Jim Marrs - Vladari Iz Sjene

JIM MARRS

VLADARI IZ SJENE

Skrivena historija koja povezuje Trilateralnu komisiju, slobodne zidare i velike egipatske piramide

1

JIM MARRS Jim Marrs (1943.) nagraĎivan je američki novinar te autor nekoliko svjetskih bestselera, meĎu kojima su Croafire: The Plot Thot Kllled Kennedy (koji |e posluţio kao scenari) za JFK, filmsku ekranizaciju Olivera Stonca iz 1991.) teknjiga Alten Agen Ja. koja drţi rekord naiprodavanije knjige o NLO-ima i vanzemaljcima. Kao nezavisni novinar Marrs je vrlo čest gost na raznim radiotelevizijskim stanicama i programima: ABC, NBC, CBS, CNN, C-SPAN, The Discoverj Channel, The History Channel itd. Ţivi i radi u Teksasu (SA

2

UVOD Svijetom vladaju posve drugi likovi nego što to zamišljaju oni koji nisu iza kulisa. BENJAMIN DISRAELI

3

Napomena Ako vam potpuno odgovara vaš lični pogled na ljudski rod, religiju, historiju i svijet, i zadovoljni ste njime, ne čitajte dalje. Ako doista vjerujete da je čovječanstvo gotovo doseglo vrhunac svojeg naučnog i duhovnog razvoja i da vas masovni mediji u vlasništvu korporacija dovoljno dobro informiraju, zaustavite se ovdje. No, ako ste jedan od milijona koji gledaju dnevne vijesti, češkaju se po glavi u čudu i pitaju: „Šta se to, zaboga, dogaĎa?’’; ili ako se bavite pitanjima kao što su tko smo?, odakle dolazimo? i kamo idemo?, spremni ste za zabavu. Ova knjiga bavi se vladarima iz sjene, skrivenom historijom i tajnim religijama; tajnama bogatstva, moći i kontrole; tajnama rijetko zabiljeţenima u knjigama o historiji i potpuno prešućenima u masovnim medijima. Te bi teme neke mogle uznemiriti i zbuniti. Ali, nitko nikada nije stekao mudrost proučavajući samo onu graĎu koja podupire nečije ustaljene predodţbe. Dotaknut ćemo pitanja za koja mnogi od nas smatraju da pripadaju samo rubnim znanjima. Ali, koliko su često rubna pitanja iznenada postala područjima velikog zanimanja? Stariji čitaoci mogli bi se prisjetiti iritantnog, ali naoko nevaţnog njemačkog radikala koji je osvojio vlast u Evropi 1930-ih godina. Tu je i onaj mali sukob na drugoj strani svijeta na slabo poznatom mjestu zvanom Vijetnam. Ili bismo se mogli prisjetiti one medijski slabo popraćene provale u središnjicu Demokratske stranke 1972. godine. Ova se knjiga bavi i zavjerom, djelatnošću koju veliki mediji već dugo omalovaţavaju unatoč činjenici da američko pravosuĎe redovito osuĎuje ljude zbog zločinačkih zavjera. Postoje li doista tajna društva? Postoji li doista tajna vlada? Postoji li svjetska zavjera čiji je cilj podrivanje slobode i demokracije? Ili su takve priče samo nesuvisle besmislice „teoretičara zavjere”? Odgovor posve ovisi o tome koga ţelite slušati. A previše ljudi koji pišu o zavjerama - s obiju strana tog problema - ima svoje posebne ciljeve. Vrijeme je da, uz odreĎen odmak, šire sagledamo svoj svijet i njegovu historiju. Na početku novog milenijuma američki narod postaje svjesniji jedne ne tako tajnovite zavjere: da pola godine radi samo za vladu. Otprilike prvih šest mjeseci zaposlenikove zarade nestaje u porezima prije nego što zaposlenik uopće dobije svoju plaću. Zbog dugogodišnjeg uzimanja tog poreznog novca, većina graĎana 4

zaboravlja koliki porezni teret doista nosi. A da ne spominjemo svakodnevne prodajne, drţavne, gradske i druge poreze koji nas izravno opterećuju. Običan britanski porez na čaj, koji je navodno potaknuo američku revoluciju, u usporedbi s tim je milostinja. Usprkos uvjeravanjima putem iskrivljenih statistika masovnih medija I političara da je ekonomija zdrava, ankete pokazuju da javnost osjeća sve veću zabrinutost zbog smjera u kojem ide naša zemlja. Moţda zato sve više razboritih ljudi ozbiljno gleda na zavjere i tajne skupine koje ih pokreću. Internet je Dun stranica i foruma gdje je zavjera glavna tema. Objavljuje se sve više knjiga i časopisa o zavjerama, od kriţarskih tajni do atentata na Kennedyja. Ipak, unatoč visoko razvijenim telekomunikacijama, prosječni Amerikanci I dalje su ţalosno neuki. To ne znači da su glupi ili duševno zaostali. Jednostavno im nisu pruţene danas dostupne informacije. Mnogi razboriti, obrazovani ljudi iz raznih područja - liječnici, pravnici, kompjuterski stručnjaci, burzovni posrednici, računovoĎe, bankari, veletrgovci, naučnici, učitelji itd. - potpuno su neupućeni u veliko mnoštvo spornih pitanja i veza izmeĎu njih, a koja se tiču toga tko doista vlada Sjedinjenim Drţavama. Glavni su razlozi takvog neznanja nedostatak vremena za obrazovanje i naše oslanjanje na masovne medije u vlasništvu korporacija koji ne iznose informacije s njihovim najširim implikacijama. Kako je A. J. Liebling jednom rekao, sloboda štampe vrijedi za vlasnike novina... ili radijskih i televizijskih stanica. Kako onda znati šta je istina, a šta nije? Šta je vaţno, a šta beznačajno? Tko je uistinu odgovoran? Odvijaju li se trenutno zavjere koje utiču na sve nas? Postoje li urote koje se mogu pratiti kroz ljudsku historiju? Kakve su i što im je cilj? Ova se knjiga bavi tim pitanjima. Ali, prije nego što stignemo do odgovora, moramo dotaknuti temu zavjere.

5

Pitanje zavjere Pojam zavjere već dugo predstavlja anatemu za većinu Amerikanaca, koje su masovni mediji naveli da vjeruju kako zavjere protiv javnosti postoje samo u banana-republikama ili komunističkim drţavama. Taj pojednostavljeni stav, koji potiču mediji čiji je cilj odrţati status quo, ne uzima u obzir ljudsku historiju i ljepše značenje riječi „zavjera” (eng. conspiracy). Ona potiče od latinske riječi conspirare, koja doslovno znači „disati zajedno", djelovati ili razmišljati usklaĎeno. U novije doba riječ je poprimila zlokobnija značenja. Većina rječnika danas nudi dvije definicije: 1. tajno zajedno planirati nešto, osobito izvršenje protuzakonitog ili zločinačkog čina, ili 2. tajno planirati ili spletkariti. Prva je definicija zlokobna, druga nešto manje. Tajnovitost je vezivno tkivo koje se provlači kroz cijelu ljudsku historiju. Postoje tajne izmeĎu pojedinih osoba i skupina kao i tajne koje moraju čuvati i crkvene i drţavne vlasti. Postoje političke tajne, pa čak i financijske i trgovačke. Očito, zavjera zaposlenika s ciljem da kupe šefu dar nije na istoj razini kao zavjera pljačkaša banaka koji planiraju svoju slijedeću akciju. Isto tako, sitni trgovac koji svoj poslovni plan skriva pred konkurencijom ne sudjeluje u zavjeri jednakoj onoj voĎama korporacija koji dogovaraju cijene. Ključ zle zavjere jest svrha tajnovitosti. Dok su neke tajne bezazlene - zašto kvariti roĎendansko iznenaĎenje odavanjem? - druge tajne, poput prešućivanja lijeka za rak, AIDS ili poticanja rata, savjesni ljudi smatrali bi podlima. Tajne zbog kojih se oduzimaju ili razaraju ţivoti, koje sprečavaju ljude da ţive sloţno, i koje se koriste za kontrolu ili nedopuštenu dobit, većini su ljudi neprihvatljive. Zato svakoga tko se urotio kako bi sačuvao takve tajne moraju pomno nadzirati svi kojima je stalo do individualne slobode. Komentator Stewart Alsop jednom je napisao da je znanje moć, a moć je najvrijednija roba vlasti. Stoga svatko tko zna tajne, kontrolira znanje i zato ima moć. Mnogi ljudi danas smatraju da puka šačica pojedinaca i organizacija kontrolira velik dio svjetskoga znanja. To se znanje ljubomorno čuva tajnovitošću. Ona potpuno izokreće staru izreku: „Ono što ne znaš, ne moţe ti nauditi”. Ono što ne znaš, može ti nauditi! Pitanje zavjere takoĎer je bitno za stajalište prema historiji. Postoje samo dva stajališta: akcidentalno i zavjereničko.

6

Prema prvom historija je jednostavno niz slučajnih dogaĎaja, ili Boţjih djela, koje svjetski voĎe ne mogu promijeniti ili spriječiti. Jedan od pristalica tog stajališta je Zbigniew Brzezinski, drţavni savjetnik za sigurnost predsjednika Jimmyja Čartera. Brzezinski, danas član Izvršnog odbora tajnovite Trilateralne komisije, rekao je 1981. godine: „Historija je mnogo više posljedica kaosa nego zavjere... Kreatori politike sve su više zasuti dogaĎajima i informacijama.” Pristalica akcidentalnog pogleda na historiju bio je i novinar i samozvani „sekularni humanist” George Johnson. On je napisao da ideju zavjere „nameću desničarski ekstremisti s početka vijeka” ukazujući na to da „paranoični stil američke politike nije umro sa senatorom Josephom McCarthyjem”. Zavjereničko stajalište, s druge strane, moglo bi se preciznije nazvati stajalištem „uzroka i posljedice”. Nema sumnje da se nesretni slučajevi dogaĎaju. Avionske, ţeljezničke i automobilske nesreće. Potonuća brodova. Ali, kroz čitavu historiju očito je da ljudsko planiranje najčešće prethodi dogaĎajima. Zašto onda ne znamo više o takvom tajnom planiranju? Prema istraţivačima zavjera, Jonathanu Vankinu i Johnu Whalenu, stavove američke javnosti oblikuje uljepšani „diznijevski” pogled i na historiju i na trenutna zbivanja. „'Diznijevska verzija' historije mogla bi se lako nazvati i 'verzijom New York Timesa', ili 'verzijom televizijskih vijesti', ili udţbeničkom verzijom'", pisali su. „Glavni otpor teorijama zavjere ne pruţaju ljudi s ulice nego mediji, akademska zajednica i vlast - ljudi koji upravljaju nacionalnim i globalnim informacijama.” Anthony C. Sutton, londonski profesor ekonomije koji se bavio istraţivačkim radom u Zavodu Hoover Sveučilišta Stanford, slaţe se kako „historija establišmenta” dominira u udţbenicima, nakladništvu, medijima i na policama knjiţnica. „Posljednjih stotinu godina svaka teorija historije ili historijski dokaz koji se ne uklapaju u obrazac što ga je utvrdilo Američko društvo historičara, i velike zaklade sa svojom dotacijskom moći, napadnuti su ili odbijeni - ne na temelju iznesenih dokaza, nego na temelju toga jesu li argumenti prihvatljivi liberalnom establišmentu s istočne obale”, primijetio je. „Teško svakoj knjizi ili autoru koji se ne uklapa u sluţbene smjernice. Za njih nema potpora zaklada. Nakladnici se uplaše. Distribucija je nasumična ili je uopće nema.” To je ponovio i dr. Carroll Quigley, sveučilišni mentor predsjednika Billa Clintona. Njegova knjiga iz 1966. godine, Tragedija i nada: historija svijeta u naše doba (Tragedy and Hope: A History of the World in Our Time), otkriva njegovu izravnu upućenost u suvremena tajna društva. Quigley je rekao da ju je iznenada povukao veliki njujorški nakladnik. „Danas sam posve siguran da je Tragedija i nada bila zabranjena...”, napisao je Quigley sredinom 1970-ih. 7

Istraţivači i pisci - poput pokojnog Garyja Allena, A. Ralpha Eppersona, G. Edwarda Griffina, dr. Johna Colemana, Jonathana Vankina, Anthony C. Suttona i Eustacea Mullinsa, da spomenemo samo neke - godinama su pisali o zavjerama. Ali, te su radove gotovo uvijek objavljivali mali nakladnici s ograničenom distribucijom. Ti autori upozoravaju da masovne medije kontroliraju američke korporacije, što onemogućava svaku značajniju dostupnost njihovih materijala. Ta se zabrinutost pojavljuje i izvan SAD-a. Jednom je jedan Francuski nakladnik citiran: „Ne moţe se ući u trag vlasnicima korporacija i poretku vlasti u Sjedinjenim Drţavama. „Oni“ to ne bi dopustili. „Oni“ bi našli načina da pronaĎu i podvrgnu mukama svakoga tko bi to pokušao. Čini se da su „oni“ prilično mala skupina ljudi koji se meĎusobno poznaju, ali mnogi od njih uopće nisu poznati javnosti. „Oni“ dobivaju i prepuštaju drţavne poslove, ali javna im sluţba očito sluţi za stjecanje osobne koristi, a ne obratno. Vladinoj kontroli, koju gotovo svatko spominje, ne moţe se ući u trag preko dioničkih udjela, regulatornih agencija, drţavnih odluka. Čini se da funkcionira pomoću labirinta osobnih kontakata i prešutnih sporazuma." Tome bi se moglo dodati njihovo članstvo u tajnim društvima. Mnogi autori pisali su o mračnim spletkama, čiji je cilj nametanje „novog svjetskog poretka”, unutar tajnih društava poput Trilateralne komisije, Vijeća za inozemne odnose, iluminata, Komiteta 300 i drugih. Nepristrani istraţivači ukazuju na nepostojanje tuţbi protiv tih autora zbog klevete, što pridaje odreĎenu vjerodostojnost njihovim stavovima. MeĎutim, glavni mediji rijetko smatraju shodnim raspravljati o takvim optuţbama, a pogotovo istraţiti ih. Ipak, dolaskom novog milenijuma, tema zavjere našla je svoj put do svakog aspekta američke svakodnevice - od knjiga, televizije i filma do politike. Čak ni predsjednik Sjedinjenih Drţava ne moţe odoljeti čarima zavjere. Godine 1991. novoustoličeni predsjednik Bill Clinton postavio je svog bliskog prijatelja s kojim je igrao golf, Webstera Hubbella, na mjesto pomoćnika ministra unutarnjih poslova. U svojim nedavnim memoarima pod naslovom Prijatelji na visokim položajima (Friendsin HighPlaces), Hubbell je napisao da mu je Clinton rekao: „Webb... ako te postavim u ministarstvo, ţelim da mi pronaĎeš odgovore na dva pitanja. Prvo, tko je ubio Kennedyja? I drugo, postoje li NLO-i?” „Bio je smrtno ozbiljan”, dodaje Hubbell. „Istraţio sam oba, ali nisam bio zadovoljan odgovorima koje sam dobio.” Predsjednik i osoba koju je imenovao na jednu od najviših duţnosti u Ministarstvu unutarnjih poslova ne mogu dobiti izravan odgovor? Tko tu zapravo zapovijeda?

8

Nakon Hubbellova razotkrivanja, dr. Steven Greer, direktor Centra za proučavanje vanzemaljske inteligencije (CSETI), otkrio je da je 1993. godine tadašnjeg direktora CIA-e, admirala Jamesa Woolseyja, tri sata izvještavao o postojanju NLO-a. Greer kaţe da su Woolseyjeva nastojanja da provjeri njegove informacije bila osujećena i da nije mogao dobiti relevantne dokumente iz arhiva CIA-e. Kad se stigne do najdubljih, najmračnijih tajni ove zemlje, čini se da postoje sile više i od predsjednika Sjedinjenih Drţava i direktora Središnje obavještajne agencije (CIA). Autori koji pišu o zavjerama i vladini funkcioneri nisu jedini koji sumnjaju u zavjere. Godine 1997. anketa Scripps-Howard News Servicea i Sveučilišta Ohio dala je slijedeće izvanredne rezultate: - 51 posto ispitanika smatra vjerojatnim da su neki funkcioneri izravno odgovorni za atentat na predsjednika Johna F. Kennedyja -više od trećine ispitanika sumnja da je Američka mornarica oborila Trans World Airlinesov let br. 800, namjerno ili nenamjerno - većina ispitanika smatra kako je moguće da su funkcioneri CIA-e namjerno dopuštali srednjoameričkim raspačivačima droge da prodaju kokain crnačkoj djeci u sirotinjskim četvrtima - 60 posto ispitanika drţi da vlasti zadrţavaju informacije o „Agent Orangeu" i uzrocima sindroma Zaljevskoga rata -gotovo polovina ispitanika sumnja da su FBl-ovi agenti prvi otvorili vatru u kojoj je poginuo 61 član sekte davidijanaca kod Wacoa u Teksasu 1993. godine. (Taj je broj nesumnjivo narastao 1999. godine nakon otkrića vladinih obmana u vezi s pirotehničkim sredstvima koje su davidijanci navodno koristili.) - nakon što je Američko ratno zrakoplovstvo objavilo izvještaj o tome da su „vanzemaljci” pronaĎeni u Roswellu, u New Mexicu, bili zapravo lutke za testiranja koja su započela 1954. godine, još je veći broj ljudi počeo smatrati da Vlada prikriva i informacije o vanzemaljcima Reagirajući na tu anketu, Curtis Gans, izvršni direktor Vašingtonskog odbora za proučavanje američkoga biračkog tijela, jadikovao je kako ..paranoja ubija ovu zemlju". No, je li to doista paranoja? Zar uistinu ne postoji nitko tko negdje kuje zavjere kako bi stekao bogatstvo i moć? Stara, otrcana izreka nas podsjeća: „Samo zato što si paranoičan, ne znači da te neće ščepati!”

9

Širi se uvjerenje da su stanovite osobe s golemim bogatstvom i moći, većim dijelom nepoznate javnosti, pravi gospodari Sjedinjenih Drţava i svijeta. „Moć je ţivotna činjenica u Americi, ali većina Amerikanaca daleko je od nje. Tajnovitost je glavni alat moći. Vlada se čini suzdrţanom, ali ipak silničkom. Sve smo više odvojeni jedni od drugih - prikovani uz kompjutere i televizijske ekrane, zatočenici iza stakla. Postoji frustrirajući osjećaj nepovezanosti u savremenom američkom ţivotu... Teorije zavjere nastoje ponovno uspostaviti cjelinu”, napisao je Jonathan Vankin, novinar koji je istraţivao brojne različite teorije zavjera koje uključuju američku Vladu. Teorije zavjere pokušaj su da se sagleda „cjelovita slika” historije. „Vjerujemo da se mnogi veliki svjetski dogaĎaji koji oblikuju sudbine zbivaju zato što ih je netko isplanirao”, razmišljao je konzervativni autor Gary Allen. „Radi li se o pukom zakonu velikih brojeva, polovina dogaĎaja koji utječu na dobrobit naše zemlje trebala bi biti dobra za Ameriku. Radi li se o pukoj nesposobnosti, naši bi voĎe trebali povremeno pogriješiti u našu korist... Ne radi se doista o slučajnosti ili gluposti, nego o planiranju i promišljenosti.” Manje refleksivan bio je Johnson koji je odredio način Reaganove vladavine objavivši 1983. godine knjigu Arhitekti straha: teorije zavjere i paranoja u američkoj politici (Architects of Fear. Conspiracy Theories and Paranoia in American Politics), plod niza članaka koje je napisao kao izvještač Minneapolis Stara. Johnson je tvrdio kako velik broj Amerikanaca jednostavno ne moţe prihvatiti ideju da „postoje brojni načini da se protumače dogaĎaji”, dodajući uvjereno kako „ne postoji nijedan sveobuhvatan sistem”. Rekao je da paranoični Amerikanci „stvaraju sloţene sisteme tumačeći sve svjetske probleme kao dio zavjere” kako bi racionalizirali svoj strah i mrţnju umjesto da prihvate ono što on opisuje kao „pluralistički” pogled na historiju, ekonomiju i politiku. „Postoji razlika izmeĎu onih koji povremeno podlegnu privlačnosti pripravnih, zavjereničkih tumačenja i teoretičara zavjere... koji vjeruju da je sve loše što se ikad dogodilo dio sveobuhvatne, višestoljetne urote”, izjavio je. Rekavši to, Johnson je bio primoran priznati kako „ni historiografska ni sociološka analiza ne objašnjavaju zašto brojni teoretičari zavjere imaju tako napadno slične svjetonazore”. Osim toga, propustio je opaziti kako oni koji iskreno vjeruju da zavjere ne postoje, samo potpomaţu one koji moţda zavjere kuju.

10

Vladavina nekolicine „Elite, a ne mase, kontroliraju Ameriku”, zaključili su članovi akademske zajednice Thomas R. Dye i L. Harmon Zeigler u svojoj knjizi Ironija demokracije (The Irony of Democracf). „U industrijskom, naučnom i atomskom dobu ţivot u demokraciji, baš kao i u totalitarnom društvu, oblikuje šačica ljudi. Unatoč razlikama u pristupu proučavanju vlasti u Americi, stručnjaci - politički naučnici i sociolozi podjednako – se slaţu da ključne političke, ekonomske i društvene odluke donosi neznatna manjina.” Čini se kako ideju da mala, bogata vladajuća elita - oligarhija – kontrolira Ameriku dobrano podupiru činjenice. Nerazmjernu količinu američkih resursa kontrolira mala skupina naspram njezinih 265 milijona stanovnika. Prema studiji Upravnog odbora Središnje banke iz 1983. godine, dva posto američkih obitelji kontrolira 54 posto nacionalnog bogatstva, a deset posto ljudi posjeduje 86 posto ukupnih financijskih sredstava. Većina američkih obitelji - njih 55 posto - bila je na nuli ili u dugovima. Ta studija nije uključivala ukupnu vrijednost ustanova koju kontrolira gore spomenutih dva posto. Taj ciklus u kojem se bogati bogate, a siromašni osiromašuju ubrzava se od 1960. godine, i za vlasti republikanaca i za vlasti demokrata, a prema američkom Uredu za popis stanovništva, zahuktao se u 1990-ima. Od 1992. do 1994., udio pet posto najbogatijih u nacionalnom dohotku narastao je za 14 posto, gotovo dvostruko više nego dobit svih ostalih posljednjih 25 godina. Prosječna radnička plaća 1998. godine - usklaĎena s inflacijom - za cijeli je dolar bila niţa od satnice 1973. godine. U posljednjih dvadeset godina jaz u prihodima izmeĎu muškaraca sa sveučilišnim obrazovanjem i onih bez njega povećao se s 42 na 89 posto. Sindikalni poslovi ponijeli su glavni teret. Godine 1970. sindikati automobilske i industrije čelika imali su gotovo tri milijona članova. Današnji broj članova manji je od milijn. „Razvili smo se u dvoslojno društvo gdje ljudi u industriji znanja napreduju, a oni bez sveučilišnog obrazovanja ili tehničkih vještina propadaju”, primijetio je Mortimer B. Zuckerman, glavni urednik U. S. News& World Reporta. Mnogi se sad pitaju je li to nestajanje američke srednje klase doista prirodna evolucija ili svjesno planiranje „novoga svjetskog poretka”. Naveliko se govori o tome kako Sjedinjene Drţave iskorištavaju svjetska prirodna bogatstva sasvim nerazmjerno svom udjelu u broju stanovnika u svijetu. TakoĎer je neosporna činjenica da na početku novoga milenijuma Amerika ostaje vrhovna svjetska sila. Tko onda doista kontrolira Sjedinjene Drţave i, prema tome, svijet? 11

Svi su već čuli kako „oni” posjeduju golemu većinu prirodnih bogatstava, manipuliraju dionicama, kontroliraju cijene i izbjegavaju poreze. „Oni” takoĎer odrţavaju monopole na energiju, medicinu, naoruţanje i proizvodnju potiskujući nove tehnologije. „Oni” imaju i prekomjeran utjecaj na medije i svjetske vlade kontrolirajući multinacionalne korporacije kao i privatne organizacije poput engleskog Kraljevskog instituta za meĎunarodne poslove, Vijeća za inozemne odnose i Trilateralne komisije. „Oni” takoĎer pripadaju tajnim društvima poput iluminata, Društva lubanje I kosti, Malteških vitezova i jezgri slobodnih zidara. Ali, tko su tačno „oni”? Tko su muškarci - čini se da je malo ţena uključeno - koji moţda kontroliraju sudbinu planeta Zemlje? Zašto djeluju tajnovito i zašto ih privlače tajne organizacije? Kakvim tajnama raspolaţu i što im omogućava da preuzimaju ulogu vladajuće elite? I što je još vaţnije, kakvi su im ciljevi i namjere? Mnogi su ljudi čuli za gore spomenuta tajna društva. Ali, malo ih je imalo priliku saznati pojedinosti o njihovom porijeklu, namjerama i vezama. Stoga je prirodno upitati se koliki utjecaj ili kontrolu imaju te skupine nad stvarnim dogaĎajima. Ova je knjiga analiza tih tajnih društava - i savremenih i drevnih - i njihove uloge u svjetskoj historiji, pokušaj razotkrivanja njihovih tajni, potrage za pravim značenjem njihovih zagonetki. Čak i najnemarnijem istraţivaču postaje jasno da tajna društva ne samo da postoje nego da su vjekovima igrala ključnu ulogu u svjetskim zbivanjima. Nejasno je koja su tačno ta društva i koliko ih je uključeno. A kakve su veze izmeĎu tih skupina? Na kraju krajeva, to su tajna društva. Godine 1909. Walter Rathenau iz General Electrica u Njemačkoj rekao je: „Tri stotine ljudi, koji se meĎusobno poznaju, upravljaju ekonomskom sudbinom Evrope i odabiru svoje nasljednike izmeĎu sebe." Rathenauova brojka moţda je posluţila kao osnova za tvrdnju dr. Johna Colemana, koji piše o zavjerama, da Komitet 300 kontrolira „tajnu, višu paralelnu vlast koja vlada Britanijom i SADom”. Joseph F. Kennedy, praotac čuvene obitelji Kennedy, jednom je komentirao: „Pedeset ljudi vlada Amerikom, a i to je velika brojka.” Opisujući tko vlada Sjedinjenim Drţavama danas, David Wallechinsky I Irving Wallace, autori popularnoga Narodnog almanaha (The People 's Almanac), ponovili su srednjoškolsko gradivo o drţavnom ureĎenju navevši predsjednika, dvodomno zakonodavno tijelo i deveteročlani Vrhovni sud. Spomenuli su i 12

drţavne, okruţne i gradske vlasti, ali tačno su primijetili da „većinu njihovih zakona moţe poništiti Savezna vlada”. Ali, što je sa skrivenom vlašću i kontrolom? „Mnoge sile djeluju u američkom društvu, ali daleko su najmoćnije povezane uprave velikih banaka, korporacija i osiguravajućih društava, uz podršku vojnih voĎa; riječima bivšega predsjednika Dwighta Eisenhovvera, vojno-industrijski kompleks u redu, ali tko kontrolira taj „vojno-industrijski kompleks”?

13

Stajalište nekolicine Nisu samo radikalni teoretičari zavjere progovarali o skrivenoj kontroli u svijetu. Britanski premijer Benjamin Disraeli još je 1856. godine govorio pred Donjim domom Britanskoga parlamenta: „Uzaludno je poricati, zato što je nemogude tajiti, da je velik dio Europe - cijela Italija i Francuska te velik dio [tada rascjepkane] Njemačke, da ne govorim o drugim zemljama prekriven mrežom tih tajnih društava... A koji su njihovi ciljevi? Ne pokušavaju ih sakriti. Oni ne žele zakonitu vlast... žele promijeniti vlasništvo nad zemljom, istjerati sadašnje vlasnike i ukinuti religijske ustanove [crkve+.” Predsjednik Woodrow Wilson, koji je, kako demo vidjeti, bio blisko povezan sa zavjereničkim silama, napisao je: „Neki od najvedih ljudi u Sjedinjenim Državama, s područja trgovine i industrije, boje se nekoga, boje se nečega. Oni znaju da negdje postoji sila koja je tako organizirana, tako lukava, tako oprezna, tako zatvorena, tako sveobuhvatna, tako prožimajuda, da im je bolje da šapdu kad je proklinju.” Felix Frankfurter, sudac američkoga Vrhovnog suda, jednom je otkrio: „Pravi vladari u Washingtonu nevidljivi su i vladaju iza kulisa.” U pismu datiranom 23. studenog 1933., novoizabrani predsjednik Franklin D. Roosevelt napisao je pukovniku Edvvardu Houseu, glavnom savjetniku predsjednika Woodrowa Wilsona: „Prava je istina, kao što vi i ja znamo, da su financijski elementi u velikim središtima imali vlast još od doba Andrewa Jacksona.” Rooseveltov sin Elliot je napisao: ,,U našem svijetu postoji možda samo desetak organizacija koje djeluju na naše sudbine jednako nepokolebljivo kao zakonito izabrane vlade.” Upozorenja o tajnoj vladi u Sjedinjenim Državama godinama su iznosili mnogi ljudi. John F Hylan, bivši gradonačelnik Nevv Yorka, izjavio je 1922. godine: „Prava je prijetnja našoj republici nevidljiva vlada koja poput divovske hobotnice širi svoje ljigave pipke iznad našega grada, države i zemlje... Na čelu te hobotnice su poslovni krugovi oko Rockefellera i Standard Oila te mala skupina modnih bankarskih kuda koje obično nazivamo međunarodnim bankarima [koji] praktički upravljaju američkom Vladom radi vlastitih sebičnih ciljeva.” Pukovnik L. Fletcher Proutv (u mirovini) služio je kao časnik za vezu između Pentagona i CIA-e od 1955. do 1963. godine. Sa svoje pozicije Prouty se mogao uvjeriti u kontrolne mehanizme i obavještajne agencije i vojske. Godine 1973. pisao je da Sjedinjenim Državama upravlja „tajni tim”, „skrovito svetište novog religijskog poretka” odgovorno samo sebi. „Mod tog tima potječe od njegove goleme infrastrukture unutar vlade i izravne povezanosti s velikim privatnim industrijama, zajedničkim fondovima i investicijskim ustanovama, sveučilištima i medijima, uključujudi strane i domade nakladnike... Svi pravi članovi tog tima ostaju u središtu modi bilo kao vladini dužnosnici ili bez službenog položaja, kao dio najuže elite. Jednostavno se izmjenjuju na službenim pozicijama i u poslovnom svijetu, ili u sigurnoj luci akademskih krugova.” Prouty piše: „Taj veliki stroj stvorili su sposobni ljudi poput 'Divljeg Billa' Donovana, Clarka Clifforda, Waltera Bedella Smitha, Allena Dullesa, Maxwella Taylora, McGeorgea Bundyja i mnogih drugih, koji su ga vodili i pretvorili u odbjeglog diva kakav je danas. Svi ti poslovni, vladini, novčarski, interesni krugovi... djeluju u samodovoljnoj i krajnje sebičnoj sigurnosti i tajnosti.” Skeptik bi trebao primijetiti kako de se ta ista imena neprekidno pojavljivati u vezi sa suvremenim tajnim društvima. Veliki inovativni mislilac R. Buckminster Fuller također je shvatio da Sjedinjenim Državama vladaju modni ljudi iza kulisa. ,,SAD-om ne vlada njezina tobožnja demokratska' vlast”, napisao 14

je malo prije smrti 1983. godine. „Nema ničeg jadnijeg od predsjednika Sjedinjenih Država, čija je mod otprilike jednaka nuli. Usprkos tome, mediji i vedina američkih građana starijih od trideset godina i dalje se ponašaju kao da predsjednik ima vrhovnu mod.” Predsjednik Franklin D. Roosevelt, i sam blisko povezan s istaknutim članovima tajnih društava, jednom je primijetio: ,,U politici se ništa ne događa slučajno. Ako se dogodi, možete se kladiti da je tako bilo planirano.” Druga upudena osoba koja je potvrdila postojanje urote bio je prvi američki ministar obrane James Forrestal, koji je svoju otvorenost možda platio glavom. Od 1947. godine Forrestal je izražavao zabrinutost zbog toga što državni vođe dosljedno čine ustupke Sovjetima. Skupio je više od tri tisude stranica bilješki koje je htio, kako je rekao jednom prijatelju, pretočiti u knjigu kako bi razotkrio prave motive svojih nadređenih. „Ti ljudi nisu nesposobni ili glupi. Prepredeni su i oštroumni. Da su samo glupi, povremeno bi počinili grešku u našu korist", primijetio je. Forrestal, koji je znao za mnoge tajne, prema kontroverznim dokumentima MJ-12, bio je na popisu originalnih članova krajnje tajne skupine odeovorne za pitanje NLO-a, dao je ostavku na zahtjev predsjednika Trumana 2. ožujka 1949. Dva mjeseca kasnije, opet na Trumanov zahtjev, javio se u mornaričku bolnicu u Bethesdi na rutinski pregled. Jedan je liječnik uvjeravao njegova brata da je Forrestal dobro, ali nije dopustio ni bratu ni obiteljskom svedeniku da ga vide. Na dan kad mu je brat stigao da ga odvede iz bolnice, Forrestalovo tijelo pronađeno je u bolnici s konopcem oko vrata. Dužnosnici su tvrdili da je Forrestal počinio samoubojstvo, ali mnogi ljudi kako tada, tako i danas - ne vjeruju u taj zaključak. Njegove bilješke i dnevnike oduzele su vlasti i zadržale ih dulje od jedne godine prije nego stoje pročišdena verzija napokon objavljena. Premda su razni dužnosnici tvrdili da je Forrestal u to vrijeme bio umobolan, čini se da mu je to njegovo stanje probudilo sposobnost „predviđanja" bududnost. Prije nego što je otišao u Bethesdu, Forrestal je rekao jednom prijatelju da de američki vojnici uskoro ginuti u Koreji. Ta je tvrdnja izrečena 15 mjeseci prije nego što su Sjevernokorejci izvršili „iznenadni” napad na Južnu Koreju. Drugi „luđak" koji je imao proročansku viziju rata bio je senator Joseph McCarthy, koji je dokaz o zavjeri svjetskih razmjera pogrešno shvatio kao podršku za vlastitu predrasudu prema komunizmu. McCarthy, koji je prouzrokovao toliko nevolja svojim nepromišljenim i vatrenim napadom na komunizam, ipak je bio na dobrom tragu u svojoj procjeni da se radi o uroti za podupiranje rata za profit. Upozorio je da sporazum u Jalti između Roosevelta, Churchilla i Staljina stoji iza sukoba u poslijeratnom svijetu. Tajni dogovori tih svjetskih vođa - između ostalog o prepuštanju Istočne Europe Staljinu, Bliskog istoka Britaniji, a Pacifika i Jugoistočne Azije Americi - potvrđeni su sredinom 1970-ih objavljivanjem nekih Chruchillovih spisa i pisama. 23. rujna 1950., McCarthy je izjavio: „Tu *u Jalti+ je potpisana smrtna presuda za mladide koji danas ginu u korejskim brdima i dolinama. Tu je potpisana smrtna presuda za mladide koji de sutra ginuti u prašumama Indokine *kasnije nazvanoj Vijetnam+. Kako možemo odgovarati za sadašnju situaciju ako vjerujemo da su se visokopozicionirani ljudi u Vladi dogovorili *sic/+ da nas prepuste katastrofi? To mora biti plod velike zavjere, zavjere tako golemih razmjera da nadilazi sve slične poduhvate u povijesti čovječanstva", upozorio je McCarthy. „Što se može zaključiti iz tog neprekinutog niza odluka i postupaka koji pridonose strategiji poraza? Ne mogu se pripisati nesposobnosti.” McCarthyja je zadesio neslavan kraj zato što nije mogao - ili nije htio - gledati dalje od prijetnje „komunističke” zavjere svjetskih razmjera. Sredom, tijekom vremena mogle su se diskreditirati neke njegove bezobzirne i bombastične optužbe. Nažalost, propast „makartizma” ostavila je neke tajne netaknutima. 15

