Jim Crace, Biti Mrtav

Za Pam Turton

Pa naravno! To je truljenje i gnoj I neumoljivo raspadanje, raspadanje, raspadanje, Dok se vraćaš iz životinjskog svijeta. U biljni. Tugovat ću, naravno, Pokojna moja ženice, Iako tugovanje nikad nije Produljilo život Ili izmamilo još jedan dah Iz tijela koje je dotakla smrt. “Biologov oproštaj sa suprugom” iz Ostataka, Sherwina Stcphcnsa

1

U ime starih vremena, doktori zoologije odvezli su se tog utorka popodne iz grada kako bi posljednji put posjetili raspjevane morske dine u Bariton Bayu. I kako bi istjerali duha. Nisu se vratili živi. Zama­ lo se uopće nisu vratili. Namjeravali su samo nostalgično prošetati obalom gdje su se kao studenti upoznali prije skoro trideset godina. Na tim su istim dinama prvi put vodili ljubav. I mogli su opet tamo voditi Ijubav da, kao što bi rekle novine, “Smrt, naoružana komadom granita nije nabasala na njihove poljupce.” Bili su najčudniji par, ti mrtvi ljubavnici koji su raširenih ruku i nogu ležali na obali: Joseph i Celice. Oboje su bili nastavnici. On je bio direktor u Tidal Institutu gdje je bio zapažen po svojoj hladnokrvnosti jednako kao i po pameti. Ona je bila honorarna predavačica na sveučilištu. Gotovo nitko od njihovih kolega nikad ih nije vidio zajedno ili ih posjetio kod kuće, a kamoli vidio da su se dodirnuli. Nije li onda iznenađujuće da su baš njih dvoje, od svih parova, nađeni ovako, bez donjeg rublja, s udubljenim glavama, nevjerojatne žrtve nevjerojatnih strasti? Tko bi pomislio da će se dvoje neprivlačnih lju­ di tih godina i tog obrazovanja susresti sa seksom i ubojstvom pod vedrim nebom? Njihova ih je nostalgija skupo koštala.

2

Da Joseph i Celice nisu ubijeni, đa im tijela nisu pronađena, a po­ tom odnesena kući tog utorka popodne već, recimo, prije sto godina, kad se čak i doktore zoologije moglo javno oplakivati, histerično i bez stida, njihova bi obitelj i susjedi održali za njih ponoćno istresanje. Tijela bi bila položena jedno pored drugog na krevetu, odjevena u svoju najbolju odjeću i obuvena u svoje najbolje cipele, rane bi im bile prikrivene, kosa zalizana prema natrag, oči zatvorene, usta zatvo­ rena, njegova ruka na njegovoj, a lica bi im se podudarala. Soba bi mirisala po kamforu, vosku i sapunu i, poput liječničke čekaonice, bila bi puna kašlja i stolica s tvrdim naslonjačima. Ožalošćeni ljudi, žene prve, došli bi čim bi se smračilo kako bi za­ počeli s iskazivanjem poštovanja, plakali bi dok im se ramena ne bi počela tresti, tapkali bi čizmama po podnim daskama i udarali šta­ povima, zveckali narukvicama i manžetama. Onaj tko je imao škripavu stolicu ili najlabaviju podnu dasku ili najzvučnije jecao, mogao se smatrati najizbezumljenijim. Što veća galama, to veća tuga. Prije sto godina, kad bi smrt bila u sobi, nitko nije bio tih ili bez riječi, kao mi sad. U to vrijeme još nisu bili ušutkali tugu, niti je istjerali iz svako­ dnevnog života. Smrt su njegovali, zalijevali poput biljke. Nije bilo potrebe za šaputanjem ili glumom. Neka galama istjera vragove, go­ vorili su. Hajde da bučimo. Hajde da vičemo. Mogao si čak kupiti šta­ piće za istresanje koje si tresao. Bili su napravljeni od metalnih šta­ pića, a na njima je bilo zakačeno drveno prstenje koje je zveckalo. Djeca su se znala svađati oko njih; njihovo bi prepiranje i otimanje samo

pridonijelo

galami.

Od

istresanja

se

cijela

kuća

treba

tresti,

govorili su. Ono treba cijclo susjedstvo držati budnim. Ono treba zvu­ čati kao da tisuću vrana kljuca po krovu. Ali to su bila optimistična vremena; smrt je bila polumračni hodnik s prekrasnim sobama s one strane. U ponoć, kad bi stigli muškarci, svi su gosti ustali i stali u krug oko kreveta. Zgrabili bi madrac i krevet, mnoštvo ruku, pa počeli istresati ubijeni par, mahati s njima kako bi istresli iz njih sva nedjela pa da mogu nesmetano otići na nebo. Pepeo svih njihovih pogrešaka i zlo­ djela lebdio bi na svjetlu svijeće poput trunja cigare. Njihovi bi grijesi puni loja zamrljali čiste košulje muškaraca. Nakon što su ih starija djeca u kući cijelu noć punila kavom ili Boulevard likerom u malim lončićima, susjedi i rođaci bi se prisjećali mrtvih, počevši s glasinama o konačnim, slabašnim udisajima tog pa­ ra. A onda - uz, naravno, malo šuškave, dremuckave tišine duboko u noći kad se nitko nije mogao usredotočiti ni na što osim na tvrdoću stolica - njihova bi se sjećanja vratila godinama unatrag. Njihove uspomene, izložene vremenu koje teče unatrag u istresanju u kojem su se razočaranja pretvorila u mogućnosti, ogorčenost u ljubav, isku­ stvo u nadu, prevrnule bi pješčani sat zajedničkog života Celice i Josepha i pustile da se njihova pješčana obala okrene naopako. Kad sje­ ver postane jug, mrtvi se pridižu u sjedeći položaj, ustaju iz kreveta, postaju mladi i ravnodušni prema umiranju. Koža se zateže, kosa po­ staje gusta i sjajna poput dlake noćne mačke, ozljede i masnice nesta­ ju. Rane se zatvaraju. Isprva su se prijatelji i susjedi prisjećali posljednjih mjeseci u životu Joscpha i Celice, “Tako tihi - obzirni, mislim - gotovo da nisi ni znao da su unutra.” Potom srednje godine, bračni život, možda posao, roditeljstvo, vjenčanje, studentski dani, dok ne bi - uz sentimentalna na­ gađanja o njihovom ranom životu, kakva djevojka i kakav dječak mora da su bili, kako su briljirali u knjigama, ako ne u sportu - došli do njihovog djetinjstva. S već uvježbanim trajanjem, istresanje ubijenog para završilo bi u svitanje. Dok je zora gasila plamen svijeće i produbljivala uglove sobe, tetka, kolega ili stari prijatelj slavili bi čudo rođenja tog para prije više od pedeset godina, njihovo rano djetinjstvo, kako su slatki i neposlušni bili, kako nadobudni, kako voljeni. lslresanja su bila uskrsnuća mrtvih. Ali ovo baš i nisu optimistična i sentimentalna vremena - a taj

utorak popodne nije bio prije sto godina. Siroti Joseph i Celice nisu bili pronađeni i odneseni kući kako bi mogli biti pokopani. Barem neko vrijeme nisu. Niti su im se lica dražesno podudarala na krevetu. Nitko im nije došao prikriti rane ili zalizati kosu. Nije bilo kamfora, voska ili sapuna koji bi prikrio smrad njihovog raspadanja. Tisuću vra­ na nije kljucalo po krovu. Bilo je tamo okrutnijih ptica i većih prosto­ ra. Za Josepha i Celice nakon smrti nema ničega osim “smrti i ničega više”. Pa ipak, postoje različite vrste istresanja. Može se činiti doličnim, pa čak i pristojnim, da ih po prvi put sretnete na ovaj način, na obali, iznevjerene, ispružene i apsurdne, dok završavaju svoje živote kad su u najružnijoj fazi, a potom se vratite unatrag i tražite od smrti da ih vrati. Započeti njihovo putovanje dok se iskrcavaju, a onda ih vra­ titi tamo otkuda su doputovali, značilo bi proizvesti neku verziju vječnosti. Napokon, prvo svjetlo za Josepha i Celice. Smrt koja sviće. A pred njima svi njihovi životi. Doktori zoologije su možda bili izvan vremena, ali može ih se spa­ siti od tih dina sjećanjem, ili tako da ih se ponovno ušuška u njihove krevete za bdijenje pa da ponovno budu stanari te sobe.

3

3:50 poslije podne * «c Celice s pedeset i pet godina nije još bila dovoljno stara da bi izgu­ bila strah od smrti. Tu povlasticu imaju samo starci i luđaci. Ali njeno je umiranje, iako kaotično, bilo previše naglo da bi bilo zastrašujuće. Prošlo je tek pedesetak sekundi između njene posljednje, poluđovršene rečenice (“Nije to kao da...”) i posljednjeg udisaja. Niti je imala priliku, niti se znala bojati. Jednostavno se osjećala - na djelić se­ kunde - kao što se često znala osjećati noću, dok je u polusvijesti padala u jezivi san. Zadihana, bez težine i izdana. Srce joj se sudarilo s rebrima. Tijelo joj se treslo i uvijalo. Glava joj je bila nepričvršćena i jurišala je prostorijama bez zidova. Neki je čarobnjak pretvorio zem­ lju u paru i šašavim, pulsirajućim svjetlima ukrasio prostor kroz koji je propala. Posljednji su joj trenuci bili kinetički, apstraktni, točkasti. Sudeći po skromnom istjecanju krvi iz njenih rana koje su bile da­ leko od skromnih, Celiceino srce je prestalo kucati trenutak nakon što je pogođena. Lubanja joj nije bila tako debela kao Josephova. (To je bilo nešto što je oduvijek znala o tom čovjeku. Muž joj je bio čan­ grizav, rastresen, bojažljiv i imao je debelu lubanju.) Njena je lubanja, naravno, bila slabija i od granita. Kosti su popucale poput školjke. Mozak mu je, nakon što je rastvoren i razderan, izgledao blijedo i ka­ šasto poput saća, poput kilograma kapavog saća. Činilo se kao da je netko lopatom probio tanku koru drveta ispod koje je izvirilo saće. Njeno je saće iskrvarilo. Njegov se sadržaj prosuo.

Udarci koje je zadobila po licu i vratu prekinuli su dotok krvi i, iako je mozak učinio sve što je mogao kako bi nadoknadio iznenadni gubitak kisika i glukoze, njegovi su hodnici života bili prignječeni i zdrobljeni. Znakove nesreće i boli slao je u obliku zvijezda. Mitovi su bili istiniti; zahvaljujući kemiji svoje polomljene kore mozga, poju­ rila je prema zvijezdama. Celice je počela hiperventilirati, čulo se samo glasno dahtanje i isprekidani klimaksi. Srce i pluća su mahnito trošili premale zalihe krvi dok naposljetku nisu stali. Napustili su je, bila je previše skršena da bi preživjela. Prsni mišići su zaboravili kako se podići i spustiti. Izgubila je reflekse. Nije se mogla nakašljati, pa ni progutati krv. Pum­ pe u mozgu su se zaustavile. Celice je napokon izgubila kontrolu. Više joj nisu mogli pomoći ni lijekovi, ni čuda. Više nije bilo ni daha, ni sjećanja. Pred njima su bile još mnoge bitke, ali tek nakon smrti, nečujni, tromi ratovi kemikalija koje se među krhotinama raznesenih stanica natječu za njene brazde i bedeme. Kalcij i voda zauzeli su mjesto krvi i kisika, tako da je njen pokojni mozak gotovo istog trena počeo naticati i trgati svoj pokrov, prosipajući sve sokove i tekućine, svu dubo­ ko spremljenu strast, sjećanje i volju na njen šal, jaknu i travu. Manje od minute. Imala je sreće. Je li Joseph bio išta sretniji sa svojom debelom lubanjom? Bio je već gotovo izgubljen, iako su mu (u najluđem snu) anđeli-bolničari možda mogli spasiti život, kad već nisu razum, da su doletjeli helikop­ terom i odvezli ga u bolnicu. Tlak mu je bio luđački visok, od pre­ hrane, starosti, trzavica tog dana, a sad još i od šoka. Srce mu se napre­ zalo poput nekog kukca koji se upravo izleže i svojim mokrim krilima pokušava probiti čahuru. Ali još uvijek je disao, bio je dovoljno živ da bi mogao osjetiti bol i iskusiti umiranje. Nadživio je Celice za više od pola sata. Joseph isprva ništa nije osjećao. Bio je potresen. Njegov je mozak uspijevao iskoristiti tek polovinu glukoze koja mu je bila potrebna. Ali ipak je funkcionirao. Bubrezi su mu još uvijek radili i pročišćavali stanice. Želudac mu je još uvijek probavljao ostatke manga i brioša sa sirom koje je doručkovao i sramotni sendvič koji je dvadeset mi­ nuta prije toga ručao. Krv mu je opskrbljivala tkivo hranjivim tvarima i slala mu svoje bijele stanice kako bi moglo prekriti njegove rane pokrovom od ožiljaka. Koštana srž je i dalje dodavala nove stanice

milijardama onih koje su već proživjele svoj mračni vijek kao dio nje­ ga. Zjenice su mu se proširile na suncu. Mjehur mu je i dalje radio svoj posao, iako više nije mogao obuzdati mokrenje. Još uvijek je udisao teški, slani ljetni zrak s dina. Povremeno bi pomaknuo nogu ili ispružio prst. Bio je topao, a njegova kolajuća krv i sunce su ga održa­ vali takvim. Nije se namazao kremom za sunčanje, kao što mu je Celi­ ce tog jutra savjetovala. Gola mu je koža postajala sve tamnija. Mokrio je niz kuk. Ali nekoliko minuta kasnije, suprotno svim očekivanjima, Joseph se povratio u ovaj svijet. Nakratko je izronio iz kome - probudio ga je nalet kisika, čiji su mjehurići jurili i dizali se poput onih u limunadi pa se rasprsnuli u njegovom mozgu. Nikad mu se prije vjetar nije uči­ nio tako glasnim, niti je osjetio tako jak miris zemlje, niti sinkopirano pulsiranje svog tijela. Sunce ga je zasljepljivalo. Galaksije su ga pritiskale. Okrenuo je glavu od sunca, iako mu je pomicanje bilo bolno, tako da mu je obraz sad dodirivao travu. Otvorio je neozlijeđeno oko. Naočale, koje su mu još uvijek bile na glavi, nisu bile polomljene, ali su bile umrljane krvlju. Isprva je vidio samo travke, koje zbog mrlja na staklima više nisu bile zelene - a potom je, pola metra od sebe, ugledao svoju ženu. No­ ga joj je bila u ravnini njegovog lica. Prepoznao je njen gležanj i sto­ palo. Nije imao snage podići bradu i pogledati iznad njenog koljena kako bi joj vidio lice. Možda nije bila mrtva, možda čak nije bila ni ranjena. Noga joj je izgledala tako mirno i spokojno. Prsti su joj bili njegovani. Nokti su joj bili crveni. Koža joj je imala onaj uobičajeni sjaj od depiliranja, vidio je poznati, čvrsti list, posipan pijeskom, po­ pucale vene iza članka, niski rist njenog stopala, žućkaste žuljeve na peti. Mora da mu se učinilo da joj se noga pomaknula, koža se zategnula, mišić zgrčio, što je bilo dovoljno da s lista otpadne malo pijeska, a ispod stopala se zanjiše duga trava. Joseph je pokušao viknuti i procičati njeno ime. Ruka mu je bila teška i ukočena, a rame iščašeno. Zrak se činio suviše gustim da bi kroz njega mogao proći nečim tako mekim kao što je meso. Pa ipak, ojačan samosažaljenjem, Joseph je pronašao dovoljno volje i adrenalina kako bi pružio ruku prema svo­ joj ženi. Želio se ispričati. Morao je saviti svoj polomljeni zglob i za­ mahnuti prstima po teškom zraku. Ruka - koja mu je bila malo ozli­ jeđena kad mu je ukraden vjenčani prsten - pala je na ispruženo

meso njene potkoljenice, na tetive i gležanj. Krv iz njegovih povri­ jeđenih zglobova potekla je preko njene kože, ali je nije bilo dovoljno da bi se njegova ruka zalijepila na tom mjestu. Ispružio je prste i po­ kušao uhvatiti čvrstu kost kako bi se umirio. Morao je spriječiti vjetar, vrijeme, strujanje, zvijezde i sram da odnesu njegovo tijelo. Koža joj je bila topla, pa je Joseph to shvatio kao potvrdu da mu je žena još uvijek živa, da bi svakog trena mogla ustati s te trave, po­ kupiti svoju odjeću i otići po pomoć. Mogao si je dopustiti da zaspi. Počeo je sanjati. Uznemirujući san u kojem je jednog jutra, na stolu na palubi ostavio svoj dnevnik. Kakva nepažnja. Mogla je pasti kiša i isprati tintu, evidenciju njegovog života. Stranice bi mu se pretvorile u kašu. Ili bi ih mogao pronaći i pročitati neki stranac. U kojem ga je trenutku napustio taj čangrizav, rastresen, bojažljiv život s debelom lubanjom? Josephovo se srce migoljilo poput ribičevog crva, odbijalo se pomiriti s dubinom koja ga je čekala, već se ponovno budilo sa svakim otkucajem. Riba će uskoro doći i uzeti ga. Glasovita Mondazyjeva riba. Ali nije samo srce bilo u agoniji. Svaki je djelić njegovog tijela radio za sebe, svojim vlastitim tempom i na svoj način. Smrt ga je uzimala, stanicu po stanicu. Prvo je od njega ostala polovina, pa četvrtina, i na kraju samo djelić koji je bio premali da bi se mogao izmjeriti. Glazba i razaranje su nestali. Njegovih višeod-pola-sata je isteklo. Kažu da sluh umire posljednji, da mrtvaci čuju kako šuškaju plahte koje im navlače preko lica, plač i prozor koji se zatvara, korake na drvenim stepenicama, grubijana koji odlazi, liječnikovu olovku koja grebe po papiru. Zbog toga naša generacija tako tiho priča u sobi 11 kojoj se nalazi mrtvac. I zbog toga istresanja starih ljudi nisu bila uza­ ludna. Mrtvac čuje udovicu i dijete, zveckanje cijevi u dimnjaku, šta­ piće za istresanje, život koji se kroz noć odigrava unatrag. Posljednji zvuk koji je Joseph čuo bio je njegov vlastiti urlik. Lice mu je bilo sivo-bijelo, bez sjaja, tmurno. Još uvijek se znojio i penis mu je bio uspravan, ali nije bio pun krvi i strasti, već ukrućen od eks­ plozije njegovih mišića. Okrutna sudbina. Udovi i lice su mu se još uvijek trzali, bila je to reakcija na kiselost krvi. Grkljan mu je bio u grču. Zvuk koji je proizvodio nije bilo krkljanje ili hripanje, više je ličio glasanju lisice, ili možda galeba, ili bezuspješnom pokušaju pa­ ljenja motora. Bilo je potrebno samo jednom kriknuti - i nekoliko puta nespretno zacičati, što je uslijedilo nakon krika - da bi se Joseph

našao kako zuri u dan bezizražajnim, mrtvim pogledom. Još jednom, nije bilo ni daha, ni sjećanja. Joseph i Celice su bili nepopravljivi. Nisi ih mogao nasamariti. Oni u dinama nisu vidjeli nikakvu ljepotu, nisu vidjeli nikakvu slikarsku mirnoću u smrti uokvirenoj nebom, oceanom i zemljom, u tom po­ božnom trojstvu u kojem su njihova dva tijela, mlitava i troma, bila postavljena poput njihovih vlastitih beživotnih voštanih figura, tako dražesno spokojnih, koje samo vjetar tu i tamo malo pobrka. To je bio ružan prizor. Oni su bili posramljeni. Oduzeto im je dostojanstvo. Obeščastila ih je iznenadna podlost njihove smrti. Samo su im lica bila bezizražajna. Nitko nije mogao reći kakav je on bio muškarac, kakva je ona bila žena. Njihovi su karakteri iskrvarili na travu. Svemir nije mogao manje mariti za to. Bismo li trebali očekivati da njihove duše otputuju, da neka pa­ klenska kola s bijelim konjem dođu i odvedu njihove posrnule duše u svoje vruće dubine, da ih neki božanski, nakićeni glasnik, koji je previše priprost za svoja zlatna krila, odnese u spokoj, ujedinjenje i vječnost? Smijemo li barem zatražiti nekakvog duha? Ili fanfare, vrto­ ve i visoke kapije? Ili neku dramatičnu siluetu brda obrubljenog obla­ cima? To su jednostavne i nezaboravne činjenice. Celice i Joseph bili su meki. Živjeli su u krhkim tijelima. Bili su ranjivi. Nisu imali snage oduprijeti se smrti. Oni su, kao i svi mi, bili živo meso, a na kraju se svi pretvorimo u mrtvo meso. Josephov stisak oko Celiceinc noge je olabavio kad je Joseph um­ ro. Ali njegove ruke su još uvijek dodirivale njenu zrnatu kožu, vršak jednog prsta se još uvijek nalazio medu njenim dječjim dlačicama na članku. Njihova su tijela umrla, ali svatko je - samo jednim po­ gledom na njih - mogao vidjeti da su Joseph i Celice još uvijek pre­ dani jedno drugome. Njegova ju je ruka još neko vrijeme dodirivala, omotana oko njene goljenice, i činilo se da je taj par uspio dostići onaj mir koji cijeli svijet poriče, period dostojanstva koje prkosi čak i ubojstvu. Svatko tko bi ih našao tamo, tako opako unakažene, bez obzira na to morao bi primijetiti da je smrt stanica. Trupla su bila prepuštena su još uvijek ležali muž i žena i počivali ali još uvijek ovdje. Činilo se kao da ih je udarila munja

djelić njihove ljubavi preživio vremenu i zemlji, ali ovdje u tišini; meso na mesu; mrtvi, i da grom, odvojen od svog

bržeg blizanca, tek dolazi sa svojim pritužbama kako bi protresao i

dokrajčio ta tijela koja leže u travi. Vrijeme je bilo podijeljeno na svjetlost i zvuk. Između munje i praska groma nalazilo se utočište za Josepha i Celice. Tako je izgledalo njihovih šest dana na dinama dok su ti nesretni ljubavnici ležali ispruženi na obali. Ovo je naša jedina molitva: Neka nitko ne dode i podigne njegovu ruku s njene noge. Neka grom nikad ne pronađe svoj glas. Neka se zvuk i svjetlo, ti svadljivi blizanci, drže podalje jedno od drugoga. Po­ stoji livada koja razdvaja hladna vrata smrti i ništavilo iza njih, i na toj livadi leže naši Joseph i Celice, obasjani suncem, a spokojnima ih održava tek slabašni vršak njegovog prsta.

4

Celice je bila osamnaest mjeseci starija od Josepha. Bila je viša od njega. Jednom ili dvaput godišnje, kad bi priređivali kod kuće, Celice je bila ta koja je morala dohvatiti čaše za viski nuti svijećnjake s ormara i koja je u proljeće morala odrezati

i puno zabavu ili ski­ najviše

grane živice koje su ih zaklanjale od susjeda. Na vrhovima prstiju je mogla odviti i promijeniti žarulju. Mogla je metlom dohvatiti paučinu u visokim kutovima sobe. “Nisam dovoljno visok”, tako je glasio izgovor njenog muža kad bi mu bilo lijeno nešto napraviti, a njoj ne. Zatvori prozore, Joseph, rekla bi mu ona. Očisti te knjige, za boga miloga. Napiši pismo bratu u New York. “Nisam dovoljno visok.” Celicein domet je bio veći od dometa njenog muža u svemu osim u jednom. Dok su bili mlađi i otvoreniji, kad bi on popio jedno ili dva pića, a ona ga postidjela i tako ga natjerala da zapjeva, znao je biti zadivljujući. Imao je glas poput nekoga tko je dvostruko veći od njega. Njegov je ton, koji je u razgovoru bio tako nesiguran i tih, a u predavaonici tako neučinkovit, bio tako autoritativan kad bi zapje­ vao. Od alkohola i stihova postajao je rječit i samouvjeren onako kako od razgovora, bez obzira na reakcije, nikad nije mogao postati. Mora se priznati da je Josephova rječitost bila zastarjela, neuvježba 11 a. Sve pjesme koje je znao naučio je od svojih roditelja. Bile su to plesne melodije, sentimentalne kompozicije, ljubavne balade, ona vrsta glazbe u kojoj svi volimo potražiti utjehu nakon ponoći, kad se svjetla ugase. Pjesme obasjane plinskom svjetiljkom. Pjesme obasjane mjesečinom. Joseph je uvijek bio jedini u svakom društvu

koji se sjećao svih riječi. Cijelu bi večer jedva progovorio koju riječ u razgovoru, ali bi zato još uvijek pjevao nakon što bi svi ostali ušutjeli zbog toga što su pogriješili jedan ili dva stiha. Potom bi podigao glas i izveo svoj besramni solo, prolazeći kroz registre (ako bi glazba to dopuštala), pa na kraju otpjevao zadnji stih u komičnom basu. Volio je pjevati najdublje tonove. To je bio njegov zabavljački trik. Bio je to trik koji je Celice u potpunosti nadoknađivao nedostatak njegove društvenosti ili visine. Josephovo pjevanje je upropaštavalo druge muškarce. Ostavljalo ih je uznemirenima, očajnima i neraspoloženima. Njihove žene bi podizale brade, razdvajale usne, a jezik bi im se objesio kad bi od glazbe postale čeznutljive. Gledale bi Celiceinog malog doktora odjednom shvativši zbog čega njihovi mu­ škarci izgledaju tako tiho i bijedno. On je znao pjevati - Celice je čula da su to rekli za jednog ruskog pjevača balada i voljela je to reći za svog muža - poput morske pećine koja ocean ispunjava zvukom. Ona nije znala pjevati, čak ni nakon pića. Ali u svemu drugome bila je veća od njega. U svakom je slučaju bila veća od njega kad su se tek upoznali i od­ mjerili snage na istoj ovoj obali prije skoro trideset godina. Te sušne sedamdesete. Boravili su u jednoj kućici u kojoj su učili, šest mladih biologa i oceanografa (po jedan sa svakog fakulteta i centra koji pri­ pada institutu Tidal na kojem je Joseph naposljetku postao direktor, što je bilo za očekivati). Kućica se nalazila na obali, bila je dvadeset kilometara udaljena od grada i više od kilometar iznad dina u Ba­ ritone Bavu. Spavali su u vrećama za spavanje, četiri mladića u straž­ njoj sobi s krevetima na kat, a Celice i njena kolegica na madracima na verandi. Joseph nije odmah privukao Celice. Kad su se upoznali, medu nji­ ma nije odmah planula strast. Bili su previše slični i imali previše toga zajedničkog da bi bili strastveni. On je vrlo malo govorio prvog dana. Zapravo, jedva da se micao. Za kratke šetnje od zračne luke do kućice za učenje stezao je leđne mišiće. Jedan od mladića mu je morao pomoći ponijeti njegov koštani kovčeg obrubljen metalom, taj nezgrap­ ni antikvitet koji je po mišljenju svih bio uzrok velikoj galami. Joseph je bio jedini koji je došao bez naprtnjače. Celice je taj kovčeg išao na živce, iako baš nije bila pristaša mode, pa čak ni držala do nekog posebnog stila. Zbog njega je svima bilo

jasno da je i njegov vlasnik jedan koštani, nezgrapni antikvitet. Tih mjeseci, koji su za nju bili uznemirujući i najnesretniji, Celice nije mogla naći vremena za tako bezazlena bića kao što je bio Joseph. Že­ ljela je da joj udvaraju glasni, visoki, zgodni momci. Mogla je birati između trojice takvih. Dok je ostalih troje studenata vadilo stvari iz torbi, natjecalo se za što bolji krevet i madrac i dogovaralo se tko će gdje spremiti svoju odjeću, Joseph je stajao navratima zajedničke sobe, protezao se i za cijelo to vrijeme rekao samo da bi radije ostavio svoje-“prnje” tamo gdje jesu. Složene i zaključane u kovčegu. Celice je zaključila da je hladan, razmažen i da je snob, i dok su se oni uz kavu jedni drugima hvalisali i razmjenjivali priče o svom porijeklu, Celice uopće nije bilo briga kad je Joseph otišao leći na preostali i najlošiji krevet kako bi izliječio leda. Prvog su se poslijepodneva svi preko imanja i sivih polja graha pro­ šetali do siromašnog sela (oštećena cesta je vodila prema nekoliko ljetnikovaca) gdje se nalazio jedan bar i trgovina. Napunili su naprtnjače namirnicama za tjedan dana i malo se bolje upoznali uz pi­ vo. Zapravo, svi osim Josepha. Dok se njegovih pet kolega pripremalo za izlazak, on je bio u sobi s krevetima na kat. Kad su ga pozvali, rekao je da će bolje ostati i “srediti stvari”. 1 odmarati leda. Nije mogao klipsati kroz polja. Ne u tom stanju. Rekao je da nije dovoljno visok. “Nije dovoljno visok ni da se popiša na vlastitu cipelu”, prošaptao je jedan od mladića. Njihov je prigušeni smijeh pun krivnje probio led. Celice je pretpostavljala - i djelomično je bila u pravu - da ih Jo­ seph nije mogao podnijeti. Nije se želio kretati u tako ispraznom dru­ štvu ili biti izložen njihovom dobrom raspoloženju i dimu njihovih cigareta. Uvijek je mrzio cigarete. Nije ga zanimao odlazak u trgo­ vinu. Hrana nije bila vrijedna njegove pažnje. Bio je suviše ozbiljan i otmjen da bi brinuo o obrocima. Mogla je zamisliti ostatke hrane u njegovom tanjuru, gotovo netaknutu čašu s vinom. On se uistinu ne bi osjećao ugodno u seoskom baru gdje bi morao piti alkohol ili slu­ šati njihov razgovor. Već ga je bila obilježila kao otpadnika, kako je ona to zvala, nekoga tko je prestao biti ili nikad nije ni bio društven, jedan par otisaka stopala u pijesku. Uopće je nije bilo briga za njega. S njim bi i ona postala otpadnik. Nije mu baš ni vjerovala. Smatrala je da se samo pravi da ima bo­ lesna leđa. To je bolest od koje pate starci i zabušanti. Nitko ga nije

vidio kad je pao. Nije izgledao kao da ga boli. Pogledala je malo po kućici za učenje prije nego su krenuli u kupovinu. Htjela je vidjeti što bi sve Joseph mogao “srediti” dok ih ne bude. Mogao bi, na pri­ mjer, očistiti šalice za kavu. Ili pomesti pijesak iz kuće. Ili pripremiti petrolejske svjetiljke. Ili maknuti onu hrpu vreća i čizama na verandi gdje su Celice i njena kolegica, Fešta, trebale položiti svoje madrace. Mogao bi im barem prostrti krevete. Ako to ne napravi, Celice će do­ baciti neku primjedbu na njegov račun kad se vrate. Provjerila je čak i raspored u dvije klimave ladice u koje je složila svoje hlače, košulje i suknje, bilježnice i knjige, torbicu, dnevnik i do­ nje rublje. Gornja ladica je stajala ravno. Donja je bila nakrivljena i s lijeve strane virila za centimetar. Po tome će znati je li njuškao. Ona bi, naravno, njuškala da ostane sama. Što bi mogla naći u njegovom antiknom kovčegu? Njuškati je ljudski. Celice je bilo drago što odlazi iz kućice za učenje. Njeni su se ko­ lege već počeli praviti važni i gacali su po močvarnom tlu poput ka­ kvih tinejdžera, a ne najboljih studenata na svojim fakultetima. Ovaj će izlet biti zabavan. Sviđalo joj se jednostavno i ugodno društvo bez­ brižnih mladića. Nije bilo važno što je najniži i najmanje privlačan od njih četvorice odlučio ostati. Zbog toga se osjećala još bezbrižnije i uvidjela je da se osim nje u tom zanimljivom društvu nalazi još samo jedna žena. Joseph bi im samo pokvario raspoloženje. Fešta je bila ozbiljnija od Celice, rumena i punašna, guste, raspu­ štene kose i prodornog glasa, koji je bio dubok i pun poštovanja pre­ ma mladićima. Bila je našminkana čak i za šetnju preko polja i davala je sve od sebe kako bi se što više raskvašeno smijala. Nakon što su prešli preko polja i krenuli cestom za traktore, jedan pored drugog, momci su počeli udvarati, ali samo Fešti. Razgovor je isprva bio dosadan i predvidiv, pričalo se samo o istraživačkim pro­ jektima i izgledima za zapošljavanje nakon što doktoriraju. Dva mla­ dića - Hanny i Victor, razmaženi sinovi poslovnih ljudi - proučavali su jednu vrstu obalnih rakova i očekivali da će ih uzeti za Fishery istra­ živanje, posao za cijeli život. A ako ne uspiju, mogu od očeva preuzeti posao i baviti se uvozom i izgradnjom. Treći, najzgodniji, bio je orni­ tolog, koji je dozivao i snimao galebove. “Mene nitko neće zaposliti”, rekao je, ali to nije bilo važno jer je bio iz bogate obitelji. Fešta je bila biokemičarka i proučavala je upotrebu algi u medicinske i prehram­ bene svrhe. Činilo se da mladići smatraju to područje fascinantnim

i punim izgleda. Pitali su je kakva će ispitivanja provoditi i ponudili joj pomoć u traženju uzoraka. Rekla im je imena svih lokalnih algi na latinskom, a Celice je primijetila da je pritom napravila dvije gre­ ške. Celice nije previše žurila predstaviti se ili objasniti svoje istraži­ vanje o oceanskoj muhi (koja je živjela i polagala jajašca u čahure koje je pravila na obalnoj travi), iako je nitko nije ni pitao za to. Bila je naviknuta na zgodne djevojke poput Fešte i na to da one moraju biti glavne. Naučila je da s muškarcima treba sačekati povoljan trenutak. Da je htjela, mogla je biti impozantnija od Fešte, bez obzira na izgled. Celice je bila visoka, imala je male grudi i bila je odjevena poput mu­ škarca, u košulju, traperice i planinske čizme, i bila je “nezgrapna” (taj je izraz koristila njena majka), što je značilo sljedeće: iako su joj gornji dio tijela i struk bili mršavi, bokovi i stražnjica su joj bili mnogo jači. Imala je figuru goluba ili kruške. Hodala je velikim koracima. Pila je. Pušila je. Kad god je mogla, dugo je ostajala budna. Njezin je smi­ jeh, kad je bio najiskreniji, zvučao glasno i drsko. Bila je namiguša. Deset mjeseci prije nije bila namiguša. Zapravo, tih mirnijih i zabo­ ravljenih dana uopće nije imala vremena za muškarce. Ali oni ionako nikad nisu obraćali pažnju na nju, nikad je nisu pokušavali nasmijati ili poljubiti. Nisu se okretali za njom kad bi prošla pored njih. Ona nije bila stidljiva. Imala je tri kratke veze dok je bila u pubertetu i, iako je spavala samo sa zadnjim dečkom, toliko se natezala s ostalom dvojicom da nije baš ostalo puno toga što nije naučila - i zavoljela o njihovim i svojim iznenadnim naletima strasti. Ali u zadnje je vri­ jeme postala, znala je to, prevelika, preobična i prepametna i, s go­ tovo dvadeset šest godina, prestara za udaju. Snuždila bi se svaki put kad bi se vidjela, u ogledalu, na fotografiji, u bezosjećajnom izlogu neke trgovine. Činilo se da je muškarci više ne vide. Okrenula se ma­ čkama i cigaretama. Posao će biti moj život, mislila je. Masturbirat ću. Čuvat ću djecu. Nosit ću debele naočale, čitati debele knjige i biti tetka. A onda ju je odjednom zaveo muškarac s kojim je dijelila kupe u vlaku kad je zbog predavanja išla posjetiti Nacionalni akvarij. Podi­ jelila je s njim taksi, stol u restoranu, njegove tajne, a onda, na veliko čudo, i njegov krevet i doručak u hotelu. Rekao je da je četvrt u kojoj je rezervirala sobu opasna i prljava i da je njegova dužnost pobrinuti se za nju. Dobro se brinuo za nju. Pretpostavljala je da je iskusan,

vjerojatno zbog toga što je nekoliko puta bio oženjen i uvijek je bio u potrazi za graničnim ženama poput nje. Provesti večer i noć u cen­ tru njegove pažnje bilo je poput otkrivenja koje je ponekad bilo ko­ mično jer su njegovi seksualni apetiti uključivali igrice. Ona bi bila “Madam”, snobovska hotelska gošća. On bi bio “Posluga u sobu” i udovoljavao njenim naredbama i prohtjevima. Na njen bi joj zahtjev tako stručno protrljao kralježnicu i vrat da joj je na oči navrlo iznena­ đenje. A ne suze. Sljedećeg dana u Nacionalnom akvariju, u stanci između pre­ davanja, Celice je bila puna samopoštovanja i osjećala je lagane bo­ love. Dva muškarca su joj se prikrpila i činilo se da je smatraju pamet­ nom i zabavnom. Jedan joj je donio vino i brbljao o sebi i svojoj obećavajućoj karijeri. Drugi joj je dao svoju adresu i rekao kako mu se mora javiti ako se ikad nade u njegovom gradu. Dodirnuo joj je ruku. Držao joj je dlan na leđima kako bi je proveo kroz gužvu. Pomislila je da joj se možda u očima vide ostaci noćašnjih igrica. Možda se na njoj osjećao miris njegovih plahti i losiona poslije bri­ janja, ili su njeni feromoni još uvijek ludovali i vapili za pažnjom. Pro­ vjerila je lice i kosu u dugom zidnom ogledalu ispred predavaonice. Ono što je vidjela ju je ohrabrilo, ali i ispunilo očajem. Usne su joj bile zamrljane i debele od poljubaca. Izgledala je vrlo zadovoljna so­ bom i previše samouvjereno. Ali ipak, bila je to nova Celice. Izgledala je pristupačno, dostupno, kao da zna uživati. Je li moguće da se pro­ mijenila preko noći? Je li poruka ispisana na kralježnici bila dovoljna da se transformira? Uistinu, nakon tog susreta u vlaku njene su ambi­ cije bile puno veće. Mogla se natjerati da bude privlačna. Mogla je zarobiti njihov pogled i natjerati muškarce da se okrenu za njom. Nije bilo važno kako izgleda. Bilo je to pitanje držanja. Više nije planirala biti tetka. Željela je taksije, restorane i hotelske sobe. Željela je poslu­ gu u sobu i suzne oči. Vidjelo se. I tako je u zadnjih deset mjeseci Celice razvila muškastu strategiju za pronalaženje partnera. Stajala je mrvicu preblizu svakome koga je željela, hodala tako da im se ramena dodiruju, stajala tako blizu da jc mogao čuti - i osjetiti - njen dah. Uhvatila bi ga za ruku ili lakat dok su razgovarali. Trljala bi ili grizla usne kako bi izgledale mesnatije. Pokušavala je ponovno otkriti snuždenu i zaboravljenu ženu koju je spazila u ogledalu. Često je znala primijetiti kako je neki muškarac kojeg je jedva

poznavala intenzivno gleda u lice ili pogledom prelazi preko njenog tijela. Deset mjeseci prije bila bi pocrvenjela i okrenula glavu, pret­ postavljajući da mu se ne sviđa, da mu je ružna, neprivlačna, čudno građena i odjevena. Netko je u fakultetskom godišnjaku preko njenog čela napisao “tako-tako”. Druge su studentice dobivale titule “naj­ bolje u godini” ili “čovjekovog najboljeg prijatelja”, ili jednostavno “petice”. Znala je da su joj kapci malo preteški i da su joj obrve preguste. Koža joj je bila masna, što je njenom licu ponekad davalo ži­ vahan sjaj, ali je pretežno bilo prokletstvo, jer je takva koža bila od­ govorna za nagrđenu bradu na kojoj su tinejdžerske akne ostavljale ljubičaste mrlje. Njena je elastična kosa svaki mjesec bila sve dosad­ nija. Morala je čak počupati nekoliko sijedih. Ali sad, pomalo očajna i potpomognuta onim što je njen ljubavnik iz kupea opisao kao “ša­ šavo” lice, ponovno je mogla zarobiti njihove poglede. Celice je na­ pokon bila sasvim zadovoljna sa svojim tako-tako izgledom. Mora se priznati da su muškarci na koje bi se usredotočila obično bili smeteni i bilo im je neugodno zbog njenog neortodoksnog pri­ stupa. Smatrali su da je bizarna i da ne može prevariti nikoga osim sebe. Koga misli zavarati s takvom guzicom? Zašto im diše u lice? Je li poremećena? Neki su je mladi predavači izbjegavali. Pa ipak, s vre­ mena na vrijeme bi uspjela. Nekoliko je puta povela nekog kući samo na jednu noć ili poslijepodne. A jednom je, u samo četrdeset minuta između opraštanja s ocem na kolodvoru i instrukcija kod profesora, u praznoj učionici zadovoljila zapanjenog studenta kojeg je napola poznavala. To je bio duh 1973. godine. Ljubav je bila za jednokratnu upotrebu. Nije se sramila priznati da je postala željna seksa. Zašto da ne? pitala se. Ne možeš divljati kad si mrtav, ne možeš divljati - tu se prevarila - kad postaneš sijed. Tjedan učenja u Bariton Bayu bio je savršena prilika za nekakvu ludu avanturu. S malo će sreće voditi ljubav s jed­ nim od te trojice, najvjerojatnije sa samozatajnim ornitologom, ili Ptičicom, kako ga je već bila nazvala, a možda i sa svom trojicom. Glas­ no se nasmijala. Zamisli samo. Sve te mogućnosti. Znala je da taj trio mogućih udvarača nisu zadovoljavajući kan­ didati. Voljela je muškarce pune iznenađenja. Ova su trojica bili ne­ iskusni, živahni i predvidljivi, i ne previše suptilni, kao i većina znan­ stvenika. Ali činjenica da je bila u istoj kući gdje i oni, da je spavala u sobi do njih, dražila ju je i izazivala. Nije ona bila u potrazi za dečkom

ili mužem - njeno samopouzdanje nije bilo žila je borbu. Osvajanje i borbu. Očekivala bude željena i glavna, a ne voljena. Čak i kad bi uspjela namamiti jednog od ju vreću za spavanje, ne bi očekivala da će ostati prijatelji. Otkrila je da je jedna stvar žena s kojima su neplanirano spavali. Od

baš tako veliko - ali tra­ je samo da nekoliko dana tih dosadnih kolega u svo­ nakon učenja cijelog života sigurna: muškarci se srame slučajnih partnera ne na­

staju slučajni prijatelji. Takvi ne pišu. Takvi ne zovu. Oni prelaze na drugu stranu ulice da ne bi morali crvenjeti. Oni bi oženili nekog po­ put Fešte, a ne Celice. Fešta je imala u sebi nešto ženstveno, majčin­ sko, graciozno. Pa ipak, mislila je, čim Hanny, Victor i Ptičica otkriju da je ona viša, običnija i čudnija spremna odgovoriti na njihove ponu­ de, njihovo oduševljenje s glupom Feštom će splasnuti i usredotočit će se na nju. Barem jedan od njih. Sve što je trebala učiniti tog poslijcpodneva dok su bili u baru bilo je zarobiti pogled ili dodirnuti ruku ili iskoristiti priliku i rukom obgrliti struk. Mogla je zamisliti kako ornitolog usred noći na prstima dolazi na verandu kako bi se uvukao u njen krevet. Svukli bi odjeću i golim je stopalima pogurali na dno vreće za spavanje. Činilo se da je pred njima živahan tjedan. Kad su se ona i Fešta kasno popodne same vratile u kućicu za uče­ nje, već je bio mrak, a Celice nije bila pretjerano raspoložena. Isposta­ vilo se da ti momci baš i nisu neki udvarači, iako je ona dala sve od sebe. Cim su izašli iz sela i počeli hodati poljima, sva su trojica ušutjela, a seljankama i radnicima koji su ih sa svojih kapija gledali kako pro­ laze sigurno su izgledali bojažljivo i smeteno. Novac im je u džepovi­ ma izgledao teško. Njihove su naprtnjače i studentska odjeća izgledali snobovski i beskarakterno. Koža im je bila predobro izbrijana. Pričali su tiho kako njihov naglasak nikome ne bi zasmetao. Viktor je bio prvi koji se pokušao iskupiti za svoju klasu i obrazo­ vanje tako što se počeo ponašati poput novaka ili siromašnog siledžije iz provincije ili poput sina nekog farmera umjesto poput nekoga tko dolazi iz obitelji koja je zaradila bogatstvo na ovakvim selima. Ku­ pi, poravnaj buldožerom i gradi. Pozdravljao je prolaznike naglaskom koji prije nije imao. Hanny i Ptičica su slijedili njegov primjer. Psovali su. Udarali nogama u zemlju. Šutali su sve što im se našlo na putu kamenje, konjsku balegu, puževe - poput dokonih i bezbrižnih se­ oskih momčića. Nisu htjeli ići u trgovinu s Feštom i Celice. Koji bi farmerov sin išao kupovati jaja i kruh? To rade žene, govorili su, a

muškarci za to vrijeme rezerviraju stol i stolice u baru. “Probat ćemo nekoliko piva.” Trudili su se zvučati opasno. Činilo se da će se žene morati same zabavljati kad su napokon stigli u bar s naprtnjačama punim graha, zelenog mlijeka, sira i jaja s farme, riže, srdela, krastavaca, konzervi uvoznog mesa, vode i piva u bo­ cama. Same su si platile piće i sjele dalje od njih, sa strane, jer su mom­ ci zauzeli tri slobodne stolice za visokim stolom i žestokim pićima počeli častiti tamošnje djevojke, čije su uobičajene mušterije, koje u grad dovoze poljoprivredne proizvode, i nekoliko preživjelih “vozača ribe” s ulovom tog dana, trebali doći tek navečer. Svi zavodnički tri­ kovi koje je Celice isprobala u zadnjih deset mjeseci nisu bili ništa u usporedbi s trikovima ovih mladih, snažnih djevojaka. Na njima si mogao vidjeti samo nokte i potpetice. Mirisale su na lavandu, pepermint i losion poslije brijanja. Čarape su im škripale. Usne su im bile crvene poput paprike. Momci su odlučili ostati u baru, isprobati sva lokalna piva, poslu­ šati malo lokalnih priča, najesti se graha s kiselim kruhom i jogurtom poput seljaka, objasnio im je Ptičica, a pri tom je mislio neka njihove dvije neugodne pratilje ne očekuju da će ih uskoro otpratiti do ku­ ćice za učenje, te da možda uopće neće. To bi mogla biti jedna duga i pijana noć, previše duga i pijana za Feštu i Celice koje slobodno mo­ gu odmah otići ako im je dosadno ili ako ne vole mrak. Kad su se žene vratile u kućicu za učenje, Joseph nije bio tamo. Nije bilo svjetla, a ni jedna svjetiljka nije bila napunjena petrolejom. Šalice za kavu su još uvijek bile neoprane, madraci nisu bili prostrti, a činilo se da pijeska na podu zajedničke sobe ima još više nego prije. Celice je primijetila da ni ladice nitko nije dirao. To ju je na neki način razočaralo. Još jedan neuspjeh u tom poslijepodnevu punom neuspjeha. Barem je Joseph, posljednji od četvorice, mogao pokazati malo ljudskosti i radoznalosti i zaviriti u njenu privatnost, dnevnik i donje rublje.

