Jill Gregory - Knjiga Imena

Jill Gregory i Karen Tintori

KNJIGA IMENA Prolog 7. SIJEČNJA 1986. G. SAHARA, EGIPAT

Svijet mora imati najmanje trideset i šestero pravičnih koje je blagoslovila Shechina (Božja prisutnost).

POD OKRILJEM NOĆI dvojica su muškaraca lopatama bacali pijesak. Njihov je jedini izvor svjetlosti u spilji bila svjetiljka pored torbi. Ovaj niz spilja i grobnica, samo tridesetak kilometara od Kaira, bio je riznica umjetnina i starina. Već je tri tisuće godina, Sakara, Grad mrtvih, groblje kraljeva i puka. Arheolozi bi mogli provesti nekoliko života i nikada ne bi otkrili sve njegove tajne. A ne bi ni pljačkaši grobova. Sir Rodney Davis, koji je proglašen vitezom jer je otkrio Eknatonov hram i njegovo veličanstve n o blago, osjetio je poznati žar uzbuđenja. Bili su blizu. Znao je. Gotovo je - RABIN ABBAYE, TALMUD

mogao osjetiti šuštanje papirusa u svojim rukama. Knjiga imena. Njezin dio. Cijela. Nije znao. Samo je znao da je bila ondje. Morala je biti. Jednako je uzbuđenje osjetio na brežuljku Ketef Hinnon u Izraelu u noći kada je otkrio zlatno žezlo kralja Salomona. Na vrhu je stajao nar od slonovače, veličine palca i sa sitnim natpisom na hebrejskom. Bila je to prva nedirnuta rukotvorina koja j e Jill Gregory i Karen Tintori povezivala biblijskoga kralja iz osmoga stoljeća prije Krista s utvrdama koje su nedavno otkrivene na toj lokaciji. Ali otkriće Knjige imena bacit će u sjenu prethodno otkriće, kao i svako drugo. Osigurat će mu mjesto u povijesti. Vjerovao je svojim instinktima. Bili su poput božanskoga štapa koji ga vuče prema jedinstvenom e blagu. I večeras, u pijesku kojim hodaše stari kraljevi, Sir Rodney je nastavio kopati, ispunjen strašću i uzbuđenjem pred otkrićem nečega što nitko nije vidio još od vremena anđela i kočija. Pored njega, Raoul je odbacio lopatu i pružio ruku prema bočici s vodom. Ispijao je dubokim gutljajima. - Odmori se, Raoul. Počeo si sat vremena prije mene. - Vi biste se trebali odmoriti, gospodine. Zakopani su ovdje već dvije tisuće godina, pričekat će još nekoliko sati. Sir Rodney je zastao i pogledao prema čovjeku koji mu je već desetak godina bio lojalni pomoćnik. Koliko je Raoul LaDouceur imao godina kada su započeli? Šesnaest, sedamnaest? Bio je najneumorniji radnik kojega je Sir Rodney ikada upoznao. Povučen, dostojanstven mladić koji se isticao svojom maslinastom mediteranskom puti i dubokim očima - jedno boje safira, drugo boje tamnog mahagonija, poput zrna turske kave. - Već pola svojega života iščekujem ovo otkriće, prijatelju

moj. Što je još nekoliko dodatnih sati u ovakvome trenutku? - Nastavio je kopati i izbacio još jednu lopatu pijeska. Raoul gaje promatrao u tišini, zatim je zatvorio čuturicu i uzeo svoju lopatu. Kopali su malo dulje od sata, tišinu je prekidao samo zvuk njihovoga teškoga disanja i meka n i udari lopata u pijesak. Iznenada se ruka Sir Rodneya ukočila kada se čuo udarac u metal. Pao je na koljena, zaboravio umor, i počeo gurati pijesak svojim dugim žuljevitim prstima. Raoul je kleknuo pored njega, uzbuđenje mu je strujalo žilama. Knjiga imena - Svjetiljku, Raoul - rekao je Sir Rodney smireno dok su njegovi dlanovi obuhvaćali oble stijenke glinene posude zakopane u pijesku. Malim ju je trzajima oslobodio. Iza njega je Raoul spustio svjetiljku, svjetlost je obasjavala smotuljak pergamenta koji je bio u posudi. - Bože dragi, to bi moglo biti to. - Ruka Sir Rodneya je drhtala dok je izvlačio papirus. Raoul je požurio odmotati zaštitnu tkaninu i stao po strani dok je njegov mentor odmotavao požutjelu hrpu. Obojica su prepoznala rani tekst na hebrejskom i znali što je to. Sir Rodney se nagnuo bliže, zureći u malena slova, srce mu je ubrzano kucalo. Najveće otkriće u njegovoj karijeri bilo mu je u rukama. - Bože, Raoul, ovo bi moglo izmijeniti svijet. - Doista, gospodine. Sigurno. Raoul je svjetiljku položio uz rub zaštitne tkanine. Zakoračio je unatrag i gurnuo ruku u džep. Tiho je izvukao tanku žicu. Ruke su mu bile mirne dok je gušio Sir Rodneya. Arheolog nije uspio ispustiti ni glasa. Bilo je gotovo u sekundi. Jednim ga je pokretom odgurnuo

od vrijedne hrpe i slomio mu vrat. Starac je bio u pravu, kao i uvijek, pomislio je dok je skupljao papirus. Ovo će otkriće promijeniti svijet. Raoul je bio previše ushićen pobjedom da bi primijetio komad jantara u dnu posude koju je ostavio iza sebe. Na njemu su bila urezana tri hebrejska slova. 7. SIJEČNJA I986. G. OPĆA BOLNICA HARTFORD, CONNECTICUT Liječnica Harriet Gardner sjedila je u kvrgavom naslonjaču u bolničkom predvorju, razmišljajući o svojem prvom obroku u dvanaest sati kad joj je dojavljivač zazvonio da se vrati u hitnu službu. Zagrizavši jabuku, otrčala je hodnikom. Ovaj mora biti težak, pomislila je, ili bi t o Ramirez moga o sam. Bacila je napola pojedenu jabuku u koš kako je projurila pokraj njega, pitajući se radi li se o automobilskoj nesreći ili požaru. Uletjela je kroz bijela metalna vrata i ugledala tri tima kako rade brzinom svjetlosti. Troje je djece ležalo na bolničkim krevetima, jedno je vrištalo. Pet minuta ranije jedini je zvuk u ovom krilu bilo zujanje monitora, periodično šištanje narukvice tlakomjera i povremeno cviljenje petogodišnjaka u sobi 6 koji čeka rentgen kako bi se potvrdila slomljena noga. Sada su medicinki tehničari i policija preplavili hitnu službu, a kirurg specijalizant, Ramirez, je intubirao tinejdžericu. - Vozi ovo dijete na CT! - Viknuo je Ozziju, dok je bolničar manevrirao krvlju natopljenim krevetom s dječakom prema dizalu. Tinejdžer se nije micao, noge su mu bile savijene pod krivim kutem. Preko desnog oka protezala mu se duboka rana i krv je curila iz oba uha. - Što imamo? - Harriet je potrčala prema dječaku u majici Cel-ticsa i Teresa, stažistica u smjeni, se odmah odmaknula. Dječakova je majica bila razrezana po sredini, otkrivajući

krvavi prsni koš. - Pali su s krova - rekao je tehničar. - Pad s trećeg kata sa zabatom na putu odklizavanja. Djeca. - Trebaju mi plinovi u krvi! - uzviknula je Harriet. -1 prijenosni rentgen za pluća. - Iako je već tri godine u hitnoj službi uvijek bi je nešto stisnulo u želucu kad je morala spašavati djecu. Navikni se, rekla je sama sebi, dok je zurila u monitor. Bilo mu je bilo 130, a tlak 80/60. Knjiga imena Ovo je dijete u opasnosti. - Ovo j e sin senatora Shepherda. - Doshi je dogurao spremnik s kisikom do uzglavlja bolničkoga kreveta. - A onaj kojega je Ozzie odvezao na CT je sin švicarskog veleposlanika. - Kako se dječak zove? Doshi je pogledao listu. - David. David Shepherd. Harriet se namrštila na izubijani gornji dio tijela Davida She-pharda. - Izgleda kao natučena prsa , slomljena ključna kost i spušteno plućno krilo. Doshi je spretno u dušnik uveo plastičnu cijev za kisik. Ostali su povremeno dolazili svijesti, ali ovaj se još nije osvijestio. Manžeta tlakomjera je opet zašištala. Harrietin je pogled skrenuo na monitor. Krvni je tlak ovoga dječaka padao poput kamena. Sranje. UJEDINJENI NARODI, NEW YOR K Gromoglasan se pljesak širio prostorijom kad je glavni tajnik Alberto Ortega iznosio završne riječi okupljenim zastupnicima. Nasmijan, Ortega se probijao kroz diplomate, rukujući se i prihvaćajući čestitke zbog prihvaćanja amandmana na Konvenciju o ropstvu koja je prvi puta potpisana 1926. g. u Ženevi. Njegov dug,

usredotočen pogled prolazio je prostorijom dok se na kraju nije zaustavio na poznatoj silueti njegovog atašea. Ortegin se izraz lica nije promijenio čak ni kada se Ricardo provlačio kroz gužvu i ubacio presavijen komad papira u njegov dlan. Kada se konačno našao u svojem uredu, daleko od buke i pritisaka tijela, zaključao je izrezbare n a hrastova vrata i odmotao žuti papirić. Oči su mu se suzile dok je prelazio preko poruke . LaDouceur se domogao vrhunskog uzorka. Lov se nastavlja. BOLNICA HARTFORD, CONNECTICU T Ništa više ne boli. David je zurio u svoje tijelo na bolničkome krevet i iznenadio se kad je ugledao toliko krvi na svojim prsima. Pet... šest... sedam... bilo je previše ljudi nad njime... toliko strke... zašto ga ne ostave na miru... da spava? Prema njemu je hodao Crispin. Čudno, ni pod njegovim nogama nije bilo tla. Kada je došao do Davida obojica su pogledali prema dolje i uočili da je metež u hitnoj službi dostigao kritičan trenutak. David je čuo da ga netko zove, ali je Crispin u isto vrijeme pokazao prema gore, prema sjajnoj svjetlosti. - Zar nije nevjerojatno? Jest, pomislio je David. Stvarno jest. Čak još ljepše od auro-re borealis koju je vidio prošloga ljeta. Crispin je krenuo prema svjetlu, a on gaje slijedio. Iznenada ih je obavila treperava svjetlost. Bili su u njoj, krećući se dugim tunelom. Ispred njih se prostirala još sjajnija svjetlost te su ubrzali korak. David se osjećao tako mirno, tako sretno. Tako sigurno. Iznenada je ugledao nekakvo kretanje unutar sjajne aure i kroz sjajnu se tišinu čuo neobičan žamor.

Crispin je zastao i lebdio na mjestu, ali je David povučen bliže. Kao da gaje privlačio ogroman magnet. I tada su mu se usta širom otvorila. Žamor je postao vika, ispunjavajući mu glavu. Pred sobom je ugledao lica. Mutna, molećiva lica. Na stotine. Tisuće. O, Bože? Tko je to? Čuo je dugi vrisak. Činilo mu se da je prošla vječnost prije nego je shvatio daje to njegov glas. - Gubimo ga. Oživljavanje! - povikala je Harriet. Knjiga imena Doshi je postavio elektrode na Davidova prsa. Odmaknite se! - upozorila je. I tada ih je pritisnula. - Još jednom! - Naredila je Harriet. Nadvisivši se nad tam-nokosnim klincem, znoj joj se nakupljao iznad gornje usne. - Davide, vraćaj se. Davide! Slušaj me. Vraćaj se! Doshi je stajao sa spremnim elektrodama dok se Harriet mrštila na monitor. Još je uvijek u ventrikularnoj fibrilaciji. Jedan otkucaj do zatajenja srca. Prokletstvo. - Doshi - još jednom! Tri sata kasnije, dr. Harriet Gardner završila je papirologiju. Baš neki dan. Započeo je s tridesetpetogodišnjom ženom koja je imala infarkt i djetetom s vilicom zabodenom u čelo. Završilo je s troje djece koja su riskirala svoje živote u ledeno hladno poslijepodne penjući se na prokleti krov. Jedno je prošlo samo s naručenim grkljanom i slomljenom rukom. Drugo je smrskalo desnu bedrenu kost i ostalo u dubokoj komi. I posljednje koje se jedva izvuklo iz ralja smrti. Pitala se je li vidjelo svjetlost. Uzdišući, dr. Harriet Gardner je bacila bolesničke kartone

na stol medicinskih sestara i otišla kući nahraniti svoga psa. 1 ATENA, GRČKA DEVETNAEST GODINA KASN I J E RAOUL LADOUCEUR JE pjevušeći otvarao prtljažnik unajmljenoga Jaguara. Izvlačeći pušku ispod vunene deke shvatio je da mu krulji u želucu. Dobro, neće dugo. Uočio je konobu na otvorenom nekih petnaest kilometara odavde i odjednom je imao neodoljivu želju za porcijom janjećeg buta i čašicom rakije od grožđa. Pogledao je na sat. Ima vremena. Već je onesposobio dvojicu zaštitara i gurnuo njihova tijela niz brijeg. Uranio je i još uvijek ima pet sati prije nego vrati unajmljeni auto i odleti nazad u London gdje će pričekati svoj sljedeći zadatak. Dovoljno vremena za dvije čašice rakije. Odlučno je grabio kroz maslinik, osjećajući se prilično nelagodno. Iako je nosio sunčane naočale, osjetio je još uvijek vruće mediteransko sunce koje je tonulo u sumrak. Više je volio svoj posao obavljati noću. No, kako se naučio trpjeti sunce za vrijeme mnogih užeglih kopanja u svojim ranijim danima, tako će i danas izdržati. Ne obazirući se na znoj koji mu se cijedio ispod pazuha, pažljivo je Jill Gregory i Karen Tintori odabrao položaj, koji će mu omogućiti da vidi cijeli stražnji dio kuće. Zatim je povukao iz pumpice i pripremio se. Od mirisa maslinova drveća gorjelo mu je grlo. To gaje vratilo u sjećanje na djedovu farmu u Tunisu, gdje je od svoje šeste godine radio kao podrezivač. Režući grane i spajajući ih u nova stabla maslina, provodio bi deset sati dnevno radeći taj monotoni posao pod nemilosrdnim suncem, grlo mu je bilo suho i hrapavo poput pepela iz lule. I što bi dobio kad bi završio - koricu kruha, komad sira? A češće, batine šibom jedne od grana koju je sam odrezao.

Njegov je djed bio prva osoba koju je ubio. Izmlatio ga je do smrti onoga dana kad je napunio petnaest. Danas, također, mora biti nečiji rođendan, pomislio je, dok mu je pogled letio preko balona koji su bili zavezani za stolice, i zatim do stola koji je bio prepun veselo umotanih darova. Zabava je upravo trebala početi. Beverly Panagoupolos je pekla čitavo poslijepodne. Ne zato što kuhar njezinoga brata nije znao ispeći rođendansku tortu, nego je za svoje unuke ona to željela sama učiniti. Najmlađa unuka, Alerissa, danas navršava devet godina. Za jedan će se sat slavljenica i njezina starija braća, Estevao, Nilo i Takis zajedno s roditeljima, rođacima, tetama i stričevima okupiti kraj bazena. Alerissa je bila vrlo bojažljiva tako da će biti vrlo tiha za vrijeme zabave, a potom danima neće pričati ni o čemu drugome. Beverly je s palca polizala glazuru od cimeta i izašla van provjeriti jesu li ružičasti i srebrni baloni i darovi poredani kako je ona odredila. Na trenutak je zastala, zadovoljno gledajući srebrno plavu vodu bazena, gdje će se uskoro, prije ručka, brčkati djeca. Ništa nije čula dok se kroz palmino drveće nije zaorio pucanj. Ništa nije osjetila kad ju je pogodio metak u leđa. Nije vidjela kad je srebrno plava voda postala grimizno crvena od njezine krv i. Umrla je s glazurom od cimeta na rubu usana. Auto je vijugao s osamljenoga vrha brijega i spuštao se niz cestu. Tražeći stanicu na radiju s klasičnom glazbom Raoul je uhvatio kraj vijesti. Teroristi su raznijeli terminal međunarodne zračne luke Melbourne i postojala je bojazan daje na tisuće mrtvih pod srušenom zgradom. Nasmijao se

sam sebi. Bio je dobro. Najbolje. Dokaz je bio ispisan na nikada većem kaosu u svijetu. Uskoro će ga pozvati kao jednog od najvećih heroja novog poretka. Trideset i šestero Prikrivenih je nestajalo. Beverly Panagou-plos bila je četrnaesta osoba koju je ubio. Nitko nikada nije ubio toliko ljudi. Sada ih je ostalo samo troje od trideset šestero. Jednom kad ih ukloni, Raoul je pomislio s ponosom, Božji nečisti svijet bit će dokrajčen. Već je propadao. Rat, potres, glad, požar, bolesti - jedna po jedna, svaka vrsta prirodnih i ljudski uzrokovanih katastrofa širila se planetom kao nikada do sada. Sad je bilo samo pitanje dana. Kad nestane i posljednjih troje - svjetlost Prikrivenih bit će ugašeno - vrijeme Gnoseosa će započeti, a svijeta više neće biti. BROOKLYN, NEW YORK Vrijeme je istjecalo. Otprilike osam tisuća kilometara dalje, u svome je malenome uredu na Aveniji Z, rabin Eliezer ben Moshe zatvorio svoje re-umatične oči i molio. Za vrijeme svojih osamdeset i devet godina života, ove su oči vidjele mnoge tragedije i zla, simcha (iskrena sreća) i dobrote u Jill Gregory i Karen Tintori svijetu. No, u posljednje vrijeme čini se da se zlo umnogostručilo. Znao je da to nije slučajnost. Srce mu je ispunio očajnički strah. Cijeli je život proveo proučavajući Kabalu, duboko razmišljajući o Božjim mističnim tajnama, zazivajući Njegova mnoga imena. Mrmljao bi ih, moleći za zaštitu - ne sebe - nego svijeta. Jer svijet je bio u opasnosti, većoj od Poplave. Tamne su duše starog kulta pronašle Knjigu imena. Bio je u to uvjeren. I svi Lamed Vovnici koji su na popisu na starom

pergamentu sada bivaju ubijeni, jedan po jedan. Koliko ih je ostalo? Znaju samo Bog i Gnoseosi. Uzdišući, okrenuo se amuletima koji su stajali na stolu. Neke je razumio. Neke nije. Pokupio ih je, jednog po jednog i ugurao nazad u oštećenu kožnu torbu koja je stajala otvorena na stolu. Zaboljel i su ga artritični prsti dok je izvlačio stare spise Žohara i Tanacha s police i okretao brojčanik sefa skrivenog iza njih. Kada je brava škljocnula i torba bila zaštićena u metalnoj kutiji otpornoj na vatru, pokupio je Knjigu psalama i krenuo prema vratima. Njegova je duga, srebrno sijeda brada zadrhtala dok su mu se usne pomicale u molitvi. Dragi Bože , daj nam snage i znanja da zaustavimo zlo. Ispod stola je maleni mikrofon prenosio njegovu molitvu. Ali ne Bogu. 2 SVEUČILIŠTE GEORGETOWN WASHINGTON, D. C. KAKO JE DAVID Shepherd hodao prema baru Houligan nakon jutarnjih predavanja, jedina stvar koja mu je bila na umu bila je bolna glavobolja i očajna potreba za hranom. Bio je previše nervozan da sinoć spava nakon što je dva dana bio domaćin Tonyju Blairu, ovdje na kampusu. Blairovo obraćanje je podiglo studente na noge i slavlje je kod dekana Myera trajalo gotovo do jedan ujutro. Blairov posjet je smatrao uspješnim potezom, ali, zapravo, bila je to čista sreća. David je upozna o britanskoga državnika prije sedam mjeseci kada je bio pozvan da održi seminar na Oxfordu. Nakon seminara je bio pozvan na svečanu večeru u Boisdale u Belgraviji, i Blair, koji je sjedio nasuprot njemu, pohvalio je njegovu posljednju knjigu, "Ovlašćivanje nacija: Borba za mir u eri nuklearnoga širenja.“ Izmijenili su e-mail adrese i na njegovo iznenađenje

državnik Je kasnije prihvatio poziv da održi govor u Georgetownu. Posjet se pokazao velikim uspjehom, ali je jutros bio pravi pakao. Koprcao se, nemogavši zaspati do četiri ujutro, prespavao budilicu, i potom odjurio održati predavanje u osam ujutro. Nije imao vremena popiti ni lijek za glavobolju, a još manje dohvatiti neko energetsko piće i z frižidera. Nije se niti obrijao, samo se na-brzinu istuširao i zalizao svoju gustu crnu kosu. - Dave, kako je? - Prepoznao je u buci nazalni glas Toma Mclntyrea. Tom mu je mahnuo dva stola dalje. - Za Myerova zlatnoga dječaka, stvarno izgledaš grozno. Zar te je prijatelj Tom prisilio mozgati o stanju u svijetu do dugo u noć? Proćelavi je profesor početnik s kojim je David dijelio ured na Odsjeku političkih znanosti mahnuo konobarici. I on je bio samac i imao je oko trideset i pet godina, ali je bio i odličan protivnik i jedan od najpopularnijih profesora na kampusu. Svakoga je semestra Tom kontrolirao liste kako bi vidio koji će od njih dvojice prvi popuniti klasu studenata. David je osjećao nešto malo više od prijateljskoga natjecanja u načinu na koji ga je Tom htio isprovocirati. No, kao sin američkog senatora, David je odrastao okružen politikom i postao je na to imun. Obično se nije osvrtao na Tomovu potrebu da bude prvi -osim kada bijednom godišnje njih dvojica zajedno odlazili na zapad penjati se po stijenama. Tom je bio dobar čovjek i odličan penjač i isticao se u jednom području gdje je David uživao u natjecanju - žaleći sebe u odnosu s ljudima i prirodom, testirajući se na stijenama. S uzdahom je David sjeo u tvrdi stolac nasuprot Tomu.

Njegov je cimer podigao pivo. - Jedno od ovih bi moglo izliječiti dno što tebe muči. - I čekićem bih mogao izbiti glavobolju. - David se silom nasmijao. - Imaš koji pri ruci? Tomova se pažnja već preusmjerila, pogled mu se zaustavio na TV ekranu iznad bara. - Pilić Milić je bio u pravu, prijatelju. Kraj je blizu. - Neću se raspravljati. - David je naručio hamburger, čili s lukom i Heineken. Zavalio se u sjedalo trljajući sljepoočnice. Njegov je pogled automatski slijedio Tomov, na CNN. Još jedan teroristički napad u Melboumu. Napravio je grimasu. Katastrofe su izbijale po cijelome svijetu pravilnošću gejzira Old Faithful'. Već je desetak godina predavao političke znanosti, posljednje četiri na Georgetownu, ali ništa mu u njegovoj karijeri nije pružalo toliko izazova kao posljednji semestar. Riječi Platona, Thoreaua, Churchilla i drugih velikih političkih mislilaca nisu došle blizu objašnjenju trenutnih previranja koja su se događala posvuda u svijetu. Uragani, tsunamiji, ratovi, ubojstva, strah - mješavina hira prirode i nasilja jednog čovjeka protiv drugoga. Njegovi su studenti imali više pitanja nego stoje on - ili Tony Blair - imao odgovora. Kad mu je konobarica donijela pivo, David je s olakšanjem odmaknuo pogled s ekrana. Tom se nagnuo prema naprijed i spustio glas. - U redu, prijatelju, ovo je tvoj sretan dan. Kate Wallace je upravo uparkirala svoju prekrasnu plavokosu glavu dva stola dalje. Odi do nje i pozovi ju na dekanovu proslavu Dana rada. David se oduprijeo potrebi da se okrene. Kate Wallace je bila tridesetjednogodišnja profesorica engleskog koja je pisala

pikantni roman o dvoru Ferdinanda i Isabelle. I bila je prva žena za kojom je ozbiljno žudio nakon što je Meredith zatražila razvod. Nekoliko su puta zajedno popili kavu u kafiću za osoblje i do sada ju nije otjerao od sebe. Zaboga, zašto ne? Podigao je obrvu, pogledao Toma i digao se sa stolca. Dvije minute kasnije pisao je Katein broj telefona i upute prema njezinoj kući. 1 U Nacionalnom parku Yellowstone, SAD, op. prcv. Kad se vratio do stola, Tom se nasmijao. - Zadivljen sam. Trebao ti je samo semestar i pol da napraviš prvi korak. - Čuo sam daje tajna u odabiru pravoga trenutka. - David je zagrizao svoj hamburger i zurio u komad papira. Prestao je žvakati. - Stoje ovo? Umjesto imena Kate Wallace, napisao je nešto drugo. Beverly Panagoupolos. O, ne opet, pomislio je. Glavobolja, koja je lagano popuštala dok je jeo, sada je naglo započela novom jačinom. Još jedno ime odabrano nasumce. Bilo ih je tako mnogo. Odakle dolaze? - Hej, Dave, jesi li dobro? Ozbiljno - odjednom izgledaš kao živi mrtvac. David je osjetio napetost. Tom nije pojma imao kako je blizu istini. Nikada nije govorio o padu koji gaje skoro ubio kad je bio dječak. To čak nije podijelio ni s Meredith. - Ma, samo ova prokleta glavobolja. - Prisilio se da pojede još jedan zalogaj hamburgera, ali više nije mislio ni na hranu, ni na Toma ni na Kate. Mislio je na Beverly Panagoupolos. A nije želio. Sat kasnije, David se provezao pored Eastern Marketa, malo preko dozvoljene brzine, prema Capitol Hillu. Kad je

ušao u uličicu i parkirao svoju Mazdu 6 u stražnjem dvorištu svoje kuće, David je jedva dočekao provjeriti nalazi l i se ime Beverly Panagoupolos u njegovu dnevniku. Upravo je gasio motor kad su započele vijesti CBS-a. Iz Atene stižu zapanjujuće vijesti. Policija je okružila kuću grčkog premijera Nicholasa Angastoua, nakon stoje otkriveno da je njegova sestra, Beverly Panagoupolos, okrutno ubijena prije nekoliko sati... Davidova se ruka ukočila na ključu od auta. Na čelu su mu se sakupile kapi znoja, a u sebi se osjećao ledeno hladnim. Zašto je njezino ime u mojoj glavi danas - na dan kad je umrla? Ovo se još nikad nije dogodilo. Izvadio je komad papira iz džepa i zurio u njega, misli su mu jurile. Ili jeste? Potrčao je stepenicama prema ulazu i gurnuo ključ u bravu. Projurio je kratkim hodnikom do svojega ureda i zalupio vratima iza sebe. Stol mu j e bio u kreativnu neredu, preplavljen djelićima njegova života: djelomično ocijenjeni testovi, stroj za uvezivanje i knjige, kutija kemijskih olovaka s finim vrhom, uokvirena slika s njim i Stacy sa zadnjeg izleta na skijanje u Vailu, i mliječni, plavo-sivi poludragi kamen u ruci keramičkoga majmuna kojega mu je Judd Wanamaker, očev najbolji prijatelj, donio s Tajlanda kada je imao osam godina. Otvorivši središnju ladicu stola, počeo je tražiti ispod izvadaka iz banke i računa dok se prsti nisu skupili oko debele crvene bilježnice. Srce mu je jače zakucalo, preletio je preko stranica gdje su bila zapisana sva imena. Sto četrdeset i pet stranica, ispunjenih imenima. Na tisuće i tisuće imena. I ugledao gaje. Usred četrdeset i druge stranice. Beverly Panagoupolos.

Napisao ga je 7. listopada 1994. godine. Uvijek je zapisivao datume kada bi mu se pojavilo ime. Njezino se ime pojavilo kad je imao dvadeset i dvije godine. Napisao je njezino ime prije toliko godina. Imena Ujedinjenih naroda. Uključivala su, bio je siguran, sve narode na Zemlji. Kad je bio tinejdžer, pretraživao je u telefonskim imenicima u svakome gradu u kojem su mu roditelji ljetovali, pokušavajući pronaći imena koja je zapisivao. Nikada nije, i nakon nekog je vremena odustao. Ali danas je sa sigurnošću znao da je jedno od imena pripadalo ubijenoj ženi. Prošli su ga trnci dok se pitao je li ih bilo više. VILLA CASA DELLA FALCONARA, SICILIJA Irina j e bila u mraku. Bilo joj j e hladno. Bila je prestrašena i gola. Sveta Djevice, koliko će me ovdje držati? I zbog čega? Svileni povez preko očiju bio je mek na njezinim očima, ali nije znala koliko je vremena prošlo otkad su ga zavezali. Čak i kad su joj donijeli hranu i odvezali ruke da može jesti i otići na toalet nije joj bilo dozvoljeno da ukloni povez. Željela je otići kući, sjesti pred prozor i vesti jastučnice za bračnu posteljinu. Ostalo joj je još pet prije nego se uda za Maria. Hoće li se udati za Maria? Traži li ju on? Plače li za njom? Hoće li ikada više ugledati njegovo lice? Tople su suze natopile svileni povez koji joj je prekrivao oči. Zatresla se i odaslala tihu molitvu. Istu onu koju je izgovarala svaki dan, uvijek iznova. Gdje si, Bože? U noćima osvjetljenima mjesecom u kolovozu, talijanski je premijer volio sjediti u vrtu svoje vile na vrhu brijega i pušiti

kubanske cigare koje mu je njegov otac prvi puta dozvolio da zapali za svoj osmi rođendan na istom ovome mjestu. Casa della Falconara, koja se nadvisivala nad starim amfiteatrom u Segesti, pripadala je njegovoj obitelji već četiri generacije. Njegovi su roditelji odabrali ogromnu terasu s veličanstvenim pogledom u sumraku prije sedamdeset godina za svoje vjenčanje, ali vrt je bio njegovo omiljeno sklonište, gdje ga nitko nije uznemiravao. Tamo je, u vrućim noćima kolovoza, mogao zatvoriti oči i uživati u mirisu limunovog drveća koji je dopirao iz doline dok je slušao grčke i latinske drame uprizorene u amfiteatru ispod. Večeras je u amfiteatru bilo tiho, i vrt j e bio napušten, ali unutar starih zidova vile, Eduardo DiStefano je predsjedavao odabranom grupom gostiju, dvadesetorica muškaraca koji su razgo- varali prigušenim i dostojanstvenim glasovima. Premijerov se komornik tiho kretao oko dugoga stola za kojim su sjedili, nadolijevajući u pehare crno vino staro trideset i pet godina. Nitko nije govorio ni o čemu drugome nego o promjenjivom vremenu ili objedu od šest slijedova u kojem su upravo uživali dok Silvio nije izašao iz prostorije i oni čuli kako se za njim zatvaraju maštovito izrezbarena vrata od mahagonija. Tada se Eduard o DiStefano zaustavio, zaključao vrata i počeo govoriti ispunjen šarmom i elegancijom po čemu je bio poznat. - Večeras smo, moji vjerni prijatelji, stigli do ključne točke. Uklonjene su trideset i tri prepreke. - DiStefano je zastao, zahvalnost mu je blještala u prodornim očima kad se začuo gromoglasan pljesak. Bio je čovjek nevjerojatno zgodan, s inteligentim visokim čelom, jakom vilicom i osmjehom koji je mogao otopiti zlato. Iako je imao skoro šezdeset godina,

njegova je tamna kosa samo ponegdje bila prošarana sjedinama, što je dodalo dozu zanosa kad je zapovijedao u svome Armanijevom smokingu. Dok su njegovi gosti pljeskali zakrenuo je tanak zlatan prsten s ispreple- tenim zmijama na srednjaku i čekao tišinu. - I što je još važnije - DiStefano je nastavio - naš je Serpent na prekretnici prema konačnome cilju. Okrenuo se nasmiješena lica prema otmjenom bankaru zla-ćane kose, čovjeku kojemu je iskazano povjerenje da čuva njihova velika bogatstva još od šesnaestog stoljeća. Njegov se sin dokazao neprocjenjivim u određivanju ciljeva za Crne Anđele. Zahvaljujući njegovu sinu, njihova dugo očekivana pobjeda bila je neminovna. Čuo se gromoglasan pljesak i bankar se naklonio u znak priznanja. - Rečeno mije - DiStefano je nastavio - da se tvoj sin, već tri dana ne odvaja od računala. Gospodo, u ovome trenutku, možda nas samo sekunde odvajaju od otkrivanja konačne istine - posljednja tri imena. Muškarci za stolom su pogledavajući se međusobno počeli izražavati uzbuđenje i strahopoštovanje. Već više od stotinu generacija oni i njihovi prethodnici su se borili kako bi došli do toga znanja, postigli ovaj cilj. Ideja o neminovnom uspjehu, potpunom duhovnom prosvjetljenju, bila je gotovo neodoljiva, erotična - zavodljiv plamen koji oprži meso i oslobodi dušu. - Uzdravlje, prijatelji - DiStefano je podigao pehar. Pogled mu se sastao sa zamjenikom, Albertom Ortegom. Glavni tajnik UN-a se široko osmjehnuo i podigao svoju čašu kao odgovor na ponuđenu zdravicu DiStefana. - Pripremimo se za ostatak putovanja. - Popio je gutljaj

bogatog crnog vina, uživajući, poput ostalih okupljenih muškaraca. Upućenost u ovaj ritual gaje umirivala i razveseljavala. Sjećao se kad mu je prvi puta bilo dozvoljeno prisustvovati ovakvome skupu. Uopće nije mogao spavati noć prije, i cijeli dan nije mogao ništa jesti. Njegov mu otac ni u jednom trenutku nije odao što se događa u ovoj sobi za vrijeme posebnih sastanaka kojima je bio domaćin dvaput godišnje. Sve što je znao kao dijete bilo je da su osoblju trebali dani i dani da pripreme gozbu i čak ni njegova majka nije smjela prisustvovati. Katkad bi se probudio u pet ujutro od zvuka automobilskih guma na šljunku kolnog prilaza koji je vodio ni z brežuljak dok bi dostojanstvenici odlazili poput zvijezda koje se gase dolaskom zore. Što su radili sve te sate, duboko u noći? Znao je da mu je otac važan čovjek - i da su svi muškarci koji su dvaput godišnje dolazili također važni, mnogi od njih bili su poznati vođe i predsjednici država. Kao da se radilo o sastanku članica UN-a na Siciliji, u njegovoj kući. Od prvoga trenutka kada je vidio da se izrezbarena vrata zatvaraju, zatvarajući ga u predvorju popločenome mramorom, želio je biti dijelom toga, sjediti uz svoga oca i slušati, upijati moć koja je bila u toj sobi. Ali tek je s osamnaest godina primio svoj amulet - zlatan prsten koji nije nikada skidao - i vlastitu pozivnicu za svečanost. Bio je zgrožen onime stoje vidio. Čudno kako je počeo uživati u tom ritualu koji je okrunio večer. Nasreću, njegov je otac imao dobru intuiciju i bio je

strpljiv te mu je objasnio važnost onoga što čine, i viši smisao. Žene koje su uvodil i imat će ključnu ulogu kad jednom svijet postane njihov. Posebno odabrane, izolirane nevoljne, bit će potrebne. I iskorištene. Sada, kada nije mogao spavati noć prije rituala, to nije bilo zbog tjeskobe. Ispružio je umjereno preplanulu ruku i pritiskom na gumb zid se iza njega otvorio. Čekala gaje u sjeni, crnokosa, povezanih očiju, gola. Neki su se muškarci počeli meškoljiti u svojim stolcima, razmišljajući o veličanstvenoj ekstazi koja je slijedila. Drugi su mirovali, pogledi su im bili upereni prema djevojci. Svi su bili inteligentni, požrtvovni i moćni. Poput onih prije njih, svaki je vrlo rano bio osobno izabran za ovu čast, ovaj izazov, ovaj najhrabriji i najopasniji pothvat. Zadovoljno je pomislio da nitko izvan Kruga nije bio mudriji. Nijedna od onih budala iz blata nije ništa znala o Gnoseosima. Djevojka je dovedena bliže. Alberto Ortega je otišao do ormara gdje su stajala dva stara poludraga kamena poput tamnih zvijezdi u osvjetljenoj staklenoj kutiji. Ametist i smaragd stari nekoliko tisuća godina. Bila su to dva od dvanaest bezvremenih kamena prema kojima je kasnije modelirano poludrago kamenje vezano uz svaki astrološki znak. Ortega je pazio da previše ne stisne kutiju dok je uzimao ritualni pehar i malenu srebrnu bočicu. Pažljivo je istresao plavi prah u pehar dok zrna nisu pokrila izrezbarenu zmiju koja grize vlast it i rep na dnu posude. Dok je djevojka s povezom na očima jecala, DiStefano je napravio korak naprijed da natoči vino iz kristalne boce. Promatrao je kako grimizna tekućina raste do druge izrezbarene zmije na sredini

pehara i promiješao ju prstom. Sjajnih očiju, podigao je pehar i približio ga djevojčinim drhtavim usnama. - Ne, molim vas - molila je, mahnito pokušavajući okrenuti glavu u stranu. - Prestani cviljeti - promumljao je DiStefano, igrajući se s kovrčom koja joj je pala preko obraza prije nego joj je zgrabio kosu na potiljku i povukao joj glavu unazad. - Trebala bi biti zahvalna. Odabrana si za veliku stvar. Dok joj je niz grlo lijevao gorku tekućinu, njezine su se oči zaustavile na njegovim - samo nekoliko sekundi prije nego je počela drhtati. Pružio je pehar dalje, prvo Ortegi, koji je popio gutljaj, zatim Odiambu Mofulatsi, trećem po činu. Brzo je prošao svakog člana Kruga i svaki je popio simbolični gutljaj. Tada su se djevojčina ramena počela nekontrolirano tresti. Svijet se okretao, a divlje boje su se pojavljivale u pozadini Irininih očiju. Srce joj je počelo ubrzano kucati i osjetila je bol u prsima. Osjećala je zmije, kako pužu i omataju se oko njezinih ramena i tada je osjetila miris muškaraca. Njezini vriskovi su se proširili prostorijom dok su je boje, muškarci i strah vukli prema dolje. MARYI.KBONE, LONDON Oči su mu bile toliko suhe da su ga boljele. Linije na grafikonu dvadeset i četiri inčnog LCD monitora razlijevale su se jedna preko druge. Tri dana u stolcu, pomislio je umorno, tri dana po- stavljanja jednog grafikona preko drugog. Tri dana traženja pre-klapajućih tekstova kako bi se otkrila tri posljednja imena. S uzdahom je isključio računalo. Dovoljno. Nikome neće koristiti ako sada odluči nastaviti. Poznavao je svoje granice i već ih je prešao. U cijelom Londonu nije

bilo dovoljno umjetnih suza Optrex da mu omoguće da nastavi još jedan sat. Okrenuvši se u stolici trepnuo je na veličanstveno erotsku sliku Gustava Klimta koja je pokrivala čitav zid njegovoga ureda na drugome katu. Dok je radio nije bio svjestan luksuza kojim je bio okružen, ispoliranih podova od ebanovine dovezene iz afričkih šuma koje su odzvanjale u kraljevskim kalupima, delikatnih otira-ča od zebrine kože, Aubussonove tapiserije i skulpture kupljene na aukciji kod Christie's. U svojim oxfordskim danima, mnogi su ga smatrali dekadentnim - kako su bili u pravu! On je, poput svoga oca i većine članova Kruga, od hedonizma načinio umjetnost. Budući daje tijelo zlo, zašto ga ukrotiti? Zašto se boriti protiv prirodnih impulsa? Zlo u tijelu je bi l o prirođeno samo je duša, poput Izvora s kojim se žudila ponovo spojiti, bila čista. Kad je radio, onda j e samo radio, intenzivno, usredotočeno i neumorno. Kad je igrao, dao j e sve što ima ništa si nije uskraćivao. A sada je bilo vrijeme za igru. Virnuo je na sat, Constantin Vacheron, i shvatio da je stara svečanost na Siciliji započela. Večeras je imao vlastitu svečanost. Ona će ga pomladiti. Dohvatio je štap i podigao, se na noge. Dok je šepao hodnicima popločenima mramorom trokatnice u Ulici Blanford shvatio je da nije jeo krutu hranu već dvadeset i četiri sata. Uskoro će i to zaliječiti. Želio je zamotati jezik oko nečega ljutog i začinjenog. Iz spavaće je sobe nazvao Gilbeta. Odlično će mu odgovarati indijska kuhinja. - Rezerviraj mi stol u Tamarindu za večeras - uobičajeno vrijeme, uobičajeni stol. Žel i m crvenokosu. Tip Kate Blanchett. Neka tamo bude pola sata prije mene.

Tražio je po ogromnom ormaru, a sa svakim korakom se čuo štap kako udara u tlo. Zastao je da prstom opipa rukav najnovijega smokinga Ermenegilda Zegna. Naglasio gaje safirnim manže-tama koje je prošli mjesec kupio u Firenci. Složivši odjeću na krevet, skinuo je zlatni medaljon koji je nosio oko vrata - ouroboros - dvije zmije, koje su oblikujući osmicu grizle jedna drugoj rep. Njihove dijamantne oči sjajile su na blistavu zlatu. Njegov je ouroboros amulet bio veličanstveniji od očevoga pomislio je zadovoljno. Kako dolikuje Serpentu. Ledena voda spustila se na njegovo tijelo iz više mlazova koji su izlazili iz granitnoga zida tuša. Kao i uvijek, odgovarala mu je i oživljavala ga. Nanio je šampon na svoju pepeljastu do ramena dugu kosu i trljao umorne mišiće na svojim snažnim ramenima. Kraj svijeta mora pričekati još koji dan, odlučio je dok je sapunao guzove, gdje su se ispreplitale istetovirane crne zmije. Provala hrane, seksa, užitka izoštrit će njegov mozak za ko-načnicu. Dovoljno brzo, ova će smijurija od zemlje sa svojim patetičnim neboderima, bučnim tvornicama, smiješnim crkvama i zaluđenim vladama ishlapiti u zrak. Sve je to bilo zlo, samo su duša i Izvor čisti. I večeras će ostaviti po strani potragu za posljednjom čistoćom - istinu o postojanju. Izbacio je iz glave potragu za posljednjim prokletim imenima, i uživao u mesu. Svojemu mesu. Sve za dobrobit svoje duše. 3 Shen Jianchao Glenda McPhAaron Hassan Habari Lubomir Zalewski Donald Walston Rufus Johnson Noelania Trias Henrik Kolenko Sandra Hudson Mzobanzi Nxele

BIJESNO JE DAVID listao stranice svojega dnevnika, tipkajući imena nasumce, upisivajući ih u pretraživač Google. Do ponoći je pretražio više od pedeset imena. Mnoga su se pokazala nepostojećima. Druga su davala mnogobrojne linkove, ali malo podataka. Zatim je ukucao ime Marika Dubrovska. Na monitoru se pojavio popis novinskih naslova vezanih za Krakov. Jedna je Marika Dubrovska bila ubijena na spavanju u hotelu Wysotsky prije dvije godine. Iako je David tražio novije materijale nije ih bilo, i činilo se daje ubojstvo ostalo neriješeno. Jedan je Simon Rosenblatt stradao kao žrtva holokausta, u Treblinki 1942. godine. Drugi je bio američki mornar koji je poginuo u bombardiranju Pearl Harboura. Postojala su još tri Simona Rosenblattsa - i svi su umrli između 1940. i 1945. godine. LaToya Lincoln, socijalna radnica iz Detroita, pronađena je 1999. na kanadskoj strani rijeke Detroit. Davidovi su prsti letjeli po tipkama. Ukucao je još jedno ime, pajošjedno. Donald Walston. Lavina rezultata ispunila je monitor. Sortirao je podatke četvorice Donalda Walstona - električar u New Brunswicku, prapradjed na genealoškom stablu u Južnoafričkoj Republici, pisac iz Birminghama, u Engleskoj i zubar u Santa Barbari. Ruke su mu se počele tresti. Sva su četvorica bili mrtvi. Različito vrijeme, različite zemlje. Osim prapradjeda u Južnoafričkoj Republici koji je umro od tifusa 1918. godine ostali su umrli u razmaku od nekoliko mjeseci - i svi prošle godine. Električar je bio žrtva ubojstva, pisac je pregažen autom, a

zubar je umro u požaru. Do sedam ujutro je prošao sto osamdeset imena u svome dnevniku. Pronašao je rezultate za njih šezdeset - od toga je broja njih četrdeset i osam bilo ubijeno, a dvadeset i jedan je poginuo u nesreći. Nijedna osoba nije umrla prirodnom smrću. Omamljen, David je čitao imena. Njihove su adrese pokrivale cijeli planet. Datumi smrti su se prostirali preko nekoliko stoljeća. Dolazili su iz svih sfera života, iz različitih etničkih skupina, svih vjera. Bili su u njegovomu dnevniku. Bili su u njegovoj glavi. 4 - POGLEDAJ, DILLONE. Zar sam poludio? Velečasni Dillon McGrath proučavao je Davida svojim plavim očima koje su vidjele mnogo kao i duboko razmišljale u četrdeset i pet godina. - To što si čuo ime Beverly Panagoupolos onoga dana kada je ubijena i zatim ju pronašao u svojem dnevniku ne znači da si lud. Vidovit, možda, ali ne lud. - Da imam ijednu vidovitu kost u svojem tijelu već bih dobio na lutriji. Dillonovo se lice zgrčilo u iskrivljen osmjeh zbog kojega su mnoge žene proklinjale njegov svećenički ovratnik. David je uvijek mislio da sa svojom crnom kovrčavom kosom i crvenkastom puti Dillon McGrath više sliči gusaru nego svećeniku, ali u osam godina koliko su prijatelji, jedini poroci koje je krupni predstojnik Odsjeka za teologiju ikada pokazao bili su sklonost prem a Glenmorangie i krijumčarenim kubanskim cigarama. Obojica su započeli kao profesori početnici na Sveučilištu Georgetown iste jeseni. Zapravo, ništa nisu imali

zajedničkoga ali njihovo se prijateljstvo oblikovalo oko fakultetskih obveza i proširilo na pofrage subotom ujutro za najboljim dimljenim lososom i pecivom u Washingtonu. Pogledavši prema zidu Dillonovog ureda, s policama na kojima su bili kompleti iz filozofije, komparativne religije, nadnaravnog i metafizike, David je imao nekoliko iluzija da bi bilo koja od tih knjiga mogla imati odgovor na ono što mu se događalo. - Koliko dugo zapisuješ ova imena? - upitao je Dillon, ispijajući kavu iz šalice s reklamom Orioles koja mu je stajala na stolu. - Možeš li se sjetiti? - Od drugog razreda srednje škole. - I što se dogodilo te godine što je moglo uzrokovati pojavu imena? - Ništa. - David je ustao i počeo hodati po sobi. Nije bio siguran da je spreman ispričati što mu se dogodilo, iako je zbog toga i došao. - Izbaci to iz sebe, Davide. Predobro te poznajem. Kadgod počneš šetati, znam da ti se u glavi roji na tisuće misli, u tom tvojem briljantnom mozgu. Nemoj da ih moram izvlačiti jednu po jednu. - Sada zvučiš poput mojega psihijatra kojemu su me roditelji odveli nakon nesreće. Dillon se nagnuo prema naprijed. - Nesreće? Uzdahnuvši David se okrenuo i bacio u stolac. - Zamalo smo poginuli, neki moji prijatelji i ja kad sam imao trinaest godina. Dvije godine prije pojave imena. Pali smo s krova, ja sam slomio rebra, i na nekoliko su me trenuaka bili izgubili. Gledao je ravno u Dillonove prodorne oči. - I, da - rekao je, preduhitrivši pitanje - hodao sam tunelom i vidio svjetlost. Dillon gaje u čuđenju promatrao. -1 to mi nikad nisi rekao?

- Pokazao je rukom prema policama - Znaš da sam napisao dvije knjige o metafizici i životu poslije života i nikad mi nisi dao da ti čeprkam po mozgu? - Oprostite Oče, zgriješio sam. - David se namrštio, podigavši ruke spojenih dlanova. Dillon je odmahnuo glavom. - To iskustvo susreta sa smrću mora biti povezano s imenima. - Glas mu je bio na rubu uzbuđenja. - Dvije godine su za podsvjest samo treptaj. - Ako ti tako kažeš - David je duboko udahnuo. - Trenutno nemam odgovore. Zato sam ovdje. Dillon se naslonio u stolcu. - Zašto ne počneš od početka -predložio je. - Nemoj zadržavati ili ispravljati svoje misli. Reci mi sve čega se sjećaš o tome iskustvu. Tako mu je David ispričao. Rekao mu je o očevim važnim gostima toga snježnoga poslijepodneva u njihovoj kući u Connecticutu. Švicarski veleposlanik, Erik Mueller, njegovi supruga i sin, Crispin, koji j e bio dvije godine stariji od Davida, i toliko pun sebe daje Davida iznenadilo. Davidovje posao bio zabavljati ga. Crispin je bio širokih ramena, plave kose i atletske građe, skijaš koji se hvalio da je sa sedam godina savladao dio Matterhorna. Toga je poslijepodneva Crispin bio vrlo nemiran, i jasno se hvalio Davidovoj najboljoj prijateljici, Aby Lewis, koja je zurila u starijeg dječaka kao daje David Bowie. Davida je nešto stislo u želucu kada se sjetio detalja. Crispin ga je izazvao da se popnu na kro v susjedove trokatnice, njegov se vlastiti glas podigao u lažnom oduševljenju kad je prihvatio izazov. Abby se penjala iza njih, snijeg se topio na njezinim trepavicama. Stopala su mu klizala dok je slijedio Crispinove tragove na krovu, ponašajući se kao da se ne boji, kao da

visina uopće nije bitna. Zatim su Abbyine noge skliznule i njezin se smijeh pretvorio u vrisak. David ju je pokušao dohvatiti, ruke su mu mlatarale, i izbacio je Crispina iz ravnoteže. Zajedno su padali kao u uspore- nom filmu dok nisu tresnuli na zemlju prekrivenu ledom i utonu-li u tiho crnilo. -I tada.. Davidov se glas izgubio. Dillon se počešao po obrvi. -I tada... što? Davidu je bilo zlo i počeo se tresti. Mrzio je o tome razmišljati, mrzio je krivnju koju je pobuđivalo. Ponovo je čuo očev glas, tanak i oštar. Kako si mogao učiniti tako nešto glupo? Crispin te izazvao, pa si morao? Je li ti jasno da si mogao poginuti? Dječak bi mogao ostati u komi do kraja života. Zašto nisi mislio, Davide? Trebao si biti pametniji, zašto nisi mislio? Glava mu se spustila, sjetio se kako je njegova majka ušut-kivala oca, odvlačeći ga od bolničkog kreveta, no bilo je prekasno. Te su se riječi nadvisivale nad njime poput otrcanih sivih zavjesa koje su sestre navukle oko njegova kreveta da spriječe ulazak novinara. - I sljedeće čega se sjećam je da sam bio u bolnici, sve me je boljelo i bio sam vezan za cjevčice - a liječnici su mi govorili da su me oživjeli. Dillon je kimnuo. -1 kamo si otišao? - Nisam siguran. - David je provukao dlan kroz kosu, oči su mu se skupile dok se pokuša v a o usredotočiti. - Samo se sjećam tunela, blještavoga svjetla. Istu stvar koju vide svi kojima se to dogodi. Ništa više. Pročitao sam sve knjige koje je o toj temi napisala Elisabeth Kubler-Ross. I koliko ja znam, ništa mi se posebno nije dogodilo.