Jesu li svi ti ljudi bili zaluđeni teoretičari zavjere? Ili su svi, na svoj manjkav i ograničen način, pokušali razotkriti tajne namjere iza priča koje se podmedu javnosti? Komentatori poput Noama Chomskog i Gorea Viđala progovorili su protiv „stanja nacionalne sigurnosti" s ljevice. Pokojni senator Barry Goldvvater i propovjednik Rat Robertson progovorili su s desnice. Čak su i srednjostrujaški pripadnici centra, poput komentatora Billa Moyersa i odvjetnika Gerryja Spencea, upozorili na „tajnu vladu”. Kad povijesne osobe s različitih krajeva političkoga spektra, zajedno sa zabrinutim građanima, govore istu stvar, vrijeme je da se dobro obrati pozornost na ono što se događa u državi. David Wise i Thomas B. Ross pisali su o tim pitanjima početkom 1960-ih u knjiziNevidljiva vlada(The Invisible Government),koju je CIA pokušala zabraniti. Upozorili su da organi tajne vlade imaju financijske veze sa zakladama i sveučilištima te da se koriste američkim interesima kao izlikom za svoje operacije, izravno kršedi svoje ovlasti. U novije su vrijeme ti autori napisali: „Nije se dogodilo ništa... što bi nas uvjerilo da se opasnost od tajne vlade u otvorenu društvu imalo smanjila.” UVladarima iz sjeneizložit demo nove informacije i nove načine gledanja na povijest. Pokušat demo povezati labave dijelove našega kolektivnog znanja kako bismo prikazali dugačak trag naznaka i dokaza zavjere. Nema jamstva da su sve ovdje iznijete informacije apsolutno i nepobitno istinite. No, kako bi se shvatila istina, potrebno je što više podataka. Ništa se ne bi smjelo otpisati. Svaka informacija, ma koliko naoko bila neobična ili nelogična, trebala bi se razmotriti i ocijeniti. Iako se čini da postoji velik broj tajnih društava - i političkih i religijskih - koja djeluju u svijetu, ovdje demo razmotriti samo ona za koja se čini da imaju najvedi utjecaj na javnost. Raskolničke sekte i ekscentrični kultovi - kao što su Osvetnici, Beati Paoli, Red anđela pauna, Rajska vrata itd. - samo odvradaju od istraživanja uistinu ozbiljnih organizacija. Ovdje mi dopustite da dobro razjasnim jednu stvar: ništa u ovoj knjizi nije prikazano s namjerom da zadire u ičija religijska uvjerenja. Sloboda vjeroispovijesti jedna je od najvažnijih značajki američkog života. Svakoj osobi treba biti dopušteno izlaganje vlastitih uvjerenja sve dok ona ne utječu nepovoljno na druge osobe. No, istražujudi povijest i tajna društva postaje jasno da su religija i politika, osobito u prošlosti, bile nerazmrsivo isprepletene. Isključivanje religijskih tema značilo bi iznijeti samo polovinu priče. Ta se tema mora intelektualno razmotriti. Kako se ona može uklopiti u nečiji svjetonazor, odlučit de svaki čitatelj, ovisno o svojim religijskim stavovima i intelektualnoj razini. Golemo mnoštvo informacija o tajnim društvima, vedinom davno zapisanih, prepuno je imena, datuma i događaja koji ništa ne znače suvremenom čitatelju. Stoga promišljeno uređivanje i prostorna ograničenja neizbježno čine ovu analizu pomalo površnom. Nadam se da je sačuvano dovoljno pojedinosti koje de potkrijepiti ovaj prikaz aktivnosti tajnih društava i da je istodobno omogudena lakoda čitanja teksta o ovom vrlo složenom i kontroverznom predmetu. Tajnovita narav tih skupina čini svaki pokušaj otkrivanja apsolutnog dokaza njihova djelovanja i krajnjih ciljeva gotovo nemogudim. Baš kao što organi za provođenje zakona istražuju organizirani kriminal, istraživači često moraju tražiti obrasce ponašanja i osobne veze između pojedinih ljudi i organizacija. Dok dokaz obično govori sam za sebe, kolektivno okrivljavanje mora se uzeti u obzir i izbjedi. Nisu svi članovi tajnih društava zavjerenici. Cjelokupno područje raznih predmeta mora se temeljito proučiti budno pazedi na smicalice i obmane. Mnogi su povijesni podaci nepotpuni ili su ih iskrivili konvencionalni kroničari. Koje to onda tajne povezuju Vijede za inozemne odnose i slobodne zidare s velikim egipatskim piramidama i onime što je bilo još prije njih? Odbacite predrasude i unaprijed stvorene zaključke te se pridružite pokušaju razotkrivanja povijesti i ciljeva onih koji vladaju tajnovitošdu. 16

17

Prvi dio SUVREMENA TAJNA DRUŠTVA Tajnovitost je sloboda o kojoj sanjaju fanatici: nema stražara koji de provjeravati vrata, nema revizora koji de provjeriti knjige, nema suca koji de provjeriti zakon. Tajna vlast nema ustav. Ona slijedi pravila koja sama izmisli. BILL MOYERS

18

Tajna društva ne samo da postoje nego su igrala važnu ulogu u nacionalnim i međunarodnim događajima sve do danas. Kad razmatramo doseg suvremenih tajnih društava, poučno je najprije osvrnuti se na nedavne američke predsjednike te ljude i događaje oko njih. Dok su mnogi Amerikanci gledali na predsjednika Billa Clintona kao na mladolikog saksofonista koji voli žene, vedina nije znala za njegove veze s tri najozloglašenija suvremena tajna društva: Trilateralnom komisijom, Vijedem za inozemne odnose (CFR) *osobito obratite pozornost na to kako se kratica CFR neprekidno pojavljuje u analizi američkih političkih odluka i svjetskih sukoba+ i bilderberškom skupinom. Trilateralna komisija objavljuje popis svojih članova kao i deklaracije, ali njezino unutarnje funkcioniranje je tajna. CFR također objavljuje popis članova, ali članovi su se obvezali da de šutjeti o njegovim ciljevima i operacijama. Bilderberška skupina drži tajnima i namjere i članstvo. Među istaknutim članovima Clintonove administracije su i bivši predsjednik CFR-a Peter Tarnoff, Anthony Lake, A1 Gore, Warren Christopher, Colin Povvell, Les Aspin, James Woolsey, William Cohen, Samuel Levvis, Joan Edelman Spero, Timothy Wirth, Winston Lord, Lloyd Bentsen, Laura Iyson i George Stephenopoulos. Bivši su članovi Trilateralne komisije Bruce Babbitt, Stephen W Bosvvorth, William Cohen, Thomas Foley, Alan Greenspan, Donna Shalala i Strobe Talbott. Nakladnik John F. McManus napomenuo je kako se ujesen 1998. godine, dok mu je prijetio opoziv, Clinton požurio u New York zatražiti podršku od svojih prijatelja u CFR-u. „Bili Clinton je svjestan da je predsjednik zato što su ga izabrali članovi 'tajnog društva' kojemu pripada i da očekuju od njega da izvrši njihove planove”, pisao je McManus. Clinton nije bio jedini predsjednik povezan s tim skupinama. Predsjednik George Bush bio je član Trilateralne komisije, CFR-a i tajanstvenog Društva lubanje i kostiju. Predsjednik Ronald Reagan, bivši glasnogovornik General Electrica, nije službeno pripadao tim skupinama, ali njegove su administracije bile prepune i tadašnjih i bivših članova, o čemu de se iscrpnije govoriti kasnije. U administraciji predsjednika Jimmyja Čartera bilo je toliko članova Trilateralne komisije da su istraživači zavjera digli veliku galamu. Čak su i elitni mediji počeli brujati o tome.

19

Trilateralna komisija Do početka 1970-ih, zahvaljujudi razvoju komunikacijske tehnologije, mnogi su Amerikanci postali svjesniji zatvorenih organizacija poput Vijeda za inozemne odnose. Njegov bivši predsjednik David Rockefeller, očito nastojedi skrenuti pozornost javnosti s aktivnosti CFR-a, potaknuo je osnivanje otvorenijeg izdanka te organizacije: Trilateralne komisije. I Komisiju i njezina prethodnika, CFR, istraživači zavjera smatraju simbolima tajnih organizacija koje možda vode državnu politiku u smjeru suprotnom od onoga koji je u najboljem interesu javnosti ili koji ta javnost želi. Ideju o Trilateralnoj komisiji prvotno je Rockefelleru iznio Zbignievv Brzezinski, tada načelnik Odsjeka za ruske studije Sveučilišta Columbia. Dok je radio u Zavodu Brookings, Brzezinski je analizirao potrebu za užom suradnjom europskih, sjeverno-američkih i azijskih zemalja. Godine 1970. pisao je uForeigtt Affairsu, publikaciji CFR-a: „Potreban je nov i širi pristup stvaranje zajednice razvijenih zemalja koja se može učinkovito baviti problemima s kojima se suočava čovječanstvo... Vijede koje predstavlja Sjedinjene Države, zapadnu Europu i Japan, uz redovite susrete šefova vlada kao i nekakav mali trajni mehanizam, bilo bi dovoljno za početak.” Kasnije iste godine objavio je knjigu pod naslovomIzmeđu dva doba: američka uloga u tehnotronskoj eri (Betweeti Two Ages: America ’s Role in the Technotronic Era).Na stranicama te knjige Brzezinski je iznio svoju viziju bududnosti. Proročanski je predvidio društvo „...kulturno, psihološki, socijalno i ekonomski oblikovano pod utjecajem tehnologije i elektronike - osobito na području računala i komunikacija". Vizije Brzezinskoga izazvat de sumnje onih koji se protive stapanju svjetske političke i ekonomske modi. Ustvrdivši da „nacionalna suverenost više nije održiv koncept”, predvidio je „kretanje razvijenih zemalja prema vedoj zajednici... putem raznih neizravnih veza i ved nastalih ograničenja nacionalne suverenosti". Predviđao je da de se ta zajednica financirati putem „globalnog sustava oporezivanja". Tumačedi kako bi suradnički stožer, kao što je Trilateralna komisija, mogao izvršiti pripreme za budude stapanje, zaključio je da „iako je cilj stvaranja zajednice razvijenih zemalja manje ambiciozan od cilja stvaranja svjetske vlade, ipak je dostižniji.” Vjera Brzezinskog u globalno društvo nije isključivala zemlje koje su tada bile pod vlašdu marksizma, a opisao ga je kao „još jednu bitnu kreativnu fazu u sazrijevanju čovjekove univerzalne vizije” i „pobjedu otvorenog čovjeka nad zatvorenim, pasivnim čovjekom, te pobjedu razuma nad vjerom." Plan Brzezinskoga za Trilateralnu komisiju prvi je put predstavljen na sastanku krajnje tajnovite bilderberške skupine u travnju 1972. godine u belgijskom gradidu Knokke-Heistu. Prijedlog Brzezinskoga navodno je dočekan s oduševljenjem. U to su doba međunarodni novčari bili zabrinuti zbog Nixonove devalvacije dolara, dodatnih poreza na uvoz i započetog popuštanja napetosti s Kinom, zbog čega su se pogoršavali odnosi s Japanom. Povrh toga, energetski problemi bili su sve vedi uslijed povedanja cijena Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC). Uz blagoslov bilderberške skupine i CFR-a, Trilateralna komisija počela se organizirati 23. - 24. srpnja 1972. na Rockefellerovu posjedu od 3500 jutara u Pocantico Hillsu, kod Tarrytowna u državi New York. Među sudionicima tog privatnog sastanka bili su Rockefeller, Brzezinski, ravnatelj vanjskopolitičkih studija Zavoda Brookings Henry Owen, McGeorge Bundy, Robert Bovvie, C. Fred Bergsten, Bayless Manning, Karl Carstens, Guido Colonna di Paliano, Francois Duchene, Rene Foch, Max Kohnstamm, Kiichi Miyazawa, Saburo Ikita i Tadashi Yamamoto. Po svemu sudedi, te su osnivače odabrali Rockefeller i Brzezinski. Trilateralna komisija službeno je osnovana 1. srpnja 1973., s Davidom Rockefellerom kao predsjednikom. Brzezinski je imenovan za sjevernoameričkog direktora-osnivača. Među sjevernoameričkim članovima bili su guverner Georgije Jimmy Čarter, član američkog Kongresa 20

John B. Anderson (još jedan predsjednički kandidat) i glavni urednikTimeaHedly Donovan. Strani članovi osnivači bili su pokojni Reginald Maudling, lord Eric Roll, urednikEconomistaAlistair Burnet, predsjednik FlAT-a Giovanni Agnelli i francuski potpredsjednik Europske komisije Raymond Barre. Ukupno ekskluzivno članstvo broji oko tri stotine ljudi. Prema Komisijinoj službenoj godišnjoj publikacijiTrialogue,„Trilateralnu komisiju utemeljili su 1973. godine zapadnoeuropski, japanski i sjevernoamerički državljani kako bi potaknuli užu suradnju tih triju regija na zajedničkim problemima”. Skeptični autori koji pišu o zavjerama vidjeli su tu „užu suradnju” kao „tajni sporazum” multinacionalnih bankara i korporacijske elite u svrhu stvaranja svjetske vlade. Trilateralna komisija ima stožere u Nevv Yorku, Parizu i Tokiju. Izvršni odbor od trideset pet članova upravlja radom Komisije, koja se sastaje otprilike svakih devet mjeseci izmjenjujudi se u tri regije. Ne čudi stoga što se postavilo pitanje tko financira tu skupinu. Komisijini glasnogovornici ističu kako skupina ne dobiva nikakva državna sredstva. Izvješde iz 1978. godine pokazuje daje Komisijin fond, od sredine 1976. do sredine 1979. godine, iznosio 1 180 000 dolara, od čega je vedina došla iz fondacija oslobođenih pladanja poreza kao što je Fond brade Rockefeller, koji je samo 1977. donirao 120 000 dolara. Donacije su dolazile i od Zaklade Ford, Zadužbine Lilly, Njemačkog Marshallova fonda i korporacija kao što su Time, Bechtel, Exxon, General Motors, Wells-Fargo i Texas Instruments. Uz svoj biltenTrialogue,Komisija je redovito objavljivala izvješda radne skupine koja su dostupna javnosti. „Godinama su zavjerenički orijentirani bilteni na desnici i ljevici razglašavali tajne' Trilateralne komisije koje su dobili izravno od nje!”, smijuljio se novinar i istraživač Trilateralne komisije Robert Eringer. Vedini istraživača jasno je da ti dokumenti ne sadrže nikakve prave tajne' sve dok su dostupni javnosti. Jedan takav dokument, naslovljenKriza demokracije,Komisija je objavila 1975. godine. Jedan od njezinih autora, politolog s Harvarda Samuel R Huntington, tvrdio je da Amerika treba „vedi stupanj umjerenosti demokracije”. Naveo je kako demokratske institucije nisu u stanju odgovoriti na krize poput nuklearnog incidenta na Three Mile Islandu ili prihvata kubanskih izbjeglica. U dokumentu se izražavao stav da su potrebni vođe „sa stručnim znanjem, stazom, iskustvom i posebnim talentima” kako bi se „nadišli zahtjevi demokracije”. Evo samo nekoliko primjera koji pokazuju kako oni koji podržavaju politiku Trilateralne komisije često na koncu primjenjuju tu istu politiku u vladi. Tri godine nakon što mu je objavljen rad, Huntington je imenovan za koordinatora pripreme osiguranja za Carterovo Nacionalno vijede sigurnosti. U tom je svojstvu Huntington pripremio predsjednički „Memorandum 32" koji je 1979. doveo do predsjedničkog naloga za stvaranje Federalne agencije za postupanje u kriznim situacijama, civilne organizacije s modi da preuzme totalitarnu kontrolu Vladinih funkcija u slučaju nacionalne „krize”. Richard Cooper, ekonomist sa Sveučilišta Yale, vodio je Komisijinu radnu skupinu za monetarnu politiku, koja je predlagala prodaju službenih zlatnih rezervi privatnim burzama. Cooper je postao pomodnik ministra vanjskih poslova za ekonomska pitanja, i obavljao je tu dužnost kad je Međunarodni monetarni fond prodao dio svojega zlata. John Savvhill, član Trilateralne komisije, bio je autor ranoga Komisijina izvješda pod naslovomEnergija: upravljanje tranzicijom, u kojemu se savjetovalo kako upravljati prijelazom na skuplju energiju. Čarter je imenovao Savvhilla zamjenikom ministra energetike. C. Fred Bergsen sudjelovao je u pripremi Komisijina izvješda pod naslovomReforma međunarodnih institucijai kasnije postao pomodnik ministra financija za međunarodne poslove.

21

„Mnogi izvorni članovi Trilateralne komisije sada su na pozicijama modi gdje mogu primijeniti Komisijine političke preporuke; preporuke koje su sami pripremili u Komisijino ime”, primijetio je Eringer. „Zbog tog je razloga Trilateralna komisija stekla glas zapadne vlade u sjeni.” „Pipci Trilateralne komisije sežu tako daleko u političku i ekonomsku sferu da je neki opisuju kao kliku modnih ljudi koja želi preuzeti kontrolu nad svijetom stvaranjem nadnacionalne zajednice kojom bi dominirale multinacionalne korporacije”, pisao je istraživač Laurie K. Strand u tekstu pod naslovom „Tko ima glavnu riječ -šest mogudih aspiranata” uNarodnom almanahu3 (People 's Almanac3). Čak se iU.S. News& World Reportosvrnuo na Komisijin globalistički cilj izvjestivši kako „članovi Komisije ne okolišaju glede toga: angažiraju samo ljude koje zanima promicanje uže međunarodne suradnje..." Istraživači Anthony C. Sutton i Patrick M. Wood u svojoj su knjiziTrilateralci iznad Washingtona(Trilaterals Over Washington)izrazili sumnje u tu skupinu te ponudili sljededi pogled na njezin začetak. „Trilateralna komisija utemeljena je upornim manevriranjem Davida Rockefellera i Zbignievva Brzezinskoga. Rockefeller, *tadašnji+ predsjednik iznimno modne banke Chase Manhattan, direktor mnogih multinacionalnih korporacija i zaklada', dugo je bio središnja figura tajnovitog Vijeda za inozemne odnose. Brzezinski, sjajni prognostičar globalističkog idealizma, profesor je na Sveučilištu Columbia i autor nekoliko knjiga koje su služile kao 'političke smjernice' za CFR. Brzezinski je radio kao izvršni direktor Trilateralne komisije od njezinih začetaka 1973. godine do kraja 1976., kad gaje predsjednik Čarter imenovao pomodnikom za pitanja nacionalne sigurnosti.” Brzezinski je bio taj koji je vrbovao Čartera za Trilateralnu komisiju 1973. godine. Zapravo je za vrijeme administracije predsjednika Jimmyja Čartera objelodanjeno toliko materijala Trilateralne komisije da se u medijima povela ozbiljna debata. Čak se i prema establišmentu orijentiraniWashington Postpočetkom 1977. pitao: „Ali, evo što uznemiruje u slučaju Trilateralne komisije. Izabrani predsjednik (Čarter) njezin je član. Također i izabrani potpredsjednik Walter B. Mondale. Isto tako i novi ministri vanjskih poslova, obrane i financija, Cyrus R. Vance, Harold Brovvn i W Michael Blumenthal. Isto tako i Zbigniew Brzezinski, koji je bivši direktor Irilateralne komisije i Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost, kao i mnoštvo drugih koji de kreirati američku vanjsku politiku sljedede četiri godine.” Sutton i Wood su komentirali: „Pokušavate li izračunati izglede da tri praktički nepoznata čovjeka (Čarter, Mondale i Brzezinski), između svega 60 komisijinih članova iz SAD-a, osvoje tri najmodnije pozicije u državi, nemojte se truditi. Vaši de izračuni biti beznačajni.” Carterova administracija uključivala je i ove članove Irilateralne komisije: veleposlanike Andrewa Younga, Gerarda Smitha, Richarda Gardnera i Elliota Richardsona, ekonomskog savjetnika Bijele kude Henryja Ovvena, zamjenika ministra vanjskih poslova Warrena Christophera, direktora Agencije za kontrolu naoružanja i razoružanje Paula Warnkea, pomodnika ministra vanjskih poslova za ekonomska pitanja Richarda Coopera, pomodnicu ministra vanjskih poslova za sigurnost Lucy Benson, pomodnika ministra financija Anthonyja Solomona, Roberta Bowieja iz CIA-e i pomodnika ministra vanjskih poslova Richarda Holbrookea. Da ne bi tko pomislio kako je Trilateralna komisija naprosto neki organ Demokratske stranke,U.S. News& World Reportpopisao je 1978. ugledne republikance koji su bili njezini članovi. Među njima su bivši ministar vanjskih poslova Henry Kissinger, bivši ministar prometa William Coleman, bivša ministrica graditeljstva i urbanog razvoja Carla Hills, bivši ministar trgovine Peter Peterson i bivši ministar zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi Casper Weinberger. Na popisu su bili i bivši upravitelj Agencije za energetiku John Savvhill, bivši direktor CIA-e i bududi predsjednik George Bush, bivši zamjenici ministra vanjskih poslova Robert Ingersoll i 22

Charles Robinson, bivši zamjenik ministra obrane David Rackard, bivši upravitelj Agencije za zaštitu okoliša Russell E. Train, veleposlanik u UN-u William Scanton, veleposlanica u Velikoj Britaniji Anne Armstrong, članovi Kongresa John Anderson, William Brock, William Cohen, Barber Conable, John Danforth i Robert Taft Jr. te Marina Whitman, bivša članica Vijeda ekonomskih savjetnika. Dodatnu zabrinutost među istraživačima zavjera izazvao je Carterov odabir bankara Paula Volckera za čelnika američke modne središnje banke Federal Reserve. Navodno imenovan prema uputama Davida Rockefellera, Volcker je bio sjevernoamerički predsjednik Trilateralne komisije kao i član drugih tajnih skupina, Vijeda za inozemne odnose i bilderberške skupine. Na mjestu predsjednika Središnje banke zamijenio ga je njezin današnji predsjednik Alan Greenspan, također član Trilateralne komisije, CFR-a i bilderberške skupine. Lako je shvatiti zašto mnogi ljudi smatraju da se politikom američke Vlade upravlja iz tih organizacija kojima dominiraju Rockefelleri. Usprkos tome što su napisane prije gotovo dvadeset godina, Suttonove i Woodove riječi danas zvuče istinito mnogim prosječnim Amerikancima koji su zabrinuti za stanje nacije i koji sumnjaju kako superelita pokušava stedi kontrolu nad svijetom. Pisali su: „Prema biblijskim standardima. Sjedinjene Države svakako zaslužuju Božju kaznu - u njima vlada razularena izopačenost, zlostavljanje djece je uobičajeno, gramzivost i pohlepa preduvjet su uspjeha, a moral je iskvaren. Ako demo biti bačeni u pakao srednjega vijeka, najlogičniji katalizator ili motivator na vidiku jest Trilateralna komisija.” Bivši senator i predsjednički kandidat Barry Goldvvater ponovio je strahove mnogih kad je napisao: „Stvarna namjera trilateralaca stvaranje je svjetske ekonomske sile nadmodne političkoj vlasti nacionalnih država. Kao upravitelji i tvorci tog sustava, vladat de svijetom.” Takva je kritika nagnala Davida Rockefellera da brani Komisiju u jednom izdanjuWall Street Joumalaiz 1980. godine: „Daleko od nekakve klike međunarodnih zavjerenika kojima je namjera da potajno vladaju svijetom, Trilateralna komisija u stvarnosti je skupina zabrinutih građana zainteresiranih za poticanje vedeg razumijevanja i suradnje između međunarodnih saveznika...” Ali, neke su kritike dolazile i iz same Carterove administracije. Ministar vanjskih poslova Edmund Muskie upozoravao je da Brzezinski ne koordinira vanjsku politiku, nego je kreira. William Sullivan, koji je bio američki veleposlanik u Iranu, optužio je Brzezinskoga za sabotiranje američkih nastojanja da se poboljšaju odnosi s Iranom nakon šahova odstupanja. ,,U studenom 1978., Brzezinski je počeo kreirati vlastitu politiku i formirati vlastito veleposlanstvo u Iranu”, žalio se Sullivan. Takve su optužbe izazvale u Washingtonu iznenadnu zabrinutost zbog tajnih i polutajnih organizacija. Kolumnist Nicholas von Hoffman zabilježio je: „Brzezinski je dugo plašio one koji se brinu zbog Trilateralne komisije, te skupine globalno usmjerenih velikih zvjerki iz velikih industrijskih sila koju je potaknuo Rockefeller. Za mnoge Amerikance i ljevičarskih i desničarskih uvjerenja, ta je komisija, koja pokušava utjecati na Vladinu trgovinsku politiku i diplomaciju, primjer zabrinjavajudeg udruživanja.” Zabrinutost se prelila i u organizacije veterana. Godine 1980. konvencija Američke legije prihvatila je „Rezoluciju 773“ koja je pozivala Kongres na istragu Trilateralne komisije i njezina prethodnika, Vijeda za inozemne odnose. Sljedede godine sličnu su rezoluciju usvojili Veterani inozemnih ratova (VFW). Član Kongresa Larry McDonald predstavio je te rezolucije Zastupničkom domu, ali ništa se iz toga nije izrodilo. McDonald, koji je kao predsjednik Društva „John Birch” bio glasan kritičar tih tajnih društava, poginuo je 1. rujna 1983. u još uvijek nerazjašnjenom obaranju zrakoplova na letu 007 Korean Airlinesa.

23

Tijekom predsjedničkih kampanja 1980. godine, republikanski kandidat Ronald Reagan oštro je napao devetnaest trilateralaca u Carterovoj administraciji - uključujudi samog Čartera, koji je napisao da je njegov kontakt s Komisijom bila „izvrsna prilika za učenje” - i obedao da de istražiti tu skupinu ako bude izabran. Dok se natjecao s Georgeom Bushom za nominaciju, Reagan se okomio na njega zbog članstva i u Trilateralnoj komisiji i u CFR-u te je obedao da mu nede dati položaj u svojoj vladi. Međutim, tijekom republikanske nacionalne konvencije zbio se niz čudnih događaja. Dok je Reagan bio siguran predsjednički kandidat, za mjesto potpredsjednika vodila se žestoka borba. Sredinom tjedna medijski su komentatori iznenada počeli govoriti o „dvojcu iz snova” koji bi trebali činiti predsjednik Reagan i potpredsjednik (i bivši predsjednik) Gerald Ford. Počeo se stvarati pritisak za tu ideju koja bi dovela do zajedničkog predsjednikovanja i, prema tome, podijeljene vlasti. Čak se predlagalo da bi Ford kao bivši predsjednik trebao odabrati pola Reaganova kabineta. Suočen s mogudnošdu da vodi pola vlade, Reagan se požurio uzeti riječ na konvenciji kasno nodu te obznanio: „Znam da je to što sam došao ovamo večeras bez presedana i uvjeravam vas u ovo kasno doba da vam nedu držati govor za prihvadanje kandidature... Ali, s obzirom na to da sam gledao televiziju u hotelu i vidio da ovdje kruže glasine i tračevi... dopustite mi da se što jednostavnije izjasnim i zaključim sljedede. Točno je da brojni republikanski vođe... misle kako bi prava kombinacija uključivala bivšega predsjednika Sjedinjenih Država Geralda Forda na drugom mjestu... Stoga sam smatrao da je zbog svih tih priča i zato što se svašta može izroditi preko nodi vrijeme da malo ubrzam dnevni red... Tražio sam i preporučujem ovom skupu da sutra, kad se zasjedanje nastavi, George Bush bude nominiran za potpredsjednika.” Reagan više nikad nije izgovorio ni riječ protiv Komisije ili CFR-a. Nakon što je izabran, njegov tranzicijski tim od 59 članova bio je sastavljen od 28 članova CFR-a, deset članova elitne bilderberške skupine i barem deset trilateralaca. Čak je postavio istaknute članove CFR-a na tri najosjetljivija državna položaja: Alexandrea Haiga za ministra vanjskih poslova, Caspera Weinbergera za ministra obrane i Donalda Regana za ministra financija. Naknadno je imenovao voditelja Busheve kampanje Jamesa A. Bakera III., koji je tada radio kao predsjednik Reaganova i Busheva kampanjskog odbora, za svoga šefa osoblja. Baker pripada četvrtom naraštaju obitelji koja je dugo povezana s Rockefellerovim naftaškim interesima. Potom je, malo više od dva mjeseca nakon što je preuzeo dužnost, predsjednika Reagana pogodio atentatorov metak koji bi, da nije bilo pola centimetra, pogurao Busha u Ovalni ured sedam godina ranije. Prilično je neobično da je brat nesuđenog ubojice John W. Hinckley dogovorio večeru s Bushevim sinom Neilom iste nodi kad je Reagan bio ustrijeljen. Hinckleyjev otac, teksaški naftaš, i George Bush bili su dugogodišnji prijatelji. Treba spomenuti i daje Bushevo ime - uključujudi njegov tada slabo poznat nadimak ,,Poppy” - zajedno s adresom i telefonskim brojem pronađeno u osobnom notesu naftnoga geologa Georgea DeMohrenschildta, posljednjega poznatoga bliskog prijatelja Leeja Harveyja Osvvalda. Postojanje FBI-ova izvješda iz 1963. godine u kojemu se spominje „George Bush iz CIA-e”, u vezi s reakcijama američke kubanske zajednice na umorstvo J. F Kennedyja, privuklo je pozornost medija za vrijeme izbora 1992. godine. Za mnoge istraživače takve naoko sitne, nepovezane i slabo objavljivane pojedinosti narušavaju dojam slučajnosti. Neporecive veze između američkog vodstva i CFR-a te Trilateralne komisije - uz činjenicu da je svjetski bankar David Rockefeller vodeda figura u objema skupinama - izazvale su mnogo nemira među autorima koji pišu o zavjerama, kako na ljevici, tako i na desnici. „Ako se za Vijede za inozemne odnose može redi da je leglo ideja o jednom svijetu, Trilateralna komisija radna je skupina okupljena za juriš”, pisali su Sutton i Wood 1979. godine. „Komisija je ved postavila svoje članove... na najviša mjesta koja SAD može ponuditi.” 24

Texe Marrs (nije u srodstvu s autorom ove knjige), predsjednik Living Truth Publishersa iz Austina u Texasu, upozorio je: „Trilateralna komisija skupina je čiji je cilj požuriti doba svjetske vlade i promoviranje međunarodne ekonomije koju iza kulisa kontrolira Tajno bratstvo (iluminati).” Pokojni senator Barry Goldvvater slično je upozoravao. U svojoj knjizi iz 1979. godineBez isprika(With No Apologies),napomenuo je: „Cilj najnovije međunarodne klike Davida Rockefellera... jest da bude sredstvo za multinacionalnu konsolidaciju trgovinskih i bankarskih interesa preuzimanjem kontrole nad političkom vlašdu u Sjedinjenim Državama”. Takve su tvrdnje 1981. godine izazvale osvrt autoraWashington Posta,inače nezainteresiranih za bilo kakve teorije zavjere. Na koncu su priznali umiješanost Trilateralne komisije sarkastično napisavši: „Sjedate li se onih groznih trilateralaca, međunarodnih zavjerenika s Davidom Rockefellerom na čelu koji su kanili osvojiti svijet? Jimmy Čarter bio je jedan od njih. I George Bush, i to ga je skupo stajalo u prošlogodišnjoj kampanji protiv Ronalda Reagana. Pogodite tko dolazi u Bijelu kudu. Pogodite tko ih je pozvao. Pogodite tko de voditi delegaciju. Tako je. Trilateralci dolaze. Predsjednik Reagan pozvao ih je da dodu. Vodit de ih David Rockefeller. Trilateralci su se iskrcali, a teoretičari zavjere bez sumnje de biti blizu”, podsmjehivali su se. Usprkos javnim poricanjima, Trilateralna komisija jamačno spada u tajna društva bududi da joj sastanci nisu otvoreni za javnost. I sasvim sigurno predstavlja produžetak Vijeda za inozemne odnose bududi da je svih osam sjevernoameričkih predstavnika na osnivačkom sastanku Trilateralne komisije bilo članovima CFR-a.

