija”, promrmlja Benedict. Phillip pogleda Eloise s novim zanimanjem. Njemu uopće nije izgledala kao nekakva anomalija.” “Ja odustajem”, promrmlja Gregory. “Još nisam doručkovao.” “Morat ćeš pozvoniti da donesu još”, reče mu Colin. “Ja sam već sve pojeo.” Gregory ljutito zastenje. “Čudo je da nisam umro od gladi”, promrmlja, “s obzirom na to da sam najmlađi brat.” Colin slegne ramenima. “Moraš biti brz ako želiš jesti.” Anthony pogleda obojicu s gađenjem. “Zar ste vas dvojca odrasli u sirotištu?” upita. Phillip se ugrize za usnu da ne prasne u smijeh. “Hoćemo li pucati?” zahtijevala je Eloise. “Ti svakako hoćeš”, reče Gregory, umorno se naslonivši na stablo. “Ja idem jesti.” No ipak je ostao gledati svoju sestru s izrazom dosade na licu dok je podizala ruku i opalila. Činilo se da uopće nije naciljala prije ispaljivanja metka. Phillip iznenađeno zatrepće kad lakaj donese metu. Točno u centar. ~ 165 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Gdje si to naučila?” upita, pokušavajući ne zuriti šokirano u nju. Ona slegne ramenima. “Ne znam. Oduvijek to mogu.” “Prirodna anomalija”, promrmlja Colin. “Očito.” “Ja mislim da je to sjajno”, reče Phillip. Eloise ga pogleda. Oči su joj zasvjetlucale. “Uistinu?” “Naravno. Ako budem morao braniti svoj dom, znat ću koga moram poslati na prvu liniju.” Ona je sjala. “Gdje je sljedeća meta?” Gregory podigne ruke s gađenjem. “Ja se predajem. Idem po neku hranu.” “Donesi i meni nešto”, poviče Colin. “Naravno”, promrmlja Gregory. Eloise se okrene Anthonyju. “Je li sad tvoj red?” On joj uzme pištolj iz ruke i odloži ga na stol da ga napuni. “Kao da to ima smisla.” “Moramo završiti svih pet rundi”, reče ona službeno. “Uostalom, ti si propisao pravila.” “Znam”, reče on turobno. Podigne ruku i opali, ali sasvim bezvoljno i metak završi više od deset centimetara od mete. “Ti se uopće ne trudiš!” optuži ga Eloise. Anthony se samo okrene Benedictu i reče: “Mrzim pucati s njom.” “Ti si na redu”, reče Eloise Benedictu. Benedict opali, a zatim i Colin, obojica su se malo više potrudila od Anthonyja, ali ipak su promašili metu. Phillip priđe crti nacrtanoj kredom, zastavši tek kad mu Eloise reče: “Da se nisi usudio odustati.” “Ne pada mi napamet”, promrmlja on. “Odlično, nije nimalo zabavno natjecati se s onima koji ne znaju gubiti.” Zadnje tri riječi bile su jasno upućene njezinoj braći. “U tome i jest stvar”, reče Benedict. “Svaki put to naprave”, reče Eloise Phillipu. “Loše gađaju dok ja ne odlučim da to nema smisla i odustanem, a onda se tek počnu zabavljati.” “Budi tiho”, reče joj Phillip, trznuvši usnama. “Ciljam.” “Oh”. Ona hitro zatvori usta, gledajući sa zanimanjem kako se Phillip usredotočio na metu. ~ 166 ~

Knjigoteka

daša&anna

Phillip opali i dopusti si mali, zadovoljni smiješak kad je lakaj donio metu. “Savršeno!” uzvikne Eloise, pljesnuvši rukama. “O, Phillipe”, to je bilo divno!” Anthony promrmlja nešto sebi u bradu što vjerojatno nije smio reći u nazočnosti svoje sestre, a zatim doda, obraćajući se Phillipu. “Vi ćete se oženiti njome, zar ne? Jer, iskreno, ako nam je skinete s vrata i dopustite joj da puca s vama i prestane nas maltretirati, drage volje ću udvostručiti njezin miraz.” Phillip je dotad bio sasvim siguran da bi se oženio njome i bez ikakvog miraza, no samo se naceri i reče: “Dogovoreno.”

~ 167 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 13 ...i kao što zasigurno možeš zamisliti, svi su bili izrazito zlovoljni. Jesam lija kriva što sam tako nadmoćna? Mislim da ne. Ništa više, pretpostavljam, nego što su oni krivi što su rođeni kao muškarci i tako nemaju ni trunke zdravog razuma ili urođene pristojnosti. - piše Eloise Bridgerton prijateljici Penelope Featherington nakon što je razbila šestoricu muškaraca (uključujući trojicu s kojima nije u rodu) na natjecanju u gađanju.

Sljedećeg dana Eloise je otputovala u Romney Hall na ručak, u pratnji

Anthonyja, Benedicta i Sophie. Colin i Gregory su izjavili da ostatak obitelji savršeno vlada situacijom i odlučili se vratiti u London. Colin svojoj novoj ženi, a Gregory onome što mladi neoženjeni muškarci iz visokog društva rade kako bi ispunili svakodnevicu, što god to bilo. Eloise je bila sretna što su otišli; voljela je ona svoju braću, no iskreno, četvorica odjednom bila bi previše i za najizdržljiviju ženu. Bila je vrlo optimistična kad je sišla s kočije; prethodni dan prošao je bolje nego što se usudila nadati. Čak i da ju Phillip nije odveo u Sophijinu radnu sobu kako bi joj dokazao da će si “odgovarati” (Eloise je o toj riječi sada mogla razmišljati samo u navodnicima), dan bi bio uspješan. Phillip se više nego dobro držao u odnosu na udruženu silu braće Bridgerton, a zbog toga joj je bilo veoma drago i bila je više nego ponosna. Čudno kako joj dotad nikad nije palo na pamet da se nikako ne bi mogla udati za muškarca koji se ne bi mogao suprotstaviti svakom od njezine braće i izaći iz sukoba neozlijeđen. A u Phillipovom slučaju, on se suprotstavio svoj četvorici odjednom. To je uistinu veoma impresivno. Eloise je, naravno, još bila nesigurna u vezi s brakom. Kako ne bi bila? Ona i Phillip došli su do obostranog poštovanja, nadala se čak i privrženosti, ali nisu bili zaljubljeni i Eloise nije imala pojma hoće li ikada biti. Ipak, bila je uvjerena da je udaja za njega ispravna odluka. Nije, naravno, imala mnogo izbora - mogla se ili udati za Phillipa ili se suočiti s potpunom propašću i životom u samoći. No bez obzira na to, smatrala je ~ 168 ~

Knjigoteka

daša&anna

da će on biti dobar muž. Bio je iskren i častan, a iako je povremeno bio pretjerano tih, činilo se da barem ima smisla za humor, a to je Eloise smatrala nužnom vrlinom kod svakog potencijalnog muža. A kad ju je poljubio... No, bilo je sasvim jasno da točno zna što učiniti da joj se koljena pretvore u maslac. A i ostatak tijela također. Eloise je, naravno, bila pragmatična. Oduvijek je bila takva, i znala je da strast nije dovoljna da održi brak. Ali, pomislila je, vragolasto se osmjehnuvši, svakako mu neće škoditi. * * *

Phillip je u jednako toliko minuta petnaesti put pogledao na sat iznad kamina. Bridgertonovi su trebali stići u pola dvanaest, a već je prošlo trideset pet minuta od punog sata. Pet minuta nije zabrinjavajuće kad ljudi putuju seoskim cestama, ali ipak, bilo je vraški teško održati Olivera i Amandu urednim i čistim, a iznad svega pristojim, dok čekaju s njim u salonu. “Mrzim ovaj sako”, reče Oliver, nategnuvši svoj kaputić. “Premalen ti je”, reče mu Amanda. “Znam”, odgovori joj prezirno. “Da mi nije premalen, ne bih se žalio.” Phillip je pomislio da bi Oliver zacijelo pronašao nešto drugo na što bi se žalio, ali nije baš bilo razloga da izrazi svoje mišljenje. “A, usput”, nastavi Oliver, “i tvoja oprava je premalena. Vidim ti gležnjeve.” “I trebao bi mi moći vidjeti gležnjeve”, reče Amanda, mršteći se na svoje noge.” “Ne toliko.” Ona ponovno pogleda dolje, ovoga puta pomalo panično. “Ti imaš tek osam godina”, reče Phillip umorno. “Oprava je savršeno dobra.” Ili se barem on nadao da je tako, jer nije znao mnogo o takvim starima. Eloise, pomisli. Njezino ime odjekivalo mu je u glavi kao odgovor na njegove molitve. Eloise će to znati. Ona će znati je li haljina prekratka i kad djevojčice trebaju početi nositi kosu svezanu u punđu ili treba li dječak pohađati Eton ili Harrow. ~ 169 ~

Knjigoteka

daša&anna

Eloise će znati takve stvari. Hvala Bogu. “Mislim da kasne”, izjavi Oliver. “Ne kasne”, reče bez razmišljanja Phillip. “Mislim da uistinu kasne”, reče Oliver. “Znam na sat, znaš?” Phillip to nije znao, a to ga je rastužilo. Bilo je to slično kao s plivanjem. Previše slično. Eloise, podsjeti se. Koliko god bio manjkav otac, nadoknadit će im to time što će se oženiti ženom koja će im biti savršenom majkom. On će upravo, prvi put nakon njihova rođenja, učiniti točno ono što njegovoj djeci treba, a silan osjećaj olakšanja koji ga je preplavio zbog toga bilo je nemoguće opisati. Eloise. Jedva čeka da stigne. Dovraga, jedva čeka da se oženi njome. Gdje uopće nabaviti posebnu dozvolu? To nije bio podatak koji je smatrao da će mu ikada zatrebati, ali zadnje što je sada želio bilo je čekati nekoliko tjedana da u crkvi pročitaju zavjete. Zar se vjenčanja ne održavaju subotom ujutro? Mogu li oni to organizirati ove subote? Subota je već preksutra, ali ako nabavi posebnu dozvolu... Phillip zgrabi Olivera za ovratnik kad je dječak pokušao potrčati prema vratima. “Ne”, reče strogo. “Ovdje ćeš čekati gospođicu Bridgerton. I čekat ćeš je u tišini, ne radeći nikakve probleme, i sa smiješkom na licu.” Oliver se barem pokušao smiriti na spomen Eloiseina imena, ali njegov “smiješak” (izveden poslušno na očevu zapovijed) bile su tako ružno razvučene usne da je Phillip imao dojam da se nalazi u društvu anemičnog čudovišta. “Ovo nije smiješak”, reče odmah Amanda. “Baš je.” “Nije. Usne ti se nisu uopće raširile prema gore...” Phillip uzdahne pokušavajući iznutra začepiti uši. Razgovarat će danas popodne s Anthonyjem Bridgertonom o posebnoj dozvoli. Činilo mu se bi vikont nešto trebao znati o takvim stvarima. Nije mogao dočekati subotu. Tijekom dana bi mogao povjeriti blizance Eloisei, a... Nasmiješi se sam sebi. A nju bi mogao povjeriti sebi tijekom noći. ~ 170 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Zašto se smješkaš?” željela je čuti Amanda. “Ne smješkam se”, reče Phillip, osjećajući kako se - dragi Bože zarumenio. “Smješkaš se”, optuži ga. “A sada su ti se i obrazi zarumenjeli.” “Ne budi blesava”, promrmlja. “Nisam blesava”, bila je uporna. “Olivere, pogledaj oca. Zar mu obrazi nisu ružičasti?” “Još jedna riječ o mojim obrazima”, zaprijeti Phillip, “i ja ću... Dovraga, kanio je reći da će otići po bič, ali svi su znali da on to nikad ne bi učinio. “...nešto učiniti”, završi, u blijedom pokušaju da joj zaprijeti. Začudo, prijetnja je djelovala i oni su se na trenutak ukipili i ušutjeli. A tada Amanda zaljulja noge sa svog mjesta na sofi i prevrne hoklicu. Phillip pogleda na sat. “Joj!” reče ona i skoči sa sofe te se sagne kako bi ga ispravila. “Olivere!” zaurla. Phillip odlijepi pogled s kazaljke minuta koja, neobjašnjivo, još nije stigla ni do broja osam. Amanda je ležala ispružena na podu i ljutito zurila u svoga brata. “Gurnuo me”, reče Amanda. “Nisam.” “Jesi.” “Nisam...” “Olivere”, ubaci se Phillip. “Netko ju je gurnuo, a ja sam sasvim siguran da to nisam bio ja.” Oliver počne žvakati donju usnu, očito previdjevši činjenicu da će njegova krivnja biti prilično očita. “Možda je sama pala”, reče. Phillip je samo zurio u njega, nadajući se da će bijesan pogled biti dovoljan da u korijenu skreše tu zamisao. “Hajde, dobro”, prizna Oliver. “Gurnuo sam je. Žao mi je.” Phillip iznenađeno zatrepće. Možda mu je krenulo s očinstvom. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put čuo neiznuđenu ispriku. “Možeš ti sad mene gurnuti”, reče Oliver Amandi. “O, ne”, reče brzo Phillip. Loša zamisao. Jako, jako, loša zamisao. “Dobro”, reče veselo Amanda. ~ 171 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Ne, Amanda”, reče Phillip, skočivši na noge. “Nemoj... Ali ona je već pritisnula obje ručice na bratova prsa i gurnula ga. Oliver se sruši na leđa uz glasan smijeh. “Sad ja imam pravo tebe gurnuti”, poviče razdragano. “Da se nisi usudio gurnuti svoju sestru”, zaurla Phillip, preskočivši otoman. “Ali ona me gurnula!” urlao je Oliver. “Zato što si ju ti to tražio, ti jedan grozni, mali nevaljalče.” Phillip podigne ruku da zgrabi Olivera za rukav prije nego što pobjegne, ali lukavi mali balavac izmigolji poput jegulje. “Gurni me!” cičala je Amanda. “Gurni me!” “Nemoj je gurnuti!” zaurla Phillip. Prizor njegova salona sa slomljenim namještajem i prevrnutim lampama zlokobno mu se pojavio pred očima. Dragi Bože, a Bridgertonovi samo što nisu stigli. Dograbio je Olivera točno u trenutku kad je Oliver zgrabio Amandu i sve troje padnu na pod, povukavši za sobom dva jastuka sa sofe. Phillip zahvali Bogu na sitnim blagodatima. Barem se jastuci ne mogu slomiti. Bum. “Koji vrag?” “Mislim da je to bio sat”, glasno gutne Oliver. Kako su, za ime svijeta, uspjeli srušiti sat s kamina, Phillipu nikad neće biti jasno. “Vas dvoje ćete ostati u svojoj sobi dok ne navršite šezdeset osam godina”, prosikće Phillip. “Oliver je kriv”, reče brzo Amanda. “Boli me... briga tko je kriv”, odreže ju Phillip. “Vi znate da će se gospođica Bridgerton pojaviti svakog...” “Hm... hm.” Phillip se polako okrene prema vratima - užasnut - ali ne iznenađen što vidi Anthonyja Bridgertona kako stoji na ulazu u salon, a iza njega Benedict, Sophie i Eloise. “Gospodine lorde”, reče Phillip pretjerano odsječnim glasom. Uistinu, trebao bi biti pristojniji - nije vikont bio kriv što njegovu djecu samo jedan prijestup dijeli od titule najgorih čudovišta na svijetu - ali Phillip u ovom trenutku jednostavno nije mogao izustiti veseliji pozdrav. “Zar smo vas prekinuli u nečemu?” reče blago Anthony. ~ 172 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Nipošto”, odgovori Phillip. “Kao što vidite, mi samo... ovaj... premještamo namještaj.” “I ide vam baš sjajno”, reče vedro Sophie. Phillip joj se zahvalno nasmiješi. Činilo se da je ona od one vrste žena koje se uvijek silno trude da se ostali osjećaju ugodno, a u ovom bi je času on zbog toga najradije poljubio. Phillip ustane, zastavši da uspravi prevrnuti otoman, a zatim zgrabi oboje djece za ruku i povuče ih na noge. Oliverova mala kravata sad je bila sasvim razvezana, a Amandina ukosnica visjela je kraj njezinog uha. “Smijem li vam predstaviti moju djecu”, reče dostojanstveno, koliko je to u ovom času bilo moguće. “Oliver i Amanda Crane.” Oliver i Amanda promrmljaju pozdrave, ali oboje su izgledali kao da im je neugodno u nazočnosti toliko odraslih ljudi. Ili se radilo o tome ili su se možda uistinu posramili zbog svog ružnog ponašanja, koliko god se to činilo nevjerojatnim. “Dobro”, reče Phillip kad su blizanci obavili svoju dužnost. “Sad možete ići.” Oni ga pogledaju s tugom na licu. “Što je sada?” “Možemo li ostati?” upita Amanda skrušeno. “Ne”, odgovori Phillip. On je pozvao Bridgertonove na ručak i obilazak staklenika, a djeca su morala nestati u dječju sobu da bi posjet imao šansu biti uspješan. “Molim te?” molećivo upita Amanda. Phillip je pažljivo izbjegavao pogledati svoje goste, svjestan da svi oni svjedoče njegovom jasnom nedostatku kontrole nad svojom djecom. “Dadilja Edwards vas čeka u predvorju”, reče. “Nama se dadilja Edwards ne sviđa”, reče Oliver. Amanda kimne. “Naravno da vam se sviđa”, reče nestrpljivo Phillip. “Ona je već mjesecima vaša dadilja.” “Ali ne sviđa nam se.” Phillip pogleda Bridgertonove. “Oprostite”, reče odsječno. “Ispričavam se zbog ove smetnje.” “Ništa zato”, reče Sophie brzo, a lice joj poprimi majčinski izraz dok je procjenjivala situaciju koja se tu odvijala. ~ 173 ~

Knjigoteka

daša&anna

Phillip odvede blizance do najudaljenijeg kuta sobe, a zatim prekriži ruke i prostrijeli ih pogledom. “Djeco”, reče strogo, “ja sam zamolio gospođicu Bridgerton da mi postane ženom.” Oči im se ozare. “Odlično”, procijedi on. “Vidim da se slažete sa mnom da je to sjajna zamisao.” “Hoće li ona...” “Ne prekidajte me”, prekine ih Phillip, previše nestrpljiv da bi sada podnosio njihova pitanja. “Želim da me saslušate. Ja još moram dobiti odobrenje njezine obitelji, a da bih ga dobio, moram ih zabaviti i ponuditi im ručak, a sve to bez djece pod nogama.” Bila je to barem djelomična istina. Blizanci nisu morali znati da je Anthony doslovno naredio vjenčanje i da nikakvo odobrenje više nije bilo potrebno. Ali Amandina donja usna počne se tresti, a čak je i Oliver djelovao uzrujano. “Što je sada?” upita umorno Phillip. “Zar se ti nas sramiš?” upita Amanda. Phillip uzdahne. Bilo mu je uistinu zlo od samog sebe. Dragi Bože, otkud sad ovo. “Ja se ne...” “Mogu li ja kako pomoći?” Pogledao je Eloise kao da mu je spasiteljica. Gledao je u tišini kako ona kleči kraj njegove djece i govori im nešto tako tihi glasom da nije razumio ni jednu riječ, no dobro je čuo nježnost u njezinu glasu. Blizanci su nešto protestirali, ali Eloise ih odreže, gestikulirajući rukama dok im je govorila. A zatim, na njegov šok i iskreno čuđenje, blizanci pozdrave i krenu prema predvorju. Nisu izgledah posebno sretni što idu, ali ipak su otišli. “Hvala Bogu što se ženim tobom”, reče Phillip tiho. “Svakako”, promrmlja ona i prođe kraj njega prema svojoj obitelji sa zagonetnim smiješkom na usnama. Phillip krene za njom i odmah se ispriča Anthonyju, Benedictu i Sophie zbog ponašanja svoje djece. “Teško je s njima otkad im je majka umrla”, objasni, pokušavajući naći najprikladniju ispriku. “Ništa nije teže od smrti roditelja”, tiho reče Anthony. “Molim vas, ne morate se ispričavati zbog njih.” Phillip kimne, zahvalan što je naišao na Anthonyjevo razumijevanje. “Idemo”, reče skupini, “ručak nas čeka.” ~ 174 ~

Knjigoteka

daša&anna

Ali dok ih je vodio prema blagovaonici, iz glave mu nisu izlazila Oliverova i Amandina lica. Oči su im bile tužne kad su odlazili. Vidio je on svoju djecu kako su tvrdoglava, nepodnošljiva, čak su imala i nastupe gnjeva, ali od majčine smrti nikad ih nije vidio tužne. To je bilo jako zabrinjavajuće.

Nakon ručka i obilaska staklenika, kvintet se razdvojio u dvije skupine. Benedict je donio svoju crtaću mapu, pa su on i Sophie ostali u blizini kuće i zadovoljno ćaskali dok je on skicirao okoliš. Anthony, Eloise i Phillip odlučili su prošetati terenom, ali Anthony je veoma diskretno dopustio Eloise i Phillipu da zaostanu dobrih nekoliko metara za njim, kako bi zaručnici imali prilike za privatan razgovor. “Što si rekla djeci?” odmah upita Phillip. “Ne znam”, reče iskreno Eloise. “Samo sam se pokušala ponašati kao moja majka.” Slegne ramenima. “Izgleda da je upalilo.” On malo promisli o tome. “Mora biti lijepo kad imaš roditelja kojeg možeš oponašati.” Ona ga znatiželjno pogleda. “Ti nisi imao?” On odmahne glavom. “Nisam.” Nadala se da će on još nešto reći, dala mu je čak i vremena, ali ostao je šutjeti. Na kraju odluči ispitati o čemu se radi i upita ga: “Radi li se o tvojoj majci ili ocu?” “Kako to misliš?” “Tko je od tvojih roditelja bio tako težak?” On je dugo gledao u nju. Pogled mu je bio nedokučiv, no ipak je jedva primjetno skupio obrve. Zatim reče: “Majka mi je umrla dok me rađala.” Ona kimne. “Shvaćam.” “Sumnjam da shvaćaš”, reče on prigušenim, šupljim glasom, “ali cijenim tvoj trud.” Hodali su dalje zajedno, ne ubrzavajući, kako ne bi došli preblizu Anthonyju koji bi ih tada mogao čuti, iako ni jedno od njih dvoje nekoliko minuta nije prozborilo ni riječ. Konačno, kad su skrenuli na stazu koja vodi prema stražnjem dijelu kuće, Eloise izrekne pitanje koje je silno željela upitati čitavog dana... “Zašto si me jučer odveo u Sophienu radnu sobu?” ~ 175 ~

Knjigoteka

daša&anna

Phillip se naglo zaustavi i posrne. “Mislim da bi to trebalo biti jasno”, promrmlja, a obrazi mu se istog časa zarumene. “Ovaj, da”, reče Eloise, zacrvenjevši se kad je shvatila što ga je točno pitala. “Ali ti zacijelo nisi mislio da će se ono dogoditi.” “Čovjek se uvijek može nadati”, promrmlja on. “Ne misliš to!” “Naravno da mislim.” “Ali”, doda, izgledajući kao da ne može vjerovati da vode takav razgovor, “istini za volju, ne, nikad mi nije palo na pamet da će stvari tako izmaknuti kontroli.” On je lukavo pogleda, iskosa. “No nije mi žao što jesu.” Ona osjeti kako su joj se obrazi zažarili. “Ali još nisi odgovorio na moje pitanje.” “Nisam?” “Ne.” Znala je da je neumjesno uporna, ali ovo je ipak bilo previše važno. “Zašto si me odveo onamo?” Zurio je u nju punih deset sekunda, vjerojatno da provjeri je li luda ili glupa, a zatim pogledao Anthonyja kako bi se uvjerio da ih ne može čuti prije nego što odgovori: “Dobro, ako baš moraš znati, da, namjeravao sam te poljubiti. Ti nisi prestajala brbljati o braku i postavljala si mi svakakva nebulozna pitanja.” On stavi ruke na bokove i slegne ramenima. “Činilo mi se dobrim načinom da ti jednom za svagda dokažem da si odgovaramo.” Ona odluči ne komentirati njegov opis nje kao brbljave žene. “Ali strast zacijelo nije dovoljna za održivost braka.” “Svakako je dobar početak”, promrmlja on. “Možemo li razgovarati o nečem drugom?” “Ne. Ono što ja pokušavam reći...” On zastenje i zakoluta očima. “Ti stalno nešto pokušavaš reći.” “I to me čini tako šarmantnom”, reče mu ironično. On je pogleda pretjerano strpljivo. “Eloise, mi si odlično odgovaramo i uživat ćemo u ugodnom i prijateljskom braku. Ne znam što drugo reći ili učiniti da bih ti to dokazao.” “Ali ti me ne voliš”, reče ona tiho. Činilo se da ga je ova izjava zapanjila i on stane i zapilji se dugo u nju. “Zašto tako govoriš?” upitaju. Ona bespomoćno slegne ramenima. “Zato što je to važno.” ~ 176 ~