5

3:10 poslije podne Celice nije mogla vidjeti granit kako u njegovoj divljoj ruci juri zra­ kom. Taj im se čovjek prikrao s leđa. Mora da je znao, čim ih je ugle­ dao s obalne stazice, privučen odbljeskom od Josephovih naočala, kakvi su to ljudi i kako s njima treba postupiti. To su bili ljudi koje treba opljačkati. Mislio je da možda imaju goto­ vine i nakita, dobre satove, dvoglede, možda i fotoaparat, ručak, ciga­ rete. Sve što oni imaju bolje je od bilo čega što on ima, u to je bio si­ guran. Čak i vezice s njihovih cipela. Uzet će im sve, a oni se neće opirati; ne mogu se braniti. Bili su poput zečeva, previše slabi i op­ činjeni da bi pobjegli ili se sakrili, previše meki da bi se borili, previše ukopani na mjestu. Nije im mislio prijetiti. Namjeravao je šutjeti kao zaliven. Oni su sigurno bolji govornici od njega. Nije čak namjeravao upotrijebiti ni šake. Činilo mu se previše intimnim udariti mesom u meso. Ali ništa ne bi bilo lakše nego opljačkati ih, samo da je bio nao­ ružan. Čovjek je uz stazu potražio nešto tvrdo i teško. Polomljena grana bi bila dobra. Komad naplavljenog drveta. Jedna šipka iz ograde. Ugledao je komad granita u žbunju. Ružičasto-sivo-bijeli, tvrdi komad teletine s hrskavom koricom od zemlje. Fino mu je sjedio u ruci. Sa­ vršeni prijatelj. Iskušao je njegovu snagu i isprobao što može s njim. Zamahnuo je s granitom u ruci, udarajući po zraku koji se nimalo nije opirao i psujući na svoje sablasne neprijatelje, na bogate, stare,

obrazovane i voljene, site, rječite i s dobrim vezicama, koje je njegovo boksanje učinilo tankima i bespomoćnima poput zraka. Udisao je duboko i energično, poput dizača utega, kako bi se napuhao: čučni, zamahni i udari. Opalio je po zraku - istog trena jc po­ stao boksač profesionalac, šampion, junak filma koji još nije snimljen - i udario se granitom po boku da vidi koliko je opasan i odvažan. Prva krv koja poteče bit će njegova. On je bio pobjednik i prijatelj boli. Ali bez obzira na to, i usprkos ozljedama koje si je sam nanio, taj čovjek i ta žena neće ga moći uistinu razbjesniti sve dok im se ne približi. A onda će, potaknut nekim detaljem na njihovoj odjeći ili licima, pronaći dovoljno bijesa da bi se uhvatio u koštac s njima, da bi ih obgrlio svojom energijom. Znao je (učinio je to već dva puta) primijeniti svoje nasilje tako odvažno i otvoreno kao što bi to, na pri­ mjer, učinila lisica ili vrana. Ili lav. Oni su tako bezbrižno uživali u svojoj okrutnosti. On je odlučio učiniti isto. Dok je sišao sa staze i krenuo ih zaskočiti i opljačkati, par je nestao među dinama. Više nije vidio muškarčevu sivu glavu i ženin šal koji je vijorio na vjetru. Ali otprilike je ocijenio gdje su nestali, a sva nje­ gova lovačka čula sad su bila izazvana. Mislio jc da mu neće biti teško pronaći ih. Potrčao je uz obalu pokušavajući pronaći put kojim će se lako probiti među dine. Bariton Bav nije bio zaljev u zemljopisnom smislu. Osim svog po­ časnog imena, sve što je imao od zaljeva bio je pijesak i morske dine. More nije iskopalo široku uvalu u obali, golemi luk na plaži, ili obli­ kovalo dva rta koji drže stražu. Umjesto toga, sivo-crna obala je ovdje ulazila u more i stršila poput delte, 'l'o je bilo čudo za koje su studenti zemaljskih znanosti smatrali da ga vrijedi posjetiti, iako ostale smrt­ nike ne privlači. Bila je to izbočina po kojoj si morao hodati gotovo sat vremena da bi je prešao, i koja je od mora bila zaštićena potkovom od potopljenog kamenja koje je ležalo stotinjak metara od obale, a koje je oslabilo snagu valova i zbog kojeg su dine bile neosjetljive na sve osim oluje. Obala u Bariton Bayu, naivna i nesvjesna činjenice da je voda moćnija od zemlje, iskopala je široku uvalu u moru. Zaljev je, naravno, bio izložen vjetru. Zrak je cijelo vrijeme strujao duž obale, prema zapadu pa prema istoku, tako da su dine bile obli­ kovane i poravnate poput tuljana koji se odmaraju. Uglavnom bi šurnile dok bi ih vjetar grlio i zaranjao u zaljev. Ponekad su se mogli čuti timpani kad bi se vjetar očešao o gipke peteljke, ili a cappella

mrmor valova. Ali nikad pjesma. Nikakav tihi bariton, zbog kojeg se u vodičima s takvim ushićenjem govorilo o “opernoj obali”. Da bi se otpjevala arija, bilo je potrebno lijepo vrijeme, niska temperatura, ali ne niža od 16 °C, vlažan, ali čvrst pijesak i snažan i precizan zapad­ njak. Tog je poslijepodneva vrijeme bilo lijepo, vedro i sunčano, bilo je laganog povjetarca, ali temperatura je stalno rasla, a smjer u kojem je vjetar puhao bio je za barem deset stupnjeva pogrešan. Ništa - pa čak ni smisao za operu i dramu - nije mogao natjerati zaljev da zapje­ va. Čovjek je došao do vanjskog zavoja obale. Ni on nije pjevao. Bio je tih i pažljiv poput mačke koja se prikrada plijenu. Bio je plemenita zvijer. U ovom dijelu je najviše uživao, u lovu i iznenađenju. Nije bio nervozan. On je bio taj koji zapovijeda. Opljačkati te ljude bit će lako kao posrati se na tepih, da upotrijebimo tu izreku iz djetinjstva. LJplašit će ih. Čak i ako ga vide kako dolazi, što će moći učiniti osim pretpo­ staviti da netko s komadom granita u ruci može donijeti samo nesre­ ću? Ako poviču upomoć, neće im biti pomoći. Nitko ih neće doći spasiti. Neće se dogoditi čudo. Ovo je bio miran dio tjedna i miran dio obale. Ništa se još nije gradilo. Dine u Bariton Bayu bile su - u što se sad uvjerio - jako udaljene od glavne ceste, bilo je teško doći do njih i tamo se isplatilo skrenuti samo onima koji su uživali u bolo­ vima u nogama i cipelama punim pijeska i smeća. Šetači su radije išli boljim i sigurnijim putem. Mogao si umrijeti na tim dinama, a da te ne pronađe nitko osim galebova. Trebalo mu je skoro pola sata da pronađe par na mjestu gdje su odlučili ostati, okruženi gipkom travom. Čim se s obale popeo na obronak, izgubio se medu dinama. Svaka je dina, kad je gledaš izbliza, bila ista kao ostale. Vjetar ih je učinio takvima. Njihove kosine i udubljenja bile su iste. Dva puta je prošao između dina i ponovno se na­ šao na obali. Zamalo je bacio svoj komad granita u valove i pustio par da zadrži svoj novac i sendviče. Postalo mu je prevruće. Valovi su mu natopili hlače sitnim kapljicama. Cipele su mu bile mokre. Nje­ gov bok, kojeg je tako teatralno udario komadom granita, bio je natučen i ukočen. Manje od sat vremena od tamo - ako odmah krene nalazilo se parkiralište za posjetitelje gdje bi možda mogao lakše zaraditi novac. Mogao bi razbiti nekoliko prozora i iz automobila uzeti kapute, torbe i radio-kazetofone. Ali tada je začuo glas nošen vjetrom, ženski glas, a potom smijeh, opet ženski. Da bi ih pronašao,

trebao je samo slijediti zvuk i tragove na mjestima gdje je par pomak­ nuo pijesak svojim otmjenim stopalima. Bio je tako sretan da je po­ čeo pjevušiti. Mačka koja pjevuši. Pronašao je Josepha i Celice u maloj dolini, zaštićenoj od vjetra koji je sve snažnije puhao od obale prema moru. Sjedili su na mjestu gdje je gipka trava bila najzelenija i najdeblja, na obronku okrenutom prema kopnu, a vjetar je puhao od njih prema njemu. Dvoje ljubavni­ ka na livadi. Čučnuo je iza njih, skriven iza izbočine na brdu, i samo ih na tre­ nutak pogledao kako bi se uvjerio da su nespremni i ranjivi, da mu kamen čvrsto sjedi u ruci i da ima snage i volje, pa čak i nadahnuća, da izvede tu dramu. To nije bio mačji kašalj. Lopovu je potrebno na­ dahnuće kao i svakom drugom zanatliji; potrebna mu je divna i ob­ darena muza, potrebna mu je jeza puna gađenja i ambicije koja će ga pokrenuti i pomoći mu da zamahne granitom. Mora pronaći bijes koji povezuje sva živa bića, mora u sebi pronaći divljinu koja je u sta­ nju uništiti kako bi stvorila. Kako drukčije pronaći zadovoljstvo? Muza je pomogla čovjeku. Napravio je četiri duga koraka prema njihovim leđima. Nije se usudio čekati. To ionako neće trajati više od nekoliko trenutaka, ukoliko bude odlučan. Isprva nije bilo očigledno da je Celice gola ispod struka i da je Jo­ seph svukao svu svoju odjeću. Prebrzo se dogodilo da bi mogao pri­ mijetiti išta osim tjemena i bijelog korijena ženine kose obojene ka­ nom. Meta za njegove udarce. Detalj koji je odabrao za poticanje svoje ljutnje: njen bijeli korijen kose. Ruka mu je bila u zraku. Ona mu je bila okrenuta leđima. Noge su joj bile ispružene na travi tako da joj je tijelo bilo lagano zabačeno prema naprijed. Muž joj je sjedio između nogu, poput nekog dječa­ čića ili maloljetnog sina, u prolazu između njenih koljena. Tijelo joj je bilo naslonjeno na njegova leđa. Brada joj je počivala na njegovoj glavi. Prsti su im bili isprepleteni poput korijenja repe. Ona je govo­ rila bogatim, obrazovanim glasom, oklijevala jc tražeći odgovarajuće riječi. “Nije to kao da...” rekla je. A potom joj se lubanja otvorila poput usta neke ribe. Bijeli korijen kose na njenom tjemenu pocrvenio je poput svjetla na semaforu. Dok je čovjek primijetio njihovu golotinju, kamen je već tri puta udario u njenu glavu. Njegovi su je granitni udarci raznijeli. Celice je gotovo istog trena pala na leđa. Granit ju je udario još četiri puta.

Po nosu. Po obrazu. Po ustima. Po vratu. Sedam udaraca u malo više od sedam sekundi. Uistinu odlučno. Njen muž nije stigao ništa učiniti. Prvo je osjetio trzaj, udarila ga je bradom u glavu. Potom je začuo kako joj se lubanja raskolila, kako se prazan prostor u njoj probušio. Samo je na tren prvu ranu koja je kroz svoje otvore usisavala slani zrak poput crvenih škrga neke ribe zamijenio za Celicein glas, za uplašeni, prigušeni bolni uzvik koji je zvučao kao da ju je ubola osa ili mrav. A zatim je - prekasno - ugledao ruku koja ju je udarala i začuo gunđanje nekog trećeg. Nije se stigao okrenuti i provjeriti. Ili ustati. Ili i sam ispustiti nekakav slabašan zvuk. Za muškarca u pedesetima, Joseph nije bio onako okretan kao što je trebao biti. Nije vježbao. Nije se brinuo za sebe. Njegovi su cilindri, navoji i opruge izgubili elastičnost. Impulsi su mu bili spori. Refleksi su mu bili umrtvljeni. Napola je čučao, tijelo mu se već bilo iskrivilo od napada, i bio je spreman prije pobjeći nego se baciti između gra­ nita i svoje žene, kad ga je teška cipela udarila po bradi i zabacila mu glavu unatrag. Kamen ga je prvo udario po čelu, a potom s više snage i manje logike preko prsa i gornjeg dijela trbuha, kao da se udarač nije mogao natjerati da neznancu polomi naočale. Previše poštova­ nja. U sljedećem trenutku, koji je potrajao kraće od treptaja - dva su se muškarca pogledala u oči. Joseph je podigao ruke prema prsima kako bi se zaštitio od granita. Zglobovi na rukama su mu bili rasječeni. Ostala je gola kost i krv. Po­ tom je pao na leđa, previše uzrujan i šokiran da bi si pomogao. Za razliku od svoje žene - koja, iako se još uvijek propinjala od udaraca, više nije osjećala bol - on je bio itekako pri svijesti. U grlu je osjećao okus rigotine; između ušiju mu je neki orkestar ugađao instrumente. Slomljeno mu je rebro probušilo želudac. Shvaćao je u kakvoj se opa­ snosti nalazi. Znao je da će biti još gore. Dao je sve od sebe kako bi vrisnuo, ali zbog straha i stegnutog grla zvučao je samo kao da pati od vrlo neredovite stolice. Čovjek koji je zamahivao granitom nije im mislio oduzeti živote. To mu uopće nije bilo važno. Jednostavno bi uzeo njihove stvari i otišao, samo da Joseph nije pokušao vrisnuti. Nije mu se sviđao zvuk koji je Joseph proizvodio. Uznemirio gaje. Dva puta je udario Josep­ ha po ramenu kako bi ga ušutkao. Udario ga je kamenom po desnoj

strani lubanje. Nije mogao odoljeti onome što je bilo oči-gledno, pa ga je udario i u meka, gola jaja. Sad se par ponašao onako kako je htio, bili su mirni i tihi. Iako je bio bez daha, a ruke su mu se tresle kao da je umirovljenik, bio mu je potreban mir i tišina kako bi im mogao pretražiti odjeću, tijela i Celiceinu kožnu torbu koju je prije deset godina kupila na konfe­ renciji u Ankari. I sam je osjećao laganu mučninu i bio je na rubu suza. Iščašio je zglob. Boljelo ga je dok je gurao ruke u džepove i po­ dizao njihova tijela. Srce mu je luđački lupalo. Ali to skretanje s obal­ ne staze uistinu mu se isplatilo. Njegov plijen: dva sata i narukvica, ključevi od auta, tri prstena, dovoljno novca za tjedan dana u jefti­ nom hotelu, hlače, čarape i cipele, lijepi svileni šal. A iz ženine torbe koju je ispraznio na travu izvadio je breskvu, dva kolačića, malo kre­ me za sunčanje, komad sira u foliji, jabuke, jedan broj Entomologije, jedan paket toaletnog papira, plastičnu bocu do pola napunjenu so­ kom, tablu tableta protiv bolova, četku za kosu, notes, nož za sir i tri olovke. Sve same korisne stvari. Osim časopisa. On je završio na ob­ ronku susjedne dine. Morao je preokrenuti ženu na trbuh kako bi joj pretražio jaknu. Bila je visoka i teška, nesusretljiva i vlažna. Ali u njenim džepovima nije bilo mnogo toga, samo zgužvana maramica, dugme u kojem je bilo polomljenog konca, a koje je sigurno otpalo s rukava, i mobitel, koji mu nije trebao jer nije imao koga nazvati. Obrisao je Celiceinu krv sa svoje košulje i ruku i bacio maramicu i komad granita tamo gdje je trava bila viša. Ispljunuo je njen miris. Naposljetku je uzeo Josephov odbačeni džemper, ne samo da bi prikrio krvave mrlje na košulji, već i zbog toga što je, usprkos velikoj popodnevnoj vrućini, drhtao. Nije provjerio jesu li mrtvi. On je svoj posao obavio. Strpao je oba kolačića u usta, spakirao svoj plijen u torbu napravljenu od nogavica ukradenih hlača - ženina je torba bila previše ženstvena - i s klju­ čevima krenuo prema njihovom autu. Nije zastao kako bi pogledao Josepha ili Celice. Bilo mu je neugodno zbog njihove starosti i go­ lotinje. Možda ih ne bi toliko kaznio da su bili odjeveni. Sami su si donijeli nesreću.

6

Tijela su odmah pronađena. Prvo je stigao kukac. Clauclatus maximi. Mužjak. Potom su došli pljačkaši, privučeni zovom svježih rana i mirisom urina: muhe i rakovi, koji se inače moraju zadovoljiti sa šta­ korskim izmetom i mrtvom ribom. Nakon toga je stigao galeb. Nitko osim novina nije mogao reći da je “tog ljetnog popodneva medu di­ nama bila samo Smrt.” Taj kukac uopće nije bio željan krvi. On nije bio strvinar. Njegova omiljena hrana - specijalitet - bilo je korijenje gipke trave, jedine biljke na dinama, osim morskog trnja i suhih grančica, koja je od pije­ ska mogla pristojno živjeti. Kad je Celice pala na leđa, on se baš bio hranio na jednom korijenu. Njena je iznenadna sjena mogla biti ja­ strebova. Ali Clauclatus maximi je imao sreće. Ženino ga je tijelo sa­ mo prevrnulo i utisnulo u travu. Za razliku od ljudi, kukci imaju ok­ lop na leđima. Oni nisu meki. Oni su napravljeni tako da mogu pod­ nijeti udarce. Kukac je ponovno stao na noge i pojurio prema sunčevom svjetlu koje se još uvijek vidjelo iza tople, vunene špilje koja ga je iznenada okružila. Noge su mu zapele u naborima Celiceine crne jakne. Vunu je bilo teže savladati nego pijesak ili travu. Zapleo se u tu tešku mrežu. Ali nije namjeravao popustiti tkanini i neočekivanoj tami. Kukci s di­ na hrane se na svjetlu. Celice je za njega bila pomrčina. Claudatusu se nije svidjelo ženino društvo. Pobjegao je od njene težine i sjene, usprkos drevnim opasnostima otvorenog prostora, jastrebu, galebu, mravima, parazitima, razigranim dečkićima sa staklenkama od mar­ melade. On u sebi nije nosio onaj teret koji ljudsku životinju čini tako

sumornom, onu sigurnost da se smrt približava velikom brzinom i da može stići svakog trena, svojom njuškom slijepo probiti površinu bazena i zaroniti. Opet Mondazyjeva Riba. Samo oni koji ugledaju grozni, beskrajni hodnik smrti, koji je previše odvratan da bi o njemu mogao razmišljati, moraju se izgubiti u Ijubavi ili umjetnosti. U nje­ govoj vrsti nije bilo pjesnika. On se nije bojao Mondazyjeve Ribe. On nije, poput nas, cijeli život proživio smišljajući načine na koji će opo­ vrgnuti smrtnost. Niti je provodio dane u melankoličnom strahu od smrti, u praznini i užasu. Niti je bio opterećen divotama ljudskog, smrtnog života. Nije imao nikakve planove, sjećanja, krivnju ili težnje, potrebu za ljubavlju ili iluzije. Ta mu je žena uništila svjetlost. Želio jc pobjeći od nje i nahraniti se. To je bio njegov dugoročni plan i nje­ gova budućnost. Galeb, koji jc bio pametniji, bio je previše nervozan zbog tih tijela koja su ležala na dinama da bi se odmah poslužio poslasticama koje su mu se nudile, mokrim i razderanim središtima njihovih rana, me­ kim mesom njihovih nogu, očima i ružičastim dijelovima njihovih usta. Mahao je krilima i pružao vrat prema njima, a pritom je dizao buku kao da mu je grlo začepljeno kamenjem i očekivao od ta dva diva da poput usnulih tuljana naglo ožive i odu. Postao je manje oprezan kad je shvatio da mu tijela nisu uzvratila ni nakon nekoliko bojažljivih juriša. Kljucnuo je jednu Celiceinu ci­ pelu koja je bila bačena malo dalje od njihovog komada livade. Po­ digao je Josephove gaće, jer ga je zbunio miris za koji je mislio da je riblji. Pronašao je komad kolačića koji je ispao iz usta čovjeku koji ih je izudarao granitom. Potom se bacio na posao. Započeo je s neoče­ kivanom grupicom rakova koji su kretali prema truplima. Još nasilne smrti. Iznenadno udaranje kljuna po travi. Rakovi i muhe su na dinama u Bariton Bavu bili previše brojni - i previše bezazleni - da bi bili oprezni. Brojnost ih je učinila sigurnima isto kao što je nedostatak brojnosti učinio Josepha i Celice ranjivima. Muhe su se poput ribara poredale uz otvorene rane. Većina ih se smjestila na Celice. Ona je bila u lošijem stanju, zadobila je sedam udaraca po licu i glavi. “Sedam puta ubijena”, rekli bi ljudi. Kosa joj je bila prekrivena mokrom krvlju i sirupom od mozga. Jedan je obraz bio udubljen od udara granita. Dva su joj zuba napukla po dužini. Arterija na licu, koja se penjala preko njene donje čeljusti kako bi obrazima dala boju i opskrbila mozak kisikom, bila je presječena na

dva dijela. Krv se širila po grlu i ramenima i upijala se u njenu ljetnu jaknu. Po travi i pijesku bilo je tamnih mrlja. Krv ne zadržava dugo svoju lijepu boju. Celice je postajala sve crnja. Izgledala je kao da je netko na nju nabacao melasu. Njeno je tijelo bilo dobra hrana za mu­ he željne glukoze. Celice je - prije jako mnogo vremena - podigla ruku prema licu, kako bi zatvorila rane ili možda zaustavila istjecanje krvi, ili zaštitila svoj šašav izgled, svoje visoke jagodične kosti, pomalo nabrane usne, bradu punu ljubičastih ožiljaka od akni, krvlju ispunjene crte oko usta, zube. Krv joj je zalijepila ruku na mjestu. Prvo je pala na rame, a potom se prevrnula na stranu. Ona oštećenija polovina lica sad joj je bila prekrivena travom i pijeskom, ali bilo je prekasno da bi imala ikakve koristi od toga. Gornji dio tijela još uvijek je bio lijepo odjeven za izlazak: crna vunena jakna, bijela ma­ jica s plavim perom i tintarnicom, znakom jedne knjižare, na prsima, grudnjak s jastučićima. Ispod toga bila je gola do nožnih prstiju. Mu­ hama je bilo najzgodnije počastiti se krvlju iz kose ili se smjestiti na mokrim masnicama na njenom vratu i licu ili izudaranim rukama. Hranile su se u skupinama. Izgledale su poput crnih lopti od krila i ticala smještenih među ugrušcima, lakih i suhih poput lopti suhog korova koje kotrlja vjetar. Nijedno živo biće nije suše od muhe, a to može posvjedočiti svaki dječačić sa šibicom i svijećom. Neke od mu­ ha su zalutale u donji dio njenog tijela, smjestile se među dlakama između nogu ili na anusu, ali tamo su našle vrlo malo hrane. Ispod ramena njene jakne nije bilo nijednog izvora krvi. Ali zato je Celiceina kosa u roku od sat vremena nakon njene smrti počela izgledati življe nego ikad prije. Iako je tijelo Celiceinog muža bilo manje krvavo nego njeno, a na licu je imao tek nekoliko ogrebotina, bio je ranjen i ozlijeđen po prsi­ ma i trbuhu, a na desnoj strani lubanje imao je otvoreni prijelom. Pljuvačka na ustima mu je bila crvena i sočna. Lijeva mu je lopatica bila slomljena; ruka iščašena. Nije bio zaštićen nikakvom odjećom osim satom i naočalama. I vjenčanim prstenom. Stoga su se, kad je pao na leđa s raširenim nogama, njegova debela i nabrana jaja dobro mogla vidjeti. Udarac teške cipele ih je rascijepio i razderao. Muhe su mu prelazile preko prsa i rojile se medu nogama. Prikupljale su urin i s unutrašnjosti boka jele sasušenu spermu.

Kad su rakovi stigli i popeli se na meso i tkaninu, nisu se s muhama otimali za krv. Navalili su na otkinutu kožu i otpatke životinja čiji su životi naglo prekinuti. Ovdje na dinama, Celiceino ispruženo tijelo, njena razbarušena kosa, njen muž koji joj se objesio na nogu poput nekog ukrasa, pri­ lično su podsjećali na predavanje o terenskom radu koje je Celice jednom godišnje održavala novim i gadljivim studentima, obično s dijapozitivima na kojima su se mogli vidjeti truli tuljani ili ribe koje je izbacila plima: “Svatko tko proučava prirodu mora se priviknuti na nasilje. Morat ćete se naučiti družiti sa smrću ako želite uspjeti kao zoolozi.” Smatrala je da je strah od smrti zapravo strah od života, a to jc bio klišej među znanstvenicima, kao i svećenicima. I jedni i drugi znaju da su život i smrt nerazmrsivo zapleteni, da su oni dvo­ struka uzvojnica postojanja. Oboje životu žele dati neki drugi smisao pored razmnožavanja i raspadanja. Neugodna istina. “Morat ćete progutati dvije duge riječi”, rekla bi Celice i na ploču napisala SENESCENCIJA i TANATOLOGIJA. Prirodno starenje. I znanost o smrti. “Senescencija je put na kojem većina živih bića živi svoje živote. Uključujući i nas. Naravno, ne sva živa bića. Amebe i jednostanični organizmi uživaju u vječnosti. Osim ako ih ne uništi neka nesreća ili grabežljivci. Uživati u vječnosti? Je li to prava riječ? Možda je bolje reći iskusiti vječnost? Izdržati? Čak i to označava preveliku svijest. Kasnije bi se studenti pod mikroskopom upoznavali s jednostaničnim organizmima koji su se razdvajali poput ulja u vodi i raz­ množavali. Dva od iste vrste. Potom četiri. Potom osam. Potom šezde­ set i četiri. A svi imaju jednaku DNK. Nema smrti. Nema trupla. Vječ­ nost. Neki blaži predavač od Celice, manje discipliniran i apstraktniji, možda bi tražio od studenata da se zapitaju je li ta jednostanična vječ­ nost raj ili pakao. Podijeliti se na dva dijela i ostati živ. Umnožiti se, ali ipak zauvijek ostati ono što jesmo, svijet bez kraja. Širiti se i pro­ tezati i naseljavati i graditi dok više ne budemo imali gdje stajati osim na nečijem ramenu, dok svijet ne otekne poput čira i bude spreman prsnuti. “Smrt je cijena koju plaćamo zbog toga što smo višestanična bića”, bilo je sve što bi Celice rekla. “Naši putovi na kraju završavaju...” Još dijapozitiva. “Ovi kukci umiru u jednom danu, jer, kao što znate, svaki kukac ima svoj dan. Ova kopnena kornjača, koja još uvijek živi

na Mauricijusu, dobila je ime po jednom mornaru, a na oklopu joj je urezan datum. Nicholas Surcouf. 1803• Stara je najmanje dvjesto godina. A ovi ljudi...” Dijapozitivi iz 1910. na kojima su četiri mlade žene koje sjede na klupi, a mladić u uniformi ispružen leži na travi poput jastuka za njihove noge. “...gotovo su sigurno mrtvi. Stvorenja poput vas i mene mogu doživjeti najviše oko devedeset godina. Ži­ vimo manje od kornjača. Moramo umrijeti prije njih. Moramo. Tako je isprogramirano. Naša su rođenja samo vrata u našu smrt. Zbog to­ ga dijete plače kad se rodi. Ne zapisujte to u svoje bilježnice. Oni koji počinju živjeti, počinju umirati. Osuđeni su na propast već u mater­ nici, kad sperma pronađe jajašce i zalijepi se za njega.” Celice bi izvadila zadnje dijapozitive iz projektora, pustila studente da malo gledaju u zapanjujući četverokut od svjetla, a potom bi do­ dala: “Vi već sad umirete. Naviknite se na to!” prije nego bi udarila po prekidaču, a potom bi sobom zavladala iznenadna tama. “Pa onda”, rekla bi svojim okupljenim duhovima, dok bi ih obila­ zila kako bi podigla zastore i u predavaonicu pustila dnevno svjetlo, “tu ste tri godine, a možda i pet ako nastavite prema doktoratu. Ovo je prirodna znanost. Pripremite se na smrt i nasilje. Ne predlažem vam da odete do kantine i izazovete tuču ili zalazite po grobljima. Odvest ćemo vas u šumu ili na plažu. Trebate samo podići kamen ili komad drvcta i odmah ćete vidjeti više nasilja i više smrti nego što ćete otkriti u sto godina života na ovom sveučilištu, bez obzira na na­ gone učiteljskog osoblja kad ne predate na vrijeme svoje disertacije. Uživajte.” Uz tresak bi zatvorila knjigu na ovu uvježbanu završnu šalu. “Ne vjerujem da je ijedan student umro na mojim rukama. Ne još.” Nije istina, Celice.

7

Celice je bila ispružena na verandi kad je prvi put začula Josepha kako pjeva. Budući da je bila predugačka i imala prekrupne kosti za madrac za logorovanje, jedva da je išta spavala. Uvijek je imala loš san. Provodila bi svoje adolescentske sate budna u uspavanoj kući, s ničim što bi je moglo uspavati osim klokotanja cijevi, satova i neprekidnog škripanja opruga u madracu. Njena je majka govorila da je to zbog straha od snova. Ali problem je bio jednostavniji. Što se kotač brže okreće, dulje će mu trebati da se umiri. Celice, koja je bila najbrža od svih kotača, bila je previše dosjetljiva, previše nestrpljiva, često je vrijeđala ljude, a i sama bi se lako uvrijedila, bila je previše nemirna, impulzivna, energična i razdražljiva da bi mirno spavala. Bila je pre­ više zaokupljena životom te prve noći svog učenja da bi se mogla opustiti. Ali Fešta, koja je bila besposleni kotač, zaspala je u trenu i bez ika­ kvih briga. U ušima je imala čepiće, a na glavi kapuljaču vreće za spa­ vanje kako bi se zaštitila od buke i hladnoće. Njeno je teško disanje bilo vrlo iritantno. Isto kao i jak vjetar koji je puhao. Isto kao i mladići. Sva četvorica. I svi muškarci. Pijanice su se kasno vratile iz bara, kao što su djevojke i očekivale. Već je odavno bila prošla ponoć i svijet se kotrljao prema istoku, kad su mladići napokon pronašli teška, ukrašena vrata neosvijetljene ku­ ćice za učenje. Bili su poput lakrdijaša punih viskija, spoticali su se na vanjske stepenice i vrata, a kad su ušli unutra počeli su se sudarati s namještajem i jedni s drugima. Što su se više sudarali, to su se više smijali i postajali nespretniji. Najviši od njih, Hanny, prosuo je petro-

lej i ispustio šibice prije nego je uspio zapaliti plavičastu vatricu na podnim daskama, potom je poput klauna počeo skakutati kako bi je ugasio, a na kraju je upalio svjetiljku. Zbog nekvalitetnog piva iz seoskog bara koje se posluživalo iz živih bačvi (koje su se sastojale od mikroba, kvasca, pipe za slad i muha) bili su pijaniji i razdražljiviji nego obično. Izgubili su osjećaj za ravno­ težu. Želuci su im bili tako laki i slabašni da su im se poput balona s helijem podigli do grla, a otišli bi i dalje da su se mladići, recimo, zakašljali, kihnuli ili - ne daj bože - zijevnuli. Činilo se nepromišljenim sagnuti se, sjesti, pa čak i nagnuti glavu. Iako je bilo kasno, nisu se usudili leći u krevet. Bilo je preopasno zaspati. Ležajevi bi tonuli i okretali se poput vrtuljaka na nekom sajmu. Ne bi se mogli suzdržati. Natopili bi jastuke i vreće za spavanje. Nisu imali izbora. Nisu se mog­ li otrijezniti prije spavanja, pa su se morali boriti sa snom prvo ka­ vom, a potom pivom u bocama koje su Celice i Fešta donijele iz sela. Slatko, plinovito pivo u boci će ih umiriti i držati ih budnima do jutra. Tako su barem mislili. Celice je osjetila miris kuhane kave i čula šum piva dok su mladići otvarali boce i bacali čepove preko sobe. Došla je u iskušenje da usta­ ne i pridruži im se. Ako već ne može spavati, mogla bi barem popiti malo piva koje je i sama platila. Voljela je biti naslonje laktovima na stol kasno navečer, čak i ako je društvo bilo tako iritantno kao ova tri mladića. Mogla bi barem zamoliti za cigaretu. Možda bi ih mogla nagovoriti da joj objasne zašto su se tako nepristojno ponašali u baru; bogataši poput njih nisu mogli imati nikakvu ispriku za to. Kakve su priče tamo čuli? Kakva im je bila večera? Kakvu su psinu napravili nakon što su poslali Feštu i nju kući? Što su napravili s onim užasnim djevojkama? Izmigoljila je iz svoje vreće za spavanje, navukla čarape i dugi džemper i, osvijetljena mjesečinom, napipala put preko verande do vrata zajedničke sobe. Nije joj bilo neugodno pokazati noge ili čupa­ vu kosu, niti joj je bilo neugodno što miriši po krevetu. To im je bila druga prilika. Mladići su šaputali i smijali se poput dječaka u studentskom domu. Škripa vrata ih je istog trena ušutkala. Njihova su tri lica, slabo osvije­ tljena stolnom svjetiljkom i nespretno okrenuta prema Celice, bila prestrašena i ozbiljna. Možda su očekivali duhove. Ili ravnateljicu. Po­ gled im je bio bešćutan. Ptičica i Hanny su već stavili ruku na usta, a

onda je svjetiljka osvijetlila Celiceino lice i oni su je prepoznali. Victor se nasmijao i upitao: “Što nije u redu?” “Što nije u redu s vama?” odvratila je ona. Bila je spremna ili za sva­ đu ili za zabavu. Zašto su se tako cerekali? Celice se već susrela s takvim cerekanjem. Bila je to ista ona mje­ šavina zbunjenosti i razmetljivosti kakvu je vidjela kod svojih mlađih rođaka dok bi pušili očeve cigarete ili pregledavali porno časopise. (“Ružičaste časopise”, kako bi to Celice rekla.) Ponjušila je zrak kako bi provjerila jesu Ii pušili travu. Nije joj bilo ni traga, iako je u zraku bilo nečega trpkog osim duhana i petroleja. Na stolu nije bilo ničega što ne bi smjela vidjeti, samo pivske boce, šalice s kavom i laktovi. Činilo se da mladići ništa ne skrivaju. Osim sebe samih. Sva su se tro­ jica maknula sa svjetla. “Dajte, što se događa?”, upitala je, a dok je govorila, osjetila je miris lavande, peperminta i losiona poslije brijanja, mirise onih šareno odjevenih djevojaka iz bara na visokim stolicama i visokim potpeti­ cama. Osim svega toga mogao se osjetiti lagani kvasno-metalni miris seksa. “Dakle tako”, rekla je. Imali su dobar razlog za tu sramežljivu tišinu, cerekanje i povlačenje u sjenu. Ti su vrlo adolescentni postdiplomanti osjećali grižnju savjesti. “Gurali su repu u živicu”, to je ono što bogati momci rade seoskim djevojkama i kozama. Platili su droljicama da ih odvedu u svoje straćare na cesti. Otkrili su ih njihovi sme­ teni pogledi, ruka na ustima, miris. Celice to nije očekivala kad ih je ostavila u baru. Očekivala je da će se hvalisati, očijukati i piti, ali ne i kupovati. To je bilo previše zvjerski, previše glupavo. Navukla je džemper preko nogu kako bi se sakrila. Ali bilo je ionako prerano da bi ih bilo briga za nju, njenu kosu, noge i miris kreveta. Ti su se mladići potrošili na prostitutke. Celice je bila naivna i toga je bila svjesna. Trebala je odmah znati što su “dečki” imali u planu učiniti kad ih nitko ne bude gledao. Zašto bi se inače okupili oko šanka i tako kratko bili s Feštom i Celice? Zašto bi pokušali spavati s pametnim postdiplomanticama ili uopće očiju­ kati s njima kad poput tinejdžera mogu naganjati djevojke i ne prego­ varati ni o čemu osim o cijeni? S njima ne moraju gubiti vrijeme ra­ spravljajući o doktorskim tezama. Ne moraju masirati kralježnice. Ne moraju se čak ni ljubiti. S njima nema nikakvih granica. Novac je po­ put svodnika, rekao je Cornelius. Novac bludniči sa svakom otvore­ nom torbicom.

Celice je vidjela dovoljno francuskih filmova. Mogla je zamisliti ne­ ugledne i slabo osvijetljene sobe, neugledne i slabo osvijetljene dje­ vojke, njihove zadignute suknje, jeftino donje rublje, nepospremljene krevete, i ovu dvojicu koji su zasigurno bili previše pijani, za­ strašeni i bešćutni da bi polako uživali. Možda su bili od onih ljudi koji ništa ne mogu napraviti polako. Celice se izvukla za dlaku. Mogla je završiti u krevetu s jednim od njih i dobrano se razočarati. Maknula se sa svjetla. Noge su joj bile hladne. “Budite tihi”, rekla je i zatvorila vrata. “Mi bismo spavale.” “Budite tihi!” ponovila je, dotjerujući frazu dok se vraćala svom madracu. Ugrizla se za donju usnu i zabila si nokte u dlanove, poku­ šavajući odoljeti iskušenju da šutne svoje cipele preko poda ili nagazi na Festinu ispruženu ruku, ili vrisne. Spavat će. Sanjat će. Jesti će i raditi sama. Neće se trošiti ni na jednog od tih mladića. Bit će to tje­ dan tišine. Prezirat će ih. Bila je prevelika i preslobodna za njih. Pre­ više oštra i čudna. Previše ružno-lijepa. “Zaveži!” povikala je s ve­ rande. Jedan od mladića - pretpostavljala je da je to bio samodopadni Viktor - pokušavao je ne smijati se na glas, ali mu to nije uspijevalo. “Zaveži. Zaveži. Mi ovdje spavamo.” Već se godinu dana nije osjećala tako okrutno i slobodno. Bolje su im prostitutke nego mi, naravno! Ubrzo nakon jedan sat, dok je Celice još bila budna, Joseph - na kojeg je potpuno zaboravila - vratio se u kućicu za učenje i nije se sudario ni s vratima, ni s namještajem. Prva stvar koju je začula bio je njegov slabašan glas. Tri mladića, koji su se već malo otrijeznili i obuzdali, upitali su ga gdje je bio. I zašto nosi svjetiljku? I zašto - malo dječačkih komentara - ima blatna koljena? Podrugljivo su se osmjehnuli kad im je rekao da je samo hodao obalnom stazom po dinama u potrazi za noćnim životom i proma­ trao zvijezde. “Noćni život? Ma, je li?” upitao je Hannv. “Je li taj noćni život nosio suknju? Noćni život s dlakavom guzicom?” “Vidio sam dlakave lisice.” Josephov je glas bio oprezan i obram­ ben; pametan mladić nenaviknut na šale o tijelu. “A bilo je i sova i moljaca i nekoliko lijepih morskih šišmiša. Ovolikih.” Raširio je ruke. “Velike sise”, dobacio je ornitolog. “Ma daj! Nisi ti skakutao po pla­ ži. Našao si neku malu seljančicu...” “Neku kratkovidnu malu seljančicu...” Hanny je počeo škiljiti, pra­ viti grimase i pućiti usne, oponašajući poluslijepu glupaču kakvu bi

Joseph mogao privući. “Morski šišmiši. Zapravo, ovoliki”, Joseph je bio uporan i nije mu bilo neugodno zbog njihovih pijanih šala, bio je čak oduševljen svo­ jom vlastitom otkačenošću. “Nisam dovoljno visok za djevojke.” “Ustvari, kakva osoba uopće ide u lov na šišmiše...?” “Zoolog”, odvratio je Joseph. A potom će šaljivo: “Pa nema sumnje da ste i sami vidjeli ponešto od faune.” “O, da. Divlje zvijeri. Jahali smo divlje zvijeri...!” “E pa, to je bilo glupo”, reče Joseph. “Izložili ste se riziku. Svjetlo je potpuno pogrešno.” A zatim je, bez ikakvog upozorenja, zapjevao, pri čemu jedva da je podigao glas, kao da se njegova komična zago­ netka i njene aluzije trebaju čuti samo dokle dopire svjetlost petro­ lejske svjetiljke. To nije bilo namijenjeno Celiceinim ušima.

Nije sigurno jahati zvijer Kad je svjetlo na istoku. Svi će jahači na zvijerima umrijeti Ako mjesec ne prijeđe preko neba. Budi miran dok je zvjersko svjetlo Daruj čovjeku-zvijeri svoju najbolju zvijer, Jer kad jednom zvjerska zvijezda

na

zvjerskom

zasja

na

istoku, zvjerskom

nebu, Zvjerski će se mjesec požuriti i zvijer će umrijeti. Tko će umrijeti? Zvijer? Nebo?Mjesec? Svjetlo? Čovjek? Uskoro ćemo saznati. Sad ga više nisu htjeli pustiti da ode na spavanje. “Još jednom”, re­ kli su. “I pjevaj brzo, pjevaj brzo, pjevaj brzo.” Sićušni je mladić bio zanimljiviji nego što su očekivali. Činilo se da je daleko najpijaniji od svih, čak i ako je pio samo sa šišmišima i moljcima. Uporno su za­ htijevali da popije bocu “njihovog” piva i sjedne s njima za stol za­ jedničke sobe, pa da zajedno bulje u nestalni plamen svjetiljke. Željeli su još njegovih izvrsnih budalaština. Celice jc sad već bila očajna i bijesna. Zadirkivanje Josepha i pi­ janica u susjednoj sobi, njena šmrkava cimerica koja je čvrsto spavala,

ponoćni vjetar koji je šumio u krovnim daskama, udaljeno zviždanje na pješčanoj obali, razočarenja tog dana... Kako se mogla odmoriti pored svega toga. Potpuno se isključila iz tih noćnih strasti i žudnji, ali joj smijeh koji je dolazio iz zajedničke sobe još uvijek nije dopuštao da utone u san. Bila je dovoljno pametna da ne ode opet tamo. Veselje i šaputanje bi završili, a, budući da su njen jezik i narav bili nepredvidivi, najvjerojatnije bi došlo do vike. Rekla bi im kako se nada da će dobiti neku opaku boleštinu. Kako se nada da će im kurčevi otpasti. “Budite tihi”, pokušala je ponovno. Ali ništa se nije promijenilo. Nisu je čuli. Sad su i tri pijanca zapjevala. Prvo pop pjesme. The Ballad Kings. Ali nitko nije znao riječi. Potom svatovske pjesme, u koje su redom dodavali nove, vulgarne stihove koji se nisu rimovali i tako uništili romantiku i staromodni humor. Celice je već bilo preko glave tih mladića, ali opet ne dovoljno. Željela je pobjeći i biti zatočena. Željela ih se osloboditi i biti dio njih. Ipak je postojalo još nešto što je mogla učiniti kako bi usporila svoj brzi kotač i prizvala san. Znala je kako si može ugoditi i umiriti se. Okrenula se na leđa na svom kratkom madracu. Napela je mišiće na nogama i zatvorila oči. Samo je trebala zamisliti što bi se dogodilo kad bi, na primjer, jedan od njih izašao na verandu, na vrhovima prsti­ ju prošao pored smirene i usnule Fešte, svukao vreću za spavanje i prislonio svoje pivske usne na njene grudi. Samo je trebala zamisliti da je prostitutka iz straćare koja je na raspolaganju svakome od njih u nekom dobro osvijetljenom baru. Kako bi bilo podati se neznan­ cima, raširiti noge za njih, dok se željezni krevet trese u dvorišnoj sobici, a iznad njihove glave slijeću zrakoplovi? Kako bi bilo kad bi joj ti muškarci, s novčanicama u rukama, podigli suknju i istrljali kra­ lježnicu? Gurnula je ruku ispod donjeg rublja i dodirnula se. Dlan i vrhovi prstiju su joj bili hladni. Uvijek je imala hladne ruke. Majka joj je go­ vorila: “Hladne ruke, hladno srce. Nikad nećeš naći muža s takvim rukama. Zato ćeš praviti dobro tijesto.” Ali sad, u ovim kratkim tre­ nucima, njena je ruka mogla biti neznančeva, ili ruka jednog od mla­ dića iz susjedne sobe. Ruka nekoga koga bi mogla upoznati u vlaku. Nije mu mogla zamisliti lice ili čuti glas. Njegovi prsti i njeni prsti napravili su joj razdjeljak u kosi. Srce joj je udaralo kao ludo. Pravila je dobro tijesto svojim rukama.

Potom je, kao pratnja udarcima njenog srca, iz susjedne sobe na­ pokon počela dopirati pristojna glazba. Netko tko nije bio pijan pje­ vušio je baladu kakvu je njen ujak znao pjevati dok je još bila do­ voljno malena za uspavljivanje. Taj je netko imao glas koji je bio jed­ nako sentimentalan kao i pjesma. Dizao se i spuštao kao što se i Celice dizala i spuštala u svojoj toploj vreći. Tresao je boce i šalice s kavom. Svirao je fagot. Jurio je kroz cijevi, vene i grede. Pjevač, hvala Bogu, nije pokušao bez uljepšavanja dodati neke svoje nove stihove ili izba­ citi neke riječi. Zadržao je poštene namjere:

Budi noćas na svom prozoru. Promatraj moju plimu I osvijetli luku svojim svjetlom. Neću biti daleko Od tvog kreveta, Moja zvijezdo vodiljo, Moja ponoćna nevjesto U haljini bijeloj poput mjesečevih zraka. Jer ja ću kormilariti i stići do tebe, A svjetlo svijeće će mi pokazati put. Završio je pjesmu poznatim, bljutavim, silaznim refrenom, koji je otpjevao nježnije nego druge stihove, možda da bi odvratio ostale mladiće od pridruživanja. Glas je bio tako neobično zvonak i žen­ stven da je Celice morala zadržati dah ako je željela razabrati riječi. Morala je hiperventilirati i zgrabiti podstavu svoje vreće za spavanje kako se ne bi okretala u krevetu. Potom je postala potpuno ravnodu­ šna.

8

2:20 poslije podne Celice se pomirila s vođenjem Ijubavi. U tim godinama, bolje je popustiti nego se boriti. Josephova očekivanja bila su smiješno i dir­ ljivo očigledna, od trenutka kad se tog jutra probudila i našla svoju ruku u njegovoj, svoje prste stisnute, zastori malko podignuti, i vidje­ la kako se zrake sunca protežu preko njene glave i jastuka. Provirila je na pola oka i ugledala muža kako je gleda, već je bio odlučio, dan im je bio isplaniran, a njegov izraz lica neobično veseo. Rekao je da je vrijeme previše lijepo da bi tek tako propalo. Moraju ga iskoristiti najbolje što mogu. Diži se, diži se i izlazi. Donio joj je poticaj, doručak u krevet, njegov uobičajeni, nespretni udvarački dar. Malo previsoka cijena za obrok od narezanog voća. Pod nekim se čudnim kutom nakrivio u pletenoj stolici pored nje dok je ona sjedila u krevetu, jela svoj doručak od voća i pijuckala čaj. “Mislim da bismo se trebali odvesti do obale”, rekao je. “Danas je savršena prilika. Javio sam na posao da sam bolestan.” To baš i nije bilo istina. “Prošlo je skoro trideset godina, znaš. Ako to ne možeš učiniti sad, nikad nećeš moći.” Želio je da posjete kućicu za učenje, da napokon otjeraju njenog duha. Još uvijek nije spomenuo zaljev i dine. Ali kad je rekao “Bit će to divan dan” i ponudio se da napravi ručak za izlet, Celice je posumnjala da njen muž želi još nešto osim otjerati duha. Namjeravao jc ponovno oživjeti njihovu prošlost, ako se ona slaže s tim. Istresanje.