25

Vijede za inozemne odnose Globalizam nije započeo TrilateraInom komisijom. Ideja o svjetskoj zajednici potječe davno prije 20. stoljeda, ali koncentrirana je u začetniku suvremenih američkih tajnih društava - Vijedu za inozemne odnose (CFR). Vijede je nastalo kao rezultat niza susreta koji su se odvijali za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Godine 1917. pukovnik Edvvard Mandell House, povjerljivi savjetnik predsjednika Woodrovva Wilsona, okupio je u New Yorku stotinjak uglednih ljudi kako bi raspravljali o poslijeratnom svijetu. Proglasivši svoj rad „istraživanjem”, stvarali su planove za mirovni sporazum koji je kasnije prerastao u slavnih Wilsonovih „četrnaest točaka", koje je prvi put predstavio Kongresu 8. siječnja 1918. Bili su zapravo globalisti, pozivali su na uklanjanje „svih ekonomskih zapreka” između zemalja, „jednakost trgovinskih uvjeta” i stvaranje „sveopde zajednice zemalja”. Pukovnik House, koji se jedanput opisao kao marksistički socijalist, ali čiji su postupci više odražavali fabijanski socijalizam, bio je autor knjige iz 1912. godine pod naslovomPhilip Dru: upravitelj (Philip Dru: Administrator).U tom je djelu House opisao „zavjeru” unutar Sjedinjenih Država s ciljem uspostave Središnje banke, stupnjevitog poreza na dohodak i kontrole obiju političkih stranaka. Dvije godine nakon objavljivanja knjige, ostvarila su se dva njegova književna cilja, ako ne i sva tri. Krajem 1918. godine pat-pozicija na zapadnom frontu i ulazak SAD-a u rat prisilili su Njemačku i centralne sile da prihvate Wilsonove mirovne uvjete. Kasnija Pariška mirovna konferencija 1919. godine rezultirala je neugodnim Versajskim mirovnim ugovorom koji je primorao Njemačku da plada velike reparacije saveznicima. To je uništilo njemačko gospodarstvo, što je dovelo do depresije i kasnijeg uspona Adolfa Hitlera i njegovih nacista. Pariškoj mirovnoj konferenciji prisustvovali su predsjednik Woodrovv Wilson i njegovi najbliži savjetnici, pukovnik House, bankari Paul Warburg i Bernard Baruch te dvadesetak sudionika „istraživanja”. Sudionici Konferencije prihvatili su Wilsonov mirovni plan, uključujudi stvaranje Lige naroda. Međutim, prema američkom zakonu, sporazum je trebao ratificirati Senat, koji to nije učinio, očito ne vjerujudi ni u kakvu nadnacionalnu organizaciju. Nepokolebljivi pukovnik House sastao se s britanskim i američkim delegatima na mirovnoj konferenciji u pariškom hotelu Majestic 30. svibnja 1919. g. Odlučili su formirati „Institut za međunarodne poslove”, s jednim ogrankom u Sjedinjenim Državama i jednim u Engleskoj. Engleski ogranak postao je Kraljevski institut za međunarodne poslove. Institut je trebao usmjeravati javno mnijenje prema prihvadanju svjetske vlade ili globalizma. Američki ogranak osnovan je 21. srpnja 1921. kao Vijede za inozemne odnose (CFR). Stvoreno je na temelju postojedeg ali neaktivnoga istoimenoga njujorškoga kluba koji su 1918. godine formirali ugledni bankari i pravnici kako bi raspravljali o trgovini i međunarodnim financijama. U drugom članku propisa novoga CFR-a stoji da svatko tko otkrije pojedinosti sa sastanaka CFR-a, krši njegova pravila te može biti isključen iz članstva, čime se CFR kvalificira kao tajno društvo. Tu tajnovitost neumorno štite glavni američki mediji. „Analitičari sovjetskoga tiska kažu da se Vijede redovitije pojavljuje u listovimaPravdaiIzvestijanego uNew )brk Timesu",primijetio je novinar J. Anthony Lucas 1971. godine. Od 1945. godine stožer CFR-a smješten je u otmjenoj kudi Harolda Pratta u Nevv Yorku. Zgradu je darovala obitelj Pratt iz Rockefellerova Standard Oila. Zdanje sa svojim obojanim ostakljenim vratima, otmjenim tapiserijama i kaminima ima klupsku atmosferu. Karakteriziranje CFR-a kao „kluba starih momaka” potiče činjenica da mnogi članovi pripadaju elitnim skupinama kao što su Century Association, Links Club, University Club i Washington s Metropolitan Club. U godišnjem izvješdu CFR-a iz 1997. godine predsjednik Odbora Peter G. Peterson priznao je da postoji „zrnce istine" u optužbi da je Vijede organizacija „njujorške liberalne elite”, ali ustvrdio je 26

da se CFR danas „sve više širi Amerikom” te da ima sve vedi broj članova koji žive izvan Nevv Yorka i Washingtona. Članom CFR-a može se postati samo pozivom; članstvo, izvorno ograničeno na 1600 ljudi, danas broji više od 3300 osoba koje predstavljaju najutjecajnije lidere u financijskom, trgovačkom, komunikacijskom i akademskom svijetu. Primanje je vrlo osjetljiv i mučan proces; kandidate treba predložiti neki član, poduprijeti drugi, odobriti člansko povjerenstvo, provjeriti profesionalno osoblje i na koncu potvrditi Upravni odbor. Nastojedi se prilagoditi suvremenom svijetu, Vijede je početkom 1970-ih proširilo svoje članstvo na nekoliko Afroamerikanaca i desetak žena. Kako bi proširio svoj utjecaj izvan istočne obale, CFR je osnovao odbore za inozemne odnose sastavljene od lokalnih lidera u gradovima diljem zemlje. Više od 37 takvih odbora s otprilike četiri tisude članova postojalo je početkom 1980-ih. Među izvornim članovima CFR-a bili su pukovnik House, bivši njujorški senator i ministar vanjskih poslova Elihu Root, kolumnist Walter Lippmann, John Foster Dulles i Christian Herter, koji su obojica kasnije radili kao ministri vanjskih poslova, i Dullesov brat Allen, koji je kasnije radio kao direktor CIA-e. Osnivački predsjednik CFR-a milijunaš John W. Davies bio je osobni odvjetnik financijaša J. P Morgana, dok je potpredsjednik Paul Cravath također zastupao Morganove interese. Prvi predsjedatelj Vijeda bio je Russell Leffingvvell, jedan od Morganovih partnera. S obzirom na to da je vedina prvih članova CFR-a bila povezana s Morganom na ovaj ili onaj način, moglo bi se redi da su na Vijede ozbiljno utjecali Morganovi interesi. CFR su financirali bankari i novčari poput Morgana, Johna D. Rockefellera, Bernarda Barucha, Jaeoba Schiffa, Otta Kahna i Paula Warburga. Danas CFR financiraju velike korporacije kao što su Xerox, General Motors, Bristol-Meyers Squibb, Texaco i drugi, kao i Njemački Marshallov fond, Zaklada McKnight, Fond Dillion, Zaklada Ford, Zaklada Andrevv W Mellon, Fond brade Rockefeller, Zaklada Starr i Dobrotvorni trustovi Pevv. Prema Vodiču za neprofitno posredovanje i političke grupacije Centra za kapitalna istraživanja, članovi Odbora CFR-a povezani su s utjecajnim organizacijama kao što su Odbor za ekonomski razvoj, Institut za međunarodnu ekonomiju, Odbor za odgovoran savezni proračun, Business Enterprise Trust, Urbani institut, Poslovni okrugli stol, Vijede za konkurentnost, Američka trgovačka komora, Nacionalna poslovna zajednica, zavod Brookings, Forum za više poslovno obrazovanje, Vašingtonski institut za bliskoistočnu politiku, Centar za etiku i državnu politiku, Institut Hoover, Centar za strateške i međunarodne studije, Wilderness Society i Američko vijede za kapitalne investicije. CFR je igrao ključnu ulogu u američkoj politici tijekom Drugoga svjetskog rata pa je novinar J. Anthony Lucas primijetio: „Od 1945. sve do 60-ih članovi Vijeda bili su u prvim redovima američkoga globalističkoga aktivizma.” U izjavi o ciljevima iz 1997. godine službenici CFR-a, koji su bili „na gotovo svim prošlim i sadašnjim položajima u američkoj Vladi vezanim uz međunarodna pitanja”, stoji kako je Vijede samo „jedinstvena članska organizacija i trust mozgova koji obučava članove i osoblje kako bi služili zemlji s idejama za bolji i sigurniji svijet”. Kritičari osporavaju taj cilj, napominjudi da je CFR imao svoje prste u gotovo svakom velikom sukobu u 20. stoljedu. Mnogi autori gledaju na CFR kao na skupinu ljudi čiji je cilj ostvariti svjetsku prevlast preko multinacionalnih tvrtki, međunarodnih ugovora i svjetske vlade. Čak je i njegovim pripadnicima teško uvjeriti svoje kolege da nema pokušaja zavjereničke kontrole. Admiral Chester Ward, umirovljeni glavni odvjetnik Američke mornarice i dugogodišnji član CFR-a, jednom je citiran: „CFR kao takav ne piše programe obiju političkih stranaka, niti odabire njihove predsjedničke kandidate, niti kontrolira američku obrambenu i vanjsku politiku. Ali, članovi CFR-a kao pojedinci, djelujudi složno s drugim pojedinim članovima CFR-a, to čine.” 27

J. Anthony Lucas slaže se s tim, napominjudi da čak i ako se odbija „prostodušni" diktatorski pogled na CFR, „mora se priznati da utjecaj teče zamršenijim kanalima: kroz osobne veze stvorene između ljudi čiji se putevi neprestano križaju u svlačionicama, časničkim menzama, klubovima, poslaničkim konferencijskim dvoranama, na vrtnim zabavama, terenima za skvoš i sastancima upravnih odbora. Ako Vijede ima utjecaj - a dokazi ukazuju na to da ima - onda taj utjecaj njegovi članovi provode putem tih kanala.” Admiral Ward nadalje je objasnio kako je jedini zajednički cilj članova CFR-a „izazvati predaju suverenosti i nacionalne nezavisnosti Sjedinjenih Država... Ponajprije žele svjetski bankarski monopol bez obzira na to koja sila na koncu preuzme kontrolu nad svjetskom vladom”, dodao je Ward. Potanko je opisao metode CFR-a u knjizi iz 1975. godine, u koautorstvu s Phyllis Schlafly, pod naslovomKissinger na kauču(Kissinger on the Couch).„Čim vodedi članovi CFR-a odluče da američka Vlada treba prihvatiti određenu politiku, angažiraju se glavna istraživačka sredstva CFR-a kako bi se stvorili argumenti, intelektualni i emocionalni, za podršku novoj politici, i kako bi se osujetio i diskreditirao, intelektualno i politički, svaki otpor”, objasnio je. CFR se javno očituje putem svoje publikacijeForeign Affairs,prozvane „neslužbenim glasilom vodstva američke vanjske politike”. Premda pristaše Vijeda tvrde kako „članci uForeign Affairsune odražavaju nikakve jednodušne stavove...”, kritičari uzvradaju da CFR tim člancima signalizira članovima željenu politiku. Čak i glomaznaEncyclopaedia Britannicapriznaje: „Ideje koje se probno iznose u ovom časopisu često se, ako ih dobro prime čitateljiForeign Affairsa, pojavljuju kasnije u sklopu politike američke Vlade ili zakonodavstva; smjernice koje ne prođu taj test obično nestanu." Alvin Moscovv, blagonakloni biograf obitelji Rockefeller, bio je konkretniji napisavši: „Članstvo u Vijedu toliko je značajno da se ono u nekim krugovima smatra jezgrom istočnog establišmenta. Kad je riječ o vanjskim poslovima, onojestistočni establišment. Zapravo je teško ukazati na makar jednu značajnu smjernicu američke vanjske politike utvrđenu od *predsjednika+ Wilsona naovamo koja bi bila dijametralno suprotna trenutnom razmišljanju u Vijedu za inozemne odnose.” *naglasak u izvorniku] Vijede ima dvije metode iznošenja ideja i želja uskoga kruga čelnika: redoviti ručci i večere gdje se istaknuti mislioci i lideri iz svih krajeva svijeta obradaju članovima Vijeda i njegovim analitičkim skupinama koji periodički podastiru dokumente o stajalištu prema predmetu koji je pobudio zanimanje. Vijede također nudi korporativne usluge, putem kojih je tvrtkama koje su se pretplatile omogudeno da ih dvaput godišnje na večerama izvještavaju Vladini dužnosnici kao što su ministar financija ili direktor CIA-e. Ugledni autor John Kenneth Galbraith, koji je istupio iz CFR-a 1970. godine „iz dosade”, nazvao je takve neslužbene razgovore „skandalom". „Zašto bi Vladin dužnosnik trebao izvještavati poslovnoga čovjeka o informacijama nedostupnim javnosti, osobito ako to može biti financijski korisno?”, pitao se. G. Edvvard Griffin složio se da je isprva CFR-om, kao paravanom za britanski Okrugli stol, dominirala obitelj J. P Morgana. „Morgane je postupno zamijenio Rockefellerov konzorcij, pa sad popis uključenih tvrtki izgleda kao Fortuneova lista 500 najvedih korporacija”, napisao je 1994. Jedan od primjera Rockefellerove dominacije CFR-om potječe s početka 1970-ih kad je David Rockefeller zaobišao Odbor za imenovanja i ponudio uredničko mjesto uForeign AffairsuWilliamu Bundvju, bivšem dužnosniku CIA-e koji je igrao značajnu ulogu u Vijetnamskom ratu. Pokazujudi kako je svaka američka Vlada od početaka Vijeda bila prepuna njegovih članova, konzervativni novinar i istraživač CFR-a James Perloff primijetio je: „Povijesni arhivi govore još 28

jasnije... Do 1988. godine četrnaest ministara vanjskih poslova, četrnaest ministara financija, jedanaest ministara obrane i deseci čelnika drugih ministarstava bili su članovi CFR-a.” Gotovo svaki direktor CIA-e od Allena Dullesa bio je član CFR-a, uključujudi Richarda Helmsa, Williama Colbyja, Georgea Busha, Williama Webstera, Jamesa Woolseyja, Johna Deutscha i Williama Caseyja. „Mnogi članovi Vijeda imaju osobne financijske interese u inozemnim odnosima”, primijetio je istraživač Laurie Strand, „zato što njihovo vlasništvo i ulaganja štite Ministarstvo vanjskih poslova i vojska *i CIA+.”. Mnogi su istraživači ustvrdili da CIA zapravo služi kao sigurnosna snaga ne samo za korporativnu Ameriku nego i za prijatelje, rođake i ortake članova CFR-a. Tu bi se moglo raditi o obostranoj koristi. Prema bivšem izvršnom pomodniku zamjenika direktora CIA-e Victoru Marchettiju i bivšem analitičaru Ministarstva vanjskih poslova Johnu D. Marksu: „Utjecajno ali nepristupačno Vijede, sastavljeno od nekoliko stotina političkih, vojnih, poslovnih i akademskih čelnika u zemlji, često je glavni zastupnik' CIA-e u američkoj javnosti. Kad je agencija trebala ugledne građane da se zauzmu za agencijina privatna poduzeda ili za neku drugu posebnu pomod, često se obradala članovima Vijeda.” Članovi CFR-a koji zauzmu položaje u vladi često dovode druge članove. Kad je Henry Stimson, član CFR-a, kao ministar rata 1940. godine došao u W&shington, doveo je sa sobom drugoga člana Johna J. McCloyja kao pomodnika za osoblje. McCloy je zauzvrat obavio svoj dio posla dovevši tijekom nekoliko godina još neke članove CFR-a u Vladu. „Kad god zatrebamo novoga čovjeka *za poziciju u Vladi+, samo prelistamo popis članova Vijeda i nazovemo NewYork", komentirao je jednom McCloy, bivši predsjednik Odbora CFR-a, predsjednik Upravnog odbora banke Chase Manhattan, mentor Davida Rockefellera i savjetnik za vanjsku politiku šestorice američkih predsjednika. Drugi primjer utjecaja CFR-a vidljiv je iz primjera meteorskog uspona Henryja Kissingera. Godine 1955. Kissinger je bio samo još jedan nepoznati član akademske zajednice koji je prisustvovao sastanku u vojnoj školi u Quanticu u Virginiji, čiji je domadin bio tadašnji pomodnik predsjednika za vanjsku politiku Nelson Rockefeller. Taj je sastanak bio početak dugotrajnog prijateljstva između njih dvojice, čiji je vrhunac bio Rockefellerovo darivanje 50 000 dolara Kissingeru. Kissinger je uskoro bio predstavljen Davidu Rockefelleru i drugim istaknutim članovima CFR-a. Preko CFR-a Kissinger je dobivao financije i pristup visokim dužnosnicima Komisije za atomsku energiju, triju ogranaka vojske, CIA-e i Ministarstva vanjskih poslova. To je iskoristio za izdavanje bestseleraNuklearno naoružanje i vanjska politika(Nuclear \\eapons and Foreign Policy),u kojemu je dokazivao kako bi se nuklearni rat mogao ..dobiti”. Za vrijeme Nixonove administracije, Kissinger je bio ministar vanjskih poslova, a i dalje ima velik utjecaj u svjetskoj politici. Prema objavljenim izvješdima, u Clintonovoj administraciji bilo je više od stotinu članova CFR-a koji su mu na početku mandata bili na usluzi. Članovi CFR-a imenovani su za veleposlanike u Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Australiji, Čileu, Siriji, Južnoj Africi, Rusiji, Rumunjskoj, Japanu, Koreji, Meksiku, Italiji, Indiji, Francuskoj, Češkoj, Poljskoj, Nigeriji i na Filipinima. Trenutno je više od dvadeset članova CFR-a i u Predstavničkom domu i Senatu. Robert Anton Wilson je komentirao: „Kad bi CFR imao milijune članova poput, recimo, Prezbiterijanske crkve, taj popis možda ne bi mnogo značio. Ali, CFR ima samo 3200 članova.” Zbog svojih volstritsko-bankarskih korijena i prirođene tajnovitosti, Vijede za inozemne odnose dospjelo je pod nesmiljen udar konzervativnih autora. Ta pozornost javnosti dovela je do stvaranja manje tajnovite Trilateralne komisije. Svijest o sveobuhvatnoj prisutnosti CFR-a u Vladi toliko se proširila u javnosti da je pokojni Gary Allen, čija se knjiga o globalističkim organizacijamaNitko se ne usuđuje spomenuti zavjeru(None Dare Call It Conspiracy)prodala u više od pet milijuna primjeraka usprkos ignoriranju elitnih 29

medija, komentirao prije nacionalnih izbora 1972. godine: „Doista nije bilo ni najmanje razlike *između predsjedničkih kandidata+. Biračima je ponuđeno da biraju između CFR-ova zagovornika svjetske vlade Nixona i CFR-ova zagovornika svjetske vlade Humphreyja. Promijenjena je samo retorika kako bi se zavarala javnost.” Pozivajudi na djelovanje, Allen je ponovio upozorenje mnogih istraživača koji su sumnjičavi prema motivima CFR-a napisavši: „Demokrati i republikanci moraju prekinuti kontrolu koju provode članovi CFR-a nad njihovim strankama. Od tipova iz CFR-a, njihovih slugana i oportunističkih pristaša, radi društvenog uspona mora se zatražiti da odu ili de morati otidi domoljubi." Mnogi istraživači zavjera vide paralelnu situaciju oko izbora 2000. godine, koji su bili natjecanje demokrata Ala Gorea i republikanca Georgea W. Busha, a obojica su poslovno i obiteljski vezani s Wall Streetom i članovima CFR-a. Perloff je iz kršdanske perspektive upozorio da se priprema monumentalna bitka između Kristova kraljevstva i „zle svjetske vlade: Antikristova kraljevstva... Mnogi ugledni pripadnici američkog establišmenta predali su se jednoj strani u tom sukobu, a to nije strana koju preporučuju drevni spisi... Bez obzira na to jesu li doista zavjerenici i jesu li svjesni krajnjih posljedica svojih djela, njihov modan utjecaj pridonio je tome da svijet krene prema apokaliptičnim događajima.” Očito je CFR imao snažan utjecaj, ako ne i izravnu kontrolu, na američku politiku gotovo cijelo prošlo stoljede. Ali, gotovo pedeset godina taj je utjecaj bio podijeljen s drugom usko povezanom tajnom organizacijom - bilderberškom skupinom.

30

Bilderberška skupina Bilderbešku skupinu dne modni muškarci i žene - mnogi od njih pripadnici su europskih kraljevskih obitelji - koji se tajno sastaju svake godine kako bi raspravljali o aktualnim pitanjima. Mnogi sumnjičavi istraživači tvrde da spletkare kako bi izazivali svjetske događaje i upravljali njima. Usprkos tome što se mnogi vrlo cijenjeni američki novinari sastaju s bilderberškom skupinom, malo se ili gotovo ništa ne izvještava o toj skupini i njezinim aktivnostima, što navodi autore da sumnjaju u cenzuru i manipuliranje vijestima. Kao i u slučaju Trilateralne komisije i Vijeda za inozemne odnose, članovi bilderberške skupine često su članovi i još jedne ili dviju tih skupina. Britanski autor David Icke objavio je priču dr. Kitty Little koja pruža fascinantan uvid u dugoročno planiranje jedne tajne skupine. Dr. Little, koja je radila za britansko Ministarstvo proizvodnje zrakoplova tijekom Drugoga svjetskog rata i kasnije za Zavod za istraživanje atomske energije, prisjetila se kako je prisustvovala sastanku „analitičke skupine” Laburističke stranke na Sveučilištu Oxford 1940. godine. Te je večeri govorio mladid koji je tvrdio da sudjeluje u „marksističkoj uroti za preuzimanje vlasti”. Rekao je daje član bezimene skupine (nije imala ime kako bi bilo teže dokazati njezino postojanje) čiji je cilj uspostaviti marksističku vlast u Britaniji, Europi i dijelovima Afrike. S obzirom na to da Britanci ne vjeruju ekstremistima, objasnio je, članovi skupine glumit de umjerenjake, što de im omoguditi da uklone kritičare pod izlikom da se radi o desničarima. Dodao je kako je odabran da predvodi političku sekciju skupine i kako očekuje da de jednoga dana biti imenovan za premijera Velike Britanije. Taj je govornik bio Harold Wilson, koji je doista bio premijer 1960-ih i 1970-ih godina. Wilson se pozivao na skupinu koja de postati poznata kao Bilderberzi. Još nema službeno ime, ali identificirana je s hotelom Bilderberg u Oosterbeeku u Nizozemskoj, gdje je 1954. godine javnost prvi put saznala za njezino postojanje. Njezin sastanak u veljači 1957. godine na otoku Saint Simons, blizu otoka Jekylla u Georgiji, bio je prvi na američkom tlu. Wilson nije bio jedini državni poglavar koji se družio s Bilderberzima. Godine 1991., tadašnjem arkansaškom guverneru Billu Clintonu pripala je čast da bude gost Bilderberga. Sljedede se godine kandidirao za predsjednika SAD-a i pobijedio. Nakon izbora Clinton nije spominjao sastanke Bilderberga, ali je premaSpotlightu(vašin-gtonskom tabloidu koji je godinama pratio njihove konferencije) Hillary Clinton prisustvovala sastanku 1997. godine, postavši prva američka prva dama koja je to učinila. Nakon toga bilo je sve više glasina o njezinoj bududoj ulozi u politici. Ova iznimno tajnovita organizacija službeno je nastala negdje početkom 1950-ih godina, nakon neslužbenih susreta članova europske elite tijekom 1940-ih. Uključivali su europske ministre vanjskih poslova, nizozemskog princa Bernharda i poljskog socijalista dr. Josepha Hieronima Retingera, utemeljitelja Europskog pokreta nakon Drugoga svjetskog rata. Retinger je postao poznat kao „otac Bilderberga”. Retingera je u Ameriku doveo Averell Harriman (CFR), tadašnji američki veleposlanik u Engleskoj, gdje je posjedivao ugledne građane kao što su David i Nelson Rockefeller, John Foster Dulles i tadašnji direktor CIA-e Walter Bedell Smith. Prije toga Retinger je formirao Američki odbor za ujedinjenu Europu zajedno s bududim direktorom CIA-e i članom CFR-a Allenom Dullesom, tadašnjim direktorom CFR-a Georgeom Franklinom, dužnosnikom CIA-e Thomasom Bradenom i Williamom Donovanom, bivšim šefom Uprave strateških službi (OSS), pretečom CIA-e. Donovan je počeo svoju obavještajnu karijeru kao agent J. R Morgana mlađeg i bio je poznat kao „anglofil”, pristaša bliskih britansko-američkih odnosa. Retinger je i dalje sudjelovao na sastancima Bilderberga, sve do svoje smrti 1960. godine. Druga osoba povezana s CIA-om koja 31

je pridonijela osnivanju bilderberške skupine bio je izdavač časopisaLifeC. D. Jackson, koji je u vrijeme predsjednika Eisenhovvera radio kao „posebni savjetnik za psihološko ratovanje”. Iz tih veza nastala je ideja o održavanju redovitih susreta istaknutih poslovnih ljudi, političara, bankara, pedagoga, vlasnika i voditelja medija te vojnih vođa iz svih krajeva svijeta. Bilderberzi su također blisko povezani s europskim plemstvom, uključujudi britansku kraljevsku obitelj. Prema nekoliko izvora, sastancima često prisustvuju članovi kraljevskih obitelji iz Švedske, Nizozemske i Španjolske. Prvi poticaj za sastanke Bilderberga dao je nizozemski princ Bernhard, čiji su puno ime i titula glasili Bernhard Julius Coert Karei Godfried Pieter, princ Nizozemske i princ Lippe-Biesterfelda. Bernhard je bio bivši član nacističkog Schutzstaffela (SS) i zaposlenik njemačkog I. G. Farbena u P&rizu. Godine 1937. oženio se nizozemskom princezom Julianom i postao veliki dioničar i službenik Dutch Shell Oila. zajedno s britanskim lordom Victorom Rothschildom. Nakon što su Nijemci okupirali Nizozemsku, kraljevski par preselio se u London. Tu su nakon rata Rothschild i Retinger potaknuli princa Bernharda na stvaranje bilderberške skupine. Princ je osobno predsjedavao skupinom do 1976. godine kad je odstupio nakon otkrida da je dobivao veliko mito odLockheedakako bi zagovarao prodaju njegovih zrakoplova u Nizozemskoj. ' Jedna od najvedih američkih zrakoplovnih kompanija,nap ur. Od 1991. Bilderberzima predsjedava britanski lord Peter Carrington, bivši ministar, glavni tajnik NATO-a i predsjednik Kraljevskog instituta za međunarodne poslove, sestrinske organizacije CFR-a. Carrington je povezan s bankarskim carstvom Rothschilda, i poslovno i brakom. Među poznatim Amerikancima koji su prisustvovali sastancima Bilderberga bili su članovi CFR-a George Bali, Dean Acheson, Dean Rusk, McGeorge Bundy, Christian Herter, Zbignievv Brzezinski, Douglas Dillon, J. Robert Oppenheimer, Walter Reuther, Jacob Javits, Robert McNamara, Walter Bedell Smith i general Lyman Leminitzer. Među ostalim istaknutim gostima bili su J. William Fulbright, Henry Ford II., Georges-Jean Pompidou, Giscard d'Estaing, Helmut Schmidt i francuski barun Edmond de Rothschild. „Bilderberzi su zapravo neka vrsta neslužbenog CFR-a podignutog na međunarodnu razinu”, izjavio je autor Neal Wilgus. Autor i bivši obavještajac dr. John Coleman tvrdio je daje „bilderberška konferencija tvorevina [britanskog] MI6 pod ravnanjem Kraljevskog instituta za međunarodne poslove”. S obzirom na veze američke obavještajne službe, opravdano se može zaključiti da je bilderberške konferencije, barem djelomično, organizirala i podupirala CIA. Prema „strogo povjerljivim" zapisnicima Prve bilderberške konferencije, „dosad se nedovoljna pozornost posvedivala dugoročnom planiranju i razvijanju međunarodnog poretka koji de nastupiti nakon današnje krize *Hladnoga rata+. Kad sazrije vrijeme, naše sadašnje ideje o svjetskim pitanjima proširit de se na cijeli svijet." Istraživački novinar James P Tucker, koji je godinama uporno pratio Bilderberge, napisao je: „Namjera Bilderberga posve je ista kao ona njihove bratske organizacije, Trilateralne komisije... Te dvije skupine imaju povezano čelništvo i zajedničku viziju svijeta. David Rockefeller osnovao je Trilateralnu skupinu, ali dijeli mod u starijoj bilderberškoj skupini s britanskim i europskim Rothschildima.” Bilderberzi se obično sastaju jednom godišnje u luksuznim odmaralištima diljem svijeta, a aktivnosti su im obavijene potpunom tajnovitošdu usprkos prisutnosti čelnih ljudi američkih medija. Premda skupina tvrdi da vodi samo neformalne rasprave o svjetskim pitanjima, ima dokaza da njezine preporuke često postaju službena politika. Čini se da je ideja ujedinjene Europe pod centraliziranom vlašdu - cilj srednjovjekovnih vitezova templara - dobrano na putu da postane stvarnošdu zahvaljujudi Bilderberzima. George McGhee,

32

član Bilderberga i bivši američki veleposlanik u Zapadnoj Njemačkoj, priznao je da je „Rimski ugovor, kojim je stvoreno *europsko+ zajedničko tržište, dogovoren na sastancima Bilderberga”. Jack Sheinkman, predsjednik Odbora banke Amalgamated i član bilderberške skupine, izjavio je 1996. godine: ,,U nekim slučajevima rasprave imaju utjecaja i postaju smjernice. O ideji zajedničke europske valute raspravljalo se nekoliko godina prije nego što je postala smjernicom. Raspravljali smo o američkoj uspostavi službenih odnosa s Kinom prije nego što je Nixon to ostvario.” Sheinkman je možda jedan od onih članova bilderberške skupine koji ne razumiju prave ciljeve njezine čelne elite. Prema Ickeu, „bilderberška elita, poput Carringtona i članova Glavnog odbora, koordinira redovite goste sastanaka Bilderberga - koji znaju plan igre - i one koji se pozivaju rijetko ili samo jednom - koji možda ne znaju stvarnu namjeru te organizacije, ali može im se podmetnuti partijska linija da svjetske institucije predstavljaju put prema miru i blagostanju.” A koja je to „stvarna namjera”? Možda ju je otkrio princ Bernhard izjavivši kako je „teško preodgojiti ljude odrasle na nacionalizmu da prihvate ideju prepuštanja dijela njihova suvereniteta nekom nadnacionalnom tijelu..." Sastanak bilderberške skupine 1998. godine održavao se od 14. do 18. svibnja u raskošnom hotelu Turnberry kod Glasgovva u Škotskoj. Kao i obično, u glavnim američkim medijima, malo se ili gotovo nimalo izvještavalo o tom dogadaju. Za razliku od svojih američkih kolega, neki su se škotski novinari oglasili. Pod naslovom „Cijeli svijet u njihovim rukama” Jim McBeth izScotsmanaopisao je neprobojno osiguranje sastanka komentirajudi: „Svi koji su prišli hotelu, a nisu imali svoj udio u upravljanju planetom, bili su odbijeni.” McBeth je opisao popis gostiju kao „međunarodni tko je tko' među imudnima, utjecajnima i modnima... Jednom godišnje, 120 muškaraca i žena kojima se pripisuje postavljanje Billa Clintona u Ovalni ured i izbacivanjelady[Margaret] Thatcher s broja 10 [Dovvning Street], sastaju se kako bi pretresli svjetske događaje i, neki tvrde, manipulirali njima”, dodao je. Barem jednog izvjestitelja, Campbella Thomasa izScottish Daily Maila, uhitili su službenici osiguranja, stavili mu lisice i držali ga zatočenog osam sati zato što se usudio pridi mjestu održavanja sastanka bilderberške skupine. Pisalo se da je jedna od odluka na sastanku Bilderberga 1998. godine bila potaknuti britanskoga premijera Tonvja Blaira da izvrši jači pritisak kako bi Britanija ušla u sve vedu Europsku Uniju, što je korak na koji je sa sumnjom gledala njegova prethodnica Margaret Thatcher. Blair je možda otišao dalje u tom planu ograničenja britanske nezavisnosti, bududi da je ostvario svoju nakanu da raspusti Dom lordova kasnije 1998. godine. Dok su ih mnogi smatrali neprosvijetljenim besposličarima, drugi su imudne, ali domoljubne lordove smatrali branikom pred podrivanjem engleske suverenosti od strane pristaša „novoga svjetskog poretka”. Za razliku od njihovih američkih kolega, kanadski su mediji doista izvještavali sa sastanka bilderberške skupine 1996. godine kod Toronta, uz naslove poput „*kanadski premijer+ Chretien govorit de na tajnom svjetskom sastanku”, „*kanadski izdavač Conrad+ Black ugošduje svjetske vode” i „Svjetska dominacija ili partija golfa?”. Upitan da komentira zašto novinar William F Buckley, koji je prisustvovao sastanku u Kanadi, nije izvještavao, njegov je tajnik odgovorio: „Mislim da to nije u prirodi tog sastanka, zar ne?” Paul Gigot izWall Street Joumala,još jedan gost, objasnio je: „Prema pravilima konferencije, kojih se svi držimo, ne govorimo o onome što je rečeno. Sve je neslužbeno. To što sam prisustvovao, nije tajna.”

33

Možda ti izvjestitelji ne govore o onome što su saznali na tim tajnim sastancima, ali očito je da im njihova druženja daju smjernice za uredničke stavove. Medijski kritičari dugo su upozoravali da su razlike u uredničkim stavovima glavnih američkih medija zanemarive. „Ako bilderberška skupina nije neka vrsta zavjere, onda je, sudedi prema ponašanju, njezina izvanredna imitacija”, pisao je novinar C. Gordon Tether u londonskomFinancial Timesu1975. godine. Otprilike godinu kasnije, nakon dugotrajnih prepirki zbog cenzure, Tethera je otpustio urednikFinancial TimesaMax Henry „Fredy” Fisher, član Trilateralne komisije. Očita poveznica između CFR-a, Trilateralne komisije i Bilderberga obitelj je Rockefeller, poglavito najmlađi sin David. Nekoliko imudnih i poznatih poslovnih ljudi činilo je ono što je zapravo predstavljalo „američku kraljevsku obitelj” na početku 20. stoljeda: vlasnik čeličana magnat Andrevv Carnegie, bankar Andrevv Mellon te prijevoznički moguli Comelius Vanderbilt i Edvvard Harriman. Ali, nijedan od njih nije se približio dugotrajnoj modi ili međunarodnim vezama Rockefellera i Morgana.