Dillon je tiho govorio. - To je manje od onoga što većina ljudi koja je to iskusila ispriča, Davide. Sigurno ima više u onome što si proživio. Mora biti. Blokiraš sjećanje. - Dillonov je glas bio strog. - Kladim se da štogod da si iskusio u onom tunelu ima veze s ovim imenima. Pišeš ih u svoj dnevnik kao da si opsjednut već dvadesetak godina. Tako nešto se ne događa slučajno. Ne nekome tko je zdrav, funkcionalan i praktičan poput tebe. - Ali, zapravo, uopće dobro ne funkcioniram. Osjećam da gubim razum. U posljednje su vrijeme imena uz mene sve više i više. Kako da ih zaustavim? - Moraš otkriti izvor. - Dillon je zabrinuto skupio obrve. -Ako toliko blokiraš sjećanje trebao bi otići do psihoterapeuta. Kroz Davidovo je tijelo prostrujao strah. Ne bi ostao više iznenađen da mu je najbolji prijatelj predložio terapiju elektrošo-kovima. - Smiri se. Nije to nikakav mađioničarski trik - Dillon ga je uvjeravao. - Alex Dorset radi sa žrtv a m a zločina i washington-skom policijom. Vrlo je cijenjen psihoterapeut - i prijatelj. Pogledao je na svoj Rolodex. - Evo. - Zgrabio je kemijsku i nešto napisao na komad papira. - Ne bih te mogao poslati nikome boljemu. David je zurio u papir koji mu je svećenik pružio, ali ga nije uzeo. - Ne osjećam se ugodno s ovim osjetljivim stvarima, Dillone. - Osjećaš li se ugodno s imenima koja ti kontroliraju život? Mislio sam da tražiš odgovore. David nije odgovorio. Masirao j e sljepoočnice. Sinoć je napisao novo ime u dnevniku. Pokušavao je ne misliti o

tome. Dillon mu je gurnuo papir u ruku. - Ovo j e sasvim dobro mjesto za započeti. Nazovi Alexa. David je presavio papir i gurnuo ga u novčanik. - Javit ću ti što se događa. - Usput - rekao je Dillon kako je David krenuo prema vratima. - Nikada nisi rekao što se dogodilo tvojim prijateljima. - Abby je prošla dobro. - David je iskrivio usta. - Samo je slomila ruku. Ali Crispin. . . Glas mu je utihnuo. Dillon je pričekao, nije ništa govorio. - Crispfn je završio u komi. Rekli su da se možda nikada neće probuditi. Moj gaje otac posjećivao otprilike godinu dana, nakon što su ga premjestili u Švicarsku, ali mu se stanje nije poboljšavalo. - David je odmahnuo glavom. Zapravo, još uvijek imam nešto što je njegovo. Iako mi nikad nije bilo jasno što će mu kamen s urezanim hebrejskim slovima. - O čemu se radi? - Dillon je nakrivio glavu. David je slegnuo ramenima. - Imao je taj plavi kamen vrlo gladak. Agat veličine bobe grožđa. Kad je izazivao mene i Abby da se popnemo na krov, mahao je njime i hvalio se kako ima čarobne moći i kako će nas čuvati od pada. Baš neka čarolija, zar ne? -rekao je mrko. -1, još uvijek ga imaš? - Vratio sam se na mjesto gdje smo pali kad se snijeg otopio, malo sam njuškao, i ugledao ga u travi. Već sam na njega bio i zaboravio. Pokupio sam ga i zadržao - mali podsjetnik na cijenu naglosti. Dillon gaje promatrao sa zanimanjem. - Znaš l i stoje napisano na kamenu? David je dobacio. - Možda riječi mudrosti. Nešto kao, 'Gravitacija je bez veze.' Svećenikove su se oči zamišljeno stisnule dok je David zatvarao vrata za

sobom. Otišao je do police i uzeo knjigu na temu židovske čarolije. Skupivši usnice, provjerio je indeks i okrenuo traženu stranicu. Pola sata kasnije, zatvorio je knjigu i uzeo telefonsku slušalicu. 5 U PETAK UJUTRO David je izašao na Ulicu D i krenuo prema Aveniji Pennsylvania. Kružio je oko Capitola dok se nije ponovo spojio na Pennsylvaniju, namjerno vozeći u tišini kroz prekrasan dan kolovoza - bez radija i CD-a. želio je isprazniti glavu prije susreta. Kad je pronašao mjesto za parkiranje, ugasio je motor i pogledao prema visokoj poslovnoj zgradi od cigle s iščekivanjem i bojazni. Mjesto nije uopće izgledalo prijeteće, zašto je osjećao knedlu u grlu? Hajde, čovječe, savladao si planine, za Boga miloga. Pa možeš izdržati jedan sat hipnoze. Čega se bojiš? I tada mu je sinulo. Bojao se da to neće upaliti, da hipnoza neće ništa otkriti. Da imena nikada neće otići i da će uvijek ostati tajna. Strah je nešto s čime je David živio prvih godina nakon pada. U početku gaje paralizirao, zbog če g a se bojao pokretnih stepenica, otvorenih stubišta, vožnji u zabavnim parkovima - bilo kakve visine. Roditelji su ga odvodili od jednog do drugog psihijatra, ali na kraju, sam je David taj koji je pronašao način da pobijedi svoje stahove. Sa šesnaest mu je bilo dosta da se stalno boji, da se gadi sam sebi i da osjeća paniku. Prošle je godine bilo nekoliko ozbiljnih smrtnih prijetnji nekolicini senatora, uključujući i njegova oca. Robert Shepherd je odmah zaposlio tjelohranitelje za sebe i svoju obitelj. Karl Hutchinson, tjelohranitelj koji je čuvao Davida,

je bio bivši marinac, okretan i nepokolebljiv. Njih dvojica su ubrzo postali prijatelji, i umjesto da prezire čovjeka koji gaje slijedio, jedva je čekao kada će biti s Hutchem. Hutch ga je naučio kako da diže utege i da boksa, i kako je Davidovo adolescentsko tijelo poprimalo mišićav izgled, oblikovalo se i samopouzanje. Kada su prestale prijetnje senatoru, Hutch i ostali tjelohranitelji dobili su nove zadatke, ali on i David su ostali u kontaktu. I kada je David konačno odlučio pobijediti svoj strah od visine, Hutcha je zamolio za pomoć. Njegovi su se roditelji složili da ga pošalju u Hutchovu obiteljsku kolibu u Arizoni na dva tjedna. I tamo se David suočio sa svojim strahom. Pitao je Hutcha da ga povede u planine. Prvo su se jedva probijali kamenim puteljkom prepunim grmlja i suhog korova. Tada je David odlučio pomaknuti vlastite granice i inzistirao da ga Hutch odveze do Prescotta kako bi se uspeo na krševitu stranu 1800 m visoke planine Granite. Hutch mu se nije zbog toga smijao. I iako je David iz prvog pokušaja uspio savladati samo tristo metara, bilo je to dovoljno. Navukao se. Na kraju najteža i najuzbudljivija dva tjedna Davidova života, vratio se u Connecticut išiban od vjetra, s ogrebotinama i poderotinama, ali je odlučio nastaviti se penjati dok ne osvoji planinu Granite. I to je bio samo početak. Savladao je strah od visine, i sada je znao da mora svladati strah od imena. Upravo je izlazio iz auta kada mu je zazvonio mobitel. "Iznad duge" se čulo kad je zazvonio telefon - omiljena Stacyina skladba. Oboje su gledali Čarobnjaka iz Oza toliko

puta zajedno, daje mogao napamet izrecitirati cijeli dijalog. - Hej, slatkice. - Nasmijao se, gledajući na sat. U Santa Barbari je bilo malo prije jedanaest. - Zar ne bi trebala biti u školi? - Pauza za ručak - odgovorila mu je njegova pokćerka, i David je osjetio da gaje nešto probolo. Njezin glas više nije bio glas curice kojega se sjećao. S trinaest je zvučala kao tipičan tinejdžer. - Želim ti nešto reći, ali ne želim o tome kad je mama u blizini. - Zvuči ozbiljno. - Okrenuo se leđima prema zgradi i naslonio na auto. - Što nije u redu? - Ništa ne štima. Čuo je kako je Stacy duboko udahnula. Nije mogao ni zamisliti stoje slijedilo. - Mama se udaje ovoga vikenda. Imam novog očuha. Posljednje je riječi izgovorila kao da je u ustima imala kiseli bombon. - Nije ni sličan tebi. - Hej, slatkice, pa tko jest? - Pazio je da mu glas bude nježan, ali bio je šokiran. On i Meredith su se čuli prije nekoliko tjedana i nije uopće spomenula da izlazi s nekime. Zar ti nije drag? Možda mu samo još nisi pružila priliku. - Pretpostavljam daje Len u redu. Mama je zbog njega prestala pušiti. Ali previše se trudi. Jedva ga poznajem, a mama mu je dopustila da me posvoji, a to nije u redu. Nisu mi ni rekli unaprijed - nisam imala pojma do vjenčanja. Posvojiti? David je ostao zabezeknut. Stacyin se glas ispunio suzama. - Da me ijedan od maminih muževa želi posvojiti željela bih da t o budeš ti. Glas joj je utihnuo. -I ako to ne možeš biti ti, želim zadržati prezime svoga oca.

David je proklinjao Meredith zbog njezine naglosti. Nikada nije zastata i razmislila kao njezino ponašanje utječe na bilo koga drugoga, ponajviše na njezinu kćer. Morao je potisnuti svoj bijes. - Stace, ovo je teško. Da barem mogu nešto promijeniti. - Postaje još gore. Ona i Len su rekli da me vode na obiteljski medeni mjesec. Zar to nije grozno? Len mi je čak kupio jedan od onih globalnih mobitela poput tvojega da te mogu nazvati iz Italije. David je provjerio svoj sat. 14:02. Njegov je sastanak počeo bez njega. - Žao mije, dušo, ali znam da ti mama samo želi najbolje. A da ju nazovem kasnije i porazgovaram s njom? Možda ju mogu uvjeriti da dođeš k meni u posjet umjesto da ideš na medeni mjesec. - Čisto sumnjam. Ona i Len su skroz nabrijani na tu obiteljsku stvar. Ali, ti si moja obitelj, Davide. Ne znam zašto ste se ti i mama uopće rastali. David je složio grimasu. Vjerojatno je najviše on kriv zašto stvari nisu hodale između njega i Meredith. Ona je govorila da joj ne dopušta da mu se približi, da je umorna od njegovoga ćudlji- voga ponašanja, njegove introspekcije, čak i od glavobolja zbog kojih nikad nije išao liječniku. Iako o tome nikad nije govorila, znao je da je čeznula za jednostavnom ljubavlju kakvu je dijelio s njezinom kćeri. S Meredith prekrasnom, nepostojanom Meredith — veza, komunikacija, uglavnom su bili seksualni. Izvan spavaće sobe, nije joj znao dati ono za čime je žudila: pažnju, obožavanje, razgovore iz srca o najdubljim osobnim osjećajima. Brak je bio pogreška, njegova pogreška. I zbog toga je najviše patila Stacy. Ponekad odrasli nemaju sve odgovore, Stacy. Ali reći ću ti jednu stvar. Tvoja mama i ja možemo biti rastavljeni, ali ti i

ja nismo. Kužiš? - Hoćeš li onda razgovarati s mamom, i reći joj da ne želim biti Stacy Lachman? Staqj Lachman. David se zaledio. Na trenutak nije mogao disati, a još manje govoriti. Stacy Lachman. - Davide? Jesi li još tu? - Jesam... - Bio je to jedva čujni glas. Očistio je grlo. Ovdje sam, slatkice. Dat ć u sve od sebe, u redu? Stace, moram ići. Učini mi uslugu - pojedi nešto. David je spremio telefon u džep i požurio preko ceste. Ispunila gaje hladna zebnja. Stacy Lachman bilo je ime koje je dobro poznavao. Bilo je to ime koje je stalno ispisivao u svoj dnevnik. Srce mu je tuklo dok je potrčao prema dizalu. Stacy je bila jedina dobra stvar iz sedmogodišnje veze s Meredith. Nevjerojatno kako su se njih dvoje povezali prvoga dana kada su se upoznali, kada ga je Meredith odvukla na predstavu u Stacyinu vrtiću. Trogodišnja je djevojčica jedva dosezala do njegovih koljena. Nasmijao se kada mu je Meredith rekla da joj kćer već tjednima stoji pred ogledalom u hodniku i to satima recitirajući dvije jednostavne rečenice. . David se pripremio da zaplješće njoj u čast, ali tada je, malo prije velikog trenutka, Stacyina prijateljica Emily zaboravila svoj tekst, rasplakala se i pobjegla s pozornice. Stacy se nećkala samo koji trenutak i otrčala za njom. Za vrijeme pauze, on i Meredith su je pronašli iza pozornice kako drži Emily za ruku, obje su pjevale "Sjaji zvijezdo", zajedno s Emilyi-nom majkom. - Stacy, pokvarila si predstavu - Meredith joj je predbacivala kasnije u Ben and Jerry's-u. - Zašto nisi ostala i izrecitirala svoje rečenice?

- Emily je plakala - rekla je između lizanja kuglice sladoleda. - Ali, njezina je majka bila tamo. - Ja sam bila bliže - inzistirala je Stacy tihim, ali odlučnim glasom. Meredith j e bila očajna, ali David je razumio. U tim je trogodišnjim očima bilo nečega čistoga dok je izgovarala te riječi. Ne što što nije mogao imenovati. Kleknuo je i ozbiljno se s njom rukovao. - Emily ima sreće što ima prijateljicu poput tebe, Stacy. Možda ti i ja možemo također biti prijatelji? Tajnica Alex Dorset lagano je pokucala na vrata psihijatra i otvorila ih. David je brzo prošao pored nje u osunčani, drvom obloženi ured. Alex. Dorset je sjedio za svojim stolom bilježeći nfešto. Bio je pretili proćelavi muškarac debelih brkova i velikih upalih smeđih očiju. David je izbrojao četiri posudice sa slatkišima, a sve su bile na dohvat ruke svakoj stolici u prostoriji. - Izvolite. - Debelom j e rukom Dorset pokazao Davidu prema crnom naslonjaču koji je bio okrenut prema njegovu stolu. - Sjednite, profesore Shepherd i probajte se opustiti. Djelujete malo rastreseno. - Želim da me hipnotizirate. - David je položio dlanove na Dorsetov stol. Vilica mu je bila čvrsta. - Odmah. - Prvo trebam neke podatke. Ono što ste mi ispričali na telefonu nije dovoljno. Zašto mi ne ispričate o glavoboljama koje ste spominjali? - Trenutno me glavobolje uopće ne zabrinjavaju. - Udario je nervozno o stol i tijelom mu je bubnjala napetost. - Moram saznati nešto o imenima.

Dorset je podigao obrve. - Morate se smiriti prije nego Vas hipnotiziram. Molim Vas, sjednite, i ispričajte mi o toj opsjednutosti. David se prisilo sjesti i ispričao skraćenu verziju onoga stoje rekao Dillonu. Kakve je veze s tim imala Stacy? Zašto je njezino ime u njegovome dnevniku? Morao je otkriti. - Prema onome što ste mi ispričali na telefonu, znao sam da neće biti jednostavno. - Psihijatar je lupkao olovkom po stolu. - Naravno da nije jednostavno. Možemo li započeti? - Možemo pokušati. David je udahnuo i prisilio se zatvoriti oči dok je Dorset lagano prolazio pored stola kako bi sjeo pored njega. Namjestio se u naslonjaču i čuo klik na kazetofonu. Dorset mu je rekao da će se probuditi svjež, da će se sjećati svega čega se prisjetio pod hipnozom. Usmjerio je Davida da se usredotoči na njegov glas. Glas je psihijatra bio umirujući, riječi prigušene i bogate, zvučao je poput radio voditelja. - Brojite unatrag... pet... sada četiri... David se uskoro našao okružen tekućom tišinom. Plutao je... plutao je prolazeći pored napetosti koja mu je bubnjala u ramenima... pored tjeskobe... pored misli. Slijedio je glas, taj umirujući, ujednačen glas, vratio ga je u zimu kada je imao trinaest godina, do krova prekrivenog snijegom na visokoj lijepoj kući gdje je Crispin Mueller s lakoćom potrčao ispred njega. - Abby! Primi me za ruku - Abby! - Abby je u redu, Davide - rekao je Dorset. - U bolnici si. Posvuda su liječnici. Vidiš li ih? - Vidim sebe. Svoj prsni koš - krvav je. Liječnici su se

nadvili nadamnom. - Osjećaš li kakvu bol? - Ne, nema boli. Samo plutam. Sada vidim Crispina - nema liječnika. Kakva je ovo svjetlost? - Pokušaj otkriti. Idi prema njoj, Davide. Potpuno si siguran. Reci mi što vidiš. Svjetlost, prekrasnu svilenkastu svjetlost. Vidio je ljude oba-vijene svjetlošću, oblike, lica. Toliko lica. Vikali su prema njemu, ispružili ruke izvan treperave duge. Njihova su ga lica hipnotizirala - prozirna, izmučena, moleća. Njihevi su povici gotovo zaglušili svjetlost; udarajući ga u glavu, zaglušujući poput grmjavine. Njihova imena. Vikali su svo ja imena. Čuo je na stotine imena, na tisuće, više puta. Zatim su izmučena lica jednoglasno izgovorila jednu riječ. Zakhor. Iznenada je svjetlosti nestalo. Kada je David otvorio oči, činilo mu se kako mu prigušeno svjetlo u Dorsetovu uredu pali mozak. Glava mu je pucala, disao je ubrzano i plitko. - Jesi li dobro, Davide? - Ti mi reci, ti si liječnik. - Ustao je nesigurno. Dorset mu je pružio čašu vode. -1, sjećaš l i se ičega što si mi upravo ispričao? - Svake riječi. - Davidovo je lice bilo blijedo. Teško je proživljavao ovo stoje upravo vidio. Sada je umjesto odgovora imao mnogo više pitanja. - Uvijek sam se sjećao da me je privlačila sjajna svjetlost, ali se nisam sjećao svih tih lica niti njihovih povika. Davidova se obrva naborala. - Tko je Zakhor? - rekao je, gotovo sam sebi. -Svi su to izgovorili. Zakhor. Drugi gaje muškarac promatrao pažljivo. - Možda bi trebao

provjeriti u svojem dnevniku. I mislim da bismo trebali dogovoriti još jedan susret sljedećeg tjedna. Mnogo si putovao u prvome pokušaju. Sljedećeg puta ćemo uspjeti doći do druge razine. - Zar me ne možeš ponovo vratiti? Moram otkriti što znače ta imena. - Ne mogu. Bilo bi kontraproduktivno. Ponovno proživljavanje ovakvih iskustava umara psihu. Da j svojoj podsvjesti vremena da prihvati stoje vidjela. Vjeruj mi, tako je najbolje. David je otišao iz sobe, u prsima ga je pritiskalo. Pozvao je Dillona McGratha dok je prelazio cestu i išao prema svome autu. - Dillone, Stacyno se ime nalazi u mojemu dnevniku. I nemam pojma zašto. Neki od tih ljudi su preminuli, Dillone. - Riječi su izlazile u bujici. -1 što je Zakhor? Rekli su mi Zakhor. - Tko je rekao Zakhor? - Ljudi. Ljudi na kraju tunela. - David je duboko udahnuo. - Bilo ih je na tisuće. Vikali su prema meni. Izvikivali svoja imena. I svi su rekli Zakhor. Na drugoj strani linije čuo se muk. - Možda poznajem nekoga tko ti može pomoći to otkriti -Dillon je rekao u konačnici. - Mislim da moraš razgovarati s rabinom. Znam da osjećaš odbojnost prema religiji - rekao je brzo, prije nego gaje David mogao prekinuti. -1 da nisi bio u sinagogi od svog bar mitzvaha. Ali ti su ti glasovi govorili na hebrejskom. - Hebrejskom? - David je zastao, dva koraka od auta. Zakhor je na hebrejskom? - To znači 'sjeti se'. - Ljudi koje si vidio u tunelu obavljene

svjetlošću žele da se sjetiš. - Sjetim čega? - David je povukao ruku kroz kosu i pogledao prema nebu. Dillonov je glas bio tih i smiren. - Očito je Davide. Žele da se sjetiš njihovih imena. I jesi. 6 - Ti SI GENIJE U metafizici - rekao je David razgovarajući na mobitelu. Skrenuo je autom u 18. ulicu. - Ti mi reci što to znači. - To ne mogu - odmah je odgovorio Dillon. - Činjenica da su ti govorili na hebrejskom govori mi da ti je rabin najbolji vodič. Razlog zbog kojega žele da se sjetiš vjerojatno lezi u tebi, Davide, poput njihovih imena. Poznajem kolegu koji bi ti mogao pomoći. Rabin Elizer ben Moshe je štovani kabalist, učitelj hebrejske mistične tradicije. Doživio si mistično iskustvo, Davide. Ali, zatreba li ti egzorcizam - rekao je - to je u mojoj domeni. Kabala. Sve što je David znao o Kabali bilo je da su neke filmske zvijezde iz toga napravile trend, vežući crvene trakice oko svojih zapešća i uzimajući hebrejska imena. Kao da mu čita misli, Dillon je rekao - Nije to Madonnina verzija Kabale. I da, već sam ga nazvao. Vrlo je zanteresiran, ne samo za tvoj dnevnik, već i za poludragi kamen koji si sačuvao nakon nezgode. Ponesi oboje kad ideš u Brooklyn. U međuvremenu, zamolio je da mu faksom pošalješ nekoliko stranica svojega dnevnika kako bi ih mogao proučiti prije tvojega dolaska. Obrva mu se nabrala dok je naglo skretao desno. Misli su mu vrtoglavo letjele dok je slušao Dillona. - Ben Moshe dolazi iz duge loze učenih rabina koji proučavaju Kabalu, i njihov je životni cilj otkrivanje sveopćih tajni.

Učeni rabini. Riječi su pokrenule izblijedjelo sjećanje iz djetinjstva - majka mu je pričala priče o njezinu pretku, poznatom mistiku iz Kijeva, Reb Zalmanu. Navodno je istovremeno mogao podučavati svoje učenike u dva udaljena grada, udaljena petsto kilometara. Uvijek je mislio daje izmišljala takve priče. - Zezaš me? - Davide, postoje stvari u životu koje ne možeš mjeriti znanstveno i empirijski. Pokušaj biti bez predrasuda. David je duboko udahnuo. - Nisam siguran... - Imaš li bolju ideju? - uzvratio je Dillon. David se počešao po čelu. - Gdje u Brooklynu? - Pitao se što će dekan Myer reći kad ga obavijesti da ima hitan zadatak izvan grada. 7 TEŠKE SU KAPI kiše udarale o pločnik kad je David izašao iz taksija na Aveniji Z u Brooklynu. Prebacio je svoju torbu preko ramena i potrčao stepenicama od neodređenoga smeđeg kamena. Nakon što je pritisnuo zvono, proučavao je bogato ukrašenu srebrnu mezuzu koja j e bila pričvršćena na vratima Centra B'nai Israel. Mršavi mlađahni muškarac odjeven u bijelu košulju, crne hlače i s crnim pletenim kipahom na glavi uveo gaje u prostoriju za koju je David pretpostavio daje nekoć bila dnevna soba. Smeđi je kamen pretvoren u zanimljivu slagalicu. - Ja sam rabin Tzvi Goldstein, pomoćnik rabina ben Moshea - rekao je, vodeći Davida hodnikom u učionicu gdje je velika zelena ploča stajala okomit o na dva duga zida ispunjena policama knjiga. David je bacio pogled na hrptove knjiga, i uočio da su sve na hebrejskome. Soba je mirisala na kredu i staru kožu, a pod na laštilo.

- Proučavamo stranice iz dnevnika koje ste poslali rabinu ben Mosheu. - Rabin Goldstein se nasmijao i činilo se da je jedva uspjevao zadržati uzbuđenje. - Jedva čeka da Vas vidi. Dobro. Možda ću konačno dobiti neke odgovore, pomislio je David. U posljednje bi vrijeme svaki puta kada bi pogledao u svoj dnevnik uočio da se vraća stranici na kojoj je Stacyino ime. I zbog toga je postajao sve nemirniji. - Da Vam donesem čaj dok javim rabinu da ste stigli? - Ne, hvala. - David je gurnuo ruke u džepove kad je mladi rabin otišao. Krenuo je prema jedinom prozoru u prostoriji, kiša je curila u potočićima, zamagljujući pogled na cestu. Misli su mu lutale prema slikama eksplozije iranskoga tankera koju je vidio na televizoru u zračnoj luci dok je čekao poziv za ukrcaj. Činilo mu se da su jedine vijesti u posljednje vrijeme bile one loše. Poskočio je kad je začuo tihi glas iza sebe koji mu je prekinuo misli. - Šalom, Davide. Molim te, dođi. Možemo razgovarati gore u mojemu uredu. David je osjetio trnce iznenađenja. Očekivao je hebrejski ili ruski naglasak u govoru, no stariji je rabin, koji je stajao pred njime, imao ugodan američki naglasak. Glas mu je bio škripav, na neki način u skladu s njegovom velikom slavom. Rabin Eliezer ben Moshe bio je krhak muškarac koji je izgledao staro i istrošeno poput knjiga na policama. Kosa mu je bila blijedo siva, a brada srebrna i pružala se u kovrčama poput oblaka do sredine prsiju. Dok ga je David slijedio stepenicama presvučenim sagom, uočio je koliko je krhko rabin djelovao. Njegov običan crni kaput visio je preko košćatih ramena i djelovao dva broja prevelik kao da se

njegov vlasnik smanjio otkad gaje kupio. No, dok je promatrao Davida kako sjeda u njegovu skučenu uredu, njegove tamne oči boje kest e n a bile su bistre, ispunjene brigom, znatiželjom i nadom. - Jesi li donio svoj dnevnik - i kamen? Toliko o uvodu. David je zavukao ruku u torbu i izvadio dnevnik. Rabinove su oči zasjale kad je David na stol položio crvenu kožnu knjigu. Dok je izvlačio kamen i z džepa pored rabinovoga računala je uočio faksirane stranice koje im je poslao. Na njima su bile bilješke, ali ih nije mogao pročitati. Rabin je ispružio kvrgavi dlan prema kamenu, i nećkajući se samo trenutak, David gaje položio na njegov dlan. Rabin ben Moshe je zurio u gladak šarolik agat, nije trepnuo niti išta govorio. Udahnuo je, i prsa su mu zadrhtala. - Nema ukrasa - šapnuo je. David je promatrao u tišini dok je ovaj tiho otvorio ladicu u stolu i izvadio lupu. Okretao je kamen i promatrao ga sa svih strana, i detaljno ga proučavao gledajući kroz lupu. Bez obzira na sve što se dogodilo, činjenica da ovaj kamen -nešto što čuva na svome stolu od svoje trinaeste godine ima nekakvo značenje, bilo je ono što gaje najviše zbunjivalo. Ali rabin je prstima prelazio preko hebrejskih slova s takvim dubokim poštovanjem, takvim strahopoštovanjem, daje David s teškoćom pokušavao suzbiti svoju znatiželju da odmah započne razgovor o imenima. - Ovo j e stari sveti kamen. - Rabin ben Moshe je podigao pogled i pogledao ga u oči. - Pogledaj kako je brušen okrugao i sjajan? Agat je ispoliran, ali ne sjaji niti reflektira svjetlost. To je stoga jer je brušen konveksno poznato pod nazivom cabochon. Do srednjega su vijeka svi bili tako brušeni.

David je ponovo pogledao prema mliječno plavome kamenu koji je tako nonšalantno držao u ruci keramičkog majmuna. - Kažete da datira iz srednjega vijeka? - O, ne. Mnogo j e stariji. Više tisuća godina - i z biblijskih vremena. Biblijska vremena. David je ostao zapanjen. I postao skeptičan. Kako j e Crispin Mueller došao do biblijskoga kamena? - Rečeno mije da ima čarobne moći. - David je očekivao da će se rabin nasmijati. No, ben Moshe je kimnuo, zadržavši pogled. - Tako je zapisano. Zatim je rabin zaklopio dlan oko kamena i tiho izgovarao molitvu na hebrejskom. - Ti si Židov. Razumiješ li molitvu Shehehiyana? Upravo sam zahvalio Bogu jer mije dozvolio da doživim ovaj trenutak. David je osjetio kako su ga prošli trnci. O čemu on to govori? Stoje tako posebno u ovome trenutku? I što Crispinov kamen ima sa Stacynim imenom u dnevniku? Nagnuo se prema naprijed dok je rabin pažljivo stavljao kamen pored dnevnika. - Kažeš daje čaroban. Na koji način? - Pripada posebnom kompletu od dvanaest kamena. Rekao si mi preko telefona da nisi vjernik, ali pretpostavljam da znaš tko je bio Mojsije. David je kimnuo. - Toliko znam. - I njegov brat Aaron - visoki svećenik? - Sad sam se izgubio. - David se pitao je li pogriješio svojim dolaskom ovamo. Osjećao je da se udaljava od odgovora o imenima, da ga se odvlači od glavnoga puta pričama o

dragom kamenju i Bibliji. Dok se borio sa sobom da zadrži strpljenje, pogled mu se vratio na kamen. Iznenada se sjetio razloga zašto ga je uopće zadržao - kao podsjetnik da zastane i razmisli. Prisilio se da ne razmišlja o pitanjima vezanima za dnevnik nego da pažljivo sluša rabinove riječi. - U Knjizi Izlaska - nastavio je ben Moshe - čitamo da je Aaron bio prvi visoki svećenik, što je najsvečaniji položaj za Židova, i daje Bog rekao Mojsiju da svojemu bratu napravi tri sveta odjevna predmeta - prsni oklop, ephod i haljinu. - Opet sam se izgubio, rabine. - David je slegnuo ramenima. - Ephod? - To je drugi naziv za lanenu pregaču koju je Aaron nosio za vrijeme svetih obreda. Ali, prsni oklop je ono što nas najviše zabrinjava - nastavio je rabin. - Napravljen je prema uputama koje je Bog dao Mojsiju. Bila je to kvadratna ploča isprepletena od trakica, plavog, purpurnog i grimiznog zlata koju je načinio umjetnik. Ben Moshe se susreo s Davidovim očima i objasnio. Prema Knjizi Izlaska, kadgod je Aaron ušao u najsvetije mjesto Hrama pomoliti se Bogu, morao je nositi na srcu tu "Ploču suda", koja j e sadržavala imena sve Djece Izraela imena dvanaest plemena. David je ostao miran. Imena? - Imena su bila ugravirana na dvanaest poludragih kamena koji su bili u zlatu i prišiveni zlatnim koncem na prsni oklop. Iznenada je David shvatio gdje vodi ovaj razgovor. - I kažeš mi daje ovaj kamen jedan od njih? - pitao je, zapanjen. Rabin je uzeo agat i prošao okolo stola. - Pogledaj što piše. - Ne znam baš hebrejski. Ben Moshe se nije obazirao na priznanje. Držao je agat

ispred Davida i pokazivao prema pet malenih slova, s desna nalijevo. -Nun pey tav lamed yud - čitao je. - Čita se Naftali jedno do dvanaest plemena Izraela. Davidove su misli jurile. - Znači za svako od njih je bio jedan kamen. - Točno. I svaki je kamen drugačiji. Kamen za Naftali je bio agat - kamen zaštite, onaj koji sprečava čovjeka da se spotakne i padne... David se glasno nasmijao. - U tom slučaju ne radi - rekao je rabinu. - Tako sam i došao do njega. Osoba koja gaje imala prije mene rekla mije daje čaroban i da će nas zaštiti od pada sa snijegom pokrivenog krova. Ali nije. Rabin se uopće nije zbunio. Samo je pogledao Davida blijedim smeđim očima i tiho rekao. - Kasnije mi moraš ispričati o toj osobi koja je imala kamen. Ali za sada, mogu ti reći da nije razumio njegovu prirodu. Ovaj kamen - kao i svih ostalih jedanaest - ima višu namjeru. Ovaj kamen nikada nije zamišljen da zaštiti jednu osobu. Znači zaštitu Djeci Izraela i cijelome svijetu. Dvanaest kamena predstavlja milost Božju prema Njegovoj djeci. Rabin je duboko udahnuo. - Postoji razlog zbog kojega si danas u mojemu uredu, Davide. To nije slučajnost. Kao što nije slučajnost da posjeduješ imena koja si zapisao u svome dnevniku i ovaj kamen. - Hitnost je gorjela u rabinovim očima. - Mogu li vidjeti knjigu? Osjećaj nerealnosti prešao je preko Davida kada j e rabin uzeo njegov dnevnik i otvorio prvu stranicu. Sve ovo mora biti samo neka luda slučajnost. Naposljetku, do kamena je došao slučajno... Nezgoda. Ista nezgoda, shvatio je, naslonivši se, koja mu je donijela

imena. Kamen i imena. Mogu li doista biti povezani? - Vjerujem da ova imena pripadaju ljudima za koje si mi rekao da si ih vidio kada si doživio kliničku smrt. - Ben Moshe je češkao svoju kovrčavu bradu, glas mu je bio tmurniji. David je osjetio trace kako mu prolaze leđima. - Ali tko su oni i zašto su mi njihova imena stalno u glavi? - Možeš se rugati, Davide, ali nevjernici mogu imati mistična iskustva. I ti ih imaš. Stoga - evo mističnog odgovora na tvoje pitanje. Nisi prvi koji zapisuje ova imena. I to nisu imena odabrana nasumce - to su posebna imena. Vrlo posebna. David se pripremao za ono što slijedi. S trećega kata stana bez dizala, iznad kafića Java Juice u drugom dijelu Brooklyna, čovjek je u majici s likom Eminema i šiltericom okrenutom naopačke stišao slušalice na ušima. Dovoljno je čuo. Podižući slušalicu sigurne telefonske linije, okrenuo je broj dok su oko njega treperili monitori i ekrani komunikacijske tehnologije posljednje riječi tehnike. Raj za šmokljane. Sa središta svoje konzole oblika potkove mogao je prisluškivati razgovore na tri kontinenta i promatrati kako se stvara povijest, dok su se dva kata ispod njega ovisnici o kofeinu nizali poput leminga kako bi popili omiljenu šalicu blata. - Što ima novoga? - Ogroman plavokosi muškarac je izvalio u slušalicu u stražnjem dijelu kamiona s pecivima na Aveniji Z. James Gillis je bio nestrpljiv, i već gaje svrbila guzica od sjedenja i čekanja. To mu j e bilo prvi puta kao Crnom Anđelu, i bio je nestrpljiv da se dokaže. - Prokletstvo, Sanjay, koliko još moramo čekati ovdje?

Shepherd je unutra već četrdeset i pet minuta. - Daj se smiri, veliki. Ovo su upute. Shepherd ima poludragi kamen i dnevnik sa sobom. Uzmi oboje. I nakon što ih sve ukloniš, pronađi prokleti sef. Moramo se domoći svega što stari Židov tamo drži. - Nema frke. - Gillis je pogledao Enriquea, bravara Portorikanca koji je ispod Armanijevog odijela imao pojas s alatom i pištolj. Enrique je sjedio u kapetanovoj stolici pokraj njega, i zurio u kišu kako pere prozore kombija. Uvijek je bio miran - strpljiv i bez izraza, poput plaćenoga mafijaškog ubojice. U komunikacijskom središtu, Sanjay je provjerio rade li i dalje digitalni snimači. - U tom slučaju - rekao je, podižući glasnoću i vraćajući se razgovoru. - Crni Anđeli - krenite. Možete poletjeti. 8 - OVA IMENA KOJA si zapisao - rabin je pružio ruku prema stranicama pored računala, onima koje mu je David faksirao - odgovaraju imenima koja su zapisana u starom papirusu na Bliskom istoku. David je osjetio da gubi tlo pod nogama. - Nemoguće. - Jutros su mi potvrdili. Poslušaj me prije nego me odbiješ. - Ben Moshe mu je predbacio. - Ova imena, i sva ona u tvojem dnevniku, prvi su puta zapisana prije nekoliko tisuća godina -zapisao ih je sam Adam. Podigao j e ruku dok se David pripremao da nešto kaže. Prema Kabali, Adam je prepisao Božju Knjigu imena za sebe i svoje sinove. Oni su svoje primjerke prenijeli svojim sinovima, i tako generacijama, dok u konačnici Knjiga nije došla do Mojsija.

David je iskočio iz stolca, jer nije mogao ni trenutak dulje zadržavati svoju zapanjenost. - Rabine, uz dužno poštovanje, ne vjerujem daje Adam znao ime moje pokćerke još u Raju. Povukao je dnevnik prema sebi i počeo nasumce čitati imena naglas. - Ili Shen Jianchao, ili Noelanije Trias, ili Beverly Panagoupolos. David je spustio knjigu. - Dajte, molim Vas. Ben Moshea to nije nimalo zbunilo. - Ne očekujem da ti sve odmah bude jasno. Proučavanje Kabale je dug put. Zahtijeva zrelost i mnogo godina kako bi se otkrili mistični slojevi Tore. U prošlosti su njezine tajne bile ograničene, prenosile su se samo s rabina na najvjernije studente. Ali, Davide, posvetio sam život ovome izučavanju i to već šezdeset godina, i kao što znam svoje ime znam ono što ću ti sada ispričati. David se iznenada sjetio majčinih priča o prapradjedu, mistiku, Rebu Zalmanu. - Slušam. Ben Moshe je kimnuo. - Pažljivo me sad slušaj - Mojsije je Knjigu imena dobio od Izaka - jednog od Jakovljevih sinova i godinama se čuvala u Hramu u Jeruzalemu. Ali, kad su Rimljani uništili Hram 70. g. nove ere, ponijeli su blago u Rim, i Knjiga imena je nestala, zajedno s prsnim oklopom. I s tim oklopom -rekao je rabin nježno - nestalo je i poludrago kamenje dvanaest plemena Izraela. David je pogledao kamen na stolu, a kroz glavu su mu prostrujala pitanja. Ali ih je zadržao i nastavio slušati rabina kako mu priča tiho isprekidanim glasom. - Primjerci koji su pripadali drugom Jakovljevom sinu -Izakovom polubratu, Išmaelu - otišli su sinovima koje su mu rodile kurve, i ti su se papirusi izgubili u pustinji. Već su stoljećima svi primjerci Knjige imena izgubljeni. No, prije

nekoliko su godina arheolozi pronašli dijelove u Egiptu i na drugim mjestima na Bliskom istoku, za koje se vjeruje da su iz Išmaelove Knjige. Uz pomoć povjesničara i matematičara, pokušavaju ih sastaviti. To su stručnjaci koje sam kontaktirao d a usporede tvoje stranice s pronađenim dijelićima koji se čuvaju u Izraelu. David se borio u sebi kako bi prihvatio ovu rabinovu teoriju. - Zar su pronašli više od jednoga primjerka Adamove knjige? - Vjerujemo da jesu. Otkriven je papirus napisan na ara-mejskom, koptskom i hebrejskom jeziku. - Pomislio bih samo na hebrejskom. - Nije. - Ben Moshe je odmahnuo glavom. - Budući da je Išmael bio Abrahamov sin nežidovske ljubavnice, Hagar, njegovi su primjerci bili napisani staroarapskim jezikom. I iako su jednaki dijelovi pronađeni u mnogim papirusima, nitko još nije sastavio potpun tekst. Kako bilo - oči su mu sjale - vjerujemo da smo blizu. David se nagnuo prema naprijed. - Znači da traju arheološka iskapanja? - O, da. - Rabinov se glas izoštrio. - Nažalost, nismo jedini koji tražimo dijelove koji nedostaju. Drugi se žure složiti čitav rukopis kako bi bili prvi u izlistavanju svih imena - samo što su to zli ljudi, Davide. Neprijatelji Boga. Zbunjen, David je provukao dlan kroz kosu dok je kiša sve jače udarala o staklo prozora. - Tko? - Gnoseosi. David je tupo gledao. Rabin ben Moshe je zaobišao stol, držeći ruke spojene na prsima. Lice mu je bilo sumornije nego kad je David tek došao.

- Gnoseosi su tajno društvo koje potječe iz staroga vjerskoga kulta - gnostika. David je zurio u njega. - Koliko staro? Iz vremena prije kršćanstva. Gnoseosi su jedini od nekoliko ostataka postojećega gnosticizma - sekte koja je mnogo življa i tajnija nego što je ikada bila prije nekoliko stoljeća. David je čuo za gnosticizam. Sjetio se da ih je jedne subote spomenuo Dillon kada su raspravljali šire korjene religije uz pecivo i sirni namaz. - Hedonisti? - David j e razmišljao dok se vani čula grmljavina. - Misle da je ljudska rasa zarobljena u zlim tijelima, zar ne? - Da. I da svaka duša ima sposobnost utapkati u nekakvo prirođeno znanje - stube, kako se čini - da dosegne dovoljno visoku duhovnost kako bi se oslobodila tijela. - I što onda... dođu u nebo? - Ne baš, Davide. - uzdahnuo je ben Moshe. - Korijen njihova imena je riješ gnosis - grčka riječ za znanje. Gnoseosi vjeruju da s dovoljno znanja mogu pobijediti Boga. I odlučili su učiniti upravo to. David je imao oko desetak pitanja, ali prije nego je uspio postaviti i prvo, netko je pokucao na vrata i rabin Goldstein je provirio. - Oprostite mi rabine. Yael HarPaz je stigla. - Dobro, dobro. Pošalji ju nama, Tzvi. - Ben Moshe se vratio u svoj stolac. - Nadam se da nemaš ništa protiv, Davide. Pozvao sam stručnjakinju za starine da nam se pridruži - fantastična izraelska arheologinja iz Safeda. Jutros je stigla iz Izraela. - Slušajte, rabine. - David je podigao ruke. - Ovo postaje sve kompliciranije. Ne želim da skrenemo s teme. Ime moje

pokćerke je u mojemu dnevniku, i to me zabrinjava. Ako nešto znate - molim Vas, skratite okolišanje i recite mi zašto toliko pokojnika želi da zapamtim njihova imena! - Dolazimo do toga, Davide. Molim te budi strpljiv. Moraš shvatiti da si dio nečega mnogo većega nego možeš zamisliti. Znam da imaš doktorat iz političkih znanosti i da si na glasu. Vjeruj mi da ja znam svoj posao jednako dobro kao i ti svoj. Kao i Yael HarPaz njezin. - Prije nego je David uspio odgovoriti na vratima se pojavila žena. Bila je visoka i mršava, a nosila je dugu crnu suknju, bluzu boje slonovače i svileni sako. U sobu je ušla s naglašenom namjerom noseći bakreno-kožnu kutiju. Iznenadile su ga njezine erotične jagodice i pune usne, naglašene ružičastim sjajilom. Pretpostavljao je da ima oko tridesetak godina, i prema boji - duga bakrena kosa vezana u opušteni rep i svjetlosmeđi ten - pretpostavljao je daje Sabra, rođena Izraelka. - Yael HarPaz, ovo je David Shephard, čovjek o kojemu sam ti govorio. Žena ga je pogledala izravno s divljenjem i spustila kutiju. Rukovali su se, njezina je srebrna narukvica zazveckala. Šalom. Njezin je glas, s bogatim hebrejskim naglaskom, bio mek i privlačan poput nje. - Zbog mene ste prevalili dug put. Ne znam zašto. - Došla sam zbog kamena. Jeste li ga ponijeli? Davida je iznenadio njezin autoritativan ton. Zastao je prije nego se okrenuo prema stolu, zatim je podigao kamen i pogledao ga. - Znači i Vi vjerujete daje to s prsnog oklopa visokoga svećenika? - Mogu li? - Yaeline tamno zelene oči su se sjajile dok ga je

uzimala. Prije nego je David išta rekao počela gaje okretati kao i rabin maloprije. - Naftali - rekla je s uzbuđenjem u svojem glasu. Rabin se nasmijao. - U redu. - David je udahnuo. - Recimo da je ovo jedan od kamena s prsnog oklopa. Što je s ostalima? Je li i na njih računamo? - Četiri imamo pohranjena u Jeruzalemu - Yael mu je rekla. Pogledala je rabina, očekujući da nešto kaže. - Ovdje imam još jedan - rekao je Davidu. - Kamen plemena Levi, jantar. Dok je to govorio, okrenuo se prema polici s knjigama i skinuo one koje su pokrivale sef. - Ovaj se pojavio u sefardskoj sinagogi u Detroitu. Tuniški Židov gaje kupio na tržnici u Kairu prije sedamdeset godina i nije pojma imao što posjeduje. Njegov je sin emigrirao u SAD i prije mjesec dana ga pokazao rabinu, koji me je kontaktirao. Rabin je izvukao pohabanu torbu i zavukao ruku. Odmotao je baršunastu tkaninu i izvadio kamen koji je veličinom bio jednak Davidovom agatu. Kada ih je postavio jednog pored drugoga, Davidu je zastao dah. Ne samo da su bili jednake veličine, nego su bili i jednako brušeni. Čak je tekst na hebrejskom bio od istog autora. Sve se prebrzo odvijalo. Kamenje, imena, imena na kamenju, Crispin, Stacy, njegov dnevnik. Pokušavao je kontrolirati misli, čak i dok je rabin nastavio govoriti. - Namjeravao sam odnijeti jantar u Izrael sljedećega tjedna, no tvoj me je posjet poštedio hitnoga puta. Važno je da oba kamena stignu u Jeruzalem - prije nego im se što dogodi. Yael?

Kako je ben Moshe podigao oba kamena da ih doda arheologici, iskliznuli su mu iz artritičnih prstiju na pod i otkotrljali se ispod stola. David je kleknuo da ih pokupi. Tada je ugledao nešto ispod stola od čega se sledio. - Što? - Ugledao je malen srebrni prijamnik koji je bio pričvršćen za dno stola. - Snimate li naš razgovor? - upitao je, s ljutnjom u glasu. Skupljajući kamenje podigao se na noge. Na Yaelinom se licu ocrtavala opasnost. Rabin je brzo govorio. - O čemu govorite? Dok je završavao pitanje, Yael se spustila na koljena i zavirila pod stol. Otrgnula je uređaj za prisluškivanje, a lice joj je pro-blijedjelo. - Znaju - rekla je, a pogled joj je susreo užasnute rabinove oči. - Brzo. - Ben Moshe je zatvorio torbu drhtavim rukama. Uzmite ovo i idite. Upravo se tada začula buka u prizemlju. Na trenutak je David pomislio daje to auspuh od auta, zatim se začuo vrisak. - Rabine, trčite! Bježite! - Čuo se glas rabina Goldsteina iz prizemlja. Čulo se još pucnjeva i vriskovi su ispunili zgradu. - Davide, sakrij kamenje! - Ben Moshe je gurnuo torbu u Yaeline ruke dok su osluškivali teške korake na stepenicama. -Požarne stepenice! Požurite! Sve ponesite - kasnije ću objašnjavati, ako mi Bog dopusti - ali morate odmah otići! Rabin je požurio zaključati vrata dok je David gurao oba kamena u džep od hlača. Dnevnik j e ubacio u svoju torbu i prebacio ju preko ramena. Yael je već otvarala prozor. - Vi prvo. - David je uhvatio rabinovu ruku i povukao ga prema požarnim stepenicama, no starac se oslobodio stiska. - Ne, Davide, ti prvo. Odmah. - Ben Mosheov glas je bio

smiren. - Yael, odvedi ga u Safed. Zna imena. Zna imena Lamed Vovnika. Već je prebacila nogu preko prozorske daske. - Hajde! – povikala je. - Idi! - Ben Moshe gaje gurao dok su napadači lupali po vratima. Adrenalin mu je skočio, gurnuo je glavu i popeo se na požarne stepenice. Na lice mu je udarala kiša. Yael je već bila na pola puta do ulice, on se premišljao i pružio ruku prema rabinu. No, dok se rabin pokušavao provući kroz prozor, otvorila su se vrata i čuli se pucnjevi. Rabin je pao, iz brade mu je curila krv preko Davidove ruke. - Trči, Davide! - vikala je Yael dok je njega prolazio užas. Pojurio je požarnim stepenicama na ul i c u , umalo se poskliznuvši na mokrome metalu. Pogledao je na trenutak gore i vidio ogromnoga muškarca plave kose kako gura rabinovo beživotno tijelo i cilja. David je čučnuo i metak je pogodio ciglu pored. Pojurio je za Yael dok je odzvanjao drugi pucanj, a plavokosi se muškarac zaletio stepenicama. Trčali su, a kiša je nemilosrdno pljuštala. Skrenuvši iza ugla, Yael se zamalo sudarila sa ženom koja se probijala, u jednoj ruci držeći kišobran, a u drugoj namirnice. - Hej - povikala je žena, ali Yael j e bila bez daha d a bi se uspjela ispričati. Jurila je između dviju zgrada, a David ju je slijedio, dostižući ju dok se ona probijala ulicom, zaustavljajući promet uz zvuk sirena. Iznenada se čulo kako metak probija zadnju gumu UPS-ovog kamiona i baca ga ravno na Davida. Bacio se prema naprijed i legao uz rub pločnika. Yael ga je zgrabila za ruku i on se podigao na noge.

Plavokosi se muškarac približavao s pištoljem u ruci, i ljudi su se razbježali. - Ovuda! - David ju je povukao prema autobusu koji je iskrcavao putnike desetak metara dalje. Projurili su oko gomile smeća i progurali se stepenicama na ulazu zaobilazeći ostale koji su ulazili. David je kroz kišom zamućen prozor ugledao plavokosoga muškarca - teško je trčao prema autobusu. Vrata su se zatvorila. Muškarac je naciljao. - Svi dolje! Vani je manijak s pištoljem! - povikao je David. Jedna je bakica zavrištala. - Miči se, odmah! - povikao je prema vozaču. Ostali su putnici pogledali kroz prozor. - Sranje, čovječe! - Povikao je klinac koji je slušao svoj iPod. - Briši odavde! Psujući, vozač je krenuo. Metak je okrznuo stražnji dio autobusa dok se ovaj udaljavao od pločnika i zalio ga vodom iz brazde na cesti. Ogromni su brisači radili punom brzinom kako bi s prozora brisali potoke kiše koja je prala grad. - Pozovi kontrolora - povikala je Yael teško dišući. David je ugledao suze u njezinim očima. - Reci mu da pozove hitnu i pošalje ih u Centar B'nai Israel na Aveniji Z. Pogođen je muškarac. Pogledala je Davida, no, niti jedno od njih nije reklo ni riječi dok se autobus provlačio kroz gužvu. Oboje su znali da je prekasno. Rabin ben Moshe bio je mrtav. Omamljen, David se pitao je li izgledao blijed i potresen poput nje. Srce mu je i dalje ludo tuklo u grudima. Nije mogao shvatiti što se upravo dogodilo. Stisak mu se pojačao oko torbe natopljene kišom dok je

drugom rukom provjeravao dže p . Kamjenje je još uvijek ovdje. I Stacyino ime u njegovu dnevniku. - Ispraznio je sef! Nema ničega! - Vikao je Enrique, dok se Gillis penjao nazad požarnim stepenicama. Gillis je zurio u prazninu koja je zjapila iza police. Sranje. Sirene su se već čule. Nije bilo vremena. - Nema dnevnika? A kamenja? - Shephard i Izraelka su ih uzeli. - Enrique je već prekopao rabinov stol i sadržaj svih ladica istresao na pod. Iznenada je uočio hrpu faksiranih stranica iza računala. Na njima je bilo Da-vidovo ime i broj faksa. Pokupio ih je. - Hej, pomaže li ovo? - Gurnuo je papire prema Gillisu čije se lice opustilo dok je prelazio preko popisa imena. - Imamo nešto, Sanjay - povikao je u mobitel. - Stranice iz dnevnika koje je Shephard faksirao. Donijet ćemo ih zajedno s računalom. - Policija još nije stigla? - Pitao je Sanjay. Glas mu više nije bio smiren i dosadan. Zvučao je zabrinuto. - Odlazite! Dok je to govorio, Enrique je iščupao računalo i potrčao stepeništem. Gillis je imao dovoljno vremena samo da ugrabi diskete sa stola i upali upaljač. Pogledao je plamen na trenutak prije nego je zahvatio gomilu papira na podu, uživajući koliko je bio blizu svijetu koji dolazi. Preskakao je po dvije stube dok se približavao zvuk sirena. Kada su stigli policijski automobili, bijeli pekarski kombi već je bio u drugoj ulici, samo blijeda neznačajna mrlja u podivljalom pljusku. I Sanjay je već slao e-mail s izvješćem u sjedište na Siciliji gdje je Eduardo di Stefano gledao u svoje računalo, pažljivo upijajući svaku riječ.

