John C. Parkin-Jebe mi se.pdf

John C. Parkin Jebe mi se najuzvišeniji duhovni put Posvećeno Leoneu i Arcu, mojim sinovima i uzorima „jebe mi se" filozofije (no ipak, da se niste usudili rabiti taj izraz, dečki!)

Sadrţaj Predgovor - Bosonogi liječnik

Predigra Test: Odmah recite jebe mi se nečemu! Poruka autora Zašto reći jebe mi se predstavlja duhovni čin? Zbog čega jebe mi se ima takav naboj? Kako čitati ovu knjigu

1 Zašto kaţemo jebe mi se Kaţemo jebe mi se kada prestanemo raditi nešto što ne ţelimo 23 Kaţemo jebe mi se kada napokon učinimo nešto za što nismo vjerovali da moţemo učiniti 25 Kaţemo jebe mi se kad nam je ţivot isuviše vaţan 27

2 Osnovne jebe mi se metode Opuštanje 48 Prepuštanje 51 Prihvaćanje 52 Nepristrano promatranje 55 Svjesno disanje 58

3 Recite jebe mi se raznim stvarima Recite jebe mi se hrani 67 Recite jebe mi se vašim vezama 76 Recite jebe mi se bolestima 83 Recite jebe mi se novcu 38 Recite jebe mi se vremenu 93 Recite jebe mi se unutarnjem pacifistu 94 Recite jebe mi se odgoju djece 99 Recite jebe mi se samokontroli i disciplini 112 Recite jebe mi se planovima i ciljevima 117 Planovi i ciljevi su super 118 Planovi i ciljevi su srneće 120 Pokušamo skinuti ruke s volana 122 Recite jebe mi se ţelji da popravite svijet 126 Recite jebe mi se klimatskim promjenama 128 Recite jebe mi se svojim problemima 131

Recite jebe mi se onom što drugi misle o vama 135 Recite jebe mi se strahu 147 Recite jebe mi se i budite sebični 153 Recite jebe mi se svojem poslu 159 Recite jebe mi se svojoj drţavi 164 Recite jebe mi se traganju 166

4 Učinak izgovaranja jebe mi se Kad mu kaţete jebe mi se, ţivot reagira 173 Učinak riječi jebe mi se na vašu percepciju 178 Učinak na vaše tijelo nakon što ste rekli jebe mi se 185

5 Formula „jebe mi se" Korijeni formule „jebe mi se" 191 Sjedeće poze s naslonom 195 Sjedeće uspravne poze 200 Stajaće poze 204 Pokretne poze 210

Postkoitalni dim Meni je bilo lijepo Zbog čega je jebe mi se najuzvišeniji duhovni put (čisto u slučaju da niste obraćali paţnju a ţelite imati temu za čavrljanje u kafiću) Htio bih vas ponovno vidjeti (ako se slaţete)

Predgovor Jebe mi se. Napisat ću štogod mi padne na pamet. Promislivši pomno, ţeleći najbolji mogući predgovor, jer svaka knjiga to zasluţuje, počeo sam intelektualno, pimplavo, odjednom shvativši da pišem predgovor knjizi sa smjelim i neozbiljnim naslovom jebe mi se - dakle zašto bih trebao biti promišljen? Ključevi oslobađanja su univerzalni i u suštini jednostavni: valja se riješiti svih priča koje ste sebi ranije utuvili o ţivotu, o tome tko ste ili što biste trebali biti dok ste ţivi, te spoznati se odjednom kao boţanski svemoćno, nezaustavljivo i basnoslovno biće. Da biste to ostvarili potrebna je volja za opuštanjem i prepuštanjem, ne samo jednom nego uvijek. Posebice onaj dio vaše svijesti koji je navikama sklon, koji se identificira s njima poput lukave lije i koji će se boriti na svaki mogući način za svoje stare navike. Da biste se prepustili, morate izdati naredbu vašoj svijesti, naredbu s kojom se ona moţe identificirati a koja izaziva spontani osjećaj slobode. A koja je bolja naredba od „jebe mi se" jerbo u trenutku izgovaranja ovih profanih, sočnih riječi postajete jedno sa svakim buntovnikom koji je ikada ţivio, sa svim velikim osloboditeljima svijeta, s krčiteljima novih staza koji su stvarali trendove - slobodni ste - i u svojoj slobodi time prirodno veličanstveni. John i ja smo srodni duhovi - sasvim sam inspiriran njime, kao i njegovom sjajnom knjigom Jebe mi se - vjerujem da je riječ o značajnom doprinosu ljudskoj vrsti.

Bosonogi Liječnik

Predigra Test: Odmah recite jebe mi se nečemu! Kaţete li jebe mi se, oslobađate se svog grčevitog hvatanja za nešto - obično za nešto što vam zadaje bol. Kada kaţete jebe mi se, prepuštate se tijeku ţivota - prestajući raditi ono što ne ţelite, konačno počevši raditi ono što ste zaista ţeljeli; prestajete slušati druge i počnete slušati sebe. Reći jebe mi se označava duhovni čin (zapravo konačni čin), zato jer diţete ruke od problema, ostavljate se nečeg, prestajete se protiviti i vraćate se natrag u prirodni tijek ţivota (drugačije znanog i kao Tao, Bog itd.). Kaţete li jebe mi se, prestajete brinuti (općenito), prestajete nešto ţeljeti (uglavnom) i konačno postajete sretnim činjenicom da postojite kao takvi u ovome trenutku (ako ste imali sreće). Stoga prije no što zajedno skočimo, drţeći se za ruke, u bazen jebe mi se mudrosti, probajte odmah. Recite jebe mi se nečemu! To moţe biti nešto maleno (prošećite do hladnjaka i pojedite onaj komad torte) ili nešto veliko (prošećite do te svinje koju nazivate partnerom i recite mu nek uhvati maglu). Recite jebe mi se nečemu... bilo čemu! Osjetite slobodu i olakšanje koje taj iskaz donosi. Umnoţite deset puta, zamislite takav osjećaj većinu vremena i onda ćete stvoriti predodţbu o tome u što se ovdje upuštate. još jedna stvar, prije nego što skočimo, zajedno UZVIKNIMO... Jeeeeebee miiii seeeee!

Poruka autora Dakako, cijela ova knjiga je jedna autorska poruka. Ali ovo je posebna poruka od konvoja koji u izvidnicu šalje svoj bicikl da vas susretne i pripremi za dolazak same poruke. Dakle, biciklist skida svoju kacigu (majko mila!). Cereka se. Kad se malo pribere kaţe vam zašto se smijao. Poruka će vas obično nalaziti u prostodušnom formatu. Stvari se obično lakše progutaju i svare na taj način. Kao što je slavna guru-vještica 60-ih Mary Poppins jednom rekla: "Ţlica šećera pomaţe da se proguta lijek." Posebice što ţlica lijeka/šećera koju ćete kušati moţe imati okus kakav god poţelite: kao što su to bile jagode za Michaela, a punč od ruma za samu Mary Poppins. Dakle, izaberite okus koji vam se najviše sviđa i pokušat ću vam udovoljiti. Stvar je u tome da je čitava poruka vezana uz ne-ozbilj-nost. Dakle, lijek sam po sebi je sto posto šećer (naravno, s vrijednošću E za taj poseban okus po vašem izboru). Naš je ţivot sačinjen od vaţnih stvari. Naš vrijednosni sustav naprosto su stvari koje smo odabrali kao vaţne (ili su nam bile takvima nametnute našim odgojem i odrastanjem). A stvari koje su nam vaţne su stvari koje obično shvaćamo ozbiljno. Kada kaţemo jebe mi se (a obično to kaţemo kada su stvari koje su nam vaţne otišle k vragu), shvatimo da stvar koja nam je bila vaţna zapravo i nije baš bila toliko vaţna. Drugim riječima, kroz bilo koju nesretnu okolnost, mi prestanemo ozbiljno shvaćati nešto što obično shvaćamo vrlo ozbiljno. Vaţne su stvari ozbiljnost sama. Nevaţne su zemlja smijeha i lakoće. Dobro, vaš mozak zuji naokolo kao muha u kutiji za cipele nadraţena mirisom šporkog mesa. Mogućnost da stvari moţda nisu baš tako vaţne, djeluje malo zbunjujuće. Ali za većinu nas postoji i neodoljivi parfem slobode, onda kad shvatimo da stvari naposljetku moţda nisu toliko vaţne.

Zašto reći jebe mi se predstavlja duhovni čin? Kad kaţemo jebe mi se stvarima koje nas se tiču (stvarima koje su nam isuviše vaţne), mi tada izvodimo jedan duhovni čin. jebe mi se je savršen zapadnjački izraz istočnjačkih duhovnih ideja o prepuštanju, odustajanju i opuštanju našeg grčevitog pritiska na stvari (privrţenost stvarima). Naravno, moţemo se svađati do povratka spasitelja (hm, zar upravo ne oboţavate tu frazu?), o tome što duhovno zapravo znači. Široko shvaćeno, obično se definira kao nešto nematerijalno: u bilo kojem ne-obliku. Ali niti ovo nas previše ne zadovoljava. Jer ja mogu osjećati "duhovno" i za najfizičkije, najobičnije stvari. Stoga nemojmo previše gubiti glavu oko aktualne definicije; dovoljno je reći "duhovno". Po mojem iskustvu, kad god se duboko opustimo i prepustimo, mi se tada otvorimo prema duhovnom.

Kada kaţete jebe mi se bilo čemu, onda se već odmaknete od napetosti i privrţenosti krenuvši ka opuštenosti i slobodi. Sve filozofije, religije, duhovne discipline, pruţaju isto obećanje: slobodu. Problem je u tome da je sloboda teško obećanje za ispunjenje. Zapravo, bilo koja filozofija koja bi mogli ispuniti to obećanje, postala bi konačnom filozofijom... stoga, dobrodošli u jebe mi se filozofiju. Problem za većinu nas na Zapadu, tako duboko pod stresom, tako ukočene, anksiozne i opsjednute kontrolom kakvi već jesmo, jest da nama treba jedna fraza puna muda, poput jebe mi se, da nas prebaci u jedno opuštenije stanje. Ona također ima dodatnu prednost jer u sebi ne sadrţava niti jedno od navedenog, jer nije (ili ne zahtijeva): * Molitva * Pjevanje * Meditacija * Nošenje sandala * Pjevanje pjesama uz akustične gitare * Stvaranje uvjerenosti da ste vi u pravu a svi ostali u krivu * Ubijanje * Jedenje graha * Nošenje narančaste boje * Činiti ono što ne ţelite činiti * Pravila * Praviti se sretnim kada to zapravo niste * Govoriti Amen, osim ako to zaista mislite Amen.

Zbog čega Jebe mi se ima takav naboj? Jer sadrţi riječ „jebi" Knjiga poput ove kontroverzna je naprosto stoga što sadrţi riječ „jebi". Smiješno, zapravo. Prvo stoga jer filozofija iza svega zapravo je stvar anarhije, a ne same riječi. No, poglavito radi toga jer treba proći puno vremena da jedna takva riječ izgubi svoju moć. Riječ „jebi" je prekrasna. Krasna je stoga što u slangu označava seks. To je po sebi već čini zabavnom, jer se i njezino značenje proširilo. „Odjebi" zapravo znači „Idi i seksaj se" što zapravo nije uvreda, već dobra sugestija, „jebi se" je zapravo „Seksaj se sam sa sobom" što svakako nije uvreda, više jedan poziv. „Jebemga" je zapravo „0, super seks" što, u trenutku frustracije i nije loša stvar na koju valja misliti. Takva riječ šokira. Na neki način moţe se shvatiti vrijeme kada je bila rijetko korištena, kada je bila jedva izgovorena u većini društvenih krugova. Ali tijekom 80-ih i 90-ih ona je procurila i utekla u jezik. Prešla je barijere klasne, rasne, dobne, kao jedna odabrana psovka. Njezina fleksibilnost je začudna: toliko da moţe biti korištena kao bilo koji dio svakodnevna govora. Pogledajte:

„Pomislio sam jebime (glagol), u trenutku kad se jebeno (prilog) izvukla iz jebenog (pridjev) automobila. Naprosto, čista jebada (imenica), mislim ono, jebemliga (veznik), morao sam jebeno (prilog) to pojebat (glagol) (mizogina uporaba neodređene imenice, ali naprosto jebeno prostačka)." „Jebi" tako nekima posta svaka druga riječ u rečenici. Zapravo čudi, usprkos svoje sposobnosti da se širi poput virusa, da ova riječ uspijeva zadrţati dobar dio svoje snage. Svakako, danas je moguće staviti je na naslovnicu knjige na način na koji se to ne bi moglo još prije dvadesetak godina. Ali upravo ta jedna riječ privući će pozornost mojoj knjizi.

Riječ je o anarhiji Reći jebe mi se je kao pokazati srednji prst svijetu smisla, konvencija, autoriteta, sustava, uniformnosti, reda. A to je zapravo anarhija. Anarhija doslovno znači biti bez vladara. Anarhisti predlaţu drţavu slobodnu od vladalaca i voda. Šire značenje anarhije je odsutnost bilo kakvog zajedničkog standarda, svrhe ili značenja. A to je ključ anarhičnom biću jebe mi se filozofije. U ţivotu sve podupire našu neumornu potragu za značenjem, za zbirkom ulančanih značenja, lako nam ta ista značenja prouzrokuju bol, sve oko nas podupire ovaj proces gomilanja značajnog. Da bismo ţivjeli skladno, pokušavamo dogovoriti se oko standarda, svrha i značenja ţivota. Stoga bilo što što ugroţava neka od ovih kolektivnih značenja, ove svete krave našeg semantičkog svemira, predstavlja nam veliku prijetnju. Anarhizam, tj. odsutnost značenja ili svrhe, je dakle najveća prijetnja. Uţa politička konotacija anarhizma, svrgavanje drţave, nije ništa u usporedbi s disruptivnom moći njezina pravog značenja: zbacivanje zajedničke percepcije onoga što je bitno i svrhovito. Anarhizam u ovome smislu je najrazornija, najradikalnija filozofija koju čovjek moţe domisliti. Kad kaţete jebe mi se, napipali ste filozofiju koja svakoga straši do balčaka. Jebe mi se je krcata s dvije vrste eksploziva: riječ „jebi" sama po sebi ima jedan impresivan i uvredljiv naboj; a sama fraza napipava filozofiju čiste anarhije. No, prije no što se uplašite i prestanete čitati, pomislivši: „Anarhija me ne zanima", evo jedne zanimljive filozofske fusnote skrivene unutar etimologije riječi Anarchos (da, usput budi rečeno, sve to potječe od Grka) - to je opis koji je često bio primijenjen na Boga - biti „bez uzroka" i bez početka, smatralo se biti boţanstvenim. Veliki trenutak. Trenutak kada čitavi stadioni (ili sladio ako znate latinski), ustanu, aplaudiraju, bodre. Tvrdim kako je jebe mi se: konačni duhovni način (usput, on to doista i jest), i argumentiram da je u suštini čisti anarhizam, a zatim otkrivam kako Bog, BOG ni manje ni više - kako se on definirao upravo kao Anarchos. Sveta Majko Boţja, i Oče također, pa ovo su dobre vijesti. Bilo tko bi dakle moţda pomislio da postoji jedan Bog koji me ovdje vodi kroz predstavljanje njegove konačne filozofije. Dragi Boţe, ţalim slučaj, ali čitav koncept Tebe je samo jedno zajednički shvaćeno značenje - stvar kojoj anarhično moram reći jebe mi se. Oprosti, Boţe.

Kako čitati ovu knjigu

Većina vas na Zapadu će imati tendenciju da čita ovu knjigu od početka (sprijeda) do kraja (straga), osim ako niste jedan od onih koji čita celebrity-časopise pa radije prelista nešto od kraja prema početku. Tek da znate, to vam neće biti od pomoći na kraju (uostalom, na naslovnici već stoji: jebe mi seje konačni duhovni način). Ako ste iz zemlje u kojoj normalno čitate knjige od kraja, samo izvolite, makar riječi neće imati mnogo smisla, zato je moţda najbolje pričekati da se knjiga prvo prevede (već se pripremam za različite pogrešne prijevode naslova, posebice na primjer Seks s njima; pronađite svog boga seksajući se s nepokretnim objektima). Ali, evo jednog super načina čitanja knjige za sve (Zapad i Istok): pokušajte je otvoriti nasumce i vidite što će ondje ispasti. Kao da se koristite tarot-kartama. Tko zna zašto i kako, ali izgleda da ova metoda funkcionira. Probajte odmah čisto da ovo potvrdite (i iznenadite se). Zatvorite knjigu. Duboko udahnite i usredotočite se na nešto što vam treba sada, danas. Zatim otvorite knjigu nasumce. Hajde, učinite to. To je sjajna metoda čitanja. Ako to radite redovito, a stalno vam se pojavi ista stranica, znači trik još uvijek pali: savjetujem vam izdaleka, valja se usredotočiti na taj aspekt vašega ţivota. još jedan super način čitanja ove knjige je pročitati ulomak, zatim izaći van i reći drugima koliko vam se knjiga dopadala, kako se vaš ţivot mijenja upravo u tom trenutku. Na taj način koristite sebi (dobra karma zbog širenje preporuke), drugima (kojima koristi poruka) i meni (koji koristi prihode od prodaje knjige da napravi kuću od čokolade koju će polako pojesti, a zatim zatraţiti puni iznos od osiguranja kad otkrije termite, pa ću zatim početi čitavu vraţju stvar ispočetka).

I Zašto kaţemo jebe mi se Kaţemo Jebe mi se kada prestanemo raditi nešto što ne ţelimo Svakoga tjedna čistite prozore svoje kuće/stana/riječnog tegljača. To činite religiozno, predano. Ali sada vam već ide na ţivce. To radite zato jer vam je majka uvijek govorila da prozori govore dosta toga o vlasniku. Netko s prljavim prozorima, mislila je, svakako mora da je i sam prljav. Ali tlaka pranja svakoga tjedna je nedavno postala takva da ste jednog ponedjeljka naprosto rekli jebe mi se i umjesto pranja prozora gledali televiziju s čokoladom u ruci. Super osjećaj. Kako prolaze tjedni, uţivate vidjeti kako prozori postaju sve prljaviji. Oni postaju simbol vaše novostečene slobode. Kada postane kroz njih teško gledati, onda ćete unajmiti perača prozora. Još ste sretniji s vašim novim jebe mi se stavom ako je perač mlad i zgodan... još vam se pije i limenka Diet Coke, takorekuć. Kada stvari za koje smo mislili da su vaţne počnu postajati tlaka, moţemo doći do točke kada ćemo reći jebe mi se. Tada ih prestanemo raditi i umjesto njih traţimo nešto zabavnije. Dakle: * kaţemo jebe mi se pokušaju da budemo fit i umjesto toga gledamo telku.

* kaţemo jebe mi se pokušaju da budemo ljubazni prema ljudima koji nam se ne dopadaju i umjesto toga ih ignoriramo * kaţemo jebe mi se dolasku na posao točno u sekundu i umjesto toga kasnimo * kaţemo jebe mi se spremanju i umjesto toga unajmimo spremačicu * kaţemo jebe mi se bogu i umjesto njega oboţavamo vraga

Zapravo, kazat ćemo jebe mi se kad god odustanemo od nečega što nam uzrokuje bol. Moţemo to reći i odustati od toga da smo netko tko ne ţelimo biti. Moţemo to reći i naprosto prestati brinuti oko nečega za što smo vjerovali da moramo brinuti. Kaţemo jebe mi se i svim obvezama koje osjećamo: prema obitelji, prijateljima, poslu, društvu, čitavom svijetu tamo negdje. Pritisak koji svatko na nas stavlja, da budemo ovakvi i onakvi, da činimo određene stvari, ponekad naprosto postaje nepodnošljiv. Onda kaţemo jebe mi se i radimo po svome.

Kaţemo Jebe mi se kada napokon učinimo nešto za što nismo vjerovali da moţemo učiniti Dakle, napokon činimo svoju stvar. Iz bilo kojeg razloga, obično prestanemo raditi mnoge stvari koje bismo zapravo htjeli jer vjerujemo da ne bismo trebali. U ovome trenutku ima ljudi koji će reći jebe mi se, a zatim: * napokon pristupiti mladiću/djevojci koji im se dopadaju otkrivši im svoja osjećaje * napustiti posao koji im je dojadio i umjesto toga putovati svijetom * konačno reći što im je na umu prijatelju ili članu obitelji * po prvi puta u svojoj karijeri otići na bolovanje * zaviriti u ţeninu garderobu i probati taj zgodni komad odjeće za tulum * govoriti naglas u knjiţnici * pojesti čitavu tortu od čokolade * pokazati srednji prst drugom vozaču, a onda ubrzati * leţati na travi i satima zuriti u nebo To je sloboda. Konačno raditi što doista ţelite raditi. Reći jebe mi se svijetu i tomu što ljudi o vama misle. Krenuti po svome. To je onaj aspekt priče kada će vam zatrebati jedan rock soundtrack. Stvar iz onih starih Levi'sreklama: kad ćete dojuriti u ured na motoru, pokupiti djevojku i odjahati s njom u suton. Dakle, punim gasom naprijed, zapjevajmo: Get your motor runnin' Head out on the highway Lookin' for adventure And whatever comes our way Yeah, Darlin' go make it happen Take the world in a love embrace Fire all of your guns at once And explode into space Born to be w...i...l...d.

Kaţemo Jebe mi se kad nam je ţivot isuviše vaţan U središtu svakog jebe mi se iskaza nalazi se naš odnos spram smisla u našim ţivotima. Istina je, oni su isuviše smisleni. Što je zapravo lijepa kozmička šala. Mi volimo misliti kako je naš ţivot borba nalaţenja nekog smisla; ţelimo pronaći smisao u stvarima; brinemo oko smisla

ţivota; brinemo se oko besmisla. A zapravo je upravo gomilanje smisla ono što uzrokuje tu istu bol kojoj ćemo na kraju reći jebe mi se. Prestali smo prati prozore jer je tlaka pranja prozora postala veća od smisla koji smo pridodali čistim prozorima (zbog u nas usađene ideje od strane roditelja). Otisnuli smo se na autocestu zato jer je privlačnost otvorenog puta konačno prevladala nad besmislom striktno zacrtane karijere, hipoteke na kuću i widescreen televizora. Dakle, zavirimo malo u povijest značenja (i boli).

Kako smislom punimo svoje ţivote K vragu, gle, tko se odjednom pojavio! Eamonn Andrews (ili Michael Aspel, ovisno o vašem uzrastu). Provalio je u WC i uhvatio vas na djelu kako čitate ovu knjigu... ili se popeo na autobus... ili iskočio iz ormara u vašoj sobi rekavši: Ovo je vaš ţivoti . I tako, dignete se, krenete gdje god se već nalazite s njim. Zatim rez, i evo vas u studiju punom ljudi iz vašega ţivota, s velikim ekranom u pozadini i vašom slikom na njemu. Pojavite se s Eamonnom, kao da su sagradili filmski studio baš pokraj vaše kuće. Krećemo: rođeni ste 1965. u pristojnom predgrađu, u obitelji Jean i Dereka Mayhewa... itd. Itd. To ste vi. Dakle, vratite se datumu svojeg rođenja. Pridruţit ćemo vam se dok se borite za zrak izlazeći iz divnog, mračnog i toplog mjesta gdje ste proveli proteklih devet mjeseci. Kakav uţas... sva ta svjetla i ljudi... nema više tekućine u kojoj se moţe plutati; samo prostor, samo zrak. Tu ste. U prostoru koji za vas nema nikakva smisla. A to vas se, u ovom trenutku, uopće ne tiče. Na neko vrijeme bit ćete sretni s jednostavnim smislom: majčina dojka koja znači hranu i piće i, dobro, majčina dojka koja vas hrani i napaja. Svi ti ljudi koji u vas zure i čine smiješne zvukove ne znače vam ništa. Smisao stvari prirodno se uvećava. Obično naprosto u smislu da li te stvari uzrokuju zadovoljstvo ili bol. Dojka je radost. Čudni osjećaj u trbuhu je bolan. Sada Eamonn okrene stranicu, vama su već četiri godine i igrate se. Sjećate li se kako ste se osjećali? Sjećate li se zadovoljstva u najobičnijim stvarima? Gledajući kako kapi kiše klize niz prozorsko okno. Izašli biste van i gledali u nebo, s kišom na licu. Oboţavali ste miris kiše na suhom betonu. Ponekad bi vam na pamet palo kako biste htjeli poći negdje drugdje ili raditi nešto drugo. Ali uglavnom biste bili baš sretni tu gdje ste se našli: uranjajući u teksturu svega oko vas. Smisao stvari se razvijao; mnoge stvari su vam pruţale zadvoljstvo a neke su vam počele uzrokovati bol. Sada ste već postali prilično svjesni istih, do te mjere da ste ponekad pokušavali zamijeniti neke od bolnih stvari s nekim od ugodnih. Dok listate stranice svojeg ţivota, gledajući se kao tinejdţera, prirodna potraga za smislom nastavlja se... Sada nam nešto predstavlja imati prijatelje i sviđati im se; da ih privlačimo; da nas vole; da nam ide dobro u školi, u sportu ili da dobro sviramo neko glazbalo. Naš svijet smisla postaje sve sofisticiraniji; ponekad je naprosto riječ o tome da se dobro provedemo; ponekad da su nas drugi prihvatili; ponekad o tome da smo ispunjeni onim čime se bavimo; ponekad je riječ o pomaganju drugim ljudima. Listajući stranice ţivota, kroz studentske dane, prvi posao, ljubavne veze, moţda kroz stvaranje obitelji, vidimo tapiseriju smisla od kojeg se naš ţivot sastoji, a koja postaje sve sloţenija. Poput izviđača koji skuplja značke na rukavu, i mi tako polako ali sigurno dodajemo popisu stvari koje nam nešto znače. A to je, za većinu ljudi, ţivot. A to je, vrlo vjerojatno, vaš ţivot.

Mi stvaramo ţivot od stvari koje imaju smisla za nas: stvari koje su nam bitne. Mogli bismo reći da su te stvari naše vrijednosti, ili stvari koje mi u ţivotu drţimo vrijednim. Što smo bolji uposlenici, to nam naš posao više znači. Što smo bolji partner, to nam više znači naša veza. Što smo bolji građani, više nam znači dobrobit drugih. Stvari su vaţne. Većini nas i jako vaţne. Sve u ljudskom društvu potvrđuje nam da bi stvari trebale biti vaţne... tako da ih nikada ne dovodimo u pitanje. Ali kako idemo kroz ţivot, lista postaje sve dulja. I dok Eamonn gura svoja pokretna kolica sjećanja u sadašnje vrijeme, zagledajte se u to što vam je u ţivotu vaţno. Vjerojatno ćete moći otpisati dobar dio nabrojanih stvari koje su vam bitne: * kako izgledate: da li ste predebeli ili prestari, preniski ili previsoki * koliko ste uspješni u tome čemu ste posvetili svoj ţivot * ljudi oko vas: obitelj, partner, prijatelji * činite li svijet boljim mjestom: pomaţete li drugima ili činite nešto što mijenja stvari nabolje * novac: naprosto imati ga dovoljno, ili doći do točke u kojoj ga imate i previše * imati plaćene račune * provesti lijepe praznike svake godine * biti iskren * činiti pravu stvar kad god je to moguće * biti pouzdan * biti nasmijan * htjeti nešto od sebe napraviti * Bog/Buddha/Muhamed itd. * vaše zdravlje * pronaći pravoga sebe * pronaći svrhu svojem ţivotu * pronaći unutarnji mir * doći na vrijeme na posao * ispunjavati rokove * pruţati dobar primjer * ne psovati pred djecom * ne dovoditi u pitanje opća mjesta * imati svoje stavove * imati slobodno vrijeme * vrtlarstvo * glazba * biti u tijeku sa Eastenders/Coronation Street/Big Brother * biti pri ruci kada vas ljudi zatrebaju * imati lijep automobil - ili naprosto imati automobil koji će vas odvesti od točke A do točke B. Naravno, mogli bismo nastaviti s ovim popisom unedogled. Stoga što postoji beskonačno puno smislova u ovome svijetu... bezbrojne potencijalne stvari koje su nam bitne. Zato sada, na trenutak, usporedite popis koji imate s prizorom sebe kao četverogodišnjaka. Pfu, odgovornosti odrasloga čovjeka, ha? Praktički bez da ste to primijetili, stvorili ste jedan konvoj stvari koje su bitne. Burt Reynolds je naprijed u kamionu koji vam zaista najviše znači. A iza njega imate sve ostale kamione/prikolice/motore stvari koje su vam također bitne. A konvoj ima ogromnih poteškoća odrţati se na cesti. Poruka primljena.

Ţivot ima drugih zamisli Spuštamo se autocestom kroz Arizonu. ZZ Top je odvrnut do daske. Imam fine, muške brkove. Kraj mene sjedi plavuša u jeans-hlačicama iz 70-ih. Što čovjeku više treba? Ali ovaj je konvoj moja odgovornost. Konačno, ja sam ga izveo na cestu. Bez obzira na to koliko Chuck servisirao vozila (i dame, hm)... s toliko opakih strojeva na cesti, uvijek postoji mogućnost nekog mehaničkog kvara. Moţe doći do probušene gume na jednom od otvorenih kamiona. To će nas usporiti na neko vrijeme, ali nas neće zaustaviti. Moţe puknuti pogonski remen na jednom od kamiona, ali onda ću naprosto maznuti nečije hulahopke i time privremeno srediti ovaj problem. Ali mi imamo 34 osovine, 34 vruća brtvila! Da ne spominjemo injekcijske sustave, diferencijale s ograničenim proklizivanjem i klipnjače (trebali biste vidjeti moju; bilo kakav mehanički problem ondje i odmah biste imali hrpu nezadovoljenih ljubavnica). Onda je tu i vrijeme. I to kakvo! Poplave. Tornada. Tuče koje mogu ubiti čovjeka. Takav je i svijet nama bitnih stvari. Svaka bitna stvar nas izlaţe elementarnom ţivotu. Svaka bitna stvar je kao imati plan za ţivot od kojeg očekujemo da se on toga plana i pridrţava.

Ali ţivot ima drugih zamisli. Ma koliko nastojali da ostanemo zdravi, ponekad ćemo biti bolesni. Koliko god pokušavali stići na vrijeme na posao, ponekad ćemo zakasniti. Koliko god pokušali učiniti pravu stvar, ponekad se napije-mo i napravimo nešto glupo. Ma koliko ţeljeli dopasti se drugima, ponekad je zbilja naprosto drukčija... nitko nas ne zove, osjećamo se uţasno. Ponekad ţivot ima drugih zamisli o stvarima koje su nam bitne. Ponekad ţivot ima drugih zamisli od onih nekoliko stvari koje jesu bitne. Ponekad ţivot ima drugih zamisli o svemu. Što veći ovaj naš konvoj stvari koje su bitne, veća je mogućnost da će se ţivot umiješati u naše planove i pošteno ih promućkati. Smisao znači bol Sve što nam nešto znači, sve što nešto znači uopće, u sebi ima potencijal da nam nanosi bol. Smisao je šareno obojena kutija s boli unutra. Ponekad, bez da to ţelimo, poklopac naprosto prsne, a bol počne navirati. Problem je u tome što smisao, stvari koje imaju smisla, znači vezanost. A sve ono čemu smo privrţeni u sebi ima potencijal da se okrene protiv nas i ugrize nas. Budisti su usredotočeni na pitanje vezanosti. A moţemo vidjeti i zbog čega. To je njihov ekvivalent grijeha. Biti slobodan od vezanosti moţe nas povesti dobrim dijelom puta do potpunog oslobađanja. U stvari, moţda je to zapravo sam put. Tvrda podloga. Uz sve malene restorane kraj puta. Pa moţda čak i usputni mobilni zahodi na odmaralištima, iako u ovo nisam sasvim siguran. To bi značilo da ipak moţda malo pretjerujemo. No sada nastupa problem: pokušavate se riješiti svojih vezanosti, izbaciti svoje ţudnje, no to baš nije lako. Ne, to je kao recimo da trčite jednu milju za rekordnih trideset sekundi. Vrlo vjerojatno to nije moguće. Ikada. Ali, opet, nastavimo s argumentom, ne ţelim vas previše potištiti. Barem ne još. Dovoljno je za sada reći da je smisao u bilo kojem obliku vezanost sama. A vezanost u sebi nosi vrstu napetosti. Kada smisao nestane, onda nestane vezanosti. A time i napetosti. Perspektiva stvari nas uči o smislu.

Toga se moţda sjećate iz jednog Bondova filma, ili moţda jednog od onih časopisa koji predviđaju ţivot li budućnosti (naravno, nikad neće biti baš takav): prizor čovjeka koji se uspravan, drţeći dvije poluge, odlijepi od tla i leti naokolo, ler-pogon za jednu osobu. Povučete li polugu mjenjača unatrag, dodate li malo gas i već ste gore, stotinu stopa u zraku. Nazovimo ovo vašim strojem za perspektivu stvari. Recimo, lutamo šumom ţivota, gledajući drveće. A drveće su sve one stvari koje su nam bitne. Neke nam se dopadnu i o njima se brinemo... druge padnu ravno ispred nas. Poneka čak i na nas. jer stvari ponekad ozbiljno krenu u pogrešnom smjeru. Dogode se uţasne stvari, ili se dogode negdje oko nas. Netko blizak umre; upleteni smo u nesreću; saznamo da imamo ozbiljnu bolest, i tako dalje. Kada se dogode ovakve stvari, stroj za perspektivu proleti kroz šumu i krene u nebo. Sve one stvari koje su nam toliko značile, otuda jedva da moţemo zamijetiti. Osoba koja dozna da ima rak odjednom ne moţe razumjeti zbog čega se toliko brinula o toliko trivijalnih stvari; in-tray polica na poslu; plaćanje komunalnih poreza; da se fakat udebljala u tijeku posljednjih nekoliko godina. U trenu, sve stvari koje su nešto značile odjednom znače ili vrlo malo ili ništa. Lebdeći tako u svojem stroju za perspektivu, još uvijek moţete vidjeti šumu ispod vas, ali drveće je sada bitno smanjeno. Sada moţete vidjeti i druge šume i polja naokolo, shvativši da je naše drveće prilično nebitno. S vijestima o 9/11, 7/7 ili o tsunamiju, većina nas poletjela je gore u svojim strojevima za perspektivu. Odjednom su sve one male stvari kojima smo bili obuzeti izgledale patetično nevaţnima. Bilo je bitno da smo ţivi, mi i naša obitelj. To je bilo sve što je bilo bitno. Sve što moţe poslati naš stroj za perspektivu u visinu, od osobne do svjetske tragedije i susreta s nečim nad čime ćemo se zamisliti, znači reći jedan veliki jebe mi se normalnim brigama u našim ţivotima: „Jebemu, zbog čega sam se toliko brinuo?" „Jebiga, zaista bih trebao ţivjeti umjesto da zaglavljujem u malenim stvarima." „Jebe mi se, pomoći ću ljudima i time napraviti razliku." Naravno, mogli bismo poći i kroz misaoni proces koji će tako ponijeti naš stroj za perspektivu u stratosferu. Ovako nekako: samo sam jedan između 6.5 bilijuna ljudi na ovom planetu u ovome trenutku. Tj. jedna osoba među 6,500,000,000 ljudi. Puno je to punih stadiona na Wembleyju, a još više sendvič-autobusa (kao standardni britanski način mjerenja brojčanosti stvari). Ţivimo na zemlji koja se vrti 67,000 milja na sat kroz prostor oko Sunca koje je centar našeg solarnog sustava (dok se naš solarni sustav vrti oko centra Mliječnog puta brzinom od 530,000 milja na sat). Samo naš solarni sustav (zapravo malena mrljica unutar čitavog svemira) je zapravo jako prostran. Da je zemlja zrnce papra, a Jupiter jedan kesten (standardne američke mjere), morao bi ih razdvojiti stotinu metara da bi dobio osjećaj prave udaljenosti među njima. A ovo je samo jedan od mnogih svemira. U stvari, izgledi su da tamo negdje postoji mnogo, mnogo naseljenih planeta poput našeg, u drugim svemirima. A to je još uvijek samo prostor. Pogledajte vrijeme. Ako ste imali dva dobra poluvremena, boravit ćete nekih 85 godina na ovoj zemlji. Vrsta broji tu negdje oko 100,000 godina, dakle vi ćete provesti tek 0.00085 posto povijesti čovječanstva na ovom planetu. A čovjekov boravak na zemlji je vrlo kratak u kontekstu ţivota na zemlji (koja je stara 4.5 bilijuna godina); da je zemlja bila tu kao ekvivalent jednoga dana (s Big Bangom koji je grunuo u ponoć), ljudi se ne bi pojavili sve do 23:59:58 sati. Znači tu smo negdje tek u zadnje dvije sekunde. Ţivot prođe u trenu. Relativno je malo onih koji su ovdje bili prije 100 godina. Kao što ćete i vi otići (relativno) skoro.