34

Rockefelleri John Daviš Rockefeller i dalje je najprepoznatljiviji (i možda najpreziraniji) bogataš na svijetu premda je umro 1937. godine. Tijekom protekloga stoljeda nijedna obitelj u Americi nije stekla takvu mod i utjecaj kao Rockefelleri, zahvaljujudi bogatstvu i bliskim vezama s Engleskom. Prije mnogo godina Rockefellerovo se ime neprekidno pojavljivalo u svakoj raspravi o tajnim društvima, ali današnji masovni mediji rijetko govore o ulozi Rockefellerovih u svjetskim događajima. No, u jednom je trenu ime Johna D. Rockefellera bilo na svačijim usnama, a njegove financije bile su poznate svima. Godine 1897. u izdanju jednoga ruralnoga teksaškoga lista pisalo je: „John D. Rockefeller spava osam i pol sati svake nodi; liježudi u 22:30 i us taj udi u 7:00. Svakog jutra kad se probudi bogatiji je za 17 075 dolara nego što je bio kad je otišao u krevet. Sjeda za doručak u 8 sati i diže se od stola u 8:30, i u tom kratkom vremenu imutak mu se poveda za 1041,50 dolara. Nedjeljom ide u crkvu i za dva sata, koliko ga nema kod kude, bogatstvo mu naraste za 4166 dolara. Večernja mu je razonoda sviranje violine. Svake večeri kad uzme svoje glazbalo bogatiji je za 50 000 dolara nego što je bio kad ga je odložio prethodne nodi. Te male činjenice donekle predočuju nesmiljen rast bogatstva tog čovjeka." Jedan uvid u nastanak poslovne filozofije Johna D. Rockefellera može se dobiti iz anegdote koju je ispripovijedao Nelson Rockefeller. Navodno je Johna D., kad je bio malo dijete, njegov otac William .Veliki Bili” Rockefeller, koji je kao trgovački putnik prodavao „lijekove" za rak, učio da mu skoči na ruke s visoke stolice. Jednom je otac ispružio ruke kako bi ga uhvatio, ali ih je povukao kad je mali John skočio. Sinu koji je pao strogo je rekao: „Upamti, nikad nikome ne vjeruj potpuno, čak ni meni." Na početku Američkoga građanskog rata, Rockefeller je bio mešetar za poljoprivrednu robu u Clevelandu u Ohiju. Brzo je ondje prepoznao potencijal mlade naftne industrije te 1863. s nekim suradnicima izgradio rafineriju. Godine 1870. osnovao je Standard Oil Company Ohio. „Od banke National City iz Clevelanda, koja je na kongresnim saslušavanjima identificirana kao jedna od triju banaka obitelji Rothschild [glavna europska bankarska obitelj] u Sjedinjenim Državama, John D. Rockefeller nabavio je novac za početak svoje monopolizacije naftnoga biznisa, što je rezultiralo nastankom Standard Oila”, spominje se u nedavnom istraživačkom videofilmu pod naslovomGospodari novca (The Money Masters). Rockefeller, kojega se citiralo da je izjavio „konkurencija je grijeh”, nemilosrdno je uklanjao konkurente spajanjem ili ispladivanjem udjela. Ako mu to ne bi uspjelo, rezao bi cijene sve dok konkurenti ne bi bili prisiljeni prodati. Također je isposlovao isplative ugovore za željeznički popust, što mu je gotovo priskrbilo monopol na prijevoz nafte. Standard Oil - Exxonov izravni predak - silno je napredovao pa je 1880. godine Rockefeller nadzirao 95 posto cjelokupne proizvodnje nafte u Sjedinjenim Državama. Nevolje za Rockefellera počele su 1902. godine kada je Ida Tarbell, kdi pensilvanijskog proizvođača nafte koji je propao zbog Rockefellera, objavila niz članaka. Temeljeni na petogodišnjem istraživanju, članci Ide Tarbell bili su objavljivani uMcCluresMagazineupod naslovom „Povijest tvrtke Standard Oil”. Jedan je recenzent proglasio njezin rad „neustrašivim raskrinkavanjem moralnoga kriminala koji se skriva iza ugleda i kršdanstva”. To je razotkrivanje rezultiralo vladinim i sudskim mjerama, zbog kojih je naoko prekinut monopol Standard Oila. Međutim, još 1882. godine Rockefeller je poduzeo korake za prikrivanje svojega poslovanja stvorivši prvu veliku američku korporaciju: Standard Oil Trust. „Trust je uključivao pravi labirint pravnog ustroja, zbog čega je javnosti jednostavno bilo nemogude analizirati i shvatiti njegovo funkcioniranje”, tumačiEncyclopedia Britannica. Takvo se manipuliranje nastavilo 1892. godine kad je Vrhovni sud države Ohio odredio da se trust raspusti. Umjesto toga Rockefeller je jednostavno preselio sjedište Standard Oila u Nevv 35

York. Godine 1899. sva imovina i udjeli prebačeni su u novu tvorevinu pod nazivom Standard Oil Company iz Nevv Jerseyja. Godine 1906. američka je Vlada optužila Standard Oil da je prekršio Shermanov antitrustovski zakon. Premda su branitelji tvrdili da je Standard Oil jednostavno zahvatio val nezadovoljstva javnosti prekomjernim širenjem velike tvrtke, američki Vrhovni sud je 15. svibnja 1911. formulirao svoju odluku sljededim jasnim izrazima: „Sedmero ljudi i korporativni stroj urotili su se protiv svojih sugrađana. Radi sigurnosti Republike određujemo da se ovo opasno udruživanje mora prekinuti do 15. studenog.” Osam tvrtki formiranih nakon raspuštanja zadržalo je „Standard Oil” u svojim imenima, ali čak su ih i ona ubrzo promijenila kako bi se izazvao dojam različitosti. Standard Oil iz New Yorka prvo se spojio s tvrtkom Vacuum Oil formiravši Socony-Vacuum, koja je 1966. postala Mobil Oil. Standard Oil iz Indiane spojio se s tvrtkama Standard Oil iz Nebraske i Standard Oil iz Kansasa te 1985. postao Amoco. Godine 1984. Standard Oil iz Kalifornije i Standard Oil iz Kentuckyja postali su Chevron. Među ostale bivše tvrtke Standard Oila spadaju Atlantic Richfield, Buckeye, Pennzoil i Union Tank Car. Ironično, raspad Standard Oila samo je povedao bogatstvo Rockefellera, koji je sada posjedovao četvrtinu dionica 33 različitih naftnih tvrtki nastalih raspadom Standard Oila. Ubrzo nakon početka novoga stoljeda, Rockefeller je postao prvi američki milijarder. Da je Rockefeller nastavio upravljati, potvrdila je krajem 1930-ih godina jedina analiza pravoga vlasništva najvedih američkih korporacija koju je napravila Komisija za obveznice i burzu. Analiza pod naslovomRaspodjela vlasništva u 200 najvedih nefinancijskih korporacijaobjavljena je 1940. godine. U njoj je zaključeno da se Rockefellerovi udjeli, naoko mali - vedina je bila manja od 20 posto raspoloživih dionica - u usporedbi s preostalim vrlo raspršenim vlasništvom, smatraju dovoljnim „da omogude obitelji Rockefeller kontrolu nad korporacijama”. I opet su međusobno povezana direktorska mjesta omogudila Rockefellerima i drugima da zadrže kontrolu nad naftnom industrijom. „Svih osam najvedih naftnih kompanija bilo je povezano 1972. godine preko velikih komercijalnih banaka s barem još jednom članicom glavne skupine”, napisao je dr. John M. Blair, bivši pomodnik glavnog ekonomista Savezne komisije za trgovinu. ,,Exxon je imao četiri takve veze - s Mobilom, Standardom iz Indiane, Texacom i ARCOom. Mobil je imao tri - s Exxonom, Shellom i Texacom - kao i Standard iz Indiane - s Exxonom, Texacom i ARCO-om - kao i Texaco - s Exxonom, Mobilom i Standardom iz Indiane - a Shell s Mobilom. Kad god šest *najvedih+ komercijalnih banaka - izuzev Bank of America i Western Bancorporationa - održavaju sastanke svojih upravnih odbora, direktori prvih osam - osim Gulfa i SoCala - sastaju se s direktorima, prosječno, dva-tri najveda konkurenta.” Ironično, na prijelazu stoljeda stari monopol Standard Oila ponovno se stvara predviđenim spajanjem dva svjetska naftna diva: Exxona i Mobila. Megaposao vrijedan 75 milijardi dolara brzo je prozvan „Rockefellerovom osvetom”. U vrijeme nastanka ove knjige, stapanje naftnih kompanija nastavlja se najavljenim planovima British Petroleum PLC-a da preuzme Amoco. Do svoje smrti 1937. godine, Rockefeller i njegov jedinac John D. Rockefeller mlađi nisu samo sagradili golemo naftno carstvo ved su osnovali i ustanove kao što su Zavod za medicinska istraživanja Rockefeller (1901.), Odbor za opde obrazovanje (1903.), Sveučilište u Chicagu (1889.), Zaklada Rockefeller (1913.), Škola Lincoln (1917.), gdje su Rockefellerova djeca započela svoje obrazovanje, te Sveučilište Rockefeller u Nevv Yorku. Rockefelleri su također imali velik udio u eugeničkom pokretu, programu znanstveno primijenjenoga genetičkog odabira kako bi se održale i unaprijedile „idealne” ljudske karakteristike, što uključuje kontrolu rađanja i broja stanovnika. Ta je ideja potekla iz spisa viktorijanskog znanstvenika sira Francisa Galtona, koji je nakon istraživanja zaključio da su istaknuti članovi britanskoga društva takvi zato što su imali „vrsne” roditelje, spojivši tako 36

Darvvinovu ideju o „preživljavanju najsposobnijih” s klasno osviještenim pitanjem „tko ti je tata?". Ako vam ovo zvuči kao nacistički pokus koji je izmakao kontroli, uzmite u obzir da su se krajem 19. stoljeda Sjedinjene Države priključile 14 drugih zemalja donijevši neku vrstu zakonskih odredbi o eugenici. Trideset država imalo je zakone koji su propisivali sterilizaciju duševnih bolesnika i slaboumnika. Najmanje 60 000 takvih „defektnih” osoba bilo je zakonito sterilizirano. Naravno, kako bi se odredilo tko „onečišduje" gensku bazu bila je potrebna opsežna statistika stanovništva. Zato je 1910. godine, kao ogranak Galtonova nacionalnog laboratorija u Londonu, osnovan Eugenički arhiv sredstvima gđe E. H. Harriman, supruge željezničkog magnata Edvvarda Harrimana i majke diplomata Averella Harrimana. Gđa Harriman prodala je 1912. godine svoje dionice njujorške banke Guaranty Trust J. P Morganu, omogudivši mu tako nadzor nad tom ustanovom. Nakon 1900. godine Harrimanovi - obitelj koja je pomogla Prescottu Bushu na početku njegove karijere - zajedno s Rockefellerima dali su više od 11 milijuna dolara za osnivanje eugeničkoga istraživačkog laboratorija u Cold Spring Harboru u New Yorku, kao i za eugeničke studije na Harvardu i Cornellu. Prvi Međunarodni eugenički kongres održanje u Londonu 1912. godine, s Winstonom Churchillom kao direktorom. Očito je ideja „krvnog podrijetla” tim ljudima bila vrlo važna. Godine 1932., kad se kongres održavao u New Yorku, ugledni Nijemci stigli su na njega brodom Hamburško-američke brodarske tvrtke, koju su nadzirali Harrimanovi ortaci George Walker i Prescott Bush. Jedan od njih bio je dr. Emst Rudin s berlinskoga Zavoda cara Vilima za genealogiju i demografiju. Rudin je bio jednoglasno izabran za predsjednika Međunarodnog saveza eugeničkih društava zbog svojega rada na osnivanju Njemačkoga društva za rasnu higijenu, preteču Hitlerovih rasnih institucija. Eugeničko djelovanje, pod politički korektnijim nazivima, nastavlja se sve do danas. General William H. Draper mlađi bio je „pridruženi član" Međunarodnog eugeničkog kongresa 1932. godine i, usprkos ili zahvaljujudi svojim vezama s obiteljima Harriman i Bush, bio je postavljen za čelnika Ekonomskog odjela Američke kontrolne komisije u Njemačkoj nakon prekida neprijateljstava. Prema Tarpleyju i Chaikinu, „general Draper osnovao je (kasnije) 'Odbor za populacijsku krizu' i Draperov fond', udruživši se s obiteljima Rockefeller i Du Pont kako bi promicao eugeniku kao kontrolu broja stanovnika' Administracija predsjednika Lyndona Johnsona, koju je o toj temi savjetovao general Draper, počela je financirati kontrolu rađanja u tropskim zemljama preko Američke agencije za međunarodni razvoj (IISAID). „General Draper bio je guru Georgea Busha za populacijska pitanja... Draperov sin i nasljednik William H. Draper III. bio je dopredsjednik za financije - šef za prikupljanje novčanih sredstava organizacije Busheve predsjedničke kampanje 1980. godine.” Draper mlađi kasnije je sudjelovao u aktivnostima Ujedinjenih naroda na kontroli broja stanovnika. Rudinova eugenička djelatnost velikim je dijelom bila financirana Rockefellerovim novcem. „Te bogate američke obitelji, kao i njihovi pandani u Britaniji, smatraju se rasno superiornima te žele zaštititi tu svoju rasnu superiornost”, napominje Icke. Nepotizam se pokazao kao karika koja povezuje lanac tih obitelji. Prema biografu Alvinu Moscovvu, „počevši od 1917. i tijekom sljededih pet godina, stariji je Rockefeller prepuštao bogatstvo svom jedincu bez ikakvih uvjeta”. John mlađi, bavedi se poglavito filantropskom djelatnošdu, ipak je slijedio očev način poslovanja, osobito što se tiče otpora sindikatima. Taj se stav ublažio, barem javno, nakon pokolja u Ludlovvu 1914. godine u kojemu su pripadnici milicije iz Kolorada pucali na štrajkaše kod tvrtke Colorado Fuel and Iron, u Rockefellerovu vlasništvu, i ubili 40 osoba.

37

Rockefeller mlađi pomogao je stvaranju Sjedinjenih uslužnih organizacija (USO) za vojnike tijekom Drugoga svjetskog rata i nadzirao je izgradnju Rockefellerova centra na Manhattanu. Nakon rata, Rockefeller je darovao zemlju na Manhattanu za sjedište Ujedinjenih naroda. Rockefeller mlađi bio je otac jedne kderi, Abby, koja je umrla od raka 1976. u dobi od 72 godine, i petorice sinova, Johna III., Nelsona, Laurancea, Winthropa i Davida. Najstariji, John III., postao je predsjednik Zaklade Rockefeller i usmjerio je milijune dolara međunarodnim agencijama kao što su Indijski međunarodni centar i Japanski međunarodni dom. Privatni je novac davao za svoju fantastičnu zbirku orijentalne umjetnosti i osnivanje Vijeda za populaciju, organizacije koja se bavi prenapučenošdu i planiranjem obitelji. Umro je 1978. godine, ali njegov sin John ,,Jay” Davison Rockefeller nastavio je zastupati obiteljske interese kao guverner Zapadne Virginije. Nelson Aldrich Rockefeller također je izgradio političku karijeru. Prije Drugoga svjetskog rata putovao je u Venezuelu, gdje je otkrio južnoameričku kulturu, kao i unosan naftni biznis. Zbog njegova poznavanja tog područja, sugrađanin predsjednik Franklin D. Roosevelt povjerio je Rockefelleru mjesto u Vladi imenovavši ga koordinatorom za međuameričke poslove. Rockefeller je, nakon raznih pozicija u obiteljskim naftnim i bankarskim tvrtkama, odradio i četiri mandata kao guverner države Nevv Vork. Godine 1953. osnovano je Ministarstvo zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi, a Rockefeller je na preporuku ministrice Ovete Culp Hobby imenovan njezinim pomodnikom. Tu je Rockefeller mogao progurati mnoge socijalne programe, kako to potanko opisuje Alvin Moscovv, koji je napisao: „Oveta Culp Hobby bila je u prvom planu kao ministrica; Nelson je djelovao iza kulisa, pronalazedi ključno osoblje za vođenje raznih programa, provodedi istraživanja i analize, sastavljajudi nove programe i zatim nastojedi da ti novi programi prođu Eisenhowerovu administraciju i često skeptični Kongres.” Eisenhovver je čak postavio Rockefellera za posebnog pomodnika za vanjske poslove, na istu poziciju koju je njegov bliski prijatelj Henry Kissinger držao pod predsjednikom Nixonom. Neprekidno je nastojao nominirati se kao republikanski kandidat za predsjednika, ali planove su mu pokvarili Nixon 1960. i 1968. te senator Barry Goldvvater 1964. godine. Rockefellera je naposljetku 1974. godine za potpredsjednika Sjedinjenih Država postavio predsjednik Gerald R. Ford, kojega je pak imenovao predsjednik Richard Nixon, prisiljen odstupiti zbog skandala Watergate. Rockefeller je umro 1979., u dobi od 70 godina, u spornim okolnostima koje su uključivale mladu asistenticu. Laurance Spelman Rockefeller bio je najviše poslovno orijentiran među bradom i ostvario je uspješnu karijeru kao poduzetnik. Rano pokazavši zanimanje za zrakoplovstvo, uložio je u Eastern Airlines 1938. godine, zajedno sa slavnim avijatičarem kapetanom Eddiejem Rickenbackerom, i pretvorio tu zrakoplovnu tvrtku u jednu od najvedih na svijetu. Rockefeller je mnogo uložio i u snove mladoga Škota po imenu James McDonnell mlađi, koji je osnovao ono što je postalo poznato kaoMcDonnell-Douglas Aircraft Corp.Počeo se baviti ekologijom i postao predsjednik Građanskoga savjetodavnog odbora za kvalitetu okoliša, predsjednik Američke udruge za očuvanje i predsjednik Njujorškog zoološkog društva. Winthrop Rockefeller smatran je crnom ovcom klana Rockefellerovih. Odustavši od studija na Yaleu, otišao je u Texas gdje je radio na naftnom polju. Tijekom Drugoga svjetskog rata služio je u pješaštvu na pacifičkom bojištu zasluživši Ljubičasto srce i Brončanu zvijezdu s dva hrastova lista. Vrativši se kudi, postao je sklon pidu, ženama i njujorškom kavanskom društvu. No, 1953. godine, umoran od takva načina života, iznenada se preselio u Arkansas, gdje je 1956. proglašen za „čovjeka godine”. Njegovo slavno ime omogudilo mu je da osvoji guvernerski položaj 1967. godine. Možda je tada mladi arkansaški demokrat, Rhodesov stipendist i član DeMolayjeva

38

bratstva, Bili Clinton, privukao Rockefellerovu pozornost. Winthrop je umro 1973. godine, također od raka, samo dva mjeseca nakon šezdeset prvog rođendana. David Rockefeller najmlađi je od petero brade Rockefeller i onaj koji je postao najmodniji, ako ne i najistaknutiji. Nakon što je diplomirao na Harvardu, stupio je u Londonsku školu ekonomije, koju vedim dijelom financiraju Zaklada Rockefeller, Fond Camegie United Kingdom Trust i udovica Williarda Straighta, partnera J. P Morgana. Tu je došao u dodir s učenjima Ruskina i drugih socijalista, uključujudi Harolda Laskija. Obrazovan na Oxfordu, Laski je isprva zagovarao politički pluralizam, ali poslije se okrenuo marksizmu te postao istaknuti član britanske Socijalističke partije. Jednom je napisao da je država „temeljni instrument društva”. Vrativši se u Sjedinjene Države, David Rockefeller ispoljio je duboku sklonost prema Engleskoj u pismuNew )brk Timesuu travnju 1941. godine tvrdedi: „Trebali bismo se držati Britanskog Carstva do kraja i pod svaku cijenu...” Baš pred izbijanje rata, doktorirao je na Sveučilištu u Chicagu. Doktorski rad nosio mu je naslov „Neiskorišteni resursi i ekonomsko rasipanje”. Možda obrazlažudi pokretačku težnju brade Rockefeller, napisao je: „Od svih oblika rasipanja, međutim, najodbojniji je lijenost. Moralna ljaga povezana s nepotrebnom i nehotičnom lijenošdu duboko je usađena u našu savjest.” Tijekom rata stupio je u američku vojsku kao redov, ali ubrzo je surađivao u sjevernoj Africi i Francuskoj s Upravom strateških službi (OSS), pretečom ClA-e. To iskustvo, skupa sa školovanjem u Engleskoj, pojačalo je doživotni interes za vanjske poslove. Najvjerojatnije u to vrijeme, Rockefeller je stekao visoko pozicionirane kontakte u obavještajnoj zajednici, pomodu kojih je kasnije iznutra doznavao za mnoge strogo povjerljive operacije. Do 1948. godine David Rockefeller bio je predsjednik Upravnog odbora Zavoda Rockefeller. Predsjednik Zavoda bio je dr. Detlev Wulf Bronk, biofizičar specijaliziran za ljudski živčani sustav. Prema kontroverznim dokumentima MJ-12, Bronk nije bio samo član MJ-12 - navodno supertajne skupine odgovorne za pitanje NLO-a - nego i voda tima koji je izvršio obdukciju „izvanzemaljskih bioloških entiteta” otkrivenih u srušenom objektu blizu Rosvvella u Novom Meksiku, u srpnju 1947. godine. Nakon rata Rockefeller se pridružio kadru banke Chase National u Nevv Yorku, gdje mu je ujak, Winthrop Aldrich, bio predsjednik Upravnog odbora. Ta banka vuče podrijetlo još od banke Manhattan Company Alexandera Hamiltona, zagovornika Središnje banke, utemeljene 1799. godine, a do 1921. postala je druga najveda banka u Sjedinjenim Državama. Godine 1955. Rockefeller je igrao veliku ulogu u spajanju Chase Nationala i banke Manhattan Company, čime je nastala banka Chase Manhattan. Godine 1969. ta je banka postala dijelom Chase Manhattan Corporationa, u skladu s trendom osnivanja holdinga kako bi se izbjegli zakoni o bankarstvu koji zabranjuju odredene aktivnosti, poput akvizicije financijskih kompanija. Iste je godine David Rockefeller postao predsjednik Upravnog odbora i glavni izvršni direktor, zahvaljujudi ponajprije svojem ugledu u međunarodnom bankarstvu. Svoje veze sa svijetom međunarodne politike, kao i s obavještajnom zajednicom, iskoristio je kad mu se ujak Aldrich povukao s mjesta predsjednika Upravnog odbora banke 1953. godine, kako bi postao američki veleposlanik u Velikoj Britaniji. Aldricha je naslijedio John J. McCloy, bivši predsjednik Vijeda za inozemne odnose. McCloy, kojega su nazivali „arhitektom vrha poslijeratne američke obavještajne zajednice”, služio je kao pomodnik ministra rata od travnja 1941. do studenog 1945. godine, predsjednik Svjetske banke od 1947. do 1949. te američki namjesnik i visoki povjerenik za Njemačku od 1949. do 1952. g. McCloy je radio i u Warrenovoj komisiji, pomažudi izgladiti nesporazume s članovima koje je brinula kontroverzna „teorija jednoga metka” o atentatu na Kennedyja. Prema Alvinu Moscovvu, David Rockefeller ubrzo je postao „neosporni McCloyjev štidenik”.

39

Rockefeller se ved 1941., prije početka rata, bio pridružio Vijedu za inozemne odnose, a 1950. izabran je i za potpredsjednika. Njegovo zanimanje za vanjske poslove nije moglo biti posve altruistično bududi da se procjenjuje kako su multinacionalne banke, s Chaseom na čelu, pozajmile više od 50 milijardi dolara zemljama u razvoju između 1957. i 1977. godine. Čak i, njemu sklon, biograf Moscovv priznaje: „Davidova opčinjenost međunarodnim odnosima, koja zahtijeva složeno poznavanje državne, socijalne i ekonomske politike zemalja diljem svijeta, s obiju strana željezne zavjese, izvanredno se poklapa s njegovim interesom i nastojanjem da proširi poslovanje Chase Manhattana na međunarodno bankarsko tržište.” Redi da je David Rockefeller vjerojatno jedan od najvažnijih ljudi u Americi bilo bi preskromno. Prema Garyju Allenu, samo 1973. godine „David Rockefeller sastao se s 27 državnih poglavara, uključujudi čelnike Rusije i komunističke Kine”. Godine 1976., kad je australski predsjednik Malcolm Fraser posjetio Sjedinjene Države, razgovarao je s Davidom Rockefellerom prije nego što se sastao s predsjednikom Geraldom Fordom. „To je doista nevjerojatno”, napisao je Ralph Epperson, „jer David Rockefeller niti je izabran niti postavljen na bilo koji državni položaj da bi mogao službeno predstavljati Vladu Sjedinjenih Država.” Ali, utjecaj Rockefellera - ako ne i nadzor - proteže se daleko izvan njihovih bankarskih i naftnih interesa. Fond brade Rockefeller, primjerice, godine 1997. imao je imovinu vrijednu 500 milijuna dolara. Osnovala su ga 1940. godine petorica brade. Otada je Fond podijelio više od 461 milijuna dolara potpore širokom spektru djelatnosti i ustanova, uključujudi razna sveučilišta, brojne umjetničke programe, Institut Smithsonian, Budistički zen centar, Aspenski zavod. Institut Brookings, Nacionalno Audubonovo društvo, Zakladu nacionalnih parkova, Planirano roditeljstvo iz Nevv Yorka, NAACR američki Njemački Marshallov Fond, Sveučilište Yale, Centar za strateške i međunarodne studije, Nacionalnu akademiju znanosti i Društvo za međunarodni razvoj. Godine 1977. Fond je dao milijun dolara Vijedu za inozemne odnose. Možda zahvaljujudi negativnom publicitetu autora koji pišu o zavjerama, taj je iznos pao na samo 45 000 dolara 1997. godine, od čega je 25 000 otišlo na analizu „ekonomskih i političkih implikacija korejskog ujedinjenja”. Trilateralna komisija, koja je 1977. godine dobila 120 000 dolara od Fonda, ne spominje se u njegovu godišnjem izvješdu za 1997. godinu. Te je godine Fond podijelio više od 1,2 milijuna dolara potpore raznim projektima u Nevv Yorku, području od posebnog i dugoročnog interesa za Fond. Fond je osobito uključen u pitanja okoliša, što dokazuju njegove donacije Nacionalnoj zakladi za okoliš, Greenpeaceovoj zakladi za okoliš, Nacionalnoj federaciji za životinjski svijet, Američkoj udruzi za očuvanje prirode i Fondu za obranu okoliša, između ostalih. Autori koji pišu o zavjerama primijetili su da je predstavnicima tvrtki koje negativno utječu na okoliš najbolji način za stjecanje određenog stupnja kontrole nad aktivistima davanje velikih doprinosa. Abby M. O'Neill, nedakinja petorice brade Rockefeller, godine 1998. okončala je svoj mandat na mjestu predsjednice Fonda. Položaj je preuzeo Nelsonov sin, Steven C. Rockefeller. Stajalište Rockefellera o jedinstvenom svijetu još je uvijek očito u godišnjem izvještaju Fonda za 1997. godinu. Gđa O'Neill napisala je kako Fond ima „preusmjerenu strategiju 'jedinstvenoga svijeta', uz izričito globalnu perspektivu i naglasak na stapanje nacionalnih i međunarodnih okvira”. Predsjednik Fonda i član CFR-a Colin G. Campbell napisao je da se novac Rockefellera koristi kako bi se pomoglo stvoriti „brojna interdisciplinarna partnerstva... koja katkad uključuju tako različite partnere kao što su neprofitne i profitne organizacije, vladine agencije i nevladine udruge, znanstvena sveučilišta i pučke aktivističke skupine.”

40

„Zapravo, čini se da je djelovanje Zaklade Rockefeller u prvoj polovini 20. stoljeda uvelike prokrčilo put angažiranosti američkih vlasti u zdravstvu, obrazovanju i socijalnoj skrbi u drugoj polovini 20. stoljeda ", napomenuo je Moscow. Čini se da aktivnosti Rockefellera uvijek uključuju ili stvaraju svjetske vođe. Henry Kissinger ved je spomenut. Prije Drugoga svjetskog rata na čelu Odjela za ekonomska istraživanja Zaklade Rockefeller nalazio se Kanađanin W. L. Mackenzie King. Mentor Johna D. mlađega Mackenzie kasnije je postao kanadski premijer. Modi njihova imena pridonijelo je to što su projekti Rockefellera gotovo uvijek bili uspješni. Prema biografu Alvinu Moscovvu, brada su „oprezno vukla poteze prije nego što bi ustupila Rockefellerovo ime ili financije bilo kojem novom poslu ili pothvatu. Ali kad bi se obvezali, držali bi se svoje obveze dugoročno, ulažudi velikodušno svoj novac, vrijeme i trud. Postalo je poznato u mnogim građanskim i društvenim krugovima da projekt najvjerojatnije vrijedi, i očekuje se da uspije, ako su u njega uključeni Rockefelleri.” Usprkos njihovim bliskim vezama s Britanijom i pristajanjem uz nju, Rockefelleri se čine kao isključivo američki fenomen. No, drugo američko bankarsko carstvo doista je započelo u Britaniji.

41

Morgani Ako je John D. Rockefeller imao premca u zlatnim danima bezobzirnih magnata s kraja 19. stoljeda, bio je to John Pierpont Morgan, čovjek još vidljivije povezan s „anglofilskom mrežom”. Morganovo bankarsko carstvo još uvijek kontrolira i poslovne i političke odluke koje se danas donose, a mnogi Morganovi zaposlenici i posrednici mogu se ubrojiti medu članove tajnih društava. Morganova majka bila je Juliet Pierpont Morgan, čiji je otac, svedenik John Pierpont, bio javno probritanski orijentiran sin osnivača Sveučilišta Yale. Otac J. R Morgana, Junius Spencer Morgan, bio je američki novčar koji je putovao u Englesku 1850-ih gdje se sprijateljio sa sunarodnjakom po imenu George Peabody, čovjekom koji je ved poslovao s britanskim Rothschildima. Udruživši se s Peabodyjem pod imenom ,,Peabody, Morgan & Company", Junius je povedao bogatstvo, što je bilo rezultat pozajmica Sjeveru tijekom Američkoga građanskog rata. Njegov sin John Pierpont Morgan rođen je 1837. godine. Junius i njegov sin preuzeli su brigu o poslu nakon Peabodyjeva povlačenja 1864. godine i odmah promijenili ime u Morgan & Company. Morgani su se također blisko povezali s britanskim Rothschildima te povremeno čak odsjedali u njihovu domu. Mnogi su autori pisali da su Morgani na koncu postali prikriveni posrednici Rothschilda. „Morganove aktivnosti 1895. - 1896., prilikom prodaje obveznica u Europi, temeljile su se na njegovu savezu s Rothschildima , primjeduje Gabriel Kolko. Ideju da su Morgani bili paravan za interese britanskog baruna Nathana Mayera Rothschilda iznio je i Eustace Mullins, autor koji je 1952. godine prvi razotkrio manipulacije koje su rezultirale stvaranjem američke Središnje banke (Federal Reserve System). Što se tiče Rothschilda, Mullins je napisao: „Iako su imali prijavljenog posrednika u Sjedinjenim Državama..., iznimno im je koristilo imati američkoga predstavnika koji nije poznat kao posrednik Rothschilda.” Mullins tvrdi da su Rothschildi „u Sjedinjenim Državama preferirali djelovati anonimno, iza fasade J. P Morgana i njegove tvrtke”. „Dio tadašnje stvarnosti bio je neugodni preporod antisemitizma”, pisao je George Wheeler, autor knjigePierpont Morgan i prijatelji: anatomija jednog mita (Pierpont Morgan and Friends: Anatomvofa Myth).„Trebali su nekoga kao pokride. Tko bi bio bolji od J. Pierponta Morgana, primjera ozbiljnoga protestantskoga kapitalista čija obitelj vuče podrnetlo još od predrevolucionarnih vremena?" „Očita je mogudnost da su se iza velikog dijela bogatstva i modi Morganovih uvijek nalazili bogatstvo i mod Rothschilda, koji su im pomogli u početku, i podupirali ih sve vrijeme”, slaže se Griffin. IVemda je J. P Morgan rođen u Americi i školovan u Bostonu, godine 1856. otišao je u Njemačku gdje je studirao na Sveučilištu u Gottingenu, koje je 1737. godine osnovao engleski kralj George II. koji je tada službovao kao izborni knez Hannovera. Ozloglašeno zbog izgona profesora disidenata prozvanih „getingenška sedmorica” -među kojima su bili brada Grimm i drugi pristaše Georga Hegela, uključujudi Karla Marxa - to je sveučilište i dalje bilo leglo antiestablišmentske aktivnosti i tajnih društava. Vrativši se u Sjedinjene Države, Morgan se pridružio njujorškoj bankarskoj tvrtki Duncan, Sherman & Company, američkom predstavniku londonske tvrtke. „Nakon toga, čini se da je Morgan radio kao financijski zastupnik Rothschilda i uvelike je ostavljao dojam čistog Amerikanca”, pisao je Griffith. Kad je izbio Američki građanski rat, mladi je Morgan pokazao kako zakonitost i poštenje igraju malu ulogu u njegovoj poslovnoj praksi. U svibnju 1861. godine, dvadesetčetverogodišnji Morgan ponudio je na prodaju 5 000 vojnih pušaka zapovjedniku Federalne vojske stacionirane u St. Louisu, za 22 dolara po komadu. Zapovjednik je očajnički trebao puške pa je pristao, ali kad 42

su puške stigle, odbio je isplatu tvrdedi da je oružje zastarjelo i oštedeno. Morgan je tužio vojsku i dobio sudsku presudu kojom se određivalo da mu se isplati 109 912 dolara. Kongresno istražno povjerenstvo zaključilo je 1862. godine daje Morgan prevario Vladu. Povjerenstvo je otkrilo da je puške, koje su se smatrale „posve neupotrebljivima, zastarjelima i opasnima”, za 3,50 dolara po komadu u njujorškom arsenalu kupio Simon Stevens, kojega je angažirao Morgan. Kad je zapovjednik u St. Louisu pristao kupiti oružje na neviđeno, Morgan je iskoristio ugovor kao zalog da posudi novac kako bi platio oružje. Tako je američka vojska kupila vlastite oštedene puške od Morgana koji je, bez financijskoga rizika, ostvario dobit od 500 posto po svakoj pušci. Godine 1871. postao je partner u jednoj od očevih tvrtki, Drexel, Morgan 8c Company, koja je kasnije postala jednostavno J. P Morgan & Company. Ta je tvrtka ubrzo postala glavni izvor financiranja američke Vlade. „Zbog svoje povezanosti s Peabodyjevom tvrtkom, Morgan je imao bliske i vrlo korisne veze s londonskom financijskim svijetom pa je stoga tijekom 1870-ih mogao opskrbljivati američke brzorastude industrijske korporacije prijeko potrebnim kapitalom britanskih bankara", bilježiEncyclopaedia Britannica. Uz europsku obitelj Rothschild, Morganova je kompanija postala jednom od najmodnijih bankarskih kuda u svijetu. Ali, to nije bilo dovoljno za Johna P Morgana, koji je naslijedio obiteljske udjele 1890. godine, nakon očeve pogibije u nesredi kočije na francuskoj Rivijeri. Pet godina ranije započeo je reorganizaciju najvedih američkih željeznica pa je do 1902. postao najmodniji željeznički magnat na svijetu, nadzirudi oko 8000 kilometara pruga. Morgan je čak pomogao spasiti američku Vladu nakon bankarske panike 1893. godine. Oformivši konzorcij, Morgan je sanirao vladine iscrpljene rezerve sa 62 milijuna dolara vrijednim Rothschildovim zlatom. 1890-ih je nadgledao spajanje Edison General Electrica i ThomsonHouston General Electrica, čime je nastao General Electric, koji je ubrzo preuzeo glavnu riječ u proizvodnji električne opreme. Potom je Morgan spojio nekoliko čeličana osnovavši United States Steel Corporation, a 1902. stvorio je International Harvester Company od nekoliko konkurentskih proizvođača poljoprivredne opreme. To raznoliko Morganovo carstvo nikad nije nadmašeno te i dan-danas nastavlja dominirati američkom financijskom industrijom. „Putem sustava povezanih članstava u upravnim odborima tvrtki koje je organizirao ili na koje je utjecao, Morgan i njegova bankarska kuda stekli su nestabilnu koncentraciju kontrole nad nekim vodedim korporacijama i financijskim institucijama u zemlji”, pojašnjavaEncvclopaedia Britannica.To je carstvo prošireno kako bi uključivalo fondacije oslobođene od poreza, zaklade, mirovinske fondove pa čak i pozicije u vladi. Takva manipulacija može objasniti kako su oni koji imaju znanje, snagu volje i bogatstvo stekli i održali nadzor nad trgovinskim i ekonomskim životom Sjedinjenih Država. Premda su J. P Morgan i John D. Rockefeller konkurirali jedan drugom na mnogim područjima, „na kraju su radili zajedno kako bi stvorili nacionalni bankarski kartel zvan Sustav saveznih pričuva (Federal Reserve System)", pisao je Griffin. Prvotni plan za Sustav saveznih pričuva začet je na tajnom sastanku 1910. godine u Morganovu privatnom odmaralištu na otoku Jekyll kod obale Georgije. Morgan, koji je bio povezan s Rockefellerima preko svojeg ortaka ulagača Nelsona Aldricha, ostao je dominantnim američkim kapitalistom do smrti 1913., iste godine kad je nastao Sustav saveznih pričuva. Morganov sin John Pierpont mlađi, poznat kao Jack, nastavio je povedavati obiteljsko bogatstvo nakon očeve smrti. Pripremajudi se za mjesto upravitelja Morganova carstva, mlađi je Morgan proveo osam godina radedi u tvrtkinu londonskom uredu i razvijajudi bliske veze s britanskim elitnim bankarskim krugovima. Tijekom Prvoga svjetskog rata, Morgan je organizirao više od 43

dvije tisude banaka radi izdavanja savezničkih obveznica u vrijednosti od jedne milijarde dolara. Pbstao je jedini bankar koji je nabavljao materijal, i vojni i drugi, i za britansku i za francusku vladu tijekom rata. To ukazuje na povoljan položaj i priličan utjecaj unutar tih vlada, što opet upuduje na umiješanost Rothschilđa.