9 MEREDITH

prema naprijed na tribini, ramena su joj bila napeta. Gledala je Stacy kako briše znoj s čela i udara loptom dvaput prije slobodnoga bacanja. Hajde, mala. Pomislila je. Ubaci ju. Stacy je pogledala prema košu i bacila loptu prema obruču kao daje to najlakša stvar na svijetu. Na trenutak se nad školskom dvoranom nadvila potpuna tišina. Čak je i Meredith zadržala svoj dah dok je lopta letjela zrakom, a zatim se čulo oduševljenje kad je lopta prošla kroz mrežu. Mršteći se, Stacy se okrenula da se pozdravi sa svojim suigračicama koje su joj čestitale. Ostalo je još samo pet sekundi igre - nedovoljno da protivnici zabiju koš. - To je moja cura! - Vikala je Meredith s tribine dok se čula sirena označavajući kraj utakmice. Stacy je već bila na liniji rukujući se sa suparnicama. Pogledavajući na sat, Meredith j e razmišljala o mogućnostima. Utakmica je ranije završila. Len ju još sat vremena neće nazvati iz Stockholma. Dovoljno vremena da Stacy i ona skoknu do kineskoga restorana i naruče hranu za van. - Idem po auto dok se istuširaš, zlato. - Ok, mama, ali požuri - umirem od gladi. - Zašto ne bismo otišli do Chinese Palace? Odmah je iza ugla - rekla je Meredith dok je koračala preko igrališta prema izlazu. Stacy je potrčala prema svlačionici. Divan je osjećaj skinuti sa sebe znojni dres i podvući se pod tuš. Nije ni kosu osušila samo ju je povezala u rep, navukla je traperice i ružičastu seksi majicu kratkih rukava koju joj je David kupio kada ga je prošloga ljeta posjetila u Washingtonu. Istog joj je dana kupio žutu narukvicu s natpisom "Ciljaj visoko" koju nosi SE NAGNULA

svaki dan. Samo je zbog Davida bila tako dobra košarkašica, pomislila je dok se odijevala. Vježbao je s njom gađati koš iza kuće kad joj je bilo samo pet godina, jedva je mogla loptu obuhvatiti. Naučio ju je driblati kad je imala osam godina. Vježbali su svaku večer dok je mama pripremala večeru. Stacy se nasmijala, prisjetivši se kako je David zvao njezinu majku da joj čestita kada bi ga pobijedila. Naravno, sada je znala, uvijek ju je puštao da pobijedi. Voljela je kad su se utrkivali napuniti perilicu suđa svake večeri nakon večere kako bi imali vremena da ona ubaci sto slobodnih bacanja prije mraka. Zatim kada bi bilo premračno i mreža se nije vidjela sjedili bi na trijemu, znojni, s mamom, koja bi im donijela banana split da se ohlade, i promatrali prve zvijezde na nebu. David je to nazivao "svjetlucavim vremenom". Trčeći prema vratima, nabacila je sportsku torbu preko ramena i pokušala potisnuti sjećana. Shvati. Sad je Len tvoj očuh. I on nije za košarku i sladoled. On je bio za squash i mlijeko od soje. Iznenada, kad je otvorila dvostruka vrata, pod nogama je osjetila kako se tlo trese. Sve su djevojke zavrištale. Bože, još jedno podrhtavanje tla? Jučer se probudila uz vibracije potresa od 3.6 stupnjeva koji joj je ljuljao krevet. Činilo se da nije ništa strašno, nasreću, samo malo podrhtavanje. Dobra je stvar da se već na njih navikla. Kada su se njezina majka i ona prvi puta doselile u Santa Moniku srce joj je završilo u grlu svaki put kada bi osjetila drhtaj. Sada je već bila kao rođeni Kalifornijci, koji uopće nisu obraćali pažnju.

No, u posljednje je vrijeme bilo toliko katastrofa u svijetu, brinula se da bi moglo doći do velikog potresa. Svi su govorili da j e samo pitanje vremena kad će veliki potres pogoditi Zapadnu obalu. Zastrašujuće je samo i pomisliti na to. Zastrašujuće - kao onaj snajperist u Torontu. Koliko je već ljudi ubio? Jutros je mama ugasila TV s takvim gađenjem, rekavši da ne može više slušati vijesti o strašnim stvarima koje se događaju u svijetu. Ali Stacy se brinula. Zašto ne možeš biti poput mame, samo na jedan dan, i blokirati sve loše? Zapitala se žureći prema autu na popodnevnom suncu. Misli na salatu od piletine. Na kiselo-ljutujuhu. Sladoled od Ďumbira. Bila je udubljena u svoje misli da nije primijetila muškarca koji čita novine u Dodge karavanu koji je bio parkiran na parkiralištu. Nije ga primijetila ni u zadnjem redu na tribinama. Ušla je u Explorer i zavezala pojas, crijeva su joj zavijala od gladi. - Trebam hranu! - Umetnula je CD s pjesmama Alicie Keys u CD uređaj i pojačala zvuk, dok je Meredith ubacivala u prvu brzinu. Stacy Lachman je bila slatka cura, pomislio je Raoul LaDouceur. Šteta što će je snaći nepoštena igra. Presavinuo je novine i bacio ih na pod. Izvukao se s parkirališta i ostao tri auta iza Explorera Meredith Lachman. Žena nije ništa primijetila kao ni njezina kćer. Pratio ih je već dva dana, zapisa o njihovu rutinu, i navikavao se vozeći ulicama Santa Monike. A njih dvije nisu imale pojma. Jedina teška stvar u cijelom ovome zadatku bio je prokleti smog. Bilo je gore od suhoga grla koje ga je peklo od prokletih

maslinika. Morat će zapamtiti da se zaustavi kod Walgreena po novi inhalator večeras prije nego mu se ovaj isprazni. Uvijek je nosio jedan recept sa sobom - zajedno s puškama, prezervativima i međunarodnim mobitelom. Kad se Explorer zaustavio na parkiralištu China Palacea, Raoul je učinio isto, samo na određenom razmaku. Osjetio je hripanje i povukao iz inhalatora dok je promatrao Stacy Lachman i njezinu majku ka k o ulaze u restoran. Dobio je opće upute - neka izgleda kao nesretni slučaj ili otmica. Odlučio je da će otmica biti čišća. Tako će Stacy Lachman nestati. Na isti način kako je nestala meta u Sierra Leoneu prije četiri mjeseca. Ovoga puta, bacit će tijelo u Dolini smrti na putu za Vegas. Proći će mjeseci prije nego itko pronađe kosti. Dok nije čuo kako mu se želudac grči Raoul nije uvidio daje gladan. Izašao je iz auta i krenuo prema prigušeno osvjetljenom, crveno-crnom restoranu. Mala Lachmanica i njezina majka nijednom nisu okrenule glavu kad je on sjeo u separe u uglu dijagonalno od njih. Naručio je i promatrao djevojku kako se zabavlja sa štapićima. Istresao je dvije vrećice šećera u svoj čaj i nasmijao se. Jedi, Stacy Lachman. Do sutra ćeš biti mrtva. Osim ako mi smog ne doĎe glave. 10 ¶- ZAKLJUČAJ VRATA - NAREDILA j e Yael dok ju je David slijedio u sobu 736 hotela Riverside Tower. Bacila je svoju kutiju i rabinovu torbu na stol pored prozora, i izvadila telefon. - Moram telefonirati.

David joj je istrgnuo BlackBerry iz ruke. - Prvo ćeš mi reći od koga bježimo. - Bit će dovoljno vremena za objašnjenja kad obavim razgovor. Vrati mi telefon! - Glas joj je bio hladan, zelene oči još hladnije. - Tko je on? Gnoseos? Yael se namrštila. - Njihov odred za ubijanje. Zovu se Crni Anđeli. Molim te - imam ovdje kontakt i ako mi dozvoliš da ga nazovem, mogli bismo otići iz zemlje živi. - Otići iz zemlje? Kako? Nemam ni putovnicu. - To ti j e sad najmanja briga. Sad mi daj telefon. Zgrabila gaje i David se maknuo. Bacio je svoju mokru torbu na policu za prtljagu i pogledao se u ogledalo iznad stolića. Kosa mu je bila zalijepljena za glavu. Koža bolesno siva. Možda od šoka. Nije čudo. U njegovoj se glavi vrtila slika ben Moshea kako l e ž i preko požarnih stepenica. On i Yael su sišli iz autobusa na sljedećoj stanici. Nekako su upjeli pozvati taksi na kiši i krenuli prema rijeci Hudson, u tišini, natopljeni od kiše i drhteći ne samo od nevremena. Tko je znao jesu li sada sigurni. Je li plavokosi snagator tražio kamenje? Ili dnevnik? Ben Moshe je rekao da traže imena. Ijedno od njih je bilo Stacyino. David je izvadio svoj mobitel i frustrirano slušao kako je Stacyin zazvonio četiri puta i preusmjerio ga na sekretaricu. - Bok, mačak. - Pokušao je zvučati prirodno, ali mu je glas bio suzdržan. - Nazovi me čim ovo dobiješ, ok? Samo provjeravam da vidim kako si. Pokušao je dobiti Meredith i počeo psovati kad je opet dobio sekretaricu.

- Nazovi me, Mere, hitno je. Moram s tobom razgovarati o Stace. Odmah. Nije imao pojma što će joj reći kad ga nazove. Kako reći nekome da mu je ime kćeri na popisu ljudi koji ju žele ubiti? Trebao je odgovore od Yael HarPaz prije nego ga Meredith ili Stacy pozovu nazad. Koračajući prema stolu pored prozora otkopčao je rabinovu torbu. Dok je Yael užurbano govorila na hebrejskom njemu iza leđa, na brzinu je pogledao sadržaj hebrejski molitvenik, nešto u spiralnom uvezu, maleni brončani novčić s brojem osam. David je pogledao izbliza. Nije broj osam - to je par zmija. Uočio je dvije plastificirane karte na dnu i jednu uzeo, zureći u njezin čudan, intrigantan crtež. Što je ovo? Bio je to dijagram. Deset različitih molekula povezanih ukri-ženim linijama. Podsjećalo ga je na molekulsku formulu na receptu. Ili na nešto što je napravilo dijete s drvenim igračim elementima. Kad je čuo da je Yael završila s razgovorom, vratio je dijagram nazad u torbu i okrenuo se prema njoj. - Sad bih molio objašnjenje. Govorila je hladno. - Odakle želiš da počnem? - Imena u mojemu dnevniku. Zašto se nalaze na svim starim papirusima o kojima mije rabin pričao? - Riječi su curile iz njega. - Čija su to imena? Što im je zajedničko? - To su ljudi koji održavaju svijet na životu. Rijetki i posebni ljudi. A Gnoseosi ih sustavno ubijaju. Oprao gaje hladan znoj. Imena koja je tražio na internetu -bio je u pravu. Sve te nesreće nisu uo p ć e bile nesreće. Stacy. Bože, gdje je?

- Ime moje pokćerke je u tome dnevniku. - Glas mu je pukao. - Kažeš mi daje u opasnosti? Yael je progutala knedlu. U očima joj se vidio bljesak sažaljenja. - Žao mi je. Nisam znala. Da, u opasnosti je. Svi Lamed Vovnici su. Je li u Washingtonu? - Ne, na drugoj obali. U Santa Monici. - David je škrgutao zubima. - Isti su ljudi njoj za petama? Ovi Crni Anđeli? Kimnula je, namršteno. - Vrlo su dobro izvježbani i nemilosrdni ubojice. - Duboko je udahnula. - Ako imaju njezino ime, pronaći će je. Odmah ju treba zaštititi. Nazvat ću odmah Avija. - Ne - rekao je David. - Imam osobu kojoj vjerujem. Najbolji je u svojemu poslu. On će ju zaštititi i za manje od sat vremena može biti kod nje. Yael se ugrizla za usnu, zatim slijegnula ramenima. Skinula je mokar sako i zadrhtala. Boja joj se još uvijek nije vratila u lice. - Dobro. Skuhat ću kavu dok se dogovoriš. David j e utipkao broj Karla Hutchinsona, znao ga je napamet. Nije ga vidio već tri godine, ali su se čuli svakog mjeseca. Molio se da se Karl javi. - Bok! - Hutchov glas mu je rekao da nakon signala ostavi poruku. Davida je nešto stislo u grudima. - Hutch, ja sam. U New Yorku sam i hitno je. Mislim da je Stacyin život u opasnosti. Trebam te, kompa. Davida je glava boljela kao da će eksplodirati. Duboko je udahnuo nekoliko puta. Usredotoči se. Pogledao je prema Yael dok mu je pružala šalicu kave. -Hoćeš li mi sada sve ispričati? - Pokušat ću. Sjedni, Davide. - Gledala ga je procjenjujući

ga. - Ovo ti neće biti lako prihvatiti. Kao ni meni objasniti. David se sklupčao u stolac i spustio šalicu s kavom. Sjetio se što je ben Moshe doviknuo Yael dok se spuštala niz požarne stepenice. Nije mogao na avion za Izrael - ne bez Stacy. Pogled mu je završio na dugim nogama žene koja je sjedila na krevetu preko puta. - Možeš započeti - rekao je tiho - tako da mi kažeš sve o Lamed Vovnicima. 11 ¶- POZNAJEŠ LI TALMUD? - Yael gaje mirno promatrala. - Općenito. Stari komentari rabina o Starom Zavjetu, zar ne? - To je više od toga. Talmud je glavni dio židovskih vjerskih pisanja - sve što treba znati o židovskom pravu, povijesti, filozofiji i moralnom učenju - čak i legende. - Yael je popila gutljaj kave. - Šezdeset i tri traktata, sve su ih napisali između trećeg i šestog stoljeća najučeniji židovski mudraci - muškarci koji su svoje živote posvetili ispitivanju, analiziranju i definiranju svakog aspekta židovskoga prava. U Talmudu leži objašnjenje Lamed Vovnika. - Nastavi. - David se borio s kontroliranjem vlastitoga nestrpljenja. - Prema rabinu Abbayeu - jednome od tih učenih mudraca - svaki svjetski naraštaj mora imati trideset i šestero pravednih koje je blagoslovila Shekhinah. -Tko? - Božja ženska strana. - Pogledala ga je u oči. - Židovska tradicija poučava da samo zaslugom tih trideset i šestero Bog nastavlja održavati život.

David je odmahnuo glavom. - Čekaj - kažeš da je samo trideset i šestoro pravednih ljudi na cijelome svijetu? - Zapravo, ima ih oko 18.000 - rekla je sa smješkom. - Ali Lamed Vovrdci su posebni ljudi, oni čije duše dostižu najvišu duhovnu razinu. Njihova je dobrota toliko snažna, toliko svojstvena da su u mogućnosti za postizanje potpunoga duhovnoga jedinstva s Bogom dok su na Zemlji. U nevjerici je podigao obrve. - Tvrdiš da imaju direktnu vezu s Bogom? Slušaj, oduvijek poznajem Stacy, i znam daje prekrasna djevojka, ali, molim te. - Mistici tvrde da Lamed Vovnici hodaju među nama nepri-mijećeni. Barem trideset i šestoro u svakoj generaciji, nepoznati, čak i sami sebi. Tako da svatko tko tvrdi da je jedan od njih to definitivno nije. Skromni su i čine dobro na tihi način, izbjegavajući pohvale i zahvale. Hasidski rabini pričaju priče o Lamed Vo-vnicima koji su došli kao stranci u grad, spasili ga od katastrofe ia zatim nestali bez hvalospjeva jednako brzo kako su i došli. Yaelini su prsti čvrsto držali šalicu kave. - Kad bi svi Lamed Vovnici u generaciji umrli, svijeta bi nestalo. Na nebu se začula grmljavina. Oboje su pogledali prema prozoru, gdje se kiša slijevala na grad koji se već utapao. - Zar ne vidiš Davide? Već je počelo. Ne zapitaš li se 0 svim katastrofama koje se povećavaju po čitavome svijetu, jedna nakon druge? Sjećaš l i se vremena kada j e metež bio ovako intenzivan, ovako nesmiljen? To su Gnoseosi, Davide, uništavaju svijet. Uništavajući Lamed Vovnike. U Davidovoj je glavi opet počelo bubnjati, u ritmu s udarima kiše. Digao se sa stolca i otišao do prozora. Pogledao je potok vode koji je brzao cestom. Dok je tako promatrao iznad zgrade preko puta sjevnula je munja. Gornji su se

prozori zatresli uz zvuke groma. David je poskočio kad je odjek osjetio pod svojim nogama. Potres u Turskoj, eksplozija u luci Dayyer, teroristi u Melbournu. Uragani, jedan za drugim na Atlantiku... proklizavanja u Čileu... Ne. Nemoguće. Okrenuo se prema Yael. Njezine su jasne zelene oči bile tmurne u slabo osvjetljenoj hotelskoj sobi. Davide, moramo te odvesti u Izrael - u Safed, svet i mističan grad. - Ne idem nikamo, osim u Santa Moniku. - Safed, Davide. Tamo se nalaze odgovori. U svjetlosti - u zraku. Čak i svjetovni znanstvenici poput mog oca i mene ne možemo zanemariti mističnu auru koja tamo sja sa zvijezda. Kabalisti u Safedu trebaju tvoj dnevnik, ono što ti je u glavi. Imaju dijelove papirusa koje su iskopali u pustinji, dijelove stare knjige koja sadrži imena svih živih bića - uključujući i tajna imena Lamed Vovnika. Ali i ti, Davide, imaš njihova imena. Ona su u tvojoj glavi. - Ako je Stacy jedna od njih - ispalio je, želudac mu se grčio od straha. Ukoliko uopće postoje. - Provukla je ruku kroz kosu, uklanjajući kovrče s lica. - Ne možemo računati na tvoga Hutcha da će brzo doći do nje, pogotovo što ti se još nije javio. Šaljem pomoćni tim. Moj kontakt Avram Raz ima pristup najboljim izraelskim agentima. Ime mu ide uz posao. - Što sad to znači? - Raz znači tajan na hebrejskom. Ali svako hebrejsko slovo također ima i brojčanu vrijednost. I slova u imenu Raz imaju jednaku brojčanu vrijednost kao hebrejska riječ za svjetlost i stranac. -1 dalje ne razumijem.

- Avi Raz je čovjek koji tajne i strance dovodi pred svjetlost -rekla je. - To bi ti moralo biti dovoljno o njegovu zanimanju i kvalifikacijama. David je stisnuo usne. Morao je odmah čuti Stacy. Zazvonio mu je mobitel baš kad je Yael počela govoriti ubrzano na hebrejskom, zgrabio gaje, nadajući se da će ugledati Stacyino ime. Hutch. - Davide, što se, zaboga, događa? - Odi u Santa Moniku - moraš zaštititi Stacy i Meredith. Sjećaš se kuće? Izvedi ih iz Kalifornije. Dolazi pomoć - nazovi me kad budete sigurni i smjestite se. - Isuse, čovječe, što se događa? - Mislim da je Stacy na popisu ubojice, Hutch. - David nije mogao vjerovati daje to rekao. - Prati ju neki vjerski kult. Trebao sam te tamo još jučer. Kad je poklopio telefon, David je vidio da ga Yael promatra. Nije bilo traga suosjećanja u njezinim očima. - Dva Mossadova agenta lete večeras za Los Angeles. Čim nam se Hutch javi naći će se s njim i preuzeti. Bit će u redu, Davide. Moraš mi vjerovati. Kad se začuo još jedan grom i zatresao prozore digla se s kreveta i krenula prema njemu. - U međuvremenu, nas dvoje moramo odmah do Safeda. - Nema šanse. Idem svojoj kćerki. Ona mi je jedini prioritet. - Bit će zaštićena, Davide. Ali, ima mnogo drugih ljudi koji neće. Razmisli o tome - nakon onoga št o se danas dogodilo, na njihovom si radaru. Odeš l i sad k Stacy, odvest ćeš ih pravo k njoj. Davidove su sljepoočnice bubnjale. Još uvijek je mogao

čuti pucnjeve u svojoj glavi. Što ako je Yael u pravu? - Više ćeš joj pomoći u Safedu nego igdje drugdje. Što prije stignemo tamo, to bolje, ali netko ti mora odmah donijeti putovnicu. - Zadržala je pogled na njemu. - Kome vjeruješ? 12 ¶PLUTANJE NA LEĐIMA bio je najbolji umirujući osjećaj na svijetu. Stacy je zatvorila oči i prepustila se milovanju sunčevim zrakama, zadovoljno uzdahnuvši na ovo gotovo savršeno poslijepodne. Danas je timu donijela pobjedu, poruka iz kolačića joj je obećala avanturu, i stoje najbolje od svega, David će porazgovarati s njezinom majkom i probati ju nagovoriti daju ne vuče sa sobom na "obiteljski medeni mjesec". Da samo može isključiti majčin glas dok ispušta one umiljate zvukove kad razgovara s Lenom. Muka joj je od toga. Da mi nije ovako udobno, pomislila je Stacy, odgurnula bih se do ruba bazena i poglasnila glazbu. Ali se nije željela pomaknuti... S gornjeg je prozora smijeh njezine majke izbavio je najmanje deset decibela. Koga ja zavaravam? Skliznula je u vodu, lice joj je poprimilo ljutit izraz. Tko se može opustiti kad ti se vlastita majka ovako sramoti, i dovoljno glasno da čuju svi susjedi? Šljapkajući iz bazena, odšetala je do predvorja gdje je ostavila svoj telefon, kremu za sunčanje i ručnik. Limenka Cole se ugrijala na suncu, no, svejedno je ispila gutljaj dok je pojačavala zvuk na liniji. Eto. Sad je bolje. Sada nije morala slušati... Cola joj je navrla u nosnice kad ju je netko ugrabio s leđa. Limenka je odletjela, a ona se borila da dođe do zraka dok ju

je preko ustiju i nosa pritiskao tamnoputi dlan. Gušila se, hvatala zrak, i pokušavala vrisnuti, sve u isto vrijeme, i iako je uspjela razdvojiti usnice ništa nije izašlo. Tijelom joj je prostrujao užas kad ju je napadač jednom rukom podigao. Imala je osjećaj da će joj prsa eksplodirati zbog pomanjkanja zraka, a on je potrčao noseći ju poput napadača u američkom nogometu koji juriša prema golu. Poludjela od panike, shvatila je kamo idu. U desetak koraka bit će u nepoznatom kombiju koji je bio parkiran ispred garaže. Eva Smolensky je gunđala gurajući Dysona niz stepenište. Bila je sitna ženica, malo viša i ne puno šira od usisavača koji je dovukla u ured dr. Shepherda. Upalila je svjetlo i cmoknula jezikom n a hrpu novina koja se nakupila od prošloga četvrtka kad je bila počistiti kuću. Budući da ju je dr. Shepherd zamolio da danas popodne otvori kuću za Oca McGratha, očistit će kuću dan ranije što će joj ostaviti utorak ujutro da posjeti najmlađe unuče. Ali, nije više bila mlada. Eva nije ovako kasno čistila otkad su joj djeca bila malena, a ona čekala da zaspu kako bi pospremila nered koji bi ostavili. No, spremanje za dr. Shepherdom nije bilo baš jednostavno. Bio je prekrasan mladić, no, bio je neuredan, kao i njezin zet, Henry. Eva je zatresla glavom. Pa, ipak ju je nazvao dovoljno rano. Uspjet će pospremiti kuću prije dolaska oca McGratha koji mora pokupiti štogod to dr. Shepherd treba. Zureći kroz prozor da vidi dolazi li svećenik, Eva je masirala križa. Postajala je sve starija i kosti su joj previše škljocale, nije mogla čistiti onoliko kao nekad, no omiljene je klijente zadržala. Za sada.

Sljedeće godine, tko zna? Možda će konačno u mirovinu. Još nije bilo svećenika nigdje u blizini, pa se vratila usisivaču i sagnula gurajući utičnicu u zid. Nema veze ako dođe dok usisava - rekla mu je da će ulazna vrata ostaviti otključana u slučaju da ne čuje zvono zbog buke usisivača i perilice rublja. Dok joj je prst bio nad tipkom za uključivanje usisivača začulo se zujanje. Sušilica. Uzdahnuvši krenula je u spremište i hrpi košulja. Mora ih odmah staviti na vješalice da se ne zgužvaju. Perilica rublja je započela s centrifugom dok je ona otvarala vrata sušilice. Zašto ne izmisle perilicu i sušilicu koje rade usklaĎeno? Bi li to bilo previše? Iznenada je Eva začula zvuk koraka u hodniku. Mora da je stigao malo prije nego je pogledala kroz prozor. Kako ga nije vidjela? Možda joj doista treba slušni aparat što joj i kćeri stalno govore... Mhm. Pojurila je u hodnik sretna što će nekoliko trenutaka provesti sa svećenikom kojega je jako voljela. Ne samo daje Otac McGrath bio zgodan, nego je bio topla i nježna osoba. Kad god bi ga posjetila imala je osjećaj daje u društvu anđela. Pogledom je pregledavala hodnik. Čudno. Nema ga. - Oče McGrath? - Pozvala gaje Eva. Odšetala je u kuhinju i pogledala uokolo, vratila se u hodnik i popela stepenicama. Čudno. Mogla se zakleti da je čula nekoga u kući. - Oče? -Ponovo gaje pozvala. Uokolo se čula samo tišina. Slegnula je ramenima, i krenula prema uredu. No, tamo nikad nije stigla. Prugasta plava košulja dr. Shepherda još uvijek je bila vruća od sušilice kad joj je navučena preko glave, a rukavi

stisnuti oko vrata. Borila se za zrak poput marionete na krajevima konaca, no bila je s anđelima minutu prije nego je njezino tijelo bačeno među košulje koje su se gužvale u sušilici. Stacyine su oči molećivo gledale prema otvorenom prozoru spavaće sobe njezine majke. Mama , željela je povikati. Mama! Ali nije mogla, nije mogla disati. Nosnice i grlo su joj gorjeli i pogled su joj zamaglile točkice svjetlosti. Borila se da se oslobodi muškarčeva stiska, migoljeći se na jednak način kao kada je htjela uzeti loptu protivničkoj igračici. Nije djelovalo. Bio je previše snažan. Otvorena stražnja vrata kombija zjapila su poput ustiju kakvog čudovišta. Nemoj se onesvjestiti, rekla je sama sebi, zatim je s porastom adrenalina uspjela otvoriti usta najviše što je mogla i ugrizla za prste, poput do-bermana , ruku koja joj je pristiskala usne. Instinktivno je muškarac olabavio stisak i jauknuo. Stacy je udahnula i oslobodila se stiska. Potrčala je, a on je krenuo za njom. - Upomoć! Silovanje! - Bose su joj noge udarale ulicom. Hvala Bogu! Gospodin Atkins je izveo Recklessa u večernju šetnju. Škotski je ovčar počeo lajati, a gospodin Atkins je zurio u nju. Zatim gaje pas iznenada povukao prema naprijed jer je potrčao prema prilazu Lachmanovih. Iza nje se čulo paljenje motora kombija i ona se izmakla, za-letjevši se u ukrasno brazilsko drvo dok je kombi projurio pored nje i na cestu. - Stacy! Tko je to? Jesi li dobro? - Gospodin Atkins i Reckless su stigli do nje, a Stacy je ponovo vrisnula. - Mama!

NAD CAPITOLOM SE nadvio sparan sumrak. Dillon McGrath je izašao iz kuće na Ulicu D i požurio d o svoje Acure. Sjeo je za volan i stavio ključ, ali ga nije okrenuo. Umjesto toga, izvadio je mobitel i maramicu, brišući kapi znoja koje su se nakupljale na gornjoj usni. - Dillone, imaš li ga? David je zvučao uznemirenije nego ikada prije. To je bilo razumljivo, pomislio je Dillon, budući da je vidio kako Ben Moshe umire pred njegovim očima. - Oprosti, Davide. Nisam ga mogao naći. Nije bio u gornjoj ladici pisaćega stola, niti u jednoj ladici, zapravo. Čak sam pregledao pisaći stol u tvojem uredu. Nažalost ništa. - Pogledaj ponovno. Mora tamo biti. - U Davidovu se glasu čuo strah. - Temeljito sam sve pretražio, vjeruj mi. Nema ga. Ni Eve nije bilo - ostavila mi je prednja vrata otključana. - Okretom zgloba upalio je auto. S druge se strane čula tišina. - Davide? - Netko je tamo bio prije tebe. - Davidov je glas bio ispunjen frustracijom. - Netko mije uzeo putovnicu. - Nije, ne slažem se. - Dillon je zgrabio volan, tijelom mu je strujala napetost. - Nije izgledalo kao da je netko preturao po kući. Sve je bilo na svome mjestu. Osim usisivača. Eva gaje zaboravila spremiti. - To joj ne sliči. - Što da učinim? - Pored njega je projurio auto, raspršivši suho lišće. - Hoćeš da pozovem policiju i prijavim nestanak tvoje putovnice? - Ne, zaboravi policiju. Snaći ću se. - Davide - agat. - Dillon je pročisito grlo. - Još uvijek ga

imaš, zar ne? - Da, kao i jantar. Ben Moshe mi gaje dao upravo prije... -Glas mu se izgubio. U tamnome je autu Dillon zatvorio oči. - Nadam se da si svjestan moći koju nosiš. - Nisam imao previše vremena o tome razmišljati. - Da sam barem mogao više učiniti, Dillone. Kako stvari stoje, morat ću nakratko u inozemstvo. Budeš li me trebao sljedećih dana, ostavi poruku u mojem uredu. Redovito ću ih provjeravati. Ali... - nećkao se. - Budi oprezan, Davide. Ne sviđa mi se sve ovo. David je napravio grimasu. - Ma daj. Kad je David završio s razgovorom pogledao je prema Yael. Kosa joj je padala preko lica poput brončane zavjese dok je proučavala rabinovu bilježnicu. - Nema mi putovnice, Hutch me nije nazvao, i ne znam gdje mije kćer. I, kakav je tebi dan? Sjeo je na krevet, i pristisnuo dlanove na oči. Yael ga je pogledala. - Evo kakav. Pokazala mu j e prema stišanom televizoru, gdje su slike smrti i krhotina od potresa u Turskoj prelazile ekranom. - Nismo jedini koji proživljavamo loš dan - rekla je. Dillon je pričekao dok se nije zaustavio na semaforu prije nego je nazvao drugi broj. Već danima mozga o poludragom kamenju. Sada je vrijeme da nešto poduzme. - Siguran si da je tamo biskup Ellsworth? - upitao je bez uvoda. - Na putu sam za međunarodnu zračnu luku Reagan. Slušao je trenutak dok se svjetlo na semaforu mijenjalo i iza njega začula nestrpljiva sirena. - Odlično. Sutra ujutro

sam u Glasgowu. Doći ću ravno k tebi. - ZNAM DA T I Avi Raz može nabaviti krivotvorenu putovnicu, ali mu treba nekoliko dana - Yael je rekla razdraženo, hodajući uznemireno lijevo desno ispred prozora. David je izašao iz kupaonice, trljajući lice vlažnim ručnikom. - Imam bolju ideju. Znam kako ću doći do originalne putovnice do sutra ujutro. - Kako? - Zastala je zureći u njega. - Ponekad se isplati biti sin senatora. Nadao se daje Judd Wanamaker u zemlji. Nazvao gaje. Najbolji prijatelj njegova oca sada je bio američki veleposlaniku Egiptu. Bili su saveznici u Senatu i neumorno radili na izglasavanju zakona o zaštiti močvara koji su zajedno sponzorirali - na žalost građevinskih poduzetnika i interesa zbog sječe šuma. I njihove su se obitelji povezale. Shepherd o v i i Wanamakerovi su zajedno ljetovali jedne godine u gradiću Niagara-on-the-Lake i tada se rodilo godišnje tradicionalno druženje. Nastavilo se gotovo dvadeset godina, dok se Davidov otac nije srušio i umro od infarkta na podu Senata. - Imamo sreće - rekao je Yael. - Ovdje je - poslovno u UNu. Inzistirao je da se nađemo na večeri. Ima jedan japanski restoran nedaleko odavde s izdvojenim separeom gdje možemo slobodno razgovarati. Sastanak je za jedan sat. - Imam dovoljno vremena pogledati ostatak ovih stvari. -Yael je uzela rabinovu torbu i započela ju prazniti vadeći dio po dio iz nje. Raširila ih je na krevet, pored bilježnice, pogledavši Davida upitnim pogledom. - Jesi li pronašao išta zanimljivo kad siju ranije

pregledavao? Zgodna i pronicljiva, pomislio je David, iznenađen daje uopće primijetio. - Zapravo, jesam. Nekoliko stvari nisam razumio. A ti? Išta važno u rabinovoj bilježnici? Sjela je na krevet kraj torbe prije nego je odgovorila, i pod-vukla noge. - Neki podaci koje je zapisao dok je istraživao Gnoseose. Kako su opsjednuti tajnovitošću, poput antičkih gnostika. Zato se tako malo zna o njihovim vjerovanjima i običajima. Tradiciju prenose usmenim putem i još uvijek koriste tajne ambleme i simbole kako bi se međusobno prepoznali. Naboralo mu se čelo. - Bio je strašno zabrinut. Napisao je kako se boji da su Gnoseosi blizu postizanju svojega cilja. Napisao je još nešto. David je pričekao, izraz lica joj se smekšao. - Rabin je napisao o svojoj vjeri u Boga. Uvjerenju da će Bog otkriti način kako pobijediti Gnoseose. David nikada nije osjetio vjeru na takav način. Pitao se kako je to kad vjeruješ na takav način. Njegova duša je bila uznemirena kritičkim mišljenjem i pažljivom analizom političkih sustava i njihovim radom - ne uz pomoć mise, molitve ili biblijskih priča. Ali sada, bio je ovdje, pokušavajući pronaći nekakvu logiku u neobjašnjivim stvarima. Na trenutak je jedini zvuk bila kiša koja j e udarala o prozore. Zatim je David izvukao nekakvu oslikanu kartu s kreveta. - Ima li što o ovome? -Tarot karta.- Yael je ispružila ruku, obrve su joj se nabrale.

- Je li to ono što mislim da jeste? - David je izgledao iznenađeno. - Mislio sam da je suradnja s gatarama - bilo čime okultnim - zabranjeno ortodoksnim Židovima. Imao sam cimera na faksu koji je bio ortodoksan - stalno je gnjavio jednoga našega prijatelja Židova da prestane čitati horosk o p svakoga dana, jer Tora zabranjuje proricanje. Yael je podigla obrve. - To je istina, ali tvoj je prijatelj bio krivo upućen. Astrologija nikada nije izjednačena s proricanjem. Trebao bi vidjeti podove starih kuća i sinagoga koje su iskopane u Izraelu - pogotovo one iz razdoblja od prvog do četvrtog stoljeća. Ne mogu nabrojati koliko sam ih vidjela ukrašenih astrološkim simbolima. - Ozbiljno? - O, da. Stari su kabalisti vjerovali daje sve u sferi duhovnosti preslikano na naše tjelesno na Zemlji preko ciklusa zvijezda i planeta. Oni su učili da su zvijezde i planeti sastavni dio Božjega velikoga plana. Daje sve na nebu zrcalni odraz onoga na Zemlji. Yael je proučavala kartu koju je držala u ruci. Na gornjoj je strani bila naslikana kula jarkih boja - spiralna utvrda s koje su ljudi silazili ravno u jarak. Iza njih, na plavome nebu se ocrtavala munja koja je zapalila gornji red kule. Sa stražnje je strane, bio jednostavan crtež dviju isprepletenih zmija i broj 471 u donjemu lijevome kutu.

- Ne razumijem zašto bi rabin ben Moshe imao ovu kartu. -Zvučala je zbunjeno. - Nisa m stručnjakinja za tarot, ali mogu ti reći daje porijeklom iz kabalinog drva života. Pokazat ću ti. Ništa me više ne iznenaĎuje, David je pomislio kad je Yael podigla drugu kartu, maleni plastificirani crtež kojega je ranije uočio. Pokazala je prema povezanim molekulama. - Ovo je drvo života - rekla mu je. - središte Kabale. - Znači to je to. Mislio sam da su to molekule. - priznao je David. Odmahnula je glavom, pokušavajući prikriti osmjeh. - To je, naravno, simbolično, drvo. Svaki od ovih deset krugova ili Sefirot - predstavlja atribut Boga, atribute koje ljudi mogu oponašati. Kabalisti nad njima meditiraju shvaćajući ih kao kamenje na putu duhovnoga prosvjetljenja. Znaš da sam znanstvenica, Davide, a ne mistik - ali osjećam strahopoštovanje koncepta, misterije i ljepote onoga što ovo drvo predstavlja. David je pogledao kartu, nestrpljivost gaje počela nagrizati. Krugovi su i dalje izgledali poput molekula. I nije shvaćao kako je išta od ovoga povezano sa Stacynom zaštitom. - Ali, kakve to ima veze s tarotom? Ili Gnoseosima? upitao je nervozno. - Ne znam za vezu sa Gnoseosima, ali tarot karte su načinjene prema drvu života. U devetnaestome je stoljeću francuski okul-tist Eliphas Levi bio prvi koji je istraživao sličnosti. To je ovako... - Yae l se ugrizla za usnu pažljivo birajući riječi. - U jezgri, Sephirot predstavlja sve stvoreno - prošlost, sadašnjost i budućnost. Zamisli svaki od ovih krugova, Davide, kao 'posudu' ispunjenu božanskom svjetlošću ili

energijom. Mistici tvrde da je Bog stvorio svijet iz njih lijevajući takvu snažnu svjetlost u ovakve 'posude' koje su se rasprsnule u krhotine. Krhotine su se raširile, rasipajući božansku svjetlost svemirom kako bi nastao svijet. - Veliki prasak? Yael je stisnula oči. - Ne baš. Mogu li nastaviti? Njezin gaje bolan izraz lica podsjetio na njegovu učiteljicu iz trećega razreda, gospođu Karp. Ali Yael HarPaz je bila mnogo ljepša. - Nastavi. - David je slegnuo ramenima. Napetost u vratu je postajala sve jača. - Ok, raširene krhotine - nastavila je Yael. - Mistici tvrde da j e svaka od njih bila skrivena u ljusci kako bi se sakrila svjetlost i daje zadatak nas, ljudskih bića, razbiti ljusku kako bismo svijetu donijeli Božju svjetlost. Podigla se s kreveta i počela hodati po sobi. - Nemoj očekivati da ćeš mnogo od ovoga razumijeti, Davide. Kabala je vrlo složena. Vjeruj mi, moje je znanje jako površno. Potrebne su godine i godine proučavanja kako bi se zagrebla površina. Stoga je, u prošlosti, uvijek bila tajna. - Pretpostavljam da kabalisti imaju nešto zajedničko s Gnoseosima. - David se zamislio. - Tajnovitost, da. I veliku čežnju za božanskom vezom. Prestala je hodati i okrenula se prema njemu. - Ali pogledi na svijet kabalista i smisao čovječanstva u tome svijetu su potpuno drukčiji od Gnoseosa. Kabala uči o mogućnosti stvaranja svjetlosti i dobrote u svijetu. O našoj ulozi ljudi da popravimo svijet, ne da ga uništimo. - Konačno nešto čega se sjećam iz hebrejske škole Tikkum olam. Obaveza da se popravi svijet, da bude bolji.

- Točno. - Yael se naslonila bokom na stol. - Još jedna razlika. Gnoseosi odmalena svoju djecu uče daje materijalan svijet zao. Kabala se, s druge strane, prenosila tradicionalno samo oženjenim muškarcima starijima od četrdeset godina koji su godine i godine proveli proučavajući Toru. - To bi isključilo Madonnu. Usne su joj se iskrivile. - I mnoge druge koji su je pretvorili u religiju popa. Ne može se odvojiti Kabalu od Židovstva, od proučavanja Tore. Oduvijek su isprepleteni. - Nemam četrdeset godina i više nisam oženjen, ali još uvijek želim saznati kako je drvo života povezano s tarotom. - Strpljenje ti nije jača strana, zar ne? - Ne kada mi je kćer u opasnosti. Yael je provukla prste kroz svoju, još uvijek vlažnu kosu. -Još malo. - Gurnula mu je kartu u ruke. - Deset Sephirota - krugova - predstavljaju razine duhovnosti. Dvadeset i dvije isprepletene linije koje prolaze između njih su putevi koje židovski mistici slijede kako bi oplemenili svoju duhovnu svijest. David je protrljao svoje sljepoočnice. U stražnjem dijelu glave osjećao je laganu glavobolju. - Shvatio sam. - U redu - deset sephirota, dvadeset i dva puta - i dvadeset i dva slova u hebrejskom pismu. Također ima dvadeset i dvije karte u Glavnoj arkani tarot karata. Broj deset je isto važan u ta-rot kartama. -Što ti je? David je masirao sljepoočnice. Izgledao je kao da je u jakim bolovima. - Jesi li dobro? - ponovo je upitala i krenula prema kupaonici po čašu vode. David je morao zatvoriti oči. Ova gaje glavobolja ubijala. Prisilio se pogledati na sat.

Uskoro se treba naći s Juddom. Zašto se Hutch ne javlja? Vidio je da Yael drži čašu i zabrinuto ga gleda. - Glavobolja - promrmljao je, zatim se iznenada podigao s kreveta. U dva je koraka došao do svoje torbe i izvadio dnevnik. Percy Gaspard. Dohvativši kemijsku sa stola, mahnito je okrenuo stražnji dio dnevnika i zapisao ime na sljedećoj praznoj stranici. - Percy Gaspard - glas mu je bio jedva čujan. Yael je došla do njega i zavirila preko ramena na najnovije ime u dnevniku dok je David unosio datum pored imena. - Nazvat ću Avija, neka ga provjeri s onima koja smo transkribirali - rekla je. - Provjerit će je li još uvijek među živima. Ili mrtav. Ili na nišanu... Pomislio je David. - Usput, dok to provjeravamo - Yael je rekla s telefonom na uhu - reći ću mu da ti nabavi putovnicu - u slučaju da prijatelj tvojega oca ne uspije. David je oteturao do kupaonice i poprskao se hladnom vodom. - Moramo ići - promrmljao je, vraćajući se u sobu. Vratio je dnevnik u torbu, pokupio rabinove stvari s kreveta i njih ubacio u torbu. - Sve ćemo ovo ponijeti sa sobom, za svaki slučaj. - S dubokim je uzdahom primio kvaku. - Spremna za potop? Yael j e slegnula ramenima u svojoj zelenoj svilenoj jakni, koja se još nije u potpunosti osušila. - Šteta što nas vani ne čeka Noah sa svojom arkom. - Energično je prošla pored njega kroz otvorena vrata. 15 ¶JUDD WANAMAKER JE sličio seoskome liječniku. Bio je proćelav krupan muškarac s uredno podšišanom sivom bradom i nosom poput Djeda Božićnjaka koji je dominirao

licem. Davidov je otac uvijek govorio da ukoliko Judd izgubi nove izbore, moći će se zaposliti kao taksist u New Yorku jer vozi poput optuženika na smr-noj kazni, zna na tisuće različitih priča, i nikada nije umoran kad ih treba ispričati. - Moraš naručiti sanma shioyaki - inzistirao je Judd onoga trenutka kada su završili s upoznavanjima i kada su sjeli na pod u privatnoj tatami sobi iznad blagovaonice. Yael se naslonila na svinuti drveni naslon iza prostirke i prekrižila noge ispod niskog stolića. Uzela je jelovnik koji je bio ukrašen s četiri lista djeteline. - Skuša pečena na roštilju. I poslužuju je sa svježe naribanim hrenom. Najbolja koju sam ikada jeo. Prije pet godina mi je na nju ukazao Ted Kennedy i toliko mi se svidjela da sam se vratio sljedeće večeri po još. - Judd je oduvijek bio oduševljen hranom kao i politikom -rekao je David Yael, dok je konobar pred njih stavljao čaše za vodu. - I svojom ženom. Okrenuo se prema očevome prijatelju. - Kako je teta Katharine? Još uvijek prikuplja najviše novca za državnu filharmoniju? - Postavlja nove rekorde dok mi ovdje razgovaramo. Mislim daje prikupljanje priloga političnije od politike, a Katherine je to prirodno. Stvarno bi trebala razmisliti o skuši - rekao je Yael, odlažući jelovnik. - Mislim da je to malo previše avanturistički nakon ovakvoga dana, velepolaniče Wanamaker. - Yael se hladno nasmijala. - Mislim da ću Kitsune Udon. Judd ju je pogledao sažalno. - I kakav je to bio dan, gospođice HarPaz, osim što je bio vrlo mokar? - Vrlo mučan.

Izgledala je prilično staloženo, pomislio je David, za ženu koja je tek jutros stigla u zemlju, vidjela ubojstvo, na koju se pucalo, koju se progonilo i koja je upravo večerala s američkim ve- leposlanikom. Pitao se kroz što je još prolazila u svojemu životu da je postala ovako odvažna. - Mislim da bismo trebali naručiti - predložio je David pogledavši prema konobaru. Prvi puta je zabrinutost prekrila Juddove oči i on je kimnuo. Iznenada su se svjetla prigušila, zatim pojačala. David je osjetio kako su mu se živci napeli. Počeli su s velikim izborom predjela i glavnih jela, i kada je konobar otišao, zatvorivši klizna vrata za sobom, popustila je napetost kod Davida. Prigušeno svjetlo nije bilo nagovještaj nestanka struje. - Ne bih te u ovo uključivao ukoliko nije stvarno važno, Judd. - David je pročistio grlo. - Ali sutra moram napustiti državu, a nestala mi je putovnica. - Razumijem. - Judd je analizirao Davidovo lice. - Posao ili zabava? - Posao. - Riječ je izletjela britkije nego je David namjeravao. Juddove su se oči stisnule od brige. - Zvuči hitno. - Ne bih te gnjavio da nije. - Ne gnjaviš me, Davide. Vrlo ću t i rado pomoći. Treba riješiti papirologiju, moramo se naći u zgradi UN-a odmah ujutro, ali neće biti problem dobiti dozvolu za hitne slučajeve. - Koliko će trajati? - ubacila se Yael, odmatajući platnenu salvetu u kojoj su bili štapići za jelo. - Obavit ću nekoliko telefonskih razgovora nakon večere i

do podneva bi je trebao imati kod sebe. - Hvala, gospodine. - Ispunjen zahvalnošću, obratio mu se na službeni način kako su ga učili u školi. Zbog toga se Judd na-mrštio. - Usudim se reći da bi i tvoj otac isto učinio za nekoga od mojih. - Kako su Katie, Ashley i Mark? Pitao je David kad se konobar vratio, noseći drveni poslužavnik prepun umjetnički oblikovanih sushi rolica i sashimija. David je zagrizao pecivo, ali je jednako mogao biti i stiropor. Uopće nije imao apetita. Nadajući se da Judd neće primijetiti, štapićima je gurkao hranu po tanjuru dok su čavrljali o obitelji, karijerama i braku. Vidio je da ga Yael tiho sluša dok je jela tjesteninu i prženi tofu, povremeno iznoseći mišljenje, ali ponajviše je samo promatrala. Zatim je Judd pitao za Stacy i nastala je iznenadna teška tišina. - Nisam se s njom čuo nekoliko dana. - Pokušao je David prikriti uznemirenost. - Malo je uzrujana otkad se Meredith ponovo udala. Judd nije bio glup. Ulovio je bljesak nesigurnosti koji se nadvio nad Davidovim očima samo mikrosekundu prije nego je uspostavio kontrolu. Brazde na Juddovom čelu su se produbile. - Nešto nije u redu, Davide, zar ne? - upitao je tiho. - Čitam te kao i vlastitu djecu. Je li Stacy možda bolesna? - Ne. Dobro je - počeo je, zatim su mu se grudi ispunile bolom, i odmahnuo je glavom. - U opasnosti je, Judd. I mnogo se toga događa. Veleposlanik je odložio štapiće i dobro pogledao Davida u oči pogledom koji je plašio mnoge na kongresnom

saslušanju. - O čemu govoriš? - Ne želiš znati. Ni sam ne razumijem. - Iskušaj me. Ako išta mogu učiniti, znaš da hoću. David i Yael su se pogledali. Lagano slijeganje njezinih ramena ukazalo mu je da slijedi svoje instinkte. Direktno je pogledao u Juddovo lice ispunjeno pitanjima. - Jesi li ikada čuo za religijsku sektu Gnoseosa? 16 ¶BILI S U OKO petsto kilometara daleko od Santa Monike, a Stacy je i dalje drhtala. Mrak je zavio otvorenu cestu, osvjetljenu samo udaljenim plamenovima manjih požara u brdima, a unajmljeni se džip Grand Cherokee kretao istočno cestom I-40 u sjeni Crnih planina. Hutch je pogledao u retrovizor. Na stražnjem je sjedalu Meredith u naručju držala svoju kćer. Stacyini uzdasi su jenjavali dok su iza sebe ostavljali gradska svjetla i izgubili se u buci autoceste. Sada se stisnula uz majku, nije više skakala na svaki mini kombi koji je projurio pored njih. Kakav se to manijak namjerio na ovo dijete i to u njezinome stražnjem dvorištu? Pitao se Hutch. Ili su se htjeli dokopati Davida - jesu li do njega htjeli doći preko pokćerke? Kao da se radilo o nekom čudnom deja vuu. Prije koliko je godina čuvao Davida - a sada ovu djevojku, koja je Davidu toliko značila kao daje njegova vlastita kćer, i koja traži zaštitu. Meredith se pomaknula na sjedalu. - Koliko još do Flagstaffa? -šapnula je, a on je shvatio daje Stacy zaspala na njezinom ramenu. - Tri sata, odbrojavam. Trebate na WC? Nećkala se. - Ne još. Prvo prijeđimo međudržavnu granicu. - Još malo. - Hutch je opet pogledao u retrovizor, ali je bilo premračno da bi vidio Meredithin izraz lica. Kada su pojurili

iz kuće u Santa Monici na licu joj se izražavao užasan strah. Probaj odrijemati malo, a ja ću te probuditi čim nađem prvo normalno odmorište u Arizoni. - Ne bih. Sumnjam da ću ikada zaspati. - promrmljala je. - Hoćeš, obećajem. Tamo gdje te vodim, nitko te neće pronaći. Hutch je bio veliki muškarac, visok, širokih ramena. Bio je bivši SEAL specijalac, izučen za borbu i zaštitu. Od njega je dolazilo tiho povjerenje i znala je da bi se trebala osjećati sigurnom. Ali nije. Noć je zadržavala opasnost, i neprijatelj nije imao lice. Naježila se i snažnije zagrlila Stacy. Isprazno je Meredith zurila u treperava svjetla na drugoj strani autoceste, moleći se da je Hutch bio u pravu, da ih nitko neće pronaći. Današnji dan nije počeo kao nešto posebno, a sada se sve promijenilo. Osjećala se kao druga žena. Poput bjegunke, ispunjene strahom. Ne za sebe, nego za jednu osobu koja joj je značila više od ičega na svijetu. - Probat ću nazvati Davida. - Zavukla j e ruku u torbicu tražeći mobitel. - Puno sreće. - Hutch j e brzao kako bi prestigao šleper s prikolicom. - Iz nekog razloga dobijam samo sekretaricu. - Čovjek bi pomislio da će ju provjeravati - U glasu joj je bio trag sumnje. - Nešto mi govori da trenutno David čini sve stoje u njegovoj moći - rekao je Hutch smireno. - Nazvat će. Kada nazove, pomislila je Meredith, stisnutih usana dok je otvarala telefon, bolje mu je da ima odgovor na pitanje tko proganja njezinu kćer. 17 ¶JUDD WANAMAKER JE lagano zazviždao kada je David prestao govoriti. Zurio je s Davidovog napetog na

Yaelino ukočeno lice i pokušavao sabrati misli prije nego prekine tišinu. - Ovo zvuči kao znanstvena fantastika, Davide. Lamed Vov-rdci, tajni kultovi, uklanjanje Boga. - Nemoj zaboraviti uništenje svijeta. - Yael je dobacila jednoličnim pogledom prema njemu. Judd je uzdahnuo. - Da nisi sin Boba Shepherda, samo bi ti se nasmijao u lice i otišao. Ali s obzirom na okolnosti... Njegove pronicljive sive oči probadale su Davidove. - Ne znam što da mi- slim. - Judd, znam da zvuči ludo, ali opasnost je stvarna. Gnoseo-si i njihovi Crni Anđeli su stvarni. Gotovo smo poginuli danas. -David je stisnuo rub stola. - Nitko ne vjeruje da Gnoseosi misle dokrajčiti svijet. Prekinula ih je Yael. - Zašto ne izađete van i pogledate oko sebe. Ovo nije obična kišna oluja. Jeste li ikada vidjeli poplave poput ove? U cije lom svijetu, sve je to zlo. Nije slučajnost. - Možda bih trebao nazvati predsjednika - duhovito je primijetio Judd. Zvučalo je kao napola izazov i napola šala. David je iz torbe izvadio svoj dnevnik. - Možda bi mu trebao ovo pročitati. Gurnuo je preko stola crvenu kožnu bilježnicu. Judd je zavukao ruku u džep na jakni i izvukao naočale za čitanje. Tiho je otvorio bilježnicu i preletio preko stranica. - To je popis imena. - Posebnih imena, prema riječima rabina - rekao je David. - Sjećaš se kada sam pao s krova zajedno s Crispinom Muellerom i Abby Lewis? Kada sam na trenutak bio u kliničkoj smrti u bolnici toga poslijepodneva, kada sam imao mistično iskustvo. Vidio sam nositelje ovih imena, obratili su

mi se i kazali mi da ih ne zaboravim. Oni su ljudi o kojima sam ti pričao - za njih Yael kaže da ih Gnoseosi hoće izbrisati s lica Zemlje. Nekako su mi dana njihova imena, Judd. Rabin mije rekao da su to Lamed Vovnici. David je pružio ruku i uzeo svoj dnevnik, čvrsto gaje primio. - Ova se imena poklapaju s onima koje su Yael i njezin otac dešifrirali u starom papirusu koji j e pronađen na Bliskom istoku. Yael se nagnula naprijed. - Papirus je autentičan. To su dijelovi legendarne Knjige imena koju je prvi puta napisao Adam. Judd je bio iznenađen. - Kao kod Adama i Eve? - Sada počinjete shvaćati - rekla je Yael mekano. Judd se namrštio. - Shvaćate li što govorite?... - Okrenuo se prema Davidu, pogled mu je bio prodoran. - Kakve to ima veze s tvojim odlaskom iz države? - David se mora naći s misticima u Safedu - odgovorila je Yael prije nego je David išta mogao reći. - Mogao bi posjedovati ključ za otkrivanje plana Gnoseosa. Vjerujemo da David ima posebno znanje koje nema nitko na Zemlji. Arheolozi nisu ni blizu sakupljanja potpunoga sadržaja Adamove Knjige. Pogledala je prema Davidu. - A ako ovdje ostane, pronaći će ga i ubiti. Naći. Ubiti. David je zurio u svoj sat. Zašto ga već nije nazvao Hutch? Ili Meredith ili Stacy? Provjerio je mobitel. Propustio je četiri poziva. - Ispričajte me na trenutak promrmljao je dok je preslušavao poruke. - Bože! - Izletjelo mu je iz grla. Yael i Judd su se skamenili. - Netko je pokušao oteti Stacy. Pobjegla je - s Hutchom je i Meredith, također.