Dakle, s najpovršnijim pogledom na prostorni i vremenski kontekst naših ţivota, totalno smo nevaţni. Kako se stroj perspektive diţe toliko visoko iznad šuma zaboravljamo što ta riječ i znači, vidimo samo još jedno svjetlo koje se kreće. Prelijepo je. Malo, blago ljeskajuće svjetlo. Krijesnica izgubljena negdje u svemiru. A krijesnica, na zemlji, ţivi samo jednu noć. Prekrasno bljesne, zatim nestane. Tamo gore, visoko u našem stroju perspektive stvari shvatimo da su naši ţivoti zapravo baš kao krijesnice. Samo što je zrak ispunjen s 6.5 bilijuna krijesnica. One divno sjaju za jednu noć. Zatim nestaju. Dakle, jebemu, barem tada moţete ZAISTA sjati. Eto nas ponovno. Jeste li je kušali? To je bio kratki okus slobode. Ponekad ne traje dugo. Ali ima nezaboravan okus. Osobno sam ga uvijek kušao kada bih promišljao totalnu beznačajnost svoje egzistencije. Taj nalet slobode ima dobar okus: ako moj ţivot već znači tako malo onda, jebi-ga, barem mogu dobro u njega uroniti i nasmijati se.

Što se događa kad ima previše smisla Povest ćemo stroj za perspektivu toliko visoko u svemir, da će se rastopiti poput šećera u vrućoj šalici čaja. Moţda se vama to nikad ne događa, ali ţivot ponekad skrahira. Kao jedan od onih spektakularnih krahova iz trilera s kraja 70-ih kada automobil poleti ravno pa naviše kroz barijeru na uglu koja se, kako se ispostavi, nalazi na najstrmijoj strmini koju ste ikad vidjeli, zatim lupi o stijene, smrskavši se, odskoči niz strminu, razbije se u dijelove dok pada, završivši u kanjonu dolje kao smrskana olupina. Slijedi kratka pauza. Zatim plamena eksplozija. To je moglo započeti s jednom od onih velikih stvari o kojima smo ranije govorili: jedne od onih koje vam normalno pruţe dosta dobar uvid u stvari. A te stvari ne učine uvijek da nam ţivoti skrahiraju. Ljudi su zadrţali svoju prisebnost kroz najnevjerojatnija iskušenja i tragedije. Ali ţivoti obično krahiraju kada neke od stvari u koje su ljudi uloţili puno značenja, krenu po krivu. Ali, također, ţivoti ponekad krahiraju bez nekog očitog razloga. Kada ţivot skrahira vi, i svi oni oko vas, to znate. Nije riječ o lekciji iz perspektive. Nije riječ o bilo kakvoj lekciji. Samo o dubokoj, mračnoj praznini očaja. Kada ljudi vjeruju da su došli do dna, a i dalje propadaju. Iskušao sam jedan krah i sam prije nekoliko godina. Ne toliko karambol niz strmu padinu koliko jedan ozbiljan udes. jedan od onih koji će vam zadati sunkovite ozljede dovoljno ozbiljne da plate tjedan dana privatne škole djeci vašeg osteopata. Da vam predočim scenu ove svakodnevne kolizije. Mjesecima smo lutali Europom s kampprikolicom gotovo bez ikakvih briga. Ljeto se činilo beskrajno. Posebno što smo još uvijek bili na obali, kupali se u Jadranskom moru, na jugu Italije, koncem listopada. No, došlo je vrijeme da se vratimo u London i zaradimo nešto love za sljedeći izlet (gdjegod to već bilo). Krenuli smo za London petog studenog. Obično dan umjerenog uzbuđenja za mene, u usporedbi s aktiviranjem dinamita, ispisivanjem vlastita imena petardama ili nalaţenja komadića aluminijske folije od pečenog krumpira medu zubima. U roku tri dana prešli smo od sunca, mora i valova do mračnih, rominjavih, turobnih ulica Balhama. Sve ovo, kao i izvjesnost odlaska na posao, uz moje naglo narušeno zdravlje, ozbiljno mi je narušilo raspoloţenje. Noć kasnije, prepirući se oko toga kako izvući neki prokleti madrac iz kamp-prikolice u naš novi dom, majušni stan na Balham High Road, puknuo sam. Izvukao sam prikolicu na prometnu cestu, zaustavio pola prikolice na pločniku a drugim dijelom prepriječio čitavu prometnu traku. Izašao sam, pošao do jarka i tu naprosto legao. S obzirom na priličnu količinu

kiše koja je padala nemilice, jarak je bio kao rijeka. Legao sam u jarak i skupio se kao mali dječak, počevši zavijati. To je bio glavni događaj toga tjedna. Po prvi puta u ţivotu izgubio sam osjećaj da stvari imaju smisla. Bilo mi je mrsko ţivjeti. Svaki tren bio je bolan. Kad vas nešto boli, obično na neki način moţete pobjeći. Makar uzeli jake tablete. Ali sinula mi je strašna istina da je riječ o boli od koje ne mogu pobjeći, jer je naprosto bol ţivljenja. Dobro, naravno, postojao je način da se pobjegne od te boli također... ne bivajući ţiv. Ali iako sam doista shvatio zašto se ljudi ubijaju, to nije bilo nešto što bih ozbiljno uzeo u obzir. Moja partnerica je bila puna razumijevanja. Ali na neko vrijeme nije mi se moglo pomoći. Zajedno smo otišli na workshop. Ona me uvjerila da će to biti sigurna zona u kojoj mogu biti svoj i gdje ljudi mogu slobodno komunicirati. Kako se naš metro pribliţavao odredištu u sjevernom Londonu, počeo sam osjećati nešto novo. Shvatio sam da sam toliko potišten... da mi je tako malo toga bilo vaţno... da mi uopće nije bilo stalo do toga što će bilo tko o meni misliti. Nevjerojatno. Nije mi bilo stalo što će putnici misliti o meni dok sam pognute glave povremeno ridao. Kad smo došli do udobne kuće na sjeveru Londona, gdje se odrţavao tečaj, shvatio sam da sam mario koliko za truli bubreg psa dinga o tome što će tko od ovih pristojnih ljudi o meni misliti. Novi osjećaj za čovjeka koji se brinuo o tome što ljudi o njemu misle... tijekom cijelog ţivota bilo mi je jako bitno kako me drugi vide. Tako da sam iskoristio ovaj sigurnosni, terapeutski prostor do maksimuma. Pri uobičajenom "predstavljanju" na početku, neki su se odmah otvorili i malo plakali. Svi su s njima suosjećali i grlili ih. Ranije, u sličnim situacijama i ja bih malo plakao i svi bi sa mnom suosjećali, prepoznavši u meni zapravo muškarca koji dolazi u dodir sa svojom ţenskom stranom, a onda stavljali ruke oko mojeg ramena, grleći me. No, brbljao sam kao beba. Nitko nije mogao doprijeti do mene. Ništa nije bilo od pomoći. Bio sam u središtu divne terapeutske vjeţbe koja bi mi zapravo trebala pomoći. Ali bio sam u istom praznom, mrtvom i dosadnom prostoru kao i ranije. Naučio sam nešto o terapeutskim grupama: strpljenje za ljude s problemima nije baš previše duboko... posebice ako terapeutske metode koje se nude nemaju neki učinak. Ljudi su zapravo postali bijesni jer sam bio toliko potišten. A za to me isto bolio kurac. Još se sjećam novog osjećanja koje sam iskušao toga dana. U mračnom očaju ţive boli, osjetio sam također osjećaj slobode kakav nikad nisam ranije osjetio: slobode da se za ništa ne mari. U svojem nihilističkom beznađu naprosto sam rekao jebe mi se svemu oko sebe. Tamni je oblak prošao. Polako sam se vratio "normalnom" pogledu na stvari. Ali nešto je ostalo: osjećaj da stvari nisu bile toliko vaţne kao ranije. Ili radije, da sam izgubio nešto što se neće nikad vratiti: osjećaj da je sve baš prokleto vaţno. Sljedećih godina čitao sam dosta spiritualne literature. Dobro, zapravo to je jedino što sam čitao. Sve što bih našao o taoizmu, budizmu, šamanizmu... sve boje New Age spiritualnosti. Čitao sam sve od najutjecajnijih suvremenih učitelja. Ali, dok sam čitao o ovim modernim učiteljima, nešto je odmah privuklo moju paţnju: mnogi od njih kazivali su svoju ţivotnu priču, bile su vrlo slične... o krahovima koje su iskušali u svojim ţivotima. Stoga, molim, stupite naprijed: Brandon Bays, Eckhart Tolle i Byron Katie. Brandon Bays. Nakon godina rada u području zdravstva, skrahirala je kad su joj pronašli tumor. No, uspjela je ostvariti začudni i munjeviti oporavak. Osamnaest mjeseci kasnije pogodila ju je serija nevolja. Njena divna kuća u Malibuu izgorjela je do temlja. Zatim je sve njezine prihode uzela porezna sluţba, tako da je ostala bez sredstava. Zatim je njezina oboţavana kći Kelley, njezina srodna duša, napisala da s njom više ne ţeli komunicirati. Naposljetku, muţ joj je otkrio da ima ozbiljnu vezu s drugom ţenom. Bang. Usred svega,

probudila se: vrijeme je stalo a ona je odlučila stvari prihvatiti kakve jesu. Istog je časa bila obuzeta potpunim osjećanjem ljubavi - osjećajem da je ljubav posvuda. Brandon Bays "se probudila" i, kasnije, napisala nadahnutu knjigu The journey. Eckhart Tolle je, do svoje tridesete, ţivio u gotovo stalnom stanju anksioznosti i depresije, a onda, jedne noći Probudio sam se rano pun tjeskobe. Mnogo puta ranije budio sam se s takvim osjećajem, ali ovoga puta bio je jači nego ikad ranije... Sve se činilo stranim, neprijateljskim, besmislenim tako da je u meni stvorilo duboku mrţnju spram svijeta. U tom trenutku njegova "duboka ţudnja za ništavilom, za nebivanjem", raspukla se i pretvorila u nešto drugo. Imao je uvid u svoju egzistenciju, u "sebe" s kojim je imao problem suţivota, a koje je potpuno paraliziralo njegovu svijest. Došavši sebi, njegova percepcija svijeta bila je odjednom transformirana. Vidio je u svemu odjednom ljepotu, počevši ţivjeti, od trenutka do trenutka, u spokoju i blaţenstvu. Eckhart Tolle se "probudio" i napisao bestseler The Power of Now. Više od deset godina ţivot Byron Katie je polagano, spiralno, išao nadolje. Pala je u depresiju, bijes, paranoju. Ponekad nije mogla izaći iz kuće, ili se okupati, čak niti oprati zube. Vlastita su je djeca izbjegavala zbog straha od njezinih ispada. Konačno je završila u bolnici, na odjelu za ţene s anoreksijom. Tu je bila razdvojena od drugih rezidenata koji su je se pribojavali. Ubrzo nakon toga, leţeći na podu, probudila se ne znajući tko je. "Nije me bilo", kaţe. Osjetila je radost i prihvaćanje. Kad se vratila kući, svi su mislili da je riječ o nekoj drugoj osobi. "Buđenje" Byron Katie kasnije je proizvelo krasnu knjigu Loving What Is. Sve tri navedene ideje/procesi imaju veliku količinu vrijednog u sebi. Ali nešto nedostaje, zar ne? Zalaţenje duboko u emotivne slojeve (The journey), ţivljenje u ovome trenutku (The Power of Now), postavljanje četiri pitanja o tome što nas dovodi do bijesa (Loving What Is), nemaju ničeg zajedničkog s onim što ova tri slučaja ujedinjuje: * Svi su doţivjeli veliki krah a zatim im se nešto dogodilo * Svi su rekli najveći jebe mi se koji su ikada rekli a zatim se nešto promijenilo Dakle, ne bi li nas to trebalo nečem naučiti? Nije li riječ o procesu? Znam da ne bi moţda bio baš toliki bestseler, ali zar ne bi trebao proces zapravo biti o tome velikom krahu u vašem ţivotu... o točki kad razmišljate da se ili ubijete ili kaţete jebe mi se pa se onda zaista nešto veliko dogodi u načinu na koji sagledavate stvari? Naravno, trebat će vam puno ţivotnog osiguranja da bi se ovaj proces naučio, ali ja sam spreman pomoći. Dakle, upisali ste Preokrenite si ţivot, recite jebe mi se i probudite se tečaj, jednomjesečni tečaj će vas stajati 10,000 funti. Naša grupa stručnjaka je spremna skrahirati vam ţivot: * Naš impersonator zove vašeg šefa, praveći se da je uposlenik konkurentne firme... tvrdi da ste im prodali povjerljive informacije za ozbiljne novce. * Naš dţeparoš ubacuje 2,000 funti u banknotama u ladice vašeg radnog stola toga jutra. * Naš čovjek koji izgleda poput Hugh Granta počne slijediti vašu ţenu i uspijeva "slučajno" na nju naletjeti. U roku tri dana ona je iznenada na sluţbenoj konferenciji. Posao je, naravno, tip koji izgleda kao Hugh Grant. * Naš haker iskoristio je detalje koje ste nam dali za bankovni debit, ušao u vaš bankovni račun i ukrao vam sav novac

* Naš kradljivac identiteta ukrao je ime s vlasničkih papira za vašu kuću, kao i s registracijskih papira vašeg automobila BMW 5 * Naš ovrhovoditelj preuzima vašu kuću * Ostavši (praktički) bez ičega i ikoga, na pločniku ispred vaše (sad bivše) kuće, naš majstor borilačkih vještina u kapuljači, orobi vas otevši vam ručni sat marke Tag Heuer * U tome trenutku, ne garantiramo, ali barem jedno 78 posto naših stranaka reći će jebe mi se. Pet minuta kasnije, probudit će se. Posao obavljen. Ali, zbilja, to naravno nije nešto što bih vam preporučio. Dakle, molim, nemojte me tuţiti ako izazovete kakav ţivotni krah, a stvari slučajno ne upale. To znači da ste naprosto šeprtlja. Ako se šeprtlje ikada probude, i dalje su šeprtlje, stoga zašto biste uopće ovako nešto i počinjali? Ono što doista preporučam jest da iskoristite duhovni proces jebe mi se i time počnete smanjivati pritisak na sva značenja koja vam potencijalno mogu prouzročiti puno boli.

2 Osnovne jebe mi se metode Ovih pet metoda pomoći će vam da zaţivite jebe mi se ţivotom. U stvari, toplo preporučam da si ove metode istetovirate na prste. Tako ih nećete zaboraviti. Nekim lijepim, elegantnim tipografskim slovima - premda, ja ih ne bih stavio u kurziv jer ćete izgledati kao seoska birtija. Kako ćete uskoro primijetiti, metode se pretaču jedna iz druge i jedna o drugoj ovise. Dobro, to je pomalo kao sklopiti šaku s vašim tetoviranim prstima koji su pripravni smrviti vaš šablonski ţivot i pokoriti ga.

Opuštanje Većina nas niti ne zna koliko smo napeti. Vi niste? Vi ste zapravo opušteni? Ok, da vidimo. Dok sjedite i ovo čitate, počnite se koncentirati na svoja ramena: vjerojatno osjećate kako se ona spuštaju dok ih opuštate. Pređite na vrat, osjetite opuštanje napetosti. Zatim vilica: neka vilica bude mlohava dok je opuštate. Zatim čelo i mišići oko očiju. Natrag na ramena. Vrlo je vjerojatno da su se ponovno stisnula: dakle probajte ih ponovno opustiti. Tako to zapravo ide. Nalazimo napetost tamo gdje smo mislili da je nema, a čim odvučemo svoju paţnju ona se vraća. Moţe to isprva biti malo uznemirujuće, stvoriti naviku da u tijelo ulazite svjesno; jer dojam je da ste zapravo prilično napeti (dok je prijašnje neznanje bila neka posebna vrst blaţenosti).

Ako ignorirate napetost u tijelu, ono će učiniti ono što djeca (i poneki odrasli) rade kad ih se ignorira: počnu vikati, vrištati i općenito, loše se obnašati. Ovo loše ponašanje dolazi u obliku ukočenog vrata, glavobolje, boli u leđima itd. Dakle, pokušajte osluhnuti svoje tijelo prije nego što ono počne vikati za pozornost. Zapamtite, mi smo vrlo jednostavna bića; nastojimo izbjeći bol i uvećati svoje zadovoljstvo. Do sada smo govorili o izbjegavanju boli. Pokušajte onda, također, pronaći zadovoljstvo u relaksaciji. Pokušajte pronaći toliko zadovoljstva u relaksaciji koliko u čaši vina, u poljupcu vašeg partnera ili_____________(umetnite svoju omiljenu ugodnu aktivnost ovdje, ali budite malko oprezni u slučaju da netko ne zaviri u knjigu; ne ţelim da izraz poput ugodne aktivnosti, ironično, postane za vas bolan). To nazivam "unutarnjim traţenjem ugode". Kako je jedan mudrijaš na nekom tečaju koga sam podučavao napomenuo, sva ugoda je unutarnja. Dobro, da, svakako. Ali sada govorim o pronalaţenju izvora ugode u nama radije nego izvan nas. To nam obično ne padne na pamet. Očajno pokušavamo stimulirati tu unutarnju ugodu (inače, poznatiju kao "zadovoljštinu"), kroz vanjsku potragu. Zapišite stvari koje vas privlače na margini ako vam se to dopada (ako pak napunite ovu knjigu sa suviše margina onda će ona izgledati više kao vjeţbanica a iste su mi mrske, pa ćemo početi primati pisma tipa "Kupio sam vašu knjigu očekujući neki korisni savjet a samo sam dobio margine! Sljedeći puta kupit ću obični čisti papir u knjiţari, puno je jeftiniji."). Ako moţete naći izvor ugode unutar sebe nikad vam neće biti dosadno, postat ćete samo-odr-ţivi i vrlo jeftini za ljubavne domjenke. Ali najveća je korist što ćete time poboljšati svoje zdravlje koje vodi dugom ţivotu, sreći i mogućem prosvjetljenju, a zatim ćete to, mnogo izvjesnije, nastojati činiti redovito. Dakle, samo naprijed, povucite se u sobu, zatvorite vrata i malo čeprkajte kroz svoja unutarnja zadovoljstva. Nakon toga, pokušajte naći neku zaista duboku ugodu, jednostavno se opustivši. Uţivajte u rukama koje golicaju dok se opuštate. Uţivajte u osjećaju vašeg cijelog tijela dok postaje gnjecavo i vodenkasto kao sladoled koji se topi u vrućem ljetnom danu.

Prepuštanje Moţda stoga što nam je urođeno znati nestalno, mi zato tako očajnički svemu prianjamo. Ali doista prianjamo. Znamo, naša mladost nestaje, mi i naši voljeni jednoga dana moraju nestati, sve što smo nakupili na lagan način moţe nam biti uzeto, jednoga dana neće više biti potrebne za naše vještine, jednoga dana naša ljubav neće biti uzvraćena. A mi i dalje prianjamo. Gdje god se okrenemo suočavamo se s nestalnošću. Pišući ovo početkom listopada, gledam i suočavam se s prirodnim godišnjem podsjetnikom da sve stvari blijede. Što više prianjamo, naravno, osjećamo više boli jer stvari blijede, nestaju, umiru oko nas. A ponekad što više prianjamo, to se one više događaju. Zamislite nekoga u ve/i tko je, da, tijesno privrţen drugoj osobi. Drţi se voljenog ili voljene ţeljeznim zahvatom, ljubomoran je najmanjim povodom, provodeći vrijeme u strahu od kakve uţasne stvari koja se moţe dogoditi umjesto uţivanja u vezi kakva jest. Kako se osjeća druga osoba? Koliko dugo takva veza moţe potrajati? (Osjeća se loše. Ne dugo. Čisto u slučaju da negdje sjedite i češkate glavu traţeći odgovor.) Ključ otpuštanja svega za što se grčevito hvatate je u spoznaji da ćemo biti OK i kad to nešto ne budemo imali. To je istina. Zgodna vjeţba: prođite kroz sve stvari koje grčevito ţelite u svojem ţivotu - partner, posao, zdravlje, smisao za humor, obitelj i prijatelji, sapunica na telki - onda si

recite da biste zapravo bili OK i bez njih. Moţe se preţivjeti s malo toga. Pa makar odlazak ljudi i stvari moţe biti bolan, preţivjet ćete vi to. Ako vam se da, ponovite nekoliko puta: "OK sam s činjenicom da stvari prolaze i blijede u mojem ţivotu. Bit ću OK bez obzira na to što se meni i mojima dogodi. Prepuštam svoj grčeviti zahvat i puštam da ţivot prosto plovi oko mene i kroz mene." Upalite svijeću i sprţite si obrve. Neeee. Ovo posljednje nemojte činiti! Ali, opustite se (prst broj 1), prepustite se (prst broj 2), pripremite se prihvatiti stvari onakvim kakve jesu (prst broj 3).

Prihvaćanje Danas smo u uţasnoj situaciji. Stvari doista postaju sve gore. Ne moţeš ući u autobus a da ne pomisliš kako će ga moţda neki ekstremist dignuti u zrak. Ako autobus uopće i dođe. S vladom koja sve daje privatnim tvrtkama, kojima je novac na prvom mjestu, nitko se s vama neće baviti ako u svemu ne mirišu novac. Dakle, tipično, stajati na kiši i čekati autobus koji neće doći usred srpnja. Čini li se to samo meni ili je sve više kiše ljeti? Potpuno sranje, ovo toboţnje globalno zatopljenje. Dapače, sve je hladnije, vlaţnije, još jedan razlog da nam sole pamet kako trebamo ţivjeti. Uostalom, ako je sve toplije, zašto su onda moji računi za plin sve veći? Ne bi li trebali postajati manji ako ga koristim manje? Nazvao sam ih i upitao; neki mladić u Indiji mi je odgovorio. Bio je pristojan ali naravno nije imao pojma ni o čemu. Barem je bio pristojan, što više nije svakidašnja stvar. Bez pristojnosti nema poštovanja. Znate li koliko se mi u Velikoj Britaniji ţalimo na sve? Dobro, kaţem "mi", trebao bih reći "vi", s obzirom da sada ţivim u Italiji gdje se ljudi gotovo uopće ne ţale (OK, još postoje kvizovi u kojima stari muški voditelji promjeravaju čitavu pozornicu punu djevojaka u bikinima... Ha, moţda je to jedan od razloga... Gledajte, BBC: vratite nam kvizove 70-ih s Bruceom Forsytheom i komadima u bikinijima... to će sigurno uzrokovati da se dečki prestanu ţaliti, barem na neko vrijeme... Onda se barem sve moţe uravnoteţiti s nekim kvizom koga bi vodila Germaine Greer a s gomilom krasnih mladića u kupaćim gaćama, i sve bi bilo u reci u: onda će i cure prestati kukati.) Sada to primjećujem i više iako dolazim samo povremeno u domovinu. Svi su tako utegnuti i skloni kuknjavi. Uvijek loše vijesti na telki; ljudi u sapunicama kukaju i deru se jedni na druge; u Big Brotheru zabadaju i kukaju; novine su sretne kad zapaze kako se divni taj i taj malo udebljao ili je ta i ta previše mršava. Beskrajni napisi ovoga ljeta o Posh Becks kako je premršava; kako jede samo unutarnju stranu kore od banane, kako liţe sol na čipsu tijekom svakog obroka. Razvikali su se kako je to uţasan primjer svakoj mladoj curi. Dobro, ţalim slučaj, ali nije li one krasan primjer mladim curama? Ako jedeš manje od male ptice osjetljiva trbuha onda počinješ nalikovati maloj ptici osjetljiva trbuha. Da, cure drage, ta ţenska nije lijepa. Nije zgodna nama dečkima. Molim vas, osjetite se slobodno, malo više zagrizite, jedite više sladoleda, onda će vas više nas, prešavši plesni podij, zapitati za ples... ili štogod se već danas radi. Zato stalno kukamo, zabadamo i kritiziramo: ne osjećamo se previše dobro iznutra i pokušavamo naći razloge izvan sebe za ovaj osjećaj nelagode. Kako se počnete osjećati bolje iznutra (rekavši jebe mi se, opuštajući se, prepuštajući se), dopast će vam se taj osjećaj; neće vam biti više tako lako kukati o svemu i svačemu. Nakon nekog vremena, počet će vam ići na ţivce jer će činiti da se osjetite gore, a ne bolje. Vidite, najbolje je pokušati prihvatiti stvari oko sebe kakve jesu (to će biti lakše kad izgubite potrebu da stalno traţite isprike za svoja bolna osjećanja). Istina je (ţao mi je što to moram otvoreno reći), da obično ne moţemo učiniti apsolutno ništa o većini stvari koja nas dovode do bijesa. Ne moţemo puno učiniti glede autobusa koji kasni, glede terorista i nesposobnih političara koji nas uvode u laţne ratove, glede mladih koji psuju i ponašaju se bez rešpekta...

Čak i stvari bliţe vašoj situaciji: vaš šef je siledţija, partner je sebičan, djeca su vam lijena. Svakako, moţete dati otkaz, ostaviti vašeg partnera i izbaciti djecu na svjeţi zrak da se igraju. Ali sve dok niste spremni učiniti sve ove stvari, prestanite k vragu kukati i prihvatite stvari onakve kakve jesu. Prihvatiti sve, kakvo jest, je divno stanje kojemu naginje-mo. Osjetite ga: kako bi bilo sebe prihvatiti onakvim kakvi jeste, ni tanji ni viši ni boljeg izgleda, baš kakvi ste sada? Kako bi bilo prihvatiti svoj ţivot kakav jest: posao, obitelj, prijatelji, seks, perspektive stvari, čitav vraţji ţivot, baš kakvi jesu u ovome trenutku? Kako bi bilo prihvatiti svijet - sjeban, kaotičan, zagrijan, razoren ratom, zakrčen pohlepom - kakav već jest? Pokušajte danas. Prihvatite stvari koje ne idu prema planu; ljude koji vas ne tretiraju onako kako biste htjeli; loše kao i dobre vijesti. Počnite se osjećati dobro iznutra. Zapamtite, ne morate stalno kukati i kritizirati. Pa ako i osjećate šugavost (kao što je svi osjećamo ponekad), nastojte prihvatiti taj osjećaj također, ne traţeći izvanjskoga krivca.

Nepristrano promatranje Promatrač nije neki perverznjak iza navučenih zastora koji zuri u gospođu Tardywells dok ista kasno noću otkopčava svoj korzet (prije nego što će zavodljivo provući konac za zube, na svjetlu mjesečine). Ne, to je ono što mi koji jedemo grah kao dio svojeg posla, zovemo sposobnost da se vidi što se odigrava u vlastitoj glavi i tijelu, bez pristranosti. To se ponekad naziva "svijest" ili "biti svjestan" (obje riječi korištene u uţem smislu od strane jedača graha, a ne filozofa). Ali, zadrţimo se kod Promatrača. Sjednete li nepokretno na neko vrijeme (obično se to zove, malčice odbojno, meditacija), to je dobra prilika da stupite u kontat s vašim unutarnjim Promatračem. Vidite li kako mu već to veliko slovo P daje neku vaţnost u vašem ţivotu? Sjedite i dok se misli počnu kotrljati, kao što će se to neizbjeţno događati, razvijte osjećaj promatranja svojih misli (odozgo ako to ţelite), kao da nisu vaše. Nemojte se s njima petljati. Nemojte suditi. Prihvatite ih. Moţe vam pomoći da naprosto promatrate misli na jedan nepristran način bez donošenja sudova, npr: "Aha, znači ubiti dečka koji me vara s dobro izoštrenom sjekirom" ili: "OK, tako sam gladan da bih mogao oderati svoju mačku i staviti je na roštilj, baš zanimljivo". Evo vam još jednog prizora. Zamislite ovog Promatrača kao jednu CCTV-kameru na zakrčenoj javnoj prometnici. Kamera vidi sve. Ona ne intervenira niti viče: "Hej, nosonja, izgledaš smiješno u tom sakou!" Ona samo promatra. Ustvari, izgeda da nitko i ne gleda taj ekran s nosonjom i njegovim sakoom. Kamera je naprosto komad bedaste mašinerije promatranja (najvjerojatnije i snimanja, čisto da se nade pri ruci). Kamera koja promatra, a ne sudi niti kritizira. Znate li efekt ove male, neţive mašinerije? Ljudi se ponašaju bolje. A to će se dogoditi i u vašoj glavi/tijelu. Što više nepristrano promatrate, prihvativši ono što vidite naprosto za ono što jest, to će se bolje vaša glava/tijelo ponašati. Naravno, ne mora se bolje ponašati; nema tajne policije koja prati snimke vaših zločestih misli. Ali istina je da kada prihvatite svoje misli i emocije onakvima kakve jesu (kroz Promatrača), tada sve kao da se malo smiruje. Probajte i provjerite. Ako vam to predstavlja problem, naime staviti razmak između vas i vaših misli/emocija, čujte sljedeće. Prije nekoliko godina ţivjeli smo u malom stanu u Balhamu. Svake večeri sjedio sam ukrštenih nogu, tiho, po pola sata (oko ponoći). Stan je bio dio ogromnog stambenog bloka tako da se neprestance moglo čuti buku koju ljudi prave: voda u wc-u, lupanje vratima, drečanje televizora, plač beba. Kad bih se smjestio i moja glava se počela usporavati, postao

bih svjestan glasova u susjedstvu. Muški glasovi, moţda dvoje, brbljajući o besmislenim dnevnim trivijalnostima. Mogao sam čuti o čemu kad bih se baš napregnuo. Sjećam se svojeg iznenađenja da su tako razgovarali, glasno, u ovo doba noći. Slušao sam i dalje. Pomislio sam kako nikad ranije nisam čuo ove susjede u razgovoru; znao sam samo da jedan sredovječni samac ţivi preko puta ali nikad nisam čuo kako s nekim razgovara. Osluškivao sam. Onda sam naglo shvatio da glasovi nisu uopće bili susjedni: bili su u mojoj glavi. Slušao sam tijek svojih misli (šašave i trivijalne kakve već jesu), ali kao da sam bio sasvim od njih odvojen. Pokušao sam se ponovno uključiti. Čarolija je nestala. Šokirao sam se. Zaista sam bio uvjeren da su dva glasa dolazila iz susjedstva. Shvatio sam (moţda prvi put), da sam više od svojih misli. Postoji nešto drugo, u mojoj glavi ili negdje drugdje, odvojeno od mojih misli. Neki bi rekli da sam se, u tom trenu, spojio s izvorom, ili s bogom, ili s univerzalnim bićem, nemam pojma. Ali bio je to dobar osjećaj. Nisam od tada pokušavao ponoviti iskustvo, ali ponekad imam slične bljeskove, obično dok vozim. Kako u sebi razvijate Promatrača, svoju vlastitu CCTV-kameru, imate lagani osjećaj da se misli naprosto događaju, da ne morate u njih ulaziti. Ne morate vikati "hej, nosonja", nego samo promatrati šarenu gomilu koja prolazi vašom glavom, s potpunom nepristranošću.

Svjesno disanje Svijest o vlastitu disanju je lagana i moćna. Stoga za sve ljenijeg i bezbriţnijeg jebe mi se praktičara, tu nema previše posla. Disanje je divna stvar za igranje. Za većinu nas, disanje je nešto o čemu nikad ne mislimo (a bogme niti ne moramo). Nakon nekoliko teških početnih udisaja nakon poroda, izgleda dišemo prilično komotno ostatak naših ţivota bez da o tome pretjerano razmišljamo. Naravno, ako imamo astmu ili neki drugi problem s plućima, bit ćemo vrlo svjesni svojega disanja. Ali za većinu ljudi, jedino kada o svojem disanju misle je kada su bolesni ili kada im mama kaţe „diši duboko" (i stavi glavu među koljena). Disanje je jedno od čudesnih, automatskih funkcija našega tijela: kao i pumpanje krvi iz srca, razmjena kisika i ugljičnog dioksida, regeneracija stanica, probava, čišćenje tjelesnih otrova, ravnoteţa tjelesne kiselosti i luţnatosti i tako dalje. Naša tijela idu svojim poslom bez nas. A to je jako dobro. Bilo bi stvarno neugodno probuditi se svakog jutra i morati provjeriti listu stvari koje valja obaviti: * Disanje? * Pumpanje srca? * Puštanje korektnih hormona? * Odnos kisika spram ugljičnog dioksida 2:1? * Ph razina 8.5? * Dvadesetpostotna obnova stanica? * Korištenje desne strane mozga? * Puštanje adrenalina za početak briga oko tekućeg dana? U tome je dakle stvar. Velika. Od svih ovih brojnih funkcija koje su automatske većinu vremena, disanje je upravo ono s kojim se vrlo lagano moţemo igrati, mijenjajući ga. Svakako, ako baš ţelite, moţete usporiti broj srčanih otkucaja. Ali to nije tako lako. Dok sada, sjedeći gdje već jeste, čitajući, moţete disati dublje ili brţe, ili zadrţati svoj dah. Sve što sa svojim dahom radite svjesno imat će efekt na vaše tijelo (i glavu). Zato je svjesno disanje tako cool.