44

Rothschildi Premda uglavnom nepoznato današnjim Amerikancima, ime Rothschild sinonim je za međunarodno bankarstvo i može se otkriti iza kulisa mnogih velikih svjetskih događaja. Tu tajnovitu bankarsku dinastiju začeo je Mayer Amschel Bauer, njemački Židov rođen 23. veljače 1744. godine u Frankfurtu, tada leglu antisemitizma, koji je potjecao iz naširoko spominjane filozofije Immanuela Kanta i Johanna Fichtea. Otac mu je prodavao finu svilenu tkaninu usprkos uredbama koje su Zidovima zabranjivale tu praksu. Mladi se Mayer školovao za rabina. Osobito je bio podučavan u haskali, spoju religije, hebrejskog prava i racionalizma koji je postao popularan tijekom razdoblja prosvjetiteljstva. Smrt roditelja primorala je Mayera da napusti rabinsku školu i postane šegrt u jednoj bankarskoj kudi. Brzo naučivši zanat, postao je dvorski financijski mešetar Vilima IX., kraljevskog upravitelja regije Hessen-Kassel, i istaknuti slobodni zidar. Ulagivao se Vilimu, koji je bio samo godinu stariji od njega, pridruživši se njegovu zanimanju za masonstvo i antikvitete. Mayer je tražio stare kovanice i prodavao ih svom dobročinitelju po uvelike sniženoj cijeni. Uzevši u obzir njegovu obuku za rabina i ozbiljnu potragu za antikvitetima, sigurno je temeljito upoznao drevne misterije, osobito one vezane uza židovsku kabalu. U tom istom razdoblju, metafizika kabale počela se stapati s tradicijama masonstva, što de biti opisano kasnije. Mladi je Mayer dodao na popis svojih mušterija i njemačku kraljevsku obitelj Thum und Taxis, čiji de potomak biti pogubljen kao član tajnoga društva koje je stvorilo Adolfa Hitlera. Ugledna obitelj Thum und Taxis vodila je kurirsku službu u Svetom Rimskom Carstvu. „Napredovali su zato što su prije svojih suparnika dobivali vijesti o trendovima na tržištu, cijenama robe i velikim političkim događajima”, zabilježio je biograf Rothschilda Derek Wilson. Mayer se iz prve ruke uvjerio da informacija, osobito ona brzo dobivena, često znači veliko bogatstvo. Danas je taj aksiom poznat kao „vrijeme je novac". Kako bi spriječila radoznale oči da im čitaju poštu, obitelj je svu svoju korespondenciju pisala naJudendeutschu,njemačkom pisanom hebrejskim znakovima. Ta je šifra spriječila mnoge istraživače da jasno shvate njihove metode i namjere. U tom je razdoblju, premaEncyclopaediji Britannici,„Mayer uspostavio obrazac koji de obitelj uspješno slijediti - poslovati s vladarskim kudama i izroditi što više sinova koji de voditi mnogobrojne obiteljske poslove u inozemstvu”. Prema nekoliko autora, obiteljsko je bogatstvo stvoreno novcem pronevjerenim od Vilima IX., kojemu je britanska Vlada isplatila golemu svotu kako bi osigurao vojnike iz Hessena koji de se boriti protiv američkih kolonista za vrijeme Američkoga rata za nezavisnost. Vilim je taj novac dao Mayeru za ulaganja, ali ovaj ga je navodno umjesto toga iskoristio za postavljanje svoga sina Nathana na čelo londonskog ogranka obiteljske bankarske kude. Mayer je na koncu vratio novac, ali „Nathan je manipulirao situacijom tako se to danas smatra početkom golemog bogatstva Rothschilda”, piše Icke. Biograf Derek Wilson priznao je to napisavši: „Privremeno preusmjeravanje golemih svota novca koji je potjecao iz Hessen-Kassela omogudilo je N. M.-u [kako je Nathan volio da ga zovu] da započne svoju bankarsku djelatnost, pribavivši mu i likvidnost i ugled.” „Od prvih dana Rothschildi su znali cijeniti važnost bliskosti s političarima, ljudima koji određuju ne samo razmjer proračunskih deficita, nego i unutarnju i vanjsku politiku...”, piše biograf Niall Ferguson. „Utjecaj Rothschilda proširio se i na kraljevske obitelji. Nathan je prvo stupio u kontakt s britanskom kraljevskom obitelji zahvaljujudi tome što je njegov otac otkupio dugove princa regenta Georgea - kasnije kralja Georgea IV. - i njegove brade.” Ferguson prati utjecaj Rothschilda na britansku kraljevsku obitelj do Alberta, muža kraljice Viktorije, i njegova sina. Britanski Rothschildi bili su sasvim bliski s najistaknutijim viktorijanskim

45

političarima kao što su lord John Russell, lord William Gladstone, Benjamin Disraeli, Arthur Balfour, Joseph Chamberlain i lord Randolph Churchill, Winstonov otac. U vrijeme Nathanova dolaska u London, Mayer Bauer promijenio je ime u Rothschild (doslovno: „crveni štit”), prema amblemu s crvenim štitom na kudi njegovih predaka u getu. To je ime nesumnjivo bilo pokušaj da odvoji svoju obitelj od antisemitizma koji je tada uvelike bjesnio u Njemačkoj. Kako bi što više izolirali obitelj od takva rasizma, Rothschildi su se kao fasadom služili iskusnim posrednicima za vođenje svojih posvuda rasprostranjenih poslova. Ovdje bi bilo dobro odbaciti tvrdnje kako suvremena tajna društva, svjesno ili ne, promiču ciljeve međunarodne židovske zavjere. Premda je nedvojbeno točno da su mnogi pripadnici svjetske bogate elite židovskoga podrijetla, ne treba biti zaveden pitanjem rase ili religije. Ne postoji pravi dokaz da su Židovi ili Hebreji - ili bilo koja druga rasna ili religijska skupina pohlepniji ili ambiciozniji od drugih. Nadalje, svaka rasprava o antisemitizmu često se gubi u pogrešnom shvadanju razlike između Hebreja, Židova i cionista. Rječnik američke baštine engleskoga jezika definira Hebreja kao pripadnika semitskoga naroda, rase koja potječe od Abrahama iz Staroga zavjeta i koja, ironično. uključuje vedinu Arapa. Židov je, s druge strane, pristaša judaizma, religije koju su namrijeti Izraelidani. Cionist je član političkoga pokreta čiji je cilj očuvati i promicati interese izraelske države. Tu se radi o tri različita predmeta: rasi, religiji i politici. Povezati te odvojene predmete u jednu zavjeru, pogrešno je i protivno povijesnim dokazima. Vedina ljudi u današnjoj Americi shvada kako je pogrešno prosuđivati osobu na temelju rase, značajke nad kojom ta osoba nema nadzora. Isto tako, vedina smatra nepristojnim javno napadati vjeru druge osobe. Jedino se nečije političko opredjeljenje smatra poštenom metom za neslaganje i prepiranje. Upravo je tu, na području politike, posijano mnogo zbrke. Pristaše cionizma godinama su vješto napadali svoje protivnike kao „antisemite” u tolikoj mjeri da su mnogi Amerikanci, Zidovi i nežidovi podjednako, a osobito mediji, neskloni čak i propitivati političke odluke Izraela, koliko god odbojne bile. Povrh toga, široko primjenjiva etiketa antisemitizma često se lijepila za svakoga tko iskazuje zavjerenički pogled na povijest. Premda je možda točno da su tajne organizacije u prošlosti bile izgrađene i na rasnim i na religijskim temeljima, pokušaj uvlačenja rase ili religije u raspravu o suvremenim tajnim društvima služi samo zamagljivanju teme i odbijanju savjesnih istraživača. Iako su mnogi međunarodni novčari židovskoga podrijetla, optužiti hebrejsku rasu za međunarodnu zavjeru bilo bi jednako pravedno kao okriviti sve bijelce zbog postupaka Hitlerovih nacista. W Cleon Skousen, bivši agent FBl-a koji je radio kao šef policije u Salt Lake Citvju krajem 1950-ih godina, pisao je o međunarodnim zavjerama u nekoliko knjiga, uključujudi i knjiguGoli komunist (The Naked Communist).I on je shvatio da je rasna identifikacija „pojednostavljeno objašnjenje uspona globalne vladajude strukture koja je uhvatila čovječanstvo u zamku". Pojasnio je: „Pri analizi globalne zavjere važno je imati na umu kako nije neka određena rasa ili religija ved 'žudnja za novcem i modi' usko povezala svjetske financijske tajkune u društvo u kojemu se međusobno potpomažu." No, takvo razborito i argumentirano shvadanje antisemitizma nije bilo u modi u vrijeme Mayera Rothschilda. Zato je stvarao svoje financijsko carstvo pažljivo nastojedi izbjedi tadašnji rasizam. To ne mora značiti da Rothschildi nisu bili ponosni na svoje židovsko podrijetlo. Po svemu sudedi, glave obitelji krajnje su se usrdno pridržavale židovskih tradicija i običaja, l ijekom mnogih godina ta je obitelj izdašno doprinosila židovskoj stvari i možda je čak igrala ključnu ulogu u osnivanju izraelske države premda neki zavjerenički autori tvrde kako se interesi Rothschilda u Izraelu više tiču nadzora nad naftom nego ljubavi prema domovini. 46

Jedna od metoda koje su se rabile za izbjegavanje rasizma bilo je angažiranje nežidovskih agenata kao paravana za organizaciju Rothschildovih. Za vrijeme Američkoga građanskog rata, J. P Morgan javno je iznosio antisemitske opaske, a ipak je ostvarivao ciljeve Rothschilda. „Koliko je Morganov prividni antisemitizam bio stvaran, a koliko možda pragmatična izlika, u krajnjoj je liniji od male važnosti... Bez obzira na to kako tko tumačio narav odnosa Morgana i Rothschilda, ostaje činjenica da je on bio blizak, trajan i unosan za obje strane. Ako je Morgan doista bio sklon antisemitizmu, ni on ni Rothschildi nikad nisu dopustili da im to stoji na putu u poslovanju”, napominje Griffith. Prema Ickeu, Morgan i Rockefeller bili su imudna „potrkala” koja su Rothschildovim financijama „izgradili golema carstva koja nadziru bankarstvo, biznis, naftu, čelik itd. te upravljaju američkom ekonomijom kao što Oppenheimeri upravljaju južnoafričkom”. Proračunato je bilo i korištenje sinova Mayera Rothschilda, poznatih kao „frankfurtska petorka”, koji su se brižno školovali i odgajali kako bi odano proširili obiteljski bankarski biznis. Dok su ga Mayer i najstariji sin Amschel Mayer nadzirali iz svoje frankfurtske banke, sin Nathan Mayer osnovao je 1804. godine londonsku podružnicu. U međuvremenu, najmlađi sin Jakob (koji je više volio da ga zovu James) priključio se pariškim bankarskim krugovima 1811. godine, dok je Salomon Mayer počeo djelovati u Beču, a Karl Mayer u Napulju. Mayer je radio i sa susjedima. ,,Warburgovi su počeli lobirati za Rothschildovu tvrtku u Hamburgu ved 1814. godine iako redovito poslovanje nije pokrenuto do 1830-ih...”, piše biograf Niall Ferguson. Godine 1785. Rothschildi su dijelili stan s obitelji Schiff. Unuk Jacob Henry Schiff emigrirao je u Ameriku 1865. godine nakon što je upoznao Abrahama Kuhna, koji ga je pozvao da se pridruži njegovoj ulagačkoj tvrtki u New Yorku. Godine 1875. mladi se Schiff oženio kderi Solomona Loeba, tadašnjega direktora modne ulagačke bankarske tvrtke Kuhn, Loeb & Company iz New Yorka. Schiff je postao direktor tvrtke 1885. godine, nakon Loebove smrti. Schiff je bio taj koji je financirao kupnju Union Pacifica za željezničkog magnata Edvvarda H. Harrimana, oca državnika W. Averella Harrimana. I Schiff i Averell igrat de važne uloge u usponu komunizma u Rusiji. Harrimanova dva najstarija sina pohađala su Yale i postala članovima Društva lubanje i kostiju William Averell (član Reda od 1913.) i Edvvard Roland Noel (član Reda od 1917.). 1930-ih godina Averellova bankarska tvrtka, W A. Harriman & Company, spojila se s međunarodnom bankarskom tvrtkom brade Brovvn te je tako nastao Brovvn Brothers, Harriman & Company, čiji je dugogodišnji partner bio Prescott Bush (član Reda od 1917.), otac Georgea Busha (član Reda od 1949.). Brakovi između istaknutih židovskih useljeničkih obitelji bili su uobičajeni na prijelazu stoljeda. „Kad su počinjali štititi svoje goleme imetke, ti su židovski modnici često smatrali korisnim sklapati brakove između članova svojih obitelji, kako u Sjedinjenim Državama, tako i u Europi”, piše profesor povijesti Hovvard M. Sachar. „Solomon Loeb oženio je sestru Abrahama Kuhna, a Kuhn njegovu, dok je Jacob Schiff automatski postao partner oženivši Loebovu kder. S druge strane, Felix Warburg, potomak ugledne hamburške bankarske obitelji, osigurao si je čelno partnersko mjesto uz Kuhna i Loeba oženivši Schiffovu kder Friedu. Felixov brat Paul oženio je kder Solomona Loeba, Ninu - od Loebove druge žene. Drugi partner, Otto Kahn, oženio je Adelaide Wolff, kder jednog od izvornih ulagača tvrtke. U tvrtki Goldman, Sachs & Co. dva su Sachsova sina oženila dvije Goldmanove kderi.” Drugi, noviji primjer tih visokih veza bila je mnogo spominjana ljubavna priča iz 1950-ih godina između Elieja de Rothschilda i Pamele Churchill, bivše snahe Winstona Churchilla. Nakon što su prekinuli vezu, ona se preselila u New York gdje se, nakon kratkotrajna braka s jednim brodvejskim producentom, udala za novčara i člana CFR-a Averella Harrimana. Godine 1993. predsjednik Clinton imenovao je Ramelu Hamman za američku veleposlanicu u Francuskoj. 47

Neumoljiva usmjerenost na posao, zajedno s brakovima unutar istog roda i korištenjem paravana, stvorila je divovsko i tajnovito bankarsko carstvo Rothschilda. To je carstvo izvršilo znatan utjecaj na ekonomsku pa stoga i političku povijest Europe, kao i Sjedinjenih Država, premda na prikriveniji i neizravniji način. Godine 1806. Nathan je postao engleskim građaninom i oženio je Hannu Cohen, najstariju kder Levija Barenta Cohena, tadašnjega vodedega londonskog novčara. Taj je brak potvrdio njegovo primanje u britansku bankarsku elitu. „Nathan Rothschild mogao se kasnije hvalisati kako je u 17 godina, koliko je bio u Engleskoj, prvotni ulog od 20 000 funti, koji mu je dao otac, povedao za 2500 puta, odnosno na 50 milijuna funti - što je uistinu golema svota za ono doba, u usporedbi s današnjom kupovnom modi milijardi dolara", tvrdi jedan istraživač Rothschilda. Derek Wilson, Rothschildima sklon biograf, napominje kako je 1810. godine Nathan bio samo jedan od nekoliko novčara koji su djelovali u Londonu. No, do 1815. postao je jedan od glavnih financijera britanske Vlade i njezine Središnje banke(Bank of England).„Taj izvanredan uspjeh mogao se postidi samo zamršenim nizom poslovnih poteza, od kojih su mnogi bili obavijeni tajnovitošdu kroz koju se danas ne može prodrijeti”, komentirao je Wilson. Icke vidi tu povezanost kao dokaz zavjereničke kontrole Rothschilda. „Bile su im dužne i europske okrunjene glave, među njima i jedna od dinastija crnoga plemstva, Habsburgovci, koji su vladali Svetim Rimskim Carstvom 600 godina”, piše on. „Rothschildi su preuzeli nadzor i nad engleskom Središnjom bankom. Ako bi došlo do rata, Rothschildi bi bili iza kulisa, potičudi sukob i financirajudi obje strane.” „Možda su imali državljanstvo zemlje u kojoj su prebivali, ali domoljublje je bilo izvan njihove sposobnosti shvadanja”, piše Griffin. „Bili su također vrlo bistri, ako ne i prepredeni, i spoj tih osobina čini ih uzorom hladnih pragmatičara koji dominiraju današnjim političkim i financijskim svijetom.” Financijsko carstvo Rothschilda poteklo je od zajmova europskim vladarima i uspješne obiteljske uporabe frakcijskoga bankarstva. Kako bi se razumjelo frakcijsko bankarstvo, nužan je kratak pregled terminologije i povijesti novca; a kako bi se razumjela njegova primjena, nužno je baciti pogled na jednu od najmodnijih financijskih institucija na svijetu.

48

Tajne novca i Sustav saveznih pričuva Novac - bilo kao komad papira ili brojka na ekranu računala - u biti je bezvrijedan, ali ipak pokrede današnji svijet. Simbolika novca i bankarstva uspoređuje se sa simbolikom religije, no samo oni koji profitiraju od njega razumiju unutarnje funkcioniranje kulta novca. I silno se trude da tako ostane. U Americi vrhovni nadzor nad novcem imaju bankari iz Sustava saveznih pričuva (Federal Reserve System),„ključne anomalije u samoj jezgri predstavničke demokracije, koja stoji u neugodnom proturječju s građanskom mitologijom samoupravljanja", kako ga je opisao William Greider, bivši pomodnik izvršnog urednikaWashington Posta.Njegova knjiga iz 1987. godine,Tajne hrama: kako Sustav saveznih pričuva vlada zemljom(Secrets of the Temple: How the Federal Reserve Rum the Country),omalovažava „nativističke teorije zavjere”, no ipak predstavlja rječit dokaz koji otkriva zavjereničku kontrolu Središnje banke. Rani ljudi nisu trebali novac. Kad su bili gladni, lovili su i obrađivali zemlju kako bi skupili hranu za zimu. Ako su trebali robu koju su imali njihovi susjedi, dolazilo bi do zamjene. Ali, kako je rad postajao sve specijaliziraniji, postajala su očita i ograničenja zamjene. Čuvar ovaca nije uvijek mogao odvesti cijelo stado na tržnicu. Zato su se ljudi okrenuli kovanom novcu kao mjeri vrijednosti. Količina plemenitih metala, osobito zlata, bila je ograničena, ali uvijek su bili poželjni i lako su se prenosili kao male kovanice s utisnutim riječima ili slikama, kako bi se osigurala autentičnost i čistoda - k tome još, prema njima se osjedalo neko drevno, gotovo pobožno poštovanje. Ali, teške, pretrpane vrede zlatnika bile su opteredenje, a također, što ne treba ni spominjati, privlačna meta za lopove i pljačkaše. Tako je rođen papirnati novac, Papirnata novčanica jednostavno je bila zadužnica. Kao takav, papir se smatrao vrijednim kao i stvarna roba i usluge. Taj je postupak dobro funkcionirao neko vrijeme, ali onda su neke osobe shvatile da se papirnati novac, posudi li se uz pristojbu, može iskoristiti da bi se stvorilo još novca. Rani zlatari koji su skladištili zlatnike koristili su to nagomilano bogatstvo kao temelj za izdavanje papirnatih novčanica. Bududi da je bilo vrlo malo vjerojatno da de svi istodobno tražiti svoje zlato natrag, zlatari su postali bankari. Posudili bi dio svojih /aliha za kamatu ili profit. Ta praksa posuđivanja vedega dijela bogatstva i zadržavanja samo malog dijela /a hitne slučajeve postala je poznata kao frakcijsko zadržavanje ili frakcijsko bankarstvo. Taj sustav dovoljno dobro djeluje ukoliko svi najednom ne „navale” na banku i zatraže povrat svojih pologa. Frakcijskom bankarstvu pridodana je ideja novca „bez pokrida” - radi se zapravo o bezvrijednom papirnatom novcu koji postane prihvatljivim zakonom ili odredbom vlade. Rani primjer takva sustava zabilježio je Marco Polo na svom putovanju u Kinu 1275. godine. Polo je zapisao kako je car primorao ljude da prihvate crne komade papira sa službenim pečatom kao zakonit novac pod prijetnjom zatvora ili smrti. Car je potom iskoristio taj novac bez pokrida kako bi platio sve svoje dugove. „Dođe vam da se čudite *carevoj+ drskoj modi i pokornosti njegovih podanika koji su podnosili takvo nasilje”, piše Griffith, „ali naša samodopadnost nestaje kad uzmemo u obzir sličnost s našim novčanicama koje izdaje Središnja banka. Ukrašene su potpisima i žigovima, krivotvoritelji se teško kažnjavaju, vlada njima plada svoje troškove, stanovništvo je primorano prihvatiti ih; jednako kao i nevidljivi' čekovni novac za koji se mogu zamijeniti, izrađuju se u tako golemoj količini da su valjda jednake svom blagu svijeta. A ipak njihova izrada ne stoji ništa. Zapravo je naš monetarni sustav identična kopija onoga koji je uzdržavao vojskovođe prije sedam stoljeda.” Ali, danas su bankari, a ne vojskovođe, ti koji profitiraju od novca, i stvorili su nevjerojatan mehanizam za to: Sustav saveznih pričuva.

49

Svatko tko nastoji dokazati postojanje zavjera u Americi ne treba tražiti dalje od podrijetla naše današnje Središnje banke. To je dobro dokumentirana zavjera koja uključuje ista imena povezana sa suvremenim tajnim društvima. Rani američki kolonisti tiskali su male količine papirnatoga novca i uspješno se razvijali. Benjamin Franklin je objasnio: ,,U kolonijama izdajemo vlastiti novac. Zovemo ga kolonijalni bon. Izdajemo ga u količini koja odgovara zahtjevima trgovine i industrije kako bi proizvodi lako prelazili od proizvođača do potrošača... Na taj način, stvarajudi za sebe vlastiti papirnati novac, nadziremo njegovu kupovnu mod i ne moramo nikome pladati kamate.” Engleski parlament, na poticaj Središnje banke, obustavio je taj napredak kolonija usvojivši zakon o valuti 1764. godine, kojim se zabranjivalo tiskanje novca. Kolonisti su bili primorani prihvatiti novčanice engleske Središnje banke. Franklin i drugi tvrdili su daje to stavljanje izvan zakona novca slobodnog od duga uzrokovalo ekonomsku depresiju i rasprostranjenu nezaposlenost koji su doveli do Američke revolucije. Sama ideja središnje banke koju vode profesionalni bankari prijeporno je pitanje još od osnutka Sjedinjenih Država. Argumenti za i protiv središnje banke mogu se nadi u debatama članova Ustavotvorne skupštine SAD-a Thomasa Jeffersona i Alexandera Hamiltona. Hamilton je vjerovao u snažnu centraliziranu vlast i središnju banku koju nadzire bogata elita. „Nijedno društvo koje nije ujedinilo interese i utjecaj bogatih pojedinaca i države nije moglo uspjeti”, pisao je. Pristaše Hamiltonovih elitističkih ideala osnovali su prvu američku političku stranku - federaliste. Hamilton, jednom opisan kao „marioneta međunarodnih bankara”, smatrao je da de „nacionalni dug, ako nije pretjeran, za nas biti nacionalni blagoslov". Sjevernoameričku banku stvorio je 1781. godine, čak i prije nacrta ustava, član ustaničkog kongresa Robert Morris, koji ju je pokušao ustrojiti kao središnju banku po uzoru na englesku. Trajala je samo tri godine prije nego sto je raspuštena zbog brojnih prijevara i inflacije uzrokovane stvaranjem novca bez pokrida. Hamilton, bivši Morrisov suradnik, postao je ministar financija, a 1791. godine predvodio je sljededi pokušaj uspostave središnje banke osnivanjem Prve banke Sjedinjenih Država - potez kojemu su se snažno protivili Jefferson i njegovi pristaše. Jefferson je na primjeru europske povijesti znao da središnja banka može vrlo lako postati gospodar zemlje. Ukazao je na britansko iskustvo i primijetio kako su „druge zemlje u Europi iskušale svaki nasilni ili besmisleni način u jalovoj potrazi za istim ciljem, a mi ipak očekujemo da demo žonglerskim trikovima i bankarskim snovima otkriti kako se novac može stvoriti ni iz čega...” „Iskreno vjerujem... da su bankarske ustanove opasnije od vojske; i da načelo trošenja novca koji de otplatiti potomci, pod imenom fondova, nije ništa drugo doli masovno varanje bududih naraštaja”, pisao je Johnu Tayloru 1816. godine, dodajudi: „Ved su stvorili novčarsku aristokraciju... Mod izdavanja novca treba biti oduzeta bankama i vradena narodu kojemu s pravom pripada.” Jefferson je osim toga smatrao da je središnja banka neustavna. „Smatram da se Ustav temelji na sljededem: sve ovlasti koje prema Ustavu nisu prenijete na Sjedinjene Države niti se prema njemu uskraduju Državama, rezervirane su za Države ili za narod.' Učiniti samo jedan korak izvan granica koje su namjerno postavljene oko ovlasti Kongresa, znači stedi bezgraničnu mod koja više nije podložna nikakvoj definiciji. Osnivanje banke, i ovlasti predviđene ovim zakonom, po mom mišljenju nisu prenijete na Sjedinjene Države, prema Ustavu.” Ironično, Jeffersonovi pristaše, tada smatrani liberalnima, osnovali su ono što de postati Republikanska stranka. Jefferson nije bio jedini član Ustavotvorne skupštine koji je izražavao nesklonost prema profitu banaka. „Uvijek sam se gnušao cijelog našeg bankarskog sustava, gnušam ga se i dalje, i umrijet 50

du gnušajudi ga se...”, pisao je John Adams 1811. godine. Svaka banka s kamatama, svaki profit koji ostvari *pozajmljivač+, izravna je korupcija. To je oporezivanje javnosti radi koristi i profita pojedinaca...” Prva banka Sjedinjenih Država također je bila slično ustrojena kao engleska Središnja banka i stvorila je partnerstvo između Vlade i bankarskih interesa. 20 posto kapitala banke osigurala je savezna Vlada, dok su preostalih 80 posto uložili privatni ulagači, uključujudi strance kao što su Rothschildi. „Pravni arhiv pokazuje da su oni *Rothschildi+ imali mod u staroj banci Sjedinjenih Država”, piše Gustavus Mvers. Očito je da su udruženi europski bankari i njihovi ortaci iz Novoga svijeta pokušavali stedi nadzor nad američkom zalihom novca. Ta je banka prouzročila i inflaciju proizvodnjom novčanica frakcijske pričuve. Trgovci novcem su napredovali, ali prosječni su građani trpjeli. Godine 1811., kad se bankin dvadesetogodišnji patent trebao produljiti, ukinut je vedinom od jednog glasa i u Senatu i u Zastupničkom domu. Ali, troškovi rata 1812. godine, zajedno s kaotičnim financijskim prilikama, naveli su Kongres da izda dvadesetogodišnji patent Drugoj banci 1816. godine. Ta je Središnja banka prestala postojati 1836. godine, nakon što je predsjednik Andrevv Jackson 1832. uložio veto na kongresni zakon kojim joj se produljuje patent, što je dovelo do Bankovnog rata. Jackson, junak Bitke za Nevv Orleans i prvi američki predsjednik koji nije bio rođen na Istočnoj obali, optužio je Središnju banku da je neustavna i „nesreda za republiku; bududi daje smišljena kako bi Vladu okružila bogatom aristokracijom koja je opasna za slobode zemlje”. Vjerojatno nije bila slučajnost što je upravo na Jacksona bio izvršen prvi pokušaj atentata u Americi 1835. godine, od strane čovjeka po imenu Richard Lavvrencc, koji je tvrdio da je “u kontaktu s europskim silama”. Lavvrenceov je pištolj zatajio, a neozlijeđeni, ali pobješnjeli Jackson povukao je Vladine fondove iz „legla otrovnica” pa je predsjednik Druge banke Nicholas Biđdle uzvratio ograničavanjem kredita u cijeloj zemlji, prouzročivši opdu ekonomsku paniku. Prema Eustaceu Mullinsu, Biđdle je bio zastupnik Jakoba Rothschilda u Parizu. Nadalje, Jacksonu su Biddleovi pomagači u Senatu izglasali nepovjerenje (omjer glasova 26:20) zato što nije uspio dobiti odobrenje od Kongresa za povlačenje fondova. Politička motivacija tog postupka potvrđena je 1837. kad je Senat poništio to izglasavanje nepovjerenja (omjer glasova 24:19). Biđdle je nestao sa scene, i do kraja svoja dva mandata „Stari Hikori” uspio je potpuno eliminirati nacionalni dug. Jackson je Biddleovo manipuliranje smatrao neprikrivenim pokušajem ucjenjivanja Vlade da obnovi bankin patent. Upozorio je: „Drski pokušaj sadašnje banke da kontrolira Vladu, oskudica koju je bezobzirno prouzročila... nisu ništa doli nagovještaj sudbine koja očekuje američki narod bude li namamljen da produlji trajanje te institucije ili osnuje drugu nalik njoj.” Bilo je drugih pokušaja oživljavanja Središnje banke, ali nijedan nije uspio sve do stvaranja Sustava saveznih pričuva 1913. godine. Akcija obnavljanja Središnje banke zapravo je počela tri godine ranije. „Jednom sam prilikom, pred kraj 1910. godine, doista sudjelovao u nečem tajnom i ponašao se kao zavjerenik... Ne smatram pretjeranim govoriti o našoj tajnoj ekspediciji na otok Jekvll kao o prigodi kad je zapravo zamišljeno ono što je na koncu postalo Sustav saveznih pričuva...”, pisao je Frank A. Vanderlip, jedan od ljudi koji su stvorili Sustav. Kasnije je postao predsjednik njujorške banke National City. Vanderlip je mislio na tajno nodno putovanje, 22. studenog 1910. godine, sedmorice ljudi koji su predstavljali možda četvrtinu svjetskoga bogatstva na otok Jekyll, odmaralište J. P Morgana blizu obale Georgije. Ta je misija bila tako povjerljiva da su se koristila samo osobna imena, a uobičajene sluge na otoku zamijenili su novi namještenici koji nisu poznavali nijednog sudionika. Tajnovita sedmorica bili su Vanderlip, koji je predstavljao Williama Rockefellera i ulagačku tvrtku Jacoba Schiffa - Kuhn, Loeb & Company; pomodnik ministra financija Sjedinjenih Država 51

Abraham Piatt Andrevv; glava tvrtke J. P Morgan Company Henry R Davison; predsjednik banke First National iz New Yorka (institucija kojom je dominirao Morgan) Charles D. Norton; Morganov pomodnik Benjamin Strong; partner tvrtke Kuhn, Loeb & Company Paul Moritz Warburg; i vođa Republikanske stranke u Senatu iz Rhode Islanda Nelson W Aldrich, predsjednik Nacionalne monetarne komisije, jedini nebankar u toj skupini. No, bio je ortak bankara J. P Morgana i tast Johna D. Rockefellera mlađeg. Warburg, predstavnik europskih Rothschilda, bio je brat Maxa Warburga, šefa tvrtke M. M. Warburg Company, bankovnog konzorcija u Njemačkoj i Nizozemskoj. Skupina se na tjedan dana osamila na otoku kako bi pripremila planove za bankovnu reformu, koju je Vlada smatrala nužnom zbog niza financijskih panika. Danas mnogi istraživači vjeruju da su te panike umjetno stvarane kako bi se javnost primorala da prihvati te iste „reforme”. Ralph Epperson spominje da se Morgan vratio u Ameriku nakon posjeta Europi početkom 1907. i pokrenuo glasine da je banka Knickerbocker u Nevv Yorku insolventna. Uplašeni klijenti izvršili su navalu na banku, stoje izazvalo navale na druge banke, pa je nastala panika. „Analiza panika 1873., 1893. i 1907. godine pokazuje da su te panike bile posljedica operacija međunarodnih bankara u Londonu", zaključio je Eustace Mullins, ovlašteni biograf pjesnika Ezre Pounda, koji je potaknuo Mullinsa da istraži Sustav saveznih pričuva 1948 godine. Rektor Sveučilišta Princeton Woodrovv Wilson (koji de ubzro postati američki predsjednik) iznio je svoje rješenje za financijsku paniku: „Sve te neprilike mogle bi se izbjedi ako imenujemo odbor od šest ili sedam ljudi kojima je stalo do društvene dobrobiti, poput J. P Morgana, da srede stvari u našoj zemlji.” Vapaji za stabilnim nacionalnim bankarskim sustavom bili su sve glasniji. „Tako je američki narod, koji je pretrpio Američku revoluciju, rat 1812. godine, borbe između Andrevva Jacksona i Druge banke Sjedinjenih Država, Građanski rat, prijašnje panike 1873. i 1893. godine, i sad paniku 1907., na koncu doveden do prihvadanja rješenja koje su ponudili oni koji su prouzročili sve te događaje: međunarodni bankari. To je rješenje središnja banka", piše Epperson. Pod pritiskom birača. Kongres je 1908. prihvatio Aldrich-Vreelandov zakon kojim su nacionalne banke ovlaštene da izdaju kriznu valutu zvanu „bon” i formirao Nacionalno monetarno povjerenstvo - sa senatorom Aldrichem kao predsjednikom -koje de preporučiti kako stabilizirati američki monetarni sustav. ..Od samih početka bilo je očito da je povjerenstvo prijevara”, piše Griffin. „Takozvano istražno tijelo nije održalo službeni sastanak gotovo dvije godine, dok je Aldrich obilazio Europu savjetujudi se sa središnjim bankama Engleske, Francuske i Njemačke. 300 000 tisuda poreznih dolara potrošeno je na ta putovanja, a jedini opipljivi plod rada povjerenstva bilo je 38 golemih svezaka povijesti europskoga bankarstva." 1 i su svesci bili usredotočeni na njemački Keichshank,čiji su glavni dioničari bili Rothschildi i Warburgova obiteljska tvrtka \1. M. Warburg Company. Završni izvještaj povjerenstva pripremilo je sedmero istaknutih ljudi koji su tajno otputovali na Morganov otok Jekvll kako bi tobože lovili patke. Ti su ljudi odredili da u Sjedinjenim Državama bude nekoliko središnjih banaka umjesto jedne i dogovorili se da nitko nede izgovarati riječi „središnja” i „banka”. Što je najvažnije, odlučili su da de ta tvorevina biti organizirana tako da izgleda kao službena agencija američke Vlade. U govoru pred zahvalnom publikom Američkoga bankarskog društva, Aldrich je izjavio kako „predložena organizacija nije banka, nego zadruga svih banaka u državi za točno određene svrhe”. Warburg je zamislio formiranje te zadruge na način prihvatljiv i bankarima i javnosti. Sva ograničenja koja se tiču bankara mogla su se kasnije ukinuti - što je i učinjeno.