- Davide, ne. - Judd je odgurnuo stolac i ustao, podigao je obrvu u zabrinutom izrazu. - Je li dobro? Jesu li otišli na policiju? - Hutch kaže daje dobro. Policija je odmah došla, prije Hu-tcha. Vozi ih u kolibu. - David se okrenuo Yael, vilica mu se stisnula. - Kada će doći tim koji je Avi poslao? - Sutra. Daj mi njihovu adresu, a ja ću nazvati tim radi procjene vremena dolaska. Lagano se podigla i krenula prema uglu prostorije. - Bit ću u zgradi UN-a odmah ujutro zbog putovnice rekao je David napeto. - Bilo da nam vjeruješ ili ne, trebam ju. - Pogledi su im se sreli. - Imat ćeš ju. Ne... ne znam što da o ovome mislim, Davide. Vjernik sam. To dobro znaš. Ali... - Judd Wanamaker je pljesnuo dlanovima. - Kako išta od ovoga može biti istinito? Čini mi se... - Ne! - prekinuo gaje Yaelin povik. - Nije moguće. Prsti su joj čvrsto držali mobitel dok je slušala, a suze su joj potekle niz obraze. Kada je završila polako je krenula prema njima, lice joj je bilo bijelo poput riže u tanjurima. - Bio je to Avi. Srušio se avion u kojem je tim letio. Eksplodirala su oba motora iznad Atlantika. Davidov se želudac stisnuo. - Motori El Ala ne eksplodiraju samo tako - rekla je bijesno. - Ne sami od sebe i ne oba istovremeno. 18 SPUŠTENIH GLAVA ZBOG kiše koja je lijevala Yael i David su se probijali Parksideom prema Riverside Toweru. Nigdje nije bilo slobodnoga taksija, a lokve su bile duboke do gležnja. Divlji ih je vjetar udarao dok su prelazili križanja ne obraćajući pažnju na semafore, ispunjeni očajnom željom

pobjeći bijesu koji ih je obavijao. I drugi su pješaci slično trčali, boreći se protiv vjetra tako snažnoga da im je potrgao kišobrane. Nekoliko je automobila poprskalo prolaznike kad su im gume naletjele na lokve. David i Yael su prošli jedan blok kada su ugledali znak za cvjećarnu i ljekarnu Duane Reade i tada - podrumski natpis -koji je treperio ljubičastom svjetlošću - ČITANJE TAROT KARATA Primio je Yael za ruku. - Imam ideju. - povikao je. Ovuda. Potrčali su niza stepenice i kroz vrata s nacrtanim grimiznim okom. Njihov je dolazak najavilo kinesko viseće zvonce s kristalima. Prostorija u kojoj su se našli čudno je vonjala na vaniliju i češnjak. Nekoliko je složivih stolica bilo oko stola koji se nalazio u središtu prostorije, prašan je luster svjetlio na stropu. Paprat u lončanicama, bambus srećonošac, i agava stajali su pored škrinje gdje su amuleti treperili ispod mekoga naglašenoga svjetla. Na suprotnoj je strani stajala polica nakošena na jednu stranu, pretrpana knjigama. Iznenada se razmaknula sjajna zavjesa od zlatnih vrpci i perlica te se pojavila starica. Bila je sitna, u crnoj suknji duljine do gležnja i ljubičastoj izvezenoj tunici, sijeda joj je kosa padala niz leđa u debeloj pletenici. David bi joj dao sedamdeset godina, ali koža joj j e bila glatka i vlažna, a njezine vrlo nježne ruke nisu bile išarane venama. Mrena koja joj je zamagljivala blijede, smeđe oči odavala je godine kao i kapci tanki i sitno naborani. Krenula je prema okruglome stolu, koji j e bio prekriven dugim satenskim stolnjakom. Na sredini su stajali svijeća i paket šibica. Bez najave uzela je špil tarot karata.

- Dobro došli. Nisam očekivala posjetitelje ove kišne noći. Tko od vas želi da mu gatam? Ja. Kad bih samo vjerovao da mi može reći da će Stacy biti dobro, mislio je David tmurno. Mučilo gaje što ne zna, ali sada je ovu brigu morao ostaviti po strani. - Ovdje smo jer nam treba jedna informacija. - Cavid je izvukao stolac za Yael i sjeo pored nje. - Karte nude pregršt informacija - rekla je starica, nudeći špil. - Tko ih želi promiješati? Umjesto da ih uzme iz njezine ruke, počeo je tražiti po torbi i izvadio rabinovu tarot kartu. - Više me zanima što nam možete reći o ovome. Pogledom ispunjenim dosadom, žena je ispustila svoj špil i smjestila se u stolac njima nasuprot. Uzela je kartu i slegnula ramenima, proučavajući sliku tornja na trenutak prije nego ju je okrenula. - To je Kula. Što drugo želite znati? - Imam ih. Poznajem područje. James Gillis je pucnuo prstima prema Enriqueu, ležeći preko kreveta u motelu n a East River Sideu. Odjednom je Portorikanac skočio s drugoga kreveta, uzeo ključeve kombija iz ladice, i kre- nuo prema vratima. Gillis je i dalje ubrzano govorio na mobitel kad su vrata za njima tresnula. - Pratimo ih. - Gillis je podigao ovratnik. - Upravo na putu. Kratko je obavijestio partnera o novostima dok su trčali prema kombiju. - Stvarno imamo sreće. Dobili su novu priliku. Upravo su izašli iz Yotsuba. Blizu Riverside Parka. Yael je privukla stolac bliže. - Moramo znati što znače slike na ovoj karti. Starica je gurnula kartu prema njoj i pogledala Yael u oči. - Kula je karta iz velike arkane. To je najzlosutnija karta iz cijele grupe.

- Zlokobna na koji način? - upitao je David. Njezin se pogled premjestio na njegovo napeto lice. Upućuje na smrt, uništenje, strah, i žrtvu. Drugim riječima, nešto će se promijeniti. Prešla je nedotjeranim noktom preko slike lupkajući od kule dolje. - Evo piše ovdje - moćan pad koji vodi do konačne istine. - Naslonila se na stolac i niotkuda je iskočila bijela mačka ravno njoj u krilo. David ju do sada uopće nije uočio u prostoriji. Prstima ju je gladila dok je govorila - Kabuki, došao si provjeriti posjetitelje. David se promeškoljio u stolcu - Ima li još nešto? - Koliko imate vremena? - upitala je namršteno. Mačka je skočila dok se ova ustajala i krenula prema polici s knjigama. Prelazila je preko knjiga, izvukla jednu i vratila se za stol. Prsti su vješto pronašli stranicu koju je tražila. - Ovdje. -Počela je čitati, žmirkajući, držeći knjigu blizu svojih očiju. - Kulom upravlja ratni planet Mars, čime ona postaje karta vezana za ratovanje. - Stisnula je usne na tu riječ. Nastavila je čitati kao da se radi o stihovima pjesme. - Rat između struktura temeljenih na lažima. I - pokazala je prema munji koja uništava vrh kule - zasljepljujući bljesak istine. Odložila je knjigu i zurila u njih. - Kada netko otvori ovu kartu, upozorim ga da očekuje šokirajuća otkrića. Nešto dovoljno snažno da sruši kralja - ili da uzdrma sustav dugovažećih uvjerenja. Sustav dugovažećih uvjerenja. U želucu je osjetio kako mu se hrana bućka. Biste li civilizirani svijet nazvali sustavom dugovažećih uvjerenja? Nemoj se sad navući na ove abrakadabra stvari, rekao je sam sebi. Kada je starica ponovo progovorila, odjeknula je

munja. Prostorijom se raširio iznenadan mrak, ostavljajući ih bez daha dok starica nije upalila svijeću na stolu. - Ovo j e bolje - tiho je promrmljala, a u zraku se osjetio miris vanilije koji je dolazio od plamena svijeće. David je pogledao uokolo, nestrpljivo iščekujući da dođe struja. Ali nije dolazila. Pored njega, Yaelino je lice djelovalo poput duha i vrlo napeto na treperavom svjetlu svijeće. No, glas joj je bio snažan kako je naglo promijenila smjer razgovora. - Ima li u knjizi išta o vezi između tarota i židovskoga mistir čizma? - Naravno. Kabala. - Kimnula je starica. - Prema nekim izvorima oni su povezani, prema drugima nisu. Postoje mnoge sličnosti. Gurnula je knjigu prema Davidu. - Struja se neće vratiti tako brzo. Vaše oči će lakše čitati od mojih na svjetlu svijeće. - Već znamo za brojčanu vezu između karata i hebrejskog alfabeta - rekao joj je David dok je prelistavao knjigu tražeći indeks pojmova. - Dvadeset i dvije karte u velikoj arkani, dvadeset i dva slova alfabeta. Osjetio je kako mu se mačka uvija oko noge, trljajući cijelo svoje tijelo. - Kabala - evo nas. - Vrativši se sredini knjige počeo je čitati naglas. - Tarot karte odražavaju kabalističko Drvo života. Kao što ima deset Sephirota, postoji deset numeričkih karata u svakoj boji male arkane. Postoji još jedna fascinantna povezanost - četiri mistična svijeta u kojem postoji Drvo života - zemlja, zrak, voda i vatra - odražavaju se u četiri tarot boje - pehar, novac, sablja, palica. - David je podigao pogled i ugledao kako se plamen svijeće odražava u zjenicama starice dok se smiješila.

- Ako želite još veza, vjerujem da možete pronaći bezbrojne karte u gradskoj newyorkskoj knjižnici - rekla je. - S druge strane - dodala je s uzdahom - također ćete pronaći veliki broj knjiga u kojima se tvrdi da tarot nema nikakve veze s Kabalom. Da su to vitezovi templari preuzeli od Saracena. Nagnula je glavu na stranu. - Zatim opet, postoji snažna struja koja tvrdi da su prve tarot karte n a svijetu predstavili Gno-" stici sredinom petnaestoga stoljeća. Davidovom su kralježnicom prošli snažni trnci. - Stvarno? - Podigao je tarot kartu. - Ima li ovdje na karti išta što biju povezivalo bilo s kabalistima bilo s gnosticima? Ponovo je uzdahnula. - Naravno. Teško se može ne vidjeti. -Starica mu je uputila pogled s visoka i nasmijala se dok je uzimala kartu i okrenula ju, približivši ju treperavom svjetlu svijeće. - Ovo - dvostruki ouroboros. - To je grčki, zar ne? - Yael je zurila u dvije zmije koje jedna drugoj grizu rep, a tijelima oblikuju osmicu. - Naravno, grčki za one koji grizu rep. Vidite kako jedna zmija ima krila, a druga nema? Za Gnostike, jedna zmija bez krila koja guta vlastiti rep predstavlja Sunce. Ali dvostruka zmija kao ova zove se Velika Zmija - gnostički simbol vječnog ciklusa smrti i ponovnoga rođenja. - Smrt i ponovno rođenje. Uništenje i obnova. - kazala je Yael, a Davidu se stisnuo želudac od hrane i dima vanilije. Yael mu se približila, spustivši glas. - Upravo ono što planiraju Gnoseosi postići na svjetskoj razini. Ubijajući Lamed Vovnike -šapnula je. - Vjeruješ li mi sad? Činilo se kao da se kiša iznenada pojačala, pljuštala je o vrata kao da se radi o mecima. Izgubljeni na trenutak u svojim mislima, nitko nije čuo korake koji su se spuštali

stražnjim stepeništem dućana. David je sjedio pitajući se zastoje rabin Ben Moshe držao ovu kartu zaključanu s kamenom i drugim stvarima u sefu. Starica je prva prekinula tišinu. Vratila je kartu Davidu, pažljivo promatrajući njegovo lice u magli dima. - Imate toliko pitanja. Možda se vaši odgovori nalaze u kartama. - Osmjehnuvši se pružila je karte prema Yael. - Hajde, promiješajte ih. Reći ću vam što kažu. Yael je odmahnula glavom, iznenada se ustavši sa stolca istoga trenutka kada je David uočio kretnje iza zavjese s perlicama. Nije bila mačka - bila je to ogromna osoba plave kose. Kroz njega je prostrujao signal velike opasnosti. - Idi! povikao je pokazujući Yael prema vratima. Otvorila ih je samo djelić sekunde prije nego su dvije osobe ulerjele u prostoriju. Muškarac plave kose je odgurnuo staricu prema zidu. Veliki Hispanac je podigao pištolj. Opalio je i on je sjevnuo kad je Davidu metak prostrujio pored uha, no, već j e bio vani, preskačući stepenice iza Yael. Izašli su u totalni mrak i čuli vriskove starice. Grad je bio crn, potpuno crn - natopljen i napušten, čula se grmljavina. Hvala Bogu na mraku, pomislio je David kad je zgrabio Yae-linu ruku te su strelovito potrčal i ulicom, usporavale su ih jedino duboke lokve. - Ovuda. - Iza sebe su čuli korake koji ih slijede. Yael je iznenada skrenula lijevo, povlačeći ga za sobom. Spustili su se stepeništem. Čučeći u vodi gotovo do koljena, borili su se s dahom. Strah je pritiskao Davidov želudac dok su ovako sklupčani čučali u mraku poput dva štakora u blatu. Gurnuo

je ruku u unutrašnji džep, provjeravajući daje kamenje još uvijek ondje. Malo iznad njih, na razini ulice, čuli su korake koji su udarali o tlo pored njih, prskajući Yaeline i Davidove oči. Zadržali su dah, hladni od straha, i čekali. Čekali... Prošla je čitava minuta prije nego su izdahnuli i pažljivo se izvukli i z skrovišta. Brzo su pretrčali cestu, držeći se blizu zgrada, zahvalni što ih štiti tama dok se vraćaju nazad u hotel. - Kako su nas pronašli? - šapnula je Yael, konačno progo-vorivši kad su ušli u Riverside Tower. - Možda ih je više nego što pretpostavljamo. Mogli bi biti posvuda. - David je oprezno krenuo mračnim hodnikom dok nisu našli vrata za nužni izlaz. - Dobro je što nismo na najvišem katu -promrmljao je dok su se polagano, stepenicu po stepenicu penjali. Netko silazi. Ukočili su se, opustivši se tek kad s u čuli ženski glas koji mekanim glasom govori nešto cmizdravom djetetu. Stisnuvši se uza zid pustili su ih da prođu i nastavili se penjati u tišini. Davidova je torba natopljena vodom djelovala sto kila teža kako su se penjali prema sljedećem odmorištu. Kao da je nosio težinu cijeloga svijeta. I ako je sve stoje danas čuo istina, nosio je. Dillon je zurio vani u mrak toliko crn da nije mogao reći gleda li u ocean ili nebo. Većina j e suputnika spavala u avionskoj kabini koja j e bila slabašno osvijetljena, no, on je bio budan. I trebao mu je dupli Glenmorangie. Posljednjega puta kada je posjetio biskupa Ellswortha, bili su na konferenciji u Rimu koja j e bila u isto vrijeme kada i

Uskršnji tjedan. Biskup ga je potražio, hvaleći Dillonovu posljednju knjigu. Ellsworth je proveo više vremena pričajući o projektu koji je započeo u svojoj diocezi - doručak subotom ujutro za problematične dječake. Dillonove su se oči skupile kad se naslonio, zamišljajući prsten s rubinom koji je Ellsworth nosio toga dana, sjećajući se kako je sjajio na trgu okupanom suncem dok je mahao pun entuzijazma. Tada Dillon nije imao pojma o porijeklu i povijesti toga kamena. Prošle bi godine prije nego bi otkrio njegovu važnost. I sve dok mu David nije donio sličan nije shvatio što mora učiniti -uvjeravajaući Davida da mora u Brooklyn. Sada se sve poklapalo. Tražio je duboko u sebi nešto stoje davno potisnuo ljutnju koja ga je izjedala kao dječaka u Bostonu, hladan bijes koji je osjetio kada bi ga otac istukao remenom, kada bi majka pobjegla iz sobe. Morao je ponovo osjetiti isti bijes. Da ga iskoristi. Bio je spreman upotrijebiti sva moguća sredstva da vidi kraj borbe. 19 ¶FLAGSTAFF, ARIZONA SLJEDEĆEG DAN A HUTCH JE STAVIO čajnik na štednjak i upalio plin. Još uvijek je volio kuhati kavu na stari način, i uvijek bi ubacio malo više žličica kave bez obzira za koliko ju je šalica pripremao. Dok su se sa televizora na polici u uglu čule loše vijesti razbio je jaja u tavu i ubacio malo slanine. No, misli mu nisu bile na hrani. Bile su na dvije gošće koje su spavale u gostinjskoj sobi. Unio je Stacy u kuću i rekao Meredith da ga pozove odmah, čim im nešto zatreba, bez obzira koliko bilo sati. Čuo je kako djevojka viče u snu, i Meredithin glas kako ju

umiruje. Bilo je gotovo podne, i iz sobe se već dva sata nije ništa čulo. Pomislio je da će ga David nazvati čim svane, ali nije. Hutch gaje cijelo jutro pokušavao dobiti, bez uspjeha, a sada je na CNN-u i vidio zašto. "... pet općina i dijelovi New Jerseya ostali su bez električne energije danas, nakon nečuvenog olujnoga nevremena gdje je palo više od 33 kubična centimetra vode uz East Coast sinoć. Munja je udarila u elektranu.uzrokujući katastrofu sličnu onoj iz kolovoza 2003., srušila se cijela mreža. Jučerašnja je oluja također srušila i komunikaciju mobitelima, i službeni izvori govore da će čak i kad se vrati struja, trebati tjedni dok se voda ne izbaci iz sustava podzemne željeznice...“ Glas je lagano žuborio dok je Hutch stavljao jaja na tanjur. Dok se David ne izvuče iz New Yorka ništa ne može učiniti nego sjediti, zaštititi Stacy i Meredith, i paziti da Meredith ne uspani-čari klinku još više. - Osjećam dim. Hutch se okrenuo prema djevojčinu glasu. Stajala je na pragu kuhinjskih vratiju, raskuštrane kose do ramena i očiju crvenih od plakanja. Na sebi je imala isti sivi donji dio trenirke i majicu koje je imala i u autu. - Požari su daleko, breskvice. To je samo dim nošen zrakom. Što hoćeš za doručak? Jaja? Ili pahuljice? - Hoću razgovarati s Davidom. - rekla je Stacy drhteći. I ja, pomislio je Hutch. - Kada me je jučer nazvao da te pokupim, bio je u Brooklynu. Sinoć se srušila strašna oluja na cijeli New York. Hutch je kimnuo prema televizoru gdje su bile slike

Newyor-čana kako se probijaju poplavljenim ulicama grada. Uopće nemaju struje, Stace, čak ni mobiteli ne rade. Moramo sjediti i čekati da nam se David javi. - Ne razumijem što se događa. - Glas joj je bio tih, a Hutch je osjetio kako joj se strah uvlači nazad u oči. - Ovdje požari, tamo poplave. Čudno. Stacy je otišla do prozora i zurila u dim koji se dizao iznad udaljene narančaste buktinje n a horizontu. Okrenula se prema Hutchu očiju ispunjenih suzama. - Hutch - ne mogu prestati razmišljati o svim onim životinjama koje će ostati zarobljene u požaru. Može li yedna pobjeći? Hutch je pročistio grlo. - Ponekad mogu. - A inače? - Na trenutak je utihnula. - Ne znam zašto Bog dozvoljava da se ovakve stvari događaju. Promatrajući ove oči boje lješnjaka kao daje gledao u bazene ispunjene boli. Njezino mlado nevino lice bilo je prekriveno sirovom boli. Daje barem imao odgovor. - Ne znam dovoljno o Bogu koliko bih možda trebao rekao je na kraju. - Ali znam mnogo o kuhanju jaja. Kajgana, poširana, ili na oko, mlada damo? Stacy je teško progutala i položila dlanove na vlažne oči. A valjda, kajganu. - Okrenula se prema prozoru, oči su joj bile na crvenom odsjaju u daljini. - Što misliš, koliko će im trebati da ugase požare? 20 NEW YOR K DAVIDU JE TREBALO dva sata probijanja prepunim ulicama grada do ureda Judda Wanamakera. Činilo se da je na ulicama čitav New York, ljudi okupljeni oko radio prijemnika, tražeći hranu ili pokušavajući dići novce s bankomata - a da ne spominjemo iščekivanje kada će doći struja i stvari se normalizirati.

David je požurio kroz središte, pažljivo promatrajući ovo oko sebe, osjetila su mu bila na najvišoj razini dok nije stigao do sigurnosti UN-a - da bi vidio da je zgrada u mraku i zaključana. Stajao je ispred proklinjući beskoristan mobitel. I nije pomoglo što je i hotelski telefon bio neupotrebljiv. Koliko god je pokušavao doći do Judda ili Hutcha, nije uspijevao. Frustriran i ljut, David se samo mogao nadati daje Stacy dobro i zajedno s Hutchom. S čvorom vezanim oko srca pitao se hoće li ju ikad više vidjeti. Ništa nije mogao učiniti, nego se vratiti u hotel. Nije daleko odmakao kada je naletio na izlog s pecivima i kolačima. Ušao je u pekarnu koja je bila osvjetljena samo danjim svjetlom. - Svi su jučerašnji - rekao je prodavač kada je ovaj ušao. -Sve je na rasprodaji, tri za cijenu jednoga. Kad ih prodam i ja odlazim. Ne mogu ništa peći bez struje. David je kupio šest kolačića, nešto domaćih keksa i toplu bocu Coca Cole od dvije litre, i krenuo raskvašenim ulicama. Iako se voda povukla preko noći, promet je na ulicama bio vrlo rijedak. Oprezno je pogledao uokolo i krenuo prema hotelu, razmišljajući kako su ih napadači uspjeli pronaći sinoć. Sigurno je na stotine čitača tarot karata u New Yorku kako su Crni Anđeli znali gdje su njih dvoje? To je bila neplanirana i nepredvidljiva odluka. Osim ako nas nisu slijedili iz restorana. Iz Yotsube. Ako su ih Crni Anđeli vidjeli kako večeraju s Juddom i on bi mogao biti u opasnosti. A nije ga imao kako upozoriti - kao što nije mogao upozoriti preostale Lamed Vovnike o opasnosti. Nije bio

siguran ni da zna sva njihova imena - i jesu li još uvijek neka u njegovoj glavi. Prvi je puta osjetio pravu potrebu da ode u Safed. Jedino oružje koje je imao protiv Gnoseosa bila su imena u glavi, i u dnevniku. Nije imao Yaelino znanje ili kontakte, ni mudrost rabina ben Moshea, samo odjek iskustva koje je prkosilo racionalnom objašnjenju. Ako je Safed bio toliko svet i mističan kako je Yael tvrdila možda oslobodi glasove onih duša koje su ga molile da ih ne zaboravi. Njegov se korak produljio. Bilo mu je drago što može hodati, da opusti mišiće, da pročisti glavu. Činilo se kao da je prošlo sto godina, a ne samo pet dana, otkad je pobijedio Toma u squashu. Nije mogao vjerovati kako mu se život okrenuo naglavce od tada. Sada je bio bjegunac, skriven u sparnoj hotelskoj sobi, bez mogućnosti komuniciranja, pomalo je ludio. Činilo se da se hotelska soba svakoga trenutka sve više smanjuje, a opet Yael se uopće nije žalila. Vrlo je dobro prihvatila zadatak da dežura dok je on otišao po putovnicu. Meredith bi se već penjala po zidovima tvrdeći da se pomiču prema njoj pokušavajući ju poklopiti. Hutch sigurno ima pune ruke posla, pomislio je, pogledavši prema stubama prije nego se počeo penjati. Ukoliko je s njima. Mora biti s njima. Glasovi koji su se čuli na drugoj strani hotelskih vratiju prema sobama zamrznuli su Davida. Prišao je bliže, čuo je muški glas, i gurnuo karticu u bravu. Otvorio ih je i našao se na nišanu pištolja. 21 VILLA CASSA DELLA FALCONARA, SICILIJA KOMORNIK PREMIJERA J E izašao na terasu gdje su DiStefano i njegova

supruga odjeveni u svilene kućne ogrtače uživali u svojem uobičajenome doručku koji se sastojao od kolačića i espresso kave. - Scusi, Signore e Signora - Okrenuo se prema premijeru blagim naklonom, ispričavajući se. - Jedan Vas mladić iz sela želi vidjeti. Inzistira. Tvrdi daje njegova majka radila ovdje u kuhinji kada ste bili u vojsci, i ja se sjećam te žene. Vjeruje da mu jedino Vi možete pomoći. DiStefano je složio novine i položio ih pored tanjura dok sije njegova žena točila espresso. - Uvedi ga, Carlo. - Rekao je sli-ježući ramenima. Mario Bonfiglio je utrčao na terasu, na licu mu je bila iscrtana hitnost. Mišići radničkoga tijela bi l i su napeti, podsjećajući DiStefana na planinsku mačku koja se priprema na skok. - Mi displace - oprostite, Eccellenza, ne bih Vas gnjavio da nisam očajan. Policija ništa ne zna, ništa ne čini. Moja zaručnica i ja živimo u strahu. - Progutao je teško i nastavio, znojeći se pred čvrstim premijerovim pogledom i hladnim pogledom njegove žene. - Zaručnica? - Izbacio je premijer. - Si, moja Irina, moja ljubav, moje srce. Trebali smo se vjenčati prošloga tjedna. Alije nestala. Otac ju je poslao na poštu i nikad se nije vratila. Sve smo pretražili - farme, polja, sve. Policija sliježe ramenima i ništa ne poduzima. Smiju mi se i govore da je sigurno s nekim pobjegla. Znam da to nije istina, moja Irina i ja smo se jedno drugome zavjetovali. Jedva smo čekali vjenčati se i osnovati obitelj. - Što misliš da bih ja mogao učiniti, a nije već policija učinila? - Pitao gaje premijer zagonetno. - Možete narediti policiji da istraži njezin nestanak,

Eccellenza - i da obavijeste okolne gradove. Nema je već tri tjedna i već smo izgubili dragocjeno vrijeme. Molim Vas, ako im naredite, pomoći će nam potražiti ju. - Ispružio je ruke, zaklinjući premijerovu ženu dok je odlagala svoju šalicu. - Signora, znate kakva je ljubav. Veličanstvena i bolna istovremeno. Treba mi moja ljubav. Nešto joj se strašno dogodilo. Nikada me ne bi napustila. Mario je na licu žene tražio sažaljenje, samilost. Vidio je samo hladnoću njezinih čelično plavih očiju i podignutu zlaćanu kosu. Odložila je salvetu i ustala s osmjehom tankim poput britve. - Ali ponekad je ljubav hirovita, mladiću. I ponekad nestane. Možda tvoja Irina ne želi daju pronađu. Na Mariovu je licu zabljesnula ljutnja. Oči su mu sjajile poput dva užarena komada ugljena, ali se suzdržao od bezobraznih riječi. Dok je Flora Dondi prolazila pored njega prema kući, okrenuo je pogled prema njezinome suprugu. - Nikad. - rekao je tiho. - Nikad me Irina ne bi ostavila svojevoljno. - Žao mi je. - Premijer se nagnuo prema naprijed i Mario je ostao bez riječi ugledavši zabrinutost na premijerovom dostojanstvenom licu. - Napiši svoje ime, ime zaručnice i njezinoga oca i datum kada je nestala i pobrinut ću se da policija slučaj u potpunosti istraži - i neće ostati ni vinograd ni selo nepretraženi. - DiStefano je izvadio nalivpero i pozvao komornika da donese papira. - Dobro je da si došao k meni, mladiću - rekao je, nakon što je Mario napisao tražene podatke i zahvalno pružio papir preko stola. DiStefano je ustao i ispružio ruku. Mario je primio debelu

premijerovu ruku s veseljem. Ispunila ga je nada i u sebi je zahvaljivao Djevici što mu je dala hrabrosti da dođe. - Blaženi, Signore. Blaženi. - Skoro je srušio stolicu dok je pojurio s terase prema komorniku koji gaje otpratio. DiStefano je podigao papir i pogledao debelo napisane riječi. Trenutak kasnije je iz džepa izvukao srebrni upaljač s njegovim monogramom. Zadržao je pogled na dvostrukom ouroborosu koji je bio ugraviran prije nego je zapalio papir i nade Maria Bon-figlia pretvorio u prah i pepeo. 22 DAVID JE PRIMIO cijev pištolja pokušavajući ju gurnuti u stranu. Ali ju je muškarac čvrsto držao, prikrivajući svoj nizak stas. Prije nego je povukao okidač, David ga je udario laktom u prsa i srušio. Zajedno su pali boreći se za pištolj kad je prema njima doletjela vrećica iz pekare i Davidova torba ravno u njegova leđa. - Lo Avi - povikala je Yael na hebrejskom. - Ne, ne pucaj, to je David! Davidova se šaka zaustavila u zraku čim je shvatio. Avi. Adrenalin koji se punio otkako je vidio pištolj, a srce mu je i dalje ludo tuklo. Sranje. Popustio je stisak oko pištolja i podigao se na noge. Njegov se suparnik također podigao teturajući. - Kakav je ovo prokleti pozdrav? - David je zavikao, zureći u niskog Izraelca kuštrave kose pred sobom. - U mome poslu ovako ostajemo živi - odgovorio je muškarac smireno na engleskom. Yael je zaključala vrata i podigla vrećicu iz pekare. - Ako ste završili s međusobnim ubijanjem možemo li Davidu ispričati ono što si mi rekao? Avi je ispružio ruku. - Dobro se snalaziš. - Izraelac je imao

crvenkastu kosu, kratke zaliske i najtamnije oči koje je David ikada vidio. U njegovom je držanju bilo čvrstoće i aškenaskih karakteristika, povjerenja i snage. - Spašavanje vlastitoga života j e dobra učiteljica odgovorio je David. - Jesi li dobio putovnicu? - upitala gaje Yael. Odmahnuo je glavom. - Nisam se uspio naći s Wanamakerom. Zgrada UN-a je zaključana. Još uvijek nigdje nema struje. - Primijetila sam. - Lagano je brisala znoj s lica. U sobi je bilo sigurno trideset stupnjeva. - Ali, imamo dobre vijesti, Davide. Avi ima putovnicu za tebe. Ne znam kako mu to uspijeva - dodala je i nasmijala se prema njemu - ali uvijek mu uspijeva. David je u njezinom tonu osjetio divljenje i iz nekoga ga je razloga, koji nije shvaćao, to nerviralo. Morao je priznati da je putovnica koju mu je Izraelac dao bila savršena. Potpuno jednaka onoj koju je ostavio u svojoj sobi, onoj koja je nestala. - Potpiši ju. Malo je arogantan, pomislio je David kada mu je Avi dodao kemijsku iz stola. - Sada se samo zračna luka JFK mora otvoriti - rekla je Yael. - I da opet počnu raditi mobilni telefoni. - David je ubacio potpisanu putovnicu u svoju torbu. - Je li vaš drugi tim došao do moje kćeri? - upitao je Avija. Izraelac je sjeo na jedinu stolicu u sobi, odmah do stola na kojem je odložio pušku. - Nije još. Trebali bi stići u Flagstaff sutra ujutro. U zadnjem sam razgovoru doznao daje Newark zatvoren - čini se daje i New Jersey ostao bez struje - tako da su morali ići duljim putem, od Tel Aviva do Londona i onda u

Phoenix, put od dvadeset i jednog sata. Davidovo se srce stislo od frustracije. - I nakon toga još moraju voziti do Flagstaffa? - Yael nam je kazala da je tvoj čovjek koji je s njima vrlo stručan. - Da, jest. - No, David je razmišljao može li Hutch odbiti cijelo jato Crnih Anđela. Oni ne znaju gdje je, podsjetio se. Ali, mislio je da ne znaju gdje su bili Yael i on. Okrenuo se u zagušljivoj sobi osjećajući se kao da će mu žile eksplodirati. - Davide. - Kao da mu je Yael čitala misli. Primila ga je za ruku. - Tvoj je posao sada završiti Knjigu imena - a i naš. Nemamo sva imena. Postoje mnogi dijelovi koji nedostaju u Adamovoj Knjizi, zakopani u spiljama i pustinji. Ali ako su ta imena zaključana u tvojoj glavi, možemo ih otključati. - To je jedini način da pobijedimo Gnoseose - dodao je Avi, njegove tamne oči prodirale su u Davidove poput lasera. Moramo spasiti što je više moguće Lamed Vovnika. A samo nam ti možeš reći tko su oni. David je zurio u pod. Sve stoje htio bilo je otići iz New Yorka i doći do Stacy. Ali nije moga o riskirati da ih dovede ravno k njoj. Niz tijelo mu je klizio znoj i to nije bilo od zagušljive sobe. Yael je nastavila nježno kao da osjeća njegovo premišljanje. - Jednom kada dođeš u Safed, mistici će ti pomoći sjetiti se svega što si čuo. Moraš se pokušati skoncentrirati. Tako ćeš najbolje pomoći Stacy. Još uvijek nije kraj svijeta, Davide, moraš vjerovati da ti je kćer još uvijek živa. Nastala je kratka tišina. Avi ju je prekinuo podigavši vrećicu iz pekare, šuškajući papirom dok je izvlačio kojačić s borovnicama. Ubacivši ga u usta dao je vrećicu Yael.

- A Percy Gaspard? - izazvao je David zureći u Avija. - Što ste pronašli o njemu? - Za sada vrlo malo. Pojavio se samo jedan - muškarac rođen u Montrealu 1939. To je sve što su uspjeli naći prije nestanka struje. Sada bi već mogli imati više informacija. Odavde idem direktno u Pennsylvaniju, odnosno koliko je god potrebno da dođem do civilizacije, drugim riječima do grada u kojem radi mobitel. Imat ćemo više toga kada se čujem s kolegama. - Onda je najbolje da kreneš - predložila je Yael. Avi je kimnuo ustavši iz stolice. - Još jedna stvar - rekao je, hodajući prema Davidu. - Kamenje. Uzet ću ih sa sobom. - Zašto? - tražio je David. - Bit će sigurniji samnom, čak i ako vas dvoje prvi stignete u Izrael oni su važni Židovima, i ukradeni su nam prije mnogo godina. - Pogledao je prema Yael. - Jesi li mu rekla da sumnjamo daje elitni krug Gnoseosa uzeo nekoliko kamena? Njegov je pogled završio na Davidu. - Neće prezati ni pred čime da ih se dokopaju. Čeznu za ovim kamenjem kao i za trideset i šest imena zbog moći kamenja koja može poljuljati ravnotežu. David se sjetio Crispina prije toliko godina - kako je držao agat obećavajući Davidu i Abby da neće pasti. Kako je Crispin znao da kamen ima moći? I kako je došao do njega? - Objasni mi ovaj posljednji dio - rekao je David kratko. - O poljuljanoj ravnoteži. Avi je povukao svoju vlažnu bež košulju s prsiju. - Mudraci su učili o čarobnim svojstvima kamenja. Svaki od njih u prsnom oklopu visokoga svećenika nosi ime jednog od dvanaest plemena, a njegova je boja ista onoj na zastavi koja

se vijorila ispred sela plemena. Visoki je svećenik nosio oklop kadgod je ulazio u Najsvetije svetište. Znaš li zašto? - Avi je odgovorio na svoje pitanje prije nego je David mogao početi nagađati. - Jer predstavlja Židove, podsjeća Boga na dvanaest plemena, priziva Njegovu milost. I ima još - rekao je Avi. - Znaš li kako funkcionira oklop Ouija? - prekinula je Yael. Kad je David kimnuo, nastavila je dalje. - Prsni oklop visokoga svećenika bio je poput stare ploče Ouija, način komuniciranja s Bogom. Kada bi Židovi stekli Božju naklonost, kamenje bi sjalo jače. Kada je Izael bio u ratu, i kamenje sjalo, to je bio nesumnjiv dokaz o pobjedi. - Evo ti primjera. - Avi je spremio pištolj u futrolu. - Yael je spomenula ploču Ouija. Evo kako je to funkcioniralo u biblijsko vrijeme. Ljudi bi došli visokom svećeniku s pitanjima za Boga. Nakon što bi ih Aaron saslušao, gledao bi u kamenje na svome oklopu i zazivao razna imena Boga. Dok je to činio kamenje bi sjajilo, dajući odgovor Boga. David je ostao skamenjen. Sjetio se trenutka kada je pronašao kamen nakon što se snijeg otopio. Sjajio je tako jako da su ga oči boljele. Mislio je da je to odsjaj od sunca. Sada, dok je upijao Avijeve riječi, izvukao je oba kamena iz džepova i proučavao ih. Agat i jantar. Naftali i Levi. Izgledali su tako obično. Nisu se sjajili, pa ipak, ako... - Vratit ću ih sam - rekao je, stišćući ih u dlanovima i susrećući se s Avijevim očima. - Ne, nećeš - počeo je Izraelac, ali gaje David presjekao. - Ako govorimo o mističnim događajima mislim da imam malo više iskustva od tebe. Pronašao sam ovaj kamen, i temeljeći se na svemu što sam čuo, za to postoji dobar razlog.

A da ne spominjem da mije rabin ben Moshe proslijedio oba na čuvanje malo prije nego je ubijen. - Mislim da je u pravu, Avi - Yael je stala između obojice. -Pronašao je Naftali malo nakon pada koji ga je doveo do vizija. Ležao je čekajući ga. Ne vjerujem daje to slučajnost. Kod njega je sve ove godine. Njemu je namijenjen inzistirala je. - Iz razloga koji nam još nije poznat. Avi je gledao malo u nju malo u Davida, stisnutih usana. Na kraju je slijegnuo ramenima. - Pretpostavljam da si u pravu. Onda u redu. Ispružio je ruke prema Davidu. - Čim se vrati struja, javit ću ti o pokćerki - i Percyiju Gaspardu. Moli se da se zračna luka otvori za dvadeset i četiri sata. Vrijeme nije na našoj strani. 23 Los ANGELES ALBERTO ORTEGA NIJE bio zadovoljan. I to je razljutilo Raoula La-Douceura. Nije bilo svojstveno Raoulu da izgubi strpljenje, ali se znojio i bio je bijesan dok je napuštao Sofitel u žutom Firebird kabrioletu koji je ranije unajmio od Avisa. Prvo mu je bilo na pameti da jednostavno ostavi bijeli kombi, ali je malo bolje razmislio shvativši da će bolje nestati u zračnoj luci na parkiralištu tvrtke National. I sada je vozio novi auto pod drugim imenom. Policajci ga nikad neće povezati sa Stacy Lachman. Ali je Ortegin bijes još uvijek odzvanjao u Raoulovoj glavi. Nije zadovoljan! Zar misli da ja jesam ? Raoul se borio s potrebom da da pun gas. Umjesto toga pojačao je radio na najglasnije kako bi razbistrio glavu. Večeras je posao trebao biti završen. Taje klinka trebala biti u Dolini smrti plačući od straha pre d kojotima. Prokletstvo. Sljedeći dan... dva, najviše, rekao je sam sebi... i

Ortegin smrdljivi dah će mi se skinuti s vrata. Arizona nije dovoljno velika da mi klinka može pobjeći i drugi put. Sve ga je više stari Ortega podsjećao na svoga djeda. Zahtjevan, nezahvalan. Kad je Ortega bi o mlađi, u vrijeme kad je bio glavni tajnik UN-a, bio je brz kad gaje trebalo pohvaliti, kad gaje trebalo promaknuti u više činove Crnih Anđela. Sada kada je kraj bio blizu postao je mrzovoljan poput kakve stare babe. Nakon svih neprijatelja koje sam za njega uklonio, potrebno je samo jedno malo štucanje da počne s prijetnjama i upozorenjima. Kao da bih ja, najbolji i najuspješniji Crni AnĎeo, mogao biti spriječen sada u Arku! Sada, kad je Uznesenje neizbježno. Čekali su da Serpent završi svoj posao, da nađe dva posljednja imena. Zašto me onda Ortega gnjavi? Kako ih mogu ubiti kad ne znam tko su? Ova ovdje - djevojka - ne predstavlja problem. Ono što se večeras dogodilo bio je čisti slučaj. Pogledao je prema zavoju umrljanom krvlju zamotanome preko dlana. Imala je oštre zube za tako malenu mišicu. Ali sve što je uspjela bilo je kupljeno još malo vremena. I platit će zbog toga. Telefon mu je zazujao, najavljujući dolazak SMS-a. Opet Ortega, i z palače u Buenos Airesu. Dobro, neće još dugo u njoj uživati, taj podmukao prokletnik. Raoul je znao daje Ortega otišao u Argentinu samo zbog jedne stvari - da pokupi ženu i djecu i dovede ih u Arku. Preletio je preko poruke. Promjena plana. Želim osobno pregledati uzorak. Donijeti ga u sigurnu luku, neoštećenoga.

Raoul se ukočio zbog promjene plana. Sada su htjeli djevojku Živu? Kakvu može imati vrijednost, osim mrtva? Osim ako neće nekome drugome dati daju ubije . Stisnuo je usnice namrgođenoga izraza lica dok je jurio pre-'{ ma granici Arizone. Vidjet ćemo još. 24 BROOKLYN, NEW YOR K UDOVICA RABINA TZVI Goldsteina bila je sitna, nježna žena koja se povukla u tuzi. Imala je malo više od dvadeset godina, a već je mužu rodila sedmero djece u isto toliko godina. Najmlađe, djevojčica od pet mjeseci, nije još znala što znači suza koja je pala na lijevu stranu njezinoga žutoga pamučnoga pulovera. Niti da više nikad neće vidjeti lice svojega oca koje se nadvije nad njom kad bi blagoslovio svoju djecu na početku svakog Shabbosa. Sarah Leah Goldstein i njezina djeca sjedili su u polu tami u skromnome stanu. Posjedali su u redu poput ptičica na trosjedu s kojega su uklonjeni jastuci. Na stolu iza gorjela je memorijalna svijeća u crvenoj čaši. Zbog nevremena bila je to jedina svjetlost u sobi. Uz nju su stajali molitvenici koje su muškarci koristili za službu kod kuće dva puta dnevno. Tako će biti sedam dana dok se bliski rođaci Tzavija Goldsteina pridržavaju pravila žalovanja. Nakon vijesti o ubojstvu muža, Sarah Leah je uzela škare i odrezala komadić okovratnika bluze i na sličan način to napravila na okovratnicima svoje djece. Ovih sedam dana, nazvanih shivah, sva će ogledala u stanu biti prekrivena, obitelj će sjediti na niskim stolcima ili dvosjedima bez jastuka, a Tzavijev otac i braća se neće brijati. Ostali članovi obitelji i prijatelji su stalno dolazili, donoseći obitelji hranu, moleći s njima, olakšavajući im patnju. David i Yael su se osjećali poput uljeza u ovom moru bliske potpore, iako su oboje znali daje upad bio neizbježan.

Kada je nećakinja Sarah Leah uzela djetešce iz njezinoga naručja i poslala ju do stola u blagovaonici d a uzme soka, Yael ju je primila za ruku. - Gospođo Goldstein, profesor Shepherd i ja smo bili s rabinom ben Mosheom kada je napadnut - rekla je nježno. Ne želimo Vam otežavati, ali ako nas možete nakratko saslušati, možda će to pomoći da pronađemo onoga tko je odgovoran za Vaš gubitak. Udovica je gledala očima ispunjenima boli. - Pođite sa mnom. Odvela ih je u malenu radnu sobu ispunjenu knjigama. Blijeda dnevna svjetlost prolazila je kro z rolete, otkrivajući skromnu, udobnu sobu koja je mirisala na duhan za lulu i polituru za namještaj. - Moj je muž, počivao u miru, ovdje provodio mnogo vremena čitajući i radeći. Bespomoćno j e pogledala uokolo kad da traži nešto čega više nema. - Kako vam mogu pomoći? David je iz torbe izvadio tarot kartu. - Ovo j e bilo među stvarima rabina ben Moshea koje mi je dao na čuvanje. Znate li zašto ju je imao i odakle mu? Uzmaknula je držeći ju u rukama. Podigla je pogled prema njemu. - Smrt slijedi ovu kartu. Zanijelo ju je i Yael ju je primila za ruku da ju umiri. - Kako to mislite? - upitala je Yael, dobacivši Davidu zapanjen pogled. - Muž mi je govorio o ovoj karti. Rabin Lazar iz Krakova ju je poslao rabinu ben Mosheu, pokojnome, prije samo dva tjedna. Nadao se da rabin ben Moshe možda zna tko je naručio dvije tisuće komada ove karte. - Usne su joj zadrhtale dok je pokušavala nastaviti. - I tko je ubio čovjeka zbog

tiskarskih pločica. - Ubio koga? - upitao je David iznenađeno. - Tiskara - tiskara u Krakovu. - Sarah Leah je navlažila usnice. - Njegov je sin bio u stražnjoj sobi mijenjajući tintu na preši kada se to dogodilo. Učio je zanat od oca. Tzvi je rekao daje dječak č u o svađu između oca i čovjeka koji je govorio poljski s teškim stranim naglaskom. Sjećao se glasa jer je isti čovjek bio u tiskari dva dana ranije, nudeći dvostruko veći iznos ukoliko tiskar uspije završiti posao za četrdeset i osam sati. Čovjek je želio da mu tiska dvije tisuće ovih karata. David je duboko udahnuo. - Znači ima ih još 1999... - Znate li možda oko čega su se svađali? - upitala je Yael. - Kupac je tražio tiskarske pločice. Tiskar je odbio, tvrdeći da nikad nije čuo za tako nešto. Muškarac je bio ljutit, inzistirao je, i tada se tiskar ispričao kako bi otišao u stražnju sobu. Poslao j e sina kući želeći ga zaštititi. Dječak je bio na stražnjim vratima kada je čuo pucanj - vratio se, i ugledao plamen na prozorima. Sarah Leah je žalosno odmahnula glavom. - Dječak se pokušao vratiti ocu, ali je vatra bila prevruća. Sav taj papir, tinta i kemikalije - bilo je strašno. Koža joj je bila siva. - Rabin Lazar je rekao da je tiskar bio dobar čovjek poput moga muža... - Glas joj je utihnuo. David je osjećao val tuge. Mogao se poistovjetiti s osjećajem bespomoći toga dječaka. - Znate li kako je rabin Lazar došao do ove karte? - upitao je nježno. - Tiskarov je dječak bio opčinjen zmijama. Kada je pomagao ocu rezati otisnute karte, bio je hipnotiziran isprepletenim zmijama na poleđini. Tiskar je kao i većina, uvijek zadržavao uzorke svakoga posla za arhivu. Kada je

rabin Lazar posjetio obitelj tiskara radi shivaha, do njega je došao dječak. Tresao se dok je rabinu Lazaru govorio kako je ukrao kartu iz očeve arhive. - Iskrivila j e usne. - Dječak se osjećao odgovornim za očevu smrt, misleći da je kažnjen zbog ukradene karte. - Koji težak teret zajedno dijete - promrmljala je Yael. -1 to onaj koji uopće ne bi trebao imati. - Glas joj je postao sve teži. -Da je taj kupac znao da je dječak u stražnjoj sobi i njega bi ubio kako bi karte ostale tajna. Tajna. David je slagao dijelove. - Zbog toga je ubio tiskara tako da se kartama nikad ne uđe u trag niti da ih se ponovo tiska. - Hoće li vam ovo pomoći da pronađete ubojicu moga muža? - Suze su zasjale u očima udovice. Brzo je trepnula kako bi ih zaustavila. - Mislite daje isti kupac slijedio kartu iz Poljske i ubio rabina ben Moshea i mojega supruga kako bije se domogao? - Tako nekako. - Davidovi su prsti čvršće primili kartu. Sve je povezano, ali je mnogo šire i veće od samo jednoga čovjeka. Nastala je tišina kad je Sarah Leah položila dlanove na svoj vrat. Iznenadni je dječji plač razbio mirnoću u sobi. - Mislim daje Bayla gladna - rekla je nećakinja pojavivši se na pragu vratiju sa zaplakanom bebom u naručju. - Moram ići. - Sarah Leah je uzela dijete i počela ga ljuljati. - Hvala Vam na pomoći, gospođo Goldstein - rekao je David, a žena mu se žalosno osmjehnula i otišla za nećakinjom iz lobe. On i Yael su se probili kroz dnevni boravak prepun ljudi. Kako je Yael stavila ruku na kvaku čulo se bubnjanje

elektriciteta kroz zidove stana i trenutak kasnije upalile su se žarulje u dnevnom boravku. - I neka bude svjetlo - promrmljao je David, osjećajući kao da se podigao grozan pakao u kojem je do sada živio. Onoga trenutka kada su izašli, i on i Yael su uzeli svoje mobitele u ruke, ali niti jedna mreža još nije radila. - Upotrijebit ćemo hotelski telefon za avionske rezervacije. - Yael je već žurila prema raskršću tražeći taksi. - Ukoliko veze nisu blokirane. - David je požurio za njom i gurnuo kartu u torbu pa ju opet izvadio uočivši nešto. Zašto to nije vidio ranije? Tamo na slici, iza tijela koja su padala s kule, bio je most na podizanje. Bio je prepolovljen na dva dijela, rušeći se u opkop. Padajuće ga je tijelo gotovo cijeloga prekrivalo, tako daje više ličio na bedem, ali je ipak bio most. Iznenada je shvatio daje sličan most vidio ranije. Stajao je na njemu u Londonu ranije ove godine, gledajući preko Temze u veličanstvene vizure grada. Iste je večeri večerao s Tonyjem Blai-rom, grupa je inzistirala da ga odvedu u jednu od tajnih prostorija unutar Tower Bridgea koji je premošćivao Temzu. Pogled je bio prekrasan. I činjenica da se mogu iznajmiti prostorije za posebne prilike i poslovne konferencije bila je još više iznenađujuća. Zureći u tarot kartu, David je proučavao umjetničko oblikovanje arhitekture mosta. Sličnost Tower Bridgeu je bila zapanjujuća, isti viktorijanski stil, kombinacija polužnog kraka i ovjesa, klesanje... Nije baš bilo precizno, ali ipak... London Bridge se ruši... Dječja mu se pjesmica vrtila po glavi. Iako je znao da se odnosi na drugi most, ne na onaj ispred Tower of London, riječi mu nisu izlazile iz glave.

London Bridge. Ruši se. Lik koji pada na karti... Karta Kula. Tower Bridge? David se naježio. Je li karta upozoravala na nešto? Jesu li Gnoseosi planirali neku vrstu napada na London? Ili iz Londona? I zašto je nekome trebalo dvije tisuće komada iste karte... upozorenje ili? - Evo taksija - hajde! - pozvala gaje Yael, kočnice taksija su zaškripale ispred nje. David je krenuo prema naprijed za njom u taksi, u glavi mu se previše toga vrtjelo, sve se međusobno križalo kako bi napravilo mapu koju još uvijek nije znao slijediti. 25 POZNATI ZVUK ZVONA njegovoga mobitela u isto vrijeme kada je vozač taksija pritisnuo trubu na autobus koji mu se ubacio u traku. Konačno! - Hej, kompa - Hutchovje glas zagrmio u uho. - Imam ovdje nekoga tko jedva čeka da te čuje. - Ne onoliko koliko ja jedva čekam da nju čujem. - Davidu je srce skočilo i ostalo lebdjeti dokje slušao Stacyin jasan glasić. - Davide, mama kaže da si nas pokušavao upozoriti da će me napasti neki čovjek. Kako si znao? Zatvorio je oči, nije znao što bi rekao. Kako da joj objasni kada nije mogao objasniti ni sam sebi? - Davide? Jesi li tamo? - Ovdje sam, breskvice. Ne mogu ti trenutno sve ispričati, ali moraš napraviti sve što ti Hutch kaže. Ostani unutra, uz njega. Nema lutanja. - Taj bi se čovjek mogao vratiti? - Ili on, ili netko njemu sličan. - David je napravio grimasu kad je čuo da Stacy plače.

