Demetra Filosofska biblioteka Dimitrija Savića
Jose Ortega y Gasset
A tte i u suradnji s Damirom Barbarićem
STUDIJE O LJUBAVI Prevela VALENTINA OTMAČIĆ Priredio D. S.
Demetra Filosofska biblioteka Dimitrija Savića
Zagreb (travanj) 2009
Izvornik
Jose Ortega y Gasset E s t u d io s
sobre el a m o r
Alianza Editorial, S. A., Madrid, 2006
Tisak i uvez GRAFITA USLUGE d. o. o.
©DEMETRA d.o.o., Zeleni trg 2/XVIl, 10000 Zagreb Tel. (+385-1) 65-222-96, 65-502-03 i tel/fca. 61-993-47 E-mail:
[email protected] Sva prava pridržana
Jose OrtegayGasset
Sadržaj U vodna
bilješka
(Paulino Garagorri)............................................
1
STUDIJE O LJUBAVI Lica lju b av i............................................................................. 7 Ljubav kod Stendhala............................................................ 19 Odabir u ljubavi...................................................................... 73 DRUGI SRODNIOGLEDI Marcelin m anifest...................................................................117 Pjesništvo Anne de N oailles................................................... 127 Epilog knjizi «Od Francesce do Beatrice»..........................137 Uz psihologiju zanimljivog m uškarca.................................165 Uz historiju ljubavi.................................................................187 Krajolik sa smom u pozadini.................................................199 Olmedovo rješenje................................................................. 205 Meditacija o K reolki...............................................................213 Prolog «Golubinjoj ogrlici» Ibn Hazma od Cordobe............267 D em etrin
dodatak :
Ortega i njegova epoha .............................................291
VII
Uvodna bilješka Knjiga Studije o Ijubavi prvotno je objavljena 1939. u BuenosAiresu. Ogledima pod tim istim naslovom (iz 1926. i 1927. godine) Ortega je tada dodao i druge, tematski srodne oglede, no u brojnim izdanjima koja su uslijedila taj drugi dio knjige doživio je mnoge izmjene uslijed dodavanja i isključivanja pojedinih ogleda. U ovom novom izdanju, pored ogleda od kojih je ova knjiga potekla - a koji nose naslove «Lica ljubavi», «Ljubav kod Stendhala» i «Odabir u ljubavi» - uključio sam i druge članke i oglede (nastale prije i poslije netom navedenih) koji odgovaraju dvama uvjetima: tematski su srodni navedenima i nisu uključeni u neku od drugih Orteginih knjiga koje će se pojaviti kod izdavača «Alianza Editorial». Ova je knjiga najpotpunijeg i najšireg sadržaja od svih dosad objavljenih pod ovim naslovom, te po prvi put uključuje oglede «Marcelin manifest», «Pjesništvo Anne de Noailles» i «Meditacija o Kreolki». Prisutnost ove teme u autorovom djelu, dakako, nije slučajna. Njegova središnja misao jest razmatranje ljudskog života
1
Uvodna bilješka
3
shvaćenog kao radikalna zbilja, no ono ljudsko pojavljuje se uvjetovano činjenicom da je ono, iz korijena, dualno, muško i žensko. A opsežno pitanje o kojem se, zapravo, na ovim stranicama raspravlja jest sve ono što izravno potječe iz te osnovne podjele. Možda nije suvišno upozoriti da je posrijedi jedno od presudnih obilježja u životu ljudskog roda, ali i obilježje koje je dosad rijetko bilo predmetom meditacije, stoga zahtijeva hitnu misliočevu pažnju. Tako je, na nekim drugim stranicama - u El Espectadoru, I - Ortega pisao: «Gajim vjerovanje da će se naša epoha ljubavlju baviti nešto ozbiljnije nego što je dosad bilo uobičajeno... Ono erotsko oduvijek je podvrgavano režimu tajnosti. El Espectador odbacuje postojanje zabranjenih prizora u spektaklu života. Stoga ćemo često govoriti o tim stvarima, jedinima u kojima je Sokrat sebe proglašavao stručnjakom.» Tako se može tvrditi da Ortegina nakana iskazana na svim ovim stranicama odgovara naslovu još jednog od njegovih ogleda na temu: «Uz kulturu ljubavi» (objavljenog u El Espectadoru, II). Unatoč neusporedivoj važnosti koju posjeduje svaka ljubavna pustolovina, o ljubavi se još uvijek vrlo malo znade. Još uvijek ne postoji kultura ljubavi, premda nema žudnje od koje bi se jezici više razvezli niti s više žestine tražio savjet. A ta skandalozna nekultura neprijepomi je uzrok mnogih neslaganja i strepnji suvremenog svijeta. S velikom ustrajnošću, od svojih mladenačkih spisa do vlastite zrelosti, Ortega je ostvarivao svoj projekt opšimog bavljenja ovom veličanstvenom temom. Antologija koja bi obuhvatila sve što je autor u svom opsežnom djelu napisao
3
Uvodna bilješka
o ovoj temi iziskivala bi velik broj stranica1. No ovo novo izdanje Studija o Ijubavi, u kojem je tekst revidiran i usklađen s izvomicima, sadrži najdorađenije i najbitnije oglede za naš ulazak u toliko priželjkivanu «kulturu ljubavi». P a u l in o G