Ako sjedite, svjesno i duboko dišući nekoliko minuta, osjetit ćete se mirnije, a u vašem će se tijelu početi događati čitav niz stvari: * usporit će se broj otkucaja vašeg srca * poslat ćete više krvi u svoje unutarnje organe * poslat ćete više kisika svojim stanicama * ispuštat ćete manje adrenalina, na taj način popuštajući pritisak na preopterećene bubrege * slat ćete poruku svakoj stanici koja kaţe "hej, opusti se malo, stari, stvari nisu baš tako loše" Postoje dvije strane svjesnog disanja: postati svjestan svoga disanja sada i mijenjati ga svjesno. Jednostavno biti svjestan svoga disanja omogućuje vam da upoznate svoj dah. Dobra je ideja to početi raditi. Svakako, čim počnete razmišljati o disanju, ono se malo promijeni. Teško ga je doista nabrzaka uloviti da biste vidjeli što ono radi dok ga se ne gleda. Ne postoji mračni ormar u kojem se moţete sakriti i zaviriti u to kako se diše dok se na disanje ne obraća paţnja. Vaša pluća uvijek znadu kad ste u ormaru, ma koliko malena bila rupa kroz koju virili. Ali, probajte. Primijetite kako vam se dah čini dok ulazi u vaš nos (ili usta). Primijetite kako se kreće kada dišete. Dišete li grudima ili trbuhom? Brzo ili sporo? Ima li prekida? Osjećate li učinak u drugim dijelovima vašeg tijela? Koncentrirajte se jako na ruke; događa li se nešto s njima dok udišete i izdišete? Zapazite kako dišete kad ste opušteni. A kako kad ste na sastanku ili kad ste s vašim ljubavnikom. Upoznajte svoj dah, kako radi, kako se mijenja. Počnite učiti obrasce i načine disanja. To je prva strana svjesnog disanja. Druga strana je kad se počnete s dahom igrati - mijenjati disanje i obrasce disanja, prateći što se događa s vašim tijelom. Vrijedi nešto znati o tome kako disanje funkcionira. Udah je (očito) kada stvari uvlačimo, šireći se. Uvlačimo kisik. Uvlačimo energiju. Naše se tijelo širi. Grudi ili trbuh se šire, kao i ostatak tijela. Kad doista upoznate svoj dah, osjetit ćete širenje u svakom dijelu svojega tijela, zato jer se svaka stanica u njemu širi. Izdah je kada stvari puštamo van, opuštajući se. Puštamo ugljični dioksid. Puštamo napetost iz našeg tijela. Čitavo se tijelo umekša i opusti, kao da malo spadne kada izdahnemo. Riječ je o „energiji". Moţda imate puno iskustva s energijom, ali moţda nemate pojma o čemu govorim. Energija, tj. chi ili qi, ili prana, ili ţivotna sila, ili energija ţivota je nešto o čemu se na Istoku puno govori, ali što smo mi ovdje na Zapadu do nedavno više-manje ignorirali. Prvo, energija postoji. Ona nije neka ezoterična ideja. Ona postoji i ona je ţivot. Da nemamo energije u svojim tijelima bili bismo mrtvi. Energija je pokretna, škakljiva, magnetična sila koja se kreće kroz naša tijela (i tijela svega ţivućeg). Kineska je medicina čitava vezana uz pitanje ravnoteţe energije i stvaranja uravnoteţenog tjelesnog sustava. Za sada, ako znate vrlo malo o njoj, naprosto budite otvoreni spram mogućnosti osjećanja nečeg novog u vašem tijelu. Ili moţda dati ime nečemu što ste već osjetili. Najbolje vrijeme da se energija osjeti jest kad ste zaista opušteni. Prvo, kad ste opušteni, ona teče. Drugo, kad ste opušteni to vam omogućava da je osjetite na pravilan način. Upozorenje, početi osjećati vlastitu energiju moţe biti vrlo zarazno. Osjećaj je prekrasan. Kao kupanje u svjetlu. Moţe biti ekstatičan osjećaj, naprosto sjediti i osjećati ovu ţivotnu silu dok zuji kroz vaše tijelo. Moţete se naviknuti na taj osjećaj i poţeljeti ga uvećati. (Ali nema štetnih efekata u ovoj navici; samo ćete se osjećati još bolje.) Najbolji način da uvećate osjećaj chijaze naravno reći jebe mi se svemu i disati. Svjesno disanje je savršeno pomagalo jebe mi se praktičaru. Počnimo sa jebe mi se izdahom. Ako je reći jebe mi se stvar u tome da se oslobodimo stvari koje su bitne i stvaraju napetost, onda je sporo izdisanje najbolji način da pomognete ovom

procesu. To je ono što je izdisaj zapravo: oslobodite se nečeg što ne ţelite, izbacite sve štetne plinove i otrove, sve napetosti koje nisu dobrodošle u vašem tijelu. Najbrţi način opuštanja je da zaista usporite svoj izdisaj. Zaista ga rastegnite. Počnite osjećati kako se vaše tijelo opušta. Moţete pojačati ovaj učinak i više ako izdisaju dodate i uzdah. Uzdah je čudesno pomagalo samo po sebi. Uzdahnete kada ste na kraju nekog teškog i napornog posla. Kad ste završili posao, natočili si whiskey i sjeli na kauč da biste pogledali epizodu Poldarka, tada uzdahnete. Uzdah govori vašem tijelu: "To je to, sad se opusti i prepusti." Uzdah je vaš način kazivanja „jebe mi se. Bez obzira na to što se danas dogodilo, sad je moja prigoda da se malo opustim." Ako dakle ţelite zavarati vaše tijelo kako bi pomislilo da je čitav posao obavljen i da se moţe odmoriti i opustiti, onda UZDAHNITE. Probajte kombinirati neke jebe mi se misli s ovim uzdasima. Odaberite ono čemu ţelite reći jebe mi se u lom trenutku, izgovorite ga, a onda duboko uzdahnite kroz svoj izdisaj. Kratko upozorenje: ako ovo čitate na javnome mjestu, moţda je najbolje pričekati da budete sami. Ili da naprosto to malo umjerite... promrmljajte svoju jebe mi se dionicu, zatim sporo izdahnite. Pardon, naprosto ne ţelim da imate kakvih neugodnosti. Vidite, ne ţelim dobiti pisma koja bi glasila: Dragi g. Parkin, čitao sam vašu knjigu za vrijeme prilično dosadnog recitala Brahmsova Petog koncerta u mjesnoj koncertnoj dvorani. Marljivo sam izveo vjeţbu disanja rekavši: „jebemise za suprugove duge poglede spram zamašnih oblina gde Thrimble... jebemise", a zatim sam izdahnula dugim uzdahom kako ste preporučili. Da skratim dugu priču, postala sam nepoţeljna na pristojnim društvenim domjencima Thricket Windona... smrtonosna rana za ţenu mojeg društvenog poloţaja... Ne, ne ţelim takva pisma. Čisto da znate, u slučaju da do toga dođe, ţelio bih ovakva pisma: Dragi g. Parkin, pročitala sam vaše riječi s jedva suspregnutim uţitkom; mislim da imate sve što me privlači do srţi. Mogu li biti toliko drska i predloţiti domjenak sljedeće srijede navečer kod "Prišta i krhotine"? Nećete me moći Mati: na rever ću prikvačiti crvenu ruţu kako bih pokrila svoje zamašne obline. Vaša Hilary Thrimble Tek da znate. No, dobro, vratimo se disanju. Gdje smo ono stali? Da, onaj jebe mi se izdah. Pokušajte. „Kaţem jebe mi se boli u leđima"... uzdahnite i izdahnite. „Kaţem jebi se svojem šefu siledţiji"... uzdahnite i izdahnite. I tako dalje. Kad god stvari postanu previše vaţne. Kad god ste napeti, anksiozni ili uplašeni. Samo recite jebe mi se, uzdahnite i izdahnite. Radi kao ura.

Ali nemojmo zaboraviti niti jebe mi se udisaj. Dok je jebe mi se izdisaj stvar prepuštanja i opuštanja, govorenja ne stvarima, jebe mi se udisaj je stvar uvlačenja energije, snage, govorenja da stvarima. Jebe mi se udah je stvar usisavanja energije kako biste učinili ono što morate učiniti. A to je barem pola igre u načinu jebe mi se ţivljenja. Ako ţelite ustati od stola, prošetati do i pročavrljati sa svojim zgodnim novim računovođom, duboko udahnite, recite jebe mi se i učinite to. Ako ţelite poći na daleki put, duboko udahnite, recite jebe mi se, dajte otkaz i bukirajte svoje letove. Ako ste umorni od zamorne veze, duboko udahnite, recite jebe mi se i dovedite je do kraja. Danas. Energetski govoreći, jebe mi se izdisaj jest yin... opušten, mekan, prepušten. Dok je jebe mi se udisaj yang... energetičan, entuzijastičan, grleći. Ako znate nešto o taoizmu, znate i to da vam je potrebna dobra ravnoteţa yanga i yina kako biste ţivjeli skladno u ovome svijetu. Problem za većinu nas je taj što ţivimo negdje na pola puta između dobroga yang i dobroga yin ţivota. Ne poseţemo za stvarima dovoljno duboko, ne prigrlimo ţivot toliko energično koliko bismo mogli. Niti se opuštamo niti se istome dovoljno prepuštamo. A ovo se replicira u našem disanju. Sve u našem ţivotu je replicirano u našem disanju. Ako pogledate nečiji izdisaj i udisaj, mogu vam se učiniti sličnim. Jebe mi se udisaj je doduše pun energije: pokušajte, zaista se napunite i uvucite tu energiju. A jebe mi se izdisaj je baš suprotan. Ne bi trebalo biti nikakvog napora u ispuštanju zraka... naprosto prepuštanje i opuštanje. Dva daha ne mogu biti različitija. Svaki dah nudi dvije strane jebe mi se ţivljenja. Počnite vjeţbati disanje na sljedeći način. Uţivajte u aktivnom usisavanju energije koje predstavlja jebe mi se udisaj. Onda uţivajte u apsolutno pasivnom prepuštanju koje je jebe mi se izdisaj. Počet ćete uţivati u načinu na koji ovo ima utjecaja na vaš ţivot. Stvorit ćete jebe mi se energiju jebe mi se udisaja i s njom zaista moţete krenuti za onim što ţelite u ţivotu: raditi što zapravo ţelite raditi, bez obzira na to što ljudi o tome mislili. Pruţit ćete sebi i jebe mi se sposobnost jebe mi se izdisaja kad vas zaista zaboli kurac za stvari koje su vas do tada mučile i tištile. Dakle, pogledajmo sada kako moţemo reći jebe mi se nekim specifičnim područjima u našim ţivotima...

3 Recite jebe mi se raznim stvarima Recite Jebe mi se hrani Nedavno sam čitao o pretilosti u Americi. Navodno je tamo 99 posto pučanstva pretilo. Jedini ljudi (jedan pošlo) koji nisu pretili ţive u Los Angeiesu, glumci su na filmu ili TV-u. Ako ne moţete glumiti, znači debeli ste. Što naravno doma stvara probleme: „Chuck, opet si jeo krafne?" „Ne, Joline, ako misliš na krem krafne s komadićima cimeta, kunem se, nisam." Hrana je problem razvijena svijeta. (Naravno, nedostatak hrane je veći problem svijeta u razvoju ali...) Ako se već ne borimo s pitanjem tjelesne teţine, borimo se s tim kako jesti

pravilno: s mnoštvom intolerancija i alergija, s različitim savjetima koji dolaze iz svih smjerova. Posljednjih godina veletrgovine su razvile cijele asortimane hrane koja ne sadrţi ono što mislite da bi trebala sadrţati, tako danas imamo: * tjesteninu bez glutena * čokoladu bez kakaa * zaslađivače bez šećera * kruh bez brašna * sladoled bez mlijeka * torte bez šećera * biskvite bez masnoće * kobasice i burgere bez mesa Smiješno. Pomalo se pripremam za sljedeće: HRANA BEZ HRANE. Jedva čekam kušati kakvu ne-hranjive lasagne, nehranjivu pizzu, nehranjiv tirani i su. To će doći kao oluja. Baš kao sve te stvari bez glutena i šećera za koje su nam rekli da ih ne bismo smjeli jesti, iako ljudi ne mogu podnijeti ţivot bez jela kakva su poznavali; tako će moţda hrana bez hrane biti pravljena za ljude koji su na dijeti ili koji ţele jesti manje ali je ipak i dalje kupovati u supermarketu, otvarajući ovitke i onda ih bacati u smeće. Nehranjive lasagne su moj favorit. Zapakirane su u posudu za mikrovalnu pećnicu. Probušite dakle plastični poklopac vilicom, zatim ubacite u mikrovalnu na nekoliko trenutaka. Gotovo. Otvorite poklopac a unutra su samo ostrugani ostaci lasagna. Odmah moţete baciti kutiju u smeće. I zaista, osjetite kao da ste prošli čitavo iskustvo jedenja obroka. Vidite, to je problem s postom. Uz činjenicu da ćete biti dovoljno gladni i biti u stanju pobiti suputnike u podzemnoj i pojesti ih, propuštate i čitavu stvar vezanu s obrokom. Kada nakratko prestanete jesti stvara se puno slobodnog vremena. Tako da ne znamo što bismo s njime. Vrijeme koje provedemo misleći na hranu je vrijeme kada ne jedemo. Dakle, valja razmrljati tanjur s kečapom i oprati ga... uvidjet ćete, vaš post je sada puno učinkovitiji. Zašto ove šale? Zato jer nas hrana i sve u vezi s njom naprosto opsjeda. A to mi se čini jako smiješnim. Na ovaj ili onaj način provedemo toliko vremena misleći na hranu. Muškarac sam a puno razmišljam o hrani. Moţda sam muškarac koji razmišlja kao ţena. Ali kako čujem, ţene navodno misle na hranu puno više od muškaraca. Ako o seksu razmišljamo svakih deset sekundi, čini mi se da o hrani razmišljamo barem svakih sedam sekundi. Nevjerojatno je da se uopće stigne nešto i napraviti na radnom mjestu. A šalim se zato jer je to prvi korak u jebe mi se smjeru. Naša opsesija hranom naprosto je luda. Urnebesna. Hrana (kao ljubav i seks) je jedno od glavnih područja onoga što za nas ima smisla, lako većina nas to vjerojatno negira. Ako bi nas pitali da navedemo stvari koje nam doista nešto znače, vjerojatno ne bismo uključili hranu. A obično je ona jedna od najvaţnijih stvari. Prvo, dakle, treba postati svjestan hrane. Počnite primjećivati koliko o njoj razmišljate. O tome što se događa kad o njoj razmišljate. Primijetite kako vam je dok jedete. Primijetite kako se osjećate kad jedete dobru hranu za koju mislite da biste je trebali jesti. Primijetite kako se osjećate kad jedete lošu hranu za koju mislite da je ne biste smjeli jesti. Kako vam je kad gledate druge ljude koji jedu izuzetno dobru ili izuzetno lošu hranu. Kako se osjećate kad vas stalno propitkujem kako se osjećate? Naprosto počnite uviđati koliko vam hrana zapravo znači. Onda se u sebi malo nasmijte, inače ćete zaplakati. Hrana nam toliko znači iz mnogo razloga.

Prvo, ona je velika utjeha. Ako vam je nešto neugodno, onda nema ničeg utješnijeg od čokolade, keksa ili kolača. Mnogi od nas danas provode puno vremena osjećajući se neugodno ali nastojimo izbjeći te osjećaje. Osim što nam daje energiju i osjećaj sreće (na primjer, serotonin se otpušta kada jedemo čokoladu), hrana nas ispunjava. Toliko da više ne moţe stati u nas. Toliko da nam postane slabo. Trpamo se zato jer što više to radimo, manje osjećamo. Ako se osjećamo loše, to je ono što ţelimo izbjeći. Natrpamo se hranom dok ne otupimo. Tako da više nema mjesta za bilo što drugo. Drugo, hrana utječe na naše zdravlje. Mnoge bolesti uzrokovane su hranom koju jedemo. S modernom dijetom naša tijela su previše zatrovana, postajući prava plodna polja za boleštine. Nije ni čudo da stalno pokušavamo jesti ovu ili onu „zdravu" hranu i riješiti se ostale. Ako ste bolesni i vjerujete da je uzrok vaša prehrana, jest ćete hranu bez glutena, šećera, mliječnih proizvoda, soli, mesa, svakako u kutku svoje sobe i bez smisla za humor. Treće, hrana utječe na oblik vašega tijela. Za razliku od očigledno pozitivnog i neposrednog učinka hrane kao tješitelja, negativan učinak tjelesne teţine je odloţeni učinak. Moţete se natrpavati tjednima a učinak na vaše tijelo će biti relativno postupan. Ali učinak je neminovan. Ako previše jedete, udebljat ćete se. A mi ţivimo u strahu od toga. Kad se udebljamo onda stalno pokušavamo jesti manje. U borbi s hranom, faktor vremena nas uvijek na kraju sustigne: kad se preţderemo, uţitak je trenutačan ali je bol odloţena. Kad pokušamo jesti manje, bol je neposredna, dok se uţitak odlaţe. Kad jednom bolje shvatite svoj odnos prema hrani, to je onda dobar trenutak da počnete mrmljati „jebe mi se". jebe mi se znači prihvatiti stvari kakve jesu. Kako bi bilo prihvatiti sebe i kad je riječ o odnosu prema hrani? Bitka se izgleda vodi oko toga da jedemo ili pogrešne stvari ili previše stvari, a onda slijedi osjećaj krivnje. Stoga kada se preţderete sljedeći put, nemojte zbog toga lupati glavom o zid. Recite „jebe mi se, uvijek ovo radim, koliko god pokušavao suprotno, naprosto moram to prihvatiti kao dio svoje osobe." Čak i u trenutku kada morate donijeti odluku, u trenutku kada se osjećate potišteno, kada se borite s time da li da prekršite dijetu i obećanja koje ste sebi dali... oslobodite se pritiska. Recite jebe mi se i onda to ili pojedite i prihvatite, ili ne pojedite i nastavite sa svojim ţivotom. Ali nemojte od toga praviti slona. Prestanite praviti slona od hrane. Ako ste ostali bez posla i ostavila vas je cura, onda zgrabite tu vraţju čokoladu. U stvari, krenite taksijem do tvornice čokolade, razgledajte je, tu moţete zagrabiti istu šakama i trpati u usta ili je čak ponijeti sa sobom dok se još nije pošteno niti ohladila. Osjećat ćete se bolje. A to je dobro. Jebe mi se, prestanite praviti tako veliku stvar od hrane. Bolest, kao što vjerojatno znate, je nedostatak lakoće u tijelu, osjećaj napetosti. Napetost koju osjećate kad jedete pravu ili pogrešnu hranu vjerojatno jednako pridonosi vašoj bolesti kao i sama hrana. Htio bih na sebe staviti bijelu kutu i napraviti eksperiment da sve ovo pokaţem na djelu. U labosu imamo dvoje ljudi u jednakom zdravstvenom stanju. I bolest za koju vjeruju da je uzrokovana hranom. Stavio sam ih pod hipnozu i sad ću im dati nešto hrane. Prva osoba, nazovimo je prva osoba (radi anonimnosti), dobiva čokoladni éclair (moţda se ne sjećate éclaira, moţda su samo ostatak 70-ih, ali u stvari riječ o je o hot dogu napravljenom od tijesta, čokolade i kreme). Prvoj osobi je rečeno (zapamtite, pod hipnozom) da će joj hrana biti jako korisna, da će se odmah osjetiti bolje, moţda čak i izliječiti. Drugoj osobi, nazovimo je B, radi stvaranja zbrke, dat ćemo salatu s orasima i sjemenkama. Njoj utuvimo u glavu da ne moţe odoljeti jer je ta hrana vrlo ukusna, ali će bez sumnje imati negativan učinak na njezino zdravstveno stanje.

Prva osoba i osoba B su prikopčane na hrpu strojeva s brojčanicima i stvarima koje bipaju; promatrajmo ih kad počnu jesti. Prva osoba je potpuno opuštena ali jede nešto što bi trebalo odmah utjecati na njezino zdravlje. No, apsolutno nema nikakvog bipanja i skakanja kazaljki na strojevima. Osoba B je jako napeta, ona pravi "mmmm" zvukove dok mljacka svoju salatu. Nakon prvoga zalogaja, stvari počnu bipati, kazaljke skaču i njezino se stanje odmah pogoršava. Promatramo prvu osobu i osobu B šest sati nakon jedenja i obrazac je zapravo jednak: * Konzumiranje čokoladnog éclaira nema nikakva utjecaja na zdravlje prve osobe. Stanje njezine svijesti je sasvim poništilo očekivane tjelesne reakcije. * Konzumiranje zdrave salate s orasima je prouzročio da se osoba B razboli. Vidite li? Znanost. Imam bijelu kutu, stvari bipaju, znači mora biti istina. Ali vrijedi o tome razmisliti kad pokušate odoljeti slasnom kruhu, i kada ste u agoniji jer se bojite da ćete narušiti svoju malo produljenu probavu. Izgled tijela, velika stvar. Toliko je toga napisano o raznim dijetama a one jedva da imaju učinka. Ljudi konzumiraju dijete jednako proţdrljivo kao što troše hranu koju im knjige o dijeti preporučuju da je ne jedu. Dobro, vrijeme je da odjebemo dijetu. Sve knjige o dijeti su beskorisne i pridonose razaranju svjetskih šuma. Stoga bacite ih sve u košaru za recikliranje i umjesto toga zasadite drvo. U stvari, voćku, a onda pojedite voće. Izgubit ćete na teţini ali i pomoći svijetu. Kao i sa zdravljem, napetost stvara probleme. Prvo, prihvatite stvari kakve jesu: moţda ste bucmasti, moţda ste pravo prase, ali prihvatite sebe kakvi jeste. Na nekoliko minuta barem... onda se vratite samopreziru sve dok prihvaćanje ne postane malo trajnije. Pokušajte. Prihvatite svoje navike jedenja kakve jesu. Vi znate da je za vas jedenje poput ringišpila. Nakon što ste neko vrijeme jeli manje, posrnut ćete i pojesti čitavu policu keksa (govorimo o polici supermarketa a ne polici u vašem kuhinjskom ormariću). Također, vrijedi do izvjesnog stupnja prihvatiti da ste, kao bilo koje ljudsko biće koje hoda ovom zemljom, u biti sjebani. Imate emotivne probleme, anksioznost, neuroze, strahove, niski stupanj samopouzdanja... Što god jest, niste previše sretni sa sobom i zato jedete da biste se osjećali bolje. Većina nas je takva. Većina to neće priznati. Ali pogledajte riječ većina, u tome niste sami. Dakle, sjebani... da, ljudsko biće. Sve ovo prihvaćanje imat će definitivan učinak opuštanja. Recite stoga jebe mi se svojoj dijeti. I jebe mi se kada se pojave protivni glasovi. Kako bi bilo reći jebe mi se i jesti ono što vam se jede za sljedeći obrok? Recite jebe mi se poslije kad se počnete osjećati loše. Probajte i vidite kako je. Ako se malo udebljate, recite: jebe mi se! Kladim se da ćete imati manje problema s hranom. Kladim se da kada jednom jedete što zaţelite, nećete morati trpati cijelu rođendansku tortu u usta u jednom potezu jer ćete znati da moţete pojesti ostatak kasnije, čak i sutra ako vam se tako prohtije. Bez toliko napetosti koja se vrti oko „dobre" i „loše" hrane, kladim se da ćete moţda poţeljeti jesti više hrane za koju ste mislili da je „dobra" ali je bila odveć neprivlačna. Dopast će vam se. No, nemojte početi misliti da je „dobra", nego naprosto jedite što hoćete. Kladim se, počet ćete gubiti na teţini. Ako i dalje izgovorite jebe mi se naprosto ne morate više previše brinuti. Ako vam znači manje da se debljate, onda neka vam znači manje i kada teţinu gubite. Naravno, počastite se malim osmijehom kad vaga ispod vaših stopala radi za vas... ali i dalje moţete reći jebe mi se, pa si uzeti čokoladu kako biste proslavili.

Zajebite dakle dijetu i počnite govoriti jebe mi se. Prihvatite stvari kakve jesu i kakvi ste jer sve je OK kakvo već jest - neka hrana i vaše tijelo znače manje. Primijetite o čemu su toliki zentipovi tako dugo meditirali: kada za nečim prestanete ţudjeti, to je trenutak u kojem to isto počnete dobivati.

Recite jebe mi se vašim vezama I tako, ulazimo u minsko polje. Ovo je moţda najteţe područje ţivota za shvatiti jer reći „jebe mi se" na bilo koji način moţe izgledno sjebati vašu postojeću vezu. Da vidimo zašto. Odnosi su kao Piccadilly Circus vašeg grada koji se sastoji od vaţnih stvari. Zaista vaţnih. Veze su centar zbivanja, sva akcija, sva vaša paţnja tu je usredotočena, gdje dolazi i do srazova. Druga područja vašeg grada vaţnih stvari su više predvidljiva: vaš posao je više predvidljiv, vaši prijatelji (općenito govoreći), vaše zdravlje itd, itd. Ali u vezama, ono što je vaţno doista je vaţno. Značenje svega toga je nešto što ima vrlo dubok utjecaj na sve nas. Biti u vezi pitanje je nas samih... naš najintimniji način kako se nosimo s vanjskim svijetom. Ulozi su ovdje povećani. Sve je uloţeno u ovu investiciju: * ako je izrečeno nešto mučno, to osjećamo duboko * ako mislimo da nas ne čuju, osjećamo se kao djeca * ako mislimo da ih više volimo nego oni nas, osjećamo bol * ako mislimo da nas više vole nego mi njih, osjećamo krivnju * ako nas uzbudi netko van naše veze, zbunjeni smo * ako se oni uzbude van naše veze, osjećamo ljubomoru Ako je ţivot kakav ţivimo veza između nas i vanjskog svijeta, onda je odnos s našim partnerom najfinija nit u loj vezi. U vezi smo beskrajno odani ţelji za uspjehom i beskrajno pogođeni njezinom propašću. Zato jer u vezi sve izgleda tako vaţno, potencijal za bol je beskrajan. Mnogi od nas ţive prilično konstantnu bol od naših veza. To znači da oni početni dani, tjedni i mjeseci veza često znaju biti najturbulentniji, jer stvari nam tada toliko puno znače. Nakon godina u vezi, stvari kao da znače manje, ulozi su manji a potencijal za bol umanjen je. U vezama, okoliš značenja moţe se naglo izmijeniti. To se obično zove zaljubiti se. Kad se zaljubite, ostale stvari postanu manje vaţne. Ponekad je jedina vaţna stvar osoba koju volimo. Sve vaše normalne predodţbe o svijetu odlete kroz prozor. Bilo kakav racionalan pristup koji imamo u ţivotu moţe se istopiti. Ljudi koji se zaljube obično ostave obitelji koje su ranije oboţavali, ostave poslove i poloţaje, izgube svoje prijatelje, promijene vjerovanja, izgube osjećaj za odijevanje, izgube zdrav razum, počnu slušati glazbu za koju su ranije mislili da je očajna. Ljubav čini smiješne stvari ljudima. Trilijun pjesama napisan je upravo o tom efektu. Romantična je ljubav, dakle, očito ključni izazov jebe mi se načinu ţivota, jer ljubav se najčešće sastoji u značaju neke druge osobe za vas, te u posljedičnom vezivanju i ovisnosti o toj osobi. Vjerujemo da su te kvalitete sastavni dio onoga kada nekoga volimo. Reći „jebe mi se" stoga moţe imati neke iznenađujuće učinke. Problem je u tome što je jako teško vidjeti što jebe mi se moţe učiniti u nekoj vezi. Kako nešto dobro moţe proizaći iz toga da se partner osjeća manje vezan za vas ili vas osjeća manje kao središte njegova svijeta? Mi tako volimo svu tu ovisnost i vezivanje u našim vezama. jeste li ikada igrali igru ljubavne redukcije s nekim? Ide ovako nekako: Da li bi me još uvijek volio da sam zaista debela? Da, naravno.

Da li bi me još uvijek volio da sam unakaţena u nesreći? Da, naravno. Da li bi me još uvijek volio da nemam nogu? Da, naravno. Da li bi me još uvijek volio da nemam ruku? Da, naravno. Da li bi me još uvijek volio da ne vidim? Da, naravno. Da li bi me još uvijek volio da ne čujem? Da, naravno. Da li bi me još uvijek volio da nemam zube? Da, naravno. Da li bi me još uvijek volio da ne mogu misliti, da sam u bolnici, u vegetativnom stanju? Hm, da, naravno. Da li bi me još uvijek volio da sam mrtva? Da, naravno, draga. Zar zauvijek? Da, zauvijek, draga.

Jako smiješna igra. Dirljiva. Dobro funkcionira ako stalno kaţete da. Ali što je zapravo druga osoba pitala? Da li bi me još uvijek volio da sam svedena do točke nepostojanja... da li bi me i tada volio? Hm, eto pritiska: „Da, da te uopće nema, u bilo kojem smislu, volio bih te još uvijek." U ljubavi ţelimo mnogo. Ţelimo svu paţnju. Ţelimo da traje vječno. Ţelimo da bude savršena. Sve što imamo mi bacamo u ove ţelje. A to znači vezivanje i ovisnost. Tu je očigledno i veliki potencijal za bol. Mogućnost da kaţemo jebe mi se je kao priča o dvodimenzionalnim ljudima. Zamislite ljude koji ţive u dvodimenzionalnom svijetu: ovdje ništa nema trodimenzionalan oblik, sve je u crtama i sjenama. Stanovnici naprosto ne mogu zamisliti trodimenzionalni svijet... To je van njihova dosega. Ako biste pokušali objasniti, ne bi vas mogli razumjeti. Ali povedete li ih u taj novi svijet, pustite li ih neka ţive u njemu neko vrijeme, odmah će ga skuţiti, uvidjevši koliko je začudan u usporedbi s njihovim starim 2D svijetom. Slično je i kad kaţemo jebe mi se stvarima. Posebno u našim vezama. Iz vaše situacije u ljubavnoj vezi s nekim, teško je vidjeti kako biti manje vezan moţe poboljšati stvari. Ali pokušajmo. Sjetite se veze u kojoj ste bili duboko zaljubljeni u nekog: bili ste njime očarani (a to naravno moţe biti vaša sadašnja veza). Sjetite se vezanosti: njegova paţnja, izgled... čekanje na telefonski poziv... uţivanje u vremenu provedenom zajedno više od bilo čega drugog. Sjetite se naličja: anksioznost, da li i on/ona vas voli kao i vi njega/nju... ljubomora... frustracije zbog vlastite ovisnosti. Zamislite kakva bi veza bila da ste stvari shvatili malo manje ozbiljno. Da ih niste uzeli toliko osobno. Da niste brinuli hoće li veza trajati vječno. Zamislite da ste se manje oslanjali na vezu i dopustili drugoj osobi da diše. Zamislite da vam je on ili ona značila malčice manje. Zamislite da vi niste bili ulog u toj vezi. A onda evo čudne stvari: ne znači da tu osobu volite manje. U stvari, upravo tu moţda definicije ljubavi počnu biti kao tijesni pseći remen. Jer tijesno prianjanje uz romantičnu ljubav koju mi, kao i sve u našem društvu, drţimo za „ljubav" moţe se pretvoriti u drugu vrst „ljubavi" kad se prestanemo očajnički za nju drţati.

Neočekivan rasplet, ali kad je ljubav manje bitna, ona se uvećava. Pokušajte, to je kao 3D svijet za ljude koji su normalno bili 2D. Dio razloga za to su, naravno, napetost i relaksacija. Kad ste vezani i ovisni, postoji ogromna napetost u vezi. Tu nema mjesta za kretanje. Čim se nešto poremeti, stvari počnu pucati, kao vrlo tijesno navijena opruga koja naprosto pukne. Kada sve popustite, kada se opustite van svoje vezanosti i ulaganja u vezu, odjednom imate više prostora. Kako chi struji lakše u opuštenom tijelu, tako i ljubav lakše teče u opuštenoj vezi. Stoga ako ste uplašeni da će vaš čovjek/ţena pobjeći s nekim - jebe mi se! - postoji masa drugih muškaraca/ ţena. Koje god probleme imate, skučenost u vašoj vezi, pogledajte kako se osjećate kad izgovorite jebe mi se. Izgovorite svoj problem sada. Zatim recite jebe mi se i vidite kako se osjećate. „Ne mislim da sam joj još uvijek onako privlačan kao ranije... A jebe mi se, što sad." I tako dalje. U kojoj god bili fazi vaše veze, zastanite na tren i pogledajte kako je to kada stvari nisu baš toliko vaţne. Onda nastavite ţivjeti i vidjet ćete što će se dogoditi. Kao i energija koja teče kroz novo opušteno tijelo, ljubav i energija mogu početi teći lakše kroz vas i vašu vezu. Moţe se dogoditi sljedeće: * novi ţivot ulazi u vašu vezu i diţe vas na drugu razinu * shvatite da je ova veza pogrešna i prekinete je * ljubav u vašoj vezi raste a istovremeno shvatite da ţelite ljubav drugih ljudi Treća točka je moţda najkonfuznija (i najinteresantnija). Moţda vam se učini da je višak ljubavi koji osjećate teško odrţati (u vašoj vezi). Moţda ćete početi traţiti nešto poput „otvorenije" veze. Ovo se još zove „imati cijelu tortu ali je ujedno i pojesti". Prepoznajte stalne i proturječne porive koje većina ljudi ima: biti s jednom osobom zauvijek... ali biti i sa svim ostalima također (obično za bitno kraće vrijeme, na primjer jednu noć). Ovo izgleda kao teţak i opasan put. No, jesu li monogamne veze lagane i sigurne? Ako vas čitava ova ideja uţasava, recite jebe mi se i nastavite svojim putem, jednoga dana moţda se, hm, da ga jebeš, moţete vratiti i ponovno pročitati ovaj odlomak.

Recite jebe mi se bolestima Puno ljudi silom prilika krene u svijet alternativne terapije, uz priključne duhovne aspekte, vodeni ţeljom da se izliječe od raznih bolesti. Ili je konvencionalna medicina bila nemoćna ili počnu tragati šire za lijekom, ne vjerujući u konvencionalnu medicinu od početka. Alternativna medicina moţe pruţiti puno toga. Čini se da od vrtoglavog broja ponuđenih terapija, jedna mora biti dobra i za nas. Problem je, doduše, zbunjujuća ponuda. Iskušenje je veliko, ako bolujete od bilo čega, krenuti kroz listu sve dok sebi ne pronađete jednu alternativu koja će magično, učiniti čudo za vas. U tom pogledu, razlika između konvencionalne i alternativne medicine je fascinantna. Ironično je da je pristup alternativne medicine holističan, ali je njezin odgovor razmrvljen. Tako da nas većina terapeuta tretira u cijelosti: glava, tijelo i duh, svi povezani, svi fizički simptomi su dakle samo jedan indikator opće neravnoteţe zdravlja. No, odgovor je necjelovit i razmrvljen: postoji recimo 50 različitih komplementarnih načina da se bavite svojom općom neuravnoteţenošću. Dok je u konvencionalnoj medicini pristup razmrvljen ali je odgovor uniforman. Većina doktora liječit će vaš bolesni dio tijela često ignorirajući druge faktore "cjelovitog" bića. Ako

imate problema s očima, ići ćete kod okulista. Odgovor je zatim uniforman. Problem s vašim očima će vjerojatno biti tretiran na isti način kod bilo kojeg očnog specijalista bilo gdje u svijetu. Dakle, alternativna medicina je obrnuta verzija konvencionalne. Ako jeste, ili ako ste bili, kronično, akutno, ili umjereno bolesni, pretpostavljam da ste probali niz alternativnih terapija. Tako da prepoznajete izazov koji predstavlja beskonačna lista mogućnosti. Gdje početi? Što je najbolje za vas? Ovdje u Italiji alternativna medicina je krenula drugim smjerom. Mnogo je jednostavnija. Plan konvencionalne medicine naprosto u sebi sadrţi i holističku sliku u obliku homeopatije. Naravno, ima mnogo drugih terapija u pričuvi, ali za većinu izbor je jednostavan: ili konvencionalno liječenje, ili prirodno, homeopatski. Homeopatska konzultacija je kao kod običnog liječnika (doduše lijekovi su skuplji): u stvari, često je riječ i o konvencionalnom liječniku u jednoj te istoj osobi. Mnoge ljekarne, čak i u najmanjim selima, nude homepatske lijekove. Makar znanstvene studije i dalje demonstriraju da nema ničeg u homeopatskoj medicini (doslovno), ovdje je to ogroman posao. Dobrodošla i lagana alternativa za ljude koji su razočarani konvencionalnom medicinom. Ako jeste, ili ste bili, bolesni, poznat vam je očaj ţelje da sebi pronađete lijek. Oni koje zanima alternativna terapija ovo osjete još dublje. Stvar funkcionira na nekoliko razina. Prvo, očigledno, ako vaše stanje uzrokuje bol, nelagodu, smutnju, onda očajnički ţelite to ispraviti. Ako ne moţete spavati, ili ste stalno umorni, ako vam je teško mokriti, ako vam je koţa iritirana, vaš trbuh nadut, ako imate perut ili vam se tresu ruke... zaista se ţelite riješiti tih simptoma. Spremni na sve ne biste li to doveli u red, jedete neku komično striktnu dijetu; svakoga dana radite vjeţbe disanja koje smiruju; kuhate smrdljive trave; pristajete da netko zabode deset finih igli u osjetljive dijelove vašeg tijela; pokušat ćete razne joga-poloţaje, znači morate moţda zakvačiti petu iza uha; kupujete skupe lijekove koji u sebi ne sadrţe „lijekove". Znate, mislim da je to razumljivo, čak i pohvalno. I sam sam bio takav, sve sam to prošao. Drugo, čitav holistički svijet sadrţi nešto što nas stalno vuče spram cilja: "zdravlja". Ako je zdravlje cjelovitost, onda bolest to nije. Ako nismo sasma dobro, ako nismo puni ţivahnosti, onda na neki način nismo cijeli. A to je veliki teret, s obzirom na to da mnogi od nas čitavo vrijeme nisu najbolje. Da, znam, simptomi i bolest smatraju se oblicima čišćenja i purifikacije tijela... tijelo se prirodno samo kreće prema ozdravljenju, tako da bolest u tome smislu moţe biti smatrana kao "dobra". Ali, na kraju, ista stvar: bolest je dobra samo stoga što je privremeno sagledana kao sredstvo koje opravdava cilj, a to je zdravlje. Dobra je zbog toga čemu vodi. U holističkoj medicini postoji vezanost za cjelovitost i zdravlje: cilj potpunosti koji zrcali spiritualni put, primjerice, jogi-na koji traţi duhovno "jedinstvo". To je tako. Znate što? Dosadno mi je. Svaki oblik vezanosti jednom postane dosadan. Dosadno je i zamorno lutati od jedne terapije do druge, doći do raznih razina uspjeha. Ako jedna terapija zaista funkcionira, vaše nade porastu. Zatim izgleda kao da prestane imati učinak i postanete deprimirani. Svaka je terapija evanđelje nuđeno od nekog tko je bio „izliječen" i tko vjeruje da će i vama pomoći. Moţda i hoće, ali obično to neće biti taj lijek. Naravno, moţda je u pravu. Moţda baš to vruće kamenje ispod vaših vjeđa moţe izliječiti vaš sindrom skvrčenih noktiju. Ali ja bih radije razmotrio jednu drugu mogućnost. Neki ljudi se toliko zamore od pokušaja, od utroška puno novca i energije da naprosto odustanu od svega. Izgovore jedan veliki jebe mi se i konačno prestanu ţeljeti biti cjeloviti,

dobri i savršeni. I dalje osjećaju bol i nelagodu kao i ranije ali naprosto kaţu jebe mi se, i prepuste se. Ionako nema veze, stoga čemu trpjeti dodatnu bol nadanja da će se osloboditi svoje muke? Sasvim se prepuste svojem stanju. Sasvim se predaju muci. Odustanu od ţelje da budu drugačiji od toga kakvi jesu. Moţda počnu jesti nešto što nisu jeli dugo vremena, ili počnu piti i pušiti. Ono što sigurno čine: OPUSTE SE. Stvar koju ćete zacijelo uvijek učiniti kad kaţete jebe mi se, opustit ćete se. Znate li što se onda događa? Moţda ne odmah. Moţda ne u dogledno vrijeme. Ali odjednom, oni se osjete bolje. To ih iznenadi jer su prestali imati potrebu za tim. Ali postane im puno bolje i oni dobiju ono što su oduvijek ţeljeli. Jedino što sad nisu više zabrinuti za svoje zdravlje koje im nije toliko bitno, sada kada su odjednom sasma zdravi. Opisujem prirodni proces: prirodni način da se kaţe jebe mi se. Ako čitate ove riječi, postoji velika vjerojatnost da ste umorni, dosadno vam je, spremni ste odustati. Nemojte reći jebe mi se da biste prevarili bogove, a tajno ipak brinuti o svojem zdravlju misleći da je to vrlo lukav način ozdravljenja. Trenutak kada prestanete toliko brinuti o svojem zdravlju, upravo je onaj u kojem će se stvari početi mijenjati. Kada manje brinete, ili moţda uopće ne brinete, to ne mora značiti da ćete prestati dobro jesti, vjeţbati, meditirati, ići na akupunkturu, ali očajanje i očekivanje čuda od ovih stvari nestaje. Ja jedem dobro jer zaista uţivam u ukusu svjeţeg povrća i voća. lako isto tako volim okus sladoleda, koji također jedem. Vjeţbam zato jer zaista volim osjećaj da mogu vikati sa svojeg brdskog bicikla kad idem nizbrdo, kao i osjećaj zamora u tijelu, a ne zato što će mi to (jednom) donijeti optimalno zdravlje. Meditiram zbog energije koja se širi kroz moje tijelo kada to činim, ali to nije toliko različito od energije koja se širi mojim tijelom kada sam ljut. Što se napokon dogodilo? Kao i obično, sve se svodi na relaksaciju. Kao i mnogi drugi, odavno sam shvatio moć relaksacije. Vjeţbao sam Tai Chi i Chi Kung kako bih koristio pokret, disanje i chi u svrhu totalnog opuštanja. Pokušao sam gotovo svaku postojeću metodu relaksacije. Odavno znam nešto što mnogi ne uviđaju: kada ste potpuno opušteni problemi nestaju. Tjelesni, mentalni, emotivni, duhovni problemi ne mogu ništa protiv stanja potpune opuštenosti. Tolike stvari sam učio. Vjeţbao sam razne tehnike do visokog stupnja. A opet, vrlo se malo toga izmijenilo. Zašto? Zato jer sam još uvijek imao cilj, vezanost, tisuće značenja. A ovi svi zapravo označavaju napetost. Tu je kvaka: ako ţelite biti zdravi, ako koristite čak i najbolju tehniku relaksacije koju ţelite doseći, upravo vaša ţelja za zdravljem stvara napetost koju će tehnika teško moći slomiti. Dakle najbolja metoda relaksacije koju ćete pronaći nije brinuti se i nešto više ne ţeljeti... nego reći jebe mi se. Odustanite od svojih ţelja. Onda će sve krenuti k vama (ali naravno ne moţete tako nešto ţeljeti!).

