Joaquin Oristrell - Medju Nogama

Foxy

1

Anna

Foxy

JOAQUÍN ORISTRELL MEĐU NOGAMA Sa španjolskoga prevela ARIANA ŠVIGIR

MOZAIK KNJIGA Zagreb, 2002. 2

Anna

Foxy

JAVIER

3

Anna

Foxy

1. BEZIMENI HOTEL Četrdeset i četiri su mi godine. Zovem se Javier. Sjedim na postelji hotelske sobe koju sam netom uzeo. Neću provesti noć ovdje; ni ostatak poslijepodneva. Tek ću pročitati test, imam li hrabrosti ispunit ću ga i malo prileći. To će biti sat, najviše sat i pol, i vratit ću se u ured. Čudno, ne sjećam se imena hotela, no kroz prozor razabirem pročelje golema kina. Sad znam da sam u središtu grada, dvadeset minuta taksijem od moje kuće, žene, moja dva sina i klupe za trbušnjake. Gle!, dršću mi ruke. Opažam suhoću na usnama, no ne želim prijeći pet koraka što me razdvajaju od minibara. Vidim li svoju sjenu, mogao bih se pokajati i pobjeći od sebe. Mirno. Mobitel žari u džepu hlača. Da mi je ostalo malo razuma, isključio bih ga. Jasno da ona ne običava zvati u ovaj sat ali... Čitam: 1. Jeste li kada pomislili da vam je potrebna pomoć zbog vašeg seksualnog ponašanja ili zato što stalno razmišljate o seksu? NEX 2. Osjećate li da seks i seksualni podražaji vladaju vama? DAX 3. Jeste li kad pokušali suzbiti ili ograničiti radnje koje u svojem seksualnom ponašanju smatrate pogrešnima? DAX Krajičkom oka naslućujem svoj odraz u zrcalu, lijevo. Nazirem privlačnog muškarca, pametnog, dobro odjevenog. Povlašteno biće što živi od posla koji voli. Bodrim se i bodrim, ali žalim sebe - i gore - stidim se. Bit će Bog. Apsurdno jer nisam svjestan Njegove prisutnosti u svom životu. Katolik sam, ali ne pamtim da sam se pričestio više od tri puta. Jamačno jer mi je pop uporno postavljao opscena pitanja na ispovijedi. Bilo mi je osam godina, no dovoljno da shvatim kako taj bijedni bolesnik nikada neće spasiti moju dušu. 4

Anna

Foxy

Moj Bog sam ja bez mana. On me osuđuje, misli da sam nakaza, kažnjava me vlastitim gađenjem, i prije jedva pola sata nagnao me da zatražim ovu tiskanicu preda mnom. 4. Osjećate li krivnju, potištenost ili grižnju savjesti nakon...? Sranje! Na zidu je zagasitocrvena mrlja. Gdje li sam pročitao da je neki pukovnik ruske tajne službe raskomadan u jednom hotelu Gran Víje 1? 5. Utječete li se seksu a) da biste pobjegli iz stvarnosti, b) da biste utažili žudnju, c) naprosto jer se ne možete suzdržati? AXCX 6. Vaše traganje za spolnim užitkom postaje sve grozničavije? DAX 7. Djeluje li na odnose s vašim supružnikom? NEX 8. Morate li prizivati erotske slike i sjećanja dok spolno općite s partnerom? DAX Do prošlog srpnja, kada je sve počelo, mogao sam s pravom reći da sam muškarac duboko odan svojoj ženi. U dvadeset godina braku pretjecali su mi prsti jedne ruke pri nabrajanju koliko sam puta podlegao izvanbračnoj pustolovini. Nijedan od tih rijetkih izleta nije bio nimalo važan. Propuštanje brojnih prilika koje su mi se nudile nije u meni izazvalo ni trunku frustracije. Praktičan sam. Kad god bih osjetio potrebu, a ne bih imao Lolu uza se, radije nego upasti u nevolje, nisam dvojio pribjeći samome sebi. Bez krivnje. Čak s radošću što katkad oživljujem onog negdašnjeg mladca. Onda, što se to zbiva, ubogi Javieru, crnobijeli Javieru, Javieru koji se ne umaraš od samozavaravanja? Stigne polovina tvog života i zvijer što je prebivala u letargiji između tvoje glave i prepona najednom se budi? Odluči: trgam test ili nastavljam odgovarati? Sve je bolje od ponovnog gubljenja u novom krugu potrage za izvorom svega. Deveto. Gdje je deveto pitanje? 9. Posjećujete li niže društvene slojeve i okružja kada tražite seks? 1

Gran Vía - središnja madridska ulica

5

Anna

Foxy

Preko desetak javnih zahoda, više parkirališta, nekoliko veža, nogostup cestice što vodi do žičare i, premda mi je mučno priznati, fotokabina na postaji metroa Avenida de América. Pamćenje mi, jedno po jedno, vraća nesklapna poprišta susreta s njom, u svako doba, u najnezgodniji čas, bez urečena dana, već prema hiru, bez logike i predvidljiva slijeda. Tu je njezina moć. Ja u iščekivanju obroka, koji daje kao da je sve rastrojenija (što i jest). Tri poziva u jednom danu, potom tjedan šutnje. (Taj tjedan mog rođendana, kad sam poput kakva narkića tražio njezin glas u drugim glasovima, polučujući najviše tako slab i tužan užitak da sam se ćutio najosamljenijim bićem na planetu.) Hajdemo vidjeti: ako sam čist, uredan. Ako sam odavno prestao pušiti i piti. Ako idem u teretanu. Čitam dvoje novine na dan. Kupaonicu uvijek koristim u isto vrijeme. Moje je donje rublje od bijela pamuka. Jedem tri puta na dan, nikad četiri, i poslije perem zube. Što čini čovjek poput mene ostavljajući trag sperme u lopticama rupčića po cijelome gradu? Netko je upalio televizor u pokrajnjoj sobi. Dopiru afrički tamtamovi i jedan dostojanstven glas, koji me podsjeća na mog profesora književnosti iz četvrtog, pripovijeda mi o ljubavnim obredima hijena. Moj se profesor zvao Castellví. Bio je nevjerojatno mršav, usta iskrivljenih od grozne facijalne paralize. Imao je koščate ruke i jagodice prstiju boje bijele kave od tolikog pušenja. Opalio mi je najjaču pljusku koju sam ikad dobio. Kad god osjetim da zaslužujem kaznu, iskrsne mi u sjećanju i iznova me udari. 10. Gubite li vrijeme na poslu zbog zaokupljenosti seksom? DAX 11. Vaša učinkovitost i sabranost oslabjele su uslijed sve grozničavije spolne aktivnosti? DAX Prekjučer, da ne idem dalje, u Arreguijevu uredu. Ortak i ja iščekivali smo taj sastanak cijeli mjesec. Konačno nastupa veliki trenutak: Arregui priznaje da se kidao od smijeha s oglednom epizodom serije koju mu kanimo staviti u sat najveće gledanosti. Ističe »ludo satkanu radnju«, diže do neba »vraški dobro skrojene likove«. Uvlači mi se. - Odakle crpiš ideje, Javiere? Ne znaš koliko ti zavidim, kite. Vama piscima zavidim najviše na svijetu. 6

Anna

Foxy

Zamišljam ga u postelji s tajnicom. On je ružičasti praščić raširenih nogu, pušta da ga siše. Ne treba se uzbunjivati. U posljednje vrijeme zamišljam sve žive sparene sa svim živima. Od prošlog srpnja moj mozak nema granica. I hop, zazvoni telefon, upravo tada. Arregui ulazi u naš džep, njegov gotovo siguran potpis, godina milijunskog ugovora, sto radnih mjesta u dvije kocke u zraku u potrazi za šesticom... Mogao sam ga isključiti, jasno. Jednako sam mogao prestati disati, ili zariti si dvije penkale u oči. - Molim? - Učinimo to sad. Bolje da se ne prisjećam njezina glasa jer budi se kuja kako se probudila u Arreguijevu uredu. Dižem se. Ispričavam se njemu i ortaku. - Žao mi je. Osoban poziv. - I te kako osoban. Reci im koliko je osoban. Zašto im ne kažeš? Ćudljiva je. Katkad mi da vremena, a katkad ne. Sada je bilo ne. Dvanaest u jutro i već se uspalila. Stari, ne znaš što je to. Kad je ton hitan, valja trčati. - Odmah se vraćam. Čuje me. Zna da sam okružen ljudima. Boli je briga. - Sva gorim. Bradavice će mi prsnuti. Trebam tvoj glas, sad, sad, sad! Stolovi, računala, tajnice, pokazatelji gledanosti. Preda mnom bezbojan svijet: neutralan šampon, Coca-Cola light, a ja na putu do nekog utočišta gdje ću onesposobiti bombu što titra na telefonu. - Čekaj! - kažem joj. - Ne mogu čekati, kurvin sine! Kad naručujem iz robne kuće mogu čekati, kad zovem majku mogu čekati, kad se dogovaram za šišanje mogu čekati... Znam. Znam da ne može jer je luda, a luđaci nemaju strpljenja. Imao sam ludu susjedu: Charito. Za kiše je izlazila na balkon u bikiniju. - Prekinut ću. Ne znam zašto te zovem kad mi ni za što ne služiš. - Nemoj! 7

Anna

Foxy

Trčim, hajde trči. U potrazi za četvornim metrom intimnosti. Neću dopustiti da mi utekne. Slutim da bi nestala zauvijek. Bilo bi to rješenje, no tko želi rješenja kad je naučio nalaziti užitak u nevoljama? - Ostavit ću te, govno jedno nemoćno. Govori mi, nesrećo! - Smijeh. Majko moja, mislim da sam izgubila gaće! Dizalo. Moj anđeo čuvar, koji je đavo, stavio mi je dizalo na put. Izvlačim glas iz mračne spilje u utrobi i: - Pripravljaj se, smucko, jer ću te... - Pritisnem dugme. Vrata se otvore - kao nikad. Stajem kod tipkala, taknem peto. Vrata se zatvore i diže se Thyssen s nosivošću osam osoba. Pritisnem stop i zadržim tu ruku. Drugom spuštam smičak hlača. Mobitel ostaje uhvaćen između mog uha i ramena. Tražim rupčiće. Prestani misliti. Ne vidiš li da nisu najgori pozivi, nego sjećanja koja stvaraju? Smijeh hijene, sirena kola hitne pomoći, otkucaji srca u Adamovoj jabučici. Ima li u minibaru duhana, popušit ću pet cigareta zaredom. Neću pasti u zamku uspravljanja. Bojim se kuje. Poznajem je. Koristi svaki pokret za mijenjanje položaja. Voli biti zamijećena. Osobito pokazati mi da je tamo. Godine kolotečine i sad, stara kao ja, gubi nadzor. Mislit ću tek na minibar i duhan. (Marlboro bi bio zgoditak!) Krećem četveronoške modrim sagom s bijelim čvorićima što (sad opažam) hini zvjezdano nebo, sazviježđe. Sklapam oči i, načas, lebdim.

8

Anna

Foxy

2. DEVET MJESECI PRIJE (14. SRPNJA) Nakon četrdeset i osam sati nepodnošljive tjeskobe, ETA je ubila nedužnog dvadesetdevetogodišnjaka i cijela je zemlja ustala tog ponedjeljka odlučna ne dopustiti da takvo stanje potraje. Taksist, s modrom vrpcom solidarnosti, upozorio je Javiera: - Odvest ću vas u zračnu luku, ali u podne, gdje god bili, gasim motor i držim deset minuta šutnje. Javier je obišao četiri taksija što su čekali klijente ispred Palacea. Koliku god napojnicu nudio, nije našao nikoga tko bi pristao prevesti ga bez desetominutnog zastoja na koji se cijela Španjolska obvezala. - Ne brinite, nećete zakasniti na avion. I u zračnoj će luci poštovati deset minuta šutnje. Ne vidite li da smo danas zaigrali na budućnost sviju nas? Motrili su ga kao čudnog stvora, gotovo čudovišnog. Trideset i devet milijuna ljudskih bića složilo se javno osuditi sto tisuća kurvinih sinova, a on udri po svome, nastojeći kupiti građanske svijesti tisućicama. - Ne mislite da mi je lako pri srcu zbog tog momka... - ispričao se. - U Americi bi to po kratkom postupku... Plinska komora, ili Injekcija... Taksist je otvorio vrata iznutra i Javier stavi kovčeg na prednje sjedalo. Potom se smjesti otraga s crnom kožnatom mapom koju mu je Lola poklonila za Božić. - Zapravo sam se preračunao. Žena mi to vječito govori: »Letiš kao muha bez glave.« Nikad nije razgovarao s taksistima. Dapače, to je mrzio. Stoga je uvijek ulazio u taksi s nečim za čitanje. No toga su ponedjeljka ljudi bili potreseni i riječi su tekle povinujući se potrebi za zajedništvom. - Kažem vam da ćete stići. - Taksist je krenuo. Nije stigao. Letio je stotinama puta i nikad nije propustio zrakoplov. Tada jest. Imao je mnogo sreće. 9

Anna

Foxy

Podnevni saziv zatekao ih je pred Vipsom na uglu ulice Velazquez i Liste. Juancar, tako se zvao vozač, proživljavao je najgore ljeto u životu jer ga je žena napustila i odvela njihovo četvero djece. - I sve mojom krivnjom, znam, grdne sam joj svinjarije napravio. To s taksijem je gadno. Poživinčiš tu cijele dane. Madrid? Besmislica. Ljudi jure amo-tamo kao da će smak svijeta. Radim šesnaest sati na dan, i ako mi se kakva ženska tu i tamo namjesti za metak, što ću? Vi niste tražili da se rodite s klipom među nogama, zar ne? E, pa ni ja. Mislite »koja mustra«, ali... Ne, ne razmećem se da umočim svaki tjedan, ni svakih petnaest dana, katkad ni cijelu godinu, no jednom iskrsne: pogledići u retrovizoru, ugasiš radio, ona započne razgovor, bruji taksimetar, zašušte najlonke. Kažeš: »Hoćemo li prečacem?« A ona: »Amen.« Amen? Uhvati te bez kondoma i zasrao si ga za čitav život. Shvaćate li što vam govorim? Jeste li oženjeni? Javier nije slušao. Njegov je um bio zaokupljen prisjećanjem je li uzeo Orfidale 2 iz ladice s lijekovima. - Ženu srećom nisam zarazio, ali to je puko čudo. Zamislite si, kraj četvoro djece. Znate što hoću reći? Iñaki Gabilondo oglasio je podne na radiju. - Treba stati. Neka Bog uvidi da sam dobar čovjek koji je imao trenutak slabosti. Zaustavi u dvoredu. Ostavi poziciona svjetla upaljena i radio uključen. Izišli su i pošutjeli, prekriženih ruku, rame uz rame, gledajući svečano u tlo, kao da je grad groblje. Juancar bijaše prilično mlad, krupan. Nosio je majicu bez rukava sa Svetim srcem. Pazusi su mu vonjali po slanini. Osoblje i gosti Vipsa došli su na ulicu izraziti šutnju. Zaustavi se još kola i jedan autobus: »devetka«. Putnici ostadoše unutra. Stojeći bez riječi. Čovjek bi odoka rekao da su zatvorenici na putu za konclogor.

2

Orfidal - lijek za uspavljivanje

10

Anna

Foxy

Nakon tri minute taksist briznu u plač. Isprva muklo, ridanje nabuja i uskoro se toliko razmahalo da je Javier bio prinuđen dodati mu paketić rupčića, ne mogavši više mirno gledati lampaše što su mu visjeli iz nosa. Ni to nije nimalo ganulo njegovo srce. Dojmilo ga se što nije pod dojmom. Ponovno se osjeti izvan ovoga svijeta, nesposoban dijeliti njegova čuvstva, zatočenik svoga ja, autističan, dalek. Često bi ga uplašilo koliko je sebi važan on sam, a nimalo drugi. Često, no brzo bi se opravdao: »Ne živim sebe jer pišem. Ja sam drugi. Promatram ih, proučavam i poslije im dajem život na papiru.« Imao je pravo. Već je toliko godina lovio likove za kino i televiziju, da se preobrazio u spužvu. U fenomen poput onog izmaštanog čudovišta, Stvari, koji guta sve što vidi i čuje i potom to pretače u scenarije. Sad se natapao Juancarom i njegovim suzama. Dobro bi mu došao za seriju: taksist, roker, kurviš, osjećajan, seropozitivan... »Ja sam običan prevodilac - mislio je nekih noći - ne živim i ne stvaram ništa. Tek tumačim ono što žive i stvaraju drugi.«

Žao mi je. Zrakoplov je poletio prije deset minuta. Barajas je bio u kaosu. Iz te luke već godinama nijedan zrakoplov nije polazio na vrijeme, no tog ponedjeljka, upravo toga, let za München krenuo je na minutu. Javier i druga osoba koja je ostala na zemlji istodobno pritisnuše tipke mobitela. Podudarnost izmami osmijehe. Gotovo rumenilo, bar kod njega. - Mrzim to smeće. Nije odvratila. Pametne žene ne zamaraju se odgovaranjem na očiglednosti, osobito ako su tamnopute, posve glatke kose i vrlo svijetlih očiju. - Koma! Nema baterije. Ugrizla se za donju usnu s čarobnim učinkom: u hipu se pomladila petnaest godina. Čudo je bilo toliko, da je Javierova glava planula. - Poslužite se ovim ako hoćete. - Ne... treba vam. - Ma, hajde! Nešto poslije dijelili su čekanje u baru. On, koji nikad nije pio, pred martinijem. Ona, s tri kave što ih je zatražila u čaši. S ledom. 11

Anna

Foxy

Bijahu mirni. Dobili su mjesta u drugom zrakoplovu što je polijetao oko pet. - Muž će doći po mene. Možemo vas povesti u München kolima. - Hvala, ali ne bih. Iskoristit ću ovu nezgodu za šetnju Pragom. - Kad ste rekli Prag, zasjale su vam oči. Vidi se da vam se sviđa. - Osobito noću. Pa još ljeti... - Ima jedan hotel blizu mosta, malen... - 3 noja, tamo idem. Nije lagao; improvizirao je. Pa ako gospođa zagrize méku. Njegov stvarni plan, ne osujeti li ga ona, bijaše otputovati taksijem u München, večerati s Richardsonom i porazgovarati o prijevodu i prilagodbi na engleski scenarija što ga je napisao u proljeće. Ortak i on tragali su za međunarodnim glumcima i koproducentima u očajničkom pokušaju proboja na tržište i bijega iz geta u koji se pretvorila domaća kinematografija. - Grozno je to s tim momkom, zar ne? - Kojim momkom? - Momkom kojega su ubili ti huligani. Dva metka u glavu... Načas kao da će ustati gotovo uvrijeđena. Potom, kretnjom ruke, zatraži neka utihne. Otvorila je torbicu i izvadila zagonetnu kutijicu od iste kože kao Javierova mapa. - Ništa ne znam. Radije ne znam za to. Razgovarajmo o čemu drugom. Ne gledam televiziju, ne čitam novine. U mojoj knjižnici nema nijednog romana napisanog u ovom stoljeću. Čudna sam žena, plašljiva. Sve me straši: ono što se zbiva i ono što bi se moglo zbiti. Već dogođeno me, naprotiv, smiruje. Ma koliko tragično bilo, tome već nema lijeka. Javier, spužva, shvati da je naišao na velikog bijelog kita. »Baš si kreten - kaza si. - Kako si se mogao toliko prevariti misleći da, ako išta, vrijedi za malo očijukanja?« - Niste mi rekli kako se zovete. Trebao je ime za arhivu. Nije je želio pamtiti tek kao »ženu koja je propustila zrakoplov« ili »crnku sličnu Carmen Posadas«. - Većini je lako odgovoriti na to pitanje. Kod mene, kazala sam vam već da sam čudna, ono ima dvostruki odgovor. 12

Anna

Foxy

- Moje je službeno ime, zapisano u osobnoj, Azucena, no zovem se i Almudena. Koja god od dviju bila, pričini mu se kao dar s neba. - U istom smo porođaju ugledale svijet nas tri sestre. Majka je rodila u Barceloni. Poznajete li hotel Princesa Sofía? Iza. Otac kaže da smo na svijet došle jednake. »Tri bisera«, vikao je po hodnicima bolnice. No poslije dva dana inkubatora ja sam bila drukčija. Ako su one bile dan, ja bijah noć. Ako su imale glavicu ćelave lutke, ja - kosmate čimpanze. Ako su bile tihe i mirne kao svetice, ja sam plakala tako moćno da su bolničarke stavljale vatu u uši dok su me presvlačile i prale... Rasle smo i razlika je rasla s nama. Violeta i Margarita bijahu dvije kapi vode: sitne, plavušne, očiju boje mora kad je pijesak posve bijel. Ja sam bila mnogo viša i imala sam golema stopala. Moje cipele za prvu pričest bile su dvije goleme bijele podmornice broj četrdeset... Nismo navršile ni jedanaestu kada se naša majka, prevoditeljica, zaljubila u neku Njemicu koja je pisala priče za djecu i napustila nas. Tata je to podnio bez boli jer je već dugo nije volio, no ostale smo mi. Njegovi poljski cvjetići 3, njegovo Trojstvo. Tajna s kojom nije znao što bi... Ustrašen genima (moj je djed spolno zlostavljao svu svoju djecu), razdijelio nas je obiteljima prisnih prijatelja... Margarita je otišla u Córdobu, u kuću Molina, koji su držali kino. Vjerojatno je zato postala glumica. Violeta se odgojila u Madridu kod Mendoza, ljubitelja borbi s bikovima. Tako je u Las Ventas 4 upoznala člana uprave Santanderske banke za kojeg se udala. Ja sam sletjela u divan dvokatni stan obitelji Fabra u Andori... Narcis Fabra službeno se bavio upravljanjem imanjima, no njegov pravi izvor prihoda bilo je krijumčarenje... Azucena-Almudena prvi put naznači stanku i zatraži vatre od konobara. To Javiera vrati u stvarnost bara zračne luke. Znojila se spužva, prenatopljena podacima, lijući tjeskobu kroz svaku poru. - A ako je laž? - Što to? - To što vam pričam. - Zašto laž? - Neke žene izmišljaju prave strahote ne bi li ispale zanimljive. 3 4

azucena - bijeli ljiljan, violeta - ljubica, margarita - tratinčica Las Ventas - madridska arena za borbu s bikovima

13

Anna

Foxy

- Pa i muškarci, bit će. - Ne znam. O muškarcima ne znam ništa. Odavno sam odlučila ne gubiti ni minute više ispitujući kakvi su. Sve je to izgovorila prirodno. Njezin ton, i kretnje, bijahu posve jednostavni. Iako sablažnjujuće, riječi su se na tim usnama doimale čiste poput njezina lica. Tako da je u pola tri on već bio ribica u njenoj mreži. Nikakvo križanje nogu ni uvlačenje dima u stilu vampirice ne bi ga uzbudili koliko ta priča. Osjetio se sretnim što ima čula koja joj može posvetiti. - Laž ili ne, nije bitno. Nastavite. - Fabre su se obogatile pomažući drugim bogatašima iznijeti imetak iz zemlje... Za povlačenje jedne svote iz bilo koje točke Španjolske i njeno polaganje u trezor neke züriške banke uzeli bi dva posto oslobođenog iznosa... 1975., s promjenom režima nakon Francove smrti, nekoliko milijuna peseta prošlo je kroz ruke mog posvojitelja... Najednom je u vladi odjeknula uzbuna osiromašenja. Najboljim državnim uhodama naloženo je neka se uvuku u mreže protoka novca... Lukavi kao lisice, Fabre su unajmili jednog od tih uhoda da nadzire i skreće prema drugim prolazima pozornost ostalih... Taj je četrdesetdevetogodišnjak izgledao kao jedna od najdosadnijih osoba na svijetu. Kao uvijek, privid vara, jer sve, baš sve što znam, naučio me on... A tek sam navršila šesnaestu i bila sam šaka jada. Dotuklo me trideset i osam mjeseci u postelji, u gipsu od vrata do stopala, zbog nesreće na skijanju. S takvom prošlošću jasno da sam poludjela za tim čovjekom, iako je bio ćelav, hrom i imao pola umjetnog zubala... I on se zaljubio u mene, shvatila sam to poslije, no u početku me, uplašen mojom malodobnošću, izbjegavao. I tako me, nesvjesno, najprije naučio razviti nužnu strategiju za pridobivanje muškarca... »Kad ste već uhoda - rekoh mu što sam tajanstvenije umjela - mogli biste istražiti tko sam ja uistinu«... Pokazala sam mu skorašnje slike mojih sestara i povjerila mu svoje sumnje: »Svi mi spominju grašak i Mendelove zakone, ali srce mi govori da živim tuđi život.« U filmu što ga je snimao Javierov mozak, uhoda je imao crte Harveya Keitela, a djevojka one Estrelle, dadilje njegovih sinova: tako mlade, tako bijele kože, i kratke kose, vječito u zelenom. Jednoć ju je zatekao u kupaonici kako miriše njegovu pjenu za brijanje. - Još jedan martini, molim. Želite li štogod? 14

Anna

Foxy

- Prestati govoriti. Osjećam se apsurdno pripovijedajući svoj život neznancu. - ...? - Makar vam zvučalo kao laž, po cijele dane ne izustim ni riječ. Bit će mjesec. Sad je mlađak. Utječe na me. Ja sam rak. Sutra mi je rođendan. Sutra, jesam li vam rekla? Karmelska Djevica, jesam li vam rekla? Zato su me nazvali Carmen. - Kako Carmen?... Nije...? - Sve ćete shvatiti kad završim. Obećajem začas završiti. Zabrazdim li opet, prekorite me. Okrenula se konobaru. - Vegetarijanski sendvič s integralnim kruhom, može li? Konobar potvrdi i ode. - Koja grdna erekcija. - Moja? - Konobarova. To je zbog plavuše za šankom. Kad god momak dođe po narudžbu, dodirne ga koljenom. Prinijela je brojčanik sata na pedalj od očiju dok je on crvenio. - Zar je stvarno tako kasno? Dohvati crnu kožnatu kutijicu izvađenu iz torbice na početku razgovora i ustade. - Nisam luda. Samo sam šećeraš. Iznova je otvorila torbicu, izvadila telefon i najednom mu se obratila s ti. - No ne budi tužan. Nećeš morati čekati kraj priče... Koji je broj tvog mobitela? - 909 00 60 46. Stala je utipkavati. - Ali nemaš baterije, sjećaš se...? Javierov mobitel zazvoni. - Čemu vjerovati u prvo što ti kaže žena koju si upravo upoznao za nekim pultom? Osjetio se kao zadnja budala, pa ipak je prinio telefon uhu gledajući je kako odlazi. S leđa se doimala kao studentica koja ide provesti studentsku godinu kod neke američke obitelji. 15

Anna

Foxy

Govorila je svejednako hodajući u pravcu zahoda i, kako je nestajala s vidika, njezin je glas zvučao mnogo perverznije iz slušalice. Kao da joj je telefonska mreža skinula krinku. Pripovijest se nastavljala: - Rovira je zagrizao udicu. Rovira nam je rekao da se zove, peder jedan. Jesi li znao da su sve uhode biseksualne? I k tome, od Rovire ništa. Prevario nas je. Bio je iz Ekstremadure i zvao se Rodriguez. Imao je ženu i osmero djece, iako je to tebi, meni, čak i samom Narcisu Fabri, koji je umro od raka čmara kako je i zaslužio, sad već posve svejedno... Bitno je da me ćelavi toliko želio poševiti kao što sam ja željela biti poševljena, i dao se u potragu... Javier ispusti telefon naslutivši da se pretvorio u prenositelja zaraze. Promjena tona, rječnika, dojmili su ga se kao kad je prvi put gledao Egzorcista. (Davao se u ranu zoru, u londonskom Sohou. Regan, opsjednuta djevojčica, masturbirala je s križem, a u redu ispred neki se par ljubio kao da su njihovi jezici opsjednuti poput nje.) Grozno je što je priča sveudilj trajala, i iz mobitela je, na stolu od akrilnog stakla, izvirao dalek tanak glas, rašivene riječi, no odveć smislene a da bi ih odbio slušati. - Uzeo... tjedan... odmora... otputovao... Barcelonu... zvao me... svaku večer... nove podatke... bila... isprika... krmak... pola sata... slušala bih dahtanje. Sagnu glavu dok vrh njegova nosa ne dopre do pepeljare, prepune opušaka s mentolom (cigarete što ih je ona popušila). Uho priljubi uz telefon i osta tako, ne dodirujući ga, u naivnoj nadi da će pripovijedanje jednog trena stati i on će moći pobjeći. - Pet dana nakon odlaska javio mi je neka smislim neku izliku i nađem se s njim u Barceloni. Imao mi je otkriti nešto odveć neobično a da bi mi to rekao telefonski... Idućeg sam jutra trebala ići sa školom na jezera Tristaine. Iskoristila sam to. Ustala sam rano i uzela dvadeset tisuća peseta iz kovčežića u Fabrinoj radnoj sobi. Doručkovala sam s obitelji i potom otišla iz kuće odjevena kao planinarka (u naprtnjači sam nosila haljinu, cipele s potpeticama i najlonke)... Taksi me ostavio na ugovorenom mjestu (groblje na Montjuīcu) nakon dvjesto kilometara vožnje za koje sam nekoliko puta smočila gaćice od čiste uzbuđenosti... Rovira me pozdravio ne pogledavši me, kao uvijek. Zatim me pozvao da ga slijedim kroz strm labirint staza prepunih niša... Puhao je jak vjetar, 16

Anna

Foxy

ravno u lice. Haljina mi se plela oko nogu i golicala me. Bijaše kao da hodam gola među mrtvima... Stali smo pred jednom od onih golemih zidina što gledaju na more. Neki je brod pristajao u luci, sjećam se. Rovira, u kockastoj košulji i s mojom naprtnjačom, najednom se činio kosmatiji, mlađi; stoga bliži... »Tu si ti«, kazao je pokazujući nadgrobnu ploču... Sledila mi se krv u žilama. Neka djevojčica, jednaka mojim sestrama, smiješila nam se ugasnuta, ugasnuta, s portreta boje sepije na mramoru koji je čuvao grob. Pod slikom, njezino ime, Almudena, datum rođenja (isti kao moj), 16. srpnja 1959., i smrti, 24. travnja 1974... »Na dan kad si se rodila bila su dva gotovo istodobna porođaja. Ishod je bio pet djevojčica: dvojke i trojke. S obzirom na sličnost ove djevojčice s tvojim sestrama valja pretpostaviti da se neka bolničarka grozno zapetljala s bebama«... Jesi li još tu? - Jesam. - Pričekaj čas. Moram uzeti inzulin. Javier predosjeti da se pripovijest primiče kraju i poželi klisnuti. Čak pomisli otkazati let i potražiti drugi, ne bi li izbjegao susret s njom u zrakoplovu. Zapravo nije bio zahvaćen tek osupnutošću, nego panikom. Ta žena, hoće li nešto? Ali što? A ako skonča privezan lisicama o uzglavlje postelje nekog praškog hotela sa šiljkom za led zarivenim u srce? Dignu ruku tražeći račun od konobara, ali razvratnik je bio odveć zaokupljen puštanjem da ga plavuša dodiruje koljenom. Isprekidan tanki glas iznova izroni iz slušalice, primamljiv poput meke. - Kako je umrla?, upi... vorio da je bi... etna nesreća... Dohvatio je mobitel i pritisnuo ga na uho. Njezini es-ovi, el-ovi, be-ovi i ve-ovi ulažahu mu ravno u mozak vrcajući iskrama što su ih njegovi neuroni pretvarali u slike. U milijuntom djeliću sekunde kolanje se njegove krvi ubrza, žile se počeše nadimati, poraste za pola stupnja njegova tjelesna toplina i cijeli žljezdani sustav pojača lučenje tvari: znoj posta očitiji, slina gušća, zagrgolji mu želučani sok i potekoše prve kapljice; sjemena, ugrožavajući njegove besprijekorne lanene hlače. - »Prijelaz preko pruge, bez brklje - objasnio je Rovira. - Kola, s djevojčicom i roditeljima unutra, smrskao je Talgo Portbou-Algeciras«... »Onda bih - rekoh mu - da bolničarka nije pogriješila, sada bila mrtva«... »Da si bila Almudena, da - odvratio je - no mogla si biti i Carmen, druga blizanka, koja nije putovala s obitelji jer je bio Veliki tjedan i radila je 17

Anna

Foxy

kao zamjena u El Corte Inglésu« 5 ... I kao dokaz, pokazao mi je fotku načinjenu tog tjedna. Na njoj je bio on, okružen golubovima na Trgu Cataluna, grleći nasmiješenu djevojku u odori El Corte Inglésa, posve nalik na mene. Moju pravu sestru... Carmen, Almudena, Azucena? Jesi li uspio zaključiti tko sam? Ni ja. Je li ti se svidjela priča? Javier oćutje kao da su mu prerezali pupčanu vrpcu prije vremena. - Ali nešto nedostaje. - Što? - Ti i Rovira. - To je preosobno. - Razumijem. - Nisam se vratila u kuću Fabrinih, zamisli. - Ah, ne? - Nakon onog što se zbilo? Nisam mogla. A i Carmen je zamalo poginula. - Carmen? - Moja sestra. Ona iz El Corte Inglésa. - Pomalo si zla prema meni. - Ja? - Staviš mi med na usne a potom... - Takvo što bih ti mogla ispričati jedino ako i ti meni povjeriš nešto vrlo intimno. Potraži u mislima ispriku, neku duhovitu rečenicu kojom bi skrenuo razgovor, no u bljesku se utjelovi ponor razjapljen pred njim i odluči se sunovratiti. - Neku... moju priču? - Da. - Dobro, ali telefonski. To je, znaš... presnažno. Primjerena bi riječ bila iznimno. Kako god, bilo bi me stid pripovijedati ti je gledajući te u oči. - Ne mičem se odavde. - Dobro. 5

El Corte Inglés - lanac robnih kuća

18

Anna

Foxy

se.

- Možda ne bi bilo loše da i ti odeš u zahod, u muški, jasno, i zatvoriš

- Zbog? - Slobodnije ćeš se izražavati znaš li da te nitko ne gleda, vjeruj mi. Naglo mu uzavre krv i umah zamijeti da su ljudi oko njega suvišni. - Nisi to još nikad učinio, zar ne? - To, što to? - Otklopio kutiju gromova.

19

Anna

Foxy

3.

TOČKA NAPADA Javier se ne želi prisjećati. Pred minibarom je, s kutijom svijetla duhana u jednoj i šibicama u drugoj ruci. Sklapa oči dok prinosi cigaretu ustima. Ne želi se vidjeti ni kako pali vatru što će ga vratiti poroku ostavljenom šest godina prije. U toj je sobi (ne sjeća se broja) tog hotela (ne sjeća se imena). Platio je osamnaest tisuća peseta za nju. Treba je tek kako bi odgovorio na dvadeset pitanja testa ne osjećajući poglede drugih smrtnika. Kad završi mora donijeti odluku, a i to želi učiniti bez svjedoka. Prvo, sukladno uputama, mora sebi reći: bolestan sam. Ovisan sam o seksu i potrebna mi je pomoć. Zatim će okrenuti jedan broj i glasno ponoviti rečenicu: Bolestan sam. Ovisan sam o seksu i potrebna mi je pomoć. Bit će to točka napada. U scenarijima uvijek postoji jedna. Protagonist uviđa da je njegova svakidašnjica narušena nečim što ga nadilazi. Želi se vratiti u nju, no to nešto ga priječi. Protagonist odluči boriti se. To je točka napada. Nakon mnogih prepreka, pobjeđuje. Iskustvo je bilo strašno, ali pozitivno. Protagonist ne samo postiže ono što želi, već postaje i bolja osoba. Prvi je dim mučan, koliko i oslobađajuć. Širi se nosom, ustima, grkljanom, plućima i, osobito, mozgom. Učinak je silovit. Tijekom jednog veličanstvenog trena kao da će izgubiti svijest i zasvagda ostati o pepelu, među crvenilom i sivilom, prelazeći iz krutog stanja u plinovito... Pred dvije je kušnje: ugasiti cigaretu i potrgati test. Malko se uspravi (sad je na koljenima). Još dim i ide. I hotel i svraćanje po obavijesti u stan na Gran Víji, gdje je Udruga anonimnih ovisnika o seksu, prometnut će se u nešto snovito, u nešto što je Javier pomislio ali nije učinio. »Nisam bolestan. To što se zbiva sa mnom posve je prirodno. Svakom bi se moglo dogoditi. Ostavit ću to kad poželim. Danas. Ovog 20

Anna

Foxy

popodneva. Skoro će pet, savršeno vrijeme. Vrijeme za koridu, za čaj, sat kad se rodio moj stariji sin, sat...«

Bilo je oko pet kad je doznao za jeziv udes. Iz nužnika zračne luke izišao je iznuren. Zažarena uha od tolika slušanja te žene i staklastih očiju nakon dva gotovo uzastopna svršavanja (što mu se sto godina nije dogodilo). Dalek tragediji koja je već uzbunjivala mjesto, stao je čekati da se Azucena pojavi iz ženskog zahoda. Pitao se kako se ophoditi prema njoj nakon počinjene ludosti. Kako god, pomislio je da joj kao gospodin može barem dati uredsku posjetnicu. Najednom opazi da se ozračje u luci izmijenilo. Dvije su Arapkinje vrištale i udarale se pestima u glavu. Skupinice ovdje, trk ondje, grozničava lica, obilje kretnji, prepast, nevjerica. Opći metež. Sijaset prolaznika sjatilo se pred upaljenim televizorima. Žagor drugih dopirao je od pulta za obavijesti. Javier je htio pitati, kad ga najbljeđi i najizobličeniji čovjek kojeg je ikad vidio zagrli tražeći oslonac da se ne stropošta. - Oprostite, znate li gdje mogu dobiti obavijesti? - Kakve obavijesti? - O nesreći. - Kojoj nesreći? Na licu toga čovjeka zrcalilo se toliko boli, da je bilo teško dokučiti je li mu dvadeset i pet ili pedeset i osam. - Moja zaručnica! - Što? - Moja je zaručnica bila u avionu. Bio je to drugi muškarac koji mu se rasplakao tog dana. (Čudnovatog dana koji nikada neće zaboraviti, u kojem su se sve sile prirode urotile promijeniti njegov život.) - Znate li što je najstrašnije? Kad sam je došao ispratiti, nema ni četiri sata, prožeo me osjećaj da je više neću vidjeti, ali nisam ništa rekao. Poslije, na povratku kući, zamišljao sam da avion pada, čak sam vidio sebe u koroti, na njenom pogrebu, kako od svih primam sućut. Osobito od jedne njezine prijateljice: Laure. Bio sam tako utučen, da me 21

Anna

Foxy

Laura otpratila kući. U stan kamo smo zaručnica i ja trebali useliti ove jeseni, nakon svadbe... Zatim sam mislio na Laurine duge ruke; na to kako me ljubi i grli pomažući mi prevladati bol. Nije li užasno? - Svašta nam prođe kroz glavu. Ne trebamo se osjećati krivima zbog svega što mislimo. - Vraćajući se ovamo, nakon što sam čuo vijest, jedva sam mogao voziti od silne drhtavice. Drhtao sam toliko da je drhtao i upravljač, i kotači, i cesta. Vraćajući se, opet sam mislio na Lauru. Pomislio sam, nazvat ću je večeras i ispričati joj o strašnoj tragediji. Mislio sam kako ćemo popiti konjak u El Viajeru, baru blizu njezine kuće. Vidio sam nas kako plačemo, držeći se za ruke, pripiti... Sve dok se odjednom, pa stvarno sam kreten!, nisam sjetio da moja zaručnica nije putovala sama, da je putovala s Laurom. Grimasa nalik na smijeh, kroz koju mu je istjecalo pola života, iskrivi čovjekovo lice. Zatim učini kretnju isprike i uzmaknu nekoliko koraka. - Znate li mi vi reći zašto mi pogibaju dvije voljene osobe, a ja govorim samo o sebi? Javieru je već neko vrijeme pitanje palilo usne, pa sad uskoči: - Kamo je letio taj avion? - U München. Nije se iznenadio jer je zapravo znao. Nešto u onom zahodu možda sat i pol prije - pobudilo je u njemu osjećaj da umire tek na tren i potom se, u trenu tek, iznova rađa. - U München - ponovio je čovjek prije no što će se okrenuti i otići vukući noge. Javier svrnu pogled na vrata ženskog nužnika. Upravo u tom času Azucena izjuri van, s walkmanom na ušima i bez vidljive nakane da ga potraži. Potrčao je za njom. U četiri skoka ju je dostignuo. - Kamo ideš? - Ne čujem te. - Skini to. - Pokaza na slušalice. - Odlazim! Povuče je za ruku. Tek što nije pala. - Jesi li čula za...? 22

Anna

Foxy

Nije mu dopustila završiti. - Ti i ja ne možemo govoriti. Ti i ja smo mrtvi. - Iz koje si ludnice ti pobjegla? - A ti? Primaknu mrkoljubičaste usne njegovu još crvenom uhu i jednom ga rečenicom razoruža. - Jesi li nazvao ženu i rekao joj kako te sudbina počastila povlasticom da zakasniš na taj avion? Lola! Nije nazvao Lolu! U hipu izvadi mobitel i pokuša, no bio je nijem, izmožden poput njega. Obazre se tražeći telefon, no deseci su uzrujanih osoba čekali u redu pred svakim koji je vidio. Azucena je, dotle, odlazila, no bi mu svejedno. Sačuvat će je kao uvrnutu uspomenu s putovanja na koje, srećom, nikad nije krenuo. Domalo, pred pultom zrakoplovne kompanije, usred roja očajnika, spazi svoju ženu. Lola je, kao i ostali, izvikivala ime svog poginulog u nadi da će joj netko nadležan dati kakvu obavijest. - Javier Orilla! Gubila je sapu, no njezin se krik stapao s drugima: - Asunción Valdivia! - José María Cortés! - Hildegarde Kirschner! Prisustvovati tome prizoru bijaše strašno, koliko i iznimno. Lola/sama/ u valu ljudi 6 pričini mu jedina, bez njegova tereta, bez tereta Javiera. U tom je času iznova bila slobodna žena koja ga je očarala. Nasluti da je nije tek vrijeme izmijenilo, puneći kutovima ono što su nekoć bile obline, i on, ili točnije, prije on nego vrijeme, isušili su je pretvarajući je u dehidriranu inačicu negdašnje nje. - Lola! Lola! Ovdje sam, Lola! Lola! Ovdje! To sam ja, Lola! Javier! Osvrnula se, ugledala svog muža i doživjela kratak spoj. 6

Igra riječima - Lola/sola/ en una ola de gente...

23

Anna

Foxy

Patnji je potrebno jedno vrijeme, radosti drugo. Postoje posrednički koraci, no vrlo raznoliki. Lola i sve što je nadilazilo Lolu u tom trenutku, a imalo je mnogo veze s njom, izabra gnjev. - Kurvin sine! Kurvin sine! Kako si mi to mogao učiniti? Prokleti kurvin sine! Gade! Sebičnjaku! Imala je pravo. Njezin je muž bio odgovoran za nekoliko najgorih sati u njenom životu. Zato je izlila bijes i ispsovala ga. A nije ga dospjela pljusnuti jer ju je uhvatio za ruke. - Lola, draga. Oprosti mi. Zaspao sam. Nisam ni za što znao do maloprije, kunem ti se. Znaš da ja uvijek zovem. Zovem makar ti samo kazao da ću doći kući četvrt sata kasnije nego sam mislio. Majka mi je to usadila. Stoput sam ti ispričao. Rekla bi mi: »Troši na telefon koliko hoćeš, ali nemoj da patim.« Tad je klonula. Iščeznuo je grč mišića i osta mlitava, stoga slaba, tek s jednim otvorom za toliko ganuće: očnim dupljama, koje se ispuniše suzama. - Kad sam preumoran. Znaš da u posljednje vrijeme svugdje zaspim. Žao mi je, živote moj. I ne slutiš koliko mi je žao.

