Jose Eduardo Agualusa - Opca teorija zaborava

dasha/bojana888

dasha/bojana888

José Eduardo Agualusa

Opća teorija zaborava

dasha/bojana888

Uvodna napomena

Ludovica Femandes Mano preminula je u Luandi, u klinici Presvete nade, u prvim satima dana 5. listopada 2010. Imala je osamdeset pet godina. Sabalu Estevāo Capitango dao mi je kopije deset bilježnica u kojima je Ludo ispisivala svoj dnevnik prvih godina zatočeništva koje je trajalo dvadeset osam godina. Isto sam tako nakon njezina izbavljenja imao uvid u dnevnike i u bogatu kolekciju fotografija, koje je snimio likovni umjetnik Sacramento Neto (Sakro), a koje prikazuju Ludoine tekstove i crteže ugljenom na zidovima u stanu. Ludoini dnevnici, pjesme i razmišljanja pomogli su mi da rekonstruiram dramu koju je proživjela. Pomogli su mi, vjerujem, da je shvatim. Na sljedećim stranicama koristim mnoga njezina svjedočanstva. Ipak, ovo što ćete pročitati je fikcija. Čista fikcija.

dasha/bojana888

Naše je nebo vaše tlo

dasha/bojana888

Ludovica nikada nije voljela gledati u nebo. Kao dijete užasavala se otvorenih prostora. Pri izlasku iz kuće osjećala se krhkom i ranjivom, poput kornjače kojoj su skinuli oklop. Dok je bila mala, imala šest-sedam godina, odbijala je ići u školu bez zaštite jednog golemog crnog kišobrana, bez obzira na to kakvo vrijeme bilo. Ni ljutnja roditelja ni ruganje druge djece nisu je omeli u toj nakani. Poslije se popravila. Dok se nije dogodilo ono što je nazivala nemilim događajem, te je na taj iskonski strah počela gledati kao na predosjećaj. Nakon smrti roditelja živjela je sa sestrom. Rijetko je izlazila. Zarađivala je nešto novaca podučavajući dokone tinejdžere portugalskom jeziku. Osim toga, čitala je, vezla, svirala klavir, gledala televiziju, kuhala. U predvečerje bi otišla do prozora i gledala u tamu kao da se naginje nad ponor. Odete je uzrujano vrtjela glavom: Što ti je, Ludo? Strahuješ da ćeš pasti među zvijezde? Odete je podučavala engleski i njemački u gimnaziji. Voljela je sestru. Izbjegavala je putovati da je ne ostavi samu. Praznike je provodila kod kuće. Neki su prijatelji hvalili njezinu požrtvovnost. Drugi su kritizirali njezinu pretjeranu blagost. Ludo nije mogla zamisliti da živi sama. Zato ju je mučilo što je postala nekome teret. Sebe i sestru vidjela je kao sijamske blizanke, povezane pupčanom vrpcom. Ona, nepomična, gotovo mrtva, a Odete prisiljena da je svugdje vodi. Bila je sretna, bila je užasnuta kad se sestra zaljubila u jednog inženjera rudarstva. Zvao se Orlando. Bio je udovac bez djece. Otišao je u Aveiro riješiti složena pitanja oko svojega nasljedstva. Angolac, rodom iz Catetea, živio je između glavnoga grada i Dunda, maloga grada kojim je upravljala tvrtka za dijamante za koju je radio. Dva tjedna poslije slučajno su se upoznali u jednoj slastičarnici. Orlando je zaprosio Odete. Preduhitrivši odbijanje, znajući koje bi razloge Odete mogla navesti, inzistirao je da Ludo živi s njima. Sljedeći mjesec smjestili su se u prostrani stan na posljednjem katu jedne od najluksuznijih zgrada u Luandi. Takozvanoj Zgradi zavidnih. Ludo je teško podnijela putovanje. Izašla je iz kuće umrtvljena, pod djelovanjem sredstava za umirenje, stenjući i protestirajući, Prespavala je cijeli let. Sljedeće jutro

dasha/bojana888 probudila se u rutini sličnoj prijašnjoj. Orlando je imao vrijednu knjižnicu, tisuće naslova na portugalskom, francuskom, španjolskom, engleskom i njemačkom, među njima gotovo sve velike klasike svjetske književnosti. Ludo je stoga imala na raspolaganju više knjiga, ali manje vremena jer je tražila da se otpusti dvije sluškinje i kuharicu, želeći se sama baviti kućanskim poslovima. Jedno poslijepodne inženjer je osvanuo pažljivo noseći kartonsku kutiju. Predao ju je šurjakinji: Ovo je za Vas, Ludovica. Da Vam pravi društvo. Previše ste sami. Ludo je otvorila kutiju, gledajući je prestrašeno, unutra se nalazilo bijelo štene, upravo okoćeno. Mužjak. Njemački ovčar - objasni Orlando. - Brzo rastu. Ovaj je albino, pomalo rijedak slučaj. Ne smije mnogo na sunce. Kako ćete ga nazvati? Ludo nije oklijevala: Utvara! Utvara? Da, izgleda kao utvara. Ovako sav bijel. Orlando slegne koščatim ramenima: Odlično. Neka bude Utvara. Otmjene i starinske stube od kovana željeza uspinjale su se u uskoj spirali iz dnevne sobe do terase. Odande je pogled obuhvaćao dobar dio grada, zaljev, Otok i, u pozadini, dugi lanac plaža prepuštenih čipkastim valovima. Orlando je iskoristio taj prostor za izradu vrta. Sjenica s bugenvilijama od nepečene opeke bacala je na tlo mirisnu ljubičastu sjenu. U jednom kutku rastao je nar i nekoliko banana. Posjetitelji su se čudili: Banane, Orlando? Je li ovo vrt ili imanje? Inženjer bi se razdražio. Palme banana podsjećale su ga na imanje stisnuto između zidova od nepečene opeke gdje se kao dječak igrao. Posadio je i mango, nešpule, mnoge stabljike papaje. Kad bi se vratio iz ureda, ondje bi sjeo s čašom viskija nadohvat ruke, s

dasha/bojana888 crnom zapaljenom cigarom u ustima, gledajući kako noć obuzima grad. Utvara ga je pratio. I psić je volio tu terasu. Ludo je pak odbijala penjati se. U prvim mjesecima nije se čak usuđivala ni prići prozorima. Afričko nebo mnogo je veće od našega - objasnila je sestri - gnječi nas. Jednoga sunčanog travanjskog jutra Odete je došla iz gimnazije na ručak sva uzbuđena i prestrašena. Došlo je do nereda u glavnome gradu. Orlando se nalazio u Dundu. Stigao je te večeri. Zatvorio se u sobu sa ženom. Ludo ih je čula kako se svađaju. Ona je željela otići iz Angole što je prije moguće: Teroristi, dragi, teroristi... Teroristi? Nemoj tu riječ više spominjati u mojoj kući. Orlando nikada nije vikao. Šaptao je piskutavo, oštrica glasa prianjala je poput noža uz grlo sugovornika: Ti teroristi borili su se za slobodu u mojoj zemlji. Ja sam Angolac. Neću otići. Uslijedili su nemirni dani. Prosvjedi, štrajkovi, skupovi. Ludo je zatvarala prozore kako se stan ne bi ispunjavao smijehom ljudi koji je na ulici prštao u zraku poput vatrometa Orlando, sin trgovca iz pokrajine Minho, koji se naselio u brazilski grad Catete početkom stoljeća, i mestičke Luanđanke koja je preminula tijekom poroda, nikada nije održavao obiteljske veze. Međutim, jedan od rođaka, Vitorino Gaviāo, pojavio se tih dana. Živio je pet mjeseci u Parizu, pijući, ljubeći, kujući urote, pišući pjesme po salvetama u bistroima koje su posjećivali prognani Portugalci i Afrikanci, i tako zaradio auru romantičnog revolucionara. Ulazio im je u kuću poput oluje, razbacivao knjige po policama, čaše u vitrini i uznemiravao Utvaru. Psić ga je pratio na sigurnoj udaljenosti, lajući i režeći. Drugovi žele razgovarati s tobom, čovječe! - vikao je Vitorino, udarajući šakom u Orlandovo rame. - Pregovaramo o privremenoj vladi. Potrebni su nam stručnjaci. Ti si dobar stručnjak. Možda - prihvaćao je Orlando. - Uostalom, ne nedostaju nam stručnjaci. Nedostaje nam ono čime će pisati. Oklijevao je. Da, mrmljao je, domovina je mogla računati s iskustvom koje je stekla. Međutim, bojao se najekstremnijih struja u njedrima pokreta. Shvaćao je potrebu za većom

dasha/bojana888 socijalnom pravdom, ali plašili su ga komunisti koji su prijetili da će sve nacionalizirati. Eksproprirati privatno vlasništvo. Izbaciti bijelce. Razbiti zube sitnoj buržoaziji. On, Orlando, bio je ponosan na svoj savršeni osmijeh, nije želio koristiti zubalo. Rođak se smijao, pripisivao to pretjerivanje euforiji trenutka, hvalio viski i dolijevao ga u čašu. Taj rođak kovrčave kose, okrugle kao u Jimija Hendrixa, s košuljom cvjetnog uzorka na znojnim prsima, plašio je sestre. Govori kao neki crnjo! - optuživala je Odete. - Osim toga smrdi kao kuga. Kad god dođe ovamo, zagadi cijelu kuću. Orlando je bjesnio. Izlazio, lupajući vratima. Vraćao se u predvečerje, suh, oštar, poput trna. Penjao se na terasu u društvu Utvare, s kutijom cigareta, s bocom viskija, i ondje ostajao. U kuću bi ponovo ulazio tek kad bi se noć spustila, noseći tamu sa sobom, zaudarajući po alkoholu i cigaretama. Spoticao se, gurajući pokućstvo, šapćući oštro protiv kurvinskog života. Prvi hici označili su početak velikih proslava rastanaka. Mladi su umirali na ulicama, mašući zastavama, dok su doseljenici plesali. Rita, susjeda iz stana pokraj njihova, zamijenila je Luandu Rio de Janeirom. Zadnje noći u Luandi pozvala je dvije stotine prijatelja na večeru koja se protegnula do zore. Ono što ne popijemo, ostavit ćemo vama - reče pokazujući Orlandu smočnicu u kojoj su se gomilale kutije s bocama najboljeg portugalskog vina. - Popijte ga. Važno je da ništa ne ostane za zabavu komunistima. Tri mjeseca poslije zgrada je bila gotovo prazna. Ludo pak nije znala gdje da stavi tolike boce vina, kašete piva, konzerviranu hranu, pršut, filete bakalara, kilograme soli, šećera i brašna i još cijeli niz sredstava za čišćenje i higijenu. Orlando je od prijatelja, kolekcionara sportskih automobila, dobio Chevrolet Corvette i Alfa Romeo GTA. Drugi mu je prijatelj predao ključeve stana. Nikada nisam imao sreće - žalio se Orlando dvjema sestrama, no bilo je teško shvatiti je li bio ironičan ili govorio ozbiljno. - Baš sada kada sam počeo skupljati automobile i stanove, pojavljuju se komunisti i žele mi sve uzeti.

dasha/bojana888 Ludo bi uključila radio i revolucija bi ušla u kuću Narodna vlast uzrok je cijeloj ovoj strci, ponavljao je jedan od najpopularnijih pjevača toga trenutka. Hej brate, pjevao je drugi, voli svoga brata / ne gledaj kakve je boje / gledaj u njemu samo Angolca. / S ujedinjenim angolskim narodom / Neovisnost će doći. Neke melodije nisu se podudarale s riječima. Kao da su bile otrgnute iz pjesama iz nekog drugog doba, balade tužne poput svjetla drevnog sutona. Vireći kroz prozor, napola zakrivena zavjesama, Ludo je gledala kako prolaze kamioni krcati ljudima. Neki su uzdizali barjake. Drugi transparente s ovim riječima; Potpuna neovisnost! Dosta je bilo 500 godina kolonijalne represije! Želimo Budućnost! Zahtjevi su završavali uskličnicima. Uskličnici su se brkali s katanama koje su prosvjednici nosili. Katane su blistale i na zastavama i transparentima. Neki su muškarci nosili pokoju u svakoj ruci. Dizali su ih. Udarali oštrice jednu o drugu, zveckajući tugaljivo. Jedne je noći Ludo sanjala da se ispod gradskih ulica, ispod velikih kuća u donjem gradu, proteže beskrajna mreža tunela. Korijenje drveća spuštalo se, rasuto, kroz lukove. Tisuće ljudi živjelo je u podzemljima, uronjeni u blato i u tamu, hraneći se onime što je kolonijalna buržoazija bacala u odvode. Ludo je hodala među gomilama ljudi. Muškarci su mahali katanama. Udarali su oštricama i zvuk je odjekivao tunelima. Jedan od njih približio se, prislonio svoje prljavo lice uz lice Portugalke i nasmiješio se. Dahnuo joj je u uho, dubokim i toplim glasom: Naše je nebo vaše tlo.

dasha/bojana888

Uspavanka za jednu malu smrt

dasha/bojana888

Odete je uporno tražila da napuste Angolu. Muž je siktao odgovore grubim riječima. One su mogle otići. Koloni su se mogli otisnuti. Nitko ih ondje nije želio. Jedan je ciklus završen. Počinjalo je novo vrijeme. Ni sunce ni kiša što lijeva, ni buduće svjetlo ni razorni uragani, ništa neće obasjati ili pomračiti Portugalce. Inženjer je sve više bjesnio šapćući. Mogao je satima nabrajati zločine počinjene protiv Afrikanaca, pogreške, nepravde, besramnosti, sve dok supruga ne bi odustala i zatvorila se u gostinjsku sobu plačući. Bilo je veliko iznenađenje kada je jednom došao kući, dva dana prije Neovisnosti, i najavio da će sljedeći tjedan otići u Lisabon. Odete je raširila oči: Zašto? Orlando je sjeo na jedan naslonjač u dnevnoj sobi. Strgnuo je kravatu, otkopčao košulju te na kraju, u jednom za njega vrlo neobičnom potezu, skinuo cipele i stavio noge na stolić: Zato što možemo. Sada možemo otići. Sljedeću noć par je otišao na još jednu proslavu rastanka. Ludo ih je čekala čitajući, pletući, sve do dva ujutro. Legla je uznemirena. Loše spavala. Ustala u sedam, odjenula kućni ogrtač, pozvala sestru. Nitko nije odgovorio. Bila je sigurna da se dogodila neka tragedija. Pričekala je još sat vremena prije no što je potražila telefonski imenik. Najprije je nazvala Nunesove, bračni par koji je večer prije priredio zabavu. Javio se jedan sluga. Obitelj je otišla na aerodrom. Gospodin inženjer i supruga bili su na zabavi, da, ali vrlo kratko. Nikada nije vidio gospodina inženjera tako dobro raspoloženoga. Ludo se zahvalila i spustila slušalicu. Ponovo je otvorila telefonski imenik. Odete je crvenom olovkom prekrižila imena prijatelja koji su napustili Luandu. Malo ih je ostalo. Samo troje ih se javilo, ali nitko nije ništa znao. Jedan od njih, profesor matematike u Gimnaziji Salvador Correia, obećao je da će nazvati prijatelja policajca. Nazvat će čim nešto sazna. Prošlo je nekoliko sati. Počela je pucnjava. Najprije izolirani pucnjevi, a zatim

dasha/bojana888 intenzivno štektanje desetaka automatskih pušaka. Telefon je zazvonio. Muškarac koji joj se učinio vrlo mladim, s lisabonskim naglaskom, iz dobre obitelji, upita može li razgovarati sa sestrom profesorice Odete. Što se dogodilo? Smirite se, draga gospođo, samo želimo kukuruz. Kukuruz?! Znate Vi dobro. Dajte nam kamenje, a ja Vam dajem časnu riječ da ćemo Vas ostaviti na miru. Ništa Vam se neće dogoditi. Ni Vama, ni Vašoj sestri. Ako želite, možete se obje vratiti u metropolu sljedećim avionom. Što ste učinili Odete i mojem šurjaku? Stari se ponio vrlo neodgovorno. Neki ljudi brkaju glupost s hrabrošću. Ja sam časnik portugalske vojske, ne volim kad me pokušavaju prevariti. Što ste im učinili? Što ste učinili mojoj sestri? Imamo još malo vremena. Ovo možemo riješiti na dobar ili na loš način. Ne znam što namjeravate, kunem se, ne znam... Želite li ponovo vidjeti sestricu? Ne mičite se iz kuće, nemojte pokušavati nikoga obavijestiti. Čim se situacija smiri pokušat ćemo u Vaš stan po kamenje. Predat ćete nam paket i oslobodit ćemo profesoricu Odete. To je rekao i prekinuo. Pala je noć. Isprekidani hici parali su nebo. Eksplozije su tresle prozore. Utvara se skrio iza kauča. Tiho je cvilio. Ludo je osjetila vrtoglavicu, mučninu. Požurila je u kupaonicu i povratila u zahod. Sjela je na pod i drhtala. Čim je skupila snagu, otišla je u Orlandovu radnu sobu kamo je ulazila jednom tjedno samo da pomete pod i obriše prašinu. Inženjer je bio jako ponosan na svoj radni stol, svečani komad pokućstva, krhak, koji mu je prodao neki portugalski antikvar. Pokušala je otvoriti prvu ladicu. Nije uspjela. Otišla je po čekić i razbila je nakon tri bijesna udarca. Unutra pronađe pornografski časopis. Makne ga s gađenjem, a ispod njega pronađe svežanj novčanica od sto dolara i pištolj. Uzme oružje objema rukama. Osjećala je njegovu težinu. Pomilovala ga. S time su se muškarci ubijali. Bio

dasha/bojana888 je to napunjen, mračan instrument, gotovo živ. Prevrnula je stan. Ništa nije pronašla. Na kraju se ispružila na jednom kauču u dnevnoj sobi i zaspala. Probudila se prenuvši se. Utvara ju je vukao za suknju. Režao. Lahor s mora mlitavo je podizao tanke čipkaste zavjese. Zvijezde su plutale u praznini. Tišina produbljivala tamu. Žamor glasova podizao se hodnikom. Ludo ustane. Ode bosa do ulaznih vrata i pogleda kroz špijunku. Pokraj dizala, trojica muškaraca raspravljali su tihim glasom. Jedan pokaže prema njoj, prema vratima, s polugom u ruci: Unutra je pas, siguran sam. Čuo sam kako laje. Kako to, Minguito?! - prekori ga suhonjavi, sitni tip, odjeven u pretjerano široku i dugu vojničku košulju - Ovdje nema nikoga. Koloni su šmugnuli. Daj, sruši to sranje od vrata. Minguito krene. Ludo ustukne. Začuje udarac i bez razmišljanja uzvrati tako žestokim udarcem ruke da je ostala bez daha. Ušina. Povik: Tko je tamo? Odlazite. Smijeh. Isti glas: Ostala je jedna! Što je, mamice, zaboravili su Vas? Odlazite, molim vas. Otvori vrata, mamice. Mi hoćemo samo ono što nam pripada. Vi ste nas krali petsto godina. Došli smo po svoje. Imam pištolj. Nitko neće ući. Smirite se, gospođo. Dajte nam nakit, nešto novaca i mi ćemo otići. I mi imamo majke. Ne. Neću otvoriti. Ok. Minguito, sruši vrata. Ludo odjuri do Orlandova stola. Uzme pištolj, vrati se, uperi ga u ulazna vrata i pritisne okidač. Sjećat će se trenutka kad je opalila, dan za danom, sljedećih trideset pet

dasha/bojana888 godina. Prasak, oružje je lagano poskočilo. Kratkotrajna bol u zglobu. Kakav bi bio njezin život bez tog trenutka? Ah, krv. Mamice, ubili ste me. Trinita! Stari moj, ranjen si? Brišite, brišite... Pucnjevi na ulici, vrlo blizu. Pucnjevi privlače pucnjave. Jedna čahura iskoči u nebo i odmah joj se priključi desetak drugih. U zemlji koja je u ratu dovoljan je jedan prasak. Loša ispušna cijev nekog automobila. Raketa. Bilo što. Ludo priđe vratima. Pogleda otvor koji je metak načinio. Prisloni uho na drvo. Začuje prigušeno dahtanje ranjenika: Vode, mamice. Pomozi mi. Ne mogu. Ne mogu. Molim Vas, gospođo. Umirem. Otvorila je vrata jako drhteći, ali nije ispustila pištolj. Napadač je sjedio na podu, naslonjen na zid. Da nije imao gustu bradu, vrlo crnu, mislila bi da je dijete. Lice djeteta, znojno, krupne oči koje su u nju zurile bez srdžbe: Koji peh, koji peh, neću vidjeti Neovisnost. Oprostite, nisam to željela. Vode, umirem od žeđi. Ludo baci prestrašen pogled niz hodnik. Uđite. Ne mogu Vas ostaviti ovdje. Muškarac se stenjući uvuče u stan. No sjena mu je i dalje bila naslonjena na zid. Jedna se noć oslobađala od druge. Ludo je bosa zakoračila na tu sjenu i okliznula se. Bože mili! Oprosti, bako. Prljam ti kuću. Ludo zatvori vrata. Zaključa ih. Ode u kuhinju, potraži hladnu vodu u hladnjaku,

dasha/bojana888 natoči je u čašu i vrati se u dnevnu sobu. Muškarac je požudno pio: Zapravo mi je trebala ta mala čaša svježeg zraka. Trebala bih nazvati liječnika. Nema smisla. Ionako bi me ubili. Pjevaj mi nešto, bako. Molim? Pjevaj. Pjevaj neku pjesmu mekanu poput stabla kapoka. Ludo se sjeti oca koji joj je pjevušio stare sentimentalne karioke pjesme za uspavljivanje. Odloži pištolj na drveni pod, klekne, uzme u svoje sitne ruke napadačeve ruke, primakne usta njegovu uhu i zapjeva. Dugo je pjevala. Čim je prva svjetlost probudila kuću, Ludo skupi hrabrost, bez velikog napora uzme mrtvaca u naručje i odnese ga na terasu. Ode po lopatu. Iskopa usku raku u gredici, između žutih ruža. Prije nekoliko mjeseci Orlando je počeo graditi mali bazen na terasi. Rat je prekinuo radove. Radnici su ostavili vreće s cementom, pijesak, opeke naslonjene na zidove. Odvukla je nešto materijala dolje. Otključala ulazna vrata. Izašla. Počela je graditi zid u hodniku, odvajajući stan od ostatka zgrade. Cijelo se jutro time bavila. Cijelo poslijepodne. Tek kada je zid bio gotov, kada je zagladila cement, osjetila je glad i žeđ. Sjela je za kuhinjski stol, podgrijala juhu i polako jela. Ostatak pečenog pileta dala je psu: Sad smo samo ti i ja. Pas joj poliže ruke. Krv pokraj ulaznih vrata osušila se, pretvorila se u tamnu mrlju. Tragovi stopala izlazili su odande u smjeru kuhinje. Utvara ih je lizao. Ludo se udaljila. Otišla po vedro vode, sapun, četku i sve oprala. Zatim se istuširala toplom vodom. Kada je izašla iz kade, telefon je zazvonio. Javila se: Stvari su se zakomplicirale. Jučer nismo uspjeh navratiti da uzmemo materijal. Doći ćemo uskoro.

dasha/bojana888 Ludo je prekinula ne odgovorivši. Telefon je ponovo zazvonio. Na trenutak je utihnuo, ali čim je ona okrenula leđa, ponovo je nervozno zavrištao tražeći pozornost. Utvara je došao iz kuhinje. Počeo je trčati u krugovima, bijesno lajati na svaku zvonjavu. Odjednom je skočio na stol i srušio aparat. Pad je bio žestok. Ludo je protresla crnu kutiju aparata. Unutra se nešto odvojilo. Nasmiješila se: Hvala ti, Utvaro. Mislim da nam više neće dodijavati. Vani, u burnoj noći, pucale su rakete i minobacači. Automobili su trubili. Vireći kroz prozor, Portugalka je vidjela kako se gomila kreće ulicama. Punili su trgove u brzoj i očajničkoj euforiji. Zatvorila se u sobu. Legla na krevet. Zabila lice u jastuk. Pokušala se zamisliti daleko odatle, u sigurnosti stare kuće u Aveiru, kako gleda stare filmove na televiziji, pijucka čaj i gricka prepečence. Nije uspjela.

dasha/bojana888

Vojnici bez sreće

dasha/bojana888

Dvojica muškaraca naprezala su se da prikriju nervozu. Imali su rijetke brade, dugu, raščupanu kosu. Nosili su šarene košulje, hlače sa širokim nogavicama i vojničke čizme. Benjamim, mlađi, glasno je zviždao dok je vozio automobil. Jeremias, zvan Krvnik, sjedio je do njega grizući cigaru. Prošli su pokraj kamiona koji su prevozili vojnike. Mladići su im mahali, pospani, pokazujući prstima slovo V u znak pobjede. Dvojica muškaraca odgovorila su na isti način: Kubanci! - zareži Jeremias. - Prokleti komunisti. Parkirali su automobil ispred Zgrade zavidnih i izašli. Jedan ih je prosjak zaustavio na ulazu: Dobar dan, drugovi. Što je, stari?! - obrecne se Jeremias. - Došao si moliti novac od bijelaca? To je vrijeme prošlo. U neovisnoj Angoli, u čvrstom rovu socijalizma u Africi, nema mjesta za prosjake. Prosjacima se odrubljuje glava. Odgurnuo ga je i ušao u zgradu. Benjamim ga je pratio. Pozvali su dizalo i popeli se do jedanaestoga kata. Zastali su iznenađeni pred nedavno podignutim zidom: Koji je ovo vrag?! Ova je zemlja poludjela. Je li to stvarno ovdje? Siguran si? Jesam li siguran? - Jeremias se nasmiješi. Pokaže na vrata ispred njih - Ovdje, na jedanaestom katu E, stanovala je Ritinha. Najbolje noge u Luandi. Najljepši guzovi. Imao si sreće što nisi upoznao Ritinhu. Tko ju je upoznao, nikada više nije bio kadar pogledati drugu ženu, a da ne osjeti razočaranje i gorčinu. Poput afričkoga neba. Da me natjeraju da odem odavde, Bože Sveti, kamo bih pošao? Shvaćam, kapetane. Što ćemo sad? Idemo po pijuk pa ćemo razbiti zid.

dasha/bojana888 Ponovo su ušli u dizalo i spustili se. Prosjak ih je čekao u pratnji pet naoružanih muškaraca: To su ti, druže Monte. Muškarac zvan Monte krene prema njima. Obrati se Jeremiasu sigurnim, moćnim glasom koji je odudarao od sitnoga tijela: Možete li podići rukav košulje, druže? Da, rukav desne ruke. Htio bih vidjeti Vaše zapešće... A zašto bih ja to učinio? Zato što Vas lijepo molim. Jeremias prasne u smijeh. Podigne rukav košulje otkrivajući tetovažu: Audaces Fortuna Juvat. Jeste li to htjeli vidjeti? Baš i ne kapetane. Čini se da Vas je sreća napustila A čini mi se i da je preodvažno da u ovim burnim danima dvojica bijelaca izađu na ulice u čizmama portugalske vojske. Okrenuo se prema dvojici naoružanih muškaraca i naredio im da potraže uže i svežu te plaćenike. Zavezali su im ruke iza leda i ugurali ih u Toyotu Corollu, automobil u vrlo lošem stanju. Jedan od muškaraca sjeo je na suvozačko mjesto, Monte je sjeo za volan. Ostali su ih pratili u vojnom džipu. Benjamim je gurnuo lice među koljena, ne mogavši obuzdati plač. Jeremias ga, ozlojeđen, gume ramenom: Smiri se. Ti si portugalski vojnik. Monte se umiješao: Pustite dječaka na miru. Niste ga trebali povesti. A što se Vas tiče, Vi ste tek prostitutka koju plaća američki imperijalizam. Trebalo bi Vas biti stid. A Kubanci, zar oni nisu plaćenici? Drugovi Kubanci nisu u Angolu došli zbog novca. Došli su iz uvjerenja. Ja sam u Angoli ostao iz uvjerenja. Borim se za zapadnu civilizaciju, protiv

dasha/bojana888 sovjetskog imperijalizma. Borim se da Portugal preživi. Gluposti. Ja u to ne vjerujem. Vi u to ne vjerujete, Vaša majka u to ne vjeruje. Osim toga, kog ste vraga radili u Ritinoj zgradi? Poznajete Ritu?! Ritu Costa Reis? Ritinhu? Divne noge. Najbolje noge u Luandi. Počeli su veselo čavrljati o angolskim ženama. Jeremias je volio Luanđanke. Ipak, dodavao je, nijedna žena na svijetu nije po svojim dražima i ludostima jednaka bengelskim mulatkinjama. Monte se prisjetio Riquite Bauleth, rođene u jednoj od najstarijih obitelji u Mossamedesu, koja je izabrana za Miss Portugala 1971. godine. Jeremias se predao. Riquita, tako je, dao bi život da se jedno jutro probudi pod svjetlom tih crnih očiju. Muškarac koji je sjedio pokraj Montea prekinuo je razgovor: Evo nas, komandante. Stigli smo. Grad je ostao iza njih. Visok zid dijelio ga je od pustopoljine. Baobabi u pozadini, a zatim plavi obzor, neokaljan. Izašli su iz automobila. Monte je odvezao dvojicu plaćenika. Uspravio se: Kapetan Jeremias Krvnik. Pretpostavljam da je Krvnik nadimak. Krivi ste za bezbrojna zvjerstva. Mučili ste i ubili desetke angolskih nacionalista. Neki naši drugovi voljeli bi Vas vidjeti na sudu. Ja smatrani da ne trebamo gubiti vrijeme na suđenje. Narod Vas je već osudio. Jeremias se nasmiješi: Narod? Gluposti. Ja u to ne vjerujem, Vi u to ne vjerujete, ni Vaša majka u to ne vjeruje. Pustite nas i dat ću Vam punu šaku dijamanata. Odlično kamenje. Moći ćete otići iz ove zemlje i započeti život na bilo kojem drugom mjestu. Imat ćete ženu koju poželite. Hvala. Ne namjeravam napustiti zemlju, a jedina žena koju želim nalazi se u mojoj kući. Želim Vam sretan put i zabavite se ondje kamo idete. Monte se vrati u automobil. Vojnici su odgurali Portugalce do zida. Udaljili su se nekoliko metara. Jedan od njih izvukao je pištolj iza pojasa i u jednom rastresenom pokretu,

dasha/bojana888 gotovo pokazujući dosadu, naciljao je i opalio tri puta. Jeremias Krvnik ostao je ležati na leđima. Vidio je kako ptice lete visoko na nebu. Primijetio je natpis ispisan crvenom tintom na zidu umrljanom krvlju, izbušenom mecima: Borba se nastavlja.

dasha/bojana888

Tvar straha

dasha/bojana888

Bojim se onoga što je izvan prozora, zraka što ulazi u zapusimo i buke koju sa sobom nosi. Strepim od komaraca, od mirijado kukaca kojima i ne znam imena. Ja sam strankinja u svemu, poput ptice koja je pala u riječnu struju. Ne shvaćam jezike koji dopiru izvana, a što ih radio unosi u kuću, ne shvaćam što govore, čak ni kad se čini da govore portugalski, jer taj portugalski kojim oni govore, nije moj portugalski.

Čak mi je i svjetlost strana. Pretjerana svjetlost. Određene boje koje se ne bi trebale zbivati no zdravom nebu. Bliži sam svojem psu nego ljudima vani.

dasha/bojana888

Nakon svršetka

dasha/bojana888

Nakon svršetka, vrijeme se usporilo. Barem je to tako Ludo doživljavala. Dana 23. veljače 1976. napisala je u prvi dnevnik:

Danas se nije ništa dogodilo. Spavalo sam. Spavajući, sanjala sam da spavam. Stabla, životinje, rojevi kukaca dijelili su svoje snove sa mnom. Ondje smo bili svi, sanjajući u zboru, poput mnoštva, u vrlo maloj sobi, razmjenjujući ideje, mirise i milovanja. Sjećam se pauka koji je krenuo na svoju lovinu i muhe koja je bila uhvaćena u mreži toga pauka. Osjećalo sam se poput cvjetova koji pupaju na suncu, lahora koji nosi pelud. Ako, dok spavamo, sanjamo do spavamo, možemo li se budni probuditi u nekoj razumnijoj stvarnosti?

Jedno je jutro ustala, otvorila slavinu, ali voda nije potekla. Prestrašila se. Tada joj je prvi put palo na pamet da bi mogla dugi niz godina ostati zatvorena u stanu. Pregledala je smočnicu. Nije se morala brinuti za sol. Našla je i brašno dostatno za nekoliko mjeseci, kao i vreće i vreće graha, pakete šećera, kasete vina i sokova, desetke konzervi sardina, tune i hrenovki. Te je noći padala kiša. Ludo je otvorila kišobran i popela se na terasu, vukući kante, lavore i prazne boce. Rano ujutro odrezala je bugenvilije i ukrasno cvijeće. Stavila je šaku punu limunovih koštica u gredicu gdje je pokopala malog napadača. U četiri gredice posadila je kukuruz i grah. U pet gredica posadila je posljednji preostali krumpir. Jedna je banana nosila golemi grozd banana. Ubrala je nekoliko banana i odnijela ih u kuhinju. Pokazala ih Utvari: Vidiš? Orlando je posadio banane kako bi proizvele sjećanja. Nama će utoliti glad. Odnosno, meni će utoliti glad, pretpostavljam da ti ne voliš banane. Sljedeći dan voda se vratila u slavine. Ali je otad često nestajala, kao i struja, dok nije posve nestala. U prvim tjednima više joj je smetala nestašica struje nego vode. Nedostajao joj

dasha/bojana888 je radio. Voljela je slušati međunarodne vijesti na BBC-u i na Portugalskom radiju. Slušala je i angolske stanice, čak i kad su joj smetali stalni govori protiv kolonijalizma, neokolonijalizma i reakcionarnih snaga. Radio je bio veličanstven aparat, s drvenom kutijom, u art deco stilu, s tipkama od slonovače. Kad bi se pritisnula jedna tipka, on bi se obasjao poput kakva grada. Ludo je okretala gumbe i tražila glasove. Dopirale su pojedine rečenice na francuskom, engleskom ili nekom nerazumljivom afričkom jeziku: ... Israeli commandos rescue airliner hostages at Entebe... ... Mao Tse Tungest mort... ... Combattants de l’independance aujourd’hui victorieuse... ... Nzambe azali Bolingô mpe atonda na boboto... Osim toga bilo je i gramofonskih ploča. Orlando je skupljao longplejke s francuskim pjesmama. Jacques Brel, Charles Aznavour, Serge Reggiani, Georges Brassens, Leo Ferre. Slušala je Brela dok je more gutalo svjetlost. Grad je tonuo u san, a ona zaboravljala imena. Tračak sunca još je plamtio. I noć, malo-pomalo, i vrijeme se besciljno protezalo. Umorno tijelo i noć modra u modrini. Umor joj je pritiskao leđa. Ona se zamišljala kraljicom, vjerovala da će je netko negdje čekati kao kraljicu. Ali nije bilo nikoga, nigdje na svijetu, tko bi je čekao. Grad je tonuo u san i ptice su bile poput valova, i valovi poput ptica, i žene poput žena, i ona nije bila sigurna da su žene budućnost muškarca.1 Jednoga poslijepodneva probudila ju je graja glasova. Panično je ustala, misleći da će provaliti u kuću. Dnevna soba nalazila se uz stan Rite Costa Reis. Prislonila je uho uza zid. Dvije žene, jedan muškarac, nekoliko djece. Muškarčev glas bio je širok, svilenkast, vrlo ugodan. Razgovarali su na jednom od onih melodijskih i tajanstvenih jezika koji su se katkad mogli čuti na radiju. Poneka riječ bi se otrgnula od cjeline i poskakivala poput šarene lopte, ulazeći i izlazeći iz njezina mozga: Bolingô. Bisô. Matondi.2 Zgrada zavidnih postala je živahna dolaskom novih stanovnika. Dolazili su ljudi iz 1 La ville s’endormait / Et j’en oublie le nom / Sur le fleuve en amont / Un coin de ciel brulait / La ville s’endormait / Et j’en oublie le nom itd., Jacques Brel, La ville s’endormait. 2 Riječi na lingala jeziku, u značenju; ’Ljubav. Mi Zahvalni.’ [Sve daljnje bilješke u tekstu su prevoditeljičine.]

dasha/bojana888 četvrti potleušica, seljaci koji su nedavno došli u grad, Angolci koji su se vratili iz susjednog Zaira i pravi Zairci. Nitko od nije bio naučen živjeti u zgradama i stanovima. Jedne zore, vrlo rano, Ludo je provirila kroz prozor sobe i ugledala ženu koja je mokrila na balkonu stana A, na desetom katu. Na balkonu stana D, na desetom katu, pet kokošiju gledalo je rađanje sunca. Stražnji dio zgrade gledao je na veliko predvorje koje je nekoliko mjeseci prije služilo kao parkiralište. Visoke zgrade, sa strane i ispred njezine zgrade, zatvarale su prostor. Mahnita flora obrušavala se duž cijelog prostora. Voda je kuljala iz nekog ponora u središtu i tekla oslobođena, zamirući među hrpama smeća i blata, pokraj zidova zgrada. Na tom mjestu nekada se protezalo jezero. Orlando se volio prisjećati tridesetih godina, on je bio dječak kad se s prijateljima igrao u visokoj travi. Pronalazili su kosti krokodila i vodenih konja. Pećine lavova. Ludo je svjedočila ponovnom nastanku jezera. Čak je vidjela i povratak vodenih konja (budimo objektivni: jednoga vodenog konja). To se dogodilo mnogo godina poslije. Već ćemo do toga doći. U mjesecima koji su uslijedili nakon Neovisnosti, žena i pas dijelili su tunu i sardine, hrenovke i kobasice. Kad su pojeli konzerve, počeli su jesti juhe od graha i rižu. Već su u to vrijeme cijeli dani protjecali bez električne energije. Ludo je počela paliti malu vatru u kuhinji. Najprije je spalila kutije, bezvrijedne papire, suho granje bugenvilije. Zatim beskorisno pokućstvo. Kada je izvukla letvice kreveta, pronašla je ispod madraca kožnatu vrećicu. Otvorila ju je i, ne iznenadivši se, vidjela kako se deseci malih kamena kotrljaju po drvenom podu. Nakon što je spalila krevete i stolce, počela je čupati drvene daske s poda. Čvrsto drvo sporo je gorjelo, stvarajući lijepu vatru. U početku je koristila šibice. Kad ih je potrošila, počela je koristiti lupu pomoću koje je Orlando proučavao svoju zbirku prekomorskih maraka. Nadala se da će sunce oko deset ujutro obasjati kuhinjski pod. Jasno, mogla je kuhati samo u dane kada je bilo sunca. Stigla je glad. Tjednima, dugima kao mjeseci, Ludo je slabo jela. Hranila je Utvaru kašama od brašna. Noći su se stapale s danima. Budila se i gledala kako pas bdije nad njom u silnoj pohlepi. Tonula bi u san i osjećala njegov vreli dah. Otišla je u kuhinju po nož, onaj s najdužom oštricom, najoštriji, i stavila ga za pojas kao mač. I ona je bdjela nad snom životinje. Nekoliko puta mu je prislonila nož na vrat.

dasha/bojana888 Mračilo se, svitalo, i uvijek je bila ista praznina bez početka i kraja. U neko neodređeno doba začula je, dopirući s terase, snažno šuškanje. Brzo se popela i naišla na Utvaru kako proždire goluba. Zakoračila je prema njemu odlučivši mu otrgnuti komad. Pas se ukopao u pod i pokazao joj zube. Gusta krv, noćna, za koju su se hvatali ostaci perja i mesa, prekrivala mu je njušku. Žena se povukla. Sjetila se da načini nekoliko jednostavnih zamki. Kutije okrenute otvorom prema podu, u nesigurnom nagibu, oslanjajući se na štap. Konac zavezan za štap. U sjeni, dva-tri dijamanta. Čekala je više od dva sata, čučeći skrivena iza kišobrana, dok u dvorište nije sletio jedan golub. Ptica je prišla teturavim korakom pijanca. A onda se povukla. Zamahnula krilima, udaljila se, nestala na osvijetljenom nebu. Ubrzo se vratila. Ovaj put okružila je zamku, nepovjerljivo kljucnula konac i tada, privučena sjajem kamenja, zakoračila u sjenu kutije. Ludo je povukla konac. Tog je poslijepodneva ulovila još dva goluba. Skuhala ih je i vratila snagu. U sljedećim mjesecima ulovila ih je mnogo više. Dugo nije padala kiša. Ludo je zalijevala gredice vodom koja se skupila u bazenu. Napokon se raskinula hladna zavjesa niskih oblaka, koja se u Luandi zove izmaglicom, i kiša je ponovo počela padati. Kukuruz je rastao. Grah je procvao i zatim izbacio mahunu. Nar se ispunio crvenim plodovima. U to vrijeme, golubovi su bili sve rjeđi na nebu grada. Posljednji koji je pao u zamku imao je prsten oko desne noge. Uz prsten, Ludo je pronašla mali plastični cilindar. Otvorila ga i izvadila smotuljak papira kao u kakvoj nagradnoj igri. Pročitala je rečenicu ispisanu ljubičastom tintom, čvrstim, dječjim rukopisom: Sutra. U šest sati, na uobičajenom mjestu. Oprezno. Volim te. Ponovo je presavila papir i vratila ga u cilindar. Oklijevala je. Glad joj je nagrizala želudac. Osim toga, golub je progutao jedan ili dva njezina kamena. Još ih je malo ostalo, neki su preveliki da posluže kao mamac. S druge strane, poruka ju je zaokupljala. Odjednom se osjetila moćnom. Sudbina jednog para nalazila se ondje, u njezinim rukama koje su drhtale od čistog užasa. Čvrsto ju je držala, tu krilatu sudbinu, a zatim je bacila u prostrano nebo. U dnevnik je zapisala:

Mislim na ženu koja čeka goluba. Ne vjeruje pošti - ili možda pošte više nema? Ne vjeruje telefonima - ili su u međuvremenu i telefoni prestali djelovati? Ne vjeruje ljudima, to

dasha/bojana888 je očito. Čovječanstvo nikada nije naročito dobro djelovalo. Gledam je kako drži goluba, ne znajući da je, prije nje, on drhtao u mojim rukama. Žena želi pobjeći. Ne znam od čega želi pobjeći. Od ove zemlje koja se urušava, od braka koji je guši, od budućnosti koja joj stišće noge kao tuđe cipele? Pomislila sam dodati poruci malu bilješku. - Ubijte glasnika. Da, da ga ubije, pronašla bi dijamant. Pročitalo bi poruku prije nego vrati goluba u golubarnik. U šest ujutro naći će se s muškarcem kojega zamišljam visokim, odmjerenih pokreta i pozorna srca. Obasjava ga nejasno tuga dok priprema bijeg. Bijeg će od njega učiniti izdajicu Domovine. Lutat će svijetom, oslanjajući se na ljubav jedne žene, ali nikada više neće uspjeti zaspati, a da prije ne stavi desnu ruku na lijevu stranu grudi. Žena će primijetiti taj pokret.

Boli li te nešto?

Muškarac će zavrtjeti glavom poričući. Ništa. Ništa mu nije. Kako objasniti da ga boli izgubljeno djetinjstvo?

Vireći kroz prozor sobe, mogla je u otegnuta subotnja jutra vidjeti susjedu iz stana A, na desetom katu, kako usitnjava kukuruz. Zatim ju je gledala kako tuče žgance. Kako priprema i peče ribu, katkad debele pileće batake. Zrak se ispunjavao oštrim, mirisnim dimom koji je otvarao apetit. Orlando je volio angolsku kuhinju. No Ludo je uvijek odbijala kuhati crnačka jela. Gadno se pokajala. Tih joj se dana jeo samo roštilj. Počela je motriti kokoši koje su bile na balkonu, kljucajući u svitanje prva zrna sunca. Čekala je do jedne nedjeljne zore. Grad je spavao. Nagnula se nad prozor i spustila uže s omčom na kraju do balkona stana A na desetom katu. Nakon petnaest minuta uspjela je omčom obuhvatiti vrat velikoga crnog pijetla. Snažno je povukla uže i brzo ga podigla. Na njezino iznenađenje pijetao je još bio živ (iako jedva) kada ga je položila na pod sobe. Izvukla je nož iza pojasa, htjela mu odrubiti glavu - kad ju je iznenada nadahnula jedna zamisao. Imat će dovoljno kukuruza sljedećih mjeseci, a i graha i banana. S jednim pijetlom i jednom kokoši, mogla bi započeti uzgoj. Bilo bi dobro jesti svježa jaja svaki tjedan. Ponovo je spustila uže i uspjela

dasha/bojana888 uhvatiti jednu kokoš za nogu. Nesretnica se otimala strašno se drečeći, na sve strane je letjelo perje i prašina. Sljedeći trenutak zgrada se probudila sa susjedinim povicima: Lopovi! Lopovi! A zatim, kada je ustanovila da je nemoguće da se netko popne uz glatke zidove do balkona i ukrade kokoši, optužbe su se pretvorile u prestravljenu jadikovku: Čarolija... Čarolija... I zatim u nešto što je bilo sigurno: Kianda... Kianda... Ludo je o Kiandi čula od Orlanda. Šurjak joj je pokušao objasniti razliku između Kiandi i sirena: Kianda je biće, energija sposobna za dobro i zlo. Ta se energija pokazuje kroz šarena svjetla koja izviru iz vode, iz morskih valova i bijesnih vjetrova. Ribari joj daju danak. Kada sam bio dijete i igrao se pokraj jezera iza ove zgrade, uvijek sam nailazio na darove. Katkad bi Kianda otela nekog prolaznika. Ljudi bi se ponovo pojavili nakon nekoliko dana, vrlo daleko, pokraj drugih jezera ili rijeka, ili na nekoj plaži. To se često događalo. Nakon nekog vremena, Kianda se počela prikazivati kao sirena. Pretvorila se u sirenu, ali zadržala je svoje prvotne moći. Na taj je način, nečasnom krađom i uz nalet sreće, Ludo započela mali uzgoj kokošiju na terasi, istodobno pridonoseći jačanju vjerovanja kod Luanđana u prisutnost i moć Kiandi.

dasha/bojana888

Che Guevarina afrička smokva

dasha/bojana888

U dvorištu, gdje se pojavilo jezero, postoji golemo stablo. Doznala sam, proučavajući knjigu o angolskoj flori u knjižnici, da se radi o afričkoj smokvi (Ficus thonningli). U Angoli se smatra kraljevskim stablom, ili stablom riječi, jer su se poglavice i njihovi pratioci običavali okupljati u njegovoj sjeni da rasprave o problemima plemena. Njegove visoke grane gotovo dosežu do prozora moje sobe.

Ponekad vidim nekog majmuna kako šeće po granama, tamo u pozadini, između sjene i ptica. Vjerojatno je nekome pripadao, možda pobjegao, ili ga je vlasnik napustio. Drag mi je. Nalik je na mene, strano tijelo u gradu.

Strano tijelo.

Djeca na njega bacaju kamenje, žene ga tjeraju štapom. Viču na njega. Vrijeđaju ga.

Dala sam mu ime: Che Guevara, jer ima pomalo posprdan i buntovan pogled, oholost kralja koji je izgubio kraljevstvo i krunu.

Jednom som ga zatekla no terasi kako jede banane. Ne znam kako se uspio popeti. Možda je skočio s afričke smokve na neki prozor i odande se uspeo. Ne smeta mi. Banana i nara ima za oboje - barem zasad.

Volim otvarati nar i među prstima vrtjeti njegov žar. Čak volim i riječ nar, jutarnji sjaj

dasha/bojana888 što u njemu zrači.

dasha/bojana888

Drugi život Jeremiasa Krvnika

dasha/bojana888

Svi možemo tijekom života upoznati razna postojanja. Možda i nepostojanja. Što je, uostalom, uobičajenije. Malo njih, međutim, ima mogućnost odjenuti drugu kožu. Jeremiasu Krvniku zamalo se to dogodilo. Probudio se nakon nemarnog strijeljanja u krevetu prekratkom za njegovih metar i osamdeset pet visine i tako uskim da bi mu ruke pale i visjele svaka sa svoje strane, a prsti dodirivali betonski pod ako ih ne bi držao prekrižene. Osjećao je snažnu bol u ustima, vratu i grudima, i strašno je teško disao. Vidio je, otvorivši oči, nizak strop, bezbojan i ispucao. Mali macaklin, obješen upravo iznad njega, proučavao ga je znatiželjno. Zora se spuštala, valovita i mirisna, kroz mali prozor smješten na prednjem zidu, uza strop. Umro sam, pomisli Jeremias. Umro sam, a onaj macaklin je Bog. Uz pretpostavku da je macaklin Bog, reklo bi se da je neodlučan u tome kakvu će mu sudbinu podariti. Ta neodlučnost učinila se Jeremiasu čudnijom nego činjenica da se nalazi licem u lice s Tvorcem i da je ovaj preuzeo oblik gmaza. Jeremias je odavno znao da mu je suđeno da vječno gori u vatri pakla. Ubijao je, mučio. Ako je u početku to i činio iz dužnosti, ispunjavajući naredbe, s vremenom mu je to postalo zadovoljstvo. Osjećao se budnim, cjelovitim samo kad je jurio kroz noć, proganjajući druge ljude. Odluči se, reče Jeremias macaklinu. Odnosno, pokuša reći, jer ono što mu je izašlo iz usta bilo je tek nijemo klupko zvukova. Ponovo je pokušao i, kao u noćnoj mori, ponovilo se mračno krkljanje. Ne pokušavaj govoriti. Uostalom, nikada više nećeš govoriti. Jeremias na trenutak pomisli da ga je Bog osudio na vječnu šutnju. Zatim okrene očima nadesno i ugleda vrlo debelu ženu naslonjenu na vrata. Šake sa sitnim i slabašnim prstićima plesale su pred njom dok je govorila: Jučer je tvoja smrt bila vijest u novinama. Objavili su fotografiju, donekle staru, gotovo te nisam prepoznala. Kažu da si bio sam vrag. Umro si, reinkarnirao, imaš novu

dasha/bojana888 mogućnost. Iskoristi je. Madalena je pet godina radila u Bolnici Maria Pia. Prije toga bila je časna sestra. Jedna njezina susjeda izdaleka je gledala strijeljanje plaćenika i upozorila je na to. Bolničarka se sama odvezla do toga mjesta. Jedan je muškarac još bio živ. Jedan metak prošao mu je kroz grudi u čudesnoj putanji, savršenoj, ne oštetivši nijedan vitalni organ. Drugi metak ušao mu je kroz usta, razbivši dva gornja sjekutića i probivši mu grlo. Ne shvaćam što se dogodilo. Pokušao si uhvatiti metak zubima? Nasmijala se, tijelo joj se treslo. Svjetlo kao da se smijalo s njom: Dobri refleksi, da. Nije ni tako loša ta ideja. Da metak nije naišao na zube, putanja bi bila druga. Vjerojatno bi te ubio ili paralizirao. Smatrala sam da je bolje da te ne vodim u bolnicu. Njegovali bi te, a kad bi ozdravio, ponovo bi te strijeljali. Tako sam te, što se može, njegovala ja s malo raspoloživih sredstava. Preostaje mi još da te izvučem iz Luande. Ne znam koliko te dugo još mogu skrivati, Ako te drugovi pronađu, strijeljat će i mene. Čim uzmognemo, otputovat ćemo na jug. Skrivala ga je gotovo pet mjeseci. Preko radija, Jeremias je pratio teško napredovanje vladine vojske, potpomognute Kubancima, protiv improviziranog i nestabilnog saveza između UNITA-e, FNLA-e,3 južnoafričke vojske te portugalskih, engleskih i američkih plaćenika. Jeremias je plesao na plaži, u Cascaisu, s platinastom plavušom, i nikada nije bio u ratu, nikada ubio, nikada nikoga mučio, kada ga je Madalena prodrmala: Idemo, kapetane! Danas ili nikad. Plaćenik je teškom mukom ustao iz kreveta. Kiša je pljuštala u lami, prigušujući buku malobrojnih automobila koji su u to doba prolazili. Putovali su u starom kombiju, Citroenu 2CV, s karoserijom vrlo izblijedjele žute boje, napola nagrizenom hrđom, ali s motorom u savršenom stanju. Jeremias je ležao na stražnjem sjedalu, skriven mnogim kutijama knjiga. Knjige ulijevaju poštovanje - objasnila je bolničarka. - Da vozim kutije pune pivskih 3 U Angoli su nakon proglašenja neovisnosti postojale tri političke struje koje su se dvadeset sedam godina borile za prevlast u krvavom građanskom ratu: UMTA - Nacionalni savez za potpunu neovisnost Angole, FNLA - Nacionalna fronta za oslobođenje Angole i MPLA - Narodni pokret za oslobođenje Angole. UNITA i FNLA zajedno su se borile protiv MPLA-e, čiji su saveznici bili Sovjetski Savez i Kubanci, dok su saveznici UNITA-e bile Sjedinjene Američke Države i Južnoafrička Republika.

dasha/bojana888 boca, vojnici bi pretresli vozilo od jednog do drugog kraja. Osim toga, došla bih u Mossamedes bez ijedne jedine boce. Strategija se pokazala točnom. Na brojnim kontrolama kroz koje su prošli, vojnici bi se odmah uspravili kad bi vidjeli knjige, ispričali bi se Madaleni i propuštali je da nastavi putovanje. Osvanuli su u Mossamedesu jednoga zagušljivog jutra. Jeremias je, vireći kroz rupu na zahrđalom limu vozila, ugledao mali grad koji se vrti oko sebe samoga, spor i omamljen, poput kakva pijanca na sprovodu. Nekoliko mjeseci prije tuda je prošla južnoafrička vojska na putu za Luandu, lako razbivši vojsku sastavljenu od pionira i pripadnika naroda Mukubal. Madalena je parkirala automobil ispred velike plave kuće. Izašla je ostavljajući Jeremiasa da se prži unutra. Plaćenik se obilato znojio. Jedva disao. Smatrao je da je najbolje da izađe makar se izložio opasnosti da ga uhite, da pogine. Nije uspijevao razmaknuti kutije. Počeo je nogama udarati po limu. Priskočio je neki starac. Tko je tu? Začuo je zatim nježan Madalenin glas: Vozim kozlića u Virei. Kozlića u Virei?! Ha! Ha! Ha! Kozlića u Virei! Dok je kombi bio u pokretu, ulazio je svježi zrak Jeremias se smirio. Vozili su se još sat vremena, poskakujući po tajnim putevima, kroz krajolik koji se Jeremiasu činio kao sačinjen od oštrih vjetrova, kamenja, prašine i bodljikavih žica. Naposljetku se zaustaviše. Žamor glasova okružio je vozilo. Stražnja vrata su se otvorila i netko je izvukao kutije. Pojavilo se na desetke znatiželjnih lica. Žene tijela obojena u crveno. Neke već zrele. Druge još mlade, uzdignutih grudi i nabujalih bradavica. Visoki mladići, vrlo vitki, s pramenom kose navrh glave. Moj pokojni otac rodio se u pustinji. Pokopan je ovdje. Ovi ga ljudi jako poštuju objasni Madalena. - Prihvatit će te i skrivati koliko bude potrebno. Plaćenik je sjeo na tlo, namjestivši ramena kao kakav kralj koji paradira gol u

dasha/bojana888 trnovitoj sjeni stabla mutiati.4 Skupina djece okružila ga je, dirajući ga, vukući ga za kosu. Dječaci su se glasno smijali. Intrigirala ih je duboka tišina toga muškarca, daleki pogled, avet prošlosti koja je, slutili su, bila nasilna i burna. Madalena se oprostila od njega laganim kimanjem glave: Čekaj ovdje. Netko će doći po tebe. Kad se sve smiri, moći ćeš prijeći granicu prema jugoistoku Afrike. Pretpostavljam da ćeš naći dobre prijatelje među momcima. Prošle su godine. Desetljeća. Jeremias nikada nije prešao granicu.

4 Stablo srednje veličine rasprostranjeno u južnoj Africi (lat. naziv: Colophospermum mopane Kirk).

dasha/bojana888

27. svibnja

dasha/bojana888

Jutros je Che Guevara bio jako uzbuđen. Skakao je s grane na granu. Kričao.

Poslije sam kroz prozor u dnevnoj sobi vidjelo kako trči neki muškarac. Bio je visok, vrlo mršav, nevjerojatno spretan. Tri su vojnika trčalo za njim na kratkoj udaljenosti. Narod je navirao iza uglova kao u mlazu i pridruživao se vojnicima. Uskoro je cijela gomila bila za petama bjeguncu. Vidjela sam kako je odgurnuo dječaka koji mu se ispriječio na putu, na biciklu, i koji se bespomoćno otkotrljao u prašinu. Svjetina samo što ga nije dohvatila, bili su mu nadohvat ruke, kad se muškarac, sjevši na bicikl, ponovo udaljio. U to vrijeme već se okupila druga skupina, nekih stotinu metara dalje, i pljuštalo je kamenje. Nesretnik je uletio u neku usku uličicu. Da ju je mogao vidjeti iz visine, kao ja, ne bi to učinio: bila je to slijepa ulica. Kad je shvatio pogrešku, odbacio je bicikl i pokušao se uzverati uza zid.

Jedan ga je kamen pogodio u zatiljak i on je pao.

Narod ga je dohvatio. Skakali su po mršavu tijelu zadajući mu udarce nogom, jedan vojnik dignuo je pištolj i ispalio u zrak, krčeći put među svjetinom. Pomogao je muškarcu da ustane, držeći pištolj uperen u gomilu. Druga dvojica izvikivali su zapovijedi, pokušavajući smiriti duhove. Na koncu, uspjeli su odbiti mnoštvo, odvući zatvorenika do kombija, ugurati ga unutra i otići.

Nemam struje već više od tjedan dana. Zato ne slušam radio. Ne znam što se događa.

dasha/bojana888

Probudili su me hici. Poslije sam kroz prozor dnevne sobe vidjela vrlo mršavog muškarca kako trči. Utvara se cijeli dan vrpoljio, kružio oko vlastita straha, grizao si šape. Čula sam povike u stanu do mojega. Nekoliko muškaraca svađalo se. Zatim, tišina. Nisam uspjela zaspati. U četiri ujutro popela sam se na terasu. Noć je, poput bunara, gutala zvijezde.

Tada sam vidjela kako prolazi kamion nakrcan leševima.

dasha/bojana888

O iskliznućima razuma

dasha/bojana888

Monte nije volio ispitivanja. Još i danas izbjegava govoriti o tome. Izbjegava se čak i sjećati sedamdesetih godina, kada su, radi očuvanja socijalističke revolucije, bili dopušteni izvjesni ekscesi kako ili je policija nazivala, koristeći se tim zahvalnim eufemizmom. Priznao je prijateljima da je mnogo naučio o ljudskoj prirodi dok je ispitivao frakcioniste i mladiće povezane s krajnjom ljevicom u onim groznim godinama koje su uslijedile nakon Neovisnosti. Ljude koji su imali sretno djetinjstvo obično je bilo teško slomiti. Možda je mislio na Malog Poglavicu. Mali Poglavica, krsnoga imena Arnaldo Cruz, ne voli govoriti o vremenu kada je bio uhićen. Siroče od malih nogu, podigla ga je baka s očeve strane, stara Dulcineia, slastičarka po struci, i nikada mu ništa nije uzmanjkalo. Završio je gimnaziju i tada, kada su svi očekivali da će se upisati na fakultet i postati doktor, upleo se u političke nevolje pa su ga uhitili. Bio je četiri mjeseca u logom Sāo Nicolau, malo više od sto kilometara od Mossame desa, kada je u Portugalu izbila Revolucija karanfila. Vratio se u Luandu kao junak. Stara Dulcineia vjerovala je da će joj unuk biti imenovan ministrom, ali Mali Poglavica imao je više hrabrosti nego sposobnosti za političke spletke te su ga nekoliko mjeseci nakon Neovisnosti, još je bio student prava, ponovo uhitili. Baka nije podnijela razočaranje. Umrla je od srčanog udara nakon nekoliko dana. Mali Poglavica uspio je pobjeći iz zatvora sakrivši se u neki lijes, burleskna epizoda koja zaslužuje da se o njoj malo kasnije opširnije govori. Kada je izašao, počeo se skrivati. Međutim, umjesto da se zavuče u neku mračnu sobu ili u neki ormar u kući stare tete kao neki njegovi drugovi, on se odlučio za posve suprotnu opciju. Ono što svi vide, postaje nevidljivo, filozofirao je on. Tako je hodao ulicama kose u dugim i zamršenim pletenicama, zamrljan blatom i katranom. Da bi bolje nestao, izbjegavajući vojne racije koje su danonoćno harale gradom, skupljajući meso za topove, pretvarao se da je lud. Ludim se može pretvarati, i uspjeti da i drugi u to povjeruju, samo onaj tko doista pomalo i poludi.

dasha/bojana888 Zamislite da zaspite napola - objašnjava Mali Poglavica. - Jedan dio vas bdije, a drugi sanjari. Onaj koji sanjari, taj se prikazuje javnosti. U takvom je stanju gotovo društvene nevidljivosti i poludemencije, s razumom koji je putovao kao slijepi putnik, Mali Poglavica ugledao goluba: Bili su to dani gladi. Jedva sam mogao stajati na nogama, najmanji vjetrić bi me srušio. Načinio sam zamku pomoću jedne grančice, nekoliko gumica i pokušavao uhvatiti štakora tamo u Catamboru kada mi je uletio golub, njegova bjelina obasjavala je sve oko uokolo. Pomislio sam, to je Duh Sveti. Potražio sam kamen, pogledao goluba i bacio kamen. Pogodio sam ravno u njega. Uginuo je prije no što je pao na tlo. Odmah sam primijetio mali plastični cilindar koji je bio pričvršćen uz prsten. Otvorio ga, izvukao papirić i pročitao: Sutra. U šest sati, na uobičajenom mjestu. Oprezno. Volim te. Kada sam izvadio drob golubu da ga ispečem, pronašao sam dijamante. Mali Poglavica nije odmah shvatio što se dogodilo: U svojem neshvaćanju vjerovao sam da mi Bog daruje kamenje. Čak sam mislio da je Bog napisao tu poruku za mene. Moje uobičajeno mjesto bilo je ispred Knjižare Lello. Sljedeći dan bio sam ondje u šest sati, čekajući da se Bog pokaže. Bog se pokazao, na svoj krivudavi način, preko vrlo debele žene, glatka voštana lica, s izrazom stalnog ushićenja. Žena je izišla iz kombija, staroga Citroena, i krenula prema Malom Poglavici koji ju je promatrao skriven iza kante za smeće. Hej, ljepotane! - povikala je Madalena - Treba mi tvoja pomoć. Mali Poglavica prestrašeno priđe. Žena mu reče da ga običava promatrati. Živciralo ju je gledati muškarca u dobrom stanju, dapače, u vrlo dobrom stanju, kako provodi dane ležeći na ulici, praveći se lud. Bivši zatvorenik se uspravio, nije uspio potisnuti srdžbu: Ja sam strahovito lud! Nedovoljno - prekine ga bolničarka. - Pravi luđak pokušao bi biti malo oprezniji. Madalena je naslijedila malo imanje u blizini Viane na kojem je proizvodila voće i povrće koje se vrlo teško moglo pronaći u glavnome gradu, te je tražila nekoga tko će na

dasha/bojana888 imanje paziti. Mali Poglavica prihvati. Ne zbog očita razloga, silne gladi koja ga je morila, jer bi na imanju mogao jesti svaki dan i ujedno bi bio siguran od vojnih, policijskih i drugih grabežljivaca. Prihvatio je jer je vjerovao da je to Božja volja. Nakon pet mjeseci dobre ishrane i dobroga spavanja potpuno mu se vratila lucidnost. U njegovu slučaju, nažalost, lucidnost je bila neprijateljica zdravom razumu. Bilo bi bolje da je ostao lud još pet-šest godina. S lucidnošću mu se vratio i nemir. U duši ga je boljela propast zemlje, kao da je duša prokrvljen organ. Još ga je više boljela sudbina njegovih drugova koje je ostavio iza rešetaka. Pomalo je obnovio stare veze. Zajedno s mladim nogometašem, Macielom Lucambom kojeg je upoznao u logoru Sāo Nicolau, skovao je maštovit plan za spašavanje skupine zatvorenika i njihov bijeg na ribarskom brodu u pravcu Portugala. Nikada nikome nije govorio o dijamantima. Čak ni Macielu. Namjeravao je prodati kamenje kako bi platio dio te operacije. Nije znao kome bi ih prodao, niti je imao vremena razmišljati o tome. Jednoga nedjeljnog poslijepodneva, dok se odmarao ležeći na prostirki, dva su se tipa iznenada pojavila i uhitila ga. Zaboljelo ga je kad je otkrio da je i Madalena uhićena. Monte ga je ispitivao. Namjeravao je dokazati bolničarkino sudjelovanje u zavjeri. Obećao je da će ih oboje osloboditi ako mladić otkrije gdje se nalazi portugalski plaćenik kojem je Madalena pomogla. Mali Poglavica mogao je reći istinu jer nikada nije čuo za plaćenika. Međutim, mislio je da bi svaka riječ koju izmijeni s policajcem značila davanje legitimnosti toj vlasti, pa se tako ograničio samo na to da pljune na pod. Tvrdoglavost mu je ostavila ožiljke na tijelu. Sve dok je uhićenje trajalo, imao je kod sebe dijamante. Ni čuvari, ni ostali zatvorenici nisu nikada posumnjali da taj skromni mladić, koji se uvijek brinuo za druge, skriva malo bogatstvo. Ujutro 27. svibnja 1977.5 probudio ga je strašan prasak. Pucnjevi. Neki neznanac otvorio mu je vrata ćelije i povikao da može izaći ako želi. Skupina buntovnika zauzela je zatvor. Mladić je prošao kroz sve to komešanje mirno kao utvara, osjećajući da manje postoji nego kada je lutao gradom pretvarajući se da je lud. U dvorištu, sjedeći pod stablom frangipanija, naišao je na čuvenu pjesnikinju, povijesnu referenciju 5 27. svibnja 1977. zbio se u Luandi pokušaj državnog udara od strane tzv. frakcionista, pokreta koji je nastao u okrilju MPLA-e, i koji se suprotstavio tadašnjem predsjedniku Agostinhu Netu, ali je ugušen zahvaljujući kubanskim snagama.

dasha/bojana888 nacionalističkog pokreta, koja je, poput njega, bila uhićena nekoliko dana nakon Neovisnosti pod optužbom da je potpomagala jednu struju intelektualaca koja je kritizirala vodstvo stranke. Mali Poglavica upita za Madalenu. Puštena je nekoliko tjedana prije. Policija nije uspjela ništa dokazati protiv nje. Nevjerojatna žena! dodala je pjesnikinja. Savjetovala je Malom Poglavici da ne napusti zatvor. Prema njezinu mišljenju pobuna će biti brzo ugušena i bjegunci će biti uhvaćeni, mučeni i strijeljani: Bit će pokolja. Složio se. Stisnuo ju je u dugi zagrljaj i zaneseno izašao na jarku svjetlost ulica. Pomislio je da potraži Madalenu. Htio joj se ispričati. Međutim, znao je da bi mu to samo moglo donijeti još više problema. Policija će ga početi tražiti u njezinoj kući. Tumarao je gradom, zbunjen, prestrašen, čas hodajući izdaleka iza skupine prosvjednika, čas prateći pokrete snaga vjernih predsjedniku. Hodao je uokolo, sve više izgubljen, kada ga je jedan vojnik prepoznao. Muškarac ga je počeo proganjati, vičući frakcionist! frakcionist!, i ubrzo se okupila gomila koja ga je lovila. Mali Poglavica bio je metar i osamdeset visok, dugih nogu. U mladosti je trenirao atletiku. No mjeseci koje je proveo u uskoj ćeliji oduzeli su mu snagu. U prvih petsto metara uspio se udaljiti od progonitelja. Povjerovao je da im je umaknuo. Nažalost, graja je privukla druge ljude. Osjećao je kako mu srce puca. Znoj mu je kapao na oči, zamućujući mu vid. Odjednom se pred njim pojavio bicikl. Nije se uspio izmaknuti i pao je na njega. Ustao, uzeo ga i ponovo odmaknuo. Skrenuo je nadesno. U slijepu ulicu. Bacio je bicikl i pokušao preskočiti zid. Jedan ga je kamen pogodio u zatiljak, u ustima je osjetio okus krvi, vrtoglavicu. Sljedeći trenutak našao se u automobilu, s lisičinama, vojnik sa svake strane, i svi su vikali. Umrijet ćeš, crve! - zavijao je onaj koji je vozio. - Dobili smo zapovijedi da vas sve pobijemo. Ali prije toga ću ti iščupati nokte, jedan po jedan, dok ne kažeš sve što znaš. Želim imena frakcionista. Nije mu iščupao nijedan nokat. Neki je kamion naletio na njih na sljedećem križanju i odbacio njihov automobil na pločnik. Otvorila su se vrata na drugoj strani i Mali Poglavica je ispao zajedno s jednim vojnikom. Teškom mukom se pridignuo, brišući krv, vlastitu i tuđu, i otresajući krhotine stakla. Nije imao vremena shvatiti što se dogodilo. Jedan krupan tip, s osmijehom u kojem kao da je blistalo šezdeset četiri zuba, prišao mu je, stavio jaknu preko njegovih lisičina i odvukao ga odanle. Nakon petnaest minuta našli su se u otmjenoj, iako

dasha/bojana888 dosta uništenoj, zgradi. Penjali su se jedanaest katova pješice, Mali Poglavica je jako šepao, gotovo je slomio desnu nogu. Dizala ne rade - ispričavao se muškarac blistava osmijeha. - Divljaci bacaju smeće u dizalo. Smeće je gotovo do stropa. Pozvao ga je da uđe. Na zidu u dnevnoj sobi, oslikanom u šokantno ružičastu boju, isticalo se ulje na platnu koje je u naivnim crtama prikazivalo portret sretnoga vlasnika. Dvije žene sjedile su na podu pred malim radijem na baterije. Jedna od njih, vrlo mlada, dojila je bebu. Nijedna se nije osvrnula na njih. Muškarac blistava osmijeha povukao je stolac. Dao je Malom Poglavici znak da sjedne. Iz džepa je izvadio spajalicu i ispravio je. Nagnuo se nad lisičine. Gurnuo je žicu u bravicu, brojio do tri i otvorio je. Povikao je nešto na lingala jeziku. Starija žena ustala je i bez riječi nestala u unutrašnjosti stana. Vratila se nakon nekoliko minuta s dvije boce piva Cuca. Gnjevan glas urlao je na radiju: Treba vas naći, svezati i strijeljati! Muškarac blistava osmijeha zavrti glavom: Nismo se zbog toga borili za neovisnost. Ne zato da se Angolci međusobno ubijaju kao bijesni psi. Uzdahnuo je: Sada se moramo pobrinuti za rane. A zatim, odmor. Imamo sobu viška. Ostat ćeš ondje dok ne prođu ovi neredi. Moglo bi potrajati dok ovi neredi ne prođu. Proći će, druže. Zloba također mora počinuti.

dasha/bojana888

Buntovna antena

dasha/bojana888

U prvim mjesecima izolacije Ludo je često koristila zaštitu kišobrana prilikom odlaska na terasu. Poslije se počela služiti dugom kartonskom kutijom na kojoj je izrezala dva otvora u visini očiju za gledanje i još dva sa strane za ruke. Tako opremljena mogla je raditi u vrtu, saditi, brati, čupati korov. Katkad bi se nagnula preko terase, ogorčeno promatrajući potonuli grad. Da je netko gledao prema toj zgradi, na istoj visini s druge zgrade, vidio bi kako se kartonska kutija miče, naginje, ponovo odlazi. Oblaci su okružili grad poput meduza. Podsjećali su je na meduze. Ljudi ne vide u oblacima neki crtež jer to i nije nikakav crtež, ili su pak svakakvi crteži, jer se svakim časom mijenjaju. Vide ono za čim njihovo srce čezne. Ne sviđa vam se riječ srce? Izaberite drugu: duša, nesvjesnost, mašta, koju god smatrate boljom. Nijedna neće biti prikladna. Ludo je promatrala oblake i vidjela meduze. Stekla je naviku razgovarati sama sa sobom, satima ponavljajući iste riječi: Pjev. Cvrkut. Jato ptica. Krilo. Mahati. Pjev. Cvrkut, jato ptica. Krilo. Mahati. Pjev. Cvrkut. Jato ptica. Krilo. Mahati. Pjev. Cvrkut. Jato ptica. Krilo. Mahati. Pjev. Cvrkut, Jato ptica. Krilo. Mahati. Pjev. Cvrkut. Jato ptica. Krilo. Mahati, Lijepe riječi, koje su se kao čokolada rastapale na nepcu i prizivale joj u sjećanje sretne slike. Vjerovala je da će se, ako ih izgovara, ako ih priziva, vratiti ptice na nebo Luande. Godinama nije vidjela golubove, galebe, čak ni jednu zalutalu malu pticu. Noć je donosila šišmiše. Let šišmiša, međutim, nema ništa zajedničko s letom ptica. Šišmiši su, kao meduze, bića bez tvari. Kad vidimo šišmiša kako presijeca sjenu, ne mislimo na njega kao na nešto od krvi i mesa, konkretnih kostiju, groznice i osjećaja. Nestalni oblici, brze utvare među ruševinama, ondje su, pa više nisu. Ludo je mrzila šišmiše. Pasa je bilo manje nego golubova, a mačaka još manje nego

dasha/bojana888 pasa. Mačke su prve nestale. Psi su izdržali na ulici dugo godina. Čopori rasnih pasa. Usukani hrtovi, teški astmatični mastiti, veseli dalmatineri, nervozni jazavčari, a zatim, nakon neke dvije-tri godine, nevjerojatna i žalosna mješavina svih njih, tako plemenitih pasmina. Ludo uzdahne. Sjela je pred prozor. Odanle je mogla vidjeti samo nebo. Niske oblake, crne, i komadić plavetnila gotovo svladanog tamom. Sjetila se Che Guevare. Viđala ga je kako klizi zidovima, trči po dvorištima i krovovima, traži sklonište među višim granama golema stabla afričke smokve. Osjećala se dobro kad bi ga vidjela. Bili su bliska bića, oboje pogrešni, strana tijela u uzbuđenom organizmu grada. Neki su ljudi bacali kamenje na majmuna. Drugi su bacali otrovno voće. Životinja se izmicala. Mirisao je voće i udaljavao se s izrazom gađenja. Lagano se pomaknuvši, Ludo je mogla promatrati parabolične antene. Deseci, stotine, tisuće antena prekrivalo je krovove zgrada, kao gljive. Dugo ih je već gledala okrenute prema sjeveru. Sve, osim jedne - pobunjene antene. Još jedna pogreška. Znala je misliti kako neće umrijeti dok ta antena bude okrenuta leđima svojim drugovima. A neće umrijeti ni dok Che Guevara bude živ. Međutim, već dva tjedna nije vidjela majmuna, a one zore kad je bacila prvi pogled na krovove, ugledala je tu antenu okrenutu prema sjeveru - kao i ostale. Gusta i žuboreća tama, poput rijeke, slijevala se niz okna. Odjednom je sve obasjao velik bljesak i žena je vidjela vlastitu lenu bačenu na zid. Grom je zagrmio sekundu poslije. Sklopila je oči. Bit će dobro ako umre ondje, tako, u tom lucidnom trenutku, dok se vani nebo pobjedonosno i slobodno ziba. Prošla su desetljeća dok je netko ne bi pronašao. Pomislila je na Aveiro i shvatila da se prestala osjećati Portugalkom. Nije nikamo pripadala. Ondje, gdje se rodila, bilo je hladno. Ponovo je vidjela uske ulice, ljude kako hodaju pognute glave ususret vjetru i dosadi. Nitko je nije čekao. Prije no što je otvorila oči, znala je da se oluja udaljila. Nebo se razvedrilo. Zraka svjetlosti grijala joj je lice. Čula je kako iz dvorišta dopire cviljenje, slabašno jaukanje. Utvara, ispružen pokraj njezinih nogu, u skoku je stao na noge, pretrčao stan do dnevne sobe, spotičući se uspeo spiralnim stubama i nestao. Ludo pohita za njim. Pas je stjerao majmuna do palme banane i napeto režao, pognute glave. Ludo ga je snažno uhvatila za ogrlicu, vukući ga prema sebi. Njemački ovčar se opirao. Pokušao ju je ugristi. Ona ga nekoliko puta udari lijevom rukom po njušci. Utvara napokon odustane. Pustio je da ga odvuče. Zavezala ga je u kuhinji, zatvorila vrata i vratila se na terasu. Che Guevara je još bio ondje, gledajući je jasnim

dasha/bojana888 očima punim čuđenja. Nikada nije ni na jednom čovjeku vidjela pogled koji bi bio toliko ljudski. Na lijevoj nozi imao je duboku, glatku porezotinu, kao da ju je prije nekoliko trenutaka rasporio udarac katanom. Krv se miješala s kišom. Ludo oguli jednu bananu koju je donijela iz kuhinje i ispruži ruku. Majmun ispruži gubicu. Zatresao je glavom u pokretu koji je mogao značiti bol ili nepovjerenje. Ona ga je dozivala umilnim glasom: Dođi, dođi, maleni. Dođi, ja ću se brinuti za tebe. Životinja je krenula, vukući nogu, tužno plačući. Ludo je ispustila bananu i uhvatila ga za vrat. Lijevom rukom izvukla je nož za pojasom i zabila ga u mršavo tijelo. Che Guevara ispusti krik, oslobodi se s nožem u trbuhu i u dva velika skoka dođe do zida. Zastao je ondje, naslonjen na zid, jaučući, otresajući krv. Žena je sjela na pod, iscrpljena, plačući i ona. Ostali su tako njih dvoje dugo vremena gledajući jedno u drugo, dok nije ponovo počela kiša. Tada je Ludo ustala, prišla majmunu, izvukla nož i prerezala mu grlo. Ujutro, dok je usoljavala meso, Ludo primijeti da je buntovna antena ponovo okrenuta prema jugu. Ona i još druge tri.

dasha/bojana888

Dani klize kao da su tekući

dasha/bojana888

Dani klize kao da su tekući. Nemam više bilježnica za zapisivanje. A nemam ni kemijskih olovaka. Komadićima ugljena ispisujem sažete stihove po zidovima.

Štedim na hrani, na vodi, na ogrjevu i na pridjevima.

Mislim na Orlanda. U početku sam ga mrzila. Zatim sam ga počela cijeniti. On je znao biti velik zavodnik. Jedan muškarac i dvije žene pod istim krovom - opasna kombinacija.

dasha/bojana888

Haihu

dasha/bojana888

ja kamenica zamišljena ovdje sa svojim biserima

* * * krhotinama u bezdanu

dasha/bojana888

Krhka arhitektura slučaja

dasha/bojana888

Muškarac blistava osmijeha zvao se Bienvenue Ambrosio Fortunato. Malo ga je ljudi znalo po tom imenu. Krajem šezdesetih skladao je bolero nazvan Papy Bolingô. Temu je izvodio François Luambo Luanzo Makiadi, veliki Franco. Uspjeh je bio trenutačan, pjesma se danonoćno vrtjela na radijima u Kinshasi, a mladi gitarist dobio je nadimak koji će ga pratiti cijeli život. S dvadeset i nešto godina, progonjen režimom gospodina Joseph-Desirea Mobutua, imenom Mobutu Sese Seko Nkuku Ngbendu wa Za Banga, 6 Papy Bolingô izbjegao je u Pariz. Najprije je radio kao portir u nekom noćnom klubu, a zatim kao gitarist u cirkuskom orkestru. U Francuskoj je, u dodiru s malom angolskom zajednicom, otkrio zemlju svojih predaka. Čim je Angola postala neovisna, spakirao je kovčege i ukrcao se na put za Luandu. Svirao je na vjenčanjima i drugim privatnim zabavama na koje su dolazili angolski povratnici iz Zaira i čisti nostalgičan za domovinom. Mukotrpni svagdanji kruh zarađivao je radeći kao majstor zvuka na Nacionalnom radiju. Bio je na poslu ujutro 27. svibnja kada su pobunjenici ušli u zgradu. Zatim je gledao dolazak kubanskih vojnika koji su brzo uspostavili red u kući udarcima šaka i nogu te preuzeli kontrolu nad emitiranjem. Kada je izašao, vrlo uznemiren događajima, vidio je kako se vojni kamion zabio u automobil. Potrčao je da pomogne putnicima. Isti je čas prepoznao jednog ranjenika, debeljuškastog tipa snažnih i kratkih ruku, koji mu je jednom upao u riječ na radiju. Zatim je ugledao visokog mladića, mršavog poput mumije, s lisičinama na zapešćima. Nije oklijevao. Pomogao je mladiću da ustane, pokrio mu ruke jaknom i odveo ga u svoj stan. Zašto si mi pomogao? Ponovio je to pitanje bezbroj puta u četiri godine koliko je bio skriven u stanu tonmajstora. Prijatelj mu je rijetko odgovarao. Prasnuo bi u smijeh kao slobodan čovjek, vrtio glavom, skretao razgovor na druge teme. Jednog mu se dana odlučno obratio: Moj otac bio je svećenik. Bio je dobar svećenik, odličan otac. Još i danas sam 6 Mobutu Sese Seko Nkuku Ngbendu wa Za Banga (1930-1997) bio je vojni diktatori predsjednik Demokratske Republike Kongo, koju je 1971. nazvao Zair.