aragorri
1 Jose Ortega y Gasset, Sobre el amor. Antologia, Editorial Plenitud, Madrid, 1963, 2. prošireno izdanje, 560 stranica.
3
Studije o Ijubavi
Lica Ijubavi Govorimo o ljubavi, ali za početak nemojmo govoriti o «ljubovanjima». «Ljubovanja» su manje-više slučajne zgode koje se odigraju između muškaraca i žena. Na njih utječe bezbroj faktora koji sam proces čine nadasve zamršenim i zapletenim do te mjere da, u većini slučajeva, u «ljubovanjima» ima svega izuzev onoga što se u strogom smislu zaslužuje zvati ljubav. Psihološka analiza «ljubovanja» i njihove slikovite kazuistike vrlo je zanimljiva; no teško da bismo se razumjeli ne provjerimo li najprije što je to ljubav u strogom i čistom smislu riječi. Štoviše, svesti izučavanje ljubavi na ono što muškarci i žene osjećaju jedni prema drugima, značilo bi smanjiti obujam ove teme. Ona je mnogo šira, pa je tako Dante vjerovao da ljubav pokreće Sunce i ostale zvijezde. Ne posežući za ovim astronomskim širinama erotizma, fenomenom ljubavi ipak nam se valja pozabaviti u svoj njegovoj općenitosti. Ne ljubi samo muškarac ženu a žena muškarca, već ljubimo i umjetnost ili znanost, majka ljubi sina a vjemik ljubi Boga. Zbog ogromne raznolikosti i udaljenosti 7
Studije o Ijubavi
između tih objekata, na koje biva ucijepljena ljubav, učinit će nas smotrenima, da ne prihvaćamo kao bitno za ljubav svojstva i uvjete koji više proizlaze iz različitih objekata koji mogu biti Ijubljeni. Već dva stoljeća mnogo se govori o ljubovanjima a malo o ljubavi. Dok su sva velika razdoblja, od starih dobrih vremena Grčke, imala veliku teoriju o osjećajima, ona je u posljednja dva vijeka iščezla. Stari svijet najprije se orijentirao prema Platonovoj teoriji, a potom prema stoičkoj doktrini. Srednji vijek učio je od Svetog Tome i od Arapa; 17. stoljeće gorljivo je izučavalo teoriju strasti Descartesa i Spinoze. Naime, u prošlosti nije bilo velikog filozofa koji ne bi smatrao svojom obvezom postaviti vlastitu teoriju. Mi pak ne posjedujemo nijedan pokušaj sistematizacije osjećaja u velikom stilu. Tek su nedavno Pfander i Scheler svojim radovima ponovo pokrenuli stvar. Dok je, u međuvremenu, naša duša postajala sve kompleksnija, a naše opažanje sve suptilnije. Zato nam smještanje u te drevne teorije nije dostatno. Tako je i ideja koju nam Sveti Toma, sažimljući grčku predaju, iznosi o ljubavi, evidentno pogrešna. Za njega su ljubav i mržnja dva oblika žudnje, požude ili onog konkupiscibilnog. Ljubav je žudnja prema dobrom ukoliko je dobro - concupiscibile circa bonum\ mržnja, negativna žudnja je odbijanje od zlog kao takvog - concupiscibile circa malum. Ovdje se potvrđuje pomutnja između požuda ili žudnji i osjećaja, od koje je prošlost psihologije patila sve do 18. stoljeća; istu ćemo pomutnju susresti u Renesansi, ali tad već prenesenu na estetski nivo. Tako Lorenzo el Magnifico kaže que l ’amore e un appetito di bellezza.
8
No ovo je jedna od najvažnijih distinkcija koju moramo učiniti da nam ne bi kroz prste izmaklo ono što je za ljubav specifično, suštinsko. Ništa u našem intimnom životu nije tako plodonosno kao ljubavno čuvstvo; toliko, da je ono postalo simbolom svake plodnosti. Iz ljubavi se, dakle, u subjektu rađaju mnoge stvari: žudnje, misli, htijenja, radnje; no sve to što se iz ljubavi rađa kao plod jedne sjemenke nije sama ljubav; naprotiv, sve to pretpostavlja postojanje ljubavi. Za onime što ljubimo, u nekom smislu i obliku, dakako, mi i žudimo; ali, protivno tome, notomo žudimo za mnogim stvarima koje ne ljubimo, prema kojima smo na sentimentalnom planu indiferentni. Žudjeti za čašom dobrog vina ne znači ljubiti ga; morfinoman žudi za drogom koju istovremeno mrzi zbog njenog štetnog djelovanja. Ali postoji i drugi, stroži i osjetljiviji, razlog za razdvajanjem ljubavi i žudnje. Žudjeti za nečim definitivno je težnja za posjedovanjem toga nečega; pri čemu posjedovanje znači, na ovaj ili onaj način, da objekt ulazi u našu orbitu i postaje dijelom nas. Iz tog razloga žudnja automatski umire kad se ostvari: iščezava po zadovoljenju. Ljubav je, protivno tome, vječno nezadovoljstvo. Žudnja je pasivnog karaktera pa, u strogom smislu, ono za čim žudeći žudim jest da objekt dođe k meni. Ja sam središte gravitacije, gdje očekujem da stvari padnu. Obmuto: u ljubavi je, kao što ćemo vidjeti, sve aktivnost. I umjesto da se sastoji od dolaženja objekta k meni, ja sam taj koji odlazi k objektu i biva u njemu. U ljubavnom činu osoba izlazi izvan sebe: ovo je možda krajnje nastojanje prirode da svatko izađe iz samoga sebe prema drugoj stvari. Ne gravitira ona prema meni, nego ja prema njoj.
Studije o Ijubavi
3
Sveti Augustin, jedan od ljudi koji su najdublje doprli razmišljajući o ljubavi, možda najsnažniji erotski temperament koji je ikad postojao, ponekad se uspijeva osloboditi ovog tumačenja koje od ljubavi čini žudnju ili požudu. Tako u lirskom zanosu kaže: Amor meus, pondus meum; illoferor, quocumque feror («Moja je ljubav moj teret; zbog nje idem, kamo god da idem.»). Ljubav je gravitacija prema onom ljubljenom. Spinoza je pokušao ispraviti ovu zabludu, pa otklanjajući požudu traži emotivnu osnovu ljubavnog čuvstva i onog mržnje; prema njemu, ljubav bi bila radost sjedinjena sa spoznajom svog uzroka; a mržnja, protivno tome, tuga sjedinjena sa spoznajom svog agensa.1 Ljubiti nešto ili nekoga bilo bi naprosto biti radostan i, ujedno, uviđati da nam radost stiže od tog nečega ili nekoga. I ovdje nailazimo na pomutnju između ljubavi i njezinih mogućih posljedica. Tko sumnja u to da onaj tko ljubi može od onog ljubljenog primiti radost? No nije ništa manje izvjesno da je ljubav ponekad tužna, tužna kao smrt, presnažna i smrtna muka. Štoviše: istinska ljubav samu sebe bolje percipira i, da tako kažem, sebe mjeri i računa po boli i patnji koje je sposobna izazvati. Zaljubljenoj je ženi draža bol koju izaziva ljubljeni muškarac nego njegova bezbolna ravnodušnost. U pismima Marijane Alcoforado, portugalske redovnice, pročitat ćemo rečenice poput ovih, upućenih njenom nevjernom zavodniku: «Iz dubine srca zahvaljujem vam za očaj koji u meni izazvaste i mrzak mi je spokoj u kojem sam živjela prije no što vas upoznah». «Jasno vidim lijeka za sve moje boljke,
Lica Ijubavi
3
1Vidi: Spinoza, Etika, «Demetra», Filosofska biblioteka Dimitrija Savića, Zagreb 2000., str. 199. (D. S.)
i osjećala bih se gotovo slobodno od njih kad bih vas prestala ljubiti. Ali kakav lijek! Ne, radije ću patiti negoli vas zaboraviti. Jao! Zar to možda o meni ovisi? Ne mogu si predbaciti da sam makar u jednom trenutku poželjela da vas ne ljubim, te ste na koncu vi vrijedniji samilosti negoli ja, i više vrijedi otrpjeti sve ovo što ja trpim negoli se naslađivati jalovim užicima kojim vas namiruju vaše ljubavnice u Francuskoj.» Prvo pismo završava: «Zbogom; ljubite me zauvijek i učinite da patim od još većih boljki.» A dva stoljeća kasnije, gospođica de Lespinasse će reći: «Ljubim vas onako kako valja ljubiti: očajnički.» Spinoza nije dobro prosudio: ljubiti nije radost. Onaj tko ljubi domovinu možda će za nju umrijeti, a kao mučenik će podleći ljubavi. I obmuto, postoji mržnja koja uživa u sebi samoj, koja se radosno zaogrće zlom koje je zadesilo onoga koga se mrzi. Budući da nas ove slavne definicije ne zadovoljavaju, bit će bolje da pokušamo izravno opisati ljubavni čin, ispitujući mu porijeklo onako kako to entomolog čini s kukcem uhvaćenim u šikari. Nadam se da čitatelji ljube ili su ljubili nešto ili nekoga, te da svoj osjećaj sad mogu uhvatiti za njegova prozima krila i zadržati ga nepomičnog pred unutamjim pogledom. Nabrojati ću najopćenitije, najapstraktnije karakteristike te drhtave pčele koja umije raditi med i bosti. Čitatelji će suditi jesu li moje formule usklađene ili ne s onime što vide unutar sebe samih. U načinu na koji započinje ljubav je, svakako, nalik na žudnju, jer ju njezin objekt - stvar ili osoba - uzbuđuje. Duša ćuti da je nadražena, na jednome mjestu blago ranjena podražajem koji od objekta seže do nje. Takav je podražaj, dakle, centripe-
10
11
Studije o Ijubavi
3
talno usmjeren: kreće od objekta prema nama. No ljubavni čin počinje tek nakon ove ekscitacije, bolje rečeno - incitacije. Iz otvorene rane koju je načinila incitirana strelica objekta izljeva se ljubav i aktivno upravlja svome objektu: ona se, dakle, kreće u smjeru suprotnom od incitacije i od svake žudnje. Ide od onoga tko ljubi prema onom ljubljenom - od mene prema drugome - u centrifugalnom smjem. Ovo obilježje, nalaziti se psihički u pokretu, na putu prema nekom objektu, ovo kontinuirano duboko koračanje od našega bića ka bližnjemu, bitna je oznaka i za ljubav i za mržnju. Kasnije ćemo vidjeti po čemu se obje razlikuju. Međutim, nije riječ o tome da se mi fizički krećemo ka onom voljenom, već o tome da nastojimo ostvariti izvanjsku bliskost i suživot. Svi ti izvanjski čini rađaju se, zasigumo, iz ljubavi kao njeni učinci, ali oni nas ne zanimaju radi njihove definicije, stoga ih moramo u potpunosti eliminirati iz eseja kojeg sada pišemo. Sve moje riječi moraju se ticati ljubavnog čina u njegovoj psihičkoj neposrednosti kao proces u samoj duši. Bogu kojeg se ljubi ne može se ići na tjelesnim nogama, pa ipak ljubiti njega znači trajno Mu prilaziti. U činu ljubavi mi napuštamo spokoj i sigumo utočište u nama samima te virtualno selimo prema objektu. I to neprekidno seljenje zapravo znači ono ljubiti. Zato su - ta to ćete primijetiti - čin mišljenja i čin volje kratkovjeki. Više vremena trebat će nam da se za njih pripremimo, no njihovo izvršenje nema trajnosti: ono traje koliko treptaj oka, jer to su punktualni čini. Ako znam razumjeti neku 12
Lica Ijubavi
3
rečenicu, razumjet ću je u trenu, naprasno. Ljubav je, za razliku od tih čina, nešto što traje u vremenu: ljubiti se ne može u nizu susljednih trenutačnosti, naprasno kao što se pale i gase iskre u magnetskom polju, već se ljubiti može ono ljubljeno u kontinuitetu. Ovime biva određena jedna nova nota osjećanja koju podvrgavamo analizi; ljubav je žitkost, mlaz duševne materije, tekućina koja trajno navire kao iz kakva izvora. Mogli bismo kazati, tragajući za metaforičkim izričajima koji bi u intuiciji istakli i naznačili karakter na koji se upravo sada referiram, da ljubav nije pucanj, već neprekidno izviranje, psihičko zračenje od ljubljenog ka onome što se ljubi. Ljubav nije nalet, ljubav je otjecanje i dotjecanje. Pfander je insistirao, i to s velikom suptilnošću, na tom fluidnom i trajnom aspektu ljubavi i mržnje. Tri lica ili tri obilježja ljubavi već smo dosad istakli; to su tri lica zajednička i ljubavi i mržnji. Ona su centrifugalna, i predstavljaju jedno virtualno dolaženje k objektu; ona su trajna ili fluidna. Ali sada mi možemo točno naznačiti koijenitu razliku koja postoji između ljubavi i mržnje. I jedna i dmga posjeduju isto usmjerenje, budući su obje centrifugalne, i u njima osoba biva upravljena k objektu; no unutar te jedinstvene usmjerenosti obje nose različit smisao, to jest, oprečnu intenciju. U mržnji se kreće ka objektu, ali i protiv njega. Zato je smisao mržnje negativno obojan. U ljubavi se isto tako kreće ka objektu, ali radi njega i njegova probitka. 13
Studije o Ijubavi
3
Lica Ijubavi
3