Dugo stajahu zagrljeni. On ju je milovao po zatiljku. Pružao joj lijek za umirenje u obliku poljubaca u vrat, lice, kosu. Pomisli kako joj kosa miriše po žvakaćama. Vjerojatno regenerator. Dok je sav služio kao rupčić, sjetio se Azucene. Ako je priča o blizankama istinita, ovo je drugi put da netko umire umjesto nje. Vrati film. Vidje sebe kako ulazi u muški zahod, baš kako ga je uputila. Vidje kako traži najčišći pregradak. Kako sjeda na školjku i podlakticom otire znoj s čela. Već je duže od minute kazivao priču, umnogome stvarnu, no i zamišljenu, u koketnu nastojanju da bude na visini svoje sugovornice. - ...obilazio sam sa scenarijima producentske kuće, no tek su dvije osobe obratile pažnju na me: neka glumačka zastupnica koja je imala troje djece s trojicom muškaraca i sada je živjela s četvrtim, koji ju je zlostavljao više nego prethodni, i izbjegao kubanski redatelj koji je posvuda vidio komuniste. Te je čak vjerovao kako kralja plaća ravno vrhovni sovjet... Ti su jadnici imali odviše nevolja sa sobom a da bi 24

Anna

Foxy

mi pomogli, i usto nisam dobivao ni kinte... Živio sam u penzionu na Trgu Tirso de Molina što sam ga na jedvite jade plaćao. Bio sam u Madridu sâm, i bez posla. Pola je grada visjelo na burzi. Bilo mi je dvadeset i pet i imao sam duboke podočnjake od neispavanosti... Gornji je stan zaposjela škola flamenca. Svakog jutra u osam njihove su mi potpetice služile kao budilica. Pokrajnja soba iznajmljivala se na sate. Čuo sam ševu više od stotine parova kroz onaj papirnati zid: kurve i klijenti, transvestiti i klijenti, homići i klijenti... Nekog popodneva, kad sam već dva tjedna kasnio sa stanarinom, netko je pokucao na vrata. Otvorio sam. Ne odveć visoka žena, plavooka, umjetna plavuša, malo starija od mene, u bijeloj majici bez rukava, bez grudnjaka sudeći po oštro ocrtanim bradavicama, obratila mi se sva užurbana... »Bok, zovem se Judith. Gazdarica mi je rekla da si umjetnik kao i ja, iz Barcelone kao i ja, i u istom škripcu s novcem u kakvom sam ja bila prije nego što sam otišla u kurve«... Ispričala mi je da za pola sata očekuje mušteriju, poročnog tipa ali lovaša kome je obećala orgiju, i kako već pola dana pokušava naći stanovitog Josea Manuela, prijatelja homića koji zarađuje za život oponašajući pjevača Raphaela, no da je dotični Jose Manuel pobenavio za jednim koji služi vojni rok u Madridu, i taj ju je tikvan (jer ga se ne može drukčije nazvati) ostavio na cjedilu jer je vojniku htio pokazati Toledo; osobito sliku Pogreb grofa Orgaza 7, budući da njegov ljubljeni, osim služenja vojske, studira umjetnost. Dogovorila se s curom koja se predstavlja kao Jeanette, i ona jest ozbiljna i od riječi, ali dvije same žene tvore tek lezbijski par a ona je obećala orgiju... Jasno: nedostajao joj je treći. I to je bila ponuda. Trebao sam se samo svući, plesati s njima dok on gleda i, u trenu koji će mi ona naznačiti, pišati po njemu. U zamjenu će mi platiti deset tisuća, što je vrijedilo tri tjedna sobe... Nikad nisam išao s kurvama. Ne razumijem se u to. Judith je zapravo prva kurva s kojom sam u životu razgovarao. Lažem. Imali smo jednu susjedu kurvu koja se zvala Rosita Comelias i katkad bi došla u trgovinu kupiti baterije od volta i pol za tranzistor... Držali smo željezariju. Mama ju je vodila. Otac je bio stalni zborski pjevač Licea 8. Jedinac sam. Kad sam im rekao da kanim raditi na filmu, pogodilo ih je kao objava rata, osobito oca, koji bi mi dopustio biti sve osim umjetnika. On je svojevremeno bio pojava, a završio je u zboru. 7 8

Pogreb grofa Orgaza - znamenita El Grecova slika Liceo - barcelonska Opera

25

Anna

Foxy

»Pripovijedam ti sve to kako bi razumjela da sam u glavni grad došao s dva scenarija, praznih džepova, i da nikad nisam iskusio bijedu kao te 1978... Stoga mi Judithina ponuda nije zvučala tako bezumno. Da budem iskren, stavio sam tek jedan ali: »Kad moram pišati u društvu, zakočim se. I ako mi ti daš znak a ja...?« »To je lako srediti - odgovorila je. - Prije nego dođeš na tulum, ispij dvolitrenku vode«... Tip je zakasnio. Zvale su ga Gigi. Bio je u godinama, oko četrdeset i pet, bradat, silno je mirisao po Agui Bravi, imao je tik na oku i doimao se sretnim. Cure je pomalo ceremonijalno poljubio u obraz i zapešće. Meni je stisnuo ruku. Njegova je gorjela i bilo mu se uočljivo trzalo. Jeanette mu je skinula vestu... »Pažljivo s kravatom jer je Cardinova«, kazao je. Zagrohotao je i namignuo mi, zdravim okom. »Judith mi je pružila bocu jeftine cave 9 da je odčepim. Zatim je stavila Tinu Turner i dala mi četiri papirnate čaše... »S ovim smo gotovi za petnaest minuta,« rekla je. »Upišat ću se,« odvratio sam. »Nemoj piti pjenušac,« ponudila mi je kao jedino rješenje. Nazdravili smo i ispili su. Ja sam hinio. Onda smo zaplesali. On nas je sve troje grlio i pjevao. Imao je lijep glas... »Prije negoli sam se posvetio Burzi, bio sam profesionalni pjevač,« kazao je. Judith je natočila drugu rundu dok mu je Jeanette otkapčala košulju. »Imali smo band u Valenciji. Pjevao sam navlas, navlas kao Tom Jones.« Izlio sam i drugu čašu u vrč sa žutim plastičnim tulipanima... Judith mi je, sveudilj plešući, spustila traperice do koljena... »Vođa skupine bio je momak iz Katalonije. Kako se ono zvao?«... Jeanette je na sebi imala tek cipele. Crne baršunaste cipele vrlo visokih potpetica... »Gabriel? Ángel?«... Dok mi je svlačila košulju, Judith je šapnula neka uzmem bocu, ostavim je na noćnom ormariću i legnem u postelju... »Tip je bio pravi fenomen. Imao je najdužu stvar koju sam u životu vidio.« Jeanette mu je, klečeći, ustima skidala čarape... »Razuzdanac se kočoperio njome. Kamo god išli, nakon svake smo svirke radili privatnu predstavu gdje je kit za novac pokazivao svoje vještine...« »Izvalio sam se u postelju nastojeći ne micati se odveć jer mjehur samo što mi nije puknuo... Gigi je, gurnut, potrbuške pao kraj mene i, dignuvši glavu, iznova mi namignuo... »Vi ste sigurno vidjeli mnogošto, no poznajete li ikoga kadrog učiniti si to što je onaj samom sebi činio?«... Bili smo već svi četvero na postelji. Jeanette mu je dijelila pljuske po 9

cava - katalonski pjenušac

26

Anna

Foxy

stražnjici. Judith je, raskrečena nada mnom, plesala i izvijala se kao da je progutala mlinčić za kavu. »Javier! Javier se zvao! Imao je pred sobom blistavu budućnost, no prepao se i vratio u Barcelonu, skrasio se u Liceu i oženio kći nekog željezara«... - Na što misliš? Lola je prestala plakati. Javier je ostao u ofsajdu, iako je s godinama razvio vještinu Mnjenja da je stvarno uz nju kad je bio uz nju. - Na teške trenutke koje si prošla zbog mene i na sreću koju sam imao, na što bih mislio? - Kaniš li i dalje otputovati ili ćeš otkazati let? - Ženo, dva aviona zaredom neće pasti...

Javier podimi cigaretu do kraja i ugasi je pripravan zagušiti sjećanje; a njegov je mozak pravi neprijatelj. Mora očuvati bistru glavu i hladno proći činjenice. Prije nekoliko mjeseci, usred stvaralačke krize, ili točnije, iznuren nakon tri godine naporna rada, sreće u zračnoj luci privlačnu i neobičnu ženu koja ga ukrca na krstarenje po opčinjujućem svijetu telefonskog seksa. Uz nju, a osobito uz njezine priče i, vrlo lukavo, uz priče koje ga navodi pripovijedati, Javier iskusi (po neslućenosti i nastranosti) neznan užitak i proživljava neke od najsnažnijih trenutaka u životu. Slučajna okolnost, kao kašnjenje na zrakoplov što potom pada, još učvršćuje bolećivu sponu koja ga drži uz nju. Nakon izgreda vide se tek jednom na onom pogrebu... Ali to nije bitno jer, iako bi u postelji zacijelo bili najneskladniji ljubavnici na svijetu, nije im nužno mirisati ni lizati ni gledati se, čak ni dodirivati se; tek slušati jedno drugo, i glasom se otvarati po sredini: kao lubenice; i poput njih nuditi svoje najmesnatije i najsočnije dijelove ne bi li utažili žeđ. Žeđ koja potječe iz davnine, od dugogodišnje suše. Tko nije žedan? Tko u skrovitosti ne nakuplja sanjarije što pale usne i koje se nikad ne bi odvažio podijeliti? Ona mu je to, nesumnjivo mudra kako tek neki luđaci mogu biti, i navijestila: »Otklopimo kutiju gromova«. I hladni se Javier hvata na lijepak. Naivac misli da iz znatiželje, no umah se javlja potreba (nasušna), pa izjedajuć nemir, pa pomama... Sad su mu se pokidali konci. 27

Anna

Foxy

Zna to već danima. Zna da nikada ništa nije toliko vladalo njime. Ni žudnja za pisanjem ni njegovo iznimno slavoljublje ni - sve manje prikrivena a sve djetinjastija - opsjednutost priznanjem. Zbog toga se prije dvije večeri zapilji u televizor kada neki pompozan izvjestitelj s kongresa psihologa govori o ovisnosti o seksu i zabrinjavajućem rastu broja slučajeva te nove bolesti posljednjih godina. Poput stotina tisuća Javiera, drhće čuvši kako ističe duboke posljedice: osamljivanje, rasap obiteljske jezgre, nepovratna depresija, samokastracija... Zatim gleda izvještaj o temi (snimljen dakako u Kaliforniji) i, čvrsto se naumivši otrijezniti, pamti telefon savjetovališta. Gotovo krišom izlazi u vrt svoje kuće vrijedne 150 milijuna i naziva. (Lola i djeca unutra kao da su iznikli iz Grimmove bajke, jer iz kuhinje dopire boja meda i cijeli posjed kao da je od turróna 10.) Oglasi se sekretarica i daje mu adresu. I tako je u podne izjurio iz ureda razdriješenih vezica, s kemijskom što se razlila u džepu košulje ostavljajući mu crnu srcoliku mrlju preko zdvojnog srca. Bez daha je stigao do pročelja te kuće na Gran Víji i, zirnuvši na prolaznike (naizgled očajne poput njega), uspeo se pješice dva kata i zašao u, učini mu se, zagušljiv pregradak mliječnih zidova krcatih kričavim plakatima. Nato je, i ne pogledavši osobu koja ga je primila, zatražio test. Sjurujući se niz stubište, presavio je tiskanicu i skrio je u džep kaputića. Kad je izbio na ulicu, Madrid mu se prikaza sivlji i bučniji nego inače. Uplašen, imao je osjećaj da ga svi pješaci promatraju. Čak mu se prividi da neki pokazuju na nj, i da mu skitnice izvaljene na tlu pljuju po nogavicama. Njegov se vječiti strah utrostručio, prinuđujući ga potražiti zaklon. Spazi ga na suprotnom pločniku: hotel. I prijeđe cestu sa žutim na semaforu. 10

turrón - božićna suha slastica od meda, badema, lješnjaka...

28

Anna

Foxy

Stid ga je zamisliti svoje lice kad je zatražio sobu na recepciji. Uspinjući se, pogledao se u zrcalu dizala i nije bio on, već netko zatočen u njemu, tko ga je molio za pomoć iz šupljina njegovih očiju. S prvim znacima tahikardije zaključao se u sobi, objesivši prije ploču MOLIM, NE SMETATI. Zatim je počeo čitati test. I odmah odgovarati na nj. Nekoliko minuta poslije, kajati se što ga je tražio. Učas se prisjećati. Pušiti...

I tome ima lijeka - misli. - Spalit ću tiskanicu, baciti mobitel u školjku i vratit ću se kući. Otići ću pod tuš. Pustit ću da mi voda četvrt sata masira tjeme. Zatim ću pripraviti večeru. Nešto što će iznenaditi Lolu i dečke... Koliko već dugo ne kuham? Ima li doma badema?... Uzet ću tjedan dopusta. Mogli bismo se vratiti u New York. New York je uvijek dobar. Hotel Mayflower bio bi savršen... Ustajat ćemo ne prerano i hodati slijedeći obod Reservoira u Central Parku... Ne treba voditi djecu. Cilj je ponovni susret s mojim brakom. Sa željom za Lolom... Lolinim tijelom. Siguran sam da se i nakon dvadeset godina braka sviđamo jedno drugom... Ne volim je koliko zaslužuje. Moram je voljeti više. Katkad mi dođe da kleknem i molim je za oprost. Ne znam je li svjesna, no tako sam se ružno ophodio prema njoj... U posljednje vrijeme živim s njom kao da je ona vrata smočnice što uvijek stoje otvorena... Lola će mi pomoći sve prebroditi. Ona je moja ravnoteža, moja uzda.« Ustaje gotovo sa smiješkom. Gladan je i, što je još bolje, poželi zafućkati. Gužva test dok se ne pretvori u loptu i hitne ga u koš. Onda ga zapali. Otvori prozor da se dim izvjetri i ode do kupaonice. Podigne poklopac školjke i nacilja mobitel u slivnik. Kao da mu je rukom provedena žica, osjeti kako mu mlaz energije protječe niz živce i mišiće. Shvati da njegova duša - prije negoli čula prima poziv. To je jamačno zadnja kušnja. Čaša koju ti nude minutu nakon što si odlučio prestati piti. 29

Anna

Foxy

uši...

Umjesno bi bilo otvoriti šaku, ispustiti mobitel i otići poklapajući

- Da? - Gdje si? Grozno razočaranje. Nije glas kojemu se nadao. Nije moderna Šeherezada s novom pripovijesti. - Lola? - Gdje si? - U uredu. - Ne, nisi u uredu. Zvala sam i nisi tamo. - Izišao sam na ručak. - Javiere. Ne volim te više. Ni ti mene ne voliš. Iako mi ne govoriš, znam da si u nevolji, no ne mogu ti se približiti jer te ne razumijem. I kao da je to malo, od nekog me vremena plašiš. Osjećam se vrlo nesretna uz tebe. Napuštam te. - Što kažeš? - Odlazim. Imaš pismo na računalu koje ti sve objašnjava. - Na mom računalu? - Kukavica sam. Bitne stvari ne mogu ti osobno reći. Ti me uvijek razuvjeriš i ostanem popišana. - A djeca? - Vodim ih sa sobom. - Odlaziš li mojom krivnjom? - Da. - I ne mogu ništa učiniti? - Postoji netko drugi. Hoću reći, to je nepopravljivo. Poznaješ me. Djelujem čvrsto, ali znaš da se sama ne bih odlučila na taj korak. - On... znam li ga? - Da. Javier zausti pitati, ali Lola je već prekinula vezu. Poželi zaplakati. I lupati glavom o zid. Prozor je otvoren i ima četrnaest katova leta do dna. Načas vidi vijest o svom samoubojstvu u lisku. »Jedva bi mi posvetili četvrt stranice«, pomisli i, stavivši kutiju Maribora u džep, pođe. 30

Anna

Foxy

Nije još stigao do dizala a već je zaboravio boju pokrivača u sobi.

31

Anna

Foxy

4. ZBOGOM Nakon trećeg čitanja pisma na zaslonu računala oćuti se smireniji. Kazna koju je mjesecima tražio je tu: u praznoj kući i punom hladnjaku. U dječjim sobama pospremljenim kao kad idu na praznike. U odsutnosti ženina sušila na polici kupaonice, i osobito, u njegovu vlastitom disanju koje se stapa s tišinom kuće, kao da dijele ista pluća. Trebao bi negdje potražiti bol. Ali ne: tek spokoj i opajajuće prihvaćanje da je napokon sam, i stoga u miru; dopuštajući sebi živjeti što želi ne nanoseći nikome zlo. Potom gol obilazi kuću. S gustom sjeda gol na kauč, gol gleda televiziju, slaže sendvič gol. Slika se smiješeći se Polaroidu. Tijekom ostatka poslijepodneva čuju se poznati glasovi na sekretarici: ortak ga traži, majka mu govori da je primila nalaz tko zna koje pretrage i »sve u redu, zasad još imaš majku«, prijatelj redatelj s pitanjem je li već pročitao scenarij. Počinje se mračiti kad navlači traperice i baca se na pretresanje Lolinih stvari. Isprva pomnjivo, kao da rukuje osjetljivom građom. Kod četvrte ladice gubi strpljenje i već grabi kao vandal. Dok ruje, glava mu je usredotočena tek na nagađanje tko bi on mogao biti. Stvari koje je Lola ostavila: vunene rukavice, stara pisma u metalnoj kutiji, slike s tolikih putovanja, gumene sandale nošene na kupanju u Menorci. Sve - čak i ono najništavnije - pada u njegove ruke kao da se radi o ostacima izgubljena kontinenta. I svaki ga od tih predmeta vraća dijelu njegova života: drveni ljubavnici kupljeni na Trgu Navona. (Javier je imao klompe, Lola opaljenu crvenu kosu.) Srebrni prsten nađen u kinu Pompeya nakon gledanja Ponoćne predstave, s neobičnim natpisom iznutra: »Ne mogu više«... I najednom, u džepu te kabanice što je nikad ne nosi, Azucenina slika za osobnu. Almudenina. Carmenina. Te žene... Srce mu poskoči. Još mu kuca u grlu kad zazvoni mobitel. Pukim se čudom ne skotrlja niza stube dok juri u boravak javiti se. - Reci. 32

Anna

Foxy

- Ne. Ti reci. - Otkud mojoj ženi tvoja slika? - Što je to? Početak priče koju ćeš mi danas ispričati? - Gotovo je s pričama. Ne želim te više čuti. - Dobro. Onda... - Čekaj! Kao uvijek prije negoli izgubi nadzor, koljeno mu zakleca. Pa sjedne na pod. - Čekaj. - Hoćeš li mi pričati ili ne? - Lola me ostavila... - Hm, zgodan početak. Da se može ubiti telefonski, ne bi ni časka dvojio. - I to tvojom krivnjom. - Mislim da ću prekinuti. - Droljo! - Sad je već bolje. - Uništila si mi život, gaduro! - Danas mi se ne žuri. Možeš usporiti. - Rugaš mi se. - Bit će bolje da večeras ja pripovijedam. Treba to spriječiti. Kad ona počne, on ne može stati. Tako je od zračne luke. Tako je makar tisuću puta sebi rekao: »Ovo je zadnji poziv.« Bacila je udicu još u srpnju i čitavo ga ljeto zatravila pričama o Roviri, privatnom detektivu. Zar se uistinu čovjek poput njega mogao napaliti na onu pišljivu pričicu o spolnim počecima jedne srednjoškolke? Kako se mogao navući na te stoput prežvakane motive: zreo ljubavnik, izobličen koliko i iskusan, učenica koja stječe prednost sa svakim poniženjem, postelja s njim i sestrom blizankom, bijeg u Maroko svih troje, s Fabrom, Andorcem za petama... Ujesen su pripovijesti postale zamršenije i bolnije. Mračne, potresne. Bez granica. I one što ih je on istresao. Prepuštajući se tek nagonskoj niti radnje (to je bio dogovor). 33

Anna

Foxy

Nema užitka podbaci li razum sveti čin ispražnjenja. Tako to ide. Javieru bi bilo čudesno da ne postoji ono poslije, da mu u ruci ne ostaje gnusan trag vlažna rupčića koji ga spušta na zemlju, da njegov zadnji model Ericsona ne vonja po gorkim bademima, da navadan život ne upire prstom u nj i naziva ga bolesnim. - Moja je priča vrlo kratka, Javiere. Radi se o ženi koja ostavlja muža zbog druge žene. - Mažeš mi oči, hoćeš me smesti. Misliš da te ne poznajem? - Ne shvaćam kako možeš zamijeniti taj miris, taj okus, tu vrelinu, za običan telefon. - Govoriš mi o Loli? - Govorim ti o Lolinoj pički. Javier se baca u bazen. Pliva i pliva do iznemoglosti no, uza sav trud, ne utapa se. Sutradan se vraća u stan na Gran Víji tražiti pomoć. Iako nosi sunčane naočale, sve vidi bijelo i rasuto. Ima toliko klora u očima, da mu kapne suza na kravatu i sprži je.

34

Anna

Foxy

MIRANDA

35

Anna

Foxy

1.

LIJEČENJE Terapija je počela petnaest dana poslije, navečer jednog ponedjeljka u ožujku, u dvorani za sastanke stana na Gran Víji. Pepe Santander poželio im je dobrodošlicu s nekoliko uvodnih riječi. - Udruga anonimnih ovisnika o seksu još je premlada a da bi jamčila rezultate. Želim to odmah razjasniti jer ne bih htio da itko očekuje čuda ni trenutačne promjene ponašanja, niti da će malo mjeseci nakon početka liječenja ponovno imati prirodne spolne odnose. Mi smo, poput alkoholičara i narkomana, ovisnici. Skinuti se bit će vrlo bolno. Nužne su nam strpljivost, osjećaj za stvarnost, mnogo uzajamne pomoći, potpuna iskrenost i neki lijekovi kako bismo nadvladali tjeskobu... Prije nepune dvije godine, nekoliko prijatelja i ja osnivali smo ovu udrugu slijedeći primjer sličnih udruga u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, odnedavno Francuskoj... Svi smo oponašali sjevernoamerički uzor (takvo što uvijek dolazi odande), no želim ponešto razjasniti: nismo vjerska skupina, ne primamo novac (uzdržavamo se vlastitim prilozima), nismo povezani ni s kojom sektom, političkom strankom ni ustanovom, znanstvenom, kulturnom ili liječničkom. Mi smo skupina građana čiji je jedini naum povratiti nadzor nad spolnošću. Došli smo ovamo progovoriti o svojim iskustvima, potražiti pomoć drugih, kao što se nadamo njima pomoći poštenim izlaganjem naših doživljaja. Moram vas upozoriti da ne prihvaćamo morbidne tipove ni ekshibicioniste. Zanima nas iznova postati osobe kakve smo bili, ništa drugo. Santander je govorio spokojno i znalački. Bio je privlačan muškarac, možda odveć pogrbljen za svoje pedeset i četiri godine. Nije čudo. U dragovoljnu činu »propovijedanja primjerom« priznao je da je legao s više od pet stotina osoba. Gotovo sve žene, iako: - Kada je tvoj životni ritam mahnitost, završiš u postelji sa ženskima, muškima, čak s morskim sisavcima... Gledao je sjajnim očima ponad naočala, kao čovjek koji odbija prestati zavoditi. I svima je upućivao umirujuću kretnju. 36

Anna

Foxy

- Učinili ste divovski korak. Budite ponosni. Znajte da niste čudovišta. Živimo u društvu opsjednutom užitkom i materijalnim. Seks prodaje. Sa svih strana zasipaju nas usnama, stražnjicama, grudima, mišićima... To je društvena zamka... i mi smo pali u nju. Zbog toga se osjećamo osamljenima i toliko se bojimo. Zato prolaze sati i sve smo udaljeniji od naših voljenih, od naših obitelji, prijateljâ, posla i od sebe samih. Lutamo u svijetu tlapnji gdje se rutinom zovu promiskuitet, masturbacija, preljub, podložnost... I sve smo ovisniji o intrigi, o zabranjenom, o lovu i hvatanju sveopćeg svega koje će nas konačno zadovoljiti. Jednog svega što nikad ne stiže... jer ne postoji. Nakon groznice nastupa kajanje, samoća, ledena praznina koja zatvara dušu. Bez ključa. Daleko od drugih, svjetlosnu godinu od nježnosti, izgubljeni unutar sebe. I već nam je svaka istinska bliskost s drugom osobom nemoguća, jer obitavamo u području nestvarnog, jer sanjarije rastaču stvarnost, kao što pohota ubija ljubav. Na to je prvo okupljanje Javier ponio notes i kemijsku za bilješke, ali nije zapisao nijednu. Toliko ga je zanio Pepeov glas. Njegov blag i staromodan način dočaravanja trenutka kad je shvatio da mora stati. - Moja je žena otišla u Barcelonu, na večeru bivših učenica pijarista. Ona je iz gornjeg dijela, od opatica iz Balmesa. Poznaje li tko Ulicu Balmes?... Vratio sam se kući s puta dan ranije. Dvoje starije djece otišlo je na izlet. Stigavši u stan u Ayali, zatekao sam tek malenu Natachu, moju četverogodišnju kći, i Luisu, koja ju je iznimno ostala čuvati. Luisa je bila naslijeđe iz ženina prethodnog braka. Zapravo je sestra njenoga bivšeg muža. Nisam je poznavao ni mnogo ni malo. Znao sam da živi skroz po svome, da je lijena buba i da voli putovati. »Kako sam zaspao u avionu, umirao sam od gladi. Za divno čudo, Luisa se sažalila na me i, kad je uspavala malenu, ispekla mi je omlet s krumpirima. Gledajući je kako miješa jaja, otkrih da ima posve zgodno tijelo. Ne dvojeći, otvorio sam jednu od najboljih boca crnoga iz podruma. Popili smo. Zatim je smotala nekoliko jointa i na kauču smo pričali o putovanjima. Prošli smo Pariz, Firenzu, Atenu, Istanbul. Stigavši u Kairo, počeli smo jedno drugom davati dim trave na usta. Putovanje je tu završilo. Luisa se, kao sve neradnice, sjajno ševila. Bestidno je širila noge primajući, a potom ih stiskala prilagođujući svoje mjere mojima i zadržavala. Dahtala je. Bilo je to prije smiješno hrkanje. Poklopih joj usta jer je Natacha spavala jedva trideset metara od nas. 37

Anna

Foxy

Naslućujući kraj, počeo sam kružiti. S desna nalijevo, pa s lijeva nadesno. Ona me je bezumnica ugrizla za ruku i, oslobodivši usta, zavrištala. Otimao sam se hoteći sjahati kad osjetih snažan ubod u leđima. Okrenuo sam se i vidio malu, ružičastu, poznatu ruku kako drži nož za pisma i uporno ga zariva u me. Bijaše Natacha. Natacha, očajna, misleći da zlostavljam onu ženu. Dobio sam četrnaest šavova i zauvijek sam otišao iz kuće. Supruga je jednog po jednog nazvala sve moje pacijente dok nije postigla da više od pola njih prestane dolaziti. Kći otada ne razgovara sa mnom. Luisa mi tu i tamo pošalje razglednicu. Zadnju iz Gambije.« Nasta mučan i otužan tajac nakon ispovijedi. Javieru posta tako težak da je zapljeskao, prinuđujući ostale da se pridruže. Izgubio je sedam kila i grozničavo je pušio. Ošišao se na jedinicu i pustio bradu. Odjeća mu je bila malo izgužvana, ali čista. No krivnja i samosažaljenje toliko su ovladali njime, da izbijahu van pridajući mu prljav izgled. Skupinu podrške tvorilo je šest osoba. Dvije su bile žene. Jedna se zvala Miranda. Miranda je imala dug vrat i krupne oči. Nosila je crnu kožnatu suknju, dar Reyesa de Félixa, njenog muža. Promatrajući okolni prizor, pitala se što čini tamo ako njezin problem može riješiti tek tijek vremena. Valjalo je čekati. Bilo joj je trideset i osam godina i razuzdanost u kojoj je živjela ostavljala je tragove na njenoj koži. Nastavi li tim ritmom, uskoro će ocvasti, postat će nevidljiva muškarcima, koji se njoj sviđaju, i sve će iznova biti čisto i ispravno kao prije. Zapravo nije imala nimalo povjerenja u terapiju, a još manje u sebe. Pruža li joj što užitak, zašto bi se toga okanila? Zalud je pokušala s duhanom. Pokušala je s novcem što bi joj začas planuo u rukama. Znala je da, idući tim putem, nikad neće postati bogata ni stara. Nije je se ticalo. Bila je strastvena čitateljica i filmoljupka. Radije bi završila kao lijepo truplo nego kao osamdesetogodišnja mumija. 38

Anna

Foxy

A da ode? Osjećala se smiješno u toj dvoranici nalik na kuće OJE 11 ili centre za planiranje obitelji. K tome nije uspijevala pratiti razgovor jer ju je ispred dopao golem prozor koji je, iz nekog nesuvisla razloga, gledao na prostor za dizalo. Kroz sitno brušeno staklo vidjelo se prolaženje kabine u usponu i silasku. Poput njezina života. Oćutje kako ima više zajedničkog s tom mehaničkom spravom nego s ljudima oko sebe. Usto, sve je bila laž. Pepe Santander je faunskog lica škicao njene noge veličajući u isti mah vrline umjerenosti. Bunila se. Već je danima bila takva. Na poslu, nepristupačna. U kući, Marsijanka. Radovao joj se jedino Domingo, njezin pas. Javier, na obližnjoj stolici, povuče čarape. Jednu, pa drugu. Vidje da ima malene, ženskaste ruke, ali vrlo skladne. Nosio je onakav ruski sat iz doba komunizma koji se na njegovu zglavku doimao prevelik. Svidjele su joj se cipele, sportske, klasične, s tamnim antilop vezicama. A osobito joj se svidio njegov zatiljak, podsjećajući je na jedan od njenih omiljenih: Caryja Granta. Pa se sva zablenula, uhodeći ga kao da čini štogod očaravajuće. - Ne događa mi se odmalena - šapnu Javier kako bi ga samo ona čula. - ...? - Svako malo mi spuznu čarape. Miranda se nije nasmiješila. »Isprva je, muškarcima, bolje ne smiješiti se. Učiniš li to, misle da si glupa ili hoćeš nešto. Bolje je zadržati pogled i ostati vrlo ozbiljna. Tako ih podsjetiš na negdašnju učiteljicu i smatraju te zanimljivom.« Javier je nije smatrao zanimljivom. Pomisli da, baš kao i ostali, ima luđačko lice. I sâm je imao luđačko lice. (Mogao ga je gotovo nazrijeti u svom odrazu na staklima sunčanih naočala modela »Man in Black«.) U tren oka, njegova scenaristička mašta, polazeći od te žene, stvori lik: Sagrario, Madriđanka, iz odlične obitelji, bajno udana za četvrt stoljeća starijeg japanskog ravnatelja, velik imetak, prazan život koji ispunjava ševeći se s muževima svih svojih prijateljica. A još ju je suprug uveo u umijeća gejše... Istančano, ali ništa dalje od istine. Miranda se rodila kao kći iseljenika, u Wiesbadenu na Rajni. Njezin je otac bio radnik laboratorijâ Boehringer, u trgovačkoj ispostavi u Ingelheimeu. Majka je 11

OJE - Organización te Juventutes Espaṅoles, Frankistička mladež

39

Anna

Foxy

kuhala u radničkoj blagovaonici. Bila je zadužena za glavna jela. Svaki je dan pripravljala 790 odrezaka s krumpirima, bečkih pohanaca sa salatama, svinjskih kotleta s kiselim zeljem...

Miranda je, odmalena, dijelila muškarce u tri skupine: homoseksualci, kukavice i divljaci. S prvima je prijatelj evala, u druge se zaljubljivala, a treći su je bolno uzbuđivali. Kao uvijek, uzroke takvih osebujnih nagnuća valja potražiti u njezinu djetinjstvu, i osobito u mladosti, u kući tete Nati u Eisenhowerstrasse, gdje su ti muški tipovi dosegnuli rang klišeja. Nati je bila starija sestra njezine majke i iselila je u Njemačku podosta godina prije ostatka obitelji. To se dugovalo poznanstvu s Günterom u noćnom klubu gdje je radila, u rupi koja se zvala Quo Vadiš, na cesti između Altee i Benidorma. Djevojka je tamo dospjela vrlo mlada. Njezin je prvi klijent bio dotični Günter, težak 134 kile, koji nije znao ni riječi španjolskoga i vozio je kamion na ruti Madrid-Frankfurt. Na Nijemčevo iznenađenje Nati se pokazala djevicom, i još je taj podatak zatajila pred vlasnicom kluba iz straha da je neće primiti. On se družio s mnogim ženama u sličnim barovima Francuske, Švicarske, Nizozemske, sjeverne Italije... no nikad još nije uživao povlasticu da bude prvi. Taj osjećaj, što ga je iskusio jedino kad mu je tvrtka dodijelila prikolicu Mercedes-Benz ispod čekića, posve ga je raspametio. Günter se zaljubio u nju i iste ju je noći krišom odveo sa sobom. Idućeg je jutra Nati prešla granicu bez papira, skrivena u tovaru rajčica. Vjenčali su se dva tjedna poslije. Ona s lažnom portugalskom putovnicom koju mu je pribavio neki kolega. Tako ju je samo obitelj zvala Nati, budući da je za sve ostale žena imala ime jednog grada: Coimbra. Nakon mnogih pokušaja (Natin grlić maternice bio je vrlo uzak), dobili su sina koji im je zamalo umro, jer rodio se s tek nešto više od kile. 40

Anna

Foxy

Djetešce, okršteno Robert po Robertu Tayloru, glumcu iz Quo Vadiš, raslo je slabo kakvo se i rodilo, otjelovljujući se u povučena i ženskastog dječaka koji od svog oca nikada nije polučio nijedno čuvstvo osim stida. Nemogućnost druge djece duboko je pogodila Güntera i on se vratio lovu na iščeznulu djevicu po svim usputnim barovima uzduž i poprijeko pola Europe. Pomama ga je navodila na nuđenje pretjeranih svota za netaknute cure. Do Mirandinih je ušiju doprla pričica da su se neke prostitutke dale pokrpati ne bi li operušale bedaka.

Ona je živjela u njihovoj kući od ponedjeljka do petka. Kad god je mogao, Günter se igrao s djevojčicom. Nosio ju je, bacao je u zrak i dočekivao svojim željeznim rukama što su, prihvaćajući je, omekšavale poput jastuka. Potrbuške bi se izvalio na pluteni pod, ona bi se uzverala i bio bi njena planina. Pričao joj je nevjesto pričane priče koje je obožavala. Zahvaljujući tome čovjeku naučila je ono što njezini roditelji nikada nisu: dobro govoriti njemački. Unatoč bračnim razmiricama oko novca, stvari su se odvijale dobro sve dok Miranda nije navršila četrnaestu. Dotad je rasla kao dječak: visoka i vitka, vrlo žilava. Žive i divlje ćudi. Opčinjena svime što ima motor. Rasla je tako iz ljubavi prema Günteru, jer joj je bio više otac od vlastita oca. Iz ljubavi se prometnula u dječaka koji njegov sin nije bio. No priroda se potrudila zaobliti djevojčicu i idila je pukla.

Jednog predvečerja, u kamionskoj kabini, Günter je nenadano poljubio Mirandu. Ona je u trenu izgubila djetinjstvo. Kao da joj je u lice gurnuo svjetiljku od tisuću vata. Srce joj se ovjesilo o nit žvakaće kad je osjetila zagušujuću najezdu hrapava jezika koji joj nije stao u usta. A potom onu golemu ruku, žuljevit dlan što je grebao poput smirka, skvrčenih prstiju od tolikih upravljača, kako joj prodire pod suknju. Otkud je smogla snage ni danas ne zna, no odgurnula ga je, iskočila iz kamiona i dala se u trk ni u kojem pravcu jer nije znala gdje je. 41

Anna

Foxy

On ju je slijedio suznih očiju, izvikujući njezino ime usred šume. Vukao je glomazno tijelo, pokrećući ga manje spretno nego kamion, i molio je za oprost, čujući kao sav odgovor vjetar u krošnjama i odjek njenih zalutalih koraka cestom.

Djevojčica nikad nije otkrila što se zbilo, no od toga je dana posjećivala stan u Ulici Eisenhower samo kad bi tetak Günter bio na putu. K tome je, svima neshvatljivo, odbijala govoriti njemački izvan škole. Početkom ljeta, Miranda je zatražila da živi u Španjolskoj kod djeda i bake i, obvijenoj velom šutnje, dopušteno joj je. Otada je roditelje, tetu i tetka viđala tek jednom na godinu: za Božić. Günter ju je, nesretno ostarjevši, hitrim i željnim pogledima sveudilj molio za oprost.

No zaborav se ne stvara voljno, i sjećanje na onaj poljubac još ju je potresalo. Zapravo, iako bi je ojadilo priznati, to je izvor njezine razuzdanosti: lova na divljaka. Jedinog pravog mužjaka. Još ih je razmjerno mnogo ostalo na ulicama, u barovima, na utrkama pasa i igralištima, no bijahu trnuća žerava stoljeća na umoru; sisavci prevladani evolucijom; nezaštićene vrste što ih je moderni svijet kanio istrijebiti. Maštala je o tim muškarcima, ali nije se usuđivala upuštati se s njima.

Opskrbljivala se primjercima iz druge skupine: kukavicama. Javier, tip s čarapama, bio je nedvojbeno jedan od njih. Znala je to jer je svoje strahove nosio vatrom otisnute na licu: u obrvama, strah od muškaraca. U obrisu usana, strah od žena. U nosnicama, od strasti. Na čelu, od ljubavi. Na bradi, od prošlosti, i u zjenicama, od budućnosti...

Njezin je prvi kukavica bio Cruz Escayola, sin iseljenika iz Ronde koji je zarađivao za život radeći kao potrčko u hotelu gdje je Nati glačala, šivala i krpala najlonke, svakog dana od sedam do dva. Zanijela se njime jer ga je vidjela s knjigom pjesama. 42

Anna

Foxy

Jednog jutra u praonici pročitao joj je jednu, ali nije ju razumjela jer je bila od nekog Rusa imenom Jevtušenko i bavila se društvenom temom kad bi ona voljela da bude o ljubavi. Cruz je želio pisati i pjevati pjesme poput Joana Manuela Serrata 12. Zato je gutao svaku pjesničku zbirku što bi mu dopala ruku. Nekih slobodnih popodneva pojavio bi se s gitarom u stanu u Ulici Eisenhower kako bi mu njezina teta davala satove. U više navrata Robert im je ustupio svoju sobu i ploče, koje je čuvao s jednakim marom kao čizmice od jareće kože s visokim potplatom.

Cruzu je bila tek petnaesta, no silno je nalikovao na Warrena Beattyja. Jednog su predvečerja slušali Suzy Q u izvedbi Joséa Feliciana, kad je izvadio kutiju svijetlog duhana s mentolom. Miranda je pušila prvi put, i nije se zadovoljila jednom, već je slistila tri cigarete zaredom dok joj se nije zavrtjelo u glavi. On obeća napisati joj pjesmu i ona pusti da je dira među nogama. Sedmicu prije zakazana spoja pomno je slijedila upute za povećanje grudi iz nekog ženskog časopisa, ali nije polučila nikakav učinak. Dodijavši joj mrziti se, odlučila je odjenuti se kao muško od struka nagore, i onog joj je jutra na nastavi glava služila tek za zamišljanje obećane pjesme. Pjevušeći neku melodiju, uhvatila je autobus koji ju je ostavio u samom središtu, nekoliko ulica od hotela. Stigavši, naglo se prizemljila. Njenog pjesnika nije bilo. Pino, drugi potrčko, momak iz Kalabrije koji je slabo govorio njemački, kaza joj da je morao odnijeti neku poruku, no - želi li - mogu se naći u obližnjem kinu. Potom joj je pružio papir s divnim riječima pjesme naslovljene Miranda. Zamolila je tetu da joj dopusti ići. Nati se isprva protivila, no najzad je popustila. - Hoću da si u osam kod kuće. Ni minute kasnije. Izvan sebe od sreće, trčala je do dvorane učeći napamet riječi pjesme. 12

Joan Manuel Serrat - katalonski kantautor

43

Anna

Foxy

U repu je iznova srela Pina. I on je došao gledati Pakleni toranj. Čekajući da se blagajna otvori, momak izvadi kutiju svijetlog duhana s mentolom i ponudi je. Miranda se ćutjela starijom, neovisnom. Prvi je put imala spoj s dečkom, prvi je put išla u kino bez roditelja ili bratića. Pluća punih metvice i zamućene glave, sjela je iščekajući Cruzov dolazak. Film je počeo. Neki helikopter preletje preko platna. Pino ju je stao pipati kad je krenula druga rola. Jadnik je bio posve nespretan i, iako joj je šaptao stihove na talijanskom, nije ga mogla shvatiti ozbiljno jer je mutirao i smiješno piskutao, i uz to još vonjao po luku. Ona stisnu noge, munu ga u rebra, zamoli neka prestane... no Pino je bio čovjek čvrstih zamisli i, prije negoli se Steve MacQueen pojavio podno tornja s vatrogasnim kolima, već je svršavao u rupčić kojim je netom obrisao nos. Djevojčica se osjeti slobodnom. Taj se krmak već zadovoljio. Sad će je ostaviti na miru. Ali vraga! Plameni jezici zahvatili su zastor u sobi Richarda Chamberlaina i odsjaj svjetla okupa parket. Ona Kalabrezova ljubičasta stvar bijaše i dalje kruta kao palica, s ustašcima nalik na ranu što se otvarahu i zatvarahu tražeći još. - Kad Cruz dođe, sve ću mu reći i dobit ćeš svoje. Dahtav i podrugljiv, njegov je promjenjivi glas uspio odgovoriti: - Neće taj doći, no ja ću ti gurnuti prstić bolje od njega. Izjurila je van prestrašena. Još studen travanjski zrak zapljusnuo joj je lice. Pomisli da to i zaslužuje i, najednom, zamijeti kako joj sise rastu, od pukog gnjeva. Njezin ju je pjesnik prodao. Jedino nije znala za što. Začas će to otkriti. Plačući, hodala je do udaljene tetine kuće. Dizalo nije radilo. Između trećeg i četvrtog kata naišla je na mrsku vrataricu. Ova uhvati priliku da se ispuše. 44

Anna

Foxy

- Onaj mali s gitarom, što uvijek otvara vrata prije vremena... Poslušaj, ne čuješ ga, ha?... A znaš li zašto? Jer zna da je kriv, zato danas ne svira... ne bih li zaboravila da je tu i propustila očitati mu bukvicu. Miranda je pozvonila jednom, dva, tri, možda dvadeset puta, ali nitko nije otvorio. Tužnija nego ikad, čak drhtavija nego na dan kamiona, sjela je na plavu njihaljku u parku i čekala. Prije je, s ono malo preostalog novca, kupila kutiju duhana; najjačeg koji je našla u baru na uglu. Zanoćilo je i, točno u osam manje petnaest, Cruz i njegova gitara ispali su iz goleme zgrade. Vidje da hoda kao frajeri nakon osvajanja: željni pozdraviti poput toreadora pobjednika, oholo razmaknutih nogu, uvjereni da imaju zlatan as među preponama. Slijedila ga je izbliza. U ustima, pljuga. U džepovima, tovar kamenja. Najkraći prečac za autobusnu postaju vodio je preko pustopoljine. Uputio se njime. Bijahu sami, bez svjedoka, i, na sreću, tetak Günter naučio ju je gađati. Prvi ga je kamen pogodio u leđa, drugi u tjeme. Osvrnuvši se, primio je treći u obrvu. - Baci gitaru ili ću ti razbiti glavu! - viknu djevojčica. Otrpio je još jedan kamen i odbio ga laktom. Onda se pokori i uzmaknu kao prebijeni pas. Zavijao je: - Ta je gitara sranje! Ne vrijedi pišljiva boba! Slobodno je potrgaj! Ah, i znaj da je tvoja teta bolja od tebe! Još čuva jednu žicu te gitare u nekom zakutku ormara, kao i riječi pjesme Miranda i svoju sliku s njim i tetom Nati u kavani hotela kako jedu štrudl. Treći je lik muškarca izdašno otkrila uz bratića Roberta. Sve je kod njega oduvijek bilo osobito. Od rođenja pomoću kliješta do stasa, što u odrasloj dobi nije nadišao metar četrdeset i sedam. 45

Anna

Foxy

Prvo što je kao dječak naučio bijaše stavljati stvari na glavu. Tamnocrvena vesta pretvarala se u riđu grivu. Za plavušu bi mu poslužio žut ručnik. Ako se kanio preobraziti u crnku, razmrsio bi klupko debele vune i uobličio uvojke. S takvim se frizurama namještao pred zrcalo i pjevao i plesao oponašajući Sophiju Loren, Caterinu Valente i Mariku Rokk. Njegov bi se otac razbolio kad bi ga vidio. U zamjenu, kupovao mu je kacige američkih marinaca, kaubojske šešire, pištolje, mačeve i krasnu igru »Most na rijeci Kwai«. No bijahu to zaludni pokušaji: Robert je marinsku kacigu ukrasio nesklapnom bordurom, kaubojski je šešir nakrivio ulijevo, kao Susan Hayward u Prolazu u kanjonu, a japanskog lutka, šefa logora na rijeci Kwai, vjenčao je sa caricom Sissi, koju je iskamčio od majke. Nije nimalo djelovalo na nj ni to što ga je Günter odmalena tjerao piti crno pivo, ni časopisi s golim curama koje mu je pokazivao kad bi ga vozio u kamionu. Poslije je povjerio psihologu da jedini ugodni trenuci što ih pamti s ocem potječu iz njegova najranijeg djetinjstva. Iz doba kad su se zajedno kupali u staroj kadi i pjevali gusarsku pjesmu iz Petra Pana.

Miranda se počela pojavljivati u kući kad mu je već bilo osam godina, i odmah ju je zamrzio. Ako joj je vezao vrpčice u kosu, ona ih je skidala. Ako joj je bojao nokte, pojela bi još svjež lak i zamalo se otrovala. Nijedna joj haljina nije pristajala. Kretenuša! Osam godina poslije, Veliki američki cirkus stigao je u Wiesbaden i, iako je Robert već radio kao slastičar u radnji Jungfrau, dopalo ga je povesti malenu na predstavu u pet. Nije ni sanjao da će usred onoga divovskog šatora s tri pozornice osvanuti muškarac koji će promijeniti njegov život. Predstavili su ga kao Winnetoua, posljednjeg apaškog poglavicu. Nosio je vrpcu oko glave i kosa mu je dosezala do pola leđa. Jahao je na atu mrkom poput njega. Tvorili su predivne, skladne i hitre slike. Miranda je tek navršila jedanaestu, no pronicljivošću, koju Robert, na nesreću, nikad neće imati, prozrela je svjetlost što je najednom 46

Anna

Foxy

sinula iz njega, kao da je progutao krijesnicu. Kao i promjenu ritma disanja i, najzad, toliko trljanje na stolici te bi svatko rekao da je obložena žeravicom. - Sviđa ti se? - upita ga s onom dječjom zloćom što je odrasli zovu nevinošću. - Je li ti moj otac rekao da mi se sviđaju muški? - Nije. - Ne sviđaju mi se, a ako mi ne vjeruješ, otići ću i ostaviti te ovdje samu. Shvatila je da ga jedino plačem može smiriti. - Cirkusanti će te odvesti sa sobom. Bacač noževa, koji je kirurg ubojica pobjegao iz ludnice, otvorit će ti glavu i iščupati žlijezdu za rast. Postat ćeš patuljčica i morat ćeš do smrti raditi kao klaun. Miranda vrisnu tako prodorno da je Winnetou, osovljen na konju, izgubio ravnotežu. Robert joj u hipu poklopi usta. Nakon vratolomne piruete koju je gledalište popratilo krikom, konjanik povrati stabilnost. Gromki je pljesak nagradio pothvat. U idućem krugu Indijanac pogleda Roberta ravno u oči i dječak se, bez svijesti i volje, pomokri. - Oh, Bože moj! Oh, majko moja, pomozi mi! - Rastakao se bratić kao da je pretrpio rasprsnuće nutarnjeg uporišta. - Ne mogu takav kući! Prekrivao je smočene hlače njenom crvenom kabanicom. (Kabanicom što bi je koju godinu prije stavio na glavu i bio Crvenkapica.) - Kad ugase svjetla za akrobate, bjež’mo. Miranda mu umalo zahvali. Leteći su je ljudi ispunjali strahom. Znala je da će jednog dana vidjeti kako neki pada. Znala je i da će jednom vidjeti čovjeka kako se baca pod vlak. - Imam curu, znaš? - ustrajao je. - Šećemo držeći se za ruke. Neki sam je dan ljubio dvije minute. Mjerio sam. Možeš to reći mom ocu kad ste već tako dobri prijatelji. Napustili su šator kad su se Ikari stali uspinjati visećim ljestvama. Ako je tko gledao, Robert bi, duboko pognut od stida, objašnjavao: - Klinka kojoj pozli... A Miranda bi, u nastupu štucavice od straha, potkrijepila: 47

Anna

Foxy

- Hik! Pošli su putem najbližim ulici: kroz sporedni izlaz. I izbili u labirint cirkuskih i spavaćih kola. Usred kampa. Vidjeli su kavez s devom koja se doimala kao baka svih deva na svijetu. Malo dalje, nekoliko se bose djece igralo održavajući ravnotežu na valjku. Miranda im pozavidje. Rado bi bila ostala tamo s njima, oko vatre, mirišući po maslinovu ulju i prženim srdelama. Tek ju je bacač noževa brinuo, no, ako je lud, mogla bi se s njim sprijateljiti... I uto iza njih odjeknu grom. - TI! Bio je to Winnetouov glas. - Mogao sam slomiti vrat zbog vas. »Godzilla« strahotno krenu prema njima. Tlo, kavezi s majmunima, čak i stabla, podrhtavali su pod udarom njegovih koraka. - Koliko ti je godina? »Golem« je tako silovito upro pogled u Roberta, da djevojčica zaključi kako ima rendgentske zrake u očima. - Uskoro sedamnaest. - Sitan si stvor za sedamnaest... Robert bi se izdignuo kad bi ga napali s te strane. Znao je sve odgovore. - Jer se vučem za jaja kako ne bih rastao. Indijanac, koji je govorio isti njemački kakav bi govorio Tarzan da se Jane zove Urlike, osmjehnuo se. Učinivši to, izgubio je barem dva metra. - A zašto ne želiš rasti, drski gospodine? - Astronauti moraju biti niski, da stanu u svemirski brod. Winnetou se iznova nasmiješi i priđe. Začudo, na tako malenoj udaljenosti njegov se stas sveo, nadvisujući bratićev tek za glavu. - Voliš li konje? - Više nego ljude. - Jesi li kad jahao? Robert odmahnu glavom. 48

Anna

Foxy

- Hoćeš li da te naučim jahati? Miranda će zauvijek pamtiti to pitanje. Nitko, ni najbolji glumac ni najčuvstveniji pjevač, nije uspio tako izravno iskazati ljubav kao veliki poglavica. Njihov se odnos nakon te zgode stubokom izmijenio. Unatoč Mirandinoj djetinjoj dobi, Robert ju je učinio svojom pouzdanicom. Njegove priče s Winnetouom, koji je zapravo bio četrdesetogodišnji gaucho po imenu Mario, bijahu slast mnogih predvečerja. Divne pripovijesti o poljupcima i zagrljajima. O stajama i smijehu i milovanju. O planovima, putovanjima, novcu, njihovu imanju, uzgajanju konja... Prizori te romanse stizahu joj tako idealizirani, te djevojčica protumači kako je savršenstvo ljubavi u dva muškarca koji nagi galopiraju pod mjesečinom uz Rajnu.