Recite Jebe mi se novcu U našem svijetu vaţnih stvari, novac znači puno. Naravno, nije istina za sve ali općenito govoreći jest: * ako ga nema dovoljno, htjeli bismo ga imati tako da sve naše brige oko novca nestanu * ako ga ima dovoljno, dovoljno da ne brinemo oko računa i praznika, sanjamo ga još više, kako bismo kupili bolji auto ili ţivjeli u većoj kući

* ako smo bogati, još uvijek ţelimo više, da bismo bili financijski neovisni ili da imamo kuću za odmor u stranoj zemlji * ako smo prokleto bogati, bojimo se da ćemo moţda sve izgubiti u sljedećem financijskom krahu Ako bogati nismo, obično zavidimo onima koji jesu: sudimo onima koji se novcem razbacuju, misleći: "Novac vas neće učiniti sretnim" jer znamo da "ne moţeš ga ponijeli sa sobom na onu stranu", i mislimo kako je novac "vulgaran". Ako smo bogati, moţemo postati prilično škrti: moţe nam postati bitno da smo ga "krvavo zaradili", da nismo baš tako bogati (u usporedbi sa zaista bogatim ljudima) te da se moţemo namjerno ne razbacivati njime kupivši osrednji auto a ne neki luksuzni. Dakle, bez obzira na to jeste li u besparici ili krcati perjem, novac donosi svoje probleme. Vi vjerojatno imate svoje stavove u vezi novca. Moţda mislite da je OK biti "dobrostojeći" ali da je nemoralno imati previše. Dobro, jebe mi se. Kako bi bilo ne imati stav o novcu i prihvatiti stvari kakve jesu? Novac je samo jedan apstraktan način razmjene, naposljetku. To je dečko koji raznosi poruku u dealu između vas i svijeta. Znate što kaţu za nositelja poruke: nemojte ga ubiti. Riječ je naprosto o razmjeni. Ako to što imate za ponuditi vrijedi dovoljno drugima, oni će vam pruţiti dosta stvari zauzvrat. Dakle, na trenutak, zamislite kako novac ne postoji. Kad bi dovoljno vas pročitalo moju knjigu, mogli bi mi naprosto dati nešto zauzvrat. U ovom trenutku ne treba mi posebno cvijeće za vrt. Makar mi svi dajete cvijeće. Što više vas ovo pročita, dobijem više cvijeća. Do sljedećeg ljeta moj će vrt biti prepun cvijeća i izgledati čarobno. To znači biti bogat. Nudim vam nešto što vam se dopada i vi mi dajete nešto zauzvrat. Sretan sam jer sam vam dao nešto vrijedno. Sretan sam da je moj nekad pust vrt sada prepun cvijeća. Lijepo: nema ničeg prljavog i nemoralnog u tome, zar ne? Vidite, slično je s vašim radom. Kada radite (ili štogod već činite da biste zaradili novac), zamislite da naprosto nudite nešto od vrijednosti svijetu i da svijet to cijeni i nešto vam pruţa zauzvrat. Svijet vrednuje to što radite i plaća vaše račune, kupuje vam odjeću, izvodi vas na večeru, šalje vas na praznike i pojavljuje se pred vašom kućom u novom autu. Naprosto, u stalnom ste procesu razmjene svoje vrijednosti sa svijetom. Što više svijet vrednuje to što radite i što pruţate, to vam više daje zauzvrat. Kada se dogodi da više sebe vrednujete, više i svijet vrednuje vas i također nešto pruţa zauzvrat. Dakle, počnite sami sebe vrednovati. Poslušajte korporativnog gurua L'Oreal: Zato jer to zasluţujete. Uţivajte u procesu razmjene: velikom ili malom. Ako vas usrećuje biti skromnima i ograničenima, onda uţivajte u malim stvarima koje vam svijet pruţa zauzvrat za stvari koje mu nudite. Ako ţelite iskoračiti i zaista ponuditi nešto nevjerojatno, upijte njegovu paţnju i cijenite to što će vam zauzvrat biti pruţeno. Ne zavidite onima kojima je dato mnogo za to što su svijetu ponudili. Uţivajte u činjenici da je svijet dovoljno dareţljiv te da pruţa onima koje cijeni. Nemojte ograničavati to što mislite da vam svijet treba pruţiti. Ako ljudi i dalje budu čitali ovu knjigu i nastave mi davati cvijeće, nastavit ću ga primati i puniti svoj vrt. Problem je da moţda neću imati dovoljno vode odrţati ga na ţivotu. Tako da ću evenutalno morati zaključiti, makar još uvijek volim cvijeće, da bih više volio nešto što zahtijeva manje vode. Da mogu izgraditi poseban vrt kaktusa. Kada se ovaj napuni, znat ću da sam tada i zvanično prokleto bogat.

Recite jebe mi se nekim od svojih problema s novcem, dakle, zamislite ga naprosto kao vaš odnos razmjene sa svijetom. Ali isto tako recite jebe mi se i u potpunosti. Novac zaista nije toliko vaţan. Mnogo napetosti zbog novca je zapravo strah od nemanja istog. Dakle, dobra je ideja zamisliti kako bi bilo da ga nemate, tako da se s tim strahom moţete suočiti oči u oči. Zamislite da ste izgubili sav novac i sve što imate. Što biste učinili? U društvu poput našeg mislim da će većina moći zamisliti kako se s tim suočiti. Moţda ćete dobiti socijalnu pomoć dok posao traţite. Ali kada nađete nekakav posao, pa opet imate dovoljno novca za iznajmiti stan... itd, itd... ponovno ste u igri. Makar sve izgubili, nećete umrijeti. Dakle, oslobodite se straha od gubitka novca. Svijet će i dalje vrednovati što imate za ponuditi i ponovno će vas zasuti darovima. Bilo kakva vezanost za novac, naravno, znači napetost. Vezanost uz ţelju da se ima više, vezanost uz ţelju da se zadrţi ono što se ima. Sve to stvara napetost. Jebe mi se nas oslobađa od napetosti, ostavljajući mekoću i relaksaciju. Kao što smo vidjeli u drugim područjima ţivota, stvari počinju teći kad se opustimo. Isto je i sa razmjenom vrijednosti koju zovemo novac. Kada nismo grčevito vezani uz novac, stvari počnu teći prirodnije. To znači da stvari imaju tendenciju teći prirodno u oba smjera. Zato nemojte biti toliko zabrinuti i ukočeni oko gubitka novca, moţete početi više trošiti, investirati, biti dareţljiviji. A to potiče njegov protok. Odjednom će više novca početi teći u vašem smjeru. Sviđa mi se teorija novca koja tvrdi da ga valja drţati u optjecaju. Doduše, ţalim što sam podijelio tu ideju sa svojom partnericom. Ona se često vrati kući s vrećama punim garderobe, govoreći: „Naprosto ostavljam novac u optjecaju". Tresem glavom, diţem obrve i obično kaţem „jebe mi se". Novac. Ako ga nemate, recite jebe mi se, uţivajte u ţivotu kakav jest. Ako ga imate, recite jebe mi se i počnite uţivate u činjenici da vas ljudi cijene. Ako ga imate u velikim količinama, recite jebe mi se, te počnite uţivati u plodovima svijeta koji misli da ste tako posebni kad već baca toliko love u vašem smjeru.

Recite jebe mi se vremenu Cerekam se kad se ljudi ţale na vrijeme. Svaki dan okruţeni smo stvarima koje nam nisu po volji. Pas koji laje u stanu do nas, način na koji nas partner jutros ignorira, prometni čep na putu na posao, novi projekt s kratkim deadlineom, gnjavaţa od gnjavatora na poslu... Vjerujemo da moţemo donekle kontrolirati stvari koje nas tlače: da moţemo upucati psa, reći partneru da obrati više paţnje na nas, da moţemo krenuti ranije na posao, odbiti projekt ili reći gnjavatoru u uredu da ode masirati nekog drugog. Harmoničan način ţivota u čudnom svijetu bio bi u tome da ili pokušamo promijeniti što nas uzrujava ili naprosto prihvatiti stvari kakve jesu. Ako ne poduzmemo ništa u vezi s onim što nas uzrujava ali ni ne prihvatimo ţivot kakav jest, uistinu si oteţavamo... provodimo dane uzrujani zbog stvari u vezi s kojima nismo spremni ništa napraviti. A tako većina nas svakodnevno ţivi. Ako ovo zvuči donekle disfunkcionalno, onda je po meni sasvim smiješno ţaliti se na vrijeme, jer to je jedna stvar na koju zaista ne moţemo nikako utjecati. Barem ne danas. Dugoročno, moţete preseliti u inozemstvo i kupiti neku drugu vrst klime, ali za sada, to je to. Ţaliti se na vrijeme je najapsurdniji primjer odbijanja svijeta kakav jest. Stoga recite jebe mi se vremenu, kakvo god ono bilo. Posebice u zemlji poput Velike Britanije, opustite se. Gledajte u sivo nebo i mislite kako je to pomalo kao ţivjeti u sivom plastičnom

kontejneru. Uţivajte u zvuku kiše na krovu automobila. Privucite se blizu vatre u lokalnom pubu. Upijte sunce kad proviri kroz oblake.

Recite jebe mi se unutarnjem pacifistu Dugo vremena htio sam biti spokojna, staloţena osoba. Sjećam se kako sam prije desetak godina sastavio listu stvari koje sam najviše ţelio. Na vrhu liste bio je spokoj (ako vas zanima, odmah ispod toga bio je originalni Chopper motocikl). Proveo sam godine traţeći spokoj: vjeţbajući Chi Kung i meditaciju svakoga dana, pokušavajući proći kroz probleme koje su me činili nemirnim, upoznajući ljude koji su izgledali kao da umiju ţivjeti mirno. Pronašao sam dosta spokoja uz vjeţbu, posebice Chi Kung. Zamišljao sam da ću, uz više vjeţbe, eventualno završiti u nekom trajnom Chi Kung stanju (stanje laganog transa kada ste potpuno opušteni i kada chi teče jednakomjerno kroz vaše tijelo). Zamišljao sam sebe kao hladnu planinu: lagana aktivnost na površini, a stjenovitost duboko ispod nje. Zamišljao sam se kao taoističkog svećenika koji blago i spokojno provodi dan u svojim aktivnostima mira i obazrivosti. Zamišljao sam sebe kao svog prijatelja Richarda koji je pribran i miran bez obzira na to što se oko njega događa. Zamišljao sam da jedino ako budem radio još predanije na tome da postanem spokojan, da ću to eventalno i doseći. Ali bez obzira na to koliko se trudio, koliko vjeţbao, koliko se bavio svojim problemima, nalazio sam na jedan veliki problem na mojem putu ka spokoju: sebe. Čak i kad bih meditirao tri sata, na kraju bih se opet vratio u sebe. Zacijelo, i to sam ja, mogu biti spokojan i staloţen, dareţljiv i blag, usredotočen i uravnoteţen. Ali mogu također biti pod stresom i anksiozan, ljut i agresivan, uplašen i nervozan, sebičan i hladan. Shvatio sam, terapeutski, da je bitno iz sebe ispustiti i „negativne" emocije. Mislio sam da ako se s njima suočavam , dovoljno dugo, ako ih praznim dovoljno dugo (naravno, u nekom zdravom ambijentu), da će one naposljetku biti ispraţnjene i okončane. Onda sam jednoga dana shvatio da ono što radim nije bilo toliko različito od onog što je moja majka uvijek činila, a ja sam kritizirao: kao kršćanin ona je smatrala svoju „dobru" stranu svetu i od boga, a svoju „lošu" stranu griješnu, a grijeh je toboţe od vraga. Uvijek mi je bilo teško shvatiti kako netko moţe gledati na sebe i svoje osobine vjerujući da dolaze od neke mračne, zle sile. Kada je previše jela ona je to smatrala grijehom proţdrljivosti. Za većinu nas to je neugodnost, a za nju grijeh. Stoga provodi svoj ţivot boreći se protiv mračne sile svojim svijetlim mačem mira nadahnutim bogom. Ali Darth Vader grijeha je uvijek negdje u prikrajku: često u obliku pečene piletine ili kakve torte. Kao odgovor na ove stalne epizode kršćanskih Ratova zvijezda, slavio sam moć cijelog ljudskog bića. Od najranijih nogu volio sam biti ja u ma kojem obliku. A onda sam nekako upao u furku spokoja. Da, jednoga dana shvatio sam da ova ţelja da budem spokojan, poput redovnika, osuđuje one dijelove mene koji to nisu. Na svoj način postajao sam opuštenost, spokoj, dareţljivost, pravednost, svetost. A u stvari počeo sam sebi stvarati stres, osjećati ljutnju, sebičnost, nepravdu, nesvetost. Zatim sam rekao jebe mi se pokušaju da budem nešto što u tom trenutku nisam bio. Prestao sam sebe prosuđivati. K vragu, kakvo olakšanje. Kakvo je to samo olakšanje!

Svaka emocija je apsolutno OK onakva kakva jest. Osjećam ljubav i spokoj, isto kao kad osjećam strah i zebnju. To je ono što "prihvaćanje" i "ne suditi" zapravo znače. Ne moţete reći: OK, neću biti toliko potišten zato što sam ljut. Naravno bolje je biti spokojan. Ne. Jedno i drugo su ista stvar. To znači ne suditi. Postoji fantastični dopunski učinak ovog prihvaćanje sebe kakvim već jeste: počnete prihvaćati i druge ljude kakvi jesu. Moţda se ne dogodi odmah, ali se definitivno počne događati. Dogodi se iz vrlo jednostavna razloga: čim sudite druge to naprosto znači da ne prihvaćate sebe u svim svojim dijelovima. Isus je sam počeo aludirati na ovo rekavši: "Volite se kao što volite sami sebe." Dobro, znam da nije imao privilegiju treninga u gesfa/r-psihoanalitičkoj teoriji, ali nije ništa veliko propustio: naime, većina ljudi sebe uopće ne vole. A zato što sebe ne vole, onda su tako zasrani i spram svih drugih. Pardon, Isuse, ali mogu li sugerirati jednu bolju tezu: "Dečki, volite prvo sebe, onda ćete početi voljeti druge a onda se svi skupa moţemo naći na nekom velikom festivalu slobodne ljubavi, skinuti sandale i milovati jedni drugima brade. Mir i ljubav, dečki dragi." Moţda je Isus to i rekao ali ukočeni starmali Mate, Marko, Luka i Ivan su izostavili dobre dijelove. Juda je vjerojatno sjedio tamo pušeći travu i mrmljao: "Dečki, a što je s onim gdje priča o festivalu slobodne ljubavi? To je bila prava stvar." A Mate se okrenu i zviznu ga. Juda se pobuni: "Sranje, čovječe, bila je to samo pomisao." I Luka usta i maznu ga jako u jaja. Juda nakon toga začepi. Moţda i vi ţelite biti staloţena, mirna osoba. Moţda dobra, dareţljiva osoba. Ili moţda ţelite biti bezobzirni i hladni. Kad postavite granicu toga što ţelite biti, označujete drugi dio sebe "pogrešnim", a to znači da ste na nemogućem putu. Čak i osoba koja ţeli biti nemilosrdna i hladna ponekad će osjetiti ljubav i toplinu, ali morat će se opirati tim osjećajima. Stoga recite jebe mi se čemu god ţelite postati. Budite to što jeste. Ne trebate biti ništa drugo. Nema potrebe za samorazvitkom, za napretkom. Nema potrebe biti kao drugi. Baš kakvi ste sada, u redu ste. Osjetite to. Svi vaši dijelovi koji vam se ne dopadaju, kojih se sramite, također su u redu. Vaša najgora strana je jednaka vašoj najboljoj strani. Kad ste ljuti, anksiozni, ljubomorni, nemilosrdni, sve je to jednako onom kad se osjećate staloţeni, mirni, dareţljivi i ljupki. Zato što ste sve to vi. I ja. Kao i svi ostali na ovom planetu. Pretvarati se da je sve suprotno značilo bi morati začeti jednu novu religiju koja bi se znakovito zvala: "Znate, samo sam ovo a ne i ono drugo. Doista." To je u suštini svake religije. Samo što dodaju i drugu floskulu koja me uvijek potišti tako da cjelina ispadne ovako nekako: "Ja sam samo ovo a ne ono, znate. Doista. A ako ste vi ono za što mislim da ja nisam, onda ste u krivu. I zbog toga ćete gorjeti u paklu." Valja biti „holističan" u punom smislu te riječi. Kao cjelovita bića mi smo mnogostrani. U stvari, kao cijela osoba, mi smo sve. Kao cijela osoba osjećam emocije koje su osjećali svi, oduvijek. Ponekad ih osjetim sve u jednome danu. Mogu ih osjetiti čak i kad gledam dobru epizodu serije Coronation Street.

Recite Jebe mi se odgoju djece Ako nemate djece, moţda bi vrijedilo preskočiti ovo poglavlje, s obzirom na to da ću se direktno obraćati roditeljima. Moţda će vam biti dosadno. Kao što vam je dosadno kad god neki od vaših prijatelja s djecom jedino misle na pelene, cijepljenje, u koje vrtiće upisati svoje bebe te kako je slatka njihova beba kada kaki. Odmah odustanite i krenite na sljedeće poglavlje, molim vas. Ne mogu podnijeti da vas kroz ovo provlačim.

I to je zapravo odgoj u najkraćim crtama. Oni koji nemaju djecu ne razumiju kako je to imati djecu, zar ne? Nemoguće je za nas roditelje prije nego što ih imamo, shvatiti kako je to imati djecu. Mogu vidjeti kako je čitav proces smišljen tako da vas olako uvuče u ideju o tome da si napravite djecu. Naposljetku, dobit ćete devet mjeseci - devet čitavih mjeseci, praktički godinu ţivota da se počnete privikavati. Ima mnogo aspekata trudnoće koji dopuštaju da počnete sebi stvarati predodţbu roditeljstva: ţena je stalno bolesna tako da se priviknite na njen miris; počne hrkati, pa se priviknete na nemirne noći; ne smije raditi ništa riskantno, tako da se priviknete i ostanete kući gledajući telku umjesto da izlazite u klubove i drogirate se; ona se napokon toliko uveća pa se priviknete na manje mjesta u krevetu. Ali ništa, čak niti tih devet mjeseci, ne mogu vas pripremiti za to što znači imati djecu. Mi imamo dvojajčane blizance, zovu se Arco i Leone. Prve noći nakon što su se rodili, u četiri ujutro, mijenjajući pelene po stoti put... čudno iskustvo po sebi jer mi nitko nikad nije rekao da bebe neće kakiti kaku nego nekakvu rastopljenu čokoladu. Dakle, eto mene u anemičnom svjetlu ranoga jutra, privikavajući se na novu rutinu brisanja kake s tijela moje bebe, stavljajući opet plastične pelene spremne za sljedeće izbacivanje. Pogledam naokolo i pomislim: ,,OK. Ja to mogu. Da, umoran sam. Ali mogu izdrţati." Onda sam shvatio da neću to morati izdrţati samo tu jednu noć. Da ovo nije bilo kao pisati u posljednji čas svoju zadaću na faksu noću, da bude gotova prije roka u deset ujutro, a potom lijepo na miru odspavati nekoliko dana. Ne, gospode. Ovo sigurno nije bilo samo jedna noć. Bilo je to: noćas i sutra i noć nakon, pa još jedna, i tako dalje i tako dalje. Uzdahnuo sam. Onda se jedan od mojih dječaka nasmijao. Pa sam se rastopio. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana naučio sam kako je sve zamišljeno tako da bude u savršenoj ravnoteţi. Potpuni pakao prvih nekoliko tjedana, uglavnom prouzročen nedostatkom sna, savršeno se uravnoteţio s apsolutnim rajem imanja tako nevjerojatnih bića odjednom postavši najvaţnija stvar u mojem ţivotu. Odgoj djece naprosto je zapanjujuć. Nemoguće je opisati ljubav koju osjećate za vlastitu djecu. To ide van okvira bilo čega što sam osjetio ranije. Vlastita djeca vas stalno podsjećaju na to o čemu se zapravo radi. Znam da je to kliše, koji ćemo obraditi uskoro, ali istina je. Naši dječaci sada imaju četiri godine i još ih uvijek gledam u čudu. Do sada su uglavnom pričali talijanski. Ali baš ovoga tjedna jedan od njih mi se počeo obraćati na engleskom. Priča na engleskom i to je jedno čudo. Moje se srce topi svaki put kad nešto kaţe. Današnji razgovor: Tata, što radiš, tata? Pišem knjigu. Knjigu, tata? A gdje je ona? Tu, unutra. U kompjutoru, tata? Da, jednog dana će biti prava knjiga. Mogu je vidjeti, tata? Da, evo, ovdje. Gdje, tata? Ovdje, unutra... Ovoga tjedna dobio sam poklon koji većina roditelja nije: jedno od moje djece govori mojim jezikom, jezikom koji mu nije materinji, odjednom vješto. Ne „maca", „peso", „tata", „mama", nego: „Ja bio na moru, tata, i igrao se na drvetu, tata." Nevjerojatno. Moja djeca puno mi znače. Moţda sve. Dakle tu smo, u knjizi jebe mi se, govoreći o tome kako značaj stvara bol i kako stvari nisu zapravo toliko bitne koliko mislimo... a onda se sudarimo s velikim, neporecivim značajem djece u našim ţivotima. Dakle, ajmo nešto shvatiti pravilno: značaj nije nešto krivo. Neke stvari će uvijek vama i meni nešto značiti. Ne treba se osjećati loše zato jer vam vaša djeca znače više od čitavog svijeta.

Ali djeca pruţaju dodatan uvid u svijet vaţnih stvari. Nije moguće pretpostaviti kako je to imati djecu jer je nemoguće predvidjeti koliko se vaš svijet značenja moţe promijeniti. Nekoliko tjedana nakon vašeg prvog djeteta ne moţete više zamisliti kako je bilo kad ih niste imali. Ne moţete zamisliti prethodni ţivot. Zašto ste brinuli o stvarima o kojima ste brinuli. Imati djecu je ogroman stroj za promjenu perspektive. Stvari koje su vam ranije bile bitne, ponizno padnu na koljena i apologetski se odšuljaju kroz vrata prepoznajući velebno, superiorno značenje novopridošlica. Sve se mijenja. Što dokazuje da značenja stvari nisu fiksna. Da se mijenjaju i pretvaraju. U roku prvog mjeseca nakon rođenja svojih sinova rekao sam jebe mi se karijeri koja mi je bila jako vaţna. Odjednom nije mi značila ništa. I to sam prihvatio. Dakle, roditeljstvo u sebi nosi jednu prirodnu razinu jebe mi se. Prirodno mislimo jebe mi se o nekim stvarima koje su nam ranije bile bitne. Ţene ranije opsjednute time kako izgledaju i što nose, mogu se vidjeti u lokalnom kafiću u vrećastim vestama s tragovima od povraćanja. Ugledni biznismeni s ozbiljnom reputacijom odjednom se mogu vidjeti po parkovima zabavljajući nasmijanu dječicu giligiligili zvukovima i praveći čudne face, uopće uzevši izgledajući kao budale. Biti roditelj pruţa jedinstven uvid u to kako je to kad se veli jebe mi se mnogim stvarima u ţivotu. A samo roditeljstvo? Prvi fenomen roditeljstva je taj da je sve odjednom novo i teško. Brinuti se o djeci je vrlo teţak posao. Za nj se ne ide na koledţ gdje biste naučili svoju vještinu. Čak nema niti večernjeg tečaja. Samo antinatalni. (Zašto kao prvo ne promijeniti ime? To odmah moţe zbuniti ljude: „Za ime boţje, zašto bih išao na tečaj koji vode ljudi koji su antinatalni? Nije baš dobar početak, zar ne?" Ovi tečajevi, doduše, razmatraju trudnoću i rođenje. Najviše što dobijete je ubrzani naputak u tome kako preţivjeti prvoga dana: npr. kako mijenjati pelene i kako drţati bebu. Pomalo kao astronauti koji idu na večernji tečaj pred polijetanje gdje bi ih naučili sve o tome kako se pripremiti za polet: „Sad upamtite: poletjeti moţe biti teško za sve vas, morate si pomoći, brinuti jedni za drugog. Ne zaboravite ni vrećicu za polijetanje u slučaju da vam pozli. Također, ne zaboravite pidţamu, donje rublje i tablete protiv gravitacijske bolesti. Glavno je uţivati. Letjeti je divan proces koji ćete pamtiti cijelog ţivota." Što je sve super, ali što će se dogoditi kad se jednom nađu u svemiru? "Houston, čujete me? Ovdje Apollo 21, ponavljam Apollo 21." "Čujemo vas jasno i glasno, Apollo 21. Kakvo polijetanje! Svi smo ovdje totalno smotani od silnog šampanjca i grljenja..." "Dobro, Houston, ali..." "Da, Apollo 21...." "Ali što sada valja raditi?" "Hmm, na što ciljate, Apollo 21?" "Na primjer, ovdje je neka hrpa kazaljki, poluga i drugih stvari, a svaki put kad skinem svoj sigurnosni pojas počnem letjeti naokolo. Ne mogu niti kakati a da kakica ne počne plutati naokolo kao u nekom sci-fi filmu... Što se zapravo ovdje događa, Houston?" Nakon nekoliko dana kaosa odjurite u veliku knjiţaru po pomoć. Srećom, ovo se već dogodilo i ranije, pa je netko obazriv napisao knjigu koja se zove Jebote, sad kad sam postao roditelj, što sad? Stranice ove knjige laminirane su, tako da knjiga bude zaštićena od mokraće, povraćanja i tekuće kakice. Čitate dakle knjigu, osjećate se izgubljeno. Onda se dogodi sljedeće: kad god smo nesigurni glede nečega, stvori se praznina. Osim ako ne ţivite u znanstvenom laboratoriju gdje je moguće stvoriti vakuum u staklenim epruvetama isisavajući iz njih zrak prije nego što se hermetički zatvore, onda će ovaj vakuum pokušati usisati vaš osjećaj nesigurnosti.

Znate što? Čitav svijet ţeli ispuniti vaš vakuumski prostor. Zato jer svatko misli da zna nešto o roditeljstvu. A svakako misle da znaju daleko više od vas koji ste previše umorni. Počnete primati savjete iz svakog mogućeg kutka. Od roditelja, drugih majki, ljudi na ulici, liječnika, vlade (ovih dana posebice oko cjepiva), čak i crkve. Vjerujem da je davanje neţeljenih savjeta novim roditeljima neka vrst siledţijstva, jer kad je netko zapravo najranjiviji, vi ih onda bombardirate informacijama. Ali to je zato jer vakuum tako funkcionira, on privlači stvari koje ga ţele zatrpati. Tako da bi bila dobra ideja ili hermetički ga zatvoriti ili barem na njega staviti filter kroz koji se u nj stvari usisavaju. Ako ga zatvorite hermetički, morate učiniti sljedeće: morate shvatiti kako je svaki roditelj prošao kroz ovo razdoblje kad su mislili kako ništa ne znaju. Zato vrijedi opustiti se. Shvatiti da znate dobar dio osnovnih stvari: znate promijeniti pelene, utješiti bebu, nahraniti je, odjenuti. A to je, barem na početku, sve što valja znati. Ostalo moţete domisliti. Recite jebe mi se gomili savjeta i raznim formulama, o načinima spavanja, učinite ono što mislite da je najbolje za vašu bebu. Savjeti o čitavoj gomili stvari u vezi "beba" samo su trenutni modni savjeti. Već sljedećeg mjeseca biti će drugačiji. Nemojte podvrgnuti sebi najdraţe teoriji koju će uskoro odmijeniti neka druga. Nas dvoje smo vjerovali da je u nedoumici bolje vjerovati instinktima nego ekspertima. To je istinito u svim područjima ţivota: najbolji ekspert u cijelom svijetu su vaši instinkti. Ako ţelite staviti filter na to što se uvlači u vaš vakuum nesigurnosti, onda molim, morate imati povjerenja u filter. On je tu kako bi vam dopustio provjeriti ono što vam je rečeno od onoga što vi mislite da je u redu. Ako vam se savjet da bebin plač noću spriječite dajući im Calpol ili Nurofen čini loš, nemojte to onda niti raditi. Za mlade roditelje bolest male djece moţe biti zastrašujuća. Ali kad smo mi trebali savjet od liječnika a oni bi prepisali neki lijek, obično smo uvijek pitali: "Što će se dogoditi ako ga ne koristimo?" Odgovor je obično bio nešto poput: "Malo više nelagode u sljedećih nekoliko dana." Ili: "Moţda će trajati dulje dok ne ozdravi." Koristite, dakle, taj filter mudro. Razlog zbog kojeg ste toliko zabrinuti oko novorođenih, naravno, jer su tako ranjivi, je i razlog zbog kojeg morate biti vrlo oprezni čime ih hranite. Ako imate dvojbi, vjerujte samo sebi. Problem u tome jest, naravno, da ako ste u krivu onda ne moţete kriviti nikog drugog. Ali to je zapravo pitanje samo-odgovornosti. Većina ljudi voli prepustiti odgovornost o sebi i svojoj djeci drugima tako da mogu kriviti druge ako nešto pođe po zlu. Na kraju, kriveći nekog drugog neće vam pomoći osjećati se bolje. Nigdje vas neće dovesti; osjetit ćete se glupo što ste nekome vjerovali samo zato što nose bijelu kutu. Ako to moţe pomoći, onda radije sebi kupite bijelu kutu i vjerujte u sebe. Sljedeća stvar će vas moţda iznenaditi: većina roditelja se plaši svoje djece. Ne mislim u smislu Damiena iz filma The Omen. Ne ţelim time reći da se roditelji pitaju nisu li začeli kakvog glasnika podzemlja. Ne, ovaj strah proizlazi iz iskustva, dakle iz predviđanja boli. A briga oko djece za roditelje nosi puno boli. Mnogo je straha na početku. Ali o tome smo već dosta rekli. Pogledajmo sada na odgoj, kad su djeca prešla fazu nekontroliranog kakanja. Pogledajte zašto će vas djeca strašiti, te što ona mogu učiniti kako bi vam prouzročila bol: * upadnu u divlja, prevrtljiva raspoloţenja * kad ih zamolite da nešto učine oni kaţu "ne" * ne ponašaju se pristojno u restoranu i na drugim javnim mjestima * kad trebate mir oni prave buku * uvijek ţele da im kupite nešto novo

Svjesno ili ne, razvijete nekakav strah od vlastite djece. Reagiramo ovako: pokušamo ih kontrolirati. Uspostavimo disciplinu i "granice"; stavimo im do znanja da je nešto OK, a nešto drugo ne. Natjeramo ih da mirno sjede u restoranu. Da budu tiho dok tata čita novine. Na njih vičemo kad su u svom filmu, dok više nisu u svom filmu. Prijetimo im kad rade nešto što nam nije po volji. Čitavo društvo podrţava ovakav disciplinarni pristup odgoju djece. Zato jer svi imaju strah od toga što djeca mogu napraviti. Kao da su djeca monstrumi (koliko puta ste čuli: „Ah, on je mali monstrum"?) koji se mogu dići protiv nas i pojesti nas u bilo koje doba. Djeca su divna, nevina i čista bića. Što god dijete učini nije krivo. Problem je to što mi mislimo kako je ono što čine krivo. Dijete doslovce ne moţe učiniti ništa krivo. Dakle, vrijeme je (napokon) reći jebe mi se ovom strahu. Zbog sljedećeg: * što manje pokušate kontrolirati svoju djecu, bolje će se sama o sebi brinuti * što ih manje disciplinirate, općenito govoreći, bolje će se početi ponašati Ovo je divan način brige o djeci jer zahtijeva mnogo manje napora. Ako ste pokušali naučiti djecu da mirno sjede za stolom, znate i sami kako je teško „kontrolirati" ih. Djeca su sirova ţivotna sila. Ponekad ţele trčati naokolo i igrati se, ponekad se ţele odmarati. Takav je ţivot. Noć i dan. Odmor i igra. S djetetom, kao i ţivotom, ako pokušate nametnuti „mirno sjedi" a oni se hoće naokolo kretati, imat ćete problema. Puno je lakše slijediti njihov ritam nego pokušati nametnuti svoj. Kad im ne smetate, djeca vrlo brzo shvaćaju: * dijete koje se ostavi na miru brzo prestaje vikati i postane tiho * dijete koje se ostavi na miru brzo prestaje biti hirovito i postaje smireno * dijete koje se ostavi na miru brzo prestaje juriti naokolo restorana, priđe stolu i ponovo počne jesti Kad kaţem „na miru" mislim, naravno, da ih se ostavi na miru bez vaše ţelje da ih kontrolirate umjesto da ih doslovce ostavite „same". Probajte metodu „manje je više". Ako ih namjeravate spriječiti u nečemu, suzdrţite se, pitajte se je li vrijedno reagirati, pričekajte i vidite što će se dogoditi. Zbog ovakvog pristupa manje napora i intervencije neki će vas neminovno kritizirati. Netko će vas postrance gledati u restoranima i dućanima. Odlučite li je to „njihov problem" ili zaista moţda imaju pravo (npr. sigurno je prilično uznemirujuće ovdje u Savoyu ako djeca skaču od stola do stola odjeveni kao Spiderman). Mislite li: „Svakako, zvuči divno u teoriji, ali sigurno je noćna mora u praksi", čujte, na kraju krajeva, kao roditelji mi zapravo ne znamo, mi samo moţemo osjetiti. A naš osjećaj kao roditelja čitavo vrijeme bio je ostaviti djecu na miru. Naši su dječaci proveli godinu dana u vrtiću. U srpnju, kad smo pravili zabavu s letećim papirnatim zmajevima, sjeli smo s njihovom učiteljicom i ona nam je rekla: "Što vi radite s Arcom i Leonom?" "Kako to mislite?" "U čemu je vaša tajna?"