- Bojim se. Zašto ne možeš biti s nama? Njezina gaje molba prepolovila. - Da barem mogu, slatkice. Sve bih na svijetu dao da mogu biti s tobom. Ali moram negdje otići, negdje daleko. Vrlo je važno - i moram to učiniti da bih te zaštitio. - Kako daleko?... - počela je, glas joj je drhtao. I zatim je čula kako Meredith hoće telefon. - Davide, što se događa? U što si se upetljao? Znaš li da ju je neki manijak skoro nasmrt ugušio u našem dvorištu i pokušao ju ubaciti u prtljažnik svojega automobila? David je otvorio usta da joj odgovori ali je Meredith nastavila galamiti. - Znaš li da smo u jebenoj Arizoni, zakopani usred ničega, okruženi požarima? Ne mogu se javiti Lenu, a trebali bismo na obiteljski medeni mjesec! U što si nas dovraga uvalio? - Meredith, daj mi Hutcha. - David je škrgutao zubima. - Ne, dok mi ne kažeš što si učinio. Moja j e kćer u opasnosti, i imam pravo znati. - Meredith, bliži se kraj svijeta, ok? Pokušavam to spriječiti. Sad mi daj Hutcha. Čuo je dugi uzdah. Mogao je zamisliti bijes - nevjericu - na njezinome licu. - Bliži se kraj svijeta. Hoće s tobom razgovarati. - U glasu joj se čuo sarkazam. - O čemu se radi, kompa? Tvoj se tim još nije pojavio. Ponovo Hutch. Glas razuma. - Zato jer su mrtvi. Netko ih je digao u zrak iznad Atlantika, ali bi drugi tim trebao stići svaki čas. Misliš li da još možeš izdržati? - Može li medvjed srati u šumi? - Slušaj. Idem u inozemstvo čim si rezerviram kartu. Samo

na nekoliko dana. Tim su Izraelci. Provjeri da kažu nekoliko molitava na hebrejskom prije nego ih pustiš u kuću. - Kao "Hava Nagih", shalom i oy? - Pametnjaković. To nisu molitve. - David je zatvorio oči kad je taksi naglo skrenuo udesno, za dlaku izbjegnuvši kurira na biciklu. - U potpunosti ti vjerujem, Hutch. To znaš, zar ne? - Kao što znam svoju krvnu grupu. David je vratio mobitel u džep. - Plakala je - rekao je. Yaelina gaje ruka dodirnula, lagano se odmarajući na njegovim prstima. - Davide, žao mije. To je grozno. Njezin je dodir bio nježan poput pera, a toplina je strujila iz njezinih prstiju. Činilo se daje uspjela malo otopiti hladan strah koji se u njemu nakupio. - Ako imamo imalo sreće, stići ćemo na večerašnji let s JFK-a - rekla je. Sreća. Je li to sve na što se ovo svodi? Sreća? Košćica sreće? Djetelina s četiri lista? Samo Bog zna, pomislio je dok je promatrao kako se približavaju Riverside Toweru. SVEUČILIŠTE GEORGETOWN Tom Mclntyre je skočio sa stolice, skoro je srušio šalicu s kavom preko testova koje je ocjenjivao kada su dvojica policajaca u uniformama ušla u ured. - Jeste li Vi David Shepherd? - Mlađi se policajac uputio prema njegovome stolu i mahao mu nalogom za pretres ispred lica. Kakav umišljeni kreten. Tomu je odmah skočio tlak. S tim ružičastim obrazima, pravil n o ošišanom kosom, i razmetljivim tijelom tjelesnoga čuvara. I oči, primijetio je Tom. Pravi murjak.

- Nisam, zovem se Tom Mclntyre - rekao je, ignorirajući nalog za pretres. - O čemu se radi? - Znate li gdje je David Shepherd? - Zašto želite znati? - Tom se susreo s pogledom policajca. Nije mogao zamisliti niti jedan razlog zbog kojega bi policija došla tražiti njegovoga kolegu, pogotovo s nalogom za pretres. Davidov je najbolji prijatelj bio svećenik, za Boga miloga, a otac mu je bio senator. Koliko je još više mogao biti ispravniji? - Kada ste ga posljednji put vidjeli? Tom se na trenutak nećkao, pokušavajući sabrati misli. - Hm, mislim prije nekoliko dana. Ponedjeljak ili utorak prošloga tjedna... ne mogu se sjetiti. - Ovo je njegov ured, zar ne? - Da, i moj. Gledajte, a da mi kažete o čemu se radi? - Ubojstvo. - Konačno je progovorio drugi policajac. Tom se nadao da mu se šok nije odražavao na licu. - Spremačica Davida Shepharda je nađena ubijena u njegovoj kući, profesore Mclntyre - nastavio je drugi policajac, glas mu je bio čvrst kao i držanje, s četvrtastom vilicom i agresivnim stavom. - Moramo provjeriti je li profesor Shepherd u redu. Preuzeo je policajac Umišljeni. - Ne možemo ga dobiti na mobitel. Znate lije li ovo njegov broj? - Gurnuo je komadić papira pod Tomov nos. Bio je to Davidov broj. - Jeste. - Uzdrman, i pokušavajući ne gledati Tom je navlažio usnice, iznenada su mu usta bila suha. - Otišao je u New York na nekoliko dana - iz osobnih razloga. Kako znate, tamo je nest a l o struje, ne rade telefoni, ništa ne radi. Vjerojatno ga zato ne možete dobiti. Mladi gaje policajac pažljivo promatrao. - Vjerojatno.

Drugi je policajac već kopao po ladicama Davidova stola. Naglo je izvukao uokvirenu Stacyinu sl i k u i pokazao ju svojem partneru, koji je kimnuo u znaku prepoznavanja. - Znate li tko je to? - upitao je drugi policajac. - Da. Njegova pokćerka. Tom im je dao Stacyino i Meredithino ime. Želudac mu se digao do prsa kada gaje policija upitala za njihovu adresu. - Slušajte, moram vam ovo reći, David Shepherd nikada ne bi nikoga ubio. Squash igra opako ali to je najdivljije što on čini. - I protivno svojim instinktima, sjeo je nazad u stolac. - Profesore - započeo je policajac Umišljeni, milostivost mu je izlazila iz ustiju - ne optužujemo Vašega kolegu da je ikoga ubio. Samo želimo razgovarati s njime, ok? Uvjeriti se da sam nije žrt v a podvale. Ako znate gdje je, bilo bi u njegovom najboljem interesu, a i Vašem, da nam kažete. - Samo znam da je otišao u New York. - Tom je mrzio činjenicu što ga je David redovito pobjeđivao u squashu i što se bolje penjao po stijenama. Priznaje da su postojali trenuci kada je potajno žudio vidjeti Davida kako pada. Ali mu to nije želio. Policajac Umišljeni je izgledao kao da nestrpljivo želi zaraditi viši čin. Ili zatvoriti Davida. Veći dio sata preturali su po Davidovim stvarima na stolu, po dokumentima, policama, čak i testovima u najgornjoj ladici. Kada su završili dali su Tomu papir s brojem slučaja i njihove kontaktne podatke. Umišljeni je ostavio Toma s primjedbom da ih odmah nazove ukoliko se odmah čuje s Davidom. Čekao je dok nije bio siguran da su krenuli niz stepenište prije nego je zatvorio vrata i krenuo prema telefonu. 26 POLICAJAC SCOTT CONRAD je unosio datum u APB u

razmacima između zagriza u sendvič od šunke i sira koji je pokupio u studen-stkoj kantini na putu prema postaji. Njegov partner, Lou Minelli, vratio se do žrtvine kuće kako bi ponovo intervjuirao odraslu kćer žrtve. Conrad mu je zaželio sreću. Otišli su zajedno kako bi ispunili početno izvješće i morao je kontrolirati svoje strpljenje jer je kćer tako jako jecala da ju se skoro ništa nije razumijelo. Prema njezinoj priči, Eva Smolensky je skuhala varivo i ostavila ga na štednjaku prije nego je otišla do kuće Davida Shepherda. Njezina večera. Ožalošćenaje bila tridesetogodišnja službenica u foto studiju. Majka je nazvala kćer na posao, da joj javi da ide pospremiti Shepherdovu kuću i da ju ne čeka za večeru. Tada je kćer posljednji puta čula glas svoje majke. Conradu se sviđao ovaj slučaj. Jako mu se sviđao. Još više će mu se sviđati kada dr. Shepherd bud e sjedio preko puta njega u sobi za ispitivanje. Stisnutih očiju, prstima je udarao po tipkovnici. Obavijest za sve policijske postaje. Traži se osoba u vezi istrage ubojstva u Ulici DNE, broj 233, u Washingtonu. Traži se profesor David Shepherd, bijelac, star trideset i tri godine, visok metar i devedeset, 89 kila, smeĎe kose, očiju boje lješnjaka, nema posebnih obilježja. Datum roĎenja: 15. kolovoza, 1973. g. Prebivalište: Ulica DNE, broj233, Washington. Conrad je popio gutljaj soka i obrisao usta papirnatom maramicom. Preletio je preko teksta da provjeri tipflere i nastavio. Najvjerojatnije je u New Yorku. Putuje avionom, vlakom ili unajmljenim vozilom. Pritvoriti ga i odmah obavijestiti policijsku upravu grada Washingtona.

Policajac Conrad je kliknuo tipku SEND, šaljući obavijest policijskoj upravi grada New Yorka i Upravi za sigurnost prijevoza za distribuciju svim zračnim lukama New Yorka i New Jerseya. Jednom kada počne cirkulacija obavijesti, rekao sije Conrad, sve je samo pitanje vremena. 27 - DAVIDE - YAELIN JE glas bio oštar, ispunjen razumijevanjem dok je gledala njegov zapanjen izraz lica. Tko je to bio? Što su rekli? Odmahnuo je glavom u nevjerici, usta su mu se otvarala i zatvarala stiskom vilice. - Reci mi što nije u redu - zahtijevala je skočivši iz stolice odakle je gledala vijesti CNN-a koji je prenosio jednu katastrofu za drugom. Stala je ispred njega, pitajući se zašto mu je koža odjednom postala boje pepela. - Eva je mrtva. - Tko je Eva? - Moja spremačica. Netko ju je ubio - u mojoj kući. Zatvorio je oči na trenutak i ugledao vrijednu ženu podbuhlih očiju i umornog osmjeha koja j e pospremala njegovu kuću jednom tjedno već sedam godina. Otvorio je oči i pogledao pravo u Yael. - Policija me traži. - Bože! - Lice joj se ukočilo. - Kada su ju pronašli? - Nemam pojma. To je bio Tom Mclntyre - dijelimo ured u Georgetownu. Došli su s nalogom za pretres i prekopali mi stol. Znaju da sam u New Yorku. - Osjetio je mučninu u želucu. - Znači da ne možemo čekati jutro - moramo odmah do zračne luke i provući te kroz osiguranje prije nego tvoja slika bude posvuda na JFK-u. David ju je promatrao isprazno, još uvijek u šoku da bi

jasno mislio. - Prvo moram provjeriti na policiji... - Ne. - Yael gaje gurnula u stolicu. - Razmisli malo, Davide. Tkogod je ubio Evu možda tebe traži. Ako se javiš policiji neće te pustiti iz zemlje dok te ne uhite. Znao je daje u pravu. Ipak, kolebao se. Yael je već skupljala svoje stvari, sigurnim i smirenim pokretima. - Morat ćemo prespavati u zračnoj luci. Idem se otuširati na brzinu dok se pakiraš. Kada je za sobom zatvorila vrata kupaonice, David je počeo hodati po sobi, misli su mu jurile. Moja je greška što sam tražio da se Eva naĎe s Dillonom, pomislio je. Ali Dillon je rekao d aj e ona otišla prije nego je on došao. I usisavač nije bio pospremljen. Jer je već bila mrtva, shvatio je David. Prestao je hodati, pogledao je kroz prozor. Znoj mu se cijedio ispod pazuha. Dillon i ubojica su se vjerojatno za dlaku mimoišli. Dillon bi mogao pomoći policiji... Ali Dillon nije u zemlji, sjetio se. Želudac mu se spustio. Dillon mu je bio najbolji prijatelj. Mogli su ga ubiti kao i Evu. Zato jer mene hoće? Otišao je do svoje torbe i bacio ju na krevet, složio košulju koju je nosio jučer i ubacio ju unutra. Kad je treperava slika na televizoru privukla njegovu pažnju zgrabio je daljinski i poništio mute. - Ovdje u Arizoni vjetar je pojačao - dugokosa novinarka je izvještavala. - Na stotine tisuća hektara je već izgorjelo i sada je vatra promijenila smjer, krećući prema Flagstaffu, dalje od lokacije namjerno izazvanih požara. Ovo je strašan udarac naporu vatrogasaca koji se s požarima bore već trideset i šest

sati. Šerifov je odjel savjetovao stanovnicima da se pripreme za evakuaciju ukoliko to bude potrebno. Ja sam Lisa Wilson, uživo iz Flagstaffa. Dohvatio ga je užas. Meredith je vikala nešto o požarima, ali nije obraćao pažnju. Hutch će ih morati preseliti, i David je znao što to znači. Hutch gaje naučio prije mnogo godina, dok je čuvao njegovu obitelj, ako si na putu to povećava opasnost. Iznenada, morao je opet čuti Stacyin glas. Još jednom prije nego njegov avion poleti sutra ujutro. Nešto joj nije rekao. Meredith j e zgrabila telefon prije nego je uopće imao šanse išta reći. Još jednom, prije nego otputuje, prije kraja svijeta, morao se uvjeriti da Stacy zna koliko ju voli. Yael je odvinula tuš na najjači mlaz i razmišljala o tome da Davida traži policija. Njegova je nova putovnica potpuno beskorisna. Čekala je da se temepratura vode ujednači, nagnula se preko umivaonika i razmotrila mogućnosti. Znala je Avija petnaest godina i toliko gaje dugo slušala kako se hvali svojim neograničenim genijalnostima. Bilo je vrijeme da ga nazove. 28 ZUREĆI KROZ PROZOR hotela na teretne brodove na rijeci Hudson, David je u ramenima osjetio napetost. Bio je to opet deja vu. Hutch, Meredith i Stacy nisu odgovarali na mobitele. Ponovo je utrnuo zvuk na televizoru, ali su se na ekranu izmjenjivale slike pobješnjeloga požara i crnoga dima. Ništa nije pomagalo. Mogao se samo nadati da se Hutch može izvući iz požara. Čuo je kako Yael zatvara slavinu u kupaonici, ali je drugi dio njegovoga mozga čuo kako ga Stacy u strahu poziva.

Ne. Isključio je tu noćnu moru u glavi i podsjetio se daje Karl Hutchinson bio najbolji u onome što je radio - nitko nije mogao proći pored Hutcha kako bi ozlijedio Stacy i Meredith, čak ni Crni Anđeli. - Nitko se ne javlja - doviknuo je Yael. - Imam loš osjećaj. Okrenuo se od prozora i zaustavio ukočen. Yael j e stajala u dnu svoga nenapravljenoga kreveta. Njezin hotelski kucni ogrtač bio je napola otvoren, zelene oči su se sjajile ispunjene strahom. Iza nje, plavokosi gorostas joj je pod grlo pritisnuo lovački nož. Nisam uopće ništa čuo. Ovako izbliza, David j e shvatio daje to ustvari klinac ogroman klinac. Širokih ramena kao u sportaša s licem vatrenoga kadeta. Bilo je nešto u njegovim očima. Bile su blijedo plave, gotovo be z boje, i bez osjećaja kao par loptica za stolni tenis. Izgleda kao križanac sveučilišnoga sportaša i profesionalnog ubojice. - Pusti je - rekao je David. Ovlažio je usnice. Iznenada su dva poludraga kamena u njegovom džep u počela zračiti toplinu poput komada užarenog ugljena, pekući mu bokove. Zurio je u venu na Yaelinom vratu koja je pulsirala samo nekoliko milimetara od oštrice noža. Kako se razgovara s Crnim AnĎelima? - Siguran sam da se nas dvojica možemo dogovoriti ukoliko ju ne ozlijediš - počeo je, napravivši korak prema naprijed. -Prije svega, moraš ju pustiti. - Razmislit ću o tome - nakon što mi daš svoju crvenu knjižicu. Zna za moj dnevnik, David je bio iznenađen. Mislili smo da traži kamenje, ili rabinovu torbu. Duboko udahnuvši, David je izmjerio gorostasa. Pripremi

se. Budi siguran. Nije stariji od tvojih studenata. I kako se znoji, vrlo je nesiguran. - Zašto mi ne kažeš tko si, i o čemu se radi? - Na njegovo iznenađenje glas mu je bio cijelu oktavu niži od uobičajenoga. - Samo sam glasnik, profesore. - Pokazao mu je bradom. -Spusti telefon na stol i reci mi gdje je knjiga. I uzet ću sve što ste pokupili od rabina. Davidov se pogled poklopio s Yaelinim. Kroz sljepoočnice je osjećao pulsirajuću bol. Htio mu je reći da odjebe, ali se ugrizao za jezik, prisilivši se da gleda u protivnika. Mora biti nešto, iza ovih koprenastih očiju. Ali kako doprijeti? Možda ako mu ponudim jedan od kamenova, ostavit će Yael. Kao da ga je čula. - Nemoj to učiniti, Davide. - U glasu joj se čula panika poput kaosa koji je bubnjao u njegovoj glavi. Ubit će me bez obzira na sve. Bježi - sada. Gorostas se nasmijao i još čvršće pritisnuo nož o vrat. Kimnuo je prema nenapravljenome krevetu. - Potrošio si j u sinoć. Čini se daje moj red daju potrošim danas. Yael je uzdahnula kad joj je nož zarezao kožu. Krv je počela curiti iz male rane. - Vidiš zašto su tijela tako nezgodna - rekao je gorostas s gađenjem. - Toliko nereda. Samo problemi. I takva prepreka duhovnom uznesenju. - Povukao je nož još centimetar preko Yaelina vrata i ona je zastenjala kad je krv potekla prema ovratniku njezinog ogrtača. - Miči se, profesore. Ili hoćeš još gledati? - Prokletnik - Yael je izbacila kroz zube i jednim trzajem unazad udarila gaje stopalom u goljenicu. David je nasrnuo.

Soba se nakrivila kad je krenuo po nož. Očajnički se koprcajući, Yael se uspjela osloboditi, ali s jednim udarcem gorostas ju je odbacio prema vratima zatvorenoga ormara. Zatim je krenuo prema Davidu. Savršeno naciljani karate udarac u trbuh srušio je Davida na koljena. Nije mogao disati, nije se mogao sjetiti ni kako. Kao da su mu pluća kolabirala i bila zapaljena u isto vrijeme. U grlu je osjetio mučninu dok se hvatao za rešetku kreveta pokušavajući se podići na noge. Svoje troje istovremeno uočilo jantar na podu. Ispao je iz Davidova džepa i sada je sjajio kao maleno sunce pored jedne od Yaelinih sandala, njegova stara tamna slova ispunjena misterijom. Iako je gorostas ispružio svoju debelu ruku, Yael se bacila po kamen. David je dohvatio metalni stalak za prtljagu i njime razbio glavu gorostasa uz bolesni prasak. Crni je Anđeo pao na tepih poput oborenoga slona. - Yael, jesi li dobro? - David je hvatao zrak koji je sporo vraćao kisik u njegov mozak. - Bit će mi bolje čim odemo odavde - rekla je, vežući ogrtač. Na grlo je stavila dlan koji je drhtao, trgnuvši se na osjećaj krvi. - A ti? Išta slomljeno? - Vjerojatno - napravio je grimasu. - Ako na to ne mislim proći će. Slabašnim osmjehom pokupila je kamen i dodala mu ga. David gaje vratio u svoj džep i čuo mekani zvuk udarca kada se sudario s agatom koji je tamo bio. - Da vidimo ima li išta što možemo upotrijebiti prije nego odemo odavde - rekao je kleknuvši pored oborenoga muškarca. U vozačkoj dozvoli iz New Jerseya stajalo je ime James Gillis.

- Ovo je vrlo vjerojatno lažna iskaznica. Ako ju damo Aviju mogao bi otkriti tko je poslao ovoga majmuna. - Yael je promrmljala, preturajući po Gillisovim džepovima hlača. - Mnogo se oslanjaš na Avija, zar ne? - Poznajemo se jako dugo. - Pretraživala je ostale pretince novčanika. - Regrutirao ga je Mossad iste godine kad i mojega supruga. - Supruga? - upitao je David, istražujući nabreklinu u Gilli-sovoj čarapi. - Bili smo u braku samo tri mjeseca kada su ga ubili na zadatku. Otkazali smo medeni mjesec... Ispunilo ga je suosjećanje. Ali prije nego se mogao oglasiti, promijenila je temu, promatrajući maleni pištolj koji je izvadila iz Gillisove čarape. - Ne preporučam da s time probamo proći kroz osiguranje. Daj mi ga. Brišući znoj koji mu se cijedio s čela, promatrao ju je kako prazni spremnik i skriva metke pod madrac. Zatim je pregledala drugu Gillisovu nogu i pronašla tarot kartu u drugoj čarapi. - Pogledaj, ista je. Yael se pomaknula bliže da ju pogleda. - Broj na poleđini je drugačiji - naglasila je. Bila je u pravu. Ova je bila označena brojem 1098. Morat ćemo to otkriti kasnije, pomislio je David. Sada je morao sputati Gillisa prije nego ga probudi. Želio je odgovore. Ubrzo je skinuo plahtu s kreveta. - Yael, dodaj mi čašu hladne vode iz kupaonice. Dugo ga je pogledala, zatim je nestala, a David je jedan kraj plahte vezao oko Gillisovih ruku, iza leđa, a zatim i oko

nogu. - Spreman? - Yael je držala čašu vode iznad Gillisove glave. - Možeš. Gillis nije ni trepnuo, čak i kad gaje David opalio po mokrom licu. - Ustaj, plavušo. - Ali Gillisove se oči nisu otvarale. Yael se spustila pored njega i prstima pritisnula vrat. - Bilo mu je slabo. Mogao bi ostati u nesvjesti još neko vrijeme, ne možemo čekati. David je u svoju torbu gurnuo Gillisovu vozačku dozvolu i tarot kartu dok se Yael odijevala. Zabacila je svoju platnenu torbicu preko ramena i posljednji su se put osvrnuli oko sobe. Na TV ekranu, turski spasioci iznosili su nova tijela iz srušenih zgrada nakon potresa. Gillis je jednom zastenjao, ali se nije pomaknuo. David je krenuo prema njemu ali ga je Yael zgrabila za ruku. Nemamo vremena, Davide, molim te. Znao je da je u pravu. Gillis bi se mogao probuditi za nekoliko sati. A u međuvremenu policijski bilteni će doći do svakoga zaštitara, koji će ga htjeti, u zračnoj luci. Oprezno je otvorio vrata i pogledao niz hodnik. Prazno. Ali nije mogao znati za krupnoga Portorikanca koji je bio naslonjen na zid dolje u predvorju, pogled mu je bio prikovan za lift u slučaju da profesor David Shephard i Yael HarPaz uspiju pobjeći Gillisu i odjaviti se. - Toliko o modernoj tehnologiji. - S gađenjem je Hutch podigao naočale na čelo i obratio se prodavaču male trgovine dok se Stacy zadubila u slatkiše koji su stajali na drvenoj polici. - Aha. - Prodavač se zabavljao s kuglicom duhana u svojim ustima. - Ovi požari nam se dobro osvećuju. Majka Priroda,

svaki puta ispočetka potuče tehnologiju. - Ovo je nečuveno. Kažete mi da u Flagstaffu ne radi niti jedan mobitel? - Meredith je vikala. Nestrpljivost u njezinom tonu izazvao j e slabo gunđanje kod prodavača. Stacy je pogledala u strop obložen borovim drvom i okrenula očima. - To cijelo vrijeme govorim - ako imate AT&T, Verizon, Cin-gular i slično. Niti jedan od njih ne radi. - A fiksna je linija preopterećena i blokirana zbog svih onih ljudi koji pokušavaju telefonirati - dodao je od sunca potamnjeli čovjek koji je stajao pored frižidera s pivom. Stacy je zurila u njegove crne čizme koje su bile pravo umjetničko djelo sa zamršenim vezom i detaljnom izradom. Hutch nije na njega obraćao pažnju. Pazio je na Stacy i ulazna vrata, kao i na cestu s komadima kamenja iza parkirališta. Nitko ih nije slijedio iz kolibe u Walnut Creeku. Čak ni rezervni tim, u neko doba. Nije imao pojma kako će se s njima sastati, ali nije bilo izbora - morali su izaći iz pojasa požara. - A što ako nekome treba hitna pomoć ili policija? Meredith je podigla glas, koji je zvučao kreštavo u malenoj trgovini koja je zaudarala po ustajaloj kavi i sredstvu za poliranje. - Cijelom svijetu treba pomoć, mama - promrmljala je Stacy, na licu su joj se odražavala slova s majice. - Zar nisi gledala vijesti? Prodavač se namrštio i otišao naplatiti sok i čips nekim dečkima koji su čekali na blagajni. Hutch je vagao mogućnosti. Nije ih bilo. Morat će se čuti s Davidom i zaštitnim timom kad dođu na sigurno odredište. - Idemo cure, moramo krenuti. Pronaći ćemo neko drugo mjesto gdje ćemo nazvati djeda i zaže l j e t i mu sretan

rođendan. Stacyin se pogled trznuo prema njemu na trenutak, zatim spustio kad je shvatila. Jadna klinka. S vremena na vrijeme je zaboravljala što se događa. Za trinaestogodišnjakinju bila je prilično prizemljena, ali ipak sve to ostavlja traga. Promatrao ju je dok j e bijesno pisala u svoj dnevnik jutros, sklupčana u veliku fotelju gdje je običavao sjediti njegov djed i čitati mu časopise o uzgoj u stoke. Ubrzo je uvidio da je Stacy napeto i empatično, i opet slatko i prestrašeno dijete koje nema pojma da nosi srce na ruci za cijeli svijet da ga vidi. Meredith je bacila kutiju Marlboro Light 100's cigareta na pult zajedno s novčanicom od deset dolara kad je Hutch spustio sunčane naočale i krenuo ispred Stacy. - Krenite, sad ću ja - doviknula im je. Kad je Hutch otpratio Stacy do Explorera, oči su mu preletjele cestom i otvorenom zemljom k o j a se pružala daleko od trgovine. Nije uočio ništa neobično, ali je svejedno lagano pridržavao djevojku za rame. Raoul LaDouceur se nasmijao. Tjelesni mu je čuvar bio na nišanu. Još tri minute i djevojka će m u biti u prtljažniku, uspavana kloroformom dok se budu vozili prema privatnom avionu koji je očekivao njihov dolazak. - Stanite, gospođo. - Osunčani je muškarac zgrabio Meredithinu ruku i povukao ju prema nazad , upravo kad je krenula prema vratima. - Skidaj ruke s mene... - nestalo je boje s Meredithinog lica kad je ugledala pištolj u njegovoj ruci. - Stacy! Bježi! - povikala je. I iako ih je povikom pokušala upozoriti čovjek je projurio pored nje, ispaljujući metke iz pištolja tako brzo da je zvučalo

kao vatromet. Prošla je skoro minuta da shvati da su meci dolazili i iz drugoga smjera. - Spustite se dolje, gospođo - povikao je prodavač s poda. Tada je Meredith ugledala Hutcha kako se skupio na zemlji, s pištoljem u ruci, i Stacy ispod njega, koja je jecala. - Trči! - jurnula je Meredith van, vičući - Trči, Stacy! Metak joj je izbio kutiju cigareta iz ruke. Spotakla se i zatim potrčala prema Exploreru. U isto se vrijeme, čovjek provlačio parkiralištem, gađajući u stijenu koja je stajala na udaljenosti od stotinjak metara. - Pomozi mu, mama, ima previše krvi. Moraš pomoći Hutchu. - Lice joj je problijedjelo od straha, Stacy se skupila uz Hutcha kada se čovjek iznenada pojavio, trčeći prema njima. - Nemojte nas ubiti - molila je. - Molim Vas, nemojte nas ubiti. Spustio se na jedno koljeno i zgrabio Hutchovu desnu ruku, uzimajući pištolj i stavljajući ga pored Merdith. - Ja sam na vašoj strani, moje dame. Garrick Rix, Hutchova pomoć - rekao je, provjeravajući mu bilo. Ošamario je Hutcha, nije bilo reakcije. - Hajde, blesane, nemoj mi se sad pretvarati. Rix je skinuo remen sa svojih hlača i dobacio ga Meredith. -Umrijet će ako mu ovo ne stavite oko noge i stisnete najjače što možete, i držite dok se ne vratim. I bez obzira što se dogodilo, ne mičite se odavde. Nadam se da sam ranio onoga prokletnika, ali nisam siguran. Moram biti siguran da nas ne želi ubiti jednog po jednog, i zatim brišemo odavde. Vaš je posao da pazite kako Hutch ne bi iskrvario do smrti. 29 STACY JE ZGRABILA kožni remen i uvijala ga ne obazirući se na krv koja je curila po Hutchovim trapericama.

Vidno blijeda postala je svjesna da ih je Garrick Rix ostavio. Prestala je pucnjava, ali je zvuk i dalje odzvanjao u njezinim ušima. Bilo joj je mučno, ali ako si dozvoli daju mučnina obuzme Hutch bi mogao umrijeti. Već se smatrala odgovornom što mu se ovo dogodilo. - Molim te, nemoj umrijeti - rekla je grcajući u suzama, promatrajući ga, lice mu j e bilo boje gline za modeliranje koju je koristila na satovima likovnog. - Stacy, pusti mene. - Meredith se tako jako tresla da su joj zubi cvokotali dok je pokušavala silom uzeti remen iz kćerkinih ruku. - Sakrij se ispod Explorera, odmah. Stacyini prsti su još jače stisnuli remen. - Ostajem ovdje s tobom i Hutchom. Mogu pomoći. - Stacy, tebe traže. Sakrij se... Odjeknuo je pucanj. Stacy je počela plakati. - Misliš li daje Hutchov prijatelj pogođen? - Suze su joj potekle niz obraze. Zvuči kao da netko jeste, pomislila je Meredith, srce joj je tuklo, ali prije nego je mogla odgovoriti, iz trgovine je do njih došao šapat prodavača. - Vratite se unutra, vas dvije, mogu ih zadržati svojom puškom. Trčite! - Previše krvari. Ne mogu ga ostaviti - odgovorila je Meredith poluglasno. - Stacy, idi - mahnito ju je požurivala, kosa joj je padala preko očiju. Hutchova ljepljiva krv grijala joj je koljena. - Otpuž i nazad u trgovinu. Molim te. Obećaj em da ću paziti na Hutcha. Stacy je bila rastrgana između toga da posluša svoju majku i da ju zaštiti. Nije mogla prestati plakati. Nije se mogla pomaknuti. A onda je bilo prekasno. Garrick Rix je puzao, pištolj mu je bio uperen na

crnomanjastoga čovjeka dvadesetak metara ispred. Bio je pogođen, no adrenalin je umanjivao bol. Trebao je samo jedan pogodak, jedan dobar pogodak. Čovjek mu se približio. Kurvin sin se nasmijao kao daje upravo osvojio poker. Rix je pokuša o ukloniti znoj s očiju i podići ruku malo više ulijevo. Ispljunuo je krv koja mu se skupljala u ustima kako se ne bi ugušio i tako se otkrio. Misli da me ima poput kakve vjeverice za gulaš. Ali imam još jedan metak, još jedan metak. Zaslijepio ga je rafal kad je stisnuo okidač. Svijet je pocrvenio, zatim pocrnio. Raoul je odgurnuo pištolj iz beživotnih prstiju i još jednom ga pogodio u glavu kako bi bio siguran da će ostati mrtav. Otrčao je do Firebirda, osjećajući se živahno prvi puta nakon dugo vremena. Smrt mu je uvijek dodavala nekakvu živahnost u koraku. Zvuk guma kako klize po šljunku parao je zrak dok je žuti Firebird kabriolet zaobilazio nasad i zaustavio se. Stao je pod pravim kutem od Explorera i na taj način sprečavao bilo koju mogućnost bijega. Trgovac je ispalio metak, no promašio je prednju gumu automobila i on se odbio o donji dio stražnjih vratiju. Stacy je prepoznala čovjeka koji je izašao iz Firebirda. - Mama, to je on! - jecala je, i naglo se bacila prema SUV-u. Zgrabivši Hutchov pištolj, Meredith je pokušavala naciljati. Ali ruke su joj se nekontorlirano tresle i ugrizla se za donju usnu tako jako daje osjetila krv. Muškarac uopće nije obraćao pažnju na nju. Petljao je s nečim na remenu. Promatrala ga je, otupjela, a on je zamahnuo i nešto bacio prema trgovini.

Upucaj ga, sad! Upucaj ga, unutarnji joj je glas govorio. Stisnula je oči i opalila, prevrnuvši se preko Hutcha od trzaja pištolja. U tom je trenutku zaglušujuća eksplozija digla trgovinu u zrak i plamen je izašao kroz prozor. Ukočila se na trenutak od šoka, zatim se ustala, pokušavajući ga ponovo pogoditi. - Daj mi... pištolj. - Hutchov je glas bio jedva čujan. - Samo ga ispusti - šapno je - kao da odustaješ. Spustila se na koljena i spusila pištolj tako da padne u otvoreni Hutchov dlan. Njezine su oči pronašle Stacy koja se tresla skrivajući se ispod Explorera. Ostani tamo, malička, tiho je molila. Ostani tamo. Kašljajući, tamnokosi je muškarac okrenuo leđa paklu i uputio se prema Meredith dugim, sigurnim koracima. Kada se zaustavio na manje od dva metra od nje, tijelom joj je prostrujao strah. Pa ipa k sve stoje vidjela bile su njegove neobične oči. Bile su dvije različite boje - jedno smeđe ijedno plavo. Toliko j e bila fiksirana na njima da nije primijetila kako Hutch podiže svoju ruku. Samo je čula pucanj i ugledala muškarca s neobičnim očima kako posrće. Na trenutak, osjetila je nadu. Ponovo, Hutch. Pucaj ponovo. Ovaj puta u srce. Ali čovjek se kretao nevjerojatnom brzinom, iako mu je krv umrljala desno rame. - Ne! - Meredith je povikala, kad je ispalio četiri metka u Hutchovo tijelo. - O, Bože. Ne! - Stacy! - Povikao je muškarac. Ime njezine kćeri na njegovim usnama zaledilo je Meredith. Nikada nije mogla zamisliti ovakvo zlo. - Ostavi ju na miru!

- Začepi! Odmah! - Pištolj joj j e bio uperen u glavu. Stacy, ako ne izađeš kao dobra djevojčica kakva jesi, majka će ti biti mrtva kao i čuvar. - Ne slušaj ga, Stacy! - vikala je Meredith. Vjetar je podigao dim i pepeo sa zapaljene trgovine. Čovjek je kašljao, zatim je usmjerio pištolj prema njezinome srcu. U posljednjoj je sekundi pištolj pomakao malo lijevo kad je povukao okidač. Tlo je iza nje ekplodiralo u kamenju i prašini. - Mama! - Stacy je povikala i izašla i z svoga skrovišta bacivši se prema majci. - Ostavi nas na miru! - jecala je Meredith. - Što hoćeš od nas? - Želim nju. - Pištoljem je pokazao prema Stacy. Zatim gaje okrenuo u ruci tako da gaje držao za cijev i krenuo prema Meredith poput divlje mačke. Posljednje što je vidjela prije nego ju je odbacio bile su bezosjećajne, različite oči. Djevojka se bacila na majku, jecajući. Raoulu nije bilo potrebno više od šest sekundi da otvori bočicu s kloroformom i natopi ga na komad tkanine koju je izvadio iz džepa. Ovoga puta, oštrozubi mišić neće ni pisnuti. 30 7... 6... 5— LIFT SE SPUŠTAO. Kada se približio četvrtom katu usporio je da se zaustavi. David je Yael privukao bliže u slučaju da moraju brzo izaći. Kada su se vrata otvorila osjetili su napetost, ali ih je poslovna žena u odijelu koja je vukla torbu za sobom jedva i pogledala. Osjetio je da se Yael opustila pored njega kad se lift počeo spuštati. Iznenada je pristisnuo gumb za drugi kat. - Gotovo sam zaboravio, draga. Obećao sam tvojim roditeljima da ćemo navratiti do njih.

Yael ga je zbunjeno pogledala. - O... neće nas pričekati u predvorju? - Čak i dok je izgovarala o v e riječi, izašla je za njim, čekajući da se vrata zatvore prije nego je opet progovorila. - Što je sad ovo bilo, dragi? - Iznenada mi je prostrujalo kroz glavu - Gillis ne putuje sam. Njegov je partner sigurno dolje u predvorju. Yaeline su se oči skupile. - Dobro razmišljaš. Predlažem stepenice. David je pogledao ispred i iza, gledajući u natpise za izlaz koji su bili na suprotnim stranama hodnika. - Sjećaš li se jesmo li skrenuli lijevo ili desno kad smo se sinoć vratili u sobu stepenicama? - Desno... mislim. - Onda idemo lijevo. To su stepenice koje su daleko od glavnog ulaza. Yael j e čvršće primila torbu. - Nadajmo se da postoji stražnji izlaz - promrmljala je. Nečujno s u se spuštali. David je udahnuo prije nego je malo otvorio izlazna vrata na prvom katu. Za sada ide dobro. Hodnik je bio prazan. Pogledavši lijevo, vidio je još jedan hodnik koji se spajao na ovaj i pojurili su prema njemu. No, bila je to samo niša, sa stolicama za večeru poslaganima jedna na drugoj pored vratiju na kojima je pisalo SAMO ZA ZAPOSLENE. - Ovdje. - David je otvorio vrata, ali se Yael okrenula kada je čula hitre korake u hodniku iza njih. Muškarac tamne kože išao je prema njima - trčeći kao vuk za zecom. Gillisov partner, Hispanac koji je jučer na njih pucao. - Hajde! Požuri! - gurnula gaje Yael kroz vrata i zatvorila ih

za sobom. David je zagunđao kada je nogom udario u stolić koji mu se našao na putu. - Sranje. Bili su u spremištu koje je bilo natrpano dugim stolovima, stolicama, pločama, opremom za projekcije, čak i pianinom. David je krenuo prema pianinu. - Pomozi mi s ovim! Rukama gaje obujmio na svojoj strani pridržavajući ga svom svojom težinom. Nije se pomakao. Yael je potrčala na drugu stranu i zajedno su ga uspjeli dogurati do vratiju. - Hajde! Ponovo! - Znoj mu se cijedio niz sljepoočnice. Lice mu je porcvenjelo od napora. Yael se lecnula, prsti su joj bili oko ukrasnog drveta. Ovoga su puta uspjeli doći skoro do vratiju. - Još jednom - zagunđao je, napinjući se. Tada su se vrata pomaknula prema njima, udarajući u pianino. Iznenada su dlakave ruke zgrabile rub vratiju i pokazalo se rame. - Sada! - povikala je Yael. David je gurao, svaki mu se mišić napeo. Pianino je poletio prema vratima i zatvorio ih zahvaćajući debele prste. S druge su strane čuli neljudske povike nakon kojih je slijedilo očajničko guranje vratiju ramenom. - Dođi! - Primivši Yaelinu ruku David se provlačio između namještaja i ormarića s porculanskim posuđem u drugu prostoriju - veliku kuhinju opremljenu inox namještajem i posuđem, gdje je nosač u crvenoj uniformi jeo sendvič koji je odložio kad ih je ugledao. - Oprostite, gospodine. - Skočio je pred njih s ispruženim dlanom, a nekoliko je zbunjenih kuhara podiglo glave sa svojih radnih površina. - Žao mi je, gospodine, ali ovaj je prostor zabranjen za

goste... - Gdje vam je stražnji izlaz? - povikao je David. Nosač j e bio previše iznenađen da odgovori, ali je kuhar Azijac koji je rezao luk oštricom noža pokazao smjer. Slijedili su oštricu upravo kada je nosač krenuo prema zvukovima Hispančevih jauka. - Što se... dovraga... - Nemojte otvarati ta vrata - ima pištolj! - povikala je Yael. Zovite osiguranje! - Što je ovo? - upitao je drugi kuhar, mršteći se. - Reality TV? Smjestili su nam? Vani su se David i Yael našli pred jasno osvjetljenim ulazom. Zaobišli su zgradu do pokrajnje ulice i potrčali dok nisu ugledali prazan taksi. Upravo kad se taksi zaustavio Yael je zazvonio telefon. - JFK - rekao je David čim je sjeo u auto, ostavljajući otvorena vrata. - Ali pričekajte gospođu. Dolazio je do daha kad je Yael ulazila, telefon joj je bio na uhu. - Bijeg iz hotela je bio lagan - rekla je na kraju dok se taksi priljučivao u promet. Nagnula se prema Davidu i prišapnula mu. - Ovaj je poziv bio prvi korak prema tome da te provedemo kroz Domovinsku sigurnost. 31 HIPNOTIZIRAN PRED MONITOROM, Serpent j e radio cijelu noć. Pred zoru, dva su mu imena još uvijek izmicala. Ponovno je upotrijebio formule. Svoju pepeljasto plavu kosu nije oprao već dva dana, a pazusi su mu vonjali na znoj dok je prstima letio preko tipkovnice. Mozak mu je brže radio od CPU-a pod njegovim naredbama. Već se danima nije tuširao, jeo, čak nije koristio svoj štap. U jednom je trenutku odgurnuo stolicu i ustao se bez štapa, i

pao. Psujući, popeo se, dohvatio štap, i svom snagom udario u jedan od vrijednih kipova. Počeo je mrziti brojke, grafove, gomile prijepisa. Umjesto da pokazuju njegovu genijalnost, sada su mu se počeli rugati, skrivajući svoje tajne, odbijajući podići tajnovitu zavjesu. Više nije bilo fantastičnih otkrića, ali, nije pronađeno ni novih fragmenata papirusa, ne od ljeta 2001. godine. Sve što mi je potrebno je ovdje. Mora biti ovdje. Blizu sam. Blizu smo. I sve to visi nadamnom. Rušenje Boga. Kraj svijeta. Pobjeda Gnoseosa. Toliko su puta pokušavali. Povijest njegovih ljudi gaje uvijek pokretala. Prisjetio se trenutka kada su prvi puta došli toliko blizu uklanjanju Prikrivenih. Kako je neravnoteža koju je to prouzročilo aktivirala erupciju Vezuva koji je uništio Pompeje. I o heroju, Atili, vođi Huna, koji j e brutalno poubijao toliko ljudi u petom stoljeću da su ga prozvali "Bič Božji". Gnoseosi su se veselili kugi, Crnoj smrti koja je ubila gotovo polovicu stanovništva Zapadne Evrope u četrnaestom stoljeću. Molili su da se raširi cijelim svijetom. Inkvizicija u Španjolskoj pod Torquemadom, i masakr u Armeniji, ubili su mnogo Prikrivenih, ali nikad dovoljno, nikad trideset i šest u jednoj generaciji. Bilo je toliko trenutaka nadanja - Žuta rijeka, kada se prelila preko svojih obala u Kini, usmrtivši gotovo milijun ljudi 1887. g., potonuće Titanica. Komunizam - i Crveni Kmeri - pokret koji je masakrirao milijune u Kambodži. U mnogim je zemljama i u različita vremena, ropstvo bilo njihovo oružje - nada koja je gušila, utapala ljudski duh,

uništavala one čistih duša kao da su otrov. Nacisti su također odigrali svoju ulogu - i tada je njegov pra-pradjed vodio Krug svoje generacije u hrabroj kampanji rušenja svijeta. Bili su tako blizu. Ali sada smo još bliže, rekao je sam sebi, bliže nego ikada prije u povijesti. Pomislio je na Arku, o odredbama koje su se nakupljale u toj podzemnoj tvrđavi, i na dvije tisuće vjernih koji su čekali signal - signal ulaska u novi svijet, signal koji će se pojaviti samo onda kada on obavi zadatak. Još dva imena. Zašto ih ne može pronaći? Što radi krivo? Isprobao je različite algoritme, prepravio novi slijed, proveo još jedno preskakivanje slova s jednakim razmakom. Smeće. Na ekranu je bilo samo smeće. Ugrizao se za jezik dok nije prokrvario. Glupa krv, kao da je važno? Strpljenje je bila važna stvar. Njegova mladost, zaključana u tami, naučila ga je strpljenju. Znao je da će se svjetlost vratiti. I vratit će se sada, pomislio je. Svjetlost i odgovori. Strpljenja. Ali bilo je teško biti strpljiv kada gaje pritiskao Krug. Čak se i njegov otac činio dalekim , razočaranim, dok su se dani vukli. Koliko bi me još više prezirao da zna istinu - cijelu istinu? Ne smijem pogriješiti. Neću. Morao je pročistiti misli. Vratiti se mirnoći toga tamnoga tihoga mjesta, čuti tišinu. Odgovor je bio u njemu. Imao je moć uzdizanja, ponovnoga povezivanja s Izvorom. Bilo je to intuitivno naučili su ga onoga dana kada je primio svoju amajliju. Rukom je tražio zlatan medaljon koji mu je visio oko vrata. Dok su mu prsti prelazili preko dvostrukog ouroborosa ugraviranog u središtu, zamišljao je kako se svijet lomi na dva

dijela. Spuštene glave, pjevušio je stare stihove za meditaciju stalno ispočetka dok se nije srušio na tlo u transu. Nečista Zemljo, kuglo puna iluzija, Proklinjem tvoje okove, Prezirem zlo koje mi utamničuje misli. Poput svijeće čiji plam uspravno gori, išćem Izvor, Težeći nebu, Spoju s Božanskim. Bilo je kasno jutro kada je opet otvorio oči, mirne glave, opuštenih ramena, prvi puta u posljednjih nekoliko tjedana. Iznenada, znao je što je previdio. Istančanu varijaciju ELS kod preskakivanja, ali to bi moglo sve promijeniti. I jeste. Ovoga puta, nakon samo sat vremena jurenja podacima na serveru, konačno je pronašao nešto novo pri vrhu ekrana. Prepisao je slova i ponovo započeo pretragu. Svaki puta su rezultati bili isti. Bilo je to ime. Ime koje nije do sada imao. Jack Cherle. Dvije minute kasnije, utipkao je ime u mrežu. Neće mu trebati puno vremena da Crnim Anđelima da ono što im treba. Ako je Jack Cherle živ, neće još dugo. Bez da je napravio pauzu da se otušira ili jede, Serpent je nastavio raditi. 32 QUEEN MARY JACK CHERLE JE širom otvorio vrata balkona i promatrao mjesečinom osvjetljeni Atlantik kako klizi pored njega. Ostala su im još puna dva dana prije nego brod stigne u Southampton i namjeravao je u njima što više uživati. Bio je ovo životni put. Njegova je supruga često sanjarila o putovanju na QE2, ali njegov nasljednik Queen Mary 2, bio je brod kakav nisu uopće mogli ni zamisliti. Uživao je promatrati Yasmin kako uzdiše od oduševljena za vrijeme ispijanja popodnevnoga čaja uz pratnju glazbe. Volio

je čuti uzbuđenje u njezinu glasu kada je najavila da se približava vrijeme za njihov put na brod iz Oxforda. Volio ju je privinuti k sebi na ovom balkonu svake večeri nakon što bi obilato večerali. Odlučio je biti rastrošan kako bi obilježio trideset godina braka. Počastili su svoja tri sina i njihove supruge sa šest noći na moru, nakon čega slijedi tjedan dana u Londonu. Yasmin je jedva suzdržavala svoje veselje. Bilo je ovo prvo obiteljsko putovanje otkad se najstariji sin preselio u Cornell. Život im je u St. Louisu bio lagodan, no, vrijeme kada nisu bili u pretrpanoj pedijatrijskoj klinici provodili su s drugom djecom, a ne svojom vlastitom. Svake bi godine, Jack i Yasmin spakirali kreme za sunčanje, kratke hlačice i sandale, obavili preventivna cijepljenja, pozdravili se s unucima i otputovali kao dio tima organizacije Liječnici bez granica, u različite krajeve gdje su harale bolesti i ratovi. Jack je razmišljao o neuhranjenoj djeci koju su liječili prošle godine u Darfuru, i o petero kolega koji su bili ubijeni samo dva kilometra dalje u Afganistanu godinu dana ranije. Ovdje, promatrajući beskrajno more boje tinte i nebo, Jack je gotovo mogao zaboraviti kaos koji je vladao u svijetu. Gotovo. Ipak još uvijek je bilo pored njega. Zamalo su otkazali ovaj put nakon nedavnoga tsunamija u Japanu. Kad time ne bi razočarali svoju djecu i unuke, i uz činjenicu da su rezervirali put prije godinu dana, već bi otputovali za Aziju. Umjesto toga, on i Yasmin su našli kompromis, zamijenili su svoje povratne karte tako da umjesto kući u Tokyo mogu odletjeti odmah iz Londona. Već je neko vrijeme Jack maštao o tome da se njih dvoje samo spakiraju i krenu na put oko svijeta na nekoliko mjeseci u godini pomažući najugroženijoj djeci svijeta. Možda

jednoga dana... Kucanje na vratima ga je vratilo u kabinu. Yasmin je prala zube tako daje on otvorio vrata i ugleda o svoju jedanaestogodišnju unuku, Emily, kako se smiješi, preko pidžame je navukla ogrtač za plažu. - Treba mi još jedna pusa za laku noć, djede. Timmy izluđuje mamu jer hoće naručiti hranu u sobu. Tvrdi da je jako gladan. - Hvala Bogu da tvoj brat nikad neće znati što biti gladan stvarno znači - rekao je Jack, zagladivši je po dugoj smeđoj kosi, poguravši ju nazad. - To je bolje. Sad ti vidim prekrasne oči. -Nagnuo se i poljubio srednju unuku u obraz. - Ostala su nam još samo dva dana - Emily j e uzdahnula naslonivši se na vrata. - Zar ne bi želio da ovdje ostanemo zauvijek? Jack se nasmijao. - Ma ne misliš tako, Em. Još te mnogo dogodovština očekuje u životu. - Mislim da da - slegnula je ramenima, zatim živnula. - I tebe, djede. - Naravno - počeo je Jack. Iznenada je na leđima osjetio ledeni zrak kojeg je zatim nestalo. Što je to bilo? Drhtureći pogledao je prema otvorenim vratima balkona gdje je more pokazivalo zapjenjene valove. No, iznenadne je hladnoće nestalo. Yasmin je izašla iz kupaonice i Emily je potrčala prema njoj. Kada ju je Jack otpratio u njezinu kabinu dolje niz hodnik, zaboravio je na neobičan osjećaj. Zaboravio je na sve osim na nježno ljuljanje mora i dragocjene dane koji su bili pred njime i njegovom obit e lji. PYONGYANG, SJEVERNA KOREJA Na drugoj strani svijeta, računalo sakriveno u zgradi kojoj je vlasnik bila Središnja banka Demokratske Republike

Koreje označilo je gdje je Jack Cherle. Za nekoliko je trenutaka tim od tri Crna Anđela koji su bili smješteni u Walesu krenuo prema Queen Mary 2 kako bi ga dočekali kod pristajanja broda u Southamptonu. 33 JFK JE BIO pretrpan putnicima koji su ovdje ostali zarobljeni zbog mnogih kašnjenja. Usred buke tisuće i tisuće nezadovoljnih putnika, prodavatelji karata su užurbano radili kako bi prebukirali karte i uskladili putnike i letove. David je zapeo u redu koji je vijugao označen konopima čekajući da kupi povratnu kartu za Izrael. Živci su mu bili vrlo napeti dok je razmišljao imaju li prodavatelji karata već njegovu sliku kod sebe. U drugom je redu Yael djelovala smireno i nimalo zbunjeno dok je čekala između jedne majke s dvoje neposlušne djece i grupe tinejdžera koji su nosili nogometne uniforme. Odabrali su odvojene redove iz opreza, u slučaju da Davida zaustave. Ponovo je bacio pogled na putovnicu u svojoj ruci, diveći se nevjerojatnoj kopiji koju je Avi pribavio u tako kratkome vremenu. I kako se pomalo pomicao u redu molio je da zaposlenici zračne luke nemaju njegovu sliku zalijepljenu pored svojih računala. - Sljedeći. Prodavačica karata plave kose koja je toliko sličila na Kate Wallace da ga je to iznenadilo, pomaknula je čuperak kose iza uha i obratila mu se svojim krvavim očima. - Što mogu učiniti za Vas, gospodine? Za sada je sve u redu. David je zatražio povratnu kartu za Tel Aviv preko Londona. Znao je da j e sljedeći let, koji je ujutro, bio isti let kojim je i Yael trebala ići. - Da vidimo, sljedeći je let sutra u devet sati ujutro. U Tel

Avivu ste u pet i trideset ujutro. Jedino morate na Heathrowu čekati dva sata za drugi let. I - dodala je, provjeravajući ekran na računalu - imate sreće. Još je pet mjesta ostalo. Većini ljudi danas ne uspijeva iz prve. Ime, molim? Na trenutak je Davidov mozak bio prazan. Osjetio je kako mu se cijelo tijelo ohladilo od straha. Za čovjeka koji je opsjednut imenima, imao je poteškoća s izgovaranjem ovoga. - Alan Shiftman. - Sporo je izdahnuo, nadajući se da neće čuti kucanje vlastitoga srca dok je prodavateljica unosila ime u računalo. - Mogu li dobiti Vašu putovnicu, gospodine Shiffman? David je bio zgranut vidjevši kako mu se ruka lagano tresla dok je preko pulta pružao putovnicu. Djevojka ju je pogledala izbliza i vratila. - Hoćete li platiti kreditnom karticom? - Platit ću gotovinom. Faca od Avija Raza nabavila mu je putovnicu, ali nije htio nabaviti i kreditnu karticu s istim imenom. David je bio zapanjen na putu za zračnu luku kada mu je Yael javila da će se naći s kontaktom u baru koji će mu donijeti novu putovnicu. Upozorila gaje da se ponaša prirodno - kao da su tri poslovna partnera koji uživaju u koktelu prije puta. Pa ipak, zbunilo gaje kad je njihova "poznanica", sredovječna žena crvene kose duljine do vrata i zubatog osmjeha uzviknula -Alane, ispala ti je putovnica! David ju je želio ispraviti kad gaje Yael udarila nogom ispod stola. Žena se ustala s barske stolice i pokupila putovnicu s poda, a David je shvatio. - Sigurno ovo ne želiš izgubiti - nasmijala se crvenokosa

žena, pružajući mu otvorenu putovnicu. David je vidio da izgleda jednako onoj koju mu je Avi ranije donio osim drugog imena uz nje gov u sliku. Alan Shiffman. Sad je bio on. Alan Shiffman, čija je putovnica izdana prije sedam godina u Chicagu. Prisilno se nasmijao i ispio ostatak pića. - Puno Vam hvala. Ne bih daleko stigao bez nje. Nije mogao ni zamisliti kako je ovo Aviju uspjelo u tako kratko vrijeme, ali je bio zahvalan. No, putovanje pod lažnim identitetom, pogotovo izvan zemlje, i kada vas traže zbog ispitivanja, morao je biti veliki zločin. David nije želio misliti o mogućim posljedicama. Trenutno je morao u svoj mozak upisati ime Alan Shiffman - kao da već nema dovoljno imena koja mu zuje glavom. Napuštajući šalter prodaje karata, iznenađen što je uspio, uočio je Yael kako sjedi u blizini, praveći se da sređuje torbu. Ustala je sa stolice i pogledi su im se sreli te su krenuli prema redu za prolaz kroz osiguranje. Slijedio ju je na kratkoj udaljenosti. Alan Shiffman, podsjetio se, hodajući prema prvoj kontrolnoj točki, putovnicu je čvrsto držao u ruci. Kad je prošao ulaz u muški toalet, izletio je jako preplanuo muškarac u majici kratkih rukava , sa šiltericom i kožnim natikačama. Mobitel mu je bio na uhu, skoro je pao preko djeteta koje se nagnulo popiti vode. - Pa, daj ju sredi, čovječe. Nađi si odvjetnika i sredi ju prije nego ona tebe sredi. Rekao sam ti daje... - Hej... - rekao je David glasno, kad je gospodin Coppertone krenuo naprijed, oštro skrenuvši kako bi izbjegao starca da bi se sudario s pratiteljicom aviona koja je za sobom vukla kofer. Izgubila je ravnotežu i pala bi da prema njoj nije

potrčao David i primio ju za lakat, i pritom ispustio putovnicu. - Gledaj kuda ideš - povikao je prema idiotu koji nije imao pojma što se dogodilo. - Ovo Vam je ispalo - rekla je pratiteljica aviona, sagnuvši se kako bi podigla putovnicu. Nasmijala mu se. - Dobro hvatate. Davidovi su prsti čvrsto primili putovnicu. Zaboga, izgubio je Yael. No, kad je nastavio ubrzavši korak vidio je da ga čeka dvadesetak metara ispred. Njezine su se oči susrele s njegovima kad je prošao pored nje. Hoće da sam ja ispred, shvatio je. Slijedit će me kroz kontrolne točke. Bacio je pogled na gomilu putnika koji su čekali da prođu kroz detektor i nastave dalje. Dvije kontrolne točke. Dvije mogućnosti da ga ulove. Jeff Fortelli je ispijao posljednju šalicu kave u predvorju TSA-a prije nego je zakvačio iskaznicu. Njegova smjena od dvanaest sati počinje za upravo devedeset sekundi. I iako je njegov šef bio idiot koji je svakoga drugoga dana mijenjao svoje mišljenje o procedurama, Jeff je znao daje vremenski slijed važan. Gotovo jednako važan kao i oštro oko i bistra glava. To i osjećaj discipline bili su odlike čovjeka iz osiguranja. Pogotovo onoga koji j e radio za TSA u velikoj međunarodnoj zračnoj luci, pomislio je, navlač e ć i svoje tamne hlače preko bedara. JFK je bio jedna od najvećih raskršća svijeta, iako bi njegov šef i kolege često to zaboravljali. Činilo se da se pola vremena bave požurivanjem putnika umjesto da obave detaljno pretraživanje. Prokletstvo, njegovi kolege koji su radili na prtljazi su mu stalno govorili da se avio tvrtke žale jer torbe ne dolaze u

avione na vrijeme. Žalili su se koliko ih košta isporuka tih torbi, naređujući brž u pretragu, kako bi torbe stigle na vrijeme čak i ako je to značilo preskočiti snimanje nekih od njih. Kakav je to način da se osiguranje obavlja na ovakav način? Jeff je bacio šalicu u smeće i krenuo prema oglasnoj ploči kao i svake večeri prije preuzimanja dužnosti. Bio je pažljiv s usklađivanjem upozorenja koja su tamo visila, pamteći oglase, tražeći nova imena. Ništa novo večeras. Zatim je ugledao tjeralicu iz Washingtona. Njegova su se jaka ramena skupila kad se nagnuo prema naprijed i s palcem slijedio zamišljenu liniju ispod imena osobe. David Shepherd. Traži se zbog ispitivanja vezanog uz ubojstvo u njegovoj kući. Šteta što još nema lica koje ide uz ovo ime. Ponovo je pročitao tjeralicu, pamteći ključne podatke. Lagano ime za zapamtiti - David Shepherd. Kad bih ja bio taj koji će uloviti toga čovjeka, stvarno bih imao šanse postati šef. Moram ulovit i nekoga il i naći nešto važno kako bih se mogao istaknuti. I hoću jednoga od ovih dana. I tada... Novine The Times će intervjuirati najboljeg zaposlenika osiguranja na nadziranju u zračnoj luci JFK. Jeffu Fortelliju je krv navirala u iščekivanju. Čovječe, kako bih tu naslovnicu gurnuo svome starome pod nos. Pokazao mu da njegov drugi sin nije lijen - čak ni u usporedbi s prvim, zlatnim dečkom Tonyjem, koji je ostao bez stopala u ratu u Afganistanu i dobio Grimizno srce. Pa, stari, na prvoj sam liniji, takoĎer. Sad sam na prvoj liniji Domovinske sigurnosti - upravo ovdje, prije nego itko doĎe do skenera i skine svoje smrdljive cipele.