Knjigoteka

daša&anna

On se opet zapilji u nju. “Zar ti nikad nije palo na pamet da ne treba na glas izreći svaku misao i svaki osjećaj.” “Jest”, reče ona, a čitav život žaljenja bio je sažet u tom slogu. “Stalno.” Eloise skrene pogled, uznemirena čudnim, praznim osjećajem koji joj se skupljao u grlu. “Ali čini se da si ne mogu pomoći.” On odmahne glavom. Bio je očito zapanjen, što ju nije začudilo. Ona je stalno zapanjivala samu sebe. Zašto je inzistirala na tome? Zašto nikad ne može biti suptilna, stidljiva? Majka joj je jednom rekla da se više muha može uloviti medom nego batom, ali Eloise nikad nije naučila držati svoje misli za sebe. Praktički je pitala sira Phillipa voli li je, a njegova je tišina bila jednak odgovor kao što bi to bila riječ ne. Srce joj se stisne. Nije uistinu pomislila da će joj se on usprotiviti, ali njezino razočaranje je bilo dokaz da se barem malo nadala da će on pasti na koljena i zavapiti da je voli, da ju obožava i da je sasvim siguran da bi umro bez nje. Što je naravno bila glupost, i nije znala zašto se uopće tome nadala kad ni ona njega ne voli. Ali mogla bi. Imala je osjećaj da bi s vremenom mogla zavoljeti tog čovjeka. I možda se samo nadala da će on to isto njoj reći. “Jesi li volio Marinu?” upita, a riječi su joj izletjele prije nego što je razmislila je li to mudro pitati. Eloise se trzne. Evo je opet, postavlja pitanja koja su suviše osobna. Bilo je pravo čudo što već nije mahnuo uzrujano rukama i odjurio vrišteći u suprotnom smjeru. Jako dugo joj nije odgovorio. Samo su stajali na mjestu, gledajući se, pokušavajući ignorirati Anthonyja koji je pomno pregledavao neko stablo otprilike trideset metara od njih. Konačno, tihim glasom, Phillip reče: “Nisam.” Eloise se na ovo nije razveselila; nije se ni rastužila. Bila je sasvim ravnodušna prema toj njegovoj izjavi, a to ju je iznenadilo. Ali jest duboko uzdahnula, tek tada shvativši da je dugo zadržavala zrak. I jest, bilo joj je drago što to zna. Mrzila je ne znati. Bilo što. Pa se nije trebala iznenaditi kad je prošaptala: “A zašto si se oženio njome?” U očima mu se na trenutak pojavi neka praznina, no on konačno slegne ramenima i reče: “Ne znam. Činilo mi se to ispravnim.” ~ 177 ~

Knjigoteka

daša&anna

Ona kimne. Sve je to imalo smisla. To je bilo točno ono što bi on učinio. Phillip je uvijek činio ono što se smatralo ispravnim, časnim, ispričavao bi se za svoje propuste, nosio teret cijeloga svijeta na svojim leđima... Poštovao je bratovo obećanje. A zatim je ona imala još jedno pitanje. “Jesi li...”, šapne, skoro izgubivši hrabrost da ga to upita. “Jesi li osjećao strast prema njoj?” Znala je da ga to ne bi smjela pitati, ali nakon onog popodneva, morala je znati. Odgovor nije bio važan - barem se ona uvjeravala da nije. Ali morala je znati. “Nisam.” On se okrene i uputi se brzim dugačkim, korakom dalje, prisilivši je da obrati pozornost i krene za njim. Ali tada, kad je dovoljno ubrzala da ga dostigne, on naglo stane, pa ona zato posrne i uhvati se objema rukama za njegovu ruku da ne padne. “Imam jedno pitanje za tebe”, reče on odsječnim glasom. “Svakako”, promrmlja ona, iznenađena njegovom naglom promjenom ponašanja. Ipak, to je bilo fer. Ona je jadnika praktički bila podvrgla policijskom ispitivanju. “Zašto si otišla iz Londona?” upitaju. Ona iznenađeno zatrepće. Nije očekivala tako lako pitanje. “Da tebe upoznam, naravno.” “Besmislica.” Ona razjapi usta na njegovu prezirnu primjedbu. “Zato si došla”, reče on, “ali nisi zato otišla.” Nije joj do tog trenutka palo na pamet da postoji razlika u tome, ali imao je pravo. On nije imao nikakve veze s tim zašto je otišla iz Londona. On joj je samo omogućio lak način bijega, način da ode ne osjećajući se kao da bježi od kuće. Dao joj je cilj kamo želi pobjeći, a to je bilo znatno lakše opravdati od bježanja od nečega. “Jesi li imala ljubavnika?” upita on, tiho. “Ne!” uzvikne ona dovoljno glasno da se Anthony okrenuo pa je morala nabaciti osmijeh i mahnuti mu, uvjeravajući ga da je sve u redu. “Samo pčela!” dovikne mu. Anthony razrogači oči i krene brzim korakom prema njima. ~ 178 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Otišla je!” vikne brzo Eloise, tjerajući Anthonyja. “Nije bilo ništa!” Okrene se Phillipu i objasni: “On ima fobiju od pčela.” Eloise se namršti. “Zaboravila sam na to. Trebala sam reći da je to bio miš.” Phillip sa zanimanjem pogleda Anthonyja. Eloise se nije iznenadila; bilo je teško zamisliti da se čovjek poput njezina brata boji pčela, ali to je imalo smisla s obzirom da je njihov otac preminuo nakon pčelinjeg uboda. “Nisi mi odgovorila na pitanje.” Dovraga. Mislila je da ga je dovoljno smela da će zaboraviti što ju je pitao. “Kako me to uopće možeš pitati?” upita ga. Phillip slegne ramenima. “Kako ne bih? Pobjegla si od kuće, nisi se udostojala reći svojima kamo ideš...” “Ostavila sam im poruku”, prekine ga ona. “Aha, naravno, poruku.” Ona razjapi usta. “Zar mi ne vjeruješ?” On kimne. “Zapravo, vjerujem ti. Ti si previše organizirana i učinkovita da bi otišla ne pobrinuvši se da držiš sve konce u svojim rukama.” “Nisam ja kriva što se zagubila među majčinim pozivnicama”, promrmlja Eloise. “Poruka nije važna”, reče on i prekriži ruke. Prekrižio je ruke? Ona zaškrguće zubima. Osjećala se kao dijete, a ništa nije mogla učiniti ili reći, zato što je imala osjećaj da što god on sada kaže o njezinom ponašanju, imat će pravo. Koliko god joj to bilo bolno priznati. “Činjenica je”, nastavi on, “da si pobjegla usred noći kao kriminalac. Jednostavno mi je palo na pamet da se možda nešto dogodilo što ti je... ovaj... ukaljalo ugled.” Na njezin mrki pogled on doda: “To nije nerazuman zaključak.” Imao je, naravno, pravo. Ne u vezi s njezinim ugledom, koji je još uvijek bio čist i neokaljan kao snijeg. Ali iskreno, to je djelovalo čudno, i bilo je pravo čudo što on već nije postavio to pitanje.” “Ako si imala ljubavnika”, reče tiho, “to neće promijeniti moje namjere.” “Uopće se ne radi o tome”, reče ona brzo, samo zato da on prestane razglabati o tome. “Radi se...” Glas joj utihne i ona uzdahne. “Radi se...” ~ 179 ~

Knjigoteka

daša&anna

I onda mu je sve ispričala. O bračnim ponudama koje je dobila, o tome kako Penelope nije dobila ni jednu i kako su se šalile da će zajedno ostarjeti kao dvije usidjelice. I rekla mu je kako se osjećala krivom kad se Penelope udala za Colina jer nije mogla prestati razmišljati o sebi i o tome kako je ostala sama. Sve mu je to ispričala i još mnogo toga. Ispričala mu je sve što joj je na srcu i duši, ono što nikad nije nikome ispričala. Također je shvatila da je za ženu koja svake druge sekunde otvara usta, ostalo previše toga što nikada nikome nije rekla. A zatim, kad je završila (a, iskreno, nije ni shvatila da je završila, samo je nekako ostala bez energije i utonula u tišinu), on je primi za ruku. “Sve je u redu”, reče. I bilo je, shvatila je. Uistinu je sve bilo u redu.

~ 180 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 14 ... slažem se da lice gospodina Wilsona ima poneku značajku vodozemaca, ali željela bih da naučiš biti malo opreznija u izražavanju. Iako ga ja nikada ne bih smatrala prihvatljivim kandidatom za brak, on nikako nije žaba, i nimalo ne dolikuje da ga moja mlada sestra tako nazove i to u njegovoj nazočnosti. - piše Eloise Bridgerton svojoj sestri Hyacinth nakon što je odbila četvrtu bračnu ponudu.

Četiri dana poslije, bili su vjenčani. Phillip nije imao pojma kako je to

Anthony Bridgerton uspio isposlovati, ali nabavio je posebnu dozvolu koja im je omogućila da se vjenčaju bez čitanja zavjeta, i to u ponedjeljak, što, uvjeravala ga je Eloise, nije bilo ništa gore od utorka ili srijede, kad već nije bilo u subotu, kako je običaj. Cijela Eloiseina obitelj, osim njezine sestre udovice koja živi u Škotskoj pa nije imala vremena stići na vjenčanje, uputila se na selo kako bi nazočila vjenčanju. Svečanost bi se u normalnim okolnostima održala u Kentu, sjedištu obitelji Bridgerton, ili barem u Londonu gdje je obitelj redovito odlazila u crkvu sv. Jurja na trgu Hanover, ali to nije bilo moguće u takvoj žurbi, a ionako se nije radilo o običnom vjenčanju. Benedict i Sophie ponudili su svoj dom za svadbenu svečanost, ali Eloise je smatrala da će blizancima biti ugodnije u Romney Hallu, pa su obred održali u župnoj crkvi dolje niz ulicu, a nakon toga mali, intimni domjenak na livadi kraj Phillipova staklenika. Kasnije toga dana, kad je sunce polako počelo zalaziti za obzor, Eloise se našla u svojoj novoj spavaćoj sobi sa svojom majkom. Majka se pretvarala da ima mnogo posla s pospremanjem predmeta iz Eloiseine djevojačke opreme koja je prikupljena u žurbi. Sve je to, naravno, ranije toga jutra već sredila Eloiseina osobna sluškinja (koja je stigla zajedno s obitelji iz Londona), ali Eloise nije komentirala to što majka radi posao kojeg zapravo nema. Činilo se da Violet Bridgerton jednostavno mora nešto raditi dok govori. A Eloise je, naravno, savršeno razumjela tu potrebu. ~ 181 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Trebala bih prigovarati zato što mi je uskraćen trenutak slave koji mi pripada kao nevjestinoj majci”, reče Violet svojoj kćeri dok je slagala čipkasti veo i odlagala ga nježno na vrh stola, “ali iskreno, sretna sam već zato što te vidim u ulozi mladenke.” Eloise se nježno nasmiješi majci. “Već si bila prilično očajna, zar ne?” “Prilično.” Ali zatim Violet nagne glavu na stranu i doda: “Zapravo, nisam. Uvijek sam mislila da ćeš nas na kraju iznenaditi. To ti je običaj.” Eloise se prisjeti svih tih godina od debija, svih tih odbijenih bračnih ponuda. Svih onih vjenčanja na koje su išle, gdje je Violet gledala kako još jedna njezina prijateljica udaje još jednu svoju kćer za još jednog savršeno prikladnog plemića. Za još jednog plemića koji se sada više ne može vjenčati s Eloise, čuvenom kćeri usidjelicom lady Bridgerton. “Žao mi je što sam te razočarala”, prošapće Eloise. Violet je mudro pogleda. “Mene moja djeca nikad ne razočaraju”, reče tiho. “Oni me samo... zaprepaste. I čini mi se da mi se to sviđa.” Eloise bez razmišljanja skoči i zagrli svoju majku. Bilo joj je to neugodno, ali nije znala zašto, jer njezina obitelj nikada nije obeshrabrivala takve iskaze ljubavi u intimi vlastitog doma. Možda je to bilo zato što je bila opasno blizu suza, a možda zato što je naslutila da je i majka u istom stanju. No opet se osjećala kao nezgrapna djevojčica, s mršavim nogama i rukama i koščatim laktovima te ustima koja su uvijek otvorena kad bi trebala biti zatvorena. I željela je svoju majku. “No, no”, reče Violet, zvučeći jako slično sebi prije davnih godina, kad bi tješila neko svoje dijete zbog oderanog koljena ili povrijeđenih osjećaja. “Dakle”, reče. Lice joj se zarumeni. “Dakle, ovaj.” “Majko?” promrmlja Eloise. Majka je izgledala uistinu čudno, kao da je pojela pokvarenu ribu. “Užasavam se ovoga”, promrmlja Violet. “Majko?” Zasigurno je nije dobro čula. Violet duboko udahne da se ohrabri. “Čeka nas onaj mali razgovor.” Violet se odmakne, pogleda kćer ravno u oči i doda: “Treba li nam onaj mali razgovor?” Eloise nije bila sigurna pita li je njezina majka zna li za pojedinosti intimnosti ili ih zapravo zna... intimno. “Uh... ja nisam... ah... ako ti misliš... Hoću reći, ja sam još uvijek...” ~ 182 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Sjajno”, reče Violet s iskrenim olakšanjem. “Ali znaš li... hoću reći, jesi li svjesna što te če...?” “Jesam”, brzo reče Eloise želeći obje poštedjeti nepotrebne neugodnosti. “Vjerujem da mi ne treba ništa objašnjavati.” “Sjajno”, reče opet Violet, ovoga puta još dublje uzdahnuvši. “Moram reći da mrzim ovaj dio majčinstva. Uopće se ne sjećam što sam rekla Daphne, samo se sjećam kako sam se cijelo vrijeme crvenjela i mucala i iskreno, nemam pojma je li nakon našeg razgovora bila informiranija nego prije.” Kutovi usana joj se objese. “Vjerojatno nije, bojim se.” “Meni se čini da se ona sasvim dobro prilagodila bračnom životu”, promrmlja Eloise. “Da, jest. Zar ne?” reče vedro Violet. “Četvero dječice i muž koji je drži kao malo vode na dlanu. Što ima ljepše od toga?” “A što si rekla Fancesci?” upita Eloise. “Oprosti, molim te?” “Francesci”, ponovi Eloise. Eloiseina mlađa sestra Francesa udala se prije šest godina i tragično je postala udovicom dvije godine nakon udaje. “Što si njoj rekla prije vjenčanja? Spomenula si Daphne, ali Francescu nisi.” Violetine se plave oči zamagle, kao i uvijek kad bi se prisjetila svoje treće kćeri koja je tako rano ostala udovicom. “Znaš Francescu. Ona je vjerojatno meni ponešto mogla ispričati.” Eloise šokirano zastenje. “Nisam to tako mislila, naravno”, žurno doda Violet. “Francesca je bila nevina kao... ovaj, nevina kao ti, pretpostavljan.” Eloise osjeti kako su joj se obrazi zažarili i zahvali Bogu za oblačan dan jer je prostorija bila pomalo tamna. Zahvali i na tome što se majka odmah primila posla i proučavala rašiveni obrub na svojoj opravi. Ona je tehnički bila nedirnuta, naravno, i liječnik bi to mogao potvrditi da je pregleda, ali nije se više osjećala baš tako nevinom. “Ali ti znaš Francescu”, nastavi Violet, slegnuvši ramenima i pogledavši opet gore kad je shvatila da nikako ne može popraviti obrub. “Ona je tako lukava i mudra. Vjerujem da je godinama ranije podmitila neku jadnu sluškinju da joj sve objasni.” Eloise kimne. Nije željela otkriti majci da su zapravo ona i Francesca udružile svoje džeparce kako bi potplatile tu sluškinju. No ono što su saznale vrijedilo je svakog penija. Annie Mavel sve im je detaljno ~ 183 ~

Knjigoteka

daša&anna

objasnila i Francesca je kasnije rekla Eloise da je sve što je rekla bilo apsolutno točno. Violet se sjetno nasmiješi, a zatim dotakne kćerinu jagodičnu kost, točno kraj kuta oka. Boja kože na tom mjestu još je bila drukčija, ali ljubičasta je izblijedjela i prešla preko plave i zelene u prilično bolesnu (ali svakako manje ružnu) nijansu žute. “Jesi li sigurna da ćeš biti sretna?” upita je. Eloise se skrušeno nasmiješi. “Sad je malo kasno da se to pitamo, zar ne?” “Možda je kasno da bilo što učinimo u vezi s tim, ali nikad se nije kasno pitati.” “Mislim da ću biti sretna”, reče Eloise. Nadam se, dodala je, ali samo u mislima. “Doima se dragim čovjekom.” “On je jako drag čovjek.” “Častan.” “Svakako.” Violet kimne. “Mislim da ćeš biti sretna. Možda će ti trebati vremena da to shvatiš, možda ćeš isprva sumnjati, ali bit ćeš sretna. Samo zapamti...” Violet ušuti i zagrize donju usnu. “Što, majko?” “Samo zapamti”, reče polako, kao da jako pažljivo bira svaku riječ, “treba vremena. To je sve.” Za što treba vremena? Eloise je željela vrištati. Ali majka je već ustala i žustro si popravljala suknje. “Izgleda da ću morati otjerati našu obitelj, ili nikada neće otići.” Počela je nešto petljati oko mašne na haljini i okrenula se od Eloise. Rukom je dodirnula lice, a Eloise je pokušala ne primijetiti da majka briše suzu. “Ti si jako nestrpljiva”, reče Violet, okrenuvši se vratima. “Oduvijek si bila takva.” “Znam”, reče Eloise, pitajući se kori li je majka, i ako to čini, zašto to sada radi? “To mi se uvijek sviđalo kod tebe”, reče Violet. “Sve mi se sviđa kod tebe, naravno, ali iz nekog razloga ta tvoja nestrpljivost je posebno šarmantna. Nije se nikad radilo o tome da ti želiš još, već o tome da želiš sve.” ~ 184 ~

Knjigoteka

daša&anna

Eloise nije bila sigurna da je to zvučalo kao vrlina. “Uvijek si željela sve za svakoga, i željela si sve znati i sve naučiti, i...” Na trenutak je Eloise pomislila da je majka završila, ali tada se Violet okrene i doda: “Ti si uvijek bila zadovoljna samo s najboljim, a to je dobro, Eloise. Drago mi je što se nisi udala ni za jednog od onih muškaraca koji su te zaprosili u Londonu. Nijedan od njih ne bi te usrećio. Možda bi bila zadovoljna, ali ne bi bila sretna.” Eloise razrogači oči od iznenađenja. “Ali nemoj da te dotuče tvoja nestrpljivost”, reče tiho Violet. “Zato što to nisi ti. Ima u tebi mnogo više, a ja mislim da ti to ponekad zaboraviš.” Ona se nasmiješi. Bio je to nježan, mudar smiješak majke koja se pozdravlja sa svojom kćeri. “Daj si vremena, Eloise. Budi nježna. Ne navaljuj previše.” Eloise otvori usta, ali shvati da ne može izustiti ni jednu riječ. “Budi strpljiva”, reče Violet. “Ne navaljuj.” “Ja...” Eloise je kanila reći neću, ali riječi su je izdale i samo je mogla zuriti u majčino lice, tek sada shvativši što točno znači činjenica da je u braku. Toliko je razmišljala o Phillipu, da nije pomislila na svoju obitelj. Ona ih napušta. Ona će ih uvijek imati, uvijek će joj pružati podršku u svim važnim životnim pitanjima, ali ipak, ona ih napušta. I do tog trenutka nije shvaćala koliko je često sjedila sa svojom majkom i samo razgovarala. Ili koliko su dragocjeni bili ti trenutci. Činilo se da Violet uvijek nekako zna što točno njezinoj djeci treba, a to je bilo nevjerojatno, uistinu, jer bilo ih je osmero - osam izuzetno različitih duša, svaka s jedinstvenim nadama i snovima. Čak je i Violetino pismo - ono koje je napisala i zamolila da joj Anthony preda u Romney Hallu - bilo savršeno, u njemu je točno pisalo ono što je Eloise trebala čuti. Violet ju je mogla koriti, optuživati; imala bi na to potpuno pravo, i još na ponešto. Ali napisala je samo: “Nadam se da si dobro. Molim te, zapamti da si ti moja kći i da ćeš uvijek biti moja kći. Volim te.” Eloise se rascmoljila. Hvala Bogu da ga je zaboravila pročitati do kasno te večeri kad je to mogla učiniti u samoći, u svojoj sobi u Benedictovoj kući. Violet Bridgerton nikad ni u čemu nije oskudijevala, ali njezino pravo bogatstvo ležalo je u njezinoj mudrosti i ljubavi, a Eloise padne na ~ 185 ~

Knjigoteka

daša&anna

pamet, dok je gledala kako se majka okreće prema vratima, da ona nije samo njezina majka - ona je utjelovljenje svega što Eloise želi postati. I nije mogla vjerovati da joj je trebalo toliko dugo da to shvati. “Pretpostavljam da biste ti i sir Phillip željeli malo privatnosti”, reče Violet, stavivši ruku na kvaku. Eloise kimne iako je majka nije mogla vidjeti. “Svi ćete mi nedostajati.” “Naravno da hoćemo”, reče Violet, a njezin žustri ton očito je bio način da se pribere. “I ti ćeš nama nedostajati. Ali nećeš biti daleko. A i živjet ćeš blizu Benedicta i Sophie. I Posy, također. Vjerujem da ću češće dolaziti u ove krajeve sad kad imam još dvoje unučadi koje moram razmaziti.” Eloise obriše suze. Njezina je obitelj odmah i bezuvjetno prihvatila Phillipovu djecu. Ona je to i očekivala, ali ipak, raznježila se više nego što je mogla zamisliti. Blizanci su već divljali s unucima obitelji Bridgerton, a Violet je inzistirala da ju zovu baka. Oni su odmah na to pristali, pogotovo kad je Violet odnekud stvorila punu vrećicu peperminta, tvrdeći da su joj nekim čudom pali u torbu još u Londonu. Eloise se već pozdravila sa svojom obitelji pa kad joj je majka otišla, uistinu se osjećala kao prava lady Crane. Gospođica Bridgerton bi se vratila u London s ostatkom obitelji, ali lady Crane, žena veleposjednika iz Gloucestershirea i baroneta, ostala je ovdje u Romney Hallu. Osjećala se čudno i drukčije, i prekorila se zbog toga. Netko bi pomislio da se u dvadeset osmoj godini brak neće činiti tako monumentalnim korakom. Na kraju krajeva, nije ona bila neka zelena djevojka, i već dugo to nije bila. Ipak, uvjeravala se, ima se svako pravo osjećati da joj se život zauvijek promijenio. Bila je udana, za Boga miloga, i gospodarica vlastitog doma. Da se ne spominje kako je postala majkom dvoje djece. Nijedno od njezine braće i sestara nije moralo tako naglo preuzeti dužnosti roditeljstva. Ali dorasla je ona tome zadatku. Mora biti tako. Eloise uspravi ramena, pogleda se odlučno u odraz u zrcalu dok si je češljala kosu. Ona je ipak bila članica obitelji Bridgerton, a iako to više nije bilo njezino službeno prezime, svemu je dorasla. I nije bila tip osobe koja bi podnosila nesretan život, pa će se jednostavno morati pobrinuti da njezin ne bude takav. ~ 186 ~

Knjigoteka

daša&anna

Začuje se kucanje na vratima i kad se Eloise okrene, Phillip uđe u sobu. Zatvorio je za sobom vrata, ali ostao je na mjestu, vjerojatno joj želeći dati malo vremena da se pribere. “Zar ti ne treba sluškinja za to?” upita, kimnuvši prema četki za kosu. “Dala sam joj slobodnu večer”, reče Eloise i slegne ramenima. “Bilo bi mi čudno da je ovdje, zapravo, mislim da bi smetala.” On se nakašlje i olabavi kravatu. To mu je bila navika koja je Eloise postajala dražesno poznata. Primijetila je da se on nikad ne osjeća udobno u službenoj odjeći. Uvijek bi radije bio u udobnijem, radnom odijelu. Baš je čudno imati muža koji ima pravi posao. Eloise nikad nije pomišljala da će se udati za nekog takvog. Phillip doduše nije bio radnik ili trgovac, ali u stakleniku je radio znatno više nego što su radili besposleni mladići iz njezinog društva. Sviđalo joj se to. Sviđalo joj se što ima svrhu i zvanje, sviđalo joj se što mu je um bridak i što se bavi intelektualnim radom umjesto konjima i kockanjem. Sviđao joj se on. To je bilo olakšanje. Nikako ne bi bilo dobro da joj se on ne sviđa. “Treba li ti još nekoliko minuta?” upitaju. Ona odmahne glavom. Bila je spremna. On glasno odahne. Eloise se pričinilo da je pritom čula riječi “Hvala Bogu”, no odmah potom završila je u njegovu zagrljaju, a onda ju je on već ljubio i ona je zaboravila na sve o čemu je dotad razmišljala.

Phillip je smatrao da je trebao posvetiti malo više mentalne energije svome vjenčanju, ali istina je bila da se nije mogao koncentrirati na dnevna zbivanja kad su se noćna tako primamljivo približavala. Svaki put kad je pogledao Eloise, čak svaki put kad je namirisao njezin miris, a činilo se da ga je bilo posvuda, i isticao se među svim profinjenim parfemima članica obitelji Bridgerton, osjetio je izdajničko napinjanje svoga tijela, drhtaj iščekivanja dok se prisjećao kako je to grliti je. Uskoro, govorio si je, tjerajući tijelo da se opusti, a zatim zahvaljujući Bogu što mu je to doista uspjelo. Uskoro. A onda je uskoro postalo sada i ostali su sami i on nije mogao vjerovati kako je ona lijepa, s tom svojom dugom kestenjastom kosom koja joj se spuštala u mekim valovima niz leđa. Dosad je nije vidio ~ 187 ~

Knjigoteka

daša&anna

raspuštenu, nije mogao zamisliti koliko je duga kad je uvijek bila uredno složena u punđu na vrhu glave. “Uvijek sam se pitao zašto žene drže kosu podignutom”, promrmljao je kad je završio sa sedmim poljupcem. “To se očekuje od njih”, reče Eloise zbunjena njegovim komentarom. “To nije razlog”, reče on. Dodirne joj kosu, promrsi je prstima, a zatim je prinese svome licu i pomiriše je. “To je radi zaštite drugih muškaraca.” Ona ga iznenađeno i zbunjeno pogleda. “Misliš, radi zaštite od drugih muškaraca?” On polako odmahne glavom. “Morao bih ubiti svakog tko bi te vidio raspuštene kose.” “Phillipe.” Glas joj je trebao biti prijekoran, bio je u to sasvim siguran, ali zarumenjela se i izgledala apsurdno sretna zbog njegove izjave. “Nitko tko bi te vidio ovakvu ne bi ti mogao odoljeti”, reče on, omotavši pramen svilenkaste kose oko prstiju. “U to sam siguran.” “Mnogi muškarci su me smatrali prilično odoljivom”, reče, skrušeno se osmjehnuvši kad ga je pogledala. “Prilično mnogo njih, zapravo.” “Obične budale”, reče on jednostavno. “A usput, to samo dokazuje ono što ti govorim, zar ne? Ovo” - on primi dugački gusti pramen kose i poškaklja njime svoje usne, udišući opojni miris - “je godinama bilo skriveno u punđi.” “Od moje šesnaeste godine”, reče ona. On je povuče k sebi, nježno, ali odlučno. “Drago mi je. Ti nikad ne bi bila moja da si izvadila ukosnice. Netko bi te već odavno ugrabio.” “To je samo kosa”, prošapće ona glasom koji je blago zadrhtao. “Imaš pravo”, složio se on. “Mora se raditi o tebi zato što ne mislim da bi ta kosa bila toliko opojna na nekom drugom. Mora se raditi o tebi”, prošapće i pusti pramenove kose da mu skliznu s prstiju. “Samo o tebi.” Obuhvati joj lice dlanovima, nagnuvši ga malo na stranu kako bi je lakše ljubio. Znao je kakvog su joj okusa usne, ljubio ih je, zapravo, samo nekoliko minuta prije. Ali bez obzira na to, bio je zapanjen njezinom slatkoćom, toplinom njezina daha i usta i načinom na koji mu se tijelo zapalilo od samo jednog običnog poljupca. ~ 188 ~ Knjigoteka

daša&anna

Samo što to nikada neće biti samo jedan običan poljubac. S njom ništa neće biti obično. Prsti mu pronađu kopče na haljini, male gumbiće presvučene tkaninom koji su joj se spuštali od vrata. “Okreni se”, naredi joj, prekinuvši poljubac. Nije bio baš tako iskusan u zavođenju da bi ih otkopčao naslijepo. Uostalom, prilično je uživao u tome - u ovom sporom razodijevanju dok je svaki gumbić otkrivao još centimetara bijele kože. Ona je njegova, shvatio je, kliznuvši prstom niz njezinu kralježnicu prije nego što se posvetio trećem gumbiću odozdo. Njegova za vječnost. Bilo je teško shvatiti da je imao toliko sreće, ali odlučio je ne razmišljati o tome već samo uživati u njoj. Još jedan gumbić. Ovaj je otkrio komadić kože blizu početka kralježnice. On ju dodirne. Ona zadrhti. Njegovi prsti krenu prema zadnjem gumbu. Nije ga zapravo trebao otkopčati; haljina joj je ionako već bila dovoljno labava da joj sklizne s ramena. No on je nekako to morao učiniti kako treba, pravilno je razodjenuti kako bi uživao u svakom trenutku. Uostalom, ovaj zadnji otkrio je oblinu njezinih guzova. Želio ju je poljubiti. Želio ju je poljubiti baš ondje. Točno na vrhu tog raspora dok ona stoji okrenuta leđima i drhti, ali ne od hladnoće, nego od uzbuđenja. On se nagne prema njoj, pritisne usne na stražnji dio njezina vrata dok su mu ruke pronašle njezina ramena. Neke su stvari bile previše grješne za nevinu ženu poput Eloise. Ali ona je bila njegova. Njegova žena. I u njoj je gorjela vatra i strast, i energija. Ona nije bila Marina, podsjetio se, nježna i krhka, nemoćna izraziti drugu emociju osim tuge. Ovo je Eloise. Eloise. Jaka, veličanstvena Eloise. Ne mogavši se zaustaviti, Phillip se spusti na koljena, držeći rukama čvrsto Eloiseine bokove kad je tiho zastenjala i pokušala se okrenuti. I poljubio ju je. Točno tamo, na početku kralježnice, u mjesto koje ga je tako dražilo, tamo ju je poljubio. A tada - nije znao zašto; njegovo iskustvo sa ženama bilo je ograničeno, ali mašta je očito nadoknađivala taj nedostatak - kliznuo je jezikom duž te središnje linije, dolje do početka proreza, kušajući slanoću njezine kože, zastajući - ali ne podižući ~ 189 ~

Knjigoteka

daša&anna

usne - kad je zastenjala, prislonivši ruke na zid da bi se oslonila kad više nije mogla izdržati. “Phillipe”, zavapila je. On ustane i okrene je, nagnuvši glavu dok im se nosovi nisu skoro dotakli. “Čekao me”, rekao je bespomoćno, kao da će to sve objasniti. A iskreno, to je bilo jedino objašnjenje. Čekao ga je, taj očaravajući mali komad kože, ružičast i breskvast, čekao je poljubac. Ona ga je čekala i on ju je morao imati. Ponovno ju je ljubio u usta dok joj je skidao haljinu. Vjenčala se u plavom, blijedoj verziji boje koja je njezine oči činila dubljima i olujnijima nego ikad, baš poput oblačnog neba prije kišne oluje. Haljina je bila tako divna kao da je došla s neba - čuo je ranije toga dana kako joj to govori njezina sestra Daphne. Ali bilo je još divnije osloboditi je te haljine. Nije odjenula podhaljinu, i on je znao da je ogoljena, čuo je kako je usisala zrak kad su joj vršci grudi očešali finu tkaninu njegove košulje. Ali umjesto da ih pogleda, on je rukom pomilovao vanjsku stranu njezine dojke, zglobovima prstiju lagano dražeći nabreklu oblinu. A zatim, nastavivši je ljubiti, rukom ju je obuhvatio, osjećajući njezinu divnu težinu u svojim prstima. “Phillipe”, zastenjala je, a ta riječ utonula je u njegova usta kao blagoslov. Pomaknuo je dlan dok joj nije sasvim prekrio dojku, a tvrda bradavica klizne mu među prste. A kad ju je uštipnuo - nježno, posvećeno - jedva je mogao vjerovati da mu je to sve prošlo. A zatim više nije mogao čekati. Morao ju je vidjeti, svaki djelić nje i reakciju na njezinom licu. Odmaknuo se, prekinuo poljubac i prošaptao obećanje da će se vratiti. Glasno je usisao zrak dok mu se pogled spuštao niz nju. Još nije bio mrak, zadnje zrake sunca probijale su se kroz prozore, okupavši joj kožu u crveno-zlatnom sjaju. Dojke su joj bile veće nego što je zamišljao, pune i okrugle i bujne, i jedva se suzdržao da je istog časa ne podigne u naručje i baci na postelju. Dovijeka bi se naslađivao tim dojkama, volio ih i obožavao sve do... Dragi Bože, koga on to zavarava? Dok mu žudnja ne postane prejaka morao ju je imati, morao je utonuti u nju, morao ju je proždrijeti. ~ 190 ~

Knjigoteka

daša&anna

Drhtećim prstima prionuo je otkopčavanju svojih gumba, gledajući je kako ga promatra dok je grozničavo skidao košulju. A zatim je zaboravio i okrenuo se... A ona je zastenjala. On se ukočio. “Što se dogodilo?” prošaptala je. On nije znao zašto je tako iznenađen što joj to mora objasniti. Ona je njegova žena i vidjet će ga golog svakog dana do kraja njihovih života, a ako netko mora znati kako je zaradio te ožiljke, to je ona. On ih je uspio smetnuti s uma jer su bili na leđima, skriveni od njegova pogleda, ali Eloise neće biti te sreće. “Bio sam bičevan”, reče, ne okrenuvši se. Vjerojatno bi je trebao poštedjeti tog prizora, ali ona će se jednom ipak morati naviknuti na njih. “Tko ti je to učinio?” Glas joj je bio tih i ljutit, a njezin bijes zagrijao je njegovo srce. “Moj otac.” Phillip se dobro sjećao toga dana. Imao je dvanaest godina i bio je doma za praznike. Otac ga je natjerao da pođe s njim u lov. Phillip je bio dobar jahač, ali ne dovoljno dobar za skok koji je otac očekivao od njega. No ipak je pokušao, znajući da će ga otac prozvati kukavicom ako ne pokuša. I naravno, pao je. Zapravo, zbačen je s konja. Bilo je pravo čudo što se nije ozlijedio, ali otac je bio izvan sebe od bijesa. Thomas Crane imao je vrlo ograničeno mišljenje o muževnosti, a ono nije uključivalo padove s konja. Njegovi će sinovi jahati i pucati i mačevati se i boksati i u svemu biti savršeni i savršeni i savršeni. I neka im Bog pomogne ako ne budu. George je, naravno uspio preskočiti. George je uvijek bio za dlaku bolji od Phillipa u svim sportovima. I George je također bio dvije godine stariji, dvije godine veći, dvije godine jači. Pokušao se umiješati, spasiti Phillipa kazne, ali onda je Thomas jednostavno i njega izbičevao, urlajući na njega zato što se umiješao. Phillip mora naučiti kako biti muško, a Thomas nikome neće tolerirati da se umiješa, čak ni Georgeu. Phillip nije bio siguran što je kod ove kazne bilo drukčije nego prije; obično bi ga otac kažnjavao remenom koji preko košulje nije ostavljao tragove. Ali toga su dana već bili kraj konjušnica i bič je bio pri ruci, a njegov je otac bio tako prokleto ljut, čak ljući nego obično. Kad je bič proparao Phillipovu košulju, Thomas nije stao. ~ 191 ~

Knjigoteka

daša&anna

Bio je to jedini put kad su udarci njegova oca ostavili vidljive ožiljke. A Phillipu je podsjetnik na njih ostao za cijeli život. On pogleda Eloise koja ga je promatrala nekim čudnim, intenzivnim pogledom. “Žao mi je”, reče on, iako mu nije bilo žao. Nije mu imalo zbog čega biti žao, osim zato što ju je prisilio da sasluša užase njegova djetinjstva. “Meni nije žao”, zarežala je. Pogled joj je bio žestok i prijekoran. On razrogači oči od iznenađenja. “Ja sam užasno bijesna.” A zatim si nije mogao pomoći. Nasmijao se. Zabacio je glavu i nasmijao se. Ona je bila apsolutno savršena, gola i bijesna, spremna odmarširati ravno do pakla, izvući njezina oca i očitati mu bukvicu. Izgledala je pomalo uspaničeno zato što se on smije u ovako čudnom trenutku, a zatim se nasmijala kao da shvaća važnost ovoga časa. On je primi za ruku, očajnički želeći njezin dodir, prinese je k svome srcu i pritisne ga tako da su joj se prsti raširili, utonuvši u meku, kovrčavu dlaku na njegovim prsima. “Tako si jak”, prošapta, nježno ga milujući rukom. “Nisam imala pojma da je rad u stakleniku tako težak.” Osjećao se kao mladac od šesnaest godina, tako mu je bilo drago zbog njezina komplimenta. I sjećanje na oca tiho se ugasilo. “Radim ja i vani”, reče osorno, ne mogavši jednostavno reći hvala. “S radnicima?” promrmlja ona. On je pogleda sa smijehom u očima. “Eloise Bridgerton...” “Crane”, ispravi ga. Preplavi ga silan osjećaj zadovoljstva zbog njezinih riječi. “Crane”, ponovi. “Nemoj mi reći da gajiš tajne maštarije o radnicima na larmi.” “Naravno da ne”, reče ona, “iako...” Nije bilo šanse da će on zaboraviti na to što je ona kanila reći. “Iako?” potakne je. Izgledala je pomalo skrušeno. “Ovaj, oni uistinu izgledaju strašno... elementarno... tamo vani na suncu, dok teško rade.” On se nasmiješi. Polako, poput čovjeka koji će se upravo naslađivati nad ostvarenim snom. “O, Eloise”, reče, prislonivši usne na njezin vrat i pomičući ih dolje, dolje, dolje. “Nemaš ti pojma što je elementarno. Nemaš ti pojma.” ~ 192 ~

Knjigoteka

daša&anna

A zatim je učinio ono što je danima sanjao - zapravo, jedno od onoga o čemu je sanjao - i obuhvati njezinu bradavicu ustima, kliznuvši jezikom oko ruba prije nego što je počne sisati. “Phillipe!”, zamalo je vrisnula, utonuvši u njega. On je podigne u naručje i odnese do postelje koja je raspremljena čekala mladence. Spustio ju je na plahte, zastavši kako bi uživao u prizoru prije nego što se posvetio njezinim čarapama koje su bile jedina odjeća na njoj. Ruke joj instinktivno pojure prekriti intimni dio tijela i on joj dopusti tu čednost, znajući da će uskoro doći njegov red. Zakvači prste ispod ruba čarape, milujući ju preko svile tanke poput šapta, prije nego što je spusti niz njezinu nogu. Zastenjala je kad je prošao kraj koljena, pa je morao podići pogled i upitati je: “Škakljiva si?” Ona kimne. “I još ponešto.” I još ponešto. To mu se sviđalo. Sviđalo mu se što osjeća još nešto i što želi još. Drugu je čarapu skinuo brže i zatim stao kraj nje te počeo raskopčavati hlače. Zastao je na trenutak i pogledao je, želeći da mu očima poruči je li spremna. A zatim, brzinom i živahnošću koje nije ni sanjao da ima, skinuo je ostalu odjeću i legao kraj nje. Ona se na trenutak ukočila, a zatim se opustila kad ju je počeo milovati, ispuštajući neke tihe zvukove kad joj je pomilovao čelo, a zatim usne. “Nemaš se čega bojati”, promrmlja. “Ne bojim se”, reče ona. On se odmakne i pogleda je u oči. “Ne bojiš se?” “Živčana jesam, ali ne bojim se.” On s čuđenjem odmahne glavom. “Ti si divna.” “Ja to stalno svima govorim”, reče ona nonšalantno slegnuvši ramenima, “no izgleda da mi samo ti vjeruješ.” On se na to zasmijulji, s čuđenjem odmahnuvši glavom. Jedva je mogao vjerovati da se smije sada, tijekom svoje prve bračne noći. Noćas ga je već dvaput nasmijala i on je polako shvaćao da je to dar. Nevjerojatan, neprocjenjiv dar, a on je uistinu blagoslovljen zato što mu je darovan. ~ 193 ~ Knjigoteka

daša&anna

Snošaj je za njega uvijek bio potreba, ticao se njegova tijek i njegove požude i svega što ga je činilo muškarcem. Nikad dosad nije bio ovakva radost, ovakva začudnost što otkriva drugo ljudsko biće. On joj obuhvati lice dlanovima i opet je poljubi, ovaj puta sa svim osjećajima koji su ga obuzeli. Poljubio joj je usta, a zatim obraz, a zatim vrat. A onda je krenuo dolje, istražujući njezino tijelo, od ramena preko trbuha do bokova. Preskočio je samo jedno mjesto, ono jedno mjesto koje bi tako volio istraživati, ali odlučio je da će ono doći na red kasnije, kad ona bude spremna. Kad on bude spreman. Marina mu nikad nije dopustila da je poljubi ondje - ne, to nije bilo fer, zapravo, on je nikad nije ni pitao. Jednostavno se to činilo pogrešnim dok je ležala ispod njega, mirna i tiha, kao da obavlja neku dužnost. Imao je on žena prije braka, ali one su bile iskusne i on nikada nije s njima poželio biti tako intiman. Poslije, obećao si je kad je nakratko zastao da bi joj pomilovao kovrče. Ubrzo. Svakako ubrzo. On joj svojim velikim dlanovima obuhvati potkoljenice, zatim ih povuče gore, raširivši joj noge kako bi se mogao smjestiti između njih. Bio je tvrd, uistinu tvrd i bojao se da će se osramotiti pa je nekoliko puta duboko udahnuo kad joj je dodirnuo otvor, nastojeći smiriti uzavrelu krv kako bi izdržao dovoljno dugo da bi ona uživala. “O, Eloise”, reče, ali zapravo je ta riječ više zvučala kao stenjanje. Želio ju je više nego išta na svijetu, više od života, a nije imao pojma kako će izdržati. “Phillipe?” upita ga glasom koji je zvučao pomalo panično. On se odmakne kako bi joj vidio lice. “Jako je velik”, prošapće. On se nasmiješi. “Znaš li da je to točno ono što muškarac želi čuti?” “Sigurna sam u to”, reče ona, grickajući nervozno donju usnu. “Čini mi se da to uistinu jest nešto čime bi se pohvalio dok gledaš trke ili se kartaš ili se natječeš iz bilo kojeg razloga. Nije bio siguran trese li se od smijeha ili nevjerice. “Eloise”, uspio je prozboriti, “uvjeravam te...” “Koliko će me boljeti?” izlane ona. ~ 194 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Ne znam”, reče on iskreno. “Nikad nisam bio u tvojoj situaciji. Malo, pretpostavljam. Nadam se, ne previše.” Ona kimne. Činilo se da cijeni njegovu iskrenost. “Ja stalno...” riječi joj utihnu. “Reci mi”, potakne ju. Nekoliko sekundi nije rekla ništa, samo je treptala, no zatim konačno izusti: “Stalno me obaraš s nogu, kao onog dana, ali zatim te vidim, ili te osjetim, i tada ne mogu zamisliti kako bi to moglo proći, i brinem se da ćeš me razderati i onda se izgubim. Čaroliju”, objasni. “Nestane čarolije.” I tada on odluči - dovraga i sve. Zašto bi čekao? Zašto bi ona čekala? On se nagne i brzo je poljubi u usta. “Čekaj malo”, reče. “Ne idi nikamo.” Prije nego što ga je mogla išta pitati - a ona je bila Eloise i naravno da je imala pitanja - on klizne dolje, širom joj raširi noge, onako kako je zamišljao dok je noću ležao budan, i poljubi je. Ona vrisne. “Odlično”, promrmlja on, a riječi mu iščeznu u samo njezino središte. Rukama ju je čvrsto držao; nije imao izbora, migoljila se i bacakala kao divljakuša. Lickao je i ljubio je, kušao svaki njezin centimetar, svaki primamljivi nabor. Bio je pohlepan, proždirao je, razmišljajući kako je to jednostavno bilo nešto najbolje što je učinio u svojem životu, i dragi Bože, bio je zahvalan što je sada oženjen čovjek i može to raditi koliko god želi. Čuo je druge muškarce kako pričaju o tome, naravno, ali ni sanjao nije da će biti tako dobro. Tako je malo nedostajalo da se sasvim ne izgubi, a ona ga još nije ni dodirnula. Što ne znači da bi on želio da ga ona u ovom trenutku dodiruje - s obzirom na to kako se grčevito držala za plahte, kako su joj zglobovi na rukama pobijelili i napeli se, dovraga, pa ona bi ga rastrgala na dva dijela. Trebao bi je pustiti da svrši, ljubiti je dok ne eksplodira u njegova usta, ali u ovom trenutku obuzela ga je vlastita potreba i jednostavno nije imao izbora. Ovo je njegova prva bračna noć i kad prospe svoje sjeme, to će učiniti u njoj, a ne na plahte, i dragi Bože, ne bude li uskoro osjetio kako se stišće oko njega, bio je sasvim siguran da će se zapaliti. I zato se podigao, ignorirajući njezin užasnuti vapaj kad je maknuo usne, i zatim se povukao gore, smjestivši svoju palicu još jednom o nju, a zatim je prstima razdvojio kad je gurnuo naprijed. ~ 195 ~ Knjigoteka

daša&anna

Bila je vlažna - jako, jako, vlažna, mješavina nje i njega, a on se u cijelom svom životu nikad nije tako osjećao. Uklizao je unutra, a njezin prolaz bio je nekako istovremeno i lagan i uzak. Ona zavapi njegovo ime, a on njezino, a zatim, ne mogavši održati spori ritam, zabije se naprijed, probivši njezinu zadnju barijeru sve dok se nije zario do samog kraja. I možda se trebao zaustaviti, možda ju je prvo trebao pitati je li dobro, je li ju možda boli, ali jednostavno nije mogao. Tako je dugo čekao, i tako ju je vraški želio, i jednom kad mu se tijelo počelo kretati, ništa više nije mogao učiniti da se zaustavi. Bio je brz i bio je žestok, ali njoj se to očito svidjelo jer je i ona bila brza i žestoka pod njim, miješajući bokovima o njegove sa žudnjom i snagom dok su joj se prsti zarivali u njegova leđa. A kad je zastenjala, nije zastenjala njegovo ime. Zastenjala je: “Još.” On klizne prstima ispod nje, zgrabivši je za stražnjicu, snažno je stisnuvši dok ju je podizao kako bi si omogućio još lakši ulaz, a promjena položaja zacijelo je nekako promijenila i način na koji se trljao o nju, ili je možda ona samo došla do granice, jer se počela izvijati pod njim, a zatim joj se iz grla prolomio vrisak dok su joj se mišići stezali oko njega. On to više nije mogao podnijeti. Još se jednom, zadnji put, potisnuvši naprijed, stresao i zadrhtao dok je prosipao sjeme, konačno i neizbrisivo obilježivši je svojom.

~ 196 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 15 ...ne mogu vjerovati da mi ne želiš reći više. Kao tvoja starija sestra (za punu godinu, ne bih te trebala podsjećati) zaslužujem određeno poštovanje, i iako cijenim što si me obavijestila da su priče Annie Mavel bile točne, željela bih znati još nekoliko pojedinosti koje nadilaze kratki opis naše sobarice. Zasigurno nisi tako obuzeta vlastitim blaženstvom da ne bi mogla udijeliti nekoliko riječi (pridjeva, oni bi posebice bili korisni) svojoj voljenoj sestri. - piše Eloise Bridgerton svojoj sestri grofici od Kilmartina, dva tjedna nakon Francescina vjenčanja.

Tjedan dana poslije, Eloise je sjedila u maloj prostoriji koju su nedavno

prenamijenili u njezin ured i grickala olovku pokušavajući srediti račune kućanstva. Trebala bi brojati novčana sredstva i vreće brašna, zatim plaće posluge i slično, ali, iskreno, samo je mogla brojati koliko su puta ona i Phillip vodili ljubav. Trinaest, pomisli. Ne, četrnaest. Dobo, zapravo petnaest ako broji onaj put kad nije ušao u nju nego su oboje... Zarumenjela se, iako u prostoriji nije bilo nikoga osim nje, a da je nekoga i bilo, ta osoba ionako ne bi mogla znati o čemu ona razmišlja. No dragi Bože, zar je ona uistinu to učinila? Poljubila ga ondje? Nije ni znala da je tako nešto uopće moguće. Annie Mavel zasigurno nije opisala ništa slično u svojoj maloj lekciji koju je davno održala Eloisei i Francesci. Eloise se namršti dok se prisjećala. Pitala se je li Annie Mavel uopće znala da je tako nešto moguće. Bilo joj je teško zamisliti da Annie to radi, no zapravo, bilo joj je teško zamisliti da bilo tko to radi, a pogotovo ona. Bilo je zadivljujuće, pomislila je, uistinu zadivljujuće i nevjerojatno predivno imati muža koji je tako lud za njom. Tijekom dana nisu se baš puno viđali - on je ipak imao svoj posao, a ona također svoj, na neki način - ali noću, nakon što bi joj dao pet minuta da se pripremi (počelo je s dvadeset, ali činilo se da se svakog dana sve više skraćuje, i uvijek bi čula kako korača ispred njezinih vrata tijekom tih nekoliko minuta koje joj je udijelio)... ~ 197 ~

Knjigoteka

daša&anna

Noću joj nije dao mira. Bio je kao opsjednut. Zapravo, ponašao se kao izgladnio čovjek. Činilo se da ima beskrajnu energiju i uvijek je iskušavao nešto novo, nove položaje, zadirkivao je i mučio dok ne bi počela vrištati i preklinjati ga, no nikad nije bila sigurna preklinje li ga da prestane ili da nastavi. Rekao je da nije osjećao strast prema Marini, ali Eloise je to bilo teško vjerovati. On je bio čovjek nezajažljivog apetita (bila je to blesava riječ, ali nije se mogla dosjetiti nijedne druge), a ono što je radio rukama... I ustima... I zubima... I jezikom. Opet se zarumenjela. Ono što je radio... ovaj, pa žena bi morala biti napola mrtva da ne odgovori na to. Pogledala je dolje u stupce u poslovnoj knjizi. Brojke se nisu čudesno zbrojile dok je ona sanjarila, i svaki put kad bi se pokušala usredotočiti, počele su joj plesati pred očima. Eloise pogleda kroz prozor; s ovog mjesta nije mogla vidjeti Phillipov staklenik, ali znala je da se nalazi odmah iza ugla i da je on unutra, da radi, reže lišće i sadi sjeme i radi, što god da radi po čitave dane. Po čitave dane. Eloise se namršti. Bio je to zapravo prikladan izraz. Phillip je uistinu provodio čitav dan u stakleniku, čak su mu često ručak donosili na pladnju. Znala je da nije neuobičajeno da muž i žena tijekom dana vode odvojen život (a mnogi parovi i noći), ali oni su bili u braku tek tjedan dana. I iskreno, ona je još uvijek učila tko je njezin novi muž. Brak je došao tako naglo; uistinu je znala malo o njemu. Da, znala je da je iskren i častan i da će se dobro odnositi prema njoj, a sada je znala da posjeduje i tjelesnu stranu kakvu nije ni sanjala da postoji iza te njegove rezervirane vanjštine. Ali osim onoga što je saznala o njegovu ocu, nije znala ništa o njegovim iskustvima, njegovom mišljenju, o onome što se dogodilo u njegovom životu što ga je učinilo čovjekom kakav je sada. Ponekad bi ga pokušala uvući u razgovor, ponekad bi joj to i uspjelo, ali njezini su pokušaji mnogo češće ostali bez odgovora. Zato što se činilo da on nikada ne želi razgovarati kad bi je mogao ljubiti. I tako bi uvijek, neizbježno, on nju počeo gurkati prema spavaćoj sobi gdje su riječi bile zaboravljene. ~ 198 ~

Knjigoteka

daša&anna

A onih malo puta kad bi ga uspjela uvući u razgovor, na kraju bi ostala frustrirana. Pitala bi ga za mišljenje o nečemu što se tiče kućanstva, na primjer, a on bi samo slegnuo ramenima i rekao neka to sredi onako kako smatra da je najbolje. Ponekad se pitala je li se on oženio njome samo zato da dobije kućepaziteljicu. I, naravno, toplo tijelo u svojoj postelji. Ali može biti više nego samo to. Znala je da brak može biti više od toga, da može biti više od toga u braku. Nije se baš dobro sjećala braka svojih roditelja, ali vidjela je svoju braću i sestre s njihovim supružnicima i smatrala je da bi i ona i Phillip mogli pronaći isto to blaženstvo samo ako bi malo više vremena provodili zajedno, izvan postelje. Ustala je naglo i krenula prema vratima. Mora razgovarati s njim. Nema razloga zašto ne bi otišla u staklenik i porazgovarala. Možda bi njemu bilo drago kad bi pokazala zanimanje za njegov posao. Nije ga kanila podvrgnuti policijskom ispitivanju, ali zacijelo neće škoditi pokoje pitanje koje će ubaciti u razgovor. A ako on nečim nagovijesti da mu ona smeta ili da se zbog nje ne može usredotočiti na posao, ona će odmah otići. Ali tada je čula glas svoje majke u svojoj glavi. Ne navaljuj, Eloise. Ne navaljuj. Trebala joj je sva snaga volje, koju nije ni znala da ima, jer je to za nju bilo protuprirodno, no zastala je, okrenula se i vratila se za stol. Nije se sjećala da je njezina majka ikad pogriješila u vezi s nečim jako važnim, pa ako je Violet smatrala potrebnim dati joj takav savjet prve bračne noći, Eloise je smatrala da bi ga trebala shvatiti jako ozbiljno. Ovo, pomislila je mrzovoljno se namrštivši, mora biti ono što je majka mislila kad joj je rekla da treba vremena. Eloise gurne ruke pod stražnjicu kao da ih želi spriječiti da se ispruže i povedu je prema vratima. Pogleda kroz prozor, a zatim skrene pogled zato što je, iako nije mogla vidjeti staklenik, znala da je ondje, odmah iza ugla. Ovo nije, pomislila je stisnuvši zube, njezino prirodno stanje. Ona nikad nije bila od onih koje mogu mirno sjediti i pritom se smješkati. Ona se treba kretati, raditi, istraživati, ispitivati. A ako želi biti iskrena smetati, gnjaviti i govoriti svoje mišljenje svakome tko bi je morao slušati. ~ 199 ~

Knjigoteka

daša&anna

Namršti se i uzdahne. Kad se to tako kaže, nije zvučala kao pretjerano privlačna osoba. Pokušala se sjetiti majčina govora prije prve bračne noći. Sigurno je u njemu bilo i nešto pozitivno. Ipak je njezina majka voli. Zasigurno je rekla nešto dobro. Zar nije rekla nešto o tome kako je ona šarmantna? Eloise uzdahne. Ako se dobro sjeća, majka je rekla da joj je njezina nestrpljivost šarmantna, što zapravo nije značilo isto kao kad nekoj osobi kažeš da ti je ona šarmantna. Kako je to grozno. Ona ima dvadeset osam godina, za Boga miloga. Provela je cijeli život savršeno sretna s time tko jest i kako se ponaša. Zapravo, skoro savršeno sretna. Znala je da je previše brbljava i ponekad malo previše direktna, i dobro, nije se svima sviđala, ali većini jest, a odavno je zaključila da je njoj to u redu. I zašto sada? Zašto je odjednom tako nesigurna u sebe, tako se boji hoće li učiniti ili reći nešto pogrešno? Ustala je. Ne može ovo podnijeti - ovu neodlučnost, nedostatak akcije. Poslušala je majčin savjet i dala Phillipu malo privatnosti, ali Bože dragi, ne može više ni trenutka sjediti ovdje i ne raditi ništa. Pogledala je prema nezavršenim poslovnim knjigama. O, Bože. Da je radila ono što je trebala raditi, ne bi samo sjedila i ne radila ništa, zar ne? Uzdahnuvši razdraženo, glasno zatvori poslovne knjige. Nije uopće bilo važno to što bi trebala zbrajati račune jer se dobro poznavala i znala je da to neće raditi, čak i da ostane sjediti ovdje, pa je bolje da ode i primi se nečeg drugog. Djeca. To je to. Ona je prije tjedan dana postala nečija supruga, ali također je postala i majka. A ako se u nečiji život trebalo petljati, to je bio Oliverov i Amandin život. Osnažena novopronađenim osjećajem svrhe u životu, krene prema vratima, konačno se ponovno osjećajući kao ona stara. Mora nadgledati njihove lekcije, pobrinuti se da dobro uče. Oliver se treba pripremati za Eton na koji ga uistinu moraju najesen upisati. A zatim tu je bila i njihova odjeća. Već su prerasli skoro svu garderobu, a Amanda je zaslužila nešto ljepše i... Zadovoljno udahne i požuri uza stube. Već je na prste nabrajala svoje projekte, planirajući posjet modistici i krojaču, da ne spominje smišljanje oglasa koje je željela objaviti u novinama kako bi nabavila nekoliko novih ~ 200 ~

Knjigoteka

daša&anna

tutora zato što djeca svakako trebaju naučiti francuski i svirati klavir i, naravno, zbrajati - i, jesu li premladi za dijeljenje? Osjećajući se veoma samouvjereno, otvori vrata dječje sobe i zatim... Stane ukopana u mjestu, pokušavajući shvatiti što se zbiva. Oliverove su oči bile crvene, kao da je upravo plakao, a Amanda je šmrcala, brišući nos nadlanicom. Oboje su štucavo disali, onako isprekidano kako djeca dišu kad su uzrujana. “Zar nešto nije u redu?” upita Eloise, prvo pogledavši djecu, a zatim njihovu dadilju. Blizanci nisu ništa rekli, ali gledali su je razrogačenim, molećivim očima. “Dadiljo Edwards?” upita Eloise. Dadilja ružno napući usne. “Samo se dure zato što su kažnjeni.” Eloise polako kimne. Nije ju nimalo začudilo da su Oliver i Amanda učinili nešto što je zahtijevalo kaznu, ali ipak, u ovom prizoru bilo je nešto pogrešno. Možda je to bio slomljeni pogled u njihovim očima, kao da su pokušali prkositi, no na kraju su odustali od toga. To nije značilo da bi ona ohrabrivala prkos, pogotovo prkošenje dadilji koja mora održati autoritet u učionici, ali nije ni željela vidjeti ovakav pogled u njihovim očima - ovako potpuno ponižen, krotak i žalostan. “Zašto su kažnjeni?” “Govorili su nepristojne i uvredljive riječi”, odmah odgovori dadilja. “Shvaćam.” Eloise uzdahne. Blizanci su vjerojatno zaslužili kaznu; često su bili nepristojni i ona ih je sama zbog toga više puta prekorila. “I kako ste ih kaznili?” “Dobili su ravnalom po prstima”, reče dadilja Edwards, ukočivši leđa. Eloise se natjera opustiti stisnutu čeljust. Mrzila je tjelesno kažnjavanje, ali kažnjavanje ravnalom po prstima primjenjivalo se u svim najboljim školama. Bila je prilično sigurna da su sva njezina braća na Etonu nebrojeno puta dobila po prstima; nije bilo moguće da su preživjeli sve te godine ne kršeći pravila discipline. No ipak, nije joj se sviđao pogled u očima djece pa zato odvede dadilju Edwards na stranu i tiho reče: “Shvaćam da im treba discipline, ali ako ćete morati to ponovno učiniti, moram vas zamoliti da budete nježniji.” ~ 201 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Budem li nježnija”, reče dadilja veoma oštro, “neće naučiti lekciju.” “Ja ću procijeniti jesu li naučili lekcije”, reče Eloise, uzrujavši se zbog dadiljina tona. “I sada vas više ne molim već vam kažem, to su djeca, i morate biti nježni.” Dadilja Edwards napući usne, ali ipak kimne. I to jednom, oštro, kako bi pokazala da će učiniti što joj je rečeno, ali da se ne slaže - i protivi se Eloiseinom miješanju u svoj posao. Eloise se okrene djeci i glasno reče: “Sigurna sam da su za danas naučili svoju lekciju. Možda bi im trebala mala stanka u mom društvu.” “Vježbamo pisanje”, reče dadilja Edwards. “Ne možemo si priuštiti stanke. Pogotovo kad se od mene očekuje da im budem i dadilja i guvernanta.” “Uvjeravam sam da kanim riješiti taj problem u najkraćem roku”, reče Eloise. “A danas ću vrlo rado vježbati pisanje s djecom. Budite sigurni da neće zaostati ni u čemu.” “Ja ne mislim...” Eloise je prostrijeli pogledom. Nije ona bez razloga članica obitelji Bridgerton, i tako joj Boga, jako se dobro znala nositi s neposlušnom poslugom. “Vi me samo morate uputiti u svoj plan lekcija.” Dadilja je izgledala nevjerojatno mrzovoljno, ali obavijestila je Eloise da su vježbali slova M, Ni O. “I velika i mala slova”, doda oštro. “Shvaćam”, reče Eloise, potrudivši se zvučati oholo. “Prilično sam sigurna da sam kvalificirana u tom području znanosti.” Lice se dadilje Edwards zacrveni na Eloisein sarkazam. “Hoće li to biti sve?” procijedi. Eloise kimne. “Svakako. Vi možete ići. Uživajte u slobodnom vremenu - zasigurno ga nemate dovoljno s obzirom na to da obavljate dva posla, i dadilje i guvernante - i molim vas, vratite se na vrijeme kako biste se pobrinuli za njihov ručak.” Dadilja Edwards izađe iz sobe uzdignute glave. “Onda dobro”, reče Eloise, usmjerivši pozornost na dvoje djece koja su još sjedila za svojim malim stolom, buljeći u nju kao da je neko manje božanstvo koje je stiglo na Zemlju iz jednog jedinog razloga - da spasi djecu od zlih vještica. “Hoćemo li...” Ali nije uspjela završiti pitanje jer se Amanda bacila na nju i zagrlila je tako silovito oko struka da ju je bacila o zid. A odmah zatim pridružio joj se i Oliver. ~ 202 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Hajde, hajde”, reče Eloise, zbunjeno ih potapšavši po glavicama. “Što može biti tako strašno?” “Ništa”, reče prigušeno Amanda. Oliver se odmakne i stane uspravno kao pravi mali muškarac jer su mu ljudi uvijek govorili da se mora tako ponašati. No zatim sve to pokvari obrisavši nos nadlanicom. Eloise mu doda rupčić. On ga iskoristi, kimne u zahvalu i reče: “Ti nam se više sviđaš od dadilje Edwards.” Eloise nije mogla zamisliti da bi se nekome dadilja Edwards mogla sviđati, pa se u sebi zavjetovala da će što prije potražiti zamjenu za nju. Ali nije kanila ništa reći djeci o tome; oni bi zasigurno to rekli dadilji koja bi odmah dala otkaz i ostavila ih u velikim problemima, ili bi iskalila frustraciju i bijes na djeci, a to bi bilo grozno. “Hajdemo sjesti”, reče, usmjerivši ih prema stolu. “Ne znam što vi mislite, ali ja se ne želim suočiti s njom ako ne budemo vježbali M, N i O.” I pomisli - Uistinu moram razgovarati s Phillipom o ovome. Ona pogleda Oliverove ruke. Dječak nije izgledao zlostavljano, ali jedan zglob na ruci bio je prilično crven. Možda si je to samo umislila, no ipak... Mora razgovarati s Phillipom. Što je prije moguće.

Pjevušeći u bradu, Phillip je pažljivo presađivao sjeme, izuzetno svjestan da je prije ovog braka uvijek radio u potpunoj tišini. Nikad mu dosad nije bilo do zviždanja, shvatio je, a baš nikad nije poželio tiho pjevušiti. Ali sada... Sada mu se činilo da je glazba u zraku, svugdje oko njega. Osjećao se i opuštenije, a uporna napetost u ramenima polako je nestajala. Oženiti se Eloiseom bilo je uistinu najbolje što je mogao učiniti. Dovraga, čak bi se usudio reći da je to bila najbolja stvar koju je učinio u svome životu. Bio je, po prvi put otkad se sjeća, sretan. Sada se činilo kao da je to tako lako, biti sretan. A nije bio siguran da je uopće shvaćao kako je prije bio nesretan. Istina, znao se on povremeno nasmijati i katkad se znao i dobro zabaviti nije se radilo o tome da je poput Marine bio potpuno i uvijek nesretan. ~ 203 ~

Knjigoteka

daša&anna

Ali nije bio sretan. Ne ovako kao sada kad se svakog dana budi s osjećajem da je svijet uistinu divno mjesto i da će biti divno i kad ode te noći u postelju i opet kad se ujutro probudi. Nije se mogao sjetiti kada se zadnji put tako osjećao. Vjerojatno ne od studentskih dana kad je prvi put osjetio uzbuđenje zbog intelektualnih spoznaja - a bio je i dovoljno daleko od svoga oca pa se nije stalno morao bojati batina. Bilo je teško nabrojati na koje je sve načine Eloise popravila njegov život. U to se, naravno, ubrajalo i vrijeme što su ga provodili u spavaćoj sobi, koje je bilo bolje od svih očekivanja. Da je samo sanjao da seksualni odnos može biti tako divan, ne bi toliko dugo živio u celibatu. Iskreno, za to ne bi bilo šanse, ako je njegov trenutni apetit nekakav pokazatelj. Ali on to jednostavno nije znao. Vođenje ljubavi s Marinom nikako nije bilo takvo. Ili s bilo kojom ženom s kojom se spetljao kao student, prije braka. Ali ako želi biti iskren prema sebi - a to je bilo teško s obzirom na to kako mu je tijelo bilo sasvim opčinjeno Eloiseinim - seks nije bio jedini razlog njegovom trenutnom osjećaju zadovoljstva. Bio je to ovaj osjećaj - ova spoznaja, zapravo - da je konačno, i u cijelosti, po prvi put otkad je postao ocem, učinio baš ono što blizancima treba. On nije bio savršen otac. To je znao, no bez obzira na to što mu je to bilo grozno, pomirio se s tim. Ali sada je konačno učinio drugu najbolju stvar za njih - nabavio im je savršenu majku. Osjećao se kao da mu je kamen krivnje težak čitavu tonu skinut s vrata. Nije ni čudo da su mu se mišići konačno opustili. Mogao je ujutro otići u svoj staklenik i ne brinuti se cijelo vrijeme. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put to učinio, jednostavno otišao raditi, a nije morao zgroženo zadrhtati svaki put kad bi čuo buku ili vrištanje. Ili se mogao usredotočiti na svoj posao i ne odlutati u mislima u krivnju, ne mogavši se skoncentrirati ni na što drugo osim na to kako je loš otac. Ali ovih dana samo bi ušetao u staklenik i zaboravio na sve brige. Bože, uopće nije imao nikakvih briga. Bilo je to sjajno. Čarobno. Kakvo olakšanje. ~ 204 ~

Knjigoteka

daša&anna

A ako ga je ponekad njegova žena gledala kao da želi da on kaže nešto drugo ili učini nešto drugo - pa, to je pripisao jednostavnoj činjenici da je on muškarac, a ona žena, i da njegova vrsta nikada neće shvatiti njezinu vrstu, a iskreno, zapravo je trebao biti zahvalan što Eloise skoro uvijek kaže ono što misli, a to je bilo dobro jer on zato nije morao stalno pogađati što se od njega očekuje. Što mu je ono brat uvijek govorio? Čuvaj se žena koje postavljaju pitanja. Nikad nećeš točno odgovoriti. Phillip se nasmiješi, uživajući u tom sjećanju. Kad se na to tako gleda, nije bilo razloga za brigu što je povremeno njihov razgovor utihnuo. Većinu vremena on bi je usmjerio prema postelji, a to je njemu bilo sasvim u redu. Pogleda dolje u izbočinu koja mu je narasla u hlačama. Dovraga. Mora prestati usred dana razmišljati o svojoj ženi. Ili se barem, u ovom stanju, mora nekako diskretno dočepati kuće i brzo je pronaći. Ali onda, skoro kao da je znala da on tamo stoji i razmišlja o tome kako je ona savršena, i želi to još jednom dokazati, Eloise otvori vrata staklenika i proviri unutra. Phillip se ogleda oko sebe i zapita se zašto je zgradu sagradio samo od stakla. Možda bi trebao postaviti nekakvu pregradu koja bi mu omogućila barem neku privatnost, ako ga kani redovito posjećivati. “Smetam?” On promisli o tome. Zapravo jest, smetala je; baš je bio usred nečega, ali nije imao ništa protiv smetnje. A to je bilo čudno, no istovremeno mu je bilo i drago zbog toga. Obično se uvijek ljutio kad bi ga smetali. Čak i kad bi to bio netko u čijem je društvu uživao, nakon nekoliko bi minuta shvatio da želi ostati sam i nastaviti sa svojim projektom, koji je morao odgoditi zbog posjetitelja. “Nimalo”, reče on, “ako te ne vrijeđa moj izgled,” Ona ga pogleda. Bio je prljav i blatnjav, uključujući i mrlju koju je zacijelo primijetila na njegovom lijevom obrazu, no Eloise odmahne glavom. “Nije nikakav problem.” “Što te muči?” “Dadilja”, reče bez uvijanja. “Ne sviđa mi se.” To nije očekivao. Phillip odloži lopaticu. “Ne sviđa ti se? Što joj fali?” “Ne znam točno. Samo mi se ne sviđa.” “No, to baš nije razlog zašto bismo joj dali otkaz.” ~ 205 ~

Knjigoteka

daša&anna

Eloiseine se usne tek neznatno istanje, a to je bio jasan znak, otkrio je, da je ljuta. Zatim reče: “Istukla je djecu ravnalom po prstima.” On uzdahne. Nije mu se sviđalo da mu netko tuče djecu, no ipak, to je bilo samo po prstima. To je sasvim prihvatljivo u školama diljem zemlje. A, pomisli rezignirano, njegova djeca nisu baš uzor lijepog ponašanja. I tako, želeći zastenjati, upita: “Jesu li to zaslužili?” “Ne znam”, prizna Eloise. “Nisam bila nazočna. Rekla je da su bili nepristojni.” Phillip osjeti kako su mu se ramena usukala. “Nažalost”, reče, “to mi nije teško povjerovati.” “Ne, naravno da nije”, reče Eloise. “Sigurna sam da su bili zločesti. Ali ipak, brinem se da nešto nije kako treba.” On se nasloni na radni stol, povuče je za ruku i privuče naglo k sebi. “Onda to istraži.” Usne joj se razdvoje od iznenađenja. “Zar ne želiš ti to istražiti?” On slegne ramenima. “Nisam ja zabrinut. Nikad dosad nisam imao razloga posumnjati u dadilju Edwards, ali ako ti imaš neke neugodne sumnje, svakako bi to trebala istražiti. Uostalom, ti si bolja u tim stvarima od mene.” “Ali” - ona se malo provrpolji kad ju je privio uza se i počeo joj lickati vrati - “ti si im otac.” “A ti si im majka”, reče on, dahnuvši joj u vrat. Bila je opojna, a on je bio bolan od žudnje i kad bi je samo nekako ušutkao, vjerojatno bi je lako usmjerio prema spavaćoj sobi gdje bi se znatno bolje zabavljali. “Vjerujem u tvoju prosudbu”, reče, pomislivši da će je tako umiriti - a uostalom, to je bila i istina. “Zato sam se oženio tobom.” Njegov ju je odgovor očito iznenadio. “Zato si se... što?” “Ovaj, i zbog ovog”, promrmlja, pokušavajući otkriti koliko je može milovati s toliko odjeće koja ih dijeli. “Phillipe, stani!” poviče ona, izmigoljivši se. Koji joj je sad vrag? “Eloise”, upita - oprezno, s obzirom na to da je iz iskustva znao, koliko god ono bilo ograničeno, da čovjek mora biti oprezan kad je žena bijesna - “što nije u redu?” “Što nije u redu?!” upita ga, opasno ga prostrijelivši pogledom. “Kako me to uopće možeš pitati?” ~ 206 ~ Knjigoteka

daša&anna

“Ovaj”, reče polako, samo uz naznaku sarkazma, “možda zato što ne znam što nije u redu.” “Phillipe, sada nije vrijeme.” “Za pitanje što nije u redu?” “Ne!” zamalo je vrisnula. Phillip ustukne jedan korak. Samoodržanje, pomisli ironično. Zasigurno je kod muškaraca u bračnim svađama uvijek to bilo u pitanju. Samoodržanje, ništa drugo. Ona počne nekako čudno mahati rukama. “Za ovo.” On se ogleda oko sebe. Mahala je prema radnom stolu, stabljikama graška, nebu iznad njih, zatreptavši prema staklenim stijenama. “Eloise”, reče namjerno ravnodušnim glasom, “ja nisam neinteligentan čovjek, ali nemam pojma o čemu ti pričaš.” Ona razjapi usta i on je znao da je sada nadrljao. “Ti ne znaš?” upita ga. Trebao je vjerojatno poslušati vlastito upozorenje o samoodržanju, ali neki vražičak - neki dosadni vražičak, bio je siguran u to - natjerao ga je da kaže: “Eloise, ja ne čitam misli.” “Nije vrijeme”, konačno ona procijedi, “za intimnosti.” “Pa, naravno da nije”, složi se on. “Nemamo tu nimalo privatnosti. Ali”, nasmiješi se pomislivši na to, “lako se možemo vratiti u kuću. Znam da je podne, ali...” “Uopće nisam to mislila!” “Onda dobro”, reče on, prekriživši ruke na prsima. “Odustajem. Što si mislila, Eloise? Jer, uvjeravam te, ja nemam pojma.” “Muškarci”, promrmlja ona. “Ovo ću shvatiti kao kompliment.” Njezin pogled zamrznuo bi i Temzu. Prilično je ohladio njegovu žudnju, a to ga je beskrajno ljutilo, s obzirom na to da je se kanio riješiti na sasvim drukčiji način.” “Nisam to rekla kao kompliment”, reče ona. On se nasloni na radni stol. Kanio ju je naljutiti svojim bezbrižnim stavom. “Eloise”, reče mirno, “molim te pokaži malo poštovanja za moju inteligenciju.” “To je teško”, uzvrati mu, “kad je tako malo pokazuješ.” ~ 207 ~

Knjigoteka

daša&anna

Sad je bilo dosta. “Ja uopće ne znam zašto se mi svađamo!” prasne on. “U jednom si času voljna u mome zagrljaju, a u sljedećem urlaš kao banshee.” Ona odmahne glavom. “Nikad nisam bila voljna u tvome zagrljaju.” Phillip je imao dojam da mu je nestalo tlo pod nogama. Ona je zacijelo vidjela šok na njegovom licu, jer brzo doda: “Danas. Mislila sam na danas. Na upravo sada, zapravo.” Tijelo mu se opusti od olakšanja, iako je još uvijek kipio od bijesa. “Pokušavala sam razgovarati s tobom”, objasni ona. “Ti stalno pokušavaš razgovarati sa mnom”, istakne on. “To je sve što radiš. Pričaš, pričaš, pričaš.” Ona ustukne. “Ako ti se to ne sviđa”, reče arogantno, “nisi se trebao oženiti mnome.” “Kao da sam imao ikakvog izbora”, procijedi on. “Tvoja braća su me bila spremna kastrirati. A samo da me ne bi sasvim ocrnila, nemam ja ništa protiv toga da razgovaram s tobom. Ali samo ne, za ljubav Božju, cijelo vrijeme.” Izgledala je kao da pokušava reći nešto jako pametno i britko, ali samo je uspjela razjapiti usta kao riba i proizvesti zvukove poput. “Unh! Unh!” “Povremeno”, reče on, osjećajući se superiorno, “mogla bi razmisliti o tome da zatvoriš usta ili da ih upotrijebiš u neku drugu svrhu.” “Ti si”, prosikće ona, “nemoguć.” On podigne obrve, znajući da će ju to naljutiti. “Žao mi je što ti je moja sklonost razgovoru uvredljiva”, procijedi ona, “ali ja sam pokušavala s tobom razgovarati o nečem jako važnom, a ti si me pokušao poljubiti.” On slegne ramenima. “Ja te uvijek pokušavam poljubiti. Ti si moja žena. Što bih, dovraga, drugo trebao raditi?” “Ali ponekad nije vrijeme za to”, reče ona. “Phillipe, ako želiš da imamo dobar brak...” “Mi imamo dobar brak”, prekine je on braneći se ogorčeno. “Da, naravno”, doda ona brzo, “ali ne može uvijek biti samo... ono, znaš.” “Ne”, reče on, namjerno se praveći glup. “Ne znam.” Eloise zaškrguće zubima. “Phillipe, nemoj biti takav.” ~ 208 ~

Knjigoteka

daša&anna

On nije rekao ništa, samo je još čvršće stisnuo prekrižene ruke na prsima i zapiljio se u nju. Ona zatvori oči, a brada joj se lagano klimala dok su joj se usne pomicale. A on shvati da ona još govori. Nije ispuštala ni zvuka, ali još je govorila. Dragi Bože, ta žena nikad ne staje. Čak i sad razgovara sama sa sobom. “Što to radiš?” upita je konačno. Ona nije otvorila oči, samo je rekla: “Pokušavam se uvjeriti da je u redu ignorirati majčin savjet.” On odmahne glavom. Nikad neće shvatiti žene. “Phillipe”, konačno reče, baš kad je odlučio otići i ostaviti je da razgovara sama sa sobom u samoći. “Ja jako uživam u onome što radimo u postelji...” “To mi je drago čuti”, odreže on, još uvijek previše ljut da bi bio ljubazan. Ona odluči ignorirati njegovu nepristojnost. “Ali ne može se raditi samo o tome?” “Što?” “Naš brak.” Ona se zarumeni. Očito joj je ovakav iskreni razgovori bio neugodan. “Ne može se raditi samo o vođenju ljubavi.” “Ali svakako je to veliki dio”, promrmlja on. “Phillipe, zašto nećeš razgovarati sa mnom o tome? Imamo problem i moramo ga raspraviti.” A tada je nešto u njemu jednostavno puklo. Bio je uvjeren da ima savršen brak, a ona se žali? Bio je tako siguran da je ovoga puta sve bilo kako treba. “Eloise, mi smo u braku jedan tjedan”, procijedi. “Jedan tjedan. Što očekuješ od mene?” “Ne znam. Ja...” “Ja sam samo čovjek.” “A ja sam samo žena”, reče ona tiho. Iz nekog razloga, njezine tiho izgovorene riječi samo su ga još više razbjesnile. Nagne se naprijed, namjerno je želeći zastrašiti svojom veličinom. “Znaš li ti koliko je prošlo otkad sam bio s nekom ženom?” prosikće. “Imaš li uopće pojma?” Ona razrogači oči, bile su nevjerojatno krupne, i odmahne glavom. ~ 209 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Osam godina”, procijedi on. “Osam dugih godina imao sam samo vlastitu ruku za utjehu. Pa sljedeći put kad se bude činilo da uživam dok se zarivam u tebe, molim te ispričaj me zbog moje nezrelosti i muškosti...” Izrekao je to onako kako bi to ona izrekla, sa sarkazmom i bijesom. “Ja se jednostavno sjajno zabavljam nakon preduge suše.” A zatim, više je nije mogao podnijeti ni časka... Ne, to nije bila istina. Nije mogao podnijeti samog sebe. U svakom slučaju, on ode.

~ 210 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 16 ... uistinu imaš pravo, najdraža Kate. Lako je s muškarcima. Ne mogu ni zamisliti da bi me neki muškarac nadmudrio argumentima. Naravno, da sam prihvatila bračnu ponudu lorda Lacyea, ne bih čak imala ni prilike za to. On jako rijetko govori, a ja to smatram jako čudnim. - piše Eloise Bridgerton svojoj snahi vikontici Bridgerton nakon što je odbila petu bračnu ponudu.

Eloise je ostala u stakleniku skoro čitav sat. Nije mogla ništa osim zuriti

u prazno pitajući se... Što se dogodilo? U jednom su trenutku razgovarali - dobro, svađali su se, ali na relativno razuman i civiliziran način - a u sljedećem trenutku on je sasvim poludio, zacrvenio se od bijesa. I onda je otišao. Otišao je. Doslovno je odšetao van usred njezine rečenice i ostavio je da stoji u stakleniku, širom otvorenih usta i prilično povrijeđena ponosa. Otišao je. To je bilo ono što ju je uistinu zabrinulo. Kako netko može otići usred svađe? Istina, ona je potakla diskusiju - hajde, dobro, svađu - ali ipak, nije se dogodilo ništa što bi dovelo do toga da on tako bijesno odjuri van. A najgore od svega, ona sad nije znala što učiniti. Cijeloga je života znala što treba učiniti. Nije uvijek ispalo da je imala pravo, ali barem je bila sigurna u sebe u svojim odlukama. I dok je sjedila na Phillipovoj radnoj klupi, osjećajući se sasvim zbunjeno i nemoćno, shvatila je da je, njoj barem, mnogo bolje djelovati i pogriješiti nego osjećati se bespomoćno i slabo. A kao da to već nije bilo dovoljno, nije si mogla izbiti iz glave majčin glas. Ne navaljuj, Eloise. Ne navaljuj. Ali jedino što joj je sada padalo na pamet bilo je to da nije navaljivala. Dragi Bože, što je učinila osim što mu je rekla kako je zabrinuta za njegovu djecu? Zar je bilo toliko pogrešno od nje što je zapravo željela razgovarati, umjesto odjuriti u spavaću sobu? Možda je to ~ 211 ~

Knjigoteka

daša&anna

bilo pogrešno, da par o kojem se radi nikad ne provodi vrijeme u intimnostima, ali oni jesu... oni su... Oni su to bili radili toga jutra! Nitko ne bi mogao reći da imaju bilo kakvih problema u spavaćoj sobi. Nitko. Ona uzdahne i usuče se u sebe. Nikad se u životu nije osjećala tako osamljenom. Baš je to bilo čudno. Tko bi pomislio da se mora udati udružiti se s drugom osobom za vječnost - kako bi se osjećala osamljenom? Željela je svoju majku. Ne, nije željela svoju majku. Nikako nije željela svoju majku. Majka bi bila ljubazna i puna razumijevanja i sve ono kakve majke moraju biti, ali kad bi sad razgovarala s majkom, osjećala bi se kao malo dijete, a ne kao odrasla osoba kakva bi trebala biti. Željela je svoje sestre. Ne Hyacinth, koja je imala dvadeset jednu godinu i nije znala ništa o muškarcima, već jednu od svojih udatih sestara. Željela je Daphne, koja uvijek zna što reći, ili Francescu koja nikada ne bi rekla ono što netko želi čuti, ali ipak je uvijek izmamila smiješak. Ali one su bile predaleko, u Londonu i Škotskoj, a Eloise neće pobjeći. Sama je sebi skuhala kašu kad se udala, i nije imala ništa protiv da uživa u njoj svake noći s Phillipom. Noći nisu bile problem, već dani. Neće podviti rep i pobjeći, ni na nekoliko dana. Ali Sophie živi blizu, tek jedan sat vožnje od njih. A iako nisu sestre rođenjem - njih dvije su sestre po srcu. Eloise pogleda prema vratima. Bilo je preoblačno da bi se vidjelo sunce, ali bila je prilično sigurna da je tek nedavno prošlo podne. Uključujući putovanje, moći će provesti većinu dana sa Sophie i vratiti se do večere. Njezin ponos nije želio da bilo tko zna kako je jadna, ali srce joj je trebalo rame za plakanje. Srce je pobijedilo. Phillip je proveo sljedećih nekoliko sati bijesno tumarajući poljima, divljački čupajući korov iz zemlje. ~ 212 ~ Knjigoteka

daša&anna

Imao je puno posla jer ovo nije bilo kultivirano područje, što je značilo da je skoro svaka biljka mogla biti klasificirana kao korov, ako bi netko tome bio sklon. A on jest bio sklon. I više nego sklon. Da se njega pita, on bi počupao svaku biljku sa zemlje. I to on, botaničar. Ali sada nije želio ništa saditi, nije želio gledati kako išta cvjeta ili raste. Želio je udarati i sakatiti, i uništavati. Bio je bijesan i frustriran, i ljut na sebe i ljut na Eloise, i bio je spreman biti ljut na svakoga tko mu se nađe na putu. Ali nakon popodneva udaranja i gaženja i čupanja glava poljskog cvijeća i trganja vlati trave, sjeo je na kamen i glava mu je klonula dlanove. Dovraga. Kakvo sranje. Koje prokleto sranje, a najgora ironija bila je u tome što je baš mislio da je sretan. Mislio je da mu je brak savršen, a sve ovo vrijeme - joj, dobro, prošlo je tek tjedan dana, ali on je mislio da je to bilo tjedan dana savršenstva. A ona je bila nesretna. Ako ne baš nesretna, onda ne baš sretna. Ili možda samo malo sretna, ali nikako ne blaženo sretna kao on. I sad on mora učiniti nešto u vezi s tim, a to je zadnje na svijetu što želi. Razgovarati s Eloise, ispitivati je i pokušati otkriti što nije u redu, da se ne spominje to što bi trebao otkriti i kako to popraviti - a to je bilo ono od čega je uvijek bježao. Ali nema baš puno izbora, zar ne? Jedan od razloga zašto se oženio Eloiseom - zapravo, više od jednog razloga, iskreno, zapravo se skoro samo zato oženio njome - bio je taj što je želio da ona preuzme stvari u svoje ruke; da preuzme sve one male dosadne zadaće u njegovom životu, oslobodi mu vrijeme za stvari koje su uistinu važne. A činjenica da mu je bivala sve dražom, bio je neočekivani plus. No vjerovao je, međutim, da se nečiji brak ne ubraja u dosadne male zadaće, i da ga on ne može samo prepustiti Eloise. I koliko god bolan bio taj iskreni razgovor, morat će stisnuti zube i upustiti se u njega. ~ 213 ~

Knjigoteka

daša&anna

Bio je prilično siguran da će sve uprskati, no barem će moći reći da je pokušao. Phillip zastenje. Ona će ga vjerojatno pitati o njegovim osjećajima. Postoji li na svijetu uopće žena koja shvaća da muškarci ne razgovaraju o osjećajima. Dovraga, polovica muškaraca uopće nema osjećaje. Ili bi se možda mogao lako izvući jednostavnom isprikom. Nije bio siguran za što bi se trebao ispričati, ali to bi je smirilo i usrećilo, a samo je to bilo važno. Nije želio da Eloise bude nesretna. Nije želio da požali što se udala za njega, ni sekunde. Želio je da mu brak bude onakav kakav je mislio da jesti - opušten i ugodan danju, vatren i strastan noću. S mukom se penjao uzbrdo do Romney Halla, vježbajući u mislima što će joj reći i mršteći se zato što mu je to sve zvučalo glupo. Ali trud se pokazao uzaludnim jer kad je stigao u kuću i pronašao Gunninga, batler mu je jednostavno rekao: “Ona nije ovdje.” “Kako to mislite, nije ovdje?” zahtijevao je Phillip. “Nije ovdje, gospodine. Otišla je k bratu.” Phillipu se stisne želudac. “Kojem bratu?” “Vjerujem onom koji živi u blizini?” “Vjeruješ?” “Prilično sam siguran”, ispravi se Gunning. “Je li rekla kad se kani vratiti?” “Nije, gospodine.” Phillip ružno opsuje u bradu. Eloise ga sigurno nije napustila. Nije ona bila od onih koji bi napustili brod koji tone, barem ne prije nego što bi se pobrinula da i posljednji putnik napusti brod prije nje. “Nije ponijela kovčeg, gospodine”, reče Gunning. O, kao da bi ga to trebalo utješiti. Njegov ga je batler imao potrebu ohrabriti viješću da ga žena nije napustila. “To bi bilo sve, Gunning”, procijedi Phillip kroz stisnute zube. “Svakako, gospodine”, reče Gunning. On kimne, kao i uvijek kad bi odlazio iz prostorije. Phillip je nekoliko minuta stajao u predvorju, nepomično, bijesno stisnuvši šake. Koga vraga on sad treba učiniti? Ne pada mu na pamet da trči za Eloise. Ako ona tako očajnički želi biti lišena njegova društva, onda će joj, tako mu Boga, on to omogućiti. ~ 214 ~

Knjigoteka

daša&anna

Krenuo je prema svome uredu gdje može bjesnjeti i ludovati na miru, ali tada, kad se našao tek nekoliko metara od vrata, zastao je i pogledao veliki zidni sat na kraju predvorja. Tek je prošlo petnaest sati. U to vrijeme blizanci obično užinaju. Prije braka Eloise ga je optužila da se ne zanima dovoljno za njihovu dobrobit. On stavi ruke na bokove i malo zaokrene stopalo, ne znajući kamo krenuti. Baš bi mogao otići u dječju sobu i provesti nekoliko neočekivanih minuta sa svojom djecom. Ionako nije imao pametnijeg posla sad dok je tu zapeo i čekao da mu se vrati zabludjela žena. A kad se vrati - e pa onda se više neće imati na što žaliti, sad kad će se on ugurati u jedan od onih malih stolaca, s blizancima piti mlijeko i jesti kolačiće. Odlučno se okrenuvši, uputi se stubama prema dječjim odajama smještenim na zadnjem katu zabačenog potkrovlja Romney Halla. Bile su to iste one prostorije u kojima je odrastao, s istim namještajem i igračkama, i vjerojatno istom pukotinom na stropu iznad krevetića, onom u obliku patke. Phillip se namrštio kad se uspeo zadnjom stubom na hodnik trećeg kata. Vjerojatno bi trebao provjeriti je li ta pukotina još ondje, i ako jest, pitati djecu na što je njima nalik. George, njegov brat, uvijek je govorio da nalikuje na svinju, ali Phillip nikako nije mogao shvatiti kako je George mogao kljun zamijeniti s njuškom. Phillip odmahne glavom. Dragi Bože, kako netko može zamijeniti svinju za patku, to mu nikad neće biti jasno. Čak i sada... Stao je ukopan u mjestu, do vrata od dječje sobe. Nešto je čuo, ali nije bio sasvim siguran što je to bilo, samo je znao da mu se ne sviđa. Bilo je to... Oslušnuo je opet. Bio je to jecaj. Prvo je poželio banuti unutra, ali suzdržao se kad je shvatio da su vrata odškrinuta pet centimetara pa se polako prišuljao i provirio tiho i oprezno kroz njih da ga ne spaze. Trebalo mu je samo pola sekunde da shvati što se zbiva. Oliver se sklupčao na podu i tresao se nijemo jecajući, a Amanda je stajala pred zidom, pridržavajući se ručicama, jecajući dok ju je dadilja tukla po leđima velikom, teškom knjigom. Phillip upadne kroz vrata tako silovito da ih je zamalo skinuo sa šarki. “Koga vraga to radite?” zaurlao je. ~ 215 ~ Knjigoteka

daša&anna

Dadilja Edwards se iznenađeno okrene, ali prije nego što je uspjela otvoriti usta da nešto kaže, Phillip joj istrgne knjigu iz ruke i baci je u zid. “Sire Phillipe!” zavapi šokirano dadilja Edwards. “Kako se usuđujete tući tu djecu”, reče glasom koji je drhtao od bijesa. “I to knjigom!” “Rečeno mi je...” “I tučete ih ondje gdje nitko neće vidjeti.” Osjetio je kako su mu se obrazi zažarili od bijesa, kako jedva čeka da se istrese na nju. “Koliko ste djece tako istukli pobrinuvši se da ostavite masnice ondje gdje ih nitko neće vidjeti?” “Bili su nepristojni”, reče ukočeno dadilja Edwards. “Morala sam ih kazniti.” Phillip joj priđe bliže, dovoljno blizu da je morala ustuknuti. “Želim da napustite moju kuću”, reče. “Rekli ste mi da discipliniram djecu kako smatram da treba”, usprotivila se dadilja Edwards. “I vi smatrate da ovako treba?” siktao je, s mukom se suzdržavajući da ne pomakne ruke. Tako je silno želio divljački zamahnuti rukama, zgrabiti knjigu i izmlatiti njome ovu ženu baš kao što je to ona učinila njegovoj djeci. Ali uspio se suzdržati. Nije imao pojma kako, ali uspio je. “Tučete ih knjigom?” nastavio je bijesno. Pogledao je svoju djecu. Ona su se šćućurila u kutu, vjerojatno u strahu od svoga oca u takvom raspoloženju, jednako kao i od dadilje. Bilo mu je mučno što ga vide u ovakvom stanju, tako blizu da izgubi svaku kontrolu, ali više ništa nije mogao učiniti da se obuzda. “Nije bilo šibe”, reče osorno dadilja Edwards. To je bila pogrešna rečenica. Phillip osjeti kako mu se koža još jače užarila i pokuša se probiti kroz mrak koji mu je padao na oči. Trebala je biti šiba u dječjoj sobi; kuka na kojoj je bila visjela još je bila ondje, točno kraj prozora. Phillip ju je spalio na dan očeva pogreba, stajao je ispred kamina i gledao kako se pretvara u pepeo. Nije ga zadovoljilo samo baciti je u vatru, morao je vidjeti kako nestaje, sasvim i zauvijek. Sjećao se te šibe, sjećao se kako je stotine puta dobio tom šibom, sjetio se boli, sjetio se poniženja, sjetio se kako se silno suzdržavao da se ne rasplače. ~ 216 ~

Knjigoteka

daša&anna

Njegov je otac mrzio cmizdravce. Suze su samo dovodile do nove runde udaraca istom tom šibom. Ili remenom. Ili jahaćim bičem. Ili, kad drugog nije bilo pri ruci, očevom rukom. Ali nikad, pomislio je Phillip s nekim čudnim odmakom, nikad ga nije tukao knjigom. Vjerojatno se otac tome nije dosjetio. “Van”, reče Phillip jedva čujnim glasom. A zatim, kad dadilja Edward nije odmah reagirala, zaurla: “Van! Gubite se iz ove kuće!” “Sire Phillipe”, protestirala je, uzmičući izvan dosega njegovih dugačkih snažnih ruku. “Van! Van! Van!” Nije znao otkud mu snage za sve to. Dolazila je negdje iz dubine, nikad ukroćena, ali obuzdana velikom snagom volje. “Moram pokupiti svoje stvari!” zavapila je. “Imate pola sata za to”, reče Phillip tihim glasom koji je drhtao. Bila je to posljedica provale bijesa. “Trideset minuta. Ako dotad ne odete, ja ću vas sam izbaciti.” Dadilja Edwards krene oklijevajući prema vratima, stigne do njih, no zatim se okrene. “Uništavate ovu djecu”, prosikće. “Moja su i ja ih imam pravo uništiti.” “Kako hoćete. Ali oni su obična mala čudovišta, naprasita, zločesta...” Zar se ona nimalo ne brine za svoju sigurnost? Phillipova samokontrola bila je na samom rubu, samo je dlaka nedostajala da je ne zgrabi za ruku i sam je izbaci van. “Gubite se”, zarežao je, moleći se da to čini zadnji put. Nije se više mogao suzdržavati. Iskorači prema njoj, naglašavajući svoje riječi pokretom i konačno - konačno - ona pobjegne iz prostorije. Phillip je neko vrijeme samo stajao mirno, pokušavajući se smiriti, smiriti disanje i čekati da mu se ohladi uzavrela krv. Bio je leđima okrenut blizancima, bojao se suočiti s njima. Umirao je u sebi, razderan krivnjom što je on zaposlio tu ženu, to čudovište, da se brine za njegovu djecu. I tako se silno trudio biti zaposlen da ne bi vidio koliko pate. Kako pate isto kao što je i on bio patio. Polako se okrene, u smrtnom strahu od onoga što će vidjeti u njegovim očima. Ali kad je podigao pogled s poda i pogledao ih u oči, oni ustanu i bace se na njega takvom silinom da su ga skoro oborili na pod. ~ 217 ~

Knjigoteka

daša&anna

“O, tatice!” poviče Amanda, obrativši mu se nazivom od milja koji odavno nije izustila. Već godinama ga je zvala samo “Oče”, i on je zaboravio kako slatko zvuči ovo drugo. A Oliver - i on ga je grlio, obuhvativši ga čvrsto svojim malim ručicama oko struka, zarivši lice u njegovu košulju kako njegov otac ne bi vidio da plače. Ali Phillip je to osjetio. Suze su mu namočile košulju i svaki njegov jecaj odjekivao mu je u trbuhu. On zagrli svoju djecu, čvrsto, zaštitnički. “Pssst”, tješio ih je. “Sve je u redu. Ja sam tu.” To su bile riječi koje nikada nije izrekao, nikada nije ni sanjao da će ih izreći; nikad nije pomišljao da bi njegova nazočnost bila dovoljna da sve popravi. “Žao mi je”, jedva procijedi. “Tako mi je žao.” Bili su mu rekli da im se ne sviđa njihova dadilja; a on ih nije slušao. “Nisi ti kriv, oče”, reče Amanda. On jest bio kriv, ali sada se nije imalo smisla vraćati na to. Ne sada kad je došlo vrijeme za novi početak. “Pronaći ćemo vam novu dadilju”, uvjeravao ih je. “Neku poput dadilje Millsby?” upita Oliver šmrcajući, sad kad su suze konačno posustale. Phillip kimne. “Neku baš poput nje.” Oliver ga pogleda ozbiljno. “Može li gospođica... majka pomoći izabrati novu dadilju?” “Naravno”, odgovori Phillip, promrsivši mu kosu. “Mislim da će ona željeti reći svoje mišljenje. Ona ionako o svemu ima svoje mišljenje.” Djeca se zasmijulje. Phillip si dopusti smiješak. “Vidim da je vas dvoje dobro poznajete.” “Ona stvarno voli pričati”, reče Oliver s oklijevanjem. “Ali strašno je pametna!” doda Amanda. “Uistinu jest”, promrmlja Phillip. “Meni se ona sviđa”, reče Oliver. “I meni”, doda njegova sestra. “To mi je drago čuti”, reče im Phillip. “Zato što vjerujem da će ostati s nama.” Baš kao i ja, doda u sebi. Godinama je izbjegavao svoju djecu, bojeći se da će pogriješiti, da će izgubiti živce. Mislio je da im time čini najbolje, time što se drži podalje od njih, ali pogriješio je. Grdno je pogriješio. “Volim vas”, reče im, promuklim glasom punim emocija. “Vi to znate, zar ne?” ~ 218 ~

Knjigoteka

daša&anna

Oni kimnu, vedrih očiju. “Uvijek ću vas voljeti”, šapne im, čučnuvši tako da budu u istoj razini. Povuče ih bliže, uživajući u njihovoj toplini. “Uvijek ću vas voljeti.”

~ 219 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 17 ... bez obzira na sve, Daphne, mislim da nisi smjela pobjeći. - piše Eloise Bridgerton svojoj sestri vojvotkinji od Hastingsa tijekom Daphnine kratke razdvojenosti od supruga, nakon samo nekoliko tjedana braka.

Put do Benedictove kuće bio je izrovan i pun rupa pa kad je Eloise

zakoračila na prednje stube raspoloženje joj se s lošeg pretvorilo u grozno. Da stvari budu još gore, kad je batler otvorio vrata, pogledao ju je kao da je neka luđakinja. “Graves?” konačno upita Eloise, kad je postalo jasno da je toliko zapanjen da ne može ni zucnuti. “Zar vas očekuju?” upita je, još uvijek razjapljenih usta. “Ovaj, ne”, reče ona, pogledavši znakovito iza njega u kuću, jer je to, na kraju krajeva, bilo mjesto gdje je željela biti. Bila je počela lagana kišica, a ona se nije odjenula prikladno za kišu. “Ali ne mislim...” Graves se odmakne, sjetivši se sa zakašnjenjem da tako treba i pusti je unutra. “Radi se o mladom gospodinu Charlesu”, reče, misleći na Benedictova i Sophijina najstarijeg sina koji je imao tek pet i pol godina. “Jako je bolestan. On...” Eloise osjeti kako joj se u grlu podiže grozna kiselina. “Što mu je?” upita, ni ne pokušavši sakriti paniku u glasu. “Je li...” Dragi Bože, kako nekoga pitati umire li dijete? “Pozvat ću gospođu Bridgerton”, reče Graves, grčevito gu~ tnuvši. Okrene se i požuri uz stube. “Čekajte!” poviče Eloise, želeći ga još nešto pitati, ali on je već otišao. Eloise se sruši na fotelju. Bilo joj je mučno od brige, a zatim, kao da to nije dovoljno, gadila se sama sebi što je bila i malo nezadovoljna vlastitim životom. Problemi s Phillipom, koji uopće nisu bili pravi problemi nego male poteškoće, činili su se jako malima i beznačajnima u usporedbi si ovim. “Eloise!” ~ 220 ~

Knjigoteka

daša&anna

Bio je to Benedict, a ne Sophie. Izgledao je iznureno. Oči su mu bile crvene, a koža blijeda i beživotna. Eloise je bila dovoljno pametna da ga ne upita kad je zadnji put spavao; to pitanje bi bilo neumjesno, a usput, odgovor mu se vidio na licu - već danima nije oka sklopio. “Što radiš ovdje?” upitaju. “Došla sam u posjet”, reče. “Samo vas pozdraviti. Nisam imala pojma. Što se dogodilo? Kako je Charles? Vidjela sam ga prije samo tjedan dana. Izgledao je dobro. On... Što mu je?” Benedictu je trebalo nekoliko sekunda da skupi snage za odgovor. “Ima groznicu. Ne znam zašto. U subotu se probudio i bilo mu je dobro, ali do ručka...” Benedict klone na zid i zatvori oči u agoniji. “Do ručka je već gorio”, prošapće. “Ne znam što učiniti.” “Što kaže liječnik?” upita Eloise. “Ništa”, reče Benedict šupljim glasom. “Barem ništa korisno.” “Mogu li ga vidjeti?” Benedict kimne, još uvijek zatvorenih očiju. “Ti se moraš odmoriti”, reče Eloise. “Ne mogu.” “Moraš. Nikome nisi koristan ovakav, a kladim se da ni Sophie nije ništa bolje.” “Natjerao sam je na spavanje prije jedan sat”, reče. “Izgledala je kao duh.” “Ni ti ne izgledaš ništa bolje”, reče mu Eloise, namjerno to izgovorivši žustrim, poslovnim tonom. Ponekad ljudima u ovakvim vremenima baš to treba - treba im naređivati, reći im što da čine. Sućut bi samo rasplakala njezina brata, a nijedno od njih dvoje nisu tome željeli svjedočiti. “Moraš u krevet”, naredi mu Eloise. “Odmah. Ja ću se brinuti za Charlesa. Ako odspavaš samo jedan sat, već ćeš se osjećati bolje.” On nije odgovorio; zaspao je stojećke. Eloise brzo preuzme stvari u svoje ruke. Uputi Gravesa da odvede Benedicta u postelju, a ona preuzme bolesničku sobu, jedva se suzdržavši da šokirano zastenje kad je ušla i pogledala svoga malog nećaka. Izgledao je tako sićušno i krhko u velikoj postelji; Benedict i Sophie premjestili su ga u njihovu spavaću sobu u kojoj je bilo više mjesta za osobe koje su ga njegovale. Koža mu je bila zajapurena, ali oči, kad bi ih otvorio, bile su staklaste i neusredotočene, a kad nije ležao neprirodno ~ 221 ~

Knjigoteka

daša&anna

mirno, bacakao se i nepovezano mrmljao o ponijima, kućicama na stablu i bombonima od marcipana. Eloise se zapitala što bi ona nepovezano mrmljala kad bi slučajno dobila groznicu. Obrisala mu je čelo, a zatim ga okrenula i pomogla sobaricama da mu promijene posteljinu. Nije ni primijetila da se sunce spustilo ispod obzora. Samo je zahvalila Bogu da se Charlesovo stanje nije pogoršalo pod njezinom paskom, jer kako su rekle sluge, Benedict i Sophie dežurali su kraj njega dva puna dana i Eloise ih nije željela probuditi s lošim vijestima. Sjela je na fotelju kraj kreveta i čitala mu njegovu najdražu knjigu dječjih pripovijesti, a zatim mu pričala priče o njegovu ocu kad je bio mali. Ali sumnjala je da je čuo i riječ, no ipak se bolje osjećala jer jednostavno nije mogla samo sjediti i ne raditi ništa. I tek kad je već bilo osam sati navečer, Eloise se konačno prene iz obamrlosti i sjeti se Phillipa, shvativši da joj nije palo na pamet da mu pošalje poruku pa bi se on mogao zabrinuti. Nažvrljala je nešto kratko i hitro te nastavila bdjeti nad Charlesom. Phillip će shvatiti.

Do osam sati te večeri, Phillip je zaključio da se njegovoj ženi dogodila jedna od dvije stvari. Ili je stradala u prometnoj nesreći ili ga je napustila. Nijedna mogućnost nije mu se činila privlačnom. Nije mu dotad palo na pamet da bi ga napustila; činilo se da je uglavnom sretna u njihovom braku, unatoč jutrošnjoj svađi. A usput, nije ponijela sa sobom svoje stvari, iako to ne znači mnogo; većina njezinih stvari trebala je tek doći iz njezina londonskog doma. Ne bi baš puno toga ostavila za sobom u Romney Hallu. Samo muža i dvoje djece. Dragi Bože, a baš tog popodneva im je rekao - vjerujem da će ostati s nama. Ne, pomisli žestoko, Eloise ga ne bi napustila. Ona to nikada ne bi učinila. Ona nije bila kukavica i nikad ne bi pobjegla i napustila njihov brak. Ako je zbog nečeg nezadovoljna, ona bi mu to rekla, ravno u lice i bez imalo uvijanja. ~ 222 ~

Knjigoteka

daša&anna

A to je, shvatio je, navlačeći kaput dok je praktički izletio kroz vrata, značilo da leži mrtva u nekom jarku na cesti. Cijele je večeri kiša uporno padala, a ceste između njegove i Benedictove kuće nisu bile dobro održavane. Dovraga, bilo bi skoro bolje da ga je napustila. Ali dok je jahao cestom prema Mojoj kolibi, kući Benedicta Bridgertona apsurd nog imena, mokar do kože i užasna raspoloženja, počelo se činiti da je Eloise uistinu odlučila napustiti njihov brak. Zato što nije ležala ni u jednom jarku kraj ceste, a nije bilo ni znakova da je neka kočija doživjela nezgodu, a uz to, nije se ni sklonila u nijednu od dvije krčme na putu. A kako je bila samo jedna cesta koja je vodila od njegova do Benedictova doma, nije mogla biti u nekoj drugoj krčmi, uz neku drugu cestu. Ova cijela farsa mogla bi završiti kao ništa više nego jedan veliki nesporazum. “Smiri živce”, rekao si je u bradu dok je prilazio stubama. Smiri živce. Jer nikad nije bio tako blizu da ih izgubi. Možda postoji neko logično objašnjenje. Možda nije željela putovati doma po kiši. Kiša nije bila tako strašna, bila je to zapravo kišica, no valjda joj se nije dalo putovati noću. Podigao je zvekir na vratima i spustio ga. Glasno. Možda je pukao kotač na kočiji. On ponovno pokuca. Ne, to ne može biti objašnjenje. Benedict ju je lako mogao poslati doma u svojoj kočiji. Možda... Možda... Bez uspjeha se pokušavao domisliti nekog razloga zašto bi ona bila ovdje sa svojim bratom, a ne doma s mužem. Nije se sjetio ni jednog. Ponovno posegne za zvekirom, ovoga puta spreman ga iščupati s vrata i baciti kroz prozor, ali u tom se trenutku vrata otvore i Phillip se zatekne kako zuri u Gravesa kojeg je upoznao prije dva tjedna tijekom one farse od svog udvaranja. “Moja žena?” Phillip je doslovno zarežao. “Sire Phillipe!” šokirano zastenje batler. Phillip se nije pomaknuo, iako mu je kiša curila niz lice. Prokleta kuća nije imala nadstrešnicu iznad vrata. Tko je čuo da kuća u Engleskoj, od svih mjesta na svijetu, nema nadstrešnicu? “Moja žena”, opet procijedi. ~ 223 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Ona je ovdje”, uvjeravao ga je Graves. “Uđite.” Phillip uđe. “Želim svoju ženu”, ponovi. “Sada.” “Molim vas, dajte mi svoj kaput”, reče Graves. Graves se ukoči. Ruke su mu ostale zamrznute na pola puta do kaputa. “Zar niste dobili poruku koju vam je poslala lady Crane?” “Ne, nisam. “I pomislio sam da ste došli jako brzo”, promrmlja Graves. “Vjerojatno ste se mimoišli s glasnikom. Uđite, molim vas.” “Ušao sam”, nervozno ga podsjeti. Graves duboko udahne, što je bilo nevjerojatno za batlera koji je uvježban da ne pokazuje ni trunke emocija. “Mislim da ćete biti ovdje neko vrijeme”, reče tiho. “Svucite kaput. Osušite se. Odgovarat će vam udobnost.” Phillipova se ljutnja odjednom pretvori u stravu od koje mu se sledila krv u žilama. Zar se nešto dogodilo Eloise? Dragi Bože, ako se nešto... “Što se zbiva?” prošapće. Upravo je pronašao svoju djecu. Nije bio spreman izgubiti svoju ženu. Batler se na to samo okrene prema stubama s tužnim pogledom. “Pođite sa mnom”, reče tiho. Phillip krene za njim, a svaka stuba ispunjavala ga je užasom.

Eloise je, naravno, skoro svake nedjelje cijeloga života išla u crkvu. To se od nje očekivalo, i to je bilo ono što su radili dobri, pošteni ljudi, ali iskreno, nikad se nije pretjerano bojala Boga ili bila pobožna. Misli bi joj često odlutale tijekom mise, a crkvene napjeve nije pjevala zbog nekog velikog osjećaja duhovnog uzdizanja, već zbog toga što je jako voljela glazbu, a za nekoga bez sluha poput nje, crkva je bilo jedino mjesto gdje je bilo prihvatljivo pjevati sa svima ostalima. Charlesu nije bilo gore, ali nije mu bilo ni bolje, a liječnik, koji je došao i otišao drugi put toga dana, izjavio je da je “sve u Božjim rukama.” Eloise je mrzila tu frazu, bilo joj je grozno što bi liječnici to rekli kad bi se suočili s bolešću za koju nisu znali lijeka, ali ako je liječnik imao pravo i sve je uistinu u Božjim rukama, onda će se ona, tako joj nebesa nad njom, njemu moliti za Charlesovo zdravlje. ~ 224 ~

Knjigoteka

daša&anna

To jest, molit će se kad ne bude stavljala hladne obloge na njegovo čelo ili mu žlicom pokušavala uliti u grlo mlačnu juhu. Ali malo se što osim toga moglo učiniti i većinu vremena u bolesničkoj sobi provela je u bespomoćnom bdjenju. I tako je sjedila ondje, stisnuvši čvrsto ruke u krilu i šaptala. “Molim te. Molim te.” A zatim, kao da joj je uslišena pogrešna molitva, čula je neku buku u predvorju i odnekud se stvorio Phillip, iako mu je poslala poruku prije samo sat vremena. Bio je mokar do kože, kose neuredno slijepljene na čelu, ali u tom je trenutku bio najdraži prizor koji je ikada vidjela, i prije nego što je shvatila što radi, potrčala je prema vratima i bacila mu se u zagrljaj. “Joj, Phillipe”, zajecala je, konačno si dopustivši da se rasplače. Bila je cijelog dana tako jaka, natjeravši se biti osloncem tako potrebnom svojem bratu i šogorici. Ali sada je Phillip bio tu, i on ju je zagrlio i bio je tako čvrst i dobar i konačno je mogla dopustiti da netko bude jak za ju. “Mislio sam da se radi o tebi”, prošapće Phillip. “Što?” upita ga zbunjeno. “Batler - nije mi objasnio dok se nismo uspeli stubama. Mislio sam...” On odmahne glavom. “Nema veze.” Eloise nije rekla ništa, samo ga je pogledala slabašnim, tužnim smiješkom na licu. “Kako je on?” upita. Ona odmahne glavom. “Nije dobro.” On pogleda Benedicta i Sophie koji su ustali da ga pozdrave. Ni oni “nisu izgledali dobro”. “Koliko je dugo ovakav?” upita Phillip. “Dva dana”, odgovori Benedict. “Dva i pol”, ispravi ga Sophie. “Od subote ujutro.” “Ti se moraš osušiti”, reče Eloise, povukavši ga od njih. “I to odmah”. Pogledala je svoju zgužvanu haljinu koja je sada sprijeda bila mokra od Phillipove mokre odjeće. “Završit ćeš u gorem stanju od Charlesa.” “Dobro sam”, reče Phillip. Odmaknuo se od nje i prišao malom dječaku. Dodirnuo mu je čelo, a zatim odmahnuo glavom i pogledao njegove roditelje. “Ne mogu znati”, reče. “Prehladan sam od kiše.” “Ima visoku temperaturu”, potvrdi Benedict tužno. ~ 225 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Što ste sve pokušali?” upita Phillip. “Znaš li za neki lijek?” upita Sophie pogledom punim očajničke nade. “Liječnik mu je pustio krv”, odgovori Benedict. “Ne čini se da je pomoglo.” “Dajemo mu juhu”, reče Sophie, “i hladimo ga kad postane prevruć.” “I utopljavamo kad se ohladi”, dovrši žalosno Eloise. “Čini se da ništa ne djeluje”, prošapće Sophie. A zatim, pred svima, jednostavno se slomila. Srušila se na krevet i zajecala. “Sophie”, jedva uspije prozboriti Benedict. On padne na koljena kraj nje i zagrli je dok je plakala, a Phillip i Eloise skrenu pogled shvativši da i on plače. “Čaj od bijele vrbe”, reče Phillip. “Jeste li mu ga dali?” “Mislim da nismo. Zašto?” “To sam saznao na Cambridgeu. Nekada se davao za smanjivanje bolova, prije nego je laudanum postao tako popularan. Jedan od mojih profesora tvrdio je da također smanjuje i temperaturu.” “Jesi li davao taj čaj Marini?” upita Eloise. Phillip je pogleda iznenađeno, a zatim se prisjeti da ona još misli da je Marina umrla od upale pluća što je, zapravo, većinom bila istina. “Pokušao sam”, odgovori, “ali nije uspjela dovoljno progutati. A uostalom, ona je bila mnogo bolesnija od Charlesa.” Phillip proguta knedlu prisjetivši se. “Na više načina.” Eloise se zapilji dugo u njega, a zatim se žustro okrene Benedictu i Sophie koji su bili tiho, ail još su klečali zajedno na podu, izgubljeni u intimnom trenutku. Eloise, međutim, je bila Eloise, i imala je malo poštovanja za takve intimne trenutke, pa zgrabi brata za rame i okrene ga. “Imate li čaja od bijele vrbe?” upita ga. Benedict je samo pogleda, zatrepće i konačno reče: “Ne znam.” “Možda gospođa Crabtree ima”, reče Sophie. Crabtreeovi su bili stari par, kućepazitelji Moje kolibe prije Benedictova vjenčanja, kad je to bilo njemu samo mjesto u koje je povremeno dolazio ljenčariti. “Ona uvijek ima takve stvari. Ali ona i gospodin Crabtree su otišli kćeri u posjet. Vratit će se tek za nekoliko dana.” ~ 226 ~ Knjigoteka

daša&anna

“Možete li ući u njihovu kuću?” upita Phillip. “Ja ću ga prepoznati ako ga ona ima. To nije čaj, samo kora stabla koju treba namočiti u vruću vodu. Mogla bi pomoći smanjiti temperaturu.” “Bijela vrba?” upita Sophie sumnjičavo. “Vi kanite izliječiti moga sina korom nekog stabla?” “Zasigurno mu sada neće naškoditi”, reče osorno Benedict i uputi se prema vratima. “Dođi, Crane. Imamo ključ njihove kuće. Ja ću te odvesti.” Ali kad je stigao do ulaznih vrata, okrene se Phillipu i upita ga: “Znaš li što činiš?” Phillip odgovori kako je jedino znao. “Ne znam. Nadam se.” Benedict se zapilji u njega, a Phillip je znao da je sada pod povećalom. Jedna je stvar bila Benedictu dopustiti Phillipu da se oženi njegovom sestrom. Sasvim je druga dopustiti mu da ulije čudan napitak u grlo njegova sina. Ali Phillip ga je shvaćao. I on ima djecu. “Onda dobro”, reče Benedict. “Idemo.” I dok je Phillip žurnim koracima hodao prema kućepaziteljevoj kući, samo se mogao moliti da povjerenje Benedicta Bridgertona neće biti iznevjereno.

Na kraju je bilo teško reći je li zaslužan bio čaj od bijele vrbe ili Eloiseine molitve, ili obična sreća, ali Charlesu je sljedećeg jutra pala temperatura i iako je dječak još bio slab i bezvoljan, nesumnjivo je bio na putu ozdravljenja. Do podneva je bilo jasno da Eloise i Phillip više nisu potrebni i da zapravo smetaju pa su se popeli u svoju kočiju i uputili se doma, oboje jedva čekajući da se sruše u svoj veliki, čvrsti krevet i, po prvi put, samo zaspu. Prvih deset minuta vožnje provedeno je u tišini. Eloise je, začudo, shvatila da je preumorna da bi uopće otvorila usta. Ali iako je bila strahovito iscrpljena, bila je previše napeta od noćašnjeg stresa i brige da bi zaspala. I tako se zadovoljila zurenjem kroz prozor u vlažan seoski pejzaž. Kiša je prestala otprilike u isto vrijeme kad se Charlesu spustila temperatura, sugerirajući da su Eloiseine molitve bile presudne za spas dječaka, ali kad je Eloise krišom pogledala svoga muža koji je sjedio kraj nje u kočiji sklopljenih očiju (iako, bila je u to sasvim sigurna, nije spavao), znala je da ga je spasio čaj od kore bijele vrbe. ~ 227 ~ Knjigoteka

daša&anna

Nije znala kako to zna, i bila je svjesna da to nikada neće moći dokazati, ali život njezina nećaka spasila je šalica čaja. A kad se samo sjetila da se neočekivano Phillip te večeri zatekao u kući njezina brata. Bio je to nevjerojatan slijed događaja. Da ona nije otišla provjeriti kako su blizanci, da nije otišla reći Phillipu da joj se ne sviđa njihova dadilja, da se nisu posvađali... Kad se to tako uzme, mali Charles Bridgerton bio je najsretniji dječačić u cijeloj Britaniji. “Hvala ti”, reče, shvativši da je nešto kanila reći tek kad su joj riječi izašle iz usta. “Za što?” promrmlja Phillip pospano, ne otvorivši oči. “Za Charlesa”, reče jednostavno. Phillip na to otvori oči i okrene se prema njoj. “Možda to nije imalo veze sa mnom. Nikad nećemo znati je li zaslužan čaj od vrbine kore.” “Ja to znam”, reče ona glasno. Usne mu se podignu u jedva vidljiv smiješak. “Ti uvijek znaš.” I ona se zamisli - Je li na ovo čekala čitavog života? Ne na strast, ne na uzdahe zadovoljstva kad bi joj se pridružio u postelji, već ovo. Ovaj osjećaj ugode, opuštenog prijateljstva, sjedenja kraj nekoga u kočiji znajući svakom česticom svoga bića da ovdje pripadaš. Ona položi dlan na njegov. “Bilo je tako strašno”, reče, iznenađena suzama koje su joj navrle na oči. “Mislim da me nikad u životu nije bilo tako strah. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo Benedictu i Sophie.” “Ni ja”, reče Phillip tiho. “Da je to bilo jedno od naše djece...” reče ona i shvati da je to po prvi put rekla. Naša djeca. Phillip je dugo šutio. Kad je progovorio, gledao je kroz prozor. “Cijelo vrijeme dok sam gledao Charlesa”, reče sumnjivo hrapavim glasom, “stalno sam mislio samo hvala Bogu da to nije Oliver ili Amanda.” Zatim se okrene k njoj, lica zgrčenog od krivnje. “Ali ničije dijete ne bi trebalo tako patiti.” Eloise mu stisne ruku. “Nema ništa loše u takvim osjećajima. Ti nisi svetac, znaš. Ti si samo otac. I to dobar otac.” Pogledao ju je s čudnim izrazom lica, a zatim odmahnuo glavom. “Ne”, reče ozbiljno. “Nisam. Ali nadam se da ću to biti.” Ona nagne glavu. “Phillipe?” ~ 228 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Imala si pravo”, reče, stisnuvši smrknuto usta. “O njihovoj dadilji. Nisam želio vjerovati da bi nešto moglo biti loše, pa nisam obraćao pozornost, ali imala si pravo. Ona ih je tukla.” “Što?” “Knjigom”, nastavi skoro bezizražajnim glasom kao da je već iskoristio sve emocije. “Naišao sam i ona je tukla Amandu knjigom. S Oliverom je već završila.” “O, ne”, reče Eloise, a suze - od tuge i od bijesa - ispune joj oči. “Nisam ni sanjala. Nije mi se sviđala, naravno. I doista ih je tukla ravnalom po prstima, ali... I mene su tukli po prstima. Svakoga su tukli ravnalom po prstima.” Ona utone u sjedalo, a ramena joj se usuču od krivnje. “Trebala sam znati. Trebala sam to primijetiti.” Phillip zastenje. “Ti živiš kod nas ni dva tjedna. Ja sam živio s tom prokletom ženom mjesecima. Ako ja nisam primijetio, kako si ti to trebala?” Eloise na to ne reče ništa, barem ništa što bi njezinog muža, koji je već imao užasnu grižnju savjesti, natjeralo da se osjeća još gore. “Pretpostavljam da si joj dao otkaz”, konačno reče ona. On kimne. “Rekao sam djeci ta ćeš mi ti pomoći pronaći zamjenu.” “Naravno”, reče ona brzo. “A ja...” On zastane, nakašlje se i zapilji se kroz prozor prije nego što nastavi. “Ja...” “Što je, Phillipe?” upita ga tiho. On se nije okrenuo k njoj kad je rekao: “Ja ću biti bolji otac. Predugo sam ih gurao od sebe. Bojao sam se da ću postati isti kao moj otac, da ću...” “Phillipe”, promrmlja Eloise, položivši dlan na njegovu ruku, “ti nisi kao tvoj otac. Nikada ne bi mogao biti takav.” “Ne”, reče on šupljim glasom, “ali mislio sam da bih to mogao postati. Jednom sam uzeo bič. Otišao sam u konjušnicu i zgrabio bič.” Glava mu padne na dlanove. “Bio sam tako ljut. Tako užasno ljut.” “Ali nisi ga uporabio”, prošapće ona, znajući da je to istina. To mora biti istina. On odmahne glavom. “Ali želio sam.” “Ali nisi ga uporabio”, ponovi ona. Željela je zvučati odlučno i čvrsto. ~ 229 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Bio sam tako ljut”, ponovi on, a ona nije bila sigurna da ju je uopće čuo s obzirom na to kako se izgubio u mislima. No zatim se okrene i pogleda je ravno u oči prodornim pogledom. “Shvaćaš li ti kako je to biti prestravljen od vlastite ljutnje?” Ona odmahne glavom. “Eloise, ja nisam sitan čovjek”, reče. “Ja bi mogao nekoga ozlijediti.” “I ja bih mogla nekoga ozlijediti”, reče ona. A zatim, na njegov ironičan pogled, doda: “Možda ne tebe, ali sigurno sam dovoljno velika da ozlijedim neko dijete.” “Ti to nikad ne bi učinila”, procijedi on, okrenuvši se od nje. “Ne bi ni ti”, ponovi ona. On je šutio. A zatim, odjednom, ona shvati. “Phillipe”, reče tiho, “rekao si da si bio ljut, ali... na koga si bio ljut?” On je zbunjeno pogleda. “Eloise, oni su zalijepili guvernanti kosu za krevet.” “Znam”, reče ona, odmahnuvši rukom. “Sasvim sam sigurna da bi ih ja oboje poželjela udaviti da sam bila nazočna. Ali nisam te to pitala.” Čekala je da on nešto kaže. Ali kad nije, ona doda: “Jesi li bio ljut na njih zbog ljepila, ili si bio ljut na sebe zato što ne znaš kako ih natjerati da budu pristojni?” On nije rekao ništa, ali oboje su znali odgovor na njezino pitanje. Eloise ispruži ruku i dodirne njegovu. “Ti nisi ni sličan svome ocu, Phillipe”, ponovi. “Ni sličan.” “Znam ja to”, reče Phillip tiho. “Nemaš pojma kako sam strašno želio prokletoj dadilji Edwards otrgnuti sve udove, jedan po jedan.” “Mogu misliti”, reče Eloise, uzdahnuvši kad se ponovno zavalila u sjedište. Phillip osjeti kako mu se usne trzaju. Nije imao pojma zašto, ali bilo je nešto skoro smiješno u tonu glasa njegove žene, nešto čak utješno. Nekako su pronašli humor u situaciji u kojoj baš ništa nije bilo smiješno. I to je bio dobar osjećaj. “Nije zaslužila ništa manje”, doda Eloise, slegnuvši ramenima. A zatim se okrene i pogleda ga. “Ali ti je nisi ni dodirnuo, zar ne?” On odmahne glavom. “Nisam. I ako sam uspio sačuvati živce s njom, onda ih, dovraga, neću izgubiti zbog djece.” ~ 230 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Naravno da nećeš”, reče Eloise, kao da joj to nije ni palo na pamet. Ona ga potapša po ruci, za zatim pogleda kroz prozor. Bilo je jasno da nije nimalo zabrinuta. Phillip shvati koliko ona ima vjere u njega. Toliko ima vjere u njegovu unutarnju dobrotu, u kvalitetu njegove duše, a njega su tolikih godina razdirale sumnje. A zatim je osjetio da mora biti iskren, da mora sve istjerati na čistac pa prije nego što je promislio, izlane: “Mislio sam da si me napustila.” “Sinoć?” Ona se šokirano okrene. “Zašto si, zaboga, to pomislio?” On pokunjeno skupi ramena. “Ah, ne znam, možda zato što si otišla k bratu i nisi se vratila.” Ona zastenje. “Sad je jasno zašto sam se zadržala, a usput, ja te nikad ne bih napustila. To bi trebao znati.” On je pogleda ispod oka. “Trebao bih?” “Naravno da bi trebao”, reče pomalo ljutito. “Zavjetovala sam se na to u crkvi i uvjeravam te da tako nešto ne shvaćam olako. Uostalom, obvezala sam se Oliveru i Amandi da ću im biti majka, a njima nikada ne bih okrenula leđa.” Phillip ju je mirno promatrao, a zatim reče: “Ne. Ne, ti to ne bi učinila. Baš sam bio glup što se toga nisam sjetio.” Ona se nasloni na sjedalo i prekriži ruke. “Da, trebao si se sjetiti. Znaš da to ne bih nikad učinila.” A onda, kad on nije više ništa rekao, Eloise doda: “Jadna ta djeca. Već su izgubila jednu majku. Ja zasigurno neću pobjeći i natjerati ih da ponovno kroz to prolaze.” A onda se okrene k njemu s izrazom strašne povrijeđenosti na licu. “Ne mogu vjerovati da si to pomislio o meni.” Phillip se i sam to pitao. On je poznavao Eloise - Dragi Bože, zar je moguće da se radilo o samo dva tjedna? Imao je, na više načina, dojam da je poznaje čitav život. Zato što je uistinu osjećao da je poznaje, iznutra i izvana. Ona će, naravno, uvijek imati svoje male tajne, kao i svi ljudi, i bio je prilično siguran da je nikada neće razumjeti, jer nije mogao zamisliti da bi razumio bilo koje žensko biće. Ali poznavao ju je. Bio je prilično siguran da ju poznaje. I trebao je znati da se ne bi smio brinuti da je napustila njihov brak. Zasigurno se bilo radilo o najobičnijoj panici. I smatrao je da je bolje pomisliti da ga je ostavila nego da je zamišlja mrtvu negdje u nekom ~ 231 ~

Knjigoteka

daša&anna

jarku kraj ceste. U prvom bi slučaju jednostavno banuo u kuću njezina brata i odvukao je doma. A da je poginula... Nije bio pripremljen za bol koja mu je proparala utrobu na tu pomisao. Otkad ona njemu toliko mnogo znači? Kada se to dogodilo? I što će učiniti da bude i ostane sretna? Zato što je ona njemu trebala sretna. Ne samo zato, uvjeravao se, što bi sretna Eloise jamčila da mu život teče glatko i bez problema. Želio je da bude sretna zato što se, na samu pomisao da bi bila nesretna, osjećao kao da mu je netko zario nož u srce. Kakve li ironije, doista. Uvjeravao se, iznova i iznova, da se oženio njome da bi blizanci dobili majku, ali upravo sada, kad je izjavila da ga nikada ne bi ostavila jer je njezina obveza prema njegovoj djeci bila prejaka... Postao je ljubomoran. Doista je bio ljubomoran navlastitu djecu. Želio je da ona spomene riječ supruga, a čuo je samo riječ majka. Želio je da ona želi njega. Njega. Ne samo zato što se zavjetovala u crkvi, nego zato što je bila sigurna da ne može živjeti bez njega. Možda čak zato što ga voli. Zato što ga voli. Dragi Bože, kad se to dogodilo? Kad je on od ovog braka poželio toliko. Oženio se njome da njegova djeca dobiju majku; oboje su to znali. A zatim, tu je bila i strast. On je bio muškarac, za Boga miloga, i nije spavao sa ženom punih osam godina. Kako ne bi bio opijen osjećajem Eloiseine kože uz svoju, zvukom njezinih jecaja i stenjanjem kad bi eksplodirala oko njega. Ili čistom snagom svojega užitka svaki put kad bi ušao u nju? On je u ovom braku pronašao sve što je u životu poželio. Eloise je savršeno vodila njegov život danju i grijala mu noću postelju vještinom kurtizane. Ispunjavala mu je sve žudnje tako dobro da nije ni primijetio da je učinila još nešto. Pronašla je put do njegova srca. Dotaknula ga je, promijenila ga. Promijenila je njega. ~ 232 ~ Knjigoteka

daša&anna

On je voli. Nije tražio ljubav, nije na nju ni pomišljao, ali eto, ona je bila ovdje i bila je nešto najdragocjenije na svijetu. Svanula je zora novoga dana. Ovo je bila prva stranica novog poglavlja njegova života. Bilo je to uzbudljivo. I zastrašujuće. Zato što nije želio napraviti pogrešku. Ne sada, ne sada kad je konačno pronašao sve što mu treba. Eloise. Svoju djecu. Sebe. Prošle su godine otkad se osjećao udobno u vlastitoj koži, otkad je vjerovao svojim instinktima. Otkad se pogledao u zrcalo ne izbjegavajući svoj pogled. Phillip pogleda kroz prozor. Kočija je usporila i zaustavila se ispred Romney Halla. Sve je izgledao sivo - i nebo, i kamen od koje je kuća sagrađena, prozori u kojima su se zrcalili oblaci. Čak se i trava činila malo manje zelenom bez sunca koje bi joj dalo sjaj. Sve je to savršeno odgovaralo njegovom raspoloženju. Lakaj priđe pomoći Eloise sići, a kad Phillip skoči kraj nje, ona se okrene i reče: “Iscrpljena sam, a čini mi se da si i ti. Hoćemo li malo odrijemati?” On se kanio složiti jer jest bio iscrpljen, no onda, trenutak prije nego što su mu riječi izašle iz usta, odmahne glavom i reče: “Ti samo idi bez mene.” Ona otvori usta, no on je utiša nježno joj stisnuvši rame. “Doći ću brzo”, reče. “Ali prvo bih zagrlio svoju djecu.”

~ 233 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 18 ...ne govorim ti to dovoljno često, draga majko, koliko sam zahvalna što sam tvoja. Rijetki roditelji pružaju svojoj djeci takvu širinu i razumijevanje. Još rjeđi svoje kćeri zovu prijateljicama. Uistinu te volim, draga mama. - piše Eloise Bridgerton svojoj majci nakon što je odbila šestu bračnu ponudu.

Kad

se Eloise probudila, iznenadila se što plahte na drugoj strani kreveta nisu izgužvane. Phillip je bio umoran baš kao i ona, vjerojatno i više jer je prošle noći jahao do Benedictove kuće i to po vjetru i kiši. Nakon što se uredila, namjeravala ga je pronaći, ali njega nije bilo nigdje. Uvjeravala se da se ne treba brinuti, da su upravo proživjeli nekoliko teških dana i da on vjerojatno treba malo vremena za sebe, za razmišljanje. Samo zato što ona ne voli samoću, nije značilo da se svi slažu s njom. Nasmije se sebi u bradu bez tračka humora. Tu je lekciju pokušavala - neuspješno - naučiti čitavog života. I tako se prisilila da ga prestane tražiti. Sada je bila udana i odjednom je shvatila što joj je majka silno pokušavala reći onoga dana prije njezine prve bračne noći. U braku mora biti kompromisa, a ona i Phillip su bili dvoje jako različitih ljudi. Možda su bili savršeni jedno za drugo, ali to ne znači da su bili isti. A ako želi da on nešto kod sebe promijeni zbog nje, onda ona mora učiniti isto to zbog njega. Nije ga vidjela do kraja dana, ni na popodnevnom čaju, ni kad je otišla zaželjeti blizancima laku noć, ni na večeri, koju je morala jesti sama, osjećajući se jako malom i usamljenom za velikim stolom od mahagonija. Večerala je u tišini, izuzetno svjesna pozornih očiju lakaja koji su joj se sućutno smješkali kad su joj donosili hranu. Eloise im je uzvratila smiješak, zato što je iznad svega vjerovala da čovjek uvijek treba biti pristojan, ali u sebi je rezignirano uzdahnula. Bilo je jako tužno kad te žale lakaji (a oni su bili muškarci, za Boga miloga, koji su obično nesvjesni osjećaja drugih ljudi). ~ 234 ~ Knjigoteka

daša&anna

Ali ipak, evo nje ovdje, nakon samo tjedan dana braka večera sama. Tko je ne bi žalio? Uostalom, zadnje što je posluga saznala bilo je to da je sir Phillip izjurio kroz vrata i otišao po svoju ženu koja je vjerojatno pobjegla k bratu, nakon velike svađe. Kad se tako uzme, pomisli Eloise uzdahnuvši, nije tako veliko iznenađenje što je Phillip pomislio da ga je napustila. Pojela je nešto malo, ne želeći produljiti obrok dulje nego što je bilo nužno, a kad je pojela dva obvezna zalogaja pudinga, ustala je, kaneći se uputiti na spavanje gdje će, pretpostavljala je, provesti vrijeme, kao što ga je provela cijeloga dana - sama. Ali kad je zakoračila u predvorje, uhvatio ju je neki nemir. Nije bila sasvim spremna otići spavati. I tako je počela hodati, zapravo besciljno, po kući. Noć je bila prohladna za kasni svibanj i bilo joj je drago da je ponijela šal. Eloise je boravila u mnogo velikih seoskih rezidencija gdje su kamini gorjeli cijelu noć pa su kuće bila osvijetljene i tople, ali Romney Hall, iako udoban i lijep, nije patio od takvih iluzija vlastite važnosti pa je većina soba bila zatvorena noću, a kamini su gorjeli samo kad je to bilo potrebno, I dovraga, bilo je hladno. Ona čvršće zaogrne šal oko ramena dok je hodala, zapravo uživajući u tome što joj put osvjetljava samo mjesečina. No tada, dok je prilazila galeriji portreta, uočila je svjetlost svjetiljke. Netko je bio ondje, a ona je znala, i prije nego što je zakoračila naprijed, da je to Phillip. Tiho mu je prišla, sretna što na nogama ima meke, tihe papuče i provirila kroz vrata. Od prizora koji je ugledala skoro joj se slomilo srce. Phillip je stajao ondje ukipljen, ispred Marinina portreta. Nije se uopće micao, osim što je nekoliko puta zatreptao. Samo je stajao, gledao je, gledao svoju mrtvu ženu, a izraz na njegovom licu bio je tako prazan i tužan da je Eloise zamalo zajecala. Zar joj je lagao rekavši joj da nije volio Marinu? Kad je rekao da nije osjećao strast? A je li to uopće bilo važno? Marina je mrtva. Ne može joj više biti prava konkurencija za Phillipovu ljubav. A čak i da može, je li to važno? Zato što on ne voli Eloise, a ni ona ne... ~ 235 ~

Knjigoteka

daša&anna

Ili možda, shvatila je, u onim od onih bljeskova svijesti zbog kojih ostaneš bez daha, ona njega voli. Bilo je teško shvatiti kad se to dogodilo, ili kako se to dogodilo, ali ono što je osjećala za njega, ta privrženost i poštovanje, preraslo je u nešto dublje. I joj, kako je silno željela da i on osjeća to isto. On je nju trebao. U to je bila sasvim sigurna. Trebala mu je više nego što je on trebao njoj, ali to nije bilo to. Ona je uživala što je potrebna, željena, čak nezamjenjiva, ali njezini su osjećaji bili jači od toga. Sviđao joj se njegov osmijeh, pomalo iskrivljen, pomalo dječački, i pomalo iznenađen; kao da ne može vjerovati kakva ga je sreća snašla. Sviđalo joj se kako ju je gledao, kao da je najljepša žena na svijetu, a njoj je bilo sasvim jasno da ona to nije. Sviđalo joj se kako je doista slušao što ona ima reći i kako joj nije dopustio da ga zaplaši. Čak joj se sviđao način na koji joj je rekao da je previše brbljava, jer je to skoro uvijek izrekao sa smiješkom i jer je to, naravno, bila istina. I sviđalo joj se kako ju je ipak uvijek saslušao, čak i kad joj je rekao da previše priča. Sviđalo joj se to što voli svoju djecu. Sviđala joj se njegova čestitost, njegova iskrenost i njegov smisao za humor i ironiju. I sviđalo joj se to kako se uklopilau njegov život, i on u njezin. Bilo je to udobno. Bilo je to baš kako treba. A ovo, konačno je shvatila, je mjesto gdje pripada. Ali on je stajao ondje, zurio u portret svoje mrtve žene, a bio je tako miran i nepomičan... ah, samo Bog zna koliko dugo tu stoji i zuri. A ako je još voli... Eloise zatomi snažan osjećaj krivnje. Tko je ona da osjeća bilo što osim tuge zbog Marine koja je umrla tako mlada, tako iznenada. Izgubila je ono što je Eloise smatrala pravom svake žene - gledati svoju djecu kako odrastaju. A biti ljubomorna na takvu ženu bilo je grubo i nerazumno. A ipak... A ipak, izgleda da Eloise nije tako dobra osoba kakva bi trebala biti, zato što nije mogla gledati taj prizor, nije mogla gledati Phillipa kako zuri ~ 236 ~

Knjigoteka

daša&anna

u portret svoje prve žene bez ljubomore koja joj je stezala srce. Upravo je shvatila da voli ovog čovjeka i da će ga voljeti dok diše. Ona ga je trebala, a ne ta mrva žena. Ne, pomisli odlučno. On ne voli Marinu. Možda je nikada nije volio. Jučer ujutro je rekao da osam godina nije dijelio postelju s nekom ženom. Osam godina? Konačno joj sine. Dragi Bože. Dva protekla dana provela je u takvom emocionalnom košmaru da nije zastala i razmislila - uistinu razmislila - o onom što je bio rekao. Osam godina. To uopće nije očekivala. To nikako nije očekivala od čovjeka poput Phillipa, koji je očito uživao - ne očito je trebao - tjelesni aspekt bračne ljubavi. Marina je bila mrtva tek petnaest mjeseci. Ako Phillip nije spavao s nijednom ženom osam godina, to znači da nisu dijelili postelju otkad su začeti blizanci. Ne... Eloise izračuna u glavi. Ne, to bi trebalo biti od rođenja blizanaca. Neposredno nakon toga. Naravno, Phillip je mogao pogriješiti u datumima ili je možda pretjerivao, ali Eloise je sumnjala u to. Smatrala je da on zaista točno zna kad su on i Marina posljednji put spavali zajedno, a bojala se, pogotovo sada kad je shvatila o kojem se datumu radi, da je taj posljednji put to bilo užasno. Ali on ju nije izdao. Ostao je vjeran ženi koja ga je prognala iz svoje postelje. Eloise to nije začudilo, s obzirom na njegovu urođenu čast i dostojanstvo, ali ne bi mislila ništa loše o njemu da je potražio utjehu negdje drugdje. A činjenica da nije... Zbog toga ga je još više voljela. A ako mu je život s Marinom bio tko težak i nesretan, zašto je večeras došao ovamo? Zašto bulji u njezin portret i stoji na mjestu kao da se ne može pomaknuti? Zuri u nju kao da je nešto moli, kao da je preklinje. Preklinje mrtvu ženu za uslugu. ~ 237 ~

Knjigoteka

daša&anna

Eloise to više nije mogla podnositi. Iskorači naprijed i pročisti grlo. Phillip je iznenadi time što se istog časa okrenuo; ona je bila mislila da je tako izgubljen u mislima da je neće čuti. Nije rekao ništa, čak ni njezino ime, ali zatim... Ispružio je ruku. Ona mu priđe i uzme ga za ruku, ne znajući što drugo učiniti, ne znajući - koliko god je to bilo čudno - ni što reći. Samo je stala kraj njega i zapiljila se u Marinin portret. “Jesi li je volio?” upita ga, iako ga je to već pitala. “Nisam”, reče, a ona shvati da se još uvijek malo brinula jer je iznenadi silno olakšanje koje ju je preplavilo. “Nedostaje li ti?” Glas mu je bio tiši, ali siguran. “Ne.” “Jesi li je mrzio?” prošapće. On odmahne glavom i reče jako tužnim glasom: “Ne.” Nije znala što drugo pitati, nje znala što bi trebala pitati pa je samo čekala, nadajući se da će on nešto reći. I nakon dugo vremena, rekao je. “Bila je tužna”, reče. “Uvijek je bila tužna.” Eloise ga pogleda, ali on ne uzvrati pogled. Zapiljio se u Marinin portret kao da mora gledati u nju dok govori o njoj. Kao da joj to možda duguje. “Bila je uvijek tmurna”, nastavi on, “uvijek malo previše spokojna, ako to uopće ima smisla, a bilo je još gore nakon rođenja blizanaca. Ne znam što se dogodilo. Primalja je rekla da je normalno da žene plaču nakon poroda i da se ne trebam brinuti jer će to prestati nakon nekoliko tjedana.” “Ali nije”, reče tiho Eloise. On odmahne glavom, a zatim grubo makne pramen crne kose koji mu je pao preko čela. “Bilo je sve gore. Ne znam kako to objasniti. Bilo je to kao da je...” On bespomoćno slegne ramenima tražeći riječi, a zatim nastavi šaptom. “Bilo je to kao da je nestala... Rijetko je izlazila iz postelje... Nikad nisam vidio da se smiješi... Puno je plakala. Jako puno.” Rečenice su dolazile, ne u bujici, već jedna po jedna, kao da je svaku informaciju polako izvlačio iz sjećanja. Eloise nije rekla ništa, osjećala je ~ 238 ~

Knjigoteka

daša&anna

da ga nema pravo prekidati ili izraziti svoje mišljenje i osjećaje o nečemu o čemu nije znala ništa. A zatim, konačno, on se okrene od Marine prema Eloise i pogleda je ravno u oči. “Sve sam pokušao da je usrećim. Sve što sam mogao. Sve što sam znao. Ali nije bilo dovoljno.” Eloise otvori usta, ispusti neki tihi zvuk, početak mrmljanja kojem je bio cilj uvjeriti ga da je učinio sve što je mogao, ali on je odreže. “Eloise, shvaćaš li?” upita. Glas mu je postao glasniji, paničniji. “To nije bilo dovoljno.” “Nisi ti ništa kriv”, reče tiho, jer iako nije poznavala Marinu kao odraslu osobu, poznavala je Phillipa i znala je da to mora biti istina. “Na kraju sam jednostavno odustao”, reče ravnodušnim glasom. “Prestao sam se truditi da joj pomognem. Bilo mi je već toliko zlo od udaranja glavom o zid kad je ona u pitanju. I samo sam želio zaštititi djecu i držati ih podalje od nje kad je bila izuzetno loše volje. Zato što su je tako silno voljeli.” On je molećivo pogleda, možda tražeći razumijevanje, možda nešto drugo što Eloise nije razumjela. “Ona je bila njihova majka.” “Znam”, reče ona tiho. “Ona je bila njihova majka, a nije... nije mogla...” “Ali ti si bio tu”, reče odlučno Eloise. “Ti si bio tu.” On se grubo nasmije. “Da, i baš im je to donijelo neku sreću. Jedna je stvar biti rođen s jednim užasnim roditeljem, ali s dvoje? Nikad to ne bih poželio svojoj djeci, a ipak... tako je.” “Ti nisi loš otac”, reče Eloise, ne mogavši sakriti prijekor u glasu. On samo slegne ramenima i okrene se portretu. Očito nije mogao razmotriti njezine riječi. “Znaš li kako je to bilo bolno?” prošapće. “Imaš li pojma?” Ona odmahne glavom iako je on bio okrenut od nje. “Tako se silno truditi, tako užasno silno i baš nikad ne uspjeti? Dovraga...” On se nasmije. Bio je to kratak, gorak zvuk pun mržnje prema samome sebi. “Dovraga”, ponovi on, “nije mi se ni sviđala, a ipak je to bilo tako bolno.” “Nije ti se sviđala?” upita Eloise naglašavajući riječi tako da su zazvučale drukčije od njezinog uobičajenog govora. ~ 239 ~

Knjigoteka

daša&anna

On ironično trzne usnama. “Kako ti se može sviđati netko koga uopće ne poznaješ?” On se okrene prema njoj. “Eloise, ja je uopće nisam poznavao. Bio sam osam godina oženjen njome, a nisam je uopće poznavao.” “Možda ti nije dopustila da je upoznaš.” “Možda sam se trebao više potruditi.” “Možda”, reče Eloise, utkavši u svoj glas svu sigurnost i uvjerenje koje je prikupila, “nisi mogao učiniti ništa više. Phillipe, neki su ljudi rođeni melankolični. Ne znam zašto, i sumnjam da itko zna zašto, ali jednostavno su takvi.” On je ironično pogleda. Njegove tamne oči jasno su odbacile njezino mišljenje pa ona uskoči s: “Ne zaboravi da sam je i ja poznavala. Kao dijete, davno prije nego što si ti uopće znao da ona postoji.” Phillipov se izraz lica tada promijeni, a pogled mu postane tako intenzivan da se zamalo počela vrpoljiti od njegova pritiska. “Nikad je nisam čula kako se smije”, reče tiho Eloise. “Baš nikad. Pokušala sam se bolje prisjetiti kad sam te upoznala, pokušala shvatiti zašto su moja sjećanja na nju uvijek tako čudna pa mislim da je to posrijedi. Ona se nikad nije smijala. Tko je ikad čuo za dijete koje se nikad ne smije?” Phillip je neko vrijeme šutio, no zatim reče: “Ni ja ne mislim da sam je čuo kako se smije. Ponekad bi se nasmiješila, obično kad bi je djeca došla vidjeti, ali nikad se nije smijala.” Eloise kimne, a zatim reče: “Ja nisam Marina, Phillipe.” “Znam”, reče on. “Vjeruj mi, znam. Zato sam se i oženio tobom, znaš.” Nije to baš bilo ono što je željela čuti, ali zatomila je razočaranje i pustila ga da nastavi. Bora na čelu mu se produbila i on ga snažno protrlja. Izgledao je tako izmučeno, tako umoran od odgovornosti. “Samo sam želio nekoga tko neće biti tužan”, reče. “Nekoga tko će biti prisutan za djecu, nekoga tko neće...” On se prekine usred rečenice i okrene se. “Nekoga tko neće, što?” upita ga žustro, naslutivši da je kanio reći nešto važno. Dugo je mislila da on neće odgovoriti, no zatim, kad je već odustala, Phillip reče: “Umrla je od gripe. Ti to znaš, zar ne?” ~ 240 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Da”, reče ona, s obzirom na to da mu je bila okrenuta leđima pa ne bi vidio kad bi samo kimnula. “Umrla je od gripe”, ponovi. “To smo svima rekli...” Eloise je odjednom bilo mučno, zato što je znala, znala je sa potpunom sigurnošću što on kani reći. “Ovaj, bila je to istina”, reče ogorčeno, iznenadivši je svojim riječima. Bila je tako sigurna da će reći da su cijelo vrijeme lagali. “To je istina”, ponovi on. “Ali nije cijela istina. Ona jest umrla od upale pluća, ali nikad nikome nismo rekli zašto se razboljela.” “Jezero”, prošapće Eloise, bez razmišljanja. Nije ni shvatila da je na to pomislila prije nego što je izgovorila te riječi. On tužno kimne. “Nije slučajno pala u jezero.” Ruka joj poleti na usta. Nije ni čudo da se tako uzrujao kad je tamo odvela djecu. Osjećala se užasno. Naravno da to nije znala, nije mogla znati, ali ipak... “Stigao sam točno na vrijeme”, reče. “Zapravo, točno na vrijeme da je spasim od utapljanja. Ali ne na vrijeme da je spasim od upale pluća koju je dobila nakon tri dana.” On priguši ogorčeni smijeh. “Čak ni moj slavni čaj od vrbine kore njoj nije mogao pomoći.” “Tako mi je žao”, prošapće Eloise. I uistinu joj je bilo žao, iako je Marinina smrt na toliko načina omogućila njezinu sreću. “Ti ne shvaćaš”, reče on, ne pogledavši je. “Nikako ne možeš shvatiti.” “Ne poznajem nikoga tko si je oduzeo život”, reče ona oprezno. Nije bila sigurna smije li se tako nešto reći u ovoj situaciji. “Nisam to mislio”, reče Phillip osorno. “Ti ne znaš kako je to kad se osjećaš zarobljeno, bespomoćno. Tako se silno truditi i nikad, baš nikad” on se okrene prema njoj i prostrijeli je pogledom - “doprijeti do nje. Pokušao sam. Pokušavao sam svakoga dana. Trudio sam se zbog sebe, i trudio sam se zbog Marine, a najviše zbog Olivera i Amande. Učinio sam sve što sam znao, sve što su mi ljudi govorili i ništa, baš ništa nije djelovalo. Ja bih pokušao, ona bi plakala i onda bih ja opet pokušao i opet i opet, a ona se samo zakapala sve dublje u svoj vražji krevet i navlačila pokrivače preko glave. Živjela je u mraku s navučenim zavjesama i prigušenim svjetlom, a onda je izabrala baš onaj jedan prokleti, sunčani dan da izađe van i ubije se.” Eloise razrogači oči. ~ 241 ~

Knjigoteka

daša&anna

“Sunčani dan”, reče on. “Nakon cijelog prokletog mjeseca sivila, konačno je izašlo sunce, a ona se morala ubiti.” Phillip se nasmije, ali smijeh mu je bio gorak i kratak. “Nakon svega što je učinila, morala mi je upropastiti sunčane dane.” “Phillipe”, reče Eloise, položivši dlan na njegovu ruku. Ali on je odmah otrese. “I kao da to nije bilo dovoljno, nije se mogla ni ubiti kako treba. Ovaj, ne”, reče osorno, “pretpostavljam da sam za to ja kriv. Ona bi bila lijepo mrtva da ja nisam naišao i natjerao je da nas muči još puna tri dana, da strahujemo hoće li umrijeti.” On prekriži ruke i uzdahne s gađenjem. “Ali naravno da je umrla. Uistinu ne znam zašto smo se uopće nadali. Nije se uopće borila, nije uložila ni trunku snage da bi pobijedila bolest. Samo je ležala ondje i prepustila se, a ja sam stalno čekao da se nasmiješi, da pokaže da je konačno sretna što je uspjela u onom jedinom što je željela učiniti.” “O, moj Bože”, prošapta Eloise. Bilo joj je mučno od tog prizora. “I, je li se nasmiješila?” On odmahne glavom. “Ne, nije imala snage za to. Samo je umrla s istim izrazom na licu koji je uvijek imala. Praznim.” “Tako mi je žao”, reče Eloise, iako je znala da ga njezine riječi ne mogu utješiti. “Nitko ne bi trebao prolaziti kroz nešto takvo.” Dugo je zurio u nju, gledao je kao da nešto traži, kao da traži neki odgovor koji ona vjerojatno nije imala. Zatim se naglo okrene i priđe prozoru te se zapilji u nebo crno poput tinte. “Tako sam se silno trudio”, reče glasom tihim od rezignacije i žaljenja, “a ipak, svakog sam dana poželio da sam se oženio nekom drugom.” On nagne glavu i prisloni čelo na staklo. “Bilo kojom drugom ženom.” Dugo je šutio. Predugo, pomislila je Eloise pa mu je prišla, promrmljala njegovo ime, samo da čuje njegov odgovor. Samo da se uvjeri da je on dobro. “Jučer”, reče odsječnim glasom, “ti si rekla da imamo problem...” “Ne”, prekine ga što je brže mogla. “Nisam mislila...” “Rekla si da imamo problem”, ponovi on, tiho i snažno i ona je znala da je sada ne bi čuo čak ni da ga opet pokuša prekinuti. “Ali dok ne proživiš ono što sam ja proživio”, nastavio je, “dok ne budeš zarobljena u beznadnom braku, s beznadnim supružnikom, dok ne odlaziš godinama sama u postelju ne želeći ništa više od dodira drugog ljudskog bića...” ~ 242 ~ Knjigoteka

daša&anna

On se okrene, zakorači prema njoj. Oči su mu gorjele od strasti koja ju je učinila skrušenom. “Dok ne proživiš sve to”, reče on, “nemoj se nikad žaliti na ovo što mi imamo. Zato što meni... meni...” Riječi su ga gušile, ali jedva je zastao prije nastavka: “Ovo - mi - to je raj. I ne mogu podnijeti da čujem kao ti kažeš suprotno.” “Joj, Phillipe”, reče ona, a zatim učini jedino što je znala. Priđe mu i baci mu se u zagrljaj u koji je uložila sve što ima. “Strašno mi je žao”, promrmljala je suzama mu natopivši košulju. “Tako mi je žao.” “Ja ne želim novi neuspjeh”, jedva je procijedio, zarivši lice u njezin vrat. “Ja ne smijem, ne mogu...” “Nećeš”, zavjetovala se. “Nećemo.” “Ti moraš biti sretna”, reče, a riječi su mu zvučale kao da su grubo istrgnute iz njegova grla. “Moraš biti. Molim te, reci...” “Jesam”, uvjeravala ga je. “Jesam. Obećajem ti.” On se odmakne i obuhvati joj lice dlanovima, natjeravši je da ga pogleda duboko u oči. Činilo se da traži nešto u njezinu izrazu lica, da očajnički traži potvrdu, ili možda oprost, ili možda jednostavno obećanje.” “Ja jesam sretna”, prošapće, prislonivši dlanove na njegove. “Više nego što sam sanjala da je moguće. I ponosna sam što sam tvoja žena.” Činilo se da mu se lice napelo, a donja mu je usna zadrhtala. Eloise ostane bez daha. Nikad nije vidjela muškarca koji plače, i mislila je da je to nemoguće, no zatim se jedna suza otkotrlja niz njegov obraz i zastane u jamici u kutu njegovih usta dok ona nije ispružila ruku i obrisala je. “Volim te”, reče on, gušeći se riječima. “Ne marim ako ti ne osjećaš isto za mene. Volim te i... i...” “O, Phillipe”, prošapće ona, i dotakne mu suze na licu. “I ja tebe volim.” Usne su mu se pomicale kao da oblikuju riječi, no on odustane od govora i posegne za njom, privivši je uza se snagom i silom koja ju je učinila poniznom. Zarije lice u njezin vrat, mrmljajući njezino ime opet i opet, a zatim se njegove riječi pretvore u poljupce koji su se pomicali duž njezine kože dok nije pronašao usta. Eloise nije imala pojma koliko su dugo stajali ondje, ljubeći se kao da će te noći doći kraj svijeta. Zatim ju je podigao u naručje i odnio je iz galerije portreta uz stube i prije nego što se snašla, ležala je na svojoj postelji, a on je bio na njoj. ~ 243 ~