52

Ali, taj prijedlog, koji je postao poznat kao Aldrichev plan, prema svom senatskom predlagatelju, bio je zle srede od početka. Previše je ljudi shvadalo da je to proziran pokušaj bankara da stvore sustav za same bankare. „Aldrichev je plan Wall Streetov plan”, upozorio je član Kongresa Charles A. Lindbergh, otac slavnog avijatičara. Kad je Aldrich iznosio svoj plan u obliku zakonskoga prijedloga, nikad nije izašao izvan povjerenstva. Greider se podrugivao da su „kritičari skloni zavjerama preuveličavali važnost sastanka na otoku Jekvll”, ali priznao je da su „njihove sumnje u prenesenom smislu točne” bududi da su bankari znali da bi „svaki prijedlog prepoznat kao prijedlog Wall Streeta bio osuđen na propast u Zastupničkom domu s demokratskom vedinom”. Bila je potrebna nova taktika, i došla je u obliku predsjednika Odbora za bankarstvo i tečaj Čartera Glassa, člana Kongresa iz Virginije, koji je otvoreno napao Aldrichev plan tvrdedi da mu manjka Vladine kontrole i da stvara bankarski monopol. Glass je sastavio nacrt alternative. Zakon o saveznim pričuvama, i izjasnio se protiv Wall Streeta. Planeri s otoka Jekyll Vanderlip i Aldrich žučljivo su govorili protiv Glassova prijedloga zakona premda su cijeli odjeljci bili isti kao u Aldrichevu planu. Bio je to očit pokušaj skupljanja javne podrške Glassovu prijedlogu prividnim protivljenjem bankara. Te je pokušaje naglašavala organizacija za bankovnu reformu zvana Nacionalna građanska liga, „koju su u cijelosti financirale i kontrolirale banke pod vodstvom Paula Warburga”, prema Griffinu. „Zadada te organizacije bila je podijeliti stotine tisuda 'obrazovnih' brošura, organizirati kampanje pisanja pisama članovima Kongresa, dobavljati medijima materijale koji se mogu citirati i na druge načine stvoriti privid najšire podrške planu s otoka Jekyll”, dodao je. Na čelu Lige bio je J. laurence Laughlin, profesor ekonomije sa Sveučilišta u Chicagu, koje je primalo obilne donacije od Johna D. Rockefellera. Dok se prikupljala narodna podrška za novi bankarski sustav, u političkoj areni koristila se još jedna često primjenjivana taktika. Predsjednik William Hovvard Taft ved je javno dao riječ da de uložiti veto na svaki zakon kojim bi se stvorila središnja banka. Bankari su trebali popustljivijeg vođu. Taj je vođa bio Woodrow Wilson, član akademske zajednice kojega su na položaju rektora Sveučilišta Princeton zadržali njegovi bivši drugovi iz razreda, Cleveland H. Dodge i Cyrus McCormick, ona direktori Rockefellerove banke National City iz Nevv Yorka. „Gotovo dvadeset godina prije svoje nominacije, Woodrovv Wilson kretao se u sjeni Wall Streeta”, piše Ferdinand Lundberg. Wilson, koji je uzdizao J. P Morgana 1907. godine, bio je imenovan za guvernera Nevv Jerseyja. Sad je bio bankarski izbor za predsjednika. \Vilsonovu nominaciju osigurao je čovjek koji de otada nadalje biti njegov stalni pratitelj i savjetnik, pukovnik Edvvard Mandell House, bliski Warburgov i Morganov suradnik. „Schiffovi, Warburgovi, Kahnovi, Rockefelleri i Morgani imali su povjerenja u Housea”, napominje profesor Charles Seymour, koji je uredio Houseove spise. Ali, postojao je jedan problem. Rane ankete pokazivale su da demokrat Wilson ne može pobijediti republikanca Tafta. Manevrom koji je otada uspješno korišten nekoliko puta, bivši predsjednik Ilieodore ,,Teddy” Roosevelt, također republikanac, bio je potaknut aa se kandidira u ime trede stranke velikim svotama novca koje su njegovoj Naprednoj stranci pribavila dva velika donatora blisko povezana s Morganom. Plan je dobro funkcionirao. Roosevelt je oteo glasove Taftu pa je Wilson, koji je ved obedao da de potpisati Zakon o saveznim pričuvama, bio izabran neznatnom vedinom. Bilo je nužno prividno protivljenje Wall Streeta. William McAdoo, Wilsonov zet koji je bio imenovan za ministra financija, kasnije je otkrio: „Bankari su se borili protiv... Zakona o saveznim pričuvama s neumornom energijom ljudi koji se bore protiv šumskoga požara. Govorili 53

su da je populistički, socijalistički, nepotpun, poguban, djetinjast, loše zamišljen i neprovediv.” Međutim, McAdoo je o razgovorima s tim bankarima rekao: „Postupno sam uvidio, kroz svu maglu i dim polemika, da se bankarski svijet zapravo ne protivi toliko zakonu koliko se čini...” Wilson je potpisao Zakon o saveznim pričuvama 23. prosinca 1913. godine, samo dva dana prije Božida, dok su neki članovi Kongresa ved bili kod kude za blagdane, i dok je pozornost prosječnog građanina očito bila usmjerena drugamo. „Kongres je bio nadigran, nadmudren i nadmašen varavim ali sjajnim psihološko-političkim napadom”, komentirao je Griffin. Sustav saveznih pričuva danas je sastavljen od dvanaest banaka Saveznih pričuva, svaka opslužuje jedan dio zemlje, ali dominira njujorška banka Saveznih pričuva. Te banke vodi Upravni odbor čije članove imenuje predsjednik, a potvrđuje Senat, što je obično automatski postupak. Sustav predstavlja tako važnu silu u svjetskoj ekonomiji da financijski stručnjaci svih država pozorno prate svaku akciju koju poduzme. „Pozornost je opravdana”, piše Kim Clark izU.S. News&•World Reporta,„bududi da i najmanja promjena kamatnih stopa može uznemiriti tržišta i stvoriti ili uništiti milijune radnih mjesta”. Ali, bit čitavog sustava je u tome tko njime upravlja i radi čega. „Korištenje Središnje banke za stvaranje izmjeničnih razdoblja inflacije i deflacije radi ostvarenja golemih profita, čime se dvostruko vara javnost, međunarodni su bankari razradili u egzaktnu znanost”, napominje Allen. Član Kongresa Lindbergh izjavio je 1913. da Sustav saveznih pričuva „formira najvedi konzorcij na svijetu... Kad predsjednik potpiše taj zakon, bit de legalizirana nevidljiva vlada koja de vladati zahvaljujudi modi novca. Novi de zakon stvoriti inflaciju kad god konzorcij bude htio inflaciju. Odsada de depresije biti znanstveno stvarane", upozorio je. Sustav saveznih pričuva brzo su popunili isti ljudi koji su stajali iza njegova stvarania. Morganov bankar Benjamin Strong postao je prvi upravitelj njujorške banke Saveznih pričuva, dok je prvi upravitelj Upravnog odbora Sustava bio nitko drugi doli Paul Warburg, čovjek kojemu se pripisuje planiranje vedine pojedinosti Sustava saveznih pričuva i koji je kasnije postao njegov predsjednik. Usprkos riječi „savezne” u svojem imenu. Sustav nije dio američke Vlade, loje privatna organizacija čije su vlasnice banke članice, koje su, s druge strane, vlasništvo privatnih dioničara. A tko su ti dioničari? „Pregled najvedih dioničara njujorških banaka jasno pokazuje da nekoliko obitelji, povezanih podrijetlom, bračno ili poslovnim interesima, još uvijek nadzire njujorške banke koje, s druge strane, drže kontrolni paket dionica njujorške banke Saveznih pričuva”, izvještava istraživač Eustace Mullins u svojoj knjizi iz 1983. godineTajne Saveznih pričuva ( l'he Secrets of the Federal Reserve).Mullins je pokazao grafikone koji povezuju obitelji Rothschild, Morgan, Rockefeller, arburg i druge. Ta kontrola privatnih banaka nad Sustavom traje i danas. „Njujorška banka Saveznih pričuva koja potpuno dominira nad ostalih jedanaest ogranaka vlasničkim udjelom, kontrolom i utjecajem, ima jedino stalno mjesto s pravom glasa u Saveznom odboru za otvoreno tržište i upravlja svim transakcijama obveznica na otvorenom tržištu - ima 19 752 655 nepladenih dionica i u vedinskom je vlasništvu dviju banaka: Chase Manhattan (sad je spojena s bankom Chemical), koja ima 6 389 445 dionica ili 32,35 posto, i Citibank, koja ima 4 051 851 dionicu ili 20,51 posto. Te dvije banke zajedno imaju 10 441 295 dionica ili 52,86 posto, što je vedinski udio”, stoji u izvještaju istraživača Erica Samuelsona iz 1997. godine. Reklo bi se da su se Jeffersonova i Lindberghova upozorenja o privatnom nadzoru nad Središnjom bankom pokazala točnima.

54

Griffin je ukazao na to da su stvaranjem Saveznih pričuva najvedi bankari konačno postigli dugogodišnji cilj - odgovornost poreznih obveznika za gubitke privatnih banaka. Citirao je Paula Warburga, koji je priznao: „Dok je tehnički i zakonski novčanica Saveznih pričuva, obveznica Vlade Sjedinjenih Država, u stvari je ona obveznica za koju jedina stvarna odgovornost leži na bankama pričuva... V'lada jedino može biti pozvana da ih preuzme nakon što banke pričuva padnu pod stečaj.” „Čovjek koji stoji iza Sustava saveznih pričuva kaže nam danovčanice Sustava pričuva predstavljaju privatno izdani novac, a porezni su obveznici spremni pokriti potencijalne gubitke tih banaka koje su ga izdale”, pojašnjava Griffin *naglasak u izvorniku+. Novac kojim se pokriva Vladino prekomjerno trošenje dolazi putem mehanizma koji su potaknuli isti ljudi u istom razdoblju - poreza na dohodak i sredstava njegova ubiranja. Zapravo su globalistički bankari iza Wilsona imali razloga za slavlje. Zvučedi jezivo slično današnjim političarima, Wilson je proglasio da njegovu Vladu „više zanimaju ljudska prava nego vlasnička prava”. Pod krinkom te retorike, Wilson je progurao zakonske odredbe „naprednije” od svih prijašnjih američkih administracija, pridodavši Sustavu saveznih pričuva nametanje stupnjevitog poreza na dohodak (koji de prikupljati Porezna služba Ministarstva financija), savezni Zakon o poljoprivrednim zajmovima (kojim je stvoreno dvanaest banaka za poljoprivrednike) i Savezno trgovinsko povjerenstvo koji regulira poslovanje, između ostalih zakona. Mnogim su se ljudima u ono doba svi ti zakoni činili nužnima. Neki bi i dalje mogli tvrditi kako je možda bolje da upudeni bankari budu odgovorni za nacionalnu zalihu novca. Na kraju krajeva, u publikaciji Saveznih pričuva iz 1963. stoji: „Zadada Saveznih pričuva je da potiče protok novca i kredita, koji de olakšati uredan gospodarski rast, stabilnost dolara i dugotrajnu ravnotežu u našem međunarodnom platnom prometu.” No, je li Sustav ostvario svoje naznačene ciljeve? Svatko stariji od 40 godina iskusio je izmjenična razdoblja inflacije i recesije. Godine 1972. Nixon je devalvirao dolar nakon što su ga Europljani odbili prihvatiti. „Od 1976. Sjedinjene Države imaju negativnu trgovinsku bilancu, a 1985., prvi put od 1914., američka dugovanja stranim vjerovnicima premašila su strana dugovanja američkim vjerovnicima”, stoji uEncyclopaediji Britannici. Ako su iznesene zadade Sustava prave, onda je Sustav neslavno zatajio. „Čini se da bi Sustav s tako bijednim rezultatima... bio ukinut bez odlaganja”, smatra Epperson, koji sugerira da je možda „Sustav stvoren da radi baš suprotno od onoga što tvrdi američkom narodu". Druga tajna značajka te igre novcem jesu traženi depoziti, novac pohranjen u banci koji na zahtjev može biti povučen bilo kada. Taj sustav nam je poznat kao tekudi računi. Danas se vrlo brzo novac zamjenjuje plastičnim „debitnim" karticama, a deponenti pladaju sve vede „troškove usluge” za pravo da njihova banka koristi njihov novac radi profita. Recimo da neka osoba položi 50 dolara u banku, to je u stvari pozajmica banci, bududi da na zahtjev taj novac mora biti vraden. Zato se u evidenciji tih 50 dolara vodi kao pasiva. Međutim, banka zatim posuđuje tih 50 dolara nekom drugom koji ih mora vratiti s kamatama. Sad se tih 50 dolara smatra aktivom. Istih 50 dolara je i aktiva i pasiva, koje se stoga neutraliziraju, dokazujudi da je novac u biti bezvrijedan. Ali, tu je onda pitanje kamata. Kad se 50 dolara položi na štedni račun, pridodaje se određeni mali postotak kamata, često pod uvjetom da se novac ne može brzo povudi. Kad se 50 dolara položi na tekudi račun, deponent ne dobiva nikakve kamate. No, kad banka pozajmi 50 dolara, zaračunava popriličnu kamatu prema trenutnim stopama i ubire profit. Stoga je očito da je u bankarstvu dug jednak profitu. To je glavna tajna novca.

55

Nije teško uvidjeti daje mnogo unosnije otvoriti banku nego tekudi račun. To također može objasniti zašto su nekod modne Sjedinjene Države postale dužnička zemlja. I ihva je izraz koji je gotovo nestao iz našega jezika. Danas mladi ljudi nemaju predodžbu o toj riječi. Nekod se lihva definirala kao bilo kakva kamata koja se zaračunava za pozajmicu, ali suvremeni rječnici ublažili su to na samo „previsoku kamatu. Teksaški ustav nekod je definirao lihvu kao svaku kamatu koja premašuje šest posto. Ta je granica povedana tijekom godina sve dok cijeli pojam nije izbrisan. Kritičari bankarstva primijetili su da čak i Biblija zahtijeva deset posto za Boga. „Zaračunavanje kamata na tobožnje pozajmice je lihva, i to je postalo institucionalizirano pod Sustavom saveznih pričuva”, tvrdi Griffin. To se postiglo prikrivanjem postupaka Sustava tajnovitim i zakučastim ekonomskim izrazima. „Mehanizam kojim Sustav pretvara dug u novac možda se čini složenim na prvi pogled, ali jednostavan je sjetimo li se da nakana ni nije bila da taj proces bude logičan, nego zbunjujudi i varav”, dodaje Griffin. Greider se složio napisavši: „Predviđeno je da postupci Sustava budu preezoterični da bi ih shvatio običan građanin.” Neki smatraju da bi to neznanje moglo biti blagoslov. Henry Ford navodno je rekao: „Dobro je da ljudi u našoj zemlji ne razumiju naš bankovni i monetarni sustav jer da razumiju, mislim da bi do jutra izbila revolucija.” „Vedina Amerikanaca zapravo ne razumije djelovanje međunarodnih pozajmljivača novca”, slagao se s tim pokojni senator Barrv Goldvvater. „Bankari žele da tako bude. Svjesni smo na maglovit način da obitelji Rothschild i Warburg iz hurope te J. R Morgan, Kuhn, Loeb & Companv, Schiff, Lehman i Rockefelleri posjeduju i kontroliraju golemo bogatstvo. Kako su stekli tu golemu financijsku mod i kako je primjenjuju, za vedinu je nas neshvatljivo. Međunarodni bankari zarađuju dajudi kredite vladama. Što je vedi dug države, vede su kamate koje su vradaju pozajmljivačima. Europske nacionalne banke zapravo su u vlasništvu i pod kontrolom privatnih interesa.” Može se dokazati da ti isti privatni interesi posjeduju i kontroliraju Sustav saveznih pričuva. Prema Greideru, današnji gospodari novca stvorili su tako zamršene i ezoterične detalje oko svojih financijskih transakcija da je Sustav poprimio razmjere kulta. „Modernim se umovima čini bizarnim razmišljati o Sustavu pričuva kao o religijskoj instituciji”, piše on. „No, teoretičari zavjere na svoj su suludi riačin bili na tragu nečeg stvarnog i značajnog... *Sustav+ također funkcionira u sferi religije. Njihova tajanstvena mod stvaranja novca, naslijeđena od svedeničkih preteča, zakri-Ijuje složen niz socijalnih i psiholoških značenja. S vlastitim oblikom tajnih čarobnih riječi, Savezne pričuve vrše društvene rituale koji izazivaju strahopoštovanje, tako modne i zastrašujude transakcije da se čine izvan našeg poimanja... Prije svega, novac je funkcija vjere. Zahtijeva bezuvjetni i sveopdi društveni pristanak koji je doista misteriozan. Da bi se stvarao i rabio novac, svi moraju vjerovati. Samo tada bezvrijedni komadidi papira dobivaju vrijednost.” Mnogi istraživači i autori smatraju profitiranje od duga, zaodjeveno u drevni i mistični žargon, skupa s dokumentiranim vezama bankara koji upravljaju odlukama vlasti, glavnim uzrokom povedanja duga, kako javnog, tako i osobnog. „Zahvaljujudi odluci Saveznih pričuva da dopuste enormno povedanje zalihe novca i obilju stranog kapitala kon traži sigurnu luku u Sjedinjenim Državama, potrošači i tvrtke i dalje su prezasideni kreditom koji im stoji na raspolaganju”, pišu Phillip J. Langman i Jack Egan u poslovno orijentiranomU.S. News& \Vorld Reportuu siječnju 1999. godine. Također napominju: „Gospodarstvo i dalje stvara nova radna mjesta, ali Amerikanci se zadužuju brže nego što im rastu prihodi.” Prije 1930-ih godina papirnate novčanice mogle su se zamijeniti za zlato, s obzirom na10daje paragraf 10 američkog Ustava označivao zlato i srebro kao jedino zakonito sredstvo pladanja. 56

Stare novčanice Saveznih pričuva imale su natpis: .Zamjenjivo za zakonit novac u državnoj blagajni Sjedinjenih Država ili bilo kojoj banci Saveznih pričuva." Ali, više ne. „Nova dimenzija povjerenja pridodana je iluziji *stvarne vrijednosti+”, pojašnjava Greider. „Na koncu, posljednje uporište iluzije novca odbačeno je u ovom stoljedu: napušten je zlatni standard.” Izvorna svrha novca - da predstavlja konkretna dobra i usluge - zaboravljena je. Jednostavne tajne novca pomno je sakrilo svedenstvo kulta novca. „Američka javnost, čime se ne razlikuje od svojih političkih vođa, ovisi o poznatim klišejima zbog svojeg ograničenog razumijevanja novca”, napominje Greider. „Prosječni građani jednostavno ne moiju razumjeti taj jezik, a vedina ekonomista nije im ga pokušala prevesti.” Novac su danas sve više elektronske točkice na ekranu računala kojemu se pristupa plastičnim karticama na bankomatima. Ništa ne stoji iza njega. Ipak, taj iluzorni novac velike institucije posuđuiu uz kamate. Kako ukupna količina novca raste, njegova se vrijednost smanjuje. To se naziva inflacijom, što je zapravo ugrađeni porez na uporabu novca. A oni koji nadziru optjecaj papirnatoga novca ili elektronskih točkica mogu manipulirati inflacijom u oba smjera. „Posljedica tog cijelog sustava golem je dug na svim razinama današnjega društva”, piše William Bramley. „Banke su dužne klijentima, a novac klijenata je posuđen i stvara zaduženost prema bankama. Ono što taj sustav čini nalik nečemu proizašlom iz luđačkog delirija činjenica je da banke, poput drugih pozajmljivača, često imaju pravo zaplijeniti fizičku imovinu ako im se ne vrati njihov papirnati novac.” Tijekom Velike depresije 1930-ih godina, novac je zadržao svoju vrijednost. Jednostavno je bilo teško dodi do njega pa su cijene pale odražavajudi njegovu nestašicu. Danas Amerika doživljava inflatornu depresiju - cijene nastavljaju rasti zbog napuhane količine novca. Što je više novca u optjecaju, manje vrijedi.

57

Izgradnja imperija Bankari poput Rothschilda brzo su shvatili da mogu manipulirati vrijednošdu novca nadzirudi količinu u optjecaju. Frakcijsko bankarstvo omogudilo im je da izdaju ili povlače novac prema vlastitom nahođenju. Umnogostručili su svoje profite i mod iznova posuđujudi novac čitavim državama radije nego samo pojedincima. „Kako su sazrijevali i učili magiju pretvaranja duga u novac, prelazili su granice Frankfurta", bilježi Griffin. Kao što je dokumentiralo nekoliko autora, Rothschildi su pridodali i učinkovite obavještajne mreže i kvazislužbeno krijumčarenje kako bi povedali svoje carstvo. Primjerice, kad je Napoleon odbio pozajmice od Rothschilda, osnovavši svoju Francusku banku, stvorio je osvetljive neprijatelje. Nakon povratka iz progonstva 1815. godine, Napoleona su okolnosti prisilile na velike pozajmice kako bi obranio Francusku od britanskoga vojvode od Wellingtona i njegove skrpane europske vojske. Nathan Rothschild iz Londona pozajmio je Napoleonu pet milijuna funti. Nathan je u isto vrijeme, pomodu drugih članova obitelji Rothschild, prokrijumčario golemu količinu zlata preko Francuske kako bi opskrbio Wellingtona. Opet su Rothschildi sjedili na dvije stolice. Kada je u lipnju 1815. godine Wellingtonova preporođena vojska porazila Napoleona kod Waterlooa, u Englesku su, zajedno s viješdu o pobjedi, pohitali i Rothschildovi teklidi nosedi svoje dobro poznate nedodirljive crvene torbe. Rothschildov glasnik stigao je cijeli dan prije Wellingtonova. Znajudi za tu sposobnost brzog informiranja, sve oči na londonskoj burzi bile su uprte u Nathana Rothschilda, koji je, činedi se malodušnim, naredio prodaju svojih dionica. Sigurni u to da je Wellington poražen, svi su počeli mahnito prodavati, što je na kraju rezultiralo time da su mešetari Nathana Rothschilda ubrzo mogli pokupovati priličnu vedinu britanskih dugova za samo mali dio njihove prave vrijednosti. Mnogo kasnije, Nathan Rothschild komentirao je svoj postupak: „Bio je to najbolji poslovni potez u mom životu.” Do početka 19. stoljeda Rothschildi su uspjeli stedi plemidke titule. Francuska loza dodala je “đe” ispred imena 1816. godine, dok su austrijski ogranci postali barunima 1882. Nesklona kraljica Viktorija 1885. g. dodijelila je titulu baruna Nathanielu Rothschildu, Nathanovu unuku. „Tijekom prve polovine 19. stoljeda brada su izvršavala važne transakcije u ime vlada Engleske, Francuske, Prusije, Austrije, Belgije, Španjolske, Napulja, Portugala, Brazila, raznih njemačkih država i manjih zemalja. Bili su osobni bankari mnogih okrunjenih europskih glava. Mnogo su ulagali, preko posrednika, u daleka tržišta poput američkog, indijskog, kubanskog i australskog”, napominje Griffin. Naravno, da bi zaštitili tako velika ulaganja, Rothschildi su morali u nekoj mjeri nadzirati aktivnosti država u kojima su djelovali. Također, financirali su razne zemlje i zatim ih navodili na sukob kako bi ih podvrgli svojoj volji. Taj je manevar poznat kao ..ravnoteža snaga” i zahtijevao je veliku tajnovitost. „Ostajudi iza kulisa, mogli su izbjedi nalet bijesa javnosti koji je, umjesto prema njima, bio usmjeren na političke figure koje su oni u velikoj mjeri kontrolirali”, objašnjava Griffin, dodajudi: „To je tehnika kojom se otada služe financijski manipulatori, a danas se u cijelosti njome koriste oni koji upravljaju Sustavom saveznih pričuva.” Rothschildi su ostali klanski orijentirani kroz cijelo 20. stoljede, kao što dokazuje biograf Wilson opisujudi kako je Lionel de Rothschild „jednom prošao sa mnom popis svih živudih članova obitelji - desetine njih. I mogao je svakog na brzinu verbalno skicirati.” Do kraja 1990-ih patrijarsi carstva Rothschilda bili su baruni Guy i Elie de Rothschild u Francuskoj i lord Jacob Rothschild i sir Evelyn de Rothschild u Britaniji.

58

Usprkos današnjoj otvorenosti medija, Rothschildi i dalje kriju svoje tajne. Godine 1998. predavaču povijesti na Oxfordu, Niallu Fergusonu, dopustili su objaviti iscrpnu biografiju Rothschilda - ali samo do 1848. godine. Osvrnuo se na „suludu skupinu” zavjereničkih autora koji vide svjetsku kontrolu u aktivnostima Rothschilda i pokušao napisati tobože „znanstvenu povijest” te obitelji. Međutim, Fergusonove izjave o nedu/.nosti Rothschilda opovrgava njegovo vlastito priznanje da mu je čak i kao službenom biografu istraživanje bilo ograničeno. ..Od početka je službeno dogovoreno da du imati pravo slobodno citirati bilo koji materijal iz arhive Rothschilda u Londonu datiran prije ožujka 1915. godine... i iz bilo kojeg drugog arhiva i privatne zbirke spisa ako mi njihovi skrbnici to dopuste”, objasnio je. Čak i tada je Ferguson otkrio značajne praznine i ispuštanja u arhivima, osobito što se tiče godina koje prethode Američkom građanskom ratu. Kao samozvani „ateist iz kalvinističke sredine”, nije obradao nimalo pozornosti na metafizičke aspekte podri-Ijetla Rothschilda, njihovo poznavanje kabalističke tradicije ili vezu s masonstvom i drugim tainim društvima. Međutim, Rothschildi ne mogu pobjedi svim medijskim istraživanjima pa do nas oovremeno dopre neka kratka vijest, kao 8. srpnja 1996. g., o „tajnovitom samoubojtvu” 41-godišnjeg Amshela Rothschilda, upravitelja obiteljskoga financijskog carstva. Amshel je, kao najstariji sin, postao izvršni direktor Rothschild Asset Managementa 1990. godine te napredovao do mjesta predsjednika 1993. Navodno mu je bila „neugodna njegova uloga u bankarskom carstvu na koju gaje prisilio njegov otac lord Victor Rothschild. Kružile su glasine da su članovi obitelji nezadovoljni njegovom poslovnom politikom. Prema novinarki Sally Bedell Smith, tvrtka je izgubila devet milijuna dolara u godini prije Amshelove smrti, lo se dogodilo u vrijeme kad je Evelvn Rothschild upravo dogovorio partnerstvo s drugom najvedom bankom u Kini. Nastojedi neutralizirati taj gubitak, Amshel je planirao stopiti raštrkane obiteljske operacije u jedan globalni koncern vrijedan 28 milijardi dolara. Amshel Rothschild pronađen je mrtav u mramornoj kupaonici svoje hotelske sobe u Parizu. Ležao je ispod držača za ručnike koji je bio samo metar i pol od poda, što je nagnalo jednog izvjestitelja na komentar: „Čovjeku visokom 1,85 m nije bilo lako objesiti se.” Nosio je samo frotirni orgtač, a jedan kraj remena ogrtača bio mu je omotan oko vrata. Drugi je kraj bio svezan za držač ručnika koji je navodno slučajno izvukao iz zida jedan od istražitelja. Isprva je objavljeno da je uzrok smrti srčani udar, ali kasnije je to promijenjeno u očito samoubojstvo gušenjem. Nije bilo poruke ni dokaza nasilnog čina premda je policijski izvještaj poslan izravno francuskom ministru unutarnjih poslova, zaobilazedi uobičajene kanale. To je očito učinjeno na zahtjev obitelji koja izbjegava publicitet, što je dobar pokazatelj njezine modi nad Vladom. Zbog izostanka uočljivih privatnih problema i poruke, samoubojstvo se čini najmanje vjerojatnom teorijom o Amshelovoj smrti. Usprkos neobičnim okolnostima smrti i njegovu položaju u svjetskom bankarstvu, Amshel jedva da je bio spomenut u medijima, a zaključak da se objesio objavljen je bez pitanja ili komentara. UGodišnjaku Encylopediae Britannice1997. njegova se smrt spominje u samo jednoj rečenici. Zametnuta je u odjeljku pod naslovom „Ekonomski poslovi: bankarstvo” i glasi: „Britansku bankarsku industriju u srpnju je potreslo navodno samoubojstvo Amshela Rothschilda, izvršnog direktora rukovodstva imovinom i ulaganja londonskog ogranka obitelji Rothschild i vjerojatnog nasljednika obiteljskih globalnih bankarskih operacija.” Nedostatak izvještavanja o sumnjivoj smrti tako istaknute osobe govori u prilog onih koji vide skrivenu kontrolu medija. Biograf Rothschilda Derek Wilson bio je zapanjen izdržljivošdu te obitelji. „Genetika, mitologija, promišljena obuka, prilike koje pružaju bogatstvo i veze, sve je to imalo svoju ulogu u stvaranju jedne od najizuzetnijih - možda i najizuzetnije -obitelji u novijoj povijesti”, zaključio je s 59

divljenjem. „Malo je dinastija, s iznimkom nasljednih monarhija sačuvanih od zaborava pravom prvorodstva, održalo svoj utjecaj u svijetu kroz sedam naraštaja.” Prvorodstvo se odnosi na glavni uvjet izvorne oporuke Mayera Amschela koji nalaže da samo najstariji sin u svakom naraštaju može upravljati obiteljskim bogat • stvom. Na taj način ne samo da se obitelj Rothschild čvrsto drži zajedno, nego, kao u tajnim društvima, oni članovi obitelji koji nisu upudeni u najskrovitiju kontrolu malo znaju o njezinim financijskim poslovima. Bivši visoki rukovoditelji tvrtki Rothschilda žale se kako često „nisu bili u toku” glede važnih odluka. To obiteljsko za|edništvo i tajnovitost, zajedno s nevjerojatnom modi njihova bogatstva, može razjasniti često citirane riječi patrijarha Mayera Rothschilda: „Dopustite li mi da upravljam novcem neke zemlje, nije me briga tko određuje njezine zakone.” v Utjecaj Rothschilda proširio se diljem svijeta. Njihov utjecaj na glavnu japansku bankarsku kudu Nomura potječe od prijateljstva Edmunda Rothschilda i Isunaa Okumure, čovjeka najodgovornijeg za stvaranje tog financijskog diva. Upravo su Rothschildi pridonijeli stvaranju izraelske države. Godine 1917., nakon što je služio kao član britanskoga Parlamenta, cionist lord Lionel Walter Rothschild drugi - najstariji sin koji je naslijedio Nathanov novac i titulu nakon njegove smrti 1915. - primio je pismo od britanskoga ministra vanjskih poslova Arthura Balfoura kojim se izražava suglasnost za osnivanje židovskoga nacionalnog doma u Palestini. To je pismo kasnije postalo poznato kao Balfourova deklaracija. Godine 1922. Liga naroda potvrdila je Balfourov mandat u Palestini, utrvši tako put za kasnije stvaranje Izraela. Barun Edmond de Rothschild, koji je izgradio prvi naftovod od Crvenoga mora do Sredozemlja kako bi iransku naftu doveo u Izrael i utemeljio izraelsku Središnju banku, prozvan je „ocem modernog Izraela”. U SAD-u je novinar William T. Still rekao da je obiteljsko stvaranje bogatstva bilo „temeljito”. „Djelujudi preko volstritskih tvrtki Kuhn, Loeb & Co. i J. P Morgan Co., Rothschildi su financirali Johna D. Rockefellera kako bi mogao stvoriti carstvo Standard Oila", piše Still. „Financirali su i aktivnosti Edvvarda Harrimana *željeznice+ i Andrevva Camegieja *čelik+.” Bez obzira na to dominiraju li doista Rothschildi američkom ekonomijom ili utječu na nju, bliske veze između američkih i britanskih bogatih obitelji i tajnih društava čvrsto dokazuju povezanost s Europom. Jedna od takvih veza je sestrinska organizacija Trilateralne komisije, CFR-a i Bilderberga: Kraljevski institut za međunarodne poslove.