Njezina želja da bude muško ojača. Žudjela je biti muškarac koji vozi kamion, voljen od drugog muškarca koji ga zamjenjuje kad ga svlada san. Molila je motreći svoje međunožje, nadajući se čudu. Bog ju je morao razumjeti. Muško je, kao i njegov sin. Koji je usto sretno živio okružen dvanaestoricom muškaraca koji su ga voljeli. Ćutjela se nepotpunom s onom žitkom ogrebotinom na vršku trupa. Više je puta, kad bi bila sama, ispunila gaće vatom. I tako hodala, sjela, prekrižila noge, kleknula i potrbuške se svalila na postelju, trljajući se o jastuk što ga je napola uvukla u očeve traperice. Nije uspjela osjetiti se drukčijom. Tek ju je prožeo čudnovat dojam kako će joj, postane li jednom muškarac, sve - uistinu sve - biti dostupno.

Kriza je trajala dok Veliki američki cirkus nije otišao iz grada. Idućeg je jutra Robert osvanuo slomljena nosa, a njegov otac s masnicom na šaci. Da mu je dopustio otići s cirkusantima, bilo bi gore. Družina bi kadtad stigla na jug, gdje je Winnetou imao nekoliko žena i gomilu djece raspršene po cijeloj talijanskoj čizmi, od Ventimiglije do Kaprija. 49

Anna

Foxy

Mladić se slomio. Otpustili su ga iz slastičarnice jer je kolače solio sokom suza; hitna ga je pomoć odvezla u bolnicu kad je prerezao žile švicarskim vojničkim nožem. Jednog dana, na rubu ludila, odjeven je ušao u kadu koju je rabio njegov otac i preklinjao neka ga utopi. Ali Günter ga je zagrlio i, ne oprostivši mu, na kraju ga obrisao dok mu je on ispovijedao svoje najskrovitije ljubavne jade. Ne mogavši ga više ni trena vidjeti izgubljena u tom grotlu tuge, odveo ga je u bar gdje se sastajao s drugovima po zvanju. Tamo ga je predstavio Peeru, švedskom kamiondžiji koji je lijegao s muškarcima. - Pokaži mu gdje može naći što treba - kazao mu je - ali zakuni mi se svim svetim da mi ga nećeš pretvoriti u pedera.

Idućih se mjeseci Miranda osvjedočila kako Robertove priče mijenjaju boju. Sad su to bile mračne pripovijesti u kojima se grad preobražavao po zalasku sunca. Noću, dok su se njoj poznate osobe zatvarale u kuće, pomaljali bi se na ulicama čopori muškaraca u potrazi za drugim muškarcima, prepoznajući se na prvi pogled. I taj je pogled dostajao da spuste hlače i pokažu spolovila. Nije im bila nužna kuća, katkad ni glazba, čak ni piće. Zadovoljili bi ih parkovi, sjedala u kinu, saune, gradilišta, veže, javni zahodi... Nekih je noći bilo više susreta. Dva, tri, četiri. Robert bi otpratio jednog prijatelja i, ugao niže, uhvatio pogled drugog lovca na hitre užitke. I otpočeo bi nov krug: pustio bi da ga slijedi ili bi, naprotiv, on slijedio njega. I, najzad, mahom malo metara dalje, domaćin bi ponudio svoj brlog. Mogao je to biti zapušten trgovački trijem ili slomljena ograda kuda se provlačilo na gradsko groblje. Uz izlog ili na kamenoj ploči, čarolija prirode pretvarala je službenike u labuđe, mesare u komornike, a Roberta u caricu Sissi. Bratićevom zaslugom, Miranda je vrlo rano počela drukčije gledati mladiće. Valjalo je krenuti od ruku, potom usana i očiju. Odčitati nabore hlača bilo je već pravo umijeće. Kroz te mreške naziralo se mnogo više nego što bi ikad pomislila: imaju li ravan trbuh, mišićave noge, glatka 50

Anna

Foxy

koljena, čvrstu stražnjicu i - što je najvažnije - kriju li u međunožju žabu ili princa. Djevojčica je, prirodno, odlazila u postelju snatreći kako će uskoro navršiti sedamnaestu, pa će živjeti noću u lovu na hitre užitke. No nije proteklo dugo, i shvatila je da je njoj i tu pristup zabranjen. Jednog je dana u stan u Ulici Eisenhower stiglo pismo. Pojecalo je iz Beča i nosilo je potpis nekog uzgajivača trkaćih konja kome se Mario, gaucho, obratio preporučujući mu Roberta. »Zbog njegova stasa, težine i načina jahanja čvrsto vjerujem da je stvoren za džokeja.« U pismu je bila ponuda. Ugovor za šestomjesečno naukovanje u školi-staji i, pokaže li se dobrim, mogućnost natjecanja na najboljim svjetskim trkalištima.

Bijaše to sretan dan. Da proslave, Nati je pripremila paellu a Günter kupio tucet boca pjenušca. - Konačno će moj sin imati muški posao! - govorio je puneći čaše. Na kraju je bratić, već nacvrcan, nataknuo cilindar sa svilenom vrpcom i otpjevao Oh mi papa. Onda su se kamiondžija i Mirandin otac prerušili u žene i oponašali sestre Kessler. Robert je dva dana poslije otputovao vlakom. Opraštajući se od djevojčice, vidje je tako tužnu te je pokuša obodriti jednom laži. - Na kolodvorima treba zamoliti nešto. Vlak odnosi molbu sa sobom i na povratku je donosi ispunjenu. Reci mi što želiš. Miranda je već bila dovoljno velika i znala je da nijedan vlak neće ostvariti ono za čime toliko žudi. Ali nije marila. Odluči biti iskrena kako nikada više neće biti. - Želim biti poput tebe.

51

Anna

Foxy

2. VIPS Izišli su s ostalima iz veže u Gran Víji i ispustili nekoliko pozdrava u zrak 13, ćuteći se još sputanima u skupini. Pošli su u suprotnim pravcima samo da se ne sretnu. Bilo je hladno. Podignuli su ovratnike kaputa. Neka mlada Kineskinja ponudila mu je sendvič. Neki crni div ponudio joj je krijumčareni duhan. Nijedno nije prihvatilo. Zamaknuvši za ugao, Javier nije znao što će. Zamaknuvši za svoj, ni Miranda. Bilo je deset na večer. Ženi je ostalo sat i pol do odlaska na radio. On nije imao drugog plana osim vratiti se kući, no ona je vrvjela telefonima a riječ telefon bijaše sinonim za propast. Odlučili su ubiti vrijeme i nisu našli bolje oružje doli zaci u neki Vips 14.

Onaj blizu Callaoa uvijek je krcat. Osobito na ulazu, jer se oni posvećeni čitanju časopisa bez kupovanja natisnu pred stalcima stvarajući groznu gužvu koju se čuvar i ne trudi raščistiti. Javier je znao da je to trgovačka smicalica: ljudi mrze samoću. Ljudi su sretni kad su u mnoštvu. Dohvatio je novine i otvorio ih na programu priredbi. Možda nađe kakav vrlo zamoran ili rastužujuć film. Nešto što će ga potištiti. Naum je bio izbjeći mazne glasove Brendâ, Sandrâ, Margota i Nadijâ s kojima je dijelio bolećivost svake noći otkad se Loli i Azuceni zameo trag. No nije mogao naći naočale za čitanje, a slova dnevnika rugala su mu se i plesala. Zgrči mu se vrh želuca i razazna paniku (u posljednje je vrijeme često navraćala). Bila je vješta, gadura... i govorila mu je. - Star si - počela bi. - Ostali te vide izvana i ne znaju, ali ti si ne zavaravaš. Ti dobro znaš. Znaš da je ono što si imao dati već dano. Da je 13 14

U Španjolskoj je običaj poljubiti se pri susretu i na rastanku. Vips - prostor s kafićima, knjižarama, trgovinama darova..., otvoren danonoćno.

52

Anna

Foxy

tvoj mozak spaljena zemlja. Da si bistar, zavalio bi se u pleteni naslonjač, pod palmom, okružen svim knjigama koje si kupio i nisi pročitao. Život koji ti je potreban je tamo: u komadu plaže, mora, neba i u tuđim pripovijestima. Tako je izopačena bila njegova tjeskoba, i uspokojio bi ga tek jedan lijek: telefon. Rabeći ga, iznova bi bio mladić. Vidio bi jasno bez prokletih naočala, ne bi mu oticale noge, ni pucketali kralješci ni gorjelo grlo, makar za svakog poziva podimio cijelu kutiju.

Kanio je poći kući, kadli naiđe na Mirandu. Žena se ukipi. On, ili tko god od šestorke, bio je zadnji koga je željela sresti. Javieru su se, naprotiv, rastvorile rajske dveri. I društvo je vrijedilo protiv mučnine. Nasmiješio se: - Gle! - Da. - Nisam znao... - Ni ja. - Baš sam... - Idem u bar. - Mogu... mogu ti se pridružiti? - Pa... - Imaš dogovor, ili... - Ne, ne. - Onda...? - Ma idem večerati jer poslije... - Možemo večerati zajedno. - ...poslije radim na radiju. - Noću? - Da. - Spikerica si? - Ne. - Ah. - Javljam se na telefon. - Telefon... - Da. Emisija s pozivima... - Hm. - Ne bih htjela biti neugodna, ali... - I meni je nekako čudno, iako mislim... na kraju krajeva... - Pa da, vjerojatno... baš sam glupa! - Kad-tad ćemo se već morati upoznati, osim ako... - I ti si mislio ne vratiti se sutra? - Prođe ti kroz glavu, ali... 53

Anna

Foxy

Pomalo je ludo, ne? Terapija, mislim. - Pomalo smo ludi zasigurno. - Ja prilično. - Ja mnogo više. - Uh! - Vjeruj mi. - Tako da... - E? - Jesi li za? - Ja potpuno. Ona koja mora dati zeleno si... - U redu, ali nećemo govoriti o seksu. - Ne. - Niti ćemo se pokušati spetljati. - Uj! - Što? - Ako je zbog toga, ne brini. Vidiš, ja... - Tiho! Složili smo se šutjeti... Hoćemo li naći stol? - Ne znam. Već godinama ne večeram u Vipsu. - Ja često. Volim jesti ono što nitko nije kuhao s ljubavlju. Javier pomisli kako mu usud dosuđuje čudnovate žene. Stisnu zube i odluči pripaziti: valja zazirati od ljudi koji ne vole hranu. Miranda zirnu na nabore njegovih hlača. Nije uočila na njima ništa što bi preinačilo njezin dojam da gubi vrijeme s još jednim. Sjeli su. Javier pročita ponude otisnute na podlošku za jelo. - Uzmemo li dva hamburgera sa sirom, poklanjaju nam kao prilog pržene krumpire. - Jesi li kad kušao nojevo meso? - Jesam. - I kakvo je? - Dobro, ali mi je malo žao. - Zbog? - Dok sam ga jeo podsjetio me na nojeve iz Fantazije, one Disneyeve. - Mrzim taj film. - I ja. - A kad jedeš patku misliš na Paška Patka? Javier se nasmija iako se u sebi narogušio. Smatra ga idiotom. Miranda ga nije smatrala ničime. Tek nije mogla obuzdati sklonost ponižavanju muškaraca prvih pola sata. Bio je to njezin način da ih upozna. Konobar iskolači krupne oči ugledavši ženu. 54

Anna

Foxy

- Ooo-hooo! Ona ga je prepoznala, no hinila je da nije. - Ja sam onaj s koker španijelom, sjećaš me se? Miranda jedva i pomaknu glavu. - U Berlinskom parku... Ma daj, ženo, sigurno se sjećaš! - Žalim. - Rekla si da ćeš mi poslati poruku preko radija... - Žalim, rekoh već. Javier privuče konobarev pogled na se. U mladićevim se zjenicama umah pojavi žmigavo svjetlo gdje se moglo pročitati: muž... muž... muž... - Oprostite, učinilo mi se... - Prilično nam se žuri - otresla se nimalo velikodušno. Momak ostavi jelovnike i ode grizući usne. Utonuli su u tišinu na kojoj je bila zahvalna. »Bar je obazriv«, prosudi. I usto zamijeti da ima duge i guste trepavice.

On je, pak, nastojao pogoditi ime njezina tako mu poznatog mirisa, no kad god bi zamalo uspio, prošli bi tanjuri s prstenovima luka, quesadillama 15, lazanjama... Iza listova umjetne biljke, dvadeset metara dalje, ugleda konobara na fotografskom odjelu kako skriva Polaroid u kaputić. - Čudno! - Što? - Onaj momak, nametljivi konobar. Rekao bih da krade. - Ima li koker španijela, treba mu više od mjesečne plaće da ga prehrani. - Imaš psa? - Ni o tome ne želim govoriti. - Idem ja, znaš. - Zašto? - Jer te baš boli dupe što sam tu. Javier krenu ustati, no ona ga zadrži nudeći mu cigaretu. - Na mene se ne valja mnogo obazirati. 15

quesadilla - kolač od sira

55

Anna

Foxy

Pripališe Marlboro njenim upaljačem: zlatnom prizmom s urezanom potkovom. - Prirodno je da nam je neugodno - kazao je. - Za razliku od ostatka svijeta, počeli smo se upoznavati od kraja. Govoreći joj, opažao je kako postaje mnogo ljepša dok puši. Činila je to kao u starim filmovima što ih je gledao u besana jutra na telki. Ispustila bi dim i sve se prožimalo divnom crnobijelom. - Provedeš godine uz osobe koje voliš, s kojima radiš ili živiš, i nikad ne otkriješ njihovu Ahilovu petu. Dok mi... Malo se zarumeni jer je prvi put povjeravao svoju tajnu, no potaknu ga što se osjeća slobodnim priznati: - Ja to činim telefonski. - Ja izjutra. Bila je to dobra kap humora. Otvorila im je tek. Miranda odloži cinizam i potrudi se uzvratiti iskreno na njegovu iskrenost. - Zvučat će ti glupo, ali ja ne volim duhan. Međutim, draži mi je od samoće. Njega bi ushitilo čuti tu rečenicu preko žice. - Mislim da je sa seksom jednako. - Kad jedan alkoholičar razgovara s drugim, jamačno voli pojasniti kako iza te nevolje postoji ljudsko biće. - Misliš da svatko ima razlog za ono što čini? - Uvjeren sam. - Za postavljanje bombe u zgradu punu ljudi? - Da. - Zlostavljanje djece? - Da. - Onda te ushićuje Jeckyll i Hyde... - Kad bih barem imao hrabrosti napisati takvo što! Javier odlebdi nekamo, no umah se vrati. Bijaše to njegova navada i ona joj je prvi put prisustvovala. - Znaš što mi se čini najzajebanije? 56

Anna

Foxy

Upitao je to žestoko. Ražario se. Nije stao u stolicu. Glava mu je dosegnula strop. - Upoznati se uistinu i, kad to postignemo, prihvatiti sve osobe koje nosimo u sebi. Svaki muškarac kadar stvoriti rečenicu djelovao je na nju hipnotički. Bio on homoseksualac, kukavica ili divljak, uspeo bi se stubu i uzdizao se u pjesnika.

Svaka žena kadra izdržati njegov pogled duže od pet sekundi zadobila bi dubinu. Vidio ju je sada kao hologram s plakata nekog francuskog filma. Dotle se, pod stolom, ukrštahu protivne sile potekle iz njihovih međunožja. - Jeste li izabrali? Opet konobar, koji se ovom prilikom obilno znojio i kretao hropćući, poput lutka na baterije. Nešto je krio. - Salatu Cezar. - Milanese. - A za piće? Javier ga je vidio tako uzrujana da opet odlebdi: nešto se u njegovu mozgu vrtjelo poput valjčićâ u jednorukom Jacku. Odjeknu li tri zvona, čut će se klik, izvući će pištolj i zapucati. U onu curu i dečka što jedu iz istog tanjura držeći se za ruke, u mladog profesora koji je kečapom umrljao ispravljane ispite, možda u kvartet srednjoškolaca koji su uzeli nekakve tablete s toplom čokoladom... - Negaziranu vodu. - Negaziranu vodu? Molim te. Ne bi li radije malo vina? Riječ vino bijaše poput glazbe. A tek iz usta jednog pjesnika. Dostajalo je čuti je izrečenu tim muklim glasom pa se osjetiti življom. - Dobro, ali malo. - Crnog? Konobar im hitro pruži dvije vinske karte. - Dok vi razmislite... odmah se vraćam. Javier rasklopi svoju. Miranda i ne pokuša. Nije voljela birati. 57

Anna

Foxy

- Rioja, može li? - Nemam nepce. Što god hoćeš. Konobar ih je promatrao sa šanka. Sav na iglama, grizao je nokte vidjevši da gospođa ne obraća ni najmanju pažnju vinskoj karti. - Čime se baviš? - Pišem scenarije. - Ozbiljno? - Ne znam je li ozbiljno, ali pišem ih. Miranda zinu od iznenađenja. Mjerila je oko metar sedamdeset i imala kojih 55 kila, no sva se svela na jedna usta. Javier zažudje ljubiti ih, gristi, isprazniti se u njih. Proći tim ustima po cijelom tijelu kao da su olovka Termosan. - Za kino? - Da. - Idem često. Možda sam gledala neki tvoj film. On odrecitira petšest naslova. - Sve sam ih gledala! - Sad polako shvaćam zašto ti treba terapija. Postala je vrlo malena i stidljiva dok se smijala. Prvi put je morala skrenuti pogled. Dohvati vinsku kartu tek tako, naprosto opazivši da je praznih ruku. Konobar protrnu. - Jako su zabavni. - Hvala. - Ali ti ne pristaju. - A ne? - Doimaš se tako ozbiljnim i pomalo tužnim i... Iz karte kliznu komad papira. - Što je to? Jedrio je blizu stola i najzad sletio na pod. Konobar, zahvaćen strahom, otrča put zahodâ. Bijaše fotka uslikana Polaroidom. Ostala je naopako. Na poleđini je stajala rečenica ispisana crvenim flomasterom. 58

Anna

Foxy

Javier se sagnu. Kupeći je, nije mogao ne pročitati poruku: A sad, sjećaš li se? Miranda je pograbi. Morala ju je dvaput pogledati kako bi shvatila da vidi konobarove genitalije.

59

Anna

Foxy

3. AKVARIJ Budući da je bio ponedjeljak, Gran Via bijaše gotovo pusta i Miranda je uspjela naći praznu klupu na koju se srušila. Drhtala je, još je držala fotku u ruci i drhtala je. Začas će proći, ne brini. Ali Javier jest brinuo jer nije znao što će, a to je mrzio. Znao je tek da je ona najednom ustala pepeljasta. I da mu nije preostalo drugo doli trkom je slijediti do te klupe. - Nije mi se dogodilo od Božića. Cvokotali su joj zubi. Dva bračna para prošla su uz njih i nazvala je narkomankom. - Potraži tablete. U torbici. Podsjeti ga na Azuceninu torbicu. S njezinom kutijicom ampulâ za ubrizgavanje inzulina. - Aspirini? - Ne. - Nolotil. - Ni to. Napokon naiđe na kutiju s lijekom za umirenje. Otkrio je i da koristi muški miris. Isti kao njegov ortak. - Mogu li potrgati to sranje? Uzme joj fotku bez otpora. Dok ju je derao na komadiće, ona se umirivala. - Želiš li, otići ću i strgati i njega. - Učinila sam to s njim u Berlinskom parku. Mislim da su bila dva jutra, ili možda tri... Imam vrlo dražesnog psa, jazavčara. Svidio bi ti se. Pravi je glumac. Vodim ga u šetnju svakog dana u deset ujutro. Čovjek je sklon vjerovati da u deset ujutro većina ljudi radi, zar ne?... Ne možeš zamisliti koliko muškaraca u to doba šeće pse. Najživopisniji tipovi u gradu šeću svoje pse u deset ujutro. 60

Anna

Foxy

Neki su na odmoru, neki na bolovanju, neki rade popodne, neki ne rade, ima umjetnika, liječnika, studenata, stranaca, vodiča, protuha, vojnika u civilu, odvjetnika, privatnih istražitelja, statista, svećenika, prodavača knjiga, uhoda... Svi tako različiti, no s jednom zajedničkom crtom. Učiniš ovo.. Pucnu prstima i zatuli alarm nekog bijelog automobila. - Učiniš ovo i nije bitan ni sat, ni pas, ni mjesto, ni sparina, ni studen... Netko im je oteo vrijeme na onoj klupi, jer pripalili su drugu cigaretu, kupili dva kineska sendviča, i nisu završili Mahou cinco estrellas16 kad je odzvonilo dvanaest. Bijaše grozna noć. Od onih kad smrt ne zna što će i može pokazati na prvog prolaznika. Ostati sam bilo bi junaštvo. Stoga je Javier otprati na radio.

U zoru, radijski su akvariji poput pozadinskih položaja u ratu. Najsličnije nekom poglavlju iz Masha. Ima li muškaraca, neobrijani su. Ima li žena, pričaju masne viceve. Što god piju, toči se u visoke čaše. Dnevne vijesti valjaju se s opušcima u košu. Nitko ne kuša ni zalogaja bez kolesterola. Posjetitelj uvijek ima dojam da je dospio u privatni klub gdje riječi imaju šifrirano značenje koje nikad neće odgonetnuti. - Ući ćemo poslije. Danas je Good morning, Vietnama spopalo da mu daju Ondas 17. - Jedna prijateljica kaže da gusta kad mu metnu mrkvu u šupak. - A tko ne? Prolomi se smijeh četvorke u režiji, i Mirandin. Walter, s rukom u gipsu, bio je tonmajstor. Tridesetogodišnjak koji se hvalio da je iskušao najopasnije droge na svijetu. - Po rođenju sina okanio se toga - objasni Miranda Javieru. - Otad neprestano lomi ruke i noge. Lali Bernaola, zadužena za primanje poziva, bila je u drugom filmu. Neudata, privržena nekom indijskom učitelju, željela je usvojiti 16 17

Mahou cinco estrellas - vrsta piva Ondas - radijska nagrada

61

Anna

Foxy

čečensko dijete. Usto se morala vratiti ribi i mesu jer joj je vegetarijanska hrana razarala želudac. Cristo, čuvar, mjerio je dva metra, skupljao filmove Paula Naschyja i živio s dvanaest godina starijom razvedenicom. - Četrdesetogodišnjakinja u postelji je umjetničko djelo - govorio je. Najzad, bila je tu i zvijezda emisije, Horacio Alventosa, koji je iselio iz svoga istočnog zaselka s dva čvrsta nauma: prvi, biti omiljen, i bio je; drugi, leći sa stotinu slavnih frajera, i već je prošao polovinu popisa. S takvim atributima morao je biti najbolji Mirandin prijatelj. - Znate onog što je sinoć nazvao i kazao da ne bi dao ruku u vatru za neporočnost četiri ministra u vladi?... Vježba u mojoj teretani. - I? - Dao mi je imena... Pjevam za kavijar i pjenušac odsad pa do kraja tjedna. »La Notte« je bila jedna od onih tada tako pomodnih emisija kamo su ljudi nazivali istjerivati svoje utvare. Miranda je propuštala pozive. O njoj je ovisilo hoće li glasovi što vape, pa i za minutom društva, izići u eter ili će zauvijek zamuknuti. To joj je poput kamena pritiskalo vrat i leđa, i nije bilo shiatsu masaže koja bi joj pomogla. - Težak je to posao - kaza mu - ali sam vrlo dobra. Kraljica u umijeću otkrivanja zlata u kantama smeća. Alventosa ga odmjeri od glave do pete kad mu ga je predstavila. - Odkud si ga izvukla? Poklanjaju ga ako pošalješ pedeset etiketa Nescaféa? Javier se dosjetio kupiti bocu bourbona u obližnjem Seven Elevenu. Bijaše to kao da je Indijancima donio staklene ogrlice. - Kad će se ovaj vražji radio upristojiti i kupiti hladnjak? Nalili su poprilično u svoje visoke čaše i ispili naiskap. Tad ih obavi ognjica i uzvrpolji ih. - Nek’ razroki završi. Otkida nam od emisije. - Lijepo sam vam rekao da mu ne dajete kokain. Date mu ga i vidite kakav je. 62

Anna

Foxy

Razroki je bio najbolje plaćeni spiker u zemlji. To, i činjenica da nikad nije na vrijeme završavao emisiju, pretvarali su ga u metu svih peckanja. - Može li mi tko objasniti zašto nogomet uspijeva na kontinentu s više od dvije tisuće godina povijesti? Alventosa to upita vrlo naivno, bacajući udicu Javieru pa ako zagrize. - Pazi gdje sjedaš - reče mu Miranda. I namignu. - Krivnja je na deset tajanstvenih osoba koje vladaju svijetom - bio je uporan Alventosa. - Što ne? To je vijeće utemeljeno 1945., uporedno s osnivačkom poveljom Ujedinjenih naroda. Tih deset gadova upravljaju svime, vjerujte: povratkom na nacionalizme, poskupljenjem nafte, padom britanske monarhije, širenjem virusa side... »Prije nekoliko godina shvatili su da je najveća opasnost u prenapučenosti. Stoga im je cilj preobratiti pola planeta u pedere i lezbe, no grdno su se prevarili jer i mi, pederi i lezbe, želimo djecu. Iznova pogleda Javiera kako bi to učinila Margo Channing prije svoje posljednje predstave. - Da je moguće, bi li mi napravio dijete? - Samo telefonski. Svi proslaviše odgovor. Alventosa ga čak zagrli i poljubi. Pritom mu šapnu: - Miranda me brine. Nužan joj je netko tko će ispuniti njen život. - Ja sam tu najnepodobniji. - Otkad si kročio preko praga, znam da si taj. Odvojivši se, pretvorio se u sliku i priliku sveca, ili možda svetice. Da su ugasili svjetla, zasjao bi lijepom svjetlucavom zelenom. - Dobro! - pljesnuo je. - Haj’mo mi! Miranda i Lali smjestiše se pred telefone. Walter nazva emisiju razrokog i zatraži prolaz. - Velika jebačina počinje za minutu i pol, društvo! - Zašto si tako odvratan? - pobunila se Lali. - Jer je u tridesetoj ostao impotentan od tripa - odvrati Alventosa mećući slušalice. 63

Anna

Foxy

Cristo je donio pepeljare, zašiljio olovke i stavio pored svakog malu bocu negazirane mineralne. Miranda je, pod svjetlom stolne svjetiljke koje joj je žutilo kožu i isticalo zasjenjene oči, bila neodoljiva. Siglama je bilježila pozive. Pisala je tako brzo, da su njezine ruke nalikovale na kolibrićeva krila. Javier je sjeo uz nju i pomislio kako bi sto godina mogao tu ostati: gledajući je kako izgriženom olovkom ispisuje crte i točke na gusto iscrtanu papiru. - Imam jedan dobar! - Vrijedi za početak? - Može. Neki Agustin iz Zaragoze. Žena mu se spetljala s ocem. - Svojim ocem? - Ne, stari, ne. S njegovim. Sa svekrom. Lali joj doda bilješku. - Ni ovaj nije loš. Od Maríje Jesús iz Zamore. Svake subote, muž joj dovede neku curu na trojaka. - Vau! - Danas će biti žestoko. Pun je mjesec. Javier zamisli sebe kako zove. Miranda bi se javila i viknula koliko je grlo nosi: »Neki šmokljan koga je žena napustila i otišla s ptičicom s kojom je tip vodio hladni seks preko žice!« - Špica! Petorka utihnu jer je zazvučao Moon River i na tren sve - strogo sve - posta bolje. Režija zamirisa po čistoći. Svjetlo u akvariju rasulo je zlaćani sjaj. S licâ je iščezao umor, bore razočaranja. I preobraziše se u mlade muškarce i žene. Prelijepe. Sanjivih pogleda punih nade. Glas Horacija Alventose prostruja kao sedativ: - Ne spavaš. Možda ne možeš, možda ne želiš. Nije bitno. Ponovi sa mnom: povlašteno sam biće jer imam uši za slušanje i glas za govor. Ako si od volje, imaš riječi za nas, i riječi imamo za te. Na prvi pogled čini se malo, no... jesi li pomislio što bi bilo od tebe i od mene kad ne bi postojale riječi? Javier je pobrojao više od dvadeset poziva te noći. Mahom tako uvrnutih, da ni njemu ne bi pali na pamet. Uživao je predočavajući si osobe s druge strane žice. 64

Anna

Foxy

»Glasovi su portreti«, pomisli. Pomisli i kako mu ne bi smetalo nalikovati na svoj glas. Sviđao mu se. Kao što mu se sviđalo slušati tuđe nevolje. Bijaše ugodno poput urona u tako potrebnu kupelj normalnosti. Pa naravno! Nije gori od većine. Poštuje prometne znakove i pobožno plaća porez, svaki tjedan naziva majku i jednom na godinu daruje putovanje ženinim roditeljima, šali se sa zaposlenicima, redovito iznosi smeće i daje spremačici prošlosezonsku odjeću za njezine sinove. Živi život što ga je sâm zacrtao trokutom i kutomjerom. Spokojan, bez iznenađenja. Najsličniji glumljenju mrtvaca u bazenu. I tu je, na pjeni toga vala gdje se ostatak svijeta ograničuje na brodolom, nešto vrlo duboko što ima veze s njegovom vlastitom ludosti, s njegovom tmušom, i s debelim dvanaestogodišnjim dječakom kome su ispričali da je život čista pustolovina, doživjelo kratak spoj. Dotad je vjerovao kako mu dostaje jedan odušak: pisanje, ta posuda u koju se sipa sav teret što postaje pretežak. No pojavila se razvratnica iz zračne luke i pokazala mu da se vara. Gurnula je preda nj zrcalo i mogao je promotriti svoje naličje. Nije mu bilo nepoznato, jer živio je od njega. Često se zbivalo. Izopačeno nadahnuće uhvatilo bi ga nepripravna, nesvjesno bi mu otelo mozak i kazivalo strašne poruke, koristeći ga kao odašiljač. Ruka bi mu tad poletjela i riječi mahnito tekle iz prstiju. Prepuštao se toj silovitoj struji i na posljetku je zaustavljao iz straha da će se nepovratno survati u bezdan. Bojao se sebe. Mislio je: »Jednom ću pronaći istinu iza neke rečenice i, kad je nađem, izgubit ću razum.«

Zahod? Walter usta sa svog mjesta za mikspultom. - Stavit ću stare prijatelje iz Fletwood Maca i otpratiti te. Lice tonca pretvorilo se u liščevo kad je podignuo ruku u gipsu i osmjehnuo se. - Bez brige, neću ništa od tebe. Naučio sam otvarati šlic lijevom. Izišli su ostavljajući Mirandu zaokupljenu pozivom s kojim nije znala što će. - Iz Melille?... Ne razumijem te... Što? Čekaj, čekaj. Zatvarajući vrata, zamijeti kako se žena obraća Lali s drhtavom slušalicom u ruci. 65

Anna

Foxy

- ...Neki dječak, bit će iz Maroka, ne govori dobro španjolski. Kaže da su ga večeras htjeli živa spaliti. Posljednja i jeziva rečenica isprati hodnikom dvojac što su ga činili Javier i Walter, no jedva izmami primjedbu jer se, nakon tolikih noći, malošto još doimalo tonmajstora. - Djeca prosjaci. Postoji mafija koja ih izrabljuje. Krijumčare ih preko grane. Dospiju na španjolski teritorij i prisile ih prositi, prodavati haš, i same sebe. Krasno je biti razvijena zemlja. Djeca nemaju što jesti, a mi se uspjenimo jer nas ne dopadne glavni zgoditak. Sranje. - Smijeh, gorak smijeh, smijeh za kraj odlomka i već se vrtjela druga ploča. - Čuj... haj’mo mi o ozbiljnim stvarima. Zamolit ću te da mi se potpišeš na gips. Već ga podugo nije napuštao smiješak. Usto njegov ton posta urotnički, s tom navadom starih narkića da svakog trpaju u svoj tor. - Jer to si ti, zar ne? Ne znajući baš u ime čega, hodnik se pred Javierovim očima poče sužavati, i još k tome vidje da nema prozorâ. Opazi da prejako griju. Zagasitocrvene cijevi radijatora pričine mu se usijano željezo. Duboko udahnu kroz nos i još se više snuždi osjetivši začepljenu nosnicu, lijevu. - Daj, stari, što ti je? Ne brini, ne brijem ti ja na prosuđivanje ljudi, ali glas mi nikad ne promakne. Čujem ga i ureže mi se za vijeke vjekova. Mogao bih se prijaviti na neko od onih TV natjecanja: »Čiji je ovo glas?«. Pobijedio bih sto posto. Pokazao je neka vrata i ušli su. Za Boga miloga, i opet nije bilo prozora! - Ne znam o čemu govoriš. Hoćeš reći da si me negdje čuo, možda u nekom intervjuu?... - Čuo sam te na vrpcama, kite. - Vrpcama? Stali su pred porculanske školjke. S licem na pedalj od gipsanog zida. Ne prestajući pričati, kako već čine muški, potegnuli su smičak, povukli rub gaća, uperili ud u posude i pripravili se mokriti. - Mislim da sam ih sve preslušao, mada tko će ga znati... Toliko ih je i tako su tražene, stari... Sve je još zvučalo nesuvislo, ali Javier nasluti da mu usud pruža nov obrat. Da je zašao u onakav film gdje zbivanja nadilaze protagonista, ne dajući mu drugi izbor osim bijega. 66

Anna

Foxy

Toliko se prepao nadolazećih sekundi da, ma koliko se sabirao, nije bio kadar mokriti. Mlaz njegova druga šiknuo je, naprotiv, sablažnjivo. Trenutak se otegnuo u beskraj. Penis mu se stao mežurati u ruci. U hipu nesta. U nesuvisloj gesti hinio je cijeli obred, čak uveliča kretnje. Zatim ode oprati ruke. I voda iz slavine tekla je pretopla. - Jesu li za ozbač?... Neeee, sve je to zez, zar ne? Svaka čast, majstore, napravljene su vraški dobro. Walteru su sjale očice. Javier se ne bi mogao zakleti, no učini mu se da ga gleda s istinskim divljenjem. - Pobrali ste negdje grdnu lovu s tom bedastoćom. Znaš koliko su me tražili za zadnju vrpcu?... Petnaest tisuća pela 18, stari! Ali stvarno i vrijede. Mene uspale za poludit. A kad ih čuješ s društvom, uz par jointića, pravi raspašoj, kite. Javier se umi. U njegovoj glavi, vijesti su se hitro primale. Neuroni se kretahu pod općom uzbunom, odašiljući električne impulse što su potresali onu golemu mrežu izukrižanih vodova: vod panike, vod osupnutosti, stida, poricanja, obrane... - Još uvijek ne znam o čemu mi govoriš. - A ne? OK, stari, poruka primljena. Moj je moto živi i pusti druge da žive. Ali ćeš mi dati potpis na gips, može? Puka znatiželja, kome je sinula ona opaljena ideja s avionom? I ono da se ode na pogreb dvoje koji su letjeli umjesto vas, ha? Pogreb. Crkva svetoga Josipa. Ugao Alcalé i Gran Víje. Nikad ga neće zaboraviti. Tad ju je drugi put vidio uživo. Drugi i zadnji put, zapravo. Prošao je tjedan od nesreće i Javier se već vratio nakon radnih dana s Amerikancem u Münchenu. Mobitel je zazvonio u jednoj od dvorana za projekcije u Cinearte. Upravo je gledao s ortakom prvu montažu filma koji su producirali. Imao je otvoreni notes i više bilježaka ispisanih u letu groznim rukopisom zbog mraka: »Suvišna snimka njenog pogleda./Skratiti

18

pela - (žarg.) peseta

67

Anna

Foxy

prizor para u postelji./Završiti sekvencu sna anticipirajući u offu dolazak vlaka u idućem prizoru.« - Da? - Ja sam. Naravno, znao je tko je bila ta »ja«. Ne treba ni reći da tih sedam dana gotovo ni minute nije prestao misliti na nju. - Ja, čudakinja koju hvata ludilo u nužnicima zračnih luka. - Oprosti, ali... - Ne možeš sad govoriti, je li to? - Je. - Postojala je lista čekanja, znaš? - Što? - Za let u München. Avion je bio pun i postojala je lista čekanja. Hm. Na platnu (u životu ima takvih stvari) neki je par vodio ljubav u zahodu disko-kluba. - Ostala su dva slobodna mjesta, naša. Dvije su ih osobe dobile i poginule umjesto nas. - Hm. - Danas popodne bit će pogreb. - Hm. - Crkva svetoga Josipa. U osam. Osjeti zgrčene prste u cipelama. - Ima li Boga, igra se s nama, budi uvjeren, Javiere. - Zašto to kažeš? - Shvatit ćeš kad odeš na pogreb.

68

Anna

Foxy

NJIH DVOJE

69

Anna

Foxy

1. PLAZA DE ESPAÑA Bilo je oko dva i četvrt kad su izišli na ulicu. Nasuprot ulazu u radio nekoliko je taksija čekalo putnike. Miranda ispruži vrat odlučna ući u jedan. Glava joj osta visoko gore, kao žirafi. Dobro, ja... Klonila se pogledati ga jer nije željela da njegove oči pobude zov što ga je naučila osjećati samo u vrijeme šetnje sa psom. Plašio ju je. Doimao se kao čovjek koji bi mogao ugroziti odveć toga: njezinu obitelj, primjerice. Da ga je upoznala na nekom kolodvoru, prije negoli će poći na put bez povratka... Da, to bi bilo lijepo. Uspeo bi se u vagon, noseći ne tek trag njene vlažnosti, nego i jednu želju. Vlakovi primaju molbe i vraćaju ih ispunjene. No vidjet će ga sutra, i prekosutra, i najzad će ga upoznati. Zapravo, već ga je poznavala mnogo više negoli je htjela poznavati muškarce koje je voljela. Koje je voljela, da; iako ih je prezirala tren prije i tren nakon što ih je imala među nogama. - Ja... uzet ću taj taksi. Pokaza na prvi. Opel kakav se više nije proizvodio. Javier nije ni mislio odgovoriti je. I on se bojao. Spoznaja o postojanju vrpca izbacila ga je iz stroja. Walter mu je pokazao jednu koju je nosio u »pederuši«. Imala je čak omot. Skorenu fotokopiju Dalijeva Velikog masturbatora. I naslov: Seks na mobitelu, vol. 7. Najgori je bio slogan: »A-zucenina i Javierova najžešća ševa.« Oćutio se najsmješnijim bićem u svemiru. Zamislio je sebe kako vrluda nosačima zvuka bogataških kuća, narušujući dahtanjem noćna okupljanja mnogih poznanika. Čuo se kako ispovijeda svoje najskrovitije priče na večerama ravnatelja. Kako izlaže najuvrnutije sanjarije u uredima desetaka televizijskih upravnih odbora. Vidio se kako otkriva tajne što ih ni psihiću ne bi otkrio, upućujući ih poput proglasa čitavome gradu. 70

Anna

Foxy

Koliko je u Španjolskoj Waltera s tako istančanim sluhom da mogu prepoznati njegov glas? - Je li slobodno? - Kamo idete? - U Ciudad de los Periodistas. Prepozna taksista. Bio je to Juancar. Ispod kožuha nosio je onu istu majicu sa slikom Svetoga srca. Izgubio je nekoliko kila, kao i on. Nasluti kako bolest razara njegovo tijelo. No nije mršavost, već je njegov pogled odjeknuo kao zvono za uzbunu u Javieru. - Otpratit ću te. - Ne, radije bih... - U Ciudad de los Periodistas? Okej. Uđite. I iz daljine opažao je taksistove goleme zjenice. Pokrivale su mu gotovo cijelo oko. - Ja ću te odvesti, ozbiljno. Ostavio sam kola na Trgu España. - Malo je daleko. - Daleko? Pa nadomak smo Callaoa. Onda se samo spustimo Gran Víjom... - Ne želim da se išta dogodi... između nas. - Ni ja. - Daj mi riječ. - Obećajem. - Učinim li korak u tom smjeru, zakuni mi se da to nećeš dopustiti. - Kunem ti se. - Gospođo, ulazite ili ne? - Mislim da ću ipak uzeti taksi. - Ne sviđa mi se taksist. Molim te, dođi sa mnom. - Ne kažete li suprotno, gospođo, spuštam zastavicu 19. Miranda duboko uzdahnu. - Dobro. Prista još ga ne gledajući. Bila je pripravna ne pogledati ga nikad. Barem ne do sutra. Usredotočila se na oplatu na vrhu cipela. Treba 19

Zastavica koja se spušta kao znak da je taksi pun.

71

Anna

Foxy

kupiti jedne. Pokuša se sjetiti u kojem je izlogu vidjela model koji joj se sviđa. - Pusti, hvala. Gospođa je odlučila poći sa mnom. Juancar mu uputi ubojit pogled. On ga proguta i protegnu korak ne bi li izbjegao nevolje. Počeše žustro hodati. Njihovi su koraci jasno zvučali jer je na ulici bilo malo ljudi. Dileri su već prodali sve što su morali. Prosjaci su se sklonili u okna metroa. Malobrojne kurve koje su još tražile posao kretale su se okomitim uličicama, štiteći se od studeni. Homići su se, izlazeći iz barova Hortaleze, opraštali poljupcima i iščezavali, neki zajedno, drugi sami. S rukama u džepovima kockastih hlača. Ostali su tek oni i šačica pijanaca, i pokoja kola gradske policije, i rijetke skupinice šminkera što su razmjenjivali jointe hitajući put nekog after hoursa. Šutjeli su i, unatoč svemu, nijedno nije imalo osjećaj da je suvišno. Da se kretnje primaju kao ono što jesu, potrebe duše, i ne tumače se pogrešno, kako je često slučaj, njih bi se dvoje zagrlilo potvrđujući da su posve blizu. Tužno što to nisu učinili. U tom su trenutku bili jedine osobe koje su znale sve što treba znati o onome tko je hodao pored. - Javiere. - Reci. - Imaš cigaretu? Zastali su. Izvadio je kutiju i otmjenim je pokretom starog pušača otvorio, dvaput kucnuo kažiprstom o dno i jedna se izdvoji. Kao da je nosila posvetu s njenim imenom. Ovjesili su ih o usne i filteri se prilijepiše jer su bile suhe. Kresnuo je šibicu. Pripališe. Ta je svjetlost dostajala da Miranda iznevjeri obećanje da ga neće gledati. Bio je dijete. Pobjegao je od kuće i nije se znao vratiti. - Bi li me htio zagrliti? Izgovori tu rečenicu, no kao da ju je izgovorila druga osoba. Često joj se događalo. Mnogo toga što je činila, činila je druga osoba koja se upinjala biti ona. 72

Anna

Foxy

Javier je zagrli. Izveo je to pomno, nastojeći očuvati krhku ravnotežu između blagosti i čvrstine što je, znao je, žena traži u muškarčevu zagrljaju. Mislio je: »Zagrljaj je njima utočište, mjesto iz djetinjstva, nedeljno jutro provedeno u roditeljskoj postelji u igri s ocem. Zagrljaj je bit nježnosti. Za njih, muškarac zadobiva nebo zna li grliti.« Miranda pomisli da Javier zna grliti. Kada muškarac zna grliti, nebitni su nabori na hlačama. Uto je nešto prenu. Ali ne njezino, nutarnje, nego osjeti potres što je bujao u tijelu koje ju je obujmljivalo. Javier je plakao tako silovito da se nije mogao ni začuditi ni oćutjeti smiješnim, a kamoli suspregnuti. Nije ni bilježio prizor za neki scenarij, kao obično. Tek je osjećao, a gušio ga je tolik jad da je bio siguran kako ga nitko ne voli. Nitko na cijelome svijetu. Ni jedna jedina osoba, nijedna životinja, nijedan predmet. Umre li sada, a bila je dobra prigoda za to, nitko za njim ne bi žalio. Lola je otišla. Njegovi su sinovi bili kod djeda i bake. Ortak ga je mogao zamijeniti mladim talentima. Kaktus u uredu zalijevala bi cura iz vratarnice. Sjetio se Pepita, zaostalog susjeda s kojim se kao mali igrao. Pepito je živio u umobolnici. Svakog Božića on bi mu poslao uputnicu na deset tisuća peseta. Onda bi mu Pepito odgovorio razglednicom s kiticama zahvale. Pomisli kako bi možda bar Pepito žalio za njim. - Posve sam sâm. Oglasio se smiješnim, prepuklim, djetinjim glasom, no nije se pokajao. Naprotiv, morao ga je još jednom čuti. - Tako sam sâm, da nikad nisam bio toliko sâm kao sada. Mirandu su osjećaji sluđivali. Na onom se uglu lomila između dva poriva: pobjeći odande, ili prepustiti se naručju tog uboga ranjenog bića. Tko zna, da li pobjeći s njim? Možda uzeti kakva brza kola i putovati tako hitro, da ne bude moguće vidjeti svitanje. Proživjeti vječnu noć s tim potpunim neznancem. Otići nekamo gdje ne postoje psi i gdje satovi nikad ne pokazuju deset ujutro. - Hoćemo li u neki bar? - Ne, ne. Već prolazi. 73

Anna

Foxy

Posta mu neugodno i opusti ruke. Ona se skutri kao da su joj svukli kaput. - Zbog mene možeš biti miran. Prije sam napadaj imala ja, sad ti... - Baš kao da smo duševno poremećeni. Iskrivi usne u gorak smiješak dok je brisao suze nadlanicom. - Hoćeš rupčić? Javier izvadi svoj paketić i uputi joj šalu koju je samo on mogao razumjeti. - Nikad ne idem iz kuće bez njih. Pribrao se bez žurbe, unatoč studeni što je stujala ravno sa sierre po vjetrometini Ulice Princesa. - Upravo sam doznao za nešto što... Stvori mu se novi čvor plača u grlu. Zadrhta mu brada. - Želiš mi pričati o tome? - Želiš li da ti pričam? - Da. - Sve? - Sve što stigneš odavde do vrata moje kuće. - Ozbiljno? - Obožavam slušati priče. - I ja. Otud i sve zlo. Prošli su pored kina Rialto, potom onih Gran Víje. U Pompeyi se davao najnoviji Woodyja Allena. Poslije se pomolio Azul, i na kraju su prešli kolnik kod Coliseuma. Javier ih nije ni vidio. Odveć se zadubio u pripovijedanje. To je za nj bilo novo, jer nije mogao proći ispred kina i ne pogledati ga. Još kao dječak poznavao je ulice Barcelone po kinima. Ona su danas mahom uredske zgrade i stambeni blokovi. S njihovim iščeznućem, za Javiera su iščeznule i mnoge ulice. Spustili su se do parkirališta niz onaj prolaz ispod Trga Españe, s kineskim trgovinama namirnica i darova. Stavljajući karticu u otvor bankomata, prekinuo je priču. Miranda se obradova predahu. Uši su joj se zažarile. Gorjele su. 74

Anna

Foxy

- Kako ti se čini? - Uf! Zamršeno. - Znaš li što je moja nesreća? - Imam sitno, ako hoćeš... - ...Moja je nesreća što ne podnosim stvarnost. Zbog toga toliko žudim za pričama. Upijam i stvaram priče kao da sam zaražen virusom. - One koje ti je ona kazivala morale su biti jako dobre... - Vrlo, ne tek zbog sadržaja, nego ta žena ima pripovjedalački dar. Onaj trik ostavljanja u neizvjesnosti... kao u Kapetanu Trueni20. Čitao sam ga kao mali. Ti si mlađa. Ne vjerujem da... - Da. Kapetan Trueno. Tamnoput. S čupom. Španjolski plemić na povratku iz križarskog rata. Zaljubljuje se u jednu plavušu... - Sigrid. - Sigrid, kraljicu Thulea. I ona ima čupu. - Ushićuje me kako šišaš kosu... Pogleda je kao da ne postoji druga žena na svijetu. Osjetila se jedinom, stoga vječnom. Zakratko je lebdjela pedalj iznad tla. I on. Potom im nadođe isprekidan smijeh i opusti ih. Jeka se odbijala od zidova: Ha! Ha! Ha! Ha! - Sjećaš se? Svaki je strip završavao u najgorem trenutku za junake: Trueno na rubu ponora, Crispínu prijete bodežima, Goliat pada u jamu prepunu štipavaca. Tjedan bi se otegnuo u beskraj do idućeg broja... izlazio je petkom? - Reci mi jednu. - Što? - Jednu od tih priča. - Njezinu? - Tvoju. - Bolje ne. - Kako želiš. Bio je to odrješit, suh »kako želiš«. Miranda je, kao sve žene, bila nadarena za bojanje kakvegod rečenice prijekorom. - Na kojem katu su ti kola? 20

El Capitán Trueno - dječji strip iz 50-ih i 60-ih

75

Anna

Foxy

- Vjeruj mi, bolje je... - Kola, jesu li na prvom katu? - Uzbudili bismo se, a ti si me prinudila obećati... Uvrijedila se. Odmjeri ga od glave do pete kao kakva krutog lutka na oprugu kog valja ćušnuti ne bi li dobio štogod draži. - Mi bismo se što?...uzbudili? Bože dragi, ne mogu...! I ti cijelu večer misliš da se ja uzbudim dok si rek’o keks? - Ja? Ne! Ne! Jedino... - Zadnji put kad sam se uzbudila uz nekog muškarca bilo je tako davno da i ne pamtim. - Nisam govorio o sebi, nego... - Ti tipovi koje izabirem po ulici ne bude u meni nikakvo uzbuđenje, shvati već. Ni najmanje. - Ne duguješ mi objašnjenja. - Jedne odabirem zbog ljepote, druge jer su grozni. Priklonim li se jedan dan nekom iznimno mladom, idućeg potražim gotovo starca. Ponosni su. Misle da su me osvojili. Da vidiš kako se trude!... Nastoje se pokazati iskusnima, strastvenima. Kriju čuđenje, većina i strah. No nije ih briga jer misle da su oni bacili omču. Tad se izlažu, izvode prave ludosti, daju mi najbolje od sebe. Opraštaju se s riječju hvala na usnama. Iz svih susreta izlazim kao pobjednica jer me do danas nijedan nije ganuo. Najednom uvidje da se razjarila bez razloga. Pojmi neumjerenost svog ispada uhvativši trun sažaljenja u Javerovu pogledu i još ga više zamrzi. Još više jer je i dalje bio tu, i jer je, poput nje, bacao prašinu u oči. - No dobro, reći ću ti jednu priču! Nije joj se svidio ton. Ona nije klinka koja čeka da joj otac pročita priču za laku noć. - Ne! - Reći ću ti je i ništa se neće dogoditi jer ti ne želiš, ja ne želim, odrasli smo i umijemo vladati sobom. - Samo želim znati na kojem su katu kola. - Na drugom. 76

Anna

Foxy

Javier pokaza na stubište i ona žustro krenu, okrećući mu leđa. Nasluti da joj gleda noge. Poveseli se što nosi sive najlonke kupljene u subotu.