Sjedio je i promatrao Celice dok se oblačila. Njen je muž znao biti bezazlen i proziran poput stakla, i dvostruko prljaviji. Trudila se svim snagama da ne izgleda previše negativno. Kako bi mu udovoljila, čak je obukla ljetnu jaknu i majicu za koje je rekao da joj pristaju. Volio je dramu crnog na bijelom. Isto je rekao za tiskanu stranicu. Pa ipak, bilo joj je drago. Ali, dok su na njegovo uporno zahtijevanje došli do zaljeva, bilo joj je prevruće - kome nije bilo prevruće tog dana? - i još uvijek je bila previše potištena nakon posjete ruševinama njihove kućice za učenje, da bi imala preveliku želju za seksom. U tih sat vremena koje su proveli na obali pod dinama, u lovu na skakavce koje nisu pronašli, nije bilo ni približno onoliko nostalgije i romantike koliko se on na­ dao da će biti. Nije bilo ljubljenja s plimom oko koljena. Nije bilo na­ topljene odjeće ili usana. Nije bilo brzine. Ni puhanja u njene dlano­ ve. Morala je pojesti ručak koji su ponijeli i odmoriti se prije nego je dopustila da je uopće dodirne. A onda bi mogla popustiti. Iako je sumnjala u to. Vremena se mijenjaju. Predložila je - pri čemu ga je djelomično zadirkivala, a djelomično se nadala da će ga to što je za izlet odabrala otvoreni prostor možda odvratiti od vođenja ljubavi dok se ne vrate kući i sakriju iza zaklju­ čanih vrata - da sjednu na stijene i preko mora gledaju Bariton Bay, da promatraju morske životinje dok oni, ljudi i ptice, jedu svoj ručak. Poslije bi opet mogli ići u lov na skakavce, najlukavije insekte našeg vremena. To bi trebala biti sva njihova zabava za taj dan. To bi trebalo biti dovoljno. “Zaboravila sam kako je čudno bilo ovdje”, rekla je dok se, usprkos reumatizmu u ramenima i zglobovima, penjala na hrpu ugrijanog ka­ menja s kojeg se pružao daleki pogled na more i čitavu obalu. Pre­ bacila je naramenice svoje torbe preko glave, trgnuvši se od ukočenosti i boli, i izvadila sendviče zamotane u foliju, voće, sir, bocu i nož. “Idemo jesti.” Joseph je odmahnuo glavom. “Puše vjetar.” “Jedva da se osjeti.” “Hajde, nećemo ovdje. Naći ću neko mjesto.” Trebao je reći, naći ću ono mjesto, jer Celice je dobro znala da se samo pedesetak koraka dalje, medu dinama iza njih, odakle se ne vidi ocean, nalazila livadica gdje su prije toliko godina po prvi put vodili ljubav. IJ to je vrijeme ona bila lukava, a on nesiguran i nije to želio.

Sad su zamijenili uloge. Nije bila sigurna je li joj Josephova mučna želja da satove vrati u sedamdesete i ponovi njihov prvi susret laskala ili je jednostavno bila nepromišljena. Je li to bilo romantično ili do­ sadno? Dopustit će mu da posumnja u svoju odluku. Neće joj biti žao ako ga prođe želja. “Sačekat ću ovdje. Ti ga pronađi”, rekla je. “Što da pronađem?” “Znaš ti dobro što. Mjesto koje je zaklonjeno od vjetra. Hajde. Idi samo. Ja ću sačekati.” Celice je izula cipele, istresla pijesak, okrenula ih naopako i stavila pored torbe. Pojela je sendviče dok je čekala muža da se vrati. Voljela je jesti sama. Uvijek je više voljela razmišljati nego se družiti za vri­ jeme jela; stanke za ručak na fakultetu, dok je sjedila za stolom u kutu, okrenuta prema zidu, večere u krevetu. To joj je nekad ujedno bila prilika za pušenje, a da ne mora gledati kako njen muž pući usta u znak neodobravanja, iako sad već sedamnaest tjedana nije zapalila cigaretu. Kašljanje za doručkom, smrad, propaganda i neumoljivo sje­ ćanje na Feštu napokon su je natjerali da se ostavi duhana, iako je ionako bila pušačica amaterka. Uspijevala bi popušiti tek jednu kutiju Dortmundasa tjedno. Odavno su prošli ti dani kad je uživala u ciga­ reti, piću i razgovoru, i do kasno u noć sjedila laktima naslonjena na stol. Sad se još jedva sjećala te djevojke koja je nekoć bila. Toliko je toga nestalo. Njena tamna kosa. Zategnutost mišića. Libido. Ljubav prema vlakovima i hotelskim sobama. Povlačenje po dinama. Mogla je samo djelomično žaliti za onim što je nekad bila. Kako li je samo bezbrižno i dostupno morala izgledati Josephu kad ga je upoznala na kraju te neobične godine pune seksa i vatre. Ta rana vremena s Josephom bila su teška. Nije mogla podnijeti to što ga ne voli. Navikla je biti monogamna u Ijubavi. Ali biti tjelesno monogamna, to je bilo teško. Tako je često znala doći u iskušenje da posegne za nečim izvan rešetaka. Ali ovih joj se dana uglavnom ni s kim nije vodila ljubav. Nije joj odgovarala pažnja poznatih pijanista ili poslužitelja u hotelu. Najviše je željela barem jednu noć čvrsto spa­ vati. Patila je od reumatizma i migrene. Trebalo joj je nešto što će je umiriti, a ne razdražiti. Nije više imala dvadeset godina; tjelesne strasti su oslabile uslijed nošenja, trošenja i ponavljanja. Boljela su je ra­ mena. Tijelo joj jc bilo nježnije nego što je nekad bilo, i manje pro­ duktivno. Osim toga, Josepha je već bila osvojila i nije to morala po­

novno činiti. Barem ne često. Nije morala brinuti da će ga izgubiti zbog neke druge. On je uvijek govorio da je ona za njega “jedina”. A što je on bio za nju? Njen peti, šesti ljubavnik, njen zadnji ljubavnik. Je li ih bilo šest ili više? Ispružila je prste jedne ruke i počela brojati. Bila je s jednim mladićem kad je imala sedamnaest godina. To je je­ dan. Mali prst. Čvrsto ga je držala drugom rukom. Nije se mogla sjetiti njegovog imena. Imao je crnu kosu, vozio je očev auto i nije imao pojma kako zavesti djevojku ili parkirati auto. Zatim je bila s gospo­ dinom Poslugom u sobu, majstorom za kralježnicu. Iza toga je usli­ jedila godina slučajnih poznanika, od kojih nitko s njom nije vodio ljubav više od jednom. Pocrvenjela je od same pomisli na svoje po­ našanje, kako je samo riskirala, a zauzvrat nije dobila ništa. Mladi pro­ fesor na fakultetu koji je tvrdio da ga je žena ostavila (ali samo na jedno poslijepodne). Napravila mu je masnice navratu. Konobar koji je jedne večeri došao u njenu sobu nakon što ju je poslužio - i pre­ malo joj naplatio - na terasi Floridela. Bio je vrlo zgodan, ali ne pre­ više bistar i strastven. A zatim - preostao je još samo palac - student kojeg je jednog dana prepala u praznoj učionici. Bila je tako nepro­ mišljena i hrabra. On nije želio voditi ljubav s njom. Rekao je da će netko naići. Ali ona je bila uporna. Trebala ga je samo malo dodirnuti preko hlača i bio je njen. Njime se bavila najmanje dvije minute. To je minutu više nego što se bavila brojem šest, ponovno mali prst, nje­ mačkim turistom koji je bio pijan (ali prelijep). Zadnji - koji je živio preko puta, čovjek u papučama - izdržao je s njom mjesec dana. Volio je ići u kino. Pet puta tjedno. Ali krevet nije volio. To jeseclam, ako ne računajosepha. Joseph se nije brojao. Jer kad se Celice prisjećala svojih avantura, Josepha nije bilo na popisu. Mu­ ževi se ne ubrajaju u avanture. Niti u slučajna poznanstva u kojima uživaš, pa ih odbaciš. Oni su kućna navika. Oni su provjereni recept. Zapravo, zreloj Celice bi bilo draže da joj je netko vratio njene ci­ garete i jednostavne nježnosti u vidu knjiga, CD-a operne glazbe i kućnih biljaka, nego njene stare apetite. Požuda ju je napustila; sa­ svim je izgubila nadu da će je ikad više osjetiti - a ponekad je ljutnja bila jedina strast koju je osjećala. Ovih je dana nije živcirao meki glas njenog muža - iako ju je s vremena na vrijeme pokušavao ponovno osvojiti nekom starom pjesmom - niti njegova ruka na njenom vratu, već njegov radio, nered koji je ostavljao po kući, njegova hipohondrija, kozmetika i nesvjesno ponavljanje činjenica.

Možda ju je zbog toga toliko uzbudilo tih pet minuta koje je pro­ vela oživljavajući svojih ostalih sedam muškaraca dok Josepha nije bilo, iako je pomisao da će opet s njim voditi ljubav na dinama nije baš previše dirnula. Stisnula je obje šake, a potom ispravila jedan po jedan prst i još jednom se prisjetila njihovih poljubaca i drskog pona­ šanja. Bilo je tako nepromišljeno podati se potpunim strancima, ukrasti malo popodnevne strasti, ležati gola na hotelskom krevetu s gospodinom Poslugom u sobu koji joj liječi kralješnicu i, naravno, s kutijom Dortmundasa na stolu. Kad je bila mlada, veliko zadovoljstvo uvijek joj je bilo pri ruci. Trebala je samo ispružiti ruku i uzeti ga. Usne, prst i cigareta. Kako bi nepromišljeno bilo kad bi je još barem jednom - ovako kasno u životu - poželio netko osim njenog muža. Postojao je jedan muškarac. Nije se željela prisjetiti njegovog imena i lica, ali bio jc to njen kolega s fakulteta koji je volio ići na koncerte. Davno se odselio, ali godinama je bezazleno maštala o njemu. On joj je mogao biti broj osam. Kad se Joseph vratio do stijene gdje ju je ostavio, pomalo zadihan i razočaran jer nije mogao pronaći “njihovo mjesto”, Celice više nije bilo briga. “To je razumljivo”, pokušavao joj je objasniti. “Prošlo je skoro tride­ set godina otkako smo bili ovdje. A dine se pomiču...” Uistinu je bio dosadan čovjek. “Idemo bilo kamo”, odvratila je, što je Josepha vidno iznenadilo. A možda i uznemirilo. Prebacila jc torbu preko ramena i, s cipelama u ruci, odšetala između dina. Joseph je krenuo za njom, a srce mu je glasno lupalo. Osjećala je njegov sentimentalan pogled, kao da je ona nekakav model koji hoda po pisti, gola, odjevena, a on osluškuje šu­ škanje i dodirivanje kože i tekstila. Osjetila je olakšanje kad je shvatila da ipak može udovoljiti njegovim željama i možda ih čak uskladiti sa svojim vlastitim osjećajima. Veliko olakšanje. Već godinama joj se nije tako jako vodila ljubav. Kroz sjećanje jc ponovno oživjela onu staru sebe. lstresanje ljubavnika iz prošlosti. Bubnjanje vršaka prstiju. To su pomagala seksa u prirodi. Potrebno ti je lijepo vrijeme, neko suho mjesto gdje se možeš ispružiti, daleko od pasa i osa, ne smiješ se osjećati kao da radiš nešto glupo. Celice je željela privatnost, neko mjesto na kojem ih prolaznici neće moći vidjeti, iako su izgledi da će ih netko opaziti ili prekinuti bili mali. Ljudi su slabo dolazili u za­ ljev otkad jc na obali Bariton Baya dopuštena gradnja. Celice je tražila

madrac od gipke trave koja je još uvijek vrlo dobro uspijevala na pi­ jesku zaklonjenom od vjetra. Pronašla ga je u trenu, nije baš bio pot­ puno ravan i na jednom kraju je imao izbočenje koje je podsjećalo na jastuk, ali bio je u redu. Žurila se, ali je još uvijek bila pomalo nesi­ gurna, kakva u svojim divljim danima nikad nije bila. Pretpovijest. Nije željela skinuti svu odjeću, ne na tako jakom suncu, ne u pedeset i šestoj godini. Svukla je hlače i gaćice, složila ih i stavila na cipele. Još uvijek je bila vitka od struka prema gore i fino odjevena. Goli uski bokovi. Jastučići sala oko pupka. Jake noge prošarane venama. Ali željela je da se Joseph skine. Promatrala ga je dok je odbacivao komad po komad odjeće. Penis mu je bio čvrst, ali ne i uzdignut, iako joj je zbog njegovih otvorenih usta i brzog disanja bilo jasno koliko je ozbi­ ljan i zaokupljen. Stala je nasuprot njega, jednom ga rukom obgrlila oko ramena, a drugom rukom, sa svojih pet prstiju - prvih pet ljubavnika, prelazila preko prsa i trbuha. Njegova su uvučena jaja bila naborana poput ora­ ha, vlažna i topla. Zamalo mu je rekla kako bi trebao malo smršaviti i početi vježbati. Ali bila je dovoljno pametna da to prešuti. To su bili krhki trenuci koji će brzo biti izdani. Zapravo, previše brzo izdani. Jer tek što ga je dodirnula, on je ejakulirao. Obilno. Možda su ga izne­ nada šokirale njene hladne ruke. Loše tijesto. Zastenjao je onako kako to obično čine muškarci njegovih godina kad u istom trenutku osjete razočarenje i zadovoljstvo. Toliko o pažljivo smišljenim planovima. “Nije važno”, reče Celice. I uistinu nije bilo važno. Bila joj je smije­ šna ta nemogućnost da se bar jednom suzdrži, taj tragični izlazak pred publiku, taj pantomimičarski seks. Njen je muž bio čovjek koji je živio u strahu od gluposti, a čitavo je vrijeme poricao svoj izuzetni dar za glupost. To joj je bilo strašno simpatično. Nisi to mogao nazvati muževnim, ne s njim. Ali bilo je dražesno. Nagovorila ga je da sjedne između njenih nogu, tako da im je sunce bilo sa strane. Nagovorila ga je da pojede ručak. “Trebat će ti snaga.” Nije bilo nikakve žurbe. Imali su cijelo poslijepodne za ponovni po­ kušaj. Naslonila je svoje tijelo na njegovo i prebacila mu ruku preko prsa. Ako je htjela nježnost prije strasti, dobila ju je. Joseph joj nije mogao pružiti oboje odjednom. Tako malo muškaraca to može. Strast traje nekoliko sekundi. Trebaš samo učiniti idolom ono što najviše želiš. Ali nježne strasti se izgrađuju desetljećima. Zglobovima prstiju mu je protrljala kralježnicu.

“Pitam se hoće li zaljev opet zapjevati”, rekla je. “Sjećaš li se?” Čekali su dok je Joseph mrzovoljno jeo sendvič. Jedva se usudio govoriti. Slušali su bariton i čekali da se meso smiri. Poželjela je ciga­ retu. Dim prije seksa. Umjesto toga jc počela ljubiti muža po glavi, vratu, ušima. Gurala je nos i usne u njegovu sve rjeđu kosu. Pomilovala ga je po prsima i otresla mu mrvice od sendviča. Gurnula mu je ruku medu noge i lagano ga povukla za stidne dlake. “Slušaj”, rekao je Joseph. Učinilo mu se da je začuo neki šum u pi­ jesku, glas, tijelo u pokretu, nesklad u vjetru. Uz malo sreće, to su mogle biti dine. “Nije to kao da...”, zaustila je Celice.

9

Naravno, oni nisu umrli prvi od svoje generacije. Ali umrli su rano. Ako si srednje dobi i oprezan, ne znači da se možeš obraniti od Mondazyjeve Ribe. Njen ugriz ne pravi razliku. Nijedna od njenih smrti nije prerana. Sedam mjeseci prije toga, jedan odjosephovih brojnih rođaka je na poslovnom putovanju u Ottawi u prevelikoj žurbi zakoračio s plo­ čnika i jureći taksi kojeg je dozivao udario ga je po koljenima. Ovla­ šteni vlasnici taksija pokrajine Ontario uz brojne su ga isprike poslali kući zrakoplovom, zamrznutog. Tog je proljeća umro i jedan drugi rođak kojeg Joseph nije vidio dvadeset godina i kojeg ionako nikad nije volio. Isto kao i susjedov sin koji je bio Celiceinih godina, neženja i biciklist. Doživio je srčani udar dok je vani trenirao. Nije ni pušio ni pio od puberteta. Bio je tanak poput breze i mišićav. Nije zaslužio da umre. Bilo je prerano, rekla je njegova majka kao da je smrt poput mirovine, poput staža koji moraš odraditi. Ali smrt je najmanje zaslužio Celicein mucavi kolega sa sveučilišta, pročelnik katedre za prirodne znanosti. Takvi su joj se muškarci po­ čeli sviđati nakon što je napunila pedeset godina. Bio je neoženjen, suzdržan, volio je čitati i ići na koncerte, uvijek jc rado s njom raspra­ vljao o vijestima, umjetnosti, svijetu koji nije imao veze s njihovim poslom. Najviše se divila njegovom oduševljenju, neograničenom, osamljenom zadovoljstvu koje je znao nalaziti u jednostavnim stva­ rima, njegovom nježnom i živahnom glasu. Uvijek bi je oduševilo kad je izgovorio njeno ime. Rekla bi da je bio čovjek koji je bio zadovoljan sobom. Osim što se, tri subote prije toga, odvezao na Broadcast Hill

(omiljena uzvisina samoubojica) i parkirao na mjestu zaštićenom od kiše, ispod sivo-crnih krošnji primorskih borova, čija se silueta vidjela čak iz luke. Iz biološkog laboratorija je posudio crijevo koje je pri­ čvrstio na auspuh i proveo u auto. Kad ga je sljedećeg jutra pronašao prvi nedjeljni trkač, brisači su još uvijek plesali u ritmu džeza koji je svirao na radiju. Celice nije trebala biti tako šokirana, niti je to trebala shvatiti tako osobno. Pročelnikovo samoubojstvo nije predstavljalo osudu svijeta, života ili nje same. Možda su u pitanju bili samo geni i kemija. Možda je bio sklon tome. To je bila njegova isprogramirana smrt. Usprkos svom očaju, smatrala je da je ta smrt bolja od one kojoj se ona nadala: smrt udijeljena u mikroskopskim obrocima, koja svakog dana po­ novno podiže svoj šator i za korak je bliže kući. Samoubojstvo ga je spasilo od starosti. Spasio je svoj život od pucanja po šavovima. Otišao je sa zemlje netaknut, prije nego su nastupile posljednje groznice i završilo odugovlačenje, posljednji sunčani ili snježni vikend, prorije­ đena krv, drhtavi dodir neznanaca koji mu zatvaraju kapke. Kad je umro, budućnost mu je ostala tamo gdje je i bila. Njegova volja. Nje­ govo htijenje. Njegova moć. Iznad kamina su još uvijek stajale ulazni­ ce za koncert. Putovanje za zimske praznike bilo je uplaćeno. Još uvi­ jek je imao dugove. Bila je uvjerena da je pročelnikovo samoubojstvo bilo neo-darvinističko. Ali teško je na iznenadnu smrt gledati hladnim očima znanstvenika kad je u pitanju prijatelj, pogotovo kad je taj prijatelj bio netko koga je mogla voljeti. “Kakva nesreća”, Celice je rekla pročelnikovoj sestri na sahrani. Iako ni sreća ni nesreća nisu dio prirodne povijesti, a sa­ moubojstvo nije hazardna igra. Bilo kako bilo, netko je trebao reći govorniku na sahrani da su ljudi kojima drži govor biolozi i da bi trebao izbjegavati riječi kao što su raj, vječnost i Bog. “Uzmite u obzir duhovno značenje primorskog bora ispod kojeg je naš pokojni brat zaustavio svoj auto i sakrio se od kiše”, rekao je govornik ožalošćenima, uključujući autora teksta o klasifikaciji drveća i botaničara koji je dobio nagradu Chetze. “Mi ga znamo kao Usnulo drvo. U Bibliji su ga nazivali Ljestve koje vode u smrt. Zbog toga što su njegove sjemenke otrovne. Ali i zbog toga što njegove grane dodiruju nebo, a korijenje mu je duboko. Doseže do podzemnog svijeta. I tako je to drvo izbora. Izaberi grijeh ili vrlinu. Spusti se u vječnu tamu. Ili se popni i pridruži Svemogućem

Bogu. Svi koji su poznavali našeg brata, zbog kojeg smo se ovdje oku­ pili kako bismo slavili uspomenu na njega, znaju što je tijekom života izabrao. Popeo se na najviše grane bora.” Te noći, nakon što ju je ta glupost uzrujala i zainteresirala - bor nema duboko korijenje i nije otrovan, a isto tako ne postoji podzemni svijet - Celice je uzela knjigu koju je njihova kći Syl poslala ocu za rođendan. Kozarova drevna mudrost. 68. stranica, “Čarolija drveća”. Iznenadila se kad je utvrdila da nije bila sasvim u pravu u vezi bora. Prema Kozarovoj mudrosti, “Putnici koji nisu mogli naći novac za spavanje, pa su morali prenoćiti vani, više su voljeli pokrivač od trnja nego bilo koje drugo drvo. Tako su bili sigurni da im se ništa neće dogoditi.” Te “nepromišljene budale” koje su spavale ispod maslinove grane, budile su se s glavoboljom koja je “trajala tjedan dana”. Zaspati ispod smokve značilo je riskirati pohotne snove. Sklupčaj se u ko­ rijenju hrasta - i bit ćeš nagrađen proljevom. I na kraju, ono što je rekao i praznovjerni govornik, zauvijek ćeš usnuti ako legneš ispod bora. Pročitala je Josephu taj odlomak, ali njega nije toliko pogodila pro­ čelnikova smrt. Rekla bi da jc bio ravnodušan i nezainteresiran. Sve što je uspio promrmljati bilo je: “Kozari sigurno znaju takve stvari. Cijeli dan ne rade ništa drugo, samo spavaju pod drvećem”. Ali, Celice je te noći nastavila čitati knjigu i u predaji pronašla zadovo­ ljavajuću količinu znanosti. Dugačka fusnota Kozarovog suvremenog urednika pokazala jc da drevne predrasude nisu bile ni apsurdne, ni bez osnove. “Kisela priroda trna ne odgovara gljivicama”, napo­ menuo je, “ali berače gljiva trebalo bi upozoriti na drugo drveće.” Činilo se da su za migrenu, snove, vječni san i sraćku zaslužne gljivice koje rastu ispod maslina, smokvi i hrastova, ili kružne nakupine gljivica koje žive ispod bora. “‘Dođite pod borove, vi samoubojice’”, citirao je, ‘“i večerajte ovu sivu dugmad iz zemlje. Zatvorit će vas u lijesove i zakopati... Novi borovi će izrasti na mjestu na kojem se pro­ lije krv; bila ona ljudska, životinjska ili iz rana sukobljenih svjetova, njihovu žeđ je nemoguće utažiti.’” Nije potpuno istinito. Nije baš znanost. Ali ta je iskrena mudrost utješila Celice. Kao što je i mislila, nije bilo nikakvog crijeva i auta. Samo pročelnik koji je ležao na leđima i čekao rijetku borovu krošnju, smrtonosnu dugmad na zemlji, ljestve koje vode u njegov i njen podzemni svijet i vječni grijeh.

Prema Kozarovoj mudrosti, Joseph i Celice trebali su biti potpuno sigurni kad su legli na gipku travu medu pješčanim dinama u Bariton Bayu. Najbliži bor bio je kilometar od njih, ali tamo je bilo dovoljno morskog trnja da bi njihov san bio “siguran”. Da je Celice nastavila čitati, među Kozarovim kasnijim napomenama (121. strana, “Zelena okrilja”) pronašla bi dobre vijesti o samoj gipkoj travi. Kozar je nabro­ jao sva njena uobičajena imena, slatki palčevi, anđeoski krevet, jastuk od trave, pješčana kosa, počinak, a potom je govorio o sreći koju ona može donijeti ribičima i ljubavnicima ako je privežu na svoje auto­ mobile ili mreže. Dobar je ribolov s gipkom travom bio zajamčen. Nije bilo nikakvog drevnog obećanja ili nesreće za “nepromišljene budale” koje usnu na njenim jastucima, nikakve ljestve za podzemni ili nadzemni svijet koje bi namamile Celice i Josepha da napuste svoj drugi dan blagostanja i sreće. Njihovi su se stanari rakovi razišli čim se smračilo. Muhe su ostale na mjestu, u dubokim ranama, sve do nedjelje kad se u sitne sate oluja sjurila niz obalu kako bi otjerala zvjezdano nebo i iz noći isprala to­ plinu. Nije bilo ni buke, ni pljuskova, ni gromova, samo stabilan vjetar i voda koja je nemilosrdno utrljavala ocean u kopno. Čak ni glodavci, koji su prešli preko dina kako bi se nahranili na ljudskim strvinama kojima su neočekivano bili nagrađeni, nisu mogli izdržati udarce kiše i ledeni zrak koji ju je cijedio iz oblaka. Pobjegli su natrag u svoje rupe. Tri para tragova koji su od obalne stazice vodili prema dinama, a jedan od njih van, ubrzo su isprani. Entomologija je bila natopljena vodom. Kiša je oživjela travu koju su ugazili i ona se ponovno uspra­ vila. Oluja je očistila njihova tijela. Krv koja se zgrušala oko rana sad je povratila vlagu i postala ružičasto-siva. Kiša je isprala slabije mrlje. Otopila je i uklonila ugruške. Celiceina jakna bila je natopljena. Ko­ šulja joj je bila crna od kiše. Pa ipak, voda i hladni olujni vjetar bili su i od neke koristi. Truljenje tijela bilo je za sat-dva usporeno tijekom noći. Tijela se najbrže raspadaju kad su suha i topla i kad se insekti bace na posao i odnesu otpad. Ali ni vrijeme ni noć nisu mogli previ­ še odgoditi smrt koja je sigurno napredovala. Njihovi su životi bili završeni, usprkos optimističnim nastojanjima noktiju i kose koji se trudili narasti još koji milimetar. Josephu, koji je inače bio tako pedan­ tan, izrasla je čekinjasta bradica.

Joseph i njegova žena su nabubrili, postali su poput dvije naplavljene prostorije, dvije kožne torbe pune vode. Više ih ništa na svijetu nije zabrinjavalo. Nikad više neće čeznuti za nekom pjesmom, ciga­ retom ili vođenjem Ijubavi. Barem su umrli u isto vrijeme. Nema ništa gore nego nadživjeti nekoga koga si nekad volio. Za njih se bračna komedija neće pretvoriti u posmrtnu tragediju. Nijedno se od njih nikad neće morati naviknuti na odsustvo drugog ili pronaći novu ljubav. Nijedno se neće morati promijeniti. Njihova smrt nije bila poput one koju reklamiraju: prenošenje na bolje mjesto; putovanje kroz tišinu zagrobnog života u kraljevstvo instinkta i želje. Ti ljudi nisu otišli nikamo gdje bi treptali i budili se, spavali i slinili na nekom mjestu koje je potpuno različito od ovog svijeta, u nestvarnosti. Umjesto toga su bili neosjetljivi poput kame­ nja i zarobljeni u besciljnom vjetru. Svijet je ostao onakav kakav je uvijek bio, jedino su u njemu nedostajali nekadašnji doktori zoolo­ gije. Do podneva te tmurne srijede njihova su tijela bila ukočena poput drveta. Već su čitav jedan dan bili mrtvi. Izgubili su i boju. Koža im je postala šarena. Blijeda s gornje strane. Modrosiva s donje. Ono ma­ lo krvi što je preostalo otišlo je prema dolje kako bi opskrbilo krvne žile svojim tamnim otpadom. Celice, čiji jc nos još uvijek bio zabijen u travu, bila je ljubičasta u licu. Njeni bokovi i koljena okrenuta pre­ ma dolje bili su tamni poput grožđa. Stražnjica joj je bila bijela poput sala. Joseph, koji je mrtav ležao na leđima, bio je bijel u licu, a ramena su mu bila ljubičasta. Usne su mu bile plave i iskrivljene od boli, a desni su mu se povukle, tako da se činilo da su mu zubi preko noći narasli za centimetar. Nos mu je utonuo u lice. Jezik mu je također bio plav - dijete u njemu je sisalo olovku. Već je pomalo izgubio ob­ lik, iako još uvijek ne dovoljno da bi ga se moglo proglasiti životinjom ili vanzemaljcem. Da je netko nabasao na njih i okrznuo tijela pogle­ dom, pomislio bi da je par samo zaspao, kako to čine ljubavnici, i po­ žurio bi dalje ne osvrćući se za tako intimnim mjestom. Svjetlost dana je prorijedila kišu, iako je do poslijepodneva gotovo neprekidno rominjala. Oluja je tijekom noći prebacila pijesak i naslagala ga s jedne strane njihovih tijela. Već su počeli tonuti. Celiceine odbačene cipele i Josephova preostala odjeća bila je natopljena i go­ tovo zakopana. Vjetar je podignuo njegovu košulju i nosio je preko

dina sve dok nije zapela za ispružene grane morskog trna i ostala tamo. To je bila njihova zastava. Do četiri sata kiša je prestala, iako je nebo ostalo oblačno i tmurno. Rakovi i glodavci su se ponovo bacili na posao dok još ima svjetla, drsko prebirući po Josephu i Celice u potrazi za vlagom i hranom, kopajući po njihovim ranama ne bi li pronašli kakvu poslasticu, a pri­ tom su za njih marili koliko i krava za repu. Do sad nitko nije primijetio da Josepha i Celice nema. Na poslu ih nisu očekivali do četvrtka. Njihova kćerka, Syl, trebala je nazvati tek za vikend, ako se sjeti. Susjedi su bili naviknuti na tišinu iz dok­ torske kuće. I tako su njihova tijela još uvijek bila tajna, kao i njihova smrt. Nikome još nije bilo žao. Nitko još nije bio rekao: Kakva ne­ sreća.” Nestali su bez ceremonije. Nitko im nije istrljao kožu uljima ili kupao i oblačio njihova tijela dok su se ona polako kočila. Godili bi im meki dodiri pogrebnikove spužve i vate namočene u alkohol kojima se zatvaraju pore. Nitko im nije začepio rektume čepićima od platna, zatvorio oči ili povukao donju čeljust kako bi im zatvorio usta. Nitko im nije oprao zube ili počešljao kosu. Ubojica, taj dobri pogrebnik, barem je jednu dužnost dobro obavio. Skinuo im je sa­ tove i nakit. Ovisno o vjetru i pijesku, postojala je mogućnost da ni njihove kosti ne budu pronađene i da nikad ne budu podvrgnute uobičajenim ritualima i oproštajima, oplakivanjima, sahrani, da nikad ne dobiju nadgrobnu ploču i osmrtnicu. lađa ne bi bili uvršteni u mrtve. Bili bi jednostavno obilježeni kao “odsutni', nestali, koji se nisu vratili, a nikad zapravo nisu ni otišli. Njegova je ruka zauvijek mogla držati njenu nogu.

10

Prvog dana tog radnog tjedna Joseph je rano ustao, iako je zaspao tek u tri sata. Bilo mu je dovoljno četiri do pet sati sna preko noći. Navikao je nadoknaditi taj manjak preko dana, a vikendom poslije­ podne često je znao zadrijemati čitajući novine, ili bi malo odspavao na institutu dok su ostali studenti bili na ručku i po barovima. On se nije dobro osjećao u barovima. Namjeravao je uhvatiti plimu na plaži koja se lagano spuštala prema moru. Morao je požuriti. Plima je dolazila u osam. Malo se oprao samo lice hladnom vodom iz slavine i sapunom iznad kuhinjskog su­ dopera. Obukao je - za sreću - svoju majicu za terenski rad na kojoj je bila ispisana Dolbearova formula (za izračunavanje temperature pomoću učestalosti zujanja insekta) na prsima i leđima. T = (50n 40)/4. Očistio je zube kažiprstom, iz šalice popio malo hladne kave od prošle noći i nečujno izašao u polumrak. Bio je tih poput pro­ valnika i imao jc dobar razlog za to. Joseph je samo morao prijeći preko kaldrme do kapije u dvorištu kućice za učenje, do koje je bilo najviše deset metara, i stići do ste­ penica i puta koji je vodio do obalne staze da bi pobjegao, a pritom ne uznemirio svojim koracima nijednog od spavača. Ali privlačio ga je dulji put, želio je hodati po nenastanjenoj divljini gdje se nekad nalazio fini morski vrt i obići kuću straga. Pitao se kako djevojke izgle­ daju u snu. Fešta ga nije zanimala. Ona je bila samo ukras. Žena koja privlači dosadne i fotogenične muškarce koji će s njim tjedan dana dijeliti sobu - naravno, ukoliko budu mogli obuzdati svoje apetite za piće i

seoski život koje su pokazali prve noći. Ali ona viša - Cecile? Celice? Cerice? ona koja ima neko francusko ime - nije bila po njihovom uku­ su. Previše je čudna za njih. A nadao se i da će oni njoj biti dosadni. Ona bi mogla biti Josephov prirodni saveznik. Bila je čudak, poput njega. A čudaci se druže s drugim čudacima. Joseph nikad nije flertovao. Ni jednom. “Previše sam nizak da bih flertovao.” Stoga ga je iznenadilo koliko ga je ta žena očarala u onih nekoliko minuta koje su dan prije toga proveli zajedno. Divio se nje­ nom oblačenju, čizmama, trapericama, čupavoj kosi. Sviđalo mu se njeno lice, nenašminkana koža, nepočupane obrve, njeno mrštenje i namigivanje koje kao da je s njim vodilo neki privatni razgovor. Na­ slonio se na vrata zajedničke sobe, pretjerano se žaleći na svoja teško ozlijeđena leđa, samo da bi imao izgovor da stoji tamo i promatra je dok slaže svoju odjeću i knjige, dok se proteže kako bi objesila kaput ili se saginje kako bi zatvorila ladicu. Njeni su teški, lijepo oblikovani bokovi bili tek nekoliko centimetara udaljeni od njegovog struka. Ni­ je bila lijepa. Pa ipak, bila je izazovna. Nagonski je znao da mu je ona jedina prilika. Joseph joj je odmah trebao dati do znanja kakav je. Izgledala je kao da spremno čeka da joj se obrati. Nekoliko je puta izmamila od njega opasku jednostavno ga uporno gledajući - ako se tako promjenjiv izraz lica kao što je njen može nazvati upornim - kad se činio be­ zobrazno tihim. Ali on nije htio, a nije ni mogao, natjecati se s tako nesputanim i brbljavim sugovornicima. Dobro je znao koje su mu slabosti: izgled, nedruštvenost, nestrpljivost. Ali bio je svjestan i svojih prednosti. Sačekat će pogodan trenutak. Iznenadit će je. Njegova taština nije se mogla mjeriti ni s čijom. Vjerovao je da će joj se više svidjeti ako ga ne bude viđala. Mislio je da će njegovu lažnu ravnodušnost smatrati privlačnom ili izazovnom. Stoga tog prvog poslijepodneva nije pričao s njom. Prilegao je na svoj krevet i malo odri­ jemao. Nije otišao s njima do sela u kupovinu i - što mu nije teško palo - u bar. Nije bio u kućici za učenje kad su se djevojke navečer vratile. Usprkos hladnoći i mraku na silu se odšetao do obale, a na povratku je izmislio moljce, lisice, sove i šišmiše kako bi opravdao svoj neobični izlet. A sad ga neće biti kad njegovih pet kolega ujutro ustane. Tako će od sebe stvoriti zagonetku koju će ona morati riješiti. Fešta i Celice nisu spavale kad je Joseph, koji je u rukama nosio podlogu za bilješke, a na nogama imao visoke čizme kupljene u

centru, došao do mračnog kraja verande, naslonio se na zid i iz za­ klona provirio kroz staklo požutjelo od starosti kako bi vidio dje­ vojke. Obje je probudila prva svjetlost dana i brujanje kuhinjske sla­ vine dok se Joseph prao. Veranda nije bila zaklonjena zastorima, a krov je uglavnom bio od drveta. Fešta je dovukla svoj madrac i vreću za spavanje do Celice pa su podijelile cigaretu i, leđima okrenute pre­ ma zidu, pokušavale ugrijati lica na dimu. Bile su previše ukočene i pospane da bi razgovarale. Joseph im nije mogao dobro vidjeti lica, osim kad bi s vremena na vrijeme jedna od njih povukla dim i nakratko bacila svjetlo na nos ili bradu. Ostatak vremena je gledao u siluete, iako se obris Celiceine široke glave nije mogao zamijeniti ni s jednim drugim. Nije se usudio protrljati staklo kako bi očistio prljavštinu i blato. Staklo šapuće kad ga dodirne uhoda. Umjesto toga je prislonio glavu malo bliže pro­ zorskom oknu kako bi vidio Celiceina prsa i ramena. Mogla je biti gola iznad te debele vreće za spavanje, ili na sebi imati nekoliko ma­ jica. U tom mraku ništa nije vidio. Čekao je da je osvijetli cigareta ili možda šibica i otkrije nešto više. Nadao se da će ugledati njen blještavi vrat i vruće grudi. Ali bio jc razočaran. Opet nos i brada, ništa što ne bi trebao vidjeti. Pa ipak, sjetio se načina na koji će joj se pokazati. Prošetat će se puteljkom ispod stepenica koje vode do verande i u prolazu nevino mahnuti djevojkama u krevetu. Kad god bi se prisjećali mladosti - što nije bilo često - ili kad bi jedno drugo podsjetili kako su se upoznali, što nije bila najsretnija uspomena, rekao bi da ju je osvojio tim mahanjem koje je podsjećalo na paunovo razmetanje repom, a bilo je tako neodoljivo. Trebao je samo podići ruku iza tog stakla i znao je da će Celice ustati i poći za njim. Noć prije toga, dok je sjedio u zajedničkoj sobi, pjevao je samo za nju, a ne za momke ili Feštu. Čuo je kako jc povikala: “Budite tihi!”, a potom utihnula kako bi mogla prisluškivati. Glasno je otpjevao prvi stih, a potom spustio glas kako bi morala zadržati dah i dobro slušati. Pjevanje je bilo njegov najveći govornički dar. Moglo se čuti kroz zi­ dove. Kako su se drugi mladići mogli natjecati s takvim glasom? Kak­ va je korist od njihove visine i ljepote ako im se ne možeš diviti kroz drvene zidove, ili noću? “Promatraj moju plimu”, pjevao joj je. “Neću biti daleko od tvog kreveta.” Znao je da će mu se pridružiti na obali. To nije bila drskost. Bio je to samo mladenački optimizam pun samopoštovanja. Bio je to životni plan. Plima će im oko čizama napraviti bijelo prstenje.

I tako je Joseph izašao iz svog skrovišta na otvoreni prostor ispred verande. Zastao je i kroz prozor se zagledao u djevojke. Kašljucao je i tapkao dok nisu okrenule glavu prema njemu, a potom je pomalo nesigurno mahnuo, preskočio zid u vrtu i nestao s vidika. Celice mu nije mahnula natrag. Odlučila je biti nedruštvena pre­ ostalih šest dana. Mladići su noću i dalje dizali buku, a kad bi u ranim jutarnjim satima napokon legli u svoje krevete, drvena je kućica za učenje toliko škripala zbog velike razlike između dnevne i noćne tem­ perature da je Celice u snu zamišljala da leži u napuštenom brodu koji tone. Naravno da je trebala mahnu ti. Teško da je mogla kriviti Josepha za svoju nemirnu noć. On nije bio pijan, niti je širio spolne bolesti poput svojih cimera. A pokazalo se i da nije hladni otpadnik kakvim ga je zamišljala. Ustvari je bio prilično zabavan. Čula je smijeh koji je dolazio iz zajedničke sobe. Dobro je pjevao. Kako su ono išle riječi?

Dobro osvijetli luku svojim svjetlom. Jer ja ću kormilariti i stići do tebe, a svjetlo svijeće će mi pokazati put. Kad bi barem muškarci bili sentimentalni kao njihove pjesme. Stvarno je trebala mahnuti. Stvarno se trebala baciti na posao. To joj je barem bio dobar izgo­ vor da skoči iz kreveta, ugasi dopola popušenu cigaretu i pojuri za njim. Morala se truditi da nešto nauči. Brzo se obukla i nije se oprala, nije čak ni umila usne i oči iznad sudopera. Pokupila je svoju podlogu i čizme, terensku opremu i ne­ koliko vrećica za uzorke, a potom krenula za Josephom, prvo oko ku­ će, a onda preko zida u vrtu koji je on iz nekog neobjašnjivog razloga volio više od kapije kad bi napuštao područje kućice za učenje. Ba­ rem neće biti tamo kad ostali počnu izlaziti iz svojih kreveta. Neće morati trpjeti njihovo podrigivanje ili se brinuti za njihove glavo­ bolje. Neće morati gledati Feštu i njenu torbicu sa šminkom. Bilo je Iako slijediti Josephove tragove kroz polomljeno grmlje i, kasnije, kroz blato i pijesak. Bilo je uzbudljivo pratiti ga, tražiti otiske njegovih velikih čizama, a istovremeno otkrivati slojeve i mnogo­ brojna lica obale. Spustio se do neravne seoske uličice posute lju­ skama. Vodila je do brežuljaka koji su okruživali nekoliko ribnjaka

sa slatkom vodom, a pored njih se nalazilo nekoliko preživjelih ljetnih kolibica koje su uglavnom koristili pecaroši. Potom je krenuo prema obali duž stazice s putokazima pa kroz borove i slanu močvaru, a on­ da je stigao do ruba unutarnjih dina. Prvi pogled na more i izbočeno predbrežje Bariton Baya. Celice je sad vidjela Josepha kako ide prema istoku i obalnom sta­ zom prolazi kroz ravnice i gustiš koji vodi prema zaljevu. Mahnula je njegovim leđima. Zakašnjeli odgovor. Sišao je sa staze i preko obale obrasle šikarom krenuo prema plaži, koja je zbog mraka još uvijek bila bezbojna i zrnata. Zora je bila mliječne boje i za sad još nije bilo ni traga plavoj ili zelenoj. Ono malo svjetla se prostrlo po nebu. Celice se nakratko odmorila na vrhu dina, sjela je na praznu fosfatnu vrećicu i zažalila što nije ponijela malo voća, termosicu s kavom i cigaretu. Bilo jc naporno penjati se po pijesku i ostala je bez daha. Bilo je jasno - i iznenađujuće - da nije bila u tako dobroj kondiciji kao Joseph, koji je već bio do koljena u vodi i gacao po njoj. Poželjela je da ima dvogled. Kad je napokon došla do pješčanog jarka koji je vodio prema plaži do Josepha, nije mu se otišla pridružiti kao što je mislila, kao što je željela. Produžila je stazom prema Bariton Bayu. Je Ii joj bilo neu­ godno? Je Ii se bojala odbijanja? Ili je bila oprezna? Objasnila je sebi da nije razumno slijediti svaki njegov korak poput kakve školarke. To bi ga preplašilo. Bilo bi lukavije, zavodljivije i jednostavnije slu­ čajno se sresti s njim, po mogućnosti kasnije ujutro kad se oporavi od nedostatka sna i brze šetnje. Osim toga, to vrijeme dok se sama odmarala na vrhu, pogled koji se pružao dolje, detalji na tlu, kiselkasti miris oceana, melankolija zbog toga što jc mlada i slobodna, a ni za koga zagrijana, podsjetili su je kako bi bilo lijepo kad bi cijeli krajolik bio samo njen. Svim biljkama i pticama koje je vidjela dala je jedno latinsko i jedno obično ime. Bila je to obiteljska igra. Kad im je davala ime, udvostručavala je i njihovo i svoje postojanje. To je bila ljepota zoologije, biti usamljena junakinja otvorenog neba i vrećica za uzor­ ke. Znanost, romantika, kisik. Jak napitak. Naravno da se sramila svog ponašanja. Kako joj je samo moglo pa­ sti na pamet da skoči s kreveta u zoru i odjuri u potragu za tim gunđalom? Samo zato što su se ostalim mladićima više sviđale seoske djevoj­ ke nego ona. Zato što mu nije mahnula. Pa što onda? Zato što nije ko­ pao po njenoj odjeći. Zato što mu je glas bio ugodan i uzbudljiv. Zato

što su joj srce i tijelo tako nalagali. Zato što se činilo tako zanimljivim trčati prema njemu po obali poput neke starlete iz pedesetih godina. Bila je opčinjena. Zamišljala je kako stari zajedno s njim. Željela se buditi pored njega. Ali pridružiti mu se na plaži tako iznenada, to ne bi bilo mudro. U svakom slučaju, bilo bi nerazumno. Što bi mu rekla? I što bi odgovorio mladić koji joj se još ni jednom nije obratio? Dok je smirila uzbuđenje tako što se, što je brže mogla, udaljila od Josepha, Celice je došla do istočnog ruba Bariton Baya koji je polu­ kružno izbijao iz obale. Balkon od pijeska. Iz fotografija i udžbenika saznala je o njegovom čuvenom predbrežju i vrhovima dina koje su, barem s obalne staze i u tom polusvjetlu, izgledali poput građevine nekog opsjednutog arhitekta koji nije znao kad treba stati. Iza dina su se valovi razbijali o stijene i pretvarali u sitne kapljice. To bi moglo biti dobro mjesto za istraživanje. Ako ima stijena i struja, možda ima i algi. Tamo je bilo uobičajenog tmja, drveća, jedna borovica i pokoji grm roda vomitona, koji je pružao svoje iskrivljene grane prema ru­ bu dina. Ali kad je Celice zakoračila u unutrašnjost dina, pijesak nije bio bogat ni zemljom ni ilovačom. Gotovo sva vegetacija koju je vi­ djela bila je niska, kržljava i zgurena. To je bio krajolik koji je vjetar gradio i premještao, tjerao pijesak uz kosine i puštao ga da pada po obroncima u zavjetrini. Celice se bacila na posao. Izvadila je notes i počela nabrajati vrste. Na zaštićenoj strani dina okrenutoj prema kopnu primijetila je šaš, jednosupnicu, crveni korov i trsku. Ali što se više približavala zaljevu, vegetacija na dinama sve se više svodila - iako ne isključivo - na mje­ stimične gredice gipke trave koja je zamjenjivala tratinu i koja je veći dio godine bila zelena poput trave u predgrađima, spužvasta i ugod­ na poput mahovine. Njeno latinsko ime bilo jcFestuca mollis. Rasla je na vidljivim mjestima, a njeno korijenje i izdanci pružali su se pola metra duboko, uspijevali su na soli i vjetru i hranili su se zrnatim hra­ njivim tvarima iz pijeska. Celice nije ni pokušala prijeći preko dina. To je bilo teško, pogo­ tovo u čizmama. A dine su opasne za žene koje šeću same. Previše je tajnih prolaza i slijepih ulica. Zaobišla ih je i krenula prema vrhu sti­ jene na kraju zaljeva, koja je napola bila prekrivena plimom. Tamo je ugledala alge i pomislila da bi možda mogla naći mušice koje će sakupiti i proučiti. Mliječno jutarnje svjetlo, koje su zamutili oblaci i

magla, polako je postajalo ljubičasto-sivo. More koje je nekad bilo bezizražajno, sad je postalo zeleno poput berila. Te boje kao da nisu bile s ovog svijeta, trajale su kratko i za pet minuta su nestale. Celice je sat vremena vadila morsku travu iz vode i škarama odstra­ njivala plutajuće vrećice. Sa svake nakupine algi odrezala je tri vre­ ćice, jednu iz podnožja gdje je bila pričvršćena za stijenu, jednu iz sredine gdje je alga bila najšira, i jednu s vrha. Stavila je uzorke u ozna­ čene vrećice s morskom vodom i zrakom. Učinila je to najbolje što je mogla, budući da su joj ruke bile hladne i klizave od algine sluzi. Da je ostala budna, tog bi poslijepodneva razrezala vrećice kako bi provjerila razmnožavanje mušica. Nakon što bi preživjela taj tjedan i vratila se u laboratorij, ubacila bi sve mušice i jajašca koja je pronašla u bočice s alkoholom, a zatim bi ih promatrala pod povećalom. Ali sad je samo trebala umočiti ruke u more i potražiti alge. Pred njom se nalazio umirujući minijaturni svemir. Zoologija je bila puno ugod­ niji suputnik od kozmologije. Koliko je zanimljivije bilo smišljati lov na mušice i sakupljati ih poput nekog veličanstvenog božanstva, ne­ go promatrati ogromne i udaljene pramenove neba. Kako je lijep bio taj mokri svemir, njegova zrnca pijeska i vlažni slojevi, njegovi crvići i ličinke koji su toliko sićušni da ih ne možemo vidjeti, ali svejedno plivaju, hrane se, umiru i dišu u masivnoj minijaturi. Koliko ljepši od umiranja zvijezda. I plima je jedna vrsta meditacije. Iznenadila se kad je vidjela kako je smirena i neustrašiva postala dok je zurila u plićak i dok su boje postajale sve jasnije. I kako je ogladnjela. Sad je (zava­ ravala se) željela samo tuš, doručak i deset cigareta. Naravno, da bi se obalom vratila u kućicu za učenje, Celice je mo­ rala proći pored one druge masivne minijature, lika koji je stajao us­ red plime. Pjeva li i on sam sebi, poput nje? Kad je prišla dovoljno blizu da bi mu mogla mahnuti i dozvati ga, začula je samo pjesmu čaplji i galebova. Činilo se da Joseph ne radi ništa zahtjevnije od praćakanja po plićaku i udaranja po vodi poput nekog djeteta. Zastao je, uspravio se, ponovno je pogledao onako smeteno i još jednom udario po vodi. Za nju. Josephova tema za doktorski rad bio je morski skakavac - iako on, kako je objasnio Celice čim mu je pokazala svoje uzorke algi, nije ula­ zio u ocean, a nije bio ni pravi skakavac. Njegovo neznanstveno lokal­ no ime - skakač po vodenoj prašini - bilo je puno točnije. Rekao je kako bi mu bilo drago kad bi znanstvenici poklanjali više pažnje ime­ nima.