' Mahnuo je nogom i krenuo prema prolazu osiguranja, spreman za beskrajnu rijeku bezličnih putnika koji čekaju proći pored njega. U redu, David Shepherd. DoĎi. Učini me sretnim. Pomičući se u redu prema osiguranju David je bacio pogled na prvu osobu za ekranom skenera. Mlada žena, kratke plave kose koju je vezala u rep, uvojci su joj provirivali ispod ljubičaste beretke i završavali kod sljepoočica. David je pomislio da možda ima rinčicu na jeziku, također, ali daju nije nosila kad je radila. Nije djelovala previše zastrašujuće, pomislio je, gledajući njezin osmjeh kad je vraćala svaku putovnicu. Ne za momka poput Alana Shiffmana. Kada su se oni ispred njega ponovo pomakli prema naprijed, premještajući svoje torbe, pogledao je prema nazad da vidi gdje je stajala Yael. Bila je samo sedam mjesta iza njega, odmah ispred gospodina Coppertonea, koji je još uvijek nešto urlao na telefon. David se ponovo pomaknuo prema naprijed, promatrajući putnike kako u plastične kutije odla ž u svoja prijenosna računala, ključeve i cipele. U trbuhu ga je stisnulo, a na licu je pokušavao odražavati bezbrižan izraz. Možda sam sve ove godine trebao igrati poker umjesto squasha. Upravo je tada uočio muškarca jakoga vrata od nekih dvadesetak godina kako ide prema početk u reda. Nosio je uniformu TSA i plavuša je ustala s izrazom olakšanja na licu, a to je značilo samo jednu stvar. Došao ju je zamijeniti. Super. Bilo je nešto na tome muškarcu što ga je podsjetilo na neke od njegovih najambiciozni j i h studenata. Nešto u

njegovome držanju. Nepomično je stavio svoje noge kad je zamijenio djevojku. Bilo je u njemu određene doze agresivnosti. Nakon pažljivoga pregleda prvih dokumenata koje je primio vratio ih je bez riječi, samo je kimnuo. Nije baš od onih "uživajte u ostatku dana". Zatim se dogodilo nešto od čega je David osjetio veliku težinu u želucu. Muškarac koji je bio za pet osoba ispred njega je predao svoje dokumente, a čovjek iz osiguranja gaje dulje promatrao od uobičajenoga. Ali nije t o uznemirilo Davida. Umjesto da muškarcu vrati putovnicu i avionsku kartu, čovjek je tražio neku drugu identifikacijsku ispravu. Alan Shiffman je imao samo jednu. Osjetio je dlanove kako se znoje i prisilio se da duboko udahne dok je muškarac ispred njega pretraživao džepove. Nakon nekoliko sekundi koje su se činile beskrajnima, čovjek mu je vratio sve dokumente i mahno da krene dalje. David je postao napet kad su se putnici pomaknuli. Otprilike smo iste visine i težine. Pomislio je David nesigurno. Iste boje kose. Traži mene. David se borio s porivom da izađe iz reda. Tek će tako privući pažnju na sebe. Nije bilo povlačenja. Postojao je samo jedan način - prema naprijed. Morao je proći. Puis mu je bubnjao u ušima kada je čovjek primio njegovu putovnicu. Oči su mu se zaustavile na njegovima, pogled hladan i sumnjičav. Činilo se da pregledavanje dokumenta traje vječno. Ali nije se trudio vratiti ih. Umjesto toga njegov se pogled urezao u Davi-dov te je počeo govoriti. David gaje prekinuo. - Morao bih nešto prijaviti - rekao je tiho. - Ima jedan čovjek, mislim daje osmi iza mene. Nosi majicu kratkih

rukava i šiltericu. Bili smo na toaletu u isto vrijeme. Možda ništa ne znači, ali ponašao se malo čudno. - Kako to mislite, čudno? ' Činilo mu se kao da ga oči čovjeka iz osiguranja rengentski snimaju. - Ne mogu se zakunuti - možda nisam u pravu - rekao je David. - Ali mislim da je pod kapu gurnuo nešto sjajno. Možda nije ništa - dodao je na brzinu - ali mislim da moram nekome reći. Ovih dana stvarno nikad ne možete znati. Na trenutak je ugledao kako se oči čovjeka i z osiguranja miču s njega dolje prema redu. Vidio je maleni trzaj u središtu vilice i oči su mu se zaustavile na gospodinu Coppertoneu. - Učinili ste ispravnu stvar, gospodine. Bez da ga je pogledao, vratio je Davidu dokumente i pružio ruku prema novim, dok mu je pogled šetao između žene ispred sebe i muškarca sa šiltericom. David se prisilio nastaviti jednakim korakom prema skeneru i traci, pojas hlača mu je bio natopljen znojem. Tek nakon što je obukao cipele i krenuo prema izlazu kroz njega je prošao osjećaj olakšanja poput doze sakea. Nekoliko je minuta kasnije stigla Yael i bacila se na klupicu pored njega. Na licu joj se pojavio osmjeh koji je završio u glasnome smijehu. - I, što si, molim te, rekao onome iz osiguranja da je napao onoga jadnička iza mene? 34 MARYLEBONE, LONDON To NIJE IMALO smisla. Uopće. Da sve ostavim i odem pokupiti oca na Heathrow? Mogao bi unajmiti auto, zar ne? Mogao je i Gilberta nazvati da ga pokupi. Ali ne. E-mail je bio vrlo odrješit. Moram s tobom razgovarati, u četiri oka, Crispine. Nešto

mije privuklo pažnju i samo mi ti to možeš objasniti. Dolazim na Heathrow u 21.47. Čekam te čim se riješim carine. Nemoj me razočarati. Obraća mi se kao da imam deset godina. Jasno je da prezire utjecaj koji imam na Krug. Ono što je meni uspjelo napraviti u posljednjih desetak godina više je od onoga što je on postigao u čitavoj svojoj famoznoj karijeri. Evo me, na pragu dostizanja veličine, a on me ovdje proziva kao kakav učitelj učenika. Serpent je s gađenjem zatvorio e-mail i pružio ruku prema štapu za hodanje. Kako želite, oče. Šteta. Morat će se otuširati da ukloni miris koji je Chloe ostavila na njegovoj koži. Prošla je noć bila duga i pustolovna, snažno opuštanje od pritiska potrage za imenima. Dok se sapunao pod tušem, osjetio je peckanje rana od ogrebotina koje ostavila na njegovome tijelu. Uživao je u slatkim bolovima i ponovo se svega prisjetio, načina na koji je iskrivila usne kad je vrištala njegovo ime. Draga Chloe, jedna od najdivljijih žena s kojima je spavao, i jedna od najsočnijih. Šteta što ju više neće vidjeti. Ovo je bio posljednji prekid koji sije dozvoljavao, posljednji užitak prije pridruživanja drugima u Arci i ostavljanja Chloe i zloga svijeta iza sebe. Kad ostavi oca u klubu, neće više biti odgađanja dok se posao ne završi. Posljednje ime, posljednja prepreka. Ulazak u Arku. Do trenutka kada je u svojem Ferrariju dao puni gas na putu za Heathrow, njegova je iritiranost ocem rasla nevjerojatnom brzinom. Samo mi ti možeš objasniti. Prvi je puta osjetio ubod nesigurnosti u svojoj osakaćenoj nozi. Odsutno je rukom trljao oštećene mišiće.

Kasnio je desetak minuta parkirajući se na privremenom parkiralištu. Nije bilo tako loše. 35 DAVID JE IMAO osjećaj da su mu se noge pretvorile u dva kamena štapa kada se avion spustio i odvozio do izlaza na Heathrowu. On i Yael su se polako vukli prema četvrtom terminalu zajedno s ostalim prekooceanskim putnicima. U očajnoj želji da istegne mišiće, odgovarala im je šetnja do prvoga terminala, gdje će pričekati sljedeći El Alov let. Bio je iznenađujuće umoran unatoč tome što je odspavao nakon večere. I sve o čemu je razmišljao bilo je koliko je sve dalje i dalje od Stacy. - Zašto ne bismo popili Colu da nas malo razbudi? predložila je Yael. - Prvo trebam eure - ali ne smijem riskirati s Visa karticom. - Mjenjačnica je dolje kod međunarodnih dolazaka. Nakon čekanja u redu iza nekolicine putnika koji su imali istu ideju, David je gurnuo eure u džep, a prsti su mu slučajno dotakli kamenje. Kad je to učinio, obuzeo ga je čudan osjećaj -kao da mu se zmija spustila niz leđa ispod košulje i sad je puzala preko ramena. Netko me promatra. Ta mu je misao došla niotkuda. Istegao se i okrenuo oko sebe. Jedan je muškarac stajao mirno usred užurbane gomile. Čak i s desetak metara udaljenosti, njegove su oči bile na Davidu kao da nitko drugi nije postojao na terminalu. Ne, nije moguće. Krv mu je navrla u glavu. Osjetio je slabost. Vratio se u prošlost. Opet je bio dječak, nesiguran. Zurio je u nekoga starijega, snažnijega, samosvjesnoga. Nekoga tko gaje izazvao... Ali nije moguće. Ovaj muškarac urbanog izgleda

tamnoplave kose ne može biti... Obuzet nadrealnim doživljajem, David je zurio prema njemu dok ga Yaelin glas nije vratio nazad. - Ne, Davide, krivi smjer. Ono je mjesto čekanja putnika iz međunarodnoga prometa - restoran je na drugome kraju. - To je on, Yael. - Davidov je glas bio hrapav. - Bože, to je on! 36 SLIJEDILA JE NJEGOV pogled. - Onaj sa štapom? Tko je on? Prije nego je David uspio odgovoriti, između njih je nagrnula gomila i David gaje izgubio iz vida. Kada je gomila nestala muškarac više nije bio sam. Stariji gaje muškarac potapšao po ramenu i mlađi se okrenuo kako bi ugledao svojega oca. David je odmah prepoznao Erika Muellera. Izgledao je bijesno - iako je njegov sin mahnito mahao rukama, činilo se da ga stariji muškarac uopće ne sluša. - Ili je dvojnik ili je ono stvarno Crispin Mueller sa svojim ocem. - David je kimao glavom nekako ošamućeno. - Ali to nije moguće. Bio je u nepovratnoj komi. Yaeline su se oči širom otvorile. - To je mladić kojem je ispao kamen? - Kunem se. Koliko je ovo bizarno? Nitko nije očekivao da će se oporaviti. Moj gaje otac posjećivao dvije godine - zatim četiri godine - nakon nezgode. Nikada nije napuštao privatnu bolnicu u Stockholmu gdje su ga roditelji odveli čim je bio u stanju da ga se smije transportirati. - Naučila sam da ne vjerujem u slučajnosti - rekla je Yael uznemireno, odvlačeći ga od automatske mjenjačnice prema gomili, prema prvome terminalu. - Pogotovo sada. - Moramo otkriti njegovu vezu s kamenom. I s Gnoseosima.

- promrmljao je David, osvrćući se. Ali više nije vidio ni Crispina niti njegova oca kroz stalnu gomilu ljudi koja je prolazila. - Slažem se. Ali prvo se moramo maknuti odavde - rekla je - prije nego odluči doći i obnoviti poznanstvo. Erik Mueller je već utipkavao brojeve na svojem mobitelu dok su odlazili s parkirališta zračne luke. - Jesi li siguran daje ono bio David Shepherd? - O, da, bio je to on. Da si me slušao što sam ti govorio, mogao si ga i sam vidjeti. Bilo je to isto lice koje sam vidio uz lice Tonyija Blaira na slici u Daily Mailu prije nekoliko mjeseci. Još uvijek je isti onaj kreten koji me j e srušio s krova, pokušavajući spasiti svoju prijateljicu, i koji mije usput uzeo četiri godine života. - Eduardo - Erik Mueller je brzo govorio na telefon upravo smo vidjeli Davida Shepherda i neku ženu na Heathrowu. Crispin je okrenuo glavu prema ocu. - Zašto govoriš Di Stefanu...? - Tiho!- povikao je Erik podigavši autoritativno dlan. Glas njegovoga oca imao je na njega utjecaj kao kad metal stružete po staklu. Gorio je u želji da se vrati i sam ulovi Shepherda. Ljutnja, prezir, i grozan osjećaj nedovršenoga posla ostavljali su gorak osjećaj u Crispinovu grlu. Da nije ove proklete noge... Umjesto toga mozak mu je brzoglavo radio. Tko je bila ona ljepotica sa Shepherdom? Njegova prijateljica koja je odrasla? - Crispine, vrijeme je da mi kažeš istinu. - Erik je poklopio telefon istovremeno kad je Crispin stisnuo gas. - Sve na čemu

smo do sada radili trenutno je izloženo velikom riziku i moraš mi reći istinu. Agat koji je iz naše kuće nestao prije devetnaest godina - jesi li ga ti uzeo? Crispin je zadržao pogled na cesti. - Moj mi mozak kaže da si ovo pitanje pitao i dva tjedna nakon što sam se probudio iz kome. - Hoćeš li mi reći daje tvoj odgovor i dalje isti? - Naravno. Ali ja još uvijek čekam da ti meni odgovoriš na jedno pitanje? Zastoje David Shepherd važan DiStefanu? Erik Mueller se okrenuo prema sinu pozorno ga promatrajući. - Čini se da se kamen pojavio. Nakratko se Crispinov stisak za volanom pojačao. Nadao se da to nije vidio njegov otac. - Je li? Tada znaš da ja s tim nemam ništa. - Znam da ga ima sin pokojnoga senatora Shepherda. Crispinov se um zamutio. David Shephe r d ima kamen? Vraćamo se - rekao je, tražeći gdje će okrenuti auto. - Moram pronaći tog kurvina sina. - Ne, nećeš - suprostavio mu se Erik. - To je stvar za Crne Anđele. Vratimo se problemu. Čudno je, zar ne, da Shepherd ima kamen? Pogotovo što je nestao u isto vrijeme kada smo ga posjetili - i kada si imao nezgodu. Tako znači. Shepherd nije samo uzeo moje četiri godine života, nego i kamen koji je u mojoj obitelji još od dvanaestog stoljeća. I lopov je ovdje. Sada. Tada je Crispin znao kristalno čisto da je sudbina danas prepriječila Shepherda njemu na put. To nije loša stvar, rekao je sam sebi, boreći se da vrati smirenost. Ne, to je sreća. Shepherd je bio samnom kada je kamen ukraden, i sada - baš pri vrhuncu mojega rada vratit će mi ga. Samo on to još ne zna.

Crispin je glumio iznenađenje. - Čudno? Zašto? - Jer Shepherd radi s našim neprijateljima - ljutito je odgovorio Erik. - Iz toga sam se razloga želio s tobom naći danas. Odnio je agat našem najvećem neprijatelju, rabinu ben Mosheu, istoga dana kada su ga ubili Crni Anđeli. Nekako im je Shepherd uspio pobjeći s njime - s kompletnim sadržajem rabinova sefa, ali ne zadugo. Crni će ga Anđeli pronaći. Pogotovo sada. - Što je još DiStefano rekao? - Ispričao mi je nekoliko detalja sa snimaka i z rabinova ureda. Uznemirujuće novosti. Postoji nova opasnost koja prijeti završetku našega rada. Shepherd sada surađuje sa stručnjakinjom za drevne tekstove iz Izraela, ženom po imenu Yael HarPaz. I na neki je način složio imena - imena Prikrivenih. Crispin je prelazio u drugu traku kada mu je otac ovo ispričao. Implikacije su ga ispunile takvi m bijesom da nije primijetio da auto ispred njega koči dok mu gotovo nije bio na samom repu. Divljački pritisnuvši kočnice skrenuo je lijevo a otac je završio naprijed proklinjući. Radio sam više od deset godina, godine izračuna kako bi se otkrili Prikriveni, i on zna ista imena za koja sam pišao krv kako bih ih otkrio? - Kako? Odakle mu imena? Koliko ih ima? - Smiri se prije nego nas obojicu ubiješ. Još uvijek nemamo njegov dnevnik - ali uskoro ćemo ga imati. DiStefano vjeruje da ih on ima sve. Crispin je udario šakom u volan. -1 kada si mi to mislio reći? - Upravo sam saznao za dnevnik. Kamen je druga stvar.

Još uvijek nemaš ništa za reći s tim u vezi? Reći ću da David Shepherd neće ponovo uništiti moj život. Ali Crispin je ovu misao zadržao za sebe, odbijajući odgovoriti unatoč očekivanoj šutnji njegova oca. - Shvaćam. - Stisnute vilice, Erik se naslonio. - Pa, ima još toga - DiStefano me obavijestio da zbog postojanja dnevnika moramo promijeniti planove. Crni Anđeli nisu više zaduženi da uzmu dnevnik i ubiju Shepherda. - A zašto ne? - izvalio je Crispin. - Krug ga želi živoga u Arci. Zbog djevojke. Stacy Lachman. Sigurno poznaješ ime. - Naravno da ga poznajem. Dao sam ga Krugu prije tjedan dana. - I Shepherd poznaje to ime jako dobro. Vrlo su bliski - ona je njegova pokćerka. Dok razgovaramo Raoul ju dovodi ovdje u London. - I Shepherd će ju pokušati spasiti. - Crispin je pomislio na Abby Lewis, djevojčicu rumenih obraza za koju je David Shepherd riskirao život kako biju spasio od pada. - Krug je u to siguran. I kada to učini bit će naš - kao i njegova knjiga imena. I kada mu uzmem o rabinov jantar, i vratimo agat - Erik gaje prijekorno pogledao - zajedno sa smaragdom i ametistom koji su već u Arci, ravnoteža moći će još snažnije prevagnuti na našu stranu. Crispin se osjećao kao da se bori protiv ogromne sile. Evo ga ovdje, tako blizu uspjehu, i sada je David Shepherd - isti prokleti David Shepherd zbog kojeg je letio s krova - odvlačio pažnju s njegovih postignuća, njegove vlastite moći unutar Kruga. Godinama, bio sam jedini koji je svojim radom omogućio krajnje uništenje. Bio sam jedini o kojem je Krug ovisio na

putu do pobjede. Sada, došao je Shepherd da mi povuče tlo pod nogama. Ponovo. Kroz njega je strujala mržnja. U mozgu mu je ključala crvena maglica. - Moram se vratiti svome računalu - rekao je muklo. Moram danas završiti svoj posao. - Nećeš ga dovršiti u Maryleboneu. Di Stefano želi da pokupiš svoje stvari i svoju bazu premijestiš u Arku. Vrijeme se približava. Krug ide u podzemlje. Konačno je Crispin čuo nešto što gaje oraspoložilo. Shepherd će takoĎer završiti pod zemljom. - Možda ću imati priliku ponovo se susreti sa svojim starim prijateljem. - Najvjerojatnije. Ako Crni Anđeli ne uspiju u hvatanju, sigurno će ga dovesti pokćerka. Puni krug, pomislio je Crispin, iznenada mu se duh smirio. Nakon svih ovih godina, ponovno okupljanje. 37 ZORA SE POJAVILA šireći svjetlucavo svjetlo nad olovnim londonskim nebom, ali ga Stacy Lachman nikada nije ugledala. Kilometrima ispod prepunoga grada spavala je sklupčana na ležaju, zaključana u slabo osvjetljenoj prostoriji. Prostor je bio malen, ne mnogo veći od smočnice. Ne samo što nije imao prozore, nego nikakav namještaj osim drvene stolice, drvenoga stolića, i ležaja na kojem je ležala u omamljenome snu. Soba u kojoj ju j e Raoul LaDouceur ostavio nakon leta privatnim zrakoplovom bila je hladna i vlažna unatoč ugrađenom podzemnom sustavu za grijanje. Ležala je drhteći pod vunenom dekom kojom ju je pokrio njezin otmičar prije nego je izašao iz sobe i zaključao vrata.

Proći će sati prije nego sedativi prestanu djelovati. Sati prije nego se sjeti što joj se dogodilo, prije nego se probudi u strahu i panici. Usopljeno je disala dok su joj glavom prolazile slike iz pozadine svijesti. Sa svakim joj je osjećam adrenalin ulazio u omlita-vljele udove pokušavajući ju natjerati da pobjegne. Ali bila je tako omamljena da nije mogla pomaknuti ni prst. Unutrašnji joj je glas govorio da miruje. Poslušala je, osjećajući da ne može pomaknuti ni trepavicu koliko god se trudila. 38 ŠKOTSKA, SJEVERNO DO GLASGOWA KOTAČI NJEGOVE TORBE udarali su iza njega dok se Dillon užurbano penjao kamenim stubama stare kamene opatije. Cornelius McDougall je ostavio otvorenima rezbarena drvena vrata kao znak dobrodošlice. Cornelius je još uvijek bio ravna držanja i visok, ali otkad ga Dillon nije vidio njegova je crvena kosa pokazivala sijede i pustio je kratku bradu. - Evo krigle Belhavena na kojoj je tvoje ime. - Pozdravio je Dillona, uzevši mu torbu. - Ugasit ćemo ti žeđ pa se možeš osvježiti prije večere. Pred nama je duga noć. Dillona je obuzeo miris opatije, djelomično vosak svijeća, djelomično tamjan, a djelomično vlažna mahovina koja se diže na starim zidovima. Podsjetilo gaje na prvo ljeto koje je proveo u sjemeništu i na njegovu odluku da svijet ostavi po strani kako bi pronašao Boga. Želio je pitati za biskupa, ali to će morati pričekati dok on i Cornelius ne ispiju prvu kriglu. Bila je to osjetljiva tema, čak i između njih dvojice. Osim toga, trebao je pozdraviti i druge redovnike kao i opata koji će ga pozvati za stol. Pokušavao je kontrolirati vlastito nestrpljenje, staviti po strani misli vezane za kamen, iako je t o bilo jedino na što je

mislio dok je avionom letio nad Atlantikom. Čak i kada je s Corneliusom nazdravljao, mislio je na kamen - kamen zbog kojega je došao. 39 JERUZALEM, IZRAEL DAVIDA JE OČARAO prvi pogled na Jeruzalem. Izlazak sunca koji j e sjajio blijedo ružičasto na drevnome kamenu bio je bestjelesan, nezemaljski. - Sada znaš zašto ga nazivamo Zlatni Jeruzalem. - Pored njega, Yael se činila kao da pije ovaj sjaj drevnoga grada. Lice joj j e bilo u plamenu, unatoč umoru u njezinim očima. Kažu daje Bog poslao deset mjera ljepote na Zemlju, a devet ih je dao Jeruzaelmu. Zureći s ceste u sveti grad koji j e bio okupan svjetlošću, Davidu nije bilo teško povjerovati u to. Nekoliko metara do ulaska u grad, Yael je zamolila vozača taksija koji su unajmili u Tel Avivu da zaustavi auto. - Dođi samnom, ovo će potrajati samo minutu. - Otvorila je prednja vrata i izvukla Davida. - Smijem li pitati što radimo? - Slijedimo tradiciju. Novi posjetitelji Jeruzalema moraju u grad ući pješice. - Uzevši ga za ruku, odvela ga je do pločnika i pored znaka koji označuje rub grada. Koliko god da je bio umoran, obuzela ga je iznenadna energija dok se penjao na betonski pločnik i po prvi puta je ušao u drevan grad koji se prostirao na brežuljcima. - Sada moramo otići po mojega oca - rekla je Yael vozaču taksija koji ih je polagano pratio, te su uskočili u njega. Stigli su u Tel Aviv malo prije svitanja, ali je David jedva stigao baciti pogled na moderan grad na obali prije nego ih je vozač odvezao. Sve stoje primijetio, čak i tako rano ujutro, bilo je daje zrak vruć i suh i bio je zahvalan kada ih je čovjek pozdravio s ohlađenim bocama vode.

Put autocestom i za Jeruzalem prolazi pored kamenih brežuljaka prošaranima crkvenim tornjevima, komadima kamenja, čempresima, i izgorenim ostacima automobila i kamiona, koji, kako je Yael objasnila, su ovdje kao sjećanje na 1948. g. i na Rat za neovisnost. David nije znao što očekivati u Izraelu, ali unatoč svemu što je izdržao posljednjih nekoliko dana i njegovoj iscrpljujućoj brizi za Stacy, bio je iznenađen veličanstvenim prizorima. Čarobno, ova je malena zemlja bila hipnotizirajući spoj staroga i modernoga, bešavna kombinacija kamene arhitekture stare nekoliko tisuća godina i modernih nebodera, biblijskih lokacija uz restorane brze hrane, kafiće i trgovine dizajnerske odjeće. Pokušavao je upiti koliko je god bilo moguće, zureći u stari toranj kralja Davida dok su prolazili kroz Vrata Jaffa u Stari grad, gdje je Yaelin otac, Yosef Olinsky, noć proveo kod rođaka. Profesor za antikvitete autobusom je došao u Jeruzalem prije dva dana, i zavukao se u Kolijevku Knjige zgradu s bijelom kupolom u blizini Knesseta koja j e čuvala Svitke s Mrtvoga mora, druge stare dokumente i arheološke nalaze. Bio je to i dom nedavno pronađenim dijelovima Adamove knjige, koje je Yael željela pregledati iz prve ruke. - Je li tvoj otac rekao daje možda pronašao nešto značajno u posljednjim dijelovima? - upitao je David, čvrsto primivši naslon sjedalice ispred sebe kad je vozač izbjegavao pješake uz Davidovu ulicu. - Nažalost, nije. Ali me je uvjerio da smo do sada napravili sve ispravno. Kao da radimo s ogromnom slagalicom objašnjavala je, a vozač je skrenuo u živopisnu glavnu ulicu, Ulicu sužanjstva. - U našem radu, rijetko se kada nekoliko dijelova pojavi istovremeno, ili čak na istom kraju. Zavod za

starine određuje starost dijelova. Zatim tražimo sličnosti u tinti i rukopisu kako bismo spojili dijelove iz istoga svitka. Yael je bolno trepnula kad je vozač stisnuo kočnicu kako bi izbjegao mačku koja se lijeno provlačila popločenom cestom. Duboko uzdahnuvši, nastavila je - U ovome slučaju, moj je otac želio ispitati porijeklo tinte na ovim novim dijelovima. Ponekad se male razlike ne pojave na materijalima na kojima radimo u Safedu. David je mirisao začine i kuhano meso dok su se provlačili kroz grad i shvatio daje gladan. - Sada je moj otac potpuno siguran da smo ispravno povezali posljednje dijelove u najpotpunij i svitak koji je do sada sačuvan. - Oprosti, ali ne razumijem te. - To znači da bismo mogli naći imena koja trebamo skrivena u ovim dijelovima. - Yael je otvoril a svoju bocu s vodom i popila gutljaj. - U slučaju da u svojem dnevniku nemaš upisana imena svih Lamed Vovnika. Nagnula se prema naprijed. - Vozaču, iza slijedećega ugla. Upravo... tamo. Crvena vrata. - Okrenul a se prema Davidu, osmjehnula se ispričavajući se. - Pripremi se, upoznat ćeš mojega oca. David je slijedio Yael u usku kuću i gore tamnim drvenim stepenicama, pomislio je na svoj dnevnik i stranice ispunjene imenima. Odjednom je postao nestrpljiv u iščekivanju da ih pregledaju Yosef Olinsky i njegovi kolege. Ukoliko im uspije spojiti sva njegova imena s imenima koja su izvukli iz svitaka... Znači li to da su njemu dana imena Lamed Vovnika? I da su Gnoseosi na putu da unište svijet? Tinejdžerica je izjurila iz stana i preletjela preko stepenica, mimo njih, osmjehujući se. Na trenutak mu je srce zastalo. Na trenutak mu se učinilo

da sliči Stacy. Je li još živa? Srce mu se povuklo, teže nego prije. Sjetio se Stacyinog bat mitzvaha, ceremonije i rabina kako ju poziva na Toru kao odraslu ženu prvi puta u životu. Upotrijebio je njezino hebrejsko ime, Shoshana. Toliko ima imena u židovstvu, uočio j e . Toliko imena u mojoj glavi. Šteta što ne mogu iz nje izvući ona koja upravo trebam. Ispred njega je Yael ulazila u maleni dnevni boravak, zidovi su bili ispunjeni velikim i malenim slikama, nakrivljenim i ravnim. Čaj j e bio poslužen na mjedenom poslužavniku na niskom stoliću, a njegove su oči završile na tanjurima ispunjenima kolačima, maslinama i narezanom dinjom. Zatim se njegova pažnja usmjerila na Yael koja je zagrlila velikoga muškarca potamnjelog od sunca, grubih crta lica i velikih ušiju obrubljenih prosijedim uvojcima. Pogled mu je bio oštar i držanje čvrsto kao u kakvoga generala i David ga je mogao zamisliti jednako u polju i u rovu. - Baruch ha ba, David Shepherd. Dobro došli. - Yosef Olinsky je prilazio preko sobe ispružene ruke, ali mu je lice bilo namršteno. - Molim Vas. - Pokazao je prema niskoj sofi na kojoj su bili šareni jastuci. - Sjednite da doručkujemo prije nego krenemo dalje. Bit će ovo dug i naporan dan. Dok je David birao hranu i stavljao u maleni tanjur Yael i njezin otac su brzo govorili na hebrejskom. Iako nije razumio niti jednu riječ, osjetio je među njima određenu napetost. Nekoliko minuta kasnije pridružila ima se mlađa verzija Yo-sefa, u kaki hlačama, lanenoj košulji i sandalama. - Davide, ovo je očev rođak, Eli. - Yael se nagnula prema

mladom čovjeku i poljubila ga, a zatim sjela pored Davida. - Bez maslina? - upitao je Eli podigavši obrve. - Imam ih običaj pecati u martinijima. Yael i obojica muškaraca su se nasmijali. - Ukoliko imaš namjeru izdržati našu pustinjsku vrućinu, bolje ti je da ih pojedeš nekoliko za doručak. - Rekao mu je Eli. - Mi u Izraelu jedemo slanu hranu ujutro kako bismo bili žedni - objasnio mu je Yosef. - Na taj način nećemo zaboraviti piti mnogo vode preko dana. Jednostavno pijemo. - Ubacio je dvije zelene masline u usta. - Vrlo je jednostavno dehidrirati, a da toga nisi ni svjestan - rekla je Yael. - Tako da je najbolje da pojedeš mnogo maslina - rekao je Yosef kratko. - Trebaju te u Safedu - ali ne u bolnici. Nije čudo daje Yael jake volje, mora biti. David je uzeo punu šaku maslina i stavio ih u svoj tanjur. Pojeli su brzo i pripremili se za odlazak. Kad je David zahvalio Eliju na dobročinstvu, Yaelin je otac iz svoje torbe izvadio malenu plastičnu kutiju i pružio ju Davidu. - Otvori - rekao mu je - stavi ju. Yael se približila da pogleda poklon. David je podigao zlatni lančić iz kutije i odmah prepoznao privjesak koji je visio. Sličan je dobio na svoj bar mitzvah prije mnogo godina ali nije imao pojma gdje je. - Chai. - Zagonetno je pogledao prema Yosefu, pogledavajući dva spojena zlatna slova - chet i yud - koji se čitaju chai, a znače život. - Život je najvažnija stvar u židovskoj vjeri - rekao je Yaelin otac. - Sve se vrti oko života. Ovdje i sada. Mudraci su nas učili da ukoliko spasimo ijedan život kao da smo spasili cijeli svijet. A ako uništimo život kao da smo uništili čitav svijet.

Yosefove su se duboke oči našle s Davidovim. Mnogo tamnije zelene od Yaelinih, bile su nekako tmurne na jutarnjem svjetlu. - Sada više nego ikada prije, to je vjerovanje istinsko. Jer ukoliko Gnoseosima uspije uništiti preostale Lamed Vovnike, uništit će svijet. Prema onome što su nam ispričali rabin ben Moshe i moja kćer ti ih možeš spasiti, Davide. Ali moraš biti brz. - S tim s e riječima naglo okrenuo i krenuo prema stepenicama. Ništa kao malo pritiska. Davidov se želudac stisnuo, a ostatak masline u grlu gaje gorko pekao. Yael j e uzdahnula, promatrajući oca kako brzo odlazi. Uzela je lančić iz Davidovih ruku. - On je takav, ništa osobno. Vješto je zakopčala chai oko Davidova vrata. I tada je osjetio drugu vrstu pritiska - njezine prste kako nježno poput pera diraju njegovu kožu. Pokušao se koncentrirati na težinu metala kada se chai smjestio na njegovim prsima. Toga se trenutka nečega sjetio. Nešto iz djetinjsva. Nije bio Stariji od sedam ili osam godina. Jasno je vidio kako mu baka s očeve strane pruža njegov vlastiti chai. Život. I smrt. David je osjetio teret oboje i u tišini su Yael i on požurili za Yosefom niz drvene stepenice. Vožnja na sjever je trajala gotovo tri sata. Trik s maslinama je ispunio svoju svrhu. David j e bio posebno žedan, a na stražnjem su sjedalu bile boce s vodom. Ali njegova je napetost rasla kako je nekoliko puta pokušavao doći do Stacy, Meredith ili Hutcha - ali bez pomoći. Čvor je u njegovom želucu počeo boljeti kada su se ukrcali na autobus za Safed. Vukao se Ulicom grada Jeruzalema, koja je obavijala glavni brežuljak od tri koji su obuhvaćali grad. Malo je znao o Safedu, samo ono što su mu ispričali

Yael i Yosef za vrijeme puta, ali je bio iznenađen kad je saznao daje zajedno s Jeruzalemom, Tiberijom i Hebronom bio četvrti sveti grad. Obuhvaćajući pogledom panoramu prekrasnih brežuljaka koji su se pružali prema jugu, prema Kinneretu - Galilejskom moru - divio se starosti Safeda. Osnovan je 70. g. n. e., godinu dana prije nego su Rimljani sagradili Kolosej, razmišljao je David. Deset godina prije nego je Vezuv uništio Pompeje. I više od sto godina prije nego su Maje sagradili svoje prve hramove. To njegovo porijeklo stavlja ga u period pet stoljeća prije propasti Rimskoga Carstva, shvatio je. Pa ipak, prema onome što mu je ispričala Yael, tek su se u šesnaestome stoljeću tamo naselili hebrejski mistici. Mnogi od njih bili su prognanici koje su protjerali iz Španjolske za vrijeme Inkvizicije. I tako kad je Shakespeare pisao Macbeth, Michelangelo slikao Sikstinsku kapelu, i Henry VII I . dao odrubiti glavu Ann Boleyn, mistici su Safed utemeljili kao najveći duhovni grad i središte Kabale. - Misli na to kao na izraelsku Sedonu - predložila je Yael. -Ovdje postoji jednaka suprostavljenost - vitalna kolonija umjetnika, valovi onih koji traže vjeru i mnogo neviđenih mističnih sila. Tako, prema njegovoj posjeti planinama Sedone s Hutchom prije mnogo godina, David je mislio da želi znati što da očekuje. Oblici stijena u Arizoni bili su poznati po svojoj ljepoti i njihovim mističnim vrtlozima. Ali kad je auto obišao grad od bijeloga kamena, koji se uzdizao kao kat na svadbenoj torti, osjetio je nešto posve novo. Za razliku od Sedone, koja je bila zemljane boje i dobro

uzemljena, a vrtlozi su dolazili iz dubine Zemljine kore, za Safed se činilo da svoju auru izvlači iz neba. Čak se činilo da i zrak svijetli čistom svjetlošću, blistav kao srce dijamanta. Nagnuo se prema otvorenom prozoru kad su stigli na vrh, a Yael je pokazala prema Parku utvrda. - Ovo je mjesto prve utvrde Križara. Kada su osvojili grad, protjerali su Židove iz Safeda. Kasnije su drugi, uključujući i vitezove Templare držali grad sve do 1517. g. kada se Otomansko Carstvo raširilio preko cijelog Izraela. U gradskom središtu, ortodoksni su Židovi žurili ulicama, odjeveni u duge crne kapute i šešire slične onima koje su nosili njihovi preci u devetnaestom stoljeću u Poljskoj. Turisti u ber-mudama, majicama kratkih rukava, i šiltericama šetali su od jedne galerije do druge, većina ih je zaobilazila srednjevjekovne sinagoge hodajući popločenim ulicama između trgovina i barova. - Ondje je Centar Gabrieli Kabala - naprijed lijevo. - Yael je pokazala prema zavoju. Na njegovome kraju stajala je velika kamena zgrada s prozorima svedenima na luk, koji su se dizali iza ukrasne fasade. Procvjetali kaktusi i drugo cvijeće virilo je između kratkih metalnih kopalja koja su se sjajila na suncu. S krovom prekrivenim smeđim crijepom Centar je mogao biti i toskanski restoran, a ne međunarodni centar za studij mistike. Kad je David prošao kroz vrata slijedivši Yael i njezinoga oca zazvonio mu je mobitel, i sve ih iznenadio. Zurio je u pozivni broj. - Hvala Bogu! To je Stacy! Yael je potrčala prema njemu kad se javio. - Stace! Jesi li dobro? Je...? Srce mu se skamenilo. 40 ELIZABETH WAKEFIELD USTALA je iz svoga kreveta i

gledala uokolo unajmljenoga stana na Bloomsburyju zadovoljno se osmjehujući. Ogroman krevet od trešnjina drveta o kojem je sanjala otkad je bila dijete izgledao je raskošno poput čokoladne torte s jagodama na vrhu u izlogu slastičarnice, ništa slično dosadnoj sobi s čistom posteljinom u njezinoj kući. Njezin je ljubavnik obožavao svaki jastuk koji je odabrala, svaki komplet egipatskih plahti, čak i prekrivač u kombinaciji krem boje i zlatne, na taj joj način govoreći daje krevet u kojem spavaju zajedno podjednako lijep kao i ona. Elizabeth je znala da nije lijepa. Brada joj je bila previše naglašena, smeđa kosa previše obična, i jedine karakteristike koje su se na njoj izdvajale bile su nježni dugi prsti i tamne oči boje lješnjaka. Ali on je mislio da jeste, i u ovoj mu je sobi to vjerovala. Bio je oženjen, naravno. I bogat. I moćan. Kao i ona. Slučajno s u se upoznali kod Old Vica, oboje čekajući svoje bolje polovice u Pit baru ispod kazališta. Odmah je između njih izbila iskrica. Do toga trenutka nikad nije razmišljala o tome da prevari supruga. Bila je ozbiljna žena, stariji partner u odvjetničkoj tvrtki koju je osnovao njezin djed. Brak joj je bio siguran i udoban, njezin suprug kirurg vrlo jednostavan. I sebe je samu iznenadila kada je prihvatila poziv na piće jednoga stranca i, kad su završili, njegov poziv na večeru sljedećega tjedna. Kakve štete može imati večera s ovim zanimljivim čovjekom? Njezin je suprug ionako držao predavanje na fakutetu te večeri. Trebala je to biti samo jedna večera, ali ona se pretvorila u četiri godine ukradenih večeri, razgovora ispunjenih žarom, i

ovo privatno utočište, gdje su dijelili naelektriziranu seksualnu zanesenost koju mogu zapaliti samo tajni ljubavnici. Negdje između dugoga vikenda kada su otišli u Lyon i ponoćnih šetnji plažom u San Tropezu gdje je trebala sudjelovati na seminaru o intelektualnom vlasništvu, zaljubila se u njega. Kako ne bi? Mnogo je pružao, bio je nježan, i divan, mislila je. Zapalila je tanke štapiće uz krevet, i posula krevet lavandom. Srce joj je tuklo kada je čula zvono na vratima samo nekoliko trenutaka kasnije, i na brzinu je provjerila odraz u ogledalu, popravljajući privjesak od rubina na lančiću, zaglađujući rub kratke crne haljine. Otvorila je vrata nasmijana, ali jedan pogled na njegovo lice i znala je da nešto nije u redu. - Što je? Izgledaš tužno. Odmahnuo je glavom. - Nisam. Samo sam pozvan u Ženevu. Nažalost ne mogu ostati. Probolo ju je razočaranje. - Uđi, reci mi o čemu se radi. - Primila ga je za ruku i uvela ga unutra, zatvarajući vrata i naslonivši se na njih. - Elizabeth, molim te. Dolje me čeka auto. Stao sam ovdje na putu za zračnu luku kako bih ti osobno rekao. - Pogledao je na sat, i žalosno podigao obrve. - Neće me biti nekoliko tjedana. - Nekoliko tjedana? - Prvi ju je puta obuzeo osjećaj nesigurnosti. - Tako dugo? - Nažalost, ništa ne mogu učiniti. - Razumijem. - I jeste. Nešto j e skrivao. Dobro ga je poznavala da to zna. - Pa, onda - rekla je i slegnula ramenima - to će mi dati dovoljno vremena da pripremim izvješće za

slučaj Penobscot. Privukao ju je sebi i ljubio po cijelom licu. Nedostajat ćeš mi, Elizabeth. Stalno. -1 ti meni. - Poljubila ga je još jednom, zatim gaje pogledala u oči. - Sretan put, dragi. Nećkao se. - Nazvat ću te. Odmah je znala da neće. - Nemoj da te vozač čeka. - Psihički se pripremila za bol koja joj je derala prsa i maknula se od vratiju. Stajala je u tišini na trenutak nakon što su se vrata zatvorila, zatim je ispravila ramena i krenula kući. 41 DUBOKO ISPOD GRADA Londona, mnogo dublje od sustava podzemne željeznice koja je prvi put a sagrađena 1800-ih, nalazi se zamršeni labirint tunela koji se provlači između starih zidova. Zaboravljen od većine, iako je jednom davno bio važan dio sustava, neki otvori su ostali tihi i zaboravljeni još od 1930-ih. Drugi su zapečaćeni, a treći se koriste za velika skladišta. Mnogi su tuneli ponovo otvoreni kako bi poslužili kao zaštita od bombardiranja za vrijeme drugoga svjetskoga rata, da bi ponovo bili zaboravljeni. Nekoliko se Londončana prisjetilo lokacije strmih spiralnih stepenica koje su se spuštale prema dolje, prema tunelima. A još manje ih zna da su ispod londonskoga Towera, ispod Temze, ponovo proradili veliki ventilatori. Eduardo DiStefano je otpratio svoju suprugu pridržavajući ju za lakat jednim ovakvim stepeništem. Znao je da je njegova dužnost smjestiti ju, a ipak je gorio da pobjegne. Morao je pronaći Serpenta. I to brzo. Krug je prošao kroz velike muke kako bi izgradio podzemnu odaju gdje je vodio posljednje faze svojega istraživanja - ali ga nigdje nije mogao naći. Prokleto bi računalo moralo pjevušiti poput kakve simfonije u pronalasku posljednjeg imena, ali ga je trebalo prvo uključiti.

Nitko ga u Arci nije vidio, a ni Erik još uvijek nije stigao. - Priviknut ćeš se živjeti u podzemlju, bella. Moramo se požuriti - smjestiti te. Krug se okuplja za sat vremena. - Samo mi pokaži vrata, caro - ne treba mi tvoja pomoć u raspakiranju, ili prilagodbi. Florine su pete sa sigurnošću udarale po metalu. S divljenjem je promatrala veličanstvenu pa ipak primitivnu okolinu. Iako je Eduardo ovdje bio mnogo puta i pričao joj o tome, ovo je bio njezin prvi susret s Arkom. Večeras će joj stići djeca i unuci, iz Milana, malo nakon što se spusti mrak. Kako se jasno sjeća pjesmica koje ih je učila kada su bili maleni, pripremajući ih na put sjedinjenja s Izvorom. Kakva ih avantura još čeka. Nasmijala se kad su stigli do prvog odmorišta, i zastala da dođe do daha. U Arci će se pjevati svake noći - onoliko noći koliko će biti potrebno da se unište svi Prikriveni kako bi duše Gno-seosa mogle lebdjeti slobodne. Slobodne od veza s tijelima, slobodne za sjedinjenje s Izvorom. Jedva je čekala čuti glasove kako odzvanjaju u pjesmi, njihove tajne riječi zaštićene gustoćom kamenja i stijena. Eduardo je pomislio daje nervozna jer je morala ostaviti vilu na brežuljku, ali ne, nije se imala čega bojati. Bio je ovo veličanstven trenutak. Svi će članovi Kruga uskoro biti ovdje sa svojim obiteljima. - Pomisli, Eduardo. - Bila je bez daha. - To je ono što smo iščekivali stoljećima. - Osjećaj slavlja u njezinome glasu odzvanjao je kamenjem. - Konačno će Prikriveni biti istrebljeni. Naše je oslobođenje neminovno. Toplina njegovoga dlana milovala ju je po ramenu dok su pažljivo silazili stepenicama. - Ne bih toliko postigao bez tebe, bella. Tvoj žar je gotovo nadjačao moj. Ti si moja radost.

- Bit će još toga. - Nasmijala mu se, ispunjena sve većim uzbuđenjem sa svakim korakom koji je napravila jer će doživjeti taj dan pobjede. Nije žalovala za onima koje je ostavila za sobom. U posljednji je trenutak razgovarala sa svojim bratom prokletom budalom - nazvavši ga jutros iz vile. Alfonso nije imao pojma da se čuju posljednji put. Nije bio Gnoseos i nije bio od koristi - nikada joj nije padalo na pamet da njega i njegovu protestantsku ženu uvede u Krug. Nitko od njezine ogromne obitelji nije znao za njezino obraćenje, ili za tajne obrede koje je prihvatila ubrzo nakon što se udala za Eduarda. Svi su pretpostavljali daje postala ateistica. Ništa nije moglo biti dalje od istine. Znala je da Bog postoji, ali ga nije ni voljela niti obožavala. Sada je znala istinu - stvorio je svijet iluzije i zla. Stvaran svijet je bio duhovan i to je bila stvarnost koju su joj pokazali njezin suprug i Krug. Stari obredi koje joj je Eduardo postepeno pokazivao nešto su duboko u njoj pokrenuli, oslobodili i dopustili da raste. Svakoga tjedna dok bi ona i Eduardo ispijali liker s nekim omamljujućim sredstvom koje je pojačavalo njihovo duhovno stanje za vrijeme meditacije, otkrivala bi sve dublju povezanost s Izvorom svoje duše. I bila bi sve nestrpljivija da izazove okrutnoga podložnoga Boga Izvoru - stvoritelja - za kojega njezini ljudi vjeruju da je stvorio sva bića i materiju, obmanjujući duše koje žele lebdjeti slobodno. Eduardo ju je oslobodio pokornosti konvencionalne religije. Sada je, zajedno s elitom ove sekte, bila nekoliko sati od oslobađanja svojeg unutrašnjega duha iz ovoga lažnoga, okrutnoga i zlog svijeta.