dasha/bojana888 nepovjerljiv prema svećenicima bez djece. Kako je moguće biti svećenik, a ne biti otac? Moj me otac naučio da pomažem slabima. Tom prilikom, kad sam te vidio kako ležiš na pločniku, učinio si mi se vrlo slabim. Osim toga, prepoznao sam jednog policajca, jednog čuvara koji je bio u mojoj radiostanici i ispitivao ljude. Ne volim policiju misli. Nikada je nisam volio. Zato sam učinio što mi je savjest nalagala. Mali Poglavica skrivao se mnoge mjesece. Nakon smrti prvoga predsjednika, režim je pokazao stidljivo otvaranje. Oslobođeni su politički zatvorenici koji nisu bili povezani s naoružanom opozicijom. Neki su bili pozvani na radna mjesta u državnom aparatu. Kada je izašao na ulice glavnoga grada, prestrašen i znatiželjan, Mali Poglavica otkrio je da su svi mislili da je mrtav. Neki su prijatelji tvrdili i da su mu bili na pogrebu. Neki su drugovi iz borbenih redova bili čak pomalo razočarani kad su vidjeli da je živ. No Madalena ga je dočekala s veseljem. Posljednjih godina osnovala je nevladinu organizaciju pod nazivom Juha od kamena,7 s namjerom da poboljša ishranu stanovništva u luandskom predgrađu. Hodala je po najsiromašnijim četvrtima, podučavajući mame kako što bolje hraniti djecu s mršavim raspoloživim sredstvima. Moguće je jesti bolje, a da se ne potroši previše - objasnila je Malom Poglavici - Ti i tvoji prijatelji punite usta velikim riječima, Društvena pravda, Sloboda, Revolucija, a ljudi u međuvremenu kopne, obolijevaju, mnogi i umiru. Govori nikoga ne hrane. Narod treba svježe povrće i dobar brudet, barem jednom tjedno. Zanimaju me samo one revolucije koje će narod posjesti za stol. Mladić se oduševio. Počeo je raditi s bolničarkom u zamjenu za simboličnu plaću, tri obroka dnevno, krevet i pranje rublja. U međuvremenu godine su se otkotrljale. Zidovi su pali. Došlo je primirje, proveli se izbori, rat se vratio. Socijalistički poredak ukinuli su isti oni koji su ga podignuli, a kapitalizam je uskrsnuo iz pepela, okrutniji no ikada. Tipovi koji su još prije koji mjesec urlali protiv buržoaske demokracije na obiteljskim ručkovima, na zabavama, 7 Port. Sopa de Pedra - hrv. juha od kamena. Juha od kamena tradicionalna je portugalska juha uz koju se vezuje legenda o njezinu nastanku. Naime neki je siromašni redovnik na svom hodočašću došao na vrata seljaka tražeći lonac u kojem bi skuhao juhu od kamena, jer nije imao ništa drugo. Seljak i njegova žena začudiše se tome, ali bili su znatiželjni, htjeli su vidjeti kako će on to skuhati juhu od kamena, pa mu dadoše lonac. Redovnik je pristavio lonac s kamenom i vodom na vatru, a zatim kušajući tražio da mu dadu malo soli, pa malo kupusa, pa malo suhog mesa, pa malo krumpira itd., kako bi juha bila što boljeg okusa. Kad je juha napokon skuhana i kad su je pojeli, na dnu je ostao kamen te ga pitaše što će s njim, a redovnik reče da će ga oprati i spremiti za sljedeću juhu.

dasha/bojana888 na skupovima, po novinskim člancima, sada su prolazili lijepo odjeveni, s dizajnerskom odjećom, u blistavim automobilima. Mali Poglavica pustio je da mu niz mršave grudi naraste hrapava proročka brada. I dalje je bio vrlo tanak, unatoč bradi, i dalje je izgledao mladenački. Ipak, počeo je hodati lagano se naginjući ulijevo, kao da ga iznutra gura neki snažan vjetar. Jednoga poslijepodneva, gledajući kako prolaze automobili bogataša, sjetio se dijamanata. Slijedeći savjet Papyja Bolingôa, krenuo je na Tržnicu Roque Santeiro. Imao je ime zapisano na papiru. Dok je puštao da ga mnoštvo vuče, mislio je kako je nemoguće nekoga lokalizirati u tom golemu kaosu. Pobojao se da više neće uspjeti odatle izaći. Varao se. Prvi prodavač kojem se obratio pokazao mu je smjer. Drugi prodavač, nekoliko metara dalje, potvrdio je to isto. Nakon petnaest minuta zaustavio se pred barakom na čijim je vratima netko grubim crtama naslikao poprsje žene duga vrata, obasjana ogrlicom od dijamanata. Pokucao je. Dočekao ga je mršav muškarac, odjeven u ružičasti sako i hlače, kravatu i jarko crveni šešir. Ulaštene cipele blistale su u polumraku. Mali Poglavica sjetio se onih koje su nazivali sapeur i koje mu je Papy Bolingô predstavio prije nekoliko godina, za vrijeme kratkog posjeta Kinshasi. Sapeur je naziv koji se u Kongu daje modnim manijacima. Tipovima koji nose skupu i upadljivu odjeću, koji troše i što imaju i što nemaju da bi zatim šetali ulicama kao manekeni na modnim pistama. Ušao je. Ugledao pisaći stol i dva stolca. Pričvršćen za strop, ventilator je u sporim okretajima miješao natopljeni zrak. Jaime Panguila, predstavio se taj sapeur, pozivajući ga da sjedne. Panguila je pokazao zanimanje za kamenje. Najprije ih je promotrio na svjetlosti svjetiljke, a zatim prišao prozoru, odgurnuo zavjesu i proučio ih, okrećući ih među prstima, pod oštrim zrakama sunca koje su padale gotovo okomito. Na kraju, sjedne. Kamenje je, iako maleno, jako dobro, vrlo čisto. Ne želim znati kako ste do njih došli. Mogu imati probleme prilikom pokušaja prodaje. Ne mogu Vam ponuditi više od sedam tisuća dolara. Odbio je. Panguila udvostruči ponudu. Izvuče snop novčanica iz ladice i stavi ih u kutiju za cipele, gurnuvši ih prema njemu.

dasha/bojana888 Mali Poglavica sjeo je u obližnji kafić i stavio kutiju za cipele na stol, razmišljajući što da učini s novcem. Primijetio je simbol na pivu, obris ptice raširenih krila, i sjetio se goluba. I dalje je čuvao plastični cilindar u kojem se još uvijek nalazila poruka, iako već vrlo blijeda: Sutra. U šest sati, na uobičajenom mjestu. Oprezno. Volim te. Tko li je to napisao? Možda neki visoki zaposlenik poduzeća Diamang. Zamislio je muškarca grubih crta lica kako ispisuje poruku, stavlja papirić u plastični cilindar i pričvršćuje ga golubu za nogu. Zamislio ga je kako stavlja dijamante ptici u kljun, najprije jedan, zatim drugi, kako je pušta i ona polijeće iz kuće stisnute između visokih i lisnatih stabala manga u Dundu prema vrlo opasnom nebu glavnoga grada. Zamislio ju je u letu iznad mračnih šuma, zapanjenih rijeka, raznih vojska koje se sukobljavaju. Ustao je smiješeći se. Znao je što će učiniti s novcem. U mjesecima koji su uslijedili osnovao je i razvio malo poduzeće za prijevoz pošiljki, koje je nazvao Golub-listonoša. Svidjela mu se slučajnost što riječ golub na kimbundu jeziku ima značenje glasnik. Posao je cvjetao, pa je postupno ulagao u nove projekte. Uložio je u razna područja, od hotelijerstva do nekretnina, uvijek uspješno. Jednoga nedjeljnog poslijepodneva, bio je prosinac, zrak je blistao, našao se s Papyjem Bolingôm u Rialtu. Naručili su pivo. Razgovarali su bez žurbe, malembelembe,8 ispruženi u dokonosti poslijepodneva kao u mreži. Kako život, Papy? Živi se. Je l’ još uvijek pjevaš? Malo, brate. Nisam imao nastupe. Fofo je postao čudan. Papy Bolingô dobio je otkaz u Nacionalnom radiju. Preživljavao je teškom mukom, svirajući na zabavama. Jedan bratić, vodič lovaca, donio mu je iz Konga patuljastog vodenog konja. Vodič je tu životinju pronašao u šumi, još kao mladunče, kako očajno bdije nad 8 Malembelembe na kimbundu jeziku znači vrlo polako.

dasha/bojana888 uginulom majkom. Gitarist je životinju odnio u stan. Hranio je na bočicu. Naučio je plesati zairsku rumbu. Fofo, nilski konj, počeo ga je pratiti po nastupima u malim barovima u predgrađu Luande. Mali Poglavica gledao je show nekoliko puta i uvijek izašao pod velikim dojmom. Problem je što je vodeni konj previše narastao. Patuljasti vodenkonji, ili pigmejski vodenkonji (Choeropsis liberiensis), izgledaju malima u usporedbi sa svojim poznatijim rođacima, ali kada narastu, mogu dosegnuti veličinu velike svinje. U zgradi su se počeli gomilati protesti susjeda. Mnogi su imali pse. Neki su uzgajali kokoši na balkonima, koze, možda čak i svinje. Ali nitko nije imao vodenkonja. Vodenkonj, makar bio umjetnik, plašio je stanare. Neki su, kad bi ga ugledali na balkonu, bacali kamenje na njega. Mali Poglavica shvatio je da je stiglo vrijeme da pomogne prijatelju. Koliko želiš za stan? Meni treba dobar stan u srcu glavnoga grada. A tebi treba imanje, velik prostor da uzgajaš vodenkonja. Papy Bolingô je oklijevao: Godinama sam već u tom stanu. Mislim da mi se uvukao pod kožu. Petsto tisuća? Petsto tisuća? Petsto tisuća čega? Dat ću ti petsto tisuća dolara za stan. S tim novcem kupit ćeš dobro imanje. Papy Bolingô se od srca nasmije. A zatim primijeti ozbiljno prijateljevo lice i prekine sa smijehom. Uspravi se: Mislio sam da se šališ. Zar imaš petsto tisuća dolara? Imam, i još nekoliko milijuna više. Mnogo milijuna. Ne činim ti nikakvu posebnu uslugu, smatram da je to odlična investicija. Vaša je zgrada dosta oronula, ali ako se oboji, ugrade nova dizala, vratit će joj se šarm iz kolonijalnoga doba. Ubrzo će se pojaviti kupci. Generali. Ministri. Ljudi s mnogo više novaca od mene. Nudit će sitniš da ljudi izađu. Oni koji neće izaći milom, izaći će silom. Tako je Mali Poglavica došao do stana Papyja Bolingôa.

dasha/bojana888

Sljepoća (i oči srca)

dasha/bojana888

Gubim vid. Zatvaram desno oko i samo nazirem sjene. Sve me zbunjuje. Koračam pridržavajući se za zidove. Teško čitam i samo pod sunčevom svjetlosti, služeći se sve jačim lupama. Ponovo čitam posljednje knjige, one koje odbijam baciti. Palila sam lijepe glasove koji su me pratili sve ove godine.

Katkad mislim: poludjela sam. S terase sam vidjela vodenkonja kako pleše na balkonu susjednoga stana. Iluzijo, znam to, ali sam ga svejedno vidjela. Možda je to od gladi. Vrlo se loše hranim.

Slabost, vid koji odlazi, zbog svega toga se spotičem o riječi kada čitam. Čitam već mnogo puta pročitane stranice, ali one su drukčije.

Griješim, čitajući, i u tim pogreškama katkad pronalazim nevjerojatne ispravnosti. Često se pronalazim u pogreškama.

Neke su stranice bolje zbog zablude.

Sjaj krijesnica svjetluca u sobama. Krećem se poput meduze u toj osvijetljenoj magli. Tonem u vlastite snove. Možda bi se to moglo nazvati umiranjem.

Bila sam sretna u ovoj kući, u nekim poslijepodnevima u kojima me sunce posjećivalo u kuhinji. Sjedila sam za stolom. Utvara bi došao i položio mi glavu u krilo.

dasha/bojana888 Da još imam prostora, ugljena i raspoloživih zidova, mogla bih napisati opću teoriju zaborava.

Primjećujem da sam cijeli stan pretvorila u golemu knjigu. Nakon što spalim knjižnicu, nakon što umrem, ostat će samo moj glas.

U ovoj kući svi zidovi imaju moja usta.

dasha/bojana888

Sakupljač nestanaka

dasha/bojana888

Između 1997. i 1998. na angolskom nebu nestalo je pet aviona s ukupno 23 člana posade, podrijetlom iz Bjelorusije, Rusije, Moldavije i Ukrajine. Dana 25. svibnja 2003. Boeing 727, vlasništvo American Airlinesa, odlutao je iz luandske zračne luke i nikada više nije viđen. Avion nije letio četrnaest mjeseci. Daniel Benchimol skuplja priče o nestancima u Angoli. O svim vrstama nestanaka, iako su mu zračni nestanci najdraži. Uvijek je zanimljivije kad nas zgrabi nebo, kao Isusa Krista ili njegovu majku, nego kad nas proguta zemlja. Naravno, ako se ne služimo metaforičkim jezikom. Ljudi ili predmeti koje je zemlja doslovce progutala, kao što se dogodilo francuskom piscu Simon-Pierreu Mulambi, ipak su vrlo rijetki slučajevi. Novinar svrstava nestanke prema ljestvici od nule do deset. Pet nestalih aviona na angolskom nebu, recimo, Benchimol je svrstao kao nestanke osmoga stupnja. Nestanak Boeinga 727 kao nestanak devetog stupnja; isto tako i nestanak Simon-Pierrea Mulambe. Mulamba se u Luandu iskrcao dvadesetog travnja 2003, na poziv Alliance Francaise za konferenciju o životu i djelu Leopolda Sedara Senghora. Visok, ugledan, uvijek s lijepim pustenim šeširom koji je nosio malo nakrivljen na desnu stranu, u proračunatoj nehajnosti. Simon-Pierreu svidjela se Luanda. Tad je prvi put posjetio Afriku. Otac, profesor plesa, rodom iz Ponta Negre, govorio mu je o toplini, o vlazi, o prijetnji žena, ali nije ga pripremio za taj pretjerani život, vrtuljak osjećaja, opojan žamor zvukova i mirisa. Druge noći, odmah nakon održanog govora, pisac je prihvatio poziv Elizabele Montez, mlade studentice arhitekture, da popiju piće u jednom od najotmjenijih barova u četvrti Otok Treću noć proveo je plešući mornas i coladeras9 u jednom kapverdskom dvorištu, u Chicali, u pratnji dviju Elizabelinih prijateljica. Četvrte noći je nestao. Francuski kulturni ataše, koji je s njime imao dogovoreni ručak, potražio ga je u lodgeu gdje se smjestio, vrlo lijepo mjesto, u blizini Barre do Quanza. Nitko ga nije vidio. Na mobitel se nije javljao. U sobi je krevet bio netaknut, plahte zategnute, čokoladica na jastuku. 9 Morna i coladera tipične su glazbene vrste i plesovi s Cabo Verdea.

dasha/bojana888 Daniel Benchimol saznao je za piščev nestanak prije policije. Bila su mu dovoljna dva telefonska razgovora da dozna, uz obilate pojedinosti, gdje je i s kime Simon-Pierre proveo prve noći. Još dva poziva i doznao je da je Francuz viđen u Quinaxixeu kako u pet ujutro izlazi iz jedne diskoteke koju su posjećivali europski iseljenici, četrnaestogodišnjakinje i pjesnici s više žeđi nego nadahnuća. Te je noći otišao u diskoteku. Debeli i znojni muškarci šutke su pili. Drugi, za mračnim stolovima, milovali su gola koljena vrlo mladih djevojaka. Jedna mu je djevojka privukla pozornost jer je na glavi nosila pusten, crn šešir s tankom crvenom vrpcom. Krenuo je prema njoj kad ga je neki plavokosi tip, duge kose vezane u rep, uhvatio za ruku i zaustavio: Queenie je sa mnom. Daniel ga umiri: Smirite se. Samo joj želim postaviti jedno pitanje. Ne volimo novinare. Vi ste novinar? U nekim danima, prijatelju. Ali osjećam se više Židovom. Čovjek ga zbunjeno pusti. Daniel pozdravi Queenie: Dobra večer. Želio bih Vas samo pitati gdje ste nabavili šešir. Djevojka se nasmijala: Od jednog francuskog mulata koji je sinoć bio ovdje, izgubio ga je. Izgubio je šešir? Ili obratno, mulat se izgubio. A šešir me je pronašao. Objasnila je da je sinoć skupina dječaka, onih koji žive na ulici, vidjela Francuza kako izlazi iz diskoteke. Zaustavio se nekoliko metara dalje iza neke zgrade da bi urinirao i onda ga je zemlja progutala. Ostao je samo šešir. Zemlja ga je progutala? Tako govore, kota.10 Možda je to bio živi pijesak, možda čarolija, ne znam. Dečki su 10 Cota ili kota u afričkom slengu znači ugledna, odrasla osoba.

dasha/bojana888 štapom povukli šešir. A ja sam ga od njih kupila. Sada je moj. Daniel je izašao iz diskoteke. Dva su dečka gledala televiziju, sjedeći na pločniku ispred izloga neke trgovine. Zvuk s televizora nije dopirao van, tako da su oni sami improvizirali dijaloge koje su glumci izmjenjivali. Novinar je već vidio taj film. Novi dijalozi, međutim, posve su promijenili zaplet. Ostao je nekoliko minuta zabavljajući se tim prizorom. Iskoristio je pauzu da se obrati dječacima: Rekli su mi da je neki tip, Francuz, sinoć nestao ovdje u blizini. Čini se da ga je zemlja progutala. Da, potvrdilo je jedno dijete. Takve se stvari događaju. Jeste li to vidjeli? Ne. Ali vidio je Baiacu. Daniel je u sljedećim danima ispitao i druge dečke i svi su govorili o tužnom kraju Simon-Pierrea kao da su to vidjeli. Ali kad bi ih malo pritisnuo, priznali su da nisu bili ondje. Činjenica je da više nitko nikada nije vidio francuskog pisca. Policija je arhivirala slučaj. Na Benchimolovoj ljestvici postoji samo jedan nestanak desetog stupnja. Sam je novinar svjedočio tom nevjerojatnom gubitku. Dana 28. travnja 1988. list Jornal de Angola, za koji je Daniel radio, poslao ga je u pratnji fotografa, poznatog kao Kota Kodak, takozvani KK, u malo mjesto zvano Nova Esperanta, gdje je ubijeno 25 žena osumnjičenih da su se bavile čaranjem. Dva reportera iskrcala su se iz trgovačkog aviona na aerodromu u Huambu. Vozač ih je čekao da ih odveze u Novu Esperantu. Kad su onamo stigli, Daniel je porazgovarao s poglavicom i nekoliko stanovnika. KK ih je slikao. Pala je noć kad su se vratili u Huambo. Trebali su se vratiti u Novu Esperantu sljedeće jutro helikopterom Zračnih snaga. No pilot nije bio u stanju lokalizirati selo: Čudno - priznao je uznemireno nakon dva sata kruženja po nebu. - Nema ničega na ovim koordinatama. Dolje je samo trava. Danielu je dozlogrdila mladićeva nesposobnost. Ponovo je unajmio vozača koji ih je onamo već bio odvezao. KK nije htio ići s njima: Nemam tamo što fotografirati. Ne fotografiraju se odsutnosti. Kružili su automobilom

dasha/bojana888 prolazeći kroz iste krajolike kao u snu, u beskrajno dugom vremenu kao u snu, dok i vozač nije priznao da je zbunjen: Izgubljeni smo! Izgubljeni? Vi ste se izgubili! Muškarac ga je bijesno pogledao, kao da ga smatra odgovornim za pomutnju svijeta: Ovi su putevi vrlo pijani. Snažno je udarao po upravljaču: Mislim da smo doživjeli geografsku nezgodu! Odjednom se pojavio jedan zavoj i izronili su iz te zablude, ili iluzije, ošamućeni i drhtavi. Nisu pronašli Novu Esperantu. Ipak, jedan ih je putokaz vratio na cestu koja ih je odvela u Huambo. KK ga je čekao u hotelu, prekriženih ruku na mršavim prsima, mračnoga lica: Loše vijesti, druškane. Razvio sam filmove, ali su sprženi. Daju nam sranje od materijala. Svaki je dan sve gore. U novinama nitko nije bio uznemiren viješću da je Nova Esperanta nestala. Šef redakcije, Marcelino Assumpçao da Boa Morte, prasnuo je u smijeh: Quimbo11 je nestalo?! U ovoj zemlji sve nestaje. Možda je cijela zemlja na putu da nestane, jedno selo ovdje, drugo ondje, kad to shvatimo, više ničeg neće biti. Godine 2003, nekoliko tjedana nakon nestanka francuskog pisca Simon-Pierrea Mulambe, što su angolske novine donekle istaknule, Marcelino Assumpçao da Boa Morte pozvao je Daniela u svoj ured. Pružio mu je plavu omotnicu: Imam nešto za vas koji skupljate nestanke. Pročitajte. Pogledajte ima li tu kakva materijala.

11 Quimbo na kimbundu jeziku znači selo.

dasha/bojana888

Pismo

dasha/bojana888

Poštovani gospodine direktore lista Jornal de Angolo,

zovem se Mario da Piedade Lourenço Dios i klinička som psihologinja. Prije otprilike dvije godine otkrila sam groznu istinu: posvojena sam. Moja biološka majka dala me je na posvajanje odmah nakon poroda. Bila sam uznemirena i odlučila sam istražiti razloge toga čina. Ludovicu Fernandes Mano, tako se zove moja biološka majka, brutalno je silovao neki neznanac u ljeto 1955, i ona je zatrudnjela. Od toga tragičnog događaja živjela je stalno u kući starije sestre, Odete, koja se 1973, udala za rudarskog inženjera iz Luande, imenom Orlando Pereira dos Santos. Nisu se vratili u Portugal nakon neovisnosti Angole. Ni portugalski konzulat u Luandi nema zapise o njima. Odvažila sam se pisati Vam da Vas pitam mogu li mi Vaše novine na neki način pomoći da pronađem Ludovicu Fernandes Mano.

S poštovanjem,

Mario da Piedade Lourenço

dasha/bojana888

Utvarina smrt

dasha/bojana888

Utvara je umro u snu. U posljednjim je tjednima malo jeo. Istini za volju, nikada nije puno jeo - nije se imalo što jesti - i to možda objašnjava činjenica da je poživio tolike godine. Pokusi u laboratoriju pokazuju da se očekivana životna dob miševa koji su podvrgnuti niskokaloričnoj dijeti uvelike povećava. Ludo se probudila i pas je bio mrtav. Sjela je na madrac pred otvoren prozor. Obgrlila mršava koljena. Podignula oči prema nebu na kojem su se pomalo ocrtavali lagani ružičasti oblaci. Kokoši su kokodakale na terasi. Plač djeteta dopirao je iz donjeg stana. Ludo je osjetila kako joj se srce prazni. Nešto - neka tamna tvar - curila je iz nje poput vode iz napuknute posude, a zatim klizila po hladnom betonu. Izgubila je jedino biće na svijetu koje ju je voljelo, jedino koje je ona voljela, a nije imala suza da ga isplače. Ustala je, uzela jedan komadić ugljena, naoštrila ga i napala jedan, još uvijek čist, zid u gostinjskoj sobi.

Utvara je noćas umro. Sada je sve toko beskorisno. Njegov me pogled milovao, objašnjavao i održavao.

Popela se na terasu bez zaštite stare kartonske kutije. Dan se širio u mlakom zijevu. Možda je bila nedjelja. Ulice su bile gotovo puste. Vidjela je kako prolaze žene odjevene u besprijekorno bijelu odjeću. Jedna od njih, ugledavši je, podignula je desnu ruku u sretnom pozdravu. Ludo se povukla. Mogla bih skočiti, pomisliti. Zakoračiti. Popeti se na ogradu, tako je jednostavno.

dasha/bojana888 Žene bi je dolje vidjele na trenutak, kako leti i pada kao lagana sjena. Ustuknula je, povlačila se, stjerana plavetnilom, prostranstvom, izvjesnošću da će nastaviti živjeti, makar i bez ičega što bi životu dalo smisao.

Smrt kruži oko mene, pokazuje zube i reži. Kleknem i nudim joj goli vrat. Dođi, dođi, dođi sada, prijateljice. Grizi. Pusti me da odem. Ah, danas si došla i zaboravila me........ .....................Noć. Ponovo je noć. Izbrojila sam više noći nego dana..................... Noći, da, i vapaj žaba. Otvaram prozor i vidim jezero. Noć rascijepljena na dvije..................... Pada kiša, sve se prelijeva. Noću je kao da tama pjeva. Noć se valovito uspinje, gutajući zgrade. Ponovo mislim na onu ženu kojoj sam vratila goluba. Visoka je, koščata, s laganim prezirom s kojim se vrlo lijepe žene kreću kroz stvarnost. Šeće po Rio de Janeiru, po obali Logoe (vidjela sam fotografije, pronašla sam u knjižnici nekoliko albuma o Brazilu). Biciklisti prolaze pokraj nje. Oni koji na njoj zadrže pogled nikada se više ne vraćaju. Žena se zove Sara, ja je zovem Sara. Kao da je izošla iz Modiglionijeva platna.

dasha/bojana888

O Bogu i o drugim sitnim buncanjima

dasha/bojana888

Čini mi se lakše vjerovati u Boga, iako je on s onu stranu našega vrlo ograničenog shvaćanja, nego u arogantno čovječanstvo. Tijekom mnogih godina tvrdilo sam da sam vjernica iz čiste lijenosti. Bilo bi mi teško objasniti Odete, i svima ostalima, moje nevjerovanje. Nisam vjerovala ni u muškarce, ali to bi ljudi već lakše prihvatili. Posljednjih sam godina shvatila da je potrebno osloniti se na čovječanstvo da bi se vjerovalo u Boga. Bez čovječanstva Bog ne postoji.

I dalje ne vjerujem ni u Boga ni u čovječanstvo. Otkako je Utvara umro štujem Njegov duh. Razgovaram s Njim. Mislim da me sluša. Vjerujem u to ne zbog napora uobrazilje, još manje inteligencije, nego zbog uporabe drugog svojstva koje možemo nazvati nerazumnošću.

Razgovaram sama sa sobom?

Moguće. Kao uostalom i sveci, oni koji su se hvalisali da razgovaraju s Bogom. Ja sam manje arogantna. Razgovaram sa sobom, misleći da razgovaram s umiljatom dušom jednoga psa. U svakom slučaju ti mi razgovori čine dobro.

dasha/bojana888

Egzorcizam

dasha/bojana888

obrađujem kratke stihove kao molitve

riječi su legije protjeranih demona

srezujem priloge zamjenice

štedim zglobove.

dasha/bojana888

Dan kada je Ludo spasila Luandu

dasha/bojana888

Na zidu u gostinjskoj sobi nalazio se obješen akvarel koji je prikazivao grupu Mukubalaca kako plešu. Ludo je poznavala umjetnika, zvao se Albano Neves e Sousa, bio je šaljivčina, zabavan tip, stari šurjakov prijatelj. U početku je mrzila tu sliku. U njoj je vidjela sažetak svega što ju je užasavalo u Angoli: divljaci koji nešto slave - veselje, sretni predznak - nešto što joj je bilo strano. Zatim, malo-pomalo, tijekom dugih mjeseci tišine i samoće, počeli su joj se sviđati ti likovi u pokretu oko vatre, kao da život zaslužuje toliku otmjenost. Spalila je pokućstvo, spalila je tisuće knjiga, spalila je sva platna. Tek kad se osjetila očajnom skinula je Mukubalce sa zida. Htjela je iščupati čavao, samo zbog estetike, jer joj se učinilo nepriličnim da ondje stoji bez ikakve uporabe, kad joj je na um palo da možda taj komad metala drži zid. Možda drži cijelu zgradu. Tko zna, da ga iščupa iz zida, možda bi se cijeli grad urušio. Nije iščupala čavao.

dasha/bojana888

Prikaze i jedan gotovo smrtonosan pad

dasha/bojana888

Studeni je prošao bez oblaka. Isto tako i prosinac. Stigla je veljača i zrak je pucketao od žeđi. Ludo je gledala kako se jezero suši. Najprije je potamnjelo, zatim je trava požutjela, postala gotovo bijela, a noću je nestalo kreketanje žaba. Žena je brojila boce vode. Malo ih je ostalo. Kokoši, kojima je dala da piju blato iz bazena, oboljele su. Sve su uginule. Ostalo je još kukuruza i graha, ali trebalo je dosta vode za kuhanje i morala ju je štedjeti. Ponovo je trpjela glad. Ustala je jedne zore, otresajući noćne more, ušla teturajući u kuhinju i ugledala kruh na stolu: Kruh! Uhvatila ga je objema rukama u nevjerici. Pomirisala ga. Miris kruha vratio ju je u djetinjstvo. Sestra i ona na plaži dijele kruh s maslacem. Zagrizla je u smjesu. Primijetila je da plače tek kada je završila s jelom. Sjela je dršćući. Tko joj je donio taj kruh? Možda ga je netko bacio kroz prozor. Zamislila je mladića širokih ramena kako baca kruh prema nebu. Kruh ocrtava sporu krivulju i pada na njezin stol. Ta je osoba mogla baciti kruh u nebo stojeći pokraj sada gotovo suha jezera, kao dio nekog tajanstvenog rituala radi prizivanja kiše. Neki quimbandeiro,12 šampion u bacanju kruha, jer je udaljenost bila pozamašna. Te je noći rano zaspala. Sanjala je da ju posjećuje anđeo. U svitanje je na stolu našla šest kruhova, konzervu marmelade od gojabe i veliku bocu Coca-Cole. Ludo je sjela, srce joj je snažno tuklo. Netko je ulazio i izlazio iz njezine kuće. Ustala je. Posljednjih je mjeseci sve lošije vidjela. Nakon određenog sata, čim bi svjetlost ugasla, kretala se po intuiciji. Popela se na terasu. Otišla do desnoga pročelja zgrade koje je gledalo na drugu zgradu udaljenu samo nekoliko metara, to je bilo jedino pročelje bez 12 Quimbandeiro na kimbundu jeziku znači iscjelitelj, iscjelitelj-pogađač.

dasha/bojana888 prozora. Ali kad se nagnula, ugledala je skele oko susjedne zgrade, naslonjene na njezinu zgradu. Osvajač je tuda ušao. Sišla je niz stube. Bilo zbog nervoze ili slaboga svjetla, ali ponestalo joj je intuicije, nestala je jedna stuba i ona je bespomoćno pala. Onesvijestila se. Čim je došla k sebi shvatila je da je slomila lijevu bedrenu kost. Dakle, tako će to biti, pomislila je. Umrijet ću kao žrtva, ne od tajanstvene afričke bolesti, ne od dosade ili umora, neće me ubiti lopov, neće se nebo obrušiti na mene, nego uhvaćena u jedan od najpoznatijih zakona fizike: ako imamo dva tijela mase m1 i m2 na udaljenosti r među sobom, ta se dva tijela uzajamno privlače silom proporcionalnoj masi svakoga od njih i obrnuto proporcionalnoj kvadratu udaljenosti koja ih dijeli. Spasila ju je oskudnost mase. S dvadeset kilograma više udarac bi bio poražavajući. Bol joj je kljucala nogu, paralizirajući joj lijevu stranu tijela i sprečavajući je da jasno misli. Dugo je ostala nepomična, dok se vani noć uvijala kao piton gušeći na ulicama i trgovima izmučene akacije. Bol je tukla, bol je grizla. Osjetila je suha usta. Pokušala je ispljunuti jezik jer je osjećala kao da joj ne pripada, kao da ima komad pluta u grlu. Sjetila se boce Coca-Cole. Boca vode u smočnici. Morala bi se odvući nekih petnaest metara. Ispružila je ruke, uhvatila se za beton, pridignula trup. Kao da su joj rezali nogu mačetom. Jaukala je. Prestrašilo ju je vlastito jaukanje. Probudila sam cijelu zgradu, promrmlja. Probudila je Malog Poglavicu u stanu do njezina. Poduzetnik je sanjao Kiandu. Nekoliko noći san se ponavljao. On je izlazio na balkon usred noći i vidio kako svjetlost svjetluca u jezeru. Svjetlost je bivala sve veća, postajala okrugla i glazbena duga, a za to vrijeme poduzetnik je osjećao kako mu tijelo gubi težinu. Budio bi se u trenutku kad bi se svjetlost uspinjala prema njemu. Taj se put probudio ranije, zato što je svjetlost kriknula, ili se njemu učinilo da svjetlost viče u iznenadnom naletu blata i žaba. Sjeo je na krevet, bez zraka, srce mu je poskakivalo. Sjetio se vremena kada je bio zatvoren u toj istoj sobi. Katkad bi čuo lajanje nekog psa. Čuo bi udaljen glas žene koja je pjevala stare pjesme. Zgrada je ukleta - tvrdio mu je Papy Bolingô. - Taj pas laje, ali nikad ga nitko nije vidio, kao da je utvara. Govore da prolazi kroz zidove. Moraš paziti kad spavaš. Pas prolazi kroz zidove, laje, vau-vau-vau, ali ništa se ne vidi, samo se čuje njegov lavež koji ti se onda

dasha/bojana888 smjesti u snove. Pa onda imaš snove s mnogo laveža. Stanar u stanu ispod, mladi majstor, zove se Eustakio, jednog se jutra probudio i nije bio u stanju govoriti. Samo je lajao. Odveli su ga tradicionalnom liječniku, vrlo poznatom, kojem je trebalo pet dana da izbaci duh psa i njegov lavež iz Eustakijeve glave. Mladi Poglavica čudio se arhitekturi zgrade. Zbunjivao ga je zid usred hodnika, kojeg nije bilo na drugim katovima. Na tom je katu trebao biti još jedan stan - ali gdje je? U međuvremenu, nekoliko metara dalje, s druge strane zida, Ludo se naprezala da dođe do kuhinje. Svakim se centimetrom osjećala sve udaljenijom od sebe. Prva jutarnja svjetlost zatekla ju je u dnevnoj sobi, na neka dva metra od vrata. Gorjela je u vrućici. Žeđ ju je mučila više od boli. Oko dva sata poslijepodne došla je do vrata. Klonula je. Probudila se i nejasno vidjela neko lice pred sobom. Prinijela je ruku očima i protrljala ih. Lice je i dalje bilo ondje. Dječak, činilo joj se, lice dječaka s dva krupna začuđena oka: Tko si ti? Zovem se Sabalu. Došao si preko skela? Da, popeo sam po skelama. Postavili su skele na susjednu zgradu. Boje je. Skele dopiru gotovo do tvoje terase. Stavio sam nekoliko kutija na posljednju dasku i popeo se. Bilo je lako. Pala si? Koliko imaš godina? Sedam. Umireš li? Ne znam. Pomislila sam da sam već mrtva. Vode. Donesi mi vode. Imaš li novaca? Da, dat ću ti sav novac, samo mi donesi vode. Dječak se uspravio. Bacio pogled uokolo: Ovdje nema gotovo ničega. Ni pokućstva. Čini se da si siromašnija od mene. Gdje ti je novac?

dasha/bojana888 Vode! Ok, bako, smiri se, donijet ću ti nešto gazirano. Iz kuhinje je donio bocu Coca-Cole. Ludo je požudno pila iz boce. Dojmila je se slatkoća. Godinama nisam osjetila okus šećera. Reče dječaku da ode u radnu sobu po vrećicu u kojoj je držala novac. Sabalu se vratio, smijući se glasno dok je uokolo razbacivao snopove novčanica. Ovo nije novac, bako, ovo ništa ne vrijedi. Imam srebrni pribor za jelo. Uzmi srebrni pribor za jelo. Dječak se nasmije: Već sam ga odnio, nisi li primijetila? Ne. Ti si jučer donio kruh? Prekjučer. Zar ne želiš nazvati liječnika? Ne, ne želim! Mogu pozvati susjeda. Vjerojatno imaš susjede. Ne, ne! Ne zovi nikoga. Ne voliš ljude? Ni ja ne volim ljude. Ludo počne plakati: Odlazi. Odlazi. Sabalu se uspravi: Gdje je izlaz? Nema izlaza. Izađi odakle si ušao. Sabalu stavi naprtnjaču na leđa i nestane. Ludo je duboko disala. Naslonjena na zid. Bol se smirila. Možda je trebala dopustiti dječaku da nazove liječnika. Zatim je pomislila da bi s liječnikom mogla doći i policija, novinari, a ona je na terasi imala kostur. Radije će umrijeti ondje, zatočena, ali slobodna, kao što je živjela posljednjih trideset godina.

dasha/bojana888 Slobodna? Često je, gledajući svjetinu koja se prepirala ispred zgrade, tu stalnu graju truba, povika, preklinjanja i proklinjanja, proživljavala duboki strah, osjećaj opkoljenosti i prijetnje. Uvijek kad bi poželjela izaći, potražila bi neki naslov u knjižnici. Osjećala je, dok pali knjige, nakon što je spalila sve pokućstvo, vrata, drvene daske poda, da je izgubila slobodu. Kao da je zapalila planet. Kada je spalila Jorgea Amada više nije mogla ponovo čitati o Ilheusu i Sāo Salvadoru. Spalivši Joyceov Uliks, izgubila je Dublin. Uništivši Tri tužna tigra, gledala je kako gori stara Havana. Ostalo je manje od stotinu knjiga. Zadržala ih je više zbog tvrdoglavosti nego zato što bi joj mogle zatrebati. Toliko je slabo vidjela da joj je čak i uz pomoć velike lupe, čak i kad bi knjigu držala pod sunčevom svjetlošću, znojeći se kao da je u sarmi, trebalo cijelo popodne da odgonetne jednu stranicu. Posljednjih mjeseci počela je velikim slovima ispisivati najdraže rečenice iz knjiga koje su joj preostale po još slobodnim zidovima stana. Neće dugo proći, pomislila je, i bit ću doista zatvorenica. Ne želim živjeti u zatvoru. Zaspala je. Probudio ju je lagan smijeh. Ponovno je pred sobom vidjela dječaka, vitki obris koji se ocrtavao naspram uskovitlanog plamsaja zapada. Što je sada? Već si odnio pribor za jelo. Ništa više nemam. Sabalu se ponovo nasmije: Hej, bako! Mislio sam da si umrla. Stavio je naprtnjaču pokraj njezinih nogu: Kupio sam ti lijekove. Hrpu lijekova. Pomoći će ti. Sjeo je na pod: A kupio sam i još Coca-Cole. I hranu, pile s roštilja. Jesi li gladna? Jeli su ondje, dijeleći kruh i komade piletine. Sabalu joj pokaže lijekove koje je donio, analgetike, protuupalne lijekove: Otišao sam u Roque Santeiro. Razgovarao s jednim čovjekom. Rekao mu da je moj otac tukao moju majku, slomio joj ruku, a nju je stid ići liječniku. I on mi je ovo prodao. Platio sam novcem od pribora. Još mi je dosta novaca ostalo. Mogu li spavati kod tebe? Sabalu je pomogao starici da ustane, odveo je u sobu i polegao na krevet. Legao je pokraj nje i zaspao. Sljedeće jutro otišao je na tržnicu i vratio se s povrćem, šibicama, soli,

dasha/bojana888 raznim začinima i dva kilograma govedine. Donio je i prijenosni štednjak, jedan od onih kakvi se koriste na kampiranju, s malom bocom na butanski plin. On je sam kuhao na podu u sobi, slijedeći Ludoine upute. Oboje su jeli s tekom. Zatim je dječak oprao tanjure i pospremio posuđe. Znatiželjno je obilazio kuću: Imaš mnogo knjiga. Mnogo knjiga? Da, imala sam mnogo knjiga. Sada ih je malo. Nikada nisam vidio toliko knjiga. Znaš li čitati? Loše sričem slova. Završio sam samo prvi razred. Želiš da te naučim? Naučit ću te čitati, a onda ćeš ti meni čitati. Sabalu je naučio čitati dok se Ludo oporavljala. Starica ga je naučila i igrati šah. Dječaku se dopala ta igra na ploči. Dok su igrali šah, govorio joj je o vanjskom životu. Za nju je to bilo kao da ima vanzemaljca koji joj otkriva tajne nekog dalekog planeta. Jednoga poslijepodneva Sabalu je primijetio da skidaju skele. I kako ću sada izaći? Ludo se zabrinula: Ne znam! A kako si uopće ti ušla ovamo? Nisam ušla. Uvijek sam živjela u ovoj kući. Dječak ju je zbunjeno gledao. Ludo se predala. Odvela ga je do ulaznih vrata. Otvorila ih i pokazala mu zid koji je podignula prije trideset godina, a koji je dijelio stan od ostatka zgrade: S druge strane ovoga zida nalazi se svijet. Mogu li srušiti zid? Možeš, ali mene je strah. Jako me je strah.

dasha/bojana888 Nemoj se bojati, bako. Ja ću te štititi. Dječak je potražio pijuk i nakon nekoliko snažnih zamaha otvorio rupu u zidu. Provirivši, na drugoj strani ugledao je ustrašeno lice Maloga Poglavice: Tko si ti? Sabalu proširi rupu s još dva udarca. Predstavi se: Zovem se Sabalu Estevao Capitango, stariji. Trenutno na zadatku rušenja ovoga zida. Poduzetnik je otresao kreč sa sakoa. Odmaknuo se dva koraka: Dovraga! S kojeg si ti planeta? Dječak je mogao dati isti odgovor kao Elza Soares na početku svoje karijere, s trinaest godina, kada joj je onako mršavoj i loše odjevenoj Ary Barroso postavio isto pitanje (tamo straga publika se posprdno smijala, a kod kuće jedno od djece je umiralo): Dolazim s planeta Gladi. No, Sabalu nikada nije čuo za Elzu Soares, a ni za Aryja Barrosa, pa je samo slegnuo ramenima i smiješeći se odgovorio: Mi živimo ovdje. Mi? Ja i moja baka. Živite ovdje? Imate stan na toj strani? Da. Otkad tu živite? Oduvijek. Da? A kako ste izlazili? Nismo izlazili. Samo smo stanovali. Ali sad ćemo početi izlaziti. Mali Poglavica u čudu je vrtio glavom: Dobro, dobro. Dovrši razbijanje tog zida, a onda počisti hodnik. Ne želim vidjeti ni najmanji trag prašine, ok? Ovo ovdje više nije siromašna četvrt. Sada je otmjena i ugledna

dasha/bojana888 zgrada kao u kolonijalno vrijeme. Ušao je natrag u svoj stan, krenuo prema kuhinji i izvadio pivo iz hladnjaka. Otišao ga popiti na balkon. Katkad je osjećao svojevrsnu čežnju za vremenom kada se lud i siromašan satima klatio po ulicama i trgovima. Svijet okupan suncem nije trpio zagonetke. Sve mu se činilo prozirno i lucidno, čak i Bog, koji je, uzimajući razne oblike, često dolazio u suton na čašicu ugodna razgovora.

dasha/bojana888

Mutiati blues

Etnička skupina Kuvale danas ne broji više od 5000 članova, ali zauzimaju golem teritorij: više od polovice Provincije Namibe. Oni su zapravo uspješan narod prema svojem načinu vrednovanja: puni su goveda. Njihov prostor, osim na sjeveroistoku, gotovo da nije bio pozornica izravnih ratnih zbivanja, a posljednjih godina palo je dosta kiše, barem dovoljno za održavanje stoke (čak je bilo dobrih godina i dugo nije bilo nijedne doista loše godine), ipak, angolske ih institucije svake godine stavljaju u situaciju nestašice hrane. Ne uspijevaju zamijeniti stoku za kukuruz. Taj binom, koliko stoke toliko gladi, još je jedan znak njihove posebnosti. No nije li to ujedno i posebnost Angole? Koliko nafte...?

Ruy Duarte de Carvalho, Upozorenje za plovidbu - sažet i preliminaran pogled na kuvalske pastire, Luanda, INALD, 1997.

dasha/bojana888

Detektiv je čučnuo. Uperio pogled u starca koji je nekoliko metara dalje vrlo uspravno sjedio. Sjaj neba ga je smetao, sprečavao da ga jasno vidi. Okrenuo se vodiču: Onaj starac ondje, je li mulat? Vodič se nasmiješio. Pitanje kao da mu je zasmetalo: Može biti. Neki bijelac koji je ovuda prošao prije sedamdeset godina. Takve se stvari događaju. I danas se događaju. Ovdje ljudi nude supruge posjetiteljima, jeste li znali? Čuo sam. Tako čine. Ali ako žena odbije, u redu, ne prisiljavaju ih ni na što. Ovdje žene imaju više moći nego što mislimo. Ne sumnjam. Ovdje, kao i svugdje. Na kraju, žene će imati svu moć. Obratio se starcu: Govorite li Vi portugalski? Prozvani je prešao desnom rukom preko glave pokrivene nekakvom kapom, vrlo lijepom, s crvenim i žutim prugama. Pogledao je ravno u Montea u nijemom izazovu, otvorio usta, gotovo bezuba, i prasnuo u sitan, mekan hihot, koji se poput prašine raspršio u osvijetljenom zraku. Neki je dječak, sjedeći do njega, nešto priopćio vodiču. Muškarac je preveo: Kaže da stari ne govori. Nikada nije govorio. Monte se uspravi. Obriše znoj s lica rukavom košulje: Podsjeća me na jednog čovjeka kojeg sam upoznao prije mnogo godina. Umro je. Šteta, jer bili silno uživao da ga opet ubijem. Sada, kad sam ostario, spopadaju me nevjerojatno jasna sjećanja na prošle događaje. Kao da se netko u mojoj glavi zabavlja listanjem starog fotografskog albuma. Satima su hodali suhim koritom rijeke. Montea je pozvao jedan general, drug iz ratnih

dasha/bojana888 vremena, koji je u blizini kupio veliko imanje da bi ga poklonio kćeri. Ona je podigla čvrstu ogradu oko imanja, presjekavši tradicionalne rute transhumancije mukubalskih pastira. Izmijenili su se pucnjevi. Jedan je pastir ranjen. Sljedeće noći skupina mladih Mukubalaca napala je imanje i odvela dječaka od četrnaest godina, generalova unuka, i još dvadesetak grla stoke. Monte zakorači prema starcu: Mogu li vidjeti Vaše zapešće? Desno zapešće? Starac je nosio običnu tkaninu svezanu oko pojasa, u raznim crvenim i narančastim tonovima. Deseci ogrlica krasili su mu vrat. Na zapešćima sjajile su se široke bakrene narukvice. Monte ga uhvati za ruku. Namjeravao je maknuti narukvice kada ga je udarac srušio. Dječak koji je sjedio do starca u skoku je ustao i snažno ga opalio šakom u grudi. Detektiv je pao na leđa. Okrenuo se. Četveronoške se odmaknuo nekoliko metara, kašljući, pokušavajući doći do daha i ustati, dok se iza njega odvijala žestoka prepirka. Naposljetku se uspio osoviti na noge. Graja je privukla ljude. Mladići sjajne kože, boje hrđe, nahrupili su iz blještavila poslijepodneva kao u kakvu čudu i okupili se oko starca. Mahali su dugim štapovima. Izvodili korake plesa. Visoko poskakivali. Vikali. Vodič je prestrašeno ustuknuo: Ovo postaje gadno, kota. Bolje da zbrišemo! Kad je napokon stigao u Luandu, za stolom u jednom baru, između dva gutljaja ledena piva, Monte je sažeo ponižavajući poraz u jednu izražajnu sliku, iako ne baš profinjenu: Otjerali su nas kao pse. Toliko sam se prašine nagutao da otad serem cigle.

dasha/bojana888

Gdje se objašnjava jedan nestanak (gotovo dva) ili kako se, citirajući Marxa, sve što je čvrsto raspada na zraku

dasha/bojana888

Magno Moreira Monte probudio se u jutru bez svjetlosti, osjećajući se poput rijeke koja je izgubila ušće. Spora kišica umirala je vani. Žena se češljala u gaćicama i sandalama, sjedeći na krevetu. Gotovo je, reče Monte. Ne mogu više. Maria Clara pogledala ga je majčinski spokojno: Tako treba, ljubavi. Sada možemo biti sretni. Bilo je to 2003. Bunio se zbog novih smjernica stranke. Nije se slagao s napuštanjem starih ideala, prepuštanju tržišnoj ekonomiji, približavanju kapitalističkim silama. Otišao je iz obavještajne službe i ponovo počeo život kao privatni detektiv. Klijenti su mu dolazili na savjet zajedničkih prijatelja, tražeći informacije o konkurentskim tvrtkama, velikim krađama, nestalim ljudima. Posjećivale su ga i očajne žene, tražeći dokaze o izdajama svojih muževa, i ljubomorni muževi, nudeći mu dobre svote za praćenje njihovih žena. Monte nije prihvaćao takve poslove, koje je prezrivo nazivao slučajevima iz kreveta. Slao ih je drugim kolegama. Jednog poslijepodneva u ured mu je došla supruga poznatog poduzetnika. Sjela je, prekrižila svoje veličanstvene noge, pa ih vratila u prvotni položaj, kao Sharon Stone u Sirovim strastima, i u dahu izbacila: Želim da ubijete moga muža. Kako?! Polako. Vrlo polako. Monte se nasloni. Dugo ju je šutke promatrao, čekajući da se slomi. Međutim, žena nije spustila pogled: Dat ću Vam sto tisuća dolara. Detektiv je poznavao poduzetnika, beskrupuloznog oportunista koji je počeo puniti

dasha/bojana888 džepove još u marksističko doba, kradući tu i tamo na javnim radovima. To je mnogo novaca za lako malo posla. Dakle, pristajete? Zašto ga želite ubiti? Dosta mi je njegovih izdaja. Želim ga vidjeti mrtvog. Prihvaćate li? Ne. Ne prihvaćate? Ne. Ne prihvaćam. Ubio bih ga bez kajanja, čak i s izvjesnim zadovoljstvom, pogotovo polako, ali niste mi dali pravi motiv. Žena je bijesno otišla. Nekoliko tjedana poslije novine su donijele vijest o poduzetnikovoj smrti. Ubijen je hicima u automobilu, opirući se pokušaju pljačke. Monte još ni danas ne može suspregnuti lagani smiješak kada čuje komentare o nestanku Simon-Pierrea Mulambe. Ljudi krivo tumače kad ga vide nasmijanog. Smatraju da se on, zadrti marksist, skeptik po prirodi i obrazovanju, smije narodnom praznovjerju. U ono su ga vrijeme ljutile neuspjele operacije. Nije prihvaćao pogreške, ni vlastite ni tuđe, makar ga zadovoljio krajnji rezultat takvih pomutnja. Na kraju je zatražio ostavku. To je bila kap koja je prelila čašu moga beskrajnog strpljenja, objasnio je jednom prijatelju. Rat je završio. U luandskim hotelima naguravali su se poduzetnici iz Portugala, Brazila, Južne Afrike, Izraela, Kine, svi u potrazi za brzim novcem u zemlji mahnite obnove. Tamo gore, iz raskošnog i klimatiziranog ureda, stizala je naredba da se ušutka novinara, Daniela Benchimola, specijaliziranog za slučajeve nestanka. Benchimol je tjednima ispitivao pilote, mehaničare, poduzetnike, kurve, ulične prodavače, političare iz oporbe i one iz vladajuće stranke, svakojake ljude, o nestanku Boeinga 727. Avion je ispario jedne zore, četrdeset pet tona čvrstog metala, i nitko nije znao objasniti to čudo. Sve što je čvrsto raspada se na zraku, mrmljao je Monte, misleći na Marxa, i misleći, kao Marx, ne na avione, nego na kapitalistički sustav koji se ondje, u Angoli, širio kao plijesan među ruševinama i već sve izgnjilio, uništio, začevši tako i vlastiti kraj.

dasha/bojana888 Monte je poznavao novinara. Smatrao ga poštenim čovjekom, čak idealistom, u sredini u kojoj su mnogi odlučili prodati dušu vragu. Reportaže koje je potpisivao, začinjene laganom dozom humora, iritirale su i uznemiravale novu buržoaziju. Vukao je podrijetlo od marokanskih Židova koji su se naselili u Bengueli sredinom 20. stoljeća, nakon toga izmiješani s crncima i pokršteni. Djed, Alberto Benchimol, vrlo omiljen i cijenjen liječnik, pripadao je Kuribeki, nazivu po kojem je poznata masonska loža u Angoli. Riječ potječe iz jezika umbundu, sa značenjem predstaviti se ili ponuditi se. Kuribeka je stvorena oko 1860, s ložama u Bengueli, Catumbeli i Mossamedesu, te se čini da je nadahnuta raznim ustancima nacionalističkog karaktera. Unuk je od staroga naslijedio impulzivnost i izravnost, svojstva koja je Monte cijenio. Dobivši naredbu da ga ušutka, detektiv nije mogao suspregnuti ogorčenje: Ova je zemlja okrenuta naopačke. Pravednici plaćaju umjesto grešnika. Ta primjedba glasno izrečena pred dvojicom generala nije dobro primljena. Jedan od njih uzjogunio se: Svijet napreduje. Stranka se znala razvijati sa svijetom, modernizirati, i zbog toga smo još uvijek ovdje. Drug bi morao porazmisliti o povijesnim procesima. Proučiti ih malo. Koliko već godina radite s nama? Oduvijek, pomislio sam. Mislim da je prekasno da se okrenete protiv nas. Drugi general slegne ramenima: Drug Monte voli provocirati. Uvijek je bio takav, policajac provokator. To je pitanje stila. Monte se složi. Treba ispunjavati dužnosti. Pridonositi da se ispunjavaju dužnosti. Na to se naposljetku svodi cijeli život. Dao je pratiti novinara. Otkrio je da svake subote unajmljuje bungalov u malom lodgeu, u Barra do Quanzi, da bi se našao sa suprugom jednoga poznatog političara. Dolazio bi oko četiri sata. Ljubavnica sat poslije i nikada se nije dugo zadržavala. Muškarac je naprotiv ostajao do jutra, doručkovao i tek se onda vraćao kući. To su rutine u kojima se gubi žurba. Jedan od najboljih Monteovih prijatelja skupljao je zmije i palme. Uli Pollak iskrcao

dasha/bojana888 se u Luandi nekoliko mjeseci nakon Neovisnosti, Ministerium für Staatssicherheit13 posudilo ga je angolskoj revoluciji. Vjenčao se s jednom ženom iz Benguele, petnaest godina mlađom, s kojom je imao dvoje djece, i nakon propasti Istočne Njemačke, tražio je i dobio angolsku nacionalnost. Diskretan čovjek, od malo riječi, za život je zarađivao proizvodeći i prodajući ruže od porculana. Sagradio je kuću pokraj Morro dos Veadosa, s okruglim balkonom, prostranim kao dvorište, postavljenim iznad vode. Ondje je, dok je more gutalo noć, dočekao prijatelja te su njih dvojica sjeli u udobne pletene naslonjače. Pili su pivo. Razgovarali su o situaciji u Angoli, o invaziji u Iraku, o urbanističkom kaosu. Uli je čekao da mrak sve obuzme: Nisi ovamo došao razgovarati o stanju u prometu. Imaš pravo. Treba mi jedna od tvojih zmija. Znao sam da ćeš me jednoga dana doći tražiti nešto takvo. Ja volim svoje zmije. One nisu oružje. Znam. To je posljednja usluga koju te tražim. Mnogi su ti se rugali kad si odlučio započeti život kao cvjećar. Ali bila je to dobra zamisao. I ti to možeš raditi. Cvijeće? Ne znam ništa o cvijeću. Cvijeće. Pekarnica. Dječji vrtići. Pogrebna poduzeća. U ovoj zemlji sve započinje. Bilo koji posao isplatit će se. Poslovi? Monte se nasmijao. Bio je to gorak smijeh: Nemam dara umnažati novac. Kod mene najbolji poslovi propadnu. Uvijek ću spajati kraj s krajem, već sam se s tim pomirio. No dobro, daj mi zmiju i zaboravi na to. Sljedeće noći jedan njegov čovjek, krupni Malanginho, bezosjećajan, kojega su zvali Kissonde, otišao je u lodge u koji se smjestio Daniel Benchimol. Prošla je ponoć. Kiša je tiho padala. Kissonde pokuca na vrata bungalova broj šest. Otvorio je visok, naočit mulat. Nosio je lijepu svilenu pidžamu metalno plave boje, s bijelim prugama. Policajac uperi u njega pištolj, istodobno prinoseći kažiprst lijeve ruke ustima s izražajnim pokretom: 13 Poznata kao Stasi - tajna policija Njemačke Demokratske Republike.

dasha/bojana888 Šššss! Ni riječi. Ne želim da se ozlijediš. Gurnuo je mulata unutra i naredio mu da sjedne na krevet. Zatim, ne prestajući mu prijetiti pištoljem, izvadi iz džepa jakne kutiju s lijekovima: Progutat ćeš dvije tablete. Leći ćeš i spavati kao beba. Sutra ćeš se probuditi sretan, samo malo siromašniji. Prema planu, Daniel Benchimol trebao je progutati tablete i nakon nekoliko minuta zaspati. Kissonde bi tada navukao debele kožnate rukavice i iz naprtnjače izvadio koraljnu zmiju, dar staroga Ulia, uhvatio je za glavu i prinio je novinaru da ga ugrize. Izašao bi tiho, da ga nitko ne vidi, ostavljajući zmiju u sobi. Sljedeće jutro čistačica bi otkrila leš, zmiju, kutiju s lijekovima i digla uzbunu. Mnogo povika, mnogo suza. Lijepi govori na pogrebu. Savršen zločin. Nažalost, mulat je odbio slijediti scenarij. Umjesto da proguta tablete i zaspi, izbacio je neku psovku na francuskom, bacio kutiju na pod i namjeravao ustati kada ga je Kissonde srušio snažnim udarcem. Opružio se na krevetu, u nesvijesti, rasječene usnice, obilato krvareći. Kissonde je nastavio s planom. Ugurao mu tablete u grlo, navukao rukavice, otvorio naprtnjaču, uhvatio zmiju za glavu i prinio je mulatovu vratu kako bi ga ugrizla. No tada se dogodila druga nepredviđena stvar. Zmija se bijesno izvila i ugrizla policajca za nos. Kissonde ju je uhvatio, vukao, ali zmija ga nije odmah pustila. Naposljetku ju je uspio iščupati. Bacio ju je na pod, zgazivši je nekoliko puta. Sjeo je na krevet dršćući, izvukao mobitel iz džepa i nazvao Montea: Šefe, imamo situaciju. Monte, koji je čekao u automobilu na ulasku u lodge, potrčao je prema bungalovu broj šest. Vrata su bila zatvorena. Lagano je pokucao. Nitko nije otvorio. Pokucao je snažnije. Vrata su se otvorila i on ugleda raščupanog, u gaćama, i živog živcatog Daniela Benchimola. Oprostite, jeste li dobro? Novinar je prestrašeno protrljao oči: Zar bih trebao biti loše? Monte brzo izmisli neku ispriku, neki je gost čuo povike, možda noćne ptice progone svoj plijen, ili je mačka koja se tjera, zaostale noćne more, ponovo se ispričao, zaželio mirnu

dasha/bojana888 noć začuđenom novinaru i otišao. Nazvao je Kissondea: Gdje si ti dovraga? Začuo je stenjanje. Glas se prosuo: Umirem, šefe. Dođite brzo. Monteu je sinulo. Potrčao je prema bungalovu broj devet. Ustanovio da se metalni broj na vrhu odvojio, te se okrenuo i tako postao broj šest. Vrata su bila pritvorena. Ušao je. Kissonde je sjedio gledajući u vrata, natečena lica, nosa još i više, spuštenih vjeđa: Umirem, šefe - reče dižući ruke u laganoj gesti nemoći. - Zmija me ugrizla. Monte ugleda iza njega lice drugog tipa koji je krvario iz usta: Kvragu, Kissonde! A što je s ovim tipom?! Tko je taj? Otišao je ravno prema njegovu sakou, odloženom na naslon stolca pokraj pisaćeg stola. Premetao je po džepovima. Pronašao je novčanik i putovnicu: Francuz! Koje sranje, Kissonde, ubio si Francuza! Dovezao je džip. Kissonde je sjeo na suvozačevo mjesto. Spremao se povući beživotno tijelo Simon-Pierrea kada ga je jedan od čuvara lodgea iznenadio. Hajde barem nešto! - uzdahnuo je Monte. - Malo sreće u ovom pehu. Taj je muškarac radio s njim u teškim godinama. Uspravio se: Komandante! Pomogao je Monteu staviti Simon-Pierrea na stražnje sjedalo džipa. Donio čiste plahte. Napravili su krevet. Očistili sobu. Stavili zmiju (ono što je od nje ostalo) u Kissondeovu naprtnjaču. Već na izlasku, nakon što je čuvaru dao sto dolara da mu pomogne zaboraviti tu epizodu, Monte primijeti svileni šešir s kojim je Francuz šetao po Luandi. Ponijet ću ovaj šešir. Ponijet ću i neku odjeću. Nitko ne nestaje u pidžami. Ostavio je Kissondea u Vojnoj bolnici. Vozio se sat vremena do zemljišta koje je prije nekoliko godina kupio s idejom da ondje, daleko od buke Luande, sagradi drvenu kuću, obojenu u plavo, gdje će on i supruga provesti starost. Parkirao je džip pokraj golemog baobaba. Noć je bila divna, obasjana brončanim, okruglim mjesecom, napetim kao koža na

dasha/bojana888 bubnju. Izvukao je lopatu iz prtljažnika i iskopao raku u mekoj zemlji, mokroj od kiše. Prisjetio se stare pjesme: Ova raka u kojoj se nalaziš / mjerena pedljima / to je najmanji račun koji si platio za života / dobre je veličine / ni preširoka ni preduboka / to je dio koji te dopada u ovom posjedu. Naslonio se na baobab i pjevušio: Ovo je velika raka i za tvoje preminulo tijelo / bit će ti u njoj udobnije / nego na svijetu. U sedmom razredu gimnazije, u gradu Huambo, bio je član amaterske kazališne družine koja je prikazala Severinovu smrt i život, komad s tekstom Joaa Cabrala de Mela Neta i s glazbom Chica Buarquea. To mu je iskustvo promijenilo način na koji je gledao svijet. Glumeći siromašnog seljaka s brazilskog sjeveroistoka, shvatio je kontradikcije i nepravednosti kolonijalnog sustava. Travnja 1974. nalazio se u Lisabonu, studirajući pravo, kada su se ulice ispunile crvenim karanfilima. Kupio je kartu i vratio se u Luandu da tamo digne revoluciju. Mnogo je godina prošlo i još se tu nalazi, pjevušeći Pogreb jednog seljaka, pokapajući u nepoznatoj zemlji jednoga pisca bez sreće. Vratio se u Luandu u četiri ujutro. Razmišljao je što će dalje učiniti, kako će opravdati nestanak Francuza, kadli se, prolazeći ispred Tržnice na Quinaxixeu, dosjetio. Parkirao je automobil. Izašao je. Uzeo je mrtvačev šešir i krenuo prema stražnjem dijelu jedne zgrade, pokraj diskoteke u Quizasu, gdje je Simon-Pierre bio te noći. Stavio je šešir na vlažnu zemlju. Neki je dječak spavao pokraj kante za smeće. Probudio ga je gurnuvši ga: Jesi li ti to vidio?! Dječak je bunovno skočio: Jesam li vidio što, kota? Ondje, gdje je onaj šešir! Ondje je stajao visok mulat, pišao i onda ga je odjednom zemlja progutala. Ostao je samo šešir. Dječak je okrenuo prema njemu svoje široko lice puno prištića. Razrogačio je oči: Šta to pričaš, latice! Zar si to vidio?! Da, naravno, vidio sam. Zemlja ga je progutala. Najprije je nešto bljesnulo, a onda ništa. Samo šešir. Stajali su ondje obojica, zapanjeni, promatrajući šešir. Njihovo čuđenje privuklo je

dasha/bojana888 drugu trojicu dječaka. Prišli su pomalo sa zebnjom, ali i donekle izazovno: Što se dogodilo, Baiacu? Baiacu ih pogleda likujući. Sljedećih dana slušat će ga. Ljudi će se izmjenjivati da ga čuju. Čovjek s dobrom pričom gotovo da je kao kralj.

dasha/bojana888

Sabaluovi mrtvi

dasha/bojana888

Onoga dana kada je Sabalu razbio zid, Ludo mu je priznala svoju najveću noćnu moru: ubila je čovjeka pištoljem i zakopala ga na terasi. Dječak je slušao bez iznenađenja: Bilo je to davno, bako. Ni on se toga više ne sjeća. On, tko? Pa tvoj mrtvac, taj Trinita. Moja je majka govorila da mrtvi pate od amnezije. Još više pate od slabog pamćenja živih. Sjećaš ga se svakog dana i to je dobro. Trebala bi ga se sjetiti smijući se, plešući. Morala bi s tim Trinitaom razgovarati kao što razgovaraš s Utvarom. Razgovor smiruje mrtvace. I to si naučio sa svojom majkom? Da. Majka mi je umrla kada sam bio dijete. Ostao sam sam. Razgovaram s njom, ali nedostaju mi ruke kojima me je štitila. Ti si još dijete. Ali ne mogu to biti, bako. Kako mogu biti dijete daleko od majčinih ruku? Dat ću ti svoje ruke. Ludo dugo nije nikoga zagrlila. Malo je izgubila spretnost. Sabalu joj je morao ispružiti ruke. On je sam načinio gnijezdo u krilu starice. Tek joj je poslije govorio o majci, bolničarki, koja je ubijena jer se borila protiv trgovine ljudskim tijelima. U bolnici u kojoj je radila, u jednom gradu na sjeveru, nestajala su trupla. Neki su zaposlenici prodavali organe iscjeliteljima i tako upetostručivali slabe plaće. Filomena, Sabaluova majka, pobunila se protiv pokvarenih zaposlenika te se poslije borila i protiv iscjelitelja. Počela je imati probleme. Jedan je automobil naletio na nju na izlasku s posla, zamalo ju zgazio. Pet puta su joj provalili u kuću. Ostavljali joj predmete čaranja zakucane na vrata, poruke s uvredama i prijetnjama. Ništa od toga nije ju pokolebalo. Jednoga jutra u listopadu, na tržnici, prišao joj je neki muškarac i nožem joj rasporio trbuh. Sabalu je vidio majku kao pada. Čuo njezin

dasha/bojana888 šapat: Bježi, sine! Filomena je došla iz Sāo Tomea, trudna, za sjajnim očima, širokim ramenima, lakim smijehom i toplim glasom mladog časnika Angolskih oružanih snaga. Časnik ju je odveo iz Luande u taj grad, živio je s njom osam mjeseci, prisustvovao rođenju Sabalua, krenuo na Jug u misiju koja je trebala trajati nekoliko dana, ali nikada se nije vratio. Dječak je prešao tržnicu, rušeći košare s voćem, kašete piva, pijukave pletene krletke. Snažni povici negodovanja dizali su se za njim. Sabalu se zaustavio tek pred kućom. Ostao je ondje nepomičan, ne znajući što činiti. Zatim su se vrata otvorila i neki pogrbljen čovjek, odjeven u crno, skočio je na njega kao ptica grabljivica. Dječak se izmaknuo, otkotrljao se po asfaltu, ustao i, ne osvrćući se, ponovo potrčao. Jedan vozač kamiona pristao je odvesti ga u Luandu. Sabalu mu je ispričao što se dogodilo: majka mu je umrla, a otac nestao. Nadao se da će u glavnom gradu uspjeti naći nekog iz obitelji. Znao je očevo ime, Marciano Barroso, bio je kapetan Oružanih snaga i nestao je u nekoj misiji na Jugu. Znao je da mu je otac rodom iz Luande. Djed i baka s očeve strane stanovali su na Trgu Quinaxixeu. Sjećao se da je majka o tome govorila. Pričala mu je da je na tom trgu raslo jezero tamnih voda i da je u njima stanovala jedna sirena. Vozač kamiona ostavio ga je na Quinaxixeu. Tutnuo mu u džep snop novčanica: Ovaj je novac dovoljan da unajmiš sobu na tjedan dana, jedeš i piješ. Nadam se da ćeš dotad naći oca. Dječak je satima i satima očajno lutao po četvrti. Najprije se obratio jednom debelom policajcu koji je stajao pred vratima banke: Poznajete li kapetana Barrosu? Policajac mu dobaci pogled svojim sitnim očima koje su sijevale od ljutnje: Miči se odavde, skitnice! Jedna se prodavačica na sajmu sažalila nad dječakom. Zaustavila se na trenutak da ga posluša. Pozvala je i ostale prodavačice. Jedna od njih sjećala se nekog starca, Adaa Barrose,

dasha/bojana888 koji je živio u zgradi Cuca. Umro je prije nekoliko godina. Smrkavalo se kad ga je glad natjerala da uđe u jednu malu gostionicu. Sjeo je sa strepnjom. Naručio je juhu i Coca-Colu. Na izlasku, jedan dječak natečena lica, vrlo loše njegovane kože, satjerao ga je uza zid: Zovem se Baiacu, klinjo. Ja sam Kralj Quinaxixea. Pokazao je na kip neke žene u središtu parka: Ono je moja gospa. Ona, kraljica Ginga. Ja, kralj Gingao. Imaš li love? Sabalu se stisnu plačući. Druga dva dječaka izronila su iz sjene, okružila Baiacua, sprečavajući ga da pobjegne. Bili su isti, niski i nabiti, kao pitbuli, očiju bez sjaja i s istim rastresenim smiješkom na lijepo ocrtanim usnama. Sabalu je zavukao ruku u džep i pokazao novac. Baiacu zgrabi novčanice: Jes, stari. Bio si dobar. Noćas možeš visjeti s nama tamo, kod kanti za smeće. Mi ćemo te štititi. Sutra počinješ raditi. Kako se zoveš? Sabalu. Drago mi je, Sabalu. Ovo je Diogo! Koji od njih? Obojica. Diogo su obojica! Sabaluu je trebalo neko vrijeme da shvati kako ta dva tijela čine jednu osobu. Kretali su se jednoglasno, odnosno, skladno titrali kao sinkronizirani plivači. U isto su vrijeme izgovarali iste rijetke riječi. Zajedno se smijali. Isplakivali iste suze. Trudne žene bi padale u nesvijest kad bi ga vidjele. Djeca su bježala od njega. Diogo, međutim, nije posjedovao ni najmanju sklonost prema zlu. Bio je dobar kao stabla pitange koja daju plodove na suncu, iako oskudne i rijetke, više zbog nemara nego jasne duhovne predodređenosti. Baiacu je dobivao neku malu zaradu tjerajući Dioga da pjeva i pleše kuduru14 ispred velikih hotela. Stranci su bili fascinirani. Davali su obilne napojnice. Jedan portugalski novinar napisao je mali članak o tom kuduristu, s fotografijom na kojoj Diogo grli Baiacua. Ovaj je nosio izrezak članka u džepu hlača i ponosno ga pokazivao: Ja sam poduzetnik ulice. Sabalu je počeo prati automobile. Novac je davao Baiacuu. Poduzetnik ulice kupovao 14 Kuduro ili kuduru vrsta je glazbe i plesa izvorno nastalih u Angoli osamdesetih godina prošloga stoljeća.

dasha/bojana888 je hranu za sve. Sebi je kupovao i cigarete i pivo. Katkad je previše pio. Postajao pričljiv. Filozofirao je: Istina je cipela bez potplata onoga tko ne zna lagati. Lako bi se razdražio. Jednom prilikom Diogo je dopustio da drugi dječaci ukradu mali radio na baterije koje je Baiacu uspio izvući sa zadnjeg sjedala nekog džipa koji je zapeo u prometu. Te je noći Baiacu zapalio vatru pokraj jezera. Ugrijao je željeznu ploču dok se nije zažarila. Pozvao je Dioga, uhvatio ga za jednu ruku i stavio je na ploču. Oba su se Diogova tijela bolno zgrčila. Dvoja usta ispustila su glasan jauk. Sabalu je povraćao, osjećajući mučninu zbog mirisa spaljena mesa i Diogova očaja. Ti si slabić - ispljune Baiacu. - Nikada nećeš biti kralj. Od toga dana, kako bi od njega učinio muškarca, barem muškarca kad ga već neće uspjeti pretvoriti u kralja, počeo ga je voditi u kratke pohode pljački. Odvijalo se to u predvečerje, kad bi se buržuji vraćali kući svojim automobilima, trpeći beskrajne sate u prometnim gužvama. Uvijek bi neki nesretnik otvorio prozor da se prozrači, jer klima ne radi, ili da nekome nešto dobaci. Tada bi Baiacu iskočio iz sjene s licem nabubrenim od prištića, širokih užarenih očiju, te mu prislonio krhotinu stakla na vrat. Sabalu bi gurnuo ruke kroz prozor i vadio novčanike, satove, sve vrijedne predmete koje je mogao dohvatiti. Zatim bi obojica pobjegli velikom brzinom između zbrke automobila, ljudi koji izvikuju prijetnje, bijesnih truba, možda čak i pucnjeva. Baiacuu je palo na um da se popne po skelama. Uputio je Sabalua: Ti se popni, vidi ima li koji otvoren prozor i uđi bez buke. Ja ne mogu. Vrti mi se na visini. Osim toga, što se više popnem, to se nižim osjećam. Sabalu se popeo do terase. Vidio mrtve kokoši. Spustio se i naišao na stan ogoljen do kosti, bez pokućstva, bez vrata i podova. Prestrašili su ga zidovi prekriveni natpisima i čudnim crtežima. Polako se povukao prema stubama. Rekao Baiacuu da unutra nema ničega. Međutim, sljedeće se noći vratio uspevši se po skelama. Odvažio se obići ostale prostorije. U sobi je vidio staricu koja spava na madracu i odjeću u jednom kutu. Kuhinja je bila jedino mjesto u kući koje je izgledalo normalno, osim zidova pocrnjelih od dima. U njoj se nalazio

dasha/bojana888 čvrst stol s mramornom pločom, štednjak i hladnjak. Dječak je izvadio kruh koji je nosio u džepu, uvijek je imao kruha u džepu, i stavio ga na stol. U jednoj ladici pronašao je kolekciju srebrnog pribora za jelo. Spremio ga u naprtnjaču i izašao. Pribor je predao Baiacuu. Dječak je zazviždao od iznenađenja: Odličan posao, klinjo. Nisi našao lovu, nakit? Sabalu zaniječe. Gore je bilo više siromaštva nego na ulicama Luande. Baiacu nije bio zadovoljan. Sutra se vrati onamo. Sabalu samo kimne. Zatraži novac za kruh. Stavio je kruh, jednu kocku maslaca i bocu Coca-Cole u naprtnjaču i popeo se uz zgradu. Sve je ostavio na kuhinjskom stolu. Vidjevši ga da se vraća praznih ruku, Baiacu je eksplodirao. Bacio se na njega udarajući ga šakama i nogama. Srušio ga. Nastavio ga šutirati u glavu, vrat, dok ga Diogo nije uhvatio za ruke i odmaknuo. Sljedeće noći Sabalu se ponovo uspeo na terasu. Taj put naišao je na Ludo kako leži na podu. Prestrašeno se spustio. Zamolio je Baiacua da mu kupi lijekove. Starica je pala. Izgledala je vrlo loše. Baiacu ga nije ni slušao: Ne vidim tvoja krila, Sabalu. Ne vidim tvoja krila, nisi anđeo. Pusti staricu da umre. Sabalu je zašutio. Pratio je Baiacua i Dioga u Roque Santeiro. Prodali su pribor za jelo. Ručali su ondje, u nekom baru koji se uzdizao smješten na potpornjima, ponad babilonske zbrke tržnice. Sabalu je pustio Baiacua da ispije pivo do kraja. Odvažio se tada upitati ga može li dobiti nešto novaca, na koncu, on je taj koji je donio pribor za jelo. Baiacu se razbjesnio: Što će tebi lova? Dajem ti sve što trebaš. Ja sam vam kao otac. Daj da samo vidim novac. Nikada nisam vidio toliko novaca na kupu. Baiacu mu prođe ispred očiju debelim snopom novčanica. Sabalu ih zgrabi. Skočio je s terase u pijesak. Podignuo se krvavih koljena. Trčao je, pomiješavši se s gomilom, dok je Baiacu, nagnut nad ogradu, izvikivao uvrede i prijetnje: Lopov! Kurvin sin. Ubit ću te. Sabalu je kupio lijekove i hranu. Spustio se mrak kada se vratio na Quinaxixe. Vidio je Baiacua kako sjedi s Diogom pokraj skela. Otišao je do drugoga dječaka i stavio mu pet

dasha/bojana888 novčanica u ruku: Reci Baiacuu da ga čekam u Zelenom baru. Dječak se udaljio trčeći. Predao je poruku. Baiacu je u skoku ustao i krenuo u suprotnom smjeru, a za njim Diogo. Sabalu se uspeo po skelama. Udahnuo je tek kad je došao do terase.

dasha/bojana888

Daniel Benchimol istražuje Ludoin nestanak

dasha/bojana888

Daniel Benchimol dvaput je pročitao pismo Marije da Piedade Lourenço. Nazvao je očevog prijatelja, geologa, koji je cijeli život posvetio istraživanju dijamanata. Stari se Vitalino vrlo dobro sjećao Orlanda: Dobar čovjek, grozan karakter. Tvrd, suh, stalno napet kao da je nosio košulju s čavlima. Zvali su ga Pico. Nitko nije htio piti kavu s njim. Nije imao prijatelja. Nestao je malo nakon Neovisnosti. Iskoristio je gužvu, stavio nešto kamenja u džep i pobjegao u Brazil. Daniel je pretraživao po internetu. Pronašao stotine ljudi koji se zovu Orlando Pereira dos Santos. Izgubio sate slijedeći neki trag, neku referenciju koja bi mu omogućila povezivanje imena s čovjekom kojeg je tražio. Bez uspjeha. Učinilo mu se to čudnim. Čovjek poput Orlanda, koji je živio dvadeset i nešto godina u Brazilu ili u nekoj drugoj zemlji koja nije Afganistan, Sudan ili Butan, morao bi ostaviti trag u velikoj virtualnoj mreži. Ponovo je nazvao Vitalina: Je li taj Orlando imao obitelj u Angoli? Vjerojatno. On je bio iz Catetea. Catetea?! Mislio sam da je Portugalac. Ne, ne! Rodom je iz Catetea. Čisti Cateteac. Nakon 25. travnja htio nas je podsjetiti na svoje podrijetlo. Hvalio se da se družio s Manguxiem. Zamisli ti! Čovjek koji sve te godine nikada nije podignuo glas protiv kolonijalizma! Moram dodati, istini za volju, da se nije družio s rasistima, to ne, uvijek se pokazivao pravednim. Odnosio se i prema bijelcima i prema crncima s jednakom arogancijom. A obitelj? Da, obitelj. Mislim daje bio bratić Vitorina Gaviāa. Pjesnika? Propalice. Nazovi ga kako hoćeš.

dasha/bojana888 Benchimol je znao gdje će naći Vitorina Gaviāa. Prešao je cestu i ušao u Biker. U to je doba povijesna pivnica bila prazna. Za jednim pomalo odvojenim stolom starci su kartali. Glasno su se prepirali. Zašutjeli su kad su vidjeli da im se približava: Pazite! - izusti jedan, pretvarajući se da šapće, ali tako da ga je novinar mogao čuti. Stigle su vladine novine. Gazdin glas. Gazdine uši. Benchimol se rasrdi: Ako sam ja glas režima, vi ste govna. Onaj koji je šaptao, uspravi se: Ne srdi se, druže. Popij pivo. Vitorino Gaviāo se kiselo nasmije: Mi smo grčki kor. Glas nacionalne savjesti. To smo mi. Mi ovdje u polumraku komentiramo napredovanje tragedije. Izbacujemo upozorenja koja nitko ne sluša. Jedna pogrdna ćelavost ukrala mu je gustu kosu koju je nosio u stilu Jimija Hendrixa i kojom je šezdesetih godina u Parizu proklamirao svoju crnost. A sad bi, glatke sjajne ćele, prošao kao bijelac čak i u Švedskoj. No dobro, možda ne baš u Švedskoj. Sa zanimanjem je podigao glas: Koje su vijesti? Novinar privuče stolac. Sjedne: Jesi li poznavao izvjesnog Orlanda Pereiru dos Santosa, rudarskog inženjera? Gaviāo je oklijevao, vrlo blijed: Moj bratić. Prvi bratić. Je li umro? Ne znam. Bi li što dobio njegovom smrću? Tip je nestao u vrijeme Neovisnosti. Govore da je sa sobom odnio cijelu pošiljku dijamanata. Misliš li da te se još sjeća?

dasha/bojana888 Bili smo prijatelji. Picova šutnja prvih godina nije me iznenadila. I ja bih, da sam ukrao jednu pošiljku dijamanata, htio da me zaborave. Njega su zaboravili. Svi su ga zaboravili. Zašto me to pitaš? Novinar mu je pokazao pismo Marije da Piedade Lourenço. Gaviāo se sjećao Ludo. Uvijek ju je smatrao pomalo oholom. Sada je shvatio razlog. Sjetio se kako je posjećivao bratića u stanu u Zgradi zavidnih. U euforiji dana koji su prethodili Neovisnosti. Da sam znao u što će se to pretvoriti, ostao bih u Parizu. I što bi radio u Parizu? Ništa! - uzdahne Gaviāo. - Ništa, kao i ovdje. Ali barem bih to radio otmjeno. Bio bih flaneur. To isto poslijepodne, nakon što je izašao iz novinske redakcije, Daniel se popeo do Quinaxixea. Zgrada zavidnih i dalje je bila u vrlo jadnom stanju. Ipak, hodnik je bio svježe obojen, udisao se čist i mladenački izgled. Jedan je čuvar nadgledao dizalo. Radi li? - htio je znati novinar. Čovjek se ponosno nasmiješio: Gotovo uvijek, šefe, gotovo uvijek! Zamolio je Daniela da se predstavi i tek onda pozvao dizalo. Novinar je ušao. Popeo se do jedanaestoga kata. Izašao iz dizala i na trenutak zastao, iznenađen čistoćom zidova i sjajem podova. Samo su jedna vrata odudarala od cjeline, ona stana D. Bila su izgrebena i imala rupu na sredini koja je sličila rupi od metka. Novinar stisne zvonce. Nije čuo nikakav zvuk. Zatim triput snažno pokuca. Otvorio je dječak. Krupne oči, izraz zrelosti koji je bio dojmljiv na tako mladoj osobi. Zdravo! - pozdravio ga je novinar. - Ovdje stanuješ? Stanujem, da. Ja i moja baka. Mogu li razgovarati s tvojom bakom? Ne.

dasha/bojana888 Pusti me da s njom razgovaram, sinko. Daniel začuje slabašan, napukao glas i tek onda ugleda vrlo blijedu gospođu, koja je vukla jednu nogu, sijede kose podijeljene u dvije debele pletenice: Ja sam Ludovica Fernandes, gospodine. Što želite?

dasha/bojana888

Mutiati blues (2)

dasha/bojana888

Starac je vidio kako se siječanj uzdiže i sklapa oko naroda Kovale poput zamke. Najprije suša. Mnogo je stoke uginulo. Kako su kretali prema istoku, prelazeći planine, zrak je postajao slađi, tlo svježije i mekše. Pronašli su neke pašnjake, blatne bunare i nastavili teškom mukom pronalazeći slabe znakove zelenila. Ograda se pojavila kao iznenađenje, kao uvreda, vrijeđajući svijetle bokove jutra. Krda su se zaustavila. Mladi su se okupili u nervozne skupine, izvikujući kratke rečenice čuđenja i zgražanja prema visovima. Približio se António, prvorođeni sin. Znojio se. Lijepo lice pravilna nosa, jasno ocrtane brade, gušili su ga napor i srdžba: Što ćemo? Starac je sjeo. Ograda se protezala stotinama metara. Izvirala je s desne strane između hrapavog klupka trnjaka, koji se ondje zvao mačji nokat, i na lijevoj strani uranjala u još gušću noćnu moru, oštriju šikaru, dugih granja u obliku svijećnjaka, sastavljenu od stabala mopane. S onu stranu ograde protezalo se pitomo korito od bijelih oblutaka u kojem je u to doba godine trebao protjecati mali potok. Jeremias Krvnik pronašao je grančicu, poravnao pijesak i počeo pisati. António je čučnuo pokraj njega. To su poslijepodne srušili ogradu i prešli na drugu stranu. Pronašli su nešto vode. Dobre pašnjake. Počelo je puhati. Vjetar je nosio teške sjene nalik na odrpine noći iščupane u nekoj još udaljenijoj pustinji. Čuli su buku motora i vidjeli kako iz polumraka i prašine izranja džip sa šestoricom naoružanih muškaraca. Jedan od njih, priprost mulat nemoćna izgleda mokre mačke, skočio je iz vozila i krenuo prema njima mašući kalašnjikovom u desnoj ruci. Vikao je na portugalskom i na jeziku nkumbi. Neke su rečenice, rastrgane vjetrom, stigle do Jeremiasovih ušiju: Ova zemlja ima gospodara! Odlazite! Odlazite odmah!

dasha/bojana888 Starac je podignuo desnu ruku, pokušavajući zadržati impulzivnost mladića. Prekasno. Jedan vitki mladić, koji je prije nekoliko mjeseci dobio suprugu, i kojega su zvali Zebra, bacio je koplje (ehonga). Oružje je ocrtalo otmjenu elipsu na paničnom nebu i u muklom se udarcu zabilo nekoliko centimetara od mulatovih čizama. Nastupilo je kratko zatišje. Kao da se i sam vjetar smirio. Zatim je čuvar podignuo oružje i opalio. Na neumoljivoj podnevnoj svjetlosti moglo je doći do krvoprolića. Šestorica muškaraca bili su naoružani. Neki pastiri bili su u vojsci, i oni su imali vatreno oružje. U to doba, međutim, s vjetrom koji je šibao tamu, samo su dva metka pronašla tijela. Zebra je bio lagano ranjen u ruku. Mulat u nogu. Obje su se strane povukle, ali u toj zbrci mnoga su goveda ostala. Sljedeće noći skupina mladih pastira predvođenih Zebrom ponovo je ušla na imanje. Vratili su se s nekom zagubljenom stokom, pola tuceta tuđih goveda i jednim dječakom od četrnaest godina koji ih je, kako je rekao Zebra, progonio na konju, vičući kao opsjednut. Jeremias se prestrašio. Krasti stoku dio je tradicije. Često se događa. U tom slučaju bila je to neka vrsta razmjene. Ali otmica dječaka, to je moglo stvoriti probleme. Pozvao ga je. Bio je to dječak zelenih očiju, neukrotive kose, vezane u rep. Jedan od likova koje u Angoli obično nazivaju nejasnim granicama, jer na sunčanoj svjetlosti izgledaju kao bijelci, a u suton izgledaju kao mulati - iz čega se katkad zaključuje da se ljudi bolje upoznaju udaljeni od svjetlosti. Prezrivo je pogledao starca: Moj će te djed ubiti! Jeremias se nasmijao. Napisao je na pijesku: Već sam jednom umro. Drugi put neće biti tako strašno. Momčić je nešto iznenađeno promucao. Počeo je plakati: Zovem se André Ruço, gospodine, ja sam unuk generala Ruça. Recite im da mi ne naude. Da me puste. Neka uzmu krave, ali neka me puste da odem. Starac se trudio uvjeriti mladiće da oslobode Andréa. Oni su tražili natrag svoje krave i jamstvo da mogu prijeći imanje u potrazi za boljim pašnjacima. Tako su pregovarali tri dana

dasha/bojana888 kada Jeremias ugleda kako se prošlost prigiba pred njim. Ostarjela je, što se ne događa uvijek, ima prošlosti koje prolaze stoljećima, a da ih vrijeme ne naruši. Ali ta ne, ta je uvenula, dobila bore i preostala kosa više nije imala boju. No glas joj je i dalje bio pouzdan i čvrst. U trenutku kada je ugledao Montea, gledajući ga kako se podiže i kako ga guraju i bacaju, gledajući kako trči progonjen mladićima, Jeremias Krvnik ponovo se prisjetio dijamanata Orlanda Pereire dos Santosa.

dasha/bojana888

Čudna sudbina rijeke Kubango

dasha/bojana888

Nasser Evangelista bio je sretan na novom poslu. Nosio je plavu odoru, vrlo čistu, i većinu vremena provodio sjedeći za pisaćim stolom i čitajući, dok je kutkom oka motrio na vrata. Zavolio je čitanje u godinama koje je proveo u zatvoru Sāo Paulo, u Luandi. Kada su ga pustili, radio je kao zanatlija, rezbario maske na Tržnici na 17. km. Jednoga je poslijepodneva sreo Maloga Poglavicu s kojim je dijelio ćeliju i ovaj ga je pozvao da radi kao portir u Zgradi zavidnih u koju se preselio, u četvrti Quinaxixe. To je miran posao, tvrdio mu je poduzetnik. Moći ćeš čitati. Tako ga je nagovorio. Toga jutra Nasser Evangelista sedmi je put čitao Pustolovine Robinsona Crusoea, kada je ugledao vrlo ružnog dječaka, lica izbrazdana prištićima, kako kruži oko zgrade. Označio je stranicu na kojoj je stao. Spremio knjigu u ladicu. Ustao i krenuo prema vratima: Hej, ti! Prištavi. Što hoćeš od ove moje zgrade? Dječak plaho priđe: Znate li živi li ovdje jedan dječak? Živi ih nekoliko, mali. Ova je zgrada prava metropola. Dječak od sedam godina, ime mu je Sabalu. Ah, da! Sabalu, znam tko je. Živi na jedanaestom katu. Vrlo je simpatičan. Živi s bakom, ali nju nisam nikad vidio. Ne izlazi iz kuće. U tom trenutku pojavila su se još dva lika. Nasser se prenuo kad ih je vidio kako hodaju ulicom, obojica odjeveni u crno, kao da su ispali iz neke pustolovine s Cortom Malteseom. Stariji je na glavi nosio mukubalsku kapu s crvenim i žutim prugama, lance oko vrata, široke narukvice na rukama. Na nogama, stare kožnate sandale koje su pokazivale golema stopala, ispucala, prašnjava. Pokraj starijeg, krećući se otmjenošću kao da hoda po modnoj pisti, hodao je vrlo visok i mršav mladić. I on je imao narukvice i ogrlice, ali na

dasha/bojana888 njemu su ti ukrasi izgledali posve prirodno, kao i šešir od kokosa koji mu je pokrivao glavu. Oba muškarca odlučno su prišla Nasseru. Idemo gore, obavijesti mladić, dok je umornom gestom odgurivao portira. Nasser je dobio vrlo stroge upute da nikoga ne pusti u zgradu, a da prije toga ne zabilježi broj njegove osobne iskaznice ili vozačke dozvole. Namjeravao je zaustaviti tu dvojicu kad je Baiacu, odgurnuvši ga, potrčao uza stube. Portir je krenuo za njim. Jeremias i sin pozvali su dizalo i popeli se. Kada su izašli iz dizala na jedanaestom katu, starac osjeti vrtoglavicu. Nedostajalo mu je zraka. Na trenutak se naslonio na zid. Vidio je Daniela Benchimola koji je pozdravljao Ludo i prepoznao je, iako je nikada nije vidio. Imam pismo za Vas, govorio je Daniel. Možda bolje da uđemo, sjest ćemo i razgovarati. Dok se to zbivalo, Magno Moreira Monte ulazio je u zgradu. Ne našavši portira, pozvao je dizalo i ušao. Dok se uspinjao, čuo je povike Nassera koji je progonio Baiacua: Vrati se! Ne smiješ se popeti! I Mali se Poglavica, koji se kod kuće brijao, prenuo zbog povika portira. Oprao je lice, navukao hlače i otišao do vrata pogledati kakav se to skandal zbiva. Baiacu je prošao pokraj njega u trku, odgurnuo pastire i zaustavio se nekoliko metara od Daniela Benchimola. U taj su se čas otvorila vrata dizala i bivši zatvorenik iznenađeno ugleda čovjeka koji ga je prije dvadeset pet godina ispitivao i mučio. Baiacu izvuče preklopni nož iz džepa hlača, otvori ga i pokaže Sabaluu: Lopove! Odrezat ću ti uši! Dječak mu se suprotstavi: Dođi. Više te se ne bojim! Ludo ga gurne u stan: Uđi, sine. Loše smo učinili što smo otvorili vrata. Nasser Evangelista skoči na Baiacua i razoruža ga: Smiri se, mali, ostavi to. Idemo porazgovarati. Zaprepaštenost Maloga Poglavice razveseli Montea:

dasha/bojana888 Ah, drug Arnaldo Cruz! Kada čujem da netko loše govori o Angoli, uvijek citiram tvoj primjer. Zemlja u kojoj se čak i mulati bogate, čak i neprijatelji režima, mora biti vrlo velikodušna zemlja! António, zapanjen zbog svih tih događaja, šapne starcu na uho, na iskrivljenom kuvalskom jeziku: Ovi ljudi nemaju goveda, stari. Ništa oni o govedima ne znaju. Daniel Benchimol uhvati Ludo za ruku: Čekajte malo, gospođo. Pročitajte ovo pismo. Mali Poglavica uperi prst u Monteova prsa: Čemu se smiješ, ti, hijeno? Prošla su vremena hijena. Ludo vrati omotnicu: Moje oči više ne služe za čitanje. Monte odmakne ruku Maloga Poglavice i, okrenuvši se, ugleda Jeremiasa. Ta ga je slučajnost, izgleda, još više razveselila: Gle, gle, još jedno poznato lice. Naš susret tamo u Namibeu nije baš dobro prošao. Barem ne za mene. Ali sad si na mom teritoriju. Daniel Benchimol zadrhti čuvši Monteov glas. Okrenuo se prema detektivu: Sjećam Vas se, gospodine. Probudili ste me one noći kada je nestao Simon Pierre. Zamisao je bila da nestanem ja, zar ne? U taj čas svi su se pogledi uperili prema bivšem policajcu. Nasser Evangelista pusti Baiacua i bijesno krene prema Monteu, s podignutim nožem: I ja Vas se sjećam, gospodine, i nisu to baš sretna sjećanja. Vidjevši da je okružen Jeremiasom, Antonióm, Malim Poglavicom, Danielom Benchimolom i Nasserom Evangelistom, Monte se počeo povlačiti prema stubama: Smirite se, smirite, što je bilo, bilo je. Svi smo mi Angolci. Nasser Evangelista nije ga čuo. Čuo je vlastite krike prije četvrt stoljeća, u uskoj ćeliji koja je vonjala na govna i pišalinu. Čuo je krike žene koju nikada nije vidio, a dopirali su iz istoga mraka. Krike i lavež

dasha/bojana888 pasa. Iza njega sve je vrištalo. Sve je lajalo. Zakoračio je prema Monteu i zabo mu nož u grudi. Iznenadio se što nije naišao ni na kakav otpor. Nekoliko je puta ponovio taj pokret. Detektiv se zateturao, vrlo blijed, i prinio ruke grudima. Nije vidio krv. Košulja je bila nedirnuta. Jeremias je zgrabio Nassera za ramena i povukao ga prema sebi. Daniel mu istrgne nož iz ruke: Lažan je. Hvala Bogu, ovo je cirkuski nož. Nož je imao šuplju dršku s oprugom u koju bi oštrica skliznula kad bi je pritisnuli. Daniel sam sebe ubode u grudi i vrat pokazujući drugima da je oružje lažno. A zatim skoči na Jeremiasa. Pa zatim ubode Nassera. Smijao se glasno i široko, histerično, i drugi su mu se pridružili. I Ludo se smijala, držeći Sabalua, dok su joj suze kapale iz očiju. Samo je Monte bio ozbiljan. Povukao je košulju, ispravio se i spustio stubama. Vani je zrak bio vreo. Suhi vjetar tresao je stabla. Detektiv je teško disao. Bdjele su ga grudi na mjestu koje je Nasser pogodio fiktivnim ubodima noža, ali iznutra, na nekom tajnom mjestu, kojem nije znao ime. Obrisao je oči. Izvadio crne naočale iz džepa hlača i stavio ih. Sjetio se, bez nekog razloga, slike kanua koji pluta u delti rijeke Okavango. Rijeka Kubango zove se Okavango nakon granice s Namibijom. Iako je velika nema sudbinu drugih takvih rijeka: ne utječe u more. Razlijeva se u brojne rukavce i umire usred pustinje. To je uzvišena i velikodušna smrt koja ispunjava zelenilom i životom pustinju Kalahari. Monte je proveo tridesetu godišnjicu svoga braka u delti Okavango, u jednom ekološkom svratištu - bio je to dar njihove djece. Bili su to sretni dani, on i Maria Clara lovili su kukce i leptire, čitajući, vozeći se kanuom. Neki ljudi pate od straha da će ih se zaboraviti. Ta se patologija naziva atazagorafobija. S njim se događalo suprotno: živio je u strahu da ga nikad neće zaboraviti. Ondje, u delti rijeke Okavango, osjećao se zaboravljenim. Bio je sretan.

dasha/bojana888

Gdje se otkriva kako je Nasser Evangelista pomogao Malom Poglavici da pobjegne iz zatvora

dasha/bojana888

Uvijek umiremo od malodušnosti, odnosno kada nam ponestane duše - onda umiremo. To je teorija Maloga Poglavice. Da je potkrijepi, poduzetnik pripovijeda što mu se dogodilo kad su ga drugi put uhitili. Proživio je strašne uvjete u zatvoru, zlostavljanja, mučenja, s hrabrošću koja je iznenadila ne samo njegove drugove u nesreći nego i zatvorske čuvare i političke policajce. Nije to bila hrabrost, priznaje: Patio sam od velike buntovnosti. Duša mi se bunila protiv nepravde. Strah, da, strah je bolio više od udaraca, ali pobuna bi se uzdizala iznad straha i tada sam se mogao suprotstaviti policajcima. Nikada nisam zašutio. Kad su vikali na mene, ja sam vikao još glasnije. Nakon nekog vremena shvatio sam da me se boje više nego ja njih. Jednom su ga prilikom za kaznu strpali u vrlo malu ćeliju zvanu Kifangondo, a Mali Poglavica pronašao je ondje miša i posvojio ga. Nazvao ga je Bljesak, možda odviše optimistično ime za običnog sivog miša s jednim odgrizenim uhom i dlakom u vrlo lošem stanju. Kada se Mali Poglavica ponovo pojavio u zajedničkoj ćeliji, s Bljeskom na desnom ramenu, neki su se kolege sprdali s njim. No većina nije obraćala nikakvu pozornost. U to vrijeme, krajem sedamdesetih, zatvor Sāo Paulo okupljao je nevjerojatnu kolekciju likova. Američki i engleski plaćenici, uhićeni u ratu, družili su se s prognanicima iz ANC-a 15 koji su pali u nemilost. Mladi intelektualci ekstremne ljevice izmjenjivali su ideje sa starim portugalskim salazaristima. Bilo je tipova uhićenih zbog krijumčarenja dijamanata i onih koji se nisu postrojili kad se dizala zastava. Neki zatvorenici bili su važni vođe stranaka. Ponosili su se prijateljstvom s predsjednikom. Još sam jučer pecao sa Starim - hvalio se jedan od njih Malom Poglavici. - Kada dozna što mi se dogodilo, izvući će me odavde i narediti da se zatvore idioti koji su mi ovo učinili. Strijeljali su ga sljedeći tjedan. 15 ANC - African National Congress, politički je pokret i stranka iz Južne Afrike, osnovan 1912.

dasha/bojana888 Mnogi nisu čak ni znali zašto su bili optuženi. Neki su poludjeli. I čuvari su ludjeli. Ispitivanja su često bila nejasna, apsurdna, kao da cilj nije bio izvući informacije iz uhićenika, nego ih samo mučiti i zbunjivati. U tom kontekstu jedan muškarac s pripitomljenim mišem nije bio neko iznenađenje. Mali Poglavica čuvao je Bljeska. Podučavao ga vještinama. Govorio mu: Sjedni! I životinja bi sjela. Naredio bi: Hodaj ukrug! I miš bi počeo hodati u krugovima. Monte je čuo za taj slučaj i otišao posjetiti zatvorenika. Rekli su mi da si stekao novog prijatelja. Mali Poglavica nije odgovorio. Stvorio si je pravilo da nikad neće odgovarati jednom političkom policajcu, osim ako ovaj ne počne vikati. U tom slučaju napadao ih je urličući, optužujući ih da služe socijalfašističkoj diktaturi itd. Zatvorenikovo ponašanje ogorčilo je Montea. S tobom razgovaram, kvragu! Ne ponašaj se kao da sam nevidljiv. Mali Poglavica okrenuo mu je leđa. Monte je izgubio glavu. Povukao ga za košulju. Tada je ugledao Bljeska. Dohvatio je životinju, bacio je na pod i zgazio je. Usred toliko velikih zločina koji su se u to vrijeme upravo ondje odvijali, među zidovima zatvora, Bljeskova mala smrt nije nikoga pogodila, osim Maloga Poglavicu. Mladić je zapao u duboku potištenost. Dane je provodio ležeći na prostirki, nijem, nepomičan, ravnodušan prema drugovima iz ćelije. Toliko je smršavio da su mu rebra iskakala ispod kože kao tipke na glazbalu quissange. Naposljetku su ga odveli u ambulantu. Kada su ga uhitili, Nasser Evangelista radio je u Bolnici Maria Pia kao pomoćni bolničar. Nije ga zanimala politika. Sva njegova pažnja bila je usmjerena prema mladoj bolničarki zvanoj Sueli Mirela, poznatoj po dugim nogama koje je velikodušno izlagala u odvažnim minisuknjama i po okrugloj frizuri u stilu Angele Davis. Djevojka, zaručnica jednog policajca državne sigurnosti, dala se zavesti umilnim riječima bolničkog pomoćnika. Zaručnik je poludio, optužio suparnika za povezanost s frakcionistima. Kada je uhićen, Nassera su smjestili u ambulantu kao zaposlenika. Ganulo ga je stanje u kojem se nalazio Mali Poglavica. Sam je smislio i organizirao ludi plan, ali ipak uspješan, koji je omogućio slabom mladiću da dođe na slobodu. Zapravo, na jednu relativnu slobodu budući da, kako

dasha/bojana888 sam Mali Poglavica voli ponavljati, nijedan čovjek nije slobodan dok je drugi zatvoren. Nasser Evangelista zabilježio je smrt Maloga Poglavice, odnosno Arnalda Cruza, studenta prava u dobi od devetnaest godina, i sam položio tijelo u lijes. Neki daleki rođak, zapravo jedan drug iz male stranke u kojoj je i student djelovao, preuzeo je lijes. Pokopao ga u diskretnoj ceremoniji na groblju Alto das Cruzes. Nakon što je, naravno, izvukao dotičnoga preminuloga. Mali Poglavica stekao je naviku odlaska na grob na godišnjicu svoje navodne smrti, noseći sam sebi cvijeće. Za mene je to razmišljanje o prolaznosti života i mala vježba o drugosti - objašnjava prijateljima. - Odlazim onamo i pokušavam razmišljati o sebi kao o bliskom rođaku. Zapravo sam najbliži rođak samom sebi. Razmišljam o njegovim nedostacima, o njegovim svojstvima i zaslužuje li moje suze ili ne. Gotovo uvijek malo zaplačem. Prošli su mjeseci dok policija nije otkrila prevaru. Pa su ga onda ponovo uhitili.

dasha/bojana888

Tajne Luande

dasha/bojana888

Mali Poglavica zabavljao se razgovarajući s prodavačima rukotvorina. Gubio se u prašnjavim uličicama, između drvenih baraka, proučavajući tkanine Konga, tisuće slika sa zalascima sunca i bubnjeve, maske naroda Čokve koje su zanatlije zakapali tijekom kišnih mjeseci kako bi izgledale staro. Znao je kupiti poneki predmet koji mu se nije sviđao samo da produži razgovor s prodavačem. Vođen više duhom solidarnosti nego razmišljanjem o dobiti, osnovao je poduzeće koje je trgovalo rukotvorinama. I sam je smišljao i dizajnirao predmete od crna drva, koje su zatim zanatlije umnažali. Prodavao ih je na luandskom aerodromu i u malim dućanima namijenjenima takozvanoj pravednoj trgovini u Parizu, Londonu i New Yorku. Zapošljavao je više od dva tuceta zanatlija. Jedna od uspješnijih figura bio je Mislilac, popularna figurica iz tradicionalnog angolskog kiparstva, s brnjicom koja mu pokriva, usta. Narod je toj figuri nadjenuo ime Nemoj-Ni-Pomisliti. To poslijepodne Mali Poglavica prošao je kroz tržnicu ne obraćajući pozornost na prodavače. Samo se smiješio, kimao glavom onima koji su ga pozdravljali. Papy Bolingô započeo je svoj nastup. Vodenkonj Fofo pjevao je staru melodiju Orkestra Baobab. Bar je bio pun. Vidjevši ga da dolazi, jedan mu je konobar prišao sa stolcem na sklapanje. Namjestio je stolac i poduzetnik je sjeo. Ljudi su se oduševljeno smijali dok se Fofo kretao u ritmu, otvarajući i zatvarajući velika usta. Mali Poglavica mnogo je puta vidio taj nastup. Znao je da je Papy Bolingô radio u cirkusu, u Francuskoj, za vrijeme progonstva. U to je vrijeme vjerojatno otkrio i razvio nevjerojatan dar trbuhozborstva s kojim je sada zarađivao za život. Bivši ton-majstor inzistirao je, čak i privatno, na vjerodostojnosti nastupa: Fofo govori! - Bio je uporan, smijući se - Fofo pjeva. Ne ja. Naučio sam ga prve riječi dok je još bio mali. Zatim sam ga naučio pjevati. Onda ga želimo čuti kako pjeva bez Vas! Ne može! To on ne čini. Vrlo je stidljiv.

dasha/bojana888 Mali Poglavica čekao je kraj nastupa. Ljudi su raspoloženo izlazili, oduševljeni tim čudom koje su vidjeli. Poduzetnik je prišao umjetniku: Čestitam! Sve ste bolji. Hvala, zahvalio je vodenkonj svojim metalnim glasom dramskog baritona. Imali smo divnu publiku. Mali Poglavica pogladio ga je po leđima: Je li ti dobro, tamo na tvojem imanju? Jako dobro, kume. Imam puno vode, blata da se u njemu valjam. Papy Bolingô prasne u gromki smijeh. Prijatelj se smijao s njim. Fofo kao da ih je oponašao, tresući glavom, udarajući debelim nogama po pozornici. Vlasnik lokala, bivši gerilac zvan Pedro Afonso, izgubio je desnu nogu prilikom eksplozije mine. To mu nije oduzelo strast za plesom. Gledajući ga kako pleše, nitko ne bi pomislio da ima umjetnu nogu. Prišao je, čuvši smijeh prijatelja, dok je na tlu od utabane zemlje ocrtavao čipkaste korake rumbe: Bog je izmislio glazbu da bi siromasi mogli biti sretni. Naručio je pivo za njih trojicu: Pit ćemo za sreću siromaha. Mali Poglavica se pobuni: A ja? Ti?! Ah, ah, uvijek zaboravim da si ti bogat. Ovdje u našoj zemlji, prvi vanjski znak bogatstva obično je arogancija. A ti nisi nimalo arogantan. Novac ti nije udario u glavu. Hvala. Znaš li kako sam se obogatio? Kažu da je jedna ptica sletjela s neba na tvoju ruku i ispljunula dva dijamanta. Gotovo da je bilo tako. Ubio sam goluba da bih ga pojeo i otkrio dva dijamanta u njegovu želucu. Prije nekoliko dana otkrio sam čiji su to dijamanti bili. Mali Poglavica zašuti na trenutak, uživajući u čuđenju prijatelja: Dijamanti su pripadali mojoj susjedi, jednoj staroj

dasha/bojana888 portugalskoj gospođi. Ona je dvadeset i nešto godina živjela u siromaštvu, a bila je bogata. I mene je obogatila, a da to nije ni znala. Ispričao je priču zadržavajući se na pojedinostima, vraćao se i ponovo nastavljao, izmišljajući svojom darovitošću mnogo toga što nije ni sam znao. Papy Bolingô htio je znati je li starica zadržala neke dijamante. Da, potvrdio je poduzetnik. Ostala su joj dva, tako velika da ih nijedan golub nije htio. Portugalka ih je poklonila dvojici mukubalskih pastira. Čini se da je poznavala te domoroce, tko zna kako. Luanda ima svoje tajne. Istina - složi se Pedro Afonso. - Naš glavni grad pun je tajni. U ovom sam gradu vidio stvari koje ni u san ne stanu.

dasha/bojana888

Monteova smrt

dasha/bojana888

Magna Moreiru Montea ubila je parabolična antena. Pao je s krova dok ju je pokušavao namjestiti. A onda mu se i ona srušila na glavu. Neki su u tom događaju vidjeli ironičnu alegoriju novih vremena. Bivšeg policajca državne sigurnosti, posljednjeg predstavnika jedne prošlosti koje se u Angoli malo ljudi voli prisjećati, srušila je budućnost; slobodna komunikacija pobijedila je mračnjaštvo, šutnju i cenzuru; kozmopolitizam je slomio provincijalizam. Maria Clara voljela je gledati brazilske sapunice. Muž je naprotiv malo gledao televiziju. Ljutila ga je ispraznost emisija. Vijesti su ga još više ljutile. Gledao je nogometne utakmice, navijao za košarkašici klub Primeiro de Agosto i za nogometni klub Benficu. Tu i tamo sjeo bi u pidžami da pogleda neki stari, crno-bijeli film. Više je volio knjige. Skupio je stotine i stotine naslova. Planirao je provesti posljednje godine života iščitavajući Jorgea Amada, Machada de Assisa, Clarice Lispector, Luandina Vieiru, Ruya Duartea de Carvalha, Julia Cortazara, Gabriela Garciju Marqueza. Kada su se preselili, ostavljajući za sobom zagađen i bučan glavni grad, Monte je nagovarao suprugu da ne uzmu televizor. Maria Clara se složila. Naučila se slagati s njime. U prvim tjednima čitali su zajedno. Sve se naizgled lijepo odvijalo. Međutim, Maria Clara se rastužila. Satima je telefonski razgovarala s prijateljicama. I tada je Monte odlučio kupiti i instalirati paraboličnu antenu. Pravo govoreći, umro je zbog ljubavi.

dasha/bojana888

Susret

dasha/bojana888

Maria da Piedade Lourenço bila je sitna i nervozna žena sivkaste kose, pomalo neuredne, uzdignute kao kakva kresta navrh glave. Ludo joj nije uspjela vidjeti pojedinosti lica. Ali je uočila krestu. Izgleda kako kokoš, pomislila je i odmah se pokajala što je to pomislila. Bila je jako nervozna u danima koji su prethodili dolasku kćeri. Međutim, kad se ova napokon pojavila, smirila se. Rekla joj je da uđe. Dnevna soba bila je sada obojena i uređena, nova vrata, novi pod, sve o trošku susjeda Arnalda Cruza, koji joj je poklonio i pokućstvo. Kupio je Ludoin stan, dopuštajući joj doživotno korištenje, i obećao plaćati školarinu Sabaluu sve dok ne završi fakultet. Žena je ušla. Sjela je na jedan stolac, napeta, držeći torbicu kao da se drži za pojas za spašavanje. Sabalu ode po čaj i kekse. Ne znam kako da Vas zovem. Možeš me zvati Ludovica, to je moje ime. Hoću li Vas jednog dana moći zvati majkom? Ludo stisne ruke ispred trbuha. Kroz prozor su se mogle vidjeti najviše grane afričke smokve. Nije ih zibao nikakav povjetarac. Znam da nemam nikakvu ispriku - promrmlja. - Bila sam jako mlada i prestrašena. Ali to ne opravdava ono što sam učinila. Maria da Piedade primakne stolac do nje. Stavi desnu ruku na njezino koljeno: Nisam došla u Luandu ništa naplatiti. Došla sam Vas upoznati. Želim Vas odvesti u našu zemlju. Ludo je uhvati za ruku: Kćeri, ovo je moja zemlja. Nemam druge zemlje. Pokaže na afričku smokvu:

dasha/bojana888 Gledala sam kako to stablo raste. Ono me gledalo kako starim. Mnogo smo razgovarali. Vjerojatno imate obitelj u Aveiru. Obitelj?! Obitelj, prijatelje, ne znam. Ludo se nasmiješila Sabaluu koji je bio prisutan, pozorno ih slušajući zavaljen u sofi: Moja obitelj je ovaj dječak, ona afrička smokva vani, utvara jednog psa. Sve slabije vidim. Došao je oftalmolog, prijatelj moga susjeda, i pregledao me. Rekao mi da nikad neću posve izgubiti vid. Ostaje mi periferni vid. Uvijek ću nazirati svjetlo, a svjetlo u ovoj zemlji prava je fešta. U svakom slučaju, više mi i ne treba: svjetlo, Sabalu koji mi čita i radost jednog nara.

dasha/bojana888

Golub zvan Ljubav

dasha/bojana888

Golub koji je promijenio život Malom Poglavici - i još mu utažio glad - zvao se Ljubav, Mislite da je to smiješno? Žalite se Mariji Clari. Ona mu je dala to ime. Buduća supruga Magna Moreire Montea bila je, u vrijeme neovisnosti, mlada gimnazijalka. Njezin otac, Horácio Capitao, carinski službenik, uzgajao je golubove listonoše. Golubovi koje je Maria Clara krstila, morali su biti šampioni. Prije Ljubavi to je bio slučaj sa Zaljubljenim (1968), Ljupkim (1971), Bučnim (1973) i Čarobnim (1973). Ljubav su zamalo bacili dok je još bio jaje. Ne valja - objašnjavao je Horácio Capitao kćeri. - Pogledaj ljusku, hrapava je, debela. Zdrav golub, snažan i dobar letač, rađa se iz jajeta s glatkom i sjajnom ljuskom. Djevojka je vrtjela jaje među prstima i presudila: Bit će šampion, oče. Zvat ću ga Ljubav. Ljubav se rodila s tankim nogama. Mnogo je gugutao. Osim toga, perje je kasnilo. Horácio Capitao nije skrivao negodovanje i odbojnost: Trebali smo ga baciti, Marijo Claro. Ta vražja ptica nikad neće dobro letjeti. To je gubitnik. Uzgajivač golubova listonoša mora znati razlikovati dobre od loših golubova. Loše bacamo, ne gubimo vrijeme s njima. Ne! - kći je bila uporna. - Imam puno vjere u ovog goluba. Ljubav se rodio da bi pobijedio. Ljubav se doista počeo razvijati. Nažalost, čak je previše narastao. Gledajući kako je debeo, mnogo veći od golubova iz istoga gnijezda, Horácio Capitao ponovo je vrtio glavom: Trebali smo ga pojesti. Veliki golubovi imaju samo jednu priliku u provjeri brzine. Ne služe za velike udaljenosti. Prevario se. Ljubav je ispunio očekivanja Marije Clare. Godine 1974. i 1975. bile su za njega godine slave. Pokazao se brzim, odlučnim, s dubokom strasti prema golubinjaku. Kurvin sin pokazuje vezanost za teritorij - napokon je priznao Horácio Capitao. - Vezanost za teritorij glavna je značajka dobroga letača.

dasha/bojana888 Gledajući se u zrcalo, Horácio Capitao vidio je visokog i mišićavog muškarca, što on nije bio, naprotiv, bio je visok metar i šezdeset, imao mlitave ruke, uska ramena, ptičje kosti. No, nikada se nije povlačio ni pred kakvim sukobom i kad je imao priliku, prvi bi zadao udarac, trpeći zatim protivnikove udarce na slabašnom tijelu, ali uvijek napetom kao u kakva kolosa. Rodio se u Luandi, u miješanoj obitelji sitne buržoazije i samo je jednom posjetio Portugal. Ipak, osjećao se, kako je sam govorio, Portugalcem od sedam naraštaja. Travanjska revolucija izazvala je u njemu bijes i zapanjenost. U nekim danima bio je više bijesan, a u drugima više zapanjen, čas pogleda izgubljena u nebu, čas urlajući protiv izdajnika i komunista koji su besramno namjeravali prodati Angolu sovjetskom imperiju. Užasnuto je gledao početak građanskog rata i pobjedu MPLA-e, i njegovih saveznika Kubanaca i Istočnog bloka. Mogao se otisnuti za Lisabon, kao i mnogi drugi, ali nije htio: Dok u ovoj zemlji bude jedan istinski Portugalac, Angola će biti Portugal. U mjesecima koji su uslijedili iza Neovisnosti vidio je tragedije koje je predvidio: bijeg kolona i dobrog dijela domaće buržoazije, zatvaranje tvornica i malih trgovina, kolaps opskrbom vodom, strujom i odvozom smeća, masovne zatvore, strijeljanja. Prestao je posjećivati golubinjak. Dane je provodio u Bikeru. Nisam li vam rekao?! komentirao je s malobrojnim prijateljima, uglavnom bivšim javnim službenicima koji su posjećivali tu povijesnu pivnicu. Postao je vrlo iritantan, neprestano inzistirao na istim optuživanjima i na istim mračnim pretkazanjima, te su ga od nekog doba počeli zvati Nisam-Li-Vam-Rekao. Jednoga maglovitog jutra, otvorivši novine, naišao je na fotografiju jednoga skupa. U prvom planu vidio je Mariju Claru kako grli Magna Moreiru Montea te potrčao pokazati novine bivšem doušniku portugalske političke policije, Arturu Quevedu, koji je nakon Neovisnosti počeo raditi svakakve poslove za novu službu za informacije i sigurnosti: Poznaješ li ovog tipa? Tko je taj? Quevedo suosjećajno pogleda prijatelja: Jedan fanatičan komunist. Najgori komunist, inteligentan, odlučan, i iz dna duše mrzi Portugalce. Horácio se vratio kući u panici. Njegova kći, njegova djevojčica, njegova princeza,

dasha/bojana888 pala je u ruke subverzivnog elementa. Neće znati što reći preminuloj ženi kada je ponovo vidi. Srce mu je sve brže kucalo kako je hodao. Bijes ga je obuzeo. Čim je otvorio vrata, već je vikao: Marijo Claro! Kći je pritrčala, dolazeći iz kuhinje i brišući ruke o pregaču: Oče?! Želim da se počneš pakirati. Idemo u metropolu. Molim?! Maria Clara navršila je sedamnaest godina. Od majke je naslijedila spokojnu ljepotu, a od oca hrabrost i tvrdoglavost. Monte, osam godina stariji, bio je njezin profesor portugalskog 1974, te godine euforije. U njemu su je privukli Horáciovi nedostaci. Dopustila je i da je zavede dubok glas kojim je profesor na satima čitao stihove Josea Regia: Moj je život započeta oluja, i / uzdignut val. /I još jedan atom koji je živnuo... / Ne znam kuda idem, /Ne znam kamo idem / Znam da nisam tu! Djevojka skine pregaču. Bijesno je zgazi: Idite Vi, gospodine. Ja ostajem u svojoj zemlji. Horácio je pljusne: Imaš sedamnaest godina, ti si moja kći. Učinit ćeš ono što ti ja kažem. Kao prvo, ostat ćeš zatvorena u kući, ne želim da učiniš još koju glupost. Uputio je sluškinju da ne dopusti Mariji Clari izaći i otišao kupiti avionske karte. Prodao je automobil za neku smiješnu cijenu Arturu Quevedu i dao mu kopiju ključeva kuće: Idi tamo svaki dan i otvori prozore, zalij vrt da ljudi misle da u stanu još uvijek ima nekoga. Ne želim da mi komunisti zauzmu kuću. Nekoliko se tjedana Mana Clara služila golubovima da bi razgovarala s ljubavnikom. Horácio je isključio telefon kada je počeo dobivati anonimne pozive s prijetnjom smrću. Prijetnje nisu bile povezane s političkim pitanjima. Ništa od toga. Carinski službenik sumnjao je u jednog zavidnog kolegu. Monte je, s druge strane, puno putovao, ispunjavajući tajne misije, katkad u područjima borbi. Maria Clara, koja se u to vrijeme sama brinula o

dasha/bojana888 golubinjaku, dala mu je tri-četiri goluba koje je on puštao u suton s ljubavnim stihovima i kratkim porukama vezanima uz noge. Maria Clara uspjela je preko sluškinje poslati poruku prijateljici koja je otišla potražiti Montea. Pronašla ga je u Viani kako istražuje glasine o organizaciji vojnog udara koja je trebala uključivati crne časnike, nezadovoljne zbog prevlasti bijelaca i mulata na najvišim razinama Oružanih snaga. Monte je sjeo i napisao: Sutra. U šest sati, na uobičajenom mjestu. Oprezno. Volim te. Stavio je poruku u mali plastični cilindar i pričvrstio ga za desnu nogu jednom od dvoje golubova koje je donio. Pustio je goluba. Maria Clara uzalud je čekala odgovor. Cijelu je noć plakala. Nije se bunila na putu do aerodroma. Nije progovorila dok se nisu iskrcali u Lisabon. Kratko je ostala u portugalskom glavnom gradu. Pet mjeseci nakon što je navršila osamnaest godina, vratila se u Luandu i vjenčala s Monteom. Horácio je progutao ponos, spakirao se i otišao za kćeri. Dosta godina poslije doznao je da je budući zet nekoliko puta odgodio njegovo uhićenje u onim burnim godinama koje su uslijedile nakon Neovisnosti. Nikada mu nije zahvalio. Ipak, na pogrebu, on je najviše plakao. Bog važe duše. Na jednoj plitici vage nalazi se duša, a na drugoj suze onih koje je oplakuju. Ako je nitko ne oplakuje, duša odlazi u pakao. Ako suze budu dovoljne i dovoljno osjećajne, uzdiže se u nebo. Ludo je u to vjerovala. Ili bi voljela vjerovati. To je rekla Sabaluu: U raj odlaze ljudi koji drugima nedostaju. Raj je mjesto koje zauzimamo u srcima drugih. To mi je govorila baka. Ne vjerujem. Voljela bih da mogu vjerovati u sve što je jednostavno - ali nemam vjere. Monte je imao tko će ga oplakati. No teško mi ga je zamisliti u raju. Možda je u čistilištu, ali u nekom mračnom kutku beskraja, između spokojnog sjaja neba i grčevitih tmina pakla, igrajući šah s anđelima koji ga čuvaju. Ako anđeli znaju igrati, ako budu dobro igrah, to će za njega biti gotovo kao raj. Što se tiče Horácia Capitaa, zvanoga Nisam-Li-Vam-Rekao, on provodi

dasha/bojana888 poslijepodneva u trošnom baru na Otoku, pijući pivo i raspravljajući o politici u društvu pjesnika Vitorina Gaviāa, Artura Queveda i još dva-tri starca iz davnih vremena. Ni dan danas ne priznaje neovisnost Angole. Kako je komunizam jednog dana završio, tako je mislio da će i neovisnost jednog dana završiti. I dalje uzgaja golubove.

dasha/bojana888

Ispovijest Jeremiasa Krvnika

dasha/bojana888

Vratimo se u ono jutro kad se Nasser Evangelista, gonjen jekom mračnih glasova, bacio na Montea i izbo ga nožem. Usred te zbrke ljudi koji su se okupili pred Ludoinim vratima, nalazila su se, možda se sjećate, i dva lika odjevena u crno. Stara gospođa primijetila ih je nakon posramljena Monteova bijega i Baiacuova odlaska (također užurbanog). Primijetila ih je, ali nije shvatila što namjeravaju jer je u međuvremenu Daniel Benchimol počeo čitati pismo koje je Maria da Piedade Lourenço napisala direktoru lista Jornal de Angola. Dvojica muškaraca čekali su da novinar završi. Šutke su svjedočili njezinoj muci, suzama koje je brisala nadlanicom. Kada je završio s čitanjem, Daniel je otišao, obećavši pisati Mariji da Piedade, a dvojica muškaraca krenuli su prema njoj. Najstariji je ispružio ruku prema Ludo, ali mlađi je progovorio: Molimo za dopuštenje da uđemo, kumo. Što želite? Jeremias Krvnik izvadi bilježnicu iz džepa sakoa i nešto brzo napiše u nju. Pokazao je to Ludo. Žena odmahne glavom: Vidim da je to bilježnica. Slova ne mogu pročitati. Vi ste nijemi? Mladić glasno pročita: Pustite nas da uđemo, molim Vas. Trebam Vaš oprost i Vašu pomoć. Ludo ih pogleda tvrdoglaveći se: Nemam vas gdje posjesti. Već trideset godina ne primam posjete. Jeremias ponovo počne pisati, pokazujući bilježnicu sinu: Stajat ćemo. Moj otac kaže da stolci, čak i najbolji, ne poboljšavaju razgovore. Ludo ih pusti unutra. Sabalu ode po četiri stare limenke maslinova ulja. Sjeli su na njih. Jeremias užasnuto pogleda u betonski pod, tamne zidove, iscrtane ugljenom. Skine kapu

dasha/bojana888 s glave. Obrijana lubanja sjajila se u polumraku. Ponovo je počeo pisati u bilježnicu. Vaša sestra i Vaš šurjak poginuli su u automobilskoj nesreći. - Sin je čitao - Ja sam bio odgovoran. Ubio sam ih. Upoznao sam staroga Pica u Uigeu, na početku rata. On me potražio. Netko mu je govorio o meni. Trebala mu je moja pomoć da zada udarac poduzeću Diamang. Čista stvar, dobro obavljena, bez krvi i zbrke. Dogovorili smo se da ću ja dobiti polovicu kamenja. Učinio sam što sam trebao učiniti, sve je ispalo kako treba, samo što je na kraju Pico pobjegao. Ostavio me praznih ruku. Nikada nije mislio da ću ga doći potražiti u Luandu. Nije me poznavao. Ušao sam u grad okružen Mobutuovom vojskom i našim ljudima, bila je to luda pustolovina i, tražeći ga posvuda dva dana, napokon sam ga pronašao na nekoj zabavi, na Otoku. Pobjegao je kad me je vidio. Pratio sam ga automobilom, kao na filmu. A on je skliznuo s ceste i udario u drvo. Vaša je sestra na mjestu poginula. Pico je poživio dovoljno da mi kaže gdje je skrio dijamante. Žao mi je. António je teško čitao. Možda zbog slabog svjetla, možda zato što nije bio vješt u čitanju ili zato što mu je bilo teško vjerovati u ono što je čitao. Kada je završio, podignuo je prema ocu začuđen pogled. Starac se naslonio na zid. Teško je disao. Uzeo je bilježnicu iz Antóniovih ruku i ponovo počeo pisati. Ludo je podignula ruku u nejasnom pokretu, s osjećajem mučnine, nastojeći ga spriječiti: Ne trudite se više. Pogreške nas ispravljaju. Možda je potrebno zaboraviti. Trebali bismo vježbati zaborav. Jeremias ljutito odmahne glavom. Napisao je još nekoliko riječi u malu bilježnicu. Predao je sinu: Otac ne želi zaboraviti. Zaboraviti znači umrijeti, kaže on. Zaborav je predaja. Stari počne ponovo pisati: Otac moli da ja govorim o svojem narodu. Želi da Vam govorim o govedima, goveda su naše bogatstvo, ali nisu sredstva za kupovinu i prodaju. Mi ih promatramo. Volimo slušati njihovo mukanje. Izoliran među Mukubalcima, Jeremias se rodio ne kao druga osoba nego kao druge osobe, kao narod. Prije je on bio jedan među drugima. U najboljem slučaju, on u zagrljaju s

dasha/bojana888 drugima. U pustinji se prvi put osjetio kao dio svega. Biolozi govore da jedna pčela, jedan mrav nisu drugo doli pokretne stanice jednoga bića. Pravi organizmi su košnica i mravinjak Isto tako jedan Mukubalac ne postoji bez drugih. Dok je António teškom mukom čitao, Ludo se prisjetila kako joj je otac objašnjavao stihove Fernanda Pessoe: Žao mi je zvijezda /Blistaju tako dugo, / Tako dugo... /Žalim ih vazda. I Nema li u stvarima / izvjesnog umora, / U svim stvarima / Kao u nogama napora? I Umora od postojanja, / Od bivanja, / Samo od bivanja, / Tužna smiješka ili blistanja... I Ne postoji li naposljetku, / Za svu stvarnost, / Ne smrt, već u izuzetku / Nešto što drugom stremi svršetku, / Neka velika uzročnost / Nešto što je u poretku / Nalik na oprost? António je govorio o zemljoposjednicima, o bodljikavoj žici koja dijeli pustinju, koja priječi pristupe pašnjacima. Odgovoriti na pucnjavu značilo bi strašne ratove za vrijeme kojih bi Mukubalci izgubili stoku, izgubili dušu i slobodu. Tako je bilo 1940, kada su Portugalci pobili gotovo cijeli narod te preživjele poslali kao robove na imanja u Sāo Tome. Prema Jeremiasu, drugo bi rješenje bilo kupiti zemlju koja je oduvijek pripadala Kuvalama, Himbama, Muchavicuasima, a koja danas pripada generalima i uspješnim poduzetnicima, mnogima koji nemaju nikakvu povezanost s neizmjernim nebom Juga. Ludo je ustala, otišla po dva dijamanta koji su joj još preostali i predala ih Jeremiasu.

dasha/bojana888

Nemio događaj

dasha/bojana888

Često sam ga gledajući se u zrcalo, vidjela iza sebe. Sada ga više ne vidim. Možda zato što tako slabo vidim (to su povlastice sljepoće), možda zato što smo promijenili zrcala. Čim sam dobila novac od stana, kupila sam novo zrcalo. Oslobodila se onih starih. Susjed se začudio.

Jedino što je u Vašem stanu u dobrom stanju to su zrcala. Ne! Rasrdila sam se: Zrcala su ukleta.

Ukleta?!

Da, susjede. Puna su sjena. Predugo su bila sama.

Nisam mu htjela reći da sam često, gledajući se u zrcala, vidjela kako se nad mene naginje muškarac koji me silovao. U to sam vrijeme izlazilo iz kuće. Vodila sam sasvim normalan život. Išla u gimnaziju biciklom. Ljeti bismo unajmili kuću na Costo Novi. Plivala sam. Voljela sam plivati. Jednoga poslijepodneva kad sam stigla kući, vraćajući se s plaže, primijetila sam da mi nedostaje knjiga koju sam čitala. Vratila sam se sama do je potražim. No pijesku je bio cijeli red drvenih montažnih kućica. U međuvremenu je pala noć i one su bile puste. Uputila sam se prema kućici u kojoj smo bili. Ušla sam. Začula som šum i, okrenuvši se, vidjelo tipa na vratima koji mi se smiješio. Prepoznalo sam ga. Znalo sam ga viđati u baru, kartao se s mojim ocem. Htjela sam mu objasniti zašto sam se vratila. Nisam imala vremena. Kad sam se snašla, već je bio na meni. Poderao mi je haljinu, stegnuo mi gaćice i ušao u mene. Sjećam se mirisa. Ruku, hrapavih, tvrdih, koje su mi stiskale grudi. Povikala sam. Nekoliko me puta snažno udario u lice, s pauzama, ne s mržnjom, ne s

dasha/bojana888 bijesom, nego kao da se zabavljao. Zašutjela sam. Došla sam kući jecajući, poderane i krvave haljine, natečena lica. Otac je sve shvatio. Poludio je. Pljusnuo me. A zatim me udarao remenom i vikao kurvo, propalico, nesretnice, još ga i danas čujem: Kurvo! Kurvo! Majka ga je držala. Sestra plakala.

Nikada nisam doznala što se dogodilo muškarcu koji me silovao. Bio je ribar. Kažu da je pobjegao u Španjolsku. Nestao. Zatrudnjela sam. Zatvorila sam se u sobu. Zatvorili su me u sobu. Čula som kako vani ljudi šapću. Kada je stigao trenutak, jedna mi je babica došla pomoći. Nisam ni vidjela lice svoje kćeri. Odveli su je od mene.

Sramota.

Sramota me je sprečavala da izađem iz kuće. Otac je umro ne uputivši mi više nikad ni riječ. Kad bih ušla u dnevnu sobu, on bi ustao i otišao. Prošle su godine, umro je. Nakon nekoliko mjeseci za njim je pošla i majka. Preselila sam se sestri. Malo-pomalo sam zaboravljala. Svaki sam dan mislila na kćer. Svaki sam se dan trudila ne misliti na nju.

Nikada više nisam uspjela izaći na ulicu, a da nisam osjetila duboki stid.

Sada je prošlo. Izlazim na ulicu i više ne osjećam stid. Ne osjećam strah. Izlazim na ulicu i prodavačice me pozdravljaju. Smiju se sa mnom kao bliske rođakinje.

Djeca se igraju sa mnom, pružaju mi ruke. Ne znam je li to zato što sam toliko stara, ili zato što sam dijete poput njih.

dasha/bojana888

Posljednje riječi

dasha/bojana888

Pišem opipavajući slova. Zanimljivo je to iskustvo, jer ne mogu čitati ni pisati. Zato ne pišem za sebe.

Kome pišem?

Pišem onoj koja sam bila. Možda ona koju sam jednog dana ostavila još uvijek postoji, uspravna i zaustavljena i sumorna na nekom vremenskom tavanu - na nekom zavoju, na nekom križanju - i na neki tajanstven način uspije pročitati ove retke koje ovdje ispisujem, a da ih ne vidim.

Ludo, draga: sada sam sretna.

Slijepa, vidim bolje od tebe. Plačem zbog tvoje sljepoće, zbog tvoje beskrajne gluposti. Bilo je tako lako otvoriti vrata, tako lako izaći na ulicu i zagrliti život. Vidim te kako viriš kroz prozore, ustrašeno, poput djeteta koje se zavlači u krevet, očekujući čudovišta.

Čudovišta, pokaži mi čudovišta: te ljude na ulici. Moje ljude.

Toliko mi je žao zbog toliko toga što si izgubila.

Toliko mi je žao.

dasha/bojana888

Ali nije li nalik na tebe i nesretno čovječanstvo?

dasha/bojana888

U snovima sve počinje

dasha/bojana888

U snu, Ludo je bila djevojčica. Sjedila je na plaži od bijela pijeska. Sabalu, ležeći na leđima, glave položene u njezinu krilu, promatrao je more. Govorili su o prošlosti i o budućnosti. Izmjenjivali su uspomene. Smijali se kako su se na čudan način upoznali. Od njihova smijeha zibao se zrak kao od sjaja ptica u uspavanom jutru. Sabalu se uspravi: Razdanilo se, Ludo. Idemo. I krenuše oboje prema svjetlosti, smijući se i razgovarajući, kao da ulaze u kakav brod.

Lisabon, 5. veljače 2012.

dasha/bojana888

Zahvale i bibliografija

Jednoga već dalekog poslijepodneva 2004. godine redatelj Jorge António potaknuo me na pisanje scenarija za dugometražni film koji se trebao snimati u Angoli. Ispričao sam mu priču o Portugalki koja se sama zazidala 1975, nekoliko dana nakon Neovisnosti, užasnuta razvojem događaja. Jorgeovo oduševljenje ponukalo me da napišem scenarij. Iako je film zastao na pola puta, od te izvorne strukture došao sam do ovog romana. Pišući odlomke o Kuvalama pronašao sam nadahnuće u pjesmama Ruya Duartea de Carvalha i u jednom od njegovih najsjajnijih eseja: Upozorenje za plovidbu - sažet i preliminaran pogled na kuvalske pastire. Nekoliko mi je ljudi pomoglo da napišem ovu knjigu. Posebno želim zahvaliti svojim roditeljima, koji su oduvijek moji prvi čitatelji, i još Patriciji Reis i Lari Longle. Zahvaljujem i brazilskoj pjesnikinji Christiani Novoa, koja je na moju zamolbu napisala Ludoine stihove u poglavljima „Haiku” i „Egzorcizam”.

dasha/bojana888

O autoru

José Eduardo Agualusa rođen je 1960. u gradu Huambu u Angoli. Radi kao novinar, piše za portugalski časopis LER, za brazilske novine O Globo te za angolski portal Rede Angola. Vodio je emisiju o afričkoj glazbi i poeziji na portugalskom radiju. Knjige su mu prevedene na više od dvadeset jezika. Dosad je objavio više od dvadeset proznih djela među kojima su: Naçao Crioula: a correspondència secreta de Fradique Mendes (Kreolska nacija: tajna prepiska Fradiquea Mendesa), 1997. - Glavna nagrada za književnost RTP-a, Fronteiras Perdidas, Contospara viajar (Izgubljene granice, priče za putovanje), 1999. - Glavna nagrada za pripovijetku Portugalskog društva pisaca, Estranhōes e Bizarrocos (Čudnice i bizarnice), 2000 - Glavna nagrada za ilustraciju Portugalskog instituta za knjigu i knjižnice i za dječju književnost Fondacije Calouste Gulbenkian, Vendedorde Passados (Prodavač prošlosti), 2004, - Nagrada britanskog časopisa Independent, As mulheres do meupai (Žene mojega oca), 2007, O Barroco Tropical (Tropski barok), 2009, Milagrário Pessoal (Osobni milagrarij), 2010, A Educaçao sentimental dospassaros (Sentimentalni odgoj ptica), 2012, A Vida no Ceu (Život na nebu), 2013, A Rainha Ginga (Kraljica Ginga), 2014, O Livro dos Camaleoes (Knjiga o kameleonima), 2015. Roman Opća teorija zaborava (Teoria geral do esquecimento) objavljen 2012, a progovara o životu u Luandi nakon portugalske revolucije 1974. i proglašenja angolske neovisnosti. Ovo je prvenstveno roman o strahu, o besmislu rasizma i ksenofobije, o ljubavi i predanosti. Mnogi ga smatraju dosad najboljim Agualusinim romanom. Roman se ove godine našao i u najužem izboru za Bookerovu nagradu.

dasha/bojana888

O prevoditeljici

Tanja Tarbuk prevoditeljica je sa španjolskog i portugalskog. Članica je Hrvatskog društva književnih prevodilaca. Godine 2010. nagrađena je godišnjom nagradom HDKP-a za prijevod zbirke pjesama Antologija portugalskog nadrealizma. Prevela je više od osamdeset knjiga, između ostalog Knjigu nemira Fernanda Pessoe, Antologiju portugalske suvremene poezije i Draženje krokodila Antonija Loba Antunesa, Sjećanje na samostan Josea Saramaga, Krokodil i druge pripovijesti Felisberta Hernandeza, Tajno oružje Julija Cortazara, Gabrijelu, cimet i klinčić Jorgea Amada, i druge značajne autore. Osim toga, objavljuje prijevode i eseje iz portugalske i španjolske književnosti u književnim časopisima i sudjeluje u radioemisijama i televizijskim programima u okviru tema vezanih uz Portugal. Također je organizirala dolazak i sudjelovanje brojnih portugalskih, brazilskih i španjolskih autora na festivalima i sajmovima knjiga u Hrvatskoj.