Zakoračio je u meki pijesak kako bi joj pokazao o čemu se radi. Stotine morskih skakavaca skočilo mu je na noge, pucketajući od na­ pora. Joseph je uhvatio jednog od njih kad mu je udario u čizme i pokazao ga Celice. “Pseudogryllidiispelagicus", rekla je i razočarala se što nije izne­ nađen. “Nije lijep”, rekao je Joseph. Njegov je skakač po vodenoj prašini bio siv poput granita, što je predstavljalo savršenu kamuflažu, nije se micao, a stražnje su mu noge bile uvučene i savijene. “Ali pogledaj, Cecile.” Napola pušući, a napola zviždeći ispustio je iz usta vlažan zrak na noge insekta. Nestao je. “Njegov jedini trik. Moj jedini trik", rekao je Joseph. Napokon ju je pogledao, oči u oči; nasmijao se stidljivo i pobjedonosno. Bio je prilično zgodan na neki knjiški način. “Inače je potpuno nezanimljiv. Kao ja.” S nogavice je skinuo još jednog skakača po vodenoj prašini i ponudio ga Celice. “Pokušaj ti. Kladim se da ne možeš.” Spustio ga je na njen dlan. Puhnula je u njega. Nije nestao. Dodirnula ga je vrškom prsta i ponovno puhnula. Nije se micao. “Mrtav je.” “Nemaš pljuvačke”, rekao je. “Gledaj sad.” Joseph je puhnuo na Celicein dlan. Dah mu je bio vlažan. Skakač po vodenoj prašini je učinio ono u čemu je bio najbolji. Poletio je i pao na pijesak, pet metara dalje. “Ne brini se za njega”, rekao je Joseph dok je Celice s dlana brisala njegovu sluz. “Nikad se ne ozlijede. Možeš ih baciti s krova Instituta, s visine od trideset sedam metara, i opet će preživjeti. Pokušao sam. Iako ne mogu letjeti. To nisu prava krila. Žilavi su to momci.” Zašutio je. Nasmijao se. Spustio je glas. “Gotovo da su simpatični. Što ti misliš, Cecile?” “Neodoljivi.” “Baš tako.” Simpatični, neodoljivi. Riječi su bile u zraku. Joseph je samo trebao nešto započeti s njima. Ali umjesto toga, nenaviknut na očijukanje, pocrvenjeoje i ponovno se prebacio na zoologiju. Jučer je bio šutljiv. A sad je, u strahu da bi Celice mogla otići, pričao poput razigranog djeteta.

Objasnio je da su “djelovanjem konvergentne evolucije” njegovim obožavanim bubicama, čije je tijelo od jednog do drugog kraja bilo kraće od centimetra, narasle pretjerano duge stražnje noge oštrih pregiba koje su im omogućile da, “kad ih iznenada ispruže”, skoče daleko od pogleda i daleko od opasnosti. Okrenuo je još jednog i uhvatio ga palcem i kažiprstom dok je ovaj vrtio nogama po zraku kao da vozi bicikl. “Vidiš? Stražnje noge su mu više nego dvostruko dulje od tijela. Moraju biti tolike. Pogledaj gdje se hrani.” Pokazao je Celice skakače po vodenoj prašini koji su čekali da se poredaju na mjestu do kojeg je dosezala voda, i na kojem je ona na­ pravila pjenušav rub. Kad bi došao sljedeći val, skakači bi, potaknuti pritiskom zraka i vodenom prašinom, svojim kratkim pincetama zgrabili plijen koji je izbacilo more - morske uši i gnjide - savili noge i odletjeli pet metara dalje, tamo gdje ih plima ne može doseći. Bili su apsurdni. “To baš i nije neki život”, rekao je. “Kao da živiš u kanalu pored autoputa i hraniš se ličinkama iz guma jurećih automobila.” “Morska obala je bolja od autoputa. Ovdje je lijepo. Ovdje je pre­ krasno”, odvratila je Celice. Nikad nije vidjela ljepše mjesto. Nikad prije nije bila ovako opčinjena. Joseph je odmahnuo glavom. Uvijek je odmahivao glavom kad bi počela fantazirati. Odmahivao joj je glavom skoro trideset godina. “Nama je prekrasno. Zoolozi se izvrsno zabavljaju. A ova sićušna stvo­ renja nemaju pojma ni o čemu. Oni samo jedu, skakuću i umiru. Čak i kad padne mrak. Kad god dode plima. Većina ih živi samo dan-dva. I gotovo! Ako pobjegnu valovima, pojedu ih galebovi i ribe. Samo hop, hop, hop, a oni koji prežive dobiju morske gnjide. Uopće ih nije briga za krajobraz.” Skinuo je skakavce sa svoje odjeće i bacio ih na pijesak. “Ponekad se pitam čemu uopće služe. Nemaju nikakvu svrhu.” “Čini se da tebe zabavljaju”, odvratila je Celice. “O, da. Smisao evolucije bio jc usrećiti zoologe.” Joseph se nagnuo i skinuo joj dva skakavca s ovratnika, pa još jed­ nog s kose. To je bio prvi romantični trenutak u njihovom zajedni­ čkom životu. Našao je zadnjeg skakavca, koji je bio uhvaćen u njenoj odjeći, i stavio ga na dlan. “Pokušaj još jednom, Cecile”, rekao je. “Sad vlažno puhni.”

Sljedećih trideset godina Celice se rugala Josephu zbog tog prvog udvaračkog govora: “Sad vlažno puhni, Cecile.” Uvježbala je prilično komičnu anegdotu kojom ga je mučila. Oponašala je njegov glas, nje­ gove kratke govore, njegovu neželjenu pljuvačku (njihova prva iz­ mjena tjelesnih tekućina), nepravilno izgovaranje njenog imena koje nitko nije ispravio. Za njega je bila Cecile sve dok ga Fešta te večeri nije ispravila. “Tvoj otac i njegovi skakači po vodenoj prašini bili su najmanje romantična stvorenja koja sam ikad upoznala”, rekla je kad je njihova kćer, koja je tada imala osam godina, prvi put upitala kako su joj se roditelji upoznali. “Trebala sam ga istog trena utopiti na toj plaži. Mo­ gao me poljubiti da je htio. A umjesto toga sam dobila...” i onda bi izvela svoju parodiju Josepha “...'Morski skakavac je zapravo kukac. Potpuno opremljen. Vidiš ova dva para zakržljalih krila, njegove ante­ ne i abdomen podijeljen na segmente? Nadam se da ti ne dosađujem. To zapravo uopće nije skakavac. Stvarno bih volio kad bi znanstvenici više pažnje poklanjali imenima, Cecile.’” Njihova je kćer voljela tu priču. Zapravo, Celice je na neki čudan način očaralo Josephovo otkriće

Pseudogryllidusapelagicusa i dirnulo ju je što se potrudio zapamtiti njeno ime, pa makar i krivo. Laskalo joj je što je svoja istraživanja podi­ jelio s njom. Činilo joj se kao da dijele neke intimne stvari. Ali najviše od svega joj se svidio njegov trik kojim je pokazao kako skakači po vodenoj prašini mogu skočiti na poticaj, na njegov poticaj. To je tako ličilo na njega. U tome se sastojala njegova privlačnost. On je bio pritajeni mađioničar. Čovjek bi pomislio da na njega ne vrijedi trošiti vrijeme, a onda bi on iz rukava počeo izvlačiti golubice i ze­ čeve, očarao te svojom pjesmom, zatražio da riješiš neku zagonetku ili svojim dahom natjerao mrtvog insekta da poleti zrakom. Joseph je još uvijek razglabao o čudima vezanima uz skakače po vodenoj prašini, kad su on i Celice, do koljena u vodi punoj živih filtara, mekušaca i sifona, počeli hodati prema kućici za učenje kako bi stigli na ručak. Voda je bila hladna i sluzava. Duž cijele obale namo­ čeni je pijesak bacao skakavce u zrak.

11

1:20 poslije podne Joseph i Celice tog dana nisu pokušali preskočiti zid u vrtu i tako napustiti ruševine kućice za učenje. Bili su previše sredovječni i uko­ čeni da bi se verali. Grmlje ispod zida, kroz koje se Joseph (zajedno sa Celice) prije toliko godina probijao, sad je bilo neprohodno. Osim toga, predobro su razumjeli mantru povijesničara: u prošlost se mo­ žemo vratiti, ali samo budale je ponavljaju. Istina, Joseph bi tog popodneva pristao izigravati budalu da mu se pružila prilika. Zašto se inače uputio sa Celice prema dinama, osim da bi ispao loš povijesničar? Ali još uvijek nije bio spreman uputiti svoju ženu preko zida i kroz grmlje je natjerati da se vrati u njihovu prošlost. To bi bilo senti­ mentalno i providno, ali i bolno. Nije bio tolika budala da bi vjerovao da se njihova mladost i svi njeni detalji mogu tako brzo ponoviti. A nije bio ni toliko slijep da ne bi primijetio Celicein unutarnji nemir. Ta kućica za nju nije bila ugodno mjesto. Raspoloženje joj je bilo tmurno i bila je na rubu suza. Umjesto toga krenuli su neromantičnim putem, prema nekada­ šnjoj dvorišnoj kapiji. S kapije - u obliku perunika od kovanog že­ ljeza, vrlo vrijedne i izrađene 1920. - prije mnogo godina ukradene su šarke. Veliki dio granitnih ploča bio je odnesen iz dvorišta. Ali ste­ penice koje su vodile kroz šikaru bile su još uvijek na svom mjestu, iako su bile napukle i klizave od biljki koje su po njima rasle. Celice se držala za Josepha dok su se jedno iza drugog spuštali prema staroj seoskoj cesti. Po prvi put toga dana pristala je na dodir.

Nijedan doktor zoologije ne može biti potpuno nepripremljen za promjene na obali. Ovo je dvoje čitalo novinske članke i vidjelo pla­ nove za stambeno naselje. Potpisali su razne peticije u znak prosvjeda protiv “raskošnog razvoja vrijednih javnih površina”. Pa ipak, i bez uplitanja arhitekata i graditelja, nikako nisu mogli očekivati da će obala i njena unutrašnjost ostati isti onakvi kakvi su nekad bili. I zoo­ lozi imaju svoje mantre: promjena je jedina konstanta; ništa u sve­ miru nije stabilno i nepokretno; truljenje i razvoj su sinonimi; zrno pijeska je jače i izdržljivije od kamena. Ako trošenje, habanje i promijenjivi ukusi mogu izmijeniti gradove, usprkos njihovoj prividnoj trajnosti, onda se nešto tako meko i prolazno poput krajolika može izravnati i preoblikovati u samo jednoj noći, samo jednoj oluji. Stoga nisu očekivali da će stara seoska cesta i nakon trideset oluj­ nih godina ostati nepromijenjena. Na njoj nije bilo ljusaka i stočnog izmeta. U susjedstvu više nije bilo farmi i polja. Jedini usjevi ovih da­ na bili su hipoteke i korov. Bilo je gotovo sigurno da će cesta biti obra­ sla puput neke čarobne i zapuštene uličice iz bajke. Oko nje su trebali rasti borovi i bacati debelu sjenu. Vrata smrti koja vode u podzemni svijet. Put im je trebao biti zakrčen trulim panjevima i grmljem. Umje­ sto toga, iz šume su izbili na čistinu nastalu raščišćavanjem s koje se vidjelo blještavo i zasljepljujuće nebo, previsoko i previše plavo. Bili su zaprepašteni. Izgradnja je započela. Tlo je bilo razrovano i vidjeli su se tragovi guma koji su u njemu napravili udubljenje široko dvade­ set metara. Veliko kamenje i korijenje bilo je iskopano i bačeno u stra­ nu poput suhih morena, kao da si je neki ledenjak prokopao prolaz kroz zemlju. Bili su to rani, nemilosrdni počeci izgradnje prilaza ko­ jim će, nakon što bude izbetoniran, kamioni i graditelji dolaziti na gradilište. Kasnije će od tog prilaza napraviti cestu kojom će se voziti stanovnici iz sedahi stotina kuća u Salt Pinesu (“i koja će služiti i zra­ čnoj luci i gradu”), gdje će za godinu dana početi udomljavanje najbo­ gatijih i najnervoznijih poslovnih ljudi s tog područja. Celice i Joseph su odmahnuli glavom. Takva su čuda čovjeka. Ne­ koliko su metara hodali netaknutim rubovima čistine, a onda se istim putem vratili natrag nakon što im je hrpa kamenja i krhotina prepri­ ječila put. Kako da prijeđu preko toga? Gdje je staza? “Netko bi se trebao žaliti zbog ovoga”, rekao je Joseph, znajući da taj netko neće biti on. “I kamo bismo mi sad trebali ići?” Morali su rukom zakloniti oči od sunca, kako bi na drugoj strani čistine mogli potražiti znak za stazu ili neki trag koji bi im pomogao

da nastave prema obali. Nije bilo ni traga ljetnikovcima koji su nekoć bili nanizani uz seosku cestu. Mali ribnjaci sa slatkom vodom, u koje su prodrli buldožeri i oštetili ih, ili su se isušili, ili su bili pokopani is­ pod tla. Iz smjera ceste koja je vodila prema zračnoj luci povremeno su se mogli čuti kamioni koji su dovozili beton i šljunak za novu cestu, ili granit za izgradnju splavi na kojoj će plutati Salt Pines. Pijesak je bio preslab da bi izdržao težinu svog tog ukusa i novca. Celice, koja je bolje vidjela od svog muža, zapazila je putokaz u ob­ liku strelice, pričvršćen za borov panj, koji ih jc usmjeravao prema nastavku njihove prekinute staze. Ali ona i Joseph bili su nervozni i nisu željeli prijeći preko otvorenog prostora. Osjećali su se poput ometača posjeda. Ta je čistina bila zastrašujuća poput neke ospo­ ravane granice iz njihove mladosti. Demilitarizirana zona, raščišćena kako bi zadržala bjegunce unutra ili vani. Ničija zemlja koja služi za razdvajanje istoka i zapada, sjevera i juga. Njemačke i Koreje. Vi­ jetnama. Činilo se kao da bi tamo trebale stajati barikade, mine, nje­ mački ovčari i bodljikava žica. Zapravo, iznad drveća su se vidjela dva zrakoplova: putnički je letio na velikoj visini, a na petsto metara se jedan mali jednomotorni zrakoplov šuljao točno iznad njihovih glava i izgledao kao da bi svakog trena mogao baciti bombu, plinsku bocu, padobranca. Čak i da zrakoplov nije uočio Josepha i Celice, netko bi ih skinuo snajperom ako bi bili dovoljno ludi da izađu iz grmlja. Samo su životinje bile sigurne. Vrane i vrapci skakutali su po golom tlu. Štakori su trčkarali po udubljenjima koja su napravili kotači ka­ miona i jeli korijenje i gomolje. Dva škanjca - ljubavnici na otvorenoj cesti - sjedili su u krošnji bora i čekali da nastupi krvoproliće. Celice ovu čistinu nije promatrala kao metaforu, debelu zemljanu crtu iz­ među njihove budućnosti i prošlosti. Samo je bila potištena zbog onoga što su tamo zatekli i, da je imala izbora, okrenula bi se i vratila kući. Da joj muž nije toliko želio doći do obale, umrla bi u krevetu. Joseph i Celice su počeli ometati posjed. Vjetar i sunce su osušili i ispekli površinu tla iznad mekog blata dubokog do koljena, ali taj je gornji sloj bio tako tanak i rahao poput korice na piti, pretanak da bi izdržao dva teška sisavca. Ostavili su duboke tragove u zemlji, a i zemlja je ostavila svoj trag na njihovim cipelama i krajevima noga­ vica. “E pa, što je sljedeće?”, upitala je Celice, smatrajući da bi se mog­ lo dogoditi nešto još gore. Mogli bi provesti popodne gacajući po blatu beskrajnih gradilišta. Njihov izlet - nakon kućice za učenje nije dobro počeo.

Ali nakon što su pronašli nastavak staze i probili se kroz preostale borove, slane močvare i lagune (savršene za golf-igralište: loptice za golf najbolje plutaju u slanoj vodi), te očistili cipele penjući se po pijesku prve dine, sjećanje na Salt Pines je nestalo. Kad su se popeli na vrh dina, vidjeli su da su rane i ožiljci pokriveni drvećem. Čak se ni buka kamiona više nije čula. Gradilište se preselilo negdje drugdje. Pred njima se po prvi put ukazala obala; duboko, tužno, opojno mo­ re. Spustili su se niz pijesak do čistine koja se pružala prema obali pre­ krivenoj šikarom. Iza toga su se nalazile dine Bariton Baya. Ovu či­ stinu još gotovo da nije ni dotaknuo napredak ili “mijenjanje krajo­ lika”. Znali su da će jednog dana tamo stajati odmaralište. Kao i ma­ rina i granitno šetalište s restoranima uz samu obalu i biciklističkim stazama. Ali to se neće dogoditi dok prva faza ne bude završena, dok se ne dovrše kuće i dođu utjecajni stanari koji će istjerati sentimen­ talne građane. Netko je izgradio mali kameni mol s kukom za pri­ čvršćivanje broda. Toga nije bilo kad su zadnji put bili ovdje. A tamo gdje su nekad bile prirodne granice od obalne trave i niskog raslinja, sad su stajale ograde koje su štitile plažu i nizovi vreća složenih u ob­ liku slova V koje sprečavaju smanjivanje obalne površine. Način na koji je nadolazila plima ukazivao je na to da se raspored priobalnih rtova i plićaka, prudina i kanala promijenio. Trenje, naplavljivanje, ispiranje i taloženje napravili su neke nove uzorke. Ocean ima tisuću vještina. Pedesetak metara uz obalu nalazilo se novo, dugo pješčano brdo, o koje su se razbijali valovi i gubili svoju dramatičnu energiju. Dolazili su do plaže oslabljeni i pod manjim kutom. Na suprotnom kraju, gdje je Joseph nekoć tjerao sluzave - i zavo­ dljive - skakavce da polete, obala je za tih trideset godina izgubila svoj plićak. Valovi su nanijeli pijesak na plažu i napravili strmu i zakri­ vljenu izbočinu punu šljunka i školjaka. “To im se neće svidjeti", rekao je Joseph. Bili su razočarani. Prešli su gotovo cijelu plažu, od zapada prema istoku, gledajući u rub valova koji su se razbijali o obalu, tražeći ska­ kače po vodenoj prašini u pjenušavom talogu plime, cipelama pre­ okrećući školjke i uznemiravajući sve žive bjegunce. Ali ništa nije sko­ čilo na njih, iako su odabrali savršen trenutak za svoju posjetu. Plima je bila visoka i još je rasla. Trebali su do koljena biti u skakavcima. “Ni jedan jedini”, rekla je Celice.

“Jedan nije dovoljan. Jedan ne može preživjeti.” Joseph nije bio tako iznenađen. Čim je vidio da se obala promi­ jenila i postala strmija, znao je da to nisu dobri uvjeti za Pseudogrylliduspelagicus. On je upravo to i predvidio u svojoj davno zabo­ ravljenoj temi doktorskog rada (bombastičnog naslova Strpljenje i čista sreća: prirodna povijest skakača po vodenoj prašini}. Bili su suviše izbirljivi i osjetljivi da bi se mogli prilagoditi promjenjivom raspoloženju valova. Čista sreća donijela je nesreću. “Suviše je strmo za njih”, rekao je. “Njima treba jedna dobra, ravna plaža s plimom. To je njihov život.” To je uistinu bio njihov život. Ali Joseph je uvijek priželjkivao da cvrčci, skakavci i kukci mogu izdržati sve što im život nametne. Oni su bili jedini koji mogu preživjeti u prirodnom svijetu. Bili su najbrži od svih insekata. Bili su bolje opremljeni od većine ostalih stvorenja i mogli izdržati najteže uvjete. Trebao si samo pratiti izvješća u Ento­ mologiji da bi znao da postoje “kukci iz peći”, neosjetljivi na užareni ugljen. Postoje i polarni cvrčci koji žive u trajno smrznutom sloju tla, kao i slijepi pećinski skakavci, koji žive na vapnenim rubovima pod­ zemnih bazena i osluškuju svoj sićušni plijen kroz četiri uha koja im se nalaze na koljenima. Postoje i kukci koji se hrane na vrućim i ljep­ ljivim naslagama na stražnjem dijelu štednjaka, plove odvodnim cijevima ili grickaju električne kablove. Postoji čak i posebna vrsta cvrčaka u Južnoj Americi (.Entomo­ logija, svez. CXXI/27) koji se hrane i razmnožavaju u dizl-motorima. Žive od goriva koje izgara. Njegovo jc uobičajeno ime Podmazivač. Prvi je put otkriven 70-ih godina 20. stoljeća u Ekvadoru. Bio je bez krila, kratkih nogu, stvoren da bi se zadržavao na jednom mjestu, a ne kretao. Ali putovao je i na sjever i na jug, prešao dvije tisuće milja za manje od dvadeset godina u kamionima i lokomotivama s dizl-mo­ torima. Mehanička seoba. To je postalo uobičajeno u Meksiku i Bra­ zilu. Pojedine su se vrste pojavile u motorima na otpadima u Dallasu. Priče iz prirode su najbolje, često je govorio Joseph. “Osim kad ih ti pričaš”, odvratila bi njegova žena. “Koliko god filozofirali o sebi, ljudska vrsta ostaje marginalna. Jed­ va da se ubrajamo u prirodne redove zoologije. Nikome nećemo ne­ dostajati”, rekao je Joseph za jednog od rijetkih napada znanstvene strasti jednoj studentici u Institutu kad je vidio da premalo cijeni ma­ la zemaljska bića. “Oni možda nisu svjesni sebe, poput nas. Možda ne znaju za sjećanje. Ili nadu. Ili svijest. Ili strah od smrti. Možda ne

znaju koliko su snažni i predivni. Ali kad sva ljudska bića nestanu sa zemlje i kad se sve naše odvodne cijevi, plinski štednjaci i dizl-motori fosiliziraju, još uvijek će postojati insekti. Vjerujte mi na riječ. Napredovat će i razvijati se, ta posebna stvorenja.” Potom se prisjetio najbolje rečenice iz svoje dizertacije. “Još uvijek će postojati skakači po vodenoj prašini... i pincetama grabiti svoju hranu iz valova.” Čak i sada, kad na vidiku nije bilo nijednog skakača po vodenoj prašini, doktor nije posumnjao u točnost svojih tvrdnji. Na brojnim drugim plažama koje nisu tako strme mogu se pronaći mnoge aktiv­ ne kolonije. I sam ih je, mnogo puta u zadnjih nekoliko godina, vidio na Muu i u Tiger Crab Edgeu. To što danas nije bio tamo da to posvje­ doči ništa ne mijenja. (“Te momke uopće nije briga za krajobraz.”) Ali ipak je bio razočaran kad je vidio da je, barem na ovoj obali, Pseudugrylliduspelagicus nestao. Josephovo razočarenje nije bilo samo znanstvene prirode, usprkos njegovoj dugoročnoj ljubavi prema tim stvorenjima i njihovom po­ javljivanju u njegovom doktoratu. Fantazija koju je njegovao otkako je tog jutra promatrao Celice u krevetu, zahtijevala je skakače po vo­ denoj prašini. Oni su bili njegova ljubavna poruka. Oni su bili njegova ruža. Oni su bili erotika. Ako je htio položiti Celice između dina u Bariton Bayu gdje su nekoć tako nezaboravno i nespretno vodili lju­ bav, prvo ju je morao namamiti na plažu. To mu je zasad uspijevalo, lako na mučan način. Ali trebala mu je neka zavojita strategija kojom će je udaljiti od melankolije i pougljenih ostataka i dozvati u svoj čvrsti zagrljaj. Trebat će mu Venerine ljestve obmane, penjat će se prečku po prečku. Trebat će mu nešto što je diskretnije od poljupca ili pjevanja one stare pjesme koju je voljela, a čijih se riječi još jedva sjećao. Mislio je da će skakači po vodenoj prašini još jednom biti nje­ govi saveznici. Skinuo bi ih nekoliko s njene bijele majice i iz kose, još jednom puhnuo u njenu ruku, natjerao ta mala stvorenja da po­ lete zrakom, a potom možda (nevina kretnja) jezikom liznuo njen is­ pruženi dlan. (“Pokušaj još jednom. Vlažno puhni.”) Bi li mu tada do­ pustila da gurne svoju ruku pod njen crni vuneni kaput? Ali sad je bezosjećajna priroda stvorila plažu koja je suviše strma za ljubavnike. Netko je ovim Venerinim ljestvama odstranio srednju prečku. Pa ipak, vrijeme nije uništilo svjetlost. Svemir se nije toliko brzo proširio. Niti je velikim obalnim valovima oduzeo njihovu ča­ roliju. Njegovu ženu, koja je do listova u vodi i sa zavrnutim hlačama stajala pred njim, obasjala je i stanjila sunčeva svjetlost koja se odbijala

od morske površine poput zlata koje laska srebru. Jedan pramen kose pao joj je preko lica kad ga je lukavi povjetarac podigao pa ispustio. Njen vrat. Njen lijepi struk. Bjelina njenog donjeg rublja. Mokri kra­ jevi njenih nogavica. Žena odjevena u crno i bijelo; krajolik odjeven u plavo. Nije ni čudo što je Joseph bio oduševljen. Da se Celice osvr­ nula i pogledala što je to uhodi, mogla bi mu, kao i obično, dati latin­ sko ime koje bi u ovom slučaju glasilo homo erectus ili homo semens. Njegovo bi uobičajeno ime bilo ukrućeni ili podivljao od Ijubavi ili rob. “Idemo. Idemo do Baritona”, rekao je njen muž nakon što su prehodali cijelu plažu, a ona se okrenula kako bi se istim putem vratila natrag. Govorio je što je tiše mogao, ne puštajući je da prođe. Uhvatio je rukave njene jakne i povukao ih. “Zašto?”, upitala je Celice i podigla obrvu. Njen muž je bio previše zadihan i pozoran. Nije joj trebao cvrčak na dlanu da bi mu pročitala misli. “Mislim da je tamo plima malo blaža”, odgovorio je. “Moramo vidje­ ti barem jednog skakača po vodenoj prašini kad smo se već dovezli ovamo. U zaljevu ćemo naći cijelu koloniju. Sigurno.” “Mi ćemo naći? Zašto mi? Ti idi. Uostalom, u zaljevu ima previše stijena. Još je manja vjerojatnost da ćeš ih tamo naći.” Celice su boljela stopala i leđa. Ramena i zglobovi su joj se ukočili. Mislila je na Feštu. Radije bi bila sjela na hrpu školjki i šljunka i cijelo poslijepodne gle­ dala velike obalne valove nego udovoljila njegovim seksualnim hiro­ vima. Ali Joseph ju je vukao za rukave. Mrzila je to. “Hajde”, ponavljao je. “Napravit ćemo izlet tamo. Sakrit ćemo se od vjetra. Tko zna? Mož­ da nagovorimo dine da zapjevaju.” “Nema vjetra.” Zrak iznad zaljeva bio je kristalno čist, nije bilo oblaka oko kojih bi vjetar zavijao, a vidio se čak i horizont na kojem se spajaju nebo i ocean i pritom obično stvaraju sivkastu maglicu. Svatko zna da lijepo vrijeme donosi nesreću. Nesreća je jastreb koji te iznenadi kad je vidljivost dobra. Smrt voli plavo nebo. Lijepo vrijeme voli sprovode. Mudar, neznanstveni narod za ovakvih bi dana ostao kod kuće, a ne šetao obalom i skrivao se pod drvećem. Doktori zoologije bili su neobaviješteni. Oni nisu razumjeli neumoljivost prirodnog svijeta. Ako skakači po vodenoj prašini nisu mogli preživjeti promjene na obali, kako i zašto bi to njima uspjelo?

12

U četvrtak, u jedanaest sati ujutro, Celicein i Josephov mobitel je zazvonio u džepu njene jakne. Njegova se zvonjava, prigušena tije­ lom, jedva mogla čuti. Čak i insekti mogu biti glasniji i uporniji. Bate­ rije su mu bile pri kraju. Galeb, koji je upravo jeo, uplašio se zvonjave i poletio, prosvjedujući zbog prekinutog objeda. Nekoliko trenutaka je mlatio krilima iznad leševa. Dok je telefon četvrti put zazvonio, galeb se već bio ponovo spustio na Celicein trbuh i natezao komadić kože koji je prije toga napola otkinuo. Koža joj je bila žilava. U dva dana izgubila je vlažnost i elastičnost. Josephova tajnica je pustila da mobitel odzvoni deset puta - bila je pedantna - pa još deset puta prije nego je spustila slušalicu. Zbu­ nilo ju je i naživciralo što se njen šef nije pojavio na sastanku koji je sam zakazao za deset sati tog jutra u Institutu. Već ga je nazvala kući, ali tamo se nitko nije javljao. Na sveučilištu je pokušala dobiti njegovu ženu, tajanstvenu Celice. Ni ona se nije pojavila na seminaru koji je trebala održati studentima četvrte godine biologije. Josephova taj­ nica je znala da ga smije zvati na mobitel samo ako je u pitanju nešto “hitno”. Bio je vrlo jasan po tom pitanju. E pa, ovo je bilo hitno. I uz­ nemirujuće. Još uvijek. Odbor koji odlučuje o nastavnom programu sastojao se od dva nervozna profesora, ravnatelja i zaposlenog slu­ žbenika iz Državnog ureda, koji su bili jednako nestrpljivi i istog trena zahtijevali najnovije informacije i objašnjenja. Nakon što ga nije us­ pjela dobiti ni na mobitel, sve što je mogla učiniti za doktorove goste koji su postajali sve ozbiljniji i nemirniji u sali za sastanke bilo je po­ nuditi im kavu i ispriku. Rekla je da doktor nema običaj kasniti ili

izostajati. Bio je neodgojen, to je točno (nije to rekla naglas). Od­ sutan. Rastresen. Ali nikad nije kasnio. Uvijek si mogao računati na njegovu točnost i šutljivost na sastancima. Tajnica je u pola jedanaest predložila odboru da se raziđe i potom su, gunđajući i mršteći se na nju, pokupili svoje kapute i kišobrane i izašli iz sobe. To je bilo nešto što se ne događa svaki dan: pružila im se prilika da izraze prijekor prema direktoru Instituta bez straha od njegove beskompromisne reakcije. Tajnicu su čekali njeni uobičajeni zadaci koji će joj odvratiti misli od tih smetnji. Trebalo je srediti rasporede odsjeka, napisati i poslati dopise, odložiti ili preusmjeriti pisma, organizirati višak obveza. Ina­ če bi do ručka preusmjcravala sve pozive s uredskog telefona kako bi se mogla usredotočiti na papirologiju i okrutno uživati u svojoj nedostupnosti. Ali tog dana je osjećala kako ne bi bilo pametno is­ ključiti telefon. To bi u najgorem slučaju moglo biti protumačeno kao prezir prema njenom odsutnom šefu. Kad ga je pokušala dobiti na telefon, nije naslutila da zvonjava od­ zvanja praznom sobom. U svom dugogodišnjem telefoniranju razvila je nekakav nagon pomoću kojeg je i s velike udaljenosti mogla reći ima li tamo nekog tko se ne želi javiti, tko je ignorira. Kad je nazvala doktora na mobitel, pomislila je da tamo ima nekog tko se ne želi ja­ viti. Netko je čuo zvonjavu, nije mogao doći do telefona, bio jc u kadi ili još uvijek u krevetu, ili na zahodu. I uzvratit će poziv. Sad je svaki put kad bi joj telefon zazvonio očekivala da je to dok­ tor, iako je dio nje očekivao onakav telefonski poziv kakav je njena kolegica sa sveučilišta primila mjesec dana prije toga. Šef te tajnice, pročelnik katedre za prirodne znanosti, nikad se više neće pojaviti za njenim stolom, nikad mu više neće biti neugodno zbog tipkanja i telefonskih poziva koji su se zbog njega morali obaviti. On se ubio. Josephova tajnica si nije mogla izbiti iz glave tu sliku - o kojoj je oso­ blje toliko razgovaralo - sliku njegovog tijela u automobilu, crijeva, kiše, radija. U podne je ponovno birala broj doktorovog kućnog i mobilnog telefona, a nakon što se u dva sata vratila s ručka, pokušala je opet. Prvo je pustila da odzvoni dvadeset puta, a onda jc pokušala s nešto odlučnijih trideset. Još uvijek se nitko nije javljao, a na njenoj sekre­ tarici još uvijek nije bilo poruke s objašnjenjem ili isprikom, iako su i Joseph i Celice prema rasporedu trebali raditi cijelo poslijepodne.

Tajnica se još uvijek nije uspaničila. Sve u svoje vrijeme. Sigurno po­ stoji neko objašnjenje. Možda su se poruke pobrkale, njenom kriv­ njom - u svakom slučaju, od nje se uvijek očekivalo da preuzme kriv­ nju. Možda je neki faks greškom bačen ili poslan na krivi broj. Možda joj je nešto odvratilo pažnju. Ili je došlo do neke krupne pogreške. Ionako su joj rekli da je doktor dva dana bio odsutan, na “terenu”. Stoga nije tako neobično što malo kasni. Sigurno je imao neku nez­ godu; doktor je bio nespretan čovjek. Možda mu se auto pokvario. Bilo bi blesavo - a doktoru bi bilo neugodno - da već sad počne na­ zivati bolnice. Ili da se obrati policiji s tako slabom izlikom. Četiri sa­ ta? To nije ništa. Barem ne u tako sunčanom tjednu. Kako kažu, nije njihov posao sakupljati one koji ne dolaze na posao. U deset do šest te večeri, Josephova je tajnica postala preko svake mjere zabrinuta za dobrobit čovjeka koji joj uopće nije bio drag i na­ zvala njegovu kćer, Syl, koja je živjela šesto kilometara od obale. Tele­ fonska sekretarica. Zar je cijela obitelj nestala? Trudila se ostaviti što smireniju poruku: “Jesu li Vam roditelji možda došli u posjetu? Oče­ kivali smo ih danas.” Potom je dodala: “Vjerojatno se ništa nije dogo­ dilo. Nisu se vratili s puta. Ali molim Vas, nazovite me sutra ujutro poslije devet ako bilo što saznate. Ili ću ja nazvati Vas.” Syl je bila konobarica u restoranu jednog studija. MetroGnome, odmah pored koncertne dvorane. Bila je “drska i nagla”, a njeni ko­ lege i gosti, koji su uglavnom bili glazbenici, s jedne strane su je vo­ ljeli, a s druge je se bojali. Ona je bila tip djevojke kojoj daš preveliku napojnicu, potom je otpišeš jer je bezobrazna, a nakon toga joj poč­ neš udvarati. Nazvala je svoje roditelje nakon ponoći kad se vratila s posla. Po­ pila je previše vina da bi to ostavila za ujutro. Zapravo ih nikad nije ni zvala osim kad bi popila malo vina ili piva. Nije se usuđivala nazvati kad bi uzela dizalice, progutala koju rajsku pilulu ili popušila joint. To je loše, jezik ti se razveže. Ali piće ju je uvijek znalo smekšati. Mo­ rala se smekšati da bi mogla izdržati zabrinute i nasrtljive glasove svo­ jih roditelja. Ostavila je telefon na tepihu i pustila ga da zvoni neko­ liko minuta kako bi jednom od njih dvoje dala vremena da se probudi i izbaulja iz kreveta. Njen je otac u to vrijeme obično još uvijek bio budan i čitao. Majka je bila spavalica. Syl mu je dala dovoljno vremena da dođe do kraja stranice, pronađe svoje papuče i dode do telefona. Držala je fige da se ne javi. Nakon ponoći je uvijek bio najprijekorniji.

Zašto zove tako kasno? Je li pila? (Da, da, zašto ne?) Što trenutno čita? Što radi sa svojini životom? (Ne trati ga na knjige. Ne trune u beži­ votnom gradu.) Prošlo je već šest mjeseci. Kad će je vidjeti? (Bolje ne pitaj. Ne gnjavi me. Mrzim obalu.) Ali kad ni jedno od njenih roditelja nije podiglo slušalicu, Syl je osjetila ljutnju, a ne olakšanje. Tajničina zapovjedna poruka na sekre­ tarici (“Svakako nazovite sutra ujutro poslije devet”) ušla je u njen život nepozvana i uznemirila je. Naravno da joj roditelji nisu došli u posjetu. Nije ih pozvala. Nikad nisu vidjeli njen stan. A i da su došli njuškati, ne bi im se svidjelo ono što bi tamo zatekli, njeno konobarenje, njenu obrijanu glavu, nepospremljen krevet, njen prezir pre­ ma svemu, njenu odjeću, a posebno njen apetit za muškarce kojeg se nije stidjela. Zašto ne bi imala ljubavnike? Zašto ne bi prvo dobro upoznala gudače, pa tek onda limenu glazbu? Ne možeš divljati kad si mrtav. Syl nije bila baš presretna što nije uspjela dobiti roditelje. Bila je šesto kilometara udaljena od kuće i svejedno se od nje tražilo da pre­ uzme odgovornost za problem koji tajnica njenog oca i njegovi pre­ pametni kolege s Instituta očigledno nisu uspjeli riješiti. Roditelji joj nisu došli na posao? Pa? Što je ona trebala učiniti s tako velike udaljenosti, i to usred noći? Otkriti gdje su pomoću čarobne igle i zemljo­ pisne karte? Pa ipak, Sylina ljutnja nije u potpunosti mogla sakriti njenu zabrinutost. Ona je bila od onih ljudi koji se jednostavno ne pojave, koji iznevjere svoje kolege, koji do kasno ostanu vani, prevare prijatelje i zadužuju se, nikoga ni o čemu ne obavještavaju, puštaju da telefon zvoni. Ali njeni roditelji nisu bili takvi. Oni noću nisu izlazili. Nikad. Bili su dnevne ptice, kvočke, učinkoviti, točni, plahi, dosadni. Trijezni poput bebe. Nisi mogao biti s njima više od jednog sata, a da ne pobijesniš. Ponovno je nazvala. Trebali bi biti kod kuće i javiti se na jedan od telefona. Pustila je da zvoni i krenula si natočiti još jedno piće i pro­ naći nešto slatko za jelo. Još uvijek se nije brinula za dobrobit svojih roditelja. Zasad se uglavnom brinula za sebe i svoju teško stečenu slo­ bodu. Nije bilo lako osloboditi se i započeti život bez znanja i obra­ zovanja, tako daleko od njih. Nije željela da je povuku natrag u njiho­ ve stroge, činovničke živote i taj ustajali miris oceana. Nije čak željela ponovno vidjeti obiteljsku kuću, te neizmjenjene stare sobe, one iste

stare knjige i obroke. Ako se sad jave, Syl će biti sigurna. Ako se ne jave, morat će okrenuti pješčani sat i pustiti da pijesak poteče natrag u njenu prošlost. Pokušala ih je dobiti na mobitel, dok je sjedila na zahodu s otvo­ renim vratima. U jednoj je ruci držala konzervu Chevron piva, a te­ lefon je stavila u spuštene gaćice i pridržavala ga nogama. Daleko, na drugom kraju linije nalazio se mjesečinom osvijetljen zaljev. Kad bi se barem sove i šišmiši mogli javiti na telefon. Syl je čekala sat vremena - dvanaest pjesama Ruffian Rock CD-a; deset gnjevnih udaraca po zidu od probuđenog susjeda - a onda je ponovo nazvala oba broja, kuću i dine. Trgnula se i osjetila olakšanje kad je napokon čula da se netko javio na mobitel. Ženski glas. Ali nje­ no olakšanje nije potrajalo. Bila je to samo snimljena poruka telefon­ ske tvrtke. “Korisnikov telefon je isključen. Molim vas pokušajte ka­ snije.” Udaljena baterija, vlažna i istrošena nakon što je telefon više od dva dana bio u funkciji čekanja poziva, napokon se ispraznila do kraja. Koliko god se trudila, njihova kćer više nije mogla dobiti vezu. To ju je izluđivalo - iako su takve emocije bile za očekivati. “Ne može doprijeti do njih”: tako je izgledao Sylin odnos s roditeljima otkako je otišla od kuće. Njen je telefon mogao zazvoniti tisuću puta i još uvijek ne prodrijeti u njihovu tišinu. Nazvala je MetroGnome. Vlasnici su, naravno, otišli kući. Sva sreća da jesu. Ostavila je poruku uz pomoć vina i piva koje je popila. Rekla je da više neće raditi kao konobarica. Da će morati naći drugu djevoj­ ku. Više nije htjela robovati za tim stolovima. Imala je pametnijeg po­ sla. Njihova je hrana bila otrovna. Kao i mušterije. MetroGnome je tako glupo ime. “Nemojte me zvati”, dodala je, iako to uopće nije ima­ lo smisla. “Više nisam ovdje. Otišla sam...” nije željela dodati...natrag kući.” Te su noći Sylini snovi bili divlji i točni. Pivski snovi. Sanjala je čak i smrt i golotinju. Pronađena su tijela njenih roditelja, uspravna kao svijeće na sjedištima automobila. Dva srčana udara. U jednom su se snu vozili u trenutku smrti i auto je sletio s ceste, neko vrijeme lebdio u zraku, a onda se zapalio. Tu se snimka zaustavlja. Hollywoodska smrt. U ostalim su snovima Joseph i Celice slijepi sjedili za upra­ vljačem. Dok su ih pronašli, od njih je ostao još samo pepeo i dim. Pronađeni su deset metara od auta, a u ruci su držali poruku za svoju kćer: “Tvoj nas je život tako razočarao.” Pronađeni su zavezani u sjeda­

lima, bez odjeće. Bili su poput tuljana koje je oluja izbacila na obalu, koje jc more opralo u plićaku, a valovi utopili. Syl se morala razbuditi. Ali kad je nakon deset minuta ponovno zaspala, opet su je mučili isti snovi, leteći auto, plamen benzina, goli par pokriven prednjim staklom automobila, ciglama i morem. Što je dulje spavala, to je više javna golotinja njenih roditelja igrala svoju komičnu, neoprostivu ulogu. Ali ono što ju je uistinu mučilo bili su telefoni. U tim noćnim mo­ rama njenim je roditeljima uvijek tako malo nedostajalo da dohvate telefon. Ili je bio na zadnjem sjedištu automobila, na dnu majčine tor­ be, ili im je bio u ruci, ali ga pritisak njihovih prstiju nije mogao uklju­ čiti. Nisu mogli učiniti ništa što bi zaustavilo zvonjavu ili uspostavilo vezu. Telefon se čak otopio na vrućini i potonuo na dubinu od dvade­ set metara. U ostalim je snovima zvonio Sylin telefon. Probudio bi je, a kad bi došla do njega, više nije zvonio. Čim bi ponovno zaspala, opet bi zazvonio. Ili je zvonio u hodniku ispred sobe u kojoj je Syl spavala kad je bila mala. Da se stigla javiti na vrijeme, da je bila dovoljno vi­ soka i hrabra da dohvati telefon, čula bi svoje roditelje kako je s mo­ bitela mole za pomoć. “Recite mi gdje ste”, upitala je. Ali sve što je čula bilo je: “Pokušajte ponovno. Molim vas pokušajte ponovno.” Srca njenih roditelja su prestala kucati. Baterije su im se istrošile i ona ih više nije mogla dobiti. Zadnji san, koji jc prekinula svjetlost dana kad ju je probudila: otac ju je nazvao u posljednjim trenucima svog života. Želio je znati je li pila. Što radi sa svojim životom? Koje knjige? Kakvi planovi? Kad bi je mogli vidjeti? Nije joj mogao reći gdje se točno nalazi.

13

Do petka u zoru kiša je ponovno počela padati, ali sad to više nije bilo ono nedramatično rominjanje koje je otapalo krv, već strašni pljuskovi. Njena je vlaga bila tako lukava i podmukla da se uvukla u najbolje zatvorene novčanike u gradu i navlažila novčanice. Kapi ove kiše bile su bolne, krupne i slane. Pokrila je sve automobile koricom od hrđe. AJoseph i Celice srebrom. Zapravo, dok su njih dvoje bili studenti, turisti su taj grad nazivali Zarđali grad. Ili Mokropolis. Ljetna vrućina, okružena i zarobljena iz­ među mrtvih vulkana, usisavala je more - i još uvijek je tako, iako više nitko ne dolazi to vidjeti - i širila ga po ulicama. Čak je i zimi uvijek bilo magle koja se nije dizala do sumraka, a ponekad se za­ državala tjednima. Tamo je uvijek padalo, i još uvijek padne, metar i pol kiše na godinu. Do Celiceine brade i Josephovih očiju. A vjetar čitavo vrijeme nosi vodenu prašinu. “Brisači moraju uporno izra­ žavati svoju sućut uplakanim prozorima i brisati ih čak i kad ne pada kiša”, napisao je Mondazy (savršen epitaf za pročelnika katedre za prirodne znanosti), u vrijeme kad su grad i obala još uvijek mogli privući posjetitelje. Turisti su mogli kupiti razglednice s automo­ bilima na kiši, a ispod su bile otisnute njegove riječi. Ponekad je, kao i sad, plima znala poplaviti grad. Ali u to vrijeme nije bilo betonskih zidova i pregrada koji bi zadržali vodu. Predgrađa bi bila pod vodom, a plima bi po ulicama raznosila morsku travu, alge i rakove. Građani bi se hvalili da imaju peraje, a da njihove djevojke u kosi imaju vrpce od algi i škrge.

Čak je i smrt (prema gradskom folkloru - opet Mondazyjevo djelo) bila vodenasta. “Mi je zovemo Riba”, napisao je u svom posljednjem memoaru koji je objavljen prije više od trideset godina. “Kažemo da pliva, poput tihog grabežljivea koji ne oprašta, koji noću izlazi iz mora i ulijeće u plitku vlagu u ulicama. Riba dođe i izvuče ti oca i majku iz kreveta. Sve što čuješ, dok duše odlaze i uvijaju se u vlažnom i ljeplji­ vom zraku, jest udaranje peraja. Njegovi su praznovjerni i odani čita­ telji znali reći da se “od Mondazyjeve Ribe ponekad vidi samo srebrni sjaj na truplu, a ponekad se samo osjeti smrad. Smrt se rijetko kad mogla vidjeti. Pa ipak, nalazila se u sobi. A na plahtama je ostavljala trag od ljusaka i sluzi. Ribu su jedno vrijeme okrivljavali za svaku smrt u gradu. Plivala je zajedno s kišom po krovovima, probijala se kroz spavaće sobe i odjele gdje su rak, infarkti, starost i moždani udari nadmudrili me­ dicinske sestre i njihove lijekove. Posjećivala je ljude koji su se utopili u pidžamama, među grebenima i koraljima njihovog namještaja. De­ set puta na dan začula bi posljednji hropac u zarđalim grlima astma­ tičara ili bi se požurila pobrinuti za dijete koje je udario auto, ili bi ostala i gledala liječnika kako upisuje “upala pluća” kao uzrok smrti za nekog vlažnog umirovljenika čija su pluća bila poput vreća punih vode, a svi su znali da je uzrok smrti Riba. Riba se nije mogla hvaliti da je u moru utopila mnogo mornara. U to je vrijeme Zarđali grad bio turistički, a ne ribarski gradić. (Sad više nije ni jedno, ni drugo.) Samo su posjetitelji jeli ribu i morske plodove, tako da za ribare nije bilo previše posla. Ali svejedno su sva­ ke godine valovi odnosili po nekoliko života. Uvijek bi se našla neka neupućena osoba koja bi za vrijeme oluje i visoke plime trčala po prednjem dijelu broda i pokušavala uslikati podivljalo more. Ili koja je željela vidjeti može li otrčati do kraja mola, dodirnuti kuku za pri­ čvršćivanje broda i vratiti se svojim pratiocima prije nego dođe slje­ deći val. Dva mjeseca prije nego su Celice i Joseph došli tamo na tje­ dan dana kako bi učili, jedan je par pokušao spasiti svog psa kad ga je voda pomela s gradske plaže. Žena je ušla u vodu, potpuno odje­ vena, i pokušavala uhvatiti psa za uzicu. Kad ju je Riba nekoliko sati kasnije pronašla uz obalu, more joj je već bilo svuklo svu odjeću. Bila je skoro potpuno gola i na sebi je imala samo cipele, a prsti su joj bi­ li omotani oko crvene ogrlice njenog psa. Ni jedno od njih nije bilo potpuno mrtvo. Ribe su morale mahati i udarati po pjenušavim sti­ jenama kako bi im svojim perajama obrisale kapke.