Ironično, pomislila je, kad je stigla do dna stepeništa, da će se Uznesenje dogoditi tako duboko pod zemljom. Promatrala je ogromnu prostoriju za primanje, znajući da ni kamen, ni temelji, kao niti čelik neće moći zarobiti njihove duše jednom kada se svijet sruši. Bog je uništio svijet prvi puta kada je poslao Poplavu. Sada je bio red na Gnoseosima. 42 SAFED - ŽAO MI JE - muški se glas rugao u Davidovo uho. - Tvoja curica se trenutno ne može javiti na telefon. Osjetio je kako mu je nestalo krvi s lica. - Tko je to? Gdje mi je kćer? - Znaš tko sam, Davide - ismijavao gaje čovjek. - Imaš nešto moje. A ja imam nešto tvoje. Crispin Mueller. - Što hoćeš, Muelleru? Čuo je divlji smijeh. Začuo je ton i veza se prekinula. - Što se događa? - Yael gaje zgrabila za ruku dok je otvorenih ustiju zurio u telefon. - Mueller ima Stacy - rekao je. -1 ne znam gdje. Prokletnik mije spustio slušalicu. Ispunjen bijesom utipkao je Stacyin broj. Tijelo mu je bilo kao komad leda kada je u uhu čuo signal zauzete linije. Sada nije bilo sumnje. Crispin je bio Gnoseos. I Stacy... Stacy je bila Lamed Vovnik. Kao i drugi iz moga dnevnika. Obamro je. Obramro je od šoka i što je shvatio da su Yael i njezin otac bili u pravu. Gnoseosi uništavaju svijet. Što ako su već ubili Stacy? U prsima mu je rasla panika. Ne. Crispin će ju ostaviti živom - dok ne dobije kamen. Dok mu ga ne donesem. Kao da mu je Yael čitala misli.

- Igra se s tobom - rekla je brzo. - Neće ju ozlijediti, Davide, ne dok ne dobije ono što želi. Ali ne možeš... - Vratiti mu kamen? Zašto? Sada je njime strujao bijes. Primio je zlatni chai na lančiću, čvrsto j e stisnuo prste oko njega da mu se metal urezao u kožu. - Nije li život najvažnija stvar? Nije li mi to tvoj otac rekao? Djetetov je život najvažniji od svega. - Ali cijeli svijet, Davide? - upitao je Yosef, raširivši ruke. Lice mu je bilo blijedo, ali glas ozbiljan. - Je li život jednoga djeteta važniji od toga? - Ona je Lamed Vovnik. - David se okrenuo prema njemu. - Ako spasim njezin život - samo njezin život - spasit ću svijet. Zar nisi to rekao? Ruke su mu se tresle kada je ponovo rasklopio telefon. Vidjeli smo Muellera u Londonu. Večeras idem tamo prvim letom koji mogu uloviti. Možete zadržati moj dnevnik - rekao je Yael. Izvadio ga je iz torbe i pružio joj ga, zanemarujući izraz boli na njezinome licu. - Samo naprijed - prouči ga, raskomadaj ga. Radi s njim štogod hoćeš! Ne trebaš mene za to. Mahnuo je telefonom. - Kako mogu doći do El Ala? Daj mi broj! - Davide, uđi - rekao je Yosef smirenim tonom. Rezervirat ćemo ti let, ali moraš o tome još razmisliti. Stvari se brzo razvijaju. Vrlo brzo. Zureći u oca pa u kćer, David nije mogao vjerovati da nisu razumjeli vezu koja gaje vodila. U glavi mu se sudarilo na tisuće ružnih vizija. Što se dogodilo Hutchu? Meredith? Jesu li oboje mrtvi? Nije se mogao boriti sa slikama najgore noćne more, progurao se između Yael i njezina oca i ušao u Centar.

Sudario se s hladnim zrakom kad je ušao u prostrano suncem osvijetljeno predvorje čiji je pod bio presvučen pločicama boje badema. Iznenada mu se učinilo da mu u glavi odzvanja stari šapat. Planina samo djeluje neosvojivo. David se smrznuo. Hutchov glas, smiren i ohrabrujući u podnožju Granitne planine. Penješ se njome jednako kao što jedeš odrezak, kompa -zalogaj po zalogaj, i nikad više od onoga što možeš prožvakati jednim zalogajem. Preplavila ga je čudna usiljena mirnoća, slična onoj koju je glumio kod prvoga penjanja s Hutchom. Glumljena dok strah koji je osjećao nije zamijenio samopouzdanjem. Duboko dišući kako ga je Hutch naučio, pokušao je jasnoćom isprazniti iz sebe bijes. Periferno je čuo Yaelin glas. Razgovarala je s avio-tvrtkom. A Crispin Mueller je vodio igru. David je iz džepova izvadio oba kamena i proučavao ih, potpuno ignorirajući Yosefa koji je prošao pored njega kako bi razgovarao s nekolicinom muškaraca koji su stigli u predvorje. Agat i jantar su bili teži u njegovoj ruci - i svjetlost koja je plesala na njihovim stranicama smetala mu je za oči. Stisnuo je šaku oko njih i vratio ih u džep. Jednom sam slijedio Crispina. Reagirao impuzivno. Ne moram opet raditi po njegovom. Ovoga puta, pomislio je David, pouzdat ću se u samoga sebe. I paziti gdje stajem. - Kako to misliš da su svi letovi otkazani? - David je svladavao impuls da istrgne telefon iz Yaeline ruke. - Ne vjeruješ mi? Onda ti probaj uvjeriti El Al da leti za vrijeme sigurnosne uzbune. Iskreno, sumnjam da će ti uspjeti.

David je duboko udahnuo. Primiri se, govorio je sam sebi. - Kakva uzbuna? - upitao je. - Iran se najvjerojatnije priprema lansirati nuklearnu raketu. - Glas joj je bio ispunjen strahom. - Idemo do televizora. Požurili su prema prostoriji za osoblje Centra, u prostoriju ispunjenu dugim stolovima s a stolnjacima od lanenoga papira, a oko njih su stajale crvene stolice. Izgledala je kao školska kanti-na, osim velikoga televizora koji j e bio na stražnjem zidu. Pridružili su se Yosefu, pažljivo gledajući ekran zajedno s još desetak namrštenih lica, tihim Izraelcima. - Krive SAD-e i Izrael za eksploziju tankera koja se dogodila prošloga tjedna u luci Deyyer - rekla je Yael sitna žena čije su naočale visile s lančića oko vrata. David se ukočio. Voditelj je iznosio broj nastradalih koji je dostigao brojku od tristo. Zar je samo prije nekoliko dana gledao televizijske snimke u zračnoj luci na putu za New York? Osjećao se kao da je prošlo milijun godina od trenutka kada je otišao iz Washingtona. - I zbog ove nesreće - zagunđao je Izraelac ispijena lica -milijuni nedužnih ljudi bi trebali poginuti? Treba nam čudo - dodao je grozničavo, ostavši bez daha. - Rabine, ovo je čovjek koji bi nam mogao dati to čudo. Deset se glava okrenulo prema Yosefu Olynskom. Deset ga je pari očiju promatralo kad je ruku položio na Davidovo rame. - Ovo je David Shepherd, rabine Cardoza. Došao je u Safed sa svojim dnevnikom i dva dragocjena kamena iz prsnog oklopa našega Cohen Gadol. Cijelom se prostorijom raširio zajednički uzdah. Yael je promatrala napetost zbog koje se trznuo mišić na Davidovoj

vilici. Znala je da se osjećao ulovljen u zamku. Znala je da se osjećao bespomoćno u želji da spasi dijete. - Surađuj s nama, Davide - tiho je preklinjala kad im se približavao rabin ispružene ruke. - Trenutno je ovo jedini način na koji možeš pomoći Stacy. Čim se otvore zračne luke, obećajem ti, možeš slobodno otići. Ali za sada, ne trebamo samo tvoj dnevnik. Trebamo tebe. Možda se u tebi kriju još neki podaci koji su nam potrebni. Ovo je grad - jedini grad gdje trebaš biti. Zbog Stacy - zbog preostalih Lamed Vovnika. Za svijet. Imam li izbora? pomislio je David. Očaj je ispunjavao njegov osjećaj bespomoćnosti, ali je znao daje u pravu. Pogledao je u ispijeno lice rabina, čovjeka ne mnogo starijega od njega i prihvatio ispruženu ruku. - Gdje počinjemo? - upitao je kratko. Dok su prolazili kroz ogroman računalni laboratorij na najvišem katu rabin Cardoza je Davidu ukratko opisao Centar Ga-brelli Kabala. - Ovdje proučavamo djeliće papirusa koje je odobrio Institut za antikvitete - rekao je, teško dišući zbog uspona stepenicama. - Kad ih otkriju arheolozi, Institut ih procjenjuje i datira - zatim digitalne kopije unosimo u računalo i tražimo skrivene poruke iz HaShema. - David je svjetovni Židov, rabine - prekinula ih je Yael. -Možda ne zna mnoga imena za Boga - ka o i HaShem - ili njihovu moć. Još imena? Zašto nisam iznenaĎen? David je pomislo. - I koliko ih ima? - pitao je glasno. - Sedamdeset i dva - odgovorila je u hipu. - HaShem, Ado-nai, Elohim su samo neka od najuobičajeniji.

Shekhinahje naziv za Božju žensku prisutnost u svijetu. Mistici meditiraju nad sva- kim od ovih svetih imena, odvojeno, zamišljajući svakoga od njih u svojem hebrejskom obliku. Rabin Cardoza se nasmijao s odobravanjem. - Vidim da si mnogo toga naučila za vrijeme svojega boravka ovdje. Okrenuo se Davidu. - Kao mistici, vjerujemo daje cijela Tora - sa svim obrisanim prazninama između slova - još jedno ime za Boga. - Pretpostavljam da se ne da izgovoriti? - promrmljao je David. Rabin je podigao obrvu ali mu nije odgovorio. Prošli su kroz ogromna staklena vrata i ušli u knjižnicu. Okruženi ogromnim prozorima na luk, muškarci s ćepicama na glavi sjedili su i zurili u kopije dijelova koji su bili rašireni poput lebdećih kontinenata na ogromnim stolovima od hrastovine. Drugi su proučavali gomile ispisanih materijala za stolovima na kojima su bile nagomi- lane knjige. Ovdje oni usporeĎuju tvoja imena iz dnevnika s imenima koja su već našli u komadićima, shvatio je David. - Kasnije ćeš upoznati Binyomina i Rafija - rekao je rabin Cardoza, pozivajući ga da nastavi hodati prema odijeljenoj prostoriji za učenje. - Ali počinjemo odavde. Vidio si mnogo knjiga na policama. Ali samo je jedna koju bih želio sada istražiti. Cardoza je izvukao stolicu sa okrugloga stola na kojem su bile gomile ispisanih papira i na desetke našiljenih olovaka. Mogu li vidjeti tvoj dnevnik, Davide? David je pogledao prema Yael i ona mu je dodala dnevnik. Izvadivši naočale iz džepa na košulji, rabin Cardoza se sjeo na stolicu. - Svi sjednite. Raskomotite se. Moramo o mnogočemu razgovarati, a vremena je malo.

Stranicu po stranicu, proletio je kroz dnevnik, uspoređujući stranice s ispisanima koje je izvadio s vrha gomile na stolu. Što traži? David se pitao izgarajući od nestrpljenja. Prolazile su minute, a rabin je još uvijek bio zadubljen u dnevnik, uronjen u imena. Kada je konačno zatvorio knjigu i skinuo naočale, David je bio spreman jurnuti. Ali su ga sljedeće riječi rabina Cardoze prikovale za stolac. - Ovaj bi dnevnik mogao biti značajniji nego što je to rabin ben Moshe mislio. Iznenađen, Yosef se nagnuo prema naprijed, skupivši obrve. Yael se nije pomaknula, nego je naglo udahnula. - Kako? - inzistirao je David. - Jeste li otkrili imena koja nedostaju? - Ne, morat ćemo cijeli sadržaj tvojega dnevnika unijeti u računalo. Pa ipak, na prvi pogled uočio sam nešto neobično u načinu kako su Vam se pojaljivala imena, profesore... - David. Molim vas. - David, onda. U svim kopijama dijelića koje smo otkrili imena su poredana određenim i ist i m redoslijedom. Tvoja nisu. Stoga, zašto su tvoja imena napisana drugačijim redoslijedom od onih skrivenih u Adamovoj Knjizi imena? Možda... - držao je knjigu u zraku - tvoj dnevnik čuva ključ otkrića koje očajnički trebamo. - Mislite da se u Davidovom dnevniku možda nalazi kriptira-na poruka - uzbuđeno je prošaputala Yael. Cardoza je naslonio ruke na trbuh i kimnuo. - Vjerujem da su Davidu imena došla ovim redoslijedom iz određenoga razloga. Otkrivena su mu zajedno za vrijeme mistične vizije iz određenoga razloga - kako bi mu dali imena Lamed Vovnik a da bi ih se moglo spasiti. Ali vjerujem da

redoslijed kojim su mu kazana ova imena krije drugu poruku. Poruku koju David još nije otkrio. Sve su oči bile uperena u Davida. Osjetio je da j e pritisak na njegovim ramenima bio jači. - Kako da dođem do poruke, rabine? Budući da nemamo mnogo vremena možda mi možete dati neki mig, staviti me u trans, nešto. - Kad bi barem bilo tako jednostavno - uzdahnuo je Cardoza. - Nisi matematičar, kao ni ja. Ali matematika je upravo ono što je dovelo do dekodiranja naše Tore - Pet Knjiga Mojsijevih: Knjige Postanka, Knjige Izlaska, Levitskoga zakonika, Knjige Brojeva i Ponovljenog zakona. Ovdje u Centru Gabrieli Kabala, primjenjujemo iste računalne programe koje su izraelski znanstvenici koristili kod proučavanja Tore. Samo ovdje ih koristimo da izvučemo imena Lamed Vovnika koji su upisani kodirano u Adamovoj Knjizi Imena. David je kimnuo, prisjećajući se opisa rabina Ben Moshea koji mu je opisivao kako je Knjiga išla od Adama na sinove, generacijama i generacijama, dok nije izgubljena... Rabin Cardoza je nastavio. - Iako je Adam napisao imena svih bića, imena Lamed Vovnika sakrivena su u tekstu kako im se ne bi otkrio identitet... - Ali ja sam napisao samo imena Lamed Vovnika. Hoćete reći da se u njima skriva još nešto? - Davidovi su prsti pobijelili koliko je čvrsto primio naslonjač stolice. - To ćemo otkriti. - Rabin je uzeo dnevnik i krenuo prema vratima. - Binyoumine - pozvao je jednog od muškaraca s ćepi-com, koji je odmah ustao i požurio prema njemu, njegovo sjajno če l o bila je prava suprotnost njegovoj crnoj jarmulki.

- Binyomine, napravi kopiju dnevnika profesora Shepherda i počni ga istraživati. Primijetit ćeš d a su imena napisana drugačijim redoslijedom od onoga na papirusu pokušaj otkriti razlog. Znam da te ne moram podsjećati koliko nam je to hitno. Muškarac je uzeo dnevnik svojim kratkim prstima i otišao u brzini bez ijedne riječi. - Kako će tražiti skrivenu poruku? - David je zapitao tajanstveno. Nije mogao zamisliti kakav je proces dekodiranja. - To je vrlo složen proces, ali pokušat ću ti objasniti na najbrži i najjednostavniji način. - Cardoza se vratio za stol, popravio jar-mulku na glavi pomaknuvši je prema naprijed. Pročistio je grlo i susreo se s Davidovim pogledom. - Prvo moraš shvatiti da nema ničeg običnog u vezi s hebrejskim alfabetom. Naprotiv, svako j e slovo prožeto vlastitim mističnim moćima. - Kao i kamenje - David se nagnuo prema naprijed, iznenada je jako želio vjerovati da će se sve ove moći skupiti zajedno i uzrokovati promjenu. Da njegov dnevnik ima novo poglavlje, da će mu mistici ovoga grada pomoći pronaći ga. - Upravo kao i kamenje. - Oči rabina Cardoze bile su u njegovima. - Kad već o njima govorimo, molio bih te da mi ih daš. 43 NEGDJE U ŠKOTSKOJ - Još ČAJA, SINKO? Ruka biskupa Ellswortha prošarana žilama drhtala je dok Dillo-nu McGrathu točio indijski čaj u porculansku šalicu. Dillon nije mogao ne primijetiti kako je biskup ostario otkad je otišao u mirovinu. - Žao mije što te ne mogu pozvati na večeru, pogotovo nakon što si prevalio toliki put da me posjetiš, ali, nažalost,

moj let za London je za manje od tri sata... Biskup je slegnuo ramenima ispričavajući se, promatrajući Dillona umornim sivim očima. - Stvarno te ne želim požurivati. Moramo toliko toga nadoknaditi. - Ne morate se ispričavati, Ekselencijo. Ja se moram ispričati jer sam došao nenajavljen u ovako krivo vrijeme. Dillon je popio gutljaj čaja s mlijekom, nije osjećao žaljenje. Pružio je ruku prema kolaču od limuna na tanjuru koji je postavila biskupova domaćica na niskom stoliću između njih prije nego gaje pozdravila i otišla kući svojoj obitelji. Sada su u ovoj kolibi sjedili samo njih dvojica. Bila je malena i skromna, skrivajući se u dugi m sjenama staroga dvorca koji je propadao, a nekad je bio ljetnikovac kraljevske obitelji. Pa ipak Dillon je primijetio da je porculan bio najfiniji i najskuplji, da je stolnjak bio od najskupljeg irskoga lanenoga platna i daje biskup bio više odjeven za odlazak u operu nego za ranojesenski odmor na jugu Francuske. Čak su i zavjese bile od ručno izrađene čipke, a oktogonalni sat koji je otkucavao na zidu od čistoga zlata, ukrašen vulkanskim staklom. No, sa svim blagima koja su ukrašavala skromnu kolibu, prsten na biskupovoj desnoj ruci bilo je ono što je zaokupilo Dillo-novu pažnju, iako se nije usudio to pokazati biskupu. Rubin je sjao kao kap krvi okružen zlatom. Bio je isti kako ga se sjećao prije mnogo godina kada ga je ugledao na seminaru u Rimu i kada nije imao pojma što je pisalo na njegovoj glatkoj strani. Oblika krune, kao i kamen koji mu je David pokazao. Kao i ostalih deset koji su opisani u knjizi. Dillon je progutao posljednji zalogaj kolača i oblizao usnice. To je bilo sve što je mogao učiniti kako ne bi zurio u biskupov

prsten kada je ovaj počeo raspremati stolić. - Dozvolite mi da Vam pomognem - Dillon je ustao i podigao težak srebrni poslužavnik. Slijedivši domaćina do sudopera odložio je servis za čaj na kuhinjsku ploču, a biskup mu se zahvalio. No, umjesto da se vratio pokupiti preostale kolače, Dillon je uzeo težak čajnik i njime udario biskupa po glavi. Čuo se tup udarac. Koščati se starac nagnuo naprijed i udario nosom u pipu prije nego se srušio na pod. Dillon je osjećao samo prezir kada je kleknuo pored biskupa, hvatajući njegovu desnu ruku. Stisnutih usnica zgrabio je prsten na starčevom mršavom prstu. Stajao je tamo, nije se htio provući preko zgloba. Dillon je ustao potražiti deterdžent i nalio ga preko biskupovoga prsta. Jednim trzajem prsten je izletio kao čep iz šampanjca. Dillon je samo na trenutak promatrao kamen prije nego je prsten stavio na svoj prst. Reuven. Sada je jasno mogao pročitati ime. - Čini se da ćete propustiti svoj let, Ekselencijo. Zakoračio je preko tijela na ulašteni pod i pokupio kuvertu koju je biskup ostavio na vrhu spakirane torbe. U uglu je bio znak avio-tvrtke Lufthansa. Dillon je pogledao sadržaj i gurnuo kuvertu u unutrašnji džep svoje jakne. - Nadam se da ste si kupili putno osiguranje, Ekselencijo. Malo j e kasnije sjeo na unajmljeni motor i pojurio prema seoskoj cesti koja će ga odvesti nazad u opatiju. Njegove su torbe već bile spakirane i čekale ga. Njegov je let za manje od tri sata. 44 RABIN CARDOZA JE čekao pun nade dok je David pokušavao izvaditi kamenje iz džepa hlača. Sada kada je došao trenutak njihovoga davanja David se

neć-kao, iako je znao daje ovo mjesto gdje pripadaju. Pa ipak agat je bio u njegovome vlasništvu već dvadeset godina. Bilo mu je čudno od toga se odvojiti. Duboko je udahnuo kada ga je položio u Cardozin debeli dlan. Rabin je zurio u kamenje kao daje dobio najvrijedniji dar na svijetu. - Gdje ćete ih staviti? - upitao je David. Rabin ga je pogledao ispunjen zahvalnošću i nadom koji su sjajili u njegovim očima. - Negdje n a sigurno. Zajedno s drugima koje smo dobili s prsnog oklopa visokoga svećenika. Moramo se moliti da će, zajedno, njihova moć uspjeti promijeniti ishod ove bitke. ' Cardoza je kamenje ubacio u malenu vrećicu koju je izvadio iz džepa bijele košulje dugih rukava. Vratio ju je natrag, namjestio ćepicu i namršio se kada je Davidu zazvonio mobitel. David gaje zgrabio iz džepa, srce mu je udaralo. - Davide,... Davide... Bila je to Meredith. Govorila je drhteći tako jako da se morao napeti kako bi ju čuo. Dok je David slušao, od pritiska u prsima počelo mu se vrtjeti. - U kojoj si bolnici? - pitao je kad je zašutjela. - Dobro, probaj se smiriti. Nazvat ću te čim nešto saznam. Vratit ću ju, Meredith. Obećajem ti, vratit ću ti ju. U maglici koja g aj e obavijala poklopio je telefon. Hutch je bio mrtav. Meredith je bila teško ozlijeĎena. A Stacy... Polako, postao je svjestan da svi u sobi zure u njega. - Davide? - Yael je probledjela. - Ima jedno plavo ijedno smeđe oko. - Glas mu je bio grub. - Tko, Davide? - Yael je ustala i krenula prema njemu. - O

kome to govoriš? Zatvorio je oči, vidio nešto što nitko drugi nije mogao - Stacy u rukama čudovišta. - Ubojica koji je oteo Stacy. Sat vremena kasnije rabin Cardoza mu se obratio sa suosjećanjem i hitnošću. - Znam da su ti misli negdje drugdje, ali moramo djelovati dok još možemo. Jesi li spreman naučiti o moći slova i brojeva? Čini se da ništa drugo trenutno ne mogu učiniti, pomislio je David, još uvijek omamljen. Svi su letovi na Bliskom istoku i dalje otkazani, ne mogu u London, ne mogu ući u trag Crispinu Muelleru, ne mogu ga ubiti vlastitim rukama. - Slušam. - Dobro. - Rabin se nagnuo prema naprijed, pokazujući Davidu da sjedne pored njega. - Ovdje koristimo slova i brojke kako bi svakodnevno rješavali misterije. Sjećaš l i se hebrejskog alfabeta? Dvadeset i dva slova - od kojih se pet piše drugačije kada se nalaze na kraju riječi - dodao je. David je kimnuo. - Toliko mije ostalo od sati za pripremu za bar mitzvah. Ali ne previše, nažalost. - Ono što te vjerojanto nisu učili - rekao je rabin - je da svako hebrejsko slovo ima svoju mističnu moć, jedinstvenu energiju ili vibriranje. Svako slovo ima i svoju odgovarajuću numeričku vrijednost. Pruživši Davidu tablicu s hebrejskim alfabetom počeo je unositi početna slova u računalo - alef bet, gimmel, daled, hey -označavajući ih odmah brojevima. - Hebrejska se numerologija naziva gematrija. Ovdje, prvih se deset slova slaže s brojevima od jedan do deset. Tako je alef jednako jedan, bet dva, i tako dalje. - A nakon deset? - David je zurio u tablicu. Odgovorila je Yael. - Prve brojiš po deseticama, a ostale

stoticama. Julije Cezar je koristio sličnu tehniku kad je izgrađivao Rimsko carstvo u Galiji. Koristio je zamjenske kodove za slanje tajnih poruka. David je prošao rukom kroz kosu. - Nadam se da neće biti testa. - Nema testa. Nemamo vremena naučiti te više od osnovnih primjera - uvjeravao gaje Cardoza. Iznenada je David dohvatio tablicu s alfabetom i detaljnije ju promatrao. - Slovo lamed odgovara broju trideset - rekao je polako. - I vov je šest. - Pogledao ih je, dok je iz njega izbijala iskra razumijevanja. - Lamed Vov. Trideset i šest. Pravični - zato se zovu Lamed Vovnik. - Točno. - Yael je obišla stol i pogledala preko njegova ramena. - To je upravo način na koji mistici primjenjuju gematriju. Kabalisti vjeruju da postoji mistična veza između riječi u Tori koja ima istu numeričku vrijednost. I da proučavanje ovih povezanih riječi može otkriti skrivene poruke koje se ne vide na površini. - Skrivene poruke? - Dublja značenja - pojasnila je, povlačeći čuperak kose iza uha. Postoje mnoge razine znanja u Tori, neka su na površini, a druga koja mistici pokušavaju otkriti već stoljećima duboko sakrivena. - Židovi nisu jedini koji primjenjuju gematriju - rekao mu je Yosef. - I Arapi ju također primjenjuju. Kao i Sufisti koriste ju za dublje proučavanje značenja Kurana. - Neki tvrde da su tvoji članovi Ustavotvorne skupštine iz 1787. g. koristili gematriju za pisanje nacionalnoga slogana, e pluribus unum - jedan od mnogih - rekao je rabin. - Echad, hebrejska riječ za jedan ima numeričku vrijednost trinaest. Sjedinjene Američke Države - jedna zem lja, ujedinjujući

trinaest izvornih kolonija. - To je fantastično - David je odmahnuo glavom izrazom iznenađenja i zadivljenosti. - Moj je otac bio američki senator. Volio bi to znati. Prekinulo ih je nježno kucanje na vratima. - Da, Rafi, uđi - rabin je pozvao visokoga muškarca koji se nećkao na vratima. - Upravo je stigao e-mail od Avi Raza. Jedini Percy Gaspard kojeg smo mogli naći ubijen je pod sumnjivim okolnostima prije šest mjeseci. David i Yael su se pogledali. Ubijen je još jedan Lamed Vov-nik. Rabin Cardoza je pročistio grlo, mrkoga izraza lica. - Hvala ti Rafi. Kada se muškarac vratio svome poslu, Cardoza je pogledao na sat. - Moramo nastaviti - rekao je strogo. - Vratimo se na kodove Tore. Dok se David pokušavao sabrati, rabin je već nastavio. - Kodovi Tore nisu ništa novo. Teorije o skrivenim porukama postoje već nekoliko tisuća godina. Tek je 1291. g. rabin Be-chaye o njima pisao u svojim komentarima na Knjigu Postanka. U šesnaestom je stoljeću mistik rabin Moshe Cordovero potkrijepio tu teoriju, tvrdeći da svako slovo u Tori nosi u sebi božansko značenje. - Čak je Sir Isaac Newton vjerovo da postoje tajne poruke u Bibliji - prekinula gaje Yael kako bi dodala. - Ali koliko god bio inteligentan nije mu to uspjelo dokazati. - Zato jer je prerano rođen - nasmijao se Yosef. - Trebalo mu j e računalo da bi to mogao dokazati. Cardoza je otvorio bocu s vodom i potegao veliki gutljaj. -Istina je, Davide. I zbog toga nitko nije pronašao tajne poruke do dvadesetoga stoljeća - kodove koji su tako domišljati da ih je nemoguće

otkriti ručno. - Unesi JUSS - rekao je Yosef. David se namrštio. JUSS? A to je? - Jednako udaljeni slijed slova. - Rabin se naslonio u svojoj stolici. - Tako računalo otkriva tajne riječi i fraze koje se skrivaju u Tori i drugim tekstovima. Iskaču iz rukopisa jer se slova koja čine tajne poruke nalaze na jednakoj udaljenosti jedno od drugoga. Davidove su se obrve skupile. - Može malo sporije. - Recimo da bilo gdje u Tori odabereš početnu točku. Rabin Cardoza j e bio strpljiv učitelj, David mu je to morao priznati. - Od toga slova programiraš računalo da odabere prema naprijed ili unazad, na primjer svako deseto slovo. Tako računalo označava deseto, dvadeseto, trideseto i tako dalje, dajući ispis teksta koji sadrži svako deseto slovo. Na Davidovo olakšanje počeo je uočavati obrazac. Jednom kad imaš ispis, prolaziš kroz tekst tražeći riječi ili fraze koje su skrivene u naizgled nečitljivom tekstu. - Dobro. - Yosefove su duboke oči odavale odobravanje. Uz pomoć računala, možeš isprobavati JUSS stalno naprijed, nazad, dijagonalno, horizontalno, vertikalno. Možeš promijeniti njegovu duljinu i smjer iz bilo koje početne točke. Siguran sam da shvaćaš da je tako nešto nemoguće olovkom i papirom, čak i ako radiš godinama. - A računalo to napravi u trenutku - rekao je David, kimajući. Stoga, kada ste pretražili fragmente iz Adamove Knjige imena koji ste obrazac koristili za traženje Lamed Vovnika? U rabinovim se očima vidio sjaj. Yosef se nasmijao ali odgovorila mu je Yael, glas joj je bio pun i grlen u tišini

knjižnice. - Trideset i šest. JUSS slijed koji je otkrio Lamed Vovnike bio je od trideset i šest slova. Na trenutak je David ostao bez riječi. Dozvolio je da se puka jednostavnost nadvije nad njime. Iznenada se osjećao vrlo malenim u usporedbi s beskrajnim znanjem - širinom Božje izvrsnosti i oblikovanja svih stvari, u vremenu - i to gaje udarilo poput užarene kugle. Iako je Adam imenovao sva Božja bića i zapisao ih u Knjigu vlastitom rukom, Bog je još jednom otkrio tajnu u samome tekstu. Imena svih istinski pravičnih duša. Davida je glava počela boljeti od pokušaja odgonetanja. - Bog sve zna - rekao je rabin nježno. - Uvijek je znao - od početka, čak i kad je Adam pisao svoju Knjigu - identitete svih Lamed Vovnika u svakoj generaciji. David je ustao sa stolice i počeo šetkati uokolo sobe, ostali su ga šutke promatrali. - Imamo slobodnu volju - kao i Adam - nastavio je Cardoza. - Bog ga nije prisiljavao dok je pisao, a opet je sve u njegovoj Knjizi. - Ime svakoga Lamed Vovnika od početka svijeta - David je udahnuo. - Skriveno u Adamovom popisu svih živih bića. Okrenuo se prema staklenim vratima, zureći u smjeru muškaraca koji su radili za stolovima i iznenada se okrenuo. - Ukoliko je Bog znao imena svakog Lamed Vovnika znao je i imena Gnoseosa i ostalih Njegovih neprijatelja. - Ameleci. - Yaeline su se oči raširile. - U svakoj generaciji, oni ustaju protiv Židova, i protiv Boga. - Ameleci? - David je odmahnuo. Nikada nije čuo za tu riječ. - Pleme koje je slijedilo Izraelce dok su lutali pustinjom na

bijegu iz Egipta. - objasnio je rabin Cardoza. - Napali su Izraelce odostraga, ubivši ih na tisuće. Knjiga Izlaska priča o bici, opisuje kako su kad se Mojsije obratio Bogu i podigao ruke prema Njemu u molbi da pomogne Izraelcima u borbi protiv Ameleka oni pobjeđivali, no kad se Mojsije umorio i ruke su mu pale, Ameleci su napredovali. Tada su Aaron i Xur pohitali pomoći Mojsiju. Svaki s jedne strane, držali su mu ruke visoko i Izraelci su pobijedili Ameleke. Yosef je ispustio uzdah ispunjen osjećajem umora. - Iako su na kraju Izraelci pobijedili Ameleke, naši rabini uvijek žele da se toga prisjećamo. Vidiš, Davide, Ameleki ustaju u svakoj generaciji kako bi uništili Židove. Toliko mnogo puta do sada. Haman, Herod, Hitler, čak i sada... U svakoj generaciji. Riječi su zaledile Davida. - Koja je gematrija od Ameleka? - izvalio je. - Dvjesto četrdeset - odgovorio je rabin Cardoza. - Zašto? David je potrčao u knjižnicu i počeo pregledavati po knjižnici. - Gdje je Binyomin? Treba mi dnevnik. Rabin ga je gledao u čudu, zatim je bez riječi prošao pored njega potražiti kabalistu. Yael se okrenula prema Davidu. Zašto ti treba? O čemu razmišljaš? Jeste li pregledali dijelove Adamove Knjige s brojem 240 kako biste našli imena Gnoseosa? - Mislim da nismo, barem ja ne znam - rekla je Yael. Probajmo. Možda si u pravu. Kada su se rabin Cardoza i Binyomin vratili s njegovim dnevnikom, David je na brzinu objasnio na što misli. - Mislim da bismo trebali pregledati i dijelove i moj dnevnik s JUSS-om od 240. Možda možemo otkriti identitete Gnoseosa i napasti ih prije nego dovrše svoj plan. Oči rabina Cardoze sjale su se ispunjene nadom.

- Binyomine, brzo. Podijeli kopije Davidova dnevnika svakome istraživačkome timu. Neka prođu JUSS od 240 paralelno i u dnevniku i u dijelovima. Izvalio se u stolicu i protrljao oči. - Dok čekamo, želio bih da mi oboje kažete sve što vam je ispričao rabin ben Moshe, alav ha'shalom - blagopokojni. David je izvadio rabinovu kožnu torbu iz svoje torbe i stavio ju na stol između njih dvojice. - Moj je dnevnik samo dio misterije, rabine. Yael i ja smo već pokušavali pronaći vezu između ben Moshea, ove tarot karte -stavio je kartu Kula na stol - i tiskare Židova iz Krakowa koji je nedavno ubijen zbog tiskarskih pločica. David je ponovo gurnuo ruku u torbu. - A ovo je karta koju smo uzeli Crnom Anđelu koji nas je pokušavao ubiti u New Yorku - rekao je namršteno. - Jednaka je rabinovoj osim što imaju različite brojeve na poleđini. David je sve ove predmete raširio na stolu i pokušavao ne misliti gdje bi Stacy mogla trenutno biti - i što bi joj Crispin Mueller mogao učiniti. 45 SOUTHAMPTON, ENGLESKA GEOFFREYU BALESU KAO ni njegovoj dvojici kolega Crnih Anđela nije bio nikakav problem dobiti sigurnosno odobrenje. Njihove su akreditacije bile besprijekorne. Lord Hallister je garantirao za njih i osigurao im određene dokumente, a zašto i ne bi? Pomažući Crnim Anđelima pri eliminaciji jednog od posljednjih Prikrivenih bila je čast koja će dobro doći Lordu Hallisteru jednom kada se Gnoseosi uzdignu iz Arke. Bit će jedan od heroja - zajedno s nama - Bales je mislio dok je oblačio tamnozelenu uniformu nosača u privatnosti unajmljenoga stana. Hlače su mu bile malo preduge, ali poslužit će. Nije bilo

vremena za prepravke. Večeras će Lione ll sakriti posljednje oružje unutar zida muškoga WC-a na lukobranu. Nitko neće posumnjati da se u udubini skriva čitav arsenal i to iza velikog metalnoga držača papirnatih ručnika. Nitko neće posumnjati da će se tri nosača na dužnosti na brodu Queen Mary 2 koji uplovljava u luku natjecati za privilegiju nošenja torbi jednog jedinoga putnika koji se bude iskrcavao. Bales je imao dobar osjećaj u vezi ovoga posljednjega zadatka. Odšetao je do ogledala gdje je zalijepio sjajnu fotografiju Cherlea. Odvojio je vrijeme da zapamti svaku crtu, svaku boru na njegovome nasmijanome licu. Smijuljio se, znajući, nekako, da će biti osoba koja će ispaliti metak u Cherleov vrat prije nego čovjek stupi na kopno. ARKA Crispin je šmrcao, čekajući nasuprot ležaja na kojem je Stacy počela drhtati. Malena podzemna prostorija vonjala je na plijesan i lijekove. Nije mu se sviđao smrad, podsjećao gaje previše na go- dine koje je proveo zatvoren u mraku - na bolnicu gdje je proveo izgubljene godine svoje mladosti. Na neki je način bilo prikladno što je ova djevojčica koja je toliko draga Davidu Shepherdu bila ona koja je sada u polunesvjesti ležala na ovome ležaju. Sve se vraća sve se plaća. A sada se vraćalo Shepherdu. Ironično je, pomislio je Crispin, daje predraga "kćer" Davida Shepherda bila otprilike iste dobi kao Abby tada. Bila je druge boje, ali su obje pupale prema ženstvenosti. Jednaka valovita kosa d o ramena, pune nevine usne i nespretno obećanje. Palo mu je nešto na pamet i ubrzalo mu bilo. Možda posljednja kazna koju ću dodijeliti Davidu Shepherdu neće biti njezina smrt, nego saznanje daju vodim sa sobom u novi svijet - koristit će se drugo sredstvo, zajedno s drugim

odabranim djevojkama... Crispin je počeo. Ma što mu pada na pamet? Ona nije bila Abby. Bila je jedna od Prikrivenih. Morala je umrijeti, kako bi Gnoseosi mogli živjeti - i ustati u pronalasku krajnjeg Izvora. Neka bude. Shepherd Plemeniti će biti dovoljno mučen svojom bespomoćnošću kako bi nju spasio - a i svijet. Kroz zidove su se čuli slabi vriskovi. Opet žene. Neželjena sredstva. Zabavljalo gaje da su mislile da im netko treba obraćati pažnju. Uskoro će ih pustiti iz sobe. I on, Serpent, bit će prvi koji će odabrati koju od njih će upotrijebiti za novo naseljavanje svijeta. Nasmijao se naglas, iz dubine grla. Djevojčine su se oči širom otvorile. Stacy se lecnula od glavobolje. Osjećala je kao da joj mozak prima ogromnu količinu struje, koju prima sinhronizirano s otkucajima srca. Na trenutak je sve izgledalo sivo, dok nije trep-nula nekoliko puta i konačno se usredotočila na nizak grubo obrađen strop iznad sebe. Pomakni se. Probaj. Sjedni. Uspjela je podići glavu s jastuka ali je pala na ležaj jer je osjetila strašnu mučninu. Smijeh. Do nje je dopro smijeh. Isti smijeh koji j e čula u svojim snovima. Bolno, boreći se sa sobom koja se okretala, okrenula je glavu prema izvoru smijeha. Muškarac koji je zurio u nju podsjetio ju je na lava kojega je vidjela u Parku divljih životinja u San Diegu. Duga gusta kosa nagurana preko njegovih očiju i osmijeh bili su divlji. Stisnula se bliže uza zid, željela je pobjeći što dalje od njega, ali samo je čula kako se i dalje smije. Ustao je i krenuo prema njoj. - Što je tako posebno na tebi? Čitao sam da Prikriveni nisu

opterećeni normalnim ljudskim oklopom oko svojih duša. Ništa ih ne odvaja od Božanskoga. Stacy je zalijepila leđa uza zid, uzmičući od očiju koje su se urezale u njezine. - O... čemu... to govorite? Uspravio se, usta su mu bila stisnuta. - Tako je. Nemaš pojma, zar ne? Nitko od vas. Zašto uopće gubim vrijeme? Okrenuo se od nje. Otišao do vratiju. Uskoro neće biti važno. - Dolazi tvoj očuh po tebe, Stacy - rekao je s vratiju. - Da, dobre vijesti, zar ne? Ali za mene, ne za tebe. Jer ću ga ubiti čim mi vrati ono što mi je ukrao. Crispin je podigao dlanove u zrak, umirujući ju - Ne brini se. Neću ga odmah ubiti. Prvo ću ga pustiti da gleda kako ubijam tebe. 46 DAVIDA JE PROBUDILA zvonjava njegovoga mobitela, ustao je iz fotelje. Kada je zadrijemao? Dok je pokušavao usredotočiti oči shvatio je da gaje ustvari probudio zvuk pisača koji je ispisivao posljed- nje traženje prema JUSS slijedu obavljenome na njegovome dnevniku. Mobilni mu je telefon stajao na stolu u tišini, puneći se. Zašto Crispin nije ponovo nazvao? Ovo gaje čekanje izluđivalo. David se osjećao suvišnim. Više ništa nije mogao dati, bez obzira stoje itko od njih vjerovao daje još uvijek zaključano u njemu. Nisu mu više dolazila imena, bio je potrošen. Cardoza je s ostalima mučno radio cijelu noć kako bi dekodirali njegov dnevnik. Ali ništa nije znao o ispisanim stranicama kao ni o meditaciji ili tajnim molitvama. Više ništa nije mogao učiniti ovdje. I Stacy gaje trebala. London je posljednje mjesto gdje je vidio Crispina Muellera. Bilo je to jedino mjesto gdje je mogao započeti.

Iranci su se konačno povukli, pojačane mjere osiguranja ukinute, i zračna luka se otvorila negdje oko četiri sata ujutro. Njegov let je u dva poslije podne. Protežući svoje napete mišiće, David je pogledao kroz prozor i zurio u ljude koji su savjesno radili u sljedećoj sobi. Ugledao je Yael kako gleda preko očevoga ramena, kosu je stisnula kopčom na vrhu glave. Duga radna noć ocrtavala joj se na licu, pa ipak je isijavala jednakom draži kao i onoga dana kada je ušetala u ured rabina ben Moshea. Na trenutak je podigla glavu, kao daje osjetila daju promatra, i uputila mu topao osmjeh. - Izgledaš kao da bi ti godio svjež zrak - rekla je Davidu. - Povedi Davida da vidi možda prvi i zadnji izlazak sunca u Safedu - rekao je Yosef mrko. - Stvarno je prekrasno i moglo bi biti zadnje svima nama. David je hodao tiho pored nje dok su se spuštali stepenicama. Mali stol ispunjen voćem, sirom, maslinama i sokovima bio je postavljen u predvorju. Dok je David točio kavu u čašu od sti-ropora Yael je dohvatila naranču i nož. Bacivši pogled na noć na odlasku, ponijeli su hranu sa sobom van, Yosefove su im riječi odzvanjale u ušima. - Možeš li ponijeti obje čaše dok hodamo? - upitala je Yael. - Ima jedno mjesto gdje bih te voljela odvesti. Šetali su u tišini popločenim ulicama, a sivilo noći je polagano nestajalo i pojavljivalo se svjetlo mliječne boje. Grad Safed je treperio s rađanjem novoga dana. - Tko zna koliko nam je još vremena ostalo - promrmljala je kada su zavili iza ugla i nastavili uskom uličicom. - Dana, sati. A ipak... - Znam. Ne možemo samo tako odustati, zar ne? - Moj suprug nije. - Ponudila je Davidu krišku naranče.

-Yoni j e sanjao nešto prije odlaska u Libanon. Sanjao je o miru. Miru koji će doći puno poslije njegove smrti. Zaustavila se na ulazu u groblje gdje su bili nizovi grobova, neki u ravnini s travom, drugi izdignuti i poslagani u lijepim redovima između puteljaka prošaranih smokvinim drvećem. David je uočio daje svaka uzdignuta čestica zemlje uokvirena ukrasnom ciglom i daje zasađeno mnogo bilja. - Pokopan je ovdje na vojnom groblju. Imao j e samo dvadeset i osam godina kada j e umro. - Okrenula se prema Davidu, oči su joj odavale umor i gubitak. - Žao mije - rekao je David tiho. Yael je gurnula nožić u džep svojih hlača i sagnula se pokupivši nekoliko oblutaka te ih ubacila u svoju praznu čašu. Bez razmišljanja David ju je primio za ruku. Prsti su joj bili topli i snažni puni života kao i ona. - Žao mi je zbog tvojega supruga, žao mi j e što sam bio onako grub jučer. Nisi to zaslužila. - Lo davar - zaboravi. Ja sam Sabra, sjećaš se? Mi rođeni Izraelci smo poput kaktusa prema kojima smo dobili ime tvrdi i trnoviti izvana, a mekani iznutra. Nemoj nikome reći. - Mekani, stvarno? - David je upitao, kiselo se osmjehnuvši, iznenadivši se kako može oprostiti vrlo brzo. U neko drugo vrijeme, na nekom drugom mjestu biju poljubio. Umjesto toga, oslobodio joj je ruku i krenuo za njom kad je nastavila uskim prolazom na groblju. Hodali su neko vrijeme dok Yael nije zastala kod nadgrobne ploče na kojoj je pisalo Yonaton HarPaz. Njegova je duša još uvijek ovdje, znaš - rekla je - pogled joj je bio na travnatome rubu groba. - Kabalisti vjeruju da nefesh, najniži od tri dimenzije koje sačinjavaju dušu ostaje lebdjeti

nad grobom kada je netko pokopan. Rabin Cardoza mi je rekao da nefesh ostaje štititi žive kada imaju problema, dok druge dvije dimenzije duše - ruach i neshamah - odlaze u više sfere. - Ovo je definitivno vrijeme teškoća - rekao je David značajno. - Kako oni mogu pomoći? - Rabin mi je rekao da kada netko od živih dođe na groblje i zamoli pokojnoga za pomoć, nefesh se uzdigne u sferu ruacha i obavijesti ga o problemima. Ruach tada požuri do sfere gdje j e neshamah - koja je najbliže Bogu - i tada neshamah intervenira, moleći Boga da se smiluje svijetu. - Zato smo ovdje, zar ne? Kako bismo zamolili Yonijev nefesh da podsjeti Boga da imamo problema. Da molimo za pomoć. - David je zurio u dražesnu paprat na Yonijevom grobu, poku- šavajući shvatiti i hijerarhiju i jedinstvo jedne duše. Uvijek su ga učili da je svaki čovjek direktno povezan s Bogom, da nisu potrebni posrednici. Pojedinac može odlaziti na službe u sinagogu i izgovarati drevne molitve, ili može ići bilo gdje i izgovarati vlastite molitve iz srca. Bogu je sve prihvatljivo. To je bilo učenje tradicionalnoga židovstva. Ova mistična vjerovanja kabalista bila su mu u potpunosti strana. Ipak, sjećajući se svoga iskustva skore smrti i svega stoje naučio u ovih nekoliko dana ispunjenih strašnim pritiscima, ideja da bi Yael mogla upitati dušu svoga supruga da intervenira u nebesku sferu imala mu je smisla kao i duše Lamed Vovnika koje su ga molile da intervenira u njihovo ime na fizičkoj sferi. Promatrao ju je dok je stavljala oblutke na Yonijev grob, dodajući ih onima koji su tamo već bili. David je znao razlog, i sam je to činio kada je posjećivao

grobove svojih roditelja. Yael je za sobom ostavljala znak daje bila u posjeti. Dodirno joj je rame i odmaknuo se odlučivši joj dati malo privatnosti. Krivudao je dok se nije našao kod betonskih stepenica koje su vodile prema dalje. Slijedio ih je i došao do drugoga groblja. Bilo je starije, slabije uređeno, ali jednako mirno, s posjetiteljima koji su molili kod različitih grobova obojenih nebesko plavo i s mnogo kamenčića na gomili. Tek kada je pročitao nekoliko imena urezanih na nadgrobnim pločama uvidio daje ovo bilo drevno groblje poznatih kabalista. Obavio ga j e snažan osjećaj povijesti dok je vrludao grobljem obasjanim sunčevim zrakama. Šetao je prolazima i popeo se opet uzbrdo. Prije nego je to shvatio našao se u prolazu gdje je plavi znak s bijelim slovima upućivao prema sinagogi Abuhav. David je prešao preko dvorišta popločanoga smeđim kamenom u sjeni drveća i ušao u drevnu shul. Njezina je unutrašnjost bila prostrana i prazna. Istegnuo je vrat pogledavši uvis prema stropu nadsvođenome kupolom, koji su uokvirivala četiri četvrtasta prozora. Bacali su svjetlost na kameni pod, ispunjen mozaicima. Sunčeva mu je svjetlost smetala te je trepnuo i osjetio glavobolju kako dolazi. Prebacio je pogled prema zidovima obojenima nebeski plavo. Iznad njih, treperila je svjetlost lustera i dražesni lukovi koji su bili obrubljeni oslikanom paprati poput čipke i prostirali se prema freskama koje su ukrašavale kupolu. - Prekrasno, zar ne? Nije se trznuo kad je čuo Yaelin glas iza sebe. - Da. Vrlo impresivno - odgovorio je bez da se okrenuo. - Ne znaš pola od toga. - Prišla mu je i stala pored njega

upijajući ljepotu mjesta. - Sinagoga je prepuna kabalističkih simbola. Kupola nije samo arhitektonsko umijeće, nego simbolizira židovsku vjeru u Boga. A ona četiri stupa - okrenula se i pokazala prema stupovima nosačima - predstavljaju četiri elementa postanka - zrak, vodu, vatru i zemlju - kao i četiri svijeta kabale fizički, emocionalni, intelektualni i duhovni. David je prošao kroz središte, dodirnuo je jedan od stupova i plavo obojenu ogradu koja je bila umotana okolo bimaha podignute platforme s koje se čitala Tora nakon izlaska iz arke. - Jesi li uočio šest stepenica do bimaha? - upitala gaje, promatrajući ga kako ide prema plav o uokvirenoj platformi. – One simboliziraju šest dana u tjednu, dok bimah - viša od stepenica - označava sedmi dan, najsvetiji dan, Sabat. Davidova se glavobolja pogoršavala. U tišini je produžio prema slici koja je prikazivala Zapadni zid u Jeruzalemu. Bila je smještena između tri škrinje - visoke drvene škrinje koje su čuvale svitke Tore. Na njegovo iznenađenje, bilo gdje da je zastao ispred slike činilo mu se da ulica u podnožju pokazuje pravo prema njemu kao daje stajao direktno na njezinome putu. - Ima još. - Yael se nasmijala i pokazala prema svakoj škrinji. - Postoje tri prema nacrtu - po jedna za svakoga osnivača loze, Abrahama, Izaka i Jakova. A lukovi... - Ruka se pomaknula lagano iznad glave. - Njih devet, svaki za jedan mjesec trudnoće. David je osjetio da ga okružuje mišljenje, drevni simbolizam koji ga je ispunio čuđenjem. Svaki dio ove veličanstvene kuće za molitvu bio je protkan mističnim oblicima. Uvijek se smatrao ob- razovanim čovjekom, ali bio

je obrazovan u smislu vlada, političkih procesa, institucija i ponašanja. Mogao je s puno znanja govoriti o teorijama politike, usporednim vladama i međunarodnim odnosima. Ali rabin ben Moshe, Yael i kabalisti u Safedu otvorili su mu svijet koji nikada nije dokučio. Njegov prapradjed, prema onome što mu je majka ispričala živio je u skladu s tim svijetom. Za Davida je ovo bilo novo područje. Ali možda, pomislio je, dopustivši da ga obavije duhovna simbolika, je u njemu bilo više toga od prapradjeda nego je ikada i pomislio. Stojeći u sinagogi, razmišljajući o Stacy, Crnim Anđelima i Crispinu Muelleru, kao i o nestanku Lamed Vovnika u svijetu, David se molio daje sve istina. U glavi mu j e strašno bubnjalo. Zatvorio je oči kako bi blokirao bol i pokušao se prisjetiti imena u dnevniku. Kabalisti su pronašli trideset i četiri Lamed Vovnika i z ove generacije meĎu tisuće i tisuće imena na popisu u njegovome dnevniku. Ali još su uvijek dva nedostajala. Je li ih već napisao? Ili su još uvijek u njemu, skrivena? Jesu li Gnoseosi imali ta dva imena?Zašto nije mogao...? Zaslijepila ga je blještava vruća svjetlost. Pao je na koljena s uzdahom, pritišćući oči dlanovima. - Davide! Jesi li dobro? Činilo mu se da Yaelin glas dopire iz velike udaljenosti, kao da je izvan sinagoge, u prolazu. Bio je sam ispod nadvođenoga stropa s freskama harfi, palminim drvećem i biblijskim scenama. Sam na ovom svetom mjestu dok mu je neizdrživa bol pritiskala lubanju. Pokušao je ustati. Morao se vratiti u Centar, pronaći tablete protiv bolova. Morao je uskoro na avion. Ali novi ga je val boli ponovo srušio na tlo.