Ispričat ću ti o drugom susretu s Azucenom. Dogodio se nekog sparnog popodneva na pogrebu. Crkva je bila dupkom puna. Pitao sam se što ću tamo kad i ne poznajem umrlog, a radilo se o dvoje. Jedini je odgovor bila morbidnost. Nejasna potreba da saznam tko su muškarac i žena koji su zauzeli naša mjesta na letu Madrid-München. »Netko na vratima dao mi je recordatorio 21. Otvorio sam ga. Pročitao imena: Javier Pérez Mota i Almudena Calvo Fernández. Morao sam se uhvatiti za krstionicu da ne padnem. Javier i Almudena. Shvaćaš? Moj je zamjenik imao moje ime. Azucenina zamjenica, ime djevojčice koja je umrla umjesto nje trideset i tri godine prije. »Onako uzrujan, preskočio sam datume rođenja. Osjetih da sam upao u zamku i moram se izvući. Miranda je sad sporije silazila. Jer njegov ju je glas već osvojio. Nije se nimalo korila što ne pruža otpor. Kada se prisjećala najboljih trenutaka u svome životu, vidjela se u kinu, ili pred stranicama knjige, ili kako stoput sluša riječi iste pjesme. Ništa je nije toliko opčinjalo kao istina kad je netko pripovijeda i postaje laž. - ...No vidio sam je. Vidio sam je u strogoj bjelini usred crnine što je vladala lađom. Naslutio sam opasnost. U bljesku vidjeh sebe mrtvijeg od prikrivenih trupala s pogreba. Ali, kao prije u zračnoj luci, umjesto uzmaka krenuo sam dalje. »Bijaše kao nagnuti se sa silno visoka balkona i osjetiti kako te tlo privlači poput magneta. Sve me smućivalo. Miris tamjana, žamor, čvor ljubičaste kravate koju mi je posudio ortak. Kad sam došao tri klupe iza nje, okrenula se. Pogledala me bez čuđenja. I predobro je znala da sam ondje. U onoj polutmini njezine oči nisu bile smeđe, nego zelene. Maslinaste. 21

recordatorio - karta koja se daje kao uspomena na Prvu pričest, pogreb itd.

77

Anna

Foxy

I tad, pomislivši da ću se rastopiti ne otmem li se onom pogledu, pročitah datume u recordatoriju. Samo su potvrdili ono što sam već znao. Moj zamjenik, Javier, rodio se pedeset i treće, kao i ja. Njezina zamjenica, Almudena, pedeset i devete, kao ona. Uto su zabrujale orgulje. Pamtim da mi se učinilo kako mi se to sveci rugaju. Javier zasta i poče se osvrtati uokrug, hitro i trzavo. Iznenada mu se stvori zasvjetljenje u glavi i shvati da je zalutao. Od vođe, postao je brodolomnik usred desetaka kola. Miranda nije imala strpljenja. Mrzila je kad je ostavljaju napola. - Nastavi! - Pričekaj čas. - Ne sjećaš se gdje su kola? - Ma, naravno da se sjećam. Tamo..., moraju biti..., zakleo bih se da... Pomisli kako se to i Félixu događa. Jedne večeri - bila je trudna s Celijom - izgubili su tri četvrt sata na parkingu tražeći stari Renault. Čudnovato. Što je više muškaraca poznavala, više ih je zajedničkih točaka povezivalo s njenim mužem. Katkad bi je zapanjilo koliko su muški slični, osobito u manama. Drugi bi joj put to pomanjkanje raznolikosti bilo smrtno dosadno. Tad bi je prožimala tuga i prihvatila bi kao očitu činjenicu da je idealan muškarac upravo to: ideal. - Reci mi boju. - Peugeot 406 coupe, sivi. - Pusti sad marke. Ne razumijem se u njih. Je li velik? Malen? - Velik. Obiteljski. Nije bio kadar naći ni svoj džep jer mu je srce bubnjalo u sljepoočnicama i preponama. Sjećanje na Azucenu stapalo se s Mirandinom stvarnošću. Današnji vonj benzina s jučerašnjim tamjanom. Oči jedne preklapahu se s očima druge. Noge jedne s nogama druge. Zamijeti da je vrućici, jer oćutio je težinu mošnjâ i načas mu se zamaglilo pred očima. Prilazila je. Prilazila je bijesna lica, iskrivljena izraza. Miris ju je preduhitrio. - Sad me ne trpiš. 78

Anna

Foxy

- Umorna sam. Jezivo sam pospana. Želim se vratiti kući. Čim stignem, uzet ću Gelocatil 22. - Jedino tad smo to učinili, znaš? Bacio je povraz s udicom riječi. Kad je već brodolomnik, može pecati. - ...Mislim uživo, bez telefona. - Azucena i ti? - Da. - Gdje? Javier je sada već imao moćan motor u grlu. Sva se napetost sabrala tu, između nepca i jabučice. To što ga je gledalo zahtijevajući odgovor više nije bila žena, nego nešto što mu je pripadalo. Bijaše pred njim kako bi to dodirivao, grizao, milovao, stiskao, sisao, prodro u nj. Pograbi je za ramena i privinu na grudi. Bila je krhka i laka. Lakša od stručka cvijeća. Sklopi oči ljubeći je, i na dodir njezine kože požali što se nije obrijao. Bijaše kao piti svježu vodu. Kiša srebrnastih meteora probila je put u tmini i u njegovu umu iskrsnu krajolik. Prašuma golemih biljaka, lijane što se gube u nebu i divovska stabla sive boje njegova Peugeota. - Učinili smo to u kolima njezina muža. Poljubiše se, sad kao da su im usne kandže. Trljali su se o vrata automobilâ. Kliznu joj torbica na tlo. Oslobođenom rukom privuče njegov struk k svojem. Osjeti željenu vrelinu. Usred vrtloga, Javier je razbijao glavu upinjući se sjetiti. Morao je naći kola. Morao ih je naći taj čas. Nije se htio valjati po kakvoj prljavoj karoseriji. Može je barem odvesti u svoja kola. Kao da je vodi kući. Poput lopova, nastojao je krišom otvoriti kola među kojima se vrtio s njom. Zalud. Sinu mu nesuvisla slika: sveti Josip očajnički traži mjesto gdje bi njegova žena rodila. Na sreću, đavao u ophodnji parkiralištem olakša stvar čudom. 22

Gelocatil - sredstvo za umirenje

79

Anna

Foxy

Bijaše tu stari Dodge-Dart, crn poput ugla gdje su stajali, i imao je spušten prozor. Ona ga prva spazi. Vidio joj je u očima da ga vidi. Ne razrješujući zagrljaj, uvukao je ruku, gurnuo zapor i potražio ručicu. Otvorio je. Pali su na sjedalo. - Govori mi. Molio ju je jedino što nije bila pripravna dati. - Govori mi ti. - Sigurno? - Ne znam. Nađoše se u stanci. Ona jašući na njemu. Izvaljeni na nemogućoj memljivoj presvlaci. - Da, pusti da ti govorim. Ali približi mi uho... Prislonila je obraz uz njegov osjećajući kako joj kratki prsti svlače gaćice. - Žmiriš li? - Ne. - Ni ja. - Moraš staviti kondom. - Nemam ga. - Da ti nije palo na pamet učiniti mi išta ovako. - Mogu učiniti tisuću stvari ovako. - U torbici je. - Ne treba mi. Njegov joj je glas prodirao u uho s istom nježnošću s kojom su joj prsti prodirali među noge. - I ti mene dodiruj. Rasporak je bio predaleko. Hitro mu raskopča košulju i uroni ruku. Malje na grudima blago joj poškakljaše jagodice. - Želiš li, ići ćemo polako. Ovisi o tebi. I o meni. Sviđa li nam se biti ovako, ovdje, i hoćemo li otegnuti minute. Njena izdužena ruka primicala se poput morske zvijezde k njegovu pupku. Zadrhta dotaknuvši rub gaća. - Zašto se ne potrudiš i ne kažeš mi što osjećaš? 80

Anna

Foxy

- Ne volim govoriti. - Zar si kad pokušala? - Govori ti. Sviđa mi se kad ti govoriš. - Nastoj naglas reći kako ti je. Isprva će ti biti čudno, ali poslije... Javier shvati da se ona prepušta i prožme ga ono olakšanje kad sve ide dobro. Nakon tolikih dana bez Lole, bijaše poput nagrade osjećati vlažne prste. Pomisli kako je još prerano za napredovanje i podigne ih do stražnjice. Iskusi užitak stručnjaka koji voskom prelazi osjetljivo područje. Pomicao se gore-dolje onim svemirom šturih centimetara. Komadićem mjeseca između dva kratera. Nije mogao pojmiti što je u tome djeliću ljudskosti izazivalo u njemu vrtoglavicu drukčiju od svakog oćuta. Možda najsličniju doticanju izvora života. Mirandi je bilo lijepo, ali plašilo ju je to suskretanje. Hoteći ga imati pod nadzorom, izvela je protunapad i našla što je tražila. Mesnatu palicu, srećom već nabreklu, što se još stvrdnjivala pod pritiskom. Dojmila je se. Nakon rukovanja tolikim spolovilima, još su je se doimala. Zamišljala je bataljune stanica natisnutih u titanskom naporu da udahnu zrak kroz neki neznan vod. - Idi polako. - I ti. - Pazi na nokte. Uhvati ih lak smijeh. - Voliš se pričinjati suhom, a zapravo... - Što? - Imaš skriveno more... - Kazuješ stvari koje bi valjalo čitati. Izgovorene su smiješne. - Pa smij se. Nasmija se. Ne s voljom, ali nagnala se. - ...no ja osjećam more. Volio bih se baciti naglavce. Uto odjeknu zvonce na ženinu satu. Krik sa zglavka proširio joj se cijelim tijelom, ukrućujući je. - O bože! - Što je? - Moram ići. - Što? - Moram dati antibiotik kćeri. - Što govoriš? 81

Anna

Foxy

Ispusti što je držala u ruci. Sjeti se svog medenog mjeseca, jednog jutra u čamcu kad je vratila ribu u vodu. Uspravi se. Osjeti se slobodnom. Osjet sličan skidanju kraste s rane. - Bolje je tako. - Zašto bolje? - Jer sam trebala uzeti taksi, i ne raspravljajmo više.

82

Anna

Foxy

2. CIUDAD DE LOS PERIODISTAS23 Ustrajao je otpratiti je kući taksijem. Bijahu dvije tišine pogleda uprtih u pokrajnje prozore. Krajolik nije postojao. Tek čunjevi svjetlosti kola i njihovi odrazi u staklu. Vozač bi katkad zakimao glavom u polusnu, no nisu ni primijetili. Naglost svake kretnje primana je kao nešto prirodno. Ulice njihova grada bit će uvijek prepune rupa, taksisti će uvijek voziti na crveno, tijekom vožnje neki će kamion sa smećem uvijek prepriječiti put. S vrpce na kasetofonu dopirao je glas Roberta Carlosa. Pjevao je svoje velike hitove, no ni to nisu opažali jer pratili su taktove nutarnje glazbe. Ona je davala ritam njihovim mislima što su jurile bez reda, iako pod zajedničkim nazivnikom: tugom. U taj su sat njihovi mozgovi prikupili odviše umora, ostavši bez zaštitnih mehanizama. Stoga su postali lucidni i sumnjali su da je ovaj život mjesto za življenje. San će ih pročistiti. Sutra, kad zazvoni budilica, sve će iznova imati smisao: mlijeko, kava, vijesti, posao... Stotinu sada nebitnih stvari bit će bitne sutra. Da, bolje je leći, jer bijahu usred spusta s tobogana, ne nalazeći ni trenutka svoga postojanja koji nije krah. Zapali su u samosažaljivo stanje brojanja potraćenih godina, sagledavanja onog što je još ostalo za prijeći, ne otkrivajući ni iskrice svjetla, ništa vrijedno truda. »Ništa« je bila najponavljanija riječ tog putovanja. Miranda je stigla u ništa koje je njezina četvrt, a i Javier je, vrlo pažljiv, izišao i počekao pred vežom dok nije našla ključ, otključala i otvorila. Pogledali su jedno drugo na rastanku i uvidjeli da se ono nije zbilo uzalud. 23

Ciudad de los Periodistas - madridska četvrt

83

Anna

Foxy

On probi led iako mu je bilo teško izraziti se. Takve su mu izišle i riječi: protisnute. - Dogaaađa miii seee neeešto čudnoooo... Osjećala je isto, ali noć je već dovoljno trajala. - Da, to da si pospan. - Već ću ti sutra reći hoću li moći usnuti. Dostajala je riječ sutra da se ništa raspline i obrisi kuća ocrtaše se pod nebom odjednom posutim zvijezdama.

Miranda poželje zaplesati u dizalu. Do osmog kata već se pomladila deset godina. Ulazeći u stan začudila se što je ne dočekuje Domingo, njezin pas. Pomisli kako je već star i mnogo spava. Sjetila se da ga je, skidajući mu ujutro uzicu, vidjela prljava. Odluči ga sutradan okupati i odvesti tek oko zgrada, odričući se šetnje. Uzbuni je blaga titrava svjetlost iz boravka. Bijaše televizor, gdje je netko veličao divote pojasa za mršavljenje. Pred njim, Félix se smotao u klupko na kauču. Imao je otvorene oči i daljinski u ruci. - Dušo, već je prošlo četiri. Zašto si budan? Nije odgovorio, no oglasi se tihim graktajem. Hrkao je. Otvorenim je očima gledao iz dubokog sna. Raznježi je. U prugastoj pidžami koju mu je kupila za rođendan u Musgou, doimao se poput junaka nijemog filma. I bio je pomalo nijem. Nije vladao riječima kao čovjek čiji je trag milovanja i šaptaja čuvala. Primaknu se i onjuši ga. S koliko se god poznatih kolonjskih voda prskao, uvijek je mirisao kao dijete. Iznova ga pogleda u oči i shvati da ga mora probuditi. - Félixe... - Mmmm... Promeškoljio se i okrenuo joj leđa. Nato otkri da iza uha ima madež koji nikad nije vidjela. Nekoć davno promatrala je muževo tijelo poput zemljovida. Svaki je nokat, svaku žilu, svaki biljeg okrstila imenima otoka i rijeka. Šalili su se s time. Pružila bi mu zavinute nožice i rekla: »Odreži Bora Boru, jer ćeš probušiti čarapu.« 84

Anna

Foxy

- Félixe, probudi se, zaspao si s lećama... - Ha? Naglo se osovio, ustrašena lica kao da je čuo da kuća gori. - Leće. - K vragu. - Idem maloj dati lijek. - Koliko je sati? - Kasno. - Spavati s lećama je silno opasno. Čak ti se može odvojiti mrežnica... Išli su njoj mrskim hodnikom. Predugim za stan od sto kvadrata. Félix se, još bunovan, spoticao o sve što bi mu se našlo na putu. - Ne razumijem zašto spavaš na kauču. - Sutra ne moram rano ustati. - Da? - Počinje mi godišnji. - Pojma nisam imala... - Semana Blanca 24. Idem sa Celiom na skijanje. Ako se oporavi, jasno. - Nema više vrućicu. - Onda ćemo ići u nedjelju. Miranda upali svjetlo u kupaonici. Odraz u zrcalu je prepade. Bila je Drakulina zaručnica, ispijena, s podočnjacima, zelene kože i oteklih usana, s očima što su poput želatine curile iz dupalja. - Nisi mi ništa rekao. - Spomenuo sam prije nekoliko mjeseci. - Ne sjećam se. - Vrlo važno kad ja uzmem godišnji... Nikad ne činimo isto... Sada se on odražavao u zrcalu i nju uhvati panika od nečeg što je bila sigurna da će se zbiti, ako se već nije zbilo... Otvori ladicu s lijekovima. - Gdje je bočica s antibioticima? 24 Semana Blanca - zimski školski praznici

85

Anna

Foxy

- Tu. Uzrujano je tražila među kutijama analgetika, valjčićem flastera, čepićima Cibalgine... - Ovdje nije. Félix je sa strepnjom vadio leće. - Tako se pripiju. I ako, vadeći ih, iščupam zjenice... Mirandino stopalo lupnu o nešto što se otkotrlja podom. Svrnu pogled i vidje otvorenu bočicu na pločicama. Oko nje ležalo je nekoliko kapsula, ne mnogo. - Što radi bočica na podu? - A što ja znam. Osjeti kako joj se val krvi rasprskava o stijenke lubanje. Izjuri iz kupaonice i upade u kuhinju, gurnuvši vrata tako da su tresnula o hladnjak. Upali svjetlo. Kod stalka za boce vidje Dominga, izvaljena na stranu, isplažena jezika. Nije se usudila prići mu ni iznova ga pogledati. Ugasi svjetlo. “U hodniku nabasa na Félixa. - Hoćeš mi ukapati lijek u oči? Nije bila kadra pokrenuti se. Drhtala je priljubljena uza zid. - Što je? Bijaše sigurna da je on to učinio, no potraži kakav staložen osjećaj koji bi ohladio poriv da ga uhvati za šiju i smrska mu glavu o brid zidne svjetiljke. - Domingo. - Što? Očima pokaza na kuhinju. Ušao je. Miranda ču korake i fijuk satena pidžame kad se sagnuo. Sjeti se dana kad joj je poklonio psa. Bijaše štene ne veće od nogometne lopte, u košari ukrašenoj golemom mašnom. Držao ga je u krilu dolazeći na Vespi. Bila je Cvjetnica 25. Slika se gotovo ponovila jer je Félix došao na hodnik noseći sirotu životinju. 25

Cvjetnica - (šp.) Domingo de Ramos

86

Anna

Foxy

- Još diše. Uzmi posjetnicu veterinarske hitne službe. Obazrela se u nedoumici. Njezinih sto kvadrata doimahu se poput labirinta. - Prilijepljena je na vrata hladnjaka. - Hladnjak. - Probudi malu. Čekam vas dolje. U kolima. Stala je pred hladnjak, odlijepila posjetnicu, osjetila probadanje u trbuhu i shvatila da je upravo dobila mjesečnicu.

87

Anna

Foxy

3. REINA Javier nije skupio dovoljno hrabrosti da se vrati na parkiralište po kola. Pokaza taksistu u neodređenu pravcu jer nije znao kamo ići. - U grad. Bijaše apsurdno, no opirao se povratku kući. Jedva je i pio, a ćutio se opitim. Sjedalo mu se učini mekim poput sluzi. I sam se osjećao vrlo mekim. Opusti li se, kliznut će kroz šav i zauvijek ostati zatočen u grobu od velura, jer taksi je živ i hrani se putnicima. Jednako mekan prikaza mu se okolni grad. Asfalt, kuće, parkovi, sve se ljeskalo poput krajolikâ pod pripekom. Pomisli kako je to zacijelo prirodno stanje ovisnika kad započinje razdoblje rastrovljivanja. Bio je svjestan da će patiti, ali uzdao se u se, u svoju hrabrost i volju. Vrijedilo je pokušati. Prebrodi li noć bez podizanja slušalice, iduća će biti lakša. Uteći se Mirandinu liku mu je pomagalo. Tek su se rastali i već se radovao ponovnom susretu. U mašti ju je pretvorio u prijateljicu. Vidje kako sjedaju zajedno na terapiji. Dani prolaze i postižu pobjedu za pobjedom u ratu za normalnost. Vraća im se boja u obraze. Razmjenjuju knjige. Dijele kišobran. Nedjeljom se nalaze na doručku i udvoje čitaju novinske priloge... Bez pripovijesti, bez suvišnih riječi; jednostavno piju kavu ili šeću avenijom punom trgovina. Za pet dana je već proljeće. Preostalo je mnogo života za uživanje; možda još četrdeset i četiri godine, bude li pazio na se.

Uteći se Mirandinu liku ga je smućivalo. Tek su se rastali i već je mislio nazvati je ne bi li nastavili susret gdje je prekinut. U mašti ju je 88

Anna

Foxy

pretvorio u ljubavnicu. Svake noći u tri, kao urica, dolazi po nju pred radio. Ona sjeda uza nj. Uvijek nosi suknju. Uvijek sive najlonke. - Što ćemo? Da se uspnem Gran Víjom? - upita taksist. Javier se sjeti da mu je Walter rekao gdje prodaju vrpce. Prosudi kako je raspitivanje o njima upravo protuotrov koji mu je potreban. - Idemo u Ulicu Reina. Vratar Crocka ga prepozna i odmaknu zastor kao da mu otvara put u Svetu zemlju. - Dobra večer, gospodine Orilla. Anybody seen my baby, posljednje od Stonesa, razlijegalo se barom zaposjednutim uvijek istima. Faunom što se opirala isprazniti mjesto, jer otići brzo i ustati rano bijaše za roditelje, radnike, mrtva puhala i priprost svijet. (U Madridu nisi nitko liježeš li prije pet ujutro.) Smještaj garderobe bio je neshvatljiv: u dnu lokala. Trebalo se probiti kroz Sarajevo i morao je razmisliti kuda. Mogao bi ocrtati L prateći šank, slijeva, i potom se izgubiti kod stražnjeg zida. Nije loša zamisao. Oni kod šanka običavaju okrenuti leđa, čekajući konobara... ili ostanu razgovarati nalakćeni uz čašu, postrance. Možda bi bolje bilo ići poprijeko, obilazeći stolove i uzdajući se da se pogledi nikad ne dižu iznad razine čaša i pepeljara. Naumio je stići do Pancha, DJ-a, a ne biti opažen. Nemoguć zadatak jer, ovlaš preletjevši prostoriju, otkri da poznaje polovinu prisutnih. Pravo minsko polje. Stoga se na posljetku odluči za cik-cak prodor. Najprije se ukloni stolu što ga je Blanca Sondheim dijelila s nekima od glumica koje je zastupala. Njezin piskav glas zazvuča mu kao slomljeno staklo. -...Ja ne mogu tvrditi da je Javier Bardem dobar glumac dok ga ne vidim u kazalištu... Ostavi je iza... Spasonosan stup zakri ga pri prolasku uz sijelo Gerarda Marža i Nemesija Pamplone, nadobudnih stvaratelja bućkuriš komedije. - ...To je krasan lik, vidjet ćeš. - Vidjet ćeš, krasan. 89

Anna

Foxy

- Gledatelji će pišati od smijeha... - ...ali će i plakati. - Ona se zaljubi u kipara iz Muzeja voštanih figura... - ...I noću joj se priviđa duh Lady Di... Posljednja je prepreka bio kanape Ariadne Moltó, nasrtljive TV novinarke s kojom je radio na četiri emisije. - ...Ova je vlada fašistička. Briga me kako stoje bankari. Briga me kako stoji peseta. Mene zanima kakvi su ljudi... Stigao je živ i zdrav do stubišta što je vodilo u garderobu i nužnike. Pri četvrtoj stubi mimoiđe se s nekom ženom koja ga i ne pogleda. Bijaše Lola. Zakočio se. Ni koraka dolje, ni koraka gore. Na prstima. Spalili čarapa, natisnutih u cipelama. U golemu zrcalu ispred sebe vidje je kako se uspinje, s leđa. Kako stiže do vrha, posrče i prislanja vrške prstiju o zid. Poznavao je kretnju. Bio je njezin način da povrati ravnotežu i hoda ravno kad je pripita. Nije mogao ne otići gore i uhoditi je. Lola se priključila skupini od deset osoba - parovi, rekao bi muškarcima i ženama njihove dobi. Nisu pripadali krugu s kojim su se mahom družili prije bijega. Niti je vidio Azucenu. Očito im nije mogao prići. Ispao bi patetičan s obličjem što ga je vidio u zrcalu: zgužvano odijelo, upalo lice. Neobrijan. Ti iz skupine smatrali bi ga jednim od onih napuštenih muževa koji poput utvara oblijeću oko svojih bivših. Govore očima da su bijednici i mole za milost. One se upinju očuvati smirenost. I ne trepnuvši, sažimlju povijest propalog braka. Lako im se čita s lica da su, nakon mnogih poniženja, zatvorile jedna vrata koja nikad više neće otvoriti.

Pisao je scenarij. Opet pripovijest umjesto življenja. Teško je to shvaćao, no katkad se stvari nisu odvijale kako ih je on pisao. Možda su ljudi velikodušniji od likova. Možda je Loli ostao tračak ljubavi i obradovalo bi je vidjeti ga. Bijaše čak moguće da zajedno odu iz bara i zagrljeni hodaju do parkirališta na Trgu Espana, pokupiti kola. 90

Anna

Foxy

On od nje ne bi tražio objašnjenja, ali dao bi ih sva. Spustivši rebrenice, jer sunce bi već prosinulo kroz velik prozor spavaonice, sklupčali bi se u postelji i prospavali tako cijeli tjedan. S isključenim telefonima i pločom »Zabranjen ulaz« na vrtnoj ogradi. Probudili bi se gladni. Napravili bi omlet od mnogo jaja i onda se zajedno istuširali. Zamolila bi ga da joj rukavicom istrlja leđa. Poslije bi nazvala sinove.

Javier? Vrati se u stvarnost. Glas što je sada izvirao iz zvučnika pripadao je Ani Torroja 26. Glas osobe koja ga je prepoznala, njegovu orta-” ku, Claudiju Reverteu. - Momče, ni ti nisi uvijek od riječi. Zadnji put kad smo tu bili, rekao si: »Dosta je, ne vraćam se više.« - Stavljaju nešto u piće. Neko dražilo. Jedan sam cijeli vikend povraćao. Claudio se nasmija. Zabavljao ga je. Zato je nastojao govoriti mu uvijek u polušali. Taj je ton smatrao najprikladnijim za odnos sa suradnikom koji stalno mijenja raspoloženja. - Jesi li s nekim? - upita ga. - Ne, a ti? Claudio uzvinu obrve. Potom frknu. Potom ga pogleda pognute glave i dignutih zjenica, što su se penjale kroz šiške. - Moramo razgovarati. Poznavao je melodiju loših vijesti. Njegovom bi ortaku suknuli mukli tonovi. Isprekidao se ritam. Neke bi riječi fijuknule. Jednom, prisustvujući nekom koncertu, domislio se da ga podsjeća na klarinet. - ...Ali ne ovdje. - S Lolom si? - Da. Za razliku od njega, Claudio je bio čovjek od akcije. Na najmanju bi se pretvorio u lava, opčinjena pokretima plijena. Zatrepta i osta s 26

Ana Torroja - šp. pjevačica zabavne glazbe

91

Anna

Foxy

ramenima naprijed i jaknom unatrag. Jednim ju je trzajem mogao zbaciti i opaliti ga šakom. - Ozbiljno mi kažeš da si s njom? - Gle, kite. Ne možemo to ovdje raspraviti. Pomisli a zašto ne, kad je mjesto savršeno. U Crocku bi čovjek mogao bez uzbuđenja primiti vijest o nuklearnom ratu: »Natočiš mi drugi džin-tonik prije nego što padne iduća bomba?« Bijaše nesumnjivo pogodno poprište za rasprsnuće dva uporišta na kojima se temeljilo njegovo postojanje, devetnaest godina braka i pet ortakluka. Imao je mnoga pitanja, no ispusti ono koje mu je najviše palilo jezik. - Otkad? - Dopusti mi... dopusti da... - promuca klarinet - reći ću Loli da ode kući. - Kojoj kući? Ovaj se uzvrpolji kao da se utapa i želi izvući glavu na površinu. - Misliš li uistinu da je to sad bitno?... - Sve je bitno, Claudio. Ili možda ništa nije bitno jer ćemo jednog dana svi troje umrijeti i poslužiti kao gnojivo biljkama. - Otpratit ću je do taksija, a ti i ja ćemo otići u ured. Imaš ključeve? Javier ga zgrabi za suvratke. Iz neke točke u želucu iskopa dovoljno snage da ga povuče i gurne na vrata nužnika. Čelični umivaonik spriječi Claudijev pad. Dolazio je k sebi kad se drugi bacio na nj. - Javiere, ozlijedit ću te! Prestani ili ćeš požaliti! Zalud. Javier ga nije čuo. Mozak mu nije dopuštao jer je lutao u središtu crvenog tornada. Sad ga je drugi put zahvatio. Prvi put, u ranom djetinjstvu. Nekog popodneva kad mu je vrućica buknula do 42 stupnja. - Stani, k vragu! Stani! Crvena se prometnu u žutu. Trpka struja ujede ga za nosnice. Provali neku branu. Prikova ga snažan grč i povrati. - Koji gnjus, kite! Koji gnjus! Sveti Bože, ajme sranja!... I što ću ja sad, što ću...? Smrdi k’o kuga. ...A u kurac! Pogle’ košulju! Pogle’ kravatu! Oh, majko moja, čak i cipele! Odvratno! Claudio je čupao kose zirkajući u zrcalo, žmireći napol kako ne bi posve sagledao razmjere udesa. 92

Anna

Foxy

Javier se osjećao zahrđao, ali provali iz njega smijeh. - Moram napisati taj prizor. - To, traži papir i olovku. - Opičen je, stari! - Uzmi papir i olovku i nacrtaj mi košulju i cipele da mogu van odavde. Netko pokuša otvoriti vrata. Claudio ih bijesno tresnu nogom. - Zauzeto! Koristeći samo prste svukao je jaknu. - Radije bih da si mi razbio nos. Javier odvrnu slavinu i gurnu glavu pod mlaz. - Pazi, i još nismo htjeli ići van. Još me ona upozorila. Neću proviriti na ulicu dok ne razgovaram s Javierom, ponovila je to sto puta. Ali nema ničeg prevrtljivijeg od ljudske ćudi. Skinuo je kravatu i, u nastupu hrabrosti, oslobodio se košulje onako zakopčane, povukavši je preko glave. - Rekoh joj: Zašto ne dopustiš da mu ja kažem? Ne čini mi se baš slastan zalogaj, ali osjećam se kao gad kad god ga vidim. Rekoh joj: Za ime božje, Lola, imamo ured vrata do vrata! Smotao je košulju i čistim krajem obrisao cipele. - A i mislim da će ga mnogo manje boljeti ako mu ja kažem. Znaš li zašto? Jer sam muškarac, a mi se muškarci ipak razumijemo. Rekoh joj: razložit ću mu to što je jednostavnije moguće. Prvo ću razjasniti da ga ni ti ni ja nismo nimalo kanili varati. Tek, jednom smo se sreli u nekoj trgovini, otišli smo na kolu i počeli razgovarati o tebi... Bio je to dobar trik. Izlagao je stvar kao da govori s Lolom, a sad se već obraćao izravno njemu. - ...Bila je zabrinuta za tebe, i ja isto. Razgovarajući, shvatili smo koliko te volimo. No razgovor je tekao dalje i, malo-pomalo, pokazalo se koliko malo ti nas voliš... Hitnu košulju i kravatu u svojevrstan koš. - Od Loewea oboje, kite. Lovetina. Osmjehnu se. Kad bi to učinio, provirilo bi mu nekoliko zubi. Klarinet bi tad postao zec. 93

Anna

Foxy

- Imaš potkošulju? - Da. - Odlično. Posudi mi košulju. - Kako košulju? - Ne mogu van samo u jakni. Bogati, k’o Hulk... Claudio je bio rođeni trgovac. Odvodio bi uglednike u najskuplje restorane u gradu, počekao da stave najslađi zalogaj u usta, i nato razvezao o projektu. Strategiju je opisivao kao pavlovski postupak zasnovan na asocijaciji. Cilj, uvjeriti utjecajne da su plodovi mora, raskoš i film jedna te ista stvar. - Onda mi bar posudi potkošulju. - Već sam ti posudio ženu, što bi ti još? - Čini mi se vrlo neukusno tako se zafrkavati... -...No oteti mi Lolu ne čini ti se neukusno. - Oteti? To nije prava riječ... Izgledam li ja kao da sam ti nešto oteo? Dobro je rekao. Čovjeku otimlju ono što ima. A on ima tek jednu ovisnost i rekordnu prodaju kao autor porno vrpci. Začu se kucanje navrata. - Claudio? Bijaše Lolin glas. - Što ti je? Već si pola sata unutra. Zagledaše se s izrazom momčića koji su upravo razbili prozor. Javier se uteknu cinizmu prepuštajući kašu ortaku. - Odoh ja pišat. - Claudio? - Dolazim odmah... Malo sam se... umrljao. Lola otvori vrata. Slika koju je vidjela neće joj se za života izbrisati. Svog muža mokre glave i ljubavnika gola do pasa, usred mučna vonja. Logično, slomila se. - Bože moj! - Mirno, sve je u redu. Javieru je pozlilo. - Bože moj! Lola nije htjela više slušati i izjuri van. Claudio navuče jaknu i potrča za njom. Javier pomisli kako se stvar već dovoljno iskazala. 94

Anna

Foxy

Sjeti se mota iz neke knjige o scenarijima: pojaviti se kasno u prizoru i brzo ga napustiti. Usto mu se jezivo mokrilo nakon zgode s Walterom na radiju. Iskoristi stanku za provjeru svog čuvstvena stanja. Bijaše njegova navada, za pisanja, ako bi zapeo s rečenicom, likom ili dijalogom, otići na zahod i tamo temeljito razmotriti stvar, i riješiti je. Razmotre li se temeljito njegove prilike, otkrio je da ga Lola vara s ortakom, da ga Azucena vara s vrpcama, i da preostaje jedan otvoreni trag. Pitanje je sad: zašto mu je Azucena rekla da je s Lolom? Osim toga, našao je njezinu sliku u kući. Intriga ga je držala na iglama. Potraži osjećaje kivnosti, gnjeva, želje za osvetom, natruhu zdvojnosti zbog ruševine u kojoj je završila građevina njegova života, no ne nađe ih. Je li bešćutan? To je ona prokleta priča uviranja u drugu priču, i treću, i četvrtu, koja ga vuče od prošlog srpnja. Umio se odmaknuti. Umio je hladno promatrati što se zbiva. Protagonist je jednog filma. Žanr nije bitan, iako bi se, prema posljednjim podacima iz zrcala, moglo raditi o tragikomediji. Devet mjeseci prije, Javier, protagonist, bijaše zdrav muškarac koji je računao na podršku svoje obitelji. Njegov poslovni uspjeh bio je neupitan kao i zacrtana budućnost pred njim. Danas živi sam u trokatnici, sud što ga zavređuje njegov rad gori je od onog najgorih kritičara, kašlje, pluća su mu teška, pati od začepljenosti, ne spava četiri sata u komadu... Najednom se uplaši jer mu se današnji Javier svidio više od jučerašnjeg. Pokuša skrenuti misli, ali pomama se ne da lako odagnati. Kako bi zgodno bilo raspolagati šarafom u vratu i tu i tamo odšarafiti glavu!... Netko stade uza nj i dreknu kao da najavljuje mambo. - Smrdi do sto vragova! Nezamjenjiv naglasak otkri mu, i bez gledanja, da je to Pancho. - Bok, ti. - Jebem ti, Ernest Hemingway glavom! - Čuo sam..., čuo sam da prodaješ neke vrpce... 95

Anna

Foxy

4. ARGÜELLES27 Sigurno? - Da. - Ali mogu ja ostati. Ozbiljno. Već sam ti rekao da ne moram rano ustati... Félix je držao djevojčicu u naručju, nimalo lak zahvat, jer Celia je uskoro navršavala petnaestu i bijaše teža od majke. - Odvedi je kući iz ovih stopa, i gotovo. Usto, ne volim voziti noću. - Jer moraš okulistu... Miranda ne odgovori. Da mu hladan poljubac i okrenu se sjesti ispod postera Dartacana, psa mušketira 28. - Ostavit ću je kod svojih i vratiti se po tebe - ustrajao je Félix. - Ni govora. U ovo ih doba nećeš buditi... Znaš kakvi su. Mislit će da smo posve neodgovorni... »Ma kome pada na pamet po ovoj hladnoći jurcati po gradu s prehlađenim djetetom? I to zbog jednog psa!...« Odmahnu i dohvati neki časopis. Prelista ga istom hitrošću kojom je okončala pitanje. - Poslušaj me. Kad kažu da mogu odnijeti Dominga, nazvat ću te. Félix ode želeći to, jer ili ispušta malu ili će mu puknuti ruke. Ostala je sama u onoj čekaonici nalik na predvorje dječjeg vrtića. Časopis je raspredao o psima. Prema Joaquinu Aragonésu iz Španjolskog veterinarskog udruženja stručnjaka za male životinje, broj pasa u Španjolskoj iznosi oko tri milijuna. Godišnje, na psa se potroši pedesetak tisuća peseta. Cijeli posao s ljubimcima i potrepštinama za životinje obrće u zemlji oko trideset dvije milijarde. U toj je točci svlada san. 27 28

Argüelles - madridska četvrt Dartacan - lik iz crtanog filma

96

Anna

Foxy

Félix je drobio kapsule Clamoxila 29 u avanu. Potom ih je pomiješao s konzervom Friskiesa. Ona je, s nezapamćenom glađu, četveronoške jela smjesu kod stalka za boce. U naglom skoku, kao u filmovima, vidjela se pred golemim akvarijem nekog kineskog restorana, s ugibajućom jeguljom što joj se izvijala u ruci. - Hoćete li kavu? Bijaše jedan od veterinara iz službe. Posve mlad momak, klasično riđokos, posut pjegicama, široka i visoka tijela koje nije stalo u okvir vrata. Imao je konjski osmijeh, plemenit i zubat. - Ima li? - Ovdje ne, ali obližnji bar je već otvoren. Vlasnik je bivši pop i ustaje u pet. Opet se nasmiješio. Miranda pomisli kako joj se u san ušunjao divovski duh. - Otvoren ti je rasporak. Momak učas prinese ruke trapericama. - Oprostite! Rumenio je preko rumenila dok mu lice ne osta poput mrlje. - Kako je Domingo? - Domingo?... On... dobro, bit će. Pregledava tvog psa. - Molim? Zbuniše se tražeći smisao razgovora. - Moj kolega se zove Domingo. Mirandu uhvati smijeh. Mladić joj se pridruži i ne znajući baš čemu. - Da nisam tako umorna, smijala bih se mnogo više. - A da čujemo vic? - I moj se pas... zove Domingo. Sada se smijeh riđokosog prilagodi njegovu izgledu, i pretvori se u njištanje. - Brzo se oporavlja. Na sreću, stigli ste na vrijeme. - Dobro. Ajmo po tu kavu... Ali ja častim. 29

Clamoxil - antibiotici

97

Anna

Foxy

Ushićen zamišlju počeo je raskopčavati kutu i, krokom nalik na kas, iznova se uputio u ordinaciju. - Odmah se vraćam. Domingo 2, njegov kolega, čekao je s druge strane vrata. Riđi poklopi usta prigušujući grohot. Priklonili su glave i vragolasto se pogledali, žudeći, jedan, primiti vijesti, a drugi, dati ih. - Umačeš? - Umačem. - Koliko joj daješ? - Za pola sata je gotova. Domingo 2 proviri kroz zirku. - Ne znam, djeluje tako ozbiljna. - S ovom danas, vodim te za tri. Devet prema šest, vrijeme ti je da zapneš. - Ne čini se baš ljupka. Ja ne bih bio tako siguran. - Dobit ću okladu, stari. - To si i jučer rekao... - Opraštaj se od tog petaka u novčaniku. - Bez dokaza ne dam ni kinte. - Ja sam tebi u petak platio. Bez ikakva dokaza, ne? - Kad se tako uspalila da sam je morao poševiti u baru. Što sam mogao? Dotrčati po tebe da nam držiš svijeću? - Morao sam ti vjerovati na riječ. - Tri noći zaredom dolazila me tražiti. Zar to nije dokaz? - A ja sam ti čuvao leđa, govorio da su te premjestili. Riđokosi se češljao pred zrcalom. Frktao je kroz nos. Želio se već otrgnuti s uzde. - Ta je žena bila luda. - Ili vrlo osamljena. - Sve koje smo ovdje povalili su lude. Jer, bi li inače činile to što čine? - Onda, kite, ti i ja...? - Ti i ja, što? - I mi smo ludi... Zagledaše se. Otkrivajući svoje pravo ja u očima drugog. 98

Anna

Foxy

- Kladimo se da nam nije dosadno - jednostavnije rasudi riđi. - ...Kad su noći preduge. - A život prekratak, stari. Blago ga lupne po zatiljku, otvori ladicu s gazom i dohvati prezervative. - Trik sa šlicom je upalio. Mačka se u hipu ulovila. - Bude li se opirala, nemoj biti gad, i ne navaljuj. - Danas si se nešto raznježio, ha? - Samo ti kažem da paziš, jer uzeo sam podatke od muža: policajac je. Naoko bez straha, riđi upade u čekaonicu s poletom pastuha, spreman za javnu dražbu. No njegova se predstava tu prekinu jer nije bilo nikoga tko bi se nadmetao. Jedini trag prolaska kobile kroz ambulantu bijaše časopis na podu. Na ulici, Miranda vidje popa kako diže metalne rebrenice lokala. Pročita ime bara i pomisli kako joj Bog šalje znak da je s njom i da cijeni njezinu žrtvu. Zvao se Javierov kutak.