"Nastavite..." "Pa, oni su djeca koja se najbolje ponašaju u cijeloj školi. Nikad nemamo problema s njima. Čak nas podsjete kad je vrijeme da nešto treba raditi." To je bilo iznenađenje za nas. Nismo vezani uz njihovo „dobro" ili „loše" ponašanje. Pokušavamo ne suditi kakvi su u bilo kojem pogledu. A opet, netko ih, eto, hvali za njihovo „dobro" ponašanje. Dakle, nemojte se plašiti svoje djece, prihvatite ih u potpunosti, neka budu slobodna. Djeca se mogu kontrolirati onoliko koliko i ţivot. Drugim riječima, ne mogu (na jednostavan način). Reći jebe mi se odgoju djece znači prepustiti se djeci kakva već jesu. Kao što reći jebe mi se ţivotu znači prepustiti se ţivotu kakav već jest. Dvije praktički jednake stvari. Djeca su čista, neuprljana ţivotna energija. Kad se naviknete reći jebe mi se tomu kakva su, sa svim svojim igrama, mrgođenjem, bukom i njeţnošću, vrlo brzo naučit ćete reći jebe mi se ţivotu.

Recite jebe mi se samokontroli i disciplini OK, danas ću pisati o samokontroli i disciplini. Ali prvo ću poći u šetnju, pa na plivanje. Potom ću jesti voće za doručak. Danas neću jesti kruh. Moţda niti za večeru. Da, postit ću sutra do ručka. Tako ću izgubiti malo ovog sala. Mislio sam, ako uspijem plivati svakog dana do svojeg rođendana, moţda 50 duljina bazena svakog dana, izgledat ću bolje u svojem rođendanskom odijelu. Ili, moţda će to biti malo naporno, svaki dan ista stvar. Dobro, šetat ću svakoga dana jedan sat, a svakog drugog plivati. A jedan dan ću ostaviti slobodan. I zaista pokušati ustati prije sedam svakoga jutra. Prvo ću popiti šalicu vrućeg limuna. To navodno čisti jetru. Moţda ako se drţim jedne čaše vina noću moţda će i to pomoći pročistiti jetru. Sranje. Skoro sam zaboravio... O čemu je riječ u ovom poglavlju? Samokontrola i disciplina? Hmm, što ja znam o tome? Ono što znam jest da ljudska svijest voli ideju samokontrole i discipline. Volimo ideju popravljanja sebe, unaprijediti se, biti u boljoj kondiciji, mršaviji, pametniji, vještiji. Stoga mislimo kako su samokontrola i disciplina uvijek pravi način. Takve su nam glave. Gornji monolog je ono što se tipično odigrava u mojoj glavi, lako bih u ovim godinama morao biti već malo mudriji, moja glava i dalje vrti iste stvari. Naprosto oboţava ideju nešto raditi u određeno vrijeme, stalno, svakoga dana, sve dok se ne dogodi neka toboţ vidljiva promjena. jebe mi se ovoga svega sastoji u tome da će se nešto slično, vjerojatno, u vašoj glavi odigravati ad infinitum. Moţda ćete leţati u bolničkom krevetu, 87 godina stari, nepokretni, okruţeni vrećicama za mokrenje i kakanje, misleći: "Kad bih samo mogao jednom dnevno prošetati do kantine, mogao bih se mrdnuti. Mogao bih se oporaviti do Boţića. Moram prestati jesti onu šećernu tortu i umjesto nje uzeti voćnu salatu. Tako ću očistiti svoju probavu i ponovno će proraditi. Moţda bih također trebao pitati Dereka da mi donese one francuske CD-e, bilo bi lijepo naučiti strani jezik." A moţda i ne. Moţda je to dobro u vezi starosti. Moţda naučimo ono što smo trebali naučiti mnogo ranije: nije bitno i nije vrijedno toliko brige. Za sada, doduše, pretpostavimo da mozak radi ovako dobar dio vremena. Stoga recite mu jebe mi se, pa neka radi što hoće. Zamislite da je riječ o psiću koji se igra loptom u kutu vašeg vrta neka ga, neka se igra. Ako se pokaka na vaše begonije, dobro ga izgrdite, ali ostavite ga neka se igra. Razmislite:

problem samokontrole i discipline je upravo ono što obično ne funkcionira najbolje (barem ne za većinu nas... ako ste bili u specijalcima onda pretpostavljam da ste u tome dobri i da su isti za vas vrlo dobri - moţda moţete preskočiti ovo poglavlje? Ţao mi je što sam vas gnjavio; molim vas nemojte se naći uvrijeđeni, to je samo za nas slabija ljudska stvorenja, doista. Pardon.) Ne moram vam reći kako to zapravo djeluje. Bit će vam dovoljno poznati brojni napušteni planovi vjeţba, dijeta, večernjih tečajeva. Neki ljudi dobro profitiraju od činjenice da korištenje samo-kontrole i discipline zapravo ne funkcionira. Uvijek sam htio zaviriti u poslovni plan nekog velikog fit-ness-centra kao što je Holmes Place (vrijedan sam saţaljenja). Volio bih znati postotak ljudi koji se učlane u siječnju svake godine, a u centru ostanu do lipnja. Zapravo fantastična poslovna ideja. Nagovoriš svakog da se učlani na mjesečnoj osnovi (i da potpiše direktan debit s bankovnog računa, što je najbolji način), u vijeme kad su svi zauzeti oko planova kako si poboljšati zdravlje za novu godinu. U roku mjesec dana za 80 posto njih ţivot čini svoje i jedva ćete ih vidjeti nakon toga. Zaposlite višak osoblja za siječanj, unajmite višak strojeva za veslanje i sve je spremno. Nastavite lijepo uzimati 100 funti mjesečno s njihova bankovnog računa. Ljepota, čak potpuna genijalnost, ovoga posla je u tome da 80 posto ljudi prije sredine veljače već misli: „Jebem se blesava, svake godine isto... počnem s najboljim namjerama i u roku četiri tjedna nikad više ne zavirim u fitness-centar. Danas ću otkazati svoje članstvo i nikad više neću biti toliko glup da tamo ponovno odem. Ako mi se zaista vjeţba mogu izaći van i prošetati se." A govore si sljedeće: "Moram u centar sljedeći tjedan. Nisam bio već dva tjedna. Ne smijem zapostaviti svoj plan. Ne smijem odustati. Trebam otići triput tjedno, prestati jesti... bla, bla, bla." Vrlo malo ljudi stopirat će svoj mjesečni debit od 100 funti jer ne ţele priznati da su napravili pogrešan korak. Ne ţele priznati da nemaju niti samokontrolu, niti disciplinu. Skup način da se osjećate malo bolje glede činjenice da ste prestali vjeţbati. Kao da ste kupili laţ: „Član sam fitness-centra, znači sigurno u tome ima nečega." Radije ću kupiti bedţ za 1.50 funti koji mogu nositi stalno, a na kojem piše: „Vjeţbam, kao što vidite". To je jeftiniji način kupovanja laţi. Prije pet godina sretno rekoh zbogom fitness-centrima. Trenutak još vrlo ţiv u mojem pamćenju. Našao sam se na jednoj od onih sprava za hodanje. Odlazio sam već oko dva tjedna i postajao dosta spretan na toj spravi. Sve bolje vrijeme. Uskoro ću, mislio sam, za svakog objeda, penjati se na ekvivalent Mount Everesta. Onda, odjednom, došlo je do kratkog spoja u ffrness-centru, baš na mojem stroju za hodanje, spoj je prošao kroz moje tijelo. Pogledao sam naokolo i progledao. Sve mi se učinilo smiješno: tipovi koji se pretvaraju da veslaju ili trče, penju se, diţu brvna. Svi zureći u televiziju, prazneći svoje mozgove od apsurdne zbilje kojom su se u tom trenutku bavili. Pritisnuo sam na STOP. Dvije poluge za noge na stroju njeţno potonu ka zemlji. Digoh svoju bočicu s vodom i mirno pođoh u svlačionicu. Uţivao sam u tušu, svjestan da nikad više neću kročiti na ovo apsurdno mjesto. Niti sam kročio. Ovaj ulomak nije sponzoriran od strane Holmes Place fitness-centra, usput budi rečeno. Makar se koristim njihovim imenom. Ne podrţavam njihovu stvar. Ipak, imam visoko mišljenje o njihovu poslovnom planu. Svaki pokušaj kontrole koji činimo... uspostave discipline na sebi... moţe stvoriti napetost. Stvara pritisak kojem naprosto nećemo biti dorasli. A razočaranje koje slijedi kad nismo dorasli svojim očekivanjima je još napornije od učestalosti naših promašaja.

Stoga recite jebe mi se. Radite što god vas volja. Pokušajte ne odrediti dnevne zadaće sebi kako biste bili u boljoj kondiciji, vitkiji, pametniji (iako ćemo svi nastaviti po starom, naravno). Kad jednom nestane napetosti ovih očekivanja, osjetit ćete se slobodnije. Kad se osjetite slobodnima, onda ćete znati bolje što vaše tijelo traţi: * vjeţbat će vam se kad se osjetite energično * trulit ćete pred telkom kad vam se ne vjeţba * ponekad će vam se jesti zdrava hrana * ponekad će vam se jesti junk * ponekad ćete prestati jesti kad ste siti * ponekad ćete jesti dok vam ne pozli Takav je ţivot. Prepustite se. Začudna stvar je sljedeće: kad se prepustite prirodnom tijeku ţivota, vjerojatno ćete vjeţbati više nego dok ste bili član frfness-centra. Vjerojatno ćete jesti zdraviju hranu nego kad ste posjećivali nutricionista. Vjerojatno ćete jesti manje nego da ste na nekoj smiješnoj dijeti. To je način kako ja ţivim. U boljoj sam kondiciji. Iste sam teţine. Svega se prihvaćam kao dijete. Sistem funkcionira. Ali ne ţelim da slijedite moj primjer. To vam neće uopće pomoći. Ţelim da slijedite svoj ţivot.

Recite jebe mi se planovima i ciljevima Planovi i ciljevi. Cilj je analni brat blizanac plana. Plan sanja o tome što ţeli; cilj se zatim doista usredotočuje i postavlja neke rokove planovima. Vrlo popularna momčad, mnogo ljudi ih voli i sluţi se njihovim uslugama.

Planovi i ciljevi su super Ja sam uvijek bio pristaša pravljenja planova i određivanja ciljeva. Uvijek sam bio za liste stvari koje moram napraviti i ciljeva za razne stvari u svojem ţivotu. Kad odlučite da nešto ţelite, štogod to jest, dobro je izraditi plan kako to dobiti, odrediti neke rokove. To dobro funkcionira. Problem za većinu ljudi je taj što ne znaju što zapravo ţele. Imaju neodređene ţelje: raditi nešto "kreativno" ili "imati više novca" ili "biti slobodni", ali ne mogu baš precizirati što je to što zapravo ţele. Tako da plutaju od jedne stvari do druge, uţivajući u trenucima, mrzeći druge, nikad zapravo ne nalazeći ispunjenost ili uspjeh u nečem (što god to već njima predstavlja). Ne znati što ţelite u ţivotu je kao ući u trgovački centar, stajati među policama a ne znati zbog čega ste ušli. Lutate naokolo, onda idete na šalter za informacije. Čekate dok vas netko konačno ne upita: "Mogu li vam pomoći, gospodine?" Gledate prazna pogleda. Kaţete, "hmmm... traţio sam... hmm... nadao sam se... hhmm... ne znam zapravo što ţelim... da li mi moţete moţda nešto preporučiti?" Zvuči apsurdno. Ali to je zapravo točno onako kako većina ljudi ţivi svoje ţivote. Ţena na šalteru onda ne samo da će stati iza razglasa i obznaniti: "Pozor, osoblje, ovdje imamo L. Udaka na informacijama, ponavljam L Udaka na informacijama. Moţe li mi netko pomoći, molim?" Ne moţe. Ona zapravo gleda na vas sa simpatijom. Kaţe: "Dobro, da sam ja vi, počela bih moţda s bojom i četkom za bojanje. Malo uljepšajte stan, a onda se moţete vratiti po bušilicu i police."

Kad zapravo ne znate što ţelite, svijet zna biti vrlo suosjećajan i pruţati različite sugestije. Ali često ove nemaju nikakve veze s onim što vam treba, jer nitko niti ne zna što zapravo ţelite (kao ni vi sami). Zato je teško voditi uspješan ţivot (što god to za vas znači) kada ne znate što hoćete. Vrlo neodređena poruka je poslana u svijet; onda dobijete i neodređen, nedefiniran odgovor. Druga stvar je, naravno, kad odete do šaltera i izvadite listu; "Dobar dan, molim vas, moţete mi pokazati gdje drţite vijke veličine dva inča, bočne spojnice, dijelove za bušilicu-generator, uz dodatak zelene maskirne boje?" (Pogodite tko je sam-svoj-majstor? Strpljenja, molim.) Pretpostavimo da ove stvari u vašem centru za kuću i vrt imaju, ali nakon što je imala posla s L. Udakom, osoba na šalteru je sretna da vas moţe uputiti kako biste našli sve što vam je potrebno. A to je kako svijet zapravo funkcionira. Kad ste usredotočeni na ono što vam treba, svijet vam obično ide na ruku kako biste traţeno i dobili. Ne kaţe li se u Bibliji: "Pitaj i dat će ti se"? Dakle, pretpostavivši da taj arhajski r/'znači upravo vas a ne tamo nekog Škota na brdu, očekuje vas dobra zabava čim počnete praviti planove (i imati ciljeve). Naravno, Biblija također kaţe: "I koza će ţivjeti s čovjekom i čovjek će biti sretan", ali kome danas trebaju koze kako bi bio sretan? U današnje vrijeme moţemo biti sretni s kozama na napuhavanje. (Puno su čišće, sve dok ne pasu blizu ţbunova s trnjem, a očekuje vas veza bez problema). Dakle nemojte sve što Biblija propovijeda uzimati za ozbiljno. Niti što ja propovijedam. Odaberite. To je put mudrosti. Da biste vodili uspješan ţivot, dakle, dobro je prvo poraditi na tome što zaista ţelite. Onda napravite neke planove. Postavite si ciljeve. Ima puno knjiga na ovu temu. Moţda će vaš prvi plan biti kupiti jednu od istih. A vaš prvi cilj je ove subote kupiti je a pročitati do sljedeće. Ali, prvo pročitajte sljedeće.

Planovi i ciljevi su smeće Planovi i ciljevi dobri su za vaš ţivot, ali su istovremeno i problem. Kad načinite plan i postavite si cilj, vaš ţivot ima tendenciju kretanja u tom smjeru. Postanete vrlo usredotočeni na ono što ţelite ostvariti. U vašem globalnom pokušaju dosezanja cilja isključite sve druge mogućnosti. Zamislite kako na kompjutoru gledate fotku Trafalgar Squarea punog ljudi. Sunčani je dan i čini se kako svi uţivaju. Ali odjednom vam u oči upadne jedan detalj: počnete uvećavati sliku i fokusirati se na jednu osobu... čovjek koji gleda u jednu od fontana. Izgleda izgubljeno i kao da je nesvjestan svega što se oko njega događa. Nastavljate uvećavati sve do njegove desne ruke. Tu spazite tetovaţu i neki čudan simbol. Gledate u simbol i čudite se što li on znači. Isprintate uvećanu sliku i stavite je na zid da biste o njoj promislili. To je ono što radimo kad se na nešto fokusiramo. Bez obzira na to koliko je stvar u fokusu fascinantna, mi nuţno iz prizora isključimo sve ostalo. Niste stali proučiti što su drugi ljudi radili toga dana. Niste primijetili odsjaj svjetla na vodi fontane. Niste primijetili izloţbu pasa koji mogu lebdjeti (svjetska premijera!), niste primijetili svoju ţenu u strasnom zagrljaju s vašim najboljim prijateljem! Svaki trenutak u sebi sadrţi beskrajan potencijal. Svaki novi trenutak za vas sadrţi mogućnosti koje ne moţete niti zamisliti. Svaki je dan prazna stranica koju moţete ispuniti najljepšim mogućim crteţima. Problem s planom je taj da punite praznu stranicu novoga dana s listom planova i prije nego što je dan otpočeo. Ako niste oprezni, u njemu neće biti mjesta za ništa drugo.

Plan, osobito onaj detaljan, suţava buduće mogućnosti na samo nekoliko stvari: iste se planu ili prilagode ili ne prilagode (pa ste onda razočarani). To je, naravno, zašto mnogi od nas prave planove: bojimo se beskrajnih mogućnosti i radije ţivimo s onim što poznajemo, što nam pruţa osjećaj sigurnosti. Ali ako moţete reći jebe mi se svojem strahu od mogućnosti, od nepredvidljivog (v. Recite jebe mi se strahu, stranica 147), vaš se ţivot doista moţe otvoriti. Način na koji ţivimo je takav da u svaki novi trenutak vučemo neko sranje iz prošlosti, kao i naša ograničena očekivanja od budućnosti. Vučemo u ovo sada sve naše strahove, sudove, zapreke, ograničenja (svoja i tuđa), kao i prethodno pravljene planove. Bez njih, trenutak je naprosto otvoren i zreo. Slobodni smo unutar slobodna i obilna svijeta koji na našu slobodu odgovara neočekivanim darovima i blagoslovima. Da, naravno, ovo poglavlje je upravo u opreci s prethodnim. Prvo ţelim praviti planove, čak vas ohrabrujem da kupite knjigu... a onda vas uvjeravam da se ostavite planova kako biste imali slobodan ţivot. Vjerujte mi, ja sam ovdje vozač. I znam kamo smo krenuli. Stoga nemojte početi vikati ako predloţim da...

Pokušamo skinuti ruke s volana Vrijeme je za priču, kao što se nekad govorilo na dječjem programu... Sjećate se? Obično su znali reći „Vrijeme je" -onda bi prikazali animaciju hrpe satova i ura - "za priču". Na dopustu smo, na obali mora. Imam četiri godine. Na nebu sam. Sjedim na pisti u malom autu u stilu 1930-ih, spreman krenuti. Ima tako nekih momenata u ţivotu kada se točno sjećam što sam u datome trenutku mislio, što osjećao. Ovo je jedan od njih. Počinje utrka, voţnja, krećemo. Uzbuđen sam. Vozim auto, baš kao i moj tata. Drţim se volana spreman pokazati svoju vještinu kao vozač. Dolazim do prvog ugla, oštri okret udesno, stoga pomno i precizno okrenem volan udesno. Dolazim do sljedećeg zavoja, lijevog ovaj put, okrećem volan lijevo. Blaţen sam, vozim. Dobro to radim izgleda, s obzirom na to da sam prvi puta na pisti. Ali onda jedna misao prođe mi glavom. Malena misao isprva. Ali kako prilazim sljedećem zavoju, nadesno, ona raste. Odlučim testirati svoju misao. Kad dođe do trenutka kada valja vješto okrenuti volan udesno, ja ga vješto okrenem u lijevo, jasno sagledavši rizik leta kroz ţivicu i u marinu, ali bez obzira na to preuzimam ga... Što se onda dogodi? Auto, naravno, nastavlja voziti sljedeći desni zavoj. U šoku sam. Vrti mi se. Počinjem okretati volan lijevo-desno u frustraciji. Na ravnoj sam dionici, volan se okreće slobodno u mojim rukama, apsolutno bez ikakva učinka. Osjećam se nevjerojatno prevarenim. Zašto nemaju povjerenja? Ne mogu shvatiti. Taj osjećaj se brzo ponovio s otkrićem da Djeda Mraz ne postoji. Onda ubrzo nakon toga da je Isus bio samo čovjek s bradom i sandalama iz prošlosti, izmišljen od strane ljudi s bradama i sandalama iz sadašnjosti. Ţivot je pun nevolja. Htio bih poštedjeti ove traume svoju djecu (četiri godine), koja su baš u ovom trenutku usred šume u svojem jeepu. Većina nas već se vozi u tom autu nekih 30 ili 40 ili__ (molim upišite svoju dob minus četiri ili pet godina). Većina nas je vozila tom pistom, marljivo okrećući na svakom zavoju, misleći da imamo kontrolu nad volanom. Nismo još pokušali dići od njega ruke. A sad smo toliko umorni da stajemo na ravnim dionicama i malo si ispruţimo noge pripremajući se za nove zavoje. Nastavljamo jer vjerujemo da moramo, inače će naš auto skrahirati.

Ali sad je vrijeme da pokušamo dići ruke s volana. I ubrzo, da uvidimo, kao što sam ja uvidio kad sam bio mali, da auto ide sam od sebe. Samo vi, budući da ste toliko strašno umorni, nećete biti uopće razočarani, dapače, bit ćete presretni. Vrijeme je da dignete ruke s volana vašeg ţivota! Doista, otkrit ćete kako on ide sam od sebe, sretno, bez potrebe da bilo što radite. Vrijeme je za odmor, ispruţite noge, naslonite se, za promjenu uţivajte u voţnji. Doista, nevjerojatna stvar. A jedino ćete je shvatiti ako to doista učinite. Onog trena kad prestane pokušavati kontrolirati stvari i siliti ih, sve se odjednom počne događati savršeno i neovisno o vama. U stvari, na površini, malo će se toga promijeniti. I dalje ćete se baviti dnevnim poslovima. Još uvijek ćete (očigledno) donositi odluke da učinite ovo ili ono. Ali imat ćete ovaj pravi osjećaj kako se stvari događaju same od sebe. U taoizmu to znači prepustiti se prirodnom tijeku tao. U crticu Scooby-Doo, Shaggy bi rekao: "Pusti se niz struju, čovječe." Stvarnost je takva da doista nemamo izbora u tome što se događa oko nas. Čini nam se da imamo, ali nemamo. Sjajne vijesti. To znači da se moţemo konačno naprosto nasloniti i prepustiti stvarima koje slijede svoj prirodni tijek. Čitava napetost misli kako "moram ostvariti ovo ili učiniti ono sa svojim ţivotom" ishlapjet će. Zbilja je takva da će se, bez obzira na to što vi nešto htjeli ili ne htjeli, to dogoditi (ili neće). Dakle, pravite planove ili ih ne pravite. Zaista u tome nemate nikavog izbora. Moţda kupite knjigu o tome kako postavljati ciljeve i pročitate je do sljedeće subote. A moţda i ne. Nemate izbora. Naprosto, dogodit će se jedna od dvije stvari. Vrijedi naprosto promatrati što se događa s vašim ţivotom kad dignete ruke s volana. Ja sam digao ruke s volana prije dosta vremena. Knjiga koju sam pokušao napisati nekoliko godina... za koju sam sebi postavljao planove i ciljeve... u redu, počela se pisati sama od sebe. Pišem ovo jer ne znam raditi ništa drugo. Ma koliko pokušavao, ne znam raditi ništa drugo. U stvari, to je samo fraza, jer ja u stvari niti ne pokušavam raditi nešto drugo. Naprosto ţivim. A stvari se događaju prirodno. Uključivši pisanje ove knjige. Uţivam pisati je (barem za sada) i nadam se da vi uţivate čitati je. Ponekad pravim planove i ciljeve, ponekad ne. Ponekad ih ostvarim, ponekad ne. Ako ne, ponekad se razljutim. Ponekad ne. Takav je tijek ţivota. Bez obzira na to što radio, ţivot će teći sam od sebe. Vjerujte. To je kao onaj dio Biblije koji kaţe "pitaj i dat će ti se" umjesto "seksaj se s kozama i budi sretan". Doduše ako u blizini ima koza i završite u seksanju s njima, moţete se kasnije tješiti kako niste imali apsolutno nikakva izbora. Naprosto se dogodilo. Takav je, prijatelju koji volite koze, ţivot. Dakle, recite jebe mi se ciljevima i planovima. Ako ste za njih, još uvijek ćete ih praviti. Ako niste, moţda ćete ih tek onda početi praviti. Ali prepoznajte stvari kakve jesu, bez obzira na to što s njima pokušavali napraviti. Dignite ruke s volana i vidite što će se dogoditi. A tek da vam ţivot bude još zanimljiviji, pritisnite na papučicu s gasom.

Recite jebe mi se ţelji da popravite svijet

Nemoguće je razdvojiti duhovne ljude od onih koji ţele popraviti svijet. Naravno, ima mnogo ljudi koji nisu duhovni a koji ţele popraviti svijet, ali nema puno ljudi od duha koje to ne zanima. Dakle, svi radimo na tome da dobro prevlada nad zlom, da mir zavlada svijetom, da se izbrišu glad i terorizam. Ali niste li nešto primijetili? Bez obzira na to koliko snaţno ljudi pokušavali, prividna ravnoteţa između dobra i zla, između mira i sukoba i rata, uvijek ostaje prilično ujednačena. Uvijek je bilo "dobrih" ljudi. Uvijek je bilo "loših". Posljedice dobrih djela u svijetu su fenomenalne. Kao i posljedice loših. Ove druge samo imaju više mjesta na vijestima. U stvari, ove druge kao da jedine imaju mjesta mjesta na vijestima. Posljedica toga je da uglavnom imamo tendenciju misliti kako je svijet strašan i da ga moramo popraviti. Kao fusnota ovoj stvari s vijestima, postoje novine kojima je cilj ispraviti ovu neravnoteţu u vijestima. U stvari, zovu se Pozitivne vijesti. Rade ono što oglašavaju, jeste ih čitali? Ako niste, probajte pronaći primjerak. Moţe se naći u svim dobrim vegan-kioscima novina. Čitajte. Pokušajte ne zaspati. Posegnut ćete za svojim normalnim dnevnikom punim zlosretnih događaja prije nego što uspijete izgovoriti „pedofil" ili „pedofil diler crac/c-kokaina umješan u teroristički zavjeru". Ne podcjenjujem sve one koji se mole za mir, koji se bore protiv zla i pokušavaju pobijediti zle momke. Ne podcjenjujem ni one koji se mole za destrukciju, bore se oštro i pokušavaju pobijediti dobre momke. Jedni na druge navaljuju zubima i noktima, i to će činiti dok postoji ljudska vrsta. Ponekad izgleda kao da pobjeđuju dobri dečki. Ponekad loši. Na koncu, sve završi na isti način: nekako uspostave ravnoteţu jedni s drugima. Evo jedne čudne stvari: dobro nikad neće nadvladati zlo i obrnuto. Prihvatimo stvari kakve jesu... baš kakve su u ovom trenutku. Recimo jebe mi se ovoj bitci. Nije zapravo vaţna. Vijesti su iste svakoga dana. Samo s drugim imenima. Dosadne su. Dakle, osjetite kako je to odustati od bitke, na čijoj god bili strani. Nećete pobijediti. Nećete napraviti nikakvu razliku u svijetu. Jer konačni je rezultat uvijek neriješeno, što je, ako vas zanimaju kladionice, izvrsno. Odustanite od ţelje da svijet bude bolji i bavite se umjesto toga klađenjem. Kako se osjećate? Da, čini se da kao da ste opušteniji. Kao kad malo prilegnete. Gubi se vaš grčeviti stav prema ţivotu. Vaša ţelja da stvari budu drugačije od onog kakve jesu. Napokon se prepustiti stvarima kakve jesu je velika stvar. To je moć rečenice jebe mi se. Kao i sve ostalo, jednom kad počnete izgovarati jebe mi se, posljedica je očigledna. Kad odustanete od ţelje da poboljšate svijet, moţete zapravo početi raditi nešto što doista na ovaj svijet ima utjecaja. Komplicirano, zar ne? Ali s obzirom da vjerojatno počinjete kapirati, izgleda da je istina. Ako još ne kapirate, nije bitno, jebe mi se.

Recite jebe mi se klimatskim promjenama Kako se suočavate s problemom klimatskih promjena? Problem uzrokovan našim pritiskom na sustav star 4.5 bilijuna godina a koji ubrzano postaje sve bolesniji. Pretpostavljam, pokazujete jednu od sljedećih reakcija (kao što i mi ostali to uvijek radimo): bori se ili bjeţi. U ovom slučaju, umjesto da se s tigrovima suočite ili, primjerice, od njih pobjegnete, borba znači da ste potpuno svjesni opasnosti, da razmišljate o tome što ona znači i što osobno moţete učiniti suočivši se s opasnošću; bijeg pak znači da napuštate problem

negirajući da on postoji (usput budi rečeno, postoji), očajavajući kako ništa više ne moţemo učiniti (a moţemo) u ovoj bitci, a zatim nastavljajući s normalnim ţivotom. lako opcija bijega izgleda apsurdna, većina ljudi još uvijek tako razmišlja. Zapravo teško je biti potpuno svjestan problema klimatskih promjena. Jedan problem koji većina ima je nedostatak mašte i sposobnosti da zamislimo što se događa. Većina nas uopće nije svjesna toga kako će promjena direktno utjecati na nas (osim krasnih toplih ljeta). Mi smo poput onog ţapca koji, ubačen u vrelu vodu, iz nje iskoči. A ubaci li ga se u mlaku vodu, on se onda polagano kuha, pa se skuha na smrt. Dakle, voda počinje vreti. Što učiniti? Naravno, reći ćemo jebe mi se promjeni klime. U ovom kontekstu to znači opustiti se. Naposljetku, panični strah je ono što nas baca u modus „bijega". Opustite se. Duboko dišite iako je zrak oko vas zagađen. Opustite se i onda odlučite imati hrabrosti. Suočite se s promjenom svakoga dana. Duboko razmislite o čemu se radi, koja je vaša uloga u odnosu na promjenu klime. Kad se suočite s problemom, nemojte se osjetiti duţnim učiniti bilo što. Taj osjećaj obveze je kao da ste ostavili otvoren prozor kroz koji će ući jedna nasrtljiva tenzija. Ne moram ponavljati što činiti. Nemojte da vas bilo tko prisili činiti bilo što. Ne osjećajte se krivim zbog toga što nešto jeste ili niste učinili... što kao ljudska vrsta jesmo ili nismo napravili. Recite jebe mi se i započnite novi dan opušteni, oslobođeni pritiska, krivnje, a onda djelujte, učinite malu ili značajnu stvar, ali djelujte. Ako i dalje zbog sveg ovog očajavate i upadate u modus bjeţanja, mislite na sljedeće: današnja tehnologija dovoljno moćna da uništi ljudsku vrstu (i čitav naš planet), moţda je jedina stvar koja nas povezuje. Reakcija prirode na industrijalizaciju (u obliku prirodnih katastrofa), mogla bi biti toliko razorna da nećemo imati izbora nego ostaviti po strani sve razlike i zajedno se pozabaviti problemom. Vjerojatno ćemo shvatiti da smo vezani jedni za druge, kao što smo vezani za ovaj planet i njegove ekosustave. U trenutku kad svi počnemo tonuti, moţda ćemo shvatiti da smo svi skupa dio nečeg većeg što svi gurui i učitelji već odavno tvrde. Ironično, doista, jer nas je upravo percepcija odvojenosti (jednih od drugih kao i od prirode) dovela u situaciju u kojoj jesmo. Dakle, molim vas, zgrabite osobu do vas za ruku, uskliknite jebe mi se i konačno učinite nešto za ovaj bolestan planet Zemlju.

Recite Jebe mi se svojim problemima Moj odgoj je bio tipično engleski. Engleski i kršćanski do korijena. Uvijek smo bili jedna sretna kršćanska obitelj bez problema, konflikta i spornih pitanja. Barem smo tako mislili. Ispod površine, naravno, krčkao je čitav jedan spektar emocija i iskustava: nesreća, zebnja, ljubomora, ţudnja, bol, slomljena srca, ţaljenje, strahovi i tako dalje. Ali u obitelji nije bilo mjesta niti za jednu od ovih „sjena". Morali smo svi biti sretni i zadovoljni, kao dobri primjeri kršćanskog ţivljenja. To ne znači da ponekad nismo bili sretni, zadovoljni, radosni i puni ljubavi, jesmo. Ali ne uvijek. To sam uvidio dok sam odrastao. Znao sam da nešto nije u redu. Da to nije bilo sve, nego samo dio mene. Kad sam odrastao, razmišljao sam o toj dinamici. Evo što sam dokučio: Prirodno je i ljudski teţiti zadovoljstvu i izbjegavati bol. U stvari, vrlo je zdravo naglašavati pozitivno i reducirati negativno. Problem nastupa kad je bol već u nama. Kada je negativno već u našim stanicama. Bez ozbira na to koliko to izbjegavali, ona neće nestati. U biti, ona traţi više paţnje što je više ignoriramo.

Izgleda da bol ţeli da je čujemo na razne načine, a jedan od načina je bolest. U svijetu holističkog liječenja, svaka bolest ima emotivni korijen. Dakle mora prvo doći do liječenja emotivnog korijena bolesti prije liječenja tijela. U svijetu medicine, prepoznata je potreba da se počne od emotivnog korijena boli. Do potrebe da se tako postupi dolazi u onom trenutku kad bol postane prevelika, a bolest preteška. Prirodni impuls izbjegavanja boli je u pro-turavnoteţi s bolešću koja se ne moţe ignorirati. Onda počinje put ka izlječenju. Dugo vremena se bavim terapijom i svjedočim mnogim izlječenjima. No, zapazio sam da taj put moţe postati kao ovisnost. Kad jednom skupiš hrabrosti součiti se s bolešću, s različitim razinama bolesti unutar sebe, proces čišćenja postaje konstantan: * kroz emotivne terapijske procese gledamo u prošlost i ţelimo to zaliječiti * kroz tjelesne procese ţelimo izliječiti tijelo od otrova i bolesti * kroz energetski proces terapije pokušavamo očistiti energetski sustav tijela i osloboditi blokade Lako je postati opsjednut s time što valja pročistiti: * postanemo opsjednuti traumama s kojima se još nismo suočili * opsjednuti s bolešću i nelagodom koju još uvijek osjećamo * s našim nečistim energetskim sustavima Put k izlječenju, put u cjelovitost, postaje beskonačan. Dodajmo i druge ideje, kao što su: * čišćenje karme proteklih ţivota * oslobađanje od duhovnih prepada vašeg duševnog "tijela" * potraga za besmrtnošću - eto jednog paklenskog putovanja. Putovanje koje moţe potrajati ne samo kroz ovaj nego i buduće ţivote, a to je u što neki ljudi vjeruju. K vragu, koliko napora! Uţasno naporno. Svijet reagira na naše potrebe. Ako ţelimo krenuti na put izlječenja, svijet će nam onda ponuditi bezbroj načina da na taj put i krenemo. Na jednoj vrlo temeljnoj razini, na razini vašeg djetinjstva, moţete svoje probleme pokušavati liječiti bez prestanka (kao što velik broj ljudi zaradi puno novca "pomaţući" vam na taj način). Da, prijatelji, vrijeme je da izgovorite jebe mi se ovim bolnim temama. Recite jebe mi se putu u izlječenje i cjelovitost. Bio sam na tom putu i pomalo znam nešto o njemu. Ispod svakog problema krije se još jedan. Pa još jedan. I još. Bunar bez dna ako vam je do skakanja. Dakle, postoje dvije paradigme, dva načina gledanja na ovo naše ţivotno putovanje: 1. usredotočiti se na zadovoljstvo, te ignorirati bolest pod svaku cijenu 2. usredotočiti se na bolest i zaboraviti sve o zadovoljstvu. Postoji naravno i treći način, kad prihvatimo da je ţivot zapravo jedan ples između jednog i drugog. Ako bolest ignoriramo, sama od sebe neće otići. Ako je pokušamo liječiti, još će je biti. Bolest je dio ţivota. Ţivot je pun boli i zadovoljstva u jednakoj mjeri.

Smiješno. Kad konačno ovo prihvatite, prestajete imenovati jedno ili drugo. Kad prestanete biti opsjednuti jednom ili drugom paradigmom, moţete naprosto ţivjeti i uţivati u iskustvu. Moţete prestati bjeţati amo-tamo. Naprosto budite. Shvatite da je ţivot naprosto ţivot. Znam jednu pjesmu o tome, hajd'mo svi zajedno zapjevati:

Na nah nah nah na, Life is Life, Na nah nah nah na, Life is Life. Na nah nah nah na Na nah nah nah na, Life is Life, Na nah nah nah na, Life is Life. Na nah nah nah na. Evo na plaţi sam jednog grčkog otoka, boli me glava i crven sam od sunca. Englez sam koji je imao engleski kućni odgoj. Life is Life.

Recite jebe mi se onom što drugi misle o vama Zbog čega brinemo o tome što drugi misle o nama Neki od nas brinu mnogo o tome što drugi misle o nama. Dok odrastamo izgleda kao da je nuţno traţiti potvrđivanje izvana. Ovo zapaţam u svojoj maloj djeci: vole kad ih netko vidi dok nešto rade, kad se smijem kad rade nešto smiješno, kad im čestitam kad urade nešto posebno; ako djeci pruţimo pozornost i priznanje koje traţe, čini se da ona u sebi razviju osjećaj samovrijednosti i samopoštovanja. Drugim riječima, kad se razvije osjećaj priznanja od vanjskog svijeta, time se razvije i njihov osjećaj samo-potvrđivanja. Čini se da smo, kako odrastamo, definirani tom razinom samopotvrđivanja koju imamo. Ako je naša ranija potreba za potvrđivanjem ostala neispunjena i imamo nisku razinu samopouzdanja, onda ćemo nastaviti traţiti priznanje od vanjskoga svijeta. Ako je naše okruţenje u djetinjstvu bilo puno ljubavi i stvorilo visoku razinu samopoštovanja, onda ćemo kao odrasle osobe zacijelo imati manju potrebu stalno traţiti potvrdu od drugih. Naravno, većina nas naći će se između ova dva ekstrema. Nismo mahniti u privlačenju pozornosti na sebe, ali smo također osjetljivi na to kako nas drugi vide. Usput budi rečeno, nemam neki poseban sud o svemu ovome. To je tema koja me oduvijek fascinirala, posebice u odnosu na uspjeh. Oni s niskim stupnjem samopouzdanja mogu biti motivirani za visoke razine uspjeha zbog svoje naglašene potrebe za vanjskim odobravanjem koje vjerojatno nikad nisu imali kao djeca. Zamislite neku nabrijanu, superuspješnu filmsku ili pop-zvijezdu koja izgleda kao da ima beskrajnu energiju za nove uloge i nove načine da privuče široku svjetsku publiku. Pomislite na nekog poput Marilyn Monroe. Imala je svijet pod svojim nogama. Čak i predsjednika jedne superdrţave (dobro, moţda ne pod svojim nogama), a opet je bila poznata po nesigurnosti, sumnji u sebe, nedostatku samopouzdanja. Pođimo u drugom smjeru. Na primjer, jedno mlado biće s visokom razinom samopoštovanja ali kojem nedostaje poriv da nešto "napravi"... zadovoljstvo nalazi naprosto u zujanju naokolo, uţivanju u ţivotu. Nama je stalo što drugi o nama misle, ponajprije zato jer ţelimo njihovu potvrdu: to više ako je sami sebi ne dajemo. Također, uče nas da je vaţno to što drugi o nama misle. Uče nas da čovjek da bi uspješno funkcionirao u društvu mora biti obazriv spram drugih, da ne treba druge uznemiravati, da

im treba pomagati i činiti onako kako nam se kaţe (primjer ranih pouka koje smo dobili u djetinjstvu). I tako naučimo da je doista bitno što drugi o nama misle jer u to vjeruju drugi koji nas okruţuju: naši roditelji, učitelji, prijatelji. Drugi razlog zašto je bitno to što drugi o nama misle jest taj da mi često ne znamo što zapravo hoćemo. Ako osoba ima vrlo čvrst cilj u ţivotu, primjerice, braniti gol za Englesku reprezentaciju, oni često nastave s ispunjenjem toga cilja bez obzira na sve. Zato jer znaju što hoće, i pouzdaju se da to mogu ostvariti, oni imaju snage odbiti sve kritike koje će im se naći na putu: moraš više učiti, moraš misliti o pravom poslu, gubiš vrijeme itd. Kad znamo što hoćemo, što o nama drugi misle postaje manje bitno u potrazi za našim ciljem.

Opasnija strana brige o tome što drugi o vama misle Na neke ljude briga o tome što drugi o njima misle očito pozitivno djeluje. Drugima ta briga sputava ţivot. Ako ste okruţeni sređenim, konzervativnim ljudima, ako vam je stalo o tome što o vama misle, teško da ćete se pomaknuti van sređenih, konzervativnih granica koje oni postavljaju vlastitu ţivotu. Bez obzira kako se osjećate, bez obzira na vaše ţelje, osjetit ćete slijepi strah pri pomisli da ćete uznemiriti ljude oko sebe: * tako gayevi završe u braku * tako talentirani pjevači završe kao računovođe * tako komičari završe kao odvjetnici * tako odvjetnici završe kao barmeni Svi mi imamo hrpu potencijala. Ruţnija strana brige o tome što ljudi misle je da ćete raditi samo stvari koje vam se čine „sigurnima", stvari koje oni ţele da radite. Svatko naprosto projicira vlastite strahove i ţal za propuštenim na svakog drugog: kad čovjek pristane na ograničenja, gotovo smo sigurni da će ići naokolo ograničavajući druge (obično u vrlo moralističkom smislu) kako bi pokušao ublaţiti duboku bol koju osjeća zato što ne radi ono što bi htio. Što nas vodi do sljedećeg:

Drugi to nikad ne misle osobno Kad se zaista brinete zbog toga što drugi misle o vama, često sve uzimate vrlo osobno. Moguće je tako razviti jedan iskrivljeni pogled na svijet usredotočen isključivo na to što drugi misle o vama. Ţudite za potvrđivanjem, a kad ga dobijete, onda ste sretni. Kada ste duša zabave, centar paţnje, sretni ste kao da ste Larry (makar nisam sasvim siguran tko je taj Larry; nadam se da je to zaista neki sretan tip, inače će ova usporedba biti besmislena). Ali sve što vam miriše na bilo što osim priznanja, izbacuje vas iz ravnoteţe. Ako vam netko zaboravi reći "dobro jutro", moţda ćete se pitati zašto? Ako vas se ne pohvali za novi izvještaj, potišteni ste (više u smislu "potisnuti" nego "turobni"). Ako vas neka atraktivna osoba ne primijeti, počnete se brinuti da ste ruţni. Trgovac je drzak i neljubazan, što vas razljuti. Neki auto se ugura ispred vas na cesti, a vi pojurite za njim sa ţeljom da ubijete vozača. Vaš donekle paranoidan pogled na svijet, kad sve počnete shvaćati osobno, moţe postati komično pretjeran. Znam neke ljudi čiji se ţivot vrti oko stalne borbe s nepristojnim ljudima i bezveznjacima (koje niti ne poznaju).

Moţda je osoba koja je zaboravila reći „dobro jutro" učinila to iz osobnog razloga, moţda vas doista ne voli. Ali je vrlo teško povjerovati da vas je osoba na cesti izdvojila da bi vas maltretirala zato jer joj se nije dopala vaša faca (ili, bolje reći, straţnji branik vašeg auta). Istina je pak da čak i oni koji su očito mislili nešto osobno, zapravo nisu mislili ništa osobno. Pogledajmo primjer. Cheryl čita vijesti za lokalnu TV. Čita ih zajedno s Keithom koji je deset godina stariji, jednog dana Keith odluči "istresti" nekoliko istina i postati osoban: "Gledaj, Cheryl, teško mi je ovo reći ali mislim da moram, moţda će ti na koncu pomoći. Vidim kako se ponašaš s drugim muškarcima u studiju. Ne bih htio biti nepristojan, ali čini mi se da ih naprosto sve obrađuješ. Naravno, nema ničeg lošeg u tome, ali naprosto ne izgleda dobro. Nije profesionalno. A da bi se došlo do vrha, valja biti profesionalan. Dakle, Cheryl, na tvojem mjestu malo bih se suzdrţao. Lijepo se suzdrţi i sve će biti u redu." Zbilja je takva da je Cherly sama i naprosto je imala sudar s dvojicom tipova iz studija. Nikad zapravo nije imala dugu vezu, a pomisao da netko o njoj misli kao o "lakoj ţeni" joj je upravo šokantna. Stoga je to što joj je Keith rekao duboko pogodi. Bilo je osobno i ona to duboko osjeća. Vrlo je uzrujana i provodi dosta vremena u suzama. Ali, u prijevodu, Keith je zapravo rekao: "Gle, Cheryl, teško mi je ovo reći ali mislim da moram, moţda će ti na kraju i pomoći. (Gle, Cheryl, htio bih zaista reći nešto što moram, ali me plaši što ćeš o meni misliti.) Stvar je u tome da gledam kako se ponašaš s drugim muškarcima u studiju. (Što me čini ludo ljubomornim.) Ne bih htio biti nepristojan, ali čini mi se da ih naprosto obrađuješ. (Zašto do đavola ne misliš na mene? Ja sam taj koji te voli.) Naravno, nema ničeg lošeg u tome (nije u redu, mrsko mi je zato jer ţelim da budeš moja), ali naprosto ne izgleda dobro izvana (dovodi me do ludila!). Nije profesionalno. (Moram smisliti kako te od njih skloniti.) A da bi se došlo na vrh, valja biti profesionalan. (Ako odabereš mene onda ću ti pomoći da tamo dospiješ.) Dakle, Cheryl, na tvojem mjestu bio bih suzdrţaniji prema njima i primijetio mene... MENE). Lijepo se suzdrţi (predivna si, Cheryl!) i bit će sve u redu (uzmi me u svoj naručaj i sve će biti u redu. Volim te.)" Ono što je toliko uzrujalo Cheryl, bila je zapravo serenada. Negativne riječi proizlaze iz Keithovih strahova, nesigurnosti i predrasuda. Kad su ljudi očito "osobni" prema vama, oni obično prazne neke svoje negativne emocije. Moţda zrcalite njihovu tamnu stranu: onaj dio njih koji sebi ne mogu priznati. Moţda su naprosto na vas ljubomorni iz nekog razloga. Moţda su naprosto loše volje i ţele se isprazniti na nekome. Činjenica je da faktički svaki puta kad netko s vama postane osoban, gotovo uvijek je riječ više o njima nego o vama. Dakle, ne treba ništa uzimati previše osobno, zato jer je malo vjerojatno da se radi o vama. Naravno, ako imate 200 kila pa sjednete na svog susjeda u šali, te se on počne gušiti i kašljati: "Marš s mene, debelo kopile, ubit ćeš me, masni glupane", u tom slučaju je uistinu riječ o vama, i vaš je susjed u pravu, ja bih se u tom slučaju s njega skinuo, pošao kući i pokušao osjetiti se bolje pojevši čitavu kantu sladoleda i gledajući Prljavi ples.

Ne moţete svima udovoljiti Ako vam je doista vaţno da vas svi podrţavaju, neminovno ćete se suočiti s jednim strašnim problemom koji je činjenica: ne moţe se udovoljiti svim ljudima sve vrijeme. Činjenica. Bez obzira na to koliko se ljudima ugibali, neke ćete uvijek razočarati, uzrujati, a neke i totalno razgnjeviti. Zato što je svatko različit. Svaka osoba ima jedinstveni GSK, iliti genetski sjebani kod. Većina ljudi su sjebani ali njihove su sjebanosti posve različite naravi. Što znači da ćete kod svake osobe, ma koliko joj pokušavali udovoljiti, naletjeti na jednu ili dvije od njihovih mračnih strana i zbog toga nastradati.

Čak i kad to doista ţelite, ne moţete drţati mnogo ljudi sretnima i zadovoljnima dugo vremena. Zato jer ljudima ne ide od ruke da budu sretni. I ne mogu se zadovoljiti time da naprosto druge „puste na miru". Radije će u vama pronaći nešto što im ide na ţivce, nešto što vas po njihovom mišljenju čini inferiornima u odnosu na njih... a što će privremeno učiniti da se osjete malo bolje. Dakle, briga o tome što drugi misle o vama čini vas očajnima.

Ţelite li svakoga učiniti nezadovoljnim? Ako su vaši rani pokušaji da udovoljite roditeljima i ljudima oko vas neslavno propali, postoji mogućnost da ćete biti jako nadrkani. A to obično znači da ćete eksplodirati kad postanete tinejdţer. Proveli ste toliko dugo vremena ţeleći da vas ljudi vole, a da vam nitko nije rekao nešto lijepo. Onda odlučite uzvratiti udarac. Evo vas, govorite svijetu: "OK, ţelio sam vašu paţnju. Ako mi je niste htjeli dati zbog svih dobrih stvari koje sam učinio, sada nećete imati izbora. Nećete me više ignorirati, jadna kopiladi. Bomba sada mora eksplodirati." To je vrijeme kada stvari krenu u pogrešnom smjeru. Kad dečki i cure, muškarci i ţene, izazovu frku i konačno na sebe privuku pozornost. Stvari završe tako da sve oko sebe uplaše i učine nesretnima, a sve što su htjeli bila je ljubav... samo što su se stvari usput malo zakomplicirale. Dakle, kad govorimo o tome kako se treba manje brinuti o tome što ljudi o vama misle, ne mislim da trebate nositi "irokezicu", išarati grafit "murjaci su drkaroši" na auto svog oca ili zapaliti lokalnu crkvu.

Riječi jebe mi se doista mogu nabrijati ljude Vrijedi razmisliti o tome koliko vas brine što drugi o vama misle, jer u trenutku kada kaţete jebe mi se raznim stvarima u ţivotu, zaista ćete neke ljude nabrijati. A za to se vrijedi pripremiti. Prije nego što ste počeli čitati ovu knjigu, s ljudima oko sebe dijelili ste mišljenje o vaţnim stvarima. Svi ste pridavali relativno uobičajena, slična značenja stvarima u ţivotu: imali ste zajednička iskustva o stvarima koje su u ţivotu bitne. Također, odlično se uklapate u svoje mjesto u svijetu: vaši roditelji od vas očekuju da nešto postanete, od vas očekuju određeno ponašanje (u odnosu na to kako gledate na različite bitne stvari); isto tako i prijatelji, kolege na poslu, šef, kao i ostatak svijeta, uključivši drţavu (ona i dalje očekuje da je vaţno da osoba poput vas plaća poreze, na primjer). Onog trenutka kad se vaš svijet bitnih stvari počne malo mijenjati, onda počinjete remetiti ravnoteţu. Onog trenutka kad se počnete oslobađati uobičajenih vezanosti i značenja govoreći jebe mi se određenim stvarima, trenutak je kad ćete ljude početi iritirati. To je zato jer svi oko vas, duboko u sebi, znaju da su tisuće vaţnih stvari uzrok svih njihovih problema. OK je prihvatiti stvari kakve jesu kad svi ostali rade isto. Ali čim im pokaţete da moţda postoji drugačiji način, postat će vrlo ljubomorni. Negdje duboko u sebi prepoznat će slobodu za kojom su oduvijek ţudili i poţeljet će je. Ali neće pristojno doći na vaša vrata ili do vašeg radnog stola i pitati da li biste bili ljubazni i podijelili s njima mudrost koja vas je prosvijetlila, nego će vas napasti, kritizirati i misliti kako ste grozni. To je stoga što svatko tko pokaţe znakove istinske slobode, podsjeti sve ostale na zatvor u kojem ţive. A zatvori, posebice ovih dana, izgledaju kao mjesta iz kojih se prilično teško izvući.

Recimo da ste doista propitali svoje osjećaje i strepnje glede smrti i da je za vas smrt sada manje strašna. U svakom slučaju, rekli ste jebe mi se smrti. Smrt nema više neki golem značaj. Kad netko blizak umre, prođete kroz razdoblje ţalosti jer više ne moţete biti s tom osobom. Sjetite se dobrih zajedničkih trenutaka. Ali to traje relativno kratko. Brzo se vratite u kolotečinu. Ljudi oko vas, vaša obitelj, misle da je vaše ponašanje čudno, čak okrutno. Ne uplećete se u dramu smrti. Niste ispunili očekivanu kvotu pokazivanja boli. Ljudi vas kritiziraju. Strah od smrti stvara očekivane reakcije. Ako ovo očekivanje ne ispunite, kritizirat će vas. Na kraju, ljudi jednostavno to shvate osobno: „Dobro, izgleda da ti nije toliko stalo do te osobe; da li isto osjećaš i prema meni? Hoćeš li i mene tako brzo zaboraviti kad umrem?" Kada se počne umanjivati moć vaţnih stvari, to je izazov svima čiji su ţivoti još uvijek puni značenja. Dakle u trenu kad ljudi počnu reagirati na to kakvi ste doista, nasmiješite se i tiho recite: jebe mi se. Vrijeme je da kaţete jebe mi se tome što drugi o vama misle. Odobravanje je kao i sve drugo u ţivotu: moţe uzrokovati bol ako vam puno znači, ako ste za njega vezani. To ne znači da ne treba uţivati u tome što se ljudi bacaju pod vaše noge govoreći vam kako ste divni i krasni. Ali ako vjerujete da nećete biti sretni sve dok vas i posljednji vraţji ţitelj ove planete ne oboţava, imat ćete velikih problema. Dakle, počnite govoriti jebe mi se za to što drugi o meni misle. Evo jedne male vjeţbe: ako vam se da, izgovorite ili zapišite što mislite da drugi sada o vama misle a nakon toga napišite jedno veliko JEBE Ml SE: * tetka Mabel misli da kradem njezine slatkiše. Jebe mi se. * Gale Cranthorpe misli da se upucavam njezinoj sestri. Jebe mi se. * Gospodin Hopkins misli da sam lijen. Jebe mi se. * Bog misli da sam beznadni grešnik. Jebe mi se. Doista nije bitno što drugi o vama misle. Sve je to zapravo posve nevaţno. * uţivajte na vlastitom putu * uţivajte ići cik, kada ostali idu cak * uţivajte činiti javno nešto što inače ne biste napravili (usput, ovo nije poziv na egzibicionizam!) * uţivajte ljudima reći istinu umjesto da ih naprosto pokušavate činiti sretnima * uţivajte zakasniti na posao iako obično uvijek dolazite na vrijeme * uţivajte biti nepristojni s nekim tko vas je razbjesnio Vrijeme je brinuti manje o tome što drugi o vama misle. Vrijeme je za riječi jebe mi se i osjećaj slobode.

Recite jebe mi se strahu Strah i ljubav Postoje dvije suprotne sile koje upravljaju našim ţivotima. Ne, nisu to dobro i zlo, već ljubav i strah. Točno, suprotnost ljubavi nije mrţnja, nego strah.

Prihvaćanje i ljubav prema ţivotu - to je pravo značenje libida. Sviđa mi se ta riječ. Uglavnom stoga što većina ljudi misli da je riječ o snazi vašeg spolnog nagona. Kad kaţete „da, imam jak libido", misle da ste neka vrst ovisnika o seksu, i da bi vas trebalo staviti u zamračenu sobu s Michaelom Douglasom. Ali libido je naprosto ljubav prema ţivotu. Ako imate jak libido, naprosto osjećate jaku ljubav, čak pohotu, prema ţivotu. A ta je glad za ţivotom, osim što je tema sjajne pjesme lggyja Popa, izvrsna stvar. Kad ţivotu pristupimo s ljubavlju, potpuno smo otvoreni. Suprotan model je da se prepustimo strahu (umjesto ljubavi). U strahu se zatvorimo prema ţivotu. U strahu ostajemo skrivati se od ţivota. Ţelimo se povući i zapriječiti nova iskustva. Većina nas stalno se kreće između ova dva pola, kao u dječjoj igri koja se zove zmije i ljestve. Penjemo se ljestvama ljubavi, punim plućima udišući ţivot. Onda naiđemo na strašne zmije i u strahu se pritajimo, kao da se povlačimo od ţivota. Dobra analogija, jer jedna stvar koje se mnogi od nas strašno boje su upravo zmije. Što zgodno vodi do sljedeće teme.

Razumno je bojati se nekih stvari Postoje stvari u ţivotu kojih se razumno bojati. Strah od zmija i pauka je prilično prirodan, jer oni često mogu biti jako opasni. Ako imate urođeni strah od zmija, kad ih ugledate adrenalin će vam početi pumpati i natjerati vas da djelujete brzo i učinkovito. Neki ljudi plaše se krvi što je opet prilično normalno, jer kad ugledamo krv, to znači da su stvari prilično ozbiljne. Problem s ovim vrlo prirodnim „strahovima" je u tome da se oni lako mogu oteti kontroli. Strah od krvi moţe vas dovesti do toga da se onesvijestite čim je ugledate umjesto da brzo djelujete i zaustavite je kad šikne. Treba biti svjestan opasnosti umjesto biti uplašen. Vaţno je biti svjestan da je opasno voziti automobil, ali ne bojati se voţnje. Pomaţe svijest o tome da prelaţenje prometnice u sebi nosi izvjestan rizik, ali ne treba se bojati prijeći cestu. Mudro je biti svjestan kako skijanje niz mračnu padinu usred snjeţne vijavice moţe biti izuzetno opasno, ali ne valja se radi toga bojati skijanja. Prirodno je da se bojimo stvari koje nam potencijalno mogu prouzročiti bol, čak i smrt: to je uzrok straha u nama.

Izvor straha „Strah" u nama nije nešto monolitno. On je više poput vreće pune stvari koje smo skupljali cijeloga ţivota. Strah raste zbog iskustva boli. Kad jednom iskusimo bol, vrlo je prirodno da je ne volimo i ne ţelimo ponovno iskusiti. Stoga iskustvo boli stvara strah. Primjerice, moţemo mirno i zadovoljno svakoga dana sjeckati mrkvu omiljenim noţem, sve dok jednoga dana ne odreţemo komadić prsta. Bol će onda stvoriti strah od oštrih noţeva. Dodali smo tako još jedan strah u našu vreću. Moţda volite govoriti na sastancima. Sve dok jednoga dana - kad se moţda niste najbolje osjećali - usred jedne sjajne misli sasvim ne izgubite nit. Posrnete i počnete ton Liti. Nemate pojma o čemu ste pričali. Ispričate se, potonete u ništavilo. Neopisiva neugodnost. Muka vam

je cijeli dan. Na sljedećem sastanku odjednom se bojite javnog nastupa, još jedna sjebana lopta straha u vašoj vreći. Problem ţivota, kao što znamo, jest da sve što nam nešto znači u sebi ima potencijal nanošenja boli. Zato je moguće razviti strah od bilo čega i svačega. Neki ljudi boje se zaljubiti zato jer su prethodno iskušali muku ljubavi. Ljudi se boje činiti što ţele jer im je nešto prethodno krenulo po zlu. Neki se boje napustiti svoju kuću jer su doţivjeli nešto neugodno čim su iskoračili izvan svoje kuće. Ne zaboravimo, sve je to normalno. Čak i očito beskrajno uvećanje vreće straha je sasvim prirodno. Zasniva se na načelu koje svi poznajemo: osjećaj boli, a potom strah od boli. Zato starost sa sobom nosi povećani osjećaj straha. Vrijeme nekim ljudima jednostavno nudi više prilika da iskušaju bol i razviju strahove. To je jedan razlog zašto stariji ljudi mogu djelovati uplašeno i povučeno. S druge strane, svi znamo ljude koji djeluju apsolutno neustrašivo. Pustolovni i samouvjereni, tamo negdje u svijetu uţivaju u ţivotu. A opet, i oni su zasigurno iskušali jednako toliko straha kao i svi ostali: u stvari, vjerojatno su iskušali više straha, s obzirom na činjenicu da su skijali niz strmu padinu usred mećave ili pretjecali na opasnoj krivini. Događa se sljedeće. Naša kvota straha ne ovisi o količini straha nego o tome kako na njega reagiramo. Ajmo na početak. Do rođenja. Ajmo potvrditi ideju kako ţivot znači i bol i zadovoljstvo, jer naše rođenje je bolno (i ugodno). Naše prvo iskustvo svijeta izvan majčine utrobe je bolno. Teško je doći do prvog daha. Svijet nije poput tekućine na koju smo bili navikli. Vjerojatno je previše svjetla i, najvjerojatnije, ne toliko toplo koliko bismo htjeli. Ali nije bol rođenja ono što će na nas ostaviti trajan dojam, nego okolina u kojoj je ona doţivljena. Ista razina stvarne boli imat će različit učinak ovisno o tome kako različiti ljudi oko vas na nju reagiraju. Ako ste rođeni okruţeni uplašenim, uspaničenim ljudima, to će imati sasvim drugačiji efekt nego ako ste rođeni okruţeni mirnim, obazrivim ljudima. Tako su nas učili tumačiti bol rano u ţivotu. Kada ga iskusimo, reakcija ljudi oko nas uči nas kako da se ponašamo prema njemu. Ako smo kao dijete bolesni a ljudi oko nas osjećaju se tjeskobno i uplašeno, onda naučimo da je to način reakcije na takvu tegobu. Ako se poreţemo ili opečemo kao dijete i odrasli oko nas oko toga prave veliku strku, onda ćemo naučiti da je to način reakcije na sličnu nevolju. Većina nas „nauči" reagirati na određene situacije od svoje okoline. To je naše nasljeđe. Naši roditelji su vjerojatno bili slično podučavani od svojih roditelja i to onda direktno prenose na nas. Svodi se na sljedeće: ili smo naučili da je u redu i da nije strašno osjetiti bol ili pak nismo.

U redu je osjećati bol Većina nas naučila je da nije u redu niti je normalno osjećati bol. A to je ono što generira strahove s kojima ţivimo svakoga dana. Dakle, vrijeme je da proanaliziramo kako reagirate na bol. Vjerojatno prvo malo paničarite (ili puno). Bilo da poreţete prst ili imate prehladu, kad čujete nešto što niste htjeli čuti, vjerojatno ćete primijetiti kako paničarite. U tom slučaju prvo trebate reći: nema razloga panici. Igrao sam igre afirmacija i ranije i one mogu biti prilično djelotvorne. Ovo je jedna od mojih omiljenih: „Siguran sam, bez obzira na to što osjećam". Divno. Jer riječ je o samoponištavajućoj afirmaciji. Očito se ne osjećate sigurno, ali sebi kaţete da je sve u redu makar i nije. Vrijedi pokušati. S obzirom na to da je naša reakcija na bol u središtu našeg straha, ovo poglavlje bi se moglo nazvati „Kako reći jebe mi se boli". Zato jer čim bol naprsne, prsnut će i strah od nje.

Dakle naučite govoriti jebe mi se boli. Kada na nju samo reagirate onda je riječ o uvjetovanom refleksu. Pokušajte radije s drugačijim pristupom. Kad vas nešto boli, odmah protuslovite vašoj reakciji s „jebe mi se". Sigurni ste. Na koncu, nije vaţno. Prepustite se boli i onda se moţete prepustiti ţivotu. Kad počnete govoriti jebe mi se boli, primijetit ćete nekoliko stvari. Vaš strah će početi slabiti i zamijenit će ga libido: ljubav i ţudnja za ţivotom. Ovaj proces sadrţi formulu: što se manje bojite, više ţudite za stvarima koje su vas ranije plašile. Što više ţudite, više se izlaţete, shvaćajući da moţete napraviti još i više. Prije nego što dvaput promislite, svirat ćete gitaru na gradskome trgu, upravljati kajakom na divljim vodama, dati otkaz i pisati scenarij za film ili naprosto reći kolegi na poslu da mislite da je odista zgodan i pozvati ga da pogleda film za koji ste napisali scenarij. Dakle, recite jebe mi se boli i time ćete reći jebe mi se svojem strahu.

Recite jebe mi se i budite sebični Vjerujemo da po mudrost moramo ići guruima, učiteljima i svećenicima. Ali svaki put kada avionom letite k njima, jedan dio bezvremene mudrosti prohujat će iznad vaših glava. Moţda ne slušate stjuardesu dok čita sigurnosne upute. Razumijem i zašto ne slušate: cjenik skupih parfema i satova mnogo je zanimljiviji od toga kako ostati na ţivotu, zar ne? (Ne, u pravu ste, ljudi naprosto rijetko preţive avionske nesreće, pa bar moţemo mirisati lijepo i nositi lijepi sat da provjerimo vrijeme časak prije pogibije.) OK, propuštate sljedeće: ,,U slučaju pada pritiska u avionu, maske za kisik past će iz otvora iznad putnika. Molimo vas, pričvrstite masku za kisik sebi prije nego što se pobri-nete o djeci u vašem skrbništvu." Bam. Uvijek me ovo pomalo šokiralo, čak i prije nego što sam imao djecu. Naravno, kad malo razmislim, to je posve logično. Naposljetku, nećete im biti od koristi mrtav, što se moţe dogoditi dok se batrgate a sami ne moţete disati. Ali, opet je pomalo šok primiti sluţbenu uputu da se prvo pobrinete za sebe, prije bilo koga drugog, posebice ako je riječ o vašoj djeci. Pozadina naše šok-reakcije na ovu poruku je sljedeća: * Dobro je biti nesebičan * Loše je biti sebičan Ako na vijestima čujete da je netko postupio nesebično, obično mu se divite. Ako čujete od svoje cure da je netko bio sebičan, to vam ne zvuči najbolje. Na vijestima nikad nećete čuti da nekoga hvale zbog sebičnosti. Nikad od svoje cure nećete čuti da je netko nesebična hulja. Štošta u ţivotu prolazimo bez da se pitamo zašto, no ovaj puta obratite pozornost, posebno ako vas zanima duhovni put jebe mi se. Pogledajte svoj ţivot. Iskreno razmislite o tome kako se ponašate u kontekstu sebičnosti/nesebičnosti (moţete koristiti neke druge riječi sličnog značenja). Da li su vaši postupci motivirani vlastitom korišću ili namjerom da pomognete drugima? Vjerojatno radite kako biste zaradili novac za sebe (i time sebi dali osjećaj vrijednosti a ponekad si priuštili i uţitak); zacijelo puno vremena provodite u toj potrazi za uţitkom; idete na dopust da biste joj udovoljili itd. Da, pošteno. Tako ţivi većina nas. Ako imate obitelj, jasno, činite mnogo stvari za nju, ali pitat ću vas: zašto ste uopće osnovali obitelj? Niste li to učinili zbog vas samih? Ne pruţa li vam ona uţitak u potpori i vremenu koje s njom provodite? Ako je odgovor potvrdan, onda ste, dakle, to učinili zbog sebe.

Kao normalna, „dobra" ljudska bića, stalno imamo na umu vlastiti interes. Ljudi su u osnovi sebična bića. A opet, dok pišem tu riječ, u njoj je implicirano sljedeće: Zaboga, ali mi nismo takvi, zar ne? Dobro, ja nisam, jer uvijek dopuštam da me na ulici zaustavljaju ljudi koji ţele da im potpišem doţivotni debit na iznos koji si mogu dopustiti po njima nekih pet funti mjesečno, što naravno ne zvuči kao mnogo ali, znate, malo po malo nakupi se tijekom ţivota; teško je, znate, s direktnim debitom, jer moja banka bi radije da se koristim izravno njihovim uslugama. Jednom sam pokušao dati neki novac dobrotvornoj organizaciji. Rekao sam im: gledajte, ne mogu vam trenutno dati ček ali evo vam deset funti u gotovini. A oni, ţao nam je, ali ne moţemo uzeti novac, samo čekove. Pomislio sam, sjajno, dobrotvori koji ne mogu uzeti moj novac, što se to događa s ovim svijetom? Molim vas, gospodine, umirem od gladi moţete li molim potpisati ček? Svijet je poludio: danas ne moţete dati direktno novac nekome tko ga treba... Odakle ovakvo rasuđivanje? Vjerojatno, kao i obično, zbog straha. Zbog straha da ako ne ustoličimo koncept nesebičnosti u samo srce svoga moralnog koda, onda nećemo mariti ni trunku za druge ili, još vaţnije, nitko neće dati ni trunku kad nama nešto bude trebalo. Čitava ideja nesebičnosti je u mogućnosti pomaganja drugima. Ljudi daju novac dobrotvornoj ustanovi jer se zbog toga dobro osjećaju. Oni pomaţu onima koji su manje sretni jer ih to čini ispunjenima. To im daje osjećaj da njihovi ţivoti imaju svrhu. To naravno ne umanjuje kvalitetu onoga što „dobri" ljudi čine za druge. Naprosto to sadrţi nešto što većina ljudi ne primjećuje. Ovo valja imati na umu kad morate skupiti novac za dobrotvorne svrhe. Ljudi oklijevaju slati novac za nešto što nema izravne veze s njima ili njihovim obiteljima. Kampanje za pomoć afričkoj djeci dobro funkcioniraju. Dobijete fotku djeteta kome pomaţete a ono vam napiše „hvala". Odlično, zaista nekom pomaţete, ali to vam ujedno donosi zadovoljštinu. No na dobročinstvo, barem u većini slučajeva, odlazi samo mali dio našeg novca i vremena. Vratimo se obitelji da vidimo kako sebičnost i nesebičnost djeluju na dnevnoj osnovi. Jedino vrijeme koje bih nazvao nesebičnim jest ono kad zbog svoje obitelji radim nešto što zapravo ne ţelim raditi. Ako sam mrtav umoran a moji se dječaci u tom trenutku ţele sa mnom igrati, onda bih nastojanje da im udovoljim mogao nazvati „nesebičnim". To što većinu vremena provodimo s obitelji nije stvar nesebičnosti. Ako radim kako bih ih mogao uzdrţavati onda to činim zato jer ih ţelim uzdrţavati. Ako se igram sa svojom djecom na plaţi, to radim koliko zbog njih toliko i zbog sebe, dakle nimalo nesebično. Čini se - barem u mojoj obitelji - da je riječ o činu nesebičnosti samo onda kad činimo nešto što nam teško pada. Sve ostalo, oni sretni, ispunjeni, nasmijani trenuci su samomotivirani jer onda svi dobijemo ono što ţelimo. Biti nesebičan znači ţrtvovati nešto što ţeliš u korist nečeg što netko drugi ţeli ili mu treba. Na poslu nekoć je bilo moderno govoriti o win-win situaciji. To je samo jedan (poţeljni) ishod od nekoliko mogućih u pregovorima između dviju stranki. Recimo, ja prodajem hotdog, a vi ste vlasnik nogometnog kluba. Prodavati hotdog izvan stadiona je strogo zabranjeno. Policija vas je zamolila da kao vlasnik kluba pomognete to iskorijeniti. Sada pregovaramo. Vi morate pomoći policiji, ja moram ţivjeti prodajući hotdogove navijačima koji ih vole. Kaţete, imate štandove unutar stadiona. Kaţem, navijači ih vole jesti dok čekaju da uđu na stadion, dok čekaju prijatelje, ili stojeći u redovima. Kaţete da će vam policija biti na vratu sve dok se ne dogovorimo. Ako im popustite, onda ću ostati bez posla. Navijači će isto izgubiti ono što im je drago.

Razmislimo. Moj je hotdog dobre kvalitete. Moj štand je čist. Imat ću sanitarni pregled svaki tjedan. Moţda me moţete uzeti za svojeg sluţbenog dobavljača. A vi ćete na to: to bi trebalo zadovoljiti policiju, jer moraju udovoljiti navijačima, ali što je s gubitkom na prodaji hotdogova unutar stadiona? (Gotovo win-win situacija, ali ţelite svoj komadić torte.) OK, kaţem, ako postanem „sluţben", podići ću cijene za pet posto a vama dati višak. Molim, mora biti u gotovini. Vjerujte mi, ja sam prodavač hotdogova. Dogovoreno, kaţete. Rukujemo se. Upravo smo demonstrirali pregovore u jednoj win-win situaciji. U bilo kojem pregovoru, vrijedi doći do win-win situacije. U tome se slaţem sa svojom obitelji. To je kao kada ste dobrotvor sa slikom siročeta na svojem radnom stolu. A takvo moţe biti svako područje u vašem ţivotu. Nije potrebno ţrtvovati ono što biste vi ţeljeli za ono što drugi ţele ili trebaju: * u vašoj vezi? * u vašoj obitelji? * na poslu? * u odnosu s vašim prijateljima? * u odnosu s ljudima koji imaju manje od vas? Ako ţelite, moţete početi izmišljati nove izraze poput „prosvijećena sebičnost" ili „prava nesebičnost". U duhovnim krugovima ljudi govore o tome kako „djelovati i govoriti iz svoje istine". To je kao kad raspršimo osvjeţivač zraka preko riječi „sebičnost" nadajući se da nitko neće primijetiti. Zato vrijedi reći jebe mi se nesebičnosti. Ako počnete osjećati kako se ţrtvujete u korist nekog drugog, onda morate početi oštriti svoje vještine pregovaranja. Nesebičnost je lose-win situacija. Na kraju nikad ne funkcionira. Završit ćete razočarani i ljuti, a to nije dobro za osobu koja je izgledala kao da moţe pobijediti. Puno je bolje ako mislite da ćete i vi nešto dobiti iz te veze. Najbolje što moţete za druge učiniti jest sebe staviti na prvo mjesto. Recite jebe mi se društvenom pritisku da se bude nesebičan i budite sebični. U plesu ţivota prvo stavimo vlastitu masku za kisik, onda duboko udahnimo, pa pomozimo ostalima. Ostali će nam, vjerujte, biti zahvalni za to.

Recite jebe mi se svojem poslu Prije nego što počnemo o tome kako je raditi usrano, promislimo na trenutak koliko je većina nas sretna da uopće i ima posao. Mogu osjetiti kako se polagano pomalja riječ „nezapamćena", jeste li spremni? Da, ţivimo u doba nezapamćene slobode na radnom mjestu. Naravno, ovo ne vrijedi za sve i svugdje: ali za mnoge od nas na Zapadu, postoji iskustvo nove slobode na radnom mjestu. Malo je danas radnih mjesta koja su ograničena: na primjer, samo muškarci, ljudi s ispravnim naglaskom, diplomci Oxbridgea i si. Ako ste dobri, ako ste talentirani, moţete se okušati u bilo čemu. Pogledajte, primjerice, kako se moja obitelj promijenila. Preći ću preko obiteljskih granica dok nasumice biram primjere... moji prapradjedovi su bili sluge u nekoj velikoj vili u Midlandu. Moji pradjed i prabaka radili su u tekstilnim tvornicama, često noću, cijelog ţivota. Moj otac je od svojeg oca dobio izbor karijera: "Moţeš raditi ili za gradsku plinaru ili kao računovođa." Odabrao je računovodstvo (što je glede novca bio pametan izbor). Nitko od njih nije imao savjetnika za zapošljavanje koji bi spojio njihove jake strane i sposobnosti s traţenim poslom. Nisu išli na sajmove zapošljavanja za studente gdje se moţe cuclati na vimenu stotinu

korporacija. OK, savjetnici su i mene pokušali nagovoriti da postanem računovođa ili menadţer-savjetnik... ja sam moţda prvi u obitelji koji se zapravo bio odvaţio upitati „Što zapravo ţelim raditi?" Odgovor je bio, „nešto kreativno", a to sam i napravio. Naravno, stvari mogu biti tegobne, ali ako odlučite ne ovisiti o lokalnom centru za zapošljavanje, onda, vjerujem, postoji nezapamćen broj mogućnosti da se iz toga izvuče-te i postanete uspješni s nečim drugim. Ali, ali, ali. Sva ova sloboda, sve ove mogućnosti, čitavo bogatstvo a većina nas i dalje su nesretni. Mnogi od nas ne vole svoj posao ili kompaniju za koju rade. Kako je posao to što uglavnom radimo u ţivotu mnogi od nas su fundamentalno nesretni s time što radimo između devet ujutro i sedam navečer. Uvijek ima problema s poslom. Prvi razlog nezadovoljstva je taj što uvijek previše očekujemo. Radno mjesto je zatrpano nerealnim očekivanjima, kao i grubim klišejima. Pomislite na očekivanja koja okruţuju vas i vaš posao, od vaših roditelja, prijatelja, društva, poslodavca, vaših radnika, dioničara, vlade... Radimo to što radimo zato jer mislimo da bi nas trebalo ispunjavati, da postoji mogućnost ostvarivanja svih onih materijalnih potreba i ciljeva koje imamo. Očekujemo puno od posla. Radno mjesto je vjerojatno najvaţnija zajednica kojoj pripadamo. Naš posao pruţa nam mnogo u pogledu očekivanja, ali problem je u tome što su mnoga od njih oprečna: vaši roditelji ţele nešto čime se mogu hvaliti na zabavama; vaš partner ţeli visoku plaću; vaš poslodavac duge sate i visoku produktivnost; a vi ţelite više slobodnog vremena u parku gdje moţete na miru čitati. Vrijeme je da sortirate svoja očekivanja. Razradite što drugi od vas očekuju, da li vam to zaista nešto predstavlja? Što od sebe očekujete i da li vam to doista nešto znači? Recite jebe mi se stvarima koje vam nisu baš toliko bitne. Skoncentrirajte se na onih nekoliko koje jesu, zbog kojih se osjećate dobro. Prošli tjedan išao sam pogledati jednog velikog komičara u London. Po profesiji je ranije bio liječnik opće prakse. Rekao je jebe mi se i postao komičan Upotrijebit ću svoj cliché: ne moţete stalno svima udovoljiti. Nemojte ni pokušati. Pokušajte ugoditi sebi i vidjeti što će se dogoditi. Što vodi drugom razlogu: preniska očekivanja. Ako se dovoljno opustite i doista osjetite što biste htjeli raditi a što ne moţete podnijeti, onda vrijedi imati neka očekivanja i kako sebe dovesti u red. Ako ne podnosite svoj posao, očekujte nešto bolje u roku mjesec dana. Očekivati pozitivnu promjenu (posebno je korisno znati specifično od čega se ona treba sastojati) je realno. Nemojte previše brinuti oko donošenja odluka. Kad doista znate što ţelite, promjena će se dogoditi sasvim prirodno. Moţda dan nakon što ste shvatili da je vaš posao očajan netko nazove s ponudom za drugi posao. Oslobođeni toga što od sebe očekujete, počnite se odmarati od vlastitih očekivanja. U kontekstu posla to ne znači naprosto dati otkaz. Moţda, kad se opustite, shvatite da vam se vaš posao zapravo dopada. Moţda je prihvaćanje toga što imate najbolji način da kaţete jebe mi se. Moţda su vaša nezadovoljstva uzrokovali drugi ili vlastita nerealna očekivanja. Ţelite li zaista biti direktor ili što već mislite da biste morali postati? Morate li doista skočiti na sljedeću razinu i raditi još više, ili moţda moţete uţivati u onom što imate, radeći manje? Jedna od najčešćih izjava o poslu koju čujem je: „Još zapravo ne znam što ţelim raditi". To od ljudi u 30-ima i 40-ima, ne samo 20-ima. Neki to govore godinama. To je jedina artikulacija koju imaju o dubljem osjećaju da nešto nije u redu s njihovim poslom. Odabrali su posao kao artikulaciju svoje nelagode ali razlozi za nju su vjerojatno kompleksniji. Ono što kaţu zapravo je: „Ne poznajem sebe ali čini mi se da nešto u svemu ne štima". Ako se u tom prepoznate, prestanite se skrivati iza riječi: „Ne znam što zapravo ţelim raditi". Recite jebe mi se i imajte hrabrosti upoznati sebe. Što zaista ţelite učiniti od sebe i za sebe? Nađite nekog tko će vam pomoći da kroz ovo prođete ako ţelite, ali velike su šanse da nije riječ samo o poslu već o cijelom vašem ţivotu. Problem je ono s čime se većina nas suočava: ima u nama dosta kompetitivnih (obično nepoznatih) sila koje se među sobom nadmeću.

Ovaj fenomen primijetio sam za zadnjeg boravka u Engleskoj: svi bi htjeli biti sve. Toliko je pritiska da se bude sve tako da je teško tomu se odupirati. Svi ţele biti uspješni na poslu, eksperti u kuhinji, vrtu, sam svoj majstor, ţele biti marljivi na poslu, dobri i briţni partneri, roditelji, kućevlasnici, ljudi s novcem. Ţele ţivjeti ekološki svjesno, biti mentalno i kulturno u toku događanja, opušteni i mirni, putujući svijetom bez previše letova. Sve se ubrzava u kulturi u kojoj se sve mjeri uspjehom. Čak i ljudi na tečaju joge gledaju naokolo pitajući se koliko će im trebati da i oni mogu izvesti ovu tešku asanu, ili moţe li pranayama vjeţba unijeti spokoj u svako područje njihova ţivota. Već pišući o tome osjećam napetost. Naravno, teško je vlastite ţelje provući kroz sito i rešeto. Ţelite biti financijski osigurani, ţivjeti u inozemstvu, ali i raditi manje na manje stresnom poslu. Neke od ţelja mogu stajati jedne uz druge, ali druge se medu sobom potiru. Počnite ih razlikovati. ja? Obično ne radim ništa. Radim ono što mi se sviđa. Više mi se ne da pisati o poslu, tako da idemo dalje.

Recite jebe mi se svojoj drţavi Lani se većina Britanaca preselila u Francusku, a većina Poljaka u Britaniju. Diljem svijeta ljudi kaţu jebe mi se i sele u drugu drţavu. Po meni bilo bi puno lakše kad bismo mogli naprosto mijenjati drţave kao što mijenjamo kuće. Mogli bismo mijenjati na deset godina pa se onda, na primjer, vratiti. Bilo bi, nakon svega, ljepše kad bi i Poljska mogla ponuditi neke od svojih razbacanih rustičnih kuća (kao Francuska), blizinu mora (kao Španjolska), i talijansku hranu (kao Italija), tako da bi svi Britanci umorni od utrke štakora naprosto mogli razmijeniti domove s onim Poljacima koji ne ţele ništa drugo nego crnčiti i zaraditi puno novca, te trošiti ga na ono što prave drugi koji također zarađuju. Istina je, nakon deset godina, ponekad manje, ponekad više, Britanci će se zaţeljeti akcije (kultura, raskoš i nešto grozno na što se mogu stalno ţaliti), dok će Poljacima dojaditi utrka štakora i dopast će im se neka ladanjska kuća na suncu, uz talijansku hranu. Promijenio sam drţave. Sada ţivim u toplijoj, opuštenijoj, sretnijoj, manje kompetitivnoj zemlji, u Italiji, čime sam zadovoljan. Kad se vratim u Britaniju nalazim da je u jednakoj mjeri inspirirajuća, motivirana, ţivahna, puna muvanja, ali prenapučena, prekompetitivna, naporna, kaotična, ukočena i neurotična. Drugi oblik moderne slobode jest taj da mnogi od nas danas imaju mogućnost preseliti se bez da su na to natjerani zbog rata, gladi i si. Ako vam je puna kapa, ţelite sunca, što da ne? Recite jebe mi se, sjednite na avion ili, bolje, na vlak ili, moţda još bolje, put pod noge. Ali prvo upamtite; kamo god idemo nosimo i sebe. To je, naravno, očigledno. U doslovnom smislu, jer ne moţemo nego ponijeti sebe sa sobom. Nemamo listu stvari koje valja ponijeti a koja bi sadrţavala: putovnicu, karte, kostur, unutarnje organe, mišiće, kao i ono između njih. Ali obično sa sobom nosimo sve naše probleme za koje smo mislili da su uzrokovani našom okolinom. Ako mislite da ste nesretni zbog kiše, ljudi, posla, suzdrţanih muškaraca... što god bilo to od čega mislite da ćete pobjeći... promislite ponovno. Izgledi su da se sve nezadovoljstvo nalazi unutar vas samih. Kamo god pošli, u koji god pronađeni raj, svo to nezadovoljstvo će prije ili poslije ponovno prodrijeti na površinu. Naravno, moţda ćete morati od svega odustati i ţivjeti drugdje da to doista shvatite, lako vam to sada kaţem a vi mi ne vjerujete. U tom slučaju je najbolje ostvariti što ste naumili kako biste sebi dokazali da je istinito pa onda moţete konačno krenuti naprijed sa svojim ţivotom. Sve to znam kroz iskustvo. Pomogao sam trojici krupnih muškaraca utrpati u kamion naše stvari. Mislio sam, vodim brigu; pazim da se nešto vrijedno ne polomi, da nešto ne ostane iza

nas, da ne pokupimo nešto što ne ţelimo. Ali nekako su negdje u tom kamionu ostali skriveni svi moji problemi, anksioznost, ljutnja, loše navike, iracionalni preokreti u raspoloţenju. Dakle, sada sam tu, na mjestu koje bi vam se moglo učiniti poput raja, ali s puno istog sranja. No, za mene je sam proces shvaćanja da kamo god pošao ostajem u svim tim stvarima bio vrlo oslobađajući. Moţda ne bih krenuo na svoj put oslobođanja da sam ostao sjediti za uredskim stolom negdje u Londonu. Opustite se, prepustite se, razmislite da li se doista morate seliti. Ako biste radije ostali, onda prihvatite svoj ţivot i svoju drţavu kakvi već jesu. Najgore je ne učiniti ništa pa provesti ostatak ţivota u dragom vam zavičaju jadikujući.

Recite Jebe mi se traganju Svi smo mi tragači. Uvijek tragamo za više smisla. Potraga je tijekom većine ţivota uglavnom nesvjesna. Traţimo smisao u vezama, u prijateljstvu, u poslu, novcu, u hobijima, u „misijama" pomaganja drugima. Mi na Zapadu imamo sreće, jer mnogi ljudi imaju neusporedive mogućnosti dobivanja onoga što ţele. Imamo više slobode promjene posla, kretanja, vjere, seksualnosti nego ikad ranije. Dakle, u traganju za smislom i zadovoljstvom, moţete relativno brzo doći do ţeljenog. Za one koji vjeruju da su pravi smisao i zadovoljstvo u idealnom poslu, idealnom ljubavniku ili BMVV-u... ako doista tome prionu, to obično mogu i ostvariti. Obično se događa da kad nešto ostvarimo, kad ono postane naše, onda ţelimo nešto drugo, sljedeću stvar. Pa sljedeću. Pa još jednu. Ako se to događa dovoljno često, ljudi dođu do točke kad pomisle: ,,U ţivotu mora biti više od ovoga." Onda postaju duhovni. Krasno. Zato je tako lijepo biti bogat i uspješan... jer to znači brţe doći do točke kad se shvati da bogatstvo i uspjeh ne znače mnogo od onih koji nisu bogati. Ovo, naravno, ne znači da samo bogati i uspješni imaju mogućnosti da otkriju duhovno. Ovo je samo jedan primjer područja traganja. Ako vjerujete da su smisao i zadovoljstvo u potrazi za ljubavi i njezinu nalaţenju, onda ste blagoslovljeni ako ste ševili puno ljudi ili imali dovoljno „vaţnih" veza kako biste konačno shvatili da ,,u ţivotu mora postojati nešto više od ovog." Ako vjerujete da su smisao i zadovoljstvo vašeg ţivota u poznavanju satnice svakog vlaka u Britaniji, jednog za drugim, (drugim riječima trainspotting), onda je blagoslov u tome da ih što je brţe moguće sve zapamtite prije no što konačno shvatite da „sigurno ima i drugih stvari u ţivotu osim gledanja vlakova". Iz nekog razloga ljudi čini se postanu duhovni pred kraj svoje potrage za smislom. Danas „duhovno" označava jedan cijeli supermarket mogućih dobara i usluga. U Engleskoj je ranije postojao samo jedan dućan, i to na uglu vaše ulice, koji je svima prodavao istu stvar ...mesni narezak. Kršćanstvo je bilo taj mesni na-rezak prošlosti. Naravno, moţemo naresku dodati druge stvari i dobiti malo drugačiji okus... narezak s čipsom, s jajima, s pirekrumpirom, narezak s nareskom. Baš kao što postoje protestanti, katolici, kao i Jehovini svjedoci. Ali svi su još uvijek mesni narezak različitog okusa. Dan-danas riječ je o ogromnom uvoznom poslu koji nudi sve vrste hrane svim mogućim ukusima... etničku, gotovu, smrznutu itd. Tako da moţemo birati - od raznih organiziranih religija: kršćanstvo, islam, hinduizam - do onih koje izgledaju kao religije (budizam) pa sve do onih koje su strukturirane ali ne nalikuju religijama: joga, šamanizam, taoizam. Ono što većina ljudi obično radi je to da odu do pulta i tamo odaberu. Uzmu na primjer ţlicu joge, dodaju malo budizma, malo taoizma, kao i prstohvat posljednje mudrosti koja je u modi... nešto malo The Power of Now, pa New age filozofije izobilja, karme i tako dalje.

Naravno, izostavit će meso a ponekad i mliječne proizvode, kao i kruh (evo me opet, brkam metafore), ali eto ih ispred blagajne s punim košaricama. Danas dućani prodaju stvari koje ranije nisu nikad: odjeća, knjige, DVD-ovi. Svijet alternativne terapije. Od obične masaţe do kineske medicine, reikija i homeopatije, sve ove posebne stvari imaju svoju duhovnu stranu koja postaje dio vašeg novog sustava vjerovanja... makar i vrlo elementarnog tipa „masaţa me, vjerujem, smiruje". Nekad se u dućanu na uglu mogla kupiti samo konzerva nareska i krumpir... usporedivo s vjerom i religijom, svi smo konzumirali manje-više isto. Danas, u dućanima prepunim čudnovatih namirnica, niti dvije košarice nisu iste. Danas je to tako s onim u što vjerujemo, stvari se razlikuju i relativno su komplicirane, ali na osnovnoj razini ništa se nije izmijenilo: vjera i duhovnost su vrlo značajni. Za mnoge ljude one su zapravo sve. Već znamo kako smisao stvara napetost i muku kad se suoči sa realnošću. Dakle, što je dublja naša vjera, to je ona potencijalno bolnija: * ako vjerujete da je pogrešno biti gay, onda će vas homoseksualci činiti napetim i punim predrasude * ako ne vjerujete da je seks prije braka u redu, onda će vas svaki trenutak poţude dovoditi do ludila * ako vjerujete u izobilje, onda ćete, ako ne dobijete desetorostruki povrat na vaš uloţeni novac, biti totalno razjareni * vjerujete li u mir, uznemirit će vas ratovi * ako vjerujete u to da će krotki posjedovati zemlju onda će vas razljutiti bogati i jaki koji se u međuvremenu zabavljaju * ako vjerute da se ţena mora zabraditi od glave do pete, onda će vas izloţeno ţensko meso naljutiti * vjerujete li u boga i njegov skori dolazak, onda vam se baš ne sviđa ova sadašnjica * vjerujete li da sile zla moraju biti uništene, onda ćete moţda morati činiti „zlo" da ga uništite * vjerujete li u ţivot iza smrti, propuštate odgovore u ovom ţivotu * vjerujete li u prošle ţivote, moţete odustati od odgovornosti u ovome * vjerujete li da će se Isus vratiti kako bi vas spasio, zaboravljate da vas nema od čega spasiti * vjerujete li da je put spokoja put bez rasuđivanja, onda vam svako rasuđivanje stvara osjećaj krivnje i boli Dakle, još jedna kozmička šala: potraga nas vodi pokušaju nalaţenja smisla izvan onoga što naši ţivoti jesu. Ljubav, novac, naša ostvarenja nisu nam baš dovoljna, tako da traţimo još. To traţimo u duhovnom, što obično znači „nevidljivom". A odgovor na sve moţda leţi u sljedećem: ne traţiti više smisla, nego traţiti manje. Kad ogolimo stvari koje su već smislene, onda ćemo naći spokoj i boţanstveno. Šala je u sljedećem: * bog nije više od onoga što znamo, nego manje od toga * kad manje tragate, više ćete naći * kad manje ţelite, više dobijete * kad manje gledate, više vidite * kad ste manje „vi" više stvari „jesu"

Ako je bog potraga za više, onda duhovnost nije neki rezervat samo za vjernike. Sve je kako jest. Svatko je duhovan, sve je duhovno. Sve što činimo moţe biti duhovno i boţansko, čak i:

* ako ste uznemireni i ljuti * ako ste ljubomorni * ako ste gladni * ako ţelite Porsche * ako ţelite zadaviti svojeg šefa Ne postoji ništa što nije duhovno. Nema ničeg što valja učiniti da postanete posebno „dobri". Ne morate ići nikamo, ne morate ništa posebno ostvariti. Moţete naprosto reći jebe mi se cijeloj stvari i još uvijek biti duhovni. Nemoguće je ne biti duhovan.

4 Učinak izgovaranja jebe mi se Kad mu kaţete Jebe mi se, ţivot reagira Izveli ste djecu u kineski resotran. Pet im je i sedam godina. Umorni ste. Pečena patka nikako da stigne, djeca su nemirna. Dječak stavlja salvetu na glavu i počne ispuštati zvukove „uuuuu, uuuuuu" kao da je duh. Djevojčica mu se pridruţi prije nego što ste rekli ijednu riječ. „Uuuuuuu" naglo raste u glasnosti. Kaţete djeci da prestanu: ,,U restoranu smo, smetate ljudima". Drugi ljudi počinju unezvijereno pogledavati naokolo. Vaš početni nagovor nema utjecaja. Sad morate učiniti sljedeće: 1. postati nepopustljivi i uporabiti uobičajene metode za kontrolu svoje djece u rasponu od podmićivanja tipa „ako prestaneš dobit ćeš sladoled" do utjerivanja straha tipa „čekaj samo dok dođemo doma" 2. ne biti uopće nepopustljiv nego frustriran jer djeca vas ne slušaju a to obično završi nekim vašim ispadom 3. prepustiti se stvarima Prva metoda je u redu ako ste dovoljno strogi. Ponekad funkcionira, ali djeca su djeca pa osim ako nemate zaista veliki autoritet, stalno će vam izmicati kontroli. Druga znači niti pokušati kontrolirati, niti odobravati. Beznadna situacija koja stvara puno stresa. Treća je najteţa i najriskantnija jer ide protiv svega što se roditelje poučava o disciplini. Zamislite sad sljedeće: stavite salvetu na svoju glavu i također počnete ispuštati zvukove „uuuuuu". Djeca to vole i neko vrijeme odgovaraju svojim „uuuuuu". Znate što će se dogoditi? Uskoro će im sve dojaditi i nešto će ih drugo privući, obično nešto što je tiše i manje naporno drugima. Gosti će brzo zaboraviti smetnju.

Uzmimo stoga djecu kao metaforu ţivota. Većina nas, kao što smo uočili, pokušava kontrolirati svoje ţivote do najmanjeg detalja. Imamo vrlo sofisticirane metode za kontroliranje ţivota, ustvari baš kao roditelj koji je koristio metodu broj jedan. Moţda ste uočili neke od ovih metoda kod svojih roditelja. Roditelji su majstori pokušaja da se ţivot kontrolira. Roditelji, obično uz pomoć više financijskih sredstava nego kad su bili mlađi, pokušavaju eliminirati sve vrste nemira iz svojih ţivota. Oni stvaraju rutinu komfora, pune kuće komfornim ukrasima, obloţenim zahodskim školjkama, govore o stvarima koje nikog ne ugroţavaju, kako najbolje doći do... ili kako sam napraviti garaţu. Jedu izdašnu hranu (bogatu, prţenu, pečenu) i gledaju TV-programe koje oduvijek gledaju. Ali kako njihove metode postaju sve sofisticiranije, (zapravo sve očajnije), ţivot kao da se sve više poigrava s njihovim planovima. Netko im provali u kuću, prsnu cijevi, razbole se, bliţnji počnu umirati. Kontrolirani, "komforni" ţivot nije put mudrosti i sreće, bojim se. Ali to nije niti polupečeni pokušaj kontroliranja ţivota metodom broj dva. Broj dva je usrani način ţivljenja. Onaj koji kontrolira ima barem neku energiju, neki smjer. Ali ako pokušavate kontrolirati a niste baš u to sigurni, naprosto se koprcate na olujnom moru ţivota. Bijesni ste ali nedovoljno da se pokrenete i nešto zapravo napravite. To je put u bijedu. Kad se ţivotu prepustimo, kad kaţemo jebe mi se na bilo kojoj razini, počnemo jahati na valu ţivota. Kad stavite tu salvetu na svoju glavu dogodi se nekoliko stvari: * počnete zapravo uţivati, jer igra je dobra i prestali ste joj se odupirati * djeca vas zbog toga vole i moţda će pamtiti taj događaj ostatak svojih ţivota - bez uobičajena roditeljskog opiranja onom što rade, prestali su to raditi prije nego što bi se očekivalo Dakle, oprostite što vas guram kroz metafore, posebice kad su tako bliske... ali isto je u ţivotu. Kad mu se predamo, stvari se dogode: * počnete uţivati, jer igra je dobra i prestali ste joj se odupirati * ţivot kao da voli kad mu se prestanete odupirati i sve više vam počinje izlaziti u susret * plima i oseka ţivota teče vrlo prirodno sama od sebe. Ako udarite o nešto jako ruţno, to ubrzo biva prirodno nadomješteno nečim jako lijepim. Naravno, ova druga tvrdnja će vas moţda najviše začuditi. To ide protiv intuicije. Stalno nas uče da za postizanje bilo kojeg cilja u ţivotu moramo naporno raditi i tomu stremiti. Moramo si postaviti ciljeve i njima stremiti. Moramo napraviti plan onog što nam je bitno i onda ga uporno slijediti. Vjerujemo da ako stvarima doista ne teţimo, da ih tada nećemo niti dobiti. Ali, moguće je da je upravo suprotno istina. Ako smognemo hrabrosti i smanjimo naš pritisak na stvari... ako prestanemo ţeljeti stvari tako jako... prestanemo raditi tako naporno i teţiti nečemu toliko uporno... ako odustanemo od nekih stvari koje su nam bitne... dogodi se nešto magično: * prirodno počinjemo dobivati ono što smo htjeli na početku, ali bez ikakvog napora Sad, ovo je vrlo zen i potencijalno vrlo zbunjujuće: da biste dobili što ţelite prvo morati odustati od ţelje.

No gledajte na to ovako: bilo koji oblik ţudnje i teţnje u sebi nosi oblik napetosti. Kad se oslobodite ţudnje, nestane i napetosti. Opuštanje koje tada nastupa počne privlačiti dobre stvari u vaš ţivot. Vratimo se metafori o djeci: kad prestanete ţeljeti toliko toga vašem djetetu - da bude najbolje u razredu, u sportu, da ide u najbolju školu i nađe najbolji posao - kad doista odustanete od ovih ţudnji i ostavite vaše dijete na miru, ono osjeti apsolutno slobodu. I začudo, taj osjećaj slobode odjednom će ga potaknuti da bude uspješno u svemu čime god se počne baviti. Tako ćete dobiti ono što ste htjeli, upravo zato jer ste to prestali ţeljeti. Kad odustanete od htijenja da sve bude kako treba, kada kaţete jebe mi se, ţivot će vam biti toliko zahvalan da će vas obasuti svojim blagoslovima. Ako se to ne dogodi molim vas pišite nam na sljedeću adresu: The University of Fuck It Localita Cirfalco Via Ca'Loreto, 3 61029 Urbino (PU) Italia - i vratit ćemo vam vaš novac.

Učinak riječi jebe mi se na vašu percepciju Počnete primjećivati ljepotu u neočekivanim stvarima Jeste li ikada promatrali malo dijete u igri? Sjećate se što vam se vrzmalo po glavi kad ste bili mali? ja mogu odgovoriti potvrdno i na jedno i na drugo. Prvo zato jer imam malu djecu. Drugo zato jer kad se doista opustim mogu se sjetiti kako mi je bilo kad sam bio mali. Ako legnem i pogledam u modro nebo, slušajući zvuk udaljena zrakoplova, on mi neizbjeţno nosi uspomenu na djetinjstvo. Zašto? Zato jer kako odrastamo prestanu nas fascinirati obične stvari. Pa kad pokadšto uţivam jednostavno u svemu oko sebe, to me podsjeti na vrijeme kad sam to često radio: kad sam bio mali. To čine djeca. Oni doista uspijevaju iskusiti čudo postojanja. Sve im je novo i fascinantno. Mogu uţivati u umatanju poklona kao I u samom poklonu... u pipi koja curi kao i u prekrasnom jezeru... u mirisu kiše koja pada na suhi beton, kao i mirisu kruha koji se peče. Nema pravila što je dobro a što loše, što je bolje od nečeg drugog, što je vrednije. Nema prosuđivanja: stvari naprosto dolaze... većina njih je fascinantna. Kako rastemo tako se učimo lučiti, diskriminirati, filtrirati. Imamo tendenciju odbacivanja običnih stvari u korist neobičnih i izvanrednih. Ustvari, većinom smo toliko izgubljeni u mislima o prošlom i brigama o budućem da nemamo vremena cijeniti stvari oko sebe. A kada ih i „cijenimo" to su onda obično stvari za koje odrasli misle da su vrijedne: stvari od ukusa, krasne, zanimljive, skupocjene stvari. Negdje na tom putu osjećaj drvenog poda pod našim stopalima, zvuk puštanja vode u zahodu stana iznad nas, osjećaj vjetra na licu... sve to nestane s liste stvari koje smo cijenili: umjesto toga, trošimo puno novca na putovanja, na odlazak u kazalište ili na večeru i time treniramo mišiće kojima nešto cijenimo. Kad kaţemo jebe mi se svemu oko sebe onda se značenja počnu mrviti u prah. Kako stvari koje imaju smisla gube svoje značenje, svijet se počne ponovo otvarati. Bez diskriminacije i

filtriranja kojima su nas učili dok smo odrastali, svaka pojedina stvar ponovno stječe potencijal da bude cijenjena. Sve je ponovno krasno. Ako se ovo dogodi odjednom, to moţe zapravo biti gotovo doslovno razorno po našu svijest. A upravo to se događa većini ljudi koji su "progledali". Kad počnemo uočavati ljepotu u apsurdnim stvarima, pomislimo da počinjemo gubiti razum. Ili barem onakav razum koji je naučen traţiti smisao samo u ograničenom broju stvari. Promatrajte svaki trenutak kao nešto što u sebi ima beskrajni potencijal za ljepotu. Imamo tendenciju sve svoje predrasude, svoje okolnosti i ograničenja prenositi iz prošlosti u sadašnjost. A to onda saţima svaki tren u nešto vrlo ograničeno. Ako ostavite neke od svojih sudova postrani i gledate na stvari kao malo dijete, počinje vas obuzimati divan osjećaj osjećaj olakšanja pomiješan s nekom vrstom ţudnje. Potonja raste iz vrlo dubokog dijela nas, dijela koji se sjeća kako je to bilo stalno gledati na stvari takvim očima. Kad kaţemo jebe mi se, okrećemo kazaljke unazad. Odvikavamo se od značenja i uništavamo stvari za koje smo mislili da nešto znače. Regresiramo u jedno prirodnije stanje gdje stvari nemaju osobito značenje, ali su prokleto divne i krasne.

S vremenom nestaje anksioznosti Kad bilo što do čega vam je stalo krene po zlu, postajete anksiozni i stresni. U stvari, i sama mogućnost da stvari do kojih vam je stalo pođu po zlu čini vas stresnim. S obzirom na širok dijapazon stvari koje su nam bitne, postoji paklenski broj mogućnosti za anksioznost. To će vas, kao i stres, vrlo vjerojatno učiniti bolesnim. Stoga vrijedi odustati od istih, a umjesto njih koristiti zakrpe. Kad počnete govoriti jebe mi se stvarima, zebnja nestaje. Kasnite na posao pa ste stresni? Kaţite „Jebe mi se za to" i stres odmah nestaje. Što češće kaţete jebe mi se, više shvaćate da većina stvari nije zapravo toliko bitna. S vremenom će nestati osjećaja zebnje. Sigurno, još uvijek će vas neke stvari brinuti. Ali takav je ţivot. Briga u pravom kontekstu moţe biti korisna reakcija. Ako vozite niz seosku cestu i na zavoju na vas naleti slon, dobro je osjetiti se malo anksiozno. Vaš adrenalin počet će pumpati, pruţajući vam čitav niz posebnih moći i tako vam pomoći da se s opasnošću od slona u naletu uspješno nosite. Ako adrenalin nije dovoljan, a jedini mogući scenarij je biti smrvljen od strane navedenoga slona, barem prije kraja svakako nastojte reći: jebe mi se. Moţda će to voţnju na nebo učiniti malo lakšom. Naravno, sve ovisi o stupnju vjere, pa biste tako zbog same uporabe riječi „jebe mi se" moţda mogli, po nekim vjerovanjima, završiti u paklu.

Vaši pogledi se mijenjaju postajući manje rigidni Uvijek sam pomalo ţalio političare. Netko mora, zar ne? Vjeruju da moraju riješiti svaki problem ispod sunca - teška stvar sama po sebi -as time su onda zaglavili ostatak svojih ţivota. Tijekom cijele političke karijere ima vrlo malo mjesta za manevriranja. Svaka promjena stava se obično kritizira kao kretanje u suprotnom smjeru. Dobro, sve dok ne ugroţavam druge aute u prometu, ja sam za kretanje u suprotnom smjeru. Ako ste krenuli u pogrešnom smjeru, mnogo je bolje pritisnuti kočnice, zaškripati gumama i okrenuti u suprotnom smjeru kako to već čine u američkim filmovima. Nikad nećete čuti političara kako kaţe: "Gledajte, doista sam o ovome promislio i shvatio da sam bio potpuna budala. Sad o istoj stvari mislim upravo obrnuto nego ranije. Ţao mi je."

Zajedno s našom bjesomučnom akumulacijom značenja, također akumuliramo i poglede na stvari. A ovi imaju tendenciju postati fiksni kako starimo. Pogledi, naravno, dolaze u svim oblicima i veličinama, ali još uvijek su samo pogledi. Moţda imate stavove o velikim temama: nitko ne bi trebao biti gladan, ne bi trebalo biti političkog proganjanja, treba se nuklearno razoruţati. Kao i o malim temama: Sue na kraju ulice bi trebala izbaciti Micka na ulicu nakon što je petljao s Mandy; radnja na uglu morala bi ponovno prodavati onu staru čokoladu; nova cura na večernjim vijestima ne bi trebala nositi tako kratke suknje. Ali to su još uvijek samo vaši pogledi. Svi pogledi vezani su uz nešto što je bitno. Kad počnete govoriti jebe mi se, stvari počnu značiti manje a vi počnete gubiti svoje omiljene poglede. Konačno, kad ništa ne bi imalo značenja onda uopće ne bismo imali nikakve stavove! Ne bismo imali nikakvu poziciju, nikakav stav, nikakav argument. Naprosto bismo reagirali na stvari kako dolaze: potpuno svjeţe i bez predrasuda. Kad stvari počnu manje značiti, vaši stavovi mogu se promijeniti. Zacijelo će postati manje rigidni. Ljudi koji kaţu jebe mi se, mogu odjednom preći s vegetarijanstva na mesoţderstvo, od aktivista postati pasivisti, od pacifista apatisti. Pa ako sam par ovih riječi i izmislio, čisto zbog ritma, hej, jebe mi se. Nekoć sam vjerovao da engleski jezik treba korektno rabiti, da ne valja početi rečenicu veznicima ,,i" ili "ali", na primjer. No, jednog sam dana rekao jebe mi se. Sada počinjem svaku drugu rečenicu s veznicima. Koristim jebemu i jebe mi se u svakoj drugoj riječi, i još izmišljam nove otkvačene riječi. Nekoć sam imao unaprijed spremno mišljenje o svemu. Tuţno je priznati, no kad bi političarima postavljali pitanja na radiju ili televiziji, zamišljao sam što bih ja odgovorio da sam na njihovom mjestu. Danas je moj jedini pogled ono što moje oči vide u ovome trenutku.

Izgubiti nit radnje Ne, ne mislim da ćete pošandrcati. Naravno moţda i hoćete, ali ako i nećete moţda će se vašoj okolini tako učiniti. Evo što mislim pod gubitkom niti radnje: Zamislimo svoj ţivot kao film. Njegova „radnja" je ono što ste u ovom trenutku prilično dobro osmislili ili barem tako mislite: * imate dobru predodţbu kako će glavni lik, tj. vi reagirati u određenim okolnostima * znate što se zbilo ranije i više-manje vam je to razumljivo * prepoznajete poprište svake scene * imate prilično dobre predodţbe o tome što bi se trebalo dogoditi u nastavku filma * imate jasnu predodţbu o njegovu početku, sredini i kraju Kad kaţete jebe mi se stvarima, sve se nekako umekša i zamuti. Film sve više počne podsjećati na francuske filmove 1960-ih. Francuski ste zaboravili pa ne razumijete dijalog, titlovi se čine nekako premalenima s mjesta na kojem već sjedite. Točnije, događa se sljedeće: * s obzirom na to da se pravila urušavaju, postaje sve manje jasno što će on ili ona, glavni lik, tj. vi, učiniti u datim okolnostima * značenje onoga što se dogodilo ranije postaje manje jasno i vaša prošlost postaje nekako manje kompaktna

* poprište svake scene odjednom postane ogromno i puno mogućnosti, dok ste ranije vidjeli jedino ono što ste htjeli vidjeti * planirate sve manje i manje; moţda izgubite osjećaj svrhe, uvidjevši da vaš ţivot moţe krenuti u bilo kojem od bezbrojnih smjerova * vaša percepcija vremena se pomakne i shvatite da postoji jedino srednji dio radnje: tj. ovaj trenutak vaše egzistencije.

Učinak na vaše tijelo nakon što ste rekli jebe mi se Ono postaje mekše Napeto raspoloţenje odraţava se u tijelu. Kad se opustite, kaţete jebe mi se, počnete opuštati napetost u svome tijelu. Počnite s jednom stvari. Neka to bude nešto što vas danas brine. Sigurno ne morate puno tragati. Duboko udahnite, pomislite na brigu, kako vas čini napetima. Zatim, dok izdišete, recite jebe mi se i osjetite kako se vaše tijelo opušta. Ponovite. Ako se ovo dogodi s jednom stvari u vašem ţivotu, zamislite što bi se dogodilo kad biste to mogli primijeniti na čitav dijapazon stvari. Doista, kaţete li jebe mi se, vaše će se tijelo opustiti. Moţda isprva to nećete zamijetiti, ali doista će biti tako. U stvari, drugi će to primijetiti prije vas. Vaše lice će postati mekše, ljudi će moţda reći da izgledate mladoliko. Vrat i ramena će se opustiti, tako da više nećete imati glavobolje, ili bol u tim dijelovima tijela. Svi vaši mišići će se opustiti i osjećati ćete se snaţniji. Dok se vaše tijelo opušta, ulovit ćete se kako naprosto opušteno sjedite i uţivate u ovim tjelesnim osjećajima. Jedan od njih će biti chi.

Vaš chi teče Što češće kaţete jebe mi se, više ćete se opustiti i neometanije će teći vaš chi. Zapamtite, chi je ţivotna sila koja teče kroz vas. Osjetit ćete ga kao škakljanje i toplinu ili magnetsku energiju. Ako ne poznajete taj osjećaj, vrijeme je da naučite svirati energetsku harmoniku. Na glavu stavite svoju energetsku beretku, najedite se energetskog češnjaka, podignite svoju energetsku harmoniku. Ona uţiva kad je svirate lagano, vrlo lagano. Vaše su ruke raširene i drţe harmoniku. Primaknite ruke. Bez dodira, samo ih polako primaknite. Kad stignu vrlo blizu, počnite ponovno otvarati harmoniku. Nastavite s vjeţbom. Zatvorite oči i usredotočite se na osjećaj između svojih ruku. Najvaţnije je opustiti se. Ramena, ruke. Ako ne uspijete danas, odmorite se i pokušajte sutra. Ali ono što ćete početi osjećati danas ili sutra, to je chi. To je ključ vašeg zdravlja. Volim raditi s chijem jer ima najjednostavnije načelo: što se više opustite, više osjetite. Nije nuţno učiti komplicirane tehnike ili poći od početničkih preko naprednih do najviših stupnjeva. Ne, samo treba upamtiti sljedeće: što se više opustite, to ćete više osjetiti. Kad kaţemo jebe mi se bilo čemu, opuštajući napetost u tijelu omogućujemo protok chija.

Vaše tijelo će ponovno naći ravnoteţu

Svaka napetost u tijelu stvara energetsku neravnoteţu. Prema kineskoj medicini, ţivotna energija, chi, kola u nama kroz meridijane koji odgovaraju raznim organima u tijelu. Ako stvarate tjelesnu napetost u nekoj od zona, blokirate energiju što ima učinak na određeni sustav unutrašnjih organa. Zamislite se na poslu. Moţda ste cijeli dan pogrbljeni nad kompjutorom, cijeli dan opterećeni raznim brigama. Samo grbljenje stvara napetost u ramenima, vratu i u leđima. Povrh svega toga, brige dodaju napetost. Tako provodite sate. Sva ta napetost blokira vitalni protok energije kroz vaše tijelo. Počnete osjećati neravnoteţu. Energetska neravnoteţa utječe na vaše emocije i zdravlje. Kad god kaţete jebe mi se i malo opustite ono što je ranije bilo napeto, energija će poteći dok je ranije bila blokirana. Vaš energetski sustav ponovno nalazi svoju ravnoteţu.

Nestat će bolesti S obzirom na to da bolesti nastaju zbog energetske neravnoteţe, povratak ravnoteţe dovest će do oslobađanja od bolesti. To se događa s akupunkturom. Igle se stave u točke gdje je energija blokirana i, tras bum, ona ponovno teče. Ako se dovoljno opustite, imat ćete isti takav učinak. Kad kaţete jebe mi se nečemu, to je poput ispravno ubodene igle u vašem tijelu. Osjetit ćete se bolje, imat ćete više energije u tradicionalnom smislu, a ne chi energije. Trebat će vam moţda manje odmora, manje hrane. Bolest će se povući.

Ţivjet ćete dulje Učinak opuštanja je, konačno, produţetak vašeg ţivota. (Naravno, izuzimajući velike nesreće koje ga mogu naglo skratiti). Kaţete li jebe mi se velikom području napetosti u vašem ţivotu, povećat ćete broj godina koje ćete provesti na ovom planetu. Čim se potpuno opustite, usporit ćete proces starenja. Ako se moţete opustiti doista duboko, onda moţete i obrnuti proces starenja. Vjerovali ili ne, što vam ţivot manje predstavlja to više od njega dobivate.

5 Formula „jebe mi se" Riječi jebe mi se dovoljne su da svakom čovjeku pomognu srediti ţivot (uostalom, riječ je o najuzvišenijem duhovnom putu). Opuštanjem i prepuštanjem moţete razriješiti bilo koji problem, jednostavan čin opuštanja učinkovitiji je od bilo kojeg oblika joge ili tai chija. Istina je, doduše, da je naš um sklon oslanjati se na formule: nešto za što se moţemo zakvačiti, ponešto

naučiti i osjetiti da radimo nešto korisno za sebe. Dakle, dobrodošli do formule „jebe mi se". Formule bez formule. To je formula koja uzima poze iz ţivota (npr. pozu zavaljenosti na kauču dok se gleda telka), malo ih modificira, doda trunak osviještenosti (svijest o tome što zapravo radite) i veliku ţlicu relaksacije - sjajan recept koji će nam biti od nevjerojatne pomoći. Ovdje su precizno iznesene dobrobiti svake od ovih poza, tako da je pred nama još puno toga što moramo proţvakati.

Korijeni formule „jebe mi se Formula „jebe mi se" je oblik Chi Kunga, kao što je i Tai Chi oblik Chi Kunga. Da pojasnim. Chi Kung je kineska vjeţba za obnavljanje energije, a doslovce znači „ovladavanje energijom". Dakle, svaki put kad svjesno vjeţbate ovladavanje energijom, vi radite Chi Kung. Ako negdje sjedite i čitate ovu knjigu, kad opustite svoje tijelo i zamislite kako chi teče kroz vaše ruke, onda radite Chi Kung. To je ono zbog čega volim taj pristup. Ne morate ići na tečaj, ne morate čitati nikakve knjige, ne morate učiti komplicirane formule, naprosto moţete raditi Chi Kung bilo gdje. Mislim, moţete ako ţelite. Godinama sam pohađao tečajeve, čitao mnogo knjiga, učio komplicirane poze, dakle samo naprijed ako vam se to sviđa. Ali nećete stići brţe do cilja ako radite sve te stvari. Čak vam jamčim da ćete brţe steći više energije koristeći formulu „jebe mi se" nego vjeţbajući Tai Chi. Da, Tai Chi je oblik Chi Kunga. Vjerojatno njegov najpoznatiji oblik. To je oblik gibanja tipičan za Chi Kung: pokreti su vrlo spori, namijenjeni uspostavljanju ravnoteţe u energetskim sustavima našeg tijela. Problem je međutim u tome da Tai Chi zahtijeva puno vremena da bi se pravilno naučio pa će proći i nekoliko godina kako biste naučili najosnovnije pokrete. A to je prije nego što počnete učiti dubinsko ovladavanje energijom. Volim Tai Chi. Drago mi je da sam ga dugo vjeţbao. Danas vjerujem da to više ne bih mogao. Obrazac „jebe mi se" je za one koji ţele osjetiti dobrobiti Chi Kunga bez napora. Uzgred, to je izrazito taoistički pristup: utrošiti minimalan napor za maksimalan učinak. Dakle, to je formula koja zahtijeva najmanje napora: jebe mi se. Kao i kad vjeţbate Ta i Chi, kad „prođete" kroz čitavu pozu, vaš cijeli energetski sustav bit će pročišćen. Ako to radite svakodnevno, mjesec dana, primijetit ćete duboke koristi: bit ćete opušteni sve vrijeme, bolje ćete spavati, imati uravnoteţen apetit, a ako ste bili bolesti, bolest će se početi povlačiti. Kao i sve povezano s formulom jebe mi se, ni ovu vjeţbu nemojte shvaćati isuviše ozbiljno niti se vezati za bilo koju od mogućih koristi. Vjeţbajte zbog osjećaja energije u svojem tijelu, i zato jer ste jedan od prvih koji prakticiraju jednu novu svijetom raširenu energetsku vjeţbu.

Vjeţba Zamisao je da formulu jebe mi se učinite sastavnim dijelom vašeg uobičajenog dana. Svaka poza je zasnovana na nečemu što već poznajete, samo morate napraviti malu preinaku u vašoj pozi: primjerice, vaša stopala trebaju biti paralelna jedno s drugim, a vaša koljena lagano savinuta; valja disati svjesno i postati svjestan svojeg chija i, gle, već vjeţbate obrasce „jebe mi se". Dakle, svakodnevna vjeţba je vaţna ako ţelite početi jačati svoj chi. Ako vam se danas ne da vjeţbati, ljenčugo, onda probajte sutra, jebe mi se.

Disanje

Disanje je od vitalna značaja za sve poze i pokrete. Inače moţete umrijeti, a to nikako ne ţelimo, zar ne? Valja početi vjeţbati disanje iz trbuha. Iz trbuha? Da, disanje iz trbuha, stari moj. Ako gledate bebu dok diše, primijetit ćete da se pri udisaju njezin trbuh podigne. Pri izdisaju on se spusti. To je prirodan način disanja. Iz nekog razloga, u određenom razdoblju našeg djetinjstva, vjerojatno kad se nečeg jako uplašimo, počnemo disati uglavnom iz prsa. Ako promatrate većinu odraslih dok dišu, njihova se prsa diţu i spuštaju a ništa se ne događa s njihovim trbusima. Takvo disanje je moţda jako korisno u posebnim slučajevima, ali nije u svakodnevnom ţivotu. To je površan dah, a površan dah znači površan ţivot. Ako ţelite ţivjeti dublje, morate disati dublje. Dakle, uvuci-te dah do svojeg trbuha. Pokušajte sada udahniti i pritom izbaciti van trbušne mišiće. Zamislite da u trbuhu imate balon i svaki put ga morate napuhati sa svakim udisajem. Zatim balon ispušite sa svakim izdisajem. Vjeţbe pravilnog disanja mogu vam promijeniti ţivot. Već i sama promjena od površnog prsnog disanja do dubokog trbušnog moţe imati ogromne fiziološke učinke. Punit ćete pluća učinkovitije (s prsnim disanjem nikad nećete napuniti više od dvije trećine pluća). Dakle, primate više kisika (glavno gorivo vašeg tijela). Novi način gibanja vaše dijafragme (ona se potisne duboko pri udisaju umjesto da se lagano podigne), omogućuje snaţnu masaţu svih unutarnjih organa. Oni time dobiju priljev krvi, blagotvoran poput toplog tuša. Čitav sustav unutarnjih organa dobiva također dobru masaţu, učinkovitije pruţajući vašem tijelu što mu treba, kao i rješavajući se onoga što mu ne treba. Druga dobra stvar glede disanja trbuhom je ta da morate odbaciti svoju sujetu (plitko) jer ako pravilno dišete trbuhom, on će se napuhati do veličine Buddhina trbuha (a on ima velik trbuh). Moţete nadomjestiti dio svoje sujete prihvaćenjem stvari (duboko) i uţivati u osjećaju zdravlja te opuštanja koje donosi ta vrsta disanja. Moţda ćete morati prestati nositi remen i zamijeniti ga nečim elastičnijim tako da se trbuh moţe neometano gibati.

Kako se povećava razina chija Što svjesnije radite sa svojim chijem, on se sve više povećava u vašem tijelu. Zamislite da svakoga dana svjesne vjeţbe s chijem stavite jednu kovanicu u svoju staklenku. S vremenom se ona zaista napuni. Ali o ovoj staklenci brigu vodi jedan izvrstan menadţer. U ovom trenutku on se brine da dobivate do 200 posto povrata na vašu investiciju. S obzirom na to da reinvestirate sav svoj profit, a da glavnica pruţa dodatnu godišnju dividendu, baš vam sve ide lijepo od ruke. Zamislite koliko ćete biti bogati za nekoliko godina. Eto, tako funkcionira chi. Kinezi kaţu: „Prvo um, zatim chi, zatim krvotok." (Samo što to kaţu na kineskom, a kako bi drugačije.) Saţeto ali istinito. Kad pomislite na dio svojeg tijela, na primjer dlan, onuda počne teći chi. A kad počne teći chi, krvotok slijedi. Zato je vjeţbanje chija (Chi Kung) tako moćna stvar: imate sve koristi od balansiranja svojeg energetskog sustava ali i dodatne tjelesne beneficije protoka krvi.

Sjedeće poze s naslonom Drţati guščje jaje

Da biste zauzeli ovu osnovnu pozu, zavalite se na kauču kao da gledate telku. Ustvari, gledajte ako to baš ţelite. Neka vaša stopala budu poloţena ravno na podu, razmaknuta u širini ramena, kičma opuštena i glava usmjerena naprijed (ne nagore). Opustite čeljust i stavite vrh jezika na nepce, neposredno iza gornjih zubi. Poloţite ruke na trbuh, jednu preko druge. Ako ste muškarac, prvo poloţite lijevu ruku onda opušteno preko nje stavite desnu. Ako ste ţena, onda prvo poloţite desnu ruku preko trbuha. Donja ruka bi trebala biti poloţena tako da korijen palca udobno počiva na pupku. Sporo dišite. Počnite osjećati kolanje chija.

Dobrobiti ove poze U ovoj pozi usmjeravate chi u dan tien ili vaše glavno spremište energije u tijelu. To oţivljava tijelo i osnovna je vjeţba na kojoj bi trebalo graditi sve druge vjeţbe. Ako ţelite vjeţbati samo jednu vjeţbu onda neka to bude ova, jer je ona blagotvorna za bubrege i umanjuje anksioznost.

Paun širi svoja krila Kao i ranije, zauzmite osnovnu pozu na kauču. Sklopite ruke iza glave i postavite palčeve malo ispod zatiljka, tj. na koščati greben pri dnu lubanje. Koristite palce za masaţu ovog područja. Dišite sporo i u ovoj pozi. Osjetite kako počinje cirkulirati chi.

Dobrobiti ove poze Protezanje ruku tonificira srčani meridijan - osjetit ćete se sretniji već tijekom prve minute. Kad gurnete unatrag ramena otvorit će vam se pluća i to će vam omogućiti dublje disanje, kao i oslobođanje zastoja u cirkuliranju chija. Masiranjem straţnjeg dijela glave stimulirat ćete akupunkturnu točku fengchi - odlično za smanjivanje stresa, glavobolje i očnih problema.

Drţanje svetog luka Zauzmite osnovnu pozu na kauču (kao ranije). Prekriţite lijevu noge preko desne; neka lijevi članak lagano počiva na vrhu bedra vaše desne noge. Uhvatite članak lijeve noge desnom rukom, a lijevu ruku spustite na jastuk pokraj vas s dlanom okrenutim nagore. Dišite sporo i osjetit ćete kako chi cirkulira. Kad osjetite puni učinak ove poze promijenite nogu.

Dobrobiti ove poze Lagano istezanje ubrzava protok energije u nogama i oţivljava nemirne, umorne noge. Meridijan ţuči i yin-kanali u vašim nogama su ispruţeni, što utječe na mentalnu jasnoću i

kreativnost. Ako ţelite jasnoću u svakoj situaciji ili da biste dobili ideju za nešto, zauzmite ovu pozu. Privucite članak bliţe preponama i pojačajte korist.

Ubijen zmajevom vatrom Zauzmite osnovnu pozu na kauču (kao i prije). Neka ruke slobodno i opušteno padaju s obje strane tijela, s dlanovima okrenutim prema gore. Zamislite da vas je doista ubio zmaj i da sad beţivotno leţite. Osjetite teţinu svojeg beţivotnog tijela na kauču. Odlična poza za kraj prvog dijela vjeţbe, kao što je smrt dobar način da se okonča ţivot. Zamislite da je zmaj još tamo i da na vas diše vatru. Zamislite ju kao precizno usmjerenu. Prvo, zmaj usmjeri vatru na vaše srce. Osjetite toplinu i snagu kako ulaze u srce. Zmaj zatim usmjerava vatru u vaš solarni pleksus. Osjetite toplinu i snagu u ovoj osjetljivoj točci. Na kraju, on puše vatru u vaš trbuh, vaš dan tien. Osjetite toplinu i snagu kako prodiru u vaš dan tien, taj primarni energetski centar vašeg cijelog bića.

Dobrobiti ove poze Početna poza dopušta da chi potone u vaše tijelo. To će vas prizemljiti. Odmah ćete se osjetiti mirniji, manje uplašeni, spremni da prihvatite ţivot a ne da ga se bojite. Zmajev oganj je vrlo moćna tehnika iscjeljenja. Energija ulazi u vaše tijelo i odlazi gdje je potrebna, ne samo u točku gdje je ušla. Vaše srce ima koristi (radost), kao i vaš solarni pleksus (otvorenost) i vaš dan tien (usredotočenost i energija). Energija se zatim širi u sva područja energetske neravnoteţe u tijelu. U kineskoj medicini ova tri područja su ekvivalent trostrukom gorioniku koji valja pročistiti da bismo imali uravnoteţeni protok energije kroz tijelo. Vjeţbajući, osjetite kako se energija kreće spiralno kroz vaše tijelo.

Sjedeće uspravne poze Zlatne ruke Zauzmite osnovnu sjedeću pozu na bilo kojem stolcu gdje vaša leđa mogu biti uspravna a stopala ostati ravno na podu. Neka stopala budu razdvojena oko jedan pedalj, paralelna, što znači da prsti nisu okrenuti prema unutra niti prema van. Sjedite udobno oslonjeni na straţnjicu bez naslanjanja na stolac. Zamislite zlatnu nit vezanu za vaše tjeme koja podiţe vašu glavu, ispravljajući vam kičmu. Povlačenjem zlatne niti brada će vam se lagano spustiti. Budite svjesni postojanja dvije suprotno usmjerene sile u vašem tijelu. Zamislite vješalicu na sipki. Na njoj visi svilena haljina. Vaš kostur je vješalica. Kao što je haljina obješena kukom o šipku (sila koja vuče naviše) tako ste vi obješeni o zlatnu nit (sila koja vuče naviše). Sve drugo u vašem tijelu moţe biti poput svilene haljine koja visi s čvrste podloge vješalice (sila koja vuče dolje). Svi mišići, koţa, unutarnji organi, čitava ta opuštena masa moţe jednostavno potonuti nadolje (sila koja vuče dolje). Osjetite kako se prepuštate i počinjete tonuti. Pritom stavite vrh svojeg jezika lagano iza gornjeg zubala, dodirujući nepce. Ovo je sjedeća poza. Sad naprosto radite razne pokrete svojim rukama.

Za vrijeme vjeţbe nazvane „zlatne ruke" neka vam ruke opušteno vise postrance. Od ramena nadolje ne bi smjelo biti nikakvog otpora niti napetosti u mišićima. Sporo dišite i počet ćete osjećati kako vam se chi skuplja u rukama. To je zlatni chi pa otuda i „zlatne ruke".

Dobrobiti ove poze Istezanje kraljeţnice otvorit će vaţni kanal du, te nam pomoći da ostanemo ţivahni i puni energije. Porast chija osnaţit će tijelo, dok će se um smiriti. Osjetit ćete kako se snaţan chi skuplja u vašim rukama, a to će vam ujedno pospješiti cirkulaciju. Moţete povećati korist za svoje bubrege trljajući ih dlanovima ispunjenim chijem, prije nego što krenete na sljedeću pozu.

Majmun češka leđa Zauzmite sjedeću pozu (kao ranije). Dok vam lijeva ruka počiva u krilu, stavite desnu iza svojeg desnog ramena kao da ćete počešati leđa. U stvari moţete početi trljati leđa prstima. Trljajte obje strane: palcem jednu stranu, a kaţiprstom suprotnu. Opustite se i polagano dišite u ovoj pozi. Moţete nastaviti trljati kraljeţnicu ili naprosto odmarati ruku na leđima. Kad osjetite da eh; teče i spremni ste nastaviti, učinite isto, ali sad s lijevom rukom.

Dobrobiti ove poze Ova poza proširuje meridijan srca, smiruje um i omogućuje masaţu meridijana ţuči, što naposljetku potiče vitalnu energiju bubrega i pomaţe da vam ojačaju leđa. Nije loše za malo trljanja.

Tigrove šape Zauzmite sjedeću pozu (kao ranije). Pustite da vam ruke počivaju u krilu s dlanovima okrenutim nagore. Neka budu sasvim opuštene. Dišite sporo i počet ćete osjećati kako chi teče kroz vaše dlanove. Osjećat ćete škakljanje, njeţno i blago, poput mekanih tigrovih šapa.

Dobrobiti me poze U ovoj pozi moţemo provesti puno vremena. Sjajna poza za meditaciju. Vaš um će se smiriti, a stresne misli nestati. Usredotočenost na disanje ojačava vam pluća i pojačava chi u cijelom tijelu. Usredotočenost na dlanove stimulira ključnu točku laogong. Moţete čak pokušati disati kroz dlanove: usisajte chi pri udisanju kroz ove ulaze chija, ispuštajući ustajali chi pri izdisaju. Ili naprosto mirno sjedite i primijetit ćete kako vaše ruke postaju tople.

Stajaće poze Ratnik kop se odmara

Stajaće poze su odlične dok nešto čekate, bilo da je to metro ili autobus ili vaš partner koji se treba pojaviti u kafiću; savršena stvar za vrijeme dok naprosto stojite na mjestu. Zauzmite osnovnu stajaću pozu: vaša stopala bi trebala biti razmaknuta u širini ramena. Stopala su paralelna, palčevi nisu okrenuti prema van niti prema unutra. Ako ţelite biti vrlo precizni, povucite crtu od sredine pete do sredine prstiju - to su onda crte koje moraju biti paralelne jedna drugoj. Koljena neka budu lagano povijena. Što ih više povijete to ćete proizvesti jači chi... ali onda će vam biti malo teţe stajati. Stoga, na početku, samo ih lagano povijte. Zatim morate „uvući rep". To znači, izbacite straţnjicu a zatim je uvucite unutra. Time ste uvukli rep. Isprva čudan osjećaj, ali kao i s čitavom pozom, nakon malo vremena priviknut ćete se. Učinak ovakvog stajanja, s uvučenim repom, bit će kao da ste oslonjeni o rub barske stolice. Fizički učinak stajanja s uvučenim repom je ispravljanje kičme i pravilno i puno disanje trbuhom. Sada krenimo prema glavi. Zamislite zlatnu nit o kojoj vaša glava visi ovješena o tjeme. To će vam dopustiti da lagano opustite čeljust. Neka vrh vašeg jezika dodirne nepce, odmah iza gornje čeljusti. Ako ovo zvuči pomalo komplicirano i čudno, samo da bi se stajalo u mjestu, uskoro ćete se na to naviknuti jer svaka uputa ima svoje razloge (u koje sad neću ulaziti jer ne ţelim da mislite kako je sve još kompliciranije nego što zapravo jest). Morate mi naprosto vjerovati. Dok ovako stojite, praktički ste zauzeli pozu stojećeg ratnika. Samo morate staviti ruke u dţepove. Ako ih nemate pravite se da imate te naprosto prislonite dlanove uz svoje tijelo. Odmorite se u ovoj pozi. Dišite sporo i duboko. S obzirom na to da je riječ o posebnoj pozi, budite svjesni onih dijelova tijela koji se osjećaju nelagodno i naprosto ih opustite. Vaţno je, na početku, da se nastavite opuštati, nadajući se da će metro, bus ili vaš prijatelj kasniti zato jer je sjajno ovako stajati i opuštati se.

Dobrobiti ove poze Ova poza, kao sve druge stajaće poze koje su srţ većine Chi Kung vjeţbi, uvelike oţivljava vaš energetski sustav. Nakon kratkog vremena osjetit ćete duboki spokoj koji moţe potrajati cijeli dan, ili barem dok se vozite metroom ili busom u društvu svojeg prijatelja.

Zagrijavanje nebeskog globusa Zauzmite stajaću pozu (kao ranije), a potom stavite ruke u dţepove jakne. Ako nemate jaknu, ili trenirku s dţepom u sredini, zamislite da imate, i stavite ruke preko trbuha s obje strane pupka. Duboko dišite u trbuh. Osjetite chi kako se nakuplja u vašem trbuhu. To će biti uglavnom senzacija povećane topline u trbuhu, ispod vaših ruku. Nebeski globus je dan tien, sjedište vašeg energetskog sustava. S ovom pozom vi ga doista zagrijavate. Ovo je jedna od mojih omiljenih poza. Kupujem veste i trenirke s dţepovima iznad trbuha samo da ovo mogu raditi kad god mi se za to ukaţe prilika.

Dobrobiti ove poze Vaš um će se smiriti i stresne misli će nestati. Ojačat ćete chi u vašem dan tienu (upamtite, to je strojarnica vašeg energetskog sustava). To će pomoći u pročišćavanju i pospješivanju krvotoka

u tijelu, a to je posebice korisno za menstrualne i reproduktivne funkcije u ţena. Dečki, ako vas ovo ljuti (jer vi naravno ţelite koristi i za sebe), onda upamtite, ova vjeţba također stimulira chi jetre, što će umiriti bilo kakvu ljutnju koju osjetite.

Primanje mnoštva darova Zauzmite stajaću pozu (kao ranije). Neka ruke opušteno vise sa strane s dlanovima okrenutim prema naprijed. Neka ruke ostanu opuštene. Dok dišete osjetit ćete kako chi teče u vaše ruke. Ova poza otvara vas prihvaćanju energije zemlje i neba. Primite sve darove koji vam dolaze ususret: relaksacija, inspiracija, iscjeljenje.

Dobrobiti ove poze Ovo je moţda najnepredvidljivija od svih poza. Moţda osjetite svaki puta nešto drugo. Moţda osjetite različite senzacije i iskusite različita stanja svijesti. To je najotvorenija poza, stoga otvorite se prema onome što vam zatreba u danom trenutku. Naprosto ostanite otvoreni i očekujte mnoštvo darova. Zauzmite stajaću pozu (kao ranije). Sklopite ruke iza leđa: jedna ruka podrţava drugu dok su palčevi međusobno ukliješteni. Bez sumnje vidjeli ste starije ljude kako stoje ili šeću u ovoj poziciji (zadovoljna izgleda). A to je, doista,

Sova ključ duga ţivota. Naprosto oboţavam stajati u ovoj pozi i zuriti u lijepe prizore ili loše ljude. Kad naokolo šetam u ovoj pozi, odmah se osjetim spokojno.

Dobrobiti ove poze Vaše ruke njeţno dodiruju bubrege što je vrlo blagotvorno za njihovu energiju. Upamtite, bubrezi su vitalna srţ tijela, zato o njima valja voditi osobitu brigu. Ispruţene ruke potaknut će meridijane yanga, te pomoći zagrijati tijelo. Sve u vezi s ovom pozom je umirujuće i ublaţujuće.

Pokretne poze Penjanje bijelim planinama Na Zapadu poznato i kao pranje zubiju. Paţljivo pranje zubi je doista sjajna vjeţba. Uglavnom zato što o ovoj dvostrukoj dnevnoj aktivnosti tako rijetko mislimo. Obavljamo je misleći o nečem što moramo učiniti kasnije. A moţe biti tako divna vjeţba promišljenosti i svijesti. Pristupite joj kao bilo kojoj jebe mi se pozi: koljena su malo pognuta, budite sasvim opušteni, usredotočeni na disanje. Zatim doista

osjetite kako je to prati zube. Primijetite okus paste za zube, rad četkice na desnima, što u međuvremenu radi vaš jezik.

Dobrobiti ove poze Razina vaše dentalne higijene će se u času poboljšati jer ćete zube prati temeljitije i s više paţnje. Uzmite pastu s pepermintom i moţete uvećati koristi, s obzirom na to da on stimulira chi u tijelu. Meridijan trbuha je stimuliran, dakle brinući o zubima brinete se i o trbuhu. Ako tu i tamo zaškrgućete zubima, na taj način stimulirate vitalni sustav bubrega, inače prvu ţrtvu stresa i umora.

Skok u plitko Jezero Na Zapadu poznatije kao pranje posuda. Poput penjanja bijelim planinama, i skok u plitko jezero je jedna krasna vjeţba u promišljenosti. Dok je pranje zubiju brza i automatska radnja, pranje posuđa traje dulje, obično je i malo napornije. Nastojimo ga obaviti što brţe moţemo pokušavajući si pritom što učinkovitije odvući paţnju od toga što radimo (na primjer, slušajući radio), te jedva čekamo da se čitava ta dosadna epizoda okonča. Umjesto takvog pristupa trebali bismo se što jače usredotočiti na tu aktivnost. Promišljen znači biti paţljiv i usredotočen na to što upravo radite. Umjesto da pokušavate ne misliti o tome što upravo radite, trebali biste to obavljati što promišljenije. Usredotočite se na sadašnji trenutak (a ne, kao obično, na prošlost ili budućnost), na sadašnji prostor, na samu aktivnost. Nisam prvi koji će sapunjavi svijet pranja posuđa iskoristiti kao vjeţbu u promišljenosti i meditaciji. Budisti su sjekli drva, nosili vodu i prali Ikeine zdjele od pamtivijeka. Dakle koristite iskustvo jebe mi se meditacije da se opustite i počnite s pranjem. Opustite noge i ruke. Usredotočite se na iskustvo pranja posuđa: primijetite osjećaj tople vode (naravno da je topla, pametnjakoviću), zvukove posuda koje se dodiruju, ljepotu svjetla koje se prelama u mjehurićima sapunice. Moţda vam bude teško odoljeti tom iskustvu nakon nekoliko pranja. Počet ćete se dobrovoljno prijavljivati za pranje posuđa. Time ćete zaraditi mnogo pluseva kod svojih partnera, prijatelja i rođaka. Moţda ćete zaraditi malo grublje ruke, zato si nabavite dobru zaštitnu kremu.

Dobrobiti ove poze Promišljenost koju ćete razviti ovom vjeţbom vjerojatno će vam koristiti i u ostalim aspektima vašeg ţivota: pomak u vašoj percepciji i stanju svijesti mogao bi vam promijeniti čitav ţivot. Stavljanje ruku u toplu vodu potiče stvaranje chija u vitalnim meridijanima uzduţ ruke odakle protječe u svaki prst na ruci. Ti vitalni meridijani uključuju meridijan srca (bit ćete sretniji), meridijan perikardiuma (bit ćete otvoreniji), i meridijan pluća (bit ćete slobodniji). Uf, kad nam daju da im operemo suđe, trebali bi nam naplaćivati, zar ne?

Postkoitalnl dim Učini je bilo lijepo

Hvala najljepša. Intimno iskustvo s vama je skoro okončano, ali uţivao sam. Bilo mi je lijepo i to je zapravo jedino bitno (naravno, moj se izdavač neće s ovim sloţili). Istina je da kad radimo ono što nam se sviđa (osim naravno aktivnosti tipa serijskih ubojstava), ne udovoljavamo samo sebi, već i drugima. Na kraju svi ţelimo raditi baš ono što nam se, k vragu, hoće. A oni koji ţive svoje ţivote na taj način obično nas inspiriraju (ili nas doista razbjesne ako smo kruti i konvencionalni). To je suština pristupa jebe mi se. Pljunuti u lice obvezama, očekivanjima, pravilima i regulama. Reći jebe mi se i krenuti svojim putem. Dakle, molim vas, sklopite ovu knjigu i krenite svojim putem.

Zbog čega je jebe mi se najuzvišeniji duhovni put (čisto u slučaja da niste obraćali paţnju a ţelite imati temu za čavrljanje u kafiću) Ţivot je duhovan. Ţivot naprosto teče. Niti osuđuje niti kritizira. Ne odupire se onomu što jest. Ţivot jest. Ţivot je mekoća i opuštenost. Odupiranje ţivotu znači tvrdoću i napetost. Jebe mi se je kretanje od napetosti u bilo kojem obliku do relaksacije u svakom pogledu. Jebe mi se je najprofaniji način za iskazivanje najdublje istine: kada se opustimo i jednostavno prepustimo tijeku ţivota, tada ćemo osjetiti osjećaj apsolutne slobode. Dakle, jebe mi se je stoga i najuzvišeniji duhovni put. (OK, dobro, neće moţda biti tako lako sve ovo reći u kafiću... ali barem promrsite koju riječ i recite: „Life is life, čovječe", a zatim: „Volim te, prijatelju, doista te volim"... time ćete gotovo posve pogoditi u bit.)

Htio bih vas ponovno vidjeti (ako se slaţete) Da, uţivao sam i htio bih vas ponovno susresti. Mislim da se dobro slaţemo, zar ne? Zato, valja to ponoviti. Kao neki okvirni dogovor (molim vas slobodno sugerirajte nešto drugo ako vam se to više sviđa), mogli bismo se naći u knjiţari kao i prošli put. Imat ću još više zanimljivih stvari za podijeliti s vama. Sigurno, malo me izbacilo iz takta kad ste me gotovo odmah ponijeli na zahod, ali sam se osjetio bolje kad ste me uzeli sa sobom u krevet (gdje smo zajedno proveli našu prvu noć). Dakle, do sljedećeg susreta, laku noć, neka vas blagoslove Bog/Buddha/Lao Tsu/Lakshmi.