Pao je, ispružio se na kamene ploče poda sinagoge, grčeći se. Nije postojalo ništa osim boli. I lica... i glasovi... vratili su se - vrišteći, moleći, zahtijevajući. David ih je pokušavao slušati, ali agonija se pojačavala kao da mu drobi lubanju. Pokušavali su doprijeti do njega, morao ih je čuti... - Davide! Čuješ li me? Yael se nadvila nad njime ali ju nije vidio. Zurio je u strop, nije mogao trepnuti, lice mu je odražavalo strašnu bol. Znoj mu se cijedio niz sljepoočnice i vrat, vlažeći mu ovratnik košulje. Prestrašena, Yael je položila dlan na njegovo čelo, srce joj je mahnito udaralo. Bila je rastrgana između želje da ode po pomoć i ostane ovdje s njime. Koža mu je bila vlažna i ljepljiva. Iznenada je u njegovim neusredotočenim očima uočila nešto čudno. Izraz mira zamijenio je izraz boli i mišići lica su se opustili. Kad je otkopčala gornji gumb njegove košulje cijelo tijelo mu se opustilo. David je zatvorio oči, bio je iscrpljen. - Jack Cherle promrmljao je, glas mu je zvučao debelo. - Guillermo Torres. - Yael je hvatala zrak. Davidov se glas izgubio nakon posljednjeg imena - Stacy La-chman... Borio se u pokušaju da se podigne u sjedeći položaj, osjećao se prazno i omamljeno. Glavobolje više nije bilo, kao da se uopće nije ni pojavila. Misli su mu odjednom bile bistre. Nije više bilo imena u njegovoj glavi. - Moramo... se vratiti. Moram im reći... imena. Pomogla mu je ustati. Nesiguran, oslonio se punom

težinom na nju, a ona gaje pridržala obgrlivši ga oko struka. - Jesi l i siguran da ne želiš pričekati ni trenutka? Još uvijek si jako blijed. - Moram se... požuriti - oštro je odgovorio, teturajući prema vratima. Imao je imena. Posljednja tri imena. Ali nije se mogao otresti osjećaja da ima još nešto. Nešto mu je još uvijek nedostajalo. Možda kad se vratim, i porazgovaram s misticima, pomislio je, treptajući i pokušavajući noge prisiliti da hodaju prema vratima, možda će znati kako mepodsj... Yaelina je glava trznula u stranu kada su posrnuvši izašli u dvorište. Čula j e struganje stopala o kamen kako se David objesio o nju. Morala gaje odvući do klupe. - Treba nam pomoć... - počela je dozivati. I onda ih je ugledala kako dolaze prolazom. Dvoje. Muškarac i žena. Turisti, pomislila je s olakšanjem, promatrajući njihove majice kratkih rukava i kratke hlačice. Molim vas, možete li mi pomoći da ga posjednem na onu klupu... Potrčali su prema njoj, ali olakšanja je nestalo onoga trenutka kada je ugledala daje visoki, mišićavi muškarac nosio dugačku cijev, a žena je, koja j e bila građena poput bugarske bacačice kladiva, nosila konop držeći ga između dvije ogromne šake. Yael je očajnički pogledala prema praznoj sinagogi. Predaleko, neće uspjeti zakračunati vrata na vrijeme. - Davide, pronašli su nas! David je zateturao kad ga je pustila i okrenula se prema Crnim Anđelima. Zanjihao se prema naprijed, prema osunčanom kamenome zidu. Frantičnom odlučnošću prisilo

je tijelo da se sabere, da posluša naređenja iz mozga. Adrenalin mu je potekao kroz krv, vrišteći mu da se bori, ali mišići kao da su bili od voska. Vidio je Yael da j e krenula prema ženi, koja je bila barem trideset kila teža od nje. Prije nego je uspio napraviti ijedan korak, muškarac je bio na njemu zamahnuv-ši s cijevi preko njegovih nogu. Bol mu se prostrujala goljenicama. Pao je na zemlju uz veliki vrisak. Kroz maglu boli ugledao je Yael sa svoje desne strane kako udara ženu u trbuh i ruši ju. Crni Anđeo mršava lica je ponovo podigao svoje oružje. Zamahnuo je prema Davidovim rebrima, ali se David uspio otkotrljati sa strane kad je ovaj zamahnuo. Kroz slabine je osjetio bol. Čuo je ženu kako viče. Yael! Panika mu je ulila snage i, kad gaje Crni Anđeo zgrabio za ovratnik kako bi ga podigao udario ga j e šakom u prazninu ravno ispod prsne kosti. Muškarac je izdahnuo sav zrak iz pluća, kupajući Davi- da u svom zadahu proključale jetre. Prije nego je njegov neprijatelj ponovo udahnuo, David gaje ponovo udario, odmah ispod rebra. Ugledao je Yael na zemlji, jedna joj je ruka bila savijena ispod tijela. Ogromna ju j e žen a opkoračila, zatežući konop oko Yaelinog vrata. Lice joj je bilo sivo i strah gaje pokrenuo prema njima. Ali prije nego je uspio stići osjetio je kako ga je s leđa priti-snulo sto pedeset kila. Pao je poput vreće pijeska. Muškarac je bio na njemu, obojica su se udarali i gurali kao hokejaši. Šaka u kost , ramena u živce, posvuda su letjeli pljuvačka i krv. Kroz bol koja mu je obavijala cijelo tijelo, David je iznenada shvatio da iako mu je gornji dio tijela bio izubijan

nemilosrdno, lice i glava su mu bili pošteđeni. Nitko od njih nije izvukao pištolj, pomislio je David iznenada, odbijajući udarac u prsa. Zatim je razumio zašto. Žele me živoga, žele imena... Nije vidio šaku sve dok ga nije pogodila u trbuh. Prije nego se mogao zakotrljati, prije nego je mogao ponovo disati cijev mu je udarila u lakat. Pred očima mu je izbila beskrajna crvena bol. Stišćući zube, boreći se za dah, skupio je snage protiv bolnih grčeva i pomaknuo se u stranu zauzevši bolji položaj, a neprijatelj je pao na tlo. Mršavac je opet navalio na njega, cijev spremna za udarac, ali u jednom očajničkome pokretu David je skupio koljena prema prsima i zatim ih odgurnuo svom snagom koja mu je ostala. Udario je Crnog Anđela u pleksus. Muškarac je pao, ispala mu je cijev kad je refleksno ruke primakao prema svojim rebrima. Istoga je trenutka David zgrabio oružje bacivši se na njega dok je gledao kako Yaelino lice postaje ljubičasto. Oči su joj bile izbuljene, koristila je koljena očajnički pokušavajući zbaciti ovu ogromnu ženu koja ju je gušila. Prije nego se uspio pomaknuti ugledao je Yael kako je oslobodila svoju savijenu ruku. Sunce je obasjalo njezinu narukvicu kad je slobodnu šaku uputila napadački. U posljednjem je trenutku vidio da to nije bila njezina narukvica koja je sjajila nego nožić koji je pokušavala izvući. David je promatrao ukočeno kako Yael nož zabija ženi u vrat. Prošikljala je krv kao kod puknuća cijevi kanalizacije. Žena je ispustila krik, a Yael je ponovo zarila oštricu pogodivši sredinu vrata. David je dohvatio cijev. Borio se s nastojanjem da zanemari bol koja gaje savladavala i podigao se na noge. U oči

mu se slijevao znoj, okrenuo se da se suoči s Crnim Anđelom koji je dahtao kao kakva životinja pripremajući se da ga ponovo napadne. - Yael, trči! Odlazi odavde - povikao je, ali nije ga poslušala. Umjesto toga pomaknula se nekoliko koraka u stranu, mašući nožićem, lice joj je bilo smireno. Onako umrljana krvlju preko lica i odjeće, izgledala je divlje. Pogled Crnog Anđela se brzo premještao, naprijed - nazad, između njih dvoje - male žene s krvavim nožem i čovjeka koji je čekao da njegovo oružje upotrijebi protiv njega. Uz deranje je krenuo prema Yael, a Davidov se želudac stisnuo. Upotrijebit će ju kao štit. Kad se Crni Anđeo uputio prema njoj i David pao prema naprijed, činilo se da se Yael ukočila. Neću stići na vrijeme, shvatio je David u očaju, ali tada je ugledao hladnoću u Yaelinim očima. Čekala je do posljednjega trenutka, zatim se spustila u čučanj i zarila nož ravno u međunožje Crnog Anđela. Njegovi su vriskovi odzvanjali u dvorištu dok ga David nije utišao razbivši mu glavu jednim udarcem. 47 PROMIJENIO SE ZRAK U Centru Gabrieli Kabala. Bio je ispunjen hitnošću - mahnita elektriziranost koja je prolazila kroz cijeli drugi kat dok su rabin Cardoza i njegovo osoblje pretraživali svijet u svojim računalnim bazama podataka, tražeći Jacka Cher-lea i Guillerma Torresa. Nitko nije znao gdje je bila Stacy, ali kroz nekoliko će sati David učiniti najprokletiju stvar daju nađe. Mossad je također tražio tri preostala Lamed Vovnika, zahvaljujući jednom telefonskom razgovoru Avi Raza. Hitno ažuriranje informacija rabina Cardoze prije pola sata bilo je dovoljno. Za petnaest je minuta Avi Raz sasjekao tjedne

nepotrebne papirologije kako bi lansirao najveći lov na ljude u povijesti izraelske tajne službe. David se lecnuo kada je ugledao još jedan JUSS ispis svojega dnevnika po slijedu od 240. Do sada ništa o Gnoseosima nije otkrivneo u tekstu. Samo nerazumljive riječi. Prepun modrica i krvav, odbio je svu liječničku pomoć osim osnovne prve pomoći. Nije bilo vremena da se bavi ogrebotinama nakon što su on i Yael odšepali do Centra kako bi pozvali policiju. Samo je zalijepio flaster na najgore porezotine i uhvatio se u koštac s onime što mora dalje učiniti. David je iskrivio lice kada je ugledao Yael kako zuri u monitor na stolu. Duga masnica ju je pekla na vratu na mjestu gdje joj se urezao konop, oštetivši joj grkljan u toj mjeri da joj je bilo vrlo bolno govoriti. Skoro je umrla. Skoro su oboje. I Jack Cherle, Guillermo Torres i Stacy bi također mogli umrijeti, ukoliko... Ukoliko ih ne pronađe Mossad. Ili Interpol, ili CIA - ili bilo koja druga međunarodna agencija koju je Mossad kontaktirao za pomoć. Ovaj JUSS nikamo ne vodi, pomislio je David frustrirano. Provjerio je sat, u prsima mu je raslo nestrpljenje, gotovo podjednako bolno kao i izudarana rebra i natečeni prsti. Još je manje od sata prije nego po njega dođe auto odvesti ga u Tel Aviv. Prije nego krene pronaći Stacy. Ovdje je bio gotov. Učinio je ono zbog čega je došao. Yael i Yosef su bili u pravu - Safed je oslobodio posljednja imena koja su čučala u njegovoj glavi. Ali sada nije ostalo ništa više što bi mogao postići u mističnome gradu. A njegov ostanak

ovdje bi mogao donijeti još opasnosti, još Crnih Anđela, pravo na vrata kabalista. Pa ipak još uvijek ga je nešto mučilo. Nije se mogao oteti osjećaju da nešto nedostaje ili je zaboravio. Ali što? Možda je bilo još nešto više što bi ovdje trebao napraviti. Nešto na stoje računao rabin Cardoza. Imena u dnevniku. Zašto su mu došla ovim posebnim redoslijedom? Je li to bilo nasumce, ili je postojao obrazac koji još uvijek nije vidio? Ako se radilo o tajnoj poruci, gematrija riječi Amelek nije pomogla. A što ako moram primijenit i drugačiji JUSS na dnevnik... drugu riječ... kao na primjer Gnoseosi? Brzo se ustao, potražio Binyomina i upitao ga za gematriju riječi Gnoseosi. - Pokušaj pretragu po tome slijedu - David gaje požurivao. Kada su iz računala izašle nove stranice njegova se obeshrab-renost povećala. Ništa se novo nije materijaliziralo u ovim redovima teksta, samo jednake nečitljive gluposti koje je dala i riječ Amelek. David je gunđao podigavši svoju torbu koja je bila mnogo lakša jer više nije bilo rabinove torbe i njezinoga sadržaja. Svega, uključujući i kamenje. Pomislivši na agat koji je donio rabinu ben Mosheu malo je oklijevao. Ponovo je u glavi odvrtio Crispinovo podrugivanje. Imaš nešto moje. I ja imam nešto tvoje. Crispin je želio da mu povjeruje da će mijenjati kamen za Stacy. David je znao daje to trik, ali bez agata u ruci kako bi mogao reći da Crispin blefira? Vidio je da je Yael podigla glavu s monitora. Na trenutak je pogled ostavila na njemu zatim je prošla oko stola. Pomislio je da se pozdravi.

- Je li već vrijeme za odlazak? - Njezin inače pun glas bio je bolno hrapav i čudan. - Auto dolazi za koji trenutak. Potrošio sam sve svoje adute ovdje. Pogled kojim je nešto tražila prisilio gaje da zastane. - Nemoj biti tako siguran. Želim s tobom proći ideju - o ta-rot kartama. Sjećaš se bilježnice koju nam je dao rabin ben Mo-she? - Primila se za grlo dok je govorila, kao da time ublažava bol. - Napisao je o ustrajnosti Gnoseosa na tajnim lozinkama i amuletima. Dovoljno su se namučili da bi ubili tiskara pločica. Karte moraju biti vrlo tajne - strašno važne. David je odložio torbu na stolicu pored sebe. - Svi Gnoseosi na koje smo do sada naletjeli imali su ih sa sobom - složio se. -Čekaj - možda je to identifikacijska iskaznica Gnoseosa. Nešto kao osobna ili vozačka... - Ili - Yael se ugrizla za donju usnicu. - Putovnica - rekla je polako. Putovnica. - Putovnica za kamo? Za što? Žele uništiti ovaj svijet uzvratio je David - ne putovati njime. - Istina. - Njezine su se zelene očile stisnule s mislima. - A što ako se svi zajedno okupljaju negdje kako bi proslavili kraj svijeta... svi Gnoseosi zajedno? Davidovo se bilo ubrzalo. -1 kako bolje dokazati da tamo pripadaju - da su pozvani na pobjedničku proslavu - nego s tajnom putovnicom? - Točno. - Zabljesnule su Yaeline oči. - Putovnica, poziv. Štogod. Treba im opipljivi dokaz. Ulaznica. - Baš dobro da imam Gillisovu. Podigla je glavu i zadržala pogled. - I meni će jedna trebati. Idem s tobom. - Ne ideš, Yael.

- Let mije rezerviran. Moje je sjedalo odmah iza tvojega. Ne dopuštam ti da sam tražiš Stacy. - Spustila je glas. Mekoća je naglasila njegovu oštećenu kvalitetu. Jedva je čuo što je govorila. - Čekaj me ovdje. Idem po tarot kartu rabina ben Moshea. Znam gdje ju je stavio rabin Cardoza. David ju je dodirnuo po ruci kad je krenula prema vratima. - Trebam i kamen, Yael. Treba mi agat. Dugo gaje gledala i mogao je pročitati nesigurnost, sukob na njezinome licu. Bez ijedne je riječi otrčala iz knjižnice. Yael ide s njim u London. David je bio iznenađujuće veseo. I ako imaju pravo vezano za svrhu tarot karata, imat će dvije putovnice za grad Gnoseosa - gdjegod to bilo. Možda će ih karte odvesti do Stacy. Ili do nekoga tko zna gdje ju drži Crispin. Izvukao je tajnovitu kartu iz svojega novčanika i proučavao ponovo, pokušavajući dešifrirati njezinu simboliku. Ljude kako skaču s kule mosta. Samoubojstvo? Ne. Uništenje, smrt, kaos , rekla je proročica. I ponovno rođenje. Njegov se pogled usredotočio na munju koja je parala nebo iza kule - bilo je mnogo bijesa Majke Zemlje u vid u bacanja elektriciteta u posljednje vrijeme. I pokretni most, onaj koji ga je podsjetio na Tower Bridge u Londonu. London. Gdje su mu se putovi presijekli s Crispinovim... gdje je išao pronaći Stacy... Yael je koračala prostorijom prema njemu, kožna joj se torba njihala na boku. - Donijela sam oboje - promrmljala je treptajući. - Bili su upravo tamo gdje sam i mislila. Iznenada je David osjetio kao da ga netko iglicama pika uz kralježnicu. U ušima mu je zujalo kao da se glasnoća

razgovora pojačala u knjižnici. Bilo je upravo tamo gdje sam se sjetio. Sjetio... - Zakhor. - Primio je Yael za zapešće. - Ne zaboravi. Podigla je glavu, zagonetno ga pogledavši. - Što još ne smijem zaboraviti? - upitala gaje vidno zbunjena. - Ne ti. Ja. Rekli su mi da se sjetim. Vikali su prema meni da se sjetim... zakhor. Možda se toga moram sada sjetiti. Riječi zakhor. Yael je oči širom otvorila. Požurila je do najbližega stola i napisala brojeve na komadić papira. - Ovo je gematrija riječi zakhor... 233. David je izvukao svoj dnevnik i otvorio prvu stranicu, prvo ime. - D... - rekao je Yael. Prstom je preskočio 233 slova. -Sljedeće je I - rekao joj je. Bjesomučno je brojao, nastavio je i dao jo j slovo U, zatim A, misli i prsti su mu letjeli ubojitom brzinom. Je li to stvarno to? Ključ otkrivanja tajne dnevnika? Yael je pisala slova kako ih je on izbacivao: S, T, E, F, A, N, O, E, D, U, A, R, D, O... Yael j e uzdahnula. - O, Bože, Davide... piše DiStefano Eduar-do - Eduardo DiStefano, premijer Italije! - Rabine Cardoza! - Povikao je David. Rabin se okrenuo prema njemu, iznenađen uzbuđenjem u Davidovom glasu. Požurio je prema njima, zabrinuta izraza na umornome licu. - Provucite JUSS za riječ zakhor kroz moj dnevnik, rabine. Mislim da smo pronašli imen a Gnoseosa. Yael i ja smo upravo izvukli prvo ime koje je bilo tamo skriveno. Mora ih biti još. - Čije ime, Davide? Glas mu je drhtao. - Eduardo DiStefano, premijer Italije.

Cardoza je zinuo od šoka. Bio je iznenađen ali samo nakratko. - Binyomine, brzo! - pozvao je preko ramena. Kada je David iz auta nazvao Centar dok su on i Yael žurili prema zračnoj luci Ben Gurion, rabin Cardoza im je čitao listu imena koju je računalo izbacilo. Kada je David čuo ime Mueller Crispin osjetio je kao da gaje upravo protresla struja. To je to. Gnoseosi. Lista imena, podtekst unutar dnevnika. Ne samo da je dobio imena Lamed Vovnika, nego i imena njihovih neprijatelja. Kroz telefon je čuo kako rabin Cardoza govori sljedeće ime - Wannamaker... U ušima mu je zujalo. Judd? Tako su nas Crni Anđeli pronašli kod proročice - Judd ih je nazvao čim smo napustili restoran. - Davide, jesi li me čuo? Rekao sam da sam upravo nazvao Avija. - Glas rabina Cardoze napao je žamor u njegovoj glavi. -Svi su agenti obaviješteni. Interpol tvrdi daje DiStefano jučer stigao u London. - Uključite MI6 - rekao mu je David. - Imam predosjećaj da će otkriti da svi Gnoseosi slijeću u London. Davidov je mobitel ponovo zazvonio dok su on i Yael stajali u zračnoj luci Ben Gurion čekajući prijevoz da ih odvede do njihovoga aviona. - Djevojčica nije dobro spavala, nažalost. Plače da ju dođeš spasiti. - Prokletniče! - Pred Davidovim je očima rastao bijes. Nije obraćao pažnju što se nekoliko glava okrenulo prema njemu. -Gdje je? - Sa mnom, naravno. Ne tako daleko od mjesta gdje smo se posljednjega puta ti i ja vidjeli. - London - David je pogledao Yael.

- Zaslužili ste peticu, profesore. - Crispin mu se rugao. - A ti dvojku za trud. Tvoja dva Crna Anđela nalaze se u mrtvačnici. Crispin se nasmijao. - Laskaš mi prijatelju. Misliš da sam ih ja poslao? Ne, drugi naređuju Crnim Anđelima. Ovo se tiče tebe i... - Daj miju na telefon, Muelleru. Dokaži mi da je još živa. - Zar mi ne vjeruješ? - provocirao je drugi muškarac, njegova radost je bila tako vidljiva daje David bio ispunjen željom da ga uguši. - Želim joj čuti glas. - I hoćeš. Nakon što slijediš moje upute. Tada možeš čuti sladak glas svoje Stacy. I ako uspiješ ispravno slijediti upute i vratiti ono stoje moje - tko zna? Možda ju i poštedim. - Gdje ću te naći? - Nemojmo se zaletavati - Mueller je predbacivao. - Ima još nešto što me zanima. Čujem da si napisao knjigu. - Nekoliko. - Znaš na koju mislim. Nadam se, zbog tvoje kćeri, daju imaš sa sobom, volio bih ju pročitati. Davida su riječi bole poput leda. - Gdje... te... mogu... naći? - Odi do Trinity Square Memorial Gardens. I tada nazovi malenu. Klik. Davida je želudac tako jako bolio da je jedva disao. Čekao je dok nisu dobili dozvolu za ukrcaj da tiho sve ispriča Yael. - Moram ga nazvati iz Trinity Square Memorial Gardens. Jesi li ikad bila tamo? Pogledala je prema njemu dok su išli prema avionu. - Prije mnogo vremena. Blizu je Towera. Spomenik na britanske pomorske trgovce i mornaricu koji su sudjelovali u Drugome

svjetskome ratu - onima koji nemaju grob, samo more. Pričekala je dok se stjuardesa nije provukla pored njih pomoći jednoj starijoj putnici prije nego je nastavila. - Šetala sam onuda za vrijeme prvoga posjeta Londonu. Tamo je uleknut maleni vrti... - Zastalaje. -Što, Yael? Što još? - Crispin Mueller ima čudan smisao za ironiju. Tamo je zid, Davide. Zid pun imena. 48 ARKA CRISPINOVI SU MIŠIĆI bili ukočeni od bijesa kada se DiStefano izderao na njega. Njegov je otac stajao pored vratiju računalne sobe, gledajući situaciju i ne misleći pomaknuti ni mali prst čak i kada bi DiStefano ubo Crispina mačem. - Tvoj je posao ovdje da radiš samo jednu stvar, dragi moj Serpente. - Riječi DiStefana padale su poput kiseline. - Moraš pronaći posljednjega Prikrivenoga, a ne tratiti vrijedne minute kližući oko one koja je ovdje. Mogli smo j e se već riješiti da si se ti koncentrirao na traženje posljednjeg imena. Jack Cherle će biti mrtav danas poslije podne jednom kada brod pristane u Sou-thamptonu. Tako smo, prokleto, blizu pljunuo je - a ti opet ljenčariš. Crispin je otvorio usta kako bi odgovorio, ali gaje DiStefano presjekao prije nego je izgovorio ijedan slog. - Sjedni za računalo i pronađi posljednje ime. Crispin se zacrvenio u boji mladoga vina. Dlanom je čvršće stisnuo štap i zamislio kako bi izgledalo da njime raspali DiStefa-novo lice. Više puta. - Čuo si Vođu Kruga. - Glas njegova oca je bio čvrst i pun. Erik Mueller je otvorio vrata, oči je zatvorio kad je pogledao prema sinu. - Sjedni i završi posao koji ti je dodijeljen. Tresnuo je vratima za sobom.

- Lamed Vovnici su moj prokleti zadatak - Crispin je izvalio, šepajući prema DiStefanu. - Nakon svega što sam učinio imam više prava od bilo koga drugoga da vidim što je toliko posebno s pravičnima. - Poslovi s Prikrivenima su isključiva dužnost Crnih Anđela prema mojim naređenjima. - Sijeda kosa na DiStefanovim slje-poočicama bila je natopljena znojem. - Ako ne možeš pronaći posljednje ime, morat ćemo ga izvući iz dnevnika Davida She-pherda. Želiš li tako biti zapamćen? Kao Serpent koji se ugušio u posljednjim trenucima? Koji nije uspio isporučiti naručeno pred samu pobjedu? Ili kao pojedinac koji je sam uspio otkriti svih trideset i šestero Prikrivenih? Crispin je udario štapom u pod. - Izlazi van da mogu raditi. DiStefanove su se oči zadržale na njegovima na trenutak. - Neka ti ne padne na pamet napuštati ovu sobu dok nemaš ime. Žila je na Crispinovom vratu pulsirala kad ga je DiStefano ostavio. Što, dovraga, on misli, tko je, zatvarajući me u ovu sobu poput kakvoga djeteta? Moj nas je rad odveo tako daleko u ovoj generaciji. Kada je itko ikada pronašao pola Prikrivenih? Svijet se raspada zbog onoga što sam ja postigao. I zbog mojega doprinosa, kraj je neizbježan. Položivši svoj štap na ladice, Crispin je izvukao program za izračun. Nije bilo važno što više neće ići na površinu. Nije trebao. Njegov je plan bi o pripremljen. Moći će postići sve odavde, iz Arke. Kada Shepherd dođe u Trinity Square Memorial Gardens i nazove broj svoje kćeri. Raoul će pažljivo provjeravati brojeve pozivatelja i čekati ga u zasjedi s Enriqueom kod spomenika samo nekoliko koraka dalje skriveni iza zakrivljenoga zida vrta.

Nisu znali da su njihove naredbe stigle od njega, a ne od Di-Stefana. Trebalo je samo nekoliko znalačkih koraka da se uđe u DiStefanov sigurnosni server i Crnim Anđelima pošalju napisane upute. Istoga trenutka Raoul i Enrique će dovesti Shepherda, njegov dnevnik i kamen prvo u Arku. Uskoro će doći vrijeme za dugo očekivano - i vrlo privatno - druženje. Jednom kad Shepherd bude ovdje, igra je skroz moja. Bit će u zamci. Bespomoćan da spasi svoju kćer. Bespomoćan da spasi svijet. Ili sebe. Zatim ću javno objaviti posljednje ime, i Krug - svi u Arci - će me pozdraviti što sam nam donio pobjedu. Zurio je u prozor programa gdje je crvenom bojom bilo označeno posljednje ime. Da su se njegov otac i DiStefano prema njemu ponašali kako je zaslužio, dao bi im ime. Ovako se mogu samo vrpoljiti i brinuti. I dočekat će Davida Shepherda kada ga dovedu Crni Anđeli jer će misliti da im još treba. Ali Shepherd je bio potreban Crispinu - kojemu je trebala zadovoljština završetka, konačnoga završetka. Prije Uznesenja morao je vidjeti Shepherda kako pati. Kao stoje on patio zaključan u mraku sve one godine. S nekoliko udaraca prstima po tipkovnici još se jednom spojio na DiStefanov server i unio služben i red koji će pokrenuti kraj. Trideset i šest imena - naredba da ga se nađe. Guillermo Torres. 49 ZRAČNA LUKA HEATHROW DILLON JE ZURIO U svoj odraz u ogledalu iznad umivaonika u prenatrpanome toaletu. Izgledao je grozno, i bez sumnje će tamo završiti. I činilo se da će tamo stići mnogo prije. Bio je svjestan kako mu je pristajao prsten s kamenom dok

je prao ruke. Je li to umišljao ili je stvarno bio tako težak? Nije bilo vremena za krivnju ili promjenu mišljenja, rekao je sam sebi pogledavajući na sat. Vezani let ima za sat vremena. Ali kad je krenuo prema vratima, uletio je čovjek, očito gaje prisilila velika potreba za pražnjenjem. Zaletio se u Dillona. Kišobran i aktovka su mu poletjeli u zrak kad je torba udarila Dillona u slabinu. Trznuvši se od boli Dillon se sagnuo pokupiti čovjekov kišobran dok je oznojeni muškarac širok i h ramena počeo sakupljati sadržaj svoje aktovke koji se rasuo po podu. Dillon se ukočio kad je ugledao kartu Kula trenutak prije nego ju je čovjek ubacio u aktovku zajedno s putovnicom i kompletom za brijanje. - Izvolite - rekao je Dillon sa smješkom pružajući mu kišobran. - Moja greška, oprostite. Malo m i se žuri. - Čovjek sa snažnim njemačkim naglaskom je već žurio prema pisoarima. Dillon se naslonio na zid kad je izašao iz toaleta. Kada je Nijemac izletio malo kasnije slijedio gaje. - Čini se da imamo nešto zajedničko. - Izvadio je kartu iz unutrašnjega džepa jakne, koja j e bila jednaka onoj iz torbe ovoga Nijemca. Oči drugoga čovjeka su zasjale u prepoznavanju. Lice mu se opustilo u osmjehu. - Živimo u vrlo uzbudljivo vrijeme, zar ne? - U najmanju ruku. - Dillon je skratio korak kako bi bio u skladu sa svojim poznanikom. - Budući da obojica idemo na isto mjesto, zašto ne bismo podijelili troškove taksija? - ponudio je Dillon. Otvorio je vrata i izašao u sivilo londonskih ulica.

- Upravo sam razmišljao o istome. Portir je podigao ruku i pozvao im taksi iz reda, ubacio je veliki zeleni kofer Nijemca u prtljažnik . Dillonov se novi prijatelj nagnuo prema naprijed i rekao vozaču kamo idu u trenutku kada je Dillon zalupio vratima. - Tower Hill. Stanite nam kod spomenika. Nije mogao prestati misliti na nju dok je šetao tunelima. Elizabeth. Možda zbog vlažnosti ovdje, mirisa zemlje i kamena, beskrajnoga prolaza vode koja je udarala u zid iza stražnjih stepenica. Ili zbog tihih vriskova žena koje je mogao čuti dok je prolazio područjem gdje su bile zatočene? Mislio je na Anne Boleyn, koja je bila zaključana u Toweru koji se izdizao na površini mnogo iznad Arke. I ona je bila zatvorenica. Kada se približio stražnjim stepenicama, iznenada se okrenuo, privučen ponorom koji je bio sakriven sjenom pogledao je dolje u taman tunel do podzemnoga bunara. Dok je rukom prolazio preko vlažne ograde koja ga je obrubljivala, osjetio je čudno uzbuđenje. Ni on nije znao koliko je dubok. Nije bilo važno, podsjetio se. Ne ide dolje. On i ostali idu gore. U novi svijet visoko gore, konačno lišeni okova i ujedinjeni s duhovnim Izvorom. To je ono što je želio i radio na tome otkad zna za sebe. Ono za čime su težili njegovi preci, a nisu uspjeli. Trebao je biti presretan da se ovo čudo događa za vrijeme njegovoga života. Pomislio je na svoju ženu, kako pažljivo slaže njihove stvari u sobi koja im je dodijeljena na gornjoj razini. I ništa nije osjećao. Daje možda Elizabeth ovdje s njime...

Nikada do sada nije preispitivao svoju vjeru. Potraga za unutrašnjim znanjem, za uznesenjem, bilo je nešto s čime je odrastao, nešto za čime je žudio od djetinjstva. Ali sada kada je bilo neizbježno i na putu je napuštanja fizičkoga svijeta uvidio je da se osjeća nevoljko u nastojanju da iza sebe ostavi sve što poznaje. I znao je da voli Elizabeth. Bila mu j e stvarnija od podzemne Arke, stvarnija od svih planova, i nacrta i ubojstava koji su obavljeni kako bi došlo do ovoga dana. Zureći u mrak ponora, još jednom je mogao vidjeti nesi- gurnost koju je Elizabeth pokušavala sakriti kad joj je rekao da odlazi. Bilo je prekasno išta izmijeniti. Zavukao je ruku u džep, u dlanu mu je bio maleni srebrni amulet koji je Elizabeth skinula sa svoje narukvice jednoga jutra. Čaša za šampanjac, amulet koji joj je poklonila njezina starija sestra za dvadeset i prvi rođendan. Elizabeth mu gaje željela dati jer ju je naučio kako piti. Čuvao ga je u džepu zajedno sa sitnišem, zveckavi zvuk ga je stalno podsjećao na njihovu ljubav. Otvorio je dlan i zurio u malenu čašu šampanjca. Bio je to podsjetnik na ovaj svijet, na zlu fizičku sferu, podsjetio je sam sebe. U sljedećem svijetu neće biti mjesta šampanjcu. I neće biti mjesta za Elizabeth. Naglim okretom zapešća bacio je amulet u crnoću ponora i slušao kako ga guta. Nikada nije čuo daje dodirnuo dno. 50 MEXICO CITY GUILLERMO TORRES JE hodao gore dolje hodnikom rodilišta, sve je brže disao kako je vrijeme prolazilo. Ovaj je dan čekao dugih devet mjeseci, moleći za zdravo dijete. Sada će mu molitve biti uslišane, a srce mu je bilo ispunjeno iščekivanjem i veseljem. Rosa je već dva puta imala spontani pobačaj, ali

zahvaljujući Djevici Mariji ovoga je puta krvarenje prestalo u drugome mjesecu i beba je iznesena do kraja. Danas će držati svoje dijete u naručju. Zastao je na trenutak i poslao žarku molitvu za liječnike koji su izvodili carski rez, z a brzo ozdravljenjenje njegove supruge i ponajviše za zdravo dijete koje će blagosloviti njihov dom. Suze su mu se nakupljale u očima, obrisao ih je rukavom. Imao je samo dvadeset i jednu godinu, bio je najmlađi u obitelji, i njegova su ga braća uvijek zadirkivala da je previše osjećajan. Smijao im se umjesto daje bio uvrijeđen. Bilo mu je drago da ima tako duboke osjećaje za sve i nije mogao razumijeti zašto više ljudi nije bilo dirnuto životom kao on. Guillermo je pogledao na sat iznad sobe za medicinske sestre. Kada? Prošlo je već trideset i pet minuta otkad je poljubio Rosu kada su je odvodili u operacijsku salu. Kada će doći po njega i donijeti mu ogrtač, i dozvoliti da stane pored svoje supruge nakon što se dogodi čudo? Kada će stići njegova majka vidjeti svoje unuče? Pola je obitelji krenulo iz Toluce. Dolje, dva liječnika koji su nosili podloge za pisanje projurili su kroz hitan prijem nove bolnice Juarez i ušli u lift. Nisu izmijenili niti jednu riječ dok su se dizali na treći kat. Nisu morali. Izašavši iz lifta, hodali su kroz uglačane, antiseptičke hodnike lakoćom ljudi koji ovdje pripadaju. Ali niti jedan od njih nikad nije polagao zakletvu da će spašavati ljudske živote. 10 OOO KILOMETARA DAL J E BARCELONA, ŠPANJOLSKA Guillermo Torres je bio vladar pozornice. Dok je opušteno pjevao "What a Wonderful World", mogao je osjetiti kako ga toplina publike njeguje poput darežljivoga ljubavnika. Bili su s njime, ova gomila u baru, i pljeskali su mu dugo i snažno

kad je završio prvi dio. Bacio je pogled prema Armandu, vlasniku bara, koji mu je obećavao noćni angažman. Ako ga večerašnji koncert nije uvjerio da svoje goste može zadržati na stolicama, da piju i plješću cijelu noć, ništa neće. Guillermo je volio pjevati kao što je volio i podučavati. Glazba je bila njegova strast. Jezik duše. I davala mu je gotovo jednako zadovoljstvo kada je prenosio njezinu bujnost studentima kao i kad je bacao publiku na koljena. Kada je pljesak konačno utihnuo sjeo je na barsku stolicu. Kao i obično, Pernod i maleni tanjur s boquerones, malo cabra-les sira i čaša puna maslina koji su samo njega čekali. Claudia je znala što voli. No, kad je ubacio maslinu u usta, iz kuhinje je izašao mršavi konobar noseći tanjure u kojima su bile pržene gljive na češnjaku, pohani sir i piletina u kuminu. Guillermo ga nikada prije nije vidio. - Gdje je Claudia? Maloprije je bila ovdje. - Bolesna je. - Čovjek je slegnuo svojim uskim ramenima. -Ženski problemi. - Kimnuo je prema praznoj čaši za liker. - Još jedan? Zašto ne? Pomislio je Guillermo, gurajući čašu prema konobaru. Žena iz publike je upravo tada došla do njega, i mazno dlanom prošla preko njegove ruke, malo je bila preblizu dok mu je govorila teško dišući koliko je uživala u njegovome pjevanju. Nije vidio barmena kad je ponovo napunio čašu, kao ni daje iz malene srebrne pljoske ubacio nekoliko kapi tekućine i vratio ju u džep. Znao je samo da je klopa bila dobra, Pernod fantastičan, a žena koja se pored njega smijala pozivajući ga nosila je kratku

crvenu haljinu i omamljujući parfem. Guillermo je ispio liker. Život je bio dobar. ATLANTA, GEORGI A 8 ooo KILOMETARA DALEKO Guillermo Torres je živio za bejzbol. Došao je iz seoskih klubova u Puerto Ricu, izborio svoj izlazak iz slabih liga među glavne i sada je završavao s 3.000 pogodaka. Ali danas nije bio u svojem najboljem izdanju. Još uvijek ga je sve boljelo od pada jučer kada je kukom jako udario u bazu. Dobro je bilo da je ovo samo predstavljanje igre u dobrotvorne svrhe, a protivnici su im bili lokalna policija, skupljali su novac za žrtve nasilja kod kuće. Guillermo je bio u odborima mnogih nacionalnih dobrovoljnih organizacija, ali ovo je njemu značilo više jer je svoje djetinjstvo proveo bespomoćno gledajući kako mu majku tuče očuh. Sada je njegova majka sjedila u gledalištu s njegovom ženom i dvoje djece kada su policajci istrčali u polje. Nije primijetio prevelikoga navijača u jakni Bravesa koji j e sjeo četiri reda iza njegove obitelji s podloškom na kojoj su bili pivo i pizza. Guillermo je mahnuo gomili koja je navijala i utrčao u polje. Kada je odzvonio fatalni udarac malo prije kraja prvoga razdjela svi su pomislili daje pukla Guillermova palica. LONDON David je zurio kroz prozor u čovjeka koji je izašao iz taksija ispred Towera. Činilo mu se da... nije moguće... Dillon. - Vozaču, stanite. Pustite nas ovdje - naredio je, brzo izvlačeći eure iz džepa. - Trinity Square je tamo, što radiš? - pitala ga je Yael. No, David je već zakoračio na mokar pločnik, pogled mu je bio na dvojici muškaraca koji su se približavali Toweru.

Yael je skočila za njim. Kad je taksi otišao dodirnula ga je za rukav. - Poznaješ ih? - Jednoga. - Vilica mu j e bila stisnuta. - Moj najbolji prijatelj, Dillon McGrath. Svećenik koji me je poslao rabinu ben Mo-sheu. Prijatelj koji nije uspio pronaći moju putovnicu. Koji nije našao ni Evu. Iste noći kada sam ga poslao u svoju kuću, ona je bila mrtva. Policija mene traži - ali on nikad nije rekao zašto mora napustiti zemlju. - Što, dovraga, Dillon radi u Londonu? - promrmljao je. - Tko je onaj drugi - poznaješ li i njega? - Ne još. - David je krenuo preko ceste. Dillon i njegov suputnik su užurbano koračali ulicom King William do London Brid-gea. Niži je muškarac izvadio crni kišobran zbog kišice koja je počela padati. Dillon je podigao ovratnik, zgrbio ramena i nastavio slijediti suputnika. David nije obraćao pažnju na kišu koja mu se skupljala na trepavicama, i klizila niz obraze. Yaelini su koraci slijedili njegove, a on je osjetio kako oko njih raste napetost, zaokupljeni su Londončani žurili kroz kišu. - Pretpostavljam da postoji razlog zašto ga nisi dozvao rekla je. - Nisam siguran... mogu li mu vjerovati. - Usne su mu se zapetljale kad je to govorio. Nikad nije mislio da će ovako nešto reći o svojem prijatelju. Implikacije su visile u vlažnome zraku, tmurne poput neba nad njima. - Misliš daje upleten u Evino ubojstvo? David je ranije odbacio svoje sumnje, ali nije više mogao. Kad je vidio Dillona u Londonu znajući i daje Crispin tamo... i Stacy...

- Pitam se ima li veze s ubojstvom ben Moshea. Stvarno mi je teško to reći, ali znao je da ću toga poslijepodneva biti kod ben Moshea. - Skreću u Arthur Street - prekinula ga je Yael ostavši bez daha. - Bolje da malo usporimo. Ovdje u industrijskom dijelu blizu dokova je bilo manje pješaka i David nije želio riskirati mogućnost da ga Dillon vidi. Rijeka Temza j e svjetlucala u daljini. Sa svakim su se korakom uda- ljavali od Trinity Squarea. Kao da dijeli misli s njime, Yael gaje pogledala, ugrizavši se za usnu. - Što ćemo s telefonskim pozivom Crispinu? Izmučen, David se branio od panike. - Prvo ćemo vidjeti kamo idu. Zatim ćemo požuriti nazad. I nadati se, pomislio je očajnički, da se Mueller nije umorio čekajući. Kroz tijelo mu je prolazila napetost dok je promatrao Dillona i drugoga muškarca kako žure ulicom, nastavljajući nakon što su došli do Swan Lane. Izlažem li Stacy riziku ni zbog čega? Dillon je bio naiskreniji čovjek kojeg je ikada poznavao. Možda je postao paranoičan. Gnoseosi su mu preokrenuli život pa je sumnjao i u najbližeg prijatelja. U čovjeka koji je svoj život posvetio služenju Bogu - ne zlu. Dillon bi nam mogao biti od pomoći. Samo ga moram dozvati... Ali nije se mogao prisiliti to učiniti - riječi su mu zapele iza zubiju poput komada gline. Zatim je ugledao sljedeću ulicu u koju su ušli Dillon i njegov suputnik. U glavi mu je proradila panika. Anđeoski prolaz. Crni AnĎeli? Yael ga je zgrabila za zapešće. - Ulaze u skladište, zar ne? -1

ja. Ideš samnom? Požurila je korak, ali je govorila tiho i ujednačeno. - Zar nisi primjetio? Svakim korakom. 51 ARKA ODAKLE DOLAZE OVI zvukovi? Stacy je približila uho na sva četiri zida slušajući stoje napetije mogla. Uzdasi su bili tako tihi, tako udaljeni, da nije bila sigurna. Ali je bila sigurna da ih ne umišlja. Netko je patio od bolova ili je bio u strahu. Kad bi samo mogla izaći odavde, mogla bi možda pomoći. Baš smiješno. Nije ni sebi mogla pomoći. Probala je vrata već sto puta, pomičući kvaku u sv i m smjerovima, a to je samo povećalo njezinu frustraciju. Nije pojma imala koliko je dugo već ovdje, ili što će joj se drugo dogoditi - samo je znala daju čovjek-lav planira ubiti na kraju. David dolazi. Uhvatila se za taj podatak, hvatajući se za svaki komadić nade. Željela je biti sretna što David dolazi po nju, ali je bila užasnuta. Znala je da joj čovjek govori istinu kad je rekao da će ubiti nju i zatim Davida. Kao što je znala da je čovjek koji ju je kidnapirao već ubio mamu i Hutcha. Suze su joj klizile niz lice brže nego ih je uspijevala brisati. Mama. Nije mogla obrisati sliku svoje majke onako ispružene n a šljunku, iz glave joj je curila krv. Gdje je mama sada? Pomislila je, njišući se naprijed nazad s jecajima. Još uvijek leži tamo? Je li Len znao? A David? Pokušavala je zaustaviti suze, govoreći si da pretraži sobu. Mora biti nešto što mogu upotrijebit i da ga napadnem kad se opet vrati. Ako mogu proći pored njega dok su vrata otvorena, mogu potrčati. Brza sam. Imam odlične reflekse i dobre instinkte. To trener Wilson uvijek govori. Izmaknut ću mu se - njegovo šepanje će ga usporiti. Mogu potrčati, mogu pobjeći...

Ukočila se u središtu sobe kad je iznenada čula ključ u bravi. Ne, ne još! Divlje je zurila uokolo prazne sobe. Nije bilo ničega čime ga može... Vrata su se otvorila i ušao je svježi zrak. Stacy se stisnula uza zid, u grlu joj je zaglavio strah. U sobu je ušao čovjek kojega nikada nije vidjela. 52 ČIM su DILLON i njegov suputnik nestali kroz vrata skladišta na broju osam Anđeoskog prolaza, zgrada se više nije mogla razlikovati od ostalih dvokatnih skladišta uokolo. David je ubrzao korak, istovremeno je kiša pojačala, od čega je Yael drhtala dok se žurila za njime. - Mislim da moramo pričekati, Davide - prvo slušati pa onda ući - rekla je treptanjem pokušavajući otresti kapljice. Osim ako si spreman uletjeti i odmah se s njim suočiti. - Ne još. Provjerimo prvo vrata za isporuku. - David je preskakao lokve dok su se približavali stražnjem dijelu zgrade. Tako je naglo stao da se Yael zabila u njega. Oboje su se privukli zidu zgrade kada su uočili užurbanu aktivnost oko rampe za utovarivanje. David je pažljivo promatrao bijeli kamion nasuprot doka. Radnici su u redu istovarivali putne torbe i kutije, sustavno ih proslijeđujući muškarcima koji su ih unosili unutra. - Pogledaj oznake - šapnula je Yael. David je kimnuo, želudac mu se stisnuo u nevjerici. Iskaznice koje su bile zakvačene za remenje radnika bile su jezivo poznate. Čak i s ove udaljenosti, mogao je uočiti oblik kule, i munje na nebu. Tarot karta. - Pronašli smo ih Davide. Moramo ući.

Još je više stisnuo ramena zbog kiše. - Onda slijedimo Dillona. - A Stacy? - Ako je ovo sjedište Gnoseosa, Crispin bi mogao biti upravo ovdje - s njom. Možda smo uštedjeli telefonski poziv. - I zaradili elemenat iznenađenja. - Dok je izgovarala ove riječi izvadila je Gillisovu tarot kartu. David je učinio isto s rabinovom. - Proći ćemo kroz glavni ulaz kao da ovdje pripadamo rekao je kratko, okrenuvši se prema glavnom ulazu zgrade. I moliti da nas to vodi do Stacy. - Sigurna si da ideš samnom, Yael? Mogla bi otići do Trinity Squarea... - Rekla sam da idem s tobom skroz, sjećaš se? - Požurila je pored njega do prednjih vratiju i pokušala ih otvoriti. Zaključano. - Sezame otvori se - promrmljao je David. Pokucao je na vrata. Zatim je uočio špijunku, podigao kartu i naslonio ju na otvor. Vrata su se odmah otvorila. Čovjek građe i visine slične Gilli-su je stajao tamo i odavao dojam specijalca. Specijalca koji ima strojnicu. Bez osmjeha ispružio je slobodnu ruku tražeći karte. David se borio s dojmom da se nalazi u nekon nadrealističnom snu dok je čovjek pregledavao njihove karte. Ovo nije bio san. Bila je noćna mora. Dillon je bio Gnoseos i izdajnik. Dillon. Progutao je knedlu u grlu pokušavajući glumiti ravnodušnost kad im je čuvar vraćao karte i maknuo se u stranu da prođu. - Niz hodnik pa desno. - Pokazao je strojnicom. - Prtljaga?

- Već je sve sređeno. - David je prošao pored njega kao da ima vremena napretek, rukom na Yaelinom struku. Unutrašnjost skladišta je bila gotovo prazna osim desetak naoružanih muškaraca, koji su bili u stanju pripravnosti i djelovali priglupo. Crni Anđeli. Dalje u sjeni nalazile su se kutije, torbe i flaširana voda u kutijama od poda do stropa. Namirnice. Mogao je čuti plitke Yaeline uzdahe dok su se približavali kraju hodnika i našli se pred jednostavnim drvenim vratima. Pretpostavili bi da vode do ureda upravitelja skladišta. Ali to nije bio ured. Kada je David gurnuo vrata shvatili su da se nalaze na ulazu u podzemn u stanicu. Betonske stepenice obrubljene okruglom metalnom ogradom vodile su oštro prema dolje. Malene kugle svjetla sjajile su poput očiju duhova sa strane stepenica, bacajući blijedo svjetlo. Čuo je kad je Yael udahnula iza njega. Bila je dobra stvar daje savladao strah od visine ili se nikada ne bi uspio spustiti ovim stepenicama, pogotovo u polumraku. Nije ništa vidio na dnu - stepenice su išle u krug duboko dolje, ništa nije označavalo gdje ili hoće li završiti. U Davidovim je prsima izronio sablastan očaj dok se spuštao stepenicama, a Yael iza njega. Bio j e siguran daje Dillon upravo ovuda prošao prije nekoliko minuta. Vlažan je zrak još uvijek bio ispunjen kolonjskom vodom njegovoga suputnika. Iza sebe je čuo Yaeline korake. Nije pokazivala strah što je bilo mnogo više od onoga što je mogao reći za sebe. Njegova se zebnja povećavala kako je spuštanje postajalo sve strmije. Kraj stepenica se nije vidio. - Vraćanje ovuda neće biti jednostavno - šapnula je Yael

iza njega. David se samo mogao nadati da neće morati trčati stepenicama bježeći pred odredom Crnih Anđela. Zadržao je tu misao za sebe. Svjetlost je postajala sve prigušenija, zrak hladniji. Yael j e svoja stopala u sandalicama osjećala kao komade leda. Mnogo je godina kad je bila mlađa provela u podzemnim iskapanjima, ali nikada se nije susrela s nečim ovako čudnim i kobnim ka o što su bile ove beskrajne stepenice. Upravo kad je pomislila da su prokleti ovako se spuštati zauvijek pred njima se stvorilo betonsko odmorište. Čuo se uzdah olakšanja te je požurila prema njemu. Kada su se zaustavili pred njima su bila zatvorena metalna vrata s desne strane i još jedan ni z stepenica dublje prema dolje. Ovaj se niz nastavljao u oštroj spirali od čelika i bakra, spuštajući se kroz otvor u stijeni, a okružujući odmorište. - Dragi Bože - uzdisala je Yael. David još nikad nije vidio nešto poput ovoga. Osjećao se kao da ulazi u podzemni svijet, i ne bi ga čudilo da se nađe na obalama rijeke Stiks. - Izaberi... vrata ili stepenice. - Yael mu je dobacila upitan pogled dok je masirala bolne listove. David je odabrao vrata. Uzaludno ih je pogurnuo. - Napravit ćemo previše buke ukoliko ih pokušamo razbiti - nastavimo stepenicama. - Pitam se koliko im je vremena trebalo da ih sagrade ovako duboko. - Mrzila je hrapavost svoga glasa, ali barem gaje imala. Stisnula se uza zid, istežući se zbog grčeva. Činilo joj se kao da joj sve masnice gore, a u grlu joj je bubnjalo. Pitala se je li David primijetio da su se spustili bez

ikakvoga oružja. - Je li prekasno ukazati da idemo nenaoružani protiv Božjih neprijatelja? - Na našoj je strani dobro, zar ne? - David se samo napola šalio. Žalio je što se nije sjetio kupiti džepni nožić nakon odlaska iz zračne luke. To je bilo sporno. Zrak je postao vlažniji kada su nastavili dalje stepenicama. - Pazi - upozorio ju je David kad mu je glava nestala u otvoru. - Ove su stepenice skliske. - Kondenzacija. - Yael se koncentrirala da se ne posklizne, pažljivo gledajući svaku stepenicu, izbjegavajući opasnost zurenja u vrtoglavu spiralu. Iznenada su odozgo čuli korake i tihe glasove. Drugi su dolazili za njima. Vjerojatno znaju kuda idu, pomislila je. David i Yael su se vukli dolje skliskim metalnim stepenicama. David nikada do sada nije bio tako duboko pod zemljom. Pitao se hoće li itko od njih dvoje ikada više vidjeti dnevno svjetlo. Odbacio je misli, koncentrirajući se na Lamed Vovnike, podsjećajući se da dokle god barem jedan od njih trideset i šestero diše, ima nade. Odozdo je mogao razlikovati žamor glasova i vodu koja protječe. - Mislim da kasnimo na zabavu - promrmljala je Yael. - Nadajmo se da nitko neće shvatiti da nismo pozvani. Malo kasnije, izašli su iz vertikalne valjkast e stijene kada su stepenice ušle u veliku, slabo osvjetljenu spilju. Spustivši se s nekoliko posljednjih stepenica, David je zurio u otvoreni prostor i na dvije ogrom n e brončane

skulpture kod zida. Salivene u obliku dvostrukog ouroborosa, natkrivale su dvostruka vrata, a opet su se činile malenima u usporedbi s grubim kamenim zidom koji se prostirao iza njih. No, slobodan je stup od nepravilnoga kamenja s njegove desne strane privukao njegovu pažnju kad su došli do dna. Dizao se uvis poput kule, bio je okrunjen grbavom izbočinom - balkonom napravljenim od kamena. Izgledalo je poput primitivne osma-tračnice. Ili poput papinoga balkona, pomislio je David, očeku jući da će vidjeti vođu Gnoseosa kako maše svojim sljedbe- nicima. Pogled mu je skrenuo prema sjaju staklenih vratiju iza balkona. Iza se nalazi prostorija. Tamo sigurno vode vrata s odmori-šta. Učinilo mu se daje vidio neko kretanje iza stakla - netko je bio gore. Zatim mu je pažnju zaokupila recepcija tