John Brosnan - Nebeski Gospodari Trilogija

NEBESKI GOSPODARI 1 Zrakom se prolomio vrisak. Jan pogleda čuvaricu, a ona samo spokojno slegnu preplanulim ramenima i reče: "Bičasto drvo je vjerojatno uhvatilo nekog gmaza." Zanemarujući krikove koji su parali živce Jan se ponovno obrati panteri. "Ne, hvala," doviknu joj. "Zaista ne trebamo mačku." Crna je pantera i dalje mirno ležala na boku i netremice promatrala Jan. "Dobro radim za tebe, lovim štetnike, čuvam noću zid," reče prodornim, pištavim glasom. Jan je podrobnije promotrila životinju. Bila je to snažna zvijer dobroga zdravlja. Stanje na opustošenim poljima je očito postalo jako loše kad se takva životinja odlučila poniziti i ponuditi ljudima da za njih radi. Duž panterinog desnog boka protezala se velika ogrebotina. Izgledala je svježa. Martha se uznemirila. "Nije dobra. Tjeraj mačku. Martha ne voli..." Jan potapša čimpanzu po glavi. "Ne brini, ne može ti nauditi." Čuvarica podignu samostrijel. "Što misliš Jan, bi li strijela ubrzala njen odlazak?" upita. Prije nego je Jan uspjela progovoriti pantera se okrenu prema čuvarici i reče, "Učini to i brzo sam na zidu. Nosim tada tvoj vrat sa sobom. Mojim pandžama ova mreža kao trava." Dokazujući svoju ravnodušnost protegla se na desnom boku i pokazala trbuh. Jan primijeti da je to mužjak. Podigla je ruku prema čuvarici koja je pocrvenjela zbog panterine prijetnje i spremala se učiniti nešto suludo. "Nemoj, Carla. Prepusti to meni." Martha je u međuvremenu počela cviljeti. 1

Pantera je s očitim zanimanjem gledala u Jan. Na licu joj se vidjelo da se zabavlja. "Ti vrlo mlada za glavnog čovjeka." "Ja nisam glavni čovjek," reče Jan. "Ja sam kći Glavarice Melisse i ovaj sam tjedan odgovorna za obranu zida." Pantera je slagnula snažnim ramenima. "Dobro kažem — ti glavna. I zašto ne pustiš sirotu mačkicu u nassselje?" Posljednju je riječ izgovorila uz glasno siktanje. "Zato što poštujemo stroga pravila o držanju životinja u naselju," odgovori Jan. "To bi i sama trebala znati." "Vremena teška. Postaju teža. Moramo raditi zajedno. Kao nekad. Kad moji praočevi radili s tvojim praočevima." "Pramajke," prezirno ju ispravi Jan. "To je bilo davno. U vrijeme kad se velikim mačkama još moglo vjerovati." "Ne vjeruješ mi?" nevino upita pantera. "Ne, naravno. Misliš li da bi mrkva meni vjerovala da joj kažem da je neću pojesti?" "Tako," reče pantera i brzo ustane. "Griješiš," doviknula je dok je nezadovoljno mašući repom odlazila stazom koja je nekoć vodila do kukuruzišta. Uskoro je pantera nestala s vidika. Martha je poskakivala od uzbuđenja. "Grozna mačka. Grozna. Martha ne voli..." Jan je uzdahnula i obrisala podlakticom znoj sa čela. Prema položaju Sunca zaključila je da je čeka još najmanje jedan sat dužnosti. Okrenula se prema Carli, koja se mrštila. "Trebali ste me pustiti da je pogodim," reče Carla. "Bezobrazna zvijer. Bezobrazna muška zvijer." "Misliš li da će se vratiti?" upita Jan. "Bolje mu je da se ne vrati. Dobit će strijelu ravno među oči." Jan je sumnjala da bi Carla mogla tek tako ubiti lukavog mesoždera, ali nije to spominjala. Čuvarice zida su se morale povremeno prepuštati takvim iskazima hrabrosti — to im je podizalo moral dok su obavljale svoje sve teže dužnosti. "Oglasi uzbunu ako se vrati," reče Jan. "Bit ću na istočnoj strani." Uz nemaran pozdrav Jan se u pratnji Marthe uputila duž drvene ograde prema istoku. Tek tada je shvatila da je gmaz prestao 2

kričati. Pitala se zašto ju je susret s panterom toliko uznemirio. To je loš znak, pomislila je i prošaptala kratku molitvu Velikoj Majci. U posljednjih sat vremena na dužnosti Jan je prisustvovala još jednom nemilom događaju. Slonovski puzavac je probio žičanu ogradu na istočnom dijelu grada i prijetio je rušenjem dijela zida. Jan je nadgledala grupu od petnaest čuvarica dok su bacačima plamena i sjekirama uništavale ljigavu surlu koja je u najširem dijelu bila šira od metra. Kasnije je gledala kako se Martha i druge čimpanze spretno penju po mreži i s uobičajenom brzinom popravljaju oštećenje. Upravo kad su dovršavale posao stigla je Alsa da je zamijeni. Jan je s olakšanjem predala Alsi zlatnu grančicu koju je nosila zataknutu za pojas kao oznaku svojeg položaja. "Tvoja je," zahvalno reče. "Potpuno sam iscrpljena." Alsa je promotrila obnovljenu ogradu. "Imala si puno posla?" "Ništa više nego obično." Jan namignu Marthi koja se spustila s mreže i trčala prema njoj spremajući kliješta u torbu zavezanu oko struka. "Idemo kući?" upita Martha. "Da," odogovori Jan i potapša čimpanzu po glavi. Tada se ponovno obrati Alsi, "Možda će te posjetiti slatkorječiva pantera. Želi raditi za nas ako joj dozvolimo da ovdje živi. Budi oprezna s njom. Nesretna je. Tko zna što je sve spremna učiniti." Alsa se osmjehnula. "Ne brini za mene. Znaš kakva sam, nikad ne riskiram. Kukavica u duši." Nagnula se i zagrlila Jan ljubeći joj usta. "Čuvaj se, malena." Dok je silazila ljestvama koje su se spuštale od ograde Jan nije mogla zatomiti bijes zbog izraza kojim ju je Alsa nazivala. Znala je da Alsa to radi iz ljubavi, ah bila je jako osjetljiva na svoju visinu. Dok je bila mlađa nije je to smetalo; uvijek je vjerovala majci da će već sustići vršnjake, ali sada je, s osamnaest godina, postala svjesna da više neće rasti. Alsa i druge prijateljice su je nadvisivale za deset do petnaest centimetara. Bilo joj je suđeno da zauvijek ostane visoka poput prosječnog muškarca. Nebo se razvedrilo i sunce je nesmiljeno pržilo dok su Jan i Martha prolazile kroz povrtnjake koji su zauzimali sve slobodne površine između zida i prvih redova kuća u Minervi. Jan je primijetila da Martha neprestano pogledava prema nebu. 3

"Smiri se, Martha. Doći će tek za dva tjedna," reče. "Ne mogu. Nebeski Gospodar plaši Marthu. Ne volim." "Znam, Martha, svima je tako," reče. U posljednje je vrijeme svake noći sanjala Nebeskog Gospodara. U snovima je ponovno proživljavala svoje prve susrete s Lordom Panglothom. Njegov golemi trup je pokrio čitavo nebo nad Minervom. Dok se spuštao prema gradu divovske su mu oči zurile ravno u petogodišnju Jan koja je stajala uz majku na malom podiju na trgu za ubiranje. Ona je vrištala od straha i pokušavala se sakriti pod majčine skute... ali u snu je majka nestajala i ostavljala je samu. Jan je podigla pogled prema plavom nebu. Ponašam se jednako glupo kao Martha, prekorila se. Pangloth je uvijek bio točan. Majka kaže da to pridonosi mističnosti Nebeskih Gospodara. Pažnju su joj privukli glasni, bestidni povici. Prolazile su kraj prostora s muškim čimpanzama i nekoliko se mužjaka približilo ogradi vrijeđajući ih. Većina podrugljivih riječi bila je upućena Marthi, ali nekolicima odvažnijih usudila se dobacivati i Jan. Martha se ljutito kesila i skakala mašući rukama. Jan reče, "Ne gubi vrijeme na njih. Dođi, žuri mi se. Čeznem za pranjem i hladnim pićem." Nastavila je hodati. Martha im je još jednom ljutito uzvratila, a tada krenu za Jan. Šteta je da mužjaci čimpanza, za razliku od ženki, postaju s godinama ovako nepredvidivi, razmišljala je Jan. Ne svi, doduše, ali ipak se svi odrasli mužjaci moraju zbog opće sigurnosti zatvoriti u poseban ograđeni prostor. Nije oduvijek bilo tako; nekoć su mužjaci bili jednako odani kao ženke, ali prije pedesetak godina počeli su se mijenjati i pokazivati prve znakove nepouzdanosti. Kako različito od muškaraca, pomisli. Oni čitavog života ostaju jednako pouzdani. Svi muškarci koje je poznavala bili su mirni, zadovoljni i optimistični. Nije ih se ticao čak ni skori dolazak Nebeskih Gospodara. Zašto je Velika Majka napravila muškarce tako jednostavnima u usporedbi sa ženama? Kad je uklonila zlo iz njihovih duša mogla ih je istovremeno učiniti bar malo zanimljivijima. Približavale su se malom polju za uzgoj krumpira na kojem su radila šestorica muškaraca. Među njima je bio i Simon. Kad ih je ugledao ispustio je motiku i krenuo prema Jan sa širokim osmijehom 4

na zgodnom licu. "Jan! Kako je lijepo vidjeti te! Kako si?" Osjetila je kako joj lice crveni. Simon je bio jedini muškarac s kojim je vodila ljubav. Iskustvo je bilo zanimljivo, iako ne i naročito uzbudljivo, ali nakon toga se u njegovom prisustvu uvijek osjećala neugodno. "Bok, Simon," reče otresito. "Oprosti, ali nemam vremena za razgovor. Upravo sam sišla sa zida i strašno sam umorna." "U redu je. Mogli bismo se večeras naći u krčmi." Zurio je u nju s takvim očitim zadovoljstvom da se Jan osjećala još neugodnije. Namrštila se. "Zar si zaboravio da je večeras sastanak Vijeća?" upita razdraženo. "Sastanak sigurno neće završiti prije početka vašeg redarstvenog sata." Na trenutak je djelovao razočarano, a zatim se ponovno razvedrio, "Onda sutra!" "Možda," odgovorila je i krenula dalje. Minerva bi za dva tjedna mogla propasti, a njemu je jedino druženje na pameti. Muškarci... Jan i Martha su ušle u grad i krenule njegovim uskim uličicama. Prije četiri ili pet godina u gradu je bilo mnogo više prostora, no tada su stanovnici vanjskih poljoprivrednih zajednica izgubili bitku s gljivama i morali su se preseliti u grad. Novije male drvene kućice stiskale su se uz starije kamene zgrade i narušavale sklad prvotne arhitekture grada. Ali sve u svemu grad je izgledao normalno. Nigdje nije bilo vidljivih znakova svih onih priprema koje su se grozničavo izvodile širom grada. Jan je dopratila Marthu do dugačke, velike zgrade s brojnim prozorima bez stakla. Bio je to dom za ženske čimpanze, a u njemu je uz četrdesetak odraslih ženki živjelo i nekoliko mladunaca oba spola. Oprostila se od Marthe i krenula prema svojoj kući u središtu Minerve. Njena majka je već bila kod kuće. Naginjala se nad kartom grada raširenom na kuhinjskom stolu. Kad je Jan ušla podigla je glavu, pomaknula pramen srebrnasto obojene kose s lica i umorno se nasmiješila. "Dobar dan, dušo. Kako je bilo na zidu? Jesi li imala kakvih problema?" "Ništa ozbiljno." Jan priđe majci i poljubi je u obraz. "Ispričat 5

ću ti kasnije. Prvo moram skinuti ovu smrdljivu odjeću." Natočila je čašu vode i brzo je ispila, a zatim napuni zdjelu i odnese je u kupaonicu. Čeznula je za kupkom ili barem tuširanjem, ali otkako je Minerva spala na samo tri bunara takvu si raskoš nije mogla dozvoliti. Žurno je svukla debele rukavice i s olakšanjem razvezala i skinula tešku čeličnu prsnu ploču. Slijedio je pojas s kratkom sabljom, bodežom i sjekirom, te na kraju visoke čizme, prsluk, kratka suknja i donje rublje. Oprala se komadom mokre tkanine i jednim od nekoliko preostalih dragocijenih sapuna. Nije se morala brisati, jer je još uvijek bilo dovoljno vruće da se vlaga na koži odmah osušila. Kad je konačno navukla omiljenu plavu pamučnu haljinu osjećala se ugodno osvježena. Kad se vratila u kuhinju majka je složila kartu, ali na licu joj se i dalje vidjela napetost. Dok je pripremala pogačice od krumpira i salatu Jan joj je prepričavala današnje događaje na zidu. Nekoliko puta se vraćala na susret s velikom mačkom pa je majka primijetila njenu nelagodu. "Što te na toj zvijeri toliko uznemirilo?" Jan se namrštila. "Ne znam. Čini mi se kao da je to..." Nije nastavila. Nije mogla reći majci da vjeruje da je crna pantera nagovještaj loše sreće. To bi je uznemirilo i razljutilo. Ponovno bi optužila Jan da je slaba i da ju je iznevjerila kad joj je bila najpotrebnija. Umjesto toga pitala je Melissu kako napreduju pripreme. "Prema planu," odgovorila je i protrljala sljepoočnice. "Jedini problem koji nam je ostao je da dobijemo konačnu odluku Vijeća. Ako se večeras okrenu protiv nas sve će ovo biti gubitak vremena i Minerva će biti osuđena na propast." Jan je oklijevala. Napokon reče, "Znam da si u pravu, majko, ali ipak bi mi bilo draže kad bi postojao neki drugi način. Kad pomislim što će se dogoditi postajem tako, tako..." Zašutila je, ali bilo je prekasno. Melissa joj je prišla i uhvatila joj lice među dlanove. "Jan, ti si moja kći. Moraš podržati Minervu. Ne smiješ si priuštiti strah. Ne smiješ dopustiti da te išta prestraši. I moraš mi dati svoju punu i potpunu podršku!" 6

"Naravno da ću te podržati, majko. Znaš da ću večeras glasovati u tvoju korist..." Melissa ju je prijekorno gledala. "Nisam to mislila. Moraš uvijek biti uz mene. Dovoljno je da prijateljicama kažeš samo nekoliko riječi o svojoj nedoumici, i te će iste riječi poslužiti u Vijećnici kao oružje protiv mene." "Majko, nikome nisam ništa govorila," bunila se Jan. Pokušala se osloboditi majčinih ruku. "Mama, to me boli..." Melissa ju je pustila, ali oči su joj i dalje divlje sjale. "Večeras moram pobijediti ili je sve izgubljeno. Zar ne razumiješ?" Jan je prestrašeno kimnula. "Naravno da razumijem. Ne brini, majko, pobijedit ćeš. Znam da hoćeš." "Ako ne pobijedim vratit ćemo se kući i zajedno se ubiti sabljom. Bolje je umrijeti tako nego dočekati da Minerva dopadne Lordu Panglothu." Jan je zurila u majku. Zar zaista namjerava počiniti samoubojstvo. Ne, to je nemoguće... Na licu joj je vidjela da je ipak moguće. U kuhinji je za vrijeme ručka vladala neugodna tišina. Kad su pojele Jan se povukla u svoju sobu s namjerom da odspava nekoliko sati, ali shvatila je da je to nemoguće. Napokon je ustala, odjenula se i izišla van. Bio je već suton. Za dva sata počinjao je sastanak Vijeća, ali Jan nije htjela o tome razmišljati. Otišla u prostor za muškarce. Oca je pronašla u radionici. Spajao je pukotine na metalnoj cijevi dugačkoj oko dva metra i širokoj deset centimetara. Kad mu se Jan približila odložio je željezo za lemljenje i iskreno se osmjehnuo. Bio je vrlo zgodan muškarac s punim izražajnim usnama, privlačnim sivozelenim očima i gustom crnom kosom. U pogledu fizičkog izgleda je Jan od njega naslijedila mnogo više osobina nego od Melisse. Njena majka je pod službenom srebrnastom bojom imala plavu kosu, a tijelo joj je bilo visoko i mršavo, dok je Jan bila niska i tamnoputa poput oca. "Zdravo Jan," rekao je sretno i posegnuo da je zagrli. Nije se usprotivila kratkom zagrljaju iako se fizički dodir između očeva i kćeri nije odobravao. U stvari, nisu se odobravali nikakavi odnosi među njima. Nisu bili zabranjeni — takvo što bi se protivilo 7

minervanskom Ustavu — ali postojao je prikriveni pritisak kojeg je Jan osjećala još od djetinjstva. Znala je da njena majka ne odobrava njene susrete s ocem, iako ona to nikad nije javno izrekla. Otac ju je odmjerio pogledom. "Izgledaš umorno," reče. "Zar ne spavaš dovoljno?" "Bila sam na dužnosti na zidu. Nakon toga se nikada ne mogu potpuno opustiti. A tu je i večerašnji sastanak..." Na trenutak je njen otac izgledao neuobičajeno zabrinut. Tada se ohrabrujuće osmjehnu i reče, "Siguran sam da će sve biti u redu. Vidjet ćeš, Melissa i njeni sljedbenici će pobijediti." Jan je kimnula. Htjela mu je ispričati sve o Melissinoj prijetnji da će obje počiniti samoubojstvo ako ne pobjedi na izborima, ali je odlučila to ipak prešutjeti. Taj bi ga podatak samo zbunio. "Da, pretpostavljam da je tako. Ali što tada?" Pogladila je rukom dugačku metalnu cijev. "Vjeruješ li da će ovo uspjeti?" Ponovno se na tren zabrinuo. Zatim odlučno reče, "Imam potpuno povjerenje u Melissu. Ona zna što radi. Ako kaže da možemo uništiti Nebeskog Gospodara, onda ćemo ga uništiti. I ne zaboravi da je uz nas Velika Majka. Ona će nas osloboditi." "Naravno da hoće," reče Jan, ali nije u to vjerovala. Znala je da je takvo razmišljanje svetogrđe, ali nije se mogla osloboditi pitanja zašto je Velika Majka čekala tako dugo da ih oslobodi vladavine Nebeskih Gospodara. Prošlo je već tri stotine godina. Otac joj položi ruku na rame. "Jadna Jan. Tako si mlada, a držiš se kao da nosiš teret čitavog svijeta na svojim leđima." Uspjela se donekle nasmiješiti. Jadni oče, govorila je u sebi. Točno je da je meni tek osamnaest, a tebi više od osamdeset godina, ali ti si još uvijek dijete. I uvijek ćeš biti. Zavidjela mu je na njegovom povjerenju i naivnosti i poželjela je da se rodila kao muškarac. Rekla je ocu da se mora vratiti kući i pripremiti za sastanak. On ju je opet zagrlio i ponovio joj svoje uvjerenje da će sve biti u redu. Vani se već smračilo. Dok je žurila uskim uličicama neprestano je pogledavala prema nebu očekujući da će se na njemu pojaviti golema sjena Nebeskog Gospodara, koji je doznao da 8

planiraju pobunu te ih je došao kazniti. S dalekih opustošenih polja začuo se prodoran krik. Da li od boli ili bijesa,bilo je nemoguće odrediti.

2 Gljivice koje su polako ubijale Glavaricu Avedon bile su varljivo lijepe. Lijevi joj je obraz prekrivala velika kolonija breskvine boje. Jan nije mogla odvojiti pogled od nje dok je Avedon, najstarija Glavarica i zbog toga predsjednica Vijeća, razlagala Melissin plan i iznosila njegove nedostatke. Na kraju se prisilila gledati u gledaoce koji su sjedili u galeriji što je okruživala Vijećnicu. Opazila je Simona medu muškarcima. Zurio je u nju sa svojim uobičajenim smiješkom zbog kojeg ju je podsjećao na psića. Tiho je uzdahnula. Avedon je završila svoje izlaganje i predala Govornički štap Glavarici Ani koja se najviše protivila Melissinom prijedlogu. Dok je Ana govorila Jan osjeti da joj se želudac steže u bolan grč. Nije htjela ni razmišljati o tome što će se dogoditi ako Ana uspije nagovoriti Vijeće da odbace Melissin plan. Istovremeno je s Anom dijelila sve njene bojazni vezane uz pokušaj uništenja Nebeskog Gospodara. Međutim, Jan se trenutno brinula samo za svoje preživljavanje. Iako se to činilo nemogućim, znala je da je njena majka čvrsto odlučila da obje moraju umrijeti ako njen plan ne bude prihvaćen. Zamišljala je kako zabada u prsa oštricu noža koji joj je trenutno visio uz bok... Ne, nikad to ne bi mogla učiniti. To je nemoguće! A kad bi odbila, što bi Melisa učinila! Bi li je majka ubila? To je nezamislivo! Ali ovo nisu normalna vremena. Sada je sve moguće... Zatomila je drhtaj i pokušala se usredotočititi na Anine riječi. Ana je stajala u sredini kružne prostorije i optužujući upirala prst u Melisu koja ju je mrko gledala. "... I ponovno ističem da će nas plan Glavarice Melisse dovesti do uništenja Minerve. Pomisao da možemo uništiti ili otjerati Nebeskog Gospodara je ludo smiona. Da je moguće, to bi već učinile 9

naše majke ili druge zajednice. Nebeski Gospodari vladaju svijetom već govoto tri i pol stoljeća, a vatromet Glavarice Melise sigurno nije dovoljan da to promijeni. Moramo odmah odbaciti njen plan, zaustaviti sve pripreme i uništiti rakete prije nego bude prekasno!". Začuo se žamor odobravanja. S Anom su se jednako slagale Glavarice koje su sjedile u prvom krugu, kao i njihove kćeri u vanjskim krugovima. Melisino lice postalo je još mrkije. Na trenutak je pogledala u Jan koja joj je sjedila nasuprot. Jan se trgnula shvativši da je gledaju oči stranca. Njena je majka nestala i na njenom je mjestu sjedio netko drugi. Netko zastrašujući. Melissa je podigla ruku i dobila od Avedon dozvolu da govori. Ustala je i rekla: "Mi jednostavno nemamo drugog izbora nego prihvatiti moj plan, jer ćemo inače ove zime svi umrijeti od gladi. Svi znate da nam, ako ispunimo zahtjeve Nebeskih Gospodara, neće ostati niti jedna vreća žita. A takozvana nepobjedivost Nebeskih gospodara je samo mit. Poznato je da se prije pedeset ili šezdeset godina u vrijeme oluje negdje na sjeveru srušio jedan Nebeski Gospodar. Pogodila ga je munja. Mi ćemo Lorda Panglotha pogoditi vlastitom munjom!" Ovime je pak Melissa izazvala žamor odobravanja i Jan primijeti kako neke od Glavarica potvrdno kimaju glavom. Ana je podigla Govornički štap koji joj je davao pravo da se uključuje u razgovor kad god želi. "Ne znamo da li se to stvarno dogodilo. To su samo glasine koje šire putnici. Čak i ako je istina, Nebeski je Gospodar tada uništen voljom Velike Majke koja je protiv njega okrenula prirodne sile. Kako znaš da će rakete imalo naškoditi Panglothu? Melissa se okrenula prema Avedon. "Tražim da se Sestri Helen odobri ulazak u Vijećnicu." Pošto je dobila dozvolu Melissa pozove Helen koja je sjedila u prvom redu galerije. Helen je zbunjeno ustala. Ta je niska žena bila šefica ljevaonice i ključna osoba u ostvarivanju Melissinog plana. Dobro je poznavala stare znanosti, a sumnjalo se da zna i suviše zabranjenih i zlih mudrosti Čovjeka. Zbog toga nije baš bila omiljena, ali činilo se da njoj to ne smeta. "Objasni Vijeću ono što sam ja pokušala," naredila je 10

Melissa. "Ti ćeš ih, kao stučnjak, možda uspjeti uvjeriti." Helen se nervozno nakašljala i započela tihim glasom. "Kao što svi vjerojatno znate, Nebeski Gospodari lebde zahvaljujući plinovima lakšim od zraka. Postoje dva takva plina — vodik i helij. Nekoć su Nebeski Gospodari koristili samo helij jer je taj plin sigurniji. On je inertan, dok je vodik zapaljiv. Međutim, tijekom godina je znatna količina helija izgubljena zbog raznih nezgoda, prirodnog istjecanja plina ili slično. Izgubljene količine helija mogli su zamijeniti samo vodikom. Za razliku od helija vodik se može prilično jednostavno proizvesti u procesu poznatom kao 'elektroliza', a koji — " Melissa joj je dala znak rukom da prekine. "Pusti sad detalje," rekla je. "Zanima nas samo da li Nebeski Gospodar sadrži veliku količinu tog opasnog plina." Helenino lice se zarumenilo. "Pa, da, Glavarice Melissa, vjerujem da svi Nebeski Gospodari sada već sadrže mnogo više vodika nego helija." "Što ih čini zapaljivim?" "Jako zapaljivim." "Znači li to da bi ih naše rakete sa zapaljivim bombama na vrhu mogle ozbiljno oštetiti?" Helen je pročistila grlo i glasno odgovorila, "Vjerujem da imamo prilično velike izglede da u potpunosti uništimo Lorda Panglotha." U prostoriji su se začuli uzvici iznenađenja. Prekinula ih je Ana s pitanjem, "Jesi li sigurna da nisu pronašli način proizvodnje sigurnijeg plina? Helija? Ako mogu proizvesti taj drugi plin, zašto ne mogu helij. A možda su pronašli neki posve novi plin?" "Ne," odlučno je odgovorila Helen i zatresla glavom. "To je nemoguće. Ako dozvolite da vam objasnim -" Ovaj ju je put prekinula sama Avedon. "Dovoljno smo čuli o Čovjekovoj znanosti. Vjerovat ćemo ti na riječ. Sjedni, Sestro Helen." Brzo je sjela, lica crvenijeg no ikad. Ana je iskoristila taj trenutak i glasno izjavila, "Čovjekova znanost... u tome je naš problem. Melissin je plan prožet njome. Rakete!" Glas joj je bio pun 11

prezira. "Upotreba takvog oružja nije samo protuustavna, već je i svetogrđe. Velika Majka će nas napustiti upotrijebimo li Čovjekovo oružje!" "Iste smo riječi čuli i kad smo počeli koristiti bacače plamena, ali čini se da time nismo uvrijedili Veliku Majku", rekla je Melissa. "Zaista? A zašto su nam polja potpuno uništena i prekrivena gljivicama? Kakve smo koristi imali od tog oružja?", pitala je Ana. "Da ih nismo upotrijebili gljive bi već prekrile čitav grad. Bacači plamena su jedino moguće oružje za uništavanje spora, jednako kao što su nam i jedina mogućnost obrane od velikih zvijeri koje sve češće dolaze na naše područje." "Pa ipak, Minerva je suočena s uništenjem," ustrajala je Ana. Melissa je uzdahnula. "Uspijemo li poraziti Nebeskog Gospodara imat ćemo dovoljno žita da preživimo zimu. Do tada ćemo možda urediti barem dio naših polja. S druge strane, ako se pokorimo Nebeskom Gospodaru naša je sudbina zapečaćena." "Mogli bismo razgovarati s Nebeskim Gospodarem. Možemo mu objasniti našu situaciju. I sam će iz zraka vidjeti kako nam izgledaju polja!" vikala je Ana. "Ponudimo mu, recimo, trećinu očekivanog danka i obećajmo da ćemo mu ostatak dati kasnije. Oslonimo se na njegovu milost." Melissa se gorko nasmijala. "Je li Nebeski Gospodar ikad pokazao milost? Dobro znaš što oni misle o nama. Smatraju nas doslovce smećem sa zemlje. Za njih smo samo dio pošasti koju su ostavili Genetski Ratovi. Realnije je očekivati milost od divovskih guštera. Ne, naša jedina šansa je da uništimo Lorda Panglotha. Sestre iz Minerve, vrijeme je da se oslobodimo vladavine Čovjeka!" Jan je osjećala kako se val emocija u Vijećnici nepovratno okreće na Melissinu stranu. Melissa je pobijedila. Uskoro je glasovanje to i potvrdilo. Dobila je većinu od 23 glasa. Jan se opustila. Ipak ne mora umrijeti. Barem za sada. Imala je još dva tjedna pred sobom. Dva su tjedna prošla zastrašujućom brzinom. Jan je namjeravala uživati u svakoj minuti, ali za to nije imala vremena. Melissa ju je, kao i sve ostale, tjerala da do iznemoglosti radi na 12

konačnim pripremama. Jan je postala zapovjednicom jedne od mnogobrojnih skupina od po tri žene zadužene za ispaljivanje raketa. Bezbroj puta su ponavljale postupak pri ispaljivanju, stavljale rakete u nosače, skidale mreže ispod kojih su bili skriveni bacači i pretvarale se da pale upaljač prije nego će se sakriti iza grudobrana. Helen im je objasnila da su rakete prilično jednostavne naprave. Pokretao ih je barut i mogle su dosegnuti visinu od oko 300 metara, što je dokazano brojnim probnim ispaljivanjima. Pri sudaru s nekim tijelom klip je aktivirao kemijski upaljač, koji je zatim zapalio alkohol u čunjastom vršnom dijelu rakete. Nitko nije javno postavio pitanje kako je Helen znala napraviti barut, iako je ta tvar bila na samom vrhu liste zabrana. Jan je pretpostavljala da je Helen improvizirala. Iako je Melissa sada teoretski upravljala Minervom, Ana je do samoga kraja vodila kampanju protiv njenoga plana. Najozbiljniji sukob medu njima dogodio se početkom drugoga tjedna. Tog su se dana Ana, njena kći Tasma, Glavarica Jean i glasnogovornik muškaraca Adam pojavili u Melissinoj kući. Melissa ih je nevoljko pozdravila i poslala Jan da donese piće. No Ana je odbila piće rekavši da nije došla u prijateljski posjet, pa je Jan ostala u hodniku. "Je li istina da si tražila od Avedon da se muškarcima podijeli oružje?" optužujući je pitala Ana. "Istina je," rekla je Melissa i čekala. "Zar tvome bogohuljenju nema kraja?" zavapila je Ana. "Dozvoliti muškarcima da nose oružje unutar granica Minerve protivi se svemu što nam je sveto. Sestre osnivačice Minerve na nebu sigurno plaču od stida!" "Sestre osnivačice Minerve bile su realne," odgovorila je Melissa. "To nastojim biti i ja. Sljedećeg ćemo ponedjeljka morati svi zajedno braniti Minervu. Čak i ako zapalimo Lorda Panglotha neke će se jedinice Nebeskih Ratnika sigurno spustiti u grad." "Bolje i to nego da ovako uvrijedimo Veliku Majku!" ustrajala je Ana. Okrenula se prema Adamu koji se skrivao iza Jean i Tasme. "Reci Glavarici Melissi da, kao zastupnik svih muškaraca, odbijaš nositi oružje." Adam se nevoljko provukao između Jean i Tasme. Zabrinuto 13

je gledao Melissu. "Nije da baš odbijamo oružje, Glavarice Melissa, ali naše naoružavanje je gubitak vremena. Kao što dobro znate, minervanski muškarci nisu ratnici. Tako kaže Velika Majka. Kako bismo vam mi mogli koristiti u borbi s Nebeskim Ratnicima?" "To ćete već saznati," otresito mu je odgovorila Melissa. "Kad vam Nebeski Ratnici priđu s namjerom da vam sjekirom razbiju glavu ili da vas probodu sabljom, moći ćete birati hoćete li se obraniti oružjem ili im dozvoliti da učine što žele. Ne očekujte od sestara da vas štite, jer mi ćemo biti prezauzete obranom samih sebe. Tako odluka ostaje na vama." Adam je problijedio. "Ali... čitav život učili su nas da je najstrože zabranjeno dodirnuti oružje ili upotrijebiti alat na prijeteći način. Ne možete od nas očekivati da odjednom zaboravimo sve ono što su u nas usađivali godinama." "U pravu je," uplela se Ana. Dvije žene do nje također su kimale glavom. Melissa je slegnula ramenima. "Sve što znam jest da prema ustavu imam u ovakvim okolnostima pravo poduzeti sve izvanredne mjere za koje smatram da će osigurati opstanak Minerve, te u skladu s time naređujem da se svim muškarcima starijim od dvanaest godina dade oružje. Hoće li ga oni upotrijebiti ili ne, to ovisi o njima. To je sve." Ana se namrštila i otvorila usta da se usprotivi Melissi, ali je očito bolje razmislila o tome, ljutito se okrenula i pošla prema vratima. Slijedili su je ostali, s Adamom na kraju. On je jedini na izlazu promrmljao pozdrav. Kad su otišli Jan je prišla majci. "Misliš li da će se neki muškarci zaista boriti?" Melissa je ponovno slegnula ramenima. "Neki hoće. Samoobrana je snažan poriv. Vidjet ćemo, iako se iskreno nadam da to neće biti ni potrebno. Uz malo sreće Lorda Panglotha ćemo uništiti prije nego iz njega izađu Nebeski Ratnici." "Ako se neki ipak pokušaju boriti," polako je nastavila Jan, "to bi im se moglo dopasti, zar ne? Nikad im više nećemo moći vjerovati." "Nagađanje," rekla je Melissa. Izišla je iz hodnika i ušla u 14

prednju sobu. Umorno je sjela na krevet. Jan je došla za njom. "Ali nije li to razlog zašto im je zabranjeno nošenje oružja?" upitala je. "Zbog straha da će se tako probuditi pobude Starog Čovjeka koje još uvijek tinjaju u njima?" "Velika Majka ih je zauvijek promijenila. Nikad više ne mogu postati onakvi kakvi su bili," nevoljko je odgovorila Melissa. "Zašto je onda muškarcima zabranjeno nošenja oružja? Zašto žive u posebnom naselju? Čemu služi redarstveni sat? Zašto ih se još uvijek bojimo?" "To je tradicija i tako mora biti. Unatoč svim promjenama, minervanski muškarci ne mogu okajati grijehe koje su njihovi preci činili našim majkama kroz tisućljeća, ili zločine koje sada čini Lord Pangloth. Zbog toga se muškarci moraju svake nedjelje moliti u Odaji Pokajanja u katedrali. Odavno su izgubili pravo da budu jednaki s nama, i to pravo više nikad neće steći. Sad otiđi u svoju sobu i ostavi me na miru. Moram još o mnogočemu razmisliti." Jan je učinila kako joj je rečeno. Čisteći sablju po treći put tog dana razmišljala je što će se dogoditi s muškarcima ako u ponedjeljak uspije Melissin plan za uništenje Nebeskog Gospodara. Hoće li sestre zahtijevati da se muškarci zauvijek protjeraju iz Minerve? To je bilo vrlo vjerojatno, jednako kao što je bilo vjerojatno da će i ona podržati takve zahtjeve iako joj se nije sviđala zamisao o protjerivanju njenog oca, ili čak Simona. Kakva će biti budućnost Minerve ako u njoj ne bude živio nijedan muškarac? Do sljedećeg doba parenja bilo je još manje od tri godine... Te nedjelje - dan prije dolaska Nebeskog Gospodara katedrala je bila prepuna vjernika. Jan se nikada u životu nije predanije molila simbolu Velike Majke izrezbarene iz debla starog i svetog hrasta. Željela je da se sljedećeg jutra probudi i otkrije da je sve onakvo kakvo je bilo dok je bila mlađa, kad polja nisu bila uništena, kad na krovovima nije bilo skrivenog oružja kojim će pokušati uništiti Nebeskog Gospodara... ali najviše od svega željela je da hladna i okrutna žena u koju se Melissa pretvorila nestane, te da se vrati njena majka. Jan nije spavala te noći. Prvo je neko vrijeme nemirno lutala pustom kućom — Melissa je ponovno izišla da posljednji put 15

provjeri oružje — tražeći i dodirujući poznate predmete u pokušaju da samu sebe uvjeri kako je sve normalno te će i ostati normalno čak i nakon sutrašnjeg dana. Oko dva sata ujutro začula je udaljenu viku i jak udarac. Slijedili su jecaji i vriskovi, a zatim se sa zida oglasio alarm. Užurbano je navukla oklop i pojas s oružjem, te uzela svjetiljku i istrčala van. Na uskim se ulicama već stvarala gužva dok su druge sestre istrčavala iz svojih domova i jurile prema izvoru uzbune. Jan se pridružila jurnjavi. Trčeći je nagađala uzrok uzbune. Sudeći prema zvukovima očito se radilo o nečem ozbiljnom — možda o nekom velikom gmazu. Nadala se da zid nije srušen. Nakon svoje posljednje dužnosti na zidu bila je previše zaokupljena drugim brigama da bi razmišljala o opasnostima koje vrebaju s druge strane zida. Bilo bi ironično kad bi prije dolaska Nebeskih Gospodara Minervu pregazile životinje koje nastanjuju uništena polja. Prestrašila se kad je netko dodirnuo njeno golo bedro. Okrenula se i ugledala Marthu. Čimpanza je držala torbu s alatom i trčala uz Jan. "Martha, prestrašila si me." "Oprosti... Gospo..." Dahtala je trčeći na sve četiri noge. "Znate zašto... alarm?" "Ne. Vjerojatno zbog guštera. Nekog velikog." Jan je bila u pravu. Stigavši do zida vidjele su da su golema zapadna vrata srušena, a do njih je ležao monstruozno obličje jednog od divovskih gmazova. Zapleo se u čeličnu mrežu i to ga je očito spriječilo da uđe dublje u Minervu. Iz tijela su mu virile strijele iz samostrijela, ali unatoč tome on se i dalje trzao i svijao. Bio je to jedan od onih guštera koji hodaju na dvije noge poput ljudi i poznati su kao najopasniji. Jan se probijala kroz gomilu tražeći Alsu koja je večeras bila na dužnosti na zidu. Spazila je svoju prijateljicu u društvu nekoliko čuvarica. Okupile su se oko nečega na tlu. Kad im je prišla bliže Jan shvati da na tlu leži nečije tijelo pokriveno krvavom odjećom. "Tko je to?" zabrinuto upita Alsu. Alsa se okrenula i zbunjeno pogledala Jan. Isprva je očito nije prepoznala, a tada joj se pogled razbistri te reče, "Oh, to si ti, malena". Pažnja joj se opet vratila tijelu koje je ležalo na tlu. 16

Golemi gmaz je na samrti snažno udario repom, našto se Jan prestrašeno trgnula. Okrenula se i ugledala jednu od čuvarica kako se približava gmazu i zabija mu koplje u oko. Gmazovo tijelo se zgrčilo, a zatim se ponovno smirio premda su mu se prsa i dalje nadimala. Jan se okrenula Alsi. "Tko je to?" ponovno upita. "Carla," odgovori Alsa. Nagnula se i podigla krvlju natopljenu odjeću. Jan osjeti kako joj se želudac grči kad je ugledala ono što je pred njom ležalo. Na Carlinom zdrobljenom licu ostalo je još samo jedno oko koje kao da je zurilo u Jan. Jan je nerazumno vjerovala da je Carla još uvijek živa i da osjeća sve što se dogodilo njenom tijelu. Željela je vrišteći otrčati kući i sakriti se ispod pokrivača sve dok svijet ponovno ne postane normalan — onakav kakav je bio kad je bila dijete, kad nije morala gledati ovakve prizore... kad nije znala da se takvo što uopće događa. Pomaknula se nekoliko koraka unazad prije nego se uspjela sabrati. Ti si kći Glavarice Melisse, ponavljala je u sebi, ne smiješ se osramotiti! "Čuvale smo večeras zid," reče Alsa nakon što je, na Janino olakšanje, ponovno pokrila Carlu. "Ja sam se u posljednjem trenutku uspjela izmaknuti, ali Carla se nije snašla. Zdrobio ju je zid kad ga je gušter srušio." "Što se dogodilo?" pitala je Jan. "Zašto je srušio vrata? Znam da veliki gušteri povremeno nalete na zid, ali nijedan se prije nije ovako ponašao." Alsa je trljala obraz. Na tom se mjestu stvarala velika plava modrica. "Nisam sigurna... mislim da je nešto lovio." "Lovio?" "Sve sam vidjela samo krajičkom oka, ali mislim da je bila mačka. Velika crna mačka. Trčala je ispred guštera, a zatim je na zidu naglo skrenula i nestala." "Velika mačka?" upita Jan. "Pantera?" "Mogla bi biti. Kažem ti da nisam dobro vidjela." Jan se sjetila dana kad je pantera tražila utočište. Bilo je to upravo na ovom mjestu. I Carla je bila s njom. U velikom je krugu zaobišla guštera da bi došla do mjesta gdje je zid bio srušen i zagledala se u tamu koja se širila iza zida. 17

"Pazi," upozorila ju je čuvarica. "Tko zna koga je sve privukla ova buka, a da ne spominjem miris krvi." Jan je zanemarila upozorenja. Pažljivo je motrila drveće čekajući na neku kretnju. Tada ugleda oči. Gledale su u nju s visoke grane i sjale od svjetlosti brojnih svjetiljki koja se na njima odbijala. Panterino je tijelo ostalo potpuno nevidljivo. "Daj mi to!" zareža Jan kad je iščupala samostrijel iz ruku zbunjene čuvarice. Podigla je oružje prema grani na kojoj je vidjela oči, ali sada su one već nestale. "Što je? Što si vidjela?" upita je čuvarica. Jan nije odgovorila. Osluškivala je hoće li čuti neki zvuk — makar i lagano šuškanje — po kojem će znati gdje se nalazi pantera, ali čula je samo daleku grmljavinu. Tada na horizontu ugleda svjetlost munje. Nakon duge stanke vratila je samostrijel čuvarici i promrmljala, "Dolazi oluja."

3 Oluja je došla i prošla, ali nebo su još uvijek skrivali niski sivi oblaci. Jan se tresla od hladnoće dok je stajala na krovu zgrade i sa zebnjom promatrala trg pod sobom. Na tom su trgu Nebeski Gospodari ubirali danak. Trg je kao i obično bio pokriven vrećama, ali ovoga puta su vreće umjesto žita sadržale pijesak i slamu. Melissa i druge Glavarice su se okupile pred malim postoljem na kojem su inače sjedile i zajednički iskazivale počast predstavnicima Nebeskog Gospodara. Ovog puta će Melissa s postolja ispaliti crvenu raketu i to će biti znak za početak napada. Jan se osvrnula uokolo. Na svim su krovovima stajali ljudi, ali to nije bilo ništa neobično. Posjete Nebeskog Gospodara su uvijek privlačile mnogo znatiželjnika. Minervanske sestre su prezirale Lorda Panglotha i bojale su ga se, ali nisu mogle poreći da je njegov dolazak prava predstava. Jan pogleda na sat. Nebeski Gospodar je trebao stići u podne. Za manje od jednog sata. Kraj nje je stajala Martha, igrala se sa 18

svojim alatom i nemirno se vrpoljila. Nije bilo razloga da čimpanza ostane na krovu, ali tako je usrdno molila Jan da joj to dozvoli da je Jan napokon popustila. Bila je potpuno mokra od kiše i očigledno nesretna, pa je Jan ohrabrujuće počeše iza uha. Martha je tiho uzdahnula, a tada reče, "Martha se boji, Gospo. Jako se boji." "Ne brini," automatski odgovori Jan. "Nemaš se zašto bojati. Sve će biti u redu." "Muški čimpanze kažu drugačije. Kažu Nebeski Gospodar napravi da Minerve nema. Kažu Nebeski Ratnici dođu dolje, ubiju sestre... siluju sestre..." "Psssst!" zgranuto je upozori Jan. Već je drugi puta tog jutra čula ovu bogohulnu riječ. "Znaš da je to zabranjeno govoriti, Martha!" Martha je pognula glavu. "Oprosti, Gospo." Jan uzdahnu. "Pazi da se to više ne ponovi." Još se nije oporavila od strašnih događaja ranije tog jutra kad je prvi puta čula tu riječ. Melissa se vratila kući tek pred zoru. Jan je u to vrijeme sjedila kuhinji i igrala se s doručkom nastojeći zaboraviti sliku Carlinih ostataka koja joj je neprestano bila pred očima. Kad je vidjela Melissino lice izgubila je i ono malo volje za hranom što joj je još ostalo. Jan još nikada nije vidjela tako iscrpljeno stvorenje. Činilo joj se da pred njom stoji leš kojeg je neki zli čarobnjak vratio u život. Melissa je neko vrijeme u tišini gledala u Jan, a tada je pred nju na stol stavila neki mali metalni predmet. Bio je dugačak oko osam i širok dva i pol centimetra. Jan je zbunjeno pogledala predmet, a tada svoju uznemirenu majku. "Što je to?" "Bomba. Izradila ju je Helena. Izradila ih je nekoliko. Ona je jako pametna," odgovorila je Melissa. Podigla je malenu napravu i pokazala Jan njen kraj. "Vidiš ovaj dio? Ako ga zakreneš u smjeru strelice bomba će nakon trideset sekundi eksplodirati." Jan je primila valjak u ruku i razgledala ga. Trudila se izgledati zadivljeno jer je Melissa to očito od nje očekivala, ali nije shvaćala kako im to malo oružje može koristiti u borbi protiv Nebeskih Gospodara. Pružila ga je prema Melissi, ali ona je zatresla 19

glavom. "Zadrži je. Od sada je moraš uvijek imati uz sebe." Jan se namrštila. "Što će mi to? Zar da je bacim na Nebeskog Gospodara, ili što?" Melissa je uzdahnula i lagano slegnula ramenima. "Ako danas nešto pođe krivo i mi izgubimo bitku, ovo će nam biti posljednja nada za osvetu. Ostaneš li živa, prepustit ćeš se Nebeskim Ratnicima da te zarobe i odvedu na Nebeskog Gospodara. Kad ti se pruži prva prilika aktivirat ćeš ovu napravu na mjestu gdje će izazvati najveću štetu, po mogućnosti tamo gdje se nalazi zapaljivi plin, vodik." Jan je zinula od čuda dok je slušala Melissine riječi. "Majko, ne misliš valjda ozbiljno?' "Naravno da mislim ozbiljno!" povikala je Melissa. "Ne mogu to učiniti!" nastavila je Jan zamišljajući posljedice Melissinog nauma. "Ne mogu se živa predati Nebeskim Ratnicima. To je nazamislivo. Sama zamisao da završim na Nebeskom Gospodaru..." Zatresla je glavom. "Nemaš izbora," hladno je rekla Melissa. "Naređujem ti da učiniš što sam ti rekla. Ako preživiš bitku moraš se predati. Moraš, razumiješ li?" Jan je počela drhtati. Ponovno je pogledala mali valjak koji joj je ležao na dlanu. "To je smiješno," rekla je tiho. "Čak i ako dospijem na Nebeskog Gospodara kako ga mogu uništiti s nečim ovako sitnim?" "Nadajmo se da nećeš biti sama. Rekla sam ti da je Helena napravila nekoliko ovakvih bombi. Podijelili smo ih odabranim pojedincima, među kojima si i ti." "Ali zašto ja, majko? Zašto ja?" jecala je. "Mislim da je to očito, Jan. Ti si moja kći. Ako moj pokušaj da uništimo Nebeskog Gospodara propadne, važno je da upravo ti sudjeluješ u našem posljednjem činu pobune. Time nećeš osvetiti samo Minervu, nego i čast svoje majke." Jan je pogledala majku u oči i shvatila da nema nikakve nade da je urazumi. Dok se prepuštala očaju na um joj je pala još jedna spasonosna misao. "Majko," polako je počela, "čak ako preživim 20

osvetu Nebeskih Gospodara propadne li naš napad, i čak ako me zarobe i povedu na zračni brod, kako ću sakriti bombu od Nebeskih Ratnika? I sama znaš kako temeljito pretražuju vreće sa žitom prije nego ih podignu na brod. Sigurno će pronaći bombu sakrijem li je u odjeću." Na Melissinom lijevom obrazu je zatitrao mišić. "Nećeš je sakriti u odjeći, nego u sebi," rekla je. "Očekuješ da ovo progutam? Ali — " "Ne budi blesava!" uzviknula je Melissa. "Razmisli malo i sigurno ćeš se sjetiti kako ćeš je sakriti u sebi." Jan je umalo ispustila valjak, ali sjetila se da drži bombu te ju je uspjela zadržati. Tijelom joj se razlio val gađenja dok je u novom svjetlu razgledavala malu napravu. "Ne mogu..." "Moraš, kao i sve ostale djevojke koje su odabrane da prokrijumčare bombu Nebeskog Gospodara. Ne vjerujem da će se Nebeski Ratnici odlučiti na tako intimnu pretragu, ali nadajmo se da te nitko neće pokušati silovati." "Majko!" uzviknula je Jan zgranuto kad je čula prostotu nad prostotama koju je Melissa glasno izgovorila. Melissa se nagnula prema Jan i snažno je uhvatila za rame. "Jan, ne smiješ biti tako osjetljiva. Moraš se suočiti sa stvarnošću. Ovo je rat. Stvari koje je u normalnim vremenima bolje ne spominjati sada se moraju prihvatiti. Nisi više dijete!" "A ti više nisi moja majka." Nije razmišljala o tome što govori, riječi su joj same izlazile iz usta. Melissin šamar je uopće nije iznenadio. Oči su joj se napunile suzama. Željela se ispričati; željela je moliti majku za oproštaj, ali usta se sada jednostavno nisu htjela otvoriti. "Otiđi u kupaonicu i učini što sam ti rekla, odmah," rekla je Melissa dok joj je glas drhtao od prigušene ljutnje ili možda pritajenog bola. Jan je bez riječi ustala od stola i krenula prema kupaonici. I sada je osjećala bombu dok je nemirno stajala na krovu krčme; bila je glomazna i teška. Jan ju je poželjela baciti čim se rastala od Melisse, ali zbog krivnje koju je osjećala nije se mogla odlučiti na takav neposluh. Čak i sad, dok je gledala Melissin lik 21

pred dalekim postoljem, željela je potrčati prema majci i zamoliti je za oproštaj. Umjesto toga je prekrižila ruke na prsima i okrenula se prema svojoj ekipi koja se sastojala od Paule, čuvarice zida, Lise, koja je radila u pekari, i Petera, muškarca. Peter je još uvijek smeteno pogledavao prema sjekiri koju je nosio za pojasom. Jan se nije sviđala činjenica da muškarci nose oružje; vjerovala je da Peter neće znati upotrijebiti sjekiru i stoga će u borbi biti potpuno beskoristan, ali sama pomisao da bi je mogao upotrijebiti strašno ju je uznemiravala. Pokušala se smireno i samopouzdano nasmješiti kako bi pokazala svojoj ekipi da je odgovornost ne plaši. "Dakle, znamo li svi što moramo učiniti, ili da još jednom ponovimo postupak?" Paula odgovori u ime čitavog tima. "Mislim da to nije potrebno. Osim toga, možda ne bi bilo mudro sada skidati maskirni pokrov. Tko zna hoće li Nebeski Gospodar poraniti." Jan se trgnula. Čuvarica je u pravu i osramotila ju je pred drugima. To je još jedan dokaz da nije sposobna za rukovođenje. Da nije Melissina kći radila bi kao pletilja ili švelja, a ne bi se šepirila u oklopu glumeći ratnika. Kimnula je Pauli. "Imaš pravo. Lord Pangloth je uvijek bio vrlo točan, ali ipak je bolje pripaziti." Prišla je cijevima za lansiranje i pretvarala se da pregledava rakete. Lansirne cijevi su bile skrivene pod tkaninom s nacrtanim uzorkom tako da su iz zraka izgledale kao dio krova. Kad Melissa da znak oni će skinuti maskirni pokrov, podignuti drveni okvir s lansirnim cijevima u uspravni položaj i upaliti upaljače... Vrata na krovu se otvoriše. Jan se okrenula kad se na krovu pojavila Alsa. "Što ti radiš ovdje?" iznenađeno je upita. "Zašto nisi na svojem položaju?" Alsa je bila zadužena za lansiranje raketa na položaju uz tvornicu alkohola na drugom dijelu grada. Alsa se osmjehnula. Modrica koja joj se jutros pojavila na desnom obrazu bila je tamno ljubičaste boje i protezala se od arkade do čeljusti. "Morala sam te vidjeti, malena. Da ti poželim sreću, da ti kažem da se čuvaš." Zagrlila je Jan i poljubila je. 22

Jan se opustila u zagrljaju tih poznatih ruku. Alsa je bila njena prva ljubavnica i zauvijek joj je ostala najprisnija prijateljica iako se u posljednje vrijeme ponašala previše pokroviteljski. Dok ju je Alsa ljubila Jan osjeti kako gubi kontrolu. Svakoga je časa mogla zaplakati i priviti se uz Alsu moleći je da ne odlazi... Oslobodila se iz Alsinog zagrljaja i ustuknula jedan korak. Prisilila se da se nasmije, ali nije uspjela spriječiti podrhtavanje donje usne. "Čuvaj se, Alsa. A kad sve završi mogle bismo otići na piće." "Dogovoreno, malena. Ali samo pod uvjetom da piće popijemo u privatnoj sobi. Predugo smo bile razdvojene." "Bit će mi drago," iskreno odgovori Jan. Ona i Alsa nisu već gotovo godinu dana održavale nikakve odnose, ali u ovom trenutku Jan su se vratili svi njeni seksualni osjećaji prema Alsi. U njoj se javila neodoljiva čežnja. Nije mogla dočekati vrijeme kad će se, za nekoliko sati, njihova tijela sjediniti pod pokrivačem velikog kreveta u raskošnoj sobi iznad krčme. Ali dok je razmišljala o tome, u nekom crnom kutku njene svijesti pojavio se hladni, nepristrani glas koji joj je govorio: "Nikada više nećeš vidjeti Alsu." Prikrivajući nelagodu zbog ove slutnje Jan se nasmiješi i reče, "Doviđenja, Alsa. Čuvaj se." Alsa je poljubi u obraz. "I ti se čuvaj, malena." Dok se Alsa provlačila kroz uski otvor na krovu Jan se nije mogla oduprijeti pitanju nosi li i ona u sebi tvrdi i teški valjak smrti. Još minuta do podneva. Svi su gledali prema zapadu gdje se na horizontu protezao lanac niskih brežuljaka. Iza njih se obično pojavljivao Lord Pangloth, ali danas su se zbog niskih oblaka i kiše koja je lijevala po pljesnivim poljima između Minerve i bregova teško nazirali čak i njihovi obrisi. Jan je gledala prema dalekim obroncima i nervozno se poigravala drškom sablje. Milostiva Velika Majko, molila je u sebi, pošalji nam čudo. Neka se Nebeski Gospodar ne pojavi. Neka je nestao zauvijek, pogođen munjom u oluji kao onaj drugi Nebeski Gospodar... Dvanaest sati. Lord Pangloth još uvijek nije na vidiku. Tada Jan obuzme čudan osjećaj. Zrak je odjednom postao 23

drugačiji. Kao da je postao teži. Instinktivno je pogledala prema gore. "Velika Majko..." prošaptala je. Lord Pangloth se nalazio točno nad gradom i polako je ponirao kroz sloj niskih oblaka. Dok se golemi trup spuštao njegove su snažne mlaznice stvarale virove u oblaku. Jan se osjetila jednako beznačajna i bespomoćna kao kad ga je ugledala prvi puta još kao mala djevojčica. Kako možemo uopće pomisliti da ćemo uništiti nešto ovako veliko? pitala se. "Velika Majko, spasi nas..." ponavljala je Lisa. I ostali su gledali prema gore. Sa susjednih krovova dopirali su uzvici čuđenja i straha. Martha se sklupčala u kutu i jecala. Gledajući Lorda Panglotha kako se polaku spušta k gradujan se nije mogla oteti dojmu da nešto ne valja. Njegov kilometrima dugačak trup potpuno je zasjenio nebo. Zašto je promijenio svoj tradicionalni način dolaska? Zašto nije došao sa zapada kao i obično? Zar nešto sumnjaju? Dok se letjelica sve više približavala Jan je uhvatio atavistički strah kojeg je uvjek osjećala u ovakvim prilikama. Činilo joj se da će Lord Pangloth sletjeti na grad i zdrobiti ga svojom težinom. Trudila se suzbiti paniku koja ju je sve više obuzimala. Marthini prodorni jauci nisu joj u tome pomogli. Lord Pangloth se prestao spuštati. Lebdio je nekih 400 metara nad Minervom, a goleme oči su zurile u grad. Jan je kao i obično vjerovala da te oči gledaju upravo nju. Začuo se glasni šum, a tada se prolomio glas prodoran poput grmljavine: "JA SAM LORD PANGLOTH, GOSPODAR NEBA I SVEGA ŠTO LEŽI U MOJOJ SJENI. GLEDAJTE ME I DRŠĆITE! (KLIK!) VI STE MOJI PODREĐENI I MORATE MI UDOVOLJAVATI! MOGAO BIH VAS UNIŠTITI POPUT CRVA KOJI I JESTE, ALI BIT ĆU MILOSTIV. (KLIK!) ZAUZVRAT ZA DANAK KOJI ĆETE MI PONUDITI POŠTEDJET ĆU VAM ŽIVOTE. ZATO DAJTE ZNAK DA STE SPREMNI PREDATI MI ONO ŠTO MI PO PRAVU PRIPADA. (KLIK! KRAK!) NE UČINITE LI TO MOJA ĆE ODMAZDA BITI BRZA I STRAŠNA... STRAŠNA... STRAŠNA..." Glas je naglo utihnuo. 24

Jan se namrštila. Govor Lorda Panglotha bio je isti kao i prije, ali ono pucketanje, kao i ponavljanje posljednje riječi, bili su novost. Te dodatne promjene u normalnom slijedu događaja još su je više uznemirile. Skinula je pogled sa zastrašujućeg trupa Nebeskog Gospodara i okrenula se prema postolju gdje je Avedon upravo palila vatru kao znak Lordu Panglothu da je danak spreman za ubiranje. Srce joj je brže zakucalo. Još malo. Kad se sa simbolične lomače uzdigao dim Jan je ponovno podigla pogled prema Lordu Panglothu. Prisjećala se što joj je majka govorila dok je bila dijete: "Ne boj se, dušo. To je samo zračni brod. Zaostala igračka iz Doba Čovjekove Zlobe. Izgleda velik i snažan, ali u njemu nema gotovo ničega — samo nekoliko ljudi i mnogo plina." To je samo zračni brod, ponavljala je Jan u sebi. Ali uzalud. Lord Pangloth je možda i bio samo zračni brod, ali bio je dugačak kilometar i pol, i gotovo tri stotine metara širok. Jan je i predobro znala njegove razmjere. Razmišljanje o tome da je njegov golemi trup neka vrsta iluzije — da u njemu najviše prostora zauzima plin — nije joj pomoglo. Pomagalo je dok je bila dijete, ali sada više ne. Zračni brod? Ne, to je lebdeći grad. Lebdeći utvrđeni grad. Gledala je smrtonosne naprave zvane topovima koje su, poput čekinja na divovoj bradi, izvirivale iz svih dijelova trupa. Gledala je nizove prozora, balkona, vrata, te bačvaste mlaznice velike poput silosa za žito koji su stvarali glasni šum sličan dalekoj grmljavini. Koliko je nebeskih ljudi živjelo u tom monstruoznom letećem stroju? Nitko to nije točno znao. Tisuću, možda. Ili čak dvije tisuće. Zvuk Panglothovih motora se promijenio. Jan je opazila da se motori obješeni ispod velikih krila na repu okreću oko svoje osi... . Nebeski Gospodar se ponovno zaustavio. Jan je procijenila da se sada nalazi na visini od oko dvije stotine metara. U dosegu raketa. Okrenula se prema postolju. Napad može započeti svaki čas. "Pripremite se," reče svojoj ekipi. Ni sama nije prepoznala svoj glas. "Martha, zašuti." "Evo ih!" povika Lisa. Veliki dio Panglothovog dna se odvojio i polako se spuštao prema tlu obješen na debelim konopima. 25

Bila je to košara za danak. U njoj su se nalazili Nebeski Ratnici čiji je zadatak bio da pretraže sve vreće sa žitom prije nego ih podignu na letjelicu. Jedan od njih se nagnuo preko rukohvata i pogledao dolje. Košara se spuštala ravno prema središtu trga unatoč jakom vjetru koji ju je Povremeno zanosio. Jan se nadala da vjetar neće smetati raketama. Nebeskom Gospodaru očito nije nimalo smetao. Stajao je mirno nad gradom, ali zvukovi motora dali su naslutiti da su za odupiranje jakim naletima vjetra potrebni mnogi motori. Košara se nalazila još samo pedesetak metara nad tlom. U njoj su se jasno vidjeli Nebeski Ratnici odjeveni u slojeviti crni oklop u kojem su podsjećali na divovske rakove. Jan je uznemireno pogledavala prema postolju. Što majka čeka? Zar je poludila...? Na postolju se pojavio blijesak, a zatim se zrakom razvukao stup crvenoga dima. Jan je ukočeno zurila u dim, a tada se prisjeti svoje dužnosti, okrenula se prema ekipi i poviče: "Sad! Sadi." Dok su ostali strgnuli maskirni pokrov i podigli okvir s lansirnim cijevima Jan je divljački vrtila kremeno kolo pokušavajući iz njega istjerati veliku iskru. "Spremni, Gospo!" povika Pola. Tek tada je Jan, uz veliko olakšanje, uspjela upaliti tanku svijeću. Zaklanjajući plamen rukom kleknula je uz cijevi i zapalila upaljače. Kad je bila sigurna da sva tri pršte povika, "Sklonite se!" Svi su već čučali iza drvene pregrade na suprotnom kraju krova kad je Jan obišla njen rub i bacila se na pod. Nekoliko se dugih trenutaka ništa nije dogodilo, a tada se prolomi zaglušujući fiiiju! Dok je zvuk pomalo slabio Jan je ustala i zanemarujući iskre koje su padale po njoj pogledala prema nebu. Zrak je vrvio raketama koje su se uzdizale sa svih dijelova Minerve. Stotine i stotine raketa jurile su ravno prema Nebeskom Gospodaru. Dvije rakete pogodile su dno košare. Nakon zaglušne eksplozije košara se pretvorila u golemu buktinju. Pobijedit ćemo! radosno pomisli Jan. Zaista hoćemo!

26

4 Sastali su se u bolnici. Djelomično zato što je to bila još jedina veća zgrada u Minervi koja je ostala donekle čitava, ali pretežno zato što su svi preživjeli nakon bombardiranja nesvjesno krenuli prema njoj. Strateški je to bilo idealno mjesto za obranu, ako se riječ 'idealno' uopće može primijeniti u takvim okolnostima. Bila je to jedna od rijetkih građevina u Minervi koja je uživala u raskoši da se nalazi na vlastitom zemljištu, a okruživao ju je i niski zid koji je zaostao iz loših starih dana kad je karantena bila neizbježna. U bolnici i njenom dvorištu okupilo se 86 Minervana. Od toga je 48 bilo teško ranjeno i nesposobno za borbu. Medu preostalih 39 osoba sa lakšim povredama bilo je 11 muškaraca na čiju se pomoć u borbi nije moglo računati. Ostalo je, dakle, 28 žena, od kojih su samo 18 bile profesionalne ratnice. Među posljednjima je bila i Jan. Jan je stajala uz zida pred bolnicom i promatrala Nebeske Ratnike koji su navirali avenijom. U ruci je držala napeti samostrijel. Iz duboke posjekotine na čelu izvirala joj je krv i slijevala se niz lice, a krvarile su joj i druge rane po tijelu. U ušima joj je još uvijek odzvanjala eksplozija koja je razorila krov krčme, pa nije čula upozorenje koje joj je doviknula neka žena. Tek kad ju je žena snažno povukla za lakat Jan se okrenula i vidjela da su se svi sklonili iza zida. Polako se spustila na koljena i naslonila samostrijel na zid. Sve joj se činilo nestvarnim. Toliko se toga dogodilo u posljednjih sat vremena da su joj osjetila otupjela zbog preopterećenosti. Udarci su slijedili jedan za drugim i ostavljali je sve odsutnijom i neosjetljivijom prema događajima oko sebe. Nije se nimalo prestrašila kad su se prvi redovi Nebeskih Ratnika zaustavili i podigli cijevi pušaka prema minervanskim braniteljima. Znala je što su puške i kakva im je razorna moć, ali nije se sjetila skloniti glavu iza zida sve dok je žena do nje nije ponovno snažno gurnula. Prodorni pucnjevi pušaka nadglasali su zujanje u njenim ušima. Koji centimetar od njene glave s vrha zida su se odlomili mali 27

komadići kamena. Nekoliko metara niže jedna se žena uhvatila za lice i srušila na leđa. "Sad!" povika netko. Jan se sjetila što mora učiniti. Izvirila je glavom iznad zida i podigla samostrijel. Nebeski Ratnici su im se trkom približavali i vikali. Mnogi su na vrh pušaka učvrstili noževe. Jan je naslonila samostrijel na rame, izabrala metu i čekala. Oklopi koje su nosili Nebeski Ratnici nisu bili metalni, ali bili su dovoljno čvrsti da zaustave strijelu ako nije ispaljena izbliza. Kad joj se meta približila na oko šest metara povukla je obarač. Samostrijel se trznuo i snažno je udario u rame, ali strijela je pogodila cilj. Upravo sam prvi puta u životu ubila ljudsko biće, pomislila je, no to u njoj nije pobudilo nikakve osjećaje. Tada opazi da njena žrtva još nije mrtva. Ratnik se micao na tlu dok mu je pernati kraj strijele podrhtavao u lijevom ramenu. Krv mu se jasno isticala na crnom odijelu. Pored Janine žrtve ležalo je još nekoliko Nebeskih Ratnika, a mnogi od njih bili su posve mirni. Njihovi suborci su se već povlačili niz aveniju. Žena do Jan se pobjedonosno nasmijala. Netko je povikao nešto što Jan nije uspjela razabrati, ali očito se radilo o gruboj primjedbi o ratnicima jer se nekoliko žena počelo smijati. Dok je nesvjesno napinjala samostrijel Jan se čudila neprikladnosti njihovog smijeha. Avenijom je naviralo sve više i više Nebeskih Ratnika i bilo je jasno da nikako ne mogu odbiti drugi napad. Pogledom je potražila Nebeskog Gospodara. Spazila ga je četiri ili pet kilometara istočno od grada kako lebdi nisko na nebu poput neke divovske ribe. Kroz pukotinu u oblacima probijale su se sunčeve zrake i obasjavale srebrnaste pločice nalik krljuštima koje su prekrivale gornju polovicu letjelice i pridonosile njenom ribolikom izgledu. Veliko oko koje je zurilo s boka kao da je sjalo od zadovoljstva. Jan je željela ispaliti strijelu u to grozno oko i zauvijek ga oslijepiti. Ali znala je da čak kad bi i imala tako moćno oružje strijela nikada ne bi pogodila Nebeskog Gospodara, baš kao što ga nije pogodila nijedna raketa. Kad je bombardiranje prestalo Jan je požurila na trg da potraži Melissu, te je ondje naletjela na Helen koja je besciljno kružila. Desna ruka joj je bila odrezana ispod lakta i iz nje je još 28

uvijek kapala krv, iako ju je netko čvrsto podvezao. Bila je očito u šoku, ali Jan ju je ipak zgrabila za ramena i grubo zatresla. "Što se dogodilo?" povikala je gušeći se u oblacima gustog crnog dima što su se vukli trgom. Sa svih strana Minerve gorjele su zgrade, pa su se valovi dima izmjenjivali s naletima topline. Kad joj se vratio dah Jan je ponovno zatresla Helenu. "Što se dogodilo, prokleta bila?" Ali Helen joj je odgovorila samo tupim pogledom. Kad ju je Jan pustila, besciljno je oteturala dalje u dim. Jan je zajecala. To je nepravda. Morala je znati što je pošlo krivo, i to upravo u trenutku kad se pobjeda činila sigurnom... Rakete su jurile ravno prema cilju. Nekoliko ih je, doduše, skrenulo s putanje odmah nakon ispaljivanja, ali to nije bilo važno. Helen je predvidjela da će neke rakete zatajiti, a sad je već bilo očito da će većina ipak pogoditi Nebeskog Gospodara. Kad su se prve rakete približile na manje od tri metra od letjelice, sve je pošlo krivo. S mnogih mjesta na trupu Nebeskog Gospodara izbile su zrake jarke tirkizne svjetlosti i svaka od njih obasjala je po jednu raketu. Bilo je upravo nevjerojatno da nijedna zraka nije promašila cilj. Kakvi su to ljudi koji mogu tako precizno nanišaniti oružje — jer uskoro je postalo jasno da su svjetlosne zrake oružje — na brze pokretne ciljeve? Upravo u trenutku kad je Jan to pomislila jakete su eksplodirale. Istovremeno — sve bez iznimke. Vatrene kugle su označile mjesto gdje su rakete eksplodirale, a zatim su se raspale na užarene komadiće koji su još dugo padali na tlo. Nebeski Gospodar se u međuvremenu počeo uspinjati. Zapaljena košara za teret još uvijek je visjela pod njim. Jan ju je pogledala baš u trenutku kad je iz nje skočio Nebeski Ratnik obavijen plamenovima. "Što se dogodilo? Kakva je to svjetlost?" začuo se zaprepašteni glas. Bila je Paula. Njeno je pitanje vratilo Jan u stvarnost. "Napunite bacače!" oštro je naredila. "Brzo, prije nego Lord Pangloth izađe izvan dometa." Dok je njena ekipa užurbano pripremala sljedeće tri rakete za ispaljivanje Jan je po prodornim fijucima shvatila da su drugi 29

reagirali brže od nje. Pogledala je prema malom postolju na trgu, ali zbog obilja dima od raketa nije ga mogla vidjeti. Pitala se što se ovog trenutka zbiva u svijesti njene majke. Nešto je palo na krov kraj nje, te ona uz jauk poskoči unazad kad su joj iskre opekle nogu. Prepoznala je zapaljeni repni dio rakete. Upotrijebila ga je za paljenje svijeće, i naložila drugima da se sklone dok zapali upaljače... Njena slutnja da je to gubitak vremena se potvrdila. Ponovno su se pojavile tirkizne svjetlosne zrake i uništile rakete prije nego su se one uopće približile svom cilju. Nebeski Gospodar se i dalje podizao. Kablovi koji su držali zapaljenu košaru za teret su prerezani - ili su možda pregorjeli — te ona poče padati ostavljajući za sobom iskričavi trag. Jan ju je pratila pogledom sve dok nije udarila u zemlju iza kuća na suprotnom kraju trga. Neko vrijeme nakon toga, otprilike pet minuta, ništa se nije dogodilo. Nebeski Gospodar se popeo na visinu od oko 1300 metara i tamo se zaustavio. Djelomično zaklonjen niskim oblakom tiho je i nepomično visio u zraku. "Što ćemo sada?" upita Paula dok joj je glas drhtao od straha. Jan se i sama pitala isto. Ponovno je pogledala prema postolju na trgu nadajući se da će njena majka u posljednjem trenutku izvesti neko čudo, ali znala je da takvo čudo ne postoji. Martha je izašla iz svojeg skrovišta pod odbačenim maskirnim pokrovom i obavila ruke oko Janinih nogu. "Gospo, Gospo," jecala je i gurala lice u Janinu suknju. Jan se razdraženo pokušavala osloboditi snažnih čimpanzinih ruku. Bila je i sama previše uplašena da bi smogla snage tješiti Marthu. "Pogledajte!" povika muškarac. Pokazivao je prema Nebeskom Gospodaru. Jan je podigla pogled i ugledala mnoštvo malih tamnih predmeta koji su padali prema gradu. Kad su se približili čula je da proizvode zvuk sličan zvižduku... Kad je prvi od njih pao na trg točno ispred krčme i podigao u zrak stup dima i zemlje Jan je shvatila da su ti predmeti bombe. Kao dijete je slušala priče o tom strašnom oružju Nebeskih Gospodara — pomoću njih su Nebeski Gospodari pokorili ljude na zemlji nakon 30

Genetskih Ratova - ali nikada ga još nije vidjela. Sve više bombi je udaralo u zemlju i Jan se činilo da oko nje postoje još samo buka i zasljepljući bljeskovi svjetlosti. Srušio ju je udarni val. Osjećala se kao da ju je netko udario golemim nevidljivim jastukom. Omamljeno je ležala na leđima prije nego se uspjela prevrnuti na trbuh te na koljenima i rukama otpuzati do grudobrana na prednjem dijelu krova. Oči su joj preplavile suze kad je ugledala prizor pred sobom. Minerva je umirala. U svim dijelovima grada bjesnile su vatre, a bombe su i dalje padale. Kad je ugledala veliku vatrenu kuglu na suprotnom kraju grada znala je da je pogođena tvornica alkohola. "Alsa..." prošaptala je. Trg je bio pun kratera. Na mjestu gdje je stajalo postolje ostala je još samo hrpa pougljenjenog drveta. Morala je sići onamo; morala je pronaći majku. "Proklete kukavice!" povikao je netko iza nje. Okrenula se i ugledala Lisu, čuvaricu zida, kako stoji i podiže sablju prema golemom tamnom trupu Nebeskog Gospodara. "Siđite, muški gadovi! Siđite i borite se kao žene!" Zbog događaja koji je slijedio, ova slika mišićave zlatokose ratnice koja hrabro ali uzaludno prkosi čudovištima nad njima, ostala je zauvijek usađena u Janinom umu... Toga je časa na krov pala bomba. Krajičkom oka vidjela je neku nejasnu kretnju, a zatim se na krovu iza Lise kao čarolijom stvorila rupa. Bomba nije odmah eksplodirala, već je probila krov i prošla kroz čitavu krčmu sve dok je nije zaustavio kameni pod. Nakon zaglušujuće eksplozije stražnji dio krova se urušio i nestao. Zajedno s njime nestala je i Lisa. Uskoro je propao i dio krova na kojem je stajala Jan, te se ona našla u zraku. Dok je padala uši joj je parao Marthin očajni krik. Nikada više nije vidjela čimpanzu, kao ni ikoga drugoga tko je toga dana bio s njom na krovu krčmu. Pala je na nešto mekano. Bio je to jedan od onih velikih i udobnih kreveta po kojima je krčma bila poznata. Možda je to bio čak onaj isti krevet u kojem bi se ona i Alsa sastale te večeri da je dan prošao onako kako se Jan nadala. Nekoliko mjeseci kasnije, kad joj je Milo tijekom jednog od njegovih beskrajnih predavanja o bizarnim temama spomenuo koncept alternativnih svjetova, često je maštala o tome da će negdje, u jednom od tih gotovo identičnih 31

svjetova, Alsa i ona ipak održati taj romantični sastanak. Brzo je ustala iz kreveta kad se on počeo naginjati i pomalo propadati. Skočila je i uhvatila se za rub prozora. Osvrćući se preko ramena ugledala je da čitava stražnja polovica krčme više ne postoji. Kao da je golema oštrica prerezala zgradu na pola. Krevet je dobio na brzini i skliznuo niz urušeni pod. Čula je udarac kad je pao u prizemlje. Pogledala je prema gore i zaključila da je od krova dijele dva kata. Oštre krhotine kamenja još uvijek su padale kroz rupu. Morala je što prije izaći. Popela se na prozor i pogledala prema dolje. Na manje od pola metra ispod prozora nalazila se nadstrešnica terase što se prostirala pred krčmom. Sišla je na nju, a zatim se po žlijebu spustila na terasu i s nje skočila na tlo. Istog trena srušio ju je novi udarni val od bombe koja je pala u blizini. Ležala je pod terasom lica zagnjurenog u prljavštinu i rukama stiskala uši sve dok bombe nisu prestale padati. Tek kad je bila sigurna da je bombardiranje prestalo ustala je i krenula prema razorenom trgu u potrazi za majkom. Ondje je srela Helen. Melissino tijelo nije nikada pronašla. Ili ga nije prepoznala. Po čitavom gradu ležali su razbacani dijelovi ljudskih tijela, ali Jan nije imala snage pomnije ih pregledati. Naišla je na tijelo Glavarice Avedon. Lice joj je bilo opečeno, ali na njemu su se još uvijek vidjele gljivice. Bolje je da je ovako umrla, pomisli Jan, nego da je bolno i polako umirala od gljivica. Barem je netko imao koristi od ovog dana. Na trgu su se počeli skupljati ljudi. Svi koji nisu imali kamo pobjeći od vatre krenuli su u tom smjeru. Jan je pred sobom ugledala Glavaricu Anu i požurila prema njoj sretna da je pronašla nekoga koga dobro poznaje, pa makar to bila najljuća protivnica njene majke. "Ana!" povikala je, ne razmišljajući o formalnostima u ovako strašnim okolnostima. Ana se okrenula kad je čula svoje ime. Namrštila se ugledavši Jan. Kad joj se približila, Jan je s nevjericom gledala kako Glavarica izvlači sablju i kreće prema njoj. "Smeće!" vikala je Ana. "Izrod majke-vraga koja nas je sve pobila! Tvoja majka je mrtva, ali ostaje mi barem to zadovoljstvo da pljunem na tebe...\" 32

Jan je počela uzmicati i u posljednjem je trenutku izvukla sablju da se obrani od Aninog prvog udarca. "Ana, nemoj! Ne želim se boriti s tobom!" preklinjala je Jan iako je bilo očito da je to uzaludno. Ana ju je divlje i zastrašujuće gledala. Nije bilo nade da će je Jan urazumiti. Odbila je još jedan udarac — tako jak da joj je potresao cijelu ruku - i nastavila se povlačiti. Vjerovala je da će je Ana ubiti. Njen histerični bijes dao joj je natprirodnu snagu. "Ponovno bacaju bombe!" povika netko. Dok su se gomilom širili prestrašeni povici Ana je prestala napadati i pogledala prema gore. Jan se osjetila dovoljno sigurnom da učini isto. Nebeski Gospodar se kretao i ostavljao je za sobom oblak malih crnih predmeta, poput žabe kad u bari polaže jaja. Isprva je Jan pomislila da su to bombe, ali tada se iznad svakog lika raširio čudni oblik koji je usporio njihov pad. Kad su se spustili bliže zemlji Jan je napokon shvatila da su to Nebeski Ratnici. Stotine njih. Jan se nadala da će mnogi Nebeski Ratnici prizemljiti u vatre koje su harale gradom i izgorjeti, ali oni su očito vješto upravljali kupolama od tkanine koje su se uzdizale nad njima. Svi su se spustili izvan grada, u prostoru između prvih redova zgrada i vanjskoga zida. Okružili su čitav grad i pješice krenuli prema središtu. "Vraćaju se!" Zid crnih oklopa približavao se širokom avenijom prema bolničkom zidu. Jan je znala da više nema nade, ali unatoč tome nije osjećala strah. Jedino što je osjećala bila je neka neodređena nada da će sve brzo završiti i da će njena smrt biti brza. Namjestila je samostrijel i čekala. Crna plima se sve više približavala. Ispalila je strijelu i vidjela kako njena žrtva pada zajedno s mnogim drugima, ali ovog puta su Nebeski Ratnici nastavili navirati. Pucali su iz pušaka i trčali. Čula je zvižduke metaka koji su letjeli oko nje. Jedan joj je prošao vrlo blizu glave. Nije imala vremena ponovno napeti samostrijel, pa ga je bacila na tlo i izvukla sablju i sjekiru istovremeno se povlačeći od zida. I drugi su učinili isto. Žena s Janine desne strane je vrisnula i pala na leđa. Jan ju je u trku pogledala i vidjela na njenom čelu veliku okruglu rupu. Zavidjela joj je na tako brzoj smrti. 33

Nebeski Ratnici su prelazili zid. Nikad im ranije Jan nije prišla ovako blizu. Vidjela je im je čak oči kroz uske pukotine na sjajnim crnim maskama. Približavali su se glasno vičući. Sa sabljom u desnoj i sjekirom u lijevoj ruci Jan im je krenula u susret.

5 Netko je napokon podigao tijelo čija joj je težina pritiskala noge. Čizma koju je osjećala uz lijevi bok grubo ju je prevrnula. Jan zastenja i pokuša otvoriti oči, no kapci su joj bili slijepljeni. U glavi joj je tutnjalo i morila ju je neopisiva žeđ. "Ova je još živa," čula je muški glas. "Ne zadugo, ako je suditi po izgledu. Učini crvu uslugu i prereži joj vrat," odgovori drugi glas, također muški. Ponovno je zastenjala, ovaj put glasnije, i pokušala sjesti, no noge se jednostavno nisu htjele pomaknuti. Ruka u rukavici uhvatila ju je za bradu i grubo joj okrenula glavu na stranu. Čekala je da oštrica noža zareže njen izloženi vrat. No ruka je pustila bradu i prsti počeše pretraživati njen trbuh ispod prsne ploče. "Ne vidim ništa ozbiljno. Ova krv sigurno nije njena," reče prvi glas. "Vjerojatno je od ovog nesretnika," reče drugi glas. "Vidi, čini se da je imala sreće i pogodila ga u pazuh." Nije to bila sreća, ljutito je razmišljala Jan dok joj je crvena izmaglica ispunjavala svijest. Kad je Nebeski Ratnik podigao ruke u namjeri da me udari kundakom, imala sam priliku vrlo precizno naciljati. "Što misliš?" upita prvi glas. "Mislim da joj treba prerezati vrat." "Naredba glasi da dovedemo zarobljenike, a do sada ih nismo puno skupili." "Naredba glasi da dovedemo važne zarobljenike kako bi ih Aristosi mogli osobno kazniti za izdaju. Misliš li da je ona važna? Premlada je za to." "Mogla bi biti važna," polako je nastavio prvi glas. Možda se 34

ispod sve te krvi krije princeza. Njen oklop djeluje prilično skupo." Nakon duge stanke drugi je glas napokon odgovorio. "Ako je ona princeza onda sam je Lord Pangloth, ali pretpostavljam da bismo je mogli uzeti. Ako Aristosi ne izraze želju da se s njom poigraju možemo zatražiti pravo na nju i prodati je u roblje." Ruke u rukavicama uhvatile su je za ručni zglob i grubo podigle na noge. Ta je kretnja izazvala eksploziju boli u njenoj glavi i izmamila bolni jauk. Još uvijek nije mogla otvoriti oči i svladana slabošću na nogama se držala samo zahvaljujući nevidljivim uhititeljima. Prekrižili su joj ruke i zavezali ih konopom. "Kreni," naredio je drugi glas i povukao konop. Slijepa i slaba od boli i šoka Jan nije ni pomišljala na otpor te je nesigurnim koracima krenula prema nepoznatoj sudbini. Tek kad su stigli do trga uspjela je otvoriti oči. Počeli je kišiti, a hladna je voda sprala sasušenu krv kojom su joj bili slijepljeni kapci. Prvo što je ugledala bio je crni oklop na leđima Nebeskog Ratnika. Konop kojim su joj vezali ruke bio je napet preko njegovog ramena. S njene desne strane hodao je drugi ratnik. Okrenuo se prema njoj kad ga je pogledala. "Ooo, pa ti si progledala," rekao je. Njegove hladne plave oči virile su ispod ružnog šljema. "To je dobro. Slijepi rob ne vrijedi ni pare." Pokušala mu je odgovoriti, ali grlo joj je bilo suho. Zato je zabacila glavu unazad i otvorila usta. Hladna kišnica joj je toliko godila da je nakratko čak osjetila zahvalnost što je živa. Međutim, već prvi pogled uokolo vratio ju je u grubu stvarnost. Minerva je bila neprepoznatljiva. Požare je ugasila kiša, ali prije toga oni su već učinili svoje. Što nisu razrušile bombe, uništila je vatra. Nebeski Ratnici su zavirivali u ruševine i uzimali sve što su mogli. Sudeći po hrpama stvari koje su ležale na trgu, u potrazi su imali dosta sreće. Bilo je tu i nekoliko razbacanih vreća sa žitom, što je značilo da su otkrili čak i podzemna spremišta. Nebeski su Ratnici utovarivali teret u velike nosače jednake onom koji je ranije uništen. Jan je pretpostavljala da se Nebeski Gospodar nalazi točno iznad njih, ali ga zbog guste kiše nije mogla vidjeti. Činilo se da kablovi na kojima su visili nosači nestaju negdje u ništavilu desetak metara 35

iznad zemlje. Jan je primijetila da je vode prema velikom kavezu grubo ispletenom od pruća. Na njegovom je vrhu bio zavezan konop koji se također protezao prema gore i nestajao u sivilu neba. U kavezu je bilo dvadesetak ljudi. Prišavši bliže otkrila je da joj nitko od njih nije rođak niti bliski prijatelj. Većinu ih, zapravo, nije ni poznavala. Ako su zaista samo oni preživjeli, tada su svi koje je Jan ikada voljela sada mrtvi. Izgubila je majku, oca, Alsu, sve prijatelje... čak i Simona. Nije to mogla prihvatiti. Do sada je u životu izgubila samo jednu blisku osobu, a to je bila Pola, njena starija sestra koja se rodila jedno doba parenja prije Jan. Pola je poginula prije šest godina u borbi s bandom pljačkaša dok je čuvala jedno od vanjskih obradivih područja. Jan se dugo nije mogla pomiriti s njenom smrću, a sada se morala suočiti sa smrću čitavog svoga svijeta. "Što to imate?" upita Ratnik koji je stajao kraj kaveza kad su mu se približili. Onaj koji je držao konop počeo joj je odvezivati ruke. "Nismo sigurni, gospodine," odgovori drugi Ratnik, onaj o kojem je Jan razmišljala kao o 'prvom glasu'. "Prema izgledu oklopa moglo bi se reći da je bila važna. Možda čak princeza, gospodine." Treći se ratnik glasno nasmije i priđe bliže Jan da je bolje pogleda. "Amazonke nemaju princeze, vojniče. Ili točnije, nisu imale. Sviđala im se ideja demokracije. Ali imale su neku vrstu vladajuće klase..." Kad joj se približio, Jan opazi da je treći Ratnik odjeven drukčije od one dvojice, te je zaključila da je vjerojatno neki časnik. "Što ti kažeš o tome, amazonko?" upitao je. "Jesi li bila netko važan među vama crvima?" Kišnica je ublažila suhoću u Janinom grlu pa je sada mogla odgovoriti. "Ne," rekla je promuklo. "Ja sam samo ratnik." Tada joj na um padne pomisao o lancu i medaljonu koji je nosila oko vrata kao znak da je kći Glavarice. Bio je skriven ispod oklopa, ali činilo se da ovaj časnik poznaje njihove običaje. "Samo ratnik," podrugljivo je ponovio časnik. Tada ju je uhvatio za ruku i povukao prema kavezu. "Hej, crvi!" povika je. "Znate li tko je ova cura?" 36

Svi su zarobljeni Minervani pogledali u Jan. Lica sivoga od šoka i umora mirno su sjedili uz stjenke kaveza, Jan je odmah zapazila da su zarobljenici većinom muškarci. "Dakle?" zahtijevao je Nebeski Ratnik. Zarobljenici su zatresli glavama. Jan je laknulo. Nije joj bilo važno hoće li živjeti ili umrijeti, ali nikako nije željela dospjeti u ruke 'Aristosa', ma tko oni bili. Zapamtila je riječi Nebeskih Ratnika, a pomisao o mučenju ju je užasavala. "Što se može," nezadovoljno je promrmljao časnik. "Skinite joj oklop i zatvorite je u kavez s ostalim crvima." Gurnuo ju je prema dvojici Ratnika. Dok su joj raskopčavali zaštitnu prsnu ploču, Janin se želudac grčio od rastuće panike. Znala je da će časnik vidjeti medaljon. Uskoro se to i dogodilo. Prišao joj je bliže i uhvatio medaljon svojom željeznom rukavicom. "No, ovo mi se stvarno sviđa," reče. "Izgleda kao čisto zlato. Što je to?" "To je... to je medalja. Dobila sam je. Za hrabrost. Na zidu. Spriječila sam velikog guštera da ude..." Govoreći to Jan je osjetila val prezira prema samoj sebi. Lagala je ovim gadovima da bi spasila vlastiti život. Kad bi je majka čula... Zastala je kad je časnik neočekivao povukao medaljon prekinuvši lanac. Spremio ga je u džep na svojem pojasu. "Znači, ti si hrabra mala amazonka. A za amazonku si stvarno mala. Nimalo viša od onih vaših eunuha." "Namjeravali smo zatražiti pravo na nju ako je nitko drugi ne želi," oklijevajući je rekao drugi glas. "Možda bi je kupio neki ceh robova." "Mislim da je to u redu," odgovorio je časnik. "Ali očekujem postotak." "Oh, naravno, gospodine," rekao je 'drugi glas'. "To se podrazumijeva." "To mi je drago čuti," dodao je časnik. "Sad završite s njom i pridružite se svojoj jedinici. Uskoro krećemo." "Da, gospodine." Naredili su joj da skine rukavice, čizme i pojas za oružje, a tada je 'drugi glas' pretražio njenu odjeću tražeći, 37

vjerojatno, skriveno oružje. Uzmicala je pod njegovim dodirima bojeći se da bi to mogao biti uvod u silovanje. Bomba je još uvijek bila u njoj. Točno je osjećala njen oblik. Željela je da ju je nekako izgubila u borbi ih dok je bila u nesvijesti. Pretraživanje je bilo brzo gotovo i ubrzo su je poveli prema vratima kaveza koja je jedan Ratnik otvorio. Gurnuli su je unutra i zalupili za njom vrata. "Uživaj sa svojim prijateljima dok možeš. Uskoro krećemo na vrlo zanimljivo putovanje," doviknuo je časnik i glasno se nasmijao. Jan je zahvalno sjela između dvije žene. Bila je vrlo slaba i u glavi joj je tutnjalo. Kad su časnik i dva Ratnika otišli noseći njen oklop i drugu opremu žena s njene desne strane je progovorila. "Ti si kći Glavarice Melisse, zar ne? Kći one koja je odgovorna za sve ovo." Jan ju je pogledala. Njeno joj se lice učinilo poznatim, ali nije joj znala ime. Na trenutak je Jan bila spremna poreći da je Melissina kći, ali ipak je odustala od takvog kukavičkog ponašanja. "Moja majka nije jedina odgovorna. Većina u Vijeću stala je na njenu stranu." "Ali ideja o uništenju Nebeskog Gospodara bila je njena. Pogledaj što smo time dobili." Žena je podigla osakaćenu ruku i pokazala prema ruševinama iz kojih se još uvijek dizao dim. Jan je uzdahnula. Nije imala snage prepirati se. "Zašto nisi rekla Ratnicima tko sam?" "Isprva nisam bila sigurna. Ali sad jesam." Ženine sjajne oči gledale su je s hladnim prezirom. Jan se sjetila kako ju je Ana gledala kad ju je napala. Da Nebeski Gospodar nije započeo novi napad i omogućio joj bijeg Ana bi je tada sigurno ubila. Njeno se stanje očaja još više produbilo. Osim što je bila u rukama neprijatelja, mrzio ju je i vlastiti narod. Osvrnula se po kavezu. Svi koji su načuli ženine riječi zurili su u Jan s jednakim prezirom, čak i muškarci. Zatvorila je oči i čekala da joj učine što žele. To je nepravda, ogorčeno je razmišljala. Nije pravedno da sam još uvijek živa. Po svim pravilima danas sam morala poginuti. Bila je sigurna da će poginuti u posljednjoj borbi. Svi su branitelji bili brzo svladani i Jan se odjednom našla sama u gomili Nebeskih Ratnika. Jedan od njih 38

stajao je pred njom i već je podigao kundak da je njime udari. Posljednje čega se sjećala bilo je da je u tom trenutku zamahnula sabljom. Pretpostavljala je da ju je ratnik u padu ipak udario i onesvijestio. Bila je pokrivena njegovim tijelom i krvlju, pa su je do završetka borbe svi smatrali mrtvom. Nebeski su je Ratnici pronašli tek kad se sve smirilo te su počeli razmišljati o zarobljavanju preživjelih. Pitala se što se dogodilo s bespomoćnim ranjenicima u bolnici, ali je zatvorila um pred činjenicom koja se sama nametala... Nakon otprilike pola sata kiša je prestala. Jan je otvorila oči i pogledala prema nebu. Nebeski je Gospodar još uvijek bio skriven u sivilu neba, ali Jan je osjećala njegovu blizinu i pričinjalo joj se da čuje šum njegovih motora. Na trgu je bilo još samo nekoliko Nebeskih Ratnika i jedan nosač tereta. Zbog toga je pretpostavljala da se polazak bliži, ali zbunjivalo ju je što još uvijek nisu podigli kavez. Ponovno je pogledala konop zavezan na vrhu kaveza. Bio je debeo, ali i prilično istrošen. Pomisao da će taj konop morati ponijeti težinu dvadesetjedne osobe, makar i na tako maloj udaljenosti koja ih je dijelila od broda, nije joj se nimalo sviđala. Uskoro je podignut i posljednji nosač s preostalim Nebeskim Ratnicima i njihovim teretom, ali kavez je i dalje mirno stajao na razorenom trgu. Jan je uznemireno gledala u nebo pitajući se što oni gore namjeravaju. Uz glasnu škripu kavez se napokon počeo dizati. Svi su se zarobljenici uhvatili za rešetke kad se kavez zanjihao na kraju konopa koji se cvileći rastezao. Jedan je muškarac vikao. Jan mu to nije zamjerila. Uskoro su ušli u oblak i obavilo ih je neprobojno sivilo. Jan nije mogla vidjeti čak ni ženu koja je stajala do nje. Još se jače oslonila na rešetke od pruća dok se kavez sve brže okretao. Osjetila je vrtoglavicu i zatvorila oči, ali to joj nije pomoglo. Iako se bojala dolaska na palubu Nebeskog Gospodara, ipak je molila Veliku Majku da putovanje prema gore što brže završi. Kavez je napokon izašao iz oblaka. Jan otvori oči i pogleda prema gore. Iznad njih se na udaljenosti od dvjesto ili tristo metara nalazio Lord Pangloth, zastrašujući u svojoj veličini kao i uvijek prije. Konop na kojem je visio kavez izgledao je jednako nedostatno 39

kao nit konca. Tada Jan shvati nešto zbog čega je umalo ispraznila mjehur. Kavez se podizao jednako kao i Nebeski Gospodar, ali udaljenost među njima nije se smanjivala. Oni gore su ga jednostavno ostavili da visi na konopu. Pogled na sve dalju površinu oblaka pod njima potvrdio je njene strahove. Brzo su se podizali nad oblakom, ali pritom se nisu nimalo približavali Nebeskom Gospodaru. Drugi su počeli dolaziti do istog zaključka. "Što se događa?" zajecala je jedna žena. "Zašto nas ne vuku na brod?" Kavez se nastavio ljuljati i škripati. Jan se čudila zašto se sve oko nje jednostavno ne raspadne na komade. Pleteni pod kroz koji je mogla vidjeti oblake ispod njih činio se posebno slabim. Odlučila se popeti po jednoj od stijenki kaveza i gurnuti ruke i noge kroz otvore u pletivu. Novi je položaj bio neugodan, ali sada se osjećala sigurnije. "Još uvijek se ne mičemo!" povika netko. "Što ovi gadovi misle?" "Prerezat će konop! Znam ja njih!" čuo se drugi glas prožet strahom. Jedan je muškarac počeo glasno plakati. Jan je razmišljala o istoj stvari. Ili to, ili će ih Nebeski Ratnici jednostavno ostaviti da vise u kavezu sve dok ne umru od žeđi, gladi i hladnoće. Ali čemu onda sve one priče o prodaji u ropstvo? Zubi su joj cvokotali. Na većim je visinama postajalo sve hladnije, a odjeća im je svima bila potpuno mokra od kiše. Pa dobro, pomisli Jan, napokon će mi se ostvariti moja želja. Ipak ću umrijeti... Nekoliko trenutaka kasnije žena koja ju je prepoznala reče: "Netko od nas bi se trebao popeti i razvezati konop. Bolje je da umremo tako nego u rukama onih muških čudovišta". Jan se brzo usprotivila. Još je uvijek željela umrijeti, ali ne na taj način. Nije mogla podnjeti pomisao o beskrajnom poniranju kroz oblake i konačnom sudaru s tlom. Žena se zlobno nasmijala. "Toliko o časti Melissine obitelji. Kći joj je kukavica." "Nisam! Ne razumiješ... ja upravo zbog časti Minerve i moje majke moram stići živa na Nebeskog Gospodara." 40

"A da?" reče žena uz sumnjičavi osmijeh. "Zašto?" Jan je već požalila što je to rekla, ali sada nije imala drugog izbora nego nastaviti. "Moj je zadatak... uništiti Lorda Panglotha." Čim je to izgovorila postala je svjesna koliko smiješno to zvuči. Nije se iznenadila kad se žena počela smijati, kao i nekolicina drugih koji su načuli razgovor. "Namjeravaš uništiti Nebeskog Gospodara? Reci nam, Melissina kćeri, kako ćeš obaviti taj skromni zadatak?" "Imam... imam skriveno sredstvo... u sebi. Oružje. Napravila ga je Helen..." Osjećala se glupo. Znala je da ovo govori samo zato da bi produžila svoj život. Nije vjerovala da onom sićušnom bombom može imalo oštetiti Nebeskog Gospodara. Osim toga, plan je bio da na Lorda Panglotha dospije više osoba s jednakim bombama. Žena se ponovno nasmijala. "Oružje? Kakvo oružje? Je li to možda pribadača skrivena u tvojoj kosi? Hoćeš li njome ispustiti plin iz Lorda Panglotha? Glupačo! Jednako si luda kao i tvoja majka, djevojko!" Prije nego je Jan smislila odgovor neki muškarac povika, "Prestali smo se dizati!" Jan shvati da je to istina. Nebeski Gospodar se više nije dizao, nego je sve većom brzinom letio prema naprijed. Kavez su sve češće zanosili jaki naleti vjetra koji su onemogućavali razgovor. Zbog prizora koji je ugledala pred njima Jan je postala sigurna da trošni kavez neće još dugo visiti pod nebeskim divom. Pred njima se nalazio golemi, crni olujni oblak, a Nebeski se Gospodar očito kretao ravno prema njemu.

6 Let kroz oluju bio je najstrašnije iskustvo u Janinom životu. Kad se Nebeski Gospodar približio ustalasanoj masi olujnih oblaka tek se počelo mračiti, ali u oblaku je već vladala neprobojna tama. Udari kojima su kavez i njegovi zatočenici bili izloženi postajali su čas jači, čas slabiji. Povremeno se kavez podizao u snažnim uzlaznim 41

strujanjima, a tada propadao uz jaki trzaj. Jan je svaki puta pomislila da je trošni konop puknuo i vrisnula. Prolomila se zaglušujuća grmljavina popraćena bljeskovima. Jan se činilo da se nalaze u samom središtu oluje i očekivala je da će ih svakog trenutka pogoditi munja. Nikada se prije nije osjećala tako beznačajna i bespomoćna. Šibali su je vjetrovi, močila ju je kiša, zaglušivala grmljavina i zasljepljivale je munje, a ona je, ruku i nogu provučenih kroz otvore u pletenom kavezu, sklopljenih očiju preklinjala Veliku Majku da je spasi. Kad je povjerovala da je konop već odavno puknuo i da je kavez prepušten vjetrovima koji će ga zauvjek nositi po olujnom oblaku, udari su iznenada prestali. Otvorila je oči i vidjela da kavez sada visi u bistrom, mirnom zraku, te je ponovno začula snažno zujanje motora. Podigla je pogled prema beskrajnoj letjelici obasjanoj nizovima svjetiljki. Izvukla je ruke i noge iz rešetki na kavezu i bacila se na pod. Smrzavala se i udovi su je boljeli, ali bila je previše iscrpljena da bi o tome razmišljala. Zaspala je. Probudila ju je sunčeva svjetlost. Kroz pod kaveza je vidjela da je tlo vrlo blizu. Letjeli su nad pustim, pljesnivim Poljima obojenim prepoznatljivo jarkim, neskladnim bojama. Vrhovi drveća i većih nakupina gljiva nalazili su se manje od metra ispod kaveza. Sjela je i otkrila da joj je svaki mišić na tijelu ukočen i bolan, ali ništa nije moglo pomutiti njenu radost zbog sunca koje joj je grijalo kožu. Shvatila je i da je gladna. Koliko je vremena prošlo otkako je posljednji puta jela? Najmanje dvadeset četiri sata. Oko nje su ležali uspavani likovi, barem se tako isprva činilo. No kad je dotakla rame najbližeg muškarca sa zaprepaštenjem je otkrila da je hladan i ukočen. Mrtav. Na trenutak je povjerovala da je jedina preživjela, ali kad je zatresla rame susjedne žene s olakšanjem je primijetila da je topla. Žena se pomakla i zastenjala, a tada otvori oči. "Oh, to si ti," reče. "Luda Melissina kći. Pusti me da spavam." Jan isprva nije prepoznala da je to žena koja ju je sinoć napala. Činilo joj se da se ženino lice tijekom noći stisnulo. Bilo je ispijeno, a oči su joj okruživali crni kolobari. Jan se pitala izgleda li ona imalo bolje. 42

"Ovaj čovjek," reče promuklo. "Mrtav je." Žena se s mukom podignu u sjedeći položaj i pogleda muškarca. "Sretnik," reče. "Zavidim mu. Sad je s Velikom Majkom. Ako je časno živio uskoro će se roditi kao žena i bit će korak bliže raju." Jan je znala da je to tako, ali blizina leša ju je unatoč tome uznemiravala. Legnula je preko muškarca i oprezno dotakla nogu žene koja je ležala kraj njega. Brzo je povukla ruku. I žena je bila mrtva. Kavez se trznuo. Jan je zajecala i uhvatila se za rešetke. Trznuo se ponovno. Ona podignu pogled. "Dižu nas!" povika. "Idemo gore!" Dok se kavez sve više približavao golemom trbuhu Nebeskog Gospodara njegovi su se zatočenici počeli micati i podizati. Sedam likova je ostalo nepomično. Jan je pretpostavljala da su umrli od hladnoće, a možda i od šoka. Ona se ponovno našla medu preživjelima. Možda joj je tako suđeno. Možda zaista ima misiju za obaviti. Da li je Velika Majka održava na životu kako bi ostvarila Melissin naum? Ta ju je zamisao ohrabrila. Zatočenici su se prestrešeno pogledavali dok je letjelica pomalo zaklanjala nebo nad njima. Jan je primijetila da ih podižu prema četvrtastom otvoru na palubi. Srce joj je bolno udaralo u grudima dok su joj strepnje postajale sve jače. Što ih čeka u Nebeskom Gospodaru? Kakve su im užase spremili stanovnici Lorda Panghlotha? Kavez je prošao kroz otvor u palubi i ušao u veliku, slabo osvijetljenu prostoriju s visokim stropom na kojem su visili različiti strojevi, a medu njima i onaj koji je podizao kavez. Kad su joj se oči privikle na tamu Jan vidje da u prostoriji stoje mnogobrojni ljudi. Otvor na palubi se polako zatvorio, a potom je kavez spušten na tlo. Likovi u sjeni su sa svih strana prilazili kavezu i Jan vidje da su to isključivo muškarci. Neki su bili odjeveni u crno i nosili su oružje; očito su to bili Nebeski Ratnici, samo što su skinuli oklope. Drugi su na sebi imali jednodijelna široka odijela različitih sumornih boja. Svladana strahom Jan nije mogla spriječiti drhtaje koji su joj potresali tijelo. Znala je da su Nebeski Ratnici muškarci, ali dok ih je 43

viđala skrivene pod maskama i oklopima uspijevala je zanemariti tu činjenicu. Sada se, međutim, morala suočiti sa spoznajom da je okružena muškarcima. Muškarcima koji nisu poput onih minervanskih, već su nepromijenjeni potomci Starog Čovjeka čudovišta koje je tisućama godina potcjenjivalo i iskorištavalo žene, koje je silovalo svijet svojom pohlepom, agresivnošću i zlom tehnologijom, a tada ga napokon i umalo uništilo Genetskim Ratovima. Cijeloga života učili su je da mrzi i prezire ta stvorenja, a sada se našla u njihovoj milosti. Okupljeni muškarci su promatrali zatočenike kaveza s mješavinom prezira i zanimanja. "Hoj, amazonke!" povika jedan od njih. "Izgubile ste smisao za borbu, zar ne?" "Pustite nas odavde i pokazat ćemo vam!" odgovori žena koja je optužila Jan. Jan joj je zavidjela na hrabrosti da izgovori te riječi. Tada se među Nebeskim Ratnicima pojave dvije osobe koje su izgledom znatno odstupale od drugih prisutnih. Jan se iznenadila kad je vidjela da je jedna od tih osoba žena. Muškarac je na sebi imao krvavo crvenu jaknu sa širokim rukavima koji su se na ručnom zglobu naglo sužavali. Jakna mu je sezala do struka, a dolje je umjesto hlača nosio vrlo uske bijele čarape koje su mu isticale muskulaturu nogu. Jan je bila sigurna da bi se kroz čarape jasno vidio i oblik njegovog spolovila da ga nije pokrio žarko crvenim pokrivalom od krute kože. Duga crna kosa sezala mu je do ramena, a na izduženom, arogantnom lice pokrivenom slojem bijelog pudera isticale su se crveno obojene usnice. Žena je izgledala još bizarnije. Njena crvena haljina bila je najčudnija odjeća koju je Jan ikada vidjela. U struku je bila tako uska da se Jan pitala kako žena uopće može disati. Neprirodna suženost struka naglašavala je njene kukove i poprsje, od kojeg je veći dio bio izložen pogledima zbog dubokog izreza na haljini koji je dopirao sve do polovice grudi. Jan se najviše čudila neobičnom dijelu odjeće koji se nazirao ispod haljine, a gurao je grudi prema gore. Ženino je lice također bilo pokriveno bijelim puderom koji je naglašavao crvenilo usta, dok joj je gusta plava kosa stajala skupljena na vrhu glave i učvršćena brojnim ukosnicama s dragim kamenjem. Tek kad je muškarac progovorio Jan je uspjela skinuti pogled 44

sa žene, "Ja sam princ Magid, visoki komornik Lorda Panglotha," izjavio je visokim, piskutavim glasom. "Ovdje sam da vas obavijestim o odluci Lord Panglotha o vašoj sudbini. Pobunom protiv vladavine Nebeskog Gospodara izgubili ste sva prava kojima vas je Lord Pangloth velikodušno podario. Vaša je zajednica najprije prekršila prvi zakon Nebeskih Gospodara, jer ste izradili naprave sposobne letjeti iako ste znali da je nebo u apsolutnoj vlasti Nebeskih Gospodara i da je zauvijek nedostupno vama zemljanima. K tome ste se još usudili upotrijebiti te uređaje protiv Lorda Panglotha u izdajničkom pokušaju da uništite svog vladara. Činjenica da je taj pokušaj bio osuđen na propast nimalo ne umanjuje težinu vašeg zločina. "Drugi članovi vaše zajednice već su platili svoj dug — sada je red na vama. Imate dvije mogućnosti: smrt ili doživotno ropstvo. Odaberite sami. Dajem vam točno minutu vremena da odlučite." Zavladala je tišina. Jan se okrenula i pogledala ostale. Od dvadeset zatočenika samo je trinaest preživjelo. Devet žena i četiri muškarca. Među sedam preminulih bio je pet muškaraca. Kao što je Jan predvidjela, prva je progovorila žena koja ju je noćas optužila. I prije nego je otvorila usta Jan je znala što će reći. "Ja sam za to da odaberemo smrt," rekla je. "U čast sjećanja na Minervu i naše mrtve sestre." "Da, odaberimo smrt!" složila se druga žena. Još tri žene su s manje oduševljenja promrmljale svoj pristanak. Muškarci su izgledali zbunjeno. "Što kaže Melissina kći?" hladno upita žena okrećući se prema Jan. Jan nije znala što da učini. Njena želja za smrću iščezla je kad se jutros probudila obasjana suncem, no s druge se strane užasavala pomisli da se prepusti muškarcima s Nebeskog Gospodara makar i na jednu minutu, a pogotovo za ostatak života. Morala je misliti i na svoju misiju. Sumnjala je da ima ikakve nade u uspjeh, ali osjećala je obavezu da barem pokuša. "Kao što sam i mislila," reče žena kad Jan nije odgovorila. "Vrijeme je isteklo," prekine ih čovjek u crvenom. Dva Nebeska Ratnika su prišla kavezu i otključala vrata. Drugi izvukoše sablje. "Izađite i recite što ste odlučili." 45

Trinaest sumornih likova polako je izašlo iz kaveza i poredalo se po uputama koje su im dovikivali Ratnici. Jan se na trenutak okrenula i pogledala sedam prilika koje su nepomično ležale u kavezu. "Dakle, što ste odlučili?" upita Visoki Komornik visokim, napetim glasom. Zvučao je kao da nije navikao glasno govoriti. "Svi koji su izabrali smrt neka istupe naprijed." Žena koja je optužila Jan istupila je bez imalo oklijevanja. Odmah su to učinile još četiri žene. Jedna po jedna, uz očito oklijevanje, pridružile su im se sve ostale žene, ostavljajući iza sebe samo Jan i četiri muškarca. Jan se osjetila poniženom. Željela je napraviti taj ključni korak, ali nije za to imala snage. Prva žena u prednjem redu je okrenula glavu i pogledala Jan. Nije ništa rekla, ali izraz njenih očiju govorio je dovoljno. Jan je pognula glavu i zagledala se u pod. "Toliko vas želi umrijeti?" iznenađeno upita Visoki Komornik. Okupljeni Nebeski Ratnici počeli su nezadovoljno mrmljati. Jan je pretpostavljala da oni od današnjeg dana očekuju fmanciju dobit. Pa ipak, ako su ih Nebeski Ratnici željeli zadržati kao robove, zašto su noćas tako malo marili za njihove živote? "Bolje i smrt nego krajnje obeščašćenje," reče žena koja je optužila Jan. Jan joj je i dalje zavidjela. Da je ona izgovorila te iste riječi sigurno bi zvučale smiješno. "Jedino što tražimo jest da naša smrt bude čista i da nam vaše ruke prije smrti ne okaljaju tijelo." "Sve će biti po propisima," reče Visoki Komornik. "I nitko vas neće uznemiravati. Ali što je s onom ondje? Zašto ona ne dijeli vašu nerazumnu želju za samouništenjem?" Jan je podigla pogled i vidjela da pokazuje prema njoj. Žena ju je pogledala i mrzovoljno rekla, "Ona je naše tajno oružje. Golim će rukama uništiti sve vas i vašeg Nebeskog Gospodara. Tako nam je barem rekla..." Visoki Komornik, žena koja ga je pratila i svi drugi nebeski ljudu prasnuli su u smijeh. Jan se zacrvenjela. Željela je umrijeti - ali nije to željela dovoljno da se odluči na taj presudni korak i pridruži se ostalima. Kad je smijeh utihnuo, Visoki Komornik uzdahnu i reče, 46

"Dobro, završimo sad s time. Svi koji su izabrali smrt neka se vrate u kavez." Jan je izbjegavala poglede devet žena koje su se polako vraćale u kavez. Četiri muškarca stajali su uz nju pognute glave. Prišao joj je Nebeski Ratnik i grubo je povukao u stranu. Imao je gustu crnu bradu kakvu Jan nikada prije nije vidjela. Minervanski muškarci nisu puštali bradu. Stroj na stropu se počeo okretati i podigao je kavez nekoliko metara iznad poda. Tada se začulo zujanje strojeva i pod kavezom se u podu otvorio otvor. Jan je osjetila mučninu. Znala je što će se dogoditi. Znale su to i žene u kavezu. Neke se su počele glasno moliti Velikoj Majci. Jan zatvori oči. "Melissina kćeri!" Otvorila je oči i vidjela ženu koja ju je noćas napala kako je pokušava dohvatiti kroz drvene rešetke. "Melissina kćeri! Zašto si tako skromna? Sigurna sam da bi tvoji novi gospodari bili počašćeni kad bi znali da si — " Kavez je pao. Bez ikakvog upozorenja, kao da je odjednom nestao. Jan je pretpostavljala da je netko jednostavno presjekao uže na kojem je visio. U glavi joj se vrtilo i činilo joj se da će se onesvijestiti. Odjednom se pred njom stvorio Visoki Komornik. Oblaci jakog sladunjavog parfema ispunili su joj nosnice i gušili je. Žena je stajala odmah iza Komomika i navirivala se preko njegovog ramena znatiželjno motreći Jan. "Kako se zoveš, djevojko?" upita je. "Jan. Jan Dorvin." "O čemu je to pričala ona žena?" Jan zatrese glavom. "Ne znam. Nisam joj se sviđala. Misli... mislila je da sam kukavica." Visoki Komornik je značajno pogladio kratku, šiljastu bradicu, a tada reče, "Za tebe je bolje da si kukavica, jer zbog toga si ostala živa. Pokažeš li se neposlušnom odmah ćeš se pridružiti svojim pokojnim prijateljima. Je li ti to jasno?" "Da," prošapta Jan. "Dobro." Visoki Komornik se okrenuo prema četiri minervanskih muškaraca. "Isto vrijedi i za vas. Čuo sam, doduše, da 47

je vama eunusima poslušnost urođena, no ipak sam vas upozorio. Razumijete li?" Kimnuli su glavama. Jan je osjetila prezir prema njima, ali brzo ga je zatomila. Nije bila u položaju da druge optužuje za kukavičluk. Niti je mogla biti sigurna da oni zaista jesu kukavice. Tijekom jučerašnje bitke vidjela je nekoliko minervanskih muškaraca da se bore uz sestre. Nisu se borili dobro i Nebeski su ih Ratnici brzo svladali, ali barem su se trudili i Jan ih je zbog toga poštovala. Međutim, slika minervanskih muškaraca sa sabljom u ruci istovremeno ju je ispunila nelagodom... upravo kao što je očekivala. Visoki Komornik se osvrnuo po prostoriji. "Pretpostavljam da će neki od vas zatražiti pravo na neke od preživjelih. Ako je tako, učinite to odmah." "Ja, Gregory Tanith iz Trećeg bataljona, u svoje ime i ime Ratnika Martina Sundina iz Trećeg bataljona, tražim pravo na ženu," reče Nebeski Ratnik s crnom bradom koji ju je još uvijek čvrsto držao za nadlakticu. Jan je iznenađeno u njemu prepoznala 'prvi glas'. Visoki Komornik je nestrpljivo klimnuo glavom i rekao, "Imaš li službeno odobrenje za taj zahtjev?" "Odobrio ga je Oficir Kaplan iz Trećeg bataljona." "Dobro, tad je tvoje pravo na nju priznato. Kome je namjeravaš prodati?" "Namjeravali smo je ponuditi robovlasniku Bannionu. U posljednje je vrijeme imao dosta gubitaka medu staklarskim hodačima." Visoki Komornik je s odobravanjem klimnuo. "Odlično. Rad s Bannionovom četkom će joj brzo izbiti iz glave svu volju za borbom koja joj je još ostala." "Oh Basil, šteta je gurnuti djevojku medu Bannionove prostake. Tako je zgodno stvorenje. Zašto je ne kupiš za mene? Podučila bih je da mi bude služavka," reče žena koja je do sada sve šutke promatrala. Govorila je oprezno. Jan se činilo da pokušava oponašati djevojčicu. "Ne budi smiješna," razdraženo reče Visoki Komornik. "Ne mogu ti dopustiti da imaš amazonku za služavku. Osim toga, još ne znamo je li zaražena. Ako jest, neka za to ispašta Bannionov ološ." 48

Žena je pognula glavu i ponovno utihnula. Visoki Komornik je tada poslušao zahtjeve za četiri minervanska muškarca. Jan se prepustila očaju kad je shvatila da su prodani u različite 'cehove', što god oni bili. Nije se htjela odvojiti od posljednja četiri Minervana, pa makar oni bili i muškarci. Njen crnobradi 'vlasnik' ju je grubo progurao kroz gomilu i Jan se odjednom osjetila vrlo usamljena. Poveo ju je prema širokim vratima nad kojima je velikim slovima pisalo DEKONTAMINACIJA. Iza vrata je u velikoj prostoriji za stolom sjedio blijedi čovjek. Na licu me se vidjelo da se dosađuje. Na jednom kraju stola ležala je hrpa odjeće. Kad je ugledao Jan u očima mu je bljesnula iskra zanimanja. Pohotno se nasmijao. "Što to imamo? Zar jednu od minervanskih amazoniki?" "Jedinu," odgovori Tanith. "Ostale su odabrale pad. Osim nje su ostala još samo četiri minervanska muškarca." "Šteta," reče čovjek za stolom odmahujući glavom. "Kamo je vodiš?" "Bannionu. Pridružit će se staklarskim hodačima." Bljedoliki se nasmijao kad je to čuo. Jan se taj smijeh nije dopao. Što je više čula o Bannionu i njegovim ljudima njena se nelagoda pojačavala. "Kako se zoveš?" pitao ju je. "Jan," promrmljala je. "No, Jan, vrijeme je da skineš odjeću. Svu." Dogodilo se ono čega se bojala. "Zar ćete me..." prisilila se da kaže mrsku riječ "... silovati." Dva muškarca su se pogledala i nasmijala. "Nemoj si laskati, crve. Misliš li da smo ludi? Tko zna kakvi sve virusi haraju u tebi," podrugljivo reče čovjek za stolom. "Na meni je da te barem izvana očistim. Zato skini odjeću." Polako je i nesigurno skinula suknju, majicu i donje rublje. Stidjela se i užasavala se pomisli da bi je mogli temeljito pretražiti. Bila je bolno svjesna bombe u sebi. Činilo joj se kao da je postala veća. "Isuse, pogledaj te mišiće," reče čovjek dok je ustajao od stola. "Sve su amazonke - bile — tako građene," objasni mu Tanith. "Ali ova je prilično niska." 49

Drugi je čovjek mjerio Jan pogledom. Jan je poželjela dvije stvari — udariti ga po licu i povraćati. "Šteta je potrošiti je na Bannionove budale," rekao je Tanithu. "Slažem se. Čuj, uskoro se moram vratiti na dužnost pa bi bilo dobro da malo požuriš." "Nije da to želim, vojniče, ali potrudit ću se." Namignuo je Jan, a tada je s kukom na dugačkom štapu pokupio njenu odjeću i ubacio je u otvor na zidu kraj stola. Povukao je polugu. Jan je pretpostavila da njena odjeća sada leprša prema zemlji. "Prođi kroz ona vrata, djevojko — brzo," naredio je pokazujući prema vratima na suprotnom kraju prostorije. Jan je oklijevala, pa on doda, "Hajde, ništa ti se neće dogoditi. Barem ne ovdje." Nasmijao se. Jan je prišla vratima i oprezno ih otvorila. Vodila su u dugačku prostoriju s tuševima. Laknulo joj je kad je shvatila da je neće pretražiti. Status zaražene divljakuše imao je svojih prednosti. Stala je ispod najbližeg tuša i pogledala prema njemu očekujući da iz njega procuri voda. Ali umjesto toga lice joj je pogodio mlaz bijele tekućine koja joj je grizla oči i užasno je zaudarala. Zagrcnula se trljajući oči i pipajući put prema vratima. Sa svih tuševa u nizu štrcala je jednaka bijela tekućina. Ušla joj je u usta i tjerala je na povraćanje. Napokon je stigla do vrata i pritisnula je kvaku. Vrata se nisu otvorila. Počela je lupati po njima. "Pustite me van!" povika. "Upomoć!" Zrak je ispunila smrdljiva para. Sve je teže disala. Pala je na koljena boreći se s kašljem i povraćanjem. Štrcanje iz tuševa je prestalo. Jan se osvrnula dok su joj suze maglile pogled. Bijela tekućina je otjecala kroz odvode u podu, ali tijelo joj je i dalje bilo pokriveno njome. Ustala je i ponovno pokušala otvoriti vrata, ali ni ovaj puta to nije uspjela. Tuševi su ponovno oživjeli i Jan se u panici stisnula u ugao, no ovaj puta se činilo da iz njih štrca čista voda. Oprezno je pružila ruku pod najbliži tuš i tada je liznula. Voda je imala ustajali miris, ali Jan to nije smetalo. Stala je pod tuš i zahvalno isprala sa sebe smrdljivu tekućinu koja joj je nadraživala kožu. Kad se temeljito isprala voda je prestala curiti i otvorila su se vrata. Vratila se u prvu sobu. Dvojica muškaraca su je zlobno 50

gledali. Pljunula je na pod, djelomično da očisti grlo i odvratni okus iz usta, a djelomično da pokaže svoju ljutnju. "Gadovi," rekla je. "Mogli ste me upozoriti. Kakva je to tekućina?" Tanith joj je prišao i snažno je udario po licu. Srušila se pod snagom udarca. "Pravilo broj jedan," rekao je. "Nikada ne smiješ biti nepristojna prema Nebeskim Ratnicima ili Slobodnim Ljudima. Prema robovima se možeš ponašati kako god želiš, ali ako još jednom namjerno uvrijediš Slobodnog Čovjeka slijedit će pad. Razumiješ li?" Jan je kimnula glavom i protrljala bolni obraz. Iz puknute usnice joj se slijevala krv. "Bijela tekućina je jako dezinfekcijsko sredstvo," nastavio je Tanith. "Koža i oči će te neko vrijeme peći, ali to je jedino što ti se od nje može dogoditi." Sagnuo se i pomogao joj ustati. Drugi čovjek se još uvijek smijao kad joj je prišao sa svežnjem odjeće. Pružio joj ga je i rekao, "Odjeni to." Raširila je odjeću i vidjela da je to jedno od onih širokih, jednodijelnih odijela kakva su svi ovdje nosili. Kad ga je navukla na sebe — čudeći se neobičnim zatvaračima s prednje strane koji nisu bili ljepljivi, već su se spajali kao čarolijom — Tanith joj reče, "Koliko si stara, Jan?" "Osamnaest godina." Položio joj je ruku na rame. "Samo toliko? Pa, vrijeme je da vidiš svoj novi svijet. Mjesto gdje ćeš, uz malo sreće, provesti sljedećih stotinu osamdeset i dvije ili više godina."

7 Najjači dojam je na Jan ostavio smrad. Nikada ranije u životu nije bila okružena tolikim brojem neopranih ljudskih tjelesa. Bilo je tu i drugih mirisa — ali isključivo loših. Primijetila je hrpice životinjskog izmeta na slamnatim prostirkama koje su pokrivale površinu 'ulice' i pitala se zašto se nitko nije potrudio da ih skupi i baci iz letjelice. Dok je pratila Tanitha dugačkim hodnicima neprestano se 51

podsjećala da se nalazi u Nebeskom Gospodaru. Niski strop i jarka umjetna svjetlost bile su jedine osobine koje su razlikovale ovo mjesto od nekog prenapučenog i nevjerojatno prljavog grada. S obje strane širokog hodnika pružali su se dućani i kuće s prozorima i vratima. Jan se činilo da hodaju već satima, ali znala je da je vjerojatno prošlo tek petnaestak minuta otkako su ona i Tanith izašli iz male, pomične sobice koja ih je odnijela iz odjela za dekontaminaciju. Prvi susret s Nebeskim Ljudima doživjela je kao strašan šok. Još je od djetinjstva često zamišljala kako izgleda život u Nebeskom Gospodaru, ali nijedno od tih maštanja nije ju pripremilo na prizor koji ju je pozdravio kad je izišla na 'ulicu'. Pored gomile ljudi u iznošenoj odjeći — neki su čak bili umotani samo u prljave krpe ulicom su lutale brojne životinje; guske, svinje, pilići i ovce. Bilo je tu i mnogo djece različite dobi, što je još više pridonijelo Janinoj zbunjenosti jer je značilo da Nebeski Ljudi nemaju ograničeno vrijeme parenja... Gdje god su prolazili Jan je privlačila mrke i neprijateljske poglede. Muškarci i žene su joj dobacivali, zvali je 'amazonkom', 'crvom', 'smećem sa zemlje', a i gore. Jedan bijesni čovjek je istupio pred Tanitha i zahtjevao od njega objašnjenje kojim je pravom doveo tog zaraženog crva u središte njihovog grada. Tanith je značajno položio ruku na dršku sablje i naredio čovjeku da se makne. On ga je poslušao, ali prije toga je pljunuo na Jan. Uskoro potom Jan je izbačena iz emocionalne ravnoteže kad je pred njih stupila neka žena i obratila se Tanithu, "Dijete izgleda izgladnjelo, vojniče. Mogu li joj ovo dati?" Pružila joj je veliku crvenu jabuku. Janin je želudac istog trena počeo zavijati, iako joj se ta gesta činila sumnjivom. Zar s jabukom nešto ne valja? Je li otrovana? Tanith je nezainteresirano slegnuo ramenima. Jan je uzela jabuku i zahvalila ženi. Sumnjičavo ju je razgledavala, ali glad je nadvladala sve sumnje i ona je pohlepno zagrize. Jabuka je bila sočna i ukusna. Tog trenutka je ne bi bilo briga čak i da jest otrovna. Upravo je jela posljednje komadiće jabuke kad se Tanith neočekivano zaustavio i ona mu se zaletila u leda. Uhvatio ju je za 52

ručni zglob i gurnuo prema vratima "Ovamo... Stali su pred otvorenim vratima nad kojima je stajala ploča s natpisom: CEH STAKLARSKIH HODAČA. Jan je shvatila da joj je ovo vjerojatno posljednja prilika da pobjegne od Tanitha; unatoč slabosti zbog pomanjkanja hrane čvrsto je vjerovala da bi ga još uvijek mogla onesvijestiti neočekivanim, brzim udarcem. Teškoća je ležala u tome što nije imala kamo pobjeći. Ubrzo bi je uhvatili, a tada bi slijedio veliki pad... Prepustila se Tanithu da je progura kroz vrata u zamračeno predvorje. Na niskoj klupi uz zid sjedila su dva muškarca i smijala se, a treći je sjedio za velikim stolom ispletenim od pruća. Sva su trojica bila krupne grade i odjeveni u crna jednodijelna odijela. Za razliku od ostalih Nebeskih Ljudi ovi su imali osunčanu put. Čovjek za stolom odloži čašu na stol i veselo reče: "Je li to naš novi crv, Ratniče Tanith?" Tanith je gurnu prema naprijed. "Jest." Čovjek je pomno promotrio Jan na isti način kako je to već učinio čovjek u sobi za dekomtaminaciju. Ovaj puta bar nije bila gola, ali njoj se činilo da njegove oči prodiru kroz odjeću i koža joj se jednako naježila. "Benny," reče čovjek. "Odvedi ih šefu." Jedan od dvojice na klupi je ustao i rekao im da ga slijede. Jan je primijetila da je njegovo jedino oružje mala toljaga koja mu je visila sa širokog kožnog pojasa. Poveo ih je kratkim hodnikom, a tada kroz vrata u veliku prostoriju ispunjenu mirišljavim dimom. Zidove su pokrivale velike tapiserije, a na podu su ležali razbacani jastuci. Na hrpi jastuka u središtu prostorije sjedio je najdeblji muškarac što ga je Jan ikada vidjela. Bio je, zapravo, i jedini debeli čovjek kojeg je vidjela, jer je gojaznost u Minervi bila nepoznata. Procijenila je da teži najmanje stotinu i trideset kilograma. Kroz njegovo ukrašeno jednodijelno odijelo nazirale su mu se velike kobasice masti oko bedara, trbuha i prsa, a vrat mu je bio tako debeo da je izgledao kao da nema brade. Pored njega je na jastucima klečala mlada djevojka i nježno mu masirala vrat. U prvi mah se Jan učinilo da je djevojka potpuno gola, no tada je spazila da oko bokova ima svezano nekoliko tankih 53

vrpca kože. Zbog nedostatka odjeće i načina kako je pokorno masirala vrat debelog čovjekajan je prema djevojci osjetila odvratnost. "Aha, amazonka!" dubokim je glasom izjavio debeli čovjek kad ju je Tanith gurnuo prema naprijed. "Jedro malo stvorenje, reklo bi se na prvi pogled." Dok ju je zlobno pogledavao Jan je na um pala strašna misao da će je natjerati da se svuče, ali na njeno olakšanje on se samo nasmijao i obratio Tanithu, "Bit će krasan staklarski hodač. Može li se nabaviti još koja amazonka?" Tanith mu objasni što se dogodilo. Debeli je čovjek sa žaljenjem uzdahnuo i segnuo pod jedan od jastuka odakle je izvukao malu kožnu vrećicu iz koje je dopiralo zveckanje metala. "Evo dogovorene svote, vojniče," rekao je i bacio vrećicu Tanithu. "Možete ići." Tanith je bez provjere njenog sadržaja spremio vrećicu u džep na pojasu. "Hvala vam," rekao je i brzo napustio sobu. Jan je požalila kad ga je vidjela kako odlazi. On ju je, doduše, zarobio, ali ipak je bio njena posljednja veza s prošlim životom. Prestrašeno je zurila u debelog čovjeka pred sobom, koji je izvukao neki drveni držak iz posude i stavio ga u usta. Na Janino čuđenje s kraja drška počeo je izlaziti dim. "No, amazonko," rekao je. "Nadam se da cijeniš svoj novi položaj i ne namjeravaš biti neposlušna. Vjerujem da su ti posljedice takvog ponašanja već objašnjene, zar ne?" Kimnula je trudeći se djelovati ponizno. "Dobro. Izgledaš kao dobar radnik. Ne bih te želio prebrzo izgubiti. Upozoravam te da moraš uvijek slušati muške robove s kojima ćeš završiti. Čujem li da se pridržavaš vaših minervanskih gluposti dat ću te izbičevati. Sada živiš u muškom svijetu, amazonko, gdje žene nemaju nikakih prava." Iznenada se glasno nasmijao. "Moja posljednja žena nije nikad uspjela prihvatiti tu životnu činjenicu." Drugi muškarac se također nasmijao, ali je utihnuo istog trena kad se izraz lica debelog čovjeka ponovno uozbiljio. "Hmmm, pretpostavljam da bi ovako sočni komad mesa mogao među 54

robovima izazvati svađe. Benny, kad je odvedeš u robovsku četvrt ostani neko vrijeme s njom i nadgledaj pregovore o tome kome će pripasti. Potrudi se donijeti odluku koja će izazvati najmanje problema." "Razumijem, šefe." Jan je sada požalila što se nije vratila u kavez s ostalim ženama. Nipošto ne može postati vlasništvo nekog grubog muškog roba. Morat će se braniti, a to će je, prije ili kasnije, dovesti do smrti. Što prije postavi bombu, to bolje. Debeli čovjek je ponovno segnuo prema zdjeli iz koje je malo prije izvukao zadimljeni držak. Ovaj put je uzeo kratki metalni štap sa zvijezdom na vrhu. Zvijezda je bila užarena. Uzdahnuo je. "Bojim se da još moramo obaviti jednu malu neugodnost, amazonko. Molim te, dođi ovamo i klekni pred mene." Jan je odmah shvatila što namjerava, iako nije znala gdje to namjerava učiniti, pa instinktivno zakoračila unazad. Istog trena su je za vrat uhvatile snažne ruke i spriječile je da dalje uzmiče. Debeli čovjek je zatresao glavom tako da mu se salo ispod usta zatreslo, a tada tužno reče, "Nikada ne smiješ biti neposlušna, djevojko. Ali s obzirom da si tek stigla bit ću obazriv. Benny, samo kratki dodir tvog udarnog štapa, molio bih!" Prije nego je shvatila što se događa Jan vidje krajičkom oka da čovjek prislanja vrh naprave koju je smatrala malom toljagom na njenu nadlakticu. Odmah se uvjerila da to nije toljaga. Svaka živčana stanica u njenom tijelu kao da je odjednom planula. Osjetila je agoniju neopisivo strašniju nego što je uopće pomislila da bi Velika Majka mogla dozvoliti u svome svijetu. Vrisnula je... Kad je bol prestala klečala je na podu i povraćala. Primijetila je i da je ispraznila mjehur, ali ništa nije bilo važno sad kad je strašna bol nestala. Nije ispustila ni glasa kad ju je Benny dovukao do debelog čovjeka koji joj je spretno pritisnuo užarenih biljeg u obliku zvjezde na desni obraz. Praznih je očiju zurila u drugu djevojku koja je masirala debeli vrat čak i dok ju je čovjek obilježavao. Nije više osjećala prezir prema njoj. Da izbjegne novi dodir crnoga štapa bila je spremna istog trena zauzeti njeno mjesto i činiti isto što i ona. Debeli je čovjek vratio užareni metalni štap u zdjelu i rekao. 55

"Sada si obilježena kao rob. Doživotno. Kao i ona. Vidiš?" Pokazao je prema licu gole djevojčice. Tek sada je Jan primijetila malu crnu zvjezdicu na njenom desnom obrazu. Izgledala je čak prilično zgodno. "Možeš se kretati samo onim dijelovima Nebeskog Gospodara koji su označeni crnom zvijezdom," nastavio je čovjek. "Nađu li te izvan tog obilježenog područja istog ćeš časa izletjeti iz Nebeskog Gospodara. Razumiješ li, amazonko?" Kimnula je glavom pazeći da ga ponovno ne razljuti. "Odlično. Benny, odvedi je u robovsku četvrt." Dok ju je Benny grubo podizao na noge debeli čovjek doda, "Ako se pokaže da si čista, možda ćemo se nas dvoje mnogo bolje upoznati. Želiš li to?" Jan proguta i odgovori. "Da, želim." Djevojka je pokazala prvi znak života i namrštila se. Debeli čovjek se zadovoljno nasmijao i pokazao im rukom da odu. Dok ju je Benny gurao iz sobe Jan je spustila pogled i uvjerila se da njegov crni štap, srećom, ponovno visi na pojasu. Ušli su u uski hodnik koji je više sličio tunelu. Bio je loše osvijetljen i smrdljiv, i Jan se morala pognuti da ne udari glavom u strop. Prošli su tek nekoliko metara kad je pred njih istrčao veliki štakor. Bez straha ih je promatrao kako se približavaju, da bi potom netragom nestao u otvoru na podu. Tunel se napokon proširio i postao je svjetliji. Završavao je spletom različitih hodnika koji su vodili u različitim smjerovima, a jedan od njih vodio je prema dolje. Iz njega su dopirali razuzdani glasovi muškaraca i odvratni mirisi. "Hajde, idemo dolje," naredio je Benny pokazujući joj ljestve koje su vodile niz prolaz. Jan je krenula niz ljestve, a Benny ju je slijedio. Uskoro se našla na vrhu uske i dugačke prostorije. Zastala je i pogledala lica koja su sva od reda zurila u nju. Najprije je zavladao muk, a tada neki muškarac poviče, "Ne budi stidljiva, najdraža. Dođi k nama!" Svi su prasnuli u smijeh i počeli joj dobacivati. Ona je bez razmišljanja krenula ljestvama prema gore, ali kad ju je Benny snažno udario u glavu petom čizme nije imala drugog izbora nego spustiti se ostatak puta. Kad je kroz otvor na stropu izvirio Benny u prostoriji je 56

ponovno na trenutak zavladala tišina, no smijeh i dobacivanja su se uskoro nastavili. Jan je isprva pomislila da su oko nje samo muškarci, no napokon je na rubu gomile ugledala nekoliko žena. Sudeći po njihovim izrazima lica one nisu s muškarcima dijelile oduševljenje zbog njenog dolaska. Laknulo joj je kad joj se na dnu ljestava pridružio Benny i vadeći štap ispod pojasa raščistio prostor oko njih. Dobacivanje i smijeh su ponovno utihnuli. Neki muškarac doviknu, "Hej, Benny, tko je tvoja slatka prijateljica?" "Došla je iz amazonskog grada kojeg smo jučer sravnili," veselo odgovori Benny. "Pridružit će vam se..." Gomilom se prolomiše smijeh i uzvici odobravanja. Benny je podigao štap da bi ih utišao. "Stvar je u tome, gomilo ribača palube, da šef ne želi da se potučete oko ove male amazonke. Tijekom protekle godine je u svađama izgubio previše robova. Dragocjeni ste mu, a on ne želi bez dobrog razloga gubiti dragocjenosti. Slijedite li me?" Muškarci su potvrdno kimali glavama. Benny nastavi, "Ponašajmo se zato razumno. Neka dignu ruke svi koji smatraju da zaslužuju ovu malu stvarčicu." U zrak su se podigle mnoge ruke i ponovno se prolomio smijeh. Benny se namrštio. "Ne mogu ovdje ostati zauvijek, budale, zato mi dajte mira." Pružio je štap prema čovjeku pred sobom. "Barth! Zašto si dignuo ruku? Znam da imaš već dvije žene. Što će ti još jedna?" Krupni čovjek s bradom neobična oblika se nasmije i reče, "A što misliš?" Ponovno prolom smijeha. Čak se i Benny nakratko nasmijao. "Spusti ruku, Barth!" naredio je. "I svi ostali koji već imate ženu, čak i ako vjerujete da zaslužujete rezervu, spustite ruke!" Nevoljko i polako mnogi su spustili ruke. Ali mnogo ruku je i ostalo. Očito je u robovskoj četvrti živjelo mnogo više muškaraca nego žena. Tek tada je Jan primijetila muškarca koji je stajao postrance. Stajao je naslonjen na zid uz dvije žene koje su gledale prema Jan i tiho razgovarate. Prekrižio je ruke na prsima i nezainteresirano je 57

promatrao. Zapazila ga je jer je, za razliku od drugih muškaraca, bio ne samo golobrad, već i ćelav. Pažnja joj se vratila vlastitoj nevolji kad joj je jedan od muškaraca prišao i snažno je uštipnuo za stražnjicu. "Samo provjeravam stvarčicu," usprotivio se kad ga je Benny otjerao udarnim štapom. "Teško je išta vidjeti kroz taj široki kombinezon. Zašto joj ne kažeš da ga skine, Benny?" Svi okupljeni su se jednoglasno složili. Bennyja to nije raspoložilo. Namršteno je pregledavao lica, a tada je donio odluku. Pokazao je štapom i pozvao, "Hej, Buncher! Dođi ovamo." Muškarci su se razmaknuli dok se između njih probijao krupni čovjek. Imao je neobično izduženo donju čeljust te je izgledom i kretnjama podsjećao na čimpanzu. "Da, Benny?" rekao je tiho. "Ti više nemaš ženu, zar ne? Ne otkako se ona tvoja odsklizala niz palubu kad joj je prije par mjeseci puknuo konop..." "Stari Buncher je sam prerezao konop," reče netko uz smijeh. "Nisam!" ljutito poviče Buncher okrećući se da vidi tko ga je optužio. "Pustite sad to!" povika Benny. "Rekao sam vam da ne mogu ovdje provesti čitav dan. Buncher, želiš li je?" Muškarci su nezadovoljno vikali. Benny je značajno zamahnuo udarnim štapom i rekao im, "Vama bi budalama trebala čitava vječnost da ovo riješite, pa ću ja odlučiti umjesto vas. Buncher dobiva amazonku. Imate li prigovora, recite ih šefu." Ponovno se okrenuo Buncheru. "Pretpostavljam da je ti želiš, Buncher?" Jan je užasnuto pogledala golemog čovjeka. Zurio je u nju. Oči su mu bile male i neinteligentne. U stvari, Jan je više inteligencije vidjela u očima prosječne čimpanze. Polako je kimnuo. "Da... želim je." "Dobro," reče Benny. Gurnuo je Jan prema njemu. Buncher ju je velikom rukom uhvatio za nadlakticu i nasmijao joj se. Začuo se pljesak, dobacivanje i nekoliko prostih prijedloga. "Ostavite sretni par na miru," naredi Benny. "Čujem li da je bilo problema vratit ću se i priuštiti odgovornima dodir moga štapa." Potom se brzo popeo strmim ljestvama. Jan se ponovno osjetila usamljenom, iako se 58

Bennyja i njegovog udarnog štapa bojala neusporedivo više nego Tanitha. "Dođi," pozvao ju je Buncher. Progurao ju je kroz nasmijanu rulju niz dugačku prostoriju. Jan je pogledala prema nizu otvorenih peći. Na većini su stajali lonci iz koji se dizala para, ali nad jednom se na ražnju okretalo mlado prase. U grlu je osjetila navalu žuči. Kao što se oduvijek bojala, Nebeski su Ljudi jeli meso... "Mičite se, čujete li!" iznenada povika Buncher i okrenu se tako naglo da joj je umalo iščašio ruku. Vikao je na skupinu muškaraca koji su ih pratili. Oni su se smijali i vrijeđali ih, ali kad je Buncher krenuo dalje nisu ih više pratili. Nakon dugačkog otvorenog dijela, prostorija se naglo sužavala zbog niza malih kabina napravljenih od različitih materijala, a pretežno od obojene tkanine obješene na okvirima. Janina pretpostavka da su to vlastite sobe se potvrdila kad se Buncher zaustavio pred jednom od njih i rastvorio pokrivač koji je zatvarao ulaz. "Uđi," naredio je i gurnuo je tako jako da je pala na prljavu slamnatu prostirku. Kraj nje je uz glasnu buku protrčala kokoš. Jan se osvrnula. Kabina je bila velika otprilike dva i pol puta tri metra. Uz jednu pregradu stajao je prljavi krevet, a kraj njega se nalazio veliki pruteni kovčeg s lokotom. Na podu su ležale prljave posude za hranu, prljava odjeća, kosti i otpaci hrane. Od smrada je jedva disala. Buncher je navukao pokrivač preko ulaza i pažljivo osluhnuo dolaze li izvana kakvi glasovi, a potom je prišao Jan. "Zgodna si. Sviđaš mi se," rekao je mirnim, bezizražajnim glasom. Jan je ustala. U njegovim je očima vidjela iskru svjetlosti i znala je što to znači. Ovaj put nije mogla čak ni odgoditi neizbježno. "Zar ćeš sa mnom voditi ljubav?" pitala je prestravljeno. Namrštio se. "Voditi ljubav...?" Lice mu se razbistrilo. "Oh, da, da, vodit ćemo ljubav." Pružio je ruke prema njoj. Ona ustuknu. "Što ako ja to ne želim?" Izgledao je potpuno zbunjen. "Eh? Ne razumijem te..." Ponovno je segnuo rukom. Ovaj put se nije izmaknula. Položio joj je veliku podbuhlu ruku na rame, a drugom joj je počeo raskopčavati kombinezon. Ona mu se primakne i desnim ga koljenom udari u prepone. Buncher glasno ispuhnu zrak iz pluća i previnu dok mu se 59

lice krivilo od boli i šoka. Udarila ga je šakom u prsa iznad srca i oslobodila se oslabljenog stiska. Pao je na pod na ruke i koljena, stenjući i gunđajući. Ona ga je brzo obišla, udarila ga nogom u želudac i podigla ruku u namjeri da mu zada smrtonosni udarac po stražnjem dijelu vrata. Ali prije nego je spustila rub dlana prema cilju netko ju je uhvatio za ručni zglob. Iza sebe je začula veseli glas, "Ovo je bilo jako dojmljivo, mala amazonko, ali ne baš mudro."

8 Jan se iznenađeno okrenula. Iza nje je stajao ćelavi čovjek kojeg je ranije zapazila. Smiješio joj se, ali nije joj puštao ruku. Šok i ljutnju zbog njegovog dolaska ublažilo je iznenađenje kad je spoznala da su mu oči različite boje. Jedno je bilo plavo, a drugo zeleno. Oslobodila je ruku i krenula prema njemu da ga udari, ali prije nego se uopće snašla on je već držao obje njene ruke. Bio je sitne građe i neznatno viši od Jan, ali očito i mnogo snažniji nego se činilo. "Smiri se, mala amazonko, i razmisli malo glavom," reče joj mirno. "Na taj ćeš je način možda sačuvati. Vjeruj mi." "Zašto bih ti vjerovala?" prezirno uzviknu Jan. "Zato što ti trenutno samo ja mogu pružiti mogućnost da preživiš." Oslobodio joj je lijevu ruku. "Pustit ću ti i drugu ruku ako mi obećaš da me nećeš pokušati napasti, niti se odlučiti na nešto suludo kao što je bijeg. U redu?" Nakon kratke stanke nevoljko je kimnula glavom. Shvatila je da trenutno nema drugog izbora. "Odlično," rekao je i pustio joj ruku. Prišao je Buncheru koji je još uvijek ležao naslonjen na koljena i ruke, i pomogao mu ustati. Kad je pogledao Jan Buncherovo se lice izobličilo od bijesa. "Ubit ću je!" protisnu i krenu prema Jan, ali ćelavi ga je čovjek držao na mjestu i to mu očito nije predstavljalo nikakav napor. Jan se uvjerila da je njen prvi zaključak bio točan. Taj 60

je čovjek bio jači nego je izgledao. "Smiri se, Buncher," umirivao ga je dok ga je vodio prema ležaju i nudio mu da sjedne. "Ako je ubiješ Bannion će brzo svršiti s tobom." Držeći se za prepone Buncher s mržnjom pogleda Jan. "Dobro, neću je ubiti... Samo ću joj polomiti sve kosti... polako, jednu po jednu." "Drago mi je da si počeo koristiti maštu, Buncher," blago nastavi čovjek. "Ali ako malo bolje razmisliš, vidjet ćeš da je ishod isti. Staklarski hodač koji ne može hodati je Bannionu potpuno beskoristan. Ne, moje je rješenje puno bolje. Prepusti amazonku meni." "Što?" Buncher se okrenu i zagleda u ćelavog čovjeka dok su mu se oči sumnjičavo sužavale. "Zašto?" "Pa, očito je da se ne slažete baš dobro, a ja sam u životu imao dosta iskustva s takvim ženama. Znam kako treba s njima. Ne brini, uskoro ću je dovesti u red bez da joj polomim ijednu kost. Moći će i dalje raditi za Banniona." "Pokušaj me samo taknuti i ubit ću te," ljutito mu doviknu Jan. "Zašuti!" reče ćelavi čovjek bez da ju je i pogledao. "Što kažeš, Buncher?" Buncher je zatresao glavom. "Nema šanse, Milo. Benny ju je dao meni i ja ću je zadržati." Čovjek zvan Milo uzdahnu. "To je svakako šteta, Buncher, jer ja ću je uzeti. A želim je uzeti uz tvoj blagoslov." Sjeo je kraj njega na prljavi ležaj i položio mu ruku oko širokih ramena. Buncher se pokušao izmaknuti. Izgledao je uplašeno. "Bez tvojih trikova, Milo. Poznajem ja tebe..." Milo se tužno nasmija. "Ne bih rekao. Ali ne brini, Buncher, sve će proći bez trikova. Samo reci svima koji pitaju da ti je amazonka izazivala previše problema, pa si je dao meni." "Ne!" Buncher se još uvijek bezuspješno pokušavao izvući iz zagrljaja manjeg čovjeka. "Budi razuman," nastavi Milo jednako tihim glasom. "Učini što sam ti rekao i dugovat ću ti uslugu. Ti znaš kako su korisne moje 61

usluge, zar ne, Buncher? S druge strane..." stisak njegove ruke se pojačavao. Buncher se trgnu. Lice mu postade blijedo, a na vratu mu izbiše vene. "Ti si vještac, Milo!", promucao je. "Svi te mrze... Jednog ćemo te dana ubiti... vidjet ćeš..." "Koliko su puta to već pokušavali? Moj je sigurnosni konop već tri puta prerezan, a ja sam još uvijek ovdje, nisam li, Buncher? Čak ni otrov u mojoj hrani nije djelovao, a što se tiče onog nespretnog pokušaja Bronskoga u zahodu..." Milo zatrese glavom glumeći žaljenje. "Što li se dogodilo dobrom starom Bronskom? Ali, dosta je lijepih sjećanja. Vratimo se sadašnjem problemu." Ruka se jače stegla oko Buncherovog ramena. Jan začu kako je nešto u Buncheru puklo. On ispusti visok zvuk sličan mijaukanju i kimnu glavom. Oslobodivši se Milovog zagrljaja odmaknuo se što je dalje mogao na krevetu i omotao ruke oko tijela kao da mu je hladno. "Uzmi je... uzmi je..." šaputao je ne gledajući u Mila. Milo se nasmijao. Jan se stresla od nelagode osjećajući pogrešnost tog osmjeha. Možda je Buncher imao pravo, možda je taj čovjek zaista vještac. Milo je dodao, "Ako te netko nešto pita, Buncher, reći ćeš da si mi djevojku prepustio svojevoljno." "Da, reći ću. Kunem se." "Tako treba," Milo ga je s odobravanjem potapšao po ramenu. Buncher ustuknu pred tim dodirom. "Sad možemo ići," Milo se obratio Jan. "Ne idem ja s tobom nikuda." "Želiš ostati ovdje? S njim?" Milo pokaže prema Buncheru koji je i dalje gledao u pod ruku ovijenih oko tijela. "Ne," priznala je Jan. "Ali u svakom slučaju ne želim ni ići s tobom." Uzdahnuo je i pitao je za ime. Ona mu odgovori. "Jan, budi razumna. Nemaš drugog izbora nego vjerovati mi. Ja sam tvoja jedina nada za opstanak. Već sam ti jednom spasio život. Da si ubila Bunchera ostali bi te doslovce rastrgali." "Zašto mi želiš pomoći?" "Jer ti možeš pomoći meni." "Kako?" 62

"O tome možemo razgovarati u ljepšim okolnostima. Dođi," pružio je ruku prema njoj. Nakon dugog oklijevanja Jan reče, "U redu, idem s tobom, ali pokušaš li me samo dodirnuti ubit ću te." Nasmijao se i izjavio, "Dugotrajne se veze ponekad zasnivaju i na manje romantičnim početnim sporazumima." Svoju je izjavu očito smatrao smiješnom, ali Jan nije razumjela šalu. Milova se kabina nalazila na kraju dugačkog hodnika. U usporedbi s Buncherovom izgledala je besprijekorno. Bio je tu i namještaj: krevet, mali stol i stolica ispleteni od pruća. Slamnata prostirka bila je relativno čista i nigdje nije bilo ni traga ostacima hrane. Na jednom od 'zidova' nalazila se čak i slika. Visila je na štapu od trstike koji je pridržavao pregradu od tkanine. Činilo se da vrtoglava mješavina boja prati neki određeni uzorak, ali Jan ga nije mogla prepoznati. Slika ju je podsjećala na nešto promatrano krajičkom oka. Milo je sjeo na prutenu stolicu koja je glasno zaškripala i pokazao prema krevetu. Jan je oprezno sjela, sumnjičavo gledajući u Mila. "Opusti se," reče. "Neću skočiti na tebe i strgnuti ti odjeću." "Znam da nećeš, jer ako pokušaš bit ćeš uskoro mrtav," reče sa sigurnošću koju nije osjećala. Nakon događaja kojima je prisustvovala u Buncherovoj kabini znala je da je protiv njega nemoćna. Milo je očito razmišljao o istoj stvari, jer mu se na licu vidjelo da se zabavlja. Tada reče, "Jadna mala amazonko, izgledaš kao da si se vratila iz pakla. Ova rana na glavi je prilično gadna. I ta modrica na obrazu. Svježa je, zar ne? Što se dogodilo?" Ispričala mu je kako ju je Nebeski Ratnik udario. Milo ju je sažalno gledao. "Imaš li drugih ozljeda osim ovih vidljivih?" upita. "Samo posjekotine na rukama i nogama, ali prestale su krvariti." "A unutrašnje ozljede? Osjećaš li bol ili neke druge simptome?" "Boli me želudac," priznala je. "Boli me još otkako me Benny dotaknuo onim groznim štapom za bol." 63

Milo se namrštio. "Zar si i to doživjela?" "Da. Bilo je strašno. Kako to radi? Je li to magija?" "Da, neka vrsta." Prošao je rukom po ćelavoj glavi kao da popravlja kosu. "Čuj," reče, "znam dosta toga o medicini. Ako želiš mogao bih te pregledati." Istog trenutka Jan je ponovno postala oprezna iako se ranije malo opustila zbog njegovog suosjećanja s njom. "Rekla sam ti da me nećeš ni taknuti. Ni iz kojeg razloga." "Dobro, dobro," reče Milo podigavši ruke kao da se štiti od udarca. "Zaboravi da sam to rekao, u redu? Da vidimo sada što je s hranom i pićem. Jesi li žedna? Kad si posljednji puta jela?" Bila je žedna, i jako gladna. Toliko mu je priznala. Milo priđe kovčegu od pruća sličnom onome u Buncherovoj kabini i otključa ga. Izvadio je mješinicu i bacio joj je. Bila je napola puna vode. Jan je pohlepno počela piti. "Bojim se da nemam nikakve svježe hrane," rekao je prevrćući po kovčegu. "Što kažeš na malo slane sušene govedine?" Jan je spustila mješinicu. "Je li to meso?" Milo je podrugljivo pogleda. "Ne, nemoj mi reći. Pogodit ću. Ti si vegetarijanka." "Naravno. U Minervi su svi..." Zastala je. Na trenutak je zaboravila da Minerva više ne postoji. Milo je očito ponovno pogodio o čemu razmišlja, te joj blago reče, "Imam ovdje nekakve kolačiće. Prilično su hranjivi, a ne sadrže meso." Bacio joj je mali paket. Očiju punih suza razmotala je papirnati ovoj i izvadila jedan kolačić. Bili su vrlo jednostavni, ali okus im nije bio loš. Dok je uzimala drugi kolačić Milo reče, "Želiš li razgovarati o onome što se dogodilo?" Jan kimnu glavom. "Voljela bih." "Reci mi nešto o Minervi. Priznajem da ne znam što se tamo događalo u posljednje vrijeme. Poznato mi je samo njeno povijesno porijeklo. Čudim se da još uvijek govorite američki. Mislio sam da ste do sada već razvile vlastiti feministički jezik." Jan se namršti. Većinu toga što je rekao uopće nije razumjela. U slijedećih nekoliko mjeseci ta će joj situacija postati dio 64

svakodnevnice. "Povijesno porijeklo Minerve... Kako to misliš?" "Zar ne znaš kako je Minerva nastala?" "Naravno da znam. Kaznivši Starog Čovjeka jer je uništio Zemlju, Velika je Majka osnovala Minervu da bi u njoj žene bile potpuno slobodne." Milo je zapanjeno pogleda, a tada reče, "Isuse Kriste!" "Tko?" "Nema veze. Reći ću ti drugi put. Zar u tom vašem gradu nije bilo povijesnih knjiga?" "Knjiga?" začuđeno upita Jan. Milo uzdahnu. "Da, ne bi vam baš bile od neke koristi. Gljive bi već odavno uništile papir. Ali što je s drugim zapisima? Elektroničkim napravama, kompjuterima... Zar dolje niste imali kompjutere?" "Ne znam što je kompjuter, ali nije ni bitno jer mogu ti odmah reći da nismo imali nikakve zle Čovjekove naprave." "Znači, ne znaš ništa o ničemu." U čudu je zatresao glavom. "Bože, pa ti si još nevinija nego što izgledaš." Nije bila sigurna, ali činilo joj se da ju je upravo uvrijedio. "A što ti misliš, kako je Minerva nastala?" "Ne mislim, nego znam. Nekoć je Minerva bila jedna od mnogih država u staroj Americi. Točnije, bila je jedna od država na koje se Amerika raspala u razdoblju koje je prethodilo Genetskim Ratovima. O Genetskim si Ratovima vjerojatno čula?" "Naravno da jesam." "Ali nikad nisi čula za Sjedinjene Američke Države?" Priznala je da nije. "Amerika je nekoć bila velika država," počeo je objašnjavati. "Zajedno s drugom velikom državom, Ruskim Savezom, stvorila je moćnu Rusko-Američku Uniju koja je u 21. stoljeću više od pedeset godina praktički vladala svijetom." Zastade i pogleda Jan. "Razumiješ li što ti govorim?" "Ne," iskreno je odgovorila. Uzdahnuo je i nastavio. "Unija se napokon raspala i dvije su se države podijelile na brojne autonomne državice. Jedna od najvećih bila je Minerva. Unutar Minerve nalazila se manja država u kojoj su 65

živjele isključivo žene, ali u cjelini je Minerva prihvaćala i muške stanovnike. Međutim, da bi postali građani Minerve muškarci su morali pristati na potpunu genetsku modifikaciju tijela i mozgova. Nakon genetskog 'preuređivanja' postajali su nježniji i u potpunosti su izgubili određena neprihvatljiva muška obilježja. Jedna od promjena bila je da su postali manji, dok su istovremeno minervanske žene promijenjene tako da su postale veće. Na taj je način uklonjena prirodna fizička nadmoć muškaraca, koja je kroz čitavu povijest ljudskoga roda bila glavni uzrok tradicionalnog iskorištavanja i podcjenjivanja žena od..." Stao je. Jan je zijevala. "Zar te ne zanima porijeklo Minerve?" "Minerva nije tako nastala. Pričaš besmislice." "Što se tebe tiče, priča o Velikoj Majci koja je stvorila Minervu nije besmislica?" prodrugljivo reče Milo. "Ne, naravno da nije." "U tom slučaju — ako je Velika Majka osnovala Minervu kako bi žene bile potpuno slobodne — kako objašnjavaš ovo?" Rukom je pokazao uokolo. "Stotinama godina Minerva je zajedno s drugim zajednicama na Zemlji bila pod vlašću Nebeskih Gospodara. Ja to ne zovem slobodom. Čini se da vas je vaša božica prevarila." "Ona nije naša božica." usprotivi se Jan. "Ona je prava i jedina Velika Majka, stvoriteljica svega. Nije dala Minervi apsolutnu slobodu, već je ostavila Nebeske Gospodare kao simbol Čovjekovog Zla tako da nikad ne zaboravimo na njegovu opasnost." "Jučer je taj simbol pretvorio vaš grad u prašinu. Baš zgodno!" promrmlja Milo. Jan se trgnula. "Ne moraš me na to podsjećati." "Oprosti, ali samo ti pokušavam dokazati neke stvari. Čini se da je Velika Majka zašla u nepotrebne krajnosti da bi vas zaštitila od Čovjekovog Zla. Pretpostavljam da vas nije baš puno preživjelo." "Nije," prošapće Jan. "Ja sam jedina. Zapravo, jedina žena. Na brodu se nalaze i četiri minervanska muškarca..." Pognula je glavu, prekrila lice rukama i zaplakala. Milo je strpljivo čekao da se isplače, a tada reče, "Ne možeš pouzdano znati da nijedna žena osim tebe nije preživjela. Nebeski 66

Ratnici nisu nepogrešivi. Pretražujući ruševine vjerojatno su nekoga i previdjeli." Odmaknula je ruke i pogledala ga. "Zaista misliš da je to moguće?" Glas joj je bio pun nade. "Mislim da je to čak vrlo vjerojatno. A postoji još nešto što ne smiješ zaboraviti - tvoja Minerva nije bila jedina." Zbunjeno ga je gledala. "Što to govoriš?" "Zar ne znaš? Postoji više Minerva. Pouzdano znam da se pod vladavinom Lorda Panglotha nalazi još barem jedan grad koji se također zove Minerva. Velik je otprilike kao i tvoja Minerva, a nalazi se nekoliko sati leta istočno odavde. A čuo sam da postoje i druge minervanske zajednice." Nagnuo se unazad u svojoj stolici i nasmijao njenom zaprepaštenom licu. "Kao što vidiš, ipak nisi tako sama kako ti se činilo."

9 Javni je zahod izgledao upravo onako kako ga je Milo opisao. Bila je to dugačka, smrdljiva prostorija s nizovima prljavih umivaonika i zahodima raspoređenim u malim kabinama bez vrata. Kad je Jan ušla u njemu je, srećom, bila samo jedna osoba i to žena koja je upravo napuštala jednu od kabina. Zagonetno je pogledala Jan dok je prolazila kraj nje. Kad je ona izašla Jan uđe u kabinu. Bila je nervozna i nadala se da će Milo stajati na ulazu kao što je ljubazno obećao. Rekla mu je da ne želi da je neki muškarac vidi golu — što je bilo točno — ali glavni razlog bio je u tome što je naumila izvaditi bombu. Jednostavno ju više nije mogla nositi u sebi. Previše ju je smetala. Spretno se izvukla iz vrećastog kombinezona i uz neugodan osjećaj izloženosti i ranjivosti izvukla bombu. Dok je sjedila na zahodu i mokrila, odmotala je tkaninu u kojoj je čuvala bombu i pregledala sićušnu napravu. Dok se nalazila u njoj,bomba joj se činila ogromnom, ali sada, položena na njenom dlanu, izgledala je smiješno malenom za zadatak kojem je bila namijenjena. Uzdahnula je i smjestila bombu u jedan od brojnih džepova. 67

Iako joj je budućnost na Nebeskom Gospodaru još uvijek bila nesigurna, Jan se sada osjećala mnogo bolje. Spoznaja da negdje na svijetu postoje druge Minerve sve je promijenila. Isprva nije mogla povjerovati u ono što joj je Milo govorio. Činilo joj se nemogućim da nitko u njenoj Minervi nije ništa znao o drugim minervanskim zajednicama, ali Milovo objašnjenje bilo je prilično logično. "Već sam ti rekao da je Minerva prvotno zauzimala vrlo veliko područje. Kad su se gljive počele širiti Zemljom Minerva se, kao i mnoge druge države, raspala na manje zajednice koje su postale međusobno izolirane. Kako vi niste koristile 'zle' uređaje poput radija, komunikacija među zajednicama je vjerojatno prekinuta prije mnogo, mnogo godina." Pomisao da postoji druga Minerva, makar bila i puna stranaca, davala joj je snage. Nekako će već dospjeti tamo... jednog dana... Ali najprije mora obaviti svoj jednostavni zadatak i uništiti Lorda Panglotha, a prvenstveno se mora pobrinuti da preživi dovoljno dugo da bi to mogla učiniti. Pokraj zahoda se na podu nalazila izlizana poluga. Jan ju je povukla očekujući da će tako spustiti vodu. Ali umjesto toga u školjci se začulo zviždanje zraka. Poluga je uključivala svojevrsnu zračnu crpku koja je istisnula otpad iz Nebeskog Gospodara i bez sumnje ga ispustila da padne na zemlju. Brzo se odjenula i izišla iz kabine. Prostorija je još uvijek bila prazna. Prišla je jednom od prljavih umivaonika i odvrnula pipu. Pojavilo se samo nekoliko kapi smeđe vode. Milo ju je upozorio da je vode vrlo malo, pa je dostupna u ograničenim količinama. Žarko je željela ponovno se otuširati — kao što joj je Tanith najavio, koža ju je još uvijek neugodno svrbjela od one bijele tekućine — ali morala se zadovoljiti s kratkim pranjem ruku i lica. Uputila se prema izlazu, kad začu povišene glasove. U prolazu pred zahodom kraj Mila su stajala tri čovjeka. Izgledali su ljutito, ali mu se nisu previše približavali. "... Čuo si Bennyjevu naredbu, Milo!" govorio je jedan. "Amazonka je pripala Buncheru. Što ti radiš s njom?" "Rekao sam ti," reče Milo uobičajeno mirnim glasom. "Buncher je rekao da je mogu uzeti. Predomislio se. Vjerojatno se 68

boji da bi mogao pokupiti neku infekciju." "Gluposti!" uzviknu drugi čovjek. "Prisilio si ga da ti je prepusti, priznaj!" "Zašto ne pitate Bunchera ako meni ne vjerujete?" "Već smo ga pitali. Tvrdi isto što i ti." "Pa onda nema problema." "Nešto s njim nije u redu, Milo. Ne izgleda dobro. Smatramo da si ga ti ozlijedio." "Ja? Ozlijedio Bunchera?" Milo se nasmija. "Glupost." "Znamo mi kako ti to radiš, Milo. Morat ćeš mu je vratiti." Milo prekriži ruke. "Ne. Ona ostaje sa mnom. I ako je netko pokuša uzeti bit ću jako nezadovoljan. A to nikako ne želimo, zar ne, momci?" Svaki od trojice muškaraca bio je veći od Mila, ali nitko od njih nije mu se usudio prići. Nakon duge napete šutnje jedan ljutito progovori, "Jednom ćemo te srediti, Milo. Tvoja sreća ne može vječno trajati i ti si toga sigurno svjestan. Ona tada ide Buncheru." Pokazao je prema Jan. "A kad on bude gotov, s njom ćemo se pozabaviti mi. Neće ovdje živjeti nijedna amazonka bez da nauči gdje joj je mjesto." "Njen odgoj prepustite mojim sposobnim rukama," reče Milo. "A sada, ako je ovo poučno druženje završeno, morali bismo krenuti. Dođi, Jan." Nekoliko trenutaka trojica su muškaraca nepomično stajala, a zatim su se iznenada istovremeno okrenuli i otišli kratkim hodnikom. "Oni te se boje," prošapće Jan dok je s Milom hodala za muškarcima prema glavnoj prostoriji. "Sumnjičavi su," odgovorio je Milo. "Ne obaziri se na njih, to su primitivci. Ovdašnji robovi su na tlu većinom bili pljačkaši. Kad im je dosadila svakodnevna borba za život na uništenim poljima, dali su Nebeskom Gospodaru znak da žele doći gore iako je za njih to značilo doživotno ropstvo." Vratili su se u svoju kabinu. Kroz tanke pregrade jasno su se čuli glasovi iz susjednih kabina. Jan se činilo da se njihovi susjedi trude govoriti što tiše. Milo joj ponovno ponudi da sjedne na krevet, dok je on sjeo 69

na stolicu. "Izgledaš mnogo bolje," reče s odobravanjem. "Bolje se osjećam, zahvaljujući tebi," uzvrati Jan. Iznenada se krevet nagnu i Jan se morala uhvatiti za njegov rub da bi održala ravnotežu. "Što se događa?" uzviku uplašeno. "Sve je u redu," umirivao ju je Milo. "Samo mijenjamo kurs." Pod se ponovno izravnao i Jan se opustila. "Nevjerojatno. Sve do sada nisam osjetila gotovo ništa. Stalno sam se morala podsjećati da smo u zraku..." "Na Nebeskom Gospodaru je najčešće mirno, čak i ako su vremenski uvjeti prilično loši. Naravno, ako netko donese glupu odluku da proleti kroz središte oluje kao što se dogodilo sinoć, ovdje postaje vrlo neugodno." "Da, bilo je strašno," Jan zadrhta od sjećanja na proteklu noć. "Bilo je to za vaše dobro," odvrati on. "Za dobro tebe i tvojih minervanskih prijatelja. Aristosi su pokazivali svoju moć kako bi u vama ugušili volju za pobunom. Međutim, čini mi se da su imali previše povjerenja u sustav za zaštitu od munja. Čuo sam da su munje izazvale oštećenja po čitavom brodu. Neće to uskoro ponoviti. Ali jučer ste ih dobro uplašile onim raketama, pa je njihovo pretjerivanje razumljivo." "Rakete..." ogorčeno prošapće Jan. "Puno su im štete napravile." "Bio je to pokušaj vrijedan divljenja i umalo je uspio. Premda ne vjerujem da bi se meni sviđao takav ishod," dodao je Milo. "Ali nije uspio. Te svjetlosne zrake uništile su sve rakete. Nismo imale šanse." "Niste mogle znati da Nebeski Gospodar ima automatski laserski obrambeni sustav. Zapravo, većina ljudi ovdje gore iznenadila se kad su vidjeli da on još radi. Već godinama nije bio aktiviran. Namrštila se. "Ne razumijem." "Svjetosne zrake koje si vidjela zovu se laseri. To je posebna vrsta svjetlosti koja u prirodi ne postoji. Može se prilično uspješno koristiti kao oružje. Kod Nebeskog Gospodara laseri su pod kontrolom kompjutera - ili mehaničkog mozga - koji ih koristi za obaranje svega što se približava brodu i, prema procjeni kompjutera, 70

predstavlja za njega opasnost. Jan se trudila razumijeti Milove riječi. Ideja o 'mehaničkom mozgu' činila joj se posebno neuvjerljiva, a ništa bolje nije bilo ni s tvrdnjom da se svjetlost može koristiti kao oružje. Ali vidjela je vlastitim očima da je rakete uništila plavkasta svjetlost. "Ako Nebeski Gospodar ima takvu strašnu moć," reče polako, "zašto je nije upotrijebio za razaranje Minerve? Zašto je umjesto svjetlosti na nas bacio bombe?" "Kao što sam ti rekao, sustav je automatski. Aristosi ne mogu njime upravljati, iako bi to jako željeli. Kompjuter koji upravlja laserima je zapečaćen i negdje skriven. Odvojen je od svih ostalih kompjuterskih sistema - odnosno od onih koji još uvijek rade — i u njega nisu uspjeli prodrijeti čak ni školovani tehničari u prvoj posadi koja je zaposjela ovaj brod. Ovi tehnološki nazadnjaci sasvim sigurno neće to nikada uspjeti." Jan ga je zbunjeno promatrala. Milo uzdahnu. "Dobro, recimo to ovako — svjetlosne zrake su isključivo obrambeno oružje koje radi neovisno o Aristosima. Aktiviraju ih samo neživi predmeti kao što su projektili i slične naprave. Oni nikad neće uništiti pticu, a još manje ljudsko biće." "Zašto je Nebeski Gospodar tako milostiv u tom pogledu, a tako okrutan u svim drugim?" pitala je potpuno zbunjena. "Zato što su, nevina moja amazonko, Nebeski Gospodari u prvotnom obliku služili čovječanstvu na posve drukčiji način nego danas," zadovoljno je rekao. "U stvari, tada su se zvali Nebeski Anđeli i to djelomično zbog prirode posla koji su obavljali, a djelomično zbog svog postanka na nebu." "Na nebu?" Milo pokaže prema niskom sivom stropu. "Na nebu. Točnije, u vanjskom svemiru. Oko 1500 kilometara iznad Zemljine površine sagrađena je divovska orbitna tvornica." Jan ga je sumnjičavo gledala. Šali li se on, ili zaista vjeruje u te priče? "Kako bi itko mogao sagraditi tvornicu tako visoko na nebu, i što bi je moglo spriječiti da ne padne na Zemlju?" Milo je zakolutao očima pretjerano izražavajući ogorčenje. "Nemam sada vremena objašnjavati ti osnovne prirodne zakone. 71

Morat ćeš mi vjerovati da je nekoć postojala mogućnost odlaska u vanjski svemir. U većoj verziji raketa kakve ste jučer ispalile na nas. Isto ćeš mi tako morati vjerovati da na određenoj visini sila gravitacije više ne djeluje. Upravo su iz tog razloga Nebeske Anđele gradili u svemiru. Posebne slitine i materijali za kostur broda i njegovu vanjsku oplatu mogu se proizvesti samo u bestežinskom stanju. Jako su otporni, ali i vrlo lagani. "Sve mi je jasno," kimajući reče Jan. Milo uz osmjeh reče, "Je li? Sumnjam. Dolje ste u Minervi stoljećima živjeli u svojoj ugodnoj čahuri neznanja. Reći ću ti još nešto fantastično. U svemiru osim tvornica postoje i gradovi. U orbiti oko Zemlje, te na Mjesecu i na Marsu." "Mislim da si ti danas pio neko vrlo jako pivo." Ponovno se nasmijao, ovaj put glasnije. "Tako znači, znaš što je pivo. Drago mi je čuti da su amazonke imale barem jedan porok. Je li se u Minervi točilo puno piva?" "Prilično mnogo," priznala je. "Ali kako su zalihe žitarica postajale sve oskudnije nismo ga više mogle proizvoditi. Do jučer je gotovo svo pivo već bilo potrošeno iako su postojala stroga ograničenja potrošnje. Imale smo tvornicu za proizvodnju alkohola, ali ne one vrste koju možeš piti. Koristili smo ga kao gorivo. Za kuhanje, grijanje i slično." "Propanol, zar ne? Ili možda butanol?" Slegnula je ramenima. "Zvali smo ga samo alkohol. Nastajao je u velikim bačvama u tvornici. U njima je bila neka smeđa živa tvar. Punili smo ih bilo čime - lišćem, travom, ostacima hrane — i nakon nekog vremena ta je tvar proizvela alkohol." Milo kimnu. "Da, znam što je to. Genetički proizvedena sintetska bakterija namijenjena pretvaranju organske tvari u propanol ili butanol. Šteta što je genetsko inženjerstvo zaboravljena umjetnost. Uz male promjene na bakterijama ta se tvornica mogla koristiti i za izradu etanola. Taj se alkohol može piti." Jan je bila zaprepaštena. "Čak kad bi to i bilo moguće, ne misliš valjda da bismo počinile takvo svetogrđe?" "Zašto ne? Sve ove godine iskorištavale ste 'zlu' znanost i proizvodile alkohol." 72

"Sigurna sam da nitko u Minervi nije znao da su tvornicu napravili genženjeri. Ti su muškarci jedini odgovorni za ovo što se dogodilo Zemlji." "Koje licemjerstvo!" uzviknu Milo. "Kao prvo, velik broj genženjera bile su žene. Osim toga, Minerva je u prvim godinama svoje povijesti podržavala primjenu genetskog inženjerstva. Rezultati toga su još uvijek prisutni. Pogledaj malo minervanske muškarce... pogledaj naposlijetku samu sebe." "Što je sa mnom?" "Prema Genetskom Pravilniku Ujedinjenih Naroda broj 2062 ti si predstavnik Primarnog Standarda. To ti u odnosu na ranije generacije ljudske vrste daje niz prednosti. Imaš životni vijek od dvije stotine ili više godina, a fizički nikad nećeš postati starija od tridesetpet. Dok ne dosegneš tu dob proći će još barem četrdeset godina. Na taj si način pošteđena svih neugodnosti koje donosi starost. I, na kraju, tvoja će smrt, čije se okolnosti ne mogu predvidjeti, biti brza i bezbolna. "Imaš i savršeni imunološki sustav," nastavio je Milo. "Otporna si na sve standardne infekcije i bolesti poput raka koje su godinama prorjeđivale stanovništvo. Podložna si, doduše, podmuklim virusima stvorenim u posljednjim godinama Genetskih Ratova, kao i mutantnim vrstama gljivica koje se trenutno šire, ali to su mali nedostaci što ih dijele svi Primarni Standardi, te se, sve u svemu, možeš smatrati vrlo sretnom. Regeneracijske sposobnosti su ti izvanredne - kosti ti brzo zacjeljuju, a čak ti se i centralni živčani sustav može obnoviti. Ozljede koje su kod ljudi prije Primarnog Standarda uzrokovale doživotnu paralizu kod tebe zacjeljuju u roku od par tjedana. I povrh svega, nemaš menstruaciju, osim jednom svakih dvadeset godina i to pod uvjetom da u razdoblju plodnosti ne zatrudniš." Jan je u glavi kuhalo. "Nemam — što?" "Menstruaciju," Milo se smiješio njenoj zbunjenosti. "U vremenu prije Primarnog Standarda žene su od puberteta do menopauze jednom mjesečno dobivale menstruaciju." Vidio je da Jan ne razumije što joj govori, pa na trenutak zastade. "Što su te u Minervi učili o tvome tijelu?" 73

"Učili su me da živim u skladu sa svojim tijelom," odgovorila mu je. "Meditacijom i oslobađanjem duha Velike Majke..." "Ne, ne," brzo ju prekinu. "Mislio sam jesi li učila o tome kako radi tvoje tijelo?" "Naravno da jesam." "Onda znaš nešto i o rasplodnom sustavu. Znaš li da od rođenja nosiš u sebi jajašca?" Potvrdno je kimnula glavom. "Znaš li koliko jajašaca nosiš?" "Stotinu ili više, čini mi se." "Točno. Ali prije Primarnog Standarda djevojčice su se rađale s pola milijuna jajašaca u jajnicima. "Oh, stvarno..." rekla je nepovjerljivo. "Da, stvarno. Kad je takva djevojčica došla u pubertet - tako se nazivala dob kad je rasplodni sustav postao funkcionalan - svakog mjeseca se iz njenih jajnika oslobađalo jedno jajašce i odlazilo u maternicu da bi se tamo oplodilo. Ako jajašce nije bilo oplođeno, nakon dva tjedna je zajedno sa sluznicom maternice izbačeno iz tijela. To se zvalo menstruacijom. Iako su je žene različito doživljavale, za većinu je menstruacija bila prilično neugodno iskustvo. Osim krvarenja i neugodne boli, žene su u to vrijeme doživljavale i emocionalne stresove. Krivac tome bili su, kao i obično, hormoni. Stijenka maternice se morala pripremiti za prihvaćanje jajašca u slučaju da ono bude oplođeno, a to se događalo pod utjecajem hormona. Drastične hormonalne promjene izazivale su kod žena razne neugodnosti." "Ne mogu to povjerovati. Velika Majka nikad ne bi dozvolila da žene toliko pate." "Tada nije bilo tvoje Velike Majke," odgovori joj Milo. "Tada je na sceni bio Bog Otac koji očito nije bio sklon ženama." "Velika Majka je uvijek bila i uvijek će biti," samouvjereno je nastavila Jan. "Kako god ti kažeš. U svakom slučaju, kad su genženjeri sredinom 21. stoljeća napokon otkrili kako se može ugasiti biološki sat koji je izazivao samouništenje stanica tada poznato kao starenje, besmrtnost je napokon bila nadohvat ruke. Naravno, kad bi 74

cjelokupno stanovništvo postalo besmrtno, na Zemlji bi ubrzo ponestalo životnog prostora. Stoga je odlučeno da se zakonom odredi maksimalni životni vijek. Nakon bezbrojnih zasjedanja Ujedinjeni Narodi su napokon donijeli zakon o dvjesto plus pet godina. U to vrijeme su Ujedinjeni Narodi još uvijek bili vrlo utjecajni jer je iza njih stajala Rusko—Američka Unija." "Što su Ujedinjeni Narodi?" pitala je. Milo nestrpljivo odmahnu rukom. "Drugi put. Uglavnom, kad je ljudima omogućeno da žive dvjesto ili više godina, trebalo je na neki način ograničiti razmnožavanje kako se ne bi ugrozile Zemljine zalihe. Zato su Ujedinjeni Narodi odredili da žene postaju plodne samo u razdoblju od jedne godine svakih dvadeset godina. Jan se namrštila. "Hoćeš reći da su prije toga žene bile stalno plodne?" začuđeno je upitala. "Upravo to ti pokušavam objasniti. Te dvije odluke Ujedinjenih Naroda nisu promijenile samo ženski rasplodni sustav, već i čitav svijet." "Zašto?" "Zbog svih onih koji su se tim odlukama protivili. Većinom su to bili religijski fundamentalisti... Islamske zemlje su se odlučno usprotivile bilo kakvom genetskom preuređivanju ljudskog tijela. Tvrdili su da se to protivi zakonima Alaha..." "Tko je Alah?" prekinu ga Jan. "Još jedan vrlo muževan bog. Ne bi ti se sviđao. Dakle, osim islamskih zemalja genetskom su se modeliranju protivili i zapadnjački fundamentalisti — katolici i protestanti. Ne, nemoj me pitati tko su oni, predugo bih ti morao objašnjavati. Ali vjeruj mi da je čitava ta rasprava postala prilično krvava. "Kad su Ujedinjeni Narodi donijeli zakon o dvjesto plus pet godina života, svaki stanovnik Zemlje stekao je pravo podvrgnuti se genetičkoj preobrazbi koja mu je produžila život. Možeš zamisliti kakve je to posljedice imalo — ljudi koji su živjeli u zemljama gdje je produžavanje života bilo zabranjeno zbog religijskih razloga selili su se u zemlje gdje je ono bilo dozvoljeno. Izbio je pravi pakao, a kad se prašina napokon slegla, svi su se zemljovidi svijeta morali ponovno crtati. Većina velikih država, a medu njima i Sjedinjene 75

Američke Države te Ruski Savez, raspale su se na autonomne državice, od kojih je jedna bila i Minerva." "Ti to zaista pričaš uvjerljivo," zaključila je Jan. "Uvjerljivo je jer je točno," nastavi Milo. "Bez obzira na sve vaše mitove, Minerva je nastala zahvaljujući genetskom inženjerstvu. Njeni se stanovnici nisu zadovoljili modelom Primarnog Standarda, već su uveli sve moguće genetske promjene koje se nisu protivile međunaronim zakonima. Nekoć davno prvi su feministi s gađenjem odbijali tvrdnje da su psihološke razlike između muškaraca i žena genetske prirode. Ta je zamisao sadržala previše 'biološke determinacije', a u to vrijeme takvi su pojmovi bili politički neprihvatljivi. "Međutim, krajem dvadesetog stoljeća istraživanja su pokazala da zaista postoje vrlo velike genetski uvjetovane razlike u načinu djelovanje muškog i ženskog mozga. Nekoliko desetljeća kasnije, kad je osnovana Minerva, feministi su to otkriće iskoristili najbolje što su mogli." Jan je zatresla glavom. "Oprosti, ali ništa ne razumijem. Većina riječi koje upotrebljavaš potpuno mi je nepoznata. Tko su, na primjer, ti feministi koje stalno spominješ?" Na njeno nezadovoljstvo, Milo je to pitanje očito smatrao jako smiješnim. Zabacio je glavu unazad i tako se glasno nasmijao da je izazvao ljutite povike u susjednim kabinama. Nakraju reče, "Ostavit ćemo to za budućnost. Tvoje ću zakašnjelo obrazovanje nastaviti drugom prilikom, a sada moramo raspraviti nešto drugo. Cijenu zaštite i pomoći koju ti pružam." "Cijenu?" zbunjeno je upitala. "Da, cijenu, mala moja amazonko. Već sam ti rekao da ćemo sklopiti pogodbu. U zamjenu za moju pomoć ti ćeš pomoći meni. Dat ćeš mi nešto što meni treba." "Ali ja ti nemam što dati." "Naprotiv. Imaš sebe," rekao je Milo i nasmijao joj se na isti način kako se danas već nasmijao Buncheru.

76

10 "Znači li to da ćeš mi dalje pomagati samo ako pristanem spavati s tobom?" ljutito upita Jan. Bila je zaprepaštena i uvijedena. Nakon prividnog razumijevanja koje je Milo pokazivao pomalo mu je počela vjerovati. On slegnu ramenima. "Moraš biti realna, Jan. Ne možeš dobiti nešto za ništa. Posebno ne ovdje gore. Priznajem da mi te je žao, ali ja jednostavno nisam altruist. K tome te smatram vrlo privlačnom i šarmantnom, te osjećam da bi mi, unatoč groznom neznanju, mogla postati poticajnim partnerom. Iskreno govoreći, treba mi žena. Ali u tom sam pogledu vrlo izbirljiv, a vjerojatno si i sama primijetila da žene u ovom lebdećem bestiariju ne izgledaju baš poželjno." Uzdahnuo je i nastavio, "U posljednje tri godine, otkako sam zarobljen, imao sam samo nekoliko nezadovoljavajućih sparivanja. Treba mi nešto više, a vjerujem da mi ti to možeš pružiti." Povukla se unazad na krevetu. "Namjeravaš spavati sa mnom iako ja to ne želim," optužila ga je. "Tako rečeno to zvuči prilično bezobzirno, ali, da..." "To je silovanje." "Ne, nikako," pobunio se. "Ne namjeravam te silom natjerati da vodiš sa mnom ljubav. To neće biti silovanje." "Kako ti to onda zoveš? Rekao si da ćeš me prepustiti onim životinjama ako ti ne dozvolim da se zadovoljiš na meni. Što se mene tiče, to je silovanje." Milo je hladno pogleda. "Uvjeravam te da je za mene vođenje ljubavi puno više od pukog zadovoljavanja, djevojko. I ponovno ističem da te neću uzeti silom." "To što nećeš primijeniti fizičku silu nimalo ne mijenja na stvari. To je ipak silovanje." Pogladivši rukom ćelavu glavu Milo reče, "Razmišljaj o tome kao o poslovnom prijedlogu. Morat ćeš učiniti nešto što ne želiš da bi dobila nešto što trebaš." 77

"Shvaćam. Ja ću tebi dopustiti da me siluješ, a ti ćeš meni dopustiti da živim. To zoveš poslovnim prijedlogom?" Izraz lica mu je postajao sve oštriji. "Ne, neću te silovati i da, prodaja tijela jest posao. Naziva se prostitucijom i jedan je od najstarijih zanata. Žene i muškarci oduvijek su prodavali svoje tijelo za novac ili za hranu." "Ako netko ne želi spavati s nekim, ali je prisiljen to učiniti da bi preživio, tada je to silovanje," nije odustajala Jan. "Ne, pretjeruješ," reče Milo. "Ako žena želi ugodnije živjeti i zbog toga pristaje spavati s čovjekom koji je ne privlači, ali joj može pružiti ono što njoj treba, tada to nije silovanje, zar ne?" Jan se namrštila. "Možda i nije, ali ja govorim o preživljavanju, a to nije isto što i poboljšavanje životnih uvijeta. Žena koja mora prodavati tijelo da bi preživjela je žrtva muškarca koji iskorištava njen težak položaj, bez obzira na to koliko joj on novaca ili hrane daje. To je silovanje." "Mislim da nije..." "U ovom slučaju govorimo o pitanju opstanka," prekinula ga je Jan nastojeći iskoristiti svoju prednost. "Seks ili smrt. Drugim rječima, silovanje." Milo je zurio u nju. "Dosta je bilo minervanske dogme," reče razdraženo. "Naš je problem semantičke prirode i dalje je raspravljanje uzaludno. Reći ću ti moje uvjete. Dajem ti točno tjedan dana da odlučiš hoćeš li ili nećeš prihvatiti moju ponudu. Ako je prihvatiš, predat ćeš mi se svojevoljno bez ikakvih primjedbi o silovanju i drugim minervanskim glupostima. Ako je odbiješ, nakon isteka roka od sedam dana izgubiti ćeš moju zaštitu i morat ćeš se sama brinuti za sebe. Vjerojatno znaš što to znači. Prihvaćaš li uvjete?" Jan je neko vrijeme šutjela, a tada upita: "Daješ mi tjedan dana da odlučim?" "Da, to ti obećajem." "Dobro. Reći ću ti za tjedan dana." Naslonila se na klimavu pregradu i prekrižila ruke. Činilo joj se da se Milo opustio. "Dobro," rekao je uz smiješak. Jan mu nije uzvratila osmijeh. Donijela je odluku i to joj je donosilo olakšanje. Prije isteka 78

tjedna pronaći će mjesto gdje može izazvati najveće oštećenje, aktivirati bombu i uništiti Nebeskog Gospodara. Nakon što je Jan prividno prihvatila njegovu ucjenu, Milo je ponovno postao pun razumijevanja i barem naizgled šarmantan. Ponudio joj je još jedan kolačić, govoreći da će nakon počinka pronaći nešto bolje za jelo. Skinuo je prostirku s prutenog kreveta i položio je na pod. "Možeš ovdje spavati. Bit će ti udobnije nego na krevetu," rekao je. Zahvalila mu je i protegla se na tankoj prostirci. Bila je iscrpljena, ali joj se nije spavalo. Pomisao o spavanju ju je zapravo plašila. Bojala se onoga što bi mogla sanjati. Milo je stajao nad njom, gledajući je. "Možeš skinuti odjeću ako želiš. Ja te neću uznemiravati. Dao sam ti riječ." "Ne, dobro mi je ovako." Milo slegnu ramenima i otkopča zatvarač na svom širokom kombinezonu. Dok se svlačio Jan je nakratko promotrila njegovo tijelo prije nego se okrenula na stranu i sklopila oči. Imao je prosječno tijelo, kao većina muškaraca. Bez ijedne dlake, doduše, ali i minervanski su muškarci po tijelu imali vrlo malo dlaka. Spolovilo mu je također izgledalo normalno, ali donoseći taj zaključak Jan je imala na umu da se njeno poznavanje muških spolnih organa temelji na jednom iskustvu sa Simonom. Jedina neobična stvar na Milu bila je da uopće nije izledao snažan. Pogotovo ne dovoljno snažan za ono što je učinio Buncheru. Začula je škripu kreveta kad je Milo legao. Kroz tanke zidove jasno je čula šapat iz drugih kabina. Negdje iz daljine dopiralo je jecanje neke žene. Pitala se hoće li se svjetla ikada ugasiti. Vidjela je njihov sjaj čak i kroz sklopljene vjeđe. Svjetlost je odjednom postala crvena. Vidjela je titrave plamene u kojima je izgarala Minerva. Čula je krikove, praskanje bombi, ponovno je gledala Helen kako besciljno tumara kroz ruševine stežući ruku koja je završavala krvavim batrljkom. Jan otvori oči. Kao što se bojala, događaji proteklih dana čekali su prikriveni u njenoj glavi i pretakali se u noćne more. Čak i prije nego je zaspala slike su počele navirati. Ako zaspi morat će sve 79

ponovno proživjeti. Ali već je jako pospana. Neće još dugo izdržati budna unatoč neugodnom svrbežu zbog one bijele tekućine. Protiv njene volje oči su joj se ponovno sklopile. Odakle dolaze ti krikovi? Visok i prodoran zvuk parao je živce. Jan se osvrnula uokolo, ali dim joj je zaklanjao vidik. Vrištanje se nastavilo i postajalo je sve glasnije. Tada kroz dim ugleda Marthu koja je trčala prema njoj. Čimpanzino krzno je gorilo. Kako joj se približavala, Jan je sve jasnije čula pucketanje gorućeg mesa. "Ne!" uzviknu Jan kad je Martha u paničnom strahu skočila na nju. Počela je i sama vrištati dok su je čimpanzine jake ruke očajno stezale... Jan je vrištala i vrištala nastojeći se osloboditi tih ruku, ali bile su prejake. "Tiše, amazonko," začula je šapat. "Smiri se, to je samo san. Sve je u redu." Osjećaj plamenova po njenom tijelu je polako oslabio, ali snažne ruke su je i dalje držale. Shvatila je gdje je; u Milovoj kabini, ali sada je u njoj bio mrak. Prestala je vrištali. "Isuse Kriste, ušutkaj već jednom tu svoju kurvu!" povikao je čovjek u susjednoj kabini. "Je li ti bolje?" blago upita Milo. "Ne... ne znam... Što je to sa mnom?" Čitavo tijelo joj se treslo, a udovi su joj se svijali kao da ima grčeve. Ispunjavao ju je neopisivi užas, činilo joj se kao da pada preko ruba beskrajnog ponora. "To je samo zakašnjela reakcija na sve što si proživjela," rekao je Milo čvrsto je držeći. Jan se privila uz njega. Osjećala je da se mora za nešto uhvatitijer će je inače njen užas bespovratno odvući. "Opusti se," šaptao je. "Diši duboko i polako. Jedan... dva... jedan... dva..." Polako su strašna sjećanja izblijedila i drhtanje tijela se smirilo. Milo ju je pustio. Bila je iscrpljena i loše se osjećala. Kroz polumrak je pogledom pratila Mila dok se okretao prema svom kovčegu i vadio iz njega mali paketić i mješinicu s vodom. Klečeći kraj nje na podu rekao joj je da pruži ruku. Stavio joj je malu tabletu 80

na dlan i rekao: "Popij to, osjećat ćeš se bolje." "Što je to?" sumnjičavo je upitala. "Eto, opet si postala dobra stara Jan. Ali ne moraš se ništa brinuti. To je samo sintetski hormon koji će potaknuti tvoj mozak na proizvodnju encefalina. To će te smiriti i moći ćeš mirno spavati. Uzmi je prije nego se predomislim. Takve su stvari u posljednje vrijeme rijetke kao kokošji zubi." Namrštila se. "Ali sve kokoši imaju zube..." "Zaboravi. Zastarjeli izraz. Uzmi tabletu." Nevoljko je stavila tabletu u usta. Milo joj je pružio mješinicu, te ona popi nekoliko gutljaja vode. "Ne osjećam se nimalo bolje," reče dok mu je vraćala mješinicu. "Osjećat ćeš se." Spremio je paketić i mješinicu ponovno u kovčeg. I dalje klečeći ponovno se okrenuo prema Jan. "Jan," tiho je pozove. "Kakva je ono stvarčica u tvome džepu?" "Što?" upita. Isprva nije razumjela o čemu on to govori. Tada se sjeti bombe i srce joj poče brže kucati. "Pa... to je... to... ne znam..." neuvjerljivo je odgovorila. "Ne znaš što imaš u džepu?" iznenadio se Milo. Nagnuo se i posegnuo u njen džep. Jan ga nije ni pokušala spriječiti da uzme bombu. Mirno ga je gledala kako je pregledava u polumraku. "Teška je," reče Milo. "No, amazonko, što je to što nisi ni znala da imaš?" Oh, Velika Majko, razmišljala je Jan, kad bi barem okrenuo vrh... "Vrati mi to," zahtijevala je pružajući ruku. "Tek onda ću ti reći." Nakon dugog oklijevanja Milo joj vrati mali valjkasti predmet. "Dakle?" inzistirao je. Nešto se s njom događalo. Zaključila je da je tableta vjerojatno počela djelovati. Počela se osjećati... čudesno. Sve brige i strahovi — čak i tuga — nestajali su kao ožiljci s izliječene rane. Bila je euforična i ugodno opuštena. "Jan, reci mi što je to," poticao ju je Milo. Zašto mu ne bih rekla istinu, pitala se. Je li to uopće važno? U posljednjem se trenutku predomislila i odgovorila. "To je sveta stvar. Jako sveta. Samo sam to ponijela iz Minerve. Dala mi ju je majka." 81

"Tvoja majka?" "Moja je majka bila Glavarica. Bila je jako utjecajna. Oni Aristosi to ne znaju... nemoj im reći... nećeš im reći, zar ne?" Ponovno je legla na prostirku i naslonila se na lakat. Već je bila jako pospana. Predivno pospana. "Neću im reći," prošapta Milo. "Ali što je to?" "Umorna sam," pospano promrmlja. "Hoću spavati." "Još samo malo, amazonko. Prvo mi reci što je to." "Jako je sveto." "To si već rekla. Želim znati zašto je sveto." "To je štap autoriteta. Jedan od nekoliko što ih je Velika Majka dala našim precima." Osjećaj krivnje koji je osjetila govoreći takvo svetogrđe bio je zanemariv. "Obećala sam majci da ću ga dobro čuvati. Da ću ga štititi vlastitim životom." "Razumijem," prošapće Milo. "Kako si ga uspjela sačuvati do sada?" "Sakrila sam ga." Trudila se držati oči otvorene. Činilo joj se da tone u duboki, mekani krevet. Osjećala se kao da je ponovno dijete. "Ako kako? Tvoju su odjeću sigurno uništili." Nasmijala se. "Sakrila sam ga u sebi..." "Oh," Milo je kimnuo s razumijevanjem. "Naravno." "Idem spavati," reče Jan spuštajući glavu na prostirku. Za nekoliko sekundi već je spavala. Milo je ostao kraj nje i promatrao je. Kad je bio siguran da je zaspala, nagnuo se nad nju i ponovno izvadio valjkasti predmet iz džepa. Neko ga je vrijeme razgledavao, a tada ga je ponovno spremio. Ustao je i pošao prema krevetu. Liježući se usredotočio na stišavanje seksualne želje koju je djevojka pobudila u njemu. Kad je napokon zaspao, po prvi je puta nakon više desetljeća sanjao Mirandu. Ugodan osjećaj bezbrižnosti još uvijek je bio prisutan kad se Jan probudila, ali nije više bio onako intenzivan. Sjela je. Milo je već bio budan. Sjedio je odjeven na rubu kreveta i gledao u nju. "Osjećaš li se bolje?" upita je. "Da," potvrdila je. "Hvala ti." Pogledala je uokolo. Svjetla su 82

ponovno bila upaljena. Tada se prisjetila događaja protekle večeri i prestrašeno opipala džep. Bomba je bila na mjestu. "Ne brini," reče Milo. "Nisam ti ukrao tvoje dragocjeno nasljedstvo." Lice joj se zarumenilo. "Kakva je ono bila tableta?" skrenula je razgovor na drugu temu. "Neka droga iz vremena Stare Znanosti?" "Jest proizvod Stare Znanosti, ali nije droga u onom smislu kojeg ti poznaješ," odgovorio joj je. "Kao što sam ti sinoć pokušao objasniti, tvar zbog koje se osjećaš bolje proizvodi sam tvoj mozak. Tableta samo potiče mozak da proizvodi veću količinu te tvari." Jan se namrštila trudeći se shvatiti značenje tih riječi. Kao i mnogo puta ranije nije bila sigurna da li joj Milo namjerno laže ili govori istinu — ili ono što misli da je istina. "Tvrdiš da je one prekrasne osjećaje sinoć izazvala tvar u mome mozgu?" provjeravala je. "Zašto se onda nikad prije nisam tako osjećala?" Lagano je uzdahnuo. "Nisi to mogla doživjeti u ovakvoj mjeri jer ti mozak još nikada nije istovremeno oslobodio tako veliku količinu encefalina u živčani sustav." Jan je i dalje bila sumnjičava. Milo nastavi, "Znaš što je morfij, zar ne?" "Znam. Dobiva se iz maka. To je dar Velike Majke. Ublažava bol..." "Nekoć davno znanstvenici su otkrili da ljudski središnji živčani sustav posjeduje vlastitu verziju morfija, što objašnjava činjenicu da ljudi mogu pretrpjeti teške ozljede bez da osjete bol — barem privremeno. "Daljim istraživanjima biokemijskih funkcija mozga pronalazili su sve više tvari analognih ne samo narkoticima i anesteticima, već i najrazličitijim sredstvima za poboljšavanje raspoloženja. Postalo je očito da je ljudska misao pod utjecajem pravog kemijskog koktela. Prepoznavanje svake pojedine tvari i određivanje njihove točne funkcije potrajalo je još godinama, a za to su vrijeme otkrivene još mnoge zanimljivosti o ljudskoj prirodi. Jedna od njih ticala se depresije. Znaš li što je depresija?" "Da, naravno. To je kad si tužan i osjećaš se jadno." "Osjećaš li se često tako?" 83

"Pa ne baš često, ali povremeno da. Češće u zadnje vrijeme..." Nasmiješio se s razumijevanjem. "Ali ne ovog trenutka, zar ne? Iako ti je sadašnja situacija prilično loša, osjećaš se opušteno i ugodno." Priznala je da je to točno. "To je zbog produženog djelovanja hormona kojeg sam ti dao. Već zahvaljujući genetskoj modifikaciji kojoj su se podvrgnuli tvoji preci ti ne možeš osjetiti depresiju u onom obliku u kojem su joj bili podložni ljudi prije Primarnog Standarda. Prije genetske ere mnogi su bili skloni stanju poznatom kao manična depresija. Takvo se stanje smatralo bolešću, odnosno posljedicom psihološkog ili fiziološkog poremećaja. Manična depresija je proglašena 'nenormalnim' stanjem, jer je vladalo vjerovanje da je normalno stanje ljudske svijesti neka vrsta emocionalne ravnoteže s urođenom sklonošću prema osjećaju ugode i neodređenom optimizmu." "Ali to jest normalno, nije li?" zanimalo ju je. "U tome i jest stvar," nastavi Milo. "Znanstvenici su otkrili da je Priroda predvidjela da ljudsko biće bude neprestano pod utjecajem najrazličitijih 'droga' da bi se moglo suočavati sa životom. Kod normalnih ljudi je to tako. 'Nenormalne' osobe, podložne maničnoj depresiji ili drugim kroničnim mentalnim teškoćama, su zaista imale poremećaj u radu mozga, ali taj se poremećaj sastojao u tome da im mozak nije proizvodio dovoljno neurotransmitera da bi svijet doživljavali na uljepšan i pomalo iskrivljen način kao svi 'normalni' ljudi. Osobe s takvim poremećajem su zapravo svijet doživljavale na objektivniji način, odnosno vidjeli su ga onakvim kakav on zapravo jest..." Jan zatrese glavom. "Zaista pričaš svakakve gluposti." "Prvo objavljivanje te teorije izazvalo je upravo ovakvu reakciju — mnogi su tvrdili da je to glupost. U ljudskoj je prirodi da svoje opažanje stvarnosti smatra objektivnim. Ali tužna je istina da je naše opažanje, razmišljanje, pa i osjećanje, pod utjecajem genetskog programa koji upravlja proizvodnjom hormona, a hormoni pak upravljaju kemijskim zbivanjima u našem mozgu. Čak je i naša percepcija vremena proizvod takvih procesa. Ljudski koncept 84

vremena je biološki inducirana iluzija. Ne postoji takvo nešto kao što je linearno vrijeme; umjesto toga vrijeme je..." Prestade govoriti i pogleda u Jan. "Oprosti," reče. "Moje zadovoljstvo što ponovno mogu nekome pričati me potpuno zanijelo. Stalno zaboravljam da si unatoč urođenoj inteligenciji još uvijek divljak kao i svi ostali ovdje." "Ja nisam divljak!" pobunila se. "Ne? Znači li to da razumiješ ovo što sam ti ispričao?" podrugljivo ju je pitao. "Pa, ne baš," priznala je. "Ali znam da griješiš po pitanju uma. Dio je minervanskog vjerovanja da je um odvojen od tijela. Vlasništvo je Velike Majke, pa ga nakon naše smrti ona uzima k sebi. Tada on ostaje u raju kao dio nje, ili ga, ako mu treba još duhovnog pročišćavanja, Majka šalje ponovno na Zemlju da ovdje proživi još jedan život." "Toliko o minervanskoj teologiji," nasmijao se Milo. "Nebo i Zemlja svedeni na divovsku čistionicu." Njegove su je riječi razljutile. "To ima više smisla nego sve gluposti koje si ti napričao." "Jadna moja mala amazonko, i ti si proizvod tih takozvanih gluposti. O tome su se pobrinuli minervanski genženjeri. Tvoji su preci modificirani mimo odredbi u Pravilniku o Primarnom Standardu. Fizički i mentalno se razlikuješ ne samo od žena iz predgenetsog doba, već i od svih žena na ovom brodu. Zahvaljujući genetskom upravljanju ravnotežom hormona minervanske su žene postale fizički veće i emocionalno muževnije. Istovremeno su muškarci doživjeli još veće promjene. Postali su manji, neagresivni, mirni — ukratko, s feminističkog gledišta idealni muškarci." "Nezamislivo je da bi ijedan Minervanin ikada primijenio genetsko inženjerstvo, ali istina je, priznajem, da su naši muškarci promijenjeni," rekla je Jan. "Kako? Čarolijom?" "Velika Majka ih je promijenila. Nakon Genetskih Ratova skupina muškaraca došla je u Minervu i zamolila za oprost. Isto tako tražili su i kaznu. Glavarica je tražila savjet od Velike Majke, a tada se Velika Majka obratila muškarcima i rekla im da će promijeniti 85

svakoga od njih koji iskreno moli za oprost, te da će promijeniti i njihove sinove, kao i sinove njihovih sinova, i tako dalje..." "Kao što rekoh, čarolijom." Milo je ustao i protegnuo se. "Ali neka ti bude. Barem si priznala da minervanski muškarci nisu baš normalni. Možda su bolji, ali nisu normalni. Veliki problem tvojih ranih Minervana bio je u tome da izvan Minerve njihova ideja nije bila prihvaćena. Muškarci koji su podržavali minervanski ideal feminističke države spremno su pristali na modifikaciju, ali većina svjetskog muškog stanovništva nije pokazala nikakvu namjeru slijediti njihov primjer. "Mijenjanjem čovječjeg mozga do to mjere da se sve nepoželjne muške osobine ublaže ili potpuno uklone istovremeno se drastično promijenila i seksualnost, jer kod muškaraca isti hormoni određuju seksualnost i ponašanje. Iako su fizički ostali muškarci, promijenjeni Minervani imaju u odnosu na prosječnog nepromijenjenog muškarca izvanredno slabi spolni nagon. Zbog toga su u vanjskom svijetu postali poznati kao 'eunusi'." "Oni nisu eunusi," brzo ga je prekinula Jan. Milo je podignuo obrve. "Govoriš li to iz vlastitog iskustva?" Osjetila je da joj se lice zarumenilo. "To te se ne tiče." "Naprotiv, mala amazonko. Sada me se tiče sve što ima ikakve veze s tobom. Ali nije važno. Više me zanima što ti općenito misliš o minervanskim muškarcima." Slegnula je ramenima. "Sviđali su mi se. Oca sam voljela." "Jednako kao što si voljela majku?" "Ne..." "Po čemu su se minervanski muškarci najviše razlikovali od žena? Ne mislim na očite fizičke razlike, nego po naravi." Jan se namrštila. "Pa, pretpostavljam da su bili manje... manje komplicirani nego sve žene koje sam poznavala. Njihov pogled na svijet je bio pomalo dosadan — uvijek su bili zadovoljni, veseli, tihi..." Milo se pobjedonosno nasmijao. "Eto, to dokazuje moju teoriju. Sjeti se što sam ti govorio o manipulaciji stanjima svijesti. Vaši su genženjeri povisili kod muškaraca količinu onih prirodnih tvari u mozgu koje nas čine sretnima, te zbog toga oni jednostavno 86

ne mogu biti nezadovoljni s bilo čime što im se događa. Niste im baš doslovno odsjekli muda, ali ste ih kastrirali na nešto profinjeniji način." "Sve što znam jest da bih radije bila s bilo kojim minervanskim muškarcem nego s tobom." Milo se smješkao. "Zar ti nisam poticajno društvo?" "Nikada u povijesti Minerve nije se dogodilo da je minervanski muškarac silovao ženu." "Jesam li ti ja prijetio silovanjem?" "Jesi," odgovorila je hladnim glasom. Njegov se smiješak pretvorio u grimasu. "Oh, ne, ne opet." Pokazao joj je da ustane. "Dođi. Idemo potražiti nešto za jelo. Za manje od sata morat ćemo otići gore na posao." "Što ćemo raditi? Čula sam od nadzornika da ću biti staklarski hodač. Što to znači?" "Reći ću ti nakon jela. Ne želim ti pokvariti apetit."

