Joseph Heller - Kvaka22

Joseph Heller

Kvaka 22 Mojoj majci i Shirley, i mojoj djeci, Erici i Tedu

~2~

Preveo: Zlatko Crnković Vojnički strogo rečeno: Kvaka 22 je satirični, tragikomični proturatni roman, objavljen u vrijeme Vijetnamskog rata, ubrzo kultni status među slobodoumnim čitateljstvom u SAD-u, da bi kasnije prigrlila šira publika širom sviieta. Tako je priča o Yossarianu, članu posade bombardera koji se na sve mile načine pokušava usloboditi obaveze (obveze?) letenja, u kratko vrijeme dosegnula višemilijunsku nakladu. Do danas je to najčitaniji američki roman o Drugom svjetskom ratu, a naslov Kvaka 22 postao je i ostao, općeprihvaćeni izraz za frustrirajuće bezizlaznu situaciju......

~3~

U ĈEMU JE KVAKA? Godine 1961. New York Times je imao osam stupaca na svakoj stranici. Ali. studenoga iste godine, svega jedan dan nakon sluţbenog objavljivanja Kvake 22, na stranici recenzija novih izdanja otisnut je neuobičajeni oglas od vrha do dna, širok pet stupaca. Postignut je začudan vizualni efekt. Recenzija knjige jednog drugog pisca potisnuta je na stranu, kao i kriţaljka i sve ostalo. U dnu oglasa pisalo je: » U ĈEMU JE

KVAKA?« A na vrhu se ocrtavala silueta lika iz stripa, junaka u uniformi koji bjeţi, s paničnim izrazom lica, gleda jući iskosa na nekakvu nevidljivu opasnost. Bio je to plaćeni oglas za Kvaku 22. Isprepletene s tekstom bile su pohvale koje je o knjizi izrekao dvadeset i jedan pojedinac ili institucija sa stanovitim društvenim ugledom, mahom vezani uz knjiţevnost i nakladništvo, koji su dobili roman na uvid prije njegova objelodanjivanja pa su ga već recenzirali ili se povoljno izrazili o njemu. Nekoliko dana nakon izlaska knjige objavio je u časopisu Nation recenziju o njoj. Nelson Algren (klijent moje literarne agentice koja ga je nagovorila da je pročita), koji je ustvrdio da je Kvaka 22 »najbolji roman koji se igdje pojavio posljednjih nekoliko godina«. Isto je tako knjigu preporučio i Studs Terkel* u recenziji objavljenoj u dnevnim novinama u Chicagu. Toliko paţnje posvećene djelu koje se netom bilo pojavilo na trţištu bijaše dobrim dijelom zasluga marne poduzetnosti i oduševljenosti knjigom moje literarne agentice Candide Donadio, i mog urednika Roberta Gottlieba, pa sad koristim priliku da ovo novo izdanje posvetim njima, kolegama i saveznicima od neprocjenjive vrijednosti u otkrivanju talenata. Times nije objavio recenziju knjige nakon njena izlaska, ali ju je u Herald Tribuneu recenzirao Maurice Dolbier, koji je ustvrdio da je to

»fantastičan, ganutljiv, potresan, urnebesan, lud, zabavan i gigantski tobogan od knjige«. Ĉinjenica da je rečenzent Herald Tribunea uopće pisao o tom ratnom romanu iz pera nepoznatog autora bijaše gotovo isključivo plod stjecaja sretnih okolnosti. Mnogo poznatiji od mene, S. J. Perelman, s kojim je g. Dolbier nedavno bio napravio intervju, objavio je baš nekako u to vrijeme _________________________________ *Louis »Studs« Terkel (r. 1912.) ugledni američki povjesničar i novinar

~4~

također knjigu, koju je izdao moj nakladnik »Simon & Schuster«, a urednik mu je bio moj urednik Bob Gottlieb. Odgovarajući na pitanje koje mu je postavio Dolbier, o tome što tre nutno čita, g. Perelman je odgovorio da je upravo zaokupljen čitanjem romana koji mu je preporučio njegov urednik, romana koji se zove Kvaka 22. G. Dolbier mi je poslije priznao da je, kad se vratio u uredništvo, zatekao moj roman na hrpi knjiga koje je odloţio na stranu, jer je zaključio da neće imati vremena da ih pročita i piše o njima. Da nije bilo Gottlieba, ne bi bilo ni Perelmana, a da nije bilo Perelmana, ne bi bilo ni Dolbierove recenzije. A da nije bilo Dolbiera, ne bi moţda bilo ni Timesa. Dva tjedna kasnije, vjerojatno samo zbog g. Dolbiera, moju je knjigu u Timesu povoljno prikazao njihov stalni recenzent Orville Prescott, koji je ujedno prognozirao da to djelo neće nikad zaboraviti oni koji ga uzmu u ruke, i nazvao ga »sjajnim ostvarenjem koje će ogorčiti isto toliko čitatelja koliko će i druge oduševiti«. Sve je ostalo, moglo bi se reći, povijest, ali povijest koja se moţe i pogrešno shvatili, taj roman u tvrdom uvezu nije osvojio nijednu knjiţevnu nagradu i nije se našao ni na jednoj top-listi bestselera. I, kao što je g. Prescott dobro predvidio, na gotovo svaki pozitivni prikaz slijedio je bar jedan negativni. Osvrćući se na taj roman nakon 25 godina, John Aldridge, po mom mišljenju najpronicaviji i najustrajniji komentator zbivanja u američkoj knjiţevnosti u posljednjih nekoliko desetljeća, pohvalio je Roberta Brusteina za njegov iz vanredno inteligentni prikaz objavljen u časopisu New Republic, jer je sadrţavao

»bitne argumente kojima potonji kritičari nisu mogli gotovo ništa dodati«. G. Aldridge je isto tako ustvrdio da su mnogi od prvih čitatelja Kvake 22 »zavoljeli tu knjigu iz istih onih razloga zbog kojih su je drugi zamrzili«. Osporavanja su često bila vrlo ţučljiva. U Sunday Timesu, u bilješci pri samom kraju tih novina, koja je bila toliko neupadljiva da su je mogli zapaziti jedino oni koji su je očekivali, recenzent romansijer koji je slučajno također bio klijent moje agentice Candide zaključio je da »taj roman teško diše zbog nedostatka vještine i tanko ćutnosti«, da je »pun ponavljanja i monotonije«, da »nije uspio«, da je »emocionalna papazjanija« i da uopće nije roman. A recenzent uglednoga New Yorkera, član uredništva koji obično piše o jazzu, nepovoljno je ocijenio knjigu uspoređujući je s romanom Mitchella Goodmana što se zbiva u sličnim prilikama, i zaključio da bi se moglo reći da »Kvaka 22 nije ni napisana

nego da ju je autor urlanjem istresao iz sebe na papir«. »Ostao je tek krš ~5~

od neslanih šala«, a Heller se »na kraju valja u vlastitu smijehu i naposljetku se utaplja u njemu«. (Dok ovo prenosim, u napasti sam da se utopim u smijehu.) Ne sjećam se da je moj roman uvršten u onih nekoliko stotina knjiga koje je Times te godine preporučio čitaocima da ih kupe za Boţić, pa ni u one druge stotine knjiga izabranih u proljeće za ljetno čitanje. Ali negdje potkraj ljeta 1962. Raymond Walters, na stranici top -lista bestselera u Sunday Timesu, gdje je u to vrijeme vodio kolumnu Sve i sva o knjigama, izvijestio je čitatelje da ljubitelji knjiga s alternativne kulturne scene u New Yorku najviše govore o Kvaki 22. Iako je taj roman vjerojatno bio najreklamiranija knjiga te godine, još su je uvijek čitali samo »alternativni ljubitelji knjiga.« Nedugo zatim Newsweek je donio otprilike istu takvu vijest u tekstu tiskanom na više od širine jedne stranice. A potkraj ljeta su me pozvali na prvi moj intervju na televiziji. Bilo je to u emisiji Today koja je u to doba bila zapravo zabavna emisija. Voditelj je tada bio John Chancellor, koji se nedavno bio vratio s mjesta dopisnika iz Kremlja i prihvatio je voditeljsku ulogu pod uvjetom da razgovara samo s ljudima koje sam izabere. Nakon te emisije, u kafiću nedaleko od TV studija, gdje sam počeo piti martinije u ranije doba dana nego ikad u ţivotu, on mi je uručio sveţanj naljepnica koje je dao sam izraditi. Na naljepnicama je pisalo: YOSSARIAN JE ŢIV. I priznao mi je da potajno lijepi te naljepnice po zidovima u hodnicima i u WC-ima za sluţbeno osoblje u zgradi TV kompanije NBC. Tada je došao mjesec rujan i dţepno izdanje, a s njim napokon i širenje popularnosti, što je čini se, usprkos temeljitim pripremama i smišljenoj propagandnoj kampanji, iznenadilo nakladnika dţepnog izdanja »Della«. Reklo bi se da tamošnji sluţbenici nisu mogli povjerovati broju prodanih primjeraka i da nisu vjerovali da će ikad moći zadovoljiti potraţnju. Nakladnici dţepnih izdanja tiskaju knjige u stotinama tisuća primjeraka. Nakon početne naklade od 300.000, od rujna do kraja godine pet puta su ponovili tu nakladu, po dva puta u listopadu i prosincu, a do kraja 1963 tiskali su 11 izdanja. U Engleskoj je, pod vodstvom agilnog mladog urednika Toma Maschlera, od sama početka bilo tako. Top-liste bestselera bile su tada nešto novo i u povojima, ali Kvaka 22 uskoro je izbila i tu na čelo. Za mene osobno povijest Kvake 22 počinje već 1953. godine, kad sam ~6~

je počeo pisati. Tada sam bio zaposlen kao tekstopisac u jednoj maloj reklamnoj agenciji u New Yorku, nakon što sam dvije godine predavao pisanje slobodnih sastavaka na Sveučilištu drţave Pennsylvanije, koje je tada bilo još koledţ. Vrlo rano, osjećajući tjeskobnu potrebu za pozitivnim mišljenjem i ohrabrenjem, razaslao sam uvodno poglavlje literarnim agentima do kojih sam uspio doći nakon objavljivanja nekoliko kratkih priča u časopisima Esquireu i Atlanticu. Iako sami agenti nisu bili impresionirani mojom ponudom, bila je impresionirana jedna mlada pomoćnica među njima, gđa Candida Donadio, koja me zamolila za dopuštenje da ponudi to poglavlje nekim časopisima koji su redovito objavljivali izvatke iz romana »u fazi nastajanja«. Godine 1955. to se poglavlje pojavilo u broširanom tromjesečniku New World Writing (antologiji u kojoj je, pod pseudonimom, objelodanjen i ulomak iz jednog drugog romana koji je također bio »u fazi nastajanja« Na putu Jacka Kerouaca). Dobio sam nekoliko čestitaka od urednika uglednih izdavačkih kuća koji su se zanimali za moj rad, pa sam bio ohrabren da nastavim pisati djelo o kojem sam napokon realno procijenio da ću ga pisati mnogo godina dulje nego što sam u prvi mah računao. Godine 1957, kad sam imao 270 otipkanih stranica, zaposlio sam se u časopisu Time, gdje sam obdan sastavljao reklamne poruke kad nisam kriomice biljeţio misli što su mi padale na pamet u vezi s romanom koji sam navečer pisao kod kuće. Dotle je Candida Dona dio otvorila vlastitu literarnu agenciju u kojoj je okupila vrlo ugled ne američke pisce. Sloţio sam se s njom da ponudimo nedovršeni rukopis nekim nakladnicima, najviše radi toga da dobijemo kakvu-takvu predodţbu o mogućnosti da se objelodani roman do kojeg nam je oboma bilo mnogo stalo. Njezinu je pozornost privukao jedan mladi urednik kojeg je upoznala kod »Simona & Schustera«, i za kojeg je vjerovala da bi mogao biti prijemljiviji za inovacije u literaturi od većine ostalih urednika. Taj se urednik zvao Robert Gottlieb i Candida je imala pravo. Dok je Gottlieb čitao te moje stranice, ja sam od dareţljivog časopisa Time dobio četverotjedni odmor pa sam iznova prepisao te iste stranice. Zatim sam se sastao na ručku s Gottliebom, koji je najviše ţelio procijeniti moju narav i utvrditi koliko ću biti fleksibilan kao autor s kojim će eventualno surađivati. Nakon što sam ga neko vrijeme slušao kako mi obzirno iznosi neke općenite primjedbe o tome što bi moţda trebalo izmijeniti u tekstu, ja sam mu uručio novu verziju svoga rukopisa i ponosno ustvrdio da sam gotovo sve te njegove primjedbe uzeo u obzir. ~7~

Gottlieb me iznenadio svojom bojazni da bih mogao imati nešto protiv toga da surađujem s nekim tko je tako mlad kao on, njemu je tada, mislim, bilo 26 godina, a meni 34. Još sam se više iznenadio kad sam poslije od njega doznao da su i on i njegova najbliţa suradnica kod »Simona & Schustera«, Nina Bourne, bili u prvi mah zaplašeni nekakvim mojim nepovjerljivim drţanjem, kojeg ja uopće ni sam bio svjestan. Otada nisam više bio nepovjerljiv prema njemu, a ne bih rekao ni da je Gottlieb, koji je poslije postao ravnatelj izdavačke kuće »Alfred A. Knopf«, a potom i glavni urednik časopisa New Yorker, ikad nakon toga bio od ikoga zaplašen. Ono što mi je još ostalo u najljepšem sjećanju kod njega jest to što nije zatraţio od mene nikakav plan daljnjeg toka radnje, niti je čak nabacio pitanje u kojem će se smjeru razvijati ona trećina romana koju je on do tada bio pročitao. U ugovoru koji smo potpisali bilo je predviđeno da dobijem akontaciju od 1500 dolara, od čega polovicu nakon potpisivanja ugovora, što meni tada nije bilo potrebno, a drugu polovicu nakon predaje i prihvaćanja rukopisa. Ja sam mu vjerojatno bio prvi romanopisac s kojim je on imao posla, ali ne i prvi kojem je objavio roman, jer su u one tri godine koliko je meni još trebalo da dovršim rukopis dolazili k njemu drugi pisci s dovršenim rukopisima. Vjerojatno sam bio i prvi Candidin klijent. Oboje su bili toliko oduševljeni krajnjim uspjehom Kvake 22 koliko i ja, i svi troje se uvijek rado prisjećamo kako smo sve to proţivljavali. Dne 28. veljače 1962. novinar Richard Starnes objavio je hvalospjev knjizi u svojoj kolumni u listu New York World-Telegramu, a počeo je ovim riječima: »Yossarian će, mislim, još vrlo dugo ţivjeti«. Taj je njegov panegirik bio neočekivan jer je g. Starnes bio vrlo trezven i ozbiljan novinar koji je najviše pisao o politici, a World Telegram općenito se smatrao konzervativnim glasilom. Ja sam do dana današnjega ostao zahvalan g. Starnesu na njegovoj bezrezervnoj i netraţenoj pohvali, i blagoslivljem ga zbog točnosti njegove prognoze. Yossarian je doista dugo poţivio. Mnogi su od onih koji su spomenuli u toj prvoj reklamnoj kampanji pomrli, a većina nas ostalih sprema se da pođemo za njima. Yossarian je na kraju romana ostao ţiv. Nakon snimljenog filma, čak i onima koji su pomno pročitali roman ostala je u trajnom sjećanju ona posljednja scena u kojoj Yossarian vesla prema slobodi u ţutom, napuhanom čamcu za spasavanje. U knjizi nije dogurao tako daleko, ali ~8~

nije ni zarobljen niti je poginuo. Na kraju nastavka romana koji sam upravo završio i koji se zove Fajrunt (na ovitku američkog izdanja bit će opet onaj isti junak iz stripa koji bjeţi, samo sad s poslovnim šeširom na glavi i sa štapom u ruci), on je još uvijek ţiv. Ĉetrdeset je godina stariji ali je još tu. »Svi mi moramo otići«, podsjeća ga u romanu njegov prijatelj liječnik. »Svi odreda.« Ipak, ako ikad napišem još jedan nastavak, Yossarian će i na njegovu kraju ostati ţiv. Moram priznati da će Yossarian, kojem je sada sedamdeseta na leđima, morati također jednom preminuti. Ipak, nikad neće pasti od moje ruke. JOSEPH HELLER, 1994. East Hampton, New York

~9~

1. TEKSAšANIN Bijaše to ljubav na prvi pogled. Kad je prvi put vidio kapelana, Yossarian se ludo zaljubio u njega. Yossarian je bio u bolnici zbog boli u jetri, i malo je nedostajalo da dobije ţuticu. Liječnici su bili u nedoumici zbog činjenice što to ipak nije bila ţutica. Da je nastupila ţutica, mogli bi ga liječiti. Da nije nastupila ţutica i da je bol prestala, mogli bi ga otpustiti. Ali ih je zbunjivalo baš to što je neprestano samo malo nedostajalo da dobije ţuticu. Obilazila su ga svako jutro tri ţustra i ozbiljna čovjeka ţivih usta i neţivih očiju, u pratnji ţustre i ozbiljne sestre Duckett, jedne od odjelnih bolničarki koje nisu voljele Yossariana. Ĉitali su temperaturnu listu na dnu kreveta i nestrpljivo se raspitivali za bol. Kao da su se ljutili kad bi im rekao da je bol potpuno ista. - Još uvijek bez stolice? - pitao ga je punašni pukovnik. Kad bi Yossarian zavrtio glavom, liječnici bi se zgledali. - Dajte mu još jednu pilulu! Sestra bi zabiljeţila da Yossarianu treba dati još jednu pilulu, pa bi njih četvero odlazilo do susjednog kreveta. Ni jedna bolničarka nije voljela Yossariana. Zapravo je bol u jetri uminula, ali je Yossarian šutio, a liječnici nisu ništa sumnjali. Samo su sumnjali da je imao stolicu a da nije nikome rekao. Yossarian je imao u bolnici sve što je ţelio. Hrana nije bila loša, a jelo su mu donosili u krevet. Dobivao je dvostruke porcije svjeţeg mesa, a za najveće vrućine poslije podne posluţivali su njega i ostale rashlađenim voćnim sokovima i rashlađenom čokoladom u mlijeku. Osim liječnika i bolničarki, nitko ga uop će nije uznemirivao. Kratko vrijeme prije podne morao je cenzurirati pisma, ali je poslije toga mogao svaki dan leškariti čiste savjesti. Bilo mu je lijepo u bolnici, a mogao je ostati koliko je htio, jer mu je temperatura uvijek iznosila 38,3°. Bilo mu je čak ljepše nego Dunbaru koji je morao padati na glavu da bi mu donosili jelo u krevet. Pošto je odlučio da provede ostatak rata u bolnici, Yossarian je napisao pisma svim znancima i javio im da je u bolnici, ali nikom nije spomenuo zašto. Jednog mu je dana pala na um još bolja ideja. Napisao je svim znancima da kreće na veoma opasan zadatak.

»Traţili su dobrovoljce. Veoma je opasno, ali netko to mora učiniti. Javit ću vam se čim se vratim.« I od tada se nije nikome više javljao. ~ 10 ~

Svi bolesni oficiri na odjelu morali su cenzurirati pisma podoficirima i vojnicima koji su leţali na njihovu odjelu. Bio je to dosadan posao i Yossarian se razočarao kad je uvidio da je ţivot podoficira i vojnika tek malko zanimljiviji od ţivota oficira. Nakon prvog dana nije više uopće bio radoznao. Izmišljao je igre ne bi li se razonodio. Jednog je dana objavio smrt svim pridjevima i prilozima, i u svim je pismima koja su mu prošla kroz ruke izbacio svaki pridjev i svaki prilog. Sutradan je navijestio rat članovima. Mnogo je viši stupanj stvaralaštva dosegao idućeg dana, kad je u pismima precrtao sve osim članova. Drţao je da je tako izazvao dinamičnije intralinearne napetosti i da su gotovo sve poruke postale kudikamo univerzalnije. Ubrzo je počeo izbacivati pozdrave i potpise, a u tekst nije dirao. U jednom je pismu precrtao sve osim naslova »Draga Mary«, a na dnu je pripisao: »Tragično čeznem za tobom. A. T. Tappman,

kapelan Armije Sjedinjenih Drţava.« A. T. Tappman je bio kapelan njihova aviopuka. Kad je iscrpao sve mogućnosti u pismima, okomio se na imena i adrese na omotnicama brišući čitave ulice i kućne brojeve i poništavajući čitave metropole nehajnim pokretima ruke, kao da je sam Bog. Kvaka 22 zahtijevala je da na svakom cenzuriranom pismu piše ime oficira-cenzora. Većinu pisama nije ni čitao. Na ona koja je pročitao napisao je »Washington Irving«. Kad mu je to dodijalo, pisao je »Irving Washington«. Cenzuriranje omotnica imalo je ozbiljne posljedice, izazvalo je val zabrinutosti među nekim osjetljivim višim oficirima koji su uputili jednog vojnog istraţitelja natrag, na odjel, kao pacijenta. Svi su znali da je on vojni istraţitelj, jer se neprestano raspitivao o nekom oficiru Irvingu ili Washingtonu i jer nakon prvog dana nije više htio cenzurirati pisma. Smatrao je da su odviše dosadna. To je bio dobar odjel, jedan od najboljih na kojem su on i Dunbar ikad bili. S njima je bio dvadeset četverogodišnji kapetan, pilot-lovac, rijetkih zlaćanih brkova, koji je usred zime bio oboren nad Jadranskim morem a da se nije čak ni prehladio. Sad je bilo ljeto i kapetan nije bio oboren, ali je tvrdio da ima gripu. U krevetu desno od Yossariana još je leţao zaljubljenički na trbuhu iznenađeni kapetan s malarijom u krvi i ugrizom komarca u dupetu. Nasuprot Yossarianu leţao je Dunbar, a do njega artiljerijski kapetan s kojim je Yossarian prestao igrati šah. Kapetan je bio dobar šahist i partije su uvijek bile zanimljive. Yossarian je prestao igrati šah s njim zato što su partije bile toliko zanimljive da su bile blesave. Zatim je tu bio onaj obrazovani Teksašanin iz Teksasa, koji je ~ 11 ~

izgledao kao da je snimljen u tehnikoloru i koji je drţao, kao rodoljub, da bi imućnim ljudima, pristojnom svijetu, trebalo dati više glasova nego ništarijama, kurvama, kriminalcima, degenericima, ateistima i nepristojnom svijetu, ljudima bez imutka. Yossarian je upravo razbijao ritmove u pismima kad su dovezli Teksašanina. Bio je to još jedan miran, vruć, bezbriţan dan. Ţega se nalegla na krov, zagušljiva i teška. Dunbar je opet leţao nepomično na leđima buljeći u strop kao lutka. Trudio se iz petnih ţila da produţi svoj ţivotni vijek. Ĉinio je to njegujući dosadu. Dunbar se toliko trudio da produţi svoj vijek da je Yossarian mislio da je umro. Teksašanina su metnuli u krevet usred sobe, i ubrzo im je on počeo izlagati svoje nazore. Dunbar se munjevito uspravio u krevetu. - Tako je - uzviknuo je uzbuđeno. - Nešto je nedostajalo ... sve sam vrijeme znao da nešto nedostaje ... a sad znam šta. - On se lupi šakom o dlan. - Nema patriotizma - objavi. - Imaš pravo - uzviknu i Yossarian. - Imaš pravo, imaš pravo, imaš pravo. Hrenovke, brooklynski »vragolani«. Mamina pita od jabuka. To je ono za što se svi bore. Ali tko se bori za pristojan svijet? Tko se bori da pristojan svijet dobije više glasova? Nema patriotizma, pa to ti je! A ni matriotizma. Zastavnik koji je leţao lijevo od Yossariana ostao je ravnodušan. - Kome je stalo do tih govnarija? - pripita umorno i okrenu se na drugu stranu da spava. Pokazalo se da je Teksašanin dobro ćudan, plemenit i simpatičan. Nakon tri dana nitko ga više nije trpio. Ljude su podilazili srsi uz škakljiva leđa od ozlojeđenosti i svi su bjeţali od njega, svi osim vojnika u bijelom koji nije mogao birati. Vojnik u bijelom bio je obloţen od glave do pete gipsom i gazom. Imao je dvije nepokretne noge i dvije nepokretne ruke. Prokrijumčarili su ga u sobu noću, i ljudi nisu imali pojma da je među njima sve dok se nisu ujutro probudlli i ugledali dvije čudne noge dignute iz kukova, i dvije čudne, oko mito ukotvljene ruke, a sva su mu četiri uda bila čudno vezana u zraku olovnim utezima što su zlokobno visila nad njim i nikad se nisu micala. Ušiveni u zavoje iznad obiju podlaktica, bijahu patentni zatvarači na koje su ga hranili prozirnom tekućinom iz prozime staklenke. Bešumna pocinčana cijev dizala se iz veziva na njegovim slabinama, a na nju se nadovezivala tanka gumena cjevčica koja mu je odvodila iz bubrega nečist, što je neprekidno kapala u prozirnu, začepljenu staklenku ~ 12 ~

na podu. Kad je staklenka na podu bila puna, staklenka iz koje su ga hranili na podlakticu bila je prazna, pa bi ih naprosto brţe-bolje promijenili tako da je tekućina opet mogla kapati u njega. Jedino što su ikad vidjeli od vojnika u bijelom bila je pohabana crna rupa više usta. Vojnik u bijelom leţao je do Teksašanina, pa je Teksašanin sjedio na svom krevetu i pričao mu cijelo prijepodne i poslijepodne i cijelu večer oteţući riječi ugodno i simpatično. Teksašanina nije nimalo smetalo što mu onaj uop će ne odgovara. Temperaturu su im mjerili dva puta na dan. Rano izjutra i kasno poslije podne dolazila je sestra Cramer sa staklenkom punom toplomjera i obilazila najprije jednu stranu sobe, pa onda drugu, dajući svakom bolesniku po toplomjer. Vojniku u bijelom turala je toplomjer u rupu više usta i ostavljala ga da visi u njoj. Kad bi se vratila do čovjeka u prvom krevetu, uzela bi mu toplomjer i ubiljeţila temperaturu, pa bi otišla do susjednog kreveta i tako opet obišla cijelu sobu. Jednog poslijepodneva, pošto je obišla prvi put sobu i došla po drugi put do vojnika u bijelom, pogledala mu je toplomjer i ustanovila da je mrtav. - Ubojica - reče Dunbar tiho. Teksašanin ga pogleda smješkajući se nesigurno. - Koljač - reče Yossarian. - Šta to govorite, momci? - upita ih Teksašanin nervozno. - Ti si ga ubio - reče Dunbar. - Ti si ga dotukao - reče Yossarian. Teksašanin ustuknu. - Vi ste ludi, momci. Nisam ga ni dirnuo. - Ubio si ga - reče Dunbar. - Ja sam čuo kako si ga dotukao - reče Yossarian. - Ubio si ga zato što je bio Crnac - reče Dunbar. - Vi ste ludi, momci - uzviknu Teksašanin. - Crnce ne puštaju ovamo. Imaju poseban odjel za Crnce. - Narednik ga je prokrijumčario - reče Dunbar. - Narednik komunist - reče Yossarian. - I ti si to znao. Zastavnik je ostao ravnodušan na svu ovu nezgodu s vojnikom u bijelom. Zastavnik je ostajao ravnodušan na sve i nikad nije ništa govorio, osim da izrazi ozlojeđenost. Dan prije nego što se Yossarian upoznao s kapelanom, eksplodirala je

~ 13 ~

peć u blagovaonici i zapalio se jedan kraj kuhinje. Silna je jara zahvatila sve. Ĉak su na Yossarianovu odjelu, gotovo sto metara dalje, čuli kako vatra bukti i kako drvo u plamenu oštro pucketa. Dim je sukljao pored narančasto obojenih prozora. Za petnaestak minuta stigla su s aerodroma vatrogasna kola da gase poţar. Pola sata vodila se ţestoka borba. Tada su vatrogasci počeli suzbijati vatru. Iznenada se razlegla jednolična poznata tutnjava bombardera koji su se vraćali sa zadatka, pa su vatrogasci morali smotati svoje gumene cijevi i pohitati na aerodrom da budu na mjestu ako se koji avion pri slijetanju ošteti i zapali. Avioni su sretno sletjeli. Ĉim je i posljednji sletio, vatrogasci su okrenuli kola i pojurili opet uzbrdo da nastave borbu s vatrom u bolnici. Kad su stigli, vatre nije više bilo. Jenjala je sama od sebe i posve se ugasila ne ostavivši ni jedne ţeravice za sobom, pa razočaranim vatrogascima nije ostalo ništa drugo nego da piju mlaku kavu i vrzmaju se po bolnici napastujući bolničarke. Kapelan je stigao sutradan nakon poţara. Yossarian je upravo izbacivao iz pisama sve osim romantičnih riječi kad je kapelan sjeo na stolac između kreveta i upitao ga kako se osjeća. Sjeo je malo po strani tako da mu je Yossarian od oznaka vidio samo kapetanske pruge na ovratniku košulje. Yossarian nije imao pojma tko je to, samo je predmnijevao da je, ili opet neki liječnik, ili opet neki luđak. - Pa, prilično dobro - odgovorio je. - Malo me boli jetra i čini mi se da mi stolica nije baš redovita, ali, sve u svemu, moram priznati da se osjećam prilično dobro. - To je dobro - reče kapelan. - Jest - reče Yossarian. - Jest, to je dobro. - Htio sam doći prije - reče kapelan - ali mi zbilja nije bilo dobro. - To ne valja - reče Yossarian. - Imao sam samo hunjavicu - doda brzo kapelan. - Ja imam temperaturu 38 sa 3 - doda Yossarian isto tako brzo. - To ne valja - reče kapelan. - Ne - reče Yossarian - ne, to ne valja. Kapelan se promeškolji. - Mogu li vam kako pomoći? - upita ga nakon nekog vremena. - Ne, ne moţete - uzdahnu Yossarian. - Doktori, mislim, čine sve što je u ljudskoj moći. - Ne, ne, nisam to mislio. - Kapelan je malko pocrvenio. - Mislio sam na cigarete ... ili knjige ... ili ... igračke. ~ 14 ~

- Ne, ne - reče Yossarian. - Hvala vam. Imam ovdje valjda sve što mi treba ... sve osim zdravlja. - Šteta. - Jest - reče Yossarian - šteta. Kapelan se opet promeškolji. Pogleda nekoliko puta lijevo, pa desno, zatim se zagleda u strop, pa onda u pod. Duboko udahnu. - Pozdravlja vas poručnik Nately - reče. Yossarianu je bilo ţao što imaju zajedničkog prijatelja. Ĉinilo se da ipak postoji osnova za vođenje razgovora. - Vi poznajete poručnika Natelyja? - priupita ga turobno. - Jest, poznajem poručnika Natelyja prilično dobro. - On je malo šašav, je li? Kapelan se zbunjeno osmjehnu. - Ne bih, na ţalost, mogao reći. Mislim da ga ne poznajem toliko dobro. - Jamčim vam da jest - reče Yossarian. - Lud je da ne moţe biti luđi. Kapelan je napeto procjenjivao šutnju koja je nastala, a onda ju je prekinuo naglim pitanjem: - Vi ste kapetan Yossarian, je l' te? - Nately je loše počeo. Iz dobre je obitelji. - Oprostite, molim vas - navaljivaše kapelan bojaţljivo. - Moţda sam se ja grdno prevario. Jeste li vi kapetan Yossarian? - Jesam - priznade kapetan Yossarian. - Ja sam kapetan Yossarian. - Iz 256. eskadrile? - Iz 256. borbene eskadrile - odgovori Yossarian. –Nisam znao da ima još kapetana Yossariana. Koliko ja znam, ja sam jedini kapetan Yossarian kojeg ja poznajem, ali to je samo koliko ja znam. - A, tako - ţalosno će kapelan. - To je dva na osmu borbenu potenciju - istaknu Yossarian - ako mislite napisati simbolističku pjesmu o našoj eskadrili. - Ne - promumlja kapelan. - Ne mislim napisati simbolističku pjesmu o vašoj eskadrili. Yossarian se oštro uspravi kad spazi mali srebrni kriţić s druge strane kapelanova ovratnika. Bio je zaprepašten, jer do tada nikad još nije razgovarao ni s jednim kapelanom. - Vi ste kapelan! - uskliknu zanosno. - Ja nisam znao da ste vi kapelan. - Pa, da, jesam - odgovori kapelan. - Zar niste znali da sam kapelan? ~ 15 ~

- Pa, nisam. Nisam znao da ste kapelan. - Yossarian je piljio u njega smješkajući se široko, očarano. - Ja nisam zapravo još nikad vidio nijednog kapelana. Kapelan se opet zajapuri i zagleda u svoje ruke. Bio je sitan čovjek od svoje trideset i dvije godine, ţutomrke kose i smeđih snebivljivih očiju. Lice mu bijaše usko i prilično blijedo. U udubinama obaju obraza bijaše po jedno neduţno gnijezdo rupica od nekadašnjih prišteva. Yossarian mu je htio pomoći. - Mogu li vam kako pomoći? - upita ga kapelan, Yossarian odmahnu glavom smješkajući se svejednako. - Ne moţete, na ţalost. Imam sve što mi treba i sasvim mi je lijepo. Zapravo, nisam čak ni botestan. - To je dobro. - Kapelan je poţalio čim je izrekao te riječi, pa je turio zglavke prstiju u usta cerekajući se prestravljeno, ali ga je Yossarian razočarao jer je i dalje šutio. - Ima još ljudi iz puka koje moram obići ispriča se napokon. - Doći ću opet k vama, vjerojatno sutra. - Molim vas, dođite - reče Yossarian. - Doći ću samo ako ţelite da dođem - reče kapelan obarajući stidljivo glavu. - Primijetio sam da je mnogim ljudima nelagodno sa mnom. Yossarian se sav zaţari od njeţnosti. - Ţelim da dođete - reče. - Meni neće biti nelagodno s vama. Kapelan je zasjao od zahvalnosti, a onda bacio pogled na komadić papira koji je neprekidno krio u ruci. Brojio je krevete u sobi mičući usnama, a onda je sumnjičavo usredotočio paţnju na Dunbara. - Recite mi, molim vas - prošapta polako - je li ono poručnik Dunbar? - Jest - odgovori Yossarian glasno - ono je poručnik Dunbar. - Hvala vam - šapnu kapelan. - Mnogo vam hvala, Moram i njega obići. Moram obići sve članove puka koji su u bolnici. - I one na drugim odjelima? - upita ga Yossarian. - I one na drugim odjelima. - Ĉuvajte se onih na drugim odjelima, oče - upozori ga Yossarian. Ondje drţe duševno bolesne. Puni su luđaka. - Nije potrebno da me zovete »oče« - kaza kapelan. – Ja sam anabaptist. - Ja vam govorim najozbiljnije o onim drugim odjelima - nastavi Yossarian zloslutno. - Vojni policajci vas neće zaštititi, jer su oni luđi od svih njih. Ja bih pošao s vama, ali se strašno bojim. Ludilo je zarazno. Ovo

~ 16 ~

je jedina duševno zdrava soba u cijeloj bolnici. Svi su ludi osim nas. Ovo je vjerojatno jedina duševno zdrava soba u cijelom svijetu, ako ćemo pravo. Kapelan hitro ustade i pođe pobočke od Yossariana, a onda mu kimnu glavom smješkajući se pomirljivo, i obeća mu da će dobro paziti na sebe. - A sad moram obići poručnika Dunbara - reče. Još se pokajnički kolebao. - Kako je poručnik Dunbar? - Dobar je kao kruh - uvjeravaše ga Yossarian. -Lafčina. Jedan od najboljih i najmanje revnih ljudi na cijelom svijetu. - Nisam to mislio - odvrati kapelan opet šapatom. - Je li teško bolestan? - Ne, nije tesko bolestan. Zapravo uopće nije bolestan. - To je dobro - odahnu kapelan. - Jest - reče Yossarian. - Jest, to je dobro. - Kapelan - reče Dunbar pošto ga je kapelan obišao i otišao. - Jesi li vidio? Kapelan. - Zar nije drag? - reče Yossarian. - Njemu bi moţda trebalo da dadu tri glasa. - Tko to? - priupita ga Dunbar sumnjičavo. U malom, zasebnom dijelu na kraju sobe leţao je ozbiljan sredovječan pukovnik koji je neprekidno nešto radio iza zelene pregrade od šperploče, i koga je svaki dan posjećivala njeţna ţenica slatka lica i kovrčaste pepeljastoplave kose, koja nije bila ni bolničarka ni pripadnica ţenskog korpusa ni sluţbenica Crvenog kriţa, ali koja je ipak redovito dolazila u bolnicu na Pianosi svako poslijepodne, u zgodnim, modernim ljetnim haljinama pastelnih boja i u bijelim lakiranim cipelicama s poluvisokim petama na dnu najlonskih šavova koji su uvijek bili ravni. Pukovnik je sluţio u vezi i imao je dan i noć pune ruke posla prenoseći ljepljive poruke iz sebe u četvrtaste jastučiće od gaze, koje je pomno zapečaćivao i predavao u pokrivenu bijelu posudu što je stajala na noćnom ormariću do njegova kreveta. Pukovnik je bio sjajan. Imao je upala usta, upale obraze i upale, tuţne, pljesnive oči. Lice mu je bilo boje potamnjela srebra. Kašljao je tiho, izvještačeno i brisao polako gazom usta gadeći se već posve automatski. Pukovnik je bio u vrtlogu specijalista koji su se još specijalizirali nastojeći ustanoviti što ga muči. Zasljepljivali su ga svjetlom da vide vidi li, zabadali mu igle u ţivce da čuju osjeća li što. Bio je tu urolog za njegov urin, limfolog za njegovu limfu, endokrinolog za njegove endokrine, psiholog za njegovu psihu, dermatolog za njegovu dermu; bio je tu patolog ~ 17 ~

za njegov patos, cistolog za njegove ciste, i ćelav i pedantan cetolog s katedre za zoologiju u Harvardu, koga su bezobzirno bacili u sanitet zbog jedne pokvarene anode u elektronskom mozgu, pa je sad provodio vrijeme s pukovnikom na samrti pokušavajući da raspravlja s njim o Moby Dicku. Pukovnika su doista temeljito pretraţili. Nije bilo organa u njegovu tijelu koji nisu umrtvili i oštetili, očistili i pročistili, opipali i snimili, izvadili, uzeli i vratili. Uredna, vitka i ukrućena, ona ţena ga je često dirala dok je sjedila uz njega, a kad god bi se osmjehnula, bila je oličenje dostojanstvene ţalosti. Pukovnik je bio visok, mršav i pogrbljen. Kad bi ustao da hoda, zgrbio bi se još jače, tako da mu je cijelo tijelo bilo jedna duboka šupljina, a stopala je spuštao veoma polagano, tako da se micao centimetar po centimetar od koljena naniţe. Ispod očiju je imao ljubičaste kesice. Ona ţena je govorila tiho, još tiše nego što je pukovnik kašljao, tako da nitko u sobi nije nikad čuo njena glasa. Teksašanin je za nepunih deset dana ispraznio sobu. Najprije se predao artiljerijski kapetan, a za njim je počela seoba. Dunbar, Vossarian i kapetan-lovac pokupili su se svi istog jutra. Dunbar nije više imao napadaja vrtoglavice, a kapetan-lovac iseknuo je nos. Yossarian je rekao liječnicima da mu je bol u jetri prestala. To je bilo dovoljno. Ĉak je i zastavnik pobjegao. Za nepunih deset dana Teksašanin je otjerao sve iz sobe natrag na duţnost, sve osim vojnog istraţitelja koji je dobio gripu od kapetana-lovca, a onda upalu pluća.

~ 18 ~

2. CLEVINGER Istraţitelj je u neku ruku bio prilično sretan, jer se izvan bolnice još vodio rat. Ljudi su silazili s uma i dobivali odlikovanja. U cijelom svijetu momci su s obje strane fronte polagali ţivote za ono za što su im govorili da je njihova domovina, i činilo se da nikom nije krivo, a ponajmanje momcima koji su polagali svoje mlade ţivote. Nije bilo kraja na vidiku. Jedini kraj na vidiku bio je Yossarianov, i on bi moţda bio ostao u bolnici sve do sudnjeg dana da nije bilo onog rodoljubivog Teksašanina s ljevkastim čeljustima i namreškanim, smeţuranim, neuništivim smiješkom što mu se vazda širio na licu, kao obod velikog crnog kaubojskog šešira. Teksašanin je ţelio da svi u sobi budu sretni, osim Yossariana i Dunbara. Bio je zaista teško bolestan. Ali Yossarian nije mogao biti sretan, iako Teksašanin nije ţelio da on bude sretan, jer se izvan bolnice još nije događalo ništa zabavno. Jedino što se događalo bio je rat, a kao da to nije nitko primjećivao, osim Yossariana i Dunbara. A kad bi Yossarian pokušao podsjetiti ljude, oni su odlazili od njega i mislili da je lud. Ĉak mu je i Clevinger, koji je trebalo da bude pametniji, ali nije bio, rekao da je lud kad su se posljednji put vidjeli, baš prije nego što je Yossarian pobjegao u bolnicu. Clevinger se zabuljio u njega drhteći od bijesa i ogorčenja, uhvatio se objema rukama grčevito za stol i proderao se: - Ti si lud! - Šta bi ti htio od ljudi, Clevingeru? - odvratio je umorno Dunbar usred buke u oficirskom klubu. - Ja se ne šalim - tvrdio je Clevinger. - Oni me hoće ubiti - reče mu Yossarian mirno. - Nitko neće da te ubije - viknu Clevinger. - A zašto onda pucaju u mene? - upita ga Yossarian. - Oni pucaju u svakoga - odgovori Clevinger. - Oni ho će ubiti svakoga. - Pa zar to nije isto? Clevinger se već bio pridigao sa stolca od uzrujanosti, vlaţnih očiju i uzdrhtalih blijedih usana. Kao i uvijek kad se prepirao oko načela u koja je tvrdo vjerovao, najposlije je stao bijesno dahtati i ţmirkati potiskujući ~ 19 ~

gorke suze koje su mu navirale zbog uvjerenja. Bilo je mnogo načela u koja je Clevinger tvrdo vjerovao. Bio je lud. - Tko su to oni? - htio je da zna. - Tko to, konkretno, misliš da te hoće ubiti? - Svaki od njih - odgovori Yossarian. - Svaki od koga? - Šta ti misliš od koga? - Ja nemam pojma. - Pa kako onda znaš da neće da me ubiju? - Zato što ... - promrndţa Clevinger i zanijemi od smetenosti. Clevinger je doista mislio da ima pravo, ali je Yossarian imao dokaze, jer su stranci koje on nije poznavao pucali na njega topovima kad god je letio da baca bombe na njih, a to uopće nije bilo zabavno. A ako to nije bilo zabavno, bilo je mnogo toga što nije bilo nimalo zabavnije. Nije bilo uopće zabavno ţivjeti kao skitnica u šatoru na Pianosi, između debelih planina otraga i mirnog plavog mora sprijeda, mora koje je moglo progutati čovjeka, kad ga uhvati grč, u tren oka i dostaviti ga natrag na obalu nakon tri dana, bez naplate troškova, naduvena, modra i natrula, a iz obiju hladnih nosnica curila bi mu voda. Šator u kojem je on spavao nalazio se uz samu nisku šumu mrtvih boja, koja je razdvajala njegovu eskadrilu od Dunbarove. Tik uz šator prolazio je usjek napuštene ţeljezničke pruge, u kojem je sad bila cijev kojom je tekao avionski benzin do benzinskih kola na aerodromu. Zahvaljujući Orru koji je spavao s njim, bio je to najraskošniji šator u cijeloj eskadrili. Kad god bi se Yossarian vratio s odmora u bolnici ili dopusta u Rimu, iznenadila bi ga kakva nova pogodnost koju je Orr uveo za njegove odsutnosti - tekuća voda, ognjište, betonski pod. Yossarian je odabrao mjesto, a on i Orr su zajedno podigli šator. Orr, koji je bio nacereni pigmejac s pilotskim krilcima i bujnom, valovitom smeđom kosom razdijeljenom po sredini, imao je znanje, a Yossarian, koji je bio viši, snaţniji, plećatiji i brţi, obavljao je veći dio posla. Tu su spavala samo njih dvojica, iako je šator bio za šestoricu. Kad je došlo ljeto, Orr je smotao pokrajnja krila da vjetar, koji nije nikad puhao, rastjera uţareni zrak iz šatora. Odmah do Yossariana stanovao je Havermeyer, koji je volio karamele od kikirikija i ţivio potpuno sam u šatoru za dvojicu, u kojem je svaku večer ubijao male poljske miševe golemim tanetima iz kolta kalibra 0,45, koji je ukrao mrtvacu iz Yossarianova šatora. Iza Havermeyerova šatora ~ 20 ~

stajao je šator u kojem McWatt nije više stanovao s Clevingerom, koji se još nije bio vratio kad je Yossarian došao iz bolnice. McWatt je sad stanovao s Natelyjem, koji je bio u Rimu i udvarao se onoj pospanoj kurvi u koju je bio smrtno zaljubljen, a kojoj je dosadio njen posao i kojoj je i on dosadio. McWatt je bio lud. Bio je pilot i letio je avionom najniţe što je mogao, i kad god je mogao, iznad Yossarianova šatora, samo zato da vidi koliko će ga uplašiti, a najradije bi divlje protutnjao tik iznad drvene splavi što je plutala na praznim bačvama za naftu pored pješčana pruda, na besprijekomo bijeloj plaţi gdje su se ljudi kupali goli. Nije bilo lako stanovati u šatoru s čovjekom koji je bio lud, ali Natelyja to nije smetalo. I on je bio lud i prije je svakog slobodnog dana išao da radi na oficirskom klubu koji Yossarian nije pomogao graditi. Zapravo je bilo mnogo oficirskih klubova koje Yossarian nije pomogao graditi, ali se najviše ponosio klubom na Pianosi. Bio je to trajan i sloţen spomenik njegovoj izvanrednoj čvrstini. Yossarian nije nikad otišao tamo da pomogne dok nije bilo sve gotovo; tada je često išao tamo, toliko mu se sviđala ta velika, lijepa, kojekako sagrađena zgrada pokrivena šindrom. Bilo je to doista divno zdanje, i Yossarian je zamirao od silna osjećaja obavljena posla kad god ga je gledao i mislio kako u cijelom radu oko njega on nije imao ni najmanjeg udjela. Njih četvorica su sjedila za stolom u oficirskom klubu kad su posljednji put on i Clevinger rekli jedan drugome da su ludi. Sjedili su otraga, pokraj kockarskog stola na kojem je Appleby uvijek dobivao. Appleby se isto tako dobro kockao kao što je igrao stolni tenis, a stolni tenis je igrao isto tako dobro kao sve drugo. Sve što je Appleby radio, radio je dobro. Appleby je bio plavokos momak iz Iowe koji je vjerovao u Boga, materinstvo i američki način ţivota a da nije nikad mislio na njih, a svi koji su ga poznavali voljeli su ga. - Ja ga mrzim, pasja mu mati - gunđao je Yossarian. Prepirka je počela nekoliko minuta ranije, kad Yossarian nije mogao naći automat. Bila je to ţiva večer. U točionici je bilo ţivo, oko kockarskog je stola bilo ţivo, oko stola za stolni tenis bilo je ţivo. Ljudi koje je Yossarian htio postrijeljati, ţivo su za tezgom pjevali sentimentalne, stare omiljene pjesme koje nisu nikom drugom nikad dojadile. Nije ih postrijeljao, ali je umjesto toga zgazio nogom lopticu za stolni tenis, koja se dokotrljala do njega udarena reketom jednog od dvojice oficira koji su igrali.

~ 21 ~

- E, taj Yossarian! - nasmijala su se oba oficira vrteći glavom, pa su izvadili drugu lopticu iz kutije na polici. - E, taj Yossarian! - uzvrati im Yossarian. - Yossariane! - opomenu ga Nately šapatom. - Što sam vam rekao? - reče Clevinger. Kad su čuli kako ih Yossarian oponaša, oficiri se ponovo nasmijaše. - E, taj Yossarian! - rekoše opet glasnije. - E, taj Yossarian! - ponovi Yossarian kao jeka. - Molim te, Yossariane! - preklinjaše ga Nately. - Šta sam vam rekao? - reče Clevinger. - On je antisocijalno agresivan. - Ama, zaveţi - reče Dunbar Clevingeru. Dunbar je volio Clevingera zato što mu je Clevinger išao na ţivce, pa je vrijeme sporo prolazilo. - Ĉak ni Appleby nije ovdje - istaknu Clevinger slavodobitno Yossarianu. - Pa tko je šta rekao o Applebyu? - pitao je Yossarian. - Ni pukovnik Cathcart nije ovdje. - Pa tko je šta rekao o pukovniku Cathcartu? - A kojeg vraga mrziš onda? - A koji je vrag ovdje? - Neću da se prepirem s tobom - odluči Clevinger. - Ti ne znaš koga mrziš. - Svakoga tko me hoće otrovati - reče mu Yossarian. - Nitko neće da te otruje. - Zar mi nisu dva puta trovali hranu? Nisu li mi stavili otrov u hranu kad smo napadali Ferraru i kad smo opsjedali Bolognu? - Svima su stavili otrov u hranu - protumači Clevinger. - Pa zar nije to isto? - I to nije čak ni bio otrov! - uzviknu Clevinger vatreno, ističući to više riječi što je bivao zbunjeniji. Otkako zna za sebe, tumačio je Yossarian Clevingeru smiješeći se strpljivo, uvijek je netko snovao zavjeru da ga ubije. Ima ljudi kojima je stalo do njega, i ima ljudi kojima nije stalo do njega, a oni kojima nije stalo do njega mrze ga i rade mu o glavi. Mrze ga zato što je on Asirac. Ali mu ne mogu ništa, rekao je on Clevingeru, zato što ima zdrav duh u savršenu tijelu i što je jak kao bik. Ne mogu mu ništa zato što je on Tarzan, Mandrake, Flash Gordon. On je Bill Shakespeare. On je Kain,

~ 22 ~

Odisej, Ukleti Holandez; on je Lot iz Sodome, Trnoruţica, Vječni Ţid. On je čudotvorni sastojak Z-247. On je ... - Lud! - upade mu Clevinger vičući u riječ. - Eto šta si ti! Lud! - ... Kolosalan. Ja sam pravi, istinski, nepatvoreni, famozni arap. Ja sam čistokrvni supramomak. - Supermomak? - uzviknu Clevinger. - Supermomak? - Supramomak - ispravi ga Yossarian. - Hej, momci, prestanite - molio ih je Nately smeteno. – Svi nas gledaju. - Ti si lud - vikaše Clevinger pomamno, sa suzama u očima. - Ti imaš Jehovin kompleks. - Ja mislim da je svatko Nathaniel. Clevinger sumnjičavo ušutje usred te deklamacije. - Tko je Nathaniel? - Koji Nathaniel? - pripita Yossarian bezazleno. Clevinger vješto izbjegnu zamci. - Ti misliš da je svatko Jehova. Nisi ništa bolji od Raskoljnikova ... - Od koga? - ... Jest, Raskoljnikova koji ... - Raskoljnikova! - Koji ... ozbiljno ti kaţem ... koji je drţao da moţe opravdati ubojstvo jedne starice ... - Ništa više od toga? - ... Jest, opravdati, tako je ... ubojstvo sjekirom! I ja ti to mogu dokazati! Predišući bijesno, Clevinger je nabrojio Yossarianove simptome: nerazumno uvjerenje da su svi oko njega ludi, ubilački poriv da postrijelja nepoznate ljude, naknadno falsificiranje činjenica, neosnovana sumnja da ga ljudi mrze i da mu rade o glavi. Ali je Yossarian znao da ima pravo jer, kao što je objasnio Clevingeru, koliko on zna, nikad nije imao krivo. Kud god pogleda, vidi tikvane, pa pametan mladić kao što je on moţe usred tolike ludosti samo zadrţati širinu pogleda. I vaţno je da je zadrţi, jer on zna da mu je ţivot u opasnosti. Kad se vratio iz bolnice u eskadrilu, Yossarian je sve ljude oko sebe oprezno motrio. Ni Milo nije bio tu, otišao je u Smirnu na berbu smokava. U blagovaonici je bilo sve u redu za Milove odsutnosti. Yossarian je pohlepno reagirao na pikantan miris začinjene janjetine dok se još u ~ 23 ~

bolničkim kolima drndao po zapletenoj cesti, što je leţala između bolnice i eskadrile kao potrgane naramenice. Za ručak je bio šiš-ćevap, golemi, slasni komadi mesa na šipkama, koji su cvrčali kao vrag nad ugljevljem, pošto su leţali marinirani sedamdeset i dva sata u mješavini čiju je tajnu Milo ukrao nekom nepoštenom trgovcu na Levantu, servirani s perzijskom riţom i glavicama špargi s parmezanom, a iza toga su, kao desert, bile trešnje i, najposlije, vruća svjeţa kava s benediktincem i brendijem. Jelo su posluţivali u golemim količinama na stolnjacima od damasta izučeni talijanski konobari koje je major de Coverley oteo na kopnu i dao Milu. Yossarian se gostio u blagovaonici sve dok nije mislio da će pući, pa je opet zapao u zadovoljnu tupost, a usta su mu bila mrenasta od nekih sočnih ostataka. Ni jedan oficir u eskadrili nije nikad jeo tako dobro kao što su sad redovito jeli u Milovoj blagovaonici, te je Yossarian načas pomislio nije li to vrijedno svega ostalog. Ali je onda podrignuo i sjetio se da ga hoće ubiti, pa je izjurio kao sumanut iz blagovaonice da potraţi doktora Daneeku ne bi li mu ovaj dao poštedu i poslao ga kući. Našao je doktora Daneeku kako sjedi na suncu na visokoj stolici ispred svog šatora. - Pedeset borbenih zadataka - rekao mu je doktor Daneeka vrteći glavom. - Pukovnik zahtijeva pedeset zadataka. - Ali ja ih imam svega četrdeset i četiri! Doktor Daneeka je ostao neumoljiv. Bio je to turoban čovjek nalik na pticu, s lopatastim licem i istrljanim, šiljastim crtama kao kakav istimaren štakor. - Pedeset zadataka - ponovio je vrteći glavom. – Pukovnik zahtijeva pedeset zadataka.

~ 24 ~

3. HAVERMEYER Zapravo, kad se Yossarian vratio iz bolnice, nije našao nikoga osim Orra i mrtvaca u Yossarianovu šatoru. Mrtvac u Yossarianovu šatoru bio je zanovijetalo pa ga Yossarian nije volio, iako ga nikad nije ni vidio. Yossariana je toliko smetalo što mu on tu povazdan leţi da je nekoliko puta išao u štab da se prituţi naredniku Towseru, koji nije htio priznati čak ni da mrtvac postoji, kao što, naravno, i nije više postojao. Još je gore bilo obraćati se izravno majoru Majoru, protegljastom i koščatom komandiru eskadrile, koji je pomalo nalikovao na Henryja Fondu u nevolji, i koji je iskakao kroz prozor svoje kancelarije kad god bi se Yossarian probio pored narednika Towsera da mu priča o svemu tome. S mrtvacem u Yossarianovu šatoru naprosto nije bilo lako ţivjeti. Ĉak je uznemirivao i Orra, s kojim isto tako nije bilo lako ţivjeti i koji je, onoga dana kad se Yossarian vratio, petljao nešto oko ventila kroz koji će teći benzin u peć, što ju je on počeo praviti dok je Yossarian bio u bolnici. - Šta to radiš? - upita ga Yossarian oprezno kad je ušao u šator, iako je odmah vidio što radi. - Ovdje propušta na jednom mjestu - reče Orr. - Htio bih to popraviti. - Molim te da prestaneš - reče Yossarian. - Ideš mi na ţivce. - Kad sam bio klinac - odvrati Orr - hodao sam po cijeli dan s divljim jabukama u ustima. S po jednom ispod svakog obraza. Yossarian odloţi torbicu iz koje je počeo vaditi toaletne potrepštine, pa se sumnjičavo sav ukruti. Prođe jedna minuta. - A zašto? - nije mogao da najposlije ne zapita. Orr se slavodobitno naceri. - Zato što su bolje nego divlje kestenje - odgovori. Orr je klečao na podu šatora. Radio je bez predaha, rastavljao ventil, pomno rasprostirao sve sićušne djeliće, brojio ih i onda beskonačno proučavao svaki pojedini od njih, kao da nikad u ţivotu nije vidio ništa ni pribliţno slično, pa onda ponovo sastavljao cijeli mali mehanizam, pa opet, i opet, i opet, i opet, a da nije ni najmanje gubio strpljenje ni zanimanje, ~ 25 ~

niti pokazivao znakove umora ni namjeru da ikad završi posao. Yossarian ga je promatrao kako se bakće, i bio je uvjeren da će biti prisiljen da ga ubije s predumišljajem, ako ne bude prestao. Pogled mu pade na lovački noţ koji je mrtvac objesio iznad okvira mreţe protiv komaraca onoga dana kad je stigao. Noţ je visio uz mrtvačevu praznu koţnu futrolu iz koje je Havermeyer ukrao revolver. - Kad nisam mogao doći do divljih jabuka - nastavi Orr - uzimao sam divlje kestenove. Divlji kestenovi su otprilike iste veličine kao divlje jabuke i zapravo imaju bolji oblik, iako oblik nije uopće vaţan. - A zašto si nosio divlje jabuke u ustima? - upita ga iznova Yossarian. - To sam te pitao. - Zato što imaju bolji oblik nego divlji kestenovi – odgovori Orr. Upravo sam ti to sad rekao. - A zašto si ti - opsova Yossarian zadivljeno - zlopogleđo, odrode i kučkin sine sa sklonošću za tehniku, nosio bilo šta u ustima? - Ja nisam nosio bilo šta u ustima - reče Orr. - Ja sam nosio divlje jabuke u ustima. Kad nisam imao divIje jabuke, nosio sam divlje kestenove. U ustima. Orr se kesio. Yossarian odluči da šuti, i šutio je. Orr je čekao. Yossarian je čekao dulje. - Po jedan ispod svakog obraza - reče Orr. - Zašto? Orr to jedva dočeka. - Kako zašto? Yossarian odmahnu glavom smješkajući se i ne hoteći dalje govoriti. - Nešto je čudno na ovom ventilu - razmišljaše Orr naglas. - Šta to? - priupita Yossarian. - Zato što sam htio ... Yossarian je već znao. - Isuse Kriste! Zašto si htio ... - ... Da imam obraze kao jabuke. - ... Da imaš obraze kao jabuke? - pripita Yossarian. - Htio sam da imam obraze kao jabuke - ponovi Orr. – Još dok sam bio klinac, htio sam da jednom imam obraze kao jabuke, pa sam odlučio da radim na tome dok ih ne dobijem, i bogami sam radio dok ih nisam dobio, a eto vidiš kako sam to postigao, noseći divlje jabuke u ustima po cijele dane. - On se ponovo naceri. - Po jednu ispod svakog obraza. - A zašto si htio da imaš obraze kao jabuke? ~ 26 ~

- Nisam ja htio da imam obraze kao jabuke - reče Orr. – Ja sam htio da imam velike obraze. Nije mi bilo toliko stalo do boje, samo sam htio da budu veliki. Radio sam na tome baš kao oni luđaci o kojima pišu u novinama kako po cijele dane stišću gumene lopte samo zato da ojačaju ruke. Zapravo sam i ja bio jedan od tih luđaka. I ja sam po cijele dane nosio u rukama lopte. - Zašto? - Kako zašto? - Zašto si po cijele dane nosio u rukama lopte? - Zato što su lopte ... - poče Orr. - ... Bolje nego divlje jabuke? Orr odmahnu glavom smijuckajući se. - Ja sam to radio zato da sačuvam svoj dobar glas, ako me tko uhvati kako nosim divlje jabuke u ustima. Kad sam imao lopte u rukama, mogao sam poricati da u ustima imam divlje jabuke. Kad god bi me tko zapitao zašto nosim u ustima divlje jabuke, samo bih otvorio šake i pokazao da nosim gumene lopte, a ne divlje jabuke, i da su mi u rukama, a ne u ustima. To je dobar izgovor. Ali nisam nikad znao jesam li ga jasno izloţio, jer te ljudi prilično teško razumiju kad govoriš sa dvije divlje jabuke u ustima. Yossarian ga je i sad prilično teško razumio pa se još jednom upitao ne plazi li mu Orr jezik iza jednog od tih svojih obraza kao jabuke. Yossarian odluči da ne progovori više ni riječi. Bilo bi uzalud. Poznavao je Orra i znao je da nema ni najmanje izgleda da dozna od njega zašto je ţelio imati velike obraze. Isto bi ga toliko vrijedilo pitati koliko ga vrijedi pitati zašto ga je ona kurva neprestano tukla cipelom po glavi onoga jutra u Rimu, u onom tijesnom predsoblju ispred otvorenih vrata sobe male sestre Natelyjeve kurve. Bila je to visoka, kršna djevojka dugačke kose i sjajnih modrih vena što su se u velikom broju stjecale ispod koţe boje kakaoa, ondje gdje joj je meso bilo najnjeţnije, a neprestano je psovala i vrištala i skakala visoko u zrak bosim nogama udarajući ga neprestance pravo po tjemenu šiljastom petom svoje cipele. Obadvoje su bili goli, a dizali su takvu buku da su se svi iz kuće sjatili u predvorje da gledaju, svaki par na vratima svoje spavaće sobe, svi goli osim babe u dţemperu i s keceljom, koja je prijekorno kvocala, i pohotljivog starog razvratnika koji se za cijele te zgode razdragano kikotao od nekog pohlepnog i nadmoćnog veselja. Djevojka je vrištala, a Orr se cerio. Kad god bi ga udarila petom svoje cipele, Orr bi se nacerio još ~ 27 ~

glasnije, razbješnjavajući je još više, tako da bi ona skočila još više u zrak da ga nanovo mazne po tikvi, dok su joj divne bujne grudi letjele na sve strane, kao zastavice što lepršaju na jakom vjetru, a dupe i snaţna bedra poskakivali joj tamo-amo kao kakva strahovita iznenadna sreća. Ona je vrištala, a on se kesio sve dok ona nije vrisnula i onesvijestila ga jednim dobrim, snaţnim udarcem u sljepoočnicu tako da se prestao ceriti, pa su ga na nosilima odnijeli u bolnicu, s rupom u glavi, koja nije bila vrlo duboka, i s vrlo laganim potresom mozga, koji ga je izbacio iz stroja samo na dvanaest dana. Nitko nije uspio doznati što se dogodilo, čak ni stari razvratnik koji se kikotao, ni baba koja je kvocala, koji su inače mogli saznati sve što se događalo u onom golemom i beskrajnom bordelu sa bezbroj spavaćih soba s obje strane uskih hodnika, što su vodili u suprotnim smjerovima iz prostrana salona sa zastorima na prozorima i s jednom jedinom svjetiljkom. Kad god bi ona djevojka poslije toga srela Orra, digla bi suknju i podsuknju iznad tijesnih bijelih elastičnih gaćica i, grubo se izrugujući, napela jedri, okrugli trbuh i psovala ga prezimo, a onda, kad bi vidjela kako se on plašljivo smijucka i skriva iza Yossariana, prasnula u promukao smijeh. Šta je on učinio, ili šta je pokušao učiniti, ili šta nije uspio učiniti iza zatvorenih vrata sobe male sestre Natelyjeve kurve, bijaše još tajna. Djevojka nije htjela reći Natelyjevoj kurvi ni kojoj drugoj kurvi, ni Natelyju ni Yossarianu. Orr bi moţda rekao, ali je Yossarian odlučio da ne progovori više ni riječi. - Hoćeš li da znaš zašto sam htio da imam velike obraze? - zapita Orr. Yossarian je i dalje šutio. - Sjećaš li se kako me u Rimu ona djevojka koja tebe ne trpi neprestano udarala po glavi petom svoje cipele? Hoćeš li da znaš zašto me je udarala? Još je bilo nemoguće zamisliti šta je on mogao učiniti da je toliko naljuti da ga lupa po glavi petnaest ili dvadeset minuta, ali da je opet ne naljuti toliko da ga zgrabi za gleţnjeve i prospe mu mozak. Ona je svakako bila dovoljno visoka, a Orr je svakako bio dovoljno nizak. Orr je, uz to što je imao velike obraze, bio zubat i buljav i još manji od mladog Huplea, koji je spavao na krivoj strani ţeljezničke pruge, u šatoru u administrativnom području gdje je Gladni Joe svake noći urlao u snu. Administrativno područje na kojem je Gladni Joe zabunom podigao svoj šator nalazilo se u sredini eskadrile, između usjeka u kojem su bile zarđale tračnice, i poloţite crne asfaltne ceste. Ljudi su mogli povesti ~ 28 ~

djevojke tom cestom ako su im obećali da će ih odvesti kamo god ţele, jedre, mlade, priproste, nasmiješene, krezube djevojke s kojima su mogli skrenuti s ceste i leći u travurinu. Yossarian je to činio kad god je mogao, što nije bilo ni pribliţno toliko često koliko ga je Gladni Joe, koji je mogao doći do dţipa ali nije znao voziti, molio da čine. Šatori podoficira i vojnika njihove eskadrile bili su s druge strane ceste, uz kino pod vedrim nebom, gdje su se, za svakodnevnu zabavu samrtnika, nevješte vojske sukobljavale noću na platnu na sklapanje, i kamo je toga istog poslijepodneva stigla još jedna kulturno-zabavna druţina. Kulturno-zabavne druţine slao je general P. P. Peckem koji je premjestio svoj štab u Rim i koji nije imao pametnijeg posla dok je spletkario protiv generala Dreedlea. General Peckem bio je general koji je najviše drţao do urednosti. Bio je ţivahan, ljubazan i vrlo točan general koji je znao kolik je opseg ekvatora i koji je uvijek pisao »uvećan« kad je htio reći »povećan«. Bio je mudonja, a najbolje je to znao general Dreedle kojeg je raspalila nedavna direktiva generala Peckema da se svi šatori na ratnom poprištu na Mediteranu podignu u istom smjeru, da im ulazi ponosno gledaju prema Washingtonovu spomeniku u Washingtonu. Generalu Dreedleu koji je vodio jednu borbenu jedinicu, činilo se da je to obično sranje. Osim toga, kog se vraga tiče generala Peckema kako se podiţu šatori u brigadi generala Dreedlea? Uslijedio je ţiv pravosudni spor između te dvojice gromovnika, koji je okončao u korist generala Dreedlea bivši stariji vojnik Wintergreen, poštanski sluţbenik u štabu Dvadeset i sedme zračne eskadre. Wintergreen je okončao spor tako što je sve dopise od generala Peckema bacao u košaru za smeće. Smatrao je da su preopširni. Mišljenja generala Dreedlea, izraţena nepretencioznijim knjiţevnim stilom, svidjela su se bivšem desetaru Wintergreenu, pa ih je hitno prosljeđivao dalje pridrţavajući se strogo propisa. General Dreedle iznio je pobjedu zbog protivnikove ogluhe. Da bi ponovo stekao ugled koji je bio izgubio, general Peckem počeo je slati više kulturno-zabavnih druţina nego ikad prije, i povjerio samom pukovniku Cargillu duţnost da probudi oduševljenje za njih. Ali u Yossarianovu aviopuku nije bilo oduševljenja. U Yossarianovu aviopuku bio je samo sve veći broj vojnika, podoficira i oficira koji su po nekoliko puta na dan dostojanstveno dolazili k naredniku Towseru da ga pitaju nije li stigao nalog da ih pošalju kući. To su bili ljudi koji su imali pedeset borbenih zadataka. Sad ih je bilo više nego kad je Yossarian otišao u bolnicu, a još su čekali. Brinuli su se i grizli nokte. Bili su ~ 29 ~

groteskni, kao suvišni mladići za ekonomske krize. Kretali su se porebarke, kao rakovi. Ĉekali su da se nalog da ih pošalju kući, na sigurno, vrati iz štaba Dvadeset sedme zračne ekadre u Italiji, a dok su čekali, nisu imali drugog posla nego da se brinu i grizu nokte i dostojanstveno dolaze po nekoliko puta na dan k naredniku Towseru da se raspitaju nije li stigao nalog da ih pošalju kući, na sigurno. Bila je to trka, i oni su to znali, jer su znali iz gorkog iskustva da pukovnik Cathcart moţe opet bilo kad povisiti broj borbenih zadataka. Nisu imali pametnijeg posla nego da čekaju. Samo je Gladni Joe imao pametnija posla kad god bi se vratio s leta. Mučila ga je mora pa je urlao, i izlazio je kao pobjednik u šakačkim dvobojima s Hupleovim mačkom. Nosio je fotografski aparat u prvom redu na svakoj kulturno- zabavnoj priredbi i pokušavao snimati ispod podsuknje ţutokosu sisatu pjevačicu u haljini sa šljokicama, za koju se uvijek činilo da će pući. Snimke nisu nikad uspjele. Pukovnik Cargill, desna ruka generala Peckema, bijaše krepak, rumen čovjek. Prije rata je bio čio, poduzetan, prodoran komercijalni direktor. Bio je vrlo loš komercijalni direktor. Pukovnik Cargill bio je toliko grozan komercijalni direktor da su se za njega otimale tvrtke koje su ţeljele da pretrpe gubitke radi poreza. Diljem civiliziranog svijeta, od Parka Bettery do Fultonove ulice, bio je na glasu kao pouzdan čovjek za brzo otpisivanje poreza. Bio je skup jer često propast nije dolazila lako. Morao je započeti od vrha i probijati se dolje, a uz suosjećajne prijatelje u Washingtonu nije bilo lako izgubiti pare. Bili su potrebni mjeseci teškog rada i briţljivog pogrešnog planiranja. Ĉovjek bi sve stavio na krivo mjesto, rastrojio, krivo proračunao, previdio i otvorio sve rupe, i baš kad bi pomislio da je uspio, vlada bi mu dala neko jezero, ili neku šumu, ili neko naftonosno polje, i sve pokvarila. Ali čak i uz takve smetnje moglo se uvijek slobodno računati da će pukovnik Cargill upropastiti i najuspješnije poduzeće. On je bio čovjek koji se uzdigao vlastitim sposobnostima i koji nije imao nikome zahvaliti na pomanjkanju uspjeha. - Momci - poče pukovnik Cargill pred Yossarianovom eskadrilom pazeći dobro na stanke u govoru. - Vi ste američki oficiri. Oficiri ni jedne druge vojske na svijetu ne mogu to reći za sebe. Razmislite o tome! Narednik Knight je razmislio i onda uljudno izvijestio pukovnika Cargilla da govori vojnicima i podoficirima, a da ga oficiri čekaju na drugom kraju eskadrile. Pukovnik Cargill mu se odsječno zahvalio i pošao na drugi kraj sjajeći se od zadovoljstva samim sobom. Bio je ponosan što ~ 30 ~

se uvjerio da dvadeset i devet mjeseci sluţenja u vojsci nije otupilo njegov izvanredni smisao za neumjesnost. - Momci - obratio se oficirima pazeći dobro na stanke u govoru. - Vi ste američki oficiri. Oficiri ni jedne druge vojske ne mogu to reći za sebe. Razmislite o tome! - On ušutje načas da bi oni mogli razmisliti o tome. Ovi su ljudi vaši gosti! - prodere se iznenada. - Prevalili su preko pet tisuća kilometara da vas zabave. Kako će se osjećati ako nitko ne bude htio doći da ih gleda? Što će biti s njihovim moralom? Pa sad, momci, meni ni iz dţepa ni u dţep. Ali ona cura koja vam danas ţeli svirati na harmonici mogla bi vam biti majka. Kako biste se vi osjećali kad bi vam rođena majka prevalila preko pet tisuća kilometara da svira na harmonici jedinicama koje ju ne bi htjele gledati? Kako će se ono dijete koje bi ta harmonikašica mogla imati osjećati kao odraste i sazna za to? Svi mi znamo kako će se osjećati. E pa, momci, nemojte me krivo shvatiti. Sve je, naravno, potpuno dobrovoljno. Ja sam posljednji pukovnik na svijetu koji bi vam zapovjedio da idete na kulturno-zabavnu priredbu i da se dobro zabavite, ali ja ţelim da svaki od vas koji nije toliko bolestan da leţi u bolnici pođe odmah na tu kulturno-zabavnu priredbu i da se dobro zabavi, i to je zapovijed! Yossarian je doista bio toliko bolestan da je htio natrag u bolnicu, a bio je još bolesniji nakon tri borbena zadatka, kad je doktor Daneeka opet vrtio svojom sjetnom glavom odbijajući da ga poštedi daljnjih letova. - Ti misliš da imaš briga? - prekori ga doktor Daneeka ojađeno. - A šta da ja kaţem? Ja sam ţivio osam godina na kikirikiju, dok sam učio za doktora. Poslije kikirikija ţivio sam na hrani za piliće u svojoj ordinaciji dok nisam stekao dovoljno pristojnu klijentelu da sam bar mogao podmiriti troškove. Tada, baš kad mi je praktika napokon počela donositi profit, bio sam mobiliziran. Ja ne znam zbog čega se ti ţališ. Doktor Daneeka bio je Yossarianov prijatelj, a nije htio tako reći ni prstom maknuti da mu pomogne. Yossarian je pozorno slušao dok mu je doktor Daneeka pričao o pukovniku Cathcartu u aviopuku, koji je ţelio postati general, o generalu Dreedleu u aviobrigadi i bolničarki generala Dreedlea, i o svim ostalim generalima u štabu Dvadeset i sedme zračne eskadre, koji su traţili da svega četrdeset letova bude obavezno za svakog letača. - Zašto se jednostavno ne nasmiješ i ne pomiriš sa sudbinom? posavjetovao je mrzovoljno Yossariana. - Budi kao Havermeyer!

~ 31 ~

Yossarian se zgrozi od tog savjeta. Havermeyer je bio čelni bombarder-strijelac koji nije nikad manevrirao kad se obarao na cilj, te je zato povećavao opasnost za sve koji su letjeli u formaciji s njim. - Havermeyere, kog vraga ti nikad ne manevriraš? - pitali bi ga bijesno nakon leta. - Hej, ostavite vi kapetana Havermeyera na miru - naloţio bi pukovnik Cathcart. - On nam je najbolji bombarder-strijelac. Havermeyer bi se nacerio i kimnuo glavom i stao tumačiti kako on lovačkim noţem pravi dumdum metke prije nego što gađa poljske miševe svake večeri u svom šatoru. Havermeyer je doista bio najbolji bombarderstrijelac među njima, ali je letio pravo i na istoj visini od točke uvođenja u napad do cilja, pa čak i mnogo dalje od cilja, sve dok ne bi vidio kako bombe padaju na zemlju i eksplodiraju u strelovitu sukljaju nenadana rumenila, što bi sijevnulo ispod uskovitlana plašta dima i smrvljenih ostataka koji su divlje izbijali, kao gejziri u golemim sivim i crnim valovima što su se valjali. Havermeyer je drţao smrtne ljude ukočene od straha u šest aviona, pitomih i mirnih kao mete na streljani, dok je s velikim zanimanjem pratio pogledom kroz pleksiglas nosa aviona bombe na cijelom njihovu putu i davao njemačkim topnicima koliko su god vremena trebali da namjeste očanike i naciljaju i povuku obarače, ili konopčiće, ili prekidače, ili koga su god vraga vukli kad su oni htjeli ubiti ljude koje nisu ni poznavali. Havermeyer je bio čelni bombarder-strijelac koji nije nikad promašio. Yossarian je bio čelni bombarder-strijelac koji je bio smijenjen zato što mu se fućkalo je li promašio ili nije. Nakanio je bio da ţivi vječno ili da pogine pri tom pokušaju, i jedini mu je zadatak bio, kad god bi poletio, da se vrati ţiv. Ljudi su voljeli letjeti za Yossarianom koji je ispadao nad cilj iz svih mogućih pravaca i sa svih mogućih visina, uzlijećući i sunovraćujući se i izvijajući se i okrećući se toliko okomito i oštro da su piloti u ostalih pet aviona morali dobro paziti da ostanu u formaciji s njim, leteći na istoj visini samo po dvije-tri sekunde, koliko je trebalo da bace bombe, a onda bi opet naglo uzletio, uz bolno zavijanje motora, i izvrtao se toliko u zraku provlačeći se kroz jezivu baraţnu vatru iz flakova, da bi se ubrzo svih šest aviona rasulo po nebu kao molitve, tako da je svaki mogao biti lak plijen njemačkih lovaca, što Yossariana nije ni najmanje smetalo, jer njemačkih lovaca nije više uopće bilo, a on nije ţelio biti u blizini nijednog aviona u trenutku kad eksplodira. Tek kad bi sav onaj Sturm und Drang ostavili daleko za sobom, umorno bi zabacio šljem za zaštitu od flakova na ~ 32 ~

uznojeni potiljak i prestao sipati upute McWattu za palicom, koga u takvim trenucima nije ništa drugo zanimalo nego gdje su pale bombe. - Bombe bačene - javio bi narednik Knight odostraga. - Jesmo li pogodili most? - pitao bi McWatt. - Nisam vidio, neprestano sam ovdje otraga toliko poskakivao da nisam ništa vidio, a sad je sve obavijeno dimom pa se ne vidi. - Hej, Aarfy, jesu li bombe pogodile cilj? - Koji cilj? - zapitao bi kapetan Aardvaark, Yossarianov deţmekasti navigator, koji je pušio lulu usred hrpe karata koje je nabacao pokraj Yossariana u nosu aviona. – Ja mislim da još nismo stigli do cilja. Ili jesmo? - Yossariane, jesu li bombe pogodile cilj? - Koje bombe? - zapitao bi Yossarian kome su jedina briga bili flakovi. - Ha, boţe, šta se moţe - sročio bi McWatt. Yossarianu se ţivo fućkalo je li pogodio cilj ili nije, glavno da je Havermeyer, ili koji drugi čelni bombarder, pogodio pa da se više ne moraju vraćati. Od vremena do vremena netko bi se toliko naljutio na Havermeyera da bi ga lupio. - Rekao sam vam, momci, da ostavite kapetana Havermeyera na miru - opominjao ih je srdito pukovnik Cathcart. - Zar vam nisam rekao, bogamu, da nam je on najbolji bombarder-strijelac? Havermeyer bi se nacerio zbog pukovnikova upletanja i strpao još jedan komad karamele od kikirikija u usta. Havermeyer se izvještio u gađanju poljskih miševa noću pištoljem koji je ukrao mrtvacu iz Yossarianova šatora. Mamac mu je bio kornad čokolade, a prethodno bi naciljao u tami, dok je sjedio čekajući da čuje griskanje, i drţeći prst u omči konopca, koji je proveo od okvira mreţe protiv komaraca do lančića obične ţarulje na vrhu. Konopac je bio napet kao struna na bendţu i, čim bi ga on cimnuo, upalila bi se ţarulja i zaslijepila uzdrhtalu ţrtvu. Havermeyer bi se radosno kleberio promatrajući sićušnog sisavca kako se jeţi i prevrće prestravljenim očima traţeći grozničavo uljeza. Havermeyer bi čekao dok im se pogledi ne bi ukrstili, a onda bi se glasno nasmijao i u isti mah povukao otponac i raznio tjelešce, obraslo gustim krznom, po cijelom šatoru uz zaglušan tresak i poslao njegovu ili njenu plašljivu dušu Stvoritelju. Jednom kasno u noći, kad je Havermeyer ispalio metak u jednog miša, Gladni Joe je izletio bos derući se iz svega svog krešiavog glasa i ispraznio kolt kalibra 45 u Havermeyerov šator jurišajući niz jednu ~ 33 ~

stranu jarka i penjući se uz drugu, dok najednom nije nestao u jednom od rovova koji su se, kao nekim čudom, pojavili pokraj svakog šatora ujutro, pošto je Milo Minderbinder bombardirao eskadrilu. Bilo je to baš pred zoru »Velike famozne opsade Bologne«, kad su nijemi mrtvaci napučivali noćne sate kao ţivi dusi i kad je Gladni Joe bio sumanut od tjeskobe, jer je opet navršio potreban broj letova i nije više trebalo da leti. Kad su ga izvukli s mokra dna rova, Gladni Joe je nesuvislo nešto blebetao o zmijama, štakorima i paucima. Ostali su osvijetlili dţepnim svjetiljkama dno, samo da se uvjere. Dolje nije bilo ničega osim nekoliko palaca ustajale kišnice. - Vidite li? - vikao je Havermeyer. - Rekao sam vam ja. Rekao sam vam da je lud; nije li tako?

~ 34 ~

4. DOKTOR DANEEKA Gladni Joe jest bio lud, a to je najbolje znao Yossarian koji je činio sve što je mogao da mu pomogne. Gladni Joe ga nije naprosto htio slušati zato što je mislio da je Yossarian lud. - A zašto bi te on slušao? - pitao je doktor Daneeka Yossariana ne diţući pogled. - Zato što je u nevolji. Doktor Daneeka prezirno otpuhnu: - On misli da je u nevolji? A šta da ja onda kaţem? – Doktor Daneeka polako nastavi podsmjehujući se sumorno. - Ama, ne ţalim se ja. Znam da je rat. Znam da mnogi ljudi moraju patiti da bismo pobijedili. Ali zašto ja moram biti jedan od njih? Zašto ne mobiliziraju neke od onih starih doktora kojima će jezik otpasti koliko naklapaju u javnosti o tome kakve je velike ţrtve medicinski kadar spreman da podnese? Ja se ne ţelim ţrtvovati. Ja ţelim mlatiti pare. Doktor Daneeka bio je vrlo uredan, čist čovjek kome je pojam dobre zabave bilo durenje. Bio je tamne puti i imao je sitno, mudro i zlovoljno lice s turobnim kesicama ispod očiju. Neprekidno je razmišljao o svom zdravlju i išao gotovo svaki dan u sanitetski šator da mu izmjeri temperaturu jedan od dvojice vojnika koji su praktički na svoju ruku obavljali njegove poslove, i to ih obavljali toliko uspješno da njemu nije preostajalo gotovo ništa drugo nego da sjedi na suncu sa začepljenim nosom i čudi se što se drugi ljudi toliko brinu. Ona su se dvojica zvali Gus i Wes i uspjeli su uzdići medicinu do stupnja egzaktne nauke. Sve ljude koji bi se prijavili za pregled i kojima bi temperatura bila iznad 39 stupnjeva, otpremili bi hitno u bolnicu. Svima onima, osim Yossarianu, koji bi se prijavili za pregled, a kojima je temperatura bila ispod 39 stupnjeva, namazali bi desni i noţne prste ljubičastom otopinom gencijana i dali im purgativ da ga bace u grmlje. Svima onima koji bi se prijavili za pregled, a kojima je temperatura iznosila točno 39 stupnjeva, rekli bi da ~ 35 ~

dođu opet za jedan sat da im ponovo izmjere temperaturu. Yossarian, kome je temperatura uvijek iznosila 38,3, mogao je ići u bolnicu kad god je htio, jer ih se nije bojao. Taj je sistem svima izvrsno odgovarao, napose doktoru Daneeki koji je imao vremena koliko mu je god trebalo da gleda starog majora de Coverleyja kako baca potkove na svom privatnom bacalištu potkova, noseći još prozirni naočnjak koji mu je doktor Daneeka napravio od komadića celuloida ukradenog s prozora pisarnice majora Majora prije više mjeseci, kad se major de Coverley vratio iz Rima s povrijeđenom roţnicom, pošto je ondje bio unajmio dva stana za oficire, podoficire i vojnike na dopustu. Doktor Daneeka je dolazio u sanitetski šator tek otkako je počeo svaki dan osjećati da je teško bolestan, pa je navraćao samo da ga Gus i Wes pregledaju. Oni nisu mogli nikada ništa otkriti. Temperatura mu je uvijek bila 36,5, što je, po njihovu mišljenju, bilo potpuno u redu ako je njemu bilo po volji. Ali doktoru Daneeki nije bilo po volji. Počeo je gubiti povjerenje u Gusa i Wesa i pomišljao da ih obadvojicu vrati u automehaničarsku radionicu i zamijeni nekim trećim tko će znati ustanoviti što nije u redu s njim. Doktor je Daneeka i sam znao štošta što nije bilo nipošto u redu. Pored svog zdravlja, brinuo se i zbog Tihog oceana i letačke norme. Zdravlje je bilo nešto za što čovjek nikad nije mogao biti dovoljno siguran. Tihi ocean bio je masa vode okruţena sa svih strana elefantijazom i drugim uţasnim bolestima, gdje bi se on iznenada mogao naći kad bi se zamjerio pukovniku Cathcartu zbog poštede Yossariana. A letačka norma bilo je vrijeme koje je on morao svaki mjesec provesti leteći avionom da bi dobio letačku plaću. Doktoru Daneeki bilo je letenje smrt. Osjećao se zatočen u avionu. U avionu se nije moglo nikamo pod bogom otići osim u koji drugi dio aviona. Doktor Daneeka je čuo da ljudi koji uţivaju da se penju u avion zapravo daju oduška podsvjesnoj ţelji da se vrate u majčinu utrobu. To je čuo od Yossariana koji je omogućavao Danu Daneeki da ubire svaki mjesec letačku plaću a da se nikad ne vrati u majčinu utrobu. Yossarian bi uvijek nagovorio McWatta da upiše doktora Daneeku u knjigu letenja na nastavnim letovima i putovanjima u Rim. - Znaš kako je - dodvoravao se doktor Daneeka smješkajući se lukavo, urotnički. - Zašto da se izlaţem opasnosti kad ne moram? - Jasno - potvrđivao je Yossarian. - Zar nije svima svejedno jesam li ja u avionu ili nisam? - Svejedno je. ~ 36 ~

- Jasno, tako sam i mislio - govorio je doktor Daneeka. - Nema ništa dok se malo ne podmaţe. Ruka ruku mije. Znaš što mislim? Počeši me, pa ću i ja tebe. Yossarian je znao što misli. - Nisam to mislio - reče doktor Daneeka kad ga je Yossarian počeo češati. - Ja govorim o suradnji. O uslugama. Usluga za uslugu. Razumiješ? - Učinite mi onda uslugu - zatraţi Yossarian. - Ne mogu - odgovori doktor Daneeka. Bilo je nečega stravičnog i sitničavog na doktoru Daneeki dok je potišten sjedio, kad god je mogao, ispred svog šatora na suncu, u sivoţutim ljetnim hlačama i ljetnoj košulji s kratkim rukavima, koja je bila izblijedjela do antiseptičnog sivila svakodnevnim pranjem kojem ju je podvrgavao. Bio je nalik na čovjeka koji se jednom sledio od uţasa pa se nikad poslije nije dokraja otkravio. Sjedio je uvijen u samog sebe, uvukavši napola glavu u uska ramena i trijajući njeţno preplanulim rukama s blistavim srebrnastim noktima gole prekriţene nadlaktice kao da mu je hladno. Zapravo je bio vrlo srdačan, saţaljiv čovjek kome je neprekidno bilo ţao sama sebe. - Zašto ja? - bijaše njegova vječita jadikovka, a to je bilo dobro pitanje. Yossarian je znao da je dobro, jer je Yossarian bio sakupljač dobrih pitanja i sluţio se njima da potkopa satove političko- odgojne nastave, koje je Clevinger nekad drţao po dvije večeri na sedmicu u obavještajnom šatoru kapetana Blacka s kaplarom s naočalima, za koga su svi znali da je vjerojatno diverzant. Kapetan Black je znao da je on diverzant, jer je nosio naočale i upotrebljavao riječi kao panaceja i utopija i jer je kudio Adolfa Hitlera, koji je stekao tako velike zasluge suzbijajući protuameričku djelatnost u Njemačkoj. Yossarian je dolazio na satove političko-odgojne nastave zato što je htio znati zašto mu toliki ljudi tako uporno rade o glavi. To je zanimalo još nekolicinu ljudi, pa su pitanja bila brojna i dobra kad bi Clevinger i kaplar diverzant završili i pogriješili pitajući ima li kakvih pitanja. - Tko je Španjolska? - Zašto je Hitler? - Kad je pravo? - Gdje je bio onaj pogrbljeni starac brašnaste puti koga sam ja nekad zvao tatica kad se slomio vrtuljak? - Kako je bio adut u Munchenu? ~ 37 ~

- Ho-ho beriberi - Vraţju mater! Sva su ta pitanja bila ispaljena jedno za drugim, a onda se javio Yossarian s pitanjem na koje nije bilo odgovora: - Gdje su Snowdenovi odlani? To ih je pitanje uznemirilo, jer je Snowden poginuo nad Avignonom kad je Dobbs usred leta poludio i oteo Hupleu iz ruku palicu. Kaplar se pravio bedast. - Šta? - pitao je. - Gdje su Snowdenovi odlani? - Ne razumijem vas, na ţalost. - Ou sont les Neigedens d'antan? - reče Yossarian da mu bude lakše. - Parlez en anglais, za boga miloga - reče kaplar. - Je ne parle pas francais. - Ne govorim ni ja - reče Yossarian koji je bio spreman da ga goni po svim riječima na svijetu ne bi li iz njega izvukao što zna, ali se upleo Clevinger, blijed, mršav i zadihan, komu je već u neishranjenim očima blistala vlaţna presvlaka od suza. Štab puka se zabrinuo, jer tko zna što sve Ijudi mogu saznati kad se jednom toliko oslobode da pitaju što im god padne na pamet. Pukovnik Cathcart poslao je potpukovnika Korna da to spriječi, u čemu je potpukovnik Korn uspio s pomoću pravila o postavljanju pitanja. Pravilo potpukovnika Korna bilo je genijalno, kao što je potpukovnik Korn objasnio u svom izvještaju pukovniku Cathcartu. Prema pravilu potpukovnika Korna, jedini ljudi koji su smjeli postavljati pitanja bili su oni koji nisu nikad ništa pitali. Ubrzo su na satove dolazili samo oni koji nisu nikad postavljali pitanja pa su satovi bili posve ukinuti, jer su se Clevinger, kaplar i potpukovnik Korn sloţili da se ne mogu i ne trebaju odgajati ljudi koji nikad ništa ne pitaju. Pukovnik Cathcart i potpukovnik Korn stanovali su i radili u zgradi štaba puka, kao i svi članovi štaba, osim kapelana. Zgrada štaba puka bila je golema, starinska građevina na vjetrometini, od trošnog crvenog kamena i s bučnim vodovodom. Iza zgrade se nalazila streljana s pokretnim metama koju je podigao pukovnik Cathcart isključivo za razonodu oficira puka, a na kojoj je svaki oficir, podoficir i vojnik morao, zahvaljujući generalu Dreedleu, provesti najmanje osam sati na mjesec. Yossarian je gadao u pokretne mete, ali nije nikad ni jednu pogodio. Appleby je gađao i nije nikad promašio. Yossarian je gađao u pokretne ~ 38 ~

mete isto tako slabo kao što se kockao. Nikad nije mogao ništa dobiti na kocki. Nije mogao dobiti čak ni kad je varao, jer su ljudi koje je varao bolje varali od njega. To su bila dva razočaranja s kojima se pomirio: nikad neće biti dobar strijelac u pokretne mete i nikad se neće obogatiti. »Ĉovjek treba imati pameti da se ne obogati«, napisao je pukovnik Cargill u jednoj od svojih propovjedničkih poslanica koje je redovito sastavljao, a koje je potpisivao general Peckem. »Dan-danas se svaka

budala moţe obogatiti, i većina ih se obogatila. Ali što je s ljudima koji imaju talenta i pameti? Imenujte mi, na primjer, bar jednog pjesnika koji se obogatio.« - T. S. Eliot - rekao je bivši desetar Wintergreen u svojoj pregradi za razvrstavanje pošte u štabu Dvadeset i sedme eskadre i zalupio telefonom a da nije rekao tko je. Pukovnik je Cargill u Rimu bio zatečen. - Tko je to bio? - upitao ga je general Peckem. - Ne znam - odgovori pukovnik Cargill. - Šta je htio? - Ne znam. - Pa dobro, šta je rekao? - »T. S. Eliot« - izvijesti ga pukovnik Cargill. - Šta je to? - »T. S. Eliot« - ponovi pukovnik Cargill. - Samo »T. S.... « - Jest, gospodine generale. To je sve što je rekao. Samo »T. S. Eliot«. - Zanima me šta to znači - razmišljaše general Peckem. I pukovnik Cargill se pitao šta to znači. - T. S. Eliot - mozgao je general Peckem. - T. S. Eliot - ponavljao je pukovnik Cargill kao jeka, u istoj tuţnoj nedoumici. General Peckem se začas prenuo smješkajući se sladunjavo i dobrostivo. Izraz mu na licu bijaše previjan i izvještačen. Oči mu zlobno sijevale. - Neka mi nazovu generala Dreedlea - naloţi pukovniku Cargillu. Nemojte mu reći tko ga zove. Pukovnik Cargill doda mu slušalicu. - T. S. Eliot - reče general Peckem i spusti slušalicu. - Tko je to bio? - zapitao je pukovnik Moodus.

~ 39 ~

General Dreedle, na Korzici, nije ništa odgovorio. Pukovnik Moodus bio je zet generala Dreedlea i general Dreedle ga je, na navaljivanje svoje ţene i unatoč svom razumu, uveo u vojnu sluţbu. General Dreedle piljio je u pukovnika Moodusa ne krijući mrţnju. Nije mogao ţiva vidjeti svog zeta koji mu je bio ađutant i stoga neprekidno za petama. On je bio protiv toga da mu se kćerka uda za pukovnika Moodusa, jer je nerado prisustvovao vjenčanjima. Mrk i zamišljen, general Dreedle je prišao velikom ogledalu u svojoj sobi i zagledao se u svoju zdepastu priliku. Bio je prosijed, široka čela, sa ţeljeznosivim čupercima iznad očiju i s grubim i ratobornim čeljustima. Duboko je razmišljao o zagonetnoj poruci koju je upravo primio. Polako mu se razmekša lice pa naprći usne od pakosna uţitka. - Nazovi mi Peckema - reče pukovniku Moodusu. - Nemoj mu reći tko ga zove. - Tko je to bio? - zapita pukovnik Cargill, opet u Rimu. - Onaj isti čovjek - odgovori general Peckem s neospornom primjesom usplahirenosti u glasu. - Sad opet mene progoni. - Šta je htio? - Ne znam. - Šta je rekao? - Ono isto. - »T. S. Eliot«? - Jest, »T. S. Eliot«. To je sve što je rekao. – Generalu Peckemu pade na um misao koja mu je ulijevala nadu. - Moţda je to nova šifra ili tako nešto, recimo parola dana. Kako bi bilo da provjerimo kod veze nije li to nova šifra, ili tako nešto, ili parola dana? Veza je odgovorila da T. S. Eliot nije nova šifra ni parola dana. Iduća je zamisao potekla od pukovnika Cargilla: - Moţda ne bi bilo zgorega da nazovem štab Dvadeset i sedme eskadre da vidim znaju li oni šta o tome. Oni imaju ondje nekog sluţbenika, Wintergreena, s kojim sam prilično dobar. To je onaj isti koji mi je dojavio da nam je proza preopširna. Bivši stariji vojnik Wintergreen rekao je pukovniku Cargillu da u štabu Dvadeset i sedme zračne eskadre nema nikakvih podataka o T. S. Eliotu. - Kakva nam je proza ovih dana? - nakani se pukovnik Cargill da zapita dok je još razgovarao telefonski s bivšim starijim vojnikom Wintergreenom. - Nije li sad već mnogo bolja? - Još je uvijek preopširna - odgovori bivši stariji vojnik Wintergreen. ~ 40 ~

- Ne bih se začudio da su u svemu tome prsti generala Dreedlea priznade naposljetku general Peckem. - Sjećate li se šta je napravio s onom streljanom s pokretnim metama? General Dreedle je otvorio vrata osobne streljane s pokretnim metama pukovnika Cathcarta svim oficirima, podoficirima i vojnicima koji su bili na borbenoj duţnosti u puku. General Dreedle je ţelio da mu ljudi provode na streljani koliko god vremena mogu, s obzirom na njen kapacitet i red letenja. Osam sati gađanja u pokretne mete na mjesec bila je izvrsna vjeţba za njih. Izvjeţbali su se da gađaju u pokretne mete. Dunbar je volio gađati u pokretne mete zato što je mrzio svaki trenutak takva gađanja, pa mu je vrijeme sporo prolazilo. Izračunao je da jedan jedini sat na toj streljani s ljudima kao što su Havermeyer i Appleby moţe vrijediti koliko jedanaest puta sedamnaest godina. - Ja mislim da si ti lud - eto kako je Clevinger odgovorio na Dunbarovo otkriće. - Koga to zanima? - odvrati Dunbar. - Ozbiljno ti kaţem - navaljivaše Clevinger. - Koga je to briga? - odvrati Dunbar. - Zbilja ti ozbiljno kaţem. Još ću ti priznati da se ţivot čini dulji k ... - ... Jest dulji k... - ... Jest dulji... Jest dulji? Dobro, jest dulji kad je ispunjen razdobljima dosade i neudobnosti, a... - Pogodi koliko brzo? - pripita ga iznenada Dunbar. - Prolaze - razjasni Dunbar. - Tko? - Godine. - Godine? - Godine - reče Dunbar. - Godine, godine, godine. - Clevingeru, zašto ne ostaviš Dunbara na miru? – umiješa se Yossarian. - Zar ne shvaćaš koliko ga ovo košta? - Nije vaţno - velikodušno će Dunbar. - Imam nekoliko desetljeća slobodnog vremena. Znaš li koliko traje godina kad je na izmaku? - A i ti zaveţi - reče Yossarian Orru koji se počeo smijuljiti. - Upravo sam se sjetio one djevojke - reče Orr. – One djevojke na Siciliji. One ćelave djevojke na Siciliji. - Bolje će ti biti da i ti zaveţeš - opomenu ga Yossarian. - Sam si kriv - reče Dunbar Yossarianu. - Zašto ga ne pustiš da se smijulji ako ţeli? Bolje je to nego da govori. ~ 41 ~

- U redu. Smijulji se samo, ako ţeliš. - Znaš li koliko traje godina kad je na izmaku? – ponovi Dunbar Clevingeru. - Ovoliko. - On pucnu prstima. – Koliko jučer stupao si na koledţ s punim plućima svjeţeg zraka, a danas si star. - Star? - priupita Clevinger u čudu. - Šta to govoriš? - Star. - Ja nisam star. - Samo si koji centimetar daleko od smrti, kad god si na borbenom zadatku. Koliko moţeš biti stariji u tvojim godinama? Pola minute prije toga stupao si na srednju školu, a raskopčan grudnjak bio je najbliţe što si se uopće mogao nadati da ćeš doći do raja. Svega petinu sekunde prije toga bio si klinac sa dva i pol mjeseca Ijetnih ferija koje su trajale stotinu tisuća godina, pa ipak su odviše brzo prošle. Fiju! Tako brzo prolete, kao raketa. Kako ćeš drukčije, do vraga, usporiti vrijeme? Dunbar je na kraju bio gotovo srdit. - Pa, moţda je to istina - popusti Clevinger preko volje, ponešto tiše. Moţda dug ţivot zbilja mora biti pun neugodnih okolnosti da bi se činio dug. Ali, ako je tako, komu je stalo do ţivota? - Meni - reče Dunbar. - Zašto? - pripita Clevinger. - A što imaš drugo?

~ 42 ~

5. POGLAVICA BIJELI HALFOAT Doktor Daneeka stanovao je u prljavom sivom šatoru s poglavicom Bijelim Halfoatom koga se bojao i koga je prezirao. - Mogu lijepo zamisliti kakva mu je jetra - gunđao je doktor Daneeka. - Zamislite kakva je tek moja jetra - predloţi mu Yossarian. - Tvoja je jetra potpuno zdrava. - To pokazuje koliko vi toga ne znate - pokuša ga obmanuti Yossarian, i ispripovjedi mu o mučnoj boli u jetri, koja je zabrinula sestru Duckett i sestru Cramer i sve liječnike u bolnici, zato što nikako nije htjela da nastupi ţutica, a nikako da bol prođe. Doktora Daneeku nije to zanimalo. - Ti misliš da ti je teško? - pripitao ga je. - A šta da onda ja kaţem? Trebalo je da budeš u mojoj ordinaciji onoga dana kad je došao onaj mladi bračni par. - Koji mladi bračni par? - Onaj mladi bračni par koji je jednog dana došao u moju ordinaciju. Nisam li ti još pričao o njima? Ona je bila divna. Divna je bila i ordinacija doktora Daneeke. Ukrasio je bio čekaonicu zlatnom ribicom i jednim od najljepših jeftinih namještaja. Što god je mogao, kupio je na zajam, čak i zlatnu ribicu. Za ostalo je dobio novac od lakome rodbine u zamjenu za postotak od dobiti. Ordinacija mu je bila na Staten Islandu, u kući za dvije obitelji, iz koje bi se bilo teško izvući u slučaju poţara, svega četiri ulice dalje od pristaništa trajekta i samo jednu ulicu na jug od velikog samoposluţivanja, tri kozmetička salona i dva nepoštena apotekara. Ordinacija je bila na uglu, ali to ništa nije vrijedilo. Stanovništvo se nije mnogo mijenjalo, a Ijudi su se iz navike drţali istih liječnika koji su ih liječili godine i godine. Računi su se naglo gomilali i on se ubrzo našao pred gubitkom svojih najdragocjenijih medicinskih instrumenata: oduzeli ~ 43 ~

su mu računski stroj, a zatim i pisaci stroj. Zlatna je ribica uginula. Na sreću, baš kad mu je bilo najgore, izbio je rat. - To je bio spas - priznavao je svečano doktor Daneeka. - Većina je liječnika ubrzo bila mobilizirana i poloţaj se preko noći popravio. Doista je počelo vrijediti što mi je ordinacija bila na uglu, i ubrzo sam liječio više pacijenata nego što sam ih mogao pošteno izliječiti. Povisio sam svoj udio honorara kod one dvojice apotekara. Kozmetičkim salonima imao sam zahvaliti na dva-tri abortusa tjedno. Situacija nije mogla biti bolja, i onda, eto šta se dogodilo. Morali su poslati jednog tipa iz regrutne komisije da me pregleda. A ja sam bio trajno nesposoban. Pregledao sam sam sebe prilično temeIjito i ustanovio da sam nesposoban za vojnu sluţbu. Ĉovjek bi mislio da će moja riječ biti dovoljna, je li, jer sam bio liječnik na dobru glasu u općinskom Medicinskom društvu i u mjesnom Zavodu za unapređenje rada. Ali ni govora, nije im bilo dovoljno, nego su poslali toga tipa samo da provjeri je li mi zaista jedna noga amputirana u kuku i jesam li prikovan uz postelju zbog neizlječivog reumatoidnog artritisa. Mi ţivimo, Vossariane, u doba općeg nepovjerenja i izopačivanja duhovnih vrednota. To je strašno - prosvjedovaše doktor Daneeka glasom koji je podrhtavao od snaţna uzbuđenja. - Strašno je kad voljena zemlja ne vjeruje čak ni riječi jednog diplomiranog liječnika. Doktor Daneeka je bio mobiliziran i otpremljen na Pianosu kao avijatičarski kirurg, iako se bojao letenja kao ţive vatre. - Ja ne moram traţiti nesreću u avionu - napomenuo je ţmirkajući kao kratkovidan čovjek svojim sitnim, smeđim, uvrijeđenim očima. - Ona mene sama potraţi. Kao ta djevica koju sam spomenuo i koja nije mogla imati djece. - Koja djevica? - upita ga Yossarian. - Meni se čini da si pričao o nekom mladom bračnom paru. - Pa, to je ta djevica o kojoj ti govorim. Oni su bili još prava djeca, i bili su u braku, pa, nešto više od godinu dana kad su došli u moju ordinaciju bez najave. Da si je samo vidio! Kako je bila slatka i mlada i zgodna! Ĉak je porumenjela kad sam je zapitao za menstruaciju. Mislim da ću uvijek voljeti tu djevojku. Bila je građena kao san i nosila je lančić oko vrata s medaljonom svetoga Antuna, koji je visio u najljepšim njedrima kakva nisam nikad vidio. »To mora da je strašno iskušenje za svetoga Antuna«, našalio sam se ... samo da je ohrabrim, znaš. »Svetog Antuna?« pitao je muţ. »Tko je to sveti Antun?« »Pitajte svoju suprugu«, rekao sam mu, »Ona će vam reći tko je sveti Antun.« »Tko je to sveti Antun?« upita on ~ 44 ~

nju. »Tko to?« zapita ona njega. »Sveti Antun«, reče on: »Sveti Antun?« reče ona. »Tko je to sveti Antun?« Kad sam je dobro pregledao u svojoj sobi. za preglede, ustanovio sam da je još djevica. Porazgovarao sam s njezinim muţem nasamu dok je ona navlačila pojas i prikopčavala čarape. »Svake noći«, hvalio se on. Pravi mudrac, znaš. »Ne propustim ni jedne jedine noći«, hvalio se on. I vjerovao je u to. »Ĉak sam joj ga metao i ujutro, prije doručka koji ona spravlja prije nego što pođemo na posao «, hvalio se on. Postojalo je samo jedno objašnjenje. Kad su opet bili zajedno, demonstrirao sam im spolni snošaj gumenim modelima koje imam u svojoj ordinaciji. Imam u ordinaciji te gumene modele sa svim rasplodnim organima obaju spolova, drţim ih zaključane u zasebnim ormarićima da bih izbjegao skandal. Hoću da kaţem da sam ih nekad imao. Sad više nemam ništa, čak ni prakse. Sad jedino imam ovu nisku temperaturu koja me već zbilja pomalo zabrinjava. Ona dva klinca koji rade za mene u sanitetskom šatoru ne vrijede ni pišljivog boba kao dijagnostičari. Jedino se znaju ţaliti. I oni misle da im je teško? A šta da onda ja kaţem? Trebalo je da budu u mojoj ordinaciji onda kad me taj mladi bračni par gledao kao da im govorim nešto što još nikad nitko nije čuo. Nisam još nikog vidio da pokazuje toliko zanimanja za nešto. »Mislite ovako?« upitao me on, pa je neko vrijeme sam baratao modelima. Znaš, ja razumijem kako neki ljudi mogu strahovito uţivati u samom tom baratanju. »Tako je«, rekao sam mu. »A sad idite kući i probajte nekoliko mjeseci na ovaj način, da vidimo što će biti. Vrijedi?« »Vrijedi«, rekoše i platiše mi bez pogovora u gotovu. »Dobru zabavu«, rekao sam im, a oni su mi se zahvalili i otišli. On ju je obujmio oko struka, kao da nije mogao dočekati da dođu kući i da joj ga opet metne. Nakon nekoliko dana došao je opet sam i rekao mojoj bolničarki da mora odmah razgovarati sa mnom. Ĉim smo ostali nasamu, maznuo me po nosu. - Šta je napravio? - Rekao mi je da sam mudrac, i maznuo me po nosu. »Ti si neki mudrac, je li?« rekao je i oborio me ravno na pod. Tres! Baš tako. Ne šalim se. - Znam da se ne šalite - reče Yossarian. - Ali zasto je to uradio? - Otkud da ja znam zašto je to uradio? - odbrusi doktor Daneeka ozlojeđeno. - Moţda je imalo kakve veze sa svetim Antunom? Doktor Daneeka se tupo zagleda u Yossariana. - Sa svetim Antunom? - pripita zaprepašteno. -Tko je to sveti Antun? ~ 45 ~

- Otkud da ja znam? - odgovori poglavica Bijeli Halfoat, koji je upravo ušao posrćući u šator s bocom viskija pod pazuhom i sjeo ratoborno među njih dvojicu. Doktor Daneeka ustade bez riječi i iznese stolicu pred šator, pognutih leđa pod telećakom nepravdi što su ga vječito tištale. Nije trpio druga s kojim je spavao. Poglavica Bijeli Halfoat mislio je da je on lud. - Ja ne znam šta je tom čovjeku - napomenuo je prijekorno. - Nema soli u glavi, pa to ti je. Da ima soli u glavi, zgrabio bi ašov i stao kopati. Evo, baš ovdje u šatoru stao bi kopati, baš ispod mog leţaja. Začas bi naišao na naftu. Zar ne zna kako je onaj vojnik otkrio nalazište nafte ašovom još u Sjedinjenim Drţavama? Zar nije nikad čuo šta je bilo s onim klincem... kako se ono zvao onaj odurni, šmrkavi, pokvareni, podmukli peder, tamo, u Coloradu? - Wintergreen. - Wintergreen. - On se boji - protumači mu Yossarian. - A, jok! Wintergreen se ne boji. - Poglavica Bijeli Halfoat zavrtje glavom ne prikrivajući divljenje. - Taj smrdljivi mali balavi mudrac ne boji se nikoga, pasja mu mati! - Doktor Daneeka se boji. Eto šta mu je. - Ĉega se boji? - Tebe se boji - reče Yossarian. - Boji se da ćeš umrijeti od upale pluća. - I bolje da se boji - reče poglavica Bijeli Halfoat. Dubok, debeo smijeh potrese mu snaţna prsa. - I umrijet ću prvom prilikom. Samo čekaj pa ćeš vidjeti. Poglavica Bijeli Halfoat bijaše naočit, garav Indijanac iz Oklahome, krupne, koščate glave i razbarušene crne kose, polukrvan Krik iz Enida koji je, iz vlastitih nepoznatih pobuda, odlučio da umre od upale pluća. Bio je namrgođen, osvetoljubiv, razočaran Indijanac koji je mrzio strance s imenima kao što su Cathcart, Korn, Black i Havermeyer i koji je ţelio da se svi oni vrate onamo odakle su im došli šugavi preci. - Moţda mi nećeš vjerovati, Yossariane - premišIjao je on povisujući namjerno glas ne bi li bocnuo doktora Daneeku - ali u našoj se zemlji ţivjelo prilično dobro dok je oni nisu zagadili svojom prokletom poboţnošću. Poglavica Bijeli Halfoat teţio je svim silama da se osveti bijelom čovjeku. Jedva je znao čitati i pisati pa je bio dodijeljen kapetanu Blacku kad pomoćnik oficira-obavještajca. ~ 46 ~

- Kako sam ja mogao naučiti čitati i pisati? - pitao je poglavica Bijeli Halfoat hineći goropad i povisujući opet glas ne bi li ga čuo doktor Daneeka. - Gdje god smo podigli šator, oni su iskopali jamu. Kad god su iskopali jamu, naišli su na naftu. A kad god su naišli na naftu, natjerali su nas da spremimo šator i odemo dalje. Mi smo bili ljudske vilinske rašlje. Cijela je naša familija imala neku prirodnu sklonost za nalazišta nafte, pa su nam uskoro stručnjaci svih petrolejskih kompanija na svijetu bili za petama. Neprestano smo se selili. Mogu ti reći da je to bio jeziv način da se othrani dijete. Mislim da nisam nikad nigdje proveo više od tjedan dana. Najranije mu je sjećanje bilo sjećanje na nekog geologa. - Kad god bi se rodio još koji Bijeli Halfoat - nastavio je - vrijednost dionica bi poskočila. Uskoro su nas slijedile cijele ekipe bušača s kompletnom opremom ne bi li pretekli jedni druge. Kompanije su se počele udruţivati samo zato da bi mogle smanjiti broj Ijudi koje su morale dodijeliti nama. Ali je svejedno rulja za nama sve više rasla. Nismo se nikad mogli pošteno ispavati. Ĉim bismo stali, stali bi i oni. Ĉim bismo krenull, krenuli bi i oni, pokretne kuhinje, buldoţeri, bušaći tornjevi, generatori. Mi smo bili poslovni procvat na nogama i počeli smo dobivati pozive od ponajboljih hotela samo radi gostiju koje bismo dovukli za sobom u grad. Neki su od tih poziva bili zaista velikodušni, ali nismo mogli prihvatiti ni jedan od njih zato što smo bili Indijanci, a svi najbolji hoteli koji su nas pozivali nisu primali Indijance kao goste. Rasne predrasude su nešto strašno, Yossariane. Zbilja jesu. Strašno je kad se s pristojnim, lojalnim Indijancem postupa kao s kakvom Crnčugom, Ĉifutinom, Digićem ili Cigom. Poglavica Bijeli Halfoat zaklima polako ali odlučno glavom. - Onda se, Yossariane, dogodilo ono najgore ... po četak kraja. Počeli su ići pred nama. Nagađali su gdje ćemo se opet zaustaviti, pa su počeli bušiti tamo još prije^nego što smo došli, tako da se nismo mogli ni zaustaviti. Ĉim bismo počeli odmotavati pokrivače, otjerali bi nas. Imali su povjerenje u nas. Nisu čak čekali ni da naiđu na naftu prije nego što bi nas otjerali. Bili smo toliko umorni da nam je bilo gotovo svejedno kad nam je odzvonilo. Jednog jutra smo se našli opkoljeni sa svih strana bušačima koji su čekali da pođemo prema njima, pa da nas otjeraju. Kud god si pogledao, vidio si same bušače na obroncima kako nas čekaju, kao Indijanci kad se spremaju za napad. To je bio kraj. Nismo mogli ostati gdje smo bili, jer su nas upravo odande otjerali. A nismo imali ni kamo ~ 47 ~

poći. Tek nas je vojska spasila. Na sreću, rat je izbio u posljednji trenutak pa me jedna regrutna komisija izvukla iz same sredine i spustila na sigurno mjesto u Lowery Fieldu, u Coloradu. Ja sam jedini preţivio. Yossarian je znao da on laţe, ali mu nije upao u riječ kad je ustvrdio da nije više nikad čuo za svoje roditelje. To ipak nije poglavicu Bijelog Halfoata odviše mučilo, jer su mu oni tek svojom riječju jamčili da su mu roditelji, a budući da su mu mnogo šta drugo slagali, mogli su mu isto tako i to slagati. On je mnogo boIje poznavao sudbinu plemena svojih bliskih rođaka koji su odlutali na sjever ne bi li zameli trag, pa su slučajno dospjeli u Kanadu. Kad su se pokušali vratiti, na granici su ih zaustavile američke pogranične vlasti koje ih nisu pustile natrag u zemlju. Nisu se mogli vratiti zato što su bili crvenokošci. To je bila jezovita šala, ali se doktor Daneeka nije nasmijao, sve dok mu Yossarian nije došao nakon idućeg borbenog zadatka i ponovo ga preklinjao, ne vjerujući pravo u uspjeh, da ga poštedi letenja. Doktor Daneeka se jednom zasmijuljio, ali je ubrzo utonuo u svoje vlastite probleme koji su uključivali poglavicu Bijelog Halfoata, koji ga je cijeloga prijepodneva izazivao na indijansko rvanje, i Yossariana koji je baš tada odlučio da poludi. - Samo gubiš vrijeme - bijaše doktor Daneeka prisiljen da mu kaţe. - Zar vi ne moţete poštedjeti letenja nekoga tko je lud? - Ma jasno da mogu. I moram. Postoji propis prema kojem moram poštedjeti letenja svakoga tko je lud. - Pa zašto onda ne poštedite mene? Ja sam lud. Pitajte Clevingera. - Clevingera? A gdje je Clevinger? Nađi mi Clevingera da ga pitam. - Pa pitajte onda bilo koga drugoga! Svatko će vam reći da sam lud. - Oni su ludi. - Pa zašto onda njih ne poštedite? - Zašto ne zatraţe od mene da ih poštedim? - Zato što su ludi, eto zašto. - Dakako da su ludi - reče doktor Daneeka. - Upravo sam ti rekao da su ludi, nije li tako? A ne moţeš prepustiti luđacima da procijene jesu li ludi ili nisu, nije li tako? Yossarian ga trijezno pogleda i pokuša mu pristupiti s druge strane. - Je li Orr lud? - Naravno da je lud - reče doktor Daneeka. - Moţete li njega poštedjeti letenja?

~ 48 ~

- Naravno da mogu. Ali najprije on mora zatraţiti od mene da ga poštedim. Takav je propis. - Pa zašto onda on ne traţi od vas da ga poštedite letenja? - Zato što je lud - reče doktor Daneeka. - Mora biti lud kad još leti na borbene zadatke, a toliko je puta jedva iznio ţivu glavu. Naravno da mogu poštedjeti Orra letenja. Ali on to mora najprije zatraţiti od mene. - Je li to sve što treba učiniti da bude pošteđen letenja? - Sve. Neka samo zatraţi od mene da ga poštedim. - I onda ga moţete poštedjeti? - zapita Yossarian. - Ne. Onda ga ne mogu poštedjeti. - Hoćete da kaţete da tu ima jedna kvaka? - Naravno da ima jedna kvaka - odgovori doktor Daneeka. - Kvaka 22. Tko se god ţeli izvući iz borbe, nije zapravo lud. Bila je samo jedna kvaka, i to Kvaka 22 koja je specificirala da je skrb za vlastitu sigurnost pred opasnostima koje su stvarne i neposredne proces racionalnog duha. Orr je bio lud i mogao je biti pošteden letenja. Trebalo je jedino da zatraţi da bude pošteđen; ali čim bi zatraţio, ne bi više bio lud i morao bi još izvršavati borbene zadatke. Orr bi bio lud kad bi još izvršavao borbene zadatke, a duševno zdrav kad ih ne bi izvršavao, ali ako je bio zdrav, morao ih je izvršavati, Ako ih je izvršavao, bio je lud pa nije morao; ali ako ih nije htio izvršavati, bio je duševno zdrav i morao je. Yossarian je bio duboko potresen apsolutnom jednostavnošću te klauzule Kvake 22 i zazviţdao je u znak divljenja. - Strašna je to kvaka, ta Kvaka 22 - napomenuo je. - Najbolja što moţe biti - potvrdi doktor Daneeka. Yossarian ju je u duhu jasno vidio, u svoj njenoj razloţnosti. U savršenim parovima njenih dijelova bilo je neke eliptične preciznosti koja je bila ljupka i grozna, kao dobra moderna likovna umjetnost, pa na mahove Yossarian nije bio posve siguran vidi li je čitavu, upravo kao što nikad nije bio posve siguran za dobru modernu umjetnost ni za muhe koje je Orr vidio u Applebyevim očima. Morao je vjerovati Orru na riječ da Appleby ima muhe u očima. - Ma kad ti kaţem da ih ima - uvjeravao ga je Orr, pošto se Yossarian potukao s Applebyem u oficirskom klubu - iako on vjerojatno ni sam ne zna da ih ima. Zato i ne moţe ništa vidjeti onako kako jest. - Kako to da on ne zna da ih ima? - pitao je Yossarian. - Zato što ima muhe u očima - razjasni mu Orr pretjerano strpljivo. Kako moţe vidjeti da ima muhe u očima kada ima muhe u očima? ~ 49 ~

To je imalo isto toliko smisla koliko i bilo šta drugo, pa je Yossarian bio voljan da dade Orru povlasticu i da sumnja, jer je Orr bio iz divljine izvan New Yorka, te je znao mnogo više o ţivotu u divljini nego Yossarian, i jer mu Orr, za razliku od Yossarianove majke, oca, sestre, brata, tetke, ujaka, svojte, učitelja, dušobriţnika, zakonodavca, susjeda i novina, nije nikad prije lagao ni o čemu bitnom. Yossarian je preglavljivao to što je netom saznao o Applebyu dan-dva u sebi, a onda je odlučio da učini dobro djelo i priopći to samom Applebyu. - Applebye, ti imaš muhe u očima - šapnuo mu je usluţno dok je prolazio mimo njega na ulazu u padobranski šator, onoga dana u tjednu kad su letjeli po mlijeko u Parmu. - Šta? - odazvao se Appleby oštro, smeten činjenicom što Yossarian uopće govori s njim. - Imaš muhe u očima - ponovi Yossarian. - Zato ih vjerojatno ne moţeš ni vidjeti. Appleby je ustuknuo od Yossariana, s izrazom gadljive zbunjenosti na licu, i mrzovoljno ušutio. Šutio je sve dok se nije obreo u dţipu s Havermeyerom vozeći se dugačkom, ravnom cestom put učionica, gdje je major Danby, vrckav operativni oficir aviopuka, čekao da izvrši pripremu leta sa svim čelnim pilotima, strijelcima i navigatorima. Appleby je progovorio tiho, da ga ne čuje vozač ili kapetan Black koji se ispruţio ţmireći na prednjem sjedalu dţipa. - Havermeyer - rekao je neodlučno. - Imam li ja muhe u očima? Havermeyer je smiješno zaţmirkao. - Buhe? - pripitao je. - Ne, nego muhe - glasio je odgovor. Havermeyer opet zaţmirka. - Muhe? - U očima. - Ti si valjda lud - reče Havermeyer. - Ne, nisam ja lud, nego je Yossarian lud. Samo mi reci imam li muhe u očima ili nemam. Slobodno mi reci! Ja to mogu podnijeti. Havermeyer hitro ubaci još jedan komad karamele od kikirikija u usta i pomno pogleda Applebya u oči. - Ja ne vidim nikakve muhe. Applebyu se ote dubok uzdah olakšanja. Havermeyeru su sićušni ostaci karamele od kikirikija ostali na ustima, bradi i obrazima. - Imaš mrvice od karamele na licu - pripomenu mu Appleby. ~ 50 ~

- Uvijek ću radije imati mrvice od karamele na licu, nego muhe u očima - odbrusi mu Havermeyer. Oficiri ostalih pet aviona iz svakog jata stigli su teretnjacima na opću pripremu leta koja je izvršene pola sata kasnije. Po tri podoficira i vojnika iz svake posade nisu uopće sudjelovali u pripremi leta, nego su se odvezli pravo na aerodrom, do aviona kojima je trebalo da lete toga dana, gdje su čekali s aerodromskim osobljem dok nisu oficiri, s kojima je trebalo da lete, spustili straţnje vratnice na teretnjacima, koji su ih dovezli, i dok nije bilo vrijeme da se popnu u avione i polete. Motori su nezadovoljno poskakivali na betoniranim stajalištima u obliku lopatica, iz početka teško, zatim neko vrijeme lijeno ali mirno, a onda su se avioni stali tromo kretati naokolo i nespretno posrtati po pošljunčenom tlu, kao kakva slijepa, glupa, kljasta bića, dok se nisu poredali na početku uzletišta i brzo uzletjeli, jedan za drugim, usred zujanja, sve jače tutnjave, naginjući se polako i stvarajući formaciju iznad šarenih krošanja, te su kruţili oko aerodroma jednakom brzinom sve dok se nisu formirala sva jata po šest aviona, a onda su poletjeli preko nebeski plavetna mora, na prvom kraku leta do cilja u sjevemoj Italiji ili u Francuskoj. Avioni su letjeli sve više i više tako da su, kad su prešli na neprijateljski teritorij, bili na visini od preko tri tisuće metara. Ĉovjeka je svagda iznenađivao osjećaj mrtve i posvemašnje tišine koju su prekidali samo probni hici ispaljeni iz mitraljeza, po koja bezizraţajna jezgrovita napomena preko unutrašnje veze i, najposlije, objava strijelca u svakom avionu, koja je sve otreţnjavala, da su na točki uvođenja u napad i da će krenuti prema cilju. Uvijek je sjalo sunce, uvijek se grlo malko lijepilo od prorijeđena zraka. Avioni tipa B-25 kojima su letjeli bile su stabilne, pouzdane lađe zelene boje bez sjaja, sa po dva jednaka kormila i motora i široka krila. Jedina im je mana bila, što se tiče mjesta gdje je Yossarian sjedio kao strijelac, tijesan prolaz između strijelčeva odjela u nosu od pleksiglasa i najbliţeg izlaza za spasavanje. Prolaz je bio uzak, četvrtast, hladan tunel ispod komandi za upravljanje, pa se krupan čovjek kao Yossarian jedva mogao provući kroz njega. Nije bilo lako ni bucmastu navigatoru s mjesečastim licem i sitnim, reptilskim očima i s lulom, kakav je bio Aarfy, koga bi Yossarian obično otjerao iz nosa aviona kad bi krenuli prema cilju, od kojega su bili udaljeni još nekoliko minuta leta. Nastupalo je vrijeme napetosti, vrijeme čekanja kad nisu ništa čuli, ništa vidjeli i ništa radili

~ 51 ~

nego čekali, dok su dolje protuavionski topovi ciljali i spremali se da ih sve otpreme, ako uzmognu, na vječni počinak. Taj je prolaz bio Yossarianovo uţe za spasavanje iz aviona kada pada, ali ga je Yossarian proklinjao, obuzet silnim neprijateljstvom, ruţio ga kao zapreku koju je Providnost tu postavila u sklopu urote da ga satru. Bilo je mjesta za još jedan izlaz za spasavanje u samu nosu aviona B-25, ali ga tu nije bilo. Umjesto njega je bio samo onaj prolaz, a od one guţve nad Avignonom omrznuo mu je svaki mamutski centimetar u njemu, jer ga je udaljavao sekunde i sekunde od padobrana koji je bio odviše glomazan da ga nosi sa sobom, a onda još sekunde i sekunde od izlaza za spasavanje na podu između straţnjeg dijela uzdignute pilotske kabine i nogu bezličnoga mitraljesca koji je sjedio visoko gore, u najvišoj kupoli. Yossarian je čeznuo da bude ondje gdje je mogao biti Aarfy kad bi ga Yossarian otjerao iz nosa aviona; Yossarian je čeznuo da sjedi sklupčan na samu poklopcu izlaza za spasavanje, u iglou od rezervnih zaštitnih odijela koje bi najradije nosio posvuda za sobom, s padobranom već prikopčanim za remenje kako treba, stišćući u jednoj šaci uţe za rastvaranje, a drugom se drţeći za ručicu izlaza za spasavanje, koja će ga spustiti u zrak prema zemlji, na prvi uţasan cvileţ propasti. Tu je ţelio biti, ako je uopće tu morao biti, umjesto da visi ondje sprijeda, kao kakva blesava isturena zlatna ribica u kakvoj blesavoj isturenoj posudi za zlatne ribice, dok su blesavi odurni crni nizovi granata iz flakova praštali i gruvali i valjali se svuda unaokolo, i gore i dolje, usred sve veće, praskave, uzdrmane, gromoglasne, fantazmagorične, kozmološke zloće što je kriještala i bacala i tresla, grmjela i probijala uši i prijetila da će ih sve smlaviti u djeliću sekunde, u jednom golemom bljesku vatre. Aarfy nije bio Yossarianu ni od kakve koristi ni kao navigator ni kao šta drugo, pa ga je Yossarian svaki put bijesno tjerao iz nosa aviona da ne bi smetali jedan drugome, ako se budu iznenada morali otimati za spas. Kad bi ga jednom Yossarian otjerao iz nosa aviona, Aarfy je mogao čučati na podu gdje je Yossarian čeznuo da čuči, ali je umjesto toga Aarfy stajao kao stup, naslonivši se udobno svojim trupčastim rukama na naslone sjedala pilota i pomoćnika pilota, s lulom u šaci, i prijazno razgovarao o kojekakvim sitnicama s McWattom ili s njegovim pomoćnikom, i upozoravao na zabavne pojedinosti na nebu tu dvojicu koji su bili previše zaposleni da bi ih to zanimalo. McWatt je imao pune ruke posla za komandama slijedeći Yossarianove kreštave upute, dok se Yossarian prikradao avionom određenom cilju i onda ih sve ţestoko zavitlavao oko ~ 52 ~

grabeţIjivih stupova granata što su se rasprskavale, sipajući odsječne, prodorne, prostačke zapovijedi McWattu, zapovijedi koje su bile nalik na tjeskobna, umolna zapomaganja Gladnog Joea kad ga je u mraku mučila mora. Za sve vrijeme toga kaotičnog sukoba Aarfy bi zamišljeno odbijao dimove gledajući bezbriţno i radoznalo rat kroz McWattov prozor, kao da je to neka daleka smetnja koja njemu ne moţe ništa. Aarfy je nekad bio revan član studentskog kluba i rado je klicao i prisustvovao studentskim sastancima, i nije imao dovoljno pameti da se boji. Yossarian je pak imao dovoljno pameti i bojao se, i jedino što ga je priječilo da napusti svoje mjesto pod neprijateljskom vatrom i šmugne kroz prolaz kao plašljiv štakor, bila je nevoljkost da povjeri ikomu manevar nad ciljem. Nije bilo toga čovjeka na svijetu koga bi počastio tako velikom odgovornošću. Nije poznavao nijednoga čovjeka koji bi bio veća kukavica od njega. Yossarian je bio najbolji čovjek u puku za manevar nad ciljem, iako nije imao pojma zašto. Nije bilo utvrđenog pravila za manevar nad ciljem. Sve što je bilo potrebno bio je strah, a Yossarian ga je imao napretek, više od Orra i od Gladnog Joea, više čak i od Dunbara koji se pokorno pomirio s mišlju da mora jednog dana poginuti. Yossarian se nije pomirio s tom mišlju, pa je na svakom borbenom zadatku jurio glavom bez obzira čim bi bombe bile otkvačene, derući se: »Brţe, brţe, brţe, brze, gade jedan, brţe!» na McWatta i mrzeći sve to vrijeme McWatta iz dna duše, kao da je McWatt kriv što su uopće tu gore, te ih nepoznati ljudi mogu upecati, a sa svima bi ostalima prekinuo unutrašnju vezu, osim za one jezive guţve nad Avignonom, kad je Dobbs poludio usred leta i počeo dirljivo zapomagati. - Pomozite mu, pomozite mu - jecao je Dobbs. –Pomozite mu, pomozite mu! - Kome da pomognemo? Kome da pomognemo? – doviknuo mu je Yossarian pošto se opet ukopčao u unutrašnju vezu, koja je bila prekinuta kad je Dobbs istrgao Hupleu palicu iz ruku i sve ih iznenada natjerao u zaglušno, grozomorno strovaljivanje, od kojega su se svi ukočili i koje je nemoćnog Yossariana prilijepilo tjemenom za strop aviona, i iz kojeg ih je u posljednji čas spasio Huple ugrabivši opet Dobbsu palicu i gotovo isto onako nenadano izravnao avion usred vala kakofonične vatre iz flakova, iz koje su se netom bili izvukli. O, boţe! O, boţe, o, boţe, zazivao je Yossarian nijemo dok je visio prilijepljen za tjeme o strop nosa aviona ne mogući se pomaknuti. ~ 53 ~

- Strijelcu, strijelcu - odgovorio je Dobbs uzvikom kada je Yossarian progovorio. - Ne javlja se, ne javlja se. Pomozite strijelcu, strijelcu! - Ja sam strijelac - doviknuo mu je opet Yossarian. - Ja sam strijelac. Meni nije ništa. Meni nije ništa. - Onda pomozite njemu, pomozite njemu - molio je Dobbs. - Pomozite mu, pomozite mu! A Snowden je leţao otraga na samrti.

6. GLADNI JOE Gladni Joe je izvršio normu od pedeset borbenih zadataka, ali mu to nije ništa vrijedilo. Bio je spremio stvari i opet čekao da krene kući. Noću ga je mučila jezovita mora koja je svima probijala uši i od koje nitko u eskadrili nije mogao spavati, osim Huplea, petnaestogodišnjeg pilota, koji je slagao koliko mu je godina da bi mogao stupiti u vojsku, i koji je sa svojim mačkom spavao u šatoru s Gladnim Joeom. Huple je imao lagan san, ali je tvrdio da nije nikad čuo Gladnog Joea kako urla. Gladni Joe je bio bolestan. - Pa šta onda? - mrndţao je doktor Daneeka ozlojeđeno. - Ja sam već bio na konju, kaţem ti. Mlatio sam po pedeset hiljadarki na godinu, a gotovo sve to bez poreza, jer sam zahtijevao od pacijenata da mi plaćaju u gotovu. Podupirao me najjači sindikat na svijetu. I eto što se dogodilo. Baš kad sam se spremao da počnem ozbiljno metati pare na stranu, morali su izmisliti taj fašizam i zaratiti se tako strašno da su čak i mene upleli u to. Moram se smijati kad čujem nekoga kao što je Gladni Joe kako se svaku noć dere iz sveg glasa. Zbilja se moram smijati. On da je bolestan? A šta on misli kako je meni? Gladni Joe bio je odviše duboko ogrezao u vlastite nedaće da bi mario kako je doktoru Daneeki. Tu su bili šumovi, na primjer. Slabi šumovi su ga razbješnjavali, i promukao je derući se na Aarfyja zbog vlaţnog zvuka koji je proizvodio, kao da siše, kad je odbijao dimove na luli, na Orra zbog klepanja, na McWatta zbog praska koji je proizvodio kad god bi okrenuo kartu u igri ajnca ili pokera, na Dobbsa zbog cvokotanja zubima kad bi se, onako nespretan, udario u nešto. Gladni Joe je bio treperava, napeta masa ~ 54 ~

pokretne razdraţljivosti. Neprekidno tiktakanje sata u kakvoj mirnoj sobi udaralo je na muke njegov nezaštićeni mozak. - Ĉuješ, mali - kazao je kasno jedne večeri Hupleu - ako hoćeš da spavaš u ovom šatoru, moraš raditi kao što ja radim. Moraš svake večeri spremiti svoj ručni sat u par vunenih čarapa i metnuti ga na dno svog sanduka na drugom kraju šatora. Huple je prkosno isturio bradu da pokaţe Gladnom Joeu da se s njim ne moţe samo tako postupati, a onda je učinio upravo ono što mu je bilo rečeno. Gladni Joe bio je nervozan, ispijen nesretnik, sama kost i koţa, sa ţilicama što su se trzale i uvijale ispod prljavosive koţe u pocrnjelim dupljama iza očiju, poput sasječene zmije. Bijaše to sumorno, izrovano lice, čađavo od briga, kao napušteno rudarsko naselje. Gladni Joe je halapljivo jeo, neprestano glockao vrškove prstiju, mucao, zagrcavao se, češao se, znojio se, slinio i bjesomučno skakutao tamo-amo s nekim kompliciranim crnim foto-aparatom kojim je vječito pokušavao snimati gole djevojke. Snimke nisu nikad uspjele. Uvijek bi zaboravio staviti film u kameru, ili upaliti svjetla, ili skinuti poklopac s otvora leće. Nije bilo lako nagovoriti gole djevojke da poziraju, ali je Gladni Joe imao načina. - Ja velik čovjek - vikao bi. - Ja velik fotograf iz časopisa Life. Velika slika na ogromna velika naslovna strana. Si, si, si! Holivudska zvijezda. Multi dinero. Multi rastave. Multi fuki-fuk po cijeli dan. Malo je koja ţena mogla odoljeti takvu lukavu oblagivanju, a prostitutke bi ţivo skočile na noge i brţe zauzele bilo kakvu fantastičnu pozu koju bi on zatraţio od njih. Njegova reakcija na njih kao seksualna stvorenja bilo je pomamno divljenje i oboţavanje. One su bile divna, moćna, uzbudljiva očitovanja divote, sredstva uţitka odviše snaţna da bi se mogla izmjeriti, odviše ţestoka da bi se mogla podnijeti, odviše savršena da bi bila namijenjena da sluţe nedostojnu, nevrijednu muškarcu. Njihovu prisutnost u svojim rukama mogao je tumačiti samo kao kozmički previd koji će biti ubrzo ispravljen, pa je uvijek bio prisiljen da ih tjelesno iskoristi koliko god moţe u ona dva-tri prolazna trenutka koliko je slutio da mu je podareno, prije negoli se Netko ne dosjeti jadu i ugrabi mu ih. Nikad se nije mogao odlučiti bi li ih krčio ili fotografirao, jer je shvaćao da ne moţe činiti i jedno i drugo u isto vrijeme. Zapravo je uviđao da jedva moţe činiti i jedno, toliko su mu bile skučene sposobnosti zbog neodoljive potrebe za hitnjom, koja ga je redovito obuzimala. Snimke

~ 55 ~

nisu nikad uspjele, a Gladni Joe ga nikad nije ni jednoj metnuo. Neobično je bilo to što je u civilu Gladni Joe doista bio fotograf časopisa Life. On je sad bio heroj, najveći heroj Zračnih snaga, smatrao je Yossarian, jer je izvršio više borbenih zadataka nego i jedan drugi heroj Zračnih snaga. Gladni Joe izvršio je prvi put letačku normu kad je svega dvadeset i pet borbenih zadataka bilo dovoljno da spremi svoje stvari, napiše sretna pisma kući i počne veselo hajkati narednika Towsera zapitkujući ga je li stigao nalog da ga pošalju natrag, u Sjedinjene Drţave. Dok je čekao, provodio je svaki dan klateći se ritmički oko ulaza u šator operativne sluţbe, šaleći se bučno na račun svakoga tko bi prošao, i nazivajući u šali narednika Towsera šugavim kučkinim sinom kad god bi narednik Towser izvirio iz pisarnice. Gladni Joe navršio je dvadeset i pet borbenih zadataka one sedmice kad su izvršili invaziju kod Salerna i kad je Yossarian leţao u bolnici zbog tripera, koji je ulovio pri niskom letu iznad neke pripadnice ţenskog korpusa u grmlju Marakeša, kamo je letio radi opskrbe. Yossarian se trudio svim silama da dostigne Gladnog Joe, i umalo ga nije dostigao leteći po šest puta u šest dana, ali mu je dvadeset i treći let bio do Arezza gdje je poginuo pukovnik Nevers, i tada je bio najbliţe povratku kući. Sutradan je došao pukovnik Cathcart, nadimljući se od silna ponosa u svojoj novoj odori, i proslavio preuzimanje zapovjedništva povećanjem broja potrebnih borbenih zadataka od dvadeset i pet na trideset. Gladni Joe je izvadio stvari i ponovo napisao sretna pisma kući. Prestao je veselo hajkati narednika Towsera. Počeo je mrziti narednika Towsera svaljujući pakosno svu krivnju na njega, iako je znao da narednik Tovvser nije imao nikakve veze s dolaskom pukovnika Cathcarta ni sa zakašnjenjem naloga za otpuštanje, koji ga je prije sedam dana mogao već pet puta spasiti. Gladni Joe nije više mogao podnijeti da napeto iščekuje nalog za otpuštanje, pa bi klonuo čim bi izvršio još jednu normu. Kad god bi bio oslobođen borbenih zadataka, priredio bi veliku proslavu za mali krug svojih prijatelja. Razbijao je gr'oca viskija koji je uspio kupiti na četverodnevnom kruţenju kurirskim avionom svake sedmice, i smijao se, pjevao, klatio se i vikao u slavlju pijane radosti dok nije više mogao bdjeti, pa je mirno utonuo u san. Ĉim bi ga Yossarian, Nately i Dunbar spremiti u postelju, počeo bi urlati u snu. Ujutro bi izišao iz šatora satrven, plašljiv i obuzet osjećajem krivnje, izjedena okosnica Ijudskog zdanja što se pogibeljno klima na rubu propasti.

~ 56 ~

Mora se javljala Gladnom Joeu točno kao zvijezde na nebu svake boţje noći koju je provodio u eskadrili, za sve vrijeme grozne kušnje kad nije išao na borbene zadatke i kad je iznova čekao nalog da ga pošalju kući, nalog koji nije nikako stizao. Dojmljive Ijude u eskadrili, kao Dobbsa i kapetana Flumea, toliko je uzrujavalo urlanje Gladnoga Joea u snu da su i sami počeli urlati u snu, te su se prodorne prostote, koje su svake noći ispuštali iz svojih šatora u eskadrili, isprepletale u mraku isto onako romantično kao što se dozivaju na parenje ptice pjevice s pokvarenim mislima. Potpukovnik Korn postupio je odlučno ne bi li spriječio nešto što mu se činilo da je začetak nezdrave tendencije u eskadrili majora Majora. Rješenje koje je našao bilo je da Gladni Joe upravlja kurirskim avionom tako da ne bude po četiri dana na tjedan u eskadronu, i taj je lijek, kao i svi lijekovi potpukovnika Korna, bio uspješan. Kad god bi pukovnik Cathcart povećao broj zadataka i vratio Gladnog Joea na duţnost, mora bi prestala i Gladni Joe bi opet bio u normalnom stanju strahovanja i smješkao se od olakšanja. Yossarian je čitao smeţurano lice Gladnoga Joea kao novinski naslov. Bilo je dobro kad je Gladni Joe izgledao loše, a strašno kad je Gladni Joe izgledao dobro. Naopak niz reakcija Gladnoga Joea bio je svima čudna pojava, osim Gladnom Joeu koji je uporno sve skupa poricao. - Tko uopće sanja? - rekao je kad ga je Yossarian zapitao što sanja. - Joe, zašto ne odeš k doktoru Daneeki? - savjetovao mu je Yossarian. - Zašto da idem k doktoru Daneeki? Nisam ja bolestan. - A tvoja mora? - Kakva mora? - lagao je Gladni Joe. - Moţda bi ti on mogao pomoći? - Nije mora ništa - odgovorio je Gladni Joe. - Svakog muči mora. Yossarian je već pomislio da ga je ulovio. - Svake noći? - upitao je. - A zašto ne svake noći? - odvratio je Gladni Joe. I najednom je sve to postalo razborito. Zbilja, zašto ne svake noći? Bilo je razborito derati se u muci svake noći. To je bilo razboritije nego vladanje Applebya, koji se slijepo pridrţavao propisa, pa je naloţio Kraftu da naloţi Yossarianu da proguta svoje tablete atabrina prije leta preko mora, pošto Yossarian i Appleby nisu više govorili jedan s drugim. Gladni Joe bio je razboritiji i od Krafta koji je poginuo, koga je surovo gurnuo u propast nad Ferrarom motor što je eksplodirao, pošto je Yossarian po drugi put poveo svoje jato od šest aviona na cilj. Aviopuk je ~ 57 ~

već sedmi dan za redom promašivao most u Ferrari, mada je bio opremljen uređajima za gađanje s pomoću kojih su se bombe mogle baciti u kacu s visine od tisuću i dvjesta metara, i mada je prošla cijela sedmica otkako se pukovnik Cathcart dobrovoljno javio da će njegovi momci razoriti most u roku od dvadeset i četiri sata. Kraft je bio suhonjav, bezazlen dečko iz Pennsylvanije koji je ţelio samo da bude omiljen, i komu je bilo suđeno da se razočara čak i u takvoj skromnoj i nevrijednoj teţnji. Umjesto da bude omiljen, bio je mrtav, krvavo ugljevlje u barbarskoj gomili, i nitko ga nije čuo u onim posljednjim dragocjenim trenucima kad je avion bez jednog krila padao kao kamen. Ţivio je kratko vrijeme ne čineći nikome zla, a onda se srušio u plamenu nad Ferrarom na sedmi dan, dok se Bog odmarao, kad je McWatt okrenuo avion i Yossarian ga poveo po drugi put na cilj, zato što se Aarfy zbunio pa Yossarian nije uspio prvi put baciti bombe. - Ĉini se da se zbilja moramo vratiti, je li? - rekao je McWatt neveselo preko unutrašnje veze. - Ĉini se da moramo - reče Yossarian. - Moramo li? - reče McWatt. - Aha. - Ha, boţe, šta se moţe! - sroči McWatt. I vratili su se dok su avioni u drugim jatima bezbriţno kruţili u daljini, a dolje svi gromoglasni topovi divizije Hermanna Goringa obasipali ovaj put granatama samo njih. Pukovnik Cathcart bio je hrabar čovjek i nikad nije oklijevao da dobrovoljno javi svoje ljude za bilo koji cilj. Nije bilo cilja koji bi njegovu aviopuku bio suviše opasan da ga napadne, baš kao što u igri stolnog tenisa nije bilo lopte koja bi Applebyu bila suviše teška da je ukroti. Appleby je bio dobar pilot i natčovjek u stolnom tenisu, imao je muhe u očima i nikad nije izgubio ni jednog poena. Svega je dvadeset i jedan servis bio dovoljan Applebyu da obruka svakog protivnika. Njegova vještina u stolnom tenisu bila je legendarna, i Appleby je dobio svaku partiju koju je započeo, sve do one večeri kad se Orr podnapio dţina s voćnim sokom i svojim reketom razbio Applebyu čelo, pošto mu je Appleby bio oštro vratio svih prvih pet servisa. Orr je bacio reket u njega, skočio na stol i zaletio se na drugi kraj kao da skače udalj, i dočekao se nogama pravo na Applebyevu licu. Nastao je urnebes. Applebyu je bila potrebna gotovo cijela minuta da se iščupa iz Orrovih uzvitlanih ruku i nogu i osovi se na noge drţeći Orra pred sobom u zraku jednom rukom za košulju i ~ 58 ~

spremajući se da ga drugom šakom usmrti, ali se u taj čas umiješao Yossarian i istrgao mu Orra iz ruku. Bila je to večer iznenađenja za Applebya, koji je bio krupan kao Yossarian i isto toliko jak, i koji je svom snagom udario Yossariana, što je poglavicu Bijelog Halfoata proţelo takvim radosnim uzbuđenjem da se okrenuo i raspalio pukovnika Moodusa po nosu, što je generala Dreedlea ispunilo takvim njeţnim zadovoljstvom da je naloţio pukovniku Cathcartu da izbaci kapelana iz oficirskog kluba i da poglavicu Bijelog Halfoata premjesti u šator doktora Daneeke, gdje će dan i noć biti pod liječničkim nadzorom da sačuva tjelesnu kondiciju, kako bi mogao opet raspaliti pukovnika Moodusa po nosu kad god to general Dreedle zatraţi od njega. Katkad je general Dreedle dolazio specijalno iz štaba aviobrigade s pukovnikom Moodusom i bolničarkom samo zato da mu poglavica Bijeli Halfoat raspali zeta po nosu. Poglavica Bijeli Halfoat bio bi mnogo radije ostao u automobilskoj prikolici u kojoj je stanovao s kapetanom Flumeom, šutljivim, opsjednutim eskadrilskim oficirom za informacije, koji je veći dio svake večeri provodio razvijajući fotografije što ih je snimio toga dana da ih razašalje sa saopćenjima za štampu. Kapetan Flume provodio je najviše vremena svake večeri radeći u svojoj tamnoj komori, a onda bi legao na leţaj drţeći palce, s amajlijom oko vrata, i nastojao svim silama da ostane budan. Ţivio je u smrtnom strahu od poglavice Bijelog Halfoata. Kapetan Flume bio je opsjednut idejom da će se jedne noći, kad on bude čvrsto spavao, poglavica Bijeli Halfoat prišunjati njegovu leţaju i prefikariti mu vrat od uha do uha. Kapetan Flume saznao je za tu ideju od samog poglavice Bijelog Halfoata, koji se zaista jedne noći prišuljao njegovu leţaju, dok je on drijemao, i prošištao mu zlokobno da će mu jedne noći, dok on, kapetan Flume, bude čvrsto spavao, on, poglavica Bijeli Halfoat, prefikariti vrat od uha do uha. Kapetan Flume se sledio buljeći razrogačenim očima pravo u oči poglavici Bijelom Halfoatu, koje su se pijano krijesile svega nekoliko centimetara pred njim. - A zašto? - protisnuo je jedva jedvice kapetan Flume. - A zašto ne? - bijaše odgovor poglavice Bijelog Halfoata. Poslije toga se svake noći kapetan Flume trudio da ostane što dulje budan. Mora Gladnoga Joea bila mu je od neprocjenjive pomoći. Slušajući napeto manijačko zavijanje Gladnoga Joea iz noći u noć, kapetan Flume ga je zamrzio i zaţelio da se poglavica Bijeli Halfoat prišulja jedne noći njegovu leţaju i prefikari njemu vrat od uha do uha. Zapravo je kapetan ~ 59 ~

Flume spavao kao zaklan gotovo svake noći i samo je sanjao da je budan. Ti su snovi o bdjenju bili toliko uvjerljivi da se svako jutro budio posve iscrpljen i odmah ponovo zapadao u san. Poglavica Bijeli Halfoat gotovo je zavolio kapetana Flumea otkako se ovaj tako neobično preobrazio. Kapetan Flume je one noći legao u postelju kao nadobudna ekstravertirana ličnost, a sutradan je ujutro ustao iz nje kao pogruţena introvertirana ličnost, pa je poglavica Bijeli Halfoat ponosno smatrao novoga kapetana Flumea za svoje vlastito djelo. On nije uopće kanio prefikariti kapetanu Flumeu vrat od uha do uha. Prijetnja da će to učiniti bila je za njega puka šala, isto kao i ono da će on umrijeti od upale pluća, i isto kao što je raspalio pukovnika Moodusa po nosu, ili kao što je izazivao doktora Daneeku na indijansko rvanje. Kad bi svake noći doteturao pijan do svog šatora, poglavica Bijeli Halfoat ţelio je jedino da odmah zaspi, ali često nije mogao zaspati zbog Gladnoga Joea. Poglavicu Bijelog Halfoata podilazili su srsi od more Gladnoga Joea, pa je često poţelio da se netko ušulja u šator Gladnoga Joea, skine mu Hupleova mačka s glave i prefikari mu vrat od uha do uha, kako bi se svi u eskadrili, osim kapetana Flumea, mogli pošteno naspavati. Iako je poglavica Bijeli Halfoat i dalje lupao pukovnika Moodusa po nosu za Ijubav generala Dreedlea, svejednako je bio u nemilosti. U nemilosti je bio i major Major, komandir eskadrile, koji je to saznao u isti mah kad je saznao da je komandir eskadrile od pukovnika Cathcarta, koji je dotutnjao u eskadrilu u svom dţipu s pojačanim motorom sutradan pošto je major Duluth poginuo nad Perugiom. Pukovnik Cathcart zaustavio je naglo dţip koji je zacvilio nekoliko centimetara pred usjekom ţeljezničke pruge, što ga je razdvajao od kosog igrališta košarke, s kojega su majora Majora najposlije istjerali udarcima nogama i šakama, i guranjem, i kamenjem momci koji su mu bili malne postali prijatelji. - Vi ste novi komandir eskadrile - izderao se pukovnik Cathcart preko usjeka na njega. - Ali nemojte misliti da to šta znači, jer ne znači. To znači samo da ste novi komandir eskadrile. I pukovnik Cathcart otprašio je isto onako naglo kako je i došao, okrenuvši dţip tako da su se kotači strahovito zavrtjeli i posuli pijeskom majora Majora. Major Major se ukočio na tu vijest. Stajao je bez riječi, onako protegljast i nezgrapan, s izlizanom loptom za košarku u dugačkim rukama, dok je sjeme kivnosti koje je tako brzo posijao pukovnik Cathcart hvatalo korijen u vojnicima oko njega, koji su s njim igrali košarku i koji su dopustili da se sprijatelji s njima koliko nitko drugi prije toga. ~ 60 ~

Bjeloočnice njegovih sanjarskih očiju raširile su se i ovlaţile dok su mu se usta čeznutljivo i malodušno borila s poznatom, nesavladivom osamljenošću koja se opet širila oko njega kao zagušljiva magla. Kao i svi ostali oficiri u štabu aviopuka, osim majora Danbyja, pukovnik Cathcart bio je zadojen demokratskim duhom: on je vjerovao da su svi ljudi jednaki, pa je stoga podjednako usrdno omalovaţavao sve Ijude izvan štaba aviopuka. Usprkos tome, vjerovao je u svoje Ijude. Kao što im je često govorio u učionici, vjerovao je da su za najmanje deset borbenih zadataka bolji od svake druge jedinice, i smatrao da svi oni koji nemaju tu vjeru, koju je on usadio u njih, mogu ići do sto đavola. Ipak, jedini način na koji su mogli ići do sto đavola, kao što je Yossarian saznao kad je odletio u posjet bivšem starijem vojniku Wintergreenu, bijaše da izvrše još deset borbenih zadataka. - Ja to još ne shvaćam- prosvjedovao je Yossarian. - Ima li doktor Daneeka pravo ili nema? - Koliko je rekao? - Ĉetrdeset. - Daneeka je rekao istinu - priznade bivši stariji vojnik Wintergreen. Vi ne morate izvršiti više od četrdeset borbenih zadataka, što se tiče štaba Dvadeset i sedme zračne eskadre. Yossarian je likovao. - Onda ja mogu kući, nije li tako? Ja ih imam četrdeset i osam. - Ne, ne moţeš kući - ispravi ga bivši stariji vojnik Wintergreen. - Jesi li ti lud, što ti je? - Zašto ne mogu? - Kvaka 22. - Kvaka 22 - Yossarian se zgranu. - Kakve to vraţje veze ima s Kvakom 22? - Kvaka 22 - odgovorio je doktor Daneeka strpljivo kad je Yossarian doletio natrag na Pianosu s Gladnim Joeom – kaţe da uvijek moraš učiniti ono što ti zapovjedi tvoj pretpostavljeni. - Ali Dvadeset i sedma eskadra kaţe da mogu kući kad navršim četrdeset borbenih zadataka. - Ali ti ne kaţu da moraš kući. A propisi, bogme, kaţu da moraš izvršiti svaki nalog. U tome je kvaka. Sve kad bi pukovnik i kršio naredbu Dvadeset i sedme eskadre tjerajući te da izvršiš više borbenih zadataka, morao bi ih izvršiti, jer bi inače bio kriv što nisi izvršio njegov nalog. A onda bi ti štab Dvadeset i sedme zračne eskadre zbilja skočio za vrat. ~ 61 ~

Yossarian se skljoka od razočaranja. - Onda zbilja moram izvršiti pedeset borbenih letova, je li? - protuţi. - Pedeset i pet - ispravi ga doktor Daneeka. - Kako pedeset i pet? - Pedeset i pet zadataka, koliko sad pukovnik zahtijeva od svih vas. Gladnom Joeu kao da je pao kamen sa srca kad je čuo što kaţe doktor Daneeka, a usne su mu se razvukle u osmijeh. Yossarian je zgrabio Gladnog Joea za gušu i natjerao ga da odmah odleti s njim opet do bivšeg starijeg vojnika Wintergreena. - Što bi mi napravili - upitao je povjerljivim glasom - kad bih odbio da letim? - Vjerojatno bismo te strijeljali - odgovorio je bivši stariji vojnik Wintergreen. - Mi? - uzviknu Yossarian iznenađeno. - Kako to misliš mi? Otkad si ti na njihovoj strani? - Ako tebe strijeljaju, šta misliš, na čijoj ću biti strani? - odbrusi mu bivši stariji vojnik Wintergreen. Yossarian se lecnu. Pukovnik Cathcart ga je opet prešao.

~ 62 ~

7. McWATT Obično je Yossarianov pilot bio McWatt koji je, brijući se svako jutro u kričavim crvenim, čistim pidţamama pred svojim šatorom, pripadao čudnovatim, ironičnim i nepojmljivim pojavama oko Yossariana. McWatt je vjerojatno bio najluđi borac od svih njih, jer je bio potpuno duševno zdrav a ipak se nije tuţio na rat. Bio je kratkonog, plećat, nasmiješen mladić koji je neprekidno zviţdukao plesne melodije i oštro praskao kartama kad ih je dijelio u ajncu ili pokeru, dok Gladni Joe nije napokon, pod kumulativnim utjecajem tih prasaka, zapao u drhtav očaj i stao se derati na njega da prestane praskati kartama. - Pasja ti mati, ti to činiš samo zato što to mene smeta - zaurlao je Gladni Joe bijesno dok ga je Yossarian zadrţavao rukom umirujući ga. Jedino zato on to radi, zato što voli kad ja vičem. Pasja mu mati gadna! McWatt je pokajnički nabrao svoj njeţni, pjegavi nos i obećao da neće više praskati kartama, ali je uvijek zaboravljao na to obećanje. McWatt je nosio čupave papuče uz crvene pidţame i spavao između svjeţe izglačanih plahta u bojama, kao što je bila ona čiju mu je polovicu Milo otkupio od nacerenog lopova sladokusca ni za jednu od datula s košticama koje je Milu pozajmio Yossarian. McWatta se snaţno dojmio Milo koji je, na veselje kaplara Snarka, njegova kuhinjskog pomoćnika, već kupovao jaja po sedam centa, a prodavao ih po pet. Ali McWatta se nije nikad Milo toliko dojmio koliko se Mila dojmila svjedodţba koju je Yossarian dobio radi svoje jetre od doktora Daneeke. ~ 63 ~

- Šta je to? - uzviknuo je Milo u strahu kad je ugledao golemu kutiju od valovite Ijepenke, punu paketića suha voća i limenki voćnih sokova i slatkiša, što su se dvojica teţaka, koje je major de Coverley oteo za svoju kuhinju, spremala da odnesu u Yossarianov šator. - Ovo je kapetan Yossarian, gospodine poručniče - reče kaplar Snark smijuljeći se nadmoćno. Kaplar Snark bio je intelektualni snob koji je drţao da je odmakao dvadeset godina ispred svoga doba, pa nije uţivao što kuha za mase. - Ima pismo od doktora Daneeke, prema kojem ima pravo na voće i voćne sokove koliko ga volja. - Šta je to? - uzviknuo je Yossarian kad je Milo problijedio i zateturao. - Ovo je poručnik Milo Minderbinder, gospodine kapetane - reče kaplar Snark namigujući mu podrugljivo. - Jedan od naših novih pilota. Postavljen je za upravitelja menze dok ste vi bili u bolnici. - Šta je to? - uzviknuo je McWatt kasno poslije ^podne, kad mu je Milo pruţio polovicu njegove plahte. - To je polovica plahte koja vam je jutros ukradena - protumači Milo odajući nervozno zadovoljstvo samim sobom i trzajući brzo svojim riđim brkovima. - Kladio bih se da niste ni znali da vam je ukradena. - Zašto bi tko ukrao polovicu plahte? - zapita Yossarian. Milo se smete. - Niste me razumjeli - prosvjedovao je. Yossarian nije razumio ni zašto se Milo tako očajnički bori da dobije udio u pismu doktora Daneeke koje je bilo kristalno jasno. »Dajte Yossarianu suha voća i voćnih sokova koliko god hoće«, napisao je doktor Daneeka. »Kaţe da ima proces na jetri.« - Ovakvo pismo - mrmljao je Milo potišteno - moglo bi upropastiti svakog upravitelja menze na svijetu. - Milo je došao u Vossarianov šator samo zato da ponovo pročita to pismo, a pratio je svoju kutiju izgubljenih ţiveţnih namirnica kroz eskadrilu kao ţalobnik. - Moram vam dati koliko god zatraţite. Pa u pismu čak ne piše ni da morate sami pojesti sve to voće. - I dobro je što ne piše - reče mu Yossarian - jer ga ja uopće ne jedem. Ja imam proces na jetri. - Ah, da, zaboravio sam - reče Milo snizivši smjerno glas. - Je li vam loše? - Upravo onoliko koliko treba - odgovori Yossarian veselo. - A, tako - reče Milo. - A šta to znači? - To znači da ne bi moglo biti bolje... ~ 64 ~

- Ĉini mi se da vas ne razumijem. - ... A da ne bude gore. Je li vam sad jasno? - Jest, sad mi je jasno. Ali još mi se čini da vas ne razumijem. - Ama, neka vas to ne zabrinjava! Pustite radije neka zabrinjava mene. Znate, ja zapravo nemam proces na jetri. Imam samo simptome. Imam Gamett-Fleischakerov sindrom. - A, tako - reče Milo. - A šta je to Gamett-Fleischakerov sindrom? - Proces na jetri. - A, tako - reče Milo i uze umorno trljati svoje crne obrve odajući bol, kao da čeka da prođe neka mučna nelagoda koju osjeća. - Ako je tako nastavi napokon - mislim da zbilja morate paziti što jedete, nije li tako? - I te kako moram paziti - reče mu Yossarian. - Nije lako doći do dobrog Gamett-Fleischakerova sindroma i ja ne ţelim da ga upropastim. Zato i ne jedem uopće voće. - E, sad mi je jasno - reče Milo. - Voće škodi vašoj jetri? - Ne, nego voće čini dobro mojoj jetri. Zato ga i ne jedem. - Pa, šta onda radite s voćem? - zapita Milo probijajući se uporno kroz sve veću zbrku da izbaci pitanje koje mu je bilo na jeziku. - Prodajete li ga? - Dijelim ga. - Kome? - viknu Milo glasom koji je pucao od zdvojnosti. - Svakome tko ga ţeli - uzvrati mu Yossarian povikom. Milo zakuka dugo i sjetno i ustuknu glavinjajući, a pepeljasto mu se lice iznenada osu grašcima znoja. Cupkao je rastreseno svoj nesretni brk dršćući kao prut na vodi. - Mnogo dajem Dunbaru - nastavi Yossarian. - Dunbaru? - jeknu Milo ošamućeno. - Jest. Dunbar moţe jesti koliko mu srce ţeli, a to mu ne čini ni najmanje dobro. Ja samo ostavim kutiju ondje, na otvorenom, da svatko uzme koliko hoće. Aarfy dolazi po suhe šljive, jer kaţe da u menzi nikad ne dobije dosta suhih šljiva. Mogli biste to malo ispitati kad nađete vremena, jer nije nimalo ugodno kad se Aarfy ovuda mota. Kad god je zaliha na izmaku, samo naloţim kaplaru Snarku neka me opet opskrbi. Nately uvijek ponese cio teret voća sa sobom kad ide u Rim. On je zaljubljen ondje u neku kurvu koja mene mrzi, a on je nimalo ne zanima. Ona ima malu sestru koja ih nikad ne ostavlja same u krevetu, a stanuju u jednom stanu s nekim starcem i babom i masom drugih djevojaka sa

~ 65 ~

zgodnim debelim bedrima, koje se isto tako neprestano zezaju okolo. Nately im uvijek odnese punu kutiju voća. - Prodaje im ga? - Ne, poklanja im ga. Milo se namršti. - Pa, ovaj, čini mi se da je onda vrlo široke ruke prema njima napomenu on bez tračka oduševljenja. - Jest, vrlo je široke ruke - potvrdi Yossarian. - I uvjeren sam da je sve potpuno ispravno - reče Milo – jer je voće vaše kad ga jedanput dobijete od mene. Vjerujem da su u ovako teškim prilikama ti ljudi sretni što ga mogu dobiti. - Jesu, sretni su - uvjeravaše ga Yossarian. - One dvije djevojke prodaju sve voće na crnoj burzi, pa za novac koji dobiju kupuju neukusan nakit i jeftin parfem. Milo dignu brţe glavu. - Nakit! - uskliknu. - Nisam to znao. Pošto plaćaju jeftin parfem? - Starac kupuje za svoj dio čisti viski i pornografske slike. On je razvratnik. - Razvratnik? - Ne biste vjerovali. - Je li u Rimu dobro trţište za pornografske slike? – pripita Milo. - Ne biste vjerovali. Uzmite, na primjer, Aarfyja. Poznaju ći ga, ne biste nikad to pomislili, je li? - Da je razvratnik? - Ne, nego da je navigator. Poznajete kapetana Aardvaarka, je li? To je onaj gala momak koji vam je, kad ste prvi put došli u eskadrilu, pristupio i rekao: "Aardvaark me zovu, a bez navigacije ne mogu." Lula mu je bila u zubima i vjerojatno vas je pitao na kojem ste koledţu studirali. Poznajete li ga? Milo ga nije slušao. - Hajde da se uortačimo - izlanuo je umolno. Yossarian je odbio, iako nije nimalo sumnjao da bi mogli postupati s kamionima voća kako bi god htjeli, kad bi ih Yossarian jednom nabavio iz menze s pomoću pisma doktora Daneeke. Milo se pokunjio, ali je od toga trenutka povjeravao Yossarianu svaku svoju tajnu, osim jedne, prosuđujući mudro da svatko tko neće da krade domovini, neće da krade nikome. Milo je povjerio Yossarianu sve svoje tajne osim mjesta gdje je u brdima počeo zakopavati novac, otkako se jednom vratio iz Smirne s ~ 66 ~

punim avionom smokava i čuo od Yossariana da je neki vojni istraţitelj stigao u bolnicu. Milu, koji je bio toliko lakouman te se dobrovoljno javio da bude upravitelj menze, bio je taj poloţaj svetinja. - Ja nisam čak ni znao da ne serviramo dovoljno suhih šljiva -priznao je toga prvog dana. - Valjda zato što sam još novajlija. Porazgovarat ću o tome sa svojim glavnim šefom kuhinje. Yossarian ga oštro pogleda. - Kakvim glavnim šefom kuhinje? - priupita. - Vi nemate glavnog šefa kuhinje. - S kaplarom Snarkom - protumači Milo odvraćajući pogled kao da je nešto kriv. - On je jedini šef kuhinje kojeg imam, iako se nadam da ću ga prebaciti u administraciju. Rekao bih da je kaplar Snark malo previše sklon stvaralaštvu. On misli da je funkcija kuhinjskog pomocnika neka vrsta umjetničke forme, pa se uvijek tuţi kako mora prostituirati svoj talent. A nitko od njega ne traţi tako nešto! Da, zbilja, znate li vi moţda zašto je on spao na čin kaplara, i sad je samo kaplar? - Znam - reće Yossarian. - Potrovao je cijelu eskadrilu. Milo opet problijedje. - Šta je napravio? - Sasjeckao je na stotine vojnih sapuna u batatu samo zato da pokaţe da momci imaju filistarski ukus i da ne znaju šta je dobro. Svi su se momci u eskadrili razboljeli. Borbeni zadaci su bili odgođeni. - Tako, dakle! - uskliknu Milo stisnuvši usne u znak neodobravanja. Sigurno je ustanovio da je pogriješio, je li? - Naprotiv - ispravi ga Yossarian. - Ustanovio je da je imao pravo. Smazali smo pune tanjure i traţili još. Svi smo znali da smo se razboljeli, ali nismo imali pojma da smo otrovani. Milo dvaput frknu od uţasa, kao kakav kudrav mrk zec. - Ako je tako, onda bih ga svakako htio prebaciti u administraciju. Ja ne ţelim da se što slično dogodi dok sam ja na ovoj duţnosti. Znate povjeri se ozbiljno - ja se nadam da ću Ijudima u ovoj eskadrili dati najbolju hranu na cijelom svijetu. To je zbilja cilj vrijedan truda, je li? Ako upravitelj menze ne puca tako visoko, meni se čini da onda nema prava da bude upravitelj menze. Ne mislite li i vi tako? Yossarian se polako okrenu i upre u Mila pogled pun ispitljiva nepovjerenja. Vidio je pred sobom priprosto, iskreno lice koje nije bilo sposobno za prepredenost ni za podmuklost, čestito, otvoreno lice s razjedinjenim krupnim očima, riđom kosom, crnim obrvama i nesretnim ~ 67 ~

crvenkastosmeđim brkovima: Milo je imao dugačak, tanak nos s njuškavim, vlaţnim nosnicama što su bile okrenute oštro nadesno i uvijek upravljene na suprotnu stranu od one na koju je inače gledao. Bilo je to lice čovjeka očeličena poštenja koji nije mogao svjesno kršiti moralna načela na kojima je počivala njegova čestitost, baš kao što se nije mogao prometnuti u odvratnu ţabu krastaču. Jedno je od tih moralnih načela bilo da nije nikakva grehota zaračunati robu najviše koliko trţište moţe podnijeti. Bio je podloţan strahovitim paroksizmima pravedna gnjeva, pa se i te kako razgnjevio kad je doznao da je stigao vojni istraţitelj i da njega traţi. - Ma ne traţi on vas - reče Yossarian kušajući ga umiriti. - On traţi nekoga u bolnici tko je potpisivao Washingtona Irvinga na pismima koja je cenzurirao. - Ja nisam nikad potpisivao Washingtona Irvinga ni na kakvim pismima - ustvrdi Milo. - Naravno da niste. - Ali, to je samo smicalica kojom bi me htjeli prisiliti da priznam da zarađujem pare na crnoj burzi. - Milo se ţestoko povuče za čupavi pramen svojih izblijedjelih brkova. – Ne volim takve tipove. Uvijek nešto njuškaju oko ljudi kao što smo mi. Zašto vlast ne pograbi za šiju bivšeg redova Wintergreena ako ţeli učiniti neko dobro? On ne poštuje propise ni odredbe i neprestano mi obara cijene. Milovi brkovi bili su nesretni zato što im odvojeni kraci nisu nikad bili jednaki. Bili su kao Milove razjedinjene oči koje nisu nikad gledale u isto vrijeme u isti predmet. Milo je vidio više stvari nego većina Ijudi, ali nije vidio ni jednu od njih posve jasno. Nasuprot njegovoj reakciji na vijest da je stigao vojni istraţitelj, saslušao je mirno i hrabro Yossariana kad mu je ovaj rekao da je pukovnik Cathcart povisio broj borbenih zadataka na pedeset i pet. - Rat je - reče. - I nema smisla jedikovati zbog broja borbenih zadataka koje moramo izvršiti. Ako pukovnik kaţe da moramo izvršiti normu od pedeset i pet letova, onda je moramo izvršiti. - E pa, ja je ne moram izvršiti - ustvrdi Yossarian. - Ja ću se obratiti majoru Majoru. - Kako ćete mu se obratiti? Major Major nikoga ne prima. - Onda ću se vratiti u bolnicu. - Upravo ste se vratili iz bolnice prije deset dana – podsjeti ga prijekorno Milo. - Ne moţete stalno bjeţati u bolnicu kad god se nešto ~ 68 ~

dogodi što se vama ne sviđa. Nego, najbolje će biti da se izvrši norma. To nam je duţnost. Milo je imao krute obzire koji mu čak nisu dopuštali da pozajmi paket datula s košticama iz menze onoga dana kad je McWattu bila ukradena plahta, jer je sva hrana u menzi bila još drţavno vlasništvo. - Ali ih mogu pozajmiti od vas - protumači on Yossarianu - jer je sve ovo voće vaše kad ga dobijete od mene na temelju pisma doktora Daneeke. Vi moţete činiti s njim što vas je volja, čak ga moţete i prodati uz veliku dobit, umjesto da ga dijelite badava. Hoćete li da to radimo zajedno? - Neću. Milo odustade. - Onda mi pozajmite paketić datula s košticama - zamoli ga. - Vratit ću vam ih. Poštenja mi da ću vam ih vratiti, a dobit ćete i nešto pride. Milo je odrţao riječ i, kad se vratio s neotvorenim paketićem datula i s nacerenirn lopovom sladokuscem koji je bio ukrao plahtu iz McWattova šatora, dao je Yossarianu četvrtinu McWattove ţute plahte. Taj je komad plahte pripadao sad Yossarianu. On ga je zaradio dok je drijemao, iako nije znao kako ga je zaradio. A nije znao ni McWatt. - Šta je to? - uzviknuo je McWatt buljeći u nedoumici u rasparanu polovicu plahte. - To je polovica one plahte koja vam je jutros ukradena - protumači Milo. - Kladio bih se da niste ni znali da vam je ukradena. - Zašto bi tko ukrao polovicu plahte? - pripita Yossarian. Milo se smete. - Niste me razumjeli - prosvjedovao je. - On je ukrao čitavu plahtu, a ja sam je otkupio od njega paketićem datula s košticama koje ste vi uloţili. Zato je vama pripala četvrtina plahte. Vama se vaš ulog i te kako isplatio, pogotovo zato što vam vraćam sve datule do jedne koje ste mi dali. - Zatim se Milo obrati McWattu. - Vama je pripala polovica plahte zato što je u početku bila čitava vaša, i ja bogami ne razumjem što se vi bunite, jer ne biste dobili ni komadića da vam kapetan Yossarian i ja nismo pritekli u pomo ć. - Tko se buni? - uskliknu McWatt. - Ja samo razmišljam što ću s polovicom plahte. - Svašta moţete s polovicom plahte - uvjeravaše ga Milo. - Preostalu četvrtinu plahte zadrţao sam za sebe kao nagradu za svoj pothvat, rad i inicijativu. To nije za mene, znate, nego za sindikat. Eto šta još moţete ~ 69 ~

učiniti s vašom polovicom plahte. Moţete je ostaviti sindikatu i pratiti kako joj raste vrijednost. - Kakvom sindikatu? - Sindikatu koji bih ja htio osnovati jednoga dana da bih vam svima mogao dati hranu kakvu zasluţujete. - Htjeli biste osnovati sindikat? - Jest, tako je. Zapravo ne sindikat, nego emporij. Znate li što je to emporij? - To je mjesto gdje se kupuje, nije li tako? - I prodaje - nadopuni ga Milo. - I prodaje. - Oduvijek sam ţelio da imam emporij. Ĉovjek moţe svašta kad ima emporij. Ali ga treba imati. - Vi ţelite emporij? - I da svaki pojedinac ima svoj udio. Yossarian je bio još zbunjen, jer je ovo bio poslovan razgovor, a njega je mnogo šta u poslovnim razgovorima uvijek zbunjivalo. - Dopustite da vam ponovo pokušam objasniti - predloţi Milo odajući sve veću nestrpljivost i razdraţljivost i upirući prstom u lopova sladokusca koji se još cerio pokraj njega. - Ja sam znao da je njemu više stalo do datula nego do plahte. Kako ne razumije ni riječi engleski, pazio sam da se o svemu dogovorimo na engleskom. - Zašto ga niste jednostavno udarili po glavi i oduzeli mu plahtu? upita ga Yossarian. Milo dostojanstveno stisnu usne i zavrtje glavom. - To nipošto ne bi bilo pravo - prekori ga odlučno. - Sila je zla, a od dva zla nikad dobro. Ja sam postupio mnogo bolje. Kad sam mu pruţio datule i posegnuo za plahtom, on je vjerojatno mislio da mu predlaţem da se trampimo. - A što ste zapravo učinili? - Zapravo mu jesam predloţio da se trampimo, ali kako on ne razumije engleski, ja to uvijek mogu poricati. - A ako se naljuti i zatraţi datule? - Pa, jednostavno ćemo ga udariti po glavi i oduzeti mu ih - odgovori Milo bez dvoumljenja. Zatim svrnu pogled s Yossariana na McWatta, pa opet na Yossariana. - Ja zbilja ne shvaćam što se vi svi bunite. Svi smo dobro prošli. Svi smo zadovoljni osim ovog lopova; ali nema smisla da zbog

~ 70 ~

njega taremo sebi glavu, jer on čak ne zna ni naš jezik i zasluţio je što god dobije. Kako to ne razumijete? Yossarian nije još razurnio ni kako Milo moţe kupovati jaja na Malti po sedam centa, a prodavati ih uz dobit na Pianosi po pet centa.

8. POTPORUĈNIK SCHEISSKOPF Ĉak ni Clevinger nije razumio kako je to Milo mogao, a Clevinger je inače sve znao. Clevinger je znao sve o ratu, osim zašto bi Yossarian morao poginuti a kaplar Snark ostati ţiv, ili zašto bi kaplar Snark morao poginuti a Yossarian ostati ţiv. Bio je to gadan i prljav rat, i Yossarian je mogao biti bez njega, ţivjeti vječno, moţda. Samo će neznatan dio njegovih sunarodnjaka dati ţivote da se rat dobije, a on nije teţio da bude među njima. Poginuti ili ne poginuti, bilo je pitanje, a Clevinger je malaksao trudeći se da odgovori na nj. Historija nije zahtijevala Yossarianovu preranu smrt, pravda je mogla biti zadovoljena bez nje, napredak nije zavisio od nje, pobjeda nije bila uvjetovana njome. Bilo je nuţno da ljudi ginu; ipak, koji će ljudi poginuti, ovisilo je o prilikama, a Yossarian nije bio voljan da bude ţrtva prilika. Ali takav je bio rat. Gotovo jedino što je mogao reći u prilog ratu bilo je da dobro plaća i da je izbavio djecu od pogubnog utjecaja roditelja. Clevinger je toliko znao zato što je Clevinger bio genij koji je patio od lupanja srca i lako blijedio. Bio je nezgrapan, protegljast mornak izgladnjelih očiju. Dok je studirao na Harvardu, osvojio je nagrade u gotovo svim predmetima, a jedini razlog što nije osvojio nagrade u svim predmetima bio je što je bio previše zauzet potpisivanjem peticija, raznošenjem peticija i osporavanjem peticija, pristupanjem debatnim ~ 71 ~

klubovima i istupanjem iz debatnih klubova, prisustvovanjem omladinskim kongresima, demonstriranjem protiv drugih omladinskih kongresa i organiziranjem studentskih odbora za zaštitu otpuštenog nastavnog osoblja. Svi su se slagali u mišljenju da će Clevinger daleko dotjerati u akademskom svijetu. Ukratko, Clevinger je bio jedan od onih ljudi koji su veoma inteligentni i nerazumni, a to su znali svi osim onih koji su to ubrzo spoznali. Ukratko, bio je blesan. On se često činio Yossarianu kao jedan od onih ljudi koji vise po muzejima suvremene umjetnosti, s obadva oka na jednoj strani lica. To je, naravno, bila iluzija koja je potjecala iz Clevingerove sklonosti da bulji netremice u jednu stranu pitanja a da nikad ne vidi drugu stranu. U politici je bio filantrop koji je razlikovao ljevicu od desnice i koji je bio nezgodno prikliješten izmedu njih. Neprestano je branio prijatelje komuniste pred njihovim neprijateljima desničarima, a prijatelje desničare pred njihovim neprijateljima komunistima, pa ga ni jedni ni drugi nisu mogli ţiva vidjeti i nisu ga ni pred kim branili, jer su smatrali da je blesav. On je bio vrlo ozbiljan, vrlo revan i vrlo savjestan blesan. S njim čovjek nije mogao ići u kino a da se poslije ne uplete u prepirku oko uţivanja, Aristotela, univerzalija, poruka i duţnosti kinematografije kao umjetničke forme u materijalističkom društvu. Djevojke koje je vodio u kazalište morale su pričekati do prve pauze da saznaju od njega gledaju li dobar ili loš komad, ali su tada odmah saznale. On je bio borben idealist koji je vojevao protiv rasne netrpeljivosti tako što je pred njenim pojavama padao u nesvijest. Znao je sve o knjiţevnosti, samo nije znao uţivati u njoj. Yossarian mu je htio pomoći. - Nemoj biti blesav - savjetovao je Clevingeru dok su obadvojica bili vojni pitomci u Santa Ani, u Kaliforniji. - Reći ću mu - ostajao je Clevinger pri svome dok su sjedili visoko na tribinama iznad pomoćnog vjeţbališta i gledali potporučnika Scheisskopfa kako bijesno hoda gore-dolje, kao kakav golobradi Lear. - Zašto baš meni? - jadikovao je potporučnik Scheisskopf. - Šuti, idiote! - savjetovao je Yossarian ujački Clevingeru. - Ti ne znaš što govoriš - prigovori mu Clevinger. - Znam toliko da šutim, idiote. Potporučnik Scheisskopf čupao je kosu i škrgutao zubima. Gumenasti obrazi tresli su mu se od navale tjeskobe. Nije znao što bi s eskadrilom ~ 72 ~

pitomaca slabog borbenog morala, koji su grozno stupali na paradnom natjecanju koje se odrţavalo svaku nedjelju poslije podne. Moral im je bio slab zato što nisu ţeljeli stupati na paradi svaku nedjelju poslije podne, i zato što im potporučnik Scheisskopf nije dopustio da između sebe izaberu sobne starješine, nego ih je sam odredio. - Ja ţelim da mi netko kaţe - preklinjao ih je sve potporučnik Scheisskopf kao da se moli Bogu. - Ako sam ja zbog bilo čega kriv, ţelim da mi kaţete. - On ţeli da mu netko kaţe - reče Clevinger. - On ţeli da svi šute, idiote - odgovori mu Yossarian. - Pa, zar ga nisi čuo? - tjerao je Clevinger svoje. - Ĉuo sam ga - odgovori Yossarian. - Ĉuo sam ga kako je vrlo glasno i vrlo jasno rekao neka svi drţimo jezik za zubima ako smo pametni. - Neću vas kazniti - kleo se potporučnik Scheisskopf. - Kaţe da me neće kazniti - reče Clevinger. - Uškopit će te - reče Yossarian. - Kunem se da vas neću kazniti - reče potporučnik Scheisskopf. - Bit ću zahvalan onome tko mi kaţe istinu. - Zamrzit će te - reče Yossarian. - Mrzit će te dok bude ţiv. Potporučnik Scheisskopf završio je bio školu za rezervne oficire i bilo mu je prilično drago što je izbio rat, jer je sad mogao svaki dan nositi oficirsku uniformu i obraćati se riječju »momci« odsječnim, vojničkim glasom čoporima djece, koji bi mu dopali šaka svakih osam sedmica na putu do klaonice. Bio je ambiciozan i ozbiljan taj potporučnik Scheisskopf, trijezno se odnosio prema svojim odgovornostima i smješkao se samo kad bi se neki njegov suparnik, oficir u bazi zračnih snaga u Santa Ani, razbolio od neke podmukle bolesti. Imao je slab vid i kroničnu upalu sinusa, zbog čega mu je rat bio posebno uzbudljiv, jer se nije morao bojati da će ga poslati na ratište. Najbolje je kod njega bila njegova ţena, a najbolje je kod njegove ţene bila njena prijateljica, Dori Duz, koja se tucala kad god je mogla i koja je nosila uniformu pripadnice ţenskog korpusa, koju je ţena potporučnika Scheisskopfa svake nedjelje oblačila i svake nedjelje svlačila za ljubav svakom pitomcu u muţevoj eskadrili koji bi je poţelio. Dori Duz bila je ţivahna mala kurvica bakrenozelene i zlatne boje, koja se najradije tucala po spremištima alata, telefonskim govomicama, svlačionicama i autobusnim stanicama. Malo šta nije iskusila, a još je manje bilo onoga bbšto ne bi htjela iskušati. Bila je bestidna, vitka i ~ 73 ~

agresivna devetnaestogodišnjakinja. Slomila je na desetke »ega« i nagnala mnoge muškarce da ujutro mrze sami sebe zbog toga kako ih je našla, upotrijebila i odbacila. Yossarian ju je volio. Štosala se fantastično, a smatrala je da je on tek prosječan. Volio je dodir gipkih mišića ispod njene koţe gdje god ju je dotaknuo onaj jedini put kad mu je dala. Yossarian je toliko volio Dori Duz da nije mogao da se ne baci strastveno na ţenu potporučnika Scheisskopfa svaku sedmicu, da se osveti potporučniku Scheisskopfu zbog toga kako se potporučnik Scheisskopf osvećivao Clevingeru. Ţena potporučnika Scheisskopfa osvećivala se potporučniku Scheisskopfu zbog nekog njegova nezaboravnog zločina kojeg se više nije mogla sjetiti. Bila je debeljuškasta, rumena, mlitava ţena koja je čitala dobre knjige i neprestano opominjala Yossariana neka ne bude takav malograđanin. Nikad nije bila bez kakve dobre knjige, čak ni kad je leţala u postelji bez ičega na sebi osim Yossariana i značke za raspoznavanje Dori Duz. Dosađivala je Yossarianu, ali je on i nju volio. Bila je luda matematičarka koja je diplomirala na ekonomskom fakultetu u Whartonu i koja nije znala izbrojiti svaki mjesec do dvadeset i osam a da ne pogriješi. - Dragi, opet ćemo dobiti bebu - rekla bi svaki mjesec Yossarianu. - Ti nisi, bogami, normalna - odgovorio bi on. - Ozbiljno ti kaţem, bebu - nije se dala ona. - I ja tebi ozbiljno kaţem. - Dragi, opet ćemo dobiti bebu - rekla bi muţu. - Nemam vremena - progunđao bi mrzovoljno potporučnik Scheisskopf. - Zar ne znaš da se spremamo za paradu? Potporučniku Scheisskopfu bilo je mnogo stalo do toga da pobijedi na paradi i da izvede Clevingera pred disciplinski sud, pod optuţbom da je kovao urotu da se zbace sobne starješine koje je odredio potporučnik Scheisskopf. Clevinger je bio mutikaša i sveznalica. Potporučnik Scheisskopf je znao da bi Clevinger mogao zakuhati još grdniju kašu kad ga ne bi drţao na oku. Jučer su posrijedi bile sobne starješine; sutra bi mogao biti svijet. Clevinger je imao pameti, a potporučnik Scheisskopf je zapazio da su pametni ljudi skloni da se katkad prave prilično vaţni. Takvi su ljudi opasni, pa su čak i nove sobne starješine kojima je Clevinger pomogao pri unapređenju jedva čekali da svjedoče protiv njega i

~ 74 ~

da ga raskrinkaju. Dokazni materijal protiv Clevingera bio je prikupljen. Jedino je još nedostajalo nešto zbog čega bi ga mogli optuţiti. To nije moglo biti ništa u vezi s paradama, jer je Clevinger shvaćao parade gotovo isto tako ozbiljno kao i sam potporučnik Scheisskopf. Momci su ispadali na paradu svaku nedjelju rano poslije podne i jedva se nekako postrojili u dvanaestoredove pred kasarnom. Stenjući od mamurluka, šepali su idući ukorak do svog mjesta na glavnom vjeţbalištu, gdje su nepomično stajali na ţezi po sat-dva s momcima iz šezdeset ili sedamdeset ostalih eskadrila pitomaca, dok ih nije dovoljno kolabiralo. Na rubu tratine stajao je red kola hitne pomoći i ekipe izvjeţbanih nosilaca ranjenika s radio-uređajima na leđima. Na krovovima kola hitne pomoći bili su izviđači s dalekozorima. Statističar je vodio evidenciju. Cijelu ovu fazu operacije nadzirao je sanitetski oficir koji je imao smisla za knjigovodstvo i koji je mjerio puls i provjeravao statističarevu evidenciju. Ĉim bi se sakupilo dovoljno onesviještenih ljudi u kolima hitne pomoći, sanitetski oficir dao bi znak kapelniku da glazba zasvira i da se parada završi. Eskadrile su jedna za drugom stupale vjeţbalištem, izvodile teţak zaokret oko tribine i stupale opet natrag do kasarni. Svaku su eskadrilu ocjenjivali dok je stupala pored tribine, na kojoj je nadut pukovnik s velikim debelim brkovima sjedio s ostalim oficirima. Najbolja eskadrila u svakom puku dobivala je ţutu zastavicu na koplju koja je bila potpuno bezvrijedna. Najbolja eskadrila u bazi dobivala je crvenu zastavicu na duţem koplju koja je vrijedila još manje, jer je motka bila teţa pa ju je bilo još mukotrpnije vući po cijelu sedmicu, dok je iduće sedmice ne bi dobila neka druga eskadrila. Yossarianu je zamisao o zastavicama kao nagradama bila besmislena. Nikakve pare nisu bile vezane uz njih, nikakve klasne povlastice. Poput olimpijskih medalja i teniskih trofeja, one nisu značile ništa drugo doli da je njihov vlasnik učinio vještije nego itko drugi nešto od čega nitko nije imao nikakve koristi. Same su mu se parade činile jednako besmislene. Yossarian nije trpio parade. Parade su podsjećale čovjeka na rat. Nije trpio da ih čuje, nije trpio da ih vidi, nije trpio da zadrţavaju promet. Nije trpio da sudjeluje u njima. Bilo je gadno već i to što je bio avijatički pitomac, a kamoli što se morao drţati kao vojnik na uţasnoj ţezi svaku nedjelju poslije podne. Bilo je gadno već i to što je bio avijatički pitomac, jer je sad bilo očito da se rat neće svršiti prije nego što se završi obuka. A to je bio jedini razlog zbog ~ 75 ~

kojeg se prvenstveno javio za oficirsku školu. Kao vojnik koji se javio za avijatičarsku oficirsku školu, pred njim su bile sedmice i sedmice čekanja da ga uvrste u jednu klasu, pa sedmice i sedmice da se izuči za bombardera-strijelca i navigatora, zatim sedmice i sedmice operativne obuke da se pripremi za duţnost na ratištu. Tada se jedva moglo zamisliti da će rat toliko trajati, jer je Bog bio na njegovoj strani, kao što su mu rekli, a Bog je, kao što su mu također rekli. mogao sve što je htio. Ali se rat nije još bio nipošto svršio, a njegovo se obučavanje bliţilo kraju. Potporučnik Scheisskopf očajnički je ţudio da pobijedi na paradi, i sjedio je do kasno u noć radeći oko toga dok ga je ţena zaljubljeno čekala u postelji traţeći u Krafft-Ebingovoj knjizi svoje omiljene pasuse. On je čitao knjige o stupanju. Baratao je cijelim kutijama vojnika od čokolade dok mu se nisu rastopili u rukama, a onda je raspoređivao u dvanaestoredove garnituru kauboja od plastike, koju je naručio poštom na laţno ime i drţao obdan pod ključem da ih nitko ne vidi. Pokazalo se da ne moţe bez Leonardovih anatomskih studija. Jedne je večeri osjetio potrebu za ţivim modelom pa je naloţio ţeni da stupa po sobi. - Gola? - pripitala je ona puna nade. Potporučnik Scheisskopf lupio se zdvojno dlanovima po očima. Nesreća potporučnika Scheisskopfa bila je što je ţivio prikovan uz ţenu koja od svojih prljavih, seksualnih ţelja nije vidjela gigantsku borbu za nečim neosvojivim, u koju se plemenit čovjek mogao junački upustiti. - Zašto me nikad ne izbičuješ? - zapitala ga je jedne noći dureći se. - Zato što nemam vremena - obrecnuo se on nestrpljivo na nju. Nemam vremena. Zar ne znaš da se spremamo za paradu? I doista nije imao vremena. Već je bila nedjelja i preostalo je svega sedam dana u sedmici da se spremi za iduću paradu. Nije imao pojma kud mu je vrijeme odlazilo. Završivši na tri parade uzastopce na posljednjem mjestu, potporučnik Scheisskopf stekao je nezgodnu reputaciju pa je razmatrao svaku mogućnost rehabilitacije, čak i da pribije dvanaestoricu u svakom redu za dugačku gredu od suhe hrastovine, dimenzije pet centimetara na deset, ne bi li ostali u redu. Taj je plan bio neostvariv, jer vojnici ne bi mogli skrenuti za devedeset stupnjeva osim ako se ne bi svakom od njih umetnuo u krsta zglob od niklove legure, a poručnik Scheisskopf nije uopće vjerovao da bi dobio od intendanta toliko zglobova od niklove legure niti da bi pridobio za suradnju kirurge u bolnici. Tjedan dana pošto je potporučnik Scheisskopf poslušao Clevingerov savjet i dopustio ljudima da sami izaberu sobne starješine, eskadrila je ~ 76 ~

osvojila ţutu zastavicu. Potporučnik Scheisskopf bio je toliko ponesen tim neočekivanim uspjehom da je kopljem zastavice odalamio ţenu oštro po glavi, kad ga je pokušala odvući u postelju da to proslave očitovanjem prezira prema seksualnim običajima niţe srednje klase u zapadnoj civilizaciji. Idućeg tjedna eskadrila je osvojila crvenu zastavicu, pa se potporučnik Scheisskopf izbezumio od oduševljenja. A tjedan dana iza toga njegova je eskadrila izvela historijski pothvat osvojivši crvenu zastavicu po drugi put za redom! Sad je potporučnik Scheisskopf dovoljno vjerovao u svoje sposobnosti da iznese na vidjelo veliko iznenađenje. Potporučnik Scheisskopf ustanovio je u toku svoga temeljitog istraţivanja da vojnici pri stupanju, umjesto da slobodno mašu rukama, kao što je bilo svagdje uobičajeno, ne treba da ih pomiču više od osam centimetara od sredine bedra, što je uistinu značilo da gotovo uopće ne treba da mašu njima. Pripreme potporučnika Scheisskopfa bile su sloţene i tajne. Svi su se pitomci u njegovoj eskadrili zakleli da će čuvati tajnu, i vjeţbali su u gluho doba noći na pomoćnom vjeţbalištu. Stupali su po mrklu mraku i sudarali se kao da su slijepi, ali nisu zapadali u paniku i učili su se da stupaju ne mašući rukama. Potporučnik Scheisskopf bio je najprije naumio da zamoli jednog prijatelja u limariji da zabije svim vojnicima klinove od niklove legure u bedrenice, pa da ih poveţe za ručne zglobove strukovima bakrene ţice dugačkim točno osam centimetara, ali nije imao vremena, nikad nije imao dovoljno vremena, a i teško je bilo u ratno doba doći do dobre bakrene ţice. Sjetio se također da se tako sputani ljudi ne bi mogli srušiti kako treba za veličanstvene ceremonije onesvješćivanja prije stupanja, a da bi nesposobnost vojnika da se onesvješćuju kako treba mogla utjecati na opću ocjenu jedinice. I cijelu se sedmicu smijuckao u oficirskom klubu zatomljujući zanos. Nagađanje je uzelo maha među njegovim najboljim prijateljima. - Zanima me šta to smjera Seriglava - govorio je potporučnik Engle. Potporučnik Scheisskopf odgovarao je na zapitkivanja kolega previjanim smješkanjem. - Vidjet ćete u nedjelju - obećavao je. - Vidjet ćete. Potporučnik Scheisskopf otkrio je te nedjelje svoje epohalno iznenađenje drţeći se samopouzdano kao kakav iskusan impresario. Šutio je dok su druge eskadrile trupkale pred tribinom, traljavo kao i obično. Nije se ničim odao čak ni kad su se prvi redovi njegove eskadrile pojavili na vidiku ne mašući rukama, i kad su presenećene kolege oficiri zašištale ~ 77 ~

zijajući od zaprepaštenja i uznemirenosti. Suzdrţao se čak i tada, sve dok se naduti pukovnik velikih debelih brkova nije, sav zajapuren, bijesno okrenuo, tada je tek potporučnik Scheisskopf iznio objašnjenje zbog kojeg je postao besmrtan. - Pogledajte, gospodine pukovniče - upozorio je. - Sve bez ruku. I gledaocima koji su bili zanijemjeli od strahopoštovanja podijelio je ovjerovljene fotokopije nepoznatog pravila na kojem je bio utemeljio svoj nezaboravni trijumf. To je bio najljepši trenutak u ţivotu potporučnika Scheisskopfa. Osvojio je, naravno, prvenstvo bez po muke i dobio u trajan posjed crvenu zastavicu, te tako okončao nedjeljne parade, jer je u ratno doba bilo isto tako teško doći do dobrih crvenih zastavica kao i do dobre bakrene ţice. Potporučnik Scheisskopf postao je na licu mjesta poručnik Scheisskopf i započeo svoj nagli uspon. Malo tko ga nije pozdravio kao pravog vojnog genija zbog njegova vaţnog otkrića. - Taj je poručnik Scheisskopf - napomenuo je potporučnik Travers vojni genij. - Jest, zbilja jest - potvrdio je potporučnik Engle. - Šteta što taj šmokljan neće da izbičuje ţenu. - Ja ne razumijem kakve to ima veze - odgovori hladno potporučnik Travers. - Potporučnik Bemis lijepo izbičuje svoju suprugu kad god imaju spolni snošaj, a ne vrijedi ni prebite pare na paradama. - Ja govorim o bičevanju - odsiječe potporučnik Engle. - Kome je, do vraga, stalo do parada? Uistinu, nikome osim poručniku Scheisskopfu nije bilo stalo do parada, a najmanje nadutom pukovniku velikih debelih brkova, koji je bio predsjednik disciplinskog suda i koji se stao derati na Clevingera čim je Clevinger bojaţljivo stupio u sobu da opovrgne optuţbe koje je poručnik Scheisskopf podigao protiv njega. Pukovnik je lupio šakom po stolu i povrijedio ruku, pa se opet toliko razbjesnio na Clevingera da je još jače lupio šakom po stolu i još jače povrijedio ruku. Poručnik Scheisskopf piljio je u Clevingera stiskajući usne, osramoćen bijednim dojmom koji je Clevinger ostavljao. - Za dva mjeseca borit ćete se protiv Švaba - grmio je pukovnik velikih debelih brkova. - A vi mislite da je to tek dobra šala. - Ja ne mislim da je to šala, gospodine pukovniče – odvrati Clevinger. - Nemoj me prekidati! - Razumijem, gospodine pukovniče.

~ 78 ~

- I reci »gospodine pukovniče« kad već prekidaš - naloţi mu major Metcalf. - Razumijem, gospodine majore. - Nije li ti upravo naređeno da ne prekidaš? - upita ga hladno major Metcalf. - Ali ja nisam nikoga prekidao, gospodine majore - bunio se Clevinger. - Nisi. A nisi rekao ni "gospodine pukovniče". Dodajte i to optuţbama protiv njega - naloţi major Metcalf kaplaru koji je znao stenografiju. Propušta da kaţe »gospodine« višim oficirima kad ih ne prekida. - Metcalfe - reče pukovnik - vi ste jedna obična budala. Znate li vi to? Major Metcalf teško gutnu. - Znam, gospodine pukovniče. - Onda drţite taj svoj blesavi jezik za zubima! Lupetate koješta. Bila su tu tri člana disciplinskog suda, naduti pukovnik velikih debelih brkova, poručnik Scheisskopf t major Metcalf koji se trudio da stekne čeličan pogled. Kao član disciplinskog suda, poručnik Scheisskopf bio je jedan od sudaca koji će ocijeniti vrijednost dokaznog materijala protiv Clevingera, koji će iznijeti tuţilac. Poručnik Scheisskopf bio je i tuţilac. Clevingera je branio jedan oficir. Oficir koji ga je branio bio je poručnik Scheisskopf. Sve je to veoma zbunjivalo Clevingera, koji se po čeo tresti od straha kad se pukovnik digao na noge kao kakav divovski podrig i zaprijetio da će mu rastrgati smrdljivo, kukavičko tijelo na komadiće. Jednog dana se Clevinger bio spotakao kad je stupao na obuku; sutradan je bio formalno optuţen zbog »razbijanja redova u stroju, zbog tvornog napada s predumišljajem, zbog nekontrolirana ponašanja, zbog dezerterstva, veleizdaje, izazivanja, mudrijašenja, slušanja klasične glazbe i tako dalje«. Ukratko, prišili su mu sve i sva, i eto, sad je stajao prestravljen pred nadutim pukovnikom koji je ponovo zaurlao da će se oni za dva mjeseca boriti protiv Švaba, i htio znati kako bi mu se sviđalo kad bi ga zbrisali sa spiska i otpremili na Solomonske otoke da pokopava leševe. Clevinger je uljudno odgovorio da mu se to ne bi sviđalo; on je bio blesan koji bi radije bio leš nego da pokapa leš. Pukovnik je sjeo i zavalio se, iznenada miran i promišljen i pretjerano pristojan. - Šta si mislio - zapita polagano - kad si rekao da te mi ne moţemo kazniti? - Kada, gospodine pukovniče? - Ja postavljam pitanja, a ti odgovaraš na njih. ~ 79 ~

- Razumijem, gospodine pukovniče. Ja... - Jesi li mislio da smo te doveli ovamo da ti postavljaš pitanja, a ja da odgovaram na njih? - Nisam, gospodine pukovniče. Ja... - Zašto smo te doveli ovamo? - Da odgovaram na pitanja. - Bogami, imaš pravo - zaurla pukovnik. - A sad recimo da počneš odgovarati na neka pitanja prije nego što ti razbijem tu tvoju blesavu tikvu. Koga si vraga mislio, gade, kad si rekao da te mi ne moţemo kazniti? - Ja mislim da nisam to nikad ustvrdio, gospodine pukovniče. - Malo glasnije, molim! Ništa ne čujem. - Razumijem, gospodine pukovniče. Ja... - Malo glasnije, molim! Ne čujem te. - Razumijem, gospodine majore. Ja... - Metcalfe! - Izvolite, gospodine pukovniče? - Nisam li vam rekao da drţite taj svoj blesavi jezik za zubima? - Jeste, gospodine pukovniče. - Onda drţite taj svoj blesavi jezik za zubima kad vam kaţem da drţite taj svoj blesavi jezik za zubima. Razumijete li? Malo glasnije, molim! Ništa ne čujem. - Razumijem, gospodine pukovniče. Ja ... - Metcalfe, stojim li ja ovo na vašoj nozi? - Ne stojite, gospodine pukovniče. To mora da je noga poručnika Scheisskopfa. - To nije moja noga - reče poručnik Scheisskopf. - Onda je to ipak moţda moja noga - reče major Metcalf. - Maknite je! - Razumijem, gospodine pukovniče. Vi morate najprije maknuti svoju nogu, gospodine pukovniče. Ona je na mojoj. - Govorite li vi to meni da ja maknem svoju nogu? - Ne, gospodine pukovniče. Ma ni govora, gospodine pukovniče. - Onda maknite nogu i drţite taj svoj blesavi jezik za zubima. Malo glasnije, molim! Opet ništa ne čujem. - Razumijem, gospodine pukovniče. Ja sam rekao da nisam rekao da me vi ne moţete kazniti. - Ama, o čemu to, do vraga, govoriš? ~ 80 ~

- Odgovaram na vaše pitanje, gospodine pukovniče. - Koje pitanje? - »Kog si vraga mislio, gade, kad si rekao da te mi ne moţemo kazniti?« - reče kaplar koji je znao stenografiju i čitao iz svoje biljeţnice. - Dobro - reče pukovnik. - Pa kog si vraga, zbilja, mislio? - Ja nisam rekao da me vi ne moţete kazniti, gospodine pukovniče. - Kada? - zapita pukovnik. - Kako kada, gospodine pukovniče? - Evo, opet ti meni postavljaš pitanja. - Oprostite, gospodine pukovniče! Ne razumijem, na ţalost, vaše pitanje. - Kad nisi rekao da te mi ne moţemo kazniti? Zar ne razumiješ moje pitanje? - Ne, gospodine pukovniče, ne razumijem. - To si nam upravo rekao. A sad recimo da odgovoriš na moje pitanje. - Ali kako mogu odgovoriti na njega? - To je još jedno pitanje koje mi postavljaš. - Oprostite, gospodine pukovniče! Ali ne znam kako da odgovorim na njega. Ja nisam nikad rekao da me vi ne moţete kazniti. - Sad nam govoriš kad si to rekao, a ja traţim od tebe da nam kaţeš kad to nisi rekao. Clevinger duboko udahnu. - Ja uvijek nisam rekao da me vi ne moţete kazniti, gospodine pukovniče. - Tako već da, gospodine Clevingeru, iako je to bestidna laţ. Sinoć u zahodu. Nisi li šapnuo da te mi ne moţemo kazniti onom drugom kukavnom pasjem sinu koga isto tako ne trpimo? Kako se ono zove? - Yossarian, gospodine pukovniče - reče poručnik Scheisskopf. - Jest, Yossarian. Tako je. Yossarian. Yossarian? Tako se zove? Yossarian! Kakvo je to vraţje prezime, Yossarian? Poručnik Scheisskopf imao je sve potrebne podatke u malom prstu. - To je Yossarianovo prezime, gospodine pukovniče - protumači. - Jest, bit će da je tako. Nisi li ti šapnuo Yossarianu da te mi ne moţemo kazniti? - Ama, nisam, gospodine pukovniče. Ja sam mu šapnuo da me vi ne moţete proglasiti krivim...

~ 81 ~

- Moţda sam ja glup - presiječe ga pukovnik u riječi - ali ja ne vidim tu nikakve razlike. Bit će da jesam prilično glup, jer ne vidim tu nikakve razlike. - M... - Ti si blebetalo, pasja ti mati, je li? Nitko te nije pitao ni za kakvo objašnjenje, a ti mi daješ objašnjenje. Ja sam nešto ustvrdio, a nisam traţio objašnjenje. Ti si blebetalo, pasja ti mati, je li? - Nisam, gospodine pukovniče. - Nisam, gospodine pukovniče? Znači, bogamu, da ja laţem? - Ama, ne, gospodine pukovniče. - Onda si blebetalo, pasja ti mati, je li? - Nisam, gospodine pukovniče. - Zadijevaš li ti to kavgu sa mnom? - Ne, gospodine pukovniče. - Jesi li blebetalo, pasja ti mati, je li? - Nisam, gospodine pukovniče. - Majku ti boţju, ti zbilja zadijevaš kavgu sa mnom. Najradije bih preskočio ovaj veliki stol i rastrgao ti smrdljivo, kukavičko tijelo na komadiće. - Naprijed! Naprijed! - uzviknu major Metcalf. - Metcalfe smrdljivi, pasja vam mati! Nisam li vam rekao da drţite taj svoj smrdljivi, kukavički blesavi jezik za zubima? - Jeste, gospodine pukovniče. Oprostite, gospodine pukovniče! - Onda recimo da se toga i drţite. - Ja sam se samo trudio da nešto naučim, gospodine pukovniče. Jedini način da čovjek nešto nauči jest da se trudi. - Tko to kaţe? - Svi to kaţu, gospodine pukovniče. Ĉak i poručnik Scheisskopf to kaţe. - Kaţete li vi to? - Kaţem, gospodine pukovniče - reče poručnik Scheisskopf. - Ali, to svi kaţu. - E pa, Metcalfe, recimo da se sad potrudite da drţite taj svoj blesavi jezik za zubima, moţda ćete na taj način naučiti kako se to radi. A sad, gdje smo ono stali? Pročitajte mi posljednju rečenicu. - »Pročitajte mi posljednju rečenicu« - pročita kaplar koji je znao stenografiju.

~ 82 ~

- Ne moju posljednju rečenicu, glupane! - viknu pukovnik. - Od nekoga drugoga. - »Pročitajte mi posljednju rečenicu« - pročita kaplar. - To je opet moja posljednja rečenica! - dreknu pukovnik, sav crven od gnjeva. - Ama, nije, gospodine pukovniče - ispravi ga kaplar. - To je moja posljednja rečenica. Ĉasak prije sam vam je pročitao. Zar se ne sjećate, gospodine pukovniče? Ĉasak prije sam je pročitao. - Ama, za boga miloga! Pročitaj mi njegovu posljednju rečenicu, glupane! Ĉuješ, do vraga, kako se ti uopće zoveš? - Popinjay, gospodine pukovniče. - E pa, ti si slijedeći, Popinjay. Ĉim njegovo suđenje završi, tvoje počinje. Jasno? - Jest, gospodine pukovniče. Zbog čega ćete me optuţiti? - Pa zar nije to svejedno, do vraga? Jeste li čuli šta me pita? Ĉut ćeš već ti, Popinjay... čim svršimo s Clevingerom, čut ćeš ti svog boga. Pitomče Clevingeru, šta si ... Ti si pitomac Clevinger, je li, nisi Popinjay? - Tako je, gospodine pukovniče. - Dobro. Šta si... - Ja sam Popinjay, gospodine pukovniče. - Popinjay, je li tebi otac moţda milijunaš ili senator? - Nije, gospodine pukovniče. - Onda si do grla u govnima, Popinjay. Nije ni general ni visoki vladin funkcionar? - Nije, gospodine pukovniče. - To je dobro. Šta ti je otac? - Umro je, gospodine pukovniče. - To je jako dobro. Ti si zbilja u govnima, Popinjay. Zoveš li se zbilja Popinjay? Ama, uostalom, kakvo je to vraţje prezime, Popinjay? Ne sviđa mi se. - To je Popinjayevo prezime, gospodine pukovniče - protumači poručnik Scheisskopf. - E pa, ne sviđa mi se, Popinjay, i jedva čekam da ti rastrgam to tvoje smrdljivo, kukavičko tijelo na komadiće. Pitomče Clevingeru, molim te da ponoviš kog si vraga šapnuo ili nisi šapnuo Yossarianu sinoć kasno u zahodu? - Razumijem, gospodine pukovniče. Ja sam rekao da me vi ne moţete proglasiti krivim ... ~ 83 ~

- Hajde da počnemo odatle. Šta si konkretno mislio, pitomče Clevingeru, kad si rekao da te mi ne moţemo proglasiti krivim? - Ja nisam rekao da me vi ne moţete proglasiti krivim, gospodine pukovniče. - Kada? - Kako kada, gospodine pukovniče? - Majku ti boţju, hoćeš li me opet početi zapitkivati? - Neću, gospodine pukovniče. Oprostite, gospodine pukovniče! - Onda odgovori na moje pitanje! Kad nisi rekao da te mi ne moţemo proglasiti krivim? - Kasno sinoć u zahodu, gospodine pukovniče. - Je li to jedini put što to nisi rekao? - Nije, gospodine pukovniče. Ja uvijek nisam rekao da me vi ne moţete proglasiti krivim, gospodine pukovniče. Ja sam zapravo rekao Yossarianu... - Nitko te ne pita šta si ti zapravo rekao Yossarianu. Pitali smo te šta mu nisi rekao. Nas uopće ne zanima šta si ti zapravo rekao Yossarianu. Je li to jasno? - Jest, gospodine pukovniče. Onda da nastavimo. Šta si rekao Yossarianu? - Rekao sam mu, gospodine pukovniče, da me ne moţete proglasiti krivim zbog prekršaja zbog kojeg sam optuţen, a da ostanete vjerni... - Ĉemu? Šta mumljaš? - Prestani mumljati! - Razumijem, gospodine majore. - I promumljaj »gospodine majore« kad već mumljaš. - Metcalfe, gade! - Razumijem, gospodine pukovniče - promumlja Clevinger. - Pravdi, gospodine pukovniče. Da me ne moţete proglasiti... - Pravdi? - Pukovnik se zgranuo. - Šta je to pravda? - Pravda, gospodine pukovniče ... - Nije to pravda - podsmjehnu se pukovnik i uze opet lupati po stolu svojom krupnom debelom šakom. - To je Karl Marx. Ja ću tebi reći šta je pravda. Pravda je koljeno u trbuh s poda u bradu po noći podmuklo noţem biti bačen na skladište municije na ratnom brodu i udaren vrećicom pijeska mučke u mraku bez ikakva upozorenja. Garotiranje. Eto šta je pravda kad svi moramo biti dovoljno ţilavi i dovoljno surovi da bismo se mogli boriti protiv Švaba. Opaliti prvi. Jasno? ~ 84 ~

- Nije, gospodine pukovniče. - Nemoj mi govoriti »gospodine pukovniče«! - Razumijem, gospodine pukovniče. - I reci »gospodine pukovniče« kad ne kaţeš »gospodine pukovniče« naloţi major Metcalf. Clevinger je, naravno, bio proglašen krivim, jer inače ne bi bio ni optuţen, a kako je jedini način da se to dokaţe bio da bude proglašen krivim, njihova je patriotska duţnost bila da to učine. Bio je osuđen na pedeset i sedam poţarstava. Popinjay je bio bačen u zatvor da se nauči pameti, a major Metcalf je bio upućen na Solomonske otoke da pokopava leševe. Clevinger je za kaznu morao na kraju svake sedmice pedeset minuta koračati gore-dolje ispred zgrade zapovjednika vojne policije s praznom puškom teškom jednu tonu na ramenu. Sve je to veoma zbunjivalo Clevingera. Svašta se čudno događalo, ali je najčudnija, Clevingeru, bila mrţnja, ţivotinjska, neprikrivena, neumoljiva mrţnja članova disciplinskog suda, koja im je nesmiljena lica prevlačila tvrdom, osvetničkom korom i koja im je zlobno sjala u stisnutim očima, kao neugasivo ugljevlje. Clevinger se zapanjio kad je to otkrio. Oni su bili tri odrasla čovjeka, a on je bio mladac, i oni su ga mrzili i nisu ga mogli ţiva vidjeti. Mrzili su ga prije nego što je došao, mrzili su ga dok je bio među njima, mrzili su ga pošto je otišao, nosili su zlobno svoju mrţnju na njega, kao kakvo najdraţe blago, pošto su se rastali jedan od drugoga i povukli se u svoju osamljenost. Yossarian ga je usrdno upozoravao večer prije toga. - Nemaš nikakve šanse, klinjo - rekao mu je neveselo. - Oni mrze Ţidove. - Ali ja nisam Ţidov - odvratio je Clevinger. - Svejedno - obrekao mu je Yossarian, i Yossarian je imao pravo. - Oni kidišu na sve. Clevinger je uzmaknuo pred njihovom mrţnjom kao pred svjetlom što ga je zaslijepilo. Ona tri čovjeka koji su ga mrzili govorili su njegovim jezikom i nosili istu uniformu kao i on, ali je on vidio kako su im se lica bez ljubavi ukočila u zgrčene, nedostojne bore pune neprijateljstva, i umah je shvatio da nigdje na svijetu, ni u svim fašističkim tenkovima, avionima i podmornicama, ni u bunkerima iza mitraljeza, minobacača i bacača plamena, čak ni među svim vrsnim topnicima elitne protuavionske divizije Hermanna Goringa, ni među jezovitim suučesnicima u svim pivnicama Münchena ili bilo gdje drugdje, nema ljudi koji ga više mrze. ~ 85 ~

9. MAJOR MAJOR MAJOR MAJOR Majoru Majoru Majoru Majoru bilo je teško od sama početka. Kao i Miniver Cheevy, rodio se prekasno, točno trideset šest sati prekasno za tjelesno dobro svoje majke, blage, boleţljive ţene koja je, nakon punih dan i pol porođajnih muka, izgubila svu volju da nastavi prepirku oko imena novorođenčeta. U bolničkom hodniku muţ je tjerao svoje pokazujući odlučnost bez smiješka, kao čovjek koji zna što hoće. Otac majora Majora bio je visok, suhonjav čovjek u teškim cipelama i crnom vunenom odijelu. Ispunio je krsni list bez dvoumljenja i nije odao nikakva uzbuđenja kad je predavao ispunjeni formular bolničarki. Bolničarka ga je uzela od njega bez riječi i otperjala. Gledao ju je kako odlazi, i pitao se što ima na sebi ispod haljine. Vrativši se u sobu, zatekao je ţenu kako leţi skršena pod pokrivačima, kao uvelo staro povrće, smeţurana, suha i bijela, oslabljena joj tkiva posve mirna. Krevet joj je bio na samu kraju sobe, pokraj napukla prozora debela od sloja prljavštine. Kiša je pljuštala iz prljavog neba i dan je bio sumoran i hladan. U drugim dijelovima ~ 86 ~

bolnice ljudi blijedi kao krpa, starih, modrih usana, umirali su to čno na vrijeme. Ĉovjek je stajao uspravno pokraj kreveta i dugo piljio u ţenu. - Dao sam mu ime Caleb - kazao joj je napokon blagim glasom. - Po tvojoj ţelji. Ţena nije ništa odgovorila, pa se čovjek polagano osmjehnuo. On je to sve savršeno isplanirao; ţena mu je spavala te neće nikad znati da joj je lagao dok je leţala u bolesničkoj postelji, u bijednoj sobi općinske bolnice. Iz toga mršavog početka ponikao je nesposobni komandant eskadrile, koji je veći dio svakog radnog dana na Pianosi provodio krivotvoreći na sluţbenim spisima ime i prezime Washingtona Irvinga. Major Major krivotvorio je revno lijevom rukom, da mu ne bi prepoznali rukopis, zaštićen od smetnji vlastitim neţeljenim autoritetom i kamufliran umjetnim brkovima i tamnim naočalama, kao dodatnom zaštitom protiv bilo koga tko bi slučajno zavirio kroz neukusan celuloidni prozor od kojeg je neki lopov izrezao komad celuloida. Između te dvije točke njegova rođenja i uspjeha protezala se trideset i jedna zlosretna godina usamljenosti i razočaranja. Major Major rodio se prekasno i rodio se odviše prosječan. Neki se ljudi rode prosječni, neki ljudi postanu prosječni, a nekima nametnu prosječnost. Kod majora Majora bilo je sve troje posrijedi. Ĉak i među ljudima koji se nisu ničim isticali, on je neminovno stršio kao čovjek koji se ističe manje od svih ostalih, a na ljude koji su ga upoznali ostavljao je uvijek snaţan dojam time što nije ostavljao nikakav dojam. Pred majorom Majorom bile su od sama početka tri zapreke - njegova majka, njegov otac i Henry Fonda, na koga je upravo abnormalno nalikovao gotovo od sama rođenja. Mnogo prije nego što je i slutio tko je Henry Fonda, bio je predmet ne baš laskavih usporedbi, kuda god je išao. Ljudi koje je prvi put vidio smatrali su za umjesno da ga omalovaţavaju, a posljedica je toga bila da su ga rano obuzeli osjećanje krivnje i straha pred ljudima i ropska pobuda da se ispričava društvu što nije Henry Fonda. Nije mu bilo lako prolaziti kroz ţivot nalikujući na Henryja Fondu, ali mu nije bilo ni nakraj pameti da digne ruke, jer je naslijedio ustrajnost od oca, protegljasta čovjeka koji je imao mnogo smisla za humor. Otac majora Majora bio je trijezan, bogobojazan čovjek čiji je pojam dobre šale bio da laţe koliko mu je godina. Bio je farmer dugačkih udova, bogobojazan, otresit individualist koji je volio slobodu, poštivao zakone i drţao da davanje drţavne pomoći ikome osim farmerima znači proturanje socijalizma. Zalagao se za štednju i marljivost, a govorio protiv ~ 87 ~

razuzdanih ţena koje su ga odbijale. Specijalnost mu je bila djetelina lucerka, a činio je dobro što je nije uopće uzgajao. Vlada mu je dobro plaćala svaki vagon lucerke koju nije uzgojio. Što je manje lucerke uzgajao, to je više vlada plaćala, pa je trošio svaku paru koju nije zaradio na novoj zemlji da poveća količinu lucerke koju nije proizvodio. Otac majora Majora radio je bez predaha oko neuzgajanja lucerke. U duge zimske večeri ostajao je kod kuće i nije krpao ormu, i iskakao je iz postelje svaki dan u cik zore samo da se uvjeri da se ništa neće uraditi. Mudro je ulagao novac u zemlju pa uskoro nije uzgajao lucerku više nego ikoji čovjek u općini. Susjedi su mu se obraćali za savjet u svemu, jer je stekao mnogo novaca pa je bio mudar. »Kako sijete, tako ćete i ţnjeti«, savjetovao je svima i svakome, a svi su odgovarali: »Amen«. Otac majora Majora bio je gorljiv pristaša vladine štednje, pod uvjetom da se ne kosi sa svetom duţnošću vladinom da plaća farmerima koliko god moţe zato što proizvode svu onu lucerku koju nitko neće, ili što uopće ne proizvode lucerku. Bio je ponosan i samostalan čovjek koji se protivio osiguranju nezaposlenih i koji se nije nikad skanjivao da cvili, kuka, ulaguje se i iskamčuje koliko god moţe od koga god moţe. Bio je poboţan čovjek čija je propovjedaonica bila posvuda.

»Gospod je dao nama, dobrim farmerima, dvije jake ruke da uzmemo koliko god moţemo obadvjema rukama zagrabiti«, propovijedao je vatreno na stepenicama pred sudom ili ispred velike trgovine dok je čekao da mrzovoljna mlada blagajnica, koja je ţvakala gumu i na koju je on bacio oko, iziđe i mrko ga pogleda. »Da Gospod ne ţeli da uzmemo koliko god moţemo«, propovijedao je on, »ne bi nam dao dvije dobre ruke da njima to uzmemo.« A ostali bi promrmljali: »Amen«. Otac majora Majora vjerovao je kao kalvinist u predodređenje i jasno je razabirao da su svačije nezgode, osim njegovih vlastitih, očitovanja volje Boţje. Pušio je cigarete i pio viski i uţivao u duhovitosti i ţivom intelektualnom razgovoru, pogotovo kad je on sam govorio i lagao koliko mu je godina, ili pričao onaj dobri vic o Bogu i tegobama njegove ţene pri rođenju majora Majora. Taj dobri vic o Bogu i tegobama njegove ţene zasnivao se na činjenici da je Bogu trebalo svega šest dana da stvori cijeli svijet, a da se njegova ţena porađala punih dan i pol da bi stvorila samo majora Majora. Neki beznačajniji čovjek moţda bi se bio pokolebao onoga dana u bolničkom hodniku, neki slabiji čovjek moţda bi se bio pomirio s takvim izvrsnim zamjenama kao što su Tamburmajor,

~ 88 ~

Generalmajor, Majordomus ili Majoran, ali je otac majora Majora četrnaest godina čekao baš ovakvu priliku, a on nije bio čovjek koji bi je propustio. Otac majora Majora znao je jednu dobru šaljivu uzrečicu o prilici. »Prilika samo jedanput pokuca na vrata«, govorio je. Otac majora Majora ponavljao je ovu dobru šaljivu uzrečicu u svakoj prilici. To što se rodio abnormalno nalik na Henryja Fondu bila je prva od dugog niza neslanih šala kojima je sudbina odredila da major Major bude nesretna ţrtva do kraja svoga nevesela ţivota. To što se rodio kao Major Major Major bila je druga. Ĉinjenica da se on zaista rodio kao Major Major Major bila je tajna za koju je znao samo njegov otac. Tek kad su majora Majora upisali u dječji vrtić, otkrilo se njegovo pravo ime, a tada su posljedice bile katastrofalne. Ta mu je vijest satrla majku koja je naprosto izgubila volju da ţivi, te je uvela i umrla, što je jedva dočekao njegov otac koji je bio naumio da se oţeni mrzovoljnom djevojkom iz velike trgovine, ako baš bude potrebno, i koji nije bio optimist što se tiče izgleda da otjera ţenu iz kuće a da joj ništa ne plati ili da je ne išiba. Posljedice te vijesti za majora Majora bile su tek nešto bezazlenije. Bila je neugodna i začudna ta spoznaja koju su mu nametnuli u tako nezreloj dobi, spoznaja da on nije Caleb Major, kao što je oduvijek vjerovao, nego da je neka posve strana osoba koja se zove Major Major Major, o kojoj ne zna ama baš ništa i za koju nitko nije nikad prije čuo. Ono malo drugova što ih je imao, odbili su se zauvijek od njega, onako nepovjerljivi prema strancima kakvi su bili, pogotovo prema strancu koji ih je već obmanuo gradeći se da je netko koga su poznavali godine i godine. Nitko nije htio imati posla s njim. Počele su mu ispadati stvari iz ruku i počeo se spoticati. Kad god bi se s kim upoznao, bio je bojaţljiv i pun nade, ali bi se svagda razočarao. Budući da je očajnički trebao prijatelja, nije ni jednog našao. Izrastao je u nespretna, visoka, čudna, sanjarskog dječaka osjetljivih očiju i profinjenih usta, čiji se nesiguran, ispitljiv smiješak začas, na svako novo otresanje, gubio u uvrijeđenoj smetenosti. Bio je pristojan prema starijima, ali ga oni nisu voljeli. Ĉinio je sve što su mu stariji rekli da čini. Rekli su mu neka ne kaţe hop prije nego što skoči, i on nikad nije kazao hop prije nego što je skočio. Rekli su mu neka nikad ne ostavlja za sutra ono što moţe učiniti danas, i on nikad nije ostavljao. Rečeno mu je neka poštuje oca i mater, i on je poštovao oca i mater. Rečeno mu je neka ne ubije, i on nikog nije ubio prije nego što je došao u vojsku. Onda mu je rečeno neka ubija, i on je ubijao. Okretao je ~ 89 ~

drugi obraz u svakoj prilici, i uvijek je činio drugima baš isto ono što je ţelio da drugi njemu čine. Kad je davao milostinju, ljevica mu nije nikad znala što čini desnica. Nije ni jedan jedini put izgovorio ime Gospodina Boga svoga uzalud, ni počinio preljub, ni poţelio guzice bliţnjega svoga. Uistinu je volio bliţnjega svoga i nije čak nikad laţno svjedočio protiv njega. Stariji nisu voljeli majora Majora zato što je bio tako bezočan nonkonformist. Kako se nije imao gdje drugdje iskazati, iskazao se u školi. Na drţavnom je sveučilištu tako ozbiljno shvatio svoj studij da su homoseksualci mislili da je komunist, a komunisti su mislili da je homoseksualac. Odabrao je kao glavni predmet englesku povijest i tu je pogriješio. - Englesku povijest! - zagrmio je ogorčeno stariji senator njegove drţave, komu je kosa bila nalik na srebrnu grivu. - A šta fali američkoj povijesti? Američka povijest nije ništa gora od ikoje druge povijesti na svijetu. Major Major prebacio se odmah na američku knjiţevnost, ali je FBI već bio otvorio dosje o njemu. Šestoro ljudi i jedan škotski terijer nastavali su daleku farmersku kuću koju je major Major nazivao svojim domom, a pokazalo se da su petoro njih i škotski terijer bili agenti FBI-a. Uskoro su imali toliko podataka protiv majora Majora da su mogli činiti od njega što ih je volja. Medutim, jedino što su se mogli dosjetiti da učine od njega bilo je da ga pozovu u vojsku kao redova, pa da ga nakon četiri dana unaprijede u čin majora, tako da su članovi Kongresa, koji nisu imali druge brige, mogli kaskati amo-tamo po ulicama Washingtona zapijevajući: »Tko je promaknuo Majora Majora? Tko je promaknuo

Majora Majora?« Zapravo je Majora Majora promaknuo elektronski mozak koji je imao gotovo isto toliko razvijen smisao za humor koliko i njegov otac. Kad je izbio rat, major Major bio je još poslušan i pokoran. Rekli su mu neka se prijavi za zrakoplovnu školu, i on se prijavio za zrakoplovnu školu, a već se iduće noći u tri sata našao bos u ledenu blatu pred nekim surovim i ratobornim narednikom s Jugozapada, koji im je rekao da moţe pretući namrtvo svakog vojnika u svojoj jedinici, i bio spreman da to i dokaţe. Regrute iz njegove eskadrile bili su prije svega nekoliko minuta grubo probudili narednikovi kaplari i zapovjedili im da se skupe ispred kancelarije. Kiša je još padala i nesreća je još pratila Majora Majora. Stali su u redove u civilnim odijelima koje su bili donijeli sa sobom u vojsku ~ 90 ~

prije tri dana. One koji su se zadrţali navlačeći čarape i obuvajući cipele poslali su natrag u njihove hladne, vlaţne, mračne šatore da ih skinu, pa su sad svi stajali bosi u blatu dok je narednik prelazio svojim kamenim pogledom po njihovim licima i govorio im da moţe pretući namrtvo svakog vojnika u svojoj jedinici. Ni jedan ud njih nije bio sklon da mu to ospori. Neočekivano promaknuće Majora Majora u čin majora sutradan sunovratilo je ratobornoga narednika u bezdan tuge, jer se sad više nije mogao hvaliti da moţe pretući namrtvo svakog vojnika u svojoj jedinici. Mozgao je sate i sate u svom šatoru, kao Saul, i nije primao posjete dok je njegova elitna garda od kaplara stajala obeshrabrena na straţi pred šatorom. U tri sata ujutro našao je rješenje, pa su Majora Majora i ostale regrute opet grubo digli iz kreveta i naredili im da se okupe bosi na kišnom sjaju kod šatora kancelarije, gdje ih je narednik već čekao stegnuvši bahato šake na bokovima, toliko nestrpljiv da progovori da je jedva dočekao da dođu. - Ja i major Major - hvalio se on, s onim istim surovim, odsječnim prizvukom u glasu kao i prethodne noći - moţemo pretući namrtvo svakog vojnika u mojoj jedinici. Oficiri u bazi uhvatili su se nešto kasnije istog dana ukoštac s problemom koji im je zadao major Major. Što su mogli s majorom kakav je bio major Major? Kad bi ponizili njega osobno, ponizili bi i sve druge oficire istog ili niţeg čina. A opet nisu mogli postupati s njim prema etiketi. Na svu sreću, Major Major se bio prijavio za zrakoplovnu školu. Kasno poslije podne poslan je u kancelariju nalog za prekomandu, a u tri sata ujutro opet su majora Majora grubo digli iz kreveta, narednik mu je poţelio sretan put, i onda su ga ukrcali u avion koji je letio na zapad. Poručnik Scheisskopf problijedio je kao krpa kad mu se major Major javio u Kaliforniji bos, blatnih prstiju na nogama. Major Major bio je uzeo za gotovo da ga opet grubo diţu iz kreveta zato da stoji bos u blatu, pa je ostavio cipele i čarape u šatoru. Civilno odijelo u kojem se javio na duţnost poručniku Scheisskopfu, bilo je zguţvano i zamazano. Poručnik Scheisskopf, koji se još nije bio pročuo kao parader, sav se stresao kad je zamislio kako major Major u nedjelju stupa bos u njegovoj eskadrili. - Idite brţe u bolnicu - promrmljao je kad se oporavio toliko da je mogao govoriti - i recite da ste bolesni. Ostanite u bolnici dok god ne dobijete novaca za uniformu i ne budete mogli kupiti sebi nešto odjeće. I cipele. Kupite cipele! - Razumijem, gospodine poručniče. ~ 91 ~

- Mislim da mi ne morate govoriti »gospodine poručniče«, gospodine majore - upozori ga poručnik Scheisskopf. - Vi ste stariji po činu od mene. - Razumijem, gospodine poručniče. Ja sam moţda stariji po činu od vas, gospodine poručniče, ali ste vi meni ipak pretpostavljeni oficir. - Jesam, gospodine majore, to je istina - potvrdi poručnik Scheisskopf. - Vi ste moţda stariji po činu od mene, gospodine majore, ali sam ja ipak vama pretpostavljeni oficir. Zato će biti bolje da učinite što vam kaţem, gospodine majore, jer ćete inače obrati bostan. Idite u bolnicu i recite im da ste bolesni, gospodine majore. Ostanite u bolnici dok god ne dobijete novaca za uniformu i ne budete mogli kupiti sebi nekoliko uniformi. - Razumijem, gospodine poručniče. - I cipele, gospodine majore. Kupite cipele prvom prilikom, gospodine majore. - Razumijem, gospodine poručniče. Kupit ću ih, gospodine poručniče. - Hvala vam, gospodine majore. Ţivot u vojnoj školi nije se za majora Majora razlikovao od ţivota kakav je oduvijek vodio. Tko god je bio s njim, ţelio je da bude s nekim drugim. Nastavnici su mu iskazivali posebnu paţnju u svakoj fazi obuke da bi što brţe napredovao i da bi ga se otresli. Dok bi dlanom o dlan udario, dobio je pilotska krilca i našao se s onu stranu mora, gdje mu se poloţaj počeo naglo popravljati. Svega svog ţivota major Major je ţudio samo da bude zaokupljen nečim, a na Pianosi je, neko vrijeme, napokon bio zaokupljen nečim. Ĉin nije mnogo značio ljudima u borbenoj jedinici i odnosi između oficira i vojnika bili su nesluţbeni i slobodni. Ljudi za koje nije znao ni kako se zovu pozdravljali su ga sa »zdravo« i pozivali ga na kupanje ili košarku. Najljepše je časove proveo igrajući povazdan košarkaške utakmice za koje se svima fućkalo tko će ih dobiti. Uopće se nisu brojili koševi, a broj se igrača kretao od jednog do trideset i pet. Major Major nije nikad prije igrao košarku ni ikoju drugu igru, ali njegova izvanredna, klimava visina i zanosno oduševljenje pripomagali su da nadoknadi svoju prirodenu nespretnost i nedostatak iskustva. Major Major otkrio je pravu sreću tu, na kosom košarkaškom igralištu, među oficirima, podoficirima i vojnicima koji su mu bili gotovo prijatelji. Ako nije bilo pobjednika, nije bilo ni pobijeđenih, i major Major uţivao je u svakom trenutku pocupkivanja, sve do onog dana kad je pukovnik Cathcart, nakon pogibije majora Dulutha, dojurio u svom dţipu i onemogućio mu da ikad više uţiva igrajući košarku.

~ 92 ~

- Vi ste novi komandir eskadrile - izderao se pukovnik Cathcart preko ţeljezničkog usjeka. - Ali nemojte misliti da to nešto znači, jer ne znači. To samo znači da ste novi komandir eskadrile. Pukovnik Cathcart osjećao je već odavno neku nesmiljenu kivnost prema majoru Majoru. Suvišan major na njegovim spiskovima remetio mu je organizacionu shemu i bio oruţje u rukama ljudi iz štaba Dvadeset i sedme zračne eskadre, za koje je pukovnik Cathcart bio uvjeren da su mu neprijatelji i suparnici. Pukovnik Cathcart molio je Boga baš za ovakav sretan slučaj kakav je bio pogibija majora Dulutha. Mučio ga je prekobrojan major; sad je imao slobodno mjesto za jednog majora. Imenovao je majora Majora za komandira eskadrile i otprašio u svom dţipu isto onako nenadano kako je i došao. Za majora Majora bio je to kraj igre. Zajapurio se od nelagode i stajao kao ukopan, obuzet nevjericom, dok su se nad njim opet nadvijali olujni oblaci. Kad se okrenuo suigračima, naišao je na zapreku od radoznalih, zamišljenih lica koja su sva ukočeno zurila u njega odajući zlovoljno i zagonetno neprijateljstvo. Protrnuo je od stida. Kad se utakmica nastavila, nije više bila zanimljiva. Kad je on driblao, nitko ga nije pokušavao zaustaviti; kad bi promašio koš, nitko nije jurio za njim da se dočepa lopte. Jedino se njegov glas čuo. Sutradan je bilo isto tako, a dan kasnije nije više došao na igralište. Kao da su se dogovorili, svi su u eskadrili prestali razgovarati s njim i počeli buljiti u njega. Prolazio je kroz ţivot snebivljivo, oborenih očiju i zaţarenih obraza, predmet prezira, zavisti, sumnje, pizme i zlobnih podmetanja kuda je god išao. Ljudi koji prije jedva da su primijetili da je nalik na Henryja Fondu, sad su neprestance naklapali o tome, a bilo je čak i takvih koji su zlokobno nagoviještali da je major Major postavljen za komandanta eskadrile zato što je nalik na Henryja Fondu. Kapetan Black, koji je i sam pucao na taj poloţaj, tvrdio je da major Major i jest Henry Fonda, samo da je prevelika kukavica da to prizna. Major Major zapadao je zbunjeno iz jedne nesreće u drugu. Ne pitajući ga uopće, narednik Towser je zapovjedio da mu sve stvari prebace u prostranu prikolicu u kojoj je major Duluth stanovao sam, a kad je major Major dotrčao bez daha u kancelariju da prijavi da su mu pokrali stvari, mladi kaplar ga je nasmrt preplašio skočivši na noge i viknuvši »Mirno!« čim je ušao. Major Major je brţe-bolje zauzeo stav mirno sa svima ostalima u kancelariji čudeći se koja je to visoka ličnost ušla za njim. Minute su protjecale u ukočenoj tišini, i svi bi oni moţda bili stajali ~ 93 ~

tako sve do sudnjeg dana da nije nakon dvadeset minuta svratio major Danby iz komande aviopuka da čestita majoru Majoru, i sve ih oslobodio. Major Major je još gore prošao u oficirskoj menzi gdje je Milo, komu je lice titralo od osmijeha, čekao da ga ponosno odvede do stolića koji je bio postavio sprijeda i ukrasio vezenim stolnjakom i kiticom cvijeća u ruţičastoj vazi od brušena stakla. Major Major ustuknuo je od jeze, ali nije bio toliko hrabar da odbije tu čast dok ga svi ostali promatraju. Ĉak je i Havermeyer digao glavu iz tanjura i zapiljio se u njega, s onom svojom teškom, otromboljenom čeljusti. Major Major pokorio se krotko Milovu cimanju i prosjedio osramoćen sav ručak za svojim posebnim stolom. Jelo mu je u ustima bilo kao slama, ali je progutao sve zalogaje radije nego da slučajno uvrijedi ikojeg od onih ljudi koji su ga bili spravili. Ostavši poslije nasamu s Milom, major Major osjetio je prvi put pobudu da prosvjeduje, pa je rekao da bi radije jeo i dalje s ostalim oficirima. Milo mu je odgovorio da to ne bi valjalo. - Ja ne znam što tu ne bi valjalo - usprotivio se major Major. - Prije je uvijek valjalo. - Vi niste nikad prije bili komandir eskadrile. - Major Duluth je bio komandir eskadrile, pa ipak je uvijek jeo za istim stolom s ostalim ljudima. - S majorom Duluthom je bilo drukčije, gospodine majore. - Što je bilo drukčije s majorom Duluthom? - Bilo bi mi draţe kad me ne biste to pitali, gospodine majore - reče Milo. - Je li to zato što sam nalik na Henryja Fondu? - skupi major Major hrabrost da zapita. - Neki ljudi kaţu da vi i jeste Henry Fonda - odgovori Milo. - E pa, ja nisam Henry Fonda - uzviknu major Major, a glas mu podrhtavaše od razdraţenosti. - I nimalo ne nalikujem na njega. A čak ako i nalikujem na Henryja Fondu, zar to nije potpuno svejedno? - To je potpuno svejedno. To sam vam baš i htio reći, gospodine majore. Vi niste isto što je bio major Duluth. I doista nije bio isto, jer kad je major Major, za idućeg obroka, pošao od tezge s jelom da sjedne s ostalima za koji od običnih stolova, sledio se u tili čas pred neprobojnim zidom neprijateljstva koji su podigla njihova lica, pa se skamenio s pladnjem što mu se tresao u rukama dok mu Milo nije bez riječi pritekao u pomoć i odveo ga mirno za njegov posebni stol. Major Major je tada digao ruke od svega i uvijek jeo sam za svojim stolom ~ 94 ~

okrenut leđima ostalima. Bio je siguran da mu zamjeraju što mu je sad, kad je postao komandir eskadrile, toboţe ispod časti da jede s njima. U menzi se nije više uopće razgovaralo kad je on bio prisutan. Zapazio je da se ostali oficiri klone da jedu u isto vrijeme kad i on, i svima kao da je pao kamen sa srca kad je prestao dolaziti i po čeo blagovati u svojoj prikolici. Major Major počeo je krivotvoriti na sluţbenim spisima ime i prezime Washingtona Irvinga dan nakon što je došao onaj prvi vojni istraţitelj da ga ispituje o čovjeku koji je to činio u bolnici i tako mu dao ideju. Dosađivao se i bio nezadovoljan svojim novim poloţajem. Postao je komandir eskadrile, ali nije imao pojma što bi trebalo da radi kao komandir eskadrile, osim ako nije samo trebalo da krivotvori na sluţbenim spisima ime i prezime Washingtona Irvinga i sluša pojedinačne zveckave i potmule udarce potkova majora de Coverleyja, što su padale na zemlju pred prozorom njegove male prostorije iza kancelarije. Neprestano ga je mučio dojam da ostavlja neizvršene neke vaţne duţnosti, i uzalud je čekao da ga skrše odgovornosti. Malo je kad izlazio osim ako nije bilo prijeko potrebno, jer se nije mogao obiknuti da ljudi bulje u njega. Povremeno bi tu jednoličnost poremetio neki oficir ili vojnik koje bi mu narednik Towser uputio zbog nečega s čim major Major nije umio izići nakraj, pa ih je odmah upućivao natrag naredniku Towseru da ovaj učini kako najbolje zna. Što god je trebalo da obavi kao komandir eskadrile, očito se obavljalo bez njegove pomoći. Postao je mrzovoljan i potišten. Na mahove je ozbiljno pomišljao da se obrati sa svojim jadima kapelanu, ali se činilo da je kapelan toliko preopterećen vlastitim nevoljama da je major Major zazirao da mu natovari još i svoje brige na leđa. Osim toga, nije bio posve načisto sluţe li kapelani i komandirima eskadrila. Nikad nije bio posve načisto ni s majorom de Coverleyjem koji, kad nije bio na putu unajmljujući stanove ili otimajući strane teţake, nije imao prečeg posla od bacanja potkova. Major Major je često napeto motrio kako potkove tiho padaju na zemlju ili kako zapinju za čelične klinove pobodene u tlu. Sate i sate je kradom promatrao majora de Coverleyja i čudio se kako takva ugledna ličnost nema pametnijeg posla. Ĉesto je bio u iskušenju da se pridruţi majoru de Coverleyju, ali mu se činilo da je bacanje potkova po cio dan gotovo isto toliko dosadno koliko i potpisivanje »major Major Major« na sluţbenim spisima, a i drţanje je majora de Coverleyja bilo tako odbojno da mu se major Major nije usudio pristupiti. Major Major nije znao što da misli o svom odnosu prema majoru de Coverleyju ni o odnosu majora de Coverleyja prema njemu. Znao je da je ~ 95 ~

major de Coverley štabni oficir, ali nije znao šta to zna či, i nije mogao izvesti načistac treba li da bude sretan što mu je major de Coverley blag pretpostavljeni, ili nesretan što mu je nesavjestan podređeni. Nije htio pitati narednika Towsera, koga se u potaji pribojavao, a nije mogao nikoga drugog pitati, pogotovo ne majora de Coverleyja. Malo se tko uopće usudio obraćati majoru de Coverleyju bilo zbog čega, a jedini oficir koji je bio toliko bedast da baci jednu od njegovih potkova, obolio je već sutradan od najgore vrsti pianosanske boljetice koju ni Gus ni Wes, pa čak ni doktor Daneeka, nisu nikad vidjeli, a nisu ni čuli za nju. Svi su bili uvjereni da je major de Coverley iz osvete zarazio tom bolešću jadnoga oficira, iako nitko nije bio načisto kako. Većina sluţbenih spisa koji su stizali na stol majora Majora nisu se uopće ticali njega. Najveći se dio sastojao od aluzija na prijašnja saopćenja, koja major Major nije nikad vidio niti je čuo za njih. Nije ih trebalo ni traţiti, jer su ih nove upute redovito pobijale. Stoga je u roku od jedne jedine produktivne minute mogao potvrditi pnmitak dvadeset različitih spisa od kojih mu je svaki preporučivao da se ni najmanje ne obazire ni na jedan od onih drugih. Iz štaba generala Peckema na kopnu stizali su svaki dan opširni bilteni čiji su naslovi sadrţavali ovakve vesele prodike: »Ne ostavljaj nikad za sutra što moţeš učiniti danas« i »Ĉistoća je

pola zdravlja«. Zbog poruka generala Peckema o čistoći i ostavljanju za sutra Major Major se osjećao kao prljava danguba, pa ih se uvijek oslobađao što je prije mogao. Jedini sluţbeni spisi koji su ga zanimali bili su oni povremeni spisi o nesretnom potporučniku koji je poginuo u borbenom letu nad Orvietom manje od dva sata pošto je stigao na Pianosu, a čije su se djelomično nepospremljene stvari još nalazile u Yossarianovu šatoru. Budući da se nesretni potporučnik bio prijavio u operativni šator umjesto u kancelariju, narednik Towser je zaključio da će biti najbolje da javi da se uopće nije prijavio u eskadrili, pa su oni povremeni spisi u vezi s njim bili o činjenici da se on kanda rasplinuo u zraku, što je, u jednu ruku, bilo upravo ono što se uistinu dogodilo. Major Major je u krajnjoj liniji bio zahvalan na sluţbenim spisima koji su mu stizali na stol, jer je bilo kudikamo bolje sjediti u svojoj prostoriji i potpisivati ih po cio dan, nego sjediti po cio dan u svojoj prostoriji i ne potpisivati ih. Bar je imao nekog posla. Svaki spis koji bi potpisao neminovno bi mu se vratio u roku od dva do deset dana, s novom priloţenom stranicom da se ponovo potpiše. Uvijek ~ 96 ~

su bili mnogo deblji nego prije, jer su izmedu papira na kojem je bio njegov prvi potpis i priloţenog papira za drugi potpis bili papiri s najnovijim potpisima svih drugih oficira po raštrkanim mjestima, koji su se također morali potpisati na tom istom sluţbenom spisu. Major Major obeshrabrivao se gledajući kako jednostavna saopćenja bujaju preko svake mjere i pretvaraju se u goleme rukopise. Ma koliko puta potpisao jedan spis, on mu se uvijek vraćao da ga još jedanput potpiše, pa je počeo zdvajati hoće se ikad osloboditi i jednoga od njih. Jednoga dana, bilo je to dan nakon prvog posjeta vojnog istraţitelja, major Major je potpisao Washingtona Irvinga umjesto sebe na jednom od spisa, samo da vidi kako će se osjećati. To mu se svidjelo. Toliko mu se svidjelo da je ostatak toga poslijepodneva činio tako sa svim sluţbenim spisima. Bio je to čin spontane nepromišljenosti i pobune, za koji je znao da će zbog njega poslije biti strogo kaţnjen. Sutradan ujutro ušao je u svoju prostoriju sa zebnjom u srcu i čekao što će se dogoditi. Nije se dogodilo ništa. Zgriješio je i to je bilo dobro, jer ni jedan spis na kojem je potpisao Washingtona Irvinga nije se nikad više vratio! To je napokon bio neki napredak, pa se major Major s beskrajnim uţitkom prihvatio novog posla. Potpisivanje Washingtona Irvinga na sluţbene spise moţda i nije bio bogzna kakav posao, ali nije bio toliko jednoličan koliko potpisivanje »major Major Major«. Kad mu je Washington Irving ipak dojadio, mogao je izmijeniti redoslijed i potpisivati se kao Irving Washington dok mu to ne bi dojadilo. I nešto je ipak postigao, jer se ni jedan spis potpisan bilo kojom od te dvije varijante nije nikad više vratio u eskadrilu. Vratio se, ipak, najposlije, drugi vojni istraţitelj, prerušen u pilota. Ljudi su znali da je on istraţitelj, jer im je svima to priznao i molio svakoga od njih da ne otkrije njegov pravi identitet ni jednom od drugih ljudi, kojima je već bio priznao da je vojni istraţitelj. - Vi ste jedini čovjek u eskadrili koji zna da sam ja vojni istraţitelj povjerio je on majoru Majoru - i neobično je vaţno da to ostane tajna kako moja djelatnost ne bi bila osujećena. Razumijete li me? - I narednik Towser to zna. - Da, znam. Njemu sam morao reći da bih mogao doći do vas. Ali ja znam da on to neće reći ni ţivoj duši. - Rekao je meni - reče major Major. - Rekao mi je da me vani čeka vojni istraţitelj.

~ 97 ~

- Gad jedan! Morat ću ga ispipati. Da sam na vašem mjestu, ne bih ostavljao ovdje nikakvih strogo povjerljivih spisa. Bar ne dotle dok ja ne podnesem izvještaj. - Ja ne primam nikakve strogo povjerljive spise - reče major Major. - Baš takve i mislim. Zaključajte ih u svoj ormar da ne dopadnu šaka naredniku Towseru. - Narednik Towser ima jedini ključ od moga ormara. - Bojim se da gubimo vrijeme - reče drugi vojni istraţitelj prilično oporo. Bio je to ţustar, zdepast, nervozan čovjek hitrih i sigumih kretnji. Izvadio je stanovit broj fotokopija iz velike crvene omotnice koju je napadno skrivao pod pilotskim koţnim kaputom, što bijaše ukrašen slikama aviona drečavih boja, usred narančastih eksplozija granata iz flakova, i pravilnim redovima malih bomba koje su označavale pedeset i pet izvršenih borbenih zadataka. - Jeste li ikad vidjeli ovo? Major Major pogledao je ravnodušno foto-kopije privatnih pisama iz bolnice, na kojima se cenzurni oficir potpisao kao »Washington Irvinga ili »Irving Washington«. - Nisam. - A ovo? Major Major se zatim zagledao u sluţbene spise koji su bili upućeni njemu i na kojima se on isto tako potpisao. - Nisam. - Je li čovjek koji se tu potpisao u vašoj eskadrili? - Koji čovjek? Tu su dva imena i prezimena. - Bilo koji od njih. Mi računamo da su Washington Irving i Irving Washington jedna osoba, koja se sluţi sa dva imena i prezimena samo zato da nas zavede u bludnju. Tako se često radi, znate. - Ja mislim da u mojoj eskadrili nema ni jednog čovjeka s bilo kojim od tih imena. Licem drugog vojnog istraţitelja preletje izraz razočaranja. - Znači da je mnogo lukaviji nego što smo mislili - napomenu. - Sluţi se trećim imenom, a izigrava nekoga drugog. I ja mislim ... jest, ja mislim da znam to trece ime. - Uzbuđeno i nadahnuto pruţi još jednu foto-kopiju majoru Majoru da je pregleda. - A šta kaţete na ovo? Major Major se ovlaš nagnu i ugleda foto-kopiju vojničkog pisma u kojem je Yossarian bio sve precrtao osim imena Mary, i na koje je dopisao ~ 98 ~

»Tragično čeznem za tobom. A. T. Tappman, kapelan, Armija Sjedinjenih Drţava.« Major Major zavrtje glavom. - Nisam to još nikad vidio. - Znate li tko je A.T. Tappman? - Kapelan našeg aviopuka. - Onda je sve jasno - reče drugi vojni istraţitelj. - Washington Irving je kapelan vašeg aviopuka. - A. T. Tappman je kapelan našeg aviopuka - ispravi ga. - Jeste li sigurni? - Jesam. - Zašto bi kapelan aviopuka napisao ono na pismu? - Moţda je to napisao netko drugi i krivotvorio njegov potpis. - Zašto bi netko krivotvorio potpis kapelana avio-puka? - Da ga ne otkriju. - Moţda imate pravo - zaključi drugi vojni istraţitelj nakon trenutna dvoumljenja, pa obliza usne mljaskajući. – Moţda imamo pred sobom jednu bandu, moţda su se uortačila dva čovjeka koji sasvim slučajno imaju suprotna imena i prezimena. Jest, siguran sam da je tako. Jedan je od njih ovdje u eskadrili, drugi je gore u bolnici, a treći je kod kapelana. Onda ih ima trojica, nije li tako? Jeste li sto posto sigurni da nikad prije niste vidjeli ni jedan od ovih sluţbenih spisa? - Da sam ih vidio, bio bih se potpisao na njima. - Koga biste potpisali? - upita ga drugi vojni istraţitelj previjano. Sebe ili Washingtona Irvinga? - Sebe - odgovori mu major Major. - Ja čak nisam nikad ni čuo za Washingtona Irvinga. Usne drugog vojnog istraţitelja razvukoše se u osmijeh. - Gospodine majore, drago mi je što ste vi čisti u svemu ovome. To znači da ćemo moći zajednički raditi, a ja ću trebati svakoga koga mogu pridobiti za sebe. Negdje na evropskom ratnom poprištu nalazi se čovjek komu padaju u ruke saopćenja upućena vama. Sumnjate li vi na koga? - Ne sumnjam. - E pa, ja sumnjam na nekoga - reče drugi vojni istraţitelj. - Na onog gada Towsera. Zašto bi inače govorio na sva usta o meni? Nego, vi dobro otvorite oči i javite mi čim čujete da itko makar spomene Washingtona Irvinga. Ja ću dotle ispitati kapelana i sve ljude u njegovoj blizini.

~ 99 ~

Ĉim je on otišao, uskočio je kroz prozor u prostoriju majora Majora onaj prvi vojni istraţitelj i htio znati tko je onaj drugi vojni istraţitelj. Major Major ga je jedva prepoznao. - On je vojni istraţitelj - reče mu major Major. - Jest vraţju mater - reče prvi vojni istraţitelj. - Ja sam sad ovdje jedini vojni istraţitelj. Major Major ga je jedva prepoznao zato što je bio u izblijedjelu kestenjastu kupaćem ogrtaču od rebrasta baršuna, rasparanih šavova pod pazuhom, u pidţami od paperjasta flanela i u iznošenim papučama od kojih se jednoj vukla potplata. To je propisno bolničko odijelo, sjeti se major Major. Ĉovjek se bio udebljao za oko deset kilograma i upravo je pucao od zdravlja. - Ja sam zapravo ozbiljno bolestan - jadao se on. - Zarazio sam se u bolnici od jednoga pilota-lovca i dobio tešku upalu pluća. - Baš mi je ţao - reče major Major. - Šta ja imam od toga - cmizdrio je vojni istraţitelj. - Meni ne treba vaše saţaljenje. Samo sam htio da znate da je Washington Irving premjestio poprište svojih operacija iz bolnice u vašu eskadrilu. Niste nikoga ovdje čuli da spominje Washingtona Irvinga? - Zapravo, jesam - odgovori major Major. - Onoga čovjeka koji je maloprije bio ovdje. On je spominjao Washingtona Irvinga. - Zar zbilja? - uskliknu prvi vojni istraţitelj oduševljeno. - Moţda je baš to ono što nam je trebalo da izvedemo sve načistac! Drţite ga na oku dan i noć, a ja ću trknuti natrag u bolnicu i zatraţiti dalje upute od svojih starješina. Vojni istraţitelj iskoči kroz prozor pisarnice majora Majora i izgubi se. Minutu kasnije rastvori se zastor koji je odvajao prostoriju majora Majora od kancelarije eskadrile i ponovo uđe onaj drugi vojni istraţitelj otpuhujući bjesomučno od ţurbe. Hvatajući zrak, viknu: - Upravo sam vidio nekog čovjeka u crvenoj pidţami kako je iskočio kroz vaš prozor i otrčao niz cestu! Zar ga niste vidjeli? - Pa, razgovarao sam s njim - odgovori major Major. - Ja sam pomislio da je to jako sumnjivo, čovjek koji iskače kroz prozor u crvenoj pidţami! - Ĉovjek je hodao ţustro u krugu po maloj prostoriji. Najprije sam pomislio da to vi hvatate maglu za Meksiko. Ali sad vidim da to niste bili vi. Nije li što rekao o Washingtonu Irvingu? - Pa, zapravo je rekao - reče major Major. ~ 100 ~

- Rekao je? - viknu drugi vojni istraţitelj. - To je dobro! To bi baš mogla biti ona sretna okolnost s pomoću koje ćemo sve izvesti načistac. Znate li gdje bismo ga mogli naći? - U bolnici. On je ozbiljno bolestan. - Sjajno! - uskliknu drugi vojni istraţitelj. - Idem odmah za njim. Najbolje bi bilo da pođem inkognito. Objasnit ću u sanitetskom šatoru o čemu se radi, i zamolit ću ih da me upute tamo kao bolesnika. - Neće da me pošalju u bolnicu kao bolesnika osim ako nisam bolestan - vrati se on da javi majoru Majoru. – A zbilja sam bolestan. Htio sam već poći na temeljit pregled, a ovo je baš zgodna prilika. Idem opet u sanitetski šator da im kaţem da sam bolestan, pa će me onda valjda poslati u bolnicu. - Gledajte što su mi napravili - vrati se opet majoru Majoru s purpurnim desnima. Bio je neutješiv u svojoj nevolji. Nosio je cipele i čarape u rukama, a prsti na nogama bili su mu također premazani ljubičastom lincurinom otopinom. – Tko je ikad čuo za vojnog istraţitelja s purpumim desnima? - jadikovao je. Otišao je iz kancelarije pognute glave i pao u rov i razbio nos. Temperatura mu je bila još normalna, ali su Gus i Wes učinili iznimku i poslali ga u bolnicu kolima hitne pomoći. Major Major je lagao i to je bilo dobro. On se zapravo nije čudio što je dobro, jer je zapazio da su ljudi koji laţu, općenito uzevši, snalaţljiviji i ambiciozniji i uspješniji od ljudi koji ne laţu. Da je rekao istinu drugom vojnom istraţitelju, snašla bi ga bila nevolja. Umjesto toga je lagao i mogao je slobodno nastaviti svoj posao. Nakon posjeta drugog vojnog istraţitelja postao je oprezniji u svom poslu. Potpisivao se samo lijevom rukom i samo s tamnim naočalima i umjetnim brkovima, kojima se bezuspješno posluţio kad je pokušao ponovo igrati košarku. Poduzeo je još jednu mjeru opreza zamijenivši, na sreću, Washingtona Irvinga Johnom Miltonom. Ime John Milton bilo je praktično i jezgrovito. Kao i Washington Irving moglo se lijepo preokrenuti kad god bi mu dojadilo. Nadalje, omogućavalo je majoru Majoru da udvostruči učinak, jer je ime John Milton bilo mnogo kra će i od Washingtona Irvinga i od njegova vlastita imena, te mu je oduzimalo mnogo manje vremena da ga ispiše. Pokazalo se da je ime John Milton plodonosno u još jednom pogledu. Bilo je višeznačno, pa je major Major ubrzo počeo uklapati potpis u odlomke izmišljenih razgovora. Tako je tipične potvrde primitka na sluţbenim spisima čitao ovako: »John, Milton je sadista ili »Gdje je Milton, John?« Potpis kojim se najviše ponosio glasio ~ 101 ~

je: »Jesi li popravio đon, Milton?« John Milton otvorio je cijele nove vidike draţesnim, neiscrpnim mogućnostima koje su obećavale da će zauvijek nestati jednoličnosti. Kad mu je John Milton dojadio, major Major vratio se na Washingtona Irvinga. Major Major kupio je tamne naočale i umjetne brkove u Rimu, kao posljednji, jalovi pokušaj da se izvuče iz gliba poniţenja u koji je sve dublje propadao. Ponajprije je doţivio ono strašno poniţenje u vezi s »Velikim kriţarskim pohodom zakletvi na vjernost«, kad mu ni jedan od tridesetorice ili četrdesetorice ljudi koji su stavili u opticaj konkurentske zakletve na vjernost nije dopustio čak ni da se potpiše. Zatim je, baš kad se bura oko toga bila slegla, Clevingerov avion onako tajanstveno izdimio sa svim članovima posade, a krivnja je za tu čudnu nesreću pala zlokobno na njega zato što se nije potpisao ni na jednoj od onih zakletvi na vjernost. Okvir tamnih naočala bio je širok i tamnocrven. Umjetni crni brkovi podsjećali su čovjeka na brkove kakva nakinđurena verglaša, i on ih je oboje ponio sa sobom na košarkašku utakmicu jednoga dana, kad je osjećao da više ne moţe podnositi samoću. Drţao se toboţe bezbriţno i familijarno kad je došao na igralište, a u sebi je molio Boga da ga ne prepoznaju. Svi su se pravili da ga ne poznaju, pa je počeo uţivati u igri. Baš kad je čestitao sam sebi na svojoj neduţnoj lukavštini, jedan ga je protivnički igrač snaţno gurnuo, te mu je svanulo da su ga oni ipak prepoznali i da se koriste time što je prerušen da ga guraju laktovima, da mu podmeću nogu i da ga zlostavljaju. Nisu ga uopće ţeljeli. Baš kad je to shvatio, igrači njegove momčadi instinktivno su se udruţili s protivničkim igračima u jednu vrištavu, krvoţednu rulju koja se okomila na njega sa svih strana psujući i mašući šakama. Srušili su ga na zemlju, udarali ga nogama dok je leţao na zemlji, i iznova ga napali kad se, obnevidio, osovio na noge. Pokrio je lice objema rukama tako da nije ništa vidio. Gazili su jedan preko drugoga, tjerani mahnitom ţeljom da ga mlate, udaraju nogama, da mu izbiju oči, da ga zgaze. Bubotali su ga tako da je, vrteći se, dospio do ruba usjeka i sasuljao se glavačke dolje. Na dnu se osovio na noge, uspeo se uz suprotnu padinu i oteturao pod kišom grdnji i kamenja kojima su ga obasipali sve dok se nije dočepao zaklona iza ugla kancelarije. Glavna mu je briga za cijelog tog napada bila da zadrţi tamne naočale i umjetne brkove kako bi se mogao graditi da to nije bio on, i kako bi bio pošteđen uţasne obaveze da stane pred njih kao pretpostavljeni. Kad se vratio u svoju pisarnicu, zaplakao je; a kad se isplakao, sprao je

~ 102 ~

krv s usta i nosa, očistio ogrebotine na obrazu i čelu i pozvao narednika Towsera. - Od sada - rekao je - ne ţelim da itko više uđe ovamo dok sam ja ovdje. Je li jasno? - Jest, gospodine majore - reče narednik Towser. - Vrijedi li to i za mene? - Vrijedi. - Razumijem. Je li to sve? - Jest. - A što da kaţem ljudima koji će vas traţiti dok vi budete ovdje? - Recite im da me nema i neka me pričekaju. - Razumijem. - Dok ja ne odem. - A što ću onda s njima? - Nije me briga. - Smijem li ih pustiti ovamo kad vi odete? - Smijete. - Ali vas onda neće biti ovdje? - Neće. - Razumijem, gospodine majore. Je li to sve? - Jest. - Razumijem, gospodine majore. - Od sada - rekao je major Major sredovječnom vojniku koji je vodio brigu o njegovoj prikolici - ne ţelim da dolazite ovamo dok sam ja ovdje, da me pitate je li mi šta potrebno. Je li jasno? - Jest, gospodine majore - odgovori posilni. - A kad da dođem ovamo da vidim treba li šta da uradim? - Kad ja nisam ovdje. - Razumijem, gospodine majore. A šta treba da radim? - Što god vam ja budem rekao. - Ali vas neće biti ovdje da mi kaţete, nije li tako? - Tako je. - Pa šta da onda radim? - Sve što treba uraditi. - Razumijem, gospodine majore. - To je sve - reče major Major. - Razumijem, gospodine majore - reče posilni. - Je li to sve?

~ 103 ~

- Nije - reče major Major. - Nemojte dolaziti ni da čistite. Nemojte dolaziti ni zbog čega kad niste sigurni da mene nema. - Razumijem, gospodine majore. Ali kako mogu uvijek biti siguran? - Ako niste sigurni, jednostavno pretpostavite da sam ja ovdje i nemojte dolaziti dok ne budete sigurni. Je li jasno? - Jest, gospodine majore. - Ţao mi je što moram ovako razgovarati s vama, ali moram. Zbogom. - Zbogom, gospodine majore. - I hvala vam. Na svemu. - Razumijem, gospodine majore. - Od sada - reče major Major Milu Minderbinderu - neću više nikad doći u menzu. Neka mi jelo uvijek donose u prikolicu. - Ja mislim da je to dobra ideja, gospodine majore – odvrati Milo. Sad ću vam moći priređivati posebna jela za koja drugi neće uopće znati. Siguran sam da će vam prijati. I pukovniku Cathcartu uvijek prijaju. - Ja ne ţelim nikakva posebna jela. Ja ţelim samo ono što priređujete i svim ostalim oficirima. Recite samo svakome tko mi bude donosio jelo neka jedanput pokuca na vrata i ostavi posluţavnik na stepenici. Je li jasno? - Jest, gospodine majore. Sasvim jasno. Sakrio sam nekoliko ţivih jastoga iz Mainea, koje vam mogu večeras prirediti s izvrsnom salatom od rokfora i sa dva smrznuta punjena roščića, koje je baš jučer prokrijumčario iz Pariza jedan vaţan član francuskog podzemnog otpora. Hoće li to biti dovoljno za početak? - Neće. - Razumijem, gospodine majore. Shvaćam. Te večeri mu je Milo priredio za večeru prţena jastoga iz Mainea s izvrsnom salatom od rokfora i sa dva smrznuta punjena roščića. Major Major se ozlovoljio. Ipak, da je vratio to jelo, samo bi propalo ili bi ga pojeo tko drugi, a majoru Majoru su prţeni jastozi bili slabost. Pekla ga je savjest dok je jeo. Sutradan je za ručak dobio kornjaču pripravljenu na merilendski način uz punu bocu Doma Perignona iz 1937. godine. Major Major je sve smazao i istrusio ne rnisleći ništa. Iza Mila su preostali samo ljudi u kancelariji, koje je major Major izbjegavao tako što je svaki put ulazio i izlazio kroz prljavi celuloidni prozor u svojoj prostoriji. Prozor se otkopčavao, i bio je nizak i širok, pa je mogao lako skočiti kroz njega i s jedne i s druge strane. Razmak između kancelarije i svoje prikolice prelazio je tako da je jurio oko ugla šatora kad ~ 104 ~

je zrak bio čist, skakao u ţeljeznički usjek i trčao pognute glave do svog svetišta u šumi. Kad bi stigao do na visinu svoje prikolice, izlazio je iz usjeka i ţurno se probijao kući kroz bujno šipraţje, u kojem je jedino jedanput sreo kapetana Flumea koji ga je, izobličen i sablastan, nasmrt prepao iskrsnuvši iznenada u sumrak iz grmlja kupina, da mu se prituţi kako mu je poglavica Bijeli Halfoat zaprijetio da će mu prefikariti vrat od uha do uha. - Ako me još jedanput ovako uplašite - rekao mu je major Major - ja ću vam prefikariti vrat od uha do uha. Kapetanu Flumeu presjekao se dah, pa je opet iščeznuo u grmlju kupina i major Major ga nikad više nije vidio. Kad bi se major Major osvrnuo na sve što je postigao, bio je zadovoljan. Usred nekoliko jutara strane zemlje po kojima je vrvjelo više od dvjesta ljudi, uspio je postati pustinjak. Uz malo domišljatosti i pronicavosti, gotovo je onemogućio svakoga u svojoj eskadrili da razgovara s njim, što je svima odgovaralo, kao što je zapazio, jer nitko nije ni ţelio razgovarati s njim. Nitko, kao što se pokazalo, osim onog ludog Yossariana koji ga je jednog dana, dok je on hitao na ručak po dnu usjeka prema prikolici, iz zaleta oborio na zemlju. Major Major je od svih ljudi u eskadrili najmanje ţelio da ga iz zaleta obori baš Yossarian. Bilo je nešto urođeno sramotno u Yossarianu, u tom čovjeku koji se onako sramno ponašao prema mrtvacu u svom šatoru, koga čak nije ni bilo u šatoru, i koji je zatim, poslije leta na Avignon, svukao sve sa sebe i hodao tako sve do onog dana kad mu je general Dreedle pristupio da mu prikači odlikovanje za hrabrost koju je pokazao nad Ferrarom, pa ga našao kako stoji u stroju gol golcat. Nitko na svijetu nije imao vlasti da ukloni mrtvačeve rasute stvari iz Yossarianova šatora. Major Major je izgubio to pravo kad je dopustio naredniku Towseru da izvijesti starješinu da potporučnik, koji je poginuo nad Orvietom manje od dva sata pošto je stigao u eskadrilu, nije uopće stigao u eskadrilu. Jedini koji je imao neko pravo da ukloni njegove stvari iz Yossarianova šatora, kako se činilo majoru Majoru, bio je sam Yossarian, pa ni Yossarian, kako se činilo majoru Majoru, nije imao to pravo. Pošto ga je Yossarian iz zaleta srušio, major Major je prostenjao i pokušao se iskobeljati i ustati, ali ga Yossarian nije puštao. - Kapetan Yossarian - reče Yossarian - moli za dopuštenje da odmah govori s gospodinom majorom o pitanju ţivota ismrti.

~ 105 ~

- Molim vas, pustite me da ustanem - reče major Major obuzet zlovoljom i nelagodom. - Ne mogu vam odzdraviti dok leţim na ruci. Yossarian ga pusti. Polako ustadoše. Yossarian ga opet pozdravi i ponovi svoju molbu. - Hajdemo u moju kancelariju - reče major Major. - Mislim da ovo nije najbolje mjesto za razgovor. - Razumijem, gospodine majore - odvrati Yossarian. Otresoše šljunak s odijela i pođoše, šuteći usiljeno, prema ulazu kancelarije. - Pričekajte minutu-dvije dok stavim malo joda na ove ogrebotine. Neka vas onda uvede narednik Towser. - Razumijem, gospodine majore. Major Major pođe dostojanstveno u straţnju prostoriju kancelarije a da i ne pogleda ni jednog od sluţbenika i daktilografa koji su radili za stolovima i ormarićima za spise. Spustio je za sobom zastor na ulazu u svoju prostoriju. Ĉim je ostao nasamo, jurnuo je kroz prostoriju do prozora i iskočio napolje ne bi li umakao, ali mu je Yossarian već prepriječio put. Yossarian ga je čekao u stavu mirno i ponovo pozdravio. - Kapetan Yossarian moli za dopuštenje da govori odmah s gospodinom majorom o pitanju ţivota i smrti – ponovi odlučno. - Dopuštenje se uskraćuje - obrecnu se major Major na nj. - E, nećemo tako. Major Major popusti. - Dobro - pristade umorno. - Razgovarat ću s vama. Uskočite, molim vas, u moju kancelariju. - Izvolite vi prvi. Uskočiše u kancelariju. Major Major sjede, a Yossarian se ushoda pred njegovim stolom i reče mu da neće više da izvršava borbene zadatke. Šta sad? - pitao se major Major. Mogao je postupiti jedino onako kako ga je potpukovnik Korn uputio da postupi, pa što bude da bude. - Zašto nećete? - upita ga. - Zato što se bojim. - Ne morate se vi sramiti zbog toga - posavjetova ga major Major ljubazno. - Svi se mi bojimo. - Ja se ne sramim - reče Yossarian. - Ja se samo bojim.

~ 106 ~

- Ne biste ni bili normalni kad se ne biste nikad bojali. Ĉak i najhrabrije ljude spopada strah. Jedan od najvaţnijih zadataka koji stoje pred svima nama u borbi jest da savladamo u sebi strah. - Ma hajte bjeţite, majore! Zar ne moţemo bez tih govnarija? Major Major snebivljivo obori pogled i zavrtje palcima. - Što biste htjeli da vam kaţem? - Da sam izvršio dovoljno borbenih zadataka i da mogu kući. - Koliko ste ih izvršili? - Pedeset i jedan. - Preostala su vam još samo četiri. - On će povećati normu. Kad god joj se ja pribliţim, on je poveća. - Moţda ovaj put neće. - Uostalom, on još nikog nije poslao kući. Samo ih ostavlja da čekaju putne naloge dok mu ne ponestane ljudi za avione, pa onda poveća normu i svi opet moraju letjeti. Tako radi otkako je došao. - Ne smijete kriviti pukovnika Cathcarta za bilo kakvo odugovlačenje u izdavanju naloga - savjetovaše ga major Major. - Duţnost je Dvadeset i sedme zračne eskadre da hitno ispostavi naloge čim ih dobije od nas. - Ipak je mogao traţiti zamjene i poslati nas kući kad su se nalozi konačno vratili. Uostalom, čuo sam da Dvadeset i sedma zračna eskadra zahtijeva samo četrdeset borbenih zadataka, i da je to samo on sebi uvrtio u glavu da ih moramo izvršiti pedeset i pet. - Ne bih vam znao ništa reći o tome - odvrati major Major. - Pukovnik Cathcart je naš pretpostavljeni oficir i mi ga moramo slušati. Zašto ne biste izvršili još četiri zadatka pa onda vidjeli što će biti? - Zato što neću. Šta sad? - upitao se opet major Major. Što da radi s čovjekom koji ga gleda pravo u oči i kaţe da će radije umrijeti nego poginuti u borbi, s čovjekom koji je u najmanju ruku isto toliko zreo i inteligentan koliko i on, a treba se praviti da nije? Što da mu kaţe? - A kako bi bilo da sami sebi izabirete zadatke i da idete samo na one lagane? - reče major Major. - Tako biste mogli izvršiti još ona četiri borbena zadatka a da se ne izvrgnete nikakvoj opasnosti. - Ja ne ţelim izvršavati lagane zadatke. Ja neću više da se borim u ratu. - Zar biste htjeli da naša zemlja izgubi rat? - upita ga major Major.

~ 107 ~

- Nećemo ga izgubiti. Imamo više ljudi, više novaca i više materijala. Ima deset milijuna ljudi u uniformi koji me mogu zamijeniti. Neki ljudi ginu, a mnogo ih više zgrće pare i zabavlja se. Neka pogine netko drugi. - Ali šta bi bilo kad bi svi na našoj strani tako mislili? - Onda bih ja svakako bio prava budala kad bih mislio drugačije, nije li tako? Što mu čovjek uopće moţe reći, pitao se major Major zdvojno. Jedino što mu nije smio reći bilo je da mu on ne moţe pomoći. Kad bi rekao da mu ne moţe pomoći, značilo bi da bi mu pomogao kad bi mogao, i natuknuo bi da postoji neka greška ili nepravda u politici potpukovnika Korna. Potpukovnik Korn je to izričito ustvrdio. Ne smije nikad nikome reći da mu ne moţe pomoći. - Ţao mi je - reče - ali vam ja tu ne mogu pomoći.

10. WINTERGREEN Clevinger je bio mrtav. To je bila osnovna pogreška u njegovoj filozofiji. Osamnaest se aviona počelo spuštati kroz sjajan bijel oblak ~ 108 ~

nedaleko od obale otoka Elbe jednog poslijepodneva, na povratku sa tjednog leta u Parmu po mlijeko; sedamnaest ih je izišlo iz oblaka. Osamnaestom nije bilo ni traga, ni u zraku ni na glatkoj površini vode boje nefrita. Nije bilo nikakvih ostataka. Helikopteri su kruţili oko bijelog oblaka sve do sumraka. Obnoć je vjetar odnio oblak, a ujutro nije više bilo Clevingera. Taj je nestanak sve zaprepastio, svakako isto toliko koliko i »Velika urota u Lowery Fieldu« kad su sva šezdeset četvorica iz jedne kasame iščezli na dan isplate a da se nikad poslije nije za njih čulo. Dok Clevinger nije bio tako vješto skinut s pozornice ţivota, Yossarian je drţao da su se ljudi jednostavno bili dogovorili da će jednog dana dezertirati. Zapravo ga je bilo toliko ohrabrilo to što se činilo masovno napuštanje svete duţnosti da je u zanosu istrčao napolje da odnese tu uzbudljivu vijest bivšem starijem vojniku Wintergreenu. - Šta ima tu tako uzbudljivo? - podsmjehnuo mu se bivši stariji vojnik Wintergreen neugodno, poduprvši se svojom blatnom vojničkom cokulom o lopatu i naslonivši se leđima, mrzovoljno pogrbljen, na stranu jedne od dubokih, četvrtastih jama, čije je kopanje bila njegova vojna specijalnost. Bivši stariji vojnik Wintergreen bio je mali podmukli balavac koji je uţivao da radi sve naopako. Kad god bi dezertirao, uhvatili bi ga i osudili da u određenom roku kopa i zatrpava jame dva metra duboke, široke i dugačke. Kad god bi izdrţao kaznu, ponovo bi dezertirao. Bivši stariji vojnik Wintergreen prihvatio je svoju ulogu da kopa i zatrpava jame ozbiljno i bez ţaljenja, kao pravi rodoljub. - Nije to loš ţivot - napomenuo bi filozofski. - A valjda mora netko i to raditi. Bio je dovoljno mudar da shvati da kopanje jama u Coloradu nije baš loš posao u ratno doba. Kako potraţnja za jamama nije bila velika, mogao ih je bez ţurbe kopati i zatrpavati i malo bi se kad premorio. S druge strane, kad god bi ga izveli pred prijeki sud, degradirali bi ga na čin običnog vojnika. Ţivo je ţalio za tim gubitkom čina. - Bilo je nekako zgodno biti stariji vojnik - prisjećao se sjetno. - Uţivao sam neki ugled ... razumiješ li šta hoću da kaţem?... i kretao sam se u najboljem društvu. - Smrknuo se od malodušnosti. - Ali je sve to prošlo nagađao je. - Kad opet zbrišem, zbrisat ću kao običan vojnik, a dobro znam da to neće biti isto. - U kopanju jama nije bilo budućnosti. - Nije čak ni stalan posao. Izgubim ga svaki put kad izdrţim kaznu. Onda moram opet zbrisati ako ga ponovo hoću dobiti. A ne mogu čak ni tako dalje. Ima jedna kvaka, Kvaka 22. Kad ponovo zbrišem, strpat će me u buharu. Ne znam ~ 109 ~

što će biti sa mnom. Mogu me čak prebaciti na frontu ako ne budem dobro pazio. - Nije ţelio kopati jame do kraja ţivota, iako nije imao ništa protiv kopanja dok god traje rat i dok god on tako sudjeluje u njemu. - To je pitanje duţnosti - napominjao je - a svaki od nas ima duţnost koju mora izvršavati. Moja je duţnost da kopam ove jame, i ja je tako dobro obavljam da sam upravo predloţen za Odlikovanje za uzorno ponašanje. Vaša je duţnost da se zajebavate u vojnoj školi i da se nadate da će se rat završiti prije nego što završi vaša obuka. Duţnost je Ijudi na fronti da dobiju rat, a ja samo ţelim da oni obavljaju svoju duţnost isto tako dobro kako je obavljam svoju. Ne bi bilo pošteno da ja idem na frontu i obavljam njihov posao, nije li tako? Jednog je dana bivši stariji vojnik Wintergreen, dok je kopao jamu, probušio vodovodnu cijev i malne se utopio dok ga nisu izvadili u gotovo besvjesnom stanju. Pročulo se da je to bila nafta, pa su poglavicu Bijelog Halfoata izbacili iz baze. Uskoro je svaki čovjek koji je mogao naći ašov bjesomučno kopao u potrazi za naftom. Posvuda je letjela zemlja; prizor je bio gotovo nalik na ono jutro na Pianosi, sedam mjeseci kasnije, poslije noći u kojoj je Milo bombardirao eskadrilu svim avionima koje je bio okupio u svom sindikatu M & M, a isto tako i aerodrom, skladište bomba i radionicu, pa su svi preţivjeli bili vani i kopali duboke zaklone u tvrdom tlu i pokrivali ih oklopnim pločama, koje su pokrali iz radionica na aerodromu, i poderanim četvorinama nepromočiva platna koje su pokrali jedan drugome sa šatorskih krila. Poglavicu Bijelog Halfoata otpravili su iz Colorada na prvi glas o nafti, pa je napokon dospio na Pianosu kao zamjena poručniku Coombsu, koji je jednog dana posao kao gost na borbeni zadatak, samo da vidi kako je to u borbi, pa je poginuo nad Ferrarom u avionu s Kraftom. Yossarian se osjećao kriv kad god bi se sjetio Krafta, kriv zato što je Kraft poginuo pri Yossarianovu drugom nadlijetanju cilja, i kriv zato što se Kraft isto tako bezazleno upleo u »Sjajnu pobunu protiv atabrina» koja je započela u Puerto Riku na prvom dijelu njihova leta preko oceana, a završila se na Pianosi deset dana kasnije, kad je Appleby, čim je stigao, proţet osjećajem duţnosti, stupio u kancelariju da prijavi Yossariana da je odbio da uzme tablete atabrina. Narednik mu je ponudio da sjedne. - Hvala vam, naredniče, sjest ću malo - reče Appleby. - Koliko ću otprilike morati čekati? Imam još mnogo toga da obavim danas kako bih sutra u ranu zoru bio potpuno spreman da pođem u borbu. - Izvolite? ~ 110 ~

- Što kaţete, naredniče? - Što ste me ono pitali? - Koliko ću otprilike morati čekati da me primi major? - Samo dok ne ode na ručak - odgovori narednik Towser. - Onda ćete odmah moći ući. - Ali onda njega neće biti tu, nije li tako? - Neće, gospodine poručniče. Major Major će se vratiti u kancelariju tek poslije ručka. - A, tako - zaključi Appleby nesigurno. - Ĉini mi se da će onda biti bolje da dođem poslije ručka. Appleby je izišao iz kancelarije prikrivajući zbunjenost. Tek što se našao napolju, učinilo rnu se da vidi nekog visokog, tamnoputog oficira, koji je pomalo nalikovao na Henryja Fondu, kako iskače kroz prozor šatora kancelarije i nestaje iza ugla. Appleby je zastao i čvrsto stisnuo oči. Obuze ga mučna sumnja. Bojao se da nije obolio od malarije ili, što je još gore, da nije uzeo preveliku dozu tableta atabrina nego što je bilo propisano, jer je htio da bude četiri puta bolji pilot od svakog drugog. Još je ţmurio kad ga je narednik Towser potapšao ovlaš po ramenu i rekao mu da sad moţe ući ako ţeli, jer je major Major upravo otišao. Applebyu se vrati samopouzdanje. - Hvala vam, naredniče! Hoće li se skoro vratiti? - Vratit će se odmah poslije ručka. Onda ćete morati odmah izići i čekati ga pred vratima dok ne ode na večeru. Major Major ne prima nikog u kancelariji dok je u kancelariji. - Šta ste to rekli, naredniče? - Rekao sam da major Major ne prima nikog u kancelariji dok je u kancelariji. Appleby se pozorno zagleda u narednika Towsera i pokuša poprimiti odlučan ton. - Pravite li vi to, naredniče, budalu od mene samo zato što sam novajlija u eskadrili, a vi ste već dugo na fronti? - Ma ni govora, gospodine poručniče - odgovori narednik smjerno. Tako mi je naređeno. Moţete pitati majora Majora kad budete s njim. - To baš i kanim učiniti, naredniče. Kad ga mogu vidjeti? - Nikad. Sav crven od poniţenja, Appleby je napisao u bloku, koji mu je dao narednik, izvještaj o Yossarianu i tabletama atabrina, pa je brzo otišao govoreći u sebi da Yossarian moţda i nije jedini luđak koji uţiva ~ 111 ~

povlasticu da nosi oficirsku uniformu. Kad je pukovnik Cathcart povisio normu na pedeset pet zadataka, narednik Towser je već pomislio da je moţda svaki čovjek koji nosi uniformu ludak. Narednik Towser bio je mršav i ćoškast i imao je lijepu plavu kosu, koja je bila toliko svijetla da je bila gotovo bezbojna, upale obraze i zube nalik na velike bijele mentolne bombone. On je vodio poslove eskadrile i nije u tome uţivao. Ljudi kao Gladni Joe šibali su ga pogledima punim prijekora i mrţnje, a Appleby je bio prema njemu osvetnički neuljudan otkako je stekao glas uzornog pilota i stolnotenisača koji nije nikad izgubio ni jedan poen. Narednik Towser vodio je poslove eskadrile zato što u eskadrili nije bilo nikoga drugog tko bi ih vodio. Nisu ga zanimali rat ni napredovanje u sluţbi. Zanimale su ga samo krhotine starih posuda i pokućstvo u stilu Hepplewhite. Narednik Towser nije gotovo ni primijetio kako se navikao da misli na mrtvaca u Yossarianovu šatoru isto onako kao i Yossarian - kao na mrtvaca u Yossarianovu šatoru. A u zbilji uopće nije bilo tako. On je naprosto bio rezervni pilot koji je poginuo u borbi prije nego što se bio sluţbeno javio na duţnost. Svratio je u operativni šator da pita gdje je kancelarija, pa su ga poslali pravo u borbu jer su tada već toliki izvršili trideset i pet borbenih zadataka, koliko se traţilo, da je kapetanu Piltchardu i kapetanu Wrenu bilo teško popuniti onoliko aviona koliko je zahtijevao aviopuk. Kako nije uopće bio sluţbeno stigao u eskadrilu, nije ju mogao sluţbeno ni napustiti, pa je narednik Towser slutio da će sve veći broj poruka o tom jadniku neprestano sve više rasti. Zvao se Mudd. Naredniku se Towseru, kojem su nasilje i traćenje bili podjednako mrski, činilo da je bilo strahovito rasipništvo dopremiti Mudda avionom preko cijelog oceana samo zato da ga raznesu na komadiće nad Orvietom manje od dva sata pošto je stigao. Nitko se nije mogao sjetiti tko je on bio, ni kakav je bio, a ponajmanje kapetan Piltchard i kapetan Wren, koji su se samo sjećali da se neki novi oficir pojavio u operativnom šatoru upravo na vrijeme da pogine, i koji su se crvenjeli od nelagode kad god bi tko spomenuo mrtvaca u Yossarianovu šatoru. Jedini koji su moţda vidjeli Mudda, Ijudi iz njegova aviona, bili su svi zajedno s njim razneseni na komadiće. Yossarian je pak točno znao tko je bio Mudd. Mudd je bio neznani vojnik koji nije imao sreće, jer je to sve što ljudi uopće znaju o neznanim vojnicima, da nisu imali sreće. Morali su poginuti. A ovaj je bio zaista neznan, iako su mu stvari još leţale na leţaju u Yossarianovu šatoru ~ 112 ~

gotovo isto onako kako ih je on ostavio prije tri mjeseca, onoga dana kad nije uopće stigao, sve su te stvari manje od dva sata kasnije mirisale na smrt, isto onako kao što je sve mirisalo na smrt iduće sedmice za »Velike famozne opsade Bologne», kad je pljesnivi zadah smrtnosti lebdio vlaţan u zraku i sumporastoj magli i svaki čovjek koji je bio određen da leti bio već okuţen. Nije se moglo izbjeći letu na Bolognu kad je već pukovnik Cathcart dobrovoljno prijavio svoj aviopuk da uništi tamošnja skladišta municije, koja nisu uspjeli uništiti teški bombarderi s kopna u Italiji s većih visina. Svaki dan odgađanja produbljivao je tu spoznaju i produbljivao turobnost. Nametljivo, ubitačno uvjerenje da će poginuti, širilo se sve više dok je padala kiša, proţimajući i nagrizajući bolna lica svih Ijudi, kao korozivno ţarište neke podmukle bolesti. Svi su zaudarali na for maldehid. Ĉovjek se nikome nije mogao obratiti za pomoć, čak ni u sanitetski šator koji je, na zapovijed potpukovnika Korna, bio zatvoren da se nitko ne bi mogao prijaviti da je bolestan, kao što su Ijudi učinili na onaj jedini vedri dan kad se pojavila tajanstvena epidemija proljeva, zbog koje se akcija morala ponovo odgoditi. Kako se nitko nije mogao prijaviti da je bolestan, te su vrata na sanitetskom šatoru bila zakovana, doktor Daneeka provodio je prekide između kiše sjedeći na visokoj stolici bez naslona, upijajući bez riječi sumorno izbijanje straha i odajući turobnu neutralnost, zguren kao kakav sjetan sup ispod zloslutna natpisa, koji je u šali ispisao rukom i pričvrstio na zatvorena vrata sanitetskog šatora kapetan Black, a koji je doktor Daneeka ostavio da visi zato što to nije bila nikakva šala. Natpis je bio obrubljen crnom bojom i na njemu je pisalo: ZATVORENO DO

DALJNJEGA ZBOG SMRTNOG SLUĈAJA U OBITELJI. Strah je svuda prodro, u Dunbarovu eskadrilu gdje je Dunbar u sumrak zavirio radoznalo na ulaz u sanitetski šator i obzirno nagovorio nejasnu priliku dra Stubbsa, koji je sjedio u tamnoj sjeni za bocom viskija i staklenim vrčem punim pročišćene pitke vode: - Je li vam zlo? - upitao je briţno. - Strašno - odgovori dr Stubbs. - Šta radite tu? - Sjedim. - Ja sam mislio da više nema pregleda. - Pa i nema. - Pa zašto onda tu sjedite? ~ 113 ~

- A gdje da sjedim? U onom posranom oficirskom klubu s pukovnikom Cathcartom i Kornom? Znate li šta radim ovdje? - Sjedite. - U eskadrili, mislim. Ne u šatoru. Nemojte se praviti tako strašno pametni. Moţete li pogoditi što jedan liječnik radi ovdje u eskadrili? - U ostalim su eskadrilama zakovali vrata na sanitetskim šatorima pripomenu Dunbar. - Ako netko tko je bolestan uđe na ova vrata, ja ću ga osloboditi letenja - obreknu dr Stubbs. - Puca mi pr sluk šta oni govore. - Vi ne moţete nikog osloboditi letenja - podsjeti ga Dunbar. - Zar ne znate kakva je naredba izdana? - Oborit ću ga na dupe injekcijom i zbilja osloboditi letenja. - Dr Stubbs se nasmija veselo i zajedljivo pri toj pomisli. – Oni misle da mogu ukinuti liječničke preglede. Gadovi jedni! Oho, evo je opet! - Ponovo je počela kiša, najprije po drveću, zatim po barama u blatu, i zatim, napokon, polagano, kao mrmorenje koje umiruje, po krovu šatora. - Sve je mokro - napomenu dr Stubbs gadljivo. - Ĉak se i zahodi i pisoari diţu u znak protesta. Cijeli posrani svijet smrdi kao mr tvačnica. Kad je ušutio, činilo se da tišina nema dna. Pade noć. Sve je proţimao osjećaj goleme osamljenosti. - Zapalite svjetlo - predloţi Dunbar. - Nema svjetla. Nisam raspoloţen da uključim generator. Nekad sam strašno cvao što spašavam Ijudske ţivote, a sad se pitam kakvog to ima vraţjeg smisla kad ionako svi moraju umrijeti. - Ama, ima smisla, kako ga ne bi bilo - uvjeravaše ga Dunbar. - Ima? A koji je to smisao? - Smisao je u tome da ih čuvate na ţivotu što dulje moţete. - Ma dobro, ali kakvog to ima smisla kad ionako svi moraju umrijeti? - Tajna je u tome da čovjek ne misli na to. - Ostavite tajnu po strani! Kakvog to ima vraţjeg smisla? Dunbar je nekoliko trenutaka mozgao u tišini. - Vrag bi ga znao! Dunbar nije znao. Trebalo je da Dunbar bude ushićen Bolognom, jer su se minute otezale, a sati vukli kao stoljeća. Ali ga je Bologna mučila, jer je znao da će poginuti. - Ţelite li zbilja još malo kodeina? - upita ga dr Stubbs. - To je za mog prijatelja Yossariana. On je uvjeren da će poginuti.

~ 114 ~

- Yossariana? Koji je to vrag Yossarian? Kakvo je to vraţje ime, uostalom, Yossarian? Nije li to onaj koji se neku večer napio i pograbio s potpukovnikom Kornom u oficirskom klubu? - Jest, baš taj. On je Asirac. - Prokleti luđak! - Nije on tako lud - reče Dunbar. - Kune se da neće letjeti na Bolognu. - To sam baš i mislio - odvrati dr Stubbs. - Taj je prokleti luđak moţda još jedini ostao pri zdravoj pameti.

11. KAPETAN BLACK ~ 115 ~

Kaplar Kolodny čuo je prvi preko telefona iz avio-puka tu vijest koja ga je toliko potresla da je na prstima prošao kroz obavještajni šator i prišao kapetanu Blacku, koji je drijemao, s tankim nogama na stolu, te mu je prenio zaprepaštenim šapatom. Kapetan Black se odmah razvedrio. - Bologna? - uskliknuo je ushićeno. - Eh, boga mu ljubim! - Prasnu u glasan smijeh. - Bologna, a? - Ponovo se nasmija i zavrtje glavom od ugodnog iznenađenja. - Uh, bogati! Ne mogu dočekati da vidim lica onih gadova kad budu čuli da idu na Bolognu. Ha-ha-ha! Kapetan Black se prvi put uistinu slatko nasmijao otkako ga je major Major bio nadmudrio i postao komandir eskadrile. Obuzet tromim oduševljenjem, ustade i zauze mjesto za prednjom tezgom kako bi mogao najviše uţivati u ovoj prilici kad dođu bombarderi-strijelci po karte. - Jest, gadovi jedni, Bologna - neprestance je ponavljao svim strijelcima koji su ga u nevjerici pitali hoće li zaista letjeti na Bolognu. Ha-ha-ha! Crno vam se piše, gadovi jedni! Ovaj put ste zbilja nadrljali. Kapetan Black je izišao za posljednjim od njih napolje da uţiva promatrajući učinak koji je novost proizvela na sve ostale oficire, podoficire i vojnike koji su se okupljali sa šljemovima, padobranima i zaštitnim odijelima oko četiri teretnjaka što su brektala usred kruga eskadrile. Bio je visok, tanak, neveseo čovjek koji se kretao mlitavo kao rak. Brijao je svoje usukano blijedo lice svaki treći ili četvrti dan, pa se obično činilo da mu rastu crvenkastozlatni brkovi iznad tanke gornje usne. Nije se razočarao u prizoru pred šatorom. Svi su se bili smrkli od zgranutosti, pa je kapetan Black slatko zijevnuo, otro posljednje ostatke letargije s očiju i zlurado se nasmijao kad god bi komu rekao da mu se crno piše. Pokazalo se da je Bologna najbogatiji doţivljaj u ţivotu kapetana Blacka, iza smrti majora Dulutha nad Perugiom, kad je bio gotovo postavljen na njegovo mjesto. Ĉim je glas o smrti majora Dulutha stigao radio-vezom na aerodrom, kapetana Blacka obuzela je radost. lako nikad nije pomišljao na tu mogućnost, kapetan Black je umah shvatio da je najlogičnije da on naslijedi majora Dulutha na poloţaju komandira eskadrile. Ponajprije, on je bio obavještajni oficir eskadrile, što je značilo da je obavješteniji od svakoga drugoga u eskadrili. Doduše, nije imao leta čki status koji je imao major Duluth i koji su obično imali svi komandiri eskadrila; ali je to zapravo bio još jedan jak argument u njegovu korist zato što mu ţivot nije bio u opasnosti, pa je mogao zauzimati taj poloţaj ~ 116 ~

dok god bude potreban domovini. Što je više kapetan Black razmišljao o tome, to mu se neminovnije činilo vlastito unapređenje. Valjalo je samo što prije zucnuti pravu riječ na pravom mjestu. Pohita natrag u svoju kancelariju da odluči što će poduzeti. Zavalivši se opet na svoju okretnu stolicu, metnuvši noge na stol i zaţmurivši, poče snatriti kako će sve biti lijepo kad jednog dana bude komandir eskadrile. Dok je kapetan Black snatrio, pukovnik Cathcart je djelovao. Kapetan Black bio je zaprepašten brzinom kojom ga je, kako je on drţao, nadmudrio major Major. Silna zapanjenost zbog imenovanja majora Majora za komandira eskadrile bila je izmiješana s ogorčenom kivnosti koju se nije ni trudio da prikrije. Kad su mu kolege oficiri iz štaba rekli kako se čude što je pukovnik Cathcart izabrao majora Majora, kapetan Black je promrmljao da se nešto čudnovato događa; kad su prosuđivali o političkoj vrijednosti sličnosti majora Majora s Henryjem Fondom, kapetan Black je ustvrdio da je major Major uistinu Henry Fonda; a kad su napomenuli da je major Major nekako čudan, kapetan Black je izjavio da je on komunist. - Oni uzimaju sve u svoje ruke - kazao je buntovnički. - E pa, vi, momci, moţete, ako hoćete, stajati po strani i gledati što oni rade, ali ja, bogami, neću. Ja ću nešto poduzeti. Od sada će svaki kučkin sin koji dođe u moj šator potpisati zakletvu na vjernost. A onom gadu majoru Majoru neću dati da se potpiše, baš ako i bude htio. Tako reći preko noći razmahao se »Veliki kriţarski pohod zakletvi na vjernost«, a kapetan Black bio je ushićen što se našao na njegovu čelu. To mu je zbilja upalilo. Svi vojnici, podoficiri i oficiri morali su potpisati jednu zakletvu na vjernost da bi dobili torbe s kartama iz obavještajnog šatora, drugu zakletvu na vjernost da bi im dali zaštitna odijela i padobrane iz padobranskog šatora, i treću zakletvu na vjernost kod poručnika Balkingtona, šefa voznog parka, da bi se mogli odvesti iz eskadrile na aerodrom u jednom od njegovih teretnjaka. Kud god bi se okrenuli, morali bi potpisati novu zakletvu na vjernost. Potpisivali su zakletvu na vjernost da bi dobili plaću od oficira-blagajnika, da bi dobili sljedovanje, da bi se ošišali kod brijača Talijana. Kapetanu Blacku je svaki oficir koji je podupirao njegov »Slavni kriţarski pohod zakletvi na vjernost« bio suparnik, pa je snovao i smišljao dan i noć kako ga nitko ne bi pretekao. On nije htio ni za kim zaostati u privrţenosti domovini. Kad su drugi oficiri, na njegov nagovor, uveli vlastite zakletve na vjernost, sve ih je nadmašio tjerajući svakog kučkinog sina, koji bi došao u njegov šator, ~ 117 ~

da potpiše po dvije zakletve na vjernost, pa po tri, pa po četiri; zatim je uveo zavjet odanosti, a nakon toga pjevanje himne, jedan zbor, pa drugi zbor, pa treći zbor, pa četvrti zbor. Kad god bi kapetan Black odmakao svojim suparnicima, prezirno se osvrtao na njih što nisu bili kadri da slijede njegov primjer. Kad god bi oni slijedili njegov primjer, zabrinuto bi se povukao i razbijao sebi glavu smišljajući neku novu mudroliju s pomoću koje će se opet prezirno obazreti na njih. Ne shvaćajući kako se to zbilo, letačko je osoblje u eskadrili uvidjelo da je potčinjeno sluţbenicima koji bi trebalo da njima sluţe. Jedan za drugim su ih zastrašivali, vrijeđali, zamarali i gurali amo-tamo po cio dan. Kad bi što prigovorili, kapetan Black bi im odgovorio da ljudi koji su vjerni domovini neće biti sraskida da potpišu sve zakletve na vjernost koje moraju potpisati. Svakome tko bi posumnjao u djelotvornost zakletvi na vjernost, odgovorio bi da će ljudi koji su uistinu odani domovini biti ponosni da se zavjetuju na odanost kad god ih on na to prisili. A svakome tko bi posumnjao u moralnu vrijednost cijelog pothvata, odgovorio bi da je američka himna najveće glazbeno djelo koje je ikad skladano. Što više zakletvi na vjernost neki čovjek potpiše, to je vjerniji domovini; kapetanu Blacku se to činilo sasvim jednostavno, pa je zapovjedio kaplaru Kolodnyju da ga potpiše svaki dan na stotine puta kako bi mogao uvijek dokazati da je vjerniji domovini od bilo koga drugoga. - Vaţno je da se neprestano zavjetuju - tumačio je svojim kohortama. Nije vaţno vjeruju li u to ili ne vjeruju. Baš zato tjeraju i klince da se zavjetuju na odanost još prije nego što znaju šta znače »zavjet« i »odanost«. Kapetanu Piltchardu i kapetanu Wrenu bio je »Slavni kriţarski pohod zakletvi na vjernost« slavno zezanje u zdrav mozak, jer im je oteţavalo zadatak da prikupe posade za svaki borbehi zadatak. Ljudi su bili zauzeti u cijeloj eskadrili potpisivanjem, zavjetovanjem i pjevanjem, pa su pripreme borbenih zadataka trajale dulje sate i sate. Nije se više moglo ni pomišljati na hitne akcije, ali su kapetan Piltchard i kapetan Wren bili obadvojica suviše plašljivi da bi digli glas protiv kapetana Blacka, koji je svaki dan svjesno provodio doktrinu »Neprestanog svjedočenja« koju je sam izmislio, doktrinu koja je trebalo da namami u zamku sve one koji su se iznevjerili domovini otkako su jučer posljednji put potpisali zakletvu na vjernost. Sam kapetan Black došao je da posavjetuje kapetana Piltcharda i kapetana Wrena koji nisu znali što bi u svojoj golemoj nevolji. Došao je

~ 118 ~

na čelu delegacije i otvoreno im savjetovao neka natjeraju svakog čovjeka koji treba da pođe na borbeni zadatak da potpiše zakletvu na vjernost. - Dakako da to stoji samo do vas - istaknuo je kapetan Black. Nikome nije ni nakraj pameti da vrši pritisak na vas. Ali svi ostali tjeraju ih da potpisuju zakletve na vjernost, pa će FBI-u biti jako čudnovato ako vas dvojica budete jedini kojima nije dovoljno stalo do domovine, koji ih ne prisiljavate da potpisuju zakletve na vjernost. Ako ţelite izići na zao glas, to se nikoga ne tiče, osim vas samih. Mi bismo vam samo htjeli pomoći. Milo im nije mnogo vjerovao i odlučno je odbio da uskrati majoru Majoru jelo, pa ma bio major Major i komunist, u što je Milo u potaji sumnjao. Milo je po prirodi bio protiv svake novotarije koja prijeti da će poremetiti normalan tok zbivanja. Zauzeo je čvrsto moralno stanovište i odlučno odbijao da sudjeluje u »Slavnom kriţarskom pohodu zakletvi na vjernost«, sve dok ga nije posjetio kapetan Black na čelu delegacije i zatraţio da sudjeluje u pohodu. - Obrana domovine je briga svakoga od nas - uzvratio je kapetan Black na Milove prigovore. - I cijeli je ovaj pothvat dobrovoljan, Milo nemojte to zaboraviti! Ljudi ne moraju potpisivati zakletve na vjernost kod Piltcharda i Wrena ako neće. Ali vi ste nam potrebni da ih izgladnite, pa da skapaju od gladi ako neće. To vam je baš kao i Kvaka 22. Zar ne shvaćate? Niste valjda i protiv Kvake 22? Doktor Daneeka bio je nepokolebljiv: - Otkud ste vi tako sigurni da je major Major komunist? - Jeste li ikad čuli da je on to porekao dok ga nismo počeli optuţivati? A nije potpisao nijednu zakletvu na vjernost. - Kad mu ne dajete da ih potpiše. - Naravno da ne dajemo - razjasni kapetan Black. - Time bi bila osujećena svrha našeg pohoda. Pazite, vi se ne morate uhvatiti u kolo s nama ako nećete. Ali kakvog ima smisla što se svi mi toliko trudimo ako vi pruţite majoru Majoru liječničku pomoć čim ga Milo počne izgladnjivati? Ja samo ne znam što će oni gore u aviopuku misliti o čovjeku koji potkopava cijeli naš sigurnosni pothvat. Vjerojatno će vas prekomandirati na Pacifik. Doktor Daneeka se brzo predao. - Reći ću Gusu i Wesu neka rade što god im vi kaţete. Gore u aviopuku pukovnik Cathcart već se počeo čuditi što se to zbiva. - Ma to je onog idiota Blacka spopalo rodoljubivo ludilo - izvijesti ga

~ 119 ~

potpukovnik Korn smješkajući se. - Mislim da će biti najbolje da mu neko vrijeme odobravate, jer ste baš vi postavili majora Majora za komandira eskadrile. - To je bila vaša zamisao - optuţi ga pukovnik Cathcart dureći se. Nisam se smio dati nagovoriti od vas. - I to je bila vrlo dobra zamisao - odbrusi mu potpukovnik Korn - jer smo se tako oslobodili suvišnog majora koji vam je u administraciji bio trn u peti. Ne brinite, to će vjerojatno uskoro prestati samo od sebe. Najbolje da sad uputite kapetanu Blacku pismo u kojem ćete mu dati punu podršku, i da se nadate da će odapeti prije nego što nanese previše štete. Potpukovniku Kornu pade na um neobična misao. - A šta mislite, neće li taj luđak pokušati da istjera majora Majora iz njegove prikolice? - A sad moramo istjerati toga gada majora Majora iz njegove prikolice - odluči kapetan Black. - Najradije bih mu protjerao i ţenu i djecu u šumu, ali ne moţemo. Nema ţene ni djece. Stoga se moramo zadovoljiti onim što imamo i istjerati samo njega. Tko je zaduţen za šatore? - On. - Šta sam vam rekao? - uzviknu kapetan Black. – Uzimaju sve u svoje ruke! E pa, ja to neću trpjeti. Iznijet ću to pitanje pravo pred majora de Coverleyja, ako bude potrebno. Reći ću Milu neka porazgovara s njim o tome čim se major vrati iz Rima. Kapetan Black imao je neograničeno povjerenje u mudrost, moć i pravednost majora de Coverleyja, mada nije nikad progovorio s njim ni riječi i mada još nije imao hrabrosti da progovori. Povjerio je Milu duţnost da porazgovara s majorom de Coverleyjem u njegovo ime, i nestrpljivo praskao čekajući da se vrati visoki štabni oficir. Kao i svi ostali u eskadrili, osjećao je duboko poštovanje i strahopoštovanje prema tom impozantnom, sijedom majoru izbrazdana lica i Jehovina drţanja, koji se napokon vratio iz Rima povrijeđena oka ispod novog celuloidnog štitnika i koji je jednim jedinim udarcem razbio cijeli »Slavni kriţarski pohod« u paramparčad. Milo se čuvao da ne kaţe ni riječi kad je major de Coverley, nakon povratka, stupio u menzu odajući plahovito i strogo dostojanstvo kao i obično, i kad mu je zakrčio put zid od oficira koji su čekali u redu da potpišu zakletve na vjernost. Na drugom kraju tezge s jelom skupina ljudi koji su stigli ranije zavjetovala se na odanost zastavi, drţeći u jednoj ruci pladnjeve s jelom, da bi smjela sjesti za stol. Skupina koja je stigla još ranije sjedila je već za stolovima i pjevala himnu da bi se smjela posluţiti ~ 120 ~

solju, paprom i kečapom. Graja se počela pomalo stišavati kad je major de Coverley zastao na pragu mršteći se nezadovoljno i u nedoumici, kao da ne moţe vjerovati svojim očima. Pošao je pravo i zid od oficira razdvojio se pred njim kao Crveno more. Ne obazirući se ni lijevo ni desno, pristupio je nezadrţivo tezgi i, jasnim, punim glasom koji je bio hrapav od starosti i odzvanjao od nekadašnje uzoritosti i autoriteta, rekao: - Daj mi jesti. Umjesto jela kaplar Snark dade majoru de Coverleyju papir da potpiše zakletvu na vjernost. Ĉim je vidio što je to, major de Coverley odgurnu papir odajući silno nezadovoljstvo, zdravo mu oko sijevnu od plahovite oholosti kao vatra ţiva, a golemo se staro naborano lice smrknu od ţestoka gnjeva. - Reko sam da mi daš jesti - zapovjedi glasno, s oštrim prizvukom koji je zloslutno zatutnjao u tišini šatora kao grmljavina u daljini. Kaplar Snark problijedje i zadrhta. Zirnu na Mila kao da od njega traţi pomoć. Nekoliko uţasnih trenutaka nije se čulo ni glasa. Tada Milo kimnu glavom. - Daj mu jesti - reče. Kaplar Snark dade majoru de Coverleyju jelo. Major de Coverley okrenu se od tezge s punim pladnjem u rukama i stade. Pogled mu pade na skupine oficira koji su piljili u njega zazivajući ga nijemo u pomoć, pa zaurla, obuzet pravednim gnjevom: - Daj svima jesti! - Daj svima jesti! - ponovi Milo kao jeka, radostan, kao da mu je pao kamen sa srca, i to bijaše kraj »Slavnog kriţarskog pohoda zakletvi na vjernost«. Kapetan Black bio je duboko razočaran što mu je ovako izdajnički zabio noţ u leđa netko na visokom poloţaju, u čiju se podršku onako slijepo uzdao. Major de Coverley ostavio ga je na cjedilu. - Ama, to mene nimalo ne zabrinjava - odgovarao je veselo svakome tko bi mu došao izraziti saučešće. - Mi smo izvršili svoj zadatak. Nama je bila svrha da utjeramo strah u kosti svima onima koji nam nisu po ćudi i da upozorimo ljude na opasnost od majora Majora, a u tome smo svakako uspjeli. Budući da njemu ionako ne bismo dali da potpiše zakletve na vjernost, nije zapravo vaţno hoćemo li ih i dalje potpisivati ili nećemo. Kad je opet vidio kako je svima onima u eskadrili koji mu nisu bili po ćudi utjerala strah u kosti stravična i beskrajna »Velika famozna opsjeda Bologne«, kapetan Black je čeznutljivo dozvao u sjećanje ono lijepo staro ~ 121 ~

doba »Slavnog kriţarskog pohoda zakletvi na vjernost«, kad je on zaista bio netko i nešto i kad su čak i takve zvjerke kao što su Milo Minderbinder, doktor Daneeka i Piltchard i Wren strepili od njega i padali ničice pred njim. Da bi dokazao pridošlicama da je nekad zaista bio netko i nešto, čuvao je još ono pismo u kojem mu je pukovnik Cathcart izrazio svoju podršku.

~ 122 ~

12. BOLOGNA Zapravo nije kapetan Black, nego narednik Knight bio onaj koji je dao povod sumornoj panici zbog Bologne time što je, čim je čuo koji je cilj, tiho sišao s teretnjaka i zatraţio još dva zaštitna odijela te tako dao znak da krene ţalosna povorka natrag u padobranski šator, povorka koja se najposlije izrodila u bjesomučnu jagmu dok nisu bila razgrabljena sva rezervna zaštitna odijela. - Hej, šta je ovo? - upitao je Kid Sampson nervozno. - Pa Bologna ipak ne moţe biti tako gadna? Nately, koji je sjedio kao u transu na podu teretnjaka, zario je svoje ozbiljno mlado lice u obje ruke i nije mu ništa odgovorio. Povod su dali narednik Knight i okrutan niz zbivanja, jer baš dok su se toga prvog jutra penjali u avione, došao je dţip i donio vijest da u Bologni pada kiša i da se let odgađa. Kad su se vratili u eskadrilu, padala je kiša i na Pianosi pa su ostatak dana imali vremena da bulje u liniju fronte na karti ispred obavještajnog šatora i kao opčinjeni premišljati o činjenici da im nema spasa. Bjelodan je dokaz tomu bila uska crvena vrpca što se protezala preko kopna: kopnene su snage bile prikovane sedamdeset nesavladivih kilometara juţno od cilja i nikako nisu mogle na vrijeme zauzeti grad. Ništa nije moglo spasiti Ijude na Pianosi od leta na Bolognu. Bili su u zamci. Jedina im je nada bila da kiša neće nikad prestati, pa tako nisu imali nikakve nade jer su znali da će ipak prestati. Kad je kiša ipak prestala na Pianosi, padala je u Bologni. Kad je prestala u Bologni, počela je opet na Pianosi. Ako nije bilo kiše, javljale su se neobične, neobjašnjive pojave kao ona epidemija proljeva ili pomicanje linije fronte. Ĉetiri puta u prvih šest dana okupili su se i dobili upute i onda se vratili. Jednom su već bili poletjeli u formaciji kad su ih s kontrolnog tornja pozvali da se vrate. Što je dulje padala kiša, to su više patili. Što su više patili, to su više molili Boga da kiša i dalje pada. Po cijelu su noć Ijudi gledali u nebo i ţalostili se zbog zvijezda. Po cio su dan gledali u liniju fronte na velikoj karti Italije na klimavu stalku, koja se tresla na vjetru i koju su, kad god bi počela kiša, odvlačili pod krov obavještajnog šatora. Linija fronte bila je skerletna pruga od uske satenske vrpce koja je obiljeţavala prednje poloţaje savezničkih kopnenih snaga na svim sektorima talijanskog kopna. Onog jutra nakon šakačke borbe Gladnoga Joea s Hupleovim ~ 123 ~

mačkom, kiša je prestala u oba mjesta. Uzletište se po čelo sušiti. Trebalo je punih dvadeset i četiri sata da se stvrdne; ali na nebu nije bilo ni oblačka. Kivnost koja je kuhala u svakom čovjeku prevrila je u mrţnju. Najprije su zamrzili pješadiju na kopnu zato što nije uspjela zauzeti Bolognu. Zatim su zamrzili samu liniju fronte. Sate i sate su neumorno zurili u skerletnu vrpcu na karti i mrzili je zato što se nije htjela pomaknuti malo više, da obuhvati grad. Kad je pala noć, skupili su se u mraku sa dţepnim svjetiljkama i nastavili sablasno bdjenje uz liniju fronte, zamišljenih i umornih pogleda, kao da se nadaju da će podići vrpcu zajedničkom teţinom svojih turobnih molitava. - Ja naprosto ne mogu vjerovati svojim očima - uzviknuo je Clevinger Yossarianu diţući i spuštajući glas u znak prosvjedovanja i čuđenja. - To je potpuni povratak primitivnom praznovjerju. Oni brkaju uzrok i posljedicu. To ima isto toliko smisla koliko i kucanje u drvo ili drţanje palaca. Oni zbilja vjeruju da ne bismo morali sutra letjeli kad bi se tko prišuljao usred noći karti i pomakao liniju fronte iznad Bologne. Moţeš li ti to zamisliti? Bit će da smo ti i ja još jedini ovdje koji smo ostali razboriti. Usred noći je Yossarian kucnuo u drvo, drţao palce i išuljao se iz svog šatora da pomakne liniju fronte iznad Bologne. Kaplar Kolodny se sutradan rano ujutro ušuljao u šator kapetana Blacka, pruţio ruku pod mreţu protiv komaraca i polako zadrmusao vlaţnu lopaticu sve dok kapetan Black nije otvorio oči. - Što me budiš? - procvili kapetan Black. - Pala je Bologna, gospodine kapetane - reče kaplar Kolodny. - Mislio sam da će vas zanimati. Odgađa li se let? Kapetan Black se uspravi i uze se temeljito češati po dugačkim mršavim bedrima. Ubrzo se obukao i izišao iz šatora škiljeći, zle volje i neobrijan. Bilo je vedro i toplo. Zirnuo je ravnodušno na kartu. Doista je pala Bologna. U obavještajnom je šatoru kaplar Kolodny već vadio karte Bologne iz navigatorskih torbica. Kapetan Black sjede zijevajući glasno, metnu noge na stol i nazva potpukovnika Korna. - Što me budite? - procvili potpukovnik Korn. - Noćas je pala Bologna, gospodine potpukovniče. Odgađa li se let? - Šta to govorite, Black? - zavrča potpukovnik Korn. – Zašto bi se odgodio let? - Zato što je pala Bologna, gospodine potpukovniče. Zar se ne odgađa let? - Naravno da se odgađa let. Mislite li da ćemo sad bombardirati ~ 124 ~

vlastite trupe? - Što me budite? - procvili pukovnik Cathcart potpukovniku Kornu. - Pala je Bologna - odgovori potpukovnik Korn. - Mislio sam da će vas to zanimati. - A tko ju je osvojio? - Mi. Pukovnik Cathcart se obradovao preko svake mjere, jer se sad oslobodio neugodne obaveze da bombardira Bolognu, a da nije bio ni najmanje okrnjen glas o njegovoj hrabrosti, koji je stekao kad je dobrovoljno prijavio svoje Ijude za taj zadatak. I general Dreedle je bio zadovoljan zauzećem Bologne, iako je bio Ijut na pukovnika Moodusa što ga je probudio da mu to javi. Glavni štab je bio također zadovoljan i odlučio je da odlikuje oficira koji je osvojio grad, ali je umjesto toga odlikovao generala Peckema zato što je general Peckem bio jedini oficir koji je pokazao dovoljno inicijative da zatraţi odlikovanje. Ĉim je general Peckem primio odlikovanje, počeo je zahtijevati još veća zaduţenja. General Peckem je drţao da bi sve borbene jedinice na ratištu trebalo podrediti «Korpusu za specijalne usluge« kojem je na čelu stajao sam general Peckem. Ako bacanje bomba na neprijatelja nije specijalna usluga, razmišljao je on često naglas smiješeći se mučeničkim smiješkom koji je odavao slatku razboritost i koji mu je bio vjerni saveznik u svakoj raspri, onda on zbilja ne zna što je uopće specijalna usluga. Odajući ljubazno ţaljenje, odbio je ponudu da se stavi pod zapovjedništvo generala Dreedlea. - Izvršavanje borbenih zadataka za generala Dreedlea nije baš ono što sam ja mislio - protumačio je milostivo, smijući se umiljato. - Ja sam više pomišljao na zamjenu generala Dreedlea, ili moţda na nešto iznad generala Dreedlea, gdje bih mogao nadzirati mnoge druge generale. Moje su najdragocjenije sposobnosti, znate, uglavnom administrativne. Ja sam obdaren sretnom sposobnošću da sloţim različite Ijude. - On je obdaren sretnom sposobnošću da sloţi različite ljude u mišljenju kakvo je on dupe - povjerio je pakosno pukovnik Cargill bivšem starijem vojniku Wintergreenu, u nadi da će bivši stariji vojnik Wintergreen proširiti ovaj nepovoljan glas po cijelom štabu Dvadeset sedme zračne eskadre. - Ako itko zasluţuje taj poloţaj, onda sam to ja. Ĉak je i ideja da zatraţimo odlikovanje bila moja. - Pa zar vi zbilja ţelite u borbu? - priupita ga bivši stariji vojnik Wintergreen. ~ 125 ~

- U borbu? - zgranu se pukovnik Cargill. - Ma ne... krivo ste me razumjeli. Ja, naravno, ne bih zapravo imao ništa protiv toga da idem u borbu, ali su moje najbolje sposobnosti uglavnom administrativne. I ja sam obdaren sretnom sposobnošću da sloţim različite Ijude. - I on je obdaren sretnom sposobnošću da sloţi različite Ijude u mišljenju kakvo je on dupe - povjerio je bivši stariji vojnik Wintergreen smijući se Yossarianu, pošto je bio došao na Pianosu da čuje je li zbilja istina ono o Milu i egipatskom pamuku. - Ako je itko zasluţio da bude promaknut, onda sam to ja. - Zapravo se on već bio vinuo do čina bivšeg kaplara, pošto je brzo napredovao u sluţbi nakon prekomande u štab Dvadeset i sedme zračne eskadre kao poštanski sluţbenik, pa se opet srozao na obična vojnika zato što je glasno iznosio ruţne usporedbe o oficirima kod kojih je sluţio Opojan okus uspjeha učvrstio mu je još više moral i podgrijao teţnju za višim dostignućima. - Hoćeš li kupiti upaljače »Zippo«? - upita Yossariana. - Ukradeni su iz same intendanture. - A zna li Milo da ti prodaješ upaljače? - Šta se to njega tiče? Ne trguje valjda Milo sad i upaljačima? - Jasno da trguje - odgovori mu Yossarian. - A njegovi nisu ni ukradeni. - To samo ti misliš da nisu - odvrati bivši stariji vojnik Wintergreen otpuhujući lakonski. - Ja prodajem svoje po dolar. A koliko on cijepa? - Dolar i jedan cent. Bivši stariji vojnik Wintergreen zasmijulji se slavodobitno. - Uvijek sam jeftiniji od njega - uţivaše zlurado. -A čuj, šta je s onim silnim egipatskim pamukom koji je natovario sebi na vrat? Koliko ga je kupio? - Sve. - Baš sve? Uh, boga mu Ijubim! - zakrešti bivši stariji vojnik Wintergreen od zlobna veselja. - Kakav frajer! Pa ti si bio s njim u Kairu. Zašto si mu dao da kupi? - Ja? - odvrati Yossarian slijeţući ramenima. - Ja nemam nikakva utjecaja na njega. Svemu su krivi oni teleprinteri koje imaju ondje po svim boljim restoranima. Milo nije nikad prije vidio burzovni teleprinter, a baš kad je zamolio glavnog konobara da mu razjasni šta je to, bila je riječ o egipatskom pamuku. »Egipatski pamuk?« rekao je Milo drţeći se onako kako samo on umije. »Pošto je egipatski pamuk?« Ja se još nisam ni snašao a on je već kupio cijelu prokletu ljetinu. I sad ne moţe utopiti ništa od svega toga. ~ 126 ~

- On nema mašte. Ja bih mogao utopiti masu toga na crnoj burzi kad bih se mogao nagoditi s njim. - Milo poznaje crnu burzu. Nema potraţnje za pamukom. - Ali je velika potraţnja za medicinskim materijalom. Ja bih smotao pamuk na čačkalice i prodavao ga kao sterilizirane tampone. Bi li mi on prodao nešto pamuka uz umjerenu cijenu? - Ne bi on tebi ništa prodao ni uz kakvu cijenu - odgovori Yossarian. On se jako Ijuti na tebe što mu konkuriraš. Zapravo se na sve jako ljuti zato što su prošle nedjelje svi dobili proljev i iznijeli mu menzu na loš glas. Ĉuješ, ti bi nam mogao pomoći. - Yossarian ga iznenada ščepa za ruku. – Bi li mogao krivotvoriti nekoliko sluţbenih naloga na onom svom šapirografu da ne letimo na Bolognu? Bivši stariji vojnik Wintergreen mu se polako istrgnu gledajući ga prezirno. - Jasno da bih mogao - razjasni mu ponosno. - Ali mi nije ni nakraj pameti da to učinim. - Zašto? - Zato što je to vaš posao. Svaki od nas ima svoj posao. Moj je posao da utopim ove upaljače »Zippo« uz izvjesnu dobit ako mogu, i da otkupim nešto pamuka od Mila. Vaš je posao da bombardirate skladišta municije u Bologni. - Ali ja ću poginuti u Bologni - pravdao se Yossarian. – Svi ćemo poginuti. - E pa, onda ćete naprosto morati poginuti - odvrati bivši stariji vojnik Wintergreen. - Kako ne moţeš to shvatiti fatalistički kao ja? Ako je meni suđeno da utopim ove upaljače uz izvjesnu dobit i da jeftino kupim od Mila nešto egipatskog pamuka, onda ću tako i uraditi. A ako je tebi suđeno da pogineš nad Bolognom, onda ćeš i poginuti, pa zašto onda ne bi poginuo kao čovjek? Nije mi drago što ti to moram reći, Yossariane, ali postaješ prava baba. Clevinger se sloţio s bivšim starijim vojnikom Wintergreenom da je Yossarianov posao da pogine nad Bolognom, i pozelenio je od negodovanja kad mu je Yossarian priznao da je on pomakao liniju fronte na karti i tako skrivio odgađanje leta. - A zašto ne, do vraga? - zareţao je Yossarian prepirući se još vatrenije zato što je slutio da nema pravo. - Zar da meni raznesu dupe samo zato što bi pukovnik htio da postane general? ~ 127 ~

- A što je s ljudima na kopnu? - pitao ga je Clevinger isto tako uzbuđeno. - Zar da njima raznesu dupeta samo zato što ti nećeš da letiš? Ti Ijudi imaju pravo na pomoć iz zraka! - Ali ne baš na moju pomoć. Slušaj, njima je svejedno tko će uništiti ona skladišta municije. Jedini razlog zbog kojeg ćemo mi letjeti jest taj što nas je onaj gad Cathcart dobrovoljno prijavio. - Ma znam ja sve to - uvjeravaše ga Clevinger komu ispijeno lice bijaše blijedo, a smeđe oči odavahu potpunu iskrenost. - Ali ostaje činjenica da ta skladišta municije još stoje na svom mjestu. Ti vrlo dobro znaš da ja ne drţim do pukovnika Cathcarta ništa više nego i ti. Clevingeru su podrhtavale usne kad je ušutio da bi bolje istakao svoje riječi, a onda je polagano udario šakom po svojoj vreći za spavanje. - Ali nije na nama da sudimo koje ciljeve treba uništiti, ni tko treba da ih uništi, ni... - Ni tko će poginuti? Ni zašto? - Pa da, čak ni to. Mi nemamo prava da sumnjamo... - Ti si lud! - ... Nemamo prava da sumnjamo ... - Hoćeš li zbilja da kaţeš da se mene ne tiče kako ni zašto ću poginuti, i da se to tiče samo pukovnika Cathcarta? Hoćeš li zbilja to da kaţeš? - Jest, hoću - ostajao je Clevinger pri svome, ali nekako nesigurno. Ima ljudi kojima je povjerena duţnost da dobiju rat i koji su u mnogo boljem poloţaju od nas da procijene koje ciljeve treba bombardirati. - Mi govorimo o dvije različite stvari - odvrati Yossarian pokazujući pretjeranu zamorenost. - Ti govoriš o odnosu avijacije prema pješadiji, a ja govorim o mom odnosu prema pukovniku Cathcartu. Ti govoriš o tome kako ćemo dobiti rat, a ja govorim o tome kako ćemo dobiti rat i kako ću ja ostati ţiv. - Upravo tako - odsiječe Clevinger, zadovoljan sam sobom. - A šta misliš što je od toga vaţnije? - Kome? - opali Yossarian kao iz topa. - Otvori oči, Clevingeru! Mrtvima je potpuno svejedno tko će dobiti rat. Clevinger je sjedio časak kao da ga je tko ćušnuo. - Ĉestitam! - uskliknu ogorčeno, a pretanka, kao mlijeko bijela bora zatvori mu čvrsto usne u beskrvan krug što se stezaše. - Ne mogu zamisliti drţanje koje bi moglo više obradovati neprijatelja. - Neprijatelj je svatko - odreza Yossarian vaţući riječi – tko će te natjerati u smrt, bez obzira na kojoj je strani, uključujući tu i pukovnika ~ 128 ~

Cathcarta. I nemoj to nikad smetnuti s uma, jer što dulje budeš to imao na umu, to ćeš moţda dulje ţivjeti. Clevinger je to ipak smetnuo s uma i sad je bio mrtav. Tada je Clevingera bio toliko uzrujao taj razgovor da mu se Yossarian nije usudio priznati da je on skrivio i epidemiju proljeva zbog kojeg je došlo do onog drugog nepotrebnog odgađanja. Milo se još više uzrujao zbog mogućnosti da mu je netko opet potrovao eskadrilu, pa je sav uţurban i srdit došao Yossarianu da ga zamoli za pomoć. - Molim te da saznaš od kaplara Snarka nije li on opet metnuo sapuna za pranje rublja u batate - zamolio ga je u povjerenju. - Kaplar Snark ima povjerenje u tebe i reći će ti istinu ako mu dadeš časnu riječ da nećeš nikome reći. Ĉim ti on kaţe, javi mi. - Naravno da sam metnuo sapuna za pranje rublja u batate - priznade kaplar Snark Yossarianu. - Pa zar me niste vi zamolili da tako uradim? Sapun za pranje rublja najbolji je za tu svrhu. - Kune mi se bogom da on nema s tim nikakve veze - izvijesti Yossarian Mila. Milo sumnjičavo napući usne. - Dunbar kaţe da nema Boga. Nije više bilo nikakve nade. Do sredine idućeg tjedna svi su u eskadrili već pomalo nalikovali na Gladnoga Joea, koji nije morao letjeti pa je uţasno vrištao u snu. On je bio jedini koji je mogao spavati. Po cijelu boţju noć ljudi su tumarali u mraku ispred šatora kao nijeme utvare s cigaretom u ustima. Obdan su, u besposlenim, potištenim skupinama, buljili u liniju fronte ili u mirnu priliku doktora Daneeke koji je sjedio ispred zatvorenih vrata sanitetskog šatora, ispod zlokobnog, rukom ispisanog natpisa. Počeli su izmišljati gorke, mračne šale i zloslutne glasine o propasti koja ih očekuje u Bologni. Yossarian je jedne večeri pijan pristupio potpukovniku Kornu da ga zavitlava zbog novog Lepageova topa koji su Nijemci bili uveli u borbu. - Kakav Lepageov top? - pitao je potpukovnik Korn radoznalo. - Novi Lepageov topljepak kalibra trista četrdeset i četiri milimetra odgovori Yossarian. - Cijelu formaciju aviona slijepi u zraku. Potpukovnik Korn istrgnu lakat iz Yossarianovih šaka iznenađeno i uvrijeđeno. - Ostavi me na miru, idiote jedan! - uzviknu bijesno gledajući s osvetničkim zadovoljstvom kako Nately skače Yossarianu na leđa i odvodi ga. - Ama, tko je, uostalom, taj luđak? ~ 129 ~

Pukovnik Cathcart se veselo kesio. - To je onaj čovjek koga sam, na vaš nagovor, odlikovao poslije Ferrare. Nagovorili ste me i da ga promaknem u čin kapetana, sjećate li se? Tako vam i treba. Nately je bio lakši od Yossariana pa je imao muke da odvede krupnog Yossariana, koji je teturao, preko cijele prostorije do slobodnog stola. - Jesi li poludio? - siktao je Nately od uzrujanosti. - Pa to je potpukovnik Korn. Jesi li poludio? Yossarian je htio još nešto popiti, pa je obećao da će mirno otići ako mu Nately donese još jednu čašu. Zatim je natjerao Natelyja da mu donese još dvije čaše. Kad ga je Nately napokon doveo nekako do vrata, uljezao je u klub kapetan Black lupajući snaţno svojim blatnim cipelama po drvenom podu i lijevajući vodu oko sebe kao sa strehe visokog krova. - E, gadovi jedni, sad ste nadrljali! - javi ushićeno izlazeći iz bare koju je napravio oko svojih nogu. - Upravo mi je telefonirao potpukovnik Korn. Znate li što vas čeka u Bologni? Ha-ha! Novi Lepageov topljepak koji slijepi cijelu formaciju aviona u zraku. - Boţe sveti, pa to je istina! - kriknu Yossarian i sruši se, prestravljen, na Natelyja. - Nema Boga - odvrati Dunbar mirno i priđe im teturajući pomalo. - Hej, daj mi pomozi da ga odvedem! Moramo ga odvesti natrag u šator. - Tko kaţe? - Ja kaţem. Uh, gle kako pada! - Moramo nabaviti neka kola. - Ukradite kola kapetana Blacka - reče Yossarian. - Ja. uvijek tako radim. - Ne moţemo ukrasti ničija kola. Otkako si ti počeo krasti najbliţa kola kad god ti zatrebaju, nitko više ne ostavlja ključ u kolima. - Upadajte - reče poglavica Bijeli Halfoat zaustavljajući pijan pred njima zatvoreni dţip. Ĉekao je dok se nisu svi potrpali, a onda je jurnuo tako naglo da su se svi otraga povaljali. Smijao se grohotom na njihove kletve. Kad je izišao iz parkirališta, potjerao je kola pravo naprijed i zabio ih u nasip na drugoj strani ceste. Svi su se ostali sloţili u nemoćnu hrpu i počeli ga opet kleti. - Zaboravio sam okrenuti - protumači. - Pazi kako voziš, a? - upozori ga Nately. - Bit će pametnije da upališ farove. ~ 130 ~

Poglavica Bijeli Halfoat potjera dţip natrag, okrenu ga i raspali uz cestu najvećom mogućom brzinom. Kotači su škripali na crnoj površini ceste. - Nemoj tako brzo - molio je Nately. - Najbolje da i mene najprije odvezete u vašu eskadrilu da vam pomognem da ga strpate u krevet. Onda me moţete odvesti u moju eskadrilu. - Tko si ti, do vraga? - Dunbar. - Hej, upali farove - viknu Nately. - I pazi na cestu! - Upaljeni su. Zar nije Yossarian u kolima? Ja sam samo radi njega primio sve vas, gadove, u kola. Poglavica Bijeli Halfoat sav se okrenu i zagleda u straţnja sjedala. - Pazi na cestu! - Yossariane! Je li tu Yossarian? - Ovdje sam, poglavico! Hajdemo kući. Otkud si ti tako siguran? Nisi mi uopće odgovorio na moje pitanje. - Eto vidiš! Rekao sam ti da je ovdje. - Kakvo pitanje? - O čemu smo već ono razgovarali. - Je li bilo vaţno? - Ne sjećam se je li bilo vaţno ili nije. Bogamu, kad bih se bar mogao sjetiti šta je to bilo. - Nema Boga. - O tome smo baš i razgovarali - uzviknu Yossarian. – Otkud si ti tako siguran da ga nema? - Hej, jesi li siguran da si upalio farove? - dreknu, Nately. - Upaljeni su, upaljeni. Šta bi taj htio od mene? To se samo zbog ove silne vode na šajbi vama otraga čini da je mrak. - Lijepa je, lijepa kiša. - Ja se nadam da neće nikad prestati. Kiša pada, tra... - ... Va raste, gora ze... - ... Lena. U toj gori ra... - ... Ste drvo tanko, vi... - ... Soko. Pod njim ... Poglavica Bijeli Halfoat nije skrenuo na idućem zavoju, nego je ustjerao dţip sve do vrha strma nasipa. Vraćajući se dolje, dţip se prevrnuo na bok i polako svalio u blato. ~ 131 ~

Nastala je grozna šutnja. - Jesu li svi čitavi? - zapita poglavica Bijeli Halfoat prigušenim glasom. Nitko nije bio povrijeđen, pa je on glasno odahnuo. - To mi je, znate, mana - prostenja. - Nikad nikog ne slušam. Netko mi je neprestano govorio da upalim farove, ali ga baš nisam htio poslušati. - Ja sam ti neprestano govorio da upališ farove. - Znam, znam. A baš te nisam htio poslušati, je li? Kad bih sada bar imao šta da popijem. Pa ja imam nešto. Gledajte! Nije se razbila. - Pada kiša i unutra - napomenu Nately. - Ja sam već mokar. Poglavica Bijeli Halfoat otvori bocu viskija, otpi i pruţi je dalje. Leţeći zapleteni jedan na drugome, pili su svi osim Natelyja koji je uzalud pipao oko sebe traţeći kvaku na vratima. Boca mu tresnu na glavu, a viski mu se izli niz vrat. On se poče grčevito previjati. - Hej, moramo se izvući odavde! - viknu. - Svi ćemo se potopiti. - Ima li koga ovdje? - zapita Clevinger zabrinuto i osvijetli ih odozgo dţepnom svjetiljkom. - Pa, to je Clevinger! - uzviknuše, a kad im on pruţi ruku, pokušaše ga uvući unutra kroz prozor. - Pogledaj ih! - uzviknu Clevinger ogorčeno McWattu koji je sjedio cereći se za upravljačem štabnog automobila. – Leţe tu kao čopor pijanih ţivotinja. I ti, i Nately! Sram te bilo! Hajde - pomozi mi da ih izvučem odavde prije nego što svi pokrepaju od upale pluća. - Pa znaš da to ne zvuči baš loše - razmatraše poglavica Bijeli Halfoat. - Ja mislim da ću ja umrijeti od upale pluća. - Zašto? - A zašto ne? - odvrati poglavica Bijeli Halfoat, pa se ponovo lijepo zavali u blato drţeći bocu s viskijem u naručju. - Ama, gledaj ga šta sad radi! - uzviknu Clevinger srdito. - Hoćeš li ustati i ući u kola da se svi vratimo u eskadrilu? - Ne moţemo se svi vratiti. Netko mora ostati ovdje s poglavicom da mu pomogne vratiti ovaj dţip koji je posudio od šefa voznog parka. Poglavica Bijeli Halfoat zavali se u štabna kola smijuckajući se razdragano i ponosno. - To je bio dţip kapetana Blacka - saopći im likujući. - Maloprije sam mu ga ukrao ispred oficirskog kluba s pomoću rezervnog sveţnja ključeva, za koje on misli da ih je jutros izgubio. - Ah, sunce mu ţarko! To moramo zaliti! - Zar niste dosta pili? - stade ih Clevinger grditi čim McWatt potjera ~ 132 ~

kola. - Gledajte kakvi ste! Vama je, čini se, svejedno hoćete li pokrepati od alkohola ili se utopiti? - Glavno da ne krepamo u zraku! - Hej, daj gas, daj gas - nagovarao je poglavica Bijeli Halfoat McWatta. - I ugasi farove! Tako se to radi. - Doktor Daneeka ima pravo - nastavi Clevinger. - Ljudi se znaju čuvati. Vi mi se zbilja svi gadite. - U redu, lajavče, van iz kola - naloţi mu poglavica Bijeli Halfoat. Neka svi iziđu iz kola osim Yossariana. Gdje je Yossarian? - Pusti me k vragu - nasmija se Yossarian odgurujući ga. - Sav si blatan. Clevinger usmjeri paţnju na Natelyja. - Ti si me najviše iznenadio. Znaš li kako smrdiš? Umjesto da paziš na njega, napio si se baš kao i on. A šta bi bilo da se opet pograbio s Applebyem? - Clevinger razrogači oči od uznemirenosti kad ču kako se Yossarian kesi. - Nije se valjda opet pograbio s Applebyem? - Nije ovaj put - reče Dunbar. - Ne, nisam ovaj put. Ovaj put je bilo još bolje. - Ovaj put se pograbio s potpukovnikom Kornom. - Nije valjda! - zinu Clevinger. - Ma nemojte? - uzviknu poglavica Bijeli Halfoat oduševljeno. - To moramo zaliti. - Ali, to je grozno! - kaza Clevinger odajući ozbiljno strahovanje. - Pa kog si vraga dirao u potpukovnika Korna? Ĉuj, šta je to sa svjetlima? Otkud ovaj mrak? - Ugasio sam ih - odgovori McWatt. - Znaš, poglavica Bijeli Halfoat ima pravo. Mnogo je bolje bez farova. - Jesi li ti poludio? - vrisnu Clevinger i skoči da upali farove, pa se okrenu Yossarianu, gotovo obuzet histerijom. - Vidiš li ti šta radiš? Svi se već ponašaju kao ti! A šta bi bilo kad bi kiša prestala pa kad bismo sutra morali letjeti na Bolognu? Bili biste u krasnoj fizičkoj kondiciji! - Neće kiša nikad prestati. Jok, gospodine moj, ovakva bi kiša mogla zbilja vječno padati. - Prestala je! - reče netko i svi u kolima ušutješe. - Jadna ţgadijo - promrmlja poglavica Bijeli Halfoat saţaljivo nakon nekoliko trenutaka. - Je li zbilja prestala? - upita Yossarian krotko. McWatt isključi brisače da se uvjeri. Kiša je prestala. Počelo se ~ 133 ~

razvedravati. Mjesec se oštro ocrtavao kroz smeđu izmaglicu nalik na gazu. - Ha, boţe - zapjevucka McWatt trijezno - šta se moţe! - Ne brinite, momci - reče poglavica Bijeli Halfoat. – Uzletište je odviše raskvašeno da bi sutra moglo biti upotrebljivo. A moţda će opet početi padati prije nego što se aerodrom osuši. - Ti, prokleti, smrdljivi, šugavi kurvin sine - zavrištao je Gladni Joe iz svog šatora kad su dojurili do eskadrile. - Ti Isusa Boga, pa zar se već vratio? Ja sam mislio da je još u Rimu s poštanskim avionom. - Uh! Uuuuh! Uuuuuuuuh! - derao se Gladni Joe. Poglavica Bijeli Halfoat uzdrhta. - Jeţim se kad čujem tog frajera - priznade zlovoljnim šapatom. - Hej, a šta je s kapetanom Flumeom? - Ja se opet jeţim kad njega vidim. Vidio sam ga u šumi prošli tjedan kako jede neke bobice. Više uopće ne spava u svojoj prikolici. Strašno izgleda. - Gladni Joe se boji da će morati zamijeniti nekog tko se razboli, iako se nitko ne moţe prijaviti da je bolestan. Jeste li ga vidjeli neku noć kako je htio ubiti Havermeyera i kako je pao u Yossarianov rov? - Uuuuh! - derao se Gladni Joe. - Uh! Uuuuh! Uuuuuuuuh! - Ipak je lijepo otkako više nema Flumea u menzi. Nema više onoga: »Vol, daj mi sol!« - Ni onoga: »Pera, daj mi bibera!« - Ni onoga: »Buha, daj mi kruha!» - Bjeţi, bjeţi - derao se Gladni Joe. - Rekao sam ti da bjeţiš, bjeţi, prokleti, smrdljivi, šugavi kurvin sine! - Sad bar znamo šta sanja - napomenu Dunbar kiselo. - Sanja proklete, smrdljive, šugave kurvine sinove. Kasno te noći Gladni Joe je sanjao da mu Hupleov mačak spava na glavi i da ga guši, a kad se probudio, Hupleov mu je mačak zaista spavao na glavi. Strašno se prepao, a prodoran, nezemaljski vrisak koji je proparao mrak i mjesečinu odjekivao je potom sekunde i sekunde, poput kakve teške tutnjave. Slijedila je grobna tišina, a onda se u njegovu šatoru digla paklena galama. Yossarian je stigao među prvima. Kad je uletio kroz ulaz, Gladni Joe je već izvadio revolver i upinjao se da izvuče ruku iz Hupleova stiska i da ustrijeli mačka, koji je neprestance pljuckao i toboţe ga ţestoko napadao, ~ 134 ~

da mu odvrati paţnju od Huplea kako ne bi njega ustrijelio. Oba su čovjeka bila u vojničkom donjem rublju. Obična ţarulja ludo se njihala na ţici i izmiješane se crne sjene zbrkano vrtjele i iskrsavale, tako da se činilo da se cijeli šator Ijulja. Yossarian je instinktivno pruţio ruke da se odrţi na nogama, a onda se iz sve snage zaletio i srušio sva tri borca poda se na zemlju. Izvukao se iz guţve drţeći svakom rukom po jednoga za potiljak - Gladnoga Joea i mačka. Gladni Joe i mačak mjerili su jedan drugoga krvničkim pogledima. Mačak je gnjevno pljuckao na Gladnoga Joea, a Gladni Joe se trudio da ga dohvati šakom. - Hoćemo poštenu borbu - objavi Yossarian, a svi ostali koji su prestravljeni dotrčali kad su čuli galamu, počeše radosno klicati od silna olakšanja. - Hoćemo poštenu borbu - razjasni on sluţbeno Gladnom Joeu i mačku pošto ih je obojicu iznio napolje, drţeći ih još za potiljke. - Šakama, zubima i pandţama. Ali bez revolvera - opomenu Gladnoga Joea. - I bez pljuvanja - opomenu strogo mačka. - Kad vas obojicu pustim, navalite! Kad uđete u klinč, odmah se razdvojite i nastavite borbu! Naprijed! Sjatila se sva sila ljudi kojima se vrtjelo u glavi i koji su bili ţeljni kakve bilo razonode, ali je mačka, čim ga je Yossarian pustio, uhvatila trta pa je sramno pobjegao pred Gladnim Joeom, kao sinja kukavica. Gladni Joe bijaše proglašen za pobjednika. Otišao je šepureći se i smješkajući se ponosno kao kakav šampion, dignuvši visoko svoju smeţuranu glavu i isturivši mršava prsa. Pobjednički je opet legao u postelju i ponovo sanjao kako mu Hupleov mačak spava na glavi i guši ga.

~ 135 ~

13. MAJOR DE COVERLEY Pomaknuta linija fronte nije zavarala Nijemce, ali je zavarala majora de Coverleyja, koji je spremio svoju torbu obramnicu, naručio avion i, u uvjerenju da su saveznici osvojili Firencu, odletio u taj grad da unajmi jedan stan za oficire i jedan stan za vojnike i podoficire eskadrile, da imaju gdje stanovati kad dođu na odmor. Nije se još bio vratio kad je Yossarian iskočio kroz prozor pisarnice majora Majora, pitajući se komu da se sad obrati za pomoć. Major de Coverley bio je veličajan, ozbiljan starac koji je ulijevao strahopoštovanje, krupne lavlje glave s nepokornim bućem divlje bijele kose koja je poput vijavice bjesnjela oko njegove stroge, patrijarhalne glave. Njegova duţnost kao štabnog oficira isključivo se sastojala, kako su i nagađali doktor Daneeka i major Major, od bacanja potkova, otimanja talijanskih teţaka i unajmljivanja stanova za vojnike, podoficire i oficire, da imaju gdje stanovati kad su na odmoru, a u svemu tome nije mu bilo premca. Kad god se činilo da je neminovno da padne neki grad, kao Napulj, Rim ili Firenca, major de Coverley bi spremio svoju torbu obramnicu, naručio avion i pilota i odletio, obavljajući sve to bez i jedne jedine riječi, pukom silom svoga dostojanstvenog, zapovjedničkog lica i neumoljivih kretnji svojih smeţuranih prstiju. Dan-dva nakon pada grada vratio bi se s najamnim ugovorima za dva velika i raskošna stana, jedan za oficire, drugi za vojnike i podoficire, u koji ma su se već nalazile vješte i zgodne kuharice i sluţavke. Poslije nekoliko dana novine bi po cijelom svijetu objavile fotografije prvih američkih vojnika kako krče sebi put kroz ruševine i dim u razoreni grad. Major de Coverley bi neizbjeţno bio među njima, sjedeći us pravno, kao da je progutao metlu, u dţipu koji je odnekud sebi pribavio, ne gledajući ni lijevo ni desno, dok su topovske granate prskale oko njegove neranjive glave, a okretni mladi pješaci s karabinkama u rukama trčali pločnikom zaklanjajući se za zgrade u plamenu ili padali mrtvi po pragovima. Ĉinilo se daje neuništiv i vječan dok tako sjedi usred opasnosti, čvrsto nabranih crta na onom svom nesmiljenom, kraljevskom, pravedničkom i nepristupačnom licu koje je poznavao i poštovao svaki čovjek u eskadrili. Njemačkoj je obavještajnoj sluţbi major de Coverley bio mučna zagonetka; ni jedan od stotina i stotina američkih zarobljenika nije nikad dao nikakvih konkretnih podataka o postarijem, sijedom oficiru kvrgava i ~ 136 ~

prijetećeg čela i vatrena, moćna pogleda koji je, onako neustrašiv i uspješan, bio na čelu svakog vaţnijeg napredovanja. Američke je vojne vlasti njegov identitet isto tako dovodio u nedoumicu; cijela je regimenta vrsnih vojnih istraţitelja bila bačena u prednje linije da ustanove tko je on, a bataljon je prekaljenih oficira za agitaciju i propagandu bio dan i noć u stanju najveće pripravnosti i imao zadatak da objavi sve o njemu čim ga otkriju. U Rimu je major de Coverley nadmašio sama sebe u izboru sta nova. Oficiri su stizali u skupinama, po četvorica-petorica, a za svakoga je od njih bila osigurana golema dvokrevetna soba u novoj, bijeloj, kamenoj zgradi u kojoj su se nalazile tri prostrane kupaonice obloţene blistavim akvamarinskim pločicama i jedna mršava sluţavka po imenu Michaela, koja se na sve smijuljila i odrţavala stan u besprijekornom redu. Na katu ispod njih stanovali su pokorni vlasnici, a gore su stanovale lijepa bogata crnokosa grofica i njena lijepa bogata crnokosa snaha, koje bi obje bile dale samo Natelyju, koji je bio odviše stidljiv da ih zatraţi, i Aarfyju, koji je bio odviše ćudoredan da bi spavao s njima i koji ih je čak odgovarao da ikome dadu osim svojim muţevima, a koji su radije ostali na sjeveru gdje su bili uloţili obiteljski kapital. - To su zbilja dvije dobre ţenice - povjerio je Aarfy ozbiljno Yossarianu, koji je neprestano sanjao o tome kako gola, poput mlijeka bijela ţenska tijela obiju lijepih, bogatih, crnokosih, dobrih ţenica razbludno leţe u isto vrijeme s njim u krevetu. Vojnici i podoficiri nadirali su u Rim u čoporima od po dvanaestorica i više s gargantuanskim apetitima i teškim sanducima punim konzervi, iz kojih su im ţene kuhale hranu i servirale je u blagovaonici njihova stana na petom katu zgrade od crvene opeke sa zveketavim liftom. Kod njih je uvijek bilo ţivlje. Ponajprije, njih je bilo više, a tu su bile i ţene koje su kuhale i dvorile ih, i mele i ribale, a bilo je uvijek i veselih, luckastih i pohotljivih mladih djevojaka koje je našao i doveo Yossarian, i onih koje su doveli sami vojnici i podoficiri i koje su oni, vraćajući se pospani na Pianosu nakon napornih sedmodnevnih orgija, ostavljali za sobom svima koji su ih još htjeli. Djevojke su imale hranu i krov nad glavom dok su god htjele ostati. Zauzvrat su samo morale raširiti noge svakome tko bi to zatraţio od njih, a čini se da je njima sve to bilo baš po volji. Svaki četvrti-peti dan dojurio bi Gladni Joe kao da je opsjednut, promukao, bjesomučan i sumanut, ako je bio zle sreće te opet izvršio potrebnu normu i letio poštanskim avionom. Ponajčešće je spavao u stanu ~ 137 ~

vojnika i podoficira. Nitko nije bio načisto koliko je soba major de Coverley bio tu unajmio, čak ni ona krupna ţena u tijesnoj crnoj bluzi s prvog kata koja je nosila steznik i koja mu ih je iznajmila. Tu je bio cijeli najviši kat, a Yossarian je znao da su imali soba čak i na četvrtom katu, jer je baš u Snowdenovoj sobi na četvrtom katu napokon našao onu sluţavku u gaćicama limunove boje, s krpom za prašinu u ruci, poslije bombardiranja Bologne, pošto ga je to jutro Gladni Joe bio zatekao u postelji s Lucianom u oficirskom stanu, pa je otrčao kao lud po svoj fotoaparat. Sluţavka u gaćicama limunove boje bila je vesela, debela, usluţna ţena od svojih trideset i pet godina, mekanih bedara i guzova što su joj se drmali u gaćicama limunove boje, koje je svlačila svakom muškarcu koji bi je poţelio. Lice joj je bilo priprosto i široko, a bila je najkreposnija ţena na svijetu: spavala je sa svima, bez obzira na rasu, vjeru, boju koţe i podrijetlo, podavala se drugarski, u znak gostoljubivosti, ne dangubeći ni trenutka, čak ni toliko da odloţi stolnjak ili metlu ili krpu za prašinu, prema tome što je drţala u ruci kad bi je tko dohvatio. Njen je čar bio u njenoj pristupačnosti; bila je vazda tu, kao Mount Everest, i ljudi su se penjali na nju kad god bi zaţeljeli. Yossarian je volio sluţavku u gaćicama limunove boje za to što se činilo da je ona još jedina ţena s kojom moţe spavati a da se ne zaljubi u nju. Ĉak je i ona ćelava djevojka sa Sicilije još budila u njemu snaţne osjećaje saţaljenja, njeţnosti i ţaljenja. Usprkos brojnim opasnostima kojima se major de Coverley izvrgavao kad god je unajmljivao stanove, jedinu je svoju povredu zadobio, za divno čudo, dok je predvodio trijumfalnu povorku u otvoreni grad Rim, gdje ga je u oko ranio cvijet koji je u njega ispalio iz neposredne blizine neki dronjavi, kvocavi, pijani starac koji je, kao sam nečastivi, skočio zatim u auto majora de Coverleyja odajući pakosno veselje, grubo i prezirno ga zgrabio za časnu bijelu glavu i podrugljivo ga poljubio u oba obraza ustima koja su zaudarala po kiselim vinskim parama, siru i češnjaku, i tek onda skočio natrag u radosnu, razdraganu svjetinu smijući se nekim potmulim, suhim i drečavim smijehom. Major de Coverley, pravi Spartanac u nevolji, nije za svega tog grdnog iskušenja ni okom trepnuo. I nije zatraţio liječničku pomoć sve dok se nije vratio na Pianosu, pošto je obavio svoj posao u Kimu. Zaključio je da se i dalje sluţi s oba oka, pa je zahtijevao od doktora Daneeke da mu povez bude proziran kako bi i dalje mogao, neoslabljena vida, bacati potkove, otimati talijanske teţake i unajmljivati stanove. Za ljude u eskadrili major de Coverley bio je kolos, iako mu se to nisu nikad ~ 138 ~

usudili reći. Jedini čovjek koji mu se ikad usudio obratiti bio je Milo Minderbinder koji se, posto je bio tjedan dana u eskadrili, pribliţio bacalištu potkova s tvrdo kuhanim jajetom u ruci, koje je podigao u zrak, da ga major de Coverley vidi. Major de Coverley se na tu drskost u čudu uspravio i usredotočio na njega svu silinu svog razbjesnjelog lica, s kršnom izbočinom izbrazdanog čela i s golemim grebenom grbavog nosa što se zaletio gnjevno na nj, kao branič kakve prvoligaške momčadi. Milo nije uzmaknuo, samo se zaklonio za tvrdo kuhano jaje koje je digao u obranu preda se, kao kakve čini. Polako je bura počela jenjavati i opasnost minula. - Šta je to? - zapita napokon major de Coverley. - Jaje - odgovori Milo. - Kakvo jaje? - zapita major de Coverley. - Tvrdo kuhano jaje - odgovori Milo. - Kakvo tvrdo kuhano jaje? - zapita major de Coverley. - Svjeţe tvrdo kuhano jaje - odgovori Milo. - Otkud ti svjeţe jaje? - zapita major de Coverley. - Od kokoši - odgovori Milo. - Gdje je kokoš? - zapita major de Coverley. - Kokoš je na Malti - odgovori Milo. - Koliko kokoši ima na Malti? - Dovoljno da nesu svjeţa jaja za sve oficire u eskadrili po pet centa iz menzina fonda - odgovori Milo. - Meni su svjeţa jaja slabost - prizna major de Coverley. - Kad bi mi netko stavio na raspolaganje avion, ja bih mogao je danput tjedno odletjeti tamo eskadrilskim avionom i dopremiti svjeţih jaja koliko ih god trebamo - odvrati Milo. - Malta, uostalom, ni je tako daleko. - Malta nije tako daleko - napomene major de Coverley. - Vi biste vjerojatno mogli jedanput tjedno odletjeti tamo eskadrilskim avionom i dopremiti svjeţih jaja koliko ih god trebamo. - Da - potvrdi Milo. - Ja mislim da bih mogao kad bi mi netko rekao i stavio avion na raspolaganje. - Ja najviše volim prţena svjeţa jaja - sjeti se major de Coverley. - Na svjeţem maslacu. - Ja mogu nabaviti svjeţeg maslaca koliko ga god trebamo na Siciliji po dvadeset i pet centi funta - odvrati Milo. - Dvadeset i pet centi za funtu svjeţeg maslaca povoljna je cijena. U menzinu fondu ima dovoljno love i za ~ 139 ~

maslac, a vjerojatno bismo ga mogli i prodavati uz dobit drugim eskadrilama, tako da nas ne bi gotovo ništa stajao. - Kako se ti, sinko, zoveš? - upita ga major de Coverley. - Ja se zovem Milo Minderbinder, gospodine majore. Dvadeset i sedam mi je godina. - Ti si dobar šef menze, Milo. - Ja nisam šef menze, gospodine majore. - Ti si dobar šef menze, Milo. - Hvala, gospodine majore. Trudit ću se svim silama da budem dobar šef menze. - Bog te blagoslovio, momče! Uzmi jednu potkovu! - Hvala vam, gospodine majore. Što ću s njom? - Baci je! - U staro ţeljezo? - Na taj klin tamo. Onda je uzmi i baci na ovaj klin. To je igra, razumiješ? Potkova će ti ostati. - Razumijem, gospodine majore. A, tako. Pošto se prodaju potkove? Miris svjeţeg jajeta, što se egzotično rasprsnulo u mlaci svjeţeg maslaca, odnijeli su daleko mediteranski pasatni vjetrovi i primamili generala Dreedlea, koji je dojurio s nezajaţljivim tekom, u pratnji svoje njegovateljice, koja gaje posvuda pratila, i svoga zeta, pukovnika Moodusa. U početku se general Dreedle gušio u jelu samo u Milovoj menzi. Tada su ostale tri eskadrile aviopuka pukovnika Cathcarta predale svoje menze u Milove ruke i dale mu svaka po jedan avion i po jednog pilota da i njima kupuje svjeţa jaja i svjeţi maslac. Kako su se svi oficiri u sve četiri eskadrile počeli gušiti u svjeţim jajima, u nezasitnoj orgiji jedenja svjeţih jaja, Milovi su avioni letjeli tamo-amo svaki dan u tjednu. General Dreedle se gušio u svjeţim jajima za doručkom, ručkom i večerom, između obroka se isto tako gušio u svjeţim jajima, sve dok Milo nije otkrio bogate izvore svjeţe teletine, govedine, pačetine, janjećih kotleta, vrganja, prokulica, repova juţnoafričkih jastoga, morskih račića, pršuta, pudinga, groţđa, sladoleda, jagoda i artičoka. U borbenoj aviobrigadi generala Dreedlea bila su još tri aviopuka koji su svi, obuzeti ljubomorom, poslali svoje avione na Maltu po svjeţa jaja, ali su ustanovili da se svjeţa jaja tu prodaju po sedam centa. Budući da su ih od Mila mogli kupiti po pet centa, bilo im je pametnije da i svoje menze uključe u Milov sindikat i da mu dadu potrebne avione i pilote za dopremu svih ostalih kvalitetnih namirnica kojima ih je on također obećao opskrbljivati. ~ 140 ~

Svi su bili ushićeni ovim obratom, a ponajviše pukovnik Cathcart koji je bio uvjeren da mu sve to sluţi na diku. Srdačno je pozdravljao Mila kad god bi ga sreo i, obuzet porivom pretjerane pokajnič ke velikodušnosti, predloţio da se major Major unaprijedi. Prijedlog je u štabu Dvadeset i sedme zračne eskadre smjesta odbacio bivši razvodnik Wintergreen, koji je načrčkao osorno, nepotpisano obrazloţenje da vojska ima svega jednog jedinog majora Majora Majora i da ga ne namjerava izgubiti promaknućem samo zato da ugodi pukovniku Cathcartu. Pukovnika Cathcarta je pecnuo taj grubi prijekor pa se, kao krivac, zavukao u svoju sobu pateći zbog tog odbijanja. Krivio je majora Majora za tu sramotu i odlučio ga istog dana degradirati na čin poručnika. - Vjerojatno vam neće dopustiti - napomene potpukovnik Korn smješkajući se milostivo i naslađujući se ovom zgodom. - I to baš zbog onog istog razloga zbog kojeg vam nisu dopustili da ga promaknete. Osim toga, svakako biste glupo ispali kad biste ga pokušali degradirati na čin poručnika odmah pošto ste ga pokušali promaknuti na moj čin. Pukovnik Cathcart osjećao se prikliješten sa svih strana. Mnogo je više uspjeha imao kad je onomad predloţio da se Yossarian odlikuje nakon neuspjeha u Ferrari, kad je most preko Poa još stajao čitav sedam dana pošto se pukovnik Cathcart bio dobrovoljno prijavio da će ga razoriti. Njegovi su ljudi izvršili devet borbenih letova u šest dana, ali je most bio porušen tek pri desetom letu, na sedmi dan, kad je Yossarian poslao u smrt Krafta i njegovu posadu time što je poveo svoje jato od šest aviona po drugi put na cilj. Yossarian je paţljivo nadletio po drugi put cilj zato što je tada još bio hrabar. Nije digao glavu s nišanskih sprava sve dok nisu pale sve bombe; kad je digao pogled, sve je u avionu bilo obasjano sablasnim narančastim sjajem. U prvi je mah pomislio da njihov avion gori. Tada je spazio upravo nad sobom avion kojem je gorio motor, pa je viknuo McWattu preko interfona da skrene oštro nalijevo. Sekundu kasnije otpalo je krilo s Krahova aviona, goruća se olupina rušila, sprijeda trup a za njim uzvitlano krilo. Pljusak od sićušnih metalnih krhotina počeo je lupkali po Yossarianovu avionu dok je posvuda oko njega još neprestano đumbaralo iz tlakova kešiung, kešung, kešung. Kad su sletjeli, svi su ga gledali poprijeko dok je on, onako tup i potišten, prilazio kapetanu Blacku ispred zelene barake da podnese izvještaj, i saznao da ga unutra čekaju pukovnik Cathcart i potpukovnik Korn. Major Danby stajao je usred grobne tišine i mahanjem ruku na vratima tjerao ostale od ulaza. Yossarian je osjećao olovan umor i jedva ~ 141 ~

čekao da svuče slijepljenu odjeću. Stupio je u baraku obuzet izmiješanim čuvstvima, ne znajući pravo što treba osjećati prema Kraftu i onima drugima, jer su oni svi izginuli daleko odavde, usamljeni u nijemoj agoniji, u trenutku kad je i on sam bio do grla u istoj grdnoj, mučnoj dilemi između duţnosti i propasti. Pukovnik Cathcart je pak bio potpuno zbunjen onim što se dogodilo. - Dvaput? - zapitao je. - Prvi put bih bio promašio - odgovori Yossarian skrušeno, pognute glave. Glasovi su im slabašno odjekivali u dugačkoj, uskoj baraci. - Ali dvaput? - ponovi pukovnik Cathcart u ţivoj nedoumici. - Prvi put bih bio promašio - ponovi Yossarian. - Ali Kraft bi ostao ţiv. - I most bi još stajao čitav. - Iskusan bombarder-strijelac trebao bi u prvom naletu baciti bombe podsjeti ga pukovnik Cathcart. - Ostalih je pet bombardera bacilo bombe u prvom naletu. - I promašilo cilj - reče Yossarian. - Pa bismo se opet morali vraćati. - A moţda biste tada pogodili otprve? - A moţda ne bih uopće pogodio? - Ali moţda ne bi bilo gubitaka? -A moţda bi bilo još više gubitaka da je most ostao čitav. Ja sam mislio da ste vi htjeli da uništimo most. - Nemojte mi protusloviti - reče pukovnik Cathcart. - Sad ima mo svi dosta svojih briga. - Ja vam nisam protuslovio, gospodine pukovniče. - Jeste, protuslovili ste. I sad mi protuslovite. - Razumijem, gospodine pukovniče. Oprostite. Pukovnik Cathcart pucne snaţno prstima. Potpukovnik Korn, zdepast, crnomanjast, mlitav čovjek s bezobličnom trbušinom, sjedio je posve opušten na jednoj klupi u prvom redu, ruke je lijepo sklopio na tjemenu svoje ćelave i tamnopute glave. Oči iza blistavih naočala bez ruba odavale su da se dobro zabavlja. - Mi nastojimo biti posve objektivni - natukne on pukovniku Cathcartu. - Mi nastojimo biti posve objektivni - reče pukovnik Cathcart Yossarianu gorljivo, kao da ga je obuzelo nenadano nadahnuće. - Nije da sam ja sentimentalan ili takvo što. Meni se fućka za one ljude i za avion. ~ 142 ~

Samo će to jako šugavo zvučati u izvještaju. Kako ću za taškati tako nešto u izvještaju? - A kako bi bilo da me odlikujete? - bojaţljivo predloţi Yossarian. - Zato što ste dvaput nadlijetali cilj? - Gladnoga Joea ste odlikovali kad je svojom krivicom slupao onaj avion. Pukovnik Cathcart se pokajnički zasmijulji. - Vi ćete biti sretni ako vas ne izvedemo pred prijeki sud. - Ali sam drugi put pogodio cilj - usprotivi se Yossarian. - Ja sam mislio da ste vi htjeli da uništimo most! - Ama, šta ja znam što sam ja htio - uzvikne pukovnik Cathcart razdraţljivo. - Slušajte, naravno da sam htio da uništite most. Taj mi je most zadavao glavobolju od onog časa kad sam odlučio da vas sve pošaljem na njega. Ali zašto ga niste u prvom naletu pogodili? - Nisam imao vremena. Navigator nije bio siguran da smo nad pravim gradom. - Nad pravim gradom? - zgrane se pukovnik Cathcart. - Hoćete sad da sve svalite na Aarfyja? -Neću, gospodine pukovniče. Ja sam pogriješio što sam dopustio da mi on odvuče paţnju. Samo sam htio reći da nisam nepogrešiv. - Nitko nije nepogrešiv - reče pukovnik Cathcart oštro, a onda se prisjeti nečega i nastavi neodređeno: -Nitko nije ni nezamjenjiv. Na ove riječi nije bilo pogovora. Potpukovnik Korn se tromo protegne. - Moramo donijeti neku odluku - neusiljeno napomene pukovniku Cathcartu. - Moramo donijeti neku odluku - reče pukovnik Cathart Yossarianu. A svemu ste krivi vi. Zašto ste se morali vraćati? Zašto niste bacili bombe u prvom naletu, kao i svi ostali? - U prvom naletu bih bio promašio. - Meni se čini da se mi neprestano vraćamo na isto - uplete se potpukovnik Korn smijuckajući se. - Ali što da radimo?- usklikne pukovnik Calliearl zdvojno. - Ljudi vani čekaju. - A zašto ga i ne bismo odlikovali? - predloţi potpukovnik Korn. - Zato što je dvaput nadletio cilj? Za što ga moţemo odlikovati? - Zato što je dvaput nadletio cilj - odgovori potpukovnik Korn smješkajući se zamišljeno, zadovoljan sam sobom. - Uostalom, ja mislim da je zaista trebalo mnogo hrabrosti da se taj cilj nadleti po drugi put, bez ~ 143 ~

drugih aviona oko sebe da privuku protuavionsku vatru na sebe. I on je ipak pogodio most. Znate, moţda je to najbolje rješenje... da se pohvalimo nečim čega bismo se morali stidjeti. To je trik koji, čini mi se, uvijek pali. - Mislite da će upaliti? - Siguran sam da hoće. I promaknimo ga još u čin kapetana, za svaki slučaj. - Ne mislite li da je to više nego što je potrebno? - Ne, ne mislim. Najbolje će biti da idemo na sigurno. Osim to ga, jedan kapetan manje ili više... - Dobro - zaključi pukovnik Cathcart. - Odlikovat ćemo ga zato što je bio toliko hrabar da dvaput nadleti cilj. I unaprijediti ga u čin kapetana. Potpukovnik Korn posegne za kapom. - Izlaze svi nasmiješeni - našali se i metne ruku Yossarianu oko ramena izlazeći iz barake.

~ 144 ~

14. KID SAMPSON Kad su letjeli na Bolognu, Yossarian je bio toliko hrabar da nije nijedanput nadletio cilj. Kad se napokon našao gore, u nosu aviona Kida Sampsona, pritisnuo je dugme svog mikrofona na vratu i zapitao: - Pa dobro, što je to s avionom? Kidu Sampsonu se ote krik. - Zar nije nešto u redu s avionom? Što se dogodilo? Yossarian se sledi od vriska Kida Sampsona. - Zar se nešto dogodilo? - zaurla prestravljeno. - Da iskačemo? - Ja ne znam! - odvrati Kid Sampson obuzet tjeskobom, kukajući uzrujano. -Netko je rekao da iskačemo! Tko je to, uostalom? Tko je to? - Ovdje Yossarian u nosu! Yossarian u nosu! Ĉuo sam kad si rekao da se nešto dogodilo. Zar nisi rekao da se nešto dogodilo? - Ja sam mislio da si ti rekao da nešto nije u redu. Ĉini se da je sve u redu. Sve je kako treba. Yossarianu se srce stegnulo. Nešto nije bilo u redu ako je sve bilo kako treba, pa nisu imali izlike da se vrate. Zamišljeno se dvoumio. - Ne čujem te - reče. - Rekao sam da je sve kako treba. Sunce ga je zasjenjivalo, bijelo, na porculanski modroj vodi i na blistavim rubovima drugih aviona. Yossarian zgrabi šarene ţice koje su vodile u kontaktnu kutiju interfona i iščupa ih. - Još uvijek te ne čujem - reče. Nije čuo ništa. Polako pokupi torbicu s kartama i svoja tri zaštitna odijela i uvuče se u glavni odjel. Nately, koji je ukočeno sjedio na sjedalu pomoćnog pilota, opazi ga krajičkom oka kad je ušao u pilotsku kabinu i stao iza Kida Sampsona. Turobno se osmjehne Yossarianu, nekako krhak i izuzetno mladolik i snebivljiv u onoj svojoj glomaznoj tamnici od slušalica, šljema, mikrofona na vratu, zaštit nog odijela i padobrana. Yossarian se sagne do sama uha Kida Sampsona. - Još uvijek te ne čujem - vikne mu usred jednolikog brujanja motora. Kid Sampson se u čudu osvrne na nj. Kid Sampson je imao ćoškastu, smiješnu glavu s uzvijenim obrvama i tršavim plavim brcima. - Šta? - drekne preko ramena. - Još uvijek te ne čujem - ponovi Yossarian. - Moraš govoriti glasnije - reče Kid Sampson. - Još uvijek te ne čujem. - Rekao sam da te još uvijek ne čujem - prodere se Yossarian. ~ 145 ~

- Šta ti ja mogu - prodere se Kid Sampson. - Derem se iz sveg glasa. - Nisam te čuo preko veze - zaurla Yossarian osjećajući sve veću nemoć. - Moramo se vratiti. - Radi jedne slušalice? - upita ga Kid Sampson s nevjericom u glasu. - Okreći avion - reče Yossarian - ili ću ti razbiti njušku! Kid Sampson zatraţi pogledom moralnu podršku od Natelyja koji navlaš pogleda na drugu stranu. Yossarian je bio stariji po činu od njih obadvojice. Kid Sampson se još časak neodlučno odupirao, a onda je brţebolje popustio kličući slavodobitno. - Bog bogova, što se mene tiče - objavi radosno pa ispusti niz oštrih zviţduka sebi u brkove. - Jest, gospodine moj, bog bogova, što se tiče staroga Kida Sampsona. - Ponovo zazviţduće i vikne u mikrofon: - Ĉujte sad ovo, male moje kukavičice! Ovdje admiral Kid Sampson. Ovdje admiral Kid Sampson glavom, dika kraljičinih pomoraca. Jest, bogami! Vraćamo se, momci, vjere mi, vraćamo se! Nately skine šljem i slušalice jednim radosnim zamahom i poče se blaţeno njihati na sjedalu, kao kakvo lijepo dijete na visokoj stolici. Narednik Knight ispade iz trupne mitraljeske kupole i uze ih sve lupati po leđima, izbezumljen od radosti. Kid Sampson napusti svojim avionom formaciju u širokom gracioznom luku i okrene prema aerodromu. Kad je Yossarian uključio laringofon u jednu od pričuvnih kutija, začuo je kako obad mitraljesca u straţnjem dijelu aviona pjevaju La Cucarachu. Kad su sletjeli, veselje im je naglo splasnulo. Zamijenila ga je nelagodna šutnja, a Yossarian je bio ozbiljan i smeten kad je silazio s aviona i sjedao u dţip koji ih je već čekao. Nitko nije izustio ni riječi za cijele voţnje kroz tešku, mističnu tišinu što je obavijala brda, more i šume. Snuţdenost ih nije ostavila ni kad su skrenuli s ceste u eskadrilu. Yossarian je posljednji izišao iz dţipa. Začas su Yossarian i blag, topao povjetarac bili jedini koji su se micali u avetinjskom miru što se opojno nadvio nad prazne šatore. Eskadrila je bila mrtva, ni je bilo ni traga ljudima, osim doktora Daneeke koji je patnički sjedio, kao zimogrozna američka orlušina, uz zatvorena vrata sanitetskog šatora, isturajući poţudno, ali uzalud svoj začepljeni nos prema magličastom sunčanom svjetlu što se prosipalo oko njega. Yossarian je znao da doktor Daneeka ne bi pošao s njim na kupanje. Doktor Daneeka ne bi više ni s kim pošao na kupanje; čovjek se moţe onesvijestiti ili pretrpjeti laganu koronarnu okluziju u pedalj-dva vode i utopiti se, moţe ga neka podvodna struja odvući na pučinu ili moţe postati neotporan na dječju paralizu ili ~ 146 ~

meningokoke zbog prehlade ili pretjeranog naprezanja. Opasnost od Bologne, koja se bila nadvila nad druge, pobudila je u doktora Daneeke još briţniju skrb za vlastitu sigurnost. Sad je obnoć čuo provalnike. Kroz ljubičasti sumrak što je zastirao ulaz u operativni šator, Yossarian je spazio poglavicu Bijelog Halfoata kako revno otuđuje zalihe viskija krivotvoreći potpise trezvenjaka i točeći brţe-bolje al kohol, kojim se trovao, u različite boce kako bi što više ukrao prije nego što se kapetan Black ne sjeti i prene i lijeno dohrli da ukrade što ostane. Dţip ponovo polako krene. Kid Sampson, Nately i ostali razišli su se u bešumnom vrtlogu kretanja, pa ih je progutala otuţna ţuta tišina. Dţip nestane kašljući. Yossarian je ostao sam u teškom, praiskonskom zatišju u kojem se sve što je bilo zeleno činilo crno, a sve ostalo bijaše natopljeno bojom gnoja. Ušće je šumilo na vjetru u suhoj i prozračnoj daljini. Bio je nemiran, uplašen i pospan. Očne duplje kao da su mu bile prljave od umora. Umorno je ušao u padobranski šator, u kojem bijaše dugačak poliran drven stol, dok mu se prokleta nametljiva sumnja bezbolno uvlačila u savjest koja je bila posve čista. Ostavio je tu svoje zaštitno odijelo i padobran i vratio se pored cisterne za vodu do obavještajnog šatora da vrati torbicu s kartama kapetanu Blacku, koji je drijemao na svojoj stolici prebacivši tanke dugačke noge preko stola i koji ga je ravnodušno zapitao zašto se Yossarianov avion vratio. Yossarian se nije ni obazro na njega. Odloţio je karte na pult i izišao. Vrativši se u svoj šator, izvukao se iz remenja za padobran, a onda iz odijela. Orr je bio u Rimu i trebao se vratiti poslijepodne s odmora koji je dobio zato što se prisilno spustio u more nedaleko od Genove. Nately se već zacijelo sprema da ga zamijeni, ushićen što je još ţiv i nesumnjivo nestrpljiv da nastavi jalovo i dirljivo udvaranje onoj svojoj prostitutki u Rimu. Kad se svukao, Yossarian je sjeo na leţaj da otpočine. Ĉim je ostao gol, osjećao se mnogo bolje. Nikad se nije ugodno osjećao u odijelu. Ubrzo je opet obukao čiste gaće i pošao na plaţu u mokasinkama prebacivši preko ramena sivoţut ručnik za kupanje. Staza od eskadrile vodila ga je oko neke tajanstvene platforme za topove u šumi; dvojica od trojice vojnika koji su se tu nalazili, spavala su na krugu od vreća s pijeskom, a treći je sjedio i jeo purpurnocrven mogranj odgrizajući krupne zalogaje čeljustima, kojima je brzo ţvakao, i ispljuvavajući saţvakanu pulpu u grmlje. Kad bi zagrizao, crveni bi mu sok potekao iz usta. Yossarian je opet zašao u šumu gladeći se od vremena do vremena njeţno po golom, ustreptalom trbuhu, kao da bi se ţelio ~ 147 ~

uvjeriti da je još tu. Izvadio je komadić lanena platna iz pupka. Iznenada je na zemlji, s obje strane staze, ugledao na desetke gljiva koje su nikle poslije kiše i koje su gurale svo je kvrgave prste kroz vlaţnu zemlju poput beţivotnih batrljica od mesa, rastući u takvu odumirućem obilju kud god je pogledao da mu se činilo da se naočigled razmnoţavaju. Bilo ih je na tisuće i protezale su se pod šipraţjem dokle mu je god sezao pogled, i kao da su bujale i umnoţavale se dok ih je motrio. Pohitao je dalje jeţeći se od sablasne strave, i nije usporio korak sve dok mu se tlo pod nogama nije pretvorilo u suh pijesak, a gljive ostale za njim. Plašljivo se obazro gotovo očekujući da ugleda one buhave bijele biljke kako puze za njim u slijepoj potjeri, ili kako gmiţu po krošnjama u lelujavoj i neukrotivoj promjenljivoj masi. Plaţa je bila pusta. Svi su šumovi bili prigušeni, potmulo ţuborenje potoka, šumorenje visoke travurine i ţbunja za njim, koji kao da su disali, ravnodušno jecanje nemuštih i prozirnih valova. Valovi su ovdje uvijek bili mali, voda bistra i hladna. Yossarian ostavi stvari na pijesku i zagazi u valove visoke do koljena, pa hodaše sve dok mu voda ne dođe do grla. S onu stranu mora leţala je neravna traka tam na kopna obavijena maglom, jedva se vidjela. Otplivao je polagano do splavi, drţao se za nju neko vrijeme, pa je opet polagano otplivao natrag, do spruda, gdje je mogao stati na noge. Zaronio je nekoliko puta u zelenu vodu dok nije osjetio daje čisti čio, pa se ispruţio ničice na pijesak i spavao sve dok avioni koji su se vraćali iz Bologne ni su bili takoreći nad njim, a silno, zdruţeno brujanje njihovih brojnih motora proparalo mu san, kao tutnjava od koje se zemlja trese. Probudio se ţmirkajući i osjećajući laganu bol u glavi, i ugledao kaotično uzavreo svijet u kojem je sve bilo na svom mjestu. Zinuo je od silna zaprepaštenja pred fantastičnim prizorom koji su sačinjavala dvanaest aviona lijepo poredanih u pravilnu formaciju. Ta je slika bila odviše neočekivana da bi mogla bili istinita. Nije bilo aviona koji bi hitali ispred ostalih s ranjenicima niti je koji zaostao zbog oštećenja. Nijedna signalna raketa nije se dimila na nebu. Nijedan avion nije nedostajao osim njegova. Načas se ukočio od osjećaja da je po ludio. Tada je shvatio i malne zaplakao nad ironijom sudbine. Objašnjenje je bilo jednostavno: oblaci su zaklonili cilj prije nego što su ga bombarderi dospjeli obasuti bombama, pa je let na Bolognu ostao još neizvršen. Ali se prevario. Nije bilo oblaka. Bologna je bila bombardirana. Bombardiranje Bologne bilo je posve bezopasno. Nije uopće bilo tlakova. ~ 148 ~

15. PILTCHARD & WREN Kapetan Piltchard i kapetan Wren, dobronamjerni operativni oficiri eskadrile, bili su obojica blagi, pitomi ljudi, oniţeg rasta, koji su uţivali u borbenim zadacima i nisu ništa traţili od ţivota ni od pukovnika Cathcarta nego da i dalje lete. Izvršili su bili na stotine borbenih zadataka i htjeli izvršiti još na stotine. Određivali su sami sebe za svaki let. Nikad nisu doţivjeli ništa tako divno kao rat; i bojali su se da više nikad neće doţivjeti. Obavljali su svoje duţnosti neupadljivo i bez riječi, bez pretjerane uţurbanosti, i trudili se svim silama da se nikome ne zamjere. Hitro bi se nasmiješili svakome u prolazu. Nisu govorili nego mrmljali. Bili su snalaţljivi, veseli i usluţni ljudi koji su bili slobodni jedino kad su bili nasamo i koji nikome nisu gledali u oči, čak ni Yossarianu na sastanku pod vedrim nebom, što su ga bili sazvali da ga javno prekore što je natjerao Kida Sampsona da prekine let na Bolognu. - Dečki - reče kapetan Piltchard, koji je imao rijetku crnu kosu, smješkajući se usiljeno - kad hoćete prekinuti let, nastojte provjeriti je li razlog zaista ozbiljan. Da se ne vratite zbog nečega nevaţnog... kao što je jedan pokvareni laringofon... ili tako nešto. Razumijete? Kapetan Wren ima više toga što bi vam htio reći. - Kapetan Piltchard ima pravo, dečki - reče kapetan Wren. - I to je sve što ću vam ja reći. Dakle, mi smo danas napokon stigli do Bologne i ustanovili da je to bio posve lagan zadatak. Rekao bih da smo svi bili pomalo nervozni, pa nismo neprijatelju nanijeli mnogo štete. E pa, čujte sad ovo! Pukovnik Cathcart je ishodio dopuštenje da još jedanput bombardiramo Bolognu. I sutra ćemo zbilja udesiti sva ona skladišta municije. E pa, što kaţete na to? A da bi dokazali Yossarianu kako nisu nimalo kivni na njega, čak su odredili da on leti u čelnom bombarderu s McWattom u prvoj formaciji, kad sutra budu opet letjeli na Bolognu. Yossarian je nadletio cilj samouvjereno kao Havermeyer, ne pribjegavajući uopće ni kakvu manevriranju, ali su ga najednom stali tako gađati da umalo što se nije usrao od straha. Posvuda su bili teški flakovi! Bio je uspavan i namamljen i pao je u stupicu, pa mu nije preostalo ništa drugo nego da sjedi kao kakav idiot i gleda kako ruţni crni oblačići dima lete da ga ubiju. Nije mu preostalo ništa drugo, dok ne baci bombe, nego da gleda u nišanske sprave gdje su tanke ukrštene končanice u leći bile magnetski prikovane za sam cilj ~ 149 ~

onako kako ih je namjestio, savršeno se ukrštavajući duboko dolje u dvorištu bloka kamufliranih skladišta, ispred temelja prve zgrade. Dok se avion vukao, on se neprestano tresao. Ĉuo je potmule bum-bum-bum-bum tlakova kako lupaju posvuda oko nje ga, po četiri za redom, preklapajući se pomalo, oštar, prodoran tres pojedinačne granate koja se iznenada rasprsnula u blizini. Glava mu je pucala od tisuću suprotnih poriva dok je molio Boga da bombe već jednom padnu. Najradije bi bio zajecao. Motori su i dalje jednolično brujali, kao kakva debela, lijena muha. Napokon su se igle na nišanskim spravama ukrstile i pustile osam bombi po 250 kilograma jednu za drugom. Oslobodivši se tereta, avion je lako jurnuo uvis. Yossarian se okrene od nišanskih sprava nalijevo da pogleda na indikator. A kad se kazaljka spusti na ništicu, zatvori vrata spremišta za bombe i vrisne iz sveg glasa u laringofon: - Oštro desno! McWatt je munjevito reagirao. Motori su počeli resko zavijati kad je hitro obrnuo avion na jedno krilo i nesmiljeno ga zaokrenuo, tako da je zavrištao i odmaknuo se od udvojenih zavojnica iz flakova, koje je Yossarian opazio kako jure prema njima. Tada Yossarian naloţi McWattu neka se penje, i neka se i dalje penje, sve više i više, dok se napokon nisu dokopali mirnog, dijamantnoplavog neba koje je posvuda bilo obasjano suncem i vedro, samo je u daljini bilo obrubljeno dugačkim bijelim koprenama od rijetka paperja. Vjetar ga je umirivao drnkajući po cilindričnim oknima njegovih prozora, pa se on radosno opustio, ali samo dok nisu opet povećali brzinu, a onda je potjerao McWatta lijevo, pa odmah natrag dolje, i opazio, obuzet trenutnim ushitom, kako se gomile granata od flakova nalik na gljive rastvaraju visoko nad njim i otraga desno, upravo ondje gdje bi bio da ni je skrenuo lijevo i spustio se. Ponovo je oštro viknuo McWattu neka izravna avion, pa neka jurne uvis, pa onda opet neka leti naokolo po nepravilnom plavom djeliću nezagađenog zraka, baš kad su bombe koje je bacio počele padati na zemlju. Prva je pala u dvorište, baš tamo gdje je ciljao, a onda su se ostale bombe iz njegova aviona i iz drugih aviona njegova jata stale rasprskavati na zemlji, u nizu hitrih narančastih plamenova po vrhovima zgrada, što su se začas počele rušili usred golema, zapjenušena vala ruţičasta i siva i kao ugljen crna dima, koji se divlje valjao na sve strane i kojem se utroba grčevito tresla, kao od silne grmljavine crvenili, bijelili i zlatnih bljeskavica. - Ama, gle, molim te! - divio se Aarfy zvučnim glasom uz Yossariana, a debeljuškasto, okruglo lice ljeskalo mu se od vedrine i očaranosti. - To ~ 150 ~

mora da je bilo neko skladište municije. Yossarian je bio zaboravio na Aarfyja. - Van! - vikne mu. - Van iz nosa! Aarfy se uljudno nasmiješio i pokazao dolje na cilj velikodušno pozivajući Yossariana da gleda. Yossarian ga stane uporno lupati i bjesomučno mu pokazivati na izlaz. - Natrag u avion! - vikao je mahnito. - Natrag u avion! Aarfy miroljubivo slegne ramenima. - Ne čujem te - protumači. Yossarian ga ščepa za padobransko remenje i uze ga gurati natrag prema izlazu baš kad je avion bio pogođen uz takav rezak tresak da su mu kosti zagrohotale i srce stalo. Odmah je pojmio da su svi izginuli. - Gore! - vrisne u laringofon McWattu kad uvidje da je još ţiv: - Gore, gade jedan! Gore, gore, gore, gore! Avion poletje opet brzo gore napreţući se, dok ga on ne izravna još jednom oštrim povikom McWattu i nanovo nemilosrdno ne natjera da izvede, tutnjeći, zaokret od četrdeset i pet stupnjeva, tako da mu je utroba izišla na nos, te je ostao lebdjeti bez mesa u zraku, dok nije opet nagnao McWatta da izravna avion, ali samo toliko da bi ga mogao naglo skrenuti desno, pa ga onda strmoglaviti tako daje zacvilio. Jurili su kroz beskrajne grudice avetinjskog crnog dima, a zbog gara koji se hvatao za glatki nos od pleksiglasa činilo mu se da osjeća opake, vlaţne, čađave pare na obrazima. Srce mu je opet snaţno lupalo od bolne strave dok je vijugao gore i dolje, kroz slijepe čopore granata od flakova što su ubitačno jurišale put neba na njega, a onda se tromo smirivale. Znoj mu je ćurkom curio niz vrat i slijevao se niz prsa i struk, kao kakva topla sluz. Načas kao da je primijetio da više ne vidi avione iz svoje formacije, a onda je još znao samo za sebe. Grlo ga je boljelo kao svjeţa posjekotina od silna napora koji je ulagao vičući svaku pojedinu zapovijed McWattu. Kad god bi McWatt promijenio smjer, buka motora prerasla bi u zaglušnu, mučnu i strahovitu riku. A daleko sprijeda rojile su se još na nebu eksplozije granata iz novih topovskih baterija, koje su traţile pravu visinu sadistički čekajući da dođe u njihov domet. Avion se ponovo iznenada stresao od još jedne snaţne, kreštave eksplozije koja ga je malne prevrnula na leđa, a nos mu se odmah ispunio slatkastim oblačićima modra dima. Nešto gori! Yossarian se naglo obrne da potraţi spas, ali se zaletje u Aarfyja koji je kresao šibicu i mirno pripaljivao lulu. Yossarian se, zabezeknut i zbunjen, zapilji u svog ~ 151 ~

nasmiješenog navigatora komu lice bijaše nalik na mjesec. Pomisli da je jedan od njih dvojice lud. - Ti Isusa Boga! - vikne on Aarfyju, obuzet mučnim zaprepaštenjem. Gubi se bestraga iz nosa! Jesi li poludio? Gubi se! - Što? - pripita ga Aarfy. - Gubi se! - drekne Yossarian histerično i uze udarati Aarfyja objema nadlanicama ne bi li ga istjerao. - Gubi se! - Još uvijek te ne čujem - vikne mu Aarfy bezazleno, odajući blagu i prijekornu smetenost. - Moraš govoriti malo glasnije! - Gubi se iz nosa! - zdvojno vrisne Yossarian. - Pobit će nas! Zar ne razumiješ? Pobit će nas! - Kuda da okrenem, u vraţju mater? - dovikne McWatt bijesno preko interfona patničkim i visokim glasom. - Kuda da okrenem? - Skreni lijevo! Lijevo, Boga ti tvog blesavog! Skreni oštro lijevo! Aarfy se došulja tik do Yossariana i zabije mu kamiš svoje lule u rebra. Yossarian skoči do stropa njišteći, pa se u skoku okrene i do čeka na koljena, blijed kao krpa i uzdrhtao od bijesa. Aarfy mu namigne ohrabrujući ga, pa uperi palcem otraga na McWatta škubeći šaljivo usne. - Što to njemu nije pravo? - zapita smijući se. Yossariana obuze čudnovat osjećaj da je sve oko njega iskrivljeno. - Hoćeš li se već jednom izgubiti odavde? - prosikće umorno i odgurne Aarfyja svom snagom. - Jesi li gluh ili što ti je? Bjeţi u avion! - A McWattu dovikne: - Dolje! Dolje! Iznova su se spustili u krckavu, bubotavu, zvučnu baraţnu vatru protuavionskih granata što su se rasprskavale, kadli se Aarfy nanovo prišulja do Yossariana i opet ga bocne u rebra. Yossarian poskoči uvis njišteći opet isto onako. - Još uvijek te ne čujem - reče Aarfy. - Rekao sam li da se gubiš odavde! - vikne Yossarian i brizne u plač. Poče udarati Aarfyja šakama što je jače mogao. - Bjeţi od mene! Bjeţi! Udarati Aarfyja šakama bilo je isto što i zabijati šake u slabo napuhanu gumenu vreću. Nije bilo nikakva otpora, nikakve reakcije od te mekane, neosjetljive mase, pa je nakon nekog vremena Yossarian klonuo duhom i, onako iznemogao, nemoćno spustio ruke. Bio je shrvan osjećajem nemoći koji ga je poniţavao, i samo što nije zaplakao od saţaljenja nad samim sobom. - Što kaţeš? - upita ga Aarfy. -Bjeţi od mene - odgovori Yossarian preklinjući ga. - Vrati se u avion! ~ 152 ~

- Još uvijek te ne čujem. - Nije vaţno - protuţi Yossarian - nije vaţno. Samo me ostavi na miru! - Što nije vaţno? Yossarian se poče lupati po čelu. Zgrabi Aarfyja za prsa i osovljujući se na noge da bi se mogao oduprijeti, odvuče ga do kraja odjela u nosu aviona i baci ga pred izlazom na tlo kao kakvu nabuhlu i nezgrapnu vreću. Dok se vukao natrag prema prednjem dijelu, jedna se granata rasprsnula tik do njegova uha, osjećao se kao daje dobio strahovitu ćušku, a jedan mu se još neuništen dio pameti čudio što nisu svi izginuli. Opet su se penjali. Motori su opet zavijali kao od boli, a zrak je u avionu pekao za oči od mirisa strojeva i smrdio od benzina. Zatim je najednom primijetio da pada snijeg! Na tisuće sićušnih komadića bijela papira padalo je poput pahuljica u avionu, motalo mu se oko glave, hvatalo mu se za trepavice dok je ţmirkao u čudu, i lepršalo na nosnicama i usnama kad god bi udahnuo zrak. Obazrevši se u nedoumici, ugledao je Aarfyja kako se ponosno nacerio od uha do uha, kao neka neman, i kako mu pokazu je razderanu zemljopisnu kartu. Povelik šrapnel probio je pod i cijelo brdo Aarfyjevih karata je izletjelo kroz strop na nekoliko centimetara od njihovih glava. Aarfy se radovao kao malo dijete. - Ama, gledaj ovo, molim te! - mrmljao je pomičući nestašno Yossarianu pod nosom svoja dva zatubasta prsta koje je progurao kroz rupu na jednoj od karata. - Ama, gledaj, molim te! Yossarian je zanijemio pred njegovim ushićenim zadovoljstvom. Aarfy je bio kao neki jezivi div-ljudoţder iz sna, komu ne moţeš ni nauditi ni izmaknuti, i Yossarian je strahovao od njega iz nebrojenih razloga, ali je sad bio odviše ukočen da bi ih mogao razmrsivati. Vjetar koji je hujao kroz nepravilnu rupu u podu nosio je uokolo bezbroj komadića papira, što su se vrtjeli kao djelići alabastra u pritiskivaču spisa, i pojačavao dojam lakirane, podvodne nestvarnosti. Sve se činilo tako čudno, drečavo i groteskno. U glavi mu je damaralo od prodorne vriske koja mu je nesmiljeno parala uši. To je McWatt, obuzet nesuvislom mahnitošću, traţio upute od njega. Yossarian je i dalje, bolno opčinjen, buljio u Aarfyevo okruglo lice koje je sjalo, onako vedro i tupo, pred njim kroz uzvitlane komadiće papira, pa je zaključio da ima posla s opasnim luđakom, baš kad se osam granata od flakova rasprsnulo za redom desno u visini njegovih očiju, pa onda još osam, pa još osam, a posljednja se skupina pomakla lijevo tako da se našla gotovo pred njima. ~ 153 ~

- Oštro lijevo! - prodere se McWattu dok se Aarfy i dalje cerio, i McWatt je zaista skrenuo oštro lijevo, ali je i flak skrenuo oštro lijevo i sustizao ih, pa se Yossarian derao: - Rekao sam oštro, oštro, oštro, oštro, gade jedan, oštro! I McWatt je još oštrije skrenuo avion nalijevo pa su se najednom, kao nekim čudom, našli izvan dometa neprijateljske paljbe. Flakovi su umuknuli. A oni su bili još ţivi. Za njima su ljudi pogibali. Nanizani kilometre i kilometre u poremećenu, vijugavu, zavojitu redu, ostala jata aviona prevaljivala su onaj isti pogibeljni put iznad cilja probijajući se hitro kroz nabujale mase novih i starih eksplozija od hitaca iz flakova, jureći kao što štakori jure u čoporu preko vlastitih izmetina. Jedan je gorio i izdvojio se kao da se osakatio, nadimljući se silno poput kakve grdne zvijezde crvene poput krvi. Yossarian je gledao kako taj avion lebdi na boku i kako polako pada u širokim, drhtavim, pa onda sve uţim krugovima, i kako mu golemi plameni teret sja narančastim sjajem i proplamsava otraga poput kakva dugačka, uskovitlana plašta od vatre i dima. Opazio je padobrane, jedan, dva, tri... četiri, a onda se avion zavrtio i počeo padati ravno na zemlju lepršajući neosjetno na vlastitoj jarkoj lomači kao komad šarena svilena papira. Yossarian tupo uzdahne pošto je obavio svoj posao toga dana. Bio je trom i sav slijepljen. Motori su slatko preli pošto McWatt nije više davao gas da bi ga ostali avioni iz jata mogli sustići. Nenadana tišina činila se strana i umjetna, pomalo podmukla. Yossarian otkopča zaštitno odijelo i skine šljem. Ponovo uzdahne nemirno, sklopi oči i pokuša se opustiti. - A gdje je Orr? - zapita ga iznenada netko preko interfona. Yossarian poskoči ispuštajući jednosloţni usklik koji je prasnuo od tjeskobe i koji je davao jedino razumno tumačenje cijeloj toj tajanstvenoj pojavi tlakova u Bologni: Orr! Naglo se sagne nad nišansko sprave da potraţi dolje, kroz pleksiglas, neki znak ohrabrenja od Orra, koji je privlačio flakove kao magnet i koji je nesumnjivo preko noći privukao najbolje baterije cijele divizije Hermanna Goringa, gdje god se one pri vragu nalazile dan prije, dok je Orr još bio u Rimu. Ĉas kasnije je i Aarfy gurnuo glavu naprijed i oštrim rubom svoga šljema udario Yossariana po hrptu nosa. Yossarian opsuje, a na oči mu navriješe suze. - Eno ga! - prozbori Aarfy pogrebnim glasom pokazujući teatralnom kretnjom dolje na voz sijena i dva konja što su stajali ispred staje neke sive kamene seljačke kuće. - Razmrskan na komadiće. Valjda im je tako ~ 154 ~

bilo suđeno. Yossarian ponovo opsuje nešto Aarfyju i nastavi pomno traţiti, sledivši se od saţaljenja i straha za malog, skakutavog i neobičnog zubatog druga s kojim je spavao u istom šatoru, koji je razbio Applebyu čelo reketom za stolni tenis i koji je još jednom nasmrt preplašio Yossariana. Naposljetku je Yossarian spazio dvomotorni avion sa dva kormila kako izlijeće iz zelene pozadine šuma i leti preko ţuta polja. Jedan mu je propeler bio oštećen i mirovao je, ali avion nije gubio visinu i drţao se ispravnog kursa. Yossarian promrmlja neku nesvjesnu molitvu u znak zahvalnosti, a onda se divlje raspali na Orra i obaspe ga grdnjama koje su izraţavale smjesu kivnosti i olakšanja. - Gle gada! - poče. - Gle onog prokletog, krţljavog, rumenog, bucmastog, kudravog, zubatog, antipatičnog gada i kurvinog sina! - Što? - pripita ga Aarfy. - Gle onog gadnog, prokletog, buljavog, nerazvijenog, zubatog, nacerenog, šašavog kurvinog sina i gada s patuljastom guzicom i obrazima kao jabukama! - izgovori Yossarian brzorečicom. - Što? - Nije vaţno! - Još uvijek te ne čujem - odvrati Aarfy. Yossarian se polako okrene i pogleda Aarfyja u oči. - Pizdo jedna - poče. - Ja? - Ti, napuhana, okrugla, druţeljubiva, šupljoglava, blaţena... Aarfyjeva je mirnoća ostala nepomućena. Bezbriţno je ukresao drvenu šibicu i počeo glasno sisati lulu, a drţanje mu je rječito izraţavalo dobroćudno i velikodušno praštanje. Prijazno se osmjehnuo i zaustio da nešto kaţe, ali mu Yossarian začepi usta rukom i umorno ga odgurne od sebe. Sklopi oči i za cijelog leta do aerodroma gradio se da spava, da ne bi morao slušati ni gledali Aarfyja. U učionici je Yossarian podnio izvještaj kapelanu Blacku, a onda je s ostalima napeto čekao mrmljajući sve dok se najposlije nije pojavio na vidiku Orr, koga je jedan motor još lijepo drţao u zraku. Svi su stajali bez daha. Orrov stajni trap nije se htio spustiti. Yossarian je ostao samo dotle dok Orr nije uspješno izvršio prisilno spuštanje, a onda je ukrao prvi dţip u kojem je našao ključ, i odjurio u svoj šator da se počne grozničavo spremati za hitan odmor koji je odlučio provesti u Rimu, gdje je te iste noći otkrio Lucianu i njenu ne vidljivu brazgotinu. ~ 155 ~

16. LUCIANA Otkrio je Lucianu dok je sjedila sama za jednim stolom u baru savezničkih oficira, gdje je neki pijani australski major koji ju je tamo doveo bio toliko glup da je ostavi, radi nekih drugova koji su pjevali prostačke pjesme u baru. - Dobro, plesat ću s vama - reče ona prije nego što je Yossarian uopće riječ progovorio. - Ali neću spavati s vama. - A tko vas je uopće molio? - upita je Yossarian. - Ne ţelite spavati sa mnom? - usklikne ona iznenađeno. - Ja ne ţelim plesati s vama. Ona uhvati Yossariana za ruku i odvuče ga do prostora za ples. Plesala je još gore od njega, ali on još nije nikog vidio da tako slobodno uţiva bacakajući se u ritmu sintetičnog swinga, dok njemu noge ni su počele trnuti od dosade, pa ju je povukao s prostora za ples prema stolu za kojim je djevojka, kojuje sad već trebao fukati, još sjedila pripita s jednom rukom oko Aarfyjeva vrata, a narančasta joj satenska bluza još neuredno visila ispod punog, bijelog, čipkastog grudnjaka dok je napadno prostački razgovarala o seksu s Hupleom, Orrom, Kidom Sampsonom i Gladnim Joeom. Baš kad je došao do njih, Luciana ga je snaţno i neočekivano gurnula tako da su oboje odletjeli daleko od stola i opet ostali nasamo. Bila je to visoka, sirova, bujne duge kose i ljepuškaste glave, jedra, krasna, vragolasta djevojka. - Dobro - reče ona - moţete me pozvati na večeru. Ali neću spavati s vama. - A tko vas je uopće molio? - upita je Yossarian iznenađeno. - Nećete spavati sa mnom? - Ja vas ne ţelim pozvati na večeru. Izvukla ga je iz bara na ulicu i odvukla niz stube u crnoburzijanski restoran pun ţivahnih cvrkutavih, zamamnih djevojaka, koje su se, čini se, sve poznavale među sobom, i snebivljivih oficira iz razli čitih zemalja koji su došli s njima. Jela su bila birana i skupa, a prolazima između stolova tekle su bujice zajapurenih i veselih domaćina, svi krupni i proćelavi. Uskomešanom dvoranom širili su se golemi, proţdrljivi valovi zabave i topline. Yossarian je strahovito uţivao u tome kako se Luciana uopće ne obazire na njega dok u grubu zanosu objema rukama trpa večeru u sebe. Jela je kao zvijer dok nije očistila i posljednji tanjur, a onda je odloţila ~ 156 ~

srebrni pribor pokazujući da se najela, te se lijeno zavalila na stolici, sa sanjivim i zaţarenim izrazom utaţene proţdrljivosti na licu. Udahnula je duboko, nasmiješena i zadovoljna, i bacila na nje ga pogled koji se topio od zaljubljenosti. - Dobro, Joe - gukne ona, a crne su joj se oči zakrijesile od pospanosti i zahvalnosti. - Sad moţeš spavati sa mnom. - Ja se zovem Yossarian. - Dobro, Yossariane - odvrati ona smijući se blago i pokajnički. - Sad moţeš spavati sa mnom. - A tko te je uopće molio? - priupita je Yossarian. Luciana se zgrane. - Nećeš spavati sa mnom? Yossarian usrdno klimne glavom smijući se, pa joj zavuče ruku pod haljinu. Djevojka se prestravljeno trgne i pribere. Odmah povuče noge od njega okrenuvši se naglo na straţnjici. Rumeneći se od uznemirenosti i zbunjenosti, navuče iznova suknju preko koljena bacajući iskosa izvještačene poglede po restoranu. - Sad moţeš spavati sa mnom - razjasni mu oprezno odajući bojaţljivo popuštanje. - Ali ne odmah. - Znam. Kad dođemo u moju sobu. Djevojka odmahne glavom motreći ga nepovjerljivo i drţeći i dalje koljena stisnuta. - Ne, ja sad moram kući k mami, jer moja mama ne voli da plešem s vojnicima, ni da me oni izvode na večeru, i ljutit će se ako se sad ne vratim kući. Ali ćeš mi ti napisati svoju adresu, pa ću ja sutra ujutro doći u tvoju sobu da se izljubimo prije nego što pođem na posao u francuski ured. Capisci?* - Drek! - uzvikne Yossarian srdito i razočarano. - Cosa vuol dire** drek? - priupita ga Luciana u nedoumici. Yossarian prasne u smijeh. Napokon joj odgovori s primjesom suosjećajnog i dobroćudnog humora u glasu. - To znači da te ja sad hoću otpratiti kamo god k vragu trebaš ići, pa onda odjuriti natrag u onaj klub prije nego što Aarfy ode s onom svojom divnom mačkicom, a da mi uopće nije dao prilike da je pitam za kakvu tetkicu ili prijateljicu koju sigurno ima i koja joj je valjda slična. ____________________________________ * Razumiješ **Što znači

~ 157 ~

- Come?* - Subito, subito** - zadirkivaše je on njeţno. - Mama te čeka. Sjećaš se? - Si, si. Mama. Yossarian je pustio da ga djevojka vuče po divnoj rimskoj proljetnoj noći gotovo dva kilometra, dok nisu stigli do kaotičnog autobusnog kolodvora na kojem su trubile trube, gorjela crvena i ţuta svjetla i odjekivale gunđave grdnje neobrijanih autobusnih šofera, što su oba sipali grdnim, jezivim kletvama jedan drugoga, putnike i bezbriţne pješake koji su šalabazali u skupinama i zakrčivali im put i koji se nisu obazirali na njih sve dok ih autobusi ne bi gurnuli, a onda bi uzvratili psovkama. Luciana se izgubila u nekom minijaturnom zelenom vozilu, a Yossarian je pohitao što ga noge nose natrag u kabare, do plavuše izbijeljene kose i zamagljena pogleda, u duboko izrezanoj narančastoj bluzi od satena. Ĉinilo se da se zacopala u Aarfyja, pa je u trku usrdno molio Boga da ga ona upozna sa svojom bajnom tetkicom ili s bajnom prijateljicom, sestrom, sestričnom ili majkom koja je isto tako pohotljiva i pokvarena kao i ona. Ona bi najbolje odgovarala Yossarianu, onako raspuštena, nepristojna, vulgarna, amoralna, primamljiva kurvica za kojom je čeznuo i koju je oboţavao mjesece i mjesece. Bila je pravo otkriće. Plaćala je sama sebi piće i imala auto, stan i prsten s kamejom boje lososova mesa, koji je naprosto zaludio Gladnoga Joea svojim izvanredno izdjeljanim likovima golog mladića i djevojke na hridi. Gladni Joe je frktao i đipao i strugao nogama po podu, obuzet slinavom pohotom i puzavim nagonom, ali djevojka nije htjela prodati prsten, iako joj je on nudio sav novac koji su svi oni imali u dţepovi ma i još, kao priđe, svoj komplicirani crni fotoaparat. Njoj nije bilo stalo do novca ni do fotoaparata. Njoj je bilo stalo do bluda. Kad je Yossarian stigao, nje nije više bilo. Nije više bilo nikoga od njih, pa je odmah izišao i, onako nujan i potišten, hodao mračnim, sve pustijim ulicama. Nije bio često osamljen kad je bio sam, ali je sad bio osamljen silno zavideći Aarfyju, za kojeg je znao daje u tom istom času s djevojkom koja je baš kao stvorena za Yossariana, i koji je mogao kad god je htio, ako je uopće htio, okrenuti bilo koju, pa i obadvije one vitke, strašne, aristokratkinje koje su stanovale u stanu iznad njih i koje su oplođivale Yossarianove erotske tlapnje kad god bi ga obuzele erotske tlapnje, onu lijepu, bogatu, crnokosu groficu rumenih, vlaţnih, nervoznih __________________________________ * Kako? **Odmah, odmah.

~ 158 ~

usana i njenu lijepu, bogatu, crnokosu snahu. Yossarian je bio ludo zaljubljen u sve njih dok se vraćao u oficirski stan, bio je zaljubljen u Lucianu, u poţudnu nakresanu djevojku u raskopčanoj bluzi od satena, i u lijepu, bogatu groficu, i u njenu lijepu, bogatu snahu, od kojih mu nijedna nije nikad dala da ih dirne, pa čak ni da im se udvara. One su ludovale kao mačkice za Natelyjem i pasivno u svemu popuštale Aarfyju, ali su za Yossariana mislile da je lud, pa su pokazivale gadljiv prezir i bjeţale od njega kad god bi im predloţio nešto nepristojno ili ih pokušao pomilovati u prolazu na stubama. Obadvije su bile prekrasna stvorenja sa sočnim, sjajnim, šiljastim jezicima i ustima nalik na okrugle, tople šljive, po nešto slatke i ljepljive, ponešto gnjile. Bile su rasne ţene! Yossarian nije bio načisto što znači rasne, ali je znao da su one rasne, a da on ni je rasan, i da one to isto tako znaju. Zamišljao je, hodajući, kakvo donje rublje nose na svojim skladnim ţenskim dijelovima tijela, prozirnu, glatku, pripijenu odjeću najzagasitije crne boje, ili opalescentna pastelna sjaja, sa cvjetastim čipkastim porubima, mirisnu od opojnih para odnjegovane puti i miomirisnih soli za kupanje, para što se diţu u oblaku iz njihovih plavobijelih dojki. Ponovo zaţali što nije na Aarfyjevu mjestu i što prostački, brutalno, veselo ne obljubljuje sočnu, pijanu drolju kojoj puca prsluk za njega i koja nikad više neće ni pomisliti na njega. Ali je Aarfy bio već u stanu kad je Yossarian stigao, pa se Yossarian zapiljio u njega, obuzet onim istim osjećanjem progonjenosti i zaprepaštenja koje ga je mučilo toga istog jutra nad Bolognom zbog njegove pogubne, kabalističke i neuklonjive prisutnosti u nosu aviona. - Pa što ti tu radiš? - zapita ga. - Da, pitaj ga samo! - usklikne Gladni Joe bijesno. - Neka tebi kaţe što ovdje radi. Uzdahnuvši duboko i teatralno, Kid Sampson napravi pištolj od palca i kaţiprsta i prosvira sebi glavu. Huple je ţvakao nabubrelu kuglicu mjehuraste gume za ţvakanje i upijao sve očima, s bešćutnim i bezizraţajnim izrazom na svom petnaestogodišnjem licu. Aarfy je polagano lupkao lulom po dlanu hodajući gore-dolje i nadimajući se od zadovoljstva samim sobom, očito oduševljen što je prouzrokovao ovakvu zbrku. - Zar nisi otpratio onu djevojku kući? - zapita ga Yossarian. - Da jasno da sam je otpratio kući - odgovori Aarfy. Nisi valjda mislio da ću je pustiti da se sama vrati kući. - Pa zar ti nije dala da ostaneš kod nje? ~ 159 ~

- Ama, htjela je ona da ja ostanem kod nje, bez brige - smijuckaše se Aarfy. - Ne brini se ti za dobrog starog Aarfyja! Ali ja nisam htio obrlatiti takvu slatku malu samo zato što je malo previše popila. Što ti misliš, kakav sam ja čovjek? - Pa tko je rekao da bije obrlatio? - obrecne se Yossarian na njega u čudu. - Ona nije ţeljela ništa drugo nego da legne s nekim u krevet. Cijelu večer nije ni o čemu drugome govorila. - Samo zato što je malo izgubila glavu - protumači Aarfy. - Ali sam joj ja odrţao malu govoranciju i zbilja je donekle urazumio. - Đubre jedno! - uzvikne Yossarian i umorno se svali na divan uz Kida Sampsona. - Pa kog je vraga nisi prepustio nekome od nas, ako tebi nije bilo stalo do nje? - Vidite li? - reče Gladni Joe. - Nešto nije u redu s njim. Yossarian klimne glavom i zagleda se radoznalo u Aarfyja. - Ĉuješ, Aarfy, zar ti ni jednu od njih nikad ne opališ? Aarfy se nanovo stane uobraţeno i veselo smijuckati. - Pa jasno da ih ševim. Ne brini se ti za mene! Ali nikad pristojne djevojke. Ja znam koje djevojke smijem ševiti, a koje djevojke ne smijem ševiti. Ova je mala bila slatka. Mogao si odmah vidjeti da je iz imućne obitelji. Ĉak sam je nagovorio da baci svoj prsten kroz prozor automobila. Gladni Joe skoči u zrak vrišteći od nesnosne boli. - Šta si napravio? - vrištao je. - Šta si napravio? - Stao je mlatiti objema šakama Aarfyja po ramenima i rukama, sa suzama u očima. Trebao bih te ubiti što si to napravio, gade šugavi! On je grešnik, eto šta je! On ima pokvarenu maštu, nije li tako? Zar nema pokvarenu maštu? - Najpokvareniju što moţe biti! - potvrdi Yossarian. - Što to govorite, dečki? - upita ih Aarfy iskreno se čudeći i zaklanjajući lice za jastučastu izolaciju svojih oblih ramena. - Ama, nemoj, Joe! - molio je smješkajući se pomalo nelagodno. - Prestani me tući, čuješ li? Ali ga Gladni Joe nije prestao tući sve dok ga Yossarian nije zgrabio i odgurao u njegovu sobu. Yossarian ode zatim bezvoljno u svoju sobu, svuče se i legne. Trenutak kasnije bilo je jutro i netko ga je drmusao. - Zašto me budite? - procvili. Bila je to Michaela, ona mršava sluţavka vesele naravi i priprosta ţućkasta lica, a budila ga je zato što ga je neka posjetiteljica čekala pred vratima, Luciana. Jedva da je mogao vjerovali svojim očima. I pošto je Michaela otišla, ona je oslala nasamo s njim u sobi, onako gipka, krepka i ~ 160 ~

kršna, uzavrela i uzburkana od nezatomljive njeţne vitalnosti čak i dok je stajala na mjestu i mrštila se gnjevno na njega. Stajala je kao kakav mladenački ţenski kolos razmaknuvši svoje veličanstvene stupaste noge u visokim bijelim cipelama s raskoljenim polama, u zgodnoj zelenoj haljini, mašući velikom plosnatom bijelom koţnom torbicom kojom ga je snaţno odalamila po licu kad je iskočio iz postelje da je zgrabi. Yossarian je, onako ošamućen, ustuknuo teturajući izvan njena dometa i drţeći se u nedoumici za obraz koji mu je bridio. - Svinjo! - pljune ona na njega pakosno, a nosnice joj zatitraše od divljeg prezira. - Vive com' un animale!* Psujući ţestoko, grleno, podrugljivo i gadljivo, prođe kroz sobu i širom otvori visok prozor sa tri uska krila, kroz koji nadre jarko sunce i oštar svjeţ zrak što je u zagušljivoj sobi djelovao kao kakvo snaţno sredstvo za okrepu. Odloţi torbicu na stolac i uze pospremati sobu i skupljajući mu stvari s poda i pokućstva, bacajući čarape, rupčić i donje rublje u praznu ladicu u komodi i vješajući mu košulju u ormar. Yossarian otrča iz sobe u kupaonicu i opra zube, ruke i lice i počešlja se. Kad je dotrčao natrag, soba je bila pospremljena, a Luciana gotovo gola. Izraz joj na licu bijaše smiren. Ostavi naušnice na komodi i dotapka bosa do kreveta, samo u ruţičastoj košulji od umjetne pređe, koja joj je sezala do bokova. Obazre se briţno po sobi, da se uvjeri da joj ništa nije promaklo oku, pa onda odmakne pokrivač i poţudno se opruţi s izrazom mačjeg iščekivanja na licu. Ĉeznutljivo mu namigne i promuklo se nasmije. - Sad - objavi mu šaptom pruţajući ţudno obje ruke prema njemu sad moţeš spavati sa mnom. Slagala mu je nešto o jednoj jedinoj nedjelji koju je provela u postelji sa zaručnikom koji je poginuo u talijanskoj vojsci, ali se pokazalo da je sve to istina, jer tek što je on počeo, ona je uzviknula »finito« i čudila se što on ne prestaje, sve dok nije i on finiširao i protumačio joj što je posrijedi. Pripalio je cigarete i njoj i sebi. Ona je bila ushićena što je on sav opaljen od sunca. Njega je zanimalo zašto ona neće skinuti ruţičastu košulju koja je bila nalik na mušku potkošulju, s uskim naramenicama i koja je skrivala nevidljivu brazgotinu na leđima koju mu nije htjela pokazali, pošto mu je rekla da je ima. Kad joj je on prstom opipao ruţne obrise, od jamice u lopatici pa gotovo sve do kraja kralješnice, napela se kao vrstan čelik. On se stresao pri pomisli na brojne mučne noći koje je provela u ___________________________________ *Ţiviš ko ţivotinja

~ 161 ~

bolnici, omamljena ili u mukama, usred posvudašnjeg, neuklonjivog vonja etera, izmetina i dezinfekcijskih sredstava, ljudskog mesa što odumire i trune, među bijelim uniformama, cipelama s gumenim potplatima i stravičnim svjetiljkama što do zore slabašno gore po hodnicima. Bila je ranjena u jednom zračnom napadu. - Dove?* - upita je on i suspregne dah. - Napoli. - Nijemci? - Americani. Srce mu jekne i on se zaljubi. Htio je znati bi li se udala za njega. - Tu sei pazzo** - reče mu ona smijući se umiljato. - Zašto bih ja bio lud? - upita je on. - Perche non posso sposare.*** - Zašto se ne moţeš udati? - Zato što nisam djevica - odgovori mu ona. - Kakve to ima veze? - Tko bi me uzeo? Nitko ne ţeli djevojku koja nije djevica. - Ja ţelim. Ja ću se oţeniti tobom. - Ma non posso sposarti.**** - Zašto se ne moţeš udati za mene? - Perche sei pazzo.***** - Zašto bih ja bio lud? - Perche vuoi sposarmi.****** Yossarian nabra čelo podsmješljivo i razveseljeno. - Ti se nećeš udati za mene zato što sam ja lud, a kaţeš da sam lud zato što bih se htio oţeniti tobom. Je li tako? - Si. - Tu sei pazz ******* - reče joj on glasno. - Perche? - uzvikne sad ona ogorčeno, a izazovne, okrugle sise dizale su joj se i spuštale od prpošna durenja ispod ruţičaste košulje dok se ogorčeno uspravljala u krevetu. - Zašto bih ja bila luda? - Zato što se nećeš udati za mene. ____________________________________ *Gdje? **Ti si lud. ***Zato što se ja ne mogu udati. ****Ali ne mogu se udati za tebe. *****Zato što si lud. ******Zato što se hoćeš oţeniti mnome. *******Ti si luda!

~ 162 ~

- Stupido! - uzvikne opet ona i pljesne ga nadlanicom po prsima da je sve zazvonilo. - Non posso sposarti! Non capisci? Non posso sposarti.* - Ma jasno, razumijem. A zašto se ne moţeš udati za mene? - Perche sei pazzo! - A zašto bih ja bio lud? - Perche vuoi sposarmi. - Zato što bih se ja htio oţeniti tobom. Carina, ti amo** - protumači joj on i njeţno je opet povuče na jastuk. - Ti amo molto.*** - Tu sei pazzo - promrmlja ona, polaskana. - Perche? - Zato što kaţeš da me voliš. Kako moţeš voljeti djevojku koja nije djevica? - Zato što se ne mogu oţeniti tobom. Ona se opet naglo uspravi, obuzeta prijetećim bijesom. - A zašto se ne moţeš oţeniti mnome? - zapita ga, spremna da ga opet bubne ako odgovor ne bude laskav. - Samo zato što nisam djevica? - Ne, ne, srce. Zato što si luda. Ona se načas zagleda u njega tupo i kivno, a onda zabaci glavu i iz srca se nasmije odajući mu priznanje. Kad se prestala smijati, ponovo se zadivljeno zapilji u njega, a svjeţe, osjetljivo tkivo njena tamnoputa lica još jače potamnje i sneno procvate i proljepša se od nabujala priljeva krvi. Oči joj se zamagliše. Ona zgnječi i svoju i njegovu cigaretu, pa se bez riječi okrenuše jedno drugome i zanosno poljubiše, ali baš u taj čas bane u sobu Gladni Joe da pita Yossariana lioće li poći s njim u lov na djevojke. Kad ih ugleda, Gladni Joe stane kao ukopan i izjuri iz sobe. Yossarian još brţe skoči s kreveta i dovikne Luciani neka se obuče. Djevojka je bila zanijemjela. On je grubo uhvati za ruku, izvuče iz kreveta i gurne do njene odjeće, a onda trkne do vrata i stigne baš na vrijeme da ih zalupi pred nosom Gladnom Joeu, koji je dotrčao natrag s fotoaparatom u ruci. Gladni Joe je ipak uspio gurnuti nogu između vrata i dovratka i nije ju htio izvući. - Pustite me unutra! - molio je usrdno, vrteći se i previjajući se kao sumanut. Pustite me unutra! - Prestane načas navaljivati i zagleda se kroz pukotinu, a na usnama mu zatitra nešto što je on zacijelo smatrao umiljatim osmijehom. _______________________________________ *Ne mogu se udati za tebe! Ne razumiješ? Ne mogu se udati za tebe. **Volim te draga. ***Toliko te volim.

~ 163 ~

Ja ne Gladni Joe - razjasni ozbiljno. – Ja jako slavni fotograf iz časopisa Life. Jako velika slika na jako velika naslovna strana. Ja napraviti od tebe, Yossarian, velika hollywoodska zvijezda. Multi dinero. Multi rastave. Multi fuki-fuk po cijeli dan. Si, si, si! Kad Gladni Joe malko uzmakne da fotografira Lucianu kako se oblači, Yossarian zalupi vratima. Gladni Joe mahnito navali na čvrstu drvenu zapreku, odmakne se da prikupi snagu, pa se opet mahnito zaletje. Yossarian je između napada uskočio u svoje odijelo. Luciana je obukla svoju zelenkastobijelu ljetnu haljinu i drţala podsuknju skupljenu u rukama iznad struka. Njega obuze jad kad vidje kako se ona zauvijek gubi u gaćicama. Posegne za njom, uhvati je za list dignute noge i privuče sebi. Ona doskakuta do njega i privije se uza nj. Yossarian je romantično poljubi u uši i sklopljene oči i protrlja joj bedra. Ona poče poţudno gukati trenutak prije nego što se Gladni Joe zaletje svojim krhkim tijelom u vrata, u još jednom očajničkom napadu, i malne ih obadvoje sruši. Yossarian je odgurne. - Vite! Vite!* - grdio ju je. - Obuj se! - Koga to vraga govoriš? - priupita ga ona. - Brzo! Brzo! Zar ne razumiješ engleski? Brzo se obuj! - Stupido! - okosi se ona na njega. - Vite je francuski, a ne talijanski. Subito, subito! To si htio reći. Subito! - Si, si. To sam htio reći. Subito! - Si, si - odazva se ona spremno i potrča po cipele i naušnice. Gladni Joe je načas prekinuo napad da ih fotografira kroz zatvorena vrata. Yossarian je čuo kad je aparat škljocnuo. Kad su i on i Luciana bili spremni, Yossarian pričeka iduću navalu Gladnoga Joea i iznenada mu otvori vrata. Gladni Joe tresne na pod kao raskrečena ţaba. Yossarian ga hitro obiđe i povede Lucianu za sobom kroz stan, pa na stubište. Štrčaše niz stube topćući gromoglasno, smijući se bez daha i sudarajući se razdragano glavama kad god bi stali da se odmore. Gotovo na dnu stuba susretoše Natelyja koji se uspinjao, pa se prestadoše smijati. Nately bijaše snuţden, prljav i jadan. Kravata mu je bila usukana, košulja zguţvana, a ruke je drţao u dţepovima. Bio je pokunjen i očajan. - Što je, mali? - upita ga Yossarian saţalno. - Opet sam švorc - odgovori Nately smješkajući se jadno i izbezumljeno. - Što ću sad? Yossarian nije znao. Nately je posljednja trideset i dva sata proveo po ________________________________________ -

*Brzo, brzo

~ 164 ~

cijeni od dvadeset dolara na sat s apatičnom kurvom koju je oboţavao, tako da mu nije ostalo ni prebijene pare od plaće ni od obilnog dţeparca koji je svaki mjesec dobivao od svoga bogatog i podašnog oca. To je značilo da više ne moţe biti s njom. Nije mu do puštala čak ni da hoda uz nju dok se ona skita pločnikom nudeći se drugim vojnicima, a raspomamila se kad ga je opazila kako je izdaleka slijedi. Mogao se slobodno zadrţavati u njenu stanu ako mu je bilo stalo do toga, ali nije bilo pouzdano da će ona biti kod kuće. I ne bi mu ništa dala ako nema čime platiti. Nju seks nije zanimao. Nately je traţio jamstvo da ona ne spava ni s kakvim tipovima i ni s kim koga on poznaje. Kapetan Black bije uvijek potraţio kad bi došao u Rim, samo zato da moţe mučiti Natelyja viješću da mu je opet pricvrljio draganu, pa da gleda kako se Nately grize dok mu on priča na kakve ju je sve nedostojne grozote natjerao. Lucianu je dirnulo Natelyjevo zdvojno drţanje, ali čim je izišla na suncem obasjanu ulicu s Yossarianom i čula Gladnog Joea kako ih s prozora preklinje da se vrate i svuku, jer je on zaista fotograf iz časopisa Life, prasnula je opet u zdrav smijeh. Bjeţala je veselo pločnikom u svojim visokim bijelim cipelama s raskoljenim petama vukući Yossariana za sobom isto onako poţudno, prostodušno i revno kao prethodne večeri na plesu, i kako je otada sve činila. Yossarian se poravnao s njom, uhvatio je jednom rukom oko struka i tako su hodali dok nisu došli do ugla i ona se odmakla od njega. Zagladila je kosu i namazala crvenilom usne gledajući se u zrcalu koje je izvadila iz torbice. - Zašto me nisi zamolio za moju adresu, da je zapišeš na komadiću papira kako bi me mogao naći kad opet dođeš u Rim? - napomene ona. - Pa zašto mi nisi kazala da zapišem tvoju adresu na komadiću papira? - potvrdi on. - Zašto? - pripita ga ona ratoborno, pa najednom napući usne u pomaman podsmijeh i sijevne očima od srdţbe. - Zato da je razdereš na komadiće čim ja odem? - Tko će je razderati? - usprotivi se Yossarian zbunjeno. - O čemu ti to, do vraga, govoriš? - Ti ćeš je razderati navaljivaše ona. - Razderat ćeš je na komadiće čim ja odem, pa ćeš se osjećati kao kakav strašan dasa zato što si spavao s ovakvom visokom, mladom i lijepom djevojkom kao što sam ja, Luciana, a da nisam uopće traţila novaca od tebe. - A koliko novaca traţiš? zapita je on. - Stupido! - uzvikne ona uzrujano. Ja ne traţim od tebe novaca! ~ 165 ~

Lupne nogom i digne ruku plahovitom kretnjom tako da se Yossarian uplaši da će ga opet odalamiti po licu onom svojom velikom torbicom. Međutim, ona mu načrčka svoje ime i prezime i adresu na komadić papira koji mu tutne u šaku. - Evo ti - bocne ga zajedljivo grizući usnu ne bi li svladala lagano podrhtavanje - I nemoj za boraviti! Nemoj zaboraviti da to razdereš na najsitnije komadiće čim ja odem. Tada mu se vedro osmjehne, stisne mu ruku, prošapće sa ţaljenjem Addio, privije se načas uza nj pa se uspravi i ode nesvjesno odajući dostojanstvo i ljupkost. Ĉim ona ode, Yossarian razdere onaj komadić papira i pođe na drugu stranu osjećajući se uistinu baš kao kakav strašan dasa zato što je spavao s takvom lijepom i mladom djevojkom kao što je Luciana, a da ona nije od njega traţila novaca. Bio je prilično zadovoljan sam sobom dok nije zavirio u blagovaonicu u zgradi Crvenog kriţa i počeo doručkovati s desecima i desecima drugih vojnika u svim vrstama fantastičnih uniformi, a onda su ga odjedanput opsjele slike kako se Luciana svlači i opet oblači, i kako ga miluje i burno napada u ruţičastoj košulji od umjetne svile, koju je nosila i dok je bila u krevetu s njim i koju nije htjela svući. Jedući dvopek i jaja, Yossarian se za grcnuo kad je pomislio kakvu je strahovitu grešku počinio što je bezočno derući papirić, razderao i njene duge, gipke, gole, mlade ustreptale udove, te je jednostavno hitnuo s ruba pločnika u jarak. Već mu je sad strašno nedostajala. U blagovaonici je s njim bilo mnogo kreštavih bezličnih ljudi u uniformama. Osjeti neodoljivu ţelju da se opet uskoro nađe nasamo s njom, pa brţe-bolje skoči od stola, istrča van i potrča opet niz ulicu prema stanu da potraţi one sićušne komadiće papira u jarku, ali ih je već bila odnijela voda iz šmrka poljevača ulica. Te večeri nije ju više našao u baru savezničkih oficira ni u onoj zagušljivoj, blistavoj, hedonističkoj ludoj kući od crnoburzijanskog restorana s golemim uzbibanim drvenim pladnjevima punim biranih jela i cvrkutavim jatom sjajnih i ljupkih djevojaka. Nije našao čak ni restoran. Kad je legao sam u postelju, opet se u snu izmicao vatri iz flakova nad Bolognom, a Aarfy mu je odvratno visio na ramenu u avionu i gledao ga oholo i pogano. Ujutro je pohitao da potraţi Lucianu u svim francuskim uredima koje je mogao naći, ali nitko nije shvaćao što on govori, a onda ga je obuzela strava, takva nervoza, rastrojenost i zbrkanost da je naprosto morao i dalje nekamo prestravljen trčati, u stan vojnika i podoficira, do one zdepaste sluţavke u gaćicama limunove boje, koju je našao kako briše prašinu u Snowdenovoj sobi na četvrtom katu, u izblijedjelom smeđem ~ 166 ~

dţemperu i debeloj tamnoj suknji. Snowden je tada još bio ţiv, a Yossarian je razabrao da je to Snowdenova soba po imenu koje je bilo ispisano štampanim slovima i bijelom bojom na plavoj suknenoj torbi, o koju se spotaknuo kad je jurnuo kroz vrata na nju, obuzet bjesomučnim stvaralačkim očajem. Ţena ga je uhvatila za zapešća da ne padne kad joj je, tjeran nagonom, prišao posrćući, a onda ga je povukla na sebe svaljujući se na postelju, objeručke ga primila u svoj mlitav i utješan zagrljaj, drţeći krpu za prašinu u zraku kao zastavu i zureći njeţno u njega, sa smiješkom koji odavaše najiskrenije prijateljstvo na onome svom širokom, blesavom i milom licu. Dok je svlačila sa sebe, ne uznemirujući ga, gaćice limunove boje, gumilastika je resko prasnula. Kad su svršili, tutnuo joj je novac u šaku. Zagrlila ga je od zahvalnosti. I on je nju zagrlio. Tada je opet ona njega zagrlila i povukla ga ponovo na sebe na krevet. Kad su po drugi put svršili, tutnuo joj je još novaca u šaku i istrčao iz sobe prije nego što gaje dospjela opet zagrliti od zahvalnosti. Vrativši se u svoju sobu, pokupio je sve svoje stvari što je brţe mogao, ostavio je Natelyju sav preostali novac i odjurio natrag na Pianosu intendantskim avionom da se ispriča Gladnom Joeu što ga nije pustio u svoju sobu. Isprika je bila nepotrebna, jer je Gladni Joe bio izvrsno raspoloţen kad ga je našao. Gladni Joe se cerio od uha do uha, a Yossarianu se smučilo kad ga je vidio, jer je odmah shvatio što znači njegovo izvrsno raspoloţenje. - Ĉetrdeset borbenih zadataka - obznani mu smjesta Gladni Joe glasom koji je lirski titrao od olakšanja i zanosa. - Pukovnik je opet povisio normu. Yossariana kao da je grom ošinuo. - Ali ja ih imam trideset i dva, vrag ih odnio! Još svega tri pa bih bio gotov. Gladni Joe ravnodušno slegne ramenima. - Pukovnik traţi četrdeset borbenih zadataka - ponovi. Yossarian ga gurne u stranu i otrča ravno u bolnicu.

~ 167 ~

17. VOJNIK U BIJELOM Yossarian je otrčao ravno u bolnicu jer je tvrdo naumio da radije zauvijek ostane u njoj nego da izvrši i jedan borbeni zadatak više od trideset i dva koliko ih je već bio izvršio. Kad se nakon deset dana predomislio i izišao iz bolnice, pukovnik je povisio normu na četrdeset i pet letova, pa je Yossarian opet otišao ravno u bolnicu jer je tvrdo naumio da radije zauvijek ostane u njoj nego da izvrši i jedan borbeni zadatak više od onih šest daljnjih letova koje je upravo bio izvršio. Yossarian se mogao skloniti u bolnicu kad god je htio, zbog svoje jetre i zbog očiju; liječnici nisu nikako mogli odrediti kakav proces ima na jetri niti su mu ikad mogli pogledati u oči kad bi im rekao da ima proces na jetri. Mogao je uţivati u bolnici samo dok u sobi nije bilo uistinu teških bolesnika. Organizam mu je bio dovoljno otporan da gotovo bez ikakvih teškoća podnese tuđu malariju ili gripu. Mogao je izdrţati operaciju krajnika na drugim ljudima bez ikakvih postoperativnih muka, pa čak i tuđe hernije i hemoroidi izazivali su u njemu samo laganu mučninu i gađenje. Ali to je bilo otprilike sve što je mogao podnijeti a da se ne razboli. Sve drugo nagnalo bi ga da klisne. Mogao se odmarati u bolnici, jer nitko nije očekivao od njega da išta radi. Od njega se u bolnici samo očekivalo da umre ili da ozdravi, a kako je od sama početka bio potpuno zdrav, nije mu bilo teško ozdraviti. Bilo je svakako bolje leţati u bolnici nego letjeti nad Bolognom ili nad Avignonom s Hupleom i Dobbsom za komandnom palicom i sa Snowdenom na samrti u repu. U bolnici obično nije bilo ni pribliţno onoliko bolesnih ljudi koliko ih je Yossarian vidio izvan bolnice, i redovito je u bolnici bilo manje ljudi koji su bili ozbiljno bolesni. U bolnici je postotak smrtnosti bio mnogo manji nego izvan nje, i to je bio mnogo normalniji postotak smrtnosti. Malo je tko umirao bez potrebe. Ljudi su u bolnici znali mnogo više o umiranju, pa se umiralo mnogo čistije i mnogo urednije. Nisu mogli ukrotiti Smrt, ali su je svakako natjerali da se pristojno ponaša. Naučili su je lijepim manirama. Nisu je mogli istje rati, ali dok je bila u bolnici, morala se vladati kao dama. Ljudi su u bolnici ispuštali duše obzirno i ukusno. Nije bilo ni traga onoj sirovoj, ruţnoj napadnosti pri umiranju koja je tako uobičajena izvan bolnice. Nisu se razlijetali u zraku kao Kraft ili kao mrtvac u Yossarianovu šatoru, niti su se smrzavali usred ljeta kao što se Snowden smrzavao pošto je priopćio Yossarianu svoju tajnu u repu ~ 168 ~

aviona. - Hladno mi je - jadao se Snowden. - Hladno mi je. - No, no - umirivao ga je Yossarian. - No, no. U bolnici nisu onako čudnovato izdimljavali u oblaku kao Clevinger. Nisu se raspadali na krv i gruševinu. Nisu se utapljali ni pogibali od groma, nisu ih iskasapljivali strojevi ni zatrpavali odroni zemlje. Nisu ih ubijali u razbojničkim prepadima, nisu ih gušili nakon silovanja, nisu ih probadali bodeţima po krčmama, nisu ih roditelji ni djeca umlaćivali sjekirama niti su, ukratko, pogibali od nekog drugog boţjeg čina. Nitko se nije ugušio. Ljudi su iskrvavljivali kao prava gospoda u operacionoj dvorani ili su izdisali bez riječi u šatoru za kisik. Nije bilo ni traga onoj škakljivoj igri sad-me-vidiš-sad-me-ne-vidiš koja je bila toliko u modi izvan bolnice, ni onom sad-jesi-sad-nisi. Nije bilo gladi ni poplava. Djeca se nisu gušila u kolijevkama ni u friţiderima, niti su padala pod teretnjake. Nikoga nisu namrtvo isprebijali. Ljudi nisu gurali glave u pećnice iz kojih navire plin, nisu skakali pod vlakove podzemne ţeljeznice niti se stropoštavali š-š-š-š! kao mrtav teret s hotelskog prozora, s ubrzanjem od pet metara na sekundu, te padali na pločnik proizvodeći ruţan pljas! i tu odvratno pred svijetom umirali, nalik na vreću od alpakine vune, pu nu dlakava sladoleda od jagoda, krvareći, s iskrenutim ruţičastim prstima na nogama. Sve u svemu, Yossarian je ponekad više volio bolnicu, iako je i ona imala svojih mana. Osoblje je često bilo odviše revno, pravila su uvelike ograničavala čovjeku slobodu ako ih se drţao, a uprava se u svašta upletala. Kako se tu moralo naći i bolesnih ljudi, nije se uvijek mogao pouzdati da će oko njega u sobi biti sve sami ţivahni mladi ljudi, pa se nije uvijek baš dobro zabavljao. Morao je priznati da u bolnicama biva sve gore i gore što rat dulje traje i što su bliţe ratnom poprištu, a pad kvalitete pacijenata najviše se očitovao u samoj borbenoj zoni, gdje su posljedice ratnih prilika koje su bile u procvatu odmah udarale u oči. Što su bili bliţe fronti, ljudi su bivali sve bolesniji, dok se napokon nije prošli put u bolnici pojavio onaj vojnik u bijelom koji nije mogao biti teţe bolestan a da ne umre, što se uskoro i dogodilo. Vojnik u bijelom sastojao se isključivo od gaze, gipsa i jednog toplomjera, a taj je toplomjer bio tek puki ukras koji su ostavljale u praznoj crnoj rupi usred zavoja na ustima rano ujutro i kasno poslije podne sestra Cramer i sestra Duckett, sve do onog poslijepodneva kad je sestra Cramer očitala temperaturu i ustanovila da je mrtav. Kad je ~ 169 ~

Yossarian sad razmišljao o tome, činilo mu se da je prije sestra Cramer ubila vojnika u bijelom nego onaj brbljavi Teksašanin; da nije očitala temperaturu i javila što je ustanovila, vojnik u bijelom bi moţda još leţao isto onako ţiv kako je leţao sve do tada, obloţen od glave do pete gipsom i gazom, s objema čudnim, ukočenim nogama dignutim iz kukova i s objema čudnim rukama obješenim okomito, sa sva četiri glomazna uda u gipsu, sa sva četiri čudna, nepokretna uda dignuta u zrak s pomoću napetih ţica i fantastično dugačkih olovnih utega što su zlokobno visili nad njim. Leţati tako nije moţda bio bogzna kakav ţivot, ali je to njemu bio sav ţivot koji mu je ostao, pa je Yossarian drţao da nije bilo baš na sestri Cramer da odluči da se taj ţivot dokrajči. Vojnik u bijelom bio je nalik na razmotan zavoj s rupom, ili na odlomljenu kamenu gromadu u luci, iz koje viri kriva pocinčana cjevčica. Ostali pacijenti u sobi, svi osim Teksašanina, zazirali su od njega, obuzeti milosrdnim zgraţanjem, od časa kad su ga ugledali onog jutra poslije noći u kojoj su ga prokrijumčarili u sobu. Okuplja li su se, drţeći se ozbiljno, u najdaljem zakutku sobe i ogovarali ga sa zlobnim, uvrijeđenim prizvukom u glasu, buneći se protiv njegove sablasne prisutnosti koja ih je opterećivala, i zamjerajući mu pakos no na mučnoj istini na koju ih ţivo podsjeća. Svi su strepjeli da ne počne jaukati. - Ja ne znam što ću ako zbilja počne jaukati - kukao je zdvojno naočiti mladi pilot-lovac zlaćanih brkova. - To znači da će jaukati i po noći, jer neće znati je li noć ili dan. Ali nikakva se glasa nije čulo od vojnika u bijelom dok je god leţao s njima u sobi. Nazubljena okrugla rupa iznad njegovih usta bila je duboka i crna kao ugljen, a nije bilo ni traga usnama, ni zubima, ni nepcu, ni jeziku. Jedini koji mu se ikad toliko primaknuo da ga je mogao dobro pogledati bio je prijazni Teksašanin, koji mu se primicao nekoliko puta na dan da počavrlja s njim o tome kako bi trebalo dati više glasova pristojnom svijetu, i koji je svaki razgovor zapodijevao uvijek istim pozdravom: - Onda, šta veliš, kolega? Kako si? Ostali su se, u propisanim kestenjastim kupaćim ogrtačima od rebrasta baršuna i u raščinjenim flanclskim pidţamama, klonili obadvojice i mrko se čudili tko li je taj vojnik u bijelom, zašto je tu i kakav je zapravo iznutra. - Dobar je on, kad vam kaţem - izvještavao ih je Teksašanin hrabreći ih nakon svakog svog prijateljskog posjeta. - To je u duši zbilja dobar ~ 170 ~

momak. Samo je malo stidljiv i nesiguran zato što niko ga ovdje ne poznaje i što ne moţe govoriti. Zašto mu svi vi jedno stavno ne pristupite i predstavite se? Neće vam on ništa, ne bojte se! - Šta to, do vraga, govoriš? - upita ga Dunbar. - Zna li on uopće šta ti govoriš? - Jasno da zna što ja govorim. Nije on glup. S njim je sve u redu. - Ĉuje li te? - Pa, ovaj, ne znam čuje li me ili ne čuje, ali sam siguran da zna što govorim. - Pomakne li se ikad ona rupa iznad njegovih usta? - Ama, kakvo je to sad šašavo pitanje? - pripita Teksašanin, obuzet nelagodom. - Kako znaš da diše ako se ona rupa uopće ne miče? - Kako znaš da je muško? - Ima li jastučiće na očima ispod onog zavoja na licu? - Miče li ikad prstima na nogama ili rukama? Teksašanin je ustuknuo zbunjujući se sve više. - Ama, kakvo je sad to šašavo pitanje? Vi ste svi, momci, čini mi se, šašavi ili tako nešto. Zašto mu jednostavno ne pristupite i ne upoznate se s njim? On je uistinu zgodan momak, kad vam kaţem. Vojnik u bijelom bio je više nalik na punjenu i steriliziranu mumiju nego na uistinu zgodna momka. Sestra Duckett i sestra Cramer drţale su ga u uzornom redu. Ĉesto su mu četkale zavoje metlicom i ribale sapunicom gips na rukama, nogama, ramenima, prsima i zdjelici. S pomoću okrugle limenke laštila za kovine laštile su mu mutnu pocinčanu cjevčicu, što se dizala iz betona na njegovim slabinama, tako da se slabašno sjala. Vlaţnim kuhinjskim krpama brisale su mu po nekoliko puta na dan prašinu s tankih crnih gumenih cijevi koje su vodile u njega i iz njega do dvije velike začepljene posude; iz jed ne koja je visila na stupu pokraj postelje kapala je neprekidno tekući na u njegovu ruku kroz prorez u zavojima, a u drugu na podu, koja se jedva vidjela, kapala je tekućina kroz pocinčanu cjevčicu što mu se dizala sa slabina. Obje mlade bolničarke laštile su neprestano staklene posude. Bile su ponosne na svoj kućanski posao. Od njih dvije sestra Cramer bila je briţnija, dobro građena, ljepuškasta, hladna djevojka, zdrava, neprivlačna lica. Sestra Cramer imala je sladak nosić i sjajnu, procvalu put posutu bujnim i čarobnim pjegama koje Yossarian nije trpio. Nju je vojnik u bijelom silno ganuo. Na njene kreposne, blijedoplave oči nalik na tanjuriće navrle bi u nenadanim ~ 171 ~

prilikama grdne suze koje su razbješnjavale Yossariana. - Kako, do vraga, uopće znate da je unutra? - upitao ju je. - Da se niste usudili tako razgovarati sa mnom! - odvrati ona ogorčeno. - Pa, dobro, ali kako znate? Ne znate čak ni je li zbilja muško. - Tko? - Tko god bio u svim tim zavojima. Moţda vi zapravo plačete za nekim drugim. Kako uopće znate da je ţiv? - Kako moţete reći tako nešto! - usklikne sestra Cramer. - Hajde sad odmah leţite i prestanite zbijati šale na njegov račun! - Ja ne zbijam šale. Bilo tko moţe biti unutra. Koliko mi znamo, mogao bi biti čak i Mudd. - Što to govorite? - preklinjaše ga sestra Cramer drhtavim gla som. - Moţda je to onaj mrtvac. - Koji mrtvac? - Ja imam jednog mrtvaca u svom šatoru koga nitko ne moţe iz baciti iz njega. Zove se Mudd. Sestra Cramer problijedje i obrati se očajnički Dunbaru za pomoć. - Dajte mu recite neka prestane s tim! - zamoli ga. - Pa moţda i nema nikoga unutra - napomene Dunbar udvorno. Moţda su samo poslali zavoje ovamo da se našale! Ona ustukne u strahu od Dunbara. - Vi ste ludi - uzvikne obazirući se umolno. - Vi ste obadvojica ludi. Tada se pojavila sestra Duckett i potjerala ih sve u krevet, a sestra Cramer je izmijenila vojniku u bijelom začepljene posude. Zamjenjivanje posuda vojniku u bijelom nije zadavalo nikakve teškoće, jer je ista bistra tekućina kapala u njega bezbroj puta a daje uopće nije bivalo ništa manje. Kad bi se posuda iz koje je tekućina curila u njegov lakat gotovo ispraznila, posuda bi se na podu gotovo napunila, pa bi iz njih naprosto izvadili gumene cijevi i brţe-bolje iz zamijenili tako da je tekućina iznova mogla kapati u njega. Zamjenjivanje posuda nije nikome zadavalo nikakvih teškoća osim ljudima koji su gledali kako se one zamjenjuju otprilike svaki sat, i koje je ta procedura dovodila u nedoumicu. - Zašto ne spoje obadvije posude i uklone posrednika? - upitao je artiljerijski kapetan s kojim je Yossarian prestao igrati šah. - Što će im on, do vraga? - Da mi je znati što je on skrivio da mu se to dogodilo - jadikovao je zastavnik koga je ugrizao komarac u straţnjicu, pa je obolio od malarije, ~ 172 ~

nakon što je sestra Cramer očitala toplomjer i ustanovila da je vojnik u bijelom umro. - Otišao je u rat - nagađao je pilot-lovac zlaćanih brkova. - Svi smo mi otišli u rat - odvrati Dunbar. - To baš i mislim - nastavi zastavnik koji je obolio od malarije. - Zašto baš on? Naprosto se čini da nema nikakve logike u tom sistemu nagrađivanja i kaţnjavanja. Evo što se meni dogodilo. Da sam dobio sifilis ili triper zbog onih pet minuta strasti na plaţi umjesto ovog prokletog komarčeva ugriza, mogao bih u tome još vidjeti neku pravdu. Ali malariju? Malariju? Tko moţe protumačiti malariju kao posljedicu bluda? Zastavnik zavrtje glavom u nijemu čudu. - A ja? - reče Yossarian. - Ja sam jedne večeri izišao iz svog šatora u Marrakechu da kupim čokoladu, pa sam dobio tvoj triper kad mi je jedna cura iz ţenskog korpusa, koju nisam nikad prije vidio, fućnula iz grmlja. Ja sam zbilja ţelio samo čokoladu, ali tko bi mogao tako nešto odbiti? - To bi zaista mogao biti moj triper - potvrdi zastavnik. - Ali ja svejedno imam tuđu malariju. Jedanput bih bar htio vidjeti da se sve to nekako sredi, da svatko dobije upravo ono što je zasluţio. Onda bih moţda stekao nekakvo povjerenje u ovaj svijet. - Ja opet imam tuđih tristo tisuća dolara - prizna naočiti mladi pilotlovac zlaćanih brkova. - Krao sam bogu dane otkako sam se rodio. Jedva sam se provukao kroz srednju školu i koledţ, a od tada gotovo da nisam ništa drugo radio nego se zezao sa zgodnim djevojkama koje su mislile da bih mogao biti dobar muţ. Jedino što ţelim raditi poslije rata jest da se oţenim nekom djevojkom koja ima više love od mene, pa da se i dalje zezam s masom drugih zgodnih djevojaka. Naslijedio sam tristo tisuća dolara prije nego što sam se rodio, od djeda koji se obogatio prodavanjem napoja u internacionalnim razmjerima. Znam da ih nisam zasluţio, ali vrag me odnio ako ih vratim. A htio bih znati čiji su zapravo. - Moţda su od mog oca? - nagađao je Dunbar. - On je svega svog ţivota radio kao konj, a nikako nije mogao steći ni toliko novca da pošalje moju sestru i mene na koledţ. Ali on je već umro pa moţeš slobodno zadrţati taj novac. - E, sad, kad bismo još samo mogli ustanoviti čija je moja malarija, onda bismo sve izveli načistac. Nije da ja imam šta protiv malarije. Isto se tako rado izvlačim na račun malarije kao i na račun bilo čega drugog. Samo osjećam da je počinjena nepravda. Zašto da ja imam tuđu malariju, a ti moj triper? ~ 173 ~

- Ne samo da ja imam tvoj triper - reče mu Yossarian - nego ću zbog tog tvog tripera morati letjeti dok god ne poginem. - To je onda još gore. Gdje je tu pravda? - Ja sam do prije dva i pol tjedna imao prijatelja koji se zvao Clevinger i koji je smatrao da je sve to sasvim u redu. - To je najveća pravda što moţe biti - govorio je Clevinger zlurado, plješćući rukama i smijući se veselo. - Ne mogu a da se ne sjetim Euripidova Hipolita, u kojem je Tezejeva mladenačka razuzdanost vjerojatno razlog sinovu asketizmu, zbog kojeg dolazi do tragedije koja ih sve upropaštava. Ako ništa drugo, ta će te epizoda s pripadnicom ţenskog korpusa poučiti kakvo zlo prijeti od seksualnog nemorala. - To me je samo poučilo kakvo zlo prijeti od slatkiša. - Zar ne uviđaš da si i ti donekle kriv za škripac u koji si zapao? nastavio je Clevinger ne prikrivajući uţitka. - Da nisi odleţao deset dana u bolnici ondje u Africi zbog te spolne bolesti, mogao si izvršiti dvadeset i pet borbenih zadataka na vrijeme da te puste kući, prije nego što je pukovnik Nevers poginuo, a pukovnik Cathcart došao na njegovo mjesto. - A što je s tobom? - odgovorio mu je Yossarian. - Ti nisi uopće dobio triper u Marrakechu, a u istom si sosu. - Ne znam - prizna Clevinger s trunkom toboţnje zabrinutosti u glasu. - Valjda sam nekad počinio neveliko zlo? - Vjeruješ li ti zbilja u to? Clevinger se nasmije. -Ne vjerujem, dakako da ne vjerujem. Samo te volim malo zafrkavati. Bilo je odviše opasnosti oko Yossariana da bi se mogao čuvati od svih njih. Tu su, na primjer, bili Hitler, Mussolini i Tojo koji su mu svi radili o glavi. Tu je bio poručnik Scheisskopf sa svojom manijom za parade, i tu je bio naduti pukovnik s debelim brkovima i manijom za odmazdom, i svi su ga oni htjeli satrti. Tu su bili Apple by, I lavermeyer, Black i Korn. Tu su bile sestra Cramer i sestra Duckett za koje je bio gotovo uvjeren da mu ţele smrt, i tu su bili Teksašanin i vojni istraţitelj za koje uopće nije sumnjao. Tu su bili konobari, zidari i autobusni kondukteri po cijelom svijetu koji su mu ţeljeli smrt, stanodavci i stanari, izdajice i rodoljubi, linčovatelji, krvopije i slugani koji su gledali kako da mu zavrnu vratom. To je bila ona tajna koju je Snowden istresao pred njim kad su letjeli na Avignon, da mu rade o glavi; a Snowden ju je istresao po cijelom repu aviona. Tu su bile limfne ţlijezde koje su mu mogle doći glave. Tu su bili ~ 174 ~

bubrezi, ţivčani ovojnici i krvna tjelešca. Tu su bili tumori na mozgu. Tu su bile Hodgkinova bolest, leukemija i amiotrofična lateralna skleroza. Tu su bili plodonosni crveni tereni epitelnog tkiva koji su mogli primamiti i uzgojiti rakovu ćeliju. Tu su bile bolesti koţe, bo lesti kostiju, bolesti pluća, bolesti ţeluca, bolesti srca, krvi i arterija. Tu su bile bolesti glave, bolesti vrata, bolesti prsa, bolesti crijeva i bolesti spolnih organa. Tu su bile čak i bolesti nogu. Bilo je na mili jarde i milijarde savjesnih tjelesnih stanica koje su dan i noć oksidirale kao mutave ţivotinje na svom sloţenom poslu da ga odrţe na ţi votu i u dobru zdravlju, a svaka je od njih bila moguća izdajica i ne prijatelj. Bilo je toliko bolesti da je trebalo imati uistinu bolestan mozak da se uopće misli na njih onoliko koliko su mislili on i Gladni Joe. Gladni Joe je skupljao popise smrtonosnih bolesti i svrstavao ih po abecednom redu da bi mogao bez odlaganja uprijeti prstom u svaku bolest kojom je htio mučiti sama sebe. Veoma se uzrujavao kad god bi zametnuo koji popis ili kad mu nije imao što dodati, pa bi, obliven hladnim znojem, odjurio do doktora Daneeke zatraţiti pomoć. - Daj mu Ewingov tumor - posavjetovao bi Yossarian doktoru Daneeki, koji bi došao k Yossarianu da zatraţi od njega pomoć za Gladnoga Joea - i dodajte mu još melanom. Gladni Joe voli, doduše, duge bolesti, ali još više voli kratke i teške. Doktor Daneeka nije nikad čuo ni za jednu od njih. - Kako uspijevaš pratiti tolike bolesti? - upitao ga je odajući mu visoko stručno priznanje. - Ĉitam o njima u bolnici, u Reader 's Digestu. Yossarianje imao toliko bolesti kojih se morao bojati da je katkad bio u iskušenju da ode zauvijek u bolnicu i provede ostatak ţivota ispruţen u šatoru za kisik, da mu baterija specijalista i bolničarki dan i noć sjedi sjedne strane kreveta da ne bi pošlo što po zlu, a da bar jedan kirurg s noţem u ruci sjedi s druge strane, spreman da skoči i počne rezali čim bude potrebno. Aneurizme, na primjer; kako će ga inače na vrijeme zaštitili od aneurizme aorte? Yossarian se osjećao mnogo sigurniji u bolnici nego izvan nje, iako su mu kirurg i njegov noţ bili mrskiji od svega na svijetu. U bolnici se mogao početi derati, pa bi bar ljudi dotrčali da mu pomognu; izvan bolnice bi ga strpali u zatvor čim bi se počeo derati zbog svega onoga zbog čega je mislio da bi se svi morali derati, ili bi ga pak strpali u bolnicu. Nešto zbog čega se htio početi derati bio je kirurški noţ, za koji je bio gotovo si guran da čeka njega i svakoga drugog tko poţivi ~ 175 ~

toliko da umre. Ĉesto se pitao kako će uopće prepoznati prvu prehladu, rumenilo, ţiganje, bol, podrigivanje, hunjavicu, pjegu, obamrlost, izdaju glasa, gubljenje ravnoteţe ili pamćenja, koji će nagovijestiti neminovan početak neminovna kraja. Pošto je iskočio kroz prozor pisarnice majora Majora i pošao k doktoru Daneeki, bojao se da će ovaj opet odbiti da mu pomogne, i nije se prevario. - Ti misliš da se imaš čega bojati? - pripita ga doktor Daneeka diţući svoju njeţnu, besprijekorno čistu tamnoputu glavu s prsa da srdito načas pogleda Yossariana plačnim očima. - A što da ja kaţem? Moje dragocjene liječničke sposobnosti propadaju ovdje, na ovom šugavom otoku, dok drugi liječnici mlate lovu. Misliš li da ja uţivam što sjedim ovdje dan na dan i odbijam da ti pomognem? Ne bi mi bilo toliko krivo kad bih odbijao da ti pomognem u Americi ili u mjestu kao što je Rim. Ali nije ni meni lako da ti ovdje kaţem »ne«. - Onda mi prestani govoriti »ne«. Oslobodi me letenja. - Ne mogu te osloboditi letenja - progunđa doktor Daneeka. - Koliko ti to puta moram reći? - Ama, moţeš. Major Major mi je rekao da si ti jedini čovjek u eskadrili koji me moţe osloboditi letenja. Doktor Daneeka se zgrane. - Major Major ti je to rekao? Kada? - Kad sam ga iz zaleta srušio u usjeku. - Major Major ti je to rekao? U usjeku? - Rekao mi je u svojoj kancelariji kad smo izišli iz usjeka i uskočili u kancelariju. Rekao mi je da nikome ne kaţem da mije to rekao, pa nemoj sad o tome pričati svima i svakome. - Pazi ti onog šugavog, laţljivog spletkara! - uzvikne doktor Daneeka. - On nije to smio nikome reći. A je li ti rekao kako te mogu osloboditi letenja? - Jednostavno tako da ispuniš jedan mali formular i napišeš da sam na rubu ţivčanog sloma, pa da to pošalješ u aviopuk. Doktor Stubbs oslobađa letenja sve ljude u svojoj eskadrili, pa zašto ne bi mogao i ti? - A što biva s ljudima koje Stubbs oslobodi letenja? - odsiječe doktor Daneeka podsmjehujući mu se. - Odmah ih vrate na duţnost, nije li tako? A on je onda u lijepom sosu. Jasno da te ja mogu oslobo diti letenja tako da ispunim formular i napišem da si nesposoban za letenje. Ali ima tu jedna kvaka. - Kvaka 22? ~ 176 ~

- Jasno. Ako te oslobodim letenja, aviopuk mora odobriti moju odluku, a aviopuk to neće učiniti. Odmah će te vratiti na duţnost, a što će onda biti sa mnom? Vjerojatno ću već biti na putu za Pacifik. Ne, hvala lijepa! Neću ja ništa riskirati radi tebe. - Pa zar ne bi ipak vrijedilo pokušati? - navaljivaše Yossarian. - Što je tu tako gala na Pianosi? - Pianosa je jeziva. Pa ipak je bolje tu nego na Pacifiku. Ja se ne bih bunio da me otpreme u neku civiliziranu zemlju, gdje bih mogao i od vremena do vremena zaraditi koji dolar abortusima. Ali na Pacifiku su same dţungle i monsuni. Istrunuo bih ondje. - Pa i ovdje truneš. Doktor Daneeka plane. - Ma nemoj? E pa, bar ću iznijeti ţivu glavu iz ovog rata, a to je mnogo više nego što ćeš ti iznijeti. - Pa to je baš ono što ja tebi govorim, majku mu Boţju! Ja te molim da mi spasiš ţivot. - Nije moj posao da spašavam ţivote - odbrusi mu doktor Daneeka mrzovoljno. - A što je onda tvoj posao? - Ja ne znam što je moj posao. Meni su samo rekli da pazim na etiku svoje struke i da nikad ne svjedočim ni protiv kojeg liječnika. Slušaj, ti misliš da si ti jedini čovjek čiji je ţivot u opasnosti? A što da ja kaţem? Ona dva nadriliječnika koji rade umjesto mene u sanitetskom šatoru još ne mogu ustanoviti što mi je. - Moţda imaš Ewingov tumor? - promrmlja Yossarian sarkastično. - Misliš li zbilja da ga imam? - uzvikne doktor Daneeka uplašeno. - Ama, što ja znam - odvrati Yossarian nestrpljivo. - Ja samo znam da neću više letjeti. Neće me valjda zbilja streljati? Imam već pedeset i jedan let. - A zašto bar ne navršiš pedeset i pet letova prije nego što se odupreš? - posavjetova ga doktor Daneeka. - Toliko se buniš, a još ni jedan jedini put nisi izvršio normu. - Ama, do vraga, kako daje izvršim? Pukovnik je uvijek povisi čim joj se pribliţim. - Ti nikad ne navršiš potreban broj letova zato što neprestano bjeţiš u bolnicu ili kidaš u Rim. Bio bi u mnogo boljem poloţaju kad bi imao pedeset i pet letova, pa kad bi onda odbio dalje letjeti. Onda bih ja moţda vidio što bih mogao učiniti. ~ 177 ~

- Obećavaš li? - Obećavam. - Što obećavaš? - Obećavam da ću moţda porazmisliti što bih mogao učiniti da ti pomognem, ako izvršiš pedeset i pet letova, i ako nagovoriš McWatta da me opet upiše u knjigu leta kako bih mogao podići letački dodatak a da se ne moram pentrati u avion. Ja se bojim aviona. Jesi li čitao o onoj avionskoj nesreći u Idahu prije tri tjedna? Šest je osoba poginulo. Bilo je strašno. Ja ne znam zašto oni hoće da ja letim četiri sata svaki mjesec da bih dobio letački dodatak. Kao da nemam dosta briga nego da se još brinem da ne poginem u sudaru aviona. - I ja se bojim sudara aviona - reče mu Yossarian. -Nisi ti jedini koji se bojiš. - Da, ali mene prilično brine i taj Ewingov tumor - razmetao se doktor Daneeka. - Ne misliš li ti da mije zato nos neprestano začepljen i da mi je zato uvijek tako hladno? Daj mi izmjeri puls! I Yossariana su brinuli Ewingov tumor i melanom. Nesreće su vrebale na svakom koraku, ni nabrojiti ih čovjek nije mogao. Kad je razmišljao o tolikim bolestima i svim mogućim nedaćama koje mu prijete, Yossarian se čudom čudio kako je uspio toliko vremena ostati ţiv i zdrav. To je bilo pravo čudo. Svaki je dan bio pogibeljan borbeni zadatak protiv smrti. A on ih je, preţivljavao već dvadeset i osmu godinu.

~ 178 ~

18. VOJNIK KOJI JE SVE VIDIO DVAPUT Yossarian je svoje dobro zdravlje imao zahvaliti kretanju, svjeţem zraku, skupnom radu i sportskoj djelatnosti, a bjeţeći od svega toga, otkrio je bolnicu. Kad je oficir zaduţen za tjelovjeţbu u Lowery Fieldu jednog poslijepodneva zapovjedio svima da pođu na gimnastiku, Yossarian, obični vojnik, prijavio se u ambulantu ţaleći se na bolove na desnoj strani. - Ĉisti se! - reče mu deţurni liječnik koji je upravo rješavao kriţaljku. - Ne moţemo mu reći neka se čisti - reče kaplar. - Stigla je nova direktiva za one koji se tuţe na bolove u trbuhu. Moramo ih pet dana drţati pod nadzorom, jer su mnogi kojima smo rekli neka se čiste umrli. - Pa, dobro, onda - promrndţa liječnik. - Drţite ga pet dana pod nadzorom, pa mu onda recite neka se čisti. Yossarianu su uzeli odjeću i smjestili ga u bolnicu, gdje je bio veoma zadovoljan dok nitko u blizini nije hrkao. Ujutro je navratio neki ljubazni mladi engleski internist da ga pita za jetru. - Ja mislim da me boli slijepo crijevo - reče mu Yossarian. - Neće vam valjati slijepo crijevo - kaza Englez odajući dobroćudan autoritet. - Ako obolite na slijepo crijevo, moţemo vam ga izvaditi i vratiti vas na duţnost dok bi dlanom o dlan. Nego, kad nam đodete, tuţite se na jetru pa nas moţete tjedne i tjedne vući za nos. Jetra nam je, znate, velika, grdna misterija. Ako vam je ikad itko išao na jetru, onda znate što hoću da kaţem. Mi smo danas prilično sigurni da jetra postoji, i imamo prilično jasnu predodţbu o tome što ona radi kad radi ono što bi trebalo da radi. Ali više od toga zbilja ne znamo. Uostalom, što je jetra? Meni je otac, na primjer, umro od raka na jetri a da nije bio nikad u ţivotu bolestan, sve do časa kad je umro. Nikad nije osjetio ni najmanje boli. U neku ruku je šteta što je bilo tako, jer sam ja mrzio oca. Poţuda za majkom, znate. - A što radi ovdje jedan engleski vojni liječnik? - zanimalo je Yossariana. Liječnik se nasmije. - Pričat ću vam o svemu tome sutra ujutro, kad opet dođem. I bacite k vragu tu blesavu vrećicu s ledom pri je nego što umrete od upale pluća. Yossarian ga nikad više nije vidio. To je bila jedna od zgodnih osobina liječnika u bolnici; ni jednog nije vidio više od jedanput. Dolazili su, odlazili i naprosto nestajali. Umjesto engleskog internista, došla je sutradan skupina liječnika, koje nije nikad prije vidio, da ga pitaju za ~ 179 ~

slijepo crijevo. - Sve je u redu s mojim slijepim crijevom - izvijesti ih Yossarian. Doktor mi je jučer rekao da sam bolestan na jetru. - Moţda je bolestan na jetru? - napomene sijedi glavni liječnik. Kakva mu je krvna slika? - Nisu mu je napravili. - Neka mu je odmah naprave! Ne smijemo ništa riskirati kod pacijenta u ovakvu stanju. Moramo se osigurati za slučaj da umre. Zapiše nešto u svoj blok i obrati se Yossarianu: - A dotle i dalje drţite tu vrećicu s ledom na trbuhu. To je vrlo vaţno. - Ali ja nemam nikakve vrećice s ledom na trbuhu. - E pa, traţite onda da vam je dadnu! Tu negdje mora biti neka vrećica s ledom. I javite ako bol postane nesnosna! Nakon deset dana došla je k Yossarianu nova skupina liječnika i donijela mu zlu vijest: potpuno je zdrav i mora napustiti bolnicu. U posljednji gaje čas spasio pacijent preko puta koji je najednom sve vidio dvaput. Iznenada se pacijent uspravio u krevetu i viknuo: - Ja vidim sve dvaput. Jedna je bolničarka vrisnula, a jedan je bolničar pao u nesvijest. Sa svih su se strana sjatili liječnici s iglama, svjetiljkama, gumenim cijevima i batićima i oscilometrima. Dovezli su sloţene instrumente na kotačićima. Jedan pacijent nije bio dovoljan za sve, pa su se specijalisti gurali u redu, zle volje, i vikali na kolege ispred sebe da poţure i puste druge da vide. Uskoro je jedan pukovnik visoka čela, s naočalama u roţnom okviru, postavio dijagnozu. - To je meningitis - uzviknuo je značajno, mašući rukama drugima neka se uklone. - Iako sam Bog zna da nemam ni najmanjeg razloga za to mišljenje. - Pa zašto bi onda bio meningitis? - pripita ga neki major smijuckajući se udvorno. - Zašto ne bi, recimo, bio akutni nefritis? - Zato što je meningitis moja specijalnost, eto zašto, a akutni nefritis nije - odbrusi mu pukovnik. - I nemojte misliti da ću ga ja vama, bubreţnjacima, tako lako dati u ruke. Ja sam bio prvi. Naposljetku su se liječnici sloţili. Sloţili su se da nemaju pojma što je vojniku koji vidi sve dvaput, pa su ga odvezli u sobu preko puta i proglasili za sve druge na odjelu karantenu od četrnaest dana. Dan zahvalnosti je došao i prošao bez mnogo vike dok je Yossarian još leţao u bolnici. Jedino što nije valjalo toga dana bio je puran za ručak, a ~ 180 ~

čak je i on bio prilično dobar. Taj je Dan zahvalnosti proveo najrazboritije od svih dotadašnjih, pa se zarekao da će ubuduće Dan zahvalnosti uvijek provoditi u skrovitu utočištu neke bolnice. Izrekršio je riječ već iduće godine, kad je proveo taj blagdan u hotelskoj sobi u dubokoumnu razgovoru sa ţenom poručnika Scheisskopla, koja je za tu priliku nosila značku za raspoznavanje od Dori Duz i koja je očitala Yossarianu bukvicu što je govorio cinično i bešćutno o Danu zahvalnosti, iako nije vjerovala u Boga kao ni on. - Ja sam vjerojatno isto tako dobar ateist kao i ti - hvalila se ona. Ali čak i ja osjećam da svi mi imamo mnogo toga na čemu moramo biti zahvalni, i ne moramo se sramiti da to pokaţemo. - Reci mi bar nešto na čemu bih ja morao biti zahvalan - izaziva še je Yossarian ravnodušno. - Pa, ovaj... - Ţena poručnika Scheisskopfa se zamisli i pošutje na trenutak vaţući nešto sumnjičavo u sebi. - Imaš mene. - Ma, hajde bjeţi! - naruga joj se on. Ona iznenađeno uzvi obrvama. - Zar nisi zahvalan što imaš mene? - upita ga i mrzovoljno se namršti, povrijeđena ponosa. - Ja ne moram spavati s tobom, znaš - reče mu hladno i dostojanstveno. - Moj muţ ima cijelu eskadrilu avijatičkih pitomaca koji bi bili presretni da mogu spavati sa ţenom svoga komandira, baš zato što bi im to povećalo uţitak. Yossarian odluči skrenuti razgovor na drugu temu. - Sad si ti skrenula razgovor na drugu temu - istakne diplomatski. Kladio bih se da ću za svaku stvar koju navedeš i na kojoj bih morao biti zahvalan, navesti druge dvije zbog kojih sam nesretan. - Budi zahvalan što imaš mene - navaljivaše ona. - Zahvalan sam, dušo. Ali sam isto tako vraški nesretan što ne mogu više imati ni Dori Duz. Ni stotine drugih djevojaka i ţena koje ću vidjeti i poţeljeti u svom kratkom vijeku, a s kojima neću nijedan jedini put leći u krevet. - Budi zahvalan što si zdrav. - Budi ogorčen što nećeš ostati zdrav. - Budi sretan što si uopće ţiv. - Budi bijesan što ćeš umrijeti. - Moglo bi biti i mnogo gore - uzvikne ona. - Moglo bi, bogami, biti i kudikamo bolje - odvrati on plahovito. - Ti navodiš samo po jednu stvar - prigovori mu ona. - A rekao si da ~ 181 ~

moţeš navesti po dvije. - I nemoj mi govoriti da su putovi Boţji nedokučivi - nastavi Yossarian prelazeći preko njena prigovora. - Nema tu ničega nedokučivog. Bog ništa ne radi. On se igra. Ili je posve zaboravio na nas. Takav je Bog o kojem vi, ljudi, govorite... seljačina, šeprtlja, nespretan, glupav, umišljen, neotesan grmalj. Boţe sveti, koliko se moţe poštovati Svevišnje Biće koje smatra potrebnim da u Svoj boţanski sistem stvaranja uvrsti i takve pojave kao što su sluz i pokvareni zubi? Ama, što se, do vraga, zbivalo u onoj Njegovoj izopačenoj, opakoj, skatološkoj glavurdi kad je starim ljudima oduzeo sposobnost da gospodare svojom stolicom? Zašto je, do vraga, uopće izmislio bol? - Bol? - uhvati se ţena poručnika Scheisskopfa slavodobitno za tu riječ. - Bol je koristan simptom. Bol nas upozorava na opasnosti koje prijete našem organizmu. - A tko je stvorio te opasnosti? - priupita je Yossarian i osmjehne se zajedljivo. - Ah, zbilja nam je iskazao veliku milost kad nam je podario bol! Zar se nije mogao umjesto toga posluţiti zvoncem ili jednim od svojih nebeskih zborova? Ili sistemom plavih i crvenih neonskih cijevi koje je mogao montirati svakome nasred čela? Svaki iole vještiji proizvođač glazbenih automata mogao bi to napraviti. Pa zašto nije mogao On? - Ljudi bi, bome, šašavo izgledali kad bi nasred čela nosili crvene neonske cijevi. - A sad, bome, lijepo izgledaju kad se previjaju u mukama ili kad su omamljeni od morfija, je li? Kakav kolosalan, besmrtan petljanac! Kad čovjek samo pomisli kakvu je imao divnu priliku i moć da stvori zbilja nešto dobro, pa kad onda pogleda ovo blesavo, jezivo sranje koje je napravio, sama njegova nesposobnost vapi takoreći do neba. Očito je da nije nikad zaradio svoju plaću. Ta, nijedan poslovan čovjek koji imalo drţi do sebe, ne bi primio šeprtlju kakav je On ni da mu robu pakira! Ţena poručnika Scheisskopfa problijedje kao krpa ne vjerujući svojim ušima i zureći prestrašeno u njega. - Nemoj radije, srce, tako govoriti o Njemu - opomene ga prijekorno tihim i odbojnim glasom. - Mogao bi te kazniti. - Pa zar me ne kaţnjava dovoljno? - zavrča Yossarian ozlojeđeno. Mi Ga, znaš, ne smijemo pustiti da se samo tako izvuče. A jok, mi Ga nikako ne smijemo pustili tla se tako jedino izvuče, nakon sveg zla koje nam je nanio. Platit će On to meni jednoga dana. I znam kad. Na sudnji dan.Jest, toga ću dana biti dovoljno blizu da zgrabim tog malog grmalja za šiju i... ~ 182 ~

- Prestani! Prestani! - iznenada vrisne ţena poručnika Scheisskopfa i uze ga nespretno tući objema rukama po glavi. - Prestani! Yossarian se zakloni rukom dok gaje ona, obuzeta ţenskim bijesom, nekoliko trenutaka mlatila, a onda je odlučno uhvati za zapešća i njeţno polegne na postelju. - Kog se vraga toliko uzrujavaš? - upita je u nedoumici i skrušeno, ali i razveseljeno. - Ja sam mislio da ti ne vjeruješ u Boga. - Pa i ne vjerujem - zajeca ona i brizne u gorak plač. - Ali je Bog u kojeg ja ne vjerujem dobar Bog, pravedan Bog, milostiv Bog. On nije zao i glup kako ga ti prikazuješ. Yossarian se nasmije i pusti joj ruke. - Pokaţimo malo više vjerske snošljivosti jedno prema drugome predloţi joj ljubazno. - Ti ne vjeruješ u Boga u kojeg ti nećeš vjerovati, a ja neću vjerovati u Boga u kojeg ja neću vjerovati. Vrijedi? Taj je Dan zahvalnosti proveo najnerazumnije od svih kojih se mogao sjetiti, pa se u mislima čeznutljivo vratio u onu lanjsku vedru četrnaestodnevnu karantenu u bolnici; ali čak je i ta idila završila tragičnom notom: još je bio potpuno zdrav kad je karanteni došao kraj i kad su mu rekli da mora napustiti bolnicu i poći u rat. Kad je čuo tu zlu vijest, Yossarian se uspravio u postelji i uzviknuo: - Ja sve vidim dvaput! U sobi je opet nastao pravi pakao. Sa svih su se strana sjatili specijalisti i natiskali se oko njega, tako daje osjećao neugodan vlaţan dah iz kojekakvih noseva na različitim dijelovima svoga tijela. Njuškali su mu po očima i ušima tankim snopovima svjetla, navalili gumenim batićima i zvučnim viljuškama na njegove noge i stopala, vadili mu krv iz ţila, drţali sve što bi im došlo pod ruku na periferiji njegova vidokruga. Na čelu ove skupine liječnika bio je neki dostojanstveni, briţni gospodin koji je digao prst pod nos Yossarianu i upitao ga: - Koliko prstiju vidite? - Dva - odgovori Yossarian. - A koliko ih sad vidite? - upita ga liječnik i digne uvis dva prsta. - Dva - odgovori Yossarian. - A koliko sada? - upita ga liječnik a da ne digne nijednog prsta. - Dva - odgovori Yossarian. Liječniku se lice ozari od osmijeha. - Bogami, ima pravo - likovaše on. Zaista vidi sve dvaput. Yossariana odvezoše na kolicima u sobu u kojoj je leţao onaj drugi ~ 183 ~

vojnik koji je sve vidio dvaput, a za sve ostale u njihovoj bivšoj sobi proglasiše još jednu karantenu od četrnaest dana. - Ja sve vidim dvaput! - vikne vojnik koji je sve vidio dvaput kad dovezoše Yossariana. - Ja sve vidim dvaput! - vikne Yossarian njemu isto tako glasno i kradom mu namigne. - Zidovi! Zidovi! - vikne onaj drugi vojnik. - Odmaknite te zidove! - Zidovi! Zidovi! - vikne Yossarian. - Odmaknite te zidove! Jedan liječnik toboţe odgura malo zidove. - Je li ovako bolje? Vojnik koji je sve vidio dvaput ovlaš klimne glavom i svali se iz nova na postelju. I Yossarian ovlaš klimne glavom motreći svog darovitog sobnog druga pogledom koji je odavao poniznost i divljenje. Znao je da ima posla s majstorom svoga posla. Njegov daroviti sobni drug bio je, očito, čovjek kojeg valja proučavati i s kojim se valja nadmetati. Te je noći njegov daroviti sobni drug umro, a Yossarian je zaključio da ga je dovoljno oponašao. - Ja sve vidim jedanput! - uzviknuo je brţe-bolje. Došla je nova skupina specijalista do njegova uzglavlja, zvekećući instrumentima, da ustanove govori li istinu. - Koliko prstiju vidite? - upita ga voda skupine i podigne jedan prst uvis. - Jedan. Liječnik digne dva prsta uvis. - A koliko ih sada vidite? - Jedan. Liječnik digne deset prstiju uvis. - A koliko sada? - Jedan. Liječnik se u čudu obrati ostalim liječnicima. - On zaista vidi sve jedanput! - usklikne. - Potpuno smo ga izliječili. - Baš na vrijeme - objavi liječnik s kojim se Yossarian zatim našao nasamo, visok, simpatičan čovjek, po gradi nalik na torpedo, neobrijane smeđe brade, s paketićem cigareta u dţepu na košulji, koje je nehajno palio jednu na drugu, naslonjen na zid. - Došli su vam rođaci u posjelo. Ama, ne bojte se - doda smijući se nisu to vaši rođaci, nego majka, otac i brat onoga dečka koji je umro. Doputovali su čak iz New Yorka da vide vojnika na samrti, a vi ste ~ 184 ~

najprikladniji od svih koje imamo. - Što to govorite? - upita ga Yossarian sumnjičavo. - Ja nisam na samrti. - Dakako da ste na samrti. Svi smo mi na samrti. Što mislite, do vraga, kamo inače idete? - Oni nisu došli meni u posjet - prigovori Yossarian. - Oni su došli u posjet svom sinu. - Morat će se zadovoljiti onim što im damo. Što se nas tiče, jedan je momak na samrti isto tako dobar kao i svaki drugi, ili isto tako loš. Jednom učenjaku svi su momci na samrti jednaki. Predloţit ću vam nešto. Dopustite da oni dođu i da vas gledaju nekoliko minuta, a ja neću nikome reći da ste lagali da vas boli jetra. Yossarian se odmakne od njega. - Vi znate za to? - Dakako da znam. Nismo ni mi baš tako glupi. - Liječnik se ljubazno zasmijulji i pripali još jednu cigaretu. - Kako ste se mogli nadati da će vam tko povjerovati da imate proces na jetri kad u svakoj zgodnoj prilici hvatate bolničarke za sise? Morat ćete se odreći seksa ako ţelite uvjeriti ljude da ste bolesni na jetru. - To je, bogami, vraški visoka cijena samo zato da čovjek sačuva glavu. A zašto me niste prijavili kad ste znali da simuliram? - Zašto bih vas, do vraga, prijavio? - pripita ga liječnik pomalo iznenađeno. - Mi svi sudjelujemo u ovom stvaranju iluzije. Ja sam uvijek voljan priteći u pomoć suzavjereniku na putu da preţivi, ako je on voljan i meni pomoći. Ovi su ljudi došli izdaleka i ja ih ne bih htio razočarati. Sentimentalan sam prema starijim ljudima. - Ali oni su došli u posjet svom sinu. - Zakasnili su. A moţda neće ni primijetiti razliku? - A što ako se rasplaču? - Vjerojatno će se rasplakati. To je jedan od razloga zbog kojih su došli. Ja ću stajati pred vratima i upast ću ako se previše raspekmeze. - Sve mi se to čini pomalo blesavo - razmišljaše Yossarian na glas. Uostalom, zašto oni uopće hoće vidjeti sina na samrti? - Nisam nikad uspio odgonetnuti zašto je to tako - prizna liječnik - ali je uvijek tako. I , pa, što onda kaţete? Trebate samo leţati nekoliko minuta i pomalo umirali. Zar je to tako teško? - Dobro popusti Yossarian. Samo nekoliko minuta, a vi ste obećali da ćete čekati pred vratima poče se zagrijavati za svoju ulogu. Ĉujte, kako bi ~ 185 ~

bilo da me omotate zavojem da bude efektnije? - Rekao bih da je to sjajna ideja - pohvali ga liječnik. Yossariana omotaše svom silom zavoja. Ekipa bolničara postavi zastore protiv sunca na oba prozora i spusti ih tako da u sobi zavlada turoban sumrak. Yossarian predloţi da donesu cvijeća, pa liječnik posla bolničara po dvije kitice uvela cvijeća koje je širilo jak i odvratan miris. Kad je sve bilo na svom mjestu, potjerali su Yossariana opet u krevet i pozvali posjetioce. Posjetioci su ušli neodlučno, kao da naslućuju da nisu poţeljni, hodajući na prstima i ispričavajući se krotkim pogledima; najprije ţalosna majka i otac, a za njima brat, namrgođen, zbijen mornar bačvastih prsa. Ĉovjek i ţena uđoše u sobu ukočeno jedno pored drugoga, baš kao da su izišli iz kakve poznate, premda ezoterične dagerotipije na zidu, snimljene na kakvu godišnjicu. Oboje su bili niski, suhonjavi i ponositi. Kao da su bili sačinjeni od ţeljeza i stare, tamne odjeće. Ţenino je lice bilo duguljasto, zaneseno i ovalno, boje sprţe ne umbre, a gruba progrušana crna kosa bila joj je oštro razdijeljena po sredini i jednostavno začešljana otraga na vratu, bez uvojaka, ondulacije i ikakvih ukrasa. Usta su joj bila mrzovoljno i tuţno stisnuta. Otac je stajao krut i neobičan, u tijesnom dvorednom odijelu s variranim ramenima. Bio je širok i mišićav u malim razmjerima i imao je veličanstveno ufitiljene srebrnaste brkove na smeţuranom licu. Oko vodenastih je očiju imao silne bore. Bilo mu je tragično nelagodno dok je neprestano stajao drţeći objema snaţnim, teţačkim rukama obod svoga crnog niskog šešira ispred širokih skuta. Siromaštvo i teţak rad ostavili su na oboma nepravedan pečat. Brat je traţio zadjevicu. Drsko je naherio okruglu bijelu kapu, stisnuo šake i od mjerio sve u sobi uvrijeđenim i ratobornim pogledom. Sve troje su se bojaţljivo primakli škripeći i drţeći se jedno drugoga, nekako kradom, kao ţalobnička skupina. Gotovo su drţali korak dok nisu došli do kreveta i stali buljeći u Yossariana. Nastala je stravična i mučna tišina koja je prijetila da joj neće biti kraja. Napokon je Yossarian nije više mogao podnijeti, pa se nakašlje. Starac najposlije progovori. - Uţasno izgleda - reče. - Bolestan je, tata. - Giuseppe - reče majka koja je sjela na stolac i sklopila ţilave ruke na krilu. - Ja se zovem Yossarian - reče Yossarian. - On se zove Yossarian, mama. Poznaješ li me, Yossariane? Ja sam ~ 186 ~

tvoj brat John. Zar ne znaš tko sam ja? - Jasno da znam. Ti si moj brat John. - On me zbilja poznaje! Tata, on zna tko sam ja. Yossariane, ovo je tata. Pozdravi tatu! - Zdravo, tata - reče Yossarian. - Zdravo, Giuseppe. - On se zove Yossarian, tata. - Ne mogu se nikako naviknuti na to kako uţasno izgleda - reče otac. - On je teško bolestan, tata. Doktor kaţe da će umrijeti. - Nisam znao da li da vjerujem doktoru ili ne vjerujem - reče otac. Znaš kakve su to varalice. - Giuseppe - reče opet majka njeţnim, slomljenim glasom koji odavaše zatomljenu tjeskobu. - On se zove Yossarian, mama. On se više ne sjeća svega sasvim dobro. Kako postupaju ovdje s tobom, mali? Postupaju li dosta dobro? - Dosta dobro - odgovori mu Yossarian. - To je dobro. Samo se nedaj ni od koga ovdje zajebavati. Ti nisi ništa gori ni od koga ovdje, iako si Talijan. Ti imaš ista prava kao i oni. Yossarian protrne i sklopi oči da ne bi morao gledati brata Johna. Smučilo mu se. - Gle kako sad uţasno izgleda - pripomene otac. - Giuseppe - reče majka. - Mama, on se zove Yossarian - upade joj brat nestrpljivo u riječ. - Zar se ne sjećaš? - Ništa ne smeta - upade mu Yossarian u riječ. - Neka me zove Giuseppe ako ţeli. - Giuseppe - reče mu ona. - Ne brini, Yossariane - reče brat. - Sve će biti u redu. - Ne brini, mama - reče Yossarian. - Sve će biti u redu. - Je li bio pop kod tebe? - htjede brat znati. - Jest - slaga Yossarian i ponovo protrne. - To je dobro - zaključi brat. - Glavno da dobiješ sve što ti pri pada. Mi smo došli čak iz New Yorka. Bojali smo se da nećemo stići na vrijeme. - Kako misliš na vrijeme? - Da te vidimo prije nego što umreš. - Pa zar to nije svejedno? - Nismo htjeli da umreš sam. - Pa zar to nije svejedno? ~ 187 ~

- Ĉini mi se da počinje buncati - reče brat. - Neprestano ponavlja jedno te isto. - To je zbilja jako čudno - prihvati otac. - Ja sam uvijek mislio da se on zove Giuseppe, a sad čujem da se zove Yossarian. To je zbilja jako čudno. - Mama, daj ga malo razgali - nukaše je brat. - Kaţi nešto da se malo razvedri. - Giuseppe. - Nije on Giuseppe, mama. On je Yossarian. - Pa zar to nije svejedno? - odvrati majka istim ţalobničkim tonom a da i ne digne pogled. - Na samrti je. Natečene joj se oči napuniše suzama i ona proplače njišući se polako tamo-amo na stolcu, a ruke joj leţahu na krilu kao mrtvi leptiri. Yossarian je strepio da ne počne naricati. I otac i brat zaplakaše. Yossarian se najednom sjeti zašto svi plaču, pa i on zaplače. Liječnik kojeg Yossarian nije nikad prije vidio, uđe u sobu i uljudno reče posjetiocima da moraju ostaviti bolesnika. Otac se ukruti da se formalno oprosti s njim. - Giuseppe - reče on. - Yossarian - ispravi ga sin. - Yossariane - reče otac. - Giuseppe - ispravi ga Yossarian. - Ti ćeš uskoro umrijeti. Yossarian iznova zaplače. Liječnik baci iz pozadine na njega pogan pogled pa se Yossarian obuzda. Otac nastavi pognute glave: - Kad budeš govorio s onim gore - reče - htio bih da mu kaţeš nešto u moje ime. Kaţi mu da nije pravo da ljudi umiru mladi. Ozbiljno ti to kaţem. Reci mu, ako uopće moraju umrijeti, neka umru kad ostare. Htio bih da mu to kaţeš. Mislim da on ne zna da to nije pravo, jer bi trebalo da bude dobar, a ovo već jako, jako dugo traje. Jesi li me razumio? - I ne daj se ni od koga gore zajebavati - posavjetova ga brat. - Ti nećeš biti ništa gori ni od koga na nebu, iako si Talijan. - I dobro se obuci - reče majka, baš kao da je znala što ga čeka.

~ 188 ~

19. PUKOVNIK CATHCART Pukovnik Cathcart je bio umješan, uspješan, neuredan i nesretan čovjek od trideset i šest godina, koji se klatio u hodu i ţelio postati general. Bio je ţustar i malodušan, staloţen i ogorčen. Bio je zadovoljan sam sobom i nesiguran, smion u administrativnim lukavštinama kojima se sluţio da privuče paţnju pretpostavljenih, a plašljiv u brizi da ga vlastite smicalice ne pokopaju. Bio je naočit i odbojan, razmetljiva i umišljena ljudeskara koji se debljao i kojeg su vječito mučili dugotrajni napadaji tjeskobe. Pukovnik je Cathcart bio umišljen zato što je bio pukovnik na čelu borbene jedinice u dobi od sve ga trideset i šest godina; a pukovnik Cathcart bio je malodušan zato što je bio samo pukovnik, iako mu je bilo već trideset i šest godina. Pukovnik Cathcart je bio neosjetljiv na pojam apsolutnoga. Umio je mjeriti svoje napredovanje samo u odnosu na druge, a njegovo poimanje vrsnoće bilo je da uradi nešto u najmanju ruku isto tako dobro kao ostali ljudi u njegovim godinama koji su to isto radili još bolje. Ĉinjenica da ima na tisuće i tisuće ljudi u njegovim godinama, pa i starijih od njega, koji nisu stekli čak ni čin majora, budila je u njemu pusto oduševljenje vlastitom izvanrednom vrijednošću; činjenica, pak, da ima ljudi u njegovim godinama, pa i mlađih od njega, koji su već generali, izazivala je u njemu mučan osjećaj neuspjeha i tjerala ga da grize nokte od nesavladive tjeskobe koja gaje mučila još više nego Gladnoga Joea. Pukovnik Cathcart bio je krupan, nabusit i plećat čovjek kratko podšišane kovrčave tamne kose koja je sijedjela pri vrhu, s kićenim cigaršpicom koji je kupio dan prije nego što je došao na Pianosu da preuzme zapovjedništvo nad aviopukom. Naučio je vješto rukovati cigaršpicom i u svakoj se prilici naveliko razmetao njime. Slučajno je otkrio duboko u sebi plodonosnu sklonost da puši cigarete na cigaršpic. Koliko je on sam znao, njegov je cigaršpic bio jedini cigaršpic na cijelom mediteranskom ratnom poprištu, a pomisao na to mu je i laskala i uznemirivala ga. Nije uopće sumnjao da netko tko je to liko prijazan i inteligentan kao general Peckem ne bi odobravao što on puši cigarete na cigaršpic, iako su se njih dvojica prilično rijetko viđali. To je u neku ruku bila sreća, kao što je pukovnik Cathcart priznavao sam sohi osjećajući olakšanje, jer general Peckem ne bi moţda nipošto odobravao što on puši cigarete na cigaršpic. Kad bi pukovnika Cathcarta spopale takve zle slutnje, suspregao bi jecaj i najradije bi bacio tu prokletu stvar k vragu, ~ 189 ~

ali ga je obuzdavalo nepokolebljivo uvjerenje da cigaršpic svagda pridaje njegovoj muškaračkoj, ratničkoj vanjštini poseban sjaj produhovljena junaštva, ko jim se neobično isticao među svim ostalim pukovnicima u američkoj vojsci koji su mu bili suparnici. Ipak, kako je mogao biti siguran? Pukovnik Cathcart bio je neumoran u tom pogledu, revan, vrijedan i poţrtvovan vojni taktičar koji je neprestano nešto smišljao u sluţbi sama sebe. Bio je svoj vlastiti sarkofag, odvaţan i nepogrešiv diplomat koji je neprestano, gadeći se, kudio sama sebe zbog svih prilika što ih je propustio, i koji je gunđao na sama sebe ţaleći zbog svih grešaka koje je počinio. Bio je osjetljiv, razdraţljiv, ogorčen i uobraţen. Bio je smion oportunist koji bi pohlepno ugrabio svaku priliku na koju bi ga upozorio potpukovnik Korn, ali koji je odmah zatim strepio od ludog očaja zbog svih mogućih posljedica. Lakomo je prikupljao glasine i mnogo drţao do ogovaranja. Vjerovao je sve mu što bi čuo, ali se ni u što nije pouzdavao. Neprekidno je budno pazio na svaki signal i imao vrlo razvijen osjećaj za odnose i situaci je koje nisu postojale. Bio je upućen čovjek koji se uvijek dirljivo upinjao da sazna što se zbiva. Bio je bučan, neustrašiv tiranin koji se nikako nije mogao utješiti zbog uţasnih neizbrisivih dojmova koje je znao da ostavlja na uglednike koji jedva da i znaju za njega. Svi su ga progonili. Pukovnik Cathcart se probijao kroz ţivot dovijanjem u nepouzdanom, aritmetičkom svijetu sramote i dike, to boţnjih velikih pobjeda i toboţnjih katastrofalnih poraza. Svaki je sat zapadao iz tjeskobe u zanos, i obratno, grdno precjenjujući svoje pobjede i tragično preuveličavajući svoje poraze. Nitko ga nikad ni je uhvatio na spavanju. Kad bi do njega dopro glas da su se general Dreedle ili general Peckem nasmiješili ili namrštili, ili da se nisu ni nasmiješili ni namrštili, ne bi imao mira sve dok ne bi pronašao kakvo prihvatljivo tumačenje, i gunđao bi uporno sve dok ga potpukovnik Korn ne bi nagovorio da se smiri i da ne uzima sve toliko k srcu. Potpukovnik Korn bio mu je vjeran, prijeko potreban saveznik koji je pukovniku Cathcartu išao na ţivce. Pukovnik Cathcart zavjetovao se na vječnu zahvalnost potpukovniku Kornu zbog vješto smišljenih poteza, a poslije, kad bi shvatio da ti potezi moţda neće uspjeli, bjesnio je na njega. Pukovnik Cathcarl je mnogo dugovao potpukovniku Kornu, ali ga nije trpio. Bili su veoma bliski. Pukovnik Cathcart bio je zavidan potpukovniku Kornu na njegovoj pameti i morao je često podsjećati sama sebe da je Kom još uvijek samo potpukovnik, iako je gotovo deset godina ~ 190 ~

stariji od njega, i da je potpukovnik Kom studirao na drţavnom sveučilištu. Pukovnik Cathcart ţalio je zbog zlosretne sudbine koja mu je dodijelila za neprocjenjiva pomoćnika tako obična čovjeka kakav je potpukovnik Korn. Poniţavalo gaje što mora toliko ovisiti o osobi koja je studirala na drţavnom sveučilištu. Ako mu je već tko morao postati prijeko potreban, jadikovao je pukovnik Cathcart, onda je to isto tako mogao biti kakav bogat i otmjen čovjek, čovjek iz bolje obitelji koji bi bio zreliji od potpukovnika Korna i koji ne bi ţelju pukovnika Cathcarta da postane general shvaćao tako lakoumno kako je pukovnik Cathcart u potaji mislio daje potpukovnik Korn u potaji shvaća. Pukovnik Cathcart je tako ţarko ţelio postati general da je bio voljan posluţiti se bilo kakvim sredstvima, čak i vjerom, pa je jednom kasno prijepodne, tjedan dana pošto je bio povisio normu na šezdeset letova, pozvao u svoju kancelariju kapelana i naglo upro prstom u Saturday Evening Post na svom stolu. Pukovnik je bio raskopčao ovratnik svoje sivoţute košulje tako da su mu se na vratu, bijelom kao bjelanjak, vidjeli tragovi tvrdih, crnih, čekinjastih dlaka. Spuţvasta mu se donja usna otromboljila. Nikako nije mogao pocrnjeti pa se klonio sunca što je više mogao, da se ne bi sprţio. Pukovnik je bio više nego za glavu viši od kapelana i dvaput širi od njega, pa se kapelan osjećao prema njemu njeţan i slabunjav, napose zbog pukovnikova naduta i zapovjedničkog drţanja. - Pogledajte ovo, kapelane - naloţi mu pukovnik Cathcart mećući cigaretu u cigaršpic i zavaljujući se udobno na okretnoj stolici za svojim stolom. - Da čujem što vi mislite! Kapelan poslušno pogleda u otvoreni časopis i ugleda krupan naslov uvodnika u kojem bijaše riječ o nekom američkom bombarderskom aviopuku u Engleskoj, čiji je kapelan prije svakog borbenog zadatka čitao molitve u učionici. Kapelan je malne proplakao od sreće kad je shvatio da se pukovnik neće izdirati na njega. Njih dvojica jedva da su razmijenili koju riječ od one burne večeri kad ga je pukovnik Cathcart, na zapovijed generala Dreedlea, pošto je poglavica Bijeli Halfoat bio udario pukovnika Moodusa u nos, izbacio iz oficirskog kluba. Kapelan se isprva bojao da ga pukovnik kani izgrditi zato što je prethodne večeri ponovo došao u oficirski klub bez dopuštenja. Došao je s Yossarianom i Dunbarom koji su ga bili ne nadano posjetili u njegovu šatoru na šumskom proplanku i pozvali da pođe s njima. Ma koliko da je bio u strahu od pukovnika Cathcarta, bilo mu je lakše prkositi njemu nego odbiti ljubazan poziv ~ 191 ~

svojih dvaju novopečenih prijatelja, s kojim se bio upoznao prije svega nekoliko tjedana u jednom od svojih posjeta bolnici i koji su ga onako uspješno štitili od nebrojenih društvenih nezgoda, u koje ga je uvaljivala njegova sluţbena duţnost da ţivi u najfamilijarnijim odnosima s više od devet stotina nepoznatih oficira, podoficira i vojnika, koji su mislili da je on neka čudna ptičica. Kapelan je prikovao pogled za stranice časopisa. Po dvaput je proučio svaku fotografiju i pomno pročitao sve što je ispod njih pisalo, slaţući svoj odgovor na pukovnikovo pitanje u gramatički potpunu rečenicu, koju je u glavi ponavljao i preinačivao više puta prije nego što je najposlije smogao hrabrost da odgovori. - Ja mislim da je čitanje molitava prije svakog borbenog zadatka nešto veoma valjano i neobično hvale vrijedno, gospodine pukovniče - reče bojaţljivo i ušutje. - Aha - reče pukovnik. – Ali ja bih htio znati što vi mislite, bi li to i kod nas palilo? - Bi, gospodine pukovniče - odgovori kapelan nakon nekoliko časaka. Ĉini mi se da bi. - Onda bih htio da pokušate s tim. - Pukovnikovi se glomazni, brašnasti obrazi najednom mjestimice zaţariše od ushita. Ustane i uzbuđeno se ushoda po sobi. - Vidite li koliko su molitve koristile tim ljudima u Engleskoj! Eto vam u Saturday Evening Postu slike pukovnika čiji se kapelan moli s ljudima prije svakog borbenog za datka. Ako njemu pomaţu molitve, moraju i nama. Ako se budemo molili, moţda će i meni objaviti sliku u Saturday Evening Postu. Pukovnik ponovo sjede i sanjarski se nasmiješi; utonuo u bogata razmatranja. Kapelan nije znao što se od njega očekuje da još kaţe. Sa zamišljenim izrazom na svom duguljastom, bljedunjavom licu, zaustavio je pogled na nekoliko visokih košara punih crvenih dugu ljastih rajčica, koje su stajale poredane uza sve zidove. Gradio se da smišlja odgovor. Nakon nekog vremena pojmio je da zapravo bulji u redove i redove košara s crvenim duguljastim rajčicama, i toliko ga je zaokupilo pitanje otkud košare krcate crvenim duguljastim rajči cama u kancelariji jednog komandanta aviopuka daje posve smet nuo s uma razgovor o skupnim molitvama, sve dok pukovnik Cathcart nije dobroćudno zastranio upitavši ga: - Hoćete li ih kupiti, kapelane? To su vam paradajzi s farme koju potpukovnik Korn i ja imamo g ore u brdima. Mogu vam prepustiti jednu ~ 192 ~

košaru po cijeni trgovine na veliko. - Ah, neću, gospodine pukovniče. Ne trebaju mi, mislim. - U redu, u redu - velikodušno će pukovnik. No morate ih kupiti. Milo je sretan kad moţe otkupiti sve što proizvedemo. Ovi su paradajzi ubrani jučer. Pazite kako su jedri i zreli, kao sise kakve mlade djevojke. Kapelan porumenje, a pukovnik odmah shvati da je pogriješio. Obori glavu od stida, a nezgrapno mu lice bukne. Prsti mu se nekako stvrdnuli i ukočili. Mrzio je kapelana iz dna duše upravo zato što je kapelan, i zato što je zapaţanje za koje je znao da bi u svakoj drugoj prilici bilo ocijenjeno kao duhovito i otmjeno pretvorio u grubu grešku. Bijedno je pokušao smisliti neki način na koji bi obojicu izvukao iz strahovite neprilike. Umjesto toga se sjeti da je kapelan samo kapetan, pa se odmah uspravi i zine zgranuto i uvrijeđeno. Napne obraze od bijesa pri pomisli da ga je upravo izigrao i ponizio čovjek koji je gotovo njegov vršnjak, a još uvijek samo kapetan, pa osvetnički uperi u njega takav ubitačan neprijateljski pogled da kapelan zadrhti. Pukovnik ga sadistički kazni dugotrajnim, prijetećim, zlobnim i nijemim pogledom punim mrţnje. - Razgovarali smo o nečemu drugom - zajedljivo podsjeti na posljetku kapelana. - Nismo razgovarali o jedrim, zrelim sisama lijepih mladih djevojaka, nego o nečemu sasvim drugom. Razgovarali smo o molitvama u učionici prije svakog borbenog zadatka. Postoji li kakav razlog koji se tome protivi? - Ne postoji, gospodine pukovniče - promrmlja kapelan. - Onda ćemo početi već danas poslijepodne. - Pukovnikovo se neprijateljstvo pomalo ublaţi kad prijeđe na pojedinosti. - E, a sad bih htio da dobro razmislite o tome koje bismo molitve izabrali. Ne ţelim ništa teško ni ţalosno. Htio bih da to bude nešto lagano i ţivo, nešto poslije čega će se momci dobro osjećati. Razumijete li što hoću da kaţem? Ne ţelim ništa od onog kraljevstva Boţjeg ni Doline smrti. Sve je to previše negativno. Zašto ste napravili takvo kiselo lice? - Oprostite, gospodine pukovniče - promuca kapelan. - Baš kad ste to rekli, slučajno sam pomislio na Dvadeset i treći psalam. - Koji je to? - To je baš onaj na koji ste vi mislili, gospodine pukovniče. »Gospod je moj pastir, ja...« - To je baš psalam na koji sam ja mislio. Taj ne dolazi u obzir. Što još imate? - »Spasi me, o Boţe; jer mi je voda doprla do...« ~ 193 ~

- Nećemo vodu - odluči pukovnik i, istisnuvši opušak u pepeljaru od kovane mjedi, puhne svom snagom u cigaršpic. - Kako bi bilo da pokušamo s nečim što je uglazbljeno? Što velite na harfe na vrbama? - Tu se spominju rijeke Babilona, gospodine pukovniče - odvrati kapelan. - »...Tu sjedosmo i čak plakasmo kad se sjetismo Siona.« - Siona? Manimo se radije toga. Da mi je znati kako je tu uopće upao Sion? Zar nemate ništa šaljiva što nema veze s vodom i dolinama i Bogom? Najradije bih da uopće izbjegnemo religiju, ako ikako moţemo. Kapelan se uze ispričavati. - Oprostite, gospodine pukovniče, ali gotovo sve molitve koje ja poznajem, prilično su sumorne po tonu i u njima se bar uzgred spominje Bog. - Onda izmislimo neke druge. Ljudi se ionako već dosta bune zbog zadataka na koje ih šaljem, pa ih ne treba još više razdraţivati bilo kakvim prodikama o Bogu i smrti i raju. Zašto ne bismo odabrali neki pozitivniji pristup? Zašto se ne bismo svi molili za nešto dobro kao što je, na primjer, koncentriranije bombardiranje? Zar se ne bismo mogli moliti za koncentriranije bombardiranje? - Pa, mogli bismo, gospodine pukovniče, ja mislim da bismo mogli neodlučno odgovori kapelan. - Ali, ako samo to ţelite, onda vam ja nisam čak ni potreban. To biste mogli i sami obavljati. - Znam da bih mogao - oporo će pukovnik. - Ali što vi mislite, zašto ste vi tu? Ja bih mogao i hranu nabavljati sam, ali je to Milov posao pa zato on to obavlja za sve aviopukove na našem području. Vaš je posao da nas vodite u molitvi, i od sada ćete nas voditi u molitvi za koncentriranije bombardiranje prije svakog borbenog zadatka. Je li jasno? Ja mislim da je koncentriranije bombardiranje nešto za što se zaista vrijedi moliti. To će nam svima sluţiti na diku kod generala Peckema. General Peckem smatra da je snimak iz zraka mnogo ljepši kad sve bombe eksplodiraju blizu jedna druge. - General Peckem, gospodine pukovniče? - Da, kapelane - odgovori pukovnik smijuljeći se očinski zbog zbunjenog izraza na kapelanovu licu. - Ne bih htio da se to pročuje, ali čini se da general Dreedle konačno odlazi, a da na njegovo mjesto dolazi general Peckem. Iskreno govoreći, meni neće biti ţao ako do toga dođe. General Peckem je vrlo dobar čovjek i ja mislim da će nam svima biti mnogo bolje pod njegovom komandom. S druge strane, do toga moţda neće uopće doći nego ćemo i dalje ostati pod komandom generala Dreedlea. ~ 194 ~

Iskreno govoreći, meni ne hi bilo ţao ni da tako ostane, jer je general Dreedle isto tako vrlo dobar čovjek i ja mislim da će nam i pod njegovom komandom biti svima mnogo bo lje. Nadam se da ćete sve ovo zadrţati za sebe, kapelane. Ne bih htio da ijedan od njih dvojice pomisli da podupirem suprotnu stranu. - Razumijem, gospodine pukovniče. - E pa, dobro - usklikne pukovnik i veselo ustane. - Ali sve ovo ogovaranje ne otvara nam vrata Saturday Evening Posta, a, kapelane? Hajde da vidimo što bi bilo najbolje poduzeti. Uzgred budi rečeno, kapelane, o ovome zasad ni riječi potpukovniku Kornu. Razumijete? - Razumijem, gospodine pukovniče. Pukovnik Cathcart se zamišljeno usprohoda amo-tamo po uskim prolazima između košara s rajčicama i stola i drvenih stolaca nasred sobe. - Mislim da ćete vi morati čekati vani dok se bude vršila priprema leta, jer su svi ti podaci strogo povjerljivi. Mogli bismo vas pustiti unutra dok major Danby sinkronizira satove. Ja mislim da točno vrijeme nije nikakva tajna. Dat ćemo vam minutu i pol vremena. Hoće li to biti dovoljno? - Hoće, gospodine pukovniče, ako tu nije uključeno i vrijeme koje će biti potrebno da ateisti napuste prostoriju, a da vojnici i podoficiri uđu. Pukovnik Cathcart stane kao ukopan. - Kakvi ateisti? - rikne kao da se brani, a cijelo mu drţanje u tren oka odrazi iskreno i ratoborno poricanje. - U mojoj jedinici nema ateista! Ateizam je protuzakonit, nije li tako? - Nije, gospodine pukovniče. - Nije? - Pukovnik bijaše iznenađen. - Onda je antiamerički, ni je li tako? - Nisam siguran, gospodine pukovniče - odgovori kapelan. - E pa, ja sam siguran! - obznani pukovnik. - I neću ometati naše vjerske obrede za volju šačice šugavih ateista. Neće oni imati ni kakve posebne povlastice. Oni mogu ostati gdje jesu i moliti se s na ma ostalima. A što je opet to s vojnicima i podoficirima? Kog vraga oni imaju tu traţiti? Kapelan osjeti kako ga oblijeva rumenilo. - Oprostite, gospodine pukovniče, ali ja sam samo drţao da vi ţelite da i vojnici i podoficiri budu prisutni, jer će i oni letjeti. - E, bogme, ne ţelim. Oni imaju svog Boga i svog kapelana, nije li tako? - Nije, gospodine pukovniče. ~ 195 ~

- Što vi to govorite? Hoćete li da kaţete da se oni mole istom Bogu kao i mi? - Da, gospodine pukovniče. - I On ih sluša? - Ja mislim da ih sluša, gospodine pukovniče. - Uh, Boga mu ljubim - napomene pukovnik i puhne sebi u bradu podsmješljivo i uveseljeno. Ĉas kasnije naglo klone duhom i ner vozno prođe rukom po kratkim, crnim i prosijedim uvojcima - Mislite li da bi zbilja bilo dobro da pustimo vojnike i podoficire unutra? - priupita zabrinuto. - Ja mislim da bi samo tako bilo ispravno, gospodine pukovniče. - Ja ih najradije ne bih pripustio - prizna pukovnik i uze pomamno puckati zglobovima na prstima hodajući gore-dolje. - Ama, nemojte me krivo shvatiti, kapelane! Ne radi se o tome da ja moţda mislim da su vojnici i podoficiri prljavi, prosti i manje vrijedni, nego, naprosto, nemamo za njih dovoljno mjesta. Ipak, iskreno govoreći, ne bi mi bilo baš po volji da se oficiri bratime s vojnicima i podoficirima u učionici. Ĉini mi se da su dovoljno zajedno na borbenom zadatku. Neki moji najbolji prijatelji su vojnici i podoficiri, razumijete, ali se dalje od toga ne bih htio upuštati. Kaţite mi po istini, kapelane, bi li vama bilo drago da vam se sestra uda za vojnika ili podoficira? - Moja je sestra podoficir, gospodine pukovniče - odgovori kapelan. Pukovnik ponovo stane kao ukopan i pogleda oštro kapelana, da se uvjeri da mu se ne ruga. - Što zapravo hoćete time da kaţete, kapelane? Pokušavate li bi ti duhoviti? - Ama, ni govora, gospodine pukovniče - poţuri se kapelan razjasniti, a pogled mu odavaše mučnu nelagodu: - Ona je podnarednik u mornaričkoj pješadiji. Pukovnik nije nikad volio kapelana, a sad ga je zamrzio i izgubio povjerenje u njega. Osjetio je da mu prijeti opasnost, i upitao se ne kuje li i kapelan urotu protiv njega, nije li kapelanovo suzdrţljivo, neupadljivo drţanje zapravo tek zlokobna maska ispod koje se krije neutaţivo častohleplje koje je, negdje duboko u njemu, lukavo i bezobzirno. Bilo je nešto čudno na kapelanu i pukovnik ubrzo otkrije što je to. Kapelan je stajao ukočeno u stavu mirno, jer mu je pukovnik zaboravio reći »na mjestu voljno«. Neka samo ostane tako stajati, pomisli pukovnik osvetoljubivo, baš da mu pokaţe tko je tu gazda, te da ne izgubi ni malo ~ 196 ~

od svog dostojanstva, što bi se moglo dogoditi kad bi priznao svoju omašku. Pukovnik Cathcart osjeti kako ga nešto neodoljivo privlači prozoru, te baci kroza nj teţak, mutan pogled pun mrzovoljne zadubljenosti. Vojnici i podoficiri su uvijek nepouzdani, zaključi. Pogleda turobno i mrko streljanu s pokretnim metama, koju je podigao za oficire iz svog štaba, pa se sjeti onog groznog poslijepodneva kad ga je General Dreedle nemilosrdno ispreskakao pred potpukovnikom Kornom i majorom Danbyjem, i naredio mu da otvori vrata streljane svim vojnicima, podoficirima i oficirima. Streljana s pokretnim metama bila mu je uistinu trn u peti, bijaše pukovnik Cathcart prisiljen zaključiti. Bio je uvjeren da general Dreedle nije to nikad zaboravio, iako je bio uvjeren da se general Dreedle i ne sjeća više svega toga, što je uistinu bilo nepravedno, jadikovao je pukovnik Cathcart, jer mu je sama zamisao o streljani s pokretnim metama morala zaista sluţiti na diku, iako mu je zaista bila trn u peti. Pukovnik Cathcart ni je bio kadar točno procijeniti koliko je dobio ili izgubio tom svojom prokletom streljanom s pokretnim metama, pa je poţalio što potpukovnik Korn nije baš sad u njegovoj kancelariji da još jednom prosudi o svoj toj zgodi i ohrabri ga. Sve ga je to zbunjivalo i obeshrabrivalo. Pukovnik Cathcart izvadi cigaršpic iz usta, gurne ga u dţep na košulji i uze ojađeno gristi nokte na objema rukama. Svi su bili protiv njega, pa mu je bilo teško pri duši što potpukovnik Korn nije u ovom trenutku krize uz njega da mu pomogne u donošenju odluke što da radi s tim skupnim molitvama. Nije više gotovo nimalo vjerovao kapelanu koji je još uvijek samo kapetan. - Mislite li vi - upita ga - da bi izostavljanje vojnika i podoficira moglo utjecati na uspjeh cijele naše zamisli? Kapelan je krzmao osjećajući da je opet na nepoznatu terenu. - Da, gospodine pukovniče - napokon odgovori. - Mislim da je moguće da bi takav potez mogao utjecati na to da molitve za koncen- triranije bombardiranje ne budu uslišane. -Na to nisam ni pomislio! - uzvikne pukovnik, a oči su mu treptale i prštale kao lokvice. - Mislite li da bi Bog čak mogao odlučiti da me kazni rasturenijim bombardiranjem? - Da, gospodine pukovniče - reče kapelan. Moguće je da On i lako odluči. - Onda k vragu sve skupa! - klikne pukovnik srdito i posve samostalno. - Neću, bogami, uvoditi te vraţje skupne molitve samo zato da ~ 197 ~

bude još gore nego što je sada. - Cerekajući se prezirno, sjede za svoj stol, stavi ponovo prazni cigaršpic u usta i utone u plodonosnu šutnju koja potraja nekoliko časaka. - Uostalom, kad čovjek dobro promisli - prizna isto toliko sebi koliko i kapelanu - bit će da uopće nije bogzna kakva ideja da se ljudi mole Bogu. Moţda nam urednici Saturday Evening Posta ne bi ni htjeli pomoći. Pukovnik je teška srca odustao od svoga plana, jer ga je bio skovao potpuno sam nadajući se da će njime svima bjelodano dokazati da mu potpukovnik Korn nije zapravo uopće potreban. Pošto se odrekao tog plana, bilo mu je drago što ga se otarasio, jer ga je od sama početka zabrinjavala opasnost da ga provede u djelo a da ga nije najprije provjerio s potpukovnikom Kornom. Duboko je i zadovoljno uzdahnuo. Odbacivši svoju zamisao, imao je mnogo bolje mišljenje o samom sebi, jer je slutio daje postupio vrlo mudro, i, što je najvaţnije, postupio je tako mudro bez dogovora s potpukovnikom Kor nom. - Je li to sve, gospodine pukovniče? - upita ga kapelan. - Aha - reče pukovnik Cathcart. - Osim ako nemate još kakav drugi prijedlog. -Nemam, gospodine pukovniče. Samo... Pukovnik digne pogled nekako uvrijeđeno, pa promotri kapelana odbojno i nepovjerljivo. - Što samo, kapelane? - Gospodine pukovniče - reče kapelan - neki su ljudi veoma uzrujani otkako ste povisili normu na šezdeset zadataka. Zamolili su me da porazgovaram s vama o tome. Pukovnikje šutio. Kapelan pocrvenje sve do korijenja svoje riđe kose čekajući odgovor. Pukovnik ga je dugo ostavio da se grči pod njegovim ukočenim, ravnodušnim pogledom u kojem nije bilo ni trunka osjećaja. - Recite im samo da smo u ratu - posavjetova ga napokon jednoličnim glasom. - Hvala, gospodine pukovniče, reći ću im tako - odgovori kapelan, presretan što je pukovnik napokon i nešto kazao. - Njih zanima zašto ne zatraţite pričuvne posade koje čekaju u Africi da ih zamijene, a njih ne pustite kućama. - To je pitanje administracije - reče pukovnik. - To se njih ništa ne tiče. - Mlitavo upre prstom u zid. - Uzmite jedan paradajz, kapelane! Dajte uzmite, poklanjam vam ga! - Hvala vam, gospodine pukovniče. Gospodine pukovniče... ~ 198 ~

- Molim, molim. Kako vam se sviđa tamo u šumi, kapelane? Je li sve bog bogova? - Da, gospodine pukovniče. - To je dobro. Samo nam javite ako nešto zatrebate. - Razumijem, gospodine pukovniče. Hvala vam, gospodine pukovniče. Gospodine pukovniče... - Hvala vam što ste navratili, kapelane. Sad imam još neka posla. Javite mi ako smislite nešto kako da nam objave imena u Saturday Evening Postu, hoćete li? - Razumijem, gospodine pukovniče, hoću. - Kapelan učini silan napor volje i junački srne u opasnost. - Osobito me zabrinjava stanje jednog strijelca, gospodine pukovniče. Yossariana. Pukovnik hitro zirne na nj i trgne se kao da se nečega prisjetio. - Koga? - pripita ga uznemireno. - Yossariana, gospodine pukovniče. - Yossariana? - Da, gospodine pukovniče. Yossariana. On je sav izvan sebe, gospodine pukovniče. Bojim se da neće moći više dugo tako trpjeti a da ne učini nešto iz pukog očaja. - Je li zaista tako, kapelane? - Da, gospodine pukovniče. Bojim se da jest. Pukovnik razmišljaše nekoliko časaka u grobnoj tišini. - Recite mu samo neka se uzda u Boga - posavjetova ga najpos lije. - Hvala vam, gospodine pukovniče - reče kapelan. - Reći ću mu tako.

~ 199 ~

20. KAPLAR WHITCOMB Sunce toga dana potkraj kolovoza ţeglo je i prţilo, a na galeriji nije bilo ni daška vjetra. Kapelan je hodao polako. Kad je nečujno izišao u svojim smeđim cipelama s gumenim potplatima i gumenim petama iz pukovnikove kancelarije, bio je potišten i korio je sama sebe. Gadio se sam sebi zbog nečega što je smatrao svojim kukavičlukom. Nakanio je bio zauzeti mnogo čvršći stav prema pukovniku Cathcartu u vezi s povišenom normom, progovoriti hrabro, logično i rječito o predmetu koji mu je leţao na srcu. Međutim, ponio se jadno, opet se nije usudio ni pisnuti pred snaţnijom ličnosti od sebe. Obuzimao ga je poznat, sramotan osjećaj i nije imao o sebi dobro mišljenje. Još se manje usudio pisnuti časak kasnije, kad je opazio bačvastu, jednobojnu priliku potpukovnika Korna kako tromo hita prema njemu uza zavojite, široke, ţute kamene stube, iz velikog trošnog predvorja s visokim zidovima od ispucanog tamnog mramora i okruglim podom od ispucanih prljavih pločica. Kapelan se bojao potpukovnika Korna još više nego pukovnika Cathcarta. Crnomanjasti, sredovječni potpukovnik s ledenim naočalama bez ruba i kao izbrušenom, ćelavom, kupolastom glavom koju je vječito pipao osjetljivim vršcima svojih raširenih prstiju, nije trpio kapelana i često je bio neuljudan prema njemu. Kapelan je uvijek strahovao od njegova oštra i pogana jezika i od njegovih pronicavih, ciničnih očiju u koje se nikad nije usudio gledati dulje od jednog časka. Dok je smjerno drhtao pred njim, kapelan je neizbjeţno svrnuo pogled na struk potpukovnika Korna, kome su se krajevi košulje izvukli ispod labava remena i nadimali se, zbog čega je ostavljao dojam nemara i debljine i činio se znatno niţi nego što je uistinu bio. Potpukovnik Korn bio je neuredan, ohol čovjek masne koţe, s dubokim oštrim borama što su mu se protezale gotovo okomito ispod nosa, između tamnih debelih obraza i četvrtaste, raskoljene brade. Kad su se sreli na stubama, potpukovnik Korn je bio namrgođen i pogledao je kapelana kao da ga ne poznaje. - Zdravo, oče - reče bezbojnim glasom ne gledajući ga. - Kako je? - Dobar dan, gospodine potpukovniče - odvrati kapelan, koji je mudro zaključio da potpukovnik Koru i ne očekuje od njega nikakav drugi odgovor. Potpukovnik Korn se nastavio uspinjati uza stube ne usporivši korake, a kapelan je odolio iskušenju da ga ponovo upozori da on nije katolik nego anabaptist, pa da nije potrebno ni ispravno nazivati ga ocem. ~ 200 ~

Sad je bio gotovo uvjeren da potpukovnik Korn to dobro zna, i da je to što gaje tako prijazno i bezazleno nazvao ocem samo još jedan njegov način da ga zadirkuje što je tek anabaptist. Kad je već gotovo prošao, potpukovnik Korn iznenada stane i naglo se okrene i vrati do kapelana mjereći ga bijesnim i sumnjičavim pogledom. Kapelan se skameni. - Otkud vam taj paradajz, kapelane? - upita ga potpukovnik Korn grubo. Kapelan pogleda u čudu rajčicu koju je drţao u ruci i koju mu je dao pukovnik Cathcart. - Iz kancelarije pukovnika Cathcarta, gospodine potpukovniče protisne teškom mukom. - Zna li pukovnik da ste ga uzeli? - Zna, gospodine potpukovniče. On mi ga je dao. - E pa, onda je valjda sve u redu - reče potpukovnik Korn koji se odmah smekšao. Nasmiješi se bez topline gurajući palcima zguţva ne krajeve košulje u hlače. Oči mu se zakrijesiše od nekakve potajne obijesti i zadovoljstva. - Zašto vas je zvao pukovnik Cathcart, oče? - upita ga iznenada. Kapelanu se načas ukoči jezik od neodlučnosti. - Mislim da ne bih smio... - Da se molite urednicima Saturday Evening Posta? Kapelan se malne osmjehne. - Da, gospodine potpukovniče. Potpukovnik Korn bio je oduševljen svojom dovitljivošću. Nasmije se prezirno. - Bojao sam se, znate, da će mu pasti na pamet takva nekakva glupost čim bude vidio najnoviji Saturday Evening Post. Nadam se da ste mu uspjeli predočiti kakva je to grozna zamisao. - On je sam odustao od toga, gospodine potpukovniče. - To je dobro. Drago mi je što ste ga uvjerili da urednici Saturday Evening Posta ne bi, po svoj prilici, ponovili istu priču samo za to da naprave reklamu nekom opskurnom pukovniku. Kako vam je u onoj pustinji, oče? Jeste li se već snašli? - Jesam, gospodine potpukovniče. Sve je u redu. - To je dobro. Drago mi je čuti da se nemate ni na šta potuţiti. Javite nam ako trebate išta da vam bude udobnije. Mi svi ţelimo da vam tamo bude lijepo. ~ 201 ~

- Hvala vam, gospodine potpukovniče. Javit ću vam. Iz predvorja dopre buka od nekakva, sve jačeg komešanja. Bilo je već gotovo vrijeme ručku pa su prve pridošlice navalile u štabne menze. Vojnici i podoficiri odvajali su se od oficira i ulazili u različite blagovaonice na suprotnim stranama starinske rotunde. Potpukovnik Korn se prestane smješkati. - Vi ste ručali ovdje s nama prije dan-dva, nije li tako, oče? - značajno ga zapita. - Jesam, gospodine potpukovniče. Prekjučer. - Tako sam i mislio - reče potpukovnik Korn i ušutje načas da mu napomena postigne puni učinak. - E pa, strpite se malo, oče! Vidjet ćemo se opet kad dođe vrijeme da jedete ovdje s nama. - Hvala vam, gospodine potpukovniče. Kapelan nije bio siguran u kojoj bi od pet oficirskih, podoficirskih i vojničkih blagovaonica trebao ručati toga dana, jer je rotacioni sistem koji je za njega izradio potpukovnik Korn bio zamršen, a zaboravio je u šatoru svoj podsjetnik. Kapelan je bio jedini oficir u štabu aviopuka koji nije stanovao u ruševnoj crvenoj kamenoj zgradi štaba aviopuka i ni u jednoj od onih manjih zdanja što bijahu razbacana oko nje. Kapelan je stanovao na šumskom proplanku oko šest kilometara dalje, između oficirskog kluba i prve od četiri eskadrile što su se u nizu protezale daleko od štaba aviopuka. Kapelan je stanovao sam u prostranu, četvrtastu šatoru koji mu je sluţio i kao pisarnica. Noću su dopirali do njega zvukovi pijanki iz oficirskog kluba pa često nije mogao spavati, nego se prevrtao i bacakao na svom leţaju u pasivnu, napola dobrovoljnu izgnanstvu. Nikako nije mogao procijeniti učinak neškodljivih tableta za spavanje, koje je povremeno uzimao, zbog čega se dane i dane poslije toga osjećao kriv. Jedini čovjek koji je stanovao s kapelanom na proplanku bio je njegov pomoćnik, kaplar Whitcomb. Kaplar Whitcomb bio je ateist i nezadovoljan podčinjeni koji je vjerovao da bi kapelanov posao obavljao mnogo bolje od kapelana, te se zato smatrao bespravnom ţrtvom društvene nejednakosti. Stanovao je u vlastitu šatoru koji je bio isto onako prostran i četvrtast kao i kapelanov. Kad je uvidio da mu kapelan u svemu popušta, počeo je postupati s njim grubo i drsko. Šatori na proplanku nisu im bili udaljeni više od metar i pol jedan od drugoga. Potpukovnik Korn je izmislio takav način ţivota za kapelana. Prvi valjan razlog da kapelan stanuje izvan zgrade štaba aviopuka bila je teorija potpukovnika Korna da će se kapelan bolje upoznati sa svojim ~ 202 ~

vjernicima ako bude ţivio u šatoru kao i oni. Drugi valjani razlog bila je činjenica da bi se drugi oficiri osjećali nelagodno kad bi se kapelan neprestano motao po štabu. Valjalo je odrţavati vezu s Gospodom i svi su bili za to, ali im opet nije bilo po volji da se On dan i noć vrti oko njih. Sve u svemu, kao što je potpukovnik Korn rekao majoru Danbyju, nervoznom i buljavom operativnom oficiru aviopuka, kapelan je ţivio kao mali bog; nije imao gotovo nikakva drugog posla nego da sluša tuđe nevolje, sahranjuje mrtvace, obilazi bolesnike i drţi sluţbu Boţju. A nije više bilo ni mnogo mrtvaca da ih sahranjuje, kao što je isticao potpukovnik Korn, jer praktički nije više bilo otpora od njemačkih lovačkih aviona i jer je gotovo devedeset posto od onih smrtnih slučajeva kojih je još bilo, po njegovoj procjeni, otpadalo na pogibije iza neprijateljskih linija ili na nestanke u oblacima, pa kapelan nije imao posla oko ukopa njihovih osta taka. Ni sluţbe Boţje nisu mu zadavale mnogo teškoća, jer ih je drţao svega jedanput tjedno u zgradi štaba aviopuka, a prisustvovalo im je veoma malo ljudi. Zapravo se kapelanu sve više sviđalo na proplanku. I on i kaplar Whitcomb bili su svime dobro opskrbljeni tako da nijedan od njih ne bi nikad mogao navesti neudobnost kao razlog da zatraţe dopuštenje da se vrate u zgradu aviopuka. Kapelan je naizmjence doručkovao, ručao i večerao s različitim skupinama ljudi u blagovaonicama osam eskadrila; svaki je peti put blagovao u menzi vojnika i podoficira u štabu aviopuka, a svaki deseti obrok u oficirskoj menzi u istoj zgradi. Kod kuće, u Wisconsinu, kapelan se rado bavio vrtlarstvom, i srce mu se nadimalo od divotna dojma plodnosti i rodnosti kad god je promatrao nisko, bodljikavo granje patuljasta drveća, travu i guštik koji su mu dopirali do struka i kojima je bio gotovo potpuno opkoljen. Proljetos je ţivo ţelio posaditi begonije i cinije u jednoj uskoj lijehi oko svog šatora, ali ga je odvratio strah od gnjeva kaplara Whitcomba. Kapelan je uţivao u skrovitosti i izdvojenosti svoga zelenog okoliša, i u sanjarenju i razmišljanju na koje ga je poticalo ţivljenje u njemu. Sad mu se dolazilo manje ljudi jadati nego prije, i do pustio je sebi da i na tome bude donekle zahvalan. Kapelan nije bio druţeljubiv i nije rado razgovarao. Nedostajala mu je ţena i troje ne jake djece, a i on je ţeni nedostajao. Kaplara Whitcomba najviše je ozlojeđivalo kod kapelana, pored činjenice da kapelan vjeruje u Boga, pomanjkanje inicijative i prodornosti. Kaplar Whitcomb smatrao je daje slaba posjećenost sluţbama boţjim ţalostan odraz njegova vlastita statusa. Glavom su mu grozničavo vrvjele ~ 203 ~

nove smione zamisli kako da pokrene velik duhovni preporod koji je u svojim snovima on vodio, piknici, vjerski sastanci, sluţbena pisma obiteljima poginulih i ranjenih ljudi, cenzura, loto. Ali ga je kapelan kočio u ostvarivanju tih zamisli. Kaplar Whitcomb je od zlovolje grizao uzdu na kojoj ga je drţao kapelan, jer je posvuda vidio mogućnosti za poboljšanje prilika. Zaključio je da su baš ljudi kao što je kapelan krivi što je vjera na tako zlu glasu i što su obojica izopćeni iz društva. Za razliku od kapelana, kaplaru Whitcombu nije bilo po volji što ţive usamljeni na proplanku. Prvo što je namjeravao učiniti kad svrgne kapelana, bilo je da se vrati u zgradu štaba aviopuka gdje će biti u samu središtu zbivanja. Kad se kapelan rastao s potpukovnikom Kornom i dovezao se natrag do proplanka, ugledao je kaplara Whitcomba u toploj izmaglici kako povjerljivo razgovara s nekim nepoznatim bucmastim čovjekom u kestenjastom kupaćem ogrtaču od rebrasta baršuna i sivoj flanelskoj pidţami. Kapelan je znao da su takav ogrtač i pidţama sluţbena bolnička odjeća. Nijedan od one dvojice nije ni najmanjim znakom pokazao da ga poznaje. Strancu su desni bile obojene nečim purpurnim; ogrtač od rebrasta baršuna bio mu je na leđima ukrašen slikom »leteće tvrđave« kako se strmoglavljuje kroz narančaste eksplozije granata iz flakova, a na prsima sa šest pravilnih redova sićušnih bombi koje su označavale šezdeset borbenih zadataka. Kapelana je taj prizor toliko zapanjio da je stao i zagledao se u njih. Ona su dvojica prestala razgovarati i čekala u ledenoj tišini da on prođe. Kapelan je pohitao u šator. Ĉuo je, ili mu se pričulo, kako se priguše no smiju. Ĉasak kasnije uđe kaplar Whitcomb i upita ga: - E pa, što je? - Nema ništa novo - odgovori kapelan odvraćajući pogled od njega. - Je li me tko traţio? - Opet samo onaj blesavi Yossarian. To je zbilja pravi gnjavator, je li? - Ne bih baš rekao da je blesav - pripomene kapelan. - Dobro, dobro, samo ga vi branile - reče kaplar Whitcomb uvrijeđeno i izjuri iz šalora. Kapelan nije mogao vjerovati da se kaplar Whiteomb opet uvrijedio i da je zaista izišao. Tek što je to shvatio, kaplar Whitcomb se vratio. - Vi ste uvijek uz druge - optuţivaše ga kaplar Whitcomb. - Ne podupirete svoje ljude. To vam ne valja. - Nisam ga ja kanio braniti - ispričavaše se kapelan. - Samo sam rekao što mislim. ~ 204 ~

- Što je htio pukovnik Cathcart? - Ništa osobito. Htio je samo porazgovarati sa mnom o tome da li bismo mogli uvesti skupne molitve u učionici prije svakog leta. - Dobro, ne morate mi reći - obrecne se kaplar Whitcomb na njega i ponovo iziđe. Kapelanu je bilo strašno. Ma koliko se trudio da bude obziran, činilo se da ne moţe a da ne povrijedi osjećaje kaplara Whitcomba. Pokajnički obori pogled i opazi da mu posilni, kojeg mu je nametnuo potpukovnik Korn da mu drţi u redu šator, odjeću i obuću, opet nije očistio cipele. Kaplar Whitcomb se ponovo vrati. - Nikad mi ništa ne povjeravate - jadao se plahovito. - Nemate povjerenja u svoje ljude. Ni to vam ne valja. - Ama, nemojte tako - razuvjeravaše ga kapelan drţeći se kao krivac. Ja imam mnogo povjerenja u vas. - Pa što je onda s onim pismima? - Ama, ne, nemojte sad - preklinjaše ga kapelan ponizno. - Manite se pisama! Nemojte, molim vas, opet načinjati tu temu. Reći ću vam ako se predomislim. Kaplar Whitcomb se razbjesni. - A, tako? E pa, lako je vama tu samo sjediti i vrtjeti glavom dok ja obavljam sav posao. Jeste li vidjeli onoga čovjeka vani koji ima onoliko slika naslikanih na ogrtaču za kupanje? - Je li on došao radi mene? - Nije - reče kaplar Whitcomb i iziđe. U šatoru je bilo vruće i vlaţno, pa je kapelan osjetio da je sav mokar. Osluškivao je kao kakav nehotični prisluškivač prigušeno, nerazumljivo mumljanje i šaptanje što je dopiralo izvana. Kadje tromo sjeo za rasklimani kartaški stol koji mu je sluţio kao pisaći stol, usne su mu bile stisnute, pogled prazan, a blijedookerasto lice, sa starim, gustim skupinicama sićušnih prištića, bilo je po boji i građi nalik na bademovu ljusku. Razbijao je sebi glavu traţeći neki uzrok ogorčenju kaplara Whitcomba na njega. Na neki način koji nije mogao dokraja pojmiti, bio je uvjeren da mu je nanio neko neoprostivo zlo. Ĉinilo mu se nevjerojatno da bi takva dugotrajna srdţba, kakva je bila srdţba kaplara Whitcomba, mogla potjecati odatle što je od bio uvesti loto ili slati sluţbena pisma obiteljima poginulih u boju. Kapelan je bio utučen priznajući sam sebi da je nesposoban. Već je nekoliko tjedana namjeravao povesti otvoren razgovor s kaplarom Whitcombom ne bi li saznao što ga muči, ali se već ~ 205 ~

unaprijed sramio onoga što bi mogao saznati. Kaplar Whitcomb se pred šatorom kikotao, a onaj drugi se smi juckao. Nekoliko neugodnih trenutaka kapelan se jeţio od stravičnog, nadnaravnog osjećanja da je već bio u istom ovakvom poloţaju u neko drugo doba ili u nekom drugom ţivotu. Pokušao je uloviti i zadrţati taj dojam da bi mogao predvidjeti, ili moţda čak preduhitriti, ono što se ima dogoditi, ali je nadahnuće ishlapjelo bez traga, kao što je unaprijed znao da će se dogoditi. Deja vu. Lagano, opetovano miješanje privida sa stvarnosti koje je značajno za paramneziju, za nosilo je kapelana koji je znao štošta o tome. Znao je, na primjer, da se to zove paramnezija, a zanimao se i za takve popratne optičke pojave kao što su jamais vu, nikad neviđeno, i presque vu, gotovo viđeno. Bilo je uţasnih, nenadanih trenutaka kad su predmeti, pojmovi, pa čak i ljudi s kojima je kapelan ţivio tako reći od rođenja, na neobjašnjiv način poprimali nepoznat i nepravilan izgled koji nije nikad prije vidio i zbog kojeg su mu se činili posve strani: jamais vu. A bilo je i drugih trenutaka kad je tako reći vidio suštu istinu u svoj njenoj jasnoći i sjaju: presque vu. Epizoda na Snowdenovu sprovodu, kad je vidio onog golog čovjeka na drvetu, ostavila ga je u dubokoj nedoumici. To nije bilo deja vu, jer u onom trenutku nije imao osjećaj da je ikad vidio golog čovjeka na drvetu na Snowdenovu sprovodu. Nije bilo ni jamais vu, jer to priviđenje nije bilo priviđenje nekoga ili nečega poznatog što bi mu se javilo u nepoznatu ruhu. A nipošto nije bilo ni presque vu, jer ga je kapelan doista vidio. Tik pred šatorom razlegne se buka od ranog paljenja dţipa koji ubrzo odjuri tutnjeći. Je li goli čovjek na drvetu na Snowdenovu sprovodu bio puka halucinacija? Ili je bio pravo otkrivenje? Kapelan je zadrhtao pri samoj pomisli na to. Ţarko je ţelio vjerovati Yossarianu, ali kad god bi pomislio na tu zgodu, odlučio bi da ne misli više o tome, iako nije bio načisto, kad je sad doista mislio o tome, je li uistinu ikad doista mislio o tome. Kaplar Whitcomb ponovo polako uđe, s novim sjajnim smiješkom na usnama, i drsko se nalakti na središnji kolac kapelanova šatora. - Znate li vi tko je bio onaj čovo u crvenom ogrtaču za kupanje? pripita ga hvalisavo. - To je bio vojni istraţitelj koji je slomio nos. Došao je ovamo iz bolnice po sluţbenu poslu. Vodi istragu. Kapelan hitro digne pogled koji odavaše dodvorljivost i samilost. - Niste valjda u kakvoj neprilici? Mogu li vam kako pomoći? - Ne, nisam ja ni u kakvoj neprilici - odgovori kaplar Whitcomb cereći ~ 206 ~

se. - Nego, ste vi u neprilici. Pozvat će vas na red zato što ste potpisivali Washingtona Irvinga u svim onim pismima u kojima ste potpisivali Washingtona Irvinga. Što velite na to? - Ja nisam potpisivao Washingtona Irvinga ni u kakvim pismima reče kapelan. - Meni bar ne morate lagati - odvrati kaplar Whitcomb. - Ne morate mene uvjeravati u svoju nevinost. - Ama, ne laţem. - Što mene briga laţete li ili ne laţete. Zgrabit će vas za šiju i za to što ste čitali pisma majora Majora. Masa toga bila je strogo povjerljiva. - Kakva pisma? - pripita kapelan ţalostivo, osjećajući kako ga obuzima sve veća razdraţljivost. - Nisam nikad vidio nikakva pisma majora Majora. - Meni bar ne morate lagati - odvrati kaplar Whitcomb. - Ne morate mene uvjeravati u svoju nevinost. - Ama, ne laţem! - pravdao se kapelan. - Ja ne znam zašto vičete na mene - odbrusi mu kaplar Whitcomb drţeći se uvrijeđeno. Odmakne se od središnjeg kolca i značajno zamahne prstom kapelanu. - Samo sam vam učinio najveću uslugu koju vam je ikad itko u ţivotu učinio, a vi to čak i ne shvaćate. Kad god vas on pokuša prijaviti svojim starješinama, netko gore u bolnici prekriţi sve te pojedinosti u pismu, pa on hoće izludjeti, jer vas već tjedne i tjedne pokušava otkucati. Ja sam upravo kao cenzor odobrio njegovo pismo a da ga nisam ni pročitao. To će ostaviti vrlo povoljan dojam u vašu korist u štabu istraţiteljske sluţbe. Tako će oni znati da se mi ni najmanje ne bojimo da cijela istina o vama izbije na javu. Kapelanu se zavrtjelo u glavi od smetenosti. - Ali zar vi imate pravo cenzurirati pisma? - Naravno da nemani - odgovori kaplar Wliitcomb. Samo oficiri imaju to pravo. Ja sam cenzurirao to pismo u vaše ime. - Ali ni ja nemam prava cenzurirali pisma, nije li tako? - I za to sam se pobrinuo - uvjeravaše ga kaplar Whitcomb. - Potpisao sam nekoga drugog umjesto vas. - Krivotvorili ste tuđi potpis? - Ama, ne brinite se vi ni za to! Jedina osoba koja se moţe ţaliti u slučaju krivotvorenja potpisa jest osoba čiji ste potpis krivotvorili, a ja sam pazio na vaše interese pa sam potpisao čovjeka koji je već umro. Posluţio sam se imenom Washingtona Irvinga. - Kaplar Whitcomb pomno ~ 207 ~

promatraše kapelana ne bi li otkrio na njemu kakav znak otpora, a onda samopouzdano proslijedi prikrivajući podruglji vost: - To sam prilično lukavo smislio, je li? - Šta ja znam - blago protuţi kapelan, drhtavim glasom, ţmirkajući od grotesknih grčeva tjeskobe i neshvaćanja. - Bojim se da ni sam razumio sve što ste mi rekli. Kako će to što ste potpisali Washingtona Irvinga umjesto mene biti u mojem interesu? - Zato što su oni uvjereni da ste vi Washington Irving. Zar ne shvaćate? Sad će znati da ste vi potpisali to pismo. - Ali zar nije baš to ona zabluda koju ţelimo iskorijeniti? Neće li to potkrijepiti tu njihovu zabludu? - Da sam znao da ćete toliko zanovijetati zbog toga, ne bih vam uopće pokušao pomoći - kaza kaplar Whitcomb ogorčeno i iziđe iz šatora. Začas se opet vrati. - Upravo sam vam učinio najveću uslugu koju vam je itko ikad u ţivotu učinio, a vi to čak i ne znate. Ne znate iskazati zahvalnost. Ni to vam, bogami, ne valja. - Oprostite - ispričavaše se kapelan skrušeno. - Zbilja mi je ţao. Ja sam samo toliko zaprepašten svim tim što ste mi kazali da čak i ne znam što govorim. Zbilja sam vam veoma zahvalan. - Pa, kako bi onda bilo da pošaljemo ona sluţbena pisma? - za pita ga odmah kaplar Whitcomb. - Da ih počnem sastavljati? Kapelan zine od čuda. - Ne, nemojte - proštenja. - Nemojte sad! Kaplar Whitcomb se raţesti. - Ja sam vam najbolji prijatelj, a vi to čak i ne znate - ratoborno ustvrdi i izađe iz kapelanova šatora. Zatim se opet vrati. - Ja sam na vašoj strani, a vi to uopće ne shvaćate. Zar ne uviđate u kakvoj ste ozbiljnoj gabuli? Onaj istraţitelj je odjurio u bolnicu da napiše najnoviji izvještaj o tom vašem paradajzu. - Kakvom paradajzu? - pripita ga kapelan ţmirkajući. - O paradajzu koji ste skrivali u ruci kad ste došli, eto ga! Još ga i sad drţite u ruci! Kapelan u čudu otvori šaku i opazi da još drţi onu rajčicu koju je dobio od pukovnika Cathcarta. Brţe-bolje je odloţi na kartaški stol. - Taj sam paradajz dobio od pukovnika Cathcarta - reče i začudi se i sam kako mu to objašnjenje zvuči besmisleno. - Navalio je na mene da ga uzmem. - Meni bar ne morate lagati – odvrati kaplar Whitcomb. - Šta mene ~ 208 ~

briga jeste li ga ukrali ili niste! - Ukrao? - usklikne kapelan preneraţeno. - Zašto bih ukrao jedan običan paradajz? - To baš ni nama nije nikako išlo u glavu - reče kaplar Whitcomb. - A onda se istraţitelj dosjetio da ste u njega moţda sakrili kakve vaţne tajne spise. Kapelan se skljoka pod silnim teretom očaja. - Nisam u njega sakrio nikakve vaţne tajne spise - kaza jednostavno. - U prvom redu, nisam ga čak htio ni uzeti. Evo vam ga! Uzmite ga i sami se uvjerite. - Ne treba mi. - Molim vas da ga uzmete - preklinjaše ga kapelan jedva čujnim glasom. - Ne znam što ću s njim. - Ne treba mi - otrese se kaplar Whitcomb ponovo na njega i iziđe drţeći se dostojanstveno i ljutito i suspreţući smiješak od silna likovanja, što je sklopio nov moćan savez s vojnim istraţiteljem i što je ponovo uspio uvjeriti kapelana da je uistinu ozlojeđen. - Jadni Whitcomb! - uzdahne kapelan kriveći sama sebe zbog zlovolje svoga pomoćnika. Sjedio je nijem, obuzet teškom, nerazumnom sjetom, čekajući da se kaplar Whitcomb opet vrati. Razočarao se kad je čuo kako se neumoljiv bat njegovih koraka gubi u tišini. Nije mu bilo ni do čega. Odluči da ne ode na ručak, nego da pojede samo malo čokolade iz svoga vojničkog sanduka i da popije nekoliko gutljaja mlake vode iz čuturice. Osjećao je da je okruţen gustom, silnom maglom od mogućnosti i nije vidio ni tračka svjetla. Strahovao je što će pukovnik Cathcart pomisliti kad dozna da je na njega pala sumnja da je Washington Irving, zatim se poče jediti zbog onoga što pukovnik Cathcart već misli o njemu zato što je uopće načeo razgovor o šezdeset borbenih zadataka. Toliko je jada na svijetu, mislio je obarajući snuţdeno glavu pod tom tragičnom misli, a on ne moţe nikome pomoći, ponajmanje samom sebi.

~ 209 ~

21. GENERAL DREEDLE Pukovnik Cathcart nije uopće mislio na kapelana, jer se bio zapleo u sasvim nov, opasan problem koji se zvao: Yossarian! Yossarian! Od sama zvuka toga gnusnog, ruţnog imena ledila mu se krv u ţilama i predisao je teškom mukom. Kad je kapelan prvi put spomenuo Yossariana, to je ime odjeknulo duboko u njegovu pamćenju kao kakav zlokoban gong. Ĉim je za kapelanom škljocnula kvaka na vratima, na pukovnika Cathcarta sručilo se kao vodopad cijelo ono jezivo sjećanje na golog čovjeka u stroju preplavljujući ga bolnim pojedinostima koje su ga poniţavale i gušile. Preznoji se i uzdrhti. Ukazalo se mračno i nevjerojatno poklapanje koje je bilo odviše đavolsko u onom što je podrazumijevalo da bi moglo biti išta drugo nego najgrozniji znamen. Onaj čovjek koji je stajao onoga da na gol u stroju da primi »Kriţ za izvanredne letačke zasluge« iz ruku generala Dreedlea zvao se također - Yossarian! A sad opet jedan Yossarian prijeti da će napraviti neprilike zbog šezdeset zadataka, koliko je pukovnik Cathcart upravo naloţio da njegovi ljudi u avio-puku moraju izvršiti. Pukovnik Cathcart se, natmuren, pitao da to nije onaj isti Yossarian. Ustao je duboko ojađen i ushodao se po svojoj kancelariji. Slutio je daje pred nekom velikom tajnom. Goli čovjek u stroju, priznao je neveselo, bio mu je zaista trn u peti. Isto je tako bilo i ono pomicanje linije fronte prije leta na Bolognu, i sedmodnevno kašnjenje razara nja mosta u Ferrari, iako mu je konačno razaranje mosta u Ferrari, sjeti se radosno, sluţilo uistinu na diku, premda mu je gubitak jednog aviona pri drugom nadlijetanju cilja, prisjeti se malodušno, bio još jedan trn u peti, iako mu je uistinu sluţilo na diku što je izborio odlikovanje za strijelca, koji mu je ponajprije zaista bio zabio trn u peti time što je dvaput nadletio cilj. Taj strijelac, sjeti se iznenada i ponovo se zgrane, zvao se također Yossarian! Sad su već bila trojica! On razrogači u čudu svoje slijepljene oči i okrene se prestravljeno da vidi što se to zbiva iza njegovih leđa. Ĉasak prije nije bilo nikakvih Yossariana u njegovu ţivotu, a sad su se već mnoţili kao vilenjaci. Pokuša se smiriti. Yossarian nije obično ime; moţda i nema tri Yossariana, nego su samo dva, ili je moţda čak samo jedan ali to je zaista sasvim svejedno! Pukovnik je još bio u ozbiljnoj opasnosti. Naslućivao je da se pribliţava nekom golemom i zagonetnom koz mičkom vrhuncu, pa mu široko, mesnato i divovsko tijelo zadrhti od glave do pete pri pomisli da je Yossarianu, ma tko on najposlije bio, suđeno da bude njegova ~ 210 ~

Nemezis. Pukovnik Cathcart nije bio praznovjeran, ali je vjerovao u znamenje, pa je odmah ponovo sjeo za svoj pisaći stol i unio u podsjetnik zagonetnu bilješku da odmah treba izvesti načistac svu tu sumnjivu zavrzlamu oko Yossariana. Zapisao je taj podsjetnik nezgrapnim i odlučnim rukopisom i uvelike ga proširio nizom šifriranih zna kova interpunkcije, te je sve skupa podcrtao dva puta tako da je pisalo ovako

YOSSARIAN!!!(?)! Kad završi, pukovnik se opet nasloni na naslon stolice, neobično zadovoljan sam sobom što je odmah nešto poduzeo da se suprotstavi toj zlokobnoj krizi. Yossarian, protrnuo je od sama pogleda na to ime. Koliko samo slova »s« ima u njemu! Naprosto mora biti subverzivno. Nalik je na samu riječ subverzivan. Nalik i na ustanički i neiskren, i na socijalistički, sumnjivi, fašistički i komunistički. To je neko mrko, strano, odvratno ime, ime koje naprosto ne ulijeva povjerenje. Nije nimalo nalik na takva čista, odsječna, čestita američka prezimena kao što su Cathcart, Peckem i Dreedle. Pukovnik Cathcart polako ustane i iznova se uspropada po svojoj kancelariji. Gotovo nesvjesno uze iz jedne košare rajčicu i halapljivo zagrize u nju. Odmah napravi kiselo lice i baci ostatak rajčice u košaru za smeće. Pukovnik nije volio rajčice, čak ni kad su bile njegove, a ove nisu bile njegove. Ove je potpukovnik Korn pokupovao pod različitim imenima po kojekakvim trţnicama na cijeloj Pianosi, prevezao ih u gluho doba noći do pukovnikove seoske kuće u brdima, a sutradan ujutro ih prebacio u štab aviopuka da ih proda Milu, koji je pukovniku Cathcartu i potpukovniku Kornu plaćao za njih najviše što je mogao. Pukovnik Cathcart se često pitao je li dopušteno to što oni rade s rajčicama, ali je potpukovnik Korn tvrdio da jest, pa se zato trudio da ne razbija time sebi previše glavu. Nikako nije mogao znati ni smije li posjedovati kuću u brdima, jer je sve to pot pukovnik Korn sam uredio. Pukovnik Cathcart nije čak znao nije li to njegova kuća ili ju je unajmio, ni od koga ju je kupio, ni koliko ga stoji, ako ga išta stoji. Potpukovnik Korn bio je pravnik pa, ako ga je on uvjeravao da su dopušteni prevara, ucjena, trgovanje valutom, pronevjera, utaja poreza i špekulacije na crnoj burzi, onda pukovnik Cathcart nije bio kadar da mu se odupre. O toj svojoj kući u brdima pukovnik Cathcart je samo znao da je ima i da je mrzi. Nikad se nije toliko dosađivao koliko onda kad je provodio ondje dva-tri dana svakog drugog tjedna, koliko je bilo potrebno da sačuva ~ 211 ~

iluziju da je njegova vlaţna seoska kuća u brdima, u kojoj je vazda propuh, zlatna palača puna putenih uţitaka. Posvuda su po oficirskim klubovima kolale mutne, ali glasne priče o razuzdanim i zataškavanim pijankama i orgijama u toj kući i o tajnim, intimnim, zanosnim noćima provedenim s najljepšim, najdraţesnijim, najhoćkijim i najlakše zadovoljavanim talijanskim kurtizanama, filmskim glumicama, manekenkama i groficama. Međutim, takvih tajnih zanosnih noći i zataškavanih pijanki i orgija nije uopće bilo. Moglo ih je biti da su general Dreedle ili general Peckem ikad pokazali ţelju da sudjeluju u njima, ali nijedan od njih nije to nikad učinio, a pu kovniku nije bilo ni nakraj pameti da troši vrijeme i snagu obljubljujući lijepe ţene, ako od toga nije imao nikakve koristi. Pukovnik je zazirao od vlaţnih i samotničkih noći i jednoličnih, pustih dana u svojoj seoskoj kući. Mnogo mu je ljepše bilo u aviopuku gdje se mogao otresti na svakoga koga se nije bojao. Međutim, kao što gaje potpukovnik Korn neprestano podsjećao, nema mnogo čari u tome da posjeduje seosku kuću u brdima ako nikad ne stanuje u njoj. Kad god se vozio u svoju seosku kuću, ţalio je sama sebe. Nosio je sa sobom u dţipu lovačku pušku i provodio jednolične sate pucajući u ptice i u rajčice koje su tu doista rasle u zapuštenim redovi ma, ali koje se nije isplatilo brati. Među oficire niţih činova kojima je pukovnik Cathcart još smat rao uputnim iskazivati poštovanje, ubrajao je i majora de Coverleyja, premda mu se to nije mililo i premda nije bio načisto treba li to činiti. Major de Coverley bio je za nj isto tako velika tajna kao i za majora Majora i kao za sve druge koji su ga ikad vidjeli. Pukovnik Cathcart nije uopće znao treba li gledati majora de Coverleyja s visoka ili mu se ulagivati. Major de Coverley bio je samo major, iako je bio kudikamo stariji od pukovnika Cathcarta; u isti mah toliki su drugi ljudi iskazivali majoru de Coverleyju tako duboko strahopoštovanje da je pukovnik Cathcart sve mislio da svi oni znaju nešto vi še o njemu. Major de Coverley bio je zlokobna, nepojmljiva ličnost zbog koje je on neprestano ţivio u napetosti i s kojom je čak i potpu kovnik Korn bio sklon da bude oprezan. Svi su ga se bojali, iako nitko ni je znao zašlo. Nilko čak ni je znao ni krsno ime majoru de Coverleyju, jer nitko još nije smogao hrabrosti da ga pita za ime. Pukovnik Cathearl je znao da je major de Coverley odsutan, pa je uţi vao u tome dok se nije sjetio da major de Coverley moţda negdje kuje urotu protiv njega, te poţelio da se major de Coverley vrati u svoju eskadrilu, gdje mu je i mjesto, da bi ga mogao drţati na oku. ~ 212 ~

Nakon nekog vremena pukovnika Cathcarta zabolješe tabani od silna hodanja gore-dolje. Ponovo sjede za svoj pisaći stol i odluči pristupiti zreloj i sustavnoj procjeni cjelokupne ratne situacije. Drţeći se kao poslovan čovjek koji zna svoj posao, potraţi veliki bijeli notes, povuče ravnu crtu odozgo do dolje po sredini i prekriţi je pri vrhu, tako da je podijelio cijeli list na dva prazna stupca jednake širine. Zastane na trenutak razmišljajući kritički o svemu. Zatim se zguri nad stolom i na vrhu lijevog stupca napiše zbijenim i kićenim ru kopisom: »Trnovi u peti!!!« Na vrhu desnog stupca napiše »Sluţi mi na diku!!!!!« Još se jednom zavali na stolici da zadivljeno pregleda tu svoju tablicu iz nepristrane perspektive. Nakon nekoliko časaka svečana premišljanja pomno lizne olovku i napiše pod »Trnovi u peti!!!«, u razmacima ispunjenim napetošću:

Ferrara Bologna (pomaknuta linija fronte na karti) Streljana s pokretnim metama Goli čovjek u stroju (poslije Avignona) Zatim nadoda: Trovanje hranom (za vrijeme Bologne) i Jaukanje (epidemija jaukanja za vrijeme pripreme leta naAvig- non) Zatim nadoda: Kapelan (mota se po oficirskom klubu svake večeri) Odluči da bude milostiv prema kapelanu, iako ga nije trpio, pa ispod »Sluţi mi na diku« napiše:

Kapelan (mota se po oficirskom klubu svake večeri) Tako su se te dvije bilješke o kapelanu međusobno poništavale. Zatim napiše sa strane, uz »Ferraru« i »Golog čovjeka u stroju (poslije

Avignona)«: Yossarian! Uz »Bolognu (pomaknuta linija fronte na karti)« i »Jaukanje (epidemija jaukanja za vrijeme pripreme leta na Avignon)« naznači smiono i odrješito: ? Ove bilješke označene upitnikom kanio je hitno istraţiti da vidi nije li i u njima Yossarian imao svoje prste. Iznenada mu se ruka počela tresti pa više nije mogao pisati. Ustao je prestravljeno, osjećajući se nekako slijepljen i debeo, i jurnuo do otvorenog ~ 213 ~

prozora da udahne malo svjeţeg zraka. Pogled mu pade na streljanu, pa otetura dalje i prodorno vrisne od jada, mjereći su manuto svojim prezavim i grozničavim očima zidove u kancelariji, kao da sve vrvi od samih Yossariana. Nitko ga ne voli. General Dreedle ga mrzi, a general Peckem mu je, doduše, naklonjen, ali ne moţe biti siguran ni u to, jer pukovnik Cargill, pobočnik generala Peckema, zacijelo ima osobne ambicije i vjerojatno ga u svakoj prilici ocrnjuje pred generalom Peckemom. Jedini dobar pukovnik, zaključi on, jest mrtav pukovnik, izuzev njega sama. Jedini pukovnik kome vjeruje jest pukovnik Moodus, a čak i on ima protekciju kod svoga tasta. Milo mu, naravno, i te kako sluţi na diku, iako mu je vjerojatno to što su Milovi avioni bombardirali aviopuk grozan trn u peti, premda je Milo najposlije ušutkao sve glasove protesta objavivši kakav je golem čist dobitak sindikat ostvario pogodbom s neprijateljem, i uvjerivši sve da je bombardiranje vlastitih ljudi i aviona bilo stoga uistinu hvale vrijedan i veoma probitačan udarac privatnoj inicijativi. Pukovnik nije bio siguran ni u Mila, jer su ga drugi pukovnici mamili k sebi, a pukovnik Cathcart je još imao u aviopuku onog šugavog velikog poglavicu Bijelog Halfoata, za koga je onaj šugavi, lijeni kapetan Black tvrdio da je jedini uistinu kriv za pomicanje linije fronte za »Velike opsade Bologne«. Pukovnik Cathcart bio je naklonjen velikom poglavici Bijelom Halfoatu zato što je veliki poglavica Bijeli Halfoat udarao onoga šugavog pukovnika Moodusa u nos kad god bi se napio i našao u blizini pukovnika Moodusa. Poţelio je da veliki poglavica Bijeli Halfoat počne udarati i potpukovnika Korna u njegovu debelu njušku. Potpukovnik Korn bio je šugava umišljena tikva. Netko u štabu Dvadeset i sedme zračne eskadre imao je na zubu pukovnika Cathcarta i vraćao mu sve izvještaje popraćene ţestokim prijekorima, pa je potpukovnik Korn podmitio ondje nekog prepredenog poštanskog sluţbenika po imenu Wintergreen da pokuša ustanoviti tko to čini. Pukovnik Cathcart morao je priznati da mu gubitak onoga aviona nad Ferrarom, pri drugom nadlijetanju cilja, nije ni najmanje pomogao, kao ni nestanak onoga drugog aviona u onom oblaku, to nije čak ni zapisao! Pokuša se prisjetiti, čeznutljivo, nije li Yossarian nestao u tom avionu u oblaku, ali se dosjeti da Yossarian nikako nije mogao nestati u tom avionu u oblaku kad je još sad tu i diţe takvu silnu dreku zbog toga što mora izvršiti još pišljivih pet borbenih zadataka.

Moţda je šezdeset letova ljudima doista previše kad Yossarian neće letjeti, razmišljaše pukovnik Cathcart, ali se onda sjeti da je njegovo ~ 214 ~

najopipljivije dostignuće baš to što je nagnao svoje ljude da lete više od svih drugih. Kao što je potpukovnik Korn često govorio, u ovom ratu ima napretek zapovjednika aviopukova koji samo izvršavaju svoju duţnost, pa da bi pokazao svoje jedinstvene sposobnosti rukovođenja, bila je potrebna baš neka dramatska gesta kao što je naredba da njegov aviopuk mora izvršiti više borbenih zadataka nego ikoji drugi aviopuk. Svakako se činilo da mu ni jedan general ne zamjera što to čini, iako se nijednoga, koliko je mogao razabrati, to nije osobito dojmilo, zbog čega je pomislio da šezdeset borbenih zadataka nije nipošto dovoljno i da bi trebalo odmah povisiti normu na sedamdeset, osamdeset, stotinu, ili čak dvije stotine, tri stotine ili šest tisuća zadataka! Dakako da bi mu bilo mnogo bolje pod zapovjedništvom onakva uglađena čovjeka kakav je general Peckem, nego pod zapovjedništvom onakva neotesana i neosjetljiva čovjeka kakav je general Dreedle, jer general Peckem posjeduje oštroumnost, inteligenciju i diplomu privatnog sveučilišta, pa moţe ocijeniti pravu vrijednost pukovnika Cathcarta i uţivati u njegovu društvu, iako general Peckem nije nikad ni najmanjim znakom pokazao da ga uopće cijeni ili uţiva u njegovu društvu. Pukovnik Cathcart je drţao da ima dovoljno razvijenu moć zapaţanja da zna da između takvih samopouzdanih svjetskih ljudi kao što su on i general Peckem nisu potrebni ni kakvi vidljivi znaci paţnje, jer takvi ljudi mogu i izdaleka osjetiti naklonost jedan prema drugome zahvaljujući prirođenom uzajamnom razumijevanju. Dovoljno je što su ljudi istog kova, pa je znao da valja samo strpljivo čekati pravi trenutak da bude unaprijeđen, iako je taština pukovnika Cathcarta bila donekle povrijeđena što general Peckem nije nikad navlas traţio njegovo društvo i što se nije nimalo više trudio da ostavi snaţan dojam svojim epigramima i načitanošću na pukovnika Cathcarta, nego što se trudio da ostavi snaţan dojam na bilo koga drugoga u blizini, čak i na vojnike i podoficire. Ili pukovnik Cathcart nije ušao u milost generala Peckema, ili general Peckem nije ona duhovita, pronicava, inteligentna i susretljiva osoba kakvu izigrava, nego je zapravo general Dreedle osjetljiv, šarmantan i sjajan svjetski čovjek pod čijim mu je zapovjedništvom svakako mnogo bolje. Odjednom pukovnik Cathcart nije više imao pojma koliko je gdje na cijeni, pa je uzeo lupati šakom po dugmetu za zvonce ne bi li što prije dojurio potpukovnik Korn i uvjerio ga da ga svi vole, da je Yossarian plod njegove mašte i da on krasno napreduje u svom sjajnom i junačkom pohodu na generalski čin. Zapravo pukovnik Cathcart nije imao nikakvih izgleda da postane ~ 215 ~

general. Prvo, tu je bio bivši razvodnik Wintergreen, koji je isto tako ţelio postati general pa je uvijek iskrivljavao, uništavao, odbijao ili krivo upućivao sve pismene poruke od pukovnika Cathcarta, za pukovnika Cathcarta ili o pukovniku Cathcartu, od kojih bi on mogao imati kakve koristi. Drugo, tu je već bio jedan general, general Dreedle, koji je znao da general Peckem puca na njegov poloţaj, ali nije znao kako da ga spriječi u njegovim namjerama. General Dreedle, komandant aviobrigade, bio je otresita ljudeskara bačvastih prsa, na pragu pedesetih godina. Nos mu je bio spljošten i crven, a namreškani bijeli ispupčeni kapci okruţivali su mu sit ne sive oči kao aureola od sala. Imao je jednu njegovateljicu i jednog zeta i, kad ne bi odviše popio, bio je sklon dugo i zamišljeno šutjeti. General Dreedle bio je potratio suviše vremena u vojsci obavljajući dobro svoj posao, a sad je bilo kasno. Došlo je do nove podjele vlasti bez njega i on se više nije umio snaći. Kad bi mu popustila paţnja, na njegovu strogu i mrgodnu licu pojavio bi se mračan, zabrinut izraz koji odavaše utučenost i razočaranje. General Dreedle je mnogo pio. Raspoloţenja su mu bila hirovita i nepredvidljiva. »Rat je pravi pakao«, govorio je često, i pijan i trijezan, i zaista je tako mislio, iako ga to nije priječilo da dobro ţivi na račun rata, ni da primi zeta za or taka u tom poslu, premda su se njih dvojica neprestano gloţili. - Gad jedan! -jadao se general Dreedle na zeta, gunđajući prezirno, svakome tko bi slučajno stajao pokraj njega uz krivinu šanka u oficirskom klubu. - Sve što ima, ima meni zahvaliti. Ja sam od njega napravio čovjeka, od loga šugavog kučkinog sina! On nema dosta soli u glavi da sam nešto postigne. - On misli da sve zna - odgovarao bi pukovnik Moodus mrzovoljno svojim slušaocima na drugom kraju tezge. - Ne moţe podnijeti kritiku i neće čuti ni za kakve savjete. - On samo zna dijeliti savjete - napomenuo bi general Dreedle otpuhujući i krkljajući. - Da nije mene, još bi bio kaplar. Generala Dreedlea su posvuda pratili i pukovnik Moodus i njegovateljica, koja je bila najbolji štos koji je ikad itko vidio. Njegovateljica generala Dreedlea bila je bucmasta, niska i plavokosa. Imala je jamice u punašnim obrazima, nasmijane plave oči i uredno začešljanu kovrčavu našušurenu kosu. Svakome se smješkala i uvijek je šutjela dok je ne bi tko nagovorio. Dojke su joj bile bujne, a put glatka. Bila je neodoljiva pa su je se ljudi klonili. Bila je sočna, slatka, poslušna i ~ 216 ~

tupa i sve je zaluđivala osim generala Dreedlea. - Da je samo vidite golu - smijao se general Dreedle kašljući i uţivajući, dok mu je njegovateljica stajala uz rame smiješeći se ponosno. U štabu ima, u mojoj sobi, uniformu od grimizne svile koja joj je tako tijesna da joj bradavice na sisama iskoče ko trešnje. Milo mi je nabavio tu svilu. Ispod te uniforme ona ne moţe obući ni gaćice ni grudnjak. Ja je natjeram da je nosi onih večeri kad je Moodus u blizini, samo da ga izluđuje. - General Dreedle se promuklo nasmije. - Da samo vidite što se zbiva u toj njenoj bluzi kad god se pomakne! On hoće poludjeti. Ali kad ga prvi put ulovim da je dotaknuo nju ili bilo koju drugu ţenu, degradirat ću smjesta toga prčevitog gada na čin razvodnika i poslat ću ga da radi u kuhinji godinu dana. - On je drţi u mojoj blizini samo zato da mene izluđuje - optuţivao ga je pukovnik Moodus ojađeno na drugom kraju šanka. - Ona ima u štabu uniformu od grimizne svile koja joj je tako tijesna da joj bradavice na sisama iskoče ko trešnje. Ispod nje ne moţe obući ni gaćice ni grudnjak. Da samo čujete kako ta svila šušti kad god se ona pomakne! Ali kad bih dotaknuo nju ili bilo koju drugu ţenu, on bi me smjesta degradirao na čin razvodnika i poslao me da radim u kuhinji godinu dana. Ona me izluđuje. - Nije ga umočio otkako smo preletjeli ocean - kazivao je general Dreedle u povjerenju, a četvrtasta, prosijeda glava tresla mu se od sadističkog smijeha pri toj đavolskoj pomisli. - To je jedan od razloga zbog kojih ga nikad ne puštam s oka, samo da ne bi mogao doći do kakve ţene. Moţete li zamisliti kroz kakve muke prolazi taj bijedni kučkin sin! - Nisam spavao ni s jednom ţenom otkako smo preletjeli ocean jadikovao je pukovnik Moodus sa suzama u očima. - Moţete li za misliti kroz kakve muke prolazim? General Dreedle umio je biti prema svakome tko bi mu se zamjerio isto tako neumoljiv kao što je bio prema pukovniku Moodusu. Nije imao nimalo smisla za prenemaganje, takt i pretvaranje, i njegov je kredo kao profesionalnog vojnika bio jedinstven i jezgrovit: vjerovao je da mladići koji primaju od njega naređenja moraju biti voljni da dadu ţivote za ideale, teţnje i sklonosti staraca od kojih on prima naređenja. Oficiri, podoficiri i vojnici pod njegovim zapovjedništvom postojali su za nj samo kao vojne stavke. On je od njih traţio samo da obavljaju svoje poslove; izvan sluţbe mogli su raditi što ih je volja. Mogli su, ako su htjeli, kao pukovnik Cathcart, tjerati svoje ljude da izvrše šezdeset borbenih zadataka, i mogli su, ako su htjeli, kao Yossarian, stajati goli u stroju, ~ 217 ~

iako je general Dreedle pred tim prizorom zinuo opustivši svoju granitnu vilicu, te pošao za povjednički pred strojem da se uvjeri da u njemu zaista u stavu mirno stoji čovjek bez ičega na sebi, samo u mokasinkama, čekajući da primi odlikovanje od njega. General Dreedle je zanijemio. Pukovnik Cathcart je počeo padati u nesvijest kad je opazio Yossariana, pa mu je potpukovnik Korn prišao odostraga i snaţno mu stisnuo ruku. Tišina je bila groteskna. Sa ţala je neprekidno pirkao topao povjetarac, a na cesti su se pojavila tandrkajući neka stara zapreţna kola puna prljave slame, koja je vukao crni magarac i kojima je upravljao seljak s klapavim šeširom na glavi, u izblijedjelom smeđem radnom odijelu, koji se nije ni najmanje obazirao na sluţbenu vojnu ceremo niju na poljani s desne strane. Napokon general Dreedle progovori: - Vrati se u kola! - otrese se preko ramena na svoju njegovateljicu koja je išla za njim pred strojem: Njegovateljica se odgega, smješkajući se, prema smeđem štabnom automobilu što bijaše parkiran dvadeset koračaja dalje, uz rub četvrtaste čistine. General Dreedle čekaše šuteći strogo dok se vrata na automobilu ne zalupiše, a onda zapita: - Koji je ovaj? Pukovnik Moodus pogleda u svoj popis. - To je Yossarian, tata. On treba dobiti »Kriţ za izvanredne letačke

zasluge«. - Uh, Boga mu ljubim! - promrmlja general Dreedle, a njegovo rumeno, kao isklesano lice smekša se od uveseljenja. - Pa, zašto se nisi obukao, Yossariane? - Neću se obući. - Kako to misliš, nećeš? Zašto, dovraga, nećeš? - Naprosto neću, gospodine generale. - Zašto on nije obučen? - upita general Dreedle preko ramena pukovnika Cathcarta. - Vas pita - šapne potpukovnik Korn pukovniku Cathcartu odo straga preko njegova ramena i mune ga svom snagom laktom u leđa. - Zašto nije obučen? - upita pukovnik Cathcart potpukovnika Korna odajući oštru bol i njeţno gladeći mjesto na leđima u koje ga je potpukovnik Korn upravo munuo. - Zašto nije obučen? - upita potpukovnik Korn kapetana Piltharda i kapetana Wrena. - Prošlog tjedna jedan je čovjek poginuo u njegovu avionu nad Avignonom i svega ga zakrvavio - odgovori kapetan Wren. - Poslije toga se ~ 218 ~

zakleo da nikad više neće nositi uniformu. - Prošlog tjedna jedan je čovjek poginuo u njegovu avionu nad Avignonom - izvijesti potpukovnik Korn odmah pukovnika Cathcarta. Uniforma mu je još na pranju. - A gdje su mu druge uniforme? - I one su na pranju. - A donje rublje? - zapita general Dreedle. - Sve donje rublje također mu je na pranju - odgovori potpukovnik Korn. - Sve mi to zvuči kao teško sranje - izjavi general Dreedle. - To i jest teško sranje, gospodine generale - reče Yossarian. - Ne brinite, gospodine generale - obeća pukovnik Cathcart generalu Dreedleu gledajući poprijeko Yossariana. - Jamčim vam svojom čašću da će ovaj čovjek biti strogo kaţnjen. - Šta mene, do vraga, briga hoće li biti kaţnjen ili neće? - odvra ti general Dreedle iznenađeno i razdraţljivo. - On je upravo odlikovan. Ako hoće primiti odlikovanje bez ičega na sebi, kog se vraga to vas tiče? - Upravo sam tako i ja mislio, gospodine generale! - potvrdi pukovnik Cathcart tako oduševljeno da se sve orilo, pa otare čelo vlaţnim bijelim rupčićem. - Ali, ostajete li pri tome, gospodine generale, i s obzirom na nedavnu okruţnicu generala Peckema u vezi s propisanom vojnom odjećom u operativnim zonama? - Peckema? - General Dreedle se natmuri. - Da, gospodine generale, da - dodvorljivo će pukovnik Cathcart. General Peckem čak nam preporučuje da šaljemo ljude u borbu u paradnim uniformama da bi ostavili dobar dojam na neprijatelja kad ih obori. - Peckem? - ponovi general Dreedle ţmirkajući svejednako u nedoumici. - Ama, kog vraga ima Peckem s tim? Potpukovnik Korn ponovo svom snagom mune pukovnika Cathcarta laktom u leđa. - Baš ništa, gospodine generale! - ozva se pukovnik Cathcart izvještačeno, trepćući očima od silne boli i oprezno trljajući mjesto na leđima u koje ga je potpukovnik Korn opet munuo. - Upravo sam za to odlučio da apsolutno ništa ne poduzmem prije nego što porazgovaram s vama. Nećemo se na to uopće obazirati, jelte, gospodine ge nerale? General Dreedle se nije uopće obazirao na njega, nego se pakosno i prezirno okrenuo da Yossarianu uruči odlikovanje u kutiji. ~ 219 ~

- Dovedi mi djevojku iz kola - zapovjedi zlovoljno pukovniku Moodusu i pričeka namrgođen, oborene glave, dok ne dođe njegovateljica. - Javite odmah u kancelariju da ponište direktivu koju sam upravo izdao da ljudi na borbenim zadacima nose kravate - šapne pukovnik Cathcart brţe-bolje potpukovniku Kornu krajičkom usana. - Ja sam vam rekao da to ne radite - zasmijulji se potpukovnik Korn. Ali me vi baš niste htjeli poslušati. - Pssst! - opomene ga pukovnik Cathcart. - Sunce mu ţarko, Korne, šta ste mi to napravili od leđa? Potpukovnik Korn se ponovo zasmijulji. Njegovateljica generala Dreedlea pratila je generala Dreedlea kud god je on išao, čak i u učionicu prije leta na Avignon, gdje je stajala, smješkajući se onako budalasto kako je umjela, uz rub podija i cvala kao kakva plodna oaza, u svojoj ruţičastozelenoj uniformi, pokraj generala Dreedlea. Yossarian ju je gledao i zaljubio se u nju preko ušiju. Klonuo je duhom i osjećao se prazan i tup. Sjedio je, obliven hladnim znojem od poţude, zureći u njene pune crvene usne i jamice na obrazima i slušajući kako major Danby opisuje jednoličnim, poučnim i muţevnim tonom kakva ih jaka koncentracija tlakova čeka u Avignonu, pa je iznenada, obuzet silnim očajem, jauknuo pri pomisli da moţda nikad više neće vidjeti ovu bajnu ţenu, s kojom nikad nije progovorio ni riječi i koju je sad tako strastveno zavolio. Srce mu je lupalo i boljelo ga od ţalosti, straha i ţudnje dok je zurio u nju; toliko je bila lijepa. Oboţavao je tlo na kojem je stajala. Oblizao je suhe, ţedne usne ljepljivim jezikom i ponovo jauknuo od jada, ovaj put toliko glasno da je privukao iznenađene, ispitljive poglede ljudi koji su, u svojim kombinezonima čokoladne boje, s prošivenim bijelim padobranskim remenjem, sjedili oko njega u grubo izblanjanim drvenim klupama. Nately se u strahu hitro okrene njemu. - Što je? - prošapće. - Što se dogodilo? Yossarian ga nije čuo. Bilo mu je zlo od pohote i bio je kao opčinjen od ţaljenja. Njegovateljica generala Dreedlea bila je tek malo bucmasta, i njemu su se upalila čula od ţutoga sjaja njene kose i od nepoznata dodira njenih mekih kratkih prstiju, od zaobljena, nekušana blaga njenih sazrelih dojki i vojne ruţičaste košulje koja joj je bila razdrljena na vratu, i od uzbibanih, zrelih, trokutnih sastavaka njena trbuha i stegana u tijesnim, pripijenim oficirskim hlačama od gabardena zelenog kao šuma.

~ 220 ~

Gutao ju je nezasitnim očima od glave do obojenih noktiju na nogama. Ţelio je da je nikad ne izgubi. - Joooo- ooooooj -jaukne ponovo, a ovaj put se na taj drhtavi, otegnuti uzvik uskomeša cijela prostorija. Val iznenađenja i nelagode uzdrma oficire na podiju, pa čak i majoru Danbyju, koji je počeo sinkronizirati satove i brojio sekunde, načas odvrati paţnju tako da je malne morao početi iznova. Nately je slijedio Yossarianov ukočeni pogled kroz dugačku drvenu dvoranu sve do njegovateljice generala Dreedlea. Kad je shvatio što muči Yossariana, protrnuo je i problijedio. - Prestani, čuješ li? - opomene ga Nately srditim šaptom. - Jooooooooooooooj! - jaukne Yossarian po četvrti put, ovaj put toliko glasno da su ga svi mogli jasno čuti. - Jesi li poludio? - prosikće Nately bijesno. - Nastradat ćeš. - Joooooooooooooooj! - odazva se Dunbar Yossarianu s drugog kraja dvorane. Nately prepozna Dunbarov glas. Sad više nije mogao gospodariti situacijom, pa se okrene i slabašno jaukne. - Jooj! - Joooooooooooooooj! - odazva mu se Dunbar. - Joooooooooooooooj! - jaukne Nately od očaja kad je shvatio da je upravo jauknuo. - Joooooooooooooooj! - odazva mu se Dunbar, opet jaukom. - Joooooooooooooooj! - javi se netko drugi s drugog kraja dvorane, a Natelyju se digne kosa na glavi. Yossarian i Dimbai odazvaše se obojica, a Nately se zguri traţe ći uzalud pogledom kakvu rupu u koju bi se zavukao s Yossarianom. Ljudi su se ovdje-ondje prigušeno smijali. Nekakav zloduh uđe u Natelyja pa on, kad nastane zatišje, namjerno jaukne. Odazva mu se neki novi glas. U zraku je mirisalo na neposluh pa Nately ponovo ugrabi priliku da potajice ispusti jauk. Opet se neki novi glas razlegne kao jeka. U dvorani je neodoljivo vrilo kao u ludnici. Rasla je sablasna dreka. Ljudi su strugali nogama, a iz ruku su im počele ispadati stvari, olovke, računala, torbice s kartama, zveketavi čelični šljemovi. Neki ljudi koji nisu jaukali kikotali su se već otvoreno, i tko zna kako bi se svršila ta neorganizirana pobuna da se nije sam general Dreedle prihvatio da je uguši stupivši odlučno na sredinu podija, upravo pred majora Danbyja, koji je još, ozbiljno i ustrajno, oborene glave, pazio samo na svoj ručni sat i govorio: ~ 221 ~

- Dvadeset pet sekundi... dvadeset... petnaest... Veličajno, rumeno, zapovjedničko lice generala Dreedlea bijaše nabrano od čuđenja i odrvenjeno od strahovite odlučnosti. - Dostaje bilo, momci! - odsječno zapovjedi šibajući ih prijekornim pogledom i čvrsto stiskajući vilicu. I zaista je bilo dosta. - Ja stojim na čelu borbene jedinice - reče im oštro kad je u dvorani za vladala posvemašnja tišina i svi se ljudi u klupama umirili kao bubi ce - a dok god ja zapovijedam ovim aviopukom, u njemu neće biti nikakva jaukanja. Je li jasno? Svima je bilo jasno, osim majoru Danbyju, koji je svejednako pazio samo na svoj sat, brojio naglas sekunde i izvikivao: -... Ĉetiri... tri... dva... jedan... sad! - te slavodobitno digao pog led, ali je onda shvatio da ga nitko nije slušao i da će opet morati iz nova brojiti. Joooj - jaukne razočarano. - Što je to bilo? - zaurla general Dreedle kao da ne vjeruje svojim ušima, pa se, obuzet krvoţednim bijesom, hitro okrene majoru Danbyju koji ustukne uţasnuto i zbunjeno i poče drhtati i znojiti se. - Tko je taj čovjek? - M-major Danby, gospodine generale - promuca pukovnik Cathcart. Moj operativni oficir. - Izvedite ga van i strijeljajte! - naloţi general Dreedle. - M-molim, gospodine generale? - Rekao sam da ga izvedete van i strijeljate! Jeste li gluhi? - Razumijem, gospodine generale! - ţivo se odazva pukovnik Cathcart i teško gutne, pa se ţustro okrene svom šoferu i meteorologu. - Izvedite majora Danbyja van i strijeljajte ga! - M-molim, gospodine pukovniče? - promucaše šofer i meteorolog. - Rekao sam da izvedete majora Danbyja napolje i da ga strijeljate obrecne se pukovnik Catheart na njih. - Jeste li gluhi? Dva mlada poručnika klimnuše tupo glavama i zapiljiše se jedan u drugoga preneraţeno, polako i neodlučno, a svaki je od njih čekao da onaj drugi pođe da izvede majora Danbyja van i strijelja ga. Nije dan od njih nije nikad prije izveo majora Danbyja van i strijeljao ga. Krzmajući, stadoše se pribliţavati majoru Danbyju, svaki s jedne strane. Major Danby je problijedio kao krpa. Najednom mu se podsjekoše noge i on poče padati, pa mu dva mlada poručnika priskočiše i uhvatiše ga ispod ruku da se ne skljoka na pod. Pošto su ga sad imali u rukama, činilo se da će ostalo biti čas posla, ali nisu imali revolvera. Major Danby proplače. Pukovnik ~ 222 ~

Catheart bi bio najradije po hrlio do njega da ga utješi, ali se bojao da ne ispadne peder pred generalom Dreedleom. Sjeti se da Appleby i Havermeyer uvijek nose svoje revolvere kalibra 0.45 mm na borbene zadatke, pa ih uze traţiti pogledom po redovima klupa. Ĉim je major Danby proplakao, pukovnik Moodus, koji se drţao neodlučno i jadno po strani, nije se više mogao svladati, pa je snebivljivo pristupio generalu Dreedleu drţeći se kao da mu je zlo i kao da prinosi ţrtvu. - Pričekaj radije još malo, tata - predloţi mu neodlučno. - Ĉini mi se da ga ne smiješ strijeljati. General Dreedle se razbjesni zbog ove upadice. - Tko, do vraga, kaţe da ne smijem? - zagrmje general Dreedle rabijatno i toliko glasno da se cijela zgrada potresla. Pukovnik Moodus, zajapuren od neugodnosti, sagne se da mu prišapne nešto na uho. - Zašto, do vraga, ne bih smio? - drekne general Dreedle. Pukovnik Moodus prišapne mu još nešto. - Ti misliš da ja ne smijem strijeljati koga hoću? zapita general Dreedle odajući nepopustljivo ogorčenje. Radoznalo nape uši kad pukovnik Moodus nastavi šaputati. - Je li to istina? - pripita pošto mu radoznalost nadvlada bijes. - Jest, tata. Na ţalost, jest. - Ĉini mi se da ti misliš da si ne znam kako pametan, je li? - otrese se iznenada general Dreedle na pukovnika Moodusa. Pukovnik Moodus opet porumenje. - Ne mislim, tata, nego samo... - Dobro, pustite k vragu toga nepokornog tipa - zareţi general Dreedle okrećući se ogorčeno od zeta i vrčeći mrzovoljno na šofera pukovnika Cathearta i meteorologa pukovnika Cathearta. - Ali ga istjerajte van i ne puštajte ga više unutra! I nastavite s tom prokletom pripremom leta prije nego što rat svrši. Nisam još u ţivotu vidio ovakve nesposobnjakoviće. Pukovnik Cathcart bijedno klimne glavom generalu Dreedleu i dade brţe-bolje znak ljudima da izguraju majora Danbyja van. Međutim, kad su majora Danbyja izgurali van, nije bilo nikoga da nastavi voditi pripremu leta. Svi su glupavo i u čudu buljili jedan u drugoga. Pošto se nitko nije ni maknuo, general Dreedle porumenje od bijesa. Pukovnik Cathcart nije znao što bi. Baš se spremao glasno jauknuti kad mu potpukovnik Korn priskoči u pomoć istupivši naprijed i preuzevši kormilo. Pukovnik Cathcart uzdahne od golema, plačna olakšanja, gotovo shrvan zahvalnošću. ~ 223 ~

- A sad ćemo, momci, sinkronizirati satove - poče odmah potpukovnik Korn oštrim i zapovjedničkim glasom vragolasto prevrćući očima prema generalu Dreedleu. - Sinkronizirat ćemo satove jedanput, samo jedanput, a ako ne uspijete taj jedini put, general Dreedle i ja ćemo htjeti znati zašto niste uspjeli. Je li jasno? - ponovo zatrepće očima prema generalu Dreedleu da se uvjeri jesu li mu riječi pogodile cilj. - A sad naravnajte satove na devet i osamnaest! Potpukovnik Korn je obavio sinkronizaciju bez ikakvih teškoća i samopouzdano nastavio. Saopćio je ljudima lozinku i razmotrio meteorološki izvještaj pokazujući ţivu i razmetljivu svestranost i bacajući svakih nekoliko sekundi iskosa prijetvorne poglede na gene rala Dreedlea, ne bi li izvukao još veće ohrabrenje iz izvanrednog dojma koji je vidio da čini na njega. Gizdajući se i nadimljući se u punom sjaju i kočopereći se oholo po podiju pošto je dobio na zamahu, ponovo priopći ljudima lozinku i ţivahno se dade na zanosan i vatren govor o vaţnosti mosta u Avignonu za tok rata i o obavezi svakog pojedinca na tom borbenom zadatku da ljubav za domovinu stavi iznad ljubavi za vlastiti ţivot. Kad završi svoju poletnu dizertaciju, još jednom priopći ljudima lozinku, upozori ih na pravac izlaska na cilj i ponovo razmotri meteorološki izvještaj. Potpukovnik Korn je osjećao da je u ţivotnoj formi. Bio je u središtu paţnje. Malo-pomalo je pukovniku Cathcartu počelo svitati; kad mu je svanulo, zanijemio je. Lice mu se sve više i više otezalo dok je zavidno promatrao kako ga potpukovnik Korn i dalje iznevjerava, i gotovo se već bojao da ga sluša, kadli mu se general Dreedle primakne i upita ga toliko glasnim šaptom da ga je mogla čuti cijela dvorana: - Tko je taj čovjek? Pukovnik Cathcart mu odgovori predosjećajući nejasno neko zlo, a general Dreedle tada metne ruku pred usta i šapne nešto, na što se pukovnik Cathcart zaţari od goleme radosti. Potpukovnik Korn to opazi i protrne od nesavladiva ushita. Da ga nije general Dreedle upravo promaknuo na bojnom polju u čin pukovnika? Nije više mogao podnijeti neizvjesnost. Majstorskom je frazom završio pripremu leta i nadobudno se okrenuo da primi vatrene čestitke od generala Dreedlea koji je već izlazio van a da se nije ni osvrnuo na njega, odvodeći za sobom svoju njegovateljicu i pukovnika Moodusa. Potpukovnik Korn se zaprepasti pred tim ţalosnim prizorom, ali samo na trenutak. Potraţi pogledom pukovnika Cathcarta koji je još kruto stajao cereći se u zanosu, pa pohrli ~ 224 ~

slavodobitno do njega i potegne ga za rukav. - Što je rekao za mene? - uzbuđeno ga upita drhteći od ponosa i blaţena očekivanja. - Što je rekao general Dreedle? - Pitao me je tko ste vi. - To znam, to znam. Ali što je rekao za mene? Što je rekao? - Smučilo mu se dok vas je slušao.

~ 225 ~

22. GRADONAĈELNIK MILO To je bio let na kojem je Yossarian izgubio hrabrost. Yossarian je izgubio hrabrost na letu na Avignon zato što je Snowden izgubio crijeva, a Snowden je izgubio crijeva zato što im je toga dana pilot bio Huple, komu je bilo svega petnaest godina, a pomoćnik Dobbs, koji je bio još gori pilot i koji je nagovarao Yossariana da ubiju pukovnika Cathcarta. Yossarian je znao da je Huple dobar pilot, ali da je još dijete, a ni Dobbs nije imao povjerenja u Huplea, pa je iznenada, kad su bacili bombe, pomahnitao u zraku, istrgao mu iz ruku palicu i kobno ih sunovratio tako da su se skamenili, srca im stala i bubnjići počeli pucati, a Yossarianu su odletjeli laringofoni te je ostao nemoćno lebdjeti u zraku dodirujući tjemenom krov u nosu aviona. - O Boţe! - vrisnuo je nečujno Yossarian kad je osjetio da padaju. - O Boţe! O Boţe! O Boţe! O Boţe! - vrištao je umolno, ali nije mogao otvoriti usta dok je avion padao, a on lebdio bez teţine dodirujući tjemenom krov, sve dok Huple nije uspio preoteti Dobbsu pa licu i izravnati avion usred ispucanog, krševitog, šarolikog kanjona od praskave protuavionske vatre, iz kojeg su bili umakli gore i iz ko jeg su se sad opet morali izbaviti. Gotovo u isti mah odjeknuo je potmuo udarac i u pleksiglasu nastala rupa velika kao krupna šaka. Yossariana zapekoše obrazi od svjetlomrcavih krhotina. Nije bilo krvi. - Šta je to bilo? Šta je to bilo? - vikne i sav se strese kad ne začuje svoj glas u ušima. Prepao se zbog mrtve tišine u interfonu i bio gotovo suviše prestravljen da se makne, kad se zgurio četveronoške, kao miš ulovljen u zamku, i čekao pritajena daha dok nije napokon spazio svjetlucav valjkast utikač svoga laringofona kako mu se pred očima njiše amo-tamo, i gurnuo ga drhtavim prstima natrag u utičnicu. - O Boţe! - vrištao je i dalje, jednako obuzet stravom, jer su po svuda oko njega granate iz flakova potmulo praskale i raskriljivale se kao gljive. - O Boţe! Kad je Yossarian ponovo gurnuo utikač u utičnicu, čuo je kako Dobbs plače. - Pomozite mu, pomozite mu - jecao je Dobbs. - Pomozite mu, pomozite mu! - Kome da pomognemo? Kome da pomognemo? - vikne Yossarian. Kome da pomognemo?

~ 226 ~

- Bombarderu-strijelcu, bombarderu-strijelcu - vikaše Dobbs. - Ne odgovara. Pomozite boinbarderu-strijelcu, pomozite bombarderu-strijelcu! - Ja sam bombarder-strijelac - dovikne mu Yossarian. - Ja sam bombarder-strijelac. Meni nije ništa. Meni nije ništa. - Onda pomozite njemu, pomozite njemu - ridaše Dobbs. - Pomozite njemu, pomozite njemu! - Kome da pomognemo? Kome da pomognemo? - Strijelcu - moljaše Dobbs. - Pomozite strijelcu. - Hladno mi je - procvili Snowden slabašnim glasom preko interfona, a onda zableji ţalostivo i bolno: - Pomozite mi, molim vas! Hladno mi je. I Yossarian se provukao kroz prolaz, popeo se na spremište za bombe i spustio se u rep aviona, gdje je Snowden leţao ranjen na podu i smrzavao se na prostoru obasjanom ţutim sunčanim svjetlom pokraj novog repnog strijelca, koji je leţao izvaljen na podu u nesvjestici. Dobbs je bio najgori pilot na svijetu i znao je to. Ta skrhana olupina muţevna mladića neprestano se trudila da uvjeri pretpostavljene kako nije više kadar upravljati avionom. Nitko od pretpostavljenih nije ga htio saslušati, pa se Dobbs, onoga dana kad je norma bila povišena na šezdeset zadataka, dok je Orr traţio negdje kučine, uvukao Yossarianu u šator i otkrio mu plan koji je skovao da ubiju pukovnika Cathcarta. Za to mu je bila potrebna Yossarianova pomoć. - Ti bi htio da ga ubijemo iz čista mira? - prigovori mu Yossarian. - Tako je - potvrdi Dobbs smješkajući se optimistički, ohrabren time što je Yossarian odmah sve shvatio. - Ucmekat ćemo ga lugerom koji sam donio sa Sicilije i za koji nitko ne zna da ga imam. - Mislim da ja to ne bih mogao - zaključi Yossarian pošto je neko vrijeme šutke vagao u sebi tu zamisao. - Zašto ne bi mogao? - začuđeno će Dobbs. Slušaj! Ništa mi ne bi bilo draţe nego kad bi to đubre slomilo vrat ili poginulo u sudaru, ili kad bih čuo da ga je tko ustrijelio. Ali mislim da ga ja ne bih mogao ubiti. - A on tebe bi - ustvrdi Dobbs. - Zapravo si mi baš ti rekao da nas ubija šaljući nas neprestano u borbu. - Ali mislim da ja njega ne bih mogao ubili. Valjda i on ima pravo na ţivot. - Nema, dok god tebi i meni osporava pravo na ţivot. Šta je tebi? Dobbs je bio preneraţen. - Koliko sam te puta slušao kako se o tome prepireš s Clevingerom. A vidiš kako je on svršio. U onom oblaku. ~ 227 ~

- Nemoj se derati, čuješ li? - umirivaše ga Yossarian. - Ne derem se! - prodere se Dobbs još jače, zajapuren od revolucionarnog ţara. Iz očiju i nosnica mu je curilo, a drhtava rumena do nja usna bijaše mu poprskana pjenušavom rosom. - Bilo je valjda već gotovo stotinu ljudi u aviopuku koji su navršili pedeset i pet letova kad je on povisio normu na šezdeset, a bit će da je bilo najmanje još stotinu ljudi kao ti kojima su nedostajala još svega dva-tri leta. On će nas sve satrti ako ga ostavimo da i dalje tako radi. Zato moramo prije mi njega ubiti. Yossarian ravnodušno klimne glavom, ne opredjeljujući se ni za ni protiv. - Misliš da nas ne bi ukebali? - Ja sam već sve isplanirao. Ja... - Nemoj se derati, za miloga Boga! - Ne derem se. Ja sam već... - Daj se prestani derati! - Ja sam već sve isplanirao - prošapće Dobbs hvatajući se grčevito za Orrov leţaj rukama s bijelim zglavcima na prstima da mu ne bi drhtale. U četvrtak ujutro, kad se treba vratiti iz one svoje proklete seoske kuće u brdima, ja ću se odšuljati kroz šumu do onog zavoja na cesti u obliku slova U i sakriti se u grmlju. On tamo mora usporiti, a ja mogu vidjeti na obadvije strane ima li koga u blizini. Kad budem vidio da dolazi, prepriječit ću cestu jednim velikim trupcem da ne moţe proći dţipom. Onda ću izići iz grmlja sa svojim lugerom i pucati mu u glavu dok ga ne ubijem, pa ću zakopati revolver, vratiti se kroz šumu do eskadrile i poći za svojim poslom kao i ostali. Što tu moţe zapeti? Yossarian je pomno pratio cijelo izlaganje. - A šta ja trebam raditi? - upita u nedoumici. - Ja to ne bih mogao izvesti bez tebe - protumači mu Dobbs. - Ti mi trebaš kazati da to učinim. Yossarian nije mogao vjerovati svojim ušima. - Je li to sve što traţiš od mene? Samo da ti kaţem da to učiniš? - To je sve što mi je potrebno od tebe odgovori Dobbs. - Samo mi reci da to učinim, pa ću mu sam, bez ičije pomoći, prekosutra prosuti mozak. Zabrzao je i opet povisio glas od uzbuđenja. - I potpu kovniku Kornu bih volio opaliti koji metak u glavu, kad smo već kod toga, ali bih poštedio majora Danbyja, ako se ti slaţeš. Onda bih volio ubiti i Applebya i Havermeyera, a kad ubijemo Applebya i Havermeyera, htio bih ubiti i McWatta. ~ 228 ~

- McWatta? - uzvikne Yossarian i malne skoči uvis od jeze. - Pa McWatt je moj prijatelj. Što ti imaš protiv McWatta? - Ne znam - prizna Dobbs zbunjeno i u neprilici: - Samo sam pomislio, kad već ubijamo Applebya i Havermeyera, da bismo mogli ubiti i McWatta. Ti ne bi htio ubiti McWatta? Yossarian zauze čvrst stav. - Slušaj, mene bi još ovo moglo zanimati kad bi se ti prestao derati da te sav otok čuje, i kad bi se zadovoljio time da ubiješ samo pukovnika Cathcarta. Ali ako kaniš to pretvoriti u krvoproliće, onda nemoj računati na mene! - U redu, u redu - nastojaše ga Dobbs umiriti. - Samo pukovnika Cathcarta. Da ga maknem? Reci mi da ga maknem. Yossarian zavrtje glavom. - Mislim da ti ne mogu reći da ga makneš. Dobbs se raspomami. - Ja sam spreman na ustupke - navaljivaše on ţestoko. - Ne moraš mi reći da ga maknem. Samo mi reci da je to dobra ideja. Vrijedi? Je li to dobra ideja? Yossarian opet zavrtje glavom. - To bi bila sjajna ideja da si ga ubio, a da meni nisi ništa rekao. Sad je kasno. Mislim da ti ne mogu ništa reći. Daj mi malo vremena! Moţda ću se predomisliti. - Onda će zbilja biti kasno. Yossarian je i dalje odmahivao glavom. Dobbs je bio razočaran. Sjedio je časak pokunjeno, zatim je iznenada skočio na noge i pojurio da još jednom ţestoko navali na doktora Daneeku da ga oslobodi letenja. Kako je naglo skrenuo, prevrnuo je bokom Yossarianov umivaonik i spotaknuo se o cijev za dovod goriva peći koju je Orr još pravio. Doktor Daneeka se othrvao Dobbsovu bučnom i temperamentnom napadu nizom nestrpljivih klimaja glavom, pa ga je uputio u sanitetski šator da opiše svoje simptome Gusu i Wesu, koji su mu, čim je progovorio, namazali desni ljubičastom lincurinom otopinom. Namazali su mu i prste na nogama, a kad je opet otvorio usta da se potuţi, ugurali su mu u grlo neko sredstvo za čišćenje i otpravili ga. Dobbs je bio u još gorem stanju nego Gladni Joe, koji je bar mogao letjeti kad ga nije mučila mora. Dobbsu je bilo gotovo isto tako teško kao i Orru koji je, s onim svojim luckastim i galvanskim smijuljenjem i cvokotavim, iskrivljenim i izbočenim zubima, bio naoko sretan, kao kakva ~ 229 ~

nerazvijena, nacerena ševa, i koga su uputili na odmor s Milom i Yossarianom u Kairo, gdje su trebali kupiti jaja, ali je Milo kupio pamuk, a u zoru odletio u Carigrad avionom u kojem su čak i mitraljeske kupole bile krcate egzotičnim paucima i nezrelim crvenim bananama. Orr je bio jedna od najvećih grdoba koje je Yossarian ikad vidio, ali ijedna od najprivlačnijih. Lice mu je bilo sirovo i ispupčeno, oči lješnjakove boje htjele su mu iskočiti iz duplja, nalik na jednake smeđe polovice špekula, a gusta, valovita i šarena kosa dizala mu se na tjemenu kao kakav mali napomađeni šator. Orr bi se gotovo na svakom letu srušio u vodu ili bi mu bio pogođen jedan motor. Kad su poletjeli u Napulj a sletjeli na Siciliji gdje ih je, ispred hotela u kojem je bila samo jedna slobodna soba, za Mila, dočekao smutljivi desetogodišnji svodnik, koji je pušio cigaru, sa dvije dvanaestogodišnje sestre djevice, Orr je uzeo vući Yossariana za rukav kao lud. Yossarian mu se neumoljivo oteo gledajući pomalo zabrinuto i zbunjeno Etnu umjesto Vezuva i pitajući se što će na Siciliji umjesto u Napulju, dok ga je Orr i dalje preklinjao smijuckajući se i mucajući, mučen pohotom, da pođu za smutljivim desetogodišnjim svodnikom k dvjema dvanaestogodišnjim sestrama djevicama, koje zapravo nisu bile djevice, pa ni sestre, i kojima je zapravo bilo svega dvadeset i osam godina. - Idi s njim! - lakonski posavjetova Milo Yossariana. - Sjeti se svog zadatka! - Pa, dobro - popusti Yossarian i uzdahne kad se sjeti svoga za datka. - Ali me pusti da najprije potraţim bar kakvu hotelsku sobu da se poslije mogu dobro naspavati. - I s djevojkama ćeš se dobro naspavati - odvrati Milo isto onako zavjerenički. - Sjeti se svog zadatka! Ali nisu ni oka sklopili, jer su se Yossarian i Orr našli stisnuti u jednom bračnom krevetu s one dvije dvanaestogodišnje dvadeset osmogodišnje prostitutke, koje su bile masne i tuste i koje su ih svu noć budile da promijene partnere. Yossarianova je moć zapaţanja ubrzo toliko otupjela da nije uopće primijetio sivoţuti turban koji je ona debela, koja mu se neprestano naturala, nosila na glavi, sve do kasno prijepodne kad joj je onaj smutljivi desetogodišnji svodnik s kubanskom cigarom u zubima, obuzet zvjerskim Ilirom, strgao pred svijetom turban s glave, tako da se na jarkom sicilijanskom suncu pokazala grozna, nakazna i gola lubanja. Osvetljivi su joj susjedi bili obrijali glavu zato što je spavala s Nijemcima. Djevojka je, povrijeđena u svom ţenskom ponosu, vrisnula i ~ 230 ~

pojurila gegajući se smiješno za smutljivim desetogodišnjim svodnikom, tako da joj je jezoviti, goletni, oskvrnuti skalp šaljivo poskakivao, kao nešto izbijeljeno i prostačko, oko njena čudnovata potamnjela lica nalik na bradavicu. Yossarian nije nikad vidio ništa toliko golo. Svodnik je vrtio turban na prstu visoko u zraku kao kakav trofej i izmicao neprestano za koji centimetar njenim prstima, vodeći je u mučnom krugu oko trga krca ta ljudima koji su urlali od smijeha, i pokazujući podrugljivo na Yossariana kad se Milo pojavio, smrknut i uţurban, i prijekorno naškubio usne pred ovim zazornim prizorom koji odavaše previše poroka i neozbiljnosti. Milo je zahtijevao da odmah odlete na Maltu. - Ama, pospani smo - cvilio je Orr. - Sami ste tome krivi - kudio je Milo licemjerno obojicu. - Da ste proveli noć u hotelu umjesto s ovim nemoralnim djevojkama, bili biste sad isto ovako svjeţi kao ja. - Pa, ti si nam sam rekao da pođemo s njima - okrivi ga Yossarian. - A nismo imali ni sobu u hotelu. Ti si jedini dobio sobu. - Ni tome ja nisam kriv - protumači Milo s visoka. - Otkud sam ja mogao znati da će grad biti pun trgovaca radi berbe slanutka? - Ti si znao za to - optuţivaše ga Yossarian. - Zato i jesmo na Siciliji, a ne u Napulju. Vjerojatno si već cijeli onaj prokleti avion napunio slanutkom. - Psssssst! - opomene ga Milo strogo, bacajući značajan pogled na Orr a. - Sjeti se svog zadatka! Kad su stigli na aerodrom da odlete na Maltu, spremište za bombe, trup i rep aviona i veći dio mitraljeskih kupola bijahu puni košara slanutka. Yossarianov je zadatak na letu bio spriječiti Orra da sazna gdje Milo kupuje jaja, iako je Orr bio učlanjen u Milov sindikat i, kao i svaki drugi član sindikata, imao u njemu svoj udio. Yossarian je drţao da je njegov zadatak besmislen, jer su svi znali da Milo kupuje jaja na Malti po sedam centa, a da ih prodaje menzama u svom sindikatu po pet centa. - Naprosto nemam povjerenja u njega - govorio je Milo u avionu pokazujući glavom na Orra, koji se smotao kao zapleteno uţe na niskim košarama punim slanutka i mučio se pokušavajući zaspati. - I najradije bih kupovao jaja dok njega nema u blizini, da ne sazna moje poslovne tajne. Što ti još nije jasno? Yossarian je sjedio pored njega, na sjedalu pomoćnog pilota. - Nije mi jasno zašto kupuješ jaja na Malti po sedam centa, a prodaješ ~ 231 ~

ih po pet centa. - Pa, zato da nešto zaradim. - Ali kako moţeš zaraditi? Izgubiš po dva centa na svakom jajetu. - Ali zaradim tri i četvrt centa na svakom jajetu kad ga prodam po četiri i četvrt centa ljudima na Malti, od kojih ga opet kupim po sedam centa. Ja, naravno, ništa ne zaradim, nego sindikat. A svatko ima svoj udio u njemu. Yossarianu se činilo da pomalo shvaća. - A ljudi kojima prodaješ jaja po četiri i četvrt centa, zarade po dva i tri četvrt centa na svakom jajetu kad ih opet prodaju tebi po sedam centa. Je li tako? A zašto ne prodaš jaja odmah sam sebi, bez ljudi od kojih ih kupuješ? - Zato što sam ja ti ljudi od kojih ih kupujem protumači mu Milo. - Ja zaradim po tri i četvrt centa na svakom jajetu kad ih preprodam sebi, a po dva i tri četvrt centa kad ih ponovo kupim od sebe. Tako ukupno zaradim po šest centa na svakom jajetu, a izgubim samo po dva centa kad ih po pet centa prodajem menzama, i eto, tako zarađujem kupujući jaja po sedam centa i prodajući ih po pet. A kad ih kupujem od vlasnika kokoši na Siciliji, plaćam ih svega po jedan cent. - Na Malti - ispravi ga Yossarian. - Ti kupuješ jaja na Malti, a ne na Siciliji. Milo se ponosno nasmije. - Ja ne kupujem jaja na Malti - prizna on s izrazom jedva primjetnog i potajnog uveseljenja na licu, što je bilo jedino odstupanje od uobičajenog izraza revne trezvenosti koje je Yossarian ikad na nje mu primijetio. Kupujem ih na Siciliji po jedan cent i potajno ih prebacujem na Maltu, gdje ih prodajem po četiri i pol centa da bih postigao cijenu od sedam centa kad ljudi dođu da ih kupe. - Pa zašto ljudi dolaze na Maltu kupovati jaja kad su tamo tako skupa? - Zato što su oduvijek tako radili. - A zašto ih onda ne kupuju na Siciliji? - Zato što nikad nisu tako radili. - E, sad mi zbilja ništa više nije jasno. Pa zašto ne prodaješ svojim menzama jaja po sedam centa umjesto po pet? - Zato što me menze onda više ne bi trebale. Svatko moţe kupiti jaje koje stoji sedam centa za sedam centa. - A zašto te oni ne zaobiđu i ne kupe jaja direktno od tebe na Malti po ~ 232 ~

četiri i četvrt centa? - Zato što im ih ja ne bih prodao po toj cijeni. - A zašto im ih ne bi prodao? - Zato što onda ne bih toliko zaradio. Ovako bar mogu sam nešto ušićariti kao prekupac. - Onda ipak i sam nešto zaradiš - ustvrdi Yossarian. - Naravno da zaradim. Ali sve to ide u sindikat. A svatko ima u njemu svoj udio. Zar još ne razumiješ? To je upravo isto onako kao s onim paradajzom koji prodajem pukovniku Cathcartu. - Koji kupuješ - ispravi ga Yossarian. - Ti ne prodaješ paradajz pukovniku Cathcartu i potpukovniku Kornu, nego ga kupuješ od njih. - Nije, nego ga prodajem - ispravi Milo Yossariana. - Raspodijelim svoj paradajz po trţnicama na cijeloj Pianosi pod tuđim imenom, tako da ga pukovnik Cathcart i potpukovnik Korn mogu pokupovati pod tuđim imenima po četiri centa komad i preprodati ga sutradan sindikatu po pet centa. Oni zarade po jedan cent na svakom komadu, a ja zaradim po tri i pol centa, pa tako svi dobro prolazimo. - Svi osim sindikata - reče Yossarian otpuhujući. - Sindikat plaća po pet centa paradajz koji tebe stoji samo pola centa. Kakve koristi ima od toga sindikat? - Sindikat ima koristi kad ja imam koristi - protumači mu Milo - jer svatko ima u njemu svoj udio. A sindikat dobiva tako podršku od pukovnika Cathcarta i potpukovnika Korna koji me onda puštaju na ovakva putovanja. Za otprilike petnaest minuta, kad sletimo u Palermo, vidjet ćeš koliko to dobiti moţe donijeti. - Na Maltu - ispravi ga Yossarian. - Mi sad letimo na Maltu, a ne u Palermo. - Nije, nego u Palermo - odvrati Milo. - U Palermu je jedan izvoznik endivije, s kojim moram porazgovarati o pošiljci gljiva u Bern, koje su se upljesnivile. - Pa kako ti to, Milo, uspijevaš? - upita ga Yossarian smijući se zaprepašteno i zadivljeno. - Ispuniš plan letenja za jedno mjesto, a onda odletiš na drugo. Pa zar ljudi u kontrolnim tornjevima nikad ne dignu vatru na tebe? - Sjeti se svog zadatka, Yossariane! - K vragu i moj zadatak! - odvrati Yossarian ravnodušno. - I k vragu i sindikat, iako imam u njemu svoj udio. Ja neću nikakve osmogodišnje djevice, čak ni ako su napola Španjolke. ~ 233 ~

- Ništa ti ne zamjeram. Ali je ovim osmogodišnjim djevicama zapravo svega trideset i dvije godine. I zapravo nisu napola Španjolke, nego imaju tek jednu trećinu estonske krvi. - Nije mi stalo ni do kakvih djevica. - Nisu čak ni djevice - uvjerljivo nastavi Milo. - Ona koju sam odabrao za tebe bila je neko vrijeme udata za jednog postarijeg profesora, koji je spavao s njom samo u nedjelju tako da je zbilja skoro kao nova. Ali je i Orr bio pospan, pa su Yossarian i Orr obojica sjedili uz Mila kad su se vozili s aerodroma u Palermo, gdje su doznali da za njih dvojicu nema sobe u hotelu i, što je još vaţnije, da je Milo gradonačelnik. Neobičan, nevjerojatan doček koji je priređen Milu počeo je već na aerodromu, gdje su radnici koji su ga prepoznali smjerno prekinuli svoj posao i zagledali se u njega suspreţući radost i oboţavanje. Vijest o njegovu dolasku stigla je prije njega u grad, pa su već predgrađa bila puna razdraganih građana pored kojih su oni brzo prolazili u svom malom otvorenom teretnjaku. Yossarian i Orr su se smeli, zanijemjeli i stisnuli uz Mila traţeći zaštitu kod njega. Kad je teretnjak smanjio brzinu pribliţavajući se središtu grada, doček je bivao sve bučniji. Dječaci i djevojčice, koje su pustili iz škole, poredali su se bili u novoj odjeći uz rubove pločnika mašući zastavicama. Yossarian i Orr nisu mogli ni riječi istisnuti iz sebe. Ulice su bile zakrčene radosnom svjetinom i ukrašene golemim transparentima s Milovim slikama. Milo je pozirao za te slike u običnoj seljačkoj bluzi s visokim okruglim ovratnikom i, dok je sveznalački zurio u ljudstvo, s onim svojim nepokornim brkovima i razjedinjenim očima, briţno, očinsko lice odavalo mu je blagost, mudrost, kritičnost i snagu. Teški bolesnici slali su mu poljupce s prozora. Prodavači opasani pregačama radosno su klicali na uskim vratima svojih prodavaonica. Bas-trube su treštale. Ovdje-ondje je neki čovjek bio nasmrt zgaţen. Uplakane starice tiskale su se bjesomučno oko teretnjaka, koji se sporo probijao, ne bi li dodirnule Mila za rame ili mu stisnule ruku. Milo je dobroćudno i ljubazno podnosio taj burni doček. Svima je otmjeno uzvraćao mahanjem i velikodušno obasipao razdraganu gomilu pregrštima slatkiša umotanih u staniol. Razdragani mladići i djevojke skakutali su za njim drţeći se za ruke, i skandirali promuklim glasovima izraţavajući mu divljenje svojim staklenastim očima:

- Mi-lo! Mi-lo! Mi-lo! Sad kad je njegova tajna bila otkrivena, Milo se oslobodio pred Yossarianom i Orrom i sav se nadimao od golema i stidljiva ponosa. ~ 234 ~

Obrazi mu poprimiše svjeţu boju. Bio je izabran za gradonačelnika Palerma i obliţnjeg Carinija, Monreala, Bagherije, Termini Imeresea, Cefalija, Mistrette i Nicosije, zato što je donio viski na Siciliju. Yossarian se zaprepastio. - Zar ovdašnji ljudi toliko vole viski? - Oni uopće ne piju viski - protumači mu Milo. – Viski je veoma skup, a ovdašnji su ljudi veoma siromašni. - Pa zašto ga onda uvoziš na Siciliju ako ga nitko ne pije? - Da mu dignem cijenu. Prebacujem viski s Malte ovamo da bih mogao više zaraditi kad ga preprodam sam sebi za nekoga drugoga. Ovdje sam osnovao cijelu novu industriju. Danas je Sicilija na trećem mjestu u svijetu među izvoznicima viskija, eto zašto su me izabrali za gradonačelnika. - Kako bi bilo da nam nađeš sobu u kakvu hotelu, kad si već takva strašna zvjerka? - nestrpljivo progunđa Orr brgljajući od umora. Milo mu skrušeno odgovori: - Upravo to i kanim učiniti - obeća im. - Zbilja mi je ţao što sam zaboravio za vas dvojicu rezervirati radio-vezom sobe u hotelu. Hodite sa mnom u moj ured pa ću odmah porazgovarati o tome sa svojim zamjenikom. Milov je ured bio u brijačnici, a zamjenik mu je bio debeljuškast brijač, na čijim su se poniznim usnama pjenili srdačni pozdravi isto onoliko koliko i sapunica koju je počeo praviti u Milovoj zdjelici za brijanje. - E pa, Vittorio - reče Milo zavaljujući se lijeno na jedan od Vittoriovih brijačkih stolaca - kako je ovaj put bilo ovdje, dok mene nije bilo? - Vrlo ţalosno, signor Milo, vrlo ţalosno. Ali sad, kad ste se vratili, ljudi su opet sretni. - Začudio sam se koliko je ljudi bilo na ulicama. Kako to da su svi hoteli puni? - Zato što je mnogo ljudi došlo iz drugih gradova da vide vas, signor Milo. I zato što je u grad došlo mnogo trgovaca na rasprodaju artičoka. Milova se ruka vine okomito kao orao i zaustavi Vittoriovu četkicu za brijanje. - Što su to artičoke? - Artičoke, signor Milo? Artičoke su vrlo ukusno povrće koje se svagdje rado jede. Morate ih kušati dok ste ovdje, signor Milo. Naše su artičoke najbolje na svijetu. ~ 235 ~

- Zbilja? - pripita ga Milo. - A pošto su ove godine artičoke? - Ĉini se da će ova godina biti vrlo povoljna za prodaju artičoka. Urod je vrlo slab. - Ma nemoj? - reče Milo i ode, pošto je tako brzo spuznuo sa stolice da je prugasti brijački ubrus zadrţao još trenutak-dva njegov oblik prije nego što je pao. Kad su Yossarian i Orr dotrčali do vrata, Milu nije više bilo ni traga. - Sljedeći, molim! - usluţno zakevta Milov zamjenik. - Tko je na redu? Yossarian i Orr odoše potišteni iz brijačnice. Pošto ih je Milo napustio, klipsali su kao beskućnici kroz raspojasanu svjetinu uzalud traţeći kakvo prenoćište. Yossarian bijaše iscrpljen. Glava mu je pucala od tupa, ubitačna bola, pa se ljutio na Orra koji je negdje našao dvije divlje jabuke i nosio ih u ustima dok Yossarian nije to opazio i naterao ga da ih izvadi. Tada je Orr našao negdje dva divlja kestena i strpao ih u usta, ali je Yossariani to primijetio, pa se opet otresao na njega zahtijevajući da izvadi divlje jabuke iz usta. Orr se nacerio i rekao da to nisu divlje jabuke nego divlji kestenovi, i da mu nisu u ustima nego u rukama, ali Yossarian nije razumio ni riječi od onoga što mu to Orr govorio zato što je Orr nosio divlje kestenove u ustima, pa ga je natjerao da ih izvadi. Orru se oči lukavo zakrijesiše. Otare čelo prstima, kao čovjek omamljen alkoholom, pa se raskalašeno naceri. - Sjećaš li se one djevojke... - zastane načas da se ponovo raskalašeno naceri. - Sjećaš li se one djevojke koja me udarala po glavi cipelom u onom stanu u Rimu kad smo oboje bili goli? - upita ga, a pogled mu odavaše prefrigano iščekivanje. Pričeka dok mu Yossarian ne klimne oprezno glavom. - Ako mi dopustiš da ponovo metnem kestenove u usta, reći ću ti zašto me je udarala. Vrijedi? Yossarian klimne glavom i Orr mu ispripovjedi cijelu fantastičnu priču o tome zašto ga je ona gola djevojka u stanu Natelyjeve kurve udarala cipelom po glavi, ali Yossarian nije razumio ni riječi, jer je Orr opet drţao kestenove u ustima. Yossarian se ozlojeđeno nasmejao toj podvali. Najposlije, kad je pao mrak, nije im ništa drugo preostalo nego da pojedu neku laganu večeru u nekom prljavom restoranu i da se autostopom odvezu natrag na aerodrom, gdje su spavali na prohladnom metalnom podu aviona i bacakali se stenjući od muke, dok nisu, nakon manje od dva sata, brekćući stigli teretnjaci sa sanducima artičoka i vozači ih istjerali van i počeli ukrcavati teret u avion. Spustila se jaka kiša. Kad su teretnjaci napokon otišli, Yossarian i Orr bili su mokri kao ~ 236 ~

miševi i nisu mogli ništa drugo nego da se opet uvuku u avion i skvrče se kao promrzle sardine među klimave sanduke s artičokama, koje je Milo u zoni prebacio u Napulj i zamijenio za cimetne štapiće, klinčiće, mahune vanilije i papra, koje je smjesta, istoga dana prebacio opet na jug, na Maltu, gdje je on bio, kako se pokazalo, viceguverner otoka. Ni na Malti nije bilo sobe za Yossariana i Orra. Milo je na Malti bio major Sir Milo Minderbinder i imao je golem ured u guvernerovoj palači. Imao je i ogroman pisaći stol od mahagonija. Na zidu obloţenu pločicama od hrastovine visila je, između ukrštenih britanskih zastava, dramatska, upadljiva fotografija majora Sira Mila Minderbindera u paradnoj odori »Kraljevskih velških strijelaca«. Brkovi su mu na fotografiji bili potkresani i tanki, brada kao isklesana, a oči oštre poput trnja. Milo je postao vitez i major »Kraljevskih velških strijelaca« i viceguverner Malte zato što je na otoku uveo trgovinu jajima. Velikodušno je dopustio Yossarianu i Orru da provedu noć na debelom sagu u njegovu uredu, ali se ubrzo nakon njegova odlaska pojavio straţar u pohodnoj odori i istjerao ih iz zgrade vrškom bajunete, pa su se, onako iscrpljeni, odvezli na aerodrom taksijem nekog mrzovoljnog šofera koji im je skupo naplatio voţnju, te su opet pošli na spavanje u avion, ko ji je sad bio pun poderanih jutenih vreća kakaoa i nedavno samljevene kave, i koji je toliko zaudarao da su obojica mislili da će dušu izbljuvati na avionske kotače, kad je rano ujutro šofer dovezao Mila, koji je bio svjeţ i čio i koji je odmah poletio u Oran, gdje opet u hotelu nije bilo sobe za Yossariana i Orra i gdje je Milo bio podšah. Milo je imao na raspolaganju raskošne odaje u palači boje lososova mesa, ali ga Yossarian i Orr nisu smjeli pratiti zato što su bili kauri. Na ulazu su ih zaustavili divovski berberski straţari s krivošijama i otjerali ih. Orr je unjkao i kihao od strahovite prehlade. Yossarianova su se široka leđa iskrivila i boljela ga. Najradije bi bio slomio Milu šiju, ali je Milo bio podšah Orana i sveta ličnost. Pokazalo se da Milo nije samo podšah Orana, nego i bagdadski kalif, imam Damaska i arapski šeik. Milo je bio bog ţita, bog kiše i bog riţe u zaostalim krajevima gdje su se neuki i praznovjerni ljudi još klanjali takvim primitivnim boţanstvima, a pokazao je doličnu skromnost kad im je priopćio da se duboko u afričkim dţunglama moţe naći njegov velik brkat lik uklesan u stijenu, iznad priprostih kamenih oltara rumenih od ljudske krvi. Kamo su god došli, on je bio dočekivan najvećim počastima i od grada do grada slijedile su jedna za drugom trijumfalne ovacije, dok se napokon nisu opet vratili preko Bliskog istoka u Kairo, gdje je Milo pokupovao sav pamuk koji nitko drugi ~ 237 ~

na svijetu nije htio i tako se ubrzo našao na rubu propasti. U Kairu se napokon našla soba u hotelu za Yossariana i Orra. Kreveti su bili mekani, s debelim našuškanim jastucima i čistim, šuštavim plahtama. Imali su vješalice za odijela. Imali su vode pa su se mogli oprati. Yossarian i Orr su kvasili svoja uţegla, otvrdla tijela dok im nisu porumenjela u vrelim kupkama, a onda su otišli s Milom iz hotela na koktel od morskih račića i file minjon u veoma otmjen restoran, gdje je u predvorju bio burzovni teleprinter koji je upravo otkucavao najnoviji izvještaj o egipatskom pamuku pa je Milo upitao šefa sale kakav je to aparat. Milo nije nikad mislio da postoji tako lijep aparat. - Ma što ne kaţete? - uzviknuo je kad mu je šef sale sve protumačio. A pošto je egipatski pamuk? Šef sale mu je rekao i Milo je kupio svu godišnju ljetinu. Ali Yossariana nije egipatski pamuk, koji je Milo kupio, ni pribliţno toliko zabrinuo koliko grozdovi zelenih crvenih banana koje je Milo spazio na trţnici dok su se vozili u grad, a njegova se zabrinutost pokazala opravdana, jer ga je odmah iza ponoći Milo probudio iz duboka sna i gurnuo mu pod nos djelomično oguljenu bananu. Yossarian je suspregao jecaj. - Kušaj - nutkaše ga Milo progoneći uporno bananom njegovo zgrčeno lice. - Milo, pasja ti mati - kukaše Yossarian - moram se malo ispavati. - Pojedi ovu bananu pa mi reci je li dobra - navaljivaše dalje Milo. Nemoj reći Orru da sam ti je dao. Njemu sam zaračunao dva pjastera za jednu bananu. Yossarian je pokorno pojeo bananu, rekao Milu da je dobra i sklopio oči, ali ga je Milo ponovo prodrmao i rekao mu neka se što prije obuče, jer da odmah lete na Pianosu. - Ti i Orr morate odmah ukrcati banane u avion - razjasnio mu je. Onaj čovjek mi je rekao da pripazite na pauke kad ih budete utovarivali. - Pa zar ne moţemo pričekati do jutra? - preklinjaše ga Yossarian. Moram se malo ispavati. - Vrlo brzo sazrijevaju - odvrati Milo - pa ne smijemo izgubiti ni časka. Pomisli samo kako će ljudi u eskadrili biti sretni kad dobiju banane. Ali ljudi u eskadrili nisu nikad vidjeli nijednu od tih banana, jer je u Carigradu bila velika potraţnja za bananama, a u Beirutu je bio jeftin kim, koji je Milo, prodavši banane, brţe-bolje prebacio u Benghazi, a kad ~ 238 ~

su nakon šest dana, pošto je Orru istekao dopust, pohitali glavom bez obzira natrag na Pianosu, dopremili su tovar najboljih bijelih jaja sa Sicilije, za koja je Milo rekao da su iz Egipta i koja je prodao svojim menzama za svega četiri centa po komadu, da bi ga svi pretpostavljeni oficiri u sindikatu zamolili da smjesta pohita u Kairo po grozdove zelenih crvenih banana, koje će prodati u Turskoj, gdje će kupiti kim, za kojim je u Benghaziju velika potraţnja. A svatko je u sindikatu imao svoj udio.

~ 239 ~

23. NATELYJEV STARAC Jedini u eskadrili koji je vidio nešto od Milovih crvenih banana bio je Aarfy, koji je dobio dvije banane u intendanturi od jednog utjecajnog kolege sa sveučilišta, kad su banane sazrele i počele pritjecati u Italiju normalnim crnoburzijanskim kanalima, i koji je bio s Yossarianom u oficirskom stanu one večeri kad je Nately, nakon onolikih jalovih tjedana ţalosnog traganja, napokon ponovo našao svoju kurvu i namamio je opet u stan s njene dvije prijateljice, pošto je svakoj obećao po trideset dolara. - Svakoj po trideset dolara? - pripitao je polako Aarfy dirkajući i lapšući sumnjičavo sve tri kršne djevojke i drţeći se kao kakav gunđavi znalac. - Trideset dolara je veoma mnoga za ovakve komade. Osim toga, ja nisam još nikad za to plaćao. - Ja i ne traţim od tebe da ti platiš - poţuri se Nately da ga uvjeri. - Ja ću platiti za sve tri. Hitio bih samo da vi, dečki, uzmete ostale dvije. Zar mi nećete pomoći? Aarfy se umišljeno naceri i zavrtje svojom mesnatom i okruglom glavom. - Nitko ne treba plaćati za to dobrom starom Aarfyju. Ja uvijek mogu naći sebi nešto kad zaţelim, ali sad naprosto nisam raspoloţen za te stvari. - Pa zašto jednostavno ne isplatiš sve tri, a ove dvije pošalješ kući?. predloţi Yossarian. - Zato što bi se onda ova moja naljutila što je tjeram da zaradi svoj novac - odgovori Nately i baci tjeskoban pogled na svoju djevojku koja gaje već gledala poprijeko i počela nešto mrndţati. - Ona kaţe, ako je zbilja volim, da pošaljem nju kući, a da spavam s jednom od ove dvije. - Ja imam bolju ideju - pohvali se Aarfy. - Kako bi bilo da ih sve tri zadrţimo ovdje do policijskog sata, pa da im onda zaprijetimo da ćemo ih izbaciti na ulicu da ih pohapse ako nam ne vrate novac? Moţemo im čak zaprijetiti da ćemo ili baciti kroz prozor. - Aarfy! - zgrozi se Nately. - Ja sam ti samo htio pomoći - snebivljivo će Aarfy. Aarfy je uvijek htio pomoći Natelyju zato što je Natetyjev otac bio bogat i ugledan čovjek, pa je mogao pomoći Aarfyju poslije rata. - Uh, ti Boga - pravdaše se on čangrizavo - mi smo u školi uvijek tako radili. Sjećam se kako smo jednog dana namamili neke dvije tupe srednjoškolke u naš studentski dom i prisilili ih da dadu svakom dečku koji ih je htio, tako što smo im zaprijetili ~ 240 ~

da ćemo im nazvati roditelje i reći im da su nama već dale. Drţali smo ih tako u krevetu više od deset sati. Kad su počele prigovarati, čak smo ih malo i ispljuskali. Onda smo im oduzeli sav sitniš i ţvake i izbacili ih. Eh, ala smo se provodili u tom domu - prisjeti se krotko, a krupni mu se obrazi zaţariše od vesele, rumene topline koju je izazvalo u njemu to čeznutljivo sjećanje. - Svakoga smo iznijeli na zao glas, čak i same sebe. Ali sad Aarfy nije bio Natelyju ni od kakve pomoći, jer je djevojka, u koju se Nately bio tako ludo zaljubio, počela zlovoljno grditi Natelyja očitujući sve veću i prijeteću kivnost. Na sreću, baš je tada banuo u sobu Gladni Joe pa je sve opet bilo u redu, samo što je minutu kasnije ušao Dunbar pijan i odmah počeo grliti jednu od one dvije djevojke što su se kikotale. Sad ih je bilo četiri muškarca i tri djevojke, pa su njih sedmoro ostavili Aarfyja u stanu i potrpali se u fijaker, koji se zaustavio uz rub pločnika kad su djevojke zatraţile novac unaprijed. Nately im je galantnom kretnjom dao devedeset dolara pošto je pozajmio dvadeset dolara od Yossariana, trideset i pet od Dunbara i sedamnaest od Gladnoga Joea. Djevojke su tada postale ljubaznije i doviknule neku adresu fijakeristu, koji ih je prevezao, tjerajući konje u laganu kasu, kroz pola grada i dovezao ih u četvrt u kojoj nisu bili nikad prije, i zaustavio kočiju pred nekom starom visokom zgradom u mračnoj ulici. Djevojke su ih odvele uz strme, dugačke, škripave drvene stube na četvrti kat, u svoj krasni i blistavi unajmljeni stan, u kojem je čudesno bujalo bezbrojno i sve veće mnoštvo vitkih mladih golih djevojaka i u kojem su stanovali zli i pokvareni ruţni starac, koji je neprestano razdraţivao Natelyja svojim jetkim smijehom, i kvocava pristojna baba u pepeljastosivom vunenom dţemperu koja je kudila sve nemoralno što se tu događalo, i koja se svim silama trudila da očuva kakav-takav red. U tom stanu, pravom uzavrelom rogu izobilja, sve je vrvjelo od ţenskih bradavica na dojkama i pupkova. U početku su samo one njihove tri djevojke bile u slabašno osvijetljenom, blijedosmeđem salonu, u kojem su se stjecala tri mračna hodnika što su vodila na različite strane do udaljenih zakutaka toga neobičnog i čarobnog bordela. Djevojke su se odmah svukle zastajkujući u pojedinim fazama da ponosno pokaţu svoje kićeno donje rublje, i neprestance se šaleći s izmoţdenim i razvratnim starcem zapuštene duge bijele kose u nemarno raskopčanoj bijeloj košulji, koji je sjedio gotovo točno u sredini sobe, u pljesnivu modru naslonjaču, prostački čavrljajući, i poţelio Natelyju i njegovim drugovima dobrodošlicu iskazujući veselu i zajedljivu sluţbenost. Onda se ona baba odvukla da ~ 241 ~

dovede djevojku za Gladnoga Joea, klimajući glavom ţalosno i nezadovoljno. Vratila se sa dvije sisate ljepotice od kojih se jedna već bila svukla, a druga je imala na sebi samo proziran ruţičast kratak kombine iz kojeg se izvukla dok je sjedala. S druge strane se ušetaše još tri gole djevojke i ostadoše da poćaskaju, a zatim još dvije. Onda četiri djevojke prođoše kroz sobu u rastegnutoj skupini, zaokupljene razgovorom; tri su bile bose, a jedna se pogibeljno klatila u nezakopčanim srebrnim plesnim cipelama koje kao da nisu bile njezine. Najposlije dođe još jedna djevojka, samo u gaćicama, i sjede tako da se u svega nekoliko minuta okupilo njih jedanaest, od kojih su sve osim jedne bile posve gole. Posvuda je bilo golog ţenskog mesa, ponajviše punašnog, pa je Gladni Joe počeo ginuti. Dok su djevojke polako ulazile i razmještale se, on je stajao zgranuto, kao ukočen i obamro. Zatim je iznenada ispustio prodoran krik i jurnuo do vrata da otrči glavom bez obzira u stan vojnika i podoficira po svoj fotoaparat, ali stane kao ukopan i još jednom bjesomučno krikne, jer ga obuze jeziva, ledena slutnja da će se sav taj ljupki, ţarki, bogati i šaroliki poganski raj izgubiti u nepovrat ako ga i na trenutak ispusti iz vida. Zastane na vratima i probrglja nešto, a na licu i vratu mu silno nabreknuše zavojite ţile i tetive. Starac ga gledaše pobjednički i veselo, sjedeći u pljesnivom modrom naslonjaču kao kakvo đavolsko i hedonističko boţanstvo na prijestolju, a vretenaste je noge omotao gunjem ukradenim od američke vojske, da se ne bi prehladio. Tiho se smijao, a upale, lukave oči krijesile mu se bistro od ciničnog i obijesnog uţivanja. Bio je pripit. Nately se najeţio od neprijateljstva prema tom opakom, pokvarenom i nerodoljubivom starcu, koji je bio toliko star da ga je pod sjećao na oca i koji se potcjenjivački šalio na račun Amerike. - Amerika će izgubiti rat - rekao je - a Italija će ga dobiti. - Amerika je najjača i najbogatija zemlja na svijetu - pouči ga Nately ponosito, vatreno i dostojanstveno. - A američki vojnik ne zaostaje ni za kojim vojnikom na svijetu. - Tako je - potvrdi starac umiljato, s prizvukom peckava uveseljenja. Italija je pak jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. A talijanski vojnik zaostaje za svim vojnicima na svijetu. Ali baš zato moja domovina prolazi tako dobro u ratu, a vaša tako loše. Nately zavrišta od smijeha, a onda porumenje ispričavajući se zbog nepristojnosti. - Oprostite što sam vam se nasmijao - reče iskreno pa nastavi obzirno i milostivo: - Ali Italiju su najprije okupirali Nijemci, a sad mi. Valjda ne ~ 242 ~

mislite na to kad kaţete da dobro prolazite? - Ama, dakako da mislim - usklikne starac veselo. - Nijemce sad gone, a mi smo još ovdje. Za nekoliko godina ćete i vi otići, a mi ćemo još biti ovdje. Italija je, vidite, zbilja vrlo siromašna i slaba zemlja, ali smo zato baš ovako jaki. Talijanski vojnici više ne ginu. A američki i njemački vojnici ginu. To za mene znači izvanredno dobro prolaziti u ratu. Da, ja sam čvrsto uvjeren da će Italija preţivjeti ovaj rat i da će ţivjeti još dugo pošto vaša zemlja propadne. Nately je jedva vjerovao svojim ušima. Nikad prije nije čuo ovakvo grozno bogohuljenje, pa se, slijedeći logiku instinkta, čudio za što ne dolaze agenti FBI-a da uhite ovog starog izdajnika. - Amerika neće propasti! - strastveno vikne. - Nikad? - bockaše ga starac blago. - Pa, ovaj... - promuca Nately. Starac se pomirljivo nasmije obuzdavajući snaţnije, eksplozivnije oduševljenje. Njegovo je peckanje bilo i dalje blago. - Rim je propao, Grčka je propala, Perzija je propala, Španjolska je propala. Sve su velike zemlje propale. Zašto ne bi i vaša? Što vi mislite, koliko će još ţivjeti vaša zemlja? Vječno? Nemojte smetnuti s uma da je i samoj zemaljskoj kugli suđeno da je sunce uništi za dvadeset i pet milijuna godina ili tako nekako. Nately se promeškolji. - Pa, ovaj, ja mislim da je vječnost malo preduga. - Milijun godina? - najavljivaše podrugljivi starac odajući strastveno, sadističko uţivanje. - Pola milijuna? Ţaba je već gotovo sto milijuna godina na zemlji. Biste li zaista mogli sasvim pouzdano ustvrditi da će Amerika, sa svom svojom snagom i bogatstvom, sa svojim vojnikom koji ne zaostaje ni za kojim vojnikom na svijetu, i sa svojim najvišim standardom, ţivjeti tako dugo kao... ţaba? Nately bi mu bio najradije razbio onu njegovu podrugljivu njušku. Potraţio je umolnim pogledom oko sebe nekoga tko će mu pomoći da obrani budućnost svoje domovine od sablaţnjivih kleveta ovoga prepredenog i grešnog klevetnika. Razočarao se. Yossarian i Dunbarsu se daleko u kutu orgijastički mašali za četiri-pet nestašnih djevojaka i šest boca crnoga vina. Gladni Joe je već odavno otperjao jednim od onih tajanstvenih hodnika goneći pred sobom, kao kakav grabeţljivi despot, mlade prostitutke ponajširih bokova, koliko ih je god mogao obuhvatiti svojim njeţnim rukama nalik na vjetrenjače i potrpati u bračni krevet. ~ 243 ~

Nately je bio u grdnoj neprilici. Njegova se djevojka bila nezgrapno izvalila na tapeciranu sofu odajući dokonost i dosadu. Natelyja je obeshrabrivala njena mlitavost i ravnodušnost prema njemu, ona ista pospana i lijena uravnoteţenost koje se sjećao tako ţivo, tako njeţno i tako tuţno još od njihova prvog susreta u krcatoj dnevnoj sobi u stanu vojnika i podoficira koji su igrali ajnc, kad se ona nije ni obazirala na njega. Mlitava je usta razjapila tako da su bila posve na lik na slovo O, a sam Bog zna kud su joj buljile staklenaste i zamagljene oči odajući ţivotinjsku bezvoljnost. Starac je mirno čekao promatrajući ga i smješkajući se pronicavo, a u isti mah i prezirno i saţalno. Okretna, plavokosa i obla djevojka krasnih nogu i medene puti ispruţila se zadovoljno na priručje starčeva naslonjača i uzela mu polagano i koketno šašoljiti uglato, blijedo i razvratničko lice. Nately se ukočio od kivnosti i neprijateljstva pri pogledu na toliku pohotu u takva starca. Okrenuo je glavu osjećajući kako mu se srce steţe i pitajući se zašto jednostavno ne ode sa svojom djevojkom u postelju. Taj nedostojni, vraţji, stari lešinar podsjećao je Natelyja na njegova oca zato što ta dvojica nisu imali baš ništa zajedničko. Natelyjev je otac bio udvoran sijed gospodin koji se besprijekorno odijevao, a ovaj je starac bio neotesana protuha. Natelyjev je otac bio trijezan i savjestan čovjek sklon filozofiranju, a ovaj je starac bio nepouzdan i razuzdan. Natelyjev je otac bio tankoćutan i naobraţen, a ovaj je starac bio seljačina. Natelyjev je otac vjerovao u čast i umio odgovoriti na sva pitanja, a ovaj starac nije vjerovao ni u što i umio je samo pitati. Natelyjev je otac imao otmjene bijele brkove, a ovaj starac uopće nije imao brkova. Natelyjev je otac, kao i svi drugi očevi koje je poznavao, bio dostojanstven, mudar i častan, a ovaj je starac bio neobično odbojan, pa se Nately ponovo upusti u prepirku s njim, posto je tvrdo naumio da će pobiti njegovu bijednu logiku i smicalice lako uvjerljivo i slavno da će privući pozornost flegmatične djevojke kojoj je bilo dosadno, a u koju se on tako strastveno zaljubio, te će mu se ona dovijeka diviti. - Pa, ovaj, pravo da vam kaţem, ja ne znam koliko će Amerika još ţivjeti - neustrašivo proslijedi. Mislim da neće ţivjeti vječno, ako i sam svijet propadne jednoga dana. Ali znam da ćemo preţivjeli i da ćemo još dugo, dugo trijumfirati. - Koliko? - zadirkivaše ga bezboţni starac, komu su se oči krijesile od zlobnog zanosa. - Ĉak ni koliko ţaba? - Mnogo dulje nego vi i ja - jadno lane Nately. ~ 244 ~

- Ah, zar samo toliko? Onda to baš neće biti dugo, s obzirom na to da ste vi tako lakoumni i hrabri, a ja već jako, jako star. - Koliko vam je godina? - upita ga Nately, radoznao i očaran starcem i protiv svoje volje. - Sto i sedam. - Starac se srdačno nasmije izrazu ozlojeđenosti na Natelyjevu licu. - Vidim da mi ni to ne vjerujete. - Ne vjerujem ja nijednoj vašoj riječi - odvrati Nately ublaţava jući svoje riječi srameţljivim smiješkom. - Jedino u što vjerujem jest da će Amerika dobiti rat. - Vama je odviše stalo do toga da dobijete ratove - rugaše se neuredni, opaki starac. - A prava je vještina izgubiti rat, znati koji se ratovi smiju izgubiti. Italija gubi ratove stoljećima, a gledajte samo kako sjajno prolazimo. Francuska dobiva ratove, a neprestano je u krizi. Njemačka gubi i cvjeta. Uzmite samo našu noviju povijest. Italija je dobila rat u Abesiniji i odmah zapala u ozbiljne teškoće. Pobjeda nam je toliko udarila u glavu da smo i mi izazvali svjetski rat koji ni kako nismo mogli dobiti. Ali sad, kad opet gubimo, sve se promijenilo nabolje i sigurno ćemo opet izbiti na vrh, samo ako nam pođe za rukom da budemo poraţeni. Nately je zurio u njega ne prikrivajući preneraţenost. - E, sad zbilja više ne razumijem što govorite. Vi govorite kao luđak. - Ali ţivim kao duševno zdrav čovjek. Kad je Mussolini bio na vlasti, ja sam bio fašist, a otkako je on svrgnut, ja sam antifašist. Dok su Nijemci bili ovdje da nas štite od Amerikanaca, bio sam fanatični pristaša Nijemaca, a otkako su ovdje Amerikanci da nas štite od Nijemaca, fanatični sam pristaša Amerikanaca. Uvjeravam vas, ogorčeni mladi prijatelju - starčeve iskusne, ohole oči krijesile su se to ţarče što je Natelyjeva mucava zdvojnost bivala veća - da vi i vaša zemlja nećete imati privrţenije pristalice u Italiji od mene... ali samo dotle dok budete u Italiji. - Pa, vi ste onda prevrtljivac! - uzvikne Nately s prizvukom nevjerice u glasu. - Ulizica! Bestidan, bezobziran oportunist! - Meni je sto i sedam godina - podsjeti ga starac ljubazno. - Pa zar nemate nikakvih principa? - Dakako da nemam. - Ni morala? - Ali, pa ja sam vrlo moralan čovjek - uvjeravaše ga podli starac toboţe ozbiljno, milujući po golom boku jedru crnokosu djevojku sa zgodnim jamicama u obrazima, koja se bila zavodnički ispruţila na ~ 245 ~

drugom priručju njegova naslonjača. On se sarkastično naceri Natelyju sjedeći udobno u pohabanu sjaju i vladarski drţeći po jednu ruku na svakoj od njih. - Ne mogu vam vjerovati - napomene Nately gunđavim glasom trudeći se uporno da ga ne gleda kako sjedi među djevojkama. - Naprosto vam ne mogu vjerovati. - Ali sve je to ţiva istina. Kad su Nijemci ulazili u grad, plesao sam na ulicama kao kakva mlada balerina i klicao »Heil Hitler!« dok nisam promukao. Ĉak sam mahao nacističkom zastavicom koju sam istrgao iz ruke nekoj lijepoj djevojčici dok joj je majka gledala na drugu stranu. Kad su Nijemci napustili grad, pohrlio sam da dočekam Amerikance s bocom izvrsnog konjaka i košaricom cvijeća. Konjak je bio za mene, naravno, a cvijećem sam htio obasuti naše oslobodioce. U prvim je kolima sjedio neki strašno ukočeni i nabusiti stari major kojeg sam pogodio crvenom ruţom ravno u oko. Krasan pogodak! Da ste ga samo vidjeli kako se trgnuo! Nately je zinuo i ustao od iznenađenja, a krv mu se izgubila iz obraza. - Majora de Coverleyja! - uzvikne. - Poznajete ga? - priupita ga starac ushićeno. - Kakva zgodna slučajnost! Nately je bio toliko zgranut da ga nije ni čuo. - Vi ste, dakle, taj koji je ranio majora de Coverleyja! - usklikne uţasnuto i ogorčeno. - Kako ste mogli to učiniti? Vraţji starac ostane priseban. - Hoćete reći, tko bi mogao odoljeti da to ne učini? Da ste samo vidjeli toga napuhanog starog gnjavatora kako dostojanstveno sjedi u onim kolima kao da je sam Bog, s onom svojom ukočenom glavurdom i blesavom, svečanom facom! Kakva je primamljiva meta bio! Pogodio sam ga u oko ruţom koja se zove »Američka ljepotica«. Mislio sam da je ona najprikladnija. Ne mislite li i vi tako? - To je strašno! - prijekorno vikne Nately. - To je opako, pravi zločin! Major de Coverley je zamjenik komandira naše eskadrile! - Je li? - peckaše ga nevaljali starac štipajući se ozbiljno za šiljastu čeljust i hineći kajanje. - Ako je tako, morate mi priznati da sam nepristran. Kad su Nijemci došli, gotovo sam probo jednog krupnog mladog Oherleutnanta grančicom runolista. Nately je bio zaprepašten i zbunjen što taj odvratni starac nikako ne moţe shvatiti svu veličinu svoga prijestupa. - Zar ne uviđate što ste učinili? - grdio ga je plahovito. - Major de ~ 246 ~

Coverley je plemenit i divan čovjek kojem se svi dive. - On je blesavi stari šmokljan koji zaista nema prava da se ponaša kao kakav blesavi mladi šmokljan. A gdje je sada? Je li poginuo? Nately odgovori blago, odajući sumorno strahopoštovanje. - Ne zna se. Ĉini se da je nestao. - Eto vidite! Zamislite, čovjek u njegovim godinama stavlja na kocku ono malo ţivota što mu je još ostalo za nešto tako besmisleno kao što je domovina. Nately odmah ponovo srne u boj. - Nema ništa besmisleno u tome da se stavlja ţivot na kocku za svoju domovinu! - ustvrdi. - Mislite da nema? - pripita ga starac. - A što je domovina? Domovina je komad zemlje okruţen sa svih strana granicama, obično neprirodnim. Englezi ginu za Englesku, Amerikanci ginu za Ameriku, Nijemci ginu za Njemačku, Rusi ginu za Rusiju. U ovom se ratu sad bori pedeset-šezdeset zemalja. Zacijelo ne mogu biti baš sve te zemlje vrijedne da se za njih gine. - Za sve ono što je vrijedno ţivjeti, vrijedno je i poginuti - reče Nately. - A za sve ono za što je vrijedno poginuti, vrijedno je svakako i ţivjeti odvrati bogohulni starac. - Znate, vi ste tako neduţan i bezazlen mladić da mi vas je gotovo ţao. Koliko vam je godina? Dvadeset i pet? Dvadeset i šest? - Devetnaest - reče Nately. - U siječnju će mi biti dvadeset. - Ako poţivite. - Starac zavrtje glavom i načas se namršti isto onako razdraţljivo i zamišljeno kao ona mrzovoljna i gunđava baba. - Poginut ćete ako se ne budete čuvali, a ja već vidim da se nećete čuvati. Zašto se malo ne opametite i pokušate ţivjeti kao ja? Moţda biste i vi doţivjeli sto i sedam godina. - Zato što je bolje poginuti na nogama nego ţivjeti na koljenima odbrusi mu Nately odajući slavodobitno i ponosito uvjerenje. - Valjda ste već čuli za tu uzrečicu. - Jesam, kako ne bih čuo - kaza stari izdajica i ponovo se osmjehne. Ali se bojim da ste je okrenuli naopako. Bolje je ţivjeti na nogama nego poginuti na koljenima. Tako glasi ta uzrečica. - Jeste li sigurni? - pripita ga Nately trijeznu i smeteno. - Ĉini mi se da ima više smisla onako kako sam ja rekao. - Nema, nego onako kako sam ja rekao. Pitajte svoje prijatelje! Nately se okrene da upita svoje prijatelje, i opazi da ih nema. I ~ 247 ~

Yossarian i Dunbar su nestali. Starac se prezirno i veselo naduši smijati Natelyjevoj zbunjenosti i iznenađenju. Nately se smrkne od srama. Nekoliko se trenutaka nemoćno dvoumio, a onda se obrnuo i odjurio u najbliţi hodnik da potraţi Yossariana i Dunbara nadajući se da će ih još stići i nagovoriti ih da se vrate i da mu pomognu, pošto im ispriča ono o izvanrednom sukobu između starca i majora de Coverleyja. Sva su vrata u hodnicima bila zatvorena. Nigdje nije bilo svjetla. Bilo je već vrlo kasno. Nately zdvojno odustane od daljnje potrage. Napokon shvati da mu ništa drugo ne preostaje nego da ode po djevojku koju voli i da legne nekamo s njom, pa da je njeţno i obzirno ljubi i kuje planove o njihovoj zajedničkoj budućnosti, ali kad se vratio u salon po nju, i ona je već bila legla, pa mu nije ništa drugo preostalo nego da nastavi svoju jalovu raspru s onim ogavnim starcem, koji, međutim, ustane iz naslonjača izigravajući uljudnost i ispriča se što mora na spavanje, ostavivši Natelyja sa dvije djevojke zamagljenih očiju koje mu nisu znale reći u koju je sobu otišla njegova kurva, i koje su, pošto su ga uzalud pokušale pridobiti za se, otapkale na spavanje i ostavile ga da spava sam u salonu na maloj, grbavoj sofi. Nately je bio osjetljiv, bogat i pristao momak tamne kose, otvorena pogleda i s bolovima u vratu kad se sutradan rano ujutro probudio na sofi bunovno se čudeći gdje je. Po naravi je uvijek bio blag i uljudan. Gotovo je dvadeset godina proţivio bez ikakve traume, napetosti, mrţnje ili neuroze, što je sve bilo Yossarianu dokaz koliko je zapravo lud. Djetinjstvo je proveo lijepo, premda pod stegom. Dobro se slagao s braćom i sestrama i nije mrzio ni majku ni oca, iako su mu oboje bili dobri. Nately je bio odgojen da mrzi ljude kao Aarfy koje je njegova majka nazivala karijeristima, i ljude kao Milo koje je njegov otac nazivao laktašima, ali nikad nije naučio kako da ih mrzi, jer nije nikad bio s njima. Otkako je znao za sebe, njihove su kuće u Philadelphiji, New Yorku, Maineu, Palm Beachu, Southamptonu, Londonu, Deauvilleu, Parizu i na Francuskoj rivijeri bile uvijek pune samih gospoda i gospode koji nisu bili ni karijeristi ni laktaši. Natelyjeva je majka, rođena Thornton, iz Nove Engleske, bila »kći Američke revoluci je«*. Otac mu je bio »kučkin sin«. - Nemoj nikad zaboraviti da si Nately podsjećala ga je često majka. Nisi ti Vanderbilt kojima je bogatstvo stekao neki prosti kapetan _____________________________________ *konzervativna ţenska organizacija u Sjedinjenim Drţavama

~ 248 ~

remorkera, ni Rockefeller koji su zgrnuli pare bezobzirnim špekulacijama sirovom naftom, ni Reynolds ili Duke koji su se obogatili tako što su neduţnim ljudima prodavali proizvode u kojima je bilo smole i katrana što izazivaju rak; nisi nipošto ni Astor, čija obitelj, vjerujem, još i sad iznajmljuje sobe. Ti si Nately, a Natelyjevi nisu nikad ništa radili da bi stekli novac koji imaju. - Tvoja majka hoće reći, sine - umetnuo je jednom ljubazno otac, koji je imao smisla za ljupko i ekonomično izraţavanje, čemu se Nately itekako divio - da je stari novac bolji od novoga i da novo pečene bogataše ne treba nipošto toliko cijeniti koliko novopečene siromahe. Nije li tako, draga moja? Natelyjev je otac bio vječito pun ovakvih pametnih i otmjenih savjeta. Bio je iskričav i rumen kao kuhano vino, i Nately ga je veoma volio, iako nije volio kuhano vino. Kad je izbio rat, Natelyjeva je obitelj odlučila da on stupi u vojsku, jer je bio premlad da ga ubace u diplomatsku sluţbu i jer mu je otac doznao iz pouzdanih izvora da će Rusija propasti za nekoliko tjedana ili mjeseci, a da će tada Hitler, Churchill, Roosevelt, Mussolini, Gandhi, Franco, Peron i japanski car svi potpisati mirovni ugovor i dovijeka ţivjeti u slozi i zadovoljstvu. Isto tako je bila ideja Natelyjeva oca da Nately stupi u avijaciju, gdje će se na miru obučavati za pilota dok Rusi ne kapituliraju i dok se ne razrade detalji o primirju, i gdje će se on, kao oficir, druţiti samo s gospodom. Umjesto toga se našao s Yossarianom, Dunbarom i Gladnim Joeom u javnoj kući u Rimu, strastveno zaljubljen u ravnodušnu djevojku, s kojom je ipak napokon ujutro, pošto je proveo noć sam u salonu, legao u postelju, ali ga je gotovo u isti čas omela njena nepopravljiva mala sestra koja je banula u sobu i ljubomorno skočila na postelju da Nately i nju zagrli. Natelyjeva je kurva skočila frkćući iz postelje, zgrabila je za kosu, podigla je i srdito izmlatila. Dvanaestogodišnja djevojčica podsjećala je Natelyja na očerupano pile ili na oguljenu grančicu, njeno tek propupalo tijelo dovodilo je svakoga u nepriliku zbog preuranjenih pokušaja da oponaša starije, pa su je vazda tjerali da se obuče, i izbacivali na ulicu da se igra na svjeţem zraku s drugom djecom. Obje su sestre sad divlje psovale i pljuvale jedna na drugu diţući sloţnu, zaglušnu galamu, koja je privukla rulju razdraganih gledalaca što su se sjatili u sobu. Nately je zdvojno digao ruke od svega. Zamolio je svoju djevojku da se obuče, pa ju je odveo dolje na doručak. Njena mala sestra im se prikrpala, pa se Nately osjećao kao ponosna glava obitelji dok su sve troje pristojno jeli na terasi obliţnje ~ 249 ~

kavane. Ali kad su krenuli natrag, Natelyjevoj je kurvi već bilo dosadilo pa je odlučila da radije pođe s one dvije djevojke u potragu za mušterijama, nego da ostane i dalje s njim. Nately i njezina mala sestra išli su krotko za njom na pristojnoj udaljenosti, ambiciozno derište zato da štogod korisno nauči, a Nately da se ţiv izjede od razočaranja tumarajući kao mjesečar. Oboje su se raţalostili kad su djevojke zaustavili vojnici u štabnim kolima i odvezli ih. Nately se vratio u kavanu i častio kurvinu malu sestru sladoledom od čokolade dok se mala nije udobrovoljila, a onda se vratio u stan gdje su Yossarian i Dunbar leţali izvaljeni u salonu s iscrpljenim Gladnim Joeom, na čijem je izmučenom licu još titrao blaţen, ukočen i slavodobitan osmijeh, koji je ponio toga jutra iz svoga pozamašnog harema hramljući kao da su mu polomili sve kosti. Pohotljivi i pokvareni starac bio je oduševljen rasječenim usnama i kolobarima oko očiju Gladnoga Joea. U onom istom zguţvanom odijelu koje je nosio prethodne večeri, pozdravio je srdačno Natelyja. Natelyja je strašno smetala njegova odrpana i neugledna vanjština, i kad god bi došao u taj stan, poţelio bi da taj izopačeni, nemoralni starac obuče kakvu čistu otmjenu košulju, da se obrije, počešlja i obuče ka put od tvida i pusti gizdave bijele brkove, kako Nately ne bi više morao crvenjeti od sramote kad god bi ga pogledao i sjetio se oca.

~ 250 ~

24. MILO Travanj je za Mila bio najbolji mjesec. Jorgovan je cvjetao u travnju i voće zrilo na vinjagama. Srca su brţe kucala i stari se apetiti budili. U travnju su ţivlje dugine boje odsijevale na prosjalim golubicama. Travanj je bio proljeće, a u proljeće se u Milu Minderbinderu javila sama od sebe ţelja za mandarinama. - Mandarine? - Da, gospodine pukovniče. - Moji bi ljudi rado jeli mandarine - prizna pukovnik na Sardiniji koji je bio na čelu četiri eskadrile bombardera tipa B-26. - Imat će mandarina koliko im srce ţeli i koliko budete mogli platiti od novca iz vašeg fonda za prehranu - uvjeravaše ga Milo. - A dinje cerovače? - Ima ih u Damasku na bacanje. - Meni su dinje cerovače slabost. Oduvijek su mi dinje cerovače bile slabost. - Samo mi posudite po jedan avion iz svake eskadrile, samo po jedan, pa ćete imati dinja cerovača koliko vam srce ţeli i koliko god moţete platiti. - Kupujemo li ih od sindikata? - A svatko ima u njemu svoj udio. - To je fantastično, apsolutno fantastično. Kako vi to uspijevate? - Velika je razlika u cijeni kad se kupuje na veliko. Pohane teleće odreske, na primjer. - Ja baš ne ludujem za pohanim telećim odrescima - progunđao je sumnjičavi komandant aviopuka bombardera tipa B-25 na sjeveru Korzike. - Pohani teleći odresci veoma su hranjivi - upozori ga Milo poboţno. Sadrţe ţumanjak i mrvice kruha. Isto tako i janjeći kotleti. - Eh, janjeći kotleti - ponovi komandant aviopuka bombardera tipa B25 kao jeka. - Dobri janjeći kotleti? - Najbolji koji se mogu dobiti na crnoj burzi - reče Milo. - Kotleti mladih janjaca? - U najslađim ruţičastim papirnatim gaćicama koje ste ikad vidjeli. U Portugalu ih ima na bacanje. - Ne mogli poslati avion u Portugal. Nemam ovlaštenja. ~ 251 ~

- Ja ga mogu poslati, samo ako mi ga posudite. I pilota u njemu. I nemojte zaboraviti... time ćete pridobiti za sebe generala Dreedlea. - Hoće li general Dreedle opet jesti u mojoj menzi? - Kao svinjče, samo kad ga jednom počnete hraniti mojim najboljim bijelim svjeţim jajima prţenim na mom pravom mljekarskom maslacu. Bit će i mandarina, dinja cerovača, i meda, i filea od lista, i slastica, i čančica, i mušula. - I svatko ima svoj udio? - To je najbolje od svega - reče Milo. - Meni se to ne sviđa - promrndţao je zasukani komandant eskadrile lovačkih aviona, komu se ni Milo nije sviđao. - Ima jedan zasukani komandant eskadrile lovačkih aviona gore na sjeveru, koji me ne trpi - potuţio se Milo generalu Dreedleu. - Jedan jedini čovjek moţe pokvariti sve, pa više nećete jesti svjeţa jaja sprţena na mom pravom mljekarskom maslacu. General Dreedle je naloţio da zasukanog komandanta eskadrile lovačkih aviona prebace na Solomonske otoke da ondje kopa grobove, a da na njegovo mjesto dođe neki ishlapjeli pukovnik koji je imao upalu burse i bolesnu ţelju za liči orasima i koji je upoznao Mila s generalom, zapovjednikom aviobrigade bombardera tipa B-17 na kopnu, koji je čeznuo za poljskim kobasicama. - Poljske se kobasice mogu dobiti u Krakovu za kikiriki - obavijesti ga Milo. - Poljske kobasice - čeznutljivo uzdahne general. - Znate da bih dao gotovo sve na svijetu za jedan dobar komad poljske kobasice. Gotovo sve na svijetu. - Ne morate dati sve. Dajte mi samo po jedan avion za svaku menzu, i pilota koji će učiniti što mu se kaţe. I nešto malo gotovine za prvu narudţbu, kao znak povjerenja. - Ali Krakov je na stotine kilometara iza neprijateljskih linija. Kako ćete doći do kobasica? - U Ţenevi je međunarodni centar za razmjenu poljskih kobasica. Ja ću samo prebaciti kikiriki u Švicarsku i zamijeniti ga za poljske kobasice po trţnoj cijeni. Oni će prebaciti kikiriki u Krakov, a ja ću vama dopremiti poljske kobasice. Vi ćete preko sindikata kupiti samo onoliko poljskih kobasica koliko budete trebali. Bit će i mandarina koje će biti samo malo umjetno obojene. I jaja s Malte i viskija sa Sicilije. Kad budete kupovali od sindikata, plaćat ćele sami sebi, jer i vi imate svoj udio lako da ćete sve što ~ 252 ~

budete kupili zapravo dobiti badava. Nije li to lukavo? - Vi ste pravi genij. Kako vam je to uopće palo na pamet? - Ja se zovem Milo Minderbinder. Dvadeset i sedam mi je godina. Avioni Mila Minderbindera dolijetali su sa svih strana, lovci, bombarderi i transportni aeroplani, kojima su upravljali piloti koji su činili sve što im se reklo, jatili su se na aerodromu pukovnika Cathcarta. Avioni su prije bili ukrašeni kićenim eskadrilskim amblemima koji su prikazivali takve hvale vrijedne uzore kao što su Hrabrost, Moć, Pravda, Istina, Sloboda, Ljubav, Ĉast i Rodoljublje, koje bi Milovi mehaničari odmah premazali dvostrukim glatkim namazom bijele boje, na koju bi prošaricom ispisivali drečavom purpurnom bojom natpis KOMPANIJA

M&M, VRSNO VOĆE I PLODINE. »M&M« u KOMPANIJI »M&M« označavalo je Milo & Minderbinder, a ono & bilo je umetnuto, kao što je Milo otvoreno priznavao, da nitko ne pomisli da je sindikat u rukama jednog čovjeka. Avioni su stizali Milu s aerodroma u Italiji, Sjevernoj Africi i Engleskoj i sa stanica »Zapovjedništva zračnog transporta« u Liberiji, na otoku Ascension, u Kairu i Karachiju. Lovačke je avione trampio za teretne ili zadrţavao za hitne slučajeve i za transport manjih pošiljaka; teretnjake i tenkove je nabavljao od kopnenih snaga i upotrebljavao za prijevoz na kraćim udaljenostima. Svatko je imao svoj udio i ljudi su se debljali i kretali se pitomo, sa čačkalicama među masnim usnama. Milo je sam nadzirao svu djelatnost koja se sve više granala: Duboke bore, smeđe kao vidrino krzno, usjekle su mu se zauvijek u lice izjedeno brigom tako da se doimao izmučeno, trijezno i nepovjerljivo. Svi su, osim Yossariana, mislili da je Milo zvekan, ponajprije zato što se dobrovoljno prijavio da vodi menzu, a onda zato što je taj posao tako ozbiljno shvaćao. I Yossarian je mislio da je Milo zvekan; ali je isto tako znao da je Milo genij. Jednog je dana Milo odletio u Englesku po tovar turske halve, a vratio se s Madagaskara vodeći za sobom četiri njemačka bombardera krcata batatom, keljom, gorušičinim zrnjem i suhim graškom. Milo se zgranuo kad je stupio na tlo i našao se pred odredom naoruţanih vojnih policajaca, koji su došli da zarobe njemačke pilote i da im konfisciraju avione. Konfisciraju! Sama ta riječ bila mu je strahovito mrska, pa se uspropadao gore-dolje sipajući oštre prigovore i prijekorno mašući prstom pod nosom pukovniku Cathcartu, potpukovniku Kornu i jadnom kapetanu s oţiljcima na licu i s automatom u ruci, koji je zapovijedao odredom vojne policije. ~ 253 ~

- Pa zar smo moţda u Rusiji? - napadao ih je Milo iz sveg glasa odajući nevjericu. - Konfiscirati. - vrisne kao da ne moţe vjerovati svojim ušima. - Otkad je politika američke vlade da konfiscira građanima njihovu osobnu imovinu? Sram vas bilo! Sramite se svi do jednoga što ste uopće došli na takvu uţasnu pomisao! - Ali, Milo - upade mu major Danby bojaţljivo u riječ - mi smo u ratu s Njemačkom, a ovo su njemački avioni. - Nije istina! - bijesno odbrusi Milo. - Ovi avioni pripadaju našem sindikatu, a svatko ima u njemu svoj udio. Konfiscirati? Kako uopće moţete konfiscirati svoju vlastitu imovinu? Konfiscirati, pazi da ne bi! Još nikad u ţivotu nisam čuo ovako nešto pokvareno! I, bogme, Milo je imao pravo, jer dok su oni gledali, njegovi su mehaničari premazali njemačke svastike na krilima, repovima i trupovima dvostrukim glatkim namazima bijele boje i ispisali prošari-com natpis KOMPANIJA M&M, VRSNO VOĆE I PLODINE. Na njihove je oči pretvorio svoj sindikat u međunarodni kartel. Zrak je bio pun Milovih korablja s bogatim tovarima. Pristizali su avioni iz Norveške, Danske, Francuske, Njemačke, Austrije, Itali je, Jugoslavije, Rumunjske, Bugarske, Švedske, Finske, Poljske, zapravo odasvud iz Europe, osim iz Rusije s kojom Milo nije htio imati posla. Kad su svi koji su htjeli pristupili »Kompaniji M&M, vrsno voće i plodine«, Milo je osnovao podruţnicu »Kompanija M&M, birane poslastice« i dobio još aviona i novaca iz fondova za prehranu da nabavlja ječmene kolače i čajne kolačiće s Britanskih otoka, suhe šljive i danski sir iz Kopenhagena, punjene roščiće, po gačice s tučenim vrhnjem, napoleone ipetits fours iz Pariza, Reimsa i Grenoblea, kugelhof vestfalski crni kruh i pfefferkuchen iz Berlina, linzer torten i dobošice iz Beča, strudel iz Mađarske, a baklave iz Ankare. Svako jutro Milo je slao avione koji su preko cijele Europe i Sjeverne Afrike vukli dugačke crvene trake na kojima su velikim četvrtastim slovima preporučivali pojedine specijalitete: »PRŢOLICA 79 CENTA«... »MERLAN 21 CENT«. Povećao je prihode sin dikata iznajmljujući reklamne trake »Mlijeku za domaće ţivotinje«, »Gainesovoj psećoj hrani« i »Noxzemi«. Kao dobar građanin, redovito je besplatno ustupao izvjestan dio reklamnog prostora generalu Peckemu za širenje poruka koje su bile u javnom interesu, kao na primjer: UREDNOST PRIJE

SVEGA, TKO SE ŢURI NIKAMO NE STIGNE i KAD SE BRATSKA SRCA SLOŢE I OLOVO PLIVAT MOŢE. Radi boljeg poslovanja. Milo je zakupio poslovne obavijesti u svakodnevnim propagandnim emisijama Axis Sally i ~ 254 ~

Lorda Hawa Hawa* iz Berlina. Posao je cvjetao na svim frontama. Milovi su se avioni mogli svugdje vidjeti. Svuda su imali slobodan prolaz, a jednog je dana Milo sklopio ugovor s američkim vojnim vlastima da bombardira most na glavnoj cesti u Orvietu, koji su Nijemci drţali u svojim rukama, a s njemačkim vojnim vlastima da brani taj isti most u Orvietu protuavionskom vatrom od vlastitog napada. Za napad na most traţio je od Amerike da mu plati sve troško ve operacije plus šest posto, a za obranu mosta sklopio je s Njemačkom isti takav sporazum, ali je još za svaki srušeni američki avion trebao dobiti premiju od tisuću dolara. Sklapanje ovih pogodaba bila je vaţna pobjeda privatne inicijative, isticao je on, jer su vojske obiju zemalja bile podruštvljene ustanove. Kad su jednom ugovori bili potpisani, činilo se da nema smisla trošiti sredstva sindikata da se bombardira i brani most, jer su obje drţave imale dovoljno ljudi i materijala na licu mjesta i jer su ih obje bile voljne upotrijebiti, pa je Milo naposljetku ostvario bajoslovnu dobit na obje strane a da nije učinio ništa više nego se dvaput potpisao. Dogovor je bio povoljan za obje strane. Budući da je Milo imao svuda slobodan prolaz, avioni su mu mogli izvršiti iznenadan napad a da ne bude obaviještena njemačka protuavionska artiljerija; a budući da je Milo znao za napad, mogao je pravovremeno obavijestiti njemačku protuavionsku artiljeriju da bude spremna i da otvori paljbu čim avioni dospiju u njezin domet. To je bio idealan sporazum za sve osim za mrtvaca u Yossarianovu šatoru, koji je poginuo nad ciljem istoga dana kad je stigao. - Pa nisam ga ja ubio! - odgovorio je Milo usrdnim glasom na Yossarianove ljutite prigovore. - Ja nisam ni bio tamo toga dana, kad ti kaţem. Zar misliš da sam ja bio tamo dolje i gađao iz protuavionskog topa kad su doletjeli avioni? - Ali si ti sve to organizirao, nije li tako? - viknuo je Yossarian na njega u baršunastoj tami koja je obavijala stazu, što je vodila pored nepomičnih vozila u spremištu do kina pod vedrim nebom. - Nisam ja ništa ni organizirao - odgovori Milo ogorčeno, udišući snaţno i uzrujano zrak na svoj blijedi, drhtavi nos. - Nijemci drţe taj most i mi bismo ga bili svakako bombardirali, bez obzira na mene. Ja sam samo vidio da je to krasna prilika da nešto zaradim, pa sam je iskoristio. Što ima u tomu tako strašno? __________________________________ *Axis Sally, pravim imenom Mildred Gillars, i Lord Haw Haw, pravim imenom William Joyce, bili su popularni voditelji vrlo slušanih propagandnih radio emisija u Drugom svjetskom ratu

~ 255 ~

- Što ima u tome tako strašno? Ama, Milo, jedan je čovjek iz mog šatora poginuo pri tom napadu prije nego šio je uopće dospio izvaditi stvari iz torbe. - Pa nisam ga ja ubio! - Ali si za to dobio još tisuću dolara. - Ali nisam ga ja ubio! Nisam ni bio tamo, kad ti kaţem. Bio sam u Barceloni, gdje sam kupovao maslinovo ulje i sardine bez koţe i kostiju. Mogu to i dokazati narudţbenicom. A nisam dobio ni tisuću dolara. Tih je tisuću dolara pripalo sindikatu, a svatko ima u njemu svoj udio, čak i ti. Milo je uvjeravao Yossariana svim srcem. - Slušaj, Yossariane, ja nisam počeo ovaj rat, ma što govorio onaj šugavi Wintergreen. Ja se samo trudim da ga postavim na poslovnu bazu. Ima li u tome kakvo zlo? Znaš, tisuću dolara nije baš slaba cijena za jedan srednji bombarder i njegovu posadu. Ako uspijem nagovoriti Nijemce da mi isplate po tisuću dolara za svaki avion koji oni obore, zašto ih ne bih primio? - Zato što trguješ s neprijateljem, eto zašto! Zar ne shvaćaš da smo u ratu? Ljudi ginu. Pogledaj malo oko sebe, za Boga miloga! Milo zavrtje glavom, umorno ali još popustljivo. - Nijemci nam uopće nisu neprijatelji - kaza. - Ama znam ja što ćeš reći. Jasno da ratujemo s njima. Ali su Nijemci isto tako ugledni članovi sindikata, a moja je duţnost da branim njihova dioničarska prava. Moţda oni i jesu počeli rat, moţda i ubijaju na milijune ljudi, ali isplaćuju račune mnogo urednije nego neki naši saveznici koje bili ti mogao imenovati. Zar ne shvaćaš da moram poštivati svetost svoga ugovora s Njemačkom? Zar se ne moţeš uţivjeti u moj polo ţaj? - Ne mogu - odsiječe Yossarian. Mila to bocne pa se i ne potrudi prikriti povrijeđene osjećaje. Noć bijaše sparna, obasjana mjesečinom i puna mušica, noćnih leptirića i komaraca. Milo iznenada digne ruku i pokaţe na kino pod vedrim nebom, gdje je mliječna zraka puna prašine izbijala vodoravno iz projektora, isjecala čunjast otkos u mraku i obavijala fluorescentnom svjetlosnom opnom gledaoce koji su kao hipnotizirani sjedili zavaljeni na sjedalima, okrenuti licem gore, prema filmskom platnu premazanom glinicom. Milu su oči bile vlaţne od poštenja, a bezazleno i nepokvareno lice sjalo mu se od mješavine znoja i sredstva protiv gamadi. - Pogledaj ih! - usklikne grcajući od zanosa. - To su moji prijatelji, moji sunarodnjaci, moji drugovi po oruţju. Nikad nitko nije imao boljih prijatelja. Zar misliš da bih im ja učinio što naţao kad ne bih morao? Zar ~ 256 ~

nemam dovoljno svojih briga? Zar ne vidiš kako sam već zabrinut zbog sveg onog pamuka što se gomila na pristaništima u Egiptu? - Milu se glas raspade na komadiće, i on ščepa Yossariana za košulju kao da se utaplja. Oči su mu podrhtavale kao smeđe gusjenice. - Yossariane, što ću s onolikim pamukom? Ti si svemu kriv za to što me nisi spriječio da ga kupim. Pamuk se gomilao na pristaništima u Egiptu, a nitko ga nije htio. Milo nije ni sanjao da bi Nilska dolina mogla biti tako plodna i da ne će uopće biti trţišta za ljetinu koju je kupio. Menze u njegovu sindikatu nisu mu htjele pomoći; ljudi su se pobunili i neumoljivo odbacili njegov prijedlog da ih pojedinačno oporezuje kako bi svaki čovjek imao svoj udio u ljetini egipatskog pamuka. Ĉak su ga i njegovi pouzdani prijatelji, Nijemci, ostavili na cjedilu u ovoj nevolji: oni su više voljeli ersatz26. Milove menze mu nisu htjele pomoći ni oko uskladištenja pamuka, pa su se troškovi uskladištenja vrtoglavo penjali i strahovito iscrpljivali njegove novčane pričuve. Rasplinula se bila dobit od napada na Orvieto. Počeo je pisati kući da mu vrate novac koji je slao za boljih vremena; ubrzo je i to gotovo presahnulo, a nove bale pamuka pristizale su svaki dan na aleksandrijske gatove. Kad god bi mu pošlo za rukom da proda nešto pamuka na svjetskom trţištu ispod cijene, tog bi se pamuka dočepali spretni egipatski prekupci i preprodavali mu ga uz prvobitnu ugovorenu cijenu, pa bi se našao u još gorem poloţaju. »Kompanija M&M« bila je na rubu propasti. Milo je svaki sat proklinjao svoju silnu gramzljivost i glupost koje su ga navele da kupi svu ljetinu egipatskog pamuka, ali je ugovor bio ugovor i valjalo ga je poštivati, pa su jedne večeri, nakon bogate gozbe, svi Milovi lovci i bombarderi uzletjeli, poredali se u formaciju nad samim aerodromom i počeli bacati bombe na aviopuk. On je bio sklopio još jedan ugovor s Nijemcima, ovaj put da bombardira vlastite jedinice. Milovi su se avioni podijelili po dobro smišljenu planu i bombardirali skladište goriva i arsenal, radionice i bombardere tipa B-25 koji su mirovali na određenim prostorima nalik na lopatice. Poštedjeli su uzletište i menze da bi mogli, nakon obavljena posla, bez opasnosti sletjeti i da bi ljudi mogli pojesti nešto toplo prije nego što pođu na počinak. Ostavili su bili svjetla za slijetanje da gore, jer nitko nije uzvraćao paljbom na njih. Bombardirali su sve četiri eskadrile, oficirski klub i štab aviopuka. Ljudi su prestravljeni izlijetali iz šatora i nisu znali kamo da se sklone. Posvuda su uokolo leţali i jaukali ranjenici. Sveţanj rasprskavajućih bomba eksplodirao je u ~ 257 ~

dvorištu oficirskog kluba i napravio nazubljene rupe u drvenoj zgradi i po trbusima i leđima jednog reda poručnika i kapetana koji su stajali za šankom. Oni su se presamitili od muka i popadali. Ostali su oficiri, obuzeti panikom, potrčali na ona dva izlaza i zakrčili prolaz kao zbijen, vrištav nasip ljudskog mesa, jer se nitko nije usudio izići van. Pukovnik Cathcart je prokrčio sebi put šakama i laktovima kroz neobuzdanu i unezvijerenu rulju i našao se sam vani. Zagledao se u nebo, ukočen od zaprepaštenja i uţasa. Milovi avioni što su bezbriţno letjeli preko procvalih krošanja, s otvorenim spremištima za bombe i spuštenim zakrilcima i upaljenim čudovišnim izbuljenim, zasljepljujućim, strahovito treperavim, avetinjskim svjetlima za slijetanje, bijahu najapokaliptičniji prizor koji je on ikad vidio. Pukovnik Cathcart je zgranuto prostenjao od zdvojnosti i uskočio naglavce u svoj dţip. Samo što nije jecao. Potraţio je pedalu za gas i ključ za paljenje i pojurio na aerodrom najbrţe što ga je drmavi dţip mogao nositi, a goleme mlitave šake leţale su mu stisnute i bez krvi na upravljaču ili su pak bjesomučno pritiskale trubu. U jedan se mah malne ubio kad je naglo skrenuo, a gume zacviljele kao ljuta guja, da ne pogazi skupinu ljudi što su u donjem rublju kao ludi bjeţali prema brdima, pognutih glava i osupnutih lica, pritiskajući svoje tanke ruke na sljepoočnice kao kakve majušne štitove. S obje strane ceste gorjele su ţute, narančaste i crvene vatre. Šatori i drveće bili su u plamenu, a Milovi su avioni neprestano nadolazili s upaljenim ţmirkavim bijelim svjetlima za slijetanje i otvorenim spremištima za bombe. Kad je pred kontrolnim tornjem naglo pritisnuo kočnice, pukovnik Cathcart se gotovo prevrnuo u dţipu. Dok se još dţip pogibeljno zanosio, iskočio je iz njega i pojurio uza stube u prostoriju u kojoj su tri čovjeka bila zaposlena oko instrumenata i kontrolnih uređaja. Dvojicu je odbacio u stranu i okomio se na poniklani mikrofon sijevajući divlje očima, zgrčena mesnata lica od napetosti. Stisnuo je mikrofon kao zvijer i počeo se histerično derati iz sve snage: - Milo, pasja ti mati! Jesi li poludio? Kog vraga radiš? Sleti! Sleti! - Prestanite se toliko derati, čujete li? - odazva mu se Milo koji je stajao tik do njega u kontrolnom tornju, s drugim mikrofonom u ruci. - Da ja sam ovdje. - Milo ga prijekorno pogleda i nastavi svoj posao. - Vrlo dobro, momci, - vrlo dobro govorio je jednoličnim glasom u mikrofon. - Ali vidim da još jedan magazin stoji čitav. E, nećemo tako. Purvise, već sam te opominjao zbog takva nesolidna posla. A sad se odmah vrati tamo i pokušaj još jednom! Ali ovaj put nadleti cilj polako... polako. Tko se ţuri, Purvise, nikamo ne stigne. Tko se ţuri nikamo ne stigne. Nisam ti to ~ 258 ~

rekao jedanput, nego najmanje sto puta. Tko se ţuri nikamo ne stigne. Iz zvučnika odozgo zakrešta nečiji glas: - Milo, ovdje Alvin Brown. Ja sam bacio sve svoje bombe. Što da sad radim? - Mitraljiraj! - reče mu Milo. - Da mitraljiram? - zgrozi se Alvin Brown. - Nema druge - izvijesti ga Milo, pomiren sa sudbinom. - Tako stoji u ugovoru. - E pa, dobro, onda - pristane Alvin Brown. - Kad je tako, mit-raljirat ću. Ovaj put je Milo pretjerao. Bombardiranje vlastitih ljudi i aviona bilo je više nego što je i najhladnokrvniji promatrač mogao progutati, pa se činilo da je Milu odzvonilo. Visoki Vladini funkcionari sjatili su se da istraţe taj slučaj. Novine su se oborile na Mila najkrupnijim naslovima, a članovi Kongresa osuđivali su gromoglasno i gnjevno tu strahotu zahtijevajući da se krivac kazni. Majke čija su djeca bila u vojsci stvarale su borbene odrede i vapile za osvetom. Nijedan se glas nije digao u njegovu obranu. Posvuda su pošteni ljudi bili ozlojeđeni i svi su digli ruke od Mila, dok on nije otvorio javnosti svoje poslovne knjige i objavio kakvu je golemu dobit ostvario. Ne samo što je mogao nadoknaditi drţavi troškove za sve one ljude i imovinu koje je uništio, nego mu je još ostalo toliko novca da je mogao i dalje kupovati egipatski pamuk. Svatko je, naravno, imao svoj udio. A najbolje je od svega bilo to što zapravo uopće nije trebalo nadoknaditi drţavi troškove. - U demokraciji je narod drţava - tumačio je Milo. - A mi smo narod, nije li tako? Pa zašto onda ne bismo zadrţali novac i uklonili posrednike? Da vam pravo kaţem, najradije bih da se drţava posve okani rata i da ga prepusti privatnoj inicijativi. Ako budemo plaćali drţavi sve što joj dugujemo, samo ćemo ohrabrivati drţavnu kontrolu, a obeshrabrivati pojedince u bombardiranju vlastitih ljudi i aviona. Uskratit ćemo im stimulans. Milo je, naravno, imao pravo, u čemu su se uskoro svi sloţili osim nekoliko ogorčenih nesposobnjakovića kao što je bio doktor Daneeka, koji se čangrizavo durio i širio uvredljive klevete o nemoralnosti cijelog pothvata, dok ga Milo nije smekšao poklonivši mu, u ime sindikata, laganu aluminijsku vrtnu stolicu, koju je doktor Daneeka mogao po volji sloţiti i iznijeti iz šatora kad god bi poglavica Bijeli Halfoat ušao, i odnijeti natrag u šator kad god bi poglavica Bijeli Halfoat izišao. Doktor Daneeka ~ 259 ~

se bio posve smeo za Milova bombardiranja; umjesto da potraţi kakav zaklon, ostao je bio vani i obavljao svoju duţnost puzeći po zemlji usred šrapnela, mitraljiranja i zapaljivih bombi, kao kakav oprezan lukav gušter, od ranjenika do ranjenika, podvezujući ţile, dajući morfij, stavljajući udlage i posipajući rane sulfanilamidom, s mračnim i ojađenim izrazom na licu, ne kazujući ni riječi više nego što je morao, i čitajući u svačijoj pomodrjeloj rani uţasan znamen vlastita propadanja. Radio je sve dok nije pao od umora, još mnogo prije nego što je prošla ta duga noć, a sutradan je dobio hunjavicu, pa je cmizdreći pohitao u sanitetski šator da mu Gus i Wes izmjere temperaturu i da uzme gorušični oblog i sprej. Te je noći doktor Daneeka njegovao svakog čovjeka koji je jaukao, pokazujući istu onu sumornu, duboku i u sebe usredotočenu ţalost koju je pokazao na aerodromu onoga dana kad je Yossarian, nakon leta na Avignon, sišao niz ono nekoliko stuba iz aviona nag, krajnje potresen, poprskan Snowdenovom krvlju po golim petama i prstima na nogama, po koljenima, rukama i prstima na rukama, i bez riječi upro prstom unutra, gdje je mladi strijelac leţao na podu smrzavajući se pored još mlađeg repnog strijelca, koji je padao u nesvijest kad god bi otvorio oči i ugledao Snowdena kako umire. Pošto su Snowdena prenijeli nosilima iz aviona u kola za hitnu pomoć, doktor Daneeka je gotovo njeţno prebacio Yossarianu gunj preko ramena i odveo ga do dţipa. McWatt mu je pomogao, pa su se sva trojica šutke odvezla u sanitetski šator eskadrile, gdje su McWatt i doktor Daneeka posjeli Yossariana na stolicu i sprali s njega Snowdenovu krv hladnim i vlaţnim kuglicama vate. Doktor Daneeka mu je dao neku pilulu i injekciju od kojih je spavao dvanaest sati. Kad se Yossarian probudio i otišao k njemu, doktor Daneeka mu je dao još jednu pilulu i injekciju od kojih je spavao još dvanaest sati. Kad se Yossarian opet probudio i došao k njemu, doktor Daneeka se spre mao dati mu još jednu pilulu i injekciju. - Koliko ćete mi još davati tih pilula i injekcija? - upita ga Yossarian. - Dok se ne budeš malo bolje osjećao. - Već se sasvim dobro osjećam. Njeţno preplanulo čelo doktora Daneeke nabora se od iznenađenja. - Pa zašto se onda ne obučeš? Zašto hodaš gol? - Ne ţelim više nositi uniformu. Doktor Daneeka prihvati to tumačenje i odloţi špricu. - Jesi li siguran da se sasvim dobro osjećaš? - Osjećam se izvrsno. Samo sam malo tup od svih tih pilula i injekcija ~ 260 ~

koje ste mi dali. Yossarian je pošao za svojim poslom toga dana bez ičega na sebi, i bio je još gol sutradan ujutro, kad ga je Milo, koji ga je već posvuda traţio, napokon našao kako sjedi na drvetu, nedaleko od neobičnog malog vojnog groblja gdje su sahranjivali Snowdena. Milo je nosio svoju uobičajenu poslovnu odjeću, sivomaslinaste hlače, čistu sivomaslinastu košulju i kravatu, s jednom srebrnom poručničkom prugom što mu se sjajila na ovratniku, i s propisnom kapom s krutim koţnim štitnikom. - Traţio sam te posvuda - dovikne Milo Yossarianu prijekorno sa zemlje. - Trebao si me potraţiti na ovom drvetu - odgovori mu Yossarian. Ovdje sam cijelo dopodne. - Hajde siđi da probaš ovo, pa da mi kaţeš je li dobro. To je jako vaţno. Yossarian odmahne glavom. Sjedio je gol na najniţoj grani i dizao se objema rukama za granu iznad sebe. Odbio je da se makne, pa Milu nije preostalo ništa drugo nego da preko volje zagrli objema rukama deblo i da se popne. Nespretno se penjao stenjući i hripljući glasno, a kad je napokon prebacio nogu preko grane da predahne, odjeća mu je bila zguţvana i zgnječena. Kapa mu se nakrivila i samo što nije pala. Milo ju je uhvatio baš kad je počela padati. Kapi znoja blistale su mu oko bokova kao prozirno biserje i bujale mu ispod očiju kao mutni mjehurići. Yossarian ga je ravnodušno promatrao. Milo se oprezno u polukrugu uspravi i nađe se pred Yossarianom. Odmota svileni papir s nečega mekanog, okruglog i smeđeg i pruţi to Yossarianu. - Molim te, kušaj ovo pa mi reci što misliš. Htio bih to dati ljudima da jedu. - Što je to? - upita ga Yossarian i odgrize povelik komad. - Pamuk obloţen čokoladom. Yossarian se zagrcne i ispljune krupan zalogaj pamuka obloţenog čokoladom ravno Milu u lice. - Evo ti ga! - pljuvao je ljutilo. - Ti Isusa Boga! Jesi li li poludio? Nisi čak izvadio ui one proklete sjemenke! - Strpi se malo, čuješ li? moljaše ga Milo. - Ne moţe biti baš tako loše. Je li zbilja tako loše? - Još gore. - Ali moram natjerati menze da time hrane ljude. - To ljudi neće nikad progutati. ~ 261 ~

- Morat će progutati - obznani Milo s veličanstvenom diktatorskom gestom i umalo što ne skrha vrat kad pravednički zamaše prstom u zraku. - Dođi bliţe - pozva ga Yossarian. - Tu ćeš biti na sigurnijem i moći ćeš sve vidjeti. Uhvativši se objema rukama za granu iznad sebe, Milo se poče porebarke pomicati po grani neobično oprezno i bojaţljivo. Lice mu se ukrutilo od napetosti, a kad se napokon lijepo namjestio do Yossariana, odahnuo je. Njeţno je pogladio drvo. - Ovo je prilično lijepo drvo - napomene zadivljeno i zahvalno, kao da je njegovo. - To je drvo ţivota - odvrati Yossarian mičući prstima na nogama - i drvo poznanja dobra i zla. Milo zirne izbliza na koru i granje. - Ne, nije - reče. - To je kesten. Valjda ja znam. Ja prodajem kestenje. - Neka bude kako ti kaţeš. Sjedili su na drvetu šutke nekoliko trenutaka, noge su im visile, a ruke su drţali gotovo okomito na gornjoj grani, jedan je bio posve gol osim što je imao sandale s gumenim potplatima na nogama, a drugi je bio posve obučen u grubu sivomaslinastu vunenu uniformu sa čvrsto svezanom kravatom. Milo je snebivljivo promatrao Yossariana krajičkom oka krzmajući iz obzirnosti da progovori. - Htio bih te nešto pitati - naposljetku reče. - Nemaš ništa na sebi. Ne bih se htio petljati u nešto što me se ne tiče, ali bih htio samo znati zašto ne nosiš uniformu? - Zato što neću. Milo hitro zaklima glavom, kao vrabac kad zoblje. - Aha, aha - izusti brţe-bolje u krajnjoj nedoumici. - Potpuno te razumijem. Appleby su mi rekli da si poludio, pa sam se samo htio uvjeriti. - Opet uljudno krzmaše vaţući iduće pitanje. - Zar nećeš više nikad obući uniformu? - Mislim da neću. Milo klimne toboţe odrješito glavom da pokaţe da ga svejednako razumije, a onda ušutje premišljajući ozbiljno, obuzet mračnim slutnjama. Ptica sa skerletnom krestom prohuja ispod grane i očeša sigurnim tamnim krilima grm koji se strese. Yossarian i Milo bili su zaklonjeni u svojoj sjenici kosim redovima zelenila, tankog kao svileni papir, i gotovo opkoljeni drugim sivim kestenovima i jednom srebrnastom smrčom. Sunce je bilo visoko odskočilo na golemu nebu plavom kao safir i obasutom ~ 262 ~

niskim, odvojenim, nadutim oblacima suhe i čiste bijele boje. Nije bilo ni daška vjetra pa je lišće oko njih nepomično visilo. Hlad je bio pahuljast. Sve je mirovalo, osim Mila, koji se iznenada uspravi, prigušeno krikne i poče uzbuđeno nešto pokazivati. - Gledaj! - uzrujano usklikne. - Gledaj! Ono je dolje sprovod. A ovo kao da je groblje, je li? Yossarian mu odgovori polagano, jednoličnim glasom: - Sahranjuju onoga maloga koji je neki dan poginuo u mom avionu nad Avignonom. Snowdena. - Što mu je bilo? - priupita ga Milo glasom umrtvljenim od strahopoštovanja. - Poginuo je. - To je strašno - protuţi Milo, a krupne smeđe oči napuniše mu se suzama. - Jadni mali! To je zbilja strašno. - Jako se ugrize za svoju drhtavu usnu i povisi glas od uzbuđenja kad nastavi. - A bit će još gore ako menze ne pristanu da kupe moj pamuk. Što je to njima, Yossariane? Zar ne shvaćaju da je to njihov sindikat? Zar ne znaju da svatko ima u njemu svoj udio? - Je li i mrtvac u mom šatoru imao svoj udio? - upita ga Yossarian jetko. - Naravno da je imao - uvjeravaše ga Milo velikodušno. - Svatko u eskadrili ima svoj udio. - Ali on je poginuo još prije nego što je stigao u eskadrilu. Milo se hitro nakrevelji od muke i okrene glavu. - Kad ćeš već jednom prestati da me bockaš tim svojim mrtvacem u šatoru! - reče zlovoljno. - Rekao sam ti već da ja nemam ni kakve veze s njegovom pogibijom. Zar sam ja kriv što mi se ukazala ona krasna prilika da osvojim trţište egipatskim pamukom i što sam nas sve doveo u ovaj škripac? Kako sam mogao znati da će doći do prezasićenosti trţišta? Tada nisam čak ni znao što je to prezasićenost trţišta. Ĉovjeku se baš ne ukazuje često prilika da osvoji trţište, i bio sam, prilično lukav kad sam ugrabio priliku koja mi se pruţila. - Milo priguši jauk kad ugleda šest uniformiranih nosilaca lijesa kako diţu običan lijes od jelovine iz, kola za spasavanje i polako ga polaţu na zemlju, do razjapljene, netom iskopane jame. - A sad ne mogu prodati ama baš ništa od svega toga - kukaše on dalje. Yossariana nije nimalo ganula visokoparna šarada pogrebnog obreda ni Milova skrušena ucviljenost. Kapelanov je nerazumljivi, gotovo nečujni ~ 263 ~

jednolični glas jedva dopirao do njega iz daljine, kao ţuborenje plina u vodi. Yossarian je prepoznao majora Majora po visini, koštunjavosti i suzdrţljivosti, i činilo mu se da vidi majora Danbyja kako briše rupčićem čelo. Major Danby se nije prestao tresti od onog svog sukoba s generalom Dreedleom. Vojnici i podoficiri rasuli su se kao pramenje oko tri oficira, koji su stajali kao lipovi sveci, a četiri dokona grobara u prugastim radnim uniformama naslonili su se bili ravnodušno na lopate pokraj jezive, nesklapne hrpe razbacane bakrenocrvene zemlje. Dok je Yossarian gledao, kapelan je digao blaţeni pogled prema njemu, nekako patnički pritisnuo prstima oči, ponovo zirnuo ispitljivo gore na Yossariana i pognuo glavu, a Yossarian je zaključio da je to vrhunac pogrebnog obreda. Ona četvorica u radnim uniformama digoše lijes na uţetima i spustiše ga u grob. Milo se sav strese. - Ne mogu to gledati - tjeskobno uzvikne, okrećući glavu. - Naprosto ne mogu sjediti ovdje i gledati kako menze puštaju da moj sindikat propada. - Škrine zubima i zavrtje glavom, obuzet gorkim jadom i kivnošću. - Da su mi imalo privrţeni, kupovali bi pamuk od mene do besvijesti, pa bi ga onda opet kupovali do besvijesti. Naloţili bi vatre i spalili svoje rublje i ljetne uniforme, samo da bude veća potraţnja za pamukom. Ali ne, oni neće ni prstom maknuti. Yossariane, daj pojedi ostatak ovoga pamuka obloţenog čokoladom meni za ljubav. Moţda će ti sad bolje prijati? Yossarian mu odgurne ruku. - Prestani, Milo! Ljudi ne mogu jesti pamuk. Milu se lice lukavo otegne. - Ma to zapravo i nije pamuk - umiljavaše se. - Samo sam se šalio. To je zapravo vlaknasti šećer, izvrstan vlaknasti šećer. Kušaj i uvjeri se! - E, sad laţeš. - Ja nikad ne laţem! - odsiječe Milo ponosno i dostojanstveno. - E, ali sad laţeš. - Ja laţem samo onda kad je potrebno protumači Milo kao da se brani, načas odvraćajući pogled i ţmirkajući umiljato. Ovo je još bolje od vlaknastog šećera, zbilja je još bolje. Ovo je pravi pamuk. Yossariane, moraš mi pomoći da prisilim ljude da to jedu. Egipatski je pamuk najbolji pamuk na svijetu. - Ali je neprobavljiv - upozori ga Yossarian. - Ljudi bi se razboljeli od njega, zar ne razumiješ? Zašto ne pokušaš sam ţivjeti od njega ako mi ne vjeruješ? ~ 264 ~

- Ama, pokušao sam - neveselo prizna Milo. - Pa sam se razbolio. Groblje je bilo ţuto kao sijeno i zeleno kao kuhani kupus. Uskoro kapelan uzmakne, a sivoţuti polumjesec od ljudskih prilika poče se tromo raspadati, kao splavine. Ljudi su odlazili bez ţurbe i šuma prema vozilima parkiranim uz rub neravne i blatne ceste. Neutješno pognutih glava, kapelan, major Major i major Danby išli su prema svojim dţipovima kao da su izopćeni iz društva, a svaki se od njih drţao samotnički po metardva daleko od ostale dvojice. - Gotovo je - pripomene Yossarian. - Svršeno je - sloţi se Milo utučeno. - Nema više nade. A sve samo zato što sam im ostavio slobodu da sami odlučuju. To će me naučiti da budem stroţi drugi put kad opet pokušam ovako nešto. - A zašto ne prodaš pamuk drţavi? - predloţi mu Yossarian onako uzgred, gledajući onu četvoricu u prugastim radnim uniformama kako bacaju pune lopate bakrenocrvene zemlje u grob. Milo oštro odbaci taj prijedlog. - To je stvar principa - odlučno protumači. - Drţava nema nikakva posla s biznisom, a ja bih bio posljednji čovjek na svijetu koji bi ikad pokušao uplesti drţavu u svoj posao. Ali posao drţave jest posao - sjeti se ţivo i nastavi poletno. - Tako je rekao Calvin Coolidge, a Calvin Coolidge je bio predsjednik Sjedinjenih Američkih Drţava, pa će biti da je to istina. I drţava je zaista duţna kupiti sav moj egipatski pamuk, koji nitko drugi neće, da bih ja mogao nešto zaraditi, nije li tako? - Ali se Milu lice gotovo isto tako naglo natmuri, a raspoloţenje mu se sroza na tuţnu tjeskobu. Ali, kako ću navesti drţavu da to učini? - Podmiti je - reče Yossarian. - Podmiti je! - zgrane se Milo i opet umalo što ne izgubi ravnoteţu i ne skrha vrat. - Sram te bilo! - pokudi ga oštro sipajući iz namrštenih nosnica i uspijenih usta vrlu vatru niz riđe brkove i uz njih. - Podmićivanje je protuzakonito, i ti to dobro znaš. Ali ostvariti dobit nije protuzakonito, je li? Prema tome, ne moţe biti protuzakonito ako nekoga podmitim da bih ostvario poštenu dobit, je li? Ama, da kako da ne moţe! - Ponovo utone u svoje misli odajući tako krotak jad da bi mu se čovjeku malne smilio. - Ali kako ću znati koga trebam podmititi? - Ama, ne brini ti zbog toga - utješi ga Yossarian smijuckajući se bezglasno kad motori dţipova i kola za spasavanje proparaše snenu tišinu, a vozila koja bijahu otraga krenuše natraške. - Samo neka mito bude dovoljno veliko pa će te oni sami naći. Pazi samo da sve radiš otvoreno. ~ 265 ~

Neka svi točno znaju što ţeliš i koliko si voljan platiti, čim bi se ponašao kao da si kriv, ili kao da se sramiš, mogao bi za pasti u neprilike. - Ja bih najradije da ti pođeš sa mnom - napomene Milo. - Neću se osjećati siguran među ljudima koji primaju mito. Oni nisu ništa drugo nego banda varalica. - Neće oni tebi ništa - uvjeravaše ga Yossarian samopouzdano. - Ako zapadneš u neprilike, samo svima reci da sigurnost domovine zahtijeva jaku domaću industriju koja špekulira egipatskim pamukom. - Pa i zahtijeva - svečano ga pouči Milo. - Jačanje domaće industrije koja špekulira egipatskim pamukom znači jačanje Amerike. - Dakako da znači. A ako to ne upali, istakni da prihod velikog broja američkih obitelji ovisi o tome. - Pa prihod velikog broja američkih obitelji i ovisi o tome. - Eto vidiš - reče Yossarian. - Ti to znaš mnogo bolje nego ja. Kad ti to kaţeš, to gotovo zvuči kao istina. - Pa to i jest istina - usklikne Milo s jakom primjesom nekadašnje oholosti u glasu. - To baš i mislim. Ti to kaţeš baš s onoliko uvjerenja u glasu koliko je potrebno. - Zar zbilja nećeš poći sa mnom? Yossarian odmahne glavom. Milo je bio nestrpljiv da prione na posao. Strpa ostatak pamuka obloţenog čokoladom u dţep na košulji i vrati se polagano po grani do glatkog sivog debla. Raširi ruke oko debla u velikodušan i nespretan zagrljaj i uze se spuštati. Rubovi njegovih cipela s koţnim potplatima neprestano su se sklizali te se više puta činilo da će se srušiti i povrijediti. Kad je bio na pola puta, predomisli se i ponovo pope gore. Komadići kore visili su mu na brkovima, a zgrčeno mu je lice bilo zaţareno od napora. - Bit će bolje da obučeš uniformu i da ne hodaš tako gol - zamišljeno povjeri Yossarianu prije nego što se opet spusti i ţurno ode. - Mogao bi još dobiti sljedbenike, a onda se ja ne bih nikako mogao otarasiti toga prokletog pamuka.

~ 266 ~

25. KAPELAN Prošlo je bilo poprilično vremena otkako se kapelan prvi put zapitao za smisao svega. Ima li Boga? Kako čovjek moţe biti siguran? Biti anabaptistički svećenik u američkoj vojsci bilo bi i u najboljim prilikama prilično teško, a bez dogme je bilo gotovo nepodnosivo. Plašili su ga ljudi koji su glasno govorili. Pred hrabrim, nasrtljivim ljudima od djela kakav je bio pukovnik Cathcart osjećao se nemoćan i osamljen. Kud god se u vojsci okrenuo, bio je stranac. Vojnici, podoficiri i oficiri nisu se vladali pred njim onako kako su se vladali pred ostalim vojnicima, podoficirima i oficirima, pa čak ni drugi kapelani nisu bili prema njemu onako srdačni kakvi su bili je dan prema drugome. U svijetu u kojem je uspjeh bio jedina vrlina, on se pomirio s činjenicom da je propao. Bio je bolno svjestan da mu nedostaju duhovničko samopouzdanje i savoir-faire s pomoću kojih su mnoge njegove kolege drugih vjera i sekta napredovale u sluţbi. On naprosto nije bio stvoren da se ističe. Mislio je da je ruţan, i svaki dan se ţelio vratiti kući, k ţeni. Zapravo je kapelan bio gotovo pristao čovjek, a milo i osjetljivo lice bijaše mu blijedo i lomno kao pješčenjak. Duh mu je bio otvoren za sva pitanja. Moţda je on doista Washington Irving, i moţda je doista potpisivao Washingtona Irvinga u onim pismima o kojima ništa nije znao? Znao je da takvi gubici pamćenja nisu ništa neobično u medicinskim analima Znao je da se ništa ne moţe doista znati, čak ni to da se ne moţe ništa doista znati. Sjećao se vrlo dobro, ili je imao dojam da se sjeća vrlo dobro, kako mu se činilo da je vidio negdje Yossariana prije nego što ga je prvi put uistinu vidio kako leţi u bolnici. Sjećao se da ga je ta ista neugodna slutnja obuzela gotovo nakon dva tjedna, kad mu je Yossarian došao u šator da ga zamoli da ga oslobodi letenja. Prije toga je, naravno, kapelan već bio negdje vidio Yossariana, u onoj čudnovatoj, neortodoksnoj bolničkoj sobi, u kojoj se činilo da su svi pacijenti simulanti, osim onog nesretnika obavijenog od glave do pete bijelim zavojima i obloţenog gipsom, koga su jednog dana našli mrtva s toplomjerom u ustima. Ali je kapelan imao dojam da je vidio Yossariana u nekoj kudikamo ozbiljnijoj i tajnovitijoj prigodi, da se taj značajni susret odigrao u neko davno, zapretano i gotovo isključivo duhovno doba, u kojem mu je upravo isto tako priznao, osuđujući ga na propast, da mu ne moţe nikako, ama baš nikako pomoći. ~ 267 ~

Takve su sumnje nezasitno izjedale kapelanovo suhonjavo i patničko tijelo. Postoji li jedna jedina prava vjera ili ţivot poslije smrti? Koliko anđela moţe plesati na vršku pribadače, i čime se Bog uistinu bavio za svih onih beskrajnih eona prije stvaranja svijeta? Zašto je bilo potrebno udariti zaštitni ţig u čelo Kainu kad nije bilo ljudi od kojih ga je trebalo štititi? Jesu li Adam i Eva imali kćeri? To su bila velika, sloţena pitanja iz ontologije koja su ga mučila. Pa ipak mu se nikad nisu činila toliko bitna koliko pitanja dobrote i lijepog ponašanja. Znojio se stiješnjen u epistemološkom procijepu skeptika i nije mogao prihvatiti rješenja problema, kojih se pak nije bio voljan oka niti kao nerješivih. Vazda je patio i vazda se nadao. - Jeste li se vi ikad - upitao je krzmajući Yossariana onoga dana u njegovu šatoru, dok je Yossarian sjedio drţeći objema rukama toplu bocu Coca Cole kojom ga je kapelan ipak uspio utješiti - našli u prilici u kojoj ste osjećali da ste već bili, iako ste znali da ste prvi put u njoj? - Yossarian je klimnuo glavom reda radi, a kapelan se zadihao od iščekivanja, spremajući se da sjedini svoju snagu volje s Yossarianovom u nadljudskom naporu da napokon odgrnu debele crne koprene koje obavijaju vječne tajne bitka. - Imate li i sad taj osjećaj? Yossarian odmahne glavom i razjasni mu da je deja vu tek trenutan, sićušan raskorak u djelovanju dvaju koaktivnih senzornih ţivčanih centara koji obično funkcioniraju istodobno. Kapelan jedva da ga je čuo. Bio je razočaran, ali nije bio sklon povjerovati Yossarianu, jer je njemu bio dan znak, tajna, zagonetna vizija koju još nije imao hrabrosti objaviti svijetu. Nije moglo biti sumnje o tome kakve sve strahote sadrţava kapelanovo otkrivenje: bijaše to, ili spoznaja boţanskog podrijetla, ili halucinacija; ili se na njega spustila Boţja milost, ili je gubio razum. Obje su ga mogućnosti podjednako plašile i obeshrabrivale. To nije bilo ni deja vu, ni presque vu ni jamais vu. Bilo je moguće da još ima drugih vua za koje on nikad nije čuo, i da bi se jednim od tih drugih vua mogla ukratko protumačiti ta začudna pojava, kojoj je on i pripadao i bio svjedok; bilo je čak moguće da se ništa od onoga što je on mislio da se dogodilo, nije zapravo ni dogodilo, da je prije riječ o greški u pamćenju nego o greški u zapaţanju, da nije nikad zapravo mislio da je vidio ono što sad misli da je nekad uistinu mislio da je vidio, da je njegov sadašnji dojam da je nekad tako mislio tek iluzija jedne iluzije, i da tek sad zamišlja da je nekad zamišljao da vidi gola čovjeka kako sjedi na drvetu iza groblja. Kapelanu je sad bilo jasno da on baš nije bogzna kako pogodna ličnost ~ 268 ~

za svoj posao, pa je često razmišljao ne bi li bio zadovoljniji u nekoj drugoj sluţbi u vojsci, moţda kao razvodnik u pješadiji ili poljskoj artiljeriji, ili čak kao padobranac. Nije imao pravih prijatelja. Prije nego što se upoznao s Yossarianom, nije bilo nikoga u aviopuku s kojim bi se osjećao ugodno, a nije se baš ni s Yossarianom osjećao najugodnije, jer su ga njegovi česti i nepromišljeni izljevi gotovo neprestano drţali u napetosti i u nekom neodređenom stanju ugodne strepnje. Kapelan se osjećao siguran kad je bio u oficirskom klubu s Yossarianom i Dunbarom, pa i samo s Natelyjem i McWattom. Kad je sjedio s njima, nije osjećao potrebe da sjedi bilo s kim drugim; problem gdje treba sjediti bio je riješen, i bio je zaštićen od neţeljena društva svih onih drugih oficira koji su ga redovito, kad bi im se pribliţio, pozdravljali pretjerano ljubazno i čekali, obuzeti nelagodom, da on ode. Mnogim je ljudima bilo nelagodno s njim. Svi su uvijek bili veoma prijazni prema njemu, ali nitko nikad nije bio uistinu dobar prema njemu; svi su razgovarali s njim, ali nikad mu nitko nije ništa rekao. Yossarian i Dunbar bili su mnogo slobodniji, pa kapelan jedva da se osjećao neugodno s njima. Oni su ga čak branili one večeri kad ga je pukovnik Cathcart pokušao ponovo izbaciti iz oficirskog kluba i Yossarian ratoborno ustao da se uplete, a Nately uzviknuo »Yossariane!« ne bi li ga zadrţao. Kad je začuo Yossarianovo ime, pukovnik Cathcart je problijedio kao krpa i, na opće zaprepaštenje, ustuknuo uţasnuto i smeteno, te naletio na generala Dreedlea, koji ga je zlovoljno odgurnuo laktom i odmah mu naloţio da naredi kapelanu da opet dolazi svaku večer u oficirski klub. Kapelan je imao gotovo isto toliko muke da utvrdi svoj poloţaj u oficirskom klubu koliko je imao muke da se prisjeti u kojoj od deset menza treba jesti idući put. Njemu bi bilo gotovo po volji da ne smije više zalaziti u oficirski klub, da nije uţivao da se tu nađe sa svojim novim drugovima. Ako nije mogao navečer u oficirski klub, nije imao kamo otići. Provodio je večeri za Yossarianovim i Dunbarovim stolom smješkajući se stidljivo i suzdrţljivo, i malo je kad govorio ako ga ne bi tko nagovorio, a čaša gustog slatkog vina stajala je pred njim gotovo netaknuta dok se nespretno poigravao lulicom od kuku ruznog klipa, u kojoj je snebivljivo uţivao i koju je povremeno pu nio duhanom i pušio. Rado je slušao Natelyja, čije su plačljive i sladunjave jadikovke umnogome odraţavale njegovu vlastitu romantičnu ojađenost i redovito u njemu budile ţivu čeţnju za ţenom i djecom. Kapelana hi razgaljivala njegova iskrenost i nezrelost, pa bi ga hrabrio klimajući glavom, odobravajući mu i pokazujući da ga razumije. Nately se nije baš dičio time što mu je djevojka prostitutka, a kapelan je ~ 269 ~

to najbolje znao po tome što kapetan Black nije nikad prošao pored njihova stola, a da ne namigne napadno kapelanu i da ne dobaci Natelyju kakvu neukusnu, otrovnu i podrugljivu napomenu na njen račun. Kapelan nije odobravao kapetanu Blacku, i bilo mu je teško suzdrţati se da mu ne poţeli zla. Ĉinilo se da nitko, pa čak ni Nately, zapravo ne shvaća da on, kapelan Albert Taylor Tappman, nije samo kapelan nego i ljudski stvor, da bi mogao imati draţesnu, strastvenu i zgodnu ţenu koju gotovo ludo voli, i troje nejake plavooke djece čudnih, zaboravljenih lica, koja će ga jednom, kad odrastu, smatrati čudakom i koja mu moţda nikad neće oprostiti neugodnosti koje će imati u društvu zbog njegova zanimanja. Kako nitko ne moţe shvatiti da on zapravo nije čudak, nego normalan, osamljen odrastao čovjek koji se trudi ţivjeti normalnim, osamljeničkim ţivotom odrasla čovjeka? Kad bi ga uboli, zar ne bi moţda krvario? Kad bi ga poškakljali, zar se ne bi nasmijao? Ĉinilo se da oni nikad nisu ni pomislili da on ima, baš kao i oni, oči, ruke, organe, dimenzije, osjetila i sklonosti, da ga moţe raniti isto oruţje kao i njih, da ga griju i hlade isti povjetarci i da se hrani is tom hranom, iako je morao priznati da se svaki put hrani u drugoj menzi. Ĉinilo se da je jedina osoba koja ipak shvaća da on ima osjećaja bio kaplar Whitcomb, komu je upravo bilo pošlo za rukom da ih povrijedi time što je bez njegova znanja otišao ravno k pukovniku Cathcartu i predloţio mu da šalju sluţbene izraze sućuti obiteljima poginulih i ranjenih u boju. Jedino u što je kapelan mogao biti siguran bila je njegova ţena, i to bi bilo dovoljno, samo da su ga ostavili da proţivi svoj vijek s njom i djecom. Kapelanova je supruga bila suzdrţljiva i simpatična ţenica na pragu tridesetih godina, veoma crnomanjasta i veoma privlačna, tanka struka, mirnih pametnih očiju i blistavih šiljastih zubića, dječjeg lica koje je bilo ţivahno i sitno; neprestano je zabo ravljao kakva su mu djeca, i kad god bi ponovo pogledao njihove slike, bilo mu je kao da ih prvi put vidi. Kapelan je volio svoju ţenu i djecu toliko neobuzdano i ţarko da ga je često obuzimala ţelja da se nemoćno sruši na zemlju, kao kakav odbačeni bogalj. Nesmiljeno su ga mučile bolesne tlapnje o njima, uţasno i jezivo znamenje bolesti i nesreće. Razmišljanja su mu bila pomućena prijetnjama od takvih groznih bolesti kao što su Kwingov tumor i leukemija; dva-tri puta na tjedan vidio je u duhu svoga sina kako umire zato što on nikad ni je naučio ţenu kako se zaustavlja krvarenje iz arterije; gledao je nijemo, uplakan i ukočen, kako mu cijelu obitelj, jedno ~ 270 ~

za drugim, ubija struja na utičnici pri dnu zida zato što joj nikad nije rekao da je ljudsko tijelo vodič elektriciteta; sve je četvero gotovo svake noći izgaralo u plamenu pošto je bojler eksplodirao i zapalio njihovu drvenu jednokatnicu; vidio je kako je neki maloumni pijani šofer prignječio automobilom ljupko i krhko tijelo njegove sirote drage ţene uza zid trţnice i pretvorio je u ljepljivu pulpu, vidio je sve jezovite, okrutne i mučne pojedinosti, gledao kako njegovu petogodišnju histeričnu kćerkicu odvodi od toga grozomornog prizora neki ljubazni sredovječni gospodin snjeţnobijele kose, koji je zatim, čim ju je odvezao do neke napuštene pješčare, više puta siluje i ubija, dok njegovo dvoje mlađe djece umire polako od gladi u kući pošto je njegova punica, koja je čuvala djecu, pala mrtva od kapi kad su joj telefonski priopćili da joj je kćerka poginula u nesreći. Kapelanova je supruga bila slatka, obzirna ţena koja ga je umirivala, i on je ţudio da joj ponovo dotakne toplu njeţnu ruku i da je pogladi po glatkoj crnoj kosi, da joj čuje prisni, utješni glas. Ona je bila mnogo snaţnija ličnost od njega. On joj je pisao kratka, bezbriţna pisma jedanput na tjedan, kadikad po dva puta. Htio joj je povazdan pisati nestrpljiva ljubavna pisma i ispunjavati beskrajne stranice očajnim, slobodnim priznanji ma o tome kako je ponizno oboţava i koliko mu je potrebna, i briţljivo uputiti kako se daje umjetno disanje. Htio je izliti pred njom, u bujici ţaljenja sama sebe, svu svoju nesnosnu osamljenost i očaj, i upozoriti je da nikad ne ostavlja bornu kiselinu ni aspirine nadohvat ruke djeci, i da ne prelazi ulicu kad gori crveno svjetlo. Bojao se da je ne uznemiri. Kapelanova je ţena bila dovitljiva, njeţna, saţaljiva i osjetljiva. Njegova su snatrenja o ponovnom sastanku s njom gotovo neminovno završavala jasnom slikom spolnog snošaja. Kapelan je najviše upravo na sprovodima osjećao da obmanjuje ljude, pa se ne bi začudio da je ona prikaza na drvetu onoga dana bilo očitovanje Svemogućega da ne odobrava svetogrđe i oholost koje sadrţava njegova sluţba. Ĉinilo mu se da je najgori zločin što u takvoj strašnoj i tajanstvenoj prilici kao što je smrt hini dostojanstvenost i ţalost, i što se pretvara da posjeduje nekakvo vrhunaravno znanje o budućem ţivotu. Sjećao se veoma dobro, ili je bio gotovo uvjeren da se sjeća, prizora s groblja. Još je vidio majora Majora i ma jora Danbyja kako sumorno stoje kao slomljeni kameni stupovi pored njega, svaki s jedne sirane, vidio je gotovo sve vojnike i podoficire, gotovo točno gdje je tko stajao, vidio je onu nepomičnu četvoricu s lopatama, mrski lijes i veliku, razbacanu, slavodobitnu hrpu crvenkastosmeđe zemlje i masivno, mirno, bezdano ~ 271 ~

nebo koje je prigušivalo zvukove i koje je toga dana bilo toliko sablasno prazno i plavo da je bilo gotovo ogavno. Nikad ih neće zaboraviti, jer je sve to bilo nedjeljiv dio najneobičnijeg događaja koji je ikad doţivio, događaja koji je moţda bio krasan, a moţda i abnormalan, vizije golog čovjeka na drvetu. Kako je to mogao sebi protumačiti? To nije bilo nešto već viđeno, ni nikad neviđeno, a svakako ni gotovo viđeno; ni deja vu, ni jamais vu, ni presque vu nije bilo dovoljno rastezljivo da to obuhvati. Da nije onda bio duh? Pokojnikova duša? Anđeo s nebesa ili paklenjak? Ili je cijela ta fantastična zgoda bila tek puki plod bolesne mašte, duha koji propada, mozga koji trune? Kapelanu nije ni kad palo na pamet da je na drvetu doista mogao biti gol čovjek, dva čovjeka zapravo, jer se onom prvom ubrzo pridruţio drugi čovjek smeđih brkova, obučen od glave do pete u zlokobnu tamnu odjeću, koji se kao u kakvu obredu sagnuo na grani da dade onome prvome da popije nešto iz nekog smeđeg kaleţa. Kapelan je uistinu bio usluţan čovjek koji nije nikad mogao ni kome pomoći, čak ni Yossarianu, kad je napokon naumio uhvatiti bika za rogove i potajno posjetiti majora Majora da čuje moraju li ljudi u aviopuku pukovnika Cathcarta doista izvršiti više borbenih zadataka od svih ostalih, kao što je tvrdio Yossarian. Bio je to smion potez na koji se kapelan naglo odlučio, pošto se ponovo bio porječkao s kaplarom Whitcombom i zalio mlakom vodom iz čuturice svoj neveseli ručak koji se sastojao od dvije vrste čokolade. Otišao je k majoru Majoru pješice da ga kaplar Whitcomb ne vidi kako odlazi, odšuljao se nečujno u šumu dok nisu oba šatora na proplanku ostala za njim, zatim se spustio u napušteni ţeljeznički usjek gdje je tlo bilo čvršće. Hitao je po okamenjenim drvenim pragovima, a u njemu se sve više dizala buntovnička srdţba. Toga su ga prijepodneva vrijeđali i poniţavali zaredom pukovnik Cathcart, potpukovnik Korn i kaplar Whitcomb. On naprosto mora izboriti sebi neko poštovanje. Ubrzo se zadihao jer su mu prsa bila slabašna. Hodao je najbrţe što je mogao a da ipak nije trčao, bojeći se da ga odlučnost ne izda ako uspori korak. Uskoro je opazio neku uniformiranu spodobu kako mu dolazi u susret između zarđalih tračnica. Odmah se popeo uz padinu usjeka, smugnuo u guštik i pohitao dalje uskom stazom obraslom mahovinom, koja je krivudala duboko u hladu šume. Ovuda je bilo teţe hodati, ali je nastavio ići isto onako ţustro i odlučno spotičući se i posrćući često i povređujući nezaštićene ruke na tvrdokornom granju koje mu se isprečavalo, dok se grmlje i visoka paprat nisu s obje strane rastvorili i on naglo skrenuo pored sivomaslinaste vojne prikolice na naslaganim ~ 272 ~

daščicama, koju je jasno vidio kroz sve rjeđe šipraţje. Proslijedio je pored šatora pred kojim se sunčala sjajna sedefnosiva mačka, i pored još jedne prikolice na naslaganim daščicama, a onda je izbio na čistinu gdje se nalazila Yossarianova eskadrila. Na usta mu je bila izbila slana rosa. Nije zastao nego je pošao ravno preko čistine u pisarnicu, gdje ga je dočekao koštunjav, pogrbljen narednik istršalih jagodičnih kostiju i dugačke, neobično svijetle kose, koji mu je ljubazno rekao da moţe slobodno ući, jer je major Major upravo otišao. Kapelan mu se zahvalio klimnuvši odsječno glavom i pošao sam između stolova i pisaćih strojeva prema platnenoj pregradi u dnu prostorije. Provukao se kroz trokutasti prolaz i obreo se u praznoj sobi. Zastor pođe za njim. Teško je disao i jako se znojio. Nitko nije dolazio. Učinilo mu se da čuje nekakvo šaputanje. Prođe deset minuta. Gledao je oko sebe strogo i nevoljko, čvrsto stegnutih vilica, a onda ga iznenada svega probije znoj pošto se točno sjeti narednikovih riječi da moţe slobodno ući, jer je major Major otišao. Podoficiri su se grubo našalili na njegov račun! Kapelan prestravljeno ustukne od pregrade, a na oči mu navriješe gorke suze. S drhtavih mu se usana ote umolan cvileţ. Majora Majora nije bilo, a podoficiri iz one druge sobe uzeli su njega za predmet svoje neslane šale. Gotovo da ih je vidio kako ga čekaju s druge strane platnene pregrade, kako su se načetili kao čopor pohlepnih, zluradih, proţdrljivih zvijeri koje napeto vrebaju plijen, spremni da se brutalno okome na njega svojim bar barskim veseljem i podrugljivošću čim se ponovo pojavi pred njima. Proklinjao je sam sebe što je bio toliko lakovjeran, i poţelio, obuzet panikom, kakvu masku ili tamne naočale i umjetne brkove da se preruši, ili snaţan, dubok glas kao glas pukovnika Cathcarta, i široka, mišićava pleća i mišice da bi mogao bez straha izići i pokoriti svoje zlobne mučitelje zapovjedničkim drţanjem i samopouzdanjem, pred kojima bi svi ustuknuli i podvili kukavički i pokunjeno repove. Nije imao hrabrosti da stupi pred njih. Jedini je drugi izlaz bio prozor. Zrak je bio čist, i kapelan je iskočio kroz prozor pisarnice majora Majora, strelimice pojurio oko ugla šatora i skočio u ţeljeznički usjek da se sakrije. Pohitao je dalje presamićen, a lice je navlaš razvukao u nehajan, prijazan osmijeh, za slučaj da koga sretne. Ĉim je opazio da mu netko dolazi u susret, popeo se iz usjeka u šumu i potrčao mahnito kroz gustu šumu, kao da ga tko progoni, a obrazi mu se zaţarili od sramote. Ĉuo je kako se posvuda oko njega glasno razlijeţe divalj i podrugljiv smijeh, i ~ 273 ~

nejasno primjećivao zla, pijana lica kako se kese duboko u grmlju i visoko gore, u krošnjama. Osjetio je vrelo ţiganje u plućima i usporio korak. Srljao je i glavinjao dok više nije mogao da lje, pa se iznenada nasloni na neku kvrgavu jabuku, udari se glavom jako u deblo i uhvati se objema rukama za nj da ne padne. Disanje mu je odjekivalo u ušima kao kakva hripava, ţalosna dreka. Minute su tekle sporo kao sati dok se nije napokon sabrao i pojmio da je on sam izvor te snaţne buke koja ga je omamila. Bolovi su mu u prsima uminuli. Uskoro se osjetio dovoljno jak da stoji bez oslonca. Napeo je oprezno uši. U šumi je vladao muk. Nitko se nije demonski smijao, nitko ga nije progonio. Bio je odviše umoran i tuţan i prljav da bi osjetio olakšanje. Poravnao je zguţvano odijelo ukočenim i drhta vim prstima i prošao ostatak puta do proplanka vladajući strogo sa mim sobom. Kapelan je često razmišljao o opasnosti od srčanog na padaja. Dţip kaplara Whitcomba bio je još parkiran na proplanku. Kapelan je radije kradom zaobišao šator kaplara Whitcomba nego da prođe ispred ulaza i izvrgne se opasnosti da ga on vidi i počne vrijeđati. Uzdahnuvši zadovoljno, hitro se uvuče u svoj šator i ugleda kaplara Whitcomba kako lijepo leţi, uzdignutih koljena, na njegovu leţaju. Kaplar Whitcomb je drţao blatne cipele na kapelanovu pokrivaču i jeo kapelanovu čokoladu listajući podrugljivo jednu od kapelanovih Biblija. - A gdje ste sad vi bili? - upita ga osorno i ravnodušno a da i ne digne pogled. Kapelan pocrvenje i okrene se na drugu stranu. - Prošetao sam se šumom. - U redu - obrecne se kaplar Whitcomb na nj. - Nemojte mi se povjeravati, ali samo čekajte da vidite što će biti s mojim moralom! - I halapljivo zagrize u kapelanovu čokoladu i nastavi govoriti punim ustima: - Imali ste posjet dok vas nije bilo. Major Major vas je traţio. Kapelan se iznenađeno obrne i uzvikne: - Major Major? Major Major je došao ovamo? - Pa o njemu govorimo, nije li tako? - A kamo je otišao? - Skočio je u onaj ţeljeznički usjek i pobjegao kao zec. - Kaplar Whitcomb se nakesi. - Kakav mamlaz! - Je li rekao što hoće? - Rekao je da mu je potrebna vaša pomoć u nečemu veoma vaţnom. Kapelan se osupne. - Major Major je to rekao? ~ 274 ~

- On nije to rekao - ispravi ga kaplar Whitcomb izraţavajući se ubitačno točno. - On je to napisao u privatnom pismu koje je zapečatio i ostavio na vašem stolu. Kapelan zirne na kartaški stol, koji mu je sluţio kao pisaći stol, i ugleda samo onu odvratnu narančastocrvenu rajčicu u obliku kruške, koju je toga jutra bio dobio od pukovnika Cathcarta i koja je leţala ondje gdje ju je ostavio, kao neuništiv i krvavorumen simbol njegove vlastite nesposobnosti. - A gdje je pismo? - Bacio sam ga čim sam ga otvorio i pročitao. - Kaplar Whitcomb zalupi Biblijom i skoči na noge. - Pa što je? Zar mi ne vjerujete? - Iziđe, ali se odmah vrati i gotovo se sudari s kapelanom, koji je pohitao za njim da opet pođe k majoru Majoru. - Vi ne znate prenijeti odgovornost na podčinjene - pouči ga kaplar Whitcomb mrzovoljno. - Ni to vam ne valja. Kapelan je pokajnički klimnuo glavom, ali nije imao vremena da mu se ispriča, nego je prošao ţurno pored njega. Osjećao je vještu ruku sudbine kako neodoljivo upravlja njime. Sad je shvatio da je već dva puta toga dana major Major jurio prema njemu po usjeku; i oba puta kapelan je glupo odgodio njihov suđeni sastanak utekavši u šumu. U njemu je kipjelo dok je okrivljavao sama sebe i hitao što je brţe mogao po raspuknutim ţeljezničkim pragovima postavljenim u nejednakim razmacima. Vršci prstiju na nogama naribali su mu se od pijeska i šljunka koji su mu se uvukli u cipele i čarape. Nesvjesno je zgrčio svoje blijedo, izmučeno lice u grimasu koja je odavala veliku nelagodu. To poslijepodne na početku kolovoza bivalo je sve toplije i vlaţnije. Od njegova šatora do Yossarianove eskadrile bilo je goto vo dva kilometra. Ljetna ţućkastosmeđa košulja bila mu je natopljena znojem kad je stigao do eskadrile i bez daha ponovo uletio u šator pisarnice, gdje gaje odlučno zaustavio onaj isti podmukli, slatkorječivi narednik s okruglim naočalama i upalim obrazima, i rekao mu da pričeka vani, jer je major Major u svojoj sobi, i da ne smije ući dok major Major ne ode. Kapelan ga pogleda odajući preneraţenost i nerazumijevanje. Zašto ga narednik mrzi, upita se. Usne mu pobijelješe i zadrhtaše. Morila ga je ţeđ. Pa što je tim ljudima? Zar nema već dovoljno tragedije? Narednik ispruţi ruku i pridrţi kapelana. - Oprostite, gospodine kapetane - reče kao da ţali, tihim, udvornim i sjetnim glasom - ali major Major je tako sam naredio. On ne ţeli nikoga vidjeti. - Ali mene ţeli vidjeti - umolno će kapelan. - Traţio me je u mom ~ 275 ~

šatoru dok sam ja bio ovdje. - Major Major vas je traţio? - pripita narednik. - Da, traţio me je. Pitajte ga, molim vas! -Ne smijem, na ţalost, gospodine kapetane. On ne ţeli ni mene vidjeti. Moţda biste mu mogli ostaviti poruku? - Ne ţelim ostavljati poruke. Zar on nikad ne učini iznimku? - Samo u izuzetnim prilikama. Posljednji put je napustio šator kad je otišao na sprovod jednog podoficira, a posljednji put je primio nekoga u svojoj sobi kad je bio prisiljen na to. Neki bombarder-strijelac Yossarian prisilio... - Yossarian? - Kapelanu se ozari lice od uzbuđenja zbog ove nove slučajnosti. Da nije na pomolu još jedno čudo? - Ama, baš o njemu bih i ja htio razgovarati s njim! Da nisu moţda razgovarali o tome koliko još zadataka mora Yossarian izvršiti? - Da, gospodine kapetane, baš su o tome razgovarali. Kapetan Yossarian je izvršio pedeset i jedan borbeni zadatak, pa je zamolio majora Majora da ga oslobodi duţnosti da izvrši još četiri zadatka. Tada je pukovnik Cathcart traţio još samo pedeset i pet zadataka. - I što mu je major Major odgovorio? - Major Major mu je odgovorio da mu ne moţe pomoći. Kapelanu se otrombolji lice. - Tako mu je odgovorio? - Da, gospodine kapetane. Zapravo mu je savjetovao da se obrati vama za pomoć. Zar zbilja nećete ostaviti nikakvu poruku, gospodine kapetane? Evo vam papira i olovke. Kapelan zavrtje glavom i iziđe grizući potišteno nabubrelu suhu donju usnu. Još je daleko bio kraj dana, a već se toliko toga dogodilo. U šumi je zrak bio svjeţiji. Grlo mu se bilo osušilo i boljelo ga. Polako je hodao i tuţno se pitao kakva bi ga još nezgoda mogla snaći, kadli najednom pred njega iz. grma kupina iskoči neki ludi šumski pustinjak. Kapelan vrisne iz svega glasa. Visoki, mrtvački blijedi neznanac uzmakne prestrašeno na kapelanov vrisak i krikne: - Nemojte me dirati! - Tko ste vi? - vikne kapelan. - Nemojte me dirati, molim vas! - vikne onaj. - Ja sam kapelan! - Pa zašto me onda hoćete dirati? - Ja vas neću dirati! - tvrdio je kapelan sa sve većom primjesom ~ 276 ~

razdraţljivosti u glasu, iako je još stajao kao ukopan. - Samo mi recite tko ste i što ţelite od mene. - Ţelim samo saznati je li poglavica Bijeli Halfoat već umro od upale pluća - vikne opet onaj. - Samo to ţelim. Ja ovdje ţivim. Zovem se Flume. Ja sam iz ove eskadrile, ali ţivim ovdje u šumi. Moţete pitati koga god hoćete. Kapelan se poče malo-pomalo pribirati motreći napeto tu čudnovatu, zaplašenu spodobu. Kapetanski znakovi izjedeni hrđom visili su na čovjekovu pohabanu ovratniku košulje. Imao je dlakav i kao katran crni madeţ na donjoj strani jedne nosnice i guste, grube brkove boje topoline kore. - Zašto ţivite u šumi kad ste iz ove eskadrile? - upita ga kapelan radoznalo. - Zato što moram ţivjeti u šumi - odgovori kapetan srdito, kao da bi kapelan to morao znati. Polako se uspravi motreći svejednako oprezno kapelana, iako je bio više nego za glavu viši od njega. - Zar niste čuli ništa o meni? Poglavica Bijeli Halfoat se zakleo da će mi jedne noći, dok budem tvrdo spavao, prefikariti vrat, pa se ne usuđujem više spavati u eskadrili dok je on još na ţivotu. Kapelan je nepovjerljivo slušao ovo neuvjerljivo objašnjenje. - Ama, to je nevjerojatno! - odvrati. - To bi bilo umorstvo s predumišljajem. Zašto ga niste prijavili majoru Majoru? - Pa i jesam ga prijavio majoru Majoru - tuţno će kapetan - ali mi je major Major rekao da će mi on prefikariti vrat ako mu se još ikad obratim. - Ĉovjek je u strahu promatrao kapelana. - Da mi ne ćete i vi prefikariti vrat? - Ama, neću, neću - uvjeravaše ga kapelan. - Dakako da neću. Zar zbilja ţivite u šumi? Kapetan klimne glavom, a kapelan, obuzet mješavinom saţaljenja i poštovanja, gledaše njegovo porozno i sivoblijedo lice koje odavaše umor i neishranjenost. Tijelo je toga čovjeka bilo nalik na koštunjavu ljusku u zguţvanu odijelu koje je visilo na njemu kao neuredna zbirka vreća. Sav je bio načičkan rukovetima suhe trave; bilo je krajnje vrijeme da se podšiša. Oko očiju je imao velike, tamne kolobare. Kapelan je bio toliko ganut da samo što nije proplakao gledajući kapetanovu napaćenu, zamazanu priliku, a kad je pomislio koliko ozbiljnih nedaća taj jadnik podnosi svaki dan, obuzeše ga smjernost i saţaljenje. Zapita ga glasom prigušenim od poniznosti: ~ 277 ~

- Tko vam pere rublje? Kapetan napući usne kao kakav poslovan čovjek. - Dajem ga na pranje nekoj pralji u jednoj seljačkoj kući malo dalje niz cestu, a svoje stvari drţim u prikolici u koju se ušuljam jedanputdvaput na dan da uzmem čist rupčić ili presvučem rublje. - A što ćete kad zima dođe? - Ah, pa valjda ću se dotle već vratiti u eskadrilu - odgovori kapetan odajući nekakvo mučeničko samopouzdanje. - Poglavica Bijeli Halfoat neprestano je svima obećavao da će umrijeti od upale pluća, pa mislim da se samo moram strpjeti dok ne postane malo hladnije i vlaţnije. Promotri kapelana u nedoumici. - Pa zar vi ne znate za sve ovo? Zar niste čuli kako svi govore o meni? - Mislim da vas nikad nitko nije spomenuo preda mnom. - E pa, to, bogami, ne razumijem. - Kapetan je bio malo uvrijeđen, ali je nastavio, hineći optimizam. - E, skoro će rujan, pa mislim da neću više morati dugo čekati. Kad vas opet bude tko pitao za mene, recite im samo da ću opet marno izdavati ona moja priopćenja za štampu čim poglavica Bijeli Halfoat umre od upale pluća. Hoćete li im reći? Recite da ću se vratiti u eskadrilu čim dođe zima i poglavica Bijeli Halfoat umre od upale pluća. Vrijedi? Kapelan se svečano potrudi da zapamti te proročanske riječi, zanesen njihovim ezoteričnim smislom. - Ţivite li od bobica, trava i korijenja? - upita ga. - Ne, ni govora - iznenađeno će kapetan. - Ušuljam se u menzu na straţnji ulaz i jedem u kuhinji. Milo mi daje sendviče i mlijeko. - A što radite kad pada kiša? Kapetan iskreno odgovori: - Kisnem. - A gdje spavate? Kapetan hitro čučne i poče uzmicati. - Zar i vi? - uzvikne sumanuto. - Ama, ne - uzvikne kapelan. - Kunem vam se. - Vi biste mi zbilja htjeli prefikariti vrat! - tvrdio je kapetan. - Ne hih, poštenja mi - razuvjeravaše ga kapelan, ali je bilo kasno jer je ruţni rutavi duh već iščeznuo, tako vješto ispario u rascvjetanu, šarenu, izlomljenu zbrku od lišća, svjetla i sjene da je kapelan već posumnjao da ga je uopće vidio. Toliko se već apsurdnih događaja bilo zbilo da više nije bio siguran koji su događaji apsurdni, a koji su se zaista zbili. Htio se što ~ 278 ~

prije propitati za luđaka u šumi, provjeriti je li uopće postojao neki kapetan Flume, ali se nevoljko sjeti da prvo treba umiriti kaplara Whitcomba na koga ne prenosi dovoljno odgovornosti. Vukao se tromo kroz šumu stazom koja je išla u ševuljici, mučen ţeđi i osjećajući se gotovo odviše iscrpljen da ide dalje. Pokajao se kad se sjetio kaplara Whitcomba. Molio je Boga da ga ne zatekne na proplanku, kako bi se mogao slobodno svući, temeljito oprati ruke i prsa i vrat, napiti se vode, pa tako osvjeţen leći i moţda čak odrijemati nekoliko minuta; ali ga je čekalo još jedno razočaranje i još jedan udarac, jer kad je stigao na proplanak, kaplar Whitcomb je bio narednik Whitcomb i sjedio je na kapelanovoj stolici gol do pasa prišivajući nove naredničke pruge na rukav košulje kapelanovom iglom i koncem. Kaplara Whitcomba je promaknuo pukovnik Cathcart koji je ţelio odmah porazgovarati s kapelanom o pismima. - Ama, nije valjda! - prostenje kapelan svaljujući se ošamućen na svoj leţaj. Topla čuturica bila mu je prazna, a bio je odviše smućen da bi se sjetio mješine koja je visila vani u hladu, između dva šatora. - Ne mogu vjerovati. Naprosto ne mogu vjerovati da bi itko mogao ozbiljno povjerovati da sam ja krivotvorio potpis Washingtona Irvinga. - Nije riječ o onim pismima - ispravi ga kaplar Whitcomb očito uţivajući u kapelanovoj ozlojeđenosti. - On ţeli razgovarati s vama o pismima koja ćemo slati obiteljima poginulih i ranjenih. - O tim pismima? - pripita kapelan iznenađeno. - Tako je - zlurado će kaplar Whitcomb. - On će vam zapravo oprati glavu zato što mi niste dopustili da ih šaljem. Da ste ga samo vidjeli kako se zagrijao za tu ideju kad sam mu spomenuo da bi ta pisma mogla nositi i njegov potpis! Zato me je i promaknuo. On čvrsto vjeruje da će tako dospjeti u Saturday Evening Post. Kapelan je bivao sve ošamućeniji. - Ali kako je znao da smo mi uopće pomišljali na to? - Ja sam otišao k njemu u pisarnicu i sve mu rekao. - Što? - izusti kapelan prodornim glasom i skoči na noge, obuzet bijesom kao nikad u ţivotu. - Hoćete li reći da ste se stvarno bez mog znanja i dopuštenja obratili izravno pukovniku? Kaplar Whitcomb se naceri drsko, prezirno i zadovoljno, - Tako je, kapelane - odgovori. - A ako ste pametni, nećete ništa poduzeti protiv toga. - On se nasmije tiho, zlobno i prkosno. - Pukovniku Cathcartu se ne bi svidjelo kad bi čuo da mi se osvećujete zato što sam mu izloţio svoju ideju. Znate što, kapelane? - nastavi kaplar Whitcomb ~ 279 ~

odgrizajući prezirno i glasno kapelanov crni konac i zakopčavajući košulju. - Taj tupan zbilja misli da je to jedna od najvećih ideja za koje je ikad čuo. - Moţda ću čak dospjeti u Saturday Evening Post - hvalio se pukovnik Cathcart smješkajući se i šepireći se veselo po svojoj kancelariji pred kapelanom koga je bio obasuo prijekorima. - A vi niste imali ni toliko soli u glavi da to shvatite! Imate vrijedna čovjeka u kaplaru Whitcombu, kapelane. Valjda imate toliko soli u glavi da bar to shvaćate. - U naredniku Whitcombu - ispravi ga kapelan prije nego što se uspio svladati. Pukovnik Cathcart odmjeri ga krvničkim pogledom. - Ja sam i rekao u naredniku Whitcombu - odbrusi mu. - Bilo bi vam bolje kad biste se od vremena do vremena potrudili da malo paţljivije slušate, umjesto da uvijek nešto prigovarate. Ne ţelite valjda dovijeka ostati kapetan? - Molim, gospodine pukovniče? - E pa, ja, bogami, ne znam kako ćete vi ikad postići nešto više ako ovako nastavite. Kaplar Whitcomb smatra da vi i vaši ljudi niste godinama imali ni jedne jedine svjeţe ideje, i ja sam sklon sloţiti se s njim. Bistar momak taj kaplar Whitcomb, kapelane! E pa, sad će se sve to promijeniti. - Pukovnik Cathcart sjede odrješito za svoj pisaći stol i uze praviti veliku pravilnu rupu u bugačici. Kad je napravi, gurne prst kroz nju. Zatim reče: - Od sutra ćete vi i kaplar Whitcomb izraţavati pismenu sućut u moje ime najbliţem rođaku svakog čovjeka iz aviopuka koji pogine ili bude ranjen ili bude zarobljen. Ţelim da ta pisma budu iskrena. Ţelim da ih ispunite masom ličnih detalja, da ne bude sumnje da ja zaista mislim sve ono što vi budete napisali. Je li jasno? Kapelan plahovito zakorači da prosvjeduje. - Ali to je nemoguće, gospodine pukovniče - lane. - Mi čak i ne poznajemo sve ljude tako dobro. - Pa što onda? - priupita ga pukovnik Cathcart smješkajući se ljubazno. - Kaplar Whitcomb mi je donio ovaj uzorak sluţbenog pisma koji pristaje gotovo za svaku priliku. Slušajte:

»Draga gospođo, gospođice, dragi gospodine ili gospođo i gospodine! Ne mogu vam riječima izraziti duboku osobnu bol koju sam osjetio kad je vaš muţ, sin, otac ili brat poginuo, bio ranjen ili nestao u borbi.« I tako dalje. Ĉini mi se da ova prva rečenica točno iskazuje moje osjećaje. Ĉujte, moţda bi bilo bolje da sav taj posao prepustite kaplaru Whitcombu, ~ 280 ~

ako smatrate da mu niste dorasli? - Pukovnik Cathcart naglo izvadi cigaršpic od oniksa i bjelokosti i savije ga objema rukama, kao korbač za jahanje. - To vam ne valja, kapelane. Kaplar Whitcomb mi kaţe da ne znate prenijeti odgovornost na svoje podčinjene. Kaţe da isto tako ne pokazujete ni inicijative. Nećete mi valjda opet proturječiti, a? - Neću, gospodine pukovniče. Kapelan zavrtje glavom osjećajući se jadan i kriv što ne zna prenijeti odgovornost na podčinjene i što ne pokazuje inicijative, i što je doista bio u iskušenju da proturječi pukovniku. U glavi mu je bila prava zbrka. Vani su gađali u glinene golubove, i svaki bi mu pucanj uzdrmao ţivce. Nije se nikako mogao naviknuti na pucnjavu. Bio je okruţen košarama rajčica i gotovo uvjeren da je negdje daleko u prošlosti stajao u nekoj sličnoj prilici u kancelariji pukovnika Cathcarta i bio okruţen ovim istim košarama s ovim istim rajčicama. Opet deja vu. Sve mu se oko njega činilo vrlo poznato, pa ipak vrlo daleko. Odjeća mu je bila prljava i stara i smrtno se bojao da ne smrdi. - Vi, kapelane, uzimate sve previše k srcu - reče mu pukovnik Cathcart bez uvijanja, drţeći se nepristrano, kao odrastao čovjek koji razgovara s djetetom. - Ni to vam nikako ne valja. To vaše izduţeno lice svakoga obeshrabruje. Dajte se nasmijte od vremena do vremena! Hajde, kapelane! Nasmijte se sad od sveg srca, pa ću vam dati punu košaru paradajza. - Pričeka trenutak-dva promatrajući ga, a onda se pobjednički nakesi. - Eto vidite, kapelane, da imam pravo. Vi se sad ne moţete nasmijati od srca, je li da ne moţete? -Ne mogu, gospodine pukovniče - prizna kapelan krotko, gutajući pljuvačku polako i, očito, teško. - Ne mogu baš sada. Jako sam ţedan. - Onda popijte nešto! Potpukovnik Korn drţi viski u svom stolu. Trebalo bi da svratite koju večer u oficirski klub, tek toliko da se malo razonodite. Pokušajte se nakresati od vremena do vremena! Valjda ne mislite da ste bolji od nas samo zato što ste profesionalac? - Ama, ni govora, gospodine pukovniče - uvjeravaše ga kapelan zbunjeno. - Zapravo, u posljednje vrijeme svraćam svaku večer u oficirski klub. - Vi ste samo kapetan, znate - nastavi pukovnik Cathcart ne obazirući se na kapetanovu napomenu. - Moţda ste profesionalac, ali ste još uvijek samo kapetan. - Da, gospodine pukovniče. Znam. - E, onda, lijepo. Dobro je, uostalom, što se niste maloprije nasmijali. ~ 281 ~

Ionako vam ne bih dao košaru paradajza. Kaplar Whitcomb mi je rekao da ste mi uzeli jedan paradajz kad ste jutros bili ovdje. - Jutros? Ali, gospodine pukovniče, pa vi ste mi ga sami dali! Pukovnik Cathcart sumnjičavo nakrivi glavu. - Ja nisam ni rekao da vam ga nisam dao, nije li tako? Samo sam rekao da ste ga vi uzeli. Ne razumijem zašto se osjećate krivi ako ga zaista niste ukrali? Jesam li vam ga zbilja dao? - Jeste, gospodine pukovniče. Kunem vam se da jeste. - E pa, onda vam moram vjerovati na riječ, premda mi nije jasno zašto bih vam dao paradajz. - Pukovnik Cathcart premjesti okrugli stakleni pritiskivač za spise s desnog ruba stola na lijevi rub i dohvati zašiljenu olovku. - U redu, kapelane. Ako mi nemate više što reći, htio bih sad još posvršavati neke vaţne poslove. Obavijestite me kad kaplar Whitcomb pošalje desetak takvih pisama, pa ćemo onda stupiti u vezu s urednicima Saturday Evening Posta. - Iznenada mu se lice ozari od nadahnuća. - Hej, pa mogao bih opet dobrovoljno prijaviti aviopuk za napad na Avignon. To bi moglo pospješiti stvar. - Na Avignon? - Kapelanu zastane srce i on se sav najeţi i protrne. - Tako je - radosno potvrdi pukovnik. - Što prije budemo imali gubitaka, to ćemo prije imati uspjeha u ovom poslu. Volio bih upasti u boţićni broj, ako je moguće. Vjerujem da će tada tiraţ biti veći. Na kapelanov uţas, pukovnik digne telefonsku slušalicu da dobrovoljno prijavi svoju aviopuk za napad na Avignon, a iste je večeri opet pokušao izbaciti ga iz oficirskog kluba, ali je Yossarian pijan ustao, prevrnuvši stolac, i zamahnuo šakom da mu se osveti, zbog čega je Nately izviknuo njegovo ime, a pukovnik Cathcart problijedio i plašljivo ustuknuo udarivši generala Dreedlea, koji ga je gadljivo odgurnuo s nagaţene noge i zapovjedio mu da odmah vrati kapelana u oficirski klub. Sve je to veoma uzrujalo pukovnika Cathcarta, najprije ono uţasno ime Yossarian, koje je opet jasno odjeknulo, kao znak propasti, a onda je nagazio generala Dreedlea, što je bila još jedna greška koju je pukovnik Cathcart pripisivao kapelanu, to jest da se nikad nije moglo predvidjeti kako će general Dreedle reagirati kad ugleda kapelana. Pukovnik Cathcart nikako nije mogao zaboraviti onu prvu večer kad je general Dreedle spazio kapelana u oficirskom klubu i digao glavu, onako rumen, uznojen i pijan, i upro teţak pogled kroz ţutu koprenu od duhanskog dima u kapelana koji se bio sam skutrio uza zid. - Uh, Boga mu ljubim - uskliknuo je general Dreedle promuklim ~ 282 ~

glasom i uzvio svojim čupavim, sivim prijetećim obrvama kad je prepoznao kapelana. - Vidim li ja to kapelana? No, to je zbilja krasno, kad se Boţji sluţbenik počne smucati po ovakvu mjestu u društvu s prljavim pijancima i kockarima! Pukovnik Cathcart stisnuo je usne i počeo ustajati. - Potpuno se slaţem s vama, gospodine generale - potvrdi brţe-bolje, napadno pokazujući neodobravanje. - Ja naprosto ne znam što je tim našim popovima u posljednje vrijeme. - Popravljaju se, eto što je -progunđa general Dreedle značajno. Pukovnik Cathcart nespretno proguta pljuvačku ali se brzo sna đe: - Da, gospodine generale. Popravljaju se. Baš sam to htio reći, gospodine generale. - Ovo je baš mjesto gdje treba da bude kapelan, da se druţi s ljudima dok se kockaju i piju, da ih bolje razumije i stekne njihovo povjerenje. Kako bi inače, do vraga, uopće ulio u njih vjeru u Boga? - Baš sam to imao na umu, gospodine generale, kad sam mu naredio da dolazi ovamo - reče pukovnik Cathcart briţno i familijarno prebaci ruku kapelanu preko ramena, odvodeći ga u kut da mu hladnim šaptom naloţi da se svake večeri javlja na duţnost u oficirskom klubu, i da se druţi s ljudima dok se kockaju i piju kako bi ih bolje razumio i stekao njihovo povjerenje. Kapelan ga je poslušao, i zaista se svake večeri javljao na duţnost u oficirski klub da se druţi s ljudima koji su zazirali od njega, sve do one večeri kad je izbila ona grdna makljaţa oko stola za stolni tenis i kad se poglavica Bijeli Halfoat, iz čista mira, naglo okrenuo i udario pukovnika Moodusa u nos tako da je pukovnik Moodus pao na tur, a general Dreedle se od uţitka neočekivano grohotom nasmijao, ali je tada opazio kapelana kako stoji u blizini i groteskno bulji u njega odajući mučnu nedoumicu. General Dreedle se sledio od pogleda na nj. Oneraspoloţio se i odmjerio ga bijesnim pogledom, pa se nezadovoljno vratio do šanka gegajući se kao mornar na svojim kratkim krivim nogama. Pukovnik Cathcart je preplašeno otkaskao za njim obazirući se tjeskobno, ali uzalud, za kakvim znakom od potpukovnika Korna. - Bogami krasno! - gunđao je general Dreedle za tezgom stišćući praznu čašicu u svojoj krupnoj šaci. - Zbilja je krasno kad se Boţji sluţbenik počne smucati po ovakvim mjestima u društvu s prljavim pijancima i kockarima! Pukovnik Cathcart odahne. ~ 283 ~

- Da, gospodine generale - usklikne ponosno. - To je zbilja krasno. - Pa zašto onda ne poduzmete nekog vraga? - Molim, gospodine generale? - pripita ga pukovnik Cathcart ţmirkajući. - Mislite li da vam sluţi na čast što imate kapelana koji se svake večeri smuca ovuda? Pa on je, bogamu, ovdje kad god ja dođem. - Imate pravo, gospodine generale, imate potpuno pravo - odazva se pukovnik Cathcart. - To mi uopće ne sluţi na čast. I ja ću, bogami, poduzeti nešto, evo sad odmah. - A niste li mu vi naredili da dolazi ovamo? - Nisam, gospodine generale, to je naredio potpukovnik Korn. I njega ću strogo kazniti. - Da nije kapelan, dao bih ga izvesti van i strijeljati - promrsi general Dreedle. - On nije kapelan, gospodine generale - izvijesti ga usluţno pukovnik Cathcart. - Nije? Pa kog vraga onda nosi onaj kriţić na ovratniku ako nije kapelan? - On ne nosi kriţić na ovratniku, gospodine generale. On nosi srebrni list. On je potpukovnik. - Zar vi imate kapelana potpukovnika? - pripita ga general Dreedle u čudu. - Ma nemam, gospodine generale. Moj je kapelan samo kapetan. - Pa kog vraga onda nosi srebrni list na ovratniku ako je samo kapetan? - On ne nosi srebrni list na ovratniku, gospodine generale. On nosi kriţić. - Gubite se odavde, pasja vam mati - reče general Dreedle - ili ću vas dati izvesti van i strijeljati! - Razumijem, gospodine generale. Pukovnik Cathcart je otišao od generala Dreedlea gutajući pljuvačku i izbacio kapelana iz oficirskog kluba, a gotovo je isto tako bilo i poslije dva mjeseca, pošto je kapelan pokušao nagovoriti pukovnika Cathcarta da povuče svoju naredbu o povišenju norme na šezdeset letova i pretrpio i u tom pokušaju potpuni neuspjeh, te je već bio spreman da se posve prepusti očaju, ali ga je u tome spriječila po misao na ţenu, koju je onako dirljivo, poţudno i ţarko volio i koja mu je mnogo nedostajala, i povjerenje koje je oduvijek imao u mudrost i pravednost besmrtnog, svemoćnog, ~ 284 ~

sveznajućeg, čovječnog, svestranog, antropomorfološkog, anglosaksonskog i proameričkog Boga koji govori engleski, povjerenje koje se počelo kolebati. Mnogo je toga stavljalo njegovu vjeru na kušnju. Tu je, doduše, bila Biblija, ali je Biblija bila samo knjiga, isto kao i Sumorna kuća, Otok s blagom, Ethan Frome i Posljednji Mohikanac. Je li zaista moguće da će, kao što je jednom čuo od Dunbara, odgovore na zagonetke o stvaranju svijeta dati ljudi koji će biti odviše neuki da shvate mehaniku padanja kiše? Zar se svemogući Bog, u svoj svojoj neizmjernoj mudrosti, doista bojao da će ljudi prije šest tisuća godina uspjeti sagraditi kulu koja će dosezati do neba? Gdje je, do vraga, nebo? Je li gore? Dolje? U beskrajnom prostoru nema ni gore ni dolje, nego se samo prostire svemir u kojem čak i golemo, ţarko, zasljepljujuće, veličanstveno sunce neprestano propada, zbog čega će naposljetku propasti i Zemlja. Nije bilo nikakvih čudesa; molitve su ostajale neuslišane, a nevolja je podjednako bezdušno gazila i kreposne i nevaljale; i kapelan, koji je bio savjestan i karakteran čovjek, bio bi poslušao razum i odrekao se vjere u Boga svojih predaka, uistinu bi napustio i svoje zvanje i sluţbu i okušao sreću kao razvodnik u pješadiji ili poljskoj artiljeriji, ili čak kao kaplar u padobranstvu, da nije bilo takvih uzastopnih tajanstvenih pojava kao što su bili onaj goli čovjek na drvetu na sprovodu onoga jadnog narednika prije više tjedana, i ono zagonetno obećanje koje ga je progonilo i hrabrilo, a koje je izrekao prorok Flume toga istog popodneva:

Recite im da ću se vratiti čim dođe zima!

~ 285 ~

26. AARFY Yossarian je, u neku ruku, bio svemu kriv, jer da on nije bio pomaknuo liniju fronte za »Velike opsade Bologne«, moţda bi major de Coverley bio još tu da ga spasi, a da nije napunio stan vojnika i podoficira djevojkama koje nisu imale krova nad glavom, moţda se Nately ne bi bio uopće zaljubio u svoju kurvu dok je sjedila, onako gola od struka nadolje, u sobi punoj zagriţljivih igrača ajnca koji se nisu obazirali na nju: Nately je kradom zurio u nju iz svoga ţutog tapeciranog naslonjača diveći se dosadi, ravnodušnosti i snazi koje je pokazivala dok su je svi redom odbijali. Kad je zijevnula, bio je duboko ganut. Nikad prije nije vidio takvo junačko drţanje. Ta se djevojka bila popela na peti kat da se ponudi skupini prezasićenih vojnika i podoficira oko kojih su se tiskale djevojke, a nitko je nije ţelio ni po koju cijenu, čak ni kad se svukla, bez pravog ţara, da ih primami svojim visokim tijelom koje je bilo jedro i punašno i uistinu zamamno. Ĉinilo se da je više umorna nego razočarana. Sad je sjedila i odmarala se dokono i nehajno, promatrajući radoznalo ali tupo kako se ljudi kartaju dok je ona tvrdokorno prikupljala snagu da se preko volje obuče i vrati na posao. Nakon nekog vremena se promeškoljila. Malo poslije je ustala, nesvjesno uzdahnula i tromo navukla svoje tijesne pamučne gaćice i tamnu suknju, a zatim zakopčala cipele i izišla. Nately je šmugnuo za njom, a kad su Yossarian i Aarfy gotovo nakon dva sata ušli u oficirski stan, ona je opet navlačila gaćice i suknju, što je bilo gotovo nalik na kapelanov opetovani osjećaj da je već bio u istoj situaciji, samo što je Nately neutješno tugovao, s rukama u dţepovima. - Već hoće otići - reče on slabašnim, čudnim glasom. - Ne ţeli ostati. - Pa zašto joj jednostavno ne daš još nešto novaca da ostane s tobom cijeli dan? - posavjetova ga Yossarian. - Vratila mi je novac - prizna mu Nately. - Dosadio sam joj i hoće potraţiti nekoga drugog. Kad je obula cipele, djevojka je zastala i pogledala mrzovoljno i zavodnički Yossariana i Aarfyja. U tankom bijelom puloveru bez rukava, koji joj se pripijao uz svaku oblinu i bio napet na zamamnim bokovima, isticalo su joj se veliko i šiljaste dojke. Yossarian joj uz vrati pogledom i osjeti kako ga snaţno privlači, ali odmahne glavom. - Dobro si se otarasio loše robe - odazva se Aarfy odajući nepomućeni mir. ~ 286 ~

- Nemoj tako o njoj! - prigovori mu Nately strastveno, kao da ga moli i kori. - Ja bih htio da ona ostane ovdje. - Pa što ima na njoj tako posebno? - naruga mu se Aarfy toboţe u čudu. - Pa to je obična kurva. - I nemoj je zvati kurva! Nakon još nekoliko trenutaka djevojka ravnodušno slegne ramenima i polagano pođe prema vratima. Nately, onako jadan, skoči da joj ih otvori. Vrati se ošamućen i skršen, a osjetljivo mu lice rječito izraţavaše bol. - Ne brini se ti zbog toga - utješi ga Yossarian najprijaznije što je mogao. - Vjerojatno ćeš je opet naći. Znamo mi gdje se zadrţavaju sve kurve. - Molim te da je ne zoveš tako - zamoli ga Nately drţeći se kao da će zaplakati. - Oprosti - promrmlja Yossarian. Aarfy progovori veselo i gromoglasno: - Pa na ulicama sve vrvi od istih takvih kurvi! Ova čak nije ni zgodna. - Zasmijulji se milozvučno, prezirno i znalački. - A ti si potrčao da joj otvoriš vrata kao da si zaljubljen u nju! - Mislim da i jesam - prizna Nately posramljeno i rasijano. Aarfy nabora svoje punašno okruglo ruţičasto čelo izraţavajući smiješnu nevjericu. - Ho-ho-ho-ho! - nasmije se tapšući se blaţeno po bokovima svoje široke oficirske bluze zelene kao šuma. - To je sjajno! Ti da si zaljubljen u nju! To je zbilja sjajno! - Aarfy je toga poslijepodneva imao sastanak s nekom pripadnicom Crvenoga kriţa koja je studirala na čuvenom koledţu i čiji je otac bio vlasnik velike tvornice magnezijeva mlijeka. - Eto, to je djevojka s kojom bi se ti trebao druţiti, a ne s ovakvim običnim drocama. Ĉini mi se da nije čak ni čista. - Vrlo vaţno! - očajno vikne Nately. - I molim te da zaveţeš! Neću uopće razgovarati s tobom o njoj. - Zaveţi, Aarfy! - reče Yossarian. - Ho-ho-ho-ho - smijao se dalje Aarfy. - Mogu zamisliti što bi ti otac i majka rekli kad bi čuli da se smucaš s takvim prljavim droljama. Tvoj je otac vrlo ugledan čovjek, znaš. - Neću mu ništa reći - odlučno će Nately. - Neću reći ni riječi o njoj, ni njemu ni majci, dok se ne vjenčamo. - Vjenčate? - Aarfyjevo je milostivo veselje strahovito poraslo. - Ho-hoho-ho! E, sad zbilja govoriš gluposti. Pa ti si još premlad da bi mogao znati ~ 287 ~

što je prava ljubav. Aarfy je bio stručnjak za pravu ljubav, jer se već bio istinski zaljubio u Natelyjeva oca i u mogućnost da se zaposli kod njega poslije rata na nekom istaknutom poloţaju, za nagradu što čini usluge Natelyju. Aarfy je bio čelni navigator koji se nikako nije mogao snaći otkako je diplomirao na koledţu. Bio je dobroćudan, velikodušan navigator koji je uvijek opraštao ljudima u eskadrili što ga bijesno napadaju kad god bi se izgubio na borbenom zadatku i doveo ih do usredotočene vatre iz protuavionskih topova. Toga se prijepodneva izgubio na ulicama Rima pa se nije uopće našao s udavačom iz Crvenog kriţa, koja je bila vlasnica velike tvornice magnezijeva mlijeka. Izgubio se bio i u letu na Ferraru kad se Krafit srušio i poginuo, a izgubio se bio i na tjednom letu po mlijeko u Parmu i pokušao odvesti avione do mora preko grada Livorna, pošto je Yossarian bacio bombe na nebranjeni cilj na kopnu i zavalio se na debelu oklopljenu pregradu i sklopio oči drţeći mirisavu cigaretu među prstima. Najednom se razlegla pucnjava iz flakova, a McWatt iznenada zavikao preko laringofona: - Flakovi! Flakovi! Gdje smo to, do vraga? Što je to, majku mu boţju? Yossarian je prestravljeno razrogačio oči i ugledao posve neočekivane nabujale crne oblačiće od granata koje su padale odozgo na njih, i Aarfyjevo zadovoljno lice okruglo kao lubenica, sitnih očiju koje su prijazno i uveseljeno gledale kako se pribliţavaju granatama što se rasprskavaju. Yossarian bijaše osupnut. Iznenada mu je utrnula noga. McWatt je poletio uvis i proderao se preko laringofona traţeći upute. Yossarian htjede skočiti naprijed da vidi gdje su, ali ostane na mjestu. Nije se mogao maknuti. Tada opazi da je sav mokar. Pogleda dolje među noge i obuze ga mučnina, kao da pada. Nezadrţiva grimizna mrlja penjala mu se brzo po košulji, kao kakva morska neman što se diţe da ga proguta. Ranjen je! Kroz natopljenu nogavicu kapala mu je krv, kao nebrojeni nezadrţivi grozdovi crvenih crvi što se previjaju, na pod gdje je već nastala mlaka. Srce mu se steglo. Još jedan snaţan udarac strese avion. Yossarian se najeţi od odvratnosti pri pogledu na svoju čudnu ranu i pozva Aarfyja u pomoć. - Odoše mi jaja! Aarfy, odoše mi jaja! - Aarty ga nije čuo pa se Yossarian sagne i povuče ga za ruku. - Pomozi mi, Aarfy - preklinjaše ga gotovo plačući. - Ranjen sam! Ranjen sam! Aarfy se polako okrene cereći se kao da ništa ne vidi i kao da se nečemu podsmjehuje. ~ 288 ~

- Što? - Ranjen sam, Aarfy? Pomozi mi! Aarfy se ponovo naceri i prijazno slegne ramenima. - Ne čujem te - reče mu. - Pa zar me ni ne vidiš? - vikne Yossarian kao da mu ne vjeruje, te upre prstom u sve veću mlaku krvi koju je osjećao kako curi s njega i kako se širi posvuda uokolo. - Ranjen sam! Pomozi mi, za Boga miloga! Pomozi mi, Aarfy! - Još uvijek te ne čujem - potuţi se Aarfy blago i savije svoju tustu ruku iza poblijedjela uha. - Što si rekao? Yossarian odgovori slomljenim glasom, jer mu je iznenada do zlogrdilo da toliko viče, jer mu je dozlogrdila cijela ta porazna, mučna, glupa situacija. On je umirao, a nitko to nije vidio. - Nije vaţno. - Što? - vikne Aarfy. - Rekao sam da mi odoše jaja! Zar me ne čuješ? Ranjen sam u prepone! - Još uvijek te ne čujem - prekori ga Aarfy. - Rekao sam da nije vaţno! - vrisne Yossarian, koga obuze stravičan osjećaj da je u zamci, pa zadrhti i iznenada osjeti da mu je veoma hladno i da je veoma slab. Aarfy ponovo zavrtje glavom kao da ţali, i spusti svoje prostačko, mlječno uho tik do Yossarianova lica. - Moraš ipak malo glasnije govoriti, dragi moj! Moraš ipak malo glasnije govoriti! - Ostavi me na miru, huljo! Tupa, bešćutna huljo, ostavi me na miru! Yossarian zajeca. Najradije bi bio opalio Aarfyja po nosu, ali nije imao snage da digne ruku. Umjesto toga odluči zadrijemati, pa se nagne na stranu i onesvijesti. Bio je ranjen u stegno, a kad se osvijestio, ugledao je McWatta kako kleči i pruţa mu pomoć. Odlanulo mu je, iako je iznad McWattova ramena još vidio Aarfyjevo podbuhlo anđeosko lice koje odraţavaše mirnu znatiţelju. Osjećajući mučninu, Yossarian se slabašno nasmiješi McWattu i upita ga: - A tko je za kormilom? McWatt nije ničim pokazao da ga je čuo. Osjećajući sve veći uţas, Yossarian duboko udahne i ponovi svoje riječi što je glasnije mogao. McWatt digne pogled. ~ 289 ~

- Uh, bogati, baš mi je drago što si ţiv! - usklikne i duboko uz dahne. Dobroćudne, prijazne bore oko očiju bile su mu bijele od napregnutosti i masne od prljavštine dok je omotavao beskrajan zavoj oko glomaznog obloga od vate, koji je Yossarian osjećao kako mu pritišće unutarnju stranu stegna. - Nately je za palicom. Jadni malac je skoro počeo zavijati kad je čuo da si pogođen. On još misli da si mrtav. Otvorila ti se jedna ţila, ali mislim da sam je začepio. Dao sam ti malo morfija. - Daj mi ga još malo! - Moţda bi bilo još prerano. Dat ću ti ga kad te počne opet boljeti. - Već me boli. - Hja, Boţe, što se moţe! - reče McWatt i uštrca Yossarianu još jednu injekciju morfija u ruku. - Kad budeš rekao Natelyju da mi je dobro... - poče Yossarian i ponovo izgubi svijest. Sve se rasplinulo iza nekakve opne od ţelatine s mrljama boje jagode, a zatim ga je progutalo nekakvo veliko baritonsko mumljanje. Povratio se u kolima za spasavanje, a ohrabrio ga je smiješak doktora Daneeke, čije je mračno i natmureno lice nalik na ţiška gledao dvije-tri sekunde, a onda je opet sve postalo ruţičasto kao ruţina latica, pa posve crno i neizrecivo tiho. Yossarian se probudio u bolnici i opet usnuo. Kad se ponovo probudio, nije više osjećao miris etera, a preko puta je u pidţami leţao Dunbar i tvrdio da on nije Dunbar, nego neki Fortiori. Yossarian je pomislio da je pobenavio. Na Dunbarove je riječi sumnjičavo iskrivio usnu, a onda je dan-dva samo na mahove spavao i probudio se dok bolničarki nije bilo u blizini, te se izvukao iz kreveta da se sam uvjeri. Pod se ljuljao kao splav na plaţi, a šavovi u stegnu ujedali su ga kao riblji zubići dok je, hramljući, prolazio kroz prolaz između postelja da pročita ime i prezime na temperaturnoj listi na dnu Dunbarova kreveta i, bogami, Dunbar je imao pravo: on nije više bio Dunbar, nego poručnik Anthony F. Fortiori. - Što je to, do vraga? A. Fortiori ustane iz kreveta i mahne Yossarianu neka pođe za njim. Hvatajući se grčevito za sve što je mogao dosegnuti rukama, Yossarian je, hramljući, izišao za njim u hodnik i prišao krevetu u susjednoj sobi na kojem je leţao neki izmoţdeni bubuljičavi mladić uvučene brade. Kad mu se pribliţiše, izmoţdeni mladić se hitro nalakti. A Fortiori mu pokaţe palcem preko ramena i reče: - Odjebi! Izmoţdeni mladić iskoči iz kreveta i pobjegne. A. Fortiori legne u ~ 290 ~

krevet i postane opet Dunbar. - To je bio A. Fortiori - protumači Dunbar. - U tvojoj sobi nije bilo slobodnog kreveta, pa sam se posluţio svojim činom i potjerao ga ovamo u moj krevet. Znaš da je to prilično ugodan osjećaj, kad se posluţiš svojim činom da postigneš nešto. Trebao bi pokušati jednom. Zapravo bi trebao sad odmah pokušati, jer mi se čini da ćeš se inače srušiti. Yossarian je osjećao da će se srušiti. Okrenuo se sredovječnu čovjeku upalih obraza koji kao da su bili od učinjene koţe, pokazao mu palcem preko ramena i rekao: - Odjebi! Sredovječni čovjek se smrknuo, ukočio i poprijeko ga pogledao. - Taj je major - razjasni Dunbar. - Zašto ne pucaš malo niţe i ne pretvoriš se na neko vrijeme u zastavnika Homera Lumleyja? Onda ćeš imati oca koji radi u zakonodavnoj skupštini, i sestru koja je zaručena za nekog skijaškog prvaka. Samo mu kaţi da si kapetan. Yossarian se obrati iznenađenom pacijentu kojeg mu je pokazao Dunbar. - Ja sam kapetan - reče i pokaţe mu palcem preko ramena. - Odjebi! Na Yossarianovu zapovijed iznenađeni pacijent skoči iz kreveta i pobjegne. Yossarian legne u njegov krevet i pretvori se u zastavnika Homera Lumleyja, kojem se povraćalo i kojeg je iznenada oblio ljepljiv znoj. Spavao je oko sat vremena i poţelio da opet bude Yossarian. Nije bilo baš bogzna što imati oca koji radi u zakonodavnoj skupštini i sestru koja je zaručena za skijaškog prvaka. Dunbar je odveo Yossariana natrag u njegovu sobu, gdje je palcem zapovjedio A. Fortioriju da ustane iz kreveta, pa se opet na neko vrijeme pretvorio u Dunbara. Zastavniku Homeru Lumleyju nije bilo ni traga. Međutim, tu je bila sestra Cramer koja je šištala kao vlaţna prskalica, hineći gnjev. Naloţila je Yossarianu da odmah legne u postelju i ispriječila se pred njim tako da je nije mogao poslušati. Ljepuškasto joj je lice bilo odbojnije nego ikad. Sestra Cramer bila je samilosno i sentimentalno stvorenje koje se nesebično veselilo svim vjenčanjima, za rukama, rođenjima i godišnjicama, iako nije poznavala nikoga od sudionika. - Jeste li poludjeli? - grdila ga je čedno, prijeteći mu ogorčeno prstom pred nosom, - čini mi se da vama uopće nije stalo do ţivota, je li? - Pa, to je moj ţivot - podsjeti je on. - Ĉini mi se da vama uopće nije stalo hoćete li ostati bez noge ili nećete? ~ 291 ~

- Pa, to je moja noga. - To nipošto nije vaša noga! - odbrusi mu sestra Cramer. - Ta noga pripada američkoj drţavi. Ona je isto što i kakav zupčanik ili bolesnička posuda. Vojska je uloţila mnogo novca da od vas napravi pilota, i vi sad nemate prava kršiti liječničke odredbe. Yossarianu nije bilo baš po volji da se u njega išta ulaţe. Sestra Cramer stajala je još pred njim, pa nije mogao proći. Boljela ga je glava. Sestra Cramer ga je glasno upitala nešto što nije razumio. On pokaţe palcem preko ramena i reče joj: - Odjebi! Sestra Cramer ga tako snaţno ćušne da on malne pade. Yossarian zamahne da je udari u bradu, ali ga baš u taj čas izda noga pa poče padati. Sestra Duckett je došla upravo na vrijeme da ga poduhvati. Ona se otresito obrati oboma: - Što je to bilo? - Neće leći - izvijesti je sestra Cramer usrdno i uvrijeđeno. - Rekao mi je nešto upravo strašno, Sue Ann. Ama, ne mogu čak ni ponoviti. - Ona je meni rekla da sam zupčanik - promumlja Yossarian. Sestra Duckett nije pokazala razumijevanje za njega. - Hoćete li leći sami ili vas moram uhvatiti za uho i strpati u krevet? upita ga. - Hajde, uhvatite me za uho i strpajte u krevet - izazivaše je Yossarian. Sestra Duckett ga uhvati za uho i strpa u krevet.

~ 292 ~

27. SESTRA DUCKETT Sestra Sue Ann Duckett bila je visoka, suhonjava, zrela i prava ţena izbočene, zaobljene guze, sitnih sisa i uglastih, asketskih crta lica iz Nove Engleske, za koje bi se moglo s jednakim pravom reći da je veoma ljupko i veoma obično. Put joj je bila bijela i rumena, oči sitne, nos i brada uski i šiljasti. Bila je sposobna, točna, stroga i pa metna. Rado je preuzimala odgovornost na sebe i nikad nije gubila glavu. Bila je odrasla i pouzdana osoba i nije ni od koga ništa trebala. Yossarianu se smilila, pa je odlučio da joj pomogne. Sutradan ujutro, dok je stajala nagnuta nad dnom njegove postelje i poravnavala plahte, on je krišom zavukao ruku u uzak prostor između njenih koljena i strelovito je gurnuo što je dalje mogao. Sestra Duckett je vrisnula i skočila kilometar visoko u zrak, ali to još ni je bilo dovoljno visoko, pa se uvijala i poskakivala i klatila se amo-tamo na svom boţanskom stoţeru gotovo punih petnaest sekunda, dok se nije napokon iščupala i izbezumljeno ustuknula, pepeljasta, drhtava lica, do prolaza između postelja. Uzmaknula je predaleko, pa je Dunbar, koji je od početka sve to promatrao, skočio iznenada sa svog kreveta i uhvatio je odostraga objema rukama za sise. Sestra Duckett je ispustila još jedan vrisak, otela se Dunbaru i pobjegla toliko daleko od njega da je Yossarian poletio i ponovo je zgrabio. Sestra Duckett je još jednom odskočila preko prolaza kao stolnoteniska loptica na nogama. Dunbar je budno vrebao, spreman da se okomi na nju. Ona se u posljednji čas sjetila njega i skočila u stranu. Dunbar ju je promašio i preletio preko kreveta pored nje i pao glavačke na pod, tako da je odjeknuo pljeskav, hrskav udarac, a on se onesvijestio. Osvijestio se na podu krvava nosa i upravo s istim onim nesretnim simptomima u glavi koje je do tada neprestano simulirao. U sobi je vladao meteţ i zbrka. Sestra Duckett je bila uplakana, a Yossarian je sjedio na krevetu pored nje, ispričavao joj se i tješio je. Pukovnik, upravitelj bolnice, bio je ljut kao ris i vikao na Yossariana da on neće dopustiti bolesnicima da se bezobzirno ponašaju prema sestrama. - Pa što hoćete od njega? - pripita ga Dunbar ţalostivo s poda, trzajući se od treperenja i bolova u sljepoočicama dok je govorio. - On nije ništa učinio. - Ja vama govorim - rikne mršavi, dostojanstveni pukovnik iz sveg glasa. - Vi ćete biti kaţnjeni zbog onoga što ste učinili. - Pa što hoćete od njega? - vikne Yossarian. - On je samo pao na glavu. ~ 293 ~

- I vama govorim! - kaza pukovnik okrećući se naglo i bijesno Yossarianu. - Vi ćete se još pokajati i zaţaliti što ste uhvatili sestru Duckett za grudi. - Ja nisam uhvatio sestru Duckett za grudi - reče Yossarian. - Ja sam je uhvatio za grudi - reče Dunbar. - Jeste li vi obojica poludjeli? - vikne liječnik prodornim glasom blijedeći i zbunjeno uzmičući. - Da, on je zbilja lud, doktore - uvjeravaše ga Dunbar. - Svake noći sanja da drţi ţivu ribu u rukama. Liječnik stane kao ukopan, otmjeno se čudeći i gadeći, a u sobi zavlada muk. - Što kaţete da radi? - zapita. - Sanja da drţi ţivu ribu u rukama. - Kakvu ribu? - strogo upita liječnik Yossariana. - Ne znam - odgovori Yossarian. - Ja se ne razumijem u ribe. - U kojoj je ruci drţite? - Kako kada - odgovori Yossarian. - Prema tome kakvu ribu drţi - doda Dunbar usluţno. Pukovnik se okrene, priţmiri i sumnjičavo se zapilji u Dunbara. - Je li? A kako to da vi toliko znate o tome? - Pa i ja sam u tom snu - odgovori Dunbar sasvim ozbiljno. Pukovnik se zajapuri od zbunjenosti. Obadvojicu odmjeri hladnim, neumoljivim i kivnim pogledom. - Ustanite s poda i lezite u krevet - naloţi Dunbaru kroza zube. - I neću više da čujem ni riječi o tom snu ni od koga od vas. Ja imam u svom personalu čovjeka koji sluša takva gnjusna naklapanja. - Što mislite - zapitao je Yossariana oprezno major Sanderson, budalasti, zdepasti i nasmiješeni psihijatar komu ga je pukovnik bio uputio - zašto je pukovniku Ferredgeu vaš san odvratan? Yossarian smjerno odgovori: - Valjda je uzrok tome neka osobina moga sna ili neka osobina pukovnika Ferredgea. - To ste lijepo rekli - povladi mu major Sanderson, koji je nosio škripave vojničke cokule i kojem je kosa, crna kao ugljen, stajala gotovo uspravno. - Ne znam zašto - povjeri se on - ali mene pukovnik Ferredge oduvijek podsjeća na galeba. On nema, znate, mnogo povjerenja u psihijatriju. - Vi ne volite galebove? - pripita ga Yossarian. ~ 294 ~

-Ne, baš ih ne volim - prizna major Sanderson i nasmije se kratko i nervozno, pa se čupne za otromboljeni podvoljak kao za kozju bradicu. - Ja mislim da je vaš san draţestan, i nadam se da će se često ponavljati kako bismo mogli i ubuduće razgovarati o njemu. Hoćete li zapaliti? - Nasmiješi se kad Yossarian odbije cigaretu. - Što mislite - upita ga vaţno - zašto vam je toliko mrsko da primite cigaretu od mene? - Maloprije sam ugasio jednu. Još se dimi u vašoj pepeljari. Major Sanderson se zasmijulji. - To je vrlo duhovito objašnjenje. Ali valjda ćemo ubrzo otkriti pravi razlog. - Nemarno dva puta zaveţe vrpcu na cokuli, koja mu se bila razvezala, a zatim uze sa stola ţuti notes sa crtama i metne ga sebi na krilo. - Ta riba o kojoj sanjate, hajde da o njoj porazgovaramo! Je li to uvijek ista riba? - Ne znam - odgovori Yossarian. - Ja se baš ne razumijem u ribe. - Na što vas podsjeća ta riba? - Na druge ribe. Major Sanderson se razočarano zavali na naslon stolice. - Volite li ribe? - Ne volim baš osobito. - A što mislite, zašto osjećate takvu bolesnu odvratnost prema ribama? - upita ga major Sanderson slavodobitno. - Zato što su bez ukusa - odgovori Yossarian. - I zato što imaju previše kostiju. Major Sanderson potvrdi glavom da ga razumije, i osmjehne se umiljato i neiskreno. - To je vrlo zanimljivo objašnjenje. Ali vjerojatno ćemo ubrzo otkriti pravi razlog. Volite li tu dotičnu ribu? Tu koju drţite u ruci? - Ne osjećam ništa prema njoj. - Ne volite je? Imate li kakve neprijateljske ili agresivne osjećaje prema njoj? - Nemam, ni govora. Zapravo, prilično volim tu ribu. - Onda je ipak volite? - Ama, ne volim. Ne osjećam baš ništa prema njoj. - Ali upravo ste rekli da je volite. A sad kaţete da ne osjećate ništa prema njoj. Upravo sam vas ulovio u proturječnosti. Nije li tako? - Razumijem, gospodine majore, čini mi se da ste me ulovili u proturječnosti. Major Sanderson ponosno, debelom crnom olovkom, u notes napiše: ~ 295 ~

»Proturječnost«. - A što mislite - nastavi i digne pogled - zašto ste iznijeli te dvije tvrdnje koje izraţavaju proturječne emocionalne reakcije na tu ribu? - Valjda imam ambivalentan stav prema njoj? Major Sanderson skoči u zrak od radosti kad začuje izraz »ambivalentan stav«. - Pa vi se zaista razumijete u te stvari! - usklikne trljajući zanosno rukama. - Ah, ne moţete ni zamisliti kako sam bio osamljen razgovarajući iz dana u dan s pacijentima koji nemaju pojma o psihijatriji, trudeći se da izliječim ljude koji ne pokazuju pravog zanimanja ni za mene ni za moj posao! Zbog toga se u meni razvio strašan osjećaj da sam nesposoban. Licem mu preletje tračak tjeskobe. - Ĉini mi se da se ne mogu otresti tog osjećaja. - Ma nemojte? - pripita ga Yossarian ne znajući što bi drugo rekao. Pa zašto okrivljujete sami sebe zbog praznina u naobrazbi drugih ljudi? - Znam da je to šašavo - odgovori major Sanderson odajući nelagodu i smijući se lakomisleno i protiv svoje volje. - Ali oduvijek sam vrlo mnogo drţao do mišljenja drugih ljudi. Ja sam, znate, doţivio pubertet nešto kasnije od mojih vršnjaka, zbog čega sam imao, kako da kaţem, kojekakvih problema. Siguran sam da ću uţivati da razgovaram s vama o njima. Jedva čekam da počnemo, i gotovo se nerado vraćam na vaš problem, ali, na ţalost, moram. Pukovniku Ferredgeu ne bi bilo po volji kad bi čuo da razgovaramo samo o meni. Htio bih vam sad pokazati nekoliko mrlja od tinte, da vidim na što će vas podsjetiti izvjesni oblici i boje. - Nemojte se truditi, doktore! Sve me podsjeća na seks. - Je li? - vikne major Sanderson ushićeno, kao da ne moţe vjerovati svojim ušima. - E, sad smo zbilja učinili velik korak naprijed! Sanjate li kakve dobre erotske snove? - Pa moj san o ribi je erotski san. - Ama, mislim na prave erotske snove - kao, na primjer, kad zgrabite kakvu golu kučku za vrat, pa je štipate i mlatite po licu dok je svu ne oblije krv, pa onda skočite na nju da je silujete i briznete u plač zato što je toliko volite i mrzite da ne znate što biste počeli. Eto, o takvim erotskim snovima ja najradije razgovaram: Zar nikad ne sanjate tako nešto? Yossarian razmišljaše časak drţeći se mudro. - Pa, to je san o ribi - zaključi. Major Sanderson se odmakne kao da ga je Yossarian ćušnuo. ~ 296 ~

- Pa jest, naravno - potvrdi hladno i poprimi razdraţljivo, obrambeno i odbojno drţanje. – Ali ja bih htio da vi pošto-poto sanjate tako nešto, samo da vidim kako ćete reagirati. To će biti sve za da nas. Htio bih isto tako da do idući put sanjate o odgovorima na neka od pitanja koja sam vam postavio. Ovi naši razgovori, znate, nisu meni nimalo ugodniji nego što su vama. - Reći ću to Dunbaru - odvrati Yossarian. - Dunbaru? - To je onaj koji je sve ovo zakuhao. To je njegov san. - Ah, Dunbar! - Major Sanderson se podsmjehne pošto mu se vrati samopouzdanje. - Kladio bih se da je Dunbar onaj nevaljalac koji zapravo čini sve one nepodopštine za koje uvijek vas okrivljuju, nije li tako? - Nije on baš tako nevaljao. - Ipak biste ga branili do posljednjeg daha, je li? - Ne bih baš dotle. Major Sanderson se jetko osmjehne i u notes zapiše: »Dunbar«. - A zašto šepate? - upita oštro Yossariana koji je pošao prema vratima. - I kog vraga nosite taj zavoj na nozi? Jeste li ludi, ili što vam je? - Ranjen sam u nogu. Zato i jesam u bolnici. - Ama, ne, nije istina - likovaše zlobno major Sanderson. - Vi ste u bolnici zato što imate kamenac u pljuvačnoj ţlijezdi. Dakle, ipak niste baš tako pametni? Ne znate čak ni zbog čega ste u bolnici. - Ja sam u bolnici zato što sam ranjen u nogu - ostajaše Yossarian pri svome. Ne obazirući se na njegove riječi, major Sanderson se sarkastično nasmije. - E pa, pozdravite vašeg prijatelja Dunbara! I kaţite mu neka usnije onaj san meni za ljubav, hoćete li? Ali je Dunbaru bilo mučno i vrtjelo mu se u glavi od neprestane glavobolje, pa nije bio sklon surađivati s majorom Sandersonom. Gladnoga Joea je opet mučila mora, jer je navršio šezdeset borbenih zadataka i čekao da ga puste kući, ali kad je posjetio Yossariana u bolnici, nije bio voljan išta kazati o svojim snovima. - Ima li tko kakav san za majora Sanđersona? - zapita Yossarian. - Ne bih ga htio razočarati. Već se ionako osjeća napušten od sviju. - Ja neprestano sanjam vrlo neobičan san otkako ste vi ranjeni prizna kapelan. - Prije sam svake noći sanjao da mi ţena umire, ili da je netko ubija, ili da mi se djeca guše od komadića zdrave hrane, a sad ~ 297 ~

sanjam da plivam u vodi koja mi je preko glave i da mi morski pas grize lijevu nogu upravo na onom mjestu gdje vi nosite zavoj. - To je divan san - kaţe Dunbar. - Kladim se da će major Sanderson biti oduševljen njime. - To je uţasan san! - uzviknuo je major Sanderson. - Pun je boli i sakaćenja i smrti. Uvjeren sam da ste ga usnili samo zato da meni napakostite. Znate li da ja čak nisam siguran spadate li vi u vojsku s takvim odvratnim snom. Yossarianu se učini da je ugledao tračak nade. - Moţda imate pravo, gospodine majore - lukavo natukne. - Moţda bi me trebalo osloboditi letenja i poslati natrag u Sjedinjene Drţave? - Zar vama nikad nije palo na pamet da vi, dok trčite za različitim ţenama, zapravo samo pokušavate raspršiti svoje podsvjesne bojazni da ste seksualno impotentni? - Jest, gospodine majore, palo mi je to na pamet. - Pa zašto to onda činite? - Zato da raspršim svoje bojazni da sam impotentan. - A zašto se umjesto toga ne bavite kakvim zgodnijim hobijem? - upita ga major Sanderson pokazujući prijateljsko zanimanje. - Na primjer, ribolovom? Ĉini li vam se sestra Duckett zaista toliko privlačna? Ja bih rekao da je ona prilično koštunjava. Prilično bez ukusa i koštunjava, znate. Kao riba. - Ja jedva da poznajem sestru Duckett. - A zašto ste je onda uhvatili za dojke? Samo zato što ih ima? - Dunbar ju je uhvatio za dojke. - Ama, nemojte sad opet počinjati s tim - usklikne major Sanderson pokazujući otrovan prezir i bacajući gadljivo olovku. - Zar vi zaista mislite da se moţete osloboditi krivnje prebacujući je na nekoga drugoga? Ne sviđate mi se vi, Fortiori. Znate li to? Nimalo mi se ne sviđate. Yossarian osjeti na sebi hladan, vlaţan dah strepnje. - Ja nisam Fortiori, gospodine majore - bojaţljivo će on. Ja sam Yossarian. - Tko ste vi? - Ja se zovem Yossarian, gospodine majore. A u bolnici sam za to što sam ranjen u nogu. - Vi se zovete Fortiori - pobije ga major Sanderson ratoborno. - A u bolnici ste zato što imate kamenac u pljuvačnoj ţlijezdi. - Ama, hajte bjeţite, majore! - plane Yossarian. - Pa, valjda ja znam ~ 298 ~

tko sam! - A ja ovdje imam sluţbeni spis kojim mogu dokazati svoje riječi odsiječe major Sanderson. - Bolje će vam biti da se saberete prije nego što bude kasno. Najprije ste bili Dunbar, a sad ste Yossarian. Za koji čas ćete još tvrditi da ste Washington Irving. Znate li što je vama? Vi patite od podvojene ličnosti, eto što je vama. - Moţda imate pravo, gospodine majore - potvrdi Yossarian diplomatski. - Ja znam da imam pravo. Vi patite od manije progonjenosti. Vi mislite da vam ljudi ţele zlo. - Pa ljudi mi i ţele zlo. - Vidite li? Vi se bunite protiv zloupotreba vlasti i preţivjelih tradicija. Vi ste opasni i izopačeni i trebalo bi vas izvesti van i strijeljati! - Mislite li to ozbiljno? - Vi ste narodni neprijatelj! - Jesi li ti šašav? - Ne, ja nisam šašav - zaurla Dobbs u Yossarianovoj sobi vjerujući da krišom šapće. - Gladni Joe ih je vidio, kad ti kaţem. Vidio ih je jučer, kad je letio u Napulj da kupi na crnoj burzi klimatske uređaje za ladanjsku kuću pukovnika Cathcarta. Tamo je veliki pričuvni centar u kojem ima na stotine pilota, bombardera-strijelaca i mitraljezaca koji se vraćaju kući. Izvršili su četrdeset i pet letova i to je sve. Nekolicina njih koji su ranjeni i odlikovani nisu ni toliko. Pričuvne posade pristiţu iz Sjedinjenih Drţava u druge bombarderske aviopukove. Svi moraju sluţiti neko vrijeme na fronti, čak i administrativno osoblje. Zar ti ne čitaš novine? Sad ga moramo ubiti! - Ti imaš pred sobom još svega dva leta - nastojaše ga Yossarian urazumiti tihim glasom. - Zašto da riskiraš? - Mogu i na njima poginuti - odvrati Dobbs svadljivo, hrapavim, drhtavim i prenapregnutim glasom. - A mogli bismo ga ubiti sutra rano ujutro, kad se vraća s farme. Evo, ja imam ovdje revolver. Yossarian izvali oči u čudu kad Dobbs izvadi revolver iz dţepa i digne ga visoko u zrak. - Jesi li poludio? - prosikće mahnito. - Spremi ga! I nemoj se derati ko idiot! Što se bojiš? upita ga Dobbs uvrijeđeno i bezazleno. - Nitko nas ne čuje. - Hej, umuknite već jednom vi tamo! - razlegne se glas iz drugog kraja ~ 299 ~

sobe. - Zar ne vidite da bismo htjeli malo spavati? - Što si ti, neki pametnjaković? - izdere se Dobbs i naglo se okrene sa stisnutim šakama, spreman za tuču. Zatim se opet okrene Yossarianu, ali, prije nego što je dospio progovoriti, gromoglasno kihne šest puta glavinjajući u stranu na svojim telećim nogama i diţući svaki put uzalud laktove ne bi li se obranio od napada. Kapci njegovih vodenastih očiju bijahu natečeni i upaljeni. Njuškajući grčevito i otirući nos gornjim dijelom krupnog zapešća, pripita: - Što on misli, što je on, cajkan ili koji vrag? - Vojni istraţitelj - izvijesti ga Yossarian mirno. - Imamo ih sad trojicu ovdje, a još ih dolazi. Ama, ne boj se! Traţe nekog krivotvoritelja koji se zove Washington Irving. Njih ne zanimaju ubojice. - Ubojice? - uvrijedi se Dobbs. - Zašto nas ti nazivaš ubojicama? Samo zato što ćemo ubiti pukovnika Cathcarta? - Šuti, Boga ti tvoga! - zapovjedi mu Yossarian. - Zar ne moţeš šaptati? - Pa ja šapćem. Ja... - Ama, još se dereš! - Ne, ne derem se. Ja... - Hej, zaveţite vi tamo, čujete li? - zagrajaše pacijenti sa svih strana na Dobbsa. - Hajde da vas vidim! - izdere se Dobbs na njih i pope se na klimavu drvenu stolicu vitlajući sumanuto revolverom. Yossarian ga ščepa za ruku i potegne dolje. Dobbs ponovo poče kihati. - Imam neku alergiju - ispriča se poslije, dok mu je curilo iz nosnica a suze navirale na oči. - Šteta. Da nije toga, još bi postao veliki vođa. - Pukovnik Cathcart je ubojica - jadao se Dobbs promuklim glasom, pošto je spremio zamazani i zguţvani sivoţuti rupčić u dţep. - Pukovnik Cathcart će nas sve satrti ako ne učinimo nešto da ga spriječimo u tome. - Moţda i neće više povisivati normu? Moţda neće ići dalje od šezdeset? - Ama, svaki put povisi normu. Pa ti to znaš bolje od mene. - Dobbs proguta pljuvačku i primakne svoje napregnuto lice tik do Yossarianova. Mišići su na njegovoj brončanoj, kao isklesanoj čeljusti bili nabrekli i podrhtavali. - Samo reci da slaţeš, i sutra ću ujutro sve sam obaviti. Razumiješ li što ti govorim? Sad bar šapćem, je li? Yossarian odvoji pogled od Dobbsova ţarkog i umolnog pogleda. - Ama, kog ga vraga jednostavno ne ubiješ? - pobuni se on. – Zašto ne ~ 300 ~

prestaneš govoriti o tome, i zašto ga ne ubiješ sam? - Bojim se ubiti ga sam. Bojim se išta sam učiniti. - E pa, onda pusti mene na miru! Ja bih bio lud kad bih se sad upleo u tako nešto. Imam ranu koja vrijedi milijun dolara. Pustit će me kući. - Jesi li ti poludio? - usklikne Dobbs kao da ne vjeruje svojim ušima. Imaš samo ogrebotinu i ništa više. On će te poslati na zadatak isti dan kad iziđeš iz bolnice, bez obzira na odlikovanje koje ćeš dobiti zato što si ranjen. - E, onda ću ga zbilja ubiti - zavjetova se Yossarian. - Potraţit ću tebe pa ćemo ga zajedno ubiti. - Ubijmo ga onda radije sutra, dok još imamo priliku - preklinjaše ga Dobbs. - Kapelan kaţe da je opet prijavio puk za Avignon. Ja ću moţda poginuti još prije nego što ti iziđeš iz bolnice. Gledaj kako mi se tresu ruke. Ne mogu više upravljati avionom. Slab sam. Yossarian se bojao pristati. - Htio bih pričekati da vidimo što će još biti. - Kod tebe ne valja to što naprosto nećeš ništa učiniti - protuţio je Dobbs potmulim i bijesnim glasom. - Ĉinim sve što je u mojoj moći - kaza kapelan blago Yossarianu pošto je Dobbs otišao. - Otišao sam čak u sanitetski šator da porazgovaram s doktorom Daneekom kako da vam pomognemo. - Da, mogu zamisliti kako vam je bilo. - Yossarian suspregne smiješak. - Što se dogodilo? - Namazali su mi desni nečim purpurnim - prezavo odgovori kapelan. - Namazali su mu i prste na nogama - doda Nately ogorčeno. - A onda su mu dali neki purgativ. - Ali jutros sam ponovo otišao tamo. - I opet su mu namazali desni - reče Nately. - Ali sam uspio razgovarati s njim - reče kapelan ţalostivo, kao da se opravdava. - Ĉini se da je doktor Daneeka vrlo nesretan čovjek. On misli da je netko naumio da ga prekomandira na Tihi ocean. Neprestano je pomišljao da se meni obrati za pomoć. Kad sam mu rekao da je meni potrebna njihovu pomoć, pitao me je nemam li ja kapelana s kojim bih mogao porazgovarali. Kad Yossarian i Dunbar prasnuše u smijeh, kapelan strpljivo i potišteno pričeka da se prestanu smijati. - Ja sam nekad mislio daje nemoralno biti nesretan - nastavi kao da se naglas jada sam sebi. - Sad više ne znam što da mislim. Htio bih da ~ 301 ~

osnovna tema moje propovijedi u nedjelju bude nemoral, ali mi se sve čini da uopće ne bi trebalo drţati propovijed s ovako purpurnim desnima. Potpukovniku Kornu nisu se nimalo svidjele. - Kapelane, zašto ne dođete na neko vrijeme k nama u bolnicu da se odmorite? - pozva ga Yossarian. - Ovdje bi vam bilo lijepo. Taj bezočni i nečasni prijedlog privlačio je i zabavljao trenutak-dva kapelana. - Ne, mislim da ne mogu - neodlučno zaključi. - Htio bih odletjeti na kopno da potraţim nekog poštanskog činovnika koji se zove Wintergreen. Doktor Daneeka mi je rekao da bi nam on mogao po moći. - Wintergreen je vjerojatno najutjecajniji čovjek na cijelom ratištu. On nije samo poštanski činovnik nego ima i pristup do mimeografa*. Ali taj neće nikome pomoći. To je jedan od razloga zbog kojih će daleko dogurati. - Ipak bih rado porazgovarao s njim. Mora da postoji netko tko će vam pomoći. - Pomozite Dunbaru, kapelane - uputi ga Yossarian s visoka. - Ja imam ranu koja vrijedi milijun dolara i kojom ću se izvući iz borbe. Ako to ne upali, ima ovdje jedan psihijatar koji drţi da nisam sposoban za vojsku. - Ja nisam sposoban za vojsku - procvili Dunbar ljubomorno. - To je bio moj san. - Nije vaţan san, Dunbare - protumači mu Yossarian. - Njemu se sviđa tvoj san. Vaţna je moja ličnost. On misli da je podvojena. - Podvojena je baš po sredini - rekao je major Sanderson, koji je za ovu priliku zavezao vezice na svojim kvrgavim vojničkim cokulama i zalizao kosu, crnu i mutnu kao ugljen, nekim mirisnim sredstvom za ukrućivanje. Napadno se osmjehnuo ne bi li se pokazao razuman i mio. - To vam ne kaţem zato da vas mučim i vrijeđam - nastavi on uţivajući što ga muči i vrijeđa. - To ne kaţem zato što vas moţda mrzim ni zato što bih vam se htio osvetiti. To vam ne kaţem zato što ste me ostavili na cjedilu i strahovito mi povrijedili osjećaje. - Ta ja sam medicinar, i sad sam hladan i objektivan. Imam jednu vrlo lošu vijest za vas. Jeste li dovoljno muţevni da je podnesete? - Nisam, zaboga! - vrisne Yossarian. - Odmah ću otići k vragu. Majora Sandersona u tren oka obuze bijes. - Zar ne moţete baš ništa učiniti kako treba? - reče, crven kao rak, lupajući objema šakama u isto vrijeme po stolu. - Kod vas ne valja to što mislite da ste iznad svih društvenih konvencija. Vjerojatno mislite da ste __________________________________ *kopirni aparat

~ 302 ~

isto tako iznad mene, samo zato što sam ja kasno doţivio pubertet. E pa, znate li što ste vi? Vi ste jedan propali, nesretni, razočarani, nedisciplinirani i izgubljeni mladić! Pošto mu je nabrojio te nelaskave atribute, major Sanderson se naoko smekšao. - Tako je, gospodine majore - potvrdi Yossarian oprezno. - Mislim da imate pravo. - Dakako da imam pravo. Vi ste nezreli. Vi se niste uspjeli na viknuti na rat. - Tako je, gospodine majore. - Vi osjećate bolesnu odvratnost prema smrti. Vjerojatno vam se ne sviđa činjenica što ste u ratu i što vam svaki čas moţe odletjeti glava s ramena. -Ne samo što mi se ne sviđa, gospodine majore, nego me upravo izbezumljuje. - Vi patite od duboko usađene strepnje da nećete preţivjeti rat. I ne trpite fanatike, tirane, snobove i licemjere. Ima mnogo ljudi koje podsvjesno mrzite. - Svjesno, gospodine majore, svjesno - ispravi ga Yossarian, u ţelji da mu pomogne. - Svjesno ih mrzim. - Ne trpite pomisao da vas tko pljačka, iskorištava, podcjenjuje, poniţava ili vara. Tišti vas bijeda. Tišti vas neznanje. Tišti vas progonjenost. Tišti vas sila. Tište vas siromašne četvrti. Tišti vas gram zljivost. Tišti vas zločin. Tišti vas pokvarenost. Znate li da se ne bih iznenadio da patite od manijakalne potištenosti! - Tako je, gospodine majore. Moţda i patim. - Nemojte sad poricati! - Ne poričem, gospodine majore - reče Yossarian, sretan što je među njima konačno uspostavljeno međusobno povjerenje. - Slaţem se sa svime što ste rekli. - Onda priznajete da ste ludi, je li? - Lud? - zgrane se Yossarian. - Što vi to govorite? Zašto bih ja bio lud? Vi ste ludi, a ne ja! Major Sanderson opet pocrvenje od ogorčenja i lupi se objema rukama po bedrima. Pijuckajući od bijesa, poviče: - To je tipična sadistička i osvetoljubiva paranoidna reakcija, to što vi meni kaţete da sam ja lud! Vi ste zbilja ludi. - Pa zašto me onda ne pošaljete kući? ~ 303 ~

- Pa i poslat ću vas! - Poslat će me kući! - objavi Yossarian radosno kad se vrati hramljući u svoju sobu. - I mene! - likovaše A. Fortiori. - Upravo su mi javili. - A što je sa mnom? - upita Dunbar liječnike dureći se. - S vama? - odazvaše se oporo oni. - Vi se vraćate s Yossarianom. Ravno u borbene redove! I oni se, bogme, obojica vratiše ravno u borbene redove. Yossarian je bio razjaren kad su ga kola za spasavanje dopremila natrag u eskadrilu, pa je pošao hramljući traţiti pravdu kod doktora Daneeke, koji ga je pogledao mrko, jadno i prezirno. - Ti! - usklikne doktor Daneeka ţalobno, gadljivo i kao da ga optuţuje, a jajolike kesice ispod očiju odavahu mu odrješitost i strogost. - Ti uvijek misliš samo na sebe. Idi pogledaj liniju fronte ako hoćeš vidjeti što se dogodilo otkako si otišao u bolnicu. Yossarian se trgne od iznenađenja. - Gubimo li? - Gubimo li? - uzvikne doktor Daneeka. - Cijela je vojna situacija otišla k vragu otkako smo zauzeli Pariz. Znao sam ja da će tako biti. Ušutje. Mrzovoljni mu se gnjev pretvori u sjetu, pa se srdito namršti kao da je Yossarian svemu kriv. - Američke su jedinice stupile na njemačko tlo. Rusi su već osvojili cijelu Rumunjsku. Baš jučer su Grci iz Osme armije zauzeli Rimini. Nijemci se posvuda povlače! - Doktor Daneeka ponovo ušutje i okrijepi se uzdahnuvši duboko i ispustivši ţalostan i prodoran usklik. -Nema više Luftwaffe! - Jadikovao je, samo što nije briznuo u plač. - Cijela Gotska linija mogla bi se odjednom raspasti! - Pa? - pripita ga Yossarian. - Pa što onda? - Pa što onda? - uzvikne doktor Daneeka. - Ako se ubrzo nešto ne dogodi, Njemačka bi mogla kapitulirati. A onda će nas sve poslati na Pacilik! Yossarian izbeči oči na doktora Daneeku groteskno se zgraţajući. - Pa jesi li li poludio? Znaš li ti što govoriš? - Eh, lako je tebi smijati se! - podsmjehne se doktor Daneeka. - Tko se, do vraga, smije? - Ti bar imaš neku šansu. U borbi si i moţeš poginuti. A što ću ja? Ja se nemam čemu nadati. - Ti si sasvim pošašavio, Boga ti tvoga! - obrecne se Yossarian na nj i zgrabi ga za košulju. - Znaš li ti to? A sad drţi taj svoj blesavi jezik za ~ 304 ~

zubima i slušaj me! Doktor Daneeka mu se ote. - Da se nisi usudio tako razgovarati sa mnom! Ja sam diplomirani liječnik. - E pa, onda drţi taj svoj blesavi jezik diplomiranog liječnika za zubima i slušaj što su mi rekli u bolnici. Ja sam lud. Jesi li to znao? - Pa? - Zbilja sam lud. -Pa? - Ja sam ćaknut. Šašav. Zar ne razumiješ? Nisu mi svi kod kuće. Poslali su zabunom nekoga drugoga kući umjesto mene. Oni u bolnici imaju diplomiranog psihijatra koji me je pregledao i to ustanovio. Stvarno sam duševno bolestan. - Pa? - Što pa? - Yossarian je bio zbunjen neshvaćanjem doktora Daneeke. Zar ne uviđaš što to znači? Sad me moţeš osloboditi letenja i poslati me kući. Neće valjda slati luđaka u borbu da pogine? - A tko bi im inače išao?

~ 305 ~

28. DOBBS McWatt je išao, a McWatt nije bio lud. Išao je i Yossarian koji je još šepesao, ali pošto je letio dva puta i čuo kako se priča da će još jednom letjeti na Bolognu, ušao je odlučno, hramljući, rano poslije podne, u Dobbsov šator, stavio prst na usta i rekao: - Psst! - Zašto ga ušutkavaš? - upita ga Kid Sampson koji je gulio mandarinu zubima i čitao strip knjiţicu s magarećim ušima. - Pa nije ništa ni rekao. - Odjebi! - reče Yossarian Kidu Sampsonu pokazujući mu palcem preko ramena na ulaz u šator. Kid Sampson pronicavo uzvije svojim plavim obrvama i ustane da ga posluša. Fućne četiri puta u svoje opuštene ţute brkove, sjede na istučeni stari zeleni motor-kotač koji je kupio kao rabljen prije ne koliko mjeseci i odjuri u brda. Yossarian je pričekao dok se posljednji slabašni prasak nije izgubio u daljini. U šatoru nije bilo kao obično. Vladao je prevelik red. Dobbs ga je radoznalo gledao pušeći debelu cigaru. Sad, pošto je Yossarian skupio hrabrost, smrtno se uplašio. - Pa, dobro - reče Yossarian - hajde da ubijemo pukovnika Cathcarta! Ubit ćemo ga zajedno. Dobbs skoči sa svog leţaja, unezvijeren i prestravljen. - Psst! - izdere se na nj. - Da ubijemo pukovnika Cathcarta? Što ti pada na pamet? - Šuti, Boga ti tvoga - zareţi Yossarian. - Ĉut će nas cijeli otok. Imaš li još onaj revolver? - Jesi li ti poludio, što ti je? - vikne Dobbs. - Zašto da ja ubijem pukovnika Cathcarta? - Zašto? - Yossarian se zagleda u Dobbsa mrko i u nevjerici. - Zašto? Pa zar to nije bila tvoja ideja? Zar nisi došao k meni u bolnicu i predloţio mi da ga ubijemo? Dobbs se polako nasmije. - Ali tada sam imao svega pedeset i osam letova - protumači mu odbijajući s uţitkom dimove. - A sad sam spremio sve svoje stvari i čekam da pođem kući. Navršio sam šezdeset letova. - Pa što onda? - odvrati Yossarian. - On će i opet jednostavno povisiti normu. - Moţda ovaj put neće. - Ama, svaki put je povisi. Koji je vrag tebi, Dobbse? Pitaj Gladnoga ~ 306 ~

Joea koliko je već puta spremio svoje stvari! - Ipak, moram pričekati da vidim što će biti - ustvrdi Dobbs tvrdoglavo. - Bio bih lud kad bih se upleo u tako nešto sad kad više ne moram letjeti. - Strese pepeo s cigare i pripomene: - Nego, ja ti savjetujem da navršiš šezdeset letova kao i mi ostali, pa da onda vidiš što će biti. Yossarian se svlada da mu ne pljune ravno u oko. - Ja moţda neću preţivjeti šezdeset letova - protuţi jednoličnim, pesimističkim glasom. - Priča se da je opet prijavio aviopuk za Bolognu. - To se samo tako priča - ustvrdi Dobbs drţeći se vaţno. - Ne smiješ vjerovati svemu što se priča. - Hoćeš li mi prestati davati savjete? - A zašto ne porazgovaraš s Orrom? - posavjetova ga Dobbs. - On je opet prošlog tjedna, na onom drugom napadu na Avignon, pao u more. Moţda je sad toliko očajan da bi ga htio ubiti. - Orr nije dovoljno pametan da bi mogao biti očajan. Orr je opet pao u more dok je Yossarian bio još u bolnici. Spustio je svoj oštećeni avion na staklaste plave valove nedaleko od Marseillesa tako besprijekorno vješto da nijedan član posade od šest ljudi nije zadobio ni najmanje ogrebotine. Izlazi za spasavanje na prednjem i straţnjem dijelu aviona otvorili su se dok se more, bijelo i zeleno, još pjenilo oko aviona, pa su se ljudi iskobeljali van što su brţe mogli, u svojim mlohavim narančastim jaknama za spasavanje koje se nikako nisu nadimale, nego su im visile labavo i beskorisno oko vrata i struka. Jakne za spasavanje nisu se nadimale zato što je Milo iz komorica za nadimanje izvadio dva valjčića ugljičnog dioksida da napravi sladoled u sodi, od jagoda i zgnječena ananasa, koji je servirao u oficirskoj menzi, a umjesto njih stavio u jakne šapirografirane poruke: »Što je dobro za 'Kompaniju M&M',

dobro je i za domovinu.« Orr se posljednji izvukao iz aviona koji je tonuo. - Da ste ga samo vidjeli! - Narednik Knight smijao se grohotom dok je pričao tu zgodu Yossarianu. - Bogami, ništa smješnije nisam vidio u ţivotu. Nijedna od onih jakni za spasavanje nije se htjela naduti zato što je Milo pokrao ugljični dioksid da napravi sladoled u sodi, koji ste vi, hulje, dobivali u oficirskoj menzi. Ali pokazalo se da to ni je lako strašno. Samo jedan od nas nije znao plivati, pa smo tog momka metnuli na splav koju je Orr izvukao uţetom i drţao uz sam trup aviona dok smo još svi stajali na njemu. Taj mali tikvan zbilja ima smisla za takve stvari. Onda se druga splav odvezala i otplutala tako da smo se napokon sva šestorica našli na jednoj splavi, a laktovi i noge bili su nam tako stisnuti da se ~ 307 ~

čovjek gotovo nije mogao pomaknuti a da ne gurne druga do sebe u vodu. Avion je potonuo oko tri sekunde pošto smo ga ostavili, i tako smo se našli posve sami, a odmah nakon toga počeli smo odvijati kapice s jakni za spašavanje da vidimo koji vrag ne valja, pa smo našli one proklete cedulje od Mila, u kojima nam kaţe da je ono što je dobro za njega dobro i za sve nas. Hulja jedna! Ti Boga, što smo ga proklinjali, svi osim toga vašeg pajdaša Orra koji se neprestano samo cerio, kao da bi zbilja, što se njega tiče, ono što je dobro za Mila moglo biti dobro i za sve nas. E, sunce mu ţarko, da ste ga vidjeli kako sjedi na rubu splavi kao kapetan broda, a mi ga svi samo gledamo i čekamo da nam kaţe što da radimo. Neprestance se pljeskao dlanovima po nogama, svakih deset sekunda, kao da ima drmavicu, i govorio: »E pa, lijepo, lijepo« i kesio se kao kakva mala šašava nakaza, pa bi onda opet rekao: »E pa, lijepo, lijepo« i opet se kesio. Kao kakva mala šašava nakaza. Po našao se kao kreten. I samo zato što smo buljili u njega nismo svi skupa otišli k vragu u onih prvih nekoliko minuta, jer nas je svaki val preplavljivao ili nas po nekolicinu bacao u more, tako da smo se morali penjati opet na splav prije nego što naiđe drugi val i ponovo nas ne odnese. Bogme je bilo smiješno. Neprestance smo ispadali i ponovo se pentrali. Onoga koji nije znao plivati poloţili smo na sredinu splavi, ali se čak i tu malne utopio, jer mu je voda neprestano zapljuskivala lice. Uh, ti Boga! Onda je Orr počeo otvarati pretince na splavi, pa je nastalo pravo veselje. Najprije je našao kutiju čokolade i ponudio nas njome, pa smo tako sjedili jedući slanu i mokru čokoladu dok su nas valovi i dalje bacali sa splavi u more. Zatim je našao nekoliko kockica bujona i aluminijske šalice i spravio nam juhu. Onda je našao nešto čaja. Bogami ga je spravio! Moţete li ga zamisliti kako nam servira čaj dok mi sjedimo mokri kao miševi, s guzicama u vodi? Sad sam ja padao sa splavi, jer sam se previše smijao. Svi smo se smijali. A on je bio mrtvački ozbiljan, samo što se onako blesasto smijuckao i šašavo cerio kao i obično. Kakav tip! Upotrijebio je sve što je našao. Našao je neko sredstvo za zastrašivanje morskih pasa, pa ga je odmah razasuo po vodi. Našao je i neku boju za markaciju i bacio je u more. A kad je našao pribor za pecanje i sasušen mamac, procvao je baš kao da nam se naglo primiče čamac »Sluţbe za spasavanje na moru« da nas spasi prije nego što pomremo od iscrpljenosti, ili prije nego što Nijemci pošalju čamac iz La Spezije da nas zarobe ili pobiju mitraljezom. Dok bi dlanom o dlan, Orr je bacio udicu u more i pecao, veseo kao ptica na grani. »Gospodine poručnice, što mislite da ćete ~ 308 ~

uloviti?« pitam ga ja. »Bakalara«, odgovori mi on. I ozbiljno je to rekao. I sva sreća što nije ulovio ni jednog, jer da je ulovio, pojeo bi bakalara prijesnog i natjerao bi i nas da ga jedemo, jer je našao neku knjiţicu u kojoj je pisalo da se bakalar moţe jesti prijesan. Zatim je našao ono malo plavo veslo koje je otprilike isto toliko veliko koliko čajna ţličica i, Boga mi moga, počeo je veslati njime pokušavajući pokrenuti naših četiristo pedeset kila tim štapićem. Moţete li to zamisliti? Onda je našao mali kompas i veliku nepromočivu zemljopisnu kartu, pa je raširio kartu na koljenima i metnuo kompas na nju. Kad je nakon pola sata stigao motorni čamac on je još uvijek tako sjedio, s uzicom i mamcem u moru iza sebe, s kompasom u krilu i s kartom raširenom na koljenima, veslajući iz petnih ţila onim sićušnim plavim veslom kao da juri na Mallorcu, Boga mu njegova! Narednik Knight znao je sve o Mallorci, kao i Orr, jer im je Yossarian često pričao o takvim svetištima kao što su Španjolska, Švicarska i Švedska gdje američki piloti mogu biti zatočeni do kraja rata u najvećoj udobnosti i lagodi, samo ako naprosto odlete u te zemlje. Yossarian je bio najbolji stručnjak u eskadrili za pitanja zatočenja, i već je smišljao, kad god su letjeli u sjevernu Italiju, kako da toboţe prisilno sleti u Švicarsku. On bi bio svakako radije sletio u Švedsku, gdje je prosjek inteligencije visok i gdje bi se mogao kupati gol s lijepim djevojkama, koje govore tiho i otegnuto, i začeti čitava sretna, neobuzdana plemena nezakonitih Yossariana kojima bi drţava pomogla pri rađanju i uvela ih u ţivot bez ţiga na čelu; ali je Švedska bila izvan dohvata, predaleko, pa je Yossarian čekao da im granata iz flaka onesposobi jedan motor nad talijanskim Alpama kako bi imao izgovor da skrene u Švicarsku. Ne bi ni rekao pilotu da ga tamo vodi. Yossarian je često pomišljao da se dogovori s nekim pilotom, u ko jeg ima povjerenje, da se napravi da mu je oštećen motor, pa da uniš ti dokaz o prevari slijetanjem na trbuh, ali jedini pilot u koga je dois ta imao povjerenja bio je McWatt, koji je opet bio sasvim zadovoljan svojom sudbinom i koji je još uvijek strašno cvao u tome da prohuji nad Yossarianovim šatorom, ili da preleti toliko nisko nad kupačima na plaţi da snaţni vjetar od njegovih propelera stvara tamne brazde u moru i da voda još sekunde i sekunde nakon toga prska za njim. Dobbs i Gladni Joe nisu dolazili u obzir, pa ni Orr, koji je opet nešto petljao oko ventila na peći kad je Yossarian potišten ušao hramljući u šator, pošto gaje Dobbs ostavio na cjedilu. Peć koju je Orr pravio od izokrenute metalne bačve stajala je na ravnom beton skom podu, koji je on ~ 309 ~

isto tako napravio. Marljivo je radio klečeći na oba koljena. Yossarian se trudio da se ne obazire na njega, pa je umorno prišao hramljući svom leţaju i sjeo stenjući neprirodno i otegnuto. Kapi znoja hladile su mu čelo. Dobbs ga je obeshrabrio. Doktor Daneeka ga je obeshrabrio. Obeshrabrila ga je zlokobna vizija propasti dok je gledao Orra. Počeo se trzati od mnoštva treptaja u tijelu. Ţivci su mu podrhtavali, a bilo mu počelo lupati. Orr je gledao preko ramena Yossariana. Vlaţne je usne uvukao i savio oko ispupčenih redova velikih izbočenih zuba. Posegnuvši na stranu, iskopa bocu topla piva iz sanduka, odčepi je i pruţi Yossarianu. Nijedan ni drugi nije rekao ni riječi. Yossarian posrče pjenu s vrha i zavrati glavu. Orr ga lukavo gledaše cereći se bezglasno. Yossarian je oprezno motrio Orra. Orr se zasmijuljio lagano, piskavo i slinavo, i iznova prionuo na posao čučeći. Yossarian se sav upne. - Nemoj opet počinjati - zamoli ga prijetećim glasom stiskajući objema šakama pivsku bocu. - Nemoj opet počinjati s tom svojom peći. Orr uzdrhti od radosti. - Samo što nisam gotov. - Nije istina. Tek se spremaš početi. - Evo ventila, vidiš li? Samo što ga nisam sastavio. - A onda ćeš ga opet rastaviti. Znam ja što ti radiš, huljo jedna! Gledao sam te tristo puta kako to radiš. Orr uzdrhti od radosti. - Htio bih popraviti ovu cijev za dovod benzina da više ne curi razjasni mu. - Zasad još samo kaplje. - Ali ja to ne mogu gledati - prizna Yossarian bezbojnim gla som. Ako hoćeš raditi oko nečega velikog, samo izvoli! Ali taj ti se ventil sastoji od samih sićušnih komadića, a ja sad naprosto nemam strpljenja da te gledam kako se toliko trudiš oko stvari koje su, bogamu, sasvim sitne i nevaţne. - Ne znači da su nevaţne ako su sitne. - Svejedno. - Samo još danas? - Samo dok mene nema. Ti si sretan slaboumnik i ne znaš što znači osjećati se kako se ja sad osjećam. Dok se ti baviš sitnicama, meni padaju na um misli koje ne mogu čak ni razjasniti. Shvaćam da te ne mogu podnijeti. Počinjem te mrziti i ubrzo ozbiljno pomišljam da te tresnem ovom bocom po glavi ili da ti zabodem onaj lovački noţ u šiju. Razumiješ li me? ~ 310 ~

Orr pametno klimne glavom. -Neću sad rastavljati ventil - reče i uze ga rastavljati polagano, neumorno i beskrajno precizno. Spustivši svoju grubu, nezgrapnu glavu nad sam pod, pipao je briţljivo po majušnom mehanizmu pokazujući takvu neograničenu, posvemašnju usredotočenost da se činilo da i ne misli na posao. Yossarian ga prokune u sebi i nakani se ne obazirati na njega. - Uostalom, kog se vraga ţuriš s tom peći? - otrese se časak kasnije na nj i protiv svoje volje. - Još je toplo. Poslije ćemo vjerojatno na kupanje. Zašto se već sad brineš za zimu? - Dani kraćaju - filozofski napomene Orr. - Htio bih ovo dovršiti dok još imam vremena. Kad bude gotovo, imat ćeš najbolju peć u eskadrili. Gorjet će cijelu noć zahvaljujući ovom regulatoru za dovod benzina koji popravljam, a ove će metalne ploče isijavati toplinu po cijelom šatoru. Ako ostaviš ovdje šljem pun vode prije nego što legneš, imat ćeš tople vode da se opereš ujutro kad se probudiš. Zar to neće biti zgodno? Ako budeš htio skuhati jaja ili juhu, samo ćeš pristaviti lonac ovdje dolje i pojačati plamen. - Kako to misliš... ja? - priupita ga Yossarian. - A gdje ćeš ti bi ti? Orrov se zakrţljali torzo iznenada strese od prigušena grčevita veselja. - Ne znam - usklikne, a onda mu iznenada neobično, drhtavo smijuljenje šikne između cvokotavih izbočenih zuba kao mlaz osjećaja. Još se smijao kad je nastavio, a glas mu bio zasićen slinom. - Ako me budu i dalje ovako rušili, ne znam gdje ću biti. Yossarian bijaše ganut. - Zašto se ne pokušaš osloboditi letenja, Orre? Ti bar imaš dobar izbor. - Ja imam svega osamnaest letova. - Ali gotovo si se na svakom srušio. Kad god poletiš, ili se moraš prisilno spustiti na vodu, ili se razbiješ. - Ama, nemam ja ništa protiv letenja. Mislim da je to jako zabavno. Trebao bi letjeti koji put sa mnom kad nisi u čelnom avionu. Naprosto radi smijurije. Hi-hi. Orr pogleda krajičkom oka Yossariana značajno i razdragano. Yossarian se ukloni njegovu pogledu. - Opet moram letjeti u čelnom avionu. - Ali kad ne letiš u čelnom avionu. Znaš što bi ti uradio kad bi imao ~ 311 ~

bar malo soli u glavi? Otišao bi ravno k Piltchardu i Wrenu i rekao im da bi htio letjeti sa mnom. - Pa da se srušim kad god poletim? Kakvo je to uţivanje? - Baš bi zato i morao to učiniti - navaljivaše Orr. - Meni se čini da sam ja sad ponajbolji pilot kad se treba prisilno spustiti na vodu ili na kopno. To bi ti bila dobra vjeţba. - Dobra vjeţba za što? - Dobra vjeţba za slučaj da se ikad moraš prisilno spustiti na vodu ili na kopno. Hi-hi-hi. - Imaš li još koju bocu piva? - pripita ga Yossarian zlovoljno. - Da me tresneš njome po glavi? Ovaj put se Yossarian ipak nasmije. - Kao ona kurva u Rimu? Orr se raskalašeno zasmijulji, a ispupčeni obrazi nalik na jabuke naduše mu se od uţitka. - Hoćeš li zbilja da ti kaţem zašto me je udarala cipelom po glavi? bockaše ga dalje. - Znam zašto - bockaše sad Yossarian njega. - Rekla mije Natelyjeva kurva. Orr se naceri kao vodorig. - Ne, nije. Yossarianu je bilo ţao Orra. Orr je bio tako sitan i ruţan. Tko će ga štititi ako poţivi? Tko će braniti prostodušna gnoma topla srca kao što je Orr od ukoljica i klika i od vrsnih atleta kao što su Appleby, koji imaju muhe u očima i koji će ga, kad god im se ukaţe prilika, naprosto gaziti razmetljivo i uobraţeno, zadovoljni sami sobom? Yossarian se često brinuo za Orra. Tko će ga štititi od neprijateljstva i podmuklosti, od častohlepnih ljudi i ogorčene snobovštine ţene velikoga kaponje, od prljave, pogubne nedostojnosti, materijalnog stimulansa i prijaznog mesara u susjedstvu koji prodaje loše meso? Orr je bio zadovoljna i lakovjerna naivčina s gustom masom valovite šarene kose razdijeljene po sredini. On će im biti lak plijen, otimat će mu novac, fukati mu ţenu i loše postupati s njegovom djecom. Yossarian je osjećao kako ga obuzima saţaljenje. Orr je bio nastran kepec, nakazan, mio patuljak pokvarene mašte, koji je znao tisuću vrijednih vještina zbog kojih mu je bilo suđeno da uvijek pripada ljudima s malim prihodima. Umio je rukovati lemilom i skucati dvije daske da se ne raskole i da se čavli ne savinu. Umio je svrdlati. Napravio je štošta drugo u šatoru dok je Yossarian bio u bolnici. ~ 312 ~

Iskopao je ili izdubao savršen ţlijeb u betonu tako daje tanka benzinska cijev, koja je do peći vodila od rezervoara koji je bio postavio vani na postolje, bila potpuno ravna s podom. Napravio je prijeklade za kamin od odbačenih dijelova bombi i napunio ih debe lim srebrnastim cjepanicama, i obojenim letvicama uokvirio fotografije sisatih djevojaka, koje je istrgao iz časopisa za muškarce i koje je objesio ponad kamina. Orr je umio otvoriti limenku boje. Umio je miješati boje, razrjeđivati boju, odstranjivati boju. Umio je sjeći drva i mjeriti predmete ravnalom. Umio je naloţiti vatru. Umio je kopati jame i bio uistinu obdaren da donosi vodu za njih dvojicu u limenkama i čuturicama iz rezervoara blizu blagovaonice. Umio se zadupsti u kakav beznačajan posao i raditi sate i sate a da ne izgubi strpljenje ni zanimanje, neosjetljiv na umor kao panj i gotovo isto ta ko nijem. Posjedovao je tajanstveno znanje o prirodi i nije se bojao ni pasa, ni mačaka, ni kukaca, ni noćnih leptirića, ni takvih jela kao što su plućica i tripice. Yossarian turobno uzdahne i poče razmišljati o glasu koji se pronio da će opet letjeti na Bolognu. Ventil koji je Orr rastavljao bio je velik kao palac, a sastojao se od trideset i sedam djelića, ne računajući kućište. Mnogi su od tih djelića bili toliko sićušni da ih je Orr morao čvrsto stisnuti između vrškova noktiju dok ih je pomno slagao u pravilne, katalogizirane redove na podu, ne ubrzavajući i ne usporavajući nikad svoje kretnje, ne umarajući se i ne zastajući nikad u svom upornom, metodičnom i jednoličnom radu, osim da sumanuto i obijesno pogleda Yossariana. Yossarian se trudio da ga ne gleda. Brojio je djeliće i mislio da će dokraja poludjeti. Okrenuo se na drugu stranu i sklopio oči, ali mu je tako bilo još gore, jer je sad samo čuo šumove, slabašno, ubitačno, neprestano i jasno kuckanje laganih djelića i pucketanje prstima. Orr je disao pravilno i tako glasno i gadno kao da hrče. Yossarian stisne šake i pogleda dugački lovački noţ s drškom od kosti, koji je visio u toku iznad mrtvačeva leţaja u šatoru. Ĉim je pomislio da probode Orra, smiri se. Pomisao da ubije Orra bila je toliko smiješna daje poče ozbiljno razmatrati, zanesen tim čudnovatim Ilirom. Potraţi pogledom Orrov potiljak da vidi gdje mu je najvjerojatnije smještena pomoţdina. Posve lagan ubod u to mjesto njega bi usmrtio, a obadvojicu oslobodio mnogih ozbiljnih i mučnih problema. - Boli te? - upita ga Orr baš u tom trenutku, kao da se u njemu probudio nagon za samoodrţanjem. Yossarian ga pomno promotri. - Što bi me boljelo? ~ 313 ~

- Noga - reče Orr i nasmije se čudno i tajnovito. - Još uvijek malo šepaš. - Bit će da šepam samo iz navike - reče Yossarian i odahne. Vjerojatno ću se uskoro i toga odviknuti. Orr se prevali na stranu i klekne na jedno koljeno pred Yossariana. - Sjećaš li se - poče otegnuto i zamišljeno, kao da se toboţe nečega prisjeća - sjećaš li se one djevojke koja me je onda udarala po glavi u Rimu? - Prigušeno se nasmije Yossarianovu nehotičnu uskliku koji pokazivaše da se Yossarian ljuti što mu je opet nasjeo. - Hajde da se pogodimo! Reći ću ti zašto me je ta djevojka tada udarala cipelom po glavi ako mi odgovoriš na jedno pitanje. - Koje pitanje? - Jesi li kad pofukao Natelyjevu djevojku? Yossarian se nasmije od iznenađenja. - Ja? Nisam. A sad mi reci zašto te je ona djevojka udarala cipelom. - Nisam mislio na to pitanje - kaza mu Orr odajući pobjednički zanos. - Ovo je samo razgovor. Ona se drţi kao da si je pofukao. - Ama, nisam. Kako se drţi? - Drţi se kao da te ne voli. - Ona nikoga ne voli. - Ipak voli kapetana Blacka - podsjeti ga Orr. - Ali samo zato što on s njom postupa kao sa smećem. Svatko moţe tako predobiti djevojku. - Ona nosi na nozi okov na kojem je urezano njegovo ime. - On je sili da to nosi, da bi naljutio Natelyja. - Ona mu čak daje ponešto od novca koji dobije od Natelyja. - Ĉuješ, što ti hoćeš od mene? - Jesi li kad pofukao moju djevojku? - Tvoju djevojku? Pa koja je tvoja djevojka, do vraga? - Ona koja me je udarala cipelom po glavi - Pa bio sam s njom nekoliko puta - prizna Yossarian. - Ali otkad je ona tvoja djevojka? Kud to smjeraš? - Ni ona te ne voli. - Što me briga, do vraga, voli li me ili ne voli. Voli me isto toliko koliko i tebe. - Je li te ikad udarila cipelom po glavi? - E, sad mi je dosta, Orre! Zašto me ne ostaviš na miru? - Hi-hi-hi. A što je s onom mršavom groficom u Rimu i njezinom ~ 314 ~

mršavom snahom? - navaljivaše Orr vragolasto i sve usrdnije i usrdnije. Jesi li kad njih pofukao? - Eh, kamo sreće da jesam - uzdahne Yossarian iskreno i, na sam taj spomen, zamisli svrbljivi, stari, natruli osjećaj koji bi mu u rukama izazvao dodir njihovih majušnih, mesnatih guzica i sisa dok bi ih milovao. - Ni one te ne vole - napomene Orr. - One vole Aarfyja i Natelyja, ali tebe, ne vole. Ĉini se da tebe ţene naprosto ne vole. Ĉini mi se da one misle da bi mogao loše utjecati na njih. - Ţene su šašave - odvrati Yossarian čekajući mrko ono što je znao da će uslijediti. - A ona tvoja druga djevojka? - upita ga Orr pretvarajući se da je zamišljen i radoznao. - Ona debela? Ona ćelava? Znaš, ona debela i ćelava sa Sicilije, koja je nosila turban i koja se cijelu noć znojila na nama? Je li i ona šašava? - Pa zar me ni ona nije voljela? - Kako si mogao imati posla s ošišanom djevojkom? - Otkud sam mogao znati daje ošišana? - Ja sam znao - hvalio se Orr. - Znao sam od samog početka. - Znao si da je ćelava? - usklikne Yossarian u čudu. -Ne, nego sam znao da ovaj ventil neće vrijediti ako zaboravim koji dio - odgovori Orr, crven kao brusnica od ushita što je opet nasamario Yossariana. - Hoćeš li mi, molim te, dodati ono malo brtvilo koje se tamo otkotrljalo? Leţi ti do same noge. -Ne, ne leţi. - Evo ovdje - reče Orr i uhvati vršcima noktiju nešto nevidljivo i digne u zrak da Yossarian vidi. - Sad ću opet morati sve iznova. - Ubit ću te ako počneš. Ostat ćeš na mjestu mrtav. - A zašto ti nikad ne letiš sa mnom? - upita iznenada Orr Yossariana i prvi put ga pogleda ravno u oči. - Eto, to je ono pitanje koje sam ti htio postaviti. Zašto nikad ne letiš sa mnom? Yossarian se okrene od njega, neobično posramljen i zbunjen. - Rekao sam ti zašto. Uvijek me odrede da letim u čelnom avionu. - To nije pravi razlog - reče Orr vrteći glavom. - Nakon prvog leta na Avignon rekao si Piltchardu i Wrenu da više nikad ne ţeliš letjeti sa mnom. To je pravi razlog, je li? Yossarian osjeti kako mu koţa plamti. - Ne, nisam to rekao - slaţe. - Jesi, rekao si - mirno ustvrdi Orr. - Zamolio si ih da te ne određuju ~ 315 ~

da letiš u avionu kojim upravljamo ja, Dobbs ili Huple zato što nemaš povjerenja u nas kao pilote. A Filtchard i Wren su rekli da ne moţeš biti nikakva iznimka, jer to ne bi bilo pošteno prema ljudima koji ipak moraju letjeti s nama. - Pa? - reče Yossarian. - Onda je svejedno, nije li tako? - Ali nisu te nikad više odredili da letiš sa mnom. - Orr je opet radio klečeći i govorio Yossarianu bez gorčine i prijekora u glasu, no uvrijeđeno i ponizno, što je bilo još kudikamo mučnije, iako se sve jednako cerekao i smijuljio, kao daje situacija šaljiva. - Zbilja bi, znaš, morao letjeti sa mnom. Ja sam prilično dobar pilot i pazio bih na tebe. Moţda se često rušim, ali tome nisam ja kriv, i nitko još ni kad nije bio ozlijeđen u mom avionu. Da, dragoviću moj... znaš što bi ti učinio kad bi imao malo soli u glavi? Otišao bi ravno k Piltchardu i Wrenu i rekao im da ţeliš uvijek letjeti samo sa mnom. Yossarian se sagne i zagleda u Orrovu neprobojnu masku od proturječnih osjećaja. - Što bi mi zapravo htio reći? - Hi-hi-hi-hi - odazva se Orr. - Htio bih ti reći zašto me je ona krupna djevojka udarala onda cipelom po glavi, ali mi naprosto ne daš. - Hajde, reci mi! - A hoćeš li letjeti sa mnom? Yossarian se nasmije i zavrtje glavom. - Opet ćeš se srušiti u vodu. Kad se letjelo na Bolognu, Orr se zaista opet srušio u vodu spustivši svoj jednomotorac uz tresak na nemirne, vjetrom tjerane valove što su se dizali i padali ispod ratobornih crnih olujnih oblaka koji su se gore skupljali. Kasno se izvukao iz aviona, pa je ostao sam na splavi koja se počela udaljavati od druge splavi na kojoj su bili ostali ljudi, a kad se čamac »Sluţbe za spasavanje na moru« probio kroz vjetar i kišu do njih da ih pokupi, njega nije više bilo na vidiku. Kad su se vratili u eskadrilu, padao je već mrak. Nije bilo ni glasa od Orra. - Budi bez brige! - uvjeravaše Yossariana Kid Sampson, još umotan u debele gunjeve i kišnu kabanicu kojima su ga bili obavili spasioci u čamcu. - Vjerojatno su već i njega pokupili ako se nije utopio u onoj oluji koja nije dugo trajala. Kladio bili se da će se pojaviti za koji čas. Yossarian se vrati u svoj šator nadajući se da će Orr doći za koji čas, pa upali peć da mu ugrije sve što treba. Peć je bila izvrsna, plamen je bio jak i velik i mogao se pojačati i smanjiti s pomoću ventila koji je Orr bio ~ 316 ~

napokon popravio. Padala je kišica i njeţno bubnjala po krovu, drveću i zemlji: Yossarian skuha limenku juhe da njome dočeka Orra, ali kako je vrijeme prolazilo, posrče je sam. Priredi ne koliko tvrdo kuhanih jaja za Orra i također ih pojede. Onda pojede čitavu limenku cheddarskog sira iz paketa posebnog sljedovanja. Kad god bi shvatio da je zabrinut, sjetio bi se da Orr umije svašta, te bi se tiho nasmijao zamišljajući ga na splavi onako kako ga je opisao narednik Knight, sagnutog nad kartom i kompasom na krilu, zaneseno i briţno nasmiješena. Zamišljao ga je kako trpa mokru čokoladu jednu za drugom u svoja nacerena, nasmijuljena usta i revno vesla blistavoplavim bezvrijednim veslom-igračkom dok sijeva, grmi i pada kiša, a za njim se vuče uzica s osušenim mamcem. Yossa-rian zaista nije sumnjao u Orrovu sposobnost da preţivi. Ako se mogla uloviti riba onom smiješnom uzicom, Orr ju je ulovio, a ako je lovio bakalara, onda je i ulovio bakalara, iako još nikad nitko nije u tim vodama ulovio nijednog bakalara. Yossarian zagrije još jednu limenku juhe i posrče i nju, onako vruću. Kad god bi se zalupila vrata na kojem automobilu, lice bi mu se razvuklo u osmijeh pun nade, pa bi se okrenuo napeto prema ulazu osluškujući korake. Znao je da će Orr za koji čas ući polagano u šator, krupnih, sjajnih i mokrih očiju, obraza i izbočenih zuba, smiješan kao kakav veseli uzgajatelj kamenica iz Nove Engleske, u ţutoj kišnoj kabanici i šeširu, koji će mu bi ti za nekoliko brojeva prevelik, drţeći ponosno, da nasmije Yossariana, velikog mrtvog bakalara kojeg je ulovio. Ali Orra nije bilo.

~ 317 ~

29. PECKEM Ni sutradan nije bilo glasa od Orra. Narednik Whitcomb je pokazao zamjernu ekspeditivnost i mnogo nade zapisavši u svoj podsjetnik da nakon devet dana treba uputiti izraze sućuti s potpisom pukovnika Cathcarta Orrovu najbliţem rođaku. Ali stigao je glas iz štaba generala Peckema. Yossariana je privukla skupina oficira, podoficira i vojnika u kratkim hlačama i kupaćim gaćicama, koji su čan grizavo i zbunjeno ţagorili oko oglasne ploče ispred same pisarnice eskadrile. - Ja bih htio znati po čemu se ova nedjelja razlikuje od drugih? - pitao je bučno Gladni Joe poglavicu Bijelog Halfoata. - Zašto neće biti parade ove nedjelje kad je nema nijedne nedjelje? A? Yossarian se probio do ploče i ispustio dug i bolan uzdah pošto je pročitao ovu jezgrovitu obavijest:

Zbog nepredviđenih razloga neće se ove nedjelje poslijepodne odrţati velika parada. PUKOVNIK SCHEISSKOPF Dobbs je imao pravo. Zaista su sve ljude slali na ratište, čak i potporučnika Scheisskopfa koji se odupirao tome svim silama i svom svojom mudrošću, i koji se drţao ozbiljno i nezadovoljno kad se prijavio na duţnost u štabu generala Peckema. General Peckem pozdravio je pukovnika Scheisskopfa neobično otmjeno i rekao mu da mu je drago što je došao. Pošto je dobio još jednog pukovnika u svoj štab, mogao je zatraţiti još dva majora, četiri kapetana, šesnaest poručnika i nebrojeno mnoštvo podoficira i vojnika, pisaćih strojeva i stolova, uredskih ormarića, automobila i ostale vrijedne opreme i zaliha, koji će pridonijeti ugledu njegova poloţaja i povećati njegovu ubojitu moć u ratu što ga je navijestio generalu Dreedleu. Sad je imao dva pukovnika: general Dreedle ih je imao svega pet, a četvorica su od njih bili zapovjednici borbenih je dinica. Gotovo bez ikakvih smicalica, general Peckem je izvršio manevar kojim je trebao naposljetku udvostručiti svoju moć. A general Dreedle se sve češće opijao. Budućnost se činila krasna, pa je general Peckem očarano promatrao svoga novog vrijednog pukovnika smiješeći se vedro. General Peckem je u svim vaţnim poslovima bio realist, kao što je uvijek rado isticao kad se spremao javno kritizirati rad nekog svog bliskog suradnika. Bijaše on naočit pedeset trogodišnjak rumene puti. Vladao se uvijek neusiljeno i slobodno, a uniforme su mu bile sašivene po mjeri. ~ 318 ~

Kosa mu je bila srebrnastosiva, oči ponešto kratko vidne, a usne tanke, otromboljene i čulne. Bio je pronicav, otmjen i profinjen čovjek koji je zapaţao svačije slabosti osim vlastitih, i ko mu su svi bili smiješni osim njega sama. General Peckem je jako pazio na sitnice u ukusu i stilu. Uvijek je sve uvećavao. Događaji se nisu nikad događali, nego su se uvijek zbivali. Nije istina da je pisao memorandume u kojima je hvalio sebe i predlagao da mu se prošire ovlasti na sve borbene operacije, nego je pisao memoranda. A tekst u memorandi ostalih oficira bio je uvijek visokoparan, kićen ili zamućen. Greške drugih ljudi bile su neizbjeţno za ţaljenje. Propisi su mu bili kruti, a vijesti nije nikad čuo, nego doznavao iz pouzdanih izvora. General Peckem je često bio duţan nešto učiniti. Obično se osjećao obavezan i često je činio nešto veoma nevoljko. Nikad nije za boravljao da crno i bijelo nisu boje, i nikad ništa nije rekao izričito, nego samo izrijekom. Umio je vješto citirati Platona, Nietzschea, Montaignea, Theodorea Roosevelta, markiza de Sadea i Warrena G. Hardinga. Bezazlen slušalac kao što je bio pukovnik Scheisskopf bio je voda na mlin generalu Peckemu, krasna prilika da pokaţe svu svoju sjajnu eruditsku riznicu, koja se sastojala od igara riječi, dosjetki, kleveta, prodika, anegdota, poslovica, epigrama, aforizama, šala i dru gih peckavih izreka. Smješkajući se udvorno, poče upoznavati pu kovnika Scheisskopfa s novom okolinom. - Moja je jedina mana - napomene sluţeći se svojim prokušanim humorom i pazeći na učinak vlastitih riječi - što nemam nikakvih mana. Pukovnik Scheisskopf se nije nasmijao, pa se general Peckem osupnuo. Teška mu sumnja skreše polet. Upravo je počeo razgovor jednim od svojih najpouzdanijih paradoksa, pa se ozbiljno zabrinuo što ni najmanji tračak divljenja nije preletio preko onog nepristupačnog lica, koje ga je iznenada podsjetilo, bojom i građom, na novo mekano brisalo. Moţda je pukovnik Scheisskopf umoran, utješi general Peckem milostivo sama sebe; doputovao je izdaleka i sve mu je ovdje nepoznato. Drţanje generala Peckema prema svim podčinjenima, oficirima, podoficirima i vojnicima, obiljeţavao je taj isti slobudni duh snošljivosti i popustljivosti. Ĉesto je napominjao da će on, ako mu njegovi podređeni iziđu u susret na pola puta, izići njima u susret na više od pola puta, a posljedica je toga bila, kao što je uvijek sam dodavao smijuckajući se oštroumno, da se nikad nisu sretali. General Peckem je drţao za sebe da je esteta i intelektualac. Kad se ljudi ne bi s njim slagali, pozivao ih je da budu nepristrani. ~ 319 ~

I doista je sad Peckem nepristrano gledao pukovnika Scheisskopfa hrabreći ga, i nastavio ga poučavati pokazujući svojim drţanjem da mu velikodušno oprašta. - Vi ste nam došli baš u pravi čas, Scheisskopfe. Ljetna je ofenziva jenjala zahvaljujući nesposobnom zapovjednom kadru koji dodjeljujemo našim jedinicama, pa sam upravo vapio za takvim odrješitim, iskusnim i sposobnim oficirom kao što ste vi, koji će mi pomoći pri sastavljanju memorandi, koje će, čvrsto se uzdamo, pokazati ljudima koliko vrijedimo i koliko posla obavljamo. Nadam se da ste plodni u pisanju. - Ja se nimalo ne razumijem u pisanje - odbrusi mu pukovnik Scheisskopf zlovoljno. - Ama, budite bez brige! - nastavi general Peckem odmahnuvši nehajno rukom. - Posao koji vam budem odredio proslijedite samo nekome drugom i uzdajte se u sreću! Mi to nazivamo prenošenjem odgovornosti na podčinjene. Negdje dolje, blizu osnovice ove koordinirane organizacije koju ja vodim, ima ljudi koji zaista obave posao koji dobiju, pa sve nekako glatko teče a da se ja ne moram odviše naprezati. Valjda je to zato što sam dobar rukovoditelj? Ništa od onoga što mi u ovoj našoj velikoj sluţbi radimo nije zapravo osobito vaţno, i nikad se ne treba ţuriti. S druge strane, vaţno je da ljudi misle da radimo veoma mnogo. Javite mi ako vam bude trebalo ljudi. Već sam uputio zahtjev za dva majora, četiri kapetana i šesnaest poručnika koji će vam pomagati. Premda ništa od našeg posla nije osobito vaţno, vaţno je da ga što revnije obavljamo. Slaţete li se? - A što je s paradama? - upade mu pukovnik Scheisskopf u riječ. - Kakvim paradama? - pripita ga general Peckem naslućujući da niegova profinjenost nema nikakva učinka. - Pa zar neću moći odrţavati parade svake nedjelje poslijepod ne? zapita pukovnik Scheisskopf dureći se. - Nećete, dakako da nećete. Otkud vam to pada na pamet? - Pa, rekli su mi da ću moći. - Tko vam je to rekao? - Oficiri koji su me ovamo poslali. Rekli su mi da ću moći tjerati ljude da stupaju u paradama koliko god budem htio. - Slagali su vam. - Ali to nije pošteno, gospodine generale. - Oprostite, Scheisskopfe, ja sam voljan učiniti sve kako biste ovdje bili zadovoljni, ali parade ne dolaze u obzir. Nemamo dovoljno ljudi čak ni ~ 320 ~

u svojoj organizaciji da priredimo bogzna kakvu paradu, a borbene bi se jedinice otvoreno pobunile kad bismo ih pokušali natjerati da marširaju. Bojim se da ćete se naprosto morati strpjeti dok ne preuzmemo svu vlast, a onda ćete moći raditi s ljudima što god budete htjeli. - A što je s mojom ţenom? - zapita pukovnik Scheisskopf nezadovoljno i sumnjičavo. - Ona će valjda moći doći za mnom? - Vaša ţena? Pa što će vam tu ona, zaboga? - Muţ i ţena treba da budu zajedno. - Ni to ne dolazi u obzir. - Ali meni su rekli da će ona moći doći za mnom! - I to su vam slagali. - Ali kako su mi smjeli lagati? - bunio se pukovnik Scheisskopf, sa suzama u očima od ogorčenja. - Zašto ne bi smjeli? - obrecne se general Peckem na njega odajući hladnu i promišljenu strogost, pošto je u tren oka odlučio da iskuša hrabrost svoga novog pukovnika. - Nemojte budaliti, Scheisskopfe! Ljudi smiju činiti sve što nije zakonom zabranjeno, a nema zakona po kojem se vama ne bi smjelo lagati. Molim vas da mi ubuduće više nikad ne oduzimate vrijeme takvim sentimentalnim naklapanjima. Jeste li me razumjeli? - Jesam, gospodine generale - promrsi pukovnik Scheisskopf. Pukovnik Scheisskopf se pokunjio da ga je bilo ţalosno i pogledati, a general Peckem je blagoslovio sudbinu koja mu je poslala slabića za podčinjenoga. S kakvom prznicom bilo bi teško izaći na kraj. Pošto je pobijedio, general Peckem se smekša. On nije uţivao u poniţavanju svojih ljudi. - Kad bi vam ţena bila u ţenskom korpusu, moţda bih mogao ishoditi da je prebace ovamo. Ali to je najviše što mogu učiniti. - Ona ima prijateljicu u ţenskom korpusu - napomene pukovnik Scheisskopf pun nade. - Bojim se da to ne vrijedi mnogo. Recite gospođi neka stupi u ţenski korpus ako ţeli, pa ću je ja prebaciti ovamo. Ali dotle, dragi moj pukovniče, hajde da se vratimo našem malom ratu; ako nemate ništa protiv. Kao kakva je, ukratko, ratna situacija. General Peckem ustane i priđe rotacionom stalku s golemim šarenim kartama. Pukovnik Scheisskopf problijedje. - Nećemo valjda u borbu? - lane prestravljeno. - Ama, nećemo, dakako da nećemo - uvjeravaše ga general Peckem ~ 321 ~

milostivo, smijući se drugarski. Molim vas da mi bar malo vjerujete! Zato i jesmo još ovdje u Rimu. Ja bih, svakako, vrlo rado bio i u Firenci, gdje bih mogao biti u tješnjoj vezi s bivšim razvodnikom Wintergreenom. Ali Firenca je za moj ukus još malo preblizu ratištu. - General Peckem digne palicu i prijeđe njenim gumenim vrhom ţustro preko Italije, od jedne obale do druge. - Ovdje su, Scheisskopfe, Nijemci. Ukopali su se vrlo solidno u ovim planinama, u Gotskoj liniji, odakle se neće dati istjerati sve do u kasno proljeće, iako će ovi naši klipani koji vode operacije pokušavati da ih prije istjeraju. Stoga će naša »Sluţba za specijalne usluge« imati devet mjeseci vremena da postigne svoj cilj. A taj je cilj da osvoji sve bombarderske aviopukove Zračnih snaga Sjedinjenih Drţava. Uostalom reče general Peckem smijuckajući se potiho i milozvučno - ako bacanje bombi na neprijatelja nije specijalna usluga, onda zbilja ne znam što je uopće specijalna usluga. Ne mislite li i vi tako? - Pukovnik Scheisskopf ne dade nikakva znaka da misli tako, ali je general Peckem bio već odviše zanesen svojom rječitošću da bi to primijetio. - Naš je poloţaj trenutačno izvanredno dobar. Pojačanja kao što ste vi neprestano nam pristiţu, a imamo vremena napretek da briţljivo pripre mimo cijeli strateški plan. Naš je prvi cilj - reče - evo ovdje. I general Peckem hitro spusti palicu na jug, na otok Pianosu, i značajno lupi njome po velikoj riječi koja je bila tu ispisana crnom masnom olovkom. Ta je riječ bila DREEDLE. Pukovnik Scheisskopf primakne se škiljeći do same karte, i, prvi put otkako je ušao u sobu, tupo mu lice slabašno obasja tračak razumijevanja. - Ĉini mi se da vas razumijem - usklikne. - Da, razumijem vas. Prvi nam je zadatak da preotmemo Dreedlea neprijatelju. Je li tako? General Peckem se dobroćudno nasmije. - Nije, Scheisskopfe. Dreedle je na našoj strani, ali nam je on neprijatelj. General Dreedle ima pod sobom četiri bombarderska aviopuka, koje naprosto moramo osvojiti da bismo mogli nastavit ofenzivu. Kad svladamo generala Dreedlea, dobit ćemo aeroplane i najvaţnije baze koje su nam potrebne da prenesemo svoje operacije i na druga područja. A tu bitku smo, uzgred budi rečeno, već takoreći dobili. General Peckem priđe polagano prozoru smijući se ponovo tiho, nasloni se na prozorsku dasku i prekrsti ruke, zadovoljan svojom duhovitošću i mudrom, blaziranom bestidnošću. Uţivao je kako vješto bira riječi. General Peckem je rado slušao sama sebe, a najra dije je slušao sama sebe kad je govorio o samome sebi. - General Dreedle naprosto ne zna kako da ~ 322 ~

mi doskoči - likovao je. - Ja se neprestano uplećem u njegovu nadleţnost komentarima i kritikama, iako me se to zapravo uopće ne tiče, a on ne zna kako da me spriječi u tome. Kad me optuţi da ga nastojim potkopati, ja mu jednostavno odgovorim da upozoravam na njegove greške jedino zato da uvećam našu ubojitu moć uklanjajući naše nedostatke. Zatim ga bezazleno pitam je li on moţda protiv uvećanja naše ubojite moći? E, ala se on da roguši, gunđa i galami, ali mi ne moţe ništa, ama baš ništa! On je naprosto staromodan. A sve više loče, znate. Taj jadni zvekan ne bi uopće smio biti general. Neotesan je, posve neotesan. Hvala Bogu što mu je odzvonilo. - General Peckem se veselo i slatko zasmijulji i vješto prijeđe na svoju omiljenu učenu aluziju. - Katkad pomislim da sam kao Fortinbras... ha-ha... iz tragedije Hamlet Williama Shakespearea, koji se neprestano samo vrti i vrti oko radnje dok se sve ne raspadne, a onda lijepo na kraju dođe da sve pokupi. Shakespeare je... - Ja se ne razumijem u kazalište - presiječe ga pukovnik Scheisskopf grubo u riječi. General Peckem se zaprepašteno zagleda u njega. Nikad nitko nije ovako osorno i ravnodušno obescjenio i popljuvao njegovu napomenu o Shakespeareovu presvetom Hamletu. Počeo se pitati, ozbiljno zabrinut, kakvog mu je to zapravo seriglavu Pentagon utrapio. - A u što se onda razumijete? - upita ga kiselo. - U parade - ţivo odgovori pukovnik Scheisskopf. - Hoću li moći razašiljati obavijesti o paradama? - Hoćete, samo ako ih ne budete zakazivali. - General Peckem se vrati do svog stolca još uvijek namršten. - I samo ako to ne bude smetalo vašem glavnom zadatku da zagovarate da se nadleţnost »Sluţbe za specijalne usluge« proširi i na borbene operacije. - Mogu li zakazivati parade, pa ih onda odgađati? General Peckem se začas razvedri. - Pa, to je sjajna ideja! Ali samo šaljite tjedne obavijesti da odgađate parade. Nemojte se ni truditi da ih zakazujete. To bi moglo biti mnogo nezgodnije. - General Peckem ponovno ţivne i procvate i srdačno reče: Da, Scheisskopfe, čini mi se da će to zaista upaliti. Uostalom, koji se zapovjednik borbene jedinice moţe potuţiti na nas ako mu obavještavamo ljude da u nedjelju neće biti parade? Samo ćemo iznijeti poznatu činjenicu. Ali zgodno je ono što se podrazumijeva. Da, uistinu zgodno. Podrazumijeva se da bismo mogli zakazati paradu kad bismo baš htjeli. Sve mi se više sviđate, Scheisskopfe. Navratite k pukovniku Cargillu da ~ 323 ~

se upoznate s njim i da mu kaţete što smjerate. Vjerujem da ćete se vas dvojica dobro slagati. Minutu kasnije pukovnik Cargill uletje u sobu generala Peckema, obuzet pritajenim bijesom i kivnošću. - Ja sam ovdje malo dulje od Scheisskopfa - ţalio se on - pa zašto ja ne bih mogao odgađati parade? - Zato što Scheisskopf ima iskustva s paradama, a vi nemate: Vi moţete otkazivati kulturno-umjetničke priredbe ako ţelite. Pa zbilja, zašto ih ne biste otkazivali? Pomislite samo na koliko mjesta neće biti kulturnoumjetničkih priredaba ni u jedan određeni dan! Pomislite koliko mjesta neće obići čuveni umjetnici! Da, Cargille, čini mi se da će to upaliti: čini mi se da ste upravo otkrili cijelo novo područje za našu djelatnost. Kaţite pukovniku Scheisskopfu neka radi na tom poslu pod vašim nadzorom. A kad mu dadete sve potrebne upute, pošaljite ga k meni! - Pukovnik Cargill kaţe da ste mu rekli neka ja radim na kulturnoumjetničkim priredbama pod njegovim nadzorom - potuţi se pukovnik Scheisskopf. - To mu uopće nisam rekao - odvrati general Peekem. - Da vam kaţem po istini, Scheisskopfe, baš nisam zadovoljan pukovnikom Cargillom. Nabusit je i spor. Najradije bih da dobro pripazite što radi, i da vidite ne biste li ga mogli kako natjerati da malo više radi. - On se neprestano petlja u moj posao - prosvjedovao je pukovnik Cargill. - Ne da mi ništa da sam obavim. - Nekako je čudan taj Scheisskopf - potvrdi general Peckem za mišljeno. - Pripazite dobro na njega i pokušajte otkriti što smjera. - Sad se on petlja u moj posao! - vikao je pukovnik Scheisskopf. - Ne uznemirujte se zbog toga, Scheisskopfe - reče general Peckem čestitajući sam sebi na tome kako je vješto uklopio pukovnika Scheisskopfa u svoj uobičajeni način rada. Njegova su dva pukovnika već jedva razgovarala medu sobom. - Pukovnik Cargill vam zavidi što tako sjajno obavljate svoj posao oko parada, i boji se da vama ne povjerim brigu oko slika pogodaka. Pukovnik Scheisskopf se pretvori sav u uho. - Što su to slike pogodaka? - Slike pogodaka? - ponovi general Peckem ţmirkajući zadovoljno i razdragano. - Slika pogodaka je izraz koji sam ja izmislio prije nekoliko tjedana. Ne znači ništa, ali nemate pojma kako se brzo uvrijeţio. Mnogi su ljudi uvjereni da ja mislim da je vaţno da bombe eksplodiraju nablizu ~ 324 ~

kako bi bio što ljepši snimak iz zraka. Ima jedan pukovnik na Pianosi koji jedva da se još brine je li pogodio cilj ili nije. Mogli bismo danas odletjeti tamo i zabaviti se malo s njim. Pukovnik Cargill će zbog toga biti ljubomoran, a jutros sam čuo od Wintergreena da je general Dreedle na Sardiniji. General Dreedle hoće da poludi kad god sazna da sam bio u inspekciji neke njegove baze dok je on bio u inspekciji negdje drugdje. Mogli bismo čak stići na vrijeme da prisustvujemo pripremi leta. Bombardirat će neko malo nezaštićeno selo, sravnit će cijelo naselje sa zemljom. Doznao sam od Wintergreena... Wintergreen je sad; uzgred budi rečeno, narednik... da je to bombardiranje posve nepotrebno. Jedina mu je svrha da oteţa Nijemcima dovođenje pojačanja u vrijeme kad mi i ne pomišljamo na ofenzivu. Ali tako je to kad postavite mediokritete na istaknute poloţaje. - Mahne mlitavo rukom prema golemoj karti Italije. To je planinsko seoce toliko nevaţno da ga uopće nema na ovoj karti. Ipak su prekasno stigli u aviopuk pukovnika Cathcarta da prisustvuju početku pripreme leta i da čuju majora Danbyja kako tvrdi: - Ama, tu je, kad vam kaţem. Tu je, tu je. - Ma gdje je? -upita ga Dunbar prkošljivo, gradeći se da ne vidi. - Ma eto, baš tu na karti gdje ova cesta malko zavija. Zar ne vidi te ovaj blagi zavoj na svojoj karti? - Ne, ne vidim. - Ja vidim - javi se Havermeyer i obiljeţi to mjesto na Dunbarovoj karti. - A evo, ovdje se na fotografijama vidi to isto selo. Ja sam sve razumio. Svrha je našeg zadatka da se cijelo selo odroni niz brdo i zakrči cestu tako da će je Nijemci morati raskrčivati, nije li tako? - Tako je - reče major Danby otirući rupčićem znoj sa čela. - Drago mi je što bar netko ovdje počinje shvaćati o čemu je riječ. Te dvije oklopne divizije stići će iz Austrije u Italiju ovom cestom. Selo je sagrađeno na takvoj strmini da će se sve krhotine od kuća i ostalih zgrada koje razorite sigurno sasuti dolje i naslagati se na cesti. - Pa kakva će, do vraga, biti korist od svega toga? - pripita ga Dunbar koga Yossarian uzbuđeno gledaše, obuzet mješavinom strahopošlovanja i dodvorljivosli. Nijemcima će trebati svega dva dana da raskrče cestu. Major Danby se klonio raspre. - Pa, očito da glavni štab misli da će biti neke koristi - pomirljivo odgovori. - Zato su nam valjda i dali taj zadatak. - A jesu li ljudi u selu upozoreni? - zapita McWatt. Major Danby se prenerazi što se i McWatt buni. ~ 325 ~

- Ne, mislim da nisu. - Zar nismo bacili nikakve letke da ih obavijestimo da ćemo bombardirati njihovo selo? - upita Yossarian. - Zar im ne moţemo čak ni mig dati da se maknu? - Ne, mislim da ne moţemo. - Major Danby se još jače preznoji vjetreći očima kojekuda. - Nijemci bi to mogli saznati i izabrati neku drugu cestu. Ne znam ništa pouzdano, samo iznosim pretpostavke. - Pa, ti se ljudi neće čak ni skloniti - pravdao se Dunbar ogorčeno. Kad budu vidjeli naše avione, izići će iz kuća da nam mašu, sva djeca i psi i starci. Za Boga miloga, zar ih ne moţemo ostaviti na miru? - Zar ne moţemo zakrčiti cestu nigdje drugdje? - pripita Mc Watt. Zašto mora to biti baš tu? -Ne znam - odgovori major Danby neveselo. - Ne znam. Ĉujte, momci, moramo imati povjerenje u ljude iznad sebe koji nam izdaju naredbe. Oni znaju što rade. - Vraga znaju - reče Dunbar. - Što se dogodilo? - zapita potpukovnik Korn prolazeći polako kroz učionicu, s nabušenom sivoţutom košuljom na trbuhu i s rukama u dţepovima. - Ah, ništa, gospodine potpukovniče - reče major Danby nastojeći nervozno zataškati upadicu. - Upravo raspravljamo o dobivenom zadatku. - Ovi ovdje neće bombardirati selo - zasmijulji se Havermeyer odajući majora Danbyja. - Pizdo jedna! - reče Yossarian Havermeyeru. - Ostavite vi Havermeyera na miru - zapovjedi potpukovnik Korn odsječno Yossarianu. Prepoznao je u Yossarianu onoga pijanca koji ga je jedne večeri, prije prvog napada na Bolognu, grubo napao, pa oprezno iskaţe svoje nezadovoljstvo Dunbaru. - Zašto odbijate bombardirati selo? - Zato što bi to bilo okrutno, eto zašto. - Okrutno? - pripita ga potpukovnik Korn hladno i zadovoljno, pošto se samo na trenutak uplašio neobuzdane ţestine Dunbarova neprijateljstva. - Zar bi bilo manje okrutno da pustimo te dvije njemačke divizije da se bore s našim jedinicama? I ţivoti su Amerikanaca na kocki, znate. Zar biste radije gledali kako se prolijeva američka krv? - Američka se krv ionako prolijeva. Ali ti ljudi gore ţive na miru. Zašto ih, do vraga, ne bismo ostavili na miru? - Da, lako je vama govoriti - podsmjehne se potpukovnik Korn. - Vi ste izvan opasnosti ovdje na Pianosi. Vama neće biti ništa kad stignu ta ~ 326 ~

njemačka pojačanja, je li? Dunbar se zajapuri od zbunjenosti i odgovori najednom kao da se brani. - Pa zašto ne zakrčimo cestu negdje drugdje? Zar ne bismo mogli bombardirati koji obronak ili samu cestu? - Da ne biste moţda radije opet letjeli na Bolognu? - Ovo tiho izgovoreno pitanje odjeknulo je kao pucanj i u sobi je zavladao neugodan i prijeteći muk. Yossarian je usrdno i posramljeno molio Boga da Dunbar drţi jezik za zubima. Dunbar obori pogled, a potpukovnik Korn shvati da je pobijedio. - Ne biste, i mislio sam ja da ne biste - nastavi ne prikrivajući prezir. - Pukovnik Cathcart i ja imamo, znate, mnogo muke da dobijemo ovakve lagane zadatke za vas. Ako biste radije letjeli na Bolognu, La Speziju ili Ferraru, moţemo vam to lako priuštiti. - Oči mu se opasno zakrijesiše ispod naočala bez okvira, a nečiste mu čeljusti bijahu čvrsto stisnute. - Samo kaţite! - Ja bih - ozva se Havermeyer ţivo i opet se hvalisavo nakesi. - Ja najradije letim ravno na Bolognu, nagnut nad nišanske sprave, i slušam kako svi oni flakovi tuku posvuda oko mene. Strašno cvatem kad me ljudi poslije leta napadaju i nazivaju pogrdnim imenima. Ĉak se i podoficiri i vojnici toliko raspale da me proklinju i da bi me najradije izlemali. Potpukovnik Korn srdačno pogladi Havermeyera po bradi ne gledajući ga, pa se obrati Dunbaru i Yossarianu oporim i jednoličnim glasom: - Dajem vam svoju časnu riječ da nitko ne ţali više one šugave digiće u brdima od pukovnika Cathcarta i mene. Mais c 'est la guerre*. Nemojte zaboraviti da nismo mi počeli rat, a da Italija jest. Da nismo mi bili agresori, a da je Italija bila. I da mi ne bismo nikako mogli nanijeti toliko zla Talijanima, Nijemcima, Rusima i Kinezima koliko ga oni sami sebi nanose. - Potpukovnik Korn prijazno uhvati majora Danbyja za rame ne mijenjajući svoje neprijazno drţanje. - Nastavite pripremu leta, Danby! I pazite da svi shvate vaţnost kon centrirane slike pogodaka! - Ma ne, gospodine potpukovniče - lane major Danby i zaţmirka diţući pogled. - Ne valjda kod ovog cilja? Ja sam im rekao da bacaju bombe u razmaku od dvadeset metara tako da cesta bude zakrčena po svoj duţini sela, a ne samo najednom mjestu. Cesta će biti mnogo uspješnije zakrčena rastresitom slikom pogodaka. __________________________________ *Ali takav je rat.

~ 327 ~

- Nama nije stalo do toga da cesta bude zakrčena - uputi ga potpukovnik Korn. - Pukovnik Cathcart ţeli da nakon ovog leta dobije lijep čist snimak iz zraka, kojeg se neće sramiti proslijediti dalje. Ne mojte zaboraviti da će general Peckem doći ovamo na kraj pripreme leta, a vi znate koliko je njemu stalo do slika pogodaka. Da, zbilja, majore, najbolje da se poţurite s tim pojedinostima, pa da se izgubite prije nego što on dođe. General Peckem vas ne trpi. - Ama, ne, gospodine potpukovniče - ispravi ga major Danby ljubazno. - General Dreedle me ne trpi. - Ni general Peckem vas ne trpi. Zapravo vas nitko ne trpi. Završite sad, Danby, i bjeţite! Ja ću voditi dalje pripremu leta. - A gdje je major Danby? - zapita pukovnik Cathcart kad dođe na pripremu leta s generalom Peckemom i pukovnikom Scheisskopfom. - Zamolio je za dopuštenje da ode čim je čuo da vi dolazite - odgovori potpukovnik Korn. - On se boji da ga general Peckem ne voli, a ionako ću ja voditi pripremu leta. Ja to mnogo bolje radim. - Sjajno! - reče pukovnik Cathcart. - Ne! - ispravi se časak kasnije, kad se sjeti kako je potpukovnik Korn obavio taj posao pred generalom Dreedleom, uoči prvog napada na Avignon. - Ja ću sam. Pukovnik Cathcart se naoruţa spoznajom da je on jedan od ljubimaca generala Peckema, pa se obrati paţljivim podređenim oficirima onako odsječno, otresito, hladnokrvno i neumoljivo kako je govorio general Dreedle. Znao je da ostavlja snaţan dojam stojeći na podiju s cigaršpicom, raskopčana ovratnika na košulji i kratke, kovrčave crne kose što bijaše sijeda pri vrhu. Lijepo je napredovao, čak je oponašao i neke karakteristične pogreške u izgovoru generala Dreedlea, i nije se nimalo bojao novoga pukovnika generala Peckema, sve dok se nije iznenada sjetio da general Peckem ne podnosi generala Dreedlea. Tada ga izda glas i ostavi samopouzdanje. Srljao je instinktivno dalje, zajapuren od poniţenja. Iznenada se prepade pukovnika Scheisskopfa. Još jedan pukovnik u blizini značio je još jedan rival, još jedan neprijatelj, još jedan čovjek koji ga mrzi. A ovaj je bio opasan! Pukovniku Cathcartu pade na um grozna pomisao: a što ako je pukovnik Scheisskopf već potkupio sve ljude u dvorani da počnu jaukati onako kao što su jaukali uoči prvog napada na Avignon? Kako će ih ušutkati? Kakav bi to bio uţasan trn u peti! Pukovnika Cathcarta obuze takav strah da umalo što ne dade mig potpukovniku Kornu da ga zamijeni. Ipak se nekako sabra i sinkronizira satove. Sad je već znao da je na konju, jer je mogao završiti kad god je ~ 328 ~

htio. Prebrodio je krizu. Najradije bi se bio slavodobitno i prkosno nasmijao u brk pukovniku Scheisskopfu. Izvanredno se ponio u nevolji i završio pripremu leta nadahnutim riječima, za koje je svim svojim bićem osjećao da su uzoran primjer rječitosti, taktičnosti i profinjenosti. - Dakle, momci - obrati se oficirima sokoleći ih - danas imamo ovdje jednog vrlo uglednog gosta, generala Peckema iz »Sluţbe za specijalne usluge«, čovjeka koji nam daje sve one palice za bejzbol, stripove i kulturno-umjetničke priredbe. Ja ţelim posvetiti ovaj let njemu. Idite i bombardirajte neprijatelja... za mene, za svoju domovinu, za Boga i za ovog velikog Amerikanca, generala P. P. Peckema. I gledajte da sve bombe padnu na isto mjesto!

~ 329 ~

30. DUNBAR Yossariana nije više bilo briga gdje mu padaju bombe, iako nije išao tako daleko kao Dunbar koji je bacio bombe na stotine metara daleko od sela, i koji bi bio izveden pred prijeki sud da se moglo ikako dokazati da je to učinio namjerno. Dunbar je oprao ruke od toga bombardiranja a da nije rekao ni riječi čak ni Yossarianu. Onaj pad u bolnici, ili mu je otvorio oči, ili pomutio mozak; teško je bilo reći što se zapravo dogodilo. Dunbar se još malokad smijao i činilo se da propada. Vrcao je ratoborno na pretpostavljene oficire, čak i na majora Danbyja, i bio je neuljudan, osoran i prost čak i pred kapelanom, koji se sad bojao Dunbara i koji kao da je također propadao. Kapelanovo hodočašćenje Wintergreenu pokazalo se uzaludno; još je jedna škrinja s moćima bila prazna. Wintergreen je bio previše zaposlen da primi kapelana. Otresit pomoćnik donio je kapelanu ukraden upaljač Zippo na poklon i izvijestio ga s visoka da je Wintergreen odviše zaokupljen ratnim poslovima da bi se mogao baviti tako beznačajnim pitanjima kao što je broj letova koje ljudi moraju izvršiti. Kapelan je bio zabrinut zbog Dunbara, a otkako je Orr nestao, razmišljao je više o Yossarianu. Kapelanu, koji je stanovao sam u velikom šatoru čiji se šiljasti vrh svake večeri spuštao na njegovu sumornu osamljenost kao poklopac na grobnicu, činilo se nemoguće da Yossarian zaista radije stanuje sam i da ne ţeli drugova u šatoru. Kako je Yossarian opet bio bombarder-strijelac u čelnom avionu, pilot mu je bio McWatt, što ga je donekle tješilo, iako je još bio potpuno nezaštićen. Nije mogao uzvraćati udarce. Sa svoga mjesta u nosu aviona nije mogao vidjeti ni McWatta ni pomoćnog pilota. Jedino je vidio Aarfyja, s čijom nadutosti, glavom nalik na mjesec i nesposobnosti nije više imao strpljenja, pa je u zraku proţivljavao mučne časove bijesa i nemoći i ţudio da ga opet kazne i odrede da leti u bočnom avionu, gdje bi u svom odjelu imao nabijenu strojnicu umjesto preciznih nišanskih sprava koje mu zapravo nisu bile potrebne, ubojitu tešku strojnicu kalibra pedeset milimetara, koju bi mogao osvetnički zgrabiti objema rukama i divlje se okomiti na sve one zloduhe koji su ga mučili: crne oblačiće dima od granata; njemačke protuavionce koje nije mogao ni vidjeti i kojima nije mogao nikako nauditi svojom strojnicom, čak i kad bi našao vremena da otvori vatru; Havermeyera i Applebya u čelnom avionu zato što su neustrašivo, ravno i ravno nadletjeli cilj pri drugom napadu na Bolognu, gdje su granate iz dvjesto dvadeset i četiri flaka posljednji put oštetile ~ 330 ~

Orru jedan motor tako da se morao spustiti na more između Genove i La Spezije upravo prije nego što je izbila ona kratkotrajna oluja. Zapravo nije mogao bogzna što učiniti s tom ubojitom strojnicom osim da je napuni i ispali nekoliko metaka. Nije mu vrijedila više nego nišanske sprave. Mogao bi, doduše, raspaliti njome po njemačkim lovcima kad bi ih napali, ali njemačkih lovaca nije više bilo, a nije mogao ni okrenuti strojnicu i uperiti je u glave nemoćnih pilota kao što su Huple i Dobbs i zapovjediti im da se briţljivo vrate i slete, kao što je bio jednom zapovjedio Kidu Sampsonu, i kao što je htio zapovjediti Dobbsu i Hupleu pri onom jezovitom prvom napadu na Avignon, kad je shvatio u kakvom je strašnom škripcu, kad se našao u zraku u bočnom avionu s Dobbsom i Hupleom, u formaciji koju su predvodili Havermeyer i Appleby. Dobbs i Huple? Huple i Dobbs? Tko su uopće oni? Kakve li strahovite ludosti lebdjeti na pet-šest centimetara debelu metalu, u rijetku zraku, na visini od tri i pol kilometra, zaštićen od smrti samo bijednom vještinom dvaju nezanimljivih neznanaca, golobrada derana po imenu Huple i nervozna blesana kao što je Dobbs, koji je doista poblesavio baš u avionu, uhvatio ga amok nad samim ciljem, pa je, sjedeći i dalje na sjedalu pomoćnoga pilota, oteo Hupleu palicu i sunovratio ih sve u dubinu tako da im se sledila krv u ţilama, a Yossarianu je ispao laringofon, te su se vratili u gustu vatru iz flakova iz koje samo što nisu bili umakli. Odmah za tim je saznao da jedan drugi neznanac, radist po imenu Snowden, umire u repu aviona. Nikako se nije moglo ustanoviti je li ga Dobbs ubio, jer, kad je Yossarian ponovo uključio laringofone, Dobbs je već molio da netko ode u nos aviona i pomogne bombarderu-strijelcu. A gotovo se u isti čas javio Snowden cvileći: »Pomozite mi! Pomozite mi, molim vas! Hladno mi je, hladno mi je.« I Yossarian se polako izvukao iz nosa aviona i popeo na spremište za bombe i uvukao u rep aviona prošavši pored torbice za hitnu pomoć po koju se morao vratiti da previje Snowdenu vijugavu ranu na bedru, razjapljenu, ţivu ranu nalik na dinju i veliku kao lopta za ragbi, u kojoj su mišićna vlakna natopljena krvlju sablasno podrhtavala, kao slijepa bića što ţive svojim ţivotom, ovalnu, golu ranu koja je bila tridesetak centimetara dugačka i pri pogledu na koju je Yossarian zgranuto i samilosno jauknuo i malne počeo povraćati. A na podu do Snowdena leţao je u nesvijesti mali, slabašni repni strijelac, blijed kao krpa, pa je Yossarian, gadeći se, skočio da njemu najprije pomogne. Da, u krajnjoj liniji bilo je mnogo sigurnije letjeti s McWattom ali nije bilo čak ni s njim sigurno, jer je on previše volio letjeti, pa je, kad su ~ 331 ~

vjeţbali novoga bombardera-strijelca iz pričuvne posade koju je pukovnik Cathcart dobio pošto je Orr bio nestao, smiono letio svega nekoliko pedalja iznad zemlje, s Yossarianom u nosu aviona. Poligon je bio na drugom kraju Pianose, i na povratku McWatt samo što nije dodirnuo trbuhom aviona, kojim je lijeno i polako krstario, vrh brda u sredini otoka, a onda je, umjesto da zadrţi istu visinu, dao gas obim motorima, nagnuo se na jednu stranu i, na Yossarianovo zaprepaštenje, poletio što je najbrţe mogao tik iznad obronka mašući veselo krilima i prelijećući, uz snaţno i ubitačno damaranje, svaku stjenovitu izbočinu i uleknuće valovitog zemljišta, kao što ošamućeni galeb leti preko smeđih valova. Yossarian se skamenio. Novi bombarder-strijelac snebivljivo je sjedio pored njega cereći se kao da je opčinjen i neprestano zviţdukao: »Fiii!« Yossarian bi mu bio najradije smrskao rukom idiotsku njušku dok se uklanjao i prezao od velika kamenja i breţuljaka i krošanja, što su šibali i iskrsavali pred njima i gubili se munjevito tik ispod njih u šarenoj magli. Nitko nije imao prava izvrgavati se ovakvim strahovitim opasnostima. - Gore, gore, gore! - vikao je bjesomučno McWattu mrzeći ga iz dna duše, ali je McWatt bezbriţno pjevao u laringofon i vjerojatno ga nije ni čuo. Zajapuren od bijesa i gotovo jecajući od ţudnje za osvetom, Yossarian je jurnuo do prolaza boreći se za silom teţe i tromosti koji su ga vukli, dok se nije probio do glavnog odjela i uzvukao se u pilotsku kabinu i stao drhteći za leđa McWattu koji je sjedio na pilotskom sjedalu. Očajnički je traţio pogledom kakav revolver, kakav sivocrni automat kalibra 45, koji bi otkočio i prislonio Mc Wattu na sam potiljak. Nije bilo nikakva revolvera. Nije bilo ni lovačkog noţa ni kakvog drugog oruţja kojim bi ga mogao zatući ili zaklati, pa ga je zgrabio i potegao svom snagom za ovratnik kombinezona i viknuo mu neka leti gore, gore! Dolje je zemljište još letjelo i promicalo s obje strane. McWatt se obazre na Yossariana i radosno se nasmije, kao da i Yossarian uţiva. Yossarian ga obuhvati objema rukama za goli vrat i stisne. McWatt se ukoči. - Gore! - naloţi mu razgovijetno Yossarian kroz zube tihim i prijetećim glasom. - Ili ću te udaviti! Ukrutivši se od opreza, McWalt uspori i poče se polako uspinjati. Yossarianov stisak na MeWattovu vratu popusti i ruke mu spuznuše niz njegova ramena i mlitavo se objesiše. Nije se više ljutio. Stidio se. Kad se McWatt okrenuo, Yossarianu su bile mrske vlastite ruke i nije znao kud bi s njima. Kao da su bile mrtve. McWatt se zagleda u njega. U pogledu mu nije bilo ni traga ~ 332 ~

prijaznosti. Hladno mu reče: - Tebi, bogami, mora da je voda došla do grla. Trebalo bi da se vratiš kući. - Kad me neće pustiti - odvrati Yossarian gledajući na drugu stranu, pa se odvuče. Yossarian iziđe iz pilotske kabine, sjede na pod i obori glavu kajući se i osjećajući se kriv. Bio je obliven znojem. McWatt se vrati ravno na aerodrom. Yossarian se pitao hoće li McWatt otići u operativni šator k Piltchardu i Wrenu i zamoliti ih da više nikad ne odrede Yossariana da leti s njim, baš kao što je Yossarian potajno razgovarao s njima o Dobbsu, Hupleu, Orru i, bez uspjeha, o Aarfyju. Nikad prije nije vidio McWatta nezadovoljna, uvijek ga je vidio samo izvrsno raspoloţena, pa se sad pitao nije li izgubio još jednog prijatelja. Ali kad je izišao iz aviona, McWatt mu je prijateljski namignuo i domaćinski se našalio s lakovjernim novim pilotom i bombarderomstrijelcem dok su se vraćali dţipom u eskadrilu, premda nije uputio ni jedne jedine riječi Yossarianu dok nisu sva četvorica vratili pa dobrane i rastali se, i njih dvojica pošli zajedno prema njihovu redu šatora. Tada se McWattovo suncem preplanulo škotsko-irsko lice posuto rijetkim pjegama iznenada razvuče u osmijeh i on nestašno mu ne Yossariana pod rebra, kao da se boksa. - Huljo jedna! - nasmije se. - Jesi me zbilja htio udaviti? Yossarian se pokajnički naceri i zavrtje glavom. - Nisam, mislim da nisam. - Nisam znao da je tebi tako gadno. Pa zašto, bogati, ne porazgovaraš s nekim o tome? - Pa sa svakim razgovaram samo o tome. Šta je tebi, do vraga? Zar me nikad ne slušaš? - Valjda ti nisam nikad posve povjerovao. - Zar se ti nikad ne bojiš? - Moţda bi bilo bolje da se bojim. - Ĉak ni na borbenim letovima? - Valjda naprosto nemam dosta pameti u glavi - nasmije se McWatt snebivljivo. - Ima sva sila načina na koje mogu poginuti, a ti si morao izmisliti još jedan - napomene Yossarian. McWatt se ponovo osmjehne. ~ 333 ~

- Ĉuješ, pa ja onda tebe zbilja uplašim kad ti preletim iznad šatora, a? - Uplašiš me nasmrt, rekao sam ti već. - A ja sam mislio da se ti tuţiš samo na buku. - McWatt slegne ramenima kao da se miri sa sudbinom. - Hja, Boţe, što se moţe - sroči. Ĉini mi se da ću se morati i toga okaniti. Ali McWatt je bio nepopravljiv i, premda nije više nikad preletio preko Yossarianova šatora, nikad nije propustio priliku da prohuji nad plaţom i protutnji nisko, kao snaţan grom, nad splavi i skrovitom jamom u pijesku, gdje je Yossarian leţao i pipao sestru Duckett, ili igrao vist, poker ili darde s Natelyjem, Gladnim Joeom i Dunbarom. Yossarian se sastajao sa sestrom Duckett gotovo svako poslije podne kad su oboje bili slobodni, i odlazio s njom na plaţu, s onu stranu uskog izbreška dina, koje su mu dopirale do ramena i koje su ih odvajale od mjesta gdje su se drugi oficiri, podoficiri i vojnici kupali goli. Nately, Dunbar i Gladni Joe također su dolazili tamo. Kat kad bi im se pridruţio McWatt, a često i Aarfy, koji je uvijek dolazio, onako zdepast, u uniformi, i koji nikad ništa nije skidao sa sebe osim cipela i kape; nikad se nije ni kupao. Ostali su nosili kupaće gaćice, iz obzira prema sestri Duckett, a isto tako i iz obzira prema sestri Cramer, koja je pratila sestru Duckett i Yossariana svaki put na plaţu i sjedila oholo sama desetak koračaja dalje. Nitko nije nikad, osim Aarfyja, spominjao gole muškarce koji se sunčaju na vidiku malo dalje niz plaţu ili rone i skaču s goleme obijeljene splavi, koja poigrava na praznim benzinskim bačvama iza muljevitog spruda. Sestra Cramer sjedila je sama zato što je bila ljuta na Yossariana i razočarana u sestri Duckett. Sestra Sue Ann Duckett prezirala je Aarfyja, što je bila jedna od njenih brojnih čari u kojima je Yossarian uţivao. On je uţivao i u dugačkim bijelim nogama i u podatnoj, obloj guzi sestre Sue Ann Duckett; često je smetao s uma da je ona vrlo tanka i krhka od pasa nagore, pa joj je nehotice, u časovima strasti, nanosio bol grleći je suviše grubo. Sviđalo mu se kako mu se pospano podavala u sumrak na plaţi. Crpao je utjehu i umirenje iz njene blizine, ţudio je da je uvijek dotiče, da ostane zauvijek u tjelesnom dodiru s njom. Kad se kartao s Natelyjem, Dumbarom i Gladnim Joeom, rado ju je drţau ovlaš prstima za gleţanj, lagano i njeţno joj noktima milovao maljavu put na svijetlom i glatkom bedru ili, sneno i pohotljivo, gotovo nesvjesno, zavlačio vlasnički i obzirno ruku uz njenu školjkastu hrptenjaču, ispod elastične uzice gornjeg dijela kupaćeg kostima, koji je uvijek nosila da sakrije svoje sićušne dojke s dugačkim bradavicama. Volio je vedro, polaskano drţanje kojim, je sestra Duckett ~ 334 ~

odgovarala na njegovo milovanje, naklonost koju mu je ponosno iskazivala. I Gladni Joe je ţudio da popipa sestru Duckett, i ne jednom ga je odvratio od toga Yossarianov mrki i zloslutni pogled. Sestra Duckett je očijukala s Gladnim Joeom samo zato da ga nadraţi. Okrugle, svijetlosmeđe oči krijesile su joj se od obijesti kad god bi je Yossarian oštro munuo laktom ili šakom da prestane očijukati. Muškarci su se kartali na ručniku, potkošulji ili gunju, a sestra Duckett je sjedila naslonjena na pješčanu dinu i miješala drugi sveţanj karata. Kad nije miješala, škiljila je u dţepno ogledalce ili bojila svoje kovrčaste crvenkaste trepavice, glupo se nadajući da će ih time zauvijek produţiti. Katkad bi im uspjela tako spakirati karte, ili ih krivo izmiješati, da bi oni to primijetili tek usred partije, a kad bi pobacali karte gadeći se i počeli je oštro bubetati po rukama i nogama nazivajući je pogrdnim imenima i opominjući je neka se više ne šali, smijala se i sjala od blaţena zadovoljstva. Kad su se trudili da računaju u sebi, lupetala bi koješta, a kad bi je opet oštro izudarali šakama po rukama i nogama i rekli joj neka zaveţe, obrazi bi joj se zaţarili od ushita. Sestra Duckett uţivala je u takvoj paţnji i, kad bi se Yossarian i ostali okrenuli njoj, zatresla bi svojim kratkim kestenjastim šiškama od radosti. Spoznaja da toliki goli momci i muškarci besposličare u blizini, s onu stranu dina, ispunjavala ju je čudnim, toplim i ugodnim osjećanjem punim iščekivanja. Trebao je samo istegnuti vrat ili, pod bilo kakvim izgovorom, ustati, pa da ugleda tridesetoricu-četrdesetoricu nagih muškaraca kako planduju ili se loptaju na suncu. Vlastito tijelo bilo joj je toliko poznato i obično da se čudila grčevitom zanosu koje je budilo u muškaraca, snaţnoj i smiješnoj potrebi koju su osjećali da ga samo dotaknu, da posegnu hitro za njim i pritisnu ga, stegnu, uštinu i protrljaju. Nije razumjela Yossarianovu poţudu, ali je bila spremna vjerovati mu na riječ. Onih večeri kad je Yossarian bio raspoloţen za one stvari, odveo bi sestru Duckett na plaţu noseći dva gunja sa sobom, pa bi je obljubljivao gotovo sasvim odjevenu uţivajući više nego što je nekad uţivao obljubljujući sve one krepke, gole amoralne djevojke u Rimu. Ĉesto bi otišli noću na ţal pa bi samo leţali stisnuti jedno uz drugo između gunjeva ne bi li se zaštitili od svjeţe i vlaţne studeni. Noći crne kao crnilo bivale su sve hladnije, a zvijezde sve mrazovitije i rjeđe. Splav se ljuljala na sablasnom tragu mjesečine i kao da se otiskivala na pučinu. Zrak je bio proţet jasnim nagovještajem hladnog vremena. Ostali su muškarci tek počinjali praviti peći, pa su dolazili obdan u Yossarianov šator da se dive ~ 335 ~

Orrovu remek-djelu. Sestra Duckett bila je oduševljena što Yossarian ne moţe skinuti ruku s nje dok je s njom, iako mu nije dopuštala da joj ih obdan zavlači ispod kupaćeg kostima kad je tko bio u blizini, čak ni ako je jedini svjedok bila sestra Cramer, koja je sjedila s druge strane dine prijekorno drţeći nos visoko u zraku i gradeći se da ništa ne vidi. Sestra Cramer prestala je razgovarati sa sestrom Duckett, svojom najboljom prijateljicom, zato što se ova spetljala s Yossarianom, ali je i dalje išla svuda za sestrom Duckett, jer joj je sestra Duckett bila najbolja prijateljica. Nisu joj se sviđali ni Yossarian ni njegovi prijatelji. Kad bi ustali i pošli u vodu sa sestrom Duckett, sestra Cramer također bi ustala i pošla u vodu zadrţavajući i dalje udaljenost od desetak koračaja između sebe i njih, šuteći i drţeći se prezirno prema njima čak i u vodi. Kad bi se oni smijali i bućkali, i ona bi se smijala i bućkala; kad bi oni ronili, ronila bi i ona; kad bi oni otplivali do spruda i odmarali se, i sestra Cramer bi otplivala do spruda i od marala se. Kad bi oni izišli iz vode, izišla bi i ona, obrisala ručnikom ramena i sjela na svoje mjesto po strani, ukrućenih leđa i s kolobarom sunčeva odsjaja na svijetloplavoj kosi kao s aureolom na glavi. Sestra Cramer bila je spremna opet progovoriti sa sestrom Duckett ako se ova pokaje i ispriča. Sestri Duckett se, međutim, više sviđalo ovako. Odavno je ţeljela začepiti usta sestri Cramer. Sestra Duckett je drţala da je Yossarian divan, i već ga je nastojala popraviti. Rado ga je gledala kako drijema leţeći na trbuhu, s rukom prebačenom preko nje, ili kako mrko gleda beskrajne, pitome, mirne valove koji, nalik na štenad, zapljuskuju obalu, poskakuju čilo po pijesku korak-dva i zatim se, kaskajući, povlače. Kad je on šutio, ona je mirovala. Znala je da mu ne dosađuje i, dok je dremuckao ili mozgao, a nestalan se, topao poslijepodnevni povjetarac lagano po igravao po plaţi, ona je pomno laštila i bojila nokte. Rado je gledala opaljenu i čistu koţu na njegovim širokim, dugačkim i mišićavim leđima. Rado je naglo raspaljivala u njemu strast trpajući iznenada čitavo njegovo uho u svoja usta i gladeći ga rukom po cijelom tijelu odozgo nadolje. Rado ga je draţila i mučila do mraka, a onda zadovoljavala. Zatim ga je ljubila oboţavajući ga zato što ga je toliko usrećila. Yossarian se nije nikad osjećao osamljen sa sestrom Duckett, koja je doista umjela drţati jezik za zubima i koja je bila hirovita baš koliko treba. Progonilo ga je i mučilo golemo, beskrajno more. Dok je sestra Duckett laštila nokte, ţalosno je razmišljao o svim ljudima koji su pomrli pod vodom. Bilo ih je svakako već više od milijun. Gdje li su sada? Kakve ~ 336 ~

su im ţivotinjice izjele meso? Zamišljao je strašnu nemoć koja čovjeka obuzima dok guta litre i litre vode. Pratio je pogledom male ribarske barke i vojne motorne čamce koji su krstarili u daljini i koji su mu se činili nestvarni; nije mogao vjerovati da su u njima pravi ljudi koji neprestano nekamo plove. Gledao je prema stjenovitoj Elbi i automatski traţio pogledom pahuljasti, bijeli oblak, nalik na repu, u kojem je nestao Clevinger. Zurio je u maglovito talijansku kopno i mislio na Orra. Clevinger i Orr. Kamo su otišli? Jednom je u zoru stajao na gatu i gledao kako se resasta okrugla klada, koju je more nosilo prema njemu, neočekivano pretvara u podbuhlo lice utopljenika; bio je to prvi mrtvac kojeg je ikad vidio. Ţudio je za ţivotom i pohlepno posegnuo za mesom sestre Duckett. Motrio je sa zebnjom u srcu sve što je plutalo u moru neće li ugledati kakav jezivi znak od Clevingera ili Orra, spreman na svako uţasno iznenađenje, osim na iznenađenje koje mu je jednog dana priredio McWatt svojim avionom, što je iznenada dotutnjao iz tihe daljine i, kloparajući i zavijajući nemilosrdno, poletio uz obalu preko drmave splavi, na kojoj je plavokosi, blijedi Kid Sampson, komu su se čak iz daljine vidjele gole upale slabine, obješenjački poskočio da ga dotakne u trenutku kad je neki ćudljivi udarac vjetra ili sitna greška McWattovih osjetila spustila jureći avion baš toliko da ga propeler presiječe nadvoje. Ĉak i ljudi koji nisu bili prisutni sjećali su se ţivo i točno što se zatim dogodilo. Usred gromoglasne, zaglušne tutnjave avionskih motora jasno se razleglo posve kratko i njeţno ssst, a onda nije više bilo ničega osim dviju blijedih, mršavih nogu Kida Sampsona, koje su se još nekako drţale tetivama za krvave i presječene kukove i koje su, čini se, minutu-dvije stajale nepomično na splavi, pa onda napokon pale unazad u vodu bućnuvši slabašno i potpuno se prevrnuvši, tako da su im se još vidjeli samo groteskni prsti i sadrenobijeli tabani. Na plaţi je nastao pravi pakao. Sestra Cramer se iznenada odnekud stvorila i histerično zaplakala na Yossarianovim prsima, a Yossarian ju je zagrlio i počeo umirivati. Drugom je rukom drţao sestru Duckett, koja je također drhtala i jecala na njegovim prsima i kojoj je dugačko, uglasto lice bilo mrtvački blijedo. Svi su na plaţi vrištali i bjeţali, a muškarci su kreštali kao ţene. Obuzeti panikom, trčali su po svoje stvari, brţe-bolje se saginjali i iskosa motrili svaki mali, njeţni zapjenjeni val kao da će baš na njih izbaciti kakav ruţni, crveni, grozni organ kao, na primjer, jetru ili pluća. Oni koji su bili u vodi koprcali su se ne bi li izišli van, zaboravljajući u onoj ţurbi plivati, cvileći i hodajući, a u bijegu ih je ~ 337 ~

zadrţavalo ljepljivo, prionljivo more kao ljut vjetar. Kid Sampson je sve nadaleko poškropio krvlju. Oni koji su spazili kapi njegove krvi na svojim udovima ili trupovi ma uzmicali su prestravljeno i gadljivo, kao da zaziru od vlastite mrske koţe. Svi su bjeţali tromo, kao krdo, osvrćući se bolno i uţasnuto i ispunjavajući hladovitu i šuštavu dubinu šume svojim slabašnim drhtanjem i vikom. Yossarian je bjesomučno tjerao pred sobom obje ţene koje su se spoticale i posrtale, gurao ih je i udarao ne bi li se poţurile, a kad se Gladni Joe sapleo o gunj ili futrolu fotoaparata i pao naglavce u mulj potoka, pojurio je psujući natrag da mu pomogne. U eskadrili su već sve znali. I tu su ljudi u uniformama vrištali i trčali ili stajali nepomično, skamenjeni od uţasa, kao narednik Knight i doktor Daneeka koji su ozbiljno istezali vratove i gledali nesretni avion, koji je bio svemu kriv, kako polako kruţi i kruţi i penje se. - Tko je gore? - upita Yossarian napeto doktora Daneeku pritrčavajući im bez daha i hramljući. Nevesele oči bijahu mu uţagrene i zamagljene od silne tjeskobe. - Tko je u avionu? - McWatt - reče narednik Knight. - S njim su dva nova pilota na vjeţbi. I doktor Daneeka. - Ja sam ovdje - opovrgne ga doktor Daneeka čudnim i zabrinutim glasom bacajući tjeskoban pogled na narednika Knighta. - Zašto ne sleti? - očajno uzvikne Yossarian. - Zašto se još penje? - Vjerojatno se boji sletjeti - odgovori narednik Knight ne odvajajući ozbiljni pogled od McWattova usamljena aviona što se penjao. - Zna kakvu je kašu skuhao. I McWatt se penjao sve više i više leteći postupno i polagano u ovalnoj spirali, koja ga je odvela na jug daleko nad more, i na sjever daleko nad crvenkastosmeđe pobrđe, pošto je ponovo obletio uzletište. Ubrzo je bio više od dvije tisuće metara nad zemljom. Šum motora dopirao je na zemlju njeţno kao šapat. Iznenada se pojavi i nadme jedan bijeli padobran. Nakon nekoliko trenutaka pojavi se još jedan padobran i poče se spuštati, kao i prvi, ravno na čistinu uzletišta. Na zemlji se nitko nije micao. Avion je letio dalje na jug još tridesetak sekundi u onom istom smjeru, koji je sad već bio poznat i mogao se predvidjeti, a onda se McWatt nagnuo na jedno krilo i graciozno opet zaokrenuo. - Još dvojica trebaju iskočiti - reče narednik Knight. - McWatt i doktor Daneeka. - Ma ja sam ovdje, naredniče! - reče mu doktor Daneeka kao da se ~ 338 ~

ţali. - Ja nisam u avionu. - Zašto ne iskaču? - pitao je narednik Knight kao da govori sam sa sobom. - Zašto ne iskaču? - To nema smisla - jadikovao je doktor Daneeka grizući se za usnu. To naprosto nema smisla. Ali Yossarian najednom shvati zašto McWatt neće iskočiti, pa poče neobuzdano trčati niz cijelu eskadrilu za McWattovim avionom mašući rukama i dovikujući mu umolno neka sleti, neka sleti; ali činilo se da ga nitko ne čuje, a ponajmanje McWatt pa se Yossarianu ote silan jauk kao da grca kad se McWatt ponovo okrene, mahne krilima u znak pozdrava, pomisli »Hja, Boţe, što se moţe«, i zaleti se u brdo. Pukovnika Cathcarta je toliko potresla smrt Kida Sampsona i McWatta da je povisio normu na šezdeset i pet letova.

~ 339 ~

31. GOSPOĐA DANEEKA Kad je pukovnik Cathcart čuo da je i doktor Daneeka poginuo u McWattovu avionu, povisio je normu na sedamdeset letova. Prvi koji je u eskadrili ustanovio da je doktor Daneeka poginuo bio je narednik Towser, koga je još ranije obavijestio čovjek iz kontrolnoga tornja da se ime doktora Daneeke nalazi na listi posade, koju je McWatt predao prije nego što je poletio. Narednik Towser je obrisao suzu i precrtao ime doktora Daneeke s popisa ljudstva u eskadrili. Usne su mu još podrhtavale kad je ustao i pošao tromo i nevoljko saopćiti tu zlu vijest Gusu i Wesu, kloneći se obzirno da razgovara sa samim doktorom Daneekom dok je prolazio pored sitne i sablasne prilike liječnika eskadrile, koji je potišten sjedio na stolici bez naslona između pisarnice i sanitetskog šatora grijući se na suncu kasnog poslijepodneva. Naredniku Towseru bilo je teško pri duši; sad je imao dva mrtvaca na vratu, Mudda, mrtvaca iz Yossarianova šatora, koga nije ni bilo, i doktora Daneeku, novoga mrtvaca u eskadrili, koji je nedvojbeno bio tu i koji se, po svemu sudeći, mogao lako pretvoriti u još grdniji administrativni problem. Gus i Wes saslušali su narednika Towsera u čudu, ali stoički, i nisu nikome rekli ni riječi o svojoj ucviljenosti dok im nije otprilike nakon sat vremena došao sam doktor Daneeka da mu po treći put toga dana izmjere temperaturu i krvni tlak. Toplomjer je pokazivao pola stupnja manje od njegove uobičajene temperature 35,9. Doktor Daneeka se uzrujao. Uporni, tupi i ukočeni pogledi njegovih dvaju vojnika razdraţivali su ga još više nego inače. - Majku vam Boţju - prosvjedovaše on pristojno, ozlojeđen kao malokad - što je to s vama dvojicom? Nikako ne moţe biti u redu da čovjek neprestano ima nisku temperaturu i začepljen nos. - Doktor Daneeka šmrkne turobno, kao da ţali sama sebe, pa snuţdeno prođe kroz šator da uzme aspirina i sulfatnih pilula i da namaţe sam sebi grlo »argyrolom«. Potišteno lice bijaše mu krhko i neutješno kao u lastavice. Ritmički je trljao nadlaktice. - Gledajte samo kako mi je hladno. Ne tajite li vi meni što? - Vi ste mrtvi, gospodine doktore - protumači mu jedan od njih dvojice. Doktor Daneeka hitro digne glavu odajući kivnost i nepovjerenje. - Što kaţete? - Vi ste mrtvi, gospodine doktore - ponovi onaj drugi. - Vjerojatno vam ~ 340 ~

je zato uvijek tako hladno. - Tako je, gospodine doktore. Vjerojatno ste sve ovo vrijeme bili mrtvi, a mi to naprosto nismo sve dosad ustanovili. - Kog vraga vi to obojica govorite? - vrisne doktor Daneeka prodornim glasom, skamenivši se od slutnje da ga snalazi neka neminovna nesreća. - Istinu vam govorimo, gospodine doktore - reče jedan od njih dvojice. - U dokumentima stoji da ste letjeli s McWattom radi letačkog dodatka. Budući da se niste spustili padobranom, bit će da ste poginuli. - Tako je, gospodine doktore - reče onaj drugi. - Morali biste biti sretni što uopće još imate temperaturu. Doktoru Daneeki se zavrtje u glavi od te zbrke. - Jeste li vi obadvojica poludjeli? - pripita ih. - Prijavit ću vas zbog neposluha naredniku Towseru. - Pa narednik Towser nam je to i rekao - reče Gus ili Wes. Ministarstvo rata će čak obavijestiti o tome vašu suprugu. Doktor Daneeka podvrisne i istrči iz sanitetskog šatora da se prituţi naredniku Towseru, koji se gadljivo odmakne od njega i posavjetova ga da što manje izlazi na oči ljudima, dok se ne donese odluka o tome što da se učini s njegovim zemnim ostacima. - Jao, pa čini se da je on zbilja mrtav - protuţi jedan od njegova dva vojnika tiho i smjerno. -Nedostajat će nam. Bio je prilično zgodan čovjek, je li? - Eh, bogami je bio - oplakivaše ga drugi. - Ipak mi je drago što nema više tog pizdeka. Dozlogrdilo mi je već bilo da mu neprestano mjerim tlak. Gospođi Daneeka, supruzi doktora Daneeke, nije bilo drago što nema više doktora Daneeke pa, kad je od Ministarstva rata dobila brzojav da joj je muţ pao u boju, proparala je mirnu noć na Staten Islandu bolnim jaucima i kuknjavom. Ţene su je dolazile tješiti, a njihovi muţevi izraziti joj sućut, nadajući se da će se ona uskoro preseliti iz njihove četvrti kako je ne bi morali neprestano saţalijevati. Sirota je ţena bila gotovo cijeli tjedan potpuno slomljena. Polako je i junački prikupila snagu da pogleda u oči budućnosti, u kojoj nju i njenu djecu očekuju uţasni problemi. Baš kad se počela miriti sa svojim gubitkom, pozvonio je kao grom iz vedra neba pismonoša i donio joj pismo iz inozemstva, koje je nosilo potpis njena muţa i u kojem ju je on mahnito preklinjao neka se ne obazire ni na kakve zle vijesti o njemu. Gospođu Daneeka kao da je grom ošinuo. Datum je na pismu bio nečitljiv. Rukopis je od početka do kraja bio drhtav i nemaran, ali je stil nalikovao na stil njena muţa, a ton koji je odavao sjetu i ţaljenje ~ 341 ~

sama sebe bio joj je poznat, premda je bio sumorniji nego obično. Gospođa Daneeka bila je presretna, i nije mogla da ne zaplače od olakšanja, i tisuću puta je poljubila zguţvani i prljavi vojni poštanski papir. Nadrljala je zahvalno pisamce muţu traţeći od njega pojedinosti, i brzojavno upozorila Ministarstvo rata na pogrešku koju je počinilo. Ministarstvo rata je uvrijeđeno odgovorilo da nije počinilo pogrešku i da je ona nesumnjivo ţrtva nekog sadističkog i psihopatskog krivotvoritelja iz eskadrile njena muţa. Njeno pismo muţu bilo je vraćeno neraspečaćeno, sa ţigom PAO U BOJU. Gospođa Daneeka je ponovo obudovjela, ali joj je ovaj put bol bila donekle ublaţena obaviješću iz Washingtona da je ona jedina korisnica vojne police ţivotnog osiguranja njena muţa od 10.000 dolara, što će joj biti isplaćeno na njen zahtjev. Spoznaja da nju i njenu djecu ne čeka neposredno gladovanje; izmamila joj je hrabar smiješak na licu i označila prekretnicu u njenoj nevolji. Već sutradan obavijestilo ju je » Društvo ratnih veterana« da ima pravo na doţivotnu mirovinu zbog muţeve smrti i na pogrebne troškove od 250 dolara. U pismu je bio priloţen drţavni ček na 250 dolara. Postepeno i nezadrţivo razvedravala joj se budućnost. Istog je tjedna stiglo pismo od Socijalnog osiguranja, koje joj je javljalo da će, prema Zakonu o osiguranju staraca i siročadi iz 1935. godine, primati mjesečnu potporu za sebe i za djecu do njihove osamnaeste godine, i da će do biti 250 dolara za pogrebne troškove. S ovim drţavnim pismima kao dokazima o muţevoj smrti, zatraţila je da joj se isplate premije od po 50.000 dolara na tri police ţivotnog osiguranja, koje je bio uplatio doktor Daneeka; zahtjevi su joj bili usvojeni i ubrzo udovoljeni. Svaki joj je dan donosio nova neočekivana blaga. S pomoću ključa od jednog bankovnog sefa domogla se četvrte police ţivotnog osiguranja u vrijednosti od 50.000 dolara i gotovine od 18.000 dolara, na koju nikad nije bio plaćen porez niti ga je trebalo platiti. Loţa bratovštine čiji je on bio član poklonila joj je mjesto na groblju. Neka druga bratovština u koju je on bio učlanjen poslala joj je 250 dolara za pogrebne troškove. Općinsko liječničko društvo isplatilo joj je također 250 dolara za pogrebne troškove. Muţevi njenih najboljih prijateljica počeli su joj se udvarati. Gospođa Daneeka bila je naprosto oduševljena tim obratom događaja, pa je obojila kosu. Njeno bajoslovno bogatstvo neprestano se gomilalo, i svaki se dan morala podsjećati da sve te stotine tisuće dolara koje dobiva ne vrijede ni prebite pare kad joj nema muţa s kojim bi mogla podijeliti taj imutak. Nije se mogla načuditi koliko je različitih organizacija bilo spremno ~ 342 ~

pokopati doktora Daneeku, koji je na Pianosi bio na sto muka kako da se izvuče iz škripca i koji se, obuzet mračnom strepnjom, čudio što mu ţena ne odgovara na pismo. On je bio izopćen iz eskadrile od ljudi koji su prostački proklinjali uspomenu na njega zato što je potaknuo pukovnika Cathcarta da povisi normu. Dokumenti koji su svjedočili o njegovoj smrti razmnoţili su se kao jajašca i potvrđivali vjerodostojnost jedan drugoga, tako da nije više moglo biti nikakve dvojbe. Nije više dobivao plaću ni sljedovanje i ovisio je o milosrđu narednika Towsera i Mila koji su obojica znali da je mrtav. Pukovnik Cathcart ga je odbio primiti, a potpukovnik Korn je poručio po majoru Danbyju da će ga, ako se još ikad pojavi u štabu, smjesta dati spaliti. Major Danby mu je u povjerenju rekao da su u štabu aviopuka bijesni na sve eskadrilske liječnike zbog dr. Stubbsa, neurednog liječnika iz Dunbarove eskadrile, bujne kose i s podvoljkom, koji je navlaš, iz prkosa, stvarao zlu krv proglašavajući sve ljude koji su navršili šezdeset letova nesposobnima za letenje i ispunjavajući određene formulare, koje je štab aviopuka ogorčeno odbacivao i izdavao naloge da se zbunjeni piloti, navigatori, bombarderi-strijelci i mitraljesci vrate na duţnost. Moral je u toj eskadrili naglo opadao, a Dunbar je bio pod nadzorom. U štabu aviopuka bili su zadovoljni što je doktor Daneeka poginuo, i nisu kanili traţiti zamjenu za njega. U takvim prilikama nije čak ni kapelan mogao oţiviti doktora Daneeku. Strahovanje je ustupilo mjesto pomirenosti sa sudbinom, i doktor Daneeka je sve više i više nalikovao na nezdrava glodavca. Kesice ispod očiju bile su mu upale i pocrnjele, i on je uzalud tumarao u sjeni kao kakva sveprisutna prikaza. Ĉak je i kapetan Flume pobjegao pred njim kad ga je doktor Daneeka potraţio u šumi da ga zamoli za pomoć. Gus i Wes su ga bezdušno izbacili iz sanitetskog šatora a da mu nisu dali čak ni toplomjer za utjehu, i tada, tek tada je konačno shvatio da je faktički i uistinu mrtav i da mora vraški brzo učiniti nešto ako se još uopće ţeli spasiti. Nije se imao komu obratiti nego ţeni, pa je načrčkao strastveno pismo u kojem ju je zamolio da upozori Ministarstvo rata na njegovu nevolju i da odmah stupi u vezu sa zapovjednikom njegova aviopuka, pukovnikom Cathcartom, da se uvjeri da joj se, bez obzira na ono što je moţda čula o njemu obraća uistinu on, njen muţ, doktor Daneeka, a ne mrtvac ni varalica. Gospođu Daneeka je zapanjila dubina osjećaja izraţena u tom gotovo nečitljivom apelu. Pekla ju je savjest i bila je već u iskušenju da se ~ 343 ~

odazove na tu molbu, ali je iduće pismo koje je otvorila bilo od toga istog pukovnika Cathcarta, zapovjednika aviopuka njena muţa, i počinjalo je ovako:

Draga gospođo, gospođice, dragi gospodine, ili gospođo i gospodine Daneeka! Ne mogu vam riječima izraziti duboku osobnu bol koju sam osjetio kad je vaš muţ, sin, otac ili brat poginuo, bio ranjen ili nestao u borbi. Gospođa Daneeka preselila se s djecom u Lansing, u Michiganu a da nije ostavila za sobom svoju novu adresu.

~ 344 ~

32. YO-YOVI ŠLAFKAMKRADI Kad je zahladjelo i kad su oblaci nalik na kitove počeli ploviti nisko po mutnom, plavosivom nebu u gotovo beskrajnoj povorci, kao zvrjava tamna, čelična jata bombardera tipova B-17 i B-24 koji su prije dva mjeseca, na dan invazije juţne Francuske, letjeli iz zračnih baza u Italiji, Yossarianu je bilo toplo u njegovu šatoru. Svi su u eskadrili znali da je more izbacilo mršave noge Kida Sampsona na vlaţni pijesak i da tu leţe i gnjiju kao rumeni svinuti jadac. Nitko ih nije htio maknuti odatle, ni Gus ni Wes, pa čak ni ljudi iz bolničke mrtvačnice; svi su se gradili da noge Kida Sampsona nisu tu, da ih je more zauvijek odnijelo na jug, kao leševe Clevingera i Orra. Otkako je zahladjelo, gotovo nitko više nije kradom odlazio gledati iz grmlja, kao kakav nastran tip, natrule batrljke. Nije više bilo lijepih dana. Nije više bilo lakih borbenih zadataka. Bila je tmurna, hladna magla i padala je bockava kiša i ljudi su letjeli u razmacima od po tjedan dana, kad god bi se razvedrilo. Noću je zavijao vjetar. Kvrgava i krţljava stabla pucketala su i krčkala i usmjeravala svako jutro Yossarianove misli, još prije nego što bi se pravo probudio, na mršave noge Kida Sampsona što su se napuhavale i gnjile na ledenoj kiši i vlaţnom pijesku, pravilno kao sat, za svih tih mrklih, hladnih i vjetrovitih listopadskih noći. Zatim bi pomislio na jadnog Snowdena, koji je cvilio i smrzavao se u repu aviona i drţao svoju vječnu, nepromjenljivu tajnu skrivenu u podstavljenom, oklopljenom zaštitnom odijelu dok mu Yossarian nije sterilizirao i previo krivu ranu na nozi, a onda je iznenada istresao tu svoju tajnu svuda naokolo po podu. Noću, dok se trudio zaspati, Yossarian je dozivao u sjećanje sve muškarce, ţene i djecu koje je poznavao, a koji su već bili mrtvi. Pokušavao se prisjetiti svih vojnika i uskrsavao likove svih starijih ljudi koje je poznavao iz djetinjstva, sve tetke; ujake, stričeve, susjede, roditelje i praroditelje, svoje i tuđe, i sve one dirljive, razočarane trgovčiće koji su otvarali svoje prasne trgovinice u zoru i radili u njima kao budale do ponoći. I oni su bili mrtvi. Ĉinilo se da se broj mrtvih ljudi neprestano povećava. A Nijemci su se još borili. Pomišljao je da je smrt neizbjeţiva i da će on izgubiti bitku. Kad je zahladjelo, Vossarianu je bilo toplo zahvaljujući Orrovoj čudesnoj peći, i moţda bi bio sasvim lijepo poţivio u tom svom toplom šatoru da nije bilo sjećanja na Orra, i da nije jednoga dana u šator pomamno nahrupila banda ţivahnih oficira iz dvije potpune avionske posade koje je pukovnik Cathcart zatraţio i dobio za manje od četrdeset i ~ 345 ~

osam sati umjesto Kida Sampsona i McWatta. Kad se nakon jednog leta umoran dovukao do svog šatora i tu ih zatekao, Yossarian je ispustio dug, glasan i kreštav uzdah u znak prosvjeda. Bila su četvorica i strašno su se dobro zabavljali pomaţući jedan drugome namjestiti leţajeve. Zbijali su šale. Ĉim ih je ugledao, Yossarian je znao da su nemogući. Bili su nestašni, revni i puni ţivota i prijateljevali su još u Sjedinjenim Drţavama. Bili su naprosto nevjerojatni. Bili su bučni, nadobudni, praznoglavi klinci od dvadeset i jedne godine. Pohađali su koledţ i bili zaručeni sa zgodnim, čistim djevojkama, čije su slike već stajale na grubo izrađenom betonskom okviru Orrova kamina. Vozili su se dotad u brzim motornim čamcima i igrali tenis i jahali. Jedan je od njih spavao jednom s nekom starijom ţenom. Poznavali su iste ljude iz različitih dijelova zemlje i išli u školu s bratićima jedan drugoga. Slušali su prijenose utakmica bejzbolske savezne lige i nipošto im nije bilo svejedno koji su nogometni klubovi pobijedili. Bili su tupi; borbeni im je duh bio na visini. Bilo im je drago što je rat toliko potrajao da se mogu sami uvjeriti kako je zapravo u borbi. Bili su već napola raspremili svoje stvari kad ih je Yossarian izbacio iz šatora. Yossarian je odlučno objasnio naredniku Towseru da oni nikako ne dolaze u obzir. Blijedo konjsko lice narednika Towsera odraţavalo je potištenost dok je izvještavao Yossariana da će morati primiti nove oficire u šator. Narednik Towser nije smio traţiti od štaba aviopuka još jedan šator za šestoricu dok Yossarian stanuje sam u jednom. - Ja ne stanujem sam u tom šatoru - reče Yossarian dureći se. - Sa mnom je još jedan mrtvac koji se zove Mudd. - Ama, molim vas, gospodine kapetane - preklinjaše ga narednik Towser uzdišući umorno i zirkajući na ona četiri zaprepaštena nova oficira koji su stajali pred samim ulazom i šutjeli u nedoumici. - Mudd je poginuo pri napadu na Orvieto. Vi to dobro znate. Letio je baš uz vas. - Pa zašto onda ne maknete njegove stvari iz mog šatora? - Zato što nikad nije ni došao ovamo. Molim vas, gospodine kapetane, nemojte sad opet načinjati tu temu. Moţete se preseliti u šator poručnika Natelyja ako ţelite. Ĉak ću vam poslati ljude iz pisarnice da vam prenesu stvari. Ali, kad bi napustio Orrov šator, napustio bi Orra, koga bi zajednički vrijeđala i poniţavala ova četiri priprosta oficira koji jedva čekaju da se usele. Ĉinilo se da nije pravo što su se ova četiri bučna, nezrela mladića pojavila pošto je sav posao obavljen, i što su prisvojili najbolji šator na ~ 346 ~

otoku. Ali takvi su bili propisi, kao što je objasnio narednik Towser, pa Yossarianu nije preostalo ništa drugo nego da im napravi mjesta, strijeljajući ih očima i zlobno se ispričavajući, i da im usluţno i pokajnički dade nekoliko savjeta dok su mu provaljivali u intimu i vladali se kao da su kod kuće. Yossariana nije nikad nijedno društvo toliko tištalo koliko ovo. Uvijek su bili dobre volje. Svemu su se smijali. Prozvali su ga u šali Yo-Yo i vraćali se noću pripiti nastojeći da ga na probude, ali su bili nespretni i udarali se u predmete i smijuckali se, a kad bi se on uspravio na postelji i počeo psovati, obasuli bi ga blesavim i veselim drugarskim povicima. Tada bi ih najradije bio sve pobio. Podsjećali su ga na nećake Paje Patka. Bojali su ga se i neprestano mu dosađivali i išli na ţivce svojom velikodušnošću i ubitačnim nastojanjem da mu čine sitne usluge. Bili su nepromišljeni, djetinjasti, simpatični, naivni, umišljeni, smjerni i plahoviti. Bili su glupi; ni na što se nisu tuţili. Divili su se pukovniku Cathcartu i mislili da je potpukovnik Korn duhovit. Bojali su se Yossariana, ali se nisu ni najmanje bojali sedamdeset borbenih zadataka pukovnika Cathcarta. Bila su to četiri čedna dječaka koji su se izvrsno zabavljali i tjerali Yossariana u ludilo. Nikako im nije mogao utuviti u glavu da je on ćudljiv starkelja od dvadeset i osam godina, da pripada drugom naraštaju, drugom dobu, drugom svijetu, da je njemu zezanje dosadno i da nije vrijedno truda, i da su oni isto tako dosadni. Nije im mogao začepiti usta; bili su gori od ţena. Nisu imali dovoljno pameti u glavi da budu povučeni i suzdrţljivi. Njihovi pajdaši iz drugih eskadrila počeli su bezočno navraćati i sluţiti se njihovim šatorom kao sastajalištem. Ĉesto nije bilo mjesta ni za Yossariana. Što je najgore, nije više mogao dovoditi sestru Duckett u šator i spavati s njom. A otkako se vrijeme pogoršalo, nije ju imao kamo drugdje odvesti! Tu nezgodu nije bio ni predvidio, pa bi bio najradije šakama porazbijao glave svojim sobnim drugovima ili ih ščepao, jednog po jednog, za tur i šiju i izbacio jednom zavazda u vlaţni, gumasti višegodišnji korov, koji je rastao između njegova zahrđalog pisoara od limenke za juhu, izbodene na dnu čavlima, i eskadrilskog nuţnika od kvrgavo borovine, koji je stajao u blizini, na lik na kupališnu kabinu. Ali nije im porazbijao glave nego je nazuo kaljače, obukao crnu kišnu kabanicu i pošao u mrak i kišu da pozove poglavicu Bijelog Halfoata da se i on preseli k njemu i istjera te gadljive proklete čistunce iz šatora svojim prijetnjama i svinjskim navikama. Ali poglavici Bijelom Halfoatu bilo je hladno i već se spremao da ode u bolnicu i umre od upale pluća. Instinkt ~ 347 ~

mu je govorio da mu je odzvonilo. Boljelo ga je u prsima i vječito je kašljao. Viski ga više nije mogao ugrijati. Ali najgore je bilo što se kapetan Flume opet doselio u prikolicu. To je bio znamen čiji mu je smisao bio posve jasan. - Pa, morao se vratiti - ustvrdi Yossarian, uzalud nastojeći raspoloţiti mračnog Indijanca bačvastih prsa, čije je snaţno crvenkastosmeđe lice bilo naglo oronulo i postalo vapnenastosivo. - Smrznuo bi se kad bi po ovom vremenu i dalje ţivio u šumi. - Ne, ne bi se ta kukavica samo zbog toga vratila - ostajaše poglavica Bijeli Halfoat tvrdokorno pri svome i lupi se po čelu odajući neku zagonetnu pronicavost. - A jok! Nego, on zna nešto. On zna da je došlo vrijeme da ja umrem od upale pluća, eto što on zna, i eto, po tome znam da je došlo vrijeme. - A što kaţe doktor Daneeka? - Ja ne smijem ništa kazati - tuţno reče doktor Daneeka sjedeći na stolici bez naslona u mračnom kutu. Njegovo glatko, šiljasto i sitno lice bijaše ţućkastozeleno pri titravom svjetlu svijeće. Sve je zaudaralo po plijesni. Ţarulja u šatoru bila je izgorjela prije nekoliko dana, a nijedan od njih dvojice nije smogao snage da je zamijeni. - Ne smijem se više baviti medicinom - nadoda. - On je mrtav - reče poglavica Bijeli Halfoat zlurado i nasmije se promuklo i sipljivo. - To je zbilja smiješno. - Ne primam više ni plaću. - To je zbilja smiješno - ponovi poglavica Bijeli Halfoat. - Ne prestano je govorio nešto o mojoj jetri, a gle što se sad njemu dogodilo. Mrtav je. Došla ga glave vlastita gramzljivost. - Nije me to došlo glave - pripomene doktor Daneeka mirnim i jednoličnim glasom. - U gramzljivosti nema ništa loše. Svemu je kriv onaj šugavi doktor Stubbs koji je podbunio pukovnika Cathcarta i potpukovnika Korna protiv eskadrilskih liječnika. Još će medicinska profesija izići na zao glas zbog njegove principijelne borbe. Neka radije pripazi da ga liječničko društvo njegove drţave ne isključi iz svojih redova i da mu no zabrani rad u bolnicama! Yossarian je gledao kako poglavica Bijeli Halfoat pomno toči viski u tri prazne bočice od šampona i sprema ih u torbicu. - Ne bi li bar mogao svratiti u moj šator kad ideš u bolnicu, i maznuti jednoga od njih po nosu? - razmišljaše Yossarian naglas. - Ima ih četvorica, potpuno će me istisnuti iz šatora. ~ 348 ~

- Nešto se slično, znaš, dogodilo cijelom mom plemenu - napomene poglavica Bijeli Halfoat pokazujući veselo razumijevanje, pa se zavali na svom leţaju smijuckajući se. - A zašto ne kaţeš kapetanu Blacku neka ti izbaci te klince iz šatora? Kapetan Black rado izbacuje ljude. Yossarian se kiselo nakrevelji na sam spomen kapetana Blacka, koji se već izdirao na pridošlice kad god bi svratili u obavještajni šator da zatraţe karte ili informacije. Ĉim se sjetio kapetana Blacka, Yossarian osjeti saţaljenje prema svojim sobnim drugovima i ţelju da ih zaštiti. Nisu oni krivi što su mladi i veseli, pomisli noseći natrag kroz mrak snop svjetla iz dţepne svjetiljke što se njihala. Zaţali što i on nije mlad i veseo. A nisu oni krivi ni što su hrabri, samopouzdani i bezbriţni. Morat će naprosto biti strpljiv s njima dok jedan ili dvojica od njih ne poginu, a ostali ne budu ranjeni, pa će sve biti u redu. Zarekao se sam sebi da će biti snošljiviji i dobrohotniji prema njima, ali kad se uvukao u šator, proţet najboljim namjerama, zinuo je od zapanjenosti i uţasa ugledavši u kaminu velik ţut plamen. Orrove lijepe brezove oblice nestajale su u dimu! Njegovi sobni drugovi su ih zapalili! Zapilji se u četiri bešćutna zaţarena lica i htjede ih obasuti grdnjama. Htjede ih udarati glavom o glavu, ali ga oni pozdraviše glasnim srdačnim uzvicima i velikodušno pozvaše da privuče stolac i jede s njima pečene krumpire i kestenje. Što je mogao? A već sutradan ujutro otresli su se mrtvaca iz šatora! Naprosto su ga izbacili! Odnijeli su mu leţaj i sve stvari ravno u grmlje i jednostavno ih tamo ostavili, a onda se lijepo vratili trljajući ţustro rukama, kao da su uspješno obavili neki posao. Yossariana je prenerazila njihova drskost, snaga i revnost, njihova praktična i neposredna djelotvornost. Začas su energično riješili problem s kojim su se Yossarian i narednik Towser uzalud nosili mjesece i mjesece. Yossarian se uznemiri, uplaši se da se i njega isto tako brzo ne otresu, pa otrča do Gladnog Joea i pobjegne s njim u Rim, dan prije nego što se Natelyjeva kurva konačno dobro naspavala i probudila zaljubljena.

~ 349 ~

33. NATELYJEVA KURVA U Rimu mu je nedostajala sestra Duckett. Kad je Gladni Joe odletio poštanskim avionom, Yossarian nije više znao što bi. Sestra Duckett mu je toliko nedostajala da je nestrpljivo krenuo u potragu za Lucianom, čiji smijeh i nevidljivu brazgotinu nikad nije zaboravio, i za onom nakresanom, neurednom kurvicom zamagljena pogleda, s nabijenim bijelim grudnjakom i raskopčanom narančastom bluzom od satena, čiji je neprilični prsten s kamejom boje lososova mesa Aarfy onako bezdušno bacio kroz prozor automobila. Kako je čeznuo za objema djevojkama! Uzalud ih je traţio. Bio je ludo zaljubljen u njih, a znao je da ni jednu od njih neće nikad više vidjeti. Očaj ga je nagrizao. Priviđenja ga salijetala. Poţelio je sestru Duckett sa zadignutom haljinom i golim tankim bedrima. Opalio je neku mršavu uličarku koja je sipljivo kašljala i koja ga je bila upecala u nekoj uličici između hotela, ali to nije bio nikakav uţitak, pa je pohitao u stan podoficira i vojnika, k onoj debeloj, susretljivoj sluţavci s gaćicama limunove boje, koja je bila presretna što ga vidi, ali koja ga nije mogla nadraţiti. Tu je rano legao na počinak i spavao sam. Probudio se razočaran i opalio neku kočopernu, nisku, bucmastu djevojku koju je našao u stanu poslije doručka, ali je to bilo tek malko bolje, pa ju je otjerao čim je svršio, i opet legao. Drijemao je do ručka, a onda pošao kupovati darove za sestru Duckett i šal za sluţavku s gaćicama limunove boje, koja ga je zagrlila upravo gargantuanski zahvalno tako da se ubrzo uspalio za sestrom Duckett i potrčao da opet ţudno potraţi Lucianu. Ali je umjesto nje našao Aarfyja, koji je doletio u Rim s Gladnim Joeom, Dunbarom, Natelyjem i Dobbsom i koji nije htio navečer poći s njima, onako pijanima, da otmu Natelyjevu kurvu sredovječnim vojnim glavešinama, koji su je drţali zarobljenu u hotelu zato što nije htjela reći »stric«. - Zašto da se izvrgavam opasnosti samo zato da bih njoj pomogao? rekao je Aarfy s visoka. - Ali nemoj kazati Natelyju da sam to rekao. Kaţi mu da sam morao otići na sastanak s nekim vrlo uglednim članovima moga studentskog kluba. Sredovječne glavešine nisu htjele pustiti Nalelyjevu kurvu dok ne kaţe »stric«. - Reci »stric« govorili su joj. - »Stric« - reče ona -Ne, ne valja. Reci »stric«! - »Stric« - reče ona ~ 350 ~

- Još ne razumije. - Još ne razumiješ, je li? Mi te zbilja ne moţemo prisiliti da kaţeš »stric« ako sama nećeš da kaţeš »stric«. Zar ne shvaćaš? Nemoj reći »stric« kad ti kaţem da kaţeš »stric«. Vrijedi? Reci »stric«! - »Stric« - reče ona -Ne, nemoj reći »stric«! Reci »stric«! Ona ne reče »stric«. - Tako valja! - Odlično! - Za početak je dobro. A sad reci »stric«! - »Stric« - reče ona. -Ne valja. - Ne, ni tako ne valja. Mi naprosto ne ostavljamo na nju nikakav dojam. Naprosto nije zanimljivo prisiljavati je da kaţe »stric«, kad je njoj svejedno prisiljavamo li je da kaţe »stric« ili ne prisiljavamo. - Ama, zar je njoj zbilja svejedno? Reci »noga«! - »Noga.« - Vidite li? Njoj je svejedno što mi radimo. Nije joj stalo do nas. Mi tebi ništa ne značimo, je li? - »Stric« - reče ona Njoj nije bilo nimalo stalo do njih i to ih je strašno uzrujavalo. Kad god bi zijevnula, grubo bi je prodrmali. Ĉinilo se da njoj nije bilo ni do čega stalo, čak ni kad su joj zaprijetili da će je izbaciti kroz prozor. To su bili potpuno demoralizirani odličnici. Njoj je bilo dosadno i svejedno i strašno joj se spavalo. Bila je na poslu već dvadeset i dva sata, i zaţalila je što je ti ljudi nisu pustili da ode s ostale dvije djevojke s kojima je bila počela orgija. Nije bila sasvim načisto zašto su htjeli da ona uţiva dok je oni obljubljuju. Sve joj je to bilo vrlo zagonetno i vrlo nezanimljivo. Nije točno znala što hoće od nje. Kad god bi se svalila sklopljenih očiju, prodrmali bi je i prisilili da ponovo kaţe »stric«. Kad god bi rekla »stric«, razočarali bi se. Pitala se što znači »stric«. Sjedila je na sofi pasivna, ravnodušna, tupa i razjapljenih usta, a sva joj je odjeća leţala zguţvana u kutu. Pitala se koliko će oni još, onako goli, sjediti oko nje i siliti je da kaţe »stric« u otmjenim hotelskim odajama, u koje je Orrova bivša djevojka dovela Natelyja i ostale članove šarene spasilačke ekipe kikoćući se neobuzdano Yossarianovim i Dunbarovim vragolijama. Dunbar s uţitkom uštine Orrovu bivšu djevojku za starku i doda je opet Yossarianu, koji je pritisne uz dovratak, uhvati je objema rukama za ~ 351 ~

kukove i pohotljivo se pripije uz nju, ali ga Nately zgrabi za ruku i odvuče od nje u plavi salon, gdje je Dunbar već bacao sve što bi mu dopalo šaka kroz prozor u dvorište. Dobbs je razbijao pokućstvo pepeljarom na stalku. Iznenada se na vratima pojavi neki nagi, smiješni čovjek s rumenom brazgotinom od operacije slijepog crijeva i prodere se: - Što je to tu? - Prljavi su ti prsti na nogama - reče Dunbar. Ĉovjek pokrije spolovilo objema rukama i izgubi se. Dunbar, Dobbs i Gladni Joe bacali su i dalje kroz prozor sve što su mogli dići, izraţavajući zadovoljstvo i raspojasanost snaţnim klicanjem i zavijanjem. Ubrzo su pobacali odjeću s kaučeva i prtljagu s poda, i baš su počeli prazniti ormar od cedrovine kad se ponovo otvoriše vrata od susjedne sobe i ukaţe se bos, nadut čovjek koji se činio vrlo ugledan od vrata nagore. - Hej, vi, prestanite s tim - zaurla on. - Što to radite, ljudi Boţji? - Prljavi su ti prsti na nogama - reče mu Dunbar. Ĉovjek pokrije rukama spolovilo kao i onaj prvi i nestane. Nately pojuri za njim, ali mu prepriječi put onaj prvi oficir, koji se polako vraćao drţeći pred sobom jastuk kao što gole plesačice drţe balone. - Hej, ljudi! - zagrmje srdito. - Prestanite s tim! - Prestanite s tim! - odvrati Dunbar. - To sam ja rekao. - To sam ja rekao - reče Dunbar. Oficir lupi nogom dureći se, klonuo od nemoći. - Ponavljate li vi namjerno sve što ja kaţem? - Ponavljate li vi namjerno sve što ja kaţem? - Ja ću vas izmlatiti. Ĉovjek zamahne šakom. - Ja ću vas izmlatiti - opomene ga Dunbar hladno. - Vi ste njemački špijun i dat ću vas strijeljati. - Njemački špijun? Ja sam američki pukovnik. - Baš mi ne izgledate kao američki pukovnik. Više mi izgledate kao debeljko koji drţi jasluk pred sobom. Gdje vam je uniforma ako ste američki pukovnik? - Upravo ste je bacili kroz prozor. - U redu, momci - reče Dunbar. - Zatvorite toga blesavog gada! Odvedite ga u policijsku stanicu, zaključajte i bacite ključ! Pukovnik problijedje od straha. - Jeste li vi svi ludi? Gdje vam je značka? Hej, vi! Natrag! ~ 352 ~

Ali kasno se okrenuo da zadrţi Natelyja, koji je spazio svoju djevojku kako sjedi na sofi u drugoj sobi, i projurio kroz vrata iza njegovih leđa. Ostali nahrupiše za njim i začas se nađoše usred ostalih golih glavešina. Kad ih je ugledao, Gladni Joe se naduši histerično smijati upirući u nevjerici prstom u sve njih redom i hvatajući se rukama za glavu i slabine. Dvojica ponajkrupnijih istupiše ratoborno, ali se povukoše kad opaziše izraz zloćudne mrţnje i neprijateljstva na Dobbsovu i Dunbarovu licu i kad opaziše da Dobbs još vitla, kao batinom sa dva drška, pepeljarom na stalku od kovana ţeljeza kojom je razbijao stvari u salonu. Nately je već bio uz svoju djevojku. Ona je zurila u njega nekoliko trenutaka a da ga nije prepoznala. Tada se slabašno nasmiješila, sklopila oči i spustila mu glavu na rame. Nately je bio ushićen; nikad mu se još prije nije bila nasmiješila. - Filpo - reče miran, vitak i iznuren čovjek koji se nije ni pomaknuo iz svog naslonjača. - Ne izvršavate naređenja. Rekao sam vam da ih izbacite van, a vi ste ih doveli ovamo. Zar ne shvaćate da to nije isto? - Oni su nam pobacali stvari kroz prozor, gospodine generale. - Dobro su učinili. I naše uniforme? To je zbilja bilo pametno. Bez uniforma ih nećemo moći uvjeriti da smo viši od njih po činu. - Zapišite im imena, Lou, i... - Ama, smiri se, Nede! - reče vitki čovjek vješto hineći umor. - Ti moţda prilično dobro vodiš oklopne divizije u borbi, ali u društvenim neprilikama ne vrijediš mnogo. Mi ćemo prije ili kasnije dobiti svoje uniforme i onda ćemo opet biti viši od njih po činu. Jesu li nam zbilja bacili uniforme kroz prozor? To je bio sjajan taktički potez. - Sve su nam bacili kroz prozor. - I uniforme iz ormara? - I ormar su bacili van, gospodine generale. Odatle ona lomljava koju smo čuli kad smo mislili da dolaze da nas pobiju. - A sad si ti na redu da te bacimo kroz prozor - zaprijeti Dunbar. General jedva primjetno problijedje. - Zašto se on toliko ljuti? - upita on Yossariana. - I, pazite, ne šali se - reče Yossarian. - Bolje će vam biti da pustite djevojku. - Ma uzmite je, zaboga! - usklikne general i odahne. - Ionako nam je samo pokolebala samopouzdanje. Mogla nas je bar zamrziti ili se uvrijedili na nas za onih sto dolara koje smo joj dali. Ali nije htjela čak ni to. Ĉini se da joj je ovaj vaš pristali mladi prijatelj veoma naklonjen. Pazite samo ~ 353 ~

kako joj drţi prste među nogama, a pretvara se da joj navlači čarape. Zatečen na djelu, Nately porumenje kao krivac i poţuri se da je odjene. Ona je spavala kao zaklana i disala tako pravilno da se činilo da tiho hrče. - Hajde da je sad preotmemo, Lou! - predloţi jedan drugi oficir. Brojčano smo jači i moţemo ih opkoliti... - Ama, hajde bjeţi, Bille! - javi se general i uzdahne. - Ti si moţda pravi čarobnjak kad treba po lijepom vremenu i na ravnom terenu uhvatiti u kliješta neprijatelja koji je već bacio u borbu i svoje pričuve, ali inače ne prosuđuješ tako dobro. Zašto bismo je zadrţavali? - Gospodine generale, mi smo u vrlo slabom strateškom poloţaju. Nemamo ni krpice na sebi, i bit će vrlo mučno i nezgodno onome tko bude morao proći dolje kroz predvorje da nam donese odjeću. - Da, Filpo, imate pravo - reče general. - I baš zato ćete to vi učiniti. Idite! - Gol, gospodine generale? - Uzmite jastuk sa sobom ako ţelite, i kupite mi cigareta kad mi budete dolje skupljali rublje i hlače! - Ja ću vam sve poslati gore - ponudi se Yossarian. - Eto vidite, gospodine generale - reče Filpo i odahne. - Onda ne moram ja ići. - Filpo, budalo jedna, zar ne vidite da ovaj laţe? - Laţete li? Yossarian klimne glavom, a Filpovo se povjerenje pokoleba. Yossarian se nasmije i pomogne Natelyju da odvede djevojku najprije u hodnik, pa u lift. Ona je bila naslonila glavu Natelyju na rame i spavala osmjehujući se kao da nešto divno sanja. Dobbs i Dunbar istrčaše na ulicu da zaustave taksi. Kad su izišli iz automobila, Natelyjeva je kurva otvorila oči. Za mučnog uspinjanja uza stube do njena stana, gutnula je nekoliko puta, ali kad ju je Nately svukao i strpao u postelju, opet je zaspala kao zaklana. Spavala je osamnaest sati, a Nately je sutradan cijelo prijepodne trčkarao po stanu i ušutkivao svakoga koga bi sreo. Kad se probudila, bila je ludo zaljubljena u njega. Da se osvoji njeno srce, trebalo je u krajnjoj liniji samo da se ona - dobro ispava. Kad je djevojka otvorila oči i ugledala ga, nasmiješila se zadovoljno, a onda polagano ispruţila svoje dugačke noge ispod šuštavih plahta i dala mu mig neka legne pored nje, drţeći se onako nasmješljivo i budalasto ~ 354 ~

kako se drţe ţene kad se uspale. Nately joj se pri maknuo, toliko opijen od sreće i ushita da mu gotovo i nije bilo krivo kad ga je opet omela njena sestra, koja je uletjela u sobu i skočila među njih na postelju. Natelyjeva ju je kurva ćušnula i proklela, ali se zatim nasmijala i pokazala velikodušnu njeţnost prema njoj a Nately se lijepo zavalio i obje ih zagrlio osjećajući se kao moćan zaštitnik. Zaključio je da će njih troje biti krasna obitelj. Djevojčica će se, kad odraste, upisati na koledţ, Smithov ili Radcliffeov ili Bryn Mawrov, on će se već pobrinuti za to. Nakon nekoliko minuta Nately iskoči iz postelje da iz sveg glasa objavi prijateljima sretnu vijest. Razdragano ih je pozvao u sobu, ali im je zalupio vratima pred nosom, jer se u posljednji čas sjetio da mu djevojka nije odjevena. - Obuci se! - naloţi joj čestitajući sam sebi na svojoj budnosti. - Perche? - upita ga ona radoznalo. - Perche? - ponovi on smijuckajući se dobroćudno. - Zato što neću da te vide golu. - Perche no? - pripita ona. - Perche no? - On je pogleda zaprepašteno. - Zato što nije lijepo da te drugi muškarci vide golu, eto zašto. - Perche no? - Zato što ja to neću! - prasne Nately od nemoći. - Nemoj se sad svađati sa mnom! Ja sam muško i moraš raditi onako kako ti ja kaţem. Zabranjujem ti da ubuduće izlaziš iz ove sobe ako nisi potpuno obučena. Je li ti jasno? Natelyjeva ga kurva pogleda kao da je poludio. - Jesi li ti poludio? Che succede?* - Govorim ti sasvim ozbiljno. - Tu sei pazzo!** - izdere se ona na njega odajući nevjericu i ogorčenje, pa iskoči iz postelje. Gunđajući nešto nerazumljivo, navuče na brzinu gaćice i pođe prema vratima. Nately se isprsi prikupljajući svu svoju mušku snagu. - Zabranjujem ti da takva izlaziš iz ove sobe - reče joj. - Tu sei pazzo! dobaci mu ona kad iziđe vrteći glavom u nevjerici!

Idiota! Tu sei un pazzo inbecille.*** - Tu sei pazzo! reče mu njena mršava mala sestra idući za njom isto onako oholo. _____________________________________ *Što se dogodilo? **Ti si lud! *** Idiotu! Ti si luđak i slaboumnik!

~ 355 ~

- Da si se odmah vratila! -naloţi joj Nately. - I tebi zabranjujem da takva izlaziš! - Idiota! - dovikne mu dostojanstveno njena mala sestra pošto je promakla pored njega. - Tu sei un pazzo imbecille. Nately je nekoliko trenutaka mahnito i nemoćno hodao ukrug, a onda je pojurio u salon da zabrani prijateljima da mu gledaju djevojku. Ona se, bez ičega na sebi osim gaćica, potuţila na njega. - Zašto ne? - zapita Dunbar. - Zašto ne? - usklikne Nately. - Zato što je to moja djevojka, pa nije u redu da je vi gledate ako nije potpuno obučena. - Zašto ne? - zapita Dunbar. - Vidite li? - reče djevojka i slegne ramenima. Lui e pazzo. - Si, e molto pazzo - ponovi joj sestra kao jeka. - Onda je natjeraj da se obuče, ako ne ţeliš da je gledamo - prigovori Gladni Joe. - Kog vraga hoćeš od nas? - Neće me slušati - stidljivo prizna Nately. - I zato ćete vi ubuduće svi morati zaţmiriti, ili gledati na drugu stranu, kad je ona gola. Vrijedi? - Madonn - uzvikne djevojka srdito i otaba iz sobe. - Madonn'! - uzvikne njena mala sestra i otaba za njom. - Lui e pazzo - napomene Yossarian dobroćudno. - To zbilja moram priznati. - Hej, jesi li ti lud ili što ti je? - upita Gladni Joe Natelyja. - Još malo pa nećeš više trpjeti ni da ona traţi mušterije. - Zabranjujem ti da ubuduće traţiš na ulici mušterije - reče Nately svojoj djevojci. - Perche? - upita ga ona radoznalo. - Perche? - vrisne on zaprepašteno. - Zato što to nije lijepo, eto zašto! - Perche no? - Zato što naprosto nije lijepo! - ostajaše Nately pri svome. - Naprosto nije u redu da takva zgodna djevojka kao ti traţi druge muškarce da spava s njima. Ja ću ti dati koliko god budeš trebala novaca, pa se više nećeš morati baviti tim poslom. - A što ću onda raditi po cijeli dan? - Raditi? - reče Nately. - Radit ćeš ono što rade sve tvoje prijateljice. - Pa sve moje prijateljice traţe muškarce da spavaju s njima! - Onda nađi druge prijateljice! Uostalom, ja i neću da se druţiš s takvim djevojkama. Prostitucija ne valja! To svi znaju, čak i taj tu! Okrene se iskusnom starcu iskazujući mu povjerenje. - Zar nemam pravo? ~ 356 ~

- Nemate - odgovori mu starac. - Njoj prostitucija omogućuje da se upoznaje s ljudima, da se kreće na svjeţem zraku i da se kloni neprilika. - Zabranjujem ti da ubuduće imaš bilo kakva posla s ovim opakim starcem - strogo reče Nately svojoj djevojci. - Va fongul* - odvrati mu djevojka prevrćući patnički očima. - Što bi on htio od mene? - pitala je tresući šakama. -Lasciami!** - reče mu prijeteći i umolno. - Stupido! Ako misliš da su moje prijateljice tako nevaljale, kaţi svojim prijateljima neka ih prestanu fukati! - Mislim da biste se ubuduće, momci, morali prestati vucarati s njezinim prijateljicama i smiriti se. - Madonn! - uzviknuše njegovi prijatelji prevrćući patnički očima. Nately je posve šenuo pameću. Htio je da se svi oni odmah zaljube i poţene. Dunbar se mogao oţeniti Orrovom kurvom; a Yossarian se mogao zaljubiti u sestru Duckett ili bilo koju drugu koja mu se sviđala. Poslije rata bi svi mogli raditi kod Natelyjeva oca i podizati djecu u istoj četvrti. Nately je već sve to lijepo vidio u duhu. Ljubav je napravila od njega romantična idiota, pa su ga otjerali natrag u so bu da se kavţi sa svojom djevojkom oko kapetana Blacka. Ona je pristala da više nikad ne spava s kapetanom Blackom i da mu ne daje Natelyjeve novce, ali nije htjela ni čuti da razvrgne svoje prijateljstvo s ruţnim, neurednim i razuzdanim starcem pokvarene mašte, koji je podrugljivo i prezirno pratio kako Natelyjeva ljubav cvjeta, i koji nije htio priznati da je američki Kongres najveće savjetodavno tijelo na svijetu. - Zabranjujem ti da ubuduće uopće govoriš s tim odvratnim starcem odlučno zapovjedi Nately svojoj djevojci. - Opet ti o starcu? zbunjeno zakuka djevojka. - Perche no? - Zato što ne voli Donji dom Kongresa. - Mamma mia! Pa što je tebi? - Epazzo - pripomene joj sestra filozofski. - Eto što je. - Si - prihvati spremno starija sestra čupajući objema rukama svoju smeđu kosu. - Lui e pazzo. Ali kad je Nately otišao, nedostajao joj je i razbjesnjela se na Yossariana kad je svom snagom udario Natelyja u lice i otpremio ga u bolnicu s razbijenim nosom.

___________________________________ *Gubi se bestraga! **Pusti me!

~ 357 ~

34. DAN ZAHVALNOSTI Zapravo je samo narednik Knight bio kriv što je Yossarian maznuo Natelyja po nosu na Dan zahvalnosti, pošto su se svi u eskadrili bili ponizno zahvalili Milu na bajoslovnom ručku, koji su oficiri, podoficiri i vojnici pohlepno krkali cijelo popodne, i na zatvorenim bocama jeftinog viskija koje je dijelio šakom i kapom. Još prije nego što je pao mrak, mladi vojnici mrtvački blijedih lica posvuda su povraćali i rušili se mrtvi pijani na zemlju. Zrak bijaše zagađen. Drugi su bivali sve bolje volje kako je vrijeme odmicalo, pa se besmisleno, razuzdano slavlje nastavilo. Bijaše to grubo i divlje pirovanje i lokanje, što se bučno širilo šumom do oficirskog kluba i rasprostranjivalo brdima prema bolnici i protuavionskim baterijama. Nekolicina se njih u eskadrili potukla šakama, a jednog su uboli noţem. Kaplar Kolodny prostrijelio je sam sebi nogu u obavještajnom šatoru igraju ći se punim pištoljem, pa su mu, dok je leţao na leđima u kolima za spasavanje i krv mu šikljala iz rane, namazali desni i prste na nogama purpurnom otopinom. Ljudi porezanih prstiju, krvavih glava, slomljenih zglavaka i s grčevima u ţelucu dolazili su, hramljući pokajnički, u sanitetski šator da im Gus i Wes namaţu desni i prste na nogama purpurnom otopinom i da im dadu purgativ da ga bace u grmlje. Veselo je slavlje potrajalo do kasno u noć, a tišinu su često prekidali divljačko, radosno klicanje i vika ljudi kojima je bilo lijepo ili mučno. Svaki čas je netko povraćao ili jaukao, smijao se, nazdravljao, prijetio, psovao ili razbijao boce o kamenje. Iz daljine je dopiralo prostačko pjevanje. Bilo je gore nego na Novu godinu. Yossarian je iz opreza rano legao i uskoro usnio da bjeţi strmoglavce niz nekakve beskrajne drvene stube kloparajući glasno i odsječno petama. Zatim se načas probudio i shvatio da netko puca u njega iz strojnice. Bolan, prestravljen jecaj pope mu se uz grlo. Najprije pomisli da Milo ponovo napada eskadrilu, pa se skotrlja s leţaja na pod i tu se sklupča dršćući i moleći se Bogu. Kupao se u hladnom znoju a srce mu lupalo kao mehanički bat. Nije čuo avione. U daljini se razlegne pijan i zadovoljan smijeh. - Sretna Nova godina! Sretna Nova godina! - razdragano klikne nečiji slavodobitni i poznati glas visoko gore, između kratkih, oštrih mitraljeskih rafala, i Yossarian pojmi da su neki obješenjaci otišli do jednog od onih mitraljeskih gnijezda zaštićenih vrećama pijeska, koje je Milo, nakon svog napada na eskadrilu, postavio u brdima i popunio svojim ~ 358 ~

ljudima. Kad je uvidio da je ţrtva neslane šale, koja mu je pokvarila san i svela ga na šaku jada, Yossarian plane mrţnjom. Obuze ga ţelja da nekoga ubije, da nekoga umori. Razjario se više nego ikad, još više nego onda kad je ščepao McWatta za vrat da ga udavi. Mitraljez je ponovo zaštektao. Ljudi su vikali »Sretna Nova godina!« i zlurad smijeh razlijegao se s brda mrakom kao da se vještice vesele. Yossarian istrča iz šatora u mokasinkama i kombinezonu da se sveti svojim koltom kalibra 0,45. U trku strpa magazin s mecima u kundak i zalupi zatvaračem. Otkoči revolver, spreman da puca. Ĉu kako Nately trči za njim i zove ga natrag. Mitraljez je još jednom zaštektao sa crne uzvišice više spremišta automobila, a narančasti svijetleći meci poletjeli su, kao crtice, iznad vrhova šatora obavijenih mrakom i malne im podsjekli vrhove. Između kratkih rafala ponovo se razlegao grub i grohotan smijeh. Yossarian je osjećao kako kivnost kuha u njemu poput kiseline; ti mu gadovi ugroţavaju ţivot! Obuzet slijepim, divljim bijesom i odlučnošću, pojuri kroz eskadrilu pored spremišta automobila trčeći što ga noge nose, i već se penjao topćući uz brdo uskom, vijugavom stazom kad ga Nately napokon sustigne zivkajući ga još »Yo-Yo! Yo-Yo!« umolno i zabrinuto i preklinjući ga da stane. On uhvati Yossariana za ramena i pokuša ga zadrţati. Yossarian se okrene i istrgne mu se. Nately opet posegne za njim, a Yossarian svom snagom pogodi Natelyja u njeţno mlado lice i opsuje mu nešto, pa onda zamahne da ga ponovo udari, ali se Nately skljoka stenjući i skvrči na zemlji. Zario je glavu u ruke, a između prstiju mu je curila krv. Yossarian se obrne i jurne dalje uz stazu ne osvrćući se više za sobom. Uskoro ugleda strojnicu. Dvije prilike skočiše ocrtavajući se na obzorju, i utekoše u noć smijući se podrugljivo prije nego što je on stigao. Zakasnio je. Koraci su im se gubili, a krug od vreća s pijeskom bijaše pust i nijem na prohladnoj mjesečini bez vjetra. Pogleda potišteno oko sebe. Iz daljine ponovo dopre do njega preziran smijeh. U blizini pucne grančica. Yossarian pade na koljena i nacilja osjećajući kako ga podilaze ţmarci od uzbuđenja. Začuje kako lišće lagano šušti s druge strane vreća s pijeskom, pa opali dva puta zaredom. Netko opali jedanput na njega i on prepozna strijelca. - Dunbar? - vikne. - Yossarian? Obojica napustiše svoja skrovišta i pođoše na čistinu u susret jedan drugome umorno i razočarano, spuštenih revolvera. Obadvojica su ~ 359 ~

podrhtavala od studena zraka i predisala od trčanja uzbrdo. - Pobjegli su gadovi - reče Yossarian. - Oduzeli su mi deset godina ţivota - uzvikne Dunbar. - Mislio sam da nas opet bombardira onaj Milo, pasja mu mati! Kad bih bar znao tko su bili ti gadovi. - Jedan je od njih bio narednik Knight. - Hajde da ga ubijemo! - Dunbar je cvokotao zubima. - Pa on nema prava da nas ovako plaši. Yossarianu nije više bilo do ubijanja. - Hajde da najprije pomognemo Natelyju! Ĉini mi se da sam ga ozlijedio na podnoţju brda. Ali Natelyja nije bilo nigdje na stazi, iako je Yossarian našao po krvi na kamenju ono mjesto na kojem ga je bio udario. Nately nije bio ni u svom šatoru, i nisu ga našli sve do sutradan ujutro kad su stigli u bolnicu kao bolesnici, pošto su doznali da je on po noći bio otpremljen u bolnicu s razbijenim nosom. Kad su dotapkali u njegovu sobu u kupaćim ogrtačima i papučama za sestrom Duckett, koja im je pokazala koji su im kreveti, Natelyju se lice ozarilo od prepasti i iznenađenja. Nos mu je bio sav u gipsu i imao je dvije šljive oko očiju. Kad mu je Yossarian prišao da mu se ispriča što ga je udario, on se snebivljivo i zbunjeno zacrvenio. Yossarianu je bilo strašno; jedva je mogao gledati Natelyjevo istučeno lice, premda mu je pogled na njega bio toliko smiješan da umalo što nije prasnuo u smijeh. Dunbaru se zgadila njihova sentimentalnost, a sva su trojica odahnula kad je banuo Gladni Joe sa svojim kompliciranim crnim fotoapa-ratom, simulirajući simptome upale slijepog crijeva da bi mogao ostati blizu Yossariana i fotografirati ga dok pipa sestru Duckett. Ubrzo se razočarao, kao i Yossarian: Sestra Duckett je bila nakanila udati se za liječnika, bilo kojeg liječnika jer im je svima dobro išlo, pa se nije htjela izvrgavati opasnosti u blizini čovjeka koji bi joj danas-sutra mogao biti muţ. Gladni Joe je bio ljut i neutješan sve dok nisu u sobu doveli nikoga drugog nego kapelana u kestenjastom kupaćem ogrtaču od rebrasta baršuna, koji je sjao kao kakav mršavi svjetionik i čiji je vedri smiješak odavao zadovoljstvo samim sobom, koje je bilo preveliko da bi ga mogao prikriti. Kapelan je bio primljen u bolnicu zbog srčanih bolova, za koje su liječnici drţali da potječu od plinova u ţelucu, i zbog teškog slučaja viskonsinitisa. - Ama, što je to, zaboga, viskonsinitis? upita ga Yossarian. - To su se baš i liječnici pitali! - lane kapelan ponosno i prasne u smijeh. Nitko ga još nikad nije vidio tako nestašna i sretna. - Viskonsinitis ~ 360 ~

uopće ne postoji. Zar ne razumijete? Ja sam im slagao. Nagodio sam se s liječnicima. Obećao sam im da ću im kazati kad budem ozdravio od viskonsinitisa, ako mi oni obećaju da me neće uopće liječiti od njega. Nikad prije nisam slagao. Zar to nije divno? Kapelan je sagriješio i to je bilo dobro. Zdrav razum mu je govorio da je grijeh lagati i zanemarivati duţnost. S druge strane, svak zna da je grijeh zlo i da od zla ne moţe biti nikakva dobra. Ali on se osjećao dobro; osjećao se upravo izvrsno. Odatle je logički slijedilo da laganje i zanemarivanje duţnosti ne mogu biti grijesi. Kapelan je, u trenutku boţanskog nadahnuća, savladao praktičnu tehniku obrane s pomoću razumnog tumačenja i bio ushićen svojim otkrićem. To je bilo pravo čudo. Uvidio je da nije gotovo nikakva majstorija pretvoriti porok u vrlinu, klevetu u istinu, nemoć u suzdrţljivost, drskost u skromnost, pljačku u čovjekoljubivost, razbojstvo u čast, bogohuljenje u mudrost, brutalnost u rodoljublje i sadizam u pravednost. Svak to moţe; za to uopće ne treba pameti. Treba samo biti bez karaktera. Zahuktali je kapelan hitro prešao cijelu skalu ortodoksnih opačina dok je Nately sjedio u krevetu zaţaren i zanesen, zapanjen tom ludom druţinom u čijem se središtu našao. Bio je polaskan i zaplašen, vjerujući da će se ubrzo pojaviti neka stroga sluţbena osoba i izbaciti ih sve skupa van, kao šačicu probisvijeta. Ali nitko ih nije ometao. Navečer su svi radosno nagrnuli da gledaju neku jezivu holivudsku lakrdiju u boji, a kad su poslije te jezive holivudske lakrdije nagrnuli radosno natrag u sobu, ugledali su vojnika u bijelom, pa je Dunbar vrisnuo i izbezumio se. - Vratio se! - vrištao je Dunbar. - Vratio se! Vratio se! Yossarian je stao kao gromom ošinut, ukočen isto toliko od Dunbarova stravičnog prodornog vriska koliko i od pogleda na poznatu, bijelu, uţasnu priliku vojnika u bijelom obloţenu od glave do pete gipsom i gazom. Yossarianu se ote neki čudni, drhtavi i ţuboravi glas. - Vratio se! - ponovo vrisne Dunbar. - Vratio se! - ponovi automatski i prestravljeno bolesnik koji je buncao u groznici. Odjednom u sobi nastane pravi pakao. Mnoštvo bolesnih i ranjenih ljudi poče se nesuvislo derati i trčati i skakali po prolazu između kreveta kao da je izbio poţar. Pacijent s jednom nogom i s jednom štakom skakutao je hitro amo-tamo vičući panično: - Što je? Što je! Je l' vatra? Je l' vatra? - Vratio se! - vikne mu netko. - Zar nisi čuo? Vratio se! Vratio se! ~ 361 ~

- Tko se vratio? - vikne netko drugi. - Tko to? - Što to znači? Što da radimo? - Gori li bolnica? - Ustani i bjeţi, Boga ti tvoga! Ustanite svi i bjeţite! Svi ustadoše iz postelja i počeše trčati iz jednog kraja sobe u drugi. Jedan je vojni istraţitelj traţio revolver da ustrijeli drugog vojnog istraţitelja koji ga je udario laktom u oko. U sobi je zavladao kaos. Bolesnik koji je buncao u groznici skočio je u prolaz između postelja i malne oborio bolesnika s jednom nogom, koji mu je nehotice spustio crni gumeni vršak svoje štake na bosu nogu i prignječio mu nekoliko prstiju. Ĉovjek koji je buncao u groznici i kojem su bili prignječeni prsti na nogama, sloţio se na pod i zaplakao od boli, a drugi su se ljudi spoticali o njega i još ga jače ozljeđivali u onom slijepom komešanju i mučnom bjeţanju. - Vratio se! - mumljali su i drečali i izvikivali histerično svi jureći tamo-amo. - Vratio se! Vratio se! - Na jednom se sestra Cramer obrela među njima kao prometnik na motor-kotaču i očajnički pokušavala uspostaviti red, a kad nije uspjela, briznula je nemoćno u plač. - Umirite se, molim vas, umirite se! - uzalud ih je preklinjala jecajući potmulo. Kapelan, sablasno blijed, nije imao pojma što se zbiva. Nije imao ni Nately koji se prilijepio uz Yossariana drţeći ga za lakat, ni Gladni Joe koji je neodlučno išao za njima stiskajući svoje mršave šake i gledajući uplašeno oko sebe. - Hej, što vam je? - raspitivaše se Gladni Joe. - Koji vam je vrag? - Isti je! - dovikne mu Dunbar značajno, a glas mu se jasno razabiraše usred promukle dreke. - Zar ne razumiješ? Isti je. - Isti je! - ponovi Yossarian za njim kao jeka drhteći od snaţna i zlokobna uzbuđenja koje nije mogao svladati, pa se progura za Dunbarom do kreveta vojnika u bijelom. - Budite s mirom, ljudi! - ljubazno ih savjetovaše niski rodoljubivi Teksašanin cereći se nesigurno. - Nemate se zašto uzrujavati. Budimo lijepo svi s mirom! - Isti je! - počeše drugi mrmonjiti, drečati i vikati. Iznenada se pojavi i sestra Duckett. - Što je to? upita ih ona. - Vratio se! - vrisne sestra Cramer padajući joj u zagrljaj. - Vratio se, vratio se! ~ 362 ~

Zaista je to bio onaj isti bolesnik. Bio je kraći za desetak centimetara i malo deblji, ali ga je Yossarian odmah prepoznao po ukočenim rukama i ukočenim, debelim i nepokretnim nogama koje su mu bile dignute gotovo okomito u zrak, po napetim uţetima i dugačkim olovnim utezima što su visili s kolotura nad njim i po nazubljenoj crnoj rupi u zavojima nad ustima. Zapravo se nije gotovo ni promijenio. Iz tvrde kamene mase na preponama dizala se ona ista pocinčana cjevčica i vodila do staklene posude s bistrom tekućinom na podu. Na stupu je isto onako visila staklena posuda s bistrom tekućinom koja mu je kapala u pregib lakta. Yossarian bi ga bio prepoznao među tisućama ljudi. Pitao se tko li je on. - Nema unutra nikoga! - dovikne mu iznenada Dunbar. Yossarian osjeti kako mu srce preskoči jedan otkucaj i kako mu noge otkazuju poslušnost. - Što kaţeš? - vikne uţasnuto, preneraţen Dunbarovim unezvijerenim, uţagrenim i tjeskobnim očima i mahnitim izrazom usplahirenosti i strave na licu. - Jesi li pošašavio ili što ti je? Kako to, do vraga, misliš da nema unutra nikoga? - Ukrali su ga! - vikne mu Dunbar. - Šupalj je kao vojnik od čokolade. Jednostavno su ga izvadili i ostavili samo ove zavoje. - Zašto bi to učinili? - A zašto bilo što čine? - Ukrali su ga! - vrisne netko drugi, pa svi u sobi počeše vriskati: Ukrali su ga! Ukrali su ga! - Dajte lezite - preklinjaše sestra Duckett Dunbara i Yossariana gurajući Yossariana ovlaš u prsa. - Dajte, molim vas, lezite! - Ti si lud! - vikne Yossarian ljutito Dunbaru. - Kako ti to, do vraga, uopće, pada na pamet? - Je li ga tko vidio? - upita ga Dunbar podsmješljivo i ţustro. - Pa, ti si ga valjda vidjela? - obrati se Yossarian sestri Duckett. - Reci Dunbaru da je netko unutra! - Poručnik Schmulker je unutra - reče sestra Duckett. - Opečen je po cijelom tijelu. - Je li ga vidjela? - Vidjela si ga, je li? - Vidio ga je liječnik koji ga je previo. - Hajde skoči po njega, hoćeš li? Koji je to liječnik? Na to pitanje sestra Duekett iznenađeno zine. - Pa taj liječnik i nije ovdje! - usklikne ona. - Ovoga su nam pacijenta ~ 363 ~

dopremili iz poljske bolnice. - Vidite li? - vikne sestra Cramer. - Nema unutra nikoga! - Nema unutra nikoga! - prodere se Gladni Joe i zatopće. Dunbar se progura i bijesno skoči na postelju vojnika u bijelom da se sam uvjeri. Poţudno prisloni uţagreno oko na poderanu crnu rupu u ljušturi od bijelih zavoja. Još je bio sagnut i virio jednim okom u tamnu, nepomičnu usnu šupljinu vojnika u bijelom kad su dotrčali liječnici i policajci i pomogli Yossarianu da ga odvuku. Liječnici su nosili revolvere o pojasu, a policajci karabine i puške koji ma su odgurivali i udarali gomilu pacijenata što je rogoborila. Pojaviše se kolica na koja vješto poloţiše vojnika u bijelom i u tren oka ga odvezoše. Liječnici i policajci hodali su po sobi i svakoga uvjeravali da je sve u redu. Sestra Duekett povuče Yossariana za ruku i krišom mu šapne da ga čeka u spremištu za metle na kraju hodnika. Yossarian se razdraga kad to ču. Pomislio je da je sestra Duekett konačno poţeljela da se poševi, pa joj je, čim su se našli nasamo u spremištu za metle, zadigao suknju, ali ga je ona odgurnula. Htjela je da mu kaţe nešto vaţno o Dunbaru. - Oni će ga nestati - reče mu. Yossarian zaškilji ne shvaćajući je. - Što će oni? - upita je iznenađeno i nasmije se usiljeno. - Što to znači? - Ne znam, samo sam ih čula kako govore u drugoj sobi. -Tko? - Ne znam. Nisam ih vidjela. Samo sam čula kad su rekli da će nestati Dunbara. - Zašto će ga nestati? - Ne znam. - Pa, to je besmislica! Nije čak ni gramatički ispravno. Kog vraga znači da će oni nekoga nestati? - Ne znam. - Od tebe, bogami, nema mnogo koristi! - Zašto sad mene zafrkavaš? - protuţi sestra Duekett uvrijeđeno i poče šmrcati. - Ja sam vam samo htjela pomoći. Zar sam ja kriva što će ga nestati? Nisam ti smjela ni reći. Yossarian je zagrli i privije uza se skrušeno i njeţno. - Oprosti - ispriča se i poljubi je smjerno u obraz, pa pohita da upozori Dunbara, koga nije mogao nigdje naći.

~ 364 ~

35. RATNIK MILO Prvi put u ţivotu Yossarian se molio. Pošto je poglavica Bijeli Halfoat zaista umro u bolnici od upale pluća i Nately se prijavio na njegovo mjesto, Yossarian je kleknuo pred Natelyja i zamolio ga neka se ne javlja dobrovoljno da izvrši više od sedamdeset borbenih zadataka. Ali Nately ga naprosto nije htio slušati. - Moram još letjeti - tvrdio je Nately neuvjerljivo, kriveći usne u osmijeh. - Inače bi me poslali kući. -Pa? - A ja ne ţelim ići kući dok god ne mogu povesti i nju sa sobom. - Zar ti ona toliko znači? Nately klimne potišteno glavom. - Moţda je nikad više ne bih vidio. - Pa onda traţi da te oslobode letenja! - nagovaraše ga Yossarian. Izvršio si normu i ne treba ti letački dodatak. Zašto ne traţiš da ti daju mjesto poglavice Bijelog Halfoata, ako moţeš podnijeti da ti kapetan Black bude pretpostavljeni? Nately zavrtje glavom, a obrazi mu potamnješe od stida, ţaljenja i poniţenja. - Ne daju mi ga. Razgovarao sam s potpukovnikom Kornom i on mi je rekao da moram i dalje letjeti ili se vratiti kući. Yossarian divlje opsuje. - To je puka zloba. - Mene to baš ne smeta. Izvršio sam šezdeset letova a da nisam uopće bio ranjen. Zašto ih ne bih mogao izvršiti još nekoliko? - Nemoj ništa poduzimati dok ja ne porazgovaram s nekim - zaključi Yossarian i ode da se obrati za pomoć Milu, koji odmah za tim ode da se obrati za pomoć pukovniku Cathcartu moleći ga da uputi njega, Mila, na borbene letove. Milo je bio stekao mnoga priznanja. Neustrašivo je srljao u opasnost i kritiku prodajući Nijemcima naftu i kuglične leţajeve po dobroj cijeni, da bi stekao pozamašnu dobit i da bi pripomogao da se odrţi ravnoteţa između zaraćenih sila. U okršajima se drţao viteški i beskrajno hrabro. Privrţen svom cilju više i jače nego što mu je bila duţnost, povisio je zatim cijenu hrani u svojim menzama tako da su mu svi oficiri, podoficiri i vojnici morali dati svu svoju plaću za hra nu. Alternativa je bila dakako da su imali alternativu, jer Milo nije podnosio prisilu i jer je on bio glasni ~ 365 ~

pobornik slobode izbora da skapaju od gladi. Kad je taj njegov napad naišao na val otpora, ostao je pri svome ne mareći za vlastitu sigurnost ni ugled, i viteški se pozvao na zakon ponude i potraţnje. A kad je netko negdje rekao »ne«, Milo je popustio ropćući i junački braneći, čak i dok je uzmicao, historijsko pravo slobodnih ljudi da plaćaju koliko god moraju za ono što im je potrebno da preţive. Milo je bio uhvaćen na djelu pljačke svojih sunarodnjaka, a posljedica je toga bila da mu je ugled još više porastao. Kad je neki koščati major iz Minnesote napućio usne izraţavajući buntovničko neodobravanje i zatraţio svoj udio iz sindikata, za koji je Milo neprestano govorio da ga svak ima, pokazalo se da je Milo čovjek od riječi. Prihvatio je izazov i na komadiću papira napisao »Jedna dionica« i pruţio mu ga očitujući vrlinu i prezir, koje su pobudile zavist i divljenje gotovo svakoga tko ga je poznavao. Bio je na vrhuncu slave, pa se pukovnik Cathcart, koji je znao za njegove ratne uspjehe i divio im se, čudom čudio kako je Milo smjerno i ponizno došao u štab aviopuka i iznio svoju fantastičnu molbu da mu povjere kakve pogibeljnije zadatke. - Vi biste htjeli još ići na borbene zadatke? - zine pukovnik Cathcart. Ama, zašto Milo, za miloga Boga? Milo krotko obori glavu i skromno odgovori: - Hoću izvršavati svoju duţnost, gospodine pukovniče. Naša je domovina u ratu i ja se hoću boriti za nju kao i drugi. - Ali, Milo, pa vi izvršavate svoju duţnost - usklikne pukovnik Cathcart i nasmije se veselo i gromoglasno. - Ne znam tko je učinio više za naše ljude nego vi. Tko im je, nego vi, dao pamuk obloţen čokoladom? Milo zavrtje glavom polako i tuţno. - Ali u ratu nije dovoljno biti samo dobar intendantski oficir, gospodine pukovniče Cathcarte. - Ama, kako nije, Milo. Ja ne znam što je vama. - Nije dovoljno, gospodine pukovniče - usprotivi se Milo prilično odrješito, značajno diţući pokorni pogled upravo koliko je bilo potrebno da privuče pogled pukovnika Cathcarta. - Neki ljudi već koješta pričaju. - A, tako, dakle? Recite mi koji su to ljudi, Milo! Recite mi koji su, pa ću se ja pobrinuti da budu određeni za najopasnije zadatke. - Ali, gospodine pukovnile, ja se bojim da oni imaju pravo - reče Milo i ponovo pogne glavu. - Mene su poslali na frontu kao pilota, pa trebam izvršavati borbene zadatke i manje vremena trošiti na svoje duţnosti intendantskog oficira. ~ 366 ~

Pukovnik Cathcart bijaše iznenađen, ali spreman da mu pomogne. - Pa, dobro, Milo, ako baš tako hoćete; ja sam uvjeren da moţemo udovoljiti svim vašim ţeljama. Koliko ste već dugo na fronti? - Jedanaest mjeseci, gospodine pukovniče. - A koliko ste borbenih letova izvršili? - Pet. - Pet? - pripita ga pukovnik Cathcart. - Pet, gospodine pukovniče. - Pet, a? - Pukovnik Cathcart zamišljeno protrlja obraz. - To baš nije mnogo, je li? - Nije? - priupita ga Milo otrţito i ponovo digne pogled. Pukovnik Cathcart se lecne. - Naprotiv, to je vrlo mnogo, Milo - ispravi se brţe-bolje. - To nipošto nije malo. - Ne, gospodine pukovniče - reče Milo ispuštajući dug, čeznutljiv i sjetan uzdah - to baš nije mnogo. Iako je lijepo od vas što tvrdite suprotno. - Ama, to zbilja nije malo, Milo. Nije uopće malo kad se uzmu u obzir sve vaše ostale zasluge. Pet letova, kaţete? Svega pet? - Svega pet, gospodine pukovniče. - Svega pet. - Pukovnik Cathcart se načas strašno obeshrabri pitajući se što Milo zapravo smjera i nije li mu već zabio trn u petu. - Pet je vrlo mnogo, Milo - oduševljeno pripomene pošto je ugledao tračak nade. - To iznosi u prosjeku gotovo jedan let na svaka dva mjeseca. A kladio bih se da tu niste uračunali ono kad ste nas bombardirali. - Jesam, gospodine pukovniče. Uračunao sam. - Uračunali ste? - pripita ga pukovnik Cathcart pomalo začuđeno. - Pa vi zapravo niste tada letjeli, nije li tako? Vi ste tada bili sa mnom u kontrolnom tornju, ako se ne varam? - Ali to je bio moj let - usprotivi se Milo. - Ja sam ga organizirao i upotrijebio vlastite avione i opremu. Ja sam sve isplanirao i nadzirao. - Ama, svakako, Milo, svakako, ja to i ne poričem. Samo provjeravam broj da ne biste ništa zaboravili. Jeste li uračunali tu i onaj napad na most u Orvietu, koji ste izvršili umjesto mene? - Ali, nisam, gospodine pukovniče. Mislio sam da ne bi bio red, jer sam ja tada bio u Orvietu i zapovijedao protuavionskom obranom. - Ja ne vidim tu nikakve razlike, Milo. To je svejedno bio vaš let. I to, bogami, moram reći, vrlo uspješan. Nismo srušili most, ali smo imali lijepu sliku pogodaka. Sjećam se što je general Peckem rekao. Ne, Milo, ja ~ 367 ~

zahtijevam da uračunate i Orvieto među svoje letove. - Pa, dobro, ako baš inzistirate, gospodine pukovniče. - Inzistiram, Milo. E pa, da vidimo... sad imamo ukupno šest letova, što je, bogami, mnogo, Milo, zbilja mnogo. To je povećanje od dvadeset posto u roku od svega dvije-tri minute, što nipošto nije malo, Milo, nipošto nije malo. - Mnogi imaju već i po sedamdeset letova - istakne Milo. - Ali oni nikad nisu proizveli pamuk obloţen čokoladom, nije li tako? Vi ste, Milo, učinili i više nego što ste bili duţni. - Ali oni imaju priliku da se proslave, i oni ubiru svu slavu - ostajaše Milo pri svome dureći se i malne cmizdreći. - Gospodine pukovniče, ja ţelim u borbu, da se borim kao i ostali moji drugovi. Zato sam i došao. I ja ţelim odlikovanja. - Pa, naravno, Milo. Svi mi ţelimo provoditi više vremena u borbi. Ali ljudi kao vi i ja sluţimo domovini na drugi način. Uzmite moj slučaj. Pukovnik Cathcart nasmije se kao da se ispričava. - Kladio bih se da nije općepoznato, Milo, da sam ja izvršio svega četiri leta, je li da nije? -Nije, gospodine pukovniče - odgovori Milo. - Opće je poznato da ste vi izvršili svega dva leta. I da je jedan od tih letova onaj kad vas je Aarfy zabunom odveo nad neprijateljski teritorij, a zapravo ste letjeli u Napulj da na crnoj burzi kupite hladnjak za vodu. Pukovnik Cathcart se zajapuri od zbunjenosti i odustane od dalje raspre. - Dobro, Milo. Ja mislim da su vaše namjere hvale vrijedne. Ako vam je zaista toliko stalo do toga, zapovjedit ću majoru Majoru da vas odredi da idete na iduća šezdeset i četiri zadatka tako da i vi moţete navršiti sedamdeset zadataka. - Hvala vam, gospodine pukovniče, hvala vam. Vi i ne znate što za mene to znači. - Nema na čemu, Milo, ja dobro znam što za vas to znači. - Ne, gospodine pukovniče, ja mislim da vi ipak ne znate što za mene to znači - pobije ga Milo zajedljivo. Netko će morati odmah preuzeti vođenje sindikata. To je vrlo sloţen posao, a ja mogu svaki čas poginuti. Pukovnik Cathcart se začas razvedri na te riječi i uze škrtački strastveno trljati ruke. - Znate, Milo, ja mislim da bismo potpukovnik Korn i ja moţda bili voljni preuzeti sindikat iz vaših ruku - neusiljeno nabaci i gotovo se obliţe od slatke slutnje. - Naše iskustvo s paradajzom na crnoj burzi moglo bi ~ 368 ~

nam dobro doći. Odakle da počnemo? Milo se zagleda u pukovnika Cathcarta prijazno i bezazleno. -Hvala vam, gospodine pukovniče, to je vrlo lijepo od vas. Počnite dijetom bez soli za generala Peckema i dijetom bez masti za generala Dreedlea. - Ĉekajte da uzmem olovku. Dobro, a onda? - Cedrovi. - Cedrovi? - Iz Libanona. - Iz Libanona? - Imamo cedrove u Libanonu koje treba prebaciti do pilane u Oslu, gdje će od njih napraviti šindru za graditelje u Cape Codu. Pouzećem. Zatim grašak. - Grašak? - Koji je na debelom moru. Imamo nekoliko brodova graška koji plove iz Atlante u Nizozemsku, a kojima će se platiti tulipani, koji su prevezeni u Ţenevu u zamjenu za sir, koji se mora otpremiti u Beč. P.U. - P.U.? - Pare unaprijed. Habsburgovcima se tresu gaće. - Milo! - I nemojte zaboraviti na cinkove pločice koje su uskladištene u Flintu. Ĉetiri vagona cinkovih pločica treba prebaciti avionima iz Flinta do ljevaonica u Damasku do podne osamnaestoga, franko brod Calcutta dva posto za deset dana do kraja mjeseca. Jedan Messerschmitt pun kudjelje leti u Beograd po jedan C-47 i pola onih datulja s polovicom koštica koje smo im podvalili u Kartumu. Novcem od portugalskih inćuna, koje preprodajemo u Lisabonu, platit ćete egipatski pamuk koji nam se vraća iz Mamaronecka, a za ostatak ćete kupiti naranče u Španjolskoj. Naranjas se uvijek plaćaju u gotovu. - Nuranjas? - Tako se naranče zovu u Španjolskoj, a to su španjolski naranče. I... da, zbilja! Nemojte zaboraviti na Piltdaunskog čovjeka. - Piltdaunskog čovjeka? - Da, Piltdaunskog čovjeka. Antropološki muzej u Washingtonu ne moţe nam trenutačno platiti koliko traţimo za drugog Piltdaunskog čovjeka, ali se nadaju da će uskoro umrijeti neki njihov bogati i voljeni darovatelj, pa... -Milo! ~ 369 ~

- Francuska će preuzeti sav peršin koji joj moţemo isporučiti, a ja mislim da treba prihvatiti tu ponudu, jer će nam trebati franaka za lire za pfenige za datulje kad nam ih vrate. Također sam naručio goleme količine peruanske balze da se podijeli svim menzama u sindikatu na pro rata bazi. - Balze? Što će menzama balza? - Dobru balzu nije baš lako dobiti u današnje vrijeme, gospodine pukovniče. Naprosto sam pomislio da bi bilo šteta propustiti takvu priliku. - Pa, vjerojatno imate pravo - napomene pukovnik Cathcart neodređeno, drţeći se kao da ima morsku bolest. - A valjda je i cijena bila povoljna? - Cijena je neumjerena, upravo bajoslovna! Ali budući da smo tu balzu kupili od jedne naše podruţnice, rado smo je platili po toj cijeni. I pazite na koţe! - Loţe? - Koţe. - Koţe? - Da, koţe. U Buenos Airesu. Treba ih uštaviti. - Uštaviti? - U Newfoundlands I otpremiti ih u Helsinki B.P.U. prije nego što počne proljetna jugovina. Sve za Finsku ide B.P.U. prije nego što počne proljetna jugovina. - Bez para unaprijed? - dosjeti se pukovnik Cathcart. - Bravo, gospodine pukovniče! Vi imate talenta, gospodine pukovniče. Pa, onda je tu još i pluto. - Pluto? - Koje treba otpremiti u New York, a kreč u Beč, lan u Cannes, angoru u Andoru i rakiju u Latakiju. - Milo! - Imamo i cvijeća u Nizozemskoj, gospodine pukovniče. Pukovnik Cathcart digne ruke uvis. -Prestanite, Milo! - uzvikne gotovo uplakan. - To nema smisla. Vi ste upravo kao i ja... nezamjenjivi. - Odgurne olovku i ustane razdraţen preko svake mjere. - Vi, Milo, ne moţete izvršiti još šezdeset i četiri leta. Ne moţete izvršiti više nijedan let. Cijeli bi se sistem raspao kad bi se vama što dogodilo. Milo klimne glavom mirno, vedro i zadovoljno. ~ 370 ~

- Zabranjujete li mi, gospodine pukovniče, da idem na borbene zadatke? - Zabranjujem vam, Milo, da idete na borbene zadatke - kaza pukovnik Cathcart kao strog i neumoljiv zapovjednik. - Ali to nije pošteno, gospodine pukovniče - reče Milo. - Što će biti s mojom vojnom karijerom? Ostali stječu slavu, odlikovanja i priznanja. Zar da ja trpim samo zato što tako dobro obavljam svoju duţnost intendantskog oficira? - Ne, Milo, to nije pošteno. Ali ja ne znam što bismo tu mogli učiniti. - Moţda bi tko drugi mogao letjeti umjesto mene? - Pa, moţda bi tko drugi mogao letjeti umjesto vas - predloţi pukovnik Cathcart. - Što mislite o rudarima koji štrajkaju u ugljenokopima Pennsylvanije i Zapadne Virginije? Milo odmahne glavom. - Njihovo bi obučavanje predugo trajalo. A zašto nebi letjeli ljudi iz moje eskadrile, gospodine pukovniče? Uostalom, ja sve ovo radim za njih. Oni bi morali biti voljni da zauzvrat učine nešto za mene. - Ama, zašto ne bi letjeli ljudi iz vaše eskadrile, Milo? - usklikne pukovnik Cathcart. - Uostalom, vi sve to radite za njih. Oni bi morali biti voljni da zauzvrat učine nešto za vas. Što je pošteno, pošteno je. - Mogli bi se mijenjati, gospodine pukovniče. - Ĉak bi mogli naizmjence izvršavati borbene zadatke umjesto vas, Milo. - A kome će se računati? - Vama će se računati, Milo. A ako neki čovjek na tim zadacima bude odlikovan, vi ćete dobiti odlikovanje. - A tko će umrijeti ako on pogine? - Pa on, naravno. Uostalom, Milo, što je pošteno, pošteno je. Samo, ima tu još nešto. - Morat ćete povisiti normu. - Moţda ću morali opet povisiti normu, a ne znam hoće li ljudi pristati na to. Još su i sad prilično ogorčeni šio sam je podigao na sedamdeset. Kad bili mogao nagovoriti samo jednog olicira da još leti, ostali bi vjerojatno slijedili njegov primjer. - Nately bi htio još letjeti, gospodine pukovniče - reče Milo. - Baš mi je maloprije netko rekao u najstroţem povjerenju da će on učiniti sve što mu se naredi, samo da bi mogao ostati ovdje s djevojkom u koju se zaljubio. - Pa Nately bi htio još letjeti! - kaza pukovnik Cathcart i pobjednički ~ 371 ~

pljesne rukama da je sve zazvonilo. - Da, Nately bi htio još letjeti. A ovaj put ću podići normu odmah na osamdeset letova tako da će generalu Dreedleu zbilja ispasti oči. A to je i dobar način da se onaj šugavi skot Yossarian vrati u borbu i moţda pogine. - Yossarian? Milovo priprosto i pitomo lice zadrhti od duboke zabrinutosti, i on zamišljeno čupne svoj crvenkastosmeđi brk. - Da, Yossarian. Ĉuo sam da okolo priča da je izvršio normu i da je za njega rat svršio. E pa, moţda je i izvršio svoju normu, ali nije izvršio vašu, nije li tako? Ha-ha! Al' će se taj iznenaditi! - Yossarian mi je prijatelj, gospodine pukovniče - prigovori mu Milo. Ne bih nikako htio da ja budem kriv što će on morati opet u borbu. Ja mu mnogo dugujem. Ne bismo li mogli u njegovu slučaju učiniti iznimku? - Ama, ne moţemo, Milo - zakvoca pukovnik Cathcart značajno, iznenađen tim prijedlogom. - Ne smijemo nikoga proteţirati. Moramo prema svima biti jednaki. - Ja bih dao Yossarianu sve što imam - nastavi Milo smiono zagovarati Yossariana. - Ali kako nemam ničega, ne mogu mu dati sve, nije li tako? I zato će se on naprosto morati izvrgavati opasnosti ma kao i ostali, nije li tako? - Što je pošteno, pošteno je, Milo. - Da, gospodine pukovniče, što je pošteno, pošteno je - potvrdi Milo. Yossarian nije ništa bolji od ostalih, pa se ne smije nadati ni kakvim posebnim povlasticama, nije li tako? - Tako je, Milo. Što je pošteno, pošteno je. Pošto je pukovnik Cathcart kasno poslijepodne objavio da je povisio normu na osamdeset letova, Yossarian nije više imao vremena da se izvuče iz borbe, ni da odgovori Natelyja od leta, pa čak ni da se ponovo uroti s Dobbsom da umore pukovnika Cathcarta, jer je sutradan u zoru iznenada zasvirala uzbuna i ljudi su se potrpali u teretnjake prije nego što se mogao pripremiti pristojan doručak, i odvezli se brţe-bolje do učionice pa onda do aerodroma, gdje su kamioni-cisterne još punile, klepećući i kloparajući, avionske rezervoare, a oruţari uţurbano radili skakućući i diţući razorne bombe od po petsto kilograma do spremišta za bombe. Svi su trčkarali, a čim su rezervoari bili puni, upališe motore da se zagriju. Obavještajna je sluţba javila da će toga jutra Nijemci odvući oštećenu talijansku krstaricu iz suhog doka u La Speziji do kanala na ulazu u luku i tu je potopiti, kako se Saveznici ne bi mogli, kad osvoje grad, koristiti ~ 372 ~

lukom za velike brodove. Ovaj je put bar obavještajna sluţba imala pravo. Kad su avioni doletjeli sa zapada, dugački je brod bio napola preplovio luku, pa su ga uništili izravnim pogocima svih jata, zbog čega ih je sve obuzeo neobično ugodan osjećaj kolektivnog ponosa, ali su se tada obreli u jakoj baraţnoj vatri iz topova koji su bili postavljeni na svim krivinama goleme potkove gorskog zemljišta. Ĉak je i Havermeyer pribjegao jednom od najluđih manevara koje je mogao izvesti kad je vidio koliko još mora letjeti da se spasi, a Dobbs, koji je upravljao avionom u njegovoj formaciji, poletio je na suprotnu stranu nego što je trebalo, te se zanio i zaletio u susjedni avion i prerezao mu rep. Njegovu je avionu otpalo krilo, pa je počeo padati kao kamen i gotovo u hipu nestao. Nije bilo ni vatre ni dima ni bilo kakvog nenormalnog šuma. Preostalo se krilo okretalo nezgrapno kao betonska mješalica, a avion se okomito rušio na nos sve brţe i brţe, dok nije pao u vodu koja se rastvorila i zapjenušila kao bijeli vodeni ljiljan na modrom moru, pa se, kad je avion potonuo, digla kao gejzir od mjehura zelenih poput jabuka. Sve je bilo gotovo za nekoliko sekunda. Padobrani se nisu pojavili. Poginuo je i Nately, u onom drugom avionu.

~ 373 ~

36. PODRUM Natelyjeva je smrt malne satrla kapelana. Kapelan Tappman sjedio je u svom šatoru i radio oko svojih spisa, s naočalama za čitanje na nosu, kad je zazvonio telefon i s aerodroma mu javili vijest o sudaru u zraku. Utroba kao da mu se najednom pretvorila u suhu glinu. Ruka mu se tresla dok je odlagao slušalicu. I druga mu se ruka počela tresti. Nesreća je bila pregolema da bi mogao razmišljati o njoj. Dvanaestorica su poginula kakve li grozote, kakva li uţasa! Sve je više strepio. Instinktivno se počeo moliti da Yossariana, Nately, Gladni Joe i drugi njegovi prijatelji ne budu na popisu ţrtava, a onda pokajnički uze koriti sama sebe, jer moliti se za njihov spas značilo je moliti se za smrt drugih mladih ljudi koje nije ni poznavao. Bilo je kasno da se moli, ali je to bilo jedino što je znao. Srce mu je lupalo toliko snaţno te mu se činilo da to lupanje dopire odnekud izvana. Znao je da više nikad neće moći sjesti na zubarsku stolicu, ni vidjeti bilo kakav kirurški instrument, ni biti svjedok kakvoj god automobilskoj nesreći, ni čuti krik u noći, a da ne osjeti to ţestoko damaranje u prsima i strah da će umrijeti. Nikad više neće moći gledati nijednu tučnjavu a da ne strepi da će se onesvijestiti i razmrskati glavu o pločnik, ili dobiti koban srčani napadaj, ili izljev krvi u mozak. Pitao se hoće li ikad više vidjeti svoju ţenu i troje nejake djece. Pitao se treba li on ikad više vidjeti svoju ţenu pošto mu je kapetan Black posijao u dušu tešku sumnju u vjernost i karakter ţena uopće. Drţao je da ima toliko drugih muškaraca koji bi je mogli seksualno bolje zadovoljiti. Kad god bi pomislio na smrt, pomislio bi na svoju ţenu, a kad god bi pomislio na svoju ţenu, pomislio bi da će je izgubiti. Nakon još jedne minute kapelan se osjetio dovoljno jak da ustane i pođe, sumorno i nevoljko, u susjedni šator po narednika Whitcomba. Sjedoše u dţip narednika Whitcomba. Kapelan stisne šake da mu se ne bi tresle u krilu. Stegnuo je zube i trudio se da ne sluša narednika Whitcomba koji je radosno naklapao o tragičnom događaju. Dvanaestorica poginulih značilo je dvanaest sluţbenih pisama s izrazima sućuti i potpisima pukovnika Cathcarta, koja su se mogla u isti mah poslati najbliţim rođacima i koja su ulijevala nadu da će Saturday Evening Post objaviti članak o pukovniku Catlieartu u uskršnjem broju. Na aerodromu je vladao teţak muk koji je priječio svako kretanje opčinjavajući, kao kakve nesmiljene, bešćutne čari, jedina stvorenja koja su ga mogla poremetiti. Kapelana je obuzelo strahopoštovanje. Nikad prije ~ 374 ~

nije bio u takvoj velikoj, strahovitoj tišini. Bezmalo dvije stotine umornih, suhonjavih i utučenih ljudi stajalo je u ţalosnoj i nepomičnoj skupini ispred učionice drţeći u rukama padobrane i gledajući tupo, preneraţeno i potišteno svaki na svoju stranu. Ĉinilo se da se ne misle razići, da se ne mogu maknuti. Kapelan je jasno čuo slabašan bat svojih koraka dok im se primicao. Ţurno i mahnito pretraţivao je pogledom nepokretnu masu pokunjenih prilika. Napokon osjeti golemu radost ugledavši Yossariana, ali zatim polako zine od nepodnosiva uţasa jer zapazi na Yossarianovu prljavu licu ţiv i izmučen izraz duboka očaja i ošamućenosti. Odmah shvati da je Nately mrtav, i ustukne od te spoznaje osjećajući bol i tresući glavom i kreveljeći se umolno, kao da prosvjeduje. Ta ga je spoznaja toliko potresla da je obamro. Oteo mu se jecaj. Krv mu se povukla iz nogu, pa je pomislio da će se srušiti. Nately je bio mrtav. Svu nadu da se prevario raspršilo je Natelyjevo ime, koje je sve jasnije razabirao usred gotovo nečujnog ţamorenja kojeg je sad iznenada prvi put postao svjestan. Nately je bio mrtav: mladić je poginuo. Neko cviljenje pope se kapelanu uz grlo i vilica mu zadrhti. Oči mu se napuniše suzama i on proplače. Pođe na prstima prema Yossarianu da tuguje uz njega i da bez riječi podijeli s njim bol, ali ga u tom času netko grubo ščepa za ruku i oštro zapita: - Jeste li vi kapelan Tappman? On se iznenađeno okrene i nađe pred krupnim, brkatim i otresitim pukovnikom velike glave i glatke, rumene koţe. Nikad dotad ni je vidio toga čovjeka. - Jesam. Što ţelite? Boljela ga je ruka od stiska čovjekovih prstiju kojima se uzalud otimao. - Pođite sa mnom. Kapelan uzmakne prestrašeno i zbunjeno. - Kamo? Zašto? Tko ste vi, uostalom? - Bolje će vam biti, oče, da pođete s nama - protisne smjerno i tuţno suhonjav major jastrebinjeg nosa, koji se pojavio s druge strane. Mi smo iz sluţbe drţavne sigurnosti. Htjeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja. - Kakvih pitanja? O čemu se radi? - Zar niste vi kapelan Tappman? - upita ga gojazni pukovnik. - Da, on je taj - odgovori narednik Whitcomb. - Idite samo s njima - dovikne kapetan Black kapelanu podsmjehujući mu se neprijateljski i prezirno. - Uđite radije u njihova kola, ako ste pametni. ~ 375 ~

Tuđe su ruke neumoljivo odvlačile kapelana. Htio je pozvati u pomoć Yossariana, ali mu se činilo da je predaleko i da ga ne bi čuo. Neki su ga ljudi u blizini počeli gledati pomalo radoznalo. Kapelan obori glavu osjećajući kako gori od stida, pa pusti da ga strpaju otraga u štabna kola i posjednu između debelog pukovnika široka, rumena lica i mršavog, slatkorječivog i nujnog majora. Automatski je pruţio svakome od njih po jednu ruku pitajući se časak neće li mu staviti lisice na ruke. Još je jedan oficir sjedio na prednjem sjedalu. Visoki vojni policajac s pištaljkom i s bijelim šljemom na glavi sjeo je za upravljač. Kapelan se nije usudio dići pogled dok zatvoreni automobil nije skrenuo, a kotači zacviljeli na neravnoj cesti pokrivenoj slo jem asfalta. - Kamo me vodite? - zapita ih blago i bojaţljivo, kao da je kriv, ne gledajući ih još u oči. Pomisli da ga neće još okriviti zbog sudara aviona u zraku i Natelyjeve smrti. - Što sam skrivio? - Zašto ne drţite jezik za zubima i prepustite nama da postavljamo pitanja? - reče mu pukovnik. - Nemojte tako s njim - reče major. - Nije potrebno da budete tako bezobzirni. - Onda mu vi recite neka drţi jezik za zubima i neka prepusti nama da postavljamo pitanja. - Molim vas, oče, da drţite jezik za zubima i da prepustite nama da postavljamo pitanja - zamoli ga major suosjećajno. - Bit će vam bolje tako. - Nije potrebno da me zovete »oče« - reče kapelan. - Ja nisam katolik. - Nisam ni ja, oče - reče major. - Ja sam samo veoma poboţan i zovem sve sluge Boţje očevima. - On uopće ne vjeruje da ima ateista u rovovima - naruga se pukovnik i gurne kapelana familijarno laktom pod rebra. - Hajde, kapelane, recite mu ima li ateista u rovovima? - Ne znam, gospodine pukovniče - odgovori kapelan. - Ja ni sam nikad bio u rovu. Oficir koji je sjedio sprijeda naglo okrene glavu drţeći se svadljivo. - Pa niste nikad bili ni na nebu, nije li tako, ali znate da postoji nebo, je li? - Ili ne znate? - reče pukovnik. - Vi ste počinili vrlo teţak zločin, oče - reče major. - Kakav zločin? - To još ne znamo - reče pukovnik. - Ali ćemo uskoro saznati. Samo sigurno znamo da je vrlo teţak. ~ 376 ~

Pred štabom aviopuka automobil skrene naglo s ceste tako da kotači zacvilješe, pa tek malko smanji brzinu i produţi pored parkirališta do iza zgrade. Tri oficira i kapelan iziđoše iz auta. Idući jedan za drugim, odvedoše ga niz klimave drvene stube u podrum, u vlaţnu mračnu sobu s niskim betonskim stropom i neoţbukanim kamenim zidovima. Po svim je zakucima bilo paučine. Velika stonoga projuri po podu i skloni se za vodovodnu cijev. Kapelana posjedoše na tvrdu stolicu s uspravnim naslonom koja je stajala za golim stolićem. - Raskomotite se, kapelane, molim vas - reče mu pukovnik srdačno, pa upali snaţan reflektor i uperi ga kapelanu ravno u oči. Zatim stavi na stol dva boksera i kutiju šibica. - Odmorite se! Kapelan iskolači oči od čuda. Shvatio je da mogu raditi od njega što ih je volja; ti bezdušni ljudi mogli bi ga tu, u ovom podrumu, izbiti namrtvo a da mu nitko ne bi pritekao u pomoć, nitko, moţda, osim poboţnog i suosjećajnog majora šiljasta lica, koji je otvorio slavinu tako da je voda glasno kapala u slivnik, te se vratio do stola i stavio pokraj boksera dugačku i tešku gumenu cijev. - Sve će biti u redu, kapelane - reče mu major kao da ga hrabri. Nemate se što bojati ako niste krivi. Ĉega se toliko bojite? Niste valjda krivi? - Jasno da je kriv - reče pukovnik. - I te kako je kriv. - Što sam skrivio? - zapita ih kapelan umolno, zbunjujući se sve više i više i ne znajući koga da moli za milost. Onaj treći oficir nije nosio nikakve oznake i drţao se šutke po strani. - Što sam učinio? - To je baš ono što ćemo uskoro saznati - odgovori pukovnik i gurne mu preko stola notes i olovku. - Napišite nam tu svoje ime i prezime, vlastitim rukopisom. - Vlastitim rukopisom? - Tako je. Bilo gdje na ovoj stranici. - Kad se kapelan potpisa, pukovnik ponovo uze notes i postavi ga uz list papira koji je izvadio iz jednog fascikla. - Vidite li? - reče majoru koji je došao do njega i zagledao mu se ozbiljno preko ramena. - Nije isti - prizna major. - Ma rekao sam vam ja da je to njegovo maslo. - Što to? - zapita kapelan. - Grdno ste me iznenadili, kapelane - reče mu major kao da se gorko jada. - Kako? ~ 377 ~

- Nemate pojma koliko ste me razočarali. - Zašto? -navaljivaše kapelan sve mahnitije. - Što sam učinio? - Evo zašto - odgovori major, pa razočarano i gadljivo hitne na stol notes u kojem se kapelan potpisao. - Ovo nije vaš rukopis. Kapelan ţmirne hitro i zaprepašteno. - Ama, kako nije moj rukopis? - Ne, nije, kapelane. Opet laţete. - Pa upravo sam se sad potpisao! - vikne kapelan razdraţljivo. Vidjeli ste kad sam se potpisivao. - To je baš ono - ogorčeno odvrati major. - Vidio sam kad ste se potpisivali. Ne moţete zanijekati da ste to zaista napisali. Ĉovjek koji laţe kad je riječ o njegovu rukopisu, lagat će i u svakoj drugoj prilici. - Ama, tko laţe? - priupita ga kapelan koji se iznenada raţesti, ogorči i zaboravi na strah. - Jeste li vi ludi ili što vam je? O čemu vi to obojica govorite? - Mi smo vas zamolili da napišete svoje ime i prezime vlastitim rukopisom. A vi to niste učinili. - Ama, kako nisam? Pa čijim sam rukopisom napisao ako nisam svojim? - Nečijim tuđim. - Ĉijim? - To je baš ono što ćemo uskoro saznati - zaprijeti mu pukovnik. - Govorite, kapelane! Kapelan pogleda najprije jednoga, pa drugoga, osjećajući kako ga sve više obuzimaju sumnja i histerija. - Pa to je moj rukopis - gorljivo ustvrdi. - Koji je onda moj rukopis ako nije ovo? - Evo ga - odgovori pukovnik. I, drţeći se naduto, baci na stol fotokopiju vojničkog pisma u kojem je bilo prekriţeno sve osim naslova »Draga Mary« i u kojem je oficir-cenzor pripisao: »Tragično čeznem za tobom.

A. T. Tappman, kapelan Armije Sjedinjenih Drţava«. Pukovnik se prezirno nasmiješi gledajući kako se kapelan crveni. - E pa, što je sad, kapelane? Znate li tko je to napisao? Kapelan nije dugo odgovarao; prepoznao je Yossarianov rukopis. - Ne znam. - Valjda ipak moţete pročitati? - nastavi pukovnik sarkastično. Autor se potpisao. - Tu stoji moje ime. ~ 378 ~

- Vi ste se, dakle, potpisali. Što je valjalo i dokazati. - Ama, nisam se ja potpisao. Niti je to moj rukopis. - Onda ste opet krivotvorili nečiji tuđi rukopis - odbrusi mu pukovnik i slegne ramenima. - Ništa drugo ne moţe biti posrijedi. - Ma to je smiješno! - vikne kapelan, koji iznenada izgubi strpljenje pa skoči, zaţaren od bijesa i stisnutih pesti. - Ja ovo više neću trpjeti. Ĉujete li? Upravo je poginulo dvanaest ljudi i ja nemam vremena za ovakva šašava pitanja. Vi nemate prava da me ovdje drţite, i ja naprosto neću više ovo trpjeti. Pukovnik gurne bez riječi kapelana u prsa. Kapelan se svali na stolicu i iznenada opet osjeti da je slab i veoma zaplašen. Major zgrabi gumenu cijev i poče se njome prijeteći udarati po dlanu. Pukovnik dohvati kutiju šibica, izvadi jednu šibicu i prisloni je na hrapavu površinu kutije, vrebajući mrkim pogledom kakav novi znak prkosa na kapelanu. Kapelan je problijedio i toliko se ukočio da se gotovo nije mogao maknuti. Napokon je odvratio pogled od sjajnog reflektora koji ga je zasjenjivao; voda je kapala sve glasnije, što gotovo nije više mogao podnijeti. Kad bi mu bar rekli što hoće od njega, pa da zna što mora priznati. Napeto je čekao pošto je onaj treći oficir, na pukovnikov mig, prišao i sjeo na stol, svega desetak centi metara od kapelana. Lice mu bijaše bezizraţajno, a pogled prodoran i hladan. - Ugasite svjetlo - reče oficir preko ramena tiho i mirno. - Strašno me smeta. Kapelan mu se zahvalno i jedva primjetno osmjehne. - Hvala vam, gospodine! I molim vas neka zatvore vodu! - Ostavite vodu neka kaplje - reče oficir. - To me ne smeta. - Zadigne malko nogavice, da ih ne zguţva. - Kapelane - pripita ga neusiljeno - koje ste vi vjeroispovijesti? - Ja sam anabaptist, gospodine. - To je prilično sumnjiva vjera, nije li tako? - Sumnjiva? - pripita ga kapelan bezazleno i zgranuto. - Zašto, gospodine? - Pa, ja ne znam baš ništa o njoj. To ćete valjda priznati? Nije li zbog toga prilično sumnjiva? - Ne znam, gospodine - promuca kapelan diplomatski i snebivljivo. Zbunjivalo gaje što taj čovjek nema nikakvih oznaka, pa nije čak bio načisto treba li da mu govori »gospodine«. Tko je on? I otkud mu pravo da ga ispituje? ~ 379 ~

- Ja sam, kapelane, nekad učio latinski. Mislim da je jednostvno pošteno da vas upozorim na to prije nego što vam postavim iduće pitanje. Ne znači li riječ anabaptist samo to da niste baptist? - Ah, ne znači, gospodine. Razlika je mnogo veća. - Jeste li baptist? - Nisam, gospodine. - Dakle, niste baptist? - Molim? - Ne razumijem zašto se prepirete sa mnom oko toga, a već ste priznali ono glavno. E pa, kapelane, kad kaţete da niste baptist, niste nam kazali ništa o tome što ste, nije li tako? Moţete vi biti svašta i svatko. - Malko se nagne naprijed drţeći se lukavo i značajno. - Mogli biste čak biti i Washington Irving, nije li tako? - nadoda. - Washington Irving? - ponovi kapelan iznenađeno. - Hajde, Washingtone - uplete se krupni pukovnik srdito - priznajte lijepo sve što znate. Znamo da ste ukrali onaj paradajz. Pošto se načas zapanjio, kapelan odahne i zasmijulji se nervozno. - Ah, o tome je, dakle, riječ! - usklikne. - Sad počinjem pomalo shvaćati. Ja nisam ukrao taj paradajz, gospodine, nego mi ga je dao pukovnik Cathcart. Moţete njega pitati ako mi ne vjerujete. Na drugom kraju prostorije otvoriše se vrata i pojavi se pukovnik Cathcart kao da izlazi iz ormara. - Dobar dan, pukovniče! Pukovniče, on tvrdi da ste mu vi dali onaj paradajz. Je li to istina? - Zašto bih mu ja dao paradajz? - Hvala vam, pukovniče! To je sve. - Molim lijepo, pukovniče - odgovori pukovnik Cathcart, iziđe i zatvori vrata za sobom. - E pa, što je sad, kapelane? Što sad kaţete? - Ama, on mi ga je dao! - prosikće kapelan šaptom koji bijaše i ljutit i zaplašen. - On mi ga je dao! - Ne mislite valjda reći, kapelane, da jedan viši oficir laţe? - Zašto bi vam jedan viši oficir dao paradajz, kapelane? - Jeste li ga zato htjeli dati naredniku Whitcombu, kapelane? Zato što je taj paradajz bio ukraden? - Ma ne, ne - poricaše kapelan, čudom se čudeći što ga ne razumiju. Ja sam ga ponudio naredniku Whitcombu zato što nisam znao što bih s njim. ~ 380 ~

- Pa, zašto ste ga onda ukrali pukovniku Cathcartu ako niste znali što biste s njim? - Ama, nisam ga ja ukrao pukovniku Cathcartu. - A zašto se onda drţite kao krivac ako ga niste ukrali? - Pa ja ništa nisam skrivio! - A zašto vas mi sad ispitujemo ako niste ništa skrivili? - Ma ne znam - proštenje kapelan kršeći prste u krilu i tresući glavom pognutom pod teretom tjeskobe. - Ne znam. - On misli da mi imamo vremena napretek - progunđa major. - Kapelane - proslijedi malo polakše oficir bez oznaka vadeći iz otvorenog fascikla list ţutog papira ispisan pisaćim strojem - ja imam ovdje potpisanu izjavu pukovnika Cathcarta da ste mu vi ukrali onaj paradajz. - Odloţi list naopačke na jednu stranu fascikla i uze s druge strane drugi list. - A ovdje imam ovjerovljen iskaz narednika Whitcomba koji tvrdi da je znao da je paradajz ukraden baš po tome kako ste mu ga vi htjeli utrapiti. - Kunem se Bogom da ga nisam ukrao, gospodine - ustvrdi kapelan ojađeno i samo što ne zaplače. - Dajem vam svoju časnu riječ da taj paradajz nije bio ukraden. - Vjerujete li vi u Boga, kapelane? - Vjerujem, gospodine. Dakako da vjerujem. - To je čudno, kapelane - reče oficir vadeći iz fascikla još jedan ţuti list ispisan pisaćim strojem - jer ovdje je u mojim rukama još jedna izjava pukovnika Cathcarta, u kojoj on tvrdi da ste odbili voditi skupne molitve u učionici prije svakog leta. Pošto je časak tupo gledao, kapelan se prisjeti svega i hitro klimne glavom. - E pa, nije bilo baš tako, gospodine - ţivo reče. - Pukovnik Cathcart je sam odustao od te zamisli kad je shvatio da se vojnici i podoficiri mole istom Bogu kao i oficiri. - Kako? - usklikne oficir kao da ne vjeruje svojim ušima. - Kakve li besmislice! - kaza rumeni pukovnik i okrene se dostojanstveno i srdito od kapelana. - Pa, zar on misli da ćemo mu povjerovati? - uzvikne major odajući nevjericu. Oficir bez oznaka zasmijulji se kiselo. - Niste li sad ipak malko pretjerali, kapelane? - priupita ga smješkajući se milostivo i neprijazno. ~ 381 ~

- Ali, gospodine, to je istina! Kunem vam se da je istina. - Ne znam zašto bi to uopće bilo vaţno - odvrati oficir nehajno i ponovo posegne za otvorenim fasciklom punim spisa. - Kapelane, jeste li odgovorili na moje pitanje vjerujete li u Boga? Ne sjećam se više vašeg odgovora. - Jesam, gospodine. Rekao sam da vjerujem, gospodine. Ja vjerujem u Boga. - Onda je to zbilja vrlo čudno, kapelane, jer ja ovdje imam još jedan iskaz pukovnika Cathcarta u kojem on tvrdi da ste mu vi jednom rekli da ateizam nije protuzakonit. Sjećate li se da ste ikad izjavili ta ko nešto? Kapelan klimne glavom bez oklijevanja osjećajući da je sad na čvrstom tlu. - Jesam, gospodine, rekao sam tako nešto, i to zato što je to istina. Ateizam nije protuzakonit. - Ali to nije razlog da se to kaţe, kapelane, nije li tako? - prekori ga oficir oporo, mršteći se, pa uze iz fascikla još jedan ovjerovljen list ispisan pisaćim strojem. - A ovdje imam još jednu izjavu narednika Whitcomba, u kojoj on kaţe da ste se protivili njegovu prijedlogu da se šalju izrazi sućuti s potpisom pukovnika Cathcarta najbliţim rođacima poginulih i ranjenih u boju. Je li to istina? - Da, gospodine, protivio sam se - odgovori kapelan. - I ponosim se time. Ta su pisma licemjerna i nečasna. Jedina im je svrha da se proslavi pukovnik Cathcart. - Ali zar to nije svejedno? - odvrati oficir. - Ona ipak donose utjehu i ohrabrenje obiteljima koje ih primaju, nije li tako? Ja, kapelane, naprosto ne shvaćam vaš način razmišljanja. Kapelan zanijemje ne znajući što da odgovori. Obori glavu osjećajući da mu je jezik sputan i da je naivan. Rumeni krepki pukovnik pristupi im odrješito i iznese misao koja mu je iznenada pala na um. - Zašto mu, do vraga, jednostavno ne prospemo mozak? - oduševljeno predloţi ostaloj dvojici. - Pa, mogli bismo mu, do vraga, prosuti mozak, nije li tako? - potvrdi major jastrebinjeg nosa. - Pa on je samo običan anabaptist. - Ne, najprije ga moramo proglasiti krivini - opomene ili oficir bez oznaka umirujući ili polako rukom. Okretno spuzne sa stola, stane s druge strane, sučelice kapelanu, i podupre se objema rukama o stol. Izraz mu je na licu bio mračan i vrlo strog, odlučan i odbojan. - Kapelane - poče ~ 382 ~

sudački kruto - mi vas sluţbeno optuţujemo da ste Washington Irving i da ste svojevoljno i nedopušteno, kao cenzor, mijenjali tekstove u pismima oficira, podoficira i vojnika. Jeste li krivi ili niste? - Nisam, gospodine. Kapelan obliţe suhe usne suhim jezikom i nagne se napeto naprijed na rubu stolice. - Kriv je - reče pukovnik. - Kriv je - reče major. - Dakle, kriv je - napomene oficir bez oznaka i zapiše nešto na jedan list u fasciklu. - Kapelane - nastavi diţući pogled - optuţujemo vas također da ste počinili zločine i prekršaje za koje još ne znamo. Jeste li krivi ili niste? - Ne znam, gospodine. Kako mogu znati ako mi ne kaţete što sam počinio? - A kako vam moţemo kazati kad ne znamo? - Kriv je - zaključi pukovnik. - Jasno da je kriv - potvrdi major. - Ako već govorimo o njegovim zločinima i prekršajima, znači da ih je počinio. - Dakle, kriv je - objavi oficir bez oznaka i skloni se u stranu. Predajem ga vama, pukovniče! - Hvala vam - reče pukovnik. - Veoma ste dobro obavili svoj posao. On se okrene kapelanu. - Dakle, kapelane, dolijali ste. A sad se gubite! Kapelan ga nije shvaćao. - Što da radim? - Odlazite, bjeţite, rekao sam vam - rikne pukovnik i pokaţe mu ljutito palcem preko ramena. - Gubite se dovraga! Kapelana su prenerazile njegove ratoborne riječi i ton, a veoma ga je ozlojedilo i nije se mogao načuditi što ga puštaju na slobodu. - Pa zar me uopće nećete kazniti? - priupita ih svadljivo i iznenađeno. - Kako vas ne bismo kaznili, dovraga! Ali vas nećemo sad ostaviti da se ovuda motate dok mi odlučujemo kako i gdje ćemo vas kazniti. I zato se tornjajte! Gubite se bestraga! Kapelan ustane krzmajući i prijeđe nekoliko koraka - Mogu li otići? - Moţete, za sada. Ali ne pokušavajte pobjeći s otoka! Sad znamo kakva ste ptičica, kapelane! Nemojte zaboraviti da vas nadziremo dan i noć. Bilo je nepojmljivo da ga puštaju da ode. Kapelan je polagano išao ~ 383 ~

prema izlazu očekujući svaki čas da ga netko zovne neumoljivim glasom natrag, ili da ga snaţno udari u rame ili u glavu. Ali nisu ga zadrţavali. Prošao je neprovjetrenim, mračnim i vlaţnim hodnicima i došao do stuba. Kad je izišao na svjeţ zrak, počeo je posrtati i predisati. Ĉim se spasio, obuzelo ga je snaţno moralno ogorčenje. Bio je bijesan zbog strahota koje je proţivio toga dana, bjesniji nego ikad prije. Hitao je kroz prostrano, akustično predvorje zgrade, obuzet gorljivom i osvetničkom kivnošću. To više neće trpjeti, reče u sebi, to naprosto više neće trpjeti. Kad je došao do izlaza, ugleda potpukovnika Korna kako se penje uza stube, te pomisli da je to dobar znak. Okrijepivši se dubokim uzdahom, kapelan hrabro pođe da ga zaustavi. - Gospodine potpukovniče, ja ovo više neću trpjeti - reče ţestoko i odrješito, gledajući zdvojno kako potpukovnik Korn prolazi pored njega a da ga nije ni primijetio. - Potpukovniče Korne! Bačvasta, neuredna prilika njegova pretpostavljenog oficira stane, okrene se i polako se vrati niza stube. - Što je, kapelane? - Gospodine potpukovniče, htio bih razgovarati s vama o jutrošnjem sudaru. To je strašno, zbilja strašno! Potpukovnik Korn pošutje trenutak, a oči mu se zakrijesiše od ciničnog uveseljenja. - Da, kapetane, to je zaista strašno - reče napokon. - Ne znam kako ćemo sastaviti izvještaj da ne naudimo sami sebi. - Nisam to mislio - okosi se kapelan odlučno na njega, nimalo ga se ne bojeći. - Neki su od one dvanaestorice već bili navršili sedamdeset letova. Potpukovnik Korn se nasmije. - Pa zar ne bi bilo isto toliko strašno da su svi bili novajlije? - zapita ga zajedljivo. Kapelan ponovo zanijemje. Ĉinilo se da ga amoralna logika na svakom koraku dovodi u nepriliku. Kad je nastavio, nije više bio toliko siguran u sebe i glas mu je podrhtavao. - Gospodine potpukovniče, nije pravo da ljudi iz našeg aviopuka moraju izvršiti po osamdeset borbenih zadataka, a da ljude iz drugih aviopukova šalju kući čim navrše pedeset i pet. - Razmotrit ćemo to pitanje - reče potpukovnik Korn odajući dosadu i ravnodušnost, pa pođe dalje. - Adios, padre! - Što to znači, gospodine potpukovniče? - navaljivaše dalje kapelan prodornim glasom. ~ 384 ~

Potpukovnik Korn zastane drţeći se odbojno, pa ponovo siđe do njega. - To znači da ćemo razmisliti o tome, padre - odgovori mu sarkastično i prezirno. - Ne biste valjda htjeli da išta poduzmemo prije nego što razmislimo? - Ne, gospodine potpukovniče, to ne bih htio. Ali valjda ste već razmišljali o tome? - Jesmo,padre, razmišljali smo već o tome. Ali, da vam bude srce na, mjestu, razmislit ćemo još malo, a vama ćemo prvom javiti ako donesemo kakvu odluku. A sada, adios! Potpukovnik Korn se ponovo okrene i pohita uza stube. - Gospodine potpukovniče! - Potpukovnik Korn još jednom zastane i polako okrene glavu prema kapelanu odajući mrzovolju i nestrpljivost. Kapelanu potekoše riječi u nervoznoj bujici. - Gospodine potpukovniče, molim vas za dopuštenje da iznesem to pitanje pred generala Dreedlea. Htio bih protestirati u štabu aviobrigade. Potpukovniku Kornu se neočekivano naduše debeli, tamnoputi podvoljci od suspregnuta smijeha, pa mu ne mogaše odmah odgovoriti. - Samo izvolite, padre - odgovori nestašno i radosno, trudeći se svim silama da ne prasne u smijeh. - Dajem vam dopuštenje da porazgovarate s generalom Dreedleom. - Hvala vam, gospodine potpukovniče. Ja drţim da je samo pošteno da vas upozorim da imam izvjestan utjecaj na generala Dreedlea. - Lijepo je od vas, padre, što me upozoravate na to. A drţim da će biti samo pošteno da i ja vas upozorim da u štabu aviobrigade ne ćete više naći generala Dreedlea. - Potpukovnik Korn se zlobno naceri i prasne u slavodobitan smijeh. - Gotovo je s generalom Dreedleom, padre! Sad je na njegovu mjestu general Peckem. Dobili smo novog komandanta aviobrigade. Kapelan se zgrane. - General Peckem? - Tako je, kapelane. Imate li kakva utjecaja i na njega? - Pa ja čak i ne poznajem generala Peckema - jadno odvrati kapelan. Potpukovnik Korn se ponovo nasmije. - Šteta, kapelane, jer ga pukovnik Cathcart vrlo dobro poznaje. Potpukovnik Korn se smijuckaše još trenutak-dva likujući i uţivajući, a onda se naglo uozbilji. - I da, zbilja,padre - opomene ga hladno i gurne prstom u prsa - vi i doktor Stubbs ste otpjevali svoje. Mi veoma dobro znamo da vas je on poslao danas ovamo da se prituţite na nas. ~ 385 ~

- Doktor Stubbs? - Kapelan zavrtje glavom prosvjedujući smeteno. Ja nisam ni bio s doktorom Stubbsom, gospodine potpukovniče. Mene su ovamo dovela tri nepoznata oficira i neovlašteno me odvukli u podrum, ispitivali i vrijeđali. Potpukovnik Korn još jednom gurne kapelana prstom u prsa. - Vi vraški dobro znate da je doktor Stubbs govorio ljudima u svojoj eskadrili da ne moraju izvršiti više od sedamdeset letova. - On se jetko nasmije. - E pa,padre, oni će ipak morati izvršiti više od sedamdeset letova, jer smo prekomandirali doktora Stubbsa na Pacifik. Dakle, adios, padre. Adios!

~ 386 ~

37. GENERAL SCHEISSKOPF S Dreedleom je bilo gotovo, a general Peckem je bio na njegovu mjestu, ali tek što je general Peckem došao u ured generala Dreedlea, da ga zamijeni, njegova se sjajna vojna pobjeda počela rušiti kao kula od karata. - General Scheisskopf? - upitao je bezazleno u svom uredu narednika, koji gaje izvijestio o naredbi koja je stigla jutros. - Mislite valjda pukovnik Scheisskopf? - Ne, gospodine generale, nego general Scheisskopf. On je promaknut u čin generala, gospodine generale. - E pa, to je zbilja čudno! Scheisskopf? General? Kakav general. - General-pukovnik, gospodine generale, i... - General-pukovnik? - Da, gospodine generale, i poručio vam je da ne izdajete naređenja dok ne porazgovarate s njim. - Uh, Boga mu ljubim - reče general Peckem začuđeno i prvi put u ţivotu opsuje naglas. - Jeste li čuli, Cargille? Scheisskopf je odjednom promaknut u čin general-pukovnika! Kladio bih sse da je trebalo da ja budem promaknut, a da su njega promaknuli zabunom. Pukovnik Cargill je zamišljeno trljao svoju jaku bradu. - Pa, kako to da nam on izdaje naređenja? Glatko, odnjegovano i otmjeno lice generala Peckema ukruti se. - Pa da, naredniče - reče polako, mršteći se kao da nešto ne razumije kako to da nam on izdaje naređenja, ako je on još u »Sluţbi specijalne usluge« a mi zapovijedamo borbenim jedinicama? -To je još jedna promjena koja je izvršena jutros, gospodine generale. Sve su borbene jedinice sad podređene »Sluţbi za specijalne usluge«, a general Scheisskopf nam je novi zapovjednik. Generalu Peckemu se ote oštar krik. - Ah, Boţe moj! -protuţi i sve njegovo sabrano drţanje pade, pod navalom histerije. - Scheisskopf nam je pretpostavljeni? Scheisskopf? Pritisne šake na oči od uţasa. - Cargille, dajte mi Wintergreena! Schcisskopf! Neću Schcisskopfa! Svi telefoni odjednom zazvoniše. Utrča kaplar i salutira. - Gospodine generale, došao je jedan kapelan da se prituţi na neku nepravdu u eskadrili pukovnika Cathcarta. - Neću da ga vidim, neću da ga vidim! Imamo dosta svojih nepravdi. ~ 387 ~

Gdje je Wintergreen? - Gospodine generale, general Scheisskopf je na telefonu. Htio bi odmah govoriti s vama. - Recite mu da još nisam došao. Boţe sveti! - vrisne general Peckem kao da je prvi put pojmio svu veličinu nesreće. - Scheisskopf? Pa on je umno zaostao! Ja sam radio od te budale što sam htio, a sad mi je on pretpostavljeni. Oh, Boţe moj! Cargille! Nemojte me napustiti, Cargille! Što je s Wintergreenom? - Gospodine generale, ja sam vas spojio s nekim razvodnikom Wintergreenom. Naziva vas već cijelo jutro. - Generale, nikako ne mogu dobiti Wintergreena - vikne pukovnik Cargill. - Zauzeta je linija. General Peckem bijaše obliven znojem kad zgrabi drugi telefon. - Wintergreene! - Peckeme, pasja vam mati... - Jeste li čuli, Wintergreene, što su uradili? -... Što ste vi uradili, blesane jedan? - Scheisskopfa su postavili na čelo svima nama! Wintergreen je vrištao od bijesa i panike. - Vi i one vaše proklete memorande! One su zaista podredile borbene jedinice »Sluţbi za specijalne usluge«. - Ma nisu valjda - zakuka general Peckem. - Je li to razlog? Moja memoranda? Jesu li zato postavili Scheisskopfa na čelo svima nama? A zašto nisu mene? - Zato što niste više u »Sluţbi za specijalne usluge«, a njemu ste prepustili komandu. I znate li što on hoće? Znate li što taj gad sad traţi od svih nas? - Gospodine generale, ja mislim da će biti bolje da govorite s generalom Scheisskopfom - preklinjaše ga narednik nervozno. - On traţi da govori s nekim. - Cargille, govorite sa Scheisskopfom umjesto mene! Ja ne mogu. Vidite što hoće. Pukovnik Cargill slušao je časak generala Scheisskopfa, a onda je problijedio kao krpa. - Ah, Boţe moj! - uzvikne, a slušalica mu ispade iz ruke. - Znate li što hoće? Hoće da marširamo. Hoće da svi skupa marširamo!

~ 388 ~

38. SESTRICA Yossarian je hodao natraške s revolverom o boku i nije htio više letjeti. Hodao je natraške zato što se neprestance okretao da vidi ne prikrada li mu se tko s leđa. Svaki šum za njim bio mu je opomena, svaki čovjek pored kojeg bi prošao bio je potencijalan ubojica. Neprekidno je drţao ruke na dršku revolvera i nikom se nije smješkao osim Gladnom Joeu. Rekao je kapetanu Piltchardu i kapetanu Wrenu da više neće letjeti. Kapetan Piltchard i kapetan Wren izostavili su ga s liste za idući let i izvijestili o svemu štab aviopuka. Potpukovnik Korn se mirno nasmijao. - Kako to, dovraga, mislite da više neće letjeti? - zapitao je smješkajući se, a pukovnik Cathcart se zavukao u kut da razmišlja o zlokobnom smislu imena Yossarian, koje se ponovo javilo da ga muči. - A zašto neće? - Prijatelj mu je, Nately, poginuo u sudaru nad La Spezijom. Moţda zato neće? - Pa što on misli, tko je on... Ahil? - Potpukovnik Korn bio je za dovoljan ovom usporedbom i pomislio da je mora ponoviti u prvoj prilici pred generalom Peckemom. - Ma mora još letjeti. Ne moţe birati. Vratite se i recite mu da ćete nas izvijestiti o svemu ako se ne predomisli. - Već smo mu rekli, gospodine potpukovniče, ali badava. - A što kaţe major Major? - Pa mi nikad i ne vidimo majora Majora. Ĉini se da je nestao. - Kad bismo bar mogli njega nestati! - lane pukovnik Cathcart mrzovoljno iz svoga kuta. - Kao što su onoga Dunbara. - Ah, pa ima mnogo drugih načina na koje moţemo izići s njim na kraj - uvjeravaše ga potpukovnik Korn samopouzdano, pa se ponovo obrati Piltchardu i Wrenu. - Počnimo najblaţom mjerom. Po šaljite ga na nekoliko dana u Rim da se odmori. Moţda ga je zaista malko potresla prijateljeva smrt? Zapravo, Natelyjeva smrt umalo što nije došla Yossariana glave, jer kad je donio tu vijest Natelyjevoj kurvi u Kimu, ona je prodorno i ţalostivo vrisnula i pokušala ga zaklati noţem za guljenje krumpira - Bruto* - zatulila je histerično i bijesno. On joj je postupno savijao ruku iza leđa dok nije ispustila noţ. - Bruto! Bruto! - Zatim ga je hitro ___________________________________ ~ 389 ~

*Ţivotinjo!

napala dugačkim noktima slobodne ruke i ogrebla ga po licu. Onda mu je pakosno pljunula u lice. - Što ti je? - prodere se on u nedoumici, osjećajući oštru bol, i odbaci je od sebe sve do suprotnog zida. - Što sam ti ja kriv? Ona ponovo nasrne na njega mlatarajući objema šakama, i svojski ga odalami i raskrvari mu usta prije nego što ju je dospio uhvatiti za zapešća i svladati. Kosa joj je letjela na sve strane. Suze su joj tekle iz uţagrenih očiju punih mrţnje dok se ţestoko borila s njim, nerazumno bijesna i mahnito snaţna. Reţala je i divlje psovala i vrištala: - Bruto! Bruto! - kad god bi joj pokušao razjasniti što se dogodilo. Njena ga je velika snaga iznenadila, pa je izgubio ravnoteţu. Bila je gotovo njegove visine, i nekoliko fantastičnih, stravičnih trenutaka bio je uvjeren da će ga ona, onako ludo odrješita, nadjačati, srušiti na pod i nemilosrdno raskomadati, udo po udo, zbog nekog groznog zločina koji nikad nije počinio. Dok su se pomamno i ravnopravno hrvali, ruka uz ruku, stenjući i dašćući, htio je već zvati u pomoć. Napokon je ona klonula, pa ju je uspio otisnuti preklinjući je neka ga sasluša, i kunući se da nije on kriv što je Nately poginuo. Ona mu ponovo pljune u lice, pa je odgurne od sebe gadeći se, srdito i razočarano. Ĉim ju je pustio, ona opet posegne za noţem za guljenje krumpira. On skoči na nju, pa se nekoliko puta prevrnuše na podu prije nego što mu pođe za rukom da joj otme noţ. Dok se pridizao, pokušala ga je oboriti uhvativši ga za nogu i otkinuvši mu komadić mesa s gleţnja. Počeo je skakutati po sobi od boli i bacio noţ za guljenje krumpira kroz prozor. Pomislio je da je opasnost prošla, pa je odahnuo. - A sad mi dopusti, molim te, da ti nešto objasnim - obrati joj se glasom zrela, razborita i ozbiljna čovjeka. Ona ga udari nogom u prepone. Fijuu! Njemu ponestane zraka i on klone na pod vrišteći i lelečući, i presamiti se preko koljena osjećajući neku izmiješanu bol i hvatajući dah. Natelyjeva kurva istrča iz sobe. Yossarian se nekako osovi na noge, u posljednji čas, jer se brzo vratila iz kuhinje s dugačkim noţem za kruh. On ispusti iznenađen i zdvojan jauk i, drţeći se svejednako objema rukama za svoj uzdrhtali, njeţni i upaljeni trbuh, okomi se svom svojom teţinom na njene goljenice i sruši je. Ona se opruţi koliko je duga i široka i udari laktovima o pod da je sve zazvonilo. Noţ joj ispade iz ruke i zazveča, a on ga brţe-bolje gurne pod krevet. Ona posegne za njim, ali je on zgrabi za ruku i pridigne. Ona ga pokuša ponovo udariti nogom u prepone, ali je on zavrije i odgurne psujući divljački. Ona ~ 390 ~

odletje do zida i odbaci usput stolac do toaletnog stolića, s kojeg popadaše češljevi, četke za kosu i kozmetički preparati. Na drugom kraju sobe pade sa zida uokvirena slika i razbije se staklo. - Što sam ti ja kriv? - vikne joj plačno, srdito i zbunjeno. - Pa ni sam ga ja ubio! Ona mu baci tešku staklenu pepeljaru u glavu. Kad je ponovo navalila na njega, on stisne šaku i htjede je udariti u trbuh, ali se bojao da je ne povrijedi. Zatim joj htjede zadati vrlo lagan udarac u vrh brade i pobjeći iz sobe, ali nije dobro vidio cilj, pa se u posljednji trenutak izmakne i još je snaţno gurne, tako da se ona zaletje u drugi zid i prepriječi mu put do vrata. Pošto je bacila na njega neku veliku vazu, napade ga punom bocom vina i pogodi u sljepoočicu tako da on, napol omamljen, pade na jedno koljeno. U ušima mu je šumilo, a cijelo mu je lice bilo obamrlo. Ponajviše je bio zbunjen. Nije mu bilo jasno zašto ga hoće ubiti. Naprosto nije shvaćao što se događa. Nije znao što da radi. Ali je znao da se mora spasiti, i kad je vidio kako ona diţe vinsku bocu da ga opet odalami, skoči s poda kao iz praćke izbačen i zabuba joj se u ošit prije nego što ga je dospjela udariti. Onako iz zaleta, guraše je svom snagom pred sobom dok nije noga ma udarila u stranicu kreveta i izvalila se na madrac, a on joj se ispruţio među noge. Ona mu zarije nokte u vrat sa strane, a on se penjaše uz gipke i oble breţuljke i grebene njena punašnog tijela dok je čitavu ne poklopi i ne pritisne poda se. Prstima je pak jedne ruke uporno klizio po njenoj ruci, kojom je mlatarala, dok nije napokon dosegnuo bocu i iščupao joj je. Još se bacakala i psovala i grebla ga iz sve snage. Pokušala ga je snaţno ugristi razvukavši svoje grube, pohotljive usne preko zuba poput kakve razbješnjele zvijeri. Drţeći je sad svladanu pod sobom, pitao se kako će joj uopće umaknuti čitav. Osjećao je kako joj se napregnuta, raširena stegna i koljena steţu i tresu oko njegove noge. Posrami se grešnih misli koje mu padoše na pamet. Ćutio je poţudnu put njena jedra, mlada tijela kako buja i zapljusku je ga kao slasna i nepopustljiva plima, njen trbuh i tople, ţive, plastične dojke kako snaţno upiru u njega kao slatka i prijeteća kušnja. Palio ga je njen dah. Odjednom shvati, iako neobuzdano grčenje pod njim nije nimalo popuštalo da se ona više ne hrve s njim, pa protrne od spoznaje da se ona više ne bori, nego da bestidno diţe svoju zdjelicu u iskonskom, moćnom, rapsodičnom i naponskom ritmu erotskog ţara i podavanja. On zine ushićeno i iznenađeno Njeno lice, koje mu je sad bilo lijepo kao procvao cvijet, bilo je iskrivljeno od drukčije muke, tkivo se na njemu mirno ~ 391 ~

nadimalo, a napola sklopljene oči bijahu joj zamagljene i nisu ništa vidjele od pomamne i čeţnjive ţudnje. - Caro - promrmlja ona promuklim glasom, kao iz dubine spokojna i blaţena zanosa. - Ooooh, caro mio! On je pogladi po kosi. Ona mu zarije usta u lice divlje i strastveno. On je lizne po vratu. Ona ga obujmi i zagrli. Osjećao je kako se zaljubljuje, strastveno zaljubljuje u nju dok ga je ona cjelivala i cjelivala usnama, ţarkim i vlaţnim, mekim i tvrdim, dok mu je gukala oboţavajući ga, izbezumljena od ushita, i jednu ruku kojom gaje milovala vješto zavlačila pod njegov remen, a drugom potajno i podmuklo traţila po podu noţ za kruh, koji je najposlije i našla. Spasio se opet u posljednji čas. Još ga je htjela ubiti! Zgranut i zaprepašten njenom nedostojnom lukavštinom, istrgne joj noţ iz ruke i baci ga. Skoči s kreveta, uzrujan, smućen i razočaran. Nije znao bi li jurnuo kroz vrata na slobodu ili se svalio na krevet i predao joj se, onako kukavan i zaljubljen, na milost i nemilost. Nije morao učiniti nijedno ni drugo, jer je ona iznenada briznula u plač. Ponovo se zabezeknuo. Ovaj put je plakala iz puke ţalosti, iz duboke, ubitačne i ponizne ţalosti, i posve je zaboravila na njega. Njen je jad bio dirljiv dok je sjedila oborivši svoju nemirnu, ponositu i krasnu glavu, opustivši ramena i klonuvši duhom, Ovaj put nije moglo biti dvojbe o njenoj boli. Tresla se i grcala od silna, mučna jecanja. Njega nije više ni primjećivala, nije marila za njega. Tada je mogao lijepo izići iz sobe, ali je radije ostao da je tješi i da joj bude pri ruci. - Molim te - obrati joj se nesuvislo i zagrli je jednom rukom, sjećajući se bolno i ţalosno kako je nesuvislo govorio i kako je bio slab kad su se vraćali s napada na Avignon, kad je Snowden neprestano cvilio da mu je hladno, da mu je hladno, a Yossarian mu nije umio ništa drugo reći do: »No, no, no, no.« - Molim te - ponavljao je sad saţalno. - Molim te, molim te! Ona se nasloni na njega i plakaše sve dok nije bila, čini se, toliko iznemogla da nije mogla više plakati, i nije ga nijednom pogledala dok joj nije naposljetku pruţio rupčić. Obrisala je obraze smješkaju ći se ovlaš i uljudno i promrmljala: - Grazie, grazie - krotko i djevojački čedno, a onda mu je iznenada, bez ikakva znaka da joj se pro mijenilo raspoloţenje, skočila objema rukama u oči, dohvatila ga i pobjednički zavrištala. - Ha! Assassino! proderala se i radosno pojurila po noţ za kruh da ga ~ 392 ~

zakolje. Onako obnevidio, on ustane i pođe posrćući za njom, ali začu neki šum za sobom pa se okrene. Zavrtje mu se u glavi od uţasa kad opazi kako nitko drugi nego mala sestra Natelyjeve kurve trči za njim s još jednim dugačkim noţem za kruh u ruci. - Ajoj! - vrisne on dršćući, pa joj izbije noţ iz ruke oštrim udarcem po zapešću. Sad mu je već doista dozlogrdila sva ta groteskna i nepojmljiva zbrka. Sam Bog zna tko još moţe banuti na vrata s još jednim dugačkim noţem za kruh! On digne sestricu Natelyjeve kurve i baci je u Natelyjevu kurvu, pa pobjegne iz sobe i iz stana i potrča niza stube. Njih su dvije istrčale za njim u predsoblje. Dok je bjeţao, čuo je kako im koraci sve više i više zaostaju za njim. Napokon su posve utihnuli. Tada je upravo iznad sebe čuo kako netko jeca. Pogledavši gore, spazi Natelyjevu kurvu kako se zgurila sjedeći na jednoj stepenici, zarila glavu u ruke i plače, a njena se pogana, neobuzdana sestrica opasno nagnula nad ogradu i radosno viče na njega: - Bruto! Bruto! - vitlajući noţem za kruh, kao da je to neka nova uzbudljiva igračka kojom jedva čeka da se poigra. Yossarian im je umaknuo, ali se i dalje tjeskobno obazirao bjeţeći ulicom. Ljudi su ga čudno gledali pa je još više strepio. Hodao je nervozno i uţurbano čudeći se što to na njemu privlači svačiju paţnju. Kad je dodirnuo rukom mjesto na čelu koje ga je boljelo, prsti mu se slijepiše od krvi i tada shvati. Pritiskivao je rupčićem lice i vrat. Kud god bi ih pritisnuo, na rupčiću bi ostala crvena mrlja. Posvuda je krvario. Pohitao je u zgradu Crvenog kriţa i sišao niz strme stube od bijela mramora u umivaonicu za muškarce, gdje se očistio i viđao svoje nebrojene rane vodom i sapunom, popravio ovratnik na košulji i počešljao se. Nikad još nije vidio tako izubijana i izgrebena lica kakvo je bilo lice koje ga je, još onako ošamućeno, osupnuto i snebivljivo, gledalo ţmirkajući iz ogledala. Što joj je on, zaboga, skrivio? Kad je izišao iz umivaonice, Natelyjeva ga je kurva dočekala iz zasjede. Šćućurila se bila uza zid pri dnu stuba i okomila se na njega kao jastreb, s blistavim srebrnim noţem u ruci. Odbio je njen napad podignutim laktom i udario je šakom točno u bradu. Ona je zakolutala očima, a on ju je uhvatio prije nego što je pala, te je njeţno posjeo. Zatim je otrčao uza stube i istrčao van, a iduća je tri sata proveo traţeći po gradu Gladnoga Joea i ţeleći da pobjegne iz Rima prije negoli ga ona opet nađe. ~ 393 ~

Nije se osjećao posve siguran sve dok avion nije poletio. Kad su sletjeli na Pianosu, Nalelyjeva ga je kurva, prerušena, u zelenom mehaničarskom kombinezonu, dočekala sa svojim srebrnim noţem baš ondje gdje se avion zaustavio, a kad je zamahnula noţem da mu ga zarije u prsa, spasilo ga je samo to što se ona, u svojim cipelama s koţnim potplatima i visokim petama, poskliznula na šljunku i pala. Zgranuti Yossarian odvukao ju je u avion, gdje ju je drţao objema rukama dok je Gladni Joe zatraţio radio-vezom dopuštenje od kontrolnog tornja da se vrati u Rim. Na aerodromu u Rimu Yossarian ju je izbacio iz aviona na sporednoj stazi, a Gladni Joe je odmah ponovo poletio na Pianosu a da nije ni ugasio motore. Kad su prolazili kroz eskadrilu u svoje šatore, Yossarian je jedva disao i pomno je promatrao svakog prolaznika. Gladni Joe ga je netremice gledao drţeći se nekako čudno. - Jesi li ti siguran da nisi sve to sebi uobrazio? - upita ga Gladni Joe neodlučno nakon nekog vremena. - Uobrazio? Pa zar nisi bio sa mnom? Pa ti si je sad upravo prebacio avionom natrag u Rim. - Moţda sam i ja sve to sebi uobrazio? Zašto bi te ona htjela ubiti? - Nikad me nije trpjela. Moţda zato što sam razbio nos Natelyju, ili moţda zato što nije bilo nikoga drugoga u blizini koga bi mogla zamrziti kad je saznala tu vijest. Misliš da će se vratiti? Yossarian je te večeri otišao u oficirski klub i dugo ostao u njemu. Kad se pribliţio svom šatoru, dobro je pazio da ga ne iznenadi Natelyjeva kurva. Stao je kad ju je opazio skrivenu u grmlju s druge strane šatora, prerušenu u seljaka s Pianose, s golemim mesarskim noţem u ruci. Nečujno joj se prikrao s leđa i iznenada je zgrabio. - Caramba! - uzviknula je bijesno i borila se kao divlja mačka dok ju je vukao u svoj šator, gdje ju je bacio na pod. - Hej, što je to? - zapita pospano jedan od njegovih sobnih drugova. - Drţi je dok se ja ne vratim - naloţi mu Yossarian pa ga izvuče iz kreveta, baci na nju i istrča. - Drţi je! - Pustite me da ga ubijem, pa ćete me svi fukati - ponudi im ona. Kad ostali vidješe da je to djevojka, poskakaše iz kreveta i pokušaše je najprije pofukati. Yossarian je dotle otrčao do Gladnog Joea, koji je spavao snom pravednika, skinuo mu s glave Hupleova mačka i prodrmao ga. Gladni Joe se brzo obukao. Ovaj put su odletjeli na sjever Italije, daleko iza neprijateljskih linija. Kad su bili nad ravnicom, privezali su padobran na Natclyjcvu kurvu i gurnuli je kroz izlaz za spasavanjc. Sad je ~ 394 ~

Yossarian bio siguran da je se napokon otresao, pa mu je odlanulo. Ali kad se opet pribliţavao svom šatoru na Pianosi, neka je prilika izronila iz tame pored same staze i on je pao u nesvijest. Osvijestio se na zemlji i čekao da ga probode noţ, gotovo se radujući smrtonosnom udarcu koji će mu donijeti mir. Ali mu je umjesto toga nečija prijateljska ruka pomogla da ustane. Bila je to ruka nekog pilota iz Dunbarove eskadrile. - Kako si? - upita ga pilot šaptom. - Prilično dobro - odgovori Yossarian. - Vidio sam kako si pao, pa sam mislio da ti se nešto dogodilo. - Ĉini mi se da sam pao u nesvijest. - U našoj se eskadrili priča da si izjavio da nećeš više letjeti. - Tako je. - A onda su nam došli iz štaba aviopuka i rekli da to nije istina, da se ti samo zezaš. - To je laţ. - Misliš da ćeš se izvući? - Ne znam. - Pa što će oni s tobom? - Ne znam. - Što misliš, hoće li te izvesti pred prijeki sud zbog bjeţanja pred neprijateljem? - Ne znam. - Ja se nadam da ćeš se izvući - reče pilot iz Dunbarove eskadrile i izgubi se u tami. - Javi mi kako si. Yossarian je gledao neko vrijeme za njim, a onda je proslijedio put svog šatora. - Pssst! -javi se netko nekoliko koraka dalje. Bijaše to Appleby, skriven iza jednog drveta. - Kako si? - Prilično dobro - odgovori Yossarian. - Ĉuo sam da će ti zaprijetiti da će te izvesti pred prijeki sud zbog bjeţanja pred neprijateljem, ali da neće to pokušati provesti u djelo, jer nisu uopće sigurni imaju li pravo da tako postupe, i jer se boje da se ne zamjere novim pretpostavljenima. Osim toga, ti još sloviš kao neki heroj zato što si dva puta nadletio onaj most u Ferrari. Ĉini mi se da si sad glavni heroj u našem aviopuku. Mislio sam da će ti biti drago da čuješ da oni samo blefiraju. - Hvala ti, Appleby. - Sad opet govorim s tobom samo zato, da te upozorim. ~ 395 ~

- E pa, lijepo. Appleby snebivljivo zastruţe vrhovima cipela po zemlji. - Ţao mi je, Yossariane, što smo se onda potukli u oficirskom klubu. - Bilo pa prošlo. - Ali nisam ja počeo. Mislim da je svemu bio kriv Orr, zato što me je udario reketom po glavi. Zašto me je uopće udario? - Zato što si ga ti tukao u stolnom tenisu. - Pa zar ga nisam smio tući? Zar nije to svrha igre? Sad, kad je on mrtav, mislim da je svejedno jesam li igrao stolni tenis bolje od njega ili nisam, nije li tako? - Valjda je tako. - I ţao mi je što sam na putu ovamo digao onoliku dreku zbog tableta atabrina. Ako tko hoće da dobije malariju, to je njegova stvar, nije li tako? - Sve je u redu, Appleby. - Ali ja sam samo htio obaviti svoju duţnost. Izvršavao sam naređenje. Mene su oduvijek učili da moram izvršavati naređenja. - Sve je u redu. - Znaš, rekao sam potpukovniku Kornu i pukovniku Cathcartu da mislim kako te ne bi smjeli prisiljavati da još letiš, ako ti nećeš da letiš, pa su mi oni rekli da su se veoma razočarali u meni. Yossarian se neveselo osmjehne. -Nije ni čudo. - Ama, baš me briga! Pa, bogamu, ti si izvršio sedamdeset i jedan let. To bi moralo biti dosta. Misliš da te neće više dirati? - Ne mislim. - Ĉuj, a ako te ipak puste, morat će pustiti i sve nas ostale, zar ne? - Zato me neće pustiti. - Što misliš, što će poduzeti? - Ne znam. - Misliš li da će te pokušati izvesti pred prijeki sud? - Ne znam. - Bojiš li se? - Bojim. - Hoćeš li još letjeti? - Neću. - Nadam se da ćeš se ipak izvući - šapne Appleby uvjereno. - Iskreno se nadam. - Hvala ti, Appleby. ~ 396 ~

- Ni ja baš više ne uţivam letjeti otkako smo već takoreći dobili rat. Javit ću ti ako još što saznam. - Hvala ti, Appleby. - Hej! - zovne netko Yossariana potiho i zapovjednički iz golog ţbunja što je raslo pokraj šatora. Tu se bio skutrio Havermeyer. Jeo je karamele od kikirikija, a prištevi i velike, masne pore na njegovu licu bile su nalik na tamnu krljušt. - Kako si? - upita Yossariana kad mu ovaj priđe. - Prilično dobro. - Hoćeš li još letjeti? - Neću. - A ako te pokušaju prisiliti? - Neću se dati. - Je li te trta? - Jest. - Hoće li te izvesti pred prijeki sud? - Vjerojatno će pokušati. - Što ti je rekao major Major? - Nema ga više. - Jesu li ga nestali? - Ne znam. - Što ćeš ako odluče da te nestanu? - Oduprijet ću se. - Nisu li ti ponudili neku nagodbu ili bilo što da dalje letiš? - Piltchard i Wren su mi ponudili da idem samo na bezopasne letove. Havermeyer ţivne. - Pa čuješ, to ne zvuči loše. Ja ne bih odbio takvu ponudu. Ti si je sigurno objeručke prihvatio? - Nisam. - To je bilo glupo od tebe. - Havermeyerovo se priglupo lice nabra od zaprepaštenja. - Pa čuješ, takva ponuda nije bila baš poštena prema nama ostalima, nije li tako? Kad bi ti išao samo na bezopasne letove, onda bi neki od nas morali ići umjesto tebe na opasne letove, nije li tako? - Tako je. - E, čuješ, to mi se ne sviđa - uzvikne Havermeyer ustajući kivno, sa stisnutim šakama na bokovima. - To mi se nimalo ne sviđa. Zbilja bi me krvavo zajebali samo zato što si ti takav jeziv trtaroš pa nećeš više da letiš, je li? - Raščisti ti to radije s njima - reče Yossarian i stavi oprezno ruku na ~ 397 ~

revolver. - Ama, ne krivim ja tebe - reče Havermeyer - iako te ne volim. Znaš, ni ja više baš ne uţivam letjeti. Ne bih li se i ja mogao kako izvući? Yossarian se podrugljivo zasmijulji i našali: - Uzmi revac i stani uza me! Havermeyer se zamisli i zavrtje glavom. - A-a, to ne bih mogao. Kad bih se ponio kao kukavica, nanio bih moţda sramotu ţeni i klincu. Nitko ne voli kukavice. Osim toga, htio bih ostati u rezervi kad rat završi. Ako ostaneš u rezervi, dobivat ćeš po petsto dolara na godinu. - Pa onda i dalje leti! - Pa da, čini se da ću morati, čuješ, misliš li da imaš kakvih izgleda da će te osloboditi letenja i poslati kući? - Mislim da nemam. - Ali, ako te puste, i ako budeš smio povesti jednog čovjeka sa sobom, hoćeš li uzeti mene? Nemoj uzeti nikoga od takvih tipova kao što je Appleby. Uzmi mene! - Zašto bi mi oni, zaboga, tako nešto ponudili? - Ne znam. Ali ako budu, samo se sjeti da sam te ja prvi zamolio, hoćeš li? I javi mi kako si. Ja ću te svake večeri čekati u ovom grmlju. Ako ti ne budu učinili ništa naţao, moţda ni ja više neću letjeti. Vrijedi? Cijele iduće večeri ljudi su neprestance izranjali iz tame, pitali ga kako je i, iznurenih i zabrinutih lica, traţili od njega da im se povjeri u ime neke njihove čudnovate i potajne bliskosti, za koju on nije ni slutio da postoji. Ljudi iz njegove eskadrile koje jedva da je poznavao iznicali su niotkuda i pitali ga u prolazu kako je. Ĉak su i ljudi iz drugih eskadrila dolazili jedan za drugim, skrivali se u tami i iskrsavali iz nje. Kud god bi pošao nakon zalaska sunca, netko bi ga do čekao iz zasjede i pitao kako je. Ljudi su mu se javljali iza drveća i grmlja, iz jama i visoke travurine, iza uglova šatora i branika parkiranih automobila. Ĉak mu se i jedan njegov sobni drug javio i upitao ga kako je, i zamolio ga da ne kaţe ostalim sobnim drugovima da mu se javio. Kad god bi ga neka pretjerano oprezna spodoba zovnula rukom, Yossarian bi joj se primaknuo s rukom na revolveru, jer nikad nije znao koja bi se šištava sjena mogla najposlije podmuklo iščahuriti u Natelyjevu kurvu ili, što je još gore, u ovlaštenog zastupnika vlasti poslanog da ga nemilosrdno zatuče. Sve se nekako činilo da će vlast i morati tako nešto učiniti. Nisu ga htjeli izvesti pred prijeki sud zbog bjeţanja pred neprijateljem, jer je neprijatelj bio oko dvjesto ~ 398 ~

kilometara daleko i jer je Yossarian bio onaj koji je napokon srušio most u Ferrari nadletjevši po drugi put cilj i skrivivši Kraftovu smrt, gotovo je uvijek zaboravljao na Krafta kad je brojio mrtvace koje je poznavao. Ali morali su učiniti nešto s njim i svi su zlovoljno čekali da vide tu strahotu. Obdan su ga se klonili, čak i Aarfy, i Yossarian je shvatio da su oni drukčiji kad su zajedno po danu, nego kad su sami u mraku. Nije ni mario za njih dok je hodao natraške s rukom na revolveru, a kad god bi se kapetani Piltchard i Wren vratili s još jednog hitnog vijećanja s pukovnikom Cathcartom i potpukovnikom Kornom, očekivao je nova umiljavanja, prijetnje i vabljenja. Jedva da je još viđao Gladnog Joea, a jedini drugi čovjek s kojim je uopće govorio bio je kapelan Black, koji ga je, kad god bi ga ugledao, veselo i zajedljivo zvao »Stara junačino«, i koji se potkraj toga tjedna vratio iz Rima i rekao mu da je Natelyjeva kurva nestala. Yossariana obuzeše čeţnja, kajanje i ţalost. Nedostajala mu je. - Nestala? - ponovio je potmulim glasom kao jeka. - Aha, nestala. - Kapetan Black se nasmije škiljeći od umora svojim mutnim očima. Ušiljeno, usukano lice bijaše mu, kao i obično, obraslo rijetkim crvenkastoplavim dlakama. Protrlja šakama kesice ispod očiju. Mislio sam, kad sam već u Rimu, da još jednom prievrljim tu glupaču, bar radi starih dobrih vremena. Znaš, ako ni zbog čega drugoga a ono zbog toga da se onaj klinac Nately okrene u grobu, ha-ha! Sjećaš li se kako sam ga nekad bockao? Ali stan je bio prazan. - Je li ostavila kakvu poruku? - raspitivaše se Yossarian, komu je ta djevojka bila neprekidno na umu. Pitao se koliko li ona pati, i osjećao se tako reći osamljen i napušten bez njenih ţestokih i neumornih napada. - Nema više tamo nikoga - uzvikne kapetan Black veselo, razjašnjavajući Yossarianu što je posrijedi. - Zar ne razumi ješ? Svi su se razišli. Sve su ih razjurili. - Razišli? - Pa da, razišli. Izbacili ih na ulicu, - kapetan Black ponovo se nasmije od srca, a šiljasta mu Adamova jabučica poskakivaše od veselja na ţilavu vratu. - Kupleraj je ispraţnjen. Vojna je policija upala u stan i rastjerala kurve. Zar to nije smiješno, a? Yossarian se uplaši i uzdrhti. - Zašto su to napravili? - Pa zar nije svejedno? - odvrati kapetan Black mlatarajući rukama. Izbacili su ih naprosto na ulicu. Što veliš na to? Svu onu bagru. - A što je s onom malom? ~ 399 ~

- Izbacili je - nasmije se kapetan Black. - Izbacili je s ostalim droljama. Na ulicu. - Ali ona je još dijete! - usprotivi se Yossarian plahovito. - Ona ne poznaje nikoga u cijelom gradu. Što će biti od nje? - Ma šta to mene briga? - odvrati kapetan Black i ravnodušno slegne ramenima. Zatim se iznenada zapilji začuđeno u Yossariana, a oči mu se lukavo zakrijesiše od radoznalosti i ushita. - Hej, čuješ, što ti je? Da sam znao da će te to toliko pogoditi, došao bih bio odmah k tebi i sve ti ispričao, samo zato da se ţiv izjedeš. Hej, kamo ćeš? Vrati se! Vrati se amo da se ţiv izjedeš!

~ 400 ~

39. VJEĈNI GRAD Yossarian je bez sluţbenog odobrenja otputovao s Milom, koji je, dok je avion letio u Rim, vrtio prijekorno glavom i, napućivši poboţno usne, kazivao Yossarianu duhovničkim tonom da se stidi zbog njega. Yossarian je kimao glavom. Yossarian se izvrgava ruglu hodajući natraške s revolverom o boku i odbijajući dalje letjeti, govorio je Milo. Yossarian je klimao glavom. Iznevjerava svoju eskadrilu i dovodi u nepriliku svoje pretpostavljene. I Mila je doveo u vrlo nezgodan poloţaj. Yossarian je i dalje klimao glavom. Ljudi počinju rogoboriti. Nije pošteno od Yossariana da misli samo na sebe, dok su ljudi kao Milo, pukovnik Cathcart, potpukovnik Korn i bivši razvodnik Wintergreen spremni učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi izvojevali pobjedu. Ljudi sa sedamdeset letova počinju rogoboriti zato što moraju izvršiti osamdeset letova, a postoji opasnost da neki od njih također uzmu revolvere i počnu hodati natraške. Moral opada, a tome je kriv samo Yossarian. Domovina je u opasnosti; on ugroţava svoja tradicionalna prava na slobodu i nezavisnost, jer se drznuo da se koristi njima. Yossarian je i dalje klimao glavom sjedeći na sjedalu pomoćnog pilota i trudeći se da ne sluša Milovo naklapanje. Mislio je na Natelyjevu kurvu i na Krafta, Orra, Natelyja i Dunbara, na Kida Sampsona i McWatta, i na sve one jadne i glupe i bolesne ljude koje je vidio u Italiji, Egiptu i Sjevernoj Africi, i na druge za koje je znao da ţive u ostalim krajevima svijeta. Snowden i sestrica Natelyjeve kurve mučili su mu također savjest. Yossarian pomisli da zna zašto je Natelyjeva kurva drţala da je on kriv za Natelyjevu smrt i zašto ga je htjela ubiti. Zašto ga, do vraga, i ne bi ubila? Ovo je muški svijet, pa ona i svi mlađi od nje imaju puno pravo kriviti njega i sve starije od njega, zbog svih neprirodnih tragedija koje su ih snašle; baš kao što nju, čak i u njenoj ţalosti, valja kriviti zbog svih jada koje su ljudi nanijeli njenoj sestrici i svoj ostaloj djeci. Netko mora jednom nešlo učiniti! Svaka je ţrtva krivac i svaki je krivac ţrtva, i netko se mora jednom oduprijeti i pokušali razbili gnusni lanac naslijeđenih običaja koji ih sve ugroţava. U nekim dijelovima Afrike odrasli trgovci robljem još kradu male dječake i prodaju ih ljudima koji im vade utrobu i jedu ih. Yossarian se čudio kako djeca podnose lakve barbarske ţrtve bez najmanjeg znaka straha ili boli. Drţao je, naime, da se oni tome stoički podvrgavaju. Da nije tako, umovao je, taj bi običaj bio svakako izumro, jer je mislio da nikakva ţudnja za bogatstvom i besmrtnosti ne moţe biti ~ 401 ~

tolika da se hrani patnjama djece.

On ugroţava opću sigurnost, reče Milo, a Yossarian još jednom zaklima glavom. Nije dobar član kolektiva, reče Milo. Yossarian klimne glavom slušajući kako mu Milo govori da bi od njega bilo najpristojnije, ako mu se ne sviđa kako pukovnik Cathcart i potpukovnik Korn vode aviopuk, da ode u Rusiju, a ne da tu stvara probleme. Yossarian se suzdrţa da ne kaţe Milu da pukovnik Cathcart, potpukovnik Korn i Milo mogu otići u Rusiju, ako im se ne sviđa kako on tu stvara probleme.

Pukovnik Cathcart i potpukovnik Korn bili su obojica vrlo dobri prema Yossarianu, reče Milo; zar ga nisu odlikovali nakon posljednjeg napada na Ferraru i promaknuli u čin kapetana? Yossarian klimne glavom. Zar ga ne hrane i ne daju mu svaki mjesec plaću? Yossarian ponovo klimne glavom. Milo je bio uvjeren da će mu se oni smilovati, ako im se ispriča i odrekne svojih zabluda i obeća da će izvršiti osamdeset letova. Yossarian reče da će razmisliti o tome, a kad Milo spusti kotače i upravi avion prema pisti, on suspregne dah moleći se Bogu da sretno slete. Ĉudno kako je Yossarianu bilo zapravo omrznulo i samo letenje. Kad su sletjeli, vidio je da je Rim razoren. Aerodrom je bio bombardiran prije osam mjeseci, i kvrgave bijele kamene rbine bile su buldoţerima naslagane na gomile s ravnim vrhovima, s obje strane ulaza, uz ţičanu ogradu koja je opasivala uzletište. Koloseum je bio trošna ljuštura, a Konstantinov se slavoluk srušio. Stan Natelyjeve kurve bio je pravo razbojište. Djevojaka nije više bilo i jedina je ostala ona starica. Prozori su bili razlupani. Ona se bila umotala u dţempere i suknje i zavila glavu nekim tamnim šalom. Sjedila je na drvenoj stolici pokraj električnog kuhala, prekriţila ruke i grijala vodu u istučenom aluminijskom loncu. Yossarian ju je zatekao kako razgovara sama sa sobom. Ĉim ga je ugledala, zakukala je. - Otišle su - zakukala je još prije nego što ju je dospio zapitati. Drţeći se za laktove, njihala se ucviljena tamo-amo na škripavoj stolici. - Otišle. - Tko? - Sve. Sve one sirote djevojke. - Kamo? - Bogzna kamo. Istjerali ili na ulicu. Sve su otišle. Sve one sirote djevojke. - Tko ih je istjerao? Tko je to učinio? - Oni opaki visoki vojnici s bijelim šljemovima i pendrecima. I naši carabinieri. Došli su s pendrecima i istjerali ih. Nisu im dali čak ni da ~ 402 ~

ponesu kapute. Sirotice! Jednostavno su ih istjerali na ovu studen. - Jesu li ih pohapsili? - Istjerali su ih. Samo su ih istjerali. - Pa zašto su ih istjerali ako ih nisu pohapsili? - Ne znam - zajeca starica. - Ne znam. A tko će se o meni brinuti? Tko će se o meni brinuti sad kad više nema onih sirotih djevojaka? Tko će se o meni brinuti? - Ama, morao je biti neki razlog - navaljivaše Yossarian lupajući se šakom po dlanu. - Nisu mogli samo tako upasti ovamo i istjerati ih sve na ulicu. - Nije bilo nikakva razloga - jadala se starica. - Nije bilo nikakva razloga. - Kojim su pravom to učinili? - Kvaka 22. - Šta? - Yossarian se sledi od straha i uţasa i sav protrne. - Šta ste to rekli? - Kvaka 22 - ponovi starica klimajući glavom. - Kvaka 22. Kvaka 22 kaţe da oni imaju pravo učiniti bilo šta, u čemu ih mi ne moţemo spriječiti. - O čemu vi to, do vraga, govorite? - izdere se Yossarian na nju smeteno i bijesno. - Kako vi znate za Kvaku 22? Tko vam je, do vraga, rekao za Kvaku 22? - Vojnici s bijelim šljemovima i pendrecima. Djevojke su plakale. »Jesmo li što skrivile?« pitaju ih, a oni im kaţu da nisu, pa ih guraju pendrecima van. »Pa zašto nas onda tjerate van?« pitaju ih djevojke. »Kvaka 22«, kaţu oni. »Kojim pravom?« pitaju djevojke. »Kvaka 22«, kaţu oni. Neprestano su samo govorili »Kvaka 22, Kvaka 22«. Šta to znači »Kvaka 22«? Šta je to »Kvaka 22«? - Pa zar vam je nisu pokazali? - zapita Yossarian lupajući nogama po podu od srdţbe i jada. - Zar niste traţili ni da vam je pročitaju? - Ne moraju oni nama pokazivati Kvaku 22 - reče starica. - Zakon kaţe da ne moraju. - Koji to zakon kaţe da ne moraju? - Kvaka 22. - Uh, Boga mu ljubim! - uzvikne Yossarian ogorčeno. - Kladio bih se da to i ne postoji. - Stane i nujno pogleda oko sebe. - A gdje je stari? - Nema ga - protuţi starica. - Nema ga? ~ 403 ~

- Umro je - reče starica glasno jadikujući i pokazujući dlanom na svoju glavu. - Tu mu je nešto puklo. Jedan je čas bio još ţiv, a drugi je čas bio mrtav. - Ama, ne moţe biti da je mrtav! - vikne Yossarian, spreman da se ogorčeno prepire. Ali dakako da je znao da je to istina, znao je da je to posve logično: starac se još jednom pridruţio većini. Yossarian se okrene i pođe teškim korakom, mrka pogleda, kroz stan zavirujući u sve sobe pesimistički i radoznalo. Sve što je bilo od stakla porazbijali su pendrecima. Na podu su leţali poderani zastori i posteljina Stolice, stolovi i komode bijahu prevrnuti. Sve što se, moglo razlupati bilo je razlupano. Sve je bilo potpuno uništeno. Ni najgori vandali ne bi bili počinili veću štetu. Svi su prozori bili razbijeni, a kroz polupana okna nadirala je u svaku sobu tama kao crni oblaci. Yossarianu se činilo da čuje teške praskave korake visokih vojnih policajaca u bijelim šljemovima. Mogao je zamisliti kako zdušno, zlobno i radosno čine pustoš i kako poboţno i bezdušno vjeruju da su u pravu i da vrše svoju duţnost. Sve su sirote djevojke otišle. Svi su otišli osim uplakane starice u nezgrapnim dţemperima i suk njama, s tamnim šalom na glavi, a uskoro će i ona otići. - Nema ih - jadikovala je kad se on vratio, još prije nego što je dospio progovoriti. - A tko će se sad o meni brinuti? Yossarian preču njeno pitanje. - A Natelyjeva djevojka? Je li tko čuo što o njoj? - upita je. - Nema je. - Znam da je nema, ali je li tko što čuo o njoj? Zna li tko gdje je? - Nema je. - A njena mala sestra? Što je s njom? - Nema je. Starica je neprestano govorila istim tonom. - Znate li vi o čemu ja govorim? - upita je oštro Yossarian gledajući je netremice u oči da vidi ne bulazni li stara. Zatim progovori glasnije: - Što je bilo s njezinom malom sestrom, s onom curicom? - Nema je, nema - odgovori starica i zlovoljno slegne ramenima, jer ju je razdraţivalo njegovo navaljivanje. Njena tiha kuknjava bivala je sve glasnija. - Istjerali je s ostalima, istjerali je na ulicu. Nisu joj dali ni da kaput ponese sa sobom. - Kamo je otišla? - Ne znam, ne znam. - Tko će se brinuti o njoj? ~ 404 ~

- A tko će se brinuti o meni? - Pa ona nikog tu ne poznaje, nije li tako? - A tko će se brinuti o meni? Yossarian ostavi nešto novca starici u krilo, bilo je čudno koliko nepravdi novac, čini se, moţe ispraviti, i ode. Silazeći niza stube, ljutito je proklinjao Kvaku 22, iako je znao da nje uopće nema. Kvaka 22 ne postoji, bio je čvrsto uvjeren da ne postoji, ali to je sve jedno. Vaţno je da svi misle da postoji, a to je mnogo gore, jer nema nikakva predmeta ni teksta koji bi se mogao ismijati ili pobiti, okriviti, kritizirati, napasti, preinačiti, zamrziti, ocrniti, popljuvati, razderati na komadiće, zgaziti ili spaliti. Bilo je hladno i mračno, i u zraku se nadimala mokra, otuţna magla, i curila niz goleme, potamnjele kamene blokove kuća i postolja spomenika. Yossarian se ţurno vratio do Mila i odrekao se svih svojih zabluda. Rekao je da mu je ţao i, znajući da laţe, obećao da će letjeti koliko god bude htio pukovnik Cathcart, samo ako se Milo posluţi svim svojim utjecajem u Rimu da mu pomogne pronaći malu sestru Natelyjeve kurve. - To ti je, Milo, djevica od svega dvanaest godina - tumačio mu je tjeskobno - pa bih je htio naći prije nego što bude kasno. Milo odgovori na te riječi dobroćudnim smiješkom. - Ja imam baš takvu dvanaestogodišnju djevicu kakvu traţiš - reče mu slavodobitno. - Toj je dvanaestogodišnjoj djevici zapravo svega trideset i četiri godine, ali je imala vrlo stroge roditelje koji su je othranili na dijeti uz minimum proteina, i nije spavala s muškarci ma sve do... - Ama, ja ti govorim o jednoj pravoj djevojčici, Milo! - upade mu Yossarian u riječ očajnički nestrpljivo. - Zar ne shvaćaš? Ne ţelim spavati s njom. Ţelim joj pomoći. Pa i ti imaš kćeri. Ona je tek mala klinka, a potpuno je sama u ovom gradu i nema nikoga tko bi se brinuo o njoj. Htio bih je spasiti od zla. Zar ne shvaćaš što mislim? Milo ga shvati i bijaše duboko ganut. - Ponosim se tobom, Yossariane - usklikne potresenim glasom. - Zbilja se ponosim. Nemaš pojma koliko mi je drago šio vidim da tebi nije uvijek samo do seksa. Ti imaš svoje principe. Ja zaista imam kćeri i dobro znam što misliš. Naći ćemo tu djevojčicu. Budi bez brige! Hodi sa mnom, naći ćemo tu djevojčicu, pa makar morali prevrnuti cijeli ovaj sveti grad. Hajdemo! Yossarian se odvezao s Milom u njegovoj brzoj »M&M« limuzini u policijsku upravu, gdje ih je dočekao crnomanjast, neuredan policijski komesar tankih crnih brčića, u raskopčanoj bluzi, koji je upravo obigravao ~ 405 ~

oko neke krupne ţene s podvoljkom i bradavicama i koji je pozdravio Mila srdačno i iznenađeno, čak mu se poklonio i zastrugao nogama odajući bestidnu dodvorljivost, kao da je Milo kakav otmjeni markiz. - Oh, marchese Milo - reče pretjerano razdragano i gurne onu debelu, razočaranu ţenu kroz vrata a da je više i ne pogleda. - Zašto mi niste javili da ćete doći? Priredio bih vam veličanstven doček. Izvolite, izvolite, marchese! Više nas gotovo i ne posjećujete. Milo je znao da ne smiju časiti ni časka. - Zdravo, Luigi - reče i klimne mu glavom gotovo neuljudno brzo. Luigi, potrebna mije vaša pomoć. Ovaj moj prijatelj traţi jednu curicu. - Curicu, marchese? - reče Luigi češući se zamišljeno po licu. - U Rimu ima puno curica. Jednom američkom oficiru ne bi smjelo bi ti teško naći curicu. - Ne, Luigi, niste me razumjeli. On mora što prije naći jednu dvanaestogodišnju djevicu. - A, tako, sad razumijem - reče Luigi drţeći se pronicavo. - Za djevicu treba malo više vremena. Ali, ako ode na autobusni kolodvor, kamo dolaze mlade seljanke koje traţe posao, ja... - Još me ne razumijete, Luigi - obrecne se Milo toliko bezobzirno i nestrpljivo na policijskog komesara da se ovaj zajapuri, zauze stav mirno i poče zbunjeno zakopčavati uniformu. - Ta je curica njegova prijateljica, stara prijateljica njegove obitelji, i mi joj ţelimo pomoći. Ona je tek dijete i negdje je sama u ovom gradu, pa je mora mo naći prije nego što joj tko učini što naţao. Razumijete li sada? Ovo je veoma vaţno, Luigi. Ja imam kćerkicu njezinih godina, i meni u ovom trenutku nije ni do čega na svijetu toliko stalo koliko da spasim to jadno dijete prije nego što bude kasno. Hoćete li nam po moći? - Si, marchese, sad vas razumijem - reče Luigi. - I učinit ću sve što je u mojoj moći da je pronađemo. Ali večeras gotovo uopće nemam slobodnih ljudi. Večeras su mi svi ljudi zauzeti akcijom protiv krijumčara duhanom. - Krijumčara duhanom? - pripita ga Milo. - Milo - zamekeće Yossarian, komu se steglo srce, jer je odmah naslutio da je sve propalo. - Si, marchese - reče Luigi. - Dobit je od krijumčarenja duhanom tolika da se krijumčarenju gotovo i ne moţe stati na kraj. - Zar je zbilja tolika dobit od krijumčarenja duhanom? - zapita ga Milo pokazujući ţivo zanimanje i uzvijajući pohlepno obrvama boje hrđe i šireći nosnice. ~ 406 ~

- Milo - uzvikne Yossarian. - Pomisli malo i na mene, čuješ li? - Si, marchese - odgovori Luigi. - Dobit je od krijumčarenja duhanom veoma velika. To je krijumčarenje nacionalni skandal, marchese, prava nacionalna sramota. - Ma što ne kaţete? - pripomene Milo smješkajući se zaneseno, pa pođe prema vratima kao daje opčinjen. - Milo! - prodere se Yossarian i bez razmišljanja skoči da ga zadrţi. Milo, moraš mi pomoći. - Krijumčarenje duhanom - razjasni mu Milo otimajući mu se tvrdokorno, a pogled mu odraţavaše padavičarsku poţudu. - Pusti me! Moram se početi baviti krijumčarenjem duhanom. - Ostani ovdje da mi pomogneš pronaći tu djevojčicu - preklinjaše ga Yossarian. - Sutra se moţeš početi baviti krijumčarenjem duhanom. Ali je Milo ostao gluh i otimao se, ne suviše snaţno ali nesuzdrţivo, sav uznojen. Oči su mu grozničavo plamtjele, kao da ga je obuzela neka fiksna ideja, a s drhtavih mu je usana curila slina. Tiho je jaukao, kao da ga muči predosjećaj neke nevolje, i neprekidno je ponavljao: - Krijumčarenje duhanom, krijumčarenje duhanom... - Yossarian mu se napokon skloni s puta i pomiri sa sudbinom, jer je uvi dio da se s njim uopće ne moţe razgovarati. Milo odjuri kao strijela. Policijski komesar ponovo raskopča bluzu i prezirno pogleda Yossariana. - A što vi hoćete? - upita ga hladno. - Hoćete li da vas dam uhapsiti? Yossarian iziđe iz ureda i u predvorju prođe pored one krupne ţene s podvoljkom i bradavicama, koja se već vraćala komesaru. Yossarian siđe niza stube na mračnu ulicu nalik na grobnicu. Nigdje nije bilo ni traga Milu. Nigdje ni jedan prozor nije bio osvijetljen. Pusti pločnik dizao se strmo nekoliko uličnih blokova. Na vrhu dugačke uzbrdice popločene oblim kamenjem vidio je sjajna svjetla nekog širokog bulevara. Policijska je stanica bila gotovo na dnu ulice; ţute ţarulje nad ulazom pištale su na vlazi kao mokre baklje. Padala je hladna, sitna kiša. Počeo se polako uspinjati. Uskoro je došao do nekog tihog, zgodnog i privlačnog restorana sa crvenim baršunskim zastorima na prozorima i s plavim neonskim natpisom pokraj vrata, na kojem je pisalo: RESTORAN KOD TONYJA. BIRANA JELA I PIĆA. ULAZ ZABRANJEN. Taj ga je plavi neonski natpis samo načas malko iznenadio. Nikakva mu se izopačenost nije više činila čudna u ovoj neobičnoj, rogobatnoj okolini. Vrhovi visokih zgrada bili su nakrivljeni zbog sablasne, nadrealističke perspektive, a i ulica kao da se nagnula. Zadigao je ~ 407 ~

ovratnik svoga toplog vunenog kaputa i omotao njime lice. Noć je bila hladna i vlaţna. Iz tame izroni bos dječak u tankoj košulji i u tankima, poderanim hlačama. Imao je crnu kosu, a bili su mu potrebni šišanje, cipele i čarape. Ispijeno mu lice bijaše blijedo i tuţno. Gacao je po lokvama na mokrom pločniku proizvodeći jezovite, njeţne šumove kao da siše, i Yossariana je obuzelo takvo silno saţaljenje nad njegovom bijedom da bi mu bio najradije smrskao šakom blijedo, tuţno i ispijeno lice i otpremio ga na drugi svijet, jer ga je podsjetio na svu onu blijedu, tuţnu i ispijenu djecu u Italiji kojima su te večeri bili potrebni šišanje, cipele i čarape. Yossarian se sjetio bogalja i promrzlih i gladnih muškaraca i ţena, i svih onih tupih, bezvoljnih i predanih majki katatoničnih očiju, koje su te iste večeri dojile vani svoju dojenčad obnaţujući hladna ţivotinjska vimena, neosjetljive na tu istu studenu kišu. Krave! Kao na mig, jedna majkadojilja prođe pored njega noseći dojenče u crnim traljama. Yossarian bi bio najradije i nju zatukao, jer ga je podsjetila na bosoga dječaka u tankoj košulji i u tankim, poderanim hlačama i na svu onu drhtavu, groznu bijedu u svijetu, koji još nikad nije svima dao dovoljno topline i hrane i pravde, nego samo šačici dovitljivih i bezobzirnih ljudi. Kakve li šugave Zemlje! Pitao se koli ko li ljudi čak i u njegovoj bogatoj domovini te iste večeri pati od nestašice, koliko li ih stanuje po šupama, koliko li je muţeva pijano i ţena premlaćeno i koliko li djece zastrašuju, zlostavljaju ili napuštaju. Koliko li obitelji ţudi za hranom koju ne mogu kupiti? Koliko li srca puca? Koliko li će ljudi izvršiti samoubojstvo ove iste noći, koliko li će ih poludjeti? Koliko li će ţohara i stanodavaca slaviti pobjedu? Koliko li pobjednika gubi, koliko li uspjeha propada, koliko li bogataša osiromašuje? Koliko li se pametnjakovića glupo ponaša? Koliko li se sretnih svršetaka pretvara u nesretne? Koliko li poštenih ljudi laţe, koliko li se hrabrih ljudi drţi kukavički, vjernih ljudi iznevjeruje, koliko li se svetih ljudi kvari, koliko li je ljudi na povjerljivim poloţajima prodalo duše huljama za sitnu paru, koliko ih ni kad nije ni imalo duše? Koliki li su pravi putovi krivi putovi? Kolike li su najbolje obitelji najgore obitelji i koliki li su dobri ljudi zli lju di? Kad biste ih sve sabrali, pa onda odbili, ostala bi vam moţda samo djeca, i moţda Albert Einstein i koji stari violinist ili kipar. Yossarian je hodao osamljen i utučen, osjećajući se otuđen, i nikako nije mogao odagnati iz sjećanja bolnu sliku bosoga dječaka ispijenih obraza dok nije napokon došao do ugla bulevara i ugledao jednog savezničkog vojnika, mlada poručnika sitna, blijeda, dječačkog lica, kako se grči na tlu. Šest drugih vojnika iz različitih ~ 408 ~

zemalja drţali su ga svaki za jedan dio tijela trudeći se da mu pomognu i da ga umire. On je siktao i stenjao kroz stisnute zube i kolutao očima - Pazite da si ne pregrize jezik - posavjetova ih mudro neki niski narednik koji je stajao pokraj Yossariana, pa sedmi čovjek srne u guţvu da uhvati poručnika za glavu. Napokon ga posve svladaše i neodlučno se zgledaše, jer sad kad se mladi poručnik nije više mogao micati, nisu znali što da rade. Drhtaj koji odavaše idiotsku paniku prenosio se s jednog napetog zvjerskog lica na drugo. - Zašto ga ne dignete i ne metnete na haubu onih kola? - reče otegnutim glasom kaplar koji je stajao iza Yossariana. Ĉinilo se da je to pametno, pa ona sedmorica podigoše mladog poručnika i pomno ga poloţiše na poklopac parkiranog automobila, pritiskujući mu sve dijelove tijela kojima se opirao. Kad su ga poloţili na poklopac parkiranog automobila, opet su se nevoljko zgledali, jer nisu znali što da sad rade. - Zašto ga ne skinete s tog automobila i ne metnete na zemlju? - opet će onaj isti kaplar iza Yossariana otegnutim glasom. Ĉinilo se da je i to dobra ideja, pa ga uzeše nositi natrag na pločnik, ali u taj čas dojuri dţip sa crvenim bljeskavim svjetlom sa strane, a u njemu dva vojna policajca. - Što je to? - izdere se vozač. - Ovaj ovdje ima grčeve - odgovori jedan od one sedmorice boreći se s jednim udom mladog poručnika. - Pa ga drţimo. - E pa, dobro, uhapšen je. - Što da radimo s njim? - Drţite ga i dalje u hapsu! - dovikne im policajac i presamiti se smijući se promuklo vlastitoj šali, te odjuri dalje. Yossarian se sjeti da nema propusnice, pa polako prođe pored te čudne skupine i uputi se prema graji od prigušenih glasova koja je dopirala odozgo iz daljine, iz mrkla mraka. Široki, mokri bulevar bio je na određenim razmacima osvijetljen stravičnim, ţmirkavim svjetiljkama na niskim, vijugavim stupovima okruţenim smeđom izmaglicom nalik na dim. Kroz jedan prozor iznad sebe začuje kako neka nesretnica preklinje: - Nemojte, molim vas! Nemojte, molim vas! - Neka potištena mlada ţena s mnogo crne kose na licu, u crnoj kišnoj kabanici, prođe oborenih očiju. Pred Ministarstvom javnih radova malo dalje pijan mlad vojnik pridrţavao je pijanu damu uz jedan od iţljebljenih korintskih stupova, dok su ga tri pijana druga po oruţju gledala sjedeći u blizini na stubama i drţeći boce vina među nogama. - Nemojte, mooolim vas - molila je pijana dama. - Ja bi kući. Nemojte, mooolim vas. - Jedan od one trojice što su ~ 409 ~

sjedili opsuje nešto ratoborno, a kad se Yossarian okrene i digne pogled, onaj baci bocu na njega. Boca se rasprsne daleko od Yossariana i prigušeno prasne. On proslijedi dalje istim onim tromim, sporim korakom, s ru kama u dţepovima. - Hodi, mala! - čuo je onog pijanog vojnika kako odrješito govori. - Sad je na meni red. - Nemojte, mooolim vas - molila je pijana dama. - Nemojte, mooolim vas! Odmah na idućem uglu začuje odnekud iz guste, neprobojne tmice u uskoj, vijugavoj pokrajnjoj ulici tajanstven, ali jasan zvuk, kao da tko razgrće snijeg. Kad zakorači da prijeđe tu zlokobnu uličicu, najeţi se od uţasa osluškujući odmjereno, mučno i uspomenama nabijeno struganje ţeljeznom lopatom po betonu, pa pohita dalje sve dok nije ostavio za sobom tu avetinjsku i neskladnu buku. Sad je znao gdje je; ako bude i dalje išao ravno, ubrzo će doći do presahle fontane usred bulevara, pa onda, sedam ulica dalje, do oficirskog stana. Iznenada začuje neko reţanje, neke neljudske glasove iz sablasne pomrčine pred sobom. Ţarulja ulične svjetiljke na uglu bila je izgorjela, pa je pola ulice bilo obavijeno tamom, a ono što se vidjelo bilo je sve izobličeno. Na drugoj strani raskršća neki je čovjek tukao psa, kao što je u Raskoljnikovljevu snu čovjek tukao bičem konja. Yossarian se uzalud trudio da ništa ne vidi i ne čuje. Pas je, ošamućen i obuzet ţivotinjskom histerijom, gmizao i puzio na trbuhu, i nije se uopće opirao, ali ga je čovjek tukao i tukao teškim, plosnatim štapom. Oko njih se bila okupila skupinica ljudi. Jedna je zdepasta ţena iskoračila i zamolila čovjeka da prestane tući psa. - Gledajte vi svoja posla - izderao se čovjek grubo na nju i digao štap kao da će i nju udariti, pa je ţena us tuknula, pokunjena i poniţena. Yossarian je ubrzao korak da što prije odmakne od tog prizora, samo što nije trčao. Noć je bila puna grozota. Pomislio je da zna kako je bilo Kristu kad je hodao po svijetu, kao psihijatar u sobi punoj luđaka, kao ţrtva u zatvoru punom razbojnika. Kako se morao obradovati kad bi ugledao gubavce! Na drugom je uglu neki čovjek zvjerski tukao jednog mališana usred nepomične skupine odraslih ljudi koji se uopće nisu upletali. Yossarian uzmakne i smuči mu se kao da je nešto prepoznao. Bio je uvjeren da je već bio svjedok ovom istom uţasnom prizoru. Deja vu? Ta ga zloslutna podudarnost potrese i ispuni sumnjom i stravom. To je bio onaj isti prizor kojem je bio svjedok maloprije, iako se činilo da je sve drukčije. Što se to, zaboga, događa? Hoće li sad jedna zdepasta ţena ~ 410 ~

iskoračiti i zamoliti čovjeka da prestane? Hoće li čovjek zamahnuti rukom da je udari, i hoće li ona uzmaknuti? Nitko se nije micao. Dijete je neprestano plakalo, kao da je omamljeno u svom jadu. Ĉovjek ga je i dalje obarao na tlo snaţnim udarcima dlanovima u glavu da je sve zvonilo, a onda ga je naglo dizao na noge da ga opet sruši. Ĉinilo se da nitko u toj sumornoj i zaplašenoj svjetini ne mari toliko za ošamućenog i pretučenog dječaka da bi ustao u njegovu obranu. Dječaku nije bilo više od devet godina. Jedna je neuredno obučena ţena tiho plakala otirući suze prljavom krpom za pranje suda. Dječak je bio neishranjen i trebalo ga je podšišati. Sjajna crvena krv curila mu je iz ušiju. Yossarian je brţe-bolje pobjegao od toga mučnog prizora na drugu stranu golemog bulevara, gdje je nagazio na ljudske zube što su leţali na mokrom, svjetlucavom pločniku pokraj krvavih mrlja, koje su se još lijepile zbog kišnih kapljica što su se zarivale u njih kao oštri nokti. Posvuda su leţali kutnjaci i slomljeni sjekutići. Obišao je na prstima te groteskne ostatke i obreo se pred veţom, u kojoj je jedan uplakani vojnik drţao na ustima rupčić na topljen krvlju, a druga su ga dva vojnika pridrţavala da ne padne i čekala ozbiljno i nestrpljivo vojna kola za hitnu pomoć, koja su najposlije dokloparala s upaljenim, jantarskiţutim svjetlima za maglu, ali su projurila pored njih zbog sukoba koji je, jednu ulicu dalje, iz bio između jednog jedinog civila Talijana s knjigama u rukama i mase civilnih policajaca s lisičinama i pendrecima. Civil koji je vrištao i otimao se bio je crnomanjast i blijed od straha kao krpa. Kolutao je od silna očaja očima i lepetao kapcima kao šišmiš krilima, dok su ga visoki policajci hvatali za ruke i noge i dizali u zrak. Knjige su mu se bile rasule po tlu. - U pomoć! - vrištao je prodornim glasom zagrcavajući se od uzrujanosti, dok su ga policajci nosili do otvorenih straţnjih vrata kola za hitnu pomoć i ubacivali unutra. - Policija! U pomoć! Policija! - Zatvorili su i zakračunali vrata i kola su odjurila dalje. Bilo je ironije bez tračka humora u besmislenoj panici čovjeka koji doziva u pomoć policiju dok su oko njega sve sami policajci. Yossarian se kiselo nasmiješio tom uzaludnom i smiješnom zazivanju u pomoć, a onda se trgnuo jer je uvidio da su te riječi dvosmislene, shvatio je, premirući od straha, da taj čovjek, moţda, uopće nije zvao policiju, nego je, kao prijatelj osuđen na propast, junački opominjao iz groba svakoga tko nije policajac s pendrekom i revolverom i koga ne štiti banda drugih policajaca s pendrecima i revolveri ma. - U pomoć! Policija! - vikao je taj čovjek upozoravajući, moţda, na ~ 411 ~

opasnost. Na tu pomisao Yossarian šmugne pored policajaca i malne se spotakne o noge kršne ţene četrdesetih godina koja je ţurno prelazila raskršće, kao da je nešto skrivila, i obazirala se kradom i osvetnički na ţenu osamdesetih godina, debelih, povezanih gleţnjeva, koja je glavinjala u jalovoj potjeri za njom. Starica je metala nogu pred nogu predišući i mrmljajući nešto uzrujano i izbezumljeno. Smisao toga prizora bio je jasan: bilo je to gonjenje. Prva je ţena bila slavodobitno napola prešla široki bulevar prije nego što je druga ţena stigla do ruba pločnika. Ruţan, zlurad i lagan osmijeh koji joj je zatitrao na usnama kad se osvrnula na staricu koja se jedva vukla, bio je u isti mah i opak i uplašen. Yossarian je znao da bi mogao po moći starici u nevolji kad bi ona samo povikala, znao je da bi mogao potrčati i uhvatiti onu stamenu prvu ţenu i zadrţati je dok ne dođe skupina policajaca iz blizine, kad bi mu samo ona druga ţena dala odobrenje nevoljničkim krikom. Ali starica je prošla mimo njega a da ga nije ni primijetila, mumljajući nešto, strašno i tragično ozlojeđena. Ubrzo se ona prva ţena izgubila u sve dubljim slojevima tame, a starica je ostala nemoćno stajati nasred glavne ceste, preneraţena, sama, ne znajući kuda da pođe. Yossarian odvoji oči od nje i pohita dalje srameći se što nije ništa učinio da joj pomogne. Dok je pokunjen bjeţao, obazirao se kradom, kao krivac, bojeći se da starica ne počne sad progoniti njega, te se obradovao skrovitom utočištu sve gušće, gotovo neprobojne tame bez tračka svjetla. Bande... bande policajaca, sve su zemlje osim Engleske u rukama bandi, bandi, bandi. Bande s pendrecima vladaju posvuda. Yossarianov kaput bijaše promočen na ramenima i ovratniku. Ĉarape mu bijahu mokre i hladne. Ni iduća ulična svjetiljka nije gorjela jer je bila razbijena. Zgrade i bezlične spodobe promicale su nečujno pored njega, kao da ih jednako nosi neka snaţna i vječna struja. Prođe neki visoki fratar, lice je zario duboko u grubu sivu kukuljicu, čak mu se ni oči nisu vidjele. Netko mu je dolazio u susret gacajući neprestano po lokvama, pa se pobojao da nije opet neko boso dijete, ali se umjesto toga očeše o nekog suhonjavog, mrtvački blijedog, nujnog čovjeka u crnoj kišnoj kabanici; sa zvjezdolikom brazgotinom na obrazu i sa sjajnom nakaznom udubinom, velikom kao jaje, u sljepoočici. Zalim se pojavi mlada ţena koja je šljapkala slamnatim sandalama i kojoj je cijelo lice bilo nagrđeno grozomornom ruţičastom i šarenom opeklinom, što joj je počinjala na vratu i protezala se, kao sirova, nabrana masa, uz oba obraza, pored očiju! Yossarian je protrnuo i odvratio pogled. Nitko nikad neće voljeti tu ţenu. ~ 412 ~

Smučilo mu se; ţudio je da legne u postelju s djevojkom koju bi mogao voljeti, koja bi ga umirila i nadraţila i uljuljala u san. Na Pianosi ga je čekala banda s pendrecima. Djevojaka više nema. Do grofice i njene snahe nije mu više bilo stalo; suviše je ostario da bi se zabavljao, a nije više imao ni vremena. Luciana je nestala, vjerojatno je umrla; ako još nije, onda će uskoro. Aarfyjeva bujna drolja izgubila se sa svojim nepriličnim prstenom ukrašenim kamejom, a sestra Duckett ga se sramila zato što nije više htio letjeti, pa je izazivao sablazan. Jedina djevojka u blizini koju je poznavao bila je ona ruţna sluţavka u oficirskom stanu s kojom nijedan od njih nije još nikad spavao. Zvala se Michaela, ali su je oficiri njeţno i umiljato nazivali nepristojnim imenima, a ona se kikotala radosno kao dijete, jer nije razumjela engleski, pa je mislila da joj laskaju i da se neduţno šale. Svaka njihova ludost budila je u njoj zanos i oduševljenje. Bila je to sretna, priprosta i vrijedna djevojka koja nije znala čitati i koja se jedva znala potpisati. Ravna kosa bila joj je boje natrule slame. Bila je ţućkaste puti i kratkovidna. Nijedan od njih nije nikad spavao s njom zato što je nitko nije htio, osim Aarfyja, koji ju je te iste večeri silovao, a zatim joj začepio usta rukom i drţao je gotovo dva sata u ormaru za odijela, sve dok sirene nisu oglasile policijski sat za civile, pa ona nije više smjela izići na ulicu. Tada ju je bacio kroz prozor. Njen je leš još leţao na pločniku kad je Yossarian stigao i uljudno se progurao kroz krug ozbiljnih susjeda s mutnim fenjerima u rukama, koji su ga poprijeko gledali uzmičući pred njim, ogorčeno pokazivali na prozore na prvom katu i bijesno razgovarali, kao da nekoga optuţuju. Yossarianu je zalupalo srce od prepasti i uţasa pred ţalosnom, zloslutnom i krvavom slikom razmrskana leša. Smugnuo je u veţu i odjurio uza stube u stan, gdje je zatekao Aarfyja kako snebivljivo hoda gore-dolje smješkajući se neprirodno i ponešto nelagodno. Ĉinilo se da je Aarfy malko uznemiren, jer je nervozno vrtio lulu u ruci i uvjeravao Yossariana da će sve biti u redu. Ne treba se ništa brinuti. - Samo sam je jedanput silovao - razjasni mu. Yossarian se osupne. - Ali, ubio si je, Aarfy! Ubio si je! - Ali, pa morao sam je ubiti kad sam je silovao - odvrati Aarfy najmilostivije što je mogao. - Nisam je valjda mogao pustiti da okolo priča svašta o nama? - Ama, zašto si je uopće dirao, blesane jedan? - vikne Yossarian. - Ako si baš htio neku djevojku, zašto nisi doveo koju s ulice? Pa grad je pun ~ 413 ~

prostitutki! - A ne, to ne - hvastao se Aarfy. - Ja nisam još nikad u ţivotu za to ništa platio. -Pa jesi li ti lud, Aarfy? - Yossarianje malne zanijemio. - Ama, ti si ubio djevojku. Strpat će te u zatvor. - Ama, kakvi! - odvrati Aarfy smješkajući se usiljeno. - Neće. Neće oni strpati u zatvor staroga dobrog Aarfyja. Neće valjda samo zato što sam nju ubio? - Ali bacio si je kroz prozor i sad leţi mrtva na ulici. - Pa ona ne smije biti na ulici - odvrati Aarfy. - Prošao je policijski sat. - Budalo! Zar ne shvaćaš što si učinio? - Yossarian htjede zgrabiti Aarfyja za njegova tusta ramena, mekana kao gusjenice, ne bi li ga urazumio. - Usmrtio si nekoga. Strpat će te u zatvor. Moţda će te čak i objesiti! - Ah, to ipak ne bih rekao - odvrati Aarfy i veselo se zasmijulji, iako mu se znakovi nervoze pojačaše. Nije ni primijetio kako prosipa mrvice duhana dok petlja nešto kratkim prstima oko glave lule. - A jok, gospodine moj! Neće oni tako s dobrim starim Aarfyjem. - Ponovo se nasmije. - Pa, to je bila obična sluţavka! Ne bih ipak rekao da će dići veliku dreku zbog jedne siromašne talijanske sluţavke kad svaki dan ginu na tisuće ljudi. - Slušaj! - vikne Yossarian gotovo radosno, napinjući uši i gledajući kako se Aarfyju gubi krv iz lica dok su u daljini zavijale sirene, policijske sirene, koje su zatim gotovo u tren oka stvorile piskavu, kreštavu, nametljivu i zaglušnu kakofoniju koja kao da je sa svih strana nadirala u sobu. - To dolaze po tebe, Aarfy - reče, proţet samilošću. Morao je vikati da bi ga Aarfy čuo u toj buci. - Dolaze da te uhapse, Aarfy, razumiješ li? Pa ne moţeš samo tako oduzeti ţivot nekome, čak ni jednoj siromašnoj sluţavci. Razumiješ li? Shvaćaš li? - Ma hajde bjeţi! - ostajaše Aarfy pri svome smijući se na silu i smješkajući se ovlaš. - Ne dolaze oni da mene uhapse. Neće valjda uhapsiti dobroga starog Aarfyja. Odjednom kao da mu je pozlilo. Svalio se dršćući na stolicu i kao da je obamro, a trupčaste, mlitave ruke tresle mu se u krilu. Vani se zaustaviše automobili škripeći kotačima. Reflektori odmah obasjaše njihove prozore. Vrata se na automobilima zalupiše, a policijske pištaljke zapištaše. Razlegoše se oštri glasovi. Aarfy je pozelenio. Neprestano je automatski, vrtio glavom smješkajući se nekako čudnovato i ukočeno i ponavljajući slabašnim, potmulim i jednoličnim glasom da ne dolaze valjda po njega, ~ 414 ~

da ne dolaze po starog dobrog Aarfyja, jok, gospodine moj. Pokušavao je uvjeriti sama sebe u to čak i kad su se teški i ţurni koraci razlegli na stubama i odmorištu, čak i kad je netko neumoljivo i iz sve snage udario četiri puta šakom u vrata. Tada se vrata stana razdrljiše i dva sjenita, krepka, mišićava vojna policajca ledenih očiju i čvrstih, ţilavih i strogih čeljusti hitro uđoše, prođoše kroz cijelu sobu i uhapsiše Yossariana. Uhapsili su Yossariana zato što je bio u Rimu bez propusnice. Ispričali su se Aarfyju zbog smetnje i odveli Yossariana drţeći ga svaki ispod jedne ruke čvrstu kao okovima. Nisu mu rekli ni riječi dok su ga vodili dolje. Vani su ih, pred zatvorenim kolima, čekala još dva visoka vojna policajca s pendrecima i bijelim šljemovima. Yossariana posjedoše na straţnje sjedalo, pa odjuriše krivudajući po kiši i prljavoj magli do policijske stanice. Zatvoriše ga preko noći u ćeliju, među četiri kamena zida. U zoru mu dadoše kabao da izvrši nuţdu, pa ga odvezoše na aerodrom, gdje su ih još dva divovska vojna policajca s pendrecima i bijelim šljemovima čekala ispred transportnog zrakoplova čiji su se motori već zagrijavali. S valjkastih zelenih kućišta motora curile su drhtave kapi kondenzirane pare. Vojni policajci nisu rekli ni riječi jedni drugima. Nisu čak ni klimnuli glavom. Yossarian nije nikad vidio takva granitna lica. Zrakoplov je letio na Pianosu. Na uzletištu su ih dočekala još dva šutljiva vojna policajca. Sad ih je bilo osam, i svi su se redom, lijepo i bez riječi, potrpali u dvoja kola i projurili pored sve četiri eskadrile tako da su kotači neprestano škripali. Ispred štaba aviopuka, na parkiralištu, dočekala su ih još dva vojna policajca. Kad su se okrenuli prema ulazu, svih ga je deset visokih snaţnih, odrješitih i šutljivih ljudi opkolilo nadvisujući ga. Cipele su im glasno i ujednačeno škripale dok su gazili po zemlji posutoj troskom. Yossarian je imao dojam da se tempo ţurbe pojačava. Bio je uţasnut. Ĉinilo se da je svaki od te desetorice toliko snaţan da bi ga mogao usmrtiti jednim jedinim udarcem. Trebalo je samo da ga pritisnu svojim krupnim, otvrdlim kamenim ramenima pa da ispusti dušu. Nikako se nije mogao spasiti. Nije čak vidio ni koja ga dvojica drţe ispod ruku i brzo vode između dva gusta reda ostalih policajaca. Ubrzali su korak, pa mu se učinilo da leti i da ne dodiruje nogama tlo, dok su kaskali odlučnim i odmjerenim korakom uz široke mramorne stube do gornjeg odmorišta, gdje su ih dočekala još dva zagonetna vojna policajca krutih lica da ih povedu još brţim korakom niz dugačku galeriju poduprtu stupovima nad go lemim predvorjem. Njihovi paradni koraci po mutnim pločicama odjekivali su praznom sredinom zgrade kao kakvo jezovito, sve brţe ~ 415 ~

bubnjanje, dok su se sve brţe i sve točnije primicali pisarnici pukovnika Cathcarta. Yossarianu je zujalo u ušima od silne panike kad su ga okrenuli licem prema njegovoj propasti u pisarnici, gdje je potpukovnik Korn udobno sjedio na uglu pisaćeg stola pukovnika Cathcarta i čekao da ga pozdravi smiješeći se prijazno: - Poslat ćemo vas kući.

~ 416 ~

40. KVAKA 22 Ali bila je tu, naravno, jedna kvaka. - Kvaka 22? - zapita Yossarian - Naravno - odgovori potpukovnik Korn umilno, pošto je otpustio moćnu straţu stamenih vojnih policajaca nemarnim pokretom ruke i ponešto prezirnim naklonom, posve prirodno, kao i uvijek kad je imao priliku biti ciničan. Ĉetvrtaste naočale bez obruba svjetlucale su mu dok je prefrigano i uveseljeno promatrao Yossariana. - Uostalom, ne moţemo vas samo tako poslati kući zato što nećete više da letite, a ostale zadrţati ovdje, nije li tako? To ne bi bilo baš pošteno prema njima. - Bogami, imate pravo! - dobaci pukovnik Cathcart, koji je teško i nezgrapno hodao gore-dolje, kao kakav zadahtani bik, othukujući i pućeći srdito usne. - Ja bih mu najradije prije svakog leta svezao ruke i noge i ubacio ga u avion. Eto tako. Potpukovnik Korn dade mig pukovniku Cathcartu neka šuti, pa se osmjehne Yossarianu. - Vi ste, znate, zbilja zadali mnogo muke pukovniku Cathcartu napomene prpošno i vedro, kao da mu nije ni najmanje krivo zbog toga. Ljudi su nezadovoljni i moral im je počeo opadati, a svemu tome ste vi krivi. - Vi ste krivi što ste povisili normu - pravdaše se Yossarian. - Ne, nego ste vi krivi što nećete da letite - odsiječe potpukovnik Korn. - Ljudi nisu imali ništa protiv toga da lete koliko smo god traţili od njih dok su god mislili da nemaju drugog izbora, a sad ste im vi dali neku nadu pa su nezadovoljni. I zato na vama leţi sva krivnja. - Pa zar on ne zna da je rat? - pripita mrzovoljno pukovnik Cathcart trapajući svejednako gore-dolje i ne gledajući uopće Yossariana. - Ja sam čvrsto uvjeren da zna - odgovori potpukovnik Korn. - Zato vjerojatno i neće da leti. - Pa zar je to njemu svejedno? - Moţe li spoznaja da je rat utjecati na vašu odluku da ne ţelite sudjelovati u njemu? - zapita potpukovnik Korn sarkastički ozbiljno, podrugujući se pukovniku Cathcartu. - No moţe, gospodine potpukovniče - odgovori Yossarian i gotovo se i sam osmjehne potpukovniku Kornu. - Toga sam se i bojao - pripomene potpukovnik Korn i polagano uzdahne sklapajući lijepo ruke na svojoj glatkoj, širokoj blistavoj i ~ 417 ~

tamnoputoj ćeli. - Znate, onako, po istini, nismo baš loše postupali s vama, nije li tako? Hranili smo vas i plaćali na vrijeme. Odlikovali smo vas i čak smo vas promaknuli u čin kapetana. - Nisam ga smio promaknuti u čin kapetana - uzvikne pukovnik Cathcart ogorčeno. - Kad je ono zabrljavio pri onom napadu na Ferraru i dvaput nadletio cilj, trebalo je da ga izvedem pred prijeki sud. - Ja sam vam rekao da ga ne promičete - reče potpukovnik Korn - ali me niste htjeli poslušati. - Ne, nije istina. Zar mi niste baš vi rekli da ga promaknem? - Ja sam vam rekao da ga ne promaknete. Ali ne, vi me baš niste htjeli poslušati. - Trebalo je da vas poslušam. - Ali me vi nikad ne slušate - tvrdio je potpukovnik Korn s uţitkom. Zato smo i zapali u ovaj škripac. - Ma dobro, k vragu! Što mi sad to mećete pod nos! - Pukovnik Cathcart zarije šake duboko u dţepove i okrene se pokunjeno. - Bilo bi vam bolje da razmislite malo što ćemo sad s njim, umjesto da me ne bockate! - Bojim se da ćemo ga morati poslati kući. - Potpukovnik Korn se slavodobitno smješkao kad se okrenuo od pukovnika Cathcarta prema Yossarianu. - Za vas je rat gotov, Yossariane! Poslat ćemo vas kući. Vi zapravo, znate, niste to zasluţili, što je jedan od razloga zbog kojih ja nemam ništa protiv toga. Budući da trenutačno ne smijemo riskirati da vam išta drugo učinimo, odlučili smo vas poslati natrag, u Sjedinjene Drţave. Izmislili smo jednu malu pogodbu... - Kakvu pogodbu? - pripita ga Yossarian prkosno i nepovjerljivo. Potpukovnik Korn zabaci glavu i nasmije se. - Hja, vrlo nepoštenu pogodbu, to neka vam bude jasno! Upravo gnusnu. Ali ćete je vi objeručke prihvatiti. - Nemojte biti previše sigurni u to. - Nimalo ne sumnjam da je nećete prihvatiti, iako je dozlaboga prljava. Ah, da, zbilja, valjda niste nikome rekli da nećete više letjeti? - Nisam, gospodine potpukovniče - odgovori Yossarian kao iz topa. Potpukovnik Kom klimne glavom u znak odobravanja. - To je dobro. Sviđa mi se kako umijete lagali. Još ćete daleko dotjerali na ovom svijetu ako razvijete u sebi kakvu poštenu ambiciju. - Pa zar on ne zna da je rat? - izdere se iznenada pukovnik Cathcart i puhne snaţno u cigaršpic odajući nevjericu. ~ 418 ~

- Uvjeren sam da zna - odgovori potpukovnik Korn kiselo - jer ste mu baš maloprije skrenuli paţnju na tu činjenicu. Potpukovnik Korn se umorno namršti, okrenut Yossarianu, a crne mu se oči zakrijesiše od potajnog i drskog prezira. Uhvativši se rukama za rub pisaćeg stola pukovnika Cathcarta, uzvuče svoja mlohava bedra daleko na stol tako da su mu kratke noge slobodno visile. Lupkao je cipelama po ţutoj hrastovim, a nepričvršćene čarape, smeđe kao blato, padale su mu labavo u krugovima niz gleţnjeve koji su mu bili neobično sitni i bijeli. - Znate li vi, Yossariane, da vam se ja uistinu pomalo divim - reče ljubazno, kao da u isti mah i podrugljivo i iskreno izlaţe misao koja mu je upravo pala na pamet. - Vi ste inteligentan i neobično karakteran čovjek koji vrlo hrabro brani svoj stav. Ja sam inteligentan, ali posve beskarakteran čovjek pa sam u idealnom poloţaju da to ocijenim. - Ovo su vrlo kritični časovi - ustvrdi pukovnik Cathcart dureći se daleko u kutu i ne obazirući se na potpukovnika Korna. - Zaista vrlo kritični časovi - potvrdi potpukovnik Korn i mirno klimne glavom. - Upravo je došlo do smjene u višoj komandi, i ne smijemo riskirati da se zamjerimo ni generalu Scheisskopfu ni generalu Peckemu. Jeste li to mislili, gospodine pukovniče? - Pa zar u njega nema ni trunka rodoljublja? - Zar vi nećete da se borite za svoju domovinu? - zapita potpukovnik Korn oponašajući otresiti i licemjerni ton pukovnika Cathcarta. - Zar nećete da dadete ţivot za pukovnika Cathcarta i za mene? Yossarian se ukruti od zaprepaštenja i opreza kad začuje posljednje riječi potpukovnika Korna. - Što je sad to? - usklikne - Kakve veze imate vi i pukovnik Cathcart s mojom domovinom? To nije isto. - A kako nas moţete dijeliti? - priupita ga potpukovnik Korn podrugljivo i mirno. - Tako je - vikne pukovnik Cathcart iz sveg glasa. - Ili ste za nas, ili ste protiv nas. Tu nema sredine. - Bojim se da vas je sad ulovio - nadoda potpukovnik Korn. - Ili ste za nas, ili ste protiv domovine. To je bar jednostavno. - A ne, gospodine potpukovniče! To vam ne pali kod mene. Potpukovnik Korn ostane priseban. - Ne pali ni kod mene, da vam pravo kaţem, ali će kod svih drugih upaliti. Što moţete! - Vi sramotite uniformu koju nosite! - prasne pukovnik Cathcart ~ 419 ~

gnjevno i prvi put se okrene Yossarianu. - Uostalom, kako ste uopće postali kapetan? - Vi ste ga promaknuli - podsjeti ga potpukovnik Korn slatkim glasom smijuckajući se prigušeno. - Zar se ne sjećate? - E, to nisam nikako smio učiniti. - Ja sam vam rekao da ga ne promičete - reče potpukovnik Korn - ali me vi baš niste htjeli poslušati. - Uh, bogamu, što mi to neprestano mećete pod nos? - vikne pukovnik Cathcart. Nabra čelo i pogleda poprijeko potpukovnika Korna nepovjerljivo priškiljivši i stisnuvši šake na kukovima. - Ĉujte, uostalom, na čijoj ste vi strani? - Na vašoj strani, pukovniče! Na čijoj bih inače strani bio? - E pa, prestanite me onda bockati! Sjašite! - Ta ja sam na vašoj strani, pukovniče. Ja sam naprosto nabijen rodoljubljem. - E pa, pazite samo da to ne zaboravite! - Pukovnik Cathcart se zatim okrene gunđajući. Nije se posve smirio. Ponovo se uspropada gnječeći u rukama svoj dugački cigaršpic, i pokaţe palcem na Yossariana. - Hajde da s njim svršimo! Ja znam što bih najradije učinio s njim. Ja bih ga najradije izveo van i strijeljao. Eto što bih ja najradije učinio s njim. A tako bi učinio i general Dreedle. - Ali s generalom Dreedleom je gotovo - reče potpukovnik Korn - i zato ga ne moţemo izvesti van i strijeljati. - Pošto je popustila trenutna napetost između njega i pukovnika Cathcarta, potpukovnik Korn se ponovo opusti i poče lupkati cipelama po pisaćem stolu pukovnika Cathcarta, a zatim se obrati Yossarianu. - Mjesto toga ćemo vas, dakle, poslati kući. Morali smo dobro razmisliti prije nego što smo skovali taj jezivi mali plan kako da vas pošaljemo kući, a da ne izazovemo preveliko nezadovoljstvo među vašim prijateljima koje ovdje ostavljate. Zar niste zadovoljni zbog toga? - Kakav plan? Ne znam hoće li se meni svidjeti taj vaš plan. - Ja znam da vam se neće svidjeti. - Potpukovnik Korn se nasmije i opet blaţeno sklopi ruke na glavi. - Zgadit će vam se. Zaista je odvratan i zacijelo će se protivili vašoj savjesti. Ali ćete prilično brzo pristati na njega. Pristat ćete zato što ćete se za dva tjedna vratiti kući ţivi i zdravi i zato što nemate drugog izbora. Ili to, ili pred prijeki sud. Ili - ili. Yossarian puhne na nos. - Prestanite me blefirati, gospodine potpukovniče! Ne moţete me ~ 420 ~

izvesti pred prijeki sud zbog bjeţanja pred neprijateljem. Samo biste se obrukali, a vjerojatno me ne biste mogli ni osuditi. - Ali vas moţemo izvesti pred prijeki sud zbog dezerterstva, jer ste otišli u Rim bez propusnice. I to bismo mogli progurati. Ako malo bolje razmislite, uvidjet ćete da nam ne bi preostalo ništa drugo. Ne moţemo vas samo tako pustiti da se šetate okolo i da se otvoreno bunite, moramo vas kazniti. Inače bi i svi ostali odbili letjeti. Evo, dajem vam časnu riječ da ćemo vas izvesti pred prijeki sud ako odbijete našu ponudu, iako bi nam to zadalo mnogo teškoća i bilo strašan trn u peti pukovnika Cathcarta. Pukovnik Cathcart se lecne na riječi »trn u peti« i, čini se, bez razmišljanja, baci srdito svoj tanki cigaršpic od oniksa i bjelokosti na drvenu ploču pisaćeg stola. - Majku mu Boţju! - vikne nenadano. - Mrzim ovaj prokleti cigaršpic! - Cigaršpic odskoči od stola do zida, odbije se od prozorske daske i pade na pod, pred noge pukovniku Cathcartu, koji se zagleda u njega mrko i razjareno. - Pitam se imam li uopće kakve koristi od njega? - On vam sluţi na diku kod generala Peckema, ali vam je trn u peti kod generala Scheisskopfa - pouči ga potpukovnik Korn obješenjački bezazleno. - A komu od njih trebam ugoditi? - Obadvojici. - Pa, kako ću obadvojici ugoditi? Oni se mrze. Kako ću ikad učiniti nešto što će mi sluţiti na diku kod generala Scheisskopfa, a da mi kod generala Peckema ne bude trn u peti? - Marširajte! - Eh, marširajte! Tako jedino mogu onome ugoditi. Marširajte! Marširajte! - Pukovnik Cathcart se mrzovoljno nakrevelji. - Krasnih li generala! Samo sramote uniformu koju nose. Kad su ta dvojica mogli postati generali, ja ne znam kako ne bih i ja mogao postati. - Vi ćete još daleko dogurati - uvjeravaše ga potpukovnik Korn bez imalo uvjerenja u glasu, pa se okrene Yossarianu smijuckajući se. Njegovo se prezirno veselje pojača kad opazi izraz nepopustljiva neprijateljstva i nepovjerenja na Yossarianovu licu. - Eto, to vam je srţ problema. Pukovnik Cathcarl ţeli postati general, a ja ţelim postati pukovnik, i zato vas moramo poslati kući. - A zašto on ţeli postati general? - Zašto? Zbog istog razloga zbog kojeg ja ţelim postati pukovnik. Što ~ 421 ~

drugo da radimo? Svi nas uče da pucamo naviše. General je viši po činu od pukovnika, a pukovnik je viši od potpukovnika. I za to obadvojica pucamo naviše. I, znate, Yossariane, da je vaša sreća što je tako. Zaista ste izabrali najpogodniji trenutak, ali valjda ste uzeli u obzir taj faktor u svojim proračunima. - Ja nisam tu ništa računao - odbrusi mu Yossarian. - Ama, ja zbilja uţivam u tome kako laţete - odvrati potpukovnik Korn. - Zar nećete biti ponosni kad vam zapovjednik bude promaknut u čin generala - kad budete znali da ste sluţili u jedinici koja je u prosjeku izvršila više borbenih zadataka od svake druge jedinice? Zar ne ţelite da vam jedinica bude još koji put pohvaljena i da osvojite još više hrastovih grančica za svoju »Avijatičarsku medalju«? Gdje vam je esprit de corps? Zar ne ţelite i dalje pridonositi tom velikom uspjehu izvršavajući borbene zadatke? Ovo vam je po sljednja prilika da odgovorite potvrdno. - Ne ţelim. - E, onda nas drţite u šahu... - reče potpukovnik Korn bez traga kivnosti u glasu. - Trebalo bi da ga bude stid. -... I morat ćemo vas poslati kući. Samo ćete nam učiniti nekoliko sitnih usluga, pa... - Kakvih usluga? - presiječe ga Yossarian u riječi ratoborno i nepovjerljivo. - Ama, sitnih, beznačajnih usluga. Zapravo je naša ponuda veoma velikodušna. Mi ćemo izdati nalog da vas vrate u Sjedinjene Drţave... ozbiljno vam kaţem... a vi nas zauzvrat morate samo... - Što? Što moram? Potpukovnik Korn se oporo nasmije. -Voljeti. Yossarian zaţmirka. - Vas voljeti? - Nas voljeti. - Vas voljeti? - Tako je - reče potpukovnik Korn klimajući glavom, vrlo zadovoljan Yossarianovim naivnim iznenađenjem i nedoumicom. - Nas voljeti. Pridruţiti nam se. Biti nam drug. Govoriti lijepo o nama ovdje i u Sjedinjenim Drţavama. Uhvatiti se u kolo s nama. Je li da ne traţimo mnogo od vas? - Samo ţelite da vas volim? I to je sve? ~ 422 ~

- To je sve. - To je sve? - Samo nas primite u svoje srce. Yossarianu dođe da se samosvjesno nasmije kad u čudu opazi da se potpukovnik Korn ne šali. - To neće biti baš lako - podsmjehne se. - Ah, bit će mnogo lakše nego što mislite - pecne ga zauzvrat potpukovnik Korn, nimalo obeshrabren Yossarianovom ţaokom. Iznenadit ćete se kako nas je lako voljeti kad nas jednom zavolite. Potpukovnik Korn digne u pasu svoje labavo pričvršćene, široke hlače. Duboki, crni urezi koji su mu od podvoljka dijelili četvrtastu bradu ponovo su se izvili odraţavajući neko podsmješljivo i zazorno veselje. - Vidite, Yossariane, omogućit ćemo vam da ţivite kao bubreg u loju. Promaknut ćemo vas u čin majora i još vas jedanput odlikovati. Kapetan Flume već sastavlja kićeno priopćenje za javnost u kojem veliča vašu hrabrost nad Ferrarom, vašu duboku i trajnu privrţenost svojoj jedinici i vašu potpunu predanost duţnosti. Uostalom, svi su ovi izrazi citati iz toga priopćenja. Ovjenčat ćemo vas slavom i poslati kući kao heroja, na poziv Pentagona kojem ćete posluţiti u agitacione i propagandne svrhe. Ţivjet ćete kao mali bog. Svugdje ćete biti glavni. U vašu čast priredivat će se parade i drţat ćete govore u korist ratnog zajma. Ĉim se udruţite s nama, pred vama će se otvoriti cijeli novi svijet raskoši. Nije li to divno? Yossarian je napeto slušao izlaganje svih tih čarobnih pojedinosti. - Ne bih baš rado drţao govore. - Onda ostavimo govore! Najvaţnije je ono što ćete reći ovdje ljudima. - Potpukovnik Korn se ozbiljno nagne naprijed ne smješka jući se više. Mi nećemo da itko u aviopuku sazna da vas šaljemo kući zato što niste više htjeli letjeti. Isto tako nećemo da general Peckem ili general Scheisskopf načuju išta o tome da je među nama bilo nesuglasica. Zato ćemo i postati tako dobri drugovi. - A što da kaţem ljudima koji su me pitali zašto neću više letjeti? - Kaţite im da vam je u povjerenju rečeno da će vas vratiti u Sjedinjene Drţave, pa da niste htjeli stavljati ţivot na kocku radi dva-tri leta. Samo jedna sitna razmirica među drugovima i ništa više. - Mislite da će mi povjerovati? - Dakako da će vam povjerovati kad budu vidjeli kako smo se sprijateljili, i kad budu vidjeli priopćenje za javnost i pročitali vaše komplimente upućene meni i pukovniku Cathcartu. Ne brinite vi za ljude! ~ 423 ~

Njih neće biti teško disciplinirati i kontrolirati kad vi jednom odete. Oni bi nam mogli zadati glavobolje samo još dok ste vi ovdje. Znate, jedna zdrava jabuka moţe pokvariti ostale - završi potpukovnik Korn, svjestan ironije svojih riječi. - Znate li da biste ih vi, to bi zaista bilo divno, mogli nadahnuti da još više lete? - A što ako vas raskrinkam kad se vratim u Sjedinjene Drţave? - Pošto primite odlikovanje od nas i promaknuće i sve te slavopojke? Nitko vam ne bi vjerovao, niti bi vam vojska to dopustila, a i zašto biste to, zaboga, učinili? Bit ćete jedan od naših, znate? Uţivat ćete u bogatstvu, nagradama, raskoši i povlasticama. Bili biste prava budala kad biste se svega toga odrekli samo radi nekog moralnog načela, a vi niste budala. Jesmo li se pogodili? - Ne znam. - Ili to, ili pred prijeki sud! - To bi bila prilično prljava podvala, je li? - Odvratna - potvrdi potpukovnik Korn ljubazno i pričeka strpljivo motreći Yossariana. Oči su mu se krijesile od uţitka. - Ma k vragu! - usklikne Yossarian. - Ako oni u eskadrili neće više letjeti, neka dignu glas i neka učine nešto kao što sam ja učinio, nije li tako? - Naravno - reče potpukovnik Korn. - Zašto bih ja stavljao ţivot na kocku radi njih, nije li tako? - Tako je. Yossarian se odluči i brzo nasmiješi. - Pristajem! - kaza slavodobitno. - Sjajno! - reče potpukovnik Korn, ali ne baš onako srdačno kako je Yossarian očekivao, te spuzne s pisaćeg stola pukovnika Cathcarta, osovi se na noge, povuče nadolje hlače i gaće između nogu i mlitavo stisne Yossarianu ruku. - Dobro došli u naše kolo! - Hvala, gospodine potpukovniče. Ja... - Zovite me Blackie, John! Pa mi smo sad prijatelji? - Dobro, Blackie. Mene prijatelji zovu Yo-Yo. Ja, Blackie... - Njega prijatelji zovu Yo-Yo - dovikne potpukovnik Korn pukovniku Cathcartu. - Zašto ne čestitate Yo-You na pametnom potezu koji je učinio? - To je zbilja pametan potez, Yo-Yo - reče pukovnik Cathcart nespretno i usrdno tresući Yossai lanu ruku. - Hvala vam, gospodine pukovniče, ja... - Zovite ga Chuck reče potpukovnik Korn. ~ 424 ~

- Jasno, zovite me Chuck - reče pukovnik Cathcart smijući se od srca, iako u neprilici. - Sad smo svi prijatelji. - Jasno, Chuck. - Izlaze nasmiješeni - reče potpukovnik Korn i stavi obadvojici ruku na rame, pa sva trojica pođoše prema vratima. - Dođite jedanput k nama na večeru, Yo-Yo - pozva pukovnik Cathcart Yossariana gostoljubivo. - Kako bi bilo da dođete večeras? U blagovaonicu štaba aviopuka? - Vrlo rado, gospodine pukovniče. - Chuck - ispravi ga potpukovnik Korn prijekorno. - Oprostite, Blackie! Chuck. Moram se najprije naviknuti. - Ništa zato, prijatelju! - Jasno, prijatelju! - Hvala, prijatelju! - Nema na čemu, prijatelju! - Do viđenja, prijatelju! Yossarian njeţno mahne rukom na rastanku svojim novim prija teljima, iziđe na galeriju laganim korakom, a kad se nađe nasamo, umalo što ne zapjeva. Bio je na konju: upalilo mu je; njegova je pobuna uspjela; spasio se a da se ne mora ni pred kim stidjeti. Pošao je prema stubama ţivahno i razdragano. Pozdravi ga neki vojnik u zelenoj radnoj uniformi. Yossarian mu radosno odzdravi i zagleda se radoznalo u njega. Bio mu je nekako poznat. Kad je Yossarian odzdravio, vojnik u zelenoj radnoj uniformi pretvori se iznenada u Natelyjevu kurvu, koja krvoločno nasrne na njega s kuhinjskim noţem u ruci i ubode ga ispod podignute ruke. Yossarian krikne i skljoka se na pod, a kad vidje kako je djevojka zamahnula da ga ponovo ubode, sklopi oči od prevelike strave. Bio se već onesvijestio kad su potpukovnik Korn i pukovnik Cathcart izletjeli iz sobe i poplašili Natelyjevu kurvu, te mu tako spasili ţivot.

~ 425 ~

41. SNOWDEN - Reţi ga - reče jedan liječnik. - Reţi ga ti - reče drugi. - Nema ništa od rezanja - reče Yossarian natečenim i ukočenim jezikom. - Pazi sad ti ovoga! - potuţi se jedan liječnik. - Još jedan glas. Hoćemo li ga operirati ili nećemo? - Ne treba ga uopće operirati - jadaše se drugi. - To je mala rana. Moramo mu samo zaustaviti krvarenje, očistiti ranu i zašiti je. - Ali ja još nikad nisam imao prilike nikog operirati. Koje je skalpel? Je li ovo skalpel? - Nije, ono je skalpel. Pa, dobro, hajde reţi ga već jednom ako baš hoćeš! Raspori ga! - Ovako? - Ne tu, tupane jedan! - Nema ništa od rasparanja - reče Yossarian opaţajući kroz omaglicu koja se dizala kako se dva neznanca spremaju da ga reţu. - Oho, još jedan glas! - potuţi se prvi liječnik sarkastično. - Ho će li on ovako pričati i dok ga budemo operirali? - Ne smijete ga operirati dok ga ja ne upišem - reče jedan sluţbenik. - Ne smijete ga upisivati dok ga ja ne ispitam - reče debeo, nabusit i brkat pukovnik goleme rumene glave, koju sagne nad sama Yossariana isijavajući toplinu kao dno ogromne tave. - Gdje ste rođeni? Debeli, nabusiti pukovnik podsjećao je Yossariana na debeloga, nabusitog pukovnika koji je saslušavao kapelana i proglasio ga krivim. Yossarian je zurio u njega kroz staklastu opnu. Zrak je bio za slađen bljutavim mirisom formaldehida i alkohola. - Na bojnom polju - odgovori on. - Ne, ne! U kojoj ste zemlji rođeni? - U majčici zemlji. - Ne, ne, niste me razumjeli. - Dajte da ga ja uzmem u svoje ruke - javi se čovjek šiljasta liea, upalili, zlobnih očiju i tankih, zloćudnih usana. - Vi ste neki pametnjaković, je li? - upita on Yossariana. - On bunca - reče jedan liječnik. - Zašto nas ne pustite da ga odnesemo unutra i pruţimo mu pomoć? - Ostavite ga samo ovdje ako bunca. Moţda će se odati. ~ 426 ~

- Ali još jako krvari. Zar ne vidite? Mogao bi i iskrvariti. - To bi mu bilo i najpametnije! - Ništa bolje nije ni zavrijedio taj odurni izdajica - reče debeli, nabusiti pukovnik. - Hajde, Johne, zini! Istinu na sunce! - Mene svi zovu Yo-Yo. - Mi bismo, Yo-Yo, htjeli da nam vi pomognete. Mi smo vam prijatelji i htjeli bismo da nam vjerujete. Došli smo da vam pomognemo. Nećemo vam učiniti ništa naţao. - Hajde da mu zarijemo palce u ranu pa da mu je malo proširimo predloţi čovjek šiljasta lica. Yossarian sklopi oči nadajući se da će oni pomisliti da je pao u nesvijest. - Onesvijestio se - čuo je jednog liječnika. - Zar mu nećemo sad pruţiti pomoć, prije nego što bude kasno? Zbilja bi mogao umrijeti. - Dobro, nosite ga! Ja se nadam da će taj gad odapeti. - Ne smijete mu pruţiti pomoć dok ga ja ne upišem - reče sluţbenik. Yossarian se, sklopljenih očiju, pravio da je mrtav dok ga je sluţbenik upisivao šuškajući papirima. Zatim su Yossariana polako odvezli u zagušljivu, mračnu sobu, u kojoj su sa stropa visili snaţni reflektori i u kojoj je bljutavi miris formaldehida i slatkastog alkohola bio još jači. Taj je prodorni vonj omamljivao čovjeka. Yossarian osjeti i miris etera i začuje zveckanje stakla. Potajno se egotistički radovao osluškujući sipljivo disanje dvaju liječnika. Uţivao je što oni misle da je on u nesvijesti, i što ne znaju da ih sluša. Sve mu se to činilo sasvim blesavo dok jedan liječnik ne reče: - Šta misliš, treba li da mu spasimo ţivot? Moţda im neće biti po volji ako ga spasimo? - Hajde da ga operiramo - reče drugi liječnik. - Otvorimo ga da jednom zauvijek izvedemo sve načistac. Uvijek se tuţio na jetru, a na ovom mu je snimku jetra nekako mala. - Ma to mu je pankreas, tupane jedan! Ovo mu je jetra. - Ne, nije. To mu je srce. Kladim se pošto hoćeš da mu je ovo jetra. Ja ću ga operirali pa ćemo vidjeli. Da operem ruke? - Nema ništa od operacije - reče Yossarian otvarajući oči i pridiţući se. - Oho, još jedan glas! -podsmjehne se ogorčeno jedan liječnik. - Zar mu zbilja ne moţemo začepiti usta? - Mogli bismo mu dati narkozu. Eter je ovdje. - Nema ništa od narkoze - reče Yossarian. ~ 427 ~

- Oho, još jedan glas! - reče onaj liječnik. - Hajde da mu damo narkozu i da ga uspavamo, a onda ćemo moći raditi što budemo htjeli. Yossarianu dadoše narkozu i uspavaše ga. Probudio se ţedan u jednokrevetnoj sobi gušeći se od eterskih para. Potpukovnik Korn sjedio mu je uz uzglavlje, u svojoj ispupčenoj, vunenoj, maslinasto-ţućkastoj košulji i hlačama, i mirno čekao. Blag, flegmatičan osmijeh lebdio mu je na preplanulom, odavno neobrijanom licu dok je dlanovima njeţno gladio fasete svoje ćelave glave. Kad se Yossarian probudio, potpukovnik Korn se sagnuo smijuljeći se i počeo ga uvjeravati najumiljatije što je mogao da još vrijedi pogodba koju su sklopili, ako Yossarian ne umre. Yossarian poče povraćati; čim je on zakašljao, potpukovnik Korn skoči na noge i pobjegne gadeći se, a Yossarian, zapadajući opet u omamu od koje se gušio, pomisli kako je doista svako zlo za svoje dobro. Najednom ga grubo prodrma nečija ruka s tankim prstima: on se okrene, otvori oči i ugleda nekog čudnog čovjeka opaka lica koji iskrivi usne i pohvali se gledajući ga kivno: - Ukebali smo ti pajdaša, prijane! Ukebali smo ti pajdaša. Yossarian se sledi, preznoji i onesvijesti. - Tko je taj moj pajdaš? - zapita kad ugleda kapelana kako sjedi ondje gdje je prije sjedio potpukovnik Korn. - Moţda sam ja vaš pajdaš? - odgovori kapelan. Ali Yossarian ga nije čuo i ponovo je sklopio oči. Netko mu je dao vode i udaljio se na prstima. Zaspao je, a kad se probudio, osjećao se izvrsno dok nije okrenuo glavu da se osmjehne kapelanu, a umjesto njega ugledao Aarfyja. Kad se Aarfy zakikotao i upitao ga kako mu je, Yossarian je instinktivno jauknuo i namrštio se od bolne razdraţenosti. Aarfy se kanda začudio kad ga je Yossarian upitao kako to da nije u zatvoru. Yossarian sklopi oči ne bi li ga otjerao. Kad ih je ponovo otvorio, Aarfyja nije više bilo, ali je kapelan bio tu. Kad je opazio kako se veselo smješka, Yossarian ga upita čemu se, dovraga, toliko raduje. - Radujem se zbog vas odgovori kapelan uzbuđeno, iskreno i radosno. Ĉuo sam u štabu aviopuka da ste teško ranjeni i da će vas morati poslati kući, ako ostanete na ţivotu. Potpukovnik Korn je rekao da ste u kritičnom stanju, ali sam upravo odjednog liječnika saznao da vam je rana zapravo vrlo laka i da ćete vjerojatno za dan-dva moći napustiti bolnicu. Nema nikakve opasnosti. Nije vam takoreći ništa. Yossarianu odlane kad ču te riječi. - To je dobro. ~ 428 ~

- Da - reče kapelan, a obrazi mu se zaţariše od vragolasta zadovoljstva. - Da, to je dobro. Yossarian se sjeti svoga prvog razgovora s kapelanom pa se nasmije. - Znate li da sam vas prvi put vidio u bolnici, a sad sam opet u bolnici. U posljednje vas vrijeme viđam gotovo samo u bolnici. Kud ste nestali? Kapelan slegne ramenima. - Mnogo sam se molio - prizna. - Ne izlazim iz šatora ako ne moram, i molim se kad god narednik Whitcomb kamo ode, tako da me ne moţe uhvatiti pri molitvi. - Pomaţe li vam to išta? - Odvraća mi misli od briga - odgovori kapelan slijeţući ponovo ramenima. - I onda bar imam nekog posla. - Pa, to je onda dobro, je li? - Da - potvrdi kapelan oduševljeno, kao da mu to nikad prije nije palo na pamet. - Da, rekao bih da je dobro. - Iznenada se nespretno i briţno sagne. - Yossariane, mogu li vam kako pomoći? Da vam što donesem? Yossarian ga dobroćudno pecne: - Kao, na primjer, igračke ili bombone ili ţvake? Kapelan ponovo porumenje smješkajući se snebivljivo, a onda mu se obrati veoma smjerno: - Moţda knjigu ili što drugo? Volio bih kad bih vas mogao bilo čime obradovati. Znate, Yossariane, mi se svi ponosimo vama. - Ponosite? - Pa da, naravno. Zato što ste stavili ţivot na kocku da spriječite onoga nacističkog atentatora u njegovu naumu. To je bilo vrlo plemenito od vas. - Kojeg nacističkog atentatora? - Onoga koji je htio ubiti pukovnika Cathcarta i potpukovnika Korna. Vi ste im spasili ţivote. Mogao vas je zaklati dok ste se borili s njim na galeriji. Sreća je što ste ostali ţivi. Yossarian se jetko zasmijulji kad shvati. - To nije bio nikakav nacistički atentator. - Ama, kako nije bio! Potpukovnik Korn kaţe da je bio. - To je bila Natelyjeva djevojka. I nije ona htjela ubiti pukovnika Cathcarta i potpukovnika Korna, nego mene. Neprestano mi je radila o glavi otkako sam joj rekao da je Nately poginuo. - Ama, kako to moţe biti? -usprotivi se kapelan bijesno, ozlojeđeno i zbunjeno. - Pukovnik Cathcart i potpukovnik Korn vidjeli su ga obojica ~ 429 ~

kako je pobjegao. U sluţbenom izvještaju piše da ste spriječili nacističkog atentatora da ih pobije. - Nemojte vjerovati tom sluţbenom izvještaju - posavjetova ga Yossarian oporo. - To spada u našu pogodbu. - Kakvu pogodbu? - Pogodbu koju sam sklopio s pukovnikom Cathcartom i potpukovnikom Kornom. Oni će me pustiti kući kao ne znam kakvog heroja ako budem svima lijepo pričao o njima i ako ih ne budem nikad kritizirao zbog toga što ostale sile da još lete. Kapelan se osupne i pridigne sa stolice. Narogušio se od ratobornosti i uţasa. - Ali, to je strašno! Pa to je sramna, sablaţnjiva pogodba! - Odvratna - pripomene Yossarian buljeći ukočeno u strop i počivajući samo potiljkom na jastuku. - Ĉini mi se da smo zaključili da je »odvratna« prava riječ. - Pa, kako ste onda mogli pristati na nju? - Bilo je, ili to, ili pred prijeki sud, kapelane! - Ah - usklikne kapelan kajući se od sveg srca, pa metne nadlanicu na usta i sjede smeteno na stolicu. - Trebao sam šutjeti. - Strpali bi me u zatvor među kriminalce. - Naravno. I zato morate učiniti ono što smatrate da je pravo. Kapelan klimne glavom sam sebi kao daje okončao spor, te zbunjeno ušutje. - Ne bojte se - reče Yossarian nakon nekoliko trenutaka i nasmije se neveselo. - Neću ja na to pristati. - Ama, morate - navali kapelan saginjući se zabrinuto. - Zbilja morate. Ja nisam smio utjecati na vas. Zapravo vam nisam smio ništa reći. - Pa i niste utjecali na mene. - Yossarian se okrene na stranu i zavrtje glavom svečano i podrugljivo, - za Boga miloga, kapelane, moţete li zamisliti takav grijeh? Da sam spasio ţivot pukovniku Cathcartu! To bi bio zločin koji ne bih htio uzeti na svoju dušu. Kapelan oprezno nastavi o istoj temi. - A što ćete inače? Nećete valjda u zatvor? - Letjet ću dalje. Ili ću moţda uistinu dezertirati, pa neka me onda uhvate. Vjerojatno će me i uhvatiti. - I strpat će vas u zatvor. A vi nećete ići u zatvor. - Pa onda ću, mislim, jednostavno i dalje letjeti do kraja rata. Neki od ~ 430 ~

nas moraju i preţivjeti. - Ali mogli biste i poginuti. - Pa onda radije neću više letjeti. - Nego što ćete? - Ne znam. - Hoćete li pristati da vas pošalju kući? - Ne znam. Je li vruće vani? Ovdje je vrlo toplo. - Vani je vrlo hladno - reče kapelan. - Znate - sjeti se Yossarian - dogodilo mi se nešto vrlo čudno... moţda sam to i sanjao? Mislim da mi je došao neki čudni čovjek i rekao mi da je ukebao mog pajdaša. A moţda sam to i izmislio? - Mislim da niste - reče mu kapelan. - Već ste mi govorili o njemu kad sam prvi put došao k vama. - Onda je zbilja to rekao. »Ukebali smo ti pajdaša, prijane«, rekao je. »Ukebali smo ti pajdaša!« Nisam vidio zlobnijeg čovjeka od njega. Ne znam tko je taj moj pajdaš. - Volio bih da sam ja taj vaš pajdaš, Yossariane - reče kapelan skromno i iskreno. - A mene su svakako ukebali. Pronjuškali su sve o meni i drţe me na oku i ne mogu im izmaknuti iz šaka. Tako su mi rekli na saslušanju. - Ne, ne bih rekao da je na vas mislio - zaključi Yossarian. - Bit će da je mislio na Natelyja ili Dunbara ili na tako nekoga. Na nekoga, znate, tko je poginuo u ratu, kao Clevinger, Orr, Dobbs, Kid Sampson ili McWatt. Yossarian iznenađeno zine, zatrese glavom i uz vikne: - Tek sam sad shvatio da su mi ukebali sve pajdaše, nije li tako? Jedino smo još ostali ja i Gladni Joe. - Protrne od uţasa kad opazi kako kapelan blijedi. – Što je, kapelane? - Gladni Joe je mrtav. - O, Boţe! Je li oboren? - Umro je u krevetu u snu. Na glavi su mu našli mačku. - Jadnik! - izusti Yossarian i zaplače krijući ramenom suze. Kapelan ode bez pozdrava, a Yossarian pojede nešto i usne. Usred noći ga prodrma nečija ruka. Otvori oči i ugleda mršava, neugledna čovjeka u bolničkoj pidţami i kupaćem kaputu, koji ga gledaše cereći se ruţno i podrugljivo. -Ukebali smo ti pajdaša, prijane. Ukebali smo ti pajdaša. Yossarian klone duhom. - O čemu to, do vraga, govorite? - zapita ga umornim glasom osjećajući kako ga hvata panika. ~ 431 ~

- Vidjet ćeš već, prijane. Vidjet ćeš. Yossarian pokuša ščepati svog mučitelja za gušu, ali mu se ovaj lako izmakne i iščezne u hodniku smijući se pakosno. Yossarian je leţao, a bilo mu je snaţno tuklo. Kupao se u ledenu znoju. Pitao se tko li je taj njegov pajdaš? U bolnici je bio mrak i posvemašnji muk. Nije imao sata uza se. Bio se posve razbudio i znao je da je zatočen i prikovan za postelju, u jednoj od onih noći bez sna koje traju cijelu vječnost prije nego što se rasplinu u zori. Trnci mu prođoše uz noge. Bilo mu je hladno, pa se sjeti Snowdena koji nikad nije bio njegov pajdaš, nego momčić koji je bio teško ranjen i koji se smrzavao u mlaci jarkoţutog sunčanog svjetla, što mu je padalo na lice kroz bočni mitraljeski otvor kad je Yossarian dopuzio preko spremišta za bombe do repa aviona, pošto ga je Dobbs bio preklinjao preko laringofona da pomogne strijelcu, molim vas, pomozite strijelcu! Yossarianu se okrenuo ţeludac kad je ugledao taj stravični prizor, zgadio mu se ţivot i uplašeno je zastao na nekoliko trenutaka prije nego što je sišao. Ĉučao je u uskom prolazu iznad spremišta za bombe, pokraj zapečaćene kutije od valovite ljepenke, u kojoj je bila torbica za hitnu pomoć. Snowden je leţao na leđima, ispruţenih nogu, svejednako sputan i opterećen zaštitnim odijelom i šljemom, padobranom i jaknom za plivanje. Nedaleko od njega, na podu, leţao je u nesvijesti mali repni strijelac. Yossarian je vidio ranu na Snowdenovu bedru koja je naoko bila velika kao lopta za ragbi. Nije se moglo pravo razabrati gdje svršavaju komadići kombinezona natopljeni krvlju, a gdje počinje raskomadano meso. U torbici za hitnu pomoć nije bilo morfija, nije bilo uopće ničega što bi Snowdenu ublaţilo boli osim opojnog pogleda na razjapljenu ranu. Svih je dvanaest ampula morfija iz torbice bilo ukradeno i na domješteno čitljivo ispisanom porukom: »Što je dobro za Kompaniju M&M, dobro je i za domovinu.

Milo Minderbinder.« Yossarian je prokleo Mila i prinio dva aspirina pepeljastim usnama koje ih nisu mogle primiti. Ali je najprije brţe-bolje podvezao ţile na Snowdenovu stegnu, jer ni je znao što bi drugo učinio u tim prvim burnim trenucima kad mu je um bio pomućen, kad je znao da mora odmah stručno postupiti, a bojao se da ne šene pameću. Snowden ga je netremice i šutke gledao. Ni iz koje arterije nije šikljala krv, ali se Yossarian gradio da je potpuno zaokupljen podvezivanjem ţile, jer je to bio posao koji je znao. Radio je toboţe vješto i sabrano osjećajući Snowdenov mutni pogled ~ 432 ~

na sebi. Pribrao se prije nego što je podvezao ţilu i odmah olabavio povoj, da smanji opasnost od gangrene. Sad mu je glava bila bistra i znao je što treba učiniti. Počeo je kopati po torbici za hitnu pomoć traţeći škare. - Hladno mi je - polagano će Snowden. - Hladno mi je. - Bit će sve u redu, mali moj - uvjeravaše ga Yossarian smješkajući se. - Bit će sve u redu. - Hladno mi je - reče opet Snowden slabašnim dječjim glasom. Hladno mi je. - No, no - reče Yossarian jer nije znao što bi drugo rekao. - No, no! - Hladno mi je - cvilio je Snovvden. - Hladno mi je. - No, no! No, no! Yossarian se uplašio i uţurbao. Našao je napokon škare i počeo paţljivo rezati Snowdenov kombinezon visoko iznad rane, ispod samih prepona. Odrezao mu je teški gabarden oko cijelog bedra. Dok je on rezao, mali se repni strijelac osvijestio, pogledao ga i ponovo se onesvijestio. Snowden je okrenuo glavu da bi bolje vidio Yossariana. U slabim i bezvoljnim očima gorjelo mu je mutno i blijedo svjetlo. Smućeni Yossarian klonio se njegova pogleda. Počeo je razrezivati kombinezon uz unutarnji šav. Iz razjapljene rane, je li to komad ljigave kosti što se proteţe duboko usred krvave skerletne struje, is pod trzavih neobičnih vlakana jezovita mišićja?, kapala je krv na nekoliko mjesta, kao kad se snijeg topi na nadstrešnicama, samo što je krv bila ljepljiva i crvena i što se već u padu zgrušavala. Yossarian je odrezao nogavicu kombinezona i svukao mu je s noge. Nogavica je pljesnula kad je pala na pod, a ispod nje se ukazao rub ţutosmeđih gaća koje su na jednoj strani upijale krv kao da su ţedne. Yossarian se zgrane kako je Snowdenova gola noga voštana i sablasna, kako su mu gadne, beţivotne i neobične one paperjasle, sitne i kovrčave plave dlake na čudnovatoj, bijeloj goljenici i listu. Sad je vidio da rana nije nipošto velika kao lopta za ragbi, nego da je dugačka i široka kao njegova šaka i odviše svjeţa i duboka da bi je mogao dobro vidjeti. Goli mišići u njoj previjali su se kao netom isjeckano meso. Yossarianu se polagano ote dug uzdah od olakšanja kad uvidje da Snowdenu nije ţivot u opasnosti. Krv se već grušala u rani i trebalo ju je samo previti, a njega umirivati dok ne slete. Izvadi nekoliko paketića sulfanilamida iz torbice za hitnu pomoć. Snowden zadrhti kad se Yossarian ovlaš prisloni na njega da ga malo okrene na stranu. - Jesam li te povrijedio? ~ 433 ~

- Hladno mi je - procvili Snowden. - Hladno mi je. - No, no - reče Yossarian. - No, no! - Hladno mi je. Hladno mi je. - No, no! No, no! - Počinje me boljeti - iznenada uzvikne Snowden trzajući se ţalostivo i ţestoko. Yossarian bjesomučno prekopa torbicu traţeći ponovo morfij, ali nađe samo Milovu poruku i bočicu aspirina. Prokune Mila i pruţi Snowdenu dvije tablete. Nije imao vode da mu dade. Snowden je od bio aspirine jedva primjetnim trzajem glave. Lice mu bijaše blijedo i brašnasto. Yossarian skine Snowdenu šljem i poloţi mu glavu na pod. - Hladno mi je - ječao je Snowden ţmirkajući. - Hladno mi je. Kutovi usana počeli su mu modrjeti. Yossarian se skamenio. Dvoumio se ne bi li potegao konopac Snowdenova padobrana i pokrio ga najlonskim naborima. U avionu je bilo vruće. Snowden nenadano digne pogled, nasmiješi se slabašno i usluţno i pomakne malo kukove da bi Yossarian mogao posuti ranu sulfanilamidom. Yossarianu se vratiše samopouzdanje i optimizam. Avion zapade u zrakoprazan prostor pa se sav strese, a Yossarian se sjeti da je svoj pa dobran ostavio u nosu aviona. Sad je bilo kasno da ode po njega. Sipao je paketić za paketićem bijelog kristalnog praška u krvavu ovalnu ranu sve dok nije više vidio ništa crveno, a onda je duboko i bojaţljivo uzdahnuo, stegnuo zube i prisilio se da golom rukom potrpa u ranu komadiće mesa što su visili i sušili se. Hitro je pokrio svu ranu velikim oblogom i naglo povukao ruku. Na kraju te kratkotrajne kušnje nervozno se nasmijao. Sam dodir mrtvog mesa nije bio nipošto onoliko odvratan koliko je očekivao, pa je nalazio izlike da nebrojeno puta pomiluje ranu ne bi li iskušao svoju hrabrost. Zatim je uzeo povezivati oblog zavojem gaze. Kad je po drugi put obavio Snowdenu bedro, opazio je rupicu na unutarnjoj strani stegna, gdje je ušla krhotina od granate, okruglu, izrezuckanu ranu, veliku kao novčić, modra ruba, crnu u sredini gdje se krv zgrušala. Yossarian je i tu ranu posuo sulfanilamidom i nastavio omotavati gazu oko Snowdenove noge sve dok nije čvrsto povezao oblog. Tada je prerezao gazu škarama i rasparao joj kraj po sredini. Sve skupa je lijepo i uredno svezao u čvor. Znao je daje povez dobar, pa je ponosno sjeo na pete, obrisao znoj sa čela i osmjehnuo se Snowdenu iskreno i prijazno. - Hladno mi je - jecaše Snowden. - Hladno mi je.

~ 434 ~

- Bit će sve u redu, mali moj - uvjeravaše ga Yossarian tapšući ga po ruci ne bi li ga utješio. - Učinio sam sve što treba. Snowden ovlaš zavrtje glavom. - Hladno mi je - ponovi, a oči mu bijahu mutne i slijepe kao kamen. Hladno mi je. - No, no - reče Yossarian, u kome su sumnja i strepnja rasle. - No, no! Za koji čas ćemo sletjeti pa će doktor Daneeka preuzeti brigu o tebi. Ali Snowden je i dalje vrtio glavom i napokon pokazao, jedva primjetnim trzajem brade, na svoje pazuho. Yossarian se sagne i opazi mrlju neobične boje kako se širi na kombinezonu, baš povrh proreza za rukav na Snowdenovu zaštitnom odijelu. Yossarianu zastane srce, a onda mu poče toliko snaţno lupati da je jedva disao. Snowden je imao ranu i ispod zaštitnog odijela. Yossarian povuče zatvarač na Snowdenovu zaštitnom odijelu i divlje vrisne kad se Snowdenova utroba sasu na pod, na gnjecavu hrpu koja je sve više rasla. Krhotina od granate, dugačka desetak centimetara, pogodila ga je s druge strane, ispod same ruke, i probila mu trup odnoseći sobom čitave komade Snowdena kroz rupetinu u rebrima, koju je napravila pri izlasku. Yossarian vrisne po drugi put i stisne šake pred očima. Cvokotao je zubima od uţasa. Prisilio se da ponovo pogleda. Tu zaista ima svega u izobilju, pomisli ogorčeno gledajući jetru, pluća, bubrege, rebra, ţeludac i komadiće pirjanih rajčica koje je Snowden pojeo toga dana za ručak. Yossarian nije volio pirjane rajčice pa mu se zavrtje u glavi. Okrene se i poče povraćati hvatajući se za grlo koje ga je peklo. Dok je on povraćao, repni se strijelac osvijestio, ugledao ga i ponovo se onesvijestio. Kad je povratio, Yossarian je bio trom od iscrpljenosti, muke i očaja. Jedva se nekako okrenuo Snowdenu koji je sad disao tiše i brţe i koji je bio još jače problijedio. Pitao se kako bi ga uopće mogao spasiti. - Hladno mi je - cvilio je Snowden. - Hladno mi je. - No, no - mrmljao je Yossarian mehanički i toliko tiho da ga Snowden nije mogao čuti. - No, no! I Yossarianu je bilo hladno i nije se mogao svladali da ne dršće. Osjećao je kako se jeţi dok je malodušno gledao groznu tajnu koju je Snowden istresao pred njega po nečistom podu. Nije bilo teško pročitati poruku njegove ponutrice. Ĉovjek je materija, to je bila Snowdenova tajna. Baciš li ga kroz prozor, past će. Zapališ li ga, izgorjet će. Zakopaš li ga, istrunut će kao i sve drugo smeće. Bez duha, čovjek je smeće. To je bila Snowdenova tajna. Sve je u zrelosti. ~ 435 ~

- Hladno mi je - reče Snowden. - Hladno mi je. - No, no - reče Yossarian. - No, no. Povuče za konopac Snowdenova padobrana i pokrije ga bijelim najlonskim plahtama. - Hladno mije. - No, no!

~ 436 ~

42. Y0SSARIAN - Potpukovnik Korn kaţe da pogodba još uvijek vrijedi - reče major Danby Yossarianu smješkajući se izvještačeno i zadovoljno. - Sve ide kao po loju. - Ne, ne ide. - Ama, ide, kad vam kaţem! - tvrdio je major Danby dobrohotno. Zapravo je sad još mnogo bolje nego što je bilo. Prava je sreća što vas je ona djevojka gotovo zaklala. Sad se pogodba moţe lako provesti u djelo. - Ja se ne upuštam ni u kakve pogodbe s potpukovnikom Kornom. Bujni optimizam majora Danbyja naglo splasne, a na licu mu odjednom izbiše grašci znoja. - Ali sklopili ste pogodbu s njim, nije li tako? - zapita ga u tjeskobnoj nedoumici. - Zar niste sklopili sporazum? - Kršim taj sporazum. - Ali rukovali ste se u znak pristanka, nije li tako? Dali ste svoju časnu riječ. - Kršim svoju riječ. - O, Boţe - uzdahne Danby i poče nespretno brisati sloţenim bijelim rupčićem svoje čelo izbrazdano borama. - Ali zašto, Yossariane? Pa oni vam nude veoma povoljnu pogodbu. - Ta je pogodba šugava, Danby. Ta je pogodba odvratna. - O, Boţe! - uzrujavaše se major Danby gladeći rukom svoju tamnu, kratku i čekinjastu kosu, koja je već i pri vrhu gustih uvojaka bila mokra od znoja. - O, Boţe. - Zar vi, Danby, ne mislite da je odvratna? Major Danby porazmisli časak. - Pa jest, bit će da je odvratna - priznade krzmajući. Njegove okrugle, izbuljene oči odavahu potpunu zbunjenost. - Ali zašto ste onda pristali na nju ako vam nije po volji? -Pristao sam u trenutku slabosti - našali se Yossarian sumorno i podrugljivo. - Htio sam spasiti svoju koţu. - A sad ne ţelite spasiti svoju koţu? - Pa zato i neću više letjeti. - Onda pustite da vas pošalju kući, pa nećete više biti u opasnosti. - Neka me radije pošalju kući zato što sam izvršio više od pedeset letova - reče Yossarian - a ne zato što me je ubola ona djevojka, ni zato što sam postao ovako vraški tvrdoglav. ~ 437 ~

Major Danby odrješito zavrtje glavom s naočalama, iskreno ojađen. - Onda bi morali gotovo sve odreda poslati kući, jer ih je većina izvršila više od pedeset letova. Pukovnik Cathcart ne moţe zatraţiti odjednom toliko novih pričuvnih posada a da se ne pokrene istraga protiv njega. Pao je u vlastitu klopku. - To je njegova briga. - Ne, nije, Yossariane - usprotivi se major Danby briţno. - To je vaša briga. Jer, ako se ne budete drţali pogodbe, izvest će vas pred prijeki sud čim budete otpušteni iz bolnice. Yossarian pokaţe dugi nos majoru Danbyju i nasmije se oholo i ţivahno. - Vraga će me izvesti! Nemojte mi lagati, Danby! Neće ni pokušati. - Ama, zašto ne bi? - pripita ga major Danby ţmirkajući zaprepašteno. - Zato što ih sad zbilja drţim u šahu. Postoji sluţbeni izvještaj u kojem piše da me je ubo nacistički atentator koji je htio njih pobiti. Svakako bi blesavo ispali kad bi me nakon toga htjeli izvesti pred prijeki sud. - Ali, Yossariane! - usklikne major Danby. - Postoji još jedan drugi sluţbeni izvještaj u kojem piše da vas je ubola neduţna djevojka u toku vaših razgranatih švercerskih operacija, koje su uključivale i sabotaţu i prodaju vojnih tajni neprijatelju. Yossarian se lecne od iznenađenja i razočaranja. - Još jedan sluţbeni izvještaj? - Pa, oni mogu, Yossariane, sastaviti koliko god hoće sluţbenih izvještaja, i izabrati koji im god ustreba u bilo kojoj prilici. Zar niste to znali? - O, Boţe! - promrsi Yossarian utučeno, bez kapi krvi u licu. - O, Boţe! Major Danby navaljivaše pohlepno dalje, kao kakva dobronamjerna ptica grabljivica. - Yossariane, učinite što vam kaţu i pustite da vas pošalju kući. Tako će biti najbolje za sve. - Tako bi bilo najbolje za Cathcarta, Korna i mene, ali ne za sve. - Za sve - ostajaše major Danby pri svome, - tako će se riješiti cijeli problem. -Bi li tako bilo najbolje i za ljude u aviopuku koji bi morali i dalje letjeti? Major Danby se trgne i okrene načas smeteno glavu na stranu. - Yossariane - reče - nikome neće ništa koristiti ako natjerate ~ 438 ~

pukovnika Cathcarta da vas izvede pred prijeki sud i proglasi krivim za sve zločine zbog kojih će vas optuţiti. Bit ćete osuđeni na više godina zatvora i upropastit ćete sebi ţivot. Yossarian ga je slušao sve zabrinutije. - Za koje će me zločine optuţiti? - Za nesposobnost nad Ferrarom, za neposluh, zato što ste odbili da se borite s neprijateljem kad vam je bilo naređeno, i za dezerterstvo. Yossarian uvuče obraze drţeći se ozbiljno. - Mislite li da bi me mogli za sve to optuţiti? Pa sami su me odlikovali za Ferraru! Kako bi me sad mogli optuţiti za nesposobnost? - Aarfy će se zakleti da ste vi i McWatt lagali u sluţbenom izvještaju. - Ne bih se začudio kad bi se taj gad i zakleo. - Proglasit će vas krivim i za silovanje, za razgranatu švercersku aktivnost, sabotaţu i prodaju vojnih tajni neprijatelju - izdeklamira major Danby. - Kako će dokazati išta od svega toga? Ja nisam nikad ništa slično počinio. - Ali oni imaju svjedoke koji će se zakleti da jeste. Oni mogu naći svjedoka koliko ih god trebaju. Treba ih samo uvjeriti da će vaša propast biti na dobro domovine. A u neku ruku bi zaista i bila na dobro domovine. - U koju ruku? - zapita Yossarian pridiţući se polako na lakat i neprijateljski zabacujući glavu. Major Danby malko ustukne i uze ponovo brisati čelo. - Pa, ovaj, Yossariane - promuca kao da se ispričava - ne bi se moglo reći da bi pomoglo pobjedi nad neprijateljem kad bi sad pukovnik Cathcart i potpukovnik Korn izišli na zao glas. Pogledajte istini u oči, Yossariane... aviopuk je dosad, usprkos svemu, postigao lijepe uspjehe. Kad bi vas izveli pred prijeki sud i oslobodili krivnje, vjerojatno nebi više ni drugi htjeli letjeti. Pukovnik Cathcart bi pao u nemilost, a ubojna bi moć jedinice moţda spala na nulu. Da bi u tom smislu zaista bilo na dobro domovine da vas proglase krivim i strpaju u zatvor, iako ste nevini. - Kako vi lijepo umijete pričati! - obrecne se Yossarian na njega jetko i kivno. Major Danby pocrvenje i promeškolji se ţmirkajući u neprilici. - Nemojte, molim vas, kriviti sad mene - reče odajući tjeskobu i poštenje. - Vi znate da nisam ja tome kriv. Ja samo nastojim biti nepristran i pronaći izlaz iz ove teške situacije. - Nisam ja stvorio tu situaciju. ~ 439 ~

- Ali moţete je dokrajčiti. A što drugo i moţete kad ne ţelite više letjeti? - Mogu pobjeći. - Pobjeći? - Dezertirati. Kidnuti. Mogu okrenuti leđa svoj toj prokletoj guţvi i klisnuti. Major Danby se zgrane. - Kamo? Kamo moţete otići? - Mogu lako otići u Rim i tamo se sakriti. - I ţivjeti do kraja ţivota u strahu da vas ne uhvate? Nemojte, nemojte, Yossariane! To bi bilo kobno i sramotno. Problemi se nikad ne rješavaju bjeţanjem od njih, vjerujte mi, molim vas! Ja bih vam htio pomoći. - Tako je rekao i onaj ljubazni detektiv prije nego što mi je htio zariti palac u ranu - odbrusi mu Yossarian sarkastično. - Ja nisam detektiv - odvrati major Danby ogorčeno, a obrazi mu se iznova zaţariše. - Ja sam sveučilišni profesor i znam vrlo dobro lučiti što je dobro, a što zlo, i ne bih vas nipošto htio obmanuti. Ja nikad nikom ne laţem. - A što biste učinili kad bi vas sad tko iz aviopuka zapitao o čemu ste razgovarali sa mnom? - Slagao bih nešto. Yossarian se podrugljivo nasmije, a major Danby se, premda porumenje od neugodnosti, zavali na stolici i odahne, kao da je jedva dočekao predah koji je navijestila Yossarianova promjena raspoloţenja. Yossarian ga gledaše, obuzet mješavinom suzdrţljiva saţaljenja i prezira. Pridigne se naslonivši se leđima na čelo postelje, pripali cigaretu, iskrivi usne u lagan osmijeh i zagleda se, osjećajući trenutnu samilost, u ţivi, buljooki izraz uţasa, što se bio zauvijek utisnuo u lice majora Danbyja uoči napada na Avignon, kad je general Dreedle zapovjedio da ga izvedu van i strijeljaju. Zapanjene crte lica ostat će mu do kraja ţivota, kao duboki crni oţiljci, pa se Yossarianu smili taj blagi, vrli, sredovječni idealist, kao što su mu se smilili mnogi drugi čiji su nedostaci bili silni i brige neznatne. Polako i ljubazno ga priupita: - Danby, kako moţete raditi s ljudima poput Cathcarta i Korna? Zar vam se ne smuči pored njih? Ĉinilo se da je majora Danbyja iznenadilo Yossarianovo pitanje. ~ 440 ~

- Ja to činim za dobro svoje domovine - reče kao daje taj odgovor razumljiv sam po sebi. - Pukovnik Cathcart i potpukovnik Korn su mi starješine i ja mogu pripomoći pobjedi nad neprijateljem samo tako da izvršavam njihova naređenja. Radim s njima zato što mi je to duţnost. A i zato - nadoda mnogo tiše i obori oči - što nisam baš agresivan čovjek. - Domovini nije više potrebna vaša pomoć - ustvrdi Yossarian ne osjećajući neprijateljstva prema njemu. - Prema tome, samo njima pomaţete. - Ja se trudim da ne mislim o tome - otvoreno će major Danby. Trudim se da mislim samo na cjelinu i da zaboravim da i oni napreduju. Pravim se da oni nisu vaţni. - U tome je, vidite, moja nevolja - reče Yossarian suosjećajno i prekriţi ruke na prsima. - Ja uvijek između sebe i ideala nađem nekakve Scheisskopfe, Peckeme, Komove i Cathcarte. I zbog toga mi se nekako promijeni ideal. - Morate se potruditi da ne mislite na njih - posavjetova ga major Danby ţustro. - I ne smijete nikad dopustiti da oni utječu na vaše mišljenje. Ideali su dobri, ali ljudi ponekad nisu baš dobri. Uvijek morate imati pred očima sliku cjeline. Yossarian odbaci taj savjet skeptički vrteći glavom. - Ja nikad ne vidim sliku cjeline zbog ljudi koji se koriste svojim poloţajem. Ne vidim nebo ni svece ni anđele, nego samo ljude koji se koriste svakom plemenitom pobudom i svakom ljudskom tragedi jom. - Ama, ne smijete misliti na to - navaljivaše major Danby. - I ne smijete dopustiti da vas to ozlojeđuje. - Ma, to me zapravo ne ozlojeđuje. Ipak, ozlojeđuje me što oni misle da sam ja budala. Oni misle da su pametni, a da smo svi mi ostali blesavi. I, znate, Danby, baš sam sad prvi put pomislio da moţda imaju i pravo. - Ama, ne smijete misliti ni na to - tvrdio je major Danby. - Morate misliti samo na dobro domovine i na ljudsko dostojanstvo - Aha - reče Yossarian. - Ozbiljno vam kaţem, Yossariane. Ovo nije Prvi svjetski rat. Ne smijete nikad smetnuti s uma da ratujemo protiv agresora, koji ne bi ni vas ni mene ostavili na ţivotu kad bi pobijedili. - Znam - odsiječe Yossarian, pa se iznenada smrkne i ozlovolji. - Pa ja sam, bogamu, Danby, zasluţio ovo odlikovanje, bez obzira zbog čega sam ga dobio. Izvršio sam sedamdeset borbenih zadataka, vrag ih odnio! Nemojte mi samo govoriti o borbi za domovinu. Ja sam se neprestano ~ 441 ~

borio za domovinu, a sad ću se malo boriti za se be. Domovina više nije u opasnosti, a ja jesam. - Rat još nije svršio. Nijemci nadiru prema Antwerpenu. - Nijemci će biti poraţeni za nekoliko mjeseci. A Japan će biti poraţen nekoliko mjeseci kasnije. Kad bih sad dao svoj ţivot, ne bih ga dao za domovinu nego za Cathcarta i Korna, i zato im vraćam svoje nišanske sprave. Odsad ću misliti samo na sebe. Major Danby se nadmoćno osmjehne i reče popustljivo: - Ali, Yossariane, što bi bilo kad bi svi tako mislili? - Onda bih ja svakako bio vraška budala kad bih mislio drukčije, nije li tako? - Yossarian se uspravi na postelji drţeći se nekako posebno. Imam, znate, čudan osjećaj kao da sam već vodio isti ovakav razgovor s nekim drugim. Baš kao što kapelan osjeća da je sve već jednom prije doţivio. - I kapelanu bi bilo drago kad biste pustili da vas pošalju kući napomene major Danby. - Baš me briga za kapelana! - O, Boţe - uzdahne major Danby vrteći glavom ţalosno i razočarano. On se boji da nije moţda utjecao na vas. - Nije on utjecao na mene. Znate li što ću moţda učiniti? Moţda ću ostati ovdje, u ovom bolničkom krevetu i vegetirati. Mogu sasvim lijepo ovdje vegetirati i prepustiti drugima da donose odluke. - Vi morate sami donositi odluke - usprotivi se major Danby. - Ĉovjek ne moţe ţivjeti kao biljka. - A zašto ne bi mogao? Pogled majora Danbyja postane zanesen i topao. - Mora da je lijepo ţivjeti kao biljka - prizna čeznutljivo. - Šugavo je - reče Yossarian. - Pa mora da je veoma ugodno ţivjeti bez svih ovih sumnji i pritisaka ostajaše major Danby pri svome. - Ja mislim da bih volio ţivjeti kao biljka, i da ne moram donositi nikakve vaţne odluke. - Koja biljka, Danby? - Krastavac ili mrkva. - Kakav krastavac? Zelen ili ţut? - Ah, pa, naravno, zelen. - Onda bi vas obrali u cvijetu mladosti i izrezali za salatu. Lice majora Danbyja se otegne. - Onda radije ţut. ~ 442 ~

- Pa bi vas ostavili da istrunete i upotrijebili kao gnojivo za zelene krastavce. - E, onda ipak ne bih htio ţivjeti kao biljka - reče major Danby smješkajući se tuţno i rezignirano. - Danby, moram li zbilja pristati da me pošalju kući? - upita ga Yossarian ozbiljno. Major Danby slegne ramenima. - Na taj biste se način spasili. - Na taj bih se način upropastio, Danby. To biste bar morali znati. - Mogli biste imati sve što ţelite. - Ja ne ţelim imati sve što ţelim - odvrati Yossarian, pa udari šakom u madrac bijesno i nemoćno. - Majku mu boţju, Danby, moji su prijatelji izginuli u ovom ratu. Ja sad ne mogu sklapati nikakve pogodbe. Ništa mi se bolje nije nikad dogodilo nego kad me je ona kučka ubola noţem. - Biste li radije u zatvor? - A biste li vi pristali da vas pošalju kući? - Naravno da bih! - reče major Danby uvjereno. - Dakako da bih nadoda nakon nekoliko časaka malo nesigurnije. - Da, mislim da bih pristao da me pošalju kući, da sam na vašem mjestu - zaključi snebivljivo, pošto je neko vrijeme zabrinuto razmišljao. Zatim gadljivo okrene glavu na stranu odajući ljut jad, pa lane: - Ama, naravno, pristao bih da me pošalju kući, ali ja sam takva grozna kukavica da ne bih nikako mogao biti na vašem mjestu. - Ali recimo da niste kukavica? - zapita Yossarian promatrajući ga pomno. - Recimo da imate hrabrosti da se oduprete nekome? - Onda ne bih pristao da me pošalju kući - zareče se major Danby odlučno, odajući ţivu radost i oduševljenje. - Ali dakako da ne bih dao ni da me izvedu pred prijeki sud. - Biste li i dalje letjeli? - Ne bih, naravno da ne bih. To bi bila bezuvjetna kapitulacija. A mogao bili i poginuti. - Onda biste pobjegli? Major Danby zausti da mu ponosito odgovori, ali odjednom zape, a napol otvorena usta zatvoriše mu se kao da su nijema. Napući usne dureći se umorno. - Ali, onda ne bi naprosto bilo nikakve nade da se spasim, nije li tako? Ĉelo i izvaljene bijele očne jabučice ubrzo mu opet nervozno zasjaše. Prekriţio je svoja mlitava zapešća na krilu i jedva disao sjedeći i zureći u ~ 443 ~

pod, kao da je poraţen i pomiren sa sudbinom. Kroz prozor su padale tamne, kose sjene. Yossarian ga gledaše ozbiljno i nijedan se od njih dvojice ne pomakne kad se razlegne brujanje vozila koje je dojurilo i, naglo se klizeći, zaustavilo ispred bolnice, ni kad do njih dopre bat hitrih koraka koji se ţurno pribliţavahu zgradi. - Ipak ima nade da se spasite - sjeti se Yossarian, komu je nadahnuće polako nadolazilo. - Milo bi vam mogao pomoći. On je utjecajniji od pukovnika Cathcarta, a duguje mi nekoliko usluga. Major Danby zavrtje glavom i odgovori bezbojnim glasom: - Milo je kuhan i pečen s pukovnikom Cathcartom. Postavio ga je za potpredsjednika Kompanije i obećao da će mu dati dobro namještenje poslije rata. - Onda će vam pomoći bivši razvodnik Wintergreen - uzvikne Yossarian. - On ih obadvojicu mrzi i razbjesnit će se kad to čuje. Major Danby opet turobno zavrtje glavom. - Milo i bivši razvodnik Wintergreen uortačili su se prošlog tjedna. Sad su svi oni ortaci u »Kompaniji M&M«. - Onda nema nikakve nade, je li? - Nema. - Uopće nema nade, je li? - Ne, uopće nema nade - prizna major Danby. Nakon nekog vremena digne pogled koji odraţavaše neku napol oblikovanu misao. - Zar ne bi bilo lijepo kad bi nas nestali, kao što su nestali one druge, i oslobodili nas svega ovog teškog tereta? Yossarian reče da ne bi bilo lijepo, a major Danby sjetno klimne glavom i ponovo obori oči. Nije više bilo nikakve nade dok iznenada nisu u hodniku odjeknuli nečiji koraci i u sobu uletio kapelan vičući iz svega glasa. Donio im je uzbudljivu vijest o Orru, ali je bio toliko uzrujan i razdragan da je minutu-dvije govorio gotovo nesuvislo. U očima su mu blistale suze od silna ushita. Kad Yossarian napokon shvati, skoči iz postelje derući se kao da mu ne vjeruje. - U Švedskoj? - vikne. - Orr! - vikne kapelan. - Orr? - vikne Yossarian. - U Švedskoj! - vikne kapelan klimajući glavom u radosnu zanosu, pocupkujući neobuzdano i osmjehujući se blaţeno i mahnito. - To je pravo čudo, kad vam kaţem! Pravo čudo! Ja opet vjerujem u Boga. Zaista ~ 444 ~

vjerujem. Nakon toliko tjedana more ga je izbacilo na obalu u Švedskoj! Pravo čudo! - Vraga ga je more izbacilo na obalu! - reče Yossarian, koji je također đipao uokolo i smijao se grohotom zidovima, stropu, kapelanu i majoru Danbyju. - Nije njega more izbacilo na obalu u Švedskoj. On je veslao donde! On je veslao donde, kapelane, on je veslao donde. - Veslao donde? - On je sve to isplanirao! On je pobjegao u Švedsku! - Ma, dobro, nije vaţno! - odvrati kapelan s nesmanjenim ţarom. Svejedno je to pravo čudo, čudo od ljudskog razuma i ljudske izdrţljivosti. Pomislite što je izveo! - Kapelan se uhvati rukama za glavu, previjajući se od smijeha. - Moţete li ga zamisliti? - usklikne zapanjeno. - Moţete li ga zamisliti na onoj ţutoj splavi kako vesla po noći kroz Gibraltarski tjesnac onim majušnim plavim veslom... - I kako za sobom vuče onu uzicu za pecanje, i kako jede prijesne bakalare na cijelom putu do Švedske, i kako svako poslijepodne pije čaj... - Ja ga mogu lijepo zamisliti! - vikne kapelan zastajući na trenutak u svom likovanju da predahne. - To je pravo čudo od ljudske ustrajnosti, kad vam kaţem! I to je baš ono što ću ja od sada raditi! Ustrajat ću. Da, ustrajat ću. - On je znao što radi za sve vrijeme putovanja! - radovaše se Yossarian drţeći šake slavodobitno u zraku, kao da se nada da će iz njih istisnuti neka otkrića. Najednom se okrene majoru Danbyju. - Danby, tupane jedan! Ipak ima nade. Zar ne shvaćate? Moţda je čak i Clevinger ţiv negdje u onom svom oblaku, u kojem će se kriti sve dok ne bude mogao bez opasnosti izići iz njega. - Što to govorite? - zbunjeno zapita major Danby. - Što to obojica govorite? - Donesite mi jabuka, Danby, i kestenova! Potrčite, Danby, potrčite! Donesite mi divljih jabuka i divljih kestenova prije nego što bude kasno, i uzmite ih i sebi. - Divljih kestenova? Divljih jabuka? Zašto, zaboga? - Pa zato, naravno, da ih metnemo u usta. - Yossarian digne ruke uvis pokazujući tom kretnjom da ţestoko i očajno okrivljuje sama sebe. - Eh, zašto ga nisam poslušao? Zašto mu nisam povjerovao? - Jeste li poludjeli? - pripita ga major Danby uznemireno i smeteno. Molim vas, Yossariane, da mi kaţete o čemu tu govorite! - Danby, Orr je sve to isplanirao. Zar ne razumijete... on je sve to od ~ 445 ~

sama početka isplanirao. Ĉak se vjeţbao u prisilnom slijetanju. Isprobavao je to na svakom letu. A ja nisam htio letjeti s njim! Ah, zašto ga nisam poslušao? On me je zvao, a ja nisam htio letjeti s njim! Danby, donesite mi i izbočene zube, i ventil koji treba popraviti, i onaj izraz glupe bezazlenosti iza kojeg nikad nitko neće posumnjati da se krije dovitljivost. Sve će mi to trebati. Ah, zašto ga nisam poslušao? Sad razumijem što mi je htio reći. Razumijem čak i zašto ga je ona, djevojka udarala cipelom po glavi: - Zašto? - oštro zapita kapelan. Yossarian se naglo obrne, zgrabi kapelana za košulju i uze ga preklinjati: - Pomozite mi, kapelane! Pomozite mi, molim vas! Donesite mi moje odijelo! Poţurite se, hoćete li? Trebam ga sad odmah. Kapelan spremno pođe. - Hoću, Yossariane, hoću. Ali gdje je? Kako da dođem do njega? - Zaprijetite i utjerajte strah u kosti svakome tko vam stane na put! Donesite mi uniformu, kapelane! Tu je negdje u bolnici. Jedan put u ţivotu učinite nešto kako treba! Kapelan se odlučno isprsi i stegne zube. - Budite bez brige, Yossariane! Donijet ću vam uniformu. Ali recite mi, molim vas, zašto je ona djevojka udarala Orra po glavi? - Zato što joj je platio, eto zašto! Ipak ga nije htjela udariti dovoljno jako pa je morao veslati sve do Švedske. Nađite mi uniformu, kapelane, da iziđem odavde. Zamolite sestru Duckett da vam po mogne. Ona će učiniti sve što moţe da me se otrese. - Kamo ćete? - zapita major Danby bojaţljivo kad kapelan izjuri iz sobe. - Što kanite? - Pobjeći ću - reče Yossarian zanosnim i jasnim glasom raskopčavajući već bluzu od pidţame. - Ama, nećete valjda? - proštenje major Danby i poče brzo dlanovima brisati uznojeno lice. - Ne moţete pobjeći. Kamo moţete pobjeći? Kamo moţete otići? - U Švedsku. - U Švedsku? - uskliknu- major Danby zaprepašteno. - Pobjeći ćete u Švedsku? Jeste li poludjeli? - Orrje već pobjegao. - Ama, nemojte, nemojte, nemojte! - preklinjaše ga major Danby. Ama, nikad nećete stići donde, Yossariane. Vi ne moţete pobjeći u ~ 446 ~

Švedsku. Vi ne znate čak ni veslati. Ali mogu se dočepati Rima ako vi budete drţali jezik za zubima kad odete odavde, i ako mi dadete priliku da odletim s nekim. Hoćete li biti tako dobri? - Ali, uhvatit će vas - tvrdio je major Danby zdvojno - i dovesti vas natrag i još stroţe kazniti. - Morat će se vraški potruditi da me ovaj put ulove. - Pa i potrudit će se. A sve da vas i ne uhvate, kakav će vam to bi ti ţivot? Uvijek ćete biti sami. Nitko nikad neće biti uz vas, i uvijek ćete ţivjeti u strahu od izdaje. - I sad tako ţivim. - Ama ne moţete samo tako okrenuti leđa svojoj duţnosti i pobjeći od nje - navaljivaše major Danby. - To bi bilo posve negativno. To bi bio

eskapizam. Yossarian se nasmije ţivahno i prezirno i zavrtje glavom. - Ja ne bjeţim od svoje duţnosti. Ja bjeţim na duţnost. Nema ništa negativno u bjeţanju da se spasi ţivot. Pa vi bar, Danby, valjda znate tko su eskapisti? Ja i Orr nismo eskapisti. - Molim vas, kapelane, porazgovarajte malo s njim, hoćete li? On bi htio dezertirati. Htio bi pobjeći u Švedsku. - Divota! - klikne kapelan bacajući ponosno na krevet jastučnicu s Yossarianovom odjećom. - Samo vi, Yossariane, bjeţite u Švedsku, a ja ću ostati ovdje i ustrajati. Hoću, ustrajat ću. Gnjavit ću i sekirati pukovnika Cathcarta i potpukovnika Korna kad god ih budem vidio. Nimalo ih se ne bojim. Ĉak ću i generala Dreedlea bockati. - Nema više generala Dreedlea - podsjeti ga Yossarian oblačeći hlače i ţurno trpajući krajeve košulje u hlače. - Sad je general Peckem na kormilu. Kapelanovo se brbljavo samopouzdanje nije ni na trenutak po kolebalo. - Onda ću bockati generala Peckema, pa čak i generala Scheisskopla. I znate li što ću još učiniti? Udarit ću kapetana Blacka u nos kad ga prvi put vidim. Da, udarit ću ga u nos. Udarit ću ga kad bude mnogo ljudi oko nas tako da mi neće moći uzvratiti udarac. - Jeste li vi obadvojica poludjeli? - jadikovaše major Dauby, a ispupčene oči samo što mu nisu ispale iz duplji od muke, uţasa i uzrujanosti. - Jeste li se obadvojica posvadili s pameću? Ĉujte, Yossariane... ~ 447 ~

- To je pravo čudo, kad vam kaţem - obznani kapelan, pa uhvati majora Danbyja oko struka i zapleše s njim ispruţivši laktove kao u valceru. - Pravo čudo! Kad je Orr mogao veslati do Švedske, onda ja valjda mogu stati na kraj pukovniku Cathcartu i potpukovniku Kornu, samo ako ustrajem. - Molim vas, kapelane, da zaveţete! - preklinjaše ga major Danby, uljudno, otimajući se i brišući uznojeno čelo lepršavim pokretima. Sagne se nad Yossariana koji je posezao za cipelama. - A pukovnik... - Baš me briga! - Ali time ćete im moţ... - Nek idu obadvojiea k vragu! - Time ćete im moţda zapravo učiniti uslugu - navaljivaše major Danby tvrdokorno. - Jeste li pomislili na to? - Neka ti gadovi uţivaju, što se mene tiče, kad im ionako ne mogu ništa, osim da ih zbunim svojim bijegom. Sad imam svoje osobite duţnosti, Danby. Moram se dočepati Švedske. -Nećete uspjeti. To je nemoguće. Gotovo je geografski nemoguće dočepati se odavde Švedske. - Ma znam, do vraga, Danby. Ali bar ću pokušati. Ima u Rimu jedno dijete komu bih htio spasiti ţivot ako ga nađem. Povest ću ga sa sobom u Švedsku ako ga nađem, tako da to neće biti baš tako sebično od mene, je li? - To je puka ludost! Savjest vam neće nikad dati mira. - Pa, hvala Bogu! - nasmije se Yossarian. - Ne bih uopće htio ţivjeti bez griţnje savjesti. Je li tako, kapelane? - Kad prvi put sretnem kapetana Blacka, udarit ću ga u nos hvastaše se kapelan, pa zamahne dva puta ljevicom, a onda nespret no raspali desnicom. - Evo ovako. - A sramota? - pripita ga major Danby. - Kakva sramota? Valjda sam sad još osramoćeniji. - Yossarian čvrsto sveţe vezicu na drugoj cipeli i skoči na noge. - E pa, Danby, ja sam spreman. Onda, što kaţete? Hoćete li drţati jezik za zubima i pustiti me da odletim? Major Danby gledaše šutke Yossariana smješkajući se nekako čudno, tuţno. Prestao se znojiti i činilo se da se posve smirio. - A pto biste učinili kad bih vas zbilja pokušao spriječiti? - upita ga podrugujući mu se jadno. - Biste li me istukli? Yossarian se iznenadi tom pitanju i uvrijedi. ~ 448 ~

- Ne bih, naravno da ne bih. Zašto me to pitate? - Ja ću vas istući - hvalisaše se kapelan skakućući oko majora Danbyja kao da se boksa. - Vas i kapetana Blacka, a moţda čak i kaplara Whitcomba. Zar ne bi bilo divno kad se ne bih više morao bojati kaplara Whitcomba? - Hoćete li me spriječiti? - upita Yossarian majora Danbyja i pogleda ga ravno u oči. Major Danby se ukloni kapelanu krzmajući još časak. - Neću, naravno da neću! - lane i iznenada radosno zamaše objema rukama prema vratima kao da ga poţuruje. - Naravno da vas neću spriječiti. Idite, za miloga Boga, i poţurite! Treba li vam novaca? - Imam nešto novaca. - E pa, evo vam još. - Major Danby tutne grozničavo, uzbuđeno i oduševljeno debeo sveţanj talijanskih novčanica Yossarianu u ruku i stisne mu je objema rukama, ne samo zato da umiri svoje drhtave prste nego i zato da osokoli Yossariana. - Mora da je sad lijepo u Švedskoj napomene čeznutljivo. - Djevojke su im vrlo slatke. A ljudi vrlo napredni. - Zbogom, Yossariane! - uzvikne kapelan. - I sretno! Ja ću ostati ovdje i ustrajati, a kad rat svrši, opet ćemo se sastati. - Do viđenja, kapelane! Hvala, Danby! - Kako se osjećate, Yossariane? - Izvrsno. Nije istina, jako se bojim. - To je dobro - reče Danby. - To je dokaz da ste još ţivi. Neće vam biti lako. Yossarian pođe. - Hoće, hoće. - Ozbiljno vam kaţem, Yossariane. Morat ćete biti na oprezu dan i noć. Oni će prevrnuti nebo i zemlju ne bi li vas pronašli. - Bit ću na oprezu dan i noć. - Morat ćete potrčati. - Potrčat ću. - Potrčite! - dovikne mu major Danby. Yossarian potrči. Natelyjeva je kurva bila sakrivena ispred samih vrata. Noţ ga promaši za koji centimetar i on dade petama vjetra. KRAJ

~ 449 ~

AMERIĈKI ŠVEJK Iako je napisao šest romana, američki pisac Joseph Heller (1923. -1999.) ostat će nadasve zapamćen kao autor groteskinog i antiratnog romana Catch-22 (Kvaka 22) objelodanjenog 1961. godine. Bio je to njegov prvijenac koji je pisao 16 godina i koji mu je donio svjetsku slavu. Uostalom, kako je do svega toga došlo, objasnio je najbolje on sam u predgovoru koji je napisao mnogo kasnije i koji i naši čitatelji mogu pročitati u ovom izdanju. Odrastao je Heller na Coney Islandu, dijelu Brooklyna, predgrađa New Yorka, poznatom po svojim zabavištima i luna parkovima. Otac mu je umro kad je Josephu bilo pet godina pa ga se nije ni sjećao. Obitelj je bila siromašna, tako da se dječak, nakon završene srednje škole, u šesnaestoj godini zaposlio kao dostavljač brzojava. Premda je poslije studirao, pa i sam postao sveučilišni predavač, osjećao je do kraja ţivota posljedice svoga manjkavog školovanja. Zanimljivo je da je vrlo rano poţelio postati pisac, nakon što je u djetinjstvu pročitao skraćeni prozni prijevod Homerove Ilijade. Proslavio se na kraju kao pisac koji je također pisao o ratu i ratnim iskustvima, ali je njegov pogled na ratovanje bio malo drukčiji od Homerova. Kad je 1942. sa 19 godina dobio poziv za vojsku, odahnuo je jer nije znao što mu je činiti u ţivotu, čime se baviti. Upućen je u vojnu zrakoplovnu školu u kojoj je stekao prve dojmove o vojničkom ţivotu, što mu je poslije dobro došlo u pisanju prvog romana. Tu se prvi put sukobio s vojnom logikom i borniranošću: sjetimo se samo nezaboravnog potporučnika Scheisskopfa i njegove fiksne ideje da neumorno priređuje vojne parade, pa Yossarionova kolege, pitomca Clevingera, patriota, koji je poslije s njim vodio ovakav dijalog:

- Oni me hoće ubiti - mirno će Yossarian, - Nitko neće tebe ubiti! - vikne Clevinger. - A zašto onda pucaju na mene? - upita ga Yossarian. - Oni pucaju na svakoga - odgovori Clevinger. - Oni hoće ubiti svakoga. ~ 450 ~

-Pa zar to nije isto? Dakako da ni on ni njegovi drugovi nisu tada vjerovali da će ikad sudjelovati u ratnim operacijama. Svi su oni mislili da će rat završiti prije nego što na njih dođe red da omirišu barut. Ali dogodilo se drukčije. Nakon završene vojne obuke, Heller je 1944. godine s ostalima upućen na otok Korziku, gdje je letio u »letećim tvrđavama« što su bombardirale vojne ciljeve na sjeveru Italije i na jugu Francuske. Sam je Heller bio »bombaš«, što će reći da je bombama gađao zadane ciljeve. Tu je budući romanopisac na svojoj koţi osjetio ratne strahote, strah, neizvjesnost i očaj. Ipak je disciplinirano izvršio tadašnju maksimalnu normu američkih zrakoplovaca - 60 borbenih letova. Na nekima je od njih jedva iznio ţivu glavu. Avion mu je bio više puta pogođen vatrom iz njemačke protuzračne obrane, tzv. flakova. Svojim je očima vidio kako mu je teško ranjen drug u zrakoplovu. Pokušao mu je pomoći, ali je prekasno shvatio da tu pomoći nema. Neke je od takvih uţasnih scena poslije opisao u Kvaki 22. Nakon rata Heller se među prvima od svojih drugova vratio kući. Štoviše, odbio je drţavnu novčanu pripomoć pod uvjetom da u mirno doba svakog mjeseca moţe letjeti u vojnom zrakoplovu. Budući da nije imao određeno zanimanje ni posao, iskoristio je priliku da u prvim poratnim godinama, uz pomoć drţavnih stipendija za ratne veterane, studira na sveučilištu i dopuni svoja naobrazbu. Uskoro je počeo pisati i objavljivati kratke priče u knjiţevnim časopisima i revijama. Iako mu je velika većina tekstova bila odbijena, nije posustao nego je i dalje urednicima uporno slao svoje novele. Neko je vrijeme redovito pisao po jednu priču na dan. Prvo poglavlje romana koji je zamislio na temelju svojih ratnih doţivljaja u Europi, objavio je u jednom časopisu pod naslovom Catch-18. Tek je mnogo kasnije, kad mu je roman prihvaćen za objavljivanje, na nagovor urednika, pristao promijeniti broj u naslovu, iz jednostavnog razloga što se u to vrijeme pojavio roman Leona Urisa Mila 18, koji će također postati svjetski bestseler. Kvaka 22 vjerojatno ne bi postigla onako fantastičan uspjeh (više od 10 milijuna prodanih primjeraka samo u SAD-u a da ne govorimo o brojnim prijevodima u svijetu) da se nije pojavila u pravi čas. Kritičari se uglavnom slaţu da u prvim poratnim godinama, kad je u Americi još vladala euforija zhog izvojevane pobjede u pravednom ratu, čitatelji ne bi bili skloni prihvatiti knjigu koja tako nemilosrdno i zajedljivo raskrinkava ~ 451 ~

svu bijedu i uţas rata, da bi je čak s gnušanjem odbili kao vrijeđanje i omalovaţavanje nacionalnih osjećaja u tadašnjoj Americi. Međutim, raspoloţenje se na početku šezdesetih godina naglo promijenilo zbog rata Vijetnamu, koji je američkoj naciji donio svojevrsno otreţnjenje i poniţenje, a na kraju i sramotan poraz. Mladi su ljudi odbijali sudjelovati u takvu ratu, i javno demonstrirali protiv njega. U takvoj situaciji Kvaka 22 postala je u kratkom roku Biblija mlađeg naraštaja. Autor je tog romana očito dobro osjetio duh svoga vremena i ponudio pravu stvar u pravo vrijeme. Premda je uspjeh te knjige bio takav da se njezin autor već tada mogao odreći prihoda od svog stalnog zaposlenja i posvetiti se samo pisanju, Heller je nastavio raditi kao namještenik sastavljajući propagandne poruke u reklamnoj agenciji. Doţivljaje i iskustva iz te ţivotne i profesionalne faze opisao je u svom drugom romanu, koji je pisao sedam godina i napokon 1974. objavio pod naslovom Some thing Happened (Nešto se dogodilo). Iako njime nipošto nije ponovio uspjeh prvog romana (čitatelji su bili razočarani sasvim drukčijom tematikom i tonom, makar su neki kritičari ustvrdili da je riječ o boljem literarnom djelu), Heller je napokon stekao dovoljno kuraţi da dade otkaz na svom dotadašnjem radnom mjestu. Otada je napisao još četiri romana - 1974. godine Good as Gold (Ĉovjek vrijedan zlata), u kojem je došlo do izraţaja autorovo porijeklo i neka njegova obiteljska iskustva, a da se o ţidovskom humoru i ne govori, jer je on prisutan u svim Hellerovim djelima. Godine 1984. objelodanio je God Knows (Sam Bog zna) - roman u kojem drevni ţidovski kralj David govori o svom ţivotu u prvom licu. U to je vrijeme Heller obolio od rijetke i teške bolesti, neke vrste paralize, o kojoj je poslije, u suradnji s jednim prijateljem, napisao knjigu No Laugh ing Matter {Nije ništa smiješno). Zanimljivo je da je njegov sljedeći roman Picture This (Zamislite to) inspiriran poznatom Rembrandtovom slikom Aristotel promatra Homerovu bistu. Pedeset godina poslije Kvake 22, 1994. godine, izlazi nastavak te knjige pod naslovom Closing Time (Fajrunt), u kojem se ponovo pojavljuje ostarjeli Yossarian, koji je »odlučio ţivjeti vječno, ili umrijeti u tom nastojanju«. Kritika je ipak loše ocijenila taj njegov pokušaj da oţivi svoga neumrlog junaka. Pod sam kraj ţivota, 1997. godine, Joseph Heller objavio je i svoju autobiografiju Now and Then (Sada i onda), u kojoj na sjetan način piše o ~ 452 ~

svom djetinjstvu i mladosti preskačući pojedina razdoblja u svom ţivotu. Iz te je knjige preuzet i ulomak koji se u ovom našem izdanju pojavljuje kao predgovor, iako ta knjiga nema snage ni svjeţine njegovih prethodnih djela, ona uspješno dočarava davno prohujalo vrijeme i ljude iz njegove najbliţe okoline, te odaje njeţno po štovanje članovima njegove obitelji i prijateljima. Izraz catch-22 ušao je u suvremeni engleski jezik. I ne samo u engleski nego i u gotovo sve jezike na svijetu. I kod nas se točno zna što se misli kad se kaţe kvaka 22. U Oxfordskom rječniku ta se sintagma ovako definira: »dilema u kojoj ţrtva ne moţe pobijediti.« Na tvrdnje nekih svojih sugovornika da nikad više neće napisati tako originalan i dobar roman kao što je Kvaka 22 , autor je lakonski odgovorio: »A tko je napisao?« Besmislenost rata u ljudskoj povijesti (o kojem je naš Marin Drţić pregnantno rekao da je »poguba ljudske naravi«) očituje se na dijalozima koji naprosto pršte od jetkog i gorkog humora. Kao primjer nam moţe posluţiti razgovor Yossarionova prijatelja Natelyja s jednim starim, ciničnim Talijanom vođen među samim profesionalnim prostitutkama:

- Nema ništa besmisleno u tome da se stavlja ţivot na kocku za svoju domovinu - izjavi Nately. - Mislite da nema? - priupita ga starac. - A što je uopće domovina? Domovina je komad zemlje okruţen sa svih strana granicama, obično neprirodnim. Englezi ginu za Englesku, Amerikanci ginu za Ameriku, Nijemci ginu za Njemačku, Rusi ginu za Rusiju. U ovom se ratu sad bori pedeset-šezdeset zemalja. Zacijelo ne mogu baš sve te zemlje biti vrijedne da se za njih gine. Ovakvo je rezoniranje moralo izazvati bijes mnogih tadašnjih američkih rodoljuba, pa je bilo i vrlo oštrih i zajedljivih reakcija na tu knjigu kad se ona pojavila. Neki su se njezini kritičari licemjerno krili iza toboţe stručne ocjene djela, a zapravo su izraţavali nelago du koju su osjećali i mnogi drugi, obični čitatelji. Neki su pisci i publicisti tada ipak priskočili u pomoć knjizi i njezinu autoru. Pojedini su od njih išli čak tako daleko da su tvrdili da u biti tu nije riječ o jednom zrakoplovnom eskadronu u Drugom svjetskom ratu, nego da je prava tema bolesno stanje američkog društva sredinom 20. stoljeća. Hellerov mladi kolega Philip Roth poţalio se u to vrijeme da mu njihova zajednička domovina pokatkad djeluje kao gigantska unio bolnica koju ~ 453 ~

nijedan pisac praktički ne moţe opisati u svojim delima a da to bude vjerodostojno. Helleru je, međutim, upravo to pošlo za rukom i u tome je njegova veličina. Ĉinjenica da se za tu svrhu posluţio svojim autentičnim doţivljajima iz Drugog svjetskog rata, svjedoči o njegovoj osobnoj hrabrosti. Kad netko Yossarianu kaţe da ljudi ginu za svoju domovinu, on mu odgovara da je, koliko on zna, jedini razlog što on mora i dalje sudjelovati u borbenim letovima to što njegov zapovjednik, pukovnik Cathcart, ţeli postati general. Stoga je pukovnik Cathcart isto to liko njegov neprijatelj koliko i njemački topnik koji puca na njega kad on baca bombe. Po njegovu mišljenju, nije lud on nego njegovi nadređeni i sustav kojem oni stoje na čelu. Pri kraju romana Yossarian razgovara s majorom Danbyjem, »blagim, moralnim, sredovječnim idealistom«, koji ga nastoji odgovoriti od njegova nauma da dezertira i potraţi utočište u Švedskoj: - Ovo nije Prvi svjetski rat. Ne smijete nikad smetnuti s uma da ratujemo protiv agresora koji ne bi ni vas ni mene ostavili na ţivotu kad bi pobijedili.

- Znam - odsiječe Yossarian, pa se iznenada smrkne i ozlovolji. - Pa ja sam, bogami, Danby, zasluţio ovo odlikovanje, bez obzira zbog čega sam ga dobio. Izvršio sam sedamdeset borbenih zadataka, vrag ih odnio! Nemojte mi samo govoriti o borbi za domovinu. Ja sam se neprestano borio za domovinu, a sad ću se malo boriti za se be. Domovina više nije u opasnosti, a ja jesam... - Ali, Yossariane, što bi bilo kad bi svi tako mislili? - Onda bih ja svakako bio vraška budala kad bih mislio drukčije, nije li tako? Uostalom, evo što je sam autor rekao o tome u jednom svom intervjuu:

»Istini za volju, ja mislim da je cijelo društvo šašavo - pa se postavlja pitanje što duševno zdrav čovjek radi u tom šašavom društvu?« Zacijelo je jedan od glavnih razloga što će Kvaka 22 ostati najčitaniji američki roman o Drugom svjetskom ratu, bezbroj neponovljivih likova koji se, svaki na svoj način, bori da preţivi u nemogućim uvjetima. Sjetimo se samo Mila Minderbindera koji je toliko zaokupljen trgovinom i trgovačkom dobiti da sklapa čak i tajni ugovor s neprijateljem da američki avioni bombardiraju svoj vlastiti aerodrom. Ili pak nesretnog majora Majora koji je toliko snebivljiv da se skriva u svom šatoru ne samo od ~ 454 ~

svojih pretpostavljenih nego i od običnih vojnika koji ţele razgovarati s njim. Ili Yossarmonova »šlaf-kamerada« Orra koji mjesecima planira kako će se, uz pomoć minimalnih sredstava iz svoje vojne opreme, spasiti iz srušenog zrakoplova i odveslati gumenim čamcem u neku neutralnu zemlju. Ili Gladnog Joea koji doslovce pomahnita kad god se povisi norma obaveznih borbenih letova. Ili dobroćudnog navigatora Aarfyja koji uopće nije svjestan što se zbiva ako njega u zrakoplovu izloţenom ţestokoj protuavionskoj vatri. Pa ipak, taj dobrodušni debeljko na kraju postaje ubojica, baca kroz prozor prostitutku koja je ţeljela samo naplatiti svoju uslugu. Ili Poglavice Bijelog Halfouta čija indijanska obitelj u Americi, bjeţeći pred bijelcima, gdje god se nastani, slučajno otkriva naftu koja im zagorčava ţivot. Ili flegmatičnoga doktora Daneeke koji ljenčari u svom šatoru i izrijekom kaţe: »Ah, ne ţalim se ja, znam ja da se vodi rat. Znam

ja da mnogi moraju stradati da bismo mi pobijedili. Ali zašto bih baš ja morao biti jedan od njih?« Ili mnogih drugih časnika, dočasnika i vojnika koji tvore šarolik svijet skupljen zbrda-zdola koji jedva čeka da dođe kraj njihovim mukama. Moţda je ipak najsnaţnija slika u cijelom romanu ono što je pisac opisao u 39. poglavlju naslovljenom »Vječni grad«. Tu Yossarian, razočaran i tuţan, luta rimskim ulicama i svjedoči stravičnim scenama izazvanim ratom i bijedom. Riječ je o prostituciji, bijelom robiju, bezdušnom izrabljivanju djece, gladi, bolesti, vandalizmu, krijumčarenju, općem nasilju, mučenju ţivotinja, ubojstvima i sa moubojstvima, o svemu onome što se odvajkada događa na ovome svijetu, ali u ratno doba sve više uzima maha i širi se kao epidemija. Prema ovom romanu snimljen je i istoimeni film koji je također postigao lijep uspjeh. Ovaj hrvatski prijevod kultnog romana Kvaka 22 pojavio se prvi put, u dva sveska, osam godina nakon pojave izvornika, 1969. godine, u izdanju »Otokara Keršovanija« iz Rijeke (urednik Omer Lakomica). Drugo izdanje izdali su zajedno isti nakladnik i »Znanje« iz Zagreba. Prevoditelj je tada unio neke sitne izmjene i ispravke u svoj prijevod. Međutim, ovo najnovije, treće izdanje nastojao je osuvremeniti te je izmijenio neke ustaljene vojne termine iz bivše Jugoslavije (i ovdje zahvaljuje Tomislavu Aralici na stručnoj pomoći). Ipak, nije odolio kušnji da ostavi stanovite izraze na koje se tada navikao i koji nisu sasvim u skladu s današnjim jezičnim normama u Hrvatskoj. Riječ je mahom o nazivima nekih činova i zrakoplovnih formacija. Prevoditelj drţi da to ipak nisu bitne stvari u ~ 455 ~

ovom prijevodu i nada se da je prijevod ostao čitljiv i prihvatljiv najširoj, pa i najmla đoj publici.

Zlatko Crnković I .0

ZLATKO CRNKOVIĆ (Ĉaglin, 1931.) prevodi s engleskoga, njemačkoga, francuskoga i ruskog. Pokrenuo i uređivao biblioteke HIT, ITD i Evergrin u »Znanju«, Alfa i omega u »Mladosti«, uređivao neko vrijeme biblioteku Zlatni paun u riječkom »Otokaru Keršovaniju«, a od 1997. do 2006. uređivao biblioteku Zlatko Crnković vam predstavlja u »Algoritmu«. Uredio i više pojedinačnih izdanja, izabranih i sabranih djela u raznim izdavačkim kućama, u svemu više od 600 svezaka. Nakon 25 godina urednikovanja u »Znanju«, od 1994. je u mirovini, ali i dalje prevodi i uređuje knjige za pojedine nakladnike. Dosad preveo oko 150 knjiga.

~ 456 ~

SADRŢAJ Predgovor 1. TEKSAŠANIN 2. CLEVINGER 3. HAVERMEYER 4. DOKTOR DANEEKA 5. POGLAVICA BIJELI HALFOAT 6. GLADNI JOE 7. McWATT 8. POTPORUĈNIK SCHEISSKOPF 9. MAJOR MAJOR MAJOR MAJOR 10. WINTERGREEN 11. KAPETAN BLACK 12. BOLOGNA 13. MAJOR de Coverley 14. KID SAMPSON 15. PILTCHARD & WREN 16. LUCIANA 17. VOJNIK U BIJELOM 18. VOJNIK KOJI JE SVE VIDIO DVAPUT 19. PUKOVNIK CATHCART 20. KAPLAR WHITCOMB 21. GENERAL DREEDLE 22. GRADONAĈELNIK MILO 23. NATELYJEV STARAC 24. MILO 25. KAPELAN 26. AARFY 27. SESTRA DUCKETT 28. DOBBS 29. PECKEM 30. DIJNUAR 31. GOSPOĐA DANEEKA 32. YO-YOVIŠLAFKAMERADI 33. NATELYJEVA KURVA 34. DAN ZAHVALNOSTI 35. RATNIK MILO 369 ~ 457 ~

36. PODRUM 37. GENERAL SCHEISSKOPF 38. SESTRICA 39. VJEĈNI GRAD 40. KVAKA 22 41. SNOWDEN 42. YOSSARIAN Pogovor BILJEŠKA O PREVODITELJU

~ 458 ~