Mudri ljudi u Mokropolisu, koji nisu željeli umrijeti dok ne ostare i budu spremni za to, razvlačili su mreže preko daske kreveta, iza svo­ je glave, ili su oko vrata nosili udicu na lančiću. Čak i danas, davno nakon što je oživljena Mondazyjeva Riba, u gradu još uvijek postoji nekoliko preživjelih muškaraca i žena koji uopće ne žele jesti ribu ili ne dopuštaju da je netko unese u kuću, čak ni u konzervi, kao hra­ nu za mačke. Sjećaju se što se dogodilo u Ribljem restoranu, dolje u luci 1968. godine. Na jednoj je svadbi umrlo devet gostiju i konobar. Riba je došla i otrovala ih. Bio je to pravi masakr. Mlada nije poživjela dovoljno dugo da bi se pridružila svom mužu na medenom mjesecu. Ti isti mudri ljudi u Mokropolisu mogli bi na Josephu i Celice, nji­ hovog četvrtog dana truljenja među dinama, naći mnoge dokaze koji bi upućivali na Ribu. Njihove su se smrti činile vodenastima, kao da su ih veliki obalni valovi pomeli s plaže i izbacili na obalu. Oboje su se naduli i ukočili. Sve su se više pretvarali djelomično u polutekuću masu, a djelomično u slanu naplavinu; morska stvorenja. Čak su i smrdjeli po moru, pokvareno i trulo poput ribljeg gnoja. Naravno, tu je bio i njihov srebrni sjaj, još jedan dokaz da je Riba bila tamo. To je bio njen vodeni žig. Na tom jutarnjem svjetlu i jakoj kiši, ako bi ih gledao s malo veće udaljenosti, trupla bi ti izgledala poput sjajnih ljudskih naušnica koje su napravili čarobni srebrnari i ispustili divovi, poput dvije ledene krhotine, dva metalna lista, dva ljuskava kipa izrađena od lima i pokrivena slojem plijesni. Čak i da si ih zaštitio od svjetla, još uvijek bi ti se činilo da su njihova tijela pokrivena nakitom, na mjestu na kojem su se nježna ružičasta boja života i prljavo siva boja smrti udružile kako bi napravile sre­ brnu. I još uvijek bi se vidjelo svjetlucanje na mjestima gdje su puževi na njihovom mesu ostavili trag od sline. Ti bi tragovi sigurno od­ govarali onima koje je Mondazy opisivao, trag od ljusaka i sluzi na mjestu gdje se zadihana Riba na perajama iskoprcala iz mora i preko dina došla do njih kako bi im dotaknula kožu. Da si ih pogledao izbliza, vidio bi na njima boje i uzorke koje Riba nikad ne bi mogla ostaviti. Blistava čipka od smeđkastih površinskih vena, koje su koži davale uzorak drveta. Mjehuri su nicali u sve većem broju, a njihove su crvene latice i žute plodnice bile kao u divlje ruže. U toplim, rastvorenim ranama - ispod rebara, mesa i lubanje - dre­ čava plava, crvena i zelena boja njihovih nadutih okvira. Sad su već bili previše truli i u svakom slučaju previše smrdjeli da bi bili zani­ mljivi galebovima i rakovima. Propali su, kroz klase, redove i vrste,

sve do posljednjeg u nizu, u gomilu sastavljenu od ličinki, stonoga, uši, crvi i kolutićavaca, gurmana koji ili imaju previše nogu ili ni­ jednu. Ličinke, koje su se rodile iz topline u njihovoj truloj utrobi, če­ tvrtog su dana počele izlaziti iz svojih čahura. Tako dugo mrtvi - a još uvijek proizvode energiju! Ličinke su žderale strvinu i koprcale se po njoj, dok su kugle kiše velike kao one i pedeset puta teže padale poput meteora i tresle i udarale po njihovim dolinama i špiljama. Smrt nas udeblja kako bi se mogla nahraniti nama. Ličinke su svirači na njenim gozbama. Joseph je, poput većine zoologa, bio fakultetski snob i mrzio je botaniku. Smatrao je da “ljudi koji proučavaju biljke” žive manje vri­ jedan život. On je, u odnosu na sakupljače, bio lovac. Njihovo je je­ dino oružje bila plastična vrećica i žlica. Ali on je sad bio bliži bo­ tanici nego što je to ikad bio. Njegovi su veliki, živi grabežljivci otišli, ali duge oštrice gipke trave, koje su vapile za svjetlošću, naginjale su se preko njega poput medicinskih sestara. Njegovo je tijelo postalo biljka, ostala je samo koža, samljeveno meso i vlakna. Kosti su mu se pretvorile u drvo. Ako nitko ne dode u pomoć, ličinke će od njega uskoro napraviti kašastu masu. Tada će njegovo tijelo moći sakupiti samo uz pomoć žlica i staviti u plastične vrećice. Naravno, bilo bi utješno kad bismo mogli vjerovati da su ljudska bića izdržljivija od ostalih životinja, ali nekim su čudom (ili pri­ rodnom znanošću) njegova ruka i njena potkoljenica ostale ne­ taknute, zagrljene i obuhvaćene, vrh njegovog prsta još uvijek je bio među njenim dlačicama na palcu, koža na njenom članku još uvijek je bila zategnuta i pastelne boje, a nokti na nožnim prstima crveni i sređeni. Ali smrt ne pravi razliku. Meso je meso. A Joseph i Celice su posvuda bili zaprljani. Njegovi su nokti bili ispucali i napola otpali. Ruka mu je bila ukočena poput uštirkane i prazne rukavice. Njena je potkoljenica bila poput kore drveta. Ali kiša, vjetar, zvijezde, ličinke i sram još uvijek ih nisu uspjeli uni­ štiti ili okončati njihove dane sreće. Još uvijek se nije začuo prasak groma. Njegova ju je ruka dodirivala. Meso na mesu. Vrh prsta preko tetive. On se još uvijek držao. On ju je još uvijek držao. “Znamo da će nas Riba jednog dana sve otrovati”, napisao je Mondazy one godine kad je umro. “Čekamo da gurne nos u sve uglove naše kuće, naše sobe. Preslabi da bismo se pomaknuli, samo ćemo

je promatrati kako prelazi preko pljesnivog namještaja i kako se kliže po lišajevima koji, crni poput lupara, rastu na prozorskim okvirima pored naših kreveta, dok se ne okrene kako bi nas pogledala po­ strance. Naš grad trune i propada. Nagrizaju nas vjetar, sol i kiša. Ži­ vimo u strahu od vode i smrti. ’

14

Feštu je dokrajčila Vatra, a ne Riba. Malo vode možda joj je moglo spasiti život. Ujutro, petog dana istraživanja, kućica za učenje jedva se vidjela. Vlažna morska magla uvukla se u unutrašnjost dublje nego inače. Pre­ šla je visoke, upijajuće vrhove dina, ostavljajući svoju pomalo slan­ kastu rosu u slatkovodnim ribnjacima i pušući u prljavo staklo veran­ de. Unutra, u sedam sati ujutro, nadobudni doktori su spavali, svi osim Celice. Njihov je mentor dan prije toga došao na večeru i izjavio da je vrlo zadovoljan njihovim istraživanjem, kad već nije bio njihovim kuhanjem. Te noći, kad se on vratio u Institut, oni su proslavili uz četiri boce vina i pijanu igru pogađanja. Pogađali su imena životinja koje bi jedan od njih oponašao. Joseph je pogodio da se radi o ska­ kaču po vodenoj prašini čim je Celice puhnula preko dlana prema njemu, kao da mu šalje poljubac. Ostali su to shvatili kao prirodnu silu koja je spojila Josepha i Celice, iako se nisu ni dodirivali, ni po­ klanjali jedno drugom previše pažnje. Čudaci se drže zajedno; tako je glasila formula. Tri su mladića očijukala samo s Feštom. Zapravo, u tri sata ujutro, kad su svi ostali već bili u krevetu i odavno zaspali, Fešta i ornitolog su još uvijek bili u zajedničkoj sobi i glasno se ljubili. Joseph je bio siguran da je jedno od njih dvoje stavilo petrolejsku svjetiljku ispod stola i namjestilo je da svijetli najslabije što može kako bi svjetlost bila romantičnija, a onda je ostavilo da gori cijelu noć. Nije bio siguran je li to samo zamišljao. Kad je u sedam i trideset ustao, činilo mu se da je sunce bilo već potpuno osvijetlilo zajedni­

čku sobu. Slabašna petrolejska svjetiljka ne bi mogla tako svijetliti. A i mislio je da se do tada već ugasila. Jedva da ju je i primijetio prije nego što je izjurio van, obišao oko kuće i stao na čistinu ispred veran­ de kako bi sačekao Celice. Učinilo mu se da osjeti miris pougljcnog drveta, ali nije bio siguran. Znao je daje trebao provjeriti svjetiljku i isključiti je ako je bila uključena, ili je pomaknuti na neko sigurno mjesto, dalje od drveta, prije nego napusti kućicu za učenje. “Čak i da sam vidio plamen, nisam siguran da bih je isključio”, Joseph je priznao Celice nekoliko godina kasnije kako bi je utješio. On nije bio tip čovjeka koji se voli miješati u tuđe stvari. Bio je previše zauzet. Hvala nebesima da nije rekao: “Suviše sam nizak da bih se igrao va­ trom.” Celice ništa nije vidjela, ni svjetlost, ni svjetiljku. Vidjela je samo čovjeka koji voli skakače po vodenoj prašini, koji ju je čekao vani kao što mu je rekla (iako je Joseph tvrdio da mu je “naredila”), dok su ga magla i prljavo staklo zaklanjali od njenog pogleda. Noć prije, Joseph je priznao - kad mu se jezik razvezao od pića da ju je kriomice promatrao kroz prozor na verandi. Kakva hrabrost, pomislila je Celice i nije mogla dočekati da se to ponovi. "Dođi po mene ujutro”, rekla mu je kad su svi otišli leći. I on je stvarno došao, ušao u nju, svršio s njom dvanaest puta te noći, u snovima. Pjevao joj je. Svirao je klavir na njenim kralješcima. Držao ju je na dlanu i puhao u nju, a ona je za njega ispružila svoje beskrajne noge i skočila u zrak. Kad ga je vidjela kako stoji u vrtu, iza tog stakla, Celice je bila glad­ na njegove ljubavi. Nije se ni pokušala sakriti, ali nije se pokušala ni pokazati. Jednostavno je spustila vreću za spavanje i uspravila se gola na madracu, kao da nije znala da ga je namjerno tamo stavila da bi on mogao vidjeti kako skida spavaćicu. Nekoliko trenutaka, dok je prevlačila spavaćicu preko glave, ništa nije vidjela, a Joseph je bio oča­ ran njenim tijelom. Kruška. Golub. Čuperak njene dlake. Njena rame­ na i male grudi. Njeni debeljuškasti bokovi. Njene vrline i mane. Kad su joj glava i kosa ponovno ugledale svjetlost dana, Celice je očekivala da će naći Josepha s nosom priljubljenim uz staklo. Ali on je učinio nešto drugo - što je bilo dirljivo i na neki čudan način uzbudljivo ostao je tamo gdje je i bio, lik u magli, zaobljenih rubova. Obukla se za njega. Košulju, bez grudnjaka. Gaćice. Džemper, hlače, čarape i čizme za šetnju. Prošla je prstima kroz kosu, počešljala se sireninim

češljem, a potom mu mahnula. To je za nju bio vrhunac njihove Iju­ bavi. Koliko je dugo Fešta bila budna i promatrala je? (Nije je imala pri­ liku upitati.) Ali dok je Celice sjedila na svom madracu i vezala cipele, njena je cimerica iznenada sjela u svojoj vreći za spavanje, krmeljivih očiju i blijedog lica, i zamolila je za cigaretu. “Osjećam se užasno”, rekla je i nasmijala se na onaj svoj iritantan način. “Usta su mi poput krletke." “Ne čudi me”, rekla je Celice, zapalila dvije cigarete i jednu dala Fešti. “Spavaj dalje”, dodala je. “Ja idem s Josephom do zaljeva.” “Previše radiš.” Činilo se da Fešta nije primijetila vrtnog špijuna, hvala nebesima. “Hoćeš li skuhati kavu?” “Baš sam na odlasku. Želimo uhvatiti plimu”, lagala je. “Pristavit ću vodu.” Upravo je to i učinila. Rekla je da gotovo nije ni primijetila svje­ tiljku. Nije bila sigurna je li bila ispod stola u zajedničkoj sobi ili na njemu. Rekla je kako misli da je u zajedničku sobu ponijela upaljenu cigaretu. Moguće je da ju je ostavila na podu na verandi. To je bio njen običaj, ostaviti cigaretu da isplete svoj tanki šal od dima dok je ona bila zauzeta nečim drugim. Ili je možda - toliko su toga pre­ vidjeli, na toliko su načina mogli pogriješiti - ostavila cigaretu na sto­ lu pored sudopera dok je umivala lice i punila lončić vodom za Festinu kavu. A možda je i ugasila cigaretu u sudoperu. Previše se žurila da bi pazila na to. Ali dvije su stvari bile sigurne. Kad jc Celice tog užasnog dana otišla iz kućice za učenje, Fešta je bila u nekom polusnu i pušila u krevetu. A iza lončića na štednjaku gorjela je slaba vatrica. Postojalo je nekoliko mogućnosti. Nije bilo dokaza koji bi pokazali koja se od njih stvarno dogodila. Kućica za učenje - koja je bila od drveta i stakla - bila je previše spaljena da bi se mogle napraviti ob­ dukcije. Neugašena svjetiljka koju su cijele noći ostavili da gori i koju je i Joseph ostavio da gori kad je tog jutra izašao, na kraju je zapalila donju stranu stola zajedničke sobe. Drvo je pocrnjelo, pougljenilo i naposljetku sagorjelo. Vatra ne bi bila gorjela tako dugo da je stol bio moderan i da su njegov lak i premazi bili u skladu s mjerilima sigurnosti moderne proizvodnje. Drvo od kojeg je ovaj stol bio izra­ đen bilo je premazano zapaljivim lakovima, koji su bili prestari da bi se otopili kad ih se zagrije, pa su se umjesto toga u ljuskama počeli odvajati od drveta poput pahuljica i pustili da se vatra proširi po čita­ voj površini stola.

Ili je možda voda na štednjaku koju nitko u usnuloj kući nije pazio prokuhala, pa je zatim i sam lončić počeo kuhati. Njegovo se dno prvo zapalilo. Potom su se vatreni jezici počeli širiti. Polizali su lončić i njegovu plastičnu ručku. Ta se plastika ne otapa. Ona bukti. A ako vrućina postane neizdrživa, ona pretvori energiju koju ne može pod­ nijeti u praskave detonacije, koje pucketaju i iz kojih iskaču plameni jezici. Lončić, kojeg je ta paljba poljuljala, mogao je pasti sa štednjaka i proliti svoj rastopljeni metal po daskama. Ili se jedna od onih ostavljenih cigareta, koju je Celice možda osta­ vila upaljenu na stolu pored sudopera ili na podu verande, prevrnula i zapalila drvo. Ili je možda Fešta ponovno zaspala i ispustila svoju cigaretu, svoj prvi udisaj tog dana, na madrac kako bi izgorjela među vlaknima koja je stvorio čovjek. Ili je možda izbauljala iz kreveta kako bi si od kipuće vode napravila kavu i nožnim palcem zapela za svje­ tiljku dok se vraćala u krevet. Proliveni petrolej pojurio je preko po­ da. A za njim i plamen. Ili nije. Ili se dogodilo nešto drugo. Mrtvi ne govore. Postoji tisuću načina na koje je sve to moglo započeti. Kako god da je započelo i tko god da je bio kriv za to, tko god pri­ stao preuzeti krivicu, plameni jezici nisu mogli poželjeti više suhog drveta nego što su tamo našli. Tri su usnula mladića imali sreće: njihova su vrata bila zatvorena, i kad su prvi plameni jezici posegnuli za gorivom i kisikom, pružajući svoje vratove prema hrani kao što je mala riđa djevojka, oni nisu mog­ li čuti kako se podne daske savijaju, niti su mogli namirisati užareno drvo i boju koja se otapala u susjednoj sobi. Nije ih probudila eksplo­ zija svjetiljke s malim spremnikom za petrolej, niti ih je prestrašilo kad se zagrijano drvo napokon zapalilo uz snažan prasak. Činilo se da vatra ima dvije brzine, jednu temeljitu i metodičnu i jednu brzu. Prvo se zapalilo drvo i začulo se polagano izgaranje svih kaputa, topljenje njihovih čizama, a potom je iznenada izbio veliki požar - koji je zahvatio kutiju kukuruznih pahuljica ostavljenu na sto­ lu u kuhinji, njihove knjige i bilješke s predavanja, hrpu časopisa. Je­ zik se pretvorio u plahtu, a plahta se pretvorila u plameni zid. Ali čak i kad se vatra proširila po cijelom podu zajedničke sobe i došla do vrata sobe u kojoj su spavali mladići, nije mogla prodrijeti unutra i pojuriti preko otirača i njihove razbacane odjeće kako bi ih uhvatila na spavanju. Vrata su bila predobro zatvorena i čvrsta. Drvo je nabubrilo. Plameni se jezici nisu tek tako mogli popeti po obojenoj

površini njihovih vrata i opržiti je, a onda krenuti na meke poprečne grede, strop i drveni krov. Umjesto toga, ljubav prema otvorenom prostoru odvukla je vatru prema svjetlu i otvorenim vratima verande gdje je spavala Fešta. Po­ slala je svu toplinu i žar prema nezaštićenim vratima kako bi svojim vrućim i žestokim dahom napala hladni zrak. Da se Fešta probudila prije nego što je vatra došla do nje ili je dim ugušio, morala bi provući svoje debeljuškasto i zagrijano tijelo kroz premaleno prozorsko okno ili bi kroz vatru morala pobjeći u zajedničku sobu, pa iz nje izaći u dvorište. A kroz zajedničku sobu nije mogla pobjeći; pet minuta na­ kon što se cigareta prevrnula, lončić s vodom pregrijao, petrolej proIio, zajednička se soba pretvorila u pakao, kutiju punu plamena, koja je sadržavala Vrući zidovi. jala i vraćala obliku velike rala kisika.

sve plinovite štetne tvari koje oslobađa zapaljeno drvo. Vrući podovi. I užareni strop od kojeg se toplina odbi­ natrag sve dok ga vatra nije probila, došla do zraka i u užarene lopte se otisnula prema nebu kako bi se nažde-

Taj prasak je probudio tri mladića. Iz vrata je ispala jedna ploča i soba se počela puniti dimom. Čitava je kuća zvučala poput nasu­ kanog broda u kojoj je drvo prosvjedovalo, grede popuštale, a vatra naticala i kotrljala se poput morskih valova. Nije im dugo trebalo da ugledaju jedini izlaz. Jedan je od njih stolicom razbio prozor sobe i napravio dovoljno veliku rupu kroz koju su se provukli. Nije bilo važ­ no što su porezali ruke i prsa i što se nisu imali vremena obući i spasiti odjeću. Vatra ih je sustizala i spaljivala za njima krevete i posteljinu. Kisik je nestao. Pluća i noge su im bili opečeni. Vani nije bilo toplo. Gola su ih leđa zebla. Hvala bogu na požaru. Stajali su i gledali kako kućica za učenje plamti i izgara. Promatrali su taljenje i topljenje metalnih cijevi, kvaka i brava na vratima. Slušali su kako eksplodiraju prozorska okna u kući i na verandi. Vidjeli su kako je vatra pokušala - ali nije uspjela - prijeći preko ostataka vrta do vanjskih zidova i pronaći slobodu u gustišu. Kućica za učenje se ubrzo pretvorila u izgoreni crni okvir pun že­ ravice, pepela, drvenog ugljena i koštanog praha. Jedino što je preo­ stalo (osim beskonačne parnice koju je Festina obitelj pokrenula pro­ tiv Instituta zbog nemara i štete) bile su betonske stepenice, temeljne cigle, sudoper, oprženi i pocrnjeli hladnjak, škripavo i pougljeno drvo, potamnjeli metalni krajevi Josephovog kičastog kovčega, plašt

od nošenog, mariniranog dima i snažan, nostalgični miris mladića i lomače. Nitko nije mogao točno reći kad je Fešta izgorjela i je li uopće ima­ la priliku spasiti se. Isprva nikom nije ni palo na pamet da je netko možda poginuo. Oni su, kao i uvijek, predugo spavali. Cijeli je svijet obično već bio gotov s doručkom i krenuo na posao prije nego bi se oni probudili. Mislili su da je njihovih troje kolega već tamo gdje su uvijek u to vrijeme bili, dolje na obali u potjeri za doktoratima, do koljena u moru i sigurni od vatre.

15

Syl je u petak sjela na vlak koji vozi za obalu, na sedmosatno puto­ vanje koje se uglavnom sastojalo od spavanja i promatranja polja. Za­ vršilo je kasno popodne s pljuskovima, a potom gustim prometom za vrijeme jeftine, neovlaštene vožnje taksijem nekog studenta koji ju je odvezao do brdovitog susjedstva. Rekao je da će njena neovla­ štena vozarina pomoći u obrazovanju jednog arhitekta. “Za to ne da­ jem napojnicu”, promrmljala je za sebe. Kad su došli do kuće njene obitelji, već je počeo padati mrak. Ku­ ća, koja se s još dvije nalazila na asfaltiranoj sporednoj cesti iznad Deliverance Parka, izvana je bila mračna i tiha, nije se vidjelo nikakvo svjetlo, niti se čuo radio ili glazba. Zastori na prozorima su bili podi­ gnuti, ali auto njenih roditelja nije bio na prilazu natkrivenom špa­ njolskom trskom. Syl je osjetila olakšanje. Ako nema auta, onda barem nema ni tijela u kući. Ako joj roditelji nisu kod kuće, još uvijek postoji mogućnost da će se netaknuti vratiti s terena, sa svog neuobičajenog kašnjenja, kako bi mogli započeti prepirke s kćerkom. Ali Syl je svejedno bila nervozna zbog tih praznih soba. Obiteljski dom je uvijek pun uznemirujućih kutova, zlokobnih vrata i mjesta pored kojih se čovjek boji proći i s kojima se boji suočiti. Odlučila je zaboraviti svoj prezir prema studentima arhitekture. Zamolila je vo­ zača taksija - rekao je da se zove Geo i da mu se ne žuri - da pode s njom i provjeri kuću. A zatim popije kavu ili pivo, ako ima vremena. Tko zna što bi mogla naći unutra? Što god da se dogodi, ne bi to htjela otkriti sama, ili otvarati vrata, ili provesti noć bez uobičajene utjehe i razonode. Geo je bio prikladan za to, pristojno je izgledao, bio je

već pomalo očaran i (to je odmah primjetila) poslušan poput psa. Dobro će ga iskoristiti. iMožda ga čak pozove da ostane cijelu noć. Ali što ako se ispostavi da je dosadan? Ima donju usnu kao Zappa, ogrlicu od kamenčića i pomalo uobraženo ime. Ali barem će njegov auto biti od neke koristi. Parkirali su ispred vrtnih stepenica i pretrčali terasu zaklanjajući se od kiše. Syl se iznenadila kad je shvatila da joj ruke drhte. Krivila je za to napetost zbog putovanja i noć punu pića i snova. Nisu joj se baš mogli pripisati neki osjećaji prema obitelji, ali svejedno nije mo­ gla ugurati ključ u bravu. Geo joj je morao pomoći. Bila je napeta i tresla se, a nije ni znala koliko ima razloga za to. Duboko je disala. Što se to dogodilo s njom? Gdje je nestala ona nervozna, odlučna djevojka koja je još jučer dala otkaz u MetroGnomeu, što se u to vrijeme činilo poput odbacivanja luđačke košu­ lje? Sad joj se činilo da joj je koža preuska, da bi svakog trena mogla eksplodirati. To je bio poznat osjećaj. Često je znala drhtati na toj te­ rasi i pred tim vratima. Često nije mogla ugurati ključ u bravu. U toj se vanjskoj prostoriji kao adolescentica uvijek morala trijezniti, po­ pravljati kosu i odjeću, istjerivati neobuzdanost i kemiju iz svojih euforičnih i proširenih zjenica, sakriti svoje običaje i robu i pokušati doći do kreveta prije nego njen otac, s knjigom u ruci, proviri iz svoje sobe i kaže: “Kasniš”, ili bijesno upita “je li provela zanimljivu večer”. Prijeći preko tog praga značilo je prijeći rijeku Stiks. Tamo su se otkrivali grijesi i postavljala pitanja. Tamo će joj suditi. Sad, kad više nije bila adolescentica, u ovoj kući gdje se nakratko sklonila od kiše ta je pomisao na Stiks bila dvostruko značajna i zastrašujuća. Nešto drevno i intuitivno joj je govorilo da ulazi u odaje mrtvih. To je bio prolaz u podzemni svijet. Geo je bio njen brodar. Od sad će ga morati zvati Haron. Prag kuće bio je nabubrio. Ulazna su vrata kao i uvijek zapinjala, pa je Syl morala pokazati svom vozaču gdje da ih pogura kako bi se otvorila. Tama je izašla iz kuće i stopila se s tamom na ulici. Veselo je povikala s vrata, paleći, jedno po jedno, svjetlo na terasi, pa u hod­ niku, pa na stepenicama. Bez panike. Nikoga nisu htjeli uplašiti, po­ gotovo ne sebe, ako je ikoga bilo tamo. Popunila je prazan prostor svojim ocem u kućnom ogrtaču, svojom majkom koja silazi u pred­ soblje kose umotane u ručnik. Čak se nadala da će ih začuti kako ka­ žu: “Kasniš.”

Ali nije se čuo nikakav zvuk osim pljuštanja kiše i onog nezadovolj­ nog gunđanja koje se uvijek može čuti kad se u kući upale svjetla. Osim toga, sve je izgledalo kao i obično, pljesnive knjige, jakne obješene preko ograde stepenica, maleni seoski otirači poslagani po drvenom podu na kojima se kao djevojčica voljela klizati i voziti, hrpa cipela, hrpa časopisa, bicikl kojeg njena majka nikad nije koristila, paprat u loncu, okviri puni obiteljskih fotografija, čisti miris spokoj­ nih života. Syl je pokupila poštu s poda i stavila je na zadnju ste­ penicu. Potom je, pridržavajući se za Geovu jaknu poput djeteta, po­ čela pregledavati sobe. Prvo prizemlje. Dnevna soba. Kuhinja. Osta­ va. Radna soba u vrtu. Nigdje nije bilo znakova života. Čak ni moljaca ili miševa. A onda se popela na kat. Najviše se prestrašila kad su došli do spavaće sobe njene majke i našli se pred zatvorenim vratima. Zatvorena vrata su uvijek zlokobna, ali kad bi njena majka zatvorila vrata, to je značilo: “Ne smetaj, imam migrenu, ili spavam; ležim u mraku s Ocem u naručju; nisam raspolo­ žena, ostavi me; začahurena sam.” Syl je oklijevala. Čak je i pokucala, a onda je ušla unutra iza vozača taksija. U tih nekoliko trenutaka prije nego što je Geo pronašao pre­ kidač na svjetiljci i oživio sobu svjetlom, ona je stigla pogrešno protu­ mačiti uvrnute sjene i pomisliti da je umjesto sivih obrisa na krevetu vidjela nešto drugo. Sad je napokon pronašla dokaz da je tamo još nedavno nekog bilo. Na noćnom ormariću su našli praznu šalicu od čaja i tanjur, kore voća na koje su navalili mravi i muhe. Majčina pamučna spavaćica ležala je na jastuku. Krevet je još uvijek bio nepospremljen. Jedan je prozor bio širom otvoren i, budući da je kiša dva dana padala i kapala sa za­ stora, na podnim daskama i otiraču stvorila se mokra mrlja. Posteljina je bila vlažna. Na podu je bila knjiga - Calvinovi Antonimi. Druga knjiga - Kozarova drevna mudrost, koju je kupila ocu za rođendan, uglavnom da bi ga naživcirala - ležala je na toaletnom stoliću ispod narančastog kućnog grma u loncu. Na zidu je visjela njihova fotografija s vjenčanja. Syl ju je prije toga vidjela tisuću puta. Roditelji su joj se na toj fotografiji činili tako sta­ rima, iako su imali tek dvadesetak godina. Kao ona sad. Nisu im go­ dila vjenčana odijela i snažni bljesak fotoaparata. Zagledala se u njih kao da će joj njihova lica otkriti neku tajnu. Transformiraju li se lica na fotografijama nakon smrti? Jesu li njihovi osmjesi postali ukočeniji

i tanji, kao da su im usne došle do točke nakon koje se ne može dalje? 1 krevet u očevoj sobi je bio nepospremljen. Syl je pregledala radni stol svojih roditelja i stolić za telefon, ali nije našla nikakvu poruku koja bi objasnila njihovo odsutstvo. I zašto bi? Ni na ploči za podsjetnike nije bilo ničega što bi naznačilo kamo su otišli, nikakvog imena, datuma ili broja. Nije mogla pronaći ni mo­ bitel, iako je preokrenula sve jastuke na foteljama gdje se obično skri­ vao. Sigurno je s njima, gdje god to bilo. Otišla je pogledati jesu li spakirali i odnijeli kovčege. Nisu. Otvorila je svu poštu. Nikakav trag. Samo reklamni prospekti i računi. Naposljetku je Geo oboma napravio kavu, a Syl je izašla van, prošla kroz radnu sobu u vrtu i sišla niz klizave drvene stepenice. Vrtna je kiša ugodnija i toplija od ulične. Ostavila je sva svjetla u kući upaljena, tako da su terasa i dvorište bili dobro osvijetljeni. Ostaci očevog po­ sljednjeg doručka još uvijek su bili na taci pored njegove vrtne sto­ lice. Šalica i tanjurić su mu bili puni kiše. Drvo na taci je nabubrilo, puklo i odiglo se. Po daskama je bila razbacana osušena kora manga i nekoliko koštica. Nož na sklapanje je po oštrici zarđao, a u šupljina­ ma su mu se nastanili sićušni paukovi. Sve što je ostalo od brioša sa sirom bilo je malo glaziranog tijesta koje se zalijepilo za omot. Osta­ tak su pojele ptice. Syl je izlijevala vodu iz tace kad ju je Geo pozvao. Kava je bila natočena. “Jesi li što našla?”, upitao ju je gledajući dolje prema terasi. Odmahnula je glavom. “Što je ono? Ispod stolice.” Očev dnevnik. Bio je natopljen, stranice su se izvitoperile od vlage, a tinta postala ružičasto-plava. Plava kao kineski porculan. “Njegov dnevnik.” Nije ličilo na njenog oca da pusti knjigu da se smoči, pogotovo ovu. “Koji je datum zadnji upisao?”, upitao je Geo. Arhitekt je bio bistriji nego što je izgledao. Pokušala je okrenuti stranicu, ali ona se pokidala poput vate. “Su­ više je mokro da bih mogla pročitati.” “Što ćeš sad?” “Ostavit ću dnevnik da se osuši.” “Ma ne, što ćeš učiniti... znaš, da bi saznala kamo su otišli?” “Nemam pojma. Što bih trebala učiniti? Pa nisam ja policija. Što bi ti učinio?” Mislila je da je iz tona njenog glasa jasno da ne treba ponavljati to pitanje.

“Moraš pitati susjede znaju li oni nešto. Prvo to. Pozovi rodbinu. Imaš li braće ili sestara?” “Ne. Imam samo jednog ujaka. I oko stotinu rođaka drugog ko­ ljena. Gledaj, kako bi bilo da me pustiš da to riješim...” “Nazovi ujaka. Možda se on čuo s njima.” “On je u New Yorku. Nisam ga vidjela od svoje šeste godine. On i moj otac već godinama ne razgovaraju. Imaš li kakvu drugu ideju?” “Pa, nazovi njihove prijatelje.” Syl je slegnula ramenima. Nije se mogla sjetiti imena niti jednog njihovog prijatelja. Živjela je svoj život, a ne njihov. “U tom slučaju, morat ćeš provjeriti bolnice, kao i gradsku mrtva­ čnicu. Žao mi je, ali morat ćeš. I otići na policiju. Zamoliti ih da potra­ že nestali auto. Što je?” Syl se namrštila. Mrzila je popise. Mrzila je Stvari koje se moraju napraviti. Koliko će dana na kraju provesti u posjeti? Koliko puta pla­ titi neovlaštenu vožnju taksijem? “E pa, onda ću trebati taksi, kad već imaš toliko dobrih ideja”, rekla je. “Eno jednog vani.” “Ali ja nemam novca.” “U redu je. Ne moram uvijek naplatiti. Barem ne prijateljima. Sutra je subota. Mogu učiniti što hoću.” Usredotočio se na svoju šalicu s kavom. Nije želio da im se pogledi sretnu, iako je sa zadovoljstvom sjedio tamo, zaklonjen od kiše, i gledao kako joj se voda slijeva preko obrijane glave i priljubljuje košulju na grudi. “Dobro je, brodaru moj, feromone moj”, odvratila je. Odlučila ga je pustiti da ostane. Bio je od one vrste ljudi koji će učiniti točno ono što im kažeš. Činilo se kao da je mašta postala stvarnost u vidu vozača koji sluša tvoje naredbe, poput sluge ili kućnog pomoćnika. “Koliko ti to imaš vremena kad možeš ostati sa mnom preko noći? Mrzim ovu kuću.” Proveli su noć u njenoj sobi - ili je bolje reći sobi koja je nekad bila njena - a zbog uskog madraca i jedne plahte bili su prisiljeni pri­ ljubiti se jedno uz drugo. Njeni su roditelji preuređivali kuću otkako je otišla, pa su sa stropa koji je nekad bio plave boje skinuli galaksije blistavih zvijezda koje je ona tamo zalijepila. Sad su Nebo i Noć bili bijeli i goli. Ladice i ormari, police koje su za njenog djetinjstva bile prepune romana, sad su bili prazni i dezinficirani, kao u jeftinim so­ bama nekog pansiona.

Nije mogla zaspati. Bila je previše umorna i bilo joj je neudobno. Da je bila u svom stanu, natočila bi si malo vina koje bi joj pomoglo da se riješi tog nemira, ali njeni roditelji nikad nisu pili. Jedino što su imali bila je stara, ljepljiva boca medenog “ruma”. A od alkohola ništa. Pa ipak, iako je bila trijezna, Syl nije morala glumiti seksualnu želju prema svom vozaču. Mnogo se puta uvjerila da su stres i nervo­ za neočekivani i snažni afrodizijaci. Isto se može reči za strpljive i dosadne muškarce. Šokirala ga je i uplašila najmanje dvadeset puta - i to ne samo kad ga je zvala Ilaron. Dodirivala mu je penis svojom kratkom oštrom kosom. Trljala mu je bradicu ispod donje usne. Sti­ skala mu je zglobove i prste do boli. Natjerala ga je da čeka. Iskoristila je priliku i preplavila kuću svojih roditelja bukom. Ali kasnije, kad je zaspala, činilo se da ju je vođenje ljubavi promijenilo i smirilo. Iz potrage za roditeljima nestalo je hitnosti. Sjene više nisu izgledale kao iz podzemlja. Smrt nije skrivala nikakve zagonetke. Tjeskoba je učinjena bespolnom. Sad ju je jednostavno živciralo to što je kod ku­ će. Završiti u sobi u kojoj je spavala kao djevojčica, u njenim je godi­ nama svakako predstavljalo neuspjeh. U umirujućoj tami te kuće, s ljepljivim Geom omotanim oko nje­ nih leđa u preuskom krevetu, panično putovanje do obale i brzopleto razdiranje vlastitog života i posla sad se činilo glupim i preuranjenim. Prešla je više od šesto kilometara kako bi se vratila u grad koji je mrzila, samo zato što je tajnica njenog oca zazviždala. Njeni se “dok­ tori”, nakon “nekoliko dana rada na terenu” - nije znala “gdje je to točno bilo” - nisu pojavili na poslu. Pa što? Zapravo, jupiii. Napokon su napravili neku psinu! Syl je uvijek mislila da joj roditelji previše vole svoj posao. Bar jednom su se uspjeli otkačiti. Celice i Joseph su možda bili nepromišljeni. Ali to nije bilo prvi put da su nekamo otišli, a da o tome nisu obavijestili nju ili nekog od svojih kolega. Sigurno su se nekamo odvezli autom, možda na kra­ tki godišnji odmor, i ostali dulje nego što su planirali. Nema tu ni­ kakve misterije. To je bilo jednostavno objašnjenje za svu tu zbrku. Njeni su roditelji bili previše sredovječni i dosadni da bi doživjeli ne­ ku nezgodu ili umrli prije vremena, kao planinari ili pjesnici. Svakog je trena očekivala da će na ulici začuti njihov stari auto i da će njegovi farovi zabljesnuti njen strop bez zvijezda, a nakon toga će roditelji otključati vrata, ući, popeti se po stepenicama i tamo zate­ ći svoju kćer u krevetu s golim vozačem taksija. Tako bi njen otac u

obliku pljuske dobio odgovor na svoje pitanje: “Kad ćemo te opet vidjeti?” Syl je bila mirna, ali i malodušna. Ostavila je svog usnulog vozača u krevetu i otišla do majčine sobe, jer je mislila da će joj tamo biti udobnije i da će moći zaspati. Obukla je majčinu spavaćicu i legla na rub kreveta gdje je posteljina bila suha. Ako se vrate, to će im biti bolja dobrodošlica: naći će svoju čednu kćer kako spava, a smrt uda­ ljenu deset tisuća dana. “Čemu dugujemo ovu čast?”, upitali bi sarkastično i oduševljeno, i ne bi je zagrlili jer bi se previše stidjeli. “Što je tebe dovelo kući?” Ni ja ne znam što, odgovorila bi Syl. To je bila istina. Zašto je Syl došla? Da bi zatvorila prozor spavaće sobe, osušila tacu i spasila Očev dnev­ nik od kiše, da bi na dnu stepenica napravila hrpu od reklamnih prospekata i računa iz njihovih dosadnih i geometrijskih života.

16

Njen ju je vozač probudio i protresao je sljedećeg jutra ranije nego što je to bilo potrebno, i to u nekom cmizdravom raspoloženju. Pro­ budio se usred noći i otkrio da ga je napustila. “Zašto si otišla?” Stajao je pored Celiceina kreveta, razdražljiv i gol poput djeteta. “Mislio sam da si pobjegla.” Syl se nasmijala. “Dala si mi svoju riječ i to je sve što imam”, rekao je. “Jako šaljivo.” “Tako je, sve sam izmislila. Ovo uopće nije kuća mojih roditelja. Oni nisu nestali. Učinila sam to samo da bih te namamila u krevet i uštedjela na taksiju. Kad si tako dobra partija.” Ispružila je ruku i uključila radio, našla stanicu s vijestima i dala brodaru znak da može ići. Pokušao je podići plahtu, a kad ju je ona povukla natrag, zgrabio ju je za zglob. “Ne, tu nema mjesta za tebe, dobro? Jesi li doručkovao? Idi pogledaj čega ima za jelo. Hajde.” Kad je otišao - gotovo je zalupio vratima spavaće sobe - Syl je osta­ la u krevetu slušati radio izvješća o lokalnim nesrećama i smrtima. Bilo ih je nekoliko - prevrnuti kamion, troje studenata u autu, zgaženi automehaničar - ali ništa što bi odgovaralo njenim roditeljima. Nijedan doktor zoologije. Nijedna neprivlačna osoba istih godina i obrazovanja kao njeni roditelji. Syl se obukla i odšuljala u prizemlje. Znala je koje dvije stepenice treba izbjegavati, koji dio ograde škripi. Vidjela je kako Geo kleči u kuhinji i pretražuje ormariće ne bi li našao komadić kruha. Izašla je na kišu u očevoj kabanici i navratila do dvije susjedne kuće. U prvoj nitko nije otvarao, čuo se samo pas koji je lajao. Ali u drugoj joj je starija žena koju nije poznavala rekla: “Već najmanje četiri ili pet dana

nisam vidjela Vašu majku. Ili oca. Od prošle nedjelje, mislim. Nisu izlazili u dvorište. Prozor spavaće sobe im je cijelo vrijeme otvoren. Jedne je noći udarao na vjetru. Vi ste ga sad zatvorili.” Pitala je koliko dugo nema automobila njenih roditelja? Žena to nije znala. “Ne bih prepoznala njihov auto”, rekla je. “Koje je boje?” Syl ni sama nije bila sigurna. “Imate li možda malo kruha?”, upitala je. Kad se vratila kući s pola kruha, Syl se pokušala malo umiljeti Geu s oduševljenom, ali pomalo posprdnom pljuskom po guzici, a potom je dovukla stolicu do telefona. Ponovno je pokušala dobiti roditelje na mobitel. Još uvijek su bili nedostupni. Nazvala je tajnicu svog oca. Javila se automatska sekretarica. Institut je bio zatvoren. Zatim je po­ čela zvati bolnice. Subotom nije nikoga bilo na centrali. Automat joj je rekao neka “bira broj pacijentovog odjela”, ili neka “ponovno po­ kuša u ponedjeljak”, ili neka “bira četiri sedmice za pitanja” i pridruži se ostalima koji su čekali i pucketajućoj glazbi Osvalda Bossea koja ozbiljno iskušava strpljenje. Došla je u iskušenje da se odmah otarasi Gea. Već joj je počeo ići na živce. Bio je cmizdravac i teret. Nije joj se svidjelo kako ju je uhva­ tio za ruku kad ju je tog jutra pronašao u Majčinoj sobi. Nisu joj se svidjeli ni njegovi pokušaji da podigne plahtu i legne pored nje. A onda je, nakon što je donijela pola kruha, očigledno mislio da mu mora napraviti i doaičak. “Ja više nisam konobarica”, rekla je i pustila ga neka se ljuti. Ali sad je pomislila da će možda biti bolje ako promi­ jeni ploču, barem do navečer. Ako uspije stupiti u vezu s bolnicama, što se činilo vrlo vjerojatnim, trebat će joj vozač i njegov auto. A onda će ga se riješiti. (“Morat ćeš si naći drugu djevojku. Užasno vodiš ljubav. Geo je tako glupo ime. Nemoj me zvati.”) Kad se Syl došla pomiriti, više ga nije bilo u kuhinji. Našla ga je u radnoj sobi u vrtu. Sjedio je u stolici njenog oca s kavom, jabukom i starim novinama. Prije bi umro nego si ispržio malo kruha. On je bio gost koji daje besplatne vožnje i oko kojeg bi ona trebala skakati. “Oprosti, brodare”, rekla je. “O.K.” “Brinem se, vidiš?” Zagrlila ga je. “Hoćemo li poći?” “Kamo?” “Obići bolnice valjda. A onda tamnice u kojima su duhovi i leševi. Posjetiti groblja i grobnice. I nekoliko sprovoda.” Dala je sve od sebe kako bi ga razvedrila. Gurnula mu je ruke pod košulju.

“O.K.”, rekao je najravnodušnije što je mogao. Ali Syl se prvo otišla istuširati i pospremiti majčin krevet. Morala je odnijeti šalicu i tanjur od doručka i pospremiti sablasne ostatke svojih roditelja. Uzela je otirač natopljen kišom i posteljinu s maj­ činog kreveta i objesila ih da se suše. Dnevnik njenog oca već je bio suh i krut. Nije htjela pogledati što u njemu piše. To je bio njegov privatni prostor. Uostalom, nijedno dijete ne želi čitati o tajnom svi­ jetu svog oca. Pa ipak, okrenula je stranice prema svjetlu koje je do­ lazilo kroz prozor i potražila zadnju ispisanu stranicu. Papir se raširio, a tinta izblijedjela, prvo zbog kiše, a sad zbog vrućine. Dnevnik je mirisao na muzej i unutrašnjost kovčega. Ali njegova je posljednja, valovita rečenica bila dovoljna. Tako vesele i optimistične riječi, po­ mislila je. I umirujuće. Napisao je: “Utorak. Previše je lijepo za posao.” A potom: “(U potragu za skakačima po vodenoj prašini!)”. I tako je Syl, zajedno s pažljivim i strpljivim Geom, krenula u naj­ čudniji obilazak gmda te subote, vozeći se za Ribom kroz mokre i puste ulice. Na njegovom je autu radio samo jedan brisač. Išli su od klinike do bolnice, privatnih i javnih odjela, u nadi da će pronaći Jo­ sepha i Celice ušuškane u krevetu s grejpom i časopisima. Trčali su po stepenicama, vozili se u širokim dizalima i čekali u redu kako bi činovnike upitali nalaze li se imena njenih roditelja na raznim ekra­ nima i popisima. Obišli su odjele s netraženim, ozlijeđenim paci­ jentima koji bi mogli biti Joseph i Celice, povlačili zastore kako bi vidjeli ozljede koje može nanijeti auto, nož, srčani udar ili predoziranje. Sve sami neznanci. Naposljetku su došli do policijske stanice. Syl je dala sve od sebe kako bi uvjerila dežurnog policajca kako su njeni roditelji uvijek bili pouzdani i točni. “Takvi vas uvijek iznevjere”, rekao je on. Uzeo je opis njenih roditelja i zapisao broj njihovih registracijskih pločica. Provjerio je jesu li upisane kakve prijave, ali nisu bile. “Pojavit će se oni”, obećao je. A potom je hitro dodao nešto što uopće nije bilo u skladu s tim: “Provjerite jesu li se možda pojavili u gradskoj mrtvačnici.”

17

Ptičica se dobrovoljno javio da će otrčati do plaže i provjeriti jesu li Fešta, Joseph i Celice uistinu sigurni i javiti im za vatru i ono što su izgubili u kućici za učenje; svoju odjeću i torbe, bilješke i knjige, svoje nade u doktorat. Ptičica nikako nije mogao odbiti taj zadatak: on je od njih trojice bio u najboljoj kondiciji i jedini je još imao cipe­ le. Petama tih cipela je razbio staklo na prozoru njihove sobe i napra­ vio otvor kroz koji su pobjegli. Hanny i Victor su, nimalo junački, bosonogi morali prijeći preko polja i doći do siromašnog sela. To je bila njihova druga posjeta, ma­ nje pobjedonosna od prve, u potrazi za posuđenom odjećom, cipe­ lama i telefonom na koji će nazvati Institut, zračnu luku i vatrogasce. Ako se podigne vjetar, mogle bi se ponovo zapaliti žeravice u kućici za učenje. Onda bi morali odgovarati za šumu ili šikaru zahvaćenu vatrom, a čak bi i kuće u selu mogle biti izgubljene. Zastrašujuća po­ misao. Njihov je prijatelj Ptičica izgledao poput strašila dok je kroz grmlje skakao niz stepenice, dvije po dvije, dok nije došao do livade i rib­ njaka. Na sebi je imao samo bijelu majicu i donji dio pidžame s otvo­ rom kroz koji mu jc penis izvirivao i kimao poput lutke dok je on trčao u crnim gležnjačama bez čarapa. Smrdio je na dim i znoj. Kosa mu je bila čupava. Nikad se prije nije osjećao tako filmski i tako kraj­ nje blesavo. Znao je na kojem će dijelu obale pronaći svoje kolege. On je sam pomagao Fešti dok je jednog poslijepodneva pretraživala alge za svoja medicinska i prehrambena istraživanja. Noć prije toga nagradila ga je poljupcima iako, usprkos njegovim najboljim nastoja­

njima, još uvijek nije bila sasvim spremna dopustiti mu da joj gurne jezik u usta ili ruku pod odjeću. A Josepha i Celice je dva puta spazio u plićaku malo dalje uz obalu, prema izbočenom dijelu zaljeva. Put je bio jednostavan i uglavnom je išao nizbrdo: borovi, močvare i dine, obalna staza, široka obalna prostranstva, razbijanje valova o obalu, udaljeni i savijeni jaseni. Mjesecima se nije osjećao tako dobro, usprkos gležnjačama koje su ga žuljale i ostacima glavobolje koju je dobio od dima. Pokretale su ga sve te uzbudljive kemikalije koje pro­ izvodi šok. Smrt je bila blizu; on je imao sreće. Nikad prije nije bio tako brz i živahan, tako blizu mučnine i radosti. Kako će ga veličan­ stvenim Fešta smatrati kad je dozove, polugol, kao da je došao iz Hollywooda, poput glasnika koji nosi poruku i od vatre bježi prema mo­ ru.

18

Čak i bez Sylinih roditelja, bio bi to tjedan pun smrti. 127 novih tijela prijavljeno je u gradskoj mrtvačnici prije nego li je pogrebnik otišao na stanku za ručak. A Riba je poslijepodne poslala još njih se­ damnaest nakon što se zaposlenik vratio s ručka u mrtvačnicu, na­ kljukan barbituratima kao što je subotom u to vrijeme obično bio. Već je bio došao do četvrte razine opuštenosti i euforije tako što je nakon ručka progutao dvije tablete i zalio ih pivom. Sad je žvakao žvakaću gumu kako bi se riješio smrada luka, cigareta i alkohola. Le­ ševi i ručak ne idu zajedno, rekao mu je stotinu puta dežurni liječnik. Zaposlenik u mrtvačnici mora imati mirisan dah poput zubara ili pro­ stitutke. Zaposlenik koji podriguje ne bi trebao imati posla s pokoj­ nicima i njihovom ožalošćenom rodbinom i prijateljima. Riječi sućuti koje prošapuću udovicama i udovcima - kao i kćerima koje su u jed­ nom jedinom danu izgubile oba roditelja - ne mogu smrdjeti po hra­ ni i nikotinu i biti iskrene. Ali taj zaposlenik nije bio od onih koji se čine iskrenima, čak ni kad mu je dah bio mirisan. Bio je ogorčen što radi u mrtvačnici. I to se vidjelo. Mrzio je što svoje suosjećanje mora trošiti na neznance. Kao većina mladih ljudi, nije imao vremena za smrt ili tugu. Tijela u sebi nisu imala poezije. On je bio previše pametan i suviše je volio zabavu da bi protratio svoj život na njih. Dežurni liječnici su najo­ bičnija hrpa budala ako misle da ručak i leševi ne idu zajedno i da zaposlenik koji podriguje ne bi trebao imati posla s pokojnicima i njihovom ožalošćenom rodbinom i prijateljima. Čovjek bi pomislio da dežurni liječnici nikad nisu dodirnuli leš. Mrtvaci ne govore - ali

tijela podriguju još satima nakon smrti. Žena se naginje kako bi po posljednji put poljubila muža. Usprkos upozorenjima zaposlenika u mrtvačnici - bio on mirisnog daha ili ne - ona ga lagano pritisne po prsima i biva nagrađena mirisom svih obroka koje mu je skuhala u zadnjih četrdeset godina. Mrtvačnica ponekad zvuči kao da se u njoj zagrijava neki sablasni zbor u pratnji vjetrovitog ansambla violončela i fagota. Znalo je smrdjeti po glavama, oprženo i prodorno kao u frizerskom salonu. Dah tih hladnih zbornih pjevača bio je puno gori od zadaha zaposlenika u mrtvačnici nakon što su se najeli luka. Ali nitko nije rekao da ta tijela nisu iskrena. Ništa nije iskrenije od smrti. Mrtvi misle ono što govore. Zaposlenik u mrtvačnici je, kao i obično, prstom prešao preko re­ gistra, bez straha od onoga što bi tamo mogao vidjeti, ali je ipak dje­ lomično očekivao i nadao se da će ugledati neko poznato ime. Riba bi mu mogla udovoljiti i poslati nekog susjeda, na primjer, ili možda nekog mladića koji mu je bio dobar školski prijatelj, ili neku od nje­ govih mnogobrojnih zanemarenih tetki. Nešto što bi moglo razbiti monotoniju na poslu. Jedan od dežurnih liječnika ga je upozorio da će jednog dana na tom popisu pronaći i svoje ime. Enfin, ime od ko­ jeg će mu srce prestati kucati. Napokon iskrenost. Njegov je posao bio zabilježiti ime pokojnika, mjesto rođenja, da­ tum smrti, uzrok, potpis liječnika, matičarov zamrljani žig, broj slu­ čaja, oznaku, a potom provjeriti raspored trupala na svom spisku ka­ ko bi vidio gdje ima slobodnog mjesta. Tog je vikenda kuća bila puna kad je Syl došla potražiti svoje roditelje, ili je bolje reći kad je došla tamo prije njih. Ohlađene ladice, ali ne one koje tehničari čiste i sre­ đuju, bile su sve zauzete. Neke su se ponovo trebale isprazniti poslije dva sata nakon što bi rođaci došli identificirati svoje bližnje i kupili uobičajeni kartonski lijes u kojem bi tijelo odnijeli kući. Syl i Geo su bili prvi posjetitelji nakon ručka. S onom svojom stra­ šnom zabrinutošću na licu objasnila je da su joj roditelji nestali. Za­ molila je da joj dopuste pogledati mrtve, ukoliko je to moguće. “Po­ slala nas je policija”, dodao je mladić, kao da taj podatak nešto mi­ jenja. Zaposlenik je ponovno prešao prstima preko popisa mrtvih. Nijedan Joseph, nijedna Celice. Upitali su ga je li možda koje tijelo u mrtvačnici ostalo neidentificirano? “Puno njih”, odgovorio je zaposlenik. “Želite li pogledati? Pri­ čekajte ovdje.” Ubacio je još jednu žvakaću u usta i jednu ponudio

Svi. Ali ne i mladiću “kojeg je poslala policija”. Privukla ga je dje­ vojčina svježe ošišana kosa i njen nemiran izraz lica. Moćna kom­ binacija. Raspuštenica i redovnica. Bilo je to lice koje ne poznaje ogra­ ničenja. Naći će pravi trenutak i priliku da ode s njom do hladnjača. Bez mladića, naravno. Syl i Geo su sjedili i čekali, bez riječi, više od pola sata, dok se nije pojavila jedna žena šezdesetih godina s dva sina. Pozvonila je na zvon­ ce koje je stajalo na pultu ispred zaposlenikove sobe. “Sestra mi je umrla”, rekla je kad je otvorio prozorčić. “Odvezli su je na obdukciju.” Usporedio je broj na njenom obrascu sa svojim popisima. “Ovdje je. Gore.” “Gdje možemo ostaviti kombi?” Zaposlenik je objasnio braći kako da pronađu ulaz u mrtvačnicu iz podruma, a potom je rekao toj ženi i Syl neka ga slijede. “Žao mi je, morate biti u krvnom srodstvu”, slagao je Geu. “Ona će se brzo vratiti.” Poveo je žene po stepenicama, bez riječi, sve do prostorije s tijelima. Pronašao je sestrino ime na popisu, ali nitko nije napisao broj ladice u kojoj se nalazi. “Prepoznat ćete je, zar ne? Ako po­ tražimo...” “Ona mi je sestra...” “Onda nema problema. Dokle god ste sigurni. Ponekad zna doći do pogreške.” Okrenuo se prema Syl i suučesnički namignuo. Mladi protiv starih. “A i Vi možete pogledati ima li nekoga koga poznajete, dobro?” Zaposlenik - Ribin naklonjeni zaštitnik, njen predstavnik na zemlji - bio je vrlo dobro raspoložen usprkos poslu. Barbiturati i pivo. Pri­ lično je uživao u posjetama hladnjači. Uvijek je bilo zanimljivo, a često i zabavno, praviti društvo osobi koja je određena za identi­ ficiranje trupla. Nije to lak zadatak. Često su ljudi znali poslati daljnje rođake ili kratkovidne susjede kako ne bi morali toj traumi izložiti suprugu ili kćer. Rođak ili susjed može biti pravi neznanac. Pokraj njega možeš proći na ulici, a da te ne prepozna. Stoga je zaposlenik u mrtvačnici bio u pravu kad je rekao da ponekad zna doći do po­ greške i da mrtve ponekad pogrešno identificiraju. Smrt je vrlo dobra krinka. Kapci trupla mogu biti prelijepljeni vrpcom, a usta zatvorena šalom od krepa omotanim oko glave. Ili je netko mogao pogriješiti, nakon što je moždani ili srčani udar učinio svoje ili nakon što je momku izvađeno zubalo. Došlo je do kočenja i čovjekova usta su pro­

mijenila oblik. Debeli je čovječuljak postao redovnik koji se stanjio od molitvi i posta, a obrazi su mu upali. Mišići lica su mu nestali. Zubi više ne pristaju na svoje mjesto. Tehničar u mrtvačnici bi stavio zuba­ lo u plastičnu vrećicu i privezao je truplu za palac ili ga jednostavno zakačio za mrtvačeve desni i pokrio usta. Meso i plastično priznanje Picassu za rođaka ili susjeda koji treba identificirati tijelo. Ponekad je mrtvačevo lice, bez komadića vate koji pomažu, znalo nabreknuti. Čovjek koji je šezdeset godina bio mršav kao kostur, sad je u smrti bio punašan i gladak kao bundeva. A ponekad je dokoni tehničar iz čiste dosade i zabave znao obrijati otmjene brkove ili prikriti madež flomasterom. Tim se zamjenskim rođacima i prijateljima uvijek činilo da mrtva­ čevo lice nije ono koje su poznavali ili voljeli. Ta je izložena osoba zapravo mogla biti bilo tko. Kad umremo, svi imamo isti izraz lica. Svi rođaci sliče jedni drugima. Naravno da će se onda truditi prepo­ znati leš što je brže moguće. Kimnut će glavom. Okrenut će se na drugu stranu. Trebalo bi biti dovoljno samo ga okrznuti pogledom. Potpisat će obrasce koje im zaposlenik pruži, a s vremena na vrijeme će iz mrtvačnice čak odnijeti pogrešno tijelo prerušeno i skriveno u kartonskom lijesu, i bit će gotovo sigurni da su dobro vidjeli. “Znam za ljude koje su sahranili potpuni stranci”, zaposlenik je uvi­ jek sa zadovoljstvom govorio svojim prijateljima. Znao je stotinu got­ skih anegdota o zametnutim leševima i komičnim sahranama. Šokantno i urnebesno, ali nije za javnost. Svoje je kićaste i nevjerojatne priče morao sačuvati za bar: jednom su prilikom ožalošćeni na sa­ hrani jedne usidjelice u lijesu pronašli mrtvog starca umjesto žene koju su očekivali da će zateći, a koja nije imala ni četrdeset godina; bilo je to prije deset godina kad je tehničarova domišljata upotreba kondoma i malo narančastog užeta za sušenje rublja pošla po krivu i stajala ih jako mnogo novca - rođaci su tužili mrtvačnicu; priča o tijelu koje je hrkalo sedam noći. Stoga se zaposlenik nadao nekakvoj zabavi kad je te dvije žene od­ veo u sobu za presvlačenje. Usredotočio se na Svlina leđa i kosu dok je skidala jaknu i oblačila ogrtač dug do koljena, koji joj je on dao. Inače ništa posebno. Ali ona je u njemu izgledala neodoljivo. Potom ih je uveo u predsoblje mrtvačnice. Hladnjak dug trideset metara. Niz dvostrukih umivaonika sa slavinama i policama s tekućinama, prašcima i kozmetikom. Niz kanti za štetne otpatke. Metalni sprem­

nik. Red kuka i vješalica. Uže za sušenje rublja na kojem vise mokre plahte. Iza toga se kroz gumena vrata čula vesela glazba s radija i gla­ sovi. “Ovamo”, rekao je, pozivajući ih prema vratima i dodirnuvši ih obje lagano po laktovima dok su prolazile. “Ne obazirite se na miris.” Miris je, ustvari, bio sasvim podnošljiv - nije to bio miris smrti, već industrije - malo otapala, sredstava za dezinfekciju i deterdženata, te jeftin miris mokrih podova. Pet muškaraca koji su tamo radili bili su klonovi u kirurškim mantilima, zelenim rukavicama i debelim gumenim pregačama, a lica su im bila skrivena iza bijelih maski i nao­ čala. Svaki je na mramornom stolu s metalnim žlijebom imao jedno tijelo i pripremao ga za pokop. Jedan je dobio nježnu masažu ruku kako bi se oslobodio ukočenosti. Drugo su tijelo istrljali vatom umo­ čenom u sredstvo za dezinfekciju. Jedan je po tijelu imao male rupi­ ce, pa je tehničar u njih gurao cjevčice kako bi iz šupljina odstranio tekućinu. Četvrtog su uljepšavali: njegove su rane i poluoblikovane kraste prekrili kazališnom šminkom, olovkom i ružem. Nije bilo u re­ du pokopati ga ako ne izgleda mrtvo. Zadnje tijelo su pokušavali ušut­ kati za sva vremena; najbolja švelja u mrtvačnici jc provukla iglu i konac kroz čeljust i nosnicu kako bi zatvorila mrtvačeva usta. “Pokušajte ne gledati", rekao je zaposlenik, skliznuvši u Lijevu gar­ derobu, sobu koja jc od poda do stropa bila pretrpana metalnim or­ marićima. “Ne morate se žuriti.” Počevši s gomilom ladica iza vrata, počeo je izvlačiti leševe s no­ gama prema naprijed, poput lutaka iz izloga. Većina trupala je oko nožnog palca imala zavezane etikete, na kojima je bilo otisnuto nji­ hovo ime, datum i uzrok smrti. Ali neki su bili bez imena i tada je za­ poslenik morao povući papirnatu ponjavu kako bi im otkrio lice. “Sa­ mo odmahnite glavom”, rekao je. “Je li ovaj Vaš?” Znao je da ljudi nisu bili naviknuti na smrad, za razliku od njega. Nisu htjeli govoriti i osje­ titi taj zrak. Kako bi itko, osim nekog tko piše loše pjesme, mogao pomisliti da smrt dolazi mirisna i meka poput latice, “okupana u mirisima tuž­ ne radosti”? Jedini mirisi koje su tehničari upotrebljavali bila su sred­ stva za dezinfekciju ili mješavina limete i alkohola kojom su trljali tije­ la kako bi s njih odstranili nečistoću i zatvorili pore. Ni limeta ni alko­ hol nisu dovoljno snažni da bi ih učinili mirisnima i mekima. Pro­ storije i otvore, tjelesna vrata i prozore, ništa od toga nije zatvorila

smrt. Smrdjelo je po znoju i ukiseljenom povrću, slanini i jajima, za­ hodima, gumi, korditu i vulkanima. Syl i njena pratilja su postale svjesne da tijela obavljaju veliku i ma­ lu nuždu dok umiru. I dalje smrde, čak i nakon što od njih ostanu sa­ mo kosti. Rođaci ne bi trebali - kao što mnogi čine - vaditi vatu iz rektuma ili vagine, objasnio im je zaposlenik glasom uslužnog pro­ davača koji nekome detaljno objašnjava kako treba postupati s nekom tkaninom. To je kao da odčepite odvodnu cijev. Isto tako ne bi trebali dirati ništa što nadu u penisu. To je tamo stavljeno s dobrim razlo­ gom, a ne iz šale. Zaposlenik nije povukao plahtu kako bi im pokazao što misli, ali je znao da one to vrlo dobro mogu zamisliti. Penis je vrlo komičan kad je mrtav i bolje ga je držati skrivenog. “Ne mislim na erekcije”, rekao je kad ga je Syl prostrijelila svojim divljim pogledom, a on shvatio da je ispao bezobziran i brbljav, i kad je osjetio kako mu se u krvi otapaju rajske pilule. “Ali...”, snizio je glas, kako bi zvučao diskretnije “...taj otpad.” Bio je dovoljno pametan da pregrize jezik i zašuti. Žene ne može tako Iako zabaviti kao svoje muške prijatelje iako je došao u iskušenje da im pokaže jedan od tih malih plastičnih čepića koje koriste u mrtvačnici. “Napravljeni za posebnu svrhu”, po­ želio je reći. “Mogu se upotrijebiti više puta. Veličina odgovara svi­ ma.” To bi ih uzbunilo. Bilo kako bilo, žene nisu ni primjetile da se zaposlenik smješka sam sebi. Bile su previše zapanjene lupkanjem i sadržajem ladica punih teških tijela, svim tim različitim načinima i oblicima smrti. Ovo nije bio ni grad ni sezona pomora ili virusa. Vrijeme je bilo previše slano. Ali dok su njegove dvije posjetiteljice tog subotnjeg poslijepodneva u tišini prebirale po muškarcima i ženama u mrtvačnici i čitale što piše na etiketama koje su truplima bile omotane oko članaka, mogle su uočiti uzorak kod svih tih smrti. Srčani udar bio je glavni osu­ mnjičeni. Omiljeno vrijeme smrti bilo je rano ujutro. Potom ponoć i upala pluća. Sljedeći osumnjičeni ubojica bio je automobil. A potom razne vrste raka, koje su uglavnom bile uzrokovane pićem ili ciga­ retama, ili morskom solju nošenom vjetrom. Prestani disati ako ne želiš umrijeti. Nemoj voziti, nemoj pušiti, nemoj prelaziti cestu, ne­ moj piti, ne idi u restorane, nemoj jesti teško probavljive specijalitete tog područja, složenac od rakova i sala, štrucu sa slaninom i orašči­ ćima, liker od jaja, umak od plavog sira.

Napokon su - u šezdeset i sedmoj ladici - pronašle ženinu sestru. Na njenom nožnom palcu nije bilo etikete. Ali ona je znala tko je to, iako je bila šokirana kad je vidjela kako loše izgleda: “Razgovarala sam s njom prije nego što je umrla. Zvučala je sasvim dobro.” Zaposlenik je prišao ženi i zagrlio je. Njihov tješitelj iz koristo­ ljublja. Jedva da jc dodirnuo sestrina ramena koja su se tresla od je­ canja, ali je zato prilično energično ispružio ruku prema Sylinom struku. Svojim je podignutim palcem kroz tanki ogrtač mogao osje­ titi njeno tijelo i košulju. “Ovo su teška vremena”, rekao je. Malim ju je prstom pogladio po leđima. “Jesmo li sve pregledali?”, upitala je Syl. Maknula je njegovu ruku. “Ne baš.” Poveo ih je do sobe u kojoj mrtvozornik pregledava tijela, u kojoj je bilo još dvanaest rashlađenih ladica. Tamo su držali ubijene - tog su dana “na skladištu” imali samo jednog - i, naravno, samoubo­ jice koji su nadmudrili Ribine vlažne zagrljaje. Jedanaest samouboj­ stava. Više nego što priliči gradu te veličine. Zavladala je epidemija preziranja samog sebe. Bolje je ubiti se nego umrijeti prirodnom smr­ ću. Tamo je bila jedna žena puna tableta. Dva samoubojstva plinom. Dva trovanja. Jedan je nakratko pokušao poletjeti s krova poslovne zgrade. Jedan se student objesio. Ovaj je na kasetu snimio poruku na kojoj izjavljuje kako mu je žao zbog svih problema koje je pro­ uzročio. Stavila je kazetu na stol. U ladici ispred nje - koja je jednom nakratko bila i pretposljednje počivalište pročelnika katedre za prirodne znanosti - nalazio se policajac koji je uhvaćen kako krade u jednoj trgovini. Krao je hlače. Nije se baš isplatilo. Nema sumnje da je znao da će ga otpustiti zbog toga. Pa čak i pritvoriti, kao primjer svim njegovim kolegama koji bi mogli doći u slično iskušenje. S po­ slom bi izgubio i mirovinu. Stoga se u svojoj zelenoj svečanoj uni­ formi popeo na spomenik ratnoj mornarici i dokrajčio se sačmari­ com, jednim metkom koji je prošao kroz kapu i glavu. Pričalo se kako je za to optužen netko koga je policija dugo lovila. Bila su tamo i tijela dvojice eutanaziranih. I ostaci mladića i djevoj­ ke koji su zapalili svoju malu sobicu. Zaposlenik je za Syl izvukao zadnju preostalu ladicu. Tu se nalazio jedan ubijeni, bogati mladić tankih usana i čupave kose koja se nosila prije pet godina. Odmahnula je glavom. Nitko nije sličio nijednom od njenih roditelja.

“Onda nisu mrtvi”, rekao je. “Da su mrtvi, do sad bi već imali la­ dicu. Dođite.” Odveo ih je u prostoriju za otpust i pozvao nekoga da donese bolnička kolica i kartonski lijes za sestrino tijelo. Ispunio je otpusni list i, kad su donijeli tijelo, otpratio žene i les do dizala za osoblje. Pustio je sestru da govori. Ljudi su uvijek željeli govoriti čim bi on otvorio vrata dizala koje vozi u podrum. Trebao se samo smje­ škati i kimati glavom. Nije morao slušati. “Ona mi je bila jedina sestra”, započela je žena dok je suznim očima fiksirala Syl. “Samo je podigla četkicu za zube sa stalka. Sigurno je bila teška poput olova. Potrgala joj je mišiće u ruci i prsima.” Obja­ snila im je kako su je čuli da plače od boli. Bol ju je pokosila. Udarila je bradom o umivaonik i zamalo pregrizla jezik napola. Nećaka je na podu ugledala njeno tijelo, a potom krvava usta. Nećaka je medi­ cinska sestra, pa je pretpostavila da je došlo do krvarenja u mozgu. Nije je pokušala oživjeti masažom srca ili pluća. Ionako je bilo pre­ kasno. Nisu čak mogli ni osloboditi četkicu za zube od njenog čvr­ stog stiska. Bilo je krvi. A potom odvratni smrad Ribe. I svima je bilo jasno da je otišla zauvijek. “Kad pomislim da ni jedan dan u životu nije bila na bolovanju. A onda... odjednom je... znate, gotova.” Syl je uhvatila ženu za ruku i pomogla joj da sigurno izađe iz dizala. Zaposlenik se držao na pristojnoj udaljenosti dok nisu došli do pod­ ruma. Potom je ponovno preuzeo bolnička kolica i pomogao im da podignu i uguraju lijes u kombi koji su braća unajmila. Dali su mu nešto novca za njegovu pomoć. “Sretno”, rekao je i promrmljao: “Pri­ premite joj pristojan ispraćaj.” Žena i njeni sinovi su se gotovo smje­ škali dok su odlazili. Svi su osjetili olakšanje zbog toga što će tijelo provesti noć prije pokopa u svojoj kući, što će ležati u svom krevetu u vlastitom domu, među svojim stvarima. “A što ćemo mi?” upitala je Syl. Zaposlenik je stajao navratima dizala i slegnuo ramenima. Volio bi da gola i topla legne na stol pa da joj škarama razreže ogrtač. “Po­ gledali smo”, rekao je. “Nemamo više gdje gledati. Idite na policiju. Provjerite sve bolnice.” “Sve smo to već učinili.” Zatvorio je vrata i pokazao prema rampi na ulici. “Tamo.” A potom je dodao: “Svakako navratite opet!” Prije nego što je Syl došla na pola puta do rampe, zaposlenik je već bio pronašao vrećicu rajskih pilula. Strpao ih je nekoliko pod je­

zik. Topile su se poput šećera. Kad je došao do mrtvačnice i krenuo ispisati ženino tijelo iz registra, djelovanje novih tableta je doseglo vrhunac. Više ništa nije bilo važno. Njegove su tabletice mogle pobi­ jediti sav smrad i jednoličnost smrti. Skratile su mu poslijepodne. “Brzo će ona”, rekao je Geu. Idiot je još uvijek sjedio na klupi u čckaonici, svezan i strpljiv poput psa. I u hladnjaku možeš vidjeti više energičnosti, pomislio je zaposlenik, i proveo zlih i zadovoljnih pola sata prije nego što se par konačno pronašao i otišao iz njegovog ži­ vota, ali ne i mašte. Te je noći Syl pobijedila smrt tako što je još jednom spavala sa svo­ jim vozačem. Bio je to naporan dan. Nije mogla provesti večer sama. Radije je još jednom podnijela njegovo posesivno vođenje Ijubavi, njegove predugačke nokte, neiskusnost i nedostatak poduzetnog duha. Bila je to neophodna žrtva koja je ubrzo nadoknadena. Ovaj su put legli u majčin krevet - užasan i preuranjen grijeh. Suhe plahte. Više mjesta. Ali dok se spremala pustiti svog brodara da se posluži njome, u hodniku je zazvonio telefon. Steglo ju je u prsima. Ostala je bez zraka - što se dogodilo s njenim prezirom prema obitclji? - i istrčala iz sobe. Promucala je nekoliko besmislica kad je po­ digla slušalicu dršćući takva gola u kući obasjanoj mjesečinom. Dob­ re ili loše vijesti? Barem da je na telefonu jedan od roditelja. Naravno, bila je policija. Pronašli su auto u centru grada, stajao je napušten na parkiralištu banke. Lopov jc izvadio radio-kazetofon, ali inače nije bilo nikakve štete. Ni traga nekakvoj nesreći ili provali. Nije bilo klju­ čeva. Iza prednjeg stakla bio je račun za parkiranje na kojem je bilo napisano vrijeme i datum: utorak u podne, parkiralište za posjetitelje iza ceste za zračnu luku, u Bariton Bayu. “Znate Ii možda zašto bi Vaši roditelji otišli tamo?”

19

Podne Šetnja koju joj je obećao nije bila laka i ugodna. Uz obalu je vodila ravna, označena staza, ali Joseph i Celice su se odlučili verati po bre­ žuljcima koje je napravio čovjek, na rubu široke ceste za zračnu luku i zaobišli hrpe građevnog materijala kako bi došli do visokog pri­ obalnog područja gdje se nekad nalazila kućica za učenje. Umjesto tvrde zemlje obrasle šipražjem tlo je bilo rahlo i puno šljunka. Grmlje puno otpadaka od cigala kidalo im je nogavice. Negdje ispod ovih građevinskih dina Celice je po prvi put ugledala Josepha prije gotovo trideset godina. Napinjao je i stezao leđne mišiće. Ostali mladići to joj se nije činilo kao da je bilo jučer - morali su mu pomoći s njego­ vim antiknim kovčegom. Nestao je u vatri. Dobro ugažena staza ko­ jom je nekoć hodalo šest studenata vremenom je, naravno, nestala. Ali više nije bilo ni potrebe za njom. Nema više kućice za učenje, ne­ ma više ni staze. Celice je ostala bez daha, ne samo od napornog penjanja tog sun­ čanog dana, već i od straha. Pougljene krhotine njene prošlosti bile su preblizu - šesto metara od udobnosti njihovog auta rashlađenog klima-uredajem. Nikad više nije našla vremena ili osjetila poriv da se tamo vrati. Nije to kukavičluk, samo oprez. Zašto bi riskirala? Zašto bi oživljavala ružna sjećanja? Nije istina da se pravi ubojice vraćaju na mjesto zločina prije nego što se krv osuši. Usude se vratiti tek kad ih vrijeme i starost očvrsnu.

Celice nije bila glupa. Znala je da nema smisla bojati se trideset godina. Pa ipak, vatra je opržila i pougljenila njenu prošlost. U to uop­ će nije sumnjala. Jedva je mogla podnijeti prisjećanje na prvi sastanak sa svojim mužem, njegov raspjevani glas, skakače po vodenoj prašini, njihovo prvo vođenje Ijubavi, jer bi joj se slika zapaljene kućice za učenje odmah pojavila pred očima. Zajedno s Festinim pocrnjelim licem i sprženom kosom. I njenim pekmezastim glasom. Celice, naravno, nije bila ni blizu plamenih jezika. Bila je... negdje drugdje. Nevjerojatno živahna i sretna. Dok su ona i Joseph završili jedno s drugim u Bariton Bayu, vatra je već bila izjela svo drvo i od nje je ostao samo dim koji preživa. Gotovo potpuno gol ornitolog, koji je u crnim čizmama i noćnoj košulji trčao obalnom stazom, pro­ našao ih je - ili bolje reći ulovio - kako se nakon obavljenog posla vraćaju iz smjera dina držeći se za ruke. “Hvala Bogu”, rekao je i za­ malo ih zagrlio od sreće i olakšanja koje je osjetio. “Gdje je Fešta?” Celice se još uvijek sjeća kako je nezainteresirano slegnula ra­ menima. Nije je bilo briga gdje je Fešta. Ali sad ima dana kad ni na što drugo ne misli. Gdje je bila Fešta. Njenih trideset godina smrti. Život paralelan njenom koji Ccliceina kolegica nikad nije vodila. Ne­ dovršen doktorat. Nezapočeta karijera. Jedinstveni napredak koji ni­ kad nije postigla u medicinskoj i prehrambenoj upotrebi algi. Mu­ škarac kojeg nije pronašla, djeca koju nije imala, kuća, jednostavan i skroman život. Taj iritantan glas i raskvašeni smijeh žene srednjih go­ dina. Opadanje guste, raspuštene kose. Debljanje. Povremeni slučajni susreti sa Celice, na ulici ili godišnjoj konferenciji o proučavanju algi. “Fešta, zar ne?... Pa što se dogada kod tebe? Nisam te vidjela od...” Sve je to uništila prevrnuta cigareta ili lončić u kojem se grijala voda za kavu. Celice je bilo teško i zamisliti se u toj kućici za učenje, onakvoj kakva je bila kad ju je posljednji put vidjela. Stajala je tamo i drhtala s još jednom umirujućom cigarctom i preko crno-srcbrne ruševine gledala prema moru prljavom od dima. Pluća, koja su već bila umorna od trčanja uzbrdo, boljela su je od pepela kojeg se naudisala. Zazivala je Festino ime i u kući i oko nje sve dok je glas nije izdao. Ali nitko joj nije odgovorio - i nitko nikad neće. Njena je kolegica i cimerica bila zakopana ispod tinjajućeg šatora od drveta. Bilo je previše vruće da bi zavirila bliže i potražila ostatke lubanje i kostiju ili prekopala pepeo u potrazi za Festinim prstenom koji je dobila za krizmu. Ili sa­ tom, srebrnom narukvicom, zubima.

Joseph joj je prišao i obgrlio je oko struka. Ali ona ga je odgurnula. On je bio kriv za tu vatru i za Festinu smrt, kao i njenu. Krivila je za to ljubav i strast. Strast kao njihova, iako kratka, bila je dovoljno jaka da poremeti ravnotežu prirodnog svijeta i iskuša njegovu usklađenost. Gdje ima seksa, ima i smrti. Oni su tamne koordinate jedne rav­ ne crte. Tuga je erotizirana smrt. A seks je samo oslobađanje od ovih životnih muka prije nego dođe vrijeme za porinuće u život poslije snošaja. Celiceina žurba da izjuri iz kuće i preuzme kontrolu nad svo­ jom novom ljubavi tako rano ujutro morala je zapaliti vatru. Pogle­ dajte to sa znanstvenog stajališta. Tko bi trebao preuzeti odgovornost u ovakvim vremenima? Uvijek se netko morao dobrovoljno javiti. Kad su iz zračne luke stigla va­ trogasna kola, dva vatrogasca i policajac kako bi navlažili žeravicu i potražili Festine ostatke, dva mladića koji su se tamo našli - Celicein ljubavnik i ornitolog - rekli su da uopće nemaju ideju kako se ta vatra zapalila, bila je to potpuna zagonetka. Nisu imali nikakve teorije, pa nisu mogli ni preuzeti krivnju. Ali Celice, koja u nevažnim stvarima baš i nije bila spremna žrtvovati se, silno je željela preuzeti krivnju. Zapravo ju je zgrabila. Znala je da je jedino istina može zaštititi. Pri­ znala je policajcu da se sjeća kako je ispod stola vidjela upaljenu pe­ trolejsku svjetiljku. Nije bila sigurna je li još uvijek bila upaljena kad je ona tog jutra ustala iz kreveta i izjurila iz kuće. “Dajte da to razjasnimo. Ostavili ste svjetiljku čitave noći upaljenu? Ispod drvenog stola?” Policajčeve predrasude su se ponovno potvrdi­ le. Ovo je bila postdiplomantica iz znanosti s finim naglaskom, koja nije štedjela novca i koja još uvijek nije znala da je drvo zapaljivo, a plamen vruć. “E pa, svaka vam čast”, rekao je policajac. Ali to nije bilo sve. Celice se nije mogla prestati ispovijedati, usprkos Josephu koji ju je milovanjem po leđima pokušavao obuzdati. To je bio dodir koji je mrzila cijeli svoj život. Nije se željela skrivati iza nevinih Iaži ili se praviti luda poput njega. Potom je ispričala policajcu sve o lončiću u kojem se grijala voda za kavu i svojoj umirujućoj cigareti koja se prevrnula. Kasnije je napisala pismo Festinim roditeljima u kojem je ponovila sve svoje izljeve iskrenosti. Isto bi ponovila i istražnom sucu. Sredovječna i upola manje nepromišljena nego što je nekad bila, Celice je sad hodala muževim stopama dok se on kroz grmlje poku­ šavao probiti do trošnog zapadnog zida kućice za učenje. Joseph je išao iza nje dok su prelazili preko brežuljaka od krhotina. Ali isko­

ristio je mnogo prilika da joj pomogne prijeći preko meke zemlje i krhotina tako što joj je prstima obuhvatio stražnjicu i pogurao je. Taj koji ju je gurao bio je njen ljubavnik u potrazi za podatnim mesom, a ne obični pomoćnik. To ju je živciralo. Što ga je spopalo? Zar ne vidi kako je napeta? Ili kako se još uvijek ljuti zbog njegovog neiskre­ nog dodira kojim ju je prije toliko godina pokušao obuzdati? Ponekad se bojala da u njihovom odnosu nema ničeg posebnog, ničeg što će osigurati njenu odanost ili divljenje, bojala se da od nje­ nog prvog susreta s njegovim raspjevanim glasom, tog velikog okre­ pljujućeg vala na kojem je njena ljubav plovila gotovo trideset godina nije ostalo ništa. Gdje je nestalo oduševljenje i strast? Gdje je tlo po kojem su zajedno hodali? Postali su kao papar i sol. Bili su plodovi s različitog i suprotstavljenog drveća. Toliko se puta zapitala, Zašto se njihova ljubav pokazala dosadnom? Celice je mogla nabrojati nekoliko razloga za to. Kao prvo, ona je po prirodi bila ratnica, nije se bojala borbe i lako je podizala šaku. Njen je muž bio miran i popustljiv i mrzio je podignuti glas. Kad bi se po­ svađali, ona bi ostala uvrijeđena i pobijeđena njegovom lijenom strpljivošću i iritantnom obzirnošću. Nakon svake svađe uglavnom je bila ljuta još tjedan dana. A on je bio izrazito povrijeđen još dva tjedna. Kao drugo, kako su starili, ona je sve više osjećala potrebu za društvom i prijateljima; on je bio nedruštven i volio je privatnost. Nadalje, ona je bila nezadovoljna svojim životom; on je zbog toga bio samo zabrinut. Ona je željela da sve postane bolje; on se brinuo da bi sva teško stečena sigurnost mogla nestati - izgubio bi svoje zdrav­ lje, posao, svoj redovnički spokoj. Ona se nije bojala smrti. On je ci­ jelo vrijeme zazirao od nje i proživljavao svoje srednje godine s jed­ nom nogom na najdoljnjoj prečki Ijestava, spreman za pad u nepo­ znato, trag krvi u mokraći, izdajničke crne naslage na toaletnom pa­ piru, kvržice i otekline koje je tražio dvadeset puta na dan, oštru bol u rukama i prsima, iznenadni napad bolesti. Postao je opsjednut si­ metrijom: ako ga bole obje noge, to znači da je star, jedna bolna noga značila je ugrušak, artritis ili neku izraslinu. I naposljetku, on je nji­ hov brak smatrao uspjehom; ona je njime bila nezadovoljna. Usprkos njihovom ranom obećanju i ambicijama, u svijetu nisu ostavili ona­ kav trag kakav su se nadali ostaviti. Jedini proizvod njihovog života bila jc jedna kćer - a i ona nije puno obećavala, nije imala nikakvih planova i pobjegla je iz obiteljskog doma kao da je zatvorska ćelija.

Celicein pogled na sebe i dugogodišnji život s Josephom nije je mo­ gao nimalo oraspoložiti. Sa sigurnošću je mogla reći da će njihova ostavština biti manja od njihovog nasljeđa. Pa ipak, još uvijek je tu bilo ljubavi, mirne i spokojne Ijubavi koju samo vrijeme može oplemeniti, ljubavi očuvane navikom i sjećanjem. Njihovo je drvo možda bilo malo nagriženo, ali ipak je bilo pričvršće­ no dubokim i drevnim korijenjem. Stara, dugotrajna ljubav. Celice nikad nije sumnjala u to. Njihov je brak imao pokretačku snagu. Veliki okrepljujući val, koliko god bio star, nešto je čime se većina parova ne može pohvaliti. Muž ju je s vremena na vrijeme možda znao naljutiti. Zapravo, većinu vremena ju je ljutio. Bio je suviše slab i bljutav. A ona je bila razočarana sobom. Ali njihovi su počeci bili neizbrisivi i snažni. Joseph je još uvijek znao za nju prizvati - doduše ne često - one sentimentalne zborove, onaj prekrasni razorni bas, zvijezdu vodilju, ponoćnu mladenku, vrhunac njenog tijela i pjesme na tom dalekom, ukletom mjestu. Dok su bili mladi. Ali ipak se ispostavilo da to nije ukleto mjesto. Kućica za učenje bila je plodno tlo za grmlje i biljke koje vole ugljen. Soba u kojoj su se nalazili kreveti na kat i zajednička soba pretvorile su se u dugu­ ljaste krevete od korova i mahovine. Posljednje ostatke cigala i zidova kolonizirale su koprive, kupine, trnovito grmlje i divlje ruže. Kuća je bila sravnjena sa zemljom, ali biljke su još uvijek poštivale arhi­ tektonske planove. Krovne grede koje su preživjele požar i godine bile su ogoljene, s njih je nestao sav ugljen, suzile su se od nagrizanja i odjenule u crvenu i zelenu boju algi koje rastu na drvetu. Celice je prešla preko kamenja gdje je nekad bila terasa, ušetala u sredinu zajedničke sobe i našla se pored gotovo spaljenog umiva­ onika. Vrata verande su se pretvorila u dvije hrpe korijenja. Na toj strani kuće nije bilo ni traga nikakvoj zgradi. Šikara i grmlje, biljke šupljih stabljika i trnje naselili su se na dugi pravokutnik staklene verande koja je bila potpuno obrasla njima. Celice nije mogla doći do mjesta na kojem su ona i Fešta prostrle svoje madrace i vreće za spavanje i na kojem su nekad davno dijelile cigarete. Čučnula je na pete i provirila kroz grmlje. Što je očekivala? Kosti? Zmiju? Ženu koja uspravno sjedi u krevetu? Crvenu svjetlost žara cigarete? Miris ro­ štilja? Vrisak? Iznenadan prestanak osjećaja krivnje, kao da kućica za učenje dijeli oproštaje?

Osjećao se samo miris biljaka, a čuo se samo zvuk lišća i vlati trave. Sve što je ukazivalo na to da je tamo nekad bilo nekakvo utočište bile su krhotine sivkastog stakla, komadić lijevanog željeza i nešto što je ličilo na zarđalu spiralnu oprugu iz madraca. Došla je u napast da ne­ što kaže Fešti, ali nije. Možda i bi, da je bila sama. Možda nekakvu is­ priku. Nešto umirujuće. Ali Joseph bi je mogao čuti. On to ne bi shva­ tio. Davno jc zaključila da muškarci nemaju sposobnost zamišljanja emocionalnih situacija. Zbog toga nije osjećao krivnju koju je ona osjećala. Zbog toga je tako lako i brzo prebolio Festinu smrt. Možda su zato muškarci bili stabilniji nego žene koje je poznavala. Oni su prihvaćali sablasnu istinu o životu i smrti, prihvaćali su da je jedno prolazno, a drugo konačno. Živimo, umiremo, i ne moramo to ra­ zumjeti. Nema tu nikakvih duhova koje treba istjerati. Samo pepeo i sjećanje. Celice se još uvijek tresla i bilo joj je mučno dok je hodala kroz ogoljenu zajedničku sobu kako bi se pridružila svom mužu i spustila se do obale. Duboko je disala. To ju je razočarenje duboko pogodilo. Osjećala se tako sićušno. Tako bez suza. Te su ruševine bile tako nije­ me. “Nisam to očekivala”, rekla je. “Toliko je toga izraslo ovdje. Mislila sam da će sve biti golo i pusto.” A baš je ona - kao doktorica zoologije - trebala znati da će vegetacija zakopati svu prošlost, da će smrt ne­ stati u njoj. Mondazy je napisao: “Naše Knjige života nemaju kraj. Iako umi­ remo, stvaraju se nova, svježa poglavlja. Naše stranice nikad ne završa­ vaju. Ali s vremenom papir požuti, a potom pozeleni. Fini pergament postane najobičniji list.”

20

Syl nije željela razgovarati sa svojim unovačenim vozačem dok su se tog nedjeljnog popodneva vozili kroz sirotinjske četvrti i unutrašnjost svog mokrog obalnog gradića. Na ulici nije bilo nikoga. S vre­ mena na vrijeme činilo se kao da putuju kroz fotografije. Život kakav je uvijek bio, nepomičan u svom okviru, baš tamo i u tom trenutku. Nitko nije umro, niti je mogao. Syl je bila prkosno raspoložena i sjedila je na stražnjem sjedalu. Njen je ljubavnik točno trebao znati koji je njegov status. Bio je pre­ više tašt i nezreo da bi shvatio da njegovo grubo milovanje u krevetu njene majke, njegovo neprestano dodirivanje njene ruke, njegovi iznenadni i neželjeni poljupci nisu bili dobrodošla utjeha. Oni su bili njegova vozarina. Syl je udarala prstima po koljenima. Ali Geo je već bio naviknut na njene jutarnje promjene raspoloženja i iznenađujuće noćne apetite. Nikad se prije nije susreo s takvom okrutnošću i drs­ košću, niti je mogao slutiti koliko mogu biti stimulativni. Promatrao ju je u retrovizoru: sjedila je s podignutim nogama, a glavu je naslo­ nila na bočni prozor njegovog auta i promatrala prazne ulice, dvo­ rišta, zaključane kapije, kamione sa šljunkom koji bi povremeno znali dolaziti na gradilište u Salt Pinesu i odlaziti s njega. Znao je da ga po­ kušava izazvati da progovori. Hvala Bogu da je Geo bio dobroćudan i tako naivan. Mislio je da razumije njenu potrebu za šutnjom i njeno stalno loše raspoloženje. Strah, naravno. Tuga i strah. I neodoljiva že­ lja da bude u centru pažnje. Nije mogao kriviti sebe za njena nepo­ mična usta i okrenutu glavu.

Parkirali su na parkiralištu za posjetitelje, gdje su Joseph i Celice parkirali pet dana prije toga i gdje je njihov auto gotovo sigurno ukra­ den. Parkiralište je bilo gotovo sasvim puno. U toj je zgradi policija napravila svoje sjedište. Parkirali su tamo svoje džipove, prikolicu za prijevoz hrane, kombi s podignutom antenom i neoznačene detek­ tivske automobile koji su bili poredani po šljunku. Vratari koji su ču­ vali ulaz na parkiralište potjerali su četiri nedjeljna ribiča u otvore­ nom džipu. Obala je bila zatvorena. Osim za zrakoplove. Policija nije mogla zatvoriti nebo. Dva pilota-amatera izvodili su akrobacije po nebu. Syl je uistinu uživala. Nakon ukočene i depresivne vožnje s Ceom, bilo je iznenađujuće i neočekivano poticajno biti u središtu tolike pažnje. Samo je trebala reći jednom od čuvara: “Ja sam kćer”, i da oni maknu privremenu prepreku kako bi poveli njihov auto kao da su oni koji se u njemu voze neki počasni gosti koji imaju čast približiti se smrti. Svidjelo joj se kako nitko nije ni pokušao zuriti u nju. Samo su gledali u svoje cipele dok je prolazila. Ona je bila japanska carica, istaknuta i nepristupačna. Da im se pogled sreo s njenim, bila bi to neka vrsta prekršaja. To nije sličilo Syl - to poštovanje prema uniformama. Obično bi njena odjeća, njena dob, govor i kratko ošišana kosa kod policije iza­ zvali neprijateljsko ponašanje, a potom bi joj pretražili torbicu. Sad je napokon mogla uživati u njihovom tmurnom komešanju, njihovoj odmjerenoj žurnosti, njihovim spuštenim pogledima i glasovima. Mo­ gla se dobro zabaviti. To je ta dvosmislenost smrti, posebice drama­ tičnih smrti poput ove. Najbliža obitelj, glavni ožalošćeni su na neki čudan način zadovoljni sobom i uznemireni. Njihova srca - i dru­ štvena svijest - zahtijevaju napade očaja, naricanja, slomove, histeriju, ali njihovi mozgovi zato proizvode koktel euforičnih kemikalija koje će ih očvrsnuti i pomoći im da bolje izdrže šok i bijes. Adrenalin ne pravi razliku. Poticajna umirujuća sredstva ometaju glas srca. Zbog njih se smrt čini okrepljujućom i erotičnom. Pomalo je bizarno, ali Syl se osjećala bliže smijehu nego suzama. Bila je uzbuđena i gotovo da joj je bilo drago što je ona kćer pokojnika, što je tako naživcirana i što se tako otuđila od Josepha i Celice, što je tako zla i nepažljiva prema brodaru, a svi policajci misle da je ona tako dobra kćer, tako sposobna i jaka. Ali još uvijek nije saznala užasnu istinu. Smrti još uvi­ jek nisu postale stvarne. Slomila se tek kad se spustila pedesetak me­

tara niz stazu i ugledala najbolniji prizor na svijetu, široko prostran­ stvo plaže i more koje je šamarao vjetar. Sva sreća da Geo nije bio tamo da je zagrli i još više pogorša stvari. Nije se baš previše nudio da ode s njom do obale pogledati tijela. Bio je pomalo gadljiv. Rekla je da bi radije bila sama. On je to razumio. Želio ju je poljubiti kad je izletjela iz auta. Učiniti to značilo bi afir­ mirati se kao njen “ljubavnik” u očima policije. Kako bi samo bili lju­ bomorni kad bi znali kako se ta kratko ošišana glava zavlačila u njega. Osim toga, ne bi volio da ga zamjene za rođaka ili susjeda, ili da ga na licu mjesta kazne zbog neovlaštene vožnje taksija. Napućio je usta i približio glavu njenoj. Ali ona mu je stavila ruku na prsa i odgurnula ga. Syl je bila sretna što ga je ostavila na parkiralištu s bolnim izrazom lica, potput razočaranog španijela kojemu je uskraćena šetnja. Od­ lučila je poći sama, siroče na obali. Ali policajac je naredio jednoj po­ licajki da joj pravi društvo. Kad je ugledala more i pustila prvu suzu, Syl je još više poželjela privatnost. Bilo joj je neugodno zbog emocija. Rekla je svojoj pratilji da je ne treba. Žena, koja najvjerojatnije nije bila starija od Syl, samo je kimnula glavom. “Ali takva je naša politika”, rekla je, “na bilo kojem mjestu zločina.” “I ja imam svoju politiku.” Syl nije točno znala koja bi to politika bila, osim da se uvijek svađa s policajcima. Stoga su pronašli kompromis. Policajka je pristala ići dvadeset me­ tara iza nje, poput čuvara ili pomoćnika, ali ne pratilje. Syl je još jed­ nom ispala japanska carica koja se sprema za osamljeno naricanje. Syl su pozvali na obalu oko podneva dok je sjedila u očevoj stolici na terasi, još uvijek odjevena u majčinu spavaćicu i čekajući da joj njen unajmljeni pomoćnik donese kekse i kavu. Začula je telefon: “Ti se javi”, viknula je. Geo je poput nekog glupog konobara zapisao po­ ruku i donio je Syl. Policijski psi su pronašli dva tijela na slanim di­ nama Bariton Baya. U blizini mjesta gdje su najvjerojatnije parkirali auto. Može li odmah doći? Identificirati svoju majku i svog oca? Kako da se nosi s tim? Počela je tako što je sav svoj bijes izlila na Gea. “1 to je sve?” upitala je. Zar policija nije rekla ništa o uzroku smrti? Odmahnuo je glavom. Doživotni glupan. “Nisi se sjetio pitati, naravno. To je tek nevažni de­ talj.” Zapravo nije ni trebao pitati. Syl je znala. Uvijek je znala. Zbog toga je tog popodneva zaplakala kad je prvi put ugledala more. Smrt nje­

nih roditelja bila je isprogramirana. Napokon su se utopili. To je bio jedini način na koji su Celice i Joseph mogli umrijeti prije vremena. Vozili su previše oprezno da bi razbili auto, osim u snovima. Njena se majka odvikla od cigareta. Pili gotovo uopće nisu. Deset puta na dan su si dodirivali nožne prste. Jeli su poput znanstvenika, održavali savršenu ravnotežu između ugljikohidrata i hranjivih tvari, vitamina i ulja. Nikad nisu ni na koji način riskirali. Nisu hodali neosvjetljenim ulicama sa svjetlucavim nakitom ili satovima, niti se noću izlagali opa­ snosti po parkovima. Nitko im ne bi naudio. Kad su silazili niz stepe­ nice, čvrsto su se držali za ogradu. Mili Bože, kakve su samo trome i dosadne živote vodili. Ali njeni su roditelji bili zoolozi koji su proučavali obalni život i koji nikad nisu mogli odoljeti prekopavanju plićaka i obale. Svi je pro­ vela usamljeno djetinjstvo na obali, dosađivala se čitajući knjige na izletima, sanjala o igrama na plaži, kulama od pijeska i drugim djevoj­ čicama, dok su Joseph i Celice prekapali po vodi i vikali - što joj je strašno išlo na živce - kad god bi otkrili neku rijetku vrstu algi ili osjetili kako u pijesku ispod njihovih stopala drhti neka stidljiva riba. Začudo, za svih tih godina pročešljavanja plaže nikad je nisu odveli na obalu Baritone Bava. Njena majka nije voljela to područje. Ali sve ostale obale i zaljevi, Mu, Horseman Rocks, Tiger Crab Bay, Cape Shoals bili su joj poznati i zastrašujući. Nije zaboravila dan kad se s osam godina po prvi put našla na plaži, poput jedinog brodolomca, kako bi u daljini promatrala sliku svojih sićušnih roditelja koja se gubi u plimi dok im tlo pod nogama nestaje, a ruke podižu uvis kao da zovu upomoć. Često su znali predugo ostati u posjetu moru i nasukati se na molu, ili bi ih zarobili mišićavi i neumoljivi valovi i plima. Syl je morala iz pijeska, s oblutka ili neke stijene prisustvovati trenucima njihove ogromne panike dok bi se oni, do prsa u vodi, pokušavali probiti kroz struju ili između grebena. Vrlo se dobro sjećala kako je jednom sje­ dila s majkom u trošnom koritu nekog napuštenog ribarskog brodića dok je Otac vani “prosijavao” u svojim ribičkim čizmama. Majka je rekla: “Otišao je predaleko!” i počela vikati: “Joseph! Joseph!” Nadošla je plima i njen je otac, boreći se s vodom i podvodnim strujama, iz­ gubio ravnotežu. Majka je već bila na pola puta do plaže, a Syl je pla­ kala, poput male djevojčice kojoj je srce već slomljeno, a ionako mrzi more. Ali potom je otac ponovno uspio stati na noge. Nakon toga je

počeo plutati. Vidjeli su mu čizme koje su izgledale kao dvije tu­ ljanove glave. Morali su valovima prepustiti da ga donesu. Hvala bogu da je nadošla plima. Isplivao je na obalu mokar do kože. Stajao je i pljuvao morsku vodu i kašljao dok je majka urlala na njega: “Mogao si se utopiti! I što bi se onda dogodilo?” Syl je osjetila sram kad se uhvatila kako razmišlja o tome kako bi njeni prijatelji reagirali da joj je Otac poginuo. Jedno bi vrijeme bila u središtu pažnje. Ne bi morala ići u školu. Svi bi se prema njoj odno­ sili kao prema bolesnoj princezi. Morala bi nositi šešir na Očevom sprovodu. Njihova bi se prazna kuća napunila rođacima i susjedima. Možda bi došao i ujak iz Amerike. Dobila bi galamu i komešanje za kojima je uvijek čeznula. Ali ne od oca. Stoga sad, kad je ugledala Bariton Bay, Syl nije bilo teško zamisliti sve pojedinosti očeve i majčine smrti. Zaslužili su to i zaradili kroz svojih trideset godina gacanja po vodi. Mogla je zamisliti kako je maj­ ka opet potrčala niz plažu bacajući njegovo ime prema vodi kao da je pojas za spašavanje: “Joseph! Joseph!” Njen je otac - koji je sad bio stariji i ne više tako spretan - nestao. Možda su ga prema dolje po­ vukle teške čizme koje su, kad su se napunile vodom, postale poput olovnih nogu. Nije izašao na površinu nakon što ga legendarni sedmi val poklopio. Celice je stajala u vodi tamo gdje ju je Syl stavila, pro­ matrala more i čekala da joj otkrije namočenu sjenu čovjeka koji se bori, kratko podšišanu kosu, ruku, čizmu. More je predugo bilo bez sjena. Njena je majka sigurno do koljena ušla u vodu. A potom je mož­ da ugledala njegovo tijelo koje su veliki valovi kotrljali poput neke cjepanice ili je začula glas nekog tko tone, glas koji je bio na pola puta između galebovog i čovjekovog. I tako je ušla u vodu do kukova, do prsa, do brade. I sama je otišla preduboko. Možda je čak uspjela doći do njega i dodirnuti mu odjeću. Mogla ga je uhvatiti za ruku i odvući ga do plaže. Ali povukla ih je morska trava, a on je bio mokar i težak. Povukao ju je sa sobom na dno. Na stopalima nije imala pijeska. Po prvi put njena visina i težina nisu bile ni od kakve pomoći. Nije se usudila pustiti ga i pokušati se spasiti. A na plaži nije bilo nikoga tko bi ih spasio. Nije bilo male djevojčice. Njihova su se tijela mogla još samo kretati prema obali i natrag, nekoliko dana, dok ih dobroćudno i ljubazno more nije izbacilo na obalu u Bariton Bayu i otkotrljalo ih do ruba dina kako bi ih psi mogli pronaći. Nakon što je došla do Ba­ riton Baya, Syl je mogla očekivati da će pronaći njihova tijela napuha­

na od morske vode, upetljana u alge, da će im ruke i lica biti izgrebana od pijeska i izudarana od svog tog prevrtanja po oceanu. Syl baš i nije bila odjevena za šetnju. Nabacila je na sebe istu onu odjeću koju je imala dan prije, kad su bili u mrtvačnici: košulju za koncerte, crne jahaće hlače, mokasinke. U autu joj je bilo nepodno­ šljivo vruće. A sad, kad je shvatila da do zaljeva ima još nekoliko kilo­ metara, počela jc žaliti što nije potražila neku od majčinih jakni i to­ plije cipele prije nego što je izašla iz kuće. Morski povjetarac bio je pomalo leden i Syl se nekontrolirano tresla. Omotala si je ruke oko tijela stišćući dlanovima lakte i pojurila obalnom stazom. Izgledala je kao da je samo istrčala kupiti kruh. Možda bi svejedno drhtala, čak i da je bila odjevena za zimu, čak i da je dan bio sunčan, čak i da je policajka koja ju je sad diskretno sli­ jedila učinila ono što je priželjkivala i skinula svoju jaknu kako bi je posudila Syl. Na kraju krajeva, Syl je očekivala da će se susresti sa smrću, a smrt je hladna i vlažna. Mogla je očekivati da će temperatura padati što se više bude približavala mjestu na kojem su pronađeni njeni roditelji. Zbog toga je u crkvama tako hladno. Zbog toga se čini da se snijeg na grobljima zadržava puno dulje nego na ulicama. Zbog toga sjeverno crnogorično drvo tako dobro uspijeva na grobljima. Zbog toga moraš nositi ogrtač i odjenuti crno čak i za ljetne spro­ vode. Iz grobova izlazi arktički zrak. Syl se nije previše obazirala na ono što je policajka rekla: “Takva jc naša politika na bilo kojem mjestu zločina.” Ali dok je hodala usre­ dotočena na stazu i pokušavala ne primijetiti komad obale u Salt Pinesu, široko nebo, more i pijesak u vlažnim sjenama, te su joj riječi počele odzvanjati u glavi. “Mjesto zločina.” Kojeg zločina? Nije ni po­ mislila da je počinjen zločin osim što je možda neki glupi tinejdžer, koji nije imao novca za taksi, iskoristio priliku i ukrao auto njenih roditelja; ili što im je radio ukraden. Nije ni sanjala o zločinu, niti ga se bojala. Bojala se morske logike. Sanjala je da je njihov krvnik bila Riba. Njena joj se pratilja pridružila kad su došli do uskog puteljka koji vodi od obalne staze prema dinama. Policija je taj put označila kol­ cima i papirnatim trakama. Dvije su ga žene morale pažljivo slijediti. Puteljak ih je vodio oko dina, preko predbrežja, a potoni, nakon oš­ trog skretanja ulijevo, u unutrašnjost.

Syl nije očekivala toliko policajaca. Nikad ih prije nije ni vidjela toliko na jednom mjestu, osim kad je na televiziji gledala nemire ili parade. Medu dinama je bila raspoređena jedna skupina koja je pre­ traživala svaki busen trave i preokretala svaki komadić naplavljenog drveta. Tamo su bili i policajci u civilu koji su pričali na mobilne tele­ fone i forenzičari odjeveni u zaštitne pamučne kute i rukavice. Isto tako nije mogla ni sanjati da će tamo biti postavljen šator. Od debelog zelenog platna sa znakom grada otisnutim sa strane. Isprva je Syl pomislila da je to šator u kojem policija priprema hranu, poput onih koje je viđala na sajmovima, sportskim natjecanjima i gradskim karnevalima. Ubrzo je shvatila da se u njemu nalaze tijela. I da na taj način štite “mjesto zločina”. Syl se čvrsto uhvatila za laktove. Ona i njena pratilja bile su jedine žive žene koje su se tamo nalazile. “Gdje su?” upitala je Syl policajku očekujući da će ona potvrditi njene sumnje. “Dolaze.” “Ma mislim na svoje roditelje!” Od odgovora joj se sledila krv u žila­ ma. “Unutra”, odgovorila je policajka. “U šatoru. Morate pričekati. Sre­ đuju ih tako da Vam ih mogu pokazati.” Syl se odjednom počela osjećati tako slabo i bez daha da je morala sjesti na gipku travu, leđima okrenuta prema šatoru, i potražiti utjehu u dinama. Ali utjehe nije bilo. Policijski fotograf slikao je razđeranu bijelu košulju koja je poput zastave bila razapeta medu granama trno­ vitog grma. Sjedila je najmirnije što je mogla, tako mirno i nepomi­ čno da je mogla osjetiti kako joj srce kuca u nožnim prstima. Napokon je neki čovjek, star otprilike kao njen otac, izašao iz šato­ ra, a u ruci je imao ljubičastu torbicu i kartonsku kutiju. “Prepoznaje­ te li ovo?” upitao je. Bez predstavljanja i suvišnih formalnosti. Syl je odmahnula glavom na pocrnjele tragove krvi na kožnom remenu torbice. “A ovo?” Par ženskih cipela. Ponovno je odmahnula glavom. “Telefon?” Podigao je čistu plastičnu vrećicu u kojoj jc bio crni mobi­ tel. Zagledala se u njega. “Nisam sigurna”, odgovorila je. “Svi su isti.” “Je li ovo broj Vaših roditelja?” Nategnuo je plastiku i pokazao na niz brojki napisanih na pločici. “Ne sjećam se”, odgovorila je. “Ali to je rukopis mog oca. Tako on piše peticu.”

“A ovo?” Kišom natopljeni primicrzk Entomologije, umrljan krvlju. “Pa, bili su pretplaćeni na to.” Nije joj pokazao komad granita kojeg su pronašli bačenog u travu i kojeg su rakovi i mušice gotovo potpuno oprali od krvi i ljudskog tkiva, iako je došao u iskušenje da to učini. Njemu nije smetalo javno tugovanje i šok. To je uvjerljivo i primjereno. On nije pripadao novoj školi koja tugu i plač mrzi gotovo kao i masturbaciju. Kćer bi u ova­ kvim okolnostima trebala biti histerična. Barem se nadao da bi njego­ va kćer bila. To je njeno pravo. To je njena dužnost. Ali ova jc žena bila previše razumna i racionalna. Previše podmukla i obuzdana. Iz­ gledala je previše studentski i bila je prekratko podšišana. Bila je pre­ više razodjenuta za tako svečan i ozbiljan zadatak. “U redu, pogledajmo unutra”, rekao je i primio je za ruku. “Oslo­ nite se na mene.” “Ne, hvala.” Navikla se na takve muškarce dok je radila kao kono­ barica. Oslobodila je ruku i odstupila jedan korak od njega. Kad joj je okrenuo leđa, krenula je za njim prema šatoru. Nije bilo uobi­ čajenog mirisa šatorskog platna. Nije bilo ni mirisa sukna ili vodootporne tkanine, samo miris vlažne trave, joda, formaldehida i znoja. Ono malo svjetla što je uspjevalo proći kroz platno bilo je slabašno, zeleno i sablasno. Unutra je bilo toplo. Zaklonjeno od vjetra. Tamo su već bila četiri mlađa muškarca maslinastih lica i poslovnog držanja. Stariji muškarac koji ju je doveo samo je rekao: “Kćer”, a potom: “Svjetla.” Dvije viseće neonske svjetiljke nekoliko su trenutaka treperile, a potom bacile svo­ ju jaku svjetlost na nevjerojatno duge, bijele plahte koje su bile pro­ strte na travi u šatoru, tik do Sylinih nogu. Brežuljci od gipke trave činili su se tamnijima sad kad je sablasnu zelenu zamijenila mehani­ čka svjetlost. “Pokazat ćemo Vam samo lica”, rekao je detektiv. “Bit će vrlo brzo gotovo. Samo kimnite glavom. Ili odmahnite. Prvo ćemo otkriti že­ nu.” Sagnuo se i odmaknuo gornju plahtu i rashlađujući pokrivač koji su prebacili preko tijela kako bi ih održali hladnima i svježima. Celice. Syl ju je vidjela samo na trenutak. Bila je to njena majka, mnogo mršavija, ali nije bilo dvojbe da je to ona. Lice joj je bilo okrenuto u stranu i odmaralo se na jastuku od trave. Usta su joj bila natečena, a lubanja razbijena. Njeni najljepši prednji zubi bili su iskešeni i napukli od korijena do vrha. Koža joj je bila indigo plave boje. Kosa joj je bila zamrljana sasušenom krvlju.

“Samo kimnite ili odmahnite glavom”, ponovio je. “To je ona.” “A sad muškarac, jeste li spremni?” Kleknuo je na travu pored dru­ ge plahte gledajući u Syl i čekajući da se smiri. Nadao se da će vidjeti neku burniju reakciju. Bila je smirena. Zapravo je osjetila olakšanje. Pritisak je popustio. Ništa nije moglo biti gore od ovoga, pa se više nije imala čega bojati. “Želim vidjeti sve”, rekla je. “A ne samo lice. “Odmaknite čitave pla­ hte.” On ju je odmah poslušao i povukao plahte i rashladujuće pokri­ vače i privio ih na prsa. Kimnula je glavom dva puta. A potom je u nevjerici odmahnula glavom. Doktori zoologije. Izgubljeni i tajnoviti par, Joseph i Celice, četvrtog dana svoje sreće i blagostanja. Napokon neki misterij. Napokon neka utjeha u toj najstrašnijoj stvari na svijetu. Mrtvozornik ili patolog, naviknut na gnoj i ostatke rasprsnutog tki­ va, limfu koja teče iz puknutih membrana i hrpe mrtvih stanica, uo­ čio bi tisuću znakova raspadanja i truljenja na truplima Josepha i Ce­ lice. Njihove su se očne jabučice već počele topiti, a lica su im se po­ većala. Koža im je s donje strane dobila mjehure. Utroba im se toliko nadula od nus-proizvoda raspadanja da im se u nosnicama, ušima i otvorenim ranama napravila pjena od plina koji su ispuštali. Ali s udaljenosti s koje ih je njihova kćer gledala, na tom pretje­ ranom svjetlu, izgledali su još mirnije nego kad su ih tog jutra pro­ našli na prirodnom svjetlu. Osim tipičnih sivkasto-plavih masnica iz­ nad tankog crijeva, žive su boje izblijedjele, od ljubičaste je postala plava, a od zelene siva. Čak su i malo pocrnili na suncu. A mrtvačka ukočenost je već odavno bila prošla. Ruke i noge im više nisu stršale kao kod lutaka iz izloga. Jedini znak Josephove neobuzdanosti, ne­ milosrdna posmrtna erekcija, također je prošla. Tijela su im se otkočila i utonula u udubljenja u travi, kao što spavači tonu u jastuke na krevetu. Takvi opušteni i naduti savršeno su tamo pristajali. Rakovi su otišli. Celice i Joseph nisu bili dovoljno svježi za njih. I iako su mušice položile veliki broj jaja u njihove otvorene rane, ve­ ćina njih je također otišla, a pomogao ih je otjerati pijesak nošen vje­ trom koji jc balzamirao Josepha i Celice, a potom policajci koji su se užurbano kretali uokolo. Forenzičari su usisavačem očistili ličinke, “sredili su ih tako da ih mogu pokazati” kad dođe njihova kćer. Syl je toliko dirnula nježna golotinja i položaj njenih roditelja da nije mogla prestati jecati. Jecati na rubu mora kao što je toliko puta znala jecati kad su Joseph i Celice bili predaleko da bi ih mogla dohva­

titi. Pozvali su policajku koja je stajala vani. Napokon su i njoj našli posla. Ogmula je Syl svojim kaputom i preteško spustila ruku na nje­ na leđa. Syl nije ni primijetila da su preko tijela ponovno navukli plahte, ali u misli su joj se urezale njihove slike. Nije se sjećala svih rana, ozlje­ da koje je im je nanio galeb, crne sasušene krvi. Ono što ju je progo­ nilo i oduševljavalo bila je ruka njenog oca omotana oko majčine no­ ge. Činilo se kao da ih ta noga i ruka vežu za zemlju. “Nisu se utopili?” “Tako je, nisu se utopili”, odgovorio je detektiv. “Netko s kame­ nom.” “Ubojica?” Kimnuo je glavom. “Ali tko?” Policajac je slegnuo ramenima. A u sebi je pomislio, Možda nikad nećemo saznati. “Nemate nikakvu ideju?”, Syl je bila uporna. “Recite!” “Mondazyjeva Riba”, odgovorio je - stari izraz koji znači Sudbina. Uobičajeno sranje. “Pokažite mi njihova lica po posljednji put. Bit ću dobro.” Roditelji su joj se činili neuobičajeno mladi i svježi kad ih je u tom trenutku ponovno pogledala s poluzatvorenim očima. Koža im je bila zategnuta. Očevo čelo jc bilo bez bora. Majka nije imala podbradak. Ali Syl je shvatila da ih je nešto drugo učinilo mladima. Sam način na koji su umrli. Jer nasilna smrt je obično rezervirana za mlade. La­ gano propadanje je osobina starenja. A ovdje nije bilo ni jednog, ni drugog. Oni su ustvari bili prilično zgodni u svom propadanju; usprkos ozljedama i ranama, nisu izgubili ništa od svoje prirode i karaktera. Nisu izgubili osobnost. Bili su nekako smireni i oplemenje­ ni na svoj način. To je bila neka vrsta samoubojstva, jer njeni su rodi­ telji pobjegli od onih posljednjih, gerijatrijskih drhtaja - grčenje je prejaka riječ - koji čovjeka prate otkako izađe iz maternice. Pa ipak, ovdje je bilo više sreće nego u samoubojstvu. Nije bilo ni traga ljutnji, žalosti ili očaju. Nikakvo oproštajno pismo. Nisu si zadali nikakve ra­ ne. Ni traga prkosu ili žaljenju. Otišli su iz svog svijeta dok su još bili dovoljno zdravi i dok su se puni nade mogli veseliti starosti. Syl je morala priznati jednu stvar: roditelji su je napokon uspjeli iznenaditi. Ne samo njihovo ubojstvo. Ni njihova golotinja. Nego činjenica da

su nakon svoje smrti uspjeli njeno srce - prekasno - ispuniti ljubav­ lju. Način na koji jc prstom lagano dodirnuo njenu nogu bio je za to zaslužan. “Ne pomičite ruku mog oca”, rekla je. Syl nije mogla na brzinu organizirati sprovod i pobjeći s obale, kao što je željela. Detektiv je rekao da tijela moraju ostati u šatoru do po­ nedjeljka. Forenzičari moraju obaviti svoj posao, a policija je željela da tijela ostanu tamo gdje jesu dok ne pregledaju svako zrno pijeska, svaku vlat trave u potrazi za dokazima. Potom će morati doći sudac i izdati potvrdu o premještanju. Sve to traje. A suci ne rade nedjeljom. I tako je Syl zamolila Gea da je odbaci do crkve koja se nalazi u luci u centru grada. Rekla mu je da je ne mora čekati. Nije znala koliko će se dugo zadržati. Sama će se vratiti kući. Slab izgovor da ga se riješi. Njeni su se roditelji vjenčali u toj crkvi, a Celice je uvijek govorila da bi to bilo lijepo počivalište. Syl je željela malo biti sama. Željela je zapaliti svijeću, sjesti u polumrak i dobro razmisliti o tome što bi nji­ hove smrti mogle značiti. U crkvi se baš održavala misa kad jc Syl stigla, pa je sjela van na klupe koje su bile napravljene od drveta s nasukanih brodova i na kojima su bila urezana imena nestalih pomoraca. Čekala je da vjernici odu. Zemlja se i dalje okretala. Kružila je po svemiru. Syl je vidjela uobičajene znakove dana. Oblačno nebo. Zvuk automobila. Prigu­ šenu nedjeljnu buku u luci. I, na kraju, ljude koji pjevaju crkvene pjes­ me, njihove glasove koji se uzdižu prema svemiru, sitni i hranjivi po­ put vode. S takvom pratnjom, Syl nije bilo teško prisjetiti se slike svojih rodi­ telja jednog pored drugog, ubijenih na krevetu od trave, njena noga u njegovoj ruci. Pokušala je pustiti te raspjevane glasove da podignu tijela s dina i odvedu ih u kraljevstvo svojih stihova, u nebo i vječnost, u vječni mir. Ali bilo je očigledno da su to glasovi i stihovi koji nemaju snage podići ni jedan jedini list, a kamoli poslati grešnike u raj. Pje­ sme njenog oca su, iako bolesno sentimentalne, bile daleko moćnije od njihovih. Ljubavne pjesme te mogu prebaciti na drugo mjesto, jer ljubav postoji. Ali melodije crkvenih pjesama i molitava su sla­ bašne, jer bogovi ne postoje.

Dok su vjernici počeli izlaziti, Syl je prestala osjećati potrebu za samoćom i svijećama. Ustala se i otišla, u isto vrijeme euforična i očajna, i jedino što je željela bilo je doživjeti u životu onoliko ljubavi koliko su njeni roditelji imali. Syl si nikad nije postavila teže pitanje. Bila je premlada da bi morala prkositi smrti u tom bezbožnom i sve većem svemiru, čija se gravi­ tacija sve više i više raspršuje, prostor postaje sve širi i nepremostiviji, materija sve tamnija. To je život. A život teče dalje. On ne broji. To je strašna istina koja svakog plaši i uznemiruje dok odrasta i stari. Syl se još neko vrijeme neće morati brinuti. Ali barem je dobila odgovor na manje važno pitanje. Kako bi umi­ rući trebali provoditi vrijeme kad se taj mali komadić života svakim danom sve više smanjuje? Tog je nedjeljnog popodneva otišla vidjeti smrtnost i zaključila da su joj roditelji neiskupljivi. Njeni snabdjevači genima zatvorili su trgovinu. Njihova je kćer bila sljedeća na redu. I iz tog reda ne može pobjeći. Stoga ne bi trebala gubiti vrijeme u ovom crnom svemiru. Ovozemaljski mali zadihani stanovnici i njiho­ vi zborovi i astronomi bili su budale što su žrtvovali svoje kratke živo­ te u nadi da će nakon toga otići u raj ili u strahu da će završiti u paklu. Nitko se ne prebacuje nikamo. Ne postoji ni budućnost, ni prošlost. Nema lijeka za smrt - ili rođenje - osim prigrliti prostor između njih i iskoristiti ga. Živjeti glasno. Živjeti široko. Živjeti visoko. Nije mogla oponašati život svojih roditelja. Nije se željela usre­ dotočiti samo na trenutke u sobi, na svjetlost koja kvadrat pretvara u oval, poluispisani otvoreni dnevnik, glazbu na stereu, čajnik u ko­ jem se grije voda, fotografije ugurane između ogledala i njegovog okvira, neku drugu osobu koja diše u stolici, mrtvu prirodu. Umjesto toga je odlučila iskusiti neka veća uzbuđenja koja se nude na ovom svijetu. Njihove su smrti bile tek početak. Ovo su bili neobični dani, pomislila je dok je hodala natrag prema praznoj kući, svojoj kući, prvo kroz široke avenije u centru grada, a potom kroz puste ulice iz predgrađa. Jednim su me zamahom ožalostili i oslobodili (desetak udaraca). Iza mene više nema ničega. Ne postoji ništa o čemu ne mogu razmišljati, ili o čemu ne mogu go­ voriti. Napravit će planove. Ispred nje su veseli i sretni dani.

21

7:05 ujutro Joseph je rano ustao na dan svoje smrti. Uvijek je ustajao prije Ce­ lice. Iznio si je doručak na sivkastu drvenu terasu iza kuće i pronašao baš toliko mjesta koliko mu je trebalo da svoju stolicu postavi na tra­ čak svjetlosti koju je tek izašlo sunce bacalo na daske. Na tom je mje­ stu njegov otac, koji je dvadeset godina prije toga sjedio na istoj toj sunčevoj svjetlosti, umro od moždanog udara, a njegova se kćer, dok je bila mala, na istom tom mjestu tisuću puta popela ocu u krilo i spustila svoju koščatu stražnjicu na očeva koščata koljena kako bi ga zamolila za doručak i pjesmu. Syl ga je voljela slušati kako se izražava kroz pjesmu, kroz taj svoj ludi, komični bas, kako govori stvari koje u životu nikad nije mogao. To su bili jedini trenuci kad ju je mogao nasmijati. Taj izgubljeni, otpisani čovjek nije puno jeo. Večera mu je bila va­ žnija od doručka. Tog je dana popio kavu s vanilijom, malo manga i brioš sa sirom koji je bio previše star da bi ga dovršio. Složio je hranu - zajedno s nožem za guljenje, tabletama, dnevnikom i olovkom na drvenu tacu tako pažljivo kao što se slažu obroci u zrakoplovu, kao da se želio podsjetiti na svoju umjerenost i skromnost, na svoj visoki tlak kojem nimalo nije pomagala sva ta kava koju je pio, na svo­ ju sve veću usamljenost. Razgibavao je zglobove prstiju, borio se s jutarnjim kašljem i čekao da mu se glava razbistri. Kao i obično, bio je umoran.

Ali čak je i Josepha sunce moglo oraspoložiti. Na radiju su najavili da će za promjenu biti lijepo vrijeme. Odlučio ga je iskoristiti najbolje što može. Mnogi su ljudi u gradu tog dana odlučili iskoristiti lijepo vrijeme najbolje što mogu. Izmislili su da ih bole leda ili da imaju gri­ pu, da moraju otići na neki iznenadan sprovod ili da imaju nekog hit­ nog posla daleko od svojih uredskih stolova i dvorišta, kako bi se mo­ gli nagraditi s nekoliko suhih neradnih dana. Parkovi i javne površine mogli bi im biti uredi. Mi točno znamo što je Joseph učinio. Nazvao je Institut u 7:25 uju­ tro i svojoj tajnici ostavio poruku na telefonskoj sekretarici. Rekao je da mora dovršiti neki posao na terenu i da neće doći u ured do četvrtka rano ujutro. Rekao joj je da ga može nazvati na mobitel ako mora, ali samo ako se radi o “nečemu hitnom”.To je bila njegova po­ sljednja veza sa svijetom, posljednji put da je netko čuo njegov glas. Započeo je dan lažima. Osjećao se i nervozno i uzbuđeno. U svoj je dnevnik upisao optimističan zapis dugačak jedan red i, dok se grijao na suncu, zamišljao kako bi on i njegova žena mogli provesti dan. Nakon što se odjenuo, istuširao i popio drugu kavu, Joseph je od­ nio šalicu čaja i tanjur s narezanim voćem Celice u krevet. Nježni znak pažnje? Jednostavan poziv na uživanje na suncu? Ne, nadao se da će joj dati više od doručka. Već sad je disao plitko i glasno od želje za njom. Nevina laž, malo sunca, malo manga i tableta, pređoziranje kofeinom, neočekivani odmor, to je sve što je potrebno muškarcu da bi bio pun ljubavnog žara. Spavali su u odvojenim sobama i tako je bilo već više od dvadeset godina, zapravo otkako se rodila Syl i svake noći zahtijevala dio maj­ činog jastuka. Čak ni kad je Svi ušla u pubertet, Joseph se nije vratio u Celicein krevet. Tvrdio je da je to zbog toga što mu smeta miris nje­ nog duhana, ali nije joj htio pokvariti užitak koji je pronalazila u ci­ gareti koju bi uvijek zapalila poslije doručka. Pa ipak, nije se vratio u sobu ni prije četiri mjeseca kad je Celice prestala pušiti. U sebi su oboje priznali da su postali previše stidljivi i sebični da bi jedno dru­ gom kvarili san, trpjeli škripanje kreveta ili dijelili pokrivač. S vremena na vrijeme, sad kad je Syl otišla (kako bi vodila - i tratila - svoj vlastiti život, radeći Bog zna što), Joseph je navečer znao otići u ženinu sobu i u njen krevet, ali uvijek bi otišao kad bi ona legla spa­ vati. Celice je bilo potrebno osam sati sna svake noći. Tako je nado­ knađivala sav onaj san koji je propustila kad je bila mlada. Ako bi od­

spavala manje od toga, cijeli bi dan bila razdražljiva. Josephu je još uvijek bilo potrebno samo pet ili šest sati, a u snu je bio bučan, disao je poput psa, protezao se i svake noći po pet-šest puta išao na zahod. Ponekad bi u dva ili tri sata ujutro potpuno budan sjeo i pročitao još koje poglavlje knjige. Nikad nije mogao spavati ako je padala kiša ili ako bi neki besposleni trgovac u magli izvikivao obavijesti. S vre­ mena na vrijeme znao je uopće ne otići u krevet, već bi ostao budan s bocom pića koju je skrivao na kuhinjskoj polici i špilom karata, i slušao radio na slušalice. Predavanja, vijesti, rasprave. Ali ne glazbu, osim ako nisu puštali nekakav koncert sa sentimentalnim pjesmama. Nije dijelio strast svoje žene prema orkestrima. Svlini roditelji, njen otac i njena mamica, nisu se slagali ni u krevetu, ni u koncertnoj dvo­ rani. Celice je i na koncerte i u krevet išla sama. Sigurno je oklijevao dok je stajao tamo i gledao je kako spava. Uši su joj još uvijek bile začepljene vatom, oči slijepljene od spužvastih otpadaka sna, a kosa joj je bila čupava. Još uvijek je izgledala umorno. Još uvijek nije bila žena iz njegove mašte, uzbuđena, nasmiješena, lije­ po odjevena i podatna. Znao je da utorkom i srijedom ne drži preda­ vanja i tim je danima običavala spavati do podne, sretna što se može probuditi u praznoj kući i što tih dana može biti usidjelica. Ali osjećao je takvu želju da ispruži ruku prema njoj i dodirne je, ili čak odbaci odjeću i uskoči u krevet pored nje. Ali, naravno, bio je razuman. On je bio doktor zoologije i imao je preko pedeset godina. Znao je da je treba pustiti da spava i da na prstima treba izaći iz njene sobe. Mož­ da bi se trebao nekamo odvesti i sam uživati u suncu. Ona nikad ne bi saznala. Mislila bi da je, kao i obično, bio na poslu. Mogao je raditi što god hoće. To je - na trenutak - postala njegova sunčana fantazija. Otići do bara. Otići na koncert. Otići kod neke prostitutke - volio bi platiti za seks, barem jednom prije nego što umre. Sjediti ispod drveta na Almanac Squareu dok mu neka mlada žena poslužuje ribu i po­ vrće, a njeno mu je tijelo nadohvat ruke. Mogao bi za promjenu biti nepromišljen. Bar jednom biti mlad. Kakvi su izgledi da se to dogodi. Nakašljao se kako bi je probudio i kako bi se i sam razbudio. Stavio joj je čaj i doručak na stolić pored kreveta. Stavio joj je oznaku u knji­ gu. Podigao je njen sat s poda i stavio ga na toaletni stolić - na sigur­ no i vidljivo mjesto na kojem će ga lako moći pronaći. To je bila veli­ čanstvena istina koju mnogi muškarci otkriju prekasno, a koju je on

otkrio prije mnogo godina. Mlad i nepromišljen mogao je biti samo sa svojom ženom. Joseph je pomislio da je možda najbolje da je pusti da odspava do devet sati. Onda se neće buniti. Ili bi možda mogao pustiti da je sunce probudi. Povukao je uzicu zastora tako da su se razdvojili nekoliko centimetara. Sunčeva svjetlost, koju su zastori izrezali u razne oblike i uzorke, padala je preko njenog pokrivača u valovitim trakama. Ali ona se nije probudila, čak ni kad je Joseph razmaknuo zastore za još nekoliko centimetara tako da joj je svjetlost obasjala oči. Usta su joj se otvorila, a začepljeni nos joj se utišao, ali je još uvijek spavala. Sad je već bio uzbuđen i nestrpljiv. Bojao se da će joj se čaj ohladiti. Vrijeme će se pokvariti. Sreća poput ove vrlo je nestalna. Oblaci i magla spremno čekaju da im poput razmaženih dječaka unište dan. Prava je šteta (Celice je mrzila taj izraz) da dan propadne zbog Celiceinog spavanja. Neće mu zahvaliti ako je pusti da sve to prespava. Tako je izgledao njegov plan. Nije ga se imao zašto sramiti. Imali su nekog posla na obali. Kad su pročitali u novinama i vidjeli na tele­ viziji da je konzorcij poslovnih ljudi kupio čitavu obalu između zra­ čne luke i Bariton Baya u namjeri da tamo sagradi selo za odmor i naselje sa skupim kućama, bili su vrlo razočarani. Bogataši će se sa­ kriti iza visokih zidova i na kapije staviti bodljikavu žicu. Bankari i poslovni ljudi će ulaziti i izlaziti pored čuvara, u svojim limuzinama sa zatamnjenim staklima. Pomislite samo kakvu će to štetu nanijeti životinjskom svijetu. To je značilo gubitak plaže i dina. Ali zapravo su najviše bili uznemireni zbog toga što su izgubili mje­ sto puno sjećanja, lijepih i ružnih. Celice se bojala tog mjesta, njego­ vih ledenih vjetrova, njegovog nemilosrdnog mora, njegovog neba koje je uvijek tamno. Joseph je za njihovog braka bio tamo nekoliko puta, iako sad već dugo nije. Zapravo, već devetnaest godina. Iako, dok je bio mlađi, znao je osjećati da ga mora dobro upoznati. Pone­ kad, kad bi imao slobodno popodne, a nitko to ne bi znao, bojažljivo bi se odvezao sam do obale kao da ima dogovoren nekakav sastanak. Šetao bi stazom sa svojim dvogledom i ispitivao obalu, ali bi uvijek završio medu dinama, prisjećajući se i ponovno proživljavajući one trenutke kad ga je Celice zavela. Taj zapanjujući dan. To što je nekoć bilo. Te preobrazbe na plaži. Uvijek se želio vratiti tamo s njom. Naravno da je želio. Prvi su su­ sreti najbolji. “Hajdemo do zaljeva”, predložio je tisuću puta, “u ime

starih vremena. Prije nego što umremo.” Ali ona nijednom nije pri­ stala. Nije se čak željela ni previše pomno prisjećati tog tjedna kad su se ona i Joseph upoznali i vodili ljubav - jer razmišljati o tom tjed­ nu značilo je prisjetiti se Fešte i požara, prisjetiti se kako strast može biti ubojita, kako ljubav može zapaliti vatru. Gotovo trideset godina krivila je sebe, bez obzira što joj je Joseph govorio: “Budi razumna, zaboravi prošlost.”; “Ja sam kriv jednako kako i ti.”; “Požar može buk­ nuti na sto različitih načina.” Ništa nije vrijedilo. Celice se nadala da se nikad više neće morati tamo vratiti. Ali nakon što su planovi za Salt Pines objavljeni u novinama - i na­ kon što je čula za samoubojstvo pročelnika katedre za prirodne znanosti - nikad je postala prestvarna riječ za nju. Do tog je trenutka imala izbora i nije morala otići tamo, ali kad izgrade Salt Pines i njego­ ve zaštićene kapije, izbor će nestati. Možda je došlo vrijeme da preuz­ me nadzor nad onim za što je možda kriva, a ne da pusti da ono i dalje vlada njome. Jednog dana, dok je odlazila na posao, tiho je rekla Josephu: “Možda bismo trebali otići tamo. Mislim da bismo trebali. Prije nego što izgrade naselje.” Znao je da ona misli da bi samo trebali pogledati spaljene ostatke kućice za učenje i staviti Festin duh na po­ činak prije nego buldožeri izbrišu mjesto na kojem je umrla. Us­ krsnuće medu dinama nije bio dio njihovog plana. Ali Joseph je, po prvi put u životu, pokazao razumijevanje. Dok je navlačila kaput rekao joj je da se svakako treba vratiti i suočiti s pro­ šlošću. Godinama joj je to govorio. Ali kad bi to i zamislio - što je u sljedećih nekoliko tjedana učinio deset puta - nije ih vidio kako stoje na pocrnjelom zidu i bacaju cvijeće tamo gdje je nekad na verandi spavala Fešta. Umjesto toga ih je, mlade i gole, smjestio među dine i zamišljao kako ga ona zaprepašteno svlači. Taj je sunčani utorak bio savršena prilika da odvede svoju ženu iz kućice za učenje do skri­ venih prostora na obali. Naravno, morat će biti diskretan. Njihov je­ dini plan mora biti povratak spaljenim ostacima. Ali nakon što to oba­ ve, mogao bi joj predložiti lov na skakače po vodenoj prašini. A po­ tom izlet i užinu. Negdje gdje je trava meka, gdje je mirno i nema vjetra. Uhvatio ju je za ruku i stisnuo prste. Odlučio ju je probuditi. “Ce­ lice, toplo je”, rekao je. “Šteta je propustiti ovakvo vrijeme. Jesi li bud­ na? Celice. Hajdemo ga iskoristiti najbolje što možemo.” Trebao je znati da nije pametno tresti je. Tako će je istog trena naživcirati. To

je bila njena soba. To je bio njen dan. Ako je ponovno dodirne ili protrese, ima ga pravo uštinuti za ruku. Bila je obožavateljica sna i orke­ stara. Naposljetku je otvorila jedno oko i proškiljila prema njemu. Muž joj je bio svjetleća silueta s aureolom. Tijelo mu je napola zaklanjalo sunce. “Što se dogodilo?” upitala je. Glas joj se u tih trideset godina gotovo nimalo nije promijenio. “Hajde, idemo ga iskoristiti najbolje što možemo. Bila bi šteta da to ne učinimo”, ponovio je, kao da već nije čula tu njegovu razdražujuću frazu. “Sjedni. Donio sam ti čaj. Vani je toplo.” “I ovdje je toplo.” To nije bio poziv da dođe u krevet i on je to znao. Htio je da sjedne. Nadao se da će, ako to učini, ispružiti ruke iz ramena kao da je netko raspinje i tiho vrisnuti kao da se ukliještila, kao kad galeb zijeva, kako bi se razbudila i pročistila grlo. Rukavi spavaćice uvijek su joj bili la­ bavi - nije voljela klaustrofobično usku odjeću - a Joseph je znao da joj se, kad se protegne, ispod ruke napravi otvor kroz koji svatko, ako zadrži dah, može vidjeti njene male grudi. Toliko ju je puta vidio kako to čini. Naučio je da pred vratima njene spavaće sobe treba če­ kati s doručkom i pozvati je. Seks je tako prepreden. Znao je točno gdje treba stati i gde svjetlo najbolje pada. 1 ona će se probuditi i pru­ žiti ruke prema njemu. Ovaj ga put nije razočarala. I tako je Joseph, jutro uoči svoje smrti, smeten zbog ranog sunca i izgleda da bi mogao izaći sa Celice, gledao preko pamuka i mesa prema šupljinama i signalima njenih pazuha i prsa, njenim mrljama, mladežima, rebrima žene koja se s godinama sve više stanjivala i miri­ sao njen miris - posteljine i znoja - miris doručka na taci i njenog tijela koje je sunce izrezalo na nazupčane trake od sjene i svjetlosti. Mora da se u tom trenutku želio uvući ispod plahte i priljubiti usne na njene sjene i siluete. Ali morao je pričekati.

22

Mještani nikad nisu rado posjećivali Baritone Bay i njegove dine. Zbog toga je kampanja za sprječavanje izgradnje Salt Pinesa od po­ četka bila osuđena na propast. Koga je bilo briga za tu čudnu i nepri­ vlačnu obalu? Plivanje je tamo bilo opasno: plima i podvodne struje. Vjetrovi su bili nepredvidljivi. Ili su bjesnili iz pravca mora, mokri, puni soli, hladni i neugodni, ili bi se poigravali s reljefom obale i pijes­ kom zasipali svakoga tko je bio dovoljno lud da tamo napravi izlet, ili bi ljudima odnosili džempere. Čak su se i šetači držali podalje. Za­ što bi zaobilaznim putem išli preko ogromnog kamenja, šljunka i dina kad je zemljana obalna staza bila puno kraća i ljepša? Obitelji i plivači su radije odlazili do gradske plaže na drugom kraju grada, gdje su se nalazili zaljevi puni školjaka, meki pijesak, spasilačka služba, restorani izgrađeni od drveta i borova šuma s hladovinom u kojoj su mogli par­ kirati automobile, voziti bicikle, jahati konje, podići šatore i zapaliti roštilj. I gdje je, naravno, jedini zvuk koji se mogao čuti bio zvuk ljudi koji se zabavljaju. Zadnjih su godina čak i mir i tišinu Bariton Baya - njegovu jedinu neosporenu atrakciju - uništili građevinari i njihovi bučni pokušaji da zaljev približe zračnoj luci. Sad su preko obale svakog dana dolazili i odlazili veliki mlažnjaci i mali zrakoplovi. Otvoreno je privatno uzletište za poslovne ljude i amatere. Vikendom su piloti koji lete iz hobija pravili budale od sebe izvodeći vratolomije iznad oceana i pijeska. Razmaženim i bogatim stanovnicima Salt Pinesa trebat će ili zid od stabala i stakla koja ne propuštaju zvuk ili čelični živci. Čuvari, vratareva kućica i visoki zidovi neće moći zadržati buku koju proizvode zrakoplovi.

Ali, prije nego što su ranih devedesetih piste produžene, jedini put­ nički zrakoplovi koji su tamo mogli sletjeti bili su Stols i Trilanders, lagane letjelice kojima je trebalo samo nekoliko stotina metara za po­ lijetanje i još manje za slijetanje. Obala je tada bila mnogo tiša. Bilo kako bilo, dok su se Joseph i Celice tog jutra, prije gotovo tri­ deset godina, zbog svog prvog sastanka iskradali iz kućice za učenje, mislili su da je buka koju su čuli sigurno zvuk nekog teškog zrako­ plova koji je nisko letio. Dok su šetali po obali i dok su im skakači po vodenoj prašini skakali po nogama, a otisci stopala se punili vo­ dom, činilo im se da zvuk njegovih bučnih motora dolazi iz samih dina. Pokušali su uočiti neki pokret u oblacima, neki izdajnički i be­ sani treptaj crvenih očiju zrakoplova. Sivu ravnu površinu krila. Okre­ nuli su glave i vrtjeli se po plićaku kako bi fiksirali koordinate zvuka i otkrili odakle dolazi ta buka. Zrakoplov nije prošao iznad njih. Ostao je tutnjati među dinama. Njegovi su motori nakratko utihnuli, a potom bi ponovno zaurlali kad god bi zapuhao vjetar. Što su se više Joseph i Celice približavali izbočenom predbrežju zaljeva, to je zvuk postajao glasniji. Naravno, uskoro im je postalo jasno o čemu se radi. U pitanju nije bio zra­ koplov. Bio je to slavni bariton, glas za kojeg su svi govorili da donosi nesreću. Netko će umrijeti. Mjesec dana će padati kiša i tuča. Pojavit će se duh. Josepha i Celice je obasulo tisuću zvukova. Što su dublje ulazili u dine, to je zvuk manje sličio motorima zrakoplova i sve se više pretva­ rao u zvuk požara, crkvene pjesme ili grmljavine. Na svakom su se koraku stvarale nove scene. Prvo se začuo zvuk eksplozije, potom sirena za maglu s nekog nasukanog broda, a onda zvuk probijanja zvučnog zida. Na kraju je zrak prestao strujati, a zvuk po kojem je zaljev dobio ime napokon se utišao i počeo sličiti pjevušenju muška­ raca u crkvi koji se zagrijavaju prije sprovoda ili ugađaju instrumente. Celice i Joseph su mislili da more tutnji, da bariton dolazi iz plime, ali kad su se popeli na vrh dina i pogledali dolje, vidjeli su da je more ravno i mirno. Pa ipak, što su se više penjali, to su tonovi bili glasniji. Bio je to bariton koji je zvučao poput oplakivanja i saksofona, zagroban, pesimističan i dubok. Da su bili imalo razumni, da su bili manje znanstveno nastrojeni i zaokupljeni sobom, pobjegli bi poput malog djeteta. Potrčali bi prema otvorenoj obali, pa uzbrdo prema sigurnoj kućici za učenje i do ušiju se uvukli u vreće za spavanje.