99

Anna

Foxy

1. ETIOLOGIJA Javier se uspinjao Gran Vijom žustrim korakom jer je kasnio na terapiju. Obrijao se i divno je potamnio nakon kvarcanja u solariju teretane. Izgledao je besprijekorno: kaputić od ševiota i hlače Emporio Armani, bordo košulja Paul Smith, bokserice Calvin Klein, čarape Pulligan i svježe iščetkane timberlandice. Osjećati se urednim i gledati prema naprijed, bijahu neke od mnogih zadaća koje je sebi zadao nakon kaosa pretrpljenog prethodne noći. Prethodna je noć završila kasno izjutra, no njegov je um već prionuo na njeno postupno brisanje iz pamćenja. Bio je tako siguran da će se sve razvijati dobro, da je, nakon objeda s Lolom i djecom, i kave s Claudijom na kojoj su razjasnili novo stanje, otišao ravno u ured i radio pet sati bez prekida. Hodao je lako, bez tereta rupčića u džepovima. Spazi Mirandu na idućem uglu. Opraštala se od nekog muškarca i djevojčice koja joj je, ako ne kći, a ono mlađa sestra. Poljubila je oboje. Njega u usta. Naravnost kretnje, osobito njezina nebitnost, nije ostavljala mjesta sumnji: bijaše muž. Prešli su preko ceste i žena se načas zamisli gledajući ih kako odlaze. Javier je dotad prišao. - Da... - kaza joj - bit će viša od oca. Miranda se lecnu. Kad ga je prepoznala, iščezao je oblak iz njenih očiju. - Na to si mislila, ili ne? - Ne. Osmjehnu se, no umah se oćuti smiješnom. Očijukala je... - Mislila sam kako Felix s leđa izgleda stariji. - Vrlo su lijepi. 100

Anna

Foxy

Svidje joj se čuti to. I ona ih je smatrala lijepima. Na kraju krajeva, bili su pomalo njezino djelo. Učinila ih je lijepima postajući sama ružna. - Kako tvoj prvi dan? - upita je krećući. - Držala sam se čvrsto kao vojnik. A ti? - I ja. Pepe Santander pozva ih neka sjednu u krug. Želio je uobličiti grozd naklonjen blizini drugih u traumatičnom času ispovijedi. Probio je led s nekoliko umirujućih riječi. U istom staloženu ritmu kao prethodnog dana. - Teško je naći ijednu osobu na svijetu koja nema seksualnih problema. Teško je i razaznati crtu što dijeli normalno spolno ponašanje od onog koje to nije. Neke ljude njihova narav navodi na česte spolne odnose... Svakog dana... čak više puta na dan, ali čine to prirodno, jednostavno udovoljavaju svojim porivima. Možda su mladi, ili netom vjenčani; možda njihovu mozgu treba veća količina kemijskih elemenata stvorenih snošajem, primjerice, endorfma. No imaju sreće. To u njima ne budi bol ni tjeskobu, niti ih smućuje dvadeset i četiri sata na dan. Jednako je s prehranom. Neki od vas možda imaju djecu u dobi kad jedu kao vukovi... Sreća je u tome što se ne debljaju i što, zapravo, i ne misle na jelo sve dok ne zazvone njihovi biološki satovi i kažu im: »Vrijeme je za jelo, društvo. Ogladnjeli ste.« Makar naš spolni život bio mnogo manje promiskuitetan nego u drugih, makar ne ostvarivali ni desetinu svojih sanjarija, makar naš jedini poremećaj bilo grozničavo pribjegavanje masturbaciji kao da smo još u pubertetu, nas sedmero ovdje prisutnih odgovorili smo na test i znamo da smo bolesni, da smo ovisni o seksu. To znači da smo, prije dolaska ovamo, dugo nastojali promijeniti ponašanje, ali nismo uspjeli. Dosad smo se već uplašili uvidjevši koliko vremena posvećujemo svojoj ovisnosti. Vrijeme koje ne tratimo na sam odnos ili čin, nego na pomamno razmišljanje o njima. Živimo napeti, pripravljajući se za nešto što nas potom ostavlja duboko nezadovoljne. Otkidamo od vremena za posao, za obitelj, za dokolicu, društveni život... Miranda je ovog puta bila sretne ruke jer ju je dopao prozor s pogledom na ulicu. Kroza nj je igrala »Gdje je Wally?« 30 i našla je svoju 30

»Gdje je Wally?« - igra iz slikovnicâ

101

Anna

Foxy

obitelj. Felix je bio mrav u repu pred poslovnicom lutrije. Celia je kupovala časopis na kiosku. Zamisli naslovnim. Brad Pitt ili Enrique Iglesias razdrljenih prsa. Vidje sebe kako, godinama prije, lijepi poster Hanka Soloa 31 u sobi koju je baka odredila za nju. Nije joj se svidjelo otkriti da njezin muž krišom kupuje srećke. Možda to i često čini. A ako je osvojio kakav glavni zgoditak i nije joj rekao? Drži li milijunski račun skriven u nekoj banci, vrag jedan? Miranda bijaše egocentrična, koliko i naivna, vjerujući da u njenom braku jedino ona ima tajne.

Félix je, dotle, darivao oči Umi Thurman, koja mu se smiješila s golema plakata na kinu Avenida. Pročitao je, ne pamti gdje, da iako je vrlo visoka i ona nosi leće, poput njega. Učiteljica jahanja njegove kćeri sličila je Umi. Otići u jahačku školu i vidjeti je, bijaše jedno od tjednih užitaka. A u početku ga je ljutilo što mala pohađa te satove. Nijedan njegov prijatelj policajac ne bi profućkao ni novčića slabe plaće na to da svoje potomke pretvori u snobove... No Miranda je tako htjela. A sve što Miranda želi, odgovara dubokim potrebama i treba učiniti. To s konjem je zbog njezina bratića pedera kojeg svake godine gledaju na hipodromu, na otvorenju sezone. To što se sve više udaljuje od njega jest stoga što od braka i majčinstva odbija učiniti osi svog života. Félix je znao da će njegova žena otići iz kuće kada im kći odraste. Nisu govorili o tome, ali nije bitno. Postelja je govorila umjesto njih. Kad su se upoznali, njemu je bilo dvadeset osam; njoj osamnaest, i bila je djevica. Potrudi li se, mogao bi se prisjetiti rijetkih prigoda kad su vodili ljubav na njen poticaj. Pokoja Stara godina, poslije proslave neke godišnjice... Mahom bi se poklopilo s viškom pića s njezine strane. Ostali su ljubavni susreti potekli od njega. Miranda im se nije opirala, no bijaše to kao zaći u neprijateljsku zemlju gdje nikad neće biti lijepo dočekan ni kao običan posjetilac.

31

Hank Solo - protagonist Ratova zvijezda G. Lucasa, glumi ga Harrison Ford

102

Anna

Foxy

Koliko se god trsio pomno zasaditi tu zemlju, nježno je obrađivati, ili naprotiv, tresti je i gnječiti ne bi li joj dao do znanja da je njegova, nije uspio. Nije mu dopustila voljeti je, tek prodirati u nju, i bio je vrlo nesretan jer nije otkrio ključ kako je usrećiti. Kao naknada, supruga ga je naučila drukčije gledati na život. Uputila ga je na knjige koje valja čitati, izvodila ga u malena kina na filmove što ih nikad ne bi vidio. Omogućila mu je biti monden i družiti se s muškarcima i ženama koji nikad ne svraćaju u policijske postaje... - Sviđa vam se ta srećka?... Lijepa je. Zbroj devetnaest. Sigurno ćete dobiti. Prodavačica je znala svoj posao. Zato je svaki listić nudila kao da joj je jedina želja sreća onog ispred nje. Plati misleći što bi mogao pružiti Mirandi zgrne li bogatstvo. - Ako dobiješ, kupiš mi konja, a? Djevojčica bijaše usred križarske vojne protiv majke. Znao je da će kratko trajati. Sad mu se vješala o leđa, grlila ga, ljubila u vrh nosa, čak bi ga smela kad se pokazivala polunaga i natjecala: - Reci, zar nisam bolja od mame? Nije joj podrezivao krila znajući da će ljubav trajati koliko i mijena godišnjih doba. Pa ipak je nepovjerljivo i sa strepnjom gledao uokolo. Jer mogao ga je nanjušiti: šćućuren poput satira, pritajen među milijunima mladića, jedan se pripravljao zaskočiti Celiju i oteti mu je. Ušli su u La Sirena Verde. Baš kako je dogovoreno, Jareño je već bio tamo. Jareño je, jednako kao i on, bio inspektor na krvnim deliktima Madridske pokrajinske brigade. Toliko se obradovao što ga drug nije iznevjerio, da se umalo spotaknu silazeći s visokog stolca. Félix zatraži prirodan sok od naranče za malenu i ostavi je za jednim stolom, zadubljenu u časopis. On osta za šankom voljan slušati. Jareño žudno iskapi kriglu piva i poče: - Moraš mi učiniti tu uslugu... - Ne mogu. Uistinu ne... - Šef mi daje samo jedan slobodan dan, a treba mi cijeli tjedan... - Obećao sam kćeri skijanje. 103

Anna

Foxy

- Jer ne odem li, izgubit ću je zauvijek, shvaćaš?... A izgubim li je zauvijek, opalit ću si metak. Kao što čuješ. Bio je plemenit koliko i kadar opaliti metak kome god, počevši od sebe. Sad se doimao stvarno očajan, i upravo ga je nada da će vratiti ženu sluđivala. Félix ga pokuša razuvjeriti, premda znajući da je uzalud. - Već te jednom ostavila. Prijeći ćeš tisuću kilometara bez ikakve izvjesnosti da će se vratiti. A što ako te odbije? - Sad me treba. Žena ga je napustila zbog drugog policajca. I još nečasnije, zbog njegova prvog podređenog. Strepeći od šefove osvete, dotični je zatražio premještaj u Melillu i tamo su živjeli do toga jutra, kad su kolima sletjeli s ceste i on je poginuo. Carola je izgubila samo tri prsta lijeve noge i bila je izvan opasnosti u bolnici. - ...Sada se zbog svega kaje. Kažem ti to jer je poznajem... - S toliko dobrih žena oko nas... žena koje bi te mogle usrećiti... - Ženu koja me usrećuje već sam našao. U Melilli je i čeka me. Félix se po enti put osvjedoči kako ljubav nema nikakve veze sa zdravim razumom. Vidje kako se led u njegovu džin-toniku topi i pomisli da savršeno dočarava hlapljenje sna o snijegu. - Pokrit ću te ovaj tjedan ako mi nešto obećaš. - Što? - Da u Melillu nećeš ponijeti pištolj.

Terapija se primicala kraju. Javier se sâm ponudio otvoriti krug ispovijedi i iznio je svoj problem jasno, bez krzmanja. _ Miranda se javila sljedeća, uvjerena da će moći mirno reći svoje. Završivši prvu rečenicu, shvati da neće jer joj je drhtala ruka kojom je držala cigaretu, a usta su se pretvorila u suh bunar gdje su riječi greble. Svladavši se, vrati se na svoje prvo izvanbračno iskustvo, tri godine prije. Zbilo se jedne subote ujutro u obližnjoj mesnici, kamo je otišla s Domingom kupiti mu mljeveno meso, što će ga potom prokuhati u zdjeli s pregršti riže. 104

Anna

Foxy

Gustavo, mesar, bio je snažan momak koji ju je silno podsjećao na tetka Güntera. Kad god bi je vidio udvarao joj se, iako tek u šali, jer bio je velik koliko i bezazlen, i na kraju bi je zamolio da mu preporuči neki dobar film kako bi izveo zaručnicu. Našla je dućan čudom otvoren. Gustavo se sutradan ženio i sad je čistio, nakanivši zatvoriti na petnaest dana koliko će trajati njegov medeni mjesec. Zamolio ju je za savjet. Imao je u stražnjoj sobici vjenčano odijelo netom donijeto iz El Corte Inglésa. Dvojba se odnosila na dvije kravate: jednu tamnu, vrlo ozbiljnu. Drugu moderniju, smioniju. Miranda je zašla s njim otraga. Tamo su bile hladnjača, malena kupaonica, poklopac štednjaka na butan s dva plamenika, hrđava kutija s lijekovima i stari divan boje gotovo toliko nemoguće kao odijelo što ga je trebala ocijeniti. Gustavo je dohvatio kravate i pokazao ih na kaputiću. Upita ga je li košulja bijela. Odgovori da jest. Odabrala je ozbiljnu kravatu, uzela mu je iz ruke i prislonila među ključne kosti, objašnjavajući da mu ističe oči. Uto po čovjekovu grlu opazi da mu se srce zahuktalo. Nasluti opasnost i htjede otići. On ju je pogledao volunjim očima i zamolio je za posljednju uslugu. - Ne znam svezati kravatu, znaš li ti? - Da, ali... - Nauči me. Miris mrtva mesa nije bio ugodan, ali žena je željela pobijediti u igri i nije se ni pomaknula. Namjesti mu kravatu oko vrata poravnavajući krajeve. Osjetio je golicanje i slegnuo ramenima. Drugo golicanje nije se usudio izraziti. Preklopila je dva kraka, prebacila gornji i gurnula ga naprijed oblikujući prvi čvor. Onda prionu na drugi, krećući s drugog kraja, presavijajući ulijevo, opisujući pun krug i provlačeći odozgo u otvor između uskog i širokog dijela. Potegnu. Dvostruki čvor kliznu gore postajući manji i čvršći. Došavši do Adamove jabučice, Miranda osjeti da je dira za dupe, ali nastavi vući. 105

Anna

Foxy

Gustavo se načas uplašio, no imao je snažan vrat, i pritisak mu se počeo sviđati. Pa je obujmi i potraži udubinu kako bi procijenila njegova moćnika. Poševio ju je tri puta zaredom ne polučivši od nje nijedan ne, nijedan uzdah niti išta što bi mogao ponijeti u Cancún na medeni mjesec. Kada se vratio, bio je na njoj red da pokaže moć. Znala je kako to izvesti. Igrom dvosmislenih riječi pred ženom koja je već bila njegova supruga i pomagala mu je u dućanu. Izmoždila ga je. U malo vremena čovjek se bar pet puta porezao noževima za sječenje mesa. Prije isteka godine ustupio je radnju. Ta je pobjeda navela ženu na druge. Tako se svaki susret pretvarao u izravnavanje računa. Strah ju je zaskočio na dan kad je osvijestila da ne može stati. Prožela ju je sumnja da ne kažnjava sebe i njezin se alibi preko noći srušio. Umjesto kao biće u potrazi za mirom, vidje sebe kao luđakinju koja se podaje svakom muškarcu ne bi li se osjetila živom. Napokon je poimala da taj put vodi ravno u predio zvan samoća. Završivši, vlažnih očiju, zamijeti vrelinu šibice nadomak grudi i svidje joj se pomisao da je njena duša.

Treća je ispovijed bila dramatičnija. Govorio ju je Julian, sitan tvorničar koji je razorio svoj život zbog kurvi. Omiljele su mu na dan kada je navršio pola stoljeća. Radnici su mu darovali divan zlatni sat i počastili ga obilnom večerom. Za kraj je osvanula golema torta iz koje je izišla cura lijepa kao anđeo, pjevajući mu na playback Happy Birthday Marilyn Monroe. Kad je išao po kola na povratku kući, ona se pojavila. Sat poslije bili su u San Telmu, klubu gdje mu je još nekoliko anđela tisuću puta ponovilo da je najpametniji i najmuževniji muškarac kojeg su upoznale. Potom su ona iz torte i njezina prijateljica napravile sendvič s njim u sobi nekog hotela. 106

Anna

Foxy

U tom mu se trenutku nisu samo otvarala vrata u novi svijet, nego je otišao uvjeren da je našao lijek protiv starenja. Sada je navršio šezdesetu. Obitelj ga je izbacila na ulicu nakon što je pogazio sva obećanja da će se okaniti poroka. Imao je nekoliko unuka, dva oženjena sina. Samo ga je mlađi posjećivao u penzionu, vrlo rijetko, i pozivao ga na objed. U sve gore restorane jer je, od susreta do susreta, sve bjednije izgledao. Posao baštinjen od obitelji morao je nepovoljno prodati. Ta je radionica preživjela čak i rat, no nije podnijela pijavice rastrošnih noćnih veselica kojima ju je vlasnik podvrgnuo. Danas se uzdržavao ubiranjem dugova. Čim bi prikupio nešto novca, vraćao se u San Telmo. Tamo su ga dočekivale raširenih ruku, kao da se ništa nije promijenilo. Kad bi mu ponestalo novčanica, oprostile bi se poljupcem.

Gines, četvrti ovisnik, doimao se kao neporočan čovjek. Imao je obličje vječita bistrog dječaka što resi suvremene pobjednike, bavili se oni filmovima o dinosaurima ili opskrbom osobnim računalima cijelog čovječanstva. Visok, vitak, kratkovidan ali vrlo svijetlih očiju, s besprijekornom bradom i blistavim uspjehom na nekom sjevernom sveučilištu povezanom s Opusom 32, Gines je imao sve uvjete da postane uzoran otac, glava uzorne obitelji, ponos svojih osam prezimena 33 i primjer za baskijsku domaju. No bio je samac, izgnan u Madridu, živeći danomice dva-tri usporedna života i unoseći pustoš u neke od najboljih gradskih loza. Bio je dobar marketinški stručnjak. U dvadeset i petoj već se vinuo na čelo uprave silno važne mliječne tvrtke u njegovoj zemlji. Razvio je toliku darovitost da mu je vlasnik povjerio proizvod i poslužio mu na pladnju svoju kći, blagoslivljajući zaruke što su mu utirale onakvu budućnost koja tegobnu dužnost postojanja pretvara u vožnju autocestom u Mercedesu otvorena krova. K tome, Nerea je bila vrlo lijepa i voljela ga je. 32 33

Opus Dei - moćna katolička ustanova, vodi škole, sveučilišta, ima udjela u bankama... Kao znak čistokrvnosti Baski nose osam prezimena.

107

Anna

Foxy

Istog jutra kad su objavljene zaruke, na divnom posjedu budućeg tasta i punice u Biarritzu, osjetio je prijeku potrebu da sve pošalje k vragu. Bijaše dva sata prije objeda pripravljena u vrtu. Ginés je kolima prešao granicu oko podneva, s roditeljima. Stigavši, međusobno ih je upoznao i zamolio može li se istuširati jer se putem oznojio. Nerea ga ponuka neka se okupa u bazenu. Njezin Brat Joseba mogao mu je posuditi kupaće gaće. Gines je znao Josebu sa sveučilišta, iako je bio dvije godine stariji. Nikad se nisu družili, jedva su izmijenili nekoliko pozdrava, ne zato jer se ne bi trpjeli, jednostavno se nisu susretali. Odnedavno su se češće viđali. Nekoliko donekle ukočenih večera, onakvih u parovima: Joseba i njegova cura, Nerea i on. Buduće se nisu htjele kupati zbog frizure, no on i svak zaključiše da bi im malo plivanja dobro došlo prije predstojećeg cirkusa. Otišli su u neku sobu presvući se. Bio je veseo dan. Razbrbljali su se i previjali se od smijeha zajedljivo ocrtavajući sudionike kojima su obitelji pridonijele svečanosti. Obnažili su se jedan pred drugim kao bezbroj puta prije s prijateljima; s klapom s odbojke ili društvom s košarke. No prirodnost se nenadano prometnu u napetost i Ginés osvijesti da mu ovaj gleda spolovilo, a da on, pak, gleda njegovo. Moćan poriv nagna ga da ga zagrli. Je li mu bilo u genima, ili se radilo tek o zasićenosti presavršenim životom, nije znao, ali pođe dalje. Prvi put ga je uzbudio neki muškarac, a ipak postupio je kao da je o tome godinama maštao. Preuze vodstvo ne pokazujući stid ni nespretnost. Znao je što učiniti i kako, i čineći to, čudio se da su njegova usta, ruke i spolovilo tako znalački. Te čak pomisli kako njegovo tijelo prenosi poruke prethodne reinkarnacije. Sve je trajalo osam minuta. Bilo je surovo. Kao živ se oderati. 108

Anna

Foxy

Dahtali su iznureni na podu kupaonice, suznih očiju, ne zbog kajanja, nego od ganuća. Gines pojmi da je upravo svrgnuo ikonu. Da je pljunuo na ono najsvetije, a usto, bijaše iznimno lako. U osam minuta minirao je temelje dviju kuća. Naslada toga iskustva, što god da je dotad doživio, nije se ni s čim mogla usporediti. Momak pokraj njega nije ga se nimalo ticao. Živo mu se fućkalo kako će stvar djelovati na nj. Bio je bogataško dijete sa zbrinutim životom. Bude li mu nadalje za sreću nužno popušiti kojem prijatelju, neće mu biti problem jer novac svlači svačije hlače. Odjednom mu se svidi biti zao. Istuširao se, navukao kupaće i zaronio u bazen. Tonući kao mrtvo tijelo kroz vodu, zakleo se da, koliko god nastupa ludosti imao, nikad neće izgubiti nadzor. U idućih deset godina preobratio se u terorista osjećaja. Pobudio bi ljubav u jednoj osobi, i odmah zaveo drugu, dovoljno blisku da sve odleti u zrak stvarajući najveće moguće zlo. Išlo je lakše od marketinga. Iza osoba bijaše tolika odsutnost topline, da je poput bujice prodirao u njihove živote, nudeći tako silovitu žudnju da mu se nitko nije opirao. Već je zaboravio kolike je djevojke i ljubavnike prevario s njihovim majkama, očevima, braćom i sestrama, djecom... Nije zanemario nijedno srodstvo. Po putu su ostajala krvareća srca, ali nije se smatrao krivim. Neka sami ližu svoje rane. Na kraju krajeva, učio ih je bolje upoznati sebe. No prošle godine Joseba mu je poslao pismo i onda se, prerezavši žile, bacio u bazen na roditeljskom posjedu. A toga prosinca, njegova bivša ljubavnica novinarka neobjašnjivo je pala s prozora redakcije i poginula. Sredinom veljače, druga njegova žrtva zamalo je izgubila život nakon pokušaja samokastracije. I sada Gines nije mogao dvoje: obuzdati ono što je bio već njegov jedini način povezivanja s ljudima i spavati. Pepe Santander zahvali četvorki na ispovijedima i okonča seansu. Aurorin i Pedrov iskaz odgođeni su za sutradan. 109

Anna

Foxy

Kao i ostali, Javier i Miranda izišli su s terapije satrti. Boljeli su ih zglobovi, a napetost u leđima bijaše nepodnošljiva. Usto, nakon prisustvovanja onom mimohodu razdirućih smućenosti, svaki prijedlog, primjerice da večeraju zajedno, zvučao bi kao najveća glupost. - Moj je ured tu blizu, bi li ga htjela vidjeti? - kaza on htijući je obodriti. Žena se prilično smete. - To je uzvratni čin. Sinoć si mi pokazala gdje ti radiš, danas je na meni red... Ona nehotice zirnu na sat. Pokuša sažeti što misli u rečenici koja ne bi ispala uvredljiva, i uspje djelomice. - Jasno, tamo sad jamačno nema nikoga... On shvati kakvo tumačenje izvodi iz prijedloga. »Misli da želim dovršiti ono sinoćnje. Griješi. Zapravo bih najradije sjeo pred računalo i pisao. Moram sve napisati. Naprtit ću svoje muke nekom liku i pročistiti se. Moje će grizodušje biti njegovo. Kad ga budem mogao pročitati na papiru, skinut ću već drugi sloj s luka. Skidanje slojeva boli, ali znam da ću jednom doprijeti do srži, do najjednostavnijeg dijela mene. Tada ću moći pripovijedati stvari novim očima, kao da sam netom rođen...« - To je samo ideja - branio se. Po tonu, Miranda uvidje da ga je povrijedila. Ne osjeti se odgovornom. To je bio nemoguć odnos. Morali su vagati riječi, ići kao po jajima. Bijaše teško naći prostor gdje ih uzajamna privlačnost i odbojnost ne bi zarazile. - Možemo po tvoja kola... On joj uzvrati udarac strahovitom pljuskom. - Zbilja se želiš vratiti na parkiralište? Oćuti se zatečenom. Najednom požali za drugovima s terapije, što je bio dobar znak. - Mislim da nas dvoje... - udahnu kako bi se uvjerila da vjeruje u to što govori - mislim da je bolje da se ne viđamo izvan skupine. - Šteta. - Zašto šteta? 110

Anna

Foxy

- Jer nam sve ide u prilog za jedan iskren odnos i... To je novo za me... Znam da novo plaši, ali... - Može se reći da smo sve samo ne kukavice... S nekoliko dobrih osmijeha otpustiše sve vijke ukrućenih tijela. Olakšali su. Dotad su nosili teret noći na ramenima. Miranda je, međutim, gledala njegovu sjenu na zidu i riječ fatalnost saletje je sa svih strana. - A ti i ja zajedno... što misliš? Vrijedimo, za što?... - Uklonimo mogućnosti koje nam se ne sviđaju. - Javier je iznova gradio scenarij. - Ljubavnici ne želimo biti... - Ja nemam ljubavnike. - Prijatelji? - Teško. - Jasno, teško, jer se spolno privlačimo... Igra je imala svoju draž, ali nije bila voljna pokazati da ga želi, pa makar tek dopunila popis muškaraca za zaborav. - Znam što možemo biti... pouzdanici. Pristane li, prijeći će ravno na zaslon njegova računala. Victoria Abril preuzet će ulogu kada to što proživljava bude scenarij. - Pouzdanica, zgodno... Hajdemo nekamo i reći ćeš mi na što obvezuje. - Ah da..., kola sam pokupio rano jutros. - Jesi li ih dugo tražio? - Bila su pet metara od Dodgea.

111

Anna

Foxy

2. ISTRAGA Kako su im djeca već poodrasla i umjela su se sama snaći, Begona i Manuel išli su jednom na tjedan u kino. Mahom utorkom, na predstavu u pola devet. Iz udobnosti. U dvorani bi bilo malo svijeta i vratili bi se kući oko jedanaest, što je značilo da će večerati voće - pogodovalo im je jer su alkohol i slatkiši narušili njihov stas - i rano leći. - Lijepo sam ti rekla da mi daš parkirališnu karticu čim je uzmeš... Manuel je opipavao osam džepova na sebi: četiri na kaputiću, tri na hlačama i jedan na košulji. - Dao sam ti je. Nisam li? - Nisi mi je dao. Jer, da si mi je dao, bila bi tamo gdje je uvijek čuvam, u futroli za naočale. To prvo učinim, otvorim futrolu i stavim je unutra, jer s ovim velikim torbama... Bijahu u mjestu koje je prethodne noći poslužilo kao poprište Javierovu i Mirandinu žnjaranju. U tom svagdašnjem prostoru, neudahnjivom kad ga moraš podnositi dulje negoli je potrebno. - Kod mene nije. Begona se ugrize za usne kako ga ne bi pokudila. Čvrsto je nakanila ne kuditi ga. Odveć ga kudi. - Dobro, otključaj kola, dušo, hoćeš? - Zbog...? - Možda si je ostavio unutra. Manuel posluša. Otključao je i uvukao pola tijela u vozilo. Potražio na polici središnje konzole. - Pogledaj pod podnu prostirku. Sjeti se kad si mislio da si izgubio Visu, a ispalo je da se dva mjeseca povlačila ispod prostirke... Begoña duboko udahne ne bi li razdriješila čvor živaca u vrhu želuca. I tad začu zvuk. Bijaše suh, blizak i metalan zvuk, što se začas ponovio. 112

Anna

Foxy

Osvrnu se strahujući da ima nekog. Podignu glavu i prope se na prste, na oprezu, zvjerati. Opet zvuk. Sad ga jasnije razabra. Bio je udarac i potjecao je sigurno - iz unutrašnjosti nekih kola. Iznova: Plok! Begoñine oči upriješe se u stari Dodge-Dart. - Sva sreća, tu je - kaza Manuel izlazeći nasmiješena ali zajapurena lica. - Slušaj. - Što? Bubnu udarac. - Jesi li čuo? Manuel je čuo. - Tamo unutra ima nečeg. - Gdje unutra? Dva uzastopna udarca. Begona, nemirna. - U tim crnim kolima. - Bit će štakor, ili mačka. - Mačka? Nije valjda mačka. Sirotica! Još će se tu ugušiti... - Pusti, hajde. - Manuel je već ulazio u kola. - A ako je bomba? - Ne vrti sad film u glavi i uđi. Begoña uđe u kola voljna otići odande, ali ne i ostaviti stvar kakva jest. To bi više sličilo njenom mužu. Manuelu, koji se ni u što ne upleće. Mogla bi mu pred nosom izbiti kakva god kataklizma, a taj bi navukao naočnjake i mirno produžio dalje. - Obavijestit ćemo onog u kabini. - Begoña... - Misliš li da ću noćas oka sklopiti znajući da jadna mačka ugiba u tim kolima ili, još gore, da je tu bomba koja može prouzročiti desetine mrtvih, onda me stvarno ne poznaješ... Manuel upali, izražavajući neslaganje coktanjem. - Postoji nešto što se zove građanska svijest. Kad bi ljudi bili svjesniji da živimo u zajednici, ne bismo umirali od gađenja u ovom 113

Anna

Foxy

nesolidarnom, prljavom i nesuvislom gradu što se doimlje kao pokusni logor za ispitivanje otpornosti ljudskog roda... Čovjek potegnu uzlaznom kosinom pri nerazboritoj brzini. Uzdao se da će škripa kotača prigušiti ženin glas. No Begoña bijaše obdarena reskošću kadrom nadglasati rock band. Taj je reski glas djelovao kao laser na Manuelovu volju. Svaka odluka koju bi donio, protivna njezinoj, u hipu bi se istopila. Zakoči nagazivši do dna. Gume zagrizoše tlo. Od zapanjenosti, službeniku u kabini zaglavi se komad krumpira u grlu. Ali Begoña je sveudilj govorila kao da se kola nisu ni pomaknula.

Nazvali su 091. Ona ima par jajnika. Da to dokaže, odlučila je ostati na parkiralištu sve do kraja. Manuelu se spavalo i mrzio ju je. Pomisli kako sve nedaće duguje njoj. Godine, kile, budućnost bez iznenađenja, gdje jedino još može iščekivati smrt. Činilo mu se grozno nepravednim. Tek mu je četrdeset devet i pol! U toj se dobi može čak težiti predsjedničkoj fotelji... Odlučio je. Sutra ujutro poljubit će Lidiju u prvoj prilici koja mu se ukaže. Ona ga ne gleda kao druge prodavačice u trgovini obuće. Ona mu traži oči od prvog dana kad ju je iskušao i dao joj posao. Sutra, u srijedu. Ujutro neće biti mnogo gužve. Reći će joj neka posloži netom pristigle proljetne uzorke. Bit će u skladištu. Nije ga se ticalo kako će to primiti. Mora je poljubiti. Jer ne poljubi li je, nije više muškarac. - Ništa se ne čuje, gospođo. Mladi je policajac primicao uho prtljažniku, dok je njegov drug pomalo bojažljivo obilazio kola. - Pa čulo se. Reci mu ti, molim te. Manuel ostavi punašne Lidijine usne i odgovori. - Da, čulo se. - Koliko je to vozilo već ovdje? 114

Anna

Foxy

Na priličnoj udaljenosti službenik je poklapao uši, uvjeren da će grunuti bomba. - Buf!, ja sam u tvrtki za stalno duže od godine, a čini mi se da je i onda bilo... Policajci se zagledaše ne znajući baš što im je činiti. Potom zirnu na par pred sobom. - Da pozovemo protueksplozijski? Manuel poželi imati čarobno dugme za nestajanje: »Prokleta kartica! Zašto je nisam metnuo u džep? Zašto mi ispadaju stvari iz ruku i sve zaboravljam i uvijek imam zadah ako perem zube tri puta na dan?« - Mene pitate? - Begoña je rabila ironičan ton da ga ponizi. - Valjda ćete vi znati. To je vaš posao, ne? Bojažljivi policajac proveo je pola života u ophodnji i učas je pročita: »Ova žudi da je netko pošteno izdeveta i posiše joj to njeno kravlje vime.« - Gledajte, gospođo, pozovemo li protueksplozijski, a nema ničega, ispast ćemo smiješni... svi mi. - Ne znam ja ima li ovdje nečeg ili nema - povisi ona reski glas, negodujući - ali nikome neće uspjeti da se osjetim smiješnom jer sam postupila s građanskom odgovornošću. Ne, gospodine. Izazivala ih je. Nisu joj zadavali nimalo straha. A imala ih je pred sobom dok su bili u sivom. Podignutih pendreka, bijedne kukavice, udarajući na studente kao da je sveučilište zločinačka jazbina. Ovi u odori radije ušute. Mlađi se sagnu i upravi snop svjetiljke prema dnu kola. - Ja bih otvorio prtljažnik i Bog te veseli. - Nećemo ništa poduzeti dok ne razgovaramo s nadređenim odreza drugi s prizvukom prijetnje. Mlađi mu priđe i šapnu. - Nezgodno mi je zvati pirotehničare. Mislit će da smo usranci. - Boli me kurac što će misliti. Za sto sedamdeset tisuća na mjesec ja neću izigravati junačinu, a ni ti. Manuel se znojio. Utroba mu se javljala jezivim kruljenjem. Strop parkirališta priviđao mu se sve bliži. U tom bi trenutku dao život za 115

Anna

Foxy

ponovni susret s jastukom i utonuće u san. U lijep san, gdje bi ga Lidijini poljupci navodili na slinjenje do zore. Prekipje mu. Stavi se u pokret. Krenu u ravnoj crti k Dodgeu. Begoña nije bila naviknuta da je muž iznenađuje. - Manuele, kamo ćeš? Policajci se ustobočiše, pripravljajući se za čarku. Tu i tamo, obični se smrtnici sjete da plaćaju porez, postanu zahtjevni i valja ih spustiti na zemlju. - Gospodine, ne prilazite. - Može biti opasno. - Možda ćemo morati i opkoliti područje... Manuel ih prijeđe. Već se raspalio kao pri usponu kosinom. - Manuele, kamo si ti to pošao? - bijaše Begoñin posljednji pokušaj. Službenik iz kabine pripi se uza stup. Policajci se baciše na tlo. Begoña zakloni lice torbicom i kriknu. Manuel nije ni trena premišljao. Pritisnu dugme brave i otvori prtljažnik. Posve jednostavno. Nije bilo nikakve eksplozije. Problijedi ugledavši ono unutra. Polako okrenu glavu prema četvorki koja ga je motrila kao samoubojicu i jedva čujno protisnu: - Tu je neki čovjek... krvave glave... Čini se mrtav.

Uredi Javerove producentske kuće bijahu u golemu starinskom obnovljenu stanu. Zidovi boje dinje i svijetloplava vrata i prozorski okviri još su mirisali na boju. Od dizala, Miranda se ćutjela posve beznačajnom jer je pristala doći. Svijet je bio pun muškaraca koji odlučuju za nju. Popis su započinjali političari, krojači za dame, radijski urednici i oni koji su je kao djevojčicu naučili pravilima nužnim svakoj ženi želi li naći svoje mjesto. Vidje kako Javier pali svjetla i pomisli da je zadnje ime na tom popisu. Jamačno je i on odredio neku ulogu za nju. Željno joj pokaza vratarnicu, uokvirene filmske plakate, divan, vrlo očuvan mozaik, pogled na mračne starogradske ulice i, napokon, svoj ured, gdje svaka potankost kao da bijaše produžetak njegove »neodoljive osobnosti«. - Da naručimo pizzu? 116

Anna

Foxy

Pizzu. Tek što ne prasnu u smijeh. Dovitljivi je pisac udarao pečat nevinosti susretu s pubertetskim prijedlogom. Oduze mu nekoliko bodova, no bijaše sušta tromost, stoga prihvati sliježući ramenima. Javierov pogled zape za tri kutije pune izrezuckana papira i, nenadano, on plane ogorčenjem. - Pa dobro...! Njegovo se nasmiješeno lice domaćina zgrči. Šakama zviznu kroz zrak. - Ovdje nitko ne kupi smeće, ili što? Podrhtavala mu je gornja usna. Miranda nasluti da je u tim kutijama nešto što je već bio otpisao, a sad se iznova pojavilo, budeći u njemu zlovolju koju nije mogao prikriti. - U koliko sati odvoze smeće? - Ne znam... ovisi o četvrti. U mojoj, poslije ponoći... - Oprosti čas. Izišao je iz ureda. Miranda ode ravno do kutija, ali ne vidje ništa što već nije vidjela: više kila izrezuckana papira, stotine tisuća rasutih slova koje je nemoguće sjediniti... Ču njegov glas u daljini. Uputi se hodnikom do predsoblja, uhoditi. Javier je razgovarao s prvom susjedom. - Sigurno ne prolaze prije jedan? - Ne bih rekla... Teži biti slojevit lik, a zapravo je manijak, pomisli. Nije morala leći s njim kako bi ga prezrela. Još malo i sve što ju je sinoć očaralo pada u vodu. Čim je susjeda zatvorila vrata, Javier se razbistri i uvidje da mora postupati staloženije želi li unijeti red u svoj život. S mukom će povratiti doličnost, razaznati čuvstva, pretpostaviti čulima zdrav razum. S čišćenjem ureda nije pročistio svoje pamćenje. Da je to tako lako, ne bi sad u prstima osjećao Mirandinu vlažnost. - Pomoći ću ti iznijeti blažene kutije i idemo. Stajala je na pragu i obraćala mu se istim tonom kao njegova majka kad bi mu rekla neka pospremi sobu. - Da, ne izbije li s jedne strane, izbije s druge. Nije razumjela. 117

Anna

Foxy

- Bijesan sam jer si pored mene, a osjećam se kao najnespretniji stvor na svijetu... - Pitanje je: koliko ćemo dugo izdržati? Odlučila je žena ostaviti se krinki. Silnih li pizza, i kutija, i riječi pritajenih iza svojih oprečnih nakon lizanja i pipanja na jednom parkiralištu. - Na pameti nam je ono od sinoć i glupo je hiniti da se nije zbilo... Javier ju je pozorno pratio, iako pokušavajući uobličiti u glavi govor koji bi je uvjerio da je on netko s kime valja računati. - Zanimaš me... Prošla sam mnoge muškarce; sve za jednokratnu uporabu. No sinoć si dometnuo nešto što me (iskreno ti kažem) smutilo: riječi. Lako je podrhtavala govoreći. Trudila se ne misliti na to. Bilo bi strašno da on zamijeti. - Tebe zacijelo silno mami imati nadohvat ženu koja se nudi bilo kome jer vjeruje da nitko ne može ostaviti trag u njoj... Nanovo potekoše dvije struje visoka napona, križajući se i zamršujući vrelina i studen, a i napetost, žudnja, poštovanje i prezir. Pomagao je potrijemak, ničija zemlja, nesumnjivo najpogodnije mjesto za zasnivanje njihova budućeg odnosa. K tome, staro je dizalo neprestano uzlazilo i silazilo, podsjećajući ih da je ulica posve blizu. - Ja to vidim ovako - nastavi. - Posluži li nam kanape u tvom uredu za što drugo osim za sjedenje, postupit ćemo dosljedno onom što nas trenutačno opsjeda... ali poslije, bez obzira na ishod, osjećat ćemo se bijedno i smiješno. Učinimo li suprotno, isto... jer to je kao da se bezrazložno uskraćujemo jedno drugom, i nećemo moći biti prirodni ni iskreni dok nam to visi nad glavom... Eto - niknu joj gorak smiješak nema mnogo izlaza... Stvarajući nekog junaka, Javier ga je uvijek podvrgavao trima željeznim pitanjima: Što želi? Što mu treba? Što postiže? Promišljeno odgovarajući, ocrtao bi potpun luk lika. Srećom, mogao se nepristrano sagledati, pa se, u tren oka, podvrgao pokusu: Što želi Javier? Javier se želi poševiti s Mirandom. Što Javieru treba? Javieru treba netko poput Mirande s kime bi podijelio jedan od najgorih trenutaka u životu. Što postiže Javier? 118

Anna

Foxy

- Bilo je glupo dovesti te ovamo. Mislim... htio sam te malo zadiviti. Mislim i da bih, moram li izabrati između sata kanapea i mnogo sati društva, radije to drugo, makar se osjećao bijedno i smiješno... A opet, ne vidim kako bih se mogao osjećati bjednije i smješnije nego što se već osjećam... Njegov glas bijaše tako dobar, da je izazivao vrtoglavicu. Miranda pomisli: »Zagrli li me, bit ću mnogo stabilnija«, ali ne zakoraknu. I ona je izabrala društvo, no nije se upitala zašto, možda da je odgovor ne uplaši. - Ajmo odnijeti kutije. Javier postiže da Miranda ne ode iz njegova života. Stječe družicu, malo kisika, predah od straha, pa makar tijekom idućih sati. Idući su uvijek jedini važni.

Uprtivši zadnju kutiju, htio je ugasiti svjetlo laktom. Promašio je prekidač i okrznuo policu. Zaljuljao se okvir za slike s Lolinom, Claudijevom i njegovom fotkom pred Carltonom. Sjeti se tog festivala u Cannesu. Bili su mlađi, manje utjecajni i, kako nisu nikog poznavali, proveli su tjedne pijani i napušeni, umirući od smijeha. Cannes je bio dalji od Marsa toga podneva, tijekom objeda i nakon kave. Ručak je ispao bezbolniji nego što se pribojavao. Osobito zbog držanja njegovih sinova, Jaimea i Alexa, koji su mirno saslušali sva objašnjenja i pitali tek praktične stvari tipa: Hoćemo li živjeti gdje i uvijek? Koliko ćemo često viđati tatu? Hoću li pohađati COU 34 u Americi kako je dogovoreno? Želite li da kažem curinim roditeljima? Bilo im je devetnaest i petnaest godina. Jedino su brinuli da ih rastava ne liši nijedne povlastice. Ako i nije bilo baš tako, htio je tako osjećati. Lola je liječila svoje rane s Claudijom, a sinovi dojmom da se ništa bitno neće izmijeniti. Što manje boli opazi kod njih, to bolje. Stiglo je glavno jelo i svi su jeli s tekom. Vidje kako čvrsto režu meso i obradova se da je podigao tako snažnu obitelj. Odsutnost i znaka ljubavi za stolom primio je s olakšanjem. Bijaše tužno ali istinito. 34

COU - Curso de orientatión universitaria, priprema za sveučilišnu nastavu.

119

Anna

Foxy

Dečki su ranije otišli. Kazali su da žure na nastavu. Zapravo su htjeli uteći. Poljubio ih je i zagrlio. Zamijetio je neugodnost kod mlađeg i čvor ganuća kod prvog. Potom, sjednuvši, vidje da Lola ima vlažne oči, i nasta tajac. Prekinula ga je ona, brišući usne ubrusom. - Čula sam one vrpce, Javiere. Znaš li o čemu govorim? - Da. - Ma koliko se trudila, nisam te prepoznala na njima. - Razumijem. - Uistinu je dojmljivo otkriti koliko malo znam o tebi... - Vjeruj mi, ni ja nisam znao mnogo više... - Ne misliš li da bi trebao otići k liječniku? - Već jesam. - Drago mi je. Pogodilo ga je što Lola zna za vrpce. Načas ga uhvati kušnja da je upita tko joj ih je dao, no suspregnu se. Postiđivalo ga je razgovarati o tome sa ženom. - Jedino te molim, Javiere, pokreni se... Moraš se izvući iz toga. Ne bih podnijela da tako lutaš, srozavajući se sve više... - Ne brini. To je bilo jedno stanje, i uvjeravam te da je završilo. Prijeđoše na praktično područje. Odvjetnici, kuće, selidbe... Opraštajući se, nisu znali kako to učiniti. Poljubac je bio previše, stisak ruku premalo. - Dobro... - Dobro... - Nadam se da će te Claudio usrećiti. Lola se naljuti. Opažalo joj se na licu. Stisnula je zube i nestale su joj usne u ustima. - Ne vjerujem da ću živjeti s Claudijom... - Nisam znao... - Duboko sumnjam da ću se iznova zaljubiti... Dovršivši tu rečenicu, sva je procvala. Kao da je njezino lice obavio mir kad ju je izgovorila. - ...Ali ne plaši me život bez ljubavi. Naprotiv. 120

Anna

Foxy

Nakon Lolina priznanja, kava s Claudijom ispala je dvostruko zanimljiva. On je bio od onih što rade petnaest stvari u isti mah. Dok su razgovarali, mobitelom je sklapao poslove, preuzimao projekte, razglabao s odvjetnikom o uvjetima razvoda... - Čovjek misli da se skrasio. Da je sve oko njega čvrsto kao stijena, i onda prevrat, kite. Zaljubim se, razvodim, priredim groznu spačku obitelji, založim sve pod milim bogom... Ali tako je to: stvari dođu kako im puhne. Ja mislim da je sve zapisano i malo mi tu možemo... Nas dvojica imamo dobar posao. Ne dopustimo da srce utječe na nas. Pela je pela i valja je razdvojiti od svega ostalog. Ne zvuči baš otmjeno, ali netko mora igrati ulogu sirovine... Ne slažeš li se? Ne čini ti se da bi bila bedastoća upropastiti sve što smo mukotrpno stvorili? Ni Javier nije nimalo kanio sve izbrisati i početi iz početka. Barem ne odmah. Danas je njegov prioritet riješiti ono iznutra. Ono izvana će već vidjeti. Tek je jedno htio istjerati na čistac. - Ti si dao Loli vrpce, zar ne? - Ja? - Da, s tobom razgovaram. - Ne znam na što misliš, ozbiljno. Ako mi ne pojasniš. Claudio složi pokersko lice. Bijaše teško pogoditi krije li neku kartu ili je iskren. Javier nije spavao cijelu noć. Onako iscrpljen, odluči radije ne ići do kraja. Zasada. Dizalo čeka - prenu ga Miranda. - Ha? - Tvoji će stari susjedi početi vikati budu li vrata i dalje otvorena... - Ugasi svjetlo. Večerali su u Salvadoru, gdje je konobare krasilo toliko starinskog šarma koliko je slika toreadora, bikova i korida resilo zidove 35. Javier je naručio Ramalluri. Ispili su cijelu bocu, no nisu nazdravili niti išta Gostionice i barovi u Španjolskoj mahom su starinski, odlikuju ih živahno ozračje, obilni obroci, flamenco glazba i fotografije s korida po zidovima. 35

121

Anna

Foxy

obećavali. Negaziranu vodu nisu okusili. Oslić je bio svjež i slastan kao obično. I, kao obično, vlasnik nije odustao dok nisu kušali pisto 36.

Za to je vrijeme na Trgu España istražni sudac rukovodio prijenosom trupla u Zavod za sudsku medicinu, a Junacar, taksist, zvonio je na vrata ženina stana, u Carabanchelu. - Otvori, ja sam. Otpor se osjeća i kroz vrata. Junacar pozvoni još dva puta. Juani otvori. Bijaše blijeda i sitna ženica, ali njezin je glas parao zrak. - Djeca! Ako mi ih probudiš...! - Oprosti... Utvrdila je vrata nogom. On je pogleda moleći milost. - Idemo na put, mila. - Što? - U Pariz. Ti, ja i klinci. Petnaest dana. Četiri u Eurodisney. Tu su karte... S televizije dopirahu glasovi Javiera Sardá i gospodina Galinda, koji su pretresali ljubavne novosti. - Idemo sutra. Rano poslije podne. Juani vidje karte u njegovim rukama. Onako smetena, dosjetila se reći tek: - Gle kakvi su ti nokti! Juancar stidljivo skrije prste ispod karata. - Uđi, odrezat ću ti ih. Odmaknu nogu. Njezin muž pohita skloniti se pod krov koji je mjesecima prije bio njegov dom. Dom što ga je bio prinuđen napustiti zbog svoje slabe pameti. - Jesi li večerao? - Sendvič. - Nemam kave. - Svejedno. - Hoćeš li da ti prigrijem mlijeko? - Ne.