Još jedno upozorenje na koje se imamo osvmuti, a to je zajednička karakteristika tih dvaju čuvstava, ono koje nadilazi njihove razlike: U mišljenju i htjenju manjka ono što bismo mogli nazvati duševnom temperaturom. Ljubav i mržnja, suprotno tomu, stavljene nasuprot misli koju može iznjedriti jedan matematički teorem, posjeduju toplinu, vrućinu, i njihov oganj plamti najrazličitim i najfinijim nijansama. Svaka ljubav prolazi kroz periode najrazličitijih temperatura, dok govomi jezik suptilno besjedi o ljubavima koje ostaju bez topline, a zaljubljenik jadikuje nad klonulošću ili hladnoćom voljene. Ova glava o temperaturi osjećaja mogla bi nas usputno dovesti do šaljivih trenutaka u psihološkom opažanju. U tom opažanju lako bi se mogli pojaviti određeni aspekti unutar sveopće historije koji su, čak i dan-danas, barem ja tako smatram, zanemarivani i od morala i od umjetnosti. Mogli bismo krenuti s govorom o nejednakim temperaturama moćnih historijskih naroda - o studeni što je vladala u Grčkoj i u Kini XVIII. vijeka, o srednjovjekovnoj usijanosti romantičke Europe, itd. mogli bismo krenuti s govorom o utjecaju raznih temperatura na duše u njihovom međusobnom doticaju - ono što pri susretu dva bića najprije primijete jedno na drugome jest stupanj njihove topline osjećaja -; mogli bismo isto tako krenuti s govorom o svojstvima koja se u raznim umjetničkim stilovima, napose onim literamim, zaslužuje zvati stupnjem topline. Pa ipak, ovdje je nemoguće dotaći se jedne ovako opšime teme. Taj stupanj topline u ljubavi i mržnji bolje ćemo razumjeti ako ga promotrimo iz samog objekta. Što ljubav čini u pogledu svoga objekta? Bila ona u njegovoj neposrednoj blizini ili
od njega udaljena, bilo da je usmjerena kakvoj ženi ili djetetu, umjetnosti ili znanosti, otadžbini ili Bogu, ljubav upire sve svoje sile da dohvati ono što ljubi! Žudnja želi uživati u onom žuđenom, od njega ona dobiva ugodu, pa ipak, ona ne žrtvuje, ne časti i ne stavlja ništa ponad sebe same. Ljubav i mržnja neprestance djeluju; ljubav zahvaća objekt u povoljnom času i okruženju, i ona je sila koja laska, tetoši, okrepljuje, ukratko, ona je nijema igra. Mržnja zahvaća objekt znatno slabijim plamom, u jednom nepovoljnom času i ozračju, mržnja škodi svome objektu, ona ga sažiže poput vrućeg jugoistočnog vjetra, virtualno ga poništava, nagriza. Nije nužno - ponavljam - da se ovo dogodi u realnosti; upravo ovdje ja ciljam na nakanu koja biva sadržana u mržnji, na ono irealno činjenje koje je u osnovi samog osjećaja. Kazat ćemo, dakle, da ljubav, u jednoj ugrijanoj osnaženosti struji ka ljubljenomu, dok mržnja izlučuje otrov što nagriza i truje. Ova oprečna usmjerenost djelovanja i jedne i druge biva bjelodanom u jednoj drugoj formi: u ljubavi mi osjećamo sebe združenima s objektom. Šta znači ova tijesna združenost? Ona sama po sebi nije niti fizička niti bilo kakva druga združenost. Možda kojim slučajem naš davni prijatelj - nemojmo smetnuti s uma da govoreći općenito o ljubavi zapravo govorimo o prijateljstvu - živi daleko, i da o njemu ništa ne znamo. Bez obzira na to, mi smo s njime u jednoj simboličkoj ko-egzistenciji - naša duša, bez obzira na udaljenosti, nevjerojatno se širi, čineći da s njime, gdjegod on bio, osjetimo tu prijeko potrebnu povezanost. Nešto tomu nalik obično se događa kad nastupe teška vremena, i kad čovjeku kojeg je zadesila nevo-
14
15
Studije o Ijubctvi
3
lja kažemo: Računajte na mene - ja sam uz vas to jest, vaša je muka i moja muka, suosjećam s vama i vašom osobom. Za razliku od ljubavi mržnja - zahvaljujući svome neprekidnom hodu ka onom omraženom - odvaja nas, u istom simboličkom smislu, od samog objekta; mržnja nas drži u jednoj korjenitoj udaljenosti od objekta, s njome mi stojimo na rububezdana. Ljubav je sila što spaja srca: ona je sloga [concordia]; mržnja je nesloga [discordia], metafizički nesklad [disension], apsolutna neusuglašenost s onim omraženim. Tek sad možemo razabrati u čemu se sastoji ovo djelovanje, ovo svojevrsno nastojanje za koje smo još nedavno mogli nagađati da se radi o ljubavi ili mržnji, za razliku od pasivnih osjećaja poput radosti ili žalosti. Ne kažemo bezrazložno: biti radostan ili biti žalostan. To su, u biti, stanja, a ne nastojanja, djelovanja. Onaj koji je tužan, onaj koji je potpuno obuzet tugom, ne djeluje: niti radostan čovjek, onaj ispunjen radošću, ništa ne čini. Ljubav pak, nasuprot tomu, svojim virtualnim širenjem seže sve do objekta, posvećuje se svome poletnom, nevidljivom, ali božanskom djelu. Predočite sebi što znači ljubiti umjetnost ili otadžbinu: to je kao da ni trenutka ne zapadnete u dvojbu oko prava na život koje svatko ima, to je kao da svako malo raspoznajete i potvrđujete da su one dostojne življenja. I to ne na način suca koji hladnokrvno izriče presudu priznajući nečije pravo, već na način da je presuda, donesena u nečiju korist, istodobno sudjelovanje i izvršenje. Suprotno tome mržnja je kao kakvo virtualno ubojstvo onoga što mrzimo, njegovo poništenje u nakani, ukidanje njegova prava na dah. Mrziti koga znači naprosto osjećati bijes radi sama njegova 16
Lica Ijubavi
3
postojanja. Jedino bi nas moglo zadovoljiti radikalno iščeznuće omraženog bića. Ne vjerujem da bi mogao postojati znakovitiji simptom da se nekoga mrzi ili voli od ovog potonjeg. Ljubiti neku stvar znači svim silama nastojati da ona postoji; ne prihvaćati, barem u onome što ovisi o pojedincu, mogućnost jednog univerzuma u kojem bi taj objekt nedostajao. Obratite pažnju da je ovo prethodno isto što i mogućnost neprestanog davanja života objektu, i to u onome gdje nam je potreban i od nas zavisan, otvoreno i bez sustezanja. Ljubiti znači vječito oživljavati, intencionalno stvarati i čuvati onog ljubljenog. Mrziti znači virtualno poništavati i ubijati - ali to nije ubojstvo koje se vrši odjednom; mrziti nekoga znači ubijati ga bez prestanka, to jest, poništavati egzistenciju bića kojeg mrzimo. Ako na ovom nivou rezimiramo sva svojstva ljubavi što su nam se razotkrila, kazat ćemo da je ona centrifugalni čin duše koja biva upravljena prema objektu u trajnom dotjecanju i otjecanju, i koja ga obavija usplamtjelim podstrekom, stapajući nas s njime i na taj način djelotvomo potvrđujući njegovo biće (Pfander)1. El Sol, srpanj 1926.
1 [Ovaj članak uvršten je u prvo španjolsko izdanje Estudios sobre el amor, Revista de Occidente, Madrid, 1941. - Spomenuto Pfanderofo djelo nosi naslov «Zur Phanomenologie der Gesinnungen», Jahrbuchfur Philomnhie undphanomenologische Forschung, Halle, 1913.]
Ljubav kod Stendhala
i [VIZIONARSKA LJUBAV]
Stendhal je imao glavu punu teorija; ali nije imao dar teoretičara. Po tome, kao i po nekim drugim stvarima, nalik je našem Baroji, koji na svako ljudsko pitanje najprije reagira u doktrinamoj formi. I jedan i dmgi, ne promatramo li ih s dovoljno opreza, sliče na filozofe koji su zalutali u literaturu. Međutim, oni su upravo suprotno od toga. Dovoljno je upozoriti da obojica posjeduju pozamašnu kolekciju teorija. Filozof, protivno tome, ima samo jednu. Posrijedi je simptom po kojem se istinski teoretski temperament radikalno razlikuje od onoga koji je to samo prividno. Teoretičar do doktriname formule dolazi potican žarkom željom za podudaranjem s istinom. U tu svrhu poduzima bezbrojne mjere opreza, a jedna od njih je da mnoštvo svojih ideja održava u strogom jedinstvu i koheziji. Jer ono realno je stra19
Ljubav kod Stendhala
hovito jedincato. Kako li je Parmenid bio užasnut kad je to otkrio! Protivno tome, naši su duh i senzibilitet nepovezani, protuiječni i mnogoliki. Kod Stendhala i Baroje, doktrina silazi do pukog jezika, do književnog roda koji služi kao organ lirske emanacije. Njihove su teorije pjesme. Oni razmišljaju «pro» ili «kontra» - što mislilac nikad ne čini ljube i mrze u pojmovima. Zato je njihovih doktrina mnogo. Vrve poput bakterija, neujednačene i oprečne, jer je svaku od njih začeo trenutačni utisak. Kao pjesme one govore istinu, ne o stvarima, nego o pjevaču. Ovime ne smjeram nikoga osuđivati. Ni Stendhal ni Baroja, općenito, nemaju ambicije biti unovačeni među filozofe; ovaj kolebajući aspekt njihovog intelektualnog karaktera zabilježio sam samo radi velikog užitka koji osjećam kad bića uzimam onakvima kakva jesu. Čini se da su filozofi. Tantpis! [Utoliko gore!] Ali nisu. Tant mieux! [Utoliko bolje!] Ipak, Stendhalov je slučaj teži od Barojinog, jer postoji tema o kojoj je poželio sasvim ozbiljno teoretizirati. A to je, igrom slučaja, ista ona tema za koju je Sokrat, patron filozofa, sebe smatrao stmčnjakom. Ta erotika: ljubavne stvari. Studija De l ’amour jedna je od najčitanijih knjiga. Zatekli ste se u primaćoj sobi neke markize ili glumice ili, naprosto, neke kozmopolitske dame. Morate malo pričekati. Slike - zašto su zidovi neizostavno prekriveni slikama? - prve zaokupljaju naš pogled. Tu nema pomoći. Slikarski rad gotovo uvijek na nas ostavlja onaj isti dojam hirovitosti. Slika je takva kakva jest; ali je mogla biti dmgačija. Pritom uvijek izostane ono dramatično uzbuđenje slučajnog susreta s nečim nužnim. 20
3
Potom namještaj, a na njemu nekoliko knjiga. Hrbat. Što piše? De l ’amour. Kao u liječničkoj kući traktat o bolestima jetre. Markiza, glumica, kozmopolitska dama neizostavno teže postati stmčnjakinjama u ljubavi te su se htjele informirati, baš kao što čovjek pri kupnji automobila uz njega nabavi i primčnik o motorima s unutamjim sagorijevanjem. Čitanje ove knjige prava je poslastica. Stendhal uvijek pripovijeda, čak i onda kad definira, rasuđuje i teoretizira. Za moj ukus, on je najbolji postojeći pripovjedač, arhinarator pred Svevišnjim. No, je li njegova slavna teorija ljubavi kao kristalizacije ispravna? Zašto je nitko nije temeljito izučio? O njoj se puno naklapa, no nitko je ne podvrgava adekvatnoj analizi. Nije vrijedilo tmda? Valja zabilježiti da, ukratko, ova teorija ljubav određuje kao sastavni dio fikcije. Ne tvrdi da ljubav ponekad pogriješi, nego da je ona, po svojoj biti, greška. Zaljubljujemo se onda kad naša mašta na dmgu osobu projicira nepostojeća savršenstva. Jednoga dana fantazmagorija nestaje, a s njom umire i ljubav. To je gore nego, prema staroj navadi, ljubav proglasiti slijepom. Za Stendhala ona je manje od slijepe: ona je vizionarska. Ne samo da ne vidi ono zbiljsko, već ga i nadomiješta. Dovoljno je ovu doktrinu sagledati izvana kako bismo je mogli smjestiti u vrijeme i prostor: posrijedi je tipična izlučevina Europljanina XIX. stoljeća. Na njoj se ističu dvije karakteristične crte: idealizam i pesimizam. Teorija «kristalizacije» je idealistička jer od vanjskog objekta prema kojem usmjeravamo svoj život čini puku projekciju subjekta. Sve od Re-
Studije o Ijubavi
Ljubav kod Stendhala
nesanse Europljanin teži ovom načinu objašnjavanja svijeta kao emanacije duha. Do XIX. stoljeća taj idealizam postaje relativno radostan. Svijet koji subjekt projicira oko sebe je, na svoj način, realan, autentičan i pun smisla. No teorija «kristalizacije» je pesimistična. U njoj se nastoji pokazati da ono što mi držimo normalnim funkcijama našega duha nisu ništa drugo doli posebni slučajevi abnormalnosti. Tako nas Taine želi uvjeriti da je normalna percepcija tek trajna i kolektivna halucinacija. Ovo je tipično za ideologiju prošlog vijeka. Ono normalno objašnjeno je pomoću abnormalnog, ono više pomoću onog nižeg. Čudan je pothvat dokazivati da je univerzum jedan apsolutni quidpro quo, što je u sadržajnom smislu nesklapno. Moralist će nam sugerirati da je svaki altruizam zapravo pritajeni egoizam. Darwin će strpljivo opisati modelatorsko djelo koje smrt realizira u životu, i od borbe za opstanak načiniti najveću životnu moć. Slično tome, Karl Marx će u temelj historije staviti klasnu borbu. No istina je tako oprečna ovom tvrdoglavom pesimizmu, da se uspijeva u njega uvući a da to ogorčeni mislilac nije ni primijetio. Takav je slučaj i s teorijom «kristalizacije». Jer u njoj se, na koncu, priznaje da čovjek ljubi samo ono što se može ljubiti, samo ono što je dostojno da bude ljubljeno. No budući da takvo što - navodno - ne postoji u realnosti, on to mora zamišljati. Savršenstva iz mašte ta su koja izazivaju ljubav. Izvrsne stvari vrlo je lako proglasiti iluzomima. No onaj tko to čini zaboravlja si postaviti problem koji iz te tvrdnje proizlazi. Ako te izvrsne stvari ne postoje, kako smo za njih saznali? Ako u stvamoj ženi nema dovoljno motiva koji bi
izazvali ljubavni zanos, u kojem smo to nepostojećem ville d ’eaux upoznali imaginamu ženu sposobnu da nas raspali? Očigledno je da se pretjeruje kad je posrijedi moć obmane koja počiva u ljubavi. Primijetivši da ona ponekad laže o kvalitetama koje, u zbilji, ljubljeno biće ne posjeduje, trebali smo se zapitati nije li sama ljubav zapravo ono lažirano. Psihologija ljubavi mora biti vrlo oprezna po pitanju autentičnosti čuvstva koje analizira. Po mom sudu, ono najlucidnije u Stendhalovoj raspravi jest baš ta sumnja da postoje ljubavi koje to nisu. Jer upravo je to značenje njegove glasovite klasifikacije erotskih vrsta: amour-gout, amour-vanite, amour-passion, itd. Posve je prirodno da, ako je neka ljubav lažna kao ljubav, onda je lažno i sve oko nje, a napose objekt koji ju nadahnjuje. Za Stendhala je legitimna samo «ljubav-strast». Ja vjerujem da on pritom krug ljubavne autentičnosti ostavlja odviše širokim. I u tu «ljubav-strast» valjalo bi uvesti različite vrste. Ljubav nije zabluda samo uslijed taštine ili gout. Postoji drugi izvor falsifikacije, izravniji i trajniji. Ljubav je aktivnost koju se najviše slavilo. Pjesnici su je, oduvijek, kitili i dotjerivali svojim kozmetičkim sredstvima, obdarivši je nekom čudnom apstraktnom realnošću, do te mjere da, i prije nego što je osjetimo, mi ljubav poznajemo, štujemo i kanimo se njome baviti, kao kakvom umjetnošću ili zanimanjem. A sad zamislite muškarca ili ženu koji bi od ljubavi in genere, apstraktno, učinili ideal svog životnog djelovanja. Takva bića neprestano bi živjela zaljubljena u neku fiktivnu formu. Oni ne bi trebali čekati da im određeni objekt pokrene kolanje u njihovim erotskim venama, već bi u njihovom slučaju bilo tko mogao poslužiti toj svrsi. Ljubi se ljubav, a ono ljubljeno je, strogo rečeno, tek je-
22
23
____________ Ljubav kod Stendhala____________
dan izgovor. Muškarac kojemu bi se to dogodilo, ako je sklon razmišljanju, neizbježno bi smislio teoriju kristalizacije. Stendhal je jedan od tih ljubitelja ljubavi. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi La vie amoureuse d ’Henri Beyle (Stendhal), [O Ijubavnom životu Stehdhalovu], Abel Bonnard kaže: «Ne traži od žena što drugo, osim da odobre njegove iluzije». «Ljubi s ciljem, da se ne osjeća sam; ali, odista, on sam fabricira tri četvrtine svojih ljubavi.» Postoje dva razreda teorija o ljubavi. Jedan od njih sadrži konvencionalne doktrine, čiste topike koje se ponavljaju bez prethodne intuicije o realnostima koje objavljuju. Drugi uključuje pojmove bogatije sadržajem što proizlaze iz osobnog iskustva. Tako se u onome što pojmovno mislimo o ljubavi ocrtava i razotkriva profil naših ljubavi. U Stendhalovom slučaju nema nikakve dvojbe. Riječ je o muškarcu koji niti je uistinu ljubio niti je, napose, bio uistinu ljubljen. Njegov je život pun lažnih ljubavi. A od lažnih ljubavi u duši može ostati samo melankolično upozorenje na njihovu lažnost, iskustvo njihovog hlapljenja. Analiziramo li i raščlanimo stendhalovsku teoriju, jasno ćemo uvidjeti da je smišljena naopako; hoću reći da je činjenica koja za Stendhala označava vrhunac ljubavi zapravo njezin završetak. Kako objasniti završetak ljubavi ako ljubljeni objekt ostaje isti? Naprotiv, valjalo bi pretpostaviti - kao što je to učinio Kant u teoriji spoznaje - da naše erotske emocije nisu regulirane objektom prema kojem su usmjerene, već naprotiv: da je naša strastvena fantazija ta koja izrađuje taj objekt. Ljubav umire zato jer je njezino rođenje bila zabluda.
24
Chateaubriand ne bi ovako razmišljao, jer je njegovo iskustvo bilo suprotno Stendhalovom. Evo muškarca koji je - nesposoban osjetiti istinsku ljubav - imao dar izazivanja autentičnih ljubavi. Jedna za drugom žene bi prolazile pored njega i iznenada i zauvijek ostajale prožete ljubavlju. Iznenada i zauvijek. Chateaubriand bi svakako skovao doktrinu u kojoj bi za istinsku ljubav bilo esencijalno to da nikad ne umire i da se rađa odjednom. II [IZNENADA I ZAUVIJEK]
Usporedba Chateaubriandovih i Stendhalovih ljubavi bila bi tema od velikog psihološkog značaja, što bi podučilo u nekim stvarima one koji tako olako govore o Don Juanu. Riječ je o dvojici muškaraca gigantske stvaralačke moći. Ne može se reći da su posrijedi dva umišljena gospodičića - glupava slika na koju neki odveć skučeni i agnostički duhovi svode Don Juana. Pa ipak, ova su dva muškarca svoje najbolje snage posvetili nastojanju da žive uvijek zaljubljeni. Dakako, u tome nisu uspjeli. Čini se da uzvišenoj duši nije lako zapasti u ljubavno mahnitanje. No oni su to ipak iz dana u dan pokušavali i gotovo uvijek uspijevali sebi stvoriti iluziju da ljube. Mnogo su ozbiljnije gledali na svoje ljubavi nego na svoje djelo. Zanimljivo je da samo oni koji su nesposobni stvoriti veliko djelo vjeruju da je ispravno postupati suprotno: uzimati za ozbiljno znanost, umjetnost ili politiku, a ljubavi prezirati kao frivolnu stvar. Ja nisam ni za ni protiv: ograničit ću se na konstataciju da su naj-
Studije o Ijubavi
§
veći ljudski stvaraoci najčešće bili vrlo neozbiljni ljudi, prema petite-bourgoise [malograđanskoj] ideji ove vrline. No sa stajališta donhuanizma važna je opozicija između Stendhala i Chateaubrianda. Stendhal je od njih dvojice taj koji se odvažnije trudi oko žene. Pa ipak, on je sušta suprotnost Don Juanu. Don Juan je dmgi, uvijek odsutan, obavijen maglom melankolije i koji se vjerojatno nikad nije udvarao nijednoj ženi. Greška najvećeg razmjera koju je moguće počiniti pri definiranju lika Don Juana jest usmjeriti pažnju na muškarce koji provode život udvarajući se ženama. U najboljem slučaju to nas može dovesti do slučajnog susreta s nekim nižim i trivijalnim tipom Don Juana; no vjerojatnije je da ćemo tim putom prije stići do oprečnijeg tipa. Što bi se dogodilo kad bismo, u želji da definiramo pjesnika, pažnju usmjerili prema lošim pjesnicima? Upravo zato što loš pjesnik nije pjesnik, u njemu ćemo pronaći samo mukotrpan rad, kuluk, trud i muku s kojima uzalud teži nečemu u čemu ne uspijeva. Loš pjesnik nadomješta nedostatak inspiracije konvencionalnim sredstvima: grivom i šalom. Na isti način ovaj poduzetni Don Juan, koji se svaki dan laća svog erotskog poduhvata, taj Don Juan, koji tako jasno «izgleda» Don Juanom, zapravo je njegova negacija i njegova praznina. Don Juan nije muškarac koji se udvara ženama, nego muškarac kojemu se udvaraju žene. Upravo o ovoj neprijepomoj ljudskoj činjenici trebali su malo bolje razmisliti pisci koji su se u zadnje vrijeme nakanili baviti ozbiljnom temom donhuanizma. Cinjenica je dapostoje muškarci u koje se žene zaljubljuju s iznimnim intenzitetom i učestalošću. Eto obilja ma26
Ljubav kod Stendhala
terije za razmišljanje: što uključuje ta neobična nadarenost? Koja se to životna tajna krije iza ovog privilegija? Ono drugo, moraliziranje oko bilo kakvog smiješnog lika kojemu je palo na pamet glumiti Don Juana, čini mi se odviše naivno da bi moglo biti plodno. To je vječita mana propovjednika: pronalaze glupog manihejca s ciljem da bi pronašli zadovoljstvo u pobijanju manihejca. Stendhal je četrdeset godina posvetio jurišanju na bedeme ženskosti. Marljivo razrađuje čitav strateški sistem s principima i korolarima. Odlazi i dolazi, tvrđoglavo ustraje i izgara u toj zadaći. Rezultat je ništavan. Stendhal nije uspio zadobiti pravu ljubav nijedne žene. To nas ne bi trebalo odviše iznenaditi. Većinu muškaraca zadesi ista sudbina. Sve do one točke dok sebi, da bi kompenzirao nesreću, nije stvorio običaj i iluziju da prihvati kao valjanu ljubav određenu i ispraznu adheziju ili tolerantnost žene, koja se postiže zahvaljujući tisućama poslova. Isto to događa se i na estetskom nivou. Većina ljudi umre a da nikad nije doživjela užitak autentičnog umjetničkog uzbuđenja. Međutim, pristalo se među takve užitke ubrajati i golicanje izazvano nekim valcerom ili pak dramski interes potaknut kakvim lošim romanom. Stendhalove ljubavi bile su pseudoljubavi ove vrste. Abel Bonnard u svom djelu La vie amoureuse d ’Henri Beyle (Stendhal), koje sam upravo pročitao i koje me potaklo na pisanje ovih bilješki, na tome nije dovoljno inzistirao. Posrijedi je važno upozorenje, jer objašnjava radikalnu pogrešku u njegovoj teoriji ljubavi. Osnova ove posljednje jest lažno iskustvo.
27
Ljubav kod Stendhala
Stendhal - u skladu s činjenicama svog iskustva - vjeruje da se ljubav može «činiti»', a povrh toga i da završava. Oba atributa karakteristična su za pseudoljubavi. Chateaubriand, suprotno tome, uvijek nailazi na «priređenu» ljubav. On se ne mora truditi. Žena prođe pored njega i odjednom osjeti da je ispunjena nekim magičnim elektricitetom. Predaje se smjesta i u potpunosti. Zašto? Ah! To je tajna koju su pisci rasprava o donhuanizmu trebali nama otkriti. Chateaubriand nije lijep muškarac. Nizak je i pogrbljen. Uvijek zlovoljan, neprijatan, odsutan. Njegova sklonost ženi koja ga ljubi traje osam dana. Međutim, ta žena koja se u njega zaljubila s dvadeset godina, u osamdesetoj je i dalje opčinjena «genijem», kojeg možda nije više vidjela. Ovo nisu izmišljotine: to su dokumentirane činjenice. Evo jednog od brojnih primjera: markiza de Custine, «premiere chevaliere» Francuske. Pripadala je jednoj od najplemenitijih obitelji i bila je prelijepa. Tijekom Revolucije, još kao djevojčica, osuđena je na giljotinu. Spašava se zahvaljujući ljubavi koju pobuđuje u jednom postolaru, članu Tribunala. Odlazi u Englesku. Vraća se netom nakom objavljivanja Chateaubrianovog Atale. Upoznaje autora i odmah je obuzima ljubavno ludilo. Vječno hirovitom Chateaubriandu prohtje se da Madame de Custine kupi dvorac Fervaques, staro velikaško imanje na kojem je jednom prenoćio Henrik IV. Markiza prikupi sav svoj preostali imetak, koji se nakon odlaska iz Fran-
3
cuske još nije bio oporavio, te kupi dvorac. No Chateaubriand ne žuri s posjetom dvorcu. Na koncu, nakon dosta vremena, ondje provodi nekoliko dana; bili su to veličanstveni sati za ženu obuzetu strašću. Chateaubriand čita distih koji je Henrik IV svojim lovačkim nožem izrezbario u kaminu: La dame de Fervaques merite de vives attaques.
1šp. hacer el amor (doslovno: činiti ljubav) - u ovom kontekstu znači «udvarati», a pored toga znači i ljubovati, voditi ljubav (op. prev.)
Dani sreće užurbano i bespovratno prolaze. Chateaubriand se udaljava i više se, zapravo, neće vratiti, već će zaploviti prema novim otocima ljubavi. Prolaze mjeseci, godine. Markizi de Custine bliži se sedamdeseta. Jednoga dana pokazuje dvorac nekom posjetitelju. Kad je ušao u prostoriju s velikim kaminom, ovaj reče: «Znači, ovo je mjesto gdje je Chateaubriand ničice pao pred vama?» A ona će spremno, iznenađena i pomalo uvrijeđena: «Ah, ne, dragi gospodine, ne; ja sam ta koja je pred Chateaubriandom pala ničice!» Ovaj tip ljubavi u kojem neko biće odjednom, zauvijek i u potpunosti pripadne drugom biću - neka vrst metafizičkog ucijepljena -, Stendhalu je bio nepoznat. Zato on vjeruje da je za ljubav esencijalno njezino trošenje, dok je istina vjerojatno bliže onom suprotnom. Potpuna ljubav, rođena iz korijena osobe, ne može istinski umrijeti. Ona je zauvijek ucijepljena u osjetljivu dušu. Okolnosti - primjerice udaljenost - mogu onemogućiti njenu nužnu prehranu, i tad će ljubav izgubiti na obujmu, prometnut će se u osjećajnu malu nit, kratku žilu emocije koja će nastaviti teći u dnu svijesti. Ali neće umnjeti: njezina čuvstvena kvaliteta ostaje netaknuta. Na samom tom
28
29
Studije o Ijubavi
Ljubav kod Stenđhala
dnu, osoba koja je ljubila nastavlja osjećati apsolutnu pripadnost ljubljenoj osobi. Slučaj će je možda voditi amo-tamo fizičkim i društvenim prostorom. Nije važno: ona će i dalje biti uz onoga koga ljubi. Ovo je najviši simptom prave ljubavi: biti pored ljubljenog, u dodiru i blizini koji su dublji od onih prostomih. To znači biti vitalno povezan s drugim. Točniji, ali odviše tehnički termin, bio bi ovaj: biti ontološki s ljubljenim, vjeran njegovoj sudbini, ma kakva ona bila. Žena koja ljubi lopova, ma gdje se nalazilo njeno tijelo, svim je svojim osjećajem u zatvoru.
Poznata je metafora koju riječ «kristalizacija» Stendhalu daje da njome označi svoju teoriju ljubavi. Ako u rudnike Salzburga bacimo granu nekog grma, a onda je narednog dana izvadimo, ona izgleda preobražena. Skromnu botaničku formu prekrili su kristali duginih boja kojima je ona ostala čudesno prošarana. Prema Stendhalu, u duši sposobnoj za ljubav događa se sličan proces. Zbiljska slika neke žene padne u mušku dušu, gdje će malo-pomalo bivati prošarana imaginamim naslagama, koje na golu sliku talože sve moguće savršenosti. Ova slavna teorija oduvijek mi se činila krajnje lažnom. Jedino što se od nje možda može spasiti jest implicitno - čak niti izrično - priznanje da je ljubav, u nekom smislu i na neki način, poticaj prema onom savršenom. Zbog toga Stendhal
drži da je nužno pretpostaviti da mi savršenstva imaginiramo. Međutim, on se tim pitanjem ne bavi; smatra ga riješenim, svojom mu teorijom okreće leđa, pa čak ni ne primjećuje da je posrijedi najozbiljniji, najdublji, najtajanstveniji momenat ljubavi. Teorija «kristalizacije» prije svega nastoji objasniti slom ljubavi, razočaranje propalih ushita; ukratko: odljubljivanje, a ne zaljubljivanje. Kao pravi Francuz, Stendhal postaje površan onog trenutka kad počinje govoriti općenito. Prolazi pored sjajne i esencijalne činjenice a da je nije ni primijetio, i da se nije iznenadio. Ali: čuditi se onome što se čini očitim i sasvim normalnim, to je dar filozofa. Pogledajte kako Platon izravno, bez oklijevanja, prilazi i svojim duhovnim pincetama hvata uzdrhtali živac ljubavi. «Ljubav je - kaže - težnja za rađanjem u ljepoti.» Kako prostodušno! - kažu dame s doktoratom iz ljubavi, ispijajući svoje cocktails u svim Ritz-hotelima svijeta. Dame ni ne naslućuju filozofovo ironično odobravanje kad vidi kako njihove čarobne oči pridjevom prostodušan pogađaju njegove riječi. One pomalo zaboravljaju da im filozof, kad govori o ljubavi, ne «čini» ljubav [ne udvara], već se događa upravo suprotno. Kao što je upozoravao Fichte, filozofirati znači zapravo ne živjeti, baš kao što živjeti znači zapravo ne filozofirati. Kako li je samo slatka ta moć izbivanja iz života, bijega u virtualnu dimenziju koju filozof posjeduje i koju uzvišeno prima kad se ženi čini prostodušnim! U ljubavnoj doktrini nju - kao i Stendhala - zanimaju samo pučka psihologija i anegdote. Ne poričem njihovu zanimljivost; samo si dozvoljavam uputiti na to da se iza njih kriju veći problemi erotizma, na
30
31
III [ L ju b a v
prem a sav ršen stv u]
Studije o Ijubavi
Ljubav kod Stendhala
čijem je vrhu onaj kojeg je Platon formulirao prije dvadeset i četiri stoljeća. Makar i krajičkom oka, na trenutak bacimo pogled na ovo golemo pitanje. U Platonovom iječniku «ljepota» je konkretna imenica za ono što mi općenito nazivamo «savršenstvo». Formulirana s ponešto opreza, ali uz strogo poštivanje Platonove misli, ideja koju izražava je sljedeća: u svakoj ljubavi počiva težnja za sjedinjenjem onoga tko ljubi s drugim bićem koje se čini obdareno nekim savršenstvom. Posrijedi je, dakle, gibanje naše duše prema nečemu što je u nekom smislu izvrsno, bolje, uzvišenije. Je li ta izvrsnost realna ili imaginama baš nimalo ne mijenja činjenicu da se erotsko čuvstvo - točnije rečeno, spolna ljubav - u nama proizvodi samo pri pogledu na nešto što držimo savršenim. Neka si čitatelj pokuša predstaviti ljubavno stanje - stanje spolne ljubavi - u kojem objekt u očima onoga tko ga ljubi ne pokazuje ni traga izvrsnosti, i vidjet će da je to nemoguće. Zaljubiti se znači, prije svega, osjećati se očaranim nečime (kasnije ćemo nešto podrobnije sagledati to «očaravanje»), a nešto nas može očarati samo ako jest savršenstvo ili se takvim čini. Ne mislim pritom da se ljubljeno biće u cijelosti čini savršenim - to je Stendhalova progreška. Dovoljno je da u njemu postoji neko savršenstvo, a jasno je i da u ljudskom horizontu savršenstvo ne znači ono što je apsolutno dobro, nego ono što je bolje od ostaloga, ono što se ističe u nekom redosljedu kvalitete; ukratko: izvrsnost. To je prvo. Drugo je da ta izvrsnost potiče na traženje sjedinjenja s osobom, vlasnicom te izvrsnosti. O kakvom je «sjedi-
njenju» riječ? Najautentičnije zaljubljeni ljudi iskreno će reći da - barem u prvo vrijeme - nisu osjećali poriv za tjelesnim sjedinjenjem. Posrijedi je delikatno pitanje koje iziskuje da budemo što precizniji. Nije riječ o tome da onaj tko ljubi ne žudi također i za tjelesnim sjedinjenjem s ljubljenom osobom. No, upravo zbog toga što je žudi, bilo bi «također» krivo reći da je to ono za čime žudi. Ovdje moramo iznijeti jednu važnu opservaciju. Nikad se - uz možebitni izuzetak Schelera - nije dovoljno razlikovalo «spolnu ljubav» i «spolni nagon», tako da se pri spomenu spolne ljubavi misli na spolni nagon. Dakako, nagoni se kod čovjeka gotovo uvijek pojavljuju isprepleteni s nadnagonskim formama, duševnog pa čak i duhovnog karaktera. Vrlo rijetko vidimo da čisti nagon djeluje zasebno. Uobičajena ideja o «fizičkoj ljubavi» po mom je sudu pretjerana. Nije tako lak niti tako učestao osjećaj isključivo fizičke privlačnosti. U većini slučajeva, spolnost podržavaju i zamršuju klice čuvstvenog ushita, divljenja tjelesnoj ljepoti, simpatije, itd. Pa ipak, slučajevi isključivo nagonskog spolnog čina sasvim su dovoljno brojni da bismo ih mogli razlikovati od istinske «spolne ljubavi». Razlika je jasna, napose u dvama ekstremnim slučajevima: kad je vršenje spolnog čina potisnuto iz moralnih ili okolnosnih razloga, ili kad se, oprečno tome, pretjerivanje u njemu prometne u blud. U oba slučaja primjećuje se da, «za razliku od ljubavi», čista putena naslada - rekli bismo čista nečistost - postoji prije svoga objekta. Čovjek osjeća nagon prije nego što upozna osobu ili stanje koje bi ga zadovoljilo. Posljedično tome, isti se nagon može zadovoljiti bilo s kim.
32
*\