Knjigoteka

daša&anna

A njegove usne cijelo vrijeme nisu napustile njezine. “Trebam te”, reče promuklo, skidajući joj haljinu drhtavim prstima. “Trebam te kao što trebam disanje. Kao što trebam hranu, vodu.” Pokušala mu je reći da i ona njega treba, ali nije mogla. Nije mogla jer su se njegove usne zatvorile oko njezine bradavice i sisao ju je tako da je ona to osjetila dolje u trbuhu. Osjetila je toplu, sporu vrućinu koja se dizala i rasla, a ona je postala njezin talac i mogla je samo posegnuti za ovim čovjekom, svojim mužem i predati mu se sa svime što ima. On se podigne s nje, tek toliko dugo da svuče svoju odjeću, a zatim joj se pridruži, ovoga puta legnuvši kraj nje. Povukao ju je k sebi dok nije privio njezin trbuh o svoj, a zatim joj počeo milovati kosu, nježno, polako, a drugu je ruku nježno položio na donji dio njezinih leđa, “Volim te”, šapnuo joj je. “I ne želim ništa na svijetu toliko kao zgrabiti te i...” Phillip glasno gutne. “Nemaš pojma koliko te sada želim.” Njezine se usne zakrive. “Mislim da imam neku ideju o tome.” On se nasmiješi na to. “Tijelo mi umire. Nikad se nisam ovako osjećao, a ipak...” On se nagne bliže i nježno usnama očeša njezine usne. “Morao sam stati. Morao sam ti reći.” Ona nije mogla govoriti, jedva je mogla disati. I osjetila je kako joj suze naviru, kako je peku za oči dok se nisu razlile po njegovim rukama. “Nemoj plakati”, prošapće on. “Ne mogu si pomoći”, reče ona drhtavim glasom. “Toliko te silno volim. Nisam mislila... Uvijek sam se nadala, ali nikad nisam uistinu pomislila da... “Ni ja nisam nikad pomislio”, reče on i oboje su znali što su pomislili. Nikad nisam ni pomislio da će se to dogoditi meni. “Ja sam srećković”, reče on, a ruke mu se pomaknu, kliznuvši niz njezina rebra, preko trbuha na leđa. “Mislim da sam čitavog života čekao na tebe.” “ja znam da sam čekala na tebe”, reče Eloise. On je stisne i povuče k sebi. Trznula se kao da ju je opekao svojim dodirom. “Neću moći sporo”, reče drhtavim glasom. “Mislim da sam već iskoristio svu raspoloživu snagu volje.” “Nemoj sporo”, reče ona, spustivši se na leđa i povukavši ga na sebe. Raširila je noge, otvorivši ih da se on smjesti među njih i spusti svoju muškost na otvor njezine ženstvenosti. Ruke joj pronađu njegovu kosu i ~ 244 ~

Knjigoteka

daša&anna

utonu u nju, privlačeći mu glavu dolje dok mu se usta nisu smjestila točno na njezina. “Ne želim sporo”, reče ona. A zatim, jednim lakim pokretom, tako brzim da je ostala bez daha, našao se u njoj, zariven do kraja, udarivši u njezinu maternicu takvom silinom da je izmamio iznenađeni mali “Ah!” s njezinih usana. On se vragolasto nasmiješi. “Rekla si da želiš brzo.” Ona odgovori obuhvativši ga nogama, pritisnuvši ga snažno o sebe. Podigne bokove i tako ga još dublje uvuče u sebe i nasmiješi mu se. “Ti ništa ne radiš”, reče mu. A onda je krenuo. Riječi su utihnule kad su se počeli kretati. Nisu bili elegantni i nisu se kretali kao jedan. Njihova tijela nisu bila ugođena, a zvukovi koje su ispuštali nisu bili muzikalni ni lijepi. Samo su se micali, sa žudnjom i strašću, potpuno se prepustivši, posezali su jedno za drugim, posezali za vrhuncem. Nije trebalo dugo čekati. Eloise je pokušala da traje, pokušala se zadržati, ali to nije bilo moguće. Sa svakim pokretom Phillip je u njoj raspirivao vatru. A zatim, konačno, kad se više nije mogla ni trenutka suzdržavati, Eloise vrisne i izvije se pod njim, podignuvši ih oboje s postelje silinom svoga ispunjenja. Tijelo joj je drhtalo i treslo se i hvatala je zrak, i samo se uspjela snažno uhvatiti za njegova leđa i zasigurno mu ostaviti masnice po cijeloj koži od siline svoga stiska. A zatim, prije nego što se uspjela spustiti na zemlju, Phillip vrisne i gurne još nekoliko puta u nju ispraznivši se u njoj, te se sruši punom težinom pritisnuvši je o madrac. Ali ona nije imala ništa protiv toga. Uživala je kad je bio na njoj, uživala je u njegovoj težini, u mirisu i okusu znoja na njegovoj koži. Voljela ga je. Bilo je to tako jednostavno. Voljela ga je i on je volio nju, a ako je bilo još nešto, još nešto važno u njezinom životu, to sada nije ništa značilo. Ne ovdje, ne sada. “Volim te”, prošaptao je, konačno se maknuvši s nje i dopustivši da joj se pluća napune zrakom. Volim te. To je bilo sve što joj treba.

~ 245 ~ Knjigoteka

daša&anna

POGLAVLJE 19 ... dani su ispunjeni beskrajnom zabavom. Idem u kupovinu i na ručak i u posjete (a i mene posjećuju). Navečer obično idem na bal ili koncert, ili ponekad na manje kućne zabave. Katkad ostanem doma sama i kratim vrijeme čitajući. Iskreno, to je ispunjen i zabavan život; nemam se razloga žaliti. Često se pitam, što bi još jedna dama mogla poželjeti? - piše Eloise Bridgerton siru Phiiiipu Craneu, šest mjeseci od početka njihovog neobičnog dopisivanja.

Dok

živi, Eloise će se sjećati sljedećeg tjedna kao jednog od najčarobnijih u svome životu. Nije se u tom tjednu zbio nikakav važan događaj, vrijeme nije bilo neuobičajeno lijepo, nije bilo rođendana, ekstravagantnih darova ili neočekivanih gostiju. No ipak, iako se sve činilo, barem izvana, vrlo običnim... Sve se promijenilo. Nije to bila onakva promjena koja bi nekog pogodila poput groma, ili čak, pomisli Eloise ironično se osmjehnuvši, poput zalupljenih vrata ili visokog C u operi. Bila je to polagana promjena, ona se ušuljala, počela je sasvim neprepoznatljivo i završila prije nego što se shvatilo da je započela. A započela je nekoliko dana nakon što je naišla na Phillipa u galeriji portreta. Kad se toga jutra probudila, on je sjedio kompletno odjeven u podnožju kreveta, zureći u nju sa sretnim smiješkom na usnima. “Što to radiš?” upita ga Eloise, zataknuvši plahte pod ruke kad se podizala u sjedeći položaj. “Gledam te.” Usne joj se razdvoje od iznenađenja, ali nije mogla suzdržati smiješak. “To ne može biti vrlo zanimljivo.” “Baš naprotiv. Ne mogu se domisliti ničega što bi mi tako dugo okupiralo pažnju.” Ona se zarumeni, promrmljavši nešto o tome kako je on budalast, ali iskreno, zbog njegovih ga je riječi sada samo poželjela povući natrag u krevet. Znala je da tome ne bi odolio - nikada nije - ali morala je staviti ~ 246 ~

Knjigoteka

daša&anna

žudnju na čekanje zato što se on, na kraju krajeva, ipak kompletno odjenuo, a ona je pomislila da je to zacijelo učinio iz nekog razloga. “Donio sam ti mafin”, reče, ispruživši tanjur. Eloise mu zahvali i uzme ponuđenu slasticu. Dok je jela (i poželjela da je donio i nešto za piće), on reče: “Mislio sam da bismo danas mogli malo van.” “Ti i ja?” “Zapravo”, reče, “mislio sam na nas četvero.” Eloise se ukipi na pola zalogaja i pogleda ga. Ovo je bilo, shvatila je, prvi put da je predložio nešto takvo. Prvi put, barem koliko je ona znala, da je poželio provesti vrijeme sa svojom djecom umjesto da ih odgurne od sebe i prepusti nekom drugom na brigu. “Mislim da je to dobra zamisao”, reče ona tiho. “Odlično”, reče on i ustane. “Ostavit ću te da se urediš i obavijestiti onu jadnu sluškinju koju si natjerala da im glumi dadilju da ćemo ih mi preuzeti ostatak dana. “Sigurna sam da će joj laknuti”, reče Eloise. Mary nije nikako htjela preuzeti posao dadilje, čak ni privremeno. Nitko od ženskog dijela posluge nije se prijavio za taj posao; sve su one predobro poznavale blizance. A jadna dugokosa Mary živo se sjećala kako su morali spaliti plahte jer nisu uspjeli s njih skinuti prilijepljenu kosu posljednje guvernante. Ali ništa se drugo nije moglo učiniti i Eloise je natjerala oboje djece da obećaju kako će se odnositi prema Mary s poštovanjem dostojnim kraljice i dosad su održali riječ. Eloise je čak držala fige da bi Mary mogla popustiti i pristati trajno obavljati taj posao. Plaćalo se, na kraju krajeva, bolje od čišćenja. Eloise pogleda prema vratima i iznenadi se ugledavši Phillipa kako stoji mirno i mršti se. “Što nije u redu?” upita ga. On trepne, zatim je pogleda, zamišljeno skupljenih obrvi. “Nisam siguran što bih trebao.” “Vjerujem da se kvaka okreće u oba smjera”, zadirkivala ga je. On je znakovito pogleda i reče: “U selu nema sajmova ni bilo kakvih događanja. Što da radimo s njima?” “Bilo što”, reče Eloise, nasmiješivši mu se od srca ispunjenog ljubavlju. “Ili baš ništa. Phillipe, to uopće nije važno. Oni samo žele tebe.” ~ 247 ~

Knjigoteka

daša&anna

Dva sata poslije Phillip i Oliver stajali su izvan Larkinove krojačnice i modne trgovine za muškarce i žene u selu Tetbury, prilično nestrpljivo čekajući da Eloise i Amanda završe kupovinu. “Zar smo morali ići u kupovinu?” stenjao je Oliver kao da su od njega zatražili da nosi pletenice i haljinu. Phillip slegne ramenima. “To je tvoja majka poželjela.” “Sljedeći put muškarci biraju”, progunđa Oliver. “Da sam znao da majka kani ovo...” Phillip se morao prisiliti da ne prasne u smijeh. “Muškarci se moraju žrtvovati za žene koje vole”, reče ozbiljnim glasom, potapšavši sina po ramenu. “Bojim se da je to tako.” Oliver patnički uzdahne kao da on takve žrtve podnosi svakodnevno. Phillip pogleda kroz izlog. Eloise i Amanda nisu pokazivale znakove da su pri kraju kupovine. “Ali što se tiče odlaska u kupovinu i toga tko odlučuje o sljedećoj zajedničkoj aktivnosti”, reče, “ja se slažem svim srcem.” Točno u tom trenutku Eloise proviri iz krojačnice. “Olivere?” upita. “Hoćeš li, molim te, ući?” “Neću”, odgovori Oliver, odrješito odmahujući glavom. Eloise napući usne. “Dopusti mi da to kažem drukčije”, reče. “Olivere, želim da uđeš unutra.” Oliver molećivo pogleda oca. “Bojim se da ju moraš poslušati”, reče Phillip. “Ah, koliko se žrtvujem”, promrmlja Oliver, odmahujući glavom dok se vukao uz stube. Phillip se nakašlje da prikrije smijeh. “Ideš i ti?” upita Oliver. Zaboga, ne, zamalo reče Phillip, ali uspije se zaustaviti na vrijeme, te se domisli: “Moram ostati vani paziti na kočiju.” Oliver ga pogleda ispod oka. “Zašto treba paziti na kočiju?” “Ovaj, zbog opterećenja kotača”, promrmlja Phillip. “Znaš, zbog tih svih paketa.” Nije uspio čuti što je Eloise rekla sebi u bradu, ali njezin ton nije bio laskav. “Požuri, Olivere”, reče, potapšavši sina po leđima. “Majka te treba.” ~ 248 ~

Knjigoteka

daša&anna

“I tebe, također”, reče slatko Eloise, samo da bi ga mučila - u to je bio siguran. “Tebi trebaju nove košulje.” Phillip zastenje. “Zar nam ne može krojač doći doma?” “Zar ti ne želiš izabrati tkaninu?” On odmahne glavom i reče grandiozno: “U potpunosti ti vjerujem.” “Mislim da tata mora paziti na kočiju”, reče Oliver još uvijek stojeći na pragu krojačnice. “Trebat će on paziti na svoja leđa”, promrmlja Eloise, “ako ne...” “Joj, dobro”, reče Phillip. “Ući ću. Ali samo nakratko.” I tako se Phillip zatekne u ženskoj polovici krojačnice, najkičastijem i najženskastijem mjestu na svijetu, i zadrhti. “Još malo i vjerojatno ću umrijeti od klaustrofobije.” “Tako krupan, snažan muškarac poput tebe?” reče Eloise blago. “Glupost.” A onda ga pogleda i pokaže mu trzajem glave da priđe bliže. “Da?” upita, pitajući se o čemu se radi. “Amanda”, šapne Eloise, kimajući prema vratima na kraju prostorije. “Kad izađe van, pokaži oduševljenje.” On se sumnjičavo ogleda po trgovini. Osjećao se ondje kao da je pao s Marsa. “Nisam baš dobar u pokazivanju oduševljenja.” “Nauči”, naredi me, a zatim se okrene Oliveru: “Sad je tvoj red, mladi gospodine Crane. Gospođa Larkin...” Oliver je zastenjao kao da umire. “Želim gospodina Larkina”, usprotivi se. “Kao otac.” “Ti bi želio krojača?” Eloise upita. Oliver žustro kimne. “Uistinu?” On ponovno kimne, ali ovaj put ne tako uvjerljivo. “Iako”, nastavi Eloise tako uvjerljivo da bi zaslužila mjesto na pozornici kazališta u Drury Laneu, “nije prošao ni jedan sat otkako si se zakleo da te ni puškom ne bismo natjerali u neki dućan ako u izlogu nisu pištolji ili limeni vojnici?” Oliver rezignirano nakrivi usta i kimne. Jedva primjetno. “Svaka čast”, promrmlja joj Phillip na uho dok je gledao kako se Oliver vuče prema vratima koja su dijelila trgovinu na polovicu gospodina Larkina i polovicu gospođe Larkin. “Samo se radi o tome da im moraš pokazati koliko je alternativa gora”, reče Eloise. “Užasno je kad ti gospodin Larkin uzima mjeru, ali gospođa Larkin - ona je doista očajna.” ~ 249 ~

Knjigoteka

daša&anna

Zgroženi jauk propara zrak i Oliver dotrči u prostoriju - ravno k Eloise, a Phillip se zbog toga osjećao pomalo zakinut. Želio je da njegova djeca trče k njemu, shvatio je. “Ubo me pribadačom!” objavi Oliver. “Jesi li se migoljio?” upita Eloise ni ne trepnuvši. “Nisam!” “Nimalo?” “Samo sam se malo pomaknuo, jako malo.” “Onda dobro”, reče Eloise. “Sljedeći put se nemoj nimalo micati. Uvjeravam te da je gospodin Larkin jako vješt u svom poslu. Ako se ne pomakneš, neće te ubosti. To je jednostavno tako.” Oliver probavi Eloiseine riječi, a zatim molećivo pogleda Phillipa. Bilo je lijepo što ga je sin smatrao saveznikom, ali Phillip nije kanio proturječiti Eloise i podrivati joj autoritet. Pogotovo sada kad se u potpunosti slaže s njom. Ali tada ga Oliver iznenadi. Nije ga molio da ga izbavi iz kandži gospodina Larkina i nije rekao nešto grozno o Eloise što bi, Phillip je u to bio siguran, učinio prije samo nekoliko tjedana kad god bi se neka odrasla osoba usprotivila njegovim željama. Oliver ga samo pogleda i upita: “Hoćeš li ti doći sa mnom, oče? Molim te?” Phillip otvori usta da odgovori, ali morao je stati. Bilo je to neobjašnjivo. Oči su ga počele peći zbog suza koje su navrle i on shvati da su ga osjećaji jednostavno svladali. Nije se radilo samo o tom trenutku, činjenici da je njegov sin želio njegovo društvo u stvarima koje se tiču muškaraca. Oliver je i prije tražio njegovo društvo. Ali ovo je bio prvi put da je Phillip uistinu osjećao da može reći da, bio je siguran da će, ako pođe sa sinom, znati učiniti što treba i reći prave riječi. A čak i ako ne bude znao, to nije bilo važno. On nije bio isti kao njegov otac i nikada neće - ne može biti takav. Ne može si priuštiti biti kukavicom, stalno gurati svoju djecu od sebe, samo zato što se brine da će pogriješiti. On će griješiti. To je neizbježno. Ali to neće biti velike pogreške, a uz Eloiseinu podršku, bio je prilično siguran da može sve. ~ 250 ~

Knjigoteka

daša&anna

Čak i izaći na kraj s blizancima. On stavi ruku na Oliverovo rame. “S velikim ću zadovoljstvom poći s tobom, sine.” On pročisti grlo koje je zaškripalo na zadnjoj riječi. Zatim se sagne i prošapće: “Zadnje što nam sada treba su žene na muškoj strani.” Oliver žustro kimne složivši se s njime. Phillip se uspravi, spremajući se krenuti za sinom prema dijelu trgovine gospodina Larkina. No onda začuje iza sebe Eloise kako se nakašljava, okrene se, a ona mu glavom pokaže u smjeru stražnjeg dijela prostorije. Amanda. Izgledala je veoma odraslo u novoj opravi boje lavande, dajući tek naslutiti kakva će žena postati jednog dana. Po drugi put u isto toliko minuta, Phillipa zapeku oči. Ovo je bilo ono što je propuštao. Zbog svoga straha, zbog sumnje u samoga sebe, ovo je bio propuštao. Oni su odrastali bez njega. Phillip potapša sina po ramenu da mu da do znanja da će se odmah vratiti te priđe kćeri koja je stajala na drugoj strani. Bez riječi, podigne joj ruku i poljubi je. “Gospođice Amanda Crane”, reče sa srcem u očima, glasu, smiješku, “vi ste najljepša djevojka koju sam vidio u životu.” Ona razrogači oči i oduševljeno napući usne. “A što je s gospođicom... majkom?” užurbano šapne. Phillip pogleda svoju ženu koja je također izgledala kao da je na rubu suza, a zatim se okrene Amandi i nagne se kao bi joj šapnuo na uho: “Hajdemo se nas dvoje nešto dogovoriti. Ti smiješ misliti da je tvoja majka najljepša žena na svijetu. Ali ja mogu misliti da si to ti.” A kasnije te noći, nakon što ih je ušuškao u krevet i poljubio u čelo te se uputio prema vratima, čuo je svoju kćer kako sapce: Oče? On se okrene. “Da, Amanda?” “Oče, ovo je bio najbolji dan u mom životu”, prošapće. “Najbolji”, složi se Oliver. Phillip kimne. “I meni također”, reče tiho. “I meni također.” Počelo je s porukom.

~ 251 ~ Knjigoteka

daša&anna

Kasnije te večeri, kad je Eloise završila s večerom i lakaj odnio njezin tanjur, uočila je da se ispod tanjura nalazio komadić papira, dvaput savijen u mali trokut. Njezin se muž ranije ispričao, rekavši da mora potražiti knjigu u kojoj je pjesma o kojoj su raspravljali dok su jeli puding, i tako, dok je nitko nije gledao, čak ni taj lakaj koji je imao posla s nošenjem posuđa u kuhinju, Eloise odmota papir. Nikad nisam znao s riječima

pisalo je Phillipovim rukopisom koji je odmah prepoznala. I još, manjim slovima u kutu: Kreni prema svome uredu

Zaintrigirana, ustane i izađe iz blagovaonice i nakon jedne minute nađe se u svom uredu. A ondje, nasred pisaćeg stola, stajao je još jedan komad papira. Ali sve je počelo s jednim pismom, zar ne?

Prateći upute, Eloise se uputi u dnevnu sobu. Ovoga puta morala se silno suzdržavati da ne potrči punom brzinom. Mali komad papira, opet dvaput presavijen, nalazio se na crvenom jastuku smještenom na samoj sredini sofe. I ako je sve započelo s riječima, onda treba s njima i nastaviti. Ovoga puta usmjerena je u glavno predvorje.

Ali nema riječi kojima bih mogao zahvaliti na svemu sto si mi dala, pa ću se poslužiti onima koje imam i reći ti to na jedini način na koji znam. A na dnu te poruke usmjerena je prema spavaćoj sobi. Eloise se polako uputi uz stube dok joj je srce snažno udaralo od iščekivanja. To je bilo njezino konačno odredište, u to je bila sigurna. ~ 252 ~

Knjigoteka

daša&anna

Phillip će je ondje čekati, čekat će da je uzme za ruku i odvede u zajedničku budućnost. Uistinu je sve počelo s porukom. Nešto tako nevino, tako bezazleno, preraslo je u ovo, u tako ispunjenu i bogatu ljubav od koje se zamalo raspala. Stigla je do gornjeg hodnika i tihim se koracima uputila u spavaću sobu. Vrata su bila malo odškrinuta, tek centimetar ili dva, i ona ih drhtavim prstima gurne do kraja. A zatim šokirano uzdahne. Jer ondje, na krevetu, bilo je cvijeće. Stotine i stotine cvjetova, od kojih su neki očito bili izvan sezone, odabrani iz Phillipove posebne kolekcije iz njegova staklenika. A ispisano crvenim cvjetovima na pozadini od bijelih i ružičastih latica pisalo je: VOLIM TE

“Riječi nisu dovoljne”, reče Phillip tiho iskoračivši iz sjene iza njezinih leđa. Ona se okrene, nesvjesna suza koje su joj se kotrljale niz obraze. “Kad si to učinio?” On se nasmiješi. “Valjda smijem imat neke tajne pred tobom.” “Ja... ja...” On je uzme za ruku i privuče je bliže. “Ostala si bez riječi?” promrmlja. “Ti? Mora da sam bolji u ovome nego što sam mislio.” “Volim te”, reče, jedva uspjevši prozboriti te riječi. “Toliko te silno volim.” Zagrli je i ona položi obraz na njegova prsa, a on nježno svoju bradu na njezinu glavu. “Danas”, reče tiho, “blizanci su mi rekli da im je to bio najbolji dan u životu. I shvatio sam da imaju pravo.” Eloise samo kimne jer je ostala bez riječi. “Ali onda”, nastavi on, “shvatio sam da nemaju pravo.” Ona ga zbunjeno pogleda. “Ja ne mogu izabrati smo jedan dan”, prizna joj. “To je svaki dan s tobom, Eloise. Svaki dan s tobom.” On joj dodirne bradu i prinese usne njezinima. “I svaki tjedan”, promrmlja, “svaki mjesec, svaki sat.” ~ 253 ~

Knjigoteka

daša&anna

Zatim ju je poljubio, nježno, ali sa svom ljubavlju u svojoj duši. “Svaki trenutak”, prošaptao je, “samo da sam s tobom.”

~ 254 ~ Knjigoteka

daša&anna

EPILOG

Toliko toga te želim naučiti, malena moja. Nadam se da ću to moći

učiniti primjerom, ali također osjećam potrebu da riječi stavim na papir. To je moj mali hir, ali očekujem da ćeš ga prepoznati i da će ti biti zabavno kad budeš čitala ovo pismo. Budi snažna. Budi ustrajna. Budi savjesna. Ništa se nikad ne postiže lakšim putem. (Osim, naravno, ako je put od samog početka lagan. A nekad jest tako. Pa ako tako jest, nemoj si sama stvoriti novi, teži put. Samo mučenici idu i traže nevolju.) Voli svoju braću i sestre. Već imaš dvoje, a ako Bog da, bit će ih još. Voli ih iskreno jer oni su tvoja krv, a kad budeš nesigurna u sebe, ili kad vremena budu teška, oni će ti biti podrška. Smij se. Smij se glasno i smij se često. A kad okolnosti traže tišinu, pretvori svoj smijeh u smiješak. Nemoj se pomiriti sa sudbinom. Znaj što želiš i potrudi se oko toga. A ako ne znaš što želiš, budi strpljiva. Odgovori će s vremenom doći i možda ćeš otkriti da ti je to, za čime žudi tvoje srce, cijelo vrijeme bilo pod nosom. I zapamti, uvijek zapamti da imaš majku i oca koji se vole i koji vole tebe. Osjećam da postaješ nemirna. Tvoj otac nekako čudno stenje i zasigurno će izgubiti živce ako odmah ne ustanem od pisaćeg stola i uputim se u postelju. Dobro došla na svijet, malena moja. Svi smo mi silno oduševljeni time što smo te upoznali. - piše Eloise, lady Crane, svojoj kćeri Penelope povodom njezina rođenja. SVRŠETAK

~ 255 ~ Knjigoteka

View more...

Comments

Copyright ©2017 KUPDF Inc.
SUPPORT KUPDF