Ali Joseph i Celice su bili zaljubljeni znanstvenici. Oni nikad ne bi pobjegli s praznovjerjem za petama. Znali su da ne bi prikladno reagirali na raspjevani krajolik kad bi jednostavno rekli: “Postoji lo­ gično i prirodno objašnjenje za glasove koje smo čuli. Ne postoji” opet ta umirujuća fraza - “nesreća u prirodnom svijetu.” Ali oni su to stvarno mislili. Bariton bi mogao biti dobra tema za znanstveno istraživanje, ali neprirodan nije bio. Oni nisu bili osobe koje bi, čak ni u tom trenutnom raspoloženju i uzbuđenju, mogli zadiviti ili obes­ hrabriti tumači kobnih znakova ili fenomena koji od zbrke stvaraju lažne uzorke i izjavljuju: “Ako noćas bude puno rose, ujutro će biti lijepo vrijeme.” Ili: “Kad orah jako urodi plodom, to znači da će zima biti oštra, s jakim vjetrovima, dugim olujama i mrazom.” Ili ona izreka da mjesečev lik daje naslutiti budućnost djeteta koje se rodilo te noći. Namršteni mjesec stvara melankoličnu djecu. Ili priča da bariton zna­ či smrt ili tuču ili duhove. Naši doktori zoologije, kao i bilo tko drugi tko razumije svakodnev­ no ponašanje ovog svijeta i njegove krute protokole, nezainteresi­ rano bi utvrdili da rosa, orah i mjesečev lik mogu označavati samo neko stanje koje je već prošlo. Zemlja nije maštovita i ne može je se kriviti za ono što tek dolazi. Ona je retrospektivna, kao što su i ovi dvoje ljubavnika kasnije postali, u tim dugim godinama prije nego što su umrli na ovom mjestu, prije nego što su morali platiti visoku cijenu za svoju nostalgiju. Prošlost je ta koja oblikuje svijet. Budu­ ćnost tamo ne možemo pronaći. Stoga će puno rose značiti samo da je nebo bilo vedro, a uvjeti pogodni za širenje rose. Preobilje oraha je znak da su prethodno proljeće i ljeto bili dobri za drveće roda Juglanssuca. A tako je i s raspjevanim slanim dinama. One ne proriču svjetske nesreće koje se približavaju velikom brzinom. One samo žele reći: “Uvjeti su dobri za pjevanje.” Takvo je to jutro bilo za Josepha i Celice. Uvjeti su bili dobri za pjevanje, to je sve. Pijesak je još uvijek bio pomalo vlažan od vodene prašine, nije bio ni malo prašnjav, a sunce i toplina koja je ostala od lijepog prethodnog dana već su ga bili zagrijali na više od 16°C. Po­ vršinska zrnca pijeska na dinama bila su lijepo zaobljena, kao što jc bilo potrebno, i presvučena slojem kremenjače - inače bi se zaljev zvao Zaljev bez sluha, a ne Bariton, koji proizvodi kakofoniju frekven­ cija, a ne suvisao i akustičan raspjevani val. Vjetar je puhao optimal­ nom brzinom i u pravom smjeru. A bio je tu i katalizator, neko okret­

no stvorenje, možda galeb ili lisica, koje je pokrenulo slani pijesak i tako omogućilo čuvenom baritonu da zapjeva. Pjevanje je samo isti­ calo znanstvenu sadašnjost i prošlost. Ali Joseph i Celice su svakog trena sve manje bili znanstvenici. Sve su više prihvaćali bariton kao blagoslov, a ne nagovještaj nesreće. Ne bi baš rekli da se zemlja pomaknula zbog njih, ali bili su spremni tvrdi­ ti da je krajolik zapjevao, uzbudio ih i zagrlio. Tog se jutra ustvari uopće nisu dotakli. On ju je vidio gotovo pot­ puno golu kroz prozor verande i to ga je prestrašilo. Podigla je spa­ vaćicu visoko iznad glave. Iznenada je ugledao tri trokuta od dlake, ispod pazuha i iznad međunožja, a potom joj se kosa rasula po leđima i leđa su joj se ispravila. Okrenula se prije nego što joj je uspio vidjeti grudi. Na trenutak je vidio samo njen uski struk, savršena leđa iz osamnaestog stoljeća, doba mesnatih tijela i jamica na licu. Sagnula se kako bi izvadila odjeću iz ladice. Potom je njeno tijelo ponovno nestalo iza skromne radne košulje i ona je počela navlačiti gaćice, čarape, traperice, crni džemper i čizme. Okrenula se i mahnula mu. Nikad se u životu nije tako zaprepastio i prestrašio. Bio je poput ma­ log dječačića na vrhu tobogana, kojem je želudac u ustima, a povratka nema. Nije se usudio uhvatiti je za ruku dok su hodali prema Bariton Bayu. Jedan vršak prsta, jedan neželjeni dodir i ona će nestati, mislio je. A ni ona nije pokušala dodirnuti njega. Dodir je previše očigledan. Hodala je ispred njega. Pustila je da joj se tijelo njišc. Pustila ga je da gleda. Znala je da je ona središte njegovog svemira. Željela je potpuno zbuniti tog sićušnog muškarca. Doživio bi srčani udar. Zemlja bi ga progutala. Dobio bi napad i pregrizao si jezik napola. Ostao bi bez riječi kad bi ona završila s njim. Celice ga jc dodir nula tek kad su se popeli na vrh vanjske dine kako bi poslušali tuljenje i zavijanje pješčanog orkestra. Znala je da mora svladati njegovu nervozu i neiskusnost. Morala jc preuzeti vodstvo. Stala je iza njega i pustila da ih pijesak ispod njihovih nogu sruši na zemlju. Obje mu je ruke stavila na kukove kao da se želi učvrstiti. Pri­ lično nevino. Prilično sestrinski. Ali potom jc priljubila bradu i usta na njegovu glavu i namirisala ustajale gljivice s njegovog tjemena. Činilo se kao da mu je taj iznenadni pritisak iz pluća istjerao sav kisik. Dahtao je i krivio se pod njom poput čovjeka koji ima samo jednu kost. Morala ga je držati oko struka kako ne bi pao. Prste mu je gurnu-

Ia ispod odjeće, prvo sa strane, a potom oko trbuha. Podigla mu je majicu na kojoj je pisalo T = (50n - 40)/4, i pronašla prostor između pojasa i pupka. Dovoljno mjesta za njen tanki zglob. Trepnuo je i stresao se. Počeo se uvijati. “Hladne ruke”, rekao je. “Dobro tijesto”, dodala je Celice. Joseph je uistinu bio zbunjen. Naslonio je leđa na Celiceine grudi. Okrenuo je lice prema njoj. Nezgodan kut. Usta su mu bila podignu­ ta, otvorena i ružičasta. Izgledao je poput neke pohlepne ptičice. Ona ga je svojim jezikom hranila debelim crvima. Morala je saviti koljena i nagnuti glavu da bi svojim ustima pronašla njegova. Gipka trava bila je neodoljiva, savršen pokrivač, baršunast i senzu­ alan. Celice i Joseph su pali na koljena i jedno drugome svukli hlače. Dok su vodili ljubav, ona je svoje nožne prste ispreplela s njegovima. Njen joj se Joseph još više sviđao zbog toga što je tako sićušan. Ona je htjela biti ta koja će se oko nekog omotati, a ne da se oko nje omotavaju. A on je očigledno bio više nego sretan što ga je ona zasjenila, što su mu njene obline zaklonile svjetlo, što mu je zapriječila disanje, što su mu se uši izgubile u njenim ustima, što je dobio mokar i zahva­ lan poljubac u vrške prstiju kad se napokon usudio dotaknuti je izme­ đu nogu. Nitko ne može reći da je njihova ljubav bila oprezna. Ljubav je toga dana bila hrabra i odvažna. Joseph nije bio tako nepromišljen kao što se ona nadala da će biti. Ali ona je uživala u njegovoj drhtavoj strasti i načinu na koji je - nakon što je došao do glasa - veličao dijelove njenog tijela koji su mu se sviđali, njenu čudesnu, elastičnu kosu, dje­ vojački male grudi, način na koji joj je koža na pregibima mijenjala boju, na izbočenim je dijelovima bila bijela, ali u pukotinama tamnija, navratu, ispod pazuha, pod grudima, u unutrašnjosti bokova. Poka­ zala mu je gdje se treba zadržati i što ne treba dirati. Čak joj je trljao leđa i vrat i, kad je izjavila želju, poljubio svaki kralježnjak. Ali sve­ jedno nije bio majstor za kralježnicu. Niti je vladao njome. Nije poma­ galo to što je drhtao od želje i što je izgubio osjećaj za vrijeme, ravno­ težu i smjer. Ili to što je pokušavao voditi ljubav s njom još uvijek za­ petljan u donje rublje i traperice. Trebala je pretpostaviti kako je ne­ zreo i neiskusan, kako mu nedostaje tehnike. On nije bio Casanova iz njenih snova. Pa ipak, bilo je uzbudljivo zamišljati što će sve moći izvesti kad postane njen ljubavnik, kad svake noći budu vodili ljubav, kad nauči bolje usmjeriti svoju energiju. Ovaj će prvi puta ipak dati sve od sebe. Žrtvovat će se za njega.

Nije bilo važno, rekao je, što nakon sveg njenog spletkarenja i ud­ varanja njegov vrhunac nije bio veličanstven, a njen je bio neobično kratak i tajanstven i počeo je i završio u jednom trenutku. Zadrhtali su i stresli se; i bili su gotovi. Ali jesu li bili zadovoljni? U potpunosti. Možda nije bilo Erosa. Možda ih orgazmi nisu poslali u veličanstveni vrtlog amnezije, u kojem se, tvrde pjesnici - iako to nije istina - u potpunosti zaboravlja smrt. Ali bili su sretni do vršaka prstiju. I smi­ reni. I blistavi. I još zaljubljeniji - a to se jedino računa nakon što je sve rečeno i učinjeno - nego što su bili prije seksa. Bariton je zasigurno u jednom trenutku prestao pjevati. Slane dine nisu cijelog jutra proizvodile akustične valove. Uvjeti su se promije­ nili. Vjetar je naišao i zaustavio se. Savršeni kut se smanjio. Pijesak se osušio. Ali ljubavnike za to nije bilo briga, nisu to čak ni primijetili. Nisu slušali jeku zemlje, već svoju vlastitu. Kasnije se omotala oko njega. Bili su preduboko da bi primijetili udaljeni pramen dima u unutrašnjosti ili čuli kako ornitolog trči i viče: “Joseph! Celice! Fešta!” Medu dinama su bili odsječeni od svi­ jeta. Sklupčali su se na krevetu od gipke trave. Bili su najčudniji par u svojoj sunčanoj zamki, skriveni od mora, bez ikakve predodžbe o onome što im zaljev sprema.

23

Syl je, naravno, bila iscrpljena. Cijeli je dan hodala. Prvo duž obale i natrag. Zatim od crkve do obiteljske kuće. Ta je udaljenost bila veća nego što se sjećala, ali djelovala je ljekovito. Grad je u sumrak izgledao i mirisao najbolje. Prljavština i starost postajali su nevidljivi. Umjetna rasvjeta osvjetljavala je samo dobre dijelove ulica. Šarena barska svjetla su se palila u raznim nijansama od zelene do crvene, ali ne i plave, poput ogrlice od manga. Ulični štandovi, na kojima su robu osvjetljavale svjetiljke iz predelektrične gradske prošlosti, već su počeli prodavati nedjeljne poslastice: šta­ piće od oraha, umak od kakaa, kandirano voće, krafne. Prodavači raž­ njića protresali su drveni ugljen u svojim žeravnicima. Ali, sumrak su najviše osvjetljavali farovi automobila koji su poput svjetionika ba­ cali svjetlost u snopovima. Bockava se svjetlost povlačila i protezala kako bi obasjala noge i lica ljudi na ulicama. Uspavani nedjeljni gradić navečer je uskrsnuo. Bilo je to vrijeme za obitelji i ljubavnike. Syl je željela otići do nekog bara ili si kupiti ražnjiće od sira i svinje­ tine. Cijeli dan nije ništa jela. Morala je krenuti prema Bariton Bayu prije nego je brodar uspio donijeti kavu i kolač koje joj je obećao za doručak. A bilo joj jc i hladno. Još uvijek je na sebi imala samo košu­ lju. Ni kaput, ni džemper. Neka topla prostorija, malo hrane, pivo i nečije društvo bilo je sve što joj je trebalo. Zadovoljila bi se čak i os­ kudnom, slabom utjehom žeravnika. Ili brzom vožnjom taksijem do kuće. Ali nije ponijela nimalo novca, a nije htjela posuđivati od Gea. Morala je gladovati. Morala je ići pješice. I morala je drhtati cijelim putem. Zapravo vrlo živahno i romantično. To je bilo u skladu s nje­

nim mišljenjem o sebi - osiročena, neovisna žena praznih džepova, praznog želuca, promrzla i mlada, koja sama i bez prijatelja prolazi blještavim i punim ulicama. Ubrzo nakon toga Syl je napustila nedjeljni karneval, gužvu i svjet­ la. Prešla je rijeku preko pješačkog mosta i slijedila glavni bulevar od centra prema kućama na brdu gdje su živjeli umjetnici, akademici i njeni roditelji. Prvo je morala proći pored civilnih zgrada, ružičastih vojarni i pukovnijskih prostorija, a potom hotela u četvrti Bankside i Geometrijskih vrtova. Nakon toga su ulice ponovno oživjele i Syl je u hodu zavirivala u slijepe ulice i trošne kuće pred kojima su stu­ denti, novaci i slobodni muškarci oklijevali ispred bordela, ograda i vrata s navučenim zastorima, pretvarajući se da nekome pripadaju. Bilo se već potpuno smračilo kad je Syl došla do ograde Deliverance Parka. Morala se odlučiti ili za dugu šetnju oko ograde kako bi došla do neograđenog dijela i obiteljske kuće, ili prekršiti pravilo koje su joj roditelji nametali još od djetinjstva i riskirati noćno ometanje posjeda. “Ništa mi više nije nepojmljivo”, rekla je sama sebi tog popodneva ispred crkve. “Ne postoji ništa što ne mogu reći ili učiniti.” I tako se popela na ogradu, skočila dolje na namočenu travu i biljke i otrčala u mrak, otrčala kao što je uvijek željela, euforična i nedo­ dirljiva. Ispustila je nekoliko oslobađajućih urlika dok je preko sigur­ nih travnjaka išla prema stazi zaklonjenoj borovima koja je te noći bila tamnija, grozničavija i bez ljubavi. Išla je prema kući koia će je morati pustiti unutra. Ulazna su vrata zapinjala više nego obično. Nisu se dala otvoriti od hrpe pisama, dopisnica, izraza sućuti, koji su osobno doneseni tijekom dana. Vijest se već bila proširila. Javnost je saznala za uboj­ stvo. Syl ih je odnijela u kuhinju, obukla vestu za kuhanje, koju je, kao i uvijek, ostavila obješenu na vratima smočnice i krenula u potra­ gu za večerom. U kući nije bilo nikakve hrane, osim kolača od doruč­ ka, koji je još uvijek stajao na tanjuriću i osušio se za sve to vrijeme koje je bio zanemaren. Nije bilo ni alkohola. Ponovno je pretražila kuhinjske ormariće i očevu sobu, ali sve što je našla bio je komplet čaša za žestoka pića i talog nekog pića u četvrtastoj boci poluskrivenoj na najvišoj polici, na sigurnom. Nije se isplatilo posegnuti za njom. Morat će se zadovoljiti kolačem. Narezala ga je na četiri suha komadića i počela pregledavati poštu. Prvo dopisnice od susjeda koji su jedva i poznavali njene roditelje. Fotografije oblaka i cvijeća s kiće-

nim stihovima pjesnika i rečenicama iz Biblije, koje slikovito govore o smrti. “Smrt je pustinja”, saznala je Syl iz zlatnog i srebrnog kurziva. “Smrt je sastanak prijatelja.” Ili: “Smrt je sjena koja nam je uvijek za petama.” Ili: “To je naš drugi dom. Na njenom je stolu pripremljena gozba. Domaćin čeka na njenim vratima.” Ili: “Smrt je veo kojeg oni koji žive nazivaju životom: oni spavaju i on se podiže.” Ili (iz grobnice u Milanu gdje je sahranjen arhitekt Claudio Busi): “Smrt je ništa. Skli­ znuo sam u drugu prostoriju. Sve je u redu.” Osim što ne možeš skli­ znuti natrag, pomislila je Syl. Sva su pisma bila napisana rukom, a poslali su ih kolege njenih roditelja i tajnice iz Instituta i sa sveučilišta. Za Syl, Za SU, Za Sylviju s ljubavlju, Za Celiceinu iJosephovu kćer (“Oprosti, ali ne znamo ti ime”), Za Cyl. Činilo se da su doktori zoologije odjednom svima puno draži nego što su bili tijekom života. “Svi smo se divili tvojim rodite­ ljima”, pisalo je. “Bili su tako predani. Svima je to bilo jasno. Nedostajat će nam. Ali, na neki način je blagoslov to što su jedno drugom umrli u naručju.” I “Oni su nezamjenjivi.” Činilo se da su životi Sylinih roditelja, koji su djelovali skriveno i blijedo, osvijetljeni s tako malo površinskog svjetla, u najboljem slu­ čaju siluete, trebali samo jednu blještavu baklju smrti da bi njihova strast i boje izašle na vidjelo. Svjetlost te baklje sad ih je uhvatila i učvrstila. Njihova je povijest bila sigurna. Ništa se više nije moglo do­ dati. Njihovi su podaci bili zapisani i neizbrisivi. Ništa se više nije moglo izmijeniti ili popraviti, osim osjećajima i vjerovanjem onih koji nisu mrtvi. To je jedini sudnji dan koji postoji. Prednosti gledanja unatrag. Mrtvi se ne mogu osvrnuti na svoju prošlost. Od njih se ne traži da svojoj smrti daju smisao. Syl je bacila pisma i dopisnice u kantu za smeće. Odlučila je da ne­ će odgovoriti na njih. Život je prekratak. Oni će to razumjeti. Mokrim je prstom pokupila nekoliko mrvica kolača sa stola. Kroz kuhinjski prozor se zagledala u mračnu i praznu terasu. Odvrnula je i zavrnula slavinu kako bi se uvjerila da svijet funkcionira. Još uvijek je bila umorna i gladna i bilo joj je dosadno kod kuće. Nije bilo ni deset sati, a ona već mora u krevet. Što drugo da radi? Krenula je prema majčinom krevetu. Sviđala joj se njegova prostranost i teški pokrivač. Ali nije je veselilo što mora utonuti u šupljine madraca čije je opruge Celice oslabila i položiti glavu na jastuke na kojima je njena majka provela tisuću i jednu noć. Stoga je otišla u

svoju sobu, po prvi put od onog petka s Geom i tek drugi put u zad­ nje dvije godine. Ove su šupljine bile njene. Bilo je to poput jedno­ stavnog natpisa na izrazu sućuti: “Skliznuo sam u drugu prostoriju. Sve je u redu.” Uistinu. Sve će biti u redu. Ostat će do sprovoda, dana rezerviranog za zborove i gomilu, za neiskrena rukovanja i buku. Na­ kon toga će njeni roditelji moći biti mrtvi u tišini. A ona će moći pro­ dati kuću. Uzet će novac i otići u inozemstvo, obići sva mjesta koja je podvukla u atlasima kad je bila mlada, u Sydney, Rio, Rim, Berlin. Ubrzo je čvrsto zaspala. Ali ne zadugo. Nešto prije jedanaest sati probudio ju je isti onaj zvuk koji je očekivala da će začuti dok je pro­ šle noći ležala u ovom krevetu, kočnice i motor roditeljskog auta, nji­ hovi farovi koji bliješte u zidove njene sobe, njihovi užurbani koraci pred ulaznim vratima, zvuk otključavanja brave, hladni sastanak. Sve se to dogodilo te noći. Samo što nije bilo zvuka otljučavanja brave. Netko je ostavio upaljene farove da bliješte u pročelje kuće. Netko je ključem strugao po vratima. Syl je razmaknula zastore i pogledala na terasu. Bio je to brodar. Syl se vratila u krevet i slušala kako je Geo doziva kroz poštanski sandučić. Lijepo zvuči, pomislila je. Syl, Syl. Syl, Syl. Otprilike kao zvuk koji bi proizvodio dok gladiš mačku. Ali ona ni u jednom tre­ nutku nije došla u iskušenje da side. Nije željela biti njegova mačka. Već je tri puta spavala s njim i to je bilo više nego dovoljno za voza­ rinu. Čekala je da njegovo struganje postane manje nesigurno, a po­ tom se pretvorilo u snažno udaranje. Njegova je ljutnja tresla kuću, ali ona je zbog toga samo postala još nedostižnija. Bio je siguran da je unutra i da ga sluša. Ona je znala da se s pravom ljuti. Očekivala je da će joj baciti šljunak u prozor, poruku omotanu oko kamena; ili da će ugledati njegovo žalosno i skrušeno lice priljubljeno uz pro­ zorsko staklo. Ali on je prilično brzo odustao i odvezao se. Opet je bila u Riu i spavala je. Telefon je zazvonio deset minuta nakon ponoći i nisu je zvali roditelji. Nije mogla čak ni sanjati da su živi. Naravno, opet je bio Geo. Telefon je zvonio tugaljivo kao on. Nije bilo teško pogoditi kako je proveo tih sat vremena otkako je otišao. Ili je zvao iz kuta nekog bara, nakon što ga je još više razljutilo piće i njegova nenagradena čežnja. Seks je osa zarobljena u staklenci. Ili se vratio kući - nikad ga nije upitala gdje živi, ali bila je sigurna da je još uvijek sa svojim roditeljima - i sad je sjedio, trijezan i ljut, u njihovom mračnom predsoblju, spreman za preklinjanje i psovanje

kad ona podigne slušalicu: “Mislio sam da bih mogao navratiti”, a po­ tom: “Ti nezahvalna kučko.” Pustila je telefon neka zvoni. I on jc zvo­ nio. Na kraju je morala sići dolje. Ostavila je slušalicu podignutu. Lini­ ja će cijele noći biti zauzeta. Više nije ni pokušavala zaspati. Bilo joj je dosta. Hodala je po kući u majčinom ogrtaču i upalila sva svjetla, i na katu i u prizemlju. Možda će joj svjetla pomoći da se suoči sa svojim gubitkom i svojom kriv­ njom. Često je zamišljala da su mrtvi. A sad su stvarno bili. Još uvijek je nalazila zadovoljstvo u njihovoj smrti - ona je predstavljala Gea i Berlin. Ona je bila kriva. Zato što je to željela. Zato što ih je premalo voljela. Zato što nije bila ono čemu su se nadali. Zato što je bila neza­ hvalna, lijena i teška. Ponovno je otišla u majčinu sobu, podigla pokrivač i zagledala se u krevet u potrazi za nečim što će joj izmamiti suze na oči. Otvorila je sve ormare i ladice, prešla rukom preko majčinog donjeg rublja, pregledala neotvorenu kutiju cigareta koju je pronašla ispod njega, izvadila njene češljeve i ogrlice, ponjušila miris kose na njenoj četki, zagledala se u fotografiju s njihovog vjenčanja. Ali još uvijek nije osje­ ćala ništa. Sve je bilo previše poznato. Otvorila je C?\\'mowtAntoni-

me. Njena je majka čitala najčudnije stvari. A potom knjigu koju je sama kupila ocu, Kozarevu drevnu mudrost. Stranica je bila obilježe­ na pozivnicom za sprovod. Ime joj nije bilo poznato. Pročelnik kated­ re za prirodne znanosti na njihovom sveučilištu. “Radujte se, jer on se probudio iz svog nemirnog sna”, pisalo je. Još jedna idiotska poziv­ nica. Bacila ju je, kao i ostale, u kantu za smeće. Soba njenog oca bila je upola manja od majčine i pretrpana stva­ rima. I tu je podigla pokrivač s kreveta. Ugledala je par čarapa s uzor­ kom. Ispod pokrivača se, uguran između madraca i daske kreveta, nalazio časopis s fotografijama na kvalitetnom papiru, po imenu Provo - naceren prirodni svijet na duplim stranicama. Syl se sagnula i pogledala ispod kreveta. Našla je njegove cipele. Nekoliko znan­ stvenih časopisa. Šalicu od kave. Posudu za led. Njegov dvogled. Pre­ šla je rukom preko police s knjigama. Naposljetku je sišla u kuhinju, najanonimniju od svih prostorija. U hladnjaku još uvijek nije bilo ničega za jelo i piće. Ujutro će opet morati otići do susjede i zamoliti je za malo kruha i sira. Sad joj se činilo da se ipak isplati posegnuti za kapljicom pića u četvrtastoj boci na najgornjoj polici. Syl je bila očeve visine, puno niža od Celice.

Morala se popeti na stolicu. Otpuhnula je prašinu s boce, skinula čep i popila četvrtinu onoga što je ostalo ne silazeći sa stolice. Preslatko. Ali daje snagu. Na kraju police, iza čaša za žestoka pića, bila je skri­ vena mala okrugla staklenka sa zlatnim zatvaračem koja nije bila veća od mandarine. Njen je sadržaj izgledao poput sićušnih žutih kamen­ čića ili školjaka. Skinula ju je s police i okrenula prema stropnoj svje­ tiljci. Možda sićušne kosti nekih glodavaca. Izobličeni biseri. Nešto iz majčinog laboratorija. Nešto što su pokupili na plaži, zadržali i sa­ krili. Syl je odvrnula poklopac i istresla sadržaj na dlan. Težili su manje od grama i pod prstima su bili vlažni i meki poput sjemenki naranče. Sve su to bili zubi. Neki su od njih bili sićušni i pocakljeni poput zrna riže, a neki krupniji, izbrazdani i oštećeni na vrhu, ali nazupčani i s vlaknastim ostacima krvavog mesa na korijenju. Mliječni zubi. Slatki sjekutići, očnjaci i kutnjaci jedne djevojčice. Prebrajala ih je, gurajući ih prstom po dlanu. Devetnaest. Jedan je nedostajao u kompletu. To je sigurno onaj, pomislila jc Syl, koji je izgubila u školi kad je imala oko jedanaest godina. Cijeli ga je dan dirala jezikom i palcem i zamalo joj je ispao dok je bila na satu glazbe­ nog. Učitelj je insistirao da ga ispljune u umivaonik i ispere krv vo­ dom iz slavine. To je bio jedini zub kojeg nisu sačuvali. Ali njena maj­ ka i njen otac su zadržali ostale zube, taj prvi znak odrastanja njihove kćeri. Syl je ubacila zube natrag u staklenku. Potom je, čvrsto je držeći, sišla s kuhinjske stolice i pošla u radnu sobu u vrtu kako bi se sklupčala na kauču. Ponedjeljak se brzo približavao. Ponedjeljak razdire obitelj. On njene članove šalje na posao. Ukrcava ih u autobus, vlak i zra­ koplov. Jednom je rukom obuhvatila staklenku sa zubima, a drugom se uhvatila za potkoljenicu i zarila izgrižene nokte u kožu. Pred zoru je zatvorila oči da bi otkrila kako je to biti voljen i mrtav.

24

Braća koja su upravljala društvom Salt Pines bila su sretna što su policiji mogla posuditi svoj džip za vožnju po pijesku. Iako izgradnja kuća još uvijek nije bila započela, reklamna kampanja je trebala zapo­ četi za deset dana. U brošurama, koje su već bile otisnute, područje je preimenovano u Lullaby Coast, što je ukazivalo na sigurnost, povučenost i umirujuće prisustvo mora. Ubojstvo dvoje uglednih doktora zoologije na samom početku razvoja moglo bi vrlo lako ukazivati na nešto potpuno suprotno, ljudi bi mogli zaključiti da to baš i nije ve­ sela obala. Mogli bi posumnjati i na zavjeru. Doktori su se javno su­ protstavljali građevinskom planu. Njihova su imena bila na svim pe­ ticijama. Stoga su braća odlučila učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi odstranili tijela s dina što je prije moguće i uvjerili zapovjednika da bi se miran i diskretan lov na “počinitelje” mogao pokazati naj­ boljim za sve njih. Vozač je po obalnoj stazi odvezao auto do malog kamenog mola ispod parkirališta, pa u plićak gdje je pijesak najtvrđi i ne prestrmo nanesen. Najradije bi bio pojurio tako brzo da mu iz guma izlaze mla­ zovi vode. Surf-vožnja. Ali upozorili su ga da je to prvi, neslužbeni dio sprovoda i da bi trebao voziti džip kao da su to mrtvačka kola. U stražnjem dijelu džipa nalazila su se dva prazna lijesa. Stoga je vozio 10 km na sat dok nije došao do prvih stijena u zaljevu i krenuo prema unutrašnjosti dina. Dva su mu policajca pokazala gdje treba parkirati. Druga su dvojica slagala drvene daske preko pješčanog jarka, dvojica tupih novaka. Tri muškarca u odijelima i s cigaretama stajali su na travi ispred šatora

poput dobrih prijatelja s golfa. Detektiv. Istražni sudac. Jedan od bra­ će iz Salt Pinesa. Činilo se kao da očekuju da im netko iz šatora done­ se piće. Razgovor je prestao kad se debelo zeleno platno šatora po­ diglo, a potom se ukazao četvrtasti komad trave koji je neko vrijeme bio lišen sunčeve svjetlosti. Šator je bio podignut tek od nedjelje uju­ tro. Samo jedan dan. Ali fotosinteza je već bila prestala. Zelena boja gipke trave lagano je izblijedjela poput kože preko koje jc bio zalije­ pljen flaster. Celice i Joseph su još uvijek bili skriveni ispod plahti i svojih rashlađujućih pokrivača, ali ništa nije moglo prikriti smrad. Slanina, alge, slatki miris smrti poput zagorene marmelade. Šest dana sreće i blago­ stanja više je nego što bilo tko može podnijeti. Tri su se starija mu­ škarca odmakla i zapalila nove cigarete. Jedan od policajaca - koji nije smio pušiti, ali je bio naviknut na prljav posao kao što je ovaj pružio je svojim kolegama i vozaču tubu paste od mentola. Prvo su smotali platno i skočili na njega kako bi istjerali zrak koji je ostao unutra. Potom su isključili i skinuli dvije neonske svjetiljke s gornje prečke šatora i rastavili okvir na dvanaest šipki. Dva su muškarca od­ vukla platno do džipa. Treći je uzeo kolce. Četvrti je ponio akumula­ tor. Vratili su se po daskama noseći dva prazna, drvena lijesa na rame­ nima. Poslali su ih iz gradske mrtvačnice. Jedan je bio standardne veličine, za muškarca, a drugi nešto kraći, za ženu. Iza njih je išao vo­ zač koji je nosio poklopce. Bilo bi jednostavno napuniti lijesove da su tijela bila položena na plahte ili prekrivena njima. U tom bi slučaju policajci lako mogli od plahti napraviti viseću mrežu pomoću koje bi podigli i ubacili žrtve u njihove sanduke. Ali, otkako su umrli, Josepha i Celice nije micao nitko osim galebova i ubojice. Policajci su morali maknuti njihove pokrivače i zakotrljati tijela. Navukli su plastične rukavice. Nisu željeli dirati mrtvace. Kad su je napokon otkrili, Celice je još uvijek ležala na trbuhu, lijevi joj je obraz bio utisnut u gipku travu, a noge su joj bile u ravnini s muževim licem. Zbog gornjeg dijela tijela, odjevenog u crnu jaknu i prljavo bijelu majicu, izgledala je krupnije i manje mrtvo od svog mu­ ža. Ispod struka je bila tanka i žilava poput čuturice nekog pustinjaka. Policajci su dali sve od sebe, ali se svejedno nisu mogli suzdržati od zurenja u njeno golo tijelo i ljuskavi crveni lak za nokte.

Njen muž je zauzeo komični položaj. Na sebi nije imao nijedan ko­ mad odjeće kojim bi zadržao ugled. Bio je čedan poput zvijeri. Pao je na leđa. Noge su mu bile raširene. Kurac i jaja su mu izgledali po­ put modrosivih gljiva koje rastu iz tijesta. Lijevi zglob mu je bio sa­ vijen pod nekim čudnim kutom. A rukom je još uvijek čvrsto držao žilave pregibe i tetive njene potkoljenice. Još uvijek joj je bio odan. Još uvijek povezan s njom. Ali ne sasvim nevin. Ubijeni je par sljedećih tjedana u novinama, pa čak i na sprovodu, morao preuzeti dio krivice. Njihova su tijela bila suviše popustljiva i mirna. Njihova se smrt - iako ružna i bezrazložna - činila zasluženom, čak i policajcima sakupljenima među dinama. Možda čak i hoti­ mičnom. Zašto su odlutali od puta? Zašto su svukli odjeću, u tim godi­ nama i na takvom mjestu, ako ne zato da bi u dine privukli vragove i čudovišta? Te su žrtve bile suučesnici u vlastitoj nesreći. Ako je život brzi vlak koji juri od jedne do druge stanice, onda su oni sami odlučili iskočiti iz njega prije nego je došao do zadnje stanice i razmrskati se o mirnu površinu zemlje. Udvarali su smrti. I zaveli su je. Željeli su je i ona je došla, s komadom granita u svojoj uslužnoj ruci. Četiri mlada policajca su izrazila negodovanje, a isto bi učinili i susjedi i kolege da su ih vidjeli. Ti su ljudi bili nedgovorni kad su pustili da ih tako lako liše njihove “dobre smrti”. Trebali su i dalje trpjeti dok ne stignu do nestalnog svijeta boli i starosti. Trebali su se čuvati i natje­ cati za pravednu nagradu: smrt u krevetu. Četiri mlada policajca, koji su bili preblizu pikantnim detaljima smrtnosti da bi se mogli usredotočiti na išta drugo osim na strahote ljudskog mesa, osjetili su mučninu dok su se pripremali da podignu i odnesu Celice i Josepha. Kašljali su i tjeralo ih je na povraćanje. Plju­ vali su u travu. Zadržavali su dah. Činili su sve kako im taj odvratni okus ne bi ušao u usta. Nisu ih dovoljno plaćali za ovakve stvari. Čak je i prometnim policajcima bolje. Bilo kako bilo, nije im bilo druge nego ugurati dvije plahte ispod leševa, jednu ispod Josepha, a drugu ispod Celice. Okrenuli su glave i udahnuli punim plućima, dva mu­ škarca na svako tijelo, kleknuli na travu, prstima obuhvatili grbavu površinu lubanje, rame, kuk, koljeno, i razdvojili dvoje ljubavnika. Stavili su ih na plahte. Nakon toga u sanduke, od kojih je jedan bio prevelik, a drugi prekratak. Poklopili su ih i odnijeli. Tada su policajci napokon mogli ustati i uživati u slatkom morskom zraku.

Što se dogodilo s našom jedinom molitvom, Neka nitko ne dođe i podigne njegovu ruku s njene noge? Snaga molitve je kratko trajala. Samo na trenutak, njegova se ruka ispružila dok ili je pokušavao spri­ ječiti da ih razdvoje. Koža se zalijepila. Ali ubrzo se ruka odvojila od nje i skliznula s članka. Njegovi su se prsti raspleli u zraku. Udaljenost između njih postajala je sve veća i veća. Zglobovi njegovih prstiju vu­ kli su se po zemlji. Tijelo mu se zakotrljalo prema zapadu. Njegova je žena otišla na istok. Podigli su ih s trave i položili na pamučne plah­ te, potom u drvene lijesove i na kraju utovarili u džip za vožnju po pijesku u kojim su se odvezli plažom, pa kroz predgrađe dovezli do ledenih ladica gradske mrtvačnice, u mrtvozornikovu sobu, gdje su ih stavili medu samoubojice. Njihova su tijela napokon odnesena, od­ nio ih je vjetar, vrijeme, sudbina. Kontinenti su opet mogli početi putovati, a na nebu su se opet mogle vidjeti zvijezde. Da na svijetu ima imalo pravde, došle bi oluje i gromovi, sad kad je naša jedina molitva ostala neuslišena, sad kad se svjetlost ujedinila sa zvukom, svojim bržim blizancem. Ili je barem bariton trebao za­ pjevati. Podigni glas, zemaljska savjesti. Pobuni se. Daj da čujemo tvoje arije žalosti. Ali u slučajnim i uobičajenim predjelima smrti nema pravde. Zemlja nema savjesti. Ona ne zna za obrede i svečanosti. Ona ne može pokazati da je dorasla situaciji, kao što ljudi moraju na spro­ vodima. Najbolje što je mogla učiniti bilo je isprati obalu svojim te­ škim vodama i svojim sivim vjetrom uzdrmati dine na kojima su Jo­ seph i Celice umrli. Što je bila njihova ostavština? Četverokut od izblijedjele trave ili udubljenje i bezoblična mrlja na mjestu na kojem su tijela trunula tih šest dana njihove sreće i blagostanja, mrlja koja je postala gotovo bijela nakon što su vrijeme i noć gipkoj travi oduzeli njenu zelenu boju.

25

6:10 ujutro To jc, dakle, bilo istresanjeJosepha i Celice. Unaprijed proživljeni dan nadoknađen je bježanjem iz budućnosti u prošlost. Mrtvi su us­ krsnuli i leže u krevetu u zoru koja ide unatrag, na prvom svjetlu sa­ vršenog ljetnog dana koje izbija, pa se povlači iz oblaka prema istoku. Ispred njih je gotovo trideset godina braka i više od dvadeset godina koje su proživjeli prije nego su se upoznali. Svemir koji se smanjuje i povlači ostavio je njihove smrti iza sebe. Više nisu smrtnici. Celice spava u svom širokom, prostranom krevetu, u sobi sa spu­ štenim zastorima, sretna i uvjerena da dolazi utorak, a tišinu narušava samo zvuk koji proizvodi njen začepljeni nos. Dva će dana biti sama, neće morati ići na posao, neće biti budilice koja bi je probudila i ničim neće morati ispuniti vrijeme osim slušanjem glazbe nastereu, hodat će po vrtu, šetati parkom ako je lijepo vrijeme, otići do trgovi­ na, vratiti se kako bi popila kavu i pojela kolač u Paviljonu, mrvicama će hraniti ptice i biti slobodna. Nije nimalo nemirna, ne sanja. Čak je ni vlastito hrkanje ne budi, niti je uspijeva natjerati da se okrene na stranu. U svojoj se pođsvijesti točno sjeća gdje je noć prije ostavila otvorenu knjigu i da joj je sat pao na pod. Zna da je papirnata maramica tamo negdje pored njenog ramena, pokrivena jastukom. Da je htjela, mogla je u snu pružiti ruku i u trenu pronaći zgužvanu maramicu uguranu u jastučnicu i ispuhati nos ili obrisati usta, ili je jednostavno uzeti u ruku kako bi nešto drža­ la.

Pokrivač joj je navučen do brade. Očni kapci su joj nasađeni i drhte u sjeni njenog lica poput dva blijeda moljca. Kosa joj je rasuta po ja­ stuku koji je nekoć dijelila - a istresanje će joj omogućiti da ga opet dijeli - sa Syl i Josephom. Ako je nešto muči ili uznemirava, ako se osjeća krivom ili nervoznom, ako je bole leđa ili ramena, to se ne vidi dok spava. Sad je preduboko. Sad je predaleko. Joseph jc taj koji je nemiran, koji se uvijek vrpolji u svom uskom krevetu i neurednoj radnoj sobi. Pred njim je radni dan. Dva sastanka i seminar. Treba pripremiti dva rada. Izvješće za fakultetsko vijeće. Već unaprijed zna što će ga tog dana boljeti. Koljeno ga muči čak i dok spava. Boli ga debelo crijevo. Sanja da mora mokriti. Gotovo da se moli da dode taj dan. Da prestane bol i završe noćne more koje ga proganjaju otkako je u 4:25 zadnji put bio na zahodu. U svojim je snovima star čovjek, izmučen od boli leži gol u sirotinj­ skom krevetu. Ruke su mu ukočene. U prstima je izgubio osjet. Sve što može osjetiti, nakon što je skupio snage i gurnuo ruke pod plahtu kako bi pokušao dodirnuti i ublažiti bol, jest Ijuskava koža. Pretvorio se u koricu od pite. Dosadno je biti tako star i otpisan. Ali upravo to - duboka starost - jest ono što je oduvijek želio. Znači, ispunila mu se najmračnija želja. Njegov ga je san odveo do gerijatrijskog odjela. Pokrivači i zastori. Uključili su ga; monitor, kateter, infuzija. Iz hodnika se čuje zvuk sto­ lića na kotačićima, brujanje mrtvačkih kola koja prolaze kroz jedna od deset tisuća kapija smrti, i liječnik koji kaže: “Pustite starca da umre. Inače će se svijet upljesniviti.” Doziva Celice. Ne želi umrijeti sam. Želi blagoslov, toplinu i dodir obitelji. Želi podignute zastore, upaljene svijeće, sjene koje padaju na njegov krevet, žamor ljudi koji se sakupljaju pred vratima. Želi čuti svoju kćer i svoju ženu kako jecaju i osjetiti njihove prste omotane oko svoje potkoljenice. Molim vas, pustite ih unutra, prošapće. Po­ tom me pustite da drijemam dok ne začujete moj slabašan dah i ugle­ date slatku narkozu u kojoj nema snova. Kuća se proteže i škripi dok se pojavljuje prvo sivilo zore. Sunčevo čelo proviruje u dan, lice mu je još uvijek plavo od sna, oblačna mu je glava nepočešljana i baca svoje magličaste uvojke na siluete mora. Ptice su sad u vrtovima i s vrhova drveća bacaju duge sjene. Prvi grad­ ski tramvaji lutaju ulicama u potrazi za ljubavlju. U tisućama domova čuje se zvonjava budilica. Slavine su otvorene, a plinska kuhala upa­

ljena. Osjeća se miris kave, kruha i sapuna. Brod plovi duž obale kako bi na pola puta susreo svjetlo i potjerao ga natrag. A Joseph i Celice su u svojim sobama i ispruženi leže u krevetima. Bez obzira koliko se bacali i prevrtali, bez obzira što sanjali, bez obzira što im mrak šaputao na uho, bez obzira na njegova obećanja, prijetnje i uvjeravanja, oni ne mogu izbjeći dane sreće i blagostanja koji se približavaju i uda­ ljavaju.

26

U rane jutarnje sate nebo je bilo tigrasto - narančasta sunčana podloga u magli, a na njoj crno-sive pruge. Vjetar je izrezao oblake. Kasnije je došla kiša, plima i prosječne temperature. Dosadan i nenadahnjujući dan, osim kratke popodnevne oluje kad se nebo ispunilo munjama, a more se nakratko pretvorilo u škriljevac. Nitko ne bi rekao da je dolazila policija i da se tjedan dana ranije ovdje odigrala prava drama. Preko noći su vrijeme i more uklonili tragove džipa, policijskih čizama i dasaka. Nije bilo ni traga ljudskoj vrsti. Zaljev je ponovno bio prepušten sam sebi, ostavljen da u miru proživi te zadnje mjesece prije Salt Pinesa. Naravno, šteta je što su policijski psi uopće nanjušili miris ljudskih leševa i svoje radoznale gospodare odveli do dina kako bi pokupili trupla i “propisno ih sahranili”, pa da u grobu budu manje veličan­ stveni. Dine bi i same uklonile Josepha i Celice. Nije im trebala ničija pomoć. Zemlja ima puno iskustva u zakopavanju tijela. Ona se sku­ plja. Ona mrtve obuhvaća i usvaja. Joseph i Celice bi se s vremenom pretvorili u dio krajobraza. Njihova bi tijela postala samo dio krajolika koji je ionako isklesan od smrti. Ne bi postali ništa posebno. Galebovi umiru. Isto kao i muhe i rakovi. Isto kao i tuljani. Čak se i zvijezde moraju raspasti, prestati svijetliti i rasprsnuti se na nebu. Sve je od rođenja osuđeno na propast. Svemir je naučio nositi se sa smrću. Dakle, da nije bilo pasa, ostaci Josephovog i Celiceinog života po­ vlačili bi se i razbacivali po dinama kako bi se obnovili i ponovno rodili u nekom drugom obliku. Možda bi ispod pijeska nakratko pro­ našli vječnost, isprva zajedno, i dalje se dodirujući, ali ubrzo bi se

morali razdvojiti i otploviti prema moru ili utonuti u zemlju i šljunak. To je putovanje sporije od mrtvačkih kola. Sporije od ledenjaka. Ali umjesto toga su ostavili samo bijelo-žuti komad gipke trave (ili anđeoskog kreveta, jastuka od trave, pješčane kose, počinka) na mje­ stu na kojem su se voljeli i umrli, uokviren svjetlije zelenim četvero­ kutom koji je ostao iza šatora. Tijela su travu zaklonila od svjetlosti i poravnala i udubila meko tlo na kojem su ležala. Gotovo šest dana trava je morala crpiti hranu samo iz korijena i svojim tankim žilama loviti hranjive sastojke i minerale dok joj je lišće blijedjelo u tami. Duga i teška tijela Celice i Josepha iscrpila su iz trave svu snagu i za sobom ostavila biljnog duha. Činilo se kao da je netko preko nje pre­ bacio tešku nepromočivu brodsku ceradu ili na dine navukao hrpu algi kao umjetno gnojivo, a onda ih nakon nekoliko dana sakupio i odnio. Svaka je vlat trave bila meka poput mladice, bezbojna i sla­ bašna poput izdanka starog jedan dan, tanka i glatka poput odsje­ čene slamke. Neki su listovi bili savijeni i oštećeni, a neki su bili otki­ nuti. Drugi su bili utisnuti u pješčano tlo, pa se činilo da urastaju u njega, kao da ne mogu dočekati da se ukopaju natrag. Crvi i ličinke koji mrze svjetlo, za promjenu su izašli na površinu kako bi puzali po tim rijetkim šupljinama i iza sebe ostavljali svoj izmet kao ukras na tlu. Miris je podsjećao na crveno vino; zemljan i jak miris vrenja. Ali nakon što su šator i tijela uklonjeni i nakon što je prošla noć koja ju je malo okrijepila, ranjena gipka trava se uspravila. Nada se vječno pojavljuje u prirodnom svijetu. Njeni su se listovi i oštrice po­ novno izravnali. Izvukli su svoja tijela iz ljepljivog pijeska kako bi ugle­ dali jutro. Okrenuli su oči prema svjetlu dana. Fotosinteza je zapo­ čela. Travine zalihe vode i ugljičnog dioksida udružile su se sa sla­ bašnim svjetlom tog maglovitog i oblačnog dana kako bi stvorile ugljikohidrate i svijetu ponovno podarile njen nus-proizvod, kisik. Napokon su se ošamućeni kloroplasti mogli baciti na posao i zarobiti sunčevu energiju. Oni su bili najveći majstori, stvaratelji klorofila. Malo pomalo, kako je dan prolazio, trava je povratila svoj pigment. Do sumraka je četverokut od izblijedjele gipke trave već potpuno nestao. Do sumraka sljedećeg dana duh je na vrhovima postao sočan, a žuta se boja zadržala još samo na donjem dijelu gdje su listovi bili bliže stabljikama. Nakon toga je gipka trava svakim danom postajala sve tamnija. Prvo je postala proljetno zelena, a onda zelena poput jabuke. Pa poput boce. Nakon toga zelena poput zavisti, i na kraju zelena kao trava.

Do devetog dana od ubojstva svi su tragovi života i ljubavi nestali. Prirodni svijet je ponovno oživio. Vedrina svemira se vratila. Ako je u tlu ostalo imalo krvi od Josephovog i Celiceinog kratkog boravka medu dinama, ona je samo mogla potaknuti i ojačati šum trave. * Još uvijek se, danas i svakog dana, dine podižu, potkopavaju i na njih se nanosi pijesak. Njihovi se vrhovi pomiču i puštaju da ih vjetar nosi. Daju sve od sebe kako bi odoljele vremenu i moru i kako bi zaustavile svjetsku tugu nošenu vjetrom. Duž cijele obale Bariton Baya i iza njega, plimu za plimom, dan za danom, valovi podižu, ispiru i razvrstavaju leševe i ostatke riba i ptica, školjki i štakora, mekušaca, sisavaca, dagnji i rakova. A Joseph i Celice uživaju u svom zaljublje­ nom i nesvjesnom kraju. Tako izgledaju dani umrlih koji nikad ne završavaju.