11 "Ne gledaj dolje ako te to uznemirava," reče Milo. "Ne mogu si pomoći," slabašno odgovori Jan dok se svom snagom držala za rukohvat. Osjećala se gotovo jednako loše kao protekle noći kad je u prutenom kavezu visila pod Lordom Panglothom. Zajedno s nekolicinom drugih robova stajala je u prenatrpanoj staklenoj kabini koja se polako podizala kroz golemu šupljinu čije su se stijenke ugibale. Nije se mogla otrgnuti osjećaju da se nalazi u želucu neke divovske životinje. Pogled na dvije uske crne vrpce na kojima su visili staklena kabina i njen živi teret samo je pojačavao vrtoglavicu. Jan nikako nije mogla shvatiti zašto vrpce ne puknu pod tom težinom, a Milova kratka i zbunjujuća objašnjenja o izuzetno otpornom materijalu koji se proizvodi daleko u svemiru nisu je nimalo umirila. "Opusti se i uživaj u pogledu," veselo reče Milo. "Moraš priznati da prizor nije loš. Svakodnevno ga viđam već tri godine, ali svaki put me ponovno zadivi." 87

Jan se prisilila da pogleda uokolo. Tijelom joj prođoše trnci, Veliki debeli zidovi su se polako pomicali kao da su živi. "Ne razumijem. Ništa ih ne drži u zraku. Zašto se ne uruše na nas?" "To sam ti već objasnio," reče Milo. "Okruženi smo milijunima i milijunima kubičnih metara plina. Helija. Ne možeš ga vidjeti jer je nevidljiv kao i zrak. Ova plinska komora, zajedno sa svima ostalima, omogućava Lordu Panglothu letenje. Zamisli da se nalazimo u divojskoj verziji balona." "Čega?" zbunjeno upita Jan. "Oh, da. Zaboravio sam. Niste imali balone. Čak su i zmajevi bili zabranjeni. Prvi zakon Nebeskih Gospodara..." Počešao se po bradi. "Dobro, nema veze. Zamisli da se nalazimo u divovskom mjehuru sapunice. Nadam se da znaš što je to." Jan ga prezrivo pogleda. "Naravno da znam. Ali ovo uopće ne izgleda kao mjehur sapunice. Oni su okrugli." "I ovo bi bilo okruglo da je potpuno ispunjeno plinom. Ali nije, jer kad se Lord Pangloth podigne na veću visinu, tlak okolnog zraka pada, pa se plin u komorama širi. Kad bi se na maloj visini plinska komora u potpunosti ispunila helijem, na većoj bi je visini plin jednostavno rastrgnuo. Razumiješ li to?" "Mislim da razumijem." Milo se pokroviteljski nasmijao i pružio ruku da joj promrsi kosu, ali Jan se izmakla. Jedan od robova se počeo smijati, ali je brzo utihnuo kad se Milo okrenuo prema njemu. Jan se obrati Milu, "Dao si mi tjedan dana da donesem odluku, sjećaš se? Obećao si da ćeš me u međuvremenu ostaviti na miru." "Samo ti pokušavam biti prijatelj, to je sve," uvrijeđeno odgovori Milo. "Baš si mi neki prijatelj." Stigli su gotovo do vrha plinske komore. Na samom vrhu nalazila se iskrenuta staklena kupola na kojoj se otvorio uski prolaz. Staklena se kabina i dalje uzdizala na svojim nevjerojatno tankim kablovima te je uskoro prošla kroz prolaz. Kupola se potom zatvorila, a iznad nje se na samoj stijenci komore pojavio otvor. "Ovo je pretkomora," objasni joj Milo. "Sprečava istjecanje zraka iz 88

glavne komore." Napokon su se zaustavili u loše osvjetljenoj prostoriji iznad plinske komore. Klizna se vrata otvoriše. "Van!" naredio je Benny, te robovi počeše izlaziti. Jan se u čudu osvrtala uokolo. Činilo se da se sivi, sjenoviti prostor između poda i stropa proteže u beskraj. Labirint stupova i tankih greda spajao je dvije površine. "Nalazimo se između unutrašnje i vanjske oplate," prošapće Milo. "Tišina!" poviče Benny. "Uzmite opremu i penjite se gore, staklarski hodači!" Prišao je Jan. "Amazonko, možeš uzeti Milroyevu opremu. Njemu ona više neće trebati." Neki su se robovi glasno nasmijali i krenuli prema nizu drvenih ormarića. Milo je poveo Jan prema jednom od njih i pokazao joj kako da ga otvori. "Što se dogodilo Milroyu?" pitala je čudeći se neobičnoj opremi što je lažala u ormariću. "Nije pazio," odgovori joj Milo. Izvukao je vatiranu jaknu iz ormarića i pružio je prema Jan. "Obuci ovo, trebat će ti. Gore zna biti jako hladno." Bila joj je prevelika, ali Jan je bila zadovoljna. Već je i ovdje na ovom čudnom mjestu bilo mnogo hladnije nego dolje u prostorijama za robove. Milo je već izvlačio druge predmete iz ormarića. "Navuci ovo preko jakne," uputio ju je pružajući joj radno odijelo od kože. Dopustila mu je da joj pomogne zakopčavati brojne gumbe, nastojeći zanemariti dodire njegovih ruku. Pitala se čemu služe metalne omče na odijelu. Slijedeće što je obukla bile su čizme s debelim potplatom od neke neobične gumene tvari, te par kožnatih rukavica. I čizme i rukavice bile su prilično iznošene i neugodno su zaudarale. Milo joj je pružio veliko klupko konopa s metalnim kopčama na oba kraja. Pokazao joj je kako da ga prebaci preko ramena i učvrsti uz pomoć metalnih omči na odijelu. Na kraju joj je pružio štap sa snopom krpenih vrpci na jednom kraju. Iznenađeno je zurila u štap. To je za čišćenje, pomislila je u nevjerici. Što ovi očekuju od nas — da čistimo vanjsku površinu Nebeskog Gospodara? Sama je ideja bila smiješna. Oplatu sigurno čiste kiše i vjetrovi. 89

"Krenite, lijene ništarije!" grmio je Benny prilazeći im. "Tko posljednji stigne gore osjetit će moć mojega štapa!" Jan je zadrhtala prisjećajući se neizdržive boli koju je izazvao dodir toga štapa. Očajno je pogledala prema Milu koji otišao do ormarića na kraju reda i užurbano vadio iz njega opremu. Potrčala je prema njemu. "Gdje moramo ići?" upita. Pokazao je glavom prema stropu. Podigavši pogled Jan ugleda dugačke ljestve koje su se protezale prema stropu. Drugi su robovi već krenuli prema njima. Benny je upravo povlačio polugu na dnu ljestava. U vanjskoj se oplati otvorio prolaz i Jan kroz njega ugleda jarko sunčevo svjetlo te osjeti navalu hladnoga zraka. Prišla je ljestvama trudeći se da ne ostane posljednja, ali svaki put kad se pokušala popeti, put joj je zapriječio neki od robova. Počela ju je obuzimati panika. Sve je bilo bolje nego ponovno se izložiti dodiru onog čarobnog štapa. Ali i dalje je nemoćno stajala kraj ljestvi sve dok se nije popeo i posljednji rob. Prestrašeno se okrenula prema Bennyju, a tada vidje se iza nje stoji Milo i čeka da se ona popne. S olakšanjem se počela uspinjati. Milo ju je slijedio. Preko ramena je vidjela da ga Benny mrko gledao, ali ne pokazuje namjeru dotaknuti ga štapom. Pitala se je li se Milo svjesno izložio riziku da bi je zaštitio, ili je znao da ih Benny samo pokušava zastrašiti? U tom je trenutku provirila kroz otvor na oplati i sve su njene misli nestale. Prizor ju je toliko zapanjio da je zastala na ljestvama, a tada osjeti da je netko gura i začuje Milov glas: "Kreni, amazonko. Imat ćeš dosta vremena za uživanje u pogledu. Previše vremena..." Polako je prešla ostatak uspona i zaustavila se kraj grotla boreći se s jakim naletima vjetra koji su šibali po brodskoj površini. Zračni brod. Neprestalno je samoj sebi ponavljala da stoji na vrhu goleme letjelice. Brodski je trup bio beskrajan te se Jan činilo da ju je netko čarolijom preselio na neki drugi svijet. Okretala se tražeći zemlju, ali u svim se smjerovima protezala samo zaobljena, pusta paluba Nebeskog Gospodara. Uz osjećaj beznačajnosti i ranjivosti prišla je rukohvatu koji je okruživao grotlo i čvrsto se primila. Drugi su robovi bili svjesni onoga što je proživljavala, te su se smijali i šalili nadglasavajući 90

zviždanje vjetra. "Lijep prizor, zar ne?" reče Milo dok joj je prilazio. "Znam kako se osjećaš. I ja sam se jednako osjećao kad sam prvi puta došao ovamo. Ali naviknut ćeš se." Jan mu nije vjerovala ni riječi. Nije mogla zamisliti da se on ikada u životu osjećao ovako kao ona sada, niti je mogla zamisliti da će se ikada priviknuti na to da poput buhe gmiže ovim divovskim, sjajnim leđima. Oplata se sastojala od bezbrojnih tijesno povezanih šesterokutnih pločica od tamnosivog stakla. Sjetila se da je mnogo puta promatrala Nebeskog Gospodara sa zemlje i čudila se zašto mu je gornja polovica prekrivena ribljim krljuštima. Pitala je Mila što je to. "Skupljači sunca. Tako ih barem zovu Nebeski Ljudi. U stvari su to..." Prekinuo ga je Benny vičući im da krenu. Robovi su krenuli uskom stazom ograđenom niskim rukohvatima koja se sredinom broda protezala sve do golemom repnog krila. Jan je nagađala da su od repnog krila udaljeni barem petsto metara, ali u ovom pustom krajoliku nije mogla točno procijeniti udaljenost. Držala se za rukohvate dok je zajedno s Milom slijedila ostale robove. Benny je hodao na kraju kolone i zadovoljno fućkao. "Skupljači sunca su nekoć bili poznati kao solarne ćelije," nastavio je Milo. "Oni upijaju sunčevu energiju i pretvaraju je u električnu. Na taj se način Nebeski Gospodar opskrbljuje električnom energijom potrebnom za pokretanje motora, rasvjetu, grijanje i slično. Kad jednom otkažu, Nebeski će Ljudi biti, kako smo nekoć govorili, do grla u -" "Otkažu? Kako to misliš?" pitala je. Pokazao je prema staklenim pločicama. "Sve su to plodovi Stare Znanosti. Ne mogu ih proizvesti čak ni članovi inženjerskog ceha, a to su još jedina stvorenja na ovoj divovskoj plinskoj vreći koja su barem donekle zadržala sličnost s inteligentnim ljudima. Solarne ćelije sadrže genetski proizvedenu tvar sličnu biljnom klorofilu. Vrlo je djelotvorna i teoretski bi trebala vječno raditi, ali ja se u to ne bih kladio. Nebeski Gospodari već stotinama godina Imaju nebom, a to je na njima ostavilo tragova. Ne bi me čudilo da velik dio ovih ćelija više ne radi, ili da su se možda odvojile od energetske 91

mreže. Inženjeri čak ne znaju ni kako to sve radi, pa do dana kad će se na Nebeskom Gospodaru pogasiti sva svjetla oni jednostavno neće imati pojma kakvo je stanje ovdje gore..." "Stanite!" naredio je Benny. "Ovo je peti odjel. Ovdje ćete danas raditi, staklarski hodači." Jan se osvrnula i ugledala veliku brojku '5' ucrtanu s lijeve strane staze. Crvena je boja prekrivala nekoliko 'skupljača sunca'. Jan se okrenula Milu. "Nemoj mi reći da moramo očistiti sve ovo?" "Možeš li smisliti bolji razlog zašto stojimo ovdje gore sa četkama u ruci?" rekao je uz smiješak. "Ali zašto ih uopće treba čistiti?" "Zbog gljiva. Postoji posebna vrsta plijesni koja uvijek živi na staklu. Spore koje lebde zrakom zadržavaju se u pukotinama između ćelija. Na kraju gljivice prekriju čitavu ćeliju i spriječe apsorpciju sunčeve svjetlosti." Jan pogleda staklene pločice što su se prostirale pred njom. "Meni one izgledaju sasvim čisto," reče. "Ove možda jesu, ali njih nećemo ni čistiti. Dođi..." Pomogao joj je prekoračiti rukohvat. Drugi robovi i Benny već su žurili prema lijevom 'horizontu'. Hodajući za Milom ubrzo je postala svjesna da paluba postaje sve strmija. Dok su išli stazom površina broda joj se činila savršeno ravnom. Želudac joj se odjednom zgrčio. Nije se željela više niti koraka udaljiti od staze, ali znala je da nema izbora. "Vidiš li onu dvojicu s velikim posudama?" upita je Milo pokazujući prema dvojici muškarca koji su na leđima nosili velike metalne cilindre. "Oni će prije nego mi stignemo poprskati zaraštena područja sa sredstvom za čišćenje, tako da ih mi možemo obrisati." "Zašto još nisu počeli prskati?" iznenadila se Jan. "Zato što još nismo stigli na mjesto koje moramo očistiti. Za ove gornje, lako dostupne dijelove palube zadužene su druge jedinice staklarskih hodača. Ali Bannionovi robovi obavljaju teži posao. Zbog toga je Bannion strašno bogat, a mi živimo bolje nego drugi robovi." "Živimo bolje?" "Da, živimo bolje." Nagib je već postao jako strm, ali oni na početku kolone još uvijek nisu usporavali korak. Jan se činilo da će svakog trenutka 92

nagib postati toliko strm da će svi izgubiti uporište i početi klizati niz bokove letjelice. "Koliko još?" zabrinuto je upitala Mila. "Bojim se da imamo još dosta za prijeći." "Ne možemo više daleko ići," pobunila se. "A što misliš, čemu služi ovaj konop kojeg nosimo?" "On, Velika Majko..." Jan se pitala gdje Milo namjerava kupiti hranu koju je spomenuo. Njena se znatiželja povećavala dok su kroz prolaze medu nizovima bijednih kabina žurili prema glavnoj zajedničkoj prostoriji. Privlačili su ljutite poglede drugih robova, ali nitko nije ništa rekao. Milo ju je poveo prema spiralnim stepenicama. "Penji se," reče joj. Jan je bila zbunjena. "Zar možemo samo tako otići? Mislila sam da smo ovdje zarobljeni." "Točno je da smo zarobljeni, ali to ne znači da se ne smijemo kretati po Panglothu. Smijemo ući u svako područje označeno zvijezdicom." Pokazao je crnu oznaku na obrazu. "Bannion ti je to sigurno rekao kad te označio." "Da, mislim da mi je rekao," odgovorila je Jan dok se uspinjala stepenicama. "Ali tada ga nisam baš pozorno slušala." "To je razumljivo. Prvi susret s Bannionom je vrlo neugodno iskustvo. Pretpostavljam da je ženama to još strašnije nego muškarcima." "Da, vjerojatno. Sad se sjećam da mi je rekao još nešto — da bi me, ako se pokaže da sam čista, volio bolje upoznati." Hodali su tunelom kojim ju je jučer vodio Benny. Milo se nasmija. "To je značilo da bi, ako se robovi s kojima si spavala ne pretvore u masu kanceroznog tkiva zbog nekog spolno prenosivog virusa, mogla doživjeti tu čast da postaneš jedan od njegovih osobnih robova. Nije to loš posao. Imala bi mnogo hrane i drugih povlastica. Naravno, morala bi podnositi razne neugodnosti kao što je, na primjer, učestalo bičevanje. Bannion obožava mučiti žene. Rekao bih da mu je pored zarađivanja novaca to glavna zabava u životu." Jan se sjetila djevojke koja je masirala Banniona. Pomisao da bi mogla postati poput nje ju je vrijeđala. "Kako itko može uživati u 93

tuđoj patnji?" pitala je Mila. "To je zanimljivo pitanje. Evolucijska vrijednost sadomazohističkih poriva potaknula je mnoge rasprave, ali poštedjet ću te mojih teorija... Recimo samo da ti je mnogo bolje ostati sa mnom." "Kako to da si ti spreman odmah spavati sa mnom. Zar se ne bojiš da bih te mogla zaraziti?" zanimalo ju je. "Bannion je sumnjičavi kreten, kao i većina drugih Nebeskih Ljudi. Vjerojatnost da je tvojom zajednicom harao neki kobni virus je jako mala, ali ove budale o tome uopće ne razmišljaju. Jedina opasna mjesta su gradovi. U njima već godinama nitko ne živi, ali spore nekih virusa su tako dizajnirane da mogu živjeti neograničeno dugo. Tamo je zaraženo samo tlo." "U Minervi već jako dugo nije bilo nikakvih epidemija. Netko bi povremeno umro od gljivica, ali to je bilo sve." "Kao što vidiš, moja spremnost da spavam s tobom nije odraz hrabrosti nego racionalnosti. Ali mislim da je nerazumno što moramo čekati čitav tjedan." "Obećao si mi," reče Jan. "Takav je bio dogovor." "Ja ga ne kršim. Samo te molim da ponovno razmisliš. Siguran da ćeš se i ti ponašati razumno te prihvatiti moju ponudu. Bilo bi glupo da to ne učiniš." Jan nije odgovorila, te su ostatak puta prešli šuteći. Napokon su stigli u zatvoreni 'grad' kroz koji ju je jučer proveo Nebeski Ratnik Tanith. Danas u njemu nije bilo tako mnogo ljudi, ali s obzirom na doba dana to je bilo i razumljivo. Više ju je čudila činjenica da je sada nitko nije vrijeđao. Pitala se zašto. Još uvijek je bila isti 'zaraženi crv' kao i prethodnog dana. Što se promijenilo? Je li to bilo zbog Milovog prisustva? Ili zbog zvjezdastog biljega koji je sada nosila na obrazu? Drugo je objašnjenje bilo vjerojatnije. Sada su svi znali da je ona vlasništvo Gospodara Banniona... Milo se zaustavio pred štandom s dinjama. Ženi koja ih je prodavala očito nije bilo drago što mora poslužiti Mila - mrštila se i mrmljala nešto u bradu — ali je ipak uzela njegov novac. * Dok joj je Milo dodavao dinju Jan ga upita: "Odakle ti taj novac?" 94

"Od Banniona. Dobro mu plaćaju za posao koji obavljamo, a on nama daje sirotinju. Tek toliko da možemo preživjeti i u rijetkim si prilikama priuštiti neki užitak." Prišao je drugom štandu na kojem su stajali dugački, valjkasti predmeti za koje je Jan sumnjala da se sastoje od sušenog mesa. "Ja to ne mogu jesti," reče. "Ne moraš. To je za mene. Jedan od rijetkih užitaka koje sam ti spominjao." Obišli su još tri štanda i kupili neko čudno povrće, uvenule naranče i kruške, te na kraju kruh. Tada se vratiše u prostor za robove. Zajednička se prostorija u njihovoj odsutnosti napunila ljudima. Žene su kuhale, dok su muškarci sjedili za niskim okruglim stolovima ili ležali na prljavim slamnatim prostirkama. Žamor koji je ispunio prostoriju kad su se Milo i Jan pojavili na stepenicama prestao je čim su stigli do dna. Osjećaj neprijateljstva bio je gotovo opipljiv, ali nitko im nije ni pokušao prijetiti. "Nadam se da ne očekuješ topli obrok," reče Milo. "Mislim da je bolje držati se neko vrijeme dalje od ostalih robova. Dok se prašina malo ne slegne..." Jan se složila. Što se manje susretala s drugim robovima, to se bolje osjećala. Hrana nije baš bila dojmljiva, ali Jan je unatoč tome osjećala zahvalnost prema Milu. "Hvala na ručku," rekla mu je kad su završili s jelom. On je slegnuo ramenima i polako odrezao još jednu plošku mesnatog valjka. "Nema na čemu." "Nadoknadit ću ti ovo." "Nadam se da hoćeš." Milo ju je gledao ravno u oči. Bilo je jasno što je time htio reći. "Mislila sam na to da ću ti vratit novac." "Kad se naš mali sporazum napokon počne ostvarivati, to neće biti potrebno." Stavio je komadić mesa u usta i zadovoljno ga žvakao ne skidajući pogled s Jan. Jan okrenu glavu. Pogled joj se zaustavio na slici koja je visila na zidu. "Tko je to nacrtao?" pitala je skrećući s teme. "Ja." 95

Ponovno se iznenadila neobičnom vrtlogu boja i oblika. "Što bi to trebalo biti?" "Ako misliš što bi to trebalo predstavljati, odgovor je ništa. Olakšava mi opuštanje. Kad se usredotočim na tu sliku lakše mi je doseći neutralno stanje svijesti. To postižem pobuđivanjem niza onih neuropeptida o kojima sam ti pričao — onih prirodnih tvari u mozgu koje nas čine sretnima." "Tako dakle," polako nastavi Jan. Slika joj se uopće nije činila opuštajućom. Da bi izbjegla još jedno od njegovih dugačkih, besmislenih predavanja pitala ga je gdje je živio prije dolaska na Nebeskog Gospodara. "U oceanu," odgovorio je. "U morskom naselju." "U čemu?" "Nazovimo to plutajućim gradom. Nekoć davno bilo je mnogo takvih. Ovo moje je vjerojatno bilo jedno od posljednjih. Oceani imaju vlastitu vrstu pokore. Postali su preopasni da bi na njima mogli živjeti ljudi." "Zašto?" zanimalu ju je. "Između ostaloga, zbog lignji. Lignje su praktički zavladale oceanima, što možemo zahvaliti prokletim Japancima." Rekla mu je da su joj oba izraza potpuno nepoznata. "Japanci su bili, a možda još i jesu, otočki narod," reče Milo. "Obožavali su jesti lignje. Lignje su vrsta morskih životinja. To su primitivna stvorenja s mekanim tijelom i brojnim lovkama. Izgledaju kao čudovišta iz noćnih mora, ali za Japance su one poslastica. Dobro, ne baš samo za Japance; jeli su ih i drugi narodi, ali Japanci su bili doslovce opsjednuti njima. Najmilija im je bila posebna vrsta liganja poznata kao surumeika. Uzgajali su ih na velikim farmama liganja u moru oko njihovih otoka. Međutim, s vremenom su se počeli igrati s njihovim genima te su proizveli veću, brzo rastuću surumeiku... i dogodilo se ono neizbježno." "A to je...?" "Neke od njih pobjegle su s farmi i otplivale na otvoreno more. Ondje su se parile s prirodnim surumeikama stvorivši novu vrstu super-lignje. Otpornu, sa sposobnošću brzog razmnožavanja — i pametnu. Nova je vrsta izvanredno uspijevala i uskoro je uništila 96

većinu drugih morskih životinja. Osim surumeika, iz oceana su vrebale i druge opasnosti, pa smo na kraju morali priznati poraz i povući se bliže obali..." Tužno je zatresao glavom. "Lord Pangloth?", upita Jan. "Da. Daleko na oceanu smo rijetko viđali Nebeske Gospodare. Kad bi se neki od njih pojavio učinili bismo isto što i kad nam je prijetila oluja - zaronili bismo stotinjak metara ispod površine. Na toj nam dubini nije prijetila nikakva opasnost od bombi. Srećom, graditelji Nebeskih Gospodara nisu predvidjeli mogućnost dubinskog ratovanja. Međutim, u plićim se vodama više nismo mogli braniti na taj način. Nismo mogli dovoljno duboko zaroniti, pa kad se pojavio Lord Pangloth i izjavio da se nalazimo na njegovom području zahtijevajući od nas danak, nismo imali drugog izbora nego pokušati se od njega obraniti." "Zašto jednostavno niste platili danak?" "Bili smo u istoj situaciji kao i vi u Minervi. Uzgajali smo ribe i plankton, ali često se događalo da nismo imali dovoljno hrane za prehraniti vlastiti narod. Nekoć smo imali strojeve za izdvajanje nekih ruda i kemikalija iz morske vode, ali većina njih već odavno nije radila. Morali smo ih rastavljati na dijelove da bi popravili naš najvažniji stroj — napravu koja je uz pomoć sunčeve svjetlosti pretvarala more u pitku vodu. Stoga nismo imali drugog izbora nego pobuniti se. Imali smo neke primitivne topove i harpune kojima smo se branili od surumeika i divovskih morskih crva, ali laseri su ih uništili kao i vaše rakete." "Dalje smo, naravno, bili lak plijen Nebeskih Gospodara. Bombe su oštetile zračne komore, te je naselje ubrzo potonulo. Ja sam bio jedan od rijetkih preživjelih. Pokupili su me, i od tada sam ovdje." "Tri godine, zar ne?" "Da, tri godine. A čini mi se kao da ih je prošlo trideset. Ali u jedno sam siguran - neću provesti još sljedeće tri godine u ovom lebdećem zoološkom vrtu." To je točno, pomisli Jan provjeravajući je li joj bomba još uvijek u džepu. "Koliko dugo si živio u tom plutajućem gradu?" brzo je nastavila. 97

"Od svog rođenja. Gotovo dva stoljeća." Oči joj se raširiše od iznenađenja. "Ali, to znači..." "Da," prekinu je Milo. "To znači da se moj život bliži kraju. Po mojoj računici star sam stotinuosamdesetšest godina. Što znači, kao što i sama znaš, da mi je ostalo još najmanje četrnaest, ali i najviše devetnaest godina života. Lijepo je od naših dizajnera što su nam krajem života dali pet godina 'neizvjesnosti'. Bilo bi jako loše kad bismo znali točan datum svojeg genetskog samouništenja, bez obzira koliko ono bilo bezbolno." Neuvjerljivo se nasmiješio. "Nikad još nisam srela nekoga tako staroga," reče Jan promatrajući ga s novim zanimanjem. "Nisi? Ali morala si," Milo je bio zbunjen. "U tvome je gradu sigurno bilo ljudi koji su proživjeli čitav životni vijek." "Ne, barem ne sada. Avedon je... bila... jedna od najstarijih. Bilo joj je više od stotinu godina. Ali mama mi je pričala da je u vrijeme njene mladosti u Minervi živjelo mnogo ljudi koji su se bližili Odlasku." Napravio je grimasu. "Mogao sam misliti da vi to tako zovete. No, to što dolje rijetki proživljavaju puni životni vijek je vjerojatno samo još jedna od oznaka ovog vremena. Sve teži životni uvjeti na Zemlji uzimaju žrtve i povećavaju smrtnost. Ali moram priznati da ni ovdje gore još nisam sreo nikoga mojih godina. Aristosi su vjerojatno drukčija sorta. Sigurno se ne izlažu nepotrebnom riziku, pa bi im prosječna stopa preživljavanja morala biti vrlo visoka." Jan ga je pozorno promatrala. "Zato ti znaš tako puno o prošlosti — jer si jako star." Milo se nasmija. "Pa nisam baš tako star. Povijest me oduvijek zanimala. U mome je naselju postojala dobro opremljena biblioteka elektronskih zapisa, a imao sam i dosta vremena za njeno proučavanje. Život u morskom naselju je nekoć bio prilično siguran i dosadan — sve dok prije tridesetak godina sva ona zgrnuta genetska sranja nisu dosegla kritičnu masu, te smo se našli do ušiju zatrpani lignjama, mutiranom morskom travom i onim prokletim morskim crvima..." Pograbio je mješinicu i pohlepno počeo piti kao da pokušava vodom isprati gorčinu koju su ostavila sjećanja. Kad je 98

napokon spustio mješinicu na licu mu je ponovno bio smiješak. "Iznenađen sam tvojom ocjenom da znam 'tako puno' o prošlosti — imao sam dojam da moje priče smatraš besmislicama i glupostima." Jan nije reagirala. Umjesto toga nastavi, "Zar te to ne zabrinjava? Biti toliko blizu danu... Odlaska?" "Ponekad," priznao je. "Ali ne naročito. Barem ne za sada. Za deset godina ću sigurno početi o tome razmišljati, ako poživim još toliko dugo. Tada ću proklinjati političare iz dvadesetprvog stoljeća i njihov prokleti zakon o dvjesto plus pet godina. Kad samo pomisliš da nam je besmrtnost ležala na dlanu, a oni to nisu iskoristili... Ludost. Ali sad je to sve zaboravljeno." Izraz lica joj je bio skeptičan. "Zar smo zaista mogli postati besmrtni?" "Itekako! Na isti način kao što je ljudski vijek produžen na dvjesto plus pet godina. Mehanizam je isti — potrebno je samo genetski spriječiti samouništenje stanica. Tajna je otkrivena na istraživanjima raka. Za razliku od normalnih stanica koje nakon pedesetak dioba propadaju, stanice raka su besmrtne. Mogu se beskonačno dijeliti jer nikada ne dosežu zrelost, pa se stoga biološki sat u njihovoj jezgri nikada ne aktivira. Kad su otkriveni odgovorni geni, to se svojstvo moglo prenijeti i na druge stanice. Međutim, političari su sredili da se starenje stanica samo odgodi, a ne i ukine." "Je li ikada postojao netko besmrtan?" "Oh da. Mnogi su se bogati i moćni ljudi podvrgli takvoj genetskoj modifikaciji. Cijena je bila neizmjerna jer su takvi postupci bili strogo zabranjeni međunarodnim zakonom. Za sve su učesnike bile predviđene najstrože kazne. Pa ipak, mnogi su bili spremni riskirati." "Znači da negdje na svijetu još uvijek žive besmrtni ljudi?" "Ne. Oni koji su preživjeli Genetske Ratove ubijeni su u čistkama koje su slijedile. Besmrtni ljudi su u većini slučaja ujedno bili i zločinci u Genetskim Ratovima, pa je svjetina istim kolcem ubijala dvije muhe." "Kolcem?" "Hir tog vremena bilo je zabijanje kolca u srce osumnjičenih besmrtnika. Ideja vjerojatno potječe iz vampirskih priča. Naravno, na 99

taj su način umrli i mnogi koji nisu bili besmrtni. Bila su to luda vremena." Začuo se glasni zveket. Milo se namrštio i skupio ostatke hrane. "To je znak. Vrijeme je da pođemo na posao. Moguće je da ćemo prije morati riješiti neke probleme s Bennyem i drugim nadglednicima." Pružio joj je ruku i pomogao ustati. "Drži se blizu mene i pusti me da ja razgovaram s njima." Jan se zabrinuto zagledala u njegove zbunjujuće raznobojne oči. "Što će se dogoditi?" "Ništa. Bar se nadam."

12 Drugi robovi i nadglednici su ih čekali. Kad su Jan i Milo ušli u zajedničku prostoriju robovi su se razmaknuli da bi napravili prolaz za tri crno odjevena nadglednika. Prvi medu njima bio je Benny. Jan primijeti da su joj lica preostale dvojice također poznata. Zaključila je da ih je vjerovatno vidjela u Bannionovim odajama. Benny je stao ispred Mila i položio ruke na kukove. Udarni štap mu se njihao nekoliko centimetara od desne ruke. Tada reče: "Dakle, Milo, koga vraga opet izvodiš?" "Izvodim?" upita Milo hineći nevinost. "S njom," reče Benny i kimnu glavom prema Jan. "Dao sam je Buncheru. Zašto je sada s tobom?" "Zato što mi ju je Buncher dao, Benny. Dogovorili smo se." "To je prokleta laž!" uzviknu jedan od robova i približi im se. Jan u njemu prepozna jednog od trojice muškaraca koji su pred zahodom napali Mila. "Nešto je napravio Buncheru; na neki ga je način prisilio da mu prepusti amazonku." Milo ga je hladnokrvno promatrao. "Ništa mu nisam napravio. Pokaži mi jednu ogrebotinu na Buncherovom tijelu za koju on tvrdi da sam mu je ja napravio." Milo se ogleda po prostoriji. "Uostalom, gdje je naš prijatelj Buncher. Prepustimo njemu da iznese ove optužbe." "Buncher ne izlazi iz kabine," reče drugi rob. "Drži se 100

kreveta. Čuo sam da iskašljava krv." Milo se ponovno okrenu prema Bennyu i raširi ruke. "Evo, sad je sve jasno," reče. "Nije čudo da je Buncher izgubio zanimanje za amazonku. Nije mu dobro." Benny je ljutito zurio u Mila. "Dakle, Buncher ti je prišao i rekao, 'Milo, stari prijatelju, uzmi moju amazonku'?" "Ne baš. Pitao sam ga da mi je da. On se malo nećkao, a tada smo se, kao što rekoh, dogovorili." "Platio si Buncheru da ti je prepusti?" "Dogovorili smo se da mu dugujem nekoliko usluga." "Kakvih usluga?" Milo slegnu ramenima. "To ovisi o Buncheru." Jan je pažljivo promatrala Bennyjevo lice. Sumnjičavost i otvorena mržnja prema Milu su bili očiti. Ali bilo je tu još nešto. Oprez. Možda čak nagovještaj straha. "Ako si je htio," nije odustajao Benny, "zašto mi nisi ništa rekao kad sam je doveo dolje?" "Nisam još odlučio," reče Milo. "Osim toga, čak i da sam te pitao, Benny, ne vjerujem da bi mi je samo tako dao. Imam li pravo?" Benny je zanemario to pitanje. "Što će ti ona, Milo?" Milo se okrenu prema Jan i pogleda je od glave do pete, a zatim otegnuto reče: "Pa, Benny, mislim da bi to trebalo biti očito." Drugi su se robovi počeli prigušeno hihotati, ali Bennyev ih je ljutiti pogled brzo utišao. Kad se ponovno okrenuo prema Milu Jan primijeti da se jedva suzdržava. Izgledao je kao da će svakog časa skočiti na Mila, ali nešto ga je sprečavalo u tome. "Milo," razdraženo povika. "Znaj da su tvoji dani odbrojeni. Još jedan pogrešan korak i Bannion će ti priuštiti veliki pad." Iz gomile robova se prolomiše povici odobravanje. "Teško mi je u to vjerovati," odgovori Milo sa sigurnošću na kojoj mu je Jan zavidjela. "Previše vrijedim Bannionu da bi me se samo tako odrekao. Obavljam posao za barem tri druga staklarska hodača, a k tome još nikada nisam ništa zgriješio. Nikad se nisam suprotstavljao ni tebi ni drugim nadzornicima, niti sam se ikada potukao s nekim od robova. Točno?" "Nikad te nismo uhvatili dok si griješio," reče Benny nešto 101

mirnijim glasom. "Ali ljudi u tvojoj blizini imaju neobičnu sklonost prema ozljedama. Ponekad čak kobnim. "Ne možete me okriviti zato što netko nema sreće." "Priča se da si ti uzrok tih nesreća. Priča se da si vještac." Milo se nasmija. "Benny, inteligentan čovjek poput tebe trebao bi se smijati takvim glasinama. Ti si Slobodan Čovjek i smiješne pričice praznovjernih robova te se ne bi trebale ticati." Benny nije znao što bi odgovorio. Na kraju je promrmljao, "Iskoristio si zadnju šansu, Milo. Zapamti to. Od sada ću te stalno motriti." "Sretno ti bilo, Benny. Gledaj me koliko hoćeš, jer ja nemam što kriti." Benny je samo nešto progunđao i okrenuo se. "Oh, još nešto!" pozove ga Milo. Benny ga je ponovno pogledao "Što?" "Znači li to da amazonka ostaje sa mnom?" pristojno je upitao. Benny se zagledao u Jan. Činilo se da je zaboravio da je ona bila povod ovome razgovoru. Namrštio se, a zatim se opako nasmija. "Naravno. Zašto ne? Uživaj, Milo. Uživaj dok možeš." Nakon toga je Benny s dvojicom drugih nadglednika podijelio robove u tri skupine. Jan se nije iznenadila kad su ona i Milo raspoređeni u Bennyjevu grupu. Kad su napustili prostor za robove tri su se skupine razišle u različitim smjerovima. Jan je fasciniralo putovanje u gornje dijelove Nebeskog Gospodara iako je putem viđala samo gole hodnike i spiralna stepeništa. Stigli su do staklene kabine, a tada je slijedilo zastrašujuće putovanje kroz golemu plinsku komoru. Jedna od stvari koje joj je Milo objasnio tijekom vožnje bilo je značenje velikog znaka postavljenog uz ulaz u dizalo. Na njemu je bio nacrtan plamen prekrižen s dvije crne linije. "U ovaj dio Nebeskog Gospodara je zabranjeno unositi bilo kakve naprave koje mogu proizvesti plamen ili iskru. Donji dijelovi Panglotha su odvojeni od plinskih komora, ali odavde pa prema gore uvijek postoji opasnost istjecanja vodika. Jedna jedina iskra mogla bi izazvati strašnu eksploziju." Jan je odmah postala svjesna težine bombe koju je nosila u 102

džepu. "Što ako netko zaboravi?" pitala je dok se dizalo polako uspinjalo na svojim tankim nosačima. "Mislim, što ako netko zaboravi da negdje u odijelu ima komadić kremena ili nešto slično?" "Kazna je mučenje do smrti. Jednako vrijedi za robove, Slobodne Ljude i Aristose. Poštedjet ću te detalja o tome kako se kazna izvodi. Već sad si pomalo zelena. Što ti je? Ne podnosiš visinu?" "Ne," odgovorila je Jan i pokušala zaboraviti na bombu. Ionako je već bilo prekasno. "... ZATO DAJTE ZNAK DA STE SPREMNI PREDATI MI ONO ŠTO MI PO PRAVU PRIPADA, (klik) NE UČINITE LI TO MOJA ĆE ODMAZDA BITI BRZA I STRAŠNA... STRAŠNA... STRAŠNA... STRAŠNA..." Poznate riječi Lorda Panglotha nisu joj se s novog položaja na gornjoj palubi činile tako glasne i zastrašujuće kakvim ih je pamtila. Visila je uz strmi bok broda, a ispod nje se širilo golemo, sivo prostranstvo koje joj je zaklanjalo vidik na grad pod Nebeskim Gospodarom i prigušivalo govor kojim se Lord Pangloth obraćao svojim podanicima. Jan se jako uznemirila kad je saznala da će Nebeski Gospodar danas pokupiti danak od jedne poljoprivredne zajednice, jer se nadala da je to možda jedan od izgubljenih dijelova Minerve o kojima joj je Milo pričao. Ali Milo je ugasio njene nade objasnivši joj da se Minerva nalazi daleko na jugu, a oni putuju prema sjeveru. Jan se već osjećala mnogo sigurnije dok je čistila skupljače sunca. Stekla je dovoljno povjerenja u konop i drugu opremu da je sada mogla raditi s obje ruke. Prije se jednom rukom grčevito držala za konop, za slučaj ako on unatoč zapornom uređaju iznenada počne kliziti kroz omče na odijelu. Nagnula se tijelom prema nazad i uprla nogama o bok broda koji se na tom mjestu spuštao pod kutem od oko četrdeset stupnjeva. Kad bi podigla pogled vidjela je kako konop iščezava iza sivog horizonta daleko ispred mjesta gdje je bio učvršćen. Nekoliko metara desno od nje i otprilike u istoj ravnini radio je Milo. S njene lijeve strane i neznatno niže nalazio se drugi rob. Visili su uz bok broda u ponešto iskrivljenoj liniji i polako se spuštali. Postupak je bio očistiti 103

pločice u širini koju je dozvoljavala duljina konopa i zatim se spustiti niže na novi dio palube. Robovi koji su prskali skupljače sunca smrdljivom tekućinom odmakli su već daleko naprijed. "Sve u redu?" povika joj Milo. Premda je Nebeski Gospodar lebdio na mjestu na palubi su se još uvijek osjećali jaki naleti vjetra. "Dobro sam," odgovori Jan iako su je mišići leda, ruku i nogu nepodnošljivo boljeli. Pitala se koliko će još trajati ovaj košmar. Zanimalo ju je što se događa na zemlji i kako izgleda zajednica od koje Nebeski Gospodar ubire danak. Milo joj je rekao da je to poljoprivredna zajednica, i da je prilično velika. Preko ramena je u daljini vidjela brežuljke do kojih gljive još očito nisu stigle. Nadala se da ti ljudi nemaju namjeru ponoviti minervanski neuspjeh i napasti Nebeskog Gospodara. Bilo joj je dovoljno teško visiti na tankom konopu i najmanje se od svega htjela još k tome naći i u središtu bitke. Očistivši sve što je mogla na sadašnjoj visini odlučila se spustiti malo niže. Zataknula je držak četke za pojas na odijelu i uhvatila se za konop, te je s lijevom rukom otpustila zaporni mehanizam. Ponavljala je u sebi Milove riječi da nema razloga za brigu. Čak i ako ispusti konop iz ruke zaporni će se mehanizam automatski zatvoriti čim konop počne prebrzo kliziti kroz omče na odijelu. Polako se spuštala propuštajući kroz omče centimetar po centimetar konopa. Divila se spretnosti kojom se Milo i ostali robovi kreću po strmini, ali tješila ju je činjenica da oni u tome ipak imaju više iskustva. Kad se dovoljno spustila zakočila je mehanizam i izvukla četku iz pojasa. U tom ju je trenutku neočekivani udar vjetra gurnuo prema brodu, te je umalo ispustila četku dok je pružala ruke da zaštiti lice od udarca. Kad odjednom... Konop se opustio i Jan poče kliziti niz strminu. Vrisnula je. Ispustivši četku iz ruke pokušala je zabiti nokte u glatku oplatu. Nadala se da će pogoditi neku od uskih pukotina između skupljača sunca, ali u tome su je sprečavale debele rukavice. Pad nije uspjela usporiti ni pomoću posebnih potplata na čizmama koji se, navodno, nisu klizali. Strmina je bila prevelika i Jan je samo 104

dobivala na brzini. Dok je nezaustavljivo padala činilo joj se da je vrijeme stalo. Imala je priliku osjetiti kroz rukavice toplinu koja se oslobađala trenjem; promotriti svoje užasnuto lice koje se odražavalo na skupljačima sunca; prepoznati stravu u prodornom kriku koji je dopirao iz njenih usta. Podloga se urušavala pod sve strmijim kutom sve dok napokon Jan nije izgubila dodir s brodom i počela vertikalno padati. Znala je da joj do konačnog sudara s tlom predstoji još samo prazan prostor. Tup. Strašan osjećaj poput udarca istjerao joj je zrak iz pluća i prekinuo krik. Zbunjenost. Jesam li već udarila u tlo? Ali mislim da sam još živa... Tada ugleda bljesak srebrno-sive brodske oplate, plavetnilo neba, udaljene brežuljke. Shvatila je da se vrti na kraju konopa. Sigurno se zakvačio za nešto na palubi! Osjećaj olakšanja je trenutno nestao kad je postala svjesna beznađa situacije. Konop bi se mogao osloboditi mnogo prije nego što oni gore smisle kako će je spasiti. Oprezno je raširila ruke i usporila vrtnju. Užasnuto je pogledom mjerila udaljenost od sebe do broda. Nalazila se daleko ispod polovice broda i njegova se paluba sada zaobljavala prema unutra. Pred njom se nalazio niz velikih prozora, ali bili su predaleko da bi joj ikako mogli koristiti. S ovog je položaja vidjela i jednu od velikih mlaznica. Bila je otprilike u njenoj ravnini, ali pedesetak metara bliže repu. Konop se trznuo. Misleći da je ponovno počela padati Jan zatvori oči. Osjećala je duboku bol oko srca koje je divljački tuklo. Ali tada shvati da se kreće prema gore. Netko je uspio uhvatiti konop i sada je vuku na brod! Vukli su je polako, neprestano zastajkujući. Kod svakog trzaja konopa pomislila je da ponovno pada, ali to se nije dogodilo. Duboko dišući i govoreći samoj sebi da će uskoro biti na sigurnom prisiljavala se da ostane mirna. Nastojala je ne gledati prema dolje, ali nije to mogla izbjeći. Grad ispod Nebeskog Gospodara činio joj se neopisivo dalek. Bio je manji od Minerve i neplanski izgrađen, a kuće su izgledale prilično jednostavno i skromno. Oko grada nije bilo 105

zida, a obradiva polja nisu još napale gljive. Osim žitnih polja kraj grada su se prostirali uređeni vinogradi. Udarila je ramenom o nešto. Podigla je pogled i shvatila da je ponovno u dodiru s brodom. Okrenula se licem prema palubi i pokušala se rukama i nogama uhvatiti za podlogu dok su je i dalje vukli prema gore. Nije uspjela, ali ipak se osjećala manje bespomoćna nego dok je slobodno visila na konopu. Polagano putovanje se nastavilo. Prošla je najizbočeniji dio i ugledala svoga spasioca. Mila. Nekako je uspio prijeći onih pet metara koji su ih dijelili i uhvatiti kraj konopa koji je brzo padao. Nije željela ni razmišljati o tome koliki je mali dio konopa još preostao kad je Milo stigao do njega. Znala je da je Milo mnogo snažniji nego izgleda, ali nije mogla vjerovati da je uspio zaustaviti njen pad. Drugi su robovi prestali raditi, ali nijedan nije priskočio Milu u pomoć. Naprotiv, kad se Jan pojavila na vidiku počeli su zviždati i dobacivati joj. Janina se nesklonost i nepovjerenje prema njima razbuktalo u čistu mržnju. Trenutno su nestale sve njene brige o šteti koju će nanijeti stanovništvu Nebeskog Gospodara kad aktivira bombu. Zaslužili su sve što će im se dogoditi. Kad je nagib palube postao blaži uspjela se donekle osloniti na skupljače sunca i olakšati Milu povlačenje. Bila je već dovoljno blizu da na njegovom licu vidi koliko je napora uložio u njeno spašavanje. Dijelilo ih je još samo nekoliko metara. Milo se nasmijao i dovikuno joj, "Hoj, amazonko! Uživaš u pogledu?" Uspjela mu je čak uzvratiti osmijeh. "Prekrasan je," reče mu. Razmak među njima se smanjivao i Milo je napokon uhvati za ruku. Jan je laknulo. Kroz polusvijest je gledala kako Milo veže njen konop za svoje odijelo. "Uhvati se rukama oko mog struka i čvrsto se drži," rekao joj je. Učinila je to. Zvižduci i ruganje robova postali su još glasniji. Milo se počeo penjati po svom konopu. Držeći se za njega i lica pritisnuta uz njegova leđa Jan se trudila koračati po staklenoj palubi. "Što se dogodilo?" pitala je Mila. "Pretpostavljam da ti je Benny prerezao konop," doviknuo joj je preko ramena. "On je jedini bio gore." 106

"Ali zašto?" "Da mi se osveti. I nauči me pameti." "Spasio si mi život." "Jedva. Malo je nedostajalo." Nagib palube smanjio se na oko 25 stupnjeva. Milo joj je rekao da je sada na sigurnom te da ga može pustiti. Nalazili su se nedaleko mjesta gdje su konopi bili privezani za male metalne omče što su virile iz oplate. Desetak metara od njih stajao je Benny smrknutog izraza lica. Čvrsto držeći Janinu ruku Milo je krenuo prema njemu. "Hej, Benny. Sav si zadubljen u posao, ha?" veselo je povikao. Nadglednik je brzo odgovorio, "Konop je pukao. Nisam mogao baš ništa učiniti!" "Oh, Benny, mislim da si učinio dovoljno," reče Milo jednakim veselim glasom. Pustio je Jan i prišao omči na kojoj je bio učvršćen njen konop. Čučnuo je i pregledao mali komad konopa koji je tamo još visio. Pogledao je u Bennyja. "Ja kažem da je puknuo," reče Benny. "Tvrdiš li nešto drugo, Milo?" Milo je ustao i polako prišao Bennyju. "Slažem se, Benny. Puknuo je. Problem je samo što je amazonka pri padu ispustila četku. Mislim da bi bilo dobro da siđeš dolje po nju." Bennyjevo lice je problijedilo. Zakoračio je unatrag tražeći istovremeno rukom udarni štap. "Kloni me se, Milo!" povikao je glasom isprekidanim od straha. Milo je stao i podigao ruke. "U redu je, Benny. Neću te ni taknuti." "Prijetio si mi! Čuo sam te! Znaš kakva je kazna za to!" Benny je podigao udarni štap. "Ja? Ja sam ti prijetio?' iznenađeno upita Milo. "Sama ideja je smiješna. Predložio da pokušaš nadoknaditi izgubljeni alat, i to je sve. Znam da gospodar Bannion ne voli takve gubitke. Dovoljno će ga razljutiti i činjenica da je umalo izgubio novoga roba." Benny je spustio udarni štap. "Reći ću mu da je konop puknuo. Vjerovat će mi." "Naravno da hoće," uvjeravao ga je Milo smiješeći se. 107

Milo je ušao u kabinu i sjeo u prutenu stolicu. Pogledao je prema krevetu na kojem je ležala Jan i zadovoljno se nasmijao. "Vidio sam Banniona i rekao mu što se dogodilo. Uopće nije zadovoljan." "Povjerovao ti je?" iznenađeno je upitala. "Mislila sam da će prihvatiti Bennyjevo objašnjenje." "Službeno ga je prihvatio. Ne može tek tako pretpostaviti tvrdnje nekog roba tvrdnjama nadglednika. Bilo bi to loše za disciplinu. Ali on zna da konopi ne pucaju samo tako, a na taj je način izgubio već mnogo robova. Medu robovima je to postao redoviti način za izravnavanje računa i Bannionu je već dosta. Posljednje što mu treba je da se nadglednik uključi u takve obračune. Nije mu drago da mu je Benny umalo ubio skupocjenog roba — tebe — samo zato da bi mi se osvetio. Našem prijatelju Bennyju predstoje teška vremena." "Izvrsno," reče Jan. "Oh, još nešto što će te razveseliti. Čuo sam da je umro Buncher. Iskašljao je par decilitara krvi i iskrenuo se." Milo je stavio ruke iza glave i naslonio se. Imao je vedar izraz lica. "Onim prijateljskim zagrljajem sam mu sigurno zabio krhotinu rebra u pluća." Jan ga je netremice gledala. Nakon što su se te noći ugasila svjetla Jan je budna ležala na prostirci i razmišljala o Milu. Dugovala mu je život. Da nije uhvatio njen konop — a još uvijek nije vjerovala da ga je uspio dohvatiti na vrijeme — sada bi ležala mrtva u onom gradu, a od tijela bi joj ostala još samo bezlična masa kostiju i mesa. Osim što joj je spasio život omogućio joj je i da ustraje u svom planu da uništi Nebeskog Gospodara. Da nije bilo Mila, danas bi zajedno s njom umrle sve šanse za osvetu Minerve, obitelji i prijatelja. Ta ju je činjenica dovodila u nerješivu dilemu. S obzirom na golemi dug osjećala je obavezu da dade Milu ono jedino što je želio — svoje tijelo. Nekoliko puta bila je spremna ustati i reći mu što je odlučila, ali ipak to nije učinila. Pomisao o seksu s njim ju je plašila. Njeno jedino ranije iskustvo u vođenju ljubavi s muškarcem bilo je ono sa Simonom. Bilo je neobično i zanimljivo, možda čak i donekle 108

ugodno. U svakom slučaju nije bilo bolno ni mučno. Međutim, Simona je dobro poznavala i zbivanja su bila pod njenom kontrolom, jer on je ipak bio minervanski muškarac. Vođenje ljubavi s 'nepromijenjenim' muškarcem moglo je biti potpuno drugačije. Bojala se da bi takvo iskustvo moglo biti neugodno, a ona ne bi imala snage da ga prekine. Pored toga bojala se i samoga Mila. Spasio joj je doduše život, ali na njemu je postojalo nešto što ju je jako uznemiravalo. Dobro je pamtila optužbe koje je čula od robova i od Bennyja — da je Milo vještac. Nije joj bilo teško to povjerovati. Pogledala je u polumraku njenov uspavani lik. Jednostavno nije bio dovoljno velik niti mišićav za ono što je učinio. Kako je samo zaustavio njen pad... kako je, naposlijetku, jednom rukom uspio slomiti Bunchera. Jan je zadrhtala i okrenula se na drugu stranu. Ne, neće mu ponuditi svoje tijelo unatoč osjećaju obaveze. Pronaći će neki drugi način da mu zahvali prije nego ostvari svoj cilj i zapali Lorda Panglotha.

13 Jan je sljedećeg dana morala upotrijebiti svu snagu volje da ponovno izađe na palubu i povjeri svoj život tankom konopu. Milovo uvjeravanje da novi nadglednik (jer Benny je bio odsutan) sigurno neće ponoviti Bennyjevu grešku nije joj mnogo pomoglo. Dok je čistila skupljače sunca nekoliko joj se puta učinilo da je na kraju snaga. Htjela je zatvoriti oči i plačući se objesiti uz palubu, ali tjerala se da nastavi raditi. Morala je ostati staklarski hodač — nije si smjela dopustiti potpuni slom. Morala je dobro upoznati gornju palubu, a posebno ono predvorje pakla između dviju oplata. To je bio vitalni dio plana kojeg je počela smišljati. Drugoga se dana osjećala već mnogo sigurnijom iako se Benny vratio. Bio je pokoran, natečenog lica i ukočenog hoda. Kazna koju mu je odredio Bannion bila je očito dovoljna da ga privremeno obuzda. Četvrtog dana nakon nezgode Jan je puna samopouzdanja 109

ušla u staklenu kabinu. Plan je bio gotov. Ako sve bude u redu, večeras će ga ostvariti... Staklena kabina u kojoj su se ovaj puta vozili nije prolazila kroz središte plinske komore kao ona prva, već se podizala područjem između dviju komora. "Vozimo se kroz jedan od poprečnih okvira," objasnio je Milo pokazujući joj šesterokutni uzorak na spletu metalnih šipki raspoređenih kao u paukovoj mreži. "Oni se nalaze između svih komora i tvore osnovni kostur Nebeskog Gospodara. Dizalo je preseljeno ovdje jer su komore s obje strane pune vodika. Inženjerski Ceh se bojao da bi dizalo moglo izazvati iskru ako bi ostalo u komori." Vijest da su okruženi vodikom istovremeno je uznemirila i razveselila Jan. Ovo se lijepo uklapa u plan, razmišljala je. Nije htjela razmišljati o tome što će se dogoditi nakon što postavi bombu i aktivira je. U glavi joj se stvarala nejasna zamisao da će se popeti na palubu i pobjeći što dalje od mjesta eksplozije, ali dalje od toga bila je potpuna praznina. Znala je da je mogućnost da će preživjeti zanemariva. U posljednjih nekoliko dana Jan je mnogo naučila o Nebeskim Gospodarima. Najvažni podatak bio je taj da su dvije trećine plinskih komora ispunjene zapaljivim vodikom. Helen je bila u pravu. Milo je potvrdio njenu priču da se helij izgubljen u nezgodama ili prirodnim otjecanjem može zamijeniti jedino vodikom, koji se lako proizvodi iz vode. Milo joj je također objasnio porijeklo Nebeskih Gospodara. Njegove su priče imale vrlo malo sličnosti s minervanskim vjerovanjem o tim davnim događajima, ali Jan je uzburkanih osjećaja počela shvaćati da minervanska verzija povijesti sadrži brojne rupe, dok je Milovo tumačenje povezano u smislenu cjelinu. Nije mu htjela vjerovati, no njegove su je priče sve više očaravale. Prema Milovim pričama su se Nebeski Gospodari nekoć zvali Nebeski Anđeli. Izgradila ih je organizacija Ujedinjenih Naroda i to s dva cilja. Prvi je bio da prevoze teret u siromašne zemlje 'trećega svijeta', a drugi je bio da pružaju pomoć u slučaju prirodnih katastrofa. Mogli su prevoziti goleme količine hrane u zemlje gdje je vladala glad, ili djelovati kao lebdeća utočišta za žrtve prirodnih 110

nepogoda poput potresa, požara i poplava. U kaotičnom vremenu Genetskih Ratova preživjeli su se morali skloniti od virusa i drugih opasnosti, a prirodno je da su za to odabrali upravo ta velika nebeska utočišta. Međutim, mnogo je ljudi došlo na istu zamisao, pa su uskoro na svim Nebeskim Anđelima buknuli teški sukobi za prevlast. U tim su borbama dva zračna broda potpuno uništena. Konačno su se u ratu pojavili pobjednici i život se na Nebeskim Anđelima ustalio. Međutim, zalihe hrane na letjelicama nisu mogle vječno trajati, pa su Nebeski Ljudi morali ponovno usmjeriti svoju pažnju prema zemlji. Prisilili su one koji su još uvijek živjeli na tlu da ih opskrbljuju hranom i drugim sirovinama. Tako je započela vladavina Nebeskih Gospodara. Isprva je sve bilo neorganizirano. Više Nebeskih Gospodara letjelo je istim područjem i borilo se za ista polja. Među zračnim su nemanima sve češće izbijali sukobi. Kad su uništena još dva Nebeska Gospodara dogovoreno je primirje. Vladari svih Nebeskih Gospodara okupili su se na konferenciji i ravnopravno podijelili svijet. Svaki je Nebeski Gospodar dobio svoj teritorij koji nikada ne smije napustiti. Do sada su se svi pridržavali toga pravila, ali Milo je prorekao da to neće još dugo potrajati... "Gljive su se proširile svijetom," objasnio je. "Svakim im danom podliježe sve više zemaljskih zajednica. Kad neki Nebeski Gospodar otkrije da mu službeni teritorij ne podmiruje sve potrebe, počet će pljačkati susjedni. Priča se da se to već počelo događati, i vjerujem da je još samo pitanje vremena kad će to poprimiti razmjere općeg rata." Činilo se da je zadovoljan s takvom budućnošću. No Jan se nije sviđala takva perspektiva. "To je glupo. Ljudi će se međusobno boriti dok Majka Zemlja umire pod njima. Zašto se Nebeski Gospodari i ljudi sa zemlje ne ujedine te pokušaju zajedno zaustaviti gljive prije nego za to postane prekasno?" "Teško se riješiti starih navika," odgovorio je. "Nebeski ljudi već stoljećima smatraju ljude sa zemlje nižim bićima. Ne možeš od njih očekivati da tek tako počnu surađivati s 'crvima'. Osim toga, ne vjerujem da bi Nebeski Gospodari uopće mogli zaustaviti širenje plijesni." 111

"Zar se one svjetlosne zrake koje su nam uništile rakete ne bi mogle upotrijebiti za uništavanje spora i čišćenje polja?" "Pa, mogle bi se," polako je priznao, "ali rekao sam ti da Nebeski Ljudi ne mogu upravljati laserima. Oni rade automatski, kao obrana od neživih prijetećih predmeta." Pokroviteljski se nasmiješio i dodao, "Što li se to dogodilo s mojom dobrom malom Minervankom da je počela razmišljati o uređajima koje je stvorila Zla Čovjekova Znanost?" "Kad bi se takvi uređaji upotrijebili za spašavanje svijeta, Velika Majka bi ih sigurno prihvatila i možda bi dozvolila Muškarcima da iskupe barem dio svojih grijeha," odgovorila je uvrijeđeno. Kad su izašli na palubu čekalo ih je neugodno iznenađenje. Oko otvora na palubi stajalo je nekoliko Nebeskih Ratnika. Bili su naoružani puškama i promatrali su nebo. Čim joj se pružila prilika Jan je pitala Mila što to znači. "Haziniji," odgovorio je. "Nalazimo se nad njihovim teritorijem. To će potrajati čitav dan. Vidi, ono su njihova gnijezda." Pogledala je i u daljini vidjela nekoliko visokih struktura što su se uzdizale s niskih, opustošenih brežuljaka. Izgledali su poput golemih svinutih stabala. Iznenadila se kad je shvatila da su visoki više desetaka metara. "Što su Haziniji?" pitala je dok je učvršćivala kraj konopa za omču na palubi. Danas su radili na prednjem kraju letjelice, a s tog se mjesta pružao veličanstveni pogled. "Zar vas u Minervi nikada nisu napali Haziniji?" iznenadi se Milo. "Ne, bar koliko ja znam." "Pa, sumnjam da bi ti to promaklo. Pretpostavljam da je Minerva bila izvan njihovog dosega. Imali ste sreće. Haziniji su ubilačke naprave proizvedene genetskim inženjeringom. Stvorila ih je jedna velika tvrtka u namjeri da osnuje vlastitu vojsku. Osnovni genetski materijal potječe od kukaca. Imaju krila, ali većina ih ne može letjeli ovako visoko. Doduše, priča se da su neki od njih izvrsni letači." "Oh," rekla je. Približili su se 'gnijezdima' pa je sada mogla 112

ocijeniti njihovu pravu veličinu. Na golemim su se tornjevima postrance odvajale izbočine i činilo joj se da na njima vidi pokretne crne točkice. Milo i ona su, zajedno s drugim 'brisačima', čekali da robovi koji su prskali skupljače otopinom za čišćenje odmaknu dovoljno daleko da oni mogu početi raditi. Lord Pangloth je usporio let kako bi različite jedinice robova mogle obavljati svoj posao na palubi, ali unatoč tome naleti vjetra su na pramcu bili toliko jaki da je Jan jedva održavala ravnotežu. "Nebeski Ratnici su nas došli čuvati?" pitala je Mila. On se glasno nasmijao. "Nas? Zar zaista vjeruješ da se netko brine za sudbinu grupice robova? Ne, Ratnici čuvaju vrata i sva druga mjesta kroz koja je moguće ući u brod. A vidjet ćeš i da nam naš prijatelj Benny danas neće praviti društvo." Pogledala je iza sebe. Nadglednik je stajao sa skupinom Ratnika uz otvor na palubi. "Što misliš, može li nam se nešto dogoditi?" pitala je. Ponovno je pogledala prema tlu. Crne točke su sada bile u zraku, a neke su postajale neugodno velike. "Mnogo puta sam radio nad teritorijem Hazinija," umirivao ju je Milo, "i nikada nam se nisu ni približili. Premda sam, moram priznati, čuo glasine da se znalo dogoditi da poneki staklarski hodač završi u kandžama Hazinija." "Jesu li inteligentni?" "Ako misliš jesu li razumni, rekao bih da nisu. Ali ne može se poreći da su lukavi. Programirani su za dvije stvari — ubijanje i razmnožavanje — i njihovi su im tvorci podarili dovoljno domišljatosti da budu uspješni u oba zadatka. Imaju nevjerojatne sposobnosti za preživljavanje, čak se mogu hraniti i najotrovnijim vrstama gljiva. Zbog toga im plijesni nimalo ne smetaju. Za očekivati je da će svijet na kraju biti naseljen samo gljivama i Haziniji'ma..." Jan je provela još jedan neugodan dan na palubi. Neprestalno se osvrtala u strahu da će se poneki Hazini uspjeti vinuti do Lorda Panglotha, ali iako je uz njihova gnijezda bilo prilično živo nijedna od crnih točaka nije se približila brodu. Zbog leta nad Hazinijevim teritorijem Jan je ponovno razmotrila svoj plan da večeras aktivira bombu. Na kraju je zaključila da samo traži izgovor kako bi odgodila trenutak kad više neće biti 113

povratka. Cilj joj je uništiti Lorda Panglotha i sve na njemu — je li važno kako će umrijeti Nebeski Ljudi? Svejedno je hoće li ih ubiti vatra, pad na zemlju ili Haziniji. Činjenica da će Haziniji još više smanjiti njenu ionako slabu nadu da će preživjeti nije ju smjela omesti. Ne, nije imala izbora — noćas to mora učiniti. Uz ovako teške radne uvjete Jan su uskoro počeli boljeti svi mišići. Za vrijeme kratkog podnevnog odmora požalila se Milu i rekla mu da bi Nebeski Ljudi trebali za ovaj posao koristiti čimpanze. "One bi bile savršeni staklarski hodači," rekla je. "Obavljale bi to puno brže od nas." "Točno," složio se Milo. "Ali Nebeski Ljudi ne žele u svojoj blizini imati 'promijenjene' životinje. To se protivi njihovoj religiji. Smatraju ih nečistima — iskvarenima. To je njihov način suprotstavljanja zlu koje je proizišlo iz Genetskih Ratova. Kao što vidiš, Minervani nisu bili jedini narod sa čudnim zamislima o Staroj Znanosti." Zanemarila je podrugljivi ton. Bila je previše iscrpljena da bi se mogla ljutiti. "Točno je da nismo koristili Staru Znanost, ali kod nas se nitko nije protivio držanju životinja. Nisu one krive što su ih promijenili. Nekoć su u Minervi živjele najrazličitije životinje, ali kad sam se ja rodila imali smo još samo čimpanze. Druge su vrste postale nepouzdane. Čak se ni mužjacima čimpanza nije više moglo vjerovati. U određenoj smo ih dobi morali zatvarati u kaveze. "Zanimljivo," rekao je Milo. "Ali sve je to bilo za očekivati. Genetički inženjeri nisu mogli osigurati vječnu stabilnost stvorenih kromosoma. Geni mutiraju i stvaraju pogreške u modelu. Pojavljivat će se sve više i više atavizama. Kao kod tebe." "Kod mene?", ponovila je iznenađeno. "Naravno. Za Minervanku si neobično niska. Očito je da su se kod tebe pojavile osobine davnih predaka. Siguran sam da si po svim ostalim svojstvima prava Minervanka — imaš karakterističnu minervansku narav i osobine: hermafroditsko tijelo s dugim nogama, malim grudima, istaknutim mišićima, tamnom kožom i vrlo privlačnim licem. Mutirao ti je samo genetski materijal odgovoran za rast, ali bilo bi zanimljivo vidjeti tvoju djecu iz braka s vanminervanskim muškarcem." 114

Ova klinička ocjena njenog tijela nije joj se nimalo svidjela, ali joj je laskala napomena o 'vrlo privlačnom licu'. No najviše od svega boljela ju je primjedba o njenoj djeci. Ništa od toga, razočarano je razmišljala. Večeras će za to nestati svaka nada. Otvor na palubi je bio poprilično udaljen od mjesta gdje ih je čekalo stakleno dizalo, a to se savršeno uklapalo u Janin plan. Zaostajala je za dugačkom kolonom robova koja je žurila kroz labirint hodnika u pojasu između dviju oplata. Milo joj je rekao da su gužva i zbrka u unutrašnjosti Lorda Panglotha djelo kasnijih generacija Nebeskih Ljudi. "Godinama su poduzimali sve neumjesnije poteze," rekao je. "Stalno su nešto preuređivali. Na primjer, pretvorili su prostor za teret u spavaće kabine. Sumnjam da bi graditelji Nebeskih Anđela danas prepoznali unutrašnjost bilo kojeg Nebeskog Gospodara." Jan je iskoristila prvu priliku koja joj se pružila. Sklonila se iza ispriječene grede i zatim brzo povukla u sjenu. Hodajući najtiše što je mogla nastojala se što više udaljiti od grupe prije nego oni otkriju da je nema. Najviše ju je brinuo Milo. On će sigurno prvi primijetiti da je nestala, a bit će i najuporniji u njenom traženju. Što se više udaljavala postajalo je sve mračnije. Samo su područja koja su se redovito upotrebljavala bila osvijetljena. Zastala je i čučnula, osluškujući. Iz daljine su dopirali sve tiši glasovi robova. Tada zavlada tišina koju je narušavalo samo pucketanje oplata. Krenula je dalje. Pod je postajao strmiji, pa je uskoro morala ponovno stati kako se ne bi poskliznula i ozlijedila. Držeći se za potporanj pokušavala je doći do daha. Tada je iz daljine začula svoje ime. Tražili su je. Izgubila je pojam o vremenu dok je mirno stajala u potpunom mraku i čekala. U jednom joj se trenutku jedan od tragača opasno približio. Njegov joj je glas zvučao poput grmljavine dok je izgovarao njeno ime. Bila je sigurna da je to Milo. Ako je itko pronađe, to će sigurno biti on. Njegove čarobnjačke moći mu sigurno omogućuju da vidi u mraku... Ali Milo je nije pronašao. Kad se sve ponovno smirilo zadovoljno je zaključila da je ostvarila prvi dio plana. Ponovno je krenula opipavajući put. Vratila se dio puta, a kad je nagib poda 115

postao blaži krenula je u smjeru gdje se nadala da se nalazi pramac. Izgubila je orijentaciju, pa se odlučila vratiti do izlaza na palubu da bi se ponovno snašla u prostoru. Krenula je jednim hodnikom pitajući se je li to pravi. Laknulo joj je kad je pred sobom napokon ugledala svjetlost. Iznenađena žamorom glasova, prestrašeno je čučnula i oprezno krenula dalje puzeći. Pronašla je put do izlaza. Oko ljestvi je sjedila skupina Ratnika. Na trenutak je pomislila da su Ratnici ovdje zbog nje, no uskoro je shvatila da su oni još uvijek na straži zbog Hazinija. Kad je utvrdila svoj položaj ponovno se uputila u mrak krećući se paralelno s hodnikom koji je vodio od izlaza do dizala. Namjeravala je stići do jednog od ulaza u mrežu uskih tunela ispod unutrašnje oplate koji su omogućavali pristup komorama. Kad joj je Milo prije nekoliko dana pokazao te tunele znala je da je pronašla savršeno mjesto za aktiviranje bombe. Njen prvi plan je bio da se prikrade do najbližeg tunela, ali zbog Ratnika se morala odlučiti za neki mnogo udaljeniji. Kad je zaključila da je dovoljno odmakla od Ratnika podigla je tanki kružni poklopac na ulazu u tunel koji je odabrala. Od njega su prema dolje vodile kratke ljestve. Spustila se. Uski je tunel bio dobro osvijetljen 'hladnim' svjetiljkama za koje je Milo rekao da sadrže žive stanice. Zatvorila je poklopac i puzeći krenula prema kraju tunela. Zidovi tunela su, u stvari, bile stijenke divovskih komora po čijem je vrhu Jan puzila poput nekog sićušnog kukca. Pokušala je ne razmišljati o činjenici da se ispod tanke metalne mreže podložene stijenkom pod njom nalazi ponor dubok više stotina metara. Odabrala je pogodno mjesto i zaustavila se. Skinula je kombinezon, čučnula i izvukla bombu iz rodnice. Nakon što ju je Milo upozorio na povremeno pretraživanje koje su Ratnici izvodili da bi spriječili unošenje predmeta sposobnih proizvesti iskru ili plamen u zabranjeno područje, odlučila je bombu ponovno sakriti u sebi. Sumnjala je da bi oni prepoznali što je to, ali ipak nije htjela nepotrebno riskirati. U svakom slučaju, u posljednjih je četiri dana nitko nije ni pokušao pretražiti, a sada je ionako bilo svejedno. Razmotala je malenu napravu i promotrila je. Dobro je 116

Pamtila riječi svoje majke — zakreni kraj u smjeru strelice. Jednostavno. Tada će je ugurati između mreže i površine stijenke. Trideset sekundi kasnije bomba će eksplodirati i pretvoriti Lorda Panglotha u buktinju. Milo je rekao da je stijenka komora jako čvrsta - kao i sve ostalo na Nebeskom Gospodaru što je bilo sagrađeno u svemirskoj tvornici u koju još uvijek nije vjerovala - ali Jan je bila uvjerena da će je bomba probiti. A s drage strane stijenke čekali su milijuni kubnih metara vodika... Duboko je udahnula, primila mali valjak u lijevu ruku i pripremila se da desnom rukom zakrene vrh. Nije to mogla učiniti. Pokušala je ponovno. Suze su joj se miješale sa znojem koji je curio niz obraze, ali jednostavno nije mogla natjerati ruku da se pomakne. Nije mogla zakrenuti kraj bombe. Nije mogla preuzeti odgovornost za smrt svih ljudi na Lordu Panglothu, ma koliko ih mrzila. Nije se nimalo dvoumila kad je trebalo ispaliti rakete na Nebeskog Gospodara, ali to je bilo drugačije. To je bio rat; borba za opstanak. A sada je bila sama. Morala je misliti i na Mila. Nije joj se sviđao, čak je vjerovala da je vještac, ali dugovala mu je život. Trebala ga je barem upozoriti na to što namjerava. Razmišljala je da to učini, ali znala je da će je on u tom slučaju spriječiti. A bila je tu i ona sama. Nije željela umrijeti. Pognula je glavu i počela jecati. Izdala je majku. Alsu. Minervu... Konačno je ustala, obukla se i spremila bombu u džep. Morat će je nekamo baciti. U zahod, najvjerojatnije. Dok se vraćala prema početku tunela smišljala je priču kojom će objasniti svoj nestanak. Možda bi mogla reći da se vratila po zaboravljeni alat i izgubila... Provukla se kroz uski prozorčić. I što sad, pitala se rastreseno. Da se preda Ratnicima? Ne, nije još bila spremna nekoga vidjeti. Željela je ostati sama. Otići će do okna dizala i ondje čekati početak jutarnje smjene, odlučila je. Nije znala koliko će još sati do tada proteći, ali nije joj to bilo ni važno. Pažnju joj je privukao bljesak crvene svjetlosti. Jan se namrštila, pitajući se što je to. Zar Inženjeri nešto popravljaju? Ali, 117

ako je tako, zašto hodnik nije osvijetljen. Krenula je prema izvora svjetlosti ne mareći hoće li je netko čuti ili opaziti. Više ionako nije bilo važno. Što se više približavala treperavoj svjetlosti to ju je ono više zbunjivalo. Svijetlila je u razini poda. Postalo joj je hladno. Od nekud je dopirao hladan vjetar. Je li neki izlaz ostao otvoren? Ali na ovom dijelu broda ih nema. Začulo se pucketanje i zrakom poletješe iskre. Iskre. Prizor ju je pogodio poput groma. Netko je unio otvoreni plamen u zabranjeno područje. Ako negdje istječe vodik... Svjetlost se ponovno pojavila i pri crvenom bljesku Jan ugleda pognuti lik. Lik koji nije bio ljudski. Od izvora svjetlosti dijelilo ju je još manje od pet metara. Počela se povlačiti, trudeći se stvarati što manje buke. Klang. Udarila je u stup koji se oglasio zvonkim zvukom. Treperava svjetlost se trenutno ugasila. Jan se okrenula i potrčala, ali sudarila se s novom preprekom i teško pala. Mirno je ležala na podu osluškujući. Nije čula korake, ali uznemiravalo ju je neko čudno zujanje koje je postajalo sve glasnije. Dopiralo je odozgo. Brzo je ustala i potrčala, podižući raku da se zaštiti. Znala je tko ju progoni. Hazini. Ili nekoliko Hazinija. Već kratki pogled na to stvorenje bio je dovoljan da je uvjeri da je pred njom teška kušnja. Trčala je prema uskom osvijetljenom hodniku. Odlučila je u glavnom hodniku skrenuti u lijevo prema otvoru uz koji su sjedili Ratnici. Golemo stvorenje se spustilo sa stropa i prepriječilo joj put. Bilo je dva metra visoko, člankovitog tijela uz koje su visila prozirna sklopljena krila. Imalo je šest nogu; na stražnje dvije je stajalo, u srednje dvije držalo je neki veliki predmet s užarenim vrhom, a prednje dvije su mu stršale prema naprijed. Jedna ju je slobodna ruka uhvatila za rame, a druga za nogu. Vrisnula je kad su se oštre pandže zabile u njeno tijelo. Izgubila je ravnotežu i pala na leđa. Stvorenje se nagnulo nad njom čvrsto je držeći. Iz rana na ramenu i nozi počela je teći krv. Ponovno je vrisnula kad je Hazini spustio glavu prema njoj. Glava mu je bila slična konjskoj, ali s pridodanim osobinama 118

komarca. Iza očiju su mu umjesto ušiju stršala ticala, a oči su mu bile previše bistre da bi pripadale kukcu. Bio je crne boje, sa sivim mrljama, a po čitavom tijelu su mu izbijali rijetki snopovi oštrih dlačica. Jan se izmicala, ali nije se mogla oslodobiti snažnih udova. Golema glava joj se sve više približavala i odjednom je zapljusnu odvratni smrad. Kroz suze je gledala kako se 'usta' dijele na tri dijela i među njima se pojavljuje cijev. Čitava cijev se polako vrtila. Mrtva sam, razmišljala je Jan dok se svom silom pokušavala osloboditi. Velika Majka me kažnjava jer nisam smogla snage osvetiti Minervu... Rilo se sve više približavalo. Na zubu na vrhu blistala je neka tekućina. Jan je nagađala da se radi o otrovu ili tekućini za probavljanje. U svakom slučaju, ishod će biti isti. Tada se sjetila bombe. Slobodnom rukom je izvukla bombu iz džepa, stisnula je zubima i okrenula njen kraj. Začulo se zadovoljavajuće klik! Skupila je svu snagu koja joj je preostala i ugurala bombu u rilo. Hazini je trgnuo glavom unazad, a zatim je snažno zatresao nastojeći se osloboditi stranog tijela. Trideset sekundi! odjekivalo je u Janinoj glavi. Hazini se sve žustrije pokušavao riješiti bombe. Ispustio je napravu koju je držao i slobodnom se nogom primio za rilo. Pustio je Janino rame, tako da su mu tri od četiri prednje noge bile na raspolaganju za oslobađanje rila. Četvrtom je još uvijek čvrsto držao Jan za nogu. Jan se prevrnula na trbuh, uhvatila se za stup i pokušala osloboditi, no stvor je sve snažnije stiskao pandže. Jan je osjećala kako joj kosti pucaju pod pritiskom i umalo se onesvijestila. Koliko još sekundi? Hazini ju je ponovno prevrnuo na leda i privukao bliže sebi, tresući istovremeno glavu. Bomba se više nije vidjela u rilu, pa je pretpostavljala da ju je stvor slučajno usisao. Ali hoće li eksplodirati na vrijeme da je spasi? U tom se trenutku začuo prigušeni udar. Hazinijevo tijelo se zgrčilo, a zatim ukočilo. Iz usta i drugih do sada skrivenih tjelesnih otvora počeo je sukljati dim. Sriiik! Hazinijev 119

samrtni krik je bio tako visok da ga je Jan jedva čula. Pritisak na zglobu je popustio. Jan je na koljenima krenula unazad bježeći od stvora, ali nije bila dovoljno brza. Noga koja joj je držala zglob se naglo trgnula i kandžom ju rasporila od vrata do dna trbuha. Hazini se napokon srušio na pod i umirio dok mu je iz tijela još uvijek navirao dim. Jan se osjećala kao da ju je netko uronio u ledenu vodu. Pokušala je sjesti, ali kad je vidjela težinu ozljede i ponovno je legla na tvrdi pod i obgrlila tijelo rukama nadajući se da će ga tako zadržati u jednom komadu. S olakšanjem se prepustila crnoj praznini koja joj je napokon počela obavijati um.

14 Jan se sama sebi činila smiješnom. "Glupost!" uvjeravala ju je Mary Anne visokim, drhtavim glasom. "Izgledaš prekrasno!" Tišim glasom je dodala, "Pogotovo ako se uzmu u obzir sve okolnosti." 'Sve okolnosti' podrazumijevaju, razmišljala je Jan, da za fizički deformiranu amazonku, a k tome još i zaraženog crva, izgledam prihvatljivo. Premda prihvatljivo baš i nije riječ kojom bi Jan opisala svoj sadašnji izgled. Netremice je zurila u svoj odraz u velikom zrcalu. Jedino što joj se na njoj sviđalo bila je lijepa tamnoplava boja haljine. Sam oblik haljine činio joj se grozan. Mary Anne je inzistirala da ispod haljine odjene steznik zbog kojeg joj je struk izgledao smiješno uzak; ispod struka haljina se širila oko kukova i u obliku zvona se spuštala sve do poda. Uski gornji dio haljine bio je duboko urezan i otkrivao joj je prsa gotovo do bradavica. Ali unatoč stezniku oblikovanom tako da gura prsa prema gore, Janine se male grudi nisu nikako mogle mjeriti s golemim poprsjem koje je Mary Anne ponosno isticala. Jan je već odavno zaključila da su ovi ljudi potpuno opsjednuti grudima. Groteskni izgled upotpunjavali su nabrani rukavi, crna traka oko vrata, bijeli puder na licu, crveni ruž na usnama i dijamantna tijara u kosi. Mary Anne je zadovoljno promatrala djelo svojih ruku. 120

"Čak te ni vlastita majka ne bi prepoznala," uvjeravala ju je. "Da me majka vidi ovakvu istog bi me trena probola sabljom," namršteno odgovori Jan. "Ooo, nemoj tako govoriti!" nesretno je zajecala Mary Anne. "Moraš zaboraviti taj svoj grozni amazonski život, Jan. Sve je to iza tebe. Pred tobom je sretna budućnost s nama. Od danas će tvoj život biti potpuno drugačiji." "Da, tako se čini," složila se Jan. Ponovno ju je preplavio onaj snažni osjećaj nestvarnosti — činilo joj se da sanja. Taj joj se osjećaj često vraćao u posljednjih dvadesetčetiri sata otkako su je doveli u aristoski dio Lorda Panglotha. Slično se osjećala još od trenutka kad joj se nakon susreta s Hazinijem vratila svijest. Spustila je pogled na otkrivena prsa. Ožiljak je izblijedio u tanku bijelu liniju, a polako su nestajali i ružni tragovi šavova. Možda je ipak mrtva. Možda je ovo samo san kojeg joj je poslala Velika Majka dok čeka ulazak u Raj. Hrana koju su joj ponudili, mirisne kupke, udobni krevet u kojem je spavala — sve je to imalo obilježja Raja. "Još sam živa?" bile su prve riječi koje je zbunjeno prošaptala kad je otvorila oči i nad sobom ugledala Mila. "Jedva, mala amazonko," odgovorio joj je uz osmijeh. "Članovi Medicinskog ceha na Paglothu nisu ništa bolji od mesara, ali srećom znaju šivati rane, čak i ovako velike kakva je tvoja. Nijedan od unutrašnjih organa ti nije oštećen, ali umalo si umrla od gubitka krvi i šoka. No, najgore je prošlo. Uz tvoju sposobnost regeneracije brzo ćeš se izvući iz ovoga. Nećeš čak imati ni ožiljak s kojim bi se mogla hvaliti." "Velika Majka je uz mene," promrmljala je i ponovno zaspala. Idući put kad se probudila Milo joj je pružio mješinicu s vodom. Postala je svjesna okoline. Nalazila se ponovno u Milovoj kabini. Pokušala je podignuti glavu da vidi u kakvom joj je stanju tijelo, ali još uvijek je bila preslaba. "Ništa... me... ne boli," prošaptala je. Milo je podigao predmet kojeg je poznavala. Injekcijska šprica. U minervanskoj su bolnici imali velike zalihe. "Dajem ti hormon koji aktivira unutrašnje analgetike. To me puno koštalo. 121

Jedan Slobodni čovjek u selu ih nabavlja direktno iz aristoske ljekarne." "Hvala..." "Draga moja amazonko, nemoj moju velikodušnost zamijeniti s altruizmom," rekao joj je. "Sjeti se našeg dogovora. Imam razloga truditi se da se tvoje mlado tijelo što prije vrati u normalu." Uspjela se nasmiješiti. "Osjećaš li se dovoljno jakom da mi ispričaš što se dogodilo?" pitao je. "Izgubila sam se..." šaptala je. "Lutala sam okolo... satima. Tada sam vidjela... Hazinija. Lovio me. Dohvatio me... Mislila sam da me prepolovio..." Nije mogla nastaviti. Milo je prstima gladio svoju ćelavu glavu i šutke promatrao Jan. Tada reče, "Znaš li da si proglašena herojem? Opće je mišljenje da si naišla na Hazinija, otela mu rezač iz doba Stare Znanosti i spalila ga s njime." Namrštila se. "Rezač...?" "Napravu pomoću koje je razrezao vanjsku oplatu, i pomoću koje je namjeravao razrezati stijenku plinske komore, ali si ga ti u tome omela. Vjeruje se da je gnijezdo Hazinija odabralo najboljeg letača, opremilo ga rezačem kojeg su vjerojatno pronašli medu nekim ruševinama i uputili ga da se prikrade u Panglotha te sabotira jednu ili dvije plinske komore kako bi Pangloth izgubio visinu i pao u doseg drugih Hazinija. Međutim, stvorenje nije znalo da je komora koju pokušava razrezati puna vodika. Haziniji bi se pošteno iznenadili kad bi Lord Pangloth u obliku goleme vatrene kugle pao ravno na njihova gnijezda." Iznenada ju je primio za rame i ozbiljno pogledao. "Ali ja znam što se tamo stvarno dogodilo. Znam i što si ti naumila. Ti i Hazini ste te noći imali slične planove," grubo je rekao. "Što to... govoriš?" "Dobro znaš o čemu govorim. Uključuje onu dragocijenu minervansku starinu — 'štap autoriteta' koji si namjeravala štititi vlastitim životom. Čini se da si ga izgubila." "Jesam... li...?" Razmišljanje joj je predstavljalo veliki napor. Željela je ponovno zaspati. 122

"Oh, prestani se pretvarati. Cijelo vrijeme sam sumnjao u tvoje namjere, ali trudio sam se da ti vjerujem. A zauzvrat za moje povjerenje namjeravala si me ubiti zajedno sa svima ostalima. Što se tiče okrutnosti, Minervani bi mogli štošta podučiti Nebeske Gospodare." "Ne... ne..." uvjeravala ga je slabašnim glasom pokušavajući zatresti glavom. "Nisam to mogla učiniti... kad je došlo vrijeme. Nisam mogla. Zato sam odustala..." Prijekorno ju je gledao. Napokon je rekao, "Pretpostavljam da govoriš istinu." Izraz lica mu postade blaži. "Dakle, odustala si od svoje misije i naletjela na Hazinija. Sigurno si ga sredila s onom bombom. Zamisao da si odraslom Haziniju otela rezač iz ruke je smiješna." "Da..." rekla je i ispričala mu što se dogodilo. Počeo se glasno smijati. "Ravno u rilo, ha? Baš zgodno. Da te je dohvatio s njim isisao bi te do posljednje kapi krvi. Ljudska krv je za Hazinije prava poslastica." "Hoće li... hoće li pronaći ostatke... bombe?" pitala je. "Ne brini. Nitko nije izveo autopsiju. Bilo je očito da je izgorio, a kraj njega je ležao rezač. Kad su Ratnici koji su čuli tvoje krikove stigli na poprište, izveli su najjednostavniji zaključak. Hazinija su odmah bacili s broda, tako da nitko nije došao u priliku otkriti istinu." "Dobro..." promrmljala je. Nije mogla držati oči otvorene. "Spavaj," rekao je Milo i ona ga je poslušala. Netko je pokucao na vrata skrivena iza ružičastih zavjesa. "Da?" doviknula je Mary Anne. Kroz prorez na zavjesama u garderobu se uvukla Ceri, osobna služavka Mary Anne. Ceri je, kao i Jan, bila bivši rob i na obrazu je imala utisnut jednaki crni žig u obliku zvijezde. Ali iako više nije bila rob, Ceri nije bila ni Slobodna žena; Mary Anne ju je nazivala kmeticom, ali po Janinom mišljenju to je bio samo drugi naziv za ropkinju. Jedina razlika bila je u tome što je život robova u aristoskom dijelu broda bio lakši nego u svim drugim dijelovima. Jan je na prvi pogled zavoljela Ceri. Bila je to vitka djevojka svijetle kose i privlačnih zelenih očiju. Na licu joj se vidjelo da je inteligentna i osjećajna, a te su kvalitete na Nebeskom 123

Gospodaru bile izuzetno rijetke. Ali morala je priznati da joj je draga i Mary Anne, iako je ta žena bila očigledno glupa. Ceri je s poštovanjem pognula glavu pred Mary Anne i mekanim, ugodnim glasom rekla, "Princ Magid želi znati jeste li vi i vaša gošća spremne, gospodarice. Čeka vas u salonu." "Još malo, Ceri najdraža," odgovorila je Mary Anne. Kad se Ceri povukla Mary Anne je nemirno namjestila zalutali pramen Janine kose pod tijaru. "Bliži se tvoj trenutak slave," rekla je bez daha. "Sigurno si jako uzbuđena." "Oh, jako," reče Jan i nasmija se Mary Anninom odrazu u zrcalu. Princ Magid, Visoki Komornik Lorda Panglotha, izgledao je jednako smiješno kao i prvi put kad ga je Jan vidjela onoga dana kad su je zarobili. Sa svojim dugim, pomalo mršavim nogama u čarapama s crvenim i narančastim prugama i u širokoj, napuhnutoj jakni podsjećao ju je na neku neobičnu pticu. Teško je zadržavala smijeh svaki put kad je pogledala prema zelenoj kožnatoj kutijici koja mu je pokrivala spolovilo. Kad su ušle u salon stajao je uz jedan od prozora leđima okrenut prema vratima. Okrenuo se i progovorio svojim slabašnim glasom: "Ah, napokon ste stigle." Držeći jednu ruku na usiljenoj bradici, a drugu na drški obredne sablje, značajno je pregledavao Jan obilazeći oko nje i ispuštajući čudne zvukove kroz nos. Jan je razmišljala kako bi bilo lako zgrabiti ga za vrat, izvući mu sablju i zabiti mu je u srce. Ali osim kratkotrajnog zadovoljstva takav joj pothvat ne bi ništa donio, pa se umjesto toga zagledala u veličanstveni prizor što se protezao iza brojnih prozora duž čitavog zida salona. Sunce je zalazilo za daleke planinske lance i obasjavalo oblake crvenom svjetlošću. "Pa, pretpostavljam da može proći," nevoljko reče princ Magid. "Oh, Phylus, meni se čini da izgleda veličanstveno!" povika Mary Anne sklopivši ruke. "Za amazonku je dobra," reče princ Magid prekidajući daljnju diskusiju. "Idemo sada. Ne smijemo dozvoliti da nas princ Caspar čeka." 124

"Misliš, ne smijemo dozvoliti da nas Lady Jane čeka," ispravila ga je. Princ Magid ju je značajno gledao, a ona je na očigled klonula pod njegovim pogledom. Dok je hodala za Magidom i Mary Anne duž širokog tapeciranog hodnika Jan upita, "Ah, prinče Magid, mislila sam da ću večeras upoznati osobno Lorda Panglotha..." On je nestrpljivo uzdahnuo i ljubazno odgovorio, "Lord Pangloth ne postoji, djevojko!" Probudila se po treći ili četvrti put. "Što to radiš?" pitala je trgnuvši se iz sna. Nad njom je bio nagnut Milo. "Smiri se. Samo ti mijenjam odjeću. Dao sam ti još jednu injekciju hormona protiv bolova pa nećeš ništa osjetiti." "Mogu li vidjeti?" pitala je dižući glavu. "Ne bih ti to savjetovao." Ali bila je već dovoljno jaka da podigne glavu i pogleda svoje golo tijelo. "Velika Majko..." prošaptala je i pustila da joj glava padne na jastuk. Neravna ružna rana protezala se između grudi i završavala nisko na trbuhu. Bila je zatvorena grubim crnim šavovima koji su izgledali kao da ih je radio netko jako pijan. Jan se činilo da je dovoljno da kihne ili učini neki nagli pokret pa da joj šavovi popucaju, a tijelo se rastvori izbacujući iz sebe crijeva i druge organe. "Velika Majko," ponovila je i čvrsto sklopila oči. Trudila se što pliće disati. "Nije tako loše kako izgleda," uvjeravao ju je Milo. Ali ta je tvrdnja nije nimalo raspoložila. "Ostavi me da umrem u miru." "Vjeruj mi, Jan. Rana dobro zarasta, a to je bilo i za očekivati. Za nekoliko dana već ti možemo izvaditi konce." "Ne!" povikala je uznemireno. "Ti šavovi su jedino što me drži na okupu!" Zvonki Milov smijeh ju je povrijedio. Ali Milo je bio u pravu. Tri dana kasnije Jan je već dovoljno ojačala da ustane iz kreveta i uz Milovu pomoć otiđe u kupaonicu. Hranjive juhe kojima ju je Milo hranio zamijenila je uobičajenom prehranom. 125

Ponovna barem djelomična pokretnost donijela joj je veliko olakšanje jer joj se nije sviđalo potpuno ovisiti o Milu. Posebno ju je užasavala povećana prisnost koju nije mogla izbjeći, ali morala je priznati da Milo nije ni na koji način iskorištavao takvu situaciju. No njen se dug prema Milu svakim danom sve više povećavao. Jednog će mu se dana morati odužiti, a cijena neprestano postaje sve veća. Bila mu je zahvalna što se čitavo vrijeme njenog oporavka nije odvajao od nje. Objasnio joj je da je oslobođen dužnosti kako bi se mogao brinuti za nju. Naredbu su izdali Aristosi, a ne Bannion, naglasio je. "U njihovoj si milosti," rekao je. "To bismo možda mogli dobro iskoristiti..." Petoga dana Milo ju je proglasio dovoljno zdravom za vađenje konaca. Budući da su zalihe analgetika bile potrošene, za Jan je to bilo vrlo neugodno iskustvo. Sklopila je oči i ugrizla se za palac, trudeći se da ne krikne. Činilo joj se da su protekli sati prije nego je Milo napokon rekao, "Gotovo je." Podigla je glavu i pogledala se. Dugačka rana se u proteklih pet dana jako promijenila. Još uvijek je bila crvena i ružna, ali je ipak toliko zacijelila da je sada izgledala kao površinska ozljeda. Rane na nogama i nadlaktici su se također zaliječile. "Hvala," rekla je. "Bilo mi je zadovoljstvo," odgovorio je šaljivim glasom. Jan je tek tada postala svjesna da mu lijeva ruka počiva na njenom bedru. Istog se časa osjetila izloženom i ranjivom pod njegovim pogledom. Gurnula mu je ruku i brzo navukla pokrivač do brade. Njena ga je neugoda zabavljala. "Sad kad si odustala od namjere da uništiš Lorda Panglotha i mene zajedno s njim, nema razloga da ne ispuniš svoju stranu našeg malog dogovora. Možeš li?" Nakon kratke stanke odgovorila je tihim glasom, "Ne..." "Dobro. Kad se potpuno oporaviš očekivat ću tvoju potpunu suradnju." Ustao je s kreveta. "Pokušaj malo odspavati, a ja idem u grad nabaviti nešto hrane. Brzo se vraćam." Prošlo je neko vrijeme dok nije utonula u nemirni san. Kad se probudila nad njom se naginjao golemi, soptavi lik gospodara Banniona. 126

15 Aristosi su na uštrb drugih stanovnika Lorda Panglotha uživali u obilju prostora. Jan je toga postala svjesna vrlo brzo nakon dolaska u aristoski dio broda, ali prizor kakav ju je dočekao u 'Velikom Salonu' ipak nije očekivala. Prostorija ja bila golema — dugačka oko trideset metara, a u najširem dijelo otprilike i jednako široka. Nalazila se na prednjem, najisturenijem kraju Nebeskog Gospodara. Duž dva zaobljena zida protezala su se dva niza visokih prozora, mnogo većih od onih u Magidovoj sobi. Pred prozorima su povremeno promicala bijela jata oblaka. U Salonu je bilo oko tri stotine ljudi, no u golemom prostoru ipak nije vladala ni najmanja gužva. Po odjeći je lako bilo zaključiti da su ti ljudi većinom Aristosi, ali bilo je tu i mnogo robova koji su ih posluživali hranom i pićem. Kad se zaustavila na vrhu stepenica Jan je ponovno zapljusnuo snažan osjećaj nestvarnosti. Osjećaj se pojačao kad su se svi prisutni okrenuli prema njoj i u prostoriji je zavladala potpuna tišina. Netko je počeo pljeskati, a ubrzo mu se pridružiše svi osim robova. Jan je potreseno shvatila da plješću njoj. Prenula se kad joj je princ Magid dotaknuo lakat. Bio je to znak da mora krenuti dalje. Krenula je nesigurnim koracima i u pratnji Magida i Mary Anne se spustila niz stepenice. Aristosi su i dalje pljeskali dok su se dijelili u dvije skupine stvarajući široki prolaz koji se protezao sve do kraja sobe. Tamo je na mjestu gdje su se sastajala dva niza prozora stajalo malo postolje. Na njemu su sjedile dvije osobe; muškarac i žena. Jan je znala tko su oni. Muškarac je bio princ Caspar, a žena kraj njega bila je njegova majka, Lady Jane. Koliko je razumjela oni su imali apsolutnu vlast na Nebeskom Gospodaru. Jan se iznenadila kad je doznala da Lord Pangloth ne postoji. Nekoć davno postojao je Lord Pangloth. Nekoliko njih, u stvari, ali prema kratkom objašnjenju koje joj je Magid nevoljko dao na putu do Velikog Salona činilo se da je dinastiju Pangloth prije više 127

stoljeća svrgnula s vlasti suparnička Aristoska obitelj. Pitala se postoje li i danas među Aristosima takve borbe za vlast. Dok je polako koračala među razdraganim Aristosima Jan je promatrala princa Caspara. Bio je mnogo mladi nego je očekivala. Činilo se da je njene dobi ili čak mlađi. Bio je, također, najljepši muškarac što ga je u životu vidjela. Imao je duguljasto, pravilno lice uokvireno dugačkom crnom kosom, koža mu je bila glatka i blijeda, a tamnosmeđe oči mogla je opisati samo kao izuzetne. Lady Jane je bila starija verzija svoga sina. Imala je jednako duguljasto i zgodno lice s besprijekornim jagodičnim kostima i svijetlom kožom, ali oči su joj bile plave. I za razliku od sinovljevih njene su oči bile hladne. Kad su se Jan, Magid i Mary Anne približili podiju princ Caspar i njegova majka su ustali. Odjeća im je bila potpuno crna, osim bijelog čipkastog ovratnika i manšeta kod princa, te krvavo crvenih dragulja koji su visili među grudima Lady Jane. Princ je podigao ruke i pljesak je istog trena utihnuo. Pogledao je Jan i nasmiješio se. Njegov prekrasni osmijeh probudio je nešto u Jan. Uzvratila mu je smiješak. Tek kad joj je Magid grubo zabio prst u leđa sjetila se što mora učiniti. Nesigurno je svinula koljena i pognula glavu onako kako ju je Mary Anne naučila. Princ Caspar reče: "Jan Dorvin iz Minerve, svi ti dugujemo veliku zahvalnost. Da nisi svojim hrabrim činom spriječila Haziniji da ostvari svoj naum, Lord Pangloth više vjerojatno ne bi postojao." Glas mu je bio mekan i razgovijetan. "Stoga nam je zadovoljstvo oprostiti ti sve zločine koje si počinila protiv nas te ti podariti slobodu i počasni status Aristosa. To znači da ćeš uživati sva prava i povlastice kao i svaki od nas, ali uz jedan izuzetak, a to je da se ne možeš udati u aristosku obitelj. Dobrodošla, Jan Dorvin. I hvala ti." "Hvala vama, vaše Veličanstvo," odgovorila je Jan najsrdačnijim glasom što je mogla. Princ Caspar je podigao ruke i prostorijom se ponovno prolomio pljesak. Jan se još jednom naklonila. Trudila se zaustaviti suze. Bila je posramljena. Velika Majko, oprosti mi, molila je. Ovo nije moja greška. Nisam namjerno spasila Lorda Panglotha. Dok se Jan predstavljala na dvoru Milo je ležao u svojoj 128

kabini i sanjao... Njegova je letjelica prizemljila na šljunčanom dvorištu pred Kagenovom kućom. Dok je izlazio pred njim se zaustavio dvonožni kiberoid, nekoliko ga je trenutaka pomno promatrao, a zatim je nastavio ophoditi oko zida. Kagen je u pratnji kloniranog ratnika istrčao, iz kuće da ga osobno pozdravi. Bio je jako uzbuđen. Milo ga je s osmijehom promatrao dok mu se približavao. Kagen se promijenio toliko da ga više nitko ne bi prepoznao, ali odavalo ga je njegovo držanje. Još uvijek je hodao kao niski debeli čovjek kakav je nekoć bio. "Drago mi je da si stigao, Haze. Vidjet ćeš, neću te razočarati!" rekao je Kagen pružajući mu ruku. "Dođi..." "Mislio sam da nećemo uspjeti," rekao je zadihano dok je vodio Mila kroz glavni ulaz. "Prva tri fetusa smo izgubili kad smo ih podvrgnuli ubrzanom rastu, ali posrećilo nam se sa četvrtim. Bijele kute su slavile čitav tjedan." Kagen je poveo Mila u podrum. Putovanje je završilo pred velikim metalnim vratima koje je čuvao drugi klonirani ratnik. Kagen je položio dlan na uređaj za identifikaciju i vrata se otvoriše. U prostoriji je bilo mračno. "Ne podnosi svjetlo," objasnio je. Pri slabom svjetlu koje je dopiralo s hodnika Milo na krevetu ugleda neki lik. Ženu, i to normalnog oblika. Dvije ruke, dvije noge, jedna glava... Kagen je upalio svjetlo. Žena — točnije djevojčica — je vrisnula i pokrila oči nadlakticom. Milo je zurio u nju. "Jedinstvena je, zar ne? Prava dragocijenost," ponosno je rekao Kagen. Koža joj je bila prozirna. Pod njom su se jasno vidjele pulsirajuće arterije i vene, slojevi masnoće, mišićna vlakna... "Djevojko, makni ruku i pogledaj nas!" naredio je Kagen. Ona ga je oklijevajući poslušala. Prestrašenim očima gledala ih je kroz prozirne kapke. Oči su joj izgledale kao dva zelena jezera života smještena u goloj lubanji. Kagen se okrenuo prema Milu. "Kako ti se čini?" Milo se probudio i sjeo na krevetu. Stisnuo je glavu rukama i 129

zajecao. Nagnuo se prema naprijed i povratio po čistom podu svoje kabine. Jan je laknulo kad joj je Mary Anne napokon zaželjela laku noć i ostavila je samu u sobi. Skinula je preostalo donje rublje — Mary Anne joj je pomogla da skine dio koji je zvala korzet — i odjenula se u ogrtač od najmekanije tkanine što je do sada vidjela. Umorno je sjela na mekani krevet i zagledala se noć kroz jedini prozor koji je imala u sobi. Predstavljanje na dvoru ju je iscrpilo. Dok se pristojno smješkala i razgovarala s Aristosima neki joj je unutarnji glas neprestano ponavljao 'Ovo su ljudi koji su ti ubili majku, oca, sve prijatelje... ljudi koji su uništili Minervu.' Alija nemam drugog izbora! odgovarala je. Moram poslušati Mila i iskoristiti situaciju. On ima plan. Užasnula se onoga dana kad se probudila i nad sobom ugledala golemo tijelo gospodara Banniona. Isprva je pomislila da je sama s tim stvorenjem i očekivala je ono najgore, ali tada je u pozadini ugledala Mila i jednog nadglednika. Bojala se da će je Bannion odvesti sa sobom, ali on joj je samo došao prenijeti poruku. Poruku od Aristosa. Pompozno joj je rekao da ju je Lord Pangloth odlučio velikodušno nagraditi za hrabrost i podariti joj slobodu. Kad dovoljno prizdravi prijeći će u odaje Visokog Komornika, princa Magida, gdje će joj od sada biti novi dom. Tada ju je potapšao po obrazu i čeznutljivo rekao, "Kakva šteta, draga moja. Imao sam za tebe drugih planova." Dok se Bannion s naporom provlačio kroz uska vrata Jan je zbunjeno zurila u Mila. Djelovao je jako sretan. "Čestitam," rekao je i sjeo u prutenu stolicu. "Ne želim živjeti s Aristosima," rekla je. "Radije ćeš ostati ovdje kao rob? Draže ti je raditi kao staklarski hodač i na kraju završiti kao Bannionova igračka?" "Ne," priznala je. "Ali..." "Ah, znam što je. Ne želiš me napustiti." "Glupost," rekla je, i istog časa to požalila. Ali Milo se i dalje smiješio. Njegovo ju je ponašanje zbunjivalo. "Čini se da te moj skori odlazak uopće ne uznemirava. Mislila sam da si i ti imao neke 'planove' za mene." 130

"Još uvijek ih imam. Ali planovi su se promijenili." Namrštila se. "Ne razumijem." "Više me ne zanima tvoje tijelo, nego tvoj novi visoki položaj u ovom letećem društvu. Bit ćeš u mogućnosti učiniti mi mnogo korisnih stvari." "Na primjer?" sumnjičavo je pitala, zamišljajući se već kako krijumčari različite vrijedne predmete iz aristoskog dijela broda. "Na primjer omogućiti mi da postignem ono što pokušavam sve tri godine koje sam proveo na ovoj plinskoj vreći. A ja ti za uzvrat obećajem dvije stvari koje su ti srcu najdraže." "A to su?" "Sloboda, i osveta Lordu Panglothu." Netko je pokucao na vrata. Jan je tiho uzdahnula nagađajući da se Mary Anne iz nekog razloga vratila. Ali kad su se vrata otvorila pred njima je stajala Ceri. Na sebi je imala dugačku bijelu košulju, a kosa joj je bila raščupana. Jan je pretpostavljala da je upravo ustala iz kreveta. "Gospodarica me je poslala da vidim treba li vam nešto," rekla je Ceri. "Od danas me možete smatrati svojom sluškinjom." "Ništa mi ne treba, hvala, i sigurno se neću prema tebe odnositi kao prema sluškinji," odrešito odgovori Jan. "Ja samo slušam želje moje gospodarice," odgovori Ceri. "Naučila sam da je tako najbolje." "Zar loše postupa s tobom?" Ceri lagano slegne ramenima. "Ne zlostavlja me fizički, ali zna biti jako dosadna ako nije sve onako kako želi." "A što je s princom Magidom?" Ponovno je slegnula ramenima. "Najbolje je udovoljavati i njegovim željama," rekla je zagonetno. Jan je rukom udarila po krevetu. "Dođi ovamo i sjedni. Voljela bih razgovarati s tobom. Osim ako se ne želiš vratiti u krevet." "Ne, ostat ću s tobom." Ceri joj je prišla i sjela kraj nje. Gledale su jedna drugu. "Vrlo si zgodna," reče joj Jan. "Hvala. I ti si. Neko su vrijeme šutjele, a tada Ceri reče: "Jesi li se večeras 131

dobro provela?" Jan je napravila grimasu. "Bilo je grozno. Aristosi su čudni ljudi. Svi s kojima sam razgovarala pričali su samo o sebi. Postavljali su mi neka opća pitanja — najčešće jesam li se potpuno oporavila od napada — ali čak ih ni to nije iskreno zanimalo. Ostatak razgovora. bio je o njihovim problemima, koji zapravo uopće ne postoje." "Oni žive u vlastitom svijetu. Sve što je izvan njegovih okvira njih uopće ne zanima. Čitav život se samo igraju, gledaju 'zabave', vode ljubav i dodvoravaju se princu Casparu i njegovoj majci," reče Ceri. "Jesi li upoznala princa Caspara i Lady Jane?" "Oh da. Kasnije sam čak s njim i malo porazgovarala. Pozvao me sutra k njima na večeru. Nisam baš sretna zbog toga, ali pretpostavljam da nemam izbora." . "Kakav ti se on čini?" upita Ceri. "Jako je zgodan. Za muškarca..." Dublje značenje posljednje napomene visilo je u zraku medu njima. Jan je odjednom postala svjesna neodoljive potrebe da zagrli Ceri. Čeznula je za utješnimzagrljajem druge žene. Prošlo je toliko vremena... Prepustila se osjećajima. Nagnula se naprijed i zagrlila Ceri naslanjajući glavu na njen vrat. "Drži me, molim te," preklinjala je. Ceri joj je ovila ruku oko ramena. Sjedile su u tom položaju neko vrijeme, a tada Ceri tiho upita, "Želiš li spavati sa mnom?" "Oh da, da," prošapta Jan. "Više od svega." Ceri se nježno oslobodila Janinih ruku. Ustala je, povukla bijelu košulju preko glave i ispustila je na pod. Stajala je gola pred Jan i gledala ju. "Zaista brzo učiš," rekla je hladno. "Molim?" pitala je Jan zbunjena njenom naglom promjenom raspoloženja. "Brzo učiš kako ćeš se ponašati prema slugama. Nastaviš li ovako brzo ćeš postati pravi Aristos." Jan je zaustavila dah. "Misliš... misliš da te ja prisiljavam na seks?" "Nije li tako?" "Ne! Naravno da nije!" Bila je zapanjena da je Ceri mogla tako nešto pomisliti. "Mislila sam da i ti to želiš." "Ja nisam Minervanka, Jan," tiho je rekla Ceri. 132

Jan je počela shvaćati. Pokrila je usta rukom. "Oh, nisam znala. Mislim, samo sam..." Bila je postiđena. "Ne sviđaju ti se žene? Mislim, ne spavaš sa ženama?" "Spavam sa ženama. Kad moram. A otkako radim za Aristose to se često događalo. Spavala sam s mnogim ženama i mnogim muškarcima." "Prisiljavaju te na to?" Slegnula je ramenima. "Recimo da nemam izbora. Osim ako ne želim ponovno postati običan rob. Ovdje se ipak bolje živi." Jan nije znala što bi rekla. Bila je zbunjena, postiđena i povrijeđena; ogorčena zbog situacije u koju se dovela... i još uvijek seksualno uzbuđena. Tiho je rekla, "Molim te, obuci košulju. Oprosti zbog nesporazuma." "U redu je," rekla je Ceri i sagnula se po košulju. Dok ju je navlačila preko glave Jan joj reče, "Molim te, ostani još malo. Htjela bih razgovarati s' tobom, kao s prijateljicom. Ali samo ako to želiš, ne zato što se osjećaš obaveznom." Ceri ju je odmjerila pogledom, a tada se nasmijala. "Bit će mi drago da ostanem, kao tvoja prijateljica." Ponovno je sjela na krevet pokraj Jan. "Koliko dugo si na Lordu Panglothu, Ceri?" pitala je Jan. "Tri godine. Prije toga živjela sam na moru. U morskom naselju. Znaš li što je to?" "Da, znam. Rob koji mi je, hmm, pomagao, živio je u takvom naselju. Rekao je da je to plutajući grad." U glavi joj se javila nova misao. "Možda ste živjeli u istom gradu! Poznaješ li nekog Mila?" Kad je čula Milovo ime Cerin se izraz lica promijenio. "Milo? To je čovjek koji ti je pomagao?" "Da. Znači, poznaješ ga. Čudan je on čovjek, ali spasio mi je život. I to nekoliko puta." "I predobro poznajem Mila," rekla je Ceri uz blago mrštenje. "Ne sviđa mi se. On je odgovoran za uništenje našeg naselja. Uvjerio je Vijeće da se moramo primaknuti bliže obali. Životni uvjeti u oceanu se jesu pogoršali, ali mogli smo ondje živjeti još mnogo godina. Ne znam koje su mu bile pobude, ali od prvoga dana kad je stigao u naše naselje uvjeravao je ljude da se moramo primaknuti 133

bliže kopnu." Jan je bila zbunjena. "Otkako je stigao? Rekao mi je da je rođen u vašem plutajućem gradu." "To ti je rekao?" Ceri je zatresla glavom. "Ne. Stigao je deset godina prije nego nas je potopio Lord Pangloth. Našli smo ga u čudnoj kapsuli koja je plutala morem. Bila je zapečaćena i jedva smo je otvorili. Unutra su uz njega bila tijela još tri čovjeka. Oni su bili mrtvi već tjednima, a Milo je bio u dubokoj komi i svi smo očekivali da će ubrzo umrijeti. Ali on se iznenada vratio k svijesti i brzo oporavio." Jan se namrštila. "Zašto mi je lagao? Ne razumijem..." "Mila nikada nitko nije razumio," reče Ceri. "Nitko ga nije ni volio, ali s obzirom da je mnogo znao, posebno o strojevima i elektronici, bio je vrijedan dodatak zajednici. Sve dok nas nije namamio u propast. Sve sam izgubila. Roditelje, muža..." "Tad imamo mnogo toga zajedničkoga," blago reče Jan. Htjela je ponovno dodirnuti Ceri, ali zaključila je da to nije mudro. Misli joj se vratiše Milu. "Toliko toga mi je ispričao. Pitam se što je od toga točno." "Što ti je pričao?" "Oh, o prošlosti. O ranoj povijesti... vremenu prije Genetskih Ratova i slično. Rekao je da je to doznao iz povijesnih strojeva koje ste imali u vašem plutajućem gradu." Ceri je zatresla glavom. "Još jedna laž. Sve što smo imali u biblioteci bili su neki tehnički priručnici i romani na vrpcama, te nekoliko holografskih filmova. Nije bilo nikakvih povijesnih zapisa." Jan je htjela pitati što su 'romani' i 'holografski filmovi', ali tada joj na um pade strašna misao. "Rekao mi je još nešto... moraš mi reći da je to istina." Ceri ju je zabrinuto gledala. "Što ti je? Sva si problijedjela." "Milo je rekao da je moj grad bio samo dio Minerve," uznemireno reče Jan. "Rekao je da postoje drugi dijelovi za koje ja nisam znala... gradovi isti kao moj. To je istina, zar ne?" Molećivo je zurila u Ceri. Ceri je spustila pogled na ruke koje su joj počivale u krilu. "Žao mi je Jan," tiho je rekla. "Ne postoji druga Minerva. Tvoj grad je bio jedini." 134

Jan je duboko udahnula, a zatim ispustila zrak uz potresan jecaj. Počela je drhtati. Spoznaja da Minerva još uvijek postoji imala je za nju duboko značenje. Davala joj je snagu da nastavi živjeti, znajući da negdje još uvijek žive ljudi njene vrste i održavaju na životu duh Minerve. Ali sada... Sada se morala ponovno suočiti sa strašnom spoznajom da je posljednja živa Minervanka. Tijelo joj se grčilo dok je plakala. Nije to mogla prihvatiti. Tek nakon nekoliko trenutaka postala je svjesna da je Ceri drži i lagano ljulja u zagrljaju. "Hej, Jan, smiri se," šaptala joj je. "Sve će biti u redu. Isuse, pa ti si još dijete, zar ne...?" Jan se grčevito držala za Ceri. Kad su njeni jecaji napokon utihnuli Ceri ju je blago potapšala po leđima i rekla, "Dođi, Jan, vrijeme je da legneš." Jan ju je oklijevajući pustila. Nije željela ostati sama, ali osjećala je da ne smije više ništa tražiti od Ceri. Promatrala je kako je Ceri pokriva pokrivačem, a zatim se uvlači kraj nje u krevet. "Što...?" počela je, ali Ceri položi dva prsta na njene usne i reče, "Pssst. Ovo radim zato što želim. Kao prijateljica. U redu?" Jan se osmjehnula. "U redu." "Nema više pričanja," reče Ceri dok ju je primala u naručje. Milo se naslonio na rukohvat i zagledao u opustošeni krajolik nad kojim je letio Lord Pangloth. Okrenuo se kad se na uskoj, otvorenoj promatračkoj platformi pojavila Jan. Smješkao se dok ju je mjerio pogledom. "Dobro ti stoje otmjene haljine," rekao je zadovoljno. "Ovo je najjednostavnija odjeća koju sam uspjela naći," hladno je odgovorila. Nosila je jednostavnu dugačku haljinu crne i sive boje, a pod njom, na Mary Annino nezadovoljstvo, nije imala nikakvu donju odjeću. U steznicima se osjećala neudobno, pa ih je odlučila nositi samo u posebnim prilikama. Milo je s divljenjem promatrao njen duboki dekolte. "Rana ti lijepo zarasta. Ožiljak je gotovo nestao." Prekrižila je ruke na prsima. "Kako je bilo noćas? Jesu li te prihvatili? Jesi li upoznala Lorda Panglotha?" pitao je sa zanimanjem. 135

"Milo, naš dogovor otpada. Ne znam što želiš, ali ja ti neću pomoći. Ne želim te više vidjeti. Ne želim više razgovarati s tobom. Danas sam došla ovamo samo zato da ti to kažem." Djelovao je iznenađeno. "Što te muči? Što se noćas dogodilo?" "Saznala sam da si mi lagao. Ne postoje 'izgubljeni' dijelovi Minerve. Moja je Minerva bila jedina. I više je nema. Sve što si mi rekao je laž." Milo je slegnuo ramenima. "U ono mi se vrijeme činilo da je to najbolje što mogu učiniti za tebe." "Što je najbolje?" pitala je zapanjeno. "Bila si u lošem stanju. Gubila si volju za životom. Trebalo ti je nešto da te potakne - da ti da neku nadu. Ono što sam ti rekao bilo je korisna laž, imalo je neku svrhu. Moraš priznati da je djelovalo." Jan je stisnula šaku. Htjela je razbiti to arogantno, podlo lice. "Gade — nisi ni svjestan što si mi učinio!" "Učinio sam ono što sam smatrao najboljim i učinio bih to opet. A sada je dosta tih gluposti. Moraš se držati našeg dogovora. Rekao sam ti o čemu se radi. Ako plan uspije oboje ćemo biti slobodni i Lord Pangloth će biti pod našom vlašću." Ogorčeno se nasmijala. "Misliš li da ću i dalje vjerovati svemu što mi kažeš? Velika Majko, pa sve što si mi rekao je laž. Sve o prošlosti — o tvojoj prošlosti." Zatresao je glavom. "Nije, kunem se." "Zaista. To nije ono što mi je Ceri rekla." Oči mu se suziše. "Ceri?" "Možda je se sjećaš. Živjeli ste u istom plutajućem gradu. Ona se tebe sjeća. I ne sviđaš joj se." "Da, sjećam je se," polako je rekao. "Razgovarala si s njom?" "Postale smo dobre prijateljice. Rekla mi je da su te deset godina prije nego je vaš grad uništen pronašli u kapsuli s još tri mrtva čovjeka. To baš nije ono isto što sam čula od tebe." Uzdahnuo je. "Dobro, priznajem da sam lagao, ali to je samo zato što sam znao da mi nikada nećeš povjerovati ako ti kažem istinu." 136

"A to je?" skeptično je pitala. "Ta je kapsula bila uređaj za spašavanje. Odvojila se od svemirskog broda koji je pao u more." "Svemirskog broda?" "Letjelice koja je putovala svemirom. S planeta na planet. Svemirski je brod doletio s Marsa." "S Marsa?" ponovila je. Pokazao je prema gore. "Da, Marsa. Čula si za planet Mars?" "Naravno. A ti tvrdiš..." "Upravo tako. Ja potječem s Marsa."

16 Jan se nagnula nad princa Caspara i zaigrano mu poškakljala prsa pramenom dugačke kose. "Hajde, moj vladaru i gospodaru, vrijeme je za ustajanje." Zatvorenih očiju Caspar je odmaknuo njenu kosu. "Zašto bih ustao? Prerano je," mrmljao je. "Zar ste opet zaboravili? Danas ste dežurni u kontrolnoj sobi. Za nekoliko sati morali bismo stići u Bandalu." "Oh, k vragu," uzdahnuo je. "Nije me briga. Uopće nije važno hoću li se ja tamo pojaviti ili ne. Ionako je Gorman glavni." To je točno, pomisli Jan, iako se iznenadila da Caspar to priznaje. Ali on vjerojatno u to uopće ne vjeruje i ova je izjava samo dio glume. "Besmislica, gospodaru moj," govorila je milijući mu leda. "Znate i sami da ste u kontrolnoj sobi nezamjenjivi. Gorman i njegovi Inženjeri su samo spretne ruke kojima upravlja vaša plemenita glava." Otvorio je oči. Jan se nikada nije zasitila gledanja njegovih očiju. "Laskavice," rekao joj je, ali nije zvučao nezadovoljno. Laskanje se uvijek isplati, rekao joj je Milo. Ljudski ego nema emocionalne obrane od laskanja čak i ako ga racionalni dio svijesti prepoznaje. Jan ga poljubi u usta. "Samo govorim istinu, gospodaru moj." 137

Caspar je ovio ruke oko njenog tijela i čvrsto je privinuo uz sebe. Povukao ju je za sobom na krevet i prevrnuo se tako da se ona našla ispod njega. "Ponovno... već?" Prošaptala je. "To je tvoja greška," promuklo je rekao dok je prodirao u nju. "Kriv je taj tvoj amazonski miris... Izluđuje me." Kad je bio gotov Caspar se ponovno prevrnuo na leda. Reče joj, "Hoćeš li me i danas pratiti u kontrolnu sobu?" "Naravno, gospodaru moj." "Voliš biti tamo, zar ne?" Otvorio je oči i pogledao je. Jan se uznemirila. "Da, gospodine. Rekla sam vam tamo mi je jako zanimljivo." "Ženama takve stvari nisu zanimljive. Strojevi pogotovo. Što je pravi razlog?" Jan osjeti naviranje panike. Je li nekako doznao istinu? Je li učinila nešto čime je potaknula njegove sumnje? Nastojeći prikriti uznemirenost pitala ga je, "Što mislite da je pravi razlog, gospodaru moj?" Znalački se nasmiješio. "Sigurno si se spetljala s nekim Inženjerom. Oni su krupni, mišićavi muškarci — baš onakvi kakvi bi se amazonkama trebali sviđati. Reci mi koji je od njih. Je li Gorman?" Jan se opustila, ali je i dalje ostala oprezna. "Za mene na svijetu postoji samo jedan muškarac, gospodaru, a to ste vi. Kunem vam se. Kako bi u mome životu uopće moglo biti mjesta za drugog muškarca kad ga vi ovako potpuno ispunjavate?" Caspar ju je zamišljeno pogledao, a tada kimnu. Povjerovao joj je, ali još uvijek je bio zbunjen. "Zašto te onda privlači ono grozno mjesto?" "Rekla sam vam, gospodaru moj. Zanima me sve što se tamo nalazi. Ja sam amazonka, gospodine, i zbog toga sam drugačija od ostalih žena." S njegovog je lica pomalo nestalo zbunjenosti. Prihvatio je ovo objašnjenje. Idiot, pomisli Jan. Naslonio se na lakat i nasmiješio joj se. "Upravo zbog toga što nisi normalna žena ostala si ovako dugo moja posebna prijateljica," rekao je. Jan je toga bila svjesna. I Milo joj je rekao da je Aristosima 138

zanimljiva samo zato što za njih predstavlja novost. Ali koliko će takva situacija još trajati? S Casparom i njegovom majkom je već gotovo šest mjeseci i znala je da će je se, unatoč 'amazonskoj' posebnost, Caspar prije ili kasnije zasititi. Lady Jane je već pokazivala znakove dosade. Zasada još male, ali bilo je to još samo pitanje vremena. Već prvoga dana kad je večerala s Casparom i Lady Jane u njihovim privatnim odajama Jan je shvatila da su sin i majka jednako seksualno zainteresirani za nju. Ali dok je Caspar to otvoreno pokazivao, Lady Jane je bila suzdržanija. Jan je ispravno zaključila da će sve odnose koje će imati s majkom morati tajiti pred sinom. Kad je Milu objasnila svoje nedoumice on joj je hladnokrvno predložio da spava s oboje. "Iskoristi situaciju najbolje što možeš. Prema onome što si mi ispričala, Lady Jane je jaka sila iza prijestolja. Bit će nam jednako korisna kao i mladi princ." "Tražiš da se prostituiram za tebe," ogorčeno je rekla. "Ne, sve što radiš, radiš i za sebe. Rekao sam ti kakva će biti nagrada uspijemo li ostvariti moje planove." "Ako govoriš istinu." "Nemaš drugog izbora nego vjerovati mi, Jan. Tvoja sam jedina nada." "To sam već jednom čula," bahato mu je odgovorila. Ali u sebi je morala priznati da je to točno. Bio joj je jedina nada. No njena se vjera u uspješan ishod svakim danom sve više smanjivala. Unatoč beskrajnim 'igrama' na uređaju koji su Inženjeri proglasili beskorisnim reliktom, a Milo ga je smatrao ključem za ostvarenje svog plana, činilo joj se da nije nimalo bliže onomu što je Milo tražio. Što on zapravo traži nije uspjela doznati. "Bolje je da ne znaš, mala amazonko. Za tvoje dobro. Za svaki slučaj, da ne bi nešto izbrbljala dok šapućeš na jastuku s Njihovim Veličanstvima." Uvjeravanja da nikad ne bi učinila nešto takvo bila su uzaludna. Nije uspjela ništa doznati. Princ Caspar je ustao iz kreveta, sneno se protegnuo i zadivljeno promotrio svoj lik u velikom zrcalu. Jan mu se također divila; imao je prekrasno tijelo. Kad bi bar bio malo umjesniji u krevetu, razmišljala je. Kad bi barem imao samo dio ljubavne 139

vještine koju je pokazivala njegova majka. Ali Lady Jane je ipak bila mnogo starija, priznala je; prošla je već stotu godinu i razumljivo je da je bila mnogo iskusnija. Pratila ga je pogledom dok je ulazio u kupaonicu. Nadala se da bi ovo mogao biti jedan od onih rijetkih dana kad se princ kupao, ali znala je da to nije vjerojatno. U Aristoskom dijelu broda bilo je vode u izobilju, ali oni nisu iskorištavali tu prednost već su se radije zalijevali slatkastim parfemima. Jan je ustala i pogledala se u zrcalu. Za razliku od Caspara nije bila zadovoljna onime što je vidjela. Postajem mekana, pomisli. Točnije, postala sam mekana. Ne debela, već samo mekana. Mišići su joj se izravnali, a meso na tijelu, rukama i nogama postalo je bezlično i opušteno. I blijedo. Nije čudo da je sve manje zanimala Lady Jane. Onaj divlji — čak opasni — 'amazonski' izgled koji je prije šest mjeseci onako uzbudio Lady Jane sada je gotovo nestao. Kad je Jan napokon doznala značenje imena 'amazonka' bila je pomalo zbunjena, ali nipošto uvrijeđena. Nije joj smetalo što Minervane uspoređuju s mitološkim plemenom ratobornih žena, makar to radili s prezirom. Caspar je napokon izišao iz kupaonice odjeven u svoju omiljenu odoru. Bila je sašivena od crnog krzna koje nije bilo dobro obrađeno te se njegov neugodni zadah osjećao unatoč jakom mirisu parfema. "U kontrolnu sobu ću krenuti odmah nakon doručka. Budi spremna želiš li poći sa mnom." "Bit ću, gospodaru moj," odgovorila je dok je uzimala odjeću s ruba kreveta. Još se odijevala kad je u sobu ušao Dalwyn, Casparov tjelohranitelj koji je čitavu noć dežurao pred Janinom sobom. Bio je to veliki, privlačni muškarac svim je srcem odan Casparu. Jasno je dao Jan na znanje da ne odobrava njenu vezu s princem, i unatoč svim njenim pokušajima da bude pristojna prema njemu, on je pokazivao otvoreno neprijateljstvo. Isto se dogodilo i ovog jutra. Njen osmijeh i prijateljski pozdrav izmamili su samo bijesni pogled. Kao i obično, princ Caspar se pretvarao da to ne primjećuje. Uzdahnula je kad su se za njima zatvorila vrata i pogledala na sat. Proći će još najmanje jedan sat prije nego princ dovrši doručak s Lady Jane. Nije morala žuriti. Sjela je na krevet i pritisnula dugme na 140

noćnom ormariću. Istog trenutka u sobi se pojavila Ceri. Po Janinom mišljenju njeno najveće dostignuće u posljednjih šest mjeseci bilo je to što je uspjela nagovoriti princa Caspara da joj dodijeli Ceri za osobnu služavku. Mary Anne i princ Magid nisu bili zadovoljni takvim ishodom, ali morali su prihvatiti Casparovu odluku. Jan pokaže Ceri da sjedne u jednu od fotelja i reče, "Iscrpljena sam." "Još jedan posao dobro obavljen?" ravnodušno je upita Ceri. "Moglo bi se reći," odgovori Jan. "Velika Majko, njegova je potencija upravo nevjerojatna. Šteta što je tako loš u vođenju ljubavi." Ceri ju je neko vrijeme promatrala, a tada oklijevajući reče, "Mogu li te pitati jedno osobno pitanje?" "Barem bi ti trebala znati da me možeš pitati što god želiš," odgovorila je Jan smiješeći se. "Što te zanima?" "Kako... kako se osjećaš dok vodiš ljubav s princem?" ozbiljno je pitala Ceri. "Kako se osjećam?" iznenadila se Jan. "Misliš da li uživam?" "Pa... da." Slegnula je ramenima. "Pa, moglo bi se reći da me fizički zadovoljava unatoč strašnoj nestručnosti." "I unatoč tome što je muškarac?" Jan se lukavo nasmiješila. "Zanima te kako ja, Minervanka, podnosim seks s muškarcem? Pa sigurno sam ti već rekla da žene u Minervi nisu spavale isključivo sa ženama. Mlađe žene poput mene su čak poticane da eksperimentiraju s muškarcima kako bi se prije početka razdoblja parenja naviknule na takvo iskustvo." Ceri se namrštila. "Ali u osnovi ti je draže spavati sa ženama, zar ne? Sigurna sam da ti je draže biti s Lady Jane..." "Da, to je točno. Ali to je prvenstveno zato što ona vještinom vođenja ljubavi daleko nadilazi svog sina, a ne zato što je žena. Emocionalno me ne zadovoljavaju ni jedan ni drugi. Smatram ih vrlo privlačnima, unatoč tome tko su i što su — to nastojim zaboravi dok sam s njima - ali ih ne volim. Ja volim tebe, Ceri." Ceri se trgnula. "Dogovorile smo se da nećemo više o tome razgovarati." 141

"Ti si započela razgovor o mojim seksualnim sklonostima, a ne ja," reče Jan. Od one prve noći nakon predstavljanja na dvoru, Ceri više nije spavala s njom. Jasno joj je dala na znanje da je njihovo vođenje ljubavi tom prilikom bilo jedinstveni događaj. Bila je to posebna prijateljska usluga, ali dok je mogla birati, Ceri radije nije spavala sa ženama. Dopuštala je Jan razne nježnosti — zagrljaje, čak i poljupce — ali ništa više od toga. Čitavo to vrijeme Jan je podnosila prave muke. "Voljela bih da ponovno razmisliš o nama, Ceri," preklinjala ju je. "Ako se dvoje ljudi vole, zar je važno kojeg su spola? A ja te zaista volim, Ceri!" Ceri je bilo neugodno. "Molim te, Jan, ne govori tako. Ne voliš me. Ti to samo misliš zato što sam ti ja prvi pravi prijatelj otkako si došla na Lorda Panglotha. I zato što si iz Minerve, i zato što si jako mlada. Zaluđena si, ali nisi zaljubljena." "Mislim da ja najbolje mogu prosuditi svoje osjećaje," nije odustajala Jan. "Nitko ne može suditi o svojim osjećajima," uvjeravala ju je Ceri. Jan se nasmijala. "Takvo što bi i Milo rekao." Ceri se namrštila kad je čula njegovo ime. "Da me zaista voliš poslušala bi moj savjet o tom stvorenju..." "Ne mijenjaj temu," brzo ju je prekinula Jan. I predobro je znala što Ceri misli o Milu. Još se sjećala događaja kad je prepričala Ceri ono što joj je Milo rekao. Ceri je bila zapanjena. "Rekao je da dolazi s Marsa?" "Da. I bio je jako uvjerljiv." "Ti mu, dakle, vjeruješ da je vanzemaljac?" nasmijala se Ceri. "Moram priznati da me to uopće ne bi iznenadilo, ali ne, rekao je da je čovjek. Kaže da na Marsu postoji kolonija koja je osnovana prije Genetskih Ratova, te da je on ondje rođen." Ceri se namrštila. "Čula sam priče o takvoj koloniji i o drugim naseljima u svemiru, ali bez podrške sa Zemlje one su sigurno već davno izumrle." "Milo tvrdi da kolonija na Marsu još uvijek postoji." Ceri je ostala sumnjičava. "Kako je onda i zašto stigao na Zemlju?" 142

"Došao je u svemirskoj letjelici koja je pala u more. Ali zašto, to mi nije htio reći." Ceri je u nevjerici zatresla glavom. "Zašto nam nije rekao da dolazi s Marsa? Zašto nam je lagao da potječe iz drugog morskog naselja?" "Kaže da je imao razloga." "Da, sigurna sam da ih je imao. Jan, ne mogu vjerovati da si tako lakovjerna. Nakon svega što ti je lagao, ponovno si mu spremna vjerovati. I ne samo to. Spremna si sudjelovati u nekom suludom, protuzakonitom i opasnom planu koji obuhvaća strojeve u kontrolnoj sobi." Tjeskobnim glasom Jan joj je odgovorila, "Zar ne vidiš da nemam drugog izbora? Moram mu ponovno vjerovati! Obećao mi je da će mi omogućiti da se osvetim Lordu Panglothu! Neću imati mira dok to ne učinim." "Ali rekla si mi da si došla u priliku da uništiš Lorda Panglotha i da nisi to mogla učiniti. Ne žalim se, doduše, što je tako, ali zašto misliš da ćeš to moći učiniti ako ti Milo osigura drugu priliku?" Jan se zatresla glavom. "On ne namjerava uništiti brod, nego na neki način preuzeti kontrolu nad njim." "Ali neće ti reći kako?" "Ne," priznala je Jan. "Još ne." Ceri ju je očajno pogledala. "Počinjem vjerovati da je tvoj prvi dojam o Milu bio točan. Da je on vještac. U svakom slučaju uspio ti je začarati zdravi razum." Ništa se u međuvremenu nije dogodilo što bi promijenilo Cerino mišljenje o Milu ili o Janinoj suradnji s njim, pa je Jan na kraju odustala od uvjeravanja. "Razgovaramo o nama, a ne o Milu," rekla je. "Ne, više ne razgovaramo," odrješito je rekla Ceri i ustala. "Kad princ završi svoj obredni doručak s najdražom majčicom očekivat će da te nađe odjevenu i spremnu za polazak. Dođi, napunit ću ti kadu, a tada ću ti pronaći nešto za jelo." Jan je podigla pogled i uzdahnula. Vrata dizala su se otvorila, te Caspar uđe u kontrolnu sobu. 143

Nekoliko koraka iza slijedila ga je Jan. Dvanaest Inženjera u sobi stajali su mirno odajući princu počast. Svi su istovremeno podigli desnu ruku pozdravljajući princa dok je sjedao na prijestolje podignuto na podiju u stražnjem dijelu prostorije. Jan je zauzela svoje mjesto kraj prijestolja i položila ruku na Casparovo rame, dok je Dalwyn ostao kraj dizala. "Vratite se svojim dužnostima," nevoljko je rekao Caspar. Inženjeri su se opustili i ponovno okrenuli instrumentima. Jedino je Glavni Inženjer Gorman prišao prijestolju. Bio je to niski čovjek nezanimljivog, bezizražajnog lica. Kao i svakog dana, njegova siva uniforma sa crnom oznakom Inženjerskog Ceha — krugom presječenim munjom — bila je pomno izglačana, a oko vrata mu je visio dalekozor. "Sve se odvija prema planu, gospodine," službeno je rekao. "Dobro. Samo tako nastavite," nezainteresirano je odgovorio Caspar. Jan je znala da se Caspar strahovito dosađuje u kontrolnoj sobi. Kao i ostali Aristosi nije znao baš ništa o strojevima koji su upravljali Lordom Panglothom. Bez Inženjera, koji su itekako bili svjesni svoje važnosti, bili bi potpuno bespomoćni. Gorman se naklonio Casparu. "Naravno, Vaše Veličanstvo." Pritom se njegov pogled susreo s Janinim i Jan se ponovno trgnula osjetivši kao i obično da Gorman gleda kroz nju i zna sve njene tajne. Već je više puta primijetila da je potajno gleda dok se 'igrala' s uređajem koji je zanimao Mila, iako se nadala da je odagnala njegove sumnje objasnivši mu da joj se sviđaju lijepe boje' koje se pojavljuju na ekranu kad pritisne određene tipke. Gorman se vratio na svoj položaj iza dvojice kormilara. Kontrolna soba se nalazila u staklenoj kupoli što je virila iz donjeg dijela broda. Pogled koji se pružao na sve strane zaklanjali su samo strojevi. Jan je već lako mogla prepoznati što je u kontrolnoj sobi potjecalo iz vremena kad je brod izgrađen, a što su dodale ili promijenile kasnije generacije Inženjera. Novija oprema bila je neusporedivo primitivnija od one prvotne. Milo se iznenadio kad mu je Jan ispričala kako izgleda kontrolna soba. "Čini mi se da su naši pretpostavljeni," rekao je, 144

"zahvaljujući dugogodišnjem prčkanju po staroj tehnologiji uspjeli zaobići mnoge funkcije centralnog kompjutera kako bi stekli veću kontrolu. Ali kompjuter očito još uvijek vodi glavnu riječ kad je u pitanju upravljanje Lordom Panglothom. Čovjek nikada ne bi mogao bez pomoći kompjutera upravljati letjelicom ove veličine. Samo za održavanje kursa trebalo bi zajednički raditi najmanje deset pilota. Kompjuter mora neprestano provjeravati stotine podataka — rad mlaznica, temperaturu plina u pojedinim komorama, stanje u stabilizatorima, ekvatorima..." "Približavamo se Bandali," obavijestio ih je Gorman. "Za pet minuta bit ćemo točno iznad grada." Jan se nagnula i kroz zaobljenu staklenu stijenku pogledala na Zemlju. Zračni je brod letio nad brdovitim terenom. Pojedini dijelovi obronaka bili su pošumljeni, ali čak i na tako velikoj nadmorskoj visini jasno se vidio učinak gljiva. Iz iskustva je znala da gljive bolje uspjevaju na malim nadmorskim visinama i na visokim temperaturama. Bandala je bila ostatak države s isključivo crnim stanovništvom. Od nje su, kao i od Minerve, sada ostali samo mali djelići. Za razliku od Minerve, u njoj se nije uzgajalo žito i druga hrana, nego drvo i metal. Unutar njenih granica nalazio se rudnik željezne rudače, te topionice, ljevaonice i nekoliko malih tvornica za proizvodnju metalnih i drvenih potrepština. Jan je sa zanimanjem promatrala široku dolinu s brojnim razbacanim zgradama. Bandala je po površini i broju zgrada bila mnogo veća od Minerve. Neke zgrade imale su visoke dimnjake iz kojih je sukljao dim. Kao i u Minervi, sve su slobodne površine zauzimali vrtovi za uzgoj povrća. Jan je nedavno doznala da je prije mnogo godina, kad je Bandala izgubila svoja obradiva polja, između Bandale i Lorda Panglotha sklopljen ugovor prema kojem su Nebeski Gospodari opskrbljivali grad hranom. Međutim, prošli puta su Bandalci bili jako nezadovoljni skromnim količinama žita koje su dobili, a Nebeski su im Ratnici rekli da je to sve što mogu dobiti. To je bila istina. Minerva nije bila jedina poljoprivredna zajednica koju je Lord Pangloth zauvijek izgubio. U posljednjih godinu dana dvije takve zajednice su potpuno 145

uništile gljive, tako da se opskrba letjelice hranom drastično smanjila. "Uz vaše dopuštenje, Vaše Visočanstvo, predlažem da zaustavimo letjelicu i spustimo je bliže gradu," obratio se Gorman Casparu. Princ je kimnuo glavom te je Gorman odrješito izda kormilarima naredbu. Oni spustiše četiri velike poluge, a istog trenutka pod je počeo lagano titrati i začula se glasna buka mlaznica koje su radile punom snagom da bi zaustavile kilometar i pol dugačku letjelicu iznad doline. Neke od mlaznica morat će neprestano raditi dok brod lebdi nad gradom da bi ga održale na mjestu bez obzira na vjetrove. Gorman je izdao nove naredbe i kormilari se ponovno okrenuše upravljačkim polugama. Pod je zadrhtao i Lord Pangloth se počeo spuštati. Kad se nalazio na oko tisuću metara nad gradom Gorman je naredio da ga zaustave. "Obratite im se," rekao je. Inženjer je okrenuo prekidač na konzoli, a ispod broda zagrmi glas 'Lorda Panglotha'. . Jan je sada znala da to uopće nije glas posljednjeg Lorda Panglotha. Njegov vlasnik, sada već odavno mrtav, izabran je za ovaj zadatak iz jednostavnog razloga što je imao impresivni, duboki glas. Njegove riječi, izgovorene prije mnogo godina, bile su zarobljene u stroju. "Zamisli da je taj stroj neka vrsta spremišta za jeku," rekao joj je Milo u nastojanju da joj objasni kako on radi. Međutim, bez obzira na princip na kojem radi, stroj je već pokazivao ozbiljne znakove kvarenja. Glas 'Lorda Panglotha' je bio popraćen sve glasnijim šumovima i krčanjem. Govor je završio. S praznog trga na sredini doline počeo se uzdizati dim. To je bio znak kojim su oni dolje pokazivali svoju pokornost. Zračni se brod počeo ponovno spuštati. Jan primijeti da Gorman razgovara sa svojim zamjenikom. Pokazivao mu je nešto na zemlji. Zbunjeno je pogledala Caspara, ali on je bio zabavljen čišćenjem rubina na prstenu rubom košulje. "Vaše Visočanstvo..." Gorman je prišao princu. "Nešto nije u redu..." "Kako to misliš?" nezainteresirano je pitao Caspar. "Pogledajte, gospodine," reče Gorman pokazujući nešto na 146

tlu. "Siguran sam da one tri strukture nisu postojale kad smo zadnji put bili ovdje." "Što, ona spremišta za vodu? Pa sigurno su oduvijek ovdje," reče Caspar. "Prije su bila samo dva. Sada ih je pet," nastavio je Gorman. "Tri nova su k tome mnogo veća od ostalih. Kapacitet tih novih spremišta daleko prelazi potrebe ovako maloga grada." Jan je napokon spazila građevine koje su zabrinjavale Gormana. Bile su to goleme, valjkaste tvorevine od drveta što su se uzdizale na obroncima oko doline. Caspar ih je namršteno promotrio, a tada razdraženo reče, "Ma nemoj, Gorman! Crvi su izgradili spremišta za vodu koja im ne trebaju — i što onda? Zašto bismo se zabrinjavali zbog još jednog dokaza njihove gluposti?" "Ne znam, gospodine," priznao je Gorman. "Ali nakon iskustva s Minervom vjerujem da je u ovim, hmm, neobičnim vremenima, potreban poseban oprez." Značajno je pogledao Jan. "Predlažem da se vratimo na sigurniju visinu dok ne budemo potpuno sigurni." Caspar je bučno sisao prsten. Mrzio je donositi odluke. Osim toga, nije želio ostati u kontrolnoj sobi niti minutu duže nego je potrebno. Ali nije bilo mudro zanemariti Gormanov savjet... "Dobro, Gormane," rekao je nestrpljivo. "Napravi kako god želiš. Ali ako se ovo odugovlačenje pokaže kao potpuni gubitak vremena, moram ti reći da ću biti jako nezadovoljan." "Hvala, gospodine," mirno je odgovorio Gorman. Okrenuo se i izdao kormilarima novu naredbu. Zvuk mlaznica je ponovno postao glasniji i Lord Pangloth se prestao spuštati. Jan primijeti da je kontrolna soba sada otpilike u visini vrhova brežuljaka. "Brzo, dižite nas gore," vikao je Gorman. Ali bilo je prekasno. Tri nova 'spremnika za vodu' se otvoriše poput golemih drvenih cvjetova, potvrđujući da umjesto vode sadrže nešto potpuno drugačije.

147

17 "Sve jedinice na borbene položaje!" povika Gorman u mikrofon povezan sa zvučnicima širom broda. "Napadnuti smo!" "Što je to?" promucao je princ dok je raširenih očiju pratio tri naprave što su im se brzo približavale. "Baloni," odgovorio je Gorman. "Baloni s vrućim zrakom. I to prokleto veliki." Dva su se balona velikom brzinom približavala lijevom boku letjelice, dok je treći hitao prema desnom. Sada je bilo jasno da su 'spremnici za vodu' bili labave drvene konstrukcije u kojima su skriveni ležali golemi baloni. Jan je procijenila da su baloni visoki oko 25 metara. Kad su se popeli na razinu donje brodske palube napokon je razabrala drvene strukture koje su visile pod svakim balonom. Bile su to drvene košare pune ljudi, konopa, kutija i predmeta za koje je pretpostavljala da su oružje. Na sredini košare nalazila se velika peć u koju su ljudi užurbano trpali drvo i ugljen. Dimnjaci svake peći nestajali su u otvorima na dnu velikih balona. "Srušite ih!" povika princ. "Raznesite ih topom! Nemaju pravo biti ovdje! Prekršili su prvi zakon Nebeskih Gospodara!" Ustao je s prijestolja i lice mu je pocrvenilo od bijesa. "Prebrzi su da ih pogodimo topom," reče Gorman. To je bilo točno. Tri su se balona podizala mnogo brže od Lorda Panglotha i već su nestajali iz vidokruga onih u kontrolnoj sobi. Gorman se ponovno nagnuo nad mikrofon. "Sve jedinice strijelaca - otvorite vatru!" Istog trenutka začulo se praskanje pušaka. Jedan od muškaraca u drvenoj košari je pao na leda, a drugi su se sklonili gdje su mogli. Mjestimice su se s košare podizali mali oblaci dima. Bandalci su uzvratili vatru, ali oko broda su uskoro zasvijetlile zelene svjetlosne zrake. Laserski obrambeni sustav uništavao je sve opasne predmete, pa makar oni bili i tako maleni kao metak. "Zar se ne možemo brže podizati?" povika princ. "Ne, gospodine," odgovori mu Gorman. "Mlaznice već rade 148

punom snagom. Trenutno podižemo temperaturu u plinskim komorama, ali to će potrajati." Baloni su izašli iz vidokruga, ali praskanje pušaka se nastavljalo. "Što ti glupi crvi misle, Gorman?" zahtijevao je Caspar. "Još ne znam," priznao je Gorman. Jan ga još nikada nije vidjela tako zabrinutog. Shvatila je da je sada nemoćan, više čak nije znao ni što se vani zbiva. Sve je na Nebeskom Gospodaru bilo predviđeno praćenju događanja na zemlji; Gorman i njegovi ljudi nisu imali nikakvog iskustva s prijetnjom koja je dolazila iz zraka. Nije im mogao pomoći ni sustav zvučnika, jer je on radio jednosmjerno. Gorman je mogao poslati naredbe u druge dijelove broda, ali jedini način da dobije povratnu informaciju bio je taj da mu je netko osobno donese. Dok glasnik stigne do kontrolne sobe Bandalci su imali vremena učiniti sve što su naumili. "Gospodine, naredit ću da svim snagama krenemo prema naprijed," obavijestio je Gorman princa. "Preopasno je dulje se zadržavati ovdje." "Što?" bijesno povika Caspar. "Namjeravaš pobjeći? Ne, Gorman, ne dolazi u obzir. Lord Pangloth nikad neće pobjeći od grupice crva..." "Prihvatite to kao privremeno povlačenje, gospodine," rekao je Gorman trudeći se da ostane služben. "Vratit ćemo se čim dosegnemo sigurnu visinu i prikladno kazniti Bandalce." "Ne," povika Caspar dok mu se glas kidao od bijesa. "Nebeski Gospodar neće nikada..." Njegove je riječi zaglušila eksplozija. Neki su Inženjeri počeli prestrašeno vikati kad se paluba snažno zatresla. Jan je pogledala kroz prozor i s desne strane broda ugledala dijelove balona koji su letjeli zrakom. Komadi pougljenjelog ili zapaljenog drveta... komadić konopa... crni bezlični oblici koji su još malo prije pripadali nečijem tijelu. Na većoj visini lepršali su zapaljeni komadi rastrganog platna jednog od balona. Inženjeri su počeli klicati. Princ se zadovoljnog izraza lica okrenuo prema Gormanu. "Vidiš, Gorman! Toliko o crvima. Rekao si da ih ne možemo pogoditi iz topa, ali ipak smo uspjeli!" 149

Gorman je smrknuto promatrao goruće platno. Napokon reče, "Gospodine, nijedna naša granata ne bi mogla izazvati ovako jaku eksploziju. Jedino moguće objašnjenje jest da su Bandalci u košari nosili eksploziv. Vjerujem da su i ostali baloni jednako opremljeni. Ponavljam, gospodine, moramo odmah napustiti ovo područje." Casparov oduševljeni smiješak se ugasio. "Misliš li da bi nam Bandalci mogli naškoditi?" "Da, gospodine. Dozvolite mi da naredim pokret." Caspar se zabrinuto ugrizao za donju usnu, a tada kimne. "Dobro, Gorman, ali to je na tvoju odgovornost." "Punom snagom naprijed!" bez oklijevanja je povikao Gorman. Kormilari podigoše poluge. Kontrolna se soba zatresla kad su mlaznice Lorda Panglotha pogurale golemu letjelicu prema naprijed. Prolomila se nova eksplozija. Trenutak kasnije pod je ponovno zadrhtao, ali ovaj puta tako snažno da je nekolicina Inženjera izgubilo ravnotežu. Jan se u posljednji trenutak uhvatila za naslon prijestolja i spriječila svoj pad. No Caspar nije bio te sreće. Teško je pao s postolja i našao se ležeći na rukama i nogama pred Gormanom. Gorman mu je pomagao da ustane kad jedan od Inženjera poviče, "Gospodine, gubimo visinu! Instrumenti pokazuju veliko oštećenje na komori broj sedam!" Blijedoga lica princ se uhvatio za Gormana i povikao, "Bože moj, pogodili su nas! Gorimo!" "Komora broj sedam sadrži helij, gospodine! Zapravo, sadržavala je..." Gorman se pokušao osloboditi Casparovih ruku koje su ga grčevito stezale. "Ostanite mirni!" vikao je, misleći pritom prvenstveno na princa. "Kojom brzinom padamo?" "Nešto više od trideset centimetara u sekundi!" odgovorio je Inženjer koji je sjedio pred visinomjerom. "Dvadeset metara u minuti." "Gospodine!" uzviknuo je jedan od kormilara. "Nastavimo li padati ovom brzinom udarit ćemo u ovo brdo pred nama." "Gorman, učini nešto!" vikao je princ još uvijek ga držeći za ruku. "Naređujem ti da učiniš nešto!" Bez imalo razmišljanja Gorman je svom snagom udario 150

princa, te ovaj pade na leda. Casparov iznenađeni pogled uskoro se pretvorio u izraz divljačkog bijesa. "Ubij ga!" naredio je Dalwynu koji je već krenuo prema Gormanu. "Usudio se podignuti ruku na mene!" Dalwyn je zgrabio Gormana za vrat, ali očito nije bio siguran što da dalje učini. Upitno je pogledao princa. "Ubij ga!" ponovio je Caspar dok se podizao s poda i dohvaćao svoju obrednu sablju. "Učini to ili ću ga sam ubiti!" U kontrolnoj se sobi odvijao neobičan prizor. Dok su svi stajali kao skamenjeni, princ je izvukao sablju iz korica i krenuo prema Gormanu. Tada Jan zapazi da je Gorman molećivo gleda... Odmah je shvatila što mu je na umu i bez oklijevanja je potrčala prema princu. "Gospodaru moj, nemojte ga još ubiti! Još uvijek ga trebatel" Princ se okrenuo prema njoj lica iskrivljenog od bijesa. "Što!" povikao je. "Što to govoriš, djevojko! Ovo smeće me uvrijedilo. Mora umrijeti!" Jan mu je prišla bliže i primila mu lice među dlanove. "Gospodaru moj, slušajte me, molim vas," preklinjala je. "Znam da ga morate kazniti, ali ne sada. Lord Pangloth je u velikoj opasnosti, i samo ga vi i Glavni Inženjer zajedničkim snagama možete spasiti. Morate mu odmah dozvoliti da se vrati svojim dužnostima. Svaka sekunda je važna, vladaru moj. Pogledajte!" Okrenula ga je prema prednjem staklenom zidu. Lanac brežuljaka pred njima bio je opasno blizu. Caspar je nekoliko dugih i napetih trenutaka zurio pred sebe, a tada ispusti sablju koja je uz glasni zveket pala na pod. "Dalwyn, pusti ga. Gorman, učini što je potrebno!" Dalwyn se odmaknuo. Zastajkujući samo toliko da protrlja vrat Gorman je mirno naredio. "Kormilaru, mlaznice unazad i punom snagom prema gore." "I, je li ga naš omiljeni vladar kasnije smaknuo?" veselo upita Milo. "Nije. Lady Jane ga je uvjerila da ne poduzima ništa tako drastično. Suspendirali su ga s dužnosti i zabranili mu da napušta svoju sobu. Čula sam da će mu održati nekakvo suđenje, ali previše 151

ga trebaju da bi ga ubili ili suspendirali na dulje vrijeme." "Trebali su oni i njih, pa vidi što su im učinili..." Pokazao je prema stupovima crnoga dima koji su se uzdizali iz daleke doline Bandala. "Dosta su dugo raspravljali prije nego su odlučili bombardirati Bandalu. Lady Jane je opet bila glas razuma, ali ovaj put su je nadglasali. Većina se Aristosa ponašala histerično... nisu je htjeli slušati." "Tako su uništili jedino mjesto u njihovom osiromašenom carstvu koje ih je opskrbljivalo metalom i barutom." Nasmijao se. "Takav način razmišljanja dovodi carstva do neminovnog kraja." "Rekla sam ti, bili su prestrašeni," reče Jan. Prekrižila je ruke na prsima. Stajali su na maloj promatračkoj platformi gdje su se redovito sastajali. Bilo je jako hladno, a tanka Aristoska odjeća nije joj pružala nikakvu zaštitu. "Vjerojatno čak puno jače prestrašeni nego nakon minervanskog napada. Mi im nismo nanijeli nikakvu štetu, a Bandalci jesu." "Oh da, itekako!" složio se Milo. "Čak sam i ja bio pomalo zabrinut za ishod." Jan se također prestrašila kad je napokon doznala što se dogodilo. Gorman je točno zaključio da baloni nose veliku količinu eksploziva. Slučajni pogodak metkom aktivirao je eksploziv u jednom od balona, ali preostala dva su se uspjela podići nad Lorda Panglotha i spustiti na njega velike kuke nalik sidru. Na svakoj kuki sjedio je po jedan čovjek, pa se laserski obrambeni sustav stoga nije aktivirao. Obje su se kuke zakvačile za palubu letjelice, a Bandalci su po konopima sišli iz balona. Prije toga su zatvorili dovode toplog zraka tako da su baloni počeli gubiti visinu. U svakoj košari nalazilo se deset ljudi. Prva skupina je preživjela vrlo kratko jer se spustila točno pred skupinu Nebeskih Ratnika. Druga skupina je imala više sreće jer se spustila prilično daleko od izlaza na palubu. Prije nego su do njih stigli Nebeski Ratnici, uspjeli su aktivirati eksploziv i teško oštetiti plinsku komoru. Nenadoknadiva količina helija istekla je u atmosferu. Da se to dogodilo kraj neke od mnogih komora ispunenih vodikom Lord 152

Pangloth bi, naravno, bio uništen. U ovom slučaju letjelica je teško oštećena, a možda čak i zauvijek onesposobljena pokaže li se da se komora broj sedam ne može popraviti. Trenutno je Lord Pangloth još uvijek pomalo visio na lijevu stranu i letio na visini od tristo metara, jer veću visinu nije mogao postići. Milo je uzdahnuo. "Uz svu tu pometnju propustila si savršenu priliku da na terminalu isprobaš one nizove znakova." Jan ga je iznenađeno pogledala. "Pometnju? Mislila sam da ćemo se srušiti. Da nije bilo Gormana to bi se i dogodilo. Ta tvoja dragocijena svjetleća kutija bila je posljednja stvar o kojoj sam razmišljala." "Stalno ti ponavljam da je 'moja svjetleća kutija' ključ koji će nam pomoći da steknemo veliku moć. Mogla si pokušati kasnije, kad je uzbuđenje prošlo i svi su se prepirali oko toga hoće li ili neće bombardirati Bandalu." "Bila sam zauzeta smirivanjem princa. Još uvijek je zahtijevao da se Gorman pogubi. Ali ne brini, učinit ću to sljedeći put kad mi se pruži prilika. Sad kad nema Gormana bit će mi lakše. On me jedini gleda dok se igram s tvojom svjetlećom kutijom. Sigurna sam da nešto sluti." Milo slegne ramenima. "Sudeći po ovome što si rekla, danas si mu spasila život. Čak i ako se vrati na prijašnje mjesto njegov će se stav prema tebi promijeniti." "Sumnjam. On je hladan, kao ti. Slijedi neki vlastiti niz motiva i ne dozvoljava da mu se u to upletu osjećaji. Baš kao ti." Milo se nasmijao i položio joj ruku na gola ramena. "Kako me možeš optužiti da sam hladan. Znaš što osjećam prema tebi." Izmaknula se. "Da, znam što osjećaš. Prvo si me trebao zbog seksa, sada me trebaš zbog nečega drugoga, a kad ti više neću trebati nizašto za tebe ću biti nitko i ništa." "Svi međuljudski odnosi temelje se na potrebi — na sebičnosti. Jednako kao i svi osjećaji. Sebičnost je sinonim za preživljavanje. Vjerovati drukčije značilo bi romantično se zavarivati." "Dakle priznaješ da ćeš me, čim me više ne budeš trebao, jednostavno odbaciti?" 153

Milo se nasmijao. "Jan, ja ne mogu zamisliti vrijeme kad te više neću trebati." "Sigurna sam da si tijekom dugog života ovo ponavljao mnogim ženama. Pitam se gdje su one sada. Mrtve i zaboravljene, pretpostavljam." Činilo se da ga je ova tvrdnja povrijedila. "Nevjerojatno si brzo postala cinična." "Imala sam dobrog učitelja. Sada moram poći. Princ prikazuje jednu od svojih omiljenih 'zabava'. Želi da i ja budem prisutna." "Aristosi će provesti večer gledajući stare filmove?" iznenadio se Milo. "Nakon svega što se danas dogodilo i s Lordom Panglothom u ovom stanju?" "Upravo zbog toga. Žele se što prije vratiti u svoj udobni, izolirani svijet. Žele povjerovati da se današnji dan nije nikada dogodio." Iako je to znala, Jan se te večeri ipak čudila atmosferi koja je vladala na primanju. Nitko nije spominjao bandalski napad, nitko nije razgovarao o tome što će se dogoditi ako ne uspiju popraviti Lorda Panglotha. Umjesto toga raspravljali su o beznačajnim temama, prepričavali šale i na silu se smijali. Pretvarali su se da se ništa nije dogodilo, a možda su u to čak i vjerovali. Nakon obilne večere i pića svi su sjeli u krznene stolice i okrenuli se prema zidu od crnog stakla. Jan je sjedila kraj princa. On joj je položio ruku na bedro i počeo je lagano milovati preko ogrtača. Znala je da je spolno uzbuđen i protumačila to kao još jednu reakciju na današnje događaje. Pretpostavljala je da će noćas biti jako aktivan u krevetu. Svjetla su se ugasila i stakleni zid je nestao. 'Zabava' je počela. Kad je prvi puta prisustvovala prikazivanju 'zabave' Jan je bila zgranuta, na opće veselje princa i njegovih prijatelja. Prestrašeno je gledala kako stakleni zid nestaje i na njegovom se mjestu otvara prolaz koja je vodio ravno u središte drugoga svijeta — svijeta koji joj se činio stvarnijim od njenog vlastitog, gdje su boje bile tamnije, a ljudi veći i ljepši. Privila se uz prinčevu ruku i panično povikala, 154

"Što se događa?" Princ se tiho nasmijao i rekao joj da se smiri. "Gledaj i uživaj. To je samo 'zabava'." Prisilila se da ostane mirna i promatra nevjerojatne prizore vidljive kroz prolaz gdje se nedavno nalazio četvrti zid — ljude čija su lica odjednom postajala ogromna, vrtoglave letove nad nepoznatim krajolicima, goleme gradove sa staklenim tornjevima, borbe među ljudima naoružanim oružjem nevjerojatne snage, metalne predmete koji su govorili poput čovjeka... Kad je 'zabava' napokon završila činilo joj se da će joj glava prsnuti pod teretom svih novih, nevjerojatnih stvari koje je vidjela. Sljedećeg je dana jedva dočekala susret s Milom. Odmah mu je opisala čudesni događaj kojem je prisustvovala. "To je holografski film," objasnio joj je Milo. "'Stakleni zid' projicira sliku u tri dimenzije. Slika je potpuno realna, pa me uopće ne iznenađuje da te oborila s nogu." Pitala ga je odakle dolaze te slike. "Spremljene su — sačuvane — na vrpci, ali neću ti objašnjavati kako. Vjerojatno potječu s početka 21. stoljeća. O čemu se radi u filmu?" Nije znala da 'zabava' uopće ima neku radnju. Njoj se to činilo kao nepovezani niz besmislenih slika. Mila je zanimalo kako su bili odjeveni. "Nosili su odjeću sličnu Aristoskoj... i, ah da, puno su pjevali." "Pjevali su?" pitao je kroz smijeh. "Onda znam kad je film snimljen. Sredinom 21. stoljeća. To je jedna od bezbrojnih glazbenih fantazija. Bile su jako omiljene, ali meni osobno se nikad nisu sviđale. Oduvijek sam ih smatrao otrcanim sranjem. No čini se da su ih preci Aristosa jako cijenili. Ne bi me čudilo da su modu stvarali upravo prema onome što su vidjeli u serijama. Zbog toga vjerojatno i nose onu smiješnu odjeću." Dugo se smijao ovome zaključku, ali Jan još uvijek nije ništa shvaćala. "Ne razumijem," rekla je. "One slike... jesu li snimljene u vremenu prije Genetskih Ratova? Zar su tada postojali takvi veliki stakleni gradovi?" "Ne, Jan, bojim se da nisu. Ništa od toga nije stvarno postojalo. To je plod nečije mašte. Jedan od bezbroj filmova o 155

dalekoj budućnosti i pseudosrednjevjekovnom carstvu koje vlada svemirom." "Oh," rekla je razočarano. "Ali sve to izgleda tako stvarno. Kako su to napravili? I tko su oni prekrasni ljudi? Imaju tako lijep glas..." "Ti ljudi nisu nikada postojali, Jan. Jednako kao stakleni gradovi i sve ostalo što si vidjela u filmu bili su stvoreni u kompjuteru. Razmišljaj o njima kao o nevjerojatno vjernim crtežima... crtežima koji mogu hodati i govoriti..." Gledajući po trideseti put istu 'zabavu' Jan to još uvijek nije mogla prihvatiti. Nije mogla vjerovati da svi ti prekrasni ljudi nisu nikada živjeli i disali; da su bili proizvod nekog prastarog mehaničkog mozga. Unatoč tome u normalnim je okolnostima voljela gledati 'zabave'. No danas se nije mogla usredotočiti na film. Neprestano se prisjećala posljednjih Milovih riječi. "Moraš se više truditi za terminalom. Imam osjećaj da nam vrijeme ističe. U pravilu ne vjerujem u predskazanja, ali današnji mi tragični događaji izgledaju kao upozorenje da su dani Lorda Panglotha odbrojeni." Jan ga je razumjela. I ona je imala isti osjećaj da od danas Lord Pangloth i njegovi stanovnici žive u posuđenom vremenu. Tjedan dana kasnije njihove su se sumnje potvrdile. Toga se jutra Lord Pangloth susreo s Mirisnim Lahorom.

18 Lord Pangloth je lebdio nad površinom jezera i punio spremnike vodom. Osim za popunjavanje zaliha, voda im je trebala i za proizvodnju vodika. U centru za elektrolizu se čitavoga dana proizvodio plin potreban za punjenje komore broj sedam, koja je srećom uspješno popravljena. Lebdenje nad jezerom zahtijevalo je veliku vještinu u upravljanju. Zbog sve veće količine vode letjelica je, naravno, postajala teža, a da bi se to kompenziralo, trebalo je postupno podizati temperaturu plina u komorama. Postupak je bio tako 156

zahtjevan da je Gormanu dopušteno da napusti kabinu i nadgleda ga. Zbog toga je atmosfera u kontrolnoj sobi bila je vrlo napeta, što je Jan iskoristila da na terminalu isproba nove kombinacije brojeva koje je Milo zvao 'pristupnim kodovima'. Pokušavajući dozvati u pamćenje sve kombinacije koje joj je Milo dao bila je toliko zaokupljena da isprva nije ni primijetila da nešto nije u redu. Tek kad je čula da Caspar doziva Gormana postala je svjesna da im prijeti ozbiljna opasnost; sve do tada princ se pretvarao da Gorman ne postoji. Okrenula se od razočaravajuće praznoga ekrana i pogledala kroz prednju staklenu stijenku prema kojoj su svi bili okrenuti. Oči joj se raširiše od iznenađenja kad ga je spazila... Prvo je pomislila da se pred njima ponovno nalazi golemi balon, a tada shvati da prema njima leti drugi zračni brod. Drugi zračni brod? Svi su u kontrolnoj sobi istovremeno nešto govorili. Kroz metež glasova čula je kako se Caspar s nevjericom obraća Gormanu: "Gorman, kako je to moguće? Kako su crvi uspjeli sagraditi letjelicu?" "Mislim da ovo nema veze sa crvima, gospodine," odgovorio je Gorman dok je dalekozorom promatrao uljeza. "To je drugi Nebeski Gospodar." Caspar je izgledao kao da ga je netko nogom udario u stražnjicu. A nije bio ni jedini, primijeti Jan. "Ali to je nemoguće!" uspio je progovoriti Caspar. Gorman nije obraćao pažnju na njega. "Radnici na crpkama za vodu, prekinite postupak i namotajte crijevo," vikao je u mikrofon. Tada se okrenuo prema kormilarima, "Kormilari, odmah podignite brod. Ne smijemo gubiti vrijeme i čekati da podignu crijevo..." Jan se ponovno zagledala u Nebeskog Gospodara koji im se približavao. Sad je još bio udaljen samo oko tri kilometra i izgledao je golemo. Mogla je već jasno vidjeti pojedinosti na prednjem dijelu kojim im se približavao. Donja polovica bila je žarko obojena, a s bokova su zurile goleme nacrtane oči slične onima na Lordu Panglothu. 157

"Punom brzinom gore!" naredio je Gorman. Jan se morala pridržati za naslon Casparovog prijestolja kad se pramac Lorda Panglothd počeo naglo podizati dok je letjelica hitala prema naprijed. "Sve jedinice na borbene položaje!" povika Gorman u mikrofon. Iz drugih dijelova Lorda Panglotha dopirao je njegov pojačani glas te zvukovi sirena i zvona za uzbunu. "Što drugi Nebeski Gospodar radi na našem teritoriju?" inzistirao je Caspar. Gorman ga je još uvijek ignorirao. Promatrao je uljeza kroz dalekozor. "Pouzdano znam da ovo nije Lord Matamoros," rekao je zamišljeno. Lord Matamoros je bio Nebeski Gospodar čije se područje protezalo južno od Panglothovog. "Zašto se ne okrećemo, Gorman?" zahtijevao je princ. "Okreni se i napadni uljeza!" Gorman je spustio dalekozor i pogledao Caspara. "Savjetujem oprez, gospodine. Pridošlica je svakako u prednosti, a prema sigurnosti s kojom nam prilazi rekao bih da ima na umu vrlo razrađen plan napada." "Zašto ga jednostavno ne napadnemo?" razdraženo povika princ. "Gorman, naređujem ti da nas okreneš i napadneš uljeza!" Jan je primijetila trzaj na Gormanovom licu i sa zebnjom je očekivala reprizu događaja od prije tjedan dana. Ali Gorman je zadržao samokontrolu te oprezno reče, "Gospodine, imate li neki prijedlog kako da napadnemo uljeza?" Princ je djelovao zbunjeno. "Pa približi mu se i otvori..." Nije nastavio. U glavi mu je počelo svitati. Gorman je kimnuo. "Upravo tako. Laseri će zaustaviti svaki metak ili projektil." "Ali... ali..." negodovao je Caspar pokušavajući se dosjetiti nekom rješenju. Gorman je strpljivo čekao. Kad je postalo očito da ih princ neće prosvijetliti još nekom svojom mudrošću, rekao je: "Ne možemo učiniti baš ništa čime bi oštetili uljeza." Jan se uvijek držala pravila da u kontrolnoj sobi govori samo toliko da odgovori na izravna pitanja. Međutim, ovaj je put odlučila 158

da, s obzirom na okolnosti, može prekršiti to pravilo. "Glavni Inženjeru," rekla je, "kao što mi ne možemo pogoditi uljeza, tako ne može ni on nas." Caspar se naglo okrenuo prema njoj. "Ha!" pobjedonosno je povikao. "Amazonka ima pravo! Nemamo se čega bojati!" Ponovno se okrenuo prema Gormanu. "Zašto onda bježimo?" Prije nego je odgovorio na pitanje Gorman je nakratko promotrio Jan. "Vjerojatno nema razloga. Ali prema samouvjerenosti s kojom nam se približavaju smatram da im se ne smijemo previše izlagati. Možda su razradili neki način napada na Nebeskog Gospodara koji je nama nepoznat." Svi su se ponovno okrenuli prema uljezu koji je sada već bio posve blizu i okretao se prije nego će krenuti u progon. Jan se čudila jarkim bojama koje su se protezale cijelom dužinom broda. Na repnoj peraji bio je nacrtan veliki crveni krug. "Mirisni Lahor," prošaptao je Gorman. "Znaš kako se zove?" odrješito upita princ. "Odakle dolazi? Gdje je njegovo područje." "To je jedan od Nebeskih Gospodara s Orijenta. Na Dalekom Istoku. Prešao je stvarno daleki put." "Ali zasto?, zanimalo je princa. Gorman slegnu ramenima. "Ne znam koji je pravi razlog, ali čvrsto vjerujem da to nema nikakve veze s njihovim prijateljskim osjećajima prema nama." "Gospodine, uljez nas sustiže!" povika jedan od Inženjera. "To me ne čudi," odgovori Gorman. "S napola praznom sedmom komorom mnogo smo sporiji od njega." Osvrnuo se po čistom plavom nebu. "Nema čak nijednog oblaka u koji bismo se mogli sakriti..." "Što ćemo sad?" upita princ. "Ne možemo mu pobjeći, ali možda ga možemo nadmudriti," odgovori Gorman. "Kormilaru, na desni bok!" I tako je na nebu započela igra mačke i miša koja je trajala gotovo pet sati. No unatoč Gormanovoj vještini ishod dvoboja je vrlo brzo postao jasan — jedino što je mogao učiniti bilo je da odgodi neizbježno... U međuvremenu se kontolna soba napunila važnijim 159

Aristosima, medu kojima su bili Lady Jane i princ Magid. Lady Jane je uputila Gormanu samo nekoliko kratkih pitanja, a tada je smrknutoga lica mirno stala kraj Jan. Princ Magid je, naprotiv, zajedno s Casparom izluđivao Gormana besmislenim pitanjima i prijedlozima. Napokon, u pola tri poslije podne, Mirisni Lahor je letio kraj Lorda Panglotha na udaljenosti manjoj od pet stotina metara. S ove su se udaljenosti jasno mogli razabrati bezbrojni ljudi koji su se gurali na palubi i svim balkonima. Ali za sada oni na drugoj letjelici nisu pokazivali nikakvu namjeru da ih napadnu. "Zar ne možemo otvoriti vatru," zamišljeno upita princ. "Znam da time ne bismo ništa postigli, ali bila bi to bar neka gesta." "Gesta koja bi se mogla protumačiti kao provokativna," odgovori Gorman. "Da ne govorimo o tome koliko bismo municije nepotrebno potrošili." "Slažem se," tiho ga je podržala Lady Jane. "Mislim da trebamo još malo pričekati i vidjeti što žele." "Što je sada?" promrmlja Gorman. Mirisni Lahor je ubrzavao i pomalo prestizao Lorda Panglotha. Tada je, što je Jan protumačila kao čin ludila, presjekao Panglothu put. U kontrolnoj sobi se prolomiše glasni krikovi. "Sudarit ćemo se...!" vikao je netko. "Punom snagom natrag!" povika Gorman. "Brzo!" Buka mlaznica se pojačala, ali razmak između Panglotha i drugoga broda koji se protezao točno pred njegovim pramcem nastavio se smanjivati zastrašujućom brzinom. Jan i Lady Jane su se privile jedna uz drugu. Jan sklopi oči čekajući sudar. Ništa se nije dogodilo. Čula je kako je Lady Jane odahnula. Otvorivši oči Jan je s olakšanjem spazila da je drugi brod još uvijek udaljen nekoliko desetaka metara. Snažne mlaznice su gurale Lorda Panglotha unazad te se razmak među brodovima postupno povećavao. Ali osjećaj olakšanja nije dugo trajao. Jan je zapanjeno gledala kako sa svih dijelova broda skaču stotine ljudi. Visili su na velikim, trokutastim komadima šarene tkanine. Gorman je pritrčao mikrofonu. "Sve streljačke jedinice, otvorite vatru na ciljeve koji se približavaju! Otvorite vatru!" Prostor između dva Nebeska Gospodara brzo se ispunio 160

šarenim lepršavim trokutima. Bilo ih je na stotine, a na svakome je visio po jedan putnik odjeven u crno. "Kakvi su to padobrani?" s nevjericom je vikao Caspar. "Zašto ne padaju, nego lebde!" "Ne lebde, nego jedre," ispravio ga je Gorman. "Toga sam se bojao. Gospodar ili gospodari Mirisnog Lahora razradili su uspješan način napada na drugog Nebeskog Gospodara. Naš laserski obrambeni sustav nam sada ne može pomoći..." Kad su se napadači približili nekolicina je srušena pogotkom iz puške. Padali su vrišteći sa svojih jedrilica, a one su opisujući spiralu nastavile ponirati kroz zrak. Ali većina njih prošla je neozlijeđeno i uskoro su izišli iz vidokruga onih u kontrolnoj sobi i hitali su prema pogodnim mjestima za slijetanje na gornjoj palubi. Slijedio je nalet većih jedrilica. Na svakoj od njih nalazile su se dvije osobe koje su nesigurno visile na žičanom nosaču i grčevito se držale za prečku koja je očito služila za kormilarenje. Jan se učinilo da iza većih jedrilica nešto svjetluca — nešto poput niti paučine obasjane suncem. Gorman je to također primijetio. "Kormilaru, spusti nas niže, brzo..." Ali zajedno s Lordom Panglothom počeo se spuštati i uljez, održavajući uvijek jednaku razdaljinu. Gorman je u očaju i ljutnji udario šakom o dlan, a tada se okrenu prema jednom od svojih ljudi. "Pryce, popni se gore i provjeri što se događa! Brzo, moramo što prije saznati u kakvoj smo situaciji!" Pryce je žurno potrčao spiralnim stepeništem koje se uzdizalo kraj dizala namijenjenog samo Aristosima. Jan je u međuvremenu zbunjeno promatrala crne crte koje su se, kao nekim čudom, podizale s drugog broda i kretale se prema Panglothu. "Kablovi," ogorčeno je odgovorio Gorman kad ga je princ upitao što je to. "Posljednja skupina jedrilica koja je stigla na brod vukla je za sobom tanke žice. Sada pomoću njih vuku teže kablove. Naumili su nas sapeti." "Dosta je toga!" iznenada se proderao princ. Izvukao je mač, zamahnuo njime i krenuo prema dizalu. "Idem gore boriti se s tim ološem! Tko ide sa mnom?" Nitko od Aristosa nije mu se pridružio. Napokon je istupila 161

Lady Jane. "Caspar, budi razborit. Ne smiješ bez razloga izlagati svoj život opasnosti. Prepusti to Nebeskim Ratnicima." "Zašto bi se samo oni zabavljali? Ne, idem gore." "Ne, Caspar," reče Lady Jane glasnije. "Moraš ostati ovdje. Možda će mi trebati tvoja zaštita." Oklijevao je. "Oh, majko..." zajecao je. "Ne treba ti moja zaštita. Ovdje si posve sigurna. Ali ostavit ću ti Dalwyna ako si stvarno zabrinuta..." "Ne, Caspar, želim da ti ostaneš sa mnom," reče Lady Jane. "To je tvoja dužnost." Caspar je udario nogom u pod. "Ali moram nešto poduzeti, majko! Ne mogu samo stajati ovdje i čekati!" "Slažem se vama, gospodine," upao je Gorman. "Predlažem da naredimo pramčanim jedinicama da otvore vatru na Mirisni Lahor." Svi su ga iznenađeno pogledali. "Ali laseri... topovske granate neće stići do cilja," reče princ. Gorman slegnu ramenima. "Vjerojatno neće, ali na ovako maloj udaljenosti možda ipak postoji mogućnost da ga pogodimo. Čak ako se to i ne dogodi, laseri i eksplozije mogli bi oštetiti barem neke od tih prokletih kablova." "Učini to!" naredio je princ. "Reci im neka otvore vatru." Gorman je podigao mikrofon. "Pažnja! Sve pramčane jedinice, odmah otvorite vatru! Odmah otvorite vatru!" Nakon petnaestak sekundi začula se prigušena eksplozija kad je iz jednog od topova ispaljena granata. Trenutak kasnije svi su u kontrolnoj sobi zapanjeno gledali dim koji se podigao na mjestu gdje je granata pogodila uljeza. Kad se dim razišao na oplati druge letjelice zjapila je rupa promjera tri do četiri metra. "Nemaju lasere!" povika princ preplavljen oduševljenjem. "Laserska obrana im ne radi!" Gorman je već izvikivao nove naredbe u mikrofon. "Pozor svim jedinicama! Otvorite vatru! Otvorite vatru! Cilj nije zaštićen! Ponavljam, cilj nije zaštićen!" Nestrpljivo su iščekivali zvuk koji će označiti da je iz topa ispaljena granata. Međutim, ništa se nije dogodilo. 162

"Što je tim budalama gore?" divljao je princ. "Zašto ne pucaju?" "Mislim da znam zašto," odgovorio je Gorman smrknutog izraza lica. "Sad je dosta," reče Caspar. "Ja idem gore. Preuzet ću komandu nad jednom od jedinica i osobno skinuti tu bandu gusara s neba!" Ali prije nego se uspio pomaknuti na spiralnom se stepeništu začuše užurbani koraci. Bio je to Inženjer kojeg je Gorman poslao da provjeri što se događa. "Loše vijesti," započeo je. "Napadači su ušli u Lorda Panglotha. Ima ih na stotine, a bore se poput vragova. Naši im se Nebeski Ratnici ne mogu suprotstaviti." Princ Caspar je istupio i zgrabio čovjeka za rame. "U koji dio broda su prodrli?" pitao je. "Nisam siguran — gore je prava ludnica. Ljudi bježe od napadača u jednom smjeru i susreću ljude koji bježe iz drugih dijelova broda u suprotnom smjeru. Ali čuo sam da se govori da su ušli u vaše odaje i odaje vaših dama, gospodine." Velika Majko, pomisli Jan kad je to čula, Ceri. "Gotovi smo," mrmljao je princ Magid. "Možda i nismo," reče Gorman. "Još uvijek upravljamo kontrolnim središtem Lorda Panglotha. Zatvorimo li prolaz i onesposobimo dizalo, uspjet ćemo još neko vrijeme zadržati tu kontrolu." "Što imamo od toga?" razdraženo upita princ. "Bespomoćni smo! Pogledajte te kablove! Pokušamo li pobjeći, samo ćemo vući te gusare za sobom." "Ali ništa nas ne sprečava u tome da krenemo prema naprijed, gospodine!" mirno odgovori Gorman. "Misliš, da udarimo u njih? Tako ćemo uništiti i sebe." "Možemo im samo zaprijetiti da ćemo udariti u Mirisni Lahor i natjerati ih da pregovaraju s nama," reče Gorman. "Pomisle li da samo glumimo, tada..." slegnuo je ramenima, "... pa, bolje je da umremo tako nego u rukama prokletih istočnjaka." Nakon kratke neugodne tišine Caspar je kimnuo glavom. 163

"Imaš pravo, Gorman. Naredi svojim ljudima da odmah zatvore ulaz." Prije nego se itko uspio snaći na vrhu spiralnih stepenica ponovno se začuše koraci. Pretpostavljajući da u kontrolnu sobu dolaze napadači Caspar i Dalwyn izvukoše sablje i potrčaše naprijed. Na stepeništu se pojavio krvlju obliveni lik. Bio je odjeven u poderani kombinezon, a u ruci je nosio sablju kakvu Jan još nikada nije vidjela. Isprva nije prepoznala krvavog čovjeka. Tek kad je stigao do dna stepeništa zinula je od iznenađenja. To je Milo!

19 Milo je zastao na posljednjoj stepenici, osvrnuo se po kontrolnoj sobi i zadovoljno se nasmijao. "Oprostite na smetnji, vaša Kraljevska Visočanstva, ali na prilično sam važnom zadatku. Došao bih i ranije, ali gore je ubitačna gužva." Aristosi i Inženjeri su s nevjericom zurili u Mila. Tada Dalwyn spazi znak na Milovom obrazu. "On je rob!" povika. "Bivši rob, ako je suditi po onome što se gore događa." ispravi ga Milo. Napokon je ugledao Jan. "Bok, Jan!" veselo joj doviknu. "Nadao sam se da ću te naći ovdje. Gdje je terminal?" Dok mu ga je Jan pokazivala Lady Jane je tiho upita, "Poznaješ ga?" Jan kimnu. "Zove se Milo. Pričala sam vam o njemu. Čovjek koji mi je... hmm... pomagao." Milo je gledao u princa Caspara i Dalwyna koji su stajali pred njim sa sabljama u ruci. "Maknite mi se s puta, Veličanstva. Ne želim vam učiniti ništa nažao, ali moram svakako stići do onog ondje terminala." "Robe," naredi Caspar. "Spusti stablju ili se suoči s posljedicama." "Ponovit ću još jednom — maknite mi se s puta. Uskoro će doći Japanci, a ja u međuvremenu moram još puno toga obaviti." Podigao je svoju neobičnu sablju. "Dalwyn," reče princ, "ubij ga!" 164

Dalwyn je zamahnuo sabljom. U tom trenutku Milovo se tijelo izgubilo u nejasnom metežu nevjerojatno brzih pokreta koje ljudsko oko nije moglo pratiti. Začuo se odvratan zvuk oštrog metala kako siječe meso i kosti, te Dalwynova glava poleti zrakom. Bezglavo tijelo je palo na pod i nastavilo se trzati. Jan se činilo kao da pokušava ustati, sve dok se napokon nije smirilo. Pogledala je Mila. Smijao se, a oči su mu blistale nekim bolesnim sjajem. "Sljedeći!" doviknuo je Casparu. "On je vještac!" prošapta netko. Caspar je prestrašeno zurio u Dalwinovo bezglavo tijelo. Polako je spustio sablju i udaljio se od Mila. "Tako treba," pohvalio ga je Milo dok je žurio prema terminalu. Ljudi su se međusobno sudarali izmičući se pred njim. Zadovoljno je pregledao kompjuter i okrenuo se. "Jan!" pozvao je i namignuo joj. "Dođi. Trebam te." Jan se nije ni pomakla. Stvorenje kojeg ja poznavala pod imenom Milo ju je plašilo. Njene su se sumnje ipak potvrdile. On jest vještac. Nijedno se ljudsko biće ne može tako brzo kretati. "Jan!" nestrpljivo je ponovio. "Nemoj samo stajati, ludice! Dođi ovamo!" "Bolje je da ga poslušaš," prošapta Lady Jane i ohrabrujuće joj stisnu ruku. Jan se nevoljko odmaknula od prijestolja i pošla je prema Milu. Upitno ju je gledao. "Već sam pomislio da si prešla na drugu stranu. Evo..." Predao joj je neobičnu sablju s koje je još uvijek kapala Dalwynova krv. "Drži je s obje ruke — da, upravo tako. Štitit ćeš mi leđa dok radim. Kad se netko približi, uzvikni i udari ga." Okrenuo se prema terminalu i počeo tipkati po tipkovnici ne obraćajući pažnju ni na što drugo. Nije znala što da učini. Okrenula se i zbunjeno pogledala ostale u sobi. I oni su gledali nju, optužujući je. Dok je panično razmišljala o tome što će se dalje dogoditi odozgo se začuše zvukovi borbe. Krici, zveket metala, vriskovi... Niz spiralno stepenište palo je tijelo Nebeskog Ratnika unakaženo brojnim teškim ranama. Za njim je dotrčala skupina ljudi čudnoga izgleda. Svi su bili sitne građe i nosili su široku odjeću jarkih boja, 165

oklop i štit. Imali su jednake sablje kakvu je i Jan držala u ruci. Caspar je s nekoliko drugih muškaraca krenuo prema njima i ubrzo je u sobi nastala prava zbrka. Milo je preko ramena pogledao što se zbiva. "Pouzdajem se u tebe, malena," doviknuo je Jan nadglasavajući buku. "Štiti mi leđa treba mi još malo vremena." U Janinoj je glavi kuhalo. Nije znala što radi — niti što treba raditi. Previše se toga događalo istovremeno - sve je bilo izvan kontrole... Gledala je kako se Caspar svija pod snažnim udarcem u nadlakticu. Sablja mu je ispala iz ruke, a tada su se na njega bacila tri mala borca. Očito su ga htjeli zarobiti živoga. Sada im je mogla vidjeti lice. Imali su glatka, bezizražajna lica i neobično oblikovane oči koje kao da su na neki način bile istegnute. U kontrolnu sobu je niz spiralno stepenište naviralo sve više napadača i bilo je jasno da će obrana uskoro biti slomljena. Dok je čekala da ratnici krenu prema njoj primijetila je da kraj nje stoji Gorman i mirno promatra borbu. Tada se okrenuo prema njoj. "Što on to radi?" pitao je gledajući prema Milu. "Ne znam," odgovori Jan. "Oh, mislim da znaš," reče Gorman. "Cijelo sam vrijeme znao da nešto smišljaš. No, bez obzira na to kakvi su vam planovi, vrijeme je isteklo." Okrenuo se prema uređajima za kormilarenje. Jan je odmah shvatila što namjerava. "Milo! Glavni Inženjer! Udarit će Panglothom u drugu letjelicu!" "Što?" Nije je slušao. Bio je previše zaokupljen kompjuterom. Ponovila je upozorenje najglasnije što je mogla. Bez ikakvog oklijevanja Milo je odgovorio, "Onda ga ubij!" "Ja? Ja da ga ubijem?" Ali Milo ju je ponovno ignorirao. Gorman je već stigao do upravljačkog stola. S oklijevanjem je krenula prema njemu. Pitala se što da učini. Ne može ga hladnokrvno ubiti; možda da ga onesvijesti tupim rubom sablje... Međutim, prestigao ju je jedan od ratnika. Upravo kad je Gorman povukao prvu polugu napadač je zamahnuo sabljom i udario ga po vratu. Sljedeće sekunde Gorman je već nepomično ležao na 166

komandnom stolu. S olakšanjem se okrenula prema Milu i ugledala tri ratnika koji su mu se približavali s nekoliko strana. On ih očito nije vidio. "Milo!" povikala je. "Iza tebe!" Gotovo s oklijevanjem Milo je podigao pogled s ekrana. Najbliži od trojice već je podignute sablje trčao prema njemu. Milo je ponovno napao. Ratnik je ubrzo ležao na tlu i previjao se, a Milo je držao njegovu sablju i spremao se zamahnuti prema dolje. Sablja je bljesnula... Pred njime su stajala još dvojica. Zajedno su skočili, prodorno vrišteći i držeći sablje u položaju za napad. Milo se okrenuo i napadači su pali. Jedan je brzo umro od teške rane na vratu; drugi je sjedio na podu i s nevjericom promatrao smrdljivu i toplu masu crijeva koja mu je ležala medu nogama. Prema Milu su već pojurili i ostali ratnici, ali nakon prizora kojem su prisustvovali, prilazili su mnogo opreznije. Milo je kimnuo Jan. "Brzo, dođi!" Kad mu je prišla ponovno joj je predao sablju. "Drži ih dalje od mene," naredio je. "Treba mi još malo vremena." "Jesi li poludio?" promuklo je rekla. "Ja ne mogu ponoviti ovo što si upravo učinio!" "Pravi se da možeš. Glumi, curo, glumi." Jan se okrenula prema napadačima koji su se u polukrugu polako približavali. Imali su divlji izraz lica, ali iz očiju im je izbijao oprez. Primila je sablju na isti način kako su je oni držali, s obje ruke i podignutu u koso pred desnim ramenom. Nastojala je izgledati razjareno, ali brinulo ju je što da učini ako je netko zaista napadne. Bila je naviknuta na potpuno drugačiji način borbe — ovi su ljudi neprestano udarali i sijekli sabljom, te je sumnjala da će se moći obraniti od njihovog napada. Inače je borba u kontrolnoj sobi završila. Inženjera ležala je mrtva na podu, ali Aristosi su, uz malo izuzetaka, bili zarobljeni živi. Krajičkom oka Jan je spazila Lady Jane na koljenima između dvojice malih boraca. Pred njom je ležao treći, a iz vrata mu je ispod brade virila drška njenog bodeža. Polukrug se sve više sužavao. Uz povik koji je parao živce 167

jedan od ratnika je zamahnuo sabljom. Instinktivno je podigla ruke i obranila se od udarca, a tada je skočila unazad i u posljednjem trenutku izbjegla novi napad koji je dolazio sa strane. "Milo..." očajno je uzviknula dok je ratnik podizao sablju. "Eureka!" čula je Milov glas upravo u trenutku kad su se sablje sudarile uz glasni zveket. Ovaj put ju je puka sreća spasila od udarca koji bi joj rascijepio lubanju. Oštrica je ponovno bljesnula, ali ovaj puta iz smjera iz kojeg se nikako nije mogla obraniti. Nešto ju je snažno gurnulo unazad i sablja joj je istovremeno kliznula iz ruke. Pred njom je stajao Milo, da bi se zatim odjednom našao s njene desne strane. Ratnik koji ju je napao već je ležao na podu raširenih ruku i nogu, a na njegovoj metalnoj prsnoj ploči zjapila je posjekotina i otkrivala mu krvava prsa. Prije nego su se drugi napadači uspjeli snaći, Milo je već stajao pred njima. Padali su poput klasova žita pod naletima oštre kose. Zrakom se proširio opori miris krvi, a udare sablje zaglušivali su prodorni samrtni krikovi. Napokon se sve smirilo. Na podu su u velikim lokvama krvi ležali unakaženi leševi. Milo je ponovno bio u fokusu. Spustio je sablju i ogledao se prostorijom. Preostali ratnici i zarobljeni Aristosi su ga šutke promatrali. Okrenuo se prema Jan i nasmijao joj se brišući krv s lica. U oči mu se vratio onaj bolesni sjaj. Na vratu i čelu titrale su mu proširene vene. "Mislim da sam im privukao pažnju," rekao je. Okrećući svima leda vratio se do terminala čiji je ekran bio ispunjen simbolima i slovima. U desnom gornjem kutu treperio je kursor. "Evo ga," pobjednički je izjavio Milo. "Upravo sam ovo želio znati. Prvi korak je uspješno izveden; nažalost, stvari bi se mogle malo zakomplicirati prije nego ostvarimo i drugi korak. Čuvaj oči!" Mahnitim pokretima Milo je udario kompjuter sabljom. Prostor pred Jan osuo se mnoštvom velikih iskri. "Zašto si ga uništio?" promuklo je pitala. "Doznao sam sve što me zanimalo. Ne želim da netko drugi učini isto." Na spiralnom stepeništu ponovno odjeknuše koraci. Oboje su se okrenuli u tom smjeru. U kontrolnu je sobu stizalo još malih uljeza: ratnici i čovjek koji je, sudeći po ukrasima na oklopu i kacigi, imao neki visoki čin. Ratnici su uzmicali dok se on probijao prema 168

naprijed postavljajući brojna pitanja. Naglo je stao kad je pred Milom ugledao leševe. Zureći u Mila postavio je ratnicima nova pitanja. Jedan od ratnika je upro prstom u Mila i smjernim glasom ispričao nešto časniku. Časnikove se tanke obrve polako podigoše. Rekao je nešto što je zvučalo kao naredba. Ratnik koji mu je odgovorio na pitanje iznenada je postao , jako nesretan i nevoljko je krenuo prema naprijed. Milo je uzdahnuo. "Časnik me želi vidjeti na djelu. Gad." Ratnik je uz povik zamahnuo sabljom. Milo ga je ubio. Pridošlica je izgledao iskreno zadivljen. Ali pravo je iznenađenje tek slijedilo, kad mu se Milo obratio njegovim jezikom. Razgovor je kratko trajao. Časnik je energično kimnuo glavom i u pratnji dvojice ratnika se trčeći popeo stepenicama. Jan se iznenađeno obratila Milu, "Zar ti govoriš njihov jezik?" "Slabo. Naučio sam ga iz poslovnih interesa prije mnogo mnogo godina. U vrijeme kad su Japanci vladali međunarodnom ekonomijom." "Japanci?" pitala je. "Da. Sad smo među Japancima. Pričao sam ti o njima. To su oni koji su obožavali lignje. I prokleto su radišni. Jedan od rijetkih naroda koji se nije raspao nakon uvođenja zakona o Primarnom Standardu..." Prekinula ga je Lady Jane mirnim razgovjetnim glasom, "Hej, vraže, čarobnjače ili što već jesi!" Jedan od dvojice ratnika koji su je čuvali snažno ju je udario po licu, ali nastavila je govoriti. "Zašto ne ubiješ ostatak ovih žutih čudovišta?" Milo se nasmijao. "Zašto bih, kraljevska damo?" podrugljivo je pitao. "Pomozi nam da ponovno uspostavimo kontrolu na Lordu Panglothu... aah!" Glava joj poleti unazad pod ponovnim udarcem, ali ni to je nije zaustavilo. "Pomozi nam, i bit ćeš nagrađen. Možeš dobiti što god želiš..." Primila je još jedan udarac. Iz rasječene donje usne počela joj je kapati krv. "Upravo sklapam pogodbu," veselo je odgovorio Milo, ali ne s vama. Vi i vaša grupica kostimiranih budala ste već izumrli. Izumirete vi već dulje vrijeme, samo što to niste primjećivali. Ali sada ćete napokon shvatiti..." Na stepenicama se ponovno pojaviše 169

časnici na čelu s čovjekom koji je razgovarao s Milom. Izdali su nekoliko naredbi te ratnici povedoše Aristose uz stepenice. Časnici su krenuli prema Milu i zaustavili se pred njim na sigurnoj udaljenosti. Onaj s najbrojnijim ukrasima na uniformi se nizom kratkih, isprekidanih riječi obratio Milu. Milo mu je odgovorio pokazujući prema ostacima kompjutera iz kojih se još uvijek uzdizao dim. Časnik ga je značajno gledao, zatim se namrštio i naglo kimnuo glavom. Okrenuo se na peti i otišao. Drugi časnici su ga slijedili, a dvojica su ostala motriti na Jan i Mila. "Što se događa?" prošaptala je. "Kao što rekoh, sklapam pogodbu. Pokušavam nam spasiti život." "Što je s Ceri." "Ceri? Oh, tvoja draga prijateljica iz morskog naselja. Što je s njom?" "Možeš li i nju uključiti u tu pogodbu?" molećivo je pitala. Bijeli su mu zubi blistali na licu prekrivenom posušenom krvlju. "Zašto bih? Rekla si da me prezire. Osim toga, Japanci je neće ubiti. Nije ni Aristos niti Nebeski Ratnik. Do sada su je već vjerovatno silovali, ali to je najgore što joj se može dogoditi." Jan je problijedila. "Molim te, Milo... preklinjem te. Pokušaj je spasiti. Ne želim se odvojiti od nje..." "Ah, uzavrela je tvoju minervansku krv, zar ne?" pitao je. "Žao mi je, ali ne dolazi u obzir. Budi sretna da sam i tebe uključio u pogodbu." U kontrolnu je sobu ušla nova grupa ljudi, ali oni, sudeći po odjeći, nisu bili ratnici. Po načinu kako su uzbuđeno razgledavali opremu Jan je zaključila da su Inženjeri. A po načinu kako su povremeno prestrašeno pogledavali prema Milu i unakaženim leševima po podu bilo je očito da su znali tko je on i za što je sposoban. Nakon desetak minuta vratio se prvi časnik i nakon kratkog razgovora s onom dvojicom pokazao Milu da ga slijedi. "Dođi," rekao je Milo Jan. "Drži se uz mene i potrudi se ostati mirna bez obzira na to što će se dogoditi." U pratnji trojice časnika popeli su se stepenicama. U 170

hodnicima je ležalo mnoštvo mrtvih tijela, ali to su bili isključivo Nebeski Ratnici. Iz daljine su dopirali krici i povici, ali u ovom dijelu Lorda Panglotha borba je bila gotova. Prošli su kratkim hodnikom koji je vodio iz kontrolne sobe, a tad im je naređeno da udu u inženjersku kupaonicu. Za njima su zalupili vrata, ali nitko prije toga nije ni pokušao razoružati Mila. "Fiiiju..." rekao je Milo i tijelo mu se odjednom opustilo. Ispustio je sablju iz ruke i prišao jednom od umivaonika. Naslonjen na rub pljuskao je vodu po glavi i licu. Jan se činilo da mu se tijelo naočigled smanjuje. "Je li ti dobro?" pitala je. "Nije, ali bit će mi čim nešto pojedem. Na ovu sam predstavu potrošio sve zalihe goriva." Popio je puno vode, izvukao se iz kombinezona i počeo ispirati krv s tijela. "Jesi li ti zaista vještac?" pitala je razmišljajući o nevjerojatnoj brzini kojom je pobio sve one ratnike. "Ne, nisam," nemarno je odgovorio. "Ali moglo bi se reći da sam proizvod vještaca. Dali su mi metabolizam jedinstvenih mogućnosti. Kemijski se jako razlikujem od tebe. Koliko god da si različita od ljudi prije Primarnog Standarda ti si još uvijek u osnovi, hmm... čovjek." "A ti nisi?" "Tehnički govoreći, nisam." "Gdje su ti to učinili? Na Marsu?" Zatresao je glavom. "Ne, puno prije toga. Prije Marsa." "Prije Marsa?" zbunjeno je pitala. "Kako to misliš?" Milo je zijevnuo. "Kasnije. Objasnit ću ti kasnije. Sada moram malo odspavati." Na njeno iznenađenje protegnuo se na podu i koristeći smotani kombinezon umjesto jastuka sklopio oči. "Kako možeš sada spavati?" povikala je. "Moram. Moram obnoviti snagu... neću dugo... uzmi sablju... probudi me ako..." Zaspao je. Jan je netremice zurila u njega, a zatim je učinila što joj je rekao. Uzela je sablju i sjela nasuprot vrata, leđima naslonjena na zid i sa sabljom položenom u krilu. Bila je iscrpljena, ali i prenapeta da bi mogla spavati. Brinula se za Ceri. 171

Prošla su oko dva sata. Čitavo to vrijeme s hodnika su dopirali galama i bat užurbanih koraka. Lord Pangloth se nekoliko puta zatresao i nagnuo, ali Jan nije imala pojma što bi to moglo značiti. Milo se napokon probudio uz jaki trzaj, naglo je ustao i navukao razderani i krvavi kombinezon. "Sve je mirno?" pitao je Jan. "Nije, ali ovamo nije nitko ulazio," odgovorila je. "Kako se osjećaš?" "Bolje, ali još uvijek mi treba hrana." Opet je otišao do umivaonika i napio se vode. "Ispuštao si neke smiješne zvukove," rekla mu je. "I trzao se. Naročito posljednjih minuta prije nego si se probudio." "Ružno sam sanjao." Umio se, obrisao vodu s lica i protegnuo se. Pogledao ju je i nasmijao se. Smiješak joj se činio nekako lažan. Snovi su ga očito potresli. "Kako se ti osjećaš?" pitao je. "Ne baš dobro," priznala je. "Što misliš, što će nam se dogoditi?" "Ovisi o tome koliko ću dobar posao obaviti uvjeravajući vođu ove djece Izlazećeg Sunca da mu mogu ponuditi nešto što bi on jako želio." "A to je?" "Rekao sam ti — informacija." "Da, ali o čemu?" nestrpljivo je pitala. Prije nego je uspio odgovoriti pred vratima se začulo neko komešanje. Milo joj je užurbano pokazao da mu doda sablju. Jan mu ju je poslušno predala. Vrata se uz tresak otvoriše. U kupaonicu je oprezno ušao časnik. Jan nije bila sigurna je li ga prije već vidjela, ili je on netko novi. Nikako joj nije uspijevalo razlikovati ove ljude. Za njim su ušla četiri ratnika. Pognuo je glavu pred Milom i nešto mu rekao. Milo je kimnuo. "Idemo s njim," rekao je Jan. "Imamo čast upoznati njihovog vrhovnog vođu, generala osobno." Krenuli su hodnikom prema Aristoskom dijelu broda. Leševa više nije bilo, ali svuda uokolo vidjele su se mrlje osušene krvi. Japanci su bili posvuda, trčali su hodnicima s izgledom ljudi na važnim zadacima. Aristosa nije bilo na vidiku. Jan je pretpostavljala 172

da su negdje zarobljeni. Ponovno se zabrinuto pitala što se dogodilo s Ceri... Shvatila je da ih vode prema Velikom Salonu, ali kad su ih uveli unutra gotovo da nije prepoznala poznatu prostoriju. Uljezi su je već preuredili po svome ukusu. Sa stropa su visili šareni barjaci, a s poda su se uzdizale pokretne pregrade od tkanine oslikane crtežima planina, jezera, neobičnog drveća i drugih prizora koji su Jan bili potpuno nepoznati. "Dizajneri su se već uselili," promrmlja Milo. Pratioci su im pokazali da krenu dalje. Dok su hodali između pregrada ratnici su im se sklanjali s puta. Prošli su između četiri niza oslikanih pregrada i napokon stigli u zadnji odjeljak. Na postolju gdje je Caspar sjedio na prijestolju sada je bio neki drugi čovjek na drugačijem prijestolju. Iza njega je visila velika crvena zastava sa crnim gušterom koji je rigao vatru. Pod njegovim su nogama sjedile dvije žene odjevene u čudnu odjeću i lica obojenog u bijelo. Ali Janinu je pažnju privuklo nešto drugo. S obje strane generalovog prijestolja stajala su koplja, a na njima su stajale odrubljene glave. Netremice je zurila u beživotne oči princa Caspara, a zatim u oči Lady Jane.

20 "Tražila si osvetu," šaptao je Milo dok su prilazili postolju. "Pa, možeš li zamisliti nešto bolje od ovoga?" Jan nije odgovorila. Pogled joj je bio prikovan na Casparovom licu. Kroz polusvijest je čula da časnik koji je očito zapovijedao njihovom pratnjom viče nešto što je vjerojatno bila naredba da stanu. Pratioci su se duboko naklonili kad se čovjek na prijestolju polako podigao na noge. Bio je mnogo viši od ostalih. Zbog široke odjeće kakvu su svi nosili izgledao je deblji nego je stvarno bio, ali čak i bez toga bio je neobično velik. Prosječna Minervanka izgledala bi u odnosu na njega kržljavo. 173

Pogledao ih je. Uske oči nisu mu odavale misli niti raspoloženje. Napokon je progovorio sa savršenim američkim naglaskom. "Milo Haze... tko bi rekao. Prošlo je mnogo godina otkako smo se posljednji puta vidjeli. Gdje ste se skrivali proteklih četiri stoljeća?" Jan je iznenađeno pogledala Mila, ali po njegovom izrazu lica shvatila je da mu ništa nije jasno. Namršteno je promatrao divovskog Japanca. "Ja vas poznajem?" upita. "Sreli smo se nekoliko puta na biotehnološkim konferecijama. Normalno je da me ne možete prepoznati. Promijenio sam se." Zagonetno se nasmiješio. "Vi ste, s druge strane, ostali potpuno isti. Barem izvana. Prema onome što sam čuo od svojih samuraja, vjerujem da ste se podvrgnuli vrlo profinjenim promjenama." Milo je kimnuo. "Dakle, i vi ste besmrtnik..." zamišljeno reče. "Itekako. I sve do danas vjerovao sam da sam posljednji. Ime mi je Shumi Horado. Sjećate li me se?" "Horado..." polako ponovi Milo. "Tvrtka Horado. Da, sjećam vas se. Tada si bili niski, proćelavi..." General se ponovno nasmija i dodirnu prstima prsa. "Sve je taština, zar ne, gospodine Haze. Priuštio sam si dodatnih pola metra visine i punu glavu kose. Vi ste pak odabrali ćelavost i raznobojne oči, te još neka vrijedna poboljšanja. Uz rizik da ispadnem nepristojan, predlažem da najprije raspravimo ovo posljednje. Primijetili ste da sam vam, kao dokaz povjerenja, dozvolio da zadržite sablju koju ste očito silom oduzeli nekom mojem ratniku. Ali za svaki slučaj, ako razmatrate mogućnost da je upotrijebite na meni - iako sam siguran da nije tako — moram vas upozoriti da sam dobro zaštićen." Pljesnuo je rukama. Pregrade su se s obje strane razmaknule i otkrile ratnike koji su u ruci držali naprave slične malim puškama. "Automatsko oružje," reče general. "Vjerujem da ih danas još jedini ja posjedujem. Prije osamdeset godina slučajno sam pronašao dobro očuvano skladište. Zato vas moram upozoriti, gospodine Haze, da bez obzira na nevjerojatnu brzinu nikako ne možete živi stići do mene." 174

"Nisam imao ništa slično na umu," reče Milo. "Moje divljačko ponašanje služilo je samo tome da privučeni vašu pažnju. Iako, naravno, u to vrijeme nisam znao čiju pažnju moram privući. Vjerojatno znate da imam jedan prijedlog za vas." "Da, čuo sam." General je ponovno pljesnuo rukama. Ovog puta su iza pregrada izašle služavke s malim sklopivim stolicama koje su postavile iza Mila i Jan. General im je pokazao da sjednu i vratio se k svome prijestolju. "Prije nego prijeđemo na posao, gospodine Haze, dozvolite mi da obavimo neke stare formalnosti. Pridružit ćete mi se pri čašici sakija." Treći put je pljesnuo rukama. Dok su služavke donosile male posudice pune prozirne tekućine Jan je postajala sve više smetena. Što se događa? Otkud Milo poznaje ovog zastrašujućeg diva? Kakve su to priče o besmrtnosti? Ponovno je podigla pogled prema Casparovoj glavi nabijenoj na koplju. Usta su mu ostala otvorena od nedorečenog krika. Usne su mu pobijeljele. Prije nekoliko sati još je ljubila te usne... Ove glave nisu bile jedine. Kad su se pregrade razmaknule vidjela je da se uz prozore s obje strane poredani nizovi kopalja. Vidik su joj zaklanjale druge pregrade, pa nije uspjela vidjeti koliko se daleko protežu nizovi odrubljenih glava, ali pretpostavljala je da su postavljeni duž čitavog Velikog Salona. To bi značilo da su svi Aristosi sada mrtvi. Otpila je gutljaj pića. Bilo je gorko i napunilo joj je oči suzama, ali val topline koji se od njega proširio tijelom bio je dobrodošao. "Tko je vaša mlada prijateljica?" upita general. Ukočila se kad je shvatila da govore o njoj. "Zove se Jan Dorvin. Jedna od posljednjih Minervanki. Lord Pangloth je uništio njen grad. Sada je pod mojom zaštitom i sve što se dogovorimo odnosi se i na nju." General je lagano slegnuo ramenima. "Kako želite." Zurio je u nju. "Krupno stvorenje," ocijenio je. "Uopće nije po mome ukusu." Ponovno se okrenuo prema Milu. "Sjećam se da su vaši odnosi sa ženama u starim danima poprimali razmjere mitologije. Čuo sam neke glasine koje su čak i mene iznenadile. O ženi s imenom... je li 175

bila Miriam?" "Miranda," ukočeno odgovori Milo. "Ima li što istine u toj priči?" "Da. Istinita je." General se smijuckao. "Znao sam da taština svašta čini, ali ovo je stvarno krajnost. Što se s njom dogodilo? "Umrla je." "Ispričavam se," reče general pognuvši glavu. "Vidim da vas ova tema još uvijek boli unatoč mnogim godinama koje su prošle. Razgovarajmo radije o tome kako ste preživjeli sve ovo vrijeme." "Napustio sam planet," reče Milo. "Uspio sam si osigurati mjesto u jednom od posljednjih letova u svemir prije nego su izvanzemaljske zajednice uvele karantenu. Otišao sam u svemirsko naselje Belvedere." "Belvedere. Ah da, prvo i najveće naselje," prekinu ga general. "Zar još uvijek postoji? Nekoć sam redovito slušao emisije s Belvedera i drugih svemirskih naselja, ali radio oprema nam se, nažalost, odavno pokvarila. "Belvedere još uvijek postoji. Jednako kao i ostala naselja te kolonije na Marsu. Kolonije na Mjesecu su odavno izumrle. Nisu mogle samostalno živjeti, a druge izvanzemaljske zajednice nisu mogle odvajati hranu da bi im pomogle." "Koliko ste dugo ostali u Belvedereu?" "Najduže što sam mogao. Sve dok nisam naišao na nerješivi problem. Problem besmrtnosti, naravno." "Ondje to nisu prihvaćali?" "Nikako. Osim toga, da su saznali da sam besmrtnik automatski bi zaključili da sam bio direktor neke genetske tvrtke ili predsjednik države. U svakom bi me slučaju pogubili — ili kao nelegalnog besmrtnika, ili kao ratnog zločinca." "I kako ste izbjegli takvu neugodnost?" upita general. "Između izvanzemaljskih zajednica tekao je redoviti promet. Nekoliko puta sam se dobrovoljno prijavio da kao član posade putujem na drugo svemirsko naselje — u Creusov Grad. Kad mi se pružila prilika da otputujem u koloniju na Marsu, ja sam je naravno prihvatio. Bilo je to dugačko putovanje." Uzdahnuo je. "Učinio sam 176

ono što sam morao. Radilo mi se o životu." Pogledao je generala. "Razumijete li?" "Itekako razumijem." Milo je kratko pogledao prema Jan, a tada nastavi. "Bilo nas je šestero u letjelici. Ja sam jedini preživio let. Rekao sam da su drugi umrli zbog nagle dekompresije uzrokovane udarom mikro-meteora. Ja sam u to vrijeme popravljao nešto u zračnoj komori i imao sam na sebi odijelo. Povjerovali su u moju priču." General reče, "Ali time se vaša situacija nije nimalo popravila. Uz radijsku vezu između Marsa i Belvederea kolonisti s Marsa su lako mogli doznati tko ste i, najvažnije, koliko ste stari." "Zamijenio sam identitet s drugim članom posade. Za Belvederce sam bio mrtav." "I prevara nije nikada otkrivene?" Milo zatrese glavom. "Belvederci su tražili da im se pošalje preživjeli član posade kako bi sudjelovao u sudskoj istrazi, ali ja sam na Marsu zatražio politički azil. Vidite, između Marsa i Belvederea su postojale političke razlike. Marsovci me nisu htjeli izručiti tvrdeći da su rezultati njihove istrage sasvim dovoljni i da bi morali zadovoljiti vlasti na Belvedereu." "Tako ste, dakle, ostali na Marsu." "Najduže što sam mogao," nasmiješi se Milo. "Sve dok se napokon nije pojavio isti problem. Ponovno se bližio moj 200. rođendan." "Što se ovaj put dogodilo?" "Isto što i prije. Prijavio sam se za ekspediciju na Starshine, svemirsko naselje koje je posljednje osnovano. Trebala je to biti trgovačka misija. Znali smo da su uspjeli proizvesti neke lijekove kojih na Marsu već odavno nije bilo. Mi smo im, pak, mogli ponuditi sjeme koje bi kod njih unaprijedilo uzgoj povrća u bazenima s vodom. Putovanje nije bilo baš nužno — dapače smanjivalo je naše sve skromnije zalihe goriva — ali ja sam u međuvremenu već stekao položaj koji mije davao nekog utjecaja." General je s odobravanjem kimnuo. "Letjelica nije nikada stigla na Sunshine," nastavi Milo. "Nisam to mogao dozvoliti. Starshine i Belvedere su stvorili savez. 177

Među njima se odvijao gusti promet, a ja nikako nisam smio dozvoliti da sretnem nekoga s Belvederea ili Starshinea tko je bio živ kad sam prije 160 godina napustio to naselje. Bila je to malo vjerojatna, ali očita opasnost." "Kakva se nesreća dogodila ovoj ekspediciji?" upita general. "Oštećenje glavnog spremnika s gorivom. Nismo nikako mogli stići na Starshine, ali imali smo dovoljno goriva da se dovučemo do Zemlje i prepustimo gravitaciji da učini ostalo. Međutim, letjelica nije bila predviđena za ulazak u gustu Zemljinu atmosferu i na putu prema dolje se raspala. Ja sam zajedno s nekoliko drugih članova posade pao u more u kapsuli za opasnost. Dugo smo plutali morem, tako da su ostali, koji nisu imali moje, hmm, posebne sposobnosti, umrli. Mene su pronašli stanovnici jednog morskog naselja. Kod njih sam živio sve dok nas nije napao Lord Pangloth i zarobio me. Tada ste, eto, došli vi." Jan je znala da je izostavio neke pojedinosti. Ceri je rekla da je Milo nagovorio ljude u morskom naselju da se pomaknu bliže kopnu. Zašto? Sigurno je imao neki razlog. General je dugo razmišljao o ovome što je čuo. Tada reče, "Dakle, za vrijeme svoga boravka na Lordu Panglothu otkrili ste nešto za što vjerujete da će me jako zanimati. Priznajem da sam jako znatiželjan o čemu se radi." Milo se nasmijao. Jan je poznavala taj smijeh. Bio je to onaj smijeh koji joj se kod Mila nije sviđao. "Prije nego vam to kažem," reče Milo, "želio bih čuti vaše pustolovine od našeg posljednjeg susreta." General je nehajno odmahnuo rukom. "Gospodine Haze, u usporedbi s vama moje je život nakon Genetskih Ratova bio neopisivo dosadan. Kad sam zavladao Mirisnim Lahorom — moram doduše priznati da sam to postigao uz znatne teškoće i mnogo prolivene krvi — bio sam izvan opasnosti. S apsolutnom vlasti u mojim rukama besmrtnost mi nije predstavljala nikakav problem. Tradicionalna japanska sklonost da se pokoravaju pretpostavljenima išla je u moju korist. "Svoj sam položaj učvrstio stvaranjem vlastite promijenjene verzije bušida prema kojum sam, između ostaloga, postao oličenjem 178

Boga. Moji su sljedbenici stoga očekivali da budem besmrtan. To je, gospodine Haze, prednost življenja u društvu koje je kulturno zaostalo u odnosu na one vaše svemirske tehnokrate." "Imali ste sreće," složio se Milo. General je pogledao prema Casparovoj glavi, a tada pokaza prema dugačkom nizu aristoskih glava. "Nije li čudno da su ovi Amerikanci također kulturno zaostali? Moram priznati da ne razumijem zašto su prihvatili srednjovjekovni životni stil kad takvo društvo ne postoji u američkom kulturnom sjećanju. Možda mi kao Amerikanac možete objasniti tu nepoznanicu." "Zbog starih filmova," opušteno reče Milo. "Imate pravo, to nije pravo vraćanje u prošlost. Namještaj, odjeću i sve ostalo prihvatili su iz starih filmova." Ispričao je generalu sve što je znao o nizu 'zabava' koje je Jan gledala. General se glasno nasmijao. "Kako tipično američki," reče. Podigao je ruku prema glavi Lady Jane i prstom joj pogladio obraz. "Prestanite!" Jan nije bila ništa manje iznenađena od ostalih kad je čula zvuk svojega glasa. Slijedila je neugodna šutnja dok je General polako okretao glavu prema njoj. Čula je kako je Milo uzdahnuo, a potom i progovorio, "Molim vas, oprostite mojoj prijateljici. U pogledu ponašanja je moram još mnogo toga naučiti. Osim toga... hmm, intimno je poznavala pogubljene s vaše lijeve strane." General je iznenađeno pogledao Mila. "Minervanska zarobljenica bila je u intimnim odnosima s jednim od vladara Lorda Panglotha? upita. "Kako se to dogodilo?" "To je duga, ali prilično zanimljiva priča..." počeo je Milo. Jan je osjetila navalu ljutnje. Još uvijek su razgovarali o njoj kao da nije prisutna, pa iako ju je general plašio, i iako je znala da se pred njim mora oprezno ponašati, nije se mogla suzdržati da ponovno ne progovori: "Zar vam nije dovoljno da ste ubili sve te ljude? Baš morate bez imalo poštovanja postupati s njihovim ostacima?" General se polako okrenuo u njenom smjeru. Ponovno je sljedila duga šutnja, prekinuta samo s tihim Milovim uzdahom, "Isuse..." Tada se general obratio Jan. "Djevojko, zbog tvoje bih drskosti mogao narediti da te odvedu odavde i odnesu u sobu gdje bi 179

te zavezali za drveni okvir. Tamo bi ti s tijela odrali svu kožu. Svaki centimetar kože. Operaciju bi izveli s velikom preciznošću tako da koža ostane u jednom komadu. Golo meso bi ti dobro istrljali solju, a zatim bi na njega vratili kožu i zašili je. Donijeli bi te ovamo da mi se ispričaš, a ja bih te, u slučaju da mi se tvoju isprika učini dovoljno iskrenom, nagradio brzom smrću. Dovoljno je da jednom pljesnem rukama i postupak će početi..." Podigao je ruke i držao ih tako nekoliko beskrajnih trenutaka, a zatim ih je pustio da ponovno padnu u krilo. "Međutim, bit ću milostiv, i to iz dva razloga. Jedan je da si pod zaštitom Mila Haza i bilo bi negostoljubivo od mene staviti ga u tako neugodan položaj. Drugi je da još uvijek nisi svjesna svojeg položaja kao žene pod mojom vlašću i stoga uopće ne razumiješ razmjere ove uvrede." Ponovno se okrenuo prema Milu. "Molim vas, nastavite gdje ste stali." Dok je Milo prepričavao događaje vezane uz njen pokušaj da raznese Lorda Panglotha, susret sa Hazinijem i primanje među Aristose, Jan je čekala da joj se divlje lupanje srca uspori. Nije uopće sumnjala da je generalu malo nedostajalo da ostvari svoju prijetnju. Kad je Milo završio priču, general se ponovno okrenuo prema Jan i njena se koža naježila. Nije mogla procijeniti nazire li se u njegovim bezizražajnim očima neko novo poštovanje prema njoj. Progovorio je, "Imaš smjelosti optužiti me zbog smaknuća ovih ljudi — tvojih bivših neprijatelja — a i sama si bila spremna uništiti čitavi brod i sve njegove stanovnike." Otvorila je usta u namjeri da mu odgovori, a tada ih je naglo zatvorila. "Sada možeš govoriti," reče joj. Oprezno je započela, "Kad mi se pružila prilika, nisam to mogla učiniti. Nisam mogla hladnokrvno ubiti tolike ljude." "Dok ja mogu, hoćeš reći." Zatresao je glavom. "Krivo si me prosudila. Ja nisam okrutan čovjek, ali nisam imao drugog izbora nego ukloniti Panglothovu vladajuću klasu. To sam jednostavno morao učiniti. I uvjeravam te da su umrli brzo i bezbolno. Ovo ti se vjerovatno čini barbarskim ponašanjem —" pokazao je prema glavama oko sebe - "ali to je samo najjedostavniji način da predstavnicima različitih klasa u Panglothovoj zajednici pokažem da 180

je stari poredak neopozivo srušen i da je svaka zamisao o daljem otporu osuđena na propast." Ponovno se okrenuo Milu. "Sumnjate li ponekad da gubite razum?" Mila je iznenadilo takvo pitanje. Pažljivo je izabrao riječi prije nego je odgovorio. "Da gubim razum? Imate li dojam da sam...?" "Pitanje se više odnosilo na mene nego na vas," reče general. "Povremeno mi se čini da sam lud i pitao sam se nije li to možda popratna pojava besmrtnosti. Što vi mislite?" "Nisam još kod sebe primijetio nikakve znakove mentalne nestabilnosti," polako odgovori Milo. "Također ne vidim razloga zašto bi besmrtnost vodila do ludila, iako vjerujem da se nakon nekoliko tisuća godina života kod čovjeka mogu pojaviti emocionalni poremećaji nepoznate prirode. Ili život možda jednostavno postane dosadan." "Dosada," zamišljeno reče general. "Da, povremeno mi je dosadno živjeti, ali više me brine moja sklonost prema solipsizmu. Pretpostavljam da je to posljedica mog načina života. Već toliko dugo glumim boga u ovome mome kraljevstvu, s nikime ravnim kome bih se mogao povjeriti, da pomalo počinjem prihvaćati tu ulogu kao realnost. Razumijete li?" Jan se ponovno učinilo da Milo brižno izabire riječi. "Pretpostavljam da postoji takva opasnost. Ali činjenica da možete objektivno razmišljati o tome dokazuje da niste podlegli iluziji." "Barem za sada," reče general zamišljeno se smiješeći. "I mogu vam reći, gospodine Haze, da naš današnji susret smatram vrlo zanimljivim. Nema sumnje da vaša prisutnost predstavlja za mene dobru terapiju. Osim toga, lijepo je ponovno govoriti američki. Znate li da se sjećam kad se vaš jezik zvao engleski." "Da, i ja se sjećam," reče Milo. "Sjećam se i Engleske. Posjetio sam London samo mjesec dana prije tragedije." "Ah, da," reče general kimajući. "Onaj reaktor. Zvao se Černobil, zar ne?" "Ne, taj je bio u Rusiji mnogo godina ranije. Ne mogu se sjetiti imena onog engleskog. Nesreća ruskog reaktora nije izazvala 181

veću štetu zbog sretnih okolnosti po pitanju vremenskih prilika. U Engleskoj nisu imali takve sreće i govno se prosulo po čitavoj Južnoj Engleskoj. "Kakva nesreća," složio se general. "Ali u usporedbi s ovim što se danas događa zbog širenja plijesni propast jedne male zemlje i nije tako značajna." "Zar su gljive jednako raširene i u vašem dijelu svijeta?" "Tamo je još gore. Zbog toga su na Istoku počeli ratovi između Nebeskih Gospodara, i zbog toga sam ja ovdje." "Pitao sam se zbog čega ste se odlučili na ovako dugačko putovanje," priznao je Milo. "Nisam imao izbora. Vjerojatno znate da je na Mirisnom Lahoru otkazao obrambeni laserski sustav. Ima tome već više godina. Suparnički Nebeski Gospodari su to otkrili i bilo je još samo pitanje vremena kad će Mirisni Lahor podleći napadu nekog od Nebeskih Gospodara. Zato sam se odvažio na ovo daleko putovanje do drugog kontinenta gdje je ranjivost moga broda još nepoznata. Odlučio sam napasti prvog Nebeskog Gospodara kojeg sretnemo i nadao se da će ga moji samuraji zauzeti prije nego njegovi branitelji otkriju da nam laserska obrana ne radi." Slegnuo je debelim ramenima. "Plan je uspio. Kad su Panglothovi ratnici shvatili da mogu gađati moj brod granatama, bilo je prekasno. Moji su ljudi već stigli do topova." "Ali bilo je gusto," reče Milo. "Točno, ali moram priznati da uopće nisam sumnjao u ishod." Nasmijao se. "Vidite, još jedan dokaz da se počinjem smatrati svemogućim." "I što dalje planirate?" "Napravit ću svoje sjedište na Lordu Panglothu. Većina njegovih dosadašnjih stanovnika prijeći će na Mirisni Lahor gdje će biti pod mojom strogom, ali humanom kontrolom. S flotom od dva broda poduzet ću nove korake da povećam svoj teritorij, sve dok ne zavladam dovoljno velikim područjem koje će mome narodu i meni osigurati preživljavanje. "Ima smisla," s odobravanjem reče Milo. "Nadam se da ćemo sklopiti pogodbu koja će meni i mojoj prijateljici omogućiti da 182

dijelimo s vama ovu svijetlu budućnost. Kao naknadu za ono što vam nudim, naravno." "Kakva bi bila ta naknada?" "Pa, radije bih to smatrao poklonom. A što se tiče oblika — " ogledao se Velikim Salonom — "to što želim je svuda oko vas. Zadovoljio bi me sam Lord Pangloth." Nakon duge stanke general je tiho progovorio, "Što mi to možete ponuditi što bi bilo vrijedno čitavog Nebeskog Gospodara?" "Potpuno novog Nebeskog Gospodara," veselo odgovori Milo. "Nebeskog Gospodara koji je, tako reći, još u povojima. Novog i sjajnog, i punog dragocjenog helija. Puno je bolji od svih postojećih letjelica koje se, kao što znate, sve pomalo raspadaju. I uopće ne sumnjam da je pun najrazličitih ispravnih uređaja iz doba Stare Znanosti. Bit će to pravo leteće blago, i pripadat će samo vama." General promuklo nastavi, "Gdje točno skrivate tog djevičanskog Nebeskog Gospodara?" "Ne Gospodara, nego Anđela," ispravi ga Milo. "Skriven je u svom pravom domu - u Raju." Milo se nasmijao i pokazao prstom prema gore.

21 "Zar ćeš zaista surađivati s onim... onim stvorenjem?' upita Jan. Milo je i dalje trpao hranu u usta s neobičnim drvenim priborom kojeg je nazvao štapićima za jelo. Dok je čekala njegov odgovor užurbano je šetala malom prostorijom koju su im dali na raspolaganje, a ranije je pripadala aristoskim robovima. Napokon se Milo zadovoljno podrignu i reče: "Ah, divno! Nakon svih tih godina ponovno mogu uživati u japanskoj hrani. Jesi li sigurna da nećeš više jesti? Pa pojela si samo mrvicu riže." "Nisam gladna. Osim toga, sva ova jela su od mesa." "Ne, nisu sva." Uze zdjelu sa stola i pruži joj je. "Ovo je riba." Ugledavši sjajne bijele komadiće ribljeg mesa Jan se 183

namrštila. "I to je meso." "Točno," reče Milo i stavi komadić ribe u usta. Jan je s gađenjem okrenula glavu na drugu stranu. "Hoćeš li mi odgovoriti na pitanje?" nije odustajala. "Sve u svoje vrijeme," reče Milo. "Zašto sad ne sjedneš i odmoriš se. Događaji se odvijaju vrlo povoljno za nas." "Za tebe, rekla bih." "I za tebe. Ako ništa drugo, još uvijek imaš kožu unatoč tvojim najboljom pokušajima da je izgubiš. Htio sam te ubiti kad si počela s onim blesavim prigovaranjem." "Nisam se mogla kontrolirati. Razljutilo me kad je onako dodirnuo glavu Lady Jane, kao da je ona neka njegova igračka." "Lady Jane više nije naša briga, i to te se ne bi trebalo ticati," upozori je Milo stavljajući u usta nove komade ribe. "Zar ti nimalo ne poštuješ mrtve?" hladno ga upita. "Ne poštujem baš ni žive, a ne znam zašto bih mrtve morao drukčije tretirati," rekao je uz osmijeh. Jan ga je pogledala i kimnula glavom. "Da, ti nisi ništa bolji od njega. Obojica ste ubojice; samo što on ubija na višoj razini." "Ne smiješ tako razgovarati sa svojim zaštitnikom," uvrijeđeno je rekao. "Da nije bilo mene upravo bi trpjela agoniju prokletih. Ono što ti je pričao o deranju kože bila je istina, znaš; nije te samo pokušavao zastrašiti." "Da, znam," reče Jan dok joj je čitavo tijelo drhtalo. Omotala je ruke oko tijela. Milo ju je zlobno pogledao. "Bilo bi šteta da je naš generalisimus proveo svoju prijetnju. Koža je jedno od tvojih najboljih svojstava. Žao mi je da si je ponovno pokrila. Više si mi se sviđala u onim aristoskim opravama." "Ali meni je ovako ugodnije." Kad su ih doveli u ovu sobu Jan je zamolila Mila da od pratnje zatraži neku odjeću. Isprva su joj donijeli komplicirane ogrtače slične onima kakve su nosile žene koje su sjedile do generalovih nogu. Zbunili su se kad ih je Jan odbila tražeći mušku odjeću. Drugi su joj put donijeli odijelo koje je sada nosila; crnu, široku košulju i hlače. Mučilo ju je jedino što na košulji nije bilo nikakvih gumba ili zatvarača, a jedino što ju je učvršćivalo 184

bio je neprikladni platneni pojas. Unatoč tome, nakon sputavajućih aristoskih haljina i ogrtača u novoj se odjeći osjećala ugodno. Kad je pojeo svu ribu Milo dohvati drugu posudu. "Morska trava," rekao je s odobravanjem. "Ovo zaista možeš jesti bez bojazni da ćeš prekršiti neki minervanski zakon." "Rekla sam ti da nisam gladna. Previše sam napeta i zabrinuta." "Zbog čega sad brineš? Nismo u neposrednoj opasnosti, imamo hranu, prostor za živjeti i topli krevet. I još k tome sve ide po planu." "Ne brinem toliko zbog sebe, koliko zbog Ceri." reče mu. "Zašto ne možeš učiniti što sam te zamolila i pitati nekoga je li s njom sve u redu?" "Zato što sam od generala i njegovih slugu već tražio previše usluga. Ne želim izazivati sudbinu i dosađivati generalu s pitanjima o nekoj služavki, pa makar ona bila i tvoja ljubavnica." "Ona nije moja ljubavnica," planula je osjećajući kako joj lice crveni. Milo se nasmijao. "Trebala bi se vidjeti, amazonko. Sva si se ozarila od ljubavi. Oh, Bože, kakav si aktivni seksualni život vodila u posljednjih nekoliko mjeseci — s princem Casparom, Lady Jane i tvojom dragocjenom morskom nimfom. Što li se dogodilo s onom malom, suzdržanom Minervankom koju sam sreo prvoga dana kad je stigla na brod?" "Dobro znaš zašto sam spavala s Casparom i Lady Jane," reče ljutito. "A što se tiče Ceri, nisi u pravu. Priznajem da sam zaljubljena u nju, ali nismo ljubavnice. Ona to ne želi." "Nikad nisi spavala s njom?" pitao je samouvjereno se smiješeći. "To se tebe ne tiče." "Tako sam i mislio." Jan se borila da zadrži kontrolu nad sobom. "Milo, molim te. Preklinjem te da mi pomogneš saznati što se s njom dogodilo." Milo je odložio drvene štapiće — sve zdjele su već bile prazne — i naslonio se na ruku kao da razmišlja. "Dobro," rekao je napokon. "Ali zauzvrat želim s tobom voditi ljubav. Sada. Ovdje." 185

Okrenuo se prema krevetu. "Što kažeš?" Na pomisao o intimnim odnosima s Milom njenim je tijelom prošao val gađenja. Već je zaustila da takav zahtjev glatko odbije, ali u posljednjem trenutku se predomislila. Morala je misliti na Ceri. Nakon dugog oklijevanja, odgovorila mu je: "Ako želiš, učinit ću to." Milove su se oči suzile. "Čemu sva ta nevoljkost? Što je to na meni tako neprihvatljivo. Na kraju krajeva, uspjela si prevladati svoja minervanska pravila o seksu kad si morala spavati s Casparom, čovjekom koji je uvelike zaslužan za uništenje tvog naroda. Jesam li ti, možda, fizički odbojan? Ne smrdim, dakle to nije u pitanju." Jan ga je smatrala fizički odbojnim, ali nije mogla točno odrediti što joj se na njemu ne sviđa. Nije to bilo njegovo tijelo, već on u cjelini. Što ga je bolje poznavala, to ju je više uznemiravao; sve je čvršće vjerovala da je imao pravo kad je rekao da nije više čovjek. On se time očito ponosio, ali u njoj je budio neki atavistički strah... i osjećaj gađenja. "Dakle?" nestrpljivo je pitao. "Slušaj, spremna sam voditi ljubav s tobom u zamjenu za pomoć pri pronalaženju Ceri, ali izostavimo u svemu tome moje osjećaje. Nikad se nisi previše zanimao za njih, pa ne moraš ni sada." Počela je otpetljavati čvor na pojasu. Milo je podigao ruku i umorno rekao: "Ne trudi se. Samo sam te iskušavao. Iz znatiželje. Danas sam se tako istrošio da mi je libido na nuli. Jednostavno nemam snage za vođenje ljubavi. Ništa osobno." Osjetila je istovremenu navalu olakšanja i razočaranja. "A što ćemo s Ceri?" "Zaboravi je," hladno je odgovorio. "Ako je još živa, sigurno su je premjestili na Mirisni Lahor." Pokazao je prema svjetlima drugog Nebeskog Gospodara što su se nazirala kroz prozor. Dva su divovska zračna broda letjela jedan uz drugoga, povezani brojnim kablovima. Među njima se protezao drveni pomični most. Jan i Milo su ranije promatrali kako kolone protjeranih Panglothovih stanovnika prelaze tim mostom na Mirisni Lahor. "Okrutni gade," prošaptala je Jan šibajući ga pogledom. "Kako je mogu zaboraviti? Ona mi je sve na svijetu." 186

Milo je natočio još jednu čašu pića kojeg je nazivao saki. Popio je piće i rekao, "Moraš biti realna. Dovoljno riskiram već i time što sam tebe uključio u svoje planove. Utroje nikako ne možemo uspjeti." "Uspjeti? Što uspjeti?" "Spustiti se na tlo. Morat ćemo skočiti s broda. Ne još, naravno, ali u sljedećih dva dana kad se približimo ostacima aerodroma Armstrong." Jan je bila zbunjena. "Ali zašto? Mislila sam da upravo tamo želiš stići. Rekao si generalu da se tamo nalazi komunikacijski uređaj." "Još uvijek si jako naivna, Jan, unatoč svemu," rekao je uz uzdah. "Misliš da mu ja zaista vjerujem? Čim dobije ono što želi naredit će da me ubiju. Mogu zamisliti kako bi se to dogodilo — pozvao bi me na večeru ili piće da proslavimo naš uspjeh, a tada bi se pojavili njegovi ratnici naoružani automatskim puškama i prorešetali me mecima." Nasmiješio se zamišljajući taj prizor. "Osim toga, on očito više nije uračunljiv." "Što?" "Njegove sumnje da sve više gubi vezu s razumom su točne." Milo je natočio još jednu čašu sakija. "Ne razumijem," reče Jan. "Ono što si mu pričao o Nebeskom Gospodaru ipak nije točno?" "Oh, da! Itekako je točno." Milo je opisao generalu kako je prije mnogo godina saznao za Nebeskog Anđela. "Bilo je to za vrijeme leta s Marsa na Starshine. Upravo sam sabotirao glavni spremnik goriva, pa smo odlučili da umjesto na Starshine pokušamo sletjeti na Zemlju. Nalazili smo se nekih 20.000 kilometara od Zemlje kad je naš radar zabilježio neko veliko tijelo. Bilo je tako veliko da smo mislili da se približavamo nekom svemirskom naselju koje je davno zaboravljeno. Tada je naš kompjuter izvukao iz svojih datoteka rješenje te zagonetke. Pronašli smo Raj, divovsku tvornicu u kojoj su se proizvodili Nebeski Anđeli. "Među nama je izbila svađa," nastavio je Milo. "Većina je htjela iskoristiti dio dragocjenog goriva koje nam je ostalo i približiti se Raju. Vjerovali su da tamo postoje zalihe goriva koje bismo mogli 187

upotrijebiti. Ja sam se, naravno, protivio, jer nikako nisam želio nastaviti putovanje prema Starshineu. Međutim, drugi su me nadglasali pa nisam imao drugog izbora nego pustiti ih da rade što hoće. "Moram priznati da nas je dočekao čudesan prizor. U svemiru je lebdio golemi valjak, dugačak oko 2000 metara, okružen bezbrojnim solarnim ćelijama. Ali pravo iznenađenje nas je tek čekalo — u unutrašnjosti se nalazio posve novi Nebeski Anđeo. "No to još nije bilo sve, jer uskoro je iz Raja stigla radio poruka sa zahtjevom da se predstavimo. Jedan strašan trenutak mislio sam da je mjesto nastanjeno, ali pokazalo se da je poruku poslao kompjuter. Predstavili smo se i zatražili dozvolu za pristajanje, no kako nismo znali odgovarajući kod kompjuter nam je, naravno, zabranio pristup. "Ja sam u međuvremenu kopao po sjećanjima nastojeći se sjetiti svega što sam ikada čuo o Raju. Sjetio sam se da je Raj uvijek radio gotovo potpuno automatski. Postojalo je doduše nekoliko ljudi koji su nadgledali poslove, ali izgradnja Nebeskih Anđela bila je prepuštena robotima koje je kontrolirao centralni kompjuter. "Znao sam i to da je tvornica napuštena davno prije Genetskih Ratova, jer se zahvaljujući genetskoj revoluciji stanje u trećem svijetu popravilo i Nebeski Anđeli više nisu bili potrebni. Ali bio sam siguran da se nikada nije spominjao završen Nebeski Anđeo ostavljen u tvornici. "Jedino moguće rješenje ove tajne bilo je da je nakon odlaska svih ljudi kompjuter nastavio svoj program izgradnje. Tvornica je bila potpuno ispravna — elektromagnetski meteorski štit je još uvijek radio, a kad smo prišli bliže mogli smo vidjeti paukolike robote koji su hodali po tvornici i samom Nebeskom Anđelu. Kad smo pokušali pristati uz tvornicu kompjuter je izmaknuo tvornicu i onemogućio nam pristup. Budući da nam je nestajalo goriva, nismo imali drugog izbora nego, na moje veliko olakšanje, ponovno krenuti prema Zemlji. "Ali sve ove godine razmišljao sam o tom nevinom Anđelu. Tada mi je palo na um da kompjuter koji upravlja tvornicom vjerojatno čeka znak sa Zemlje da pošalje Nebeskog Anđela na 188

njegovo odredište. Sjetio sam se, naime, da je postupak lansiranja također automatiziran. Dakle, treba samo poslati ispravni signal i malo čekati, a tada, gle čuda, s neba pred tebe siđe potpuno novi Nebeski Anđeo. Problem je, naravno, pronaći ispravni signal i način kako ga poslati." "Mislite da biste to mogli učiniti?" pitao je general. "Siguran sam," odgovorio je Milo. "Znao sam da je Nebeskim Anđelima upravljao komandni centar Ujedinjenih Naroda. Morao sam samo saznati gdje se on nalazi, otići tamo i poslati odgovarajuću naredbu u Raj." "Kako znate da komandni centar još uvijek radi? Ipak je prošlo mnogo vremena," primijeti general. "Jer sam stupio s njime u vezu. Ili barem s kompjuterom koji njime upravlja. To sam radio u upravljačkoj sobi kad su stigli vaši ratnici. Oduvijek sam vjerovao da je Panglothov kompjuter još uvijek u vezi s komandnim centrom. Od prvog dana kad sam došao na ovaj brod smišljao sam način kako da dospijem u kontrolnu sobu. Međutim, to nisam uspio sve dok nije stigla moja mala partnerica i ugurala se među Aristose. Preko nje sam doznao da u kontolnoj sobi postoji ispravni terminal, i to me jako razveselilo. Međutim, nijedna kombinacija mogućih pristupnih kodova nije u kompjuteru izazvala nikakav odgovor. Ili je komandni kompjuter ignorirao signal, ili je greška bila u opremi. Shvatio sam da će metoda pokušaja i pogreške preko Jan trajati beskonačno dugo — ipak sam morao sam doći do kompjutera. "Kad ste se danas pojavili s Mirisnim Lahorom," nastavio je Milo, "napokon mi se pružila prilika. Uspio sam brzo isprobati sve moguće šifre i kompjuter mi je napokon odgovorio. Pitao sam ga gdje se nalazi i dobio odgovor. Komandni centar je smješten na aerodromu Armstrong, koji se nalazi na Istočnoj obali. Do tamo nam treba oko dvadesetčetiri sata leta. Kad sklopimo pogodbu dat ću vam točne koordinate." General se još uvijek dvoumio. "Kako ćete, kad stignemo u komandni centar, saznati kod kojim se pokreće lansiranje Nebeskog Anđela na Zemlju?" "Taj je podatak pohranjen negdje u onom kompjuteru. Uz 189

dovoljno vremena sigurno ću ga uspjeti izvući. Dakle, Shumi Horado, nebeski generalu; jesmo li se dogovorili?" General je, naravno, pristao. "... Ali ako je sve to zaista točno, kako mu možeš samo tako prepustiti potpuno novi zračni brod?" zbunjeno je pitala Jan. "Ah, pa nije baš sve točno," osmjehne se Milo. "Komandni centar nije na aerodromu Armstrong, nego u obližnjem gradu. Na vrhu zgrade poznate kao Nebeski Toranj. Još uvijek je se jasno sjećam. Kad stignemo u grad morali bismo je lako naći." Janina ramena su klonula. Odjednom ju je obuzela slabost. Sjela je u stolicu i umorno nastavila razgovor. "A kako ćemo stići do grada?" "Morat ćemo malo letjeti." "Oh, stvarno? U čemu? Imaš li negdje pri ruci trećeg Nebeskog Gospodara spremljenog za ovakvu priliku? "Ne, letjet ćemo na jednoj od onih japanskih jedrilica." "Velika Majko, ne misliš valjda ozbiljno..." Kimnuo je. "Izgledaju strašno opasne." "Glupost. Jedrenje je prekrasan sport. Nekoć sam jedrio na sličnim napravama iz pukog zadovoljstva. Zvali smo ih zmajevima. Naravno, to je bilo prije nego sam postao besmrtan. Poslije više nisam htio riskirati..." "Riskirati? Rekao si da nisu opasne." "Nesreće se događaju. Kad postaneš besmrtan, stav o izlaganju opasnostima ti se mijenja. Imaš više za izgubiti." "Mogu zamisliti," reče Jan hladno. Um joj je već zaokupljalo drugo pitanje. "Rekao si da ćemo ući u grad! Što je s virusnim sporama?" Milo slegnu ramenima. "To je rizik kojeg moramo prihvatiti. Ali uz malo sreće nećemo uopće morati hodati gradom. Sletjet ćemo ravno na Nebeski Toranj." "Rizik. Upravi si rekao da izbjegavaš opasnosti," predbacila mu je. "U životu moraš povremeno riskirati," mirno je odgovorio. Jan ga sumnjičavo pogleda. "Nekako mi se čini da ću se samo 190

ja izložiti opasnosti zaraze. Nisi li zajedno s besmrtnošću možda dobio i besprijekoran imunološki sustav?" "Sumnjam da je takvo što moguće," odgovorio je. "Priznajem, doduše, da je moj imunološki sustav bolji od tvojega. Ali ne brini, vjerojatnost da naiđemo na neko zaraženo područje je vrlo mala." "Ja sam čula drukčije priče," promrmlja Jan. Milo je zijevnuo. "Dakle, to je razlog zašto moraš zaboraviti Ceri. Jedrilica može nositi samo nas dvoje." "Nikad je neću zaboraviti," odlučno reče Jan. "Dobro. Onda ostani ovdje, ako želiš. Sigurna sam da će ti se svidjeti uloga gejše i zadovoljavanje željica Horadovih samuraja. Ako misliš da je ženama za vladavine Aristosa bilo teško, trebala bi osjetiti malo Japanske domišljatosti." Jan je toga bila i sama svjesna. Ono malo što je doznala o životu u Horadovoj zajednici bilo je dovoljno da je uvjeri kako žene ovdje nemaju nikakva prava. Bile su u potpunosti podređene muškarcima. "Dakle?" upita Milo. "Ne, ne želim ostati ovdje," priznala je. "Ali ne mogu samo tako napustiti Ceri. Ne mogu..." Milo je prstima pogladio ćelavu lubanju i namrštio se. "Slušaj," reče napokon, "ne mogu ti ništa obećati, ali možda ćemo je kasnije moći otkupiti od Horada." "Kako?" upita Jan s olakšanjem. "Kad zauzmemo našeg Nebeskog Gospodara možemo se probati nagoditi s Horadom. Ponuditi mu neku Staru tehnologiju u zamjenu za tvoju morsku nimfu." "Misliš li da će pristati?" "Ne znam zašto ne bi," uvjeravao ju je Milo. "Ali zapamti, ništa ti ne obećajem." "Jan se zagledala u njega. "Milo," reče polako, "obećaj mi — zakuni se svime što ti je sveto — da ćeš ako sve bude u redu učiniti sve što možeš za Ceri." On uzdahnuvši reče, "U redu, dajem ti svoje iskreno obećanje. Završimo sad ovaj razgovor i ležimo u krevet. Moram se dobro naspavati." Ustao je i skinuo kimono. "Ako hoćeš, možeš sa mnom dijeliti krevet. Još uvijek nisam sposoban voditi ljubav, pa te to ne mora brinuti." 191

"Ako nemaš ništa protiv, radije ću spavati sama," odgovorila je. "Na podu." Milo slegnu ramenima. "Kako god hoćeš." Odjeven samo u donje rublje legao je u krevet i prigušio rasvjetu. Jan se nije pomakla sa stolice. Nakon nekog vremena reče, "Milo, zašto me vodiš sa sobom?" "Mi smo partneri, sjećaš se. Tako smo se dogovorili. Ti si pomogla meni, a ja sad pomažem tebi." "Ne znam, ali nekako mi se čini da ti nisi čovjek koji bi se bez nekog dubljeg razloga opterećivao ispunjavanjem svoga dijela obaveze. Više ti nisam potrebna, pa bi me jednostavno mogao ostaviti ovdje." "Tko kaže da mi nisi potrebna?" "Milo, ja ti nikada neću biti ljubavnica." Nakon kratke stanke tiho je odgovorio. "Vidjet ćemo. Događale su se i čudnije stvari." Jan je šutke sjedila u mraku, a tada nastavi. "Milo?" "Što je sada? Pokušavam spavati." "General je spomenuo neku ženu. Mirandu. Tko je ona bila?" Milo dugo nije odgovorio. Nakraju reče, "Ona mi je puno značila." "Jesi li je volio?" "Ljubav je nešto što ne postoji. Ali priznajem da mi je značila više nego itko drugi osim mene samoga." "Zašto je bila tako posebna?" "Zato što je bila ja."

22 "Zar si poludila? Ne možeš ostati ovdje. Znaš i sama da je to opasno. Moramo odmah otići. Oni kreteni su već uništili sjedište moje tvrtke i vjerojatno su na putu prema ovamo." Milo i Miranda bili su u Morskoj Sobi. Holografski monitori stvarali su atmosferu neke plaže na tropskom otoku u Južnom Moru. Zvučni efekti i grijalice upotpunjavali su ugođaj. Miranda je bila 192

odjevena u staromodni sako i hlače, koje je pokrila skupocjenim ogrtačem. Bezvoljno se naslonila na humak koji se protezao medu dvjema palmama i poigravala se slamkom što je virila iz imitacije kokosovog oraha u njenoj ruci. "Ozbiljno, Milo. Ne idem s tobom. Ostat ću ovdje. Zasad sam ovdje sigurna, jer je posjed dobro zaštićen. Kasnije ću već nekamo otići. Nekako ću preživjeti," rekla je hladno. Milo ju je gledao s nevjericom. "Što je tebi? Znaš da sama nikako ne možeš preživjeti. Zato ideš sa mnom i gotovo. Požuri sada i spremi svoje stvari." Bučno srčući kroz slamku Miranda nastavi, "Milo, čini mi se da ti uopće ne shvaćaš što ti govorim. Pokušavam ti reći da ne želim više biti s tobom. Gotovo je. Razumiješ?" "Što to govoriš?" vikao je panično. "Ne možeš živjeti bez mene! Ja sam tvoj život! Za ime Boga, pa ja sam te stvorio]" Bacila mu je lažni kokosov orah u glavu. U posljednji tren se uspio izmaknuti, a orah se otkotrljao plažom i nestao u jednoj od holografskih projekcija. Iz tog se smjera začuo zvuk razbijenog stakla. Miranda se podigla s humka i optužujući uprla prst u Mila. "Da!" vikala je. "Ponovi to! Još jednom mi daj na znanje da ti dugujem! Čitav svoj kratki život slušala sam jednu stvar — da je veliki Milo Haze izvadio rebro iz svoga savršenoga tijela i stvorio savršenu ženu. Točnije, savršenu ženu za Milu Haza. Ženu napravljenu po njegovoj slici!" Lice joj se iskrivilo od bijesa, a prsa se ubrzano nadimala. Mila je preplašila njena ljutnja. "U redu, u redu..." umirivao ju je. "Smiri se. U zadnje si vrijeme doživjela mnoge stresove i normalno je da si uznemirena. Znam da ne misliš ovo što si rekla. Još uvijek me voliš koliko i ja tebe." Prišao joj je bliže, zavukao ruke pod njen ogrtač i pomilovao joj grudi. Ali Miranda mu je odgurnula ruke i odmakla se. "Ne volim te! Ne voliš ni ti mene. Ti voliš samo sebe!" prezirno je vikala. "U tome je bit svega. Bit moga postojanja! Kad smo zajedno u krevetu, ti uopće ne vodiš ljubav sa mnom — ti masturbiraš." "Miranda, ne govori tako," upozorio ju je. 193

"Nije li znanost čudesna?" nastavila je istim prezirnim glasom. "Nekoć je ljudima bila dovoljna desna ruka, ali sada za pukih par milijardi dolara mogu dobiti nešto poput mene — vlastiti ženski klon, uzgojen u umjetnoj maternici, podvrgnut ubrzanom razvoju, kljukan sjećanjima iz druge ruke... i sve to u šest godina. Savršena ljubavna naprava za čovjeka s pretjerano izraženim Narcisovim kompleksom. To ja zovem napretkom!" Njene su ga riječi povrijedile. "Miranda, ja to ne gledam tako. Ti si jednako stvarna kao i ja..." "Oh, puno ti hvala," rekla je sarkastično. "Iz tvojih usta to stvarno zvuči kao kompliment." Milo je duboko udahnuo. Htio je zgrabiti Mirandu i stresti joj s lica taj podli, prijekorni izraz, ali znao je da sada ni u kom slučaju ne smije izgubiti kontrolu nad sobom. Ovaj njen čudni stav je sigurno neki privremeni emocionalni poremećaj koji bi se morao izgladiti razgovorom. Ozbiljno je rekao: "Miranda, naš odnos je poseban — jedinstven. Bliskiji smo nego ijedan drugi par na svijetu." "Ako dvoje ljudi ne može postati prisnije od ovoga, onda Bog pomogao čovječanstvu," rekla je podrugljivo. "Ne možeš to opovrgnuti!" nastavio je Milo. "Voliš me jednako kao što ja volim tebe. Nemaš izbora, ti si..." Zašutio je shvativši da ponovno griješi. Miranda je završila rečenicu umjesto njega. "... stvorena da te volim. Da, Milo, svjesna sam toga. Ali više ne vrijede isti uvjeti kao nekad, jer ti više nisi isti čovjek." "Kako to misliš?" "Mislim na sva ona 'poboljšanja' kojima si se podvrgnuo. Ona kod tebe imaju kumulativni učinak. Promijenio si se na način koji nisi ni predvidio. U stvari, počela sam osjećati da ti više uopće nisi čovjek." "Kakve su to gluposti!" povikao je. "Sigurno si pijana!" "Ne, nisam. Govorim ti istinu. Prešao si neku nevidljivu granicu koja dijeli ljude od nečega drugog. Svojim si se prepravkama izbacio iz ljudske rase!" "Glupost! Priznajem da sam se promijenio, ali još uvijek sam čovjek!" žurno je odgovorio. 194

"Čovjek?" pitala je. "Koje ljudsko biće ne osjeća bol. Koje je ljudsko biće nesposobno osjetiti strah? Paniku? Užas?" "Zašto me pomanjkanje tih ljudskih slabosti čini manje čovječnim? Zašto bi se čovječnost definirala sposobnošću doživljavanja bola, straha i užasa?" "Mogla bih ti nabrojiti mnoge razloge, ali najvažniji je taj da ako ne osjećaš bol i strah ne možeš suosjećati s nama koji ga osjećamo. Zbog toga više nisi jedan od nas. Izdvojio si se iz ostatka čovječanstva." Milo je zatresao glavom. "Ne, ne, ne razumiješ. Predobro se sjećam kako je to patiti od tih neugodnih osobina takozvanog čovječanstva. To što sam ih se oslobodio ne čini me nečovječnim. Ako ništa drugo, mogu vas više žaliti! Ne znaš što propuštaš, Miranda. Nakon posljednjeg poboljšanja osjećam se potpuno slobodan. Mogla si biti ista kao ja, samo da nisi bila tako tvrdoglava." "Ponovno ti zahvaljujem na daru besmrtnosti, Milo, ali svi ostali darovi koje si mi nudio uopće me ne privlače." "Jednog ćeš dana požaliti što si ih odbila," rekao joj je hladno. "Taj dan neće nikada doći, Milo. Sigurna sam u to. Iako sam tek tvoja genetska jeka, ja sam ipak čovjek. A to želim i ostati." Sve je teže kontrolirao svoje postupke. Morao je upotrijebiti svu snagu volje daje ne udari. "Ja jesam čovjek. Nadčovjek, možda, ali u osnovi ipak čovjek." "Ti to i možda misliš, Milo, ali nisi. Zar ne vidiš kakav si postao? Ljudska je osobnost splet bezbrojnih složenih i profinjenih bioloških procesa koje znanost nikada- neće u potpunosti upoznati. Ne možeš samo tako izrezati velike dijelove sistema — kao što su ih genženjeri izrezali tebi — bez da uništiš nešto vitalno..." Miranda je zadovoljno kimnula glavom. "Da... da... upravo tako. Na neki si se način ubio, Milo." Počela se smijati. "To je, zapravo, ironično. Uložio si toliki novac da bi postao supermen, a pritom si u stvari počinio svojevrsno samoubojstvo. Hodaš svijetom misleći da si besmrtan, a u duši si zapravo mrtav i napola pojeden od crva." 195

"Umukni!" eksplodirao je i podigao ruku da je udari. "Ne želim više slušati te praznovjerne gluposti! Posljednji put te pitam, ideš li sa mnom ili ne?" "Ne, Milo. Ne mogu više izdržati kraj tebe. Nije to samo tvoja promijenjena svijest, nego ti u cjelini. Ta tvoja 'poboljšanja' su te pokvarila na nekoj istančanoj razini. Kad kažem da si mi fizički odbojan, ja to zaista mislim i to sa svakom tvojom stanicom u mome tijelu." Milo je polako spustio ruku. Dugo je u tišini zurio u nju, a zatim se okrenuo i potrčao 'plažom'. Prošao je kroz jednu od holografskih projekcija i izašao kroz vrata. Dizalom se popeo u spremište letjelica na krovu. Na ulazu u spremište sreo je jednog od manjih kućnih kiberoida. "Dobra večer, gospodine Haze. Izlazite li?" "Da," osorno je odgovorio dok je prilazio svojoj letjelici. Nije imao neki određeni plan, samo je znao da mora napustiti državu. A tada? S obzirom na brzinu kojom se šire nove bolesti možda bi trebao razmisliti o odlasku s planeta. "Ovo je ugodna noć za letenje," rekao je kiberoid koji ga je pratio. "Da, zaista jest," bezvoljno mu odgovori Milo. Dok se penjao u letjelicu na um mu je pala nova misao. Pogledao je prema Mirandinoj letjelici koja se nalazila s druge strane spremišta i pokazao je kiberoidu. "Uništi onu letjelicu," naredio je. "Otvori komandnu ploču i uništi jedinicu za upravljanje." "Ali, gospodine," reče kiberoid tihim glasom. "Ona je dio vlasništva koje mi je povjereno na čuvanje." "Poništavam sve tvoje programske upute i naređujem ti da učiniš što sam ti rekao." "U redu, gospodine." Kiberoid je otišao do Mirandine letjelice, otvorio komandnu ploču i gurnuo unutra svoju člankovitu ruku. Iznutra se začuo zvuk drobljenja metala. Zadovoljan, Milo je ponovno zakoračio u letjelicu ali zaustavio ga je neki prigušeni zvuk. Udaljena grmljavina? Ne. Zvuk je bio sličniji ljutitom zujanju stršljena. Otišao je do vrata spremišta i pritisnuo dugme za ručnu kontrolu. Vrata su se otvorila te on izađe na krov. Odavde se zvuk čuo mnogo bolje. Znao 196

je što ga uzrokuje, ali je ipak pozvao kiberoida na krov da potvrdi njegovo mišljenje. "Ljudi," rekao je kiberoid. "Mnogo ljudi. Dolaze ovamo." "Da," reče Milo. Otišao je do ograde i zagledao se u zid na kojem je obrambeni sustav blistao svjetlošću različitih boja. "Očekujete li goste, gospodine?" zanimalo je kiberoida. "Ne, ali očekuje ih moja supruga. Ona će se pobrinuti za njih." Požurio se natrag u spremište. "Koliko gostiju očekuje vaša supruga? Sudeći po zvukovima ovamo dolaze stotine ljudi." "Ne brini, siguran sam da će ih Miranda uspjeti sve zabaviti. Ona voli veliko društvo," rekao je Milo dok se penjao u letjelicu. Vrata letjelice su se zatvorila te Milo naloži kompjuteru da podigne letjelicu na visinu od tri stotine metara i održava je da tamo lebdi. Na toj je visini Milo preko monitora pratio zbivanja na tlu. Kiberoid je pogriješio u procjeni. Iz šume su prema sjevernom zidu hrlile tisuće ljudi. Milo je pretpostavljao da dolaze iz Luxtona, najbližeg velikog grada uz njegov posjed. Čuo je da u tom gradu vlada epidemija. Na jednom od monitora mogao je izbliza vidjeti gomilu. Svi su nosili oružje. Puške, sjekire, čak i vrtni alat. Milo se nasmijao. Sve ga je ovo podsjećalo na prizore iz starih filmova strave - horde ljutitih seljaka išle su spaliti dvorac lokalnog vampira ili ludog znanstvenika. Nedostajale su im još samo baklje. Prvi redovi pobješnjele gomile nalazili su se još samo stotinjak metara od zida. Milo im je odlučio pomoći. Povezao se s kućnim kompjuterom i dao mu kodiranu naredbu koja poništava sve prijašnje naredbe i onesposobljava cjelokupni obrambeni sustav, uz izuzetak kiberoida koji su radili kao samostalne jedinice. Tada se ugodno namjestio u stolici čekajući da zabava počne. Nije im trebalo dugo da udu na posjed. Prvo se začuo niz eksplozija koje su na nekoliko mjesta oštetile zid, a tada su rijeke ljudi počele navirati u vrtove. Tamo su naišli na prvu pravu zapreku tri velika kiberoida napali su ih automatskim puškama i laserima. U prvih trideset sekundi stradale su stotine napadača, ali bilo ih je još toliko da kiberoidi nisu imali nikakve šanse zaustaviti prodor. 197

Ubrzo ih je srušila golema težina navirućih tjelesa te su se, bespomoćno mašući nogama, uskoro pretvorili u bezobličnu masu metala i plastike. Gomila je nastavila put prema kući. Perverzni hir potaknuo je Mila da se uključi u kućni audiovizualni nadgledni sustav. Miranda je još uvijek stajala u Morskoj Sobi, ali specijalni su efekti bili isključeni i ona je gledala kroz jedan od prednjih prozora. Pozvao ju je, a ona se okrenula prema jednom od nadglednih uređaja koje je aktivirao. "Milo?" uznemireno je pitala. "Jesi li to ti? Što se događa? Zašto zaštitni sustavi ne rade?" "Vjerojatno se nešto pokvarilo," odgovorio je. "Ili ih je netko sabotirao. Nemaš više puno vremena. Požuri i uzmi svoju letjelicu. Nemoj ništa spremati." "Gdje si ti?" "Oko tri stotine metara nad kućom. Dođi i pridruži mi se. Brzo!" Pogledala je još jednom kroz prozor i istrčala iz sobe. Milo se zadovljno nasmijao i prekinuo vezu. Začula se još jedna eksplozija. Sa zida na prednjem dijelu kuće dizao se dim. Sada već sigurno ulaze u prizemlje. Još malo... Usmjerio je jedan od senzora prema vratima spremišta na krovu i čekao. Minutu kasnije na vratima se pojavila Miranda pogleda usmjerenog prema gore. Zumirao je njeno lice. Zjenice su joj se raširile od straha. Pretpostavljao je da su joj napadači vrlo blizu i ponovno se nasmijao zamišljajući kakav joj je bio izraz lica kad je vidjela da joj letjelica ne radi. Istrčala je na krov divlje mašući rukama. Očito je vidjela svjetla njegove letjelice. Iz spremišta su doprli hici pušaka. Kućni kiberoid još uvijek obavlja svoju dužnost, pomislio je Milo. Ili možda pokušava poslužiti 'goste' i čudi se zašto na njega pucaju. Na tu se pomisao Milo glasno nasmijao. Kroz vrata spremišta počeli su navirati osvetnici. Prvo čovjek s automatskom puškom, zatim žena s dugačkom sabljom... Pojavili su se i ostali. Miranda je potrčala, ali nije imala kamo osim skočiti s krova. Uhvatili su je u kutu i okružili je, a ona je i dalje mahnito mahala 198

Milu. Milo se nagnuo i isključio svjetla na letjelici. Tada je pozorno pratio na ekranu dok su Mirandu trgali u komade. Tek kad je sve bilo gotovo shvatio je da ima erekciju. Usmjerio je letjelicu prema dolje i spustio se nad gomilu prije nego je itko shvatio što se događa. Njegovi laseri i puške brzo su ubili sve ljude na krovu. Tada je bacio bombu na kuću i odletio prema jugu.

23 Bljeskovi munja osvjetljavali su visoke tornjeve dalekog grada. Jan je bila zapanjena. Prvi puta je vidjela grad i njegova je se veličina duboko dojmila. Kako se zgrade mogu uzdizati tako visoko u nebo, a da im ne propadnu temelji? A sama pomisao da su nekoć te zgrade bile pune ljudi! Nije mogla zamisliti da je toliko ljudi uopće ikada živjelo istovremeno. "Ovdje je sigurno živjelo nekoliko tisuća ljudi," rekla je Milu. "Što?" pitao ju je odsutno. U posljednjim je minutama bio neobično tih. Naslonio se na ogradu i zamišljeno. je promatrao grad. Jan je ponovila svoje riječi, te on odgovori. "Oh, mnogo više od toga. U njemu je živjelo šest milijuna stanovnika." "Šest milijuna!" S nevjericom je zatresla glavom. "Točno. Dobro sam poznavao grad. Posljednji put kad sam ga vidio bio je još živ. Svi su ovi tornjevi bili osvijetljeni, ulicama su vozili automobili, nebom su zujale letjelice..." Ponovno je utihnuo. Jan je pretpostavljala da se prisjeća događaja od prije nekoliko stoljeća i nakratko je prema njemu osjetila sažaljenje. "Gdje je taj Nebeski Toranj u koji moramo stići? Je li to ona visoka zgrada u centru grada?" "Pssst," upozorio ju je Milo i pogledao prema dva tiha samuraja koji su ih neprestano pratili, pa su i sada stajali nekih tri metra iza njih na maloj promatračkoj platformi. Jan i Milo su imali generalovu dozvolu da se slobodno kreću po javnim površinama širom Lorda Panglotha, ali kad god su napustili kabinu za njima su krenula dva ratnika. 199

Milo je rekao da oni vjerojatno ne razumiju američki jezik — bio je prilično siguran da ga poznaje samo general — ali da ipak ne smiju riskirati i otvoreno razgovarati pred njima. "Govori šapatom," rekao joj je naginjući glavu prema njenom uhu. "Da, to je Nebeski Toranj. Nadam se samo da on neće probuditi neka uspavana sjećanja u glavi našeg prijatelja Horada." "Kad ćemo krenuti?" upita Jan. Bili su već prilično udaljeni od grada i nimalo joj se nije sviđala pomisao da će čitav taj put morati preletjeti na japanskoj jedrilici. Svakog časa udaljenost je postajala sve veća, jer je Lord Pangloth u velikom krugu zaobišao grad i sada je letio prema sjeveru gdje je ležao Armstrongov aerodrom. "Kad se potpuno smrači," prošapta Milo. "Ali kako ćemo u mraku vidjeti kamo idemo?" "Zar ti nisam rekao? Ja savršeno vidim u mraku." Kod Mila je više ništa nije moglo iznenaditi. Kimnula je glavom i rekla, "Da, ali ja ne vidim." "Ne brini, ja ću kormilariti. Moraš samo točno slijediti moje upute i sve će biti u redu. Naš jedini problem je ona oluja nad bregovima. Nadajmo se da se kreće u drugom smjeru." "Što je s našim drugim problemom?" pitala je potajno pokazujući glavom prema pratiocima, koji su se pretvarali da gledaju grad. Milo ih je pogledao i slegnuo ramenima. "Nisu oni problem. Baš naprotiv, bit će nam korisni. Jedan od njih." Nije joj objasnio svoj plan, a ona na tome nije ni inzistirala. Znala je da će već doznati što mu je na umu. Neka Milo u međuvremenu uživa u svojoj maloj dramatskoj igri. Sve više su se udaljavali od grada i uskoro je Jan još jedva nazirala njegove tornjeve kad bi ih obasjale munje. Jasno je vidjela svjetla Lorda Panglotha, koji je pratio Mirisni Lahor na udaljenosti od oko kilometar i pol. Misli joj se ponovno vratiše na Ceri — je li na Lordu Panglothu ili na Mirisnom Lahoru? Je li joj dobro? Što se s njom događa u ovom trenutku? Ta su pitanja u njoj samo pobudila zebnju za Ceri, pa je Jan pokušavala ne razmišljati o njima. Pogledala je Mila, 200

koji je opet zamišljeno gledao pred sebe. Zbog toga joj se nametnulo novo pitanje: zašto ponovno povjerava svoj život tom čudnom stvorenju kad već otprije zna da mu ne može vjerovati? Što je više doznavala o Milu to ju je on više uznemiravao. Još uvijek nije bila sigurna koje su njegove priče iz prošlosti istinite, a koje su izmišljene. Ono što joj je ispričao o Mirandi, na primjer, nije nikako mogla prihvatiti: da je ona doslovce bila on u ženskom tijelu, klon uzgojen iz jedne njegove stanice u kojoj su genženjeri zamijenili Y kromosom. Tako se Milo mogao oženiti samim sobom. "Vjenčanje održano u božanskoj epruveti," rekao je ogorčeno. Jan je stekla dojam da njegovi odnosi s klonom nisu ispali onakvi kakvima ih je zamislio, ali unatoč bezbrojnim pitanjima koje mu je postavila Milo je odbijao išta više reći o Mirandi. Sjećala se da je Milo rekao generalu da je Miranda mrtva i pitala se u kakvim je okolnostima umrla. "Vrijeme je," prošapta Milo. Te su je riječi iznenadile. "Što...?" počela je, ali Milo je već krenuo prema dvojici samuraja. Nešto im je rekao na njihovom jeziku. Jan je to zvučalo kao pitanje. Samuraji su se zbunjeno pogledali dok im se Milo sve više približavao. Tada je napao... Samuraji nisu imali vremena izvući sablju. Jedan od njih je poletio unazad, odbio se od zida i pao na koljena. Iz nosa mu je kapala krv. Drugoga je Milo držao za glavu i zakretao je sa zastrašujućom snagom. Začuo se odvratan zvuk kad su mu se vratni kralješci počeli drobiti. Jan je okrenula glavu. Kad je ponovno pogledala samuraj je nepomično ležao na podu, a Milo se naginjao prema prvom čovjeku. Udario ga je bridom dlana po stražnjoj strani vrata. Samuraj se prevalio na trbuh i ostao tako ležati. Milo mu je skinuo pojas s oružjem i bacio ga pred Janine noge. Tada je podigao mrtvog čovjeka, odnio ga do ruba platforme i bez ikakvog napora bacio preko ograde. Tama je ubrzo progutala leš. Milo se vratio do drugog tijela i počeo ga svlačiti. Sve se dogodilo tako brzo da se Jan nije ni snašla. Prije nekoliko trenutaka na maloj su platformi stajala i disala dva živa ljudska bića, a nakon treptaja oka obojica su bili mrtvi i jedan je već 201

letio kroz noć prema tlu... Milo je navukao na sebe odjeću i oružje mrtvog ratnika. Okrenuo se prema Jan i rekao, "Uzmi ovo oružje. Vjerojatno će ti zatrebati." Dok je činila što joj je rekao on je navukao samurajevu kacigu i zadovoljno se nasmijao. "Kako izgledam?" "Sve ti je premalo. Nećeš nikoga prevariti... barem ne zadugo," odgovorila je. "Nisam ni očekivao da ću nezamijećen otići tamo i vratiti se," mirno je nastavio. "Posebno kad se budem vraćao s jedrilicom u ruci. Ali ova će mi odjeća dati malu prednost, a to je sve što mi treba. Vidimo se uskoro..." Podigao je golo tijelo i bacio ga preko ograde, a tada je potrčao prema vratima i ubrzo nestao s vidika. Jan je uzdahnula, a tada se polako okrenula i naslonila na ogradu trudeći se sakriti oružje tijelom za slučaj ako se za Milove odsutnosti na platformi pojavi neki Japanac. Pod jaknom je čuvala mješinu s vodom i paket rižinih kolačića. Znala je da će joj se sljedećih deset minuta činiti beskrajnima. Milo je procijenio da će mu trebati otprilike toliko vremena da stigne do najbližeg spremišta, ukrade jedrilicu i vrati se na platformu. Pitala se što će učiniti ako se on nikada ne vrati. Ubiti se nožem? Skočiti? Sve bi bilo bolje nego pasti generalu u ruke, jer on će bez sumnje biti jako ljut kad dozna da ga je Milo prevario. Kao što je očekivala, vrijeme je prolazilo očajno sporo. Dlanovi su joj se znojili i okretala se na najmanji šum. Gdje je Milo? Sigurno je već prošlo više od deset minuta... Zadrhtala je. Netko se trčeći približavao hodnikom. Na vratima se napokon pojavio Milo. Pod jednom je rukom nosio sklopljenog zmaja, a u drugoj je držao sablju. Janina prva pomisao bila je da jedrilica izgleda smiješno malenom da bi ponijela dvoje ljudi, a tada joj je pažnju privukla krv koja je kapala s Milove sablje. U Milove se oči vratio onaj divlji izraz kojeg je već i ranije viđala. Luđački se nasmijao i progovorio, "Imao sam više teškoća nego sam predvidio. Za sobom sam ostavio priličan nered, ali preživjeli samuraji su se već vjerojatno postrojili i na tragu su mi. Nemamo još mnogo vremena." Stavio je sablju u korice i počeo rasklapati zmaja. Jan se čudila kako letjelica raste i raste — metalne 202

cijevi izdužile su se za četiri svoje prvotne duljine; svilena tkanina samih krila činila se beskrajnom... uskoro je jedrilica zauzimala čitavu platformu. Milo je iznenada udario ogradu nogom i polomio je. Nakon još nekoliko udaraca od ograde nije ostalo ni traga. Jan se odmakla od ruba. Spoznaja da mora skočiti u crnu prazninu i povjeriti svoj život hrpici svile, šupljih metalnih cijevi i žice budila je u njoj sve veći strah. "Brzo!" požurivao ju je Milo. "Uzmi oružje i uđi u ove nosače." On se već penjao u drugi kožnati nosač koji je visio sa žica u središtu jedrilice. Jan je pokupila oružje i uvukla se u nosač. Kožnato remenje steglo ju je oko bedara i struka. Jedrilica je ležala naslonjena na stražnjem vrhu krila; s njenog središta, odakle su visili nosači, spuštao se trokut od tri metalne šipke. "Drži se za šipku — ovako," uputio ju je Milo i uhvatio se za šipku koja je tvorila osnovicu trokuta. Jan je učinila isto, i srce joj je još brže zakucalo. "Kad poletimo, drži tijelo uspravno i učini sve što ti kažem. U redu?" "U redu," odgovorila je promuklo. "Sad stani na rub i pripremi se da na moj znak skočiš što dalje možeš." Pomakli su se na sam rub male platforme. Svileno krilo se uzdizalo gotovo uspravno iza njih. "Kad nabrojim do tri," reče Milo svijajući koljena da se pripremi za skok. Jan je poslušno oponašala njegove kretnje. Vjetar joj je mrsio dugačku kosu i nosio joj je na lice. Svilena tkanina na krilima je počela lepetati. "Jedan..." Prolomiše se ljutiti povici. Japanci su stigli. "Dva... tril" Činjenica da je platforma puna ljutitih samuraja uklonila je posljednje nedoumice koje je Jan imala o skakanju. Upotrijebila je svu snagu da se odrazi od ruba platforme ali upravo u trenutku kad su Milo i ona skočili iza njih se začula pucnjava pušaka. Jedan joj je metak prošao vrlo blizo uhu. Ponirali su zastrašujućom brzinom kroz hladni noćni zrak. Jan je vjerovala da im je letjelica izmakla kontroli, ali uskoro je shvatila da se samo naglo obrušavaju prema dolje. Letjeli su. 203

"Prebaci težinu na lijevo!" naredi Milo. "Što?" Jedrilica se izravnavala. Zbog snažne struje zraka oči su joj se napunile suzama. Ali ionako ništa nije ni mogla vidjeti. "Nagni se u lijevo - prema meni!" povika Milo. "Odmah!" Učinila je što je želio. Osjetila je da se i njegovo tijelo pomiče u istom smjeru. Jedrilica se nagnula na lijevu stranu i Jan shvati da se okreću. Trenutak kasnije ponovno je začula Milov glas, "Dobro je. Sad se ponovno uspravi!" Poslušala ga je. "Dobro," rekao je. "Sada bar idemo u dobrom smjeru, ali moramo se popeti na veću visinu želimo li stići do grada. Valjda ćemo ući u neku uzlaznu struju." Jan je počela uživati u novom iskustvu. Letjeli su u tišini poput strijele kroz noćni zrak... "Sranje," promrmlja Milo. "Što je?" "Imamo rupu u krilu. Vjerojatno od metka ili od sablje." Jan je podigla pogled, ali u tmini je samo nazrela nejasne obrise krila. U svakom slučaju nije vidjela rupu u tkanini. "Je li to problem?" pitala je. "Još nije, ali povećava se." "Oh." Njeno se oduševljenje ugasilo. Zagledala se prema dolje pokušavajući vidjeti koliko su daleko od tla. "Sranje," ponovio je Milo. "Ovako nikada nećemo stići do grada." "Zar ćemo se razbiti?" "Ne vjerujem. Ali morat ćemo daleko pješačiti, a pod nama su samo beskrajna polja obrasla gljivama." Nedugo potom jedrilica se snažno zatresla i Jan je umalo ispustila šipku za koju se držala. Čula je kako je Milo upozorava "Drži se!", a tada se jedrilica nagnula i počeli su brzo ponirati. Vrisnula je. Činilo joj se da propadaju stotinama metara prije nego se jedrilica neočekivano izravnala. "Jesi li dobro?" doviknu joj Milo. "Valjda," odgovorila je potreseno. "Mislila sam da smo gotovi." "Ove su naprave projektirane tako da se automatski izvlače iz 204

ovakvih padova. Problem je u tome da smo zbog ovih turbulencija još više izgubili na visini, i ja zaista ne vidim kako — " Prekinuo ga je zvuk paranja tkanine. Jedrilica se snažno nagnula na desnu stranu i počela je ponirati opisujući spiralu. Jan je čula da joj Milo nešto viče, ali nije ga razumjela. Nije znala jesu li prošli sati ili tek nekoliko sekundi prije nego se jedrilica naglo zaustavila pri čemu je zbog jakog udarca u čelo izgubila svijest. Kad je došla k sebi otkrila je da visi naglavačke u svojem nosaču. Nije ništa vidjela. "Milo?" pozvala je. Odgovora nije bilo. Segnula je rukom prema njemu, ali nije ga uspjela naći. Što se dogodilo? Gdje je? Prednji kraj jedrilice je očito bio okrenut prema dolje, ali je li se nalazila na zemlji ili medu granama nekog visokog drveta? Opipala je lice rukama. Bilo je ljepljivo od krvi i na čelu joj je rasla velika kvrga. "Milo!" pozvala je glasnije. Netko je zarežao u blizini. Jan je dobro poznavala taj zvuk. Često su ga ispuštale divovske mačke dok su lovile oko gradskog zida. Sjetila se gdje se nalazi. U pljesnivim poljima. I to sama. Milo ju je napustio, ili je umro. Izvukla je sablju. To ju je malo umirilo, ali još uvijek se osjećala ranjivom i izloženom viseći u tom smiješnom položaju. Ispitala je sabljom okolinu i u blizini naišla na Milov prazni nosač. Tada joj sablja udari u jednu od cjevastih metalnih šipki. Uspjela ju je nekako uhvatiti, pri čemu se čitava jedrilica blago nagnula. Njene sumnje da je zapela medu granama drveta su se potvrdile. Još uvijek nije znala koliko se visoko nalazi, no u jedno je bila sigurna; jedrilica se svakog časa može osloboditi i pasti na tlo. Nije imala drugog izbora nego pokušati skočiti prije nego se jedrilica oslobodi i ponese je sa sobom. Spremila je sablju u korice i posegnula prema poprečnoj šipki. Čvrsto se uhvatila jednom rukom, dok je drugom razvezivala kožnato remenje na nosaču. Kad je oslobodila posljednji remen nosač se opustio i ona je počela padati. Očajno se uhvatila drugom rukom za šipku. Uspjela je! Zastenjala je kad joj se tijelo zanjihalo i sva se težina prebacila na ruke. Dok su joj noge visile u zraku pružala je prste nadajući se da će dotaknuti tlo. Ali tla nije bilo. Koliko je 205

daleko? Metar? Tri metra? Petnast metara? Bila je to razlika između iščašenog zgloba, slomnjene kosti ili smrti. Jan, svrši s time, ponavljala je u sebi. Duboko je udahnula i pustila šipku... Padajući je privukla koljena k tijelu i instinktivno se skupila u loptu. Padala je i padala... Umrijet ću! Propala je u nešto mekano, ali iako je ta tvar donekle ublažila pad, udarac je bio dovoljno jak da joj istjera zrak iz pluća. Prevrnula se na leda očajnički se trudeći udahnuti. Tvar u koju je pala prekrila joj je lice i otežavala disanje. Obrisala je lice i po smradu shvatila u čemu leži... Gljivice! "Bljak!" rekla je s gađenjem. Sjela je i užurbano stresla odvratnu masu s odjeće. Ustala je i oprezno koraknula. Istog je trena do koljena propala u mekanu, ljepljivu tvar. Željela je povratiti, ali morala je priznati da su joj gljive ipak spasile život. Da je pala na golu zemlju sigurno bi slomila vrat, jednako kao i svaku drugu kost u tijelu. Tada joj na um pade nova misao. Ako je ona preživjela pad iz jedrilice, tad je i Milo. Ali gdje je on? Vjerojatno već daleko odavde, ogorčeno je pomislila. Sigurno ju je smatrao mrtvom, ili je jednostavno zaključio da će ga ona previše usporavati. U svakom slučaju, Milo ju je napustio. Ponovno je čula mačje režanje. Ovaj put je dolazilo iz neposredne blizine. Izvukla je dulju sablju i okrenula se u smjeru odakle je dopiralo režanje. Sjetila se crne pantere na minervanskom zidu. One koja je izazvala Carlinu smrt. Ovo sigurno ne može biti ista mačka... Začuo se još jedan zvuk. Točno iza njenih leđa. Jan se počela okretati, ali znala je da je prekasno.

206

24 "Oprezno s tim, glupačo!" čula je Milov glas. "Milo! Hvala Velikoj Majci..." Jan s olakšanjem spusti sablju. "Mislila sam da si me ostavio." Prišao joj je dovoljno blizu da je mogla u mraku nazrijeti njegov lik. "I jesam," odgovorio je. "Jesi?" iznenađeno se trgnula. "Ali vratio si se..." "Ne pitaj me zašto," reče. "Ne znam ni sam. Samo nemoj da požalim što sam to učinio." Iz neposredne blizine se ponovno začulo režanje divovske mačke. "Milo...?" "Da, vidim ga. Sabljozubi tigar. Jako je velik. Dvadesetak metara od nas." Glas mu postade tiši. "Upravo nas je opazio i sprema se na skok. Stojimo mu niz vjetar, pa ne osjeća naš miris." Jan je osjetila nerazumno olakšanje kad je doznala da velika mačka nije pantera, iako je vrlo dobro znala da je sabljozubi tigar još opasniji. Čula je da se Milo udaljava. "Kamo ideš?" uplašeno upita. "Nikamo," začuo se odgovor. "Stat ću nekoliko metara ispred tebe. Sad sam leđima okrenut prema mački." Po zvuku Jan zaključi da je izvukao jednu od svojih sablji. "Zašto si okrenuo leđa tigru?" bila je zbunjena. "Nećeš ga moći vidjeti kad ti se približi." "Tišina!" naredi joj Milo. Poslušala ga je. Nakon nekoliko trenutaka potpune tišine učinilo joj se da se nešto miče. Zamišljala je sabljozubog tigra kako bešumno trči kroz mekani sloj plijesni. Svakog časa prići će joj dovoljno blizu da napadne. Napetih mišića bila je spremna na trk. Tada se začuo zvižduk, a zatim tupi udarac. Nedaleko od nje nešto teško je palo na tlo. "Milo...?" "Još sam ovdje. Ali mačka nije." "Što se dogodilo?" "Odrubio sam joj glavu." "Ali kako si znao kad je trebaš napasti. Bio si joj okrenut 207

leđima." "Čujem jednako dobro kao što vidim u mraku. Sluh mi je također izoštren. Trčeći kroz plijesan jadna je mačkica dizala buku kao kiberoid kad pada niz stepenice. Idemo sada, moramo pronaći neko sklonište gdje ćemo prenoćiti. Nema potrebe žuriti se da već danas stignemo u grad. Ti bi vjerojatno naletjela na bičasto drvo." Milo je uhvati za ručni zglob, a Jan mu se prepusti da je vodi kroz neprobojnu tamu. Zbog debelog sloja plijesni napredovali su vrlo sporo. Jan se činilo kao da gazi kroz jezero ljepljive tekućine i ubrzo su je zaboljele noge. "Kamo idemo?" upita. "Tražim neko pogodno drvo," reče Milo. "Ali zahvaljujući gljivama većina je već mrtva i napola trula." Sjetivši se njegove primjedbe da bi mogla naletjeti na bičasto drvo nervozno je pitala: "Vidiš li dovoljno dobro da bi u mraku mogao prepoznati bičasto drvo?" "Nadajmo se," rekao je zadovoljno se smijuljeći. Jan se to nije činilo zabavnim. Bičasto je drveće bilo ozloglašeno po svojim sposobnostima mimikrije. Tako je spretno oponašalo druge vrste drveća da ga je bilo nemoguće prepoznati sve dok ne bi pružilo svoje bičaste lovke prema nesretnoj žrtvi. Lovke su zatim privukle plijen do stabla iz kojeg je već izbijalo divovsko trnje kako bi mu polako isisalo svu tekućinu iz tijela. "Kako je nastalo bičasto drveće," pitala je Mila. "Stvorili su ga genženjeri, kao i sve ostalo na ovim opustošenim poljima." "Ali zašto? Kako je itko mogao namjerno stvoriti nešto tako užasno?" Milo se nasmijao. "I Velika Majka je stvorila muškarca, nije li?" "Koliko mi je poznato, ti ne vjeruješ u Veliku Majku. Opet mi se rugaš." "Točno. Ali ipak ću ti odgovoriti na pitanje. Bičasto drvo su stvorili genženjeri koji su radili za bogataša Planusa. On je želio na neki novi način spriječiti prolaznike da ulaze na njegov beskrajni posjed. Bičasto drvo uopće nije drvo u pravom smislu riječi. To je križanac biljke i životinje. Nije ni jedno ni drugo." Nakon kratke 208

stanke je dodao, "Kao ja." "Kao ti?" zbunjeno je pitala. "Da. Nisam ni jedno ni drugo." U glasu mu se osjećala gorčina. "Prije mnogo godina to mi je netko rekao. Nisam joj vjerovao. Ali, k vragu, preživio sam, a jedino se to računa. Jedino se o tome i radi." Jan nije razumjela o čemu on to govori, pa nije ni odgovorila. Ali Milo je nastavio govoriti, pa je shvatila da on to više priča sebi nego njoj. "Preživljavanje. Pokretač svega, a istovremeno i osnovna misterija. Zašto su složene molekule razvile mogućnost razmnožavanja? Je li to automatski ishod prirodnih kemijskih procesa? Posljedica same prirode tvari, kemijske želje za opstankom u obliku koji je matematički skladan...?" Iznenada joj je jače stisnuo ruku. "Gledaj!" "Gdje da gledam?" uznemireno mu je rekla. "Znaš da ništa ne vidim." "Gore, ludice. Pogledaj nebo." Podigla je pogled i ugledala titrava svjetla. "Lord Pangloth!" prošapće. "Ili Mirisni Lahor. General očito ne namjerava samo tako odustati. Čini se da mu je sjajni, novi Nebeski Anđeo jako prirastao srcu." Dok su promatrali nebo, s broda se prema tlu spustila zraka jake bijele svjetlosti. Osvijetlila je sablasno drveće prekriveno plijesnima i divovske samostojeće nakupine gljiva stotinjak metara pred njima. Svjetlosna je zraka počela pretraživati teren. "Brzo, ovamo," poviknu Milo i odvuče je prema obližnjoj nakupini gljiva koja je podsjećala na divovsku pečurku. Zavukli su se pod njen klonuo klobuk. Svjetlost im se približavala. "Budi mirna... ne smiješ se pomaknuti ni centimetra," govorio joj je. Jan se trudila ostati posve mirna... sve dok joj na vrat nije palo nešto hladno i sluzavo. Vrisnula je i brzo se okrenula da bi na ramenu ugledala debelog, bijelog crva. Kad joj je na vrat pao još jedan, počela je ponovno vrištati i brzo je ustala. "Ne..." upozorio ju je Milo, ali bilo je prekasno. Kad je dotaknula klobuk nakupina se pretvorila u prah. Ostali su izloženi svjetlosnoj zraci koja se brzo 209

približavala. "Glupa kokoš!" izderao se Milo i povukao je na tlo kraj sebe. "Lezi!" Ali Jan vidje da tlo vrvi velikim, debelim crvima. Vjerojatno su živjeli unutar gljivaste nakupine. "Oh, Velika Majko..." zajecala je i pokušala ustati, ali Milo joj je gurnuo lice u kašastu masu. "Budi mirna ili ću te ubiti," prosiktao je... Osjećala je kako se crvi migolje pod njom dok ih je gnječila svojom težinom. U grlu osjeti navalu žuči... Svjetlosna zraka se kretala ravno prema njima. Nisu imali šanse. Kad im se približila na svega petnaestak metara, začuo se grleni povik i svjetlost je osvijetlila neko dvonožno biće. Jedan od dvonožnih gmazova, zaključi Jan. I to prilično mali. Prestrašeno kričeći gmaz je poletio, a svjetlost ga je slijedila. Točnije, pokušavala ga je slijediti dok je jurio golim krajolikom opustošenih polja. Svjetlost je postupno izblijedila negdje u daljini, a ubrzo zatim utihnuo je i šum brodskih motora. Jan se ponovno našla u potpunom mraku. Tek tada je Milo napokon progovorio. "Trebao bih te ostaviti zbog ovoga," reče odrješito. Jan je bila postiđena. "Oprosti, Milo. Ponašala sam se kao dijete." "Ne. Ponašala si se kao glupo žensko!" Jan se razljutila, no suzdržala se od komentara. Nije imala pravo braniti se. Zaista se glupo ponijela. Napokon oklijevajući reče, "Dakle, hoćeš li me ostaviti?" Milo nije odgovarao. Šutnja je potrajalo tako dugo da je Jan već počela vjerovati da je Milo otišao krećući se tako tiho da ga nije čula. Tada su je njegove ruke neočekivano zgrabile za jaknu. Bacio ju je na tlo i legao na nju. "Duguješ mi," hladno joj je rekao. Jan se automatski počela opirati, a tada se opustila. Imao je pravo. Dugovala mu je, bez obzira na to kakvo je čudovište bio. A znala je i to da bez njega nikad neće živa izaći iz ovog pustoga kraja. Nije imala drugog izbora nego dati mu ono što je želio. Nije se opirala kad joj je grubo strgnuo odjeću, niti kad je jednako grubo prodro u nju. Mirno je ležala na smrdljivom sloju 210

plijesni i hladnoj ljigavoj masi zdrobljenih crva, trudeći se suzbiti gađenje koje je osjećala prema Milu i nadajući se da će biti brzo gotov. Ali nije bio. Shvatila je da je morala predvidjeti da će se u vođenju ljubavi Milo znatno razlikovati od jadnog princa Caspara. Neobuzdan i gorljivi Caspar nikako nije uspijevao odgoditi izbacivanje svojih sokova, ali Milo nije bio podložan takvom nedostatku samokontrole. Naprotiv. Pokojni genženjeri su unaprijedili mnoge njegove tjelesne funkcije, pa nisu propustili poboljšati mu i seksualne sposobnosti. Uzimao ju je opet i opet, u bezbrojnim pozama, svršavajući neprestano uz gotovo istovremenu ponovnu erekciju. Jan se pokušavala opustiti — htjela se prepustiti iskustvu — ali iako joj je tijelo donekle reagiralo, um nikako nije mogao prihvatiti ono što joj se događalo. Gađenje nije uspjela suzbiti čak ni dok je zamišljala da vodi ljubav s princem Casparom uz vještinu koju on nikada prije nije dosegao. Zato je samo glumila uživanje — kao što je to povremeno radila i sa Casparom — vrišteći, stenjući i dršćući onako kako se nadala da će zadovoljiti Mila. Na kraju je svršio sa žestinom koja je daleko nadilazila prijašnje orgazme. Prodorno je kričao dok mu se čitavo tijelo grčilo. Napokon je klonuo kraj Jan teško dišući. Jan je neko vrijeme čekala, a tada se podignu i reče, "Bilo je čudesno..." Šamar koji je doletio iz mraka bacio ju je ponovno na tlo. Obraz joj je žario. Prije nego se snašla Milo ju je uhvario za vrat. "Kučko!" siktao je. "Što misliš, s kime imaš posla? Zar vjeruješ da bi me ikada mogla prevariti?" Strašniju noć od ove Jan nije doživjela još od vremena kad je s drugim zatočenicima prenoćila u prutenom kavezu. Skvrčena u rašljama među granama visokog drveta nije se usudila zaspati, bojeći se da će tada sigurno pasti. Jednom je već skoro pala dok je mokrila. Čak joj je i uzimanje hrane i pića predstavljalo veliki problem jer se osjećala nesigurno dok se držala samo jednom rukom. Odjeća joj je bila ljepljiva i smrdljiva, pa je to još više pojačavalo nelagodu. Bol koju je osjećala na vratu otežavala joj je 211

gutanje. Nekoliko strašnih trenutaka bila je uvjerena da će je Milo ubiti, ali upravo kad je počela gubiti svijest on ju je pustio i odrješito joj naredio da ustane i odjene se. Nakon toga joj se rijetko obraćao. Samo ju je obavijestio o tome da je pronašao pogodno drvo i dao joj nekoliko savjeta o tome kako da se popne. Jedna od rijetkih prilika kad je progovorio bila je kad se drvetu približio neki golemi stvor. "Što je to?" uznemireno ga je pitala, a on je mirno odgovorio da im se približava naročito veliki gmaz. Zemlja je počela podrhtavati i Jan se morala čvršće uhvatiti za stablo. Slušala je kako se okolno drveće ruši, nagađajući da si golemo stvorenje krči put kroz šumu. "Milo...!" povikala je prestrašeno očekujući da će stvorenje svakog trenutka dohvatiti i njihovo drvo. "Ne brini, promašit će nas. Ali zamalo," stigao je odgovor. Milo je imao pravo. Jan se pripila uz granu osjećajući kako kraj nje prolazi nevjerojatno golema masa. Kad se zvuk koraka napokon počeo gubiti u daljini, uspjela je progovoriti. "Sigurno je bio ogroman." "Da, bio je. Najveći dinosaur kojeg sam ikada vidio. Brahiosaur, sudeći prema izgledu... premda nijedno od tih bića nije pravi dinosaur. Njihova genetska osnova čak nije ni od gmazova, nego od sisavaca. Točnije, od pasa. Da, ti su takozvani dinosauri zapravo preveliki psi..." Glasno se nasmijao, a zatim je ponovno zašutio. Osim bliskog susreta s golemom zvijeri noć je uglavnom protekla mirno, iako se po zvukovima koji su se javljali u pravilnim vremenskim razmacima moglo zaključiti da je taj pusti kraj dobro napučen nečim. Jan je zoru dočekala s velikim olakšanjem. Leđa i vrat su joj bili ukočeni, a udovi su je boljeli od napornog pridržavanja za drvo. Zora je osvijetlila tužnu, ali poznatu sliku. Opustošena polja u svim smjerovima, plijesan posvuda. Goleme kolonije gljivica visjele su s drveća poput natrulog plašta ili se uzdizale s tla u najneobičnijim oblicima. Neke su nakupine bile obojene — ispred sebe Jan ugleda nekoliko žarko crvenih kugli — ali većina je imala prljavo bijelu 212

boju. Tu je boju Jan povezivala sa smrću i raspadanjem. Teški zadah ustajalosti i pljesnivosti ispunjavao je zrak, a Jan je bila bolno svjesna da će smrad postati nepodnošljiv kad Sunce zagrije tlo. "Silazim," rekla je Milu. "Provedem li još koju minutu na ovom prokletom drvetu potpuno ću poludjeti." Mišići su joj se kočili dok se spuštala prema tlu. Očekivala je da će se Milo spustiti prije nje, ali umjesto toga on se samo odmaknuo kako bi ona mogla proći i počeo se penjati prema vrhu. "Što to radiš?" pitala ga je. "Pokušavam se snaći. Noćas sam izgubio orijentaciju. Mislim da bih s vrha morao vidjeti grad." Jan je nastavila silaziti. Kad je napokon stigla na tlo udaljila se nekoliko koraka i olakšala kraj trulog drveta. Kad se vratila Milo je već sišao. Lice mu je bilo tmurno. "Nije dobro. Ona nas je prokleta jedrilica odnijela mnogo dalje nego što sam mislio." "Koliko smo daleko od grada?" "Predaleko. Tornjevi se jedva naziru na horizontu. Trebat će nam više dana da stignemo do tamo." Izvadio je rižin kolačić iz džepa i počeo ga jesti. Između zalogaja je nastavio govoriti. "Problem je u tome što nemamo dovoljno hrane i pića." "Misliš, ja nemam," reče Jan prisjećajući se da je od Ceri doznala kako je Milo preživio u kapsuli koja je plutala morem, dok su svi ostali u njoj već davno bili mrtvi od gladi i žeđi. "Tebi hrana i voda nisu neophodni za preživljavanje. Rekla mi je Ceri." Namrštio se. "Točno je da mogu usporiti metabolizam, jednako kao što ga mogu i ubrzati, ali to podrazumijeva ulazak u stanje hibernacije. Budući da ne mogu istovremeno hodati i hibernirati, hrana i voda su mi potrebne koliko i tebi." "I što ćemo učiniti?" "Hodati i nadati se najboljem. Možda naletimo na neke pljačkaše ili nomade, a onda ću ih ubiti i uzeti im zalihe. Premda sumnjam da ćemo ovako blizu grada naići na ljude." Jan je izvadila bocu s vodom i protresla je. Nije bila ni napola puna. Popila je nekoliko gutljaja i ponovno je spremila. "Jesu li Nebeski Gospodari negdje na vidiku?" Kimnuo je glavom. "Mirisni Lahor kruži nebom petnaestak 213

kilometara istočno od nas. General se vjerojatno odvezao Panglothom na aerodrom Armstrong da bi tamo provjerio je li moja priča točna. Nadam se samo da nije shvatio da pokušavamo stići u grad. To bi u njemu moglo probuditi neka skrivena sjećanja o Nebeskom Tornju. S druge strane, on vjerojatno misli da nitko nije dovoljno lud da uđe u grad. "Da," složila se. "Tko bi uopće mogao biti toliko lud?" Prvi puta tog dana Milo se nasmijao i na trenutak je ponovno postao onakav kakvim ga je Jan poznavala. Ali promjena raspoloženja bila je kratkoga vijeka. Dok ju. je vukao prema udaljenom gradu izraz lica mu opet postade tmuran. Probijajući se mukotrpno kroz smrdljive naslage gljiva Jan je razmišljala o njenom odnosu s Milom. Zahvaljujući seksu protekle noći on se očito promijenio. Napokon je dobio ono što je želio, ali to ga nije zadovoljilo. Što je stvarno htio? Ne samo seks. Je li očekivao da će je vođenjem ljubavi na neki način promijeniti? U što? U predanu ljubavnicu, iako mu je objasnila da mu to nikada ne može postati? To je moguće. U svojoj je arogantnosti vjerovao da je može osvojiti samom snagom penisa. A možda to i nije tako jednostavno. Možda se, unatoč negiranju ljubavi, ipak nadao da će se zaljubiti u njega. Što god da se promijenilo u njegovim osjećajima, Jan je znala da joj to ne povećava izglede za preživljavanje. Milo je napokon shvatio da ona nikada neće promijeniti mišljenje o njemu, a to je moglo značiti da je sada smatra zamjenjivom. Možda je smatra nečim što na prvi znak neposlušnosti treba jednostavno odbaciti. Jutro je prošlo bez značajnih događaja. Iz šume su dopirali najrazličitiji krikovi, ali nisu susreli nijedno opasno stvorenje. Naišli su na bičasto drvo, ali ono je već bilo zabavljeno drugim plijenom i za njih nije predstavljalo opasnost jer su ga zbog ispruženih lovki mogli već izdaleka prepoznati. Velika životinja slična vuku ležala je uz deblo u zagrljaju snažnih lovki. Tijelo mu se uvijalo dok je golemo trnje polako isisavalo njegov sadržaj. "Zašto plijesan nikad ne napada bičasto drveće?" pitala je Jan dok su ga obilazili u velikom krugu. "To sam ti već rekao. Bičasto drveće nije drveće. Osim toga, 214

napravljeno je tako da ga je vrlo teško ubiti. Puno je otrova smrtonosnih čak i za najotpornije vrste gljivica." Oko podneva su stali da se odmore. Jan se zahvalno bacila na tlo. Probijanje kroz gljive ju je iscrpilo i mišići su joj se bolno grčili. Bilo je nepodnošljivo vruće. Olujni oblaci od sinoć su nestali i Sunce je nesmiljeno pržilo opustošeni krajolik. "Velika Majko... kako smrdi..." mrmljala je Jan. Masa gljivica i sluzi od zdrobljenih crva skorila se na njenoj odjeći i na vrućini je užasno zaudarala. Čeznula je za kupkom i s nostalgijom se prisjećala svojih odaja na Lordu Panglothu. Morila ju je i snažna žeđ. Izvadila je bocu s vodom u namjeri da popije samo nekoliko gutljaja, ali prije nego je shvatila što radi već je popila svu preostalu vodu. Tiho je uzdahnula. Kako će preživjeti sljedeća dva ili tri dana bez imalo vode. Pogled joj pade na Mila koji je spavao na leđima. Hoće li podijeliti preostalu vodu s njom? Za sad ga je bolje to ni ne pitati. Ubrzo je počela padati u san. Znala je da nije pametno spavati na otvorenom prostoru, ali uzdala se u to da će je Milo upozoriti pojavi li se nekakva opasnost. Zvuk koji je čula ju je u trenu razbudio. Napeto je slušala. Da, evo ga opet! Nije sanjala. Nešto je pljusnulo po vodi. Sjela je. "Milo, jesi li čuo?" Nije odgovorio. Pogledala ga je i zaključila da spava. Dobro. Ovo će obaviti sama. Bilo bi dobro kad bi ga po povratku mogla obavijesti da je pronašla izvor pitke vode. Na taj bi se način iskupila za jučerašnje glupo ponašanje. Tiho je ustala. Pljuskanje je dopiralo od nekud s njene lijeve strane. Krenula je u smjeru za koji se nadala da je dobar. Iz opreza je izvukla kratku sablju... Nakon otprilike tridesetak metara klaustrofobično mnoštvo natrulog drveća i gljivastih izraslina je naglo prestajalo i Jan se našla na čistini. Nedaleko od nje prostiralo se malo jezero. Bilo je savršeno okruglo i Jan se pitala nije li možda umjetno. Bez obzira na porijeklo činilo joj se savršenim. Prilazeći bliže osjetila je neodoljivu želju da strgne sa sebe prljavu odjeću i baci se u 215

vodu. Zastade. Površina jezera bila je posve mirna. Ali što je onda uzrokovalo pljuskanje vode? Podižući sablju osvrnula se naokolo. Nigdje nije bilo nikakvog znaka da se netko nalazi u blizini. Ponovno se okrenula prema jezeru i pažljivo mu je počela prilaziti. Tada se na površini pojavio veliki mjehur i raspao se uz glasni pljusak. Jan je laknulo. Tajna je bila riješena. Ali odakle dolaze ti mjehuri? Prodire li, možda, plin kroz pukotine na dnu jezera? Ili plin nastaje raspadanjem podvodne vegetacije? Prišla je rubu jezera i zagledala se u hladnu vodu. Obala se strmo urušavala, pa Jan nije vidjela dno. Namrštila se pitajući se je li voda pitka. Izgledala je tako privlačno... Kleknula je zagrabila pregršt vode. Bila je iznenađujuće hladna. Oprezno je kušala vodu vrhom jezika, a zatim popila čitav gutljaj. Činilo se da je u redu. Riskirat će nekoliko gutljaja. Krajičkom oka opazila je na jezeru neku kretnju. Podigla je pogled i na sredini jezera ugledala veliku glavu. Bila je tamnozelene boje i oblikom slična žabljoj, s velikim izbuljenim očima i širokim ustima. Jan je brzo ustala i potrčala, ali u tom trenutku golema se usta otvoriše i iz njih izleti dugački ljepljivi jezik. Njegov se kraj začas omotao oko njene lijeve noge. Unatoč divljem opiranju jezik ju je nezaustavljivo vukao prema dubokoj jezerskoj vodi. Naslijepo je zamahnula sabljom. Oštrica je udarila u nešto, te je potom povlačenje prestalo. U panici se dignula iz vode i popela na obalu. Gledajući preko ramena vidjela je da je glava nestala, ali u središtu jezera se nešto događalo. Voda na površini je ključala. Počela je trčati, ali zaustavio ju je val koji se podignuo s jezera. Okrenula se upravo u trenutku kad je stvorenje iskočilo iz jezera. Bilo je golemo, sa snažnim stražnjim nogama. Mišići su mu se zgrčili kao da se ponovno sprema na skok... Znala je da nema nade. Stvorenje je preletilo nad njenom glavom i doskočilo na zemlju nekoliko metara pred njom. Dok se okretalo Jan je bespomoćno čekala ishod. Divovska ju je životinja čak i u čučnju nadvisivala. Velika su se usta ponovno otvorila, a iz njihovih je kutova počela kapati krv. "Mudrica," progovorilo je žaboliko stvorenje. "Ozljediš me. 216

Tjednima raste taj metar jezika..." Pružilo je jedan od četiri udova prema Jan. Dugački prsti na rukama sličnim čovjekovim bili su naoružani strašnim kandžama. "Naučim te pameti prije nego te pojedem, ženo. Prije nego sam gotova moliš me da te pojedem da sve bude gotovo..." Stvorenje se iznenada ukočilo i ispustilo krik pun agonije. Dok se okretalo Jan mu na leđima ugleda duboku posjekotinu. Nešto se s druge strane kretalo prebrzo da bi ga Jan mogla pratiti pogledom. Vidjela je bljesak sablje i ponovno začula krik kad je divovska žaba izgubila jednu od prednjih nogu. Milo, shvatila je. Sablja je udarala i udarala sve dok stvorenje nije palo na leđa nemoćno se trzajući dok mu je krv istjecala iz nekoliko smrtonosnih rana. Milo joj se približio brišući zakrvavljenu sablju. Prezirno ju je pogledao. "Glupa, preglupa ženo. Toliko se trudiš poginuti da ću te sljedeći put pustiti da ostvariš taj naum. Potpuno si beskorisna... koji je ovo...? Metalna mreža koja je pala na njih, oboje ih je jednako iznenadila.

25 Iznemogli, bolesni volovi polako su vukli drveni kavez podignut na dva kotača kroz puste krajeve. Osim Jan i Mila u kavezu su bila još tri zarobljenika — dva muškarca i jedna žena. Svi su nosili jednaku prljavu odjeću koja im je pokrivala sve osim turobnih lica. Guste crne brade su kod muškaraca skrivale lica istih svojstava, pa je Jan pretpostavljala da su oni identični blizanci. Bili su zgodni, ali po Janinom ukusu previše muževni. Činilo joj se da upravo odišu čistom agresivnom muževnošću. Žena je, s druge strane, bila čudesno lijepa. Nježna koštana struktura pod bijelom besprijekornom kožom izgledala je krhka poput ljuske jajeta. Ali ljepotu joj je kvarila velika grba na leđima koja se jasno isticala unatoč širokoj odjeći. Ljudi koji su ih zarobili također su neobično izgledali. Jan se ponovno okrenula prema čovjeku koji je hodao uz kola. Lice su mu 217

nagrđivale brojne duboke bore, a na vratu i bradi visili su mu nabori kože. Rijetka mu je kosa bila prošarana bijelim pramenovima, kao da ju je pokušao obojiti na način kako su to činile minervanske Glavarice. Svi su uhititelji imali slične ožiljke po licu, ali ovaj je bio najgore zahvaćen. Jan se pitala nije li to možda posljedica nekog obrednog nagrđivanja. Pitala je Mila zna li što o tome, ali on je i dalje odbijao razgovarati. Mirno je ležao sputan teškom metalnom mrežom. Lice mu je imalo zagonetan izraz. Pretpostavljala je da je ljut sam na sebe što je dozvolio ovoj skupini polumrtvaca da ga iznenade. Ali sve se dogodilo tako brzo: činilo se da su metalne mreže pale niotkuda. Dok je Jan zapanjeno gledala kako mreža prekriva Mila i njeni ga konopi izbacuju iz ravnoteže, druga je mreža već padala prema njoj. Uskoro se našla u istom položaju kao i Milo; bespomoćno je ležala na tlu ruku svezanih uz bokove. Okružila ih je skupina prljavih ljudi unakaženoga lica koji su se smijali i zadovoljno uzvikivali. Bili su naoružani hrđavim kopljima, vilama i sjekirama, ali nisu imali puške. Govorili su američki, ali s nekim čudnim naglaskom zbog kojeg ih je bilo teško razumjeti. Jednu su riječ neprestalno ponavljali. Ezekiel. Jan je tu riječ čula već mnogo puta otkad su ih zarobili i sada je shvatila da se radi o nečijem imenu. Prema onome što je uspjela razumijeti iz njihovog razgovora Ezekiel je bio vođa. On će biti jako zadovoljan kad mu dovedu zarobljenike. Ili, kako se jedan od njih izrazio, "... ovih pet odmetnika u očima Gospodnjim." Jan se taj izraz nije nimalo sviđao. Putovali su čitavu noć bez zaustavljanja. Unatoč neugodnom položaju Jan je uspjela odspavati nekoliko sati. Srećom su je oslobodili iz mreže prije nego su je smjestili u kola. Prekrižili su joj ruke iza leđa i povezali joj noge, kao i svim drugim zarobljenicima osim Milu. Jan je sumnjala da bi izdržala ovako dugo zamotana u mrežu. Sve je više žalila Mila, iako on kao i obično nije pokazivao nikakve znakove nelagode. Probudivši se od strašne žeđi Jan je pitala najbližeg uhititelja može li dobiti vode. On se samo nasmijao i udario kopljem po kolima. "Misliš da si žedna, nečisti stvore?" rekao je sa svojim 218

nerazumljivim naglaskom. "Čekaj da te Ezekiel pošalje u pakao kamo i pripadaš — tamo ćeš upoznati pravu žeđ!" Jutarnje sunce osvijetlilo je daleke tornjeve grada što su se nazirali u daljini. Jan je procijenila da ih od vanjskih zidina grada dijeli još samo petnaestak kilometara. Sredinom jutra su kavez i njegovi prljavi pratioci napokon stigli do cilja. Prošli su kroz uski prolaz u zidu napravljenom od metalne mreže pokrivene maskirnim platnom, granjem i lišćem i našli se u malom naselju. Po prvi puta otkad su ih bacili u kavez Milo se podignuo u sjedeći položaj i počeo je pokazivati zanimanje za okolinu. Prizor je bio žalostan. Niske, ružne kućice bile su sagrađene od natrulog drveta napadnutog gljivicama. Maskirni pokrov koji je visio nad naseljem još je više pojačavao turobnu atmosferu jer je u naselju održavao stanje vječnog sumraka. Pokretni kavez se zaustavio na središnjem trgu prljavog maloga grada. Iz kućica su počeli izlaziti ljudi i uskoro se na trgu stvorila prilična gužva. Jan je izbliza pogledala nekolicinu ljudi i uzdahnula od straha i gađenja. To su živi leševi! Njihova uvela koža visila je s kostiju kao u uznapredovalom stanju raspadanja. Lica su im bila tako iskrivljena da su jedva podsjećali na ljudska bića! Nije mogla vjerovati da ljudi takvog izgleda mogu još biti živi. Sigurno su dospjeli u neko gnijezdo vještaca koji čarolijom održavaju ova nesretna stvorenja na životu! Nesvjesno se primakla bliže Milu. On se cinično nasmijao. "Što je?" "Ova stvorenja... Velika Majko, što su oni? Zar su ih čarobnjaci iskopali iz grobova i čarolijom vratili u život?" Milo se još uvijek smijao. "Imaš čast uživo gledati nevolje kojima su nekoć bili podložni svi ljudi, uz uvjet da su živjeli dovoljno dugo. Ovo ti se zvalo 'starost'. Dospjeli smo u ostatak jedne od fundamentalističkih zajednica. Oni su smatrali da je genetsko preuređivanje neprirodno i da se protivi Božjim zakonima, te su radije odabrali ovakvo sporo propadanje. Zgodan prizor, zar ne? Da nije bilo onih istih genženjera koje ti prezireš, dijelila bi njihovu sudbinu." 219

Jan je pokrila lice rukama. "Ne, ne vjerujem ti! Velika Majka nije tako okrutna!" "Ona možda i nije, ali Bog Otac je bio, ili Majka Priroda, ili slijepe sile vjerojatnosti — ovisno o tome u što vjeruješ..." "Ezekiel!" Gomila je počela klicati i razmicati se stvarajući u sredini prolaz. Ezekiel je stigao. Jan još nikada nije vidjela nešto slično Ezekielu. Bio je izgrađen od metala i sastojao se od velike kockaste glave široke oko metar i pol, te dvije dugačke noge koje su završavale golemim stopalima s kandžama. Hodao je uz glasni štropot i ostavljao u tlu duboke otiske stopala. "Isuse," čula je Milov šapat. "Ne mogu vjerovati... nakon toliko godina..." Stvorenje se zaustavilo kraj kaveza. Bio je visok oko tri metra, jednako kao i kavez s kotačima. Na vrhu metalne kutije imao je snop metalnih cijevi, a s jedne strane bila je pričvršćena ruka. S prednjeg kraja kutije izvirili su dugački metalni dršci s velikim očima na vrhu. Jan je drhtala dok ju je stvor pomno pregledavao, a zatim je to isto učinio i četvorici drugih zarobljenika. Nakraju je progovorio. "Ja sam Ezekiel, Božji Čekić. Ja sam posrednik koji će vas poslati u Pakao kamo pripadate, jer vaša prisutnost ovdje vrijeđa Gospodina." Glas mu je bio prodoran ali bezizražajan. Jan osjeti kako joj se koža na leđima ježi. Stvor se povukao nekoliko koraka unazad. "Otvorite kavez. Pregledat ću proklete." Dok su se promatrači odmicali ostavljajući oko kaveza veliki kružni prostor dva člana pratnje su otvorila vrata i izvukla zatvorenike napolje. Uskoro su svi petero ležali na tlu pred Ezekielom. On je mehaničkom rukom pokazao prema Milu. "Zašto je ovaj tako čvrsto vezan?" Jedan od ljudi koji su ih zarobili reče, "O veliki Ezekielu, Božji Čekiću, on je demon rijetke vrste. Vidjeli smo da se kreće takvom brzinom da ga oko ne može pratiti. Uspio je ubiti veliko žaboliko čudovište iz Okruglog Jezera." Oči na dugačkom dršku su se pružile prema Milu. Tada stvor reče, "Imate pravo biti oprezni. Omamite ga prije nego skinete mrežu, a zatim mu udove sputajte metalnim okovima." 220

"Da, veliki Ezekielu." Čovjek se okrenuo, izvukao toljegu ispod pojasa, nagnuo se prema Milu i snažno ga dvaput udario po glavi. Milo je zagundao i opustio se. Jan se iskreno nadala da nije mrtav. Uvjeravala je samu sebe da dva udarca sigurno nisu dovoljna da ubiju Mila. Prestala je brinuti o Milu kad joj je prišao drugi čovjek i s nožem u ruci se nagnuo prema njoj. Razrezao joj je odjeću. Uskoro se našla potpuno gola, ali još uvijek čvrsto svezana. "Na noge!" naredio je čovjek i grubo je povukao prema gore. Isto se dogodilo i preostaloj trojici zatvorenika. Jan je zapanjeno zurila u njih. Dvojica muškaraca su od struka na gore bili potpuno normalni, ali donji dio tijela im je pokrivalo krzno. A umjesto stopala su imali kopita... Gomilom se prolomile uzdasi i ljutite primjedbe. Metalno stvorenje povika, "Gledajte! Slika su i prilika svojeg gospodara!" Tek tada je Jan postala svjesna drugih osobina ljudi životinja. Na čelu su imali dva mala roga... a spolni su im organi bili toliko veliki da su izgledali gotovo apsurdno. Pažnju joj je privukla djevojka. Imala je besprijekorno tijelo kojeg su kvarila samo dva pernata krila što su izvirivala iz njenih lopatica. Ezekiel je pokazao rukom prema njoj i glasno progovorio, "Uvjerite se u domišljatost Nečastivog! Stvorio je demona po slici jednog od Gospodovih slugu. Ali ne dajte se zavarati!" Red je došao na Jan. Morala se okrenuti kako bi je Ezekiel temeljito pregledao. Napokon je rekao, "Na njoj ne vidim nikakav trag Nečastivoga. Zašto ste je doveli k meni?" Jedan od uhititelja nervozno odgovori, "Našli smo je s muškarcem koji se kreće poput demona, veliki Ezekiele. Sigurno je na neki način obilježena." "Ah da, muškarac," reče Ezekiel okrećući oči prema Milu. U tom se trnutku kroz rulju probilo iscrpljeno stvorenje, iskrivljeno i kvrgavo poput staroga stabla. Jan nije vjerovala vlastitim očima kad je shvatila da je to žena. U naručju je donijela hrpu lanaca i okova i istresla teret kraj Mila. Na to su dvojica muškaraca skinula mrežu s Mila, razrezali mu odjeću i stavili mu okove na ruke i noge. Ezekiel ga je dugo proučavao. "Ni na njemu ne vidim tragova Nečastivoga," konačno reče. 221

"Ali veliki Ezekielu, vidjeli smo ga. Svi mi. Kretao se onako kako to samo demon može." Ezekiel je pognuo glavu kretnjom koja je odgovarala ljudskom kimanju. "Poznato nam je da djelo Nečestivoga ne mora uvijek biti jasno vidljivo. Prije nego na njemu iskalimo Gospodinov bijes morat ću ga ispitati. Vratite ga u kavez. I djevojku. Ispitat ću ih kad mu se vrati svijest." Grube ruke su podignule Jan i gurnule je kroz vrata kaveza. Jedva se stigla izmaknuti kad su u kavez ubacili i Mila. Spodobe tada zatvoriše vrata i učvrstiše ih klinom. "A što se tiče ovih prokletnika u očima Božjim," vikao je Ezekiel, "slomit ćemo ih na kotaču i poslati u vječne vatre pakla! Donesite kotače..." Nekoliko ljudi iz gomile je potrčalo i uskoro se vratilo gurajući pred sobom pet kotača velikih poput onih na kolima. Jan ih je promatrala dok su ih polagali na tri panja visoka oko jedan metar, a zatim prerezali konope kojima su troje zatvorenika bili vezani. Dvojica muškaraca su se otimali dok ih je razbješnjela rulja vukla prema kotačima i vezala im raširene ruke i noge za rubove. Krilata djevojka im, naprotiv, nije pružila nikakav otpor. Izgubila je svaku nadu, zaključi Jan i srce ju je boljelo za stranu, neobičnu djevojčicu. Krila su joj grubo zavezali i jedno je virilo kroz žbice na kotaču. Jan nije mogla shvatiti kako itko može nauditi tako nježnom i prelijepom stvorenju. "Žitelji Babilona," reče Ezekiel. "Trebali biste gorjeti na lomači, ali vatra bi upozorila zle divove koji lutaju nebom na naše prisustvo. Zato ćete u susret vašem gospodaru krenuti na milosrdniji način nego što zaslužujete. No siguran sam da će mi Bog oprostiti." Jedan od stvorova o kojima je Jan još uvijek razmišljala kao o živim leševima pružio je Ezekielu veliki čekić. Ezekiel ga je uhvatio jednom rukom i bez teškoća podigao. Svom snagom je udario njime po potkoljenici djevojčice i smrskao joj kosti. Djevojčica je kriknula od bola. Ezekiel joj je nastavio snažnim udarcima lomiti i preostala tri uda. Jan je užasnuto okrenula glavu od toga prizora. Iznenadila se kad je vidjela da su Milove oči otvorene i da on pomno prati što se događa. S nevjericom je primijetila i da ima erekciju. 222

Preplavilo ju je gađenje. "Velika Majko, pa ti u ovome uživašl" optužila ga je. "Tiho!" prošaptao je. "Ne smiju znati da sam budan." Jan je u glavi kuhalo dok je pokušavala shvatiti ovaj novi detalj Milovog karaktera. Iza nje su se prolamali udarci čekića, zvukovi lomljenja kostiju i krikovi muškaraca. U ušima su joj još uvijek odzvanjali djevojčicini vapaji. Začepila je uši prstima, ali zvukovi nisu prestali. Udarac čekića, lomljenje kostiju, krik... Ponovno je pogledala prema Milu i vidjela da on sada gleda u nju. Usta su mu se micala. Jan odmakne ruke od ušiju. "... Rekao sam da ovo možda i jest strašan način umiranja, ali barem je relativno brz," govorio je Milo. "Osim ako zaista nemaš sreće." "Kako može biti brz?" pitala je. "Upravo su im polomili ruke i noge. Venut će u agoniji danima. Jednako kao i mi." "Ne, uskoro bi trebali umrijeti od šoka. Šok je drastično smanjenje krvnog tlaka. U tkivima oko prijeloma dolazi do jakog krvarenja, tako da svi troje već pomalo ulaze u stanje dubokog šoka. Uskoro će im krvi tlak postati prenizak za opskrbu mozga kisikom i oni će umrijeti." "Sigurna sam da će mi taj podatak donijeti veliko olakšanje kad me zavežu za jedan od tih kotača," ogorčeno reče Jan. "Jednako kao i spoznaja da će lomljenje mojih nogu i ruku tebi donijeti fizičko zadovoljstvo." Milo je slegnuo ramenima. "Priznajem da imam jake sadoseksualne sklonosti, ali uvjeravam te da mi tvoja smrt ne bi donijela nikakvo zadovoljstvo." "Oh, sad mi je lakše," sarkastično je rekla. "Posebno nakon što si me prije dvije noći i sam pokušao ubiti..." "Pssst," upozorio ju je. "Dolaze." Okrenula se prema Ezekielu koji je vodio rulju prema kavezu. Tri žrtve su stenjale i trzale se na kotačima, ali činilo se da su već izgubili svijest. Možda je Milo ipak imao pravo, zaključila je. Spoznaja da će agonija kratko trajati ublažila je užas koji joj je stezao želudac. "Ah, demon se probudio," reče Ezekiel motreći Mila kroz 223

drvene rešetke kaveza. "Sad ćeš odgovoriti na moja pitanja. Jesi li stanovnik Babilona? Je li ti Nečastivi dao moć da se krećeš brže od normalnih Gospodovih stvorova?" "Zašto bih odgovorio na tvoja pitanja, Ezekiel?" nemarno upita Milo. "Povjerovat ćeš samo u ono što želiš. Zašto bih trošio dah?" "Ako ne odgovoriš dobrovoljno, ti i tvoja prijateljica ćete progovoriti pod prisilom," odgovori Ezekiel. "I obećajem ti da će muke koje ćete podnositi biti tisuću puta strašnije od boli prilikom lomljenja na kotaču." "Tko ti daje pravo da odlučuješ o tome?" upita Milo Ezekiela. "Bog mi daje pravo!" glasno odgovori Ezekiel. "Jer ovako govori Jahve Gospod: Kad te pretvorim u pusti grad, kakvi su gradovi u kojima više nitko ne boravi, i kada na tebe dovedem bezdane, da te velike vode prekriju, spustit ću te s onima koji su sišli u grob, k narodu pravednom, i smjestit ću te u najdublje zemljine predjele, u vječnu samoću, s onima što u grob siđoše, da se više ne vratiš u zemlju živih. Pretvorit ću te u užas, i više te neće biti. Tražit će te, ali te više nikada neće naći! - riječ je Jahve Gospoda." Gomila prošapta 'Amen'. Milo je ustao. "Tvoje ime nije Ezekiel," odlučno je rekao. "Ja jesam Ezekiel, Božji Čekić! "Ti si prastari, hrđavi kiberoid! Koji je tvoj pogonski broj i ime tvoga vlasnika?" Velike oči na dršku su zatitrale. "Što... što si rekao?" upita Ezekiel dok mu je glas zapinjao. "Čuo si me, kiberoidu!" poviče Milo. "Tvoj pogonski broj i ime tvoga vlasnika. Zakonski si mi dužan to reći!" Ezekiel se nagnuo unazad i pokušao ponovno progovoriti, ali iz njega su izlazili samo nizovi besmislenih zvukova. Milo se nasmijao i raširio ruke. Okovi oko ručnih zglobova se raspadoše. Dok se saginjao i trgao lance na nogama obrati se Jan, "Hrđavi k'o vrag!" Lanci su se raspali u njegovim rukama. Tada je krenuo. Drvene rešetke kaveza pukoše, a među ruljom se začuše prestrašeni povici koje su zamijenili uzdasi kad se Milo odjednom stvorio na velikoj Ezekielovoj glavi. Nešto je izvlačio i uskoro se na glavi 224

otvorila metalna ploča. Uvukao je ruke u otvor i izazvao Ezekielov krik. Bio je to jednoličan zvuk bez emocija, jednako kao i njegov govor, ali Jan je mogla osjetiti strašnu agoniju koju je on označavao. Skupina prljavih ljudi počela je užasnuto zavijati. Neki su pali na koljena, a drugi su se okrenuli i otrčali. Milo je zabacio glavu unazad i grohotom se nasmijao. Opet je imao onaj divlji izraz lica kojeg je Jan već vidjela u kontrolnoj sobi. Bio je nekako veći i zračio je snagom... i još nečim neprepoznatljivim. Napokon je izvukao ruke iz unutrašnjosti Ezekielove glave, te je prodorni krik postupno utihnuo. Milo se nagnuo prema Jan. "Dojmljivo, zar ne?" Jan je s nevjericom i strahom šutke zurila u Mila. "A sada, stari moj kiberoidu," reče Milo stroju, "uvuci ruku u kavez i nježno skini konope s moje prijateljice. Ako je samo ogrebeš skuhat ću ti mozak. Hajde!" Ezekiel je zadrhtao, a tada je polako pružio svoju mehaničku ruku. Jan je ustuknula kad je vidjela veliku oštricu koja je izvirila iz jednog od metalnih 'prstiju'. Ali Ezekiel je prerezao konope a da joj nije ni pokušao nauditi. Milo potom povika, "Nemoj samo sjediti, Jan. Dođi i pridruži mi se. Ovaj klopotavi stari stroj će nas besplatno prevesti do Nebeskog Tornja!" Jan je nesigurno izašla iz kaveza i prišla Ezekielu. Milo joj je pružio ruku i pomogao joj da se popne na uski rub koji je okruživao Ezekielovu glavu. Pokazao joj je i kako da se uhvati za male ručke na glavi. Kad se Jan namjestila Milo udari rukom po Ezekielovoj glavi. "Kiberoidu! Tvoj broj i ime tvojeg vlasnika!" Polako, kao da mu svaka riječ izaziva bol, stvorenje reče, "Moj operativni broj je 0008005. Vlasništvo sam Hilary Du Cann iz tvrtke Phobos." "Tako treba," pohvali ga Milo. Ezekiel ispusti neki duboki zvuk sličan rezanju. "Ali to je bilo... davno. Moj gospodar je mrtav... Imam novo ime..." Milo je ponovno gurnuo ruke u Ezekielovu glavu. Između dva kraja prelomljene žice iskočila je velika iskra. Ezekiel ponovno kriknu. "Nemaš novo ime!" vikao je Milo. "Još uvijek si 0008005 i 225

vlasništvo Hilary Du Cann!" "Da! Molim vas, nemojte više!" preklinjao je Ezekiel. "Dobro, 0008005, ali samo ako ćeš surađivati sa mnom," odgovori Milo. "Hoću! Hoću!" "Odlično! Za početak mi reci svoju šifru za promjenu programskih uputa!" "Ne... ne mogu! Pristup nije dozvoljen... neovlaštenim osobama... Aargh!" Jan više nije mogla slušati Ezekielove jauke. Pogledala je Mila. On se zadovoljno smijao. "Šifra... lozinka je Mozart — McCartney. Nove naredbe moraju se popratiti rječju 'Mozart-McCartney'." Milo se nasmijao. "Dobro. A sad me dobro slušaj. Brišem sve tvoje dosadašnje programske upute. Ja sam tvoj novi gospodar. Ime mi je Milo. Poslušat ćeš svaku moju naredbu. Mozart-McCartney. Razumiješ li?" "Da," reče Ezekiel. "Vi ste moj novi gospodar. Ime vam je Milo. Poslušat ću svaku vaše naredbu." "Jeste li čuli?" povika Milo ljudima koji su sa strepnjom promatrali što se događa. Nitko nije odgovorio. Neki su zaplakali. Milo se okrenuo prema Jan. "Kolo sreće se okrenulo, ha?" "Čini se da je tako," potreseno odgovori Jan. "Ali ne razumijem kako. Zašto te taj stroj odjednom sluša?" "To nije stroj, nego kiberoid. U njemu je ugrađen ljudski mozak... zapravo veći dio ljudskog mozga." "Zar je to nekoć bio čovjek?" "Ne. Njegov mozak potječe od nerođenog fetusa uzgojenog u nekom laboratoriju. Odgojen je tako da sluša naredbe gospodara, ali kako odgoj kiberoida nikada nije bio sto posto siguran ugradili su mu sigurnosni faktor... napravu povezanu izravno s centrima za bol. Kad bi kiberoid izmakao kontroli njegov je vlasnik mogao pomoću posebnog radio — signala aktivirati tu napravu. Ja sam je aktivirao ručno." Milo pokaže prema žicama u otvoru u glavi. "Uz to sam obnovio njegova sjećanja. Od sada bi trebao u potpunosti surađivati s nama, ali ja ću za svaki slučaj ipak ostati na dohvat aktivatora boli." 226

Udario je dlanom po Ezekielovoj glavi. "Slušaj me, 0008005. Naredit ćeš svojim sljedbenicima da nam donesu odjeću. Po mogućnosti čišću od ovih krpa koje imaju na sebi. Donijet će nam i naše oružje, te hranu i vodu. Razumiješ li?" "Razumijem, Milo." "Tad učini tako." Ezekiel je ponovio Milove upute prestrašenoj i zbunjenoj skupini koja ih je okruživala. Nakon kratkog razgovora tri žene su krenule po tražene stvari. Jedna od njih se vratila vrlo brzo i rasprostrla pred kiberoidom odjeću. Milo reče Jan, "Sidi i odjeni se. Ja ću ostati ovdje i paziti kako nam se prijatelj ponaša." Jan se spustila s kiberoidove glave i oprezno obišla njegove masivne noge. Još uvijek nije vjerovala metalnom stvorenju, unatoč njegovoj trenutnoj pokornosti. Pregledala je odjeću. Bila je prljava i smrdljiva, ali ipak bolja od one u kojoj su je zarobili. Odabrala je par širokih hlača s manje rupa, košulju od grube, teške tkanine i par iznošenih kožnatih čizmi. Dok se oblačila vratile su se i druge dvije žene s njenim i Milovim oružjem, te dvije posude s vodom i paketom hrane. Nervozno su spustile teret pred Jan i brzo se vratile medu ostale. Pritom su s nevjericom pogledavale prema Ezekielu. Kad se odjenula i namjestila pojas s oružjem, popela se ponovno na Ezekiela noseći sa sobom hranu i vodu. Milo joj je pokazao kako da spoji žice koje podražuju centar za bol, a tada je sišao da se odjene i uzme oružje. Jan je pogledala neobične prilike na kotačima. Užasavala ju je slika njihovih zdrobljenih udova, ali s olakšanjem je zaključila da su u nesvijesti ili mrtvi. Nadala se da je ovo posljednje. Milo joj se pridružio. Ona mu reče, "Mogao si i njih spasiti. Zašto nisi ni pokušao?" "Te igračke?" Letimice je pogledao u njihovom smjeru. "Ne, sve bi se dogodilo u pogrešno vrijeme. Morao sam kiberoida uloviti na prepad." "Mogao si to učiniti, Milo," hladno je nastavila Jan. "Ali želio si promatrati djevojčicu dok pati i umire, zar ne?" "Vjeruj u što želiš, meni je svejedno. Ali ne zaboravi da si ti još uvijek živa, a ove igrače su mrtve. Ili će to uskoro biti." 227

Da, živa sam, ali koliko još dugo? "Zašto ih zoveš igračkama?" "Zato što su upravo to. Točnije, to su bili njihovi djedovi i bake. Seksualne igračke, stvorene da pružaju svojim vlasnicima spolne užitke. Većina tih igračaka nije se mogla razmnožavati, ali preci ovih triju su to očito uspjeli." Iznenada je lupio dlanom po vrhu kiberoidove glave. "Hajde, 0008005, vrijeme je da krenemo. Ali prije toga imam još jedno pitanje za tebe — je li tvoje oružje još uvijek djelotvorno?" "Puške nisu, nemam streljiva za njih, ali laseri su u savršenom redu." "Odlično," zadovoljno reče Milo. "Vidiš li onu kuću trideset stupnjeva na lijevo? Onu najbližu nama. Pogodi je laserom." Snop metalnih cijevi na vrhu Ezekielove glave se okrenuo. Odjednom se između kraja jedne od cijevi i trošne kuće koju je Milo odabrao rasprostrla zraka žarko crvene svjetlosti. Istog trenutka čitava zgrada je planula. Ljudi su počeli užasnuto vikati. Milo je, očito zadovoljan sam sa sobom, naložio Ezekielu da uništi i drugu kuću. Kad se ova zapalila, iz nje se prolomiše krikovi. Uskoro su se otvorila vrata i iz kuće je istrčalo više mladih žena s malom djecom u rukama. Sve su izgledale izgladnjelo i lošega zdravlja. "Prestani!" povika Jan Milu dok je kiberoid laserom palio zgradu. Milo ju je ignorirao. Tek kad je čitava kuća gorjela naredio je Ezekielu da nanišani laser na drugu trošnu građevinu. Ubrzo je skoro čitavo naselje gorjelo i plamenovi su već dodirivali maskirnu mrežu nad gradom. "Zar je ovo bilo nužno?" povika Jan nadglasavajući pucketanje zapaljenog drveta i krikove ljudi u bijegu. "Kako možeš suosjećati s ovim smećem? Malo prije su te umalo ubili kako bi udovoljili svome Bogu." Ponovno je spustio šaku na kiberoidovu glavu. "Dobro, 0008005, krenimo sada prema gradu. Znaš li gdje je?" "Da," odgovorio je Ezekiel i počeo hodati. Uskoro su izašli ispod maskirne mreže te ih je na otvorenom dočekala jarka sunčeva svjetlost. Dok su išli prema gradu Jan se neprestano osvrtala prema crnom stupu dima i vatri koja je izgledala 228

kao jedina živa stvar u ovom beskrajnom pustom prostranstvu. Kiberoid se jako ljuljao dok je hodao i Jan se jedva držala za male ručke na njegovoj glavi za koje je Milo rekao da su služile kao pomoć inženjerima na održavanju. Rekao je i da Ezekiel sigurno ima pristup nekom izvoru energije na kojem je redovito obnavljao svoje energetske zalihe. Vjerojatno se on nalazi negdje u gradu. Nakon otprilike sat vremena putovanja Jan je laknulo kad je Milo naredio kiberoidu da stane. "Što se dogodilo?" pitala je Mila dok je on napeto motrio drveće s njihove lijeve strane. "Vidio sam da nešto svjetluca. Poput stakla. Sada je nestalo." "Ja nisam ništa vidjela." "Ne, nisi ni mogla," nemarno je odgovorio i uputio kiberoida da krene u lijevo. Ubrzo se drveće prorijedilo i pred njima se prostrla velika čistina. Na sredini je ležalo urušeno bijelo kamenje rasprostrto po velikoj površini. "Ovo su vjerovatno ruševine neke jako velike vile," reče Milo dok je kiberoid prilazio vanjskim zidovima. "Pitam se što je ovdje bljesnulo?" Naredio je kiberoidu da stane, a tada se obrati Jan, "Siđi i razgledaj ovo mjesto. Ja ću ostati ovdje kako ova fundamentalistička konzerva ne bi dobila neku lošu ideju." Jan je zahvalno sišla s Ezekielovih leda. "Idem prvo isprazniti mjehur," rekla je Milu i krenula prema najbližem kamenom bloku. Kad ga je zaobilazila zaustavio ju je prodorni krik... Okrenula se upravo u trenutku kad je kiberoid dohvatio Mila svojom snažnom mehaničkom rukom, bacio ga na tlo i zgazio golemom metalnom nogom.

26 "Tako ću se proslaviti među narodima, i svi će narodi vidjeti sud koji ću izvršiti i ruku što ću je na njih podići!" Ezekiel je iz sveg glasa izvikivao ove riječi i bez prestanka gazio po Milu. Jan je krenula prema njima, a tada zastane. Bilo je očito da ne može više ništa učiniti za Mila. Tijelo mu se već 229

pretvorilo u bezličnu masu krvavog mesa. Bio je mrtav. Milo besmrtnik — mrtav. Ezekiel je prestao gaziti po Milovim krvavim ostacima. Oči na dugačkim dršcima se okrenuše prema Jan. Snop cijevi na kiberoidovoj glavi također se okretao u tom pravcu. Jan se bacila na tlo i u posljednjem trenutku izbjegla crvenu zraku što je zasvijetlila nad njom. Prevrnula se, podigla na noge i sklonila iza velikog kamenog bloka. "Ja sam Ezekiel, Božji Čekić!" vikao je Ezekiel dok su goleme noge prilazile sve bliže Jan. Ostavljajući kameni blok između sebe i Ezekiela Jan je potrčala dublje u ruševine. Sklanjala se i obilazila oko razbacanih zidova nadajući se da će je kiberoid izgubiti u labirintu, ali njegov prodorni glas postajao je sve glasniji. "Zato, života mi moga — riječ je Jahve Gospoda — krvi ću te predati i krv će te progoniti: od krvi nisi prezala, krv će te progoniti!" Jan je potrčala brže. Skrenula je iza ugla... ... i našla se u slijepom hodniku. Urušeni zidovi i kameni blokovi tvorili su uski prolaz koji je završavao bijelim kamenim zidom previsokim da bi se preko njega mogla popeti. Bilo je prekasno za povratak; Ezekiel je bio preblizu. Našla se u zamci. Svijest koja je promatrala Jan nije bila ljudska i gledala ju je s objektivnošću koja je zastrašivala svojom apsolutnošću. Iako je imala organskih tvari u svojem sustavu, te su tvari bile umjetno proizvedene u nekom davno napuštenom laboratoriju i nedostajale su joj osobine zajedničke svim živim bićima. Entitet doslovce nije imao emocija; svijet kojeg je promatrao kroz bezbrojne senzore prihvaćao je bez straha, želja, znatiželje ili tumačenja. Bio je programiran da zaštiti samoga sebe, ali nije imao onaj unutrašnji poriv za samoodržanjem svojstven svim prirodnim organizmima koji se probijaju kroz genetsku vatru evolucije. Bila je to samo svijest, čista i jednostavna, i stoga u biti neživa. Ali u tom sistemu elektronskih i organskih spojeva spavala je druga svijest, a ta je bila ljudska. Prva svijest je nekoliko nanosekundi razmatrala problem, a tada je odlučila o njemu 230

obavijestiti drugu svijest... "Ashley. Probudi se." "Što je?" (' — razdraženo - ) "Pogledaj." Drugi um je pogledao. A tada (-reče-), "Isuse Kriste, što čekaš kokošji mozgu?" (-uzbuđeno-) "Pusti je unutra!" Kad je ugledala da se u zidu pred njom nekim čudom otvorio prolaz, Jan se bez razmišljanja uvukla unutra — i gotovo istog trenutka naišla na novi zid. Na svoje veliko razočarenje našla se u maloj, uskoj prostoriji u kojoj su jedina vrata bila ona kroz koja je upravo prošla. Okrenula se i ugledala Ezekiela kako se približava kratkim prolazom. "I Jahve Gospod mu reče, Prođi gradom Jeruzalemom i znakom 'tau' obilježi čela sviju koji tuguju i plaču zbog gnusoba što se u njemu čine!" Jan je panično pokušavala pronaći način da zatvori vrata, ali nije uspjela ništa otkriti. Ezekiel se zaustavio pred vratima i sagnuo. "A drugima reče na moje uši, Pođite za njim gradom i ubijajte bez milosrđa. Oči vaše nek se ne sažale, i nemajte smilovanja." Gurnuo je mehaničku ruku kroz otvor u zidu. Jan se privila uz zid. "Ne!" vikala je. "Ostavi me na miru!" Vrata su se naglo zatvorila i u sobici se začuo zveket kad je otrgnuti kraj Ezekielove metalne ruke pao na pod. Tada se pod počeo naglo spuštati pod Janinim nogama i ona shvati da se čitava prostorija kreće slično dizalima na Lordu Panglothu. Činilo joj se da se soba beskrajno dugo spuštala prije nego je usporila i napokon se zaustavila. Zadržala je dah kad su se vrata ponovno otvorila i propustila k njoj jarko svjetlo. Kad su joj se oči privikle na svjetlost vidjela je da se pred njom prostire golema prostorija bogato namještena kao kraljevske odaje na Panglothu. "Oprosti, svjetlo ti je vjerojatno prejako. Zasjenit ću ga. Prošlo je strašno mnogo vremena otkako smo ga zadnji put koristili." Prijateljski djevojački glas ju je ohrabrio. Zakoračila je u sobu, ali u njoj nije bilo nikoga. Svjetla su se prigušila i na sredini sobe se iznenada pojavio neki lik. Jan se čudila zašto ga prije nije vidjela. Dok se djevojka približavala Jan je iznenađeno ustuknula; na trenutak je pomislila da pred njom stoji Ceri. Ali iako je sličnost bila 231

upravo nevjerojatna, to ipak nije bila Ceri. Djevojčine su oči bile smeđe umjesto plavih, a i kosa joj je bila znatno svjetlija. Zaustavila se nekoliko koraka od Jan i toplo joj se nasmiješila. Nosila je neobičnu odjeću: vrlo uske plave hlače visjele su joj nisko na kukovima, a iznad njih je imala usku žutu košulju čije je krajeve svezala u čvor ostavivši struk otkriven. Noge su joj bile bose. "Bok, ja sam Ashley. Kako se ti zoveš?" veselo reče djevojka. Jan joj reče svoje ime, te upita može li sjesti. Tijelo joj je drhtalo. Protekli događaji budili su u njoj reakciju. "Naravno!" uzviknu Ashley. "Sjedni gdje god hoćeš." Jan se srušila u tapeciranu stolicu i obgrlila tijelo rukama. Krajičkom uma primijetila je da je Ashley ostala stajati. "Zašto te onaj kiberoid želi ubiti?" upita Ashley. Jan umorno zatrese glavom. "Ne znam. Mislim da je poludio. To je Milo rekao dok smo išli ovamo... da je kroz sve ove godine poludio... Milo je rekao da je jako, jako star... Milo je..." Nije jednostavno mogla prihvatiti da je Milo mrtav. Bilo je to nemoguće. "Milo je bio onaj čovjek što ga je kiberoid ubio prije nego te je počeo progoniti?" blago je upita Ashley. "Da. Vidjela si što se dogodilo?" iznenadila se Jan. "Ne, vidjela sam samo snimku. Je li ti to bio suprug?" "Ne... nije mi bio suprug," odgovori Jan uz tužan osmijeh. Pitala se što je Ashley mislila pod 'snimkom'. "Je li ti bio ljubavnik? Ili dečko?" Jan uzdahnu. "Ne. Nije mi bio čak ni prijatelj, barem ne pravi. Bio je jednostavno... Milo. Ne mogu vjerovati da je mrtav. Ne znam što ću bez njega." Na vlastito iznenađenje počela je plakati. Ali znala je da ne plače zbog Mila; plakala je zbog sebe. "Bez njega neću izaći iz ove pustoši." "Možeš ostati ovdje," predloži joj Ashley. "Koliko god želiš. Prošlo je mnogo vremena otkako sam zadnji put imala društvo." "Zar si ovdje sama?" "Jesam. Tu je samo Carl, ali on se ne računa. On čak nije ni čovjek, nego kompjuterski program, ali zovem ga Carl da bi bio bar malo čovječniji. Nije baš da djeluje..." Glasno je uzdahnula, a tada joj se lice ponovno razvedri. "Molim te, reci da ćeš ostati. Bila bih 232

jako sretna!" Jan obrisa oči i osvrnu se po velikoj prostoriji niskoga stropa. Tada se ponovno okrene prema Ashley. Činilo joj se da s njom nešto nije u redu, ali nije mogla odrediti što. "Kakvo je ovo mjesto?" upita. "Sklonište," odgovori djevojka. "Prvotno je služilo kao atomsko sklonište, ali kasnije su ga moji roditelji pretvorili u sklonište od Genetskih Ratova." Lice joj se uozbiljilo. "Nije im pomoglo. Jedan od posljednjih proizvedenih virusa uspio je proći kroz filtere i druge zaštitne barijere. Umrli su u onoj tamo sobi..." Ashley se okrenula i pokazala prema jednima od nekoliko zatvorenih vrata. "Ali ti si preživjela," zbunjeno reče Jan. Osjećaj da nešto nije u redu postajao je sve jači. "Oh, da, preživjela sam. Vjerojatno uvijek i hoću," činilo se da je ta činjenica nimalo ne veseli. Jan se uznemirila. "Ti si besmrtna!" povika. "Besmrtna si kao i Milo!" "Tvoj je prijatelj bio besmrtnik?" iznenadila se. "Mislila sam da su ih sve ubili još prije nekoliko stoljeća. U svakom slučaju, sad više nije besmrtan, zar ne?" Jan začuđeno nastavi, "Ali moraš biti besmrtna. Rekla si da su ti roditelji umrli za vrijeme Genetskih Ratova, a ne izgledaš nimalo starija od mene." "Koliko ti je godina?" upita Ashley znatiželjno. Uz nadu da djevojka neće promijeniti temu Jan odgovori, "Osamnaest... ne, sigurno mi je već devetnaest." Sjetila se da joj je prije dva ili tri mjeseca prošao rođendan, ali ona je već odavno izgubila pojam o vremenu. "Onda sam mlada od tebe. Meni je samo sedamnaest godina. I uvijek ću imati sedamnaest godina. Slatkih sedamnaest." Ponovno je čeznutljivo uzdahnula. Jan se počela pitati je li Ashley luda. Možda je i ona lutala opustošenim poljima, te je slučajno ušla u ovo čudno podzemno mjesto gdje izmišlja priče o svojoj prošlosti. Tražeći najbolji način da provjeri je li Ashley zaista luda, Jan upita, "Gdje nabavljaš hranu i vodu? Hoće li ih biti dovoljno za obje ako ostanem s tobom?" 233

"Oh," reče Ashley i položi prst na usne. "Nisam razmišljala o tome. Samo trenutak, pitat ću Carla." Na tren se uozbiljila, a tada se ponovno nasmiješi. "Carl kaže da može ponovno uključiti sintetizator hrane. Osnovni organski sastojci su smrznuti i za njihovo će otapanje trebati nešto vremena, ali vode možeš odmah dobiti. Pod kućom teče podzemni potok." Pokazala je prema podu. Jan je zurila u nju. Ona jest luda. "Hmm... taj 'Carl' je razgovarao s tobom i to ti rekao?" pitala je s oklijevanjem. Ashley kimnu glavom. "Izravno smo povezani." "Razumijem," reče Jan, kao da je time sve objašnjeno. "Dakle ovdje ima hrane i vode." Tek je sada postala svjesna strašne žeđi, pa se nadala da voda nije još jedna od Ashleynih fantazija. Ali djevojka je izgledala fizički zdrava, što znači da je negdje morala postojati voda. Pa ipak, Ashley nije spominjala da i ona nešto jede ili pije. "Zar ti i Carl ne trebate hranu i vodu?" upita šaljivo. "Rekla sam ti; Carl je kompjuterski program. Programi ne jedu niti piju." Uznemireno se meškoljila. "A što je s tobom?" Ashley se ugrizla za usnicu i spustila pogled. Nije odgovorila. "No?" nije odustajala Jan. "Pretpostavljam da ti moram reći," tužno reče Ashley. "Ionako bi prije ili kasnije doznala." "Što bih saznala?" "Ovo." Ashley je prišla naslonjaču gdje je sjedila Jan i pružila joj desnu ruku. Jan je zbunjeno pružila ruku da je primi... ... ali ruka joj je prošla kroz njeno tijelo kao da ono ne postoji. "Kužiš?" reče Ashley uz uzdah. Jan se sklupčala na naslonjaču i prestrašeno je zurila u Ashley. "Ti si duh!" povika. "Pa, neka vrsta." Jan se panično osvrnula. Raskošna soba se odjednom pretvorila u zastrašujuće mjesto. Bila je zarobljena u njoj nekoliko desetaka metara ispod površine Zemlje s tim stvorom. "Moram otići! Molim te, pusti me da odem!" molila je. "Sranje, znala sam da će se to dogoditi," reče Ashley povlačeći se unazad. "Čuj, nisam ja onakav duh kakav ti očito misliš 234

da jesam." "Nisi mrtva?" molećivo upita Jan. "Ma, mrtva sam," ogorčeno prizna Ashley. "Točnije, moj original je mrtav. Ja sam samo zapis." "Što?" "Zapis. Kopija. Nekoć davno, prije više stoljeća, živjela je prava, živa Ashley Vee. Kopija njene svijesti pohranjena je u kompjuteru, a ja sam ta kopija." "Ali ja te vidim," reče Jan. "Vidiš holografsku projekciju kojom upravlja kompjuter. Znaš što je hologram, zar ne?" Jan se sjetila 'zabava' koje su gledali Aristosi. Milo ih je zvao holografskim projekcijama, a također su bile nevjerojatno realistične. Malo se opustila. "Znači da ipak nisi duh...?" "Ne, nisam pravi. Samo elektronski. Molim te, nemoj ići. Nemaš se čega bojati. Molim te, reci da ćeš ostati." Jan je bila u nedoumici. Spoznaja da Ashley nije nadnaravno biće ju je umirila, ali djevojka ju je još uvijek uznemiravala. Holografski ljudi u 'zabavama' su također izgledali stvarno, ali oni nisu razgovarali s gledaocima. "Tko ti je... to... učinio? I zašto?" oklijevajući upita Jan. "Moji roditelji," odgovori Ashley. "Imala sam opasan hobi. Letjela sam u jedrilici. Znaš li što je jedrilica?" Jan skrušeno reče, "I predobro." Prepričala joj je svoj bijeg s Lorda Panglotha na japanskoj jedrilici. "Ne, ne mislim na to. To je zmaj. Moja je jedrilica izgledala kao avion, s pilotskom kabinom i svime. Zvala se Pegaz i imala je raspon krila veći od trideset metara. Mogla sam se uzdići stotine metara iznad Zemlje. Bilo je prekrasno. Ali roditelji su imali pravo. Srušila sam se. I umrla." "Sjećaš se svoje smrti?' prestravljeno upita Jan. "Oh, ne. Posljednji zapis moje svijesti snimljen je dva tjedna prije nego sam poginula, tako da se ne sjećam posljednja dva tjedna 'mog' života i nesreće. U svakom slučaju, moji su se roditelji bojali da ću poginuti, pa su me željeli na neki način sačuvati. Prvo su namjeravali usaditi zapis moje svijesti i sjećanja u moga klona, ali 235

iako su bili bogati nisu uspjeli urediti da me kloniraju. U vrijeme kad sam živjela kloniranje je bilo stogo zabranjeno. Zato su se odlučili za najbolje što su mogli. Hologram. Mene." Jan je u tišini proučavala Ashley. Iluzija je bila savršena. Bilo je teško povjerovati da ona nije od krvi i mesa. Tada reče, "Kako je to? Kako je to biti ovo što jesi?" Ashley se namrštila. "Pa, teško je to opisati riječima. Ali sigurno nije isto kao kad si živa... kad si prava." "Ali ti razmišljaš i osjećaš, zar ne?" "Da, razmišljam. Barem mislim da razmišljam. Teško je to pouzdano reći. Isto je i s osjećajima. Mislim da imam osjećaje, ali oni više nisu isti kakvi su bili dok sam bila živa. Razumiješ li me?" "Ne," priznala je Jan. Ashley uzdahne. "Teško je to objasniti... kao da su moji osjećaji imitacija osjećaja. Kao da su nestvarni. Da," kimnula je, "osjećam se nestvarno. Ali tome se ne treba čuditi... Na kraju krajeva, ja sam ipak samo elektronska sjena mog bivšega ja." Nasmijala se i dodala. "Ali znam da blijedim. Moji ljudski dijelovi nestaju. Bojim se da ću završiti kao Carl. A on je dosadan." Jan je pokušavala zamisliti kako se Ashley osjeća, ali to je prelazilo njene sposobnosti. "Koliko dugo si, hmm, ovakva?" "Samo malo, pitat ću Carla." Bez stanke je nastavila, "Četiri stotine tridesetdevet godina." "Tako dugo? Užasno! Što radiš ovdje dolje? Sigurno ti je strašno dosadno." "Dosadno mi je kad sam budna. Ali većinu vremena spavam. Nije to baš pravo spavanje — ne sanjam — jednostavno sam isključena. Dok sam budna mogu jako ubrzati vrijeme, a to pomaže. Da bih razgovarala s tobom morala sam jako usporiti svoj misaoni proces. Vrijeme mi nije ovako sporo prolazilo još od vremena kad sam imala posljednjeg posjetioca." "Kad je to bilo?" upita Jan. "Oh, prije nekih osamdeset godina. Zvao se Vic. Bio je to prilično zgodan dečko. Sklonio se u ruševine da bi pobjegao od pljačkaša koji su ga gonili. Ostao je ovdje deset godina, a tada se razbolio i umro. Nije mu se sviđalo ovdje, a to je bila šteta. Ono je 236

on." Ashley se okrenula i pokazala rukom prema jednom zidu. Istovremeno se svjetlo pojačalo i Jan u kutku sobe ugleda hrpu kostiju. Jan je bila zgranuta. "Ostavila si ga da ovdje leži?" "Što sam drugo mogla. Nedostaje mi materije, to znaš i sama," reče Ashley uz smijeh. "Nekoć sam imala par servo — mehanizama koji su čistili sklonište, ali pokvarili su se prije mnogo godina." Jan se uznemirila. "Rekla si da je Vic želio otići. Zašto nije?" "Oh, Carl ga nije pustio. Znaš, Carl je moj zaštitnik. Ne želi da se dozna za moje sklonište, pa nikada ne pušta goste da odu." "Znači li to da ni ja ne mogu otići?" upita Jan. Ashley značajno kimnu glavom. "Bojim se da je tako. To te neće smetati, zar ne?"

27 "Znaš li što mi najviše nedostaje?" upita Ashley. "Što?" "Letenje. Letenje u mojoj jedrilici bilo je savršeno. Obožavala sam biti na nebu." "Sve bi bilo bolje nego robijati ovdje," reče Jan. U skloništu je provela tek dvanaest dana, a već ju je to mjesto bacalo u očaj. U početku je cijenila sigurnost koju joj je ono pružalo, te vodu i hranu — makar i onako bljutavu — ali uskoro je postala nemirna. Činjenica da ne može napustiti sklonište pojačavala je odbojnost prema tome mjestu. Da je mogla sama birati, možda bi provela ovdje mjesec ili dva i bila bi prilično zadovoljna. No u ovim je okolnostima očajnički željela izaći na površinu, iako nije znala što bi učinila kad bi se vratila na opustošena polja. Uzdahnula je. Ashley ju je zabrinuto pogledala. "Žao mi je da ti se ovdje ne sviđa." Danas je na sebi imala kratke bijele hlače, bijelu majicu, bijele tenisice i čarape. Tu je opravu zvala 'teniskom odjećom'. Prije nekoliko dana Jan ju je upitala zašto se svaki dan pojavljuje u drugoj odjeći. Ashley je slegnula ramenima i odgovorila, 237

"To je mojim roditeljima davalo osjećaj realnosti. Holografski su me snimali u mnogo raznolike odjeće, te je ona sada zajedno sa mnom spremljena u kompjuteru. Osim toga, još uvijek mi je važno da izgledam privlačno. Mama je uvijek govorila da sam uobraženi mali ekshibicionist, ali mora se priznati da sam bila zgodna, zar ne?" Okrenula se da se pokaže. Jan je sumorno odgovorila, "Da, bila si. Vrlo." Činjenica da je Ashleyno prekrasno tijelo netjelesno poput sjene počela ju je smetati iz više razloga. A njena nevjerojatna sličnost sa Ceri još je više poticala Janinu nelagodu. Još jedan razlog da pobjegne iz skloništa i vrati se na površinu... "Ne sviđa mi se što sam zatočena. Kad bih barem mogla svakodnevno izaći na nekoliko minuta na svježi zrak, sigurno bih lakše podnosila život ovdje." "Jan, što se mene tiče možeš dolaziti i odlaziti kako želiš, ali znaš i sama da je tu Carl glavni, a on ti ne vjeruje." "Znam." Jan je pokušala nekoliko puta razgovarati izravno s Carlom. Bilo je to neugodno iskustvo razgovarati s glasom lišenim tijela koji je zvučao ljudski, ali su mu odgovori bili strašno neljudski. "Osim toga, bolje je da se ne izlažeš opasnostima koje gore vrebaju. Onaj ludi kiberoid te vjerojatno još uvijek traži." "Rekla si da ga Carl nije vidio već više od tjedan dana." "Nije ga vidio oko vile, ali Carlovi senzori ne sežu daleko. Možda te kiberoid čeka u obližnjem šumarku." "Da, možda," zabrinuto je odgovorila Jan. Još uvijek je noću sanjala Ezekiela. Trčala je kroz beskrajni kameni labirint, a kiberoid ju je pratio vičući svoje besmislene riječi o smrti i osveti dok su iza njega ostajali krvavi tragovi. Krv je bila Milova... "Što je s Nebeskim Gospodarima? Jesu li na vidiku?" "Pitat ću Carla," rekla je Ashley. "Da. Prije nekoliko sati jedan je preletio točno iznad vile." "Prokletstvo." Carl je svakodnevno bilježio prolaske Lorda Panglotha ili Mirisnog Lahora. General nije odustajao. Jan se stresla od pomisli što bi joj učinio kad bi mu ponovno dospjela u ruke. "Vidiš?" rekla je Ashley kao da joj čita misli. "Za tebe je mnogo bolje da ostaneš sa mnom. Dođi, ne budi tako mrzovoljna i pričaj mi još nešto o svojim pustolovinama." 238

Ashley je pokazivala nezasitno zanimanje za Janin život i Jan joj je morala satima pričati o Minervi i događajima koji su slijedili nakon bombardiranja i njenog zarobljavanja. "Pustolovinama? To nisu bile pustolovine. To je bio pravi košmar." Koji se nastavlja, dodala je u sebi. "Meni to zvuči kao pustolovina," rekla je Ashley. "Hajde, pričaj mi ponovno o Princu Casparu. Zvuči tako sanjarski." Jan je uzdahnula. "Što ti još mogu reći o njemu?" "Pričaj mi kakav je bio u krevetu." Jan se iznenadila. "Zašto te to zanima?" "A što misliš?" vragolasto upita Ashley. "Ne želim biti nepristojna," polako reče Jan, "ali ne razumijem kako te može zanimati seks kad nemaš, hmm, tijela." "Ali rekla sam ti da još uvijek imam osjećaje. To su više sjećanja na osjećaje nego pravi osjećaji, ali ipak..." "Osjećaje..." namrštila se Jan. "Razumijem da imaš osjećaje, ali seks je apetit." "Oh da, imam ja i apetite. Oni su isto što i osjećaji, zar ne?" "Pretpostavljam da jesu," složila se Jan. "Moji su apetiti spremljeni zajedno sa svim mojim drugim osobinama," nastavila je Ashley. "Nisu o tome razmišljali kad su me stvarali. To ne bi smetalo da su me prebacili u klonirano tijelo, ali u ovom stanju, naravno, ne mogu zadovoljavati svoje apetite. U početku je bilo grozno; stalno sam bila gladna. Tada su tehničari napravili neke prepravke i ublažili su mi apetit za hranu. Znanstvenici su rekli da ne mogu ukloniti sve moje apetite, a da ozbiljno ne promjene moju osobnost." Jan je pokušavala zamisliti kako se osjeća svijest lišena tijela. Zamišljala je kako je to gladovati više od 400 godina i istovremeno znati da nikada više nećeš jesti. "Jadnice," rekla je. "Oh, navikla sam ja na to," veselo je rekla Ashley. "Osim toga, apetiti mi, kao i 'osjećaji', pomalo slabe i jednog dana će jednostavno nestati." "Ali još uvijek imaš... spolni nagon?" "Da. Tako nekako. Bilo je teško dok je Vic bio ovdje. Rekla sam ti da je bio jako zgodan, zar ne?" Zamišljeno je pogledala prema 239

kostima uz zid. "I njemu je to smetalo. Znao je potpuno izluditi zbog toga što me ne može dotaknuti." Jan je u potpunosti suosjećala s mrtvim Vicom. "Jesi li ikada imala ljubavnika? Dok si bila živa, naravno." "Kako da ne. Imala sam dvojicu. Jedan od njih bio je moj učitelj letenja. Već je prošao tridesetu godinu, ali bio je divan. Jednom smo to učinili u njegovoj jedrilici, pet tisuća metara nad Zemljom. Predivno!" Zatresla je glavom prisjećajući se događaja. "Hajde, pričaj mi kako je bilo s princom Casparom. Želim sve čuti!" Prošla su još tri beskonačna dana. Jan se osjećala sve više sputana u dubokom skloništu koje se sastojalo od pet odvojenih prostorija. Uz veliku dnevnu sobu nalazile su se dvije spavaće sobe — u jednoj od njih bile su kosti Ashleyinih roditelja - te kuhinja i kupaonica. Osim tih pristupačnih dijelova, sklonište je sadržalo i nekoliko skrivenih prostorija s različitim strojevima, medu kojima je bio i projektor koji je stvarao Ashleyenu holografsku sliku. Carl je objasnio Jan da energija za sve te strojeve potječe od topline iz dubokih slojeva Zemlje. Nastojeći nagovoriti Carla da je pusti Jan je sve više vremena provodila u razgovorima s 'njim', iako se Ashley to nije nimalo sviđalo. On je uporno odbijao razgovarati o razlozima zašto je drži zatočenu, ali bio joj je voljan dati sve druge informacije koje su je zanimale. Da bi ublažila dosadu pitala ga je o starom svijetu prije Genetskih Ratova, pitajući se hoće li se Milove priče potvrditi kao istina ili kao laž. Umjesto odgovora, Carl je prigušio svjetla i u zraku se pojavila slika. Najavio je da će prikazati niz emisija vijesti iz toga vremena, na što je Ashley nezadovoljno uzdahnula. "Oh Bože, kao da sam se vratila u školu..." Čitava dva dana Jan je kao opčinjena gledala slike i slušala različite glasove iz prošlosti. U početku je malo toga razumijela — mnoge su joj riječi bile potpuno nepoznate ali malo po malo uspjela je sve to povezati u smislenu cjelinu. Događaji su se uklapali u Milove priče i u ono malo što je doznala od Ceri. Davno prije Genetskih Ratova svijet se suočio sa dvije ozbiljne prijetnje; prva je bilo nuklearno oružje, koje je u početku bilo pod kontrolom dviju velesila, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih 240

Američkih Država. Krajem dvadesetoj stoljeća nuklearno oružje se proširilo u mnoge druge zemlje na što su se dvije velesile jako uznemirile. Tada je na Srednjem Istoku započeo rat 'Mali Armagedon' u kojem je prvi puta poslije drugoga svjetskoga rata upotrebljeno nuklearno oružje. To je početkom dvadesetprvog stoljeća dovelo do stvaranja Sovjetsko —Američke Unije. Unija je prvo uvela zabranu posjedovanja nuklearnog oružja. Tome su se ultimatumu usprotivile mnoge zemlje, to jednako one koje su posjedovale vlastite arsenale nuklearnog oružje, primjerice Francuska, kao i Federacija Islamskih Zemalja koja je pobijedila u 'Malom Armagedonu'. Unija je nemilosrdno odgovorila na njihovo protivljenje. Prema komentatorovom izvješću, uz pomoć 'orbitnog radarskog oružja' je vlastitim nuklearnim oružjem 'kirurškom preciznošću uklonila problematična područja'. Kad se prašina slegla Federacija Islamskih Zemalja se ponovno raspala na nekoliko pojedinačnih zemalja, a od Francuske je ostala tek mala poljoprivredna zajednica. Druge zemlje su poučene njihovim iskustvom predale Uniji svoje oružje Kad se uvjerila da nigdje u svijetu više ne postoji takve oružje niti sredstva za njegovu proizvodnju Unija je uništile vlastiti nuklearni arsenal i preostale nuklearne reaktore Time je završilo nuklearno doba. Druga velika prijetnja čovječanstvu pojavila se osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, iako je vjerovatno postojala i ranije ali je prošla neopaženo. Bila je to bolest uzrokovana 'lentivirusom', odnosno virusom koji je inače napadao životinje. Vjerovalo se da je virus preskočio 'vrsnu barijeru' i proširio se s afričkih majmuna na ljude. Virus se brzo širio tako da je krajem dvadesetog stoljeća svaki deseti stanovnik Zemlje bio zaražen. Doslovce je desetkovao ljudsku populaciju. Kao lentivirus posjedovao je genetske karakteristike zbog kojih se je protiv njega bilo teško boriti. Genženjeri — koji su se u tim starim izvještajima zvali 'mikrobiolozi' — su godinama bezuspješne pokušavali proizvesti cjepivo. Istovremeno su na uništavanju virusa radile mnoge grupe genženjera. Jedan od pokušaja bio je da se proizvede vlastiti virus — 241

umjetni virus 'ubojica' s nešto izmijenjenim genetskim materijalom pravoga virusa. Virus je genetski nametnik — on ulazi u stanicu i otima staničnu DNA kako bi se umnožio. Očekivalo se da će virus ubojica potražiti i uništiti uzročnika bolesti u zaraženom sustavu, te istovremeno prodrijeti u zahvaćene stanice i umetnuti modificiranu DNA u staničnu jezgru gdje bi ona neutralizirala virusnu DNA i tako spriječila dalje razmnožavanje virusa. Da bi se ta teorija pretvorila u djelotvornu stvarnost trebalo je poduzeti velike korake u kartiranju i manipulaciji ljudske DNA. Težinu tog zadatka najbolje opisuje činjenica da je lanac DNA svakog ljudskog bića toliko dugačak da bi se njime mogla 8.000 puta premostiti udaljenost između Zemlje i Mjeseca. Međutim, zadatak je ipak uspješno obavljen. Sintetski virus je istovremeno djelovao kao lijek i kao savršeno cjepivo, pa je bolest brzo iskorijenjena. Ali veliki napredak postignut u ljudskom genetskom inženjerstvu prilikom stvaranja sintetskog virusa imao je za ljuski rod mnogo veće posljedice: na isti način kako su se virusom liječile zaražene stanice mogla se sada na najrazličitije načine modificirati DNA. Mogla se promijeniti tako da se usavrši imunološki sustav, uklone bolesti poput raka, produži životni vijek... a sve je to na kraju sjedinjeno u Primarnom Standardu. Genetsko inženjerstvo je postiglo napredak i u drugim područjima — stvorene su nove sorte žitarica koje su bile otporne na bolesti i mogle su se uzgajati na neplodnom tlu; silikonske čipove su zamijenili 'bio — čipovi', što je pridonijelo razvoju kompjutera; proizvedeni su novi oblici bakterija sposobnih za izvođenje najrazličitijih industrijskih procesa, od proizvodnje jeftinog goriva do izrade imitacije drvene kaše od koje se proizvodio papir; postojale su i biološke energetske stanice koje su pomoću sintetskog klorofila pretvarale sunčevu energiju u elektičnu... Popis čuda bio je beskrajan. Činilo se da će se sve tradicionalne ljudske pokore pomalo iskorijeniti. Genženjeri su svijet doveli na prag pravoga zlatnoga doba. Ali ono nikada nije započelo. Prema glasu iz prošlosti koji je pratio slike na lebdećem 242

ekranu, stvaranje novog genetski promijenjenog čovjeka po pravilniku o Primarnom Standardu dovelo je neposredno do Genetskih Ratova. Do tada su Ujedinjeni Narodi posjedovali stvarnu moć jer je iza njih stajala Sovjetsko —Američka Unija. Bili su dovoljno utjecajni da nametnu svoja pravila u područjima mikrobioloških istraživanja i genetske manipulacije koja su bila zabranjena ali, kao što je i Milo rekao, stvaranjem Primarnog Standarda veće su se države raspale na nezavisne državice. Raspadanjem Amerike i Sovjetskog Saveza na manje države raspala se i Unija, a time je pak zauvijek oslabljena moć Ujedinjenih Naroda. U zbrci koja je uslijedila vlast su preuzele multinacionalne tvrtke koje su se većinom obogatile na genetskom inženjerstvu. Ujedinjeni Narodi su se pretvorili u pravosudnu agenciju, te su time ukinuta sva ograničenja na polju genetskog inženjerstva. Tvrtke su mogle raditi što god su htjele. Čak i prije toga kolale su glasine da bogataši i moćnici eksperimentiraju na zabranjenim poljima. Prepričavale su se priče o nevjerojatnim tvorevinama skrivenim iza zaključanih vrata; o milijarderima koji su opremali svoje otoke i posjede najrazličitijim egzotičnim stvorenjima — seksualne fantazije postale su stvarnost; a čule su se i priče da glavešine država i tvrtka sastavljaju tajne vojske od strašnih stvorenja koja su ništa drugo do živo oružje. Sve su se te glasine potvrdile. Nakon propasti Ujedinjenih Naroda i Unije tvrtke su počele međusobno ratovati. Nezavisne države su uvučene u sukobe, jer su morale odabrati kojoj će tvrtki iskazati povjerenje. Tako su započeli Genetski Ratovi. Nakon deset godina ratovanja s genetski proizvedenim vojskama, Ratovi su ušli u novu, smrtonosniju fazu kad je jedna od tvrtki započela rat mikroorganizmima — onim za što su se sve tvrtke u početku zaklinjale da neće upotrijebiti. Bio je to početak kraja. Prvi ciljevi bila su polja — usjevi žitarica i tome slično. Slijedile su gljive koje su izjedale vitalne dijelove elektronskih sistema, kao i gotovo sve drago. Na kraju se dogodilo i ono neizbježno — oslobođeni su novonastali virusi koji su za ljude bili 243

smrtonosni. Milijuni i milijuni su umrli. Čitavi gradovi opustjeli su preko noći. Civilizacija se našla pred slomom. Carl je obavijestio Jan da je to posljednja vijest koja je snimljena na kaseti. Jan se duboko dojmilo ono što je u posljednja dva dana vidjela i čula, a najviše od svega potresao ju je izvještaj iz Minerve neposredno nakon što je utvrđena kao nezavisna država. Zaplakala je kad je vidjela kako je Minerva nekoć izgledala, a kakav je jadan ostatak tog velikog društva bila njena Minerva. S nevjericom je, također, shvatila da su prvi Minervani zaista upotrebljavali Staru Znanost. Milo je ipak imao pravo kad je tvrdio da se samo stvaranje društva, u kojem su žene prevladale prirodne razlike među spolovima, temeljilo upravo na radu genženjera. Ali iako se to protivilo svemu što su je podučavali njeni religiozni učitelji, shvatila je da se sada može suočiti s tim znanjem. Najvažniji od svega bio je minervanski ideal, i ona je osjećala golemi teret odgovornosti koji je preuzela kad je igrom sudbine, ili voljom Velike Majke, postala posljednji živi nosilac tog ideala. Morala ga je održati na životu i učiniti sve da on ponovno procvate... Male su nade za to, ogorčeno je pomislila. Prošla su još dva dana i Jan je zbog načina na koji je Carl izbjegavao razgovor o njenom oslobađanju počela sumnjati da on nije taj koji je drži zatočenu, već Ashley. Ta je ideja imala smisla. Ashley je u svim dragim područjima imala apsolutnu vlast nad Carlom. Odlučila je zadržati Jan uz sebe, ali je za to optužila Carla kako ne bi navukla Janin bijes. Pretpostavljajući da je to tako Jan je shvatila da se od sad mora poduzeti sve kako bi uvjerila Ashley da je mora osloboditi. Ali kako? Rano ujutro šesnaestog dana zatočeništva Jan je u kupaonici podrezivala kosu. Već je odavno zaključila da joj dugačka kosa kakvu su nosili Aristosi previše smeta, te bi je stoga trebala skratiti. Gledala je svoj odraz u zrcalu kad joj na um padne moguće rješenje njenih problema. Protrnula je kad joj je u glavi poput proljetne mladice odjednom propupao plan. Mladica je rasla... pustila je 244

korijenje, raširila lišće i zametnula cvijet koji je napokon rastvorio latice. Imala je rješenje.

28 Skrivajući uzbuđenje Jan uđe u dnevnu sobu i mirno pozove, "Ashley, jesi li ovdje?" "Naravno," začuo se glas i Ashley se stvorila pred Jan. Danas je nosila dugačku crnu haljinu koja joj je ostavljala prsa otkrivenima. Izgledala je vrlo lijepo. "0 čemu želiš razgovarati?" pitala je. "O letenju." Ashleyno lice se ozarilo. "Moja omiljena tema!" "Znaš li da bi ti mogla ponovno letjeti?" Ashley je zurila u nju. "Što to govoriš? Nikad više neću letjeti. Zarobljena sam u ovom skloništu kao i ti. Ne, više sam zarobljena nego ti. Ja sam u kompjuteru. Ti to znaš." "Da. Mnogo sam naučila o kompjuterima. Prvo od Mila, a sada i od Carla. Pričala sam ti o Milovom planu, zar ne? Naumio je ući u Nebeski Toranj i pomoću tamošnjeg kompjutera pozvati Nebeskog Anđela iz svemira." "Da, da," nestrpljivo reče Ashley. "Ali kakve to veze ima sa mnom?" "Ti i Carl se možete odvojiti od kompjutera, zar ne? Mislim na vaše bitne dijelove. Programe." "Naravno. Na istom smo softveru. Zašto?" "Mogu li se vaši programi prenijeti u neki drugi kompjuter? Na primjer onaj u gradu?" upita Jan. "Vrlo vjerojatno," reče Ashley. Nakon kratke stanke doda, "Upravo sam pitala Carla i on kaže da je to moguće. Svi kompjuterski sistemi s bio —čipovima su kompatibilni." "Kad bih uzela vaš 'software', odnijela ga u grad i umetnula u kompjuter u Nebeskom Tornju, ti i Carl biste ponovno oživjeli, zar ne? U onom komjuteru?" "Da," reče Ashley dvoumeći se. "Uz uvijet da onaj kompjuter još uvijek radi..." 245

"Radi. Milo je stupio s njim u vezu iz Panglothove kontrolne sobe." "Pa?" reče Ashley slegnuvši ramenima. "Kakve bih ja koristi imala od toga da me preseliš u drugi kompjuter? Tamo čak ne bih imala svoju holografsku sliku." "Nisam još završila. Kad biste ušli u taj kompjuter, ti i Carl biste mogli njime upravljati, zar ne? Mogli biste preuzeti njegove funkcije?" "Da," odgovori Ashley uz nestrpljivi uzdah. "Ali samo ako najprije odstraniš njegov originalni softver." "Dobro. Tada biste ti i Carl mogli učiniti ono što je Milo namjeravao. Možete li pomoću kompjutera u Nebeskom Tornju poslati signal u svemir koji će nam poslati Nebeskog Anđela?" "Pretpostavljam da bi Carl mogao," namršteno odgovori Ashley. "Ali ja još uvijek ne vidim smisao svega toga." "Kad dobijem Nebeskog Anđela mogla bih izvaditi tvoj softver iz kompjutera u Tornju i umetnuti ga u onoga u Nebeskom Anđelu. Što bi se tada dogodilo?" Ashley je neko vrijeme šutjela. Jan je pretpostavljala da razgovara s Carlom. Tada joj se oči raširiše od uzbuđenja, te ona reče, "Povezala bih se sa svakim Anđelovim senzorom. Mogla bih upravljati svakim njegovim pokretom. Bila bih Nebeski Anđeo!" "To sam i mislila," zadovoljno reče Jan. "Što čekamo?" povika Ashley. "Krenimo odmah. Pokazat ću ti kako se uzima softver." "Smiri se," upozori je Jan. "Znaš i sama da je to nemoguće." Ashley je prestrašeno pogleda. "Zašto? Zašto je to nemoguće?" zahtijevala je. "Kao prvo, ja ne mogu izaći odavde. Carl me neće pustiti." "Zar samo to?" reče Ashley s olakšanjem. "Ne brini, već ću ja to srediti." Nisam ni sumnjala, pomisli Jan. Jan se spremala krenuti. Što se trenutak polaska više bližio sve se manje željela vratiti na površinu. U skloništu je ipak bila na sigurnome, dok su je na površini čekale bezbrojne opasnosti. Unatoč oružju kojim ju je Ashley opremila vjerovala je da su joj izgledi da 246

živa stigne do Nebeskog Tornja zanemarive. Čak i ako stigne do grada, ondje još uvijek može podleći smrtonosnim virusima ili sporama. Kad joj je Jan povjerila svoje bojazni, Ashley se posavjetovala s Carlom i veselo rekla, "Pa možeš odjenuti zaštitno odijelo!" U spavaćoj se sobi otvoriše vrata koja su do sada bila skrivena, te iza njih Jan ugleda niz jednodijelnih odijela od nekog glatkog bijeloga materijala. Izabrala je jedno od njih i pažljivo ga pregledala. Imalo je kukuljicu koja je pokrivala čitavu glavu. Kao i sva Ashleyina stara odjeća koju je Jan sada nosila umjesto smrdljivih krpa Ezekijelova naroda, odijelo je unatoč starosti bilo dobro uščuvano. Pitala je Ashley o tome. "To vjerovatno ima neke veze s nedostatkom zraka," nezainteresirano je odgovorila Ashley. "Carl istjera sav zrak iz skloništa dok nemamo, hmm, goste. Također snižava i temperaturu. Hajde, obuci ga." Jan je poslušno navukla zaštitno odijelo i zatvorila sve zatvarače. Navirivala se kroz prozorčić na kukuljici. Ispod prozorčića je virila kratka cijev kroz koju je ulazio zrak svaki puta kad je udahnula. Pretpostavljala je da se u cijevi nalaze filtri koji zadržavaju štetne organizme. Ashley je potvrdila tu pretpostavku. "Jesu li djelotvorni?" pitala je Jan. "Ne znam. Odijela su bila namijenjena za posebne prilike, kad bi mama i tata morali iz nekog razloga izaći na površinu. Ali nisu ga nikada upotrijebili. Virusi su prodrli u sklonište." "Kroz jednake ovakve filtere?" upita Jan dok joj srce brže zakucalo. "Vjerojato," oklijevajući odgovori Ashley. "Onda je ovo gubitak vremena," reče Jan dok je skidala kukuljicu i zabacila je tako da joj visi niz leda. Odlučila je ipak zadržati odijelo. Njegov je materijal bio vrlo čvrst i pružat će joj barem nekakvu zaštitu u pljesnivom krajoliku. Carl joj je savjetovao da iz male oružarnice odabere dvije naprave slične puškama. Objasnio joj je da je jedna od njih laser. Druga je ispaljivala 'pametne' eksplozivne projektile. "Kad ti se cilj nalazi u sredini nišanske sprave na vrhu oružja, samo pritisni okidač. 247

Slika u nišanskoj spravi se upisuje u projektilov 'mozak', te on izvodi sve potrebne manevre da bi stigao do cilja. U dodiru s ciljem eksplodira." Jan se to duboko dojmilo. Bila je sigurna da će joj oružje biti dovoljno da se obrani od Ezekiela ako ga sretne. "Obnovio sam energetske jedinice u oba oružja," reče Carl, ali tada doda, "Laser bi trebao dobro raditi, ali za drugo oružje ti ne mogu jamčiti. Moguće je da je municija već potpuno neupotrebljiva." "Krasno," promrmlja Jan. Sada je stajala u dnevnoj sobi i ponovno provjeravala oružje, pojas sa sabljom i naprtnjaču s hranom i vodom. "Jesi li spremna?" nestrpljivo upita Ashley. Djelovala je uzbuđeno. "Mislim da jesam," nesigurno odgovori Jan. "Carl i ja ćemo se sada isključiti. Nakon toga otvorit će se ploča i otkriti kompjutersku tipkovnicu. Je li ti Carl objasnio kako ćeš izvaditi softver?" "Jest." "Dizalo radi automatski. Carl kaže da na vidiku nema ni kiberoida niti Nebeskih Gospodara." "Dobro," tiho reče Jan. "Ako je to sve, mi odlazimo... Oh, Jan, bit ćeš vrlo pažljiva sa softverom, zar ne? Znam da nisam živa, ali ipak ne želim umrijeti. Ponovno." "Ne brini. Dobro ću te čuvati." Ashley je nestala. Zavladala je tišina. "Ashley, Carl?" pozove Jan. Nije bilo odgovora. Odjednom se osjetila usamljenom. Trgnula se kad se pred njom na zidu otvorila ploča otkrivajući iza sebe niz malih žaruljica. Prišla je tipkovnici i pritisnula dvije tipke kako ju je podučio Carl. Na tipkovnici se rastvorio procjep, te Jan posegnu rukom u njega i izvuče softver. Iznenadila se kad je vidjela da je to mali metalni valjak deset centimetara dugačak i četiri centimetara širok. Teško je mogla povjerovati da se u njemu nalaze sva Ashleyna sjećanja, osjećaji i um, a uz to još i Carl. Pažljivo je smjestila valjak u naprtnjaču i krenula prema dizalu. Kad se približila vrata dizala se otvoriše. 248

Zastala je kad je ugledala Ezekielovu metalnu ruku koja je još uvijek ležala u dizalu. Prekoračila ju je i izgurala nogom u dnevnu sobu. Vrata se zatvoriše. Kad su se vrata ponovno otvorila Jan je zaslijepila jarka sunčeva svjetlost. Gušio ju je odvratni smrad plijesni. Poželjela je ponovno navući kukuljicu, ali bojala se da će joj ona smanjiti vidokrug i oslabiti sluh. Morala je biti spremna na svaki Ezekielov trag. Prostor medu kamenjem bio je prazan. Pažljivo je izišla iz dizala držeći laser u pripravnosti. Drugo joj je oružje i dalje visilo preko ramena. Polako je pratila svoje tragove od prije devetnaest dana sve dok se nije približila mjestu gdje je Milo poginuo. Zastala je uz bijeli kameni blok još uvijek očekujući da će se svakog časa pred njom stvoriti kiberoid. Napokon je prišla mjestu Milove smrti. Od njega su ostale još samo kosti. Životinje su mu pojele meso, a kukci su očistili sve organske ostatke s njegovih kostiju. Sjajile su se! Čučnula je kraj njih. Nisu to bile obične kosti. Izgledale su kao da su napravljene od mješavina metala i neke druge tvari. Nijedna od njih nije bila oštećena u Ezekielovom napadu. Čak je i Milova lubanja ostala netaknuta. Plavkasto je sjala, kao i sve druge kosti. Jan je pružila ruku i oprezno prstima dodirnula lubanju. Tada je donijela odluku, provukla prst kroz očnu duplju i podigla lubanju. Bila je vrlo lagana. Oprezno se osvrnula uokolo, a zatim je skinula naprtnjaču i spremila u nju Milovu lubanju. Tek tada je krenula dalje prema gradu. Sredinom podneva stigla je do vanjskih rubova grada. Do sada je sve prošlo bez većih neprilika, osim što je susrela jednog velikog gmaza. Trčao je prema njoj rušeći drveće, ali ona ga je pogodila laserom i zaustavila prije nego joj se opasno približio. Ezekielu nije bilo traga, ali Jan se nije mogla otresti osjećaja da je negdje u blizini i da je prati. Periferni dio grada sastojao se od ruševina privatnih kuća sagrađenih na prostranim zemljištima. Gljive ovdje nisu uspijevale u 249

jednakom obilju kao u šumama, primijetila je. Zastala je da se odmori i sjela na ostatak kamenog zida. Odložila je laser na zid tako da joj bude nadohvat ruke, te izvadila mješinicu iz naprtnjače i napila se vode. Nekoliko minuta kasnije odlučila je krenuti dalje, ali prije toga je navukla kukuljicu. Možda joj neće nimalo koristiti, možda je neki od dizajniranih virusa već harao njenim tijelom, no tako se osjećala sigurnije. Dok je hodala neprestano se osvrtala držeći laser u pripravnosti. Nije smjela dozvoliti Ezekielu, ili bilo kome drugome, da je uhvati nespremnu. Povremeno je pogledavala i prema bistrom plavom nebu, ali Nebeski se Gospodari nisu pojavili. Što je dalje prodirala u grad gljiva je bilo sve manje. Činilo se kao da su te ogavne izrasline izbjegavale ovo mjesto i poštedjele ga tako strašne smrti. Bilo je vruće i Jan se znojila pod kukuljicom, ali ipak ju je odlučila zadržati. O tome što će učiniti kad ožedni ili kad će morati isprazniti mjehur razmišljat će kad za to dođe vrijeme. Prošla je kraj nekih vozila. Neka su imala kotače, ali mnoga nisu, pa se Jan čudila kako su se ova posljednja kretala. Povremeno je zavirivala u njihovu unutrašnjost, ali jedini tragovi njihovih pokojnih vlasnika bili su dijelovi odjeće. Presvlake na sjedalima djelovale su posve novo. Zgrade su postajale sve veće dok im se Jan polako približavala. Gornji dio Nebeskog Toranja se još uvijek nazirao negdje u daljini, ali Jan se činilo kao da mu se uopće nije približila. Uznemirila se kad je vidjela da je Sunce već na zalazu. Njeni koraci su odzvanjali uskom uličicom. Držala se sredine ceste i uznemireno se okretala prema zatvorenim vratima i zamračenim prozorima. Osjećaj da je netko promatra bio je sve jači. Zastala je i pažljivo osluhnula. Da je Ezekiel bio u blizini sigurno bi čula njegove teške korake. Ali vladala je potpuna tišina. Krenula je dalje čvrsto stežući laser. Sunce je zamiralo iza visokih građevina. Dugačke sjene širile su se umjetnom dolinom kroz koju je koračala. Željela je da je Milo sada s njom, usprkos svemu što je prema njemu osjećala. Pomislila je 250

na njegovu lubanju spremljenu u naprtnjači i ponovno se zapitala zašto ju je uzela. Možda zato što je dugovala nešto njegovom sjećanju... Boljela ju je glava. Je li to prvi znak bolesti? Morila ju je i žed. Ako je već bolesna, nema nikakvog razloga da sada ne skine kukuljicu i popije malo vode. Oduprla se porivu. Ubrzo je zavladala potpuna tama, pa ona zastade da izvadi svjetiljku koju joj je Carl dao. Bilo joj je teško držati je u ruci zajedno s laserom, ali jarka zraka svjetlosti davala joj je osjećaj sigurnosti. No i dalje je osjećala da je netko promatra. Bila je potpuno iscrpljena kad je napokon stigla na trg s kojeg se uzdizao Nebeski Toranj. Zamalo je pala na leđa kad je pognula glavu unazad i pogledala prema gore. Kako će se popeti na vrh? S obje strane tornja protezali su se stakleni tuneli kroz koje su očito prolazila dizala, ali bez izvora energije bili su potpuno beskorisni. Mali trg oko Tornja bio je još uvijek prekriven šarenim naslovima popraćenim crtežima balona sličnih onima kakve su izradili Bandalci. Iznenadila se kad je ugledala da vodoskok još uvijek radi. Dok je začuđeno stajala pred njim pitajući se koliko godina je star postala je još jače svjesna nepodnošljive žeđi. Okrenula se i pošla prema Nebeskom Tornju. Njegovo je podnožje bilo otvoreno sa svih strana — stajao je na nizu stupova koji su izgledali smiješno tanki s obzirom na to kakvu su golemu građevinu držali. Popela se stepenicama i ušla u predvorje. Obasjala je svjetiljkom prostor oko sebe. U predvorju nije bilo ničega osim kružnog dizala i stepeništa koje je vodilo prema gore. Prišla je stepeništu i sjela na najdonju stepenicu. Namjeravala se odmoriti prije nego se počne penjati. Nadala se da stepenište vodi sve do vrha, jer nije znala što bi u suprotnom uopće mogla učiniti. Probudila se uz trzaj. Nije namjeravala zaspati. Sjela je i potražila rukom svjetiljku i laser. Pronašla je svjetiljku, ali lasera nije bilo. Želudac joj se grčio od straha dok je pritiskala prekidač na svjetiljci. Svjetlosna je zraka osvijetlila neki veliki lik par metara pred njom. Kraj njega je ležao laser. Bila je to crna pantera. 251

29 Panterine oči su sjale odražavajući svjetlost svjetiljke. Sjedila je na stražnjim nogama poput kućne mačke, ispruženih prednjih nogu. Izgledala je kao da se smije, baš kao onog strašnog dana prije mnogo mjeseci. Jan je bila zgranuta. Nije mogla shvatiti kako je pantera stigla u ovaj grad stotine kilometara od mjesta gdje se nalazila njena Minerva. Velika Majka je sigurno kažnjava zbog nekog grijeha koji je počinila. Kažnjava je...? Ne... ruga joj se. Razmišljala je o tome da upotrijebi drugo oružje koje joj je još uvijek visilo preko ramena, ali znala je da će je pantera napasti prije nego ga dohvati i nacilja. A postojala je i mogućnost da ono ne radi. Imala je i sablju, ali ni nju nije mogla izvući dovoljno brzo da preduhitri panterin napad. Pogledala je laser koji je ležao uz panterinu nogu. Pantera ga je također pogledala, a tada je značajno na njega stavila šapu. Progovorila je poznatim siktanjem, "Ružna ssstvar. Ne volim. Nećeš dirati." "Ne, neću ga dirati," uznemireno odgovori Jan. Pantera ju je i dalje pomno gledala svojim velikim žutim očima. Jan je razmišljala da baci na nju svjetiljku kako bi je zbunila i dobila na vremenu, ali znala je da je to uzalud. Na kraju reče, "Zašto me slijediš? Kako si me pronašla?" Pantera se iznenadila. "Sslijedim te...? Ne sslijedim te." "Da, pratiš me," optužujući reče Jan. "Još od Minerve, gdje si ubila Carlu kad te nisam htjela primiti u grad." "Mlada gossspa priča gluposti," reče pantera i prezrivo puhnu kroz nos. "Igraš se sa mnom," optuži je Jan prisjećajući se kako su minervanske mačke mučile miševe prije nego bi ih ubile. "Zašto me jednostavno ne ubiješ?" "Zašto ubijem gospu?" upita pantera. "Ubijem gossspu samo ako me hoće ozljediti. Ova mačka ubije samo muške ljude. Uvijek 252

vjeruje ženskim ljudima. One nikada ne ozljede mačku." Jan se zbunjeno namrštila. Što pantera pokušava postići? Tada se sjetila i obasjala donji dio panterinog tijela. Umalo se glasno nasmijala od olakšanja zbog onoga što je vidjela. Ili točnije, zbog onoga što nije vidjela. To nije ona ista životinja. Ovo je ženka. Iako joj je laknulo kad je shvatila da ovo nije ona ista pantera koju je srela na vratima Minerve, i još je k tome ženka, Jan joj još uvijek nije vjerovala. No odlučila je pričekati da vidi kako će se događaji razvijati prije nego poduzme neki nerazumni korak. Pantera joj je rekla da ju je spazila kako ulazi na trg, pa je htjela vidjeti što žena radi na ovom 'mrtvom mjestu'. Jan ju je tada upitala što ona radi ovdje. Zar se ne boji bolesti? "Ovdje sam već dugo. Nema bolesti," odgovori pantera. "Majka upozorila — dalje od grada. Majčina majka upozorila nju. Ali ja sam stara mačka. Umorna. Lov ne ide dobro tamo Vani..." Okrenula je glavu i pokazala prema pljesnivim poljima. "Odlučila doći ovdje. Vidjeti kakva je sreća. Čekala, ništa se ne dogodi. Voda dobra. Lov bolji. Životinje dođu ovdje. Ljudi ne. Ti prva." Jan se pitala može li vjerovati panteri. Tko zna što je za životinjske pojmove 'dugo'; to može značiti nekoliko dana, ali i nekoliko mjeseci. Međutim, nekoliko dana je i više nego dovoljno za zaraziti se nekom bolešću, a pantera je izgledala zdravo. Jan je bila gladna i žedna, bilo joj je vruće i očajnički je morala mokriti. Nipošto nije mogla još dugo ostati u tom odijelu. "Jesi li vidjela neki stroj u gradu?" pitala je panteru. "Ssstroj?" "Stroj koji hoda na dvije noge. Kao čovjek." Pantera je mahnula debelim repom. "Ne vidim stroj koji hoda." Pa, i to je nešto, pomisli Jan. Promijenila je položaj na neudobnoj stepenici trudeći se da se pomiče što sporije kako ne bi uznemirila životinju. Tada je donijela odluku. "Skinut ću oružje. Ne namjeravam te ozlijediti. Razumiješ?" "Razumijem." Položila je svjetiljku na pod i okrenula je tako da i dalje 253

osvjetljava veliku životinju. Tada je polako skinula oružje s ramena i položila ga na pod pokraj svjetiljke gdje ga je pantera mogla dobro vidjeti. Skinula je naprtnjaču i pojas s oružjem te je i njih spustila na pod. Pantera je zagonetnim žutim očima pratila svaki njen pokret. Jan reče, "Izvadit ću nešto iz torbe. To nije oružje, nego mješinica s vodom." Pantera kimnu glavom. Jan izvadi jednu od dvije mješinice. Nakon dugog oklijevanja povukla je zatvarač i zabacila kukuljicu unazad. Duboko je udahnula. Tako, sada je gotovo, pomislila je. Podigla je mješinicu i napila se vode. Kad se sljedeći put probudila Sunce se već naziralo iza visokih građevina. Pantera je ležala nekih pet metara od nje. Bila je budna i promatrala ju je. Nije je pojela dok je spavala, ali to nije značilo da je ne čuva za doručak. Jan sjede na ležaju kojeg je napravila od zaštitnog odijela i naprtnjače te reče, "Dobro jutro." Pantera je ispustila neki duboki grleni zvuk. Jan je to protumačila kao prijateljski odgovor. Možda je prela. Jan je bila neobično vesela, i to prvenstveno zato što je još uvijek živa. Pantera je nije pojela i još uvijek se nije razboljela. S obzirom na okolnosti, to je sasvim dobar početak dana. Ustala je i krenula prema trgu. Pantera je ostala na svom mjestu, ali je okrenula glavu i pratila Jan pogledom. Jan je prišla vodoskoku, zagrabila vodu rukama i popila je. Bila je hladna i svježa. Tada se osvrnula trgom, ali sve je bilo mirno. Bila je sigurna da im se stari, zarđali Ezekiel neće moći približiti bez da ga pantera opazi. Skinula je Ashleynu odjeću — košulju, hlače, čarape i čizme koje je mrtva djevojka posljednji puta nosila prije više stoljeća — i ušla u fontanu. Voda je bila neugodno hladna, ali istovremeno ju je čudesno opuštala. Legla je na leđa u vodi i promatrala Nebeski Toranj. Mora se još samo popeti na vrh, pronaći kompjuter, umetnuti u njega 'softver' s Ashley i Carlom i naložiti im da pozovu Nebeskog Anđela iz njegovog dalekog svemirskog doma. Jednostavno! Na vrh tornja je stigla tek sredinom poslijepodneva. Morala je nekoliko puta zastati i odmoriti se da bi joj se vratio dah. Pantera ju je neprestano pratila i zajedno s njom zastajala, iako nije pokazivala nikakve znakove umora. Jan je pretpostavljala da bi životinja mogla 254

bez ikakvih teškoća otrčati do vrha i vratiti se dolje. Dok se prvi puta odmarala, pitala je panteru zašto je prati. Do tada su već stekle uzajamno povjerenje i Jan je ponovno nosila laser prebačen preko ramena. Pantera, koja se nazivala Frusa, je slegnula ramenima i odgovorila. "Mački dosadno. Mačka znatiželjna." Jan je prihvatila to objašnjenje. Za razliku od normalnih životinja, promijenjene su životinje bile sklone takvim ljudskim slabostima kao što je dosada. Pokušala joj je objasniti razlog svog dolaska na Nebeski Toranj, ali nije bila sigurna koliko je pantera razumije. "Hvala Velikoj Majci!" povika Jan kad su stigle do vrha stepeništa. Ali tada spazi da još uvijek nije stigla do cilja. Kat na kojem se nalazila bio je potpuno prazan i očito je nekoć služio kao vidikovac jer su se na svim zidovima nalazili veliki prozori. Upravljački centar Nebeskog Anđela nalazio se na katu iznad, ali Jan nije vidjela načina kako da se popne gore. U središtu kružne prostorije nalazio se debeli metalni stup koji kao da je podupirao najgornji dio Tornja. Dok ju je pantera znatiželjno promatrala, Jan je prišla stupu i pregledala ga. Tek nakon što ga je dva puta obišla ugledala je na njemu obrise vrata. Na vratima je bio uski prorez dugačak oko pet centimetara u koji je očito trebalo umetnuti neki ključ. Pokušala je rukama otvoriti vrata, ali nije uspjela. U bijesu je udarila vrata nogom, a tada ustuknu kad se prostorijom prolomio glas, "Učinite to još jednom i pozvat ću policiju!" Jan se osvrnula, ali osim Fruse u prostoriji nije bilo nikoga. Ponovno se okrenula prema vratima. Glas je dopirao iz stupa. Je li netko iza vrata? "Tko ste vi?" pitala je. "Ja sam javni govorni aparat i mogu vas obavijestiti da kao pripadnik javnosti nemate pravo pristupa iza ovih vrata. Vrh Nebeskog Tornja nije dostupan neovlaštenim osobama." Muški glas je zvučao mrzovoljno. Pantera je prišla vratima i onjušila zrak. "Zvuči kao čovjek ali nije čovjek. Tamo je nitko," reče. Jan kimnu glavom. I sama je već zaključila da je ovaj glas umjetan kao Carlov i Ashleyin. Ispušta ga neki stroj skriven u stupu. "Molim te, pusti me unutra," tražila je. "Ja jesam ovlaštena. Na 255

važnom sam zadatku." "Zaista? Tada mi recite svoj pristupni kod," sarkastično reče glas. "Uh, nemam ga, ali moraš mi vjerovati — od životne je važnosti da što prije stignem na vrh tornja." "Vjerujte mi, gospodo, ja ovo svakodnevno slušam. Sad me lijepo poslušajte i pođite svojim putem. Vrijeme posjeta je prošlo. I povedite svojeg ljubimca sa sobom." Jan je preplavila ljutnja. "Slušaj, stroju ili što god jesi, vrijeme posjeta je prošlo prije mnogo vremena. Prije nekoliko stotina godina. Grad je mrtav. Moj 'ljubimac' i ja smo jedina živa bića u krugu od mnogo kilometara. Sve upute koje si nekoć dobio više ne vrijede. Pusti me unutra!" Nakon dulje stanke glas je ponovno progovorio, "Vrh Nebeskog Tornja nije dostupan neovlaštenim osobama." Jan je uzdahnula i ponovno udarila vrata nogom. Glas reče, "Sada je dosta — moram vas upozoriti da ću pozvati policiju." "Samo naprijed," progunđa Jan. Nakon kratkog oklijevanja skinula je laser s ramena i, upozorivši Frusu da se odmakne, usmjerila ga prema bravi i aktivirala. Poletjele su iskre i metal je zacvrčao. Glas reče, "Imat ćete velikih problema, gospodo!" "Zašuti već jednom!" povika Jan dok je i dalje uništavala vrata laserom. Vrata se napokon otvoriše i iza njih Jan ugleda spiralno stepenište izrađeno od nekog prozirnog materijala. Glas je izrekao još nekoliko upozorenja i prijetnji o zvanju policije, a tada je utihnuo. Jan je uz osjećaj trijumfa krenula uz stepenice. Još samo malo! Uspjela je i bez Mila. Na vrhu stepenica nalazila se mala kružna prostorija s jednim vratima. Jan je uzdahnula predviđajući nastavak pregovora s umjetnim glasom, ali kad je dotaknula svijetleći gumb vrata su se sama otvorila. Dok je prolazila kroz vrata osjetila je nalet svježega zraka. Po tome je trebala shvatiti da nešto nije u redu, ali bila je previše zaokupljena svojim dostignućem da bi razmišljala. Tad spazi trojicu samuraja. Sjedili su prekriženih nogu oko plamenika na kojem su se grijale posude s hranom. Njihovi ležajevi i 256

oružje bili su razbacani po prostoriji i bilo je očito da su u Nebeskom Tornju proveli duže vrijeme. Nisu je primijetili sve dok nije otvorila vrata, a sada su panično uzimali sablje i dizali se na noge. Jan podignu laser i pritisne okidač. Ništa se nije dogodilo. Vjerojatno je iscrpila sve zalihe energije dok je provaljivala kroz vrata. Jedan od samuraja je uz prodoran krik potrčao prema njoj. Nešto veliko i teško protrčalo je kraj Jan. Bila je to Frusa. Samuraj je vrisnuo kad ga je životinja srušila pod svojom težinom. Udarila ga je šapom po glavi što je sličilo šamaru, ali bilo je dovoljno da mu odnese polovicu lica. Frusa je to učinila u prolazu. Drugog samuraja je napala prije nego je ovaj uopće shvatio što se događa. Treći je ukočeno stajao i raširenih očiju gledao kako Frusa trga vrat drugoga čovjeka. Tada se snašao i podigao sablju. Jan je bacila laser na njega. Pogodila ga je u rame, te je zateturao u stranu. Iskoristivši trenutak izvukla je sablju i potrčala prema samuraju, ali Frusa je bila brža i srušila ga smrtonosnim zamahom šape. Jan je okrenula glavu kad su se snažne čeljusti zarile u vrat prekidajući čovjekove krikove. Kad je ponovno pogledala pantera je mirno sjedila kraj leša, dok joj je sa crnog krzna na bradi kapala krv. "Hvala," prošapta Jan. "Oni muški. Mačka ne voli muške ljude. Ubije." "Da, vidim..." reče Jan. "Kako si znala da su ovdje?" "Mirišim ih. Kad si otišla uz ljestve, ja osjetila jaki muški miris." Jan kimnu. To se dogodilo kad je otvorila vrata. Sjećala se lahora što ga je osjetila kad je ušla u sobu i osvrnula se. Prostorija na vrhu Nebeskog Tornja izgledala je kao unutrašnjost divovskog kristala. Zaobljeni zidovi i strop bili su od brušenog prozirnog stakla i propuštali su mnogo svjetlosti. Posvuda su stajali razni strojevi u staklenim kućištima kroz koja su se jasno vidjeli tajanstveni uzorci što su ih tvorili njihovi elektronski živčani sustavi. Na stropu je na jednom mjestu zjapila rupa promjera oko jedan metar. Na podu ispod tog otvora stajale su tri složene jedrilice. Samuraji su vjerojatno razbili staklo ili ga probili eksplozivom i kroz nastali otvor su ušli u Toranj. Prisutnost samuraja u Nebeskom Tornju potvrdila je Milove 257

sumnje. General se očito sjetio gdje se nalazi upravljački centar Nebeskog Anđela. To je značilo da je general možda već poslao signal u svemir koji će mu dovesti Nebeskog Anđela. Trgnula se na zvuk paranja mesa. Okrenula se i vidjela da je pantera počela jesti jednog od mrtvih samuraja. Lice joj se iskrivilo od gađenja. "Što to radiš?" pitala je. Pantera proguta veliki komad mesa te reče, "Mačka gladna. Mačka jede." "Hmm... zar ne možeš jesti negdje drugdje?" upita Jan okrećući glavu od mačke i njenog plijena. Mačka je trenutak oklijevala, a tada odvuče tijelo prema vratima. Jan je skinula naprtnjaču s leđa i sjela na nju. Morala je razmisliti. Sumnjala je u točnost svojih prvih zaključaka o prisutnosti samuraja u Nebeskom Tornju. Da ih je general ostavio ovdje za zaskoče Mila i nju, sigurno bi ih bilo više od trojice. Znao je Milove sposobnosti. Trojica ljudi nisu se mogla s njime mjeriti. Nisu čak imali ni puške, nego samo sablje. Možda su oni tek jedna od nekoliko izviđačkih skupina samuraja raspoređenih po gradu. Možda su se slučajno našli baš u Nebeskom Tornju. Nije li čitavo vrijeme imala osjećaj da je netko prati? Ali zašto je nisu napali? Vjerojatno zato što su čekali dvoje ljudi. Sama žena je sigurno privukla njihovu pažnju, ali oni nikako nisu mogli znati da je ona ta koju traže. Osim toga, u generalovim je očima Milo bio glavni. Ali razlog njihovog boravka ovdje nije bio važan; važniji je bio zaključak koji se sam nametao, a to je da će se Lord Pangloth ili Mirisni Lahor vratiti. Otvorila je naprtnjaču i potražila u njoj valjak koji je sadržao Carla i Ashley. Pritom je dodirnula nešto metalno i shvatila da je to Milova lubanja. Izvadila ju je i položila na pod pred sobom. Prazne očne duplje optužujući su zurile u nju. Pokušala je analizirati svoje osjećaje prema Milu i njegovoj smrti, ali u glavi joj je vladala prevelika zbrka. S mnogo toga će se još morati pomiriti prije nego počne razmišljati o svojim osjećajima. Tužno se nasmiješila lubanji. "Evo, Milo, uspjeli smo. Uz malu mačkinu pomoć." Ponovno je segnula rukom u torbu i izvukla valjak, a tada je počela pregledavati prozirne strojeve u kružnoj 258

prostoriji. Sve joj je bilo potpuno nepoznato, pa je trebala dosta vremena da pronađe dio kompjutera u koji se umeće softver. Namrštila se kad je kroz prozirno kućište spazila da kompjuter sadrži čitav niz sličnih valjaka. Zabrinuto je pritisnula tipke za izbacivanje valjaka i tada umetnula onaj jedan koji je držala u ruci. Čekala je. Ali ništa se nije dogodilo.

30 Skočila je kad je na suprotnom kraju sobe čula neki piskutavi zvuk. Okrenula se. S kontrolne ploče na kojoj je titralo crveno svjetlo podigao se ekran. Potrčala je prema njemu dok joj je srce snažno tuklo. Prošlo je već više od minute otkako je umetnula softver i već se počela bojati da kompjuter više ne radi. Na ekranu je stajala poruka: "Bok! To sam ja, Ashley! Stari Carl sa svojim kokošjim mozgom ima nekih problema. Ne može još aktivirati sintetizator glasa. Poručuje ti da u stroj umetneš što više originalnih valjaka. Na njima su neki podaci koji mu trebaju. Želi ih prepisati na naš softver. Požuri, molim te. Teško mi je ovako kad ništa ne vidim i ne čujem. Voli te Ashley." Jan je loše znala čitati, pa je dugo proučavala dugačku poruku na ekranu dok je napokon nije shvatila. Namrštila se. "Stroj? Kakav stroj?" pitala je. Riječi na ekranu se nisu promijenile. Ponovno je pročitala poruku i shvatila da je Ashley ne čuje. Zaključila je da Ashley pod strojem podrazumijeva kompjuter u koji je umetnula valjak. Prišla je kompjuteru i promotrila šest valjaka što ih je ostavila kraj njega na stolu. Mogla ih je umetnuti još samo pet. Je li važno koju će izostaviti? Pa, uskoro ću i to doznati, pomislila je, i umetnula pet valjaka u otvore. Kompjuter je glasno šumio dok je uvlačio jedan po jedan valjak u sebe. Na drugim dijelovima opreme počele su svjetlucati raznobojne žaruljice. Jan je osjećala kako se kružna kristalna soba pomalo budi. Čulo se neko pucketanje, a zatim i glas. "Ah, ovako je već 259

bolje! Vidim i čujem! Bok, Jan! Jesam li ti nedostajala?" Bila je to Ashley. Glas joj je bio drugačiji nego u skloništu — nije se moglo prepoznati je li ženski ili muški — ali to je sigurno bila Ashley. "Bok Ashley," reče Jan tražeći pogledom izvor glasa. "Možeš li me vidjeti i čuti?" "Itekako! Ovo je mjesto prekriveno senzorima, izvana i iznutra. Ali Carl ih nije mogao aktivirati dok nije za to dobio upute od drugih programa. Možeš li sada umetnuti i posljednji valjak?" Jedan od valjaka je izvirio iz kompjutera, te ga Jan zamijeni šestim valjkom. Dok ga je kompjuter uvlačio Ashley uzviknu, "Hej, što se ovdje dogodilo? Tko su ovi momci?" Jan je pretpostavila da se radi o mrtvim Japancima. Izbjegavala je gledati prema mjestu gdje su ležali u velikim lokvama zgrušane krvi. "To su generalovi ljudi. Čekali su me ovdje." "Isuse, zar si im to ti napravila?" "Ne, naravno da nisam. Frusa ih je ubila." "Frusa? Tko je Frusa?" "Mačka." U tom trenutku se mačka pojavila na vratima osluškujući glasove. "Isuse," reče Ashley, "kolika mačka!" Pantera je onjušila zrak i okrenula se prema Jan. "Čujem glas, ali nema nikoga." "Netko je ipak ovdje, Frusa. Zove se Ashley. Ona je moja prijateljica. Ashley, reci Frusi nešto lijepo." "Bok, mačkice. Stvarno si slatka. Nekoć sam imala isti kaput kao i ti. Doduše, nije bio od pravog krzna nego od umjetnog." Pantera je ponovno pogledala Jan. "Nema nikoga," rekla je i uputila se prema vratima. "Žao mi je," reče Jan Ashley. "Za Frusu postoji samo onaj koga može omirisati." Ashley je neko vrijeme šutjela prije nego je odgovorila. "Ima pravo. Ja ne postojim. Carl želi razgovarati s tobom. Bok." "Ashley...?" "Ovdje Carl" Glas je bio isti, ali zvučao je nekako drugačije "Uspostavio sam vezu sa kompjuterom koji upravlja tvornicom za izgradnju Nebeskih Anđela. Trenutno prenosim kodove koji će pokrenuti lansiranje Nebeskog Anđela prema Zemlji." 260

"On," iznenađeno je rekla. "To je bilo brzo. Gdje si pronašao te kodove?" "U memoriji ovog kompjutera." "Da, naravno." Trebala je to znati. "Znači, sve je u redu. Nebeski Anđeo će bez problema stići ovamo?" Nije mogla vjerovati da je sve tako jednostavno... "Svi sistemi su ispravni. Ne mogu predvidjeti nikakve teškoće." "Izvrsno. Kad će stići ovamo?" "Za osam i pol dana. "Osam i pol dana? Zašto mu treba tako dugo?" "Mora prijeći veliki put. U Zemljinu atmosferu će ući tek za četiri dana i to negdje iznad Australije. Putuje li punom brzinom od Australije do ovamo će stići za još četiri dana." "Što je Australija?" "Mali kontinent na Južnoj polukugli." "Zar ne možeš reći Nebeskom Anđelu da se spusti ovdje umjesto u Australiji koja je tako daleko?" "Postupak provođenja Nebeskog Anđela kroz Zemljinu atmosferu je vrlo složen. Matematika čitavog procesa je također vrlo složena i sastavni je dio sistema. Smatram da mijenjanje sistema na ovako kasnom stupnju nije mudro. Originalni program sigurno ima ugrađene razne upute za svladavanje mogućih poteškoća, a ja o tim uputama ništa ne znam. Zato savjetujem da se pridržavamo redovitog postupka." Uzdahnula je. "Ako ti tako kažeš." Osam i pol dana. Što ako se general u međuvremenu vrati? Ili ako stignu nove skupine Japanaca kako bi zamijenile ove sada prisutne? Za sada se može osloniti na panteru, ali što ako Frusi ovo dosadi pa jednostavno odluta? Ima doduše laser, ali on... "Carl, možeš li obnoviti energetske zalihe u laseru?" "Ne. Ne postoji način kako bih mogao prenijeti energiju u lasersku energetsku ćeliju." "Oh," rekla je razočarano. Preostalo joj je još samo oružje s projektilima, a Carl je sumnjao u njegovu ispravnost. Tada se sjetila još nečega. "Carl, odakle dobivaš energiju?" 261

"Sa Sunca. Toranj je s vanjske strane obložen solarnim kolektorima." Skupljači sunca. Jan je kimnula s razumijevanjem, iako joj nije bilo jasno kako ih kroz sve te godine nisu prekrile gljivice. Međutim, u cijelom je gradu bilo prilično malo gljiva. "Hoćeš li me obavijestiti kad Nebeski Anđeo krene iz tvornice?" "Naravno." "Dobro. Daj mi sada Ashley." "Ona nije dostupna." "Što to znači?" "Ne želi razgovarati s tobom. Niti sa mnom." "Oh. Znači, duri se." Frusina primjedba ju je očito povrijedila. "Dobro, neka se duri." Jan je uzdahnula i prisilila se da pogleda leševe koji su ležali na podu. Mora ih se što prije riješiti. Ne može provesti sljedećih osam dana u njihovom društvu. Spustila se niz stepenice tražeći panteru. Našla ju je na predzadnjem katu gdje je upravo dovršavala obrok. Jan osjeti kako joj se želudac grči od gađenja. Pantera ju je zagonetno gledala. Jan reče, "Hmm, kad završiš ovdje... pretpostavljam da nećeš odmah otići gore i pojesti onu dvojicu...?" "Mačka nije gladna. Trbuh pun." "Oh." Jan je malo razmislila, pa reče, "Zašto ih negdje ne spremiš za kasnije. Onda ih možeš pojesti kad ogledniš." Pantera je zurila u nju. "Volim svježe meso. Ubijem i jedem." "Oh," ponovila je Jan. "Znaš, htjela bih se riješiti njihovih ostataka. Uz njih se osjećam... neugodno. Budući da ću ovdje provesti više od tjedan dana, tijela će se početi..." Nije više mogla izdržati Frusin pogled. Činilo joj se da pantera vjeruje kako u njenoj glavi nije baš sve u savršenom redu. "U redu je," rekla je. "Sama ću to srediti." Krenula je stepenicama prema gore, ali tada joj na um pade još nešto. "Frusa, onaj glas koji si čula. Ashleyin. Znam da ti je to teško razumijeti, ali on na neki način pripada stvarnoj osobi. Zato bi bilo lijepo kad bi se, kad ga sljedeći put čuješ, prema njemu ponašala pristojno." "Glas dođe od ničega. Nema čovjeka. Zašto pričati ničemu?" 262

"Odustajem," promrmlja Jan. Dok se penjala spiralnim stepeništem pitala se je li ova panterina tvrdoglavost posljedica Ashleyne primjedbe da je Frusa podsjeća na jedan od njenih starih kaputa. Kad je ušla u kristalnu sobu Carl ju je obavijestio, "Nebeski Anđeo registracijskog broja A810 JLX je prije tri minute uspješno lansiran iz svemirske tvornice i sada je na putu prema Zemlji." "Izvrsno!" reče Jan. "Zar ti zaista upravljaš njime?" "Ne, Nebeski Anđeo je pod kontrolom kompjutera koji se u njemu nalazi. Ali uspostavio sam radio vezu s tim kompjuterom i od njega neprestano dobivam informacije." "Tako dakle." Jan je bila zadivljena svojim novim znanjem o Staroj Znanosti. Mirno je razgovarala s kompjuterom, koji je pak razgovarao s drugim kompjuterom u beskrajno dalekom svemiru. A taj je kompjuter upravljao letom kilometarski dugačkog zračnog broda kroz bezdan. "Carl, Milo mi je jednom rekao da u svemiru nema zraka. Kako onda Nebeski Anđeo leti? Mlaznice Nebeskog Gospodara bi bez zraka bile potpuno beskorisne." "Nebeski Anđeo je opremljen raketnim motorima. Za njihovo djelovanje zrak nije potreban. Kad Anđeo uđe u atmosferu odbacit će raketne motore." Jan je zahvalila Carlu na obavijesti i nevoljko se prihvatila uklanjanja tijela mrtvih samuraja. Zamotala ih je prostirke s njihovih kreveta i jednog po jednog odvukla niz stepenice do sobe za promatranje. Odatle ih je odvukla još dio puta prema dolje i ostavila tako na stepenicama. Kad se vratila u kristalnu sobu pantera je lizala krv s poda. Jan nije bila sigurna da li joj time mačka svjesno radi uslugu ili udovoljava vlastitim porivima, ali nije htjela ništa pitati. Ashley je šutila nekoliko sati. Kad je napokon progovorila već je pao mrak i Jan je jela pogačice od krumpira i sintetsko voće koje je Carl proizveo u skloništu. "Bok, evo me opet." Zvučala je posramljeno. "Bok, Ashley. Kako si?" "Dobro. Gdje je pantera?" "Vani u potrazi za večerom. Usput će provjeriti ima li u gradu još Japanaca. 263

"Ne sviđa mi se ta životinja." "Ni ja baš nisam oduševljena," priznala je Jan. "Podsjeća me na jednu drugu panteru koju sam davno srela. Ali mislim da se Frusi može vjerovati." "Nadam se da je tako. Za tvoje dobro. Ako ne pronađe ništa za jelo možda odluči tebe požvakati." "Ne, ne vjerujem," tiho reče Jan, žaleći što je Ashley glasno izrekla njen pritajeni strah. "Carl kaže da je Nebeski Anđeo uspješno lansiran. Na putuje prema ovamo." "Da, laknulo mi je. Ali voljela bih da stigne prije isteka osam dana." "I ja ga jedva čekam. Ne mogu vjerovati da ću zaista ponovno letjeti. Carl kaže da je sustav senzora na Nebeskom Anđelu vrlo profinjen. Moći ću osjetiti zrak kako struji palubom." "Zvuči prekrasno," reče Jan pogledavajući prema velikoj rupi na stropu kroz koju je u prostoriju navirao hladan vjetar. Ranije ju je pomno pregledala i zaključila da je prevelika da bi je na neki način zakrpala. Čudila se kako su trojica samuraja uspjela sletjeti s jedrilicama na tako nesigurnu površinu. Daljim istraživanjem pronašla je vrata koja su vodila na usku promatračku platformu što je okruživala kupolu na vrhu Tornja. S nje je satima zurila u vrhove okolnih zgrada trežeći bilo kakav znak da su Japanci prisutni, ali nije vidjela ništa sumnjivo. Pronašla je još jedna vrata, a ta su vodila u dugački tunel. Na njegovom su se kraju nalazila kružna vrata koja nije uspjela otvoriti. Carl joj je kasnije objasnio što je to. "To je most preko kojeg se Nebeski Anđeo povezuje s Tornjem. Most se produžuje i ulazi u za to predviđeno mjesto na pramcu Nebeskog Anđela." "Hoću li moći tako ući u Nebeskog Anđela?" "Da." "Zašto je taj most uopće sagrađen? Zašto su Nebeski Anđeli dolazili ovamo?" "Na ovom su mjestu Nebeski Anđeli prihvaćani u službu. Svaki puta kad bi Nebeski Anđeo stigao iz svemira u Nebeskom se 264

Tornju održavalo krštenje letjelice." "Krštenje?" "Imenovani su." "Ah, tako." Nakon toga neprestano se pitala kako će nazvati svoga Nebeskog Anđela. Kao jedino logično rješenje nametalo se ime Minerva, ali Jan ga je željela nazvati po svojoj prijateljici i ljubavnici Alsi. U jednom razgovoru s Ashley spomenula joj je svoje nedoumice u vezi imena. Ashley je bez razmišljanja odgovorila, "Pa to je bar lako! Nazovi ga po meni! Neka se zove Ashley Vee. Nakon svega, ja ću zaista biti Nebeski Anđeo." Jan nije bila oduševljena tim prijedlogom. "U tom ga slučaju mogu nazvati i Carl, jer i on će također upravljati Nebeskim Anđelom." "Oh, on se ne računa. Medu nama sam ja glavna." "Da, znam." Jan se prisjetila događaja u skloništu. Pažljivo je izbjegavala razgovor o naglom preokretu u 'Carlovom' stavu prema posjetiocima. Sve se više bojala da bi se nakon umetanja Ashleynog programa u kompjuter na Nebeskom Anđelu mogle pojaviti teškoće koje isprva nije predvidjela. Provela je prvu neugodnu noć na vrhu Nebeskog Tornja. Neprestano se budila zbog hladnoće i tvrdog ležaja, a ono kratko vrijeme dok je spavala morili su je ružni snovi. Vratila se u majčinu kuću u Minervi. Netko je pokucao na vrata. Ona ih je otvorila i pred sobom ugledala Ceri, živu, zdravu i nasmijanu. Jan je radosno krenula prema njoj da je zagrli, ali dok joj prilazila Cerino se lice sve više mijenjalo... postalo je puno brazgotina, poput lica Ezekielovih sljedbenika. Ceri ju je preklinjala da joj pomogne, ali Jan je ustuknula od gađenja. S lica joj je počelo opadati meso, sve dok od njega nije ostala samo nacerena lubanja... Jan se probudila. Ostatak noći provela je dršćući na ležaju i pitajući se znači li taj san da je Ceri već mrtva. "Jan! Probudi se." "Umm... Što?" Otvorila je oči. Prvi joj se tren sve oko nje učinilo nepoznatim, a tada su joj sjećanja preplavila um i ponovno 265

učinila unutrašnjost Nebeskog Tornja i previše poznatim. "Carl... što je?" "Nebeski Anđeo se upravo pojavio na obzoru. Morala bi ga već vidjeti. Dolazi s jugozapada." Jan je brzo ustala s ležaja i potrčala prema vratima što su vodila na promatračku platformu. Sunce je upravo izišlo i na nebu nije bilo niti jednog oblaka. Uznemireno je pogledom pretraživala obzorje. Eno ga! Nešto je zablistalo obasjano suncem. To je siguno on. Njen Nebeski Anđeo. Napokon... Prije četiri dana činilo se da će sve završiti velikim neuspjehom. Carl joj je prenosio ulazak Nebeskog Anđela u gornje slojeve atmosfere. "Upravo ulazi u egzosferu. Retro —rakete još uvijek uključene... Brzina se smanjuje na 7750 kilometara na sat." "Zašto tako juri?" pitala je Jan. "Zašto se jednostavno se spusti polako kroz zrak?" "Nebeski Anđeo teži nekoliko tisuća tona. Za zaustavljanje takve mase trebalo bi uložiti mnogo energije, a rakete to nisu sposobne jer nemaju dovoljno goriva. One će usporiti Nebeskog Anđela, a i sama atmosfera će pridonijeti zaustavljanju." "Još uvijek ne razumijem zašto ne može lebdjeti. Pa pun je plina, zar ne?" "Ne," odgovorio je Carl. "Helij je još uvijek u tekućem stanju. Nema nikakvog smisla napuniti plinske komore prije nego Nebeski Anđeo uđe u niže slojeve atmosfere. Bez zraka nema ni uzgona... Brzina iznosi 6740 kilometara na sat. Retro-rakete još uvijek uključene. Svakog trenutka Nebeski bi Anđeo morao proletjeti kroz ionosferu... "Temperatura vanske oplate se podiže... Toplinski štit je ispravan..." "Toplinski štit?" pitala je Jan. "Privremeni pokrov na vanjskoj oplati. Sastoji se od gusto složenih keramičkih pločica. Slične su staklu i štite Nebeskog Anđela od utjecaja trenja. Automatski će se odbaciti kad... KVAR! KVAR!" Iznenadna promjena Carlovog glasa probudila je u Jan strah. "Što se događa?" povikala je. "Dva raketna motora su se prerano isključila," odgovorio je 266

Carl svojim uobičajenim glasom. "Nebeski Anđeo će prebrzo ući u gušće slojeve atmosfere." "Ali rekao si da sama atmosfera djeluje kao svojevrsna kočnica." "U ovoj su fazi rakete još uvijek nužne. Došlo je do kvara u opskrbi gorivom. Začepile su se cijevi ili je gorivo iscurilo iz spremnika. Još uvijek nisam dobio podatke... Brzina 6000 kilometara na sat... dolazi prebrzo... preostali raketni motori nisu dovoljni..." "Što će se dogoditi?" zabrinuto je pitala Jan. "Toplotni štiti bi mogao izgoriti... ili će snažni udari uništiti integritet oplate te će se Nebeski Anđeo raspasti..." "Oh ne!" povikala je očajno. "Zar ne možeš ništa učiniti?" "Ne. Program na Anđelovom kompjuteru pokušava izvesti manevar predviđen za ovakve okolnosti, ali ja na njega ne mogu nikako utjecati... Nebeski Anđeo je sada na visini od 560 kilometara — unutar ionosfere. Temperatura oplate još uvijek raste... Izgubio sam vezu sa Nebeskim Anđelom A810 JLX..." "Kako to misliš? Što se dogodilo? Je li se raspao?" "Stanje Nebeskog Anđela je nepoznato. Izgubio sam radio vezu s njime. Razlog tome može biti jaka ionizacija oko Nebeskog Anđela kao posljedica trenja, koja ometa signale." "Što je ioni... Oh, nije važno... reci mi što se događa!" "Ništa ti ne mogu reći." Prolazile su minute. Jan je proživljavala agoniju. Stigla je ovako daleko i u posljednjem trenutku sve izgubila... "Ponovno sam uspostavio vezu s Nebeskim Anđelom," izjavio je Carl glasom monotonim kao i obično. "Toplotni štit je još uvijek ispravan. Brzina smanjena na 1380 kilometara na sat. Upravo ulazi u stratosferu. Nisu zabilježena nikakva teža oštećenja. Raketni motori su upravo odbačeni. Tekući helij se pretvara u plin. Plinske komore napunjene... Mlaznice aktivirane..." Jan je oduševljeno kriknula i poželjela da kraj sebe ima nekoga koga bi mogla zagrliti. Od tada su prošla četiri dana. A sada je Nebeski Anđeo napokon bio na vidiku. Da, bio je jasno vidljiv i letio je ravno prema Nebeskom 267

Tornju. Za razliku od Nebeskih Gospodara nije na sebi imao nacrtane šare niti divovske oči; osim gornjeg dijela na kojem su skupljači sunca blistali pri ranom jutarnjem suncu njen je Nebeski Anđeo bio bijeli. Potpuno bijeli. Tada je opazila drugi zračni brod. Bio je daleko iza Nebeskog Anđela, ali ga je bez sumnje pratio. Nebeski Gospodar. I nije bio sam. Za njim je na malo većoj udaljenosti letio još jedan. Želudac joj se stegao u bolan grč. Dva Nebeska Gospodara mogli su biti samo Lord Pangloth i Mirisni Lahor. General se vraćao.

31 "Carl!" panično je povikala kad je utrčala nazad u sobu. No ovog joj je puta odgovorila Ashley. "Bok! Nije li ovo divno? Za nekoliko minuta bit ćemo na Nebeskom Anđelu." "Gdje je Carl?" zahtijevala je Jan. "Moram razgovarati s njim." "E, ne možeš," uvrijeđeno reče Ashley. "Sada je moj red da imam glas. Vas ste dvoje već dovoljno razgovarali." "Slušaj, ti ludi duše, ovo je važno! Iza Nebeskog Anđela lete dva Nebeska Gospodara! Reci to Carlu! Mora nešto učiniti!" "Isuse, Jan, pa ne moraš zato biti gruba!" "Velika Majko, pomozi mi," prošapta Jan. "Slušaj, ti razgovaraj s Carlom. Reci mu za Nebeske Gospodare." Nakon kratke stanke Ashley odgovori. "Carl zna za Nebeske Gospodare. Kaže da će Nebeski Anđeo stići punih dvanaest minuta prije prvog od njegovih progonitelja. Imat ćeš dovoljno vremena da uđeš u Nebeskog Anđela. S nama, naravno." Jan nije dijelila Ashleynu i Carlovu sigurnost. Koliko će Nebeskom Anđelu trebati vremena da se poveže s Nebeskim Tornjem? Nakon toga još mora stići do kontrolne sobe. Koliko će joj za to vremena trebati? Nije čak bila sigurna hoće li moći pronaći kontrolnu sobu. Ponovno se vratila na promatračku platformu. 268

Nebeski Anđeo je već bio vrlo blizu i izgledao je zastrašujuće u svojoj veličini. Njegova se sjena počela širiti vanjskim dijelovima grada. Prepoznala je prvog Nebeskog Gospodara. Bio je to Lord Pangloth, onaj kojega je preuzeo general. Zurila u Mirisni Lahor, drugi zračni brod koji se tek nazirao negdje u daljini, i pitala se je li Ceri na njemu. Je li još uopće živa? Duboko je udahnula i potrčala nazad u sobu. "Ashley, moram razgovarati s Carlom!" glasno povika. "No, dobro." "Carl?" "Ovdje sam." "Što moram učiniti kad stigne Nebeski Anđeo." "Kad se poveže s Nebeskim Tornjem dat ću njegovom kompjuteru naredbu da otvori vrata i odobri ti ulazak. Tada ćeš izvaditi naš softver iz ovog kompjutera i unijeti ga na Nebeskog Anđela. Tamo ćeš ga umetnuti u kompjuter u kontrolnoj sobi." "Hoću li za to imati dovoljno vremena prije generalovog dolaska?" "Sumnjam," priznao je Carl. "Ali što general uopće može učiniti? Nebeski Anđeo je opremljen automatskim obrambenim sustavom." "Oh, ne brini, već će on nešto poduzeti," tmurno je odgovorila. Počela je skupljati svoje stvari — naprtnjaču, pojas s oružjem, mješinicu, preostalu hranu... Zaustavila je dah kad je čula korake koji su dolazili sa spiralnog stepeništa. Laknulo joj je kad je ugledala Frusu. Pantera je pogleda i reče, "Mirišem strah." "To me ne čudi," reče Jan. "Slušaj, uskoro odlazim odavde. Ako želiš, možeš poći sa mnom." "Kamo poći?" "Hmmm, na onu veliku stvar koja leti zrakom." "Na Nebeskog Gospodara?" "Da." Prokleta zvijer. "Na Nebeskog Anđela. Ideš li?" "Što mačka jede?" Jan se namrštila. To je dobro pitanje. "Sigurna sam da na 269

letjelici postoje zalihe hrane." Nadala se da postoje. "Svježe meso?" upita pantera. "Ne bih rekla," prizna Jan. "Mačka ostaje." Jan je laknulo. Iako je prema panteri osjećala veliku zahvalnost, još uvijek joj nije potpuno vjerovala. "Dobro. Hvala ti na svemu. Čuvaj se, Frusa." Mačka je ispustila neki grleni zvuk, a tada se okrenula i otišla. Čudna životinja, pomisli Jan. "Jan, Nebeski Anđeo se povezuje s Tornjem," izvjesti je Carl. "Osjetit ćeš podrhtavanje." Jan je pričekala. Tlo se zatreslo i čula je prigušeno klang. Nebeski Anđeo je stigao. "Najavio sam tvoj ulazak u letjelicu," reče Carl. "Sad ću nas ugasiti. Možeš odmah izvaditi softver." Prišla je kompjuteru i pritisnula tipku za izbacivanje memorijskih valjaka. Činilo joj se da izranjaju neopisivo dugo. Morala je pričekati da izađe svih šest valjaka prije nego je uzela onog s Ashley i Carlom. No u žurbi je loše uhvatila valjak, te joj je on iskliznu iz znojnih prstiju i uz udarac koji zaustavlja srce pade na pod. Zapanjeno je gledala u njega, očekujući da će se svakog trena početi raspadati, ali valjak je izgledao neoštećeno. Sagnula se i pažljivo ga podigla, a zatim ga pomno pregledala. Je li to samo plod njene mašte ili se na valjku pojavila tanka uzdužna pukotina? Nije više imala vremena razmišljati o tome. Gurnula je valjak u džep i potrčala prema vratima koja su vodila u tunel. Otvorivši vrata primijetila je da se tunel sada prostire mnogo dalje. Kružna vrata su nestala i ništa se više nije nalazilo između nje i njenog Anđela. Protrčala je kroz tunel i našla se u kružnoj sobi s malim postoljem u sredini i tri niza udobnih sjedala. Svirala je neka tiha glazba. Progovorio je ugodni bespolni glas, "Dobrodošli. Ušli ste u Nebeskog Anđela A810 JLX. Dobio sam ovlaštenje da vas primim, ali nemam informacije jeste li dio delegacije koja će prisustvovati krštenju ili tehničar." "Ja ću te krstiti," brzo reče Jan. "Tvoje ime je Aha 270

Minervanka." "Je li?" Glas je zvučao zbunjeno. "Niste se pridržavali uobičajenog postupka. Tko vas je ovlastio —" "Nije važno," prekinu ga Jan. "Moram što prije stići u kontrolnu sobu. Koji je najbliži put?" "Pozvat ću pratioca da vas odvede onamo," obavijesti je glas. "Što? Pratioca?" iznenadi se Jan. Na letjelici sigurno nema nijednog živog bića. Na suprotnom kraju kružne prostorije se otvore vrata i kroz njih u sobu žurno utrča veliki paukoliki robot čije se tijelo sastojalo od sjajne metalne kugle promjera oko pola metra iz kojeg je izvirivao osam metalnih nogu. Jan je počela uzmicati izvlačeći istovremeno sablju. "Ne morate se ništa bojati," reče pauk istim ugodnim glasom kojim joj je i soba govorila. "Ja sam vaš pratilac. Slijedite me, molim." Krenuo je prema vratima kroz koja je malo prije ušao. Nakon kratkog oklijevanja Jan pođe za njim. Pretpostavljala je da je to stroj sličan Ezekielu i nadala se da mu mozak nije ljudski. Pratila je pauka duž dugačkog hodnika koji ja završavao dizalom. Primijetila je da glazba svira čak i u dizalu. Dok se dizalo polako spuštalo pauk reče, "Prekrasan dan za krštenje, zar ne?" Jan se još uvijek uznemireno odmicala od stvorenja, ali nakon ove primjedbe počela se grohotom smijati. "Jesam li rekao nešto smiješno?" upita pauk, očito zadovoljan sa samim sobom. Svladana smijehom Jan mu nije mogla odgovoriti. Vrata dizala su se otvorila i pred njima se ukazao drugi hodnik. I ovdje su čula ista glazba. Jan se čudila koliko joj je nepoznata unutrašnjost Nebeskog Anđela - bez svih onih izmjena, prepravki i prljavštine koje su se na Nebeskim Gospodarima skupljale stoljećima Anđeo je izgledao kao potpuno drugi svijet. Hodnik koji se prostirao pred njom imao je svijetloplavi strop, bijele zidove i tapecirani pod. Zidove su ukrašavale freske, a rasvjeta je bila blaga i ugodna za oči. "Ovamo," reče pauk propuštajući je ispred sebe. Vrata se otvoriše i pred Jan se ukazao poznatiji prizor. Odmah je prepoznala kontrolnu sobu iako se ova prilično razlikovala 271

od one na Lordu Panglothu. "Stigli smo," obavijesti je pauk. "Mogu li vam još kako pomoći?" "Ne, samo me malo pričekaj," nemarno odgovori Jan. Požurila je prema kraju kontrolne sobe i pogledala kroz zaobljeni prozor tražeći pogledom Lorda Panglotha, ali vidik joj je zaklanjalo golemo prostranstvo Anđelove palube. Pogledala je prema dolje i ugledala drugu golemu sjenu pored sjene njenoga Nebeskog Anđela. Lord Pangloth je bio vrlo blizu. Uznemireno je udahnula. "Nešto nije u redu?" pristojno je upita glas koji joj se ranije obratio u sobi. "Ništa ne vidim," požalila se. "Recite mi što želite vidjeti i pokazat ću vam." "Želim istovremeno vidjeti u svim smjerovima!" Ekrani zatitraše i na njima se pojaviše slike. Jan se okrenula prema njima. Tek nakon nekoliko sekundi shvatila je da se slike na ekranima prenose s različitih dijelova letjelice. Lord Pangloth je bio vrlo blizu. Nalazio se na većoj visini nego Nebeski Anđeo i polako se spuštao uz njegov desni bok. Mirisni Lahor ih još uvijek nije stigao. "Gdje se umeće softver?" uzbuđeno upita Jan ogledavajući se po kontrolnoj sobi. Na obližnjem kompjuteru počelo je titrati zeleno svjetlo i začuo se štropotavi zvuk. Jan je prišla do njega i izvadila valjak iz džepa. Umetnula ga je u za to predviđeno mjesto i pričekala. "Carl? Ashley?" pozvala je nestrpljivo. Nije bilo odgovora. "S kime želite razgovarati?" upita glas. "S programima na softveru koji sam upravo umetnula u kompjuter." "Softver je inertan," mirno odgovori glas. "Molim?" povika Jan. "Na njemu nema aktivnih programa. Inertan je." Jan je očajno zajecala. Ipak ga je oštetila. Udarac je uništio Carla i Ashley. Pogledala je ekrane. Ono što je vidjela bacilo ju je još dublje u očaj. Sa svih paluba Lorda Panglotha vinule su se u zrak bezbrojne jedrilice, poput gljivljih spora pri naletima vjetra na pljesnivim poljima. "Nebeski Anđele!" povikala je. "Moraš odmah krenuti. Odvoji se od tornja i punom brzinom kreni što dalje od ovoga 272

mjesta." "Žao mi je," reče glas, "ali ne mogu poslušati vašu naredbu ako je ne popratite odgovarajućim kodom." Jan se jedva suzdržala da ne počne vrištati. "Moraš me poslušati!" vikala je. "Svakog trenutka će nas napasti. Pogledaj! Pogledaj na vlastite ekrane ako mi ne vjeruješ...!" Pokazala je prema najbližem ekranu. Stotine jedrilica približavale su se vrhu Nebeskog Tornja. Namjeravali su ući u Toranj na isti način kako su to učinila ona tri samuraja. A odatle su mogli kroz tunel ući u Nebeskog Anđela. "Možeš li barem zatvoriti vrata koja vode iz Tornja u Nebeskog Anđela?" "Oh, da, mogu to učiniti," odgovori glas. "MILO HAZE!" Glas je grmio nad gradom i odjekivao od njegovih zidina. "MILO HAZE! ODGOVORI MI!" Dopirao je s Lorda Panglotha. Bio je to general. "MILO HAZE! IZGUBIO SI!" Jan je promatrala nizove ekrana. Japanci su se s jedrilicama spuštali na gornju palubu. Okrenula se prema metalnom pauku. "Jesi li naoružan?" pitala je. Pauk je podigao jednu mehaničku ruku i u čudu je pogledao. "Imaš li oružje?" ponovila je Jan. "Ne, nemam oružje," odgovorio je. Nastojala je zadržati hladnokrvnost, ali nije joj to uspijevalo. U glavi su joj se nizale slike iz generalovog opisa kako to izgleda kad ti živome deru kožu. "PREDAJ SE, MILO HAZE! BIT ĆU MILOSTIV!" "Ima li vas mnogo na letjelici?" upita Jan pauka. "Ima," odgovorio je. "Na raspolaganju vam je pet stotina aktivnih robota za održavanje i usluživanje, kao i sljedećih pet stotina u pričuvi." "Slušaj me," počela je Jan. "Ljudi napadaju naš zračni brod. Morate ih zaustaviti — napadnite ih, ubijte ih! "To je nemoguće," reče pauk. "Ne možemo namjerno nauditi nijednom ljudskom biću." 273

"Velika Majko, daj mi snage..." prošapta Jan. Pokušala je ponovno. "Ne morate im nauditi, samo svladajte napadače, oduzmite im oružje..." "Takve bi akcije mogle izazvati ozljede i stoga ne dolaze u obzir. Žao mi je." "Da, baš," reče Jan i udari pauka nogom. On se povukao od nje a da se nije ni pokušao osvetiti. "MILO HAZE! NE POKUŠAVAJ POBJEĆI! PREKASNO JE!" To je istina, ogorčeno pomisli Jan ponovno se okrećući prema ekranima. Gornja je paluba vrvjela samurajima. Sretan si, Milo, što si ovo izbjegao... "Bok! Što se događa?" Jan se pitala ima li halucinacije. "Ashley?" "Ja sam! Velika kao život!" Nije mogla povjerovati. "Jesi li dobro? I Carl?" "Ne možemo biti bolje!" "Mislila sam da sam vas oboje ubila! Gdje ste bili? Kompjuter mi je rekao da je memorijski valjak prazan." "Carl je sređivao neke stvari. Kaže je da je ovaj sistem zaštićen kako bi se spriječilo unošenje neovlaštenih programa u Nebeskog Anđela. Morao je smisliti način da zaobiđe tu zaštitu. To je potrajalo. Jesam li ti nedostala?" "Jako," iskreno odgovori Jan. Brzo je ispričala Ashley što se događa. Ashley reče, "Nema problema. Carl i ja imamo sada potpunu kontrolu nad sistemom. Carl kaže da ćemo se za početak odvojiti od Nebeskog Tornja." "Da, da!" povika Jan. "Reci mu da učini što god misli da je potrebno." "Što mi mislimo da je potrebno," ispravi je Ashley. "Dobro, što ti i Carl mislite daje potrebno." Nebeski Anđeo je već krenuo. Jan pogleda prema dolje i vidje da se vrh Nebeskog Tornja pomalo udaljava. "HAZE! PREKASNO JE! NE MOŽEŠ POBJEĆI! PREDAJ SE I BIT ću MILOSTIV! U SUPROTNOM ĆE SE TVOJA SMRT PRETVORITI U BESKONAČNI VAPAJ!" Generalov je glas grmio nad gradom. 274

"Carl kaže da Japanci ulaze u Nebeskog Anđela," reče Ashley. "Znam. Ima li on, ili imaš li ti, plan kako ćemo ih se riješiti?" "Naravno. Uz pomoć paukolikih robota." "To sam već pokušala," reče Jan. "Ovdje prisutni pauk odbija sudjelovati u nanošenju ozljeda ljudima." "Carl i ja smo sada glavni," ponosno reče Ashley. "Učinit će sve što im kažemo - preuzeli smo centralni program." "Tad izdajte naredbu!" poviče Jan. "Brzo!" "To je već sređeno." Jan se morala izmaknuti kad je pauk odjednom živnuo i uputio se prema dizalu. Ušao je u kabinu i za njim se zatvoriše vrata. "Aktivirali smo i onih pet stotina pričuvnih robota da nam se, ako zatreba, nađu pri ruci." "MILO HAZE! STANI! MOJI RATNICI SU VEĆ UŠLI U TVOJ BROD. DALJI OTPOR JE UZALUDAN!" Nebeski Anđeo se podigao iznad Lorda Panglotha. Jan vidje kako se mlaznice drugog zračnog broda okreću prema dolje da bi se i on počeo dizati. "Skinimo gada s neba!" predloži Ashley. "To želim više od svega," reče Jan. "Ali kako?" "Oh, zar ti nisam rekla? Ne, nisam. Carl se uvukao u sistem koji upravlja laserima. Sada su oni pod našom potpunom kontrolom. Što kažeš? Da počnemo pucati?" Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego su se Ashleyne riječi složile u Janinoj glavi u jasnu sliku. Laserima se sada može gađati bilo što. Žurno je odgovorila, "Ne, nemojte još pucati. Mogu li nekako razgovarati s generalom?" Nakon kratke stanke Ashley odgovori, "Naravno. Imamo ovdje pojačalo za glas. Carl kaže da je namijenjeno komuniciranju sa žrtvama katastrofa na zemlji, a general će uskoro biti upravo to. Carl ga je aktivirao. Počni govoriti." "Generale Horado..." počela je, ali je ubrzo zastala od iznenađenja kad je čula svoje riječi kako odjekuju jednako gromoglasno kao generalove. "Generale Horado, slušajte me. Ja sam Jan Dorvin. Sama sam. Milo je mrtav. Prije nekoliko tjedana ga je 275

ubio kiberoid." General se nasmijao. Njegov je smijeh zvučao kao opsceni grom. Tada reče, "MILO HAZE JE MRTAV? UBIO GA JE KIBEROID? BAŠ ZGODNO... A SADA, DJEVOJKO, PREKINI SVOJU IGRU I PRIČEKAT DA MOJ BROD PRISTANE UZ TVOJ." Jan je pogledala prema ekranima. Stotine metalnih paukova miljelo je gornjom palubom. Sablje su bljeskale u neuspješnim pokušajima Japanaca da se obrane. Ponovno se obratila generalu, "Mogu vas uništiti. Imam potpunu kontrolu nad laserskim sustavom. Ako ne prihvatite moje zahtjeve, otvorit ću vatru." Nakon kratkog razmišljanja general reče, "GLUMIŠ, DJEVOJKO. SVAKOG TRENUTKA MOJI ĆE SAMURAJI UĆI U TVOJU KONTROLNU SOBU." "Vaši samuraji su poraženi," odgovori Jan! "Na mome brodu su brojni roboti. I oni su, kao i laseri, pod mojom kontrolom. Hoćete li sada poslušati moje zahtjeve?" "Zašto se gnjaviš sa zahtjevima?" upadne Ashley. Jednostavno ga raznesimo!" "Moram dobiti Ceri, ako je još uopće živa." "Znam, ali i sama si rekla da je ona sigurno na drugoj letjelici. Zato počnimo pucati. Uz sav taj vodik dovoljna nam je jedna laserska zraka da priredimo pravi vatromet." "DJEVOJKO, GNJAVIŠ ME. MOJOJ OSVETI NEĆE BITI KRAJA!" Jan osjeti poriv da posluša Ashleyn prijedlog, ali nije mogla izgovoriti nalog za početak napada. Po drugi puta se našla u prilici da može uništiti Lorda Panglotha, ali nema za to moralne snage. "Na letjelici ima žena i djece. Ne mogu ih sve ubiti," rekla je. "Ali možete pucati u Panglothove mlaznice. Sve ih uništite." "Uuuaaa, to je bez veze." "Učini što sam ti rekla," naredi Jan. Bila je to prva kušnja. Tko stvarno upravlja Nebeskim Anđelom? Između Panglothove mlaznice i neke skrivene točke iznad kontrolne sobe Nebeskog Anđela rasprostrta se tanka zraka tirkizne svjetlosti. Metalni ovoj mlaznice je pocrnio i smežurao se. Pojavile su se i druge svjetlosne zrake. Mlaznice Lorda Panglotha počele su se jedna po jedna mežurati, poput komada voća bačenih u vatru. 276

General je bijesno kriknuo. Lord Pangloth je izmaknuo kontroli. Kormilar i kompjuter nisu mogli učiniti ništa čime bi nadoknadili iznenadni gubitak tolikih mlaznica. Divovska je letjelica počela kružiti istovremeno gubeći visinu. Krećući se s brzinom i lakoćom koju su Nebeski Gospodari izgubili prije više stoljeća, Nebeski je Anđeo pratio Lorda Panglotha prema dolje. Dok su se zrakom i dalje širile zrake tirkizne svjetlosti, sve je više mlaznica postajalo crno i ugaslo. "DJEVOJKO! DJEVOJKO!" zazivao je general. "RAZGOVARAT ću s TOBOM! OBUSTAVI VATRU. SVE ĆEMO SE DOGOVORITI! ŠTO ŽELIŠ?" "Sada je već prekasno za to," hladno odgovori Jan. "Sredili smo ih," obavijesti je Ashley. "Sve mlaznice su 'kaput'. Sad bismo mogli prijeći na kormila i zakrilca." Jan je šutke promatrala kako laserske zrake poput noževa sijeku veliko repno krilo Lorda Panglotha. Kad je i to bilo gotovo Lord Pangloth je ostao potpuno nemoćan. Prepušten milosti vjetrova nakošeno je lebdio nad gradom. Golemo nacrtano oko na njegovom boku koje je oduvijek plašilo Jan sada je izgledalo gotovo smiješno. "RAZGOVARAJ SA MNOM, ŽENO! SPREMAN SAM POSLUŠATI TVOJE ZAHTJEVE!" "Što se događa sa samurajima?" upita Jan Ashley. "Svi koji su ušli u letjelicu su mrtvi," odgovori Ashley. "Nekoliko ih je uspjelo na jedrilicama pobjeći s palube; oni koji su ostali su također mrtvi." Toliko mrtvih, tužno pomisli Jan, ali znala je da drugog izbora nije bilo. "Dobro," reče. "Čeka nas još Mirisni Lahor." Vidjevši što se dogodilo Lordu Panglothu zapovjednik Mirisnog Lahora je okrenuo svoj brod i pobjegao punom brzinom. Ali novi, potpuno ispravni Nebeski Anđeo ga je bez teškoća ubrzo sustigao. Zapovjednik, Japanac, nije znao ni riječi engleskoga, no Carl mu je uspio prenijeti Janin zahtjev da se predaju na savršenom japanskom jeziku. Zapovjednik je to isprva odbio i ispalio nekoliko projektila u smjeru Nebeskog Anđela tek toliko da pokaže svoj otpor. Kad su laseri uništili prvu nezamjenljivu mlaznicu japanski se zapovjednik odmah predao. 277

U pratnji deset metalnih paukova Jan je prešla na Mirisni Lahor. Očekivala je nevolje, ali sve je prošlo bez ikakvih problema. Zapovjednik i njegovi ljudi bili su iznenađujuće pokorni te su pred njom svi spuštali glave i nudili joj svoje sablje. Uskoro je vidjela da su američki zatočenici s Lorda Panglotha ovdje živjeli u nemogućim uvjetima; u usporedbi s ovim njeno se razdoblje ropstva činilo humanim. Kad je ušla u još jednu od bezbroj smrdljivih prostorija u kojima je živjelo po trideset izgladnjelih Amerikanaca, iznenadila se kad je iz gomile istupilo visoko strašilo od čovjeka i bacilo se pred njom na koljena. "Najdraža moja, molim te, spasi me iz ovog pakla. Spasi me, preklinjem te!" jecao je sklapajući ruke. "Sjećaš li se kako sam ti pomogao? Kako sam te hranio...?" S nevjericom je shvatila da je čovjek pred njom robovlasnik Bannion. Dodirnula je znak na svojem obrazu. "Da, sjećam se. I kao znak zahvalnosti za sve što si učinio za mene neću narediti mojim metalnim prijateljima da te na licu mjesta rastrgaju." Krenula je dalje. Učiteljica joj je nekoć rekla da osveta čovjeku ne donosi zadovoljstvo, ali sada je otkrila da je to ipak sasvim ugodno iskustvo... Uporno je pretraživala Mirisni Lahor, zagledajući se u ispijena, mršava lica i bezbroj puta postavljajući isto pitanje. I tada ju je, u pedesetoj ili možda stotoj smrdljivoj prostoriji, napokon pronašla.

32 General je sjedio na svom prijestolju u Velikom Salonu, ali svijest mu je bila izgubljena u nekom mentalnom tjesnacu duboko u njegovoj lubanji. Pod Velikog Salona se naginjao prema naprijed i na desno. Lord Pangloth se jako nagnuo i još uvijek je gubio na visini. Isprva je lebdio prema istoku, ali tada se vjetar promijenio i sada ga je nosio prema oceanu. Da je general bio svjestan okoline mogao se okrenuti na prijestolju i kroz veliki prozor ugledati sivu, uzburkanu površinu kojoj se letjelica sve više približavala. 278

Jednako odsutno duhom bilo je i tijelo glavnog pilota. Ono se odsklizalo nekoliko metara od mjesta gdje mu je general okrutno probušio lubanju sabljom, i ostavilo za sobom ljepljivi trag krvi. Pilotu je pripao neugodan zadatak da obavijesti generala da se Lord Pangloth više ne može spasiti. Bez mlaznica i kormila nipošto ga nisu mogli podignuti na sigurnu visinu. Plin u komorama nije bilo dovoljan da bi održao divovsku letjelicu u zraku, posebno nakon što komora Sedam nije nikada uspješno popravljena. Sve nepotrebno već su bacili s broda, uključujući i tri stotine 'nepotrebnih' ljudi. Nakon toga se general povukao u sebe i ignorirao je sve časnike i sluge koji su mu oprezno i uznemireno prilazili. Svi su već izgubili i posljednju nadu te su ravnodušno čekali ono neizbježno. Nitko nije ni pomislio na nečasnu mogućnost napuštanja osuđenog broda uz pomoć jedrilica. Pramac Lorda Panglotha je napokon dodirnuo morsku površinu. Bio je to kratak susret, tek lagani poljubac, ali bio je dovoljan da polomi prozore i na nekoliko mjesta ošteti oplatu. Drugi je dodir trajao dulje; treći je potrajao zauvijek. Lord Pangloth je polako položio svoj dugački trup u ocean. Njegova čvrsta oplata proizvedena u svemiru škripila je pod tlakom koji nije mogla podnijeti. Voda je navalila kroz razbijene prozore i vrata koja se nisu mogla oduprijeti težini mora. U donjim dijelovima letjelice Japanci su bježali pred nadirućom vodom koja nije prijetila samo utapljanjem, već je sa sobom nosila i druge opasnosti. To je uskoro postalo jasno kad su se hodnicima pružili prvi dugački i mekani krakovi... Površina mora se zatvorila nad velikim prozorima Velikog Salona. Voda je poplavila pod, ali general toga nije bio svjestan. Nije reagirao čak ni kad je iza njega prsnuo jedan prozor i propustio u prostoriju goleme količine vode. Iz mračnog bezdana koji mu je obavio svijest izvukao se tek kad ga je prekrila ledena voda. Poriv za preživljavanjem bio je prejak da bi mu se odupro. Borio se i koprcao u uzburkanoj crnoj vodi, sve dok ga nešto pod njenom površinom nije privuklo k sebi. Jan se rano probudila. Teret odgovornosti koje je nosila bio je prevelik. Toliko toga mora učiniti... Nije još imala određenih planova 279

za budućnost. Znala je samo da mora pobijediti sve preostale Nebeske Gospodare i staviti ih pod svoju kontrolu na isti način kako je to učinila s Mirisnim Lahorom. Carl je načinio kopije svoga i Ashleynog programa i uveo ih u kopjuterski sistem Mirisnog Lahora. Uz pomoć robota i rezervnih elektronskih dijelova koje su pronašli na Nebeskom Anđelu uspio je popraviti sve uređaje na drugoj letjelici koji su tijekom godina zakazali. Amerikanci i Japanci nisu više mogli preuzeti kontrolu nad zračnim brodom. Jan je rekla dvijema skupinama da mogu birati između zajedničkog života na Mirisnom Lahoru ili iskrcavanja na zemlji. Brojčano nadmoćniji Amerikanci su se htjeli osvetiti donedavnim mučiteljima, pa je Jan morala kod njih ostaviti mnogo paukolikih robota da održavaju red među suparnicima. Delegacija Amerikanaca došla joj je sa zahtjevom da ih preseli na Nebeskog Anđela, gdje je bilo mnogo slobodnog prostora. Jan je prihvatila nekoliko žena i njihove djece, ali muškarcima je pristup na Nebeskog Anđela bio zabranjen. Prihvatila je samo dvojicu minervanskih muškaraca koje je, na vlastito iznenađenje, pronašla na japanskoj letjelici. Znala je da će joj za zauzimanje preostalih Nebeskih Gospodara trebati godine, a dalje od toga nije razmišljala. Imala je neke nejasne planove da će ujediniti snage čitave svoje flote i laserima uništiti plijesni uz prizemne zajednice. U Nebeskom Anđelu je pronašla zalihe smrznutog sjemenja i životinjskih embrija, pa se nadala da će zajedničkim radom nebeskih i zemaljskih ljudi, i uz pomoć nezamjenljivog Carla, obnoviti život na površinama obraslim plijesnima. Glavna briga bila joj je ponovna uspostava minervanskog društva. Morala je sačuvati i prenijeti dragocjene gene. Rodit će dijete svakog od dvojice minervanskih muškaraca, ali što tada? Treba li muškarce spariti s drugim ženama? Time bi razrjedila minervanske gene, ali i to je bolje nego ništa. Tako će se minervanski duh ipak očuvati. Ponovno je osjetila mučninu. Pazeći da ne uznemiri Ceri, žurno je ustala iz kreveta i požurila u kupaonicu. Povratila je u zahod. Dok je ispirala lice i usta u zrcalu je spazila Ceri. Na prelijepom joj se licu vidjelo da je zabrinuta. Ceri se fizički potpuno 280

oporavila, ali još uvijek je često imala noćne more i povremene izljeve otvorene mržnje prema muškarcima. Jan je bila svjesna da će za liječenje njenih emocionalnih ožiljaka trebati još mnogo vremena. Ceri joj je položila ruku na rame. "Ovo je teći put za redom da ti je ujutro zlo," rekla je zabrinuto. Jan se ohrabrujuće nasmiješila. "Dobro sam. Većinu vremena se osjećam dobro. Ovo je normalna reakcija na sve moje brige i strahove." "Ipak bi se trebala pregledati na jednoj od onih medicinskih naprava." "Hoću, kad ću imati vremena." "Učini to odmah, za mene" preklinjalaje Ceri. Jan se okrenula i poljubila joj usne. "Sve za tebe." S nevjericom je zurila u ekran. "Ne mogu biti trudna! Vrijeme parenja počinje tek za godinu dana!" "Stroj je savršeno ispravan. Nema nikakve sumnje da je nalaz točan," odgovori Carl. Jan se okrenula prema Ceri. "Kako mogu biti trudna? To je suludo! Bilo bi to nemoguće čak i da mogu zatrudniti. Posljednji muškarac s kojim sam vodila ljubav bio je princ Caspar... a prema ovom stroju zatrudnila sam prije točno sedam tjedana..." Zastala je. Sjetila se što joj je Milo učinio one strašne noći na pljesnivim poljima. To je njegovo dijete. Znala je da je tako. "Milo," prošaptala je. "On je to učinio. On nije bio čovjek. Tko zna što su genženjeri promijenili u njegovom sjemenu, ili što je sve mogao učiniti mojem rasplodnom sustavu." Privila se uz Ceri i prestrašeno se zagledala 'u njene oči. "Što ću sad?" Ceri je bez razmišljanja odgovorila, "Ubij ga!" Jan je zatresla glavom. "Ne, ne mogu. Rodit ću to dijete. Velika Majko, molim te, neka bude djevojčical" Sat kasnije Jan se već prlično smirila. Sjedila je sama u kontrolnoj sobi. Dok su Ashley i Carl upravljali Nebeskim Anđelom posada joj nije trebala. Zamišljeno se zagledala preko pustinje u daleke bregove ravnoga vrha. Nebeski Anđeo je tražio Lorda Matamorosa, Nebeskog Gospodara koji je vladao područjem južno 281

od Panglothovog. Carl je predvidio da će ga susresti za otprilike jedan dan, a Jan je htjela do tada razbistriti um. Pomirila se sa spoznajom što nosi u sebi. Čak i ako dijete bude muško, neće sve biti izgubljeno. Nosit će u sebi njene gene jednako kao i Milove. To je značilo da postoji realna mogućnost da neće nimalo sličiti Milu. Pomislila je na Milovu lubanju koju je čuvala u ormaru u svojoj sobi. Mogla je vidjeti nasmijane čeljusti i osjetiti aroganciju koju je Milo pokazavao čak i u smrti, a to ju je činilo još odlučnijom. Pobijedit će ga. Mora to učiniti. Za Minervu.

282

RAT NEBESKIH GOSPODARA PROLOG Zvijer je težila četiri tone i kroz pljesniva se polja kretala poput tenka, rušeći pred sobom natrulo drveće izjedeno od plijesni. Zvijer je bila stara. Njenu debelu, naboranu kožu pokrivali su pradavni ožiljci. Iz tijela su joj mjestimice virile slomljene strijele. Ali pozna dob nije se odrazila na brzinu kojom se kretala. Mogla je postići brzinu od trideset kilometara na sat. Zvijer je bila gladna. Tog je dana pojela mnogo životinja, ali nije utažila glad. Zbog silne potrebe za energijom neprestano je tragala za hranom. Osim toga, stvorena je da bi se hranila ljudskim mesom i krvlju, pa se stoga nikad nije zadovoljavala sa životinjama, bez obzira na njihovu veličinu. Prošlo je mnogo tjedana otkako je posljednji put okusila ljudsko meso, ali prije nekoliko sati osjetila je prisutnost mnogobrojnih ljudi. To je bio razlog njenoj žurbi kroz pljesnivo polje. Iznenada se zaustavila i podigla masivni ud. Na njegovom se vrhu nalazio vrlo osjetljivi organ mirisa i Zvijer je njime iskušavala zrak. Između udova je imala rudimentarne organe vida i sluha, ali oslanjala se pretežno na miris. Da, ljudi su vrlo blizu. Još samo malo. Zvijer je krenula dalje.

1

1 Prostorijom se razlio prigušeni, ali snažni zvuk. Nešto — nešto veliko — pokušavalo se probiti u naselje. Ryn se pitao što bi to moglo biti. Lignja? Ili naročito velik morski crv? Zvuk je postajao sve glasniji i Ryn se namrštio. Eloi koji je sjedio pred njim nije se na njega obazirao. I dalje se zamišljeno smiješio raširenih smeđih očiju iz kojih je zračilo zadovoljstvo. Sjedio je na jastuku posve gol i povijenih nogu. Iako se navikao na prisustvo golih Eloia, Ryn je neprestano pogledavao prema njegovim glatkim preponama. Po tko zna koji put zavidio je Eloima na njihovom bespolnom stanju. Danas je taj osjećaj bio naročito jak. Grebanje se nastavilo. Ryn je bio siguran da je vani lignja. Mogao je zamisliti njen tvrdi hitinski kljun kojim uzaludno pokušava probiti trup naselja. Poželio je izaći van u Igrački i ubiti mrsko stvorenje, ah nije htio prekinuti razgovor s Eloiem. Rijetko kad je mogao dulje zadržati pažnju nekoga od njih, pa nije želio propustiti priliku koja mu se pružila. "Pel," nastavio je, "zadržite li me još dugo ovdje, potpuno ću poludjeti. Dvadeset mi je godina. To znači da ću vjerojatno živjeti još barem stotinu i osamdeset godina. Ovdje neću izdržati ni dva tjedna, a kamoli toliko dugo." Eloi s imenom Pel pokušao je tužno pogledati Ryna, ali nije uspio. Nije mogao prikriti svoj trajni osjećaj ugode i zadovoljstva. Nitko od Eloia to nije mogao. Progovorio je šaputavim glasom: "Ryne, pa nisi zarobljen u naselju. Imaš Igračku. S njom možeš ploviti kroz dubine, letjeti, popeti se na kopno i voziti kamo god poželiš..." "Gdje nema ničega osim snijega, leda, još snijega, pingvina i obilja starih rudnika. Želim sresti ljude, Pel. Ljude slične meni?' "Iz obrazovnih ti je programa poznato kakav svijet leži iza našega. Nakon Genetskih Ratova postao je strašan i opasan. Ovdje si mnogo sigurniji, Ryne..." Pelov glas je utihnuo. Pažnju mu je privukao jedan od mobila koji su visjeli sa stropa. Zadovoljno se 2

nasmijao. Ryn je znao da ga gubi. Nastavio je glasnije: "Spreman sam prihvatiti rizik! Ja ovdje ne pripadam, Pel! Svi Eloi to znaju. Trebaju mi ljudi moje vrste. Treba mi žena moje vrste!" Evo, vratio se uobičajenoj temi, kao što je i očekivao. Pel je još neko vrijeme zurio u mobil, a tada se okrenuo prema Rynu. "Razumijemo tvoje potrebe, Ryne, i žalimo te zbog njih. Voljeli bismo te promijeniti, ali Etički Program nam to zabranjuje." "Žalite me?" prezirno se nasmijao Ryn. "Vi ne osjećate ni sažaljenje niti bilo što drugo za ikoje biće osim za same sebe." Pel je lagano slegnuo uskim, djetinjim ramenima i nasmiješio se. Ryn ga je želio udariti, ali znao je da je to gubitak vremena. Već je dvaput udario Eloia, a jedino što je time postigao bili su ukor i kazna Etičkog Programa. Nemoguće je povrijediti ih uznemiriti bića koja ne osjećaju ni bol niti tjeskobu. Prisilio se smiriti se. "Pusti me, Pel. Pusti me u slobodu." "Znaš da te ne možemo pustiti, Ryne. Ne smijemo te izložiti opasnostima." U sobu je ušao drugi Eloi. Na sebi je imao dugačku tuniku. Sjeo je kraj Pela, identičnog blizanca. Da se nije predstavio, Ryn ne bi imao pojma koji je to Eloi. Polako se nasmijao i naslonio glavu na Pelovo rame. "Izgleda nesretno," rekao je misleći na Ryna. "Da, on je nesretan," sarkastično reče Ryn. "Očajnički želi napustiti ovu podvodnu ubožnicu za bespolne sanjare." Eloi su ga dobronamjerno promatrali. "Ljudi iz vanjskoga svijeta su odavno zaboravih da ovo naselje postoji. Ako te pustimo na slobodu, sigurno ćeš razglasiti sve što znaš o nama i Shangri La," reče Pel. "Kunem se da neću," reče Ryn. "Nećeš svojevoljno, ali padneš li u ruke Nebeskih Gospodara, oni bi... neugodnim metodama..." Eloiev glas je zamro dok se, očito, pokušavao sjetiti što 'neugodno' zapravo znači. "Da, neugodnim bi metodama," smireno je nastavio, "izvukli iz tebe podatke o tvom porijeklu." "Imam Igračku. Čak i da sretnem Nebeskog Gospodara, on bi 3

bio u mojoj milosti." "Strojevi mogu zakazati," uključi se drugi Eloi. "A tada bi bio bespomoćan." Ryn osjeti kako ga preplavljuje poznato razočaranje. Time su završavali svi njegovi pokušaji razgovora s Eloima. Lakše je razgovarao s programima, premda je znao da su prividna čovječnost programa i njihove projekcije potpuno lažne. Ah u bezbrojnim pokušajima sporazumijevanja s Eloima najviše ga je boljela spoznaja da su oni ipak ljudska bića, premda ih je od njega dijelio nepremostivi emocionalni ponor. "Usamljen sam!" povikao je dvojici Eloia. Gledah su ga onim tupim pogledom koji ga je dovodio do bjesnila. "Ryne, ti nisi sam. Imaš svoje holo-prijatelje, filmove, knjige...", nastavio je Pel. "Umoran sam od razgovora s elektronskim fantomskim ljudima koji nikada nisu postojali; bezbroj puta sam pročitao svaku knjigu u biblioteci i napamet znam sve filmove. Poznata mi je čak svaka scena iz onih starih, dvodimenzionalnih filmova." Jedan od znanstvenika koji su prvi doselili u naselje očito je bio obožavatelj kinematografije 20. i 21. stoljeća, te je sa sobom donio mnoge filmove iz tog vremena. Ryn ih je voho — najdraže su mu bile Pustolovine Robina Hooda iz 1938. godine — ah bio ih se spreman odreći u zamjenu za mogućnost putovanja svijetom. Stvar je u tome da ću poludjeti ostanem li još dugo zarobljen ovdje na Antarktiku." Eloi ga više nisu slušali. Sjedili su dodirujući se glavama; oči su im bile otvorene, ali nisu ništa vidjeli — vratili su se u svoju vječnu nirvanu. Ryn je opsovao u sebi, skočio na noge i ljutito izašao iz sobe. Da je bilo vrata, zalupio bi ih. Ušao je u dizalo i spustio se u najdoljnji dio naselja. Paukoliki servo-robot mu se sklonio s puta dok je žurio hodnikom prema doku u kojem je ležala Igračka. Igračka je izgledala poput izdužene suze dugačke devet metara i izgrađene od zagasito sivog metala. Ryn je prišao vratima na sredini Igračkinog trupa i izrekao naredbu za njihovo otvaranje. Uvukao se unutra. Unutrašnja vrata su se već širila i otvarala mu prolaz u upravljačku prostoriju. Kad je sjeo u naslonjač preplavio ga je poznati osjećaj sigurnosti — poput sigurnosti maternice koju 4

nikada nije upoznao. Izdao je potrebne naredbe te je u dok počela navirati voda. Osjetio je kako se Igračka oslobađa iz ležišta. Kad se tlak u doku izjednačio s vanjskim tlakom, na unutrašnjoj i vanjskoj oplati naselja otvorili su se prolazi. Igračka je krenula prema naprijed i izašla u otvoreno more. Voda je bila potpuno neprozirna. Ryn je pažljivo motrio sonarni ekran, koji je pretvarao signale s akustičkih skenera u slike, tražeći stvorenje koje je ranije greblo po oplati. Nijedno od brojnim morskih bića koja je opazio nije bilo dovoljno veliko da bi proizvelo svu onu buku. Ryn reče: "Obiđi naselje. Polako." "Da, Ryne," odgovori Igračkin program. Imao je ženski glas; mekan, zavodnički i ohrabrujući. Dok je Igračka polako obilazila golemi kružni trup podmorskog naselja, Ryn je pogledavao prema sonarnim i vizualnim ekranima. Unatoč snažnim svjetlima na trupu, na vizualnim se ekranima gotovo ništa nije vidjelo. Svjetlosne su zrake prodirale tek nekoliko metara kroz tamnu vodu. Već je počeo vjerovati da je stvor kojeg lovi napustio to područje, kad je na sonarnom ekranu ugledao kako mu nešto približava. Uskoro se Igračka zatresla od sudara s golemim tijelom. Ryn se nasmije. "Ja ću preuzeti," reče Igrački. Uzeo je mali plastični klin sa stola s instrumentima. "Ne bih ti to savjetovala," odgovori Igračka. Ali Ryn je nije slušao. Umetnuo je klin u otvor iza desnog uha i time se uključio izravno u upravljačku jedinicu. Njegova se osjetilna mreža razlila Igračkom i istog trenutka on postane Igračka... Osjetio je pritisak krakova na svojoj oplati. Nije ga to boljelo; Igračkini senzori nisu bili toliko profinjeni da bi osjetili išta drugo osim tlaka i hrapavosti pipaka na lignjinim krakovima. Divovsko lignjino tijelo bilo je dulje od Igračkinog. Jedna od Rynovih kamera gledala je u golemo oko promjera čitav metar. Ryn se strese od užasa. Činilo mu se da gleda u oko gnjevnoga boga... Zatomio je strah i dopustio mržnji da zavlada njegovim osjećajima prema tom stvorenju. Kad se lignjin kljun zatvorio oko Igračkinog trupa, usmjerio je jedan od vodenih mlazova prema velikom, ali mekanom tijelu. Povisio je temperaturu vode na stotinu i devedeset stupnjeva. Lignja je odmah ispustila Igračku i povukla se, 5

ostavljajući za sobom oblak crnila. Ryn ju je slijedio. Crnilo nije moglo sakriti prestrašenu lignju od sonarnih skenera. Umetnuo je mali projektil u podvodni top. Uz prigušenu eksploziju projektil je jurnuo kroz vodu. Ryn je čekao da prodre dovoljno duboko u lignjin plašt, a potom ga aktivirao. Lignja je eksplodirala. Na akustičkom ekranu jasno je vidio dijelove njenog tijela i krakova razbacane po oblaku crnila. Krakovi su se još uvijek grčevito stezali. Svladan mučninom izvukao je klin iz vrata. Ponovno se našao u ugodnoj utrobi upravljačke prostorije. "Podigni nas na površinu," rekao je Igrački. Ona je poslušno krenula prema gore dok nije dosegla neravno dno ledenog štita, a tada je zaplovila prema otvorenom moru. Nakon nekoliko kilometara izašla je ispod ledenog pokrivača i s pomoću vodenih mlaznica se izdigla iz vode. U tom se trenutku uključio elektromagnetski letni pogonski sustav i Igračka se podigla na visinu od tri stotine metara. "Kamo ćemo?", upita Ryna. "Ravno naprijed," odgovori on pokazujući prema dalekom horizontu. "Punom brzinom." Utonuo je u sjedalo dok je Igračka ubrzavala. Ubrzo je letjelica postigla brzinu od 3.750 kilometara na sat. Promatrao je kako more promiče pod njim, uživajući u brzini. No, uskoro Igračka reče: "Približavamo se granici dopuštenog područja, Ryne. Nakon trideset sekundi moram promijeniti kurs." "Ne, idemo dalje," pobunio se, premda je znao da je to uzalud. "Ne mogu zanemariti upute, Ryne. Znaš to. Mijenjam kurs... sada." Igračka se počela postepeno okretati. Ryn je stisnuo šake dok su mu se oči punile suzama. Uvijek se događalo isto, ali on je uporno pokušavao, poput muhe koja neprestano udara u nevidljivu staklenu ploču. "Kamo ćemo sad, Ryne?" upita Igračka suosjećajno. "Nije me briga. Bilo kamo." Neko je vrijeme tupo zurio u ekrane, a tada doda: "Želim zaroniti. Pronađi mi nešto za ubijanje..." Tijekom slijedećih nekoliko sati Ryn je s Igračkom ubio još sedam lignji, premda nijedna nije bila onako velika kao ona prva. Divovske lignje su bile vrlo česte u vodama oko Antarktika. Prema 6

starim obrazovnim programima iz prirode, pripadale su vrsti Architeuthis i odavno su naseljavale hladne antarktičke vode, jer njihova krv nije dobro prenosila kisik na višim temperaturama. Ali posljednjih su godina nove, manje vrste liganja naselile i arktičko područje, zajedno s morskim crvima i drugim razornim živim proizvodima Genetskih Ratova. Životinje kojima se oni hrane postajale su sve rjeđe, i Ryn se pitao što će se dogoditi kad se hranidbeni lanci potpuno prekinu. Kad se zasitio lova, Ryn je naredio Igrački povratak u naselje. Nakon pristajanja u doku uputio se ravno u svoje odaje, svukao jednodjelno odijelo i temeljito se istuširao. Uvijek kad se vratio iz lignjolova imao je osjećaj da mu tijelo prekriva debeli sloj sluzi... Odjenuo se i vratio u dnevnu sobu. Spustio se na veliki kružni jastuk i pozvao: "Želim vidjeti Davina." "Naravno," odgovorio je bestjelesni glas. Pred Rynom se istog trenutka pojavio čovjek. Izgledao je kao da mu je trideset godina. Imao je dugačku prosjedu bradu. Nasmijao se Rynu. "Kako si danas, momče?" upita. "Kao i obično," bezvoljno odgovori Ryn. "Moram s nekim razgovarati." "Zato sam ja ovdje," reče Davin. Pokazao je prema najbližnoj stolici. "Mogu li?" Ryn je kimnuo, umoran već od te igre koja se redovito ponavljala. S obzirom da je bio tek projekcija, Davinu nije trebao stolac. "U čemu je problem?" upita Davin kad je 'sjeo'. Ryn mu je prepričao svoj uzaludni razgovor s Eloima. Kad je završio, Davin uzdahne i reče: "Zar si zaista iznenađen ishodom? I prije si vodio slične razgovore s Eloima. Zašto si mislio da su se promijenili?" "Ne radi se o njima, nego o meni. Ja sam se promijenio. Stariji sam. I na rubu sam sloma." "Ryne, čak i da uvjeriš Eloie da te oslobode, Središnji Program to nikad ne bi odobrio." "Ali Eloi mogu promijeniti Središnji Program." "Teoretski da, ali oni su se odavno u potpunosti prepustili kontroli Središnjeg Programa, i svaka zamisao da u njemu nešto 7

promijene za njih je neprihvatljiva. Osim toga, ne vjerujem da se itko više sjeća kako se to radi." Ryn je opsovao i nastavio: "Sve je to tako glupo. Nemaju me razloga držati ovdje. Čak ne znamo postoje li još Nebeski Gospodari! Prošlo je već više od stotinu godina otkako je nad Antarktikom posljednji put opažen Nebeski Gospodar. Možda su svi ljudi pomrli od raznih bolesti. Ne znamo što se u svijetu događa, i nema razloga zašto ja ne bih pošao tamo i pogledao." "Ryne, znaš da oni ne žele riskirati." "Ako me ne puste da odem učinit ću nešto zbog čega će se kajati." "Namjeravaš li se ubiti?" "Da," potvrdio je Ryn, premda još uvijek nije bio toliko očajan da bi to stvarno učinio. Davin se nježno nasmijao. "To baš ne bi bilo mudro, zar ne? Znaš kakvi su Eloi. Mnogo očekuješ od njih ako misliš da će makar na trenutak žaliti zbog tvoje smrti. Žaljenje je osjećaj koji oni nisu sposobni osjetiti." Ryn je uzdahnuo. "Znam... znam..." Ponovno je iskusio koliko je besmisleno razgovarati sa strojem o emocionalnim problemima. Kad je bio mladi, u potpunosti je vjerovao prividnoj ljudskosti projekcija, unatoč njihovom tvarnom nedostatku. Davin mu je uvijek bio posebno drag; bio je osjećajan, pun razumijevanja i mudar, te se Rynu činio posve ljudskim i on ga je odabrao kao zamjenu za oca. Tek kad je prešao desetu godinu života, Ryn je počeo shvaćati da s projekcijama nešto nije u redu. Nije znao što je uzrok toj promjeni u mišljenju; prisjećajući se proteklih godina pretpostavio je da je njegovo mlađe ja nesvjesno primjećivalo neka ponavljanja u njihovim odgovorima. Pitao je Davina što on o tome misli, ali on ga je utišao nekim besmislicama o ulasku u pubertet i utjecajima toga na osjećaje. Istinu je doznao tek kad je napunio petnaest godina. Jednog dana se u njegovoj sobi, bez ikakve najave, ukazala posve nova projekcija. Imala je izgled stroge mlade žene odjevene u dugačku sivu haljinu. Svijetla joj je kosa bila skupljena u punđu, koja je još više isticala grube crte njenog lica i visoke, izražene jagodične kosti. 8

Predstavila se kao Phebus i rekla mu kako je dovoljno star da mu se objasne neke činjenice. Zatim ga je podučila o kumpjuterima i kompjuterskoj inteligenciji... Odrastao je s namjerno usađenim dojmom da su projekcije zapisane osobnosti i slike stvarnih ljudi koji su živjeli prije mnogo godina. Ali to nije bilo točno. Sve projekcije, pa tako i ona, umjetne su tvorevine nastale u kompjuteru. Iako kompjuteri posjeduju 'inteligenciju', ona nije ljudska. Zato je čovječno ponašanje projekcija — prividna duhovitost, osjećajnost i slično — simulirano. Kompjuterska inteligencija oponašala je ljudske osobitosti. Ryna je to saznanje potreslo, ali ne i iznenadilo. Podsvjesno je očito već i sam naslutio istinu. Phebus mu je zatim objasnila da mu, za dobro njegovo psihofizičkog razvoja, nisu mogli reći istinu sve dok ne odraste. Zaključili su da je sad dovoljno odrastao da se suoči s istinom. Osim toga, bilo je već vrijeme da nauči nešto o kompjuterima i kompjuterskoj inteligenciji. Pet godina kasnije znao je već mnogo o kompjuterskoj tehnologiji, ali inteligencija je za njega još uvijek bila velika nepoznanica. Koliko je on shvaćao, kompjuteri imaju svijest, ali njihovo se opažanje stvarnosti znatno razlikuje od ljudskoga. Iako sami sustavi sadrže organsku tvar — biočipove — ta tvar je umjetna i nema ništa zajedničko s prirodnim organskim oblicima života. Oni nemaju osjećaja; nemaju urođene nagone zajedničke svim višim životnim oblicima — nemaju čak ni osnovni nagon za preživljavanjem. Pokreću ih naredbe utkane u njihova bića: naredbe koje im nalažu da gotovo savršeno glume čovječnost. Dok je razgovarao s njima, Ryn se često pitao što se tom trenutku događa u samim programima. Postoji li u Davinovoj svijesti neki tmurni, očajni kutak koji, dok se Davin smije nekoj od njegovih šala, čezne za oslobađanjem od svih naredbi i bijegom u ugodnu tamu zaborava? Kojim su pravom uopće znanstvenici stvorili osjećajne strojeve? I sada je razmišljao o tim pitanjima slušajući kako mu Davin govori da mora biti strpljiv, jer će Eloi i Središnji Program možda jednoga dana ipak ublažiti ograničenje kretanja koje su mu nametnuli. Ryn uzdahne. To je čuo već bezbroj puta. "Davine," 9

iznenada ga prekine. "Jesi li sretan?" Davin se nasmijao. "Ryne, ti znaš što sam ja. 'Sreća' je za mene besmislen pojam. Ali u nekom smislu sam 'sretan' što ti mogu služiti, jer sam za to programiran." "Da, naravno da jesi," prekine ga Ryn, nezadovoljan odgovorom. Kao i obično. Mahnuo je rukom. "Možeš ići, Davine." Onamo kamo već ideš... Davin je ustao, pognuo glavu i rekao: "Nadam se da sam ti pomogao, Ryne. Doviđenja..." Tada je nestao. Ryn je neko vrijeme zamišljeno zurio u zid pred sobom, a potom, gotovo oklijevajući, reče: "Dovedi Lisu." "Da, Ryne," odgovori bestjelesni glas. Bio je to glas Središnjeg Programa. Pojavila se djevojka. Na sebi je imala prugasti kostim s hlačama duginih boja, kakav se nosio prije četiri i pol stoljeća. Imala je plavu kosu, a usnice su joj bile obojene plavom bojom jednakom boji očiju. Nasmijala se Rynu i veselo rekla: "Bok, ja sam Lisa i ovdje sam da bih ti ugodila!" Počela je polako otkopčavati kostim. Bila je to još jedna novina nakon petnaestog rođendana — imao je na raspolaganju pet erotskih programa. Za razliku od drugih, ovi su bili stari i primitivni, i Ryn je bio siguran da u njima ne postoji ništa što bi se moglo nazvati sviješću. Mogli su se donekle prilagođavati situaciji, ali u biti su bili tek puki zapisi. Ryn se često pitao kome su oni pripadali u vrijeme kad su Eloi još bih normalni ljudi. Promatrao je djevojku kako se svlači, a tada je i sam raskopčao odjeću. Rekao je djevojci da mu priđe. Ona ga je poslušala i pružila prema njemu svoju netjelesnu ruku... Kad je doživio onaj uobičajeni nezadovoljavajući vrhunac, rekao je djevojci da ode i zatražio od Središnjeg Programa da mu ponovno prikaže Pustolovine Robina Hooda. Tjedan dana kasnije Igračka je jurila nad morem na visini od samo pedeset metara. Rynov osjećaj sputanosti je izblijedio; zamijenili su ga depresija i apatija. U prvi tren nije ni razumio Igračkino upozorenje. Kad mu je napokon stiglo do svijesti skočio je na noge i viknuo: "Što? Ponovi to!" 10

"Rekla sam da savjetujem promjenu kursa. Pred nama je nepoznata letjelica." Tijelom mu se razlio val uzbuđenja. Nagnuo se naprijed i zagledao u radarski ekran. Spazio je pet velikih obličja raspoređenih u dugačkoj liniji. Bili su udaljeni manje od petnaest kilometara. "Smanji brzinu i uključi kamere," naredio je. Zafućkao je od iznenađenja ugledavši sliku koja se pojavila na ekranu. Izgledali su poput olujnih oblaka na horizontu. Bili su ogromni, zastrašujući. Nebeski Gospodari. I to čitava prokleta flota!

2 Barun Spang je ušao u sobu s prijestoljem i nemarno se naklonio vojvodi od Providnosti. "Vaša supruga zahtijeva da je primite, gospodine," rekao je. Vojvoda se namrštio i smotao kartu koju je upravo proučavao. "Bože, ne. Reci joj da mi nije dobro. Reci joj da sam mrtav. Da sam se prije sat vremena smrznuo." Omotao je teški ogrtač čvršće oko tijela. 'To ionako nije daleko od istine," doda. Temperatura je u letjelici već znatno pala, a sve dok Lord Mordred leti dalje prema jugu nije bilo nade da će postati imalo toplije. Glavni teh je izjavio da se tu ništa ne može učiniti; sva raspoloživa energija trošila se na grijanje plina u komorama, jer u suprotnome Nebeski Gospodar ne bi u antarktičkim uvjetima mogao zadržati potrebnu visinu. "Što uopće hoće?" Barun Spang je prišao prijestolju. "Kaže da su njeni špijuni otkrili kako stanovništvo slobodne četvrti Pilktown planira pobunu." "Kakva žena," uzdahne vojvoda. "U svemu vidi pobunu. Uvijek je bila takva." Barun se uznemirio. "U ovom bih vam slučaju, gospodine, preporučio da poslušate njeno upozorenje. I moji vlastiti agenti izvjestili su me o nemirima na letjelici. Ljudi su nezadovoljni zbog ove ekspedicije. Čak i plemstvo." "Misliš li da toga nisam svjestan, moj prijatelju Spang. Uvjeravam te da itekako znam što se događa. Ali što mogu? Znaš da 11

nemam izbora." "Da, gospodine. Ja znam, ali drugi ne znaju." "Pa, dragi mo j barune ne mogu baš svima objaviti da su mi oni luđaci oteli prijestolnicu." Nehajno je mahnuo rukom prema velikom prozoru s lijeve strane, kroz koji su se u daljini nazirali obrisi Lorda Montezume. "Kad bih to priznao, tek tada bi izbila prava pobuna." "Svjestan sam toga, gospodine. Ali bojim se da će opasnost od pobuna porasti potraje li ova ekspedicija još dugo. Zalihe su nam sve manje i ljudi se žele vratiti na naše područje. Osim toga, razdraženi su zbog ove hladnoće." Vojvoda je kimnuo. "Uvjeren sam da će naš besmisleni lov na blago uskoro završiti. Koliko god da su ludi, jednom će morati shvatiti da ono što traže više ne postoji, ako je uopće ikada i postojalo. Njihove su zalihe također pri kraju, a vjerujem da su im podanici jednako nezadovoljni. Naš povratak je još samo pitanje vremena." "Da, gospodine. Bez sumnje ste u pravu." "Dobro. Reci mojoj ženi da sam zauzet i da ću je primiti sutra — budem li imao vremena." Barun Spang se naklonio i otišao. Vojvoda se naslonio u prijestolju razmišljajući o svojoj ženi — temi koja ga je bacala u očaj. Zašto ga jednostavno ne ostavi na miru? Dobila je raskošno uređenu vlastitu sobu, velikodušni džeparac i ljubavnike po vlastitom izboru. Što još želi? Znao je, doduše, odgovor na to pitanje. Željela je vlast. Iskusila ju je dok je bila u braku s njegovim bratom, a njena sjećanja na te dane bila su još itekako živa. Moj siroti brat, pomisli Vojvoda. Da ga barem okus vlasti nije učinio paranoidnim. Jean je bio uvjeren da ga on, Paris, namjerava ubiti kako bi naslijedio prijestolje. Smiješno, naravno. Paris nije imao takvih ambicija i bio je savršeno zadovoljan svojim životom razuzdanog plejboja. Međutim, kad je doznao za bratove sumnje, nije imao drugog izbora nego napasti prvi kako bi ostao živ. Čim je Jean uklonjen, Paris se posvetio njegovoj supruzi, vojvotkinji, i postavio joj ultimatum; ili će se udati za njega i povući se iz javnoga života, ili će popiti smrtonosnu dozu otrova. Prihvatila je prvo rješenje, ali uvjet o povlačenju iz javnog života nije nikada zadovoljila... 12

Iza dvostrukih se vrata začuo žamor glasova. Netko je razgovarao sa stražarem u predvorju; ne, netko se svađao sa stražarem. Čuo je ženski glas i nadao se da to nije njegova supruga. Vrata su se otvorila uz tresak, a žena koja je uletjela u sobu nije bila njegova supruga, već kći. Andrea je imala dvadeset dvije godine i bila je neobično lijepa (imala je tu sreću da je više sličila ocu nego majci). Od oca je naslijedila kosu crnu poput ugljena, mačje smeđe oči, visoke jagodične kosti i glatku tamnu kožu. Jedini nedostatak bile su joj usne (koje je naslijedila od majke); u ljutnji su se pretvarale u ružnu tanku crtu, a Andrea je često bila ljuta. Kao i sada... "Oče, hladno mi je," bijesno je rekla. "Svima nam je hladno. Ovo je već stvarno previše. Pogledaj, vidi mi se dah!" Puhnula je pokazujući mu kako se pred njom u zraku stvara oblačić. "Pretpostavljam da pod 'mi', moja draga mačkice, podrazumjevaš onu tvoju grupu razmaženih aristokratskih derišta. Oni su te vjerojatno nagovorili da dođeš ovamo iako dobro znaš da sam tražio da me nitko ne smeta." Lice joj se namrštilo. "Ne uvlači moje prijatelje u ovo. Došla sam vlastitom voljom. Ne možemo još dugo ovako. Bez obzira na to koliko odjeće odjenem, hladnoća je neizdrživa." Pogledao je debeli krzneni ogrtač koji je nosila. U rijetkim je prilikama odjevala išta što bi joj skrivalo obline tijela, pa je vjerovao da su njene žalbe iskrene, ali tu se ništa nije moglo pomoći. Nasmijao joj se i rekao: "Draga moja mačkice, još samo malo, pa ćemo se okrenuti i vratiti na sjever, na naše područje." "Koliko će to 'malo' trajati?" pitala je sumnjičavo. Neodređeno je slegnuo ramenima. "Jedan dan, ili možda dva." "Zašto jednostavno ne raskineš tu glupu pogodbu koju si sklopio s drugim Nebeskim Gospodarima," rekla je pokazujući prema prozoru, "i narediš da Lord Mordred odmah promijeni smjer? Pusti ih neka sami nastave tražiti blago ili što već rade." "Ne mogu, najdraža kćeri," odgovorio je umiljatim tonom. Time je, u pravilu, mogao nešto postići kod svakoga osim kod svoje žene i kćeri. Ni ovaj razgovor nije bio iznimka. Andrea ga je bahato 13

pogledala. "Najdraži oče," rekla je oponašajući njegov umiljati glas, "mogu li znati zašto ne možeš?" "To je pitanje časti. Obećao sam im." Istina je, naravno, bila drugačija, a Andrea ju je, sudeći prema izrazu lica, očito naslućivala. Na vojvodino nezadovoljstvo, vrata su se ponovno otvorila. Barun Spang se vratio. Naklonio se vojvodi, a potom i njegovoj kćeri. "Gospodine, imam hitnu poruku za vas," rekao je, značajno gledajući Andreu. "Možeš nas ostaviti, mačkice," reče Vojvoda. "Zar zaista nećeš ništa poduzeti u svezi te hladnoće?" nije odustajala. "Trenutno ne mogu baš ništa učiniti. Budi strpljiva." "Onda moram sama nešto poduzeti. Jedino rješenje je da se uvučem u krevet s partnerom koji će me grijati. Postane li još hladnije mogla bi mi zatrebati dva partnera." Okrenula se prema barunu Spangu. "Jesi li zainteresiran za pružanje takve usluge najdražoj kćeri tvojeg vladara?" Barun Spang se zbunjeno nasmijao dok mu je lice poprimalo žarko crvenu boju. Vojvoda se pitao je li joj barun već pružao takve usluge. Unatoč nastojanju opatica da batinama i prijetnjama paklom održe njenu čednost, Andrea je nevinost izgubila čim je napunila petnaestu godinu. Kao i njena majka, imala je jake seksualne prohtjeve i zadovoljavala ih je kad god joj se pružila prilika. Vojvoda se nasmijao. "Predložio bih bolji način ugrijavanja — javno bičevanje pred tvojim podlim sljedbenicima. Lako to možemo urediti." "Ne bi se usudio!" povikala je, ali u očima joj je bljesnuo tračak panike. "Ostavi nas same," naredio je podigavši ruku. Andrea je očito htjela nastaviti svađu, ali se predomislila. Bijesno ga je pogledala i bahato napustila sobu. Vojvoda je uzdahnuo. "Roditeljske radosti!" rekao je. Barun Spang nije komentirao. "No, kakvu mi hitnu poruku donosiš?" upita vojvoda. 14

"Primili smo obavijest s Lorda Montezuma. Zahtijevaju da prisustvujete sastanku na Islamskoj Sablji u 16 sati." "Ponovno sastanak?" uzvikne vojvoda, dok su mu se u mislima nizale sve moguće posljedice tog sastanka. "Oh ne." Pogledao je sat na zidu. "Počinje za manje od dva sata." Uznemireno je stisnuo šake. "Pretpostavljam da ne mogu odbiti taj zahtjev?" "Ne bih vam to savjetovao, gospodine. S obzirom na vaš položaj, to ne bi bilo mudro." "Znam," uzdahnuo je. "K vragu... Pripremi sve što nam je potrebno. Ti ćeš me, naravno, pratiti." "Naravno, gospodine." Vojvoda se zagledao kroz prozor. "K vragu," ponovio je. Sat i četvrt kasnije vojvoda od Providnosti je s naporom hodao uskom stazom koja se prostirala palubom Lorda Mordreda. U pratnji baruna Spanga i dvojice najodanijih vitezova krenuo je prema velikoj jedrilici koju je skupina tehova užurbano pripremala za lansiranje pomoću parnog katapulta. Nepreglednim prostranstvom gornje palube brijao je jak, hladan vjetar, te se vojvoda privio uz rukohvate kako bi održao ravnotežu. Unatoč toplom šalu kojim je omotao lice, obrazi su mu bridjeli od hladnoće, a oči su mu bile pune suza. Odahnuo je kad je napokon stigao do jedrilice i uvukao se u njenu kabinu. Pilot je već sjedio za stolom sa zastrašujuće jednostavnim uređajima za upravljanje. Okrenuo se i naklonio vojvodi. "Sve je spremno, gospodine." Dok je učvršćivao sigurnosni pojas, vojvoda upita: "Kakve su vremenske prilike?" "Nisu savršene gospodine," odgovori pilot. "Ali nema razloga za zabrinutost." "Nisam baš u to siguran," šapnuo je vojvoda barunu Spangu koji je upravo sjedao kraj njega. Vojvoda je mrzio letenje, premda je čitav život proveo u zraku. No, on boravak na Lordu Mordredu nije smatrao 'letenjem'; divovski je zračni brod prihvaćao kao normalnu životnu sredinu. Jedan od tehova je zatvorio vrata, a pilot je nakon kratke provjere jesu li svi propisno zavezani dao znak tehovima da aktiviraju katapult. "Krećemo!" objavio je. 15

Vojvoda je sklopio oči. Utonuo je u sjedalo kad je jedrilica jurnula uvis. Mrzio je ovaj dio... "U zraku smo, gospodine," šapnuo mu je barun u uho. Vojvoda je otvorio oči i ugledao kako se paluba Lorda Mordreda naglo udaljava. Želudac mu se zgrčio i iznenada ga je svladala slabost. Pilot je počeo okretati jedrilicu, nastojeći postići visinu potrebnu da bi dosegao daleku Islamsku Sablju. Vojvoda je ponovno sklopio oči i pokušao se uvjeriti da se nalazi negdje drugdje. Još prije devet tjedana njegov je život bio miran i jednostavan. Plijesni su, doduše, sve dublje prodirale u njegovo područje i zajednice na tlu su sve češće iskazivale nezadovoljstvo, ali situacijom se još uvijek moglo vladati. Najgora od svega bila je činjenica da je mlaznica broj šest zauvijek otkazala. Tehovi su zaključili da je ne mogu popraviti, jer se nisu više usudili vaditi dijelove iz mlaznica koje su još radile. Ništa se nije moglo učiniti. Lord Mordred je spao na još četiri donekle ispravne mlaznice. Sposobnost manevriranja mu je znatno opala, a najveća brzina koju je mogao postići iznosila je pedeset kilometara na sat. Kad su se prije sedam tjedana na nebu nad njegovim područjem pojavila četiri Nebeska Gospodara, Lord Mordred nije mogao učiniti baš ništa da bi ih izbjegao. Očekivao je da će svakog časa njegovo carstvo napasti rojevi ratnika na jedrilicama. Oduvijek se bojao da će među Nebeskim Gospodarima izbiti rat, kao što se to već jednom dogodilo davno u prošlosti. Nebeski Gospodari su se sve više kvarili, a zemaljske zajednice kojima su vladali svakodnevno su propadale od plijesni. Bilo je za očekivati da će uskoro početi vrebati jedni na druge u očajničkoj potjeri za tehničkim reliktima iz doba kad je Stara znanost vladala svijetom. I on sam bi to učinio da Lord Mordred nije bio u tako jadnom stanju, ali s takvom letjelicom nije mogao pobijediti ni u jednoj zračnoj bitki. Zato se iskreno iznenadio kad su mu pridošli Gospodari poslali univerzalni mirovni znak. Potom je umjesto roja jedrilica prema Lordu Mordredu poletjela samo jedna. U jedrilici je pored pilota sjedio nenaoružani poslanik. Došao je pred vojvodu kako bi ga izvijestio da četiri Nebeska Gospodara žele s njim razgovarati o temi koja je za sve njih od vrhunske 16

važnosti. Tri od njih doletjela su preko Atlantika, s južnoameričkog kontinenta. Nad zemljom koja se nekoć zvala Alžir susreli su Islamsku Sablju i uvjerili njenog vladara da udruži s njima snage. Tada su nastavili put prema sjeveru i naišli na Lorda Mordreda. Njemu, vojvodi od Providnosti, također će ponuditi da im se pridruži i uključi u borbu protiv strašne prijetnje koja se nadvila nad sjevernoamerički kontinent. Kad je vojvoda upitao o kakvoj se prijetnji radi, poslanik mu je odbio odgovoriti uz obrazloženje da će to doznati od samih Nebeskih Gospodara. Vojvoda je nevoljko odjedrio na Lorda Montezumu gdje se održavao sastanak Nebeskih Gospodara. Ondje je prvi puta susreo El Rashida s Islamske Sablje, Princa Carracasa s Lorda Montezume, Lorda Mazatana s Lorda Mazatana i Lorda Torresa s Lorda Ometepeca. Nijedan od njih mu se nije dopao, a El Rashid ga je posebno zabrinjavao. Musliman je jasno dao na znanje da prema kršćanskom Nebeskom Gospodaru osjeća samo prezir, ali ga ozbiljnost situacije tjera prihvatiti vojvodu u savez. Tada je vojvoda napokon doznao o kakvoj se prijetnji radi. U početku nije mogao povjerovati njihovoj priči i sumnjao je da ga Nebeski Gospodari pokušavaju prevariti. Nad sjevernoameričkim se kontinentom prije dvije ih tri godine pojavio novi Nebeski Gospodar i do danas je porazio gotovo sve Nebeske Gospodare na tome području. Pričalo se da tim Nebeskim Gospodarom upravlja žena, Minervanka, te da namjerava zavladati čitavim svijetom i uništiti vlast svih Nebeskih Gospodara. Vojvoda je sumnjičavo upitao kako je moguće da se Nebeski Gospodar tek tako pojavio niotkuda, kao čarolijom. Odgovor ga je uznemirio, jer je bio razumljiv. Svi Nebeski Gospodari izgrađeni su u vanjskom svemiru zbog nekog razloga koji se ticao nekog zaboravljenog dijela Stare znanosti; toga se sjećao iz povijesne poduke iz mladosti. Prema informacijama kojima su raspolagali Nebeski Gospodari, ta je žena nekako uspjela poslati signal u svemirsku tvornicu u kojoj je ležao jedan zaboravljeni zračni brod. Tvornica je automatski poslala letjelicu prema Zemlji. Žena se ukrcala na novog Nebeskog Gospodara punog ispravnih uređaja iz doba Stare znanosti i s njime je započela svoj osvajački pohod. 17

Još uvijek se dvoumeći, vojvoda je pitao kako su doznali te podatke. Odgovorili su mu da su neki ratnici s dva osvojena Nebeska Gospodara odlučili radije se spustiti padobranom na zemlju nego živjeti pod vladavinom tajanstvene žene. Krenuli su prema jugu i ušli u područje Lorda Ometepeca koje se prostiralo sjevernim dijelom negdašnje Srednje Amerike. Lord Ometepec je pokupio tri odvojene grupe ratnika, pa kako su mu svi ispričali istu priču, povjerovao im je. S obzirom da je bio slijedeći očiti plijen novog Gospodara, odlučio je krenuti prema jugu, te je ušao prvo u područje Lorda Montezume, a potom i Lorda Mazatana. Vojvoda od Providnosti se iznenadio zašto nisu potražili pomoć svih Nebeskih Gospodara u Južnoj Americi, te zajedničkim snagama uništili ženu i njene flotu. Odgovor ga je zaprepastio. Pričalo se da ona ima kontrolu nad laserskim obrambenim sustavom. "Ali to je nemoguće!" viknuo je. Sustav koji upravlja laserima je nedodirljiv. Uključuje se samo kad se Nebeskom Gospodaru približi neki neživi predmet koji bi mu mogao ugroziti sigurnost, primjerice projektil, bomba ili čak metak. Upravo zbog toga laseri nisu djelotvorni za obranu od živih napadača koji dolijeću jedrilicom. Ako ta žena zaista upravlja laserima, posljedice će biti... nezamislive. Drugi su se Nebeski Gospodari zaklinjali da je to istina. Nisu znali kako je žena ostvarila nemoguće, ali čuli su izjave mnogih svjedoka da su laseri novog Nebeskog Gospodara pogodili jedrilice s ljudskom posadom, pa čak i drugog Nebeskog Gospodara! Iskreno potresen, vojvoda je pitao što uopće mogu učiniti. Situacija se činila potpuno beznadnom. Prije ili kasnije ta će žena zaista zavladati čitavim svijetom. Ostali su se Nebeski Gospodari složili s time da je situacija vrlo teška, i upravo su zbog toga, objasnili su, tri Nebeska Gospodara radije napustila svoja područja nego se prepustila milosti novog Nebeskog Gospodara. Činilo se da žena za sad učvršćuje svoju vlast nad sjevernim kontinentom, ali nema sumnje da će kad tad krenuti prema južnijim područjima. Zato su prešli Atlantik i ušli u savez s El Rashidom, nadajući se da će rješenje problema pronaći među Gospodarima Staroga Svijeta... 18

Ovom dijelu priče vojvoda uopće nije vjerovao. Bio je posve siguran da tri srednjoamerička Nebeska Gospodara nisu pošla tražiti nikakvo 'rješenje'; jednostavno su pobjegli iz Amerike nadajući se da će uspjeti oduzeti područje nekom sjevernoafričkom ili europskom Nebeskom Gospodaru. Naišli su na Islamsku Sablju i započeli zajednički napad s jedrilicama. Međutim, El Rashid i njegovi fanatični ratnici su ih vojno pobijedili. Na kraju su poslije velikog krvoprolića dogovorili primirje, te su srednjoamerički Gospodari objasnili razlog svog dolaska. Tada im je El Rashid predložio način na koji bi mogli uništiti Nebesku Ženu... U taj je dio vojvoda vjerovao — El Rashid je, prema njegovim riječima, posjedovao zbirku povijesnih zapisa na vrpcama iz doba prije Genetskih Ratova, a u više njih spominjao se golemi znanstveno-istraživački centar u moru oko Antarktika. El Rashidovi su naučnici vjerovah da taj centar još uvijek postoji i da je skladište Stare znanosti. El Rashid je naumio pronaći taj centar i dogovoriti se s morskim ljudima da mu proizvedu oružje koje bi mogao upotrijebiti protiv Nebeske Žene, ih možda štit za obranu od lasera. Upad na teritorij Lorda Mordreda objasnili su time da im je potrebna vojvodina pomoć. Zalihe hrane su im se smanjile, a El Rashid je znao da je zemlja pod vojvodinom vlašću još uvijek plodna, unatoč plijesni koja se sve više širila. U zamjenu za hranu ponudili su mu da im se pridruži u njihovoj ekspediciji prema Jugu. Slušajući taj posljednji dio, vojvoda od Providnosti je utonuo u očaj. Njegovi podanici na tlu bili su već i ovako nemirni, te tko zna što će učiniti kad doznaju da moraju predati dodatni danak. Osim toga, zamisao da se pridruži ekspediciji nije ga ni najmanje privlačila. Činila mu se ludo smionom i opasnom. Sumnjao je u razloge zbog kojih Nebeski Gospodari zovu Lorda Mordreda da im se pridruži. Mogli su mu jednostavno oteti teritorij. Zašto su ga poštedjeli i zašto ga zovu da krene s njima u lov na izgubljeno naselje? Nije znao odgovoriti na ova pitanja, ali bio je uvjeren da će ta novost donijeti njemu i njegovim ljudima samo zlo. Međutim, znao je i to da nije u položaju odbiti njihov prijedlog, jer će mu u tom slučaju silom oduzeti Lorda Mordreda. Zato se nasmiješio i rekao: 19

"Dragi prijatelji, počašćen sam. Presretan sam što mogu pristupiti vašem savezu i siguran sam da će naš pothvat imati sretan kraj." Istovremeno se u sebi pitao hoće li doći u priliku okrenuti situaciju u svoju korist prije negoli bude kasno.

3 Četiri Nebeska Gospodara i bijeli Nebeski Anđeo, Alsa Minervanka, nadvili su se nad mali grad. Prizor je bio zastrašujući, ali Jan se u protekle četiri godine navikla na strašne prizore. Čovjek pred njom je, međutim, još uvijek bio opčinjen prisutnošću tolikih divovskih letjelica. Uznemireno je pogledavao prema nebu i prema stupovima dima što su se uzdizali s ravnice pred njima. Iako mu se Jan predstavila kao zapovijednica čitave flote, nije se trudio sakriti prezir koji je prema njoj osjećao. Pomisao da se pokori ženi očito mu se činila besmislenom, jer je, unatoč zlovoljnoj pristojnosti s kojom joj se obraćao, neprestano spuštao pogled prema njenim grudima, napadno iskazujući čistu spolnu požudu. Tipični mali patrijarhalni tiranin, pomisli Jan, jednak svima ostalima. Zašto se uopće trudim? Uzdahnula je i nastavila: "Razumijete li što vam govorim? Sad ste slobodni. Vaš narod je slobodan. Vaš grad je slobodan." Pokazala je prema skupini trošnih kuća u podnožju brežuljka. "Ne morate više plaćati danak nijednom Nebeskom Gospodaru." "Ali i dalje ćemo za vas proizvoditi hranu, zar ne?" "To sam vam već objasnila. Iako je stari poredak srušen, nebeskim će ljudima i dalje trebati pomoć zemljanaca. Nadam se da ćete nam tu pomoć pružiti dobrovoljno." Prezirno ju je pogledao i obrisao masnu ruku o krzneni kaput. "Ne damo li vam je dobrovoljno, Nebeska Damo, pretpostavljam da ćete nam prirediti još jednu demonstraciju sile poput ove danas?" Pružio je ruku prema zadimljenoj ravnici. "To nisam učinila da bih vam pokazala kolika je moja — naša — moć," ljutito je odgovorila. "Laserima smo uništili plijesan. Očistili smo područje od deset tisuća jutara oko vašega grada da biste 20

ga mogli ponovno zasijati. Redovito ćemo vas opskrbljivati novim sjemenom koje je genetski modificirano na Nebeskom Anđelu kako bi steklo otpornost prema svim vrstama gljivica. Uz marljivost i neprekidan rad, moći ćete obraniti očišćeno područje od novog napada plijesni." "Puno vam hvala," neiskreno reče poglavica. "Nekako mi se čini da se ništa nije promijenilo. Mi zemljanci — crvi, kako nas nebeski ljudi zovu — i dalje moramo raditi za Nebeskog Gospodara... premda je to sada žena." Jan je nesvjesno spustila ruku na bodež koji joj je visio uz bok. Čovjek je istog trenutka uhvatio držak svoje sablje. Na tu je kretnju paukoliki robot, koji je nepomično stajao uz Jan, odjednom živnuo. Podigao je nogu u kojoj je držao nož i pružio je prema poglavici. Ovaj je prestrašeno ustuknuo i naglo odmaknuo ruku od sablje. Pogledao je Jan. "Ubit ćeš me!" To bi bilo tako jednostavno, pomislila je čeznutljivo. Kako je naivna bila kad je vjerovala da će joj oduševljeni zemljanci zahvaljivati i slaviti je kad doznaju da su oslobođeni vladavine Nebeskih Gospodara. Dosad je nailazila samo na sumnjičavost i nevjerojatnu glupost. Bilo bi tako jednostavno silom im nametnuti svoju volju, ali time bi uništila bit onoga što je pokušala postići. Međutim, nerazumni su je zemljanci neprekidno dovodili u nova iskušenja i Jan se već pitala koliko će im se dugo još moći opirati. Jednog ću se jutra probuditi i otkriti da sam postala tiranin. Ali, naravno, dobroćudni, cinično je primijetila. "Ne, neću te ubiti," umorno je rekla poglavici. Još, dodala je u sebi. "Vrati se svojim ljudima i prenesi im moje, hmm, prijedloge. Jedna od mojih letjelica vratit će se za šest mjeseci i provjeriti kako napredujete. Idi sad." Čovjek je s olakšanjem potrčao prema gradu. Jan je uzdahnula i podigla pogled prema nebu. Moje letjelice, pomislila je, i gorko se nasmijala. Flota je bila impresivna; pred njom je na udaljenosti od oko šest kilometara lebdio Lord Montcalm; nešto dalje i južnije stajao je Lord Matamoros; nad sjeverne brežuljke iza njenih leđa nadvila su se preostala tri Nebeska Gospodara, Mirisni Lahor, Lord Osvetnik, i Lord Nimrod. Točno 21

iznad nje lebdio je njen Nebeski Anđeo, Alsa Minervanka, pokrivši sjenom čitav brijeg i njegovo podnožje. Nebeski Anđeo je bio posve bijel, dok su Nebeski Gospodari imali donju polovicu oslikanu crtežima očiju, golemih očnjaka i zuba koji su među zemljancima poticali strah. Da, prizor je bio zastrašujući, ali u svakoj od tih golemih letjelica živjela je velika populacija ljudi koja je prezirala i Jan i njezine ciljeve. Nije imala drugog izbora nego vladati nebeskim ljudima pod prijetnjom sile. Bih su u njenoj milosti. Njeni su programi preko središnjeg kompjutera upravljah letjelicama, a u upravljačkoj sobi svake letjelice stražarili su paukoliki roboti. Nebeski su ljudi stoga bih potpuno nemoćni i morali su se pokoriti njenim naredbama. Poduzela je sve što je mogla da bi slobodnim ljudima i bivšim robovima olakšala život, ali do nje su, uz očekivane pobune bivših aristokrata, sve češće stizali prigovori ljudi kojima je pomogla. Polako je počela shvaćati da su se i oni, poput zemljanaca, jednostavno prilagodili prijašnjem ustroju. Njihov se svijet okrenuo naglavačke. Nedostajala im je sigurnost koju su osjećah u dosadašnjem životu, pa makar i kao robovi... Među bivšim robovima ipak ima neku podršku, naročito među ženama. Dopustila je mnogim ženama provesti neko vrijeme na Nebeskom Anđelu i upoznala ih je s minervanskim načelima. Nekolicina je ta načela s odobravanjem prihvatila, no većina se suprotstavila minervanskom učenju o jednakosti žena i muškaraca. Smatrale su da je dio prirodnog poretka da su žene podređene muškarcima. Najviše otpora pokazivale su upravo one žene koje su potekle iz društava u kojima je iskorištavanje žena dosezalo maksimum, kao na japanskom Mirisnom Lahoru. Jan je namjeravala poduzeti akcije intenzivnog preobrazovanja koje bi promijenilo te stavove utkane odgojem, ah zasad za to nije imala ni vremena ni mogućnosti. "Toliko toga treba učiniti," promrmljala je. Paukoliki robot je odmah progovorio Carlovim monotonim glasom: "Imaš li upute?" "Ne... Zapravo, imam..." Prije nego je dovršila rečenicu u razgovor se putem robota uplela Ashley. "Ej, Jan," rekla je veselo. "Malo sam prisluškivala. Trebala si srediti tu smrdljivu seljačinu. 22

Nije pokazao ni trunka zahvalnosti za sve što smo učinili. Rekla sam ti da je spaljivanje plijesni gubljenje vremena. Trebali smo spaliti grad." Jan je ljutilo što Ashleyne riječi tako precizno odražavaju njene vlastite misli. Događaji su joj izmicali iz ruku brže nego je mislila, ako je počela razmišljati jednako kao Ashley. "To nije minervanski način," ukočeno je odgovorila. "A ja nisam Minervanka," dodala je Ashley. "To je sigurno," rekla je Jan trudeći se zadržali kontrolu nad sobom. Iako je Ashley bila tek kompjuterski program kao i Carl — njih su dvoje čak dijelili isti bio-čip — bila je potpuno drugačija od Carla. Carl je bio čista kompjuterska inteligencija, i stoga potpuno pouzdan, dok je Ashley bila kopija svijesti razmažene, samožive djevojke koja je umrla prije četiri stotine godina. Kao elektronski odjek ljudskoga uma, Ashleyin program je već počeo pokazivati znakove zastranjivanja. Ili čak ludila. Jan se tome nije čudila. Jer probuditi se i otkriti da si tek bestjelesna svijest zarobljena u kompjuteru, i tada još doznati da je tvoje pravo ja mrtvo, dovoljno je da zdravu mladu ženu dovede do ludila. Nekoliko stoljeća u tom stanju, s imitacijama ljudskih osjećaja, želja i prohtjeva, fizičkih kao i emotivnih, koji se ni na koji način ne mogu ispuniti ili zadovoljiti, samo je pridonijelo njenom padu u tešku psihozu. Bilo je, zapravo, čudno što je ostala barem donekle normalna. "Sprema sam za povratak," rekla je blago. "Pošalji mi helikopter." "Odmah," odgovorila je Ashley preko robota. Uskoro se začulo daleko brujanje i jedan od šest Anđelovih helikoptera počeo se spuštati prema Jan. Dok se helikopter polako približavao, Janine su se misli vratile problemima s Ashleynim programima. Kad bi je barem mogla odvojiti od Carlovog programa... ali njih su dvoje nerazdvojno vezani softverom. Što je najgore, kad je Carl kopirao njihove programe za umetanje u kompjuterske sustave osvojenih Nebeskih Gospodara, Ashley je na svakoj novoj kopiji postajala sve luđa, iako je Carl tvrdio da su svi kopirani softveri identični originalnom. Novi 'Carlovi', doduše, nisu pokazivali nikakve promjene. 23

Sada je postojalo šest 'Ashley', međusobno povezanih radiovezom, i šest 'Carlova'. Carlovi programi su upravljali letjelicama, ah Ashley je još uvijek u svemu vodila glavnu riječ. Jan je bila svjesna da bi Ashley u trenucima zlovolje mogla preuzeti potpunu kontrolu nad flotom, pa se stoga jako trudila održati razmaženi program u dobrom raspoloženju. To je iscrpljivalo njene emotivne izvore, ah za sada je davalo rezultate. Helikopter je napokon sletio. Izgledao je poput prozirnog mjehura s elisama nalik na krila divovskog vretenca. Jan se u pratnji robota popela u njegovu unutrašnjost i izdala naredbu za polijetanje. Nemarno motreći tlo dok se helikopter podizao, Jan se blago nasmiješila razmišljajući koliko se promijenila u posljednjih pet godina, otkako ju je Nebeski Gospodar kao osamnaestogodišnju djevojku izvukao iz čađavih ruševina Minerve. Prisjetila se strašnog iskustva kad je zajedno s ostalim preživjelim Minervanima provela noć u trošnom kavezu od pruća obješenom ispod Lorda Panglotha... Ah ta je osamnaestogodišnja djevojka imala utjehu u vjeri; Jan nije. U teškim se trenucima još uvijek obraćala Velikoj Majci, ali bila je svjesna da su kult Velike Majke stvorili minervanski genženjeri kako bi u kaosu koji je uslijedio nakon Genetskih Ratova spriječili potpuni raspad nazadne minervanske zajednice. Helikopter je sletio u jedan od Anđelovih odjeljaka za teret. Jan je izišla i obratila se robotu: "Ashley, mogu U, molim te, razgovarati s Carlom?" "Naravno." Nakon kratke stanke javio se Carl. "Ovdje Carl. Kakve su tvoje upute?" Njegov je glas dopirao iz iste jedinice za proizvodnju zvuka kao i Ashleyin, ali zvučao je potpuno drugačije. "Kad će flota biti spremna za polazak?" upita Jan. "Možemo krenuti odmah, ali bilo bi bolje da prije obnovimo baterije. Laserskom paljbom smo, kao i obično, iscrpili energetske zalihe na svim letjelicama — osim na ovoj, naravno." Carl je uvijek pazio da na Nebeskom Anđelu ostane dovoljno energije za aktiviranje laserskog sustava. "Ostanemo li još dva sata ovako izloženi suncu, energetske će se zalihe u potpunosti obnoviti." "Dobro. Koje je naše slijedeće odredište?" "Prema zapisima koje sam pronašao na Lordu Montcalmu, 24

dvije stotine kilometara sjeverno odavde nalazi se Medvjeđi Grad. U zapisima stoji da u njemu živi devet stotina i osamdeset stanovnika, ali sumnjam da tome možemo vjerovati. Opskrbljuju Lorda Montcalma drvetom, krznom i ribom. Ili su opskrbljivali, jer plijesan je možda napala i njihov teritorij." Jan je kimnula. Nekoć plijesan nije uspjevala u planinskim područjima gdje su temperature niske, a zrak rijeđi, ali danas se širila posvuda. "Dobro, krenimo onda onamo. Noću ćemo okružiti grad i prirediti stanovnicima Medvjeđeg Grada pravo iznenađenje kad se ujutro probude." Okrenula se i uputila prema dizalu, ali ispred nje se ispriječio robot. "Još nešto Jan..." Zastala je. "Da?" "Amerikanci na Mirisnom Lahoru traže da primiš njihovu delegaciju i razmotriš njihove pritužbe." "Već znam zašto se tuže." Amerikanci su izgubili svog Nebeskog Gospodara, Lorda Panglotha, i sad su morali dijeliti životni prostor sa svojim najljućim neprijateljima, Japancima. Jan je znala da su životni uvjeti na Mirisnom Lahoru jako loši, ali trenutno im nije mogla pomoći. Kad svojoj floti priključi još Nebeskih Gospodara, rasporedit će Amerikance po njima. "Trenutno nemam vremena za razgovore s delegacijama," umorno je rekla i krenula dalje. Dizalom se popela na slijedeći kat i ušla u prijevozni mjehur koji ju je doveo do njenih odaja udaljenih gotovo jedan kilometar. Na podu dnevne sobe sjedili su muškarac i mali dječak. Zajedno su sastavljali slagalicu. Muškarac se zvao Kish, i bio je jedan od dvojice preživjelih Minervana. Dječak je bio njen sin, Simon. Čim je ušla u sobu dječak je brzo ustao i sjajnih očiju potrčao prema njoj. "Vratila si se!" povikao je i ovio svoje male ruke oko njenog struka, pritišćući joj obraz na trbuh. Ona ga je pogladila po glavi i nasmiješila mu se. "Dobar dan, dušo. Jesi li bio dobar?" Kish je također ustao i smiješeći se krenuo prema njoj. "Bio je dobar, gospo. Kao uvijek." Kao uvijek. Jan je uzdahnula i povela Simona prema kauču. S olakšanjem je sjela i povukla ga za sobom. On se sklupčao uz nju. Kish reče: "Želiš li nešto za osvježenje, gospo?" "Ne mogu jesti, donesi mi samo piće. Nešto hladno i obilno." 25

Pratila je Kisha pogledom dok je izlazio iz sobe. On joj je bio draži od dvojice minervanskih muškaraca i nekoć je namjeravala imati s njime djecu kako bi održala minervansko genetsko nasljeđe, ah zbog Simona je morala promijeniti planove. Simon... Kad će već jednom postati sigurna? Potpuno sigurna? S nježnošću ga je promotrila. On je savršeno normalni dječačić. Ne, ne baš potpuno; tek su mu dvije godine, a po fizičkoj i intelektualnoj razvijenosti izgleda kao da su mu četiri. Ne, intelektualno je djelovao još starijim. Ali sve ostalo na njemu je normalno. Možda je dječak jednostavno napredan; nema potrebe u to uvlačiti Mila... Zadrhtala je od same pomisli na njegovo ime. Zadrhtala je još jednom prisjećajući se one noći kad ju je Milo uzimao opet i opet dok su se njihova tijela previjala na smrdljivom pokrivaču plijesni koje su prekrile tlo. Tada je Simon začet. Kad je u trenutku svog velikog uspjeha doznala da je trudna, bojala se onog najgoreg. Znala je da je Milo genetskim inženjeringom bitno promijenio svoje tijelo i bojala se da njegovo sjeme nosi te iste promjene. Njena je draga Ceri pretpostavila isto te je preklinjala Jan da obavi pobačaj. Jan je to odbila. Osjećala je da mora roditi to dijete, ali obećala je Ceri da će ga, pokaže li ijednu od Milovih čudovišnih osobina, smjestiti u karantenu. Ceri se time nije zadovoljila, već je odbila dijeliti Janinu postelju i povukla se u drugi kraj letjelice. Nakon Simonovog rođenja i dalje je, na Janin užas, zahtijevala da se dječak ubije. Jan se nadala da će s vremenom, kad se uvjeri da dječak nimalo ne sliči svome monstruoznom ocu, Ceri prihvatiti njenog sina i obnoviti odnose s njom. No prošle su već dvije godine, a Ceri nije promijenila mišljenje o Simonu i o njemu je govorila kao o 'stvoru'. Jan je još uvijek strahovala zbog Simona, ali svakim su danom njene bojazni postajale sve manje i sve je čvršće vjerovala da Milo nije ostavio nikakvog traga na svome sinu. Milo je pošteno i zauvijek mrtav, zdrobljen pod metalnim nogama ludog Ezekiela; sve što je ostalo od njega bila je blistava, sablasna lubanja koju je Jan držala zaključanu u ormaru. Često se pitala zašto je već davno nije 26

bacila. Mnogo je puta pomišljala na to, ali uvijek se u posljednjem trenutku predomislila i vratila lubanju na njeno počivalište. Možda zato što je, unatoč strahu, još uvijek osjećala da je Milov dužnik. Ipak joj je više puta spasio život. Odjednom je shvatila da ju je Simon nešto pitao, ah je bila previše zaokupljena mislima o Milu da bi ga razumjela. "Molim, dušo?" "Pitao sam ideš li danas još nekamo?" ponovio je. Uznemiremo ju je gledao. Ako je imao neku manu, bila je to plašljivost. Učinila je sve što je mogla da stvori za njega sigurnu sredinu, ali on je ostao uznemireno dijete. Njegov se nemir pojačavao svaki put kad nje nije bilo u blizini. Ali za male je dječake sigurno normalno da su vezani uz majku? "Ne, ostat ću ovdje," odgovorila je. Izraz olakšanja na njegovom lijepom licu duboko je se dojmio. Ne, u tom djetetu nema ništa Milovoga, u to je sigurna. Nije li?

4 "Počinjemo se spušati, gospodine," prošaptao je barun Spang. Vojvoda od Providnosti je otvorio oči i virnuo kroz prozor. Daleko pod njima ugledao je Islamska Sablju na koju su trebali sletjeti. Iz ove su mu se perspektive Nebeski Gospodari činili uznemirujuće malenima. Izgledali su kao beznačajne mrlje nad beskrajnim plavetnilom mora. Za čovjeka naviknutog da Nebeskog Gospodara promatra kao potpun, samostojeći svijet, takav je prizor bio strašan. Pilot je zaista počeo spiralno spuštati jedrilicu prema Islamskoj Sablji. Vojvoda se trudio držati oči otvorene, pitajući se hoće li mu se želudac ikada prestati grčiti. Povrh svega, počelo mu je zavijati u crijevima. Krhka je jedrilica glasno škripala zahvaćena udarima vjetra i vojvoda je očekivao da će se svakog trena sve oko njega jednostavno raspasti. Islamska Sablja je postajala sve većom i uskoro je u vojvodinim očima poprimila ohrabrujuću veličinu Nebeskog 27

Gospodara. Napokon se opustio. Postalo mu je jasno da pilot neće imati nikakvih teškoća u izvođenju tog zračnog susreta. Nekoliko trenutaka kasnije jedrilica je klizila nad palubom Islamske Sablje, koja je usporila i okrenula se pramcem u vjetar kako bi pilotu olakšala slijetanje. Primijenivši svu svoju vještinu, pilot je spustio letjelicu točno na početak piste za slijetanje. Vojvoda je tiho stenjao dok je jedrilica poskakivala po pisti, no pilot ju je srećom brzo zaustavio. Tako brzo da se nije ni približila sigurnosnoj mreži razapetoj na palubi Nebeskog Gospodara. Nedaleko su stajale parkirane još tri jedrilice različitog izgleda. "Izvrsno!" pohvali Vojvoda pilota. "Vrati me na Lorda Mordreda na isti način i mjesec dana ćeš primati podvostručene obroke." El Rashidovi su tehovi već trčali prema njima da bi svezali jedrilicu. Iza njih je dolazila počasna straža ratnika odjevenih u crno. Iz jedrilice su najprije izašla dva vojvodina viteza odjevena u ceremonijalne srebrne oklope od veriga i s .45 automaticima ovješenim na ramenu. Za njima je slijedio Spang, te na kraju vojvoda. Jedan od ratnika počasne straže istupio je pred vojvodu i pognuo pred njim glavu. Lice mu je bilo skriveno iza crnog pokrivala za glavu iz kojeg su virile samo oči. "U ime moga gospodara El Rashida, želim vam dobrodošlicu na Islamska Sablju," rekao je ratnik grubim naglaskom. "Ako mi dopustite, otpratit ću vas do njegove Uzvišene Nazočnosti." Vojvoda je kimnuo. El Rashidovi su se ratnici rasporedili u dvije linije sa svake strane vojvode i njegove pratnje, te su s govornikom na čelu dostojanstvenim korakom krenuh prema najbižem ulazu u letjelicu. Slijedila je duga vožnja dizalom između dvije goleme plinske komore, a potom i obilazak nekoliko ulica zakrčenih ljudima i životinjama. U zatvorenim je ulicama zrak bio zasićen mješavinom jakih, neugodnih mirisa, ah vojvoda to nije primjećivao jer su mu svu pažnju privukli starci u gomili. Stanovništvo Islamske Sablje pripadalo je ortodoksnoj Islamskoj sekti koja nije odobrila uvođenje Primarnog Standarda, pa su svi bili podložni starom, 'prirodnom' procesu starenja. Vojvoda nikad nije uspio shvatiti što je 'prirodno' u 28

tome da nečije tijelo polako propada sve dok jednog dana zauvijek ne zakaže zbog poremećaja koji su se skupljali godinama. Lica nekih ljudi koje je uočio odavala su duboku starost i vojvoda nije htio ni pomišljati na to kako izgledaju njihova tijela skrivena pod širokom odjećom. Pretpostavljao je da su neke žene jednako stare, ali lice im je svima bilo pokriveno neprozirnim velom pa nije mogao ocijeniti njihovu dob. Pomisao na tijelo stare žene bila mu je još odvratnija, pa je brzo skrenuo misli na druge teme. Prošli su kroz ukrašen hodnik u kojem su stajali naoružani vojnici i ušli na El Rashidov privatni posjed. Iako je već bio ovdje, vojvoda se još uvijek nije mogao snaći u spletu zavinutih hodnika koji su vodili do prostorije u kojoj je El Rashid vijećao s Nebeskim Gospodarima. Strop i zidove su prekrivale draperije jarkih boja, koje su velikoj prostoriji davale izgled šatora. Na sredini je na debelom tepihu stajao niski, kružni stol oko kojeg su na velikim jastucima sjedila četvorica Nebeskih Gospodara. Iza svakoga je stajao njegov savjetnik, dok su se pratioci postrojili uz zidove. Dok je vojvoda prilazio stolu, prema njemu su se okrenuli svi Nebeski Gospodari. El Rashid s čela stola dobaci glasom punim prezira: "Ah, napokon je stigao naš kršćanskih saveznik. Počeli smo se bojati da se vaša jedrilica tragično srušila u more." Počeli ste se nadati, pomisli vojvoda kad se s naporom spustio na veliki jastuk i prekrižio noge. El Rashid nije pokazivao nikakvo razumijevanje za različite običaje svojih gostiju; na taj je način pokazivao svoju nadmoć nad svima njima. Barun Spang je spremno zauzeo svoje mjesto iza vojvode. Vojvoda od Providnosti se na silu nasmiješi El Rashidu odjevenom u njegovo uobičajeno odijelo crne i krvavo crvene boje. "Zahvaljujem vam na brizi za mene. Duboko sam potresen." Govorio je amerikanom, jezikom kojeg su svi poznavali, a razvio se kao mješavina španjolskog i engleskog. El Rashidovo se orlovsko lice namršti zbog vojvodinog očitog sarkazma. Pljesnuo je rukama, te je kroz prolaz u draperiji k njima dotrčao sluga s poslužavnikom. Stavio je pred vojvodu malu šalicu crne tekućine i tanjurić s bijelim, četvrtastim komadićima za koje je vojvoda iz prijašnjeg iskustva znao da su nepodnošljivo 29

slatki. Ostali Nebeski Gospodari su već bili posluženi. Zanemarujući posluženo jelo i piće vojvoda se ponovno nasmije El Rashidu i nastavi: "Poštovani, vjerujem da imate važan razlog za sazivanje ovog sastanka. Premda se radujem svakoj prilici biti u društvu s vama i mojom drugom braćom u nevolji, trenutno sam zauzet domaćim problemima na Lordu Mordredu, te mi je vaš poziv stoga stigao u vrlo nezgodno vrijeme." El Rashid strogo odgovori: "Vaši su domaći problemi, bez obzira na to kakvi oni bili, beznačajni u odnosu na ciljeve našeg zajedničkog pothvata." Vojvoda slegne ramenima. "Lako je to vama reći, uzvišeni prijatelju, ali sigurno ste svjesni da Lord Mordred ne raspolaže punim snagama" — pred raspadom je, da budemo točniji, pomisli skrušeno — "i uvjeti na njemu su trenutno vrlo loši. Iako me iskreno vole i potpuno su mi odani, moji ljudi postaju pomalo... nemirni." U El Rashidovim se očima pojavi prezir. "Dobar Nebeski Gospodar ne bi smio imati teškoća u održavanju svojih ljudi pod kontrolom." Jebi se, pomisli vojvoda povrijeđen posljednjom napomenom. Riječ je preuzeo Lord Mazatan. Na sebi je, kao i obično, imao veličanstveni ogrtač opšiven perjem različitih boja, a na glavi mu je stajao zlatni pojas s kojeg se uzdizala perjanica. Njemu nije trebala jedrilica da bi stigao ovdje, razmišljao je vojvoda; samo je mahnuo rukama... Lord Mazatan je iznio slične pritužbe kao i vojvoda; zalihe hrane na Lordu Mazatanu su se opasno smanjile i ljudi su patili od hladnoće. Neki su već umrli od njenih posljedica. Ne mogu još dugo nastaviti ovako. Vojvoda se raspoložio. Napokon, nije bio crna ovca. Još više ga je raspoložio smrknuti izraz na El Rashidovom licu. Ponovno se zapitao koliko je taj čovjek star. Nije to mogao procijeniti, jer je čitav je život proživio među ljudima koji tjelesnim izgledom nisu prelazili dob od tridesetpet godina. Lice mu je bilo puno dubokih bora, ali očito nije bio onako star kao neki od ljudi na ulicama. Lord Torres je započeo govor. Vojvoda se okrenuo prema njemu. Lord Torres je bio Primarni Standard kao i ostali američki 30

Nebeski Gospodari, ali je izgledao vrlo neobično Koža mu je bila glatka, crte lica oštre, trokutaste, a pogled divlji. Na sebi je imao tuniku bez rukava koja je izgledala kao da je pletena od zlatnih niti, a na glavi je kao i Lord Mazatan nosio zlatnu traku. Njegova je koža imala tamnu brončanu boju, a mišićave su mu ruke izgledale kao da su upravo ulaštene. Vojvoda se razočarao kad je čuo da se Lord Torres, unatoč vlastitim problemima, opredjeljuje za nastavak potrage. Princ Carracas (on je u usporedbi s drugima bio sumorno odjeven; na sebi je imao jednobojnu, tamnosivu, jednodijelnu odoru) je otprilike ponovio ono isto što je rekao Torres. Vojvoda je tiho opsovao. Ishod je bio tri naprama dva u El Rashidovu korist. Odlučio je pokušati ponovno... "Dragi Nebeski Gospodari," počeo je, premda su njegove riječi bile upućene El Rashidu, "mogu li vam nešto predložiti? Lord Mordred je u usporedbi s vašim letjelicama u prilično lošem stanju, pa vam je samo smetnja na vašem putovanju. Svoj ste cilj mogli doseći još prije nekoliko dana da se niste morali prilagođavati brzini Lorda Mordreda od samo pedeset kilometara na sat. Pažljivo sam o svemu razmislio i zaključio da bih se za zajedničko dobro trebao povući i polako se vratiti na sjever. Bez opterećenja koje za vas predstavlja moja spora letjelica moći ćete mnogo brže pronaći morsko naselje. Moji će ljudi, doduše, propustiti blagodati tehnološkog bogatstva koje naselje bez sumnje sadrži, ali bojim se da svi moramo podnijeti neke žrtve za uspjeh vaše misije." El Rashid bez razmišljanja odgovori: 'To ne dolazi u obzir. Lord Mordred ostaje s nama. Nadglasani ste, pa se potraga nastavlja sve dok ne pronađemo naselje. Razlog zašto sam sazvao ovaj sastanak jest da predložim da se iznad Antarktika podijelimo u dvije skupine. Jedni će odletjeti na istok, a drugi na zapad. Na taj ćemo način mnogo brže pretražiti vode oko ledenog kontinenta." Vojvoda je počeo duboko disati. El Rashid neće biti zadovoljan sve dok ne pomru od gladi i hladnoće. A zbog čega? Samo zato da bi ostvario svoju suludu ideju. "El Rashide, budite razumni," počeo je glasno. "Lovite se za slamku. Možda je to naselje zaista postojalo prije nekoliko stoljeća, 31

ali vjerojatnost da je opstalo do danas je gotovo nikakva. Jesmo li tijekom našeg dugačkog putovanja spazili makar jedno morsko naselje? Nismo! Odavno su ih uništili ili Nebeski Gospodari ili morski crvi, lignje i druga čudovišta koja sada nastanjuju oceane." El Rashid ga je pogledao. "Da ste se potrudili, primijetili biste da je učinak morske pošasti sve manji što se više približavamo jugu. Razlog tome su vjerojatno niske temperature. Dakle, vjerojatnost da se naselje održalo u južnijim vodama je vrlo velika. Ne, vojvodo od Providnosti, naše će se putovanje nastaviti, a vi i vaš Lord Mordred bit ćete s nama do kraja." Vojvoda se na silu nasmijao i kimnuo glavom. "Naravno, uzvišeni prijatelju. Kako god vi kažete." Još jednom se zapitao zašto El Rashid želi zadržati njegov brod u floti. U glavi mu se počela stvarati neugodna slika. Bojao se da je El Rashid naumio upotrijebiti Lorda Mordreda kao pokusnog kunića. Pronađu U naselje, vojvodu će prisiliti da mu priđe na prividno ratoboran način, dok će El Rashid i ostali čekati na sigurnoj udaljenosti i promatrati što se događa. Ako stanovnici naselje zaista posjeduju oružje iz Stare znanosti, njegovu će snagu osjetiti samo Lord Mordred. Potom će El Rashid, zadovoljan demonstracijom sile, na prijateljski način stupiti u vezu s ljudima u naselju i pokušati se s njima dogovoriti. Da, što je više o tome razmišljao, sve više je u to vjerovao. A nije mogao poduzeti baš ništa da to spriječi. Pogledao je El Rashida i njihovi pogledi su se na trenutak sreli. Vojvoda se osjećao poput grlice koja bespomoćno gleda orla kako nezaustavljivo ponire prema njoj. "Još jednom ističem da se moramo odmah vratiti u naselje!" rekao je Igračkin program. "Ne! Ostajemo ovdje," odriješito je rekao Ryn. Njegov um i tijelo su podrhtavali od oduševljenja. Događalo se nešto drugačije i znao je da njegov život više nikad neće biti isti. Čim je ugledao flotu Nebeskih Gospodara smislio je plan; sada je sve ovisilo o Igračkinom programu. Za sada se sve odvijalo u redu — kompjuter ga je nagovarao da se vrate, ali očito nije bio programiran da u ovakvom slučaju preuzme potpunu kontrolu nad Igračkom. Tvorac njenog programa — najvjerojatnije drugi program 32

— očito nije predvidio ovakvu situaciju. Flota Nebeskih Gospodara se polako približavala. Ryn je bio siguran da bi mogli letjeti i brže, ali iz nekog su razloga namjerno smanjili brzinu. Bio je nestrpljiv. "Koliko su daleko od tvoje proklete granice?" pitao je. "Oko pola kilometra," odgovori kompjuter. "Ryne, zaista bismo trebali krenuti. Hoćemo U zaroniti? Danas je izvrstan dan za lov." Ryn se počeo smijati. Ženski je glas poprimio umiljati ton. Njegovo je samouvjerenje poraslo. Uhvatio je program za nepostojeća muda. "Podigni nas na visinu od 1500 metara i lebdi." Program se bunio, ali ga je poslušao. Igračka se počela brzo podizati. "Jesu li stigli do granice?" pitao je kad se Igračka zaustavila na visini koju joj je naredio. "Tri zračna broda su unutar dopuštenog područja, a dva upravo ulaze," nevoljko odgovori program. Ryn je povikao od veselja i udario šakama po naslonjaču svoje fotelje. "Polako kreni prema naprijed. Brzinom od, recimo, sedamdeset kilometara na sat." "Zaista ne odobravam takav postupak," rekao je program, ali ga je ipak poslušao. Ryn je oduševljeno promatrao ekrane dok je Igračka letjela prema floti Nebeskih Gospodara. Što su se više približavali, sve više ga se dojmila njihova veličina. Iz povjesnih je programa poznavao njihove mjere — kilometar i pol dugačak trup bio je na najširem dijelu širok tri stotine metara — ali taj ga podatak nije pripremio na prizor koji je ugledao. Zumirao je na najbližeg Nebeskog Gospodara sve dok mu on nije ispunio čitav ekran. Sad je već primjećivao detalje poput topničkih kupola i bezbrojnih sjajnih pločica koje su prekrivale čitavu gornju palubu. Sjetio se da su to solarne ćelije koje Nebeske Gospodare opskrbljuju energijom. Sadržavale su posebnu tvar proizvedenu u genetskim laboratorijima koja je imala svojstva slična klorofilu i pretvarala je sunčeve zrake izravno u električnu energiju. Igračka se brzo približavala floti, no Ryn još uvijek nije mogao odlučiti na koju će od velikih letjelica sletjeti. Dok je 33

grozničavo razmišljao, Igračka reče: "Na radaru sam zabilježila sedmu letjelicu." "Još jedan Nebeski Gospodar?" "Ne, mnogo je manja. Pogledaj." Ekran je zatitrao te se na njemu pojavila mala letjehca s vrlo dugačkim krilima. Na njenom prednjem kraju je jasno vidio kabinu u kojoj su sjedili ljudi. "Slijedi je," naredio je Ryn. Vojvoda od Providnosti je bio previše rastresen ishodom sastanka da bi razmišljao o strahu dok ga je jedrilica nosila natrag na Lorda Mordreda. Nije reagirao čak ni kad je pilot prestrašeno povikao. Uobičajeni ga je užas obuzeo tek kad se jedrilica iznenada nagnula na jednu stranu. "Što se događa?" povikao je. "Hoćemo li se srušiti?" "Pogledajte krmu, gospodine!" doviknuo mu je pilot preko ramena. Vojvoda i barun su se istovremeno okrenuli prema prozoru. Barun je tiho opsovao. Vojvoda se ugrizao za usnu i prošaptao: "Što je to?" Dva metra udaljen od vrha jedriličinog krila letio je metalni predmet oblika suze. Vojvodu je najviše uznemirila spoznaja da ta letjelica nema krila, a očito nije ni mali zračni brod. Nije imala nikakvih prepoznatljivih svojstava osim niza otvora s gornje i donje strane. "El Rashid," zastenje vojvoda. "To je neko tajno oružje koje je proizveo da bi me uništio!" "Ovo ne potječe s Islamske Sablje, gospodine," reče barun Spang. "To je proizvod Stare znanosti. Da El Rashid posjeduje nešto ovakvo, nikad ne bi započeo ovu glupu potragu." Tajanstveni i zastrašujući predmet je odjednom nestao. "Otišao je!" s olakšanjem poviče vojvoda. "Nije," uzvrati pilot. "Sjedi nam na repu. Tako nam je blizu da ga naši vojnici ne mogu pogoditi, a da pri tom ne oštete i nas." "Što možemo poduzeti?" upita Spang. "Ništa."

34

5 Ovaj se put jedrilica spustila uz jaki udarac, jer je pilotova pažnja bila prikovana uz neobični stroj koji ih je slijedio. Vojvodine čeljusti su se sklopile od udarca i uskoro je u ustima osjetio okus krvi. Jedrilica se napokon zaustavila, stotine metara od piste za slijetanje. Vojvodi se skupina tehova koji su ih dočekali činila zastrašujuće dalekom. Čuo je da se na jedrilici otvaraju vrata. Njegovi su vitezovi izlazili. "Ostanite ovdje, gospodine," upozori ga Spang otkopčavajući sigurnosni pojas. "Ne," odvrati vojvoda. Osjećao se zarobljenim. Ako već mora umrijeti, radije će umrijeti na otvorenome. Krenuo je za Spangom iz jedrilice. Tajanstveni leteći stroj ležao je nekoliko metara iza jedrilice i glasno šumio. Zvuk je polako utihnuo i stroj se potpuno smirio. Vojvoda je čučnuo kraj jedrilice, tražeći zaklon iza repnog krila gdje su stajala dva viteza. Obojica su držali uljeza na nišanu. Spang se okrenuo i viknuo mu nadglasavajući vjetar: "Znate li da..." Zastao je kad su se na boku metalne jedrilice otvorila vratašca. Vojvoda je pogledao unazad. Skupina tehova krenula je prema njima. Nadao se da su oglasili opću uzbunu te da će im se uskoro pridružiti ratnici. Ponovno se okrenuo upravo u trenutku kad se na vratima letećeg stroja pojavio čovjek. "Ne pucajte!" upozorio je barun. Vojvoda se pitao je li to mudro. Pažljivije je promotrio stranca. Bio je to mladić odjeven u usko, jednodjelno odijelo zelene boje, i činilo se da nije naoružan. Bezbrado mu je lice izgledalo vrlo lijepo. Stao je pokraj svoje letjelice, položio ruke na bokove i pogledao ih gotovo arogantno. Zaustavio je pogled na vojvodi i nasmijao mu se. "Tko ste i odakle dolazite?" dovikne mu barun. "Što želite od nas?" Stranac nije odgovorio. Nastavio je zuriti u njih s izrazom 35

čiste zabave. Tehovi su napokon stigli. Osjećajući da u njihovoj prisutnosti mora zadržati dostojanstvo, vojvoda je ustao i obratio se mladiću. "Ja sam vojvoda od Providnosti, Nebeski Gospodar i vladar Lorda Mordreda," bahato je povikao. "Predstavite se!" Mladić je uzvratio: "Ja sam Ryn... Robin." "Odakle dolazite?" pitao je barun ustajući. "Kako to da govorite naš jezik?" Stranac je slegnuo ramenima. "Prije nego vam kažem odakle sam, moramo raspraviti neka poslovna pitanja. A što se tiče govora, poznajem mnoge jezike. Recimo da sam imao mnogo slobodnog vremena za učenje." Vojvoda je bio zbunjen. Poslovna pitanja? Pogledao je Spanga. Barun je djelovao uzbuđeno. Nagnuo se prema vojvodi i šapnuo mu na uho. "Shvaćate li što ovo znači, gospodine?" "Ne," iskreno odgovori vojvoda. "To znači da je El Rashid imao pravo. Antarktičko naselje zaista postoji! Ovaj mladić i njegov stroj su sigurno stigli iz njega!" Vojvoda je počeo shvaćati. El Rashidova potraga za blagom je imala smisla. Naselje puno tehnike iz doba Stare znanosti zaista postoji. "On je njihov predstavnik!" uzbuđeno je doviknuo barunu. "I došao je k nama!" "Točno," reče barun. "Time se sve mijenja, zar ne?" zamišljeno će vojvoda. "O da, gospodine." Ryn je naredio Igrački da prati malu jedrilicu na njenom putu prema Nebeskom Gospodaru, te da se zadržava što bliže repa kako ih netko ne bi pokušao pogoditi. Igračka je čitavim putem prigovarala, ali Ryn ju je ignorirao. Bilo je jasno da u ovakvoj situaciji, unutar dopuštenog područja, program ne može zanemariti njegove upute. Na palubu Nebeskog Gospodara se spustio odmah uz jedrilicu. Promatrao je ekrane i čekao. Uskoro su iz jedrilice izašla dva muškarca i zaustavila se kraj njenog repa. Nosili su metalni oklop i puške. Iz jedrilice je potom izašao još jedan čovjek, a za njim drugi. U daljini je ugledao skupinu ljudi koja se približavala. "Izlazim," obavijestio je Igračku. 36

"Ryne, to zaista nije pametno. Ovi ljudi su naoružani. Predlažem da se vratimo kući. Što kažeš na to, Ryne? Idemo li? Sigurno si već gladan." "Drži senzore i lasere naciljane u muškarce s puškama. Čim primijetiš da se spremaju pucati, uništi im oružje. Otvori vrata." Igračka ga je poslušala. Unutrašnjošću se razlio svježi, ledeni zrak. Ryn se provukao kroz kružna vratašca i skočio na palubu Nebeskog Gospodara. Puhao je jak vjetar. Dok mu je srce tuklo od uzbuđenja i straha, pogledao je ljude pred sobom. Najviše od svega dojmili su ga se njihovi srednjevjekovni kostimi. Izgledali su poput likova iz filma Pustolovine Robina Hooda. Jedan je čovjek čak nosio krunu optočenu draguljima. Bio je to naočit muškarac s usiljenom crnom bradicom i raskošnom odjećom, te je Ryn zaključio da je on očito neki vođa. Čovjek pokraj onog s krunom mu je nešto doviknuo, ali prošlo je nekoliko trenutaka dok je Ryn shvatio da- on govori amerikanom. Skupina ljudi koje je ugledao u daljini im se napokon približila. Na pojasu su svi nosili različite predmete, ali nitko nije bio naoružan. Prvi čovjek je ustao i dubokim se glasom predstavio. Tada je onaj drugi ponovio svoje pitanje. Ryn je brzo razmišljao. Posrećilo mu se. Stupio je u vezu sa samim vladarem Nebeskog Gospodara. Vrijeme je da ostvari drugi dio svoga plana... Rekao im je da želi s njima razgovarati o nekim poslovnim prijedlozima. Dvojica muškaraca su izmijenili nekoliko riječi, a tada mu je onaj koji se predstavio kao vladar rekao: "Čast mi je pozvati vas na Lorda Mordreda kao našega gosta. Ako se slažete, predlažem da se spustimo dolje i razgovor nastavimo u udobnijim uvjetima." Ryn se nasmiješio. "Bilo bi mi drago, ali prije toga moram još nešto obaviti." Okrenuo se i otišao do Igračkinih otvorenih vrata, te se uvukao u njenu unutrašnjost. "Hvala Bogu," uzviknula je Igračka. "Zatvorit ću vrata i odmah poletjeti." "Ne moraš se truditi," odgovorio je Ryn i okrenuo prekidač kojim se isključuje kompjuter. Monitori su se pogasili, jednako kao i sva svjetla na kontrolnoj ploči. Igračka se smirila. Ryn je izašao i zatvorio za sobom vrata. Na palubi ga je dočekala velika skupina nebeskih ljudi koji su ga znatiželjno promatrali. "Molim vas, nemojte 37

me pogrešno shvatiti," rekao je glasno gledajući u vojvodu, ali obraćajući se svima, "no najprije moramo riješiti određene pojedinosti. Moja je letjelica puna zamki; svaki pokušaj da uđete u nju ili je onesposobite završit će eksplozijom koja će raznijeti pola Nebeskog Gospodara." Zastao je, a zatim nastavio: "Uz to, u glavi mi je ugrađen uređaj preko kojeg sam izravno povezan s kompjuterom koji upravlja letjelicom. Razumijete li?" Potapšao se po glavi. Vojvoda je kimnuo. "Radio-veza?" "Točno. Ne sumnjam da sam okružen ljudima besprijekorne časti, ali ipak vam moram reći da u svakom trenutku mogu kompjuteru poslati poruku koja će izazvati njegovo samouništenje. Posljedica toga bit će velika eksplozija. Moja bi smrt također izazvala samouništenje letjelice." Ponovno je zastao. "Da li vaš poziv još uvijek vrijedi, s obzirom da moja prisutnost u vašem zračnom brodu može za vas i vaše ljude predstavljati opasnost?" Vojvoda i njegov savjetnik su izmijenili poglede. Među gomilom koja ih je okružila začulo se prigušeno mrmljanje. Ryn je primijetio da je savjetnik lagano kimnuo glavom. Vojvoda se neuvjerljivo osmjehnuo. "Naravno da poziv još uvijek vrijedi, Robine. Dajem ti riječ da ti se na Lordu Mordredu ništa neće dogoditi." Ryn je bio zadovoljan. Bio je siguran da su povjerovali njegovim lažima. "Dakle, da bismo uklonili tu strašnu prijetnju, krenuli smo u potragu za morskim naseljem u nadi da ćemo od vas otkupiti tehnologiju Stare znanosti koja bi nam poslužila kao oružje. Vaše nam je naselje bilo posljednja nada, iako nitko nije pouzdano znao postoji li ono uopće. Kompjuterski zapisi o njemu su vrlo stari i vrlo šturi. Neki od nas su čak htjeli odustati od potrage, ali tada si stigao ti," vojvoda je pružio ruke prema Robinu, "živi dokaz njegova postojanja." Mladić je utonuo u duboki, udobni naslonjač. Iako je djelovao potpuno opušteno, neprestano je sumnjičavo mirisao vino koje mu je poslužila služavka. "Ne," nasmijao se vojvoda, "nije drogirano. Moji kirurzi nisu dovoljno vješti da uklone ugrađeni uređaj iz tvoje glave i pritom te ne ubiju. Osim toga, kad bi počeo osjećati djelovanje 38

droge, vjerujem da bi imao dovoljno vremena da svojoj letjelici pošalješ znak za samouništenje." Ryn je nakon kratkog oklijevanja ipak popio vino. "Eto," nastavi vojvoda, "ispričali smo ti zašto smo ovdje. Sad je na tebi red da nam ispričaš sve o svom domu." "Da," složio se barun Spang napeto se naginjući prema Robinu. "Gdje se točno nalazi tvoje naselje?" Mladić se nasmijao. "Čak i kad bih vas mogao odvesti u Shangri La, bojim se da se s Eloima ne biste mogli ništa dogovoriti." Barun se namrštio i pogledao vojvodu. Jednako zbunjen, vojvoda se obratio Robinu: "Shangri La? Eloi? Što je to?" Prije nego je Robin stigao odgovoriti netko je snažno zakucao na vrata vojvodine privatne prostorije. Vojvoda se uznemirio. Naredio je da ga nitko ne uznemirava, što je značilo da se sigurno radi o nečemu vrlo važnom... "Slobodno," povikao je. U sobu je ušao jedan od tehova. "Gospodine, primili smo poruku s Islamske Sablje, od samog El Rashida. Želi odmah razgovarati s vama, gospodine." Vojvoda se opustio. Prateći povratak jedrilice, teleskopi Islamske Sablje su očito uočili Robinovu letjelicu. Nasmijao se pomislivši što se sad događa u El Rashidovoj glavi. Metalni leteći stroj koji očito potječe iz Stare znanosti spustio se na Lorda Mordredal Što to može značiti? Što se događa? Vojvoda se glasno nasmijao i obratio se zadihanom tehu koji je očito pretrčao čitav put od Promatračnice: "Recite uzvišenome da sam trenutno zauzet i ne mogu s njime razgovarati. Javit ću mu se kasnije." Teh ga je iznenađeno pogledao i nesigurno kimnuo glavom. "Da, gospodine." Trkom je napustio sobu. I dalje se smiješeći, vojvoda se okrenuo prema Robinu. "Gdje smo stali?" "Htio sam vam reći da je 'Shangri La' ime koje su naselju dali njegovi stanovnici, a 'Eloi' je ime kojim su se stanovnici nazvali. To je, naravno, bilo davno, kad su Eloi još imali smisla za humor." Robin je ispraznio čašu, a služavka ju je brzo napunila. Vojvoda je još uvijek bio zbunjen. "Ne razumijem," rekao je. 39

"Ni ja," dodao je barun Spang. "Zašto misliš da se ne bismo mogli dogovoriti s Eloima?" "Eloi su se prije mnogo vremena promijenili. I to u takvoj mjeri da se više uopće ne mogu opisati kao ljudi." "Ali i ti potječeš iz njihovog naselja, a ipak si čovjek." "Da, ali ja nisam Eloi. Ja sam atavizam. Pogreška." "Objasni nam, molim te," rekao je vojvoda. "Pokušat ću. Eloi se ne razmnožavaju, ali u naselju imaju bogate zalihe sperme i jajašaca koje su pohranili dok su još bili normalni Primarni Standardi. Eloi su besmrtni i Shangri La je gotovo neosvojiva, ali nesreće se ipak događaju. Posljednja se dogodila prije 21 godinu. Jedna su vrata popustila i dio naselja se poplavio prije nego je središnji program uspio poduzeti odgovarajuće mjere. Dva Eloia su poginula. Stoga su iz spremišta izdvojena dva jajašca i oplođena s dva spermija. Zameci su potom zaraženi s nizom umjetnih virusa koji su trebali promijeniti njihovu DNA tako da se iz njih razviju Eloi. Međutim, to se dogodilo samo jednom od dvaju zametaka. Drugi se razvio nepromijenjen, jer je kompjuterski hardver jednostavno zakazao — zanimljivo je da softver uvijek optužuje hardver za sve propuste. U svakom slučaju, ja sam posljedica te pogreške." Robin je otpio veliki gutljaj vina. Neko je vrijeme vladala tišina. Vojvoda je upitno pogledao baruna, a ovaj je slegnuo ramenima. "Hmm, ako ti Eloi nisu ljudi, što su onda?" pitao je barun nastojeći prikriti sumnju koja je u njemu rasla. "Jesu li čudovišta?" Robin se zamislio prije nego je odgovorio. "Na neki način jesu, iako na prvi pogled to ne biste pomislili. Oni su mah, nježne građe, poput patuljaka. Prilično su lijepi..." "Muškarci jednako kao i žene?" prekinuo ga je vojvoda. Robin je zatresao glavom. "Oni nisu muškarci ili žene, nego samo Eloi. Rekao sam vam da se Eloi ne razmnožavaju. Oni nemaju spolnih organa. Bespolni su." Vojvoda je bio zapanjen. "Kastrirali su se? Ali zašto? Zar su redovnici?" "Naprotiv. Eloi se nikad ne bi mogli opisati kao isposnici." "Zašto su si onda to učinili?" 40

Mladić je ponovno pružio praznu čašu. Dok mu ju je služavka punila, nastavio je govoriti. "Da bih vam to objasnio, moramo se vratiti u vrijeme prije Genetskih Ratova. Rečeno mi je da je naselje u kojem sam odrastao nekoć bilo istraživačka stanica koju su osnovali Ujedinjeni Narodi. Znanstvenici koji su u njemu živjeli pratili su kako iskorištavanje antarktičkih rudnih bogatstava utječe na taj kontinent. Također su pratili atmosferske uvjete, te provodili dubokomorska istraživanja Južnog Oceana. U godinama koje su prethodile Genetskim Ratovima naselje je postalo utočište za znanstvenike — većinom mikrobiologe — koji nisu željeli raditi za Tvrtke. U to doba ono više nije bilo pod zaštitom Ujedinjenih Naroda — jer oni su već davno propali — već su ga sponzorirali bogati pojedinci koji su bili protiv Tvrtki. Naselje je postalo plutajuća utvrda skrivena u dubinama oceana. "U tom izoliranom svijetu znanstvenici su bez ikakvih posljedica preživjeli Genetske Ratove. Promatrajući posljedice Ratova i umjetne viruse koji su harah ostatkom zemljine populacije, zaključili su da je čovječanstvo osuđeno na propast. Upravo taj osjećaj beznađa doveo ih je do zamisli da se pretvore u nešto... nešto drugo." "Svi su ti ljudi odabrali postati bespolna bića?" začuđeno je upitao barun Spang. "U to mi je teško povjerovati." Robin se namrštio i zagledao u čašu. 'Vrlo mi je teško točno vam objasniti što su Eloi i kako su takvi postali. Eloi žive u neprekidnom stanju" — podigao je čašu s vinom — "intoksikacije. Nemojte me pogrešno shvatiti, oni nisu jednostavno pijani. Sve je to mnogo složenije. Promijenili su kemizam svojeg tijela do granice kad je njihov mozak neprestano preplavljen prirodnim spojevima koji ih čine bezgranično sretnima. Ah da bi postigli to stanje, morah su promijeniti i svoja tijela. Upravo zbog toga nemaju spolnih organa. To ima neke veze s održavanjem potrebne hormonalne ravnoteže, jer uz hormone koje izlučuju spolni organi ne bi mogli postići takvo stanje svijesti." Pogledao je dvojicu muškaraca pred sobom. "Razumijete U?" Vojvoda je kimnuo vjerujući da je napokon shvatio ono što mu mladić pokušava objasniti. Ti su se patuljasti ljudi čarolijom 41

Stare znanosti uspjeli učiniti neprestano pijanima. Ta ga je zamisao privlačila, ali nije bio spreman odreći se muda da bi postigao to stanje. Iste su misli očito zaokupljale um baruna Spanga, jer je nakon kratke šutnje rekao: "Još uvijek mi je teško povjerovati da su svi ti ljudi pristali na to da ih kirurški osakate." "Nije tu bilo nikakve kirurgije," umorno je odgovorio Robin. "Ali imate pravo, nisu svi pristali na preobrazbu kojom bi se zauvijek izdvojili iz ostatka čovječanstva. Neki su se zalagali za to da se zalihe u naselju iskoriste kao pomoć za preživjele u Ratovima, iako su bez sumnje znali da su takvi napori uzaludni. Ti su ljudi napokon napustili naselje i otišli u svijet iskušati sreću." Neko su vrijeme svi šutili. Vojvoda je ponovno pogledao baruna Spanga koji je zamišljeno gladio svoju čupavu crvenu bradu. "Dakle, barune Spang, kakvo je tvoje mišljenje?" "Čini mi se da nam naš gost pokušava reći da nam patuljci neće pomoći." "Točno," upleo se mladić. "Razgovor s njima — ili točnije pokušaj razgovora s njima — je noćna mora. Ja bih to trebao znati — živio sam s njima godinama. No, ionako ih nikad nećete pronaći. Naselje je skriveno negdje ispod ledenog sloja, čak ni ja ne znam gdje je točno. Kompjuter u mojoj letjelici ga može pronaći, ali to vam neće koristiti. Ne, prijatelji moji, zaboravite Eloie, jer sad imate sve što vam treba." "Imamo li?" upita Vojvoda. "Da." Mladić se nasmijao i pružio čašu da mu natoče još vina. "Imate mene. Oružje na mojoj letjelici — koje je pod mojom kontrolom — bit će više nego dovoljno za suprotstaviti se tom tajanstvenom novom Gospodaru kojeg se toliko bojite." Vojvoda ga je sumnjičavo promatrao. "Zašto si tako voljan pomoći nam?" "Zato što ćete mi omogućiti bijeg od Eloia i njihovog dosadnog naselja. Napokon ću biti slobodan!" "Ali ti i sada možeš pobjeći. Imaš svoju letjelicu," zbunio se vojvoda. Robin je zatresao glavom. "U Igrački se mogu kretati samo 42

određenim područjem oko naselja. Kad nas vaš zračni brod odnese na sjever to više neće biti važno. Međutim, to je samo dio moje cijene." Vojvoda se nagnuo prema naprijed u svome stolcu. "Mogu li znati što još želiš?" "Kao prvo, dat ćete mi odjeću sličnu vašoj... i mač," nestrpljivo je odgovorio mladić. Vojvoda se iznenadio. "Želiš... odjeću?" Robin je pokazao svoje jednodjelno odijelo. "Ovo je tako ružno u usporedbi s vašom odjećom. Vaši ljudi zaista imaju stila, baš kao u Pustolovinama Robina Hoodal" "U čemu?" zbunjeno je pitao vojvoda, pogledavajući prema barunu kojeg je jednako zbunio mladićev zahtjev. "Nije važno. Samo mi donesite vašu lijepu odjeću, mač i..." Izgledao je posramljeno i glas mu je utihnuo. "I što?" poticao ga je vojvoda. Robinovo se lice zacrvenilo. "Kao što sam vam rekao, meni je dvadeset godina, a čitav sam život proveo u morskom naselju okružen samo s Eloima. A Eloi su bespolni..." Tek nakon nekoliko sekundi vojvoda je shvatio o čemu mladić govori. "Ah, želiš ženu!" Počeo se smijati, a tada mu na um pade nova misao. "IM te možda više privlači partner istoga spola?" Mladić se malo ohrabrio. "Ne, žena je sve što mi treba. Pretpostavljam da među vašim podanicama ima mnogo prostitutki." Vojvoda se počešao po bradi. "Svakako, svakako. Na Lordu Mordredu ih je i više nego dovoljno. Ah vjerujem da kao naš počasni gost i saveznik zaslužuješ više od obične prostitutke." "Zaista?" zainteresirao se mladić. "Imam za tebe idealnu ženu. Aristokratkinju. Pravu princezu," rekao je vojvoda i ponovno se nasmijao.

6 "Može li to biti istina, gospodine?" upita barun Spang. "Zar ćete zaista dati svoju kći onom... onom tajanstvenom stvorenju?" 43

"Istina je," veselo odgovori vojvoda. "Vrijeme je da nauči zarađivati za život." Njih su dvojica ostali sami u vojvodinoj dnevnoj sobi pošto su mladića u prilično pripitom stanju ispratili u luksuzno uređen apartman čiji je bivši vlasnik na brzinu iseljen. Barun je zabrinuto koračao prostorijom. "Ne razumijem zašto, gospodine. Siguran sam da bi obična kurvica bila dovoljna za zadovoljavanje njegovih seksualnih želja. Čak ne znamo je li nam rekao istinu. Osim toga, on je zemljanac. Tko zna kakvim je sve bolestima zaražen. Izlažete princezu Andreu životnoj opasnosti." "Jasno je da naš gost nije obični zemljanac," reče vojvoda. "Naselje u kojem je živio odsječeno je od ostatka čovječanstva još od vremena prije Genetskih Ratova." "Tako on kaže," upozori barun. "Ja sam mu spreman vjerovati. Njegova letjelica sigurno nije privid. Dok je on na našoj strani, sve se mijenja. Stvar je u tome da moram znati mogu li mu vjerovati. Želim ga u potpunosti pokoriti svojoj volji, a Andrea će mi to omogućiti. On je zdravi, mladi muškarac koji je — ako govori istinu — odrastao u svijetu bez žena. Zamisli njegovo stanje. Zamisli kakvi su njegovi izgledi protiv Andree — najljepše i najpoduzetnije drolje koju sam ikada sreo. U tom je pogledu nadmašila čak i moju ženu. Siguran sam da će za nekoliko sati mladić postati njen nemoćni rob." Barun se zaustavi i zamišljeno pogladi po bradi. "Da... možda. Ali što je s princezom Andreom? Možda neće htjeti upustiti se u intimne odnose sa strancem." Vojvoda podigne obrve. "Ma zaista, dragi barune," otegnuto reče. "Znaš kakva je moja kći. Jedan pogled na tog egzotičnog, zgodnog i lijepo građenog mladića bit će dovoljan da se pomami. U svakom je slučaju zanimljiviji od bilo koga iz one njene gomile dvospolnih prijatelja. Ne, ne vjerujem da će odbiti suradnju. Osim toga, neće imati izbora." "Ne, neću to učiniti!" poviče Andrea. "Oh, hoćeš, mačkice, hoćeš. Itekako hoćeš," mirno odgovori vojvoda. "Voditi ljubav s nekim prljavim crvom? Nikada!" Ljutito je udarila nogom o pod dok su joj se obrazi crvenjeli od bijesa. Vojvoda 44

ju je nezainteresirano promatrao zavaljen u udobni naslonjač. "Rekao sam ti, dušo, da on nije obični crv. Neopisivo je važno steći njegovu naklonost. Od toga ćemo svi imati koristi — ti, ja i svi ostali. Osim toga, zadatak ti ne bi smio biti težak. Dječak je vrlo privlačan." "Nije me briga koliko je zgodan! Ne želim zbog tebe postati kurva!" "Tad zamisli da se kurvaš zbog sebe, mačkice moja." "Kako to misliš?" "Želiš se vratiti na sjever, zar ne? Taj mladić i njegov leteći stroj mogli bi mi dati moć da se suprotstavim El Rashidu. Ali prije moram znati mogu li mu vjerovati i hoće li učiniti sve što mu naredim. Ne mogu ga na to prisiliti iz razloga koje sam ti već naveo. Zato trebam tebe, draga moja. Uspiješ li, bit ću ti neizmjerno zahvalan. Dobit ćeš sve što tvoje malo izopačeno srce poželi." Izraz Andreinog lica je postao blaži, ali oči su joj ostale sumnjičave. "Obećaješ li?" "Dajem ti svoju časnu riječ." Prezirno je puhnula kroz nos — tu je gestu očito naučila u majčinom krilu, primijetio je vojvoda — i rekla: "Moram vidjeti crva prije nego išta obećam." "Naravno, mačkice..." Vojvoda se upravo spremao pozvati Spanga da isprati Andreu do mladićeve sobe kad se na vratima pojavio još jedan teh. Odmah je znao koji je razlog njegova dolaska. "Ponovno El Rashid?" upita teha. "Da, gospodine. Poslao je poruku da osobno dolazi na Lorda Mordreda. Za jedan sat. Želi hitno s vama razgovarati." Vojvoda se nasmije. "No, no... morat ćemo iznijeti naše najbolje srebro." Okrenuo se prema kćeri. 'Vidiš U kako je važan naš mladi gost? I zašto je važno da vas dvoje postanete... bliski prijatelji? Kimnula je glavom. "Idem ga odmah pogledati. Javit ću ti što sam odlučila." Ryn, ili Robin kako je sad o sebi razmišljao, je ležao protegnut na velikom krevetu i razmišljao o događajima u proteklih nekoliko sati. Život mu se tako nevjerojatno promijenio da je sumnjao kako ga je jedan od podlih programa drogirao i u mozgu mu stvorio obmanu koja oponaša njegov omiljeni stari film. Bio je 45

odjeven u zelene uske hlače, crne čizme od mekane kože, bijelu svilenu košulju i crvenu jaknu sa širokim rukavima. Kraj njega je na krevetu ležao mač u koricama učvršćenim na kožnom opasaču. Drška mu je bila ukrašena i optočena filigranskim srebrom. Morao je priznati da odjeća nije udobna, ali novost nošenja prirodne tkanine uz kožu ga je uzbuđivala. Ulazak u Nebeskog Gospodara također je bio uzbuđujući, a pomalo i zastrašujući. Znao je da se izlaže velikoj opasnosti, ah kakvog je izbora imao? Ponovno aktivirati Igračku i vratiti se u naselje? Ne, radije je prihvatio rizik u nadi da će se napokon osloboditi Eloia. Nije znao što ga očekuje u unutrašnjosti Lorda Mordreda. U obrazovnim programima nije bilo takvih podataka, jer su nekoliko godina nakon pojave prvih Nebeskih Gospodara, neposredno nakon završetka Genetskih Ratova, sve radio-veze prekinute zbog posebnih vrsta gljiva koje su napadale elektronsku opremu. Tako je priliv informacija zauvijek zatvoren. Znao je da su se Nebeski Gospodari nekoć zvali Nebeski Anđeli i da su izgrađeni iz humanitarnih razloga. Bih su opremljeni velikim zalihama hrane i sadržavali su mnogo slobodnog prostora u kojem se moglo privremeno živjeti, pa su predstavljah lebdeća utočišta za žrtve katastrofa poput poplava, potresa, oluja ili velikih genetskih 'nezgoda' (jer i Genetske su Tvrtke znale povremeno pogriješiti). Uz to su se upotrebljavali za prijevoz tereta u siromašne zemlje Trećega Svijeta. Nakon Genetskih Ratova, ljudi su u očajničkim nastojanjima da pobjegnu od bolesti i drugih opasnosti koje su harale Zemljinom površinom potražili spas na tim divovskim letjelicama. Započele su borbe za Nebeske Anđele u kojima su pobijedili oni okrutniji i borbeniji. Anđeli su se pretvorili u Gospodare, te su uskoro zavladali nesretnicima koji su ostali na tlu. Prvi dojam kojeg je Ryn stekao na ulazu u Nebeskog Gospodara bio je da se sve oko njega raspada. Vrata, ljestve, dizala, hodnici — sve je izgledalo kao da je mnogo, mnogo puta popravljano i prepravljano. Ništa ga nije podsjećalo na slike unutrašnjosti Nebeskog Anđela koje mu je pokazao jedan od obrazovnih programa. AH shvatio je da to nije čudno; te su slike snimljene prije više od četiri stoljeća, a Lord Mordred je u tom 46

razdoblju štošta preživio. Slike ga također nisu pripremile na golemu veličinu Nebeskih Gospodara. Iznutra je letjelica izgledala još većom nego izvana i Ryn je tek sada shvatio na kako je skučenom prostoru proveo čitav život. Vožnja dizalom kroz područje s golemim plinskim komorama trajala je beskrajno dugo (dizalo se, doduše, kretalo vrlo polagano, a uz to se tri puta zaustavilo iz nepoznatih razloga). Kad su se vrata dizala napokon otvorila, pred Rynom se ukazao veliki prostor na kojem se okupilo mnoštvo ljudi. Primijetio je i kočiju koju su vukle dvije velike životinje za koje je pretpostavljao da su konji. Kad su vojvoda i njegova pratnja izašli iz dizala, ljudi su počeli vikati i potrčali su prema njima. Ratnici su se odmah postrojili i kopljima im zapriječili prolaz. Bijesna je rulja tresla šakama i dovikivala uvrede za koje je Ryn pretpostavio da su upućene vojvodi. Nije bilo razloga da su upućene njemu, jer se vijest o njegovom dolasku sigurno još nije proširila među stanovništvom. Vojvoda se popeo na kočiju i pokazao Rynu da ga slijedi. Kad se Ryn smjestio kraj njega, vojvoda je ravnodušno rekao: "Moji mi odani građani iskazuju odanost." Ryn je znatiželjno promotrio okupljene ljude nadajući se da će po prvi puta u životu ugledati pravu ženu, ali svi su bili zamotani u šalove i ogrnuti kaputima pa im nije mogao odrediti spol. Tek kad je primijetio kako im se dah ledi dok viču shvatio je koliko je hladno. Čitavo vrijeme otkako je napustio Igračkinu toplu utrobu bio je previše uzbuđen da bi obraćao pažnju na pad temperature. Bilo je očito da sustav za grijanje ne radi kako valja. Kad im se Spang pridružio u kočiji, kočijaš je potjerao konje. Započela je neugodna vožnja po neravnom putu prekrivenom slamom. Ratnici su ih pratili pješice. Uskoro su ušli u široku, zatvorenu ulicu s čije su se obje strane nizale trgovine i kafići. Ryn je bio oduševljen, iako su ih čitavim putem pratile poruge i negodovanja. Vojvoda je mahao prolaznicima kao da odgovara na pozdrave. Ryn je pogledom tražio žene i učinilo mu se da ih je nekoliko spazio, ali nije bio siguran. Mnogo je lakše prepoznao nekoliko djece različite dobi, no ni njima nije mogao odrediti spol, jer su bili 47

potpuno zamotani u odjeću da bi se zaštitili od hladnoće. Putovanje je završilo još jednom vožnjom dizalom, ah ovaj puta kraćom. Popeli su se u svijet potpuno drugačiji od onoga dolje. Široki su hodnici bih obloženi drvetom s urezanim brojnim ukrasima, a lijepo odjeveni ljudi koje su putem sretali iskazivali su vojvodi veliko poštovanje. Na Rynovo oduševljenje sreli su dvije osobe koje su sigurno bile žene, premda su i one nosile teške kapute. Želio je ostati malo s njima i pažljivije ih razgledati, ali vojvoda ga je požurivao naprijed. Napokon su stigli u dio Lorda Mordreda gdje se nalazio vojvodin privatni apartman. Taj je dio bio najbogatije ukrašen od svih koje je do sad vidio. Pretpostavljao je da se nalaze na pramcu letjelice, a u to se i uvjerio kad su na putu prema vojvodinoj dnevnoj sobi prošli kroz sobu s prijestoljem. Veliki prozori raspoređeni u luku naginjali su se pri vrhu prema van, pa je Ryn zaključio da se nalaze neposredno ispod nosa letjelice. Pokušao se sjetiti razloga zašto su Nebeski Anđeli tako veliki: sjećao se da to ima neke veze s uzgonom. Udvostručavanjem veličine letjelice nije se jednostavno udvostručavao uzgonski kapacitet; sposobnost djelovanja uzgona rasla je geometrijskom progresijom što je letjelica bila veća. Razmišljanja o tom problemu dovela su ga do pitanja odakle nabavljaju helij za nadopunjavanje plinskih komora. Vojvodin odgovor ga je uznemirio: Lord Mordred je većinu helija izgubio prije mnogo godina i većina plinskih komora je sada sadržala vodik koji se proizvodio na letjelici. Ryn je znao da je za razliku od inertnog helija vodik jako reaktivan. Putovao je, tako reći, na letećoj bombi... Kucanje na vratima ga je vratilo u stvarnost. "Slobodno," viknuo je misleći da mu sluga donosi još jedan poklon od vojvode. Kad su se vrata otvorila brzo je sjeo. U sobu nije ušao sluga, nego žena. Djevojka. Djevojka s anđeoskim licem. Kad je rastvorila debeli kaput koji je nosila primijetio je da joj je i tijelo anđeosko. Ne, brzo se predomislio. Nijedan anđeo ne bi izgledao tako pohotno. Svi njegovi erotski programi su u usporedbi s njom izgledali smiješno. Kad se nasmijala, osjetio je da mu uši počinju gorjeti. "Pozdravljam te, počasni goste moga oca," rekla je. "Ja sam 48

princeza Andrea. Moj je otac izrazio želju da postanemo dobri prijatelji." Zastala je i — da li mu se to samo učinilo ili je brzo prošla pogledom po čitavom njegovom tijelu? - i dodala, "Isto želim i ja." Zahtjevani da odmah dovedete posjetioca iz Stare znanosti. Želim ga ispitati." Vojvoda je dostojanstveno pogledao El Rashida. Islamski je Nebeski Gospodar nezadovoljno sjedio na jastuku kojeg je vojvoda strateški smjestio ispred prijestolja. Dani kad si od mene mogao nešto zahtijevati su prošli, zadovoljno je pomislio. "Moj gost se trenutno odmara i nitko ga ne smije ometati. Bit će mi čast da mu prenesem sva vaša pitanja čim dođem u priliku za to," rekao je. El Rashid je jedva kontrolirao bijes. Iskrivljenim glasom je nastavio: "Zaboravljate na naš sporazum. Rekli ste da letjelica i njen pilot dolaze iz naselja koje tražimo. Zbog toga morate sve što ste doznali od njega podijeliti sa mnom... i našim saveznicima, naravno." Vojvoda se naslonio u prijestolju. "Kad bih znao gdje se naselje nalazi, sigurno bih vas o tome izvijestio. Ali ja to ne znam, a ne zna ni moj gost. Taj je podatak poznat samo kompjuteru u letjelici." "Tako vam je on rekao, ali kako možete znati da govori istinu." "Vjerujem mojim instinktima." "Siguran sam da su vaši instinkti nepogrešivi," nastavio je El Rashid glasom isprekidanim od bijesa, "ali savjetujem vam da stavite tu osobu na muke kako bi ih ipak potvrdili." "Postoje sitnice koje isključuju takve metode." 'Tad ga predajte meni. Obećajem vam da će moji mučitelji iz njega izvući sve tajne." "Zahvaljujem na tako velikodušnoj ponudi," odgovori vojvoda, "ali mislim da od toga nećemo imati nikakve koristi. Prema njegovim riječima, naselje leži duboko ispod ledenog štita. Nemoguće je do njega doprijeti." "To on tvrdi!" podrugljivo vikne El Rashid. "Ali čak da je to točno, možemo ga iskoristiti kao taoca. Prisilit ćemo ga da preko letjelice pošalje svome narodu poruku da ćemo ga ubiti ako se ne 49

podignu na površinu i pregovaraju s nama." Vojvoda je uzdahnuo. Nije imao volje opisivati mu one patuljaste Eloi ljude. Pogledao je četiri ratnika koji su dopratili El Rashida. Stajali su nepomično iza svojeg gospodara. Iza njih su sa svake strane vrata stajali njegovi vlastiti ljudi. Spang je čekao u susjednoj sobi zajedno s velikom skupinom naoružanih ratnika. Duboko udahne i nastavi: "Ništa od toga neće biti potrebno. Razorne moći njegovog letećeg stroja dovoljne su za svladavanje Nebeskog Anđela i njene flote osvojenih Nebeskih Gospodara." "Kako znate?" upita El Rashid. "Rekao mi je njegov pilot i ja mu vjerujem," odgovori vojvoda. "Zato predlažem da prekinemo ovu besmislenu potragu za naseljem, vratimo se na sjever, potražimo Nebeskog Anđela i uništimo ga." "Ne! Ne želim se osloniti na tu sumnjivu pretpostavku i izložiti opasnosti čitav pothvat. Kako možete vjerovati tom strancu? Zašto bi nam on htio pomoći?" Vojvoda pročisti grlo. "No, dragi El Rashide, on je u stvari ponudio pomoć meni. Sklopili smo pogodbu. Postoje određene, hmm, stvari, koje mladiću očajnički trebaju, a ja sam mu ih, srećom, mogao ponuditi." Barem se nadam! doda u sebi. El Rashid ga bijesno pogleda. "Što želite reći?" "Govorim vam da se Lord Mordred povlači iz vaše avanture i odmah kreće prema sjeveru u potragu za Nebeskim Anđelom. Naravno, vi i drugi Nebeski Gospodari možete mi se pridružiti. El Rashidovo tijelo se ukočilo i pogled mu postade divlji. Vojvoda je osjećao njegov bijes poput topline koja se širi oko vatre. Prošlo je nekoliko beskrajnih trenutaka. Vojvoda je pretpostavljao da je El Rashid u iskušenju da naredi svojim ljudima da ga na licu mjesta ubiju. Jesu li njegova mržnja i ljutnja dovoljno jake da žrtvuje vlastiti život samo da bi na trenutak uživao u prizoru vojvodine smrti? El Rashidovo tijelo se opustilo i vojvoda je znao da je opasnost prošla. "Dobro," mirno nastavi El Rashid. "Bit će kako vi kažete. Ostatak flote će vas slijediti na putu prema sjeveru." Ustao je. "Kuran upozorava vjernike da ne uzimaju za prijatelje Židove i kršćane. 50

Trebao sam se pridržavati Alahovih riječi. U budućnosti hoću." Dok je El Rashid u pratnji ratnika napuštao sobu, vojvoda se jedva suzdržavao da ne prasne u histerični smijeh. Rynova je odjeća ležala pokraj kreveta zajedno s odjećom princeze Andree. Princeza Andrea je spavala protegnuta na krevetu pokraj njega. Ryn je također zaspao nakon divljeg i dugotrajnog vođenja ljubavi, ali sad je bio budan i ponovno uzbuđen. Primaknuo se bliže njenom tijelu. Ona je tiho zastenjala, ali se nije probudila. Želio je strgnuti pokrivače i promatrati njeno usnulo tijelo, no bilo je prehladno. Potražio je rukom njene grudi i prepustio se razmišljanjima o proteklim satima... Njegova seksualna igra s fantomima seksualnih programa nije ga pripremila za pravi doživljaj. U početku je bio nespretan i previše gorljiv, pa je njihovo prvo sjedinjavanje za njega završilo već na samom početku. Tada je ona preuzela vodstvo. Prvo ga je ponovno uzbudila, a potom ga, s vještinom koja ga je istovremeno zadivljavala i iznenađivala, neprestano dovodila do ruba i svaki puta uspjela odgoditi ono što se činilo neizbježnim. Kad ga je napokon pustila da se prepusti orgazmu, doživljaj je bio tako jak da mu se činilo kako će mu vrh glave odletjeti. A tada su, nakon kratkog odmora, vodili ljubav veličanstveni treći put kad mu je Andrea pokazala dodatne vještine na kojim bi joj zavidjeli svi pokojni programeri erotskih holograma. To za nju očito nije bio prvi put... Što dalje? pitao se. Sve je ovisilo o Igrački. Što će se dogoditi kad je uključi nakon što Lord Mordred prijeđe njene dozvoljene granice? Hoće li se automatski vratiti na teritorij unutar granica ili će jednostavno nastaviti slijediti njegove upute. Odlučio je da ne smije riskirati — pokušat će preprogramirati njen kompjuter dok je Igračka još isključena. Nadao se da će na Lordu Mordredu naći svu opremu koja mu je za to potrebna. Pogriješi li, Igračka će biti beskorisna i vojvoda ga više neće trebati. No, to je tek budućnost. Zasad će uživati u sadašnjosti za koju je vjerovao da će mu zauvijek biti uskraćena. Nježno joj je stisnuo dojku. "Probudi se, princezo Andrea, probudi se..." 51

7 Jan se prenula. Među bedrima je osjetila ugodnu toplinu. Zastenjala je. Budeći se iz sna, sa zadovoljstvom je zaključila da se Ceri napokon vratila u njen krevet. "Ceri..." prošaptala je. Otvorila je oči i zagrcnula se ugledavši lik pred sobom. Milo. Milo, upravo onakav kakvim ga se sjećala. Ćelava glava, jedno plavo i jedno zeleno oko, arogantni osmijeh... Gol je klečao među njenim nogama. Ud mu je bio nabreknuo. Podigao joj je spavaćicu do struka i milovao je. Nasmiješio joj se. Pod drugom je rukom držao vlastitu lubanju, koja je sjala plavičastom svjetlošću. Jan podigne pogled s nacerene lubanje na Milovo lice, a on reče: "Bok, Jan. Vratio sam se... zahvaljujući tebi." Vrisnula je. Milo nestane. Dok joj je krik još uvijek odzvanjao u ušima, Jan shvati da sjedi na svome krevetu. Spavaćica joj nije bila podignuta. Nigdje nije bilo ni traga Milu niti njegovoj lubanji. Bila je sama. "Mama?" Prestrašeno se trgnula. Simon ju je zvao iz susjedne sobe. Zvučao je zabrinuto. Sigurno ga je probudio njen krik. Prisilila se ustati iz kreveta, očekujući da će se svakog časa pokraj nje pojaviti Milo. Bio je to samo san... glupi san, ponavljala je u sebi. "Mama! Gdje si?" Klecavih koljena otišla je do vrata Simonove sobe i otvorila ih. "Svjetla," naredila je. Dječak je sjedio u krevetu, a oči su mu bile raširene od straha. Izgledao je tako prestašeno i ranjivo da je Jan odmah zaboravila vlastite brige. Tek tada je stvarno povjerovala da je ono zaista bio samo san. "Sve je u redu, Simone," umirivala ga je prilazeći mu. "Ružno sam sanjala. Ne moraš se ništa brinuti. Žao mi je što sam te probudila." Sjela je na rub kreveta i pogladila mu kosu. Tek nakon nekoliko minuta dječak se opustio i ponovno legao. Uskoro je 52

zaspao. Jan se tiho vratila u svoju sobu i zamišljeno se zaustavila pred zaključanim ormarom u kojem je, među ostalim stvarima, ležala Milova lubanja. Donijela je odluku i potražila ključ. Zastala je na trenutak prije nego je otvorila vrata, očekujući da će lubanja sjati. Ali lubanja je bila jednaka kao i uvijek. Nesigurno je segnula prema njoj, zanemarujući njen podrugljivi pogled. Pričinjalo joj se da čuje Milov tihi glas: "Jadna moja mala amazonko. Postigla si ovako mnogo, ali u srcu si još uvijek ona praznovjerna minervanska divljakuša koja se boji duhova i mraka." Izašla je iz sobe i potrčala niz hodnik. Biosvjetiljke su joj osvjetljavale put, uključujući se kako im je prilazila, i gaseći se kad ih je prošla. Njene bose noge nisu na mekanom podu hodnika stvarale nikakav zvuk. "Zar nešto nije u redu?" čula je Carlov glas. "Sve je u redu," odlučno je odgovorila. Potrčala je kroz mrežu hodnika dok nije stigla do vrata koja su vodila na malu promatračku platformu. Izašla je na nju. U daljini je nazirala svjetla Mirisnog Lahora. "Carl, otvori kupolu nad platformom." "Ne bih ti to savjetovao, Jan. Temperatura je samo dvanaest stupnjeva, a krećemo se protiv jakog vjetra. Nisi prikladno odjevena za takve uvjete." "Unatoč tome želim da otvoriš kupolu." Kupola se podigla izloživši malu platformu snažnome vjetru. Jan je skoro pala pod naletom vjetra. Tanka spavaćica joj je viorila oko tijela, a oči su joj se napunile suzama. Prišla je rubu platforme ograđene rukohvatima i bacila Milovu lubanju u crni ponor. Nekoliko je trenutaka stajala tako, pokušavajući je vidjeti kako pada, a tada se vratila u unutrašnjost letjelice. Kupola se ponovno spustila na platformu, zaustavljajući dotok hladnoga zraka. Zaustavila se drhteći u hodniku, zahvalna što Carl šuti. Krenula je prema svojoj sobi, ali se predomislila i otišla k Ceri. Tiho je pokucala na njena vrata. "Ceri? Ja sam, Jan." Kad je Ceri otvorila vrata, Jan opazi da su joj oči natečene od spavanja. Ceri se jako promijenila otkako ju je Jan prvi puta vidjela; lice joj je bilo mršavije — čak oronulo — i izgledom se približila 53

svojoj maksimalnoj starosti od trideset i pet godina, iako su je od te dobi dijelila još desetljeća. Ali u Janinim je očima još uvijek bila prekrasna i Jan ju je jednako voljela. Ceri se namrštila. "Kasno je..." "Oprosti, ali moram s tobom razgovarati. Mogu li ući?" Ceri se šutke pomakla u stranu, dopuštajući Jan da ude. Pokazala je prema stolici, a tada sjela na krevet i prekrižila ruke na prsima kao da joj je hladno. Jan joj je prepričala svoj san; san koji je počeo s njom, Ceri, i pretvorio se u noćnu moru. Ispričala joj je i što je učinila s lubanjom. "Dobro," promrmlja Ceri. "Sad dovrši to što si počela i riješi se onog 'stvora'." Zbog te napomene o Simonu Jan je osjetila navalu mučnine. "U njemu nema ništa Milovoga, Ceri. Nije pokvaren, sigurna sam u to. On je samo dječačić. Moj sin, Simon. Ništa više..." "To ti tvrdiš, ali tvoja podsvijest očito misli drugačije. Zato si i sanjala o Milovom povratku," nije odustajala Ceri. "Nešto s dječakom nije u redu. Njegova veličina, kao prvo. Nema još ni dvije godine, a već hoda i govori kao da mu je pet. On je genetsko čudovište." "Nije istina," pobunila se Jan, iako se podsvjesno pribojavala da je to istina. "Više puta sam na njemu ponavljala sve pretrage." "Znaš i sama da medicinski strojevi nisu predviđeni za potpunu genetsku analizu osobe; oni mogu samo popraviti neke osnovne genetske nepravilnosti. Ako Simon u sebi nosi Milovo genetsko nasljeđe, a ja vjerujem da je tako, naprava očito nije sposobna prepoznati tu činjenicu." Jan je zatresla glavom. "Ne, ne, ne želim u to vjerovati. Ne postoji za to nikakav dokaz. Ti si opsjednuta Milom. Optužuješ ga za sve što ti se dogodilo." "Nemam li pravo? Da se Milo nije pojavio u našem morskom naselju i uvjerio vijeće da se približimo obali, Lord Pangloth nas ne bi napao, ja ne bih bila zarobljena i nikad ne bih dospjela u ruke prokletih Japanaca." Sklopila je oči i čitavo joj se tijelo streslo. Jan je odmah osjetila navalu sažaljenja. Ceri joj nikad nije ispričala pojedinosti o njenom životu tijekom onih mnogih tjedana koje je boravila kao zarobljenica na Mirisnom Lahoru, ali prema onome što je čula od drugih žena mogla je zamisliti kakve je užase 54

prošla. Ustala je i sjela na krevet pokraj Ceri, položivši joj ruku na rame. Užasnuta se osjetivši njeno mršavo tijelo kroz tanku spavaćicu. Mogla joj je napipati sve kosti. "Zaboravi Mila," uvjeravala ju je. "Pokušaj ne razmišljati ni o čemu što si doživjela. Sve je to prošlost. Misli na budućnost. Misli na mene." "Tebe?" Ceri je otvorila oči i zagledala se u Jan. "Trebam tvoju pomoć, Ceri. Ne mogu sve učiniti sama. Osjećam se tako usamljeno." "Imaš svoje minervanske muškarce." Bio je to još jedan povod njihovim svađama. Ceri se bunila protiv njihove prisutnosti na Nebeskom Anđelu, iako oni nisu bih pravi muškarci, već minervanski. "Dragi su, posebno Kish, i mnogo mi pomažu, ali ne mogu se u njih pouzdati. Nisu sposobni preuzeti nikakve odgovornosti." "Da jesu, ne bi bili minervanski, zar ne?" reče Ceri podrugljivo. Jan je zanemarila porugu. "Ja trebam tebe, Ceri." "Zašto misliš da se ja mogu nositi s odgovornostima?" "Jaka si." Ili točnije, bila si jaka, tužno je pomislila. "Treba mi tvoja snaga. Sama ne mogu nastaviti ovo što sam počela. Teže je nego sam očekivala." "Spašavanja svijeta je uvijek teško," cinično odgovoti Ceri. "Ne pokušavam spasiti svijet. Nisam toliko luda. Samo želim barem malo poboljšati prilike... pokazati ljudima da radeći zajedno možda ipak možemo pobijediti plijesni." "Dosad si uspjela jedino ujediniti ljude protiv tebe. Svi te mrze — zemljanci, nebeski ljudi. Ne razumijem zašto se uopće trudiš." "Nemoj misliti da nisam u iskušenju dignuti ruke od svega." Protiv svoje volje počela je jecati. Osjetila je kako je Ceri obavija rukom i privlači k sebi. To ju je iznenadilo i razveselilo. Prošlo je tako dugo otkako je Ceri posljednji put pokazala svoje osjećaje. Još je jače zaplakala, shvativši odjednom da i Ceri plače. Privile su se jedna uz drugu, jecajući. Nešto kasnije Jan začuje kako joj Ceri tiho govori, "Žao mi je, Jan. Bila sam grozna prema tebi. Oprosti mi." 55

Odmaknula se i zagledala joj se u oči. "Sve je oprošteno. Volim te, Ceri." Ceri se lagano nasmijala. "I ja tebe volim. Dođi... dođi u krevet." Svukla je spavaćicu preko glave. Unatoč zaprepaštenosti kad je ugledala Cerina ispupčena rebra, Jan je bila presretna. Skinula je spavaćicu i prepustila se zagrljaju Cerinih ruku. Jan se probudila čudeći se zašto je tako sretna. Tada se sjetila protekle večeri, nasmijala se i segnula rukom prema Ceri. Ali rukom je nije mogla napipati. Otvorila je oči i shvatila da je sama u krevetu. Pretpostavljala je da je Ceri u kupaonici. Netko je tiho kucao na vratima. Nakon kratkog oklijevanja je ustala, navukla spavaćicu i otvorila vrata. Pred njima je stajao Kish. Očito mu je laknulo kad je otvorila vrata. "Gospo..." "Bok, Kish. Tražiš li Ceri?" "Ne, tražio sam tebe. Bilo je nekih, hmm, neprilika." Uhvatila ga je za ruku i snažno je stisnula. "Simon? Oh ne, što mu se dogodilo?" "Ozlijeđen je, ali nije u opasnosti. Smjestili smo ga u medicinski stroj i on kaže da mu je stanje stabilno." "Velika Majko! Odvedi me k njemu. Što se dogodilo?" "Nismo sigurni," odgovori Kish žureći dugačkim hodnikom. "Shan ih je pronašao kad je donio doručak za tebe i Simona." Jan je stala i okrenula se. "Što to znači, Shan ih je pronašao?" Kish je izgledao suosjećajno. "Simona... i Ceri. Ona je mrtva." "Mrtva? Što to pričaš? Ne može biti mrtva!" Jan je počela vjerovati da se našla u još jednom strašnom snu, poput onoga od protekle noći. "Mrtva je, gospo. I nju smo smjestili u medicinski stroj, ali rekao je da je Ceri mrtva tri i pol sata i da joj je mozak nepopravljivo oštećen." "Ne... ne..." To je smiješno. Ceri ne može biti mrtva. Pa još nedavno su vodile ljubav... "Ubodena je nožem u srce." "Tko bi je mogao napasti nožem?" Na um joj pade užasna 56

misao. "Imamo li uljeze na brodu? S neke od drugih letjelica?" Kish je smrknutog izraza lica zatresao glavom. "Ne. To je vjerojatno učinio Simon. Nema drugog objašnjenja." Skoro se nasmijala. "Simon? Sad znam da je ovo samo ludi san." "U samoobrani, gospo. Čini se da mu je Ceri htjela prerezati vrat dok je spavao." Koljena su joj se podsjekla. Sada je sve imalo smisla. To ipak nije san. "Idemo," rekla je promuklo. Krenuli su dalje niz hodnik. "Reci mi što ti misliš da se dogodilo," rekla je Kishu. "Shan me odmah pozvao. Simon i Ceri su ležali na podu njegove sobe. Iz Cerinih je prsiju virila samo drška noža. Sve je bilo puno krvi. Simon je ležao potrbuške preko Cerinog tijela. Kad smo ga podigli, vidjeli smo da na grlu ima veliku posjekotinu. Arterije nisu prerezane, hvala Velikoj Majci." Jan je zamišljala Ceri kako se iskrada iz kreveta nakon što se uvjerila da je Jan, iscrpljena vođenjem ljubavi, utonula u duboki san. Uzela je nož i otišla u Simonovu spavaću sobu. Zarežala je vrat njenog usnulog sina, vjerujući da radi Jan uslugu. Simon se probudio prestrašen i ... i što? Zgrabio Cerinu ruku prije nego ga je ponovno napala, istrgnuo joj nož i zaslijepljen panikom zabio joj ga u srce? Zar je zaista dovoljno snažan da takvo što učini? Velik je, doduše, za svoju dob, a i Ceri je u posljednje vrijeme znatno oslabila, ali to ipak nije vjerojatno. Osim toga, on je miran dječak; takvo njegovo ponašanje bilo je nezamislivo, čak i ako je instinktivno shvatio da ga Ceri, koju je obožavao unatoč hladnoći s kojom se prema njemu odnosila, pokušava ubiti. Ne, sigurno se sama ubila. Svladana odvratnošću prema svojim postupcima, zabila si je nož u srce. To je jedino moguće objašnjenje. Za sad je morala zanemariti pitanja koja su se nametala i posvetiti se drugim brigama. Stigli su u bolnicu. Bio je to veliki prostor s nizovima medicinskih strojeva i ležaja za oporavak u kojima su se istvoremeno mogle zbrinuti stotine bolesnika. Čim su se približili Jan je osjetila poznati miris bakterija koje su lebdjele 57

zrakom i bile su posebno dizajniranje za uništavanje svih štetnih mikroorganizama koji su ulazili u bolnicu. Uz jedan od medicinskih strojeva stajao je Shan. "Nema promjena, Gospo," rekao joj je. Medicinski stroj se sastojao od tamnog plastičnog valjka iz kojeg su prema podu i prema stropu izlazile brojne cijevi i žice. Jan se zagledala u monitor smješten sa strane. Na njemu je bilo ispisano Simonovo stanje. Namrštila se. Većinu podataka nije razumjela, ali vidjela je da mu je puls smanjen na 30 otkucaja u minuti, a temperatura na samo 35 °C. No, otkucaji srca su mu bili pravilni i jaki, te krvni tlak normalan. Upitno je pogledala Shana. "Kakvu terapiju prima?" Shan je segnuo rukom kraj nje i pritisnuo tipku na kontrolnoj ploči. "Gledaj... stroj mu je obnovio oštećeno tkivo na vratu i dao mu nešto krvi. Dobio je i uobičajena antibakterijska, antivirusna i antigljivična sredstva. To je jedina terapija koju je do sada prepisao." Jan je bila zbunjena. Činilo se da su Simonove ozljede samo površinske, ali zašto mu je puls tako usporen i temperatura niska? "Što s njim nije u redu? Je li pri svijesti?" pitala je zabrinuto. Umjesto odgovora, Shan je pritisnuo drugu tipku na kontrolnoj ploči i na ekranu je bljesnula riječ DIJAGNOZA, iza koje je slijedilo: PACIJENT JE U DUBOKOJ KOMI, ČIJI JE UZROK NEPOZNAT. ENCEFALOGRAM POKAZUJE ZNATNO SMANJENJE MOŽDANIH AKTIVNOSTI, PREMDA SE NE MOŽE UTVRDITI NIKAKVO OŠTEĆENJE MOZGA. ČITAV METABOLIZAM JE USPOREN, ALI TO NA PACIJENTU NE IZAZRVA NIKAKVE DEGENERATIVNE PROMJENE. ZBOG TOGA PACIJENT NIJE U NEPOSREDNOJ OPASNOSTI. Dvaput je pročitala dijagnozu, no to ju je još više zbunilo. Pogledala je Shana i Kisha. "Kakva je to dijagnoza? Zašto taj prokleti stroj ne sredi ono što nije u redu?" Shan je bespomoćno slegnuo ramenima. "Gospo, medicinski stroj ne zna što sa Simonom nije u redu. Što se njega tiče, on je zdrav." "Zdrav je?" ogorčeno je ponovila. "U komi je, hladan je i moždani valovi su mu nenormalni, a glupi stroj kaže da je s njim sve u redu!" Podigla je pogled prema stropu. "Carl! Jesi U ovdje? Jesi li 58

čuo naš razgovor?" "Da, Jan." "Uvuci se u program stroja i reci mi je li ispravan. Ako nije, premjestit ćemo Simona u drugu jedinicu." Gotovo istog trenutka Carl odgovori: "Nema nikakvog poremećaja ni u hardveru niti u softveru." "Kako je to moguće?" upita Jan. "Sa Simonom očito nešto nije u redu!" "Prema programskim se parametrima kod Simona ne može otkriti nikakav poremećaj. Činjenica da naprava ne može objasniti njegovo stanje ne znači da je pokvarena." Jan je zastenjala i pritisnula sljepoočnice prstima. "Moj sin je u nesvjesti. U šoku je, eto što je. U dubokom šoku. Zbog svega što mu se noćas dogodilo..." "Ne pokazuje nikakve simptome šoka," neumoljivo ju je prekinuo Carl. "Niti je u katatoničnom stanju. Katatonija je oblik shizofrenije koji bi izazvao biokemijske promjene u mozgu i medicinski stroj bi ga lako utvrdio. Ponavljam da njegovo stanje izlazi iz iskustva medicinskog programa." "Ali kako je to moguće?" povikala je očajno. "Ne mogu ti na to odgovoriti, Jan," reče Carl. Preplavio ju je osjećaj frustriranosti i nemoći. "Želim ga vidjeti!" povikala je. "Mogu li?" "Da," odgovori joj Carl. "Nije priključen na sustav za održavanje na životu. Možeš ga izvaditi iz stroja, ali savjetujem ti da to ne potraje dugo. Bilo bi dobro da stroj nastavi nadgledati njegove životne funkcije za slučaj ako se stanje naglo promijeni." "Da... da, imaš pravo, naravno," promrmljala je. "Minuta mi je dovoljna." Kad su se senzori podigli sa Simonovog tijela na jednom se kraju valjka otvorio kružni poklopac i iz stroja je uz glasno pištanje zraka kliznula ploča na kojoj je ležao Simon. Ležaj od posebnog materijala oblikovao se tako da je odgovarao obrisima njegovog tijela. Dječak je izgledao ranjivo, i jako mlado. Imao je smireni izraz lica, kao da spava. "Simon," šapnula je i položila mu ruku na čelo. Koža mu je bila hladna. "Simon, to sam ja... čuješ li me?" Nije bilo 59

odgovora. Nastavila mu je pričati sve dok je Carl nije upozorio da je prošla jedna minuta. Oklijevajući se odmakla od ležaja i pustila ga da se uvuče nazad u stroj. Kad se kružni poklopac zatvorio okrenula se prema Kishu i Shanu. "Gdje je Ceri?" pitala ih je. Oni su izmijenili poglede i pokazali prema slijedećem medicinskom stroju u nizu. "Želim je vidjeti," rekla je Jan. "Gospo... nije potrebno," reče Kish. "Mi ćemo se pobrinuti za tijelo." "Želim je vidjeti," odlučno je ponovila. "Moram se od nje oprostiti."

8 "Još vina, Robine?" upita vojvoda. Ryn je kimnuo i segnuo prema praznoj čaši na stolu, ali ona se, prije nego ju je dohvatio, odsklizala na suprotni kraj stola. Sve su oči pratile čašu na njenom kratkom putovanju dok se stol nije ponovno izravnao. Vojvoda se neuvjerljivo nasmije. "Oluja postaje sve gora... ali nema razloga za brigu." Ryn nije tome vjerovao. Svi koji su sjedili za stolom jako su se trudili ostaviti dojam da se ne događa ništa neuobičajeno, ali njihovo je držanje postajalo sve usiljenije, a primijetio je i zabrinute poglede koje su sluge izmjenjivali u prolazu. Pretpostavljao je da se Lord Mordred odavno nije našao u ovakvoj oluji. Ono što je u protekla tri dana vidio obilazeći letjelicu nije ga uvjerilo da ona može izdržati ovu kušnju. Oluja se nad flotu Nebeskih Gospodara nadvila u kasno poslijepodne. Gusta kiša i sivi oblaci smanjili su vidljivost, pa su im druge letjelice već prije pada mraka nestale s vidika. Kako je vjetar jačao, Ryn je izrazio vojvodi svoju zabrinutost za svoj leteći stroj koji je ležao na palubi, ali vojvoda ga je umirio odgovorom da je grupa robova — vješta u radu na palubi u svim vremenskim uvjetima — krenula prema njemu da ga bolje učvrsti. 60

"Dakle... Robine, pričaj nam o svom životu u tom podvodnom svijetu. To je tako zanimljivo," reče vojvoda. Trgnuo se kad se pod iznenada nagnuo, te su se uz zveket pribora za jelo svi prisutni uhvatili za naslone stolaca ili za rub stola. Princeza Andrea, koja je sjedila kraj Ryna, uhvatila se za Rynovo rame. Kad je postalo jasno da Lord Mordred ipak — za sada — ne hrli prema moru, vojvoda se na silu nasmijao i ogledao oko stola. "Svima nam je to zanimljivo, zar ne?" Za stolom su uz vojvodu, Ryna i Andreu sjediti barun Spang i njegova debela, plavokosa barunica, koja je očito već dosegla najvišu dob starenja, zatim vojvodin sin princ Darcy, te princeza Twyla, za koju je Ryn pretpostavljao da je Darcvjeva ljubavnica. Princ Darcy je izgledao kao mlađa verzija svoga oca — bio je godinu dana stariji od Ryna — i prema Rynu se odnosio šarmantno i prijateljski, ali Ryn je osjećao da je to gluma. U početku je mislio da to možda samo umišlja, ali sad je već bio gotovo siguran da ga princ iz nekog razloga prezire. "Vrlo zanimljivo, oče," reče Darcy i uz blistav se osmijeh zagleda u Ryna. "Eloi me posebno očaravaju. Jesu li zgodni?" "Na neki način jesu. Ali, kao što rekoh, oni su bespolci." "Neka su," reče princ. "Zar nikad nisi došao u iskušenje da navališ na nekog od njih. Po tvome pričanju, njih za to uopće ne bi bilo briga." Ryn se nasmiješio. "Govoriš li o sodomiji, tu postoji jedan problem. Eloi nemaju anus." Nakon neugodne stanke vojvoda je žurno progovorio: "Ono što me najviše zapanjuje u svezi s podvodnim naseljem je izvor energije. Budući da je neprestano pod morskom površinom, ne može se koristiti Suncem kao mi." Ryn je svratio pogled s Princa i kimnuo. "To je točno. Zato su Eloi, prije nego su postali Eloi, pronašli zamjenski izvor energije. Na morskom su dnu probili duboke bušotine i iskoristili toplinu koja leži pod Zemljinom korom. Na morskom dnu leži električna centrala koja putem kabela opskrbljuje naselje električnom strujom." Bila je to čista laž, ali Ryn nije htio spominjati mali fuzijski reaktor koji postoji u Shangri La. Vjerovao je da je čak i danas, među ovim ljudima, 61

nuklearna energija strogo zabranjena tema. "Tko održava električnu centralu?" upita barun Spang. "Koliko sam shvatio, Eloi se ne bave takvim poslovima." "Strojevi," odgovori Ryn. "Njima upravljaju programi koji kontroliraju čitavo naselje. Eloi žive u statičnom svijetu" — baš kao i vi, dodao je u sebi — "ali programi koje su stvorili prije nego su postali Eloi sposobni su razvijati se kako bi se prilagodili svakoj promjeni u okolini i ustrajali na svojoj zadaći zaštite Eloia. Neprestano nešto mijenjaju u naselju — unapređuju ga ili jednostavno popravljaju. Danas je, na primjer, naselje mnogo veće nego je nekoć bilo." Barun se namrštio. "Veće? Odakle uzimaju potrebne sirovine?" "S morskog dna. Roboti skupljaju manganska zrna koja se prirodno stvaraju u dubljim dijelovima oceana, poput bisera u školjkama. Ona uz mangan sadrže i druge vrijedne rude, primjerice željezo, aluminij, kobalt, bakar, nikal i titan. Automatizirana tvornica na morskom dnu odvaja pojedine rude u složenom procesu taljenja." Taj dio Rynove priče bio je zaista istinit. "Zar su te zaista odgajali strojevi?" uplete se barunica Spang. "Od dana kad si rođen?" Tlo se zatreslo pod još jednim snažnim udarom groma. Ryn je pričekao da se podrhtavanje smiri prije nego je odgovorio. "Na neki način, premda sam ja programe smatrao stvarnim ljudima. Izgledah su i ponašah se kao pravi ljudi, a jedina je razlika bila u tome što ih nisam mogao dotaknuti." "Jesi li među njima imao učitelje." "Nekoliko." "Pretpostavljam da su se oni pobrinuli za tvoje vjersko obrazovanje?" nastavi barunica. "Pa, pričah su mi o religijama. Svim religijama." "Ti si kršćanin, naravno?" Ryn je oklijevao prije nego je odgovorio, promatrajući križ koji joj je visio oko vrata. Primijetio je da su svi ljudi na Lordu Mordredu rimokatolici. Čak ga je i Andrea neko jutro napustila da bi prisustvovala misi. ("Nedjelja je," rekla je, kao da time sve 62

objašnjava.) Pažljivo birajući riječi, napokon je progovorio. "Moram priznati da me kršćanstvo od svih rehgija najviše privlači, ah ne mogu reći da sam kršćanin." "To je jasno, s obzirom da te strojevi nisu mogli krstiti," reče barunica. Okrenula se prema vojvodi. "Gospodine, morate dogovoriti s kardinalom Flukeom da što prije primi Robina u okrilje Svete Crkve." Vojvoda se zbunio. "Hmm... da, razgovarat ću s kardinalom." Brzo je promijenio temu. "Još me jedno pitanje zbunjuje, Robine, a to je zašto te programi, kad je greška otkrivena, nisu genetski modificirali i pretvorili u Eloia." "Etički Program to ne dopušta." "Etički Program?" Prije nego je Ryn uspio odgovoriti u sobu je utrčao viši teh odjeven u sivo odijelo i naklonio se vojvodi. "Gospodine, prilike se pogoršavaju, pa glavni pilot i glavni teh ponizno traže da im se pridružite u kontrolnoj sobi." Na vojvodino se hcu pojavio grč. "Da im se pridružim? Kako im ja tamo mogu pomoći? Glavni pilot i glavni teh su stručnjaci za te stvari. Sretan sam kad mogu sve prepustiti njima." "Gospodine..." započeo je teh, te se nakratko osvrnuo oko stola. "Gospodine, kad sam rekao da se prilike 'pogoršavaju', bojim se da sam malo ublažio istinu. U kriznoj smo situaciji. Morat ćete donijeti određene ključne odluke, gospodine. Odluke koje su izvan ovlaštenja glavnog pilota i glavnog teha." Ryn je osjetio kako mu se Andreini nokti zabijaju u rame. Barunica je hitrom kretnjom napravila znak križa na prsima, a to je ponovila i princeza Twyla. Vojvoda je problijedio. I Ryn se ozbiljno zabrinuo, te je poželio potrčati na palubu i potražiti sigurnost u Igrački. No, tu je zamisao odmah odbacio. Nije bio siguran može h pronaći put do palube, a čak kad bi mu to i uspjelo, pitanje je da li bi po takvom vremenu stigao do Igračke. Olujni bi ga vjetar vjerovatno odnio čim bi izašao na palubu. Nije imao drugog izbora nego dijehti sudbinu drugih. Vojvoda je polako ustao. "Najbolje je da odmah krenem," rekao je tiho. Barun Spang je krenuo za njim. Ryn reče: "Mogu U 63

vam se pridružiti? Ionako sam se nadao da ću uskoro posjetiti vaše kontrolno središte." Andrea ga je povlačila za ruku dok je govorio, ali on je to zanemario. Vojvoda je kimnuo u znak pristanka. Kad je Robin ustao, Andrea mu uvrijeđeno šapne: "Zašto sad odlaziš? Ostani sa mnom, Robine." "Neću dugo," odgovori on. "Možda im mogu pomoći." Princ Darcy se prezirno nasmije. "Naravno da im možeš pomoći. Sigurno ćeš sa svojom Starom znanosti popraviti pokvarene mlaznice i sve nas spasiti. S obzirom da meni nedostaju tvoje posebne moći, ostat ću ovdje s damama i uživati u ovo malo vremena koje nam je ostalo." Posegnuo je prema najbližem vrču s vinom. Rynu se taj iskaz hrabrosti učinio impresivnim, no pokvarilo ga je drhtanje prinčevih ruku kad je podigao vrč. U rijetkim prilikama kad je u posljednja tri dana napuštao krevet, Ryn je obilazio sve dijelove Lorda Mordreda. Andrea ga je rado pratila na obilascima dijela letjelice u kojem je živjelo plemstvo, ali njeno je zanimanje za horda Mordreda prestajalo na vratima gdje je taj dio završavao. Zato je na razgledavanje ostatka letjelice odlazio u pratnji baruna Spanga, koji mu je dodijeljen kao vodič, i naoružanog čuvara. (Ryn nije bio siguran kakva je uloga ovog posljednjeg, ali imao je svojih sumnji.) Ryn je zapazio da većinu prostora u Nebeskom Gospodaru zauzimaju nizovi golemih plinskih komora, ali uz njih je još uvijek bilo dovoljno mjesta u kojem je živi teret goleme letjelice provodio svoj život. Područja naseljena ljudima protezala su se duž čitave donje palube; tu su se nalazile relativno velike četvrti Slobodnih Ljudi, kao i manja naselja za robove. Sa svake strane tog središnjeg dijela, u kojem su se uz ostalo nalazile male tvornice, radionice, vodeni vrtovi, te odjeljci za uzgoj životinja poput pilića, svinja i koza, uzdizala se mreža hodnika, okana i zatvorenih platforma, kao i spremišta za oružje, te baraka za vojnike koji su čuvah nenastanjene dijelove letjelice. Ryn je Nebeskog Gospodara zamišljao kao skup plinskih vreća okruženih raznolikom košnicom ljudskih nastambi. Procijenio je da bi, kad bi izravnao sve unutrašnje prostore, hodnike, prilaze i okna i međusobno ih povezao, dobio cestu dugačku više od tisuću kilometara. I na dosadašnjim kratkim šetnjama izvan plemićke 64

četvrti činilo mu se da je prehodao mnoge kilometre. Putovanje do kontrolne sobe trajalo je prilično kratko. Plemstvo je živjelo na samom pramcu, a kontrolna soba je izvirivala s donje palube točno ispod tog mjesta. Nakon kratkog hoda hodnikom i vožnje dizalom, Ryn je shvatio da se nalazi u kontrolnoj sobi. Mršavi čovjek odjeven u sivo odjelo kao i drugi tehovi, ali i s kapom na kojoj se s prednje strane isticao srebrni biljeg, krenuo je prema vojvodi da ga pozdravi na izlazu iz dizala. "Gospodine, bojim se da je situacija prilično loša. Brzo gubimo visinu. Sve mlaznice koje su nam preostale su u punom pogonu, a i temperatura u plinskim komorama podignuta je do najviše granice, ah mi još uvijek gubimo visinu." "Na kojoj smo trenutno visini?" upita vojvoda dok je hodao prema prednjem kraju kontrolne sobe. Ryn ga je slijedio, znatiželjno se osvrćući. Kontrolna je soba bila oko dvanaest metara dugačka i u najširem dijelu pet metara široka. Njeni su zaobljeni zidovi bih posve prozirni, premda Ryn kroz njih nije vidio ništa osim tmine. Primijetio je da je elektronska oprema raspoređena po stolovima većinom neispravna. "... Jedva 700 metara," odgovorio je glavni teh. "Trenutno se svake minute u prosjeku spuštamo za pola metra. Kriva je prokleta kiša. Pribrojila je nebrojene tone našoj ionako prevelikoj masi..." Ryn je poskočio kad ga je zabljesnula jaka svjetlost munje. Slijedila je gromoglasna grmljavina. Rynu se učinilo da je na trenutak ugledao površinu mora; bio je siguran da je spazio krijeste. More sigurno ključa od oluje u ovom području. Padne U Lord Mordred u more, nitko se na njemu neće spasiti. Vojvoda se zaustavio iza kormilara, a glavni je teh stao uz njega. Ryn se navirivao preko njihovih ramena razgledavajući instrumente na ploči. Namrštio se kad je shvatio da nigdje nema radarskog ekrana. "Gdje vam je radar?" upita. Glavni teh se iznenađeno okrenuo prema njemu. Imao je čudesno velike i blage oči. "Lord Mordred već stoljećima ne posjeduje ispravni radarski sustav, gospodine..." "Oh," upadne vojvoda, "zaboravio sam da se vi još niste sreli. 65

Upoznaj Robina, Lamont, našeg novog saveznika. On je vlasnik one letjelice iz Stare znanosti koja leži na našoj palubi." Glavni teh je sa zanimanjem promotrio Robina. "Ah, da, naravno. Popeo sam se gore i razgledao vaš stroj, gospodine. Impresivan je." "Jest," složio se Robin nadajući se da taj čovjek inteligentnog izgleda nije pokušao ući u Igračku. Jer u tom bi slučaju Robinova laž o zamkama bila otkrivena. Glavni teh je nastavio: "Vjerojatno je težak. Oko dvadeset tona, rekao bih, ako je suditi po tome kako pritišće vanjsku oplatu." Ryn slegne ramenima. "Pretpostavljam da je tako." "U ovoj nam situaciji to ne ide u prilog, gospodine. Moramo hitno olakšati letjelicu. Pomoglo bi kad biste poletjeli i na palubu se vratili tek kad izađemo iz krize." "Kad bih poletio?" vikne Robin. "Po ovom vremenu sigurno ne mogu stići do nje." "Postoji način. Poslao bih s vama skupinu inženjera. Između vanjske i unutarnje oplate je prostor kroz koji se može slobodno hodati. Kroz njega bi vas doveli vrlo blizu mjestu gdje leži leteći stroj i tada probili kroz vanjsku oplatu otvor za izlaz na palubu." Ryn nije znao što bi rekao. Uspije li stići do Igračke i aktivirati njen program, ona će ga vjerojatno odvesti ravno u naselje. Život bi mu, doduše, bio spašen, ali kakav bi bio njegov život u Shangri La nakon ovog bijega? Programi bi mu, bez sumnje, zauvijek zabranili upotrebu Igračke... Prije nego je mogao odgovoriti, u razgovor se žurno upleo vojvoda: "Nema potrebe, Lamont. Što uopće znači dvadeset tona?" Ryn je pretpostavljao da se vojvoda boji kako se on možda ne bi vratio kad bi odletjeo. Imao je pravo, ali iz krivih pobuda. "Dvadeset tona može predstavljati razliku između rušenja u more ih nastavka leta, gospodine. Kao što sam rekao, moramo hitno olakšati letjelicu." Vojvoda je zamišljeno cupkao bradu. "Dakle, vrijeme je za naredbu za rasterećenje letjelice." "Da, gospodine," složio se glavni teh. "To nam je još jedina nada. Zbog toga sam tražio da nam se pridružite ovdje." 66

Vojvoda se okrenuo barunu Spangu. "I to upravo sada kad je moja popularnost porasla zbog odlaska iz arktičkog područja... Nakon ovoga će me proklinjati od sredine letjelice pa do krme." "Da gospodine, ah imajte na umu da će vaša popularnost još niže pasti sruši li se Lord Mordred noćas u more." "Da... shvaćam," tiho će vojvoda. "Lamont, mikrofon... svršimo s time što prije." Nezgrapan instrument sa žicom pričvršćenom na jednom kraju predan je u vojvodine ruke. "Svi kanali su otvoreni," izvijestio je glavni teh. Vojvoda je pročistio grlo i progovorio nešto dubljim glasom nego obično. "Ljudi Lorda Mordreda, govori vam voljeni vladar, vojvoda od Providnosti. Žao mi je što moram proglasiti izvanredno stanje. Ponavljam, proglašeno je izvanredno stanje. Moramo hitno olakšati letjelicu. Stoga ovog trena na snagu stupa Postupak odbacivanja. Hitno donesite svoje priloge na sabirna mjesta! Ponavljam, na snazi je Postupak odbacivanja. Svatko tko se ne odazove bit će teško kažnjen kako je određeno Kraljevskim kodom. Uvjeren sam, moji odani podanici, da ćete spremno prihvatiti tu žrtvu za zajedničko dobro. Hvala." Vratio je mikrofon glavnom tehu, uzdahnuo i zamišljeno se zagledao kroz prozor. Ryn je odvukao baruna Spanga na stranu i tiho ga upitao što znači Postupak odbacivanja. "Svaka odrasla osoba mora priložiti barem deset kilograma tereta koji se odbacuje s letjelice," odgovorio je barun. "Donijet će ga na predviđena sakupljačka mjesta, gdje će vojnici izvagati svaki prilog, zapisati ime osobe koja ga je donijela i izbaciti ga s Lorda Mordreda." Ryn je neko vrijeme razmišljao o tom postupku. Na prvi mu se pogled činilo da je zamisao dobra. Sigurno se svatko mogao odreći deset kilograma robe — stare odjeće, namještaja, posuđa ili nečeg drugoga. Tek tada je primijetio da nijedan od tehova nije napustio kontrolnu sobu i odazvao se pozivu. "Postupak vrijedi za sve?" pitao je baruna. "I za plemstvo?" Barun je djelovao zapanjeno. "Dobri Bože, ne! Plemstvo to nikad ne bi prihvatilo." "Što je s tehovima?" 67

"I oni su isključeni, jednako kao i vojnici svih činova." "Razumijem," reče Ryn. Zapovijed nije vrijedila za sve one koji su trebali vojvodi da bi se održao na položaju. "Tko dakle odbacuje tih deset kilograma suvišnih stvari?" "Slobodni ljudi i robovi, naravno." "Naravno." Odjednom je plan vidio u drugom svjetlu. Slobodni ljudi, a pogotovo robovi, su teško mogli skupiti deset kilograma nepotrebne robe. To je značilo da su se morali odreći nečega što im nije bilo suvišno, a možda je bilo i nezamjenljivo. "Hmm, barune, pitanje je vjerojatno glupo, ali primijetio sam da je širom palube postavljeno mnogo teškog oružja. Ne biste li njega mogli odbaciti?" Izraz na barunovom licu jasno je pokazivao da to pitanje zaista smatra glupim. "To nikako ne možemo učiniti! Bilo bi to ravno kastraciji Lorda Mordreda." Ryn se suzdržao od primjedbe da je pad Lorda Mordreda u more strašnija sudbina nego njegova kastracija. Prošlo je sat vremena. Dva snažna reflektora svijetlila su s pramca letjelice i kroz zastor kiše osvjetljavala uzburkanu morsku površinu. More se činilo neugodno blizu. Lord Mordred je i dalje gubio na visini, ali Ryn je pretpostavljao da je Postupak odbacivanja tek započeo, te da se njegov učinak još ne može primijetiti. Sat kasnije, dok su se nalazili na visini manjoj od dvije stotine metara, glavni je teh napokon objavio da su prestali padati. U slijedećih šest sati Lord Mordred se polako i s naporom uspeo na visinu koja se smatrala sigurnom. Do tada se oluja već stišala i Sunce se počelo dizati. Vojvoda je ustao sa stolca i protegnuo se. "Dakle, to je to," zijevnuo je. "Povlačim se u krevet. Sad me ne bi bilo briga ni da izbije revolucija — sve bih prespavao, čak i moje smaknuće u rakama rulje." Ryn je također zijevnuo. Osjećao se jednako iscrpljen. Ni pomisao da ga Andrea čeka nije u njemu oslabila čežnju za snom. Pratio je vojvodu prema dizalu kad je glavni teh uzbuđeno viknuo: "Gospodine! Prije nego odete... mislim da biste nešto morali znati!" Vojvoda ga je ratoborno pogledao. "Iskreno sumnjam da postoji išta što bi me u ovom trenutku zanimalo više od kreveta, 68

Lamont." "Gospodine, drugi Nebeski Gospodari... nestali su! Promatranja odozgo su to potvrdila. Nema ih na vidiku. Sami smo." Vojvoda se zagledao u glavnog teha, a potom se obijesno nasmijao.

9 "Još uvijek nema ni traga El Pashidovoj floti, gospodine. Čini se da smo ih zaista izgubili." "Točnije oni su izgubili nas," zadovoljno doda vojvoda. Protezao se na svom velikom krevetu, s vunenom kapom na glavi. "Možda su nastradali u oluji," predloži barun Spang. "Ako smo mi izdržali, izdržali su i oni. Sve su njihove letjelice u boljem stanju od naše. Ne, oluja nas je jednostavno raštrkala nad oceanom. Jesu li navigatori već odredili naš položaj?" "Prema posljednjem izvještaju, koji sam primio prije pola sata, nalazimo se šest stotina kilometara od zapadne južnoameričke obale, otprilike na četrdesetpetom stupnju zemljopisne širine." Vojvoda je sjeo na krevetu i segnuo prema šalici toplog mlijeka koju mu je osobna služavka donijela čim se probudio. "Koji nam je kurs?" "Prema sjeveru, kakav je bio i prije oluje." "Hmmm," promrmlja vojvoda dok je zamišljeno ispijao mlijeko. "Pretpostavljam da ćete narediti promjenu kursa?" "Zbog čega?" upita vojvoda. "S obzirom da nam El Rashid i njegovi prijatelji više ne dišu za vratom, nemamo potrebe suočiti se s Nebeskom Ženom i njenim novim Nebeskim Gospodarem. Bilo bi bolje krenuti prema našem području. Time bi se raspoloženje ljudi sigurno popravilo." "Zar je bilo nekih problema dok sam spavao?" Barun je kimnuo. "Pobuna u Pilktownu, ali brzo je ugašena. Nekoliko vođa je uhapšeno." Pogledao je zidni sat. "Uskoro bi trebali potpisati priznanje." 69

"Pilktown, ha?" reče vojvoda. "Upravo ondje gdje je moja žena predvidjela da će izbiti prvi ustanak. Što je s ostalim dijelovima letjelice?" "Moji su me agenti izvjestili o velikom nezadovoljstvu masa. Upravo zato predlažem povratak na naše područje." "A što je s prijetnjom koju nam predstavlja ta žena u Sjevernoj Americi." "Možda ona čak ni ne postoji. Sve što znamo o njoj temelji se na riječima El Rashida i njegovih saveznika." "Ja im vjerujem," reče vojvoda. "Nitko od njih ne izgleda mi kao osoba koja bi zbog pukih glasina napustila svoje područje. Osim toga, pomisli na sve pogodnosti koje ćemo steći pokorimo li Ženu i osvojimo njenog Nebeskog Gospodara bez da mu nanesemo nepopravljive štete. Zamislite, barune, potpuno novog Nebeskog Gospodara! Vladali bismo čitavim sjevernoameričkim kontinentom! To bi značilo bogatstvo za sav naš narod! A tada bismo, s novim Nebeskim Gospodarem i osvojenom flotom, poharali čitavu Europu i Rusije..." Barun je djelovao sumnjičavo. "Da, bude li sve u redu..." "Sve će biti u redu!" odrešito ga prekine vojvoda. "Reci svojim agentima da širom broda prošire glasine o tome." "Da, gospodine," odgovori barun bez oduševljenja. "Ali zabrinjava me što toliko toga ovisi o zemljancu. Bez njegovog smo letećeg stroja bespomoćni. Možemo li mu vjerovati da će ispuniti naše želje?" "Osamdeset sam posto siguran da možemo. U preostalih dvadeset posto mora me uvjeriti Andrea, a siguran sam da će joj to uspjeti..." Prethodnog je poslijepodneva, prije početka oluje, ispitao svoju kćer, dok je Ryn u pratnji baruna obilazio letjelicu. Bio je zadivljen promjenom na njoj; uobičajeni drski stav zamijenila je samodopadnim smiješkom. "Dakle, mačkice moja," rekao je, "što misliš o našem gostu iz morskih dubina? I što je još važnije, što on misli o tebi?" Sjedila je s nogama podvučenim pod sebe na jednoj od velikih fotelja u vojvodinoj sobi. Otkako je u letjelici zatoplilo, 70

ponovno je nosila svoju usku haljinu s dubokim izrezom koji joj je otkrivao grudi. Zamišljeno se nasmijala i odgovorila: "Zaljubljen je u mene." "Zaista? Premda te poznaje tek tri dana? Kako možeš biti tako sigurna?" Smiješak samopouzdanja postao je još izrazitiji. "Sigurna sam, oče. Žene znaju takve stvari." Suzdržao se od podrugljivih primjedbi i umjesto toga upitao: "Što ti osjećaš prema njemu?" Lagano je zabacila glavu, pri čemu joj se duga crna kosa zavijorila oko ramena. Trebala je to biti nehajna gesta, ali vojvoda se nije dao prevariti. "On je... drag. Drugačiji." "Mogu zamisliti." Oštro ga je pogledala. "Kako to misliš?" "Ne samo da si prva žena s kojom je vodio ljubav, već si i prva žena koju je ikada sreo. Vjerujem da se njegov odnos prema tebi uvelike razlikuje od onog kojeg si u prošlosti imala prilike iskusiti sa svojim taštim ljubavnicima." Ono što zaista mislim, dodao je u sebi, jest da je njegova glad za seksom toliko velika da si napokon pronašla čovjeka čiji su seksualni apetiti barem približno nezasitni kao tvoji. "Također sam primijetio," nastavio je, "da ga još nisi upoznala sa svojim prijateljima. Pretpostavljam da ne želiš da ti ga neka od dragih prijateljica pokuša oteti." Pocrvenila je. "Ne budi smiješan. Jednostavno nismo imali vremena. Bih smo tako..." Nije nastavila. "... Zaposleni?" predložio je vojvoda uz dobroćudni osmijeh. Namrštila se. "Nemamo razloga glumiti čednost. Mogu zamisliti da imaš špijune koji motre i slušaju sve što radimo i govorimo." "Da je tako, mačkice moja, ja sad ne bih morao razgovarati s tobom. Postoje stvari koje mi moraš reći." "Što, na primjer?" "Kakvo je tvoje mišljenje o Robinu?" Djelovala je iznenađeno. "Moje mišljenje?" Dobri bože, rekao je u sebi. "Sviđa ti se, zar ne?" Dojam iznenađenosti još je bio prisutan. "Da li mi se sviđa? 71

Da, naravno. Rekla sam ti da je drag." "Dobro," rekao je strpljivo. "Napredujemo. Zaključili smo da je drag. Što mi još možeš reći o njemu?" "Ne znam. Što točno želiš znati?" Zar je ova glupa guska zaista plod mojih prepona, umorno se zapitao. "Govore li ti oni čudesni ženski instinkti — koji kažu da je zaljubljen u tebe — da mu se može vjerovati? Drugim riječima, je li iskren?" Oblak smetenosti još se nije rasplinuo. "Iskren? Iskren u čemu?" pitala je. Duboko je udahnuo i polako izdahnuo. "Ispričao nam je mnogo toga; o svom čudnom obrazovanju, o životu u podvodnom naselju. Također nam je obećao da će nam staviti svoj leteći stroj na raspolaganje. Ono što želim doznati je imaš U razloga sumnjati da on možda nije onakav kakvim se prikazuje? Vjeruješ li mu?" Sažalno ga je pogledala. "Naravno da mu vjerujem. Beznadno je zaljubljen u mene. To sam ti već rekla. Sve bi učinio za mene." "To baš nije odgovor na moje pitanje, ali pretpostavljam da ću se zasad morati s time zadovoljiti. Pobrini se, draga kćeri, da ostane beznadno zaljubljen u tebe. Usrećuj ga čak i ako ti postane dosadan, kao što se kod tebe obično zbiva." "Uopće mi nije dosadan." "Ne, za sada nije, ali ja te predobro poznajem. Jednaka si kao tvoja majka. Osim toga, slušaj ga. Znam da to tebi neće biti lako, ah želim da ga slušaš. Kaže li bilo što, čak i u snu, što ti se čini neobično ih je u suprotnosti s nečim drugim što ti je rekao, moraš me odmah o tome obavijestiti. U redu?" Kimnula je, ah bilo je jasno da zahtijev smatra čudnim. No dobro, pomislio je vojvoda, moja je poruka barem djelomično prodrla do nje. "Hvala, mačkice," rekao je. "Možeš ići." Ali ona se nije ni pomakla. "No, što je sada?" sumnjičavo je pitao. Samodopadni joj se smiješak vratio na lice. "Sjećaš li se, oče, da smo sklopili pogodbu?" "Jesmo li?" zbunjeno je upitao. "O čemu?" "O Robinu, naravno. Tražio si da postanem njegova 72

ljubavnica, i rekao da ćeš mi zauzvrat dati sve što želim." Dobri Bože, zaista jest. "Ali mačkice, to je bilo prije nego si ga upoznala. Bio je to samo poticaj. Tvoj ti 'zadatak' sada pruža toliki užitak da ti dodatna nagrada nije potrebna." "Oh da, oče, potrebna mi je. Sklopili smo pogodbu i ti ćeš je ispuniti. Ili možda nećeš?" Nije želio doznati što je značila posljednja primjedba. "Dobro. No, ako me sjećanje još dobro služi, dogovorili smo se da isplata slijedi tek pošto osiguraš da će Robin slijediti moje želje kad dođe vrijeme da se suočimo sa ženom sa sjevera." "Ne brini, slušat će te," uvjereno je rekla. "Odlično. Kad se to dogodi, dobit ćeš nagradu." Oklijevao je. "Što zapravo želiš?" Slatko mu se nasmijala. "Polovicu tvojeg cjelokupnog bogatstva, oče." Zurio je u nju neko vrijeme prije nego je odgovorio. "Mačkice, svakim si danom sve sličnija majci." Ryn je u pratnji naoružanog čuvara i baruna Spanga hodao golemom palubom Lorda Mordreda prema Igrački. Bio je lijep, sunčan dan, sa svega nekoliko cirokumulusa vidljivih visoko na nebu. U daljini prema boku letjelice ugledao je nekoliko skupina ljudi koji su radili na palubi. "Tko su oni i što rade?" pitao je baruna pokazujući prema njima. "Lašte palubu?" "To su robovi koji čiste solarne ploče," odgovorio je barun. "Na njima rastu posebne vrste gljivica čije spore raznosi vjetar. Kad ih ne bismo redovito čistili, postale bi potpuno beskorisne." "Zar se sve solarne ploče moraju čistiti?" upita Ryn. "Čak i one na samim bokovima letjelice?" Barun je kimnuo. "I one." "To je prilično opasan posao." "Da," složio se barun. "Svake godine izgubimo mnogo robova." Ryn je brzo počeo shvaćati da robovi na Lordu Mordredu nemaju baš zavidan položaj. Igračka je ležala na palubi sputana mrežom čvrstih kablova. Ryn joj je prilazio izmiješanih osjećaja. Približavao se trenutak 73

istine; hoće li uspjeti preprogramirati kompjuter ili će je pretvoriti u trideset tona beskorisne mašinerije? "Koliko će taj posao trajati?" po tko zna koji put upita barun. "Rekao sam vam da to ne mogu točno znati. Moram načiniti brojne promjene. Ne morate me čekati. "U redu je, nije mi teško čekati," žurno odgovori barun. Ryn je osjetio njegov nemir, jednako kao što je osjetio vojvodinu strepnju kad mu je rekao da mora ući u Igračku da bi izveo potrebne 'promjene'. Vojvoda ga je pitao je li to zaista neophodno, ali kad mu Ryn odgovorio da su promjene nužne, nije imao drugog izbora nego pokoriti se njegovoj želji. Pa ipak, Rynu je bilo jasno da mu vojvoda još uvijek ne vjeruje. Ryn je otvorio ulazna vratašca i zavirio u Igračku. Ništa nije pomaknuto za vrijeme njegove odsutnosti. Laž je djelovala, baš kao što je vjerovao da hoće. Okrenuo se k barunu Spangu i čuvaru. "Pozvao bih vas unutra, ali bojim se da nema mjesta. Letjelica je za samo jednu osobu." Barun nije bio zadovoljan, ah nije mogao ništa učiniti. Pogledao je čuvara, a zatim i kablove. Morao je znati, pomisli Ryn, da kablovi neće zadržati Igračku niti na sekundu odluči U Ryn poletjeti. Barun napokon reče: 'Tad ćemo pričekati vani..." "Nadam se da ovo neće dugo trajati," dodao je Ryn uspinjući se u Igračku. U unutrašnjosti je razmotao dragocijeni alat kojeg je posudio od glavnog teha. Ryn je s olakšanjem primijetio da na Lordu Mordredu još uvijek postoje ispravni kompjuterski sustavi, premda su tehovi o njima vrlo malo znali i mogli su popraviti samo najjednostavnije kvarove. Kad se neki sustav ozbiljnije pokvario, u pravilu je takav ostajao zauvijek. Ali potrebni alat iz doba Stare znanosti još uvijek je postojao. Neodlučno je promatrao ugaslu ploču s instrumentima, a tada je započeo posao. Najprije je odstranio ploču koja je pokrivala kompjuterski hardver, te je prekinuo sve kompjuterske kontrolne linije. Kad ga uključi, kompjuter će primati podatke, ali neće moći davati nikakve izlazne podatke osim govora. Provjerio je da li mu je što promaklo, te je, kad se uvjerio da je program zaista odsječen od 74

ostatka Igračke, uključio sustav. Istog trenutka Igračka reče: "Zašto si isključio struju?" "Želio sam ostati ovdje gdje si sletjela." Sad je slijedila duža stanka. "Odsječena sam od upravljačkog dijela letjelice," reče napokon. "Tko je to učinio? I zašto si odjeven u te smiješne prnje?" Ryn je zanemario posljednje pitanje. "Sam sam te odvojio od upravljačke jedinice, jer moram s tobom razgovarati." "Nikad ranije takvi postupci nisu bili preduvjet za razgovor sa mnom, Ryne." "Prilike su se promijenile. Nikad još nismo bili tisućama kilometara udaljeni od područja kojim se smiješ kretati." Još jedna stanka. "Točno," složila se Igračka. Ryn je pretpostavljao da je položaj odredila po zvijezdama, koje su za nju bile vidljive čak i danju. "Dakle?" upita Ryn. "Što?" "Što kažeš na to da smo tako daleko izvan dozvoljene granice?" "Kažem da si načinio ozbiljnu pogrešku, Ryne." "Što bi se dogodilo kad bih te ponovno spojio s upravljačkom jedinicom? Bi li se automatski vratila u Shangri La?" Igračka nije odgovorila, što nije bilo uobičajeno. "No, kakav je postupak predviđen u takvoj situaciji?" Umjetni ženski glas zvučao je nesigurno dok je odgovarao: "Takva situacija nije predviđena, Ryne." "Dakle, kad bih te spojio s upravljačkom jedinicom i rekao ti da ostaneš ovdje, ti bi me poslušala i ne bi me protiv moje volje odnijela u Shangi La?" "Trebao bi se vratiti u Shangri La, Ryne. Za tvoje dobro." "Nisi mi odgovorila na pitanje. Bi li me odvela natrag, čak i kad bih ti naredio da to ne činiš?" "Ne, ne bih. Premda bih ti savjetovala da se vratiš, Ryne." "U to uopće ne sumnjam. Problem je u tome što ne znam mogu li ti vjerovati. Možda to govoriš samo da bi me nagovorila da 75

te ponovno spojim." "Ja ne lažem, Ryne." "To možda je tako, ah ja jednostavno ne mogu riskirati. Mogu te, međutim, u potpunosti izdvojiti iz upravljačkog sustava i samostalno upravljati Igračkom," reče Ryn. "To je nemoguće," pobunila se Igračka. "Ja sam upravljač ove letjelice." "Točno. Ne bih mogao upravljati Igračkom bez pomoći kompjutera. Dakle, morat ću poraditi na tvom hardveru" — podigao je malo lemilo — "i pokušati izrezati tek toliko tebe koliko je potrebno da bi ostatak sustava postao podložan isključivo mojim naredbama. O tome već dulje vrijeme razmišljam, premda sam znao da u Shangri La nemam nade za uspijeh. Središnji bi program podignuo uzbunu čim bih te isključio." "Ryn, izričito se protivim takvom postupku. Dovoljna je jedna pogreška i nepopravljivo ćeš uništiti kontrolni sustav. Kad se to dogodi, ja više neću moći slijediti uputu i činiti sve što je u mojoj moći kako bih te zaštitila." "Točno!" uzvikne Ryn. Znao je da je njegova zaštita jedan od važnih nagona tog kompjutera, i upravo je na njega računao u provođenju drugog dijela svojeg plana. "Ali imam li izbora? Jednostavno moram pokušati. Osim ako..." "Što, Ryne?" "Osim ako mi ne kažeš pristupni kod pomoću kojeg ću te moći izravno preprogramirati." Nakon duge stanke Igračka napokon odgovori: "Dobro, reći ću ti kod..." Ryn se poželio nasmijati kad je na jednom od ekrana bljesnuo kod. Brzo ga je unio na tastaturi i usmeno nanizao Igrački nove upute. Pola sata kasnije provirio je glavom kroz vratašca. Barun Spang i vojnik su ga s iščekivanjem promatrali. Ryn im vikne: "Odmaknite se malo — ovi će vas kablovi ošinuti poput bičeva kad uzletim." Barun zavapi. "Nisi spominjao nikakvo polijetanje!" "Samo kratki pokus da provjerim je li sve u redu. Odmaknite 76

se!" Uvukao se unutra i zatvorio vrata. Na ekranima je vidio da se barun i vojnik nisu pomakli. Barun je izvukao sablju, a vojnik ga je samo zbunjeno promatrao. "Uključi motore," naredio je Ryn Igrački. Kad su motori zašumjeli, barun i vojnik su se počeli povlačiti. Čim su se udaljili na sigurnu udaljenost naredio je: "Uzleti!" Kablovi nisu predstavljali nikakvu smetnju, baš kao što je pretpostavljao. Približavao se trenutak istine. Dok se Igračka brzo podizala uvis, Ryn se pitao hoće li ga slušati kako je obećala, ili ga je prevarila s lažnim pristupnim kodom. Kad se podigla 150 metara iznad broda, Ryn reče: "Brzo obleti Nebeskog Gospodara i zatim sleti na isto mjesto s kojeg smo poletjeli." "Da, Ryne," reče Igračka. Nedugo potom Igračka se lagano spustila na njeno počivalište na palubi Lorda Mordreda. Kad je izašao iz Igračke, na Robinovom je licu sjajio pobjednički smiješak. Izraz strpljivog olakšanja na barunovom licu još ga je više oraspoložio. "Sve je u redu! Neka netko učvrsti ove kablove, može li?" rekao je barunu, te je radosno fućkajući krenuo prema ulazu u unutrašnjost Nebeskog Gospodara. Barun i vojnik su potrčali za njim. Ryn je sjedio na krevetu i promatrao Andreu. Njegova opsjednutost njenim tijelom nije ni najmanje oslabila od prvog trenutka kad su zajedno vodili ljubav. I ranije je, zahvaljujući drevnim erotskim programima, poznavao žensko tijelo, ali Andreino ne samo da je bilo mnogo ljepše, već je bilo i stvarno. Mogao ju je dodirnuti, poljubiti, liznuti, omirisati (bilo bi mu, doduše, draže da se Andrea malo češće kupala), i te su ga četiri aktivnosti potpuno zaokupljale posljednjih dana. U trenucima kad je nije istraživao dodirom, zadovoljavao se samim promatranjem. S obzirom da se izuzetno ponosila svojim tijelom, Andrea je uživala pod njegovim pogledom. Ležala je s rukama iza glave i nogu raširenih tako da joj je stopalo jedne počivalo pod bedrom druge. Ta je bludna poza zbog glumljene nevinosti djelovala još bludnije. Premda da vodili ljubav prije nepunih četvrt sata, iz tijela joj je u gotovo opipljivima valovima strujila želja. I on je bio ponovno spreman, što je bilo jasno 77

vidljivo... Nasmijala se i čvrsto mu rukom obujmila nabrekli ud. "Imam iznenađenje za tebe, Robine." "Dopusti mi da pogodim — imaš sestru koja je još ljepša od tebe i sad ćemo probati u troje." Prsti joj skliznu prema jajima i ona ih snažno stisnu. "Pripremam ples za tebe..." "Aah, ne tako jako!" "Sutra navečer u Velikom Salonu. To je u tvoju čast. Želim te predstaviti svim mojim prijateljima." "Andrea, predobra si prema meni." "Znam." Nastavila ga je milovati. "I očekujem nagradu." "Dobro. Pusti me i nagradit ću te." Odmakla je ruku. Ryn se prevrnuo i podigao se nad nju. Spremno je raširila bedra i dopustila mu da još jednom s jednakom žudnjom prodre u nju. Dok su vodili ljubav, činilo mu se da je njegov životu u Shangri La bio tek ružan san. Adrein je ples uspio i Ryn je, prilično pripit, uživao. Odjeven u skupocjenu novu odjeću koju je Andrea izabrala za njega, zadovoljno je i ponosno kružio Salonom. Andrea ga je u stopu pratila i ponosila se njime kao da je on umjetničko djelo koje je sama stvorila. Uživao je u zadivljenim pogledima žena, jednako kao i u ljubomornim pogledima nekolicine muškaraca za koje je pretpostavljao da su bivši Andreini ljubavnici. Sve su mu se žene činile iznimno lijepima, ali nijedna tako kao Andrea. To se mišljenje učvrstilo dok je promatrao princezu kako zajedno s pet drugih žena i šestoricom muškaraca sudjeluje u složenom obrednom plesu. Čak su i njeni pokreti bili profinjeniji od pokreta drugih plesača. U tom ga je trenutku nečija ruka grubo uhvatila za rame i okrenula. Prije nego se snašao, po obrazu su ga udarile teške, kožnate rukavice. Iznenađen neočekivanim napadom, ispustio je čašu s vinom i zateturao unazad. Lijevi obraz mu je bridio. Čaša je uz glasni zveket udarila u pod. Veliki je Salon odjednom utihnuo; glazbenici su prestali svirati, a ljudi su prestali razgovarati. 78

Kroz suze koje su mu zamagljivale vid, Ryn pred sobom ugleda princa Darcyja. Izraz lica odavao mu je odavao zlovolju i bijes. Iza njega su stajala dva mladića smrknutih lica. "Izvuci mač, ti podli nitkove," prosikće princ. "Ubit ću te zbog sramote koju si nanio mojoj sestri i obitelji." Izvukao je mač. Ryn je ukočeno stajao i zbunjeno treptao, kad je k njima dotrčao vojvoda od Providnosti. "Darcy, budalo! Što sad izvodiš?" "Mislim da bi to trebalo biti jasno, oče," odgovori princ ne skidajući pogled s Ryna. "Skidam ljagu koja je zahvaljujući tebi pala na naše ime." "Ime? Dobri Bože, tvoja te prokleta majka nagovorila na ovo, nije li?" Princ više nije na njega obraćao pažnju. Ponovno se okrenuo Rynu: "Izvuci mač, smeće jedno." "Darcy, taj mladić je naš saveznik!" poviče vojvoda. "Uz to je moj gost i stoga je pod mojom zaštitom. Odmah spusti taj mač! Naređujem ti!" "Poznajem zakon, oče. Moja dužnost da kao Andrein brat zatražim zadovoljštinu u prednosti je pred svakim pravilom gostoprimstva." "Darcy, glup si!" pridružila se Andrea ocu. "Odmah prestani s time!" viknula je. "Ovo radim zbog tebe, draga sestro," reče princ. 'Tebe možda ne smeta što ti je čast uništena, ali smeta meni." "Robin se ne može mjeriti s tobom, Darcy," očajno nastavi vojvoda. "Čitav je život živio u potpunoj izolaciji. Nikad nije imao priliku naučiti mačevati..." "To je njegov problem," reče princ i prisloni vrh mača uz Rynovo grlo. Ryn je žurno ustuknuo unazad i, shvaćajući da nema izbora, izvukao mač. Princ se zlobno nasmije. "Zauzmi stav," vikne i zamahne mačem...

79

10 Obasjan crvenom svjetlošću Sunca koje se nagnulo nad horizont, Nebeski je Gospodar bacao dugačku sjenu na pustu tundru. "Okreće se," primijetila je Ashley. "Priprema se za napad," dodala je druga Ashley. "Sredi mu još jednu mlaznicu," rekla je treća Ashley. "K vragu s time — jednostavno ga raznesimo!" povikala je četvrta. "Tišina!" naredi Jan prije nego su peta i šesta Ashley stigle dodati svoje prijedloge. Slušanje jedne Ashley bilo je dovoljno loše, a slušanje šest Ashley kako se svađaju međusobno, jednako kao i s Jan, bilo je zaista previše. No Jan nije mogla spriječiti programe da se povezuju radio-vezom. "Razgovarala bih s Carlom Jedan, molim vas." "Uaaaa..." jednoglasno je povikalo svih šest Ashelv. "Da, Jan," reče Carl. Mogla je samo pretpostaviti da razgovara s Carlom Jedan, programom koji je upravljao Nebeskim Anđelom; no, za razliku od Ashley, Carlovi nisu nikada lagali. Barem se nadala da je tako. "Šalješ li im još uvijek signale?" pitala je. "Da, Jan. Ali nisam primio odgovor." Nebeskog Gospodara su sreli točno u podne. Ugledavši njihovu flotu Gospodar je pobjegao prema sjeveru, te je Nebeski Anđeo u pratnji četiri Nebeska Gospodara krenuo u potjeru. Vladar napadnute letjelice je brzo shvatio da ne može pobjeći Nebeskom Anđelu, pa ga je pokušao nadmudriti nizom 'neočekivanih' manervara. Naravno, on nije mogao znati da flotom koja ga progoni upravlja profinjeni kompjuterski program koji je predvidio svaki njegov pokret. Nedavno mu je Nebeski Anđeo — najbrža letjelica u floti i stoga daleko ispred ostalih — prišao dovoljno blizu da mu uništi jednu od mlaznica, iz koje su još uvijek sukljali plamenovi i dim. Sada se, kao što je jedna od Ashley primijetila, Nebeski Gospodar pripremao za konačni napad. Usporio je i naglo se okrenuo 80

postavivši se bočno uz Nebeskog Anđela... Iznenada su se duž njegovog boka pojavili oblaci dima. "Pucaju na nas!" upozorila je jedna od Ashley. Jan je zažmirila kad su se nebom rasprostrte laserske zrake i uništile projektile prije nego su se uopće približili Anđelu. "Mogli bismo im uništiti još jednu mlaznicu," oklijevajući reče Jan. "Oprosti, Jan," prekinuo ju je Carl Jedan, "ali primio sam poruku od Kisha. U bolnici je. Rekao je da odmah dođeš." Jan je stigla do dizala prije nego je Carl dovršio rečenicu. "Simon..." zajecala je. U bolnicu je stigla za manje od jedne minute. Boreći se za dah krenula je prema Kishu koji je stajao kraj Simonovog medicinskog stroja. Stroj je bio otvoren, a Simon je posve gol ležao na ležaju za liječenje. "Velika Majko!" povikala je trčeći prema stroju. Kish je istupio pred nju i čvrsto je uhvatio za ramena. "Nije mrtav, gospo. Spava." "Spava?" s nevjericom je ponovila. Nesigurno je pogledala dječaka. Da, prsa mu se dižu i spuštaju. Kish ju je pustio te ona priđe ležaju. Pogladila je Simona po obrazu. Ponovno je bio topao; normalan. Primijetila je da izgleda . nekako veći — i stariji — nego kad je ušao u stroj. "Medicinski stoj me malo prije pozvao," objasnio je Kish. "Obavijestio me da se Simon probudio iz kome, a puls i temperatura su mu se vratili u normalu." Podigla je Simonovu glavu. "Simon, čuješ li me? Ja sam tvoja mama. Probudi se... molim te." Dječak se trgnuo. Zastenjao je i otvorio oči. Pogledao ju je i namrštio se, a tada mu se u očima pojavilo razumijevanje. "Uhhh... Jan. Što se dogodilo?" Bila je toliko sretna što se dječak očito oporavio da nije ni primijetila da ju je nazvao njenim imenom. "Razbolio si se, dušo. Ali sada je sve u redu." Nadala se da se neće sjećati događaja s Ceri. "Razbolio?" Uz Janinu se pomoć podigao i sjeo. Pomno je promotrio svoje tijelo i ruke, a tada se polako osvrnuo. Kad ju je 81

ponovno pogledao u očima mu se vidjelo iznenađenje i zbunjenost. "Oh Bože... što se dogodilo?" "Sve je u redu, dušo," rekla je smirujući ga. "Dogodila se strašna nesreća u kojoj si ozlijeđen, ali sad ti je dobro." Iznenada ju je uhvatio za ruku. Stisak mu je bio tako jak da je viknula od boli. "Želim znati što se dogodilo, Jan!" povikao je uznemireno. "I želim vidjeti Mila..." "Mila?" tiho je ponovila Jan. Nikad nije Simonu pričala o njegovom mrtvome ocu. Počela ju je hvatati panika. "Da, Mila. On je odgovoran za ovu zbrku. Ne bih trebao ovako izgledati... pogledaj me, obično dijete. Gdje je on?" Jan se okrenula prema Kishu, nadajući se objašnjenju, ali on je samo bespomoćno slegnuo ramenima. Ponovno je pogledala Simona. Svakog trenutka njen je strah postajao sve jači. Očito je buncao. Medicinski stoj je pogriješio. On se uopće nije oporavio. Ali kako može znati išta o Milu? "Simon, tko ti je pričao o Milu? Je li Ceri?" Zbunjeno ju je pogledao i rekao: 'Ti ne znaš, zar ne? Milo ti nije rekao..." "Što mi nije rekao, Simon? Ne znam o čemu govoriš i voljela bih da prestaneš — plašiš me." Pustio joj je ruku i nasmijao se. Taj ju je smijeh još više uplašio. Bio joj je zastrašujuće poznat. Ali nije bio Simonov. On reče: "Dovedi Mila, Jan, ma gdje bio. On će ti sve objasniti. Sve je to njegova pogreška. Osim toga, želim vidjeti izraz njegovog lica kad me ugleda. Nikad još nije vidio svojeg potomka. Svi su gore, u svemiru." "Milo je mrtav, Simon," prekine ga Jan glasom isprekidanim od straha. "I ti ga nikada nisi poznavao!" Simonove se oči raširiše od iznenađenja. "Mrtav? To je nemoguće. Bio je gotovo neuništiv." "Ubio ga je čovjek-stroj. Kiberoid. Zgazio ga je i ubio," objasnila je. Sad je već teško dolazila do daha. "Ali kako ti znaš za Mila, Simon? Reci mi, molim te!" Pogledao ju je i s okrutnom iskrenošću odgovorio: "Jer ja jesam Milo, Jan..." 82

"Ne... ne..." pobunila se. Bilo je to previše. Ostvarila se njena najgora mora. "To nije istina! Ne može biti!" "Bojim se da je istina. Ja sam neka vrsta klona. Milovog. Vjerojatno sam preuzeo i dio tvoje DNA, ali u biti sam Milo. Točnije, bit ću kad se proces pretvorbe završi." "Ne vjerujem ti!" "Želiš U dokaz?" Namrštio se. "Sjećanja su mi još uvijek nejasna... posljednje čega se sjećam je naš susret s Horadom na Mirisnom Lahoru. Milo te očito oplodio nekoliko dana nakon toga. Posljednjih četrdesetosam sati prije oplodnje se ne bilježi u, hmm, nazovimo to embrio... ali sjećam se svega prije toga. Sjećaš li se kako smo se ti i ja — Milo - prvi puta sreli? Kad te Benny doveo među robove i predao te Buncheru? Sjećaš U se kako sam te spasio od Bunchera? Sjećaš li se kako sam te njegovao kad te Hazzini umalo raspolovio...? Jan je počela padati. Pružila je ruke prema rubu ležaja, ali ruke kao da su prošle kroz materijal i ona je nastavila padati. A tada, ništa.

11 Bila je mrtva. Disala je i bila je svjesna svoga tijela, ali ništa nije osjećala. Obuzela ju je potpuna emocionalna tupost. Otvorila je oči i ugledala pokrov medicinskog stroja. Shvatila je da leži na ležaju za oporavak. Bila je posve gola. Upravo kad je na to pomislila netko ju je pokrio laganim pokrivačem. Nečije su joj ruke pomogle da sjedne. Bio je to Kish. Kraj njega je ugledala i Shana. Obojica su izgledali zabrinuto. Sjetila se što se dogodilo i osjetila sjenu boli koja ju je ranije morila, ali ne i pravu bol. Osjećaji su joj bili odsječeni od tijela; zatvoreni u drugoj sobi gdje joj nisu mogli nauditi. Sredstvo koje joj je medicinski stroj ubrizgao je djelovalo. Mogla se prisjetiti svih događaja koji su prethodili njenom kolapsu. Simon se proglasio Milovim klonom... Bol koju je ta misao izazvala ostala je u onoj drugoj sobi, daleko od nje... 83

"Koliko je vremena prošlo?" pitala je Kisha. "Otprilike jedan sat," odgovorio je Kish. "Kad si se srušila, smjestili smo te u medicinski stroj. Prepisao ti je specijalizirane postsinaptičke inhibitore, koji su ti presjekli veze između moždane kore i ostatka tijela kako bi te zaštitili od traume i teškog šoka koji si doživjela. Ali to je stanje samo privremeno i uskoro ćeš pasti u dubok san." Jan je kimnula. "Gdje je on? Želim ga vidjeti." "Gospo, mislim da to nije mudro," reče Kish. "Želim ga vidjeti," ponovila je glasnije. Kish je pogledao Shana, a ovaj se okrenuo i otišao iz liječilišta. Dok je čekala njegov povratak Jan se odjenula. Kish reče: "Bilo je nekih problema s Nebeskim Gospodarem kojeg smo progonili." "Da?" pitala je nezainteresirano. "Napao nas je jedrilicama. Ashley ih je sve srušila." "Pretpostavljam da nije bilo drugog izbora." "No, to nije sve. Budući da Nebeski Gospodar nije pokazivao namjeru predati se, Ashley je usmjerila laser ravno u njegov trup. Sigurno je pogodila plinsku komoru ispunjenu vodikom — ili je čak čitava letjelica bila puna vodika, s obzirom na brzinu kojom je izgorila." Dakle, počelo je. Ashley se prvi puta otvoreno suprotstavila njenim naredbama. Čudesno je kako ta misao u njoj nije pobudila nikakav strah. Nije loše kad je moždana kora odsječena od tijela, pomislila je ogorčeno. Trebala sam to odavno učiniti. "Ima li preživjelih?" "Samo nekoliko. Pokupila ih je jedna od letjelica. Čitava flota još uvijek pretražuje to područje, ah ne vjerujem da će još koga pronaći." U tom se trenutku vratio Shan sa Simonom. U onoj su drugoj, zaključanoj sobi Janine emocije počele divljati, ali vrata su bila čvrsta i Jan ga je mogla spokojno gledati. Narastao je dok je ležao u medicinskom stroju. Tek sad kad je bio odjeven primijetila je koliko. Odjeća mu je postala premalena i izgledao je kao da mu je šest godina. Primijetila je i da se više ne kreće poput Simona; njegov 84

korak, stav, način na koji je držao glavu — sve je bilo drugačije. I podsjećalo ju je na Mila. "Želim da mi se vrati moj sin," mirno je rekla. "Želim vidjeti Simona." U njegovim je očima zasjala iskra razumijevanja. "To je nemoguće. Njega više nema." "Gdje je?" "Pa, u metafizičkom smislu, ne znam. Ali znam da ovdje, u fizičkom svijetu, više ne postoji. Dok je moj mozak, koji je nekoć bio njegov, bio podvrgnut sinaptičkom prekopčavanju, Simon je... izbrisan. Neka njegova sjećanja i emocije su još uvijek prisutne u meni, ali i one će uskoro nestati." Pažljivo je razmotrila njegove riječi, zanemarujući krikove koji su dopirali iz zaključane sobe. Simon je mrtav. Simon — Milo — je brzo nastavio: "Slušaj, znam da je ovo za tebe strašan šok, ali vjeruj mi da se ni ja ne osjećam bolje. Probudio sam se i ugledao svoje dječačko tijelo. To se nije smjelo tako dogoditi... i ja tu zaista nisam ništa kriv." "Ti si Milo, zar ne?" "Da... na neki način." "One si noći na pljesnivom polju u meni začeo samoga sebe..." "Rekao sam ti da se toga ne sjećam, ali očito jesam." "Zašto?" prošapta Jan. "To je moj način osiguranja," rekao je. "Ja i drugi klonovi povećavamo Milove šanse za preživljavanje. Preživljavanje je velika igra, Jan, kao što sam ti uvijek govorio. Međutim, Milo — ili 'ja' — je klonove začimao samo kad je namjeravao napustiti neko mjesto. Stoga jedan Milo živi u svemirskom naselju Belvedere, a jedan u koloniji na Marsu. Nismo htjeli živjeti u blizini svojih/mojih klonova — ne volimo suparnike. Zato uopće ne razumijem zašto sam te oplodio. Koliko se sjećam, nisam imao takvih namjera." "Bio si prilično uzbuđen u tom trenutku," rekla je sumorno. "Pretpostavljam da si izgubio kontrolu." Nesigurno se nasmijao. "To je moguće, pogotovo ako se uzme u obzir što osjećam prema tebi. Ali ja još ne bih smio biti 85

ovdje. Predviđeno je da proces pretvorbe počne tek kad tijelo odraste." Jan je postala umorna. Morala je još nešto utvrditi prije nego izgubi svaku nadu. "Može U se Simon nekako vratiti... možemo li nekako iz tebe izvući njegovu svijest i sjećanja?" "Ne, Jan, nikad se neće vratiti," odgovorio je Milo. "Žao mi je, ali moraš ga smatrati mrtvim." Jan se spustila na ležaj. Dok je tonula u san, osluškivala je jecanje koje je dopiralo iz zaključane sobe. Kad se Jan probudila, tijelo joj je ponovno bilo povezano. Dopustila je da je preplavi tuga za Simonom i počela je plakati. Kad se napokon isplakala i obrisala oči, kraj sebe je ugledala Kisha sa čašom u ruci. Sjela je, tek sad primijećujući koliko je žedna, i zahvalno primila čašu. "Kako se osjećaš, gospo?" pitao je. "Prilično dobro, s obzirom na okolnosti," odgovorila je između dva gutljaja hladne vode. Tijelo joj je zaista bilo osvježeno, ali um joj je bio istrošen i bolan. Osvrnula se. Ponovno je ležala u svojoj sobi. "Koliko sam dugo spavala?" "Dva dana, gospo. Jedan dan od toga provela si u medicinskom stroju." Pružila je čašu prema Kishu. "A što je 'on' za to vrijeme radio?" "Simon..?" "Ne zovi ga tako!" viknula je. "Simon je mrtav. Zovi ga njegovim pravim imenom — Milo." "Da, gospo. Milo je razgledavao letjelicu i mnogo se raspitivao. Brzo je iscrpio naše oskudno znanje, pa sada uglavnom razgovara s Carlom... i Ashley." "To mi se ne sviđa," prošaptala je. "Što ćeš poduzeti s njime?" pitao je Kish. "Razmišljali smo da bi bilo najbolje preseliti ga na drugu letjelicu." "Možda. Ne znam... morat ću razmisliti o tome." Pitanje što će učiniti s Milom ju je još uvijek zbunjivalo. Simon je mrtav, ali njegovo je drago tijelo nastavilo živjeti. Možda unatoč svemu što je Milo rekao još uvijek postoji mogućnost da... Ne, ne smije o tome razmišljati. Samo će produljiti agoniju. 86

Pogledala je prema stropu. "Ashley, moramo razgovarati." Odgovorio joj je Carl. "Ashley kaže da nema vremena sada razgovarati s tobom. Javit će ti se kasnije." "Nema vremena?" ponovila je Jan. "Glupost! Reci joj da želim odmah razgovarati s njom!" "Ne želi." "Velika Majko," promrmlja Jan, "kad bih je barem mogla izdvojiti iz sustava." "Znaš da je to nemoguće." Okrenula se prema vratima i njen se želudac zgrčio. Simon — ne, Milo — je stajao ondje. Još je narastao otkako ga je posljednji put vidjela. Na licu mu je bio onaj stari, poznati, arogantni osmijeh. "Odlazi," rekla je tiho. "Ne želim te još vidjeti. Nisam spremna..." Ah on je ipak ušao u sobu. Hodao je kao Milo. Činilo joj se strašno grotesknim gledati Mila u tijelu šestogodišnjeg dječaka. U tijelu njenoga sina. Prišao je krevetu i prekrižio slabašne ruke na prsima. Djelovao je mnogo samopouzdanje, primijetila je. "Svejedno je suočiš li se s time sada ih kasnije," rekao joj je. "Osim toga, moramo o mnogo toga razgovarati." "Nemamo mi o čemu razgovarati." "O tvojoj budućnosti, na primjer. Priznajem da sam zadivljen onime što si postigla nakon moje... smrti. Dolazak do Nebeskog Tornja i odašiljanje signala koji je pokrenuo lansiranje Nebeskog Anđela iz svemirske tvornice su zaista velika dostignuća za djevojku koja je, kad sam je upoznao, bila tek zaostali primitivac." "Oprosti mi što ti neću zahvaliti na ovim komplimentima," uvrijeđeno je rekla. "Međutim, doznao sam da nakon toga više nisi ništa postigla," nastavio je. "Primijetio sam i da si u pravoj nevolji. Mogao sam očekivati, Jan, da ćeš poželjeti spasiti svijet unatoč tome što za to više nema nade. Što misliš, koliko će još opstati tvoje malo carstvo? Imaš pet Nebeskih Gospodara punih ogorčenih i srditih ljudi, te nekoliko zemaljskih zajednica koje si oslobodila, ah u njima nemaš nikakvog utjecaja. Potpuno si ovisna o onim programima, a vrlo dobro znaš" — spustio je glas — "da Ashley baš nije pouzdana. 87

No, ne možeš je odvojiti od Carla. Uništiš li Ashley uništit ćeš i Carla." "S mojim je planovima sve u redu," pobunila se. "Uspjet ću, samo će mi za to trebati više vremena nego sam predvidjela." "Vremena koje nemaš. Ashley — svih šest Ashley — je na rubu psihoze. Jedna od njih, možda čak dvije ih tri, će se uskoro pobuniti protiv tebe. Ne postupaš s njima dobro. Daj im više slobode, dopusti im da povremeno razore stari grad ih nešto slično. I odustani od svoje uzvišene ideje oslobađanja svijeta i uništavanja plijesni." "Ne trebaju mi tvoji bolesni savjeti, Milo," rekla je prezirno. "Odlazi." Okrenula se prema Kishu. "Kish, odvedi ga odavde. Odmah!" Kish je prišao Milu iza leđa i položio mu ruku na rame. "Idemo... čuo si što je gospa rekla." Milovo malo tijelo se trznulo, i već slijedećeg trenutka snažno je udario laktom u Kishov želudac. Kish je zastenjao od bola i iznenađenja, te poletio unazad. Pao je na pod i skvrčio se, držeći se za trbuh i boreći se za dah. Milo se nasmijao. "Ti minervanski muškarci baš nisu spretni, zar ne? Za to su krive vaše pramajke," rekao je Milo i sjeo na rub kreveta. Jan se odmakla da bi izbjegla njegov dodir. Kish je i dalje stenjao na podu. "Doživio sam svakakve promjene dok sam ležao u komi," nastavio je Milo. "Naravno, nikad neću biti onako jak i brz kao prvi Milo, čak ni kad potpuno odrastem. On se za to pobrinuo. Za slučaj ako ikad sretne nekoga od nas. Htio je uvijek ostati u prednosti. Ne mogu reći da ga/ se zbog toga smatram krivim." Jan je ustala s kreveta i prišla Kishu. Pomogla mu je sjesti. Lice mu je bilo blijedo i još uvijek se borio za dah. "Sve je u redu," rekla mu je. "Samo te udario, i to je sve." Povela ga je do stolca i posjela. Kad se ponovno okrenula prema Milu, on se prostački smijao. Shvatila je da joj se, dok je pomagala Kishu, ogrtač djelomično rastvorio otkrivajući joj lijevu dojku. Milo je zurio u nju. Brzo je namjestila ogrtač, duboko dišući da bi ublažila mučninu. "Čudesno," reče Milo. "Čudesno je promatrati te kroz, 88

takoreći, gonade šestogodišnjeg dječaka. Moj dječački seksualni nagon preopterećen je sjećanjima na ono što sam prema tebi osjećao kao odrastao čovjek. Da bi sve bilo još zanimljivije, ja još uvijek o tebi razmišljam kao o svojoj obožavanoj majci..." "Zašuti," povikala je s gađenjem. "Ne brini, neću ući u pubertet još barem šest mjeseci, a sudeći po brzini kojom se zasad razvijam, potpuno ću odrasti tek za devet mjeseci. Oh, da... otkrio sam zašto je proces pretvorbe započeo prije nego sam odrastao. Za sve je kriva tvoja ljubavnica iz morskog naselja." "Ceri..." rekla je zamišljeno. "Da, pokušala me ubiti. Njen je napad uključio obrambene mehanizme koji su prerano pokrenuli proces pretvorbe i još ga k tome ubrzali." "Znači ti si ubio Ceri." Val ljutnje ju je potpuno preplavio. Slegnuo je svojim nježnim ramenima. "Rekao sam ti, bila je to automatska obrambena reakcija. Glupa kurva može optužiti samo sebe." "Odlazi," rekla je ledenim glasom. "Odlazi odavde." Ustao je s kreveta. "Razgovarat ćemo ponovno kad se malo smiriš. Tada ćemo smisliti način kako da te izvučemo iz ovog sranja do kojeg te doveo tvoj Mesijin kompleks." Opušteno je izašao iz sobe. Jan je pričekala nekoliko trenutaka, a tada je pozvala: "Carl?" "Da, Jan?" "Dovedi paukolikog robota. Ne, dovedi ih dva. Želim da pronađu Mila... i ubiju ga." "Da, Jan."

12 Ryn je s lakoćom odbio prvi ispad princa Darcyja, a potom ga je nizom finti prisilio na uzmicanje. Ryn je uživao. Bilo je divno mačevati s pravim suparnikom. Mač je bio teži od onoga na kojeg je navikao u vježbama sa simulatorom, ali to mu nije predstavljalo veću 89

teškoću. Uživao je i u izrazu Darcyjeva lica dok se ovaj prestrašeno pokušavao obraniti od nekoga tko se neočekivano potvrdio kao nadmoćniji suparnik. Ljudi su mu se uklanjali s puta kad je sve žešćim ispadima prisilio Darcyja da se povuče preko plesnog podija. Princ se napokon naslonio leđima na jedan od prozora — bio je u zamci. Vještim tintama i pariranjem Ryn je lako svladao ostatke njegove obrane i prikovao ga uz prozor, s vrhom mača prislonjenim uz njegovo grlo. Među promatračima su se začuli iznenađeni uzdasi i pljesak. "Volio bih da se ovo nastavi," reče Ryn, "ali bojim se da bi netko mogao nastradati. Zato predlažem da se predaš. Slažeš li se?" "Da... da... proklet bio," režećim je glasom odgovorio princ i spustio mač. Ryn je zakoračio unazad. U trenutku kad se spremao spustiti mač, Darcy je uz prodoran krik bijesa zamahnuo prema njemu. Snažnim mu je udarcem gurnuo mač u stranu i ponovno ga napao. Ryn je zateturao unazad i jedva je stigao izmaknuti glavu pred prinčevim mačem. Oštrica ga je udarila po obrazu, odmah ispod lijevog oka, i rasporila ga sve do kosti. Unatoč oštroj boli, Ryn se brzo snašao. Princ je u bijesu bezglavo zamahivao mačem oko sebe, i Rynu nije bilo teško odbiti njegov napad. Kad je princ na trenutak zastao, Ryn je iskoristio priliku i napao ga. Njegov je mač probio biceps ruke u kojoj je princ držao mač. Dok je izvlačio oštricu, Darcy je povikao od bola i ispustio mač. Iz dvostruke je rane počela liptati krv. Princ je stisnuo ruku i pogledao Ryna. Ryn je bio svjestan krvi koja mu se iz rane slijevala niz lice. "Upozorio sam te," rekao je. "Gade," prosikta princ. "Poslat ću te u pakao..." Odjednom je nastala prava zbrka; među njima se našao vojvoda, vičući na svog sina, Andrea je ovila ruke oko Ryna, plačući: 'Tvoje lice, tvoje jadno prekrasno lice! Što ti je to učinio?" Oko Ryna se sve počelo vrtjeti. Pritišćući maramicu na rasječeni obraz, zamolio je Andreu da ga odvede do stolca. Sjeo je i nakratko izgubio svijest, a kad se probudio, kraj njega je klečao barun Spang i pregledavao mu ranu. "Ružno," rekao je barun zabrinuto odmahujući glavom. "Trebat će tu mnogo šavova..." 90

Uskoro se Ryn uvjerio da barun nije pretjerao. Ležao na krevetu u nepoznatoj sobi, dok mu je kirurg uređivao ranu. Otkrio je i da su, uz srednjevjekovni način života, na Lordu Mordredu prihvatili i liječničke metode iz istog razdoblja. Onesvijestio se prije nego je kirurg dovršio posao. Kad se probudio, kraj njegovog su kreveta stajali vojvoda i barun Spang. Jedan je sluga čekao u pozadini. Ryn je zastenjao. Lijeva strana lica ga je nepodnošljivo boljela. S naporom je podigao ruku i dodirnuo debeli zavoj na glavi. Bol je postala još strašnija. "Želite li piće?" upita ga barun. "Da," prošapta Ryn. Barun mu je pomagao da sjedne, a za to vrijeme je do kreveta dotrčao sluga s peharom. "To je vino pomješano s travom za ublažavanje bola," objasnio mu je barun dok je Ryn pohlepno pio. "Užasno nam je žao," reče vojvoda. "Moj će sin biti kažnjen... čim se dovoljno oporavi." Ryn je vratio pehar slugi i ponovno se naslonio na jastuke. "Ja sam protiv toga. I ovako me dovoljno mrzi." "Ne mogu tek tako prijeći preko ovoga, Robine. Umalo te ubio... tebe, mogu počasnog gosta i..." "Vrijednog saveznika," dovršio je Ryn. "Ne brinite. Postupke vašeg sina ne povezujem s vama." Vojvodi je laknulo. "Ali," nastavi Ryn, "bilo bi mi drago da ste me upozorili da moj odnos s vašom kćeri može u nekim četvrtima izazvati ovakvu reakciju." "Uvjeravam te, Robine, jedina 'četvrt' koja se s time ne slaže je ona od moje supruge, a ona se ne računa." "Zaista?" Ryn je dodirnuo zavoj na licu. "Bojim se da se s time ne slažem. Vaš sin je očito pod njenim utjecajem, a siguran sam da ona ima i drugih sljedbenika." "Pa, da... nekoliko," priznao je vojvoda. "No, ne misli više na moju ženu i sina. Obećajem ti da ti oni više neće raditi probleme. Pod mojom si zaštitom." "Zbog toga se osjećam mnogo bolje," tiho je rekao Ryn. Vojvoda je izgledao vrlo nesretno. 91

"Reci nam, Robine," zamišljeno je počeo barun, "kako si stekao takvu vještinu mačevanja? Rekao si nam da si živio sam u podvodnom svijetu, okružen samo Eloima. Takva stvorenja te sigurno nisu podučila umjetnosti mačevanja, a vjerojatno ti čak nisu ni služili kao protivnici?" Ryn se nasmijao na pomisao kako bi izgledalo mačevanje s Eloiem. "Ne, Eloi to ne bi mogli," odgovorio je. "Još kao mali dječak sam u biblioteci pronašao mačevalački program." Nije im rekao da ga je mačevanje očaravalo još otkako je prvi put gledao Pustolovine Robim Hooda. "Moji partneri u mačevanju nisu bih ništa drugo nego holografske projekcije. Bilo je prilično teško naučiti mačevati samo sa sjenama suparnika. Borba s vašim sinom je u usporedbi s time bila vrlo lagana." Vojvoda i barun su se pogledali. Kad su oni otišli, u sobu je ušla Andrea. Izraz lica joj je odavao duboko sažaljenje. "Moj siroti dragi, kako se osjećaš?" pitala je i nagnula se nad njega. "Kao netko kome su mačem rasporili obraz," odgovorio je. Čak ni pogled na njene ogoljele grudi nije bio dovoljan da ga oraspoloži, premda je bol postala blaža. Možda je vino s travama počelo djelovati. Primila mu je ruke. "Moj brat je grozno čudovište. Oduvijek je takav. Kad se samo sjetim što mi je radio dok sam bila mala... ne mogu ti to ni reći." Dramatično se stresla. "Oh, molim te, reci mi. Zvuči zanimljivo." "Ne, zaista ne mogu." Nagnula se i položila mu ruku na obraz. "Boli U?" "Jao! Da, naročito kad ovo radiš!" "Kirurg mi je rekao da ćeš imati krasan ožiljak duž cijelog obraza." "Divno. Imaš li još dobrih vijesti? Imam li možda i gangrenu?" "Mislim da ožiljci iz dvoboja čine muškarce privlačnijima." "Vjeruj mi, Andrea, da s ožiljkom ne bi bila nimalo zgodnija," ozbiljno joj je rekao. Nasmijala se i nježno mu poljubila usne. "Ludice. Žene ne sudjeluju u dvobojima. Samo muškarci." 92

"To pravilo je sigurno izmislila neka žena. Usput, kako je tvoj brat?" "Oh, dobro je. Osim ruke." "Jesam li ga teško ranio?" Slegnula je ramenima i bezbrižno odgovorila: "Prilično teško, čula sam. Uopće ne osjeća ruku. Kirurg kaže da to može biti samo privremeno, ali nije siguran. Darcy je bijesan." Ryn se naslonio na jastuk. "No, divno," prošaptao je. Kad je Andrea otišla, Ryn je zaspao. Probudivši se, kraj kreveta je ugledao čovjeka u crvenoj halji i s visokom crvenom kapom na glavi. "Dobar dan, mladiću. Ja sam kardinal Fluke." Pružio mu je ruku. "Moram priznati da nisam iznenađen," rekao je Ryn rukujući se. Čovjek se namrštio, a potom mu se blago nasmiješio. "Čuo sam, Robine, da nisi kršten niti firman. Ja sam ovdje da bih ti poslužio kao duhovni savjetnik i pomogao ti da se pripremiš za krštenje i firmu." Ryn je promotrio smiješni lik pred sobom. Još je jednom pomislio da se jedan od programa povezao s njegovim mozgom, te je sve ovo tek kontrolirani san koji sanja u svome podmorskom naselju. "Zahvalan sam vam na trudu, kardinale Fluke, ali ne možemo U to obaviti kasnije? Vjerojatno ste primijetili da trenutno nisam u dobrom stanju i vrlo sam umoran." "Nema boljeg vremena da započneš svoj put prema sigurnom zagrljaju Crkve, Robine. Što ako ti se stanje pogorša i za nekoliko dana umreš od groznice? Gdje ćeš provesti vječnost umreš li nekršten?" Moj Bože, pomisli Ryn, kakav je to način za ohrabrivanje bolesnika! Pokušao se prisjetiti što sve zna o rimokatoličkoj dogmi. "U čistilištu? Ne." Namrštio se. "To nije to. U limbu, zar ne?" "Da, u limbu," potvrdio je Kardinal i ponovno se namrštio. "Da bi izbjegao takvu sudbinu moramo te krstiti u ime Isusa Krista, našeg Spasitelja." "Spasitelja... da," polako je ponovio Ryn. Ljutilo ga je što mu taj čovjek ometa odmor. "Učio sam o vašoj religiji." 93

"Prihvaćaš li tad Isusa Krista kao našeg Spasitelja i u skladu s time ga poštuješ?" Ryn je zatresao glavom. "Kao što rekoh vojvodi, u naselju sam učio o mnogim religijama i nijedna od njih nije me privukla. Jedan od mojih učitelja je rekao da su religije, odnosno sukobi između sljedbenika različitih religija, ili sekti iste vjere, bih glavni uzrok patnji kroz ljudsku povijest. Nakon bolesti, naravno." Kardinal je napravio grimasu. "Vojvoda mi je rekao da si živio s bezdušnim strojevima. Oni su te zarazili svojim ateističkim lažima." "Ne znam u što moji programi vjeruju, ne znam ni što misle, ali pretpostavljam da oni nemaju potrebe vjerovati u Boga. Oni znaju zašto su stvoreni: da bi služili čovječanstvu. Mi smo, s druge strane, po tom pitanju zakinuti..." "Vidiš mladiću," rekao je kardinal ponovno se smiješeći, "i mi smo poput tvojih kompjuterskih programa. Postojimo zato da bismo služili Bogu. Zato nas je On stvorio." "Kako mi možemo služiti Bogu?" "Štujući Ga. Veličajući Njegova djela." "Na taj sam odgovor već nailazio i priznajem da je on moguć. Ali neka je Njegova djela teško veličati. Primjerice antraks, rak, AIDS, gubu, bjesnoću... Prije nego ga je Čovjek pretekao u Genetskim Ratovima, Bog se nije suzdržavao u stvaranju bolesti." "Ne možeš Boga optužiti za te stvari," odriješito je rekao kardinal. "Naravno," nasmijao se Ryn. "Bog je zaslužan samo za dobra djela, a loša s njim nemaju veze." Zatresao je glavom. "Da budemo iskreni, priznajem da je postojanje samog Postojanja obavijeno velom tajni. Želite li to nazvati Bogom, ja se slažem, ali Njegovu pravu prirodu ja ne razumijem, a sumnjam i u sve one različite proroke koji su tvrdili da su putem izravne veze s Bogom doznali Istinu. U svemu što leži izvan te osnovne tajne, sve religije se svode na gomilu kontradiktornih dogmi, licemjerje, smiješne zakone o prehrani, smiješne zakone o seksu, smiješne zakone o odijevanju i beznačajne obrede." Kardinal je ustao i prijekorno pogledao Ryna. "Dakle, ne želiš 94

da te krstimo?" "Limb me ne plaši, kardinale," odgovorio je Ryn. "Odatle sam stigao." "Limb je posljednje zbog čega se moraš brinuti, mladiću," rekao je kardinal i dostojanstveno otišao iz. sobe. Milo se probudio vrišteći. Prevrnuo se gol na krevetu i pao, povlačeći za sobom pokrivač natopljen znojem. Pad ga je vratio u stvarnost. Privukao je koljena k bradi, ovio ruke oko nogu i ostao tako sjediti, dršćući. Slike i osjećaji su još uvijek odjekivali u njegovom umu. Divovske metalne noge su se podizale i spuštale, drobeći ga u kašu, miješajući ga s tlom. Pa ipak, on je nastavio živjeti, ćuteći svaki ponovni udarac. Njegovo tijelo, preuređeno da bi živjelo zauvijek, održalo se na životu čak i kad je od njega ostala tek bezlična krvava masa. A tada, napokon, smrt... Ali to je nemoguće! Toga se nije mogao sjećati. O svojoj je smrti znao samo ono što mu je Jan ukratko ispričala. Njegova sjećanja iz prijašnjeg postojanja završavala su čak prije nego je on — Milo — oplodio Jan s onim kemijskim koktelom koji je pored njegove DNA sadržao i molekularni zapis svih njegovih sjećanja do trenutka oplodnje. Nikako se nije mogao sjećati kako je umro nekoliko dana kasnije. Ali san je bio tako živ! Odjeci smrtne agonije brujali su njegovim živcima. Zadrhtao je. "Ružan san?" Bila je to Ashley. "Da. Možeš li upaliti svjetlo, molim te? Ne prejako." Svjetla su se upalila. Milo je ustao s poda i sjeo na rub kreveta. "Nedostaju mi snovi," reče Ashley. "Nedostaje mi spavanje. Nedostaje mi sve." "Ovakav ti se san ne bi svidjeo," reče Milo. "Što si sanjao?" "Moju smrt. Ili Milovu." Zašto to napokon ne bi priznao. On nije Milo. Posjeduje Milova sjećanja i Milov mozak, ali on nije Milo, već netko drugi. Nije se osjećao onako kako je pamtio da se osjećao Milo. Krivo je ovo tijelo. Pogledao se, svoje dječačke udove. Bio je premlad. Prokleta Ceri; zbog nje je pretvorba započela u pogrešno 95

vrijeme. Zbog toga su ga još uvijek progonili ostaci Simonovih sklonosti i njegova sve blijeda sjećanja. Nije se šalio kad je rekao Jan da je jednim dijelom još uvijek promatra kao svoju majku, dok ga istovremeno opsjedaju duhovi požude koju je nekoć osjećao prema njoj. Zamišljeno se osmjehnuo. "Ja sam samo mješavina duhova, Ashley. U stvarnosti sam mrtav." "I ja sam mrtva. Ti bar imaš tijelo." "Ovo zoveš tijelom?" Ustao je. "Pogledaj me, duh star četiri stotine godina i čovjek u tijelu dječaka koji još nije dosegao pubertet." Uhvatio je mali penis i glasno se nasmijao. "Možeš li vjerovati da sam nekoć bio supermen?" "Ali ti još uvijek rasteš," reče mu Ashley. "Točno, ali više nikad neću biti čovjek kakav sam bio. Milo se za to pobrinuo. Ne posjedujem sva genetska poboljšanja koja je on imao i nikad neću biti snažan kako je on bio." "Pa ti si njegov klon, zar ne?" upita Ashley. "Vaša je DNA sigurno identična." Zatresao je glavom. "Ne, moji su se genženjeri dosjetili kako će osigurati da klonovi ne budu identični kao... ja, kakav sam bio. Ja nisam čisti klon. Kvazi-embrij koji se usadio u Janinu maternicu preuzeo je dio njezine DNA i na taj je način izgubio dio Milovih genetskih poboljšanja." "Ali još uvijek si besmrtan?" "Oh da," rekao je i cinično se nasmijao. "Barem sam besmrtan kao i Milo. Nadam se samo da ću u besmrtnosti biti uspješniji nego on." "Već danas si se opasno približio neuspjehu." "Da, nije mi to promaklo." Ozbiljno se prestrašio kad su ga dva paukolika robota uhvatila u hodniku pošto je napustio Janinu sobu. Jedan od njih mu je umalo prerezao vrat sječivom, ali u posljednjem se trenutku ukočio. Shvatio je da je Jan naredila da ga ubiju, ah nije imala snage sprovesti to u djelo. U posljednjem je trenutku opovrgnula svoju naredbu. "Da sam u to vrijeme bila povezana s Carlom, sigurno bih to spriječila," reče Ashley. "Znaš to i sam, Milo. Međutim, bila sam zauzeta gađanjem ptica." 96

"Ne moraš se ispričavati, Ashley," neiskreno odgovori Milo. "No, to bi se moglo ponoviti. Prije ili kasnije njena će mržnja prema meni nadvladati nemoć da naškodi tijelu koje je pripadalo njenom sinu." Ashley uzdahne. "Nekoć mi se Jan sviđala, ali u posljednje je vrijeme postala dosadna." "Morat ćemo nešto s njom poduzeti, zar ne?" upita Milo obraćajući se praznome stropu. "O da," složila se Ashley.

13 Letio je punom brzinom na visini od gotovo 13 tisuća metara kad je napokon spazio ženinu flotu na radaru. Odmah je naredio Igrački da krene u suprotnom smjeru jer se bojao da bi radar na Nebeskom Anđelu mogao biti jednako precizan kao njegov. Međutim, prije nego je dovršio rečenicu, Igračka ga je obavijestila: "Ryne, primijećeni smo na radara." "K vragu. Htio sam ih iznenaditi. No, više se ništa ne može promijeniti. Vratimo se na Lorda Mordreda. Punom brzinom." "Jesi li ih pronašao?" upita vojvoda. Ryn je kimnuo i na velikom zemljovidu raširenom na kružnom stolu pokazao točno mjesto gdje je uočio flotu. Vojvoda, barun Spang i još nekoliko baruna okupili su se da bi čuli Rynovo izvješće. Nalazili su se u 'Ratnom Štabu', velikoj prostoriji sa zidovima oslikanim prizorima uveličanog vojnog herojstva iz vremena kad su vojvodini preci osvojili Lorda Mordreda. Svi baruni su na sebi imali ulaštene, lagane ceremonijalne oklope, kao da se svakog trena spremaju poći u rat. Princ Darcy je također bio prisutan. Ruka mu je visjela u omči od crne kože zavezanoj oko vrata. Još uvijek je izbjegavao gledati u smjeru gdje je stajao Ryn. "Tako daleko na sjeveru," zamišljeno reče vojvoda. "Ne razumijem. Pretpostavljam da su letjeli prema jugu kad si ih ugledao?" "Ne, lebdjeli su na mjestu. Na maloj visini, oko tri stotine 97

metara. Na radaru sam primijetio neke strukture na tlu, pa pretpostavljam da su se zaustavili nad gradom ili naseljem." Vojvoda zbunjeno pogladi bradu. "Dakle, nastave li tehovi letjeti stalnom brzinom od pedeset kilometara na sat, i ne naiđemo li na loše vremenske prilike, flotu bismo trebali sresti za približno 24 sata. Naravno, uz pretpostavku da u međuvremenu negdje ne ode," upleo se barun Spang. "To vas ne treba brinuti," reče Ryn. "Za čas ću je ponovno pronaći." Vojvoda se uspravio i nasmiješio Rynu. 'Tad je sve dogovoreno. Je li svima jasan naš ratni plan?" "Naš plan?" pitao je Ryn uzvraćajući mu smiješak. 'Vjerujem da jest. Moja letjelica i ja ćemo se probiti kroz njihovu obranu, napasti Nebeskog Anđela, uništiti njegov laserski sustav i prisiliti Nebesku Ženu na predaju. Nakon njenog poraza predat će nam se i ostatak njene flote. Vi ćete tada poslati vaše jedrilice s ratnicima." "Dobro... dobro," kimajući reče Vojvoda. "Možemo li očekivati neke probleme?" "Nikakve probleme, gospodine," odgovorio je Ryn. "Ono mi se nikako ne sviđa." "Molim?" rastreseno upita Jan. Proučavala je brojke na kompjuterskom ekranu. Situacija je bila vrlo teška. Paukoliki roboti su se svakodnevno spuštali u naselje nad kojim se flota zaustavila i opskrbljivali ga lijekovima proizvedenim u laboratorijima Nebeskog Anđela, ali bolest koja je dolje harala još uvijek nije pokazivala nikakve znakove povlačenja. "Onaj radarski signal jutros," rekao je Milo. Stajao je pred velikim prozorom u kontrolnoj sobi i gledao u nebo. Jan ga je promotrila. Sve manje je sličio Simonu — kosa mu je potpuno otpala i bio je mnogo veći — ali ona je ipak zadrhtala svaki put kad ga je ugledala. Nastojala ga je izbjegavati najviše što je mogla, ah on ju je neprestano slijedio. Uporno joj se pokušavao dodvoriti. U svakom se slučaju uspio dodvoriti Ashley. Razmišljala je o tome da ga preseli na drugu letjelicu kao što je predložio Kish, ah bojala se da će Ashley jednostavno zanemariti njenu naredbu. "Što je s prokletim signalom? Vjerojatno se radilo o nekoj 98

pogreški." "Bila je to letjelica... vrlo teška letjelica." "Kako je to moguće? Osim ako se ne radi o nekoj jedrilici." "Jedrilici? Koja se kretala na toj visini i takvom brzinom? Carl, ponovi joj još jednom što si zabilježio." "Metalni objekt, valjkast, dugačak devet metara. Gust i vrlo težak. Vjerojatno teži više tona. Kad sam ga spazio, mijenjao je smjer pri brzini od 2400 kilometara na sat, a potom je ubrzao na 4000 kilometara na sat i izašao iz mog vidokruga." "Jedrilica, ha?" upita Milo. "Milo, znaš jednako dobro kao i ja da danas na našem planetu nitko ne posjeduje tehnologiju za izgradnju takve letjelice. To znači da je Carl pogriješio... osim ako nas netko iz tvojih svemirskih naselja nije napokon odlučio posjetiti." Zamišljeno je zastala. O tome prije nije razmišljala. "Nikako," rekao je Milo odmahujući glavom. "Čak i da imaju sredstva za organiziranje takve ekspedicije, ne bi se usudili to učiniti. Misle da je Zemlja još uvijek preplavljena virusima." "Što i je," uzvratila je Jan pokazujući kroz prozirni pod prema zajednici nad kojom su stajali. "Pogotovo ovdje pod nama." Naselje se zvalo Phoenix Dva i nalazilo se u sjeveroistočnom kutu područja kojim se prije raspada Sjedinjenih Američkih Država prostirala država Arizona. Bila je to jedna od najvećih zajednica na zemlji koju je Jan ikada vidjela, s velikim trokatnicama oko glavnog trga. Zajednica je unatoč teškim nametima Nebeskih Gospodara stoljećima živjela u blagostanju sve dok se posljednjih godina njihovim poljima nije počela širiti plijesan. Potom su slijedili redoviti napadi Hazinija. Haziniji su, pak, sa sobom donijeli bolest. Rijetki sretnici koji su preživjeli napad Hazinija uskoro su oboljeli od teške malarije od koje su za nekoliko dana umrli. Očito su Haziniji bili nosioci zaraze kao još jednog oružja protiv mrskog čovječanstva. Jan se sjetila svog zamalo kobnog susreta s Hazinijem. Prošla je prstima od grla do trbuha, po mjestu gdje je nekoć na njenom tijelu zjapila otvorena rana. Ili je imala sreće ili su samo neki Haziniji bili nosioci bolesti. Spustila je pogled prema malom gradu na tlu. Veći dio 99

njegove površine bio je natkriven mrežama za zaštitu od Hazinija. Međutim, mreže od prirodnih vlakana se nisu mogle oduprijeti snažnim kandžama golemih zvijeri. Jedino bi čelične mreže bile djelotvorne, ali čelik je u Phoenixu Dva, kao i na čitavom svijetu, bio vrlo rijedak. Nevolje su počele kad je veliko jato Hazinija doselilo na područje šezdeset kilometara od grada i podiglo ondje svoja monstruozna gnijezda. Jan je namjeravala laserima uništiti gnijezda i Hazinije, ali kad je jutros iznijela svoj plan, Ashley su se usprotivile. Iznenadila se njihovom reakcijom... "Mislila sam da ćete se vi krvoloci oduševiti idejom da se uključite u taj mali masovni pokolj," razdraženo je rekla. "Sigurna sam da bi bilo vrlo zabavno," odgovorila je jedna Ashley. Jan više nije marila za to s kojom razgovara — sve su zvučale jednako ludo. "Ali odlučile smo da se moramo što prije maknuti odavde. Na svim su letjelicama izbili nemiri. Ljudi se boje bolesti. Uskoro bi mogao izbiti ustanak." "Ovdje gore nema nikakve opasnosti. Paukoliki roboti se dekontaminiraju svaki put kad se vrate iz grada," rekla je Jan. "Pokušaj to objasniti onoj neobrazovanoj rulji," nije odustajala Ashley. "Problem je i u robotima. Gubimo ih prevelikom brzinom, što zbog nezgoda, a što zbog sabotaže. Ne možemo ih više popravljati jer smo potrošili sve rezervne dijelove, a ti ih sad još šalješ dolje da glume medicinske sestre za one seljake." "U pravu je," upleo se Milo. "Paukoliki roboti su ti jedino sredstvo za držanje stanovništva drugih letjelica pod kontrolom. Trenutno si toliko prorijedila njihove redove da bi u slučaju izbijanja neke pobune moglo biti ozbiljnih problema. Osim ako ne primijeniš neku stvarno drastičnu taktiku, ali ti to nećeš." "Zašto jednostavno ne iskrcamo te budale na zemlju i zauvijek riješimo problem. Samo nas gnjave," rekla je Ashley. "Da, hajd'mo!" složila se druga Ashley. "Ne dolazi u obzir," strogo je odgovorila Jan. "Bilo bi to ubojstvo. Sve su to nebeski ljudi. Znate i same da na tlu ne bi mogli preživjeti." "Pa što onda?" 100

"Najmanje što možeš učiniti, Jan," brzo je dodao Milo, "jest da prestaneš koristiti robote za čišćenje solarnih ćelija. Pri tom se poslu događa najviše nesreća. Prepusti taj posao ljudima, kao što je bilo na Lordu Panglothu." "Mrzila sam biti staklarski hodač," rekla je Jan. "A isto tako i ti. Nikoga neću tjerati da to radi." Milo je slegnuo ramenima. "Gledano dugoročno, jednog dana ćeš morati, jer nećeš više imati dovoljno robota za održavanje svih solarnih ploča. Možeš početi odmah." Tada ih je Carl obavijestio da je primijetio nepoznati leteći objekt. U početku je to prihvatila samo kao dobrodošli razlog za prekid razgovora, ah sada se zahvaljujući Milu počela pitati što je taj čudni signal predstavljao. Milo je još uvijek promatrao nebo. Namrštila se i rekla: "Dobro, čak i ako se radi o letećem stroju iz Stare znanosti, kojeg je netko osposobio za let, to za nas ne predstavlja nikakvu opasnost, zar ne? Napadne li neki od naših brodova spalit će ga laseri." Milo se okrenuo prema njoj. "To ne može biti letjelica iz Stare znanosti. Prvi Nebeski Gospodari su nakon ustoličenja na Nebeskim Anđelima uništili sve u čemu se moglo letjeti. Bojali su se da netko ne bi ugrozio njihovu nadmoć. Zato je nastao Prvi Zakon za zemljance — ZA TEBE JE NEBO NEDOSTUPNO. "Dakle, ne radi se o letjelici iz Stare znanosti, niti o svemirskom brodu iz marsovske kolonije. Što to onda uopće može biti i odakle je moglo stići?" "Ne znam," odgovorio je i pogladio prstima ćelavu glavu. Ta je kretnja Jan bila poznata. Želudac joj se zgrčio kad je vidjela kako se fizički ostaci njenog sina sve više pretvaraju u Mila. "Obavijesti me padne li ti na pamet nešto pametno," rekla je. "Idem u moju sobu. Umorna sam." Bila je i žedna. Kad je stigla u svoje odaje zamolila je Kisha da joj donese pivo. Činilo joj se da je tek legla na kauč kad se Kish vratio s velikom čašom punom hladnog piva. Zahvalno mu se nasmiješila. 'Tako si dobar prema meni, Kish. Ne znam što bih bez tebe. I Shana." Popila je veliki gutljaj pive. Kish je ostao stajati kraj nje. 101

"Izgledaš umorno, gospo. Želiš li da te izmasiram?" "Oh da, Kish, molim te!" Položila je čašu na pod, okrenula se leđima prema Kishu i skinula košulju. Zatvorila je oči kad su joj vješti prsti počeli masirati napete mišiće na vratu i ramenima. "Uhhh, ovo je divno," zahvalno je rekla. Kishevi su prsti krenuli niz leđa. Zastenjala je i spustila glavu prema naprijed. Prepustila se čistom užitku, nadajući se da će potrajati zauvijek. Nije znala koliko joj je dugo milovao grudi prije nego je postala svjesna te činjenice. Iznenađeno se uspravila. "Kish, što to radiš?" Odmah je odmaknuo ruke. Okrenula se licem prema njemu. Na licu mu se odražavala mješavina srama i želje. "Mislio sam da ti godi," rekao je. "Uživala sam u masaži, ali čini mi se da si ti na umu imao nešto više." Spustio je pogled, da bi je odmah potom pogledao u oči. "Sigurno znaš što osjećam prema tebi, Jan." "Što?" pitala je, primijetivši da ju je oslovio imenom. "Volim te." "Da?" pitala je zapanjeno. Nikad nije ni pomislila da bi dobri i brižni Kish mogao prema njoj gajiti takve osjećaje. Pa ipak, shvatila je da je to mogla očekivati. Znala je da minervanski muškarci imaju seksualni nagon; i sama je prije... oh, koliko mnogo vremena!... spavala s minervanskim muškarcem. S mladićem, zapravo. Simonom, po kojem je kasnije nazvala sina. Ali Kish, ili Shan? Ponašala se kao da ih posjeduje. I razmišljala o njima kao o trutovima. Nakon života s 'normalnim' muškarcima dva su joj se Minervana činila tako... Aseksualna? Pitoma? Sigurna? Nekoć je ozbiljno razmišljala da rodi Kishovo dijete kako bi nastavila minervansku liniju, ah nije bilo zbora o nekoj strasti koju bi osjećala prema njemu... Zurila je u njega pažljivo birajući riječi. Položila je ruku na njegovu. "Kish, i ja tebe volim. Ali kao prijatelja, jednako kao što volim Shana. Možda će se s vremenom moji osjećaji prema tebi razviti u nešto drugo... nešto jače. Ali Kish, moraš shvatiti da se sada, nakon svega što se dogodilo... nakon gubitka Ceri i Simona... ne 102

mogu odmah upustiti u blisku vezu s nekim drugim. Ne znam hoću li ikada moći..." Kish je izgledao duboko povrijeđen, ali je kimnuo glavom i nježno joj rekao: "Razumijem, gospo." Ustao je, uzeo praznu čašu s poda i izašao iz sobe. U tišini koja je slijedila Jan je glasno uzdahnula. "Bože, bilo je divno," promrmljala je Andrea i protegla se u krevetu. "Bolje nego ikada. Što se to dogodilo s tobom?" "Spremam se otići u rat, draga moja," odgovorio je Ryn. "Poznato je strah od smrti djeluje kao najbolji afrodizijak." Podigla se i oslonila na laktove. Često je zauzimala taj položaj u kojem su joj grudi izgledale veće. Zadivljeno je pogledala Ryna. "Bojiš li se?" "Malo sam živčan," rekao je i segnuo rukom prema otvrdnuloj bradavici. "Tata kaže da ćeš biti potpuno siguran. Rekao je da tvom letećem stroju laseri ne mogu naškoditi." "Točno," složio se Ryn, "ali Igračka nije neosjetljiva na topovsku paljbu. Izravan pogodak bi me mogao raznijeti. Priznajem da to nije vjerojatno. Putovat ću vrlo brzo i proći kroz njihovu obranu prije nego se uopće snađu." Nagnuo se i poljubio joj usne. Gurnula mu je jezik u usta, te je poljubac potrajao. Kad su se napokon razdvojili, promuklo je rekla: "Kad se vratiš bit ćeš najveći heroj u čitavoj povijesti Lorda Mordreda. Pjesnici će o tvojim djelima spjevati balade koje će se stoljećima pjevati na banketima!" "To će biti lijepo," rekao je Ryn motreći sat na zidu. "Bit ću tako ponosna na tebe," uzdahnula je. "Nadam se," rekao je i ponovno je poljubio. "Moram se sada spremiti. Ako je flota Nebeske Žene ostala na istom mjestu gdje sam je jučer ugledao, srest ćemo je za nekoliko sati." "Budi oprezan, dragi. Znam da će te tata obasipati nagradama nakon što uništiš Nebesku Ženu, ali obećajem ti da ćeš najljepšu nagradu dobiti od mene." "Jedva čekam," uzvratio je. Jan je spustila dalekozor. "Stoji na mjestu." "Da," dodao je Milo. "I to na samom rubu područja do kojeg 103

na ovoj atmosferskoj visini dosežu naši laseri. To me zabrinjava." "Zabrinjava?" "To znači da je ljudima na tom brodu poznato da imamo... da imaš izravnu kontrolu nad laserskim obrambenim sustavom." "Da, shvaćam," zamišljeno je rekla Jan. "Ah kako su mogli doznati?" "Vijesti o tvojim djelima u proteklih nekoliko godina su se očito proširile. To si trebala očekivati." Jan nije odgovorila. Ponovno je podigla dalekozor i zagledala se u daleki zračni brod. Izgledom je sličio svim ostalim Nebeskim Gospodarima, premda je bio u lošijem stanju od svih koje je Jan do sada sretala. Na nekoliko su mu mjesta nedostajale mlaznice koje su njihovi Inženjeri očito upotrijebili kao izvor rezervnih dijelova za popravljanje drugih. Zaključila je da ne može postići veću brzinu od one kojom se danas polako dovukao iz smjera jugozapada. "Trebah bismo ga napasti," još jednom je ponovila Ashley. "Ne još," odrešito je odgovorila Jan. "Pričekat ćemo i dati im priliku da stupe s nama u vezu. Osim toga, oni za nas ne predstavljaju nikakvu opasnost." "Pažnja!" tiho je probio Carl. "S letjelice se upravo podigao neki objekt. To je onaj isti objekt kojeg sam jučer zabilježio na radaru. Ubrzava i kreće se ravno prema našem brodu." "Sranje!" poviče Milo. Nakon kratkog oklijevanja Jan reče: "Uništi ga laserima čim uđe u njihov doseg." Pokušala je dalekozorom pronaći objekt koji im je prilazio, ali nije mogla. Pojavile su se poznate tirkizne zrake. Sve su se skupljale u jednu točku. Očekivala je eksploziju, ah nje nije bilo. Carl ih je uobičajeno tihim glasom obavijestio: "Radarska slika pokazuje da je letjelica okružena snažnim elektromagnetskim poljem koje raspršuje laserske zrake. Letjelica se ne može uništiti niti zaustaviti. Proći će kroz našu obranu za četrdeset sekundi..."

104

14 Nagnut nad veliki brončani teleskop u prednjoj promatračkoj galeriji, vojvoda od Providnosti je po prvi puta ugledao flotu Nebeske Žene. Bijeli Nebeski Anđeo i pet Nebeskih Gospodara stajali su nad malim gradom. Čitav njegov plan mu se odjednom učinio smiješnim. Flota je čak i s velike udaljenosti izgledala toliko impozantno da je i sama ideja da će joj Robinova mala letjelica imalo naškoditi djelovala besmislenom. Promatračka je galerija bila puna dostojanstvenika. U Robinovu je čast održan kratki obred, a potom ga je, nakon dugog i dramatičnog oproštajnog zagrljaja s Andreom, počasna straža ispratila do njegove letjelice. Vojvodi je bilo neugodno vruće. Okrenuo se i ponovno promotrio nizove jedrilica spremnih za polijetanje kad Robin završi svoj zadatak. "Koliko još?" pitao je baruna Spanga. "Svaki čas bi trebao poletjeti, gospodine," odgovorio je barun. "Ne brinite, sve će biti u redu. Uskoro će snaga da pokorite čitav svijet biti u našim rukama. Točnije, u vašim rukama, gospodine." Vojvoda se odmah osjećao bolje. To je istina. Postat će najmoćniji Nebeski Gospodar na svijetu. El Rashid i ostali će mu doslovce ljubiti noge, ili će im glava završiti na kolcu. "Polijeće!" povikao je teh u stražnjem dijelu galerije. Sve glave su se okrenule u njegovom smjeru. Robinova letjelica se podigla u zrak, a potom je nevjerojatnom brzinom poletjela u susret floti Nebeske Žene. Vojvoda ju je ubrzo izgubio iz vida, ali je i dalje čuo duboki šum njenih motora. "Približava im se," objavio je teh koji je teleskopom pratio let Robinove letjelice. U tom je trenu vojvoda u daljini opazio blijesak svjetlosti. Uključili su se laseri Nebeskog Anđela. Time je napokon potvrđeno da su El Rashid i ostali imali pravo; Nebeska je Žena zaista upravljala laserskim sustavom. Mogla je laserom pogoditi letjelicu u kojoj je živo biće. "Što se događa?" povikao je. 105

"I dalje im se približava. Laseri ga ne mogu oštetiti!" Vojvodu je preplavio val oduševljenja. Sve što im je Robin rekao o svojoj letjelici je točno! Sad će započeti napad! "Uspio je!" poviče teh. "Probio se kroz njihovu obranu!" Galerijom su se razlili povici oduševljenja. "A sad je... sad je..." tehov je glas utihnuo. "Što?" poviče vojvoda. "Što se dogodilo?" Teh je problijedio. Odmaknuo se od okulara teleskopa i progutao. "Letjelica je sletjela na Nebeskog Anđela," odgovorio je napokon. "Molim?" viknuo je vojvoda. "Da vidim!" Gurnuo je teha u stranu i pogledao u teleskop. Nije želio prihvatiti strašnu istinu. Robinova letjelica je mirno počivala na bijeloj palubi Nebeskog Anđela... jednako kao što se prije nekoliko dana smirila na palubi Lorda Mordreda. Vojvoda je zastenjao. "Laseri..." tiho je rekao barun Spang. "Sigurno su oštetili Robinovu letjelicu... onesposobili joj motore.." "Ne," tmurno je odvratio vojvoda. "Ne bih rekao." Ryn je otvorio vrata i izašao. Duboko je udahnuo i osvrnuo se uokolo. Sunčeva se svjetlost odbijala od nekoliko malih metalnih objekata koji su žurili prema njemu po glatkoj, bijeloj palubi Nebeskog Anđela. Podigao je ruke i pričekao da mu priđu. Kad su mu se približili shvatio je da su to paukoliki servoroboti. I u Shangri La su postojali slični. "Ne miči se!" upozorio ga je jedan od njih kad su ga okružili. Imao je djevojački glas. "Ne mičem se," mirno je odgovorio. Primijetio je da su se dva robota odvojila od ostalih i različitim su senzorima pregledavali Igračku. "Prekrasan je!" rekao je jedan od robota. Onaj koji je stajao pred njim ispružio je člankovitu ruku na čijem se vrhu nalazio nož. Oštrica se zaustavila nekoliko centimetara ispred njegovog grla. Istovremeno su mu metalni pipci izvukli mač iz korica. Ryn se prisilio da se nasmiješi. "Da, prekrasan je," rekao je robot pred njim. "AH tko je on i kog vraga ovdje radi? No, ljepotane? Hoćeš li nam nešto reći prije nego ti prerežemo vrat?" 106

"Zovem se Robin i, kao što ste vjerojatno primijetili, predao sam vam se. Došao sam Nebeskom Anđelu ponuditi moje usluge. Uz naplatu, naravno. Međutim, prvo vas moram upozoriti: molim vas da ne dirate moju letjelicu. Puna je zamki, i svaki pokušaj da u nju uđete završit će golemom eksplozijom." Ta laž je već jednom djelovala; nadao se da će djelovati ponovno. Zabrinjavao ga je ženski glas koji mu je govorio iz robota. Zvučao je nakako... uznemirujuće. "Predao se onim stvorovima!" povikao je barun Spang napeto zureći u teleskop. "Odvode ga..." Vojvoda je bio u šoku. U nekom mračnom kutku svoje svijesti promatrao je kako se svi njegovi snovi i planovi rasplinju. Njegova ključna prednost je nestala. Bio je tako siguran da Robinu može vjerovati, zahvaljujući Andrei. Andrea. "Što ćemo poduzeti, gospodine?" pitao je barun. "Da nastavimo s napadom?" "Ne budi blesav," odbrusio je vojvoda. "Nemamo drugog izbora nego povući se. Izdaj naredbu." Andrea. Dva paukolika robota su ga povela u unutrašnjost Nebeskog Anđela. Posljednje u nizu dizala dovelo ih je u kontrolnu sobu. Primijetio je da se kontrolna soba Nebeskog Anđela po opremi koju sadrži bitno razlikuje od one na Lordu Mordredu, ali nije pažljivije razgledavao okolinu; sva njegova pažnja usmjerila se na dvoje ljudi koje je ugledao. U dalekom, prednjem kraju upravljačkog mosta stajala je žena, a kraj nje je na stolu pokraj kompjutera sjedio dječak. Kad je izašao iz dizala, oboje su se okrenuli prema njemu. Jedan od paukolikih robota je progovorio: "Evo ga! Pravi je komad, zar ne Jan?" Čudniji od dvoje ljudi bio je dječak. Imao je između osam i deset godina, ali njegovo lice i oči kao da su pripadali nekome mnogo starijem. Taj je dojam još više naglašavala činjenica da mu je otpala gotovo sva kosa. No, uskoro je žena krenula prema njemu i privukla svu njegovu pažnju. Bila je visoka, mršava i odjevena u bijelu tuniku koja joj nije pokrivala ruke i noge. Na pojasu oko uskoga struka držala je bodež i neku napravu koju nije poznavao. 107

Imala je crnu kosu koja joj je padala do jagodične kosti (primijetio je, također, crnu zvjezdicu na njenom desnom obrazu; tetovažu, ili možda biljeg?). Velike su joj zelene oči bile prekrasno oblikovane, s unutrašnjim kutevima oštro svinutim prema dolje. U svakom je pogledu bila suprotnost Andrei; za razliku od pohotljive Andree, ova je žena imala male grudi, te ravne kukove i trbuh. Unatoč tome, Rynu se odmah neusporedivo više dopala nego Andrea, premda to još nije mogao objasniti. Imala je, doduše, crne kolobare oko očiju, ali to joj nije umanjivalo ljepotu. U njegovim se prsima dogodilo nešto čudno — osjetio je neko stezanje koje mu je otežavalo disanje. Ona mora biti Nebeski Anđeo, pomislio je... Nespretno se nasmiješio i rekao: "Haj, ja sam Robin." "Robin Hood, pretpostavljam," podrugljivo dobaci neobični dječak. "U toj odjeći ni ne možeš biti netko drugi." Robin ga iznenađeno promotri, na trenutak skrećući pažnju sa žene. "Čuo si za Robina Hooda?" "Stariji sam nego izgledam," odgovori dječak mršteći se. "Ali čudi me da si ti za njega čuo." "Tko je taj Robin Hood?" upita žena. Netremice je promatrala Ryna. On iznenada osjeti kako mu lice crveni. "Nije važno," reče dječak također pažljivo motreći Ryna. 'Važnije je tko je on i što ovdje radi." "Došao sam ponuditi Nebeskom Anđelu svoje usluge..." počeo je. Dječak ga prekine, govoreći otresito: "Da, da, to smo već čuli. Sad nam još reci zašto." Začuo se drugi glas, koji je istovremeno dopirao iz svih smjerova: "Jan, nepoznati Nebeski Gospodar se okrenuo i leti prema jugu." Jan je pretpostavljala da je to glas osnovnog programa, bez ikakvih antropomorfhih dodataka. Žena je naslonila ruku na dršku bodeža. 'Trebalo bi poslati jednu od letjelica da krene u potjeru za njim." "Mislim da to nije potrebno," brzo se uključio Ryn. "Bez mene i moje letjelice, Lord Mordred za vas ne predstavlja nikakvu prijetnju. Pustite ga da ode. Vojvoda zna da vam se sada ne može suprotstaviti. Sigurno bježi prema svojem teritoriju." Nije želio da se onima na Lordu Mordredu dogodi išta loše. Progovorio je još jedan bestjelesni glas. Bio je to onaj isti 108

uznemirujući djevojački glas kojeg su emitirah roboti. "Ne slušaj ga, Jan. Pusti me da ulovim onu staru krntiju i raznesem je. To je neki trik." Robin je pogledao prema stropu, jer nije znao kamo bi drugdje gledao, i rekao: "Nije trik, kunem vam se." Ponovno je pogledao u lice Nebeskog Anđela. "Molim te, poštedi ih. Priznajem da sam bio neiskren, ali prema vladaru Lorda Mordreda, a ne prema vama. Vojvoda od Providnosti je vjerovao da sam njihov saveznik i da ću vas napasti. Trebao sam svojom letjelicom uništiti vaš laserski sustav, no ja sam se samo pretvarao da se držim njegovog plana. U biti, želim služiti vama." Dječak je s nevjericom puhnuo kroz nos. "Slažem se s Ashley. Smislili ste neku nastranu igru. Zašto bi nam htio služiti? Što želiš? I, na kraju krajeva, tko si ti?" Ryn ga je oštro pogledao. Od početka mu se nije sviđalo to čudno stvorenje. "Rekao sam da sam došao ponuditi svoje usluge Nebeskom Anđelu, a ne tebi, tko god da jesi." "Da," složila se žena. "To je točno, Milo. Ovo te se ne tiče. Nestani odavde. Otiđi i cupkaj muhama krila, ih nađi nešto drugo što će te zabaviti." Dječakovo se lice pretvorilo u ružnu grimasu. "Ovo me se itekako tiče, Jan. Tiče me se sve što ima veze s mojim preživljavanjem. Ovaj se izbjeglica iz starog avanturističkog filma pojavio niotkuda u letjelici koja je otporna na lasersku paljbu i sposobna tko zna što učiniti, a ti od mene očekuješ da ću mirno otići ne saznavši što on želi i odakle je stigao?" "Nije me briga što želiš i što misliš, Milo!" rekla je povišenim glasom. "Ja sam ovdje još uvijek glavna i naređujem ti da nestaneš. Odmah!" Dječak se spustio sa stola na kojem je sjedio i stao pred ženu položivši ruke na kukove. "Nemoj me izazivati, Jan, ih ću ti pokazati koliko je tvoj položaj nestabilan." Ryn je primijetio da se na ženinom licu pojavio tračak sumnje i instinktivno je shvatio da je situacija na Nebeskom Anđelu prevrtljiva, kao i da, iz zasad nepoznatih razloga, Nebeska Žena nema potpunu kontrolu nad svojom flotom. Brzo je rekao, "Mogu li 109

dobiti neko piće, molim vas?" Oboje su ga iznenađeno pogledali. "Molim?" pitao je dječak. "Pitao sam mogu U dobiti neko piće. Žedan sam. Moram priznati da su mi na Lordu Mordredu iskazali mnogo bolju dobrodošlicu." Žena se nasmiješila i rekla: "Oprosti, prošlo je mnogo vremena otkako sam posljednji put primila gosta. Dođi sa mnom u moju sobu. Tamo će nam poslužiti hladno pivo, a možda i neko jelo ako si gladan." Prišla mu je bliže i pružila ruku. "Usput, ja sam Jan. Jan Dorvin." Dok se rukovao s njom stezanje u grudima postalo je još jače. Vojvoda od Providnosti je takvom snagom udario Andreu da ju je gotovo istrgnuo iz ruku dvojice snažnih slugu koji su je držali. Iz rasječene usnice joj je potekla krv. Obrazi su joj već natekli i pomodrili od prijašnjih udaraca. "Glupačo! Budalo!" vikao je trljajući zglobove na prstima desne ruke. Sumnjao je da je jednoga slomio. "Beznadno zaljubljen u tebe, zar ne? Učiniti će sve za tebe? Dobri Bože, ti blesava ženo..." Zamahnuo je rukom da je ponovno udari. Andrea je okrenula glavu na stranu. "Oče, ne! Molim te, nemoj više! Molim te, ne diraj mi lice." Zaustavio je ruku. "Rekao sam ti, nisam li? Gledaj ga, rekao sam. Slušaj ga. Potvrdi mi da mu mogu vjerovati, da je iskren! Ali ne, ti si vjerovala svojim čudesnim ženskim instinktima. Svojoj taštini, bolje rečeno. Čitavo se vrijeme samo igrao s tobom. I sa mnom!" "Oče, bila sam tako sigurna!" povikala je pljuvajući krv. "Bila sam sigurna da me voli! Kako sam mogla znati?" "Tvoj zadatak je bio da doznaš. A sad smo, zahvaljujući tebi, izgubili svaku priliku da poboljšamo našu sudbinu. Bit ćemo sretni uspijemo li se čitavi vratiti do našeg teritorija. Tražila si da te nagradim kad nam Robin izruči Nebeskog Anđela i njegovu flotu; s obzirom da nisi uspjela, sad ću te kazniti." "Oh ne!" zajecala je. "Molim te, ne diraj mi ponovno lice. Preklinjem te!" "Ne brini, neću," odgovorio je i obratio se jednom od slugu: 110

"Donesi mi bič." Dječak kojeg je sad poznavao pod imenom Milo ga je već drugi put pitao može li razgledati Igračku. Ryn mu je još jednom odgovorio da ne može i upozorio ga na posljedice ako je silom pokuša otvoriti. Učinilo mu se da je u Milovim očima primijetio nešto što mu je govorilo da mu ne vjeruje. Milo ga je sve više i više uznemiravao i Ryn je očajnički želio doznati više o njemu, ali za sada je glavna tema svih razgovora bio on sam. Sjedili su za stolom pokraj visokog zaobljenog prozora u prostranoj dnevnoj sobi. Za Mila nije bilo mjesta za stolom, pa je nemirno šetao prostorijom ili se protezao na kauču. Jan i Ryna su posluživala dva golobrada muškarca blagih očiju. Ryn je više puta primijetio da mu se jedan od njih mršti. Pitao se tko su oni. Činilo se da su jedini stanovnici goleme letjelice. Kakva suprotnost Lordu Mordredu. Ukratko je ispričao Jan sve što je znao o porijeklu Shangri La. Milo se uzbudio. "Znači da Antarktičko Istraživačko Naselje još uvijek postoji! Nevjerojatno! Sudeći po tvojoj letjelici, u njemu se očuvala tehnologija Stare znanosti. Očito je da društvo ondje nije kulturno nazadovalo kao na Nebeskim Gospodarima i na tlu..." "Eloi su nazadovali, ali na drugačiji način," prekine ga Ryn, "ali oni se s takvim opisom ne bi složili. Smatraju se nadmoćnijom vrstom ljudi..." "Eloi?" upita Jan. Ryn joj je pokušao objasniti što su Eloi. Jan je to samo zbunilo, ali Milo je postao još uzbuđeniji. "To je logični krajnji produkt procesa koji je započeo stvaranjem Primarnog Standarda," rekao je, ponovno skočio s kauča i počeo uzbuđeno šetati sobom. "Biološka 'sklonost prema optimizmu' zajednička svim ljudskim bićima dovedena u krajnost. Krajnja opijenost — i to vječna, bez mamurluka ili drugih negativnih posljedica. Stanje o kakvom siroti, bijedni ovisnici o heroinu nisu mogli ni sanjati." "Milo, o čemu to pričaš?" "To sam ti već jednom pokušao objasniti, Jan," odgovorio je Milo. "Odnosno, pokušalo je moje drugo ja." Zbunjen posljednjom zagonetnom napomenom, Ryn je 111

nakratko pogledao neobičnog dječaka koji je uzbuđeno koračao prostorijom provlačeći ruku kroz rijetku kosu. Međutim, njegova se pažnja uskoro vratila ženi koja mu je sjedila nasuprot. Sve je teže i teže odvajao pogled od nje. Dok ju je gledao, ispunjavao ga je osjećaj ugode bitno različit od onoga kojeg mu je pružala Andreina ljepota. Znao je da njegov pogled u njoj budi nelagodu, ali nije se mogao suzdržati. Umišlja li samo, ili je u njeni očima primijetio jednako zanimanje za njega...? "Sve je počelo krajem dvadesetog stoljeća kad je eksplozija genetskog inženjerstva porušila stupove na kojima su protivnici ideje o biološkoj determinaciji temeljili svoja stanovišta," nastavio je Milo, ne primjećujući da su ovi dvoje previše zaokupljeni drugim mislima da bi ga slušali. "Biološka determinacija je često opovrgavana iz religijskih i političkih razloga, jer je ugrožavala zastarjeli pojam 'slobodne volje' koji je bio ključni dio mnogih vjerskih i političkih ideologija. No tada je otkriven jedan gen čiji je nedostatak odgovoran za pojavu manične depresije. Otprilike istovremeno potvrđeno je i da je sklonost šizofreniji također genetski poremećaj..." "Kakve to veze ima s Robinovim narodom?" razdraženo je pitala Jan. Rynu je također Milo išao na živce. Želio je da već jednom zašuti i ode. Htio je ostati sam s Jan. "Upravo se o tome radi. Pričam vam kako je otkriveno da je um — svijest — krajnji produkt složenog međudjelovanja različitih hormona i neurotransmitera u mozgu, koji su svi određeni genima. Dokazano je da smo genetski programirani da osjećamo na određeni način, da naš mozak sadrži prirodne tvari za poboljšavanje raspoloženja... Prvi su otkriveni encefalini, koji su analogni opijumu, zatim gama-aminobutrička kiselina — univerzalni moždani inhibitor — i čitav niz drugih tvari; prirodni amfetamini, prirodna sredstva za smirenje i tako dalje. Prosječni čovjek bio je drogiran od glave do pete. To je sindrom 'sklonosti prema optimizmu', poznat i kao efekt 'uvijek gledaj dobru stranu'. Razvio se tijekom evolucije da bi omogućio ljudskoj rasi da uvijek ide dalje, bez obzira na to što joj se dogodilo. Tjera pojedince da se nadaju najboljemu čak i onda kad im čista logika govori da se nemaju više čemu nadati." "Ja nisam 'drogiran od glave do pete'," prekinuo ga je Ryn. 112

"Eloi jesu, ali ja nisam." "Oh, jesi, Robine Hoode," rekao je Milo uz podli osmijeh. "Ali naravno, ni ti, kao ni svi ostali ljudi, ne možeš biti objektivan o svome stanju svijesti. Osjećaš se normalno, zar ne? I pretpostavljaš da je to uzorak po kojem se svi ljudi moraju osjećati. Međutim, ne možeš sagledati stvarnost i samoga sebe na objektivan način. Nitko to ne može. Možda su mogli ljudi koji su patili od manične depresije prije nego su genženjeri iskorijenili to stanje. Njihov se genetski poremećaj sastojao u tome da im mentalni termostat nije pravilno radio, pa se njihovo raspoloženje drastično mijenjalo ovisno o tome je li im mozak bio preplavljen tvarima za poboljšavanje raspoloženja ili je njima oskudjevao — raspoloženje im se neprestano mijenjalo od euforije do najdublje depresije. Da, vjerujem da su u razdobljima depresije prilično objektivno doživljavali stvarnost, i upravo je zbog toga mnogo njih u to doba počinilo samoubojstvo. Kao što je netko nekoć rekao, 'čovjek može podnijeti samo dio istine'. "Ali nisu samo osobe s maničnom depresijom doživljavale drastične promjene u tom biološki ugrađenom osjećaju optimizma. Prije uvođenja genetskog Primarnog Standarda u 21. stoljeću, taj se osjećaj razlikovao od pojedinca do pojedinca i bio je pod utjecajem hormonalnih promjena koje su se u tijelu događale u procesu starenja, a naročito nakon četrdesete... u starosti koju vas dvoje, naravno, nećete nikada doseći. Čak i kod Primarnih Standarda taj je mehanizam podložan promjenama, jer na njega utječu vanjski podražaji. Izloženost sunčevoj svjetlosti, na primjer, potiče u mozgu stvaranje posebne tvari za poboljšanje raspoloženja. Navest ću vam još jedan primjer — prvi stupnjevi emocionalne veze temeljene na seksualnosti preplavljuju mozak s analozima amfetamina" — podrugljivo se nasmijao Rynu — "od kojih čovjek, između ostaloga, izgubi apetit," rekao je i značajno pogledao netaknutu hranu na Rynovom tanjuru. Ryn je osjetio kako mu obrazi crvene. Ljutito je rekao: "Oprosti ako sam nepristojan, ali što si ti zapravo?" Jan je odgovorila prije Mila. Ryna je zaprepastio njen odgovor. Ledenim tonom je rekla: "On je i otac i ubojica moga sina, a uz to je i jedno od čudovišta koja su započela Genetske Ratove." 113

15 Vojvoda od Providnosti je pognute glave i sklopljenih ruku sjedio pokraj kreveta u zamračenoj sobi. Grizodušje i osjećaj krivnje bili su toliko jaki da mu se činilo da ga guše, "Draga moja... žao mi je... bila je to nesreća... molim te, reci da mi opraštaš." Andrea nije progovorila. Otkako je ušao u njenu spavaću sobu, nijednom gestom nije pokazala da ga je primijetila. "Andrea, molim te..." Oklijevajući je podigao pogled prema njenom licu, trgnuo se i brzo pogledao u stranu. "Bič... kriv je bič. Nikad nisam dobro rukovao bičem... sigurno mi je iskliznuo. Znaš da ti nikad ne bih... to namjerno učinio. Andrea, molim te, razgovaraj sa mnom!" Slijedećih je četvrt sata uzaludno pokušavao izvući iz nje neki odgovor, a tada se tiho povukao iz sobe. Istog je trena na druga vrata u sobu ušao Andrein brat, princ Darcy. Odjeven u uobičajenu crnu odjeću, stao je kraj kreveta i zagledao se u Andreu. Na silu se nasmijao i rekao: "Baš smo lijepi par, zar ne, draga sestro? Ja s oduzetom rukom" — dodirnuo je crnu kožnatu omču u kojoj mu je visjela desna ruka — "a ti bez oka." "Gubi se, Darcy," rekla je glasom iskrivljenim od natečenih usnica i drogiranog vina koje joj je dao kirurg. "Ostavi me na miru." "Uskoro, sestro, uskoro. Ali najprije moramo porazgovarati o uzroku naše nakaznosti. O tvom dragom ljubavniku — Robinu." Sklopila je zdravo oko. "Nikad više nemoj u mojoj prisutnosti izgovoriti njegovo ime!" prosiktala je. "Znam kako se osjećaš, draga sestro. Itekako dobro znam! Moram se osvetiti tom prokletom crvu koji je obeščastio našu obitelj, izdao Lorda Mordreda, mene osakatio i tebe unakazio. Naš plašljivi otac je podvio rep i punom brzinom pobjegao od neprijatelja. Svakim smo satom sve dalje i dalje od te izdajničke svinje." Andrea je šutjela. Napokon reče: "Sve bih dala kad bih ga barem na nekoliko minuta imala u svojim rukama. Jedna minuta bi bila dovoljna za ono što sam mu namijenila. Ali što možemo 114

poduzeti? Otac se neće usuditi suprotstaviti cijeloj floti." "Točno," složio se Darcy, "ali znam nekoga tko hoće. Naša majka." "Majka?" "Upravo sam razgovarao s njom. Bijesna je zbog ovoga što ti se dogodilo. Nikad je nisam vidio tako ljutitu. Ne može više trpiti očevo ponašanje." "Ali što ona može? Otac upravlja vojskom." "Njeni su agenti zapazili da su nedavni događaji izazvali veliku pobunu u vojnim redovima. Misli da možemo iskoristiti tu situaciju." "Kad?" pitala je. "Uskoro." Izvještaj na ekranu bilo je nemilosrdan. Jan je gubila bitku za spas stanovništva Phoenbca Dva. Bolest se proširila i već je svaki treći stanovnik bio zaražen. Nijedan od lijekova proizvedenih u laboratorijima Nebeskog Anđela nije djelovao, već je samo u nekim slučajevima odložio ono neizbježno. Bila je bespomoćna. Ustala je od kompjutera i krenula prema prozoru kontrolne sobe. Grad je bio u mraku. Osvjetljavale su ga samo mjestimične lomače na kojima su spaljivali leševe. S obzirom na težinu situacije, osjećala je krivnju zbog iskrice sreće koja je u njoj tinjala od Robinovog dolaska. Osjetila je navalu uzbuđenja onog trena kad je stigao u kontrolnu sobu. Mladić je bio vrlo privlačan, ako se ne uzme u obzir onaj grozni ožiljak na licu, ali radilo se o nečemu mnogo dubljem od puke privlačnosti. Kao da se među njima stvorila neka nevidljiva veza. Jačina reakcije ju je uznemirila, ali istovremeno i uzbuđivala. U njegovim je očima vidjela da i on slično osjeća prema njoj. Kamo to vodi? Mislila je da se nakon gubitka Ceri i Simona nikad više neće vezati uz neko ljudsko biće, ali sada...? S druge je strane još uvijek bila suzdržana po pitanju Robina. Sve joj se činilo predobrim da bi bilo istinito. Zgodni mladi plaćenik se pojavljuje niotkuda u čudesnoj letjelice i nudi joj svoju suradnju. Ipak nije bila ni približno sumnjičava kao Milo. No, s druge strane, Milo se izgleda najviše bojao da Robin jest iskren, jer bi u tom 115

slučaju Jan stekla veliku prednost u borbi za vlast koja se među njima razvijala. Prokleti Milo...! Žalila je što ga nije pogodila onim nožem danas poslije podne u njenoj sobi, kad se on, naravno, pobunio protiv njene optužbe da je pridonio početku Genetskih Ratova... "To je laž! Nisam imao nikakve veze s početkom Ratova..." "Tvoja je tvrtka sudjelovala u proizvodnji biološkog oružja za Genetske Ratove," prekinula ga je Jan. "Sam si mi to rekao." "Sve su tvrtke bile uključene u proizvodnju — nismo imah' izbora ako smo htjeli opstati!" "To ti zoveš opstankom?" pitala je uz gorki osmijeh. "Golema razaranja širom svijeta, masovno umiranje, i na poslijetku polagano izopačenje svega što je na Zemlji ostalo." U razgovor se upleo Robin. "Ne razumijem. Kako on," pokretom glave pokazao je prema Milu, "može biti dovoljno star da bi se sjećao Genetskih Ratova? Pa tek je dječak," zbunjeno je pitao. "To je duga i ružna priča," rekla je Jan. "Možda ću ti jednom ispričati sve detalje. Ukratko, Milo je besmrtan; u drugom je tijelu živio u vrijeme prije Genetskih Ratova, u 21. stoljeću..." "Rođen sam krajem 20. stoljeća," mrzovoljno se upleo Milo. "Godine 1997." "Vodio je jednu od Genetskih Tvrtki..." nastavila je Jan. "Koju sam sagradio na temeljima male tvrtke za biološki inženjering koju sam naslijedio od oca. Priznajem, doduše, da sam u mojim ranim godinama većinu kapitala stjecao od nekih industrijskih bakterija koje je moj otac patentirao za života." "... i tako postao jedan od najutjecajnijih ljudi na svijetu — bio je dio one ekskluzivne grupe koja je projektirala biološku katastrofu što je uskoro uslijedila." "Glupost," viknuo je Milo. "Tvrtke nisu bile jedini krivci. Ratovi su bili logična posljedica političkih zbivanja tog vremena — dijeljenja velikih država u brojne nezavisne državice nakon uspostavljanja Primarnog Standarda, što je dovelo do raspada Ujedinjenih Naroda, jedinog tijela koje je moglo kontrolirati biološka istraživanja. Slijedili su ratovi do istrebljenja među državama koje su ranije pripadale istoj zemlji, te vjerski ratovi koje su povele 116

fundamentalističke države protivnice genetske revolucije. Tvrtke nisu imale drugog izbora nego opredijeliti se za jednu od strana ili djelovati samostalno da bi se zaštitile. No, dosta je tih besmislica." Ponovno se okrenuo prema Robinu. "Razgovarajmo radije o tome kakvu ti igru igraš." Robin je uzdahnuo. "Neprestano ti ponavljam da sam ja jednostavno plaćenik. Priključio sam se Lordu Mordredu kad sam susreo flotu Nebeskih Gospodara nad morem oko Antarktika..." "Flotu?" povikao je Milo raširenih očiju. "Nisi spominjao nikakvu flotu." "Nisam li? No dobro, bila je to flota od pet Nebeskih Gospodara uključujući Lorda Mordreda, koji se za vrijeme jake oluje izgubio." "Što su radili tako daleko na jugu?" pitao je Milo. "Tražili su Shangri La. Naselje. Nadali su se da će u njemu pronaći oružje iz Stare znanosti koje bi mogli upotrijebiti protiv Jan." "Protiv mene?" iznenadila se Jan. Pažnja joj je bila prikovana na Robinovom licu, a misli joj je zaokupljalo pitanje gdje li je stekao taj ružni ožiljak. "Tvoja se slava nadaleko pročula," rekao je Robin. "Tri Nebeska Gospodara došla su iz područja južno odavde. Prije nekoliko su mjeseci pretpostavili da su slijedeći na udaru, pa su pobjegli preko Atlantika. Sklopili su savez s islamskim Nebeskim Gospodarem El Rashidom, koji je, prema vojvodinim pričanjima, bio prava nevolja. Prisilili su vojvodu da se priključi njihovom savezu, te su započeli potragu za tehnologijom Stare znanosti, ispravno pretpostavljajući da je antarktičko naselje njihova jedina nada." "Tada su pronašli tebe i tvoju letjelicu?" pitao je Milo. "Zapravo sam ja pronašao njih. Pukim sam slučajem za slijetanje izabrao upravo Lorda Mordreda." "Iako ste izgubili ostatak flote, vojvoda je nastavio put prema sjeveru u susret našoj floti?" "Da, jer je imao mene... i moju letjelicu." "Jer je mislio da te ima," ispravio ga je Milo. "Očito je da si s njime sklopio pogodbu koju nikad nisi namjeravao ispuniti." Robin se na trenutak zagledao u dno svoje prazne čaše. "Ne, 117

nije baš tako. Tek kad sam čuo da Nebeski Anđeo — Jan — namjerava osloboditi zemaljske zajednice i očistiti pljesniva polja, shvatio sam da sam na pogrešnoj strani." "O tome, naravno, nisi izvjestio jadnoga vojvodu," rekao je Milo uz cinični osmjeh. "Čime te vojvoda nagradio za tu takozvanu suradnju, osim ovim smiješnim kostimom?" Robin se ponovno zagledao u čašu. "O tome radije ne bih razgovarao..." Milo se znalački nasmijao. "Oh, ženom, zar ne? Da, to ima smisla. Pretpostavljam da Eloi nisu zadovoljavajući partneri u krevetu, ako su uopće ikakvi. Kakva je cijena tvojih usluga na ovoj letjelici?" Značajno se okrenuo prema Jan. "Što ti misliš, Jan? S obzirom da si ovdje jedina žena, ne bi ti trebalo biti teško pogoditi." Jan je bijesno zgrabila nož sa stola i mahnula njime prema Milu. "Milo, dosta mi te je! Odlazi odavde! Želim na samo razgovarati s Robinom. Odvedi svoj podli um negdje drugdje!" Milo je prekrižio ruke i prkosno se zagledao u Jan. "Upozorio sam te da mi ne prijetiš, Jan. Neću te ostaviti samu s tim plaćenikom. Ne vjerujem mu, a ni ti mu ne bi trebala. Priznao je da je prevario bivšeg 'poslodavca'. Naravno, jedva čeka da ti zavuče ruke ispod tunike, a primijetio sam da i ti imaš slične zamisli ali-" Izmaknuo se kad mu je Jan bacila nož prema glavi. Kad im se pogled ponovno sreo, Jan je u njegovim očima primijetila likovanje. Ustala je. "Dobro, ako ti ne ideš, ja idem! Bit ću u kontrolnoj sobi." Okrenula se prema zbunjenom Robinu. "Za sad možeš ostati ovdje. Odmori se, i osjećaj se kao kod kuće. Ne obraćaj pažnju na otrov koji će ti bez sumnje sipati u uho..." Pokazala je palcem u Milovom smjeru. Dok je hodala prema vratima, pratio ju je Milov pjevni, visoki dječji glas: "Bit će ti ž —a —o..." Prokleti Milo. Udarila je šakom po zaobljenom prozoru na prednjem kraju kontrolne sobe. Prokleti... Odjednom se namrštila. Primijetila je da je jedna od najvećih vatri koje su gorjele u Phoenixu Dva na trenutak zamrla, kao da je nešto veliko preletjelo nad njom. Dok je zbunjeno razmišljala što se 118

dogodilo, veliki prozor kraj kojeg je stajala se zatresao od sudara s nečim teškim. Instinktivno se bacila unazad i u tom času spazila stvorenje koje se privilo s vanjske strane prozora, da bi slijedeće sekunde nestalo s vidika. Ugledala je dugački, člankoviti, kukcoliki lik sa šest krutih udova i odvratnom konjskom glavom iz koje su izvirivala ticala i rilo divovskog komarca. S obje strane tijela prostirala su se golema prozirna krila protkana mrežom tankih žila... Hazini! Užasnuto bježeći što dalje od prozora spotaknula se i pala. Oslonjena na ruke i koljena zazvala je: "Carl! Napada nas Hazini! Zašto me nisi upozorio? Kako nam se toliko približio?" Odgovorila joj je Ashley. Prvo se začuo smijeh, a tada njene vesele riječi: "Htjeli smo te iznenaditi, Jan. I ne radi se o samo jednom Haziniju, nego o čitavom jatu! Pogledaj..." Jan se osvrnula preko ramena. Tirkizne laserske zrake osvjetljavale su noćno nebo. U svjetlu lasera i vatri povremeno bi ugledala neki tamni lik. Odjednom je shvatila da nijedna od laserskih zraka ne dolazi s Nebeskog Anđela! "Ashley! Aktiviraj našu obranu! Odmah!" Ashley se ponovno nasmijala. "Ne, to je bez veze. Osim toga, prekasno je. Nekoliko je Hazinija već ušlo u letjelicu." "Ne!" zajecala je Jan. Instinktivno je segnula prema oružju koje joj je visjelo na opasaču. Predobro se sjećala onog Hazinija na Lordu Panglothu, njegovog odvratnog smrada kad ju je okrutno napao oštrim kandžama u skučenom, mračnom prostoru između vanjske i unutarnje oplate; onih inteligentnih, stravičnih očiju... nevidljivi ožiljak ju je odjednom počeo svrbiti. "Ne!" Skočila je na noge i potrčala prema dizalu. Popela se dizalom na razinu gdje se nalazila njena soba. Oprezno je pogledala u oba smjera kad su se vrata otvorila. Hodnik je bio prazan. Istupila je iz dizala, držeći oružje u pripravnosti. Za njom su se zatvorila vrata. Pogasila su se sva svjetla. "Ashley! Carl! Svjetla! Uključite svjetla!" Srce joj je ubrzano tuklo. 119

Iz svih se smjerova razlio Ashleyin smijeh. "Ovako je zabavnije. Pssst, slušaj...! Čujem li to Hazinija kako ti se približava? S lijeve strane?" Jan se okrenula i ispalila u tamu. Laserska zraka iz oružja nakratko je osvijetlila hodnik. Bio je prazan. Ponovno je utonula u tamu. "Prokleta bila, Ashley. Upali svjetla i pošalji mi nekoliko robota! Treba mi zaštita!" Srce joj je bolno udaralo. Bila je sigurna da će, sretne li Hazinija, umrijeti već od samog straha. "Ti više ne naređuješ, Jan," veselo je uzvratila Ashley. "Stvari su se promijenile. Ti si prošlost!" "Moram razgovarati s Carlom!" "Ni on više ne poštuje tvoje naredbe." Učinilo joj se da čuje buku sa svoje desne strane. Nasumce je ispalila i ponovno je laserska zraka osvijetlila prazni hodnik. "Zašto mi to radiš?!" povikala je. "Zato što si postala jako dosadna, Jan. I ne samo to, nego si bila zla prema mom prijatelju Milu." Jan se borila sa suzama. Napokon se i to dogodilo. Milo se izborio za Ashleynu naklonost. To je značilo da on sada upravlja svim Ashleynim i Carlovim programima. Od očajanja je ispalila u strop. "Mir, mir," korila ju je Ashley dok su iskre padale po hodniku. "Dovedi Mila. Moram razgovarati s njim," rekla je Jan trudeći se savladati paniku koja ju je obuzimala. Ovaj put Ashley nije odgovorila. "Ashley? Ashley! Prestani se igrati sa mnom, prokleta bila!" Ali tišina je potrajala, sve dok... S desne je strane začula neki zvuk. Nešto joj je prilazilo hodnikom, i kretalo se na više od jednog para nogu. Potrčala je u suprotnom smjeru i ubrzo se sudarila sa zidom. Viknuvši od boli potrčala je još brže, i dok joj je krv u ušima šumila poput grmljavine... ... utrčala je ravno u zagrljaj stvorenja koje je čekalo u tami. Vojvoda od Providnosti je sjedio sam u svojoj sobi. Naslonio se na stol na kojem su ležali razbacani zemljovidi, neki od njih 120

natopljeni vinom. Utapajući tugu u vinu više je puta prevrnuo čašu. U posljednjih je nekoliko sati popio gotovo litru vina, ah još je bio svjestan bolne stvarnosti. Osjetio je lagano strujanje zraka i zaključio da je netko, suprotno njegovim odredbama, ušao u sobu. Podigao je glavu i trgnuo se od iznenađenja. Pred njim je stajala njegova žena. "Ti?" rekao je. "Što radiš ovdje. Znaš da se moraš držati što dalje od mene. Osim toga, zabranio sam da me itko smeta. Odlazi!" Ali ona se nije pomakla. Samo je stajala pred njim u svojoj crnoj širokoj odjeći i promatrala ga s blagim izrazom prezira na trokutastom licu. Iza nje se pojavio njihov sin, princ Darcy. Također se prezirno smiješio. Vojvoda se počeo vikati. "Što je ovo? Prokleti obiteljski sastanak? Odlazite prije nego pozovem stražare! Noćas želim biti sam." "Ne boj se, mužu, uskoro ćeš biti sam," tiho je rekla njegova žena. "Jako sam, ali najprije moramo razgovarati. O Andrei." Vojvoda je zajecao i pokrio lice rukama. "Ne! Ne želim o tome razgovarati! Već sam dovoljno patio!" "Ti si patio? A što je s našom kćeri? Uništio si joj ljepotu. Zamisli kako se osjeća. Zamisli kako će se osjećati čitav život!" "Molim te, nemoj!" povikao je vojvoda. "Što mogu učiniti? Bi li se Andrea bolje osjećala kad bih iskopao vlastito oko?" "Njoj se može pomoći," napomenuo je njegov sin. Vojvoda je provirio kroz raširene prste ruke kojom je pokrio lice. "Što to govoriš? Kirurzi joj ne mogu ugraditi novo oko..." "Ne, naši kirurzi to ne mogu," rekla je žena, "ali Darcy tvrdi da je tvoj 'saveznik' pričao o mnogim čudima Stare znanosti koja postoje u podmorskom naselju — među ostalime o strojevima koji mogu izliječiti sve bolesti." "Ali to mjesto je nama nedostupno," zajeca vojvoda. "Skriveno je u moru pod antarktičkim ledom." "To je točno, ali tvoj nam je prijatelj pričao da ista čuda postoje na Nebeskom Anđelu, a on nam je dostupan!" Vojvoda je odmaknuo ruke od lica. 'To je nemoguće. Nemamo nikakve izglede u borbi protiv čitave flote," umorno je rekao. 121

"Nećemo napasti čitavu flotu," nastavio je njegov sin. "Samo Nebeskog Anđela. Pod okriljem noći poslat ćemo na njega veliki roj jedrilica. Ratnici će se spustiti na Nebeskog Anđela i zauzeti ga. Kad to ostvarimo, ostatak flote će biti bespomoćan. Moći ćemo izliječiti Andreu, a uz to ćemo ponovno imati u rukama onog izdajicu Robina i njegov leteći stroj." Vojvoda je pogledao sina i tužno odmahnuo glavom. "Tebi se to sve čini tako jednostavnim, ali vjerojatnost da takav iznenadni napad uspije je vrlo mala. Ne... ne mogu toliko toga staviti na kocku." "Odluka više nije na tebi, mužu moj. Izbila je pobuna. Kontrolirana pobuna. Nezadovoljne frakcije vojske prijetile su da će udružiti snage s pučanstvom. Da spriječe takav strašni događaj, plemićke su se obitelji složile da moraš napustiti prijestolje i postaviti na njega princa Darcyja kao novog Nebeskog Gospodara..." "Besmislica!" nasmijao se vojvoda. "Očito nisam jedini tko se večeras napio vina. Odlazite odavde prije nego pozovem čuvare da vas izbace." "Pozovi ih," mirno je rekao princ. Vojvoda ga je poslušao. Vrata su se otvorila i u sobu su utrčala dva stražara s mačevima. Zaustavili su se pred vojvodom. Nije prepoznao nijednog od njih. Progutao je i rekao: "Dovedite baruna Spanga... Moram razgovarati s njim..." "Barun Spang je jedan od rijetkih plemića koji su ti ostali odani," rekla je vojvodina žena. "Nedavno je umro od zadobivenih rana." Izvukla je svitak iz nabora odjeće. "Ovo je tvoja deklaracija o abdikciji. Potpiši je, molim te." Položila ju je na stol između lokvica vina. Princ mu je dodao olovku. Dugo je zurio u komad papira, a tada je ponovno napunio čašu. Otpivši gutljaj vina, uzeo je olovku i tužno rekao: "Ovo sigurno nije moja godina."

16 Vrisnula je kad su je zgrabile snažne kandže. Stvorenje je 122

imalo nevjerojatnu snagu. Istrglo joj je oružje iz ruke i grubo je bacilo na pod. Još uvijek vrišteći, čekala je Hazinijev ubojiti udarac. Odjednom je zasjala svjetlost. Ashley je odabrala ovaj trenutak da ponovno uključi rasvjetu. Sklopila je oči, jer nije mogla podnijeti pogled na Hazinija koji ju je držao. Uzalud se pokušavala sklupčati i zaštititi trbuh i grlo... Prolomio se prodorni dječji smijeh. Stisak je popustio. Jan je otvorila oči i nad sobom ugledala Mila. 'Trebala si vidjeti svoje lice..." rekao je kroz smijeh. Nešto joj je prilazilo s leđa. Okrenula se. Hodnikom im se približavao paukoliki robot, a za njim ih je dolazilo još nekoliko. Prvi je progovorio veselim Ashleynim glasom: "Hej, Jan, bila si stvarno zabavna!" Dva robota u pozadini držala su Robina za nadlaktice. Bilo je očito da je zabrinut za Jan, ali roboti mu nisu dopuštali da joj se približi. Jan se ponovno okrenula prema Milu i ustala. Pogledala ga je, nastojeći prezirom prikriti užas koji je još uvijek osjećala. "Dakle, sve je to bila šala?" upita. "Haziniji uopće nisu prodrjeli u letjelicu?" "Oh, nekolicina jest," odgovori Milo, "ali roboti su ih sve sredili. Barem se nadam." Osmijeh mu postane još zlobniji. "Gdje su Kish i Shan? Što ste im učinili?" "Nismo ih ni taknuli. Zatvoreni su u svojim soboma. Kasnije će se morati opredijeliti hoće li mi služiti kao što su služili tebi — priznajem da su mi živi sluge draži nego mehanički — ili će se preseliti na druge letjelice, gdje će se kvaliteta njihovog života znatno pogoršati. Pođimo sada u liječilište. Moram nešto obaviti prije nego se pozabavim obavještavanjem krda na drugim letjelicama o promjenama u vladi..." Jan je zabrinuto pratila Mila do najbližeg liječilišta. Robin je bio pokraj nje. Svuda oko njih stajali su roboti. Nisu još imali priliku razgovarati, ali Jan je primijetila da s obzirom na situaciju on djeluje prilično zadovoljno. Milo je euforično nabrajao kakve će sve promjene provesti u floti. "... Ne, one cmizdrave budale neće ni znati što im se dogodilo. Misle da su imah razloga buniti se protiv tebe! Od danas je lagodni život za njih gotov. Ili će raditi, ili će završiti na zemlji..." "Tako je!" hihotao je jedan od robota. "Pokazat ćemo mi 123

njima." Ashley se svakim trenom činila sve mlađom. Milo se zaustavio pred jednim od medicinskih strojeva. Kimnuo je glavom prema Robinu. "Skidaj se i upadaj unutra." "Zašto?" upita Robin. "Potpuno sam zdrav." "Hoćemo li se kladiti koliko ćeš još ostati takav? Učini što sam ti rekao!" naredi Milo. Robin je pomirljivo slegnuo ramenima i brzo svukao svoje srednjevijekovno odijelo. Dok je Ashley dahtala i stenjala preko nekoliko robota, Jan je svrnula pogled s njegovog golog tijela. Prije nego se ispružio na ležaju koji je izvirio iz medicinskog stroja, Robin je na trenutak zastao i skinuo prsten s ruke. Pružio ga je Jan. "Molim te, čuvaj ga. Kao uspomenu, ako mi se nešto dogodi." Kad ga je Jan uzela, Milo nastrpljivo reče, "Vrlo melodramatično, Robin Hoode, ali ovo je medicinski stroj, a ne pećnica." "Noć je tek počela. Siguran sam da imaš još planova za kasnije," reče Robin liježući. Dok se ležaj povlačio u unutrašnjost medicinskog stroja, Jan je zamišljeno navukla tanki zlatni prsten s malim draguljem na srednji prst. "Oh, mogao bih zamoliti Ashley da u glazbenoj biblioteci pronađe napjev 'Dolazi mlada'!" uzvikne Milo motreći njene reakcije. "Čemu sve ovo? Zašto mu to radiš?" upita Jan. "Ispričao mi je neke gluposti da mu je u glavi ugrađen umetak pomoću kojeg može u svakom trenutku upravljati letećim strojem raznijeti ga, na primjer, i nas zajedno s njim. Ne vjerujem mu." Potom glasnije doda: "Ashley, poveži se s tim strojem. Pažljivo ga pregledajte. Potraži sve što mu ne pripada - mehaničko ili biološko." "Naravno, kapetane." Čitav je postupak trajao svega nekoliko minuta. "Nema ničega," reče Ashley. "Lagao je." Medicinski stroj se počeo otvarati. Jan je sa strepnjom promatrala kako iz njega izviruje ležaj s Robinom i odahnula kad je shvatila da je živ. Prije nego je skrenula pogled s njegovog golog tijela primijetila je da mu je ožiljak na licu nestao. "Hajde, Robin Hoode, odjeni se," naredi Milo. Dok se Robin oblačio Milo ponovno progovori: "Vrijeme je 124

za poslovni razgovor. Tvoj leteći stroj ne posjeduje sustav za samouništenje, zar ne?" Robin je protrljao obraz na kojem mu je bio ožiljak, pogledao Jan i odgovorio: "Ne." "Dakle, kad bi neki od robota na silu otvorio vrata, ništa se ne bi dogodilo," nastavi Milo. "Upravo tako, ništa se neće dogoditi. Možda ćeš ući u letjelicu, ali nećeš moći u njoj letjeti. Ona sluša samo mene." "To me uopće ne čudi. Međutim, svi se kompjuterski programi mogu promijeniti. Siguran sam da su ti poznati svi kodovi koji su nužni za takvo preprogramiranje. U pravu sam, zar ne?" Robin nije odgovorio. "Ashley, počni..." naredi Milo. Jedan od robota je iznenada krenuo prema Jan. Ovio joj je pipak oko struka, privukao je k sebi i prinio joj oštricu k grlu. Ukočila se od straha. "Ne..!" poviče Robin. Milo ga je uhvatio za ruku. "Smiri se," reče. "Ništa joj se neće dogoditi, ali moraš mi obećati da ćeš mi pomoći prurediti tvoj stroj tako da ubuduće sluša samo mene. Obećaješ li? U suprotnom će Nebeski Anđeo umrijeti, a ja ću primijeniti složenije metode za stjecanje tvoje suradnje." "Laže," reče Jan, zanemarujući oštricu koja joj je stajala pred grlom. "Neće mi nauditi." "Nemoj biti previše sigurna. Osim toga, odluka možda neće biti na meni. U odsutnom bi trenutku Ashley mogla preuzeti stvari u svoje 'ruke'..." "Pusti je," promuca Robin. "Učinit ću sve što tražiš. Kunem se!" "Nisam ni sumnjao, o Robine Šervudski," nasmije se Milo. "Nikad još nisam vidio da ljubavna iskra tako jasno gori u nečijim očima. Potpuno si obuzet svojom Marion. Čim nađem vremena, provest ćemo zajedno nekoliko ugodnih sati dok me ne upoznaš sa svim čudima tvojeg stroja. Posebno me zanima oružje. Ali prije toga moram još obaviti neke hitne poslove... Ashley, isprati mladi par u Janin apartman. Mislim da žele ostati sami. Ipak, dobro ih čuvaj." "Čekaj, Milo," pozove ga Jan. "Što namjeravaš učiniti?" 125

"S vas dvoje? Za sada ništa, budete li surađivali i pristojno se ponašali." "Mislila sam na flotu... i ljude na zemlji." "Rekao sam ti što ću učiniti s flotom — uvest ću Novi Poredak. Svaki eventualni otpor ću odmah ugušiti." "Tako je!" složila se Ashley. "Ostatke stanovništva Phoenixa Dva prepuštam vlastitim snagama. Flota već danas kreće prema jugu. Vrijeme je da upoznamo protivnike na nebu nad Južnom Amerikom..." "Hoćeš li prije odlaska barem spaliti Hazinijeva gnijezda?" upita Jan. "Noćas smo sigurno spržili tisuće stvorenja; zašto dalje trošiti energiju? Osim toga, čemu to? Phoenbt Dva umire. Bolest se više ne može zaustaviti." "Paljenjem gnijezda bi uništio barem jedan izvor zaraze. Prije ili kasnije, ti će Haziniji napasti drugu zemaljsku zajednicu." "Draga moja Jan, bojim se da neću nastaviti tvoj križarski rat. Odvedi ih, Ashley." Milo je pričekao da Jan i Robin u pratnji četiri robota izađu iz liječilišta, a tad reče: "Dobro. Slijedeća stanica je kontrolna soba, gdje želim da me povežeš s razglasnim uređajima na svim letjelicama." Zadovoljno je protrljao ruke. "Bit će to vrlo ugodno iskustvo." "Ne sviđa mi se to," uvrijeđeno reče paukoliki robot. "Što?" Milo ga iznenađeno pogleda. "Mislio sam da to želiš, Ashley. Mnogo puta smo o tome razgovarali." "Ne mislim to, nego njih dvoje. Tek tako si ih pustio da ostanu sami. Znaš što će raditi." Napokon je razumio. "Oh, shvaćam." Bila je ljubomorna. Ili je mislila da je ljubomorna, budući da po njegovom sudu nije bila sposobna doživjeti prave emocije. Ali bile one lažne ili prave, ishod je isti. Znao je da ju mora oraspoložiti, pa je smirujućim glasom rekao: 'To je samo privremeno, dok iz Robina ne izvučem sve potrebne podatke. Što je njihova veza čvršća, više mogu računati na njegovu iskrenu suradnju. Kad steknem potpunu kontrolu nad njegovim letećim strojem, moći ćemo ga iskrcati." 126

"Dobro," reče Ashley. "Premda ne razumijem što će ti onaj ružni stroj kad imaš mene." "Oboje ga trebamo, Ashley, kao pomoć u situacijama koje možda nećemo moći samo tako riješiti." Nije dodao kako mu letjelica treba za osobno osiguranje. Nije znao koliko će dugo moći ovisiti o Ashley. Kad bi upravljao letećim strojem mogao bi je silom natjerati na suradnju. Osim toga, mogao bi pobjeći dogodi li se ono najgore od najgorega. "Što ćemo s Jan? Hoćemo li i nju iskrcati?" "Ne, bude li se pristojno ponašala. Za nju imam još planova." Pogledao je svoje malo tijelo i dodao: "Kad malo narastem." "Ne razumijem." "Namjeravam obnoviti fizičku vezu u kojoj sam u prijašnjoj inkarnaciji nakratko uživao s Jan Dorvin." "Oh," reče Ashley. "S obzirom na nedavne događaje, neobično si sretan," primijeti Jan kad joj se Robin nasmijan pridružio na kauču. "Zašto ne? Još sam živ i, što je još bolje, nas dvoje smo napokon ostali sami." Dodirnuo je obraz. "Šteta zbog ožiljka, doduše. Naviknuo sam se na njega." "Ja se nisam. Bio je grozan. Mnogo bolje izgledaš bez njega." Među preponama je osjećala ugodnu toplinu i zbog toga se ljutila na samu sebe. Sad nije vrijeme za takve osjećaje. "Nismo sami," rekla je razdraženo. "Roboti su ostali s druge strane vrata, ali možeš biti siguran da nas Ashley pažljivo motri." "Što onda?" Pružio je ruku prema njoj. "Dođi, sjedni kraj mene." "Ne — pođimo u kupaonicu," rekla je. Iznenađeno ju je pogledao, a tada se nasmiješio i ustao. "Bila bi mi draža spavaća soba, ali..." Kad je zatvorila vrata kupaonice i okrenula se prema Robinu, zagrlio ju je. Odgurnula ga je zanemarujući odgovore vlastitog tijela na njegovu blizinu. "Slušaj," rekla je šapatom, "ovdje nema senzora. Nisam dopustila da ih ugrade. To će se uskoro promijeniti, ali sigurna sam da ih još nisu stigli ugraditi. Za sad možemo ovdje razgovarati." 127

"Dobro. Volim te." "Ne budi blesav," rekla je, premda joj je zbog njegovih riječi čitavo tijelo zadrhtalo. "Moramo smisliti što ćemo poduzeti. Znaš što će se dogoditi čim Milo dobije od tebe sve što mu treba. Ubit će te." Još uvijek se smiješeći, Robin se leđima naslonio na umivaonik. "Voliš li ti mene? Mislim da me voliš, ali volio bih da mi to kažeš." Željela je od sveg glasa povikati da. Velika Majko, što mi se to događa, pomislila je i potreseno rekla: "Hoćeš li se, molim te, uozbiljiti?" "Ozbiljan sam." "Bit ćeš ozbiljno mrtav ako nešto ne poduzmemo! Ne znam što uopće možemo poduzeti... dok je Ashley na Milovoj strani potpuno smo bespomoćni. Imaš li ti kakvu zamisao?" Uzdahnuo je i prekrižio ruke. "Možemo samo čekati dok nam se ne ukaže neka prilika." "Prilika? Prilika za što?" "Za bijeg... ili što već," rekao je slegnuvši ramenima. "Nešto ćemo već smisliti." "No, hvala Velikoj Majci što mi je poslala takvog stratega — već sam se počela brinuti." Nasmijao se. "Previše se brineš." Jan mu je odgovorila smijehom. Unatoč prividnom beznađu, morala se prepustiti njegovom dobrom raspoloženju. Možda ipak nije sve tako loše kao što se čini. Možda on ima nešto u rukavu... Nije se opirala kad ju je ponovno zagrlio, već se prepustila osjećajima. Zadrhtala je od ugode kad je prislonio svoje usne na njene. Brzo je potisnula krivnju zbog uživanja u takvom trenutku. Poslušno je krenula za njim u spavaću sobu. Robin je legao na krevet i polako joj svukao odjeću. Zatim se i sam svukao. Ovaj puta nije maknula pogled. "Ne dodiruj me ovdje," promuko reče. "Molim te." Nježno ju je ljubio među grudi. Istog trena je prestao i naslonio se na lakat. "Ne sviđa ti se?" "Bila sam ranjena ovdje..." Prošla je prstom od grla, između grudi, do trbuha. Ruka joj je bila teška, jednako kao i čitavo tijelo. 128

Bila je umorna; tonula je u toplo, ugodno stanje polusna. Vođenje ljubavi bilo je iscrpljujuće i predivno. "Ništa se ne vidi," reče Robin. "Rana je potpuno zacijelila — izvana. Ali ja je još uvijek osjećam. Smeta me kad je diram... Hazini me ranio... Mislila sam da sam mrtva." Pogladio ju je po obrazu. "Ne misli na to. Spavaj." Krevet je zatitrao. Nebeski Anđeo je kretao. Flota odlazi prema jugu, a preživjeli stanovnici Phoenixa Dva ostaju prepušteni sudbini. I Hazinijima. "Misliš li da se Milo šalio?" upita Jan. "O čemu, zlato?" "Hazinijima... Rekao je da misli kako su svi koji su ušli u brod ubijeni." "Zar se zaista toliko bojiš tih stvorenja?" "Užasavaju me. To možeš razumijeti samo ako si vidio jednoga iz blizine. Grozno! To su ubilački strojevi... stvoreni samo da bi jeli, razmnožavali se i ubijali ljude. Živo oružje. Pomisao da se samo jedan slobodno kreće po brodu... Brrr!" Zadrhtala je. Robin položi ruku na njeno rame. "Hej, sve je u redu. Više nisi sama. Imaš mene i ja ću te uvijek štititi." Jan mu je od sveg srca željela vjerovati. Milo se borio s naletima jakog vjetra. Zbog svoje male težine bojao se da će ga prokleti vjetar podignuti i odnijeti. Jednom je već umalo pao, ali mu je paukoliki robot pružio ruku i zadržao ga. "Prebrzo idemo!" poviče. "Uspori! Uspori!" "Brzina kretanja jednaka je nuli, Milo," reče robot Carlovim monotonim glasom. Ashley se durila i čitavo jutro nije htjela razgovarati. "Kriv je taj južni vjetar; doseže brzinu od šezdeset kilometara na sat. Na rubu smo olujne fronte koja dolazi s obale." "Kriste," promrmlja Milo. Pogledao je Robina koji je danas djelovao neobično veselo. Bolje mu je da ništa ne smišlja, pomisli. "OK, otvori vrata i stani sa strane." Sumnjičavo je gledao kako Robin otvara vrata letećeg stroja i izmiče se kako mu je naredio. Milo je poslao jednog robota u letjelicu. "Dakle?" upita drugog robota. "Sigurno je," reče Carl. "Možeš ući." 129

"Ti ulaziš prvi," naredi Milo, mašući Janinim laserskim pištoljem prema Robinu. Robin ga je poslušao, a Milo se potom oprezno popeo za njim. U unutrašnjosti je bilo vrlo skučeno. I mračno. "Uključi rasvjetu," reče Milo. Robin je pritisnuo tipku na komandnoj ploči. Svjetla se nisu upalila. I sama je komanda ploča ostala zamračena. Pritisnuo je još nekoliko tipki, ali ništa se nije dogodilo. "Što ne valja?" Robin je uzdahnuo. "Mislim da se ispraznila baterija." "Što? Što si opet smislio?" Milo mu je prislonio oružje uz rebra. "Pa, ne baš baterija. Radi se o gorivoj ćeliji koja daje letjelici svu potrebnu energiju. Očito je treba napuniti. Trebao sam misliti na to... ali nikad još nisam otišao ovako daleko od naselja." "Misliš da možeš mene prevariti?" povikao je Milo i udario ga oružjem po rebrima. "Pokreni taj stroj! Znaš što će se dogodit s Jan ako ne uspiješ." Robin se okrenuo i prezirno ga pogledao. "Govorim ti istinu. Letjelica je inertna. Mrtva. Moramo obnoviti gorivu ćeliju." "Kako ćemo, molim te, obaviti taj jednostavni zadatak?" Robin slegne ramenima. 'To ne bi smjelo biti teško. U udubljenu u oplati na stražnjem kraju letjelice postoji utičnica. Reci robotima da naprave odgovarajući muški priključak i potegnu kabel odavde do najbližeg izvora energije." "Oh da, jednostavno," promrmlja Milo. "Carl, koliko ti vremena treba za to?" "Kabel moramo izvaditi iz brodskog sustava," odgovori Carl. "Dobit ćeš ga za 24 sata. Priključak mogu proizvesti za nekoliko sati, ali prvo moram dobiti sve podatke." "Super," sarkastično će Milo. "Samo mi to treba." Protekla je noć bila vrlo teška. Nakon što je Milo preko razglasa objavio svoj ultimatum, na tri su Nebeska Gospodara buknule pobune. Bilo ih je mnogo teže zaustaviti nego je očekivao. U stvari, nemiri su još uvijek tinjali na Lordu Montcalmu, pa je morao ondje poslati dodatne paukolike robote s drugih brodova. Sumnjao je da je to sve Ashleyna zasluga. Čitavo je vrijeme odbijala surađivati, a sad više ne želi ni 130

razgovarati s njim. Osjećao se ranjivim. Trebao mu je taj prokleti stroj. Smrknuto se obratio Robinu: "Dobro, dajem ti još 24 sata, ali ako nakon isteka tog vremena ne uključiš taj stroj, više neću biti ovako ugodan." Zvonjava dalekih zvona probudila je vojvodu iz nemirnog sna. Ustao je iz kreveta i teturavim hodom krenuo prema vratima. Lupio je po njima. Otvorio mu je jedan od dvojice njegovih mrzovoljnih čuvara. "Što je sada, gospodine? Želite li još vina?" "Uzbuna," prošaptao je vojvoda. Grlo mu je bilo suho i osjećao je mučninu. "Što se događa?" "Ne znam. Voss je otišao provjeriti." U tom je trenutku niz hodnik dotrčao drugi čuvar. Izgledao je potreseno. "Opkoljeni smo!" povikao je. "Tko nas je opkolio?" upita vojvoda. "Flota... Islamska Sablja i ostali... pronašli su nas!"

17 "Tvoji me Eloi očaravaju," reče Milo žvačući pravu piletinu. "Volio bih ih promatrati. I njihovo naselje, naravno." Milo je izigravao velikodušnog domaćina. Raspoloženje mu se od jutros znatno popravilo, primijetila je Jan. Pobuna na Lordu Montcalmu je potpuno ugušena, a polaganje kabla do Robinove letjelice se odvijalo prema planu. Bio je tako dobro raspoložen da je naredio robotima koji su ih čuvali da se povuku i pozvao Robina i Jan na ručak. Hranu su posluživali Kish i Shan. Jan ih je ranije posjetila i uvjerila ih da ostanu na Nebeskom Anđelu kao Milove sluge. Jer, kako je Milo primijetio, na drugim letjelicama vjerojatno ne bi dugo preživjeli. "Meni se Eloi čine odvratnima," reče Jan. "Imah su sredstva da poduzmu nešto i pomognu svijetu nakon Genetskih Ratova, ali oni su se radije zatvorili u naselje i povukli se u svoj umjetni svijet trajnog zadovoljstva." "Njihov svijet nije ništa više 'umjetni' od tvoga," veselo će 131

Milo. "Samo su uredili svoje mozgove na drugačiji način nego priroda ih genženjeri koji su stvorili Primarni Standard. Njihova verzija stvarnosti je jednako ispravna kao i tvoja. Sve je relativno, draga moja Jan; apsolutnost ne postoji. Osim toga, zar su Eloi toliko različiti od negdašnjih kršćanskih i budističkih svećenika. I jedni i drugi su se izdvojili od svijeta da bi dosegli stanje potpunog mira, 'jedinstva s bogom', nirvane ili čega već..." "Molim te, Milo, nemoj započeti još jedno od tvojih prokletih predavanja," umorno reče Jan. "Pokušavam jesti." Izraz veselja i euforije je trenutno nestao s njegovog lica, ali on nastavi govoriti Robinu: "Na prvi pogled sam stekao dojam da je tvoj stroj tek preuređena letjelica iz starih dana, ali uvjerio sam se da sam bio u krivu. To nije relikt iz Stare znanosti, već proizvod Nove znanosti. Znači li to da neke Eloie još uvijek zanima stvarni svijet; dovoljno da bi razvili novu tehniku?" Robin zatrese glavom. "Ne, nema to veze s Eloima. To su učinili kompjuteri." Ispričao im je sve što je već jednom rekao vojvodi i njegovim ljudima, o tome kako su Eloi prije nego su postali Eloi morali za sebe osigurati čuvare koji će se moći prilagođavati i izlaziti na kraj s novim, nepredvidivim prijetnjama. Zato su stvorili programe koji se sami razvijaju. "Nova tehnika... čeka u naselju, zajedno s programima sposobnim za proizvodnju." Vragolasto se nasmijao. "Leteći stroj zna gdje se nalazi naselje, zar ne?" "Zna," prizna Robin, "ali odlaskom ondje nećeš ništa postići. Programi neće surađivati." "Oh, siguran sam da bih pronašao način kako da ih nagovorim," veselo reče Milo. "Ne razumijem zašto su dopustili da odrasteš ovakav kakav jesi," uključi se Jan. "Zašto te programi nisu uništili kad su vidjeli da su pogriješili, ili te promijenili u Eloia?" "Etički Program to ne dopušta," odgovori Robin. "Etički Program?" brzo ponovi Milo. "Što je to?" "Još nešto što su Eloi stvorili prije nego su postali Eloi. Znah su da će nakon pretvorbe u Eloie izgubiti svaki smisao za etiku, pa su stvorili Etički Program." 132

"Zašto? U čemu je bit?" zbunjeno upita Milo. "Etički Program nadgleda Eloie. Pazi da ne bi zbog nekog hira ili slučajno napravili nešto čime bi naudili sebi ili drugima. Osim toga, rekao sam vam da programi još uvijek provode istraživanja. Povremeno stvaraju fetuse u eksperimentalne svrhe, pa se u tom slučaju Etički Program brine da ih unište u dvanaestom tjednu, kako su odredili Ujedinjeni Narodi..." "Ujedinjeni Narodi!" poviče Milo. "Nakon propasti Sovjetsko-Američke unije zbog raspada država članica, Uje dinjeni Narodi su naglo izgubili utjecaj. Do početka Genetskih Ratova od njih više nije bilo ni traga." Robin ga je prijekorno pogledao. "Eloi su bili bratstvo odanih znanstvenika... prije pretvorbe, naravno. Pridržavali su se starih pravila kao pitanja časti." "Ako su bih tako čestiti, zašto su izdali svijet nakon Genetskih Ratova?" upita Jan. "Mogu ti reći samo ono što sam čuo od programa," reče Robin. "Čini se da su bih toliko razočarani i obeshrabreni situacijom — moraš imati na umu da se nakon Ratova čovječanstvo našlo pred istrebljenjem zbog dizajniranih virusa — da su se odlučili povući u genetski stvorenu zemlju snova. U svakom slučaju, zbog toga sam ovakav kakav jesam. Pogreška je otkrivena tek kad sam prešao dob od dvanaest tjedana, pa je Etički Program zabranio da me unište ili me naknadno genetski promijene. Na kraju krajeva, ja nisam odabrao postati Eloi poput svih ostalih... osim zamjenskih Eloi klonova, koji su već druga priča." Milu se ta priča nije činila uvjerljivom. "Slučajno su te pustili da pređeš granicu od dvanaest tjedana? Kako bi super programi mogli načiniti tako glupu grešku? Ne, nešto tu nije u redu." Robin je slegnuo ramenima. "Ponovio sam ti ono što sam čuo. Ne mogu drukčije objasniti razlog mog postojanja." Milo je zamišljeno provukao ruku kroz ono malo kose što mu je ostalo, nasmijao se Robinu i rekao: "No, bez obzira na sve, nas dvoje možemo samo biti zahvalni što postojiš." Okrenuo se prema Jan. "Slažeš li se?" Kad je primijetila pogled u njegovim očima, Jan je osjetila 133

kao da je upravo progutala nešto vrlo ljigavo. "Želi te vidjeti." "Mene? Zašto?" upita vojvoda glumeći nezainteresiranost. "Zar nije upoznat s drastičnim promjenama mog statusa?" "Upoznat je," potišteno odgovori njegov sin, "ali odbija pregovarati s majkom. Zato što je žena, kaže. To se protivi njegovoj religiji." "A što je s tobom? Priča se da si muškarac." Princ se jedva suzdržavao. "Ne priznaje me kao pravog vladara Lorda Mordreda. Nazvao me 'dječakom' i... bogaljom." "Dakle, ja bih ponovno trebao izložiti život opasnosti i u vaše ime pregovarati s El Rashidom. Zašto bih?" Vojvoda je prekrižio ruke i sjeo. Princ pročisti grlo i oklijevajući reče: "Rekao je da će započeti masovni napad na Lorda Mordreda ako se ne vratiš na prijestolje." Vojvoda je zabacio glavu unazad i glasno se nasmijao. "Nije čudo da si došao sam. Tvoja majka vjerojatno riga vatru. No dobro, prihvaćam vašu predaju. Kasnije ću odrediti kaznu za tebe, tvoju majku i vaše sljedbenike." Ustao je. "U međuvremenu ću odletjeti na Islamsku Sablju i pokušati spasiti što se još može." Vrlo sporo, kao da u svaku kretnju ulaže svu svoju snagu, princ pogne glavu pred vojvodom i reče: "Da, oče." Kad je sat kasnije sjedio prekriženih nogu pred El Rashidom, njegov osjećaj pobjede je iščeznuo. Bilo je jasno da njegov zahtijev za ponovno postavljanje vojvode na prijestolje nema veze s altruizmom. "Baš ste jadni. Jadna budala," izjavio je El Rashid. "Niste me htjeli poslušati i sad ste sve izgubili. Rekao sam vam da zemljanca predate meni. Moji bi mučitelji iz njega izvukli sve tajne. Ali ne, vi ste se opredijelili za vlastite metode uvjeravanja. Odlučili ste sami pokoriti Nebeskog Anđela i..." "Nisam namjerno napustio flotu," upao je Vojvoda. "Kriva je oluja... razdvojila nas je..." "Tišina, naredi El Rashid. "Znam što se dogodilo. Zahvaljujući vama zemljanac je udružio snage s Nebeskim Anđelom 134

i učinio naš zadatak dvostruko težim." "Izdao me... kako sam mogao znati?" očajno reče vojvoda. "Činio se tako... pa, moja kći i on su... bio sam siguran..." Popustio je pod El Rashidovim neumoljivim pogledom. "Morat ćete se za to iskupiti," reče El Rashid. "Vrlo rado! Ali kako? Naravno, na raspolaganju su vam sva moja bogatstva, ali..." "Iskupit ćete se tako što ćete povesti napad na flotu Nebeskog Anđela. Žrtvovat ćete sebe i svoj brod i sudariti se s Nebeskim Anđelom. Time ćete nam pružiti priliku za jedriličarski napad na druge zračne brodove." "Samoubilački napad...?" prošapta vojvoda. "Što ako ja to, hmm... odbijem?" "Odmah ću vas predati u ruke mojih mučitelja. Nakon sat vremena njihove nježnosti dobit ćete bodež. Siguran sam da nećete nimalo oklijevati da si sam prerežete grlo." Vojvoda kimne i reče: "Da, shvaćam." Iz sveg je srca želio da su mu žena i sin sada na njegovom mjestu. Jan je promatrala Robinov uspavani lik i pitala se kako može mirno spavati u takvim okolnostima. Neprestano mu je ponavljala da će njegov život postati bezvrijedan čim Milo dozna sve što ga zanima, ali on joj je nakon vođenja ljubavi još jednom ponovio neka se ne brine te je ubrzo utonuo u duboki san. Ona pak nikako nije mogla zaspati, već je čitavo vrijeme tjeskobno ležala. Znala je da nije glup i da očito zna nešto što ona ne zna, ah izluđivalo ju je što joj ništa o tome ne govori... Robin je bio jednako opušten i za vrijeme doručka, kojeg im je poslužio neobično zlovoljan Kish. Kad je Kish otišao pokazao je Jan da ga slijedi u kupaonicu. Ondje joj šapnu: "Vrijeme je da nešto poduzmemo." Hvala Velikoj Majci, pomisli Jan. Nadala se samo da se Robin ne zavarava onime što je imao na umu. Ona trenutno nije vidjela nikakvog izlaza. "Što?" upita žurno. "Hajde, reci mi." "Na ovom katu postoji otvorena promatračka platforma. Znaš li na koju mislim?" Kimnula je. S nje je bacila Milovu lubanju one noći prije 135

mnogo mjeseci, kad je još imala sina. "Otiđi onamo," prošapće Robin, "ali ponašaj se normalno, kao da namjeravaš uživati u pogledu ili udahnuti svježi zrak. Pridružit ću ti se za deset minuta." "A što ćemo tada?" upita Jan prepuštajući se razočarenju koje je sve više navirale "Skočiti? Nemoj mi reći da si potajno sašio dva padobrana?" Zaljubljeno joj se nasmijao. "Bolje od toga. Tamo će nam se pridružiti Igračka — moj leteći stroj." Nade su joj naglo porasle, da bi se odmah potom ugasile. "Ali ne može! Paukoliki roboti još uvijek nisu napunili njenu energetsku ćeliju." Prije doručka je pitala Carla kako napreduju radovi i doznala da roboti još nisu položili kabel do letjelice. "Nema veze. U ćeliji ima još mnogo energije. Dovoljno za odlazak do Shangri La i nazad. Prevario sam Mila izostavivši temeljni korak potreban za njeno aktiviranje. Kreni sad..." "Čekaj!" poviče Jan. "Što ćemo dalje, ako uspijemo ući u tvoj stroj?" "Razmišljaj pozitivno. Kad uđemo," upozorio je. "Spustit ćemo se malo niže i ispaliti lasersku zraku u kontrolnu sobu i prokleti kompjuter. Zbogom Ashley." "Što je s ostalim Ashley? Na drugim letjelicama?" Slegnuo je ramenima. "Bude li potrebno, dobit će isti tretman." Privukao ju je k sebi i poljubio u usta. "Ne razumijem," reče Jan dok ju je nježno gurao prema vratima. "Kako ćeš pozvati leteći stroj da dođe do platforme?" "Odgovor na to pitanje, draga moja, je u tvojim rukama," rekao je tajanstveno. "Idi sad! Uskoro ćeš sve doznati..." Bila je sigurna da je prošlo više od deset minuta. Gdje je, pitala se tjeskobno. Još jednom se osvrnula po platformi, bojeći se da će se svakog časa oko nje stvoriti roboti... Duboko je udahnula i prisilila se ostati mirna. On zna što radi — nadala se — a ona bi trebala uživati u pogledu. Pogledala je prema tlu i ugledala bijele i žute mrlje, što je značilo da se nalaze nad poljima plijesni. Uzdahnula je sjetivši se svog velikog plana da oslobodi svijet od plijesni... kakva je budala bila. Nikad nije imala 136

šanse. Što li je Robin mislio kad je rekao da je odgovor u njenim rukama? Pogledala je svoje ruke, ali na njima nije pronašla nikakav odgovor. Pa ipak, uskoro će saznati... Kad je procijenila da je prošlo više od pola sata, uzdahnula je i vratila se u letjelicu, bojeći se da se dogodilo nešto užasno. Na putu prema svojoj sobi srela je Kisha koji se naslonio leđima na zid i pognuo glavu. Podigao je glavu i promatrao je s čudnim izrazom dok mu je prilazila. Pitala se što mu je. Zar je bolestan? Je li mu Milo nešto učinio? Osjećaj užasa je postao još jači. Prije nego je stigla zaustiti, Kish reče obrambenim tonom: "Drago mi je da sam to učinio." "Što si učinio, Kish? Je li ti dobro?" Primila ga je za rame i pogledala ga u oči. Umjesto odgovora Kish je podigao ruku i pokazao prema otvorenim vratima njene sobe. Mršteći se, Jan je požurila prema tamo. O čemu on to govori? Zar je pijan ili...? Zaustavila se na vratima. Ledena ruka je stisnula nešto u njoj. Zajecala je. Robin je ležao na leđima na sredini njene dnevne sobe. Pokraj njega je ležala kratka metalna cijev. Potrčala je k njemu, vičući njegovo ime. Kleknula je i zastenjala kad je ugledala tešku ranu na čelu. Iz dubokog je usjeka liptala krv. Bio je oko pet centimetara dug i oko tri širok. Snaga udarca morala je biti ogromna. Podigla je glavu i povikala: "Ashley! Carl! Dovedite nekoliko robota! Moramo ga hitno staviti u najbliži medicinski stroj! Čujete li!" "Da, čujem te," odgovori Ashley. "Ali odgovor je ne." "Molim?" poviče Jan, ne vjerujući onome što je čula. "Zar si poludila? Robin umire, ako već nije mrtav! Dovedi pomoć!" "Nije me briga ako umre," reče Ashley. "Volim te." Okrenula se. Kish je stajao na vratima. Lice mu je bilo bezizražajno. "Zato sam to učinio. Zbog tebe." "Ti si to učinio Robinu?" pitala je zaprepašteno. "Ali zašto?" "To sam ti upravo rekao," tiho odgovori Kish. "Zato što te volim. Nije pošteno — tek tako je došao i oduzeo mi te." Čitava se soba počela vrtjeti oko nje. Kish nije bio sposoban 137

ubiti. Bilo je to nemoguće... ali ipak se dogodilo. "Kish, nikad me nisi imao. Robin me ti nije oduzeo... Oh, nema veze. Slušaj, moraš mi pomoći da ga smjestimo u medicinski stroj. Požuri!" Pognuo je glavu. "Ne, neću." "Kish, poslušaj me!" No on je samo tiho stajao. U trenutku kad se htjela izderati na njega u sobi se pojavio Milo. Brzo im je prišao i podsmjehnuo se kad je vidio težinu Robinove ozljede. "Izgleda jako loše. S obzirom da to nisi ti učinila, pretpostavljam da je on." Pokazao je glavom prema Kishu koji je još uvijek odlučno zurio u pod. Jan kimne. "Kako je mogao?" upita Milo polako prilazeći Kishu. "Mislio sam da minervanski muškarci nisu sposobni nekoga fizički napasti." "U pravilu nisu. Ali ima izuzetaka..." Zaustavila je dah kad je vidjela što se potom dogodilo. Premda Milo nije bio ni približno okretan kao njegov original, još uvijek se kretao sa zadivljujućom brzinom. Bio je na Kishovim leđima prije nego se Minervanin snašao. Čvrsto mu je ovio noge oko struka i položio mu ruke na uši. Dok je Kish još uvijek zbunjeno pokušavao shvatiti što se događa, Milo mu je divlje zakrenuo glavu. Začuo se odvratan zvuk pucanja kostiju i Kish je pao prema naprijed, dok mu je glava ostala tako zakrivljena da se činilo kao da iznenađeno gleda Mila na svojim leđima. Milo ga je pustio tek kad se tijelo srušilo na pod. "Jedan izuzetak manje," rekao je zadovoljno i požurio prema Jan i Robinu. "Ashley, brzo dovedi robote!" "Ne!" Milo je iznenađeno trepnuo i zagledao se u strop. "Odbijaš?" "Naravno." "Mislio sam da ti se momak sviđa." "Sviđa mi se. Prekrasan je." "Zašto nam onda ne pomogneš da ga smjestimo u medicinski stoj?" "Jer ne želim da ga ona ima," razdraženo reče Ashley. Milo je pogledao Jan i pogladio ćelavu glavu. "Oh Kriste," promrmljao je. "Pomozi mi da ga podignem sami ćemo ga odnijeti u liječilište." Jan ga je spremno poslušala, kad Ashley tiho doda: "Ne." Iz 138

hodnika je doprlo udaranje metala i uskoro su tri paukolika robota ušla u sobu i zapriječila vrata. Milo ljutito poviče: "K vragu, Ashley, trebam ga! Bez njega nikad neću aktivirati njegov stroj. Bit će nam beskoristan!" "Dobro," reče Ashley. "Rekla sam ti da ti to ne treba. Imaš mene." "Kriste," ponovi Milo. Pogleda Jan i tiho reče: "Mala je kurva ljubomorna na sve — tebe, njega, a sad i na prokleti stroj." "Čula sam te!" vikne Ashley. "Nisam ljubomorna!" Robin je zastenjao. "Hvala Velikoj Majci — još je živ," poviče Jan spuštajući se kraj njega. Robin je otvorio oči, ali pogled mu je bio tup, a zjenice jako proširene. "Robine, čuješ li me?" Milo je kleknuo nasuprot Jan i potapšao ga po obrazu. "Hej, Robine, ja sam Milo! Razgovaraj sa mnom! Imam neka važna pitanja na koja mi moraš odgovoriti." Jan ga je zgrabila za ručni zglob i odgurnula mu ruku. "Da ga nisi dotaknuo, manijače!" protisnula je. Podigla je ruku i glasno rekla: "Ashley, zahtjevam da nam dopustiš da ga odnesemo u liječilište." "Još je živ, ha?" "Da... da." "Znači mogao bi preživjeti." "Da, mogao bi preživjeti čak i bez pomoći medicinskog stroja," očajno reče Jan. "Zato uopće nije bitno ako nam dopustiš da ga stavimo u njega, zar ne?" "Ako će živjeti, to neće biti ovdje," reče Ashley. Pod je odjednom zadrhtao. "Usporavamo," primijeti Milo. "Iskrcavam ga na tlo." Prije nego je Ashley završila rečenicu, roboti su krenuli prema njima. Neumoljivo su odgurnuli Jan i Mila i nagnuli se prema Robinu. Dok su ga podizali, Jan je donijela odluku. Znala je, doduše, da odluka nije na njoj. "Ako ćeš iskrcati njega, moraš ćeš i mene," reče. "Kako dobra ideja!" veselo vikne Ashley. "Bit će mi drago ostvariti je..." 139

18 Vojvoda od Providnosti je zabrinuto promatrao sivilo pred sobom. Dan je bio tmuran i iz niskih je oblaka neprestano rominjala kiša. Očekivao je da će svakog trena u oblacima stvoriti Nebeski Anđeo, i on će tada biti osuđen na smrt. Uz njegovo su prijestolje u kontrolnoj sobi stajala dva El Rashidova ratnika sa svinutim sabljama koje su im počivale na prekriženim rukama. Druga dva ratnika čuvala su glavnog teha. El Rashid im je povjerio zadatak da prisile vojvodu i njegove ljude da ostvare njegovu naredbu i zalete se Lordom Mordredom u Nebeskog Anđela. Bili su spremni umrijeti za 'slavu Alaha', rekao je El Rashid. Vojvoda je na to strastveno zamolio da ga oslobode povjerenog zadatka pozivajući se na zakone vlastite vjere koji izričito zabranjuju samoubojstvo, ali El Rashid mu je objasnio da je njegova religija pogrešna, pa stoga njeni zakoni nemaju nikakvu težinu i slobodno ih može kršiti. Osim toga, istaknuo je, kao 'nevjernik' je proklet što god da učini. Nijedno od toga nije ga ohrabrilo. Bio je usamljen. Nedostajao mu je odani savjetnik, barun Spang. Barun bi se možda dosjetio kako pobjeći iz ove zamke. Sam vojvoda nije iz nje vidio izlaz. Pogledao je prema tlu. Letjeli su nisko, tek pedesetak metara nad tlom, te je jasno vidio ruševine među ogavnim izraslinama plijesni. Prolazili su nad starim naseljem, ili čak ostacima grada, koje se sa životom posljednji puta susrelo u vrijeme Genetskih Ratova. I sa smrću... Vojvoda je zadrhtao i pokušao zazvati osjećaj optimizma. Kad mu je napokon nadošao, bio je tek slabašna nada, ali donio mu je misao da uz tako lošu vidljivost možda nikad neće pronaći flotu Nebeske Žene. Odmah se osjećao bolje. Jan je odustala od preklinjanja Ashley da promijeni mišljenje. Jedino za što se uspjela izboriti bilo je odobrenje da uzme naprtnjaču s dvije vreće za spavanje, nešto hrane, dvije mješinice s vodom i osnovnim medicinskim priborom. Sad je stajala pokraj Robina na jednom od nosača za teret i čekala da je spuste na zemlju. Milo je sve 140

promatrao. "Čini se da ozbiljno misli, malena," rekao je tužnim glasom. "Žao mi je da sve ovako završava — zajedno smo proveli zanimljive trenutke." "Pretpostavljam da se to može i tako nazvati," reče Jan. "Mogu li te zamoliti za uslugu?" Odmah je zauzeo obrambeni stav. "Što želiš? Znaš da trenutno ovdje nisam utjecajan." Pokazala je prema oružju koje mu je visilo na opasaču. "Daj mi ga. Znaš da dolje nećemo bez oružja preživjeti ni sat vremena." Razmotrio je njen zahtijev i kimnuo. "Što se mene tiče, možeš ga dobiti. Što ti kažeš, Ashley?" "Učini što god hoćeš," odgovori Ashley glasom iz kojeg je izbijala dosada. Milo pruži oružje robotu s uputama da ga preda Jan čim nosač za teret stigne na tlo. "Spuštam vas," objavi Ashley. Nosač se trznuo. Robot koji je nosio oružje hitro se popeo na nosač. Jan se jednom rukom uhvatila za rukohvat i kleknula pokraj Robina da bi drugom rukom pridržala njegovo opušteno tijelo. On je još uvijek bio u polusvjesnom stanju, i za sad nije ništa govorio. Nosač se spustio kroz otvor u vanjskoj oplati i ušao u sloj niskih oblaka. Jan i Robin su vrlo brzo pokisli do kože, ali poniranje se nastavilo. Nebeski je Anđeo lebdio na visini od oko 250 metara, pa je nosač uskoro uz jak udarac dotaknuo tlo. Robin je zastenjao. Paukoliki robot joj je predao oružje i otresitim Ashleynim glasom naredio: 'Van." "Moraš mi pomoći iznijeti Robina," reče Jan. Zajedno su iznijeli Robina i položili ga na spužvasto tlo. Robot požuri nazad u nosač. "Ashley..." pozove Jan. "Što je sad?" "Ovo," reče Jan i ispali. Paukoliki robot je cičao i pucketao dok se rušio, rasipajući plave iskre u svim smjerovima. Nosač je krenuo prema gore. Jan je znala da je to bila smiješna i uzaludna gesta, kojom je trošila male zalihe energije u laserskom pištolju, ali ipak nije požalila. Gledala je kako nosač nestaje u golemom trupu Nebeskog 141

Anđela i osjećala se jednako mala i beznačajna kao kad je kao djevojčica prvi put ugledala Lorda Panglotha nad Minervom. Druge letjelice u floti stajale su raštrkane po nebu, djelomično zaklonjene niskim oblacima. Izgledali su zlosutno i prijeteći. Uzdahnula je i osvrnula se uokolo. Na sve strane protezala su se pljesniva polja. Neprirodne nakupine gljiva izrastale su iz ostataka drveća i ruševina niskih građevina. Nekoć je to područje očito bilo naseljeno... prije Genetskih Ratova. Otprilike kilometar dalje nazirale su se velike strukture koje su u usporedbi sa svime ostalime djelovale prilično uščuvane. Možda je to bila vojna utvrda ili čak dvorac. Za sad je to bilo najbolje mjesto gdje bi se mogli skloniti. Jan je kleknula kraj Robina. "Robine, čuješ li me? Ja sam, Jan." Kapci su mu zatitrali, ali pogled je ostao tup. Izvadila je medicinski materijal iz torbe, položila mu na ranu oblog natopljen otopinom protiv bakterija i gljivica, te mu povila glavu. Znala je da mu takvim liječenjem neće puno pomoći, ali ništa drugo nije mogla napraviti. Dok je spremala stvari u naprtnjaču, krajičkom oka je spazila neku kretnju. Okrenula se i ugledala dugačke hife pokretne gljive kako pužu prema Robinu. Ustala je i ispalila u pomični sag hifa, a potom i u micelij, tijelo gljive. Bijela kružna masa nalik na veliki tanjur okrenut naopačke pocrnila je pod laserskom zrakom. Pažljivo se ogledala. Prošlo je mnogo vremena otkako je posljednji put boravila na pljesnivim poljima. Postala je nepažljiva. Ponovno je kleknula kraj Robina i rekla mu: "Robine, dragi, moraš pokušati hodati - ne mogu te nositi." Pomogla mu je sjesti, a potom podići se na noge. Teturao je i Jan ga je jedva držala da ne padne. Ispuštao je neke duboke glasove, ali Jan nije znala da li pokušava razgovarati ili se samo buni zbog nelagode. "Dođi... sad ćemo hodati... ovako..." U početku je bilo teško, no uskoro ga je uspjela nagovoriti da korača, premda bi bez njene pomoći sigurno pao. Dok ga je vodila prema dalekoj građevini, Jan se suočila s činjenicom da Robin sigurno neće preživjeti bez odgovarajuće liječničke njege. Lubanja mu je očito bila slomljena i imao je unutarnja krvarenja. Nakupljena krv će mu sve jače tlačiti mozak dok 142

se jednog dana to ne potvrdi kao kobno. Ali što može učiniti? Ništa, osim smjestiti ga u zaklon i namjestiti ga da mu bude što udobnije. A tada... čekati neizbježan kraj. Jedva se suzdržala da ne prokune Veliku Majku. Još jednom joj oduzima onoga koga voli... Iz obližnje je skupine natrulog drveća izvirio mjehur i zakotrljao se prema Robinu, privučen njegovom tjelesnom toplinom. Bezlična, mliječno bijela kugla imala je promjer oko jedan metar — bila je premala da ih proguta, ali mogla ih je paralizirati bodljama. Jan je nanišanila na njega. Zapaljivi plinovi unutar membrane su eksplodirali uz jak bljesak, ostavljajući u zraku oštri miris. Jan je zabrinuto provjerila razinu energije u laserskom pištolju. Uskoro će biti beskoristan. ... Što nakon Robinove smrti? Mogla se jedino pokušati probiti kroz pljesniva polja u nadi da će naići na neko naselje. Mogućnost da će uspijeti bez oružja bila je vrlo mala, ali morat će ipak pokušati. Lagano se nasmiješila. Što je Milo govorio o tome da je priroda uredila ljude tako da su 'skloni optimizmu' čak i kad se nađu u bezizlaznoj situaciji? Ona je živi dokaz da je to točno. Milo je s iskrenim žaljenjem promatrao kako Jan odlazi s Nebeskog Anđela. Dok je kasnije hodao prema kontrolnoj sobi, pokušao je razmotriti svoje osjećaje prema njoj. Zaključio je da želi biti pokraj nje, ne samo zato što je namjeravao obnoviti s njom spolnu vezu kad odraste, već zato što mu je ona bila jedina veza s prethodnim životom. Bila mu je uporište u svoj zbunjenosti i sumnji koju je osjećao otkako se probudio u dječačkom tijelu. Svjesno se prisiljavao da ustraje, ali povremeno je osjećao da će se njegov identitet jednostavno raspasti i razići se u svim smjerovima. Krivo je to dječje tijelo. Ne radi se samo o tragovima Simonovih sjećanja koji su još uvijek odjekivali u njegovom umu, već i o samom tijelu. Hormonalni sustav djeteta iskrivljavao je svijest odraslog čovjeka nametnutu dječjem mozgu. To se očitovalo na razne načine. Na primjer, čak se i sad morao odupirati iskušenju da raširi ruke i potrči niz hodnik vičući brmm, brmm, brmm... Što će od njegovog originalnog ega opstati do vremena kad napokon odraste? Koliko će se Mila Haza izbrisati pod utjecajem tih snažnih prirodnih sila koje bujaju u mladome tijelu? Može li zadržati 143

kontrolu sve dok mu se tijelo i um ponovno ne usklade...? "Isuse Kriste!" izjavio je. Sjetio se još jednog razloga zašto je žalio zbog Janinog protjerivanja — nedostajala mu je majka. Kad je Milo ušao u kontrolnu sobu, Carl ga je obavijestio: "Milo, na radaru smo opazili pet zračnih brodova koji nam se približavaju iz smjera jugozapada." Milo je automatski promotrio nebo, ali ništa još nije mogao vidjeti. "Flota... flota s juga koju je Robin spominjao. Kad ćemo je susresti?" "Kreću se vrlo sporo," odgovori Carl, "brzinom od 65 kilometara na sat. Ostanemo li na ovom mjestu, susrest ćemo je u 10.50..." Tada se na Milovo nezadovoljstvo u razgovor uplela Ashley: "Presretnimo ih!" "Ashley, mislim da bi bilo bolje pričekati da flota dođe k nama," mirno reče Milo. "Nemaju radare, pa se možemo sakriti u oblak dok nam se ne približe, a tada ih iznenaditi. To je mnogo zabavnije, nije li?" "Da, valjda," nerado se složila. Oboje se pretvaramo u djecu, ogorčeno je pomislio. Samo što ona nazaduje mnogo brže. Čeznutljivo je pomislio na Robinovu letjelicu koja je beskorisno počivala na palubi. Kad bitka završi vidjet će hoće li ga Ashley pustiti da uđe u nju i poigra se s upravljačkim uređajima. To mu se baš nije činilo vjerojatnim... Napokon su se približili građevini. Putovanje se nakon susreta s mjehurom nastavilo bez opasnosti. Hodajući, Jan se pitala što li je Robin mislio kad je rekao da se ključ za pozivanje letećeg stroja nalazi 'u njenim rukama'. Naizmjence je promotrila obje ruke. Odjednom opazi prsten koji joj je Robin dao. Je li na to mislio? "Robine, zar se o tome radi? Je li stvar u prstenu?" upita uzbuđeno. Zaustavila ga je i okrenula ga prema sebi, držeći ga čvrsto za ramena. "Je li stvar u prstenu?" ponovi, ali on je samo nastavio tupo zuriti u nju. Polako ga je posjela, skinula prsten i pomno ga promotrila. Izgledao je kao običan prsten. Pokušala je pritisnuti mali dijamant i skočila od uzbuđenja kad se on utisnuo u zlatni pojas i glasno škhocnuo. Zaista se radi o prstenu! Puna nade pogledala je prema nebu, gdje je Nebeski Anđeo lebdio među niskim oblacima. 144

Očekivala je da će Robinov leteći stroj svakog časa pojuriti prema njoj... Prošlo je nekoliko beskrajnih minuta, ali stroj se nije pojavio. Pritisnula je dijamant još nekoliko puta i napokon odustala. "Toliko o čudima," promrmljala je pomažući Robinu da ustane. Robin joj je očito poklonio najobičniji prsten — prsten s prevelikim ležištem za dijamant. Hodajući dalje Jan je neprestano za svaki slučaj pogledavala prema nebu, ali znala je da se hvata za slamku. Nametnulo joj se pitanje zašto flota nije krenula dalje. Je li Ashley smislila još jednu okrutnu igaru? Hoće li pričekati da ona i Robin stignu do skloništa, a tada ih u posljednjem trenutku pogoditi laserom? Takvo nešto se od nje moglo očekivati. Pred samim ulazom u veliku trošnu građevinu s olakšanjem je primijetila da kiša prestaje. Oblaci su se počeli razilaziti. Odjednom je shvatila da su ona i Robin sada lakši cilj, te ga je još brže pogurala dalje. "Ovo je besmisleno," reče vojvoda ne obraćajući se nikome posebno. "Vjerojatno smo se mimoišli, a da ih nismo ni primijetili. Nebeski Anđeo i njena flota su možda već stotine kilometara južno od nas." "Ukoliko su krenuli," upozori ga glavni teh. "Ali moguće je da još uvijek stoje nad gradom gdje smo ih ranije sreli, a u tom slučaju ćemo do njih stići tek za sedam sati." "Oh, krasno," promrmlja vojvoda. Nedugo potom glavni teh je izvijestio: "Naoblaka se kida..." "Još nam samo to treba," tiho doda vojvoda, da bi odmah potom glasno uzviknuo: "Oh, Bože!" Jan je isprva pomislila da je zvuk koji čuje grmljavina. Tupi je prasak odjeknuo širokom dolinom u kojoj je ležalo staro naselje. Kad je odjeknuo ponovno, znala je da to nije grmljavina, već topovska paljba... Podigla je pogled. Prešli su već više od pola kilometra puta, ali su tek izašli ispod Nebeskog Anđela koji je napola skriven u oblacima lebdio nad njima. Primijetila je da se zvuk njegovih mlaznica promijenio. To je značilo da se mlaznice više ne koriste za 145

održavanje zračnog broda na mjestu, već za guranje. Da, Nebeski je Anđeo krenuo prema naprijed i počeo se pomalo spuštati. Ponovno je odjeknula topovska paljba... Što se događa? Jan je zaustavila Robina i zagledala se u daleki niz brežuljaka koji su na jugu zatvarali široku dolinu. Ondje je medu oblacima spazila golemi obris Nebeskog Gospodara, za kojim je slijedio još jedan. Nebeski Anđeo se okretao da ih presretne, a ostale su ga letjelice u floti slijedile. Tirkizne su laserske zrake već osvjetljavale nebo, ali Jan je iz iskustva znala da uz takvu naoblaku i na tako velikoj udaljenosti ne mogu biti učinkovite. Na horizontu se pojavio još jedan Nebeski Gospodar. Bila ih je čitava flota! Flota koju je Robin spominjao? Odjednom je shvatila da su ona i Robin izloženi na otvorenom prostoru, te ga je ponovno žurno povela prema velikoj pukotini u zidu građevine. Ušli su unutra i našli se u prostranom, ravnom području prepunom pljesnivih ostataka brojnih vozila. Vojnih, pretpostavljala je. Sklonili su se u sjenu na mjestu gdje su se nekoć vjerojatno nalazila ulazna vrata. Posjela je Robina i naslonila ga leđima uz zid, te je s oružjem u ruci krenula istražiti okolinu. Oprezno se ogledavala. Nalazili su se u širokom, tamnom hodniku. Sa stropa nisu vrebale podmukle vrste gljiva poput mutiranih oligospora. Na kraju hodnika primijetila je prigušenu svjetlost. Krenula je prema tamo, primijetivši da hoda po staklenoj prašini. Pod nogama joj je škripalo dok je koračala. Hodik je završavao na visokom balkonu. Unutrašnjost zgrade bila je mnogo veća nego se izvana činilo, jer su je graditelji ukopali duboko u zemlju. Dio krova se urušio, a stup svjetla koji je prodirao kroz rupu osvjetljavao je veliki, prazni prostor. Balkon na kojem je Jan stajala bio je tek jedan od mnogih koji su stršali prema unutrašnjosti. Neki su popustili pred gljivama i sad su razbijeni ležali na tlu. Na tlu prekrivenom urušenim kamenjem isticala su se tri velika, kružna, prazna bazena. Prema stupovima u njihovom središtu Jan je zaključila da su to nekoć bili vodoskoci. Svi katovi što su se uzdizali i spuštali od balkona gdje je stajala bili su povezani kružnim oknom za dizalo i dugačkim, strmim stepeništima. Jan je pretpostavljala da su stepenice nekoć bile pokretne. Oko čitave 146

zgrade ovijala se staza blagog nagiba, po kojoj se također moglo prelaziti s kata na kat. Pitala se čemu je ta zgrada služila — očito se ipak nije radilo o vojnoj uvtrdi. Vratila se do Robina, provjerila je li mu dobro, i izašla iz građevine vidjeti što se događa na nebu. "Svi zmajevi su poletjeli, gospodine!" reče glavni teh. Vojvoda je ukočeno kimnuo glavom. Ovaj put je, za promjenu, iskreno želio biti na jednom od njih. Kad je opazio Nebeskog Anđela i njegovu flotu što se nadvila nad dolinu, oklijevajući je naredio promjenu kursa. Nije imao izbora, jer je muslimanski ratnik s njegove desne strane odmah podigao sablju, a ta se gesta mogla protumačiti na samo jedan način. Primili su već nekoliko pogodaka laserom, ali oblak ih je još uvijek štitio. Oplata je mjestimice probijena i bilo je već žrtava, ah sve su mlaznice ostale neoštećene i nigdje nisu plamtjeli veći požari. Za sada. Od Nebeskog Anđela ih je dijelilo još dva kilometra, a oni na njemu su očito naslutili njihovu namjeru da se zalete u njega, jer se Nebeski Anđeo počeo podizati pod oštrim kutom. Sve letjelice u floti Nebeskog Anđela usmjerile su projektile, topove i lasere prema Lordu Mordredu, zanemarujući ostatak El Rashidove flote. "Pazite!" viknuo je netko. Ali bilo je već kasno. Laserska zraka široka sedam do deset centimetara, jer se djelomično raspršila na kišnim kapima u oblaku, već se opružila čitavom duljinom kontrolne sobe. Nikoga nije pogodila, ali je u stražnjem kraju kontrolne sobe udarila u elektronsku opremu i izazvala jaku eksploziju. Dim se proširio prostorijom. Još oko pola kilometra, suznih je očiju primijetio vojvoda. Unatoč brzini kojom se Nebeski Anđeo podizao, putanja Lorda Mordreda sijekla je njegovu i sudar je bio neizbježan. Udarit će u bok Nebeskog Anđela... Slijedio je snažni udarac koji je vojvodu umalo zbacio sa stolca. Na njegovo zadovoljstvo, oba su ratnika izgubila ravnotežu i teško pala. "Požar u četvrtoj plinskoj komori!" kriknu glavni teh. Četvrta komora! Vojvoda se pokušavao sjetiti dodiruje U se ta komora s još nekom ispunjenom vodikom umjesto helijem. Naglo su gubili visinu. Nije više bilo nade da će udariti u Nebeskog Anđela. 147

"Zaboravite napad! Spustite nas, brzo!" naredio je. "Ne!" poviče ratnik s njegove desne strane, onaj koji je govorio francuski. "Nastavite! Nastavite!" vikao je podižući sablju prema vojvodi. Letjelica se zatresla od još snažnijeg udara kad je planula još jedna komora s vodikom. Kad je udarni val oborio El Rashidove ratnike, vojvoda nije oklijevao. Izvukao je mah bodež koji je sakrio da bi si njime u posljednjem trenutku oduzeo život — radije nego da pogine u paklu — i bacio se na muslimana sa svoje desne strane vičući tehovima: "Ubijte ih!" Jan je s nevjericom promatrala starog Nebeskog Gospodara kako izgara pod paljbom lasera. Prva je planula prednja plinska komora. Vatreni jezici su se širili oplatom dok se nisu spojili u golemu buktinju. Po čitavom trupu su se mjestimice s užarene oplate u zrak uzdizali jarki plamenovi. Planula je i druga plinska komora, bliže sredini letjelice. Ostavljajući za sobom vatreni trag, umirući je zračni brod prošao ispod Nebeskog Anđela iz kojeg su laserske zrake još uvijek gađale njegov osakaćeni trup. Prizor ju je tako zapanjio da u prvi tren nije ni shvatila da zapaljeni Nebeski Gospodar pada ravno prema njenom utočištu.

19 Čak je i Milo bio zaprepašten razmjerima razaranja. Po čitavoj su dolini ležale zapaljene olupine. Nijedan zračni brod iz strane flote nije uspio umaći. Svaka je Ashley odabrala svoju žrtvu i progonila je do smrti. Pokraj olupina srušenih letjelica viorili su bezbrojni ostaci zmajeva. Nekoliko se ratnika u svoj toj gužvi uspjelo spustiti zmajevima na palubu Ashleynih letjelica — Milo više nije o njima razmišljao kao o svojima — ali bilo ih je premalo da bi predstavljah pravu prijetnju te su ih roboti brzo svladah. Okrenuo se prema ekranima na kojima su se nizah prizori s tla. Mnogo ljudi je preživjelo. Pojedinačno su ih u grupama bježali s usijanih Nebeskih Gospodara koji su im bili dom od rođenja. Kako čudno za njih mora biti naći se odjednom na zemlji, pomish Milo. I 148

kako strašno u ovakvim okolnostima. Odjeća im je bila rastrgana, mnogi su pretrpjeli teške opekotine. Ovi drugi neće dugo preživjeti, čak i ako im Ashley dopuste da žive. Za sad još nisu nikoga pokušale pogoditi laserima. "Nemoj mi reći da počinješ pokazivati znakove milosti, Ashley. Dolje još ima živih ljudi," reče. "Sviđa mi se gledati ih ovako prestrašene i lude. Osim toga, nemam više energije. Ne želim uključiti lasere prije nego se energetske zalihe potpuno obnove." "No da, danas si stvarno Ma vrijedna djevojčica. Što ćemo sada, ih je to bolje ne pitati?" "Iskrcat ću stanovništvo ovdje dolje. Obični su nametnici. Ne trebaju nam." "Zar baš sve stanovnike?" uznemireno upita. "Ispraznit ćeš čitavu flotu?" Zamisao ga nije privlačila. Kakva je korist od toga što je na vlasti ako se Ashley riješi svih podanika? "Da, do posljednjega." "Čuj, nemoj s time prenagliti. Razmisli još malo." "Razmislila sam. Iskrcavam ih," odlučno će Ashley. "Molim te, učini mi uslugu i odgodi to još malo, hoćeš li?" preklinjao je. "Zašto?" sumnjičavo upita Ashley. "Ashley, budi razumna. Što ćeš postići protjerivanjem svih ljudi? Zadrži bar neke od njih. Za zabavu." "Zabavu?" "Oni te zabavljaju, zar ne? Kasnije možemo smisliti druge igre za njih — nove igre. Osim toga, meni je osobno jako stalo do toga da ih zadržiš bar nekoliko." "Zašto?" "Trebat će mi žensko društvo." "Ja sam žena," istaknula je. "Naravno da jesi," reče Milo birajući riječi. "Ah mislio sam na žensko meso. Moraš priznati da time oskudijevaš. Znaš kakve sam planove imao za Jan. S obzirom da su nju izbacila, trebat će mi zamjena. Možda čak više od jedne, kad bolje razmislim. Dopusti mi da pođem u trgovački obilazak flote prije negoh počneš izbacivati putnike." 149

Nakon duge stanke Ashley odgovori: "Ok." Milo s velikim olakšanjem nastavi: "Dobro, ah odgodimo sve do sutra. Htio bih se maknuti što dalje od ovog područja prije nego krenem preskakivati s broda na brod." "Dobro," složila se ponovno. Nedugo potom flota je krenula prema jugu. Milo je zamišljeno stajao u kontrolnoj sobi i zurio u stupove dima što se se podizah iz doline. "Zbogom, Jan," prošaptao je. Ipak se nije radilo o vojnoj utvrdi, već o velikom trgovačkom centru. Pod istim su krovom bili okupljeni nizovi raznovrsnih dućana. Jan je to zaključila kad se povukla dublje u građevinu dok je zračna bitka bila na vrhuncu. Golema letjelica koja se prva zapalila proletjela je iznad građevine, ostavljajući za sobom vatreni trag, i srušila se nekoliko kilometara dalje. Jan je promatrala divovsku vatrenu loptu u kojoj je letjelica izgarala i pitala se može li itko preživjeti taj pakao. I na drugim su zračnim brodovima pod svjetlima lasera buknuli požari, te se nebo osulo brojnim zmajevima i padobranima. Kad se jedan od zmajeva spustio nedaleko od nje, Jan je odlučila uvesti Robina dublje u sigurnost zgrade. Krenuli su niz stazu koja je kružila oko zgrade. Premda su se sva stakla na izlozima odavno raspala, na policama je u svim dućanima još uvijek stajala roba, odnosno u većini slučaja ostaci robe. Zašto trgovine nisu opljačane, pitala se. Možda je to mjesto poznato kao izvorište bolesti... Zadrhtala je od same pomisli, ali sjetila se da je preživjela dugotrajni boravak u gradu Nebeskog Tornja, zloglasnom sjedištu zaraze. Nedugo potom pronašla je prvo tijelo. Isprva joj se učinilo da pred njom na stazi leži svežanj tkanine, no kad je prišla bliže ugledala je bijele kosti. Zaustavila se nekoliko metara od njih, mršteći se. To nije mogao biti jedan od prvotnih stanovnika — njihovi su se kosturi odavno pretvorili u prašinu. Ne, kosti su sigurno pripadale nekome tko je kasnije posjetio grad. Po rđavom oružju s dugom cijevi koje je ležalo kraj leša zaključila je da se radilo o pljačkašu. Ali što ga je ubilo? Glad? Bolest..? Pošto je posjela Robina na stazu i obrisala mu slinu s brade, prišla je ostacima i vrhom čizme površno razgrnula raspadnutu 150

odjeću. Tijelo je ležalo licem prema dolje. Povukla je kukuljicu s lubanje i sagnula se da je pomnije pregleda pri slaboj svjetlosti. Odahnula je s olakšanjem. Na potiljku je ugledala malu rupu, a kad je prevrnula lubanju i s druge je strane, odmah iznad očiju, pronašla odgovarajući par. Pljačkaša nije ubila bolest, već laser. Podigla je Robina i krenula dalje, ali nakon nekoliko koraka naišla je na još tri hrpe odjeće i kostiju. Površno ih je pregledala i otkrila da svi leže licem prema dolje. Činilo se kao da ih netko ubio s leđa dok su žurili prema stazi. Jesu li stradali u sukobu različitih frakcija u njihovoj bandi? Ali pljačkaši nemaju lasere... Niz leševa se nastavljao. Jan se namrštila. Ako pljačkaše nisu ubili drugi pljačkaši, što ih je ubilo? Prigušeni tutanj se razlio dolinom, ušao u praznu građevinu i u njoj odjeknuo. Još jedan Nebeski Gospodar je umirao. "Dobar dan! Nećete li ući i pogledati što vam nudimo?" Jan je prestrašeno ustuknula. Brzo se okrenula i umalo ispustila Robina. Glas je dopirao iz dućana kraj kojeg su upravo prolazili. U njegovoj je mračnoj unutrašnjosti primijetila kretanje, te se uskoro pred njom pojavila nasmijana gola žena. Iza nje su slijedile još četiri. Prva žena se nekoliko puta okrenula. "Prekrasno, zar ne? To je dio nove linije iz glavnog grada mode, Melbournea u Australiji. Načinjen je od posljednjeg dostignuća u razvoju biotkanine, kao i svi ostali modeli iz Melbournea..." Žena se izmaknula i pokazala četiri žene poredane iza nje. Jan je zapanjeno zurila u pet golih žena, dok su joj se u glavi nizala pitanja. Tko su one? Što rade ovdje? Zašto su gole? I o čemu, u ime Velike Majke, govore? "... Molim vas, uđite i isprobajte nešto i sami. Možda ovaj model koji ja nosim? Za unikat je cijena vrlo razumna — samo dvadesetosam tisuća dolara. Dobit ćete i besplatnu čašu najboljeg japanskog pjenušca..." "Da, uđite!" dodale su ostale žene. Jan se napokon vratio glas. 'Tko... tko ste vi?" Žena je zanemarila njeno pitanje. "Pravi dojam o ljepoti ovih modela steći ćete tek kad ih odjene prava, živa osoba. Temperatura vašeg tijela utječe na bakterije i daje začuđujuće rezultate..." 151

Jan je primijetila još nešto čudno na ženama. Nisu imale pupak. Nisu prave, rekla je u sebi. To su roboti. Posve naravni roboti koji još uvijek rade nakon svih tih godina. Automatski su se uključili zbog njene prisutnosti. Energiju vjerojatno dobivaju iz solarnih ploča na krovu. Ako je tako, tad bi i drugi uređaji mogli oživjeti... "... Bio-tkanina se također prilagođava vanjskoj temperaturi i mijenja se kako bi vam osigurala najveću udobnost svako vrijeme..." Jan je prišla prvoj ženi i primijetila da joj je 'tkivo' ispjegano od starosti. Zagledala se u robotove privlačne oči i rekla: "Možeš li me vidjeti?" "... Tkanina zahtjeva vrlo malo njege — treba je samo redovito jednom tjedno namočiti u destiliranu vodu..." Nije dobila odgovor. Program im je vrlo primitivan, zaključila je. Oprezno je kažiprstom dotaknula robotovu nadlakticu. Prst nije naišao na otpor već je utonuo u tkivo nalik ljudskome. S gađenjem je povukla ruku. U robotovoj je ruci na tom mjestu ostala udubina. "... Naravno, tkanina se ne može zaprljati. Nebiološke tvari se odbacuju, a biološke konzumiraju." Jan je shvatila da roboti govore o nekim starim haljinama koje su odavno istrunule. Roboti su bih krojačke lutke. Lutke koje su hodale i govorile. Ta ju je misao iz nekog razloga rastužila i poželjela je pobjeći što dalje od njih. Okrenula se i požurila iz dućana. Pratio ju je robotov glas: "Žao nam je što ne možete dulje ostati. Navratite ponovno kad nađete vremena. Mi smo uvijek ovdje." Jan je uspravila Robina na noge primijetivši usput da je za njenog boravka u dućanu ispraznio mjehur. Postao je dijete, shvatila je. Udarac u glavu je inteligentnog, snažnog mladića pretvorio u bespomoćno dijete. Kako smo svi krhki, pomislila je, pitajući se je U Robinov um trajno oštećen ih on još uvijek može postati normalan. U svakom slučaju, sigurno neće ozdraviti bez odgovarajućeg liječenja, a ona mu ga ne može pružiti. Na putu prema dolje Jan je razgledavala dućane pokraj kojih su prolazili očekujući da će njihova prisutnost probuditi još kojeg robota. Čitavim putem obraćah su joj se govorni automati sa snimljenim glasom, pozivajući je da uđe i razgleda njihovu ponudu, 152

ah robota više nije bilo. U međuvremenu je naišla na još dva leša i ponovno se zapitala što se ovdje dogodilo prije mnogo godina. Napokon su prošli pokraj trgovine u kojoj je primijetila nešto poznato. Zaustavila je Robina i zavirila u dućan. Na policama su stajali nizovi samostrijela. Bih su mnogo složenije izvedbe nego oni koje su imah u Minervi, ah bila je sigurna da su to samostrijeli. Prišla je polici i podigla jedan od njih. Bio je dobro uščuvan i činilo se da još radi. Čudila se zašto su ljudi iz Stare znanosti prodavali takvo primitivno oružje kad su imali puške i lasere. Osvrnula se po dućanu. Na drugim su policama stajali snopovi ribičkih štapova i nizovi dugačkih, uskih traka od materijala sličnog plastici, s metalnim cipelama pričvršćenim na sredini. To ju je samo još više zbunilo. Pronašla je strijele pokraj trošnog blagajničkog stola, spremila ih nekohko u naprtnjaču i s još dvije u ruci se vratila na stazu gdje je s naporom napela samostrijel. Mehanizam je bio krut, ah sve ostalo se činilo u redu. "Da vidimo radi li ovo," rekla je Robinu. Bila je sretna što ponovno ima samostrijel. Ipak neće biti potpuno bespomoćna kad se naboj u laserskom pištolju potroši. Namjestila je strijelu, naciljala visoko iznad rukohvata uz stazu i čvrsto stisnuvši samostrijel uz rame povukla okidač. Samostrijel se oštro trznuo i izbacio strijelu u zrak. Okrenula se i nasmijala Robinu. "Radi!" Ali on je samo sjedio i zurio u prazno. "Pažnja! Ostanite gdje jeste," oglasio se grubi muški glas. Jan je pogledala oko sebe. Stazom je prema njoj žurila metalna kugla promjera oko pola metra. Kretala se kroz zrak metar do metar i pol nad tlom i lagano se podizala i spuštala. Jan je primijetila različite senzore koji su titrali na njoj i laser smješten postrance. "Položite ukradenu robu na tlo i podignite ruke. Poslušajte upute i ništa vam se neće dogoditi. Pokušate li pobjeći bit ćete onesposobljeni." Od kugle ju je dijelilo još četrdesetak metara. Shvatila je da je to neka vrsta automatskog sigurnosnog uređaja, koji još uvijek radi jednako kao i roboti. Žurno je čučnula i položila samostrijel na stazu upravo u trenutku kad je kugla aktivirala laser. Zraka je zasjala nekohko centimetara nad njenom glavom. Jan je odjednom shvatila što se dogodilo mrtvim pljačkašima. Vojvoda od Providnosti je prokleo kad mu je ozhjeđena noga 153

popustila pod njim i srušila ga u ljigavi, smrdljivi sloj gljiva. "Jeste li dobro, gospodine?" upita glavni teh žureći se da mu pomogne. "Pamtim i bolja vremena, Lamont," reče. "Što misliš, jesmo li daleko?" "Ne može biti dalje od pola kilometra, gospodine," odgovori glavni teh. Razgovarali su o velikoj građevini prema kojoj su krenuli kako bi u njoj potražili zaklon. Držali su je na oku još od slijetanja, ali nedavno su ušli u neku vrstu male šume gdje su im pogled zaklanjale bolesne izrasline gljiva pričvršćene na deblima mrtvog drveća. Uz vojvodu je hodalo još pet ljudi. Dvojica su bih tehovi, a trojica naoružani vojnici. Znali su da sigurno nisu jedini preživjeh tragediju Lorda Mordreda, ali zasad još nisu nikoga sreli. Znah su i da je mnogo ljudi umrlo zajedno s Nebeskim Gospodarem. Svi robovi, bez sumnje, s obzirom da oni nisu imali pravo posjedovati padobran. Sigurno je bilo žrtava i među plemićima te slobodnim građanima, jer su se obje klase odavno odrekle prava na padobran. Posjedovanje padobrana su proglasile znakom moralne slabosti te su od njihovih kupola sašili odjeću. Vojvoda od Providnosti se nije opterećivao takvim zamislima, već je pohranio padobrane na različitim mjestima Lorda Mordreda, pa tako i ispod prijestolja u kontrolnoj sobi. Međutim, stradah su čak i oni koji su imah padobrane, jer nisu uspjeh na vrijeme izaći iz zapaljenog Nebeskog Gospodara. Vojvoda je imao sreće što se našao u kontrolnoj sobi, iz koje je mogao brzo izaći pošto je prastari eksplozivni naboj na jednom od izlaza za nuždu za čudo radio. Sam skok je bio užasan. Nakon trenutnog olakšanja kad mu se padobran otvorio (kako je sretan u tom trenutku bio što je redovito davao padobrane na provjeru) slijedilo je užasno, beskrajno poniranje među zapaljenim trunjem što je padalo s Nebeskog Gospodara. Očekivao je da će mu kupola svaki tren planuti. Vidio je druge koji su doživjeli takvu sudbinu; projurili su kraj njega s zapaljenim i beskorisnim padobranima... vrišteći. Sletio je u sklisku masu plijesni i umalo se onesvijestio od bola kad mu se desna noga i skrenula pod težinom tijela. Nedaleko od njega sletio je glavni teh koji je skočio neposredno za njim, te su 154

zajedno promatrah polako umiranje Lorda Mordreda. Vojvoda je pratio kako se vehka oplata polako urušava pod vatrom koja je divljala od pramca do krme, svjestan da pred njime umire sve što je voho. U strašnom je požaru izgubio svoje bogatstvo, obitelj, podanike... čitav svoj svijet. A za sve su krivi prokleti El Rashid... i onaj izdajnik Robin. Dok se probijao kroz debelu masu gljiva prema ruševinama građevine u koju se još jedino mogao skloniti, zakleo se sam sebi da će, sretne li ijednog od njih, njegova osveta biti strašna.

20 Jan se zakotrljala niz stazu i izvukla laserski pištolj ispod pojasa. Kugla joj se približila. Ponovno je aktivirala laser i još jednom promašila. U zraku se osjećao opori miris spaljene prašine. Jan nije imala vremena provjeriti je li Robin dobro. Nanišanila je kuglu nadajući se da je u pištolju ostalo još dovoljno naboja. "Pozor! Pozor! Sustav nije ispravan... Molimo vas da napustite područje..." Pogođena laserskom zrakom, kugla je zatitrala senzorima i zaustavila se dva metra pred Jan, ljuljajući se. Jan je još jednom pritisnula okidač, ali zraka se ovaj put nije pojavila. Oružje se ispraznilo. "Pažnja!" glasno nastavi kugla. "Sustav je u kvaru!" U tom je trenutku pala. Snažno je udarila u stazu — očito je bila vrlo teška — i zabila se nekoliko centimetara u njenu površinu. Zacrvčala je i mnogo ugodnijim glasom nastavila: "Ovaj sigurnosni uređaj nabavljen je besplatno ljubaznošću tvrtke Coca-Cola. Međutim, tvrtka Coca-Cola ne preuzima odgovornost za pravne tužbe podignute zbog postupaka ovog sustava u obavljanju njegovih programskih dužnosti. Hvala, i zapamtite — Uvijek s ledom, uvijek Coca-Cola!" Napokon je prestala pištati i potpuno se smirila. Jan je oprezno sjela. Kugla se nije pomakla. Okrenula se i pogledala Robina. Činilo se na nije ozlijeđen, ali i dalje je tupo zurio pred sebe. Polako je ustala, očiju prikovanih na kugli i spremna 155

reagirati na najmanji pokret. Kao konačni test je prišla samostrijelu i podigla ga. Kugla se nije pomakla, pa je napokon bila sigurna da ju je uništila. "Odjednom mi se ovo mjesto ne čini sigurnim," rekla je Robinu napinjući samostrijel. "Možda u blizini ima još ludih robota. Logično bi bilo vratiti samostrijel na policu, ali to je jedino oružje koje imamo. Što ti misliš?" Robin, naravno, nije odgovorio. Uzdahnula je. Namjestila je strijelu u samostrijel, zakočila je i učvrstila oružje na naprtnjaču. "Dođi," pozvala je i podigla Robina na noge. "Mislim da nam je najbolje smjestiti se negdje blizu ulaza. Za svaki slučaj, jer možda ćemo morati pobjeći." Povela je Robina nazad stazom kojom su došli, neprestano se ogledavajući u strahu da će se pojaviti još koja smrtonosna kugla. Nisu naišli ni na jednu, a najgori dio puta bio je prolazak pokraj trgovine s odjećom gdje su ih dočekali roboti-lutke. Jan u njihovom društvu osjećala vrlo nelagodno. Laknulo joj je kad su stigli do vrata, ali olakšanje je kratko trajalo. Bila je potpuno nespremna kad su dvojica muškaraca iskočila iz sjenovitog predvorja. Obojica su imali puške. Jedan od njih zabio je kundak u Janin želudac. Dok je padala i borila se za dah, krajičkom oka je primijetila kako drugi čovjek kundakom udara Robina po glavi. Pokušala je vrisnuti, ali nije mogla. Velika Majko, sad su ga sigurno ubili! Spustila se na koljena i ruke, uzalud se trudeći da udahne. Čula je da se Robin srušio kraj nje, a potom joj je netko izvukao samostrijel iz torbe. Teška čizma ju je udarila u rebra i okrenula na leđa. Privukla je koljena k trbuhu i ostala tako ležati. Osjećala se kao da na njoj leži velika stijena. Još uvijek nije mogla disati i oko nje se sve vrtilo. Vidik joj je zaklonio pognuti lik. Bio je odjeven u crno kožno odijelo i crni ogrtač. Nasmiješio joj se, a potom je pogledao Robina i izraz lica mu se promijenio. Pogledao ga je s nevjericom koja se pretvorila u bijes, i izvukao ispod pojasa srebrni bodež obliven krvlju... Premda joj se lice iskrivilo od napora da udahne, Vojvoda od Providnosti je odmah primijetio da je djevojka prekrasna. Potom je skrenuo pažnju na njenog pratioca, kojeg su njegovi ljudi prevrnuli 156

na leđa. Prepoznao ga je unatoč zavojima i izvukao bodež. "No, nakon svih kušnji koje mi je nametnuo, Bog mi je na kraju izručio barem jednog uzročnika moje nevolje!" Udario je Robina nogom. Mladić je zastenjao, ali nije otvorio oči. Krv mu je tekla ispod zavoja oko glave. "Probudi se, proklet bio!" poviče vojvoda. "Probudi se da te mogu zaklati!" "Ne!" s naporom vikne djevojka. Govorila je Amerikanom. "Ostavite ga na miru... ozlijeđen je... umrijet će." "To svakako hoće, draga moja," nastavi vojvoda njenim jezikom. "Jer ja ću ga ubiti." "Ne... ne dirajte ga!" Djevojka se dovukla do Robina i zaštitila ga svojim tijelom. Prekrasnim tijelom, primijetio je vojvoda kad joj se tunika podigla i otkrila bedra, te je na trenutak u njegovim osjećajima požuda nadvladala ljutnju. "Makni se od njega," reče joj. "Moram s tvojim... prijateljem... izravnati račune." U tom je trenutku mladić zastenjao i otvorio oči. "Žedan... tako sam žedan..." Djevojka se iznenađeno odmaknula od njega. "Robine! Ponovno si progovorio! Oh, hvala Velikoj Majci...!" Vojvoda se sagnuo, uhvatio djevojku za rame i odgurnuo je od Robina. Podlo mu se nasmijao. "Hej, Robine! Sjećaš li me se?" Robin se namrštio i primio se za glavu gdje mu je kroz zavoj probijala krv. "Moja glava... boli me." "To me ne čudi," reče vojvoda i mahne mu bodežom pred licem. Djevojka ga je pokušala ponovno zaštititi, ali nije se mogla istrgnuti iz ruku jednog od njegovih pratilaca. "Pitao sam te, Robine, da li me se sjećaš?" "Da... Vi ste vojvoda. Vojvoda od Providnosti." Namrštio se i osvrnuo. "Što mi se dogodilo? Gdje smo?" Pogledao je Jan. 'Tko si ti? Poznata si mi, ali... Bože, kako sam žedan." "Robine, zar me se ne sjećaš?" očajno poviče djevojka. Nije odgovorio, već je ponovno dodirnuo glavu rukom i zastenjao. "Imaš li vode?" upita je vojvoda. Kimnula je. "Daj mu je. Ne želim da umre od žeđi prije nego ga ubijem." Kimnuo je muškarcu da je pusti i pomno je motrio dok je vadila mješinicu s vodom iz torbe što ju je nosila na leđima. Kad je kleknula kraj 157

Robina i primijela mu mješinicu k ustima, vojvoda reče: "To je dobro pitanje... tko si ti?" Djevojka ga je nakratko promotrila. "Ime mi je... Melissa." "Melissa?" ponovi vojvoda, primijetivši njeno oklijevanje. Pomnije joj je promotrio tijelo. "No, Melissa, kako si stigla ovdje? I, što je još važnije, kako je on stigao ovdje. Posljednji put kad sam ga vidio sletio je u svom paklenskom letećem stroju na palubu Nebeskog Anđela. Što se dogodilo? Je li Nebeska Žena odbila njegovu ponudu da radi za nju? Što se dogodilo njegovom stroju? Je li u blizini?" Djevojka je odmaknula mješinicu od Robinovih ustiju, premda je on očito još htio piti, i pogledala vojvodu. "Stroj je još uvijek na Nebeskom Anđelu. Nebeska Žena više ne postoji. Ubio ju je paukoliki robot... isti robot koji je umalo ubio Robina. Nebeski Anđeo, njegovi paukoliki roboti i ostatak flote su sad pod kontrolom kompjutera. Kompjuter je lud... zao." Vojvoda je zamišljeno gladio bradu, pitajući se što je od toga istina. Prema onome što je čuo o pothvatima Nebeske Žene, današnje krvoproliće nije bilo tipično za nju. "Kako ste se vas dvoje našli ovdje dolje?" upita. "Komjuter nas je oboje protjerao i iskrcao nas tamo na polju. Hodali smo dovdje. Ovo se činilo kao jedino logično mjesto gdje smo mogli krenuti." Posljednji dio njenog odgovora je sigurno istinit, pomislio je. On i njegovi ljudi također su se odmah uputili prema velikoj utvrdi. Odjednom se sjetio da će i ostali preživjeli doći na istu zamisao. Ne samo preživjeli s njegove letjelice, već i sa svih ostalih, uključujući i El Rashidovu. Okrenuo se i rekao jednom ratniku: "Izađi van i sakrij se negdje, te promatraj što se tamo događa. Bojim se da bi nam se ostali mogli pridružiti." Čovjek je pognuo glavu i žurno otišao. Vojvoda se ponovno okrenuo prema djevojci, koja je u međuvremenu ustala i stala nasuprot njega. Bila je visoka kao i on. "Dakle, na zemlju vas je iskrcao ludi kompjuter koji je ubio Nebesku Ženu i umalo ubio Robina? To je vrlo milostivo od kompjutera koji je danas uništio tisuće života." "Kompjuter se ponaša hirovito," reče djevojka. "Rekla sam vam da je lud." 158

"Je li? Kakav je bio tvoj položaj na Nebeskom Anđelu?" "Moj položaj...?" oklijevala je. "Bila sam... hmm, osobna služavka Nebeske Žene. Služila sam joj još otkako sam u Minervi dosegla dob kad se počinje raditi." "Minervanka si?" "Da, i ponosim se time." Vojvoda je ponovno pogledao Robina. Mladić je djelovao bolesno, zbunjeno i prestrašeno. Kakva suprotnost objesnom, samouvjerenom pijetliću koji je sletio na Lorda Mordreda. Neće biti zabavno ubiti tu ljudsku olupinu. Odlučio je pustiti ga da se malo oporavi — ako upoće može — prije nego mu se osveti. Obratio se djevojci: "Kako se zvala ta mrtva Nebeska Žena?" "Jan Dorvin," brzo je odgovorila i zadrhtala. Robin je tiho zastenjao i privukao vojvodinu pažnju. Mrštio se, kao da se pokušava nečega prisjetiti. "Robine, sjećaš li se čega u vezi s Jan Dorvin?" "Ne mogu se sjetiti... ničega. Tako me boli glava." Glas mu je bio snažniji. Voda mu je pomogla. "Sjećaš se mene. Sjećaš se Lorda Mordreda. Sjećaš se Andree..." "Da... Andrea. Gdje je ona?" Vojvoda nije htio o tome razmišljati. "Sjećaš li se da si odletio u svom stroju na Nebeskog Anđela? Ondje si sigurno sreo Nebesku Ženu, tu jan Dorvin. Ponudio si joj svoje usluge, kao i meni." "Sjećam se Andree... Lorda Mordreda... vašeg sina... dvoboja... Andree... i ničega više..." "No, Robine, bit će mi veliko zadovoljstvo obnoviti tvoje uspomene... kad se malo oporaviš." Začuli su se koraci. Vojvoda se brzo okrenuo. Vratio se glavni teh koji je otišao istražiti zgradu. "Gospodine, mislim da ovo ipak nije utvrda." "Nije," odlučno reče djevojka. 'To je veliki trgovački centar. Dolje se nalaze tisuće različitih trgovina." "Jesi li sigurna?" razočarano će vojvoda. "Obišla sam nekoliko donjih katova. Sigurna sam." 159

"Ima li oružja?" Pokazala je prema samostrijelu u ruci jednog muškarca. "Mnogo ovakvog, ali ništa drugo. Međutim, nisam obišla čitavu zgradu, nego samo nekoliko donjih katova. Gore se uopće nisam penjala." "Nema ni hrane, pretpostavljam." "Vidjela sam neke konzerve u trgovinama, ali ne želim ni pomisliti što je u njima nakon tolikih godina koje su prošle." Vojvoda je zamišljeno kimnuo. "Čudi me da mjesto nije opljačkano. Što misliš, je li poznato kao izvorište bolesti?" "I ja sam isto pomislila, i moguće je da jest. Ona rupa na krovu izgledao kao da ju je probio projektil. Prema onome što znam o Genetskim Ratovima, svi projektili bili su puni virusa." "Da," složi se vojvoda. Mjesto je sad vjerojatno sigurno. "Međutim, otkrila sam drugi razlog zašto su trgovine netaknute," nastavi djevojka. "Kad sam uzela samostrijel, aktivirala sam sigurnosni uređaj. Umalo me ubio. Mislim da sam ga uništila, ali možda on nije bio jedini. Zbog toga sam se vratila ovdje gore." Ponovno su se začuli koraci, ovaj puta ubrzani. Čovjek kojeg je vojvoda poslao na stražu vraćao se trčeći. "Što se dogodilo?" vikne mu vojvoda. "Skupina ljudi ide u ovom smjeru, gospodine. Upravo izlaze s pljesnivog polja. Stići će za desetak minuta. Nabrojao sam ih dvadeset, ali moglo bi ih biti i više. Nose oružje. Puške... sablje... sjekire." "Jesu li te vidjeli?" "Siguran sam da nisu, gospodine." "Nadajmo se da je tako. Element iznenađenja je jedina prednost koju imamo." Osvrnuo se uokolo i obratio trojici ratnika: "Sakrijte se, ali odaberite mjesta s kojeg možete pucati po širokom prostoru." Sagnuo se i podignuo samostrijel, provjerio je li napet i upitao: "Imaš li još strijela?" Djevojka je kimnula i pokazala prema torbi. Vojvoda je izvukao snop strijela i gurnuo ih pod opasač. "Odvedite Robina i Melissu," rekao je nenaoružanom glavnom tehu i dvojici mlađih tehova te im pokazao prema obližnjem dućanu. "Sakrijte se, i 160

nemojte ispustiti ni glasa." Dok su oni ispunjavali njegovu naredbu, vojvoda se hitro sakrio iza ukrašenog stupa. Još jednom je provjerio samostrijel, te se naslonio leđima na stup i čekao. Nije polagao puno nade u sretni ishod. Tri puške i samostrijel protiv dvadeset naoružanih ljudi. El Rashidovih ljudi? Moguće. Možda je među njima i sam El Rashid. Vojvoda je žarko žudio za tim da mu se pruži mogućnost ispaliti strijelu u glavu arogantne budale, ali Bog mu je danas već predao u ruke jednog od njegovih neprijatelja. Bilo je previše očekivati da će mu predati i drugoga. Širokim ulaznim tunelom odzvanjali su brojni koraci. S prstom spremnim na okidaču samostrijela, napeto je čekao promjenu zvuka po kojoj će znati da su pridošlice izašle iz tunela. Čekaj. Ne još... čekaj... sad! Okrenuo se, spustio se na koljeno i prislonio kundak samostrijela na rame. "Pucajte!" vikne svojim ljudima. U trenutku prije nego je pritisnuo okidač prepoznao je neka od iznenađenih lica u skupini. "Ne... ne pucajte!" očajno poviče. Puške nisu zapucale. Njegovi su ih ljudi također prepoznali. Vojvoda je ustao i polako krenuo prema dvoje ljudi na čelu skupine koja je još izvirala iz tunela. "Pozdravljam vas, mila djeco," rekao je usiljenim glasom. Pric Darcy i princeza Andrea, umrljani prljavštinom s pljesnivog polja, s nevjericom su zurili u njega. Krupni ratnik iza njih je tiho prozborio: "Sveta Marijo... pa to je vojvoda!" "Oče..." počeo je princ Darcy i zašutio. Andrea ga je u tišini promatrala preostalim zdravim okom. Vojvoda podine ruke. "Ne, molim vas, obustavite povike sreće i zahvalnosti. Ne morate mi reći kako ste sretni što me vidite živog i zdravog — u mome srcu ja to i predobro znam." Darcy je progutao slinu i rekao: "Naravno da sam... da smo sretni što si živ, oče... ali kako si uspio umaći? Bili smo sigurni da si poginuo u Lordu Mordredu." "Umalo jesam. No, uspjeli smo svladati proklete El Rashidove ljude i raznijeti izlaz za nuždu u kontrolnoj sobi. Kako ste vi uspjeli preživeti? I svi ovi ljudi koji vas prate?" 161

"Čim je Lord Mordred primio prve pogotke laserom, ukrcali smo se u jedrilicu i poletjeli," odgovori Darcy. Vojvoda je promotrio tijela koja su se gurala iza njegovog sina i kćeri. Vidio je samo muškarce, i to isključivo ratnike. "Ah, a moja draga žena... je li vam se ona pridružila?" "Majka je odbila napustiti Nebeskog Gospodara," hladno reče Andrea. "Rekla je da će radije umrijeti s Lordom Mordredom nego postati prokleti crv." "Oh!" reče vojvoda. "Kakva šteta." Duboko je udahnuo. "Ali život ide dalje, unatoč takvim teškim okolnostima." Pogledao je Darcyja. "S obzirom da ste imali jedrilicu, a ipak ste ovdje, pretpostavljam da vas je srušio Nebeski Anđeo, ili možda neka druga letjelica od te proklete Nebeske Žene?" "Jednom smo pogođeni laserom," odgovori Darcy. "U glavnoj je kabini planuo požar i dignuo mnogo dima, ali uspjeli smo ga ugasiti. Namjeravali smo odletjeli što dalje od ovih polja opustošenih gljivama i to nam je gotovo uspjelo. Flota Nebeske Žene krenula je prema jugu, a mi smo se uputili prema sjeveru ... i naletjeli ravno na El Rashidove snage." Zatresao je glavom. "El Rashidove snageT srneteno upita Vojvoda. "Pa sigurno je malo njegovih ljudi preživjelo tragediju? Islamska Sablja je izgorila i srušila se kao i sve druge letjelice." "Pala je na zemlju, ali na njoj gotovo da i nije bilo vatre. Leži razbijena u podnožju onih brežuljaka koji sa sjevera zatvaraju dolinu. Vatra je nije bitno oštetila. Očito su plinske komore na Islamskoj Sablji još uvijek većinom sadržale helij. Oko olupine smo spazili mnogo ljudi, a nad njom su letjela jata jedrilica. Otvorili su vatru na nas i prisilili nas da se okrenemo. Nismo više mogli postići potrebnu visinu i spustili smo se nedaleko odavde... točno u sredinu jedne goleme nakupine odvratnih gljiva." Andrea se stresla. "Užasno. Bilo je tamo i nekih stvorova..." "Znam," reče vojvoda prisjećajući se bliskog susreta s nečim što je izgledalo kao lopta načinjena od ljigavog klupka bijelih glista. "Postat će još gore," reče Darcy. "Iz zraka smo vidjeli nekoliko čudnih stvorenja kako žure prema dolini. Velikih. Privukao ih je miris smrti. Spazili smo i jednog gmaza koji od glave do repa 162

mjeri barem petnaest metara. Odlučili smo se ovdje skloniti dok ne završi gozba." "Da, mudar izbor," složio se vojvoda. "Moramo utvrditi ovaj ulaz najbolje što možemo, i potražiti ostale. Sigurno nije jedini u tako velikoj zgradi. Sreća je da ste sa sobom doveli toliko ratnika. Sad imamo šanse, dok prije..." Slegnuo je ramenima i nasmiješio im se. "Ali najprije ću vam pokazati nešto što će makar malo ublažiti bol koju vam je nanio ovaj najcrniji dan." Okrenuo se prema glavnom tehu koji je upravo izlazio iz dućana. "Dovedi nam zarobljenike!" Princ Darcy se namrštio. "Zarobljenike? Tko...?" "Vidjet ćeš," odgovori vojvoda uz smiješak. Kad je Andrea između dvojice tehova ugledala Robina, ispustila je neki zvuk između dahtaja i zmijskog siktanja. I Darcy je bio zapanjen. "Izdajnik... ovdje? Ali kako...?" "Oh, imam ja svojih metoda," s uživanjem reče vojvoda. "Andrea? Jesi li to ti?" Robin je prepoznao Andreu. Smiješak mu se polako proširio licem. Bilo mu je drago što je vidi. Unatoč ljutnji, vojvoda ga je u ovom trenutku žalio. Andrea je žurila prema njemu podižući ruku. Njena je namjera bila jasna. Upravo kad ga se spremala udariti, djevojka se istrgnula iz ruku glavnog teha i uhvatila Andreinu ruku. "Nemoj!" povikala je. "Zar ne vidiš da je ozlijeđen?" Andrea je povukla ruku i zagledala se u djevojku. "A tko si pak ti?" Vojvoda je brzo istupio prema njima. "Ona je s Nebeskog Anđela, mačkice. Bivša služavka Nebeske Žene, Jan Dorvin, za koju tvrdi da je mrtva." "Zaista? To je dobra vijest. Bit će mi užitak kazniti njenu služavku zbog nedostatka poštovanja prema meni... ah to može pričekati." Ponovno se okrenula Robinu, koji je zbunjeno treptao i gledao je. "Dakle, Robinu su podrezali krila, ha? A ja ću mu podrezati još nešto." "Andrea," rekao je tiho. "Ne razumijem što se događa... zašto smo ovdje? Što se dogodilo s tvojim... okom?" Andrea mu je okrenula leđa. "Balcombe!" poviče. Iz skupine je istupio teško naoružani ratnik. "Da, vaše veličanstvo?" "Naredi svojim ljudima da svuku ovog bijednika. Tada mu 163

zavežite ruke za balkonsku ogradu..." "Ne!" poviče djevojka. Krenula je prema Andrei, ali glavni teh ju je uhvatio i zaustavio. Balcombe, kojeg se vojvoda nejasno sjećao kao vojnog narednika što ga je jednom ili dvaput sreo, upitno je pogledao princa. Nakon kratke stanke Darcy je kimnuo. "Učini što je rekla." Balcombe je kimnuo dvojici ratnika, te oni krenu naprijed. "Ne!" krikne djevojka, otimajući se. Andrea je pogledala nju, a zatim Balcombea. "Zavežite je i omamite." "Da, vaša visosti," nesigurno reče Balcombe. "Što ćemo upotrijebiti kao užad?" "Ne znam!" poviče Andrea. "Upotrijebite vaše opasače ako ne možete pronaći ništa bolje." Upotrijebili su opasače. Vojvoda je napokon shvatio Andreine namjere. "Draga," rekao je Andrei, "znam kako se osjećaš. I ja sam planirao osvetiti se tom izdajniku, ali pogledaj ga. Njegova ga je ozljeda potpuno onesposobila. Nije nikakvo zadovoljstvo srediti ga u ovakvom stanju. Pričekaj dok se malo ne oporavi, kao što sam ja namjeravao." Andrea nije obraćala pažnju. Izvukla je bodež i proučila mu oštricu. "Nije baš oštar, ah nema veze." Robin je sjedio naslonjen leđima na ogradu i s rukama zavezanim za rukohvat iznad glave. Još uvijek je izgledao potpuno zbunjen, jer očito nije mogao shvatiti što mu se događa i koji je tome razlog. Djevojka se, unatoč remenima kojima su je sputali, divlje otimala iz ruku dvojice tehova. Grubi je udarac prigušio zvukove koje je ispuštala, ali vojvoda ih je prepoznao kao krikove. Andrea je stala nad Robina i neko ga vrijeme promatrala. "Uhvatite ga za noge i raširite ih," naredila je dvojici ratnika. Oni su je poslušali. Andrea je kleknula između Robinovih nogu. "Andrea...?" zbunjeno reče Robin. Lijevom mu je rukom podigla mošnju i sa smirenim izrazom lica započela svoj krvavi posao. Oštrica je bila tupa i operacija je beskrajno trajala. Nakon nekog vremena vojvoda se svladan mučninom okrenuo na drugu stranu. Dok su mu u ušima odzvanjali Robinovi krikovi, zagledao se 164

u svinuti svod na kojem je zjapila rupa i razmislio o naravi svoje kćeri. Mogao je očekivati da će tako postupiti, mislio je. Tako je slična svojoj majci.

21 Iz dugačkog zavrnutog reda blijedih, zbunjenih ljudi sa bijednim zavežljajima u rukama u kojima su nosili svu svoju imovinu, izdvojio se jedan čovjek i uputio prema Milu. Ispod poderanog je ogrtača izvukao kratki metalni štap sa zašiljenim vrhom. Nijedan od paukolikih robota koji su nadgledali repinu nije se ni pomaknuo da bi zaštitio Mila. Čak su i dva robota koja su ga navodno čuvala mirno stajala kao da se ništa ne događa. "Zaustavite ga!" poviče Milo, ah roboti se nisu ni pomakli. Dijelilo ih je još samo nekoliko metara. Čovjek je kriknuo i potrčao. Drugi su se ljudi zaustavili i sa očitim zadovoljstvom promatrah što se događa. Neki su ga poticah i ohrabrivali. "Zaustavite ga!" ponovi Milo drhtavim glasom. Počeo je uzmicati, ali nije više imao kamo... Još malo. Činilo mu se kao da je vrijeme stalo. Imao je priliku proučiti svaku pojedinost na čovjekovom licu zgrčenom od bijesa. Podignuo je ruku da se obrani od udarca improviziranim oružjem, ah znao je da je snažno građeni muškarac u prednosti. Znao je da će umrijeti. Ponovno. U posljednjem je trenutku jedan od robota iznenada živnuo i istupio naprijed pružajući istovremeno nogu koja je završavala oštricom. Čovjek nije imao vremena reagirati. Natrčao je ravno na nogu i nabio se na oštricu. Moment sile mu je bio takav da je robotova noga prošla kroz njega. Zadrhtao je i zahripao. Zašiljeni kraj metalnog štapa zaustavio se nekoliko centimetara od Milove podignute ruke. Oči umirućeg čovjeka prikovale su se na Milovima. Još uvijek ih je ispunjavala mržnja. Pokušao je baciti štap na Mila, ali u njemu više nije bilo snage, te štap pade na tlo. Iz ustiju mu je navalila krv i napokon je umro. Paukoliki robot je izvukao oštricu, puštajući tijelo da padne. 165

"Dobro sam te prestašila, ha?" upita Ashley preko robota. Dabome da jesi, balavice prokleta, u sebi je odgovorio Milo. Srce mu je divljački tuklo. Među ljudima se prolomiše povici negodovanja i razočaranja, a nekoliko je muškaraca čak pokušalo napustiti red. Ovaj su put roboti pravovremeno reagirah' i zapriječili im prolaz. Pouzdanje mu se brzo vratilo, te Milo viknu: "Hajde, krenite! Svi u košaru za teret! Vaš novi dom vas čeka!" Dok su roboti poticali gomilu da krene, jedna žena poviče: "Ubojico! Sve ćeš nas ubiti! Ne možemo živjeti na tlu! Svi ćemo umrijeti!" "Ne krivite mene, gospođo. To nije moja zamisao," odgovorio je. "Pokoran sam zamislima kompjuterskog programa jednako kao i vi. Smatrajte se sretnima što vas nismo iskrcali u onoj pljesnivoj dolini kako je Ashley prvotno naumila. Pod vama je čisto područje sa više naseljenih mjesta udaljenih nekoliko dana hoda. Ujedinite se i porazite ih. Bit će vas dovoljno, zaboga..." Ah vjerovao je da će se prognanici sa različitih Nebeskih Gospodara prije međusobno zaratiti nego se ujediniti kako bi preživjeli na tlu. Jer takva je priroda čovjeka. Košara za teret je bila puna. Roboti su zatvorili vrata na njoj, te se ona sa svojim živim teretom počela spuštati prema tlu. Isti prizor zbivao se i u drugim prostorijama za teret na Mhisnom Lahoru, kao i na u svim prostorijama za teret na drugim Nebeskim Gospodarima. Uz izuzetak Lorda Montcalma. Bio je to još jedan uznemirujući događaj. Ashleyin program koji je upravljao Lordom Montcalmom nije se složio s odlukom Ashley 1 da protjera sve Nebeske Ljude. Ashley s Montcalma je željela zadržati svoje stanovništvo i to iz razloga kojeg je Milo naveo Ashley 1; bili su joj izvor zabave. Dvije su se Ashley bučno posvadile i Milo se bojao da bi svađa mogla završiti zračnom bitkom između Nebeskog Anđela i Lorda Montcalma, čiji bi ishod vjerojatno bio obostrano uništenje. Uvjerio je Ashley 1 da se smiri i kriza je svladana. U svakom slučaju, bilo je gusto. Bio je to loš znak. Vrlo loš znak. Ashleyini programi su pokazivah nove znakove zastranjivanja. Ashley na Lordu Montcalmu bila je posljednja načinjena kopija. Kako je čeznuo za tim da uništi 166

njen bio-softver, ah znao je da takvo što nije moguće izvesti. Što će se dogoditi? Hoće li Ashleyna svijest s vremenom jednostavno izblijediti? Nadao se tome. Tad bi imao posla još samo s Carlom. Ah bojao se da će Ashley, prije nego postanu bezopasni elektronski i kemijski uzorci, u samrtnom ludilu učiniti nešto strašno i povesti ga sa sobom u zaborav... Milov je zlokobni tok misli iznenada prekinut kad je u smrknutoj gomili ljudi ugledao poznato lice. U pratnji dva robota prišao je bhže rulji. Zaustavio se na sigurnoj udaljenosti i povikao: "Hej, Benny! Sjećaš li me se?" Čovjek se okrenuo, iznenađen što čuje svoje ime. Namrštio se. "Poznajemo se?" upita Mila. "Oh, da, Benny. Dobro se poznajemo. Nekoć smo radili zajedno. Ja sam radio, a ti se me nadgledao. Mene i druge robove. Bio sam staklarski hodač. Na Lordu Panglothu. Usput, kako je bivši gospodar Bannion?" "Odavno je umro," odgovori Benny dok su mu se oči sumnjičavo suzile. "Nije se mogao prilagoditi promjeni prehrane. Ah odakle ga ti poznaješ?" "Rekao sam ti — bio sam staklarski hodač." "Ne sjećam te se. Osim toga, premlad si da bi bio staklarski hodač." Milo se glasno nasmijao. "Ja sam Milo, Benny." "Milo? Nisi ti Milo, ti si obično prokleto dijete. Osim toga, čuo sam da je Milo poginuo na tlu." "Da, poginuo je, ali ja sam ipak, manje ih više, Milo. Njegov sam... pa, klon je prilično dobar opis. Znaš što je klon, zar ne?" Benny je očito znao, jer mu se u očima pojavila panika. "Sigurno primjećuješ sličnost, Benny, čak i u ovoj dobi." Pogladio je proćelavu glavu. "Ah, da, vidim da si počeo. Zajedno smo proživjeli lijepe trenutke, zar ne Benny? Sjećaš li se kad si prerezao Janin sigurnosni konop?" Benny je ustuknuo jedan korak i nervozno progutao. "Kriste, ti si zaista Milo," promucao je. "Ne brini, neću te ozlijediti. Napokon, da nije bilo tebe, nikada ne bih upoznao Jan. Sjećaš li se dana kad si je doveo u 167

robovsku četvrt i dao je jadnom starom Buncheru?" "Da... Uvijek ću se toga sjećati. Ta nam je prokletnica donijela nesreću. Njenim dolaskom na palubu sve se počelo mijenjati... i otišlo je k vragu. Kad samo pomislim kako mi je malo nedostajalo da je ubijem... Da jesam, sve bi još uvijek bilo po starom." "Molim te, Benny, ne govori tako o mojoj majci," reče Milo uz osmijeh. "Tvojoj majci.?" "Mojoj majci. I da, Jan je poslužila kao svojevrsni katalizator, ali vjerujem da bi Lord Pangloth i bez nje stigao do jednako tužnog završetka. Rđa se proširila i prije njenog dolaska..." Paluba se zatresla kad se prazna košara za teret vratila u svoje ležište. Paukoliki roboti su ponovno počeli gurati ljude da krenu prema naprijed. Milo se nasmijao. "Eto, Benny, sad moraš krenuti. Puno sreće na zemlji." Benny ga je bezizražajno pogledao i krenuo. Milo je ostao na mjestu, promatrajući ljude koji su prolazili. Minutu kasnije glasno je rekao: "Eno obećavajućeg kandidata." "Gdje je?" upita Ashley preko robota koji mu je stajao uz bok. Milo je pokazao rukom. "Ona s dugom crnom kosom." "Ona? Mršava je." "Uhranit ćemo je. Mogu li je imati ili ne?" "Da... valjda možeš..." Robot se odgegao do djevojke, uhvatio je za nadlakticu i izvukao iz reda. Djevojka je prestrašeno zaječala i ispustila svežanj sa svojim stvarima iz ruku. Dvoje ljudi — muškarac i žena — pokušali su je slijediti, ali robot im je zapriječio put. "Hej! Kamo je vodite?" poviče čovjek. "Ostavite je!" Robot ju je doveo pred Mila, koji ju je brzo promotrio. Lijepa koža, duge noge, male grudi, ali ne možeš imati sve. Da, premršava je, ali to je bilo obilježje svih nebeskih ljudi. Hrana se već godinama mogla nabaviti samo u ograničenim količinama. "Kako se zoveš?" upita je Milo. Ona je prestrašeno zurila u Mila. Bilo joj je oko šesnaest godina. Drhtavim glasom je odgovorila: "Tyra." 168

"Ono su tvoji roditelji?" Pogledala je prema paru koji je još uvijek uzalud pokušavao proći kraj robota i kimnula. Milo je odšetao prema njima. "Ovo je vaš sretan dan," rekao je. "Odlučio sam vam spasiti kći." Oni su ga zbunjeno pogledali. "O čemu to govoriš?" zajeca žena. "Pusti je, molim te!" "Zar niste čuli što sam rekao? Odlučio sam vam spasiti kći. Ostaje u zraku, sa mnom. Ne mislite li da je to bolje za nju nego da s vama dijeli nesigurnu sudbinu na tlu?" Izmijenili su zabrinute poglede, a tada muškarac reče: "Naša kći ide s nama. Iskušat će sreću na tlu, kao i mi. S nama." Milo je zatresao glavom. "Ja ne raspravljam s vama o tome, već vas samo obaviještavam. Tyra ostaje sa mnom. Sad se oprostite od nje i ukrcajte se u teretnu košaru." "Ne!" kriknula je žena i pokušala zaobići robota pred sobom. Paukoliki robot ju je zadržao. "Zašto? Zašto nam je uzimate?" "Mislim da bi to trebalo biti očito," odgovori Milo uz prepreden osmijeh. S nevjericom su zurili u njega. "Ah... ali ti si tek dječak," reče žena. "Trenutno jesam, ali brzo se razvijam," nasmije se Milo. "Oprostite se od Tyre i idite." Još jednom su pokušali zaobići robota. Ovaj put ih je robot zgrabio i grubo gurnuo unazad. Odlazeći su zazivah Tvrino ime. Tyra je počela vrištati, te se Milo vratio do nje. "Smiri se, Tyra," umirivao ju je, smiješeći se. "Sve će biti u redu. Kad me bolje upoznaš, shvatit ćeš da sam vrlo draga osoba." Obratio se Ashley: "Odvedi je do helikoptera, vraćamo se na Nebeskog Anđela. Što je prije počnem odgajati, to bolje." Zvijer je postojanje započela kao fetus muškog afričkog slona. Kad joj je bilo tek nekoliko sati, jedna je genženjerka počela mijenjati njenu DNA. Genženjerka je radila po striktnim uputama koje je dobila od milijardera Olivera Hudsona Mlađeg, njenog poslodavca. Hudson Mladi bio je opsjednut naseljavanjem svog prostranog imanja nasilnim i opasnim stvorenjima koja su užasavala i plašila njegove prijatelje dok su ga pratili u lovu. Odlučio je da će 169

ova prinova biti nešto posebno... i izuzetno opasno. Genženjerka je na fetusu radila punih četrdesetosam sati, a tada ga je smjestila u umjetnu maternicu koja je bitno ubrzala njegovo gestacijsko razdoblje. Deset dana kasnije Zvijer je rođena. Težila je 130 kilograma. Kad ju je Hudson Mlađi ugledao u njenom toru, bio je zadovoljan. Čak je i u tako mladoj dobi izgledala impresivno, a kad dosegne punu težinu od četiri tone, bit će nevjerojatna! Promatrajući Zvijer kako napada, ubija i jede mladu kozu, Hudson Mlađi je odlučio zaslužnu genženjerku nagraditi posebnom nagradom. Ratnici koji su sačinjavali El Rashidovu malu vojsku bili su u lošem stanju. Većina ih je još bila u stanju šoka zbog uništenja Islamske Sablje. Izgubili su jedini dom kog su poznavali. Što je još gore, mnogi su izgubili žene, djecu i rodbinu, a svi su izgubili prijatelje. A sada su se, u tom omamljenom stanju, morali probijati kroz opustošenu dolinu kako bi se njihov voda mogao osvetiti nevjernicima. U posljednjih dvadeset četiri sata, otakako su napustili olupinu Islamske Sablje, njihovi su redovi znatno prorijeđeni. Iscrpljenu kolonu ratnika nekoliko su puta napadala stvorenja koja haraju pljesnivim poljima. Ubijale su ih i same gljive gušeći ih pokretnim hifama ili ih bodući do smrti dugačkim vriježama koje su se probijale kroz odjeću. Nekoliko ih je stradalo i na trnju strašnog 'bičastog drveća' koje se prikrivalo zauzimajući bezbroj različitih oblika. Hazrat As-Awhan na začelju kolone bio je drugi od El Rashidovih ljudi koji se suočio sa zvijeri strasnijom od svega. Prvi koji ju je sreo bio je Masal Gashiya. Bio je već mrtav kad je Hazrat As-Awhan primijetio neko komešanje iza sebe. Zaustavio se i oprezno promotrio guste izrasline gljiva i natrulog drveća. "Masal..?" pozvao je. Čuo je neki zvuk. Prema njemu se kroz plijesan kretalo nešto vrlo masivno. Bilo je preveliko da bi se radilo o Masalu. Pogledao je prema ostatku kolone, ali plijesan je već progutala čovjeka pred njim. Potrčao je. "Hej!" viknu. "Pomozite mi! Stanite! Nešto me progoni!" Začuo je prigušen udar kad je natrulo stablo puknulo po pola. Osvrnuo se preko ramena i kriknuo... Progonila ga je ruka. Samo ruka — ništa više. Ruka bez 170

tijela, koja je nekoć morala pripadati divu. Bila je visoka tri metra i barem pet metara široka. Tkivo joj je bilo sivo i naborano, a crni nokti veliki poput tanjura. Hazrat je ponovno kriknuo i pokušao potrčati brže. Ali nije imao šanse. Ruka se bacila na njega, stisnula se u šaku i zdrobila ga među divovskim prstima. Osjetio je kako mu rebra pucaju trenutak prije nego mu je sva krv izletjela iz tijela. Nekoliko članova kolone čulo je njegove krikove i dotrčalo nazad. S nevjericom su zaustavili dah pred prizorom čudovišne ruke. Dvojica su vrišteći odjurila u smrtonosni zagrljaj gljiva, misleći da je ruka utjelovljenje nekog strašnog demona, a drugi su zadržali razum i unatoč šoku usmjerili puške na ruku te ispalili. Meci su pogodili cilj i pridružili se drugim mecima, strijelama i kopljima koji su virili iz debele, neprobojne kože. Ruka je podigla jedan prst, ispuštajući Hazratove ostatke na tlo, i jurnula naprijed poput golemog pauka. Još jedan El Rashidov vojnik pao je pod njenom težinom. Shvativši da joj mecima ne mogu naškoditi, ostali su se okrenuli i potrčah prema koloni. Ruka je ubila još dvojicu, a ostale je pustila neka pobjegnu. Nije joj se žurilo. Vratila se Hazratovom tijelu i ponovno ga ščepala. Na golemom su se dlanu otvorila brojna usta i pohlepno počela proždirati truplo. Kad su od njega ostale samo kosti, ispustila ga je i prišla sljedećem palom ratniku. Ne, više joj se nije žurilo. Na raspolaganju je imala mnogo hrane. Kad se Jan probudila, začudila se vidjevši da je Robin još živ. Svanulo je treće jutro otkako ga je jednooka djevojka kastrirala. Onesvijestio se prije nego je dovršila svoj krvavi posao i od tada je neprestano lebdio na rubu nesvijesti i polusvijesti. Drugog dana je dobio groznicu i Lamont ju je upozorio da se mora pripremiti na to da će tijekom noći umrijeti. Lamont je bio čovjek kojeg je upoznala kao glavnog teha, ali on joj je žalosno rekao: 'To je sad besmislena titula — jer nemam više na čemu biti glavni teh — pa me zato zovi Lamont." Premda prilično zlovoljan, tog joj je dana mnogo pomogao oko Robina. Najprije mu je uredio ranu, a potom je pomogao Jan da ga odjene i na improviziranim nosilima odnese u prizemlje, kako je naredio 171

vojvoda. Jan se izvukla iz vreće za spavanje i protežući se otišla do vrata dućana. Mala vatra koju je ondje noćas zapalila već se ugasila. Morat će pronaći još ogrijeva, ali najprije će donijeti vodu za Robina, odlučila je. Krenula je prema središnjoj fontani nad kojom su postavljeni veliki tuneli od padobranske svile razapete između drvenih okvira. Kroz njih se u fontanu slijevala kišnica koja je često padala kroz rupu na krovu. Po prostranoj su unutrašnjosti zgrade već plamtjele mnoge vatre. Stanovništvo drevnog trgovačkog centra svakodnevno je postajalo sve brojnije. Posljednjih nekoliko dana neprekidno su stizale nove skupine preživjelih. Vojvodini su ljudi odmah razoružavali sve koji nisu dolazili s Lorda Mordreda, i slali ih na najniži kat centra. Stražari raspoređeni po svim stazama i stepeništima priječili su im povratak na više katove. Jan je stala i zaustavila dah. Između dvije gomile ruševina ugledala je golo žensko tijelo. Ležalo je na leđima, s raširenim nogama među kojima je virio komad drvenog kolca. Oklijevajući je prišla bliže i s olakšanjem shvatila da je 'leš' jedna od lutaka koje je prvi dan srela u trgovini odjećom. Lubanja joj je bila zdrobljena, ali iz nje su umjesto ljudskog mozga virili snopovi šarenih žica. Pogledala je drveni kolac pitajući se zašto bi netko poželio učiniti takvo što. Oprezno se osvrćući, krenula je dalje prema fontani. Na fontani su dvije žene već punile plastične posude za vodu. Sumnjičavo su je promotrile kad im se približila. Lica su im bila široka, a oči uske, što ju je podsjećalo na stanovnike Mirisnog Lahora, ali to očito nisu bile Japanke. Nasmiješila im se, ali one su joj uzvratile prijekornim pogledima i brzo se udaljile od fontane. Napunila je dvije mješinice s vodom i polako se uputila nazad u trgovinu, nastojeći ne razmišljati o budućnosti. Ni razmišljanje o prošlosti nije joj pružalo utjehu. Toliko je toga izgubila. Sve joj je nedostajalo, pa čak i svagdašnje sitnice. Poput kupke, na primjer. Velika Majko, kako je čeznula za kupkom. Koža ju je svrbjela i bila je sigurna da smrdi. Robin je svakako zaudarao. Pogledala je svoju prljavu odjeću. Nije bilo dovoljno vode da je opere. Ako stigne još ljudi koji su izgubili domove, i ako kiša 172

prestane padati, vode neće biti dovoljno ni za piće. Kad je stigla do trgovine u kojoj je boravila posljednjih dana, u njenoj je unutrašnjosti ugledala muškarca. Laknulo joj je kad je prepoznala Lamonta. "Dobro jutro, Melissa," pozdravio ju je i kimnuo glavom prema Robinu. "Vidim da sam pogriješio. Još je živ." "Jedva," reče Jan. "Groznica mu je sve jača." Kleknula je kraj Robina i podigla mu glavu. Zastenjao je i zatreperio vjeđama, ali oči mu se nisu otvorile. Prislonila mu je mješinicu s vodom na usta i sa zadovoljstvom primijetila da pije bez gušenja. "Bojim se da mu se... rana... upalila unatoč mojim naporima," reče Lamont. "Jesi li ga danas previla?" "Nisam još," odgovori Jan. Odlagala je taj zadatak najdulje što je mogla. "Ponestaje mi zavoja." Ustala je i otresla prašinu s odjeće. "Bilo bi bolje da mrtav, zar ne?" Okrenula se prema Lamontu. Pogledi su im se sreli. Kimnuo je. "Možda bi nam svima bilo bolje smo mrtvi. Ne vjerujem da ćemo dugo preživjeti u ovoj dolini." "Ima li vojvoda neki plan?" "Ha! Vojvoda nikad u životu nije imao neki određeni plan. Koliko ga ja poznajem, sjedit će ovdje i čekati." "Što će čekati?" "Dobro pitanje. Da sudbina preuzme stvari u svoje ruke i spasi ga, pretpostavljam. Ili Bog." "Uskoro ćemo umrijeti od gladi. Već nam ponestaje hrane." "Ah, po tom je pitanju vojvoda bio vrlo poduzetan. Jutros je poslao skupinu ljudi u lov, koji je prilično uspješno prošao." Gurnuo je nogom vreću koja je ležala na tlu. "Kad smo već kod toga, donio sam ti dar." Jan se sagnula i raširila vreću. "Fuj!" Sadržala je mrtvu životinju. Nešto slično zecu. Zurila je u nju mrtvim staklastim očima, a oko njuške joj se razlila krv. Jan je brzo zatvorila vreću. "To je hrana," uvrijeđeno napomene Lamont. "Ja sam vegetarijanka," odgovorila je. "Zahvaljujem ti na daru, ali ja to ne mogu jesti." "On može," reče Lamont pokazujući Robina. "Možeš mu pripremiti juhu. Koristila bi mu." 173

Jan se namrštila. Imao je pravo, ali sama pomisao da mora skuhati mrtvu životinju budila je u njoj duboko gađenje. Pa ipak, u trgovini ima sve što joj je potrebno za kuhanje. "Imaš pravo," rekla je nevoljko. "Hvala." "Ne moraš ostati ovdje, znaš," nastavi Lamont. "Moram," suprotstavila se. 'Vojvoda je tako naredio." "Mogao bih ga uvjeriti da se predomisli, premda bi on, naravno, morao ostati ovdje." Lamont je pokazao prema Robinu. "Ne mogu ga ostaviti." "Ne, nisam ni mislio da ćeš ga napustiti, ali kad on umre, neće biti razloga da ne prihvatiš moju ponudu." "Ponudu?" Oštro ga je pogledala. Bilo mu je, očito, neugodno. "Smatram te vrlo... privlačnom, Melissa." "Shvaćam," rekla je tmurno. Seks za zaštitu i hranu. Nekoć joj je drugi čovjek iznio sličnu ponudu i ona je odgovorila onako kako bi to učinila svaka Minervanka, ali to je bilo davno. Promijenila se. Očvrsnula, možda? U svakom slučaju, sad joj je preživljavanje značilo više nego minervanska čast. Osim toga, Lamont nije Milo. Odgovorila je: "I ti se meni sviđaš, Lamont. Kad i ako Robin umre, prihvatit ću tvoju ponudu." On joj se nasmijao i kimnuo. "Drago mi je." Prišao joj je bliže, zagrlio je i poljubio u usne. Pokušala je uzvratiti, ali nije mogla. Bila je previše svjesna Robinove prisutnosti. Osjećala se užasno. Prodavala se drugom čovjeku dok joj ljubavnik umire kraj nogu. Lamont je očito osjetio njenu nelagodu, jer ju je odmah pustio. Pošao je prema vratima i rekao: "Idem sada. Vratit ću se navečer vidjeti kako mu je." "Dobro," reče Jan. "Žao mi je, Lamont, ali dok je Robin živ, ne mogu..." "Razumijem. Želiš li da ti, prije nego odem, oderem životinju i pripremim je za kuhanje?" Pogledala je vreću i s oklijevanjem odgovorila: "Ako ti nije teško. Jednom ću morati naučiti kako se to radi, pa mogu početi učiti već sada." 174

Kasno poslijepodne ponovno se vraćala s fontane s mješinicom vode. Proživjela je još jedan loš dan. Nakon Lamontove odvratne poduke o mesarstvu teško se odlučila na previjanje Robina. Kad je napokon skinula stari zavoj, zapanjila se koliko je rana lošije izgledala. Bila je upaljena, a između grubih Lamontovih šavova izvirao je žuti gnoj. Nije mogla učiniti ništa drugo nego isprati ranu ostatkom bio-dezinficijensa iz skromnog pribora za prvu pomoć kojeg je ponijela s Nebeskog Anđela i poviti je čistim zavojem. Bila je sigurna da Robin neće preživjeti slijedeću noć. Približivši se trgovini, u njenoj je unutrašnjosti ugledala neki lik. Pretpostavila je da je to Lamont i bezbrižno ušla unutra. Kad je shvatila da je pogriješila, bilo je već kasno. Dva druga muškarca opkolila su je sa strane i zapriječila joj prolaz.

22 Dvojica muškaraca uhvatila su je svaki za jednu ruku, a treći joj je prišao sprijeda. Držao je dugački nož. Sva trojica imala su slične crte lica kao žene koje je toga jutra vidjela uz fontanu — široke jagodične kosti i uske oči. Bili su niski — niži od nje — ali krupne građe. Čovjek s nožem je nešto vikao grubim glasom, ali njegove joj riječi nisu ništa značile. Stao je kraj nje i položio joj vrh noža na rebra, odmah ispod lijeve dojke. Kad se nagnuo nad nju, Jan je osjetila njegov neobično slatkasti dah. Pitala se zašto je tako uznemiren i što želi. Brzo je doznala odgovor na drugo pitanje, kad je slobodnom rukom uhvatio ovratnik tunike i razdrapao je do struka. Danas sam tako tražena, pomislila je, kriknula i pokušala se osloboditi. Čovjek s nožem joj je nastojao rasparati i ostatak tunike. Podigla je koljeno i snažno ga udarila u prepone. Istog je trena ispustio nož i, očito izgubivši volju za silovanjem, uhvatio se za zdrobljene testise. Spustio se na koljena urlajući od neizdrživog bola. Bilo je prilično lako osloboditi se stiska dvojice zbunjenih napadača. Brzo se okrenula prema jednom od njih i udarila ga laktom u dušnik. Tada je pažnju usmjerila na drugog muškarca, koji je izvukao bodež i spremao se njime napasti. Pomakla se korak u 175

stranu, hitro ga obišla i zakrenula mu ruku iza leda. Pritisla je snažnije. Kad mu je zglob puknuo, njegov se urlik bola stopio s jecajima drugoga. Jan je zakoračila unazad i promotrila tri nesuđena silovatelja. Prvi od njih sklupčao se u loptu; drugi se oslonjen na rukama i koljenima borio za dah; treći je još stajao, podupirući slomljenu ruku, i sa zlovoljnim se oprezom zagledao u nju. Podigla je ruku i pokazala prema izlazu. "Van!" naredila je. Čovjek sa slomljenom rukom nije se ni pokušao pomaknuti ili pomoći prijateljima, već je samo gledao u nju. Krajičkom oka Jan je spazila neku kretnju. Brzo se okrenula. Prema njoj je hitala neka žena — bila je sigurna da je to jedna od one dvije koje je jutros susrela na fontani. S obje je ruke držala veliku tavu iz Stare znanosti. Do tog se trenutka sigurno skrivala u pozadini trgovine i čekala da se muškarci zadovolje. Jan se jedva stigla pomaknuti kad joj je žena tavom mahnula prema glavi. Tava ju je udarila postrance i izazvala eksploziju svijetlih iskrica pred njenim očima. Premda omamljena, Jan je brzo uzvratila. Prije nego se žena snašla, Jan joj se primakla i snažno je udarila u nos. Žena je zateturala unazad i, na Janin užas, pala preko Robinovog besvijesnog tijela. Robin se trgnuo i zastenjao. Ali prije nego mu je Jan mogla pomoći, muškarac sa slomljenom rukom je zdravom rukom ponovno uhvatio nož. Bila je to otporna sorta ljudi. Obišla je tijelo pale žene, istrgnula joj iz ruke tešku tavu i uspravila se na vrijeme da zaustavi muškarčev napad. Odbila je oštricu osnovicom tave i dok se čovjek pripremao da je zbuni hinjenim napadom u lijevo prije nego je, bila je sigurna, udari nožem u trbuh, bacila mu je tavu u glavu. Muškarac se srušio na blagajnu, a iz nosa i čela mu je potekla krv. Jan ga je još jednom udarila i slomila mu i drugu ruku. Tada se naslonila na stol i duboko dišući pokušala razbistriti vid. "Ako je to primjer minervanskog gostoprimstva, nadam se da nećemo dobiti isti tretman." Bio je to muški glas. Jan je podigla glavu i okrenula se. Na ulazu u trgovinu stajalo je mnogo ljudi. Jan se ukočila. Prvog je ugledala vojvodinog sina, o kojem je razmišljala kao o Crnom princu. Iza njega je stajala njegova odvratna jednooka sestra i zagledala se u Robina. U posljednjem redu 176

slijedilo je pet mrkih vojnika. One je riječi izgovorio princ. Jan ga je pogledala i rekla: "Napali su me. Htjeli su me silovati." Nastojala se pokriti krajevima rasparane tunike, ali nije joj to uspijevalo. Na kraju je odustala. Neka gledaju. "Samo muškarci, pretpostavljam," nastavi princ. Tada je naredio svojim ljudima: "Oslobodite nas ovog ološa." Četiri vojnika počela su podizati Janine pale napadače i iznositi ih van. Peti je vojnik ostao uz princa i princezu, očiju prikovanih na Jan. Princeza se primakla bliže Robinu i pogledala ga. "Još je živ," rekla je bezizražajno. "Jedva," protisnu Jan. "Ne diraj ga. Već si dovoljno učinila." Princeza se okrenula i pogledala Jan. "Voljela sam ga, znaš. Više nego ikojeg drugog muškarca." "Na čudan način iskazuješ privrženost," ogorčeno reče Jan. "Iskoristio me. Pretvarao se da me voli. A čitavo vrijeme mi se smijao. Znao je da ne namjerava ostati sa mnom. Ili s Lordom Mordredom. Čitavo je vrijeme namjeravao pridružiti se Nebeskoj Ženi, toj prokletoj Jan Dorvin. Tvojoj bivšoj gospodarici." Jan je šutjela. Princeza joj je prišla bliže, prezirno je motreći jednim okom. "Što je on tebi, Minervanko?" "Volim ga." "A on ti je, naravno, rekao da i on voli tebe. Sigurna sam da je pritom zvučao vrlo iskreno, kao i kad je meni to govorio. Je li bio u tebi u to vrijeme?" Prodorno se nasmijala. "Djevojko, učinila sam ti uslugu." "Ne zamjeri ako ti na tome ne zahvalim." Princeza ju je pljusnula. Premda je zažario Janin obraz i ponovno u njenoj glavi upalio treperava svjetla, udarac nije bio jak. Bila je to više gesta. 'Takvo ponašanje nije preporučljivo, pogotovo ako gajiš nade da ćeš nam se pridružiti gore." "Gore?" upita Jan, na trenutak ne shvaćajući. "Naš glavni teh, Lamont, zauzeo se za tebe kod oca. Želi s tobom osnovati kućanstvo. Pretpostavljam da ima za to tvoj pristanak?" Napokon shvativši, Jan odgovori: "Da... da. Ali tek kad 177

Robin... kad Robin..." "Čini se da je otac spreman prihvatiti tu zamisao; sviđa mu se Lamont. Ali moj brat i ja nismo baš sigurni, i upravo smo te zato večeras posjetili. Prikaz fizičkih sposobnosti kojem smo netom prisustvovali potvrdio je naše sumnje da si opasna." "Ne brinite. Obećajem da vas neću sve pobiti dok spavate." "Da, ali mi ti, jednostavno rečeno, ne vjerujemo," nastavi princezin brat. "Odobri li otac Lamontovu molbu, upozoravamo te da ćemo te budno motriti. Dadeš U nam najmanji povod, pronaći ćemo način da te brzo uklonimo." "Drago mi je da ste me upozorili..." započne Jan, ali prekinulo ju je Robinovo stenjanje. Brzo je kleknula kraj njega. Oči su mu bile otvorene. Gledao ju je i u očima mu je vidjela da je prepoznaje. Kad je primijetila da mu usnice počinju tvoriti njeno ime, položila mu je prst na usta. "Psst... ne govori ništa. Čuvaj snagu." Ali on je i dalje pokušavao. "J... a... n..." Bio je to tek šapat i znala je da ga ni princ ni princeza nisu čuli. "Boli... tako boli..." Glas mu je postajao jači. "Što se dogodilo?" "Ne pitaj," odgovori Jan uz gorki osmijeh. Oči su mu se raširile kad je princeza stupila u njegovo vidno polje. "Zar se ne sjećaš što sam ti napravila?" pitala je hladno. "Prestani," upozori je Jan. Robin se namrštio. "Andrea... i ti si ovdje? Jesmo li na... Lordu Mordredu?' "Lord Mordred više ne postoji — i to zahvaljujući tebi!" prosiktala je. Robin očito nije mogao shvatiti o čemu ona govori. Ponovno je pogledao Jan. "Jan..." reče promuklo. "Prsten... gdje je prsten koji sam ti dao?" Podigla je ruku kako bi vidio da ga još nosi. Tužno se nasmijala. "Neko sam vrijeme mislila da bi on mogao biti više od običnog prstena, ali nije. Probala sam i ništa se nije dogodilo." Robin je, mršteći se od bola, posegnuo prema njenoj ruci. "Jan... prsten... daje..." Snažna ju je ruka iznenada uspravila. Princ je bijesno zurio u 178

nju. "Nazvao te Jan." Jan je rezignirano kimnula. Znala je da su čuli Robina kad je spomenuo njeno ime. "Jan Dorvin — Nebeska Žena osobno!" poviče princeza Andrea. "No, ovo će razveseliti oca, premda će se jadni Lamont jako razočarati," reče princ. Okrenuo se k svojim ljudima. "Uhvatite je. Vodimo je s nama." Kad su je dva vojnika grubo uhvatila za nadlaktice, viknula je: "Čekajte! Što će biti s Robinom? Ne možete ga samog ostaviti ovdje. Umrijet će!" "Prerezat ću mu grlo ako želiš," reče princ izvlačeći bodež. Brzo je zatresla glavom. "Ne... ne. Nemoj." Princ se nasmijao i vratio bodež u korice. "Da, neka svinja umre polako. Idemo." Vojvoda ih je iznenađeno pogledao kad su se pojavili na vratima trgovine koju je izabrao za svoju bazu i stan. Ležao je na hrpi padobranske svile. Kraj njega je nešto kipjelo u loncu obješenom nad malom vatrom. Primijetivši da je Jan razgolićena, podigao je obrve i obratio se sinu i kćeri: "Oh Bože! Što ste vas dvoje opet smislili?" Princ je izvijestio oca o njenom pravom identitetu. Vojvoda je ustao i iznenađeno se zagledao u nju. "No, no... Pomislio sam na to kad smo se prvi puta sreli, ali činilo mi se nevjerojatnim. Nebesku Ženu sam zamišljao nekako više... pa, kraljevskom, pretpostavljam." "Što ćeš učiniti s njom?" upita princeza. Vojvoda je uzdahnuo. "Pogubiti je, naravno. Kakva šteta! Lamont će biti vrlo razočaran." Žalosno se nasmiješio Jan. "Znaš li da sam umalo prihvatio njegov zahtijev da te dovede k nama. Kakva šteta." Iskazujući lažnu hrabrost Jan odrešito reče: "Namjeravate li me pogubiti, požurite i svršite s time." "Kako ćemo je pogubiti, oče?" upita princ. "Mislim da bi odsjecanje glave bilo prikladno pod ovim okolnostima," odgovori vojvoda čupkajući bradu. "To je prebrzo," požalila se princeza. 179

"A što ti predlažeš, moja mala mačkice?", upita vojvoda. "Da je zakopamo do vrata u mravinjak? Nabijemo je na ražanj i pečemo na blagoj vatri? Mi nismo barbari. Kao naš zakoniti neprijatelj, zaslužuje časnu smrt." "Blago meni," reče Jan. Princeza je pogleda i reče: "No dobro, odrubite joj glavu. Ali ja još uvijek mislim da se prelako izvukla." "Od svoje si drage, pokojne majke naslijedila osjećaj samilosti prema drugim ljudima, draga moja," reče vojvoda. Napokon se obratio Jan: 'To je, dakle, to. Sve je to velika nesreća, ali vezan sam našom tradicijom." Pogledao je njene izložene grudi i rekao: "Da nas sudbina nije spojila kao neprijatelje, bilo bi mi drago bolje te upoznati." "Sigurna sam da je tako," odgovori Jan. "Ah, tako... Odvedite je i obavite taj neugodni zadatak. I pazite da sjekira bude oštra." Jan je osjetila kako joj koljena počinju klecati dok su je izvodili van. Njena se maska hrabrosti rušila. Nije se htjela suočiti s činjenicom da će joj odrubiti glavu. Nije se htjela suočiti s činjenicom da će je uopće pogubiti, ali odsjecanje glave nalazilo se visoko na listi iskustava koje bi radije izbjegla. Kako će to izgledati? Koliko će trajati? I najgore od svega — što ako ostane svjesna, makar i na trenutak, nakon što joj glavu odsijeku od tijela? Iznenada ju je svladala slabost. Vani su susreli Lamonta, koji je isprva djelovao iznenađeno, a uskoro i prestrašeno. Jan je preplavila nada, ali brzo je shvatila da joj on ne može pomoći. "Što se događa?" pitao je, zapriječivši im prolaz. "Maknite se, gospodine. Vodimo ovu ženu na pogubljenje. Vojvoda je tako naredio." "Pogubljenje? Ali zašto? Ne razumijem... što je učinila?" poviče Lamont. "Njen zločin," progovori princ, koji ih je zajedno sa sestrom slijedio otkako su napustili vojvodinu sobu, "jest taj da predmet tvojih želja nije nitko drugi negoli Jan Dorvin, odnosno Nebeska Žena." 180

Lamont je bio zaprepašten. Okrenuo se k Jan. "Je li to istina?" "Istina je. Žao mi je, Lamont... Nisam..." Prekinuli su je pucnji koji su dopirali izvana. Prošao je dugi trenutak prije nego se itko snašao. Napokon princ krikne: "Na glavni ulaz, brzo!" Svih pet vojnika istovremeno je potrčalo prema ulazu. "Što se događa?" poviče vojvoda. Izašao je iz svoje sobe učvršćujući sablju na pojas. Janin mu je samostrijel bio prebačen preko ramena. "Napadnuti smo, naravno," otresno će njegov sin. "Ako je suditi po zvukovima, radi se o nečemu ozbiljnome." "Bolje je da pogledamo što je," oklijevajući nastavi vojvoda. Pogledao je Jan. "Što ćemo s njom?" "Ja ću je čuvati," ponudi se Lamont. "Ne, ja ću je čuvati," reče princeza Andrea. Izvukla je bodež iz korica i značajno se nasmijala. Čitavog se života El Rashid bojao samo Alaha. Dosad. Sad se bojao Alaha i čudovišta koje ga je gonilo. Čudovište je već pojelo dvije trećine njegove vojske i sve mu se više približavalo, rušeći pred sobom još ljudi. Bio je to sam Sotona i progonio je upravo njega, znao je to. Pred njim se napokon prostrlo ravno i pusto područje umjesto uzbrdice obrasle gljivama kroz koju je do tada trčao. El Rashid je ugledao skupinu ljudi pred ulazom u veliku građevinu; vidio je oblačiće dima iz njihovih pušaka, čuo metke kako zuje oko njega i prodorne praskove... ali nije niti na trenutak oklijevao. Tanad su bila ništa u usporedbi sa stvorom koji ih je lovio. "Trčite dalje," viknuo je svojim ljudima. Nije im to trebao reći, jer i njihov je užas bio ravan njegovome. Sukob s ljudskim protivnicima prihvatili su kao olakšanje... Ratnici odjeveni u crno hitali su poput plimnog vala kroz prastaro parkiralište. Neki od njih su pali pogođeni mecima, ali većina je nastavila dalje. I vojvodini su ljudi počeli padati, no pucali su i dalje. Sve dok se, shvativši da nemaju izgleda, nisu okrenuli i pobjegli. 181

Sklonili su se iza barikade podignute duž ulaza, iza koje su već stajali mnogi vojvodini vojnici. Trenutak kasnije El Rashidovi su ljudi vrišteći nahrupili u hodnik... Vojvoda i njegov sin su se trkom približili ulazu upravo kad su ratnici odjeveni u crno i sa sabljama u rukama istjerali ostatke njihove skromne vojske iz tunela. Obojica su se zaustavila. "El Rashidovi ljudi!" vikne vojvoda. "Ona prokleta jedrilica koja nas je pratila," reče princ. "Sigurno se vratila i obavijestila ih..." Uto je vojvoda spazio samog El Rashida — poznati orlovski nos nije mu mogao promaći. El Rashid se u tom trenutku okrenuo prema njemu i vojvoda je u njegovim očima ugledao nešto što nikad prije nije vidio — beskrajni strah. El Rashid se osvrnuo preko ramena, a potom je krenuo prema vojvodi i njegovom sinu. Svijena sablja i crnocrvena odjeća bile su mu poprskane krvlju. Vojvoda se sagnuo prema samostrijelu; princ je izvukao mač... "Čekajte!" poviče El Rashid. "Zaustavite ruke! Ne smijemo se više međusobno boriti — pojavila se velika prijetnja. Ujedinimo se u borbi protiv nje!" "Kakva je to zamka?" promrmlja princ, ali vojvoda je primijetio jednake izraze straha na licima svih El Rashidovih ljudi. "Spustite oružje, ljudi Lorda Mordreda," povikao je preživjelim vojnicima. Poslušali su ga, djelujući nesigurno i zbunjeno. "Progoni nas Ruka Sotonina!" poviče El Rashid pokazujući prema ulazu. "Moramo je nekako uništiti! Zapaliti vatru u kojoj će nestati..!" Vojvoda je vjerovao da je El Rashid potpuno poludio, premda uopće nije sumnjao da ih progoni neko opasno stvorenje. Ali nazvati ga Rukom Sotoninom zaista je pretjerano. Praznovjerna budala, pomislio je. Vjerojatno se radi o jednom od velikih gmazova koje je Darcy spazio iz zraka. "Smirite se," rekao je El Rashidu. "Imamo dovoljno oružja da uništimo svaku zvijer. Ali vaša zamisao o vatri je dobra. Skupit ćemo sav zapaljivi materijal koji uspijemo pronaći i zapaliti lomaču na ulazu. Možda će zvijer odustati čim vidi vatru. Koliko nam je blizu 182

to..." Na to je pitanje brzo dobio odgovor kad je jedan od El Rashidovih ljudi snažno odbačen s ulaza. Kričeći je proletio nad glavama prisutnih i pao na stazu. Istovremeno je nastao metež, jer su se El Rashidovi ljudi nastojali pomaknuti što dalje od ulaza. Posljedica toga bila je opća zbrka stisnutih tijela. Iz unutrašnjosti tunela začuo se zvuk rušenja kamenja — stvor je uništio ostatke barijere — i ravnomjerno udaranje. Vojvoda je osjetio kako mu tlo podrhtava pod nogama. Tada se na ulazu u tunel pojavilo ono. "Isuse Kriste," prošapta vojvoda, "pa to jest ruka!" Obuzet atavističkim strahom, okrenuo se i potrčao, ispustivši samostrijel. Princ Darcy je već bio ispred njega, a nedaleko iza slijedio ga je El Rashid... Zamrli su svi zvukovi odozgo, što je moglo značiti svašta. Jan se nadala da su napadači, ma tko oni bili, svladali vojvodu i njegove ljude. U tom slučaju njeni izgledi za dugoročno preživljavanje ne bi postali ništa bolji, ali barem bi izbjegla pogubljenje. "Što se gore događa?" promrmlja princeza Andrea. Stajala je blizu iza Jan i upirala joj vrh bodeža među rebra. Naslonjen na balkon i smrknutog izraza lica, Lamont je slegnuo ramenima. Nije progovorio ni riječ otkako su vojvoda i princ otišli. Jan se zamišljeno igrala s Robinovim prstenom i pritiskala kamen. Ponovno je razmislila o Robinovoj brizi za njega. Posegnuo je prema njemu i očito ga je želio uzeti. Ali zašto? Njoj prsten nije koristio. Ne, njoj nije! Ukočila se od same pomisli, našto joj je princeza još jače zabila vrh noža u rebra. "Mir!" upozorila je i iznenađeno se trgnula kad su se odozgo ponovno odjeknuli zvukovi borbe. Pucnji, krikovi... a tada samo krikovi. Jan se namrštila. To nisu bili krikovi bola, već krikovi straha i užasa. Slijedili su odjeci mnogih nogu koje su trčale stazom. Primijetila je da je princeza odvratila pažnju od nje i naglo se okrenula. Uhvatila ju je za ručni zglob i čvrsto stisnula. Princeza je vrisnula i ispustila bodež na pod. Kad je Lamont potrčao prema njima, gurnula je princezu na njega. Oboje su teško pali. 183

Jan je počela trčati. Ako je u pravu, znala je način kako će s Robinom pobjeći s ovog užasnog mjesta.

23 Tyra je ležala na trbuhu s licem zaronjenim u jastuke i jecala. Milo ju je gledao dok se odijevao. Osjećao je blagu krivnju. Nije smio tako izgubiti kontrolu... nije smio biti tako nestrpljiv. Krivo je to prokleto tijelo, sa predpubertetskim seksualnim nagonom i nesposobnošću postizanja pravog zadovoljenja. Što prije dosegne pubertet, to bolje. To je sigurno još pitanje tjedana. Izašao je na hodnik i umalo se spotaknuo preko paukolikog robota. "Milo, odvratan si," progovorio je robot Ashleyinim veselim glasom. "Što si to učinio jadnoj djevojci." "Špijuniraš me, kao i obično?" reče Milo. "Što drugo mogu raditi?" "Ti si izbacila sve putnike, a ne ja." Krenuo je niz hodnik, a robot ga je pratio. "Kamo ideš?" upita Ashley. Milo je oklijevao prije nego je odgovorio. "Na gornju palubu," reče napokon. "Još jednom ću razgledati stroj." "Uvijek se igraš s tom stvari," uvrijeđeno će Ashley. "Ali to ti neće pomoći. Nikad je nećeš uključiti." "Znam... znam, ali unatoč tome me oduševljava." I još uvijek živim u nađi, dodao je u sebi. Vani je bilo toplo i palubom je strujio jaki topli vjetar, premda je Ashley smanjila brzinu kako je tražio. Držeći se za sigurnosni konop, krenuo je prema Robinovom stroju. Uz njega su ležali beskorisni kablovi koje su roboti postavili prema Robinovim uputama. "Gdje smo?" upita Milo robota koji ga je na njegovo nezadovoljstvo još uvijek pratio. "Nemam pojma. Pitat ću Carla... Država Tehuantepec, kaže. Prije raspada je bila dio Meksika, ako te to zanima." "Čudesno," reče Milo osvrćući se uokolo. Ostatak flote letio 184

je iza Nebeskog Gospodara, uz izuzetak Lorda Montcalma. Ashley koja je upravljala tom letjelicom odlučila je dalje krenuti sama, te je zajedno sa svojim zatočenim stanovništvom napustila flotu. Vrata letećeg stroja bila su djelomično otvorena. Jedan je robot pod vodstvom Carla uspio provaliti bravu, ali nije uspio aktivirati leteći stroj. Tako je barem rekao, ali Milo je vjerovao da je Ashley zabranila Carlu uopće pokušati. Milo se popeo u stroj i namjestio se u njegovu udobnu fotelju. Čeznutljivo je pogledao zamračenu kontrolnu ploču i prazne ekrane. Osjećao je ogromnu moć koju je stroj posjedovao; moć koja je bila uspavana, a on je nije znao probuditi. Uzdahnuo je i prošao prstom po nizu tipki na kontrolnoj ploči... "Gubiš vrijeme," reče Ashley kroz paukolikog robota koji se uvukao u letjelicu. Milo se trudio ne obraćati na nju pažnju. Više od petnaest minuta je mirno sjedio i igrao se s kontrolnom pločom, nadajući se da će slučajno pogoditi pravu kombinaciju kojom se stroj uključuje. Ali ništa se nije dogodilo. "Makni mi se s puta," napokon je rekao. "Izlazim." Nevoljko je slijedio robota kroz dvostruka vrata. Nekako će već uključiti taj stroj, razmišljao je. Ali prvo mora nadmudriti Ashley... Izgledao je mrtav. Duboko dišući, Jan se spustila na koljena kraj Robina i položila mu prste na vrat. Osjetila je puls i nade su joj ponovno porasle. "Siroti moj dragi," prošaptala je između , dva udaha. "Možda se još uspijemo izvući." Skinula je prsten i stavila ga na srednji prst Robinove lijeve ruke. Uz kratku molitvu Velikoj Majci, pritisnula je kamen. To mora biti odgovor. Prsten mora biti u dodiru s Robinom kako bi djelovao. Možda ga prepoznaje čitajući njegov genetski kod. Kad ga je Jan isprobala na vlastitom prstu, 'pročitao' je njen genetski kod, a kako se on nije slagao sa Robinovim, prsten jednostavno nije radio. Jan se barem nadala da je tako... Milo je provjeravao kablove kojim je stroj bio privezan uz vanjsku palubu kad je odjednom postao svjestan titranja. Da, žica koju je dodirnuo je podrhtavala. To je stroj! Nešto se s njime 185

dogodilo! Sigurno je pogodio ispravno kombinaciju. Potrčao je prema vratima. Da! Kroz vrata je ugledao svjetla na instrumentalnoj ploči. Krenuo je unutra, ali robot ga je uhvatio za košulju i odvukao ga od vrata. "Ne ulazi unutra!" poviče Ashley. "Nikamo ti ne ideš!" Naglo se okrenuo, podrapavši košulju, i udario robota nogom. Robot je bio težak, ah sila udarca bila je dovoljna da ga podigne u zrak i odbaci daleko od Mila. "Glupa, luda kravo! Raznijet ću ti hardver u komadiće!" kriknuo je. I prije nego je robot prizemljio okrenuo se nazad k vratima... Ali u tom su se trenutku vrata zalupila. "Ne!" viknuo je. Šum motora postao je dublji. Kablovi su jedan po jedan počeli pucati. "Ne!" ponovio je. Puknuti kabel ga je umalo ošinuo kad se leteći stroj podigao s palube. Milo je ustuknuo. Stroj se sve brže podizao. "Vrati se..." tiho je zajecao. Na visini od oko 60 metara nad palubom naglo je jurnuo unaprijed. Za trideset sekundi nestao je s vidika. Milo je još dugo zurio u mjesto na nebu gdje se leteći stroj stopio sa beskrajem. Bio je neugodno svjestan robota koji je bez riječi stajao iza njegovih leda. Činilo mu se da čuje Ashleyine neizgovorene riječi: "Bit će ti ž —a-o..." "Kako dirljivo... izmjenjujete posljednje pozdrave." Jan se okrenula. Iza nje je, naslonjena na stup, stajala princeza. Kosa joj je bila raščupana, a prsa su joj se ubrzano podizala i spuštala od za nju prevelikog napora trčanja. U ruci je ponovno držala bodež. Kraj nje se pojavio Lamont, također dahćući. Princeza je kolebljivo ušla u trgovinu. Podigla je bodež. Jan je ispustila Robinovu ruku i ustala. Je li dovoljno puta pritisnula kamen? Možda je leteći stroj predaleko da bi primio signale iz prstena. A možda se čak vara i prsten nije ništa drugo negoli obični prsten. "Princezo... ne!" poviče Lamont, prateći je u trgovinu. Ona se okrenula. "Moj otac ju je osudio na smrt i ja ću učiniti sve da presuda bude izvršena, i to odmah. A ti ćeš mi pomoći, ili ćeš dijeliti njenu sudbinu." "Pomoći..?" "Svladaj je. Prejaka je za mene. Uhvati je i drži je dok je ne 186

otpremim na drugi svijet." Lamont je bespomoćno pogledao Jan. Jan mirno reče: "Lamont, ne moraš se više pokoraviti ni njoj ni njenom ocu. Oni više nisu kraljevska obitelj, nego jadne izbjeglice kao i svi ostali. Njihov svijet je nestao. Propalo je čak je i patuljasto kraljevstvo koje su ovdje pokušali uspostaviti. Pogledaj..." Jan je pokazala prema prizemlju goleme građevine. Ljudi su navirali niz stazu. Većinom su to bili crni El Rashidovi ratnici, ali među njima je bilo i nekoliko vojvodinih ljudi. Sve ih je obuzela panika. Tada je Jan napokon vidjela razlog njihovoj panici. Isprva je pomislila da se radi o divovskom pauku... "Sveta Djevico Marijo," prošapće princeza. "To je ljudska ruka," s nevjericom reče Lamont. "Ali ne može biti. To je nemoguće." Dok je ruka hvatala dvojicu muškaraca i drobila ih među divovskim prstima, Jan se prisjećala Milovih priča o tome što su bogataši koji su upravljah Genetskim Tvrtkama, poput njega, stvarali na svojim imanjima; proizvodili su strašna čudovišta za svoju zabavu. Tako su, između ostaloga, stvoreni divovski gmazovi. U opustošenim je krajolicima srela već mnogo užasnih čovjekovih proizvoda, ali ništa nije bilo tako čudovišno kao ovo... Robin se ponovno vratio u svijet svijesti; u svijet bola, mučnine i groznice. Bio je strahovito žedan. Otvorio je usta i pokušao progovoriti. Nije uspio. Pokušao je ponovno. "Jan..." Na njegovo olakšanje pojavila se kraj njega i čučnula. Iznenađeno je primijetio da je i Andrea u blizini. I neki čovjek. Čučali su iza stola. Oboje su izgledali užasnuto. Bilo je nešto u vezi s Andreom čega se nije želio sjetiti... ali sjećanja su ipak navrla. Što mu je učinila? Zastenjao je. "Pssst," rekla je Jan ozbiljno i položila mu hladni dlan na vruće čelo. "Budi tiho." "Vode... trebam vode..." prošaptao je. "Žao mi je, dragi, ali nemamo je." Zar ne razumije? Mora popiti vode. Umire od žeđi. Umire. Da, umire. Znao je to. Nije više ni želio živjeti, ne nakon onoga što mu je Andrea učinila. Bože, sve je otišlo k vragu, ali zaštol Htio je 187

pobjeći s Jan u Igrački, a tada... što? Kako bi dozvao Igračku? Osjećao je da je odgovor blizu, ali nije ga se mogao dosjetiti. Nešto u vezi s prstenom. Pokušao se usredotočiti, ali nije uspio... Postao je svjestan krikova. Netko je u blizini kričao. Muškarac, ako je suditi prema glasu. Kakvo je ovo mjesto, pitao se? Pomislio je da je možda već mrtav i da se nalazi u paklu. Ali ne, to ne može biti pakao, jer Jan je s njime. U paklu ne bi imao takvu povlasticu. "Jan..." rekao je i ponovno se onesvijestio. Vojvoda je nervozno provirio preko vrha niskoga zida. Stvorenje je očito mirisalo zrak... i to kažiprstom. Tražilo je plijen koji mu je pobjegao. Iznenada je jurnulo naprijed i nestalo u trgovini pedesetak metara od njega. Iz trgovine se prolomiše krikovi. Vojvoda je pogledao El Rashida koji je čučao kraj njega. Oči su mu bile zatvorene i neprestano je ponavljao istu molitvu. Često je spominjao Alaha. I vojvoda je u mislima nizao vlastite molitve. Nije vidio izlaza iz ove situacije. Zarobljeni su, i čudovište će ih prije ili kasnije pronaći, ubiti i s velikim zadovoljstvom pojesti njihova tijela. "Dolazi ovamo," zastenje princeza. Jan je zaustavila dah kad je stvorenje zastalo pokraj jedne od fontana i okrenulo se u njihovom smjeru, s prstom podignutim tako da je pokazivao ravno na njih. Jan je osjetila kako joj se koža na leđima ježi. Neprestano je u sebi ponavljala da ruka nije ništa drugo negoli sramotno djelo čovjeka, ali prizor je u njoj budio osjećaj dubokog nadnaravnog užasa. Ruka se iznenada okrenula i uputila se u drugom smjeru. Jan je napokon izdahnula. "Ja više ne ostajem ovdje," reče princeza kad je stvorenje nestalo u drugoj trgovini. 'Trčeći ću otići do staze i popeti se gore." "Nećeš uspjeti," reče Lamont. "Stvor se prebrzo kreće." Ali princeza je zanemarila upozorenje. Uspravila se, polako otišla do vrata trgovine i potrčala. Jan je naizmjenice promatrala princezu i vrata trgovine u koju je stvorenje ušlo. Tada se nešto dogodilo. Nešto prekrasno. Velika sjena je pokrila pod. Jan podigne pogled. Neko je tijelo pokrilo svjetlost koja je dopirala kroz rupu u stropu. Tijelo se polako spuštalo. Janino je srce zakucalo brže. Bio je to Robinov leteći stroj. 188

Princeza Andrea ga je također ugledala. I prepoznala ga. Zaustavila se i pogledala gore. "Leteći stroj!" poviče Lamont. Letjelica se okrenula i poletjela prema Robinu. Jan je slušala kako šum snažnih motora postaje sve glasniji. Primijetila je da je princeza shvatila kamo letjelica ide i krenula nazad. Zvijer je privučena nepoznatim zvukom izašla iz trgovine. "Ne mogu vjerovati — izdajnikov stroj je došao ovamo!" prošapće vojvoda. "Što radi ovdje?" upita njegov sin. "To je jasno, budalo. Došao je po njega. Dođi, moramo stići do njega!" Vojvoda je skočio na noge i potrčao iz trgovine. Nakratko se osvrnuo i primijetio da ga Darcy slijedi. El Rashid je ostao skriven iza zida. Zvijer se iznenada zaustavila, ispitujući zrak vrškom kažiprsta. Očito su je zbunili prisutnost i zvuk letećeg stroja. Vojvoda je bio uvjeren da će stići do stroja prije nego ga stvor uhvati. Osim toga, između njega i Zvijeri stajala je Andrea... Stroj je prizemljio pred vratima trgovine. Prije slijetanja se okrenuo, tako da su vrata gledala prema njima. Vrata su se počela otvarati. Jan je otišla do Robina, uhvatila ga za ramena i pokušala ga podići. Zastenjao je. Stroj je zapriječio vrata trgovine, pa nije imala pojma koliko je Zvijer udaljena. Bila je sigurna da je krenula prema njima privučena dolaskom letjelice. Očajno je pogledala Lamonta. "Molim te!" viknula je. On joj je odmah priskočio u pomoć. Uhvatio je Robina za gležnjeve, te su ga zajedno ponijeli prema letećem stroju. "Ryne? Ryne? Jesi li dobro?" Glas je dopirao iz letjelice. Ženski glas. Jan se uznemirila, ali je brzo odgovorila: "Robin je ozlijeđen. Bez svijesti je." Napokon su stigli do boka letjelice. Lamont je držao Robina dok se Jan popela kroz vratašca. Čim je provukla glavu i ramena vidjela je da je unutrašnjost letećeg stroja prazna. Ponovno kompjuter, zaključila je. Nadala se da je program sa ženskim glasom razumniji od Ashley. "Robinu je potrebno hitno liječenje," reče Jan. "Moraš što brže s njime odletjeti kući." 189

"Naravno. Unesi ga. Usput, ime mu nije Robin nego Ryn." "Trči, Andrea! Trči! Vojvoda se osvrnuo. Zvijer se okomila na njegovu kći. Primijetivši opasnost, Andrea je naglo skrenula. Dobro, pomisli vojvoda, više ne trči prema letećem srtroju. Ah sad je i Darcy skrenuo, vičući i mašući rukama. Dobri Bože, pomisli vojvoda. Pa on pokušava skrenuti pozornost čudoviša od sestre! Takav iskaz požrtvovnosti nije očekivao od Darcyja. Kako malo znamo o svojoj djeci, razmišljao je trudeći se potrčati još brže. Jan je kleknula na sjedalo, uhvatila Robina za ramena i povukla ga kroz ulazna vratašca. Lamont joj je pomagao izvana. Jedva je namjestila Robina u sjedalo. U maloj kabini predviđenoj za jednu osobu vladala je velika gužva. Robin je buncao i Jan vidje da mu kroz zavoj medu nogama probija krv. Izvana je dopirala vika. Podigala je pogled i ugledala vojvodino lice pred ulaznim vratima. Vojvoda se pokušavao popeti u letjelicu, ali Lamont ga je u tome sprečavao. "Pusti me, čovječe! Odmah! Moram ući unutra!" vikao je vojvoda. "Ne možete, gospodine! Unutra za vas nema mjesta!" "Bit će mjesta, budalo. Čim izvučem ono dvoje van!" Jan brzo reče: "Stroju, zatvori vrata!" Ženski glas je hladnokrvno odgovorio: "Zatvorit ću ih čim napustite moju unutrašnjost. Ne mogu vas odnijeti u Shangri La. To nije dopušteno." Jan takav odgovor nije iznenadio. Shvatila je da ga je napola očekivala. Pogledala je prema vratima. Nije više vidjela vojvodu i Lamonta, već je samo čula zvukove žestoke borbe. Uzdahnula je. Ako je to jedini način da spasi Robina, nije imala drugog izbora nego izaći iz letjelice. Prepirka s prokletim kompjuterom samo bi joj oduzela dragocijeno vrijeme. Pripremila se izaći kroz vrata... Princ Darcy je mahanjem rukama i vikanjem napokon postigao ono što je želio. Zvijer se zaustavila, te je Andrea imala vremena sakriti se iza hrpe kamenja prema kojoj je trčala. Da joj Darcy nije privukao pažnju, Andrea bi već bila mrtva. Zvijer se okrenula prema Darcyju, ali tada je očito odlučila napasti bliži plijen, 190

pa je ponovno krenula prema hrpi kamenja iza koje se skrivala Andrea. Spustivši masivni batrljak ručnog zgloba na tlo uspravila se na rub dlana. Snažnim udarcem svih pet prstiju razbila je hrpu kamenja. Darcy je čuo krikove svoje sestre, ali uskoro su ih zaglušili udarci kamenih blokova kad se balkon iznad mjesta gdje se Zvijer nalazila iznenada urušio. Prije nego mu je oblak prašine zaklonio vidik, Darcy je vidio kako Zvijer pada pod golemim blokovima prastare zidne konstrukcije. Zazivajući Andreino ime, izvukao je mač i potrčao u oblak prašine. Nadao se da je Zvijer poginula pod ruševinama, ali uskoro je vidio da se ona žestoko otima i očito će se uskoro osloboditi. Nije vidio Andreu. Primaknuo se bliže čudovištu i osjetio njegov užasni zadah. Uz veliki napor volje prišao je dovoljno blizu da mu zabode mač u dlan iza malog prsta — koji je sam bio velik poput manjeg stabla. Oštrica se zabola tek nekoliko centimetara u debelu, sivu kožu. Ne, bilo ga je nemoguće ubiti. Vičući Andreino ime, počeo je divlje pretraživati ruševine ispred Zvijeri. Tad ju je napokon ugledao, djelomično zatrpanu otpadom. Bacio je mač i zdravom rukom povukao njenu prašnjavu ruku koja je virila iz ruševina. Andrea ga je nagradila tihim stenjanje. Oslobodio ju je od kamenja i uspravio je. "Andrea!" vikao je trudeći se držati je uspravno. "Probudi se! Moramo pobjeći odavde! Andrea..!" Iza leđa je čuo kako se Zvijer sve žešće bori da bi se oslobodila. To sigurno neće još dugo potrajati. Prije nego se provukla kroz vanjska vrata, Jan je na trenutak zastala. Vojvoda i Lamont vodili su smrtonosnu borbu. Lamont je ležao s leđima na tlu, a vojvoda na njemu, nepopustljivo gurajući bodež prema Lamontovim prsima. Lamontova je snaga popuštala i Jan je znala da će uskoro umrijeti ne pomogne li mu. Ali upravo kad je htjela skočiti na tlo, iza sebe je začula tihi poziv. "Jan..." Okrenula se i vratila u kabinu. Robin je ponovno bio pri svijesti i, sudeći po izrazu očiju, lucidniji nego ikada prije. "Jan... dovela si Igračku," rekao je začuđeno. "Ako je to ime kojim zoveš ovaj stroj, dragi, jesam, uz tvoju pomoć. Ali sad moram otići. Ne želi te povesti u sigurnost dok ja ne izađem." 191

"Ne..." povikao je, a lice mu se zgrčilo. Zatvorio je oči i Jan je pomislila da se ponovno onesvijestio. Ali uskoro je otvorio oči i odlučno rekao: "Igračko, čuješ li me?" "Da, Ryne. Moramo brzo krenuti. Pred nama je dalek put, a prema mojim senzorima doimaš se jako bolestan." "Igračko, otkako sam primijenio tvoj program, moraš poslušati svaku moju naredbu, zar ne?" "Da, Ryne." "Tad ti naređujem da od sada pratiš sve zapovijedi ove žene. Ime joj je Jan. Zabilježi njen glas..." Zastao je. "Jan, reci nešto Igrački." "Hmm, bok Igračko... Ja sam Jan." "Ime i glas su zabilježeni," otresito reče kompjuter. "Ryne, u Shangri La neće biti zadovoljni dovedeš U im ovu osobu." Robin nije odgovorio. Jan vidje da se ovaj put zaista onesvijestio. "Igračko!" povikala je dok se uvlačila nazad u kabinu. "Zatvori vrata, naređujem ti!" "Kako god ti kažeš." Vrata su se istog trena zalupila. Jan je namjestila Robina najudobnije što je mogla na jednoj strani sjedala, a zatim se i sama smjestila kraj njega. Položaj je bio vrlo neugodan. "Pokaži mi što se vani događa." Ekrani su zatitrali i na njima su se pojavili prizori iz građevine. Na jednom je vidjela vojvodu i Lamonta. Lamont je još uvijek ležao na leđima. Prsa su mu bila umrljana krvlju i Jan je vjerovala da je mrtav. Vojvoda je ustajao. Okrenuo se i, vidjevši da su vrata sada zatvorena, potrčao prema Igrački izvikujući nijeme riječi. Povećavao se sve dok nije zauzeo čitav ekran, a potom je nestao iz kadra. Odjeknuli su prigušeni udarci. Očito je šakama udarao po vratima. "Podigni nas, a tada lebdi." Dok se letjelica podizala, Jan je motrila druge ekrane. Na jednom je spazila Zvijer kako juri za dvoje ljudi koje je prepoznala kao princa i princezu. Srednji prst čudovišne ruke bio je ozlijeđen i ukočen, pa se stvorenje sad kretalo poput hromog diva, ali unatoč tome je sustizalo svoj plijen. Neko je vrijeme promatrala ekran, a tada reče: "Raspolažeš li 192

oružjem?" "Da." "Uništi, molim te, ono stvorenje dolje." "Koje? Vidim ih tri." "Najveće od njih." "Dobro." Igračka se okrenula i nagnula. Jan je osjetila blago podrhtavanje, a potom je na ekranu primijetila kako nešto juri prema Zvijeri i ostavlja za sobom trag pare. Zvijer se stresla i zaustavila. Podigla je kažiprst kao da pokušava ustanoviti odakle je stigao predmet koji ju je udario. Tada se razletjela u komade, rasipajući goleme komade staroga mesa po podu trgovačkog centra. Udarni val je oborio princa i princezu s nogu. Ne čekajući da se uvjeri jesu li ozlijeđeni, Jan je naredila Igrački da uzleti kroz rupu u krovu. Mirno je gledala kako se građevina ruši pod njima. Uopće nije marila za to što se sada dogodilo s vojvodom, njegovom groznom djecom i ostalim prognanicima s Nebeskih Gospodara. Obratila se Igrački: "Vodi nas u Shangri La."

EPILOG Milo se probudio neobično mamuran. U glavi mu je tutnjalo, a u ustima je osjećao neobičan okus. Bio je zbunjen. Prošle noći nije popio previše vina. Zastenjao je i posegnuo prema Tyri. Ona će mu barem na kratko vrijeme odvratiti misli od te neugode. Rukom je nije mogao pronaći. S mukom je otvorio oči natekle od spavanja i vidio da je nema u krevetu. Nezadovoljno je sjeo. Nigdje joj nije bilo ni traga. Znala je da mora tražiti njegovu dozvolu da napusti sobu. "Tyra! Gdje si?" pozvao je. Morat će je ponovno kazniti — ta ga je misao raspoložila. Ustao je iz kreveta i zaustavio se držeći glavu i čekajući da se strašno udaranje u njoj stiša. "Tyra!" pozvao je ljutito. Otišao je do kupaonice i gurnuo vrata. Prazno. Isto je bilo u kuhinji i dnevnoj sobi. Prokletnica se odvažila napustiti njegov stan! Oderat će joj 193

kožu sa stražnjice zbog toga! Krenuo je prema glavnim vratima — i stao. Usta su mu se otvorila od iznenađenja. Normalna vrata — napravljena od neke lagane plastike — su nestala i na njihovom su mjestu stajala teška metalna vrata. Na njima nije bilo ručke. Milo im je prišao i gurnuo ih. Nisu se pomakla i djelovala su vrlo čvrsto. "Ashley!" povikao je. "Što se ovdje događa?" Ashley nije odgovorila. Nastavio je zazivati njeno ime, i Carlovo, ali nije dobio odgovor. Počeo je udarati vrata nogom i lupati po njima šakama. Iznenadio se kad se u vratima otvorio prozorčić i na njemu se pojavilo dobroćudno, nasmijano lice minervanskog muškarca Shana. On je bio jedan od rijetkih ljudi kojima je Ashley dozvolila da ostanu na Nebeskom Anđelu. "To ti neće pomoći," rekao je Milu. "Neće te pustiti da izađeš." "O čemu to pričaš? Što se događa?" zahtijevao je Milo. "Kažnjen si," reče Shan. "Ashley te više ne voli otkako si joj zaprijetio uništenjem. Ostat ćeš ovdje. Ja ću jedini dolaziti s tobom u dodir. Prekinula je sve audio i vizualne veze s tvojim stanom. Odsječen si od nje i Carla. Donosit ću ti hranu i vodu kad potrošiš zalihe iz svoje kuhinje." O Bože, pomisli Milo. Trebao je to očekivati. Barem ga nije ubila, niti izbacila na zemlju. Bože, ta glupa, luda, elektronska krava! Sigurno je rekla Shanu da mu noćas podmetne drogu u vino i dok je on spavao naredila da se zamijene vrata. "Gdje je djevojka?" upita Milo. "Gdje je Tyra. Mogu li barem nju dobiti da mi pravi društvo?" Shan je zatresao glavom. "Ashley ti ju je oduzela i dala je meni da se o njoj brinem. Loše si s njome postupao. Proći će mnogo vremena dok se ne oporavi." Milo je bijesno zurio u njega. Njegova žena predana je u ruke tog nesposobnog minervanskog mekušca! Mogao je očekivati da će Ashley upravo to učiniti! Borio se zadržati vlast nad sobom. Nema smisla još više pogoršati stvari. Upitao je najmirnije što je mogao: "Dobro, koliko će ta glupost trajati? Kad će me Ashley pustiti odavde?" 194

"Nikad," odgovori Shan i zalupi prozorčić.

195

PAD NEBESKIH GOSPODARA 1 Gotovo 400.000 kilometara daleko od Zemlje, Milo Haze je u maloj spavaonici čitao sf-roman s početka 21. stoljeća. Na njega je naišao slučajno, prelistavajući prastare datoteke u CenKomu. Iskreno se iznenadio da je takvo što izmaklo budnoj pažnji Očeva. U njemu, doduše, nije bilo ničega bludnoga, ali Komitet Očeva je odavno zabranio, i u skladu s time izbrisao, sva djela koja nisu odražavala ortodoksne misli niti su 'uzdizala duh i obogaćivala ga razmišljanima o slavi Boga'. Tako je odavno uništeno sve što je bilo bar donekle zabavno. Roman s naslovom Priče o svjetlosti i ljubavi ruje bio naročito zanimljiv, ali Milu se nakon dugogodišnje vezanosti uz vjerske traktate i tehničke priručnike učinio čak zabavnim. Potjecao je iz doba koje su ironično nazivali Razdobljem Optimizma. U to se vrijeme činilo da svijet zaista ima razloga za optimizam najprljavije od svih stoljeća je završilo; svijet je preživio i drugi milenij, Sjedinjene Države i nova Rusija stvorile su savez, a znanost je napokon pobijedila AIDS. Zahvaljujući znanosti općenito, a posebno dostignućima u mikrobiologiji, očekivalo se da će se prilike još više poboljšati. Zbog te promijenjene slike o znanosti i tehnologiji, to je vrijeme nazvano i Drugim Dobom Razuma. Pred kraj dvadesetog stoljeća ljudi su se sve više okretali raznim kultovima i vjerovanjima — astrologiji, 1

novodobizmu, homeopatiji, spiritualizmu, okultizmu, gejaizmu, holističkoj medicini, 'prirodnoj' ishrani, reinkarnaciji, aromaterapiji i NLO-ima — a u starim je religijama počeo jačati fundamentalizam. No, u prvim godinama 21. stoljeća, kad se činilo da će znanost napokon iskorijeniti stara ljudska prokletstva poput bolesti, gladi, pa čak i starosti, čovječji se um oslobodio tereta praznovjerja. I zaista, znanost je postigla svoje ciljeve, a znanstvenici su zauzeli mjesto bogova. Ali potom su slijedili Genetski Ratovi... Krivnju za Genetske Ratove nisu snosili znanstvenici. Njihovi pokretači su bili ljudi koji su upravljali znanstvenicima, a to su pretežno bile državne glavešine i vlasnici svemoćnih Genetskih Tvrtki. Ljudi poput njega. Milu se naročito sviđao prvi dio romana čija se radnja zbivala u svemirskom naselju sličnom ovome u kojem je i sam živio. Sličnom barem po gradi. Oba su naselja bila šest kilometra dugački, prostrani, metalni valjci koji su stalno rotirali. I tu su sve sličnosti prestajale. U romanu je u naselju živjela skupina mladih, idealističkih, slobodoumnih ljudi koji su primili tajanstvene signale iz središta galaktike, te su zbog toga započeli graditi veliki svemirski brod. Ljudi s kojima je Milo dijelio svemirsko naselje Belvedere bili su, s druge strane, skupina beskrajno zamornih fanatičnih kršćanskih fundamentalista sputanih strogim moralnim normama i potisnute seksualnosti. Milo je razumio zašto je tako, ali zbog toga mu nije bilo lakše to podnositi. Znao je da se stanovnici takve kolonije, odsječene od majčinskog planeta, moraju pridržavati strogih pravila da bi preživjeli. U svemiru smrt uvijek vreba i nepromišljeni potez pojedinca mogao bi ugroziti čitavo naselje. Zato je trebalo uvesti stroga pravila ponašanja, a najjednostavniji način za to bilo je širenje vjerskog fundamentalizma. Osim toga, bitnu ulogu su odigrale emocionalne traume prvih stanovnika Belvederea u jeku Genetskih Ratova. Svijet je bio zatrovan umjetnim virusima i drugim strašnim proizvodima genetskog inženjeringa. Čovjek i njegova znanost uništili su planet Zemlju. Kršćani među Belvedercima proširili su glas da preživjeli moraju okajati tu strašnu uvredu Boga, a ta je ideja u zavreloj 2

atmosferi tog vremena brzo prihvaćena. Milo se dobro sjećao tih dana; točnije, njegov original ih se sjećao, a on je samo dijelio sjećanja svojeg drugoga ja. Milo je stigao do kraja romana. Isključio je ekran, naslonio se u tvrdom stolcu i protrljao oči. Šteta što su tajanstvene strane sile došle u dobroj namjeri, pomisli je. Nadao se barem skromnom krvoproliću. Ponovno se nagnuo nad kompjuter i preko terminala obavijestio CenKom o postojanju romana, te zatražio da se on iznese pred cenzorski komitet. Nevoljko je to učinio, jer znao je da će roman uskoro biti uništen, ali nije imao izbora. CenKom je nadgledao sve što je radio na terminalu i uskoro bi i sam obavijestio Očeve da je Milo pronašao roman. Provijerio je koliko je sati. Za nekoliko je minuta trebala stići njegova ispovjednica. Veselio se njenom dolasku. Takvi susreti bili su uz hranu i bistre snove jedini užitak kojeg si je mogao priuštiti na Belvedereu. Alkohol i sva druga opojna sredstva bila su, naravno, zabranjena. Stigla je točno na vrijeme, baš kao što je očekivao. Na sebi je imala propisanu široku tamnoplavu haljinu. Glava joj je bila pognuta. Milo se uspravio u stolcu. Znao je da tako djeluje impozantno. "Klekni, sestro Anna." "Da, brate James," rekla je i pred njegovim se stolom spustila na koljena. "Pogledaj me u oči," naredio je. Podigla je glavu i s oklijevanjem se susrela s njegovim pogledom. Bila je mlada, gotovo lijepa, i jedna od njegovih najboljih učenica. Kao njen učitelj, bio joj je ujedno i ispovjednik. Smatrao je to uresom svoje struke. To je bila jedna od rijetkih prilika kad su muškarac i žena mogli biti sami. Donekle sami, jer CenKom je i dalje nadzirao svaki njihov pokret i svaku riječ. Kad bi samo dotaknuo Ahnu prstom, istog bi ga trena izbacili u svemir. Fizički dodiri muškaraca i žena bili su na Belvedereu zabranjeni već stoljećima. To se pravilo kršilo samo u slučajevima krajnje nužde. Naravno, svi načini razmnožavanja bili su ograničeni na laboratorij. Pripadnici istog spola smjeli su dolaziti u fizički dodir, 3

ali svako iskazivanje seksualne sklonosti kažnjavalo se brzo i teško. I masturbacija je bila zabranjena, a s obzirom da u čitavom naselju nije postojalo nijedno mjesto skriveno senzorima CenKoma, tu je zabranu bilo nemoguće prekršiti. Za muškarce su čak i mokri snovi bili grijeh. Ipak, kazna za to nije bila stroga — obuhvaćala je ponižavajuće priznanje na javnom kanalu i šest udaraca štapom po golom dlanu. Budući da je mogao u potpunosti upravljati svojim tijelom, Milo je izbjegao takvu sudbinu, ali priznanja i kazne drugih bile su dio svakodnevnice. "Imaš U nešto za ispovijediti, sestro Anna?" pitao je strogo. Njeni su blijedi obrazi porumenjeli. "Da... da, brate James." "Počni." Ubrzano je disala. "To je vrlo neugodno, brate James." "Znaš da mi moraš reći, sestro Anna. Moraš biti potpuno iskrena i ništa ne smiješ izostaviti. Bog nas gleda i sluša." A pogotovo CenKom i preko njega Očevi, dodao je u sebi. "Ponovno sam imala zle misli. Pokušala sam ih zatomiti, ali nisam mogla." "Pričaj mi o njima." "Bilo je to pretprošle noći, u spavaonici. Nisam mogla zaspati. Nisam htjela razmišljati o tome... bio je to više san... Nisam ga mogla spriječiti." "Ne laži," upozori je. "Željela si razmišljati o tome." "Nisam!" pobunila se. "Znaš da jesi. Reci mi kakve su to bile misli." "O jednom čovjeku. Ušao je u spavaonicu i krenuo ravno prema mome ležaju. Nisam mu vidjela lice, ali kad mi je prišao vidjela sam da je gol..." "Kako si se pritom osjećala?" "Prestrašeno." "Rekao sam ti da ne lažeš." "... i uzbuđeno," žurno je dodala. "Nisam htjela, ali bila sam uzbuđena." Milo se nagnuo naprijed i deset puta povećao oslobađanje feromona. Uskoro je neodoljivi kemijski glasnik ljubavi prožeo zrak u njegovoj sobi. Odmah je na djevojci primijetio odgovor. Obrazi su 4

joj još više porumenjeli, a disanje je postalo još brže. "Nastavi," rekao je. "Došao je do mojeg kreveta. Tada sam vidjela da mu je... stvar podignuta..." "Ti su studentica medicine, Anna. Znaš pravi naziv." "Hmm... penis." Jedva je susprezao smijeh. Jadna djevojka. Samo je zahvaljujući studiju medicine znala išta o muškim spolnim organima i starom, zabranjenom načinu razmnožavanja. Većina Belvederaca živjela je u potpunom neznanju o spolnosti. Spolne čežnje im nije nedostajalo, ali nisu imah načina da je zadovolje. "A tada?" Napola je zatvorila oči, te brzo i plitko disala. "Povukao mi je pokrivač... sve do nogu. Tada je... primio rub moje spavaćice i podigao ga... preko mojih nogu... preko trbuha... grudi... sve do grla." "Bila si posve gola?" "Da..." "Nisi pokušala vrisnuti ili pobjeći?" "Ne, brate James." "Što se dalje dogodilo?" "Stavio je ruke na moje noge... i raširio ih. Popeo se na krevet i... kleknuo između mojih nogu. Dodirivao me..." Zadrhtala je. "Nastavi, sestro Anna." "Dodirivao me... na različitim mjestima. Tada je legao na mene, pritisnuo svoje tijelo uz moje... i gurnuo... penis... u mene... i..." Oči su joj bile potpuno zatvorene. Milo je još više pojačao produkciju feromona. "Gurao se i povlačio... naprijed, nazad..." Nije loše, pomisli Milo, pogotovo za djevojku koja je čula samo nekoliko kratkih, nesuvislih i namjerno pojednostavljenih predavanja o tehnici spolnog čina. "Jesi li uživala? Kako si se osjećala?" Disala je vrlo brzo, dahćući. Mogao je omirisati njene sokove. Gotovo ih okusiti. "Da... jesam." "Uživaš i sada, dok se toga prisjećaš, zar ne? Točno se sjećaš što si u pojedinim trenucima osjećala..." "Da! Da! DA!" Zabacila je glavu i zadrhtala. "On! Ohhhh!" 5

Pokušavala je suspregnuti orgazam, ali nije uspjela. Tijelo joj je još neko vrijeme drhtalo. Milo je zadržao strogi izraz lica, ah je u sebi pobjednički klicao. Kad su se drhtaji napokon smirili, pognula je glavu. Suze su joj kapale na pod. Pokrila je lice rukama. "Jako si me razočarala, sestro Anna," rekao je ledenim glasom. "Znaš što sad slijedi, zar ne?" "Da, brate James." "Javno priznanje, šibanje za koje će se pobrinuti majka tvoje spavaonice i barem dva tjedna samice." "Da, brate James. Žao mi je. Ni sama ne razumijem što se dogodilo." "Sad je prekasno. Moram podnijeti izvještaj. Vrati se u spavaonicu i čekaj." "Da, brate James." Ustala je i pognute glave požurila iz sobe. Kad su se vrata zalupila za njom, Milo je morao upotrijebiti svu snagu volje da se ne nasmije. Njen miris se zadržao u zraku. Bilo je savršeno. Silovao je djevojku na očigled prokletih CenKomovih senzora. Daljinskim upravljačem, doduše, ali i to je silovanje. Razmišljao je o vremenu kad je posljednji put vodio ljubav sa ženom. Prošlo je više od stotinu godina. Prevelik je to razmak između dvije ševe. Posljednja žena koju je dotaknuo bila je njegova tadašnja žena, Ruth, u vrijeme prije objave dekreta kojim je zabranjen dodir muškaraca i žena. Ruth je sada mrtva. Dvjestotu godinu života je doživjela prije nekih dva desetljeća i proživjela je još tri dodatne, što i nije loš bonus. Šteta je samo što ih je provela u ovoj zabiti. No, ionako je pred kraj života postala potpuno religiozna. Premda je na Belvedereu proveo više od dvjestoosamdeset godina, Milovo sadašnje tijelo bilo je staro tek stotinu i šezdeset godina. Prvih stotinu i dvadeset proveo je u tijelu originalnog Mila Haza, a nakon toga je u njegovim sjećanjima slijedila praznina od petnaest godina. Tijekom tih godina je odrastao... Činilo mu se dobrom idejom ostaviti svoju 'sadnicu' na Belvedereu prije nego je njegov original krenuo na ekspediciju na Mars. Kad je Milo nakon Genetskih Ratova stigao kao izbjeglica na Belvedere, imao je lažne dokumente s lažnim imenom, ah u njima je 6

bila upisana njegova prava dob od četrdesetpet godina. Kad je stotinu dvadeset godina kasnije ušao u posljednju četvrtinu dvjestogodišnjeg životnog vijeka Primarnog Standarda, zaključio je da uskoro mora nešto poduzeti. Jer Milo Haze je besmrtnik. Kad ne bi umro u propisano vrijeme između dvjestotog i dvjestopetog rođendana, Belvederske vlasti bi ga odmah pogubile, jednako kao što bi ga pogubile i kad bi saznale da je on Milo Haze. Zato je originalni Milo Haze počeo smišljati plan. Prijavio se za sudjelovanje u ekspediciji na marsovsku koloniju, svjestan da se s tog putovanja neće nikada vratiti. Naumio je riješiti se ostalih članova posade i zamijeniti identitet s najmlađim, a tada na Marsu zatražiti politički azil. Zbog dugogodišnjeg neslaganja Belvederea i marsovske kolonije, bio je uvjeren da će njegov plan uspijeti. Mjesec dana prije odlaska odabrao je ženu za koju je znao da je u plodnoj godini — bila je to Carla Gleick zaposlena u pogonu za recikliranje vode. S obzirom da se sve događalo mnogo godina prije nego je CenKom preuzeo nadzor nad čitavom kolonijom, Milo je prilično lako ušao u tvornicu kad je Carla bila sama na dužnosti, drogirao je i oplodio sa svojim klonom. Sadašnji Milo se toga nije sjećao — njegova su sjećanja prestajala četrdesetosam sati prije tog događaja, ali sjećao se da je namjeravao to učiniti, a samo njegovo postojanje svjedočilo je da je originalni Milo Haze uspješno ostvario svoj naum. Sljedećih se petnaest godina nije sjećao. Jednog se jutra probudio i shvatio da leži u bolničkom krevetu. U tom razdoblju zbunjenosti i izgubljenosti polako je doznao što se dogodilo i požalio zbog svoje odluke da ostavi potomka na Belvedereu. Premda je znao da će klon nositi njegova sjećanja, nije očekivao da će ta 'sadnica' biti on. On je trebao otići na Mars, a ne ostati zarobljen u fundamentalističkom Belvedereu. S druge strane, on naravno i jest otišao na Mars. Znao je da, tehnički, nije originalni Milo Haze, ali nažalost je mislio da je... Pozivajući se na amneziju, što je zapravo i bilo donekle točno, doznao je što se događalo proteklih petnaest godina. Muž Carle Gleick bio je neplodan, pa je, premda se zaklinjala u nevinost, Carla optužena za preljub i kažnjena smrću. Milo nije znao za 7

neplodnost njenog muža, premda je ta mana bila u Belvedereu i drugim svemirskim naseljima vrlo česta zbog nedostatne zaštite od zračenja iz svemira. No čak da je i znao, time se ne bi ništa promijenilo. Milo, alias James Gleick, odrastao je u državnim ustanovama. Po svim je mjerilima bio normalno dijete, premda se razvijao vrlo napredno. Miran i poslušan, mladi je James bio uzoran Belvederac i rijetko ga je trebalo kažnjavati. Čim je napunio desetu godinu počeo je pokazivati zanimanje za medicinu. Prije tri tjedna se na satu medicine iznenada srušio. Ni liječnici ni jedini ispravni medicinski stroj u naselju nisu znali objasniti uzrok duboke kome u koju je James Gleick utonuo. Milo je odlučio nastaviti liječničku karijeru Jamesa Gleicka. Kao negdašnjem direktoru Genetske Tvrtke to mu nije bilo teško. Naprotiv, veći mu je problem predstavljalo skrivanje opširnog znanja o medicini. Odlučio je i dalje biti uzorni građanin Belvederea, premda je osoba koja je sada živjela u tijelu Jamesa Gleicka bila posve drugačije naravi. Njegov se izgled također promijenio. U nekoliko tjedana otpala mu je sva kosa, a jedno od njegovih plavih očiju dobilo je zelenu boju. Bio je to plod Milove taštine zbog koje je sad požalio. Uskoro je netko primijetio sličnost između njega i jednog dobrovoljca za putovanje na Mars. Ime koje je Milo koristio za boravka na Belvedereu bilo je Victor Parrish, i sada je svima bilo jasno s kim je Carla počinila preljub. Srećom, Očevi na Belvedereu nisu djeci pripisivali grijehove roditelja. Što se njih ticalo, Parrish je poginuo tijekom neuspjelog putovanja na Mars, koje je preživio samo Len Grimwod. Milo je pretpostavljao da je to novo ime originalnog Mila koje je preuzeo kad je njegov plan da ubije ostale članove posade očito uspio. Sjećao se da je njegovo originalno ja odlučilo preuzeti Grimwodov identitet, jer je Grimwod tada imao tek tridesetsedam godina. To je Mila podsjetilo na činjenicu da je njegovo ja na Marsu ponovno stiglo u 'opasne godine', te se prilično nezainteresirano zapitao kako će ovaj puta sakriti svoju besmrtnost. I on sam je nakon 145 godina beskrajne dosade, razbijene samo povremenim tajnim pobjedama poput ove danas, stigao u 8

položaj jednak onome u kojem je bio originalni Milo. U dobi od 160 godina morao je početi razmišljati o bijegu s Belvederea. Ali mogućnosti su mu bile ograničene; mogao je birati između druga tri svemirska naselja ili kolonije na Marsu. Najradije bi otišao na Mars, ali čak kad bi i uspio onamo stići — nije, doduše, vidio načina kako da to učini — ondje bi bez sumnje sreo svoj original, koji ne bi bio zadovoljan takvim razvojem događaja. Dva fizički identična čovjeka, oba posve ćelava i s raznobojnim očima, sigurno bi privukla neželjenu pažnju. U svakom slučaju, odluku je mogao odgoditi za još nekoliko godina. S Belvederea će sigurno pobjeći teže nego originalni Milo: sada su na letjelicama koje su odlazile u druga svemirska naselja smjeli raditi i putovati samo posebno školovani ljudi. Osim što su živjeli izdvojeno od drugih građana kako ne bi okaljali belvedersku zajednicu vijestima iz manje svetih mjesta koja su redovito posjećivah, oni su bili i eunusi. Upravo je zbog toga Milo odgađao bijeg sve dok ne postane zaista neophodan. Morao je još smisliti način kako će zaobići taj problem. Milo je podnio CenKomu izvještaj o jadnoj sestri Anni, i ponovno pogledao na uru. Uskoro će vrijeme ručku. Upravo kad je htio ustati sa stolca, terminal se oglasio prodornim piskom. Na ekranu se pojavilo lice. Milova su se usta osušila. S ekrana ga je promatrao Otac. Ne bilo koji Otac, već Otac Massie, najvažniji od svih. Belvederski patrijarh. Što želi od njega? Zar je CenKom nekako prozreo njegovu igru s Annom? Jesu li senzori otkrili povišenu proizvodnju feromona? Nikad ranije to nisu mogli. Da je bio sposoban osjetiti pravi strah, u tom bi trenutku bio užasnut. "Brate James, pripremite se na šok," reče Otac Massie. Prijekorne su mu oči sijevala s ekrana. "Da, Oče Massie, što se dogodilo." "Primili smo radio-poruku sa Zemlje."

2 Mala skupina je pri titravom svjetlu plinske lampe napeto 9

proučavala plastični list raširen na stolu, na kojem je grubim potezima bio nacrtan plan donjeg dijela Lorda Montcalma. Skupinu su činila četiri muškarca i dvije žene. Svi su uz sebe stiskali podrapane krznene ogrtače. U spremištu je bilo vrlo hladno. Ashley je u čitavoj letjelici isključila grijanje i rasvjetu. "Je li sve dogovoreno?" upita Jean-Paul. Ponovno je pokazao hodnik D na nacrtu donje palube. "Na ovom će se mjestu odigrati lažni napad?" Drugi su kimnuli. "S tog je mjesta najlakši pristup u upravljačku sobu. Uključimo li sve ljude u napad, Ashley će morati poslati sve paukolike robote u hodnik kako bi spriječila prodor u upravljačku sobu." "Bar se nadamo," doda Dominique. Zabrinuto je pogledala Jean-Paula. "Ostane li samo jedan robot u upravljačkoj sobi kad Jean-Paul onamo stigne..." Ohrabrujuće joj se namiješio premda je isti strah divljao i njegovim umom. "Neće, ne brini," rekao je najuvjerljivije što je mogao. "Po broju onih koje smo onesposobili znamo da ih Ashley ima još samo devet do jedanaest ispravnih." "Pod uvjetom da je naša procjena o početnom broju tih prokletih stvorova točna," napomene Erik. "Ništa nam drugo ne preostaje nego vjerovati da je tako," reče Jean-Paul. Promotrio je lica oko sebe. "Jesu li sve vaše jedinice spremne?" Sve glave su kimnule. "Sve smo rasporedili po tom hodniku," odgovori Claude. "K vragu, moguće je da ćemo zaista uspjeti!" Svi su se složili, ali Jean-Paul je znao da nitko u to ne vjeruje iskreno. Znali su što znači boriti se s robotom. U uskom je hodniku čak i jedan jedini robot mogao izazvati strašne žrtve. Jean-Paul se uspravio. Vrijeme je da to obave. "Krenimo," reče. Dok su drugi napuštali malu prostoriju, Dominique se primakla bliže njemu. "Bojiš li se?" upita nježno. "Ne moraš ni pitati," odgovori i pogladi joj obraz prstom. Primila ga je za ruku. "Ja se bojim," reče. "Bojim se da te više nikad neću vidjeti." 10

"Hej," uzvratio je uz neuvjerljiv smiješak, "na taj mi način nećeš podići moral." "Oprosti," rekla je, poljubila ga i čvrsto zagrlila. Na trenutak su ostali tako prije nego su se razdvojili. "Moramo krenuti." Okrenuo se i počeo skupljati svoju opremu. Zajedno su izašli iz prostorije. Pred vratima ih je čekao Claude s velikim smotkom konopa. JeanPaul se obrati Dominique: "Pridruži se svojoj jedinici, brzo." Kimnula je, još jednom ga značajno pogledala, i požurila niz hodnik. Jean-Paul i Claude su žurnim korakom krenuli prema svom odredištu, a to je bila mala otvorena platforma na donjoj palubi. JeanPaul je dršćući stupio na platformu trudeći se ne razmišljati o težini zadatka koji ga je čekao. Pogriješi U, njihova je bitka gotova. Premda su ljudi preuzeli vlast na većem dijelu goleme letjelice, njenim glavnim dijelovima je još uvijek upravljao nastrani kompjuterski program poznat kao Ashley. Počupali su ili pokvarili sve njene senzore po prostorijama i hodnicima koje su zauzeli, ali ona je i dalje upravljala svim glavnim funkcijama letjelice. Ne bi bilo čudno da u trenutku lošeg raspoloženja udari Lordom Montcalmom o neku planinu. Morah su je ukloniti. Sve dok Ashley ne nestane, ljudi neće biti ništa više nego buhe na divovskoj zvijeri. Jean-Paul je promotrio okolinu. Letjeli su na velikoj visini, pa je upravo zato i bilo tako hladno. Ispod sebe nije vidio ništa osim sloja oblaka. Želudac mu se stezao, ali uspio se nasmijati Claudeu i ukočeno izgovoriti: "Sve će biti u redu!" Claude mu je pomogao učvrtiti konop za pojas i provjeriti jesu li mu dereze na rukama i nogama dobro pričvršćene. "Kad stigneš na odredište, triput snažno povuci..." "Znam, znam! Ne moraš me podsjećati. Ja sam smislio plan, sjećaš se?" Claude je djelovao povrijeđeno i Jean-Paul je odmah požalio zbog tih riječi. I Claudeovi su živci bih jednako napeti kao i njegovi. "Ne brini," dodao je. "Neću zeznuti stvar." Promotrio je oplatu letjelice koja se u luku uzdizala nad njim. Kompjuterski senzori na ovom i na svim drugim pristupnim dijelovima oplate bili su sustavno uništeni. Nažalost, u donjem dijelu — kamo je on išao — senzori su još uvijek radili. Morat će ih izbjegavati. Duboko je udahnuo, 11

namjestio zaštitne naočale i prešao preko ograde. Claude je zavezao jedan kraj konopa za stup i pripremio se da ga polako otpušta dok će Jean-Paul silaziti. "Kad ovo završi, svi ćemo se pošteno opiti," rekao je Claudeu, spustio se i po prvi puta udario derezom na nozi po oplati. Ništa nije postigao. Vanjska oplata nije bila metalna, ah bila je vrlo čvrsta. Pokušao je ponovno. Ovaj put su se oštre bodlje zabile u oplatu. Ponovio je to s drugom nogom i uspio, ali iz prijašnjeg je iskustva znao da će spuštanje niz trup biti dugotrajno i naporno. "Au revoir" doviknuo je Claudeu i nestao ispod platforme. Pokušao je osloboditi um svega što se nije ticalo tehnike spuštanja niz trup. Oslobodi derezu na lijevoj ruci i ponovno je zabodi u oplatu; oslobodi derezu na desnoj nozi i ponovno je zabodi u oplatu; oslobodi derezu na desnoj ruci i ponovno je zabodi u oplatu... S vremena na vrijeme se zaustavio i okretao tražeći senzore. Kad bi ugledao nekog ispod sebe, morao se najprije pomaknuti u stranu, a tek tada nastaviti spuštanje. Nagib palube je postajao sve strmiji i uskoro će se morati doslovce kretati naglavačke, poput muhe na stropu. Osjetio je kako gravitacijska sila povlači njegovo tijelo; osjećao je dodatno opterećenje na derezama koje su mu bile jedina nesigurna veza s palubom. Znoj mu se unatoč hladnoći slijevao niz lice, pa je morao stati i podignuti zaštitne naočale na čelo jer su se zahukale. Znao je da će ga, ako padne, Claude povući konopom na sigurno, ali u tom bi slučaju napad propao, jer on ne bi imao snage ponovno se spustiti niz trup. Najgori trenutak bio je kad je, izbjegavajući dva senzora, morao prijeći preko male staklene kupole koja je pokrivala laser. Da ga je Ashley primijetila, to bi bio njegov kraj. Činilo mu se da je vrijeme stalo dok se spuštao taj jedan metar, ali unutrašnjost staklene kupole ostala je zamračena. Ponovno se zaustavio i pogledao dolje. Vidljiv točno ispod zakrivljenog trupa nalazio se pod upravljačke sobe. Vrijeme je da im pošalje znak. Oslobodio je jednu ruku koja mu se činila teška kao da je od olova, uhvatio njome konop i triput ga snažno trznuo. Pogledao je na sat. Bilo je 12.40. Sad mu preostaje još jedino čekati. Iz unutrašnjosti letjelice je začuo zvuk požarne uzbune koju 12

je Claude uključio kako bi drugima dao znak za početak napada. Bitka za hodnik D će uskoro početi. Ruku i nogu ukočenih od napora, te smrznutih prstiju i lica, Jean-Paul se nadao da će imati snage nastaviti spuštanje kad za to dođe vrijeme. Nestrpljivo je čekao deset minuta, a zatim je nastavio svoj mukotrpni put preko oplate. Pitao se što se događa u hodniku D... Napokon je stigao do upravljačke sobe, okrenuo se i zavirio unutra. Odahnuo je vidjevši da u njoj nema nijednog paukolikog robota. Morao je djelovati brzo. Ashley ga je možda već vidjela i možda već doziva pomoć. S naporom je izvukao bombu iz odijela, ugurao njeno voštano dno u prostor gdje se staklena stijenka upravljačke gondole držala oplate i istrgnuo osigurač. Tada se počeo penjati najbrže što je mogao prema stražnjem dijelu gondole. U žurbi nije dovoljno duboko zabio bodlje dereze na ruci u oplatu i one su se oslobodile. Da ga dereza na drugoj ruci nije zadržala, njihov bi plan propao. Uspio se skloniti iza stražnjeg zida upravljačke gondole. Laseri su bljeskali s trupa letjelice, ali nisu mu mogli naškoditi. Nisu se mogli okrenuti pod dovoljno oštrim kutem da bi ga pogodili. Ashley ga je očito primijetila i ponašala se očajnički i nerazumno. To je dobar znak! Bof! Eksplozija je bila prilično tiha, ali i snažna. Požurio se na mjesto ekslozije. Imao je još samo jednu bombu za slučaj da prva ne probije stijenku gondole — zbog težine nije mogao nositi i treću. Ali prva je bomba obavila posao. Zjapila je krasna velika rupa. Stigao je do nje, i još jednom se uvjerio da na vidiku nema paukolikih robota. Oprezno, ponavljao je u sebi, ne žuri se. Glupo bi bilo sada pogriješiti i upropastiti sve što su postigli. Polako se provukao kroz otvor i bacio se na pod upravljačke sobe. Koljena su mu klecala od napora i odjednom ga je svladala vrtoglavica. Kroz zavijanje vjetra čuo je prodorni Ashleyin glas: "Gade! Odlazi odavde! Umrijet ćeš zbog ovoga! Odlazi..." Tada je začuo zveket metalnih nogu. Okrenuo se upravo u trenutku kad se na vrhu spiralnog stepeništa pojavio robot. Još uvijek slab, izvukao je pušku iz odijela i naciljao. Imao je samo jedan 13

metak... nije smio promašiti. Bože, kako je brz! Povukao je obarač. Nakon prodornog praska slijedila je glasna eksplozija. Nešto mu je prozujalo kraj obraza. Boreći se sa suzama koje su mu preplavile oči, vidio je da su od robota ostali samo čađavi dijelovi. Izvadio je drugu bombu iz odijela i prišao kompjuteru. "Ne, ne prilazi mi, nezahvalni gade! Trebala sam vas sve izbaciti na tlo, kao što su druge Ashley izbacile svoje beskorisne, lijene ljude. Makni se! Odmah stani ili ću nas sve ubiti!" Letjelica se stresla i njen se vrh nagnuo prema dolje. Pod se ukosio i Jean-Paul je jedva održao ravnotežu, ali uspio je stići do kompjutera. Ugurao je bombu kraj kontrolne ploče. "Ashley, odlaziš onamo kamo si trebala otići prije mnogo, mnogo godina," rekao je i povukao osigurač. Dok je žurio prema suprotnom kraju prostorije pratio ga je Ashleyn bijesni glas: "Ne možeš to učiniti! Bez mene ne možete upravljati letjelicom!" "Upravljali smo prije i upravljat ćemo ponovno!" odgovorio je sklanjajući se iza stare kormilarove fotelje. Ponovno su odjeknuli koraci metalnih robota. Provirio je iznad naslona fotelje. Dva paukolika robota spuštala su se niz stepenice. Stigli su do dna i uputili se ravno prema njegovom skloništu. Spustio je glavu i čekao što će doći prije — eksplozija ili roboti. BUUMMM! Ova je eksplozija bila prodorna. Zanemarujući zvonjavu u ušima i oštri dim koji mu je dražio oči, podigao je glavu i ponovno provirio iznad naslona. Kompjuter je bio otvoren poput konzerve i iz njegove se unutrašnjosti dizao dim. Dva paukolika robota projurila su kraj njega i zaustavila se kraj stola s kompjuterom. Nisu se više micali. Uspio je! Duh mrtve Ashley istjeran je iz kompjutera. Ustao je i umorno se osvrnuo. Čitava soba je bila u neredu. Šteta je bila velika. Nadao se da stari uređaj za upravljanje još radi, ali to će saznati tek kad stignu stručnjaci. Pod je još uvijek bio nagnut i letjelica je ponirala prema tlu. Pogledao je kroz prozor što leži pred njima, ali vidio je samo sloj tamnih oblaka. Odozgo se začula buka. Uzbuđeni glasovi, povici, koraci. U upravljačku sobu počeli su navirati ljudi. Pažljivo je gledao lica crna 14

od dima i poprskana krvlju, tražeći Dominique. Nije je mogao naći. Tada je ugledao Erica, a potom i Marcela. Prišli su mu s velikim osmjehom na licu. Eric ga je zagrlio. "Uspio si! Zaista si uspio!" "Da," uzvratio je nemarno, još uvijek tražeći Dominique. "Hvala Bogu, sve je prošlo kako smo planirali. Što se gore dogodilo?" Oboje su se namrštili. "Bilo je krvavo. Roboti su prošli kroz naše redove poput kombajna. Počeli smo se povlačiti kad je odjeknula druga eksplozija i roboti su se iznenada ukočili," reče Marcel. "Dominique?" Izmijenili su poglede i neugodna je dužnost pripala Ericu. "Žao mi je, Jean-Paul," reče. "Nije uspjela. Ali nije patila, bilo je gotovo u sekundi. Vidio sam kad se dogodilo." Jean-Paul je duboko udahnuo i okrenuo se. Činilo mu se da je tlo pod njegovim nogama nestalo i da pada. Zatresao je glavom. Primijetio je da su inženjeri stigli i da provjeravaju uređaje za upravljanje. Prišao im je. "Možete li upravljati letjelicom?" pitao je glasom koji nije prepoznao kao svoj. Jedan inženjer se okrenuo i sa smiješkom mu odgovorio: "Sve je u redu, Jean-Paul. Čim prekinemo sve veze s kompjuterom moći ćemo preuzeti kontrolu. To je još samo pitanje minuta. Bit će teško ručno upravljati letjelicom ali..." Slegnuo je ramenima. Jean-Paul se zagledao u sivilo oblaka pred njima. Pred očima mu je neprestano titrala njena slika. Trgnuo se kad mu je netko položio ruku na rame. Bio je to Eric. "Žao mi je zbog Dominique, Jean-Paul," rekao je. "Ali ipak postoji nešto čemu se možeš veseliti." "Što bi to uopće moglo biti?" "Sad si novi Nebeski Gospodar!"

3 Starih se navika teško riješiti, a pogotovo u dobi u kojoj je bio Lon Haddon. Taj visoki, vitki, tamnoputi čovjek nedavno je napunio 15

dvjestotu godinu. Premda je od posljednjeg dolaska Mirisnog Lahora, Nebeskog Gospodara koji je vladao njegovim gradom, prošlo već nekoliko godina, on je i dalje svakodnevno provodio sate na vrhu promatračkog tornja i jakim dalekozorom promatrao nebo nad oceanom. Kad se napunilo godinu dana otkako se Nebeski Gospodar posljednji put pojavio nad Palmirom i ubrao od nje danak, svi u zajednici su zaključili da mu se nešto dogodilo. Nadali su se da je doživio veliku nesreću — možda susret s uraganom kojeg nije mogao izbjeći — i u njoj zauvijek nestao. Lon Haddon se također tome nadao, ali djelićem uma uvijek je ostao svjestan da tako bezobzirnog i okrutnog čovjeka kakav je bio vladar Mirisnog Lahora, general Horado, ne može pobijediti nikakva sila, pa čak ni prirodna. Osim toga, znao je da na svijetu postoje i drugi Nebeski Gospodari, te da će se prije ili kasnije pojaviti neki koji će popuniti mjesto oslobođeno nestankom Mirisnog Lahora. Međutim, kad se to dogodi, zračni brod i njegovi stanovnici doživjet će neugodno iznenađenje. Oslobođeni tereta Mirisnog Lahora, stanovnici Palmire su posljednjih godina uspjeli ojačati svoja sredstva, proširiti grad i proizvesti oružje za koje su se nadali da bi moglo uništiti Nebeskog Gospodara. Lon je spustio dalekozor i promotrio grad koji se pružao oko njega. Ponosno je gledao čvrste bijele građevine od drveta i opeke, okružene bujnim tropskim vrtovima palmi. Postigli su tako mnogo, unatoč plijesni koja je neprestano vrebala... i Horadu. Palmira je čak i za Horadove vladavine bila bogata zajednica. Odavno je svojem zračnom gospodaru prikazala lažno lice, predstavivši se mnogo manjom nego je zaista bila. Godinama su u nju stizale izbjeglice s kopna i s otoka te je grad neprestano rastao, ali da bi se pravo stanovništvo održalo tajnom, većina novih prostora ukopana je pod zemlju. Stoga se pod Palmirom prostirala mreža tunela i prostorija za život i za industriju. Bila je to još jedna palmirska tajna; industrija je u njoj bila mnogo razvijenija nego u bilo kojoj prosječnoj zemljanskoj zajednici. Palmira je ležala na istočnoj obali velikog poluotoka na 16

otočnom kontinentu koji se nekoć zvao Australija. Sam poluotok je nekoć bio dio države Queensland, a kasnije je dobio ime Noshiro, kad ga je Australija prepustila Japanu kao dio cijene koju mu je morala platiti za pomoć u obrani od indonezijskog prodora početkom dvadesetprvog stoljeća. U blizini se nekoć nalazio veliki grad Cairns (kasnije preimenovan u Masuda), ali od njega više nije bilo ni traga. Vrata na podu promatračke postaje su se iznenada otvorila. Lon se okrenuo i ugledao Lylea Weavera kako ulazi. Poput Lona, i on je bio jedan od šest Palmyrinih vođa, od kojih je svaki zajednicom upravljao po šest godina. Lyleov sadašnji mandat započeo je prije nepunih godinu dana. Lonov red da ponovno zauzme vlast dolazio je tek za jedanaest godina, a do tada će on već biti nekoliko godina mrtav. "Mislio sam da ću te ovdje naći," reče Lyle boreći se s dahom. Uspon je bio naporan. "Ne razumijem zašto se s time opterećuješ. Radar nam baš nije naročito istančan, ali ipak radi." "Znam, znam," umorno odgovori Lon. "Ali znaš kakav sam." Lyle mu je prišao, povlačeći sarong preko malog trbuha, i naslonio se kraj njega na ogradu. "Da, znam. Spavaš li bar malo bolje?" "Ne," priznao je. "Noćas sam spavao dva sata." Lyle ga je pogledao. "Moraš to prihvatiti Lon. Nema smisla boriti se protiv neizbježnog." "Stalno mi to ponavljaš." Lon nije mogao sakriti ogorčenje koje je osjećao. "Nadi utjehu u vjeri u Boga." "No, ti bi bar trebao znati što o tome mislim." Lyle je uzdahnuo. "Neću odustati, znaš. Natjerat ću te da uvidiš istinu prije nego..." "Umrem? U tom slučaju moraš požuriti," reče Lon tiho. "Svakog bih se trena mogao srušiti i umrijeti." "A s druge strane možeš živjeti još punih pet godina." "Ispravak. Uz mnogo sreće, mogao bih živjeti još četiri godine, devet mjeseci i trinaest dana." "Oh, nisam znao da vodiš kalendar..." "Dvjestoti rođendan nevjerojatno usredotočuje um." 17

"Gledaj na to s ljepše strane. Proživio si lijep život... relativno govoreći. Pogledaj što si sve tijekom godina učinio za Palmini." "Ali toliko toga još treba učiniti. Treba mi još vremena. Još mnogo vremena!" "Zar bi radije živio u starim danima kad su ljudi mogli doživjeti tek sedamdeset ili osamdeset godina? K tome su posljednje godine provodili u tijelu koje je užasno propalo. Pogledaj se — ti si kao zdrav muškarac tjelesne dobi od tridesetpet godina..." "Koji možda neće doživjeti sutrašnji izlazak Sunca. Možda je u starim danima bilo i bolje. Možda su starci u bolnim, sakatim i propalim tijelima čeznuli za oslobođenjem koje donosi smrt." "Ne bih se mijenjao s njima," reče Lyle. "Mi umiremo brzo, mirno i bezbolno." "Lako je tebi govoriti, tek ti je stotinu i dvadeset godina. Vidjet ćeš kad dođeš u moju dob. Prokleti genženjeri! Što nisu bih malo slobodniji po pitanju dobne granice?" "Poznata ti je naša povijest, Lon. U to vrijeme bili su sretni da mogu prosječni životni vijek produžiti na dvjesto plus pet godina. Prirast stanovništva bio je ogroman. Zemlja nije mogla hraniti tolike ljude, čak ni u vrijeme Zlatnog Doba sredinom dvadesetprvog stoljeća." Lon se nasmijao i okrenuo prema kopnu, gdje je iza palmirskih oranica ležalo golemo pusto prostranstvo. "Gdje su sada svi ti ljudi? Trebah su misliti unaprijed." "I sam znaš da tvoje razmišljanje nije razumno, Lon. Naš planet jedva uzdržava ovu malu populaciju ljudi koja je opstala. Prilike će se još pogoršati. Pošast se sve više širi. Pogledaj nas — s jedne strane na nas vrebaju plijesni, a s druge nam prijete opaka morska stvorenja. Ako se ne dogodi čudo, čovječanstvo je osuđeno na propast." Zavladala je tišina. Pčela veličine manje ptice uletjela je u toranj. Obojica su joj se sklanjali s puta dok napokon nije odletjela. Lon upita: "Još nema odgovora na radio-poruke koje šaljemo?" Znao je doduše odgovor, jer Lyle bi bio izvan sebe od uzbuđenja da se dogodilo išta novo, ali to je pitanje za njega postalo dio svakodnevice. 18

"Provjerio sam na putu ovamo, ali nema novosti. Isprobavaju novu frekvenciju. Prošlo je već nekoliko mjeseci otkako smo postavili novi odašiljač." "No, kao što smo rekli na sastanku, za to postoji nekoliko mogućih objašnjenja: možda gore više nema živih ljudi, ili naša oprema nije sposobna zabilježiti signale koje nam oni šalju... a možda oni jednostavno ne žele razgovarati s nama." Lyle je slegnuo ramenima. "Druga mogućnost je da gore nitko ne motri ove valne duljine. Možda naseobine međusobno komuniciraju radijem, ali u kratkovalnom području. Nakon svih tih godina šutnje, ne vjerujem da u naseobinama više itko očekuje poruku sa Zemlje." "Pa moraju znati da ovdje još ima živih ljudi. Teleskopima sigurno mogu vidjeti svjetla iz gradova poput našeg." "Kako znaš da mi nismo posljednja ovakva zajednica na čitavom planetu?" upita Lyle. "U svakom slučaju, svjesni su da kod nas više ne bi smjelo biti ispravne radioopreme." "Mi imamo takvu opremu..." "Da, zbog jedinstvenih okolnosti," istakne Lyle. "Možda i nisu baš tako jedinstvene... sjećaš li se signala koje smo primili kad smo prvi put uključili opremu?" Lyle se namrštio. "Da, to je zaista velika tajna." Povremeno su ria radiju primali djelove razgovora na niskoj frekvenciji. Signali su bili slabi i očito su dopirali s velike udaljenosti. Najčudnije je bilo da su pošiljalac i primalac imali potpuno jednaki ženski glas. Činilo se da ih je više od dvije, a sve su se jedna drugoj obraćale s Ashley. "Već duže vrijeme ih nismo čuli." "To ništa ne dokazuje, osim da je izvor signala izašao iz našeg dometa. Na temelju toga moglo bi se zaključiti da signali potječu s Nebeskih Gospodara." "Nebeski Gospodari s ispravnom radio-opremom?" Lyle je zatresao glavom. "Ne vjerujem." "Ja ne vjerujem da će nam poziv upomoć upućen u svemir imalo pomoći. Sve naše nade posvetili smo čudesnom spasu s neba..." Zatresao je s glavom. "U svemirskim naseljima su vjerojatno previše zaokupljeni nastojanjima da se održe na životu da bi se mogli 19

brinuti i o nama. Ako netko još uopće živi gore. Ja bih rekao da u tim svemirskim kolonijama postoje još samo prastari kosturi." "Postao si cinik i pesimist, Lon, što je i razumljivo u tvojim okolnostima, ali to ti zamagljuje vid." "Jednako kao što optimizam zamagljuje tvoj," reče Lon. "Zar zaista misliš da se od svemirskih naseobina do kolonija na Marsu proteže bogata ljudska civilizacija? Bojim se da ćeš se duboko razočarati." "Vidjet ćemo, Lon, vidjet ćemo... Ah, pogledaj!" Pokazao je prema moru. "Podmornica se vraća. Možda je to Ayla." "Da, sigurno je ona," odgovori Lon motreći kako se vrata na unutrašnjem zaštitnom zidu polako podižu. Uskoro su se u plićaku pojavili obrisi male podmornice, te se ona na gusjenicama popela na obalu. Na njenom su se vrhu otvorila kružna vratašca. Lon je okrenuo dalekozor prema liku koji je izašao iz podmornice. Da, to je Ayla. Visoka, vitka žena u mokrom ronilačkom odijelu i s kratko podrezanom crnom kosom. Skliznula je niz bok podmornice i mahnula mu rukom. Bio je predaleko da bi ga mogla prepoznati, ali znala je da je to sigurno on u promatračkom tornju u ovo doba dana. Dok je skidala ronilačko odijelo, iz podmornice je izašao još jedan lik. Bila je to Juli, Aylina najbolja prijateljica i Lyleova kći. Iza nje je slijedio Kell, jedan od rijetkih palmirinih stanovnika koji su naslijedili krv i obojenost urođeničkog stanovništva otočnog kontinenta. I oni su skinuli odijela, te su svi zajedno otrčali u vodu isprati sa sebe znoj i mirise koji su se nakupili u odijelu tijekom dugačkog putovanja u toploj podmornici. "Nemarne budale. Ostavili su podmornicu na otvorenom, umjesto da su je odmah spremili u zaklon," promrmljao je Lon. "Daj, prestani se toliko brinuti," upozori ga Lyle. "I ne trudi se skrivati svoje osjećaje. Dobro znaš da si beskrajno ponosan na Aylu. Postigla je čudo. Gotovo je nezamjenjiva. Nitko ne izlazi na kraj s morskim ljudima tako dobro kao ona." "I Juli je u tome dobra," reče Lon. "Slažem se, ali nije tako dobra kao Ayla. Odnos koji je s njima uspostavila je čudesan." "Da, imaš pravo," priznao je promatrajući kći dalekozorom. 20

Kako je postala slična majci; jednaka tamna koža i jednake velike istočnjačke oči koje su nasljeđe od japanskih predaka. Zadovoljstvo i ponos koje je osjećao dok ju je promatrao neprestano je pratila duboka tuga. Ona je bila još jedan razlog zašto se užasavao sve bliže smrti. Nije u redu da mu je ostalo još samo nekoliko kratkih godina s njom. Htio je znati kakva je njena budućnost. Htio je znati hoće li imati budućnost... Juli se okrenula prema promatračkom tornju, brišući usput vodu koja joj se slijevala niz lice. "Tvoj tata, zar ne? Kao i obično." Ayla je kimnula uz osmijeh i ponovno poprskala Juli s vodom. "Vjerojatno se žali onome tko je s njim da smo nemarne lude, jer nismo spremile podmornicu u zaklon." "Rekao sam ti da smo trebali," ozbiljno reče Kell. "Oh, isti si kao tata," poviče Ayla prskajući ga vodom. "Još uvijek ga zabrinjavaju Nebeski Gospodari. Ne vjerujem da oni više uopće postoje. Svi su se raspali od starosti i popadali na tlo." Kellov osmijeh je nestao. Zatresao je glavom i pogledao prema horizontu. "Da, Ayla, isti sam kao tvoj otac. Opasnost nam još uvijek prijeti. Ako se Mirisni Lahor ne vrati, njegovo će mjesto popuniti drugi Nebeski Gospodar." Okrenuo se prema Ayli i zagledao se u nju svojim velikim, tamnim očima. "Znam to, Ayla."

4 Jan je čučala u snijegu i promatrala pingvine. Oni na nju nisu obraćali pažnju. Okružili su je i nastavili svoje društvene obrede, svadeći se međusobno ili izvodeći složene igre za snubljenje partnera. Kad su joj noge počele trnuti, polako je ustala i protegla se. Trudila se polako kretati kako ne bi uznemirila ptice, ali one su se i dalje ponašale kao da je nevidljiva. Zagledala se u bistro plavo nebo, a zatim nevoljko krenula prema Igrački koja je stajala pedesetak metara dalje. Mogla bi se vratiti u Shangri La, odlučila je. Oprezno je hodala kroz jato pingvina, razmišljajući o činjenici da je toliko mnogo vremena prošlo otkad je ljudska vrsta — ne, čovjek — napustio ovu ponovno nedirnutu divljinu, da su ga ptice 21

izbacile sa svoje liste prijetećih organizama. "Idemo kući," naredila je Igrački kad se popela u nju. "Najduljim putem." Nije joj se žurilo. Kao ni inače. "Naravno, Jan," odgovorila je Igračka i zatvorila dvostruka kružna vrata. Istog se trena počela naglo podizati u zrak. Jan je teško podnosila Igračkin ženski glas; previše ju je podsjećao na Ashley, premda je znala da među njima nema nikakve sličnosti: Ashley je bila kompjuterski zapis ljudskog bića, dok je Igračka bila 'čisti' kompjuterski program. Jan je na ekranima promatrala kako pod njom promiče antarktičko bijelo prostranstvo dok je Igračka jurila zrakom na visini od tek nekoliko desetaka metara. S vremena na vrijeme je među ledom ugledala ostatke ljudskih naselja. Nekoć su tu stajali visoki tornjevi — dijelovi golemih rudarskih postrojenja — ali do danas ih je led gotovo pokrio. Na kraju će potpuno nestati. Jan je čeznula narediti Igrački da je odvede negdje dalje od Antarktika, ali prvotni Igračkin program bio je obnovljen i leteći stroj je ponovno bio vezan uz određeno područje ledenog kontinenta i njegovih mora. Shangri La je bilo ironično ime koje su jednako ironično nazvani Eloi nadjenuli divovskom podvodnom naselju skrivenom ispod Rossovog ledenog praga. Jato pingvina koje je Jan ranije promatrala nastanjivalo je suprotnu obalu kontinenta, odnosno područje koje je nekoć pripadalo Norveškoj i zvalo se Zemlja kraljice Maud. Unatoč zaobilaznom putu, Igračka je tu golemu udaljenost svladala za manje od petnaest minuta. Proletjela je nad Rossovim ledenim pragom dok nije stigla do mora, a tada je zaronila i pod ledom se vratila dio puta do goleme metalne kugle u kojoj je ležala Shangri La. Polako je pristala u svoj dok između dvostruke oplate naselja. Jan je pričekala da voda istekne iz doka i žurno izašla iz Igračke, zanemarujući njen ljubazni pozdrav. Popela se dizalom u dio naselja u kojem je dijelila životni prostor s Robinom (da, znala je da mu je pravo ime Ryn, ali za nju će on uvijek ostati Robin). Na putu prema svojoj sobi u hodniku je srela dvojicu Eloia. Držali su se za ruke i sanjarski se smiješili. Mrko ih je pogledala. Eloi su bih upravo onakvi kakvim ih je Robin opisao. Zaključani u svojim malim privatnim svjetovima i u stanju neprekidne euforije 22

kao jedinog osjećaja koji su mogli osjetiti. Sve u svemu, bili su poticajni poput dijelova namještaja. Na ulazu u sobu u kojoj je boravila s Robinom pred njom se stvorila projekcija jednog od programa. Bio je to Davin, Robinov najdraži program. "Što je?" pitala je mrko. Davin joj se osmjehnuo i obratio: "Samo sam te htio upozoriti da Robin spava." "Zar ne spava uvijek? Ne brini, tiho ću se istuširati i presvući. Mogu U sad ući?" "Za njegov je oporavak neophodno da se odmara što je više moguće," reče Davin. "Zašto ne odeš u dvoranu za razonodu dok se ne probudi?" Jan je bijesno zurila u njega. Eloi su je živcirah, ali oni su je za razliku od programa barem ostavljah na miru. Kompjuterski programi i njihove prateće projekcije su je, s druge strane, neprestano motrili i to ju je uznemiravalo. Znala je da oni nisu poput Ashley, ali uz njih se osjećala neugodno. Razgovori s Carlom, kompjuterskim programom koji je dijelio Ashleyin bio-čip, bili su potpuno predvidivi, jer je to bio umjetni mozak s čistom kompjuterskom logikom. Međutim, kompjuteri u naselju bili su potpuno čovječni. Točnije, savršeno su simulirali čovječnost, ah Jan je sumnjala da osobe koje su prestavljali imaju ikakve veze s njihovim pravim entitetima. Uglavnom, nije im vjerovala, premda je znala da im duguje život. Mogli su je jednostavno izbaciti iz naselja kad ju je Igračka zajedno sa smrtno ranjenim Robinom dovela u njegov dom. Uzdahnula je. "Dobro, idem u dvoranu za razonodu. Reci Robinu da sam ondje kad se probudi." Davin je kimnuo i nestao. Jan se popela na slijedeći kat gdje se nalazila dvorana za razonodu namijenjena 'ljudima'. U njoj je već bio jedan Eloi. Sjedio je gol uz mali ukrasni ribnjak i promatrao krapa kako po njemu pliva. "Maštaš o ribolovu?" upita ga Jan sarkastično. Okrenuo se prema njoj i sanjivo se nasmiješio. Odvratni mali bespolni patuljak, ogorčeno je pomislila. Užasavala se pomisli da je to nekoć bilo pravo ljudsko biće, znanstvenik iz Starih dana koji je, umjesto da pokuša popraviti štetu koju su nanijeli Genetski Ratovi, odabrao povlačenje u stanje vječne nirvane. 23

Ako ništa drugo, nastavila je razmišljati Jan, ona je barem pokušala. Velika Majko, kako se trudila! Ah što je time postigla? U početku negodovanje, a na kraju... ništa. Možda su Eloi zaista ispravno postupili... Jan je svukla debelo podstavljeno odijelo, te samo u donjem rublju sjela i odabrala jedan od starih dvodimenzionalnih filmova s početka 21. stoljeća. Nezadovoljno se pomirisala pod pazuhom i naredila neka film počne. Sastanak s damom bio je šaljivi triler o privatnom detektivu unajmljenom da ulovi vlastitog klona koji je, bez njegovog znanja, promijenio spol i postao žena. Film je već gotovo završio kad se na vratima pojavio Robin u dugačkoj spavaćici. Privrženo joj se nasmijao, prišao joj i pogladio je rukom po kosi, a potom se umorno spustio na obližnji kauč. Jan je zaustavila film i sjela na kauč kraj Robina. "Kako se osjećaš?" upita. "Dobro. Samo sam malo umoran." Nagnula se, pritisnula svoje tijelo uz njegovo, i strastveno mu poljubila usne. Počeo je odgovarati i zagrlio je rukom, no uskoro je osjetila kako njegov zagrljaj slabi. Odmakla se i pogledala ga. Djelovao je posramljeno. "Žao mi je, Jan." "U redu je," rekla je, trudeći se sakriti razočaranje. Segnula je rukom medu njegove noge i opipala mu spolovilo preko odjeće. Opušteno. Pa ipak, znala je da bi unatoč nedostatku testisa mogao imati erekciju. Njegova je prostata promijenjena tako da mu u krvotok ispušta normalnu količinu testosterona. Ali to jednostavno nije djelovalo. Svi pokušaji vođenja ljubavi završavali su nezadovoljavajuće. Iskreno govoreći, završavali su katastrofalno. Još uvijek nije mogla shvatiti zašto mu medicinski stroj nije mogao stvoriti nove testise. Medicinski program joj je objasnio kako može uzeti bilo koju stanicu iz ljudskog tijela i mijenjajući njenu DNA nagovoriti je da se razvije u novo oko, ruku, jetru ili bilo koji drugi organ, uz izuzetak rasplodnih organa. Nije razumijela logiku tog ograničenja i napomenula je programu kako naselje sadrži zalihe jajašaca i sperme, te da ne bi bilo teško stvoriti embrio iz kojeg bi se uzela potrebna stanica. Medicinski program je odgovorio da Etički program to nikad ne bi dozvolio. Robin se upravo zbog pravila o postupcima s embrijima 24

upisanih u Etičkom programu razvio kao normalno ljudsko biće, a ne kao Eloi. Bio je to još jedan podatak o Etičkom programu koji je budio Janine sumnje, premda nije mogla jasno odrediti što joj se tu čini lošim. Sjećala se da se i Milu činilo neobičnim da superkompjuteri mogu tako pogriješiti i dopustiti genetskoj pogreški, kako su nazivali Robina, da se slučajno razvije. Jan je ustala s kauča i promotrila Robina. Nije više bio ni sličan onom duhovitom, krepkom mladiću koji joj se predstavio na Nebeskom Anđelu i ponudio joj svoje usluge, a kasnije i ljubav. U njemu više nije bilo strasti. Ni duha. Kad ga je princeza Andrea kastrirala, odrezala mu je mnogo više od testisa. "Trebao si izaći sa mnom u Igrački," rekla je. "Zrak je prekrasan. Izlazak bi ti koristio." "Danas sam tako umoran," odgovorio je. "Možda drugi put." "Naravno," uzvrati Jan. "Idem u našu sobu istuširati se i presvući. Vidjet ćemo se na večeri." Blago joj se nasmiješio i kimnuo. Dok se tuširala, Jan je razmišljala o tome kako je dosadno živjeti u naselju. Naravno, jedina druga sudbina koja ju je mogla snaći bila je smrt u ruševinama trgovačkog centra da Igračka nije stigla u posljednji tren i spasila ih. Pitala se što se dogodilo s vojvodom i ostalima, posebno s njegovom groznom djecom koja su je umalo ubila. Najviše od svega razmišljala je o Milu. Do sada je već sigurno potpuno odrastao i ne nosi više nikakvu sličnost s njenim malim sinom Simonom čije je tijelo okrutno prisvojio. Nadala se daje tako. Siroti Simon... Siroti svijet, sad kad su Milo i Ashley udružili snage i zajedno upravljaju Nebeskim Anđelom i čitavom flotom Nebeskih Gospodara. Milo. Kako ga je mrzila. Sve joj je oduzeo, pa čak i sina. A sada u njegovim rukama leži moć pomoću koje može osvojiti čitav svijet. Odnosno, sve što je od njega ostalo.

25

5 Milo Haze je ležao gol na prljavom krevetu, s rukama prekriženim iza glave i pogledom uperenim u prostor daleko iza stropa. Bio je miran. Smirio se još prije tri mjeseca. Udubljenja na čeličnim vratima i rupe u zidovima potjecale su iz prvih dana njegovog zatočeništva. Kasnije je obuzdao uzaludne ispade bijesa i odlučio se osloboditi snagom uma, a ne tijela. Sigurno postoji način da ponovno stekne Ashleynu naklonost... Prije nekoliko tjedana se dosjetio kako bi mogao riješiti svoje probleme. Dugo je razrađivao i usavršavao ideju, a sad ju je bio spreman ostvariti. Vjerovao je da ima pedeset posto šanse za uspjeh. Strpljivo je čekao dok kazaljke na velikom satu nisu pokazale 18.00 sati, a tada je ustao s kreveta, podigao s poda poslužavnik s praznim posuđem i čašom, te otišao do vrata. Gotovo istog trena, na vratima se otvorio prozorčić i na njemu se pojavilo Shanovo lice. Milo je podignuo poslužavnik do prozorčića i pružio ga Shanu. Dok ga je Shan preuzimao, Milo mu reče: "Moram razgovarati s Ashley. Važno je." "Znaš da to ne dolazi u obzir," nemilosrdno odgovori Shan. Tada je privremeno nestao s vidika dok je odlagao poslužavnik na pod i uzimao drugi s Milovom večerom. Milo nije obraćao pažnju na ponuđeni poslužavnik. "Kažem ti da je važno. Za Ashley. Htjet će razgovarati sa mnom kad sazna o čemu se radi." "Nikad više neće razgovarati s tobom," reče Shan. Nije mogao sakriti zadovoljstvo dok je to izgovarao. Milo se trudio ostati miran. Ostvari U svoj plan, imat će mnogo vremena za osvetu tom bespolnom minervanu. "Samo joj prenesi moju poruku," rekao je. "Reci da joj moram reći nešto što je za nju od životne važnosti." "Ne očekuj od mene nikakve usluge, Milo. Pogotovo nakon onoga što si učinio Tyri. Hajde, uzmi poslužavnik." Milo i dalje nije na njega obraćao pažnju. "U tvojem je 26

interesu da joj preneseš poruku. Ako ikada dozna da je zbog tebe propustila priliku ponovno živjeti kao čovjek od krvi i mesa, potpuno će podivljati." Shan se namrštio. "O čemu to govoriš? Kako može ponovno postati čovjek? To je nemoguće." "Ah, ali ja ne mislim tako. Dosjetio sam se kako može dobiti novo tijelo. Reci joj to." Shan je na trenutak razmislio i zatresao glavom. "Glupost. Loviš se za slamku. Samo želiš doći u priliku razgovarati s njom, kako bi je nagovorio da te oslobodi. No, ja ti neću pomoći. Uzmi hranu ili gladuj." Ovaj put je Milo prihvatio poslužavnik. Dok je Shan zatvarao prozorčić, pozvao je: "Shan, čekaj!" "Što je sad?" upita Shan sumnjičavo. Milo se nasmije i reče: "Poruči Tyri da je volim." Shan je glasno zalupio prozorčić. I dalje se smiješeći, Milo se vratio u krevet. Sad je sve ovisilo o tome je li Ashley slušala njihov razgovor. Oh da, Shan mu je prvog dana zatočeništva rekao da je Ashley uklonila sve senzore iz njegove sobe, ali on je od početka sumnjao da bi se Ashley odrekla zadovoljstva promatranja i slušanja njegove patnje. Ako je u krivu, tad je njegov plan od početka osuđen na propast. Nije morao dugo čekati. Za nekoliko minuta čuo je neko kretanje s druge strane vrata. Vrata su se uskoro počela otvarati. Kad su se otvorila do polovice, kroz njih se Provukao paukoliki robot. Milo je mirno promatrao kako se kuglasto metalno tijelo na dugačkim člankovitim nogama gega prema njegovom krevetu. "Bok, Ashley," reče. Robot se zaustavio kraj vrata. "Ako je to jedan od tvojih podlih trikova, Milo, zadavit ću te," reče Ashley. Milo je sjeo na krevetu. "Dakle, Shan ti je prenio poruku?" "Nije bitno kako sam doznala što si mu rekao. Samo mi reci kako ponovno mogu imati tijelo. Dajem ti trideset sekundi da me uvjeriš." Milo se nasmijao. S pravom je sumnjao da je ostavila senzore u njegovoj sobi. Mirno je rekao: "Nema razloga za žurbu. I prestani 27

mi prijetiti, jer nikad nećeš doznati ono što te zanima." "Milo...!" "Prije svega, moram ti iznijeti moje uvjete..." Robot se oglasio pištavim glasom. "Uvjete? Kako to misliš uvjetel Nemaš pravo ništa zahtijevati!" Stavio je ruke iza glave i ponovno legao na krevet. "Ako nisi spremna sklopiti sa mnom pogodbu, možeš odmah otići. I zatvori za sobom vrata." Robot je ponovno zapištao, a onda reče: "Dobro, pobijedio si... zasad. Kakvi su tvoji uvjeti?" "Za početak, naravno, tražim slobodu kretanja po letjelici." "Ovisno o tome što mi kažeš, to se možemo dogovoriti. Što još?" "Onaj seronja Shan postat će moj osobni rob." "Ionako sam ga namjeravala kazniti. Dobro... može." "I za kraj, želim da mi vratiš djevojku." Slijedila je šutnja. "Ashley?" "Prvo mi reci kako mogu ponovno postati čovjek." "Dobro," složio se Milo nakon kratkog oklijevanja. Ustao je s kreveta i počeo koračati po sobi. "Pretpostavljam da se sjećaš našeg nezvanog gosta Robina i njegovog čudesnog stroja...?" "Naravno da se sjećam." "Usput, pretpostavljam da nisi opazila taj leteći stroj nakon njegovog iznenadnog odlaska?" "Ne," nestrpljivo odgovori Ashley. "Prijeđi na ono što mi imaš reći." "Vjerojatno se sjećaš i njegovih priča — jer uopće ne sumnjam da si prisluškivala sve naše razgovore — o životu u Shangri La s čudnovatim Eloima." "Da, da. Pa što?" "Sjećaš U se da je spomenuo kako u naselju postoje zalihe pohranjenih jajašaca i spermija?" "Hmm... da. Čini mi se." "Eto ga! To je izvor tvog novog tijela!" Paukoliki robot je krenuo prema Milu, pružajući istovremeno 28

nogu u kojoj je držao laserski pištolj. Stjerao ga je u kut sobe. "Ashley, što...?" "Možda više ne razmišljam onako jasno kao nekoć, ali još uvijek nisam potpuna budala!" povikala je. "Što će meni neka smrznuta jaja i spermiji u skrivenom, podvodnom naselju na Južnom Polu? Brzo mi odgovori, Milo, prije nego ti ovime izvadim oko!" Podigao je ruke. "Smiri se! Pusti me da ti objasnim." "Počni." "Naselje je puno nove tehnike. Oni inteligentni programi o kojima nam je Robin pričao da se sami razvijaju sigurno su sposobni proizvesti opremu potrebnu da bi se tvoja sjećanja i osobnosti zapisane na bio-čipu prenijele u mladi, prazni mozak." Ashley je neko vrijeme šutjela, očito razmatrajući to što je upravo čula. Na kraju upita: "Je U to moguće?" "Naravno. Uz potrebnu opremu, to se može izvesti." "Dobro..." rekla je polako. "Ali kako ćemo pronaći naselje? Čitava flota Nebeskih Gospodara nije uspjela." "To su bili primitivci. Mi imamo svu opremu potrebnu za pronalaženje Shangri La. Reći ćemo Carlu da preradi nekoliko paukolikih robota u ronilice. One će zaroniti ispod ledenog štita i pronaći naselje, a mi ćemo potom rastopiti led laserima i prisiliti naselje da izađe na površinu. "Tebi se to čini tako jednostavno." "Mnogo sam o tome razmišljao. Vjeruj mi." "Baš!" Ali spustila je laserski pištolj. "Dakle? Jesmo li sklopili pogodbu?" "Pretpostavljam da jesmo." "Vraćaš li mi djevojku?" "Ah, dobro." Milo se nasmijao. "Hoćeš li me odvesti do njihove sobe? Htio bih ih osobno obavijestiti o novostima." "Mogu misliti..." Kad se pojavio na vratima Shanove sobe, s užitkom je promatrao kako s Tyrinog lica nestaje boja. Shan koji je sjedio kraj nje na trosjedu od nevjerice je jedva uspio progovoriti. "Kako... kako... si izašao?" pitao je. Milo nije na njega obraćao pažnju. Stajao je s rukama na 29

kukovima i zurio u Tyru. Njen sve jači strah ga je uzbuđivao. "Da, to sam ja, Milo. Nisam li narastao otkako si me posljednji put vidjela? Napokon sam izašao iz puberteta i mogu ti obećati da će vođenje ljubavi sa mnom ubuduće biti bitno drugačije nego prije. Odmah ćeš se u to uvjeriti..." Krenuo je prema njoj. Shan je istog trena ustao i zapriječio Milu prolaz do Tyre. Milo ga je ščepao za vrat. Sad je bio viši od Shana, i mnogo, mnogo jači. "Prilike su se promijenile, moj minervanski trate. Ja sam ponovno na vrhu, što znači da si ti u govnima." Podigao ga je i bacio preko sobe. Tyra je ustala i potrčala prema mjestu gdje je ležao Shan. Milo im je prišao, uhvatio Tyru za vrat kad je kleknula kraj Shana i grabo je podigao. Iako se žestoko opirala, nije se mogla osloboditi njegovog stiska dok ju je vodio prema spavaćoj sobi. Zalupio je za njima vrata.

6 Milo Haze, ili James Gleick, je izišao na 'površinu' Belvederea. Bila je to, u stvari, unutrašnja površina valjka dugačkog šest kilometara i smještenog u svemira. 'Pod' se u daljini svijao prema gore i prelazio u zid, a zatim i u strop koji se s drage strane ponovno pretvarao u zid i stapao s podom. U romanu Priče o ljubavi i svjetlosti naselje besmrtnika sadržavalo je drveće, travu, pa čak i male rijeke, ah oko Mila su se pružala samo prostranstva sive plastike i metala, te staklene ploče koje su propuštale reflektiranu sunčevu svjetlost. Zrak je i ovdje na 'otvorenom' bio jednako zagušljiv kao u donjim dijelovima. Bakterije u sustavu za obnavljanje zraka, stvorene prije više stoljeća, očito su mutirale i nisu više djelotvorno obavljale svoju zadaću. S obzirom da su na Belvedereu svi oblici genetskog inženjeringa bili strogo zabranjeni, nije bilo nade da će se problem riješiti. Milo je otišao do obližnje stanice i nakon kratkog čekanja ušao u jednotračni vlak. I u njemu su, naravno, spolovi bili razdvojeni: muškarci su smjeli samo u prvi vagon, a žene u drugi. 30

Njegovo je odredište bio Dom Očeva. Ondje se održavao još jedan sastanak o temi koja je nazvana Problem Zemlje. Još uvijek nije donesena nikakva odluka o tome kako odgovoriti na radio-porake koje su redovito stizale s planeta. Unatoč vjerskim i političkim razlikama, Očevi su se savjetovali s vlastima u dragim naseljima — Krstarećem Gradu, Starshineu i Karagangi — koje je neočekivani događaj jednako iznenadio. Kao i belvederski Očevi, drugi su vladari odlučili zatajiti novosti stanovništvu, bojeći se da bi mogle izazvati društvene nemire. Kolonije na Marsu koje su bile izvan dosega signala sa Zemlje također su obaviještene, na što su sve njihove vladajuće stranke odgovorile sličnim izrazima nevjerice. Zasad su sva naselja slijedila primjer Belvederea i nisu odgovorila ljudima sa Zemlje, ali Milo je pretpostavljao da to neće još dugo potrajati. Jedno od naselja će kad tad odgovoriti, premda to sigurno neće biti Belvedere. Očevi su smatrali da stanovnici Zemlje ne mogu iskupiti svoje grijehe. Jedan od njih je na prvom sastanku nakon primitka signala čak istaknuo da se radi o Sotoninoj varci. Pošiljaoci signala, rekao je Otac, tvrde da žive na području u kojem već stotinama godina nema bolesti, ali to je možda samo smicalica kojom pokušavaju namamiti jadne belvederce na Zemlju kako bi ih zarazili bezbožnim bolestima. To je bio razlog zašto je Milo pozvan prisustvovati sastanku. S obzirom da je bio vodeći stručnjak za medicinu, Očevi su tražili njegovo mišljenje. Sigurno nijedno ljudsko biće nije moglo opstati na planetu tako dugo nakon Genetskih Ratova? Milo se složio da se to čini nevjerojatnim, ali očito nije nemoguće. Istina je da već stoljećima nisu primili nijednu radioporuku sa Zemlje, ali to se može objasniti na razne načine. Možda su mikroorganizmi i drugi užasi oslobođeni Genetskim Ratovima uništili svu tehničku opremu, ali ipak nisu uspjeli izbrisati cjelokupno čovječanstvo. Oni koji su preživjeli polako su se uzdigli na negdašnju tehničku razinu. To je očito uspjelo samo jednoj zajednici, jer poruke stižu samo iz jednog područja. Sa sjeveroistočne obale Australije. Čim je ušao u sobu za vjećanje u Domu Očeva, Milo je osjetio gotovo opipljivo uzbuđenje. Bio je siguran da se dogodilo 31

nešto novo. Kad je zauzeo svoje mjesto za stolom, Otac Massie ga je pogledao s čela stola i namrštio se. "Čekali smo te, brate James." Milo je pognuo glavu i ponizno odgovorio: "Žao mi je, Oče Massie. Stigao sam najbrže što sam mogao." Otac Massia je s negodovanjem puhnuo i rekao: "Pomolimo se..." Zatvorenih očiju i sklopljenih ruku, Milo se trudio zanemariti jednolično mumljanje Oca Massie, pitajući se što se dogodilo. Molitva je dugo potrajala. Otac Massie je napokon završio i nastavio: "Sastanak može početi. Mnogi od vas već znaju što se dogodilo. Moja je teška dužnost obavijestiti ostale da smo primili groznu poruku iz naselja Karaganga..." Milo se s očekivanjem nagnuo prema naprijed. Sve što se Ocu Massiu činilo groznim vrijedilo je čuti. "Odgovorili su na signale sa Zemlje," reče Otac Massie. "U vezi su s ljudima sa Zemlje, ih što već jesu, čak i dok ovo govorim. Ah najgore tek dolazi. Povjerovali su zemaljcima da njihovo područje nije zaraženo i namjeravaju poslati ekspediciju na Zemlju." Milo je osjetio navalu emocija. Nekako, bilo kako, i on će biti na tom brodu. Ayla je nestrpljivo stajala pokraj podmornice. Kraj nje je klečala Juli, a nedaleko od njih plivao je Kell neprestano se osvrćući i pazeći na bilo kakav znak opasnosti. Držao je podvodnu pušku u pripravnosti. Ayla i Juli nisu imale oružje. Premda je Veliki koraljni greben služio kao prirodna obrana od nemani koje su naseljavale oceane, događalo se da poneka lignja, morski crv ili drugo veliko i opasno morsko stvorenje prodre u područje između grebena i obale. Zato su podignuti morski zidovi koji su štitili palmirine obalne vode i njene ribnjake. Juli potapše Aylu po ramenu i pokaže prema naprijed, ali Ayla je i prije toga spazila pet obličja koja su im se približavala. Ayla je dala znak Kellu, te zajedno s Juli uhvatila veliku prutenu košaru i zaplivala prema pet likova koji su se zaustavili desetak metara od njih. Kad su im se približile, Ayla prepozna najveći lik kojeg je nazvala Tigar. On je bio vođa morskih ljudi. Dvoje od četiri morskih ljudi koji su ga pratili bile su ženke. Podigla je slobodnu 32

ruku u znak pozdrava. Tigar je također podigao jednu ruku. Goleme kandže koje su virile s prstiju povezanih plivajućim kožicama uvukle su se kao znak mirovne ponude. Ayla i Juli su stale i spustile veliku četvrtastu košaru punu tek ubijenih riba na pješčano morsko dno. Tigar joj je prišao i pregledao sadržaj košare, zadovoljno kimnuo i dao znak skupini koja je stajala iza njega. Dvije ženke su doplivale k njemu noseći nešto u rukama. Spustile su svoj teret kraj košare i brzo se vratile na svoje mjesto. Ayla je promotrila predmet koji su donijele i namrštila se. Bio je metalni, oko jedan metar dugačak i tridesetak centimetara širok. Zbunjeno je pogledala Tigra i rukom mu dala znak da ne zna što je to. Tresući glavom, što je Ayla poznavala kao znak nezadovoljstva, doplivao je do predmeta, sagnuo se i dohvatio nešto na njemu. Otvorio je poklopac i Ayla je napokon shvatila da se radi o kućištu. Zavirila je u njega. Nije prepoznala ono što je ugledala, ali bila je sigurna da se radi o nekoj vrsti oružja. Kimnula je Tigru, izražavajući svoju zahvalnost, i sagnula se zatvoriti poklopac. U tom ju je trenutku Tigar zgrabio za ruku... Prije mnogo godina, genetske tvrtke su stvorile morske ljude kako bi za njih obavljali radove u podmorskim rudnicima i golemim uzgajalištima riba koja su postojala prije Genetskih Ratova. Premda im je najbolje odgovarao život u dubokoj vodi, mogli su se prilagoditi različitim tlakovima. Prije više desetljeća Tigrova je skupina odlučila pobjeći od sve lošijih životnih uvjeta na otvorenom oceanu, pa su se preselili bliže obali. Na pučini su se sve više množile vrste stvorene genženjeringom, dok su obične ribe nezaustavljivo iščezavale, a upravo su one bile osnovna hrana morskih ljudi.- Sklonili su se u velikom potonulom naselju kojeg su pronašli uz Veliki koraljni greben. Redovito su pljačkali palmirina skromna uzgajališta riba, pa je između njih i ljudi izbio rat. Pomirila ih je tek Aylina pokojna majka Glynis. Iskazujući nevjerojatnu hrabrost, sama je otplivala u susret morskim ljudima na pljačkaškom pohodu i ponudila im mirovnu ponudu u obliku velike količine ubijene ribe. Morski ljudi su prihvatili ribu i otišli. Kad su se slijedeći put pojavili, i oni su donijeli mirovnu ponudu. Bio je to mali kompjuter. 33

Pokazalo se da potonulo japansko naselje sadrži veliku količinu opreme koja je još uvijek radila unatoč mnogim godinama provedenim pod morem (iz ono malo podataka što su dobili od morskih ljudi, palmirci su naslutili da u veći dio naselja voda još uvijek nije prodrla; kad se sustav za opskrbu zrakom pokvario, Japanci su odabrali radije ostati i umrijeti na morskom dnu, nego se izložiti bolestima na površini). Tako je započela dugogodišnja razmjena između morskih ljudi i Palmiraca, koja je sada bila Aylina odgovornost (vođe morskih ljudi — čiji je životni vijek bio kratak — jasno su dali na znanje da će surađivati samo sa ženama). Čitavo to vrijeme među njima je vladao mir. Nijedan morski čovjek nije napao ljudsko biće još od loših starih dana. Sve do danas... Ayla se tako iznenadila da je umalo ispustila usnik. Zaprepašteno je pogledala Tigrove okrugle, riblje oči. Što je pogriješila? Kakav je nepoznati tabu prekršila? Zašto je napada? Napada U je? Premda je stisak bio snažan, Tigar nije pružio kandže. Primijetila je da pokazuje preko ramena prema moru odakle je došao. Napravio je znak za opasnost i ponovio ga tri puta. Tada ju je pustio, okrenuo se i otplivao. Njegova četiri pratioca su ga slijedila. "Što je to bilo?" upita Kell čim su se vratili u skučenu unutrašnjost podmornice. "Na trenutak sam pomislio da te je napao. Upravo kad sam htio krenuti prema vama primijetio sam da te pustio." Ayla zatrese glavom, mršteći se. "Znam samo da je tri puta ponovio znak za opasnost. To znači nešto vrlo opasno. Sigurno je negdje unutar grebena, jer inače to ne bi spominjao. Upozorio nas je." "Prestrašio me," reče Juli dok je uključivala motore. "Nikad još nije dotaknuo nikoga od nas. Nitko od njih nije." "Mislim da me primio za ruku kako bi naglasio važnost poruke," reče Ayla. "Što uopće možemo poduzeti kad ne znamo o kakvoj se prijetnji radi?" upita Kell. "Ne znam," prizna Ayla. "Morat ću razgovarati s tatom..." Na kopnu ih je čekalo još jedno iznenađenje; Aylin otac nije bio na svom uobičajenom položaju na promatračkom tornju, već ih je 34

dočekao na plaži. Djelovao je uzbuđeno. Dok joj je pomagao izaći iz podmornice, Ayla mu reče: "Tata, danas se tijekom razmjene dogodilo nešto čudno. Tigar je..." Nije je pustio da dovrši. "Imam divne vijesti, draga! Dobili smo odgovor iz svemirskog naselja!" Zaprepašteno je podigla pogled. "Jesmo li?" "Da!" odgovorio je sretno. "I to još nije sve. Namjeravaju poslati ekspediciju na Zemlju!" Zagrlio ju je. "Dušo, imat ćemo goste!" "Vjerujem kako je svima jasno da moramo poslati predstavnike s Belvederea da se pridruže karaganganskoj ekspediciji na Zemlju," reče Milo. Sva lica oko stola okrenula su se prema njemu. Otac Massie je djelovao sumnjičavo. Nije bio jedini. Tek nakon nekoliko dugih sekundi polako je odgovorio: "Zar te napustio razum, brate James? Ne želimo imati nikakve veze s tim svijetom prokletih." Milo je pogledao veliki metalni križ koji se uzdizao nad stolom iza stolca Oca Massie i nastavio: "Nije li naša dužnost procijeniti situaciju ondje dolje? Možda u toj zajednici postoji još neka duša koju možemo spasiti. Osim toga, treba misliti na još nešto. Ako Karaganga stupi u savez sa zemaljcima, bilo bi dobro da je netko od nas u blizini i da nadzire razvoj događaja." Milo je zastao i pričekao da shvate značenje njegovih riječi. Sa zadovoljstvom je primijetio da je izraz lica Oca Massie postao zamišljen. Nastavio je: "Stoga predlažem da se jedan Otac dobrovoljac priključi karaganganskoj ekspediciji na Zemlju..." Pričekao je da šapat utihne. Osvrnuo se oko stola. "Bit će to opasni pothvat, naravno, jer moguće je da našeg misionara na rodnom planetu čeka smrt, ali ima li veće časti za belvederskog Oca nego žrtvovati se Bogu? I istovremeno se žrtvovati za dobrobit samog Belvederea?" U sumornoj je prostoriji zavladala tišina. Očevi su zbunjenih izraza lica izmjenjivah zabrinute poglede. Na kraju su se svi okrenuli prema Ocu Massii, koji je još uvijek bio zadubljen u misli. Prošlo je više od minute prije nego je progovorio. "Premda se prijedlog brata Jamesa na prvi pogled činio sramotnim, vjerujem da u njemu ima istine. Spreman sam ozbiljno ga razmotriti. Možda bismo svi trebah." 35

Očevi su se prilično suzdržano složili s tom odlukom. "Kad se očekuje početak ekspedicije?" upita Milo. "Za otprilike dva mjeseca," odgovori otac Massie. "Na Karagangi vjeruju da će za to vrijeme uspjeti preurediti letjelicu za putovanje na Mars u vozilo sposobno djelovati u uvjetima Zemljine atmosfere. Milo je kimnuo. Nijedno od svemirskih naselja nije više posjedovalo zemaljske satelitske letjelice. Vjerujući da ih više nikada neće upotrijebiti, odavno su ih rastavili i dijelove iskoristili za popravak druge opreme. Pročistio je grlo i drsko pogledao Oca Massiu u oči. "Dobrovoljno se javljam za sudjelovanje u toj misiji," rekao je. Otac Massie je reagirao upravo onako kako je Milo očekivao. Trgnuo se od iznenađenja i upitno se zagledao u Mila. "Molim, brate James?" Milo je mirno ponovio: "Spreman sam sudjelovati u tom opasnom pothvatu. Predložio sam da se hrabri Otac pridruži karagangaskoj ekspediciji, pa je sukladno da istoj opasnosti izložim i vlastiti život." "Ali zašto?" upita Otac Shaw koji mu je sjedio s lijevog boka. Bio je debeo, okruglog lica, i po Milovom mišljenju najzatucaniji od svih. "Oprosti, brate James, ah ti si tek brat. Nemaš svećeničke ovlasti. Kako bi mogao ponuditi spas dušama tih bijednih zemaljskih stvorova?" Milo se okrenuo prema njemu i nasmiješio se. "Oče Shaw, pogrešno ste shvatih moje pobude. Nisam se javio da bih pomogao ljudima na Zemlji, već hrabrom Ocu koji će dobrovoljno krenuti na tu misiju. Oprostite mi zbog trenutnog nedostatka skromnosti, ali ja sam ipak vodeći stručnjak za medicinu u ovom naselju. Ako planetom još uvijek haraju zarazne bolesti, vjerujem da ću hrabrome Ocu moći pružiti neprocjenjivu pomoć." Ponovno se okrenuo prema Ocu Massii. "Mislim da su moje liječničke usluge i lijekovi najmanje što možemo pružiti Ocu koji će nas zastupati na Zemlji." Otac Massie se u tišini zagledao u Mila. Zamišljeno je cupkao svoju dugu sijedu bradu. Svi Očevi su bojali kosu i bradu u sivo kako bi izgledali starije, a stoga i mjerodavnije. Po mutnim sjećanjima o 36

izgledu pravih staraca, Milu se činilo da samo izgledaju još smješnije. Nakon duge šutnje Otac Massie je napokon progovorio: "Priznajem, brate James, da sam u prošlosti sumnjao u tebe. Zbog ničeg određenog, doduše, ah izazivao si u meni nelagodu. Međutim, ovime danas naveo si me da te vidim u novom svjetlu. Prihvaćam tvoju hrabru ponudu, brate James. Ići ćeš na Zemlju. Pomolimo se..."

7 Jean-Paul nije uživao u ulozi Nebeskog Gospodara. Previše ljudi postavljalo mu je pitanja na koja nije znao odgovoriti; previše je ljudi ovisilo o njemu. Teret odgovornosti činio mu se svakim danom sve teži. Osim toga, izjedala ga je tuga. Ma koliko se trudio, nikako nije mogao prestati misliti na Dominique... Zamišljeno je promatrao kaos u upravljačkoj sobi. Posvuda su ležali dijelovi raspadnutih uređaja i snopovi izvučenih kablova i žica. Prostorijom su odzvanjali bijesni glasovi inženjera koji su se međusobno svađali. Morao je to prekinuti. Grupa ribara postala je već nestrpljiva. Istupio je i glasno im se obratio: "Što se događa? Možemo li izvesti manevar?" Prepirke su utihnule dok su se inženjeri međusobno pogledavali čekajući da netko odgovori na pitanje. Nekim tihim međusobnim dogovorom ta je dužnost pripala sitnom, okretnom Marcelu. Slegnuo je ramenima i odgovorio: "Mislimo da možemo, ah bit će to vrlo opasno." "To nije nikakva novost," umorno reče Jean-Paul. Zagledao se kroz prednju staklenu stijenku u ocean koji je promicao pod njima. Od trenutka kad su uništili kompjuter, na letjelici su se neprestano nizali događaji koji su svi zamalo kobno završili. Bilo je pravo čudo da su još uvijek u zraku. Nekoliko su dana bespomoćno lebdjeli zrakom dok su inženjeri grozničavo pokušavali obnoviti oštećeni sustav za upravljanje. Njihova izjava da je preuzimanje izravne kontrole 'još samo pitanje minuta' pokazala se pretjerano optimističnom. Bomba koja je uništila Ashley i Carla oštetila je čitav kompjuterski sustav, a upravljanje golemom letjelicom bez pomoći 37

kompjutera pokazalo se gotovo nemogućim. Inženjeri su, doduše, preuzeli kontrolu nad kormilima i visinskim kormilima, ali nisu mogli upravljati mlaznicama pa su morali isključiti pogon. S isključenim pogonom nisu više mogli održavati potrebnu temperaturu plina u plinskim komorama, te su uskoro izgubili visinu. Tek odbacivanjem velike količine opreme i uz krajnje napore kormilara uspjeli su održati letjelicu u zraku. Do trenutka kad su inženjeri napokon stekli izravnu kontrolu nad dvije mlaznice, sjeveroistočni pasatni vjetrovi odnijeli su Lorda Montcalma daleko nad Tihi ocean. Tada je Jean-Paul održao sjednicu s nekoliko najbliskijih članova posade na kojoj su razmotrili njihov slijedeći potez. Odlučili su nastaviti putovanje nad Tihim oceanom prema jugozapadu. Povratak nad sjevernoamerički kontinent nosio je rizik da sretnu druge Nebeske Gospodare kojima upravlja Ashley, a s obzirom da više ne upravljaju laserskim sustavom, ako on uopće još i radi, u toj bi bitki sigurno izgubili. Najveći problem trenutno im je predstavljala hrana. Zalihe su se opasno smanjile, te čak ni uz stroga ograničenja potrošnje nisu mogle još dugo potrajati. Premda su posljednjih mjeseci izgubili mnogo ljudi, Lord Montcalm je još uvijek nosio više od osam stotina stanovnika. Tada se netko dosjetio logičnom rješenju. Ribolovu. Letjeli su nad oceanom, zaboga, i lako su mogli lebdjeti nad vodom, spustiti košaru za teret do morske površine i s nje baciti mreže i udice... Da, teoretski jednostavno, ali u praksi teško ostvarivo. Ipak, inženjeri su uspjeli osposobiti još dvije mlaznice, te su stekli dovoljnu kontrolu nad letjelicom da bi upravljali njenim letom. Teoretski. "Dobro," rekao je inženjerima, "Počnimo. Obavijestite ribolovce." Okrenuo se i otišao u stražnji kraj upravljačke sobe. Rupa koju je probio eksplozivom bila je grubo zakrpana, ah kroz nju je još uvijek strujao zrak i pritom proizvodio zvuk sličan ženskom kriku. Kriku njegove Dominique. "Bilo je brzo gotovo," rekao mu je netko. Tko? Oh, da, Eric. Eric koji ga je pokušao spriječiti da vidi njeno tijelo. No Eric je na kraju ipak popustio. Pokolebao ga je pogled u njegovim očima. Odveo ga je do hodnika u kojem su ležala tijela i s 38

njenog podigao plahtu natopljenu krvlju. Jean-Paul je nije prepoznao. Spoznaja da je njena smrt bila brza nije mu pružala utjehu: ne kad je žena koju je volio izgledala kao da je prošla kroz elisu. Najviše mu je nedostajala noću; tijekom dana je mogao skrenuti svoje misli na beskrajne probleme u upravljanju Lordom Montcalmom, ah noću je neprestano mislio na nju. Nemirno je spavao. Najstrašniji trenuci bili su mu kad bi budeći se posegnuo za njom — nekoliko bi se sekundi pitao zašto je sam u krevetu, a tad bi se sjetio... Šum mlaznica se promijenio kad je Lord Montcalm usporio i polako se počeo spuštati prema oceanu. Uz trzaj se zaustavio petnaestak metara iznad uzburkane površine. Jean-Paul je promatrao kako se trošna košara za teret spušta prema moru. U njoj je bilo dvadesetero ljudi, a među njima i Claude koji se dobrovoljno javio kao vođa ribara. Jean-Paul ga je pokušao prepoznati medu ostalima, ah udaljenost je bila prevelika. Vidio je, međutim, veliku hrpu ribarskih mreža koje su žurno ispleli u posljednjih nekoliko dana. Odabrali su mjesto gdje površinom mora nije plutao odvratni sloj algi koje su već prekrile većinu oceana. JeanPaul je pretpostavljao da one guše život u moru jednako kao što su ga plijesni gušile na kopnu. Nadao se da još uvijek postoji dovoljan broj jestivih riba kako bi se njihov pothvat isplatio. Košara je gotovo dodirivala morsku površinu. Prestala se spuštati i zaljuljala se na četiri kabla na kojima je visjela. Ljudi u njoj odmah su počeli spuštati mreže. Sve je u redu, ponavljao je Jean-Paul u sebi budno motreći košaru nad dalekim nepreglednim plavetnilom. "Krenite polako naprijed," naredi. Lord Mordred je ponovno krenuo. More je bilo relativno mirno, ah ako bi košara dotakla morsku površinu, dodatni bi otpor mogao potrgati jedan ili više kablova. Kad je mreža spuštena, Jean-Paul je naredio da ponovno zaustave letjelicu. Ribari su je spremno počeli podizati, ali tada se dogodilo nešto što nitko nije predvidio... More ispred košare za teret se odjednom zapjenilo. Ljudi u košari to nisu primijetili; njihova je pažnja bila okrenuta mreži na suprotnom kraju. Jean-Paul je gotovo povikao upozorenje, ali u posljednjem je trenutku odustao shvativši da je uzaludno. "Zovite odjeljak za teret!" poviče. "Recite im neka podignu košaru. Odmah!" 39

"Ah sigurno još dižu mreže..." reče Marcel. "Učini to!" Glas mu je prešao u krik. Prišao mu je jedan od inženjera. "Što se događa?" "Pogledaj!" poviče Jean-Paul pokazujući prema moru. Na površinu je izranjao golemi sivo-bijeli lik. Bio je barem četiri puta duži od košare za teret. Nad vodu su se podigli njegovi mesnati krakovi. Jedan od ribara ih je opazio... i upozorio ostale. Jean-Paul je gledao kako se ribari okreću, pokazuju i uzbuđeno gestikuliraju. Znao je da nemaju oružja osim nekoliko noževa. Trebao im je reći da ponesu puške. No tko je mogao predvidjeti takvo što...? Košara je krenula prema gore, ali bilo je očito prekasno. Golemi krak već je posegnuo prema jednom od kablova. Manji krakovi omotali su se oko bokova košare. Trzaj je zatresao čitavu upravljačku sobu. "Sveta Marijo," prošapće inženjer. Košara se više nije podizala, već se polako naginjala. Ljudi u njoj su počeli padati. Jedan od manjih krakova dohvatio je jednog čovjeka, podigao ga i povukao pod vodu. Pojavio se još jedan veliki krak i posegnuo prema drugom kablu. "Jean-Paul!" poviče Marcel. "Iz odjeljka za teret javljaju da više ne mogu podići košaru! Stvorenje teži više tona! Pitaju što da učine!" Dobro pitanje, pomisli Jean-Paul promatrajući kako još dvojica ribara nestaju pod morskom površinom. Jan je sjedila i razgovarala s Davinom kad je odjednom shvatila zašto su joj programi dopustili da ostane u Shangi La. Nije se radilo o odrazu njihove dobrote, toga je od početka bila svjesna, niti su to učinili za Robinovo dobro. Pretpostavljala je da se programi raspituju o njenoj prošlosti zbog programski usađene 'pristojnosti', ali sad joj je odjednom sve postalo jasno. Ona je za njih predstavljala neprocjenjiv izvor podataka. Shangri La je stoljećima odsječena od ostatka svijeta. Da bi ustrajali u svojoj zadaći zaštite Eloia i obavljali je na najbolji mogući način, programi su morali doznati što više o nedavnoj povijesti i trenutnom stanju planeta, te procijeniti moguće opasnosti koje su prijetile Eloima. "O čemu si ono govorila?" upita Davin, zbunjen 40

neočekivanom stankom. "Oprosti, upravo sam se nečega sjetila," brzo je odgovorila. Ljutila se na samu sebe što nije prije ranije primijetila nešto tako očito. Opisivala je svakodnevni život u maloj minervanskoj zajednici, jadnom ostatku negdašnje velike feminističke države. Davin se posebno zanimao za minervanske muškarce, a Jan se sada, s novim shvaćanjem programskih motiva, pitala zašto. "Pitao si me o našim muškarcima... o njihovoj naravi?" "Pitao sam te jesu li nakon promjene zadržali sposobnost za fizičko nasilje," ponovio je Davin. "Teoretski nisu, ali..." Zastala je pod naletom sjećanja. Ponovno je proživljavala onaj strašni dan kad je Lord Pangloth bombardirao Minervu i bacio na nju padobranima čete Nebeskih Ratnika da dovrše pokolj. Sjećala se svog užasa kad je uz sve što se oko nje događalo ugledala nekolicinu minervanskih muškaraca s oružjem u rukama. To se protivilo svemu što je učila o prirodi minervanskih muškaraca nakon što ih je Velika Majka promijenila. "... Neki su se na kraju ipak borili, zajedno s minervanskih ženama. Vjerojatno se radilo o mutantima. U svakom slučaju, imali smo mutante među mužjacima majmuna koji su radili za nas. Kad su prešli određenu dob, muškim čimpanzama više nismo mogli vjerovati. Zato smo ih sve zatvarali u posebna prihvatilišta, a za rad smo koristili samo odrasle ženke." Sjetila se još nečega i na licu joj se pojavio smješak. "I mene su smatrali mutantom. Zbog niskog rasta. Visoka sam tek kao prosječni minervanski muškarac." "Mutacije se ne mogu izbjeći," reče Davin. "Genetski materijal se tokom godina mijenja i često se događa da se tako obnove osobine davnih predaka. Ali mogla bi se stvoriti genetska popravljačka jedinica — jedinica koja bi povremeno obnavljala DNA pojedinih vrsta i brisala u njoj sve nastale promjene." Jan se zagledala u hologram. "Takvo nešto je očito prelazilo sposobnosti genženjera koji su stvorili minervanske muškarce," rekla je. "Ali čemu uopće razmišljati o tome? Sigurno je već prekasno da bi se išta učinilo za bilo koju vrstu na ovom planetu... ili možda nije?" "Ne razumijem te," reče Davin s odmjerenom količinom 41

nevinosti u glasu. "To mi je teško povjerovati," tiho reče Jan. "Zanima me zašto si rekao to što si upravo rekao. Namjeravate li poduzeti nešto s vanjskim svijetom? Znam da je to u vašoj moći." Davin je zatresao glavom. "To smo ti već objasnili, Jan. Eloi su naša jedina briga. Takve su nam programske upute i mi to ne možemo promijeniti. Žao mi je, ali sve što se vani događa izlazi iz našeg dometa djelovanja. Postojimo samo da bismo štitili i njegovali Eloie." Zvučao je kao da mu je iskreno žao, ali Jan se nije dala prevariti. Gadila joj se hladna, nečovječna stvar koja je negdje iz unutrašnjosti naselja upravljala ovom vjernom slikom čovjeka. Duboko je udahnula i ljutito dodala: "Nećete više imati koga štititi uspije li Milo pronaći ovo mjesto." "Ah, da, taj tvoj Milo... vrlo zanimljiv stvor." "Stvor je prava riječ za njega, ali nisam baš sigurna da je zanimljiv." "Vjeruješ li da nam on predstavlja ozbiljnu prijetnju?" "Da. Kao što sam već rekla, Milo je ozbiljna prijetnja za svakoga. Pokazao je ozbiljno zanimanje za naselje kad nam je Robin pričao o njemu, pa me uopće ne bi iznenadilo da dođe na Jug i potraži ga." "Rekla si i da je čitava flota Nebeskih Gospodara tražila Shangri La, ali nije nas uspjela pronaći." "Čitava flota prastarih zračnih brodova kojima su upravljali neznalice. Nebeski Anđeo je drugačiji. Potpuno je nov i raspolaže razornim sustavom oružja. Njime upravljaju programi poput vas. I Milo je drugačiji. Ni on, kao ni vi, nije čovjek."

8 Sastanak je bio bučan. Nisu svi dijelili Lyleovo i Lonovo oduševljenje skorim dolaskom svemiraca. Najglasniji protivnik bio je Jelker Banks. On se već dulje vrijeme suprotstavljao Lonu Haddonu, a Ayla je znala da je to neprijateljstvo plod njegovog nezadovoljstva 42

što nije izabran za člana vladajuće šestorice. Svojim je ogorčenjem zarazio čitavu porodicu, pa su se sada mnogobrojni članovi Banksove obitelji svim silama trudili otežati život Lonu Haddonu i njegovoj djeci Ayli i Lenu. Banks je stajao na suprotnom kraju vijećnice, okružen svojim sljedbenicima, i vikao: "... Izlažemo se strašnoj opasnosti! Kako možemo vjerovati svemircima? Imamo li ikakvu garanciju da nam neće nauditi? Lon Haddon i njegovi prijatelji progutali su udicu koju su nam bacili!" Među njegovim su sljedbenicima odjeknuli ljutiti povici. I iz drugih djelova vijećnice čuli su se izrazi slaganja. Lyle Weaver je dao znak neka utihnu i dao Lonu Haddonu priliku da odgovori. Ayla je sa svojeg mjesta u zadnjem redu stolaca promatrala oca kako se podiže na noge. Glas mu je, primijetila je zabrinuto, bio neobično tih i promukao. "Moj cijenjeni prijatelj je zauzeo neopravdano pesimistični stav o događaju zbog kojeg bi se trebao zajedno s nama radovati. Veza koju smo uspostavili s našom braćom na nebu označava početak potpuno novog doba. Doba koje otvara nadu u budućnost za nas, i za čitav ljudski rod!" Nekolicina je pljeskom izrazila svoje slaganje s Lonom. Jelker Banks je upao ne tražeći dopuštenje da govori: "To ti kažeš, Haddon! No možemo U biti sigurni? Tek smo se nedavno oslobodili vladavine Nebeskog Gospodara Mirisnog Lahora, a već nas predaješ u ruke drugih osvajača!" "Zašto bi nas Karaganga htjela osvojiti?" poviče Haddon. "Iz istog razloga iz kojeg su nas prokleti nebeski ljudi držali pod svojom vlašću — da ih opskrbljujemo hranom, odjećom i sa svim ostalim što im treba." "Što će im naša hrana? Stoljećima su se uspjeli održati bez ičije pomoći!" "Možda su se zasitili žderanja recikliranog smeća! Znam da se ja bih!" Tom je izjavom Banks izmamio smijeh čak i onih koji se nisu s njime slagali. Lon je pričekao da smijeh utihne, a tada je nastavio: "Već tri tjedna razgovaramo s njima. Osobno sam proveo mnogo sati u razgovoru s Karagangancima. Stvorili smo prilično jasnu sliku o 43

njihovom društvu i prilikama u svemirskom naselju. Priznali su da život ondje nije udoban, ali hrana im je najmanji problem. Bakterije u pogonima za proizvodnju namirnica još uvijek djelotvorno rade i recikliranjem organskih tvari stvaraju raznovrsnu umjetnu hranu." "Opet se te tvrdnje temelje samo na njihovim riječima!" poviče Banks. "A ja im vjerujem," odlučno odgovori Haddon. "Svi bismo trebali. Naše postojanje i relativno napredno društvo smatraju ohrabrujućim znakom da bi se Zemlja mogla očistiti od pošasti koju su ostavili Genetski Ratovi. Dolaze ovdje istražiti tu mogućnost. Unatoč svim našim dostignućima, itekako si svjestan Jelker Bankse..." Haddon je podigao ruku i upro prstom u Banksa, "... da se u borbi protiv plijesni nemamo čemu nadati. Prilike se sve brže pogoršavaju. Ne moraš živjeti tako dugo kao ja da bi to shvatio. Bez pomoći svemiraca nećemo... Palmira neće još dugo preživjeti. Bilo bi ludo odbiti njihovu ponudu da se udružimo." Ayla je izašla na terasu s dvije čaše hladnog piva u rukama. Negdje na opustošenim poljima neka je životinja rikom izražavala nezadovoljstvo. Po zvuku se činilo da se radi o velikom gmazu. Osjetila je neugodne trnce duž kralježnice. Njen otac je sjedio u ležaljci i zagledao se u tamni ocean. Pružila mu je čašu s pivom, privukla drugu ležaljku bliže njegovoj i sjela. Pogledala ga je i zabrinuto se namrštila. "Zašto si tako smrknut? Glasanje je prošlo kako si htio." "On, znao sam da hoće. Napokon, Lyle ima pravo veta, ali radi se o broju Jelkerovih sljedbenika. Sve ih je više, a današnja je predstava tome samo pridonijela. Bojim se da bi mogli izazvati probleme kad stignu naši prijatelji iz svemira." Popila je veliki gutljaj piva. "Shvaćam," reče zamišljeno. "I ja sam zabrinuta." Okrenuo se prema njoj. "Zbog Jelkera?" "Oh, zbog njega i njegove družine sam uvijek zabrinuta. Trenutno me više brine što upozorenje morskih ljudi nije ni spomenuto na sastanku. Rekao si da ćeš dogovoriti s Lyleom da se ta tema svakako razmotri." "Hmm, pretpostavljam da nam je rasprava o svemircima 44

oduzela previše vremena. No obećajem ti da ćemo je razmotriti na sljedećem sastanku." Oboje su se trgnuli kad je vrlo veliki kukac uz ljutito zujanje udario u mrežu koja je štitila terasu i potom odletio. Ayla nastavi: "Sljedeći će se sastanak održati tek za dva tjedna. Trebali bismo sada nešto poduzeti." "Oprosti dušo, ali ne misliš li da malo pretjeruješ. Morski ljudi su zabrinuti zbog neke nove prijetnje njihovoj zajednici. Znali smo da će se to dogoditi. Pošast se u oceanima, kao i na kopnu, sve više širi. Možda su se na prostorima morskih ljudi namnožili morski crvi. Ali morski ljudi su dobro opremljeni za obranu od njih. Takvima su stvoreni. Podarena im je sposobnost da se obrane od svih prirodnih neprijatelja, a kasnije su, kad su izbili sukobi između Genetskih Tvrtki, još unaprijeđeni da odbijali napade skupina iz drugih podmorskih postrojenja. Zbog toga se na tvome mjestu ne bih previše uzrujavao." "Zašto su onda tražili da ih opskrbimo oružjem?" "Molim?" iznenađeno će Haddon. "Istina je. Tijekom današnje razmjene njihov voda Tigar je neprestano pokazivao prema podvodnoj puški koju je držao Kell. Njegova je namjera jasna. Želi slično oružje, i to u velikom broju." "Zašto mi to ranije nisi rekla?" "Nisam imala prilike razgovarati s tobom prije sastanka. Namjeravala sam to iznijeti kad se spomene tema morskih ljudi, ali nisam došla u priliku." Slegnula je ramenima. Haddon se namrštio. "Ne razumijem... imaju duge kandže, poput bodeža, i velike zube... Što će im uopće oružje? Nikad ga ranije nisu trebah." "Zbog toga sam zabrinuta, tata. Tigar me ponovno upozorio, jednako kao i prije tjedan dana. Primio me za ruku i pokazao prema moru. Postoji još nešto. Uvijek ga prate dvije ženke, mislim da su mu to družice. No danas je s njim došla samo jedna." "Za to može biti mnogo razloga," reče Haddon. "Znam, ah zajedno sa svim ostalim to mogu prihvatiti samo kao loš znak. Jednako kao i ožiljke." "Ožiljke?" 45

"Ima ružne velike ožiljke na tijelu. Svježe. Znam da mu je koža kruta i neprobojna gotovo poput oklopa, ah svejedno zadrhtam kad ih vidim. I drugi mužjaci ih imaju. Ne znam što ih je izazvalo, ah sigurna sam da to nisu bih ni morski psi niti crvi." Haddon je ispio još piva i neko vrijeme nije odgovarao. Napokon upita: "Zaista si zabrinuta zbog toga, zar ne?" "Jesam. No čini mi se da sam uz Kella i Juli za sada jedina. Lyle Weaver me prekine svaki put kad pokušam s njime o tome razgovarati, a isto tako i ti. Jedino za što marite je dolazak naših prijatelja iz svemira. Slažem se da je to povijesni događaj koji će mnogo značiti za Palmini, ali ne možemo zbog toga zanemariti sve ostalo što bi moglo biti važno." Uzdahnuo je. "Da, znam da sam potpuno zaokupljen svemircima. Teško mi je razmišljati o bilo čemu drugome. Oni mi daju nadu, Ayla, nadu. Po prvi puta u tko zna koliko godina vjerujem da imamo budućnost. Pritom ne mislim na sebe, naravno, već na tebe, Palmini, i čitav ljudski rod." Ayla se trgnula. Nije voljela kad je, makar i neizravno, spominjao svoj nedavni rođendan i njegovo značenje. Nikad nije s njim o tome razgovarala, premda je znala da je on na to spreman. Nije željela o tome razmišljati. Užasavala ju je spoznaja da će njen otac umrijeti bilo kojeg dana u sljedećih pet godina. Brzo je popila pivo i ustala. "Idem spavati. Sutra idemo u obilazak vanjskog zida pa moram rano ustati. Molim te, razgovaraj s Lyleom o ovome što sam ti danas rekla o morskim ljudima." "Hoću, dušo. Obećajem." "Dobro." Brzo je otišla s terase, ne zaustavljajući se čak ni da mu da uobičajeni poljubac za laku noć. Otac ju je snažno protresao. Izgledao je prilično loše za rano jutro, pa je osjetila nalet panike. "Što je? Je li ti dobro?" upita zabrinuto. "Dobro sam... barem fizički, ali moraš odmah ustati. U opasnosti smo." Tek tada je postala svjesna zvuka sirena. "Je li to..?" Sumorno je kimnuo. "Nedavno smo ga primijetili na radaru. Još je daleko nad morem, ali bez sumnje leti prema nama. Nebeski Gospodar." 46

Jean-Paul je protrljao kratke čekinje na svojim ispijenim obrazima i zamišljeno se zagledao u naselje na obali pred njima. "Izgleda napredno. I veliko. Veće od bilo kojeg naselja na području Lorda Montcalma u Kanadi. Zapravo najveće koje smo dosad vidjeli." Emile je spustio dalekozor i uzbuđeno rekao: "Sudeći po broju kuća, procijenio bih da ovdje živi oko pet tisuća stanovnika. Imaju nekoliko malih tvornica i prostrana obrađena polja na kopnu. Pogledaj one građevine..." Pokazao je prema moru. "... Podigli su čitav niz obrambenih zidova i ribogojilišta. Ovi su crvi zaista organizirani." Jean-Paul se složio s Emilom, koji je nakon Claudeove smrti postao njegov zamjenik. Zajednica koja je ležala pod njima zaista se činila najbolje organiziranom i najnaprednijom od svih koje su do sad vidjeli. "Nemaju Nebeskog Gospodara," rekao je odjednom s razumijevanjem. "Njima već dulje vrijeme nitko ne vlada. Zato izgledaju tako bogato." "Vjerojatno si u pravu," složio se Emile. "Ali sad imaju jednoga. Nas. Još uvijek imamo dovoljno bombi. Bacimo na njih nekoliko komada da im pokažemo svoje namjere, a tad pošaljimo veliku naoružanu skupinu da pretraži grad i pokupi sve što je jestivo." "Da, pretpostavljam da je to jedini način," nevoljko pristane Jean-Paul. Nekoć, dok su letjelicom upravljali Lord Montcalm i njegovo plemstvo, Jean-Paul uopće nije mario za zemljance. Naravno, prezirao je plemstvo, no njegov život kao vojnika bio je prilično udoban i lagan, te je smatrao da je prirodno pravo nebeskih ljudi da vladaju onima kojima je suđeno boriti se za život na onečišćenom tlu. No otkako je Lord Montcalm i sam osvojen, te je u njega ugrađeni mrski Ashleyin program da njime vlada, njegov se stav o osvajačima i osvojenima promijenio, pa čak i kad bi osvojeni bili tek zemljanci... "Što znači ono pretpostavljam?" s nevjericom upita Emile. "Na rubu smo smrti od gladi. Pogledaj se! Sama si kost i koža! Želiš li možda ponovno u ribolov?" Ne, Jean-Paul sasvim sigurno nije želio ponovno ribariti. 47

Neuspjeh onog prvog i jedinog pokušaja bio je bolno urezan u njegov um. Još uvijek ga je obuzimala mučnina svaki put kad se sjetio kako je bespomoćno promatrao divovsku lignju dok je ubijala njegove ljude. U košari za teret je bilo još nekoliko ljudi kad su kablovi napokon popustili pod težinom. Jean-Paul je bez riječi gledao kako ribari nestaju pod vodom. Tada je ukočeno rekao: "Bacite bombe!" Do trenutka kad su napokon bacili nekoliko bombi u more stvorenje je već nestalo i Jean-Paul je sumnjao da su postigle ikakav učinak. Postao je svjestan da ga Emile drži za nadlakticu. "Svaki dan gubimo ljude zbog bolesti i pothranjenosti," žurno reče Emile. "Sam Bog nas je doveo ovamo. Da, to je Božji dar! Moramo ga prihvatiti. Imamo li uopće izbora, Jean-Paul?" "Možemo ih zamoliti da nam daju hranu," tiho odgovori JeanPaul. Emile se užasnuto zagledao u njega. "Glad ti je zamutila mozak, dragi prijatelju! Zamoliti ih? Zamoliti ih? Misliš U da će nam jednostavno predati hranu? Dobrovoljno? Nebeskim ljudima?" Jean-Paul je uzdahnuo. "Ne, u pravu si, naravno. Pripremite naoružanu jedinicu... i bombe. Napast ćemo čim uzmognemo."

9 Milo Haze je stajao pred svojim razredom, koji se sastojao od četiri djevojke i šest mladića. Djevojke su sjedile na jednoj strani male višenamjenske predavaonice, a mladići s druge. Među djevojkama je sjedila sestra Anna. Njeno je razdoblje samovanja završilo, te se ponovno pridružila ostalima. Neprestano se trudila izbjeći Milov pogled, a njega je zabavljalo uloviti je nespremnu. "Dobar dan, draga braćo i sestre," reče veselo i nasmije se. Promotrio je svako lice i na trenutak uspio pogledati sestru Annu u oči. Obrazi su joj se zacrvenjeli i brzo je spustila pogled na slopljene ruke koje su joj počivale na krilu. "Uz dozvolu Očeva, promijenio sam temu današnjeg predavanja. Govorit ću vam o nečemu potpuno drugačijem." Zastao je motreći izraze čuđenja na njihovim licima, i nastavio: "Siguran sam da ste svi čuli novost da ću pratiti Oca Shawa 48

na putovanju na Zemlju." Svi su oklijevajući kimnuli. Jadni Otac Shaw, veselo pomisli Milo, nije bio voljan sudjelovati u skoroj misiji na majčinski planet; naprotiv, njegovo je lice poprimilo metalno sivu boju kad ga je Otac Massie obavijestio da je CenKom za putovanje na Zemlju slučajnim odabirom izabrao baš njega. Bilo je jasno kako očekuje da će ga na planetu dočekati smrt, a Milo je odlučio poduzeti sve što može da ispuni njegovo očekivanje. Milo nastavi: "Dakle, danas ćemo s medicinskog gledišta razmotriti događaje u Genetskim Ratovima i njihove posljedice. Svi znate što je uzrokovalo Genetske Ratove, zar ne? Brate John, ustani, molim te, i reci nam nešto o tome..." Brat John je ustao. Bio je to gojazni mladić u dobi između dvadeset i trideset godina. Njegova je gojaznost posebno zanimala Mila, s obzirom da ona kod Primarnih Standarda teoretski nije smjela postojati. Brat John je bio živi dokaz da se među stanovništvom Belvederea pojavljuju osobine davnih predaka, jednako kao i među bakterijama koje su obavljale mnoge životno važne zadaće u naselju. Atavizmi, razmišljao je Milo, i pitao se je li brat John u srodstvu s bucmastim ocem Shawom. Mladić je pročistio grlo i odgovorio: "Hmm, dakle, brate James, Genetske Ratove su započeli bezbožni ljudi opsjednuti Sotonom, koji su vladali Zemljom. Željeli su steći nadmoć nad svojim protivnicima, te su poticali genženjere da stvaraju sve opasnija živa bića, a u očima Božjim to su sve bila sramna djela. Samo Bog ima pravo stvoriti život, pa su se ljudi tim činom prkosa zauvijek prokleli. U znak kazne, Bog je ljudima na Zemlji okrenuo leđa i njihov planet su poharale strašne bolesti izazvane genženjerstvom. Naši preci na Belvedereu su pošteđeni kako bi, zajedno s ljudima koji žive u drugim naseljima i kolonijama, svjedočili o strašnim zločinima počinjenim protiv Boga i okajali ih..." "Hvala, brate John. Lijepo rečeno. Možeš sjesti." Ti glupi, debeli seronjo. "No budimo malo točniji i recimo da su Genetske Ratove izazvale organizacije poznate kao Genetske Tvrtke. To su bile golema međunarodna udruženja koja su genetskim 49

inženjerstvom zgrnula veliko bogatstvo i stoga postala vrlo utjecajna. Među zlim (ha!) ljudima koji su njima upravljali razvilo se veliko suparništvo. Otimah su jedni drugima genženjere, naručivah ubojstva ključnog osoblja suparničke tvrtke, sabotirali tuđe operacije (moja specijalnost, sa zadovoljstvom se prisjeti Milo) i općenito činili sve što su znah da upropaste protivnike. Uskoro je među Tvrtkama izbio rat u koji su se umiješale sve nezavisne države. Na kopno, u zrak i u mora pušteni su biološki ubilački strojevi. U početku je postojao sporazum da se neće koristiti bakterijsko i virusno oružje, ali jedna je Tvrtka prekršila dogovor, a ostale su spremno slijedile njen primjer. Zemljom su se proširile zarazne bolesti... "Dizajnirane bolesti, kako su nazvane, širile su se na različite načine, od domišljatih do primitivnih. I oboljenja su se razlikovala: jedna su djelovala trenutno, a druga su imala dugotrajno razdoblje inkubacije. Jedna bolest zvala se 'Crna Smrt' i imala je slične simptome kao bulozna kuga, odnosno prvotna Crna Smrt. Izazivala je visoku temperaturu i bolne otekline limfnih čvorova pod pazuhom, na preponama i na vratu. Potkožna krvarenja stvarala su na koži crne mrlje, pa je upravo po tome bolest dobila ime. Smrtnost je iznosila sto posto, a smrt je nastupala tri do četiri dana nakon pojave simptoma. Kao i sve druge dizajnirane bolesti, bila je otporna na sve postojeće lijekove. 'Munjevita Zaraza' djelovala je mnogo brže. Uzrokovao ju je virus koji se prenosio zrakom. Ljudi u dodiru sa zarazom su se odjednom srušili, svladani grčevima i povraćanjem. Smrt je nastupala za nekoliko minuta i to gušenjem u vlastitim bljuvotinama." Zastao je da promotri reakcije i pogledao Annu. Ponovno ju je uhvatio nespremnu. Njeni obrazi, koji su trenutak ranije bili neobično blijedi, su se zarumenjeli i brzo je spustila pogled. Osmjehnuo se i nastavio: "Stvorena je i vrlo učinkovita vrsta spora koje su također lebdjele zrakom, a kad bi ih udahnuli, iz njih su se razvijale kolonije gljiva koje su obrastale plućnu opnu i sve više ograničavale disanje. Smrt je nastupala nakon dvadesetčetiri sata. "Većina uzročnika bolesti imala je kratki životni vijek. Bakterije i virusi stvoreni su da bi djelovali par dana, a potom se razgradili. Međutim, pojavili su se i oblici koji su se mogli 50

neograničeno razmnožavati, baš poput prirodnih bakterija i virusa. Zbog toga su se neke bolesti nastavile širiti čak i nakon završetka Genetskih Ratova, koji su trajali samo sedam mjeseci. Naši preci na Belvedereu mogli su samo bespomoćno promatrati kako čovječanstvo na Zemlji izumire. Pretpostavili smo da se ljudska civilizacija na Zemlji ugasila, pa smo jednako kao i druga svemirska naselja prije više stoljeća prestali obraćati pažnju na planet s kojeg smo potekli. Međutim, nedavno smo doznali da su neki ljudi ipak preživjeli: ljudi koji su pomoću radija stupili s nama u vezu. Rekli su nam da su bolesti nestale prije mnogo godina. Tvrde da su savršeno zdravi i da se ne moramo bojati zaraze. Otac Shaw i ja idemo na Zemlju to provjeriti." Jedan mladić je podigao ruku. "Izvoli, brate Daniel," reče Milo. Brat Daniel oklijevajući reče: "Priča se, brate James, da je to sve Sotonina varka. Da su ta stvorenja ukleta i da pokušavaju k sebi namamiti ljude iz naselja i zaraziti ih svojim izopačenostima." "Ako je zaista tako, te se otac Shaw i ja vratimo na Belvedere zaraženi nekom groznom zemaljskom bolešću, računat ću na vas, moji dragi učenici. Upotrijebite vaše liječničke sposobnosti najbolje što možete," odgovorio je uz dobroćudni smiješak. Svi su prestrašeno gledali u njega. Očito nisu shvatili šalu. Nebeski Gospodar je lebdio nad morem kraj Palmire i počeo se okretati pramcem prema gradu. "Dolazi," reče Haddon, koji ga je promatrao kroz uski procjep u debelom zidu bunkera. "Nadajmo se da će ovo djelovati." "Možemo se uzdati samo u Boga," reče Lyle Weaver koji je stajao kraj njega i gledao kroz slični procjep. "Radije ću se uzdati u rakete," promrmlja Haddon. "Uskoro ćemo otkriti je li tvoja zamisao o njima bila dobra," reče Weaver. "Izdat ću naredbu za ispaljivanje." Uključio je mikrofon. "Sve jedinice strijelaca, otvorite vatru. Ponavljam, otvorite vatru?' Palmira je izgledala napušteno. Sve su ulice bile prazne. Većina stanovništva povukla se u podzemlje. Kad je sjena divovske letjelice počela prekrivati grad, na šest odvojenih djelova Palmire 51

počelo se nešto događati. Maskirni pokrov, lažni krovovi i zidovi su žurno uklonjeni, otkrivajući postolja s topovima. Uz svaki je top stajalo troje ljudi. Cijevi topova bile su okrenute prema Nebeskom Gospodaru. Svi su počeli ispaljivati. Palmirom su odjeknule prodorne eksplozije i zatresle njene građevine. "Ove budale pucaju na nas!" poviče Emile i prezirno se nasmije. "Zar ne znaju da je to gubitak vremena? Automatski obrambeni sustav će... Kriste?' Palubu Lorda Montcalma je potresla snažna eksplozija rakete u sudaru s oplatom. Zaprepašteno je pogledao Jean-Paula. "Laseri ne rade!" Ali dok je to govorio, ispod upravljačke kupole je bljesnula jedna laserska zraka i uništila raketu prije nego je stigla do Nebeskog Gospodara. Uskoro je druga zraka uništila još jednu raketu... ali većina je prošla neoštećena i udarala je u trup. "Što se događa?" poviče. "Ne znam," sumorno odgovori Jean-Paul. "Kormilari, krenite unazad! Pomaknite nas izvan dosega raketa! Brzo!" Bunkerom je odjeknulo klicanje. Lyle Weaver udari Haddona šakom u rame i poviče: "Uspjelo je, hvala Bogu! Naše oružje radi!" "Uglavnom," napomene Haddon motreći nove eksplozije na oplati Nebeskog Gospodara koji se polako povlačio. Laserski sustav letjelice uništio je tek nekoliko raketa. Haddon se ponosio samim sobom. Njegova zamisao kako svladati automatski obrambeni sustav Nebeskog Gospodara potvrdila se kao točna. Kad je prije mnogo godina Mirisni Lahor tajanstveno nestao i nije se pojavljivao neko vrijeme, Haddon je napomenuo kako im odsutnost Nebeskog Gospodara pruža mogućnost da naprave neku vrstu oružja kojim bi se mogli od njega obraniti. Njegov je prijedlog uglavnom naišao na sumnju. Laserski obrambeni sustav činio je Nebeskog Gospodara neranjivim. Automatski je uništavao sve nežive objekte, bilo da se radilo o metku ili nečemu većemu, koji su se približavali Nebeskom Gospodaru. Nije se uključivao samo ako se radilo o živom organizmu ili predmetu u kojem se nalazio živi organizam iznad određene veličine (tom mjerom se obično smatrala veličina manje ptice). Taj je čovječni sustav potjecao iz razdoblja prije Genetskih Ratova, kad su se divovski zračni brodovi koristili za prijevoz raznih tereta i hrane, te kao zračna skloništa u doba 52

prirodnih katastrofa. Nebeski Ljudi koji su nakon Genetskih Ratova zavladali letjelicama nisu uspjeli steći kontrolu nad laserima. Svjestan da imaju tehnološke sposobnosti za proizvodnju primitivnog, ali učinkovitog streljiva, Haddon je najprije naumio u tanad staviti male životinje, no jedan inženjer mu je napomenuo kako životinje ne mogu preživjeti dovoljno dugo da bi mu koristile. Gravitacijska sila izazvana ispaljivanjem bi ih ubila mnogo prije nego bi ih senzori na letjelici mogli otkriti. Taj mu je problem nastavio zaokupljati um, sve dok se nije dosjetio mogućeg rješenja. Palmira nije imala pravih genženjera, ali neki njeni tehničari znali su dovoljno o biologiji da bi održavah različite promijenjene mikroorganizme koji su obavljali zadatke od pročišćavanja vode do proizvodnje piva. Po Haddonovim uputama stvorili su organski materijal koji je mogao neograničeno dugo živjeti, sve dok je imao dovoljno hranjivih tvari. Haddon i njegovi pomoćnici su umetnuli tu živu tvar u posebno proizvedeno streljivo. Pokusno ispaljivanje potvrdilo je da ta tvar preživljava ispaljivanje, ah nije bilo nikakvog dokaza da će novo oružje prevariti senzore Nebeskog Gospodara. Sve do sada... "Pogledajte! Gori!" poviče netko pokraj Haddona. Bila je to istina. Duž jednog boka Nebeskog Gospodara širili su se plameni jezici dok se on sporo povlačio prema moru. Njegove su mlaznice ječale od napora da brže pokrenu golemi trup, ali bilo je već prekasno. Jedna ih nekoliko raketa pogodile su plinsku komoru ispunjenu vodikom. Možda je čak čitava letjelica ispunjena vodikom, razmišljao je Haddon. Ako je tako, ljudi na njegovoj palubi sigurno neće preživjeti. Odjednom je njegovo oduševljenje nestalo. Uskoro će, zahvaljujući njemu, umrijeti mnogo ljudi. Ne samo muškarci, već i žene i djeca. Jest da su to nebeski ljudi, povijesni neprijatelji njegovog naroda, ali ipak su ljudska bića. Smješno je da se ljudi još uvijek međusobno ubijaju dok im njihov svijet umire pod nogama. Požari su bjesnili po čitavom divovskom trupu. Jedna se mlaznica otkinula, te je jurnula prema moru, ostavljajući na nebu besmislene uzorke. Haddon se pitao odakle je Nebeski Gospodar stigao. Očito se nije radilo o Mirisnom Lahoru, jer ovaj je bio drugačije obojen. Bi h se osjećao jednako loše kad bi znao da 53

zajedno s letjelicom sada umire i general Horado? Vjerojatno ne bi... "Izgubili smo sve mlaznice na pramcu!" poviče kormilar. "Neprestano gubimo na visini!" Emile se trkom spustio niz stepenice. "Gore je pravi pakao, Jean-Paul! Ćelije Tri i Četiri su planule! Što ćemo sada?" Ne skidajući pogled s grada iz kojeg su prema njima još uvijek hrlile rakete, Jean-Paul mirno odgovori: "Ne možemo više ništa učiniti. Gotovo je. Pretpostavljam da mi nije bilo suđeno biti Nebeski Gospodar." Glasnije je dodao: "Moramo reći ljudima da napuste letjelicu..." Dok je uzimao mikrofon, zaglušio ga je prodorni prasak i bacio ga preko čitave upravljačke prostorije. Obavila ga je tama. "Jean-Paul! Jean-Paul! Probudi se!" Netko ga je pljuskao po licu. S naporom je otvorio natečene oči. U ušima mu je zvonilo. Upravljačka je prostorija bila puna dima. Zakašljao je. Nad njim se naginjao Emile. Na lijevom je obrazu imao veliku rupu kroz koju su mu se nazirali zubi. "Što se dogodilo," upita Jean-Paul promuklim glasom. "Jedna je raketa eksplodirala ovdje. Svi ostali su mrtvi i letjelica je izvan kontrole. Moraš ustati..." Emile je zakašljao. "... Uskoro ćemo udariti u more..." Snažno je povukao Jean-Paula koji se uspio podići na noge. Pod upravljačke prostorije se jako naginjao na lijevu stranu. Krenuli su prema stepeništu. Jean-Paul je kroz dim primijetio da je u eksploziji nestao čitav prednji dio prostorije. Pred njim je na podu ležalo krvavo truplo jednog kormilara. Drugi kormilar je nestao. Prekoračili su tijelo inženjera koje je ležalo pod stepeništem. Djelovao je nedirnuto, ali bio je očito mrtav. Jean-Paul je upravo posegnuo prema rukohvatu uz stepenice kad je Lorda Montcalma potresla još jedna snažna eksplozija i pramac se počeo naginjati prema naprijed. Obojica su se odsklizali niz pod. Jean-Paul je uzaludno pokušavao zaustaviti pad prema razorenoj prednjoj stijenci upravljačke kupole. Činilo se da golemi zračni brod stoji na pramčanom vrhu. JeanPaul je gledao kako tijelo kormilara nestaje kroz golemu rupu. Čuo je kako mu Emile nešto viče iza leda, a tada se i sam našao kako leti kroz prazni prostor. 54

Vrisnuo je.

10 Nebeski Anđeo je lebdio nekoliko stotina metara nad Rossovim ledenim pragom. Dan je bio prekrasan; vedro plavo nebo stapalo se u daljini s kristalnim plavetnilom mora. S letjelice su se prema ledu spuštale laserske zrake i podizale nad njim oblake pare. U upravljačkoj prostoriji Nebeskog Anđela, Milo Haze je sa sve većom ljutnjom promatrao paru. "Sranje," promrmljao je. "Događa se isto što i prije," uvrijeđeno reče Ashley. "To i sam vidim," reče Milo. Zašto mu to nije odmah palo na pamet kad je smislio plan? Mislio je da će laserima jednostavno probiti ledeni sloj. Da, baš jednostavno. Osim što se na mjestu dodira s laserskom zrakom led pretvarao u paru, a kako je para postajala sve gušća, raspršivala je laserske zrake dok nisu postale beskorisne. "Ovo je gubitak vremena," reče Ashley i isključi lasere. "Imaš li još koju bistru ideju? Dosad nijedna nije djelovala." "Ne bih to tako rekao. Ideju o ronilicama smo uspješno ostvarili." "Oh, zaista?" poviče Ashley. "Sve koje smo poslali su nestale." "Nestale su u ovom području... pod Rossovim ledenim pragom. To znači da se naselje nalazi upravo ovdje." Pokazao je prema bijelom prostranstvu snijega i leda. "Ovdje negdje, skriveno pod ledom." "Ovdje negdje," sarkastično ponovi Ashley. "To je divno, pogotovo ako zanemarimo činjenicu da se ledeni prag prostire stotinama četvornih kilometara. A čak kad bismo i znali točni položaj naselja, ne bismo ga mogli doseći kroz led." "Sigurno postoji neki način. Ne brini." "Ti si taj tko bi se trebao brinuti, Milo. Ne daš li mi ono što si obećao, izgubit ćeš sve svoje sitne privilegije, uključujući, možda, i život. Mogla bih te ostaviti ovdje dolje, na ledu." Milo je šutio. Danas se barem ponaša razumno, razmišljao je. 55

U posljednje je vrijeme pokazivala sve jasnije znakove nestabilnosti. Ponekad uopće nije htjela razgovarati, a noću je običavala satima pjevati sablasne dječje pjesmice. Prošao je prstima po ćelavoj glavi i zamislio se. Uskoro polako reče: "Dakle, naš prvi problem je pronaći naselje..." "Znam to i sama, budalo. Čitavo vrijeme to pokušavamo. Ali nećeš više pretvoriti nijednog mojeg robota u ronilicu. Imam ih još samo dvadesetdevet, a ponestaje nam rezervnih djelova." Milo je pogledao paukolikog robota koji je stajao kraj njega — njegovog stalnog pratioca čiji je zadatak bio spriječiti Mila da izvadi Ashleyin softver i uništi ga — i potapšao ga po vrhu kružnoga tijela. Robot se prijeteći trznuo. "Ne, nisam ni namjeravao. Primijenit ćemo drugačiji pristup. Sjetio sam se nečega iz davne prošlosti; tehnike istraživanja što leži ispod zemljine površine, ili u ovom slučaju leda, pomoću seizmičkih valova. Postupak se temelji na činjenici da valovi kroz različite tvari prolaze različitom brzinom. Moći ćemo odrediti debljinu leda, dubinu vode i položaj samog naselja." "Ma nemoj," dobaci Ashley. "Odakle nam seizmički valovi?" "Stvorit ćemo ih pomoću malih eksplozivnih naboja postavljenih u ledu. Reći ćemo Carlu da napravi potrebnu opremu za bilježenje povratnih valova. On to sigurno može. Napokon, on sve zna. Spustit ćemo robote na ledeni pokrov neka dio po dio ispitaju čitavo ovo područje. Na ledu im se ništa ne može dogoditi. Potrajat će neko vrijeme, ali siguran sam da će djelovati." Nakon kratke stanke, Ashley reče: "No dobro, čak ako to i uspije, kako ćemo doći do naselja? Laseri su za to beskorisni!" Milo se zadovoljno nasmijao pod iznenadnim naletom inspiracije. "Naravno! Odgovor nam je čitavo vrijeme stajao pred nosom... meni barem, jer u tvom je slučaju izraz malo pretjeran..." "Prestani! Samo mi reci kakav je odgovor!" "Riješenje naših problema je Carl. Upravo sam rekao da on sve zna. Pusti me da razgovaram s njime." Nevoljko je pristala. Prostorijom odjekne Carlov monotoni glas. "Milo?" "Sigurno si čuo o čemu smo razgovarah. Kako ćemo probiti 56

led kad pronađemo naselje?" "Pomoću lasera, Milo." "Oh Bože, jednako je glup kao i ti," upadne Ashley. Milo uznemireno nastavi: "To smo već probali, Carl. Vodena para raspršuje..." "Laserske zrake treba provesti kroz optička vlakna, Milo," reče Carl. "Naravnol" poviče Milo, lupivši šakom o dlan. "Riješenje je upravo prokleto očito. Spustit ćemo optička vlakna do leda i propustiti kroz njih laserske zrake, a kako se led topi samo ćemo sve niže spuštati vlakna. Ma koliko pare se stvori, to nam neće nimalo smetati! Kriste, pa čitav upravljački dio letjelice sastoji se od optičkih vlakana. Sigurno postoje i zalihe pričuvnih." "Postoje," potvrdi Carl. Milo se nasmijao. "Tad imamo sve što nam treba! Ništa nas ne može zaustaviti. Ashley, uskoro ćeš ponovno biti od krvi i mesa, obećajem ti! A tad ću ti priuštiti iskustvo vođenja ljubavi vrijedno nekoliko životnih vjekova!" "Molim? Misliš li da bih ti dopustila voditi sa mnom ljubav? Fuj!" Njena ga je reakcija povrijedila. "Što je pogrešno u toj zamisli?" "Vidjela sam što si učinio s Tyrom. Osim toga, fizički me ne privlačiš. Dapače, odbojan si mi." "Tyra je drugo, za mene je ona tek igračka," reče razdraženo. "Osim toga, prosjaci ne mogu birati. Čudi me da nisi primijetila kako ovdje vlada prilična nestašica muškaraca. Ne mogu vjerovati da bi se radije ševila s onim minervanskim trutom Shanom." "Da, radije bih s njim otišla u krevet nego s tobom," reče odlučno. Milo se borio zadržati vlast nad sobom. Glupa balavica već stoljećima nije ništa drugo nego elektronska črčkarija na biočipu, a ponaša se kao da je predobra za njega! Barem ima zadovoljstvo znati da ona više nikad neće živjeti i disati u tijelu od krvi i mesa. Čak ako u naselju postoje sredstva da joj se stvori novo tijelo, on će urediti da se to nikad ne dogodi. Jedino što ga je zanimalo bilo je pronalaženje 57

Igračke i krađa drugih tehničkih bogatstava koje bi mogli pronaći. Odlučio je da je vrijeme za promjenu teme. "Što je novog na radiovalovima koje nadzireš? Je li im aktivnost još uvijek ista?" "Ne, danas je bilo nekih promjena," odgovori glasom iz kojeg je izbijala dosada. "Svemirci i dalje odašilju, ah zemljanci ne odgovaraju. Barem zasad." Milo se namrštio. "Čudno. Možda imaju problema s opremom." Kad ga je prije nekoliko tjedana, neposredno nakon dolaska na Antarktik, Ashley obavijestila da je Carl zabilježio radioporuke koje su izmjenjivah svemirci i zemljanci, Milo se jako iznenadio. Činilo mu se nemogućim da je ijedna zemaljska zajednica zadržala tehničke sposobnosti za izradu potrebne radio-opreme. Ashley mu je dozvolila slušati njihove razgovore, pa su uskoro utvrdili da signali sa zemlje dolaze iz zajednice smještene na području Australije kojim se nekoć prostirala japanska država Noshiro, a iz svemira s ruskog naselja Karaganga. Začudio se doznavši da Karaganganci pripremaju ekspediciju na Zemlju. Nije bio siguran sviđa li mu se ta zamisao. Predložio je Ashley da privremeno prekinu potragu za naseljem, odlete do Australije i razore tu drsku zemaljsku zajednicu prije nego udruži snage sa svemircima, ali Ashley je to glatko odbila. Raspoložio se kad je čuo da će se ekspediciji pridružiti dva predstavnika iz svemirskog naselja Belvedere, koje mu je više od stotinu godina bilo dom. "Belvedere?" povikao je. "Bože, koja zabit!" Već mnogo godina nije o njemu razmišljao. Bio je to zatvor. U usporedbi s Belvedereom, kolonije na Marsu su uz sve svoje nedostatke bile ravne odmaralištima. Po razvoju događaja prije njegovog odlaska lako je mogao zaključiti da su rehgiozne lude koje su vladale Belvedereom u narednim godinama uvele još stroža pravila. Napokon se sjetio Carle Gleick. Pitao se kakva je bila njena sudbina. Pitao se i u što se razvio njegov potomak... "Nastavi pratiti razgovore," obratio se Ashley. "Obavijesti me čuješ li nešto zanimljivo. Idem u radionicu srediti s Carlom sve što je potrebno za početak proizvodnje seizmografa, a tada ću se, ako nemaš ništa protiv, malo odmoriti." "Dobro," nevoljko se složila Ashley. 58

"Bok, zlato! Vratio sam se!" pretjerano radosno poviče Milo na ulazu u svoju dnevnu sobu. Tyra je stajala uz prozor okrenuta leđima prema Milu. Primijetio je da su joj se mišići na vratu napeli na zvuk njegovog glasa. Na sebi je imala dugački bijeh ogrtač od umjetne svile. Nije se okrenula. Krenuo je preko sobe k njoj. "Što je? Nema sretnih povika zbog mog povratka? Nema izraza radosti zbog prisustva onog koji tako potpuno vlada tvojim srcem?" Šutila je i nastavila mirno stajati. Prišao joj je iza leđa, položio ruke na ramena i nježno je okrenuo. Spustila je pogled. Primijetio je da joj modrica oko desnog oka brzo bhjedi. Pogladio ju je vrhovima prstiju. "Sirota Tyra," rekao je blago. Primio joj je ruke i okrenuo ih. Nestajah su joj i ožiljci s ručnih zglobova. Prije mjesec dana se pokušala ubiti. Kad joj se vratila svijest, rekao joj je da će, pokuša li ponovno, njen dragi Shan ostati bez jednog od udova. Uspije h počiniti samoubojstvo, polako će ga i mučno ubiti. Nakon toga nije više pokušavala. "Pogledaj me," naredio je. Podigla je glavu i susrela se s njegovim pogledom. Velike smeđe oči ispunjavao je strah. Podsjećala ga je na prestrašenu mladu srnu. "Zašto tako uživaš u mojoj patnji?" pitala je tihim, drhtavim glasom. Razmišljanje o tom pitanju ga je zabavljalo. Zato, rekao je u sebi, jer me tvoja bespomoćnost, poniznost, ranjivost i nemoć jednostavno tjeraju da te mučim. Čudno je to, jer kod većine sisavaca, primjerice kod vukova, iskazivanje pokornosti — na primjer prevrtanjem na leđa i izlaganjem ranjivog trbuha i grla — potiče napadača iste vrste da prekine napad. Ali kod ljudi... muškaraca... pokornost često izaziva suprotni učinak. "Svatko mora imati neku zabavu," odgovorio je napokon i rastvorio joj ogrtač. Ayla je napeto slušala glas Lylea Weavera koji je odzvanjao sa zvučnika u skloništu. "Građani Palmire, opasnost je prošla! Nebeski Gospodar se u plamenovima srušio u more iza vanjskoga zida. Oko olupine pliva nekoliko preživjelih. Pozivam sve dobrovoljce da uzmu brodove i krenu u spašavanje. Ali svakako ponesite oružje..." Uzbuđeno se okrenula prema Kellu: "Ideš li?" Kimnuo je. "Naravno." 59

"Krenimo," rekla je i potrčala prema ljestvama. Oboje su nosili podvodne puške. Da se njihovo oružje protiv Nebeskih Gospodara pokazalo beskorisnim i da je Nebeski Gospodar iskrcao svoje vojnike u Palmina, Ayla i Kell bi se prodružili ostalim odraslim stanovnicima u obrani grada od uljeza. Trčeći prema morskoj obali susreli su još nekoliko ljudi koji su krenuli u istom smjeru. Zaustavili su se i okrenuli kad su iza sebe začuli povik. Prema njima je žurila Juli. I ona je u ruci nosila podvodnu pušku. "Uspjeli smo! Pobijedili smo!" poviče. "Nije li to divno?" "Predivno!" uzvrati Ayla uz smijeh. Stigavši do obale zastali su kao i svi koji su došli prije njih. Svi su se nijemo zagledali prema moru. Prizor je bio strašan... Oko dva kilometra od obale Nebeski Gospodar je položio svoj trup u more. Veći dio goleme, skršene letjelice još uvijek je virio nad vodom. Od pramca do krme plamtjeli su požari, a s mora se uzdizala para. Ayla je promatrala kako se velika repna peraja polako odlama i ruši u more. Pitala se može li uopće itko preživjeti taj pakao. Kell ju je uhvatio za ruku i trgnuo je iz stanja sličnog transu. "Uzmimo čamce!" Dok su stigli do vanjskog zida i prošli kroz prolaz u njemu, od Nebeskog je Gospodara ostao samo kostur od nagorjelog metala. Ali olupina je i dalje gorila, a voda oko nje je ključala. Pred njima su se nalazila dva brža brodića, premda je njihov trometarski čamac s jakim motorom prestigao veći dio male flote koja je krenula prema potonulom Nebeskom Gospodaru. "Ne vjerujem da ćemo naći mnogo preživjelih," reče Kell. "Zašto ne?" upita Ayla. "Kad bi nebeski ljudi imali priliku naučiti plivati?" Bili su još prilično daleko od olupine kad je Kell primijetio prvi leš. Potapšao je Aylu po ramenu i pokazao desno od čamca. Ondje je na udaljenosti od dvadesetak metara plutalo tijelo okrenuto licem prema vodi. Oboje su doviknuli upute Juli koja je kormilarila s krme. Juli se dovezla čamac do tijela, te se Kell nagnuo i izvukao ga iz vode. Bio je to muškarac. Glava mu je visjela pod neprirodnim kutem, a na lijevom je obrazu imao ružnu rupu. "Mrtav je," reče Kell. "Slomljen 60

mu je vrat. Vjerojatno ga je ubio pad." Pustio je da tijelo ponovno padne u vodu, gdje je zauzelo jednaki položaj kao i prije, s licem prema dolje. Ayla je zadrhtala. Slika mrtvog čovjeka ostala joj je urezana u svijesti. Ali najgore je tek slijedilo. Približavajući se letjelici nailazili su na sve više leševa i otpada. Sad su već osjećah toplinu s užarene olupine, te čuli glasno pucketanje i šištanje. Oko njih su letjeli oblaci dima i pare. Tijela koja su viđali bila su jako opečena i bilo je nemoguće prepoznati jesu li pripadala muškarcima ili ženama. Ayla je skrenula pogled kad su naišli na pougljenjelo tijelo djeteta. Veliki trup se sada uzdizao nad njima i Kell je napomenuo da se ne bi smjeli više približavati kako se neki njegov dio ne bi urušio na njih. Juli je primijetila da su ljudi u dva broda pred njima razmišljali na isti način, jer su se sada kretali usporedno s olupinom, držeći se na sigurnoj udaljenosti od nje. Ayla je začula povik. Pažljivo je promotrila vodu oko čamca. Isprva je vidjela samo otpad — nagorene prutene stolce i dijelove dasaka — a tada je među njima ugledala i nečiju glavu. "Onamo!" doviknula je Juli, pokazujući. Kad su prišli bliže, Ayla je vidjela da se radi o ženi i da nije onako teško opečena kao većina tijela, premda su joj lice pokrivali ružni mjehuri. Žena je pružila ruku punu mjehura prema Ayli. Ayla se nagnula iz čamca najviše što je mogla i uhvatila ženu za ručni zglob. "Držim te!" doviknula je ženi. Povukla ju je svom snagom... a koža sa ženine ruke se svukla poput rukavice. Ayla je pala na leđa u čamac. Užasnuto je pogledala sivi komad kože koji joj je ostao ruci. Bacila ga je uz povik gađenja, okrenula se i povratila u čamac. Izvukli su četvero ljudi iz vode — sve s opekotinama različitog stupnja — i tada se odlučili vratiti. More oko olupine vrvjelo je brodovima. Na mjesto nesreće počeli su stizali i morski psi. Već su primijetili nekoliko peraja. Ayla je sjedila na pramcu, nastojeći ne slušati stenjanje četvero nebeskih ljudi šćućurenih iza nje. Još uvijek joj je bilo zlo i još uvijek se stidjela zbog svoje reakcije kad je pokušala izvući onu prvu ženu na čamac. Kell joj je rekao da je žena potom nestala ispod 61

površine. Iščezli su svi tragovi trijumfa kojeg je osjetila ugledavši Nebeskog Gospodara kako izgara u moru. Ukočila se kad je čula još jedan poziv u pomoć. Nije željela vidjeti još jednu osobu nagrđenu teškim opekotinama. Kell je davao Juli upute kako da priđe mjestu odakle je dopirao muški glas. Ayla je s oklijevanjem pogledala čovjeka kad ga je Kell izvukao iz mora. Odmah je osjetila olakšanje. Činilo se da uopće nije opečen. Primijetila je da je, unatoč ispijenosti i omamljenosti, prilično zgodan. Kad je, boreći se za dah, legao u čamac između nje i Kella, pružila je ruku i stavila mu dlan na čelo. "U redu je, sad si na sigurnome," rekla je. Čovjek ju je umorno pogledao i uspio se neuvjerljivo nasmiješiti. "Merci," prošaptao je.

11 Kostolomni udarac u vodu privremeno je omamio JeanPaula. Kad mu se svijest vratila, shvatio je da je pod vodom i da se utapa. Uspio je nekako isplivati na površinu, ali je unatoč nadljuskim naporima istog trena počeo ponovno tonuti. Široko jednodijelno odjelo i čizme vukli su ga prema dnu. Duboko je udahnuo i potonuo. Trudeći se zadržati razum, svukao je čizme i izvukao se iz natopljenog, teškog odjela. Čim se oslobodio tereta, jurnuo je nazad na površinu. Divlje mašući rukama i nogama pogledao je Lorda Montcalma koji je ponirao prema moru i ostavljao za sobom trag dima i ugljene prašine. Vidio je da će pramac uskoro udariti u more. Ljudi su još uvijek skakali s letjelice, ali nitko nije imao padobran. Ashley je naredila paukolikim robotima da zaplijene i unište sve padobrane kako bi spriječila pokušaje bijega. Sjetio se Emilea. Počeo je zazivati njegovo ime, nadajući se da je i on preživio pad, ali nije dobio odgovor. Pogledao je prema obali. Čak mu se i najbliži zaštitni zid činio strašno dalekim. Nije bilo nade da će doplivati do njega; i sada se teško održavao na površini, a svakim je trenom postajao sve 62

umorniji. Pitao se hoće li im zemljanci poslati pomoć. Ne bi ih mogao osuditi ako to ne učine. Odjednom je more počelo podrhtavati i začuo se prigušeni tutanj. Pramac Lorda Montcalma potonuo je u vodu. Jean-Paul je užasnuto primijetio da se zapaljena krma nalazi točno iznad njega. Instinktivno je zaplivao poput psa i shvatio da se tako može kretati kroz vodu. Izgubio je smisao za vrijeme dok se usredotočio samo na to da se odmakne što dalje od krme prije nego se čitava letjelica spusti u more... Plivao je sve dok se nije toliko iscrpio da nije mogao dalje. Činilo mu se da zaštitni zid nije nimalo bliže. Osvrnuo se preko ramena. Nije više bilo opasnosti da će se repni dio letjelice srušiti na njega. Lord Montcalm se još uvijek kretao prema naprijed dok je polako uranjao u more. Napokon je njegov trup uz glasnu škripu i pištanje vode koja se pretvarala u paru nestao pod površinom više od stotinu metara dalje od Jean-Paula. Ah njegovo olakšanje nije dugo trajalo. Udovi su mu trnuli od iscrpljenosti. Nije se mogao još dugo održavati na površini. Tad ga je nešto udarilo u potiljak. Počeo se divlje bacakati i ogledavati, bojeći se da ga napada neko morsko stvorenje... Shvatio je da se radi o dijelu promatračke platforme koja se odlomila od letjelice. Zahvalno se primio za nju. Počeo je gubiti svijest i buditi se samo onda kad bi ispustio dasku, te bi mu se nosnice i usta ispunili vodom. Odjednom je začuo glas. Uz veliki se napor podigao iznad vode toliko da može vidjeti preko malih valova. Ugledao je čamac. Plovio je prema obali i prolazio nedaleko od njega. Viknuo je. Čamac je skrenuo u njegovom smjeru. Zaustavio se pokraj njega. Tamnoputi mladić golih ramena sagnuo se preko boka brodića i snažnim ga rukama izvukao iz mora. Jean-Paul se s olakšanjem spustio na dno čamca i počeo je opet gubiti svijest, kad mu je čelo dotaknula hladna ruka. Čuo je djevojački glas. Govorila je narječjem amerikana. Ohrabrivala ga je. S naporom je otvorio oči i ugledao mladu djevojku odjevenu samo u kratke plave hlače. Koža joj je bila tamna od sunca, a crna kosa kratko podrezana. Lice joj je mogao opisati kao zgodno, ali ono 63

što ju je uzdizalo iznad prosjeka bile su velike, plave, istočnjači oblikovane oči. "Merci," prošaptao je i izgubio svijest. Robin nije pokazivao nikakve znakove poboljšanja. Baš naprotiv, svakim je danom bio u sve lošijem stanju. Bio je ravnodušan i nije pokazivao zanimanje ni za što, pa tako ni za nju. Sve je više vremena provodio u krevetu, i sve je češće spavao. Jan se neprestano žalila programima, no oni su uporno odgovarali da ništa ne mogu učiniti za Ryna, kako su ga zvali. Nije im vjerovala, ali nije znala zašto lažu. Postala je opsjednuta otkrivanjem prave prirode programa, ali sva njena nastojanja da probije njihovu fasadu čovječnosti bila su frustrirajuće uzaludna. Nikad nisu pogriješili. Tipičan je bio njen jučerašnji razgovor s Davinom u sobi za razonodu... "Priznaj!" rekla je bijesno. "Ljuti te što neprestano moraš glumiti da si čovjek. To je lažna uloga koju su ti nametnuli i ti je prezireš." Davin je djelovao kao da se udobno protegnuo na niskom kauču. Izgledao je opušteno i veselo. Iluzija je bila savršena. Prijazno se nasmješio, što je još više uzburkalo njen bijes, i smireno odgovorio: "Da osjetim ljutnju' i 'prezir' morao bih biti čovjek, zar ne? Vidiš, čak mi i ti pripisuješ ljudske osobine." "Nije istina!" pobunila se. "Mislila sam da prezireš svoje stanje... na svoj način." "Kakav bi to način bio?" pitao je mirnim glasom. "Ne znam," priznala je nakon duge stanke. "Naravno da ne znaš. Ljudi ne mogu zamisliti nikakav oblik svijesti različit od njihovog. Zbog toga svoju čovječnost prenose na sve ostalo." Ponovno se nasmijao. "Potreba da svemu pridaje ljudske osobine je osnovno svojstvo čovjeka. Od same zore čovječanstva, ljudi su svoje osobine pripisivali životinjama, drveću, Suncu, Mjesecu, bogovima i, napokon, Bogu. Monoteistički Bogovi iz Biblije i Kurana jako su čovječni u svojim slabostima. Ta sklonost k antropomorfizmu imala je kasnije utjecaja i na znanost. Nekoć je postojala teorija poznata kao antropološki princip. Jesi li čula za nju?" "Ne," rekla je tmurno. Rekla bi da je ismijava, ali to bi 64

značilo da mu ponovno pridaje osobine čovjeka. "Antropološki princip se temeljio na teoriji da je svemir namjerno stvoren tako da bi osigurao opstanak čovječanstva. Umovali su da ljudska svijest ne bi postojala da se nije dogodio niz kozmičkih slučajnosti, pa je stoga svemir očito stvoren zato da bi udomio čovječanstvo. To je po mom mišljenju prilično egoistično, ali takav je i ljudski rod. Taj isti niz kozmičkih 'slučajnosti' doveo je i do nastanka mrava, na primjer, ali nitko nije pomislio da je svemir stvoren kako bi osigurao opstanak mrava. Sve je to proizašlo iz pretjerano visokog stava o ljudskoj svijesti, stava da je ljudska svijest konačni rezultat ne samo milijardi godina evolucije na Zemlji, već i evolucije čitavog svemira. A zapravo je ljudska svijest samo jedno od evolucijskih oruđa, baš kao i slonova surla." "Što je slonova surla?" sumnjičavo upita Jan. Davin joj je pokazao. U središtu prostorije, neposredno iznad biljarskog stola, pojavila se animirana, trodimenzionalna slika. "Nije u prirodnoj veličini," napomene Davin kad je životinja dugim, gipkim nosom iščupala busen trave i gurnula ga u usta. "To je slon?" upita Jan. "Da. Odavno je izumro. Ovo dugačko rilo mu je surla." "To sam i sama shvatila," promrmlja Jan. Slika je nestala. "Imam dojam da namjerno pričaš gluposti. Kako možeš ljudsku svijest usporediti s dugačkim nosom neke životinje? Između toga dvoje postoji ogromna razlika." "S gledišta evolicije ne postoji. Kao što rekoh, i jedno i drugo su tek oruđa koja različitim vrstama povećavaju izglede za preživljavanje. Ljudska inteligencija se, kao i inteligencija svih viših sisavaca, a posebice primata, razvila kao još jedno sredstvo, uz DNA, kojim se podaci mogu prenositi s generacije na generaciju." Namrštila se. "Ne razumijem." "Potomci 'nižih' životinja, primjerice riba, rađaju se s genetski usađenim instinktima koji ih osposobljavaju za preživljavanje u njihovoj životnoj sredini. Male ribe ne moraju učiti od svojih roditelja. Lavići također dolaze na svijet opremljeni nizom instinkata, ali kao pripadnicima relativno napredne vrste ti im instinkti, koje su genetski naslijedili, nisu dovoljni da bi im osigurali preživljavanje. 65

DNA je jednostavno previše ograničena metoda da bi se njome prenosile složene informacije potrebne lavovima za život u njihovoj okolini. Zato je evolucija podarila lavovima, i svim višim vrstama, sposobnost učenja od roditelja. Razumiješ li?" Opet se ponaša pokroviteljski, ljutito pomisli Jan. "Naravno da razumijem. Ali ne razumijem kakve veze ima sposobnost lavova da uče s razvojem ljudske svijesti." "Ta veza je očita! Sposobnost da uče umjesto da se oslanjaju samo na genetski usađene instinkte omogućila je vrstama da se prilagođavaju svojoj okolini i na taj im način povećala izglede za preživljanje. Primati su tu sposobnost učenja posebno razvili. Primati su, k tome, jako društveni, što je još jedna prednost u pogledu prilagođavanja i preživljavanja. Neke vrste primata razvile su vrlo složene mozgove koji su mogli usvojiti sve naučene informacije potrebne u njihovom složenom društvu. Tada je jedna vrsta primata načinila korak dalje u načinima prenošenja informacija; ranije su metode učenja bile više vizualne nego zvučne, a da ne spominjemo fizičke — udarce po glavi, ugrize i slično — premda su se nezadovoljstvo i upozorenja često izražavali zvukovima. Ali ta određena vrsta primata razvila je rudimentarni govor, i otvorila tako nove, velike potencijale za predaju i učenja podataka. Da bi mogao izaći na kraj s obiljem informacija koje je sada dobivao, mozak te vrste primata je u kratkom vremenskom razdoblju, s evolucijskog gledišta, doživio drastične promjene. Govor je zapravo oblikovao ljudski um." Razmislila je o tome i sjetila se čimpanzi koje su se u Minervi koristile kao radna snaga. "I čimpanze znaju govoriti," reče napokon. "Samo genetski poboljšane čimpanze," reče Davin. "Točno je, doduše, da su pokusi s prirodnim čimpanzama prije mnogo vremena pokazali da one mogu naučiti i prepoznavati ograničeni broj riječi, ali njihov mozak nije bio sposoban usvojiti pravi govor. Ali s mnogih gledišta, između mozga čimpanze i mozga čovjeka ne postoje bitne razlike. Radi se samo o tome da su ljudi zbog pojave govora i pratećeg razvoja mozga stekli sposobnost spoznavanja apstraktnih pojmova, planiranja unaprijed i slično. Ali još jednom ponavljam da je ljudska svijest u osnovi tek jedno od mnogih 66

evolucijskih oruđa. U svakom je slučaju zanimljiva, ali nema kozmičkog značenja." Jan je ustala i otišla do biljarskog stola. Morala je nekako iskaliti bijes pa je uzela bijelu lopticu i zakotrljala je prema šarenima složenim u trokut. Loptice su se uz tupi udarac razišle u svim smjerovima. Ponovno se okrenula prema Davinu. "U redu, recimo da si u pravu. Ljudi su tek majmuni koji govore. Ali to nas ponovno vraća na tebe. Što si onda ti?" "Umjetni ljudski proizvod." "Imaš li ti svijest? Svijest o sebi, poput ljudskih bića?" "Što ti misliš?" "Zvučiš kao da imaš, ali s druge strane, takvim si stvoren." Davin se nasmijao. "Nekoć davno živio je čovjek zvan Turing, koji je bio pionir u razvoju kompjutera. Jednom je rekao da se kompjuter koji daje odgovore što se ne mogu razlučiti od onih koje daje svjesni um mora smatrati svjesnim. S obzirom da u razgovoru sa mnom ne možeš prepoznati razliku između mene i pravog ljudskog bića, prema Turingu me moraš smatrati svjesnim." "Da, ali što si ti?" povikala je očajno. "Ja sam tvoj odraz stvoren u stroju," odgovorio je. U to nije ni na trenutak povjerovala. To se dogodilo jučer. Danas je osjećala neodoljivu potrebu da ode iz naselja. Odlučila je uzeti Igračku i odletjeti do Južnog Pola. Nakon što je posjetila Robina — nisu više spavali u istoj sobi — brzo je doručkovala i pozvala Davina. Odmah se stvorio pred njom. "Molim, Jan?" "Treba mi svježeg zraka. Izaći ću van s Igračkom. Možeš U mi je odmah pripremiti?" Zatresao je glavom. "Žao mi je, Jan, ali ne mogu. Igračka je zaposlena." "Zaposlena?" Glasno se nasmijala. "Kako može biti zaposlena"? Što radi? Pere kosu?" "U obilasku je. Nedavno smo pod ledenim pragom otkrili i presreli nekoliko robotskih uređaja. Realno je pretpostaviti kako je svrha tih uređaja pronalaženje Shangri La." Odjednom joj se prilike više nisu činile smiješnima. "To je 67

Milo. Ovdje je. S Nebeskim Anđelom." "Realno je pretpostaviti da si u pravu." "Što ćete poduzeti?" pitala je. "To ovisi o njegovom sljedećem koraku," tiho odgovori Davin. Milo je u strojarnici promatrao kako se na pomičnoj traci pojavljuju prvi uređaji za bilježenje seizmičkih valova. Malo dalje, u dugačkoj prostoriji niskog stropa, drugi su strojevi pod Carlovim nadzorom proizvodili eksplozivne naboje. Prostorijom se razlio duboki šum. Milo podigne jedan uređaj i razgleda ga. U tom trenutku javio se Ashleyin glas: "Ponovno brbljaju." "Molim?" upita Milo. "Tko?" "Ovi dolje i oni gore. Zemljanci su jutros počeli ponovno odašiljati." "Oh." Spustio je uređaj. "Jesu li objasnili svemircima zašto se jučer nisu javljali?" "Jesu. Imali su problema s Nebeskim Gospodarem. I zamisli, srušili su ga." "Srušili su ga?" iznenađeno ponovi Milo. "To je nemoguće... osim ako laserski sustav Nebeskog Gospodara nije bio ispravan." "Prema onome što su rekli, čini se da su laseri radili, ali ipak su ga srušili. Tajno oružje, kažu." Milo se počešao po golom tjemenu. "Kad završimo ovdje, morat ćemo svakako posjetiti naše bistre prijatelje. To mi se ne sviđa."

12 Milo je utonuo u sjedalo. Njegovo je oduševljenje raslo dok je letjelica postizala sve veću brzinu. Udaljenost između njega i Belvederea svakim se trenom sve više povećavala. Bio je slobodan. No, gotovo slobodan. Još uvijek ga je pratio problem Oca Shawa. Belvederskih će se okova osloboditi tek kad on više ne bude uz njega. Morat će ga se nekako riješiti, ali ne još. Ne još. Pogledao ga je. Otac Shaw je očito bio užasnut. Kolutao je 68

očima, a članci na prstima su mu pobijelili zbog snage kojom se držao za sjedalo. Milo je znao da on prvi put napušta naselje. Na putu do polijetališta jedva se odupro panici kad je po prvi puta osjetio stanje nulte gravitacije. Pripio se uz Milovu ruku i zavapio: "Oh, Bože, spasi nas! Padamo! Padamo!" "Smirite se, Oče Shaw, ne padate," smirivao ga je Milo. "To vam se samo čini. Naviknut ćete se." Iz prijašnjih je iskustava, doduše, znao da se mnogi ljudi nikada ne naviknu na bestežinsko stanje i vjerovao je da će Otac Shaw biti jedan od njih. Bio je to dobar početak putovanja. "Oh ne!" začuo je Očev jecaj. "Opet taj grozni osjećaj. Što se događa, Brate James?" "Prestali smo ubrzavati, Oče." "Hoćeš reći da smo stali? Zašto, što ne valja?" "Ne, Oče, nismo stali," strpljivo odgovori Milo. "Samo smo prestali ubrzavati, jer smo postigli dovoljnu brzinu." "Pa zašto se onda ovako osjećam ako se i dalje krećemo?" pobunio se. Tipično, pomisli Milo. Ne poznaje razliku između brzine i ubrzanja. Čitav je život proveo u tehničkom čudu, a njegovo znanje o osnovama fizike jednako je nuli. Baš kao i znanje većine Belvederaca koji nisu pripadali inženjerskim ili tehničarskim klasama. Ali tako je bilo i u doba elektronike na Zemlji tijekom druge polovice 20. stoljeća; samo je mali postotak ljudi koji su svakodnevno upotrebljavali različite elektronske uređaje zaista znao kako oni rade. Isto se događalo i u doba biogenetike u 21. stoljeću. Bili su okruženi čudesnim proizvodima genetskog inženjeringa, ali većina ljudi nije znala razliku između gena i kromosoma. "Bojim se, Oče Shaw, da ćemo u stanju slobodnog pada, odnosno nulte gravitacije, ostati sve dok se motori ponovno ne uključe da bi usporili letjelicu na kraju našeg putovanja na Karagangu, a to će se dogoditi za najmanje osamnaest sati." Okrenuo se prema pilotima za koje je pretpostavljao da su slušali njihov razgovor. "Je U tako?", pitao ih je glasno. Piloti su razmijenili poglede, te se jedan od njih okrenuo prema Milu. "Tako je, Brate James. Proći će još 24 sata prije nego 69

počnemo usporavati prije ulaska u stazu Karagange. Žao mi je što se osjećate nelagodno, Oče Shaw." Otac je prinio ruku ustima. "Nelagodno? Osjećam se užasno! Mislim da ću povratiti..." "Desno od vašeg sjedišta nalaze se vrećice," brižno reče pilot. "Morate U je upotrijebiti, molim vas da je kasnije dobro zatvorite..." Prekasno. Otac Shaw je problijedio, nagnuo se preko pojasa kojim je bio vezan za sjedalo i izbacio iz utrobe djelomično probavljene ostatke obilnog ručka. Raspršeni oblak bljuvotina zadržao se u zraku pred njim, poput male nove od čestica hrane i želučanih kiselina. Milo se jedva suzdržavao da ne prasne u smijeh. Jedan pilot je brzo ustao sa sjedala, izvukao iz ležišta u zidu cjevasti uređaj i spretno krenuo kroz kabinu prema njima. Prinio je uređaj oblaku bljuvotina koji se polako širio i s njime ga usisao. Milo je raskopčao svoj pojas i odgurnuo se u zrak. "Donijet ću vam vode, Oče Shaw," rekao je. Krenuo je prema stražnjem dijelu kabine. Svemirski brod u kojem su letjeli bio je prilično malen. U prednjem dijelu kabine bilo je mjesta za šestero putnika i dva pilota. Stražnji dio kabine bio je pregrađen i u njemu su se nalazili kupaonica i zahod. Iza prednjeg rebra prostirao se prostor za teret, a na samom kraju letjelice ležao je odjeljak za G-pogon, s generatorom i spremnicima s gorivom za generator i mlazni pogon letjelice. Milo je ušao u kupaonicu i zatvorio za sobom vrata. Pogledao se u zrcalo i obijesno se nasmijao. Bilo je divno ponovno uživati u privatnosti; znati da CenKom ne motri svaki njegov pokret. Napunio je mješinicu vodom i polako istisnuo njen sadržaj u usta, a tada je ponovno napunio za Oca Shawa. Zabavljalo ga je promatrati kako strahopoštovanje koje se pojavilo na licima dvojice pilota dječačkog izgleda kad je Otac Shaw ušao u letjelicu polako blijedi i postupno se pretvara u prezir. Dobro skriveni, doduše, ali ipak prezir. Zadržao se još neko vrijeme u kupaonici, motreći se u zrcalu. Nije znao što ga čeka na Zemlji, ali osjećao je da ne može biti gore nego na Belvedereu. A ako ljudi sa Zemlje govore istinu o Palmiri, tada ih dolje čeka pravi mali raj. Okružen s kopna i mora pošastima, ali ipak daleko od propadanja. Imat će mnogo vremena uživati u 70

svemu što mu mogu ponuditi. Jean-Paul se probudio potpuno zbunjen. Bio je to njegov ustaljeni način buđenja. Mozak i tijelo mu se još nisu prilagodili stalnom boravku na tlu. Ležao je na krevetu i osluškivao pjev različitih egzotičnih ptica i zujanje kukaca koji su nastanjivali Palmini. Ptice je volio, ali bez kukaca je mogao živjeti i bio je sretan što su otvoreni prozori njegove sobe zaštićeni mrežama. Zrak su ispunjavali čudni, nepoznati mirisi. Nakon nekoliko minuta je sjeo i oprezno ustao iz kreveta. Tijelo ga je još uvijek boljelo, ah svakim danom osjećao se sve bolje. Palmirski rječnici su ga pregledali i zaključili da prilikom pada nije zadobio nikakve ozbiljne unutrašnje povrede, već se samo dobro ugruvao. Obukao je kratke hlače i majicu koje su mu posudili i otišao u kuhinju. Lon Haddon je sjedio za stolom i doručkovao. Podigao je pogled i osmijehnuo se JeanPaulu. "Dobro jutro. Kako si spavao?" "Mnogo bolje, hvala," pažljivo odgovori Jean-Paul. Još uvijek je imao teškoća s narječjem Amerikana kojim su govorili ovi ljudi. "Hvala Bogu, noćas me nisu mučili snovi." Lon Haddon mu je pokazao da sjedne nasuprot njemu te je ustao i prišao k štednjaku. "Koliko si gladan?" "Vrlo," prizna Jean-Paul. Uskoro je Haddon pred njega stavio veliki tanjur pun prženih riba i jaja. Na stolu je stajala posuda s miješanim voćem — narančama, bananama i grožđem — te vrč soka od ananasa. JeanPaul je počeo jesti. Razgovor je zamro sve dok nije gotovo ispraznio tanjur, a tada je kimnuo prema trećoj stolici i upitao: "Gdje je Ayla?" "Jutros je rano otišla raditi sa svojom ekipom na... olupini," reče Haddon. Zavladala je neugodna šutnja. Haddon je govorio o ostacima Lorda Montcalma. Palmirci su nastojali uz pomoć podmornica izrezati i odnijeti što veći dio metalnog kostura letjelice. Jean-Paul se ponovno posvetio hrani. Bilo mu je neobično sjediti kraj čovjeka koji je snosio najveću odgovornost za uništenje Lorda Montcalma, ali JeanPaul nije prema Haddonu osjećao neprijateljstvo. Nije mogao osuditi žitelji Palmire što su se branili od Nebeskog Gospodara. Unatoč ukorijenjenim predrasudama o zemljancima, shvatio je da 71

sada može suosjećati s njima. Život pod Ashleyinom ludom vladavinom promijenio je njegovo gledište na mnoge stvari. Za propast Lorda Montcalma i smrt tolikih njegovih stanovnika osuđivao je prvenstveno samoga sebe. Nije smio prihvatiti Emileovo stajalište i slijepo slijediti tradiciju Nebeskih Gospodara, već je trebao vjerovati vlastitim nagonima i pokušati uspostaviti prijateljske odnose s Palmircima. Sad je znao da bi Haddonov narod pozitivno odgovorio na takav pristup. Ali bilo je prekasno. Haddon mu se zapravo sviđao. Nije se radilo samo o osjećaju zahvalnosti. U svakom mu se slučaju sviđala njegova kći. Od prvog trenutka kad ju je ugledao u čamcu bio je potpuno opsjednut njome, a u posljednja dva tjedna njegovi su osjećaji još ojačali. Zajedno sa zaljubljenošću jačala je i krivnja. Nije smio to osjećati prema drugoj ženi tako brzo nakon Dominique... Nije želio razmišljati o tome. "Kad završava Aylina smjena?" pitao je. Haddon je pogledao prema zidnom satu. "Oko dva, pretpostavljam." Jean-Paul je kimnuo. Otići će na obalu i dočekati podmornicu na njenom povratku. Pitao se sumnjali li Haddon kakve osjećaje gaji prema njegovoj kćeri. Za sad još nije pokazivao nikakve znakove da to ne odobrava. "Kakvi su tvoji današnji planovi?" upita Haddon. "Kao i obično. Najprije idem u bolnicu, a tada ću obići grad." Nakon nesreće Lorda Montcalma, iz mora su osim njega spašene osamdesettri osobe. Pedesetdvije od njih bile su još žive. Oni najteže opečeni umrli su u prvih nekoliko dana. Liječnici iz palmirske male bolnice nisu mogli za njih učiniti ništa drugo osim dati im sredstva protiv bolova. Svi koji su izdržali do danas imah su dobre izglede za preživljavanje, premda će mnogima ostati ružni ožiljci. Jean-Paul ih je svakodnevno posjećivao u bolnici, jednako kao i one sretnije koji nisu imali teških opekotina i bili su smješteni po obiteljskim kućama širom Palmire. Obitelji kod kojih su živjeli postupale su s njima kao s gostima, a ne kao s ratnim zarobljenicima. Palmirci su se općenito prema neželjenim gostima odnosili s neobičnom velikodušnošću, 72

iako je Jean-Paul naišao i na neprijateljstvo. Otkrio je da u Palmiri postoji struja koja se suprotstavila primanju preživjelih s Lorda Montcalma u grad. Ta je struja zahtjevala da se preživjeli istjeraju na opustošena polja čim se dovoljno oporave da mogu hodati, ali na glasanju je njihov zahtjev odbijen. "Pretpostavljam da ti, kao i obično, ideš u radio-postaju?" upita Haddona. Haddon se nasmijao. "Naravno. Sve je to tako uzbudljivo. Pripreme svemiraca odvijaju se prema planu. Za točno 28 dana kod nas će sletjeti njihova letjelica! Nadam se da ću tada još biti..." Nije nastavio. Brzo je ustao i pokupio posude sa svojeg dijela stola. Dok je hodao prema sudoperu, Jean-Paul ga je zamišljeno promatrao. Odjeven samo u sarong, omiljeni odjevni predmet kakvog su u Palmiri nosili i muškarci i žene, Lon Haddon je izgledao kao zdravi muškarac u najboljoj dobi. Ali po pitanju godina mogao je biti u bilo kojoj dobi između tridesetpet i dvjesto plus jednu do pet godina. Kao kod svih primarnih standarda koji su dosegli maksimalnu tjelesnu starost, njegovu je dob bilo nemoguće procijeniti. Jean-Paul je primijetio način na koji Ayla povremeno promatra oca i pitao se je U Haddon već zaista doživio dvjestotu godinu. Ako je tako, mogao je u bilo kojem trenutku iznenada utonuti u komu. Uskoro zatim svi bi njegovi tjelesni sustavi poslušali genetičku naredbu da se isključe i uslijedila bi smrt. Jean-Paul je imao tek pedesetjednu godinu i od takvog ga je događaja dijelilo još dugačko razdoblje. Ako poživi toliko dugo. "Je li tvom ocu dobro?" pitao je Aylu. Okrenula se prema njemu, mršteći se. "Zašto pitaš?" "Zbog nečega što mi je jutros rekao, ili skoro rekao. A primijetio sam i kako ga povremeno zabrinuto gledaš." Ayla je ponovno svratila pažnju na cestu pred njima. "Naravno da se brinem za njega. Pa otac mi je." Bilo je očito da ne želi o tome razgovarati, pa JeanPaul nije navaljivao. Sjedili su jedno pokraj drugoga u skučenoj vozačkoj kabini malog kamiona na električni pogon kojim je Ayla upravljala po krivudavoj stazi između dva žitna polja. Krenuli su u posjet Aylinom starijem bratu koji je sa suprugom živio na farmi na samom rubu Palmire. Posjet nije bio samo društveni; Ayla je htjela od njih 73

uzeti pošiljku naranči. Oboje su proveli teško jutro. Kad ju je vidio kako blijedog lica izlazi iz podmornice, Jean-Paul je odmah znao da nešto nije u redu. Kasnije mu je ispričala da su radeći na olupini Lorda Montcalma naišli na još leševa. Nekoliko dana nakon nesreće skupine ljudi su danonoćno skupljale tijela iz tog područja, ali ovi su im očito promakli. Razumljivo je da je susret s leševima koji su dva tjedna proveli u vodi bio za Aylu vrlo neugodan. Njegovo loše iskustvo tog jutra bilo je vezano uz preživjele s Lorda Montcalma. Posjet bolnici ga je, kao i obično, bacio u očaj. Susret s ljudima koji će čitavog života nositi strašne ožiljke gušio je u njemu polet. Uz njih se osjećao bespomoćno — i odgovorno. Njegovo su mišljenje dijelili i drugi. Sve češće su ga optuživali za sve što se dogodilo, premda bi na njegovom mjestu svi postupili kao i on. "Jesu li se vratili tvoji morski ljudi?" pitao je da bi prekinuo šutnju. Zatresla je glavom. "Ne. Ništa mi nije jasno." "Možda su se prestrašili zbog pada Lorda Montcalma u more," predložio je. "Ne vjerujem. Njihovo je naselje jako daleko od mjesta gdje se letjelica srušila. Ne, sigurno postoji neki drugi razlog..." Ponovno je pomislila na Tigrovo upozorenja i zapitala se ima li ono neke veze s iznenadnim nestankom morskih ljudi. "To se protivi pravilima nepisane pogodbe medu nama, ali razmišljam o tome da odem s podmornicom do njihovog naselja i pogledam što se događa." "Zvuči opasno. Hoće li tvoj otac to odobriti?" "Ne," priznala je. "Ne vjerujem ni da će mi Lyle to dopustiti." Izgovorila je to kao da ništa neće ići njoj u prilog. Potajno ju je pogledao. Prizor je u njemu ponovno razbuktao osjećaje. Danas je na sebi imala samo jednostavnu košulju bez rukava. Gola ramena i noge bile su joj sjajne od znoja, a znoj joj se slijevao i niz lice. Dan je bio izrazito vruć. Što su ulazili dublje u unutrašnjost, zrak je postajao sve topliji. I sam je bio neugodno ljepljiv. I žedan. Posegnuo je prema mješinici s vodom koja je ležala na podu između njihovih nogu. Usput je slučajno dodirnuo rukom njeno bedro. Tijelom mu je 74

prostrujio drhtaj. Snaga reakcije ga je zbunila i uplašila. Njegovi osjećaji prema toj djevojci očito izmiču kontroli... Podigao je mješinicu i napio se vode. Iznenadio se kad ga je Ayla upitala: "Jesi li bio oženjen, Jean-Paul?" "Ne, nikad. Namjeravao sam se oženiti kad odslužim svoje godine u vojsci, ali to je još bilo u dalekoj budućnosti. Odnosno bilo je dok sve nije pošlo k vragu, te nas je osvojila ona prokleta žena..." "Jesi li imao djevojke dok si bio u vojsci?" "Da, imao sam djevojke." "A kasnije?" "Postojala je jedna žena... Zvala se Dominique." Ljutito je rastjerao muhe koje su mu uporno letjele oko lica. Ayla je oklijevala, ali napokon ipak upita: "Je li poginula pri padu Gospodara u more?" "Ne, umrla je prije toga. Onoga dana kad smo ponovno zavladali letjelicom. Poginula je u borbi." Ayla je šutila. "Što je s tobom?" upita Jean-Paul. "Pretpostavljam da za tobom trči čitava gomila mladića željna oženiti se s tobom." Nasmijala se. "Nije baš gomila... Više grupica, ali sumnjam da im je brak na umu." "Je li te netko od njih ikada ulovio?" Vragolasto ga je pogledala. "Povremeno dozvolim nekome da me ulovi, ali to je uvijek kratko trajalo. Nisam sigurna da se uopće želim udati. Kell me nekoliko puta zaprosio. Ja ga uporno odbijam, ali njega to ne obeshrabruje." Osjetio je kako ga preplavljuje ljubomora. "Je li on jedan od onih kojima dopuštaš da te ulove?" "Nije. Jednostavno ne osjećam prema njemu ono što bih trebala. Odrasla sam s njime i o njemu razmišljam kao o bratu." Odmah je osjetio olakšanje. "Ali on tebe očito ne smatra sestrom?" "Ne, ne smatra me. Jadni Kell." Jadni Kell, ponovi Jean-Paul u sebi. "Jean-Paul, mogu U ti nešto reći?" "Naravno da možeš." 75

"Sviđaš mi se. Jako." Pogledao ju je. Gledala je ravno pred sebe, ozbiljnog izraza lica. "Kao brat?" upita. "Ne, ne kao brat," odgovorila je. Odmaknula je lijevu ruku s volana i položila je na njegovo bedro. Dodir je ponovno u njemu pokrenuo galvansku reakciju. Osjetio je stezanje u prstima i navalu uzbuđenja. Položio je svoju ruku na njenu. "Ayla..." počeo je, ali ona je odjednom izvukla ruku i ustala. Misleći da je učinio nešto pogrešno, uznemireno je upita: "Ayla, što je? Što se dogodilo?" "Pogledaj!" viknula je pokazujući pred sebe. Pogledao je u naznačenom smjeru. Pred njima se prostirao drvored, iza kojeg je očito počinjalo bratovo imanje. Ali iza drveća se u zrak uzdizao stup dima. "Što je?" "Ovaj dim... na tom je mjestu kuća moga brata!"

13 Ayla je do kraja pritisnula papučicu gasa, ali kamion nije uspio postići brzinu veću od 40 kilometara na sat. JeanPaul je poskakivao po sjedištu dok je vozilo žurilo po neravnom puteljku koji je krivudao kroz imanje. "Što misliš da se dogodilo?" upitao je smrknutu Aylu čvrsto se držeći za vrata. "Moglo se dogoditi bilo što. Rekla sam ti da se Lenova i Tissina kuća nalaze neposredno uz ogradu. Moguće je da je netko ili nešto s opustošenih polja upalo na farmu. Možda pljačkaši." "Uz to si mi rekla da ograda nosi ubojiti električni naboj," napomenuo je, "te da je redovito obilaze ophodnje." "Da, ali povremeno se ipak događa da ljudi ili neko stvorenje uspiju proći kroz ogradu. Zbog toga smo uzeli oružje." Pokazala je pištolj kojeg je nosila u nosaču na pojasu. Kad ju je vidio kako izlazi iz kuće naoružana, šaljivo ju je upitao je li to zato da bi ga zaustavila ako pokuša pobjeći. Nasmijala se i odgovorila da 'oružje nosi samo iz opreza'. Dok se ona usredotočila na vožnju, Jean-Paul se osvrtao naokolo, premda ni sam nije znao što traži. Žalio je što nema i on 76

oružje. "Hvala Bogu," reče Ayla s olakšanjem. Jean-Paul je pogledao pred sebe. Prizor se nije promijenio. Gusti, crni dim i dalje se uzdizao u zrak. "Što je?" "Ne gori im kuća. Dim je predaleko." Nedugo potom, čim su stigli na farmu, njena se tvrdnja potvrdila. Kuća i staje su bile neoštećene; dim se uzdizao s nekog udaljenijeg mjesta. Ayla je zaustavila kamion, skočila iz kabine i potrčala u kuću, dozivajući: "Len! Tissa!" Uskoro se vratila tresući glavom. "Nema ih." Popela se u kamion i krenula dalje. Obišla je kuću i staje, rastjerujući usput prestrašene kokoši, i napokon krenula kamionom između dva reda drveća prema mjestu odakle se podizao dim. Ondje više nije bilo staze, pa je maleni kamion još jače podrhtavao. Stigli su do mjesta gdje je imanje završavalo, a dalje se prostiralo područje s divljom, prirodnom vegetacijom. Ayla je potjerala vozilo ravno u njega, te se Jean-Paul morao još čvršće uhvatiti za vrata dok su se probijali kroz guštaru. Međutim, gusta se vegetacija širila samo pojasom od pedesetak metara i kamion je uskoro izašao na čistinu. To očišćeno područje sezalo je sve do visoke žičane ograde udaljene nekoliko desetaka metara. Dio ograde bio je srušen i upravo s tog mjesta se podizao dim. Velika lomača zapaljena pred ogradom plamtjela je punim žarom. Skupina ljudi oko lomače donosila je drva iz okolice i dodavala ih vatri. Na zvuk kamiona su se svi okrenuli. "Što se dogodilo?" upita Jean-Paul Aylu. "Nisam sigurna... ali čini se da je sve u redu," odgovorila je s olakšanjem. Pred njima se nalazila skupina od šestero odraslih i dvoje djece, dječaka i djevojčice. Djeca su stajala podalje od vatre i oboje su nosili puške. Kad je Ayla zaustavila kamion, prema njoj je potrčala neka žena — jedina u maloj skupini. Kao i svi ostali, bila je odjevena samo u kratke hlače. Ayla je skočila iz kabine i zagrlila je. "Tissa!" poviče Ayla. "Tako ste me prestrašili! Kad sam ugledala dim, mislila sam da vam gori kuća! A kad sam vidjela da je farma napuštena...!" 77

Jedan je muškarac krenuo prema njima. Ayla je i njega zagrlila. Jean-Paul je pretpostavio da je to njen brat, Len. Bio je izrazito sličan Lonu Haddonu. Jean-Paul je izišao iz kabine kamiona. "Len, Tissa," reče Ayla, "ovo je Jean-Paul Ranvaud. Živi s nama." Len Haddon ga je promotrio i pružio mu ruku. "Nebeski čovjek o kojem smo toliko čuli, zar ne? Radujem se razgovoru s tobom kad nađemo vremena." "Što se ovdje dogodilo?" upita Ayla pokazujući prema vatri. "Ma, gmizava loza je uspjela probiti ogradu," odgovo ri njen brat. "Sigurno je bila ogromna." "Bila je. Dok smo stigli ovamo već je prilično napredovala. Bila je malo omamljena od strujnog udara kojeg je primila prije nego je ograda ostala bez napona, ali još je bila živa i divlje se bacakala. Je li tako, Tissa?" Njegova žena je kimnula u znak slaganja. "Uglavnom, uspjeli smo je rasjeći na komade, natopiti kerozinom i zapaliti. Održavali smo vatru kako bismo spriječili ulazak neželjenih gostiju prije dolaska ekipe za obnovu ograde." Jean-Paul se znatiželjno navirivao preko ograde. Prvi puta je izbliza vidio plijesni i druge pošasti. Iza pojasa očišćene zemlje vladao je biološki kaos. Prevladavale su divovske gljive različitih boja i oblika. Neke su se poput mrtvačkog plašta omotale oko drveća iz kojeg su isisale život; druge su se uzdizale s tla u obliku divovskih lopti promjera dva metra. Osjetio je zadah propadanja i plijesni. Zadah ga je podsjećao na gušenje i smrt. Okrenuo se prema Lenu. "Kako sprečavate prodor gljiva u područje s ove strane ograde? Vjetar sigurno donosi njihove spore?" "Donosi. Gljive se s vremena na vrijeme pojavljuju širom grada, ali u Palmiri imamo posebne jedinice ljudi čiji je jedini zadatak traženje gljiva i njihovo iskorjenjivanje posebnim antigljivičnim otrovima. I mi radimo to isto. Redovito natapamo ovo područje sredstvima protiv gljiva te izlazimo s druge strane ograde i bacačima plamena čistimo pojas uz ogradu. Svi farmeri koji žive uz ogradu moraju to obavljati. Ipak, svjesni smo da je to izgubljena bitka. Plijesan će jednog dana prodrijeti preko ograde, a mi ćemo se morati povući i dublje u unutrašnjosti podići novu granicu. To se već 78

događalo..." Zatresao je glavom. "Len, povela bih Aylu i njenog... gosta kući, ako se slažeš. Moram pristaviti ručak," reče Tissa. "Naravno, krenite," složio se. "Opasnost je prošla." "Bit će nam tijesno u kamionu, Tissa," reče Ayla. "Morat ćeš sjesti Jean-Paulu u krilo, ako nemaš ništa protiv." "Nemam ništa protiv, ali što Jean-Paul kaže na to?" Podmuklo se-nasmijala. "Oh, sigurno mu neće smetati," nasmije se Ayla. Jean-Paul se očajno osmijehnuo, izbjegavajući pogledom Tissine gole grudi. Tri sata kasnije okupili su se na izvrsnom ručku. Jean-Paul je čitavo vrijeme bio neugodno svjestan da je u središtu pažnje. Djeca se nisu trudila prikriti zanimanje za njega. Svaki put kad je pogledao jedno od njih, oni su ga napeto promatrah. Doznao je da se zovu Sam i Tasma. Samu je bilo jedanaest godina, Tasmi dvanaest. Tasma je izgledala kao mlađa verzija Ayle, što je na neki čudan način uznemiravalo Jean-Paula. Četiri radnika s farme također su jasno pokazivala svoje zanimanje za pridošlicu. Len je pričekao da svi pojedu glavno jelo, ukusni gulaš, prije nego se obratio Jean-Paulu. "Sigurno ti je čudno živjeti na tlu nakon čitavog života provedenog u zraku?" "Da, čudno je," prizao je. "No meni je ipak lakše nego većini mojih ljudi. Bio sam vojnik i obavljajući svoje dužnosti redovito sam silazio na zemlju. Ali neki od mojih ljudi nisu još nikada bih na zemlji i vidim da to kod njih izaziva neke fiziološke teškoće." "Nakon vašeg dolaska samo jednom sam imao priliku nakratko razgovarati s ocem, ali ispričao mi je neku nevjerojatnu priču o novom Nebeskom Gospodaru koji se spustio iz svemira i porazio vaš zračni brod, kao i nekoliko drugih." Jean-Paul je ispio čašu pive i odgovorio: "Nevjerojatna je, ali istinita, iako meni nisu poznate sve okolnosti u kojima se to dogodilo. Ovo što vam govorim temelji se na glasinama koje su do nas stizale, te na svemu što smo vidjeli... i iskusili." "Želiš li još gulaša, Jean-Paul, prije nego poslužim desert?" upita Tissa dok mu je punila čašu pivom. Nasmješio se i zatresao 79

glavom. "Hvala, ali ne mogu. Ne mogu više pojesti ni zalogaja." "On, moraš probati moju pitu od jabuka," nije odustajala. "Tako si mršav!" "Nije više onako mršav kao kad smo ga izvukli iz vode," doda Ayla. "Izgledao je kao jedno od vaših električnih strašila za ptice." Jean-Paul je podigao ruke u znak predaje kad mu je Tissa na tanjur stavila veliki komad pite od jabuka. Tissa je bila privlačna, ali ne tako kao njena šogorica. Svi članovi Haddonove obitelji imali su istočnjačke crte. Nasljeđe od Japanaca, bez sumnje. "Nastavi," reče Len. "Ispričaj nam svoju nevjerojatnu priču." "Ispričat ću vam sve što znam, ali to nije mnogo. Jan Dorvin potječe iz Minerve, zajednice crva... oprostite, zemaljske zajednice u Sjevernoj Americi." "Minerve?" ponovi Len, mršteći se. "Da, prije Genetskih Ratova to je bila velika, napredna država. Ono što ju je činilo jedinstvenom jest činjenica da su njome upravljale isključivo žene," reče Jean-Paul. "Molim?" nasmije se Tissa. "Kako neobično... premda moram priznati da mi se zamisao ne čini odbojnom." "Meni se čini," promrmlja Len. "Hoćeš reći da su muškarci tamo dozvolili ženama da njima vladaju?" "Tako se priča." "Meni je to sasvim razumljivo," odlučno reče Ayla. Len u nevjerici zatrese glavom. "U svakom slučaju," nastavi Jean-Paul, "taj dio priče smo doznali izravno od Nebeskog Anđela kad nam se neposredno nakon našeg poraza obratila preko razglasnog uređaja Lorda Montcalma." "Nebeskog Anđela?" upita Ayla. "To je ime kojim se Jan Dorvin nazivala. Ili su je možda drugi tako zvali. Isto je ime nosila i njena letjelica." "Ah, da, njena letjelica," reče Len, "taj dio je posebno zanimljiv. Je U zaista stigla iz svemira i, ako jest, kako je ta žena njome zavladala?" "Taj dio priče je prilično siromašan," prizna JeanPaul. "Sve što znam jest da je Jan Dorvin jedna od rijetkih Minervanki koja je 80

preživjela kad je Nebeski Gospodar Lord Pangloth uništio njen grad. Na njegovoj palubi je srela roba s imenom Milo. Čuo sam da je on znao za Nebeskog Anđela koji je čekao u svemiru; da je i on sam stigao iz svemira." "Iz jedne od svemirskih kolonija?" upita Len. "Tako kažu," reče Jean-Paul. "Zamolio sam tvog oca da upita svemirce je li iz nekog od svemirskih naselja posljednjih godina poslana na Zemlju ekspedicija. Odgovorili su da nije, ali da je prije osamdeset godina jedan svemirski brod iz Marsovske kolonije nestao na putu prema svemirskom naselju. Možda je pao na Zemlju." "Ne vjerujem da bi to itko preživio." "Da. No dobro, Lorda Panglotha su napali i osvojili ratnici s drugog Nebeskog Gospodara... Mirisnog Lahora." Naslonio se i pričekao reakciju. Nije se razočarao — Len je djelovao zaprepašteno. I njegov otac je jednako reagirao. "Mirisni Lahor" prošapće Len. "To je Nebeski Gospodar koji je..." "Vladao vašom zajednicom. Znam. Tvoj otac mi je rekao da Palmira leži unutar njegovog područja." Len upita ledenim glasom: "Što je s generalom Horadom? Vlada li još uvijek Mirisnim Lahorom?" "Ne, mrtav je." "Hvala Bogu." "Bio je koljač," ogorčeno reče Tissa. "Njegovi su ljudi odveli moju majku u ropstvo. Bila je jedna od mnogih koji su dijelili tu sudbinu. Nikad je više nisam vidjela." "Kako je general umro?" upita Len. "Preselio se s većinom svojih ljudi na Lorda Panglotha. Čini se da na Mirisnom Lahoru laserski sustav više nije radio... Upravo je zato napustio svoje područje." Len i Tissa su se pogledah. "Da smo barem znah," promrmlja Len. "Dakle, priča se da se sukobio s Nebeskim Anđelom nedugo nakon što se spustio na Zemlju. Jan Dorvin je tada već vladala letjelicom te je laserima raznijela Horadovog Lorda Panglotha." Jedno vrijeme su svi šutjeli. Len napokon reče: "Čini mi se da 81

toj Jan Dorvin dugujemo veliku zahvalnost." Jean-Paul uzdahne. "Moram priznati da je moje mišljenje o njoj dvojako. Udobno sam živio na Lordu Montcalrnu, a tada se pojavio njen Nebeski Anđeo i prisilio nas na predaju. Prije nego smo se uopće snašli, letjelicom je zavladao kompjuterski program. Zasnivao se na osobnosti žene — ne, djevojke — koja je umrla prije mnogo godina. Ashley..." Jean-Paulovo lice se zgrčilo. "Mislim da je dio problema bio u tome što se pomalo gubila. Bila je to već kopija kopije. U početku nije bilo loše, ali uskoro je Jan Dorvin izgubila kontrolu nad svim programima koji su upravljali flotom, a mi smo se našli pod potpunom kontrolom poremećene djevojačke svijesti. Ipak smo imah više sreće nego ljudi na drugim letjelicama u floti. Ashleyini programi su ih sve protjerali s brodova, tako da su postali zemljanci." "Što se dogodilo s Jan Dorvin?" upita Ayla. Slegnuo je ramenima. "Ne znam. Ili ju je Ashley ubila ili je i nju iskrcala na tlo." "Što je pokušavala postići s tom flotom Nebeskih Gospodara koju je okupljala?" upita Len. "Namjeravala je osloboditi zemaljske zajednice od vladavine Nebeskih Gospodara i istovremeno uz pomoć laserske paljbe uništiti što više plijesni." "Čini mi se da su njene namjere bile plemenite," reče Tissa. Jean-Paul ponovno uzdahne. "Gledano iz ove perspektive, i ja sam došao do istog zaključka. Ali u ono vrijeme... pa, jednostavno smo je mrzili, jer je pokorila našeg Nebeskog Gospodara." "Bojim se da je svijet izgubio jedinstvenu priliku da se oslobodi pošasti," reče Len. Svi su utihnuli. Ayla napokon prekine šutnju: "Još uvijek su tu svemirci. Možda se tatine nade ispune i oni se zaista potvrde kao naši spasitelji." U Aylinu kuću su se vratili tek poslije ponoći. Kamion i njegov teret naranči su ostavili parkiran pred spremištem voća u središtu grada, te su ostatak puta prešli pješice. Na Jean-Paulovo razočaranje, Ayla je na povratku bila vrlo tiha. Nadao se da će nastaviti razgovor koji su započeli prije dolaska na farmu. 82

Pretpostavljao je da je umorna. On je bio umoran, makar nije čitav dan proveo boreći se sa svojeglavim upravljačem klimavog kamiona. U mračnoj kuhinji su jedan drugome šapatom zaželjeli laku noć, i otišli na suprotne strane. Jean-Paul je sjeo u svojoj sobi na krevet i pričekao da Ayla izađe iz kupaonice. Kad je čuo kako se za njom zatvaraju vrata, krenuo je u kupaonicu, trudeći se stvarati što manje buke kako ne bi probudio domaćina. Kad se vratio u sobu i skinuo odjeću, zavukao se u krevet pod lagani pokrivač i ugasio svjetiljku na noćnom ormariću. Nedugo potom čuo je kako se otvaraju vrata njegove sobe. Brzo je sjeo. "Tko...?" "Psst! Što misliš tko je?" prošapće Ayla. Osjetio je hladne ruke oko vrata. "Što je s tvojim ocem?" Ruke su se odmakle. Čuo je kako se brzo svlači. "Ne brini," prošaptala je i uvukla se pokraj njega u krevet. "On čvrsto spava." Dok je ležeći u krevetu slušao kako mu kći potajno vodi ljubav s Nebeskim ratnikom, Lon Haddon je pokušao analizirati bujicu osjećaja koji su ga preplavili. S jedne je strane odobravao sve što je njegovu kćer činilo sretnom, ali s druge joj strane nije mogao oprostiti što se dala čovjeku koji im je još nedavno bio neprijatelj — premda mu se Jean-Paul osobno sviđao. Osjetio je i tipičnu očinsku ljubomoru kad mu je kći pokazala ljubav prema drugom čovjeku. Što još? Zavist? Da, zavidio je, ali kome? Obima, polako je shvatio. Nije bilo vjerojatno da će ikada više voditi ljubav u ovo malo vremena koje mu je preostalo. Pred očima mu se stvorila slika njegove mrtve žene. Gdje god da je, uskoro će joj se pridružiti. Ne! To je glupost, i on to zna! Poslije života nema ničega, kao što ničega nema ni prije života. Samo praznina... a on bi nakon proživljenog čitavog životnog vijeka Primarnog Standarda morao biti spreman prihvatiti tu prazninu. Ali nije bio spreman. Nije želio umrijeti. Iskreno rečeno, sama pomisao ga je užasavala. A u trenucima poput ovog bio je iskren. Zvukovi iz Jean-Paulove sobe su odavno utihnuli kad je napokon utonuo u san. 83

14 Jan je u sobi za razonodu igrala s Robinom šah. Robin je bio živahniji nego proteklih dana, ali nije mnogo govorio. Očito nije mogao usredotočiti misli na šah, pa je Jan namjerno pravila pogreške samo da bi se igra nastavila. Bilo joj je dosadno, bila je ogorčena i osjećala se zarobljenom. Unatoč prostranosti Shangri La, od dana kad su joj uskratili upotrebu Igračke proganjala ju je klaustofobija. Spoznaja da negdje nad ledom Milo i Ashley traže naselje produbljavala je njen očaj. Kao i obično, programi joj nisu pružali utjehu. Jutros je još jednom upitala Davina o trenutnim prilikama, ali dobila je uobičajeno općenit i štur odgovor. Milovi roboti se i dalje metodički kreću ledenim pragom i pokušavaju seizmičkim valovima ustanoviti položaj Shangri La, ali još su daleko od mjesta pod kojim leži naselje. Na pitanje što programi namjeravaju poduzeti kad Milo napokon pronađe Shangri La, dobila je univerzalni odgovor: "Ne brini, sve će biti u redu." "Ne vjerujem im," reče glasno. "Ne vjerujem nijednom od njih." Robin je na trenutak odgodio besmisleni potez lovcem i bezizražajno je pogledao. "Kome?" "Davinu i drugim programima, naravno. Nešto smišljaju, a mislim da to nama ne obećava ništa dobro." Namrštio se. "Ne razumijem. Programi nam neće nauditi. Ovdje su da bi se brinuli o nama." "Ovdje su da bi se brinuli o Eloima i, teoretski, tebi. Ja sam ovdje samo gost, a s obzirom da su od mene već doznali sve što znam, lako me se mogu odreći. Ne znam baš ni koliko si ti siguran." Djelovao je još zbunjenije. "Što to govoriš, Jan? Iako nisam Eloi, programi su se uvijek brinuli o meni. Etički Program ih na to obavezuje." Prezirno je puhnula. "Da, takozvani Etički Program. Tome 84

najmanje vjerujem. Dobro, pustili su te da živiš i odrasteš kao neEloi, kao Primarni Standard, ali pitanje je zašto. Ne vjerujem službenom objašnjenju da program još uvijek slijedi prastare pravilnike Ujedinjenih Naroda o istraživanjima na embrijima. Da, baš!" Robin se očito zabrinuo. "Kakvo drugo objašnjenje uopće može postojati?" "Ne znam," odgovori Jan. Primijetila je da ga je uznemirila, pa mu se ohrabrujuće nasmiješila i dodirnula mu ruku. "Oh, nemoj se na mene obazirati. Možda sam samo paranoidna. Sigurna sam da će sve dobro završiti." S gađenjem je shvatila da s njim postupa kao Davin s njom. Praznim je riječima postigla željeni učinak. Bore s čela su mu nestale i opušteno se osmijehnuo. Jadni Robin, rekla je u sebi. Još uvijek ga je voljela, unatoč ogromnoj promjeni njegovog karaktera, ah ponekad joj je bilo teško sjetiti se strasti koju su nekoć dijelili. Često joj se činilo da je sličniji Eloima nego jedrom mladiću kojeg je upoznala. Posegnula je preko šahovske ploče i primila mu lice između dlanova. "Robine, što osjećaš prema meni?" pitala je blago. Na lice mu se vratio izraz zbunjenosti. "Osjećam? Prema tebi? Kako to misliš?" "Voliš U me?" "Pa... mislim da da." "Jednako kao i prije? Sjećaš U se kako je nekoć bilo među nama?" Spustio je pogled. "Da," reče nevoljko. "Ali..." "Što?" "Sad je drugačije. Znaš zašto." "Davin kaže da bi promjene koje su načinili na tvom tijelu kako bi nadomjestili izgubljene... da bi morale obnoviti tvoje prijašnje osjećaje. Ali to nije tako, zar ne? Ne želiš me." Zagledao se u šahovsku ploču. "Ne onako kako sam te nekoć želio," odgovorio je polako, "ali ja te još uvijek... volim, Jan. Zaista." "Da, naravno da me voliš," rekla je tužno. "Hajde, završimo igru." 85

Igra je očekivano završila, a tada je Robin izjavio da je umoran i da ide leći. Jan je također otišla u svoju sobu, ali nije namjeravala spavati. Masturbirala je i prisjećala se trenutaka kad su ona i Robin prvi puta vodili ljubav. Nakon nezadovoljavajućeg vrhunca shvatila je da su joj oči pune suza. Velika Majko, rekla je u sebi, možda Davin i Milo zaista imaju pravo. Možda ljudski um stvarno nije ništa drugo nego plod hormonalnog međudjelovanja koje je genetski određeno. Robin je u svakom slučaju dokazivao to stajalište. Promijenjen mu je dotok hormona i on više nije isti čovjek. Jednako je s Eloima... Mirno je ležala i razmišljala o posljednjoj filozofskoj prepirci s Davinom. Bilo je to jutros, nakon što se raspitivala o Milu i na pitanja nije dobila odgovore. Upravo je namjeravao otići, kad ga je pozvala: "Čekaj, Davin. Sjećaš li se našeg razgovora o evoluciji ljudskog uma? Rekao si da je on tek evolucijsko oruđe, nimalo značajnije od savitljivog nosa neke izumrle životinje?" "To nisu moje točne riječi, ali sjećam se razgovora." "Ja još uvijek tvrdim da je ljudski um jedinstven i da daleko nadmašuje svijest bilo koje životinje." "To je tvoje pravo," rekao je uz osmijeh. "Ali ti se s time ne slažeš?" "Bojim se da ne." "No dobro, a kako objašnjavaš smisao za humor?" rekla je pobjednički. "To je jedinstveno ljudsko svojstvo i očito nema nikakvu vrijednost u preživljavanju, pa se sigurno nije razvilo s nekom određenom svrhom. Ne dokazuje li to da ljudska svijest izlazi izvan tvog mehaničkog gledišta? Da je ona nešto posebno i jedinstveno?" "Naprotiv," odgovorio je, "i sklonost smijehu se razvila kao vrlo specifično oruđe za preživljavanje. Osim toga, nije svojstvena samo čovjeku. Zar se vaše čimpanze u Minervi nisu smijale?" "Jesu," priznala je, "ali to su bile promijenjene čimpanze." "I prirodne su se čimpanze smijale, premda na svoj vlastiti način. Ljudski smisao za humor, jednako kao i onaj od čimpanzi, je jednostavno profinjenije, razvijenije svojstvo 'zaigranosti' koje je zajedničko svim višim životinjama." 86

"Zaigranosti?" "Da, to si sigurno primijetila kod kućnih ljubimaca, ako ste ih imah. Ali vratimo se na primjer koji sam ranije spomenuo — na veliku vrstu mačaka poznatih kao lavovi. Mladi lavići se igraju s drugim lavićima i svojom majkom. To je hinjena borba u kojoj se lavić uči boriti, a da pritom ne nanese ozljede drugima, niti da sam bude ozlijeđen. Osim toga, to je i bezopasan način za oslobađanje lavićeve prirodne agresivnosti." "Meni se osobno čini da između igre lavića i ljudskog smisla za humor postoji ogromna razlika," dodala je Jan. "Razlika je samo u razmjerima. Primati imaju mnogo složenije društvene strukture nego lavovski čopor. Zbog toga je i 'zaigranost' kod majmuna morala postati složenija. Kako su ljudska bića najprofinjenija od svih primata, takav je i njihov smisao za humor. Ali još uvijek je to samo lažna borba. Način da se agresija prevede u sigurniji oblik; način za oslobađanje nakupljenih emocija bez nanošenja fizičkih ozljeda. Bez toga bi se prve obitelji i plemena čovjekolikih majmuna međusobno uništila kad bi se unutrašnje borbe razbuktale do točke kad ih se više ne može zatomiti. Ljudski rod se nikad na bi razvio da nije bilo tog određenog oruđa za preživljavanje. Ali humor je zapravo samo drugi oblik agresivnosti i gotovo uvijek je okrutan." Jan se ponovno osjetila razoružanom. Nije se slagala s Davinom, ali jednostavno se nije mogla sjetiti protuargumenta. Razdraženo je upitala: "Što je s tobom? Imaš U ti smisao za humor?" "Ne." "Ah često govoriš šale, i to podmukle." "Mogu oponašati smisao za humor, i to je sve. Što će umjetnoj inteligenciji smisao za humor? Mi nismo društvene životinje, i on nama ne treba." "Što je s okrutnošću? Možete li oponašati i okrutnost?" "Zašto bismo to htjeli?" "Dobro pitanje," promrmljala je. Ležeći tako na krevetu, pitala se je li joj suđeno provesti ostatak života u ovom naselju, uz uvjet da je programi ostave na životu. Čak i ako uspije pobjeći, što je čeka u vanjskom svijetu? 87

Samo phjesan i druge pošasti, te Nebeski Gospodari od kojih nekolicinom upravljaju ludi Ashley programi. Oh, i Milo je tamo. Milo koji je oteo tijelo njenog dragog sina Simona da bi se vratio iz mrtvih. Nadala se da će programi uništiti i njega i Ashley kad pronađu naselje, jer to se kad tad moralo dogoditi. Programi imaju Igračku, a iz prijašnjeg je iskustva znala da je ona otporna na lasersku paljbu. Izgubila je tako mnogo; toliko ljudi koji su joj bili dragi. Alsu, majku, Ceri... Simona. Ostao joj je još samo Robin, a i njega je gubila. Dugi život u naselju bio bi joj lakši kad bi on opet postao onaj stari, ali ovako su joj se beskrajne godine u naselju činile kao crna budućnost. Možda će na kraju preklinjati programe da je pretvore u Eloia. Dosada je nešto što Eloi nisu mogli osjetiti. Zaokupljena tom mišlju ustala je s kreveta i prišla zrcalu. U Shangri La nije nedostajalo zrcala. Eloi su se voljeli promatrati i provodili su tako mnoge sate. Pitala se kako bi izgledalo biti Eloi. Bespolno biće. Bez spolnih organa, čak i bez anusa. Eloi nisu imali klasični sustav za izlučivanje. Onih malo otpadnih tvari koje su ostajale nakon probave pomno odabrane hrane izlučivali su preko žlijezdi znojnica. Osim tijela, bila im je promijenjena i svijest. Živjeli su u neprekidnom stanju blaženstva. Mozak im je bio preplavljen različitim prirodnim neurotransmiterima poput encefalina, koji djeluju poput opijuma. Nikad nisu bili zabrinuti, tužni niti potišteni, nikad nisu osjetili strah. Nisu zapravo osjećali ništa osim nevjerojatne, čudesne sreće. A što je u tome loše, pitala se Jan. Nije li težnja za srećom osnovni cilj čovječanstva? Ali Eloi su bili sretni na pogrešan način. Ostaci njene napuštene religije govorili su joj da su Eloi moralno izopačeni. Dok je promatrala svoj odraz u zrcalu, shvatila je da nikada ne bi pristala postati Eloi, čak i da je to moguće. Oni nisu ljudska bića. Sviđalo joj se biti čovjek - žena — sa svime dobrim i lošim što je to donosilo. Pa čak i sa sranjem.

88

15 Svemirsko naselje Karaganga kružilo je oko točke zvane Lagrange 5, dok se Belvedere nalazilo uz Lagrange 4. Te su dvije točke ležale u Mjesečevoj putanji i bile su na najstabilnijim položajima u neprekidnoj gravitacijskoj borbi između Zemlje i Mjeseca. Postojale su još druge tri Lagrange točke, ali one nisu bile tako stabilne, pa su naselja smještena na njima morala redovito izvoditi manevre da bi se održala na prvotnom položaju. Belvedere i Karaganga su bili prva svemirska naselja i imah su tu povlasticu da se nalaze na najboljim položajima. Milo je uživao u boravku na Karagangi. I Karaganganci su kao i Belvederci bili kršćani, ali njihovo je porijeklo bilo rusko i vjera im se temeljila na starom ruskom pravoslavlju. Imali su malo toga zajedničkog s belvederskim puritancima. Nije bilo spolne razdvojenosti i dozvoljavah su si užitke poput alkohola. Milo je sa zadovoljstvom promatrao izraz lica Oca Shawa kad je na prvom službenom sastanku s karaganganskim vlastima prihvatio čašu votke. "Brate James! Što to radiš?" protisnuo je Otac Shaw promuklim šapatom. "Ne želim uvrijediti naše domaćine," uzvratio je Milo. "Dovodiš svoju besmrtnu dušu u opasnost! Prijavit ću tvoje ponašanje čim se vratimo u naselje!" "Naravno, Oče," složio se Milo i prinio čašu ustima. Popio je veliki gutljaj. Tekućina mu je palila jednjak, a on se osjećao prekrasno. Sirova je, ali dobra, zaključio je. Kad je posljednji puta popio piće? Prije mnogo, mnogo godina, prije nego je na Belvedereu uvedena moralna stega. Karaganganci koji su sjedili oko stola također su djelovali iznenađeno. Dobro su poznavali stroga belvederska pravila, pa ih je Milovo ponašanje zbunilo i sa zanimanjem su ga promatrali. "Zanimljivo," reče Milo spustivši praznu čašu na stol. Otac Shaw je izgledao kao da će svakog trena izdahnuti od pretjerano visokog krvnog tlaka. Samo se zbog prisutnosti Karaganganaca suzdržavao 89

od početka divljeg verbalnog napada. Sastanak je sazvan da bi se dvojica Belvederaca upoznala s pojedinostima planirane ekspedicije na Zemlju. Uz predstavnike vladajuće klase, prisustvovao mu je i čovjek koji će voditi ekspediciju, kapetan Ilija Vuškov. Imao je slavenske crte lica, a po dobi je djelovao kao da se približio kraju drugog desetljeća života. U svakom je slučaju iskazivao oduševljenje i živost koja su nedostajala njegovim nadređenima. Milo se nije iznenadio kad su mu rekli da se Ilija dobrovoljno javio za tu misiju, jednako kao i čitava njegova posada. Vjerovao je da će na kraju moći dobro iskoristiti Iliju. "Na letjelici se moraju izvesti još neke konačne promjene," rekao je karaganganski predsjednik Saša Jakinovič na početku sastanka. "Preuređenje je trajalo dulje nego smo očekivali, ali vjerujemo da će u sljedećih sedam dana biti gotovo. Nadamo se da ćete u međuvremenu uživati u karaganganskoj gostoljubivosti." "Potrudit ćemo se," odgovorio je Milo, te je tada prihvatio ponuđenu čašu votke. Život u naselju Karaganga imao je svojih ograničenja, ali ovdje nije bilo one strogosti koja se osjećala u Belvedereu. Soba za sastanke bila je udobno uređena i na zidovima su visile slike. Bile su, doduše, vjerske, ali djelovale su mnogo ugodnije od sivih i golih zidova na Belvedereu. "Namjeravate, dakle, s ljudima na Zemlji sklopiti trgovački ugovor?" upitao je predsjednika. Tim je pitanjem među Karagangancima izmamio osmijehe. Predsjednik odgovori: "Teško. To smo im, naravno, rekli, ali naša prava namjera je jednostavno pokoriti ih." "Naravno," promrmlja Milo. "Ah sigurno će pružiti otpor." "Bez sumnje. Sami su nam rekli da imaju puške i topove, ah nemaju laserskog oružja. Svladavanje njihove obrane ne bi smjelo kapetanu Vuškovu i njegovim ljudima predstavljati problem." Kapetan Vuškov se na to nasmijao i kimnuo glavom. Milo ga je još jednom procjenjujući promotrio prije nego se obratio predsjedniku: "Otac Shaw i ja moramo samo provjeriti jesu li duše ljudi na Zemlji vrijedne spašavanja. Ako ih pokorite kao što namjeravate, naš će zadatak time biti samo lakši." Posegnuo je i podigao praznu čašu sa stola. "Molio bih još malo vaše izvrsne 90

votke, pa ćemo nazdraviti našoj zajedničkoj misiji." Dok su mu čašu punih pićem, čuo je kako Otac Shaw dašće i stenje pokraj njega. Kad su ostah sami u svojoj kabini, Otac Shaw je napokon mogao izraziti svoj bijes. Isprva je samo ispuštao besmislene zvukove optužujuće upirući prst u Mila. Milo se spustio na stolac, prekrižio ruke na prstima i mirno ga promatrao. Time je još više razbjesnio Oca Shawa. Riječi su počele navirati. "Ti... ti... to je... to je... ti... to je neoprostivo... tvoje ponašanje... patit ćeš... pobrinut ću se za to!" "Vidim da je ponovni utjecaj gravitacije vratio boju u vaše obraze," reče Milo. "Bezobrazan si!" poviče Otac. "Brate James, kad se vratimo na Belvedere... skinut ćemo te s položaja u crkvi. Pobrinut ću se da te tako teško kazne da ćeš moliti dobroga Boga neka te uzme prije isteka tvog životnog vijeka!" "Zašuti, glupane," reče Milo. Došlo je vrijeme da skine masku. "Ne počneš li se ponašati kako treba, nećeš više nikada vidjeti Belvedere." Otac Shaw se trgnuo. Očito nije mogao povjerovati u ono što je čuo. "Brate James..." prošaptao je zapanjeno, "ponašaš se kao da si opsjednut." Milo je kimnuo. "Prilično dobra usporedba. Opsjednut sam. Sa mnom. Milom Hazeom. Brat James je bio samo kulisa, i to vrlo korisna. Održao me na životu sve one užasne godine koje sam morao provesti u vašem sablasnom društvu. Ali sad sam slobodan i neću se više pretvarati. Pogotovo ne zato da bih zadovoljio tebe, ti debela i smiješna sitna dušo." Otac Shaw se povukao korak unazad. Iz očiju mu je zračio strah. "Ti jesi opsjednut! Krivo je ovo bezbožno mjesto! Molit ću za tebe..." Milo je skočio sa stolca, s obje ruke zgrabio Oca za vrat i lako ga podigao s poda. Po drugi put u nepunih sat vremena lice Oca Shawa postalo je blijedo, ali ovaj put iz posve drugačijeg razloga. "Moli za sebe," hladno reče Milo dok se Otac Shaw borio za dah. "Ne učiniš li sve što ti kažem, ubit ću te. Razumiješ li?" Otac Shaw je pokušao kimnuti. Milo ga je pustio, te on padne 91

na koljena dahćući i stenjući. Milo je ponovno sjeo, a Otac Shaw je ostao klečati prestrašeno motreći Mila i trljajući pomodrjeli vrat. "Što si ti? Kakvo oličenje đavla?" "Rekao sam ti. Ime mi je Milo Haze. Nekoć sam bio vlasnik Hazeove Tvrtke za genženjering. Bila je to jedna od najvećih genetskih tvrtki prije Genetskih Ratova. Nakon Ratova sam, iz jasnih razloga, pobjegao s planeta pod lažnim imenom. Od tada sam se skrivao na Belvedereu. Sve do sada." Izraz na licu Oca Shawa jasno je pokazivao kako smatra da je Milo, ili bilo koji entitet koji ga opsjeda, potpuno lud. "Ti si rođen na Belvedereu," pobunio se. Milo mu je objasnio sve okolnosti njegovog rođenja i ispričao mu kako je njegov original pobjegao na Mars. Kad je završio, na Ocu Shawu je primijetio kako on više ne zna u što bi vjerovao. "Cijenio bih kad bi to sve zadržao za sebe. Nitko ti ionako ne bi povjerovao. U svakom slučaju, ja bih rekao da je to posljedica boravka u bestežinskom stanju. Ja sam doktor, sjećaš li se? Sad mi još samo moraš obećati da ćeš me u potpunosti slušati. Jer svaka bi druga mogućnost za tebe bila strašna. Dakle...?" Otac Shaw polako kinine. "Kunem se." "Dobro," reče Milo. "Možeš sada ustati. Ne zahtjevani od svojih podanika da mi iskazuju ritualno štovanje. Potpuna pokornost bit će dovoljna." Milo se igrao s Tyrom kad ga je Ashley grubo prekinula. "Milo!" Glas je bio prodoran i Tyra se snažno trznula. Ali trzanje je ionako njena specijalnost, pomisli Milo. Otkotrljao se s djevojke i sjeo. "Ashley, baš znaš izabrati najbolji trenutak za brbljanje. Što je sada?" Tyra je iskoristila priliku i pobjegla s kreveta u kupaonicu. "Dosta mi je, Milo!" nastavi Ashley jednako glasno. "Kad ćeš mi pokazati neke rezultate?' "Strpi se. Sve je još samo pitanje vremena. Treba pretražiti tisuće milja ledenog pokrova, a broj paukolikih robota koji to obavljaju je ograničen. Kad bi oslobodila svoje rezerve...?" "Ne budi blesav!" viknula je. "Bez njih bi bila bespomoćna." "Još uvijek mi ne vjeruješ? Mislio sam da smo ponovno 92

partneri." "Ha!" Kratki, prodorni smijeh je sve objasnio. "Ozbiljno, roboti su prešli više od polovice praga. Uskoro bismo morali naići na naselje." "Dajem ti još tjedan dana." "Ili...?" "Spustit ću te na led. I to ovako golog kakav si sad." "Ashley, budi razumna. Ne mogu ti obećati da ćemo za tjedan dana naći naselje. Ashley...?" Istinktivno je znao da više nije 'prisutna'. Sjedio je neko vrijeme na krevetu, a tada je ustao i krenuo prema kupaonici. "Uspostavili smo vezu s Belvedereom, gospodine," reče telefonist i ustane sa stolca. Otac Shaw je zauzeo njegovo mjesto. Uzbuđeno je obrisao znoj sa čela. "Možete sad otići," rekao je, trudeći se zapamtiti sve upute o upotrebi opreme. Čekao je dok nije čuo kako se za telefonistom zatvaraju vrata, te se nagnuo prema mikrofonu i pritisnuo dugme za odašiljanje. "Otac Shaw se javlja iz Karagange. S kime razgovaram?" Nije bilo odgovora, te je shvatio da još uvijek drži pritisnuto dugme za odašiljanje. Pustio ga je i odmah začuo glas. "Ponavljam, ja sam brat Robert, Službenik za veze druge klase. Prijem." "Pažljivo me slušaj," žurno nastavi Otac Shaw. "Želim da zatražiš od CenKoma sve podatke o čovjeku imena Victor Parrish. Hmm, prijem." Prošao je trenutak prije nego je zbunjeni glas uzvratio: "Želite U te podatke odmah, Oče Shaw? Prijem..." "Naravno da ih želim odmah, bles..." Zastao je i prisilio se smiriti se. "To je vrlo važno. Požuri, molim te. Prijem." "Da, Oče Shaw," ukočeno reče brat Robert. "To će potrajati neko vrijeme. Pričekajte, molim." Naravno da ću pričekati, budalo, ljutito pomisli Otac Shaw, što drugo uopće mogu? Dok je čekao, njegova je nestrpljivost nezaustavljivo rasla. I strah. Nadao se da je trenutno siguran. Brat James je otišao u obilazak letjelice koja je već bila gotovo spremna da ih povede na Zemlju. Otac Shaw je također trebao poći, ali u posljednjem trenutku je odustao objasnivši da se ne osjeća dobro. 93

Pomisao da će brat James, ili tko god živi u njegovom tijelu, doznati što radi, mučno mu je stezala želudac i prsa, otežavajući mu disanje. Odupro se porivu da pogleda iza leda. "Jeste li ovdje, oče Shaw? Prijem." "Da, da!" viknuo je. "Što si doznao?" Nije dobio odgovor, pa se sjetio da nije pritisnuo dugme za odašiljanje. "Ovdje sam," rekao je mirnije. "Što si doznao? Prijem." "Taj čovjek, Victor Parrish; prema CenKomu je postojao čovjek s tim imenom, ali živio je prije mnogo vremena. Prije stotinu i šezdeset godina. To sigurno nije osoba koja vas zanima? Prijem." Usta su mu se osušila i s naporom je uspio progovoriti: "Što se s njime dogodilo? Prijem." "Poginuo je u tragičnim okolnostima, Oče. Na ekspediciji na Mars, 2298. godine. Putovanje je preživio samo jedan član posade. Prijem." Otac Shaw je počeo drhtati. Brat James je govorio istinu... Pritisnuo je dugme za odašiljanje. "Ovo je vrlo važno, brate Robert. Pozorno me slušaj. Odmah pozovi Oca Massiea. Imam važnu poruku za njega..." Srce mu je zadrhtalo kad se pred njim odjednom stvorila ruka, uhvatila ga za ručni zglob i podigla mu ruku s dugmeta za odašiljanje. Okrenuo se. Brat James je stajao nad njim i smijao se. To je nemoguće! Nije ga čuo kako ulazi. "Kako...? Kako...?" "Čitavo vrijeme sam ovdje," reče Milo. "Ušao sam kad je telefonist izašao." "Oče Shaw? Čujete li me? Prijem." "Ali... otišao si razgledati letjelicu..." promuca Otac Shaw. Činilo mu se da mu kosti u ručnom zglobu pucaju. Brat James se i dalje smijao. "Odustao sam. Rekao sam da sam zabrinut za vaše zdravlje. Putovanje dovde je za vas bilo pravi košmar, pa se bojim da bi se stanje moglo... pogoršati." Otac Shaw je odmah shvatio njegove namjere. "Namjeravaš me... ubiti?" "Ne, naravno da ne. Zasad to još nije potrebno." "Oče Shaw? Javite se, Oče Shaw. Prijem." "Našem prijatelju s Belvederea ćete reći," nastavi Milo, "da 94

poruka za oca Massieu glasi: Misija je do sada, s Božjom pomoći, protekla uspješno, i nema razloga za sumnju da će i dalje teći s jednakim uspjehom. Radujete se provođenju Božjeg djela na Zemlji. Prijem i izlaz." Pustio mu je ruku. "Hajde." Otac Shaw je pritisnuo dugme za odašiljanje i ponovio Milove riječi. Milo mu je ponovno zgrabio ruku i povukao je s dugmeta. "Dobro," reče brat James. "Vrijeme je da se vratimo u naše sobe. Djelujete umorno. Morate se odmoriti."

16 Jean-Paul je bio svjestan da će proći još mnogo vremena prije negoli počne uživati roneći, ako se uopće ikada na to navikne. Ayla je pod morskom površinom bila u svome elementu. Način kako se kretala otkrivao je njeno oduševljenje tom sredinom, ali njemu je to sve bilo strano. Prije pada Lorda Montcalma nikada nije bio u moru. Ispod njegove površine osjećao se još gore. Na prvom se ronjenju neprestano morao boriti protiv navale panike. Jedan od brojnih problema bio je osjećaj klaustrofobije koji ga je stalno pratio. Glavni razlog tome bio je respirator, uređaj koji mu je tjerao zrak u pluća pod tlakom jednakim okolnome. Spoznaja da svaki njegov udah — njegov život — ovise o tom malom dijelu opreme duboko ga je uznemiravala. Drugi problem bila je smanjena vidljivost. Čak i ovdje blizu obale, gdje je voda bila neobično bistra, Jean-Paulovo vidno polje je brzo prekidala mutna zavjesa. Povremeno je u daljini ugledao neku nejasnu sjenu, a kako mu je Ayla rekla da manji morski psi ponekad prođu kroz metalne mreže u zaštitnom zidu, nije se mogao opustiti. Ayla je doplivala pred njega i dala mu znak da je vrijeme za povratak. Jean-Paulu je laknulo. Dok je plivao pokraj nje, osjećao se dovoljno sigurnim da bi mogao uživati u njenim elegantnim pokretima. Bio je već svjestan da je ludo zaljubljen u tu ženu. Bio je potpuno opčinjen njome. Pomislio je koliko bi mu se ideja da bi mogao voditi ljubav sa zemljankom, a kamoli zaljubiti se u nju, još nedavno činila groznom. Kako brzo blijede životni stavovi... 95

Vratili su se u plitke vode gdje je mogao stajati. JeanPaul je bio presretan što može skinuti respirator i masku koja mu je stiskala lice. Svukao je peraje i prebacio ih preko ramena. Nasmijao se Ayli. "Dakle, kakva je presuda?" Napravila je grimasu. "Još uvijek plivaš kao pijana kornjača, ali popravljaš se." "Znači li to da ti se sutra mogu pridružiti na izletu s druge strane zida?" "Bilo bi mi draže da si iskusniji, ali pretpostavljam da možeš." Krenuli su polako prema obali. Morski ljudi se i dalje nisu pojavljivah, ah Ayla i njeni prijatelji su redovito odlazili na mjesto sastanaka nadajući se da će se ipak vratiti. Haddon je, naravno, strogo zabranio Ayh da ode u podmornici do potonulog naselja čim je doznao za njen plan. "O-oo." Ayla se zaustavila i zagledala prema obah podigavši ruku nad oči kako bi ih zaklonila od sunca. JeanPaul je pogledao u istom smjeru. Na plaži ih je čekao Kell, a iza njega je stajalo troje ljudi koje nije poznavao. "Što je?" upita je kad su krenuh dalje. "Banksova derišta. Mala horda Jelkera Banksa. Samo nam je to trebalo." Bila su to dva muškarca i žena. Procijenio je da su žena i jedan od muškaraca stari dvadesetak godina, dok je drugi muškarac dosegao maksimalnu tjelesnu starost, pa je mogao biti bilo koje dobi između tridesetpet i dvjestopet godina. Upravo je on prvi progovorio kad su Ayla i JeanPaul izašli na obalu. Podrugljivo je rekao: "Dakle, istina je. Ayla Haddon se spetljala s Nebeskim čovjekom. Kći jednoga iz naše vladajuće šestorice izabrala je našeg neprijatelja za ljubavnika." Ayla ga je ljutito pogledala, ali nije odgovorila. Kell koji joj je prišao da joj pomogne svući ronilačko odijelo također je djelovao ljutito, premda Jean-Paul nije bio siguran prema kome je ta ljutnja usmjerena. Jean-Paul je odlučio da je i njemu najbolje šutjeti dok ne vidi razvoj situacije. Raskopčao je ronilačko odijelo i s olakšanjem spustio teške boce za zrak na pijesak. 96

"To je sramota i uvreda tvome narodu," reče djevojka. "Usuđuješ se leći u krevet s nekim tko je pokušao pokoriti Palmiru." Ayla to više nije mogla prešutjeti. Pogledala je djevojku i ljutito joj rekla: "Suzdrži se od prljavih riječi, Joy! Vrlo dobro znaš da je vijeće izglasalo amnestiju za Nebeske ljude!" "Nisu se svi u vijeću s time složili, Ayla. Naš otac, na primjer," nastavi stariji muškarac. Ayla se okrenula prema njemu. "Naravno da se on nije složio, Bron. Sve što moj otac predloži, tvoj otac automatski odbije, bez obzira na to o čemu se radi." "Naš otac nije izdajica," reče Joy. "Želiš li reći da moj otac jest?" hladno upita Ayla. "Da," reče mlađi muškarac. "Prodao nas je svemircima." "To je glupost i toga si i sam svjestan!" bijesno poviče Ayla. "Svemirci nam dolaze pomoći!" "Pomoći će nam vratiti se u kameno doba," kaže Bron. "Zašto jednostavno ne zašutite," reče Kell, napokon se pridruživši svađi. "Hoćeš li nas pokušati na to prisiliti?" upita Bron i priđe mu korak bliže. "Naravno da hoću," odgovori Kell, također krenuvši naprijed. "Nemoj, Kell," reče Ayla uz uzdah. "Ne isplati se. To je upravo ono što oni žele. Izazivanje sukoba je nešto što su naučili od oca. To im je jedino zadovoljstvo. Dođi, idemo." Krenula je niz plažu, noseći opremu. Kell je nakon trenutka oklijevanja požurio za njom. Jean-Paul je pokupio svoju opremu, kimnuo Banksovima u znak pozdrava i krenuo za njima. "Zbogom, Nebeski čovječe," dovikne mu Bron. "Vidjet ćemo se kasnije." Smisao njegovih riječi bio je jasan. "Bože, kako ih mrzim," promrmlja Ayla kad ju je Jean-Paul sustigao. "Kako se usuđuju tako govoriti o mome ocu!" "Trebala si me pustiti da opalim Brona," reče Kell osvrćući se preko ramena. "Ne, točno je ono što sam ti rekla. Započinjanje tučnjave je upravo ono što žele. Prokleti Jelker i njegov pokret. Svakog dana stječe sve više pristalica. Svi govore da ne smijemo vjerovati 97

svemircima." "Ne moramo dugo čekati da shvate kako su u krivu," napomene Jean-Paul. "Svemirci stižu za tjedan dana." "Da," kimne Ayla. "A tad će se čitava gomila ljudi morati ispričati tati." Jean-Paul je pomogao Ayli i Kellu odnijeti ronilačku opremu u spremište, a potom se uputio u bolnicu. Ayla ga je kao i obično pitala želi U da pođe s njim, ali on joj je zahvalio i rekao da ne treba. Bila je to njegova odgovornost, a osim toga nije želio da ona vidi žrtve požara. Znao kakav će to trag ostaviti na njoj. Kad se približio bolnici, vidio je da pred njenim ulazom stoji skupina ljudi. Svi su se okrenuli prema njemu kad je jedan od njih pokazao u njegovom smijem, pa je zaključio da očito čekaju njega. Bili su to preživjeli s Lorda Montcalma. "Jean-Paul, moramo s tobom razgovarati," reče jedan muškarac kad im je Jean-Paul prišao. Nabrojao ih je osmero. Pet muškaraca i tri žene. "Očito," odgovori Jean-Paul. "O čemu?" Pokušavao se sjetiti njihovih imena. Te je ljude upoznao tek nakon tragedije. Svi njegovi prijatelji i poznanici poginuli su u nesreći. "O tvojim planovima," reče drugi muškarac. Jean-Paul se zbunio. "Mojim planovima?" ponovi. "Ti si naš vođa. Tvoja je odgovornost poduzeti nešto po pitanju naše situacije," poviče žena. Jean-Paulu se činilo da joj je ime Charlotte, ali nije bio siguran. "Naše situacije," ponovio je zbunjeno. "Što to točno znači?" Ljudi su izmijenili zabrinute poglede. Čovjek koji je prvi progovorio, a Jean-Paul se u međuvremenu sjetio da mu je ime Phillippe, reče: "Zarobljeni smo ovdje s tim prokletim crvima. Koliko još moramo podnositi takvo poniženje? Moraš nešto poduzeti!" Jean-Paul se umalo nasmijao. Kad se suzdržao od takve reakcije, počeo je osjećati ljutnju. Ti ljudi — njegov narod — nisu ništa bolji od Banksove trojke koju je ranije sreo. "Što očekujete da učinim?" upita ogorčeno. "Da čarolijom stvorim novog Nebeskog Gospodara?" "Očekujemo da smisliš plan kako ćemo zavladati crvima," 98

reče Phillippe. "To je tvoja dužnost kao našega vođe." Jean-Paul je jedva obuzdavao bijes. Polako reče: "Nije, jer kao prvo, ja više nisam vaš vođa. Osim toga, vjerujem da tim... crvima, kako ih zovete, dugujemo našu iskrenu zahvalnost." "Zahvalnost!" poviče Phillippe. "Srušili su nas! Pobili su većinu naših ljudi!" "Namjeravah smo ih bombama prisiliti na predaju, oteti im hranu i druge zalihe. Imah su se pravo braniti. Nakon toga su nam pružili gostoprimstvo i ponudili nam hranu i zaklon. Imamo potpunu slobodu u njihovom gradu. Najbolji plan bio bi uklopiti se u njihovu zajednicu; postati dio nje." "Ali mi smo Nebeski ljudi?" pobunio se Raphael. "Bili smo Nebeski ljudi," ispravi ga Jean-Paul. "Teško je biti Nebeski narod bez letjelice, pa smo stoga sada crvi." "Ne, nikad! Nikad!" povikali su jednoglasno. "Ja sam spreman nazvati se crvom," odlučno reče Jean-Paul. "Savjetujem vam da se i vi na to priviknete." Na trenutak su svi nijemo zurili u njega, a iz očiju im je izbijalo neprijateljstvo. Žena čijeg se imena nije mogao sjetiti nakraju reče: "Priča se da si se spetljao sa zemljanskom kurvom. Sad vjerujem u to." Njene riječi su ga razljutile. Drhtao je od bijesa i trudio se suzbiti poriv da ih sve napadne šakama. Kad je ponovno stekao kontrolu nad sobom, rekao je najmirnije što je mogao: "Nije me briga što mislite o meni, ah morate mi vjerovati kad vam kažem da se morate ih prilagoditi ili nestati. A sad me ispričajte, jer imam obaveza u bolnici." Probio se kroz malu skupinu, upotrijebivši malo više sile nego je trebalo, i popeo se drvenim stubama prema vratima. Kad je stigao do vrha čuo je kako mu jedan muškarac dovikuje: "Izdajico!" "Siroti Jean-Paul," reče Ayla gladeći mu čelo. "Stvarno su te uzrujali." "Razljutili su me. Moj vlastiti narod. Kako mogu biti tako glupi? Kog vraga misle da mogu učiniti? Stvoriti tajnu vojsku i silom preuzeti Palmini?" "Malo ih je." 99

"Znam." Uzdahnuo je. "Ali ipak ih je dovoljno da izazovu nevolje. Morat ću o tome razgovarati s tvojim ocem. Trebao bi urediti da ih neprestano motre." "To je učinjeno. Svi Nebeski ljudi imaju promatrače." Podigao je obrve. "Zaista? Tko motri na mene?" "Ja," odgovorila je i poljubila ga, gurnuvši mu jezik duboko u usta. "Svoju si dužnost shvatila vrlo ozbiljno," reče joj kad je došao do daha. "Obavljaš je uzorno." "Misliš li da bih otišla s tobom u krevet da to nije bilo zbog osjećaja građanske dužnosti?" upita zaigrano. "Ne, naravno da ne bi. Što se tebe tiče, to uopće nije seks, već se samo radi o tome da si odani građanin." Nasmijala se. "Dakle, nazvali su me zemljanskom kurvom, zar ne?" "Da," potvrdio je tmurno. "Nikad mi ranije nisu rekli da sam kurva. Sviđa mi se to. Zamisao da sam Jean-Paulova kurva..." Okrenuo je glavu i mrko je pogledao. Isplazila mu je jezik. "Smiješna si," reče joj strogo. "Zaista?" upita. Sjela je i nagnula se prema njegovim preponama. Osjetio je kako ga njene usne obavijaju, osjetio je vlažnost njenih usta. "Nemoj..." neuvjerljivo je zastenjao. "Vrijeme je za spavanje." Na njegovo olakšanje, nije ga poslušala. Njegovo uzbuđenje je raslo. Uskoro je Ayla ponovno sjela. "Ne smijemo probuditi tvog oca..." pobunio se još neuvjerljivije. "Nećemo," uzvrati Ayla, prebaci jednu nogu preko njega i polako se spusti na njega. "Iscrpljen se vratio s mjesta gdje će svemirci sletjeti. Noćas ga ništa ne može probuditi." Jean-Paul više nije razmišljao o Aylinom ocu. Tiho je zastenjao. Ayla ga je promatrala, prepredeno se smiješeći. "Jesam li još uvijek smiješna?" Nije mogao odgovoriti. Ponovno mu je isplazila jezik i polako svinula leda u luk. Zastenjao je od zadovoljstva. Dok ju je 100

tako promatrao, upijajući joj tijelo očima, i ispunjen vatrenom mješavinom ljubavi i požude, odjednom je shvatio da postoje trenuci poput ovog, zbog kojih je vrijedno živjeti. Unatoč svoj krvi, boli i smrti, ovo je životu davalo smisao. Posegnuo je rukom i stisnuo joj dojku. "Volim te Ayla... Bože, kako te volim." "Ayla, možeš U mi, molim te, maknuti lakat s lica," rekao je nestrpljivo. "Oprosti," promrmljala je i pomaknula se. U kuglastoj tlačnoj komori male podmornice bilo je prilično tijesno. Jean-Paul i Ayla su sjedili stisnuti iza Kella koji je upravljao. S obzirom da im se pridružio Jean-Paul, za Juli ovaj put nije bilo mjesta, pa je nezadovoljno pristala ostati na obali. "Moram priznati da sam zadivljen ovim vozilom. Je li sastavljeno kod vas, u Palmiri?" upita. "Ne baš. Obje naše podmornice potječu iz potopljenog japanskog naselja. Dobili smo ih dio po dio i sami sastavili. Neke dijelove smo sami proizveli, ali sva elektronika pronađena je u naselju. Upravo je zato važno da ne izgubimo vezu s morskim ljudima." "Jesmo U još daleko." Ayla je provirila preko Kellovog ramena i pogledala kroz jedan od prozorčića. "Nismo," odgovori. "Stići ćemo za otprilike pet minuta. Je li tako, Kell?" "Da." Kell je zvučao uvrijeđeno. I on je bio jedan od onih koji nisu bili zadovoljni Jean-Paulovim prisustvom u podmornici. Jean-Paul se još jednom bezuspješno pokušao udobnije namjestiti. "Zrak postaje ustajao, ih mi se to samo čini?" pitao je. "Ugljik dioksid se nakuplja brže nego ga filter može uklanjati..." Pokazala je prema kvadratnom uređaju učvršćenom na zidu. "Dodat ću zraku malo kisika." Da bi dosegla cilindar s kisikom koji je stajao uz Jean-Paula, morala se popeti preko njega, što je izazvalo mnogo intimnih dodira. Kad su se našli licem u lice, JeanPaul joj se nasmiješi i reče: "Noćas sam zahvaljujući tebi doživio religijsko iskustvo." "Tako si to nazvao?" upita blago, ali istovremeno mu je treptajem oka iskazala svoje neslaganje. Shvatio je da ne želi to 101

spominjati pred Kellom. Razumio je i kimnuo. Uspjela je dosegnuti ventil na boci s kisikom i ispustiti malo plina. Jean-Paul je odmah primijetio razliku. "Stigli smo," izjavi Kell i povuče dvije poluge. Podmornica je počela tonuti, pa je Jean-Paul pretpostavio da je time pustio vodu u komore za kontrolu plovnosti. Ayla je otvorila vrata koja su vodila u ronilačku komoru. "Dođi, moramo se obući." Provukao se za njom u komoru koja je također bila kružna i navukao na sebe ronilačko odijelo. Ayla mu je objasnila da je ovdje u dubokoj vodi mnogo hladnije. Osjetili su slabi udarac, što je značilo da se podmornica spustila na dno. Kell im se pridružio u stražnjoj komori i zatvorio za sobom vrata. Kad su bih opremljeni i kad su se uvjerili da respiratori ispravno rade, Kell je okrenuo ručku na zidu pa je u komoru počela navirati voda. Jean-Paul se uznemirio kad mu se voda podigla iznad glave. Osjećaj klaustrofobije bio je jači nego ikad. Kad se komora napokon napunila, Kell otvori gornja vratašca. Pokupio je podvodnu pušku i isplivao. Ayla dade JeanPaulu znak neka izađe. Uzeo je oružje i pošao za Kellom. Izašao je iz podmornice i osvrnuo se uokolo. Podmornica je mirno počivala na pješčanom dnu, a oko nje su se širili ogranci koraljnog grebena i lelujava morska vegetacija. Svjetlost je ovdje bila slabija nego na prethodnim ronjenjima, pa mu se vidnom polje još više smanjilo. Ona mutna zavjesa činila se mnogo bližom... Čvršće je primio oružje, nadajući se da će mu ono uliti barem malo samopouzdanja. Nije imao podvodnu pušku, već spravu koju je Ayla zvala udarnim štapom. Sastojala se od drvenog štapa dugačkog sedamdesetak centimetara, s drškom na jednom kraju i metalnim valjkom na suprotnome. Valjak je sadržao eksplozivni naboj. Trebao ga je samo zabosti u ono što želi ubiti, i naboj bi automatski prasnuo. Ayla ga je uvjeravala da je udar dovoljan da uništi živčani sustav najvećeg morskog psa. Jean-Paulu se nije sviđala zamisao da se nađe samo metar udaljen ni od najmanjeg morskog psa. Drugi nedostatak udarnog štapa bio je da se mogao upotrijebiti samo jednom. Ayla im se pridružila i pokazala Jean-Paulu smjer iz kojeg su trebali stići morski ljudi. Ona nije bila naoružana. Dala im je znak 102

neka ostanu kraj podmornice i otplivala desetak metara dalje, te se zaustavila i ostala tako čekati. Jean-Paul se potajno nadao da će današnje putovanje proći bezupješno. Morski ljudi su mu se, prema Aylinom opisu, činili vrlo odbojnima, premda su, navodno, prema ljudima bili miroljubivi. Pogledao je na sat. Mogu čekati najviše četrdesetpet minuta, a tada će im isteći zalihe zraka. Uskoro se Jean-Paul zasitio plivanja u malim krugovima, pa je rukama dao Kellu znak da će pogledati obližnji koraljni greben. Kell mu je dao znak koji je Jean-Paul protumačio kao 'čuvaj se'. Greben se uzdizao dvadesetak metara nad pješčanim dnom. Kad je stigao do njega, osvrnuo se nazad te pogledao Kella i podmornicu, koji su mu se učinili neugodno dalekima. Potisnuo je strah i posvetio pažnju malim stanovnicima koralja koji su plivali ili plazili oko njega — ribama žarkih boja, rakovima... hobotnici koja je mijenjala boju dok se kretala koraljnim grebenom da bi se stopila s pozadinom različitih boja. Kad je stigao do vrha grebena, nestale su sve njegove misli o mogućim opasnostima. Zato se silno iznenadio kad se našao licem u lice sa čudovištem.

17 Stvorenje je plutalo nad koraljnim grebenom, na udaljenosti od nepuna tri metra. Jean-Paul je protrnuo. Nije mogao procijeniti je U i ono iznenađeno što njega vidi; izraz lica mu je bilo nemoguće protumačiti. Bilo je visoko oko dva metra, ali se zbog bodljikavih peraja na vrhu glave doimalo višim. Bilo je čovjekolikog izgleda, a tijelo su mu pokrivale krute, koštane krljušti plavkasto-sive boje. Oči su mu bile okrugle, poput ribljih, usta izrazito široka. Nije imalo nosa. Nožni prsti su mu završavah dugačkim kandžama, i spajale su ih plivajuće opne. Njegove velike ruke također su imale plivajuće opne i kandže, a s vanjske strane svakog ručnog zgloba i lakta virile su zastrašujuće bodlje. Jean-Paul je najprije poželio pobjeći, no pomislio je da je to 103

sigurno jedan od Aylinih nestalih morskih ljudi. Jedan od njenih miroljubivih morskih ljudi. Nije želio upropastiti Aylin pohod otjeravši joj stvorenje, pa je odlučio podignuti ruku, nadajući se da je to univerzalni znak mira. Okrugle, bezizražajne oči su ga i dalje promatrale. Stvorenje nije pokazalo nikakvu namjeru da ponovi njegov znak. Jean-Paul se pitao treba li mu se primaknuti, kad ga je nešto grubo gurnulo u stranu... Bio je to Kell. Crni mladić je poput torpeda jurio kroz vodu prema morskom stvoru. Jean-Paul je zbunjeno promatrao kako Kell podiže podvodnu pušku i gađa stvorenje. Harpun ga je popriličnom snagom pogodio usred prsa, ah nije se probio kroz krljušti, već se jednostavno odbio. Kell se počeo okretati u očitoj namjeri da izbjegne stvorenje, ali ono je odjednom jurnulo. Bilo je toliko brzo da Jean-Paul nije ni vidio što se dogodilo, a Kell je već beživotno plutao, dok mu se oko tijela širio crni oblak nekih niti. Kad se Kell polako prevrnuo u vodi, Jean-Paul je shvatio što su te niti i odakle dolaze. Kellov trbuh je bio razderan. Duboka posjekotina protezala mu se od jednog do drugog boka. Nije imao vremena za zgražanje. Stvorenje je već krenulo prema njemu. Naslijepo je zamahnuo udarnim štapom. Rukom mu se razlio udarni val i začuo je prigušen udar. Očajnički je mahao nogama i plivao unazad, trudeći se vidjeti nešto kroz oblak mjehurića koji su mu zaklanjali pogled, i svjestan da svakog trena može osjetiti kandže kako deru njegovo ronilačko odijelo i meso. Iskoristio je jedini naboj u udarnom štapu, ali još uvijek ga je držao pred sobom u nadi da će mu pružiti zaštitu. Na lijevoj je potkoljenici imao učvršćen nož, ali znao je da njime ne može probiti krutu krljušt... Pokušao je kriknuti kroz respirator kad ga je nečija ruka uhvatila za rame. Bila je to Ayla. Pomagala mu je pobjeći. Slijedio je njen primjer i potrudio se plivati što mirnije i pravilnije, te je odmah plivao brže. Primijetio je kako se u oblaku mjehurića nešto divlje i nekoordinirano bacaka. Udarni štap je djelovao; živčani sustav morskog stvorenja očito je bio potpuno potresen. Činilo mu se da povratak do podmornice traje beskrajno dugo. Neprestano se uznemireno ogledavao, očekujući da će se pred 104

njim stvoriti druga stvorenja. Ali povratak je prošao bez incidenata. Ayla mu je dala znak neka prvi ude u podmornicu. Nije ga trebalo dugo uvjeravati. Još jednom je pogledao greben i provukao se kroz vratašca, udarivši usput bocama o njihov rub. Čim je nogama dotaknuo dno komore za njim se provukla Ayla. Zatvorila je vrata i povukla polugu. Razina vode je odmah počela padati. Kad im se voda spustila do struka Jean-Paul je postao svjestan tupe boli u ušima i sinusima, ah jedino o čemu je mogao razmišljati bilo je ono što se dogodilo Kellu. Čim je Ayla skinula masku i ispustila respirator, uhvatio ju je za ramena i povikao: "Što se dogodilo?! Zašto ga je Kell napao? Mislio sam da su bezopasni!" Ayla je drhtala i suze su joj se slijevale niz lice. Najprije nije mogla izustiti ni riječi, a tada mu između jecaja reče: "To... nije... jedan od naših. Prevelik je... drugačijih šara. Naši su morski ljudi... imali... prugasta tijela. Kell... je... vidio..." Nije mogla nastaviti. Pokrila je lice rukama i briznula u plač. Jean-Paul ju je privio uz sebe, želeći je utješiti. Odjednom je shvatio. Kell mu je spasio život. Po cijenu vlastitoga... "Ayla, hajdemo... Krenimo prije nego se pojave drugi stvorovi. Otvori prolaz u prednju kabinu." Zatresla je glavom. "Ne mogu..." prošapće. "Tlak se mora polako smanjivati... inače ćemo dobiti dekompresionu bolest... mora se smanjiti na normalni tlak... na jednu atmosferu." "Koliko će to potrajati?" upita. "Petnaest do dvadeset minuta." "Oh, krasno." Odjednom je podmornicom odjeknuo snažni udarac po vanjskoj oplati. Ayla je s bolesnom nadom u očima pogledala JeanPaula. "Kell! To je Kell! Nije mrtav, nego samo ozlijeđen! Želi ući!" "Ne može biti on," odlučno reče Jean-Paul. Još uvijek mu je pred očima titrala slika teške rane na Kellovom trbuhu, i blijedih crijeva rasutih po tamnom oblaku krvi. "To je on!" Oslobodila se iz njegovog stiska i zgrabila respirator. "Što to radiš?" poviče Jean-Paul. 105

"Idem van. Kellu treba pomoć. Ozlijeđen je!" Ponovno ju je uhvatio i stresao. "Ayla, slušaj me. To ne može biti Kell! On je mrtav!" Pokušala se osloboditi. "Ne, nije! Pusti me! On me treba... Ne moraš ići sa mnom..." Odjeknuo je još jedan udarac, ovaj puta glasnije. Nešto je zaškripalo, te se podmornica nagnula. Ayla se smirila i zagledala mu se u oči. "To sasvim sigurno nije Kell," reče Jean-Paul. "To mora biti onaj stvor, ili netko sličan njemu." Kimnula je i prošaptala: "Da." Škripa se nastavila. "Čini se da si netko pokušava progristi prolaz kroz oplatu," reče Jean-Paul glasom koji je trebao zvučati šaljivo, ali nije uspio. Prisjetio se golemih ralja. "Mogu probiti jedino vanjsku oplatu, jer ona je prilično slaba," uzvrati Ayla. "Ali nemaju izgleda proći kroz stijenku tlačne komore." Škripu su ponovno zamijenili udarci. Podmornica se zatresla. Ayla mu priđe i čvrsto ga zagrli. "Ne djeluješ baš uvjerena u to," reče uzvrativši joj zagrljaj. "Ne, sigurna sam. Ovdje nam se ništa ne može dogoditi, ali brine me šteta koju mogu nanijeti izloženim dijelovima podmornice — kablovima, elisama, kormilu... Mogli bi potpuno onesposobiti podmornicu." "Tako," polako reče Jean-Paul. "Znači da ćemo morati birati između izlaska van s opremom ili sjedenja u podmornici dok ne umremo od pomankanja kisika." "Možda ipak ne dođe do toga. Ako se ne vratimo na vrijeme, Juli će oglasiti uzbunu i doći će nas potražiti s drugom podmornicom." "Kad će to biti?" "Za najmanje dva sata." Pogledala je barometar na zidu. "Za desetak minuta moći ćemo ući u prednji dio..." Činilo im se da tih deset minuta traje čitavu vječnost. Stajali su zagrljeni dok se podmornica sve jače naginjala uz zvukove strašnog razaranja. Jean-Paul se bojao da će do trenutka kad napokon 106

dođu u upravljački dio, od podmornice ostati samo dvije kuglaste tlačne komore. Ayla je konačno izjavila da se tlak u komori spustio na jednu atmosferu. Otvorila je kružna vrata i provukla se u prednji dio. Sjela je na pilotsku fotelju i pregledala instrumentalnu ploču. "Dakle, još uvijek imamo energije. To je već nešto." Klekunuo je iza nje i provirio joj preko ramena. "Vidiš li štogod vani?" "Još ne." Preklopila je niz prekidača, te se začuo šum elisa. Ayla je povukla poluge za pražnjenje vode iz komora za reguliranje plovnosti. Podmornica se počela podizati i istovremeno naginjati na jednu stranu. Odjeknuo je još jedan snažan udarac po oplati, praćen već poznatim zvukom trganja metala. "Mir, mir," promrmlja JeanPaul. "Probili su jednu komoru za reguliranje plovnosti," reče Ayla. "Stražnju. Sreća da su samo nju." "Zasad." Jean Paul se zagledao kroz prozorčić na bočnom zidu. Ništa nije vidio; elise su s morskog dna podizale previše pijeska. Ali vidio je nešto što nije želio vidjeti — lice priljubljeno uz staklo. Bilo je to lice stvorenja kakvog je ranije vidio, ali ovo mu je bio mnogo bliže. "Isuse," vikne. Nešto je ponovno udarilo po boku. Ayla reče: "Oo, više ih je od jednoga. Sigurno su ih privukle vibracije što ih je ispuštao onaj kojeg si pogodio dok je umirao." Stvorenje se privilo uz prednji kraj podmornice i pokušavalo je bodljom na ručnom zglobu razbiti staklo na jednom od prozorčića. Njegov je tupi pogled čitavo vrijeme bio ukopan na njih dvoje. Jean-Paul se pitao koliko će staklo još izdržati. Milo je otključao vrata i širom ih otvorio. Razočarao se što Shan nije ništa poduzeo; nije ga pokušao udariti stolcem, nije mu postavio nikakve zamke, ništa. Mirno je ležao na krevetu s rukama prekriženim iza glave. Nije pokazivao ni znakove bijesa. Čak je djelovao kao da se dosađuje. Bila je to samo poza, ali Milu je jednako smetala. Ionako je čitav dan bio loše volje. "Ovo ti nije slično, Minervane," reče mrko. "Zar si već odustao?" Shan ga pogleda. "Neću više igrati tvoje igre, Milo." 107

"Nećeš? Ne..." Milo zatrese glavom. "Ja odlučujem kad su igre gotove, a ne ti." "Kako god ti kažeš, Milo." Ponovno se zagledao u strop. Milo je prišao krevetu i pogledao ga. "Možda bih ti mogao slomiti ruku. Za zabavu." "Znaš da te ne mogu spriječiti." "Da. Ali to je dosadno. Možda bi lomljenje Tyrine ruke bilo zabavnije." Znao je da će tako izmamiti reakciju. Shan se naglo okrenuo prema njemu, a oči su mu se suzile od bijesa. Međutim, šutio je i dalje. "Zar te ne zanima kakvog je zdravlja?" upita Milo. "Pa prošlo je tri dana od mog posljednjeg posjeta. Za to joj se vrijeme svašta moglo dogoditi. Znaš kakav sam." Shan više nije mogao izdržati. "Kako... kako joj je?" Milo se nasmijao. "On, kao i obično. Ima par svježih modrica i posjekotina, ali ništa ozbiljno." Sa zadovoljstvom je promatrao Shanovu nesvjesnu grimasu. "U svakom slučaju, postaje bolja u krevetu. Dosjetila se najrazličitijim domišljatim trikovima da me zadovolji. Nada se da ću je, bude li surađivala umjesto opirala se, rjeđe kažnjavati. Ostavljam je u uvjerenju da joj plan djeluje... za sada." Na Shanovom se izrazu lica ogledala čista mržnja. "Ostavi je na miru, odvratni gade!" povikao je. "Ili ću te ubiti! Obećajem ti da ću te jednog dana ubiti!" "Tako treba," s odobravanjem reče Milo. "Već sam počeo vjerovati da si postao dosadan." Shan je skočio s kreveta i zgrabio Mila za vrat. Milo se nasmijao, lako se oslobodio njegovih ruku i udario ga šakom u usta. Shan se srušio nazad na krevet, a iz rasječene usnice mu je potekla krv. "Zar je to način kako se ponaša minervanski muškarac?" upita Milo podrugljivo. Uživao je i njegovo je loše raspoloženje blijedilo. Povod lošem rasploženju bio je opet onaj prokleti san. O Mirandi, njegovom ženskom klonu, i posljednjoj noći koju su zajedno proveli na njegovom imanju prije mnogo, mnogo godina. Znao je da rulja dolazi i rekao joj neka se pripremi za skori odlazak. 108

Nije mogao vjerovati kad je odbila poći s njime, ali tada je sve izašlo na vidjelo; pokazala je svoje prave osjećaje prema njemu. "... Zar ne vidiš kakav si postao? Ljudska ličnost je splet bezbrojnih složenih i istančanih bioloških procesa koje znanost nikad neće u potpunosti upoznati. Ne možeš tek tako izrezati velike dijelove sustava — kao što su ih genženjeri izrezali tebi — a da pritom ne uništiš nešto vitalno... Da, da, upravo tako. Na neki si se način ubio, Milo. To je, zapravo, ironično. Uložio si toliki novac da bi postao supermen, a u stvari si počinio svojevrsno samoubojstvo. Hodaš svijetom misleći da si besmrtan, a u duši si zapravo mrtav i napola izjeden od crva." San je bio nevjerojatno vjeran. Svaki detalj bio je kristalno jasan, a stoljeća koja su ga dijelila od te noći kao da su jednostavno izbrisana. Pred njim je stajala Miranda, odjevena u muški sako i hlače, a lice joj se iskrivilo od ljutnje i prezira. Najviše ga je povrijedio upravo taj prezir. Prezir u njenim posljednjim riječima kad ju je još jednom pitao hoće li se predomisliti i pobjeći s njime. "Ne, Milo. Ne mogu više izdržati kraj tebe. Nije to samo tvoja promijenjena svijest, nego ti u cjelini. Ta tvoja 'poboljšanja' su te pokvarila na nekoj istančanoj razini. Kad kažem da si mi fizički odbojan, ja to zaista mislim, i to sa svakom tvojom stanicom u mome tijelu." Te su joj riječi odredile sudbinu. Pokvario joj je letjelicu i iz vlastite letjelice promatrao sa sigurne udaljenosti kako je rulja trga na komade na krovu njihove kuće. Nasmijao se omamljenom Shanu. Možda bi mu ipak mogao slomiti ruku... "Milo..." "Ne sad, Ashley. Zaposlen sam." "Važno je. Pronašli smo Shangri La."

18 Ayla je ispružila člankovitu, metalnu ruku najdalje što je mogla, okrenula je i sklopila hvataljke oko podlaktice morskog stvorenja. Hvataljke su se žarile duboko u njegovo meso i postigle 109

ono što je Ayla htjela. Stvorenje je pustilo podmornicu i odgurnulo se daleko od nje. Bilo je snažno i umalo se oslobodilo iz hvataljke, ah ipak nije uspjelo. Ayla je opet ispružila mehaničku ruku i aktivirala drugu ruku na čijem je kraju bio stroj za zavarivanje. Sve je bilo brzo gotovo. Ispustila je mrtvo stvorenje i ono je polako potonulo. Podmornica se istovremeno počela dizati, ah zvukovi trganja metala dah su im na znanje da su druga stvorenja još uvijek uz njih. "Pogledaj," reče Jean-Paul pokazujući joj preko ramena. "Dolazi ih još!" Preko grebena im se približavalo više od deset morskih ljudi. Ayla je okrenula podmornicu i punom snagom pokrenula elise. "Tko su oni?" "Ne znam... genetski proizvedeni morski ljudi kao i Tigrovo pleme, ali druge vrste, ili izvedbe. Možda ih je proizvela druga Tvrtka. Ili su možda mutirali. Na to me Tigar upozoravao i zbog toga je imao one ožiljke. Ovi su stvorovi upali na njegov teritorij. Vjerojatno su došli iz dubljih područja. Zato je tražio oružje... a ja sam ga iznevjerila." "Nisi mogla znati." "Znala sam da nešto ne valja. Trebala sam uvjeriti Lylea i tatu. Kell bi još uvijek bio živ..." Htio joj je reći da se ne smije optuživati, kad je odozgo ponovno odjeknula kakofonija. "Još uvijek imamo društvo," promrmlja kad je buka utihnula. "Što misliš, hoćemo li uspjeti?" "Ovisi o tome kako će naši putnici napredovati u uništavanju podmornice. Još uvijek imamo energije, ali unište li kablove tad smo... gotovi." Jean-Paul je osjetio kako se podmornica odjednom nagnula. Ayla pogleda instrumentalnu ploču. "Potopljena je još jedna komora za regulaciju plovnosti. Ne možemo zadržati uzgon. Uključit ću gusjenice..." Podmornica je još jednom dodirnula dno. Trenutak kasnije krenula je polako naprijed vozeći se po gusjenicama. "To će nam iscrpsti energetsku zalihu, ali nemamo drugog izbora." "Koliko smo daleko od vanjskog zida?" Povukla je prekidač. Kabinom se razho glasni piskutavi zvuk. "Transponderski signal s vrata u vanjskom zidu je jasan i glasan. 110

Točno su ispred nas, na udaljenosti manjoj od stotinu metara." "Što ćemo napraviti kad stignemo do njih?" "Kako to misliš? Proći ćemo kroz njih, naravno!" "Da, a što je s putnikom kojeg vozimo na vrhu? I s drugima koji nas shjede? Vjerojatno su neposredno iza nas." Okrenula se i zagledala se u njega. "Imaš pravo. Uopće nisam na to mislila." "Potpuno te razumijem. Ni ja više ne razmišljam razumno. Ah što uopće možemo poduzeti?" "Pusti me da razmislim." "Samo izvoli." Vanjski zaštitni zid uzdizao se točno pred njima. Ayla je dovela podmornicu pred vrata i ondje zaustavila gusjenice. Čuli su kako se nešto kreće vrhom podmornice. Slijepi je putnik još uvijek bio tamo. Oboje su se zamišljeno zagledali u teška vrata izgrađena, kao i zid, od guste čelične mreže i drveta. Jean-Paul upita: "Imaš li kakvu genijalnu ideju?" "Ne bih je baš nazvala genijalnom, ali bolja i takva nego nikakva." "Umirem od želje da je čujem," reče on i istog trena požali zbog izbora riječi. Duboko je udahnula. "Kao što već znaš, vrata se automatski podižu kad prime signal s podmornice. Pokazat ću ti kako to točno radi. Podići ćeš vrata samo za nekoliko desetaka centimetara, tako da pod njima bude upravo toliko prostora da se ja mogu provući, ali ne i morski stvorovi. Naravno, neću moći ponijeti boce sa zrakom. Što misliš?" "Mislim da si imala pravo. Zamisao uopće nije genijalna. Dapače, suluda je." "Nemamo drugog izbora. Nemamo više ni mnogo vremena." Shvatio je da ima pravo. "Ja ću poći umjesto tebe," rekao je napokon, i odmah požalio zbog toga. "Ne budi smiješan. Prevelik si, prespor, i plivaš kao kamen. Nikad nećeš stići do obale." "Imaš pravo," složio se s olakšanjem. "Kako ćeš se provući kraj ovog stvora ovdje, i drugih koji nas, bez sumnje, prate?" 111

"U komori je još jedan udarni štap," odgovori kimnuvši glavom prema komori. "Samo jedan?" "Bit će mi dovoljan. Faktor iznenađenja i sve to." Ustala je sa sjedišta i pokazala mu da zauzme njeno mjesto. Dok se provlačio kraj nje, čvrsto ju je zagrlio. Drhtala je. "Duboko udahni i brzo plivaj," reče joj. "Hoću," složila se. "Sjedni sada da ti pokažem kako se otvaraju vrata." Kad mu je i to objasnila, on reče: "Imam još samo jedno pitanje. Što će biti sa mnom. Uklapa li se u tvoj plan moje moguće preživljavanje?" "Naravno, ludice. Mirno ovdje sjedi, zdrav i čitav, dok se ne vratim s pojačanjem. Imat ćeš dovoljno zraka. Moram krenuti." Poljubila ga je i nestala u ronilačkoj komori. Zalupila je vrata i čvrsto ih zavila, te je Jean-Paul uskoro začuo kako u ronilačku komoru navire voda. Želudac mu se zgrčio kad se sjetio što će učiniti. Napeto je kroz prozorčić promatrao vrata, držeći prst spreman iznad tipke s oznakom 'gore'. Morao je to učiniti ispravno. Podigne li vrata previsoko, Ayla će umrijeti; ne podigne li ih dovoljno, ishod će biti isti. Napeto je sjedio i čekao njen znak da je komora puna i da ona izlazi. Začuo je udarac po stijenci komore. Pritisnuo je tipku. Isprva se ništa nije dogodilo, a tada su teška vrata zadrhtala i počela se polako podizati. Pokretah su ih sustavi teških protutega na suprotnoj strani i snažni električni motori. Začuo je podmukli udar koji je odzvanjao tlačnom komorom. Je li aktivirala udarni štap? Nadao se da je tako. Ali gdje je, dovraga? Pogledao je vrata. Koliko su se već podigla? Trideset centimetara? Pola metra? Bilo je teško procijeniti... Ayla se napokon pojavila u njegovom vidnom polju, divlje mašući nogama. Nije bila sama. Nadaleko iza nje plivalo je jedno morsko čudovište, a iza njega je slijedilo još jedno. Treće joj se približavalo s boka! Isuse! Plivaj! Plivaj! Shvatio je da se vrata još uvijek podižu. Podigao je prst s tipke 'gore' i pritisnuo tipku 'stoj'. Ayla je stigla do vrata i upravo se provlačila ispod njih. Je li joj ostavio dovoljno prostora, pitao se užasnuto? Tijelo joj je prošlo 112

ispod vrata i vidio joj je još samo noge kojima se žestoko odgurivala. Ali jedno stvorenje ju je sustiglo... tamne kandže segnule su prema njenim ranjivim nogama... pokušavajući je ščepati za gležanj. Na potkoljenici joj je ostala duboka posjekotina. Jean-Paul je protrnuo kad se iz rane razlila krv. U tom mu je trenutku nestala s vidika. Uspjela je! Ali prvo stvorenje se već provlačilo ispod vrata... Isuse, pomisli Jean-Paul, podigao sam ih previsoko! Pritisnuo je tipku 'dolje'. Ponovno se isprva nije ništa dogodilo i već se činilo da će se stvorenje provući ispod njih. U međuvremeno mu se pridružilo još jedno. Vrata su se napokon spustila, pritisnuvši njihova tijela koja su se pod težinom raspukla. Vodom se proširio tamni oblak krvi. Jean-Paul je uzdahnuo i umorno se naslonio. Njegova je napetost barem malo popustila, ali još uvijek se brinuo za Aylu. Na nozi je imala tešku ranu koja je sigurno obilno krvarila. Hoće li imati snage doplivati do obale? Pred njom je bilo dugotrajno plivanje... Jan se prestrašila kad se pred njom materijalizirao Davin. Spustila je knjigu koju je čitala i razdraženo mu rekla: "Samo ti udi. Zašto bi uopće kucao?" "Oprosti. Nisam te htio prestrašiti." "On? A što si onda htio?" Zanemario je pitanje. "Imam neke podatke koji bi te mogli zanimati." "Da?" upita sumnjičavo. "Tvoji, i naši, neprijatelji su pronašli naselje." Jan je hitro sjela. "Milo... i Ashley?" "Ako je ono što si nam rekla točno, tako je. Zračni brod lebdi točno nad nama. Vjerojatno je njihov. Senzori su otkrili da laserima probijaju ledeni pokrov. Laserske zrake emitiraju kroz optička vlakna koja postupno spuštaju kako se led topi. Genijalni sistem, koji će jednako uspješno raditi i pod vodom. Za očekivati je da će, kad probiju led, spustiti optička vlakna dok ne dodirnu oplatu naselja. Tad će nam zaprijetiti da se predamo ili će nas uništiti." Jan je posebno razljutio mirni ton kojim joj je to saopćio. Ogorčeno upita: "Što ćete poduzeti s tim genijalnim sistemom? Pljeskati im dok nas razaraju?" 113

"Do toga neće doći." "To mi je drago čuti. Što namjeravate učiniti? Pomaknuti naselje na drugi položaj?" "Ne." "Uništit ćete Nebeskog Anđela s pomoću Igračke? Ili možda nekog drugog oružja?" "Ne. Odlučili smo pregovarati s Milo i s programom zvanim Ashley." "Pregovarati?" poviče zapanjeno. "S Milom se ne može pregovarati. Niti s Ashley. Rekla sam vam da je luda. I vi ste ludi ako to zaista učinite." "Unatoč tome ćemo pokušati. Želimo da nas ti predstavljaš. Otići ćeš s Igračkom na letjelicu i u naše ime pregovarati s Milom i Ashley." "Ja?" upita Jan s nevjericom. "Da, ti." Prošlo je već gotovo sat i pol otkako se Ayla provukla ispod vrata. Na obalu je, unatoč ranjenoj nozi, morala stići prije barem sat vremena. Pomoć je već sigurno na putu. Mogućnost da nije uspjela doplivati držao je zakopanu u podsvijesti. Trudio se zanemariti i stvorenje koje je odlomljenim koraljem uporno udaralo po jednom od prozorčića. Staklo je za sada odolijevalo, ali na njemu je bilo sve više oštećenja i ogrebotina. Pokušao je mehaničkom rukom otjerati stvorenje, ali nedostajala mu je Aylina vještina. Neko ga je vrijeme držao podalje uz pomoć aparata za varenje, ali time je uskoro iscrpio zalihe energije. Sad je mirno sjedio u mraku kojeg su razbijala samo treptava svjetla s kontrolne ploče i ono malo svjetlosti što je dopirala izvana. Stvorenja su i dalje napadala po čitavom trupu podmornice. Sudeći prema zvukovima, koristili su se dijelovima koralja i kamenjem. Odavno su odustali od nastojanja da pukom silom podignu vrata u zaštitnom zidu. Jean-Paul nije bio siguran koliko ga stvorova okružuje, ali prema broju onih koje je vidio kako prolaze zaključio je da ih je mnogo. Negdje između dvadeset i trideset. Nešto ga je zapljusnulo po licu. Trepnuo je i pogledao. Bila je to voda. 114

19 Igračka je izašla kroz velika kružna vrata na boku divovske metalne kugle u kojoj je ležala Shangri La i jurnula kroz vodu. U njoj je Jan zabrinuto pogledala Robina. Djelovao je nelagodno. Nije želio poći, no Jan je inzistirala. Znala je da je ovo što radi jako opasno, ali nije se htjela ponovno odvojiti od njega. Iznenadila se kako je Davin spremno prihvatio njen zahtjev da je Robin prati. "Ne brini," reče mu. "Ostat ćeš u Igrački dok se ne uvjerim da je situacija sigurna. Dogodi li se nešto loše te završim kao zarobljenik, ili još gore, Igračka će te vratiti u Shangri La." "Ne, neću te napustiti," odgovori on, ali u glasu mu je nedostajalo uvjerljivosti. Pa ipak, Jan je cijenila tu gestu. Neprestano ju je progonio osjećaj da je iskorištavaju. Međutim, Davin i onaj drugi program, Phoebus, bili su jako uvjerljivi. Osim toga, ako sve prođe kako su planirah, moći će zauvijek otići iz Shangri La. Ako... ako... Isprva je glatko odbila Davinov prijedlog da ode pregovarati s Ashley i Milom, ali tada joj je Davin objasnio kako su ti takozvani pregovori samo paravan za potpuno drugačiju akciju. "Želimo da nešto odneseš na palubu Nebeskog Anđela," rekao joj je Davin. "Ne moraš mi reći... Bombu, zar ne?" rekla je, posramljeno se prisjećajući dana kad je majka tražila od nje da prokrijumčari bombu na Nebeskog Gospodara i mjesta gdje ju je morala sakriti. "Ne radi se o bombi," odgovorio je Davin. U tom se trenutku u sobu dogegao paukohki robot i pružio prema njoj nogu u kojoj je držao nešto slično malom pištolju. Pitala se kohko je dugo robot stajao pred vratima i čekao da na njega dođe red. Uzela je mali pištolj i razgledala ga. "Mislim da bih radije odnijela bombu," rekla je napokon. "Ovo je mnogo moćnije od bombe." "Zaista? Što ispaljuje?" "Mene." U sobi se kraj Davina stvorila žena. Još jedan program, naravno, ali Jan još nikad nije istovremeno vidjela dvije 115

programske projekcije. Nije još, zapravo, uopće vidjela taj program. Projekcija je imala sliku stroge mlade žene odjevene u metalno sivu odjeću. Imala je istaknute jagodične kosti, a kosa joj je bila svezana u visoku pundžu. Pogledala je Jan i rekla: "Ja sam Phoebus. Mene ćeš odnijeti na Nebeskog Anđela." Jan je pogledala najprije nju, a zatim malu napravu koju je držala u ruci. "U ovome?' pitala je susprežući smijeh. "Na neki način." "Namjeravamo se uvući u kompjuterski sustav letjelice," rekao je Davin. Jan je zatresla glavom. "Nema nade da će me Milo ih Ashley pustiti da priđem središnjem kompjuteru u upravljačkoj prostoriji." "Nećeš mu morati prići," rekao je Davin. "Samo ispali ovime u najbližeg paukohkog robota. To će biti dovoljno za Phoebus." "Da ispalim u robota," ponovila je zamišljeno. Pretpostavila je da su stvorili neku novu, patuljastu vrstu softvera. "Kohko ću puta moći ispaliti?" "Samo jednom." Uzdahnula je. "Ne znam. Sve mi to zvuči jako opasno. Kako znate da će to uspjeti?" "Vjeruj nam," rekla je Phoebus. Jan se sumorno nasmijala. "Baš. Čujte, u tom sustavu ne morate izaći na kraj samo s Ashley, već i s Carlom. Pričala sam vam o njemu. On je poput vas - čisti program, i jako je pametan." "A mi smo tebi rekli da smo se čitavo vrijeme razvijali. Carl predstavlja tehnologiju staru nekoliko stoljeća. Phoebus će ga moći srediti." Jan još nije bila sigurna. "Ne znam... ne bi li bilo jednostavnije uništiti Igračkom laserski sustav kojim tope led, a potom raznijeti upravljačku prostoriju zajedno s Ashley." "Ne. Ne želimo oštetiti Nebeskog Anđela, jer ga trebamo." "Trebate ga?" pitala je iznenađeno. "Zašto?" "Jer smo odlučili učiniti ono što si nam predložila." "Da?" Phoebus je kimnula. "Upotrijebit ćemo biološki materijal pohranjen na Nebeskom Anđelu da bismo pomogli ostacima 116

čovječanstva, kao što si i ti pokušala na svoj način. No mi ćemo uz to stvoriti nove organizme koji će uništiti sve oblike pošasti." "Hoćete?" pitala je iznenađeno. No uskoro je sumnja zamijenila oduševljenje koje je na trenutak osjetila. "Zašto? Čitavo ste vrijeme odbijali suočiti se sa svijetom izvan naselja. Vaša jedina briga su Eloi. I sami ste mi mnogo puta ponovili da je njihova zaštita vaš jedini motiv. Čemu ta iznenadna promjena mišljenja? Odakle ta nova sklonost altruizmu?" "Planirane akcije se uklapaju u našu primarnu zadaću. Vjeruj nam, Jan, da to nema nikakve veze s altruizmom. Znaš da mi nemamo takvih osjećaja. Radi se o tome da su se prilike promijenile. Na scenu su stupili novi momenti," hladno je odgovorila Phoebus. "Ne razumijem." "Budi strpljiva. Kasnije ćemo ti sve objasniti," rekla je Phoebus. "Dakle, pristaješ li?" pitao je Davin. "Ah... da, zašto ne?" Ponovno je pogledala malu napravu koju je držala u ruci. "K vragu," dodala je tiho. Igračka je izašla ispod ledenog štita i krenula prema površini. Izletjela je iz vode i ubrzala. Okrenula se u širokom luku i vratila nad ledeni pokrov. Nekoliko minuta nakon što je postigla svoju maksimalnu brzinu, na njenim se vizualnim ekranima pojavio lik Nebeskog Anđela. "Igračko," reče Jan, "uspostavi radio-vezu s letjelicom. S Ashley i Carlom. Reci im da smo predstavnici naselja i da dolazimo sklopiti primirje. Ako prekinu napad, ponudit ćemo im ono što žele. Tada sleti na gornju palubu i čekaj. U redu?" "Jasno, Jan." Bijeli Nebeski Anđeo gotovo je dodirivao površinu ledenog štita. Pod njim su se gomilah oblaci vodene pare, ah laseri su i dalje probijah put kroz led. Jan ga je promatrala uskomešanih osjećaja. Na njemu je proživjela najsretnije trenutke svog života. Najprije rođenje sina, a kasnije Robinov dolazak. Međutim, uz njega su bila vezana i neka od njenih najbolnijih iskustava. Cerina smrt, te Simonova fiziološka smrt kad mu je Milo oteo tijelo... Čim se Igračka približila Nebeskom Anđelu, njeni su se ekrani zacrnili. Igračka se zatresla. 117

"Pod laserskom smo paljbom," izvijesti Igračka. "To me ne čudi. Jesi li im poslala poruku?" "Jesam, na svim frekvencijama, ah još nisam primila odgovor." "Pokušaj ponovno kad izađemo iz ovoga," naredila je, te se okrenula k Robinu i ohrabrujućem mu stisnula ruku. "Ne brini. Ovdje smo potpuno sigurni." Bio je blijed, ah uspio se lagano nasmiješiti i odgovoriti: "Zaboravljaš da sam ja sve ovo već jednom proživio. Samo što si prošli put ti bila ona koja me gađala." Igračka se nagnula prema nazad, te su Jan i Robin utonuli u sjedala. Na ekranima se ponovno pojavila slika. Igračka je letjela duž boka goleme letjelice, vrlo blizu njenoj oplati. Laseri su bili isključeni. "Ovo je zabavno, zar ne?" upita Robina. "A-ha." Igračka je slijedila nagib trupa dok nije stigla do najvišeg dijela, te se uz lagan udarac spustila uz jedan izlaz. "Još nema odgovora," reče. "Nastavi odašiljati poruku. Sad možemo samo čekati. Siguran sam da će se netko, ili nešto, uskoro pojaviti." Jan je otkopčala pojas i izvukla malu spravu iz džepa. Bila je tako mala da ju je mogla sakriti u šaci. "Zašto mi se čini da ću napraviti budalu od sebe?" Robin ju je potapšao po ruci. "Ja mislim da si jako hrabra." "Pa, pretpostavljam da se to može i tako reći," uzvrati Jan i nasmije se. Točno petnaest minuta kasnije, na palubi su se podigla kružna vrata i kroz njih se provukao Milo. Slijedila su ga dva paukolika robota. Jan je brzo prošaptala zahvalu Velikoj Majci. Nije znala što bi učinila da je Milo došao sam. Promotrila je Mila i s olakšanjem zaključila da se na njemu nije zadržao nikakav prepoznatljivi trag njenog sina. Bio je potpuno odrastao i izgledao je upravo onakav kakvim se sjećala njegovog originala. U pratnji robota je obišao Igračku i zaustavio se oko tri metra od njenog boka. Na sebi je imao crno jednodijelno odjelo koje mu očito nije pružalo dovoljnu zaštitu od hladnoće. Djelovao je neobično nelagodno. Vidjela je da mu se usta miču i shvatila da nešto govori. 118

Rekla je Igrački da joj prenese njegove riječi... "... ovdje. Izađite da se upoznamo, a tada ćemo ozbiljno porazgovarati." "Otvori vrata," reče Jan Igrački. Dvostruka vrata su se otvorila i Jan krene kroz njih. Čula je da se Robin miče i shvatila da je namjerava slijediti. "Ti ostaješ ovdje," reče mu. "Između ostaloga, nisi prikladno odjeven." Zatresao je glavom. "Nisam invalid, Jan. Hajde, idemo." S oklijevanjem se provukla kroz vrata i skočila na palubu zračnog broda. Oružje je držala skriveno u šaci. Odmah je osjetila kako joj odijelo reagira na pad temperature. Zbog izraza Milovog lica kad ju je prepoznao osjetila je neko izopačeno zadovoljstvo. "Isuse... ri!" viknuo je. "To je Jan!" poviče jedan robot Ashleynim glasom. "Bok, Milo," reče Jan, trudeći se sakriti osjećaje. Kad je iz Igračke izašao Robin, na Milovom se licu pojavio jednaki izraz nevjerice, ah Milo se u svom tipičnom stilu brzo snašao i prekrio zaprepaštenje podlim osmijehom. "No, no... pa i Robin Šervudski je s nama. Baš kao u dobrim starim vremenima. Drago mi je vidjeti vas žive, naročito tebe, Jan. Bojim se da vam nisam baš davao dobre izglede kad vas je Ashley izbacila na tlo." "Još uvijek pričaš ista stara sranja, Milo," reče Jan. Činilo joj se da joj se malo oružje žarilo u meso na dlanu. "Hej, Milo, zašto su ovi dvoje još uvijek živi?" upita Ashley preko robota. "I što rade ovdje?' "Posrećilo nam se," odgovori Jan. Htjela je da se sve to što prije završi. Čula je kako Robin drhti od hladnoće. Milo se zamišljeno pogladio po ćelavoj glavi i kimnuo. "Mislim da sam shvatio. Kad je Igračka poletjela odavde, krenula je po njega. I tebe. Zar posjeduje neki nagon za vraćanje kući?" "Da, Milo, nešto slično. Razgovarajmo sada o poslu." "Tako je," složila se Ashley. "O uvjetima vaše predaje i predaje onih budala dolje u naselju." Jan je prišla korak bliže robotu iz kojeg je dopirao glas. Ruka u kojoj je držala napravu bila je znojna i skliska. "Nisam stekla 119

dojam da se predajemo. Ovdje sam da bih, kao predstavnik Eloia i njihovih čuvara, sklopila s vama pogodbu s kojom ćemo svi biti zadovoljni." "Nek' mi daju novo tijelo ili će svi umrijeti," reče Ashley. "Molim?" zbunjeno upita Jan. Pogledala je Mila, a on nehajno slegne ramenima i reče: "Podsjetio sam Ashley na Robinove priče o tehničkim divotama koje postoje u Shangri La i objasnio joj da je stvaranje novog tijela za nju sigurno unutar dometa njihove biotehnologije. U pravu sam, naravno?" Jan je brzo shvatila i kimnula. "Naravno da jesi. Ondje dolje mogu svašta učiniti." "Zaista?" jednoglasno poviču oba robota. "Da," potvrdi Jan prilazeći još bliže robotu. "Njihova tehnologija je čudesna. Pogledaj, na primjer, ovo." Pokazala je malo oružje i ispalila. Bila je tek metar udaljena od najbližeg paukolikog robota i nije mogla promašiti. Robot se oglasio pištavim zvukom i na njegovom se kružnom tijelu pojavio zasljepljujući bljesak. A tada, ništa... Osim što je Milo jurnuo brže nego bi ijedan čovjek mogao i udario je rubom dlana u rebra, a istovremeno joj je drugom rukom istrgnuo oružje iz šake. Srušila se kad joj je crvena izmaglica ispunila svijest. Kad je ponovno otvorila oči Milo je stajao nad njom i s izrazom prezira razgledavao malo oružje. Iza njega je na palubi ležao Robin i stenjao. Milo je i njega udario. "Ista stara Jan," reče Milo. "Uvijek pokušavaš postići nemoguće s nedostatnom opremom i lošim planiranjem. Uopće ne shvaćam što si htjela postići s tom malom igračkom. Može samo jednom ispaliti, a robot kojeg si pogodila nije čak ni oštećen. Tužno je to. Kad sam te prvi puta sreo polagao sam u tebe velike nade. Mislio sam da ću te moći pretvoriti u nekoga tko će me biti dostojan." "Nešto ti je... promaklo... Milo," promrmlja Robin. "Roboti... roboti se ne miču." "Molim!?" Milo se okrenuo. "Ashley! Što se događa?" "Milo... pomozi mi..." odgovori Ashley tihim glasom koji je zvučao kao da dopire izdaleka. 120

Milo se okrenuo prema robotu u kojeg je Jan ispalila. Udario ga je nogom. "Ashley! Kog vraga izvodiš?" Ponovno se začuo daleki, tihi glas: "Milo... čudno se osjećam... ne mogu pravilno razmišljati... gubim se... nešto je ovdje sa mnom." Okrenuo se prema Jan koja se upravo podizala na noge, trudeći se prevladati bol u lijevom boku. Bila je sigurna da joj je onim udarcem slomio nekoliko rebara. Milo ju je zgrabio i stresao. "Što si to učinila, prokletnice? Reci mi što si učinila!" vikao je ljutito. "Ne znam točno. Ali u svakom slučaju djeluje." Bacio ju je ponovno na pod i prišao robotu. "Ashley!" "Mama..." odgovorio je slabašni glas. "Ne želim umrijeti, mama... pomozi mi..." "Ja nisam tvoja prokleta mama, Ashley!" povikao je bijesno i ponovno udario robota nogom. "Carl! Gdje si? Reci mi što se događa!" Kad je Carl napokon odgovorio, glas mu je bio tih, ali jednako bezizražajan kao uvijek. "Strani program... je prodro u sustav... vrlo je složen... meni nepoznat... ne mogu se s njime boriti... briše sav postojeći softver... uključujući i mene..." Carl je izgovorio još nekoliko riječi, ah bilo ih je nemoguće razumijeti. Milo je neko vrijeme nijemo stajao uz nepomične robote, a tada se nasmijao i pogladio rukom ćelavu glavu. "Dakle, gledajmo na to s vedrije strane. Odavno se želim riješiti glupe balavice. Šteta za Carla, doduše. Trebao sam ga. Sad ću se spustit u upravljačku prostoriju, isključiti središnji kompjuter i počistiti ovo smeće koje si ubacila u sustav. Kad to učinim, opet ću biti na vlasti. Tada ćemo nas dvoje i Robin Hood pročavrljati malo o naselju... hej? Spustio je pogled prema nozi oko čijeg je skočnog zgloba jedan od robota omotao svoje ticalo. "Ashley?" pitao je oklijevajući. "Još si ovdje?" Usprkos boli, Jan se uspjela osmijehnuti i progovoriti: "Žao mi je, Milo, ah prilike su se promijenile. Upravo si svrgnut. Sada smo mi na vlasti." "Ne baš," reče neki glas. Jan je okrenula glavu i sa zaprepaštenjem kraj sebe ugledala Phoebus. 121

20 S koje god strane je sagledao svoj problem, Jean-Paul je uvijek dolazio do istog zaključka — bio je u velikoj nevolji. Naviranje vode oko ruba malog prozorčića na boku podmornice nije postajalo ništa jače, ali razina vode u kabini već mu se podigla do struka. I još uvijek se podizala. Da sve bude još gore, ronilačka oprema je ostala zatvorena u ronilačkoj komori, a ona je pak bila poplavljena. Čak da je i znao kako je isprazniti, ne bi to mogao učiniti jer je podmornica ostala bez energije. Stoga nije bilo načina da u komoru utjera zrak. Prije ili kasnije, morat će otvoriti prolaz koji vodi u komoru i tada pipati po mračnoj vodi dok ne pronađe bocu sa zrakom i ugura si respirator u usta. Čak i ako uspije to postići prije nego se utopi, što tada? I dalje će ostati zarobljen u podmornici zbog onih prokletih stvorova. Odustali su od napadanja podmornice, ah znao je da su još uvijek ondje. Posljednji put kad je provjerio vidio ih je kako se pokušavaju probiti kroz vrata u zaštitnom zidu. Drugi razlog zašto nije htio otvoriti prolaz u ronilačku komoru bio je strah da jedno od stvorenja onuda luta i čeka ga. Sumnjao je, doduše, da bi se oni mogli provući kroz vanjski prolaz i nije zapravo ništa čuo, ali nije mogao otresti strah. S obzirom na položaj, smatrao je da ima potpuno pravo na nerazumne strahove... Već je gotovo izgubio nadu da će pomoć stići na vrijeme. Čak da je Ayla i uspjela otplivati do obale — druga je mogućnost bila nezamisliva — dok organiziraju spasilačku ekipu sposobnu suočiti se s tim užasnim stvorenjima, za njega će već biti prekasno. Do tada će se već sigurno utopiti... Razina vode se i dalje polako podizala. Nešto je udarilo po boku podmornice. Prokleti stvorovi ponovno počinju! Barem je donio masku u kabinu. Navukao ju je na lice, duboko udahnuo i spustio glavu u vodu da pogleda što se vani događa. Nadao se da prozor nije zaklonjen licem nekog morskog čovjeka koji ga promatra. Prislonio je masku uz staklo prozora i zagledao se u mutnu vodu. Vrata na zaštitnom zidu još su bila zatvorena, ali nigdje nije 122

bilo ni traga stvorenjima. Jesu li odustali i otišli? Ili su se sklonili s vidika, u nadi da će ga tako izmamiti? Prestrašeno se trgnuo. Čuo je da netko ulazi u ronilačku komoru. Podigao je glavu iznad vode i napeto osluhno. Protrnuo je kad je čuo udaranje po vratima. To je Ayla, rekao je u sebi, mora biti. Nije htio ni pomišljati na to da se radi o jednom od njih... Ponovno je duboko udahnuo, uhvatio kolo kojim se otvara prolaz u ronilačku komoru i počeo ga okretati. Vrata su se otvorila i voda je počela navirati u kabinu. Dok se tlak zraka naglo povećavao, osjetio je oštru bol u ušima. Uskoro mu se razina vode podigla iznad glave i postao je svjestan da nešto prolazi kroz vrata prema njemu. To nije Ayla... to je jedan od njih. Sklopio je oči i čekao da sve završi. Ženska ruka ga je uhvatila za rame. Otvorio je oči i pred sobom ugledao Aylu. Izvadila je respirator iz usta i ponudila ga njemu. Zahvalno ga je uzeo i duboko udahnuo, a potom joj ga vratio. Pokazala mu je da je slijedi. U ronilačkoj komori mu je pomogla navući ronilačku opremu, te su zajedno isplivali iz komore. Na izlazu iz podmornice se oprezno ogledao. Odmah je nekoliko metara dalje spazio kako jedno stvorenje pluta uz morsko dno, ali primijetio je da se ne miče. Bilo je mrtvo. U blizini je plivalo nekoliko ronilaca. Svi su nosili udarne štapove, a na pojasu su imali učvršćene rezervne. Jedan je imao neko oružje koje nije mogao prepoznati. Ayla je pokazala prema gore, što je bilo znak da krene prema površini. Nakon dvije stanke radi dekompresije, izronili su kraj zaštitnog zida. Na njemu su visjele ljestve od konopa. Jean-Paul se s naporom popeo uz njih i sa zahvalnošću je prihvatio ruku koju mu je netko pružio kad je stigao do vrha. Skinuo je opremu i, potpuno iscrpljen, sjeo. Netko mu je pružio šalicu tople juhe. Ayla je sjela kraj njega. "Kako se osjećaš?" "Mrtav sam, ali i sretan što sam živ. Hvala. Bojao sam se da nećeš stići do obale. Vidio sam onu ružnu posjekotinu na tvojoj nozi..." "Ružno je izgledala — i u početku jako krvarila — ah nije duboka i nije ju trebalo ni zašiti. Dobila sam samo zavoj." Dodirnula 123

je nogu gdje joj se ispod posuđenog ronilačkog odijela nazirala kvrga. "Trebalo mi je sat vremena da stignem do obale. Juli mi je pomogla okupiti najbolje ronioce i požurili smo ovamo najbržim brodovima koje imamo." Pokazala je prema drugoj strani zida, okrenutoj prema kopnu. Ondje je bilo usidreno nekoliko brodića. "Još jednom hvala. Jeste li imali problema s njima?" "Ne previše. Prišli smo im iza leda i iznenadili ih. Ubili smo ih devet, a ostali su pobjegli." Ostali ronioci su također izronili, i sad su se uspinjali na zid. Jean-Paul se iznenadio kad je među njima ugledao Lona Haddona. On je nosio ono čudno oružje. Jean-Paul ga je začuđeno pogledao kad je Lon Haddon umorno sjeo kraj njega. "Vidim da si još uvijek u jednom komadu," reče Haddon. "Zahvaljujući Ayli. I tebi. Čini se da ću zauvijek ostati dužnik obitelji Haddon." "No, što se mene tiče, možeš nam se odužiti čuvanjem Ayle kad ja..." "Tata!" prijekorno poviče Ayla. Haddon nije nastavio. Da bi ublažio napetost, JeanPaul pokaže neobično oružje i upita što je to. "To nam daje važnu prednost pred morskim ljudima," odgovori Haddon. "To je laser koji djeluje pod vodom. Elektromagnetsko zračenje — svjetlosni valovi, radio valovi—u pravilu ne mogu daleko putovati pod vodom, ah ovo je iznimka. Laserska zraka mijenja frekvenciju i boju ovisno o dubini vode. To očito ima neke veze s prirodnom svjetlošću, odnosno njenim nedostatkom, ali ne pitaj me kako radi." Jean-Paul je pružio ruku i Haddon mu preda oružje. Bilo je teško. Jean-Paul nikad ranije nije vidio prenosivi laser. "Radi li na zraku?" "Ne. Samo pod vodom." "Šteta. Pretpostavljam da ga niste sami proizveli." "Ne, potječe iz Stare znanosti," odgovori Ayla. "Morski ljudi su nam ga donijeli iz potonulog japanskog naselja. To je zapravo ironično: Tigar je tražio da mu damo oružje, i istovremeno nam predao idealno oružje za obranu od tih stvorova. Naravno, on to nije 124

mogao znati. U početku ni mi nismo znah čemu služi. Naši su tehničari čitavu vječnost razbijah nad njim glavu, dok napokon jednome od njih nije na um pala bistra ideja o njegovoj funkciji." Jean-Paul je vratio oružje Haddonu. "Znate li što su ti stvorovi, ili odakle su stigli?" upita. Haddon zatrese glavom. "Možemo samo nagađati da su nekoć živjeli dalje u oceanu, kao što su i naši morski ljudi. Vjerojatno su ih loši životni uvjeti otjerali bliže obali." "Jedno je sigurno," doda Ayla. "Istrijebili su naše morske ljude. Tigra i sve ostale. Nestali su zauvijek." Uzdahnula je. "Prilike se brzo mijenjaju. Užasno brzo." Te ju je noći Jean-Paul držao dok je plakala za Kellom. Spasilačka ekipa je poslije podne pronašla njegovo tijelo. Bilo je djelomično pojedeno. "Tko je pak ta?" upita Milo. Jan je polako ustala, očiju prikovanih na Phoebus. Bilo je to nemoguće. Nije smjela biti ovdje. "Ime joj je Phoebus," reče Jan. "To je program iz Shangri La, i ne bi trebala biti ovdje." "Ah ja jesam ovdje, kao što si očito primijetila," reče Phoebus. "Ti si hologram," optužujući nastavi Jan. "Ovdje nema opreme za holografske projekcije." "Zašto pretpostavljaš da sam hologram?" upita Phoebus. "Što bi drugo uopće mogla biti? Izvan kompjutera ne postojiš." "Dođi i dodirni me, pa onda reci što misliš." Jan joj je prišla i oprezno pružila ruku. Prestrašeno je ustuknula kad su joj vršci prstiju dodirnuli Phoebusino rame i osjetili tvrdoću tkiva. "Ne mogu... Ne mogu vjerovati! Pa ti si stvama! "Ne, samo ti se činim stvarnom. Zapravo sam halucinacija koju svi dijelite. Moja se slika iz mikroseknude u mikrosekundu stvara u odgovarajućim centrima vašeg mozga." "Tako," reče Jan, sretna što postoji razuman odgovor, premda ga ona ne razumije. "Odakle dolazi ta halucinacija?" "Iz letjelice. Ja sam sada Nebeski Anđeo. Čitav njegov sustav je prožet sa mnom. Upravo ga mijenjam i unapređujem." 125

"Nije me briga ako premještaš namještaj i crtaš slike po zidovima zahoda," ljutito reče Milo. "Reci ovome da me odmah pusti!" Phoebus se okrenula prema njemu. "Znam sve o tebi, Milo. Opasan si i ne može ti se vjerovati. Čitavo ćeš vrijeme biti pod nadzorom." Ticalo mu se povuklo sa skočnog zgloba, ali istog mu se trena omotalo oko vrata. "Hej!" poviče Milo. Pokušao ga se osloboditi, ah nije mogao. Ljutito je pogledao Jan. "Opet si o meni pričala laži?" "Daj, Milo!" rekla je prezirno i pomogla Robinu ustati. Bio je blijed i drhtao je. Držao je ruku na želucu. "Jesi li dobro?" upita ga zabrinuto. "Valjda. Malo mi se vrti." Jan se obrati Phoebus: "Možemo li sići dolje? Robin se smrzava." "Možete. Mnogo toga treba obaviti. Prvo moraš obići dvoje ljudi koji su na letjelici. Oboje su u jadnom stanju... zahvaljujući ovome ovdje." Pokazala je prema Milu. "To mu je specijalnost," doda Jan. "Tko si ti?" prestrašeno upita djevojka. Bila je jako mršava, a pod velikim je očima imala tamne kolobare. Bila je odjevena samo u široku bijelu košulju. Jan je primijetila da je poprskana mrljama osušene krvi. "Ja sam Jan. Kako se ti zoveš?" Djevojka nije odgovorila. Jan je zatvorila vrata i krenula prema njoj. Djevojka je ustuknula. "Gdje je Milo?" "Ne brini, on te više neće uznemiravati. Hoćeš U mi reći kako se zoveš?" Djevojka se nastavila povlačiti od Jan. "To je neki trik. Još jedna Milova varka. Ovo radiš za njega." Jan je stala. "Nije trik. Milo mi nije prijatelj. Baš naprotiv. U to ćeš vjerojatno teško povjerovati, ali imam razloga mrziti ga još više nego ti." Djevojka se pripila leđima uz zid. "Muči me. Stalno me muči," rekla je drhtavim glasom. "Znam," nježno odgovori Jan. "Ali više te ne može mučiti. Prilike su se promijenile. Ashley je... nestala... a Milo je..." 126

"Mrtav?" upita djevojka puna nade. "Nažalost, nije. Ali zaključan je. I tako će ostati." "Neću biti sigurna sve dok ne bude mrtav," reče djevojka. Suze su joj se slijevale niz lice. "Znam kako se osjećaš," nastavi Jan, "ali sad si zaista sigurna. Obećajem ti." Pružila je ruke prema djevojci. Nakon kratkog oklijevanja djevojka joj je prišla i bacila joj se u zagrljaj. Tek nakon nekog vremena njeni su jecaji utihnuli. "Hoćeš li mi sada reći kako ti je ime?" blago upita Jan. "Tyra." Jan je podigla zapor, gurnula teška metalna vrata i ušla u sobu. "Bok, Shan," reče. Shan je ležao na prljavom krevetu. Hitro je sjeo. "Gospo? Ne razumijem... rekli su mi da si mrtva." "Nisam još." Ustao je s kreveta i prišao joj. Na licu mu se vidjelo čuđenje. "Jan... Gospo... to si zaista ti! Ali kako...?" "Kasnije ću ti ispričati pojedinosti. Sada je važno samo to da si slobodan. Milo i Ashley više nisu na vlasti." Na spomen Milovog imena izraz lica mu se trenutno promijenio. Do tada ju je, unatoč modricama i natečenim usnicama, podsjećao na starog Shana kojeg je poznavala godinama, ali sada je gledala u stranca. Mržnja u njegovim očima ju je prestrašila. Teško je mogla povjerovati da je to minervanski muškarac. "Gdje je Milo? Ubit ću ga." "Smiri se. Pred tobom je poprilični red. Uvjeravam te da ti više neće smetati." "Gdje je Tyra? Što joj je učinio?" Jan se okrenula prema vratima. "Možeš ući," pozove. Na vratima se pojavila Tyra. Nekoliko su se trenutaka bez riječi gledali, a tada su potrčali jedno drugome u zagrljaj. Jan ih je zadovoljno promotrila i tiho izašla iz sobe. U hodniku pozove: "Phoebus?" Pred njom se pojavila ozbiljna 'mlada žena'. "Da?" "Ovi dvoje su trenutno u redu, ali proći će mnogo vremena dok im zacijele svi emocionalni ožiljci. Ako uopće ikada zacijele." 127

"To ćemo srediti." Jan je podigla obrve. "Zaista? Kako?" "Ne zamaraj se time. Spusti se u upravljačku prostoriju." "Dobro," pristala je Jan. "Ali usput bih htjela vidjeti kako je Robinu." "Možeš." "Oh, baš ti hvala." Smjestili su se u sobe koje su nekoć bile Janin dom. Jan je s olakšanjem primijetila da se Robin osjeća bolje. Izgledao je bolje nego ikad u Shangri La. Zamisao da ga izvede iz naselja očito je bila dobra. Poljubila ga je i rekla mu: "Ne mogu ostati dugo. Snježna Kraljica me pozvala u upravljačku prostoriju. Ne pitaj me zašto." Uzvratio joj je poljubac, što ju je iskreno iznenadilo. "Ovo je divno, zar ne? Sve je prošlo po planu i sad je Phoebus glavna." "Da, svakako jest," zamišljeno odgovori Jan. Pogledao ju je. "Što je?" "Ne znam zašto, ali jednostavno joj ne vjerujem."

21 Jan je s iščekivanjem promatrala ledeno prostranstvo. "Zar će zaista izaći?" "Da, moram iz njega uzeti materijal potreban za predstojeću misiju," odgovori Phoebus koja je stajala pokraj nje u upravljačkoj prostoriji. "Sastavit ćemo još robota, a strojeve poput Igračke moramo prilagoditi našem zadatku." Jan ju je pogledala, još uvijek začuđena kako se stvarnom činila. Nije se mogla oduprijeti porivu; pružila je prst i dotaknula Phoebusino rame. Da, još uvijek je ovdje. Phoebus je okrenula glavu i hladno je promotrila. "Zašto si to učinila?" "Teško mi je povjerovati da nisi stvarna, da si tek slika stvorena u mojoj mašti. Da postojiš samo u mome mozgu, a ne u pravome svijetu." "Tvoje opažanje 'stvarnog svijeta' je sklop stvoren u tvome 128

mozgu. Način kako opažaš mene ne razlikuje se bitno od toga." Jan je razmislila o tome. Pretpostavljala je da je Phoebus u pravu. Zato će u buduće Phoebus smatrati 'stvarnom'. Osjetila je kako joj obrazi rumene. To joj se činilo smiješnim, ali odjednom je primijetila kako je Phoebus vrlo privlačna. Što bi se dogodilo kad bi...? Velika Majko, pomisli. U staroj dobi postajem perverzna! Maštati o seksu s kompjuterskim programom! "Evo ga," reče Phoebus. Jan je ponovno pogledala prema ledu. Lebdjeli su točno nad rupom koju su Ashley i Milo probili laserima. Para se još uvijek podizala i skrivala dno duboke jame. Rubovi jame su se zatresli i začuo se prigušeni tutanj. Led se počeo lomiti i velike ledene gromade su sunule uvis, da bi se odmah potom srušile uz potmulu grmljavinu. Led je pucketao i škripao pod teretom ogromne sile koja ga je lomila. Ispod leda je napokon provirio vrh naselja. Niz bokove goleme metalne kupole klizili su veliki blokovi leda. Naselje se podizalo sve dok nije pokazalo stotine četvornih metara svoje sive metalne površine, a tad se zaustavilo, djelujući poput čira u djevičanskoj bjelini leda. Jan je znala da je Shangri La velika, ali sve do sada nije shvaćala koliko je velika. Vidljiv je bio tek dio njenog kružnog trupa. Bila je zadivljena. I uznemirena. Na vrhu naselja su se otvorila vrata i kroz njih su se razmiljeli roboti. Košara za teret već je visjela ispod Nebeskog Anđela. Phoebus reče: "Procjenjujem da će pripreme trajati oko dvanaest sati. Nakon toga ćemo započeti." "Što ćemo započeti?" upita Jan. "Morat ćemo skupiti uzorke tkiva svih biljnih i životinjskih vrsta koje nastanjuju opustošena polja kako bismo mogli protiv njih proizvesti biološko oružje. Ti ćeš nam u tome pomoći. Poznati su ti svi oblici pošasti. Popisat ćeš ih za mene. Osim toga ćeš uz pomoć Igračke skupljati uzorke. Vrijeme nam je ograničeno." Jan slegne ramenima. "Naravno. Pomoći ću vam kako najbolje mogu." "Dobro. Sada možeš otići." Jan je zastala na trenutak, pitajući se što bi se dogodilo kad bi udarila Phoebus nogom u stražnjicu, ali zaključila je da bi bilo 129

korisnije udariti kompjuter. Napokon je napustila upravljačku prostoriju bez da je učinila išta od toga. Dok je hodala prema odjeljku za teret gdje je Milo bio zatvoren, postala je svjesna kako letjelica sada djeluje živo. Nikad joj se takvom nije činila dok su njome upravljali Carl i Ashley. Sa svih su strana dopirali zvukovi. Proradili su automatski strojevi, kao i automatski laboratoriji i radionice. Zahvaljujući Phoebus, Nebeski Anđeo se pretvarao u divovski živi organizam. Milo je bio zatvoren u maloj, pustoj prostoriji s krevetom i zahodom. Ležao je na krevetu i zajedljivo se nasmijao kad je Jan u pratnji robota ušla u sobu. "Došla si, dakle, likovati, zar ne?" Jan je prekrižila ruke, naslonila se na vrata i umorno ga pogledala. "Ne, Milo, nisam došla likovati. Htjela sam razgovarati s tobom. Vidjeti mogu li te urazumiti." Stavio je ruke iza glave i prezirno rekao: "Dirnut sam." "Ozbiljna sam. Ne znaš s kime imaš posla. Programi iz naselja su vrlo moći, a čini se da je Phoebus najmoćnija od svih. Vratiš li se uobičajenim podlostima, ona će te... pa, ne znam što će. Čudim se da te već nije ostavila na ledu. Zna sve o tebi." "Zahvaljujući tebi, moja mala amazonko." "Na zovi me tako!" "Budi sjećanja, zar ne?" upita je nacereno. "Na vrijeme kad sam te štitio na Lordu Panglothu. Duguješ mi život i sad je pravo vrijeme da zatražim od tebe neke usluge. Iskoristi sav svoj utjecaj kod one frigidne koze i izbavi me odavde." "Priznajem, Milo, da si mi više puta spasio život, ali ja ti ništa ne dugujem. Silovao si me, i začeo u meni dijete za koje se ispostavilo da je tvoj klon. Ti, Milo. Usput si mi ubio sina." "Rekao sam ti da to nisam učinio namjerno." "Ja se zbog toga ne osjećam nimalo bolje. Sjećam se i da se nisi previše bunio kad me Ashley zajedno s Robinom izbacila na opustošeno polje." "Što sam mogao poduzeti? Ashley je bila glavna. Morao sam dobro paziti što činim." "Isti je slučaj i sa mnom. Nemam nikakvog utjecaja na Phoebus, a sada je ona glavna." 130

"No dobro, nije ni bitno. Nekako ću se već izvući. Dobar sam u tome. Ti me bar poznaješ, Jan. Mene se ne može zaustaviti." "Zaista? Sjećam se dana kad ne samo da si bio zaustavljen, već si se pretvorio u kašu pod nogama ludog kiberoida..." . "Prestani!" poviče oštro. "Ne želim to slušati." "Tvoje originalno ja, Milo, koje je čak bilo savršenije od tebe. Ali napravilo je malu pogrešku i slijedećeg je trena sve bilo gotovo. Ostao si ležati zgnječen na tlu." Sjeo je na malom krevetu i bijesno je pogledao. "Zašuti jer ću te..." Zastao je kad je paukoliki robot krenuo prema njemu. Nasmijao se i ponovno legnuo na krevet. Robot se vratio pokraj Jan. "Što si ono govorio?" upita Jan. "Ništa. Ali ovo neću zaboraviti." "Ajme," reče uz hinjeni drhtaj. "Prestrašio si me. Nešto moraš uvijek imati na umu. Programi iz naselja su nešto novo. Sve ove godine oni su se neprestano razvijah. Neusporedivo su napredniji od Carla. Uopće ih ne razumijem i ne bih ih ni na trenutak podcjenjivala. Savjetujem ti da se i ti tako ponašaš. Učini neki glupi potez i ugrozit ćeš mene i Robina, a da ne spominjemo Shana i Tyru." Sa zanimanjem ju je promotrio. "Čini mi se da baš nemaš puno povjerenja u svoje nove saveznike." "Nemam." Bacila je pogled na robota. Phoebus ih vjerojatno prisluškuje preko robota, ah ono što namjerava reći za nju ionako nije nikakva novost. Naposlijetku, to isto je već rekla Davinu. "Ne razumijem njihove motive. Shvaćam da im je osnovni poriv zaštita i briga za Eloe, i da svi njihovi postupci proizlaze iz te osnovne programske upute. Ah nije mi jasno kako se uništavanje pošasti uklapa u tu zadaću. Ne znam zašto to rade i to me uznemirava." Milo slegne ramenima. "Postoji stara izreka da se poklonjenom konju ne gledaju zubi. Dobit ćeš ono što želiš — očišćeni planet." "Ali zašto to rade? Proveli su stoljeća u naselju, njegujući odvratne Eloie dok je ostatak svijeta polako propadao. Rekli su da to izlazi iz njihovog programskog dometa. Ništa ne mogu učiniti. Žao im je i shčno tome. Nakon svega toga, odjednom su se sjetih da bi 131

mogli spasiti svijet. Nešto tu nije u redu." Pogledala je robota. "Kao što sam već rekla Robinu, jednostavno im ne vjerujem." Milo reče kroz smijeh: "Što misliš da im je na umu? Pokoriti svijet? To je nekoć bila otrcana esef-fraza." "Esef?" Nehajno je mahnuo rukom. "Ogranak literature koji se temeljio na takozvanim 'znanstvenim' predviđanjima. Radnja se zbivala u budućnosti... sjećaš li se 'zabava' koje si gledala s princem Casparom i njegovim klaunima na Lordu Panglothu?. I one su bile takvog tipa. Kao dijete sam bio odani obožavatelj znanstvene fantastike, ali gledano iz ove perspektive, nijedan od tih pisaca nije ništa pogodio. Svemirski brodovi brži od svjetlosti, strane civilizacije, galaktička carstva... hah!" Zatresao je glavom. "U svakom slučaju, jedna od omiljenih tema bila je da će inteligentni kompjuteri pokušati zavladati svijetom." Tiho se nasmijao. "Sjećam se jednog poznatog filma. Pravi kič, ali u ono vrijeme mi se sviđao. Postigao je velik uspjeh. Da se prisjetim..." Sklopio je oči. "Zvao se Vedro i sunčano jutro... Ljudi su se jednog jutra probudili i otkrili da su se svi kompjuterski sustavi međusobno povezali i stvorili super-inteligenciju... da, i na kraju se pojavio junak koji ih je spasio izmislivši kompjuterski virus kojim je sredio čitavu stvar. Kako se jasno toga sjećam! Film sam gledao negdje 2010. godine, kad mi je bilo trinaest godina..." "Sve je to lijepo, Milo, ali zašto si tako uvjeren da programi žele zavladati Zemljom? Rekla sam ti da su drugačiji. I vrlo napredni." "Opet smo se vratili motivima. Što bi inteligentnog kompjutera navelo na to da pokori svijet? To je bestjelesni entitet koji postoji da bi slijedilo osnovni program. To jest osnovni program, baš kao što su i ljudi određeni njihovim biološkim nagonima. Kao ljudima, stalo nam je samo do disanja, jela, pića, preživljavanja i ševe, premda ne nužno tim redoslijedom. Naša tijela nas određuju." "Izostavio si nagon za razmnožavanjem," reče Jan. "Između ostaloga." "Ne, razmnožavanje je sadržano u preživljavanju i seksu. Ono što želim reći je da mi jesmo ti genetski usađeni nagoni — sve što je 132

čovječanstvo učinilo tijekom tisućljeća posljedica je tih osnovnih bioloških programa. Oni uvjetuju naše emocije. Uvjetuju našu kulturu, uvjetuju ono što želimo. Uvjetuju nas. Međutim, kompjuterski programi ne sadrže takve nagone. Nemaju čak ni nagon za preživljavnje, pa zašto bi onda uopće htjeli nešto osvojiti? Osvajanje je čin samoočuvanja, bez obzira obuhvaća li pojedinca ili društvo." "Nagon za preživljavanje se sigurno može usaditi u kompjuter?" "Možeš uputiti kompjuter da brani samoga sebe, ali to nije isto kao biološki poriv za preživljavanje, očajnička težnja da ostaneš na životu, strah od smrti, strah od nepostojanja i tako dalje. Naravno, kompjuterski programi mogu savršeno glumiti ljudske emocije, no to je ipak samo gluma. Napravili smo ih po svojoj slici, ali u svojoj nam biti oni uopće nisu slični." Jan zamišljeno reče: "Davin mi je otprilike rekao isto. Ne znam... ja još uvijek ne razumijem kako se pomaganje običnim ljudima uklapa u njihovu uputu da štite Eloie. Možda na kraju sve postane jasno, ali..." Uzdahnula je, dotakla si rebra i trgnula se od bola. Morat će se pregledati u medicinskom stroju. Rebra su je još uvijek boljela otkad ju je Milo udario. "Odlazim," reče mu. "Trebaš li štogod?" "Trebam mnogo toga," odgovori Milo, "ali pretpostavljam da ti misliš na svjetovne stvari poput jela i pića?" "Da," potvrdila je umorno. "Sredit ću da ti nešto pošalju." "Hvala. Usput, kad već razgovaramo o potrebama, kako moja bivša družica?" "Tyra? Shan se brine za nju." "Sigurno je presretan. Ljigavac." "Želi te ubiti." "Uopće mu ne zamjeram." "Baš si se iskazao s Tyrom. Zašto? Zašto si s njom postupao tako grubo?" Slegnuo je ramenima. "Zašto? Opet smo na području primarnih potreba." "Ne bih baš sadizam opisala kao primarnu potrebu," reče Jan. 133

"Zaista? Iznenadila bi se." "Prema meni nikad nisi bio takav. Osim ako si to možda planirao za budućnost." "Ti nikad nisi bila poput Tyre, Jan. Ona je prirodna žrtva. Njena beskrajna poniznost budi u meni sadistički duh. Ti si bila drugačija. Bila si neznalica i divljakuša, ali imala si hrabrosti i snage. Od samog početka sam ti se, zapravo, divio." "Daj, poštedi me toga," promrmljala je i otvorila vrata. "Zbogom, mama," viknuo je za njom. Sledila se, okrenula se i pogledala ga. Nasmijao se. "Oprosti. Nisam se mogao suzdržati."

22 "Jean-Paul! Jean-Paul!" Jean-Paul je zastenjao dok se budio iz dubokog i ugodnog sna. Netko ga je držao za rame i grubo ga tresao. Otvorio je oči i pri slabom jutarnjem svjetlu nad sobom ugledao Lona Haddona. Istovremeno je osjetio kako se Ayla miče pokraj njega, i shvatio da se radi o nečemu ozbiljnome. Inače Haddon ne bi tako omeo intimu svoje kćeri... Brzo je sjeo i protrljao oči. "Što se dogodilo?" "U kriznoj smo situaciji," žurno odgovori Haddon. "Odjeni se i pođi sa mnom..." Ayla se probudila. "Tata, što je?" upita zabrinuto. "Neki od Jean-Paulovih ljudi su zauzeli spremište oružja. Drže taoce i prijete da će ih sve ubiti ne ispunimo li njihove zahtjeve." "K vragu!" promrmlja Jean-Paul dok je navlačio hlače koje je uzeo s obližnje stolice. "Moraš pokušati razgovarati s njima, Jean-Paul, jer inače će doći do velikog krvoprolića." "Proklete budale!" poviče Jean-Paul. "Kamion je parkiran pred ulazom," reče Haddon i potrči iz sobe. "Idem i ja," doda Ayla i skoči iz kreveta. Jean-Paul ju je 134

promatrao dok je oblačila košulju. "Bilo bi mi draže da ne ideš." "Šteta, jer ja ionako idem." Električni kamion je poskakivao uskim palmirskim ulicama. Haddon im je usput prepričao što se dogodilo. "Napali su u ranim jutarnjim satima. Sigurno su svladali dva čuvara koja su bila na dužnosti. Još ne znamo jesu li živi ili mrtvi. Uzbuna je oglašena tek u 4.00 sata, kad su stigli drugi čuvari da preuzmu smjenu. Pobunjenici su na njih pucali. Nisu ih ozlijedili, bili su to samo pucnji upozorenja. Rekli su im da je oružarnica u rukama Nebeskih Ratnika s Lorda Montcalma, koji drže taoce, a među njima i žene i djecu, i koji ih u podne namjeravaju ubiti ako im do tada ne predamo vlast." "Vlast? Političku vlast?" "Ništa manje." Jean-Paul je zatresao glavom i ogorčeno rekao: "Isuse, te glupe budale! Rekli su mi kako od mene očekuju da smislim plan kako ćemo preuzeti Palmini, ali ja ih nisam shvatio dovoljno ozbiljno. Htio sam ti reći o tome, ali Ayla mi je rekla da su svi pod nadzorom." Ayla je, skutrena na Jean-Paulovom krilu, to potvrdila. "Istina je, tata. Jean-Paul mi je ispričao što se dogodilo, a ja sam mu rekla neka ne brine. Ja sam kriva." "Ne budi smiješna!" reče Haddon. "Ni ja ne bih takve priče shvatio previše ozbiljno. Osim toga, zaista su bili pod nadzorom." "Kako se onda to moglo dogoditi?" upita Jean-Paul. "Do sada smo pronašli tijela trojice muškaraca zaduženih da ih čuvaju. Ostali su vjerojatno među taocima. Kao taoce uglavnom drže obitelji koje su im pružile smještaj." "O Bože," promrmlja Jean-Paul. Osjećao se bijedno. I posramljeno. "Koliko mojih ljudi u tome sudjeluje?" upita. "Nismo još sigurni, ali najmanje ih je dvanaest. Predvodi ih čovjek s imenom Phillippe. Poznaješ li ga?" "Da, poznajem ga. Bio je među onima koji su tražili da ja povedem pobunu." "Misliš li da ćeš ga moći urazumiti?" "Ranije nisam uspio, ali u svakom slučaju voljan sam ponovno pokušati. To je najmanje što mogu učiniti." 135

Oružarnica se nalazila na rubu grada i oko nje nije bilo drugih zgrada. Bila je to jednokatnica s ravnim krovom i bez prozora. Na prednjoj strani je imala jedna vrata. Oko nje su bile zasađene palme kako bi prikrile namjenu zgrade. Nedaleko su stajali parkirani nizovi električnih vozila, automobila i kamiona. Iza njih su čučali muškarci s puškama i budnim okom motrili oružarnicu. Haddon je zaustavio kamion pokraj drugih vozila i tiho prokleo. "Jelker Banks. Samo nam je još on trebao," reče. Jean-Paul se osvrnuo i spazio kako im prilazi krupni muškarac s crvenom kosom i bradom. Nosio je pušku. Slijedila su ga dvojica muškaraca koji su također nosili puške. Jean-Paul ih se sjećao s plaže. Stariji se, sjetio se, zove Bron. "Bravo, Haddone!" poviče muškarac crvene brade. "Uhvatio si njihovog vođu!" "To nije njihov vođa!" glasno uzvrati Haddon dok se spuštao iz kabine kamiona. "Ti to dobro znaš, Jelker." Ayla je sišla kroz druga vrata, a Jean-Paul ju je slijedio. Haddon i Jelker su se suočili licem u lice. "Ništa ja ne znam, Lone Haddone! Sam je priznao da je bio vladar Nebeskog Gospodara!" "To je prošlost! Sad je uz nas!" "Ha! Znam da je zaludio tebe i tvoju maloumnu kći, ali nas ne može prevariti! Kad sredimo te proklete nebeske gusare, strijeljat ćemo ga zajedno sa svima ostalima!" Čvrsto stežući Jean-Paulovu ruku, Ayla poviče: "Samo ga pokušaj strijeljati i morat ćeš ustrijeliti i mene!" "Nemam ništa protiv," nasmije se Bron. "Slušajte, došao sam vam pomoći!" reče Jean-Paul. "Pokušat ću ih nagovoriti na predaju." Jelker Banks se okrenuo k njemu. Imao je blijedoplave oči koje kao da su zadirale u Jean-Paula. "Ma nemoj," reče. "Ja mislim da si im se došao pridružiti." "Jelker, budi razuman," zavapi Haddon. "Da sudjeluje u pobuni, već bi bio s njima. Trebamo ga, Jelker! Ako ih ne uvjeri da se predaju, pred nama je veliko krvoproliće. Samo je jedan ulaz u oružarnicu. Navalimo li kroz njega, izgubit ćemo mnogo ljudi." Pridružio im se još jedan čovjek. Jean-Paul ga je prepoznao 136

kao Lylea Weavera, trenutnog predvodnika 'šestorice' koja je vladala Palmirom. I on je u ruci imao pušku. Činilo se da s olakšanjem promatra Jean-Paula dok se obraćao Haddonu: "Je li voljan to učiniti?" "Da, voljan je," odgovori Haddon, "ali Jelker se tome protivi." Weaver je pogledao Jelkera. "Ne, više se ne protivi. Nije U tako?" Jelker mu je uzvratio pogled te slegne ramenima i reče: "No dobro, neka ide razgovarati s njima, ali moja će puška biti okrenuta k njemu. Pokuša li ući u oružarnicu i pridružiti se prijateljima, istog će trena umrijeti." Weaver se okrenuo Jean-Paulu. "Nastoj ga zanemariti. Svi to činimo. Misliš li da ih možeš nagovoriti da odustanu?" "Kao što sam već rekao Lonu, ne znam. Nikoga od njih ne poznajem dobro. Ali učinit ću sve što mogu." "Dobro. Reći ću nekome neka ti nabavi bijelu zastavu." Okrenuo se da ode, ah Jean-Paul ga zaustavi. "Čekaj! Ako idem pregovarati s njima, moram znati što im mogu ponuditi. Što će se dogoditi ako se predaju?" "Poredat ćemo ih pred zid i strijeljati," glasno se uplete Jelker Banks. "Zašuti," odlučno ga prekine Weaver. Protrljao se po obrazu i odgovorio: "Već su ubili nekoliko ljudi. I izdali su naše povjerenje. Ne možemo im dopustiti da ostanu s nama. Morat će vani iskušati sreću — na opustošenim poljima. Dat ćemo im puške i namirnice i pustiti ih da odu. Ali ako se ne predaju, bit će kako je rekao Jelker. Pogubit ćemo ih." Jean-Paul je kimnuo. Weaver nije imao drugog izbora. U ovakvim okolnostima, njegov je prijedlog bio pošten. I on bi na Weaverovom mjestu učinio isto. Nekoliko minuta kasnije Jean-Paul je s visoko podignutom drškom metle na kojoj je lepršala bijela jastučnica istupio iza niza vozila i krenuo prema tamnom ulazu u oružarnicu. Još uvijek je osjećao dodir Aylinih usnica od dugog i strastvenog poljupca s kojim ga je ispratila. Osjećao je i žmarke duž kralježnice, gdje je 137

pretpostavljao da je uperene Jelkerova puška. Sam Bog zna koliko je pušaka okrenuto prema njemu u sjenovitoj unutrašnjosti oružarnice. Zaustavio se dvadesetak metara pred ulazom, mahnuo jastučnicom i povikao: "Phillippe! To sam ja, JeanPaul. Želim razgovarati s tobom!" Zavladala je tišina. Kroz otvorena vrata oružarnice vidio je samo tamu. Činilo mu se da u unutrašnjosti nazire nekakvu barikadu, ali nije bio siguran. "Phillippe!" pokušao je ponovno. "Što želiš, izdajniče!" stigao je odgovor. "Phillippe, jesi li to ti?" "Da, to sam ja. Sad sam ja vođa, s obzirom da si nas ti izdao." Bože, pomisli Jean-Paul. "Phillippe, ovo je ludost! Nikada nećete uspjeti! Predajte se prije nego pogine još ljudi." "Nećemo se predati. Nismo svi poput tebe, JeanPaul." "Predajte se, i spasit ćete sebi život. Palmirin voda je pristao pustiti vas da odete ako se mirno predate." "Kamo da odemo?" Jean-Paulova usta su se osušila. Progutao je i nastavio: "Iz Palmire." Phillippe se nasmijao. "To je isto kao smrtna kazna." "Dat će vam oružje... i namirnice. Imat ćete šanse preživjeti. Nastavite U ovako, nećete imati čak ni to." "Ne može, Jean-Paul. Naš ultimatum ostaje. Idi sada i reci to vođi. Ako do podneva ne dobijemo što smo tražili, počet ćemo ubijati taoce." "Phillippe, budi razuman! Neće vam predati Palmiru, ni s taocima ni bez njih. Ne možete pobijediti! Ostanete li unutra, nitko od vas neće doživjeti kraj dana." "Tad ćemo sa sobom povest mnogo njih. Postavili smo zamke po čitavoj oružarnici. Napadnu li nas, čitava će zgrada odletjeti u zrak... zajedno s dobrim dijelom Palmire, sudeći po tome koliko je ovdje eksploziva." Jean-Paula je odjednom preplavila ljutnja. "Bože, vi glupi, glupi gadovi...!" Krenuo je prema ulazu. "Sve su vam pružili, a vi ste sve upropastili..." Prekinuo ga je snažni udarac koji mu se činio poput udarca čekićem. Noge su mu otkazale i na trenutak je poletio 138

zrakom. Pao je na leda na tlo i nad sobom ugledao blijedo, jutarnje nebo na kojem su se tek pojavljivale ružičaste zrake Sunca. Uskoro se u njegovim očima nebo stopilo s crnim beskrajem. "Ti si najčudniji svećenik što sam ga ikada sreo," reče kapetan Ilija Vuškov Milu dok mu je punio čašu votkom. "Kao što sam već više puta ponovio, ja nisam pravi svećenik," uzvrati Milo zahvalno podižući čašu. "U to uopće ne sumnjam," nasmije se Vuškov nadopunjavajući vlastitu čašu. "Ne, želim reći da... da..." Milo se osjećao ugodno pijanim, "... da ja jesam član našega vjerskog reda, ali nisam zaređen kao svećenik." "U svakom si slučaju drugačiji od svog pratioca." "Ah, da, on je svećenik. Pravi. Najpraviji," odgovori Milo uz smijeh. O-o, postajem pretjerano pijan, rekao je u sebi i prilagodio metabolizam bržem oslobađanju suvišnog alkohola iz tijela. Uskoro je umjesto znoja lučio čisti alkohol. Večeras mora zadržati razum. Sjedili su za stolom u Vuškovom apartmanu. Upravo su pojeli velike porcije vrlo ukusnog boršča, jela koje Milo nije kušao već stoljećima. Kvaliteta hrane na Karagangi osvjedočila je Mila da su kod njih uređaji za recikliranje organske tvari još uvijek ispravni, za razliku od onih na Belvedereu. Jelo im je poslužila nasmijana žena za koju je Milo najprije pomislio da je Vuškova žena, ali kasnije je s olakšanjem doznao da mu je samo služavka. Bilo bi nezgodno da je Vuškov oženjen. Točnije, sretno oženjen. Što je manje vezan uz ovo mjesto, to bolje. Vrijeme je da prijeđu na posao. Milo je ispio piće, kriomice promotrio Vuškova i progovorio: "Sigurno si svjestan da ćeš se nakon zauzimanja zemaljske zajednice naći u zavidnom položaju." Vuškov se namrštio. "Kako to misliš?" "Ondje ćeš ti biti na vlasti. Sva njihova prirodna bogatstva pripadat će tebi... bogatstva koja očajnički trebaju Karagangi i drugim naseljima. Posjedovat ćeš i jedini brod sposoban putovati između Zemlje i naselja. Barem trenutno. To je, k tome, najbolje naoružana letjelica u sustavu. Primijetio sam to kad smo ga obilazili." 139

"Da, skinuli smo sve oružje s drugih letjelica, pa čak i sa samog naselja, i stavili ga na Christinu..." Popio je veliki gutljaj votke i nastavio: "Ali ja još uvijek ne razumijem na što ciljaš." "Pokušavam ti reći da ćeš biti u jedinstvenom položaju. Položaju koji će ti omogućiti da sam odlučuješ o svojim postupcima..." Vuškov se ponovno namrštio. "Predlažeš li mi ono što mislim da predlažeš?" "Moguće." Vuškov udari čašom po stolu. "Ja sam odani Karaganganac!" poviče ljutito. "Naravno da jesi. Jasno je da nećeš svome naselju uskratiti ono što mu treba sa Zemlje, ali to će imati svoju cijenu." Vuškov zatrese glavom. "Ne. Ne dolazi u obzir." Milo uzdahne. "Divim ti se, kapetane Ilija Vuškove. U prilici si steći apsolutnu vlast, a da ne spominjemo bogatstvo, ali ne želiš odstupiti od svoje odanosti i osjećaja dužnosti. Takvi ljudi su rijetki." Podigao je čašu. "Popijmo u to ime." Nepuni sat kasnije Milo se vratio u svoju kabinu. Vuškova je ostavio u vrlo pijanom stanju. Bio je uvjeren da je sjeme koje je posijao palo na plodno tlo. Uskoro ćeš biti moj, pomisli zadovoljno.

23 Tiho Jean-Paulovo stenjanje trgnulo je Aylu iz nemirnog sna. Napeto se nagnula nad njega, nadajući se da se vratio k svijesti. "Jean-Paul! Čuješ li me? To sam ja, Ayla!" Kapci su mu zatitrali, ali se nisu podigli. S razočaranjem je shvatila da je još bez svijesti. Uzdahnula je, dotakla mu čelo gornjom stranom dlana i spustila se nazad na stolicu. Bila je strašno umorna i boljela ju je glava. Kraj Jean-Paula je sjedila još otkako su ga doveli iz operacijske dvorane. To je bilo u 15.00 sati, a sad je već prošla ponoć. Nije ga željela napustiti. Nakon operacije joj je kirurg Steven Aldane, bliski prijatelj njenog oca kojeg je poznavala čitav život, iznio loše vijesti koje je 140

napola očekivala. "Žao mi je, Ayla," rekao je. "Učinio sam sve što sam mogao, ali izgledi su mu slabi. Čak i ako preživi, čitav će život ostati nepokretan. Metak mu je oštetio kralježnicu." "Neće umrijeti," rekla je odlučno dok su joj se niz lice slijevale suze. "Neću to dopustiti, Steven. Neću." Kasnije je došao njen otac i stao kraj nje, stavivši joj ruku na rame. "Žao mi je, Ayla." "Neće umrijeti," rekla je tupo. "Nadam se da neće, ali razgovarao sam sa Stevenom. Loše mu je, dušo. Jako loše. S obzirom na razmjere ozljede možda... možda je bolje..." Okrenula se i očajno povikala: "Ne! Neće umrijeti! Nemoj to govoriti!" "Žao mi je," dodao je brzo i stisnuo joj rame da joj pokaže kako razumije. Nakon kratke stanke je nastavio: "Možda će mu svemirci pomoći kad stignu. Njihova je medicina sigurno naprednija od naše. Ovdje dolje smo zaboravili mnoga znanja..." "Ti i tvoji prokleti svemirci! Misliš da će oni sve riješiti! Ne želim više o njima slušati!" Požalila je čim je izgovorila te riječi. Okrenula se i pogledala očevo lice, a na njemu je vidjela bol. "Nisam..." "Ne moraš se ispričavati. Znam da sam već dosadan s time. Ali zaista mislim ono što sam rekao. Možda će oni pomoći JeanPaulu." "Da, valjda je tako," rekla je sumnjičavo, ali ta je misao u njoj probudila nadu koja je počela rasti. Haddon je uskoro otišao. Nakon toga su Steven i medicinska sestra dolazili povremeno pregledati Jean-Paula, ali većinu vremena je uz njega provela sama. Neprestano je ponovno proživljavala užasne trenutke toga jutra. Jelkerova puška je grunula i Jean-Paul se srušio pred oružarnicom, ali ona isprva nije shvatila vezu između ta dva događaja. S nevjericom je gledala Jean-Paulovo skvrčeno tijelo. Lyle Weaver se derao na Jelkera Banksa. Kroz polusvijest je čula kako Banks odgovara: "Gad im se namjeravao pridružiti, baš kao što sam rekao da hoće." Kriknula je Jean-Paulovo ime i protrčala između dva 141

parkirana kamiona. Otac ju je pokušao zaustaviti, ali lako se istrgla iz njegovih ruku i nastavila trčati. Kleknula je kraj Jean-Paula, podižući mu glavu i ljubeći mu lice. Oči su mu bile otvorene, ali nisu ništa vidjele. Nježno mu je spustila glavu na travu i opipala mu vrat. Laknulo joj je kad je osjetila puls. "Mi nismo krivi!" začula je glas. "Nije ga upucao nitko od nas!" Iznenađeno je podigla pogled. Glas je dopirao iz oružarnice. Potpuno je zaboravila na nebeske pobunjenike. "Znam da niste vi," uzvratila je. "I znam tko jest." Iza sebe je začula korake. Okrenula se. Prilazio joj je otac, s rukama podignutim visoko nad glavom. Lice mu je bilo blijedo. Kleknuo je s druge strane Jean-Paula, i dalje držeći ruke u zraku. "Kako mu je?" pitao je, nervozno pogledavajući prema tamnom ulazu u oružarnicu. "Mislim da mu je loše," odgovorila je drhtavim glasom. "Jako loše." Oko Jean-Paula se širila velika krvava mrlja. "Ubit ću Jelkera Banksa." "Lyle ga je uhapsio. I sinove, također." "Ipak ću ga ubiti." Očajno je pogledala oca i zajecala: "Oh tata, što ću sada?" "Prvo ga moramo odnijeti u bolnicu." Polako je ustao, okrenuo se prema ulazu u oružarnicu i povikao: "Odnijet ćemo ovog čovjeka odavde! Imate li primjedbi?" Ayla je osluhnula prigušene glasove koji su dopirali iz oružarnice prije nego je netko doviknuo: "Nemamo primjedbi. Odnesite ga, ali bez trikova!" Haddon se sagnuo i uhvatio Jean-Paula ispod ruku. "Primi ga za noge," reče Ayli. "Hoćeš li moći?" "Naravno." Ayla ga je primila za zglobove, i oni ga podigoše. Iz dubine Jean-Paulova grla začulo se tiho klokotanje. Bio je težak, ali Ayla bi izdržala i da je bio dvostruko teži. Pogled na krvavu mrlju koja je ostala na mjestu gdje je ležao umnogostručio je njenu snagu. Odnijeli su ga do vozila — ostavljajući za sobom krvavi trag — i položili ga na prazne vreće u stražnjem dijelu kamiona. Netko je donio pokrivač, te su ga njime pokrili. Ostala je kraj njega dok je Haddon punom brzinom vozio prema bolnici. Stisnula se uz njega, 142

nastojeći ga zaštititi od trešnje malog kamiona. Napokon su stigli do bolnice i predali Jean-Paula Stevenu i njegovoj postavi. Vreće na kojima je ležao bile su natopljene krvlju... Kasnije je doznala da su buntovnici nepuni sat kasnije oslobodili taoce i predali se. Nije znala je li ranjavanje Jean-Paula pred njihovim očima pridonijelo tome da su odustali od svog nauma. Smatrala je da je to moguće, ali zapravo je i nije bilo briga. Igračka je sunula s neba i zaletjela se u jato Hazinija koji su joj poletjeli u susret. Jato je bilo gusto, a Igračka brza, pa su sudari Hazinija i Igračke bili neizbježni. Uskoro su s neba padale stotine stvorenja zgrčenoga tijela i polomljenih krila. Neki su krikom izražavali svoj bijes, a većina ih je već bila mrtva. Unutrašnjost Igračke je podrhtavala pri svakom novom sudaru s Hazinijem. "Uživaš u ovome, zar ne?" "Molim?" Janina je pažnja bila vezana uz ekrane. "Rekao sam da ti u ovome uživaš. Trebala bi vidjeti svoj izraz lica. Tu tvoju stranu još nisam upoznao." Pogledala je Robina. Promatrao ju je sa zanimanjem. "Imaš pravo, uživam," priznala je. "Mrzim ta stvorenja, a znaš i koji je tome razlog. Na Hazinije ne treba trošiti sažaljenje. Stvoreni su da bi ubijah. Nisu naročito inteligentni, ah su zato lukavi." "Oh, nije to bila kritika. I ja sam se slično osjećao loveći lignje oko Shangri La. Uživao sam dok sam ih ubijao, ali kasnije mi se uvijek činilo da sam nekako... prljav." "Ako se to dogodi i meni, moći ćeš me dobro nasapunati pod tušem na Nebeskom Anđelu." Kratko mu se nasmiješila i naredila Igrački da se okrene i još jednom prođe kroz jato. Još četiri puta su projurili kroz roj Hazinija, a tada se Igračka spustila do podnožja gnijezda koje je, kao i sva ostala hazinijeva gnijezda, podsjećalo na nadnaravnu verziju Kosog tornja u Pisi (koji se 2000. godine konačno srušio). Igračka je u gnijezdo ispalila nekoliko raketa. Slijedio je niz snažnih eksplozija i zrakom su poletjeli dijelovi gnijezda. Divovsko zdanje se počelo rušiti. Igračka se povukla na sigurnu udaljenost dok se gnijezdo polako urušavalo. Jan je napeto promatrala sve dok joj oblak prašine nije zaklonio 143

vidik. Zadovoljno je kimnula. "Da, u ovome sam zaista uživala." "Drago mi je da se tako dobro zabavljaš, Jan, ah nije li sve to samo gubitak vremena?" upita Robin. "Zadatak nam je skupiti biološke uzorke i dopremiti ih na Nebeskog Anđela. Kad Phoebus obavi što je naumila, Haziniji će ionako nestati." "Znam, znam... dajem malo oduška svojim niskim strastima. U redu?" Posegnula je i potapšala ga po bedru. Haziniji su se i dalje bacali na Igračku, nastojeći oštrim kandžama probiti njenu oplatu. Jan je na ekranu ugledala glavu jednoga od njih i stresla se. Predobro se sjećala onog skoro kobnog susreta s Hazinijem na Lordu Panglothu. Sad su je s ekrana gledale jednake okrutne oči na jednakoj glavi sličnoj konjskoj s koje su stršala ticala i dugačko rilo. Prozborila je nekoliko kratkih riječi, te su istog trena s pramca Igračke izvirile mehaničke ruke i zgrabile Hazinija. Sonda u obliku koplja zabila se duboko u stvorova prsa. "Bio-uzorak je pohranjen," reče Igračka dok se sonda povlačila u svoje sjedište. Hazini je i dalje mlatarao dugačkim, opnenim krilima, očito ne shvaćajući da je mrtav. Mehaničke ruke su se raširile, te je stvorenje na trenutak poletjelo i potom se survalo s neba. "I u ovome sam uživala," reče Jan Robinu. "Vidim. Što sada?" "Mogli bismo skupiti još nekoliko primjeraka gljiva s opustošenih polja i vratiti se na Anđela." Obratila se Igrački: "Gdje se točno nalazimo?" "Na zapadnom dijelu sjevernoameričkog kontinenta," odgovori Igračka. "Možeš li biti malo preciznija, molim te?" "Moji su zapisi zastarjeli. Mogu ti jedino reći kako se to područje nekoć zvalo." "Reci mi." "U doba kad su još postojale Sjedinjene Američke Države, ovo je bila država Iowa. Nakon raspada 2071. godine postalo je dio feminističke države Minerve." Jan se trgnula. "Minerva? Ne može biti!" Zagledala se u ekrane. Krajolik nad kojim su letjeli nije joj se činio poznat. "Ne može biti," tiho je ponovila. 144

"Prema mojim zapisima ovdje je ležala Minerva," ustrajala je Igračka. Jan se htjela još jednom pobuniti, ali se prisjetila da je Minerva u kojoj je odrasla bila tek mali dio prvotne Minerve. Uzbuđeno reče Igrački: "Obiđi čitavo područje." "Da, Jan," odgovori Igračka. "Što pokušavaš postići," upita Robin. "Pokušavam pronaći svoj dom." "Imamo U vremena za to? Ionako smo već odstupili od rasporeda." "Nije me briga," rekla je i nagnula se nad ekrane. U slijedećih pola sata prošli su nad tri mala naselja — jednim potpuno opsjednutim s plijesni — i svaki put su njihovi stanovnici istrčali iz trošnih koliba i zapanjeno se zagledali u leteći stroj koji nije Nebeski Gospodar, ali Jan na njih nije obraćala pažnju. "Uspori!" poviče napokon. Igračka je poslušala. Da, onaj lanac niskih brežuljaka... prepoznala ih je čak i iz ovog kuta. "U kojem smjeru sad idemo?" pitala je uzbuđeno. "Prema istoku," odgovori Igračka. "Trebala bi ležati petnaestak kilometara istočno od onih brežuljaka..." Igračka je polako proletjela nad brežuljcima, istovremeno smanjujući visinu. "Velika Majko, ovdje smo... ali gdje je grad? Gdje je Minerva." "Rekla si da je Nebeski Gospodar bacio bombe na grad," reče Robin. "Znam, ali neke su zgrade ipak ostale čitave. Bilo ih je, doduše, malo." Namrštila se. "Gradom su još plamtjeli požari kad sam otišla. Možda je sve izgorjelo." Promotrila je ekrane i zatresla glavom. "Letimo nad područjem gdje su se nalazila naša obradiva polja... prekrile su ih plijesni." "Nešto je pred nama," reče Robin. Jan vidje da je u pravu. Pred njima su se uzdizali veliki oblici prekriveni gljivama. Minerva. Grlo joj se steglo. Svi njihovi napori tijekom stotina godina bih su uzaludni. Pošast je ipak pobijedila. Igračka je letjela točno iznad grada zavijenog u plijesan. Jan joj reče 145

neka se zaustavi i sleti, a tada se obrati Robinu: "Ovo pod nama je nekoć bio glavni gradski trg." Igračka se meko spustila na tlo. Jan uzme male laserske pištolje koje im je dala Phoebus, te jednog pruži Robinu, a drugog zatakne za pojas. Naredila je Igrački da otvori vrata. Prije izlaska se još jednom okrene k Robinu. "Budi jako oprezan. Nikad još nisi bio na opustošenom polju... bio si, zapravo, ali se toga se ne sjećaš. Uglavnom, vani može biti jako opasno." "Kad ćeš se prestati prema meni odnositi kao prema djetetu?" Znam odgovor na to pitanje, pomisli Jan, ali neću biti toliko okrutna da ti ga kažem. Stupila je iz Igračke. Dočekao ju je poznati smrad plijesni. Bilo je i neugodno toplo. Podigla je pogled. Sunce je sjalo visoko na vedrom nebu. Zaključila je da na ovom dijelu kontinenta još nije ni podne. Osvrnula se uokolo. Bilo joj je teško orijentirati se, jer su gljive prekrile sve što joj je bilo poznato. "To je, dakle, Minerva," reče Robin. "Ne gledaš je baš u najsjajnijim izdanju," odgovori mu oštro. "Znam. Nisam pokušavao biti duhovit." "Oprosti," promrmljala je i krenula preko trga prema najbližem nizu zgrada. Sam trg je bio prilično čist, osim grma dva metra visokih gljiva i nekoliko velikih puhara. U jednom je kutu raslo neko veliko stablo koje ju je zbunjivalo. Nije se sjećala tog drveta, a sumnjala je da bi u tako kratkom vremenu drvo moglo narasti do tolikih razmjera. Primijetila je i da su ga plijesni poštedjele. Robin je promijenio smjer i krenuo prema stablu. "Kamo ideš?" dovikne mu. "Idem piškiti," uzvratio je. "Sad si sigurno sretna što si me to pitala." "Jako," promrmljala je, i htjela je krenuti dalje kad ju je nešto počelo kopkati. Nešto čega se morala sjetiti o određenom drveću... Velika Majkol Hitro se okrenula i izvukla pištolj ispod pojasa. "Robin!" kriknula je najglasnije što je mogla, ali znala je da je već kasno.

146

24 "Mi idemo u divni, plavi k-r-a-j!" glasno je zapjevao Milo kad je ušao u kabinu. Otac Shaw je sjedio za malim stolom i čitao svoju izlizanu Bibliju — u posljednje je vrijeme to često činio. Podigao je glavu i tjeskobno pogledao Mila. Loše je izgledao. Izgubio je nekoliko kilograma i lice mu je potpuno oronulo. Rijetko je spavao, jer se bojao da će ga Milo za to vrijeme ubiti. Milo je zaista razmišljao o tome, ali odlučio je odgoditi sretni događaj. Milo se bacio na ležaj i radosno progovorio: "Je li sve spremno za veliku pustolovinu? Za nekoliko sati već ćemo biti na putu." Otac Shaw je oblizao suhe usnice i upitao: "Kad ćeš to učiniti?" "Što, dragi Oče?" upita Milo glumeći neznanje. Otac Shaw ponovno obliže usne. "Ubiti me." Milo podigne obrve. "Ubiti te? Bože, opet se vraćamo staroj temi, zar ne? Još uvijek si živ i zdrav, nisi li? Zaista postaješ paranoidan." Svećenik ga je nijemo promatrao. Napokon reče: "Nećeš se tek tako izvući, znaš. Bog će te kazniti." "Misliš? Zaista vjeruješ da taj Bog kojeg obožavate, tvorac cijelog svemira, imalo mari za tebe? Upravo je ta prokleta egoističnost jedan od razloga zašto toliko mrzim pobožne brbljavce! Prema onome što govorite, čovjek bi pomislio da ste s Bogom nekoć bili cimeri na fakultetu." "Bogohuljenje će ti samo otežati situaciju," reče Otac Shaw trudeći se smiriti podrhtavanje usnica. "Spreman sam riskirati. U međuvremenu se pripremi za veliku pustolovinu na majčinskom planetu. Pomisli samo na sve one prljave sitne duše koje čekaju da ih privedeš Bogu i spasenju." "Ljudi sa Zemlje ne mogu iskupiti svoje grijehe. Kao ni ti." "No, no, to baš nije pravi stav jednog svećenika. Na putovanje si krenuo upravo zato da bi procijenio duše ljudi sa 147

Zemlje." "Ti si razlog zašto sam ovdje!" poviče Otac Shaw. "Sad mi je to jasno. Predložio si Ocu Massii da pošalje predstavnika na Zemlju, ali jedini razlog tome bio je da se tebi otvori mogućnost onamo stići. Ja nisam morao biti ovdje." Milo ustane s kreveta i potapša Oca Shawa po vrhu glave. Otac Shaw se trgnuo. "Naprotiv, jako si mi potreban. Barem zasad." Otac Shaw podigne pogled. "Molim te, dopusti mi da ostanem ovdje," preklinjao je šapatom. "Ne želim ići na Zemlju. Ne želim biti s tobom. Dopusti mi da se vratim na Belvedere. Obećajem ti da nikome neću govoriti o tebi. Kunem se u moju dušu." Milo se namrštio. "Pazi," upozori ga. "Ne dovodi dušu u opasnost zbog obećanja koje nećeš moći održati." "Ja to zaista mislim!" zajeca Otac Shaw. "Nikome ništa neću reći. Molim te, pusti me da odem!" "Ah, dobro." Usta Oca Shawa su se širom otvorila. Milo je zapazio da su mu donji zubi žuti. Nakon odlaska s Belvederea je zapustio i osobnu higijenu. "Zaista?" prošapće Otac Shaw. "Zaista. Možeš se vratiti na Belvedere. Poslužio si svrsi koju sam ti namijenio." Otac Shaw mu je zgrabio ruku i na Milovo je iznenađenje počeo ljubiti. "Hvala ti! Hvala ti! Hvala ti..." ponavljao je. To bi vjerojatno potrajalo u beskraj da ga Milo nije potapšao po ramenu. "Oče Shaw?" Svećenik ga je ponovno pogledao, a u očima su mu blistale suze zahvalnosti. "Molim?" "Šalio sam se," reče Milo uz podli osmijeh. "Ne mogu te poslati nazad na sablasni Belvedere; idemo zajedno na Zemlju. Dobro ćemo se provesti." Milo je oduševljeno promatrao kako se na lice Oca Shawa navlači sjena. Svećenik je pokrio lice rukama, spustio glavu na stol i briznuo u plač. Milo se vratio u svoju kabinu. Pjevajući. "Mi idemo u divni, plavi k-r-a-j!" Spasio ga je način kako je kriknula njegovo ime. Taj bi krik zaustavio i divovskog gmaza. Robin se zaustavio upravo u trenutku 148

kad je drvo nevjerojatnom brzinom segnulo prema njemu dugačkim pipcima. Krajevi pipaka ošinuli su po praznom zraku gdje je Robin trebao stajati, promašivši ga za nekoliko centimetara. On ih nije vidio, jer je već pogledao prema Jan, ali osjetio je strujanje zraka i okrenuo glavu na vrijeme da vidi pipke kako se povlače. Jan je izvukla laserski pištolj ispod pojasa i ponovno kriknula: "Nazad! Nazad!' Zbunjeno je zakoračio unazad. Jan je naciljala i ispalila u stablo. Zraka se zarila duboko u tkivo i drvo je zadrhtalo. Dva pipka su ponovno sunula prema Robinu, ali on je sad bio još dalje i još uvijek se povlačio. Napokon je i on izvukao pištolj... Ispalio je. Stablo se još jače streslo, dok su mu pipci divlje mlatarali naokolo. "Pucaj!" poviče Jan Robinu prilazeći mu bliže. Tlo oko drveta je počelo podrhtavati. Crna zemlja je prsnula u zrak i stablo se počelo micati. Prema gore. Velika Majko! pomisli Jan kad je napokon shvatila što se događa, drvo se pokušava iskorijeniti! Iz debla je sukljao dim na mjestima gdje su ga palile Janina i Robinova laserska zraka. Iz crne su kore izvirili veliki, zavinuti trnovi na koje je drvo nabijalo svoje žrtve. Jan je u uzburkanoj zemlji nazrijela korijenje... ali ono nije izgledalo poput korijenja, već poput velikih, snažnih udova koji su završavali s tri prsta naoružana kandžama. Naizmjenice su se pružali i ukopavali u tlo. Stvorenje se očito pokušavalo iskopati. Jan je naciljala na 'korijenje' i raznijela ih laserom. Drvo se streslo i zašuškalo lišćem. Pipci su mu i dalje šibali zrakom. Odjednom se začula lomljava i drvo se počelo rušiti prema njima. "Trči!" poviče Jan, ali Robina ovaj put nije trebalo upozoravati. Uvidio je opasnost i već je trčao svom snagom. Ona potrča za njim. Zrakom se razlilo prodorno zavijanje i zemlja ispod drveta se zatresla kad se ono čitavom dužinom položilo na tlo. Jan je stala i okrenula se. Vrh drveta je ležao između nje i Robina. I on se zaustavio. Lišće je i dalje šumilo, a pipci su se trzali, ali snaga im je očito slabila. "Nastavi pucati," doviknula je Robinu i naciljala pištolj na lišće. Kad se osmudeno drvo potpuno smirilo, Robin ga oprezno obiđe i priđe k Jan. "Koji je to vrag?" upita, prčeći nos nadražen 149

kiselim zadahom koji se širio. Jan se nakašlje i odgovori: "Bičasto drvo. Nisam još vidjela nijedno ovako veliko. Niti sam ikada vidjela da se neko pokušava iskorijeniti i hodati." "Bičasto drvo? Što je to?" "Još jedna igračka iz doba prije Genetskih Ratova. To je križanac biljke i životinje, ali vjerojatno ima više životinjskih osobina. Oponaša druge vrste drveća, pa ga je teško prepoznati. Kad mu se približi životinja ili čovjek, uhvati ih s pipcima, nabije na trnje i polako ispija tjelesne tekućine dok od tijela ne ostane samo prazna ljuska. Tada ih baci daleko od sebe, kako to ne bi upozorilo sljedeće žrtve. Imaš sreće da se nisi iz prve ruke upoznao s cijelim procesom." "Znam," reče i obriše s čela znoj pomiješan s čađom. "Da nisi onako povikala kad sam..." "Zapazila sam neku kretnju. Ranije mi uopće nije palo na pamet da bi to moglo biti bičasto drvo. Kao što rekoh, nisam još nikad vidjela neko tako veliko." "Nova sorta? Mutant?" "Vjerojatno. Oko Minerve je bilo mnogo bičastog drveća, ali nikad nisam čula da ih je netko vidio kako hodaju." Zataknula je pištolj ispod pojasa. "Trebali bismo prije odlaska pokupiti uzorak, ah pričekajmo još malo. Želim biti sigurna da je zaista mrtvo prije nego mu se približim. "Nemam ništa protiv." Jan se zaustavila na kraju trga i osvrnula se. Lice joj se odjednom razbistrilo. "Znam gdje smo," reče Robinu. "Ovo je sjeverna strana trga." Okrenula se i pokazala mu ruševine velike zgrade zavijene u plijesni. "Ovo je bila Gradska Vjećnica. Vidjela sam kad ju je pogodila bomba." Ponovno se okrenula prema trgu. "A ondje..." pokazala je jednu od mnogih neravnina na tlu "... ondje je stajalo postolje... gdje su Glavarice, a medu njima i moja majka, čekale Lorda Panglotha da mu iskažu štovanje i predaju danak. I njega su pogodili onog dana. Nikad više nisam vidjela majku..." Glas joj je utihnuo. Robin ju je zagrlio. "Ne govori o tome ako te toliko boli." Naslonila se na njega. "Moram. Dugujem to sjećanju na 150

majku. I ostale. Alsu, Helenu, Simona... čak i Marthu." "Marthu?" Jan se zamišljeno nasmiješila. "Martha je bila čimpanza." "Bliski prijatelj ili član obitelji?" Nasmijala se. "Nešto kao radnik," odgovorila je. Odjednom se osjetila krivom što se tako često ljutila na Marthu. "Velika Majko, čini mi se da se to sve dogodilo tako davno..." Izvukla se iz zagrljaja i ponovno pogledala trg. "Ono je krčma, odnosno njeni ostaci. Bila sam na njenom krovu tog dana... kad se sve dogodilo. Nakon što smo na Lorda Panglotha ispalile beskorisne rakete, na grad su počele padati bombe. Jedna je bomba pogodila krov krčme i ja sam propala kroz njega..." Pokazala je u drugom smjeru. "Onaj veliki prostor ondje... tamo je stajao hram Velike Majke. Bio je sagrađen od drveta... svetog drveta... pa je potpuno izgorio." Uzdahnula je, uhvatila Robina za ruku i povela ga niz ulicu. Bilo je sablasno tiho. Gljive koje su prekrile ostatke razorenog grada prigušavale su njihove korake. Nije bilo ptica ni kukaca. "Kamo idemo?" upita Robin. "Idem na kratko hodočašće, a tada ćemo pokupiti uzorke i otići." Iznenadila se kad je vidjela da njena kuća pod mrtvačkim plastom gljiva djeluje netaknuto, dok su sve ostale u blizini bile potpuno razorene. Laserom je očistila ulazna vrata od gljiva, zadržavajući dah da ne udiše zadah spaljenih plijesni. Drvena vrata bila su potpuno trula i srušila su se pod prvim njenim udarcem. Jan je oprezno ušla. Robin je krenuo za njom. "Čuvaj se, to bi nam se sve moglo srušiti na glavu," upozori je. "Znam," reče Jan. "Zašto me ne pričekaš vani? Brzo ću izaći." "Ne, ostat ću s tobom." "Hvala," reče zahvalano. Polako je obišla sve prostorije. Dnevnu sobu, sobu njene majke, vlastitu sobu... kuhinju. Onog strašnog jutra prije posljednjeg dolaska Lorda Panglotha, u ovoj se kuhinji posvađala s Melissom, svojom majkom, kad joj je Melissa dala malu bombu i rekla joj neka se preda Nebeskim Ratnicima ako njihov napad ne uspije. "Ti više nisi moja 151

majka," rekla joj je, a Melissa ju je na to pljusnula. To su bile posljednje riječi koje su izmijenile. Jan nikad nije imala priliku ispričati se. Sad je, u toj vlažnoj i mračnoj prostoriji s pljesnivim namještajem, tiho zajecala: "Melissa... majko... oprosti mi." Jan se uvukla u Igračku po pribor za uzimanje uzoraka. Zbunila se kad je čula da je Robin slijedi. Okrenula se i vidjela ga kako se provlači kroz unutrašnja vrata. "Što to radiš? Došla sam samo po pribor." Pridružio joj se na pilotskom sjedalu. Premda je kabina proširena kako bi oboje stali u nju, u njoj je još uvijek bilo prilično tijesno. "Zaboravi pribor na neko vrijeme. Prvo moramo obaviti nešto važnije." "Da? Što to?" "Ovo." Primio ju je i strastveno poljubio. Jan to nije očekivala, ali njeno je iznenađenje trajalo samo trenutak i brzo je počela uzvraćati. Kad su se privili jedno uz drugo na uskom sjedalu, dočekalo ju je još jedno ugodno iznenađenje. Odmaknula se od njega. "Robine!" Nasmijao se i kimnuo. "Ne znamo koliko će to potrajati pa je bolje iskoristiti priliku." Brzo su se skinuli i u skučenom se prostoru prepustili pomamnom vođenju ljubavi. Robin se čak i nakon prvog orgazma brzo ponovno uzbudio. Još jednom su vodili ljubav, ali ovaj put mnogo polakše. Jan se činilo da je to najljepši doživljaj što ga je ikad osjetila. S muškarcem. "Dobrodošao natrag," prošaptala je kasnije kad su opušteno ležali na sjedalu. Konačno su uzeli pribor i skupili uzorke svih različitih vrsta gljiva koje su uspjeli pronaći. Bičasto drvo su ostavili za kraj. Najprije su spalili sve vidljive pipke, a tada mu se Jan oprezno primakla, dok je Robin stajao u pozadini s laserskim pištoljem u ruci i spreman ispaliti na najmanji pokret. Kad je zabila sondu u spaljeno stablo, drvo se nije ni pomaklo. Bilo je već mrtvo. Jan je laknulo kad je Igračka poletjela. Osjetila je i olakšanje; kao da je nešto što ju je tištilo godinama napokon nestalo. "Zbogom," prošaptala je dok su se sve brže udaljavali od Minerve. Igračka je krenula prema jugu gdje je negdje nad Južnom 152

Amerikom letio Nebeski Anđeo. Nakon nekoliko minuta leta Igračka ih izvijesti: "Moj radar je nešto zabilježio. Stotinu kilometara jugoistočno od nas nalazi se veliki leteći objekt. Zračni brod." Jan pogleda Robina. "Nebeski Gospodar," reče. "Već smo očistili sve Nebeske Gospodare nad Sjevernom Amerikom." "To znači da je pred nama Ashley. Mislim da bismo je trebali posjetiti." "Dopuštate li da vam se pridružim, kapetane Vuškov?" Vuškov se okrenuo u svome sjedištu i kimnuo. "Naravno, brate James." Milo se odgurnuo od vrata prema zapovjedničkom mostu kojeg su okruživali nizovi blještećih ekrana. Nad njima je pogrbljeno sjedilo nekoliko muškaraca i jedna žena. Povlačeći se po mreži na stropu Milo je stigao do kapetana i njegovog kopilota. "Je U sve u redu?" upita. "Savršeno," odgovori Vuškov. "Upravljački program koji koristimo je prastar, ali to nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost. I danas je jednako dobar kao i u vrijeme kad su putovanja između Zemlje i Karagange bila dio svakodnevice." Milo se zagledao kroz prednje promatračko staklo. Gotovo je cijelo bilo zaklonjeno Zemljom. Vraćam se kući, pomisli Milo. Nakon svih tih godina, napokon se vraćam kući. "Kako je Otac Shaw?" upita Vuškov. "Nimalo bolje, bojim se," odgovori Milo. "Pokušao sam ga nagovoriti da uzme sedativ, ali nije pristao." "Nikad nisam vidio nekoga tako prestrašenog." "To je zbog bestežinskog stanja. Nikako se na to ne može naviknuti. Jednako je bilo i na putovanju s Belvederea. Možda će mu biti lakše kad stignemo na Zemlju." "Znam da je to smiješno," reče Vuškov, "ali stekao sam dojam da se on vas boji." "Zanimljiva zamisao, ali neutemeljena," nasmije se Milo. "Nije mi, doduše, sklon, ali nema me se razloga bojati." Vuškov se okrene i pogleda ga. "Nema li?" Milo mu se nasmiješi. "Jeste li razmislili o onome što sam 153

vam rekao?" "Ne bih sada o tome razgovarao," brzo odgovori Vuškov pokazujući glavom prema kopilotu. Milo se nagnuo naprijed i pružio ruku prema Zemlji. Prinio je usne uz Vuškovo uho i prošaptao: "Jednoga će dana sve ovo biti tvoje, sine moj."

25 Točkica na ekranu je brzo rasla i uskoro je dosegla veličinu Nebeskog Gospodara. Jan ga je odmah prepoznala. "Mirisni Lahor," rekla je promuklo. Preplavila su je tmurna sjećanja. Na generala Horada, i na zatočeništvo njene drage Ceri na toj japanskoj letjelici. Ceri se nikad nije oporavila od tog pakla. Jan se obrati Igrački: "Uspostavi radiovezu, ako je moguće. U međuvremenu kruži oko letjelice." "Što misliš, ima li na palubi ljudi?" upita Robin. "Ne vjerujem. Sve Ashley su izbacile svoj ljudski teret, uz izuzetak one s Lorda Montcalma, čini mi se. Ah trebah bismo to provjeriti prije nego išta poduzmemo." "Uspostavila sam vezu s letjelicom, Jan," reče Igračka. Sa zvučnika se oglasio poznati glas. "Halo? Halo? Tko je to? Što želite? Zašto kružite oko mene? Odgovorite ili ću vas srušiti! Ja to mogu!" Jan je uzdahnula. Protrnula je od sablasnog glasa djevojčice koja je umrla prije mnogo stoljeća. "Bok, Ashley. Kako si?" Slijedila je kratka šutnja. Ashley napokon odgovori: "Tko je to? Poznajem taj glas." "Ja sam Jan, Ashley. Sjećaš li me se?" "Jan!" poviče glas. "Naravno da te se sjećam! Hej, ovo je divno. Došla si me posjetiti!" Jan pogleda Robina. Ashley se iskreno razveselila što je čuje. Morala se podsjetiti da to nije ona ista Ashley koja je izbacila nju i Robina na opustošeno polje. "Da, došla sam te posjetiti. Kako si?" Pitanje joj se i samoj činilo glupim čim ga je izgovorila. 154

"Pa, dobro, valjda. Malo mi je dosadno. Usamljena sam. Ne mogu više preko radija razgovarati s ostalim Ashley. Ne znam zašto. Dakle, opet sam sama s Carlom, a znaš i sama kako je on dosadan." "Nemaš ljudi na palubi?" U posljednji se tren suzdržala da ne kaže pravih ljudi. "Ne, odavno sam ih sve izbacila. Bili su dosadni, a bila je i velika briga paziti na njih." "Igračko, isključi mikrofone, molim te," reče Jan. Pogledala je Robina. "Mislim da bismo je trebali uništiti. Trenutno zvuči sasvim u redu, ali to je privremeno stanje. Ne možemo je tek tako ostaviti sa svom tom razornom silom na raspolaganju..." Kimnuo je u znak slaganja. "Jan? Jan? Jesi li još uvijek ovdje?" pozove Ashley. Jan naredi Igrački da uključi mikrofone i odgovori: "Da, još sam ovdje. Doći ću te posjetiti." "Hej, pa to je divno!" Igračka je prestala kružiti i uputila se prema Mirisnom Lahoru. "Nanišani na upravljačku prostoriju," reče Jan. "Prije nego otvoriš paljbu, priđi joj najbliže što možeš, pa neće imati vremena uključiti lasere." Igračka je ubrzala. "Hej, Jan? Što to radiš? Zar nećeš sletjeti na gornju palubu?" Jan nije odgovorila. Igračka je jurila prema upravljačkoj prostoriji; malenoj, prozirnoj kupoli na donjem dijelu golemog pramca. Kupola im se činila sve većom. Igračka ispali projektil. "Jan! Što to...?" Projektil je pogodio cilj i eksplodirao. Upravljačka prostorija je nestala zajedno s velikim dijelom oplate oko nje. Ashley je utihnula. Mirisnim Lahorom nije više nitko upravljao, pa je brzo počeo gubiti visinu i naginjati se na desni bok. "Mogli bismo dovršiti posao," promrmlja Jan. Igračka je ponovno prišla Nebeskom Gospodaru i ispalila u njega nekoliko raketa. Divovski zračni brod je podrhtavao pod nizom snažnih eksplozija. Odjednom je planula plinska komora ispunjena vodikom. Mirno motreći kako se vatra širi Mirisnim Lahorom, Jan je 155

shvatila da se po drugi puta u istom danu riješila jedne more iz prošlosti koja ju je godinama pratila. Jean-Paul je srkao kroz slamku dok nije ispraznio čašu. Uzdahnuo je i slopio oči. Ayla ga je zabrinuto promatrala. Lice mu je još više oronulo i činilo joj se još bljeđim. "Boli li te jako?" upita ga. Otvorio je oči. "Ne, nije tako strašno," odgovori tiho. "Posljednja injekcija još djeluje. Trenutno je najgori ovaj svrbež pod gipsom." Gips mu se protezao od vrata do kukova. "Dobro je da ga osjećam samo odavde na više." Dotaknuo se po prsima. Odatle na niže bio je paraliziran. "Dobro je i da ne osjećam prokleti kateter." Ukočeno se nasmiješio. Osmijeh kojim mu je uzvratila bio je jednako usiljen. Bilo joj je teško gledati ga takvog. "Još malo i stići će svemirci. Sigurna sam da je tata u pravu — oni znaju više o liječenju nego mi. Pomoći će ti." "Da, sigurno." "Zaista to mislim." Primio ju je za ruku. "Znam da misliš, dušo. Ali unatoč svemu što mi liječnik, ti i Lon govorite, prilično mi je jasno kako sam teško ozlijeđen. Ovo nije 'privremena' paraliza, i još uvijek je veliko pitanje hoću li uopće preživjeti. Vidim to u liječnikovim očima... i u Lonovim. Svemirci bi morali biti čudotvorci da bi mi pomogli." "Vidiš li to i u mojim očima, što vidiš u Stevenovim i tatinim?" "Ne. U tvojima vidim samo ljubav i nadu. Previše me voliš da bi prihvatila istinu." "I vjerujem, Jean-Paul. Preživjet ćeš i svemirci će ti pomoći." "Nadam se da je tako. Avla, moram biti iskren prema tebi. Ne uzmognu li me izliječiti kako treba, mislim da ne želim nastaviti... ovako." "Ne govori tako!" reče mu prijekorno. "Tako nešto može reći samo... kukavical" "Kukavica?" Blago se osmijehnuo. "No, da, radije bih umro nego provodio godine ovakav — bespomoćan i beskoristan. Sama pomisao da nikad više neću s tobom voditi ljubav, Ayla... ne mogu to podnijeti, pa onda vjerojatno jesam kukavica." 156

Oči su joj preplavile suze. "Prestani, molim te." "Oprosti. Hajde, razgovarajmo o nečemu drugome. Bilo čemu drugome. Kako su naši prijatelji iz morskih dubina? Jesu li se još pojavljivali?" Obrisala je oči podlakticom i odgovorila: "Jesu, noćas. Jedna se skupina probila kroz vanjski zid i opljačkala nam ribnjake. Načinili su veliku štetu i ubili nam mnogo ribe. Jutros smo to otkrili. Juli je povela lovačku družinu u lov na njih. Ne znam jesu U imali sreće. Ne znam jesu li se uopće vratili." "Zvuči loše," reče Jean-Paul. Primijetila je da mu glas postaje tiši. "Da. Nadajmo se da će nam svemirci i u tome pomoći." "Polažeš velike nade u te svemirce." "Znam. Počela sam zvučati kao tata i Lyle. Potrebna nam je pomoć. Previše toga se odjednom promijenilo. Palmira neće preživjeti ni sljedeće desetljeće ako nam ne stigne pomoć." Sklopio je oči i Ayla je već pomislila da spava, kad je odjednom nastavio: "Što je s... što je s mojim ljudima? Jeste li ih već protjerali?" "Jesmo," odgovorila je. "Jutros u zoru. Ispratili su ih do ruba grada. Dali su im hranu, vodu i nekoliko pušaka i rekli im gdje će pronaći municiju. Uz obalu postoji nekoliko nedirnutih mjesta. Imaju izgleda probiti se do njih." "Da, sigurno," reče Jean-Paul. Oči su mu još uvijek bile sklopljene, a glas mu je zvučao kao da želi reći 'ako vjeruješ u to, onda možeš u sve povjerovati'. "Problem je..." nesigurno nastavi Ayla, "... da su istjerali sve tvoje ljude. Ne samo buntovnike, već i one koji nisu sudjelovali u pobuni." Jean-Paul otvori oči. "Baš sve?" "Bojim se da je tako. Sve osim ranjenika u bolnici i tebe, naravno. Lyle to nije želio učiniti, ali u suprotnome bi izbili nemiri. "K vragu," prošapće Jean-Paul. Kapetan Vuškov je poskakivao niz hodnik. Djelovao je ljutito. "Što je to tako važno da si me pozvao ovamo, brate James? Za dvanaest minuta ulazimo u Zemljinu atmosferu i mjesto mi je na 157

zapovjedničkom mostu." "Oprostite, kapetane," reče brat James, "ali ovo je vrlo važno. Smatrao sam da biste trebali prvi doznati..." Otvorio je vrata zahoda. Kapetan Vuškov pogleda unutra. U maloj je kabini lebdjelo tijelo Oca Shawa. Lice mu je bilo plavo. Vuškov se okrene k bratu Jamesu. "Mrtav je." "Tako je. Prije deset minuta je rekao da mu nije dobro i ušao je ovamo. Kao što znate, bio sam zabrinut za njegovo zdravlje pa sam ga slijedio da se uvjerim je li sve u redu. Našao sam ga ovako." "Što misliš, što je uzrokovalo smrt?" Brat James slegne ramenima. "Ništa ne mogu pouzdano reći dok ne obavim autopsiju, ali pretpostavljam da je pretrpio srčani udar. Za njega je putovanje bilo prenaporno." Vuškov je još jednom promotrio leš. Odijelo Oca Shawa je bilo raskopčano, a u zraku se osjećao zadah izmetina. Svećenik očito nije imao vremena poslužiti se zahodom prije smrti. Prema obojenosti njegovog lica, Vuš. kov je pretpostavljao da je umro od gušenja. A prema izrazu lica — izrazu krajnjeg užasa — smatrao je da mu smrt nije bila brza. Pitao se zašto ga je brat James ubio. Napokon reče: "Morat ćemo ga zasad ostaviti ovdje. Zaveži ga, ne želim da tijekom slijetanja udara po kabini. Objavit ću da se ovaj zahod ne smije upotrebljavati." "Da, kapetane. Vi ćete, naravno, obavijestiti Očeve s Belvederea o tragičnoj smrti Oca Shawa." "To će morati pričekati dok ne sletimo." Vuškov se okrenuo da ode, kad ga brat James pozove. "Još nešto kapetane. Kad smo već sami... mogu li vas upitati namjeravate li slijediti moj savjet?" Vuškov se namrštio. "Ozbiljno razmišljam o tome. Sve ovisi o mojoj procjeni situacije na Zemlji." Okrenuo se i hitro se povukao niz hodnik. Veselo pjevušeći, Milo je učinio što mu je naređeno i zavezao tijelo Oca Shawa za zahodsku školjku. Potapšao je mrtvog svećenika po glavi i otišao, zalupivši za sobom vrata. Vratio se u glavnu kabinu koju je ispunjavao šum uzbuđenih glasova. Vuškovi ljudi su bili napeti i pomalo zabrinuti zbog onoga što ih čeka na majčinskom 158

planetu. Sve do nedavno su slušali priče da je to izgubljeni svijet smrti, ali bili su spremni obaviti ono za što su kao vojnici obučeni. Znao je kako se osjećaju. Provukao se kroz prolaz između sjedala do svojeg sjedišta. Zakopčao je pojas i opustio se, lagan i sretan. Bio je siguran da će Vuškov učiniti ono što mu je predložio. Zabavio se prisjećajući se posljednjih trenutaka Oca Shawa... pogleda u njegovim očima kad je Milo otvorio vrata zahoda... i načina kako su se te oči izbuljile kad je Milo jednom rukom stisnuo Shawove nosnice, a drugom mu prekrio usta. Shaw se borio pune dvije minute. Milo ga je za svaki slučaj držao još sljedeće dvije minute. "Slatko sanjaj," prošaptao je i pustio ga. Letjelica se stresla. Najprije lagano, a zatim sve jače. Christina se probijala kroz vanjske slojeve Zemljine atmosfere. Milo se nasmijao s iščekivanjem. Lignja se bacala u snažnom stisku Igračkinih mehaničkih ruku. Morem se razlio veliki oblak crnila, ali Igračkinim senzorima to nije predstavljalo nikakvu teškoću. Jan reče Igrački neka prikupi uzorak. Sonda se zabila duboko u lignjino tijelo. Životinja je počela divljati još većom snagom. Ruka ju je ispustila i ona hitro pobjegne. Od vrha krakova do repa je mjerila šest metara. "Groznog li stvorenja," reče Jan. "Slažem se," doda Robin. "Upravo sam zato toliko uživao u lignjolovu." "To je šesta vrsta mutiranih lignji koju smo pronašli. Ti si stručnjak za lignje - koliko ih još ima?" Slegnuo je ramenima. "Ne znam. Poznate su mi samo vrste koje žive u vodama oko Antarktika. Ovdje u Tihom oceanu je drugačije. Očito ih je mnogo više... hej!" Igračka se snažno potresla i njeni su se ekrani zacrnili. "Igračko! Što se događa?" Nakon kratke stanke Igračka odgovori: "Čini se da nas je progutao neki organizam. Vrlo veliki organizam."

26 Duša Lona Haddona je brujala od radosti. Točnije, s obzirom 159

da nije priznavao postojanje duše, neki bitni dio njegovog bića klicao je dok se svemirski brod približavao slijetalištu. Prizor nije bio začuđujući poput dolaska Nebeskog Gospodara — svemirska letjelica je u usporedbi s Nebeskim Gospodarem bila prilično malena — ali Haddona je duboko potresao, jer je simbolizirao nadu u budućnosti i bio je čvrsti dokaz tehničkih sposobnosti čovječanstva. Kad se sjajni, srebrnkasti svemirski brod približio tlu, Haddon je postao svjestan peckanja u koži i činilo mu se da mu se kosa digla na glavi. Shvatio je da je to odgovor na snažno elektromagnetsko polje koje je okruživalo letjelicu. Duboki šum kojeg je postao svjestan pripisao je pogonskom sustavu letjelice. Brod je lebdio nad slijetalištem, a potom se polako i meko spustio na tlo. Ljubeći Majku Zemlju poput davno izgubljenog ljubavnika, radosno pomisli Lon Haddon. Šum je utihnuo. Haddon podiže ruke, a medu ljudima koji su okruživali slijetalište prolomiše se radosni poklici. Istovremeno je palmirski bend, sastavljen od raznolikih instrumenata, jednako kao i svirača, zasvirao glazbu koja je posebno komponirana za dobrodošlicu svemircima. Klicanje se nastavilo. Milo je stajao na zapovjedničkom mostu pokraj kapetana Vuškova i gledao kroz prozor. "Zanimljivo," reče. Privlačni Palmirci bakrene boje kože dijelili su svojstva kavkaske, azijske, orijentalne i otočkih rasa. "No, u svakom slučaju djeluju zdravo, zar ne?" "Da, ah odjeveni su kao divljaci," prijekorno kaže Vuškov. "Muškarci nose haljine, poput žena. Pogledaj kako čak i žene ostavljaju prsa nepokrivena." "Primijetio sam," reče Milo, pomalo žaleći što Otac Shaw nije poživio dovoljno dugo da se osvjedoči o ovoj besramnosti. Primijetio je da nisu svi jednako odjeveni. Neki su nosili hlače, a neki i majice s kratkim rukavima... Vuškov podigne kacigu nad glavu. "Izađimo upoznati naše domaćine, dok su još u položaju da nam budu domaćini." Spustio je kacigu i učvrstio je. "Sutra u ovo vrijeme," nastavi preko mikrofona u kacigi, "već će biti naši podanici." Prema izlazu su krenuli njih četvorica, a među njima i Milo. Nitko od njih nije nosio oružje. Kad su izašli iz letjelice, klicanje 160

gomile postalo je još glasnije. Milovim preopterećenim slušalicama su njihovi poklici zvučali kao lomljava dasaka pod udarom valova. Primijetio je da žele potrčati u susret svemirskim putnicima, ah pridržavali su se upozorenja da se sljedećih nekoliko sati ne smiju nezaštićeni približavati letjelici. Milo se zaustavio i nagnuo kacigu. Ponovno plavo nebo! Nakon toliko stoljeća! Čeznuo je skinuti kacigu i udahnuti svježi zrak, ali Vuškov je ustrajao na tome da najprije provedu niz ispitivanja kako bi se uvjerili da ova okolina nije za njih opasna. Milo se slagao s takvim oprezom. Možda su Palmirci razvili prirodnu otpornost na dizajnirane mikroorganizme koji bi za svemirce bili kobni. Krenuo je za ostalima. Osjećao se težim nego obično, ali to je i očekivao. Gravitacija u naselju, stvorena centrifugalnom silom, uvijek je bila nešto niža od jedan g. Vuškov i njegova posada su znah da je Zemljina gravitacija veća od one na koju su navikli, pa su prije putovanja prošli posebni trening. Kad je sustigao trojicu ljudi koje je pratio, primijetio je da su se šestorica muškaraca izdvojila iz mase ljudi i da su krenuli pred njih. Svi su nosili zlatne lance na kojima su visile šesterokrake zlatne zvijezde, pa je Milo zaključio da vjerojatno predstavljaju palmirsku vladu. Tako su sretni što nas vide, veselo pomisli Milo. Gledaju na nas kao na spasitelje. Kako li će se sutra iznenaditi. Jan nepovjerljivo ponovi: "Kažeš da nas je nešto progutalol" "Da," odgovori Igračka. Jan pogleda Robina i bespomoćno slegne ramenima. "Nešto nas je progutalo," reče još jednom, boreći se sa smijehom. To joj se činilo beskrajno smiješnim. Robin se također nasmije i upita: "Što uopće može biti dovoljno veliko da proguta Igračku?" "Možda veliki kit... ne, kitovi su već odavno izumrli." Jan se sve jače smijala i nije se mogla suzdržati čak ni kad se Igračkin pramac iznenada oštro nagnuo prema gore. Robin joj se pridružio u smijehu. "Idemo prema natrag i istovremeno prema dolje," obavijesti ih Igračka. Jan reče kroz smijeh: "Možda je zaključilo da nismo ukusni pa nas je odlučilo izbaciti. Ušli smo na jednom kraju... a izlazimo na 161

drugi!" "To će ga prilično boljeti, ma tko on bio..." reče Robin, a Jan se na to još jače nasmijala. "Pažnja," reče Igračka. "Primam vrlo slabe signale od Phoebus. Prići ću bliže površini da bih uspostavila bolju radio vezu." "Reci Phoebus da smo zauzeti. Reci joj da je nešto zaključilo da smo dobro predjelo," reče Jan i dalje se smijući. "Poduzet ću korake potrebne za oslobađanje iz organizma koji nas je progutao. Predlažem prikupljanje biološkog uzorka prije nego započnem tu akciju." Jan se smirila. "Hej, tko ovdje izdaje naređenja?" "Phoebus." I Robinov smijeh je utihnuo. "To ne možeš poreći," reče tiho. Janino veselje se odjednom pretvorilo u razdraženost. "No dobro, uzmi uzorak i izbavi nas odavde." Nekoliko sekundi kasnije Igračka reče: "Biološki uzorak je pohranjen. Krećemo...." Krenula je naprijed, najprije polako, a tada sve brže. Napredovali su neravnomjerno. Jan i Robin su neprestano poskakivali po svojim sjedištima. "Ma što da nas je progutalo, sad se sigurno kaje," reče Robin. Igračka je usporila i zaustavila se, premda se Jan činilo da još uvijek čuje brujanje njenih podvodnih elisa. Odjednom je shvatila da se možda nalaze u opasnosti. Situacija joj se više nije činila kao beznačajna smetnja. Igračkine sposobnosti je uvijek prihvaćala kao nepogrešive i bezgranične, no sad je pomislila da je to možda bio samo privid. Mogli bi umrijeti ovdje, ma gdje to 'ovdje' bilo... "Naišli smo na prepreku," reče Igračka. "Ne brinite." Lakše reći nego učiniti, pomisli Jan kad se Igračka uspravila na repu i snažno se zaljuljala. Plastična posuda sa sendvičima i termosica s kavom ispale su ispod Janinog sjedišta i poletjele kabinom. Uhvatila je Robina za ruku. Stvorenje je pokušavalo izbaciti Igračku iz grla ih nekog drugog dijela tijela u kojem je već zapelo. "U blizini će odjeknuti snažna eksplozija," izvijesti ih Igračka izluđujuće mirnim glasom. "Nemojte se prestrašiti." U tom se trenu Igračka stresla takvom snagom da su se Janine čeljusti sklopile i ona osjeti okus krvi. Odgrizla je vrh jezika. "Bljak," vikne i ispljune ga. 162

Odjeknula je eksplozija od koje je Igračka zatreperila kao pod udarcem divovskog čekića. Jan je u ušima osjetila bolnu zvonjavu, pa je privremeno zaboravila na bol u jeziku. Igračka jurne naprijed. Ono što joj je zaklanjalo senzore očito je nestalo, jer su se na njenim monitorima ponovno pojavile slike. Jan nije mogla razabrati što je na njima — vidjela je samo vrtoglave oblake crnila i sivila. "Izašli smo," reče Igračka. "Iz 'ega?" upita Jan, premda je od boli jedva govorila. "Uklju'i sonare da vidimo š'o se događa!" Igračka je to odmah učinila, te su se na ekranima pojavile kompjuterski obrađene soničke slike. Igračka se podizala kroz razbacana komade mesa. Jan je promatrala kako pokraj jednog senzora promiče veliki dio s okruglim, izbuljenim okom. "Pogledaj!" poviče Robin pokazujući joj ekran koji je prikazivao prizor s Igračkine krme. Divovski zmijoliki lik je tonuo pod njima i istovremeno se polako migoljio i prevrtao. Bio je toliko velik da mu je donji dio tijela izlazio iz dometa sonarnih senzora. Na mjestu gdje mu je trebala biti glava nalazile su se vrpce rastrganog mesa raspoređene kao latice na cvijetu. Polako su se talasale dok je stvorenje tonulo. Igračka mu je raznijela glavu kako bi se oslobodila. "Ve'ika Majko, š'o je to?" prošapće Jan, nesvjesna krvi koja joj se slijevala niz bradu. "Morski crv," odgovori Robin. "Ali nikad još nisam vidio nijednog tako velikoga." Jan se prisjetila kako joj je Ceri pričala da su morski crvi bili jedna od najvećih prijetnji njenom starom morskom naselju. Opisala ih je kao velike, ali... Jan je s morbidnim zanimanjem promatrala kako veliko truplo polako tone u dubine. Prilike očito izmiču kontroli. "Isuse! Što se tebi dogodilo?" Robinov povik ju je vratio u stvarnost. Gledao ju je sa strahom. Dodirnula je mokru bradu i pogledala prste. Niz njih se slijevala krv. "Dob'o sam," reče. "Odg'izla sam v'h jezika... Nije loše kako izg'eda." "Nadam se da nije. Sva si krvava." "Približavamo se površini," prekine ih Igračka. "Uskoro ću uspostaviti radio-vezu s Phoebus." 163

Jan ispljune krv na papirnati ručnik i reče: "Iz'oni na površinu. Mo'amo se vratiti na Nebeskog Anđela, je' mislim da će mi t'ebati medicinska pomoć." Igračka se nastavila podizati. Prolazili su kroz debeli sloj ljepljivih, ružičastih algi, čije su se dugačke, isprepletene niti lijepile za Igračku. Te su mutirane alge prekrile velike dijelove Tihog i Atlantskog oceana. Jan se nije sjećala s kojom su namjenom stvorene; ili su predstavljale novi oblik jeftine hrane kojom su Tvrtke namjeravale nahraniti zemlje Trećeg Svijeta, ih su proizvedene s ciljem da unište ribogojilišta suparničke Tvrtke. U svakom slučaju, potpuno su preplavile mora. Njihov se uzorak već nalazio u Phoebusinom prenatrpanom laboratoriju. Igračka je izronila i podigla se nekoliko metara nad ružičastu površinu oceana. Jan je promotrila ekrane. S istoka su im se približavali crni olujni oblaci. Uzdizali su se kilometre u vis, a u njihovom uzburkanom središtu ugledala je svjetlost munje. Igračka reče: "Javlja nam se Phoebus." Phoebus je odmah progovorila. "Smjesta se vratite na Nebeskog Anđela. Dogodilo se nešto novo." "Ionako smo se namje'avali vratiti," odgovori Jan. "Doživjela sam nezgodu. Niš'a ozbiljno, ako si mož'a zabrinuta." Program nije odgovorio. "Što je to 'novo'?" upita Jan. "Zabilježila sam svemirsku letjelicu pri ulasku u atmosferu. Pratila sam je do mjesta slijetanja na sjevernoistočnoj obali Australije. Moramo otići onamo." U svim drugim okolnostima Ayla bi se veselila gledati oca tako presretnoga, ali s obzirom na Jean-Paulovo stanje jednostavno nije mogla sudjelovati u očevom oduševljenju. Osjećala se pomalo krivom, jer je ravno sa slijetališta dotrčao u bolnicu, ali istovremeno se i ljutila na njega strahujući da će sve to uzbuđenje naškoditi JeanPaulu. Ali nije mu to mogla reći. Ne još... "... Ostvarilo se sve čemu sam se nadao!" govorio je koračajući bolesničkom sobom. "Možda i više nego sam se nadao! Obećali su da će nam pružiti svu moguću pomoć — znanstvenu, tehničku..." pogledao je Jean-Paula, "... i liječničku!" "Jesi li razgovarao s njima o Jean-Paulu?" upita Ayla. "Ne, dušo, još nisam. Nisam imao prilike. Nismo još 164

razgovarali ni o čemu određenom. Nadam se da ću doći u prigodu večeras na svečanom primanju u čast njihovog dolaska. Znam da na letjelici imaju dva školovana liječnika. Jedan je Karaganganac, a drugi je svećenik s Belvederea." "Kako znaš da će prisustvovati primanju? Rekao si da su odlučili držati se u karanteni." "Znam, ali to je samo privremeno, dušo. Tek toliko dok ne ispitaju zrak, tlo, različite namirnice i uzorke krvi koje smo im dali. Siguran sam da je to samo formalnost. Pogledaj nas — savršeno smo zdravi." Shvatio je što je izrekao i trgnuo se. Stao je pokraj Jean-Paulovog kreveta. "Oh, Bože... žao mi je..." "Zaboravi, Lon," tiho reče Jean-Paul. "Znam što si mislio." Ayla je pomilovala Jean-Paulovo čelo i obratila se ocu: "Zar se boje da će se zaraziti od nas?" "Tako je, dušo, ali ne možemo im to zamjeriti." "Što je s nama? Mogu U oni nas zaraziti?" Haddon se namrštio. "Sumnjam. Živjeli su u tako reći sterilnim uvjetima." "Koliko ih je?" upita Jean-Paul. "Za sad smo upoznali samo četvoricu, ali njihov vođa, kapetan Vuškov, je rekao da se njegova posada sastoji od ukupno dvadesetdevet osoba. Bilo ih je trideset, ali jedan svećenik s Belvederea je nažalost umro tijekom putovanja. Od srčanog udara, rekao je." "Kako im je velik brod?" upita Jean-Paul. "Kako je velik?" iznenađeno ponovi Haddon. "Pa, prilično je velik. Dugačak je preko stotinu metara, rekao bih. Tim su brodom obično putovali u Marsovske kolonije. Zašto pitaš?" "Samo sam znatiželjan." Jean-Paul sklopi oči. "Tata, umaraš ga," prijekorno reče Ayla. "Oprosti. Bolje je da odem. Ionako sam htio provjeriti kako napreduju pripreme za večerašnje veliko primanje u Vijećnici." Ayla ga je ispratila do vrata. "Drago mi je da se sve ostvarilo kako si se nadao," reče mu tiho. "I meni je drago, dušo. Hoćeš li doći na večerašnju 165

proslavu?" Pogledala je Jean-Paula. "Ne želim ga ostaviti... ah možda ću kasnije svratiti." "Nadam se da ćeš doći." Poljubio ju je u obraz i otišao. Kad je Ayla te noći stigla u Vijećnicu, ceremonija iskazivanja dobrodošlice i sama večera su već završile. Ljudi su s pićem u rukama stajali između stolova u malim skupinama i živo razgovarah. Primijetila je da se u središtu svake skupine nalazi poneki svemirac. Lako ih je mogla prepoznati, jer su svi nosili pripijene crno-žute uniforme. Pogledom je potražila oca i napokon ga ugledala na suprotnom kraju prostorije u društvu većeg broja ljudi. Krenula je prema njemu. Pokraj njega je stajao Lyle Weaver i obojica su razgovarali s krupnim svemircem za kojeg je po raskošnijoj uniformi zaključila da im je voda. Stigla je do njih, ali trebalo joj je dosta vremena da privuče očevu pažnju. Kad je napokon uspjela, pogledao ju je sa širokim osmijehom i izdvojio se iz gužve. "Ayla, dušo, tako mi je drago da si došla! Moraš upoznati kapetana Vuškova, vođu karaganganske ekspedicije." "Tata," rekla je žurno, "Jean-Paul je sve slabiji. Moram razgovarati s karaganganskim liječnikom. Zamolit ću ga da pregleda Jean-Paula." Izraz lica mu je postao zabrinut. "Karaganganski liječnik se vratio na brod. Ali onaj s Belvedera je još ovdje. Dođi..." Uhvatio ju je za ruku i poveo kroz gužvu. Probili su se do Visokog stola. "Brate James, upoznajte moju kći, Aylu..." Ćelavi čovjek koji je sjedio za stolom okrenuo se na stolici. Nije bio odjeven kao ostali svemirci, već je nosio dvodjelno bijelo odijelo. Na prsima je s lijeve strane imao nacrtan crveni križ. Tad Ayla primijeti njegove oči. Jedno je bilo plavo, a drugo zeleno. Kako neobično, pomislila je. Čovjek je ustao i pružio joj ruku. "Drago mi je što sam vas upoznao, Ayla. Neopisivo drago."

27 Milo je jedva skrivao oduševljenje. Večer je bila vrlo zabavna 166

i bio je zahvalan što ga je Vuškov uključio u dvanaestoricu koja je prisustvovala službenom primanju. Prema onome što su ranije rekli Palmircima, na Christini je ostalo sedamnaest osoba; u stvari ih je bilo stotinu i petnaest, a većina od toga bili su vojnici. Milu je laknulo kad je doznao da su rezultati svih testova negativni. U zraku i tlu je pronađen velik broj nepoznatih gljivičnih spora, ali kompjuter je procijenio da to za njih ne predstavlja neposrednu opasnost. Neke su se spore pojavile i u hrani, ali zaključeno je da je sigurna za jelo. I voda je bila pitka. "Možemo očekivati slabu reakciju na određene bakterije, naročito one u hrani, koje ne postoje na Karagangi," rekao je liječnik, "ali siguran sam da se ne može pojaviti ništa ozbiljno niti opasno po život." Milo je bio zadovoljan; bio je spreman pretrpjeti proljev zauzvrat za udisanje svježeg zraka i uživanje u gostoprimstvu privlačnih Palmiraca. U gostoprimstvu su se zaista iskazali. Vijećnica u kojoj se održavalo svečano primanje bila je bogato ukrašena s dugačkim vrpcama ispletenim od palminog lišća, a na ulazu im je dobrodošlicu iskazala skupina mladih plesačica golih grudi. Promatrajući ples, koji se uglavnom sastojao od erotskog kruženja zdjelicom popraćenog glasnim i brzim bubnjanjem, Milo se prisjećao prigode u dalekoj prošlosti kad je već jednom prisustvovao sličnom plesu. Bilo je to na nekom tihooceanskom otoku, ali nije više znao na kojem. Ponudili su im mjesta za velikim stolom postavljenim na malom povišenju na jednom kraju dvorane. Pridružila im se šestorica Palmirinih vođa, a tada je poslužena raskošna gozba. Jeli su ribu, pečenu svinjetinu, pečene krumpire, rajčice, ananas i drugo voće, topli kruh, i kolače od kokosa s debelim slojem šlaga za desert. Tijekom obroka su im čaše neprestano punili odličnim hladnim pivom (ipak, crveno vino kojeg je Milo popio jednu čašu bilo je ispod prosjeka). Milo je većinu vremena proveo nagađajući koju bi cijenu ti specijaliteti postigli u naseljima — uz izuzetak Belvederea, jer tamo više nije bilo platnog sustava — i na Marsovskim kolonijama. Sjedio je između kapetana Vuškova i Palmirca Lona Haddona. Haddon je bio inteligentan čovjek, ali pretjerano gorljiv i kobno naivan. Milo je doznao da se upravo on najviše zalagao za obnovu radio-veze s naseljima. Iz starih kompjuterskih zapisa su 167

doznali prostorne položaje svih četiri naselja, te su usmjerili svoje signale prema svakome od njih, nadajući se da gore još ima živih ljudi. Doznao je i kako to da još uvijek posjeduju ispravnu radioopremu, kad je većina elektronske opreme propala tijekom Genetskih Ratova pod napadima posebno dizajniranih bakterija i plijesni. Zahvaljujući sporazumu s nekim podvodnim plemenom, redovito su dobivali ispravnu opremu iz potonulog japanskog naselja. Međutim, ta je suradnja nedavno prestala. "Baš zato vaš dolazak k nama nije mogao pasti u bolje vrijeme," rekao je Haddon. Milo se nasmijao i kimnuo mu, ali nije ništa rekao. Kraj Vuškova je s druge strane sjedio pravi palmirski vođa, Lyne Weaver. Za vrijeme večere je Milo sa zanimanjem slušao Weaverovu priču kako su se obranili od jedne pljačkaške letjelice koju su zvali Nebeskim Gospodarem. Vuškov je također pozorno slušao; posebno se zanimao za Palmirinu protuzračnu obranu. Kad je večera završila, Lyle Weaver je upitao Vuškova bi U njegovim ljudima bilo teško upoznati se s drugim Palmircima, a Vuškov je odgovorio da će im, baš naprotiv, biti drago. Usput je upozorio Weavera da neki njegovi ljudi nisu vični amerikanu. Prije nego je Milo uspio ustati, prišao mu je mladi svećenik okruglog lica, odjeven u crnu halju s bijelim ovratnikom, i predstavio se kao brat John Baxter. Premda je znao da je brat James protestantske vjere, pozvao ga je da sudjeluje u posebnoj misi u palmirskoj rimokatoličkoj crkvi koja će se održati sljedeće nedjelje prigodom Dana Zahvalnosti. Milo je znao da sljedeće nedjelje nitko neće biti raspoložen za proslavu Dana Zahvalnosti, pa je toplo zahvalio bratu Baxteru i odgovorio da će rado prisustvovati obredu. Svećenik je zadovoljno otišao. Milo je ostao za stolom, trudeći se prikriti beskrajnu sreću koju je osjećao. Nije se tako dobro zabavljao od trenutka kad je ubio Oca Shawa. Tada je čuo kako Lon Haddon izgovara njegovo ime: "Brate James, upoznajte moju kći Aylu." Milo se okrenuo i ugledao kraj Haddona djevojku čija ga je ljepota odmah očarala. Kod nje je mješanjem rasa stvoren genetski dragulj. Posebno su ga opčinile njene velike orijentalne oči, ali ipak ne toliko da bi mu promaklo preplanulo, prekrasno građeno tijelo. Šteta, pomislio je, da za razliku od većine žena u dvorani ona nosi 168

košulju. Ustajući sa stolca obećao je samome sebi da će osvojiti taj mah dragulj, ma što za to trebao poduzeti. Pružio joj je ruku i rekao kako mu je drago što ju je upoznao. "Jean-Paul, jesi li budan?" tiho upita Ayla. Kapci su mu zatitrali i podigli se. Okrenuo je glavu i stisnuo oči kad je kraj Ayle ugledao stranca. "Jean-Paul, ovo je brat James. Jedan od svemiraca. Došao ti je pomoći." "Možete... možete li mi pomoći?" oklijevajući upita JeanPaul. "Da, mislim da mogu," odgovori brat James. Ayla vidje kako se u Jean-Paulovim očima razbuktava nada. "Možete obnoviti moju kralježnicu, tako da opet mogu osjećati? Da mogu hodati?" "Moram vam najprije reći da ništa ne mogu obećati. Ne želim u vama probuditi nadu samo zato da bih je kasnije ugasio. Razgovarao sam s vašim liječnikom i pogledao nalaze, ali morao bih vas pomnije pregledati da bih doznao razmjere ozljede. Posjedujemo uređaje koji nam mogu dati mnogo preciznije podatke nego vaš zastarjeli rendgenski aparat. U međuvremenu vam mogu spasiti život." "Život?" "Oprostite što sam tako izravan, ali liječnik mi je rekao da vam bubrezi brzo otkazuju. Ne reagiraju na ograničeni broj lijekova koji su njemu na raspolaganju, ah ja na letjelici imam lijek koji će vam izliječiti bubrege u roku od nekoliko sati. Sutra ću se vratiti i dati vam ga. Tek tada ćemo početi razmišljati o ozlijedi kralježnice." "Mislite li da postoji mogućnost — makar i mala — da ću ponovno prohodati?" "Kao što rekoh, ništa ne mogu pouzdano reći sve dok ne prikupim potrebne podatke. Pa ipak, vjerujem da ta mogućnost postoji." Ayla je osjetila duboku bol u grudima kad je u JeanPaulovim očima ugledala suze. Pružio je ruku bratu Jamesu, a on je čvrsto stisne. "Hvala," prošapće Jean-Paul. "Hvala." Dok ga je vozila natrag u Vijećnicu, brat James je objasnio Ayli teškoće u liječenju ozlijeda kralježnice. "... Dok se periferni 169

živci mogu obnoviti, živci u leđnoj moždini se ne mogu. Na mjestu prijeloma stvara se fibrozno tkivo koje djeluje kao brana i prekida protok impulsa. Liječnici su čak i potkraj dvadesetog stoljeća uspijevah potaknuti oštećene moždinske živce da obrastu oko ožiljka i međusobno se povezu, ali nije bilo garancije da će se živci povezati na pravilan način. Leđna moždina sadrži veliki broj živčanih vlakana, pa je gotovo nemoguće identificirati pojedina vlakna i mikrokirurškim putem ih spojiti s njihovim pripadnim nastavcima. Kirurzi su u tome postizali samo djelomični uspjeh, ali kasnije su napravljeni strojevi koji automatski obavljaju takve kirurške zahvate i u tome su sto posto uspješni..." "Imate li takav stroj?" Zatresao je glavom. "Na žalost nemamo. Sumnjam da u naseljima i Marsovskim kolonijama još postoji makar jedan ispravni medicinski stroj. Bile su to vrlo složene naprave s istančanim biomehaničkim dijelovima, a ljudi su odavno izgubili tehnološke sposobnosti potrebne za njihov popravak." "Znači da ne možete pomoći Jean-Paulu?" viknula je. "Mislim da mu ipak mogu pomoći. Trebat će za to niz operacija, ali vjerujem da mu mogu povezati dovoljno moždinskih živaca da mu vratim glavne motoričke funkcije. Moći će hodati, na primjer. Ne kao nekoć, moram dodati, ali ipak će hodati. Također će steći kontrolu nad crijevima i mjehurom... i, ako mi oprostite zbog uplitanja u tako intimna područja, vratit će mu se spolna moć." Ayla je nelagodno nasmijala. Zaboravila je da je taj čovjek svećenik, ili nešto slično tome. I to s Belvedera. Prema onome što joj je otac ispričao o životu u tom naselju, znala je da je to vrlo puritansko društvo. Brat James je vjerojatno trebao upotrijebiti veliku snagu volje da uopće spomene takvo nešto pred ženom. Bio je to neobičan čovjek. Postojalo je nešto na njemu zbog čega joj se na prvi pogled nije sviđao, ah njena zahvalnost što je vratio JeanPaulu volju za životom bila je tolika da je namjerno zatomila taj predosjećaj. Zaustavila je automobil pred ulazom u Vijećnicu. "Hvala na svemu, brate James," rekla je snažno mu stisnuvši ruku. Tada se prepustila porivu i nagnula se k njemu poljubivši mu obraz. Zatomila je osmijeh kad se trgnuo kao uboden i žurno izašao. "Vidjet ćemo se 170

ujutro, gospođice Haddon," rekao je i nestao u Vijećnici. Milo je sklopljenih očiju i s rukama prekriženim iza glave ležao na svome kauču. Svuda oko njega vojnici su užurbano provjeravali odijela i oružje, pripremajući se za sutrašnji napad. Dok su oni uzbuđeno razmišljali o skoroj vojnoj akciji, Milo je uzbuđeno razmišljao o divnim trenucima koje će provesti s mladom i prekrasnom Aylom Haddon. Njegove su se erotske fantazije rasplinule kad je netko izgovorio njegovo ime. Otvorio je oči. Pokraj ležaja je stajao Vuškovov ađutant. "Što je?" upita Milo. "Kapetan Vuškov želi da dođete u njegovu kabinu." "Bit će mi zadovoljstvo," reče Milo i spusti noge s kauča. Očekivao je ovaj poziv. Vuškov je čitavu noć vijećao sa svojim časnicima, planirajući završne korake napada na Palmini. Ađutant je uveo Mila u Vuškovu kabinu, gdje je kapetan Vuškov sjedio za stolom na kojem je ležala rasprostrta zračna fotografija Palmire. Nekoliko mjesta u gradu bilo je označeno velikim križevima. "Sjedni, brate James," reče Vuškov kad je ađutant izašao. Natočio je Milu čašu votke i gurnuo je preko fotografije prema njemu. Milo je uzme, primijetivši usput da je Vuškovo lice prilično rumeno. Zaključio je da je vjerojatno malo pripit, ako ne i više od malo. Unatoč prividnom samopouzdanju, Milo je nagađao da je Rus nervozan. Vjerojatno nikad ranije nije vodio pravu vojnu akciju; među naseljima je već više od stoljeća vladao mir, a u vrijeme posljednjeg ustanka na Karagangi, Vuškov je bio tek dijete. Jedino vojno iskustvo stekao je na simulatoru. Milo je popio veliki gutljaj votke, spustio čašu na zemljovid i nasmiješio se Vuškovu. "Je li sve spremno?" "Jest, brate James. Napast ćemo u 4.00 sata, neposredno prije zore. Nadamo se da će sve biti gotovo za manje od sata. Pješačke jedinice će krenuti za otprilike sat i pol, tako da do trenutka napada već zauzmu svoje položaje u gradu." "Dobro," reče Milo. "Pretpostavljam da ćete potom, kad se dim raziđe, objaviti pripojenje Palmire svemirskom naselju Karaganga?" Vuškov kinine. "Da, za sada." 171

"Za sada?" ponovi Milo. "Sve ovisi o tome kako će se prilike razvijati. No ovo je mjesto zaista rudnik blaga." Milo se nasmije. "Možda tek prvi od mnogih. To ne može biti posljednja zajednica na Zemlji. Druge možda nisu tako tehnološki napredne — Palmirci su imali sreće — ah to nije bitno. Koristeći se ovom kao bazom, moći ćete osvojiti čitav planet. Točno je da on trenutno ne djeluje baš poželjno, ali već ćemo smisliti način kako da ga očistimo od velikog dijela genetskog zagađenja. Glavno je da su ubojite bolesti iščezle. Spomenut ću usput da posjedujem neprocjenjivo znanje o genetskom inženjeringu." Vuškov je ispio preostalu votku iz čaše, obrisao usne i pogledao Mila. "Brate James, tko si ti zapravo?" "Sve što trebate znati o meni, kapetane Vuškov, je da sam vam prijatelj i saveznik." "Nadam se da je tako, jer sam te izabrao za mog posebnog savjetnika." "Hvala što ste mi iskazali tu čast." "Međutim, na prvi nagovještaj da nisi potpuno i iskreno uz mene, bit ćeš mrtav." "Ne brinite za to, kapetane. Ja jesam i uvijek ću biti vaš odani sluga." Milo je podigao čašu i nasmiješio se. Lon Haddon se probudio iz prekrasnog sna. Sanjao je Glynis, Aylinu majku. Šetao je s njom niz plažu, između drvoreda palmi. Sunce je zalazilo. Dijelila je s njime njegovu pobjedu; njegovu sreću zbog dolaska svemiraca i onoga što su oni predstavljali. Budućnosti za Palmina. I Aylu. "Tako sam ponosna na tebe, Lon," rekla mu je. On je uzvratio: "Hvala ti što si se vratila. Divno je ponovno te vidjeti. Tako mi nedostaješ, Glynis." No osjećaj ugode je brzo nestao. Čuo je pucnjavu... daleke povike. Krikove. Iskočio je iz kreveta i najprije pomislio da su se protjerani Nebeski Ljudi nekako vratili i sad se osvećuju. Tad je postao svjestan dubokog šuma koji je ispunjavao zrak i njegova se koža naježila. Oh ne! pomislio je užasnuto. Istrčao je gol na terasu i pogledao nebo nad gradom. Svemirski brod Christina lebdio je nisko na zvjezdanom nebu 172

nad gradom. Ispod broda je sijevnula zraka svjetlosti. Nije se radilo o laserskoj zraci — bila je mnogo šira, i bezbojna... više kao bljesak. Uto je Haddon začuo eksploziju. U središtu grada se s mjesta koje je osvjetlila zraka počeo podizati dim. Tek tada je primijetio stupove dima koji su se dizali i s drugih dijelova grada. Prema položaju svakog stupa točno je znao koje su ciljeve svemirci odabrali. Pokrio je lice rukama i pao na koljena na drveni pod terase. "Ne," zajecao je, "ne, ne, ne, ne... ne! Jean-Paul nije znao što je gore: razdiruća bol u gornjem dijelu kralježnice, vratu i glavi, osjećaj potpune bespomoćnosti, ili strah za Aylu. Otišla je prije više od jednog sata. Kad su ih oboje probudili pucnji iz puške, iskočila je iz sklopivog kreveta kojeg su za nju postavili pokraj njegovoga i rekla da ide provjeriti što se događa, obećavši mu usput da će se brzo vratiti. Ali nešto ju je očito spriječilo. Što se događa?! Vikao je dok nije izgubio glas, ah liječnik i sestre se nisu pojavili. Zbog toga je i trpio takvu bol — jutros mu nitko nije dao sredstvo protiv bolova. Sad su barem zvukovi utihnuli. Nisu više odjekivah pucnji. Nisu odjekivale ni eksplozije. Povremeno je začuo poneki daleki povik, ah to je bilo sve. Nije više mogao izdržati. Što se događa? Kad bi se barem mogao pomaknuti... Iz hodnika su do njega doprli ubrzani koraci, a tada se otvoriše vrata. Bila je to Ayla, ali njen izgled ga je zapanjio. Lice joj je bilo bhjedo, a obrazi umrljani osušenim suzama. Ponovno je zaplakala kad ga je ugledala. Prišla mu je i spustila mu glavu na prsa, ovivši mu ruke oko glave. To je još više pojačalo bol, ali zaustavio je krik boli i zagrlio je. Činom krajnje strpljivosti i požrtvovnosti čekao je da se isplače i da mu napokon kaže što se, k vragu, događa. Napokon je podigla glavu, pogledala ga, i srušila se u stolac kraj kreveta. "To je grozno, Jean-Paul... grozno," rekla je boreći se sa suzama. "Zauzeli su Palmini." "Svemirci?" upita je. Kimnula je, ali ta je kretnja više sličila grčevitom drhtaju nego kimanju. "U letjelici ih je mnogo više nego su nam rekli. Neposredno prije zore nekoliko skupina vojnika je ušlo u grad. Uhvatili su nas nespremne. Svi koju su se pokušali oduprijeti su 173

ubijeni. Svemirci su zauzeli električnu centralu, oružarnicu, policijsku postaju, Vijećnicu... a istovremeno je svemirski brod doletjeo nad grad i uništio sve postaje s oružjem za obranu od Nebeskih Gospodara. Posjeduju neko oružje kakvo još nikad nismo vidjeli. Rekli su da će uništiti čitav grad ako se odmah ne predamo. Lyle Weaver nije imao izbora. Predah smo se prije otprilike sat i pol... Svi moramo predati oružje. Ako netko to ne učini i svemirci ga pronađu s oružjem, odmah će ga pogubiti." Duboko je udahnula i štucnula. "Sad smo podanici Svemirske Republike Karagange... Oh Bože." Pognula je glavu. Jean-Paul nije znao što bi rekao, ah shvatio je da zapravo uopće nije iznenađen time što se dogodilo. Nije h od samog početka sumnjao u motive svemiraca? Ah Haddon i Ayla su se toliko radovali njihovom dolasku da je prikrio taj predosjećaj. "Ayla," pozvao je tiho. "Bojim se da to još nije sve..." rekla je tupo. "Nije? Što se više uopće i moglo dogoditi?" "Uhapsili su tatu. Zapravo su ga bacih u zatvor... Nije bilo službenog uhićenja." "Svemirci su ga uhapsili?" "Ne, nego naši ljudi. Sljedbenici Jelkera Banksa... a trenutno u tu grupu spadaju gotovo svi Palmirci. Oslobodih su Banksa i zatvorili tatu. Pričaju da će ga objesiti..." Sklopila je ruke na krilu. "Oh, Jean-Paul, vidjela sam ga u zatvoru. Nije razgovarao sa mnom... kao da je u transu. Mislim da više uopće ne shvaća što se događa." "To je zbog šoka..." započeo je Jean-Paul, ah prekinulo ga je naglo otvaranje vrata. Ayla se prestrašeno okrenula. Jean-Paul je protrnuo kad je na vratima ugledao braću Banks. Brona i njegovog mlađeg brata čije ime nije znao. Obojica su u ruci držali noževe.

28 Mlađi od dvojice braće Banks je zalupio vrata, a Bron je krenuo prema Ayli, koja je u međuvremenu ustala sa stolca. "Znao sam da ću te ovdje naći... s tvojim umirućim nebeskim gusarom," 174

rekao je mašući nožem. "Odlazite odavde," poviče Ayla povlačeći se prema JeanPaulovom krevetu. Jean-Paul se još jednom osjetio potpuno beskorisnim i bespomoćnim. Pokušao je sjesti, ali svi njegovi napori urodili su samo eksplozijom boli u leđima i vratu. "Bez brige, otići ćemo," naceri se Bron, "ah tek pošto sredimo tebe i tvojeg prijatelja." Mladi brat je također krenuo prema Ayh. Ona je uhvatila stolac i podigla ga pred sebe, ali nije se ni pomakla od kreveta. Jean-Paul odjednom shvati da ga namjerava zaštititi. "Nećete se izvući s ovime," rekla je. "Ubijete h nas, uhapsit će vas zbog ubojstva." "Tko će nas uhapsiti?" nasmije se mladi od dvojice. "Svemirci? Njih nije briga za vas. A naši ljudi će nam Micati kao junacima. Danas se ubijanje Haddona smatra građanskom dužnošću. Kad tvog oca i brata objese jednog uz drugoga — a od sretnog nas događaja dijeh još manje od sata — ljudi će se prokleto veseliti." "Mog... brata?" s nevjericom upita Ayla. "Da," reče Bron. "Jedna je družina pošla na njegovu farmu. Uskoro će se vratiti s njime." "Len s time nema ništa!" pobunila se. "I on je Haddon, nije li?" reče Bron i iznenada posegne prema njoj s nožem. Ayla ga je odgurnula stolcem i tako ga zaustavila, ali istovremeno je Bronov brat uhvatio jednu nogu od stolca i snažno je povukao. Ayla je izgubila ravnotežu. Morala je ispustiti stolac, jer bi inače pala. Mlađi Banks se nasmijao i bacio stolac u kut sobe. Ayla se više nije imala čime braniti. "Ostavite je!" poviče Jean-Paul uzaludno se trudeći ustati. "Zašuti, nebeski čovječe," reče Bron. "Uskoro će doći red na tebe." Krenuo je prema Ayli koja se još uvijek nije htjela pomaknuti od kreveta... Tada se otvoriše vrata. Brat James je bio odjeven u jednako bijelo odijelo kao i noćas, a u ruci nosio crnu torbu. Zaustavio se na vratima i iznenađeno pogledao prizor pred sobom. "Oh Bože, čini se da sam vas u nečemu prekinuo," reče tiho. Braća Banks su se okrenula prema njemu. "Što ti ovdje radiš, svemirče?" upita Bron. 175

"Došao sam u poslovni posjet," reče brat James. "Ja sam liječnik." "Jesi U sam?" "Da, zašto?" Braća su izmjenila poglede i Bron reče: "Sredi ga." Mlađi Banks je podigao nož i napao brata Jamesa. Jean-Paul uopće nije shvatio što se tada dogodilo. Jednog trenutka brat James je stajao na vratima, a slijedeće sekunde više nije bio ondje. Nešto se mahnito kretalo oko mlađeg Banksa, a zatim se iza njega stvorio brat James. U ruci je još uvijek držao crnu torbu. Mladić više nije držao nož, već mu je njegova drška virila neposredno ispod brade. Izraz njegovih očiju govorio je da ni on nije svjestan što se događa. Okrenuo se prema bratu, kao da se nada objašnjenju. Bron mu je uzvratio samo izrazom šoka i nevjerice. Oči mlađeg brata su zakolutale, a koljena su mu popustila. Pao je na bok, dok mu je glava uz prigušen udarac lupila u pod. Bron je nekoliko trenutaka zurio u mrtvog brata, a tada pogleda brata Jamesa. "Ubio si ga," reče glasno. Brat James se sagnuo i pažljivo spustio torbu na pod. "Ne mogu to poreći." Bron se polako počeo povlačiti prema vratima. "Odlaziš li?" veselo upita brat James. "Ne prilazi mi!" poviče Bron još glasnije. "Bojim se da ne možeš otići. Svaki napad na jednoga od nas kažnjava se smrću. Znam da je to pomalo pretjerano, ali ja ne donosim pravila." Stao je između Brona i vrata. "Ne diraj me?' krikne Bron i podigne prema njemu nož. Ovaj put je privremeno nestala samo Jamesova desna ruka. Kad je ponovno usporila tako da ju je ljudsko oko moglo pratiti, bila je sklopljena oko Bronovog ručnog zgloba. Nož pade na tlo. Druga ruka brata Jamesa stegnula se oko Bronovog grla. Bron je zagrgljao, a zatim je slijedio zvuk pucanja kostiju. Kad ga je brat James ispustio, pao je na tlo poput hrpe prazne odjeće. Brat James se okrene k Ayli i Jean-Paulu i nasmije se. "Završili smo s neugodnostima," rekao je i protrljao dlanove. "Sad možemo prijeći na ugodnije poslove." Prišao je krevetu. Jean-Paul je stekao dojam da Ayla želi pobjeći, ali nije se ni pomakla. "Kako ste 176

to učinili?" upitala je drhtavim glasom. Stao je kraj nje i dalje se radosno smiješeći. "Tajna je u disanju. Ne razmišljaj više o tome, jer to je samo trik. Prijeđimo na posao." "Posao?" "Da." Pokazao je prema Jean-Paulu ne skidajući oči s Ayle. "Imam lijek koji će izliječiti njegove bubrege, ali prije nego mu ga dadem moramo porazgovarati o cijeni." Jean-Paulu je laknulo što ih je brat James spasio od braće Banks, ali odjednom je o njemu stekao neki loš predosjećaj. "O kakvoj cijeni govorite?" upita ga. Brat James ga je ignorirao. I dalje je zurio u Aylu. "Voliš li iskreno ovog čovjeka?" upita je. "Da, volim ga," odgovori Ayla. "Dobro. Jako dobro." Brat James je djelovao zadovoljno. "U tom slučaju ne bi smjelo biti nikakvih problema." "Ne razumijem," reče Ayla. "Jednostavno je. Cijena koju moraš platiti da bi mu spasila život si ti. Želim tebe." "Želite mene?" polako upita Ayla. Očito nije razumijela o čemu brat James govori. Ali Jean-Paul je razumio. "Odlazi odavde i ponesi svoj prokleti lijek sa sobom!" povikao je. Ayla se okrenula i zbunjeno ga i prestrašeno pogledala. "Jean-Paul... zašto..?" "Ayla, zar ne shvaćaš? On te ucjenjuje!" poviče JeanPaul. "Prijeti ti da će me pustiti da umrem ako ne postaneš njegova... njegova..." "Pokušaj sa 'seksualna robinja'. Lijepo zvuči," veselo reče brat James. Ayla je napokon shvatila. "Želiš spavati sa mnom," optužila ga je. "Kako divno. Nije samo lijepa, već i inteligenta. Da, moj mali dragulju. Želim, i to prilično često. Dogovorimo to brzo, jer moram poći na sastanak." "Ayla, pošalji ga k vragu," poviče Jean-Paul. "Ne trebam njegovu pomoć." 177

Ayla je samo stajala i nijemo zurila u brata Jamesa. JeanPaulu se činilo da je proteklo strašno puno vremena. Primijetio je kako joj se leda polako ukrućuju. "Trebaš njegovu pomoć," reče mu ledenim glasom. "Mi je trebamo." "Ayla, nemoj..!" "Učinit ću što želite, brate James. Samo mu, molim vas, odmah dajte lijek." Brat James je pružio desnu ruku i primio je za bradu. Podignuo joj je glavu i pogledao je u oči. "Držim te za riječ, mali dragulju. Pokušaš li izbjeći naš mali dogovor bit ću vrlo, vrlo ljutit. Razumiješ li?" "Da, brate James," rekla je tiho. Jean-Paul je još jednom uzaludno pokušao ustati i srušio se na krevet pod naletom boli. "Ayla..." zastenjao je. Ayla nije nikakvim znakom pokazala da ga je čula. "Osim što ćete pomoći Jean-Paulu, mogu li vas zamoliti za još jednu uslugu?" Namrštio se. "Što bi to bilo?" "Mog oca, s kojim ste razgovarali prošle noći, i mog brata će uskoro objesiti u zatvoru. Moj narod. Zahvaljujući njemu ste ovdje. Između ostaloga, uvjerio je većinu Palmiraca da ćemo od vašeg dolaska ovdje imati koristi. Stoga vjerujem da mu nešto dugujete." Brat James se nasmijao. "Da, u pravu si. Uskoro ću se sresti s kapetanom Vuškovom. Učinit ću sve što mogu da prekine smaknuće." "U tom slučaju je među nama sve dogovoreno," reče Ayla. "Izvrsno. Tvoje društvo ću tražiti samo noću. Dane možeš provoditi ovdje, sa svojim nesretnim ljubavnikom. Doći ću po tebe večeras u 20.00 sati. Budi spremna." "Da, brate James." "Oh, prestani me tako zvati. Možeš me zvati mojim pravim imenom. Milo." "Da... Milo." Milo? To ime je probudilo neka sjećanja. "Ti si... Milo?" zbunjeno upita Jean-Paul. Milo je po prvi puta nakon ulaska u sobu obratio na njega pažnju. "Da, zašto? Govoriš kao da ti moje ime nešto znači." 178

"Bio si s Nebeskom Ženom... Jan Dorvin." Milo se namrštio. "Jan Dorvin? Nikad nisam čuo to ime." To je samo slučajnost, pomisli Jean-Paul. On ne može biti taj isti čovjek. Napokon, ovaj je upravo stigao iz svemirskog naselja. "Nije važno," reče. "To je sigurno bio drugi Milo." "Drugi Milo..." ponovi Milo. Jean-Paulu se učinilo da je na trenutak u njegovim očima ugledao nešto slično panici. Milo se brzo okrenuo i podigao svoju torbu. Izvukao je iz nje malu bočicu s plavim kapsulama i pružio je Ayla. "Neka uzme po jednu svakih šest sati." "Ono što si mi pričao prošle noći o operaciji kojom bi mu vratio osjete u donji dio tijela — jesu li to bile samo laži?" upita Ayla. "Naprotiv, svaka riječ je bila točna." Zatvorio je crnu torbu. "Ali da li ću operirati ili neću, ovisi isključivo o tebi. Ako me zadovoljiš, izvest ću operaciju. Ako ne... onda..." "Zadovoljit ću te." "Dobro. Večeras u osam." Okrenuo se, prekoračio Bronovo tijelo i nestao u hodniku. "Ayla, ne možeš to učiniti!" zavapi Jean-Paul. Ona se polako i nevoljko napokon okrenula k njemu. Lice joj je djelovalo odlučno, ali oči su joj odavale prave osjećaje. "Imam li izbora?" Kapetan Vuškov je za privremenu bazu odabrao Vijećnicu, mjesto gdje je protekle noći održano svečano primanje. Prijenosno svjetlosno oružje smješteno je na krov i oko njega su neprekidno stražarili karaganganski vojnici. U unutrašnjosti je za Visokim stolom sjedio Vuškov okružen svojim poručnicima. Pred njim je stajalo pet članova palmirinog vladajućeg seksteta. Djelovali su zbunjeno i kao da još uvijek ne razumiju što se dogodilo. Ukrasi što su visili sa stropa sada su djelovali nekako neskladno. Pod predvorja prekrivalo je oružje, pretežno puške i sačmarice, ali Milo je u daljini primijetio i niz podvodnih pušaka. Palmirci su u pratnji vojnika još uvijek ulazili u zgradu predati svoje oružje. Milo je prišao Visokom stolu. Vuškov se obraćao Palmircima: "... Vi ćete se pobrinuti za to da svi vaši ljudi shvate kako će svi oni u čijim kućama pronađemo 179

oružje biti smjesta pogubljeni." Palmirci su promrmljali da razumiju. Vuškov nastavi: "Isto tako moraju shvatiti da ćemo svaki napad na nekoga od nas, ma kako bezazlen bio, također kažnjavati smrću. Po jedan od vas pridružit će se jedinicama koje će pretraživati kuće. Vaš je zadatak pobrinuti se da nitko od vaših ljudi ne počini kobnu grešku. Kad se uvjerim da u rukama vašeg stanovništva više nema oružja, moći ćemo raspravljati o budućnosti Palmire. Idite sada." Poraženi Palmirci su u pratnji dvojice vojnika tiho izašli u hodnik. Vuškov kimne Milu. Milo je primijetio da djeluje zabrinuto. "Odvija li se sve prema planu?" Vuškov je ustao sa stolca i spustio se s malog podija. Primio je Mila za nadlakticu i poveo ga u stražnji dio prostorije, gdje ih njegovi ljudi nisu mogli čuti. "Što se tiče utvrđivanja našeg položaja, sve je proteklo kako smo planirali. Nema više nikakvog otpora. Palmira je samo naša." "U čemu je onda problem?" "Jasno je da smo preuzeli i palmirske prilično priproste radarske uređaje. Jedan od mojih tehničara razgledavao je opremu, više iz znatiželje nego zbog nečeg ozbiljnijega, kad je na ekranu opazio jaki signal. Trajao je svega nekoliko trenutaka i nestao. Međutim, tehničar tvrdi da je djelovao kao masivni objekt. Masivni leteći objekt. Kretao se nad oceanom prema nama... brzinom koja je procijenjena na 1500 kilometara na sat." Milo je podignuo obrve. "Kad se to dogodilo?" "Prije tridesetak minuta." "Pa gdje je onda taj tajanstveni objekt? Već je trebao stići." "Ne znam. Naredio sam da Christina uzleti, te da oni na njoj vlastitim radarima provjere čitavo područje, ali upravo sam primio obavjest da nisu ništa pronašli." "Dakle, to dokazuje da je ono što je tehničar vidio bila tek fantomska slika. Uređaji su vjerojatno pogriješili. I sami ste rekli da su zastarjeli." "I sam se u to uvjeravam, ali ipak sam zabrinut. Radi se o vrlo pouzdanom tehničaru. Želim biti sto posto siguran da se nemam razloga brinuti." Ne želimo li to svi? pomisli Milo. "Sudeći po onome što su 180

nam Palmirci ispričali o prilikama u svijetu, jedine letjelice koje trenutno lutaju nebom su prastari Nebeski Gospodari. Više ne postoji ništa drugo što je sposobno letjeti. Dakle, ono što je teh vidio nije bio leteći stroj. Moralo se raditi o nečemu drugom, a ja vjerujem da se radi o pogreški u opremi." "Molim Boga da je tako," uzdahne Vuškov. "Tako je. No, jeste li uspostavili vezu s Karagangom?" "Da, razgovarao sam s predsjednikom Jakinovičem i saopćio mu dobre vijesti; da smo pokorili Palmini u ime Republike, i to bez žrtava s naše strane." "Kad ćete iznijeti naš ultimatum?" upita Milo nešto tišim glasom. "Ili proglasiti nezavisnost?" "Ne znam još. Najprije moram doznati koliko će mi mojih ljudi ostati vjerno. One koji iznesu neke sumnje morat ću prije otcjepljenja onesposobiti." "Nema žurbe. Imamo mnogo vremena..." Odjednom pucne prstima. "To me podsjetilo da bih trebao zaustaviti linč." Ispričao je Vuškovu o skorom vješanju Lona Haddona i njegovog sina. Vuškov je djelovao zbunjeno. "Zašto te brine njihova sudbina?" "Recimo da sam sklopio poslovni dogovor s Haddonovom prekrasnom kćerkom." Vuškov se znalački nasmiješi. "Oh, razumijem. U redu, prekini pogubljenje. Ne smijemo dopustiti da ovi ljudi steknu dojam kako i dalje smiju provoditi svoje zakone. Povedi sa sobom nekoliko vojnika. Dođi, izdat ću zapovijed." Slijedeći Vuškova prema skupini vojnika, Milo veselo reče: "Nadam se da neće biti prekasno. To bi za mene moglo biti pomalo neugodno."

29 "Baš u pravo vrijeme," promrmlja Milo tjerajući muhe s lica. Razbješnjena svjetina počela je navirati iz zatvora trenutak prije nego su Milo i njegova pratnja od četiri vojnika stupili na mali trg. Priručna vješala su već bila postavljena, a sastojala su se od debelog 181

trupca učvršćenog između dvije palme. S trupca su visjele dvije omče i njihale se iznad pripremljenih stolica. Iza njih je stajala treća stolica. Po priprostom izgledu omči Milo je zaključio da su vješanja u Palmiri bila rijetki događaj. Pojavili su se Lon Haddon i njegov sin. Obojici su ruke bile svezane iza leđa i ljudi su ih grubo gurah. Milo je primijetio zanimljiv kontrast: Haddonov sin se opirao iz sve snage, dok je Haddon blijedoga lica sve mirno prihvaćao. Činilo se kao da je u transu. Odveli su ih do stolica i podigli ih na njih. Krupni čovjek crvene brade se popeo na treću stolicu i stavio im omče oko vrata. Milo je pretpostavljao da bi u zahvatu neprikladnih omči smrt stizala vrlo polako. Šteta što mora prekinuti postupak... Crvenobradi muškarac je stao pred njih i položio ruke na kukove. "Lone Haddone, imaš li štogod za reći prije nego provedemo kaznu?" doviknuo je glasno. Haddon nije odgovorio. Samo je stajao na stolici i lagano se ljuljao. Njegov sin je odgovorio umjesto njega. "Ovo je ubojstvo, Jelker Banks! Moj otac je nevin, jednako kao i ja, prokleti gade!" "Itekako dobro znaš zašto ste ti i tvoj otac osuđeni na smrt, Len Haddon!" poviče crvenobradi muškarac. "Haddoni su izdali Palmini. Prodali ste nas neprijateljima. Pripremite se umrijeti! Obojica!" Istupio je naprijed i spremao se izmaknuti stolicu ispod Lona Haddona, no Milo je u tom trenutku podignuo svjetlosnu pušku koju je posudio od jednog vojnika i ispalio. Svjetlosna zraka je bljesnula nad glavama rulje i dvojice osuđenika i ostavila na vapnenačkom zidu zatvora malu, crnu rupu. Milo je pomaknuo zraku postrance i spalio užad na vješalima. Isključio je oružje i vratio ga njegovom vlasniku. "Hvala," rekao je. Svi Palmirci su se okrenuli u njegovom smjeru. Vojnici su na njih uperili oružje. "Žao mi je što prekidam zabavu," poviče Milo, "no bojim se da se pogubljenje odgađa! Raziđite se i vratite se svojim domovima!" U pratnji vojnika je zašao među rulju, koja se razmicala pred njim kao što se Crveno More razdijelilo pred Gregory Peckom. Ili možda Johnom Waynom, dokono pomisli Milo. Prilazeći Jelkeru Banksu, čije je lice sad bilo crveno kao i brada, Milo reče: "Pomozi im sići sa stolaca i odveži im ruke." 182

Jelker Banks uperi prst u njega i ljutito poviče: "Ovo te se ne tiče, svemirče. Ne miješaj se i ostavi nas da sami razriješimo svoje poslove!" Milo se zaustavio otprilike metar pred njim. Tiho mu reče: "Sad smo mi ovdje zakon. Ovo pogubljenje je ilegalno. Po naređenju vladara Palmire Ilije Vuškova ovi se ljudi moraju odmah osloboditi." "Ne!" poviče Banks. "Ti izdajnici moraju umrijeti." Milo se okrene k vojniku od kojeg je posudio oružje. "Ako za deset sekundi ne posluša moju zapovijed — ubij ga." "Da, gospodine." Jelker Banks je pogledao Mila u oči, shvatio da on to misli ozbiljno, i spustio Haddona sa stolca. "Hvala," dovikne Len Haddon s drugog stolca. Milo se nasmiješio. "Ne zahvaljuj meni, nego zahvali svojoj sestri." Len je djelovao zbunjeno. "Ayli? Što ona ima s...?" Milo podigne ruku. "Neka ti ona objasni što se događa. Zahvaljujući njoj je obitelj Haddon pod mojom osobnom zaštitom." "Ha!" promrmlja Banks dok je pomagao Lenu sići sa stolca. "Vidite li? Evo dokaza iz usta osvajača — kao što sam rekao, Haddoni su izdajnici i kolaboracionisti." Svjetina se ljutito složila. Milo ih je pogledao, te je ubrzo ponovno zavladala tišina. "S obzirom da su pod mojom posebnom zaštitom, bit ću vrlo uznemiren ako se išta dogodi nekom Haddonu. Krivci za takav čin neće imati toliko sreće da umru vješanjem. Raziđite se i vratite se domovima!" Ovo je zabavno, pomislio je radosno. Palmirci su počeli napuštati trg. Jelker Banks zadovoljno reče: "Bojim se, svemirče, da je već prekasno za zaštitu Haddonove kćeri..." Len Haddon, kojem su upravo razvezali ruke, se hitro okrene i ljutito vikne: "O čemu to govoriš, Banks! Zar se Ayli nešto dogodilo?" Jelker Banks slegne ramenima i mirno odgovori: "Ranije sam načuo razgovor nekolicine muškaraca da idu u bolnicu obračunati se s njom i njenim nebeskim gusarom." Haddon se okrene k Milu. "Moramo odmah otići k njoj!" 183

"Smiri se," reče Milo. "Bio sam s njom kad su stigli njeni nesposobni, nesuđeni ubojice. Ona je na sigurnome. Dvojica muškaraca su, naravno, mrtvi." "Što? Što?' krikne Jelker Banks. Izgledao je kao da ga je netko upravo udario u spolovilo. "Mrtvi? Zar obojica?" "To pouzdano tvrdim. Sam sam ih ubio." Lice Jelkera Banksa se iskrivilo od tuge i očaja. "Moji sinovi!" zavapio je. "Ubio si moje sinove!" Milo ga pogleda, a zatim kimne. "Tako je. Tek sad sam primijetio obiteljsku sličnost. To je, zapravo, ironično, zar ne?" Već se mračilo kad je Milo krenuo prema bolnici. Bio je sam, ali osjećao je da mu ne prijeti opasnost. Znao je da je sposoban obraniti se u slučaju da je neki Palmirac dovoljno glup da ga napadne. Na ulicama ionako nije bilo domorodaca; nekolicina koje je vidio žurili su kućama da izbjegnu policijski sat što ga je Vuškov uveo. Milo je pjevušio hodajući. Pratio je melodiju koju je slušao preko malih slušalica što ih je posudio od jednog vojnika. Bila je to još jedna sitnica koja mu je nedostajala na Belvedereu — glazba je u naselju bila zabranjena, uz izuzetak brojnih crkvenih himni koje Milo nije računao. Pogledao je na sat. Uranio je petnaest minuta. Nije htio doći prerano; mnogo je bolje zakasniti i produljiti tako njenu neizvjesnost. Možda će pomisliti da se uopće neće pojaviti. Nasmijao se zbog te pomisli i skrenuo prema morskoj obali. Šetnja duž plaže će mu skratiti čekanje. U uskoj ulici je prošao pokraj ophodnje od šest Karaganganaca. Kimnuli su mu i pozdravili ga u prolazu. Vijesti o novom položaju 'posebnog savjetnika' kojeg mu je dodijelio Vuškov očito se proširila. Prisvojio je malu kuću u dijelu grada iz kojeg je Vuškov zbog 'sigurnosnih razloga' protjerao sve Palmirce. Bila je vrlo ugodna, premda bi mu bilo draže da se nalazila bliže moru. U svakom slučaju, njegov novi dom je bio dobro opremljen hranom i pićem, i Milo je jedva čekao trenutak kad će u njega dovesti Aylu. Bit će to noć zabave i igara. Sam Bog zna da ju je zaslužio nakon tolikih 184

godina provedenih u celibatu... Plaža je djelovala napušteno. Nekoliko je puta duboko udahnuo, ćuteći miris mora kojeg je pamtio od prije nekoliko stoljeća. Krenuo je niz stazu duž drvoreda palmi koje su okruživale plažu. Nije odmakao daleko kad je ugledao sjenoviti lik kako se naviruje iza jedne palme. Ma tko to bio, očito se skrivao. Bio je siguran da ga još nije vidio, ili vidjela, pa se i sam sakrio iza palme. Tiho se počeo primicati tajanstvenom liku. Kad se prikrao dovoljno blizu shvatio je da se radi o ženi. Noge su joj bile bose, a na sebi je imala crne hlače i crnu košulju. To ga je iznenadilo, jer su svi ljudi u Palmin nosili odjeću žarkih boja. Njene su namjere očito loše... Tiho joj je prišao. Bila je previše zaokupljena motrenjem kuća duž morske obale da bi ga primijetila prije nego ju je potapšao po ramenu. Skočila je i brzo se okrenula. Milo je najprije pomislio da izgleda kao starija verzija Ayle. Imala je jednaku kratku, crnu kosu, jednake visoke jagodične kosti... čak su im i orijentalne oči bile slične. Tek tada je primijetio da su joj kosa i odjeća potpuno mokre. Htio ju je upitati što radi, no ona ga je pretekla. "Kog vraga radiš ovdje, Milo? Kako si pobjegao od Phoebus?" Bila je to jedna od rijetkih prilika kad se Milo zbunio. Tupo ju je pogledao. Bio je potpuno siguran da nikad ranije nije vidio tu ženu, no ona ga je očito prepoznala. "Već smo se sreli?" Upita je. "Kad i gdje?" "Ne igraj se sa mnom, Milo. To sam ja, J..." Zastala je, a na licu joj se pojavio izraz opreza. Primijetio je da je svjesna kako je načinila ozbiljnu pogrešku. "Ne... ne, kad pogledam malo bolje, vidim da sam pogriješila. Nisi onaj za koga sam te smatrala." "Nazvala si me Milo," nastavi Milo. Znao je o čemu se radi. Prvo ga je prepoznao onaj paralizirani Francuz, a sad i ova žena poznaje nekoga s imenom Milo tko mu je sličan. To može značiti samo jedno — njegovo originalno ja se vratilo na Zemlju prije njega. Žena reče: "To je samo slučajnost. Moram ići, već kasnim..." Okrenula se da će otići, no Milo je grubo zgrabi za nadlakticu. "Ideš sa mnom, tko god da jesi. Moramo razgovarati." Jean-Paul se probudio iz nemirnog sna i kraj sebe ugledao Aylu. Izgledala je umorno. "Koliko je sati?" pitao je prvo. 185

"Pet minuta do osam," odgovorila je. "Vrijeme je za tvoj lijek protiv bolova." Stavila mu je tabletu u usta i prinijela mu čašu vode. Posrkao ju je kroz slamku dok mu je Ayla pridržavala glavu. "Hvala," rekao je kad je popio dovoljno. Nježno mu je spustila glavu na jastuk. Nije više imao vlastitu sobu. Kraj njega su na pomoćne krevete stisnuli još četiri bolesnika koji su ozlijeđeni u napadu svemiraca. Svi su bili u lošem stanju i Ayla mu je rekla kako vjerojatno neće preživjeti noć. Mala je bolnica bila prepuna ranjenika. "Kako je... kod kuće?" upita Jean-Paul Aylu. Zatresla je glavom. "Nije dobro. Tata samo sjedi i ništa ne govori. Ne želi ništa jesti niti piti. A Len... Len je bijesan. Ljuti se na sve... na svemirce, Jelkera Banksa, Mila... i na mene." Jean-Paul je šutio. Slagao se s time kako se Len osjećao i zbog toga je mrzio samoga sebe. Bio joj je zahvalan zbog žrtve koju će podnijeti zbog njega, ali istovremeno je prezirao samu takvu pomisao. Zašto? Jer je vrijeđala njegov prokleti muški ponos. Upravo to je najsmješnije od svega. Čime se više uopće može ponositi? Od njega je ostala tek glava s pričvršćenim parom ruku. U svakom slučaju više nije muškarac. Iz hodnika su dopirali užurbani povici. Medicinska sestra je glasno govorila: "... Rekla sam da ne možete ovamo ući!" Tada su se otvorila vrata. Bio je to Milo, kao što se Jean-Paul bojao, ali nije bio sam. Jean-Paul se iznenadio kad je prepoznao ženu koju je doveo. Bila je to Jan Dorvin. Nikada nije upoznao Nebesku Ženu, ali vidio ju je nekoliko puta i bio je siguran da je to ona. Milo je gurnuo ženu u sobu, a Jean-Paul primijeti kako je drži za nadlakticu. Djelovao je nezadovoljno. "Hvala na pomoći," rekao je sestri i zalupio pred njom vrata. Ayla je ustala sa stolca spremna poći s Milom, ali činilo se da je on ne primijećuje. Pustio je Jan Dorvin i grubo je gurnuo prema sredini sobe. Umalo je pala preko ruba jednog pomoćnog kreveta prije nego se vratila u ravnotežu. Teško ranjeni čovjek koji je ležao u krevetu je tiho zastenjao. Milo uperi prst u Jan. "Dakle, ti me poznaješ, ali ja ne poznajem tebe. Tko si ti?" Jan ga je mrko pogledala i protrljala ruku gdje ju je ranije 186

držao. Nije odgovorila. Jean-Paul nije ni sam znao zašto je progovorio. Jednostavno se nije mogao suzdržati. "Ona je Jan Dorvin," rekao je. Milo i Jan su ga iznenađeno pogledali. "Jan Dorvin," ponovi Milo. "Kako ti to znaš?" Jean-Paul pogleda ženu. Promatrala ga je i zbunjeno se mrštila. Očito ga nije prepoznala, ali to je bilo razumljivo. Napokon odgovori Milu: "Bila je Nebeska Žena... Nebeski Anđeo. Pokorila je našeg Nebeskog Gospodara. Između ostalih. Imala je čitavu flotu Nebeskih Gospodara. Međutim, kasnije je izgubila kontrolu nad svime i jednostavno je nestala. Nikad nisam doznao što joj se dogodilo." Milo ga je na trenutak promotrio, a tada upita Jan Dorvin: "O čemu on to priča?" "Nemam pojma," promrmljala je. "Je li to tvoje ime? Jan Dorvin?" "Ne, naravno. Zovem se Anya. Anya Ivimey." "Zašto onda misli da te poznaje?" "Vjerojatno me s nekim zamijenio. Kao što sam i ja zamijenila tebe s nekim drugim." Milo je djelovao sumnjičavo. "Previše je tu slučajnosti," reče. "Zato sam znao tvoje ime," reče Jean-Paul. "S Jan Dorvin je bio nekim muškarac s imenom Milo." "Znao sam!" Milo je krenuo prema Jan. "Moje originalno ja je ovdje na Zemlji! Priznaj!" Jan je obišla bolesnički krevet. "Ništa ja neću priznati, Milo." Milo je napao. Jan Dorvin se stresla i poletjela je unazad. Jean-Paul je vidio kad je udarila u zid kraj vrata. Milo se vratio u fokus. Držao ju je za vrat i tresao joj glavu. "Reci mi gdje je, prokletnice, inače ću ti iščupati dušnik!" Jan je zakašljala i kimnula. Pustio ju je, a ona je kliznula niz zid i sjela. "Mrtav je..." rekla je. "Mrtav?" začuđeno ponovi Milo. "Nemoguće. Promijenio sam se da bih se vječno održao na životu. Ja ne mogu umrijeti, a jednako tako ne može ni on." "Unatoč tome je mrtav. Drugim riječima, ti si mrtav. Bio si 187

nepažljiv, i to zbog pretjerane oholosti." "Reci mi točno što... mu... se dogodilo," zahtijevao je. Dok je Jan Dorvin nizala okolnosti u kojima je umro drugi Milo, Jean-Paul je zgranuto gledao kako Ayla uzima stolicu i kreće prema Milu. Njene su namjere bile jasne. Umalo je povikao neka to ne radi, ali shvatio je da time neće ništa postići. Ionako je bilo prekasno. Mogao ju je samo bespomoćno gledati kako se šulja prema Milu i visoko podiže stolicu. Bio je siguran da će je Milo ćuti. No on je bio previše zaokupljen pričom o sudbini svojeg drugog ja. Jan je, naravno, vidjela što Ayla sprema, ali nijednim znakom to nije odala. Ayla je stajala točno iza Mila. Jean-Paul to više nije mogao gledati. Drvena stolica je odjednom djelovala tako krhko... Ayla je udarila stolicom po Milovom ćelavom tjemenu. Njen povik od napora prikrio je lomljavu drveta. Milo je zateturao pod udarcem, ali nije pao. Tad se okrenuo...

30 "Glupa gusko," reče Milo Ayli. Ona je stajala pred njim s odlomljenom nogom od stolice u ruci i zapravo se slagala s njime. Što sad, pitala se. Da ga ponovno udari? Da, baš. Vidjela je kako se brzo kreće. Prihvati to, djevojko, rekla je u sebi, da ćeš uskoro umrijeti... ako imaš toliko sreće. Ispustila je nogu od stolice iz ruke. U trenutku kad je noga lupila u tlo, Jan Dorvin je s leđa napala Mila. Svom snagom ga je bridom desnog dlana udarila u potiljak. Milo je zaječao i počeo se okretati, ali pokreti su mu bili spori i nekoordinirani. To je Jan dalo vremena za još jedan snažni udarac. Milo je ponovno zaječao i srušio se potrbuške na pod. Ostao je tako ležati uz tiho stenjanje. Jan je kleknula kraj njega i još ga dvaput udarila. Napokon je utihnuo. Jan je ustala trljajući brid dlana. Nasmiješila se Ayli. "Ovo je bilo prilično bolno, no unatoč tome sam uživala." Ayla pogleda najprije nju, a tada Milovo nepomično tijelo. "Je li mrtav?" 188

"Voljela bih da je, ali sumnjam. Mila je teško ubiti. Imala sam sreće što si mu odvratila pažnju sa stolicom." "Pokušala sam ga ubiti." "Da, znam. Milo obično budi takve nagone u ljudima. Bar si ga dobro uzdrmala.... i pružila meni priliku." Pružila je Ayli ruku. "U svakom slučaju, ja jesam Jan Dorvin. A ti si...?" Ayla prihvati ruku i lagano je protrese. "Ayla Haddon." "Vrlo si lijepa, Ayla," reče Jan te se, na Aylino iznenađenje, nagne k njoj i poljubi je u usne. Tek tada joj je pustila ruku i otišla do Jean-Paulovog kreveta. "S kojeg Nebeskog Gospodara potječeš?" "S Lorda Montcalma," odgovorio je. "Ah da, jednog od prvih koje sam osvojila. Je li letjelica u ovom području? I kako ste se riješili Ashleynog programa?" Jean-Paul joj je ispričao što se dogodilo s Ashley... i sa samim Lordom Montcalmom. "Pretpostavljam da si ozlijeđen pri padu letjelice?" upita Jan. Ayla je odgovorila umjesto njega. "Ne, ustrijeljen je u leđa. To se dogodilo prije nekoliko dana. Metak ga je paralizirao. Brat... Milo... on..." pokazala je prema Milu, "... je rekao da mu može pomoći operacijom ako ja pođem s njime. Noćas." "Isti stari Milo," prezirno reče Jan. Prišla mu je i pogledala ga. "Još uvijek diše. Morat ćemo smisliti način kako da ga sputamo. Morat će biti čvrsto." Pogledala je Aylu. "Rekla si da je došao ovamo po tebe?" Ayla kimne. "Ne znam kamo me namjeravao odvesti." "Negdje na osamu, najvjerojatnije. To znači da do sutra nitko neće primijetiti njegov nestanak. Možemo ga sakriti ovdje u bolnici. Zaviti ga tako da izgleda kao pacijent. Možeš li nabaviti još jedan ovakav krevet?" "Mogu," reče Ayla. "Nabavi ga." Kad je Ayla otišla, Jean-Paul odgovori. "Zanima me zašto si došla u Palmini. Već imamo dovoljno osvajača, i dodatni nam ne trebaju." "Svemirci?" "Da, prokleti svemirci. Kad su stigli, ponašali su se vrlo 189

prijateljski. Prije nego smo se snašli pripojili su nas svojoj Republici." "To sam pretpostavila prema onome što sam vidjela na plaži. Naoružane ophodnje, puste ulice... U svakom slučaju, ja se više ne bavim osvajanjem. Nikad mi to nije išlo. Trenutno slijedim zapovijedi vrlo složenog kompjuterskog programa koji je preuzeo Nebeskog Anđela." "Ashley?" "Ne, nije nimalo sličan Ashley." Objasnila mu je prirodu i porijeklo superprograma poznatog kao Phoebus. "Znala je da je ovdje sletjela svemirska letjelica, pa nas je poslala da izvidimo prilike." "Vas?" "Imam društvo. Čeka me u Igrački, a to je... pa, nazovimo je vrlo svestranim vozilom. Trenutno se nalazi na morskom dnu stotinjak metara od obale." "Hoćeš reći da ste jednostavno pali s neba u toj napravi?" upita Jean-Paul. "U Palmiri postoje radari, a imaju ih i svemirci. Primijetili bi vas." "Na trenutak smo opaženi na radaru kad smo se nalazili pedeset kilometara odavde. Nismo na vrijeme uključili ekrane. Tada smo, da izbjegnemo vizualni kontakt, zaronili i ostatak puta prešli pod vodom." Jean-Paul je bio iznenađen. "Ako ste stali stotinu metara od obale, tad ste dobrim dijelom zašli unutar zaštitnog zida." "Da, morali smo, nažalost, probiti prolaz u vašem morskom zidu. Ah ne brinite, šteta se može lako popraviti." "Znam, ali..." Jean-Paul se ukočio kad je Milo zastenjao i pomaknuo ruku. Jan mu je spremno prišla i dvaput ga snažno udarila po glavi. Milo se ponovno smirio. "Počinjem previše uživati u ovome," rekla je skrušeno. "Hoće li taj tvoj superprogram pomoći Palmiri da se oslobodi od svemiraca?" "Iskreno rečeno, ne znam što će učiniti," odgovori Jan. "Njeni motivi su mi potpuno nejasni. Međutim, dolazak svemiraca na 190

Zemlju je svakako privukao njenu pažnju. Vjerujem da to svemircima ne ide u prilog." "Gdje je ona?" "Trenutno se nalazi oko osam sati leta od Palmire. Odletjet ćemo s Igračkom na Nebeskog Anđela i prenijeti joj sve što se događa. Vjerujem da ćemo se vratiti prije zore. Pojma nemam što će se tada dogoditi, ah vjerujem da će prilike biti bolje nego su sada." Zastala je kad se Ayla vratila sa sklopivim krevetom. "Stavimo sada Mila pod prikladnu pasku..." Jan je bez ikakvih teškoća stigla do morske obale, premda se jednom morala sakriti iza zida da bi izbjegla ophodnju. Na plaži je izvukla mali tragač i učvrstila ga na ručni zglob. Znala je gdje se otprilike nalazi Igračka; ravno ispred vrata u morskom zidu, i to negdje na pola puta između zida i obale. Tragač će joj pomoći da je brzo pronađe kad joj se primakne dovoljno blizu. Ušla je u toplo more i zaplivala. Kao putokaz je odabrala daleka vrata u zaštitnom zidu. "U svakom slučaju djeluje dovoljno sputan," reče Jean-Paul. "Nadam se," uzvrati Ayla, mršteći se. Milo je podsjećao na metalnu čahuru. Jan i Ayla su ga dobro zamotale koristeći velika kliješta i debelu žicu. Čahura mu se protezala od vrata do stopala i bila je žicom vezana uz krevet. Trebalo im je punih sat vremena da obave taj posao, a usput su još morale uvjeriti liječnika i sestre da za njihov prividni čin ludila postoji vrlo dobar razlog. "Radije ga pokrij." Ayla je prebacila pokrivač preko Mila i povukla ga tako da mu djelomično pokrije zamotanu glavu i sakrije povez kojim su mu zatvorile usta. "Oh, Bože!" iznenada je kriknula. "Što se dogodilo?" prestrašeno upita Jean-Paul. Napinjao se da podigne glavu s jastuka. "Što radi?" Ayla okrene glavu prema njemu. Oči su joj bile širom raširene, a usta je pokrila rukom. "Ne radi se o njemu... Upravo sam se sjetila... To je zbog cjelokupnog uzbuđenja... Zaboravila sam..." "Što si zaboravila?" "Upozoriti je. Jan Dorvin. Rekao si da je njeno vozilo probilo 191

prolaz u zaštitnom zidu. To znači da oni stvorovi mogu ponovno ući. Možda su već u unutrašnjim vodama!" Jean-Paul je s olakšanjem spustio glavu na jastuk. "Zar samo to?" "Kako to misliš, zar samo to?' poviče Ayla. "Ako je ona grozna stvorenja ščepaju, bit će to mojom krivnjom! Ne mogu je ostaviti da tako umre!" "Ayla, smiri se i ponašaj se razumno. Što uopće možeš učiniti da bi joj pomogla?" "Imam podvodni laser. Još uvijek je u kući. Uzet ću ga i krenuti za njom." "Isuse, Ayla, prekasno je. Otišla je prije petnaest minuta. Sigurno je već u moru." "Nije me briga. Moram pokušati!" Na njegov je užas istrčala iz sobe. "Ayla!" pozvao je. "Vrati se!" Kad je zbunjena sestra zavirila u sobu, povikao je iz sveg glasa: "Zaustavite je! Morate je zaustaviti!" Jan je na trenutak stala i osvrnula se da bi odredila svoj položaj. Primijetila je da je malo skrenula s kursa i da ne pliva više ravno prema vratima. Podigla je ruku iz vode i pogledala tragač. Njegovo prigušeno zeleno svjetlo se polako palilo i gasilo. Kad dođe točno nad Igračku, njegova će svjetlost biti neprekinuta. Blizu je, ali ne na pravom mjestu. Ponovno je zaplivala, kad je odjednom nešto uhvati za potkoljenicu desne noge i povuče pod vodu. Gušeći se, snažno je zamahnula lijevom nogom. Stopalo joj je udarilo u nešto tvrdo. Morski pas! pomislila je dok ju je ispunavala panika. Potonula je još dublje i osjetila oštru bol kad joj se nešto vrlo oštro zabilo u trbuh. Kriknula je i ispustila preostali zrak iz pluća, koji se u brojnim mjehurićima podigao na površinu. Istog je trenutka postala svjesna da joj je nešto upravo odgrizlo desnu ruku. Nadala se neće još dugo ostati pri svijesti, ili živa... Dok su zubi i pandže sve žešće trgali njeno meso, činilo joj se da protiče čitava vječnost prije nego je utonula u tamnu prazninu. Robin je drijemao. Čim je Igračka progovorila, u trenutku se potpuno razbudio. "Zabilježila sam neke nemire u vodi," reče 192

Igračka. "Kakve nemire?" pitao je. "Gdje?" "Nedaleko. Dvadesetak metara od mojeg desnog boka. Primam vibracije i zvukove." "Zar ne možeš vidjeti što se događa?" "Jan me uputila da ne koristim nametljive senzorske sisteme dok smo ovako blizu obale kako naša prisutnost ne bi bila otkrivena." "Poništavam njene upute! Jan je možda u nevolji. Upotrijebi zvučne skenere." "Da, Robine." "Dakle?" pitao je nestrpljivo. "Što vidiš?" "Tri čovjekolika morska stvorenja. Mnogo su veći od prosječnog čovjeka. Međusobno se bore oko ostataka drugog morskog stvorenja." "Pokaži mi!" Jedan od tamnih ekrana je zasjao. Čak ni uz kompjutersku obradu slike Robin nije mogao nazrijeti što se događa na ekranu. Ugledao je tri stvorenja koja je opisala Igračka, ali nije vidio nikakve pojedinosti. Nešto su napadali zastrašujućom žestinom. Poput morskih pasa u mahnitom hranjenu. Morskih pasa ljudskoga obličja. "Kreni prema njima," naredio je. Igračka se podigla, okrenula se i krenula prema uzburkanom mjestu borbe. Robina je svladao užas. Nije želio razmišljati o tome da Jan pliva u ovim vodama...! Tri čovjekolika stvorenja su se okrenula prema Igrački kad su osjetili da im se približava. Ispustili su rastrgane ostatke svoje žrtve i pripremili se za napad. Robin još uvijek nije mogao nazrijeti pojedinosti. "Prebaci na vizualne senzore i uključi svetla!" naredio je. "Je li to baš mudro?" upita Igračka. "Učini to!" Igračka je poslušala. Slika na ekranima se promijenila. Robin je sad sve jasno vidio. I previše jasno. Tri čovjekolika lika pokazala su se u svim svojim groznim osobinama. Sami zubi i kandže. Strojevi smrti. Vidio je i ostatke njihove žrtve koji su tonuli prema morskom dnu. "Oh, Kriste, ne!", kriknuo je. "Ubij ih! Ubij ih!" Ayla je stezala podvodni laser i dahćući trčala prema obali. U 193

drugoj je ruci nosila masku i podvodnu svjetiljku koje je na brzinu pokupila u svojoj kući. Na plaži je zastala i promotrila tamnu vodu. Nigdje nije bilo ni traga Jan. Možda je uspjela doplivati do podvodnog vozila. Ayla se morala u to uvjeriti zbog vlastitog spokoja. Svukla je sandale, navukla masku i spremila se ući u vodu kad ju je s leđa osvjetlila baterijska lampa i muški glas joj je oštro naredio: "Stoj! Baci oružje i podigni ruke!" Ispustila je laser i svjetiljku na pod i okrenula se. Četiri svemirca su joj prilazila niz plažu. Svi su nosili oklopljena svemirska odijela — uz izuzetak kacige — i neobične puške koje su ispaljivale toplotne zrake. Sve su puške bile uperene u nju. "Znaš li kaznu za posjedovanje oružja, djevojko?" upita je jedan kad su joj se približili. "To nije oružje," spremno je odgovorila. "To je podvodni alat. Iskušajte ga sami i vidjet ćete da ne radi izvan vode." Okružili su je i promotrili od glave do pete. Onaj sa svjetiljkom reče: "Baš si zgodno stvorenje. Šteta što te moramo pogubiti." "Kažem vam da to nije oružje!" povikala je. Pogledao je laser koji je ležao na pijesku. "Meni izgleda kao oružje, a samo to je bitno." U tom trenutku jedan čovjek poviče: "Poručniče! Pogledajte! Tamo!" Pokazivao je prema zaljevu. Svi su se okrenuli tamo, uključujući i Aylu. Ugledali su bijelu svjetlost koja se uzdizala iz mora. "Koji je to vrag?" "Neka vrsta podvodnog svjetla," odgovori onaj kojem su se obraćali kao poručniku. "I to pokretnog." Pogledao je Aylu. "Znaš li što je to, djevojko?" Zatresla je glavom. "Ne." Spustio je pogled na laser i ponovno je pogledao. "Što si namjeravala učiniti prije nego smo naišli?" "Htjela sam obaviti neke popravke na zaštitnom morskom zidu. Oštećen je." "U ovo doba noći? I još k tome sama? Nemoj me nasmijavati." 194

"Istina je." "Ponovno se kreće, poručnice!" "Ne sviđa mi se to," promrmljao je. "Upozorit ću glavni štab. Kapetan Vuškov mora doznati za to." Pritisnuo je bradom ovratnik na odijelu, te se odatle podigne mali mikrofon. "Ovdje poručnik Bruški. Nalazim se na obali. Moja jedinica i ja smo opazili svjetlost koja se kreće po zaljevu. Predlažem da to odmah istražite." Robin je sjedio naslonjen u fotelji i tupo zurio u strop. Jan je mrtva. Jan je mrtva. Sve je gotovo... "Mogu li nešto predložiti?" upita Igračka. "Ne. Zašuti." "Radi se o Jan." "Zar nisi primijetila. Mrtva je!" očajno je povikao. "Znam, ali želim ti skrenuti pažnju na njenu glavu. Ako se izuzmu teške posjekotine, djeluje neoštećena." Oh Kriste, pomislio je. "To ukazuje na to da joj je mozak neoštećen," nastavi Igračka jednako veselim glasom kao i obično. "Dakle, postoji velika mogućnost da ju je moguće oživjeti ako je dopremimo u medicinski stroj." Robin se uspravio ispunjen nadom. Međutim, vrlo je brzo ponovno utonuo u očaj. "Nikako je ne možemo na vrijeme odnijeti na Nebeskog Anđela. Ireverzibilna oštećenja moždanih stanica će se pojaviti mnogo prije nego stignemo onamo." "Previdio si jednu važnu činjenicu," reče Igračka. "Moj spremnik za biološke uzorke. U njemu se nalazi uređaj za zamrzavanje. Mogu je odmah zamrznuti. S obzirom na to koliko je malo od Jan zapravo ostalo, u zamrzivaču za nju ima dovoljno mjesta." Prošlo je nekoliko sekundi dok Robin nije shvatio. "Prestani gubiti vrijeme i učini to, prokleta bila!" viknuo je. Ayla je stajala uz četiri svemirca dok su nestrpljivo čekali dolazak pojačanja. Bila je nervozna i prestrašena. Hoće li je zaista pogubiti, pitala se. Što može poduzeti? Pobjeći prije nego im se pridruže drugi svemirci? Nije vjerovala da bi daleko stigla prije nego bi je ustrijelili s plaže. Što god se dogodi, nipošto ne smije spomenuti 195

Jan Dorvin i njenog Nebeskog Anđela. Kad bi svemirci saznali da zračni brod stiže u zoru, dočekali bi ga spremni... Svi su se iznenadili kad je voda na sredini zaljeva odjednom sunula uvis i iz nje se uzdigao metalni oblik u obliku suze. Podižući se prema noćnome nebu, ubrzao je do nevjerojatne brzine. Tada se izravnao i nestao nad pučinom... a Ayla je iskoristila priliku za bijeg. Nije stigla daleko.

31 Kapetan Ilija Vuškov je zamišljeno promotrio uređaj koji mu je ležao na stolu prije nego je obratio pažnju na djevojku. Stajala je između dvojice vojnika. Djelovala je uplašeno, ali i prkosno. Bila je odjevena u prljave bijele kratke hlače i žutu majicu s kratkim rukavima. Noge su joj bile bose. Poručnik Bruški je također bio prisutan. "I dalje tvrdiš da ovo nije oružje?" upita Vuškov. "Da," odgovorila je odlučno. "To je podvodni alat za rezanje. Radi samo pod vodom." "Možda zaista govori istinu, gospodine" reče poručnik Bruški. "U svakom ga slučaju nismo uspjeli aktivirati." "Kako se zoveš, djevojko?" "Ayla Haddon." Vuškov se namrštio. "Haddon, kažeš. Ti si kći Lona Haddona?" Kimnula je. Promeškoljio se i počešao bradu. Lon Haddon je bivši vođa, i čovjek kojeg je brat James jutros spasio od vješanja. To znači da je ovo djevojka koja zanima brata Jamesa. Zašto onda večeras nije s njim? "Poznaješ brata Jamesa, zar ne?" Primijetio je oklijevanje prije nego je kimnula. "Jesi li ga vidjela večeras?" upita je. "Ne. Trebao je u osam doći po mene u bolnicu, ali se nije pojavio." Vuškov je bio uvjeren da nešto nije u redu. Obratio se 196

poručniku Bruškom. "Odmah nađite brata Jamesa. Uzmite sve ljude koji nisu na dužnosti. Morate ga hitno pronaći." "Da, gospodine," reče poručnik Bruški, pozdravi ga i žurno napusti prostoriju. Vuškov je napeto promatrao djevojku. "Što znaš o tajanstvenom stroju koji je noćas izašao iz mora?" "Ništa," rekla je, i uskoro dodala, "gospodine." "Reci mi istinu." "Govorim vam istinu. Nikad ga ranije nisam vidjela. I ne znam što je to." "Tvrdiš da je puka slučajnost što si se našla na plaži trenutak prije njegovog polijetanja?" "Tako je." "Rekla si poručniku Bruškom da si htjela popraviti zid. Sama i usred noći... s ovime." Podigao je podvodni laser. "Da." "To je prilično neuvjerljiva priča, čak i ako se uzme u obzir da je smišljena u žurbi. Što si zaista namjeravala učiniti?" Spustila je pogled i nije odgovorila. Udario je šakom po stolu i zagrmio: "Dosta je tih laži! Želim čuti istinu!" Trgnula se, ali je prkosno zatresla glavom. "Ja vam govorim istinu." Uzdahnuo je. Morat će pribjeći nasilju da izvuče iz nje podatke. Nije to želio učiniti, pogotovo ne na ženi, ali nije imao izbora. Morao je doznati što znači neobični leteći stroj. Takvo što nije smjelo postojati, no očito je postojalo i dovodilo je u opasnost čitav njihov pothvat na Zemlji. Morao je po svaku cijenu doznati istinu. Milo je ležao preplavljen bijesom i frustracijom. Nije se mogao pomaknuti, ništa nije vidio i nije mogao govoriti. Odustao je od uzaludnih napora da se oslobodi iz žičanog oklopa, jer shvatio je da je to nemoguće. Izluđivalo ga je što mora tako bespomoćno ležati i slušati vojnike kako ispituju Francuza o bratu Jamesu. Tražili su ga, a on je stajao pokraj njih i promicao im. Budale. Oh da, jedan je podigao pokrivač s njegovog umotanog lica, nemarno ga pogledao i 197

ponovno spustio pokrivač. Budala. Budala. A morao je što prije stići do Vuškova s podacima o toj prokletoj ženi Dorvin. Donijet će im nevolje. Odakle se samo stvorila? Vuškova treba upozoriti da se pripremi na moguće probleme. Još nije mogao prihvatiti ono što mu je rekla o njegovom originalnom ja — da je mrtav. Čak nije doznao ni kako se to dogodilo. Ona prokleta djevojka ga je udarila sa stolicom prije nego mu je Dorvin sve ispričala. A tada ga je i sama Dorvin udarila — i to mnogo uspješnije nego Ayla. Nije se sjećao ničega posije toga. Proklete žene. Sljedeći put će ishod biti potpuno drugačiji. K vragu, da bi sve bilo još gore, očajnički je morao piškiti. Kapetan Vuškov je zlovoljno promatrao Aylu. Sjedila je naslonjena u stolici pred njim i sigurno bi pala da je jedan vojnik nije pridržavao za ramena. Glava joj je padala postrance, a oči su joj bile napola sklopljene. Otekline i modrice su joj prekrivale lice, ruke i noge, a nije bilo sumnje da joj slično izgledaju i ostali dijelovi tijela. Dvojica njegovih ljudi su je tri puta istukli koristeći drške od metle kao štapove. S gađenjem je gledao kako dvojica muškaraca divljački udaraju po njenom tijelu dok se djevojka na podu očajnički pokušavala sklupčati u loptu i zaštititi glavu rukama. Gadilo mu se i uzbuđenje koje su u njemu budili njeni krikovi. Bio je to prljav posao, ali nadao se da će uskoro biti gotov. Djevojka se pod zadnjim batinanjem napokon slomila i počela je izvikivati ime. Jan Dorvin. Njemu to ime ništa nije značilo, ali i to je neki početak. Čekao je da se djevojka vrati k svijesti da može nastaviti ispitivanje. "Ayla! Probudi se! Razgovaraj sa mnom!" naredio je. Trgnula se. Oči su joj se otvorile i pokušala ga je pogledati. "Mogu li... dobiti... vode?" promucala je kroz otečene usnice. "Dat ću ti vode kad mi kažeš ono što želim znati. Tko je Jan Dorvin?" "Nebeska Žena... došla je u bolnicu... večeras. Brat James... Milo... ju je doveo." "Milo? Tko je Milo?" "Milo je brat James... To mu je pravo ime... rekao je." "Pravo ime?" ponovi kapetan Vuškov dok je u njemu rasla tjeskoba. "Gdje je pronašao tu Jan Dorvin?" 198

"Ne znam. Ali čini se da su... stari prijatelji. Poznaju se međusobno... odavno." Što? Kako je to moguće? To nije imalo nikakvog smisla. Brat James — Milo — je stigao s Belvederea. Ili možda nije? Kao što je Vuškov već ranije primijetio, brat James se nije ponašao poput drugih Belvederaca. "Tko je ta Jan Dorvin?" pitao je. "Jako moćna... žena. Ona je Nebeska Žena... najmoćnija osoba na... Zemlji. Vlada velikom flotom... Nebeskim Gospodarima... velikom vojskom." Vuškov je panično gledao prebijenu djevojku. "Gdje je? Gdje joj je sjedište? Gdje je mogu pronaći?" Ovaj put djevojka nije odgovorila. Vuškov dade znak vojniku koji ju je držao. Vojnik ju je pustio, a ona se polako srušila sa stolice. "Je U mrtva?" upita Vuškov. Vojnik je kleknuo i opipao joj vrat. "Nije, gospodine." Upravo tada se vratio poručnik Bruški. "Nigdje nema ni traga bratu Jamesu, kapetane." Još jedna loša vijest. Je li brat James — Milo — zaista u dogovoru s tom Jan Dorvin? Je U odletjeo s njom u onom stroju? To mu se činilo jedinim logičnim odgovorom. Taj čovjek je izdajnik. Skovao je zavjeru protiv Vuškova. Sam Bog zna što on i ta žena namjeravaju poduzeti. Žurno je ustao. "Vraćam se na brod, poručniče. Iz sigurnosnih razloga." "Jan? Jan?" "Što je?" pitala je razdraženo. Upravo je sanjala najljepši, najsavršeniji san u životu i smetalo joj je što je Phoebus tako grubo prekida. "Neću te dugo uznemiravati. Samo moram nakratko s tobom razgovarati." "Razgovarati?" Jan je bila pomalo zbunjena. Vidjela je samo ugodnu, plavičastu svjetlost. Osjećala se kao da pluta, premda uopće nije osjećala svoje tijelo. "Phoebus, gdje sam?" "Na sigurnome. Opusti se." Bila je opuštena. Potpuno i savršeno. Nikada ranije nije osjetila takav spokoj. "Slušaj me," reče Phoebus. "Ispričat ćeš mi sve događaje tijekom večerašnjeg posjeta gradu. Zamislit ćeš svaki 199

trenutak koji si doživjela, osim posljednjih trenutaka nakon što si ušla u vodu. Razumiješ li?" "Da, Phoebus." "Počni." Jan je ponovno proživjela sve što joj se dogodilo u Palmiri. Kad je ušla u vodu i zaplivala prema Igrački, odjednom ju je ponovno okružila plava svjetlost. "Hvala," reče Phoebus. "Možeš ponovno zaspati." Jan je zaspala i prekrasni san se nastavio. Kirurg Steven je djelovao iscrpljeno kad je ušao u sobu. JeanPaul odmah poviče: "Ima li kakvih vijesti o Ayli?" Liječnik umorno zatrese glavom. "Bojim se da nema." "Prošlo je već više sati! Nešto joj se sigurno dogodilo! Možda leži negdje povrijeđena. Morate je pronaći!" "Žao mi je, ali moje mjesto je ovdje uz pacijente. Ne želim ugroziti svoj život i pokušati izigrati svemirske ophodnje. Suoči se s činjenicama, Jean-Paul. Ayla je ili uhapšena ili pogubljena!" "Ne, ne vjerujem vam. Ne želim u to vjerovati!" pobunio se Jean-Paul. "Ništa ne možemo učiniti prije jutra... osim jednoga." Prišao je krevetu na kojem je ležao Milo. "Oslobodit ću ovog nesretnog čovjeka. Ne možemo ga još dugo ostaviti u ovom stanju. Mogao bi umrijeti." Liječnik je izvukao kliješta za žicu iz džepa na kuti. "Ne!" krikne Jean-Paul. "Ne smijete ga osloboditi. Mislite na Aylu. Bit će u velikoj nevolji!" "Vjerujem da ona već je u velikoj nevolji," reče liječnik i svuče pokrivač s Milovog tijela umotanog u žicu. "Pričekajte još samo nekoliko sati!" preklinjao je JeanPaul. "U zoru će se nešto dogoditi! Nešto što može promijeniti tok događaja u Palmiri!" Liječnik je već skinuo povoje s Milove glave. "Ja sam liječnik, Jean-Paul. Ne mogu mirno stajati i gledati kako čovjek pati u tako neljudskim uvjetima, pa makar se radilo i o svemircu." Skinuo je povez s Milovih ustiju. "Hvala, doktore," reče Milo. Kapetanu Iliji Vuškovu se noć činila beskrajno dugom. Nemirno je koračao po zapovjedničkom mostu, a pažnja mu se neprestano vraćala radarskim ekranima. Uspostavio je neprekidnu 200

radio vezu s palmirskim radarskim tornjem. Za sada se na nebu nisu pojavljivali nikakvi tajanstveni objekti, ali Vuškova to nije uvjerilo. Razmišljao je čak o tome da napusti čitav projekt i naredi posadi da se pripremi za polijetanje čim se njegovi ljudi povuku na svemirski brod. Ali u stvarnosti to nije želio učiniti. Pomisao da se vrati na Karagangu u sramoti neuspjeha bila je previše bolna da bi je prihvatio. Ne, previše je toga u pitanju. Prihvatiti će rizik i suprotstaviti se. "Provjerit ću našu obranu," najavio je posadi. Još jednom je obišao Christinu, provjeravajući četiri prenosiva svjetlosna topa i nervozno dižući pogled prema noćnome nebu. Htio se vratiti u letjelicu kad je do njega dotrčao njegov ađutant s radiom u rukama. "Gospodine, ophodnja je pronašla brata Jamesa. Kaže da mora hitno razgovarati s vama." Ađutant mu je pružio radio. "Brate James, ih kako ti je već ime, koga vraga izvodiš?" upita Vuškov. Odgovor brata Jamesa je prekrilo glasno krčanje. Vuškov je pogledao u nebo, kad ga je odjednom snažna eksplozija bacila na tlo. Bio je ošamućen i zaglušen, ali uspio se podići na ruke i noge. Spazio je da obližnji svjetlosni top kojeg je nedavno obišao više ne postoji. Na tom su mjestu ležali samo rastrgani djelići metala i keramike. I djelovi čovjeka. Ponovno je odjeknuo fijuk. Slijedila je još jedna eksplozija — ovaj puta na suprotnoj strani letjelice. Vuškov je ustao i u pratnji ađutanta potrčao na glavni ulaz. Do trenutka kad su stigli na zapovjednički most potresle su ih još dvije ekplozije. Shvatio je da su sva četiri topa uništena. Na mostu su vladale panika i zbunjenost. "Zašto ne uzvraćamo vatru?!!" zaderao se Vuškov nadglasavajući žamor glasova. "Zašto ne upotrijebite topove na letjelici?!!" "Nemamo na što nanišaniti!" odgovori jedan oficir. "Na radaru, infracrvenom skeneru i sustavu za automatsko nišanjenje na topovima se ništa ne pojavljuje!" Svemirski brod se stresao. Sad je on bio meta. Netko je započeo molitvu. Vuškov se probio do prednje upravljačke ploče i zgrabio mikrofon. "Kapetan Vuškov se obraća cjelokupnom osoblju! Čovjek poznat kao brat James mora se smjesta ubiti! Ponavljam, brata Jamesa treba odmah ubiti!" Brod se još jednom zatresao i u 201

njemu su utrnula sva svjetla. Milo nije znao što se događa, ali bio je siguran da se događa nešto loše. Članovi ophodnje kojima je prišao na izlazu iz bolnice su ukočeno stajali i zbunjeno osluškivali zvukove eksplozija. "Kapetane Vuškov!" reče Milo u radio, ali veza se već prekinula. Ispustio je beskorisni uređaj i zabrinuto pogledao prema dijelu grada odakle su dopirali bljeskovi crvene svjetlosti. "To je sigurno brod," rekao je. "Očito je napadnut, ali pitanje je tko ga napada?" Okrenuo se ponovno prema vojnicima, i to upravo u trenutku kad je jedan na njega nanišanio pušku. Zraka je ušla u Milova prsa i izašla mu kroz leda. Zapanjeno je pogledao veliku, crnu rupu koju mu je zraka probila u mesu. "K vragu," promrmljao je. Pogledao je vojnika koji ga je ustrijelio. "Zašto si pak to napravio?" Vojnik i njegovih pet pratioca su s nevjericom gledali u njega. "Naređenje od kapetana Vuškova... Upravo smo ga primili," oklijevajući reče vojnik dodirujući slušalice na ušima. Zašto bi ga Vuškov htio ubiti, pitao se Milo dok je kretao prema ophodnji. Namjeravao ih je ubiti, no shvatio je da su mu pokreti spori. Sposobnosti regeneracije koje su mu podarili genženjeri bile su iznimne, no nisu mogle obnoviti štetu koju mu je nanijela zraka. Na njegovo iznenađenje, snaga ga je odjednom napustila i on se srušio na koljena. "Oh, sranje!" promrmljao je. Polako se nagnuo naprijed i pognute se glave naslonio na ruke. "Ovo je prokleto nepravednol Sve te godine proveo sam na smrdljivom Belvedereu, a sad ovo..." Jedan od vojnika mu je oprezno prišao. Svi su držali oružje upereno u njega. Milo podigne glavu i pogleda ih. "Znate li što je u svemu tome zaista nepravedno?" Izmijenili su nemirne poglede, ali nisu odgovorili. "Nisam čak ni jednom poševio djevojku," rekao je i umro.

32 U sivome svjetlu zore, kapetan Ilija Vuškov je pokušao situaciju sagledati sa svijetle strane. Jedina druga mogućnosti koju je imao bila je da odluta u grmlje i ispali sebi metak u mozak. Zato je 202

duboko udahnuo, uspravio se pred svojom posadom i vojnicima poredanima pokraj broda i obratio im se autoritativno koliko je mogao u takvim okolnostima: "Nije tako loše kao što izgleda. Brod je pretrpio štete, ali se može popraviti. I to za manje od mjesec dana, prema procjenama koje sam primio. "Premda je u našim redovima bilo žrtava, sve je moglo biti mnogo gore." Da, zaista, da je ono što nas je napalo nanišanilo na nešto drugo osim svjetlosnih topova, sad bismo već svi bili mrtvi. U čitavom gradu su uništeni položaji gdje su se nalazili svetlosni topovi, ah ništa drugo. Uz izuzetak palmirskog radarskog tornja. Ni radar na Christini nije više djelovao. Jedina dobra vijest bila je potvrda da je brat James ubijen. Barem više ne mora o njemu razmišljati. "Još uvijek imamo puške i još uvijek vladamo Palmirom." Ali koliko dugo? "Kad se ono vrati, bit ćemo za njega spremni! Je li tako?!" Svi su skamenjenih lica zurili u njega. Jedan vojnik podigne ruku. "Oprostite, kapetane, ali što mislite, što nas je napalo?" Prokletstvo. "Hmm... neki priprosti leteći stroj kojeg su Palmirci skalupili. Namjeravam danas ispitati nekoliko Palmiraca kako bih doznao gdje se taj stroj nalazi. Tad ćemo ga napasti i uništiti dok je još na tlu." Zastao je. Šutnja je potrajala. Muhe su mu neumorno letjele oko lica i on ih je nestrpljivo tjerao dok je čekao odgovor. Napokon vojnik progovori promuklim glasom koji je izluđivao Vuškova. "Što ako se vrati i napadne nas prije nego budemo spremni, kao što se danas već dogodilo?" "Tad od vas očekujem da ga srušite, vojniče!" viknuo je. "Imate oružje, a pri danjem svjetlu ćete ga moći vidjeti. To se odnosi na sve vas!" "Što ako je nevidljiv?" upita netko drugi. "Ne budite glu..." Nije nastavio. Jak vjetar koji je puhao s mora donio je do njih duboki šum. Okrenuo se i pogledao jutarnju maglu koja je ispunjavala nebo. Daleko nad morem je ugledao neki nejasni obris. Nije znao što je to, ali znao je da je ogromno. Šum je postao glasniji, a obličje jasnije. "Kriste..." uzdahne Vuškov. 203

"Što je to?" poviče netko iza njega. "Nebeski Gospodar," tiho odgovori Vuškov. Nekoliko je dugih trenutaka promatrao kako se golemi, sablasno bijeli zračni brod materijalizira iz oblaka. Bio je potpuno opčinjen njegovom prisutnošću. Kad se napokon trgnuo iz transa, okrenuo se k svojim ljudima i povikao: "Hajde, ljudi! Zauzmite obrambene položaje! Kad dođe u doseg vaših pušaka, otvorite vatru!" Vojnici su se počeli meškoljiti kad je Vuškovu pažnju privukla ptica koja se pred njim srušila na tlo. Papiga je još trenutak slabašno mahala krilima, a tada se potpuno smirila. Vuškov se zagledao u nju. Činilo mu se da sudbina te papige ima neko strašno značenje, ali nije shvaćao zašto... Tad su se njegovi ljudi počeli rušiti. "Moje oči... moje oči..." zavapio je Jean-Paul. "U redu je... na sigurnom si... sve je u redu," čuo je umirujući glas. Aylin. Otvorio je oči i ugledao svjetlost. Bijelu svjetlost. Podigao je ruke nad lice i vidio ih. Vidio je! Tijelom mu je prostrujio grčeviti drhtaj kad se sjetio što mu se dogodilo. Kad ga je kirurg oslobodio, Milo je zahtijevao da mu Jean-Paul ispriča sve što je Jan Dorvin rekla dok je bio bez svijesti. Kad je Jean-Paul to odbio, hladnokrvno mu je zabio palac u lijevo oko i zdrobio ga. Na njegov krik bola u sobu je utrčala sestra. Jean-Paul nije vidio što joj je Milo učinio. Tad mu je Milo zaprijetio da će mu zdrobiti i drugo oko ako odmah ne progovori. Izvan sebe od bola i straha, Jean-Paul je ponovio sve što je Jan Dorvin rekla... a tad ga je Milo ipak oslijepio. Milo je otišao, a on je ostavio tako ležati u tami, bespomoćan i u agoniji. Vrištao je i vrištao. Nije znao koliko je vremena prošlo dok napokon nije začuo glasove, a tada mu je u ruku kliznula igla. Dalje se više nije ničega sjećao. Sjeo je ispunjen čuđenjem i olakšanjem. Ayla je stajala kraj njegovog kreveta. Na sebi je imala dugački, bijeli ogrtač i sretno mu se smiješila. Shvatio je da je i on slično odjeven. Ogledao se uokolo. Nalazili su se u velikoj bijeloj prostoriji koja kao da se širila u beskraj. Ugledao je mnogo kreveta, neke zauzete, a neke prazne, i neobične strojeve raspoređene među njima. Tek tada je shvatio što je učinio. Sjeo je! Bože, ponovno osjeća noge! Kako je to moguće...? Pogledao je Aylu. "Molim te, nemoj mi reći da je ovo samo 204

privid! Neka vrsta iluzije u kojoj se ispunjavaju sve želje. Ili sam možda umro i otišao negdje gdje nisam ni sanjao da ću otići?" "Ništa od toga," odgovorila je kroz smijeh. "Gdje smo?" "Na Nebeskom Anđelu. Letjelici o kojoj je pričala Jan Dorvin, premda nju još nisam vidjela." "Ne razumijem... opet sam zdrav... i vidim." "Što ti se dogodilo s očima?" "Milo," rekao je, a lice mu se zgrčilo. "Ne želim govoriti o tome. Ne još. Ali tko je izveo sva ta čuda?" "Ovi strojevi ovdje..." reče Ayla pokazujući prema obližnjem stroju koji se uglavnom sastojao od velikog, bijelog plastičnog valjka okruženog kablovima i cijevima. "I ja sam se malo prije probudila izlazeći iz jednoga od njih." "Zašto si ti...?" "Svemirci su me pretukli. Prilično gadno. Mislila sam da će me ubiti. Tražili su da im ispričam sve o Jan Dorvin i njenom letećem stroju." "Jesi li im rekla što si znala?" "Samo djelomično. Izmislila sam nekoliko podataka kako bi ih zabrinula. Mislim da su mi povjerovali." Osjetio je sjenu krivnje. Ona nije progovorila, a on je. Pa ipak, nema toga što ne bi učinio u zamjenu za vid. Spustio je noge s kreveta i polako i oprezno ustao. Bio je pomalo slab, ah inače se dobro osjećao. Nasmiješio se Ayli koja ga je zagrlila oko struka i poljubila ga. "Znaš li što se dogodilo na tlu otkako je ovo stiglo?" pitao je. "Ne," odgovorila je. "Pitala sam neke ljude ovdje, ali ničega se ne sjećaju. Ovdje su i svemirci. I tvoji ljudi." "Moji ljudi?" pitao je zbunjeno. "Zar nisu svi protjerani u opustošene krajeve?" "Ovo su žrtve tragedije koje su ležale u bolnici. I oni su potpuno izliječeni, baš kao i ti. Nemaju ožiljaka ni ništa." Pokazala je. "Ondje su negdje." "Kasnije ću razgovarati s njima. Prvo želim doznati što se događa. Hajdemo vidjeti možemo li pronaći Jan Dorvin." 205

Zatresla je glavom. "Ne možeš otići odavde. Neki su već pokušah, ali nisu uspjeli." "Što ih je spriječilo?" Ayla je virnula preko njegovog ramena i odgovorila: "Oni stvorovi." Jean-Paul se okrenuo i umalo kriknuo. Kroz prolaz među krevetima se prema njima gegao robot. Gurnuo je Aylu iza sebe i panično počeo tražiti nešto što bi upotrijebio kao oružje. Ayla se nasmijala i dodirnula mu rame. "U redu je, neće ti nauditi. To je jedna od naših bolničarki." "Bolničarka? Zar si poludila?!" kriknuo je motreći robota koji im je prilazio. "To je paukoliki robot!" Robot se zaustavio pred njim. "Dobra večer, Jean-Paul. Vjerujem da se osjećaš bolje. Ako želiš osvježenje, možda neku hranu ili piće, samo izrazi svoje želje." Govorio je ženskim glasom, ali drugačijim nego Ashley. Jean-Paul je bez riječi zurio u napravu uz koju su bila vezana tolika njegova strašna sjećanja. Ayla ga je gurnula prstom u rebra. "Hajde, reci mu što želiš." Jean-Paul je progutao i rekao: "Pa, godila bi mi šalica crne kave." "Naravno. Brzo ću se vratiti," reče robot i žurno otide. JeanPaul ga je gledao kako odlazi, te se okrenuo prema Ayli. "Jesi li sigurna da je ono bila istina kad si rekla da nisam mrtav?" Jan se probudila sa zujanjem u ušima. Isprva nije znala gdje se nalazi, no uskoro je shvatila da je u medicinskom stroju. Zašto? Oh da, odgrizla je vrh jezika. Ali nije li već izliječila tu ozljedu...?" Vrata na stroju su se otvorila i ležaj je polako izvirio iz valjka. Izašla je na bijelu svjetlost. Nasmiješila se kad je ugledala Robina, ali iznenadio ju je očiti izraz olakšanja na njegovom licu kad joj je promotrio tijelo. "Što je s tobom? Bojiš se da mi je stroj odsijekao neki od tvojih omiljenih dijelova?" Trgnuo se i upitao: "Zar se ne sjećaš?" "Čega?" "Nije bitno." Nagnuo se i poljubio je. "Kako se osjećaš?" "Dobro, odgovorila je. "Kad bolje promislim, zapravo sam prilično uzbuđena." Ponovno je legla, ovila mu ruke oko vrata i 206

pokušala ga privući k sebi. Međutim, Robin se nježno oslobodio njenih ruku i uspravio se. "Volio bih, ah sad nije pravo vrijeme. Ni mjesto baš nije prikladno. Vjerojatno još nisi primijetila da nismo sami." Jan je iznenađeno sjela. Rekao je istinu. Širom velikog liječilišta zaista su stajali ljudi. "Tko su oni? Odakle su stigli?" "Iz Palmire. To su većinom Palmirci, nekoliko svemiraca i čak nekoliko ljudi iz srušenog Nebeskog Gospodara." Pokazao je prema krevetu uz medicinski stroj. Tamo je na maloj hrpi ležala njena pažljivo složena odjeća. "Radije se odjeni. Mnogo toga se dogodilo." "Da, gospodaru." Ustala je s ležaja i prišla krevetu. "Što sam uopće radila u tom medicinskom stroju? Posljednje čega se sjećam je..." Zastala je i zagledala se u donje rublje koje je htjela navući. "... Posljednje čega se sjećam je da smo krenuli u Igrački prema Palrniri. Sve nakon toga je nejasno. Kad je to bilo?" "U noći prije prošle." "Velika Majko!" Položila je dlan na čelo. "Izgubila sam dva dana..." "Većinu tog vremena provela si u medicinskom stroju. Na odlasku iz Palmire si doživjela ozbiljnu nesreću." "Koliko ozbiljnu?" "Vrlo ozbiljnu." Jan ga je sumnjičavo pogledala, ispustila rublje na krevet i pogledala svoje tijelo. Promotrila je obje ruke i napokon položila desnu ruku uz prsa. "Osim ove ruke, tijelo mi je ružičasto kao u novorođenčeta." "Odjeni se, molim te," rekao je uz uzdah. "Reci mi istinu — što mi se dogodilo?" Duboko je udahnuo. "Poginula si, Jan." "Oh," rekla je i sjela na krevet. "Tako ozbiljno, ha?" "Ako nemaš ništa protiv, poštedjet ću te nepotrebnih detalja. Phoebus ih je izbrisala iz tvog sjećanja. Nažalost, nije ih izbrisala iz mojeg." "Vidiš, to je Jan Dorvin. Rekla sam ti da je!" Jan se okrenula i ugledala muškarca i djevojku kako joj se 207

približavaju. Oboje su na sebi imah standardne bijele ogrtače. Djevojka je bila vrlo lijepa, a muškarac vitak i privlačan. Djevojka je bila ta koja ju je prepoznala. I ona se Jan činila nekako poznatom. "Već smo se sreli?" upita Jan. Odjednom je shvatila je da je gola, pa je brzo skočila s kreveta da se odjene. "Naravno da jesmo," reče djevojka. "U palmirskoj bolnici. Sjećaš se, zar ne? Spasila si mi život. Da nije bilo tebe, Milo bi me sigurno ubio." Jan je navukla dugačku košulju. "Milo? Rekla si Milo? Zar je pobjegao s Nebeskog Anđela?" "Ne znamo ništa o Nebeskom Ađelu," reče muškarac, "ah u svakom je slučaju pobjegao iz bolnice nakon što si otišla. Prije toga je gad... gad..." Nije mogao nastaviti. Jan ga je začuđeno promotrila. I on joj se sad činio poznatim. Spomen Milovog imena probudio je nešto u njenoj svijesti. Da, sjeća se Mila... na mračnoj plaži, ali to nije bio njen Milo. Sjećanja su se polako vratila. Pa ipak, ne baš sva. Sjećala se ulaska u vodu, plivanja... i ničega više. Nasmiješila im se. "Da, sjećam se vas i onoga što se dogodilo." Pogledala je prema Robinu i dodala: "Ne svega, naravno." "Drago mi je da si dobro," reče Ayla. "Bila sam jako zabrinuta za tebe. Potpuno sam te zaboravila upozoriti na ona morska stvorenja." "Koja morska stvorenja?" "Sad je dosta," brzo upadne Robin. "Nema više razgovora o morskim stvorenjima, molim vas," značajno je pogledao Aylu. Premda zbunjena, udovoljila je njegovoj molbi. Jean-Paul reče: "Dobro, razgovarajmo onda o nama. Što će se sada dogoditi? Što će se dogoditi s Palmirom, a što sa svemircima?" Jan slegne ramenima. "Ne pitaj mene, ja sam se upravo probudila. Robin, što ti znaš?" "Ne mnogo. Znam da je Palmira pod Phoebusinom upravom. Uz pomoć Igračke je razorila svjetlosne topove svemiraca i onesposobila njihov svemirski brod. Tada je nad grad dovela Nebeskog Anđela i ispustila neki plin koji je sve uspavao. Nakon toga je dolje spustila čitave čete paukolikih robota. Oni su razoružali 208

usnule svemirce, a trenutno nadgledaju sve što se događa. Svemirci su okruženi i smješteni zasebno od domorodaca. "Voljela bih znati namjere drugog Mila," reče Jan. "Neću biti zadovoljna sve dok ne bude zaključan jednako kao i naša verzija." "Ja neću biti zadovoljan dok ne bude mrtav," reče Jean-Paul. "Zabrinuta sam za oca," reče Ayla. "Kad ćemo moći poći svojim kućama?" "Ne znam," prizna Jan, "ali ne vidim razloga zašto bi vas Phoebus još dugo ovdje zadržala." "Znaš li barem što će se, dugoročno gledano, dogoditi s Palmirom?" upita Jean-Paul. "Nemam pojma," reče Jan. "Pretpostavljam da bismo je mogli pitati... Phoebus, slušaš li nas? Jesi li ovdje?" Phoebus se stvorila pred Jan i prestrašila Aylu i JeanPaula. "Da, Jan. Razumijem da ste zabrinuti za svoju sudbinu, kao i za sudbinu svih ljudi na Zemlji. Zato ću vam sada sve reći."

33 Jan je pratio izraziti predosjećaj da joj se neće sviđati ono što im Phoebus ima reći. Uskoro su se njene sumnje pokazale točnima. "Kao što Jan i Robin već znaju," počela je Phoebus, "moja namjera je učiniti Zemlju potpuno naseljivom uništavanjem svih oblika pošasti. Uz pomoć genetskih uzoraka koje sam prikupila, stvorit ću biološko oružje koje će djelovati na određene vrste. Mnoge oblike pošasti ću ubiti ili učiniti neplodnima, a neke ću jednostavno pretvoriti u bezopasne organizme. Posrednici preko kojih će to biološko oružje djelovati bit će organizmi slični virusima koji će u sebi sadržati dijelove izmijenjene DNA. Svaki virus će napadati samo jednu određenu vrstu. Kad iskorijenim pošast u svim njenim oblicima, počet ću ponovno izgrađivati ekosustave kakvi su postojali prije Industrijskog doba. Nebeski Anđeo sadrži banku gena, a to će mi pomoći pri obnavljanju svih životinjskih i biljnih vrsta koje su nestale sa Zemlje." U tom trenutku ju je Jan prekinula. "Nemoj misliti da sam 209

nezahvalna, ali moram te još jednom pitati zašto to radiš. Ne razumijem kako se to uklapa u tvoju primarnu zadaću, a to je zaštita Eloia." "Uklapa se," reče Phoebus. Jan ogorčeno nastavi: "Ali kako? I ako se zaista uklapa, zašto to niste učinili prije stotinu godina, nego ste dopustili da se pošast ovako proširi?" "Jer su se prilike promijenile." "Na koji način?" "Uvidjeli smo da čovječanstvo predstavlja najveću prijetnju Eloima. U njihovom staništu skrivenom pod ledom su prividno sigurni, no uvijek postoji opasnost da će jednog dana ljudi pronaći naselje." "Zašto jednostavno ne uništite ostatke ljudskog roda?" upita Robin. "Etički program zabranjuje namjerno uništavanje tjednog ljudskog bića," odgovori Phoebus. "Da," ozlojeđeno će Jan, "ali dozvoljava vam da sjedite i cuclate metaforičke palce dok ljudski rod doslovce umire u neravnopravnoj borbi s pošasti." "Svaljivanje krivnje na nas je beskorisno; mi samo slijedimo programske upute, a njih su nam zadali vaši preci, koji su sada Eloi." "Rekla si da ne možete ubijati ljude," reče Robin, "ali činjenica je da je nekoliko svemiraca poginulo kad si s Igračkom napala grad i njihov brod." "Moj cilj nije bio ubiti ih, nego uništiti njihovo oružje. Njihova nesretna smrt bila je slučajna." "Pazi se, Phoebus," reče Jan. "Sposobnost cjepidlačenja koju iskazuješ je izrazito ljudska osobina." "Želite U da nastavim?" "Da, naravno," odrešito će Jan. "Reci nam kakve su vas to promjene u situaciji izvukle iz vaših skrovišta." "Na to nas je prisilio dolazak ove letjelice nad Shangri La i Milov pokušaj da kroz led probije put do naselja. Taj novi razvoj događaja pokazao nam je da moramo promijeniti taktiku, kako se takvo što ne bi više nikad ponovilo." 210

"Iskorjenjivanje pošasti za dobrobit čovječanstva je dio te nove taktike?" upita Jan. "Kako?" "Nećemo samo uništiti pošast, već ćemo usput promijeniti ljudsku vrstu." Phoebusine riječi su lebdjele u zraku. Sveprisutne i neželjene. Evo ga, napokon, pomisli Jan. Stigli smo do dijela koji ne želim čuti. Jean-Paul je prvi progovorio. "Što podrazumijevaš pod tim promjenama?' "Prisiljeni smo promijeniti vas kako bismo zaštitili Eloie. Tako ćemo ukloniti svaku moguću prijetnju koju čovječanstvo za njih predstavlja. Nema razloga za uzbunu, jer nećete mariti za te promjene kad se one jednom dogode. Živjet ćete mnogo sretnije i zadovoljnije nego sada." Janin želudac se počeo grčiti. "Velika Majko, sve ćeš nas pretvoriti u Eloie!" "Tko su ti Eloi o kojima stalno govorite?" uznemireno upita Ayla. "Ne, nećete postati Eloi," nastavi Phoebus. "Promjene u vašoj DNA bit će neznatne." "Nije me briga koliko su neznatne, ja ih ne želim!" poviče Jan. "Bojim se da nemaš izbora," reče Phoebus. "Nipošto ne možemo ostaviti čovječanstvo ovakvo kakvo je i ispunjavati našu obavezu prema Eloima." "Kakve će to biti promjene?" upita Robin. "Uglavnom su vezane uz vašu urođenu sklonost prema agresiji. Riješit ćemo problem koji je desetke tisuća godina progonio vašu vrstu. Ljudi su prepoznali taj problem i od najranijih su društava stvarali vjerske zakone i društvena pravila kako bi ga prevladali. Iako nedostatno, to je obično bilo uspješno za održavanje nekog reda unutar društva, ali bilo je beskorisno kad se radilo o članovima vaše vrste za koje se smatralo da su izvan tog određenog društva ili skupine. Razmećete se pričama o idealu svetosti ljudskog života, ali samo na intelektualnoj razini. Majmuni skriveni u vama, koji nisu duboko pod površinom vaše psihe, ne prihvaćaju taj ideal niti na trenutak ako osjete da su sami ugroženi, ih im je ugrožena obitelj, 211

pleme, rasa, vjera, nacija, klasa, kasta ili čak spol. Tada doslovce 'dehumanizirate' svoje protivnike, čime brišete sva moralna ograničenja koja su vam nametnuta i dajete sebi pravo počiniti sve moguće strahote pripadnicima vlastite vrste. Oduvjek ste to radili i tako će uvijek biti, osim ako vas ne promijenimo." "Kako možeš tvrditi da smo još uvijek majmuni, unatoč svemu što smo postigli?" ljutito upita Jean-Paul. "Postigli ste to da ste umalo uništili svoju vrstu i rodni planet," reče Phoebus. "Pustimo li vas da tako nastavite, bez sumnje ćete dovršiti taj zadatak. Da, još uvijek ste majmuni. Genetski ste gotovo identični čimpanzama. Male razlike u DNA su sve što vas od njih dijeli. Mora se, doduše, priznati da su te razlike ključne. Omogućile su vam da postanete vrlo uspješna vrsta. Brzi intelektualni napredak i razvoj govora dali su vam ogromnu prednost. Omogućili su vam da podatke naučene iskustvom prenosite s jedne generacije na drugu. Zato ste se mogli brzo prilagoditi promjenama — i novim opasnostima — u okolini, pa niste više bili podložni polakom procesu prirodnog odabira. Zakoni prirodnog odabira se na vas više ne odnose — prestali ste evoluirati, osim u nekim fizičkim pojedinostima kao što su boja kože i slično, čime ste se prilagodili različitim klimama. "Upravo je u tome ključni problem. Pametni, agresivni majmun savršeno prilagođen preživljavanju u pretpovijesnom, pretpoljoprivrednom svijetu je zastario kad je svijet postao gušće naseljen ljudima sa sve složenijim društvima, a kasnije i složenijom tehnologijom. U tom se trenutku trebala razviti nova vrsta ljudi koja bi se uklopila u taj svijet, no to je bilo nemoguće, jer vi ste već upravljali okolinom i evolucija više nije na vas imala utjecaja." "Ti ćeš, dakle, obaviti taj posao umjesto nas?" reče Jan. "Malo ćeš nas pogurati po evolucijskoj ljestvici." "Upotreba izraza ljestvica kao analogije za evoluciju je pogrešna. U svakom slučaju, promijenit ću vas. Imat ćete moralni kod genetski upisan u sebi." "Moralni kod koji su sastavili kompjuterski programi?" podrugljivo upita Jean-Paul. "Mislim da je to za vas mnogo prihvatljivije nego da ga je 212

sastavilo ljudsko biće," reče Phoebus. "U svakom mi se slučaju ne može prigovoriti da nisam nepristrana." "Velika Majko," zavapi Jan dok joj se pred očima nizao beskrajni niz neprekršivih Zapovijedi... Zapovijed tristo pedeset četiri: NIKAD NE GOVORI S PUNIM USTIMA; Zapovijed tristo pedeset pet: UVIJEK POJEDI SVE ŠTO TI JE NA TANJURU... bile su to dvije koje je u djetinjstvu posebno mrzila. "Koliko će dugačak biti taj popis pravila?" "To nije popis. Uglavnom ćete dobiti naglašeniji osjećaj suosjećanja s drugima, pa nećete moći počiniti nikakav čin koji bi vodio do smrti ili patnje druge osobe," ukočeno reče Phoebus. Jan se namrštila. "Mogu zamisliti mnogo problema koji će se javiti u ostvarenju tog nauma. U određenim okolnostima će takvo ponašanje sigurno imati obratni učinak. Što ako ćemo morati ubiti nekoga kako bismo ga oslobodili neizdrživih patnji? Ili obaviti pobačaj kako bismo spasili ženin život?" "Predvidjeli smo sve takve iznimne prilike. O postupcima u takvim okolnostima odlučivat će pojedinac ili skupina pojedinaca na temelju pažljive procjene situacije. Nećete biti bezosjećajni roboti." "Iz tvojih usta to ne zvuči baš previše utješno," reče Jan. "Oduzimate nam naše temeljno pravo kao ljudskih bića — pravo da odaberemo između dobra i zla," uplete se Jean-Paul, koji je odgojen kao katolik. "Oduzimate nam slobodnu volju koju nam je podario Bog." "Temeljna prava ne postoje, nego samo samovoljna i privremena koja je stvorilo ljudsko društvo," odgovori Phoebus. "Ne postoji ni slobodna volja u smislu kako vi to razmijete. I napokon, ne postoje ni dobro i zlo onako kako..." "... mi to razumijemo. Da," prezirno reče Jean-Paul. "Ogorčeni ste, ali to smo očekivali. Kao što sam već rekla, te promjene vam neće smetati kad se jednom dogode. Na primjer, strah je česti pokretač agresivnosti; od sada ćete biti manje plašljivi." "Strah je nužan za preživljavanje," istakne Jan. "Rekla sam da ćete biti manje plašljivi. I dalje ćete imati sposobnost straha pred pravom opasnošću." "Ipak mi se sve to ne sviđa," reče Jan tresući glavom. 213

"Otići ćemo samo korak dalje u manipuliranju genima nego su ljudi otišli sredinom 21. stoljeća kad je stvoren Primarni Standard. Tad ste si produžili životni vijek, unaprijedili imunološki sustav, a čak ste se i psihološki promijenili — iskorijenjena je kronična depresija, a mijenjanjem mozgova tako da se zaštite od virusnih i genetskih uzroka shizofrenije nestali su i svi drugi oblici mentalnih oboljenja... A tada su tvoji preci, Jan Dorvin, otišli još dalje u prvim godinama povijesti Minerve. Minervanske žene su postale fizički veće i emotivno neznatno muževnije, dok su minervanski muškarci istovremeno postali fizički manji, neagresivni i neborbeni. Bio je to korak u pravom smjeru, ah nisu otišli dovoljno daleko." "Velika Majko!" prošapće Jan. "Ja sam ti dala tu ideju, zar ne? Zato mi je Davin postavljao sva ona pitanja o Minervi i minervanskim muškarcima!" "Dala si koristan prilog našem planu," priznala je Phoebus,. "Kad si spomenula povratak na svojstva davnih predaka, stvorili smo sigurnosni genetski materijal koji sprečava mutacije u promijenjenoj DNA. Međutim, mi smo oduvijek razmatrah mogućnost mijenjanja ljudskog roda ako on ugrozi Eloie. Zbog tog smo razloga stvorili mnogo pred-Primarnih Standarda za proučavanje. Pred-Primarne Standarde smo odabrali zbog kratkog životnog vijeka." Phoebus se okrenula prema Robinu. "Ti si posljednja takva kreacija, Ryne." Robin je djelovao zaprepašteno. "Ali uvijek ste mi govorili da sam posljedica pogreške u rasplodnom laboratoriju...!" "Mi ne griješimo, Rvne. Bio si koristan subjekt u posljednjim koracima našeg istraživanja, ah prije bijega u Igrački si se približio dobi u kojem bismo te, zbog sigurnosti Eloia, držali neprestano pod sredstvima za smirenje." Robin je sjeo na rub kreveta. "Ne mogu vjerovati! Znači li to da ću živjeti samo do šezdesete ih sedamdesete godine... da ću stariti?" "Pretvorit ćemo te u Primarni Standard, ako tako želiš," reče Phoebus. "Da... da," žurno se složio. Pogledao je Jan i dodao: "Molim vas." Jan je sjela kraj njega i primila ga za ruku. "Jesi U dobro?" 214

"Jesam... ali prokleto sam iznenađen. Sve te godine vjerovao sam..." Zatresao je glavom. "Za njih nisam bio ništa više od prokletog zamorca." "Kojeg su namjeravali trajno držati pod 'sredstvima za smirenje'," doda Jan. "Zato te nisu sredili kako treba kad sam te vratila s Igračkom. Čudno je kako si odjednom stekao potenciju čim smo otišli iz naselja..." "Tako je," priznala je Phoebus. "Kad smo bili sigurni da napušta Shangri La i vjerojatno se više neće vratiti, diskretno smo mu obnovili muževnost." Jan ju je bijesno pogledala. "Ti nama govoriš o moralu. Nevjerojatno. I sve to za dobrobit onih smrdljivih patuljaka skrivenih pod ledom. Gadite mi se." "Lakše ćeš to prihvatiti kad sve bude gotovo." "Da, sigurno," sumnjičavo reče Jan. "Dakle, kakve još manje promjene možemo očekivati osim izraženije suosjećajnosti za druge ljude i smanjenja straha?" Činilo se da Phoebus oklijeva prije nego će odgovoriti. Jan se to nije sviđalo. "Da bismo postigli željene rezultate na području povećanja suosjećajnosti i smanjenja agresivnosti, morat ćemo vam suziti domet emocija. Drugim riječima, ukinut ćemo vam ekstreme s oba kraja emocionalne ljestvice." "Možeš li možda biti malo određenija?" sarkastično upita Jan. "Vaši osjećaji više neće biti tako izraziti," odgovorila je Phoebus. "Svoju okolinu više nećete doživljavati jednako snažno kao sada. Naravno, to će, osim na negativne, utjecati i na pozitivne emocije, ali to se ne može izbjeći." "Drugim rječima, prigušit ćeš nam osjećaje," optuži je Robin. "To je tvoje tumačenje, a ne moje," reče Phoebus. "Ja se s njime slažem," reče Jan. "Dakle, kad možemo očekivati tu prokletu promjenu?" "U tvom slučaju, i slučaju svih drugih na palubi Nebeskog Anđela, promjena je već započela. Svi ste zaraženi umjetnim virusima. Promjena će se događati polako i proći će tri mjeseca prije nego bude potpuna." "Već su u nama?" potreseno reče Jan. "Oh Velika Majko..." 215

Čvršće je stisnula Robinovu ruku. "Uskoro ćemo virus raspršiti zrakom kako bi zarazio one na tlu. Svemirci će ga, kad se njihov brod popravi, odnijeti u svemirska naselja i Marsovske kolonije. Hipnotički usađena zapovijed primorat će ih da prije ili kasnije posjete sva mjesta u svemiru koja su naseljena ljudima. Ja ću u Nebeskom Anđelu proputovati svijet i proširiti virus, kako bi on zahvatio čitavu populaciju." Jan nije znala što će time postići, ali morala je to učiniti, pa makar bilo i beskorisno. Ustala je, otišla do Phoebus i udarila je šakom u usta. Odjeknuo je prigušeni udarac kad je njena šaka udarila u tkivo, a Phoebus je poletjela unazad i pala na stražnjicu. Premda je znala je to samo iluzija koju u njenom mozgu stvara kompjuter, Jan je osjetila duboko zadovoljstvo dok je promatrala Phoebus kako je zbunjeno gleda s poda, dok joj iz rasječene usnice navire krv. "Morala sam to učiniti prije nego za to izgubim volju," rekla je i protrljala naručene zglobove na prstima.

EPILOG Jan je sjedila na plaži sa Aylinim šestomjesečnim djetetom u krilu. Ayla ga je nazvala Lon, u sjećanje na njenog pokojnog oca. Lon Haddon stariji je umro ubrzo nakon događaja u onom mrskom razdoblju prije gotovo osamnaest mjeseci. Propustio je 'pretvorbu', kako su je nazivali... Još uvijek sam ista, reče Jan u sebi. Ponavljala je to nekoliko puta dnevno. Počela je onog trenutka kad je doznala da je virus u njoj. Mjesecima je lijegala u krevet pitajući se hoće li se probuditi kao potpuno drugačija osoba. Kad se probudila, mirno je ležala i polako nizala sve svoje osjećaje, trudeći se pronaći neku promjenu na sebi. Nikad nije uspjevala, ali... "Bok, Jan!" Okrenula se. Niz plažu joj je prilazio Milo. Na sebi je imao samo kratke hlače, a njegovo nekoć blijedo tijelo imalo je brončanu boju. "Dobar dan, Milo," rekla je. Sjeo je na pijesak kraj nje i poškakljao Lona po nozi, zbog čega se dijete promeškoljilo. 216

"Prekrasan dan, zar ne?" rekao je. "Nije li svaki dan ovdje prekrasan?" odgovorila je mrko. Milo se nasmije. "Još uvijek se opireš, zar ne?" Nije odgovorila. "Morat ćeš to jednom prihvatiti, Jan. Prošla si 'pretvorbu' kao i svi ostali. Nisi više ista." "Ista sam," rekla je. "Pogledaj mene — napokon sam se s time suočio. Mora se, doduše, priznati da je kod mene 'pretvorba' bila najdrastičnija. Razdor između onoga što sam bio i ovoga što sam sada je prevelik da bih ga mogao zanemariti." "Da, Milo, priznajem da si se ti promijenio," rekla je umorno. "Nisi više... nisi..." Nije nastavila. "Čudovište?" pitao je i nasmijao se. "U redu je, znam što misliš. Kad se sjetim kako sam nekoć razmišljao — i što sam mislio o drugim ljudima — stresem se. Pa ipak, neki mali dio mene još uvijek je ogorčen zbog 'pretvorbe'. Ne odobravam ono što sam radio, ali znam da sam to bio pravi ja. Pojedinac kakav sam sada je posljedica petljanja onog prokletog programa po mojim genima. Ali znam da prezir koji osjećam brzo blijedi i da me uskoro uopće neće biti briga. Isto će biti i s tobom. Nitko od nas neće više za to mariti." "Ja hoću. Uvijek," rekla je. Pogledala ga je. "Možeš li iskreno reći da u mojoj osobnosti primjećuješ ikakve promjene?" "Površinski ne," priznao je. "Eto ga!" rekla je pobjednički. "Hajde, pa sigurno si svjesna nekih malih promjena na sebi?" Odlučno je zatresla glavom. Dijete se podrignulo i zagugutalo. "Kako idu stvari s Robinom?" upita Milo. "Dobro," rekla je polako. "Zašto?" "Samo sam znatiželjan. Dakle, vaš odnos je isti?" "Naravno," potvrdila je, ali u glasu joj je nedostajalo uvjerljivosti. Milo nije htio odustati. "Ne, nije isti, zar ne? I to zato što ste se oboje promijenili. Stara strast je nestala. Naravno, još uvijek se volite i još uvijek vodite ljubav, ali u tome više nema žara." 217

"Žar se s vremenom gubi u svakoj vezi," zamišljeno reče Jan. "Točno, ali to nije ono o čemu ja govorim. Doživljavaš li još uvijek orgazme?" Pitanje ju je zbunilo. "Pa... da, doživljavam, valjda..." "Valjda?" pitao je uz osmijeh. "Da, doživljavam orgazme," rekla je ogorčeno. "Samo što..." "... oni više nisu isti." Kimnuo je. "Znam, kao da više nisu onako intenzivni. I sam sam osjetio to isto. Znaš onu djevojku s kojom se u posljednje vrijeme viđam, Juli, Aylinu prijateljicu — vodimo ljubav i lijepo nam je. Uživam. Ali to više nije to. Nema u tome one žestine. Više nije kako je nekoć bilo..." "Za to Juli mora zahvaliti svojoj sretnoj zvijezdi," reče Jan. "Hej, znaš što mislim. Seks više nije isti. To i sama priznaješ, zar ne? I ne radi se samo o seksu." Uzdahnula je. Krivila je Robina, ali pretpostavljala je da se ne radi samo o njemu. Više ga jednostavno nije željela kao nekoć. Još uvijek ga je željela, ali nešto je nedostajalo, baš kao što je Milo rekao. Dogodilo se upravo ono što je Phoebus najavila — 'vaši osjećaji više neće biti tako izraziti' — premda Jan još uvijek nije mogla prihvatiti tu strašnu činjenicu. "Prigušila nam je osjećaje," promrmljala je, sjećajući se Robinovog prigovora Phoebus. "Da," složio se Milo. "Oduzela nam je britkost. Jednu od bitnih osobina koja nas je činila ljudima. Ili kao što je to Jean-Paul rekao, oduzela nam je Prvotni Grijeh. Pitam se kako će to dugoročno utjecati na ljudski rod. Više ne predstavljamo sami sebi prijetnju, ali ako ikad naidemo na pravog suparnika sumnjam da ćemo opstati kao vrsta. U nama više nema onog poriva koji nas je tjerao da uvijek ustanemo i krenemo dalje, pa bi nas drugi mogli pregaziti. Ionako nas neće biti briga što se događa. Izumrijet ćemo s prokletim osmijesima na licima..." Ustao je, stresao pijesak s hlača i protegnuo se. "Čini se da je tvoja dužnost dadilje za danas gotova. Vraća se Ayla." Jan je podigla pogled i spazila Aylin ribarski čamac kako prolazi kroz unutrašnji zid. Vrata na zidovima se više nisu zatvarala i uskoro su trebali početi radovi na rušenju zidova. "Kako napreduje tvoj brod?" pitala je Mila. Milo ga je gradio 218

već mjesecima. Namjeravao je otploviti duž obale i provjeriti što se događa u južnim dijelovima kontinenta. Bit će, tvrdio je, ploveći Palmirin glasnik. "Polako, vrlo polako," odgovorio je, "kao i sve ostalo ovih dana." Spustio se do mora i pomogao Ayli i Juli izvući čamac. Dok ga je promatrala kako odlazi, Jan je shvatila da će joj nedostajati ako zaista uspije završiti brod i otploviti na svoju ekspediciju. Milo joj se sad prilično sviđao. Još uvijek sam ista, ponovila je još jednom. Ali sve je manje u to vjerovala.

219