60

Kraljevski institut za međunarodne i poslove - okrugli stolovi Zadaci i metode suvremenih američkih tajnih društava nisu nastali u Americi, ved su uvezeni iz tajnih društava koja su stoljedima dominirala Europom. Vratimo li se na sastanak u Parizu 1919. godine koji je doveo do stvaranja Vijeda za inozemne odnose, valja napomenuti da je to Vijede bilo samo američki ogranak predloženog „Instituta za međunarodne poslove". Engleski ogranak zadržao je izvorno ime, postavši poznat kao Kraljevski inistitut za međunarodne poslove (RIIA). Kao i u slučaju CFR-a, stvaranje Instituta potaknuli su savjetnik Woodrowa Wilsona, pukovnik House, bankari Warburg i Baruch te drugi članovi Houseove „istraživačke skupine” internacionalista. RIIA je izgrađena na postojedem tajnom društvu, Skupinama okruglog stola, koje je oko 1910. osnovao trust engleskoga dijamantnog magnata Cecila Rhodesa. Donald Gibson ovako je sve to objasnio: „Kraljevski institut osnovan je 1919. kako bi održao britansku mod u svijetu i potpomogao je osnivanje Vijeda za inozemne odnose kao dio nastojanja da poveže britansku i američku višu klasu i njihove vanjskopolitičke interese.” Taj je pogled iznio i David Icke napisavši: „Takozvani poseban odnos' između Britanije i Amerike ustvari je odnos između RIIA-e i Vijeda za inozemne odnose.” Sjedište RIIA-e je u Chatham Houseu na londonskom St. James's Squareu, nasuprot doma bogate obitelji Astor. Često se kaže da se britanska vanjska politika kreira u Chatham Houseu. Stvaranje RIIA-e vodio je Lionel Curtis, veteran južnoafričkih burskih ratova koji je postao tajnik sira Alfreda Milnera, britanskoga visokog povjerenika za Južnu Afriku. Curtis je bio jedan od nadarenih mladih Milnerovih štidenika poznatih kao „Milnerov dječji vrtid”. Opisivali su ga kao „britanskoga javnog djelatnika i pisca, zagovornika britanskoga imperijalnog federalizma i svjetske države koji je imao priličan utjecaj na nastanak Commonwealtha... Bio je najviše odgovoran za zamjenu izraza [britansko] 'carstvo' 'Commonvvealthom Milner, „vatreni imperijalist" obrazovan na Ox£ordu, izazvao je svojim krutim stavovima Burski rat (1899. 1902.), a pobjedom je Britanija stekla nadzor nad južnoafričkim rudnicima dijamanata i dobrim dijelom zaliha zlata. Nije slučajno Milner postao glavni upravitelj imetka Cecila Rhodesa, južnoafričkoga dijamantskog tajkuna. Cecil Rhodes, više od bilo koga drugog, dao je poticaj za formiranje nekoliko tajnih društava uključujudi RIIA-u i CFR, počevši s njegovim Skupinama okruglog stola. Profesor Carroll Quigley, ugledni povjesničar i profesor povijesti u Diplomatskoj školi na Sveučilištu u Georgetownu i sveučilišni mentor predsjednika Clintona, objasnio je: „Rhodesove stipendije *Clinton je dobio jednu+... poznate su svima. Ono što nije opde poznato jest da je Rhodes u pet prethodnih oporuka ostavio svoje bogatstvo za stvaranje tajnoga društva koje de se posvetiti očuvanju i širenju Britanskoga Carstva. A ono što se čini da nije poznato nikome jest to da to tajno društvo... postoji i danas.” Bududi da Quigley i mnogi drugi smatraju Skupine okruglog stola pretečama suvremenih tajnih društava, trebalo bi se pobliže pozabaviti Cecilom Rhodesom, njegovim pouzdanikom lordom Milnerom i njihovim stajalištima.

61

Rhodes i Ruskin Cecil Rhodes, duhovni otac suvremenih tajnih društava, i njegov sveučilišni mentor John Ruskin nastavljali su filozofsku tradiciju koja se može pratiti sve do stare Grčke pa i prije. Tu tradiciju slijedili su i pioniri socijalizma Karl Marx i Friedrich Engels. Rođen 1853. godine, Rhodes, sin vikara iz Bishop's Stortforda, bio je obuzet religijskim idejama od rane dobi. Godine 1879. pridružio se svojemu bratu, koji je upravljao jednom južnoafričkom farmom pamuka. Oba je brata ubrzo privuklo traganje za dijamantima. Nakon određenoga početnog uspjeha, Rhodes je osnovao tvrtku De Beers Consolidated Mines, nazvanu prema parcelama obitelji Nicholasa de Beersa koje je preuzeo. Osam je godina Rhodes provodio vrijeme paralelno u rudnicima u Kimberleyju u Južnoj Africi i na studiju na Oxfordu, gdje ga je očarao profesor likovnih umjetnosti John Ruskin. Sin imudnog trgovca vinom, Ruskin se toliko udaljio od uobičajenog načina razmišljanja da je jedan biograf rekao kako živi „težak, osamljenički unutarnji život, često proganjan i zahvaden ludilom”. Sklon čestom masturbiranju i nimfolepsiji (mahmta sklonost prema maloljetnicama), Ruskin ipak nije uspio konzumirati brak s devetnaestogodišnjom Effie Gray, 1848. godine. Šest godina kasnije, još uvijek djevica, dala je poništiti brak, što je bio šokantan razvoj događaja za ono doba. Ruskin je bio revni proučavatelj Biblije, ali kasnije je odustao od vjerovanja u Boga. „John Ruskin, čovjek koji je nadahnuo Cecila Rhodesa, Alfreda Milnera i one koji su osnovali tajno društvo Okrugli stol, bio je pod utjecajem ezoteričnih tekstova [grčkoga filozofa] Platona i madame Blavatsky [osnivačica okultnog Teozofskog društva], knjiga lorda Edvvarda Bulwera-Lyttona i tajnih društava tipa Red zlatne zore”, piše leke. Ruskin, koji je navodno svaki dan čitao PlatonovuDržavu,prihvatio je Platonovu ideju savršenoga društva u čijoj je strukturi na vrhu centralizirano vodstvo - vladajuda klasa. Marx i Engels, utemeljitelji modernog komunizma, također su bili poznavatelji Platona i imali su slične poglede kao Ruskin. Zagovarajudi strogo centralizirani nadzor nad državom, bilo diktatora ili posebne vladajude klase, Ruskin je ustvrdio: „Moj je stalni cilj pokazati vječitu nadmod nekih ljudi nad drugima, katkad čak i jednoga čovjeka nad svima ostalima.” Prema Quigleyju, Rhodesa se toliko dojmila Ruskinova filozofija da je rukom prepisao jedno od njegovih oksfordskih predavanja i nosio ga sa sobom trideset godina. Michael Baigent i Richard Leigh, autoriHrama i lože,otkrili su da je Rhodes bio aktivan među britanskim slobodnim zidarima, što ga povezuje s drugim istaknutim osobama iz 19. stoljeda poput kraljeva Georgea IV i Vilima IV., kao i s lordom Randolphom Churchillom ^Winstonovim ocem), markizom od Salisbuiyja, Arthurom Conanon Doyleom, Rudyardom Kiplingom i Oscarom Wildeom. Zaokupljenost te skupine Platonovom i Ruskinovom filozofijom te teozofijom madame Blavatsky podudarala se s idealima slobodnih zidara. Uz pomod bliskoga prijatelja, njemačkoga veletrgovca Alfreda Beita, Rhodes je širiosvopj dijamantsku tvrtku pa je De Beers 1891. godine kontrolirao 90 posto svjetske proizvodnje dijamanata. Sredinom 1890-ih Rhodes je utemeljio Diamond Syndicate, preteču današnjega Central Selling Organizationa, koji nadzire gotovo 80 posto svjetske trgovine dijamantima. Također je stekao velik nadzor nad transvalskim rudnicima zlata, koji su se vrlo brzo razvijali. Uz bogatstvo koje se neprekidno povedavalo, Rhodes je počeo sanjati i o željezničkoj pruzi od Južne Afrike do Kaira i širenju britanskog imperija, što je uključivalo i stoljetni san o vradanju američkih kolonija. Kao i iza Morgana i Rockefellera, i iza Rhodesa otkrivamo golemu mod obitelji Rothschild. „Bili su financijeri Cecila Rhodesa, omogudivši mu da ostvari monopol nad nalazištima dijamanata u Južnoj Africi”, piše Griffin. „Još su uvijek povezani s De Beersom.” U studenom 1997. godine kad je, u dobi od sedamdeset jedne godine, u Zcnevi umro barun Edmond 62

Adolphe Maurice Jules Jacques de Rothschild, izvješteno je da je imao značajan udio u tvrtki De Beers Consolidated Mines u Južnoj Africi. Ideju o povezanosti Rhodesa i Rothschilda iznio je i bivši britanski obavještajac dr. John Coleman, koji piše: „Rhodes je bio glavni posrednik Rothschilda... *koji je+ izvlastio južnoafričke Bure od njihova prava na zlato i dijamante koji leže u njihovoj zemlji. Prema Colemanu, Rhodesova prva Skupina okrugloga stola osnovana je u uznoj Africi financijama britanskih Rothschilda da bi se Britaniji odani poslovni deri obučavali kako održati nadzor nad bogatstvom te zemlje. Ideju da su Rothchildi nancirali Rhodesa podržava i Frank Aydelottc, koji je uAmeričkim Rhodesovim sti\ijama(American Rhodes Scholarships) napisao: „Rhodes je 1888. napisao svoju u oporuku... ostavivši sve lordu Rothschildu...” Okrugli stolovi počeli su kao niz polutajnih skupina, po uzoru na iluminate slobodne zidare s „unutarnjim” i „vanjskim” krugovima i piramidalnom hijerarhijom. Unutarnji se krug nazivao krugom upudenih (ili odabranih) dok se vanjski nazivao društvom pomagača. Dva člana Rhodesova unutarnjega kruga upudenih bili su britanski novčar lord Vietor Rothschild i lord Milner. Rhodes je prozvao svoje tajno društvo Okruglim stolom prema legendarnom sastajalištu kralja Artura. Valja napomenuti da je legenda o Arturu i Svetom gralu usko povezana s kontroverznom idejom loze koja vuče podrijetlo od Isusa -sangrealaili kraljevske krvi, o čemu demo raspravljati kasnije. Coleman piše da su se, opskrbljeni golemim bogatstvom koje su stekli kontrolirajudi zlato, dijamante i lijekove, „članovi Okrugloga stola raštrkali po svijetu kako bi preuzeli kontrolu nad fiskalnom i monetarnom politikom i političkim vodstvom u svim zemljama u kojima su djelovali.” Predstavljajudi primjer za današnje međusobno povezane uprave korporacija i zaklada oslobođenih od poreza, „sam Okrugli stol sastoji se od labirinta tvrtki, institucija, banaka i obrazovnih ustanova, za koji bi i kvalificiranom aktuaru trebala cijela godina da ga sredi”, tvrdi Coleman. Dok bi neki mogli optužiti Colemana kao teoretičara zavjere, to ne bi mogli redi i za dr. Quigleyja. „Uistinu postoji, i postojala je cijeli jedan naraštaj, međunarodna anglofilska mreža koja djeluje, u određenoj mjeri, onako kako radikalna desnica smatra da djeluju komunisti”, potvrdio je Quigley. „Znam za djelovanje te mreže zato što sam je istraživao 20 godina, a dvije mi je godine, početkom 1960-ih, bilo dopušteno proučavati njezine dokumente i tajne arhive. Nemam averziju prema njoj ni prema vedini njezinih ciljeva jer velik sam dio života bio blizak i njoj i njezinim instrumentima... Opdenito, moje se mišljenje najviše razlikuje po tome što ona želi ostati nepoznata, a ja vjerujem da je njezina uloga u povijesti dovoljno značajna da bude poznata.” Quigleyjeve riječi ponovili su Wallechinsky i Wallace, koji su citirali Rhodesovu oporuku. Ona poziva na „osnivanje, promicanje i razvoj tajnoga društva, čiji de pravi cilj i svrha biti produljenje britanske vladavine diljem svijeta... *što uključuje+ konačni povratak Sjedinjenih Američkih Država”. Godine 1890. kraljica Viktorija, impresionirana njegovim imperijalističkim pogledima, imenovala je Rhodesa premijerom afričke kolonije Cape. Nakon njegove smrti od srčane bolesti 1902. godine, Rhodesovu reputaciju nepopustljivog biznismena i političara ublažila je vijest o njegovu velikodušnom planu da omogudi stipendije mladim ljudima na Oxfordu koji mnogo obedavaju. Premda su Rhodesa uzdizali zato što je zabranio diskvalificiranje kandidata na temelju rase, očito je ostao čovjek svojega doba bududi da je jednom iznio svoju želju za „jednakim pravima za sve bijelce". Za samoga se Rhodesa smatralo da je bio član tajne skupine poznate kao „olimpijci”, po grčkim bogovima. Prema Colemanu, to je bilo samo drugo ime za globaliste koje on naziva Komitetom

63

300. Povrh toga, smatralo se da je Rhodes bio povezan i s tajnovitim iluminatima, najvjerojatnije preko svojih masonskih veza. Quigley je Rhodesovo tajno društvo oslovljavao u množini - Skupine okrugloga stola, koje su imale pridodane ogranke u sedam zemalja do 1915. godine. Premda su ga stvorili Curtis i drugi, društvo su financirali uglavnom Rhodesovi sljedbenici i lord \1ilner. „Od 1925. bilo je značajnih donacija od bogatih pojedinaca i zaklada te tvrtki povezanih s međunarodnim bankarskim bratstvom, osobito od Carnegie United Kingdom Trusta i drugih organizacija povezanih s J. P Morganom, Rockefellerima i Whitneyjima...”, dodao je Quigley, ne spominjudi Rothschilde imenom. Nakon Rhodesove smrti, Milner, Rothschild i njihovi međunarodni bankarski ortaci stekli su potpuni nadzor nad Okruglim stolovima koji su se počeli širiti daleko izvan Britanskoga Carstva. Profesor Quigley objašnjava: „Na kraju Prvoga svjetskog rata postalo je jasno da de se ta organizacija *Okrugli stol+ morati silno proširiti.” Lionel Curtis pozvan je da osnuje Kraljevski institut za međunarodne poslove kao okvirnu organizaciju z).Dok je Hitler radio na svojoj knjiziMein Kampf1924. godine, prepisao je prilične dijelove Fordova teksta i čak aludirao na Forda kao na „jednoga velikog čovjeka". Ford je postao Hitlerov obožavatelj, osiguravao je sredstva za naciste, a 1938. godine postao je prvi Amerikanac koji je dobio najviše nacističko odličje koje je stranac mos^ao dobiti - Veliki križ najvišeg reda njemačkog orla.

117

Kao i Hitler, Ford je isprva sumnje usmjerio na međunarodne novčare. „Prvo je govorio samo o 'velikim igračima' i kako nema ništa protiv običnih Židova”, prisjedao se Edvvin Pipp, urednik Fordova antisemitskoga listaDearbom Independent.„Kasnije je tvrdio: 'Svi su oni isti ... Rekao je kako smatra da su se urotili kako bi izazvali rat radi profita.” Ford je rekao da je to saznao 1915. godine kad je unajmio brod za Europu u neuspješnom pokušaju da ondje dogovori mir. Kasnije je rekao da su mu židovski putnici na brodu rekli kako su međunarodni židovski bankari ti koji pripremaju ratove radi profita i da de njegov mirovni pokušaj biti uzaludan ako ne stupi u kontakt s određenim Židovima u Francuskoj i Engleskoj, nesumnjivo aludirajudi na Rothschilde. I Hitler je isprva ograničavao svoje verbalne napade na međunarodne bankare, osobito na Rothschilde. U govorima na početku 1920-ih godina, Hitler je hvalio njemačke industrijalce poput Alfreda Kruppa, dok je osuđivao „gramzivost Rothschilda, koji financiraju ratove i revolucije te dovode ljude do kamatnoga ropstva putem pozajmica”. Usprkos tim napadima, sve veda mod nacista i dalje je nailazila na podršku u Britaniji, čak i unutar Središnje banke, kojom su dominirali Rothschildi. „Na Novu godinu 1924., financijska sudbina Njemačke dogovorena je u Londonu na sastanku između Hjalmara Schachta, novoga povjerenikaReichaza nacionalnu valutu, i Montagua Normana, guvernera engleske Središnje banke", napominje John Toland. „Schacht, koji je ved ukinuo krizni zamienski novac, počeo je s razotkrivanjem njemačke očajne financijske situacije.” Predložio je otvaranje njemačke kreditne banke podređeneReichshanku,ali s tim da bi ona izdavala funte. Schacht je tražio od Normana da osigura polovinu kapitala za tu novu banku te ustvrdio: „Kakve bi mogudnosti takva mjera otvorila za ekonomsku suradnju između britanskoga svjetskog imperija i Njemačke...” „Unutar 48 sati Norman nije samo službeno odobrio pozajmicu uz iznimno nisku kamatu od pet posto, ved je nagovorio skupinu londonskih bankara da prihvate imenice koje daleko nadmašuju pozajmicu.” William Bramley upozorio je na ove međunarodne bankarske veze: Max Warburg, veliki njemački bankar, i njegov brat Paul Warburg, koji je odigrao značajnu ulogu u osnivanju Sustava saveznih pričuva u SAD-u, bili su direktori Interessen Gemeinschaft Farbena, ili I. G. Farbena, divovske njemačke kemijske tvrtke koja je proizvodila plin ciklon B, korišten u nacističkim logorima smrti. H. A. Metz iz I. G. Farbena bio je direktor Warburgove banke Manhattan, koja je kasnije postala dijelom Rockefellerove banke Chase Manhattan. Standard Oil iz New Jerseyja bio je kartelski partner I. G. Farbena prije rata. Jedan od direktora američkog I. G. Farbena bio je C. E. Mitchell, koji je ujedno bio i direktor njujorške Banke saveznih pričuva i Warburgove banke National City. Predsjednik I. G. Farbena u Njemačkoj Hermann Schmitz sjedio je u upravnim odoborima Deutsche Banka i Banke za međunarodna poravnanja. Godine 1929. Schmitz je izglasan za predsjednika Upravnog odbora banke National City, današnjeg Citibanka. Paul Manning, CBS-ov dopisnik iz Europe tijekom Drugoga svjetskog rata, napisao je daje Schmitz jednom „imao jednak udio u Standard Oilu iz Newjerseyja kao i Rockefelleri". Schmitz je nadzirao i devet tvrtki I. G. Farbena u Japanu. Nakon rata, 24 vodeda čovjeka I. G. Farbena optužena su u Niirnbergu za zločine protiv čovječnosti, uključujudi izgradnju i održavanje koncentracijskih logora i iskorištavanje robovskog rada. Američka podružnica I. G. Farbena, American I. G. Chemical Corporation, (pokazala se kao trajni izvor obavještajnih podataka za naciste tijekom rata, kako je l primijetio njemački ministar gospodarstva dr. Max Ilgner. Napisao je: „Obilje informacija koje neprekidno dobivamo [od Chemical Corporationa+ neophodno je za naše promatranje situacije u Americi... *i+ od početka rata važan je izvor informacija za Vladine, ekonomske i vojne službe.”

118

Financiranje ponovno? naoružavanja Njemačke, čime su se kršili Versajski ugovori, pokazalo se jednako profitabilnim koliko i opasnim po mir u Europi. Pristaša Hitlera bio je i Joseph P Kennedy, otac bududega predsjednika. Direktor CIA-e, J. Edgar Hoover, obavijestio je 3. svibnja 1941. godine predsjednika usevelta da su se „Joseph P Kennedy, bivši veleposlanik u Engleskoj, i Ben Smith, •kulant iz Wall Streeta, jednom davno sastali sa *šefom Luftwaffca+ Hermannom roringom u Vichyju u Francuskoj te da su nakon toga donirali značajnu svotu novca za njemačku stvar. Obojica su opisivani kao vrlo protubritanski i pronjemački orijentirani" A podrška Hitleru i dalje je rasla u Britaniji. Prema Hovvardu S. Katzu: ,,U proljede 1934. godine odabrana skupina londonskih novčara okupila se oko Montagua Normana... čelnika engleske Središnje banke... Hitler je razočarao svoje kritičare. Njegov režim nije bio privremena mora, nego sustav s lijepom bududnošdu pa je g. Norman savjetovao svoje direktore da uključe Hitlera u svoje planove. Nije bilo otpora pa je odlučeno da Hitler treba dobiti prikrivenu pomod od londonskoga financijskog sektora dok g. Norman ne uspije dovoljno pritisnuti Vladu da odustane od svoje profrancuske politike u korist perspektivnije pronjemačke orijentacije.” /.načajna financijska potpora stigla je i odsiraHenrija Deterdinga, modnog čelnika Royal DutchShell Oila koji je živio u Londonu. Njega je potaknula nada da bi Hitler, koji je uMein Kampfuotvoreno obznanio da namjerava podjarmiti Rusiju, mogao povratiti Deterdingovu imovinu na naftnim poljima u Bakuu, Groznom i Majkopu. Zašto bi ti modni biznismeni, svi povezani s velikim carstvom Rothschilda, podupirali otvoreno protužidovski raspoloženog Hitlera? Dio odgovora mogao bi biti u zapanjujudoj tvrdnji da je Hitler bio rođak Rothschilda! Dr. Walter C. Langer, psiholog koji je za vrijeme rata proveo psihoanalizu Hitlera za američku Upravu strateških službi (OSS), izvijestio je kako tajni prijeratni izvještaj austrijske policije dokazuje da je Hitlerov otac bio izvanbračni sin seoske kuharice po imenu Maria Anna Schicklgruber, koja je u vrijeme kad je začela bila „zaposlena kao sluškinja u domu baruna Rothschilda” u Beču. Nakon što je saznala da je trudna 1837. godine, napustila je Beč i rodila Hitlerova službenog oca Aloisa. Pet godina kasnije, navodno se udala za putujudeg mlinara po imenu johann Georg Hiedler. No, Alois je nosio majčino prezime Schicklgruber sve dok mu, kad je bio gotovo četrdesetogodišnjak, Hiedlerov brat johann Nepomuk Hiedler nije ponudio zakonito pre>ime. Zbog nečitljiva rukopisa župnika koji je unio promjenu u matičnu knjigu, prezime Hiedler postalo je Hitler, ili greškom ili radi zbunjivanja vlasti. Alois Hitler vodio je sumoran život, uglavnom kao državni birokrat, a oženio je vlastitu sestričnu u drugom koljenu Klaru Pnl/1 1885. godine, nakon što je dobio posebno biskupovo dopuštenje. Adolf je rođen u austrijskom mjestu Braunau 1889. godine kad je Alois imao 52 godine. Ta nevjerojatna priča mogla bi se otpisati kao maštovita ratna propaganda da nije činjenice kako je OSS nikad nije iznio u javnost, što ukazuje na to da se mogla smatrati preosjetljivom za objavljivanje. Stvar je iskrsnula krajem 1930-ih kad je Hitlerov engleski nedak William Patrick Hitler natuknuo jednom novinaru nešto o židovskom podrijetlu njemačkoga vođe. Hitlerov osobni odvjetnik Hans Frank potvrdio je tu skandaloznu informaciju, ali prezime Frankenberger zamijenilo je prezime Rotshchild. Kad nikakav zapis o obitelji Frankenberger nije pronađen u Beču, od stvari su pomalo odustali svi osim Hitlera. Povjesničari su dugo napominjali da je pitanje mogudega židovskog podrijetla proganjalo Hitlera cijeli život. Za one koji se pitaju kako je jednom Rothschildu palo na pamet ljubakati sa sluškinjama, poučno je da je biograf Rothschilda Niall Ferguson spomenuo kako se sin jednog od Salomonovih

119

glavnih knjigovođa „sjetio da je 1840-ih godina *bečki Rothschild+ postao pomalo lakoumno sklon mladim djevojkama . Pokojni Philippe Rothschild, Nathanov potomak, godine 1984. objavio je memoare otkrivajudi svoj „skandalozni ljubavni život”. Pisao je: „Bio sam strašno uspješan... skačudi od kreveta do kreveta kao jarac... Uvijek sam bio uvjeren daje *moj otac+ stekao svoj glas jašudi bakine sobarice." „Mogude je daje Hitler otkrio svoje židovsko podrijetlo i srodstvo s Rothschildima pa je, svjestan njihove goleme modi da formiraju ili ruše europske vlade, obnovio kontakt s obitelji”, piše Epperson. „To bi djelomice objasnilo golemu podršku koju je dobio od međunarodne bankarske bratije, blisko povezane s obitelji Rothschild, dok se uspinjao na vlast.” Očito je zašto ni Hitler ili njegovi sljedbenici, ni današnji neonacisti, ni Rothschildi, ni oni koji žele profitirati od svoje međunarodne modi ne žele da se veza između Hitlera i Rothschilda objelodani. Svakako se čini da su uza sve svoje bogatstvo i mod Rothschildi malo prepatili tijekom Hitlerova holokausta.Encvclopaedia Britannicaobzirno spominje: Rotshchildi, osobito oni iz Beča i Pariza, tijekom nacističkoga razdoblja sačuvali su onu vrstu obiteljskoga jedinstva nužnog da se prebrode velike nesrede.” Prema biografu Dereku Wilsonu, razni članovi obitelji za dlaku su i traumatično pobjegli iz Europe nakon njemačkih pobjeda 1940. godine, ali ostaje činjenica da se vedina okupila na sigurnom u Nevv Yorku. Daleko od toga da su bili siromašni izbjeglice, kako ih se katkad prikazuje, neki su Rothschildi igrali ključne uloge u ratnim zbivanjima. U svibnju 1940. godine upravo je Maurice de Rothschild iz Francuske u pariškom hotelu Ritz dogovorio tajni susret francuskoga premijera Paula Reynauda, njegova ministra rata Georgesa Mandela (čije pravo prezime bilo Rothschild premda se tvrdi da nije bio u rodu s bankarskom itelji) i britanskoga premijera Churchilla, zajedno s Anthonyjem Edenom, kako bi redili sudbinu Francuske. Bio je prisutan i francuski general Charles de Gaulle koji mjesec dana kasnije organizirao francusku Vladu u egzilu u Londonu. Drugi član obitelji, lord Victor Rothschild, pružao je sigurnost Churchillu za ijeme rata. Kasnije je imenovan šefom modnoga britanskog Stožera za političku iziju. „Lord Rothschild imao je pristup mnogim liderima i stručnjacima", napomje \Vilson. „Polagao je račune samo premijeru, a nije bio odgovoran ni izbornom in ni šefovima građanskih službi.” Jedina je iznimka bio Robert Rothschild koji je za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio prodati svoje francuske dionice Alfriedu Kruppu, unuku velikoga njemačkog izvođača oružja Alfreda Kruppa. PremaEncvclopaediji Britannici, gnjevnije Krupp poslao Rothschilda u zloglasni logor smrti Auschvvitz, gdje je ugušen plinom. Zbog tog incidenta i iskorištavanja robovskoga rada, Krupp je završio pred Nurnberškim sudom za ratne zločine. S utjecajem Rothschilda ili bez njega, nema spora da se Hitlerov uspon na vlast uvelike osnivao na podršci velikih njemačkih banaka - Schroderove kelnske bankarske tvrtke, Deutsche Banka, Deutsche Kredit Gesellschafta i velike osiguravateljske tvrtke Allianz. Jedan rukovoditelj Deutsche Banka naveo je nekoliko pozajmica te banke za vrijeme rata: 150 milijuna maraka zrakoplovnoj industriji, 22 milijuna BMW-u, deset milijuna Daimler-Benzu (Mercedesu) samo 1943. godine. Slični iznosi opet su pozajmljeni 1944. godine.

120

Hitlerova se sreda okrede U zenitu njegove modi, dvije su se važne značajke Hitlerove pozicije preokrenule. Nakon čudna leta njegova zamjenika Rudolfa Hessa u Englesku službeno se okrenuo protiv okultizma, a međunarodni se poredak okrenuo protiv njega. Jedan od prvih Hitlerovih prijatelja bio je Rudolf Hess, koji je postao zamjenik vođe Nacističke partije. Hess je također bio duboko uključen u metafizička istraživanja, osobito astrologiju. Oduševljeno je slušao tumačenja „tajnog nauka” profesora Haushofera i bio je učenik u školi antropozofije dr. Rudolfa Steinera, gdje se čovjekova viša svijest koristila za kontakt s duhovnim svijetom. Bio je i jedan od prvih članova Društva Thule. 10. svibnja 1941. godine, nakon tajnih, ali temeljitih priprema, Hess je odletio specijalno pripremljenim Messerschmittom 110 u Englesku, gdje je padobranom sletio na posjed vojvode od Hamiltona. Po svemu sudedi nadao se da de dogovoriti mir između Britanije i Njemačke. „Dvadeset pet godina kasnije u zatvoru Spandau, Hess me vrlo ozbiljno uvjeravao da su ga na tu ideju u snu potaknule nadnaravne sile", pisao je nacistički ministar za proizvodnju oružja Albert Speer. Drugi su mislili da je Hessov let bio potajni Hitlerov pokušaj da završi borbe na Zapadu kako bi se pripremio za nadolazedi napad na Rusiju. Koja god bila prava svrha, let nije donio ništa. Hessa su odmah zatočili u londonski Tower, a Hitler ga je proglasio samotnim luđakom. Prema Speeru, Hitler je za taj let okrivljavao „štetan utjecaj profesora Haushofera”. General Walter Schellenberg, %f nacističke vanjske obavještajne službe koji je smatrao da su britanski obavještajci knožda utjecali na Hessa preko Haushofera, rekao je da ga je Hess iznenadio svojim rovanjem u „stara proročanstva i vizionarska otkrida... Recitirao je cijele odlomke proročanskih knjiga, poput Nostradamusovih i drugih kojih se ne mogu sjetiti, a zivao se i na stare horoskope koji se tiču njegove sudbine, kao i sudbine njegove •telji i Njemačke.” U strahu da Hess ne otkrije planove za njegov napad na Sovjetski Savez, Hitler je proglasio ludim i obedao da de stati na kraj „tim zvjezdoznancima". Hitler je vio izvan zakona javno prakticiranje astrologije, gatanje i spiritističke seanse, kao i e „organizacije nalik na masonske lože”, uključujudi Teozofsko društvo, orijentalne templare. Red zlatne zore i Antropozofsko društvo dr. Steinera. Mnogi povjesničari ukazuju na te oštre mjere kao na dokaz da Hitler nije vjerovao u takve stvari. Levenda tvrdi da je naprosto bila riječ o internom sukobu. „Okultisti se opdenito lako distanciraju - uz prikladne pogrdne i astralne kletve - od drugih okultista s kojima se ne slažu oko Filozofskih pitanja; i praktički svaki ozbiljan okultist'... može samo prezirati one koji čitaju iz listova čaja ili dlana te jeftine astrologe. Stoga... uopde ne vidim proturječje u Hitlerovoj opčinjenosti okultizmom s jedne strane i njegove naredbe da se zabrani popularna' okultna praksa s druge.” Dvoličan pristup okultizmu nije bio ništa novo za Hitlera. „Fiihrer je sam neprekidno ismijavaovilkischokultne skupine u svojim službenim govorima - dok je potajno tražio njihov savjet, daleko od radoznalih očiju i tiska i praznovjerne kršdanske javnosti”, napominje Levenda, koji također iscrpno opisuje, na osnovi zaplijenjene nacističke dokumentacije, nekoliko istraživačkih ekspedicija Ahnenerbe SS-a u I ibet, koji je 1940. godine postao dijelom Himmlerova stožera. Nakon pripajanja Gdanjska, Sudeta i Austrije, Hitler je podijelio Čehoslovačku prema sporazumu s Francuzima i Britancima na sastanku u Munchenu. Do sredine 1939. godine bio je spreman krenuti na Poljsku, koja je imala ugovore o zajedničkoj obrani sa zapadnim silama. Opet je bila potrebna javna izlika za rat. Nakon nekoliko tjedana sve vedih napetosti, mrtvi zatvorenici preodjeveni su u poljske odore i ostavljeni blizu granične radijske postaje, a Hitler je ustvrdio da se radi o poljskom napadu. U znak odmazde, 1. rujna 1939. godine, milijun i pol 121

vojnika njemačkogaWehrmachta,uključujudi 55 oklopnih i motoriziranih divizija, ušlo je u Poljsku pod zaštitom najvede zračne flote ikad mobilizirane. Tom novom munjevitom ratu iliBlitzkriegusuprotstavila se poljska vojska koja je još uvijek imala konjaničke postrojbe naoružane kopljima. Britanija i Francuska poštovale su svoje sporazume o zajedničkoj sigurnosti s Poljskom, ali nisu mogle zaustaviti njemačku agresiju, i zbog vremena i zbog udaljenosti. Rat je opet buknuo 9. travnja 1940. godine kad je Hitler pokrenuoHlitzkriegna Belgiju i Nizozemsku. 10. lipnja, dok su savezničke snage uzmicale u svim sektorima, ohrabreni diktator Mussolini pridružio se Hitleru protiv Francuske i Britanije. Francuska je pala za nekoliko tjedana, ostavivši očajnu Britaniju da se nastavi boriti sama. Ravnoteža snaga opasno se promijenila i međunarodni su bankari zacijelo morali ponovno razmotriti svoju podršku Hitleru.

122

Japan bez izlaza Na drugoj strani svijeta, Japansko se Carstvo bližilo vrhuncu. Kao i u slučaju Britanije, opstanak te otočne zemlje potpuno je ovisio o uvozu, a zbog ekonomske krize krajem 1930-ih godina, zemlja je bila u očajničkom škripcu. Potaknut svojom ooviješdu društava s ratobornim vitezovima (samurajima) i strogim kodeksom časti (bušido), Japan je tražio vlastitiLebensraumnapavši kinesku Mandžuriju 1931. godine. Tijekom nekoliko sljededih godina, japanske su snage zauzimale sve vede dijelove Kine, oslabljene građanskim ratom između Čang Kaišekovih nacionalista i komunista. Dok je Britanija bila zauzeta borbom protiv Hitlera 1940. godine, bilo jc jasno da je SAD jedina sila sposobna zaustaviti japansku ekspanziju na Pacifiku. Animozitet između dviju zemalja pojačao se kad je Japan bio primoran dokopati se još resursa u IKini zbop sve strožega američkog embarga zbog kojega su Japanu bili uskradeni vitalni materijali. U rujnu 1940. godine Japan je postao partner Njemačke i Italije u Trojnom '■aktu kojim su si obedali međusobnu pomod ako SAD uđe u rat. Predsjednik Kranklin D. Roosevelt reagirao je prekinuvši izvoz američke nafte u Japan, kojom je on zadovoljavao više od 90 posto svojih potreba. 2. srpnja 1941. Japan ušao u Indokinu, najbliži alternativni izvor goriva. Predsjednik Roosevelt uzvratio zamrznuvši svu japansku imovinu u SAD-u. Bilo je jasno da je rat između Japana SAD-a nei/.bježan. Ta činjenica nije promakla Rooseveltu koji je vodio kampanju za tredi mandat >940. godine, obedavajudi da de Ameriku zadržati izvan europskoga rata. Međutim, t se ved planirao - barem unutar tajnovita Vijeda za inozemne odnose. Novinar Jim Lucas piše: ..U rujnu 1939. godine Vijede je ponudilo da preuzme goročno planiranje za opteredeno Ministarstvo vanjskih poslova. Ministarstvo je ' talo i osnovano je pet radnih skupina - za sigurnost i naoružanje, ekonomiju financije, politiku, teritorije i mirnodopske ciljeve. Tijekom sljededih šest godina su skupine, financirane od Zaklade Rockefeller. zatrpale Ministarstvo vanjskih lova sa 682 predstavke... Do 1942. godine Ministarstvo je praktički preuzelo te pine.” Zaključak tog CFR-ova poduhvata - poznatog kao Projekt ratnih i mirnodopskih analiza objelodanjen je 1940. godine kad je skupina članova CFR-a objavila novinski oglas izjasnivši se da bi „SAD trebao odmah proglasiti ratno stanje između ove zemlje i Njemačke. „Članovi CFR-a bili su zainteresirani da iskoriste Drugi svjetski rat - baš kao onaj Prvi - kao opravdanje za stvaranje svjetske vlade", ustvrdio je Perloff. „Globalisti su se nadali da de iskoristiti prijetnju sila osovine kako bi natjerali SAD i Englesku u trajno atlantsko savezništvo što bi bio prijelazni korak prema svjetskoj vladi.” No tijekom 1941. godine, čak i nakon što je tog ljeta Hitler upao u Rusiju, američka je javnost tvrdoglavo ostajala na poziciji nemiješanja u rat. Gallupova anketa iz 1940. godine pokazala je da je 83 posto američkih građana bilo protiv intervencije. Bila je potrebna dobra izlika kako bi se dobila podrška nepopustljive javnosti. Godinama bjesne prijepori o tome je li Roosevelt unaprijed znao za napad na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. godine. Dok nepobitnog dokaza i dalje nema, zbog brojnih raspoloživih informacija široko je prihvadena ideja da je taj razorni napad bio potaknut i dopušten u pokušaju da se stvori javna podrška američkom sudjelovanju u ratu. Ne može se poredi da je Rooseveltova socijalna i ekonomska politika u razdoblju depresije uvelike centralizirala saveznu vlast i potaknula društveno manipuliranje koje traje i danas, a on sam bio je vrlo otvoreno privržen Engleskoj. Dok je proklamirao neutralnost, slao je ratne brodove i streljivo u Britaniju, kako je to predložila Skupina Century, sastavljena od članova CFRa. Zapovjedio je okupaciju Islanda, izoliravši ga od Nijemaca, i odobrio napade na podmornice. Otvoreno je odobrio pozajmice nacionalističkoj Kini, japanskom neprijatelju, a potajno odobrio 123

novačenje dobro pladenih američkih „dobrovoljaca za Kaišekove slavne „letede tigrove”. Dobar dio toga bilo je kršenje međunarodnih ratnih zakona i jamačno je izazivalo sile osovine. „Roosevelt je i sam bio pravi čovjek iz Wall Streeta”, piše Perloff. „Njegova je obitelj uključena u njujorške bankarske krugove još od 18. stoljeda. Njegov ujak Frederic Delano bio je u Upravnom odboru izvornih Saveznih pričuva.” Rooseveltov zet Curtis B. Dali piše: „Vedina njegovih [Rooseveltovih+ ideja, njegova političkoga streljiva', unaprijed je za nj smišljala skupina članova CFR-a koja se zalagala za jedinstvenu svjetsku valutu." Oni koji prihvadaju ideju da su Roosevelt i još nekoliko upudenih osoba znali da de Pearl Harbor biti napadnut, ukazuju na ove sumnjive činjenice. - Za vrijeme pacifičkih pomorskih vježbi 1932. i 1938. godine, uz poman nadzor japanskih vojnih atašea, časnici Američke mornarice teoretski su uništili pacifičku flotu u Pearl Harboru. - Roosevelt je zapovjedio da se pacifička flota premjesti na izložen položaj u Pearl Harboru unatoč žestokim prigovorima admirala Jamesa O. Richardsona koji je smijenjen zato što je odbio izvršiti zapovijed. - Roosevelt, ministar vanjskih poslova Cordell Huli i drugi visoki dužnosnici znali su da je rat neizbježan i da su pregovori s japanskim veleposlanikom Kichisaburom Nomurom uzaludni s obzirom na to da je dešifrirana japanska poruka otkrila kako je Nomura imao upute da ne popušta Hullovim strogim zahtjevima. - Znali su i da je velika japanska borbena skupina, uključujudi šest nosača zrakoplova, nestala iz vida nakon što je krenula prema Americi. - To je nagnalo šefa Glavnog stožera američke vojske George C. Marshalla, bliskog suradnika mnogih članova CFR-a, da pošalje čudno formuliranu poruku zapovjednicima u Pearl Harboru 27, studenog 1941. godine: „Neprijateljske akcije mogude u svakom trenutku. Ako se neprijateljstva ne mogu, ponavljam, NE MOGU izbjedi, SAD želi da Japan izvrši prvi otvoreni čin. Ova smjernica ne treba, ponavljam NE TREBA biti shvadena tako da vas ograničava u postupcima koji bi mogli ugroziti vašu obranu. Usprkos tom očitom upozorenju, uz popratnu sugestiju da se ne napadaju nikakvi napadači, brodovi Racifičke flote ostali su usidreni, a zrakoplovi su bili zbijeni u skupine „lakih meta” kao „osiguranje” protiv sabotera. - Tijekom prvoga tjedna prosinca Amerikanci su presreli japansku diplomatsku „ljubičastu” šifriranu poruku kojom se njihovu veleposlanstvu u Washingtonu naređuje da unište sve tajne dokumente i pripreme se za evakuaciju. - 4. prosinca australski obavještajci prijavili su da je viđena nestala japanska borbena skupina kako se krede prema Pearl Harboru, ali Roosevelt je to odbacio kao glasinu koju su pokrenuli ratoborni republikanci. - Britanski agent po imenu Duško Popov saznao je za japanske planove od njemačkih izvora, ali njegova upozorenja Washingtonu bila su ignorirana. - Prema Johnu Tolandu, odvojena upozorenja o očekivanom napadu na Pearl Harbor, premda su se razlikovala u točnom vremenu, stizala su od američkoga veleposlanika u Japanu Josepha Grevva, direktora FBI-a J. Edgara Hoovera, senatora Guya Gillettea, člana Kongresa Martina Diesa, general-brigadira Elliota Thorpea s Jave i pukovnika F. G. L. Weijermana, nizozemskoga vojnog atašea u Washingtonu. Kasnije je nizozemski mornarički časnik kapetan Johan Ranneft izjavio da su mu 6. prosinca američki obavještajni izvori javili da su japanski nosači zrakoplova samo 640 kilometara sjeverozapadno od Havaja. - Tijekom istraga nakon napada, Marshall i zapovjednik mornarice Frank Knox svjedočili su da se ne mogu sjetiti gdje su bili nodu 6. prosinca. Kasnije je otkriveno da su obojica bila u Bijeloj kudi s Rooseveltom. Tu je i pitanje nosača zrakoplova. Godine 1941. američka je javnost, kao i nekoliko zadrtih vojnih dužnosnika, još uvijek smatrala da je bojni brod glavno oružje. Ali. tko tko je obradao 124

pozornost znao je da je general Billv Mitchell sredinom 1920-ih dokazao da samo jedan zrakoplov pun bombi može uništiti bojni brod. Bojni su brodovi bili zastarjeli. Pobjeda u svakom ratu na Pacifiku otišla bi na stranu onoga s najjačim zračnim snagama, a to je značilo nosačima zrakoplova. Nijedan nosač zrakoplova nije bio prisutan kad je napadnut Pearl Harbor. 25. studenog 1941. godine ministar rata Henry Stimson razgovarao je s Rooseveltom nakon čega je zapisao u dnevnik: „Pitanje je bilo kako ih izmanipulirati da prvi zapucaju bez previše opasnosti za nas... Bilo je poželjno osigurati da Japanci budu ti koji de to učiniti, tako da nitko nimalo ne posumnja u to tko je agresor.” Odgovor na tu dilemu stigao je unutar 24 sata. Dokaz koji dosad najjače optužuje Roosevelta da je unaprijed znao za napad potječe sa saslušavanja šefa Gestapa Heinricha Miillera 1948. godine. U knjizi Gregoryja Douglasa iz 1995. godine, temeljenoj na nekad tajnim dosjeima, Miiller je izjavio da su 26. studenog 1941. godine Nijemci u Nizozemskoj prisluškivali prekoatlantski telefonski razgovor između Roosevelta i britanskoga premijera Churchilla. Churchill je izvijestio Roosevelta o kretanju nestale japanske flote i ustvrdio: „Uvjeravam vas da im je cilj (razgovor prekinut) flota na Havajima, u Pearl Harboru.” „loje grozno”, uzviknuo je Roosevelt. „Možete li mi redi... naznačiti... vjerodostojnost tog podatka?” „Pouzdan je”, odgovorio je Churchill koji je spomenuo agente u japanskoj vojsci i diplomatskoj službi, kao i njihovu probijenu šifru. „Očit je zaključak da nam Japanci spremaju Port Arthur u Pearl Harboru. Slažete li se?” pitao je Roosevelt. Churchill je odgovorio: „Itekako, ukoliko tom podlom činu ne dodaju i napad na Panamski kanal.” Port Arthur, danas zvan Liishun, bio je strateška ruska luka na kineskom poluotoku Liaodong. Japanci su bili izvršili iznenadni napad torpedima na luku, kojim je započeo Rusko-japanski rat 1904. - 1905. Roosevelt je tada rekao: „Morat du razmotriti cijeli problem... Japanski napad na nas, koji bi rezultirao ratom između njih i nas - i vas također - sigurno bi ispunio dva važna zahtjeva naše politike.” Roosevelt govori o svom izostanku iz Bijele kude zbog neke izlike, dodajudi: „Ono što ne znam, ne može mi nauditi i ne razumijem poruke s velike udaljenosti.” Glede nevjerojatne tvrdnje da bi američki vojni dužnosnici namjerno dopustili da američke postrojbe budu napadnute, Douglas objašnjava: „Upozorenje Rooseveltu nije došlo odozdo, nego s paralelne razine i od stranoga obavještajnog izvora koji je bio kudikamo opremljeniji za dešifriranje i prevođenje japanskih poruka”

125

Drugi svjetski rat To što se unaprijed znalo za napad 7. prosinca daje novo značenje Rooseveltovim riječima o „datumu koji de ostati sramotan”. Tog je dana šokirana američka javnost saznala da su njezine snage na Havajima doživjele gubitke od 2400 mrtvih, 1200 ranjenih, četiri potopljena bojna broda i još tri teško oštedena, uz uništene mnoge druge manje brodove i stotine zrakoplova. Sljededeg dana Roosevelt se obratio Kongresu tražedi objavu rata. To je brzo odobreno sa samo jednim glasom protiv - zastupnice Jeannete Rankin iz Montane, prve žene u bilo kojem domu Kongresa. Rankin je također bila medu 49 članova Kongresa koji su glasali protiv Wilsonove objave rata 1917. godine, a 1968., u dobi od 87 godina, predvodila je 5000 žena iz Brigade Jeannette Rankin u pohodu na Capitol Hill kako bi prosvjedovala protiv Vijetnamskoga rata. Među mnogima prezirana kao .pacifistkinja”, Rankin je možda razumjela skrivene makinacije iza tih ratova bolje nego njezini sunarodnjaci. Roosevelt je imenovao posebno povjerenstvo kako bi se utvrdila odgovornost za napad na Pearl Harbor. Na čelu mu je bio sudac Vrhovnoga suda Owen Roberts s dva člana CFR-a u peteročlanom tijelu. Robertsovo povjerenstvo optužilo je zapovjednike earl Harbora admirala Husbanda Kimmela i generala Waltera C. Shorta, da su zanemarivanjem dužnosti skrivili tragediju. Razbješnjeni časnici zahtijevali su vojno suđenje kako bi sprali ljagu sa svojih ena, što je Kongres napokon naredio 1944. godine. Za vrijeme tih postupaka, Lnutarnje istrage vojske i mornarice pokazale su da krivnja za iznenadni napad leži fia Marshallu i drugim vašingtonskim šefovima. Kimmel je bio oslobođen, a Short ■go ukoren. Poput bududega Warrenova povjerenstva, Robertsovo je povjerenstvo tupalo prema pretpostavci krivnje i pristrano biralo odgovarajude dokaze. Osim M, istražitelji su zaključili da ako su dešifrirane poruke bile proslijeđene Kimmelu Havaje, onda su mogle sadržavati „vjerojatno točno vrijeme i datum napada". „Otkrida Vojnoga suda zakopana su u 40 svezaka Vladina izvještaja o Pearl rboru i malo je Amerikanaca saznalo pravu istinu”, napominje Perloff. S cijelim svijetom u plamenu rata i s gotovo pola Furope pod Hitlerovom ntrolom, međunarodni ratni financijeri shvatili su da su stvorili frankenštajnsko čudovište, stvorenje bez nadzora. Njihov prezir spram komunizma kao i gnušanje nad Japanskim Carstvom stavljeni su u drugi plan, dok su se mobilizirali kako bi zaustavili čovjeka koji se zavjetovao da de likvidirati ratne profitere, slobodne zidare, Zidove i međunarodne bankare.

126

Posao kao i obično Čak i nakon što jc više od 20 zemalja oformilo savez za borbu protiv Hitlera i japanskih militarista, bilo je nekih biznismena - vedinom povezanih s tajnim društvima - koji nisu mogli odoljeti da ne profitiraju na svjetskoj nesredi. Dobar primjer bio je Walter C. Teagle, predsjednik Standard Oila iz New Jerseyja u vlasništvu Rockefellerove banke Chase. Teagle je bio i direktor američke tvrtke I. G. Chemical, podružnice divovskoga konglomerata I. G. Farben. Charles Higham opisao je kako je Teagle, preko Rockefellerovih bankarskih i naftnih interesa, donio svojim poslodavcima priličan profit malo prije rata. „*Teagle] je nastavio surađivati s Parbenom u poslovima s tetraetil-olovom, dodatkom zrakoplovnog goriva”, piše Higham u svojoj knjiziTrgovinasneprijateljem: razotkrivanje nacističko-američke novčane urote 1933. 1949.(Trading with the Enemy: An Expose of the Nazi-American Monev Plot 1933-1949). „Goringovi zrakoplovi nisu mogli letjeti bez toga. Samo su Standard, Du Pont i General Motors imali prava proizvoditi ga. Teagle je pomogao ogranizirati prodaju te dragocjene tvari [Farbenovu predsjedniku] Schmitzu, koji je 1938. godine putovao u London i posudio' 500 tona od Ethyla, britanske podružnice Standarda. Sljedede godine Schmitz i partneri vratili su se u London i obavili kupnju u vrijednosti 15 milijuna dolara. Zahvaljujudi tome, Hitlerovo se zrakoplovsto osposobilo za bombardiranje Londona, grada gdje je obavljena nabava. Isto tako, opskrbljujudi Japan tetraetilom, Teagle je pomogao Japancima da sudjeluju u Drugom svjetskom ratu.” Neobično je da je taj isti Walter Teagle pomagao pri stvaranju Nacionalne uprave za obnovu, jedne od agencija predsjednika Roosevelta u vrijemeNeu’Deula, čija je svrha bila reguliranje američkoga biznisa. To je čudan izbor ako se uzme u obzir da su se industrijski magnati toliko protivili Rooseveltovoj politici. Neki istraživači smatraju takvo djelovanje dokazom da se tajni naumi ostvaruju iza naoko bezazlenih zbivanja. Kako se rat bližio, poslovne i bankarske veze bile su sve tješnje. Godine 1936., obitelji Schroder i Rockefeller oformile su Schroder, Rockefeller& Company, koji je časopisTimeopisao kao „dodatni ekonomski pokretač osovine Rim - Berlin”. Partneri u toj tvrtki bili su nedak Johna D. Rockefellera Avery Rockefeller, barun Bruno von Schroder u Londonu i Kurt von Schroder u Kolnu. Pravnici su im bili iz odvjetničke tvrtke Johna Fostera i Allena Dullesa. Mladi je Dulles zajedno s Edselom Fordom sjedio u tvrtkinu Upravnom odboru. I. G. Farben i Rockefellerov Standard Oil toliko su se isprcpleli da je 1942. Thurman Arnold, šef Antitrustovskog odjela američkog Ministarstva unutarnjih poslova, iznio dokumente za obrambeno povjerenstvo senatora Harryja S. Trumana koji pokazuju da su „Standard Oil i njemački Farben doslovno podijelili svjetska tržišta te uspostavili naftne i kemijske monopole u cijelom svijetu". Čak i nakon što je SAD ušao u rat, taj se ugodan odnos nastavio. Putem zamršenih poslovnih transakcija Rockefelleri su nastavili prodavati naftne proizvode Njemačkoj preko tredih zemalja. „Dok su američki civili i oružane snage podjednako trpjeli zbog restrikcija, više je benzina odlazilo u Španjolsku *nakon čega se prebacivao u Njemačku+ nego domadim potrošačima”, piše Higham. Higham je zvao medunarodnu kliku međupovezanih biznismena i bankara „Bratstvom”, povezanim „ideologijom 'posao kao obično ... Povezani istim natražnjačkim idejama, članovi teže k zajedničkoj bududnosti pod fašističkom prevlašdu bez obzira na to koji bi svjetski vođa mogao ostvariti tu ambiciju”, objašnjava on. „Tako šefovi multinacionalki kakve danas poznajemo imaju šesticu na svakoj strani kocke. Koja god strana pobijedi u ratu, sile koje doista upravljaju državama nede biti pobodene. Kad je postalo jasno da Njemačka gubi rat, biznismeni su postali napadno lojalniji'. Zatim, kad se rat završio, preživjeli su ulagali u Njemačku, štitili 127

svoju imovinu, vratili nacističke prijatelje na visoke pozicije, pomogli izazvati Hladni rat i osigurali trajnu bududnost Bratstva.” Iscrpno je dokumentirano kako je Standard Oil iz Nevv Jerseyja slao gorivo u Njemačku preko Švicarske 1942. godine; kako je banka Chase poslovala u okupiranom Parizu uz potpuno znanje središnjice u Nevv \orku; kako su se Fordovi kamioni proizvodili za njemačku vojsku s odobrenjem Uprave; kako je pukovnik Sosthenes Behn, šef tvrtke International Telephone & Telegraph i direktor banke National City, radio na unapređivanju nacističkih telefonskih komunikacija te proizvodnji lovaca i projektila V-1. Sve je to rađeno zakonito zahvaljujudi predsjedniku Rooseveltu. Samo šest dana nakon Pearl Harbora, 13. prosinca 1941. Roosevelt je naložio: „Ovime se odobrava opde dopuštenje kojim se dozvoljava svaka transakcija ili djelovanje zabranjeno odjeljkom 3(a) Zakona o trgovini s neprijateljem, pod uvjetom da... takvu transakciju ili djelovanje odobri Ministarstvo financija... prema izvršnoj odredbi br. 8389.” To znači da se svaka poslovna transakcija mogla ozakoniti uz odobrenje Rooseveltova ministra financija Henryja Morgenthaua, čiji je otac pomogao osnivanju \ ijeda za inozemne odnose. Značajne količine sredstava iskorištenih za održavanje rata stizale su preko Banke za međunarodna poravnanja (BIS), u vlasništvu Morganove podružnice banke First National iz Nevv Yorka, engleske Središnje banke, njemačkogReichsbanha, talijanske Središnje banke, francuske Središnje banke i drugih velikih središnjih banaka. Osnovan u Baselu 1930. godine, tobože kako bi se bavio njemačkim ratnim reparacijama, BIS je zapravo tvorevina manipulatora iz tajnih društava. Prema povjesničaru Quigleyju, bio je dio plana „za stvaranje svjetskog sustava financijske kontrole u privatnim rukama kadrog da dominira političkim sustavom svake zemlje i svjetskom ekonomijom u cjelini... koji de na feudaiistički način nadzirati središnje banke u svijetu djelujudi sporazumno putem tajnih dogovora postignutih na čestim sastancima i konferencijama.” BIS je ubrzo pao pod kontrolu Hitlerovih suradnika Kurta von Schrodera, pred sjednikaReichsbankaHjalmara Horacca Greelyja Schachta i potpredsjednika Emila Puhla. Prema Highamu, banka je postala „novčani lijevak američkih i britanskih fondova kojim su se sredstva slijevala u Hitlerovu riznicu i pomogle mu izgraditi ratni stroj". Prvi predsjednik BIS-a bio je Hockefellerov bankar Gates W. McGarrah, bivši dužnosnik banke Chase National i banke Saveznih pričuva te djed bududeg direktora CIA-e Richarda Helmsa. Prema nekoliko autora koji pišu o zavjerama, BIS je i dalje žarište pranja novca i međupovezane bankarske kontrole. Mnogi zamršeni i isprepleteni financijski poslovi tijekom rata obavljeni su u eutralnoj Švicarskoj koja je 1939. godine imala 2278 registriranih međunarodnih korporacija i 2026 holdinga čiji vlasnici nisu bili Švicarci te bila sjedište 214 međunarodnih banaka. Veze između njemačke i američke industrije čelika obznanio je 1944. godine SSOhergruppenfuhrer,koji je objasnio njemačkim industrijalcima i Vladinim dužnosnicima da „patenti za nehrđajudi čelik pripadaju zajedno Chemical Foundationu iz New V>rka i njemačkoj tvrtki Krupp te da su stoga tvrtke United States Steel, Carnegie, Illinois, American Steel & Wire, National Tube itd. obvezne surađivati s koncernom Krupp”. Upravo je njemački magnat industrije čelika Fritz ’l’hyssen, nacist od ranih dana, financirao Hitlera i uveo ga u važne poslovne krugove. Godine 1942. sporazumom koji uključuje Karla Lindemanna, predstavnika Standard Oila u Berlinu, šefa SS-ove kontraobavještajne službe Schellenberga, bankara Kurta von Schrodera i čelnika lTT-a Behna, Hitlerova vlada ušla je u partnerstvo s II'1-om. Zahvaljujudi tim isprepletenim poslovnim vezama, „nakon Pearl Harbora. memačka vojska, mornarica i zrakoplovstvo ugovorili su s ITT-om proizvodnju telefonskih centrala, telefona, alarmnih uređaja, plutača, uređaja za uzbunjivanje, radarske opreme i 30 000 upaljača mjesečno za topovsko 128

streljivo kojim su ubijani britanski i američki vojnici”, navodi Higham. „Do 1944. godine taj je iznos povedan na 50 000 mjesečno. Povrh toga, HT je dobavljao sastavne dijelove za raketne bombe koje su jadale na London, selenske delije za suhe ispravljače, radijsku opremu i Fortifikacijskc i borbene komunikacijske uređaje.” General Motors je prije 1939. godine uložio više od 30 milijuna dolara u postrojenja I. G. Farbena u Njemačkoj premda su rukovoditelji bili itekako svjesni toga da se 1.5 posto svih plada donira nacistima. Osim toga, najvedi njemački proizvođači oklopnih borbenih vozila bili su Opel, u cijelosti u vlasništvu podružnice General Motorsa pod kontrolom Morga novih interesa, i njemačka podružnica tvrtke Ford. Novinska agencija Reuters izvijestila je da je nacistički šef naoružanja Albert Speer izjavio kako Hitler nikad ne bi razmišljao o invaziji na Poljsku bez tehnologije za sintetičko gorivo koju je Njemačkoj pribavio General Motors. Higham tvrdi da je, zahvaljujudi političkoj i društvenoj modi članova tajnih društava s obiju strana Atlantika, „Nurnberški proces uspješno zakopao istinu o vezama Bratstva". To „bratstvo” ljudi povezanih tajnim osobnim i poslovnim spletkama nastavilo je djelovati i nakon prekida vatre. Tužitelj Ministarstva unutarnjih poslova po imenu James Stevvard Martin došao je s istražiteljskim timom u Njemačku nakon rata i pokušao rasplesti zamršenu mrežu poslovnih dogovora. Neprekidno je bio opstruiran, i na koncu je razočaran odstupio. U svojoj knjizi iz 1950. pod naslovomSvi časni ljudi (Ali Honorable Meti)Martin je napisao: ,,U Njemačkoj nas nisu zaustavile njemačke tvrtke. U Njemačkoj su nas zaustavile američke tvrtke. Sile koje su nas zaustavile djelovale su iz SAD-a, ali nisu djelovale otvoreno. Nije nas zaustavio zakon koji je donesen u Kongresu, ni predsjednikova izvršna odredba, čak ni promjena politike koju je odobrio predsjednik... ukratko, što tjod nas to zaustavilo, nije bilo 'vlast'. Ali, očito je upravljalo kanalima putem kojih vlast obično djeluie. Relativna nemod vlada... naravno, nije nova... nacionalne vlade stajale su postrani, dok su vedi igrači sređivali svjetske poslove.” Nijednu od ovdje iznesenih informacija ne treba shvatiti kao da znači kako nije bilo nužno boriti se protiv nacista i japanskih militarista. Očito, kako god gledali na današnju situaciju u svijetu, sigurno je bolja od niza interkontinentalnih koncentracijskih logora punih nearijaca kojima zapovijedaju SS-ovci u čizmama i japanski stražari. Ali, kako bi se spriječile takve pojave u bududnosti, važno je shvatiti da tajna društva manipuliraju javnošdu. I mora se ukazati na to da ljudi iz tajnih društava koji promiču i financiraju rat i dalje profitiraju dok traju neprijateljstva. Ne pokazujudi privrženost zemljama u kojima prosperiraju, ti ljudi i njihove tvrtke nastavili su pružati potporu najubojitijem neprijatelju u najopasnijem razdoblju za SAD i Veliku Britaniju. Kako nitko ne bi pomislio da je to nezanimljiva drevna povijest koja nema veze s današnjom stvarnošdu, treba uzeti u obzir da je još krajem 1998. godine bilo mnogo neriješenih sudskih tužbi protiv Ford Motora, banke Chase Manhattan, J. R Morgan & Companyja, nekoliko švicarskih banaka i drugih tvrtki zbog njihova davnog poslovanja s nacističkom Njemačkom. Njemački osiguravateljski div Allianz AG, koji je 1990. godine preuzeo američku tvrtku Fireman's Fund Insurance u poslu vrijednom 3,3 milijarde dolara, tužen je zato što nije isplatio police osiguranja židovskih klijenata. Također je otkriveno da je ta tvrtka osigurala zgrade i civilne zaposlenike iz zloglasnog logora smrti u Ausch\vitzu za slučaj „nemarnih ili zlonamjernih postupaka od strane zatvorenika". Početkom 1999. godine dužnosnici njemačke Deutsche Banke brinuli su se da bi njihovo priznanje da je banka pozajmljivala novac za izgradnju Auschvvitza moglo ugroziti kupovinu njujorške tvrtke Bankers Trust vrijednu 9,8 milijardi dolara. Čemu tako kasno priznanje? Dr. Hermann Josef Abs, osnivač te Središnje banke i vodedi Hitlerov i nacistički bankar, ostao je njezin počasni predsjednik sve do smrti 1994. godine.

129

Prvi svjetski rat Huka tajnih društava i njihovo popratno bankarsko i poslovno manipuliranje ratom još je uočljivije u ..ratu za završetak svih ratova”, obično poznatom kao Prvi svjetski rat. Protivno školskom udžbeničkom objašnjenju da je rat uzrokovao atentat jednog Srbina na austrougarskog nadvojvodu Franju Ferdinanda 1914. godine, istraživači su otkrili da je planiranje toga ratnog požara započelo mnogo godina ranije i da je, još jednom, uključivalo članove tajnih društava. ,,()d posljednjeg dijela 18. stoljeda Rothschildov recept [suprotstaviti jednu zemlju drugoj dajudi pozajmice objema] kontrolirao je europsku političku klimu”, piše Griffin. „Utrka u naoružanju odvijala se mnogo godina... Atentat na Franju Ferdinanda nije bio uzrok nego okidač.” Kao i danas, balkanske su države bile zatvorene u krug rata, prevrata i etničkih sukoba. Nakon ratova 1912. - 1913. godine, pukovnik Dragutin Dimitrijevid, šef srpske vojne obavještajne službe, kovao je urotu za atentat na Franju Ferdinanda, što je bilo dio plana za oslobođenje Srba u južnoj Austro-Ugarskoj. Djelovao je pod imenom „Apis” u tajnom društvu poznatom kao „Crna ruka”. Prema jednoj masonskoj publikaciji iz 1952. godine, Ferdinandov ubojica, !x)sanski Srbin Gavrilo Princip, i drugi bili su slobodni zidari koje je potaknuo Apis, a razbjesnilo ih je razotkrivanje tajnog sporazuma između Vatikana i Srbije. I crdinandova smrt prouzročila je lančanu reakciju ultimatuma i mobilizacija koji se na koncu proširio s Balkana na cijelu Europu. Prije toga, Upravni odbor /oklade za međunarodni mir Fondacije Andrevva Carnegieja sastao se 1909. godine kako bi raspravljao o promjeni američkog načina života. Član Kostiju Daniel Coit Gilman bio je bivši predsjednik Zavoda Carnegie, a drugi članovi Reda sjedili su u Upravnom odboru. Prema jednom kongresnom istraživaču, Upravni je odbor došao do istog zaključka kao „Izvještaj iz Iron Mountaina": „Nema poznatih načina koji bi bili učinkovitiji od rata, uz pretpostavku da je cilj promjena načina života cijelog naroda... Kako demo SAD uključiti u rat?” Bilo je to vrlo dobro pitanje bududi da su Amerikanci bili u golemoj vedini izolacionisti, priklonjeni savjetu predsjednika Georgea Washingtona „da izbjegavaju trajno savezništvo s bilo kojim dijelom stranog svijeta”. Gary Allen u svojem podzemnom klasiku iz 1971 godineNitko se ne usuđuje spomenuti zavjeru(None Dare Call It Conspiracv)također vidi zlu namjeru u tom ratu. Napisao je: „Woodrovv Wilson ponovno je izabran za dlaku. Temeljio je svoju kampanju na sloganu: On nas je zadržao izvan rata!'... Samo pet mjeseci kasnije bili smo u njemu. Ista klika koja je izmanipulirala usvajanje poreza na dohodak i Sustava saveznih pričuva htjela je Ameriku u ratu. J. R Morgan, John D. Rockefeller, pukovnik' House, Jacob Schiff, ftnil Warburg i ostali zavjerenici s otoka Jekvll duboko su umiješani u to.” „Čak i prije oružanog sukoba, iz francuske tvrtke Rothschild Freres brzojavili su tvrtki Morgan & Company u Nevv York, predlažudi pozajmicu od 100 miliiuna dolara, od čega bi znatan dio ostao u SAD-u kako bi se platila francuska kupovina jmeričkih dobara", piše Charles Callan Tansill u knjiziAmerika ide u rat(America (’Oes to War). U tu je pozajmicu bio uključen J. R Morgan mladi, koji je preuzeo kontrolu nad financijskim carstvom Morgana nakon smrti svojeg glasovitog oca 1913. godine. Morgan je kao američki predstavnik Rothschilda - neki bi rekli partner - bio ključni lik u nadolazedem krvoprolidu. Predsjednik Woodrovv Wilson, koji je stupio na svoju dužnost zahvaljujudi donacijama bankara Morgana, Bernarda Barucha, Jacoba Schiffa i Clevelanda Dodgea, odabrao je Morgana mlađeg kao glavnoga američkog posrednika pri kupovini iako je ovaj bio jedini posrednik pri kupovini za Britaniju, Francusku. Rusiju, Italiju i Kanadu. U tom je svojstvu Morgan nadgledao prijenos golemih količina novca za vrijeme rata. Kupio je američke vojne i druge materijale u vrijednosti vedoj od tri milijarde dolara u ime savezničkih snaga i organizirao više od 2000 američkih 130

banaka da izdaju više od 1,5 milijarde savezničkih obveznica. Nakon rata, Morganova je Jvrtka dogovorila pozajmice za obnovu europskih zemalja u ukupnoj vrijednosti vedoj deset milijardi. Bankara Bernarda Barucha, koji je kasnije pomogao financirati Vijede za inozemne odnose, predsjednik Wilson imenovao je čelnikom Odbora za ratnu industriju, je je nadzirao sve domade ugovore o ratnim materijalima. ,,U Wall Strcetu se naši-