36

pisto - prženo jelo od povrća

122

Anna

Foxy

Ostavio je omotnicu putničke agencije na stolu, u nadi da će je ona uzeti, no nije to učinila. - Idi u kupaonicu, operi ruke i donesi usput nožice. Poslušao je. Ona osta sama, motreći omotnicu kao da je okužena. Onda pripali cigaretu. Šum vode iz slavine umivaonika čula je ušima, ali osjeti ga duž kralješnice. Protrnu. Juancar je prao ruke pomnjivo poput kirurga. Vonj amonijaka u kupaonici ispuni ga čežnjom. I dječje četkice za zube. Nikad mu se ta bijedna prostorija nije doimala tako rajski. Vrati se u boravak. Ona ga je čekala na kauču. Kvrcnu o jastuk, pozivajući ga da sjedne uz nju. Juani je mirisala na aceton zbog svog posla manikirke. Na aceton i lak za nokte. - Daj. Pruži joj lijevu ruku. Prekrila je krpom koljena, uzela nožice i počela rezati. - Odakle ti novac? - To nije bitno. - Nije bitno? - Nije bitno. - Meni jest. Dohvatila je daljinski i utrnula zvuk. Juancar se primaknu njenom licu. Vrškom nosa dodirnu joj usnu resicu. Podiđu je žmarci u listovima. - Gle, mila, ja ću umrijeti... Oćutje se vrlo nesretnom. Gledala je muževe nokte. Htjela je samo ljubiti ih. - ...Ne želim otići na drugu stranu, a da djeci nisam pružio jednu lijepu uspomenu. - Ima mnogo posla u frizeraju... Ne mogu ih ostaviti na cjedilu. - Ovo ide jako brzo, mila. Vraški brzo. Frizerke imaju više vremena nego ja... Juani sklopi oči i zgrči cijelo lice, ali ni tako nije mogla spriječiti da joj suze nagrnu izražavajući sve što je htjela zatajiti. 123

Anna

Foxy

- Ne plači, živote moj... - Zašto si mi to učinio?... Zašto si mi to učinio?... Kako si mogao?... Zašto? Nožice su joj ispale na krpu. Napusti je sva snaga. Tijelo joj osta lako lako, kao mjehurić sapunice. On je obujmi. Juani s tugom zamijeti da je njezin čovjek izgubio krepkost, da se njegove kosti doimlju veće i jedva još ima mesa, tek kožu. Rebra su mu se ocrtavala pod majicom. Treperice što su mu nekoć bile tako pripijene, sad su posvuda visjele... Ipak, smirivala se, i postupno je gubila strah jer bijaše u poznatu kutku, na poznatim grudima. Njegov je zagrljaj bio poput onog trenutka mira prije tonuća u san. Potpisala bi da vječno tako ostane. No bijaše upravo obratno. Taj je tren pripadao kraju. Sabrala se urezujući ga u pamćenje. »Ah, kad bi ga mogla sačuvati u bočici i staviti na se kad Juancarova odsutnost postane neizdrživa!« - Oprosti mi, živote moj, oprosti mi. Oprosti mi sad i oprosti mi poslije. Oprosti mi uvijek, jer ja ću umrijeti ne oprostivši sebi.

Kad je Miranda stigla s Javierom na radio, Lali joj preda poruku. - Tvoj dečko, da ga nazoveš. - Moj dečko? - Tvoj muž. Imaš muža, ne? Lali je prijekorno pogleda. Da ona ima muža, ne bi se smucala okolo kao da je brak Shakespeareova sabrana djela, a preljub nakladnički događaj godine. Mrzila je udane ženske. Osobito one koje glume mučenice. One koje govore da se ne osjećaju voljenima. One uvjerene kako su silno napredovale dok im muževi tapkaju na mjestu. Mrzila ih je jer ne znaju biti družice; i od tolikog varanja završe prevarene. Ali da, ne ispuštajući svoje muškarce. Poznavala ih je u tančine jer su joj njihovi muževi pričali o njima u postelji. Miranda u trenu pročita sve u njenim očima i oćutje se sretnom što u nekom pobuđuje zavist, makar taj netko bila Lali. - Možda se maloj pogoršalo - kaza zabrinuto. 124

Anna

Foxy

- Prije nekoliko sati izgledala je odlično - zvučao je umirujuće Javier. - Ne znam, Félix nikad ne zove ovamo ako nije važno... Okrenu broj. Javier se uviđavno udalji i nabasa na Alventosu. Spiker mu namignu. - Vidi, vidi... Ton je sve govorio. Walter mu je cinkao ono o vrpcama i sad ga je radijska zvijezda gledala novim očima. - Ti si jedna kutijica iznenađenja... Tonmajstor prođe noseći CD-e. - Kaže li ti da ne znaš što je pušenje dok ti ga ne posiše muško, nemoj mu vjerovati. - Guja govori jer sam mu ga jednom popušio i, kako je zvekan, nije opazio razliku. - Pa kad nema razlike! Zapletoše se u prostačku raspravu što Javiera nije ni zabavljala. Srećom, Miranda spusti slušalicu, pružajući mu izgovor da se vrati k njoj. - Odavde idem ravno kući. Kažem ti, ako ne želiš ostati... - Nešto je iskrsnulo? - Muž mi je morao hitno otići... Celia spava kod susjede. - A što je? - Ništa, njegov posao, koji nema satnice... Mislio je uzeti nekoliko slobodnih dana, ali sad zamjenjuje jednog druga. - Nisi mi rekla čime ti se bavi muž. - Ne, nisam ti rekla. Glavnog je inspektora razjarilo što mu je Jareño onako izmigoljio. Slučaj ubijenoga na parkiralištu Trga Españe nije bio nimalo osobit. Zapravo, mogao je pričekati do jutra da ga povjeri Félixu, no zasmetala ga je muljaža sa zamjenom izvedena iza njegovih leđa, pa je utolio gnjev zapovjedivši mu neka se u to doba nacrta u Pokrajinskoj brigadi. - Taj je Jareño rogonja - kaza mu. - A policajaca rogonja pun mi je kurac. U svakom američkom filmu pojavi se neki policajac rogonja. Félix odabra tim. 125

Anna

Foxy

Rojas je bio dobar momak. Poveo ga je kao prvog podređenog. Anastasio je bio vrlo sirov ali je dobro vozio, a on je mrzio voziti. Prema prvim podacima (muškarac smrskane glave u prtljažniku kola), ubojstvo je imalo obilježje obračuna. Zacijelo trica, prosudi. Trojica će biti posve dovoljna. Barem noćas, kad jedino preostaje otići do mrtvačnice i pokupiti izvještaj obdukcije. Sutra će, poslije dobrog doručka, vidjeti treba li još koga za započinjanje istrage. Anastasio je putem stavio M-80 na radioprijemniku. La Chica de Ipanema, što su je u duetu pjevali Sinatra i Jobim, malo ih je razvedrila. Félix zirnu kroz prozorčić i začudi se vidjevši grimizni neon nekog kluba. Kako neobično, pomisli. Whiskey bar se zvao Ipanema. Nije bio praznovjeran, ali naučio je ne podcjenjivati hirovitost slučaja. Opčinjala ga je simetrija zbivanja. Čvrsto je vjerovao da slučajnosti nisu slučajnosti, nego poruke koje netko šalje, a ne znamo ih odgonetnuti. Odluči ne zaboraviti tu riječ: »Ipanema«. Kad je pjesma završila, zamoli za dopuštenje i okrenu na postaju gdje je tekla emisija njegove žene. Jedan ženski glas, uzdrhtao i napregnut, ispovijedao je svoje jade milijunu slušatelja »La Notte«. - ...Nedavno sam navršila trideset i petu. Tri godine sam razvedena. Ostavila sam muža jer... nenadano, preko noći, naoko neshvatljivo, prestali smo imati odnose... Prvih tjedana nismo brinuli. Vjerojatno nismo ni razgovarali o tome. On je profesor u jednoj srednjoj školi, kao i ja. Bio je početak godine. Smatrali smo da je iscrpljenost jedini uzrok odsutnosti želje... no jedne sam večeri rano legla. On je ostao pogledati posljednje vijesti... Razbudila sam se. Bilo je gotovo dva, a Jorge još nije došao u postelju. Čula sam ga kako dahće u daljini. Snažno soptanje. Isprva sam se uplašila, ali onda pomislih: vara me. Vara me u mojoj vlastitoj kući... Anastasio, vozač, preduhitri rasplet. - A muž si ga je navlačio... 126

Anna

Foxy

Félix i Rojas umorno se nasmijaše. Ranojutarnjim smijehom. - Ne budi magare! - A ne? Vidjet ćete - dometnu. ...Bio je gol ispred velikog zrcala u predsoblju - nastavila je žena s radija. - I pipao se. Pipao se kao luđak... - Što sam vam rekao? Félix promijeni postaju. Policijsko zvanje nije ga lišilo ni trunke stidljivosti. - Mnogi ljudi zanemaruju svoje muževe i žene, ali ne odriču se sanjarija... Anastasio je to govorio vrlo ozbiljno, kimajući svojom glavom primata poput onih lutaka-pasa što su krasili kola sedamdesetih. - Normalno je, kad te prođe želja za vlastitom ženom, spetljati se s drugom, ne? - Félix ga nije uzimao odveć ozbiljno. - Nema normalnog, inspektore. Ljudi su vrlo plašljivi. Za upuštanje izvan braka treba imati želudac. Načas zavlada muk u Córdobi koja ih je prevozila. Bijahu krupni muškarci (najtanji je imao devedeset kila), s Parabellumima pod miškom i službenom dozvolom za vožnju gradom brže od 130 na sat, pa ipak, žestok spoj straha i tuge skršio im je duh. Samosažaljenje je opće mjesto u tijelu, pomisli Félix. Policajac je marginalac. Bliži delinkventu nego običnu građaninu. Policajca uvijek obmanjuju. Obitelj mu ne govori istinu. Djeca mu ne govore istinu. Žena mu ne govori istinu. Za policajca istina ne postoji. Osim njegove. - Da poslije srknemo jednu za put? Rojas je bio živahan. Priličilo mu je jer je bio najmlađi. - Gdje? - Gdje? Navede nekog prijatelja - bolje rečeno: »pajdaša« - koji je otvorio saunu za kremu negdje u Dehesi de la Villa. On još nije bio jer... »Ići sam. Čemu?«. Samome mu nije nikakav gušt, no ako su oni za... Oni nisu bili za, ali latiše se raspredanja o ženama. Ispripovijedali su pokoji razmjerno otužan ljubavni pothvat, i do mrtvačnice su se već drapali od smijeha jer je Anastasio sjajno pričao masne viceve. Na sreću, dežurna je liječnica bila Marina Salinas, Andalužanka koja ih je i 127

Anna

Foxy

predobro poznavala. Bijaše tako oguglala da je nisu uzrujala ona izobličena lica, suznih očiju od upinjanja da zatome grohot pred netom ispražnjenim i opranim truplom. - Slavite rođendan? - Neeee! - Pobjedu vaše momčadi? - Neeee! Provališe u smijeh, previjajući se među mrtvima. - E, momci, što ste se razgalili!... - Ovaj je Anastasio prava sirovina... - Ne obaziri se, doktorice. Uvijek ja nadrapam jer nemam škole, a... vidi moju glavu: tako je velika da su joj sve kape tijesne. Iznova zahihotaše poput dječaraca. Félix se potrudio usredotočiti na pokojnikove modre usne ne bi li uvažio da je u službi, a ne na momačkoj večeri. Bio je mlad, vitak, prilično zgodan muškarac. Jeziva šavurina koju mu je Marina ostavila na čelu nakon otvaranja lubanje podsjećala je na trnovu krunu. Da, iako golobrad, podsjećao je na Krista. A mogao je i biti iste dobi kao On kada su ga razapeli. No nije bilo rana na iznimno njegovanim rukama. Ni na stopalima, ne većim od broja 39. - Dobro, dečki, ajmo se malo smiriti - uozbiljio se Félix. - Ako niste u stanju, pričekajte me na hodniku... Ton je bio suh, ratnički. Poput svih čiji život počiva na stezi, Rojas i Anastasio bijahu osjetljivi na glas nadređenog. Veselje okonča. - Zamjećuju se dva udarca u glavu. Jedan u visini zatiljne kosti, rekla bih izazvan padom, a drugi na desnoj tjemenici. Moj je prvi dojam da mu ga je netko zadao šiljastim predmetom: čekićem, glačalom... Oba su udarca teško oštetila pokrajnje režnjeve, i mali mozak. To je prouzročilo trenutačan gubitak ravnoteže, koordinacije pokreta, vida i osjeta. Ukratko, smatran je mrtvim ali nije umro. Rekla bih da je nesretnik izdisao deset ili dvanaest sati u prtljažniku onih kola. Studen ćuh iz pukotine nekog prozora razbaruši sijedu Marininu kosu. - Ma koliko nevaljao život vodio, nitko ne zavređuje tako umrijeti... 128

Anna

Foxy

Bijaše struja boli koja ju je trajno prožimala nakon pogibije njezina jedinog sina u apsurdnoj zrakoplovnoj nesreći. »Poslat ću ti razglednicu iz Münchena«, bilo je posljednje što joj je rekao. Nikada to neće zaboraviti. Sad se svaka obdukcija mladih ljudi prometala u mučenje. - ...Nitko ne zavređuje umrijeti tako rano... Truplo je osvanulo nago, bez ijednog podatka koji bi ga mogao identificirati. - ...Mislim da su ga razodjenuli i oprali pod pritiskom... moguće šmrkom, ne bi li izbrisali svaki trag. Imao je plastiku na noktima. To možda upućuje da su ga prenijeli u onakvoj tvorničkoj vreći za smeće... U očekivanju kasnijih pretraga, mogao se pratiti samo trag njegovih otisaka prstiju, opisa i snimaka što su ih načinili vještaci koji su podignuli tijelo. Preostalo je unijeti te podatke u računalo i držati fige. Da mu nadjenu neko ime, okrstiše ga Martes37, kao dan njegove smrti. Ako Martes ima dosje, ili netko prijavi njegov nestanak, sve će biti jednostavno i rutinski. Ako ne... - Što je s onim pićem? Rojas se očito opirao povratku kući. Možda jer je jedini bio samac. Félix vidje da za četvrt sata završava emisija. Pomisli kako bi bilo zgodno otići po ženu na radio i popiti to piće s njom. Ipanema iznova iskrsnu na povratku. Doimala se kao prikladno mjesto. Oglašavala je latinsku glazbu i, iako nije volio plesati, Miranda jest. Zamislio je kako se njiše s njom na zvuke čulne salse. Zašto ne? Noć bijaše hladna. Jedino bi mu godilo znojiti se. Znojiti se usred drugih. Znojiti se i osjećati život. Ništa nije oprečnije smrti od znoja i plesa. - Odoh ja, gospodo. Sutra treba rano ustati. Tijekom sto dvadeset minuta koliko je trajala emisija Javier se nije maknuo sa stolice. Imati pred sobom Mirandu koja prima pozive, smatrao je čudesnim prizorom. Nije to činio hotimice. Odlučio je tek pričekati je i potom je odvesti kući. Bez drugih nakana, reče sebi. Htio je još malo uživati u njezinu

37

martes - utorak

129

Anna

Foxy

društvu. Htio je i gledati je dok radi, jer ushićivalo ga je promatrati ljude pri poslu. Ta dva sata bijahu oaza usred pustinje što mu je žegla glavu. Nije se uznemirila vidjevši kako i koliko je gleda. S nekim drugim osjećala bi se neugodno, ali s njim ne. Nekako prirodno oćutjela se više ženom. Kao da su joj Javierove oči zaoblile ramena, okrupnjale grudi, izdužile tijelo i protegnule noge u beskraj. Željeti i biti željena bijaše stvaran osjećaj. Davao je smisao vremenu, onom trenutačnom. Ona, koja je poput većine tratila svoj život među uspomenama i čežnjama, godinama je tražila sadašnjost u pustolovinama s muškarcima sa psima. (Jalove stanke, bijedne zakrpe, lijek kratkotrajan kao gašenje žeđi čuturicom.) S njim se, naprotiv, ganuće postojanja produljivalo. Iščeznula je prešnost razrješenja mahnitosti jer mahnitost sama bijaše ishod. Nasladna mahnitost, k tome. I zrela. Više duhovna nego putena, dublja... A ako je moguće održati takvo stanje nekoliko dana, jedan tjedan, vječno...? Vječno bih je mogao voljeti, mislio je Javier. Nitko mu nije pokazao kao ona svoju tmušu, a ipak ga je sveudilj zanimala. Koliko god obilazio pet strana svijeta sa svijećom, teško bi našao ikog tko bi ga toliko razumio. Ženu poput njega, družicu. To je bila. Jednostavno bi vidio kako diže slušalicu i prestao bi osjećati krivnju. Dubok bi strah nestao i oživljavao mu je krvotok. U onim je okolnostima bilo čudo da u njemu raste koža, meso, praštanje a - osobito - samopoštovanje.

Bez potrebe za migom jer, začudo, nisu im više bile nužne riječi za općenje, požurili su napustiti akvarij po završetku emisije. Željeli su biti sami, makar kratku minutu dok se dizalo spušta. - Uistinu moraš odmah kući? - Da. Nisu se gledali. Nakon što su se gledali dva duga sata, bijahu zajedno i nisu se gledali. - Ima li Boga, nestat će struje - našali se nastojeći prikriti strahovitu žudnju za njom. 130

Anna

Foxy

Borio se protiv sata. Kao uvijek, odveć je razmišljao, a raspolagao je s jedva pola minute. - A ako sam ja tvoje rješenje, a ti moje? - Neću ti dopustiti da laneš prvo što ti prođe kroz glavu. Miranda se suoči s njim. - Što hoćeš reći? - Da terapija završava u deset. - Kočila ga je tek da on ne pusti papučicu gasa. - Pretpostavlja se da možemo biti iskreni. To je naša prednost. - Gledaš me kao otvorenu knjigu. Vjeruješ da čitaš moje misli, ali ne. Vrata dizala se otvoriše. Nijedno nije bilo kadro izići. - Do jučer sam bio otok - kaza on. - Od jučer se jedino s tobom osjećam dobro. Idiotski je željeti da je i tebi tako. Vrata su se počela zatvarati. Netko je gore pozvao dizalo. Javier se iskaže hitro pritišćući tipkalo za otvaranje. Ona tako pohita van da se spotaknu i slomi potpeticu. - No! - Žao mi je. - Čemu žališ, nije tvoja krivnja. - Sve što ti se dogodi moja je krivnja. Mirandino se lice pretvori u izraz bubotka. Ugrizao se za jezik zatomljujući smijeh. - Ne budi slatkorječiv, dobro? - Dobro. - A ni umišljen. - Ni to. - I pričekaj barem da ti okrenem leđa pa mi se onda smij. Sagnuše se u isti mah podići potpeticu. Ženina suknja uspe se bedrima privlačeći Javierov pogled poput magneta. Ushiti je uloviti taj pogled. On se osjeti zatečenim. No nije htio hiniti nevještost. - Reci mi da si ih odjenula za mene. Mislio je na crne čipkane gaćice što ih - uistinu - nije nosila otkad su joj donijete iz Milana, a koje nisu tu bile slučajno. 131

Anna

Foxy

- Reci mi to - on, nečuveno mekim glasom - i obećajem govoriti isključivo o vremenu dok te živu i zdravu ne dovedem kući.

Dvadesetak metara dalje, na ulici, Félix je širio nosnice i savjesno udisao, u nadi da će izvjetriti kemijski vonj što mu ga je ostavila mrtvačnica. Zapadnije vjetar rastjerao oblake, no nije zamijetio zvijezde ni mjesec. Kao da su utekli iz središta grada, uvrijeđeni natjecanjem s rasvjetom i blještavim natpisima. Osjeti studen na rukama i skrije ih u džepove ogrtača. Vidjevši se u nekom izlogu, pomisli kako se doimlje kao sve drugo osim kao policajac koji je sanjao postati kad se upisao na akademiju. - Znaš li pričati priče? Obratila mu se vrlo mlada djevojka. Toliko, da ju je svjetlo semafora obojalo u žuto i njezin se lik preobrazio u smućujuću opsjenu: Celia, njegova kći. - Moje prijateljice i ja ne možemo zaspati jer nemamo nikog tko bi nam ispričao priču. Svjetlo se prometnu u crvenu i iznova je bila Celia. Ovog puta nepuna dva tjedna prije, prerušena u vraga za maškare. Bijaše umor, i leće. Proveo je cijeli dan s njima i pekle su ga oči. - Tri smo. Živimo u jednom stanu, tu blizu. Nosila je traperice na naramenice odrezane štur centimetar ispod prepona. Na vratu i ramenima pomaljala se baršunasta majica s dječjim crtežima. Iz vojničkih čizama izlazile su sportske čarape i sezale do koljena. - Znaš koja je moja najdraža priča? - Koliko ti je godina? - Pinokio. Sviđa mi se kad mu raste nos, raste li i tebi? - KOLIKO TI JE GODINA? Ona spazi alarm koji izbija u drotovim očima kad misli da se treba uplesti, i udri u trk. No Félix je obiknuo na jurnjavu i ulovi je. Spljošti je o neka kućna vrata. Njena torbica u obliku medvjedića pade na pod. 132

Anna

Foxy

- Osamnaest mi je godina! Osamnaest i dva mjeseca, kunem vam se! - A osobna? - U torbici! - Nemaš ti osamnaest godina! - Osobna mi je u torbici! Mogu je uzeti? Mogu uzeti torbicu? Dah joj je mirisao po istim žvakaćama sa sladićem što ih je Celia vječito gnjavala. To ga toliko smete, da zaboravi na oprez i dopusti djevojci dohvatiti torbicu, umjesto da to sam učini. - Gade! Medvjedićeva utroba krila je nešto vrlo tvrdo jer ošinula ga je po licu i Gran Via iščeznu iza raznobojne rozete što se prelije iz modre u mrkogrimiznu, a potom u žutu. Pao je presamićen na mramornu stubu veže. Okusi trpke bale. Dodirnu nos. Smuči mu se kad vidje prste natopljene krvlju. Osovio se kako je mogao, istežući vrat da se ne umrlja. Srećom, Miranda mu je uvijek stavljala rupčiće u džepove kaputića. Zapuši jednim izljev krvi, no odmah mu zatreba drugi, pa treći. Proklinjući se, vidje svoju ženu kako izlazi s radija u pratnji nekog tipa višeg od njega. Zazirao je od visokih muškaraca. »Vazda umišljaju da su vredniji od drugih«, vjerovao je. Učini mu se da ona hramlje i hvata se za njegovu ruku umirući od smijeha, šapćući mu tko zna kakve duhovitosti na uho. Nije znao što bi. Prići joj u tim okolnostima ispalo bi groteskno. Jednako groteskno kao imati je nadomak, ne poći pred nju i reći posve prirodno: »Vidi što mi se dogodilo jer sam te čekao.« Ali ne. Nasluti da je mudrije ne stati joj na put. Nije bio ljubomoran, tek njegov se posao sastojao u nepovjerljivosti prema ljudskome rodu. Odjednom se uplaši. Njegove su misli prebrzo letjele. »Brzina u mislima i na cesti je opasna. Smirenost je, naprotiv, dobra savjetnica.« Ali viši muškarac nije bio Alventosa ni Walter, niti itko koga je upoznao pri rijetkim posjetima studiju. Odluči ne umovati više i učiniti što je tijelo tražilo od njega: slijediti ih. 133

Anna

Foxy

Miranda vidje kako Javier daje petsto peseta noćnom čuvaru koji mu je pripazio Peugeot. Potom pusti da joj otvori vrata i oćutje se slobodnom kad je mogla sjesti i izuti cipele. Nagonski presavi dugu jaknu preko suknje. Htjela je prekriti koljena. Čak se osjetila krivom što ih ima. Kroz vjetrobran vidje ga kako obilazi kola. Njegove su se očice u sumračju krijesile poput mačjih. I kao mačak prilazio joj je slijeva. Tad se sjeti da ga je upoznala u snu. U ustrajnom snu što ga je sanjala odmalena. Od one dobi kad se ne zna što su snovi. Jakna nenadano oživje i prože je nepodnošljiv svrab u bedrima. Zgrabi je, smota u loptu i hitnu u koš stražnjeg sjedala. Time oćutje oslobođenje broj dva. On uđe i zatvori. Potmuo udarac lako zaljulja zrak. Zapori vrata spustiše se sami. - Radi li? Govorila je o mobitelu što je ležao uz mjenjač brzina. - Da. - Mogu? - Jasno. Uključi ga i doda joj. Pritom im se dotaknuše prsti. - Želiš li razgovarati nasamo, popušit ću vani jednu. - Pripališ i meni? - Da. Malo metara dalje, taksist nije htio nevolje. Čovjek krvava nosa u to doba noći je davež. Ko Bog. - Briga me jesi li policajac. Dapače, ako si policajac, još gore. - Platit ću ti, čovječe. - Félix je nastojao zvučati uvjerljivo. - I dat ću ti dobru napojnicu. - Ma vraćam se doma, crnčim od osam ujutro... - Moram pratiti neke ljude... nezamjetno, da ne opaze... - Pa uzmi drugi taksi. - Vidim samo tvoj. - Znaš da nisam dužan. - Ote se taksistu zijev. - Neće biti nasilja... ni gužve. 134

Anna

Foxy

- Zaspat ću... Dao bih polovicu današnje zarade da taj čas zaspim. - Uzmi olovku i zapiši svoju adresu. - Prijeđe inspektor s molbe na zapovijed. - Ja ću voziti, učinit ću što moram i odvesti te kući. Uto zazvoni mobitel. Javi se. - Félixe... Bila je Miranda. - Da. - Ideš doma? Dvojio je o odgovoru pet sekundi uloženih u sjedanje na taksistovo mjesto, koji se smijao vrlo opušteno zbog umora. - Imam još za nekoliko sati - slaga. - Zašto? - Ne znam bih li probudila susjedu da pokupim malu... Uza sav trud riječi su joj zvučale kao isprika, no odluči olakšati joj. - Pusti je. Neka spava. Navit ću sat za osam i otići po nju prije doručka. - Ne, ja ću. Ti se odmori. - Kako želiš. - Bok. - Bok. To je bilo sve. Kratko, iako dovoljno da zaustavi izljev krvi jer posta gorka i zgruša mu se u nosu. U retrovizoru vidje Peugeot. Upali i krenu. - Spusti barem zastavicu - bile su posljednje taksistove riječi prije negoli će konačno sklopiti oči.

135

Anna

Foxy

3. SUMNJA Sat poslije, Miranda se tuširala kod kuće. Vrela voda slijevala joj se na ramena omekšavajući svu napetost u njoj. Ne osjećajući tugu, i ne htijući, zaplakala je. Oćutje kako joj to pomaže. Spoj vode i njezine vode razdrješivahu neke prastare čvorove koji su joj tištali dušu: krivnju, stegu, dužnost, žrtvovanje... Sijaset stvari što ih je uprtila na leđa na dan kad se udala. Učinila je to znajući da je Félix ono što jest: pronicav čovjek koga može voljeti bez ljubavi. Učinila je to jer joj je bio potreban stvaran muškarac da ne poludi, a stvarni su muškarci poput njega. Poput nje ne postoje. Tražila ih je prije Félixa; i poslije. Našla ih je samo u romanima i filmovima. Bijahu laž. Do danas.

Javier upali svjetla u vrtu kako bi se uspeo do spavaonice u polutami. Nije se mogao suočiti s kućom. Neko bi ga neugodno sjećanje moglo spustiti s oblaka. Nije se istuširao, ni razodjenuo. Radije je legao s tragom Mirande na sebi. Položio je njezine gaćice na pokrajnji jastuk i zanio se kao bena zamišljajući da još sadrže netom otkriveno blago. Svaki djelić sobe bijaše prožet divnom modrinom. Jedva je čuo svoje disanje. Onako skutrenu na boku, pričini mu se da ponire u tišinu nalik na onu prije rađanja. Možda se danas iznova rađao. To je. Iz istrošena čovjeka nicala je te zore nova i mnogo bolja osoba. Budućnost nije više pobuđivala paniku. Izgubljene iluzije najzad su se vraćale, zagrijavajući motore njegova postojanja. A ipak sat prije, u kolima, drhtao je. Kad god se mimoilazio s nekim autobusom, obuzimao ga je poriv da zavrti upravljač i smrska se o nj. 136

Anna

Foxy

Apsurdno. Jer vožnju je započeo odlično raspoložen... Bit će želja, ili strah od želje, ili kočenje želje. Nenadana glad, slično onome kad je prvi put prestao pušiti. Zanijevši se nekoliko puta, osvijesti da vozi kao bjesomučnik i da ona to trpi bez riječi. Stao je. »Da, valja stati.« - Poginut ćemo, za ime božje! Spustio je prozor i udisao ne nalazeći sav zrak za kojim su pluća hlepila. - Treba mi piće. Nije znao gdje je, ni kamo ide, čak ni može li tu ostaviti kola. Njegova je drhtavica zarazila ulicu i zgrade. - Boli te u prsima? - Ne! - Osjećaš li probadanje? - Ne! Nasuprot vidje disko. Uđe. Kako je silazio stubištem, pojačavala se glazba. Godila mu je.

Unutra je bilo dupkom puno i mračno, no pohrlio je kao rijeka kroz korito mladih što su pjevušili neki reagge ritam. Stigao je do šanka, pravog mravinjaka, ne brinući prati li ga ona. A bijaše tamo. Osjetio je njene ruke oko struka, težinu glave na leđima, njene poljupce na vratu, kako mu vrškom jezika miluje uho. Bio je njezin način da mu kaže kako je nasmrt ranjena kao i on. Razumio je i ne osvrnu se. Tek, uhvati je za ruke, povuče ih do spolovila i protrlja ga njima preko hlača. Osjet nije bio onaj poznati, nego mnogo snažniji. I tad se sva snaga svemira sabra među njegovim nogama. Život proključa, iz njegova penisa suknu mlaz svjetlosti i stopi se s izvorom stvari. Okrenu se i povrati njezino lice. Pojmi da se, prije nego ševiti, idu ubiti. 137

Anna

Foxy

Nije mario. Imao je pred sobom stranicu i morao ju je ispuniti svime onim što se nikad nije usudio napisati. Kliznuli su niz stijenu šanka gurani i gaženi desecima nogu, no ni za to nije mario jer svijet je u hipu iščeznuo i preostao je tek prostor te žene. Dojam bijaše trenutačan. Ušao je ne kucajući i oćutio se kod kuće. Nije mu trebao ključ, ni vodič kako bi mu pokazao njegovo mjesto. Zaželio je zauvijek tu ostati. Nije bilo žestine, ni prešnosti, a kamoli tjeskobe. Tek mir sred kaosa. Lijek ljubavi na bojnom polju. Tko će znati koliko je trajalo. Dugo ili kratko, osjet je ustrajao u modroj sobi. Zauvijek će ga čuvati, ako se i ne ponovi. Uspomena će mu dostajati da se nikada više ne osjeti sâm. Nakon vrhunca bijahu podulje nepomični: ona na njemu, on na podu. Glazba im se jasno vratila i pojmiše gdje su. Nisu se postidjeli. U onom mnoštvu, svatko je bio u svom filmu. Ustali su i pošli u kola. Tamo iz njih provali smijeh. - Što se zbilo? - Strepjela je da će povratak u stvarnost značiti gadan pad. - Teško da ću ikad biti s nekom ženom, ako to nisi ti... Na kraju se pokazala istinitom stara priča da smo polovica koja ne miruje dok ne nađe drugu.

Vani, ispred Javierova vrta, sjedio je Félix na rubu pločnika. Jednom je rukom čupao kosu a drugom držao pištolj, i pitao se što sad. Upravo je vidio svoju ženu (svoju, onu koju je povrh svega smatrao svojom) kako usred diska jaše na tiposu što joj ga je zabadao bez imalo obzira. Slika bijaše tako divljačka, i tako se mučno vrtjela u njegovu mozgu da, zatočen stuporom, nije bio kadar složiti dvije suvisle misli. Taksistovo hrkanje kidalo mu je živce. Poboja se da će još pucati u nj ne bi li se malo pribrao. On nije pucao: ali Jareño jest, u svoju ženu u nekoj bolnici Melille. 138

Anna

Foxy

Félix je doznao ujutro u baru. Toliko ga je potreslo da nije ni okusio krišku omleta s krumpirima, a kava s mlijekom ukiselila mu se u želucu. Stvar je svima prirasla jeziku. Ona kurva Carola kazala je sirotom rogonji neka se vrati odakle je došao. Zamislio je prizor. Poznavao ih je. Carola je bila vrlo strastvena. Zacijelo se osjetila hromom i samom, bez čovjeka zbog kojeg je sve bacila preko palube, i htjela je umrijeti. Jareño joj je u tome pomogao, pružajući joj tako svoju posljednju uslugu. Upitao se bi li se morao osjećati odgovornim i odmah odvrati da ne. Plaćajući, naišao je na srećku. Obeća sebi da će, dobije li, najprije poslati nešto novca Jareñu. U uredu se sastao s Rojasom i Anastasijom. Razmotriše što su prikupili o slučaju Martes. U prvom potezu nije nađen nikakav zapis o njemu u računalu. Njegov je identitet, stoga, ostao zagonetan. No vještaci su otkrili svježe tragove u Dodgeu. Netko ga je rabio za privatnu zabavu, jer pronašli su ostatke sjemena i nekoliko stidnih dlaka, jamačno ženskih. Puka pričica. Teško da je jedno imalo veze s drugim. Liječnica Salinas nazvala je rano ujutro prilažući nov podatak. U drugom ispitivanju tijela zamijećene su sitne razderotine u predjelu anusa. To navodi na pomisao da je bio homoseksualac, ali moglo se raditi i o heteroseksualcu koji se zadovoljavao vibratorom. U vezi s prijavom nestanka, tek se jedna donekle poklapala s njegovim opisom. - Dolazi iz središta. Stanovita Claudia Sanchez, spremačica, čudi se da nije zatekla gazdu kod kuće - kaza Rojas zafrkantski. - Prema gospođi, uvijek joj daje upute za mačka prije odlaska... Félix je jedva slušao. Njegove misli bijahu s Jareñom i Mirandom. Jareño je katkad imao njegovo lice, a Miranda Carolino. - Pretpostavljeni nestali zove se Jacinto Vega. Trideset i devet mu je godina, samac je, radi kao sinkronizator. - Sinkronizator? Kakav to sinkronizator? - zablista Anastasijev »nos«. - Moram te razočarati, kite - pecnu ga Rojas - glas Harrisona Forda nije glas Harrisona Forda. 139

Anna

Foxy

Félix je bio jezivo raspoložen. A njegovi su se ljudi još zavitlavali. - Rojas! - Gospodine? - Nađi spremačicu. Pokaži joj Martesovu sliku i, bude li sreće, nazovi. Rojas primi na znanje. Odlazeći, našali se pozdravljajući po vojnički. - A ti... Anastasio dobro naćuli uši, svjestan da ne shvaća uvijek sve otprve. - ...Ti idi zatražiti nalog za pretragu. Nije zgorega, jer poslije treba čepiti u redu. Anastasio uze kavu i dignu se sa stolca. Potom povjerljivo priđe Felixu. - Znaš da smo na kraju otišli? - Molim? - Rojas i ja, u onu saunu. Sjao je poput momčića što slavi nestašluk. - Moramo te jednom odvesti, inspektore. - Vidjet ćemo. - Zamisli nas dvojicu u jacuzziju, s dvije krasne mačke... - Koliki je ispao ceh? - Besplatno! Njegov nas je prijatelj častio. - Oprezno s onim što ispada besplatno... - Da znaš koji je gušt navući kondom u jacuzziju... Pomoli mu se slina u kutu usta. Onda se osmjehnu i ode vukući golemo tijelo. Osta miris kolonjske vodice. Od toga se Félixu malo zavrti. Mjesto gdje su radili moglo se zamijeniti s kojim god uredom: stolovi, stolice i mnogo telefona. Svaki je tim imao svoj prostor, no katkad je kaos bio tolik da se čovjek morao zatvoriti u nužnik ako je želio misliti. Toga se jutra sve uskomešalo. Vijesti o Jareñu pristizahu jedna za drugom. Posljednju je krikom pronijela Marimuslos, dijeleći roščiće što ih je ispekla njezina majka. - Pobjegao je. Nitko ne zna kako, no traži ga pedeset policajaca po cijeloj Melilli... 140

Anna

Foxy

Množina urotničkih pogleda činila je izlišnim naglas reći kako je to dogovor, kako je jasno kao dan da su ga drugovi pustili pobjeći. Osjećaj zadovoljstva bijaše opći. Jareño je to zavrijedio. Kad bi bar umio iskoristiti sate prednosti koje su mu nedvojbeno dali. Félix prihvati roščić iz ruke Marimuslos i raširi list gdje je sinoć zabilježio registracijski broj Peugeota. U nepunih pet minuta i nekoliko poziva dobio je željene podatke: kola je kupila na leasing Oriunda P.C., S.A., producentska kuća za film i televiziju sa sjedištem u Ulici Marques de Valdeiglesias u Madridu. Polica osiguranja glasi na don Javiera Orillu Fabregata. Okrećući broj producentske kuće, iščupa dlaku iz uha i spali je upaljačem. Potom pomirisa prste i iskrsnu mu u sjećanju njegova majka kako oprljuje kožu pileta. - Oriunda, izvolite. - Dobar dan. Pripremamo predavanje o španjolskom filmu i želio bih da mi dostavite životopis Javiera Orille...

Javier pomisli kako je najrazboritije ne žuriti. Danas se, sukladno zadanoj riječi, seli u hotel, noseći ono najnužnije u nekoliko kovčega. A onda sve u svoje vrijeme: već će u miru razlučiti što mu odgovara. Nije ovisilo o njemu, nego o zbivanjima. Možda će trebati potražiti stan za jednog, ili za dvoje... Tko zna nije li najpametnije otići u drugi grad, ili čak drugu zemlju. Upitao je Lolu odobrava li da gostinjsku sobu koristi za čuvanje onog što smatra svojim. Ona ga je obodrila, i još je poslala sina Jaimea neka mu pomogne. - Knjige, tata? - Ne. Zasad ostaju ovdje. Već će doći čas za prepiranje s tvojom majkom čije su koje... Računalo, ako hoćeš, stavi u tu kutiju. I papire slijeva. - Pišeš li štogod? - Uvijek. - I što će biti? - Ne znam još. Jaime uzvinu plave obrve u izraz divljenja. 141

Anna

Foxy

- Otkad sam bio mali, vidim te pisati svaki dan. Stvarno je dojmljivo. - Što je dojmljivo? - To. Da sjedneš i pišeš kao da ti je potrebno. - A što je tebi potrebno? - Meni? - Da. - Što misliš? Javier se pokuša uživjeti u sinovljeve potrebe, ali uzalud. Naravno, nije bilo prvi put. Jaime ga je poražavao. Kad god se upinjao misliti na nj, njegova bi mašta zakazala. Bijaše strašno vidjeti ga tako blijeda, posve nezanimljiva. Nikad ga nije mogao uzeti kao uzor. Čak ni za sporedne likove. - U ovim godinama vjerojatno želiš što je moguće više biti s curom, zar ne? - Ozbiljno to kažeš? - Dobro, ona je vrlo lijepa... - Kako se zove? - Tko? - Moja cura. - Čemu sad to? - Ne sjećaš se. - Koma sam s imenima, ali njezino sam upamtio. Nije se usudio reći nijedno ime. Jaimeov se izraz, bez ijednog trzaja, pretopi iz mladenačkog u izraz nekog mnogo starijeg i mnogo tužnijeg. Javier je zamijetio. Uzmaknu dva koraka naoko bez razloga. Nevidljiva sila koja ga je gurala natrag bijaše odbojnost. - Magda, ha? I ona prije, Silvia, nije li? Jaime ostavi pitanja u zraku. Zasukao je rukave veste i metnuo računalo i listove u kutiju. Onda je podignu. - Što je, sine? Jaime, zajapurena lica, bijaše živa slika svog djeda, Lolina oca, pukovnika koji je danomice dolazio odjeven za tenis u svoj ured u Zapovjedništvu. 142

Anna

Foxy

- Jaime, molim te. Mladić ispusti kutiju i udri u trk. Bilo je to toliko neočekivano, da se Javier ukipio u boravku gledajući kako sin bježi od njega. - Jaime! Uza svu vježbu, nije ga mogao uloviti. Dečko je bio brz kao strijela. - Jaime, stani, k vragu! Jaime bijaše još samo leđa što su izlazila na ulicu. - Stani i razgovarat ćemo!

Miranda je htjela presvući jastučnice kadli opazi zagasitocrvenu mrlju na desnoj. Félixovoj. Doimala se kao krv. Zabrinuto pregleda džepove muževa ogrtača i pronađe ostatke rupčića, isto umrljanih krvlju, i list papira presavit načetvoro koji raširi. Bio je istipkan. A poznavala je i oblik. Policijsko izvješće. Poče čitati. Došavši do trećeg retka, morala je sjesti i pripaliti cigaretu. Pročita iznova: »Tijelo neidentificirana muškaraca otkriveno je u prtljažniku Dodge-Darta ostavljena oko jedanaest mjeseci na parkiralištu Trga España...« Uplašila se. Uistinu se uplašila. »U prtljažniku Dodge-Darta... na parkiralištu Trga España...«, ponovi. Plašilo ju je tek ono neshvatljivo, a to je bilo. Protivno Félixu, ona nije vjerovala u slučajnosti, a kad bi se pojavile, tražila je logično objašnjenje koje bi ih lišilo njihova iznimna obilježja. No sad se bujica misli vrtložila njenim mozgom. Neke nesuvisle. A ako nije isti Dodge? Ako su dva? Čak si je bila smiješna. Jedina kola koja je umjela prepoznati bijaše Dodge. Da su se Javier i ona sklonili u druga, sad bi u blaženu miru čistila kuću. Pripali novu cigaretu ostatkom prethodne. Živci i dim povedoše njezine misli drugim pravcem. A ako je taj zapis Félix navlaš ostavio u džepu kako bi ga ona pročitala? Kad god je šetala psa, osvrtala se provjeravajući ne prati li je. Nikad to nije učinio jer imao je povjerenja u nju, i do noći Dodgea s razlogom. Uistinu, uistinu mu je nevjerna bila jedino s Javierom. S ostalima mogli su joj se pripisati razni pridjevi: luda, bolesna, poročna, prljava... Ali nevjerna ne. 143

Anna

Foxy

Možda je upravo to uočio, novi sastojak u njoj: ljubav. No, želi li je stjerati pred zid, čemu si zaplitati život uvaljujući mrtvaca u stvar? Nije trpjela neizvjesnost. Dohvati slušalicu i, drhćući, okrenu broj što ga je znala naizust. Javila se djevojka iz vratarnice. Zamoli je neka je spoji s inspektorom Feijóom. - Izvolite. Mužev je glas zvučao drukčije kad bi ga zvala na posao. Ozbiljnije, hladnije. Sad joj je gotovo zadao strah. - Ja sam - kaza žena. S druge strane nasta tajac. Potraja tek časak, no u Mirandi izazva mučninu i htjede prekinuti vezu. Ipak, smogla je hrabrosti i produžila. - Nešto ti se dogodilo noćas? - Meni? - Ima krvi na tvom jastuku. - Ništa, pukla mi je žilica u nosu... kao dječarcu... - Ali... jesi li dobro? - Kao obično. Nije bio kao obično. Riječi mu dopirahu tako suhe, da ga je zamišljala usana stisnutih u crtu, oštrih poput britve. - Nisi mi još rekao zašto si odgodio godišnji... Félix se osupnu čuvši je tako uplašenu. Reklo bi se da njegovu ženu izjeda krivnja teža od one poznate mu. Preletio je pogledom životopis Javiera Orille netom primljen faksom. Čitao je naslove njegovih djela i mrzio ga. Protiv te parade uspjeha bijaše nemoćan. - Félixe, jesi li tu? I on je htio prekinuti vezu, no zatomio je gnjev i zaključio da je inteligencija jedino oružje kojim je može zadržati. - Čuj, imam jedan prilično zamršen slučaj. Ne mogu sad razgovarati. - Koji slučaj? Poklopila je usta, pokudila se, nazvala se kretenušom jer gubi prisebnost. Čemu taj poriv da se oda kao kakva zločinka? 144

Anna

Foxy

Félix je gledao sliku dotičnog Orille na zadnjoj stranici životopisa i također gubio prisebnost. Osobito kad bi ga se sjetio kako sjedi na podu s raskrečenom Mirandom u krilu. - Ubojstvo. »Našeg braka«, pomisli. Slika mu je podrhtavala u rukama. Povređivala ga je toliko, da ju je morao hitnuti nekamo kako ne bi planuo. - Otkrili smo jednog sumnjivog, ali... Snažnim udahom Miranda oprži usne. - ...Nema dovoljno dokaza, a kako, usto, tip nije evidentiran... Félix nikad nije lagao. Sada je to činio i proželo ga je uzbuđenje. Vidje sebe izobličena, odražena u utiskivaču spojnica na stolu. Pomisli da mora stati ne želi li se pretvoriti u čudovište. No stisnuo je butine, osjetio jaja kao pesti, i produžio: - Ne želim izazvati sablazan, a jamačno će izbiti jer... radi na filmu... Miranda osta prikucana na zid. Žuta kao on. - Ti ga poznaješ... siguran sam. Htjede odvratiti, ali izdao ju je glas. Tek joj se srce otimalo uteći kroz grlo. - Ja? - Kad gledaš tolike filmove... Nijedan kao taj što ga proživljava. Nijedan koji bi je toliko izmoždio. - Dobro, dosta. Ne znam zašto to pričam kad smo se dogovorili da ti nikad neću spominjati posao. Anastasio mu je već poduže davao znakove. - Moram ići, dušo. Spustio je slušalicu. I osjetio strahovitu želju za mokrenjem. - Spremačica je prepoznala sliku - progovori Anastasio pijuckajući mrvice roščića. - Rojas nas čeka u Ulici Hortaleza.

145

Anna

Foxy

JACINTO

146

Anna

Foxy

1. BOLNO TIJELO I Juani je slagala u frizeraju. Kazala je da treba deset slobodnih dana kako bi otpratila Juancara u Barcelonu. Tamo će ga podvrgnuti novom liječenju koje iskušavaju. Ništa im ne jamče, no ne preostaje im drugo doli hvatati se za slamku. Kako imaju rodbinu u Badaloni, vode djecu sa sobom. Vlasnica i radnice poželjele su joj sreću.

Izišla je na ulicu pritisnuta samilošću. Već se uvriježilo. Potaknuti sućut bilo je teško na početku. Sad više ne. Nesreća se pokazala udobna kao kišna kabanica. Ljudi su se trudili biti pažljivi. Primala je bolje napojnice. Prijazne susjede čuvale su joj djecu. Osjećala se tako zaštićenom u četvrti, da se već osam mjeseci nije maknula iz nje.

Ušla je u podružnicu štedionice gdje je imala račun i potražila ravnatelja. I službenici su je poznavali, pa joj uputiše ohrabrujuće osmijehe. Olakšala je čekanje razgledajući oglasni listić za hipotekarni kredit. Vidje sliku obitelji pred kućom za odmor: otac, majka i troje djece, svi u sportskoj odjeći. Muškarac je držao štapove za golf. Jedan dječak, rugby loptu; drugi, bicikl, a djevojčica, peraje. Majka nije ništa nosila, iako se u dnu fotke razabirao teniski reket koji je možda njezin. Pojavio se ravnatelj, njene dobi, isto iz Carabanchela. Sjeti se da je jednom plesala s njim. Mogao joj se svidjeti, ali nije. Drhtala mu je ruka za sentišâ. Juancar ju je, naprotiv, zaludio jer se primicao ne gubeći ritam. Zato je loše izabrala. Bila bi sretnija s ravnateljem koji se, k tome, kao svi koji zarađuju, s godinama proljepšavao. Sjela je pred njegov stol i vidjela uokvirenu sliku njegove žene. Pomisli kako mu uz takav primjerak zacijelo još uvijek dršće ruka. - Zanima me je li moj muž nedavno uložio novac. 147

Anna

Foxy

- Na tvoj račun? - Na svoj. - To ti ne mogu reći. - Možeš, jer sad već... - Juanita... Zvao ju je Juanita. I svoju je ženu vjerojatno zvao umanjenicom: Isabelita, Martita, Laurita... - Da nije važno, ne bih te molila. Čovjek ispruži ruke preda se tražeći malo udobnosti. Rukavi su nategnuli kosi šav. - Taj ti je kaputić pretijesan. On je pogleda kao da je zazvučala umilna glazba i kani je pozvati na ples. - A i košulja. Zašto ne otkopčaš ovratnik? - Kad odveć volim jesti - osmjehnu se. - I gledaj kakav sam... Ručam uvijek u asturijskom restoranu na uglu. Poznaješ ga? Juani je poznavala malo restorana. - Kad se zaželiš fabesa 38 s vrsnim kopančicama, kaži mi. Otkopčao je košulju. Svukao kaputić. Imao je krugove znoja ispod pazuha. - Ali ne želim se udebljati kao moj otac. Počet ću igrati golf. Izustivši to, osjeti jad. - ...Prije je golf bio bogataški sport, a sad... Ustao je lako uvlačeći trbuh. To ga je prinudilo proširiti prsni koš, izlažući opasnosti dugmad košulje. - Vidjet ću što mogu učiniti. Juani napusti podružnicu satrta. Prethodnog jutra njezin je Juancar primio ček na milijun peseta. Pokušala je ispitati odakle, no prijatelj se zatvorio kao školjka. Taj podatak neće izvući iz njega. Nije htjela navaljivati. Bilo ju je stid i dalje očijukati. Osobito ju je brinulo ne porušiti mostove do tog momka. Jamačno će joj dobro doći poslije, kad će trebati pomoć oko udovičkih papira i novi zajam za otplaćivanje hipoteke. 38

fabes - (astur.) bob

148

Anna

Foxy

Poigra se mišlju o vezi s njim. Imao je zdepaste i zapuštene ruke, ali činio se drag i zaljubljiv. Postidje se vidjevši se silno ružnom u izlogu. Uz to obličje, ravnateljevo je udvaranje bilo neshvatljivo. Možda jednako gleda sve zdvojne Juani koje prolaze kroz njegov ured. S lišćem dobrice izvlači ih iz škripca i onda ih poziva k Asturijancu. Četvrt je zlatni rudnik za takve bezobzirne tipove. Otvori torbicu i izvadi omotnicu s kartama. Zirnu na sat. Preostalo je još nekoliko sati za slaganje kovčega prije odlaska u zračnu luku.

Javier je već poduže čekao u kolima nasuprot Mirandine kuće. Mislio je nazvati je, ali telefon nije bio prikladan za izlaganje ponude koju je imao na umu. Najprije je htio prići interfonu i javiti joj da je dolje. Odustao je. Mogla bi se osjetiti ugroženom zaprijeti li njezinoj intimnosti. U međuvremenu, ugledao ju je dva puta na balkonu. Prvo je zalila biljke, a poslije mirno stajala, s rukama na ogradi, odsutno motreći obzor. Uznemirio se. Danas se probudio bolna tijela. Radost noći rasplinula se u zoru. Jutarnje sunce bolo je oči, no Javier je posvuda vidio sjene. Zgoda s Jaimeom ga je kosnula. Nije čudo. Njegov je sin bježao od njega. I Lola je bježala, a mlađi se pripremao za studijsku godinu u Americi. Pogleda li stvarnosti u oči, jasno je kako se svi koji čine njegov životni oslonac bolje snalaze bez njega. Tek ga je posao vezivao uz Madrid. A tu nije mogao ostati jer cijeli grad bijaše zamka. Popričao je sa svojim odvjetnikom, i s financijskim savjetnikom. Obojica su mu potvrdila da, bez ikakva napora, može pet godina živjeti od rente. Morao si je to priuštiti. Radio je od četrnaeste, kada je pao iz dva predmeta u četvrtom razredu i otac ga je prinudio zaposliti se u Laboratorijima Bayera u Ulici Bailén. Radio je od osam do tri. Prvi dnevni zadatak bio je napuniti krčag na javnoj česmi na uglu. Njegov prijatelj Alcaniz katkad bi se pomolio na prozoru i pozdravljao ga sanjiva lica. On je prošao. Mogao je i dalje ustajati kasno i ići na nastavu u devet. Dobri su dječaci svlačili pidžamu u sat kad su zločesti punili krčage. 149

Anna

Foxy

Miranda se najzad pojavi, vodeći Dominga na uzici. Javier iziđe iz kola, zaključa ih i pođe joj u susret. Saletje ga sumnja je li mudro pristupiti joj pred kućom. Primjereno bi bilo udaljiti se iz susjedstva, dvije-tri ulice, ne više, ili pričekati da stigne do parka, ako nije predaleko. Zapravo je rasuđivanjem prikrivao netom niknulu želju: promatrati je dok šeće psa. To je i učinio. Kada je zastala kupiti novine, sklonio se pred izlog slastičarnice. Kad je ušla u kemijsku ostaviti Félixov ogrtač, zavezao je cipele i popravio čarape.

Srećom, park je bio miran. Danju ga je Miranda rijetko posjećivala zbog blizine kuća. Izlagala se susretu s kakvim susjedom koji bi je udavio naklapanjem o nedaćama zajednice. Zato se krila iza golemih sunčanih naočala. Vidjela je slobodnu klupu, sjela i počela čitati novine od stranica zbivanja. Nije bilo ni spomena ubijenog u Dodgeu. Možda je još prerano. No osvanula je vijest o policajcu koji je iz pištolja ubio suprugu. Domingo zalaja. Pozdravljao je krasna dugodlakog ovčara. Njegov je mladi gospodar prošao ispred klupe motreći je s očitom drskošću. Bio je zgodan i nabori njegovih hlača su obećavali. Da je danas prekjučer, upitala bi ga za ime psa. On bi prišao i ponudila bi ga cigaretom. Potom ovisi. Ako je iz tog kraja, mogla bi mu reći da unajmljuje stan... Začudi se da u njenoj otupjeloj glavi još ima pukotina za ispredanje sanji. - Bok. Javier je bio pored nje. Od osupnutosti ispusti uzicu. - Što ćeš tu? - Reći ću ti ako se nećeš ljutiti. Prvi put ga je vidjela danju. Pod suncem se doimao mlađi. - Pratio sam te. 150

Anna

Foxy

Nasmiješio se. Ona se upita može li čovjek s tim osmijehom biti ubojica. - Moram ti nešto reći. - I ja tebi. - Kad bi barem bilo isto. - Pomilova riječi misleći kako dan ide na bolje. - Da ja počnem? Da, neka počne, jer ona nije kadra. Trpjela je snažno probadanje u utrobi kao da mjesečnica trećeg dana ne slabi nego nanovo buja. A ipak bi se najradije bila pripila uz njegov neobrijan obraz, trljala ga svojim dok joj koža ne zabridi, zadržala to žarenje cijelog dana, to je htjela. - Imam naum za se. Točnije: imao sam naum za se, sad može biti za oboje. Jedva ga je čula jer je Dodgeova utvara neprestance prolazila između njih. - Mnogo sam razmišljao... i zaključio sam kako smo mi terapija koja nam je potrebna. Riječ mi bijaše divna, barem je zvučala divno na njegovim usnama. - Čemu dalje premišljati? Svjestan sam da mi se uistinu posrećilo kad sam te upoznao. Dapače: kada sam te prepoznao. Nije to zanos ni prenagljenost. Dovoljno sam star da znam što želim. A želim mnogo, silno mnogo. Ne znam hoćeš li moći... Mogla je sve. Sve. Samo da dani ne počinju u osam ujutro i da prvo što njene oči vide nije oker mrlja na stropu spavaonice. - Ti i ja zajedno. Krećući iz početka. Daleko odavde. Možemo proputovati svijet ili, ako ti je draže, skrasiti se u nekom mirnom kutku. Treba mi tek stol i stolica za pisanje... »U kolibi pokraj mora - zamisli žena - kao u TV spotovima.« Ona će stavljati listove u boce i bacati ih u more. - Hajdemo! Ne muči se onim što ostavljaš iza. Iza je iza. Živi što zavređuješ. Sada. Ne čekaj. Ono što valja očekivati od života nije ovdje. Miranda je molila mnoge vlakove za trenutak poput ovog. Vjerna sebi. Željela je jedino otići kući, uzeti putovnicu i neka je on vodi kamo ga volja. - Domingo! - kriknu tad. 151

Anna

Foxy

- E? - Gdje je? Pas je nestao. Skoči kao oparena i pričini se kao da ga traži. Zapravo je tražila svoj zdravi razum. Krenu kao da ništa ne ostavlja na toj klupi, a ostavljala je sve: njega, i budućnost koju je uvijek mislila da zaslužuje... Javier se pak pitao zašto mu danas toliko toga izmiče iz ruku. - Upašio sam te, zar ne? Odveć žurim, ne? Ona poželi vikati. Sklopi oči i učini to. - Domingooooo! - Znam da nismo primjer osoba koje jamče vjeran i trajan odnos, ali... Miranda nije znala odakle početi, no morala je. Otvarao joj je svoje srce, nije zavrijedio nikakvo zlostavljanje. A i svaka je nova riječ činila sve još bolnijim. - Jučer si me pitao za zanimanje mog muža... - Da. - Policajac je. Primio je vijest naoko bez uzbuđenja, ali sledila mu se krv. - Istražuje jedno ubojstvo. Sjećaš li se Dodgea s parkirališta? - Dodgea... gdje smo mi...? - Da. Javier je gledao sebe odražena u njenim naočalama. Tamo nije bio sam. On bijahu dvojica. Svaki u jednom staklu. Dva sićušna i tamna čovječuljka. - Pronađen je mrtvac u prtljažniku. - Što? - U prtljažniku tih kola, mrtvac. Motrila ga je drukčije. Mogao je to nazrijeti iako joj nije vidio oči. - U kolima gdje smo bili, nije li užasno? - Da, užasno, ali... - Félix kaže da sumnjaju na nekog tko ima veze s filmom. Izustivši to osjeti se u savršenom miru, pretvarajući ono proživljeno tijekom posljednjeg sata u krajnju glupost. Često se zbivalo: nešto bi je izjedalo, izrekla bi to i izgubilo bi važnost. - Na filmu rade stotine ljudi. - Kazao je to vrlo ozbiljno. 152

Anna

Foxy

- Ma jasno. Smirivahu se. Čak se i Domingo pojavi vukući uzicu. - To je očito slučajnost! - Javier, uvjerljivo. - Ne znam... rekao mi je to nekako čudno, i pomislila sam... Klonula je. Nalet vjetra odnio bi je među lišće. - Zgromilo me... Odonda dršćem. Noge me jedva drže... Javier zaključi da mnogošto ovisi o tome kako će sad postupiti. Hitro uspostavi klasičnu shemu: Što želi? Što mu treba? Što postiže? Koraknu i zagrli je. Unutra je već ukonačio lik stvoren po njezinoj mjeri. - Jesi li rekla mužu za nas? - Ne. Dostajali su zagrljaj i to pitanje da žena pokrene svoj mehanizam. - Zapravo mi nikad ne govori što radi. A danas odjednom... »A danas odjednom.« Rečenica iziđe iz njenih usta, preleti park i vrati joj se. Raspršene misli počeše se povezivati. - Zašto danas? Zašto baš danas? On odriješi zagrljaj i izvadi Marlboro. Ovisnici iziskuju dražila žele li djelovati. - Ne razgovarate o njegovu poslu? - Ne, ne. - A onda ti tek tako to ispriča... - Čudno, ne čini ti se čudno? - Je li još što rekao? - Nije. - A ako nas je pratio? - Félix? - Od prve noći. Od noći Dodgea. Prva je noć bila preksinoć. Iako ju je on smještao mnogo dalje. - Ne. Kad sam došla kući, našla sam ga zaspalog. Sjećam se da mi je kazao kako ide na godišnji. - Ali nije otišao... Bijaše poput bljeska. U njemu vidje Félixa kako ih, skriven iza betonskog pilastra, uhodi na parkiralištu, motreći njihove grozničave poljupce i zagrljaje dok nisu došli do tih kola i svalili se u njih želeći tek 153

Anna

Foxy

dodirivati i zasititi svoja spolovila. Onda ga zamisli kako se vraća kući kipteći od gnjeva, kujući osvetu koja će joj nanijeti dovoljno boli. Uto zapanjujuće jasno iskrsnu u kuhinji, trujući psa. Djelići se najzad uglobiše kad se sjeti da je zaspao s lećama, a uvijek ih skida čim stigne kući. Matematički.

Stubište i stanovi bili su svojedobno zacijelo visoke kategorije. Sada je prvo hlepilo za ličenjem, a drugi su, nakon zadnje pregradnje, pretvoreni u četiri stančića po katu. Stan Jacinta Vege bio je među najvećima. Smješten na posljednjem katu, imao je terasu s pogledom na Ulicu Augusta Figueroe. Félix je najprije ispitao spremačicu. Potom prvog susjeda - učitelja letenja - i na kraju predsjednicu kućnog savjeta. Njihove su se izjave pokazale istovjetnima. Žrtvu su opisali kao povučena, vrlo pristojna i šutljiva čovjeka, koji je rijetko primao posjete. Nije čudo da nije zaveden u računalo jer nije imao španjolsko državljanstvo, nego andorsko. Potvrdila je to putovnica, pronađena u noćnom ormariću uz Bibliju na francuskom, notes iz kojeg je istrgnuto nekoliko listova i pet-šest tankovrhih flomastera marke Pilot. Svjedoci ga nikad nisu čuli spominjati obitelj. No nesumnjivo je potjecao od imućnih ljudi. Živio je na visokoj nozi, a nije bio poznat drugi njegov izvor prihoda doli rad u malenom studiju, kao sinkronizator »japanskih crtanih filmova«, pojasnila je Claudia. Stan je bio njegovo vlasništvo. Kupio ga je dvije godine prije. Dvadeset i šest milijuna u kešu. Nenamješten. Ono što se moglo vidjeti nabavio je osobno u vrhunskim antikvarnicama i odavalo je njegovan ukus. Od slika na zidovima do četkice za zube. Spremačica je slutila da je bio u vezi s udanom ženom. Nekom uglednom, jer: - Jednog jutra, ljeti, došla sam u devet kao uvijek. U to je doba obično bio u teretani. Ali tog dana nije. Tog sam dana zatekla upaljena svjetla, i odmah opazila (imam dobar nos) miris skupog parfema. Ženskog. A na kanapeu je još bila i Loeweova torbica. - Otvorili ste je? 154

Anna

Foxy

- Za što vi mene držite? - Mrtav je, neće saznati... - Malčice. Otvorila sam je malčice. - I? - Kako rekoh, parfem je bio francuski. - Još nešto? - Pa tanka burma od bijelog zlata, s nizom briljanata u obliku vala. Jedan mobitel i nešto što mi je, iskreno, prisjelo... - Što? - Recordatorio. Kakav se da je na pogrebima, znate... - I onda? - On se pojavio u ogrtaču, sav užurban, i rekao mi neka se vratim za sat. Susjedi su izjavili da su više puta sreli privlačnu ženu, otmjeno odjevenu, crnku, svijetlih očiju. - Jedne večeri došao je vozač po nju. - Stiša glas do šapta predsjednica kućnog savjeta. - U tih malo navrata što sam se srele, nije se trudila hiniti. Opažalo se da je ovo zadnje mjesto gdje želi nekog vidjeti. Učitelj letenja dometnuo je nov podatak. - Nekoliko puta sam ga iznenadio u obližnjem klubu. Za muškarce. Htio sam iz znatiželje zapodjenuti razgovor s njim, ali klonio me se. Moj prijatelj konobar kaže da je samo gledao. Iza leđa Anastasiju i Rojasu pokazao im je sliku Javiera Orille. Znao je da je to ludost, jer nemoguće je da postoji neka povezanost, ali podjarivala ga je iracionalnost želje da mu natovari ma kakvu krivnju. Nije im bilo poznato njegovo lice. Nazvaše daktiloskopski za otiske. Volja za gubljenjem vremena, pomisli. Spremačici se dan prije prohtjelo obaviti veliko pospremanje. Félix posla Rojasa u sjedište, neka stupi u vezu s andorskom policijom pa ako što izvuče. Anastasija zaduži za ispis svih poziva s kućnog telefona od prošlog ljeta. Mačka je udomio susjed koji je, poput svih koji odveć vole svoju majku, bio tankoćutan i meka srca. 155

Anna

Foxy

Napustivši zgradu, svratio je u ljekarnu i kupio Nolotil. Glava ga je još boljela od sinoćnjeg udarca. Popio je tabletu u baru, uz pomoć Magna 39. Naglo osvijesti da je nalakćen na šank i obli ga je hladan znoj. »Šankovi će vječno napučivati moje more«, pomisli. Pištolj ga je žario uz grudi, i sjetio se Jareña. Kao i prvog puta kad je pucao u čovjeka. Nanišanio je u noge i otfikario mu uho. Otrpio je mnoge šale na račun toga. Nikad to nije ispričao Mirandi. Zapravo (uviđao je sada) rekao joj je tako malo o sebi...

Prije rastanka u parku, žena mu je dala žuđeni pristanak. - Da. - Sigurno? - Javier nije vjerovao. Poznavali su se nepuna dva dana. - Da. - Nećeš se pokajati? - Ja ne. - Ni ja. Čeznuli su za poljupcem, ali... - Idi - zamoli ga žena, osjećajući kako privlači sve okolne poglede. Bolje da smo što manje zajedno do sutra. - Hoćeš li razgovarati s njim? - Ne. Javier je nije htio nagovarati. Ostavši sama, Miranda posljednji put pogleda poznati predio. Park je najednom postao vrlo malen. I zgrade, i ljudi, i komad neba nad njom. Nešto toliko neznatno neće joj nedostajati. Bijaše sigurna. Kao ni dućani ni susjedi koji je pozdravljahu osmijesima na povratku. Ono što će uistinu teško zaboraviti nalazilo se kod kuće. Zvalo se Celia i čekalo ju je. - Hvala Bogu! Već sam mislila da ću morati ostaviti poruku... Uprtila je dupkom punu naprtnjaču i odjenula se pretopio za to godišnje doba. 39

Magno - vrsta konjaka

156

Anna

Foxy

- Konačno sam dobila mjesto! Sara Espinosa je uhvatila gripu. Pravo čudo, ne? Kći je imala nezgodnu navadu uzimanja za gotovo da je cijeli svijet u toku njezinih najsitnijih briga. - Dobro, mama, ne zuri tako glupo. Idem na skijanje! U Alpe! Semana Blanca, zvuči poznato? Nakon one tatine spačke mislila sam da mi neće uspjeti, ali ipak... - Kad ideš? - Odmah! Autobus kreće za dvadeset minuta.

Voljela bi raspolagati s više vremena. Možda popričati o svemu sa Celijom, premda znajući da je ne bi mogla razumjeti. A opet, ako nikad ne razgovara otvoreno s kćerkom, ako nisu nimalo bliske, čemu sada? Nije li puka sebičnost pokvariti joj putovanje, tek da umiri savjest. Otpratila ju je. Putem je Celia neprekidno pričala, a Miranda je neprekidno mislila kako je možda godinama neće vidjeti. Nije utvarala sebi da je dobra majka. Pa ipak, dala bi pola života da može osjetiti težinu djevojčice u utrobi, kao tijekom trudnoće, kad se zaklela da nikad neće biti hladna prema kćerki kao što je njezina majka bila prema njoj. Autobus je polazio i jedva se oprostila. Celia se zaokupila prijateljicama. Nije se ni sjetila da je ondje. Posljednja uspomena na nju bio je komadić leđa iza prozora. Nepomična, četiri ugla od kuće, ne znajući kamo ići, žena spusti vjeđe i poželi svom snagom da, dok ih podigne, već prođe jedna godina. No zbilo se nešto neočekivano. - Otišla je? - Obraćao joj se Félix, gotovo bez daha, doimajući se kao da je izgubio utrku. - Celia je nazvala. Rekla je da ide. Da nisi doma. Dahtao je. - Nisam htio da ode sama, bez ispraćaja... - Otišla je, da - dahnu kao da je s djevojčicom otišlo sve. - Što ćeš sad? Miranda nije razumjela pitanje, njegov doseg. Stoga ne odgovori. - Hoćemo li zajedno ručati? Mogla je potražiti ispriku, ali nije htjela biti kukavica. Kaza mu da ima variva od slanutka u hladnjaku i, želi li, ispržit će odrezak. 157

Anna

Foxy

Do kuće su jedva i progovorili. Félix nije spomenuo slučaj Dodgea. Ni ona. U dizalu je rekao da će se istuširati. Ona mu je dala do znanja da je kupila njegov šampon od božjeg drvca u ljekarni. Ušli su i oćutjeli se strancima. Kao da nisu bračni par i prvi put vide taj stan. Nikad nisu zajedno objedovali tijekom tjedna. Nikad nisu dijelili taj podnevni sat. I njihove dvojbe i izvjesnosti o onome pored bijahu nove. Ono što bi nekoliko dana prije bio nezanimljiv bračni prizor, pretvaralo se sada u neizdrživu napetost između dva neznanca koji se nazivahu mužem i ženom. Félix je počekao do spavaonice i ondje skinuo jaknu. Supruga je mrzila vidjeti ga s pištoljem u kući. Razodjenuo se i u gaćama se uputio u kupaonicu. Zastao je pred kuhinjom. Miranda je privezivala pregaču. Upitao se što bi učinila da uđe i zagrli je s leđa; da poljubi njezin golem vrat i miluje joj grudi dok ne osjeti bradavice poput kamena. Ona ga iznenadi na pragu, tako unezvijerena da se poboja da će je silovati. - Hoćeš se tuširati sa mnom? Félix je bio skladne, žilave građe. Volio se pokazivati jer je, od vrata niže, izgledao deset godina mlađi. - Imam mjesečnicu. - Nekoć nam nije smetalo... Miranda odvagnu kako ga, zaskoči li je na prepad, može odgurnuti i uteći. Od kuhinje do vrata stana bilo je najviše šest metara. - Zašto hodaš bos?... Za to ti kupujem papuče? - U kupaonici su. - Ne, dragi moj, u sobi su. Skupila je hrabrost i pošla k mužu, igrajući ulogu narogušene kućanice što joj je dobro išla. Okrznuvši njegovo tijelo opazi kako mu raste obujam gaća i pomisli da ga, bude li nužno, može ošamutiti koljenom. No nije bilo potrebno jer se odmaknuo. Miranda s olakšanjem prođe hodnik i uđe u spavaću sobu. Dohvativši papuče, spazi pištolj na stolici. Sjeti se vijesti o policajcu koji je ubio suprugu i vidje sebe mrtvu 158

Anna

Foxy

na postelji. To je ponuka da uzme revolver s dva prsta (toliko ga se užasavala) i skloni ga pod jastuk. - Trebaju mi nove gaće... A da mi, za promjenu, kupiš onakve moderne... Calvin kak' ono? Félixova ruka izviri iz kupaonice. Miranda se grdno prepade. - Daj. - Evo. - Hvala. - Ništa. Bijaše pred njim i našalio se spuštajući gaće do koljena. Žena zalupi vrata. S policajčeva lica iščeznu osmijeh. Patio je. Njegova su povrijeđena čuvstva budila tamnu bol koja mu nije dopuštala jasno sagledati stvari. Što mu je činiti?: prihvatio bi svaki sporazum samo da je ne izgubi, premda se ona već smatrala izgubljenom. Palo mu je na pamet priznati da ju je uhodio, no odusta jer poznavajući je - znao je da mu nikad više ne bi vjerovala. Trebala mu je hladna voda da ne poludi. Možda je već kasno, možda jest jer tijelo mu se rugalo erekcijom, a to je doista bilo nedostojno. A ipak, nije se mogao suspregnuti. Pamtio je kako se izvijala na podu usred ljudi i ta ga je slika smućivala kao ništa u životu. Razmaknuo je zastor. Kada je još čuvala lokvice pjene. Ona ju je nedavno koristila. Na porculansku stijenku prilijepili su se ostaci stidnih dlaka. Sjeti se onih otkrivenih u Dodgeu. Odluči uzeti nekoliko uzoraka i poslati ih u laboratorij. Opet se činilo nesuvislo, ali riješio je mnoštvo slučajeva uzdajući se u osjećaj. Stavi ih u posudicu od higijenskih štapića. U boravku zazvoni telefon. Javila se. Bio je Anastasio. - Za tebe! - viknula je. - Neka zovu poslije! - Zovite poslije!... 159

Anna

Foxy

Anastasio nije kanio čekati više ni minute. Bilo je gotovo tri i umirao je od gladi. - Pitaju mogu li ići jesti... Félix je odvrnuo slavinu, no nije se još tuširao. Mrzovoljno sveže ručnik oko struka i iziđe. Miranda mu doda slušalicu. - Mogao si zatvoriti pipu... - Zatvori je ti. Okani ga se. On istrese srdžbu na podređenog. Tome je i služio. - Jebemti, kao da ste mi djeca! Žena zavrnu slavinu i pogleda se u zrcalu. »Imam lice janjeta pomisli. - Spremna za žrtvovanje.« - Jeste li barem otkrili što značajno? Začudila se vidjevši štapiće rasute po polici. Posudica je, tko zna zašto, bila prazna. - Telefonica vam je dala popis poziva? Shvati da muž prima novosti i priđe. - Opažaju se mnogi na dva određena broja. Odlično! - Osjećao se moćno; godilo mu je da njegova žena uviđa kakvu vlast ima na poslu. Znate li već na koga glase? Félix se uplašio samog sebe kad je čuo odgovor. - Oriunda? Bijaše čudo da je silovitost njegove želje željeno pretvarala u stvarnost. - Producentska kuća za film i televiziju? Navlaš je izgovarao. Zbog Mirande, koja se morala uhvatiti za dovratak jer su joj klecale noge. - Oriunda. Da. Claudio Undarrra i Javier Orilla... Preduhitriti sudbinu pružalo mu je osjećaj povlaštenosti. Katkad je vjerovao da je kadar odaslati svoju energiju do samog Božjeg oka. - Treba ih čim prije posjetiti. 160

Anna

Foxy

Između hodnika i kupaonice njezini su se snovi rastočili. I ne prvi put. Već joj je dojadilo povinovati se zloj kobi... zbivanjima što se uroćuju ne bi li je unesrećila... Dršćući otvori ladicu s lijekovima i uze svoje tablete za spavanje. »Moram ga zaustaviti - mislila je - ili će konačno zaključati moj život, i u toj doživotnoj robiji, ovo će biti samo još jedan dan.«

Pola sata poslije, Javier i Claudio razračunavali su se u Van Dammeu, baru na uglu zgrade producentske kuće. Bio je to napadno moderan lokal, susretište homića i lezbijki, što su se u vrijeme objeda gurkali laktovima sa službenicima obližnjeg Ministarstva kulture. Osoblje, koje kao da bijaše izvučeno iz nekog pomodnog časopisa, tvorilo je istinsku vapku bara, koliko god griješilo s jelima i narudžbama. - Što se to zbiva s Lolom? - bezočno upita Claudio, nabadajući ravioli nadjeven tko zna čime. - Općenito ili s tobom? - Poglavito sa mnom, to me zanima. - Pa ne voli te. Uživao je biti okrutan. Nekako je morao izlučiti kiselinu što ga je nagrizala. - Možeš li mi onda objasniti zašto te ostavila? - Jer sam bolesnik, a ti se se zdušno pobrinuo da ona to uvidi. Claudio se opekao i počeo je puhati u ravioli. - Puf! Puf! - Kako si došao do vrpca? - Puf! Puf! Uporno je puhao. - Claudio, dobro znaš da mene ne možeš prevariti... Ortak se nasmiješi poprimajući izraz istovjetan onome njegova starijeg sina na slici koju je nosio u novčaniku. - Kako su dospjele u tvoje ruke? Svejednako je poricao i smješkao se. Znajući koliko je tvrdoglav, Javier mu baci udicu. 161

Anna

Foxy

- Nastaviš li poricati, uvalit ćeš se u govna. Ne vidiš li da mi je Lola rekla? Claudio odmaknu tanjur. Njegova je glad naglo ishlapjela. - Osim toga, one večeri kad smo se potukli u Crocku, razgovarao sam s Panchom. Kazao mi je da malo zna o vrpcama, samo ih raspačava... Ovaj prinese cigaretu usnama. Nije kanio gubiti živce, no pripalio ju je na filtru. - ...a narudžbe šalje na poštanski pretinac. Zapisao sam broj. Tvoja tajnica mi je potvrdila da pripada tvrtki koju imaš s drugim ortakom u Floridi... - Diskografska kuća... - ...za pranje novca. Claudio puhnu na raviole tako silovito, da mu umak poprska silno skupu Cerruttijevu kravatu. - Dobio sam vaš katalog. Letiš naglavce u zatvor, ne znam je li ti to jasno. Uistinu vidje sebe u zatvoru, pod optužbama desetaka i desetaka slavnih što su, nedragovoljno, sačinjavali njegov posao. Bijaše vrlo jednostavno. (Put do lake zarade jest jednostavan ne preza li se od kršenja zakona.) Na svako snimanje postavio bi stručnjaka sa skrivenom kamerom koji je pribavljao izvrsnu građu, mahom u garderobama. Bilo je svega: golih glumica, glumaca što snifaju koku, seksualnih susreta zvijezda... Pravi španjolski Hollywoood Babilonia. Zbirka je zakružena hrpom izbačenih isječaka iz erotskih filmskih prizora i, osobito, neprocjenjivim zvučnim snimkama potajno zabilježenim u hotelskim sobama, također s prvorazrednim umjetnicima. Javiereove i Azucenine vrpce bijahu prvaci prodaje u tom dijelu. - Ti si ih naručio? - Glasilo je izravno pitanje u ortakove uplašene zjenice. - Ja... U nekoj ćeliji, bez privatne kupaonice, bez njegovih divnih kola, japanskog fena i četiri mobitela. 162

Anna

Foxy

- Ti si ih naručio. Reci konačno. Caudio zakri lice ubrusom i zaplaka. Ispalo je grozno neugodno i, što je najgore, smiješno, jer suze je popratio snažnim nastupom štucavice koji je privukao pozornost cijelog lokala. Mlađahan konobar zeleno obojene kose dobaci mu u prolazu: - Ne brini, dušo. Ako te on ne voli, voljet ću te ja.

Félix je zaspao kao klada, potrbuške, isprepleten sa ženinim tijelom poslije vođenja ljubavi. (Vođenje ljubavi je izraz koji bi uporabio, iako bi to svatko nazvao okršajem.) Miranda se umirila čuvši ga kako hrče. Oprezno odmaknu njegovu ruku s trbuha i izmigolji se ustajući. Nastojala je što tiše otvarati ladice ormara i probrati ono malo odjeće koju je smatrala neophodnom za putovanje. Bosa i naga iskrala se u boravak i tamo se odjenula. Mužev duboki tanjur na blagovaonskom stolu podsjeti je koliko je smiona bila. Drogirala ga je poput klasične trovačice ljubavnika. Kao one mediteranske vještice koje se služe kuharskim umijećem gaseći strast svojih žrtava solju, uljem, ukusom i slašću. Oćutjela se gore nego zlom, kukavnom, no trebalo joj je vremena, a poznavajući Félixa, ocijenila je da će s tri tablete odspavati dvadesetak sati. Sada bijaše sigurna da ih je uhodio. Odalo ga je revno izvođenje vratolomija dok je prodirao u nju. Odlučila je učiniti prvi korak vidjevši da sjeda za objed u kupaćem ogrtaču. Pritom su njegove oči sjale suštim nagovještajem. Zgrozila se na pomisao da bi je mogao silovati. Stoga mu je, nakon odreska, opkoračke sjela u krilo. Učas je osjetila otpor. Félix je htio očuvati dostojanstvo, no probudila se njegova muška požuda, savjetujući ga loše kao uvijek, kazujući mu kako ona očekuje dokaz da muškarac kojeg traži nije izvan kuće nego u njoj. Tad ju je ošinuo opominjućim pogledom i ophodio se prema njoj kao da je drolja, a ne njegova žena. 163

Anna

Foxy

Miranda nije osjećala poniženje, nego duboku tugu. Ganulo ju je koliko se trsio stvoriti novu sponu ne bi li je zadržao. Primajući one strahovite nasrtaje, željela mu je svu sreću na svijetu. Novu ljubav koja bi prigrlila njegovu, onu što je trati s njom. Moglo je biti surovo, ali bilo je gore. Bio je to zbogom. Otvori vrata. Htjela je izići i nečujno ih zatvoriti, strahujući da bi je poznati zvuk bio kadar zadržati. U hipu osvanu Domingo iza nje, noseći uzicu u njušci. psa.

Zaustavila je tri taksija, jedan za drugim. Nijedan nije htio povesti

Ćutjela se tako nesklapnom nasred ulice, s putnom torbom u jednoj ruci a psom u drugoj, te pomisli kako joj nedostaje samo tetra-pak vina za savršen lik skitnice. »Koja luda - reče sebi. - Možeš raskrstiti sa svime osim sa psetom koje se raspada od starosti.« Predoči si Javierovo lice kad ga bude vidio i uhvati je smijeh. Stao je taksi, četvrti. Iz njega je izišao čovjek visok koliko i širok, s obličjem islužena prvaka slobodnog rvanja. Poznavala ga je, bijaše uvjerena, iako se nije dosjetila odkud. Jareño je dobro znao tko je ona, ali bio je u bijegu. Usto mu se pričini da se i žena njega kloni, pa produlji. Nije bio pogodan čas za dangubljenje na ulici ni za raspredanje sa ženom jednog kolege. Počekao je da se dizalo isprazni i uspeo se na šesti kat. Podulje je zvonio na vrata C. Nitko nije otvorio. Tad požali da nije upitao Mirandu je li joj muž kod kuće. A još je imao muda nazvati ured i tražiti ga. Doduše govoreći kroz rupčić, slagao je da zove iz trgovine automobila kako bi mu prenio osobnu poruku. Rojas, srećom, nije dobro čuo (bomba u jednom atentatu u Bilbau uništila mu je sluh) i nije ga prepoznao. No rekao mu je da inspektor objeduje kod kuće. I tako je tu sad visio, sav smušen, jer drhtavica i znoj nisu mu dopuštali misliti. 164

Anna

Foxy

Ljuti jad ne traži mlaku pomoć, kaza si, i gurnu kreditnu karticu u procjep vrata, moleći da nisu stavili zasun. Imao je sreće. Poslije pola minute vrtnje, jezičac brave popusti. Umah opazi nered što je vladao blagovaonicom: postavljen stol, prevrnuta stolica, kupaći ogrtač i pregača na podu... Hrkanje ga odvede u spavaonicu. Ondje bijaše Félix. Odahnu razveseljen. Zazove ga iz čučnja, najblaže što je umio, da ga ne uplaši. Ništa. Ustrajao je. Ni tad. Najzad ga snažno protrese, ali bez ishoda. Načas ga uhvati kušnja da se izvali pored njega i zaspi. Nije spavao trideset sati. No zlo je što mu se Carola javljala u snu. A to već nije mogao izdržati. Trgnu se i ode u kuhinju skuhati kavu. Htio je baciti stari talog kad vidje zgužvani papirić na podu. Izravna ga. Bio je to srebrnasti omot jakih hipnotika. Poznavao ih je jer ih je njegova Carola, počivala u miru, često rabila. Sinu mu Mirandin izraz bjegunke. Njezino uklanjanje zadobi smisao. Kao i Félixov tako dubok san. Napuni vjedro vodom i proli je prijatelju na glavu. Pljasss! - A? - Ma kome pada na pamet progutati tri sedativa odjednom? - Ja?... Ja ne... što govoriš?... - Félixe, mislim da su te drogirali...

Nije se uzbunio vidjevši pred sobom spodobu sličnu Jareñu. Pretpostavi da je dio košmara. - Odvest ću te pod tuš. Pokušaj povratiti. Dotle ću skuhati kavu. - To si zbilja ti? - Glavom i bradom. Félix mu se prepusti. Njegove bose noge posrtale su po pločicama, a silno tešku glavu oslanjao je o drugov bikovski vrat. Bijaše ugodno opustiti se u njegovu naručju. Nije pamtio ništa toliko ugodno i zaštitnički otkad mu je umro otac. - I... što ćeš tu? 165

Anna

Foxy

- Došao sam se predati. - Molim? - Došao sam da me uhitiš, stari. Ne kanim više bježati.

Na klupi Trga Rey, usred golubova i prosjaka, Claudio je najzad priznao. Javier je strpljivo slušao, ne prekidajući ga, kao da se to tiče nekog drugog, stanovitog Javiera Orille, kojeg jedva zna iz viđenja. Prema ortakovoj priči, neki momak prosječna izgleda, koji se navodno zove Vega, posjetio ga je potkraj prošlog srpnja. Donio je u omotnici nekoliko magnetofonskih vrpca što bi ga, držao je, mogle zanimati. Dala mu ih je njegova prijateljica kojoj je bilo iznimno stalo da se razglase. Počevši ih slušati, učas je prepoznao Javierov glas i pretpostavio da se radi o šali. Ali ne. Kako je vrpca išla kraju, bijaše sve jasnije da tu šali nema ni traga. Vaša prijateljica je cura koja govori na vrpcama?« - upitao sam Vegu. »Možda« - odvratio je. »I ako ih odlučim staviti u promet, što ona time dobiva?« iskušavao sam ga, kunem ti se da sam ga samo iskušavao. »Slušatelje« - kazao je posve mirno. Slušatelje, zamisli. Ostao sam bez teksta. »Ne razumijem.« - Jasno, razumio sam, ali nešto sam mu morao reći. »Moja prijateljica se smatra umjetnicom. Umjetnici su, poznajete ih, ekshibicionisti po prirodi« - kazao je tip hladno, i nastavio: »Ona misli da su te vrpce umjetnička djela, i da ih netko poput vas može približiti odabranim ljudima koji će ih znati cijeniti.« »Ali« - pobunio sam se - »upleten je još netko. Osoba koju, kao što znate, dobro poznajem, a ne vjerujem da će izvući ikakvu korist, ni umjetničku niti kakvu drugu, postanu li ovi razgovori javni...« Tu se Claudio slomi. Prirodno. Bio je to najteži trenutak pripovijesti: onaj njegove izda je. 166

Anna

Foxy

- Što ta gadura ima protiv tebe, eh, Javiere? Što si joj učinio? - Savršeno dobro znaš što sam joj učinio. Čuo si vrpce, ne? - Kažem osim toga. - Ama baš ništa. - Ali ne shvaćam. Ta žena te mrzi! Dijeliti krivnju, brinuti zbog drugove boli nakon što mu je zabio nož u leđa. Stare je producentske smicalice rabio Claudio, iako se Javier nije dao ganuti jer i predobro je znao da pati samo zbog svoje kože. - A Vega? - Kurvin me sin zgrabio za gušu. Nagovijestio je da bi, ne pomognem li im, izvjesni katalog piratske tvrtke iz Floride mogao dospjeti u ruke policije. - I tad si pristao. - Što sam mogao? - Ubiti se, Claudio. Baciti se kroz prozor ureda. Rascopati se kao govno, što i jesi. Claudio zamisli sebe kako skače s četvrtog kata. Pao bi na auto. Uvijek ih je mnogo parkirano, čak u dvoredu. Izabrao bi lijep model. Automobili bijahu njegova slabost. - Navukao sam se na te vrpce! Kao ti na onu žensku! Bar bi me ti morao razumjeti... Da znaš s kakvom sam nestrpljivošću čekao svaku isporuku. Sjajan si na telefonu, vraže, a ona... jebemti, ona je...! To je kao kad igraš rulet i dobiješ. Nisam mogao prestati! Claudio iznova zakri lice rukama. - Već si se spetljao s Lolom ili su te vrpce nadahnule? Jesi li ih slušao s njom? Jeste li se koji put poševili s mojom zvučnom pozadinom? - Javiere, nemoj me prijaviti. Traži što god želiš ali, molim te... Mogao je prodati svoja tri automobila, i kuću, svojih pedeset posto tvrtke, dva zlatna Rolexa... - Gle, Claudio, ja putujem. Daleko, u inozemstvo. Nekamo gdje sigurno neću imati nikakve veze s tobom. Moj je jedini uvjet da nazoveš Vegu i kažeš mu neka popodne dođe u ured. Želim razjasniti neke stvari prije nego što odem. 167

Anna

Foxy

Kad je Claudio otišao, Javier osta neko vrijeme na klupi promatrajući golubove. Zavidio im je. Sretni su. Njihov maleni mozak sluša tek porive. Nijedan zakon, osim onih prirodnih, ne vlada njima. Ljudi, naprotiv, moraju živjeti u stalnoj ravnoteži između razuma i nagona. Postoji li Bog, nedvojbeno je scenarist s okrutnim i istančanim smislom za humor. Jer tko bi se drugi dosjetio ispreplesti takve oprečnosti i osuditi ih na suživot? Od nulte minute rođenja svako ljudsko biće ukonačuje dramu: dvojnost. Ne postoji jedna osoba na svijetu koja nije sačinjena od najboljeg i najgoreg, od zdravlja i bolesti, od laži i istine. Ovo je sunce što sja primjer. Što više svjetla daje, više je sjene. Stoga se i on mogao sagledati iznutra, otkriti svoj pakao i poći dalje. Nepojmljivo su prošla dva sata, dva ukradena sata jer nije mogao dokučiti na što ih je utrošio, osim na gledanje golubova. Stekao je svijest o vremenu kad je dan napustio trg i zahladnjelo je. Ne bi li razgibao noge, uspeo se četiri kata pješice. Brojao je stube: jedna, dvije, tri... Nije htio misliti na Jacinta Vegu, ali iskrsnuo mu je u pamćenju. Predoči si ga kako se prvi put uspinjao tim stubištem. Nosio je pod rukom netom dovršen scenarij: Egipatski mjesec, 124 stranice. Uložio je u nj najmanje dvije godine života. Čuvao je nejasno sjećanje na taj posjet. Vega se predstavio kao bivši učenik književne radionice u El Escorialu 40 gdje je Javier nekoć predavao. Kazao je da ga zacijelo pamti jer ostavio mu je pjesme s posvetom u ormaru za spise njegove sobe. Živo se svega sjećao, no otpravio ga je u četvrt sata. Proteklo je više mjeseci prije negoli je našao vremena i volje za čitanje njegova djela. Odustao je na 35. stranici, prosudivši kako je ulaganje daljnjeg napora u tu bezvezariju mučenje kojeg se može poštedjeti. Kao u sličnim prigodama, dao je iz ureda poslati pismo s obavijesti da se pročitani scenarij nažalost ne uklapa u producentsku politiku kuće. 40

El Escorial - kraljevska rezidencija iz 17. st, nedaleko od Madrida

168

Anna

Foxy

No nekoliko dana poslije, Jacinto se uspeo stubištem s drugim scenarijem: Krnje sestre, 118 stranica. A idućeg tjedna - taj put ne primivši odgovor - s novim: Kožnati ljudi, 142 stranice. Curu u vratarnici uhvatio je strah. Vega se nije samo danomice pojavljivao, nego je i stalno nazivao. Na posljetku se i Javier uzbunio vidjevši da na stolu ima dvadesetak djela istog autora, a svako tiha jeza. Odvojio je cijelo poslijepodne - neobično za nj, jer bio je Rocketer, čovjek raketa - za sastavljanje pisma dovoljno nesmiljenog da prestane gnjaviti. Spočitnuo mu je neuvjerljivost radnji, nelogične postupke likova, smrtno dosadne dijaloge i zamolio ga je neka se suzdrži kažnjavati ga ostatkom svojeg književnog opusa. Nikad nije počinio nešto toliko nalik na zločin. Curu koja ga je pretipkala pismo je tako zgranulo, da je napravila kopije i razdijelila ih po svim uredima. Javier je stigao iznuren do odredišta: starih vrata producentske kuće. Tad čvrsto odluči da će mu ta kutija duhana u džepu biti zadnja u životu. Prvi pozdrav što ga je čuo ulazeći bio je lavež. Miranda i njezin pas čekali su ga unutra. - Nemam kamo - kazala mu je uplašena, i morao ju je trkom odvesti u ured kako ga ne bi zagrlila pred zaposlenicima. - Ne mogu se vratiti kući. - Smjesti se u moj hotel. - Izvadio je iz novčanika kodiranu karticu sobe. - Vrijedi li još ono o zajedničkom odlasku? - Pa naravno! Sad se jesu zagrlili. Naručje drugog bijaše jedino za čime su žudjeli. U tim trenucima straha nisu ga ni s čim mogli usporediti. Jedno je tijelo pružalo utočište drugom. Nijedan kutak izvan njih ne bi im donio taj mir. - Bojim se da nam neće dopustiti. - Zašto? Miranda mu ispripovjedi što se dogodilo od parka. O muževim sumnjama, o istrazi, o tobožnjoj vezi između ubijenog i njega... 169

Anna

Foxy

- Ne znam što se zbiva, ali zbiva se. - Vjeruješ li ti meni? - Da. - Onda je sve dobro, ne brini. Ali ništa nije bilo dobro. Zazvonio je telefon i Javier se osvjedoči da se krug sužava. - Ovdje je jedan gospodin iz policije - kaza mu vratarica. - Inspektor Feijó, koji želi razgovarati s vama.

170

Anna

Foxy

2. ŽRTVOVANJA Nekoliko sati prije, Félix se tuširao hladnom vodom, povraćao i pio kavu. To nije posve poništilo učinke narkotika, no ublažilo ih je. Iako ga je slučaj zanimao mnogo manje od ženina prebivališta, nazvao je Rojasa i Anastasija i naložio im neka dođu po njega. Dotle, nije znao što će s Jareñom. Ni Jareño nije znao. - Draži mi je zatvor. Zatvor me plaši manje od novog početka... Kamo bih išao? - pitao se. - Policajac sam od dvadesete, drugo ne znam raditi. Nemam ušteđevine. Vi ste mi jedini prijatelji. Bunovan, Félix je bez uspjeha tražio pištolj po sobi. - Odnijela ga je... ili hitnula nekamo. Znaš da one mrze pištolje. Carola je govorila: Kad čovjek ima pištolj, na kraju ga i uporabi, i vidiš, imala je pravo. Smatrao je uzaludnim razjašnjavati mu kako on nikad ne bi pucao u nekog čija je jedina krivnja to što ga ne voli. - Posudio bih ti moje oružje, ali ispraznio sam okvir i bacio ga tamo, u bolnici. Da sam ga ponio, sigurno bih si gurnuo cijev u usta. Ti vjeruješ da ljudi koji se ubiju idu u pakao? Koja glupost, pakao! Pakao ne postoji... »Da, postoji - mislio je Félix. - Pakao je ovaj trenutak.« - Jareño, ne možeš ovdje ostati - nastojao ga je urazumiti. - Ne shvaćaš li da me dovodiš u škripac? - Ne, ne, nikako. Ne želim te usositi niti se skrivati iza tebe. Ja sam uhićen. Ti si me uhitio. Idem s vama. S tobom i tvojim ljudima. Ni u snu ti ne bih htio nanijeti zlo... I sama činjenica postojanja već nanosi zlo drugima, reče Félix sebi. Na kraju krajeva, to je njegov poziv: uhititi osobe koje prelaze granice zla. Iako za najveća zla nema kazne. Ona ovise o pojedincu. O policajcu što ga svatko nosi u sebi. 171

Anna

Foxy

kći...

- Ti se okani ludosti, Félixe, nemoj se ugledati na me. Misli na svoju

I upravo se on sjetio savjetovati ga, gledati poput starijeg brata i preklinjati ga iz srca neka ne slijedi njegov loš primjer. - Vjeruješ da će njenom smrću sve završiti, ali to je tlapnja. Jer tad počinje, čuješ me? Naravno, čuo ga je, unatoč snenosti, i vidio ga je kako traži prokleti revolver pod posteljom, vukući trbuh nadut od pive po sagu. Uto se, s priglupim osmijehom što je odavao njegovu pomaknutost, iznova pojavi. U ruci je držao papuču. - Zgodne, a? Tvoje su? - Nazvat ću neka dođu po tebe, dobro? - Anastasio jednako dobro priča masne viceve? Upitao je to potpuno neumjesnim tonom: bezbojnim, otužnim, nesuvislim. Izvjesno je da je prtljao s jastukom. - Pristaješ li da nazovem šefa i kažem mu da si ovdje? - Nazovi. Učini što moraš. Nazovi. Félix iziđe iz spavaonice, kad ga prožmu ledeni srsi i osvijesti da je počinio pogrešku. - Jareño! - Vraćao se zahvaćen naglom panikom. - Jareño! No bijedni je debeli već prislonio revolver o sljepoočnicu. - Ne zajebavaj, Jareño! BUM!

Najgore nije bilo izvijestiti nadređenog, nego opravdati svoje kunjanje dok je davao izjavu. - Sirup protiv kašlja - slagao je. - Kao što se vidi, djeluje uspavljujuće... - Jebem mu sveca! - zagrmi glavni inspektor. - Ti, izgleda, ne shvaćaš u kakvu si nas kašu uvalio! Njemu to govori, kad mu je još pred očima slika krvave postelje i pokrivača, i noge umirućeg Jareña što se trza poput zečje u posljednjem izdisaju. - Ubija se u tvojoj kući i s tvojim oružjem. Kako to da ga nisi imao na sebi? 172

Anna

Foxy

- Tuširao sam se. Skidam ga prije tuširanja. Inspektor ga umalo ne tresnu. U tim tragičnim okolnostima, ma kakva šala ili iskra duhovitosti bilo je zadnje što je mogao otrpjeti. - I oni iz Unutarnjih poslova će progutati da je tip klisnuo u Mellilu, ubio ženu i vratio se u Madrid ukokati se u tvojoj kući? - To je istina. Briga me hoće li je progutati. Katkad je teško objasniti ono najjednostavnije. Da je Jareñu bilo potrebno imati uza se drago biće kako bi se ubio, primjerice, ili da njegova žena kani uteći s mogućim krivcem za ubojstvo koje on istražuje. - Morat ćemo nešto smisliti da izbjegnemo gungulu. A ti, da nisi dotad nos pomolio odavde. Razumiješ? - Na zapovijed. - Ni makac iz zgrade, je li jasno? - Na zapovijed. Ali Félix nije kanio poslušati. Dapače, nije mogao. Predugo je bio sjedinjen s Mirandom a da bi oprostio sebi izmakne li mu iz ruku. Smatrao ju je svojom. Nitko nije bolje poznavao njenu krhkost. Ona predvečerja kad bi se skutrila na kauču, pokrivena do brade dekom napol raspalom od starosti. Bez glazbe, bez televizije, bez knjige; tek sa svojim svijetom koji nije dijelio. Stoga je duge sate provodila nepomična, kao kameleoni, iščekujući čudo koje bi uobrazilju pretvorilo u zbilju, a zbilju u ružno sjećanje. On je morao uvijek biti uz nju jer ju je štitio i, osobito, spuštao na zemlju, dajući joj nesklapna zaduženja, kao otići u ljekarnu po određeni šampon ili kupovati božićne darove ljeti, zbog sniženja. Prepustiti je sudbini bilo bi kao ostaviti novorođenče u kanti za smeće. Uze od svojih ljudi posljednje podatke o slučaju Martes i zamoli ih neka mu čuvaju leđa dok je odsutan. - Jedan sat. U sedam sam natrag. - A ako stari dozna? - Rojas je osjećao da je njegov inspektor na tragu nečem krupnijem i opasnijem od jednog osumnjičenog. - Vi ništa ne znate i ja odgovaram za sve. 173

Anna

Foxy

Tijekom vožnje Félix je zaspao. Taksist ga je morao probuditi kad su stigli u Marques de Valdeiglesiais. - Eh, probudite se! Ipanema. Sanjao je da je na toj plaži sa ženom koja nije Miranda, no u snu mu je bilo jednako ili čak više stalo do nje. Valovi su bili silno visoki. Jareño je jahao po njihovoj pjeni jedreći na golemoj papuči.

I ako mu čula bijahu otupjela, razabrao je osebujan miris čim je ušao. Dok ga je vratarica pozivala neka sjedne, otkrio je na presvlaci naslonjača duge i smeđe jazavčarove dlake. Domingove. Otuda miris. Slutnja njezine prisutnosti se utjelovljivala. Bude li vješto birao karte, moći će napustiti zgradu odvodeći ono što mu pripada: svojeg psa i svoju ženu.

Vrata Javierova ureda vodila su ravno u predsoblje. Valjalo bi ga silom prijeći ako se htjelo domoći izlaza. Jedino dostupno skrovište bio je pripojeni nužnik, sićušan prostor koji je s ulicom povezivao tek prozorčić za zračenje nad dvorištem. Miranda je problijedjela, presamićena od straha. Zidovi su se rušili na nju. Kao i strop. Pod ju je, naprotiv, gurao gore. - To je Félix, sigurno! - Otkud znaš? - Ne daj mu da me vidi! Javier iziđe iz ureda zlovoljna lica. Hotimice. Hinio je držanje neprikrivene ljutnje što ga poprimaju važni ljudi kad običan činovnik prekine njihov radni dan kakvim službenim predmetom. - Dobar dan. Ja sam Javier Orilla. Njegov suparnik ustade. Sinoć ga je načas vidio na ulici kad se opraštao od Mirande. Danas mu je izgledao malo viši, i jači. Kako god, nadvisivao ga je za glavu, bio je mlađi, zgodniji i mnogo bogatiji. Ponovi to dva-tri puta u duhu prihvaćajući njegovu ruku. Bitno je započeti suočavanje s osjećajem prednosti. - Inspektor Feijó, iz Krvnih delikata. Morao bih nakratko govoriti s vama kako bih provjerio neke podatke. 174

Anna

Foxy

- Je li slobodna velika dvorana, Diana? - Nažalost nije. Sad je sastanak produkcije serije. - Onda će najbolje biti da odemo dolje u bar na kavu. Félix je uzeo za gotov čin da taj nitkov skriva njegovu ženu u uredu. Krasna prilika za propuštanje. - Radije se ne bih maknuo odavde - kaza inspektor posve mirno, kao da je isparila njegova žurba. - Očekujem hitan poziv, a ostavio sam ljudima broj vašeg ureda. Javier shvati da nema pred sobom bezveznjaka nego čovjeka koji, kao i on, živi od promatranja drugih. - Kako želite, no dopustite čas. I ja moram hitno nazvati. Vratio se u ured gdje je Miranda poklapala Domingu njušku da ne laje. - Imala si pravo. Nije joj morao reći. Osjećala je Félixovo srce u muklim otkucajima što dopirahu do nje po parketu. - Gle - pokuša je umiriti - nije smak svijeta nađe li te ovdje. - Ne mogu. - Razgovarajmo s njim otvoreno. Ma koliko to loše primio, ne može spriječiti da otputujemo ako to želimo. - Spriječit će. Miranda se već sklanjala u maleni nužnik, pripravna ne dati se uvjeriti. - Nisi dijete - podsjeti je. - Nije ti otac. Nije na to prije pomišljala, no, prebirući po svojim bojaznima, uvidje da je Félix ono najbliže ocu što je imala. Već je prvog dana poznanstva popunio mjesto. Ono koje je njezin pravi otac napustio iz nemara, ili zato jer je radio šesnaest sati na dan primajući naloge na nerazumljivu mu jeziku. - Ne poznaješ ga. On je policajac. A njima je cijeli život služba. Zatvorila je vrata i sjela na školjku s Domingom u krilu. Nježno ga je gladila po šiji u nadi da će zaspati. Bio je drugo drago biće koje je toga dana htjela uspavati. Ali pas je naćulio uši čim je osjetio gospodarov ulazak u pokrajnju sobu. 175

Anna

Foxy

- Pssst, tiho, tiho, Domingo. Miran budi, mili moj, miran... Poslušao je zapovijed, iako dršćući od uzbuđenja, razjapljenih usta i isplažena jezika. Dahćući. - Istražujem ubojstvo ovog čovjeka... - Félix mu pokaže par Veginih slika. Jednu je skinuo s plutene ploče u njegovoj kući. Portret u polukrupnom planu, snimljen očito nedavno, jer stajao je pred oblim pročeljem Muzeja Guggenheim u Bilbau. Druga ga ispuni jezom. Bila je načinjena poslije smrti. Imao je krvi na glavi i izraz patnje što mu je pokinezio crte lica. - Zvao se Jacinto Vega. - Sjećam ga se - kaza Javier što je bezbojnije mogao. Da. Miranda bi željela čuti »ne«, no život uslišuje malo želja i bilo je »da«. Htjede ustati i otvoriti prozorčić ne bi li ublažila tjeskobu koja ju je gušila, ali bojala se da će ispustiti Dominga. - Prije jedno godinu počeo nam je donositi scenarije. Naravno, ne pamtim imena svih autora, svakodnevno ih u prosjeku dođe troje, međutim, njega ne mogu zaboraviti. - Zašto? Miranda sasluša priču kako ih je dotični Vega zasipao svojim djelima i do koje ga je mjere Javier morao obeshrabriti vrlo otrežnjujućim pismom, čija će kopija još postojati u arhivi. - Zanimljivo - pripomenu policajac. - Pretražili smo njegovu kuću, i nismo našli nijedan scenarij. - Ne bi me čudilo da ih je nakon pisma sve spalio. - Možete li mi pribaviti primjerak? Volio bih pročitati neki, možda osvijetli put istrazi. - Kad ne zadovoljavaju, obično ih vraćamo. A ne dođu li po njih, onda ih uništimo. U ženinoj glavi ponovi se sinoćnja slika: kutije pune izrezuckana papira što su onako izbezumile Javiera. Upita se nije li, pomažući mu odnijeti ih dolje u smeće, postala nehotična sudionica zlodjela prikrivanja dokaza. 176

Anna

Foxy

- I nakon tog pisma niste više čuli za nj? - Ne. Félixu su se sklapale oči, no to ga nije priječilo utvrditi se u uvjerenosti da sjedi nasuprot ubojici. Odavahu ga ta sigurnost u se, zamjetna hladnoća u odgovorima. Poznavao je tu pozu jer jednom ga je prigodom dopalo mjeriti se s krivcem istog soja, koga je (bijaše vrlo ponosan na to) pobijedio. Ključ kojim mu je doskočio bio je pričinjati se glupljim od njega. »Zločinci uvijek misle da su policajci gluplji od njih.« - I to se zbilo, otprilike, kada? - Ne znam točno. U proljeće, bit će... - Kako onda tumačite da je nastavio zvati ovamo sve do dana kad je ubijen? Javier slegnu ramenima iako je znao odgovor. Bijahu pozivi za Claudija, no ocijeni mudrim krotko prijeći put što mu ga je murjak utirao, ne utječući se prečacima. Ovaj zijevnu. - Pardon. - Može kava? - Ne, hvala. Već završavam. Htio bih samo provjeriti to s videom... - Kojim videom? - Onim na ulazu za vozila u parkiralište Trga España... Inspektor je beskrajno polako pregledao bilješke. Njegovi su se neuroni sporije kretali i um bi mu katkad zatajio. Nije se upinjao prenuti se. Činilo mu se da se u tim prazninama krije svjetlost objave. »Darovitost izvire iz nesvjesnog,« kazao mu je godinama prije neki forenzičar. Javier je žudio za cigaretom, ali odluči uzdržati se jer mogla bi mu zadrhtati ruka dok je pripaljuje. - Ubijeni je pronađen u prtljažniku kola napuštenih na parkiralištu, jesam li vam rekao? - Ne. - Po svemu sudeći, stavljen je onamo u utorak u zoru. Pregledali smo vrpce snimljene tih dana i vaša se kola pojavljuju. - Da, ostavio sam ih tamo u ponedjeljak popodne. 177

Anna

Foxy

- Koristite li često to parkiralište? Daleko je od ureda... - Ne, ne često. U ponedjeljak da, jer započeo sam terapiju u jednom obližnjem centru. - Ostavili ste ih popodne, otišli na tu terapiju i potom ih pokupili... - Ne odmah. - Zašto? - Upoznao sam jednu ženu. Napusti bezbojan ton u riječi »žena«, prvoj koju je hotimice izrekao. Pravo junačenje. Na kraju krajeva, znao je da drugi zna. Trebalo je vidjeti u kojoj mjeri. Miranda je, unutra, gledala svoj odraz na pločicama. Patetičan i pepeljast lik. Bilo je teško povjerovati da se dva zdrava i snažna muškarca bore za tu smućenu i kukavnu sjenu, koja nije znala kojim ni čijim stopama treba poći. - I? - Proveo sam s njom velik dio noći. - Bolje za vas... Da je potrebno, a neće biti, u toj biste ženi našli dobar alibi... - Radije ne. - Zbog? - Udana je. A ima i kćer... Félix zahvali na bunovnosti. Jer inače bi zgrabio za suvratke tog pedanta i opalio mu tri bubotka. Dva u lice i jedan u želudac. Ljevicom. - Ne bih volio nauditi njezinoj obitelji, a kamoli njoj... Zaljubio sam se, znate? »Mnogo je veći kurvin sin negoli sam mislio - reče sebi Felix. Došao sam ga tu izazivati, a on izaziva mene.« - Što je život, zar ne? - Pilio je živce Javier. - Četrdeset i četiri godine, a ne pamtim da sam ikad osjetio takvo što s nekom ženom. Miranda je imala san koji joj se stalno vraćao. Umrla bi i njezin bi se nevidljivi duh vrzmao među dragim joj bićima. Tako je kriomice slušala njihove primjedbe i otkrivala tko je za druge. Sada se ćutjela kao u svome snu. 178

Anna

Foxy

Možda je umrla, možda je ta prostorija tako sićušna jer je zapravo niša. - Čudnovato... dok je ne sretneš, nisi svjestan koliko je važno biti s osobom koja dijeli tvoje želje. Sve tvoje želje... Učinak Nolotila posve je prošao. Félix zamijeti kako mu nos sve više otiče od udarca. - Znate li gdje sam je upoznao? Na skupu osoba ovisnih o seksu... Jeste li kad čuli za to? - Ne. Ili jest, vrlo važno. Nije mogao podnijeti više ni riječi. Miranda bijaše već predaleko. - Poznajete li izraz seksualna fantazija? Jeste li imali koju? Félix pokaza na uska vrata. Morao je skratiti. Kazaljke njegova sata uporno su miljele, a proteklo je već više od pola roka. - Ovo ovdje je zahod?... Htio bih malo osvježiti lice. - Nije u uporabi - hitro uskoči Javier. - Pustite onda. - Ima jedan tu vani, ako želite... - Ne, nije važno. - Dok vi idete, razgovarat ću s ortakom. Moram mu prenijeti jednu obavijest prije nego ode, a - zirnu na sat - tek što nije. Javier ustade, pozivajući policajca neka ga prati. Izišli su u predsoblje i uputili se hodnikom, budno pazeći jedan na drugog. - Tu je. Pokaza nalijevo. Félix se maši za kvaku, no zastao je, izvadio rupčić i hinio da ispuhuje nos. Zabolje ga. Javier shvati da se taj davež neće maknuti dok ga ne vidi kako ulazi u ortakov ured. Pokucao je i udovoljio mu. Kako god, dobivao je na vremenu za Mirandin uzmak.

Za promjenu, Claudio je bio na telefonu. Javierov ga izraz lica toliko uzbuni, da je poklopio slušalicu ne dovršivši rečenicu. 179

Anna

Foxy

- Što ti je? - Kod mene je neki policajac - zabrza Javier. - Tvoj je prijatelj Vega ubijen i postavlja mi hrpu pitanja. - Molim? Claudio skoči na noge. Ravnateljski naslonjač stresao ga je strujnim udarom. - Što to govoriš? - Kaže da je često ovamo nazivao. Vjeruje, mene. Ali ti najbolje znaš da nije mene zvao... - Ti bokca! Postarao se pet godina u tom trenutku. Mogao je čak vidjeti kako mu kosa sijedi. - Imaš li ti kakve veze sa smrću tog čovjeka? - Ja? Claudio osjeti ubode na lijevoj strani grudi. I usto začuje čudan šum, kao da neka velika ptica lepeće krilima nad njegovom glavom. (Kada se ono pet puta preokrenuo u Audiju čuo je nešto slično.) - Za Boga miloga! Otkud ti to? Ja nikad... - Nisam mu još spomenuo vrpce, no ako navali, morat ću... Félix nije ni ušao u nužnik. Netom se otresao Javiera, vratio se natrag u ured po svoje, po ono što ga je uistinu zanimalo. (Onaj dripac Jacinto Vega nije mu više bio ni u peti.) Kao što je očekivao, zatekao je Mirandu. Domingo zalaja i poče mu se umiljavati. - Ne boj se i pođi sa mnom - kaza joj. - Kamo? - odvratila je usredotočujući se na čvor njegove kravate, kloneći se pogledati ga u oči. - Sa mnom. Pružao joj je ruku, uvjeren da je spašava. Spašavati bijaše njegov pravi poziv. »Liječnici spašavaju tijela; popovi, duše; policajci, cjelinu.« Najednom, ona izgubi strah. Kako? Tko zna! 180

Anna

Foxy

Možda je utjecao prijelaz iz malene prostorije u veliku, i opreka prozorčića i prozora, prigušenosti sumračja i žutila uličnih svjetiljaka. Možda ju je to nadahnulo čudesnom jasnoćom i osvijestila je da pred njom stoji samo čovjek; svejedno voli li je ili je smatra svojom svojinom. - Idem s njim. - Kako to možeš reći kad i ne znaš tko je on? - A ti znaš tko sam ja, Félixe? Nije htio odgovoriti. Nije htio ni postaviti sebi to pitanje. - Ne znaš. - On je ubio čovjeka. - Nije to učinio. - Jest, učinio je! - Volio bi da je tako, ali nije. - A kad bih ti mogao dokazati? Promislila je o odgovoru. Uistinu jest. Odvratila je, premda znajući da će ga boljeti, jer duboki se razlozi ne mogu naglas reći. - Kad sam se udala za te, ti si već bio ubio čovjeka. Diana, vratarica, ušla je blago uzbuđena u ured. - Gospodine Feijó? Inspektor se osvrnu. Djevojci se naježi koža kad vidje njegove oči pune suza. - Tu vani dva gospodina, koji kažu da su vaši kolege, pitaju za vas. Kroz pritvorena vrata provire Rojas i Anastasio zorna izraza da je glavni šef doznao za cijelu spetku. Félix se uputi k njima, odričući se pogledati je posljednji put. I Miranda njemu okrenu leđa. Uprla je oči u crvenkasto drvo stola. Zamisli da je trun prašine zgnječen u cedrovu čvoru. Inspektor je već izlazio iz producentske kuće sa svojim ljudima kad je čuo glasove. Bijahu Javier i Claudio, koji su raspravljajući stizali u predsoblje. Da su se pojavili tek zericu kasnije, tragedija se mogla izbjeći, ali nije bilo tako. 181

Anna

Foxy

Dogodilo se, naime, više toga u isti mah, sve nenadano i teško razumljivo neupućenome u misli počinitelja. Félixu je, kao prvo, pukao film i poletio je kao strijela k Javieru, odlučan ne napustiti prizor dok ovaj ne dobije svoje. Stiskao je šake i vikao kao pamahnitao. - Ti si to učinio, gade! Pronaći ću te kamo god se djenuo! Claudio pomisli da ide po njega. Nije nimalo dvojio. Ćutio se tako jadno, da bi priznao krivnju i kad bi ga optužili za Kristovu smrt. Od objeda je bio na rubu živaca, i još je ispio poprilično sladova viskija. U hipu ga preplavi panika i dade petama vjetra. Progonjena zvijer utrostručuje snagu. Jednako bijaše s njim. U svojoj ludoj trci odgurnu Félixa, rušeći ga na pult. Zatim laktovima prokrči put između policajaca na izlazu. Na stubištu se sudari s poštarom. Dok je jurio dolje, preskačući po četiri stube, mislio je na svoju djecu, na roditelje, na sramotu kojoj će ih izvrgnuti zbog vražjeg novca.

Gore je ostavio četiri zapanjena čovjeka, koji nisu uspijevali shvatiti što se zbiva. Javier se prvi snađe. - Claudio! Pohrli na stubište, praćen policajcima, koje nagon navodi da trče za onim tko bježi. - Claudio, što ti je? Ne izvodi gluposti! To je nesporazum! Ali Claudio nije više vladao sobom. Strah je bio njegov jedini pokretač i tjerao ga je ni u kojem pravcu. Prošao je kroz vežu, izbio na kolnik i osjetio strahovit udar. Strahovit! Odleti nekoliko metara u zrak. Kad je slijetao (a i sam bi mu pad već prebio kičmu), sunu mu u lice divan branik Alfa Romea Sport UT. Model iz '97. Prednji kotač, neklizajući Firestone, slomi mu vrat. KRAAK!

182

Anna

Foxy

3.

MEĐU NOGAMA Tjedan poslije, Miranda i Javier mogli su ostvariti svoj san. Zaslužili su to jer prethodni dani bijahu košmar, osobito za njega, koji je morao više puta dati iskaz prije nego što je policija zaključila istragu. Félix je, srećom, istog popodneva bio skinut sa slučaja. Glavni inspektor pokazao se dobrostiv. Povukao je nalog o uhićenju zbog neposluha i prinudio ga je uživati odgođeni odmor. Njegov je zamjenik pozorno saslušao Javiera i zaključio je kako je počinitelj Vegina ubojstva Claudio. Žrtva ga je jamačno ucjenjivala, prijeteći da će iznijeti na svjetlost dana njegov prljav posao. Ortak je osjećao da gubi tlo pod nogama i ubio ga je. Ostala je tek jedna nerazriješena točka: Azucena, na koju je sve upućivalo kao na sudionicu u stvaranju vrpci, a možda i u njihovu raspačavanju. Valjalo ju je pronaći. Vrlo je moguće da je bila poveznica svih dijelova. Uz Javierovu pomoć rekonstruiran je portret koji su potkrijepili spremačica i susjedi. No kao da je u zemlju propala. Nakon ustrajnih dana potrage, što je sezala od noćnih klubova do knjige rođenih u barcelonskom rodilištu, njezin privremeni dosje odložen je u arhiv i tamo je ostao. - Pojavi li se opet - kazaše mu - znate gdje ćete nas naći. Petak je bio najgori dan. Nadasve ujutro, u krematoriju groblja Almudena. Nema ugodna pogreba, no rijetki su toliko strašni kao pogreb čovjeka koji je umro duboko obeščastivši svoju obitelj. Jedva dvanaestak osoba otpratilo je Claudija na vječni počinak: roditelji, braća, žena... Lola nije došla. Zato se sjatio tisak. Vijest o videovrpcama sa slavnima bijaše već meka mnogih naslovnica. 183

Anna

Foxy

Nitko nije tražio njegov pepeo. Javier se sažalio i odnio ga. Nije se dosjetio boljeg mjesta gdje bi ga rasuo od petlje Jarame 41. Tamo se, teško naprežući pamćenje, pomolio za njegovu dušu.

Miranda je ostala posve po strani. Sukladno odluci, nije se vratila kući, ni na posao. Htjela je izbjeći muža. Međutim, iako to nikad nije priznala, nastavila je odlaziti na terapiju. Prije je prisustvovala tragediji s balkona Javierova ureda, i dugo je sjedila tamo, slušajući sirene hitne pomoći i policijska kola, ne znajući što bi. Iza vrata ponavljahu se prizori histerije i pometnje zaposlenika. Najzad joj je vratarica, izobličena nakon što je povratila dva obroka koja je tog dana pojela, prenijela poruku neka pričeka Javiera u hotelu.

Uzela je Dominga i napustila zgradu, pitajući se što osjeća. Uza sav trud, nije mogla, ili znala, otkriti u sebi nijedno čuvstvo. Uložila je cio život da dođe dovde. Odreći se svog sna bila bi smrt; odreći se istine, poricanje. Pitanje je može li ići naprijed ne odrekne li se obojeg.

Poželje da njezino tijelo nađe neki put i noge je odvedoše u stan na Gran Víji kao da je ulica tračnica.

Pepe Santander zatražio je dragovoljca koji bi probio led. Miranda dignu ruku. - Izvoli. - Htjela bih pročitati nešto što sam napisala. - Dobro. 41

Jarama - rijeka u okolici Madrida

184

Anna

Foxy

- Pitam se tko sam ja, što mi je potrebno, zašto se uspoređujem s drugima i osjećam se tako neprikladnom, tako samom, zašto ne pamtim ni jedan jedini dan u svom životu bez straha. Ja sam varalica. Glumim majku i suprugu, namještam postelje, prostirem rublje, uvijek stižem na vrijeme na posao, no ne raspoznajem se ni u čemu što radim. Neumjesna sam. Što sam starija, sve više žudim za zabranjenim, sve više me privlači intriga, nestvarno; sve sam priučenija na krivnju, na grizodušje; sve je manje toga što mi pruža takvu nasladu kao moja tjeskoba. Vjerojatno sam postala ovisnica već pri rođenju jer rodila sam se u krivo vrijeme. Potom sam rasla, ne uspijevajući da itko u meni vidi djevojčicu. Ljudi koji su me htjeli voljeti, morali su izmisliti drugu osobu. I tad, jer ne želiš to izgubiti, jer toliko čezneš za ljubavlju, počinješ groznu operaciju polagana sakaćenja. Danas jezik, sutra bubnjić, prekosutra dio mozga... Tvoje pravo ja pretvara se u biće koje živi u tajnosti. Jednog dana pojavi se ključar s ključem tvoje ćelije. Otvori ti vrata i kaže: Hajde, smiješ biti kakva jesi. Ostaješ gledati u daljinu, ne znajući što je tamo, i pitaš se hoćeš li moći stići nekamo s teretom tolikih lanaca... Nakon prvog iskaza, Javier se vratio u hotel pješice. Njegovi koraci nisu bili kao obično dugi i žustri. Teško je dosezao ritam. Odlijepiti potplat s tla bijaše pothvat. Stuštio se pljusak što je sad još samo tanko sipio, no mnogi su prolaznici zadržali otvorene kišobrane. Ti su ga crni klobuci onespokojavali. Kao i lokve, koje je pomno obilazio, strepeći da će naići na neku dovoljno duboku da ga proguta. Srećom, izlozi trgovina što navještahu proljeće podsjete ga da je budućnost iza ugla i obodri se. Poslije grozne Claudijeve smrti bijaše mu potrebno misliti na stvari koje je oduvijek htio učiniti, a uskoro hoće: - Upoznati Novi Zeland. - Roniti u Maledivima. 185

Anna

Foxy

- Posjetiti nekog učitelja u Bangaloreu. Jedna od pjesama koje mu je Jacinto Vega ostavio u oramaru za spise hotela u El Escorialu zvala se tako: Bangalore. Gdje duhovima ne trebaju tijela za ljubav, srest ćemo se ti i ja u zalazu sunca, Bangalore. Zbilo se dva ljeta prije, na književnoj radionici potkraj tjedna petak, subota i nedjelja - koju je pohodilo pedesetero ljudi, svi vrlo mladi. Nije bio sklon poučavanju, ali sviđalo mu se što ga djevojke gledaju kad je ulazio u predavaonicu. Odijevao je košulje koje su mu dobro pristajale i otkopčavao dva gornja puceta da mu se vide malje na grudima. U sobi, presvlačeći se za večeru, pročitao je nekoliko tih pjesama. Bijahu nespretne i pritajene ljubavne izjave, s potpisom. Zamisli autora. Zacijelo tipičan neizgrađeni mladac koji u zrelim muškarcima traži oca. Podbode ga znatiželja i reče sebi da će u restoranu pokušati pogoditi tko je. Sjeo je za stol i počeo promatrati. Zabavljalo ga je igrati se lova na obožavatelja. Susret očiju, jedan koji se uzrujao i ispustio pribor za jelo... Imao je više iskustva s djevojkama. One su drske. Znaju da su stvorene kako bi ih promatrali. S mladićima bijaše sve patetično, nespretno. Pa se ubrzo pokaja zbog tog očijukanja: prvo, jer nije nikamo vodilo, a drugo, jer je dob kandidata odgovarala Jaimeovoj, njegova starijeg sina. Najednom se Vega pojavi: - Ja sam onaj pjesnik - kaza. Unatoč dječačkim crtama lica, bio je odrastao muškarac, možda pet godina mlađi od njega. Šaptao je, skrivao pogled. Drhtureći poput pudinga, povjerio mu je da je skupio nekoliko albuma izrezaka o njegovu umjetničkom putu. - Prvi put sam vas vidio u jednom razgovoru na televiziji. Javier se smrknu. Pokazao se osoran. Nije mu ponudio da sjedne. - Pomislio sam posve se posvetiti tome kako bih što više nalikovao na vas... 186

Anna

Foxy

Sada se pitao što bi ga koštalo da ga je počastio kavom.

Pod kišobranima su tamnjela lica pješaka. Gledao ih je i u svakom otkrivao djelić Jacinta: njegove utvare u onom gospodinu u kaputu... Opsjednutost slavnim piscem koji nikada nije obratio pažnju na nj u djevojci u nabranoj suknji... Strah od tjelesnog odbijanja u momku kozje bradice... - Doživio sam tešku nesreću kao dječak i proveo sam godine u postelji. Zato ne mogu vidjeti sunce. Takne li me, izbije mi rana na koži. Moj je san postati tamnoput. Kao Romi... kao vi.

Stigavši u hotel, Miranda je primila Javierovu poruku. »Rezervirao sam ti sobu 224. Pametnije je da ne spavamo zajedno dok se sve ne razjasni.« Obradova se da je donio tu odluku. Noć je nalegla poput planine i nije joj bilo do razgovora, ni do vođenja ljubavi. Žudjela je tek spavati, iako je znala da su sni izdajnički i vazda pohode s istinama koje se ne žele spoznati. Zazvoni telefon. Bio je on. - Bok. - Kako je bilo? - Možeš misliti. - Neugodno? - Prilično. - Želiš mi ispričati? - Ne večeras. - Iznuren si... - Mrtav. - Hoćeš li sići na večeru? - Zapravo nisam gladan. - Traži neka ti donesu nešto. - Jesam već. Dobro si se smjestila? - Odlično. 187

Anna

Foxy

- Je li ti sve po volji? - Nastoj se odmoriti. - I ti. - Laku noć, Javiere. - Volim te. Zadrža taj »volim te«, ponavljajući ga u duhu dok je slagala stvari. Sačuva ga kao relikviju što će je pratiti dok ne utone u san: volim te, volim te...

On se okupa. Naslonio je stopala na zidne pločice i uronio glavu u vodu. Uspije li je omekšati, sjećanja će se najzad rastvoriti. Bilo bi ugodno izliti dvije godine pamćenja kroz uši. Neposredna prošlost istekla bi kroz slivnik. Struja kanala povukla bi je i pomiješala sa svim grijesima svijeta. Kad god je bio nadomak postignuću, prikrao bi se glas Ane Torroje i vraćao ga u Crock, u tu noć što ga je proganjala svojom osudom da je vječno iznova proživljava.

Jebemti, Ernest Hemingway glavom! - kaza mu Pancho namještajući se pred školjkom. - Čuo sam..., čuo sam da prodaješ neke vrpce... Izišli su iz zahoda. Honduranac mu dopusti gurnuti nos u njegovo blago u garderobi: duhan, popperi 42, kondomi, rizle i, dakako, malena zaliha njegovih vrpci. Ispriča mu kako ih nabavlja: šaljući narudžbe na neki poštanski pretinac. Kaza mu i da se prodaju po cijelome gradu: diskači, sexshopovi, taksisti, kiosci... Javier se osjećao sve smješniji i poniženiji. Sve više u tuđim rukama, on koji je mrzio o ikom ovisiti. Panchu se učini iznemogao i ponudi mu »bombon«. - Ništa što uzbuđuje. Odavde idem ravno u krpe... - Dobro će ti doći, dušo, ali nemoj ga miješati s alkoholom opomenu ga. 42

popper - (engl.) droga iz reda opijata

188

Anna

Foxy

Javier je otišao ravno na šank i zatražio bombajski džin-tonik. U biti je želio da mu prsne glava.

Hitro je izišao iz kade i, ne obrisavši se, upalio televizor. Nije htio misliti. Na zaslonu, Imanol Arias govorio je nekoj djeci o vrijednom humanitarnom radu NGO. Pritisnu daljinski: plak! Aznar je u Moncloi primao skupinu predstavnica Žena žrtava nasilja. Plak! Nogometna utakmica. Ostavi ga tamo. Sport ga nije zanimao, no pretpostavi da će, prinudi li se pratiti loptu, Ana Torroja otići na turneju u drugu glavu. Bio je težak susret. Igralište je prekrilo blato. Nije poznavao momčadi. Jedni su nosili zelene majice, drugi plavobijele. Navijači su urlali na tribinama. Povisi ton do kraja. U donjem dijelu zaslona pojavi se otisnut brojčanik. 908 401777

One je noći okrenuo zabranjeni broj, premda je prisegnuo da ga nikad više neće zvati. Bio je bijesan. Javio se muški glas: - Izvolite. Dvojio je bi li nastavio. Bilo je četiri u jutro... ili pet? - Azucena? - Trenutak. Stajao je na ulici, nadomak arhitektonskog atentata Vázqueza de Melle. U grudima mu je galopirao konj, a izduženim rukama mogao je bez sagibanja dotaknuti tlo. - Tko je? - Bijaše ona, ukleto »duboko grlo«, iznova mu šišteći u uho. - Pogodi! - Opa, pripovjedač priča! - Želim te vidjeti. 189

Anna

Foxy

- Ne. Ti i ja nikad, znaš to. - Vidjeli smo se dva puta. - Pamtiš li ona kola nakon pogreba? - Moramo štošta razjasniti. - Čudan ti je glas. - Nije. - Koža uda je slana, ali tvoja ne. Danima mi je ostavila sladak okus u ustima. Poput nečeg što su mi davali u djetinstvu... - Ne želim razgovarati o tome! - Znaš li da imaš bademovo mlijeko?... RRRRINGGGG. Telefon. Bila je Miranda. - Jesi li bolje? - Dobro. - Kakva je to krika? Javier snizi ton. - Gledaš nogomet? - Da. - Sviđa ti se?

Otvorivši vrata, Azucena mu je postavila isto pitanje. - Sviđa ti se? Pristala je vidjeti ga kad joj je nekoliko puta zaprijetio policijom. Živjela je blizu. U stanu nekog prijatelja, u Ulici Hortaleza. - Ne prekidaj vezu, vodit ću te. Ulice bijahu vrlo meke. Valjalo je ići na prstima jer pričinjahu se od tanka, lomna stakla. - Sad skreni, sad prijeđi prijeko, sad oprezno s ovima što dolaze. Traže provod. Javiere? - Opet Miranda. - Molim? - Nisam znala da voliš nogomet. - To je samo da ne moram misliti. 190

Anna

Foxy

- Hoćeš li razgovarati?

Azucena je nosila svileni ogrtač što je šuškao pri svakom pokretu. U polutmini kuće, Sinead O'Connor pjevala je Colu Porteru. Mirisalo je na cimet.

Da, govori mi - zamoli Javier. - Ne zvučim baš sjajno preko žice - odvrati Miranda. - I bolje. - Zašto ne govoriš ti? - Ne... Otići ćemo nekamo gdje telefoni nisu potrebni. - Bojiš li se? - Jako. - Sna ili nesanice? - Svega. - Hoćeš li da dođem k tebi? Iznova je kišilo. Nebo je poželjelo glavnu ulogu i nudilo je recital gromova i munja. - Sav sam napet - kaza Javier Mirandi.

Sav si napet - kaza Azucena Javieru. I bio je. Kao i srdit, no s mukom je govorio i držao se na nogama. - Što si uzeo? - Neku tabletu, ne znam... Svukla mu je kaput, pa jaknu. Pritom mu pomilova stražnjicu koljenom.

Otključaj i pričekaj me u postelji, može? - kaza mu Miranda. Izmasirat ću te. Spustio je slušalicu i uputio se k vratima u pratnji njezina i Azucenina glasa. Čuo sam vrpce, kurvina kćeri. U životu nisam vidio podlije podvale. 191

Anna

Foxy

- Ipak su njegove pripovijesti dobre pripovijesti, ha? - Koje? - One koje nisi dospio pročitati. One od kojih nabrekne tebi i stotinama drugih. Ostavi vrata pritvorena i pođe k postelji. Bijaše siguran da će prije nego što stigne poludjeti. Moj prijatelj Vega ih je sve napisao. Ja sam ih izvodila: trojke i hromi uhoda, žena koja se želi ubiti ševeći se... Omotao je ručnik oko struka i pao raširenih ruku na poplun. Ču Mirandine korake kako se primiču hodnikom. Sklopi oči. Te priče... (kako je ono išlo?) neuvjerljive, nelogične, smrtno dosadne. Na njih si se navukao, gade. Navukao si se jer su bolje od tvojih. Sklopio je oči i u stanu Ulice Hortaleza, jer dogodilo se da su počeli pljuštati anđeli i njegovo se tijelo zapalilo i prokuljalo dimom kao da je jeo žeravu. - On i ja smo izvukli iz tebe pripovijesti koje se nisi usuđivao pisati...

Sada i onda osjetio je ruke oko vrata, potom usta što mu u krugu ljube bradavice, pa bedro kako miluje njegova. Dva glasa, sadašnji i prošli, stopila su se u istoj rečenici, promećući vrijeme u prostor. - Pokušajmo zamisliti da sve počinje danas, Javiere... - Pokušajmo zamisliti da sve počinje danas, Javiere... Jezici probiše put među njegovim usnama, dvadeset vještih prstiju blago mu je štipkalo stražnjicu. - Zaboravi prošlost. Ja sam je već zaboravila. Otvarajući oči, vidio je istodobno dva stropa: onaj stana Hortaleze, s crvenom svjetiljkom, i onaj hotelske sobe, s gipsanim ukrasima. Na rubu stola stajao je brončani Kupidonov kip. I metalno postolje hotelske svjetiljke bio je anđeo, ili pak arhanđeo. Dva vlažna krila u obliku usana sklopiše se oko njegova spolovila. 192

Anna

Foxy

Uvijek se ježio hirovitosti tuđih ustiju, pa ipak spusti ruke tražeći družičin zatiljak i uroni prste u njenu kosu puštajući da ih ona vodi. Pomisli kako se sve svodi na klasičnu potku, već ispričanu priču. Ljubav koja se zadobiva preko treće osobe, kao u Cyranu. Predoči sebi sirotog Vegu kako vježba s tom ženom, možda i plaćajući joj da izvodi njegova djela, kako uobličuje njenu odjeću, njenu osobnost... Kaza si da je duša ćelija što skriva zatočenu zvijer. Uto njihovi zubi lako zagrebu njegove obrise. To mu prouzroči rasprsnuće između lubanje i vrata, leđa mu se izviju u luk, noge zgrče i klonu raširene. Oćutje kako se diže brana pri dnu njegovih leđa i dvije struje hrupe prema preponama. Najednom posta sebičan. Nasluti dolazak velikog užitka. Morao je ubrzati ritam, nametnuti ga. Poče po svojoj volji pomicati ženinu glavu. Gore, dolje, sad brže, stani čas. Nastavi! Pri trećem trzaju sledi mu se krv. Azucenina se kosa potpuno odvojila od glave i ostala mu visjeti u rukama poput mrtve beštije. Iz njegova međunožja izroni iskrivljeno lice oteklih usana, preklinjućih očiju punih suza. Bljesci tri munje u hipu sažežu postelju. - Sad kada sve znaš - protisnu iskrivljeno lice slabim glasom molim te, nemoj me odbiti. Bijaše Vega. Najgore je što nije bio tek sad, nego uvijek. U zračnoj luci, na pogrebu, u svakom pozivu, posvećujući mu tajnu darovitost pripovjedača, obavijajući ga lažnom bojom sinkronizatorskog glasa, stvarajući jednu ženu za nj, bivajući ta žena. Žena koja je dotaknula jezgru njegova bića. Nije premišljao. Dostajalo je ispružiti ruku, zgrabiti Kupidonov kip i zamahnuti svom snagom. Javiere!

193

Anna

Foxy

Kriknula su dva glasa, ali nije znao koji bi slušao. Lutao je u valjku gdje se slike ponavljahu. - Javiere, ne! Pred njim bijaše Miranda, uhvaćena za njegovo koljeno, no zasljepljivala ga je svjetlost. Svjetlost svjetiljke s noćnog ormarića koju je držao u zraku, pripravan tresnuti joj je u glavu, - Javiere, to sam ja! Miranda! Ispusti je. Svjetiljka se otkotrlja podom oblikujući ples svjetla i sjena po zidovima. Javier je klonuo, nastojeći povratiti ritam srca. Miranda spuznu po pokrivaču i pade podno postelje. Osta tamo uvjerena da, koliko kod bježala iz te sobe, nikada iz nje neće uteći. Idućeg četvrtka, gurajući kolica s prtljagom, zajedno su išli međunarodnim terminalom zračne luke. Domingo je - zatvoren u kutiji - tužno cvilio, žaleći za svojom košarom pokraj sudopera. Miranda i Javier djelovali su razmjerno sretni, kao i ganuti, puni očekivanja pred neizvjesnom budućnošću. Pogledavali su se i jedno drugom upućivali bodre osmijehe. Onda se suočiše s dugim nizom pultova, poput silno visoke granice koju valja prijeći. Uto njegova kolica udare o druga, što su dolazila iz suprotna smjera. Prepoznaše se. Bio je to Junacar, koji se s obitelji vraćao iz Pariza. Nisu se željeli sresti, niti su znali što reći jedno drugome, pa ipak su progovorili. - Zdravo! - Zdravo. - Dolazim iz Eurodisneya, sa ženom i klincima. - I... kako je bilo? - Bogovski. Miranda i Juani se pogledaše. Bez ijedne riječi, naslutile su da im je život dosudio istu ulogu. - A ovdje... kako je? - Po starom. 194

Anna

Foxy

- Mogu li vas pitati nešto što me muči? - upita taksist. - Bolje ne. - Zanima me samo zašto ste mene nazvali, kako ste znali da ću pristati? Poznajemo se odnekud? - Niotkud.

Proslijediše put. Juani požuri za mužem. - To je on, ne? - Pusti. - Čovjek bi rekao da mrava nije zgazio. - Zatražio je da prevezem jedan paket, i učinio sam to. Obična usluga. Moj je prijatelj jednom odvezao nekog tipa na danu adresu. Izašavši, rekao mu je neka pričeka s upaljenim motorom. Klijent zapovijeda, zna se. Htio je pustiti radio kad je čuo dva pucnja. Čovjek se učas pojavio trčeći, uskočio u taksi i rekao mom prijatelju neka ga što brže odveze na kolodvor. Platio mu je i dao mu dobru napojnicu. Kraj usluge. - Mogao si tražiti dvostruko - zaključi Juani. Miranda i Javier primili su se za ruke pred pultom. Službenica je zirnula na zaslon i pogledala ih kao da su prozirni. - Upravo nam je javljeno da je vaš let za London odgođen iz tehničkih razloga, no... poništene su dvije rezervacije za onaj koji polijeće za dvadeset minuta. - Nemate nikog na listi čekanja? - Vi ste prvi. Odgovara li vam... - Stignemo predati prtljagu? - I psa? - Pokušat ćemo. Miranda duboko uzdahnu. Htjela je putovati tim zrakoplovom. Posljednje dvije noći sanjala je da oblaci imaju značenje i ona ga poznaje. Dopadne li je mjesto uz okno, pokušat će se sjetiti sna. Možda će u tom novom životu što počinje umjeti čitati nebo. 195

Anna

Foxy

Javier je bolje spavao. Nije još posve povratio mir, no oporavljao se. Mnogi scenariji polaze od likova koji moraju izravnati račune s prošlošću. Upoznajući ih, uviđa se da njihovi zločini nisu dragovoljni. Tek nedaće što ih život donosi kako bi ih ojačao. Poput njih, i on će prihvatiti krivnju i prionuti na posao da zasluži oprost. Iskupit će se pišući. U njegovim budućim pripovijestima, junaci će naučiti živjeti s dobrim i zlim u sebi. Bit će iskreni. Nikad se neće pričinjati onim što nisu. Lav je lav i vlada u prašumi, jer je zadovoljan sobom. »Ja sam drugi. Noću se prevrćem u postelji, opažam kako sopćem, slinu kako vlaži jastuk, i katkad se prestravljen budim iz sna u kojem umirem. Ni čuvstva ne dopiru kao prije. Drugi ih osjeća umjesto mene. Taj čovjek što je ubio jadnog mladića koji je jedino želio približiti mu se. To biće koje može živjeti s time i ići dalje. Oko duplja mojih očiju luta želja za plačem. U glavi me podilaze trnci i izbijaju mi plikovi na licu, perut u kosi, obrvama, ušima. Noću se nesvjesno grebem i često iznova perem zube jer zaboravljam jesam li to već učinio. Taj drugi proživljava sve umjesto mene uvijek zericu prije nego ja. Taj uljez, taj drznik koji prebiva u meni, prinuđuje me činiti sve što sam oduvijek mrzio. Rodio se jednog srpanjskog dana u kafiću ove zračne luke. Rodio se dozvan opsjednutošću stanovitog Jacinta Vege. Počivali obojica u miru.«

Gotovo - kaza službenica. Uskoro je prtljaga iščezavala kosinom, kao i Domingo, opraštajući se zadnjim cviležom. - Vrata A-17. Već ukrcavaju. Gotovo su posljednji ušli u zrakoplov. Javier prije lako poljubi Mirandine usne. Ona ga časkom zadrži i šapnu: - Avioni imaju ime. Znaš li koje je ime ovoga? - Ne. - Ipanema.

196

Anna

Foxy

Pola sata poslije, Félix je iščekivao dolazak autobusa s kćeri Celijom. U naručju je nosio košaru sa štenetom jazavčara. Autobus je kasnio i bivao je sve uzrujaniji, osobito jer nije nalazio riječi za loše vijesti. Danima je već zamišljao njihov budući život. Vidio je sebe u onom malom stanu, s krvavom mrljom, jedva prikrivenom bojom, nad uzglavljem. Vidio se kako stari uz svoju djevojčicu koja se razvija u ženu, ne mogavši joj pružiti ništa doli zbirku krahova. Osjetio je kako mu trnu noge i prošetao. Nehotice se nađe pred lutrijskom poslovnicom na uglu. Sjeti se srećke kupljene prošlog tjedna, pa uđe i pokaže je prodavačici. Uto začu moćan motor autobusa i srce mu poskoči. Kucnuo je čas za suočavanje s najgorim. Htio je brže-bolje izići kad gospođa proviri kroz prozorčić i, najprijaznije se osmjehnuvši, kaza mu: - Čestitam. Vi ste sretan čovjek. Listopad 1997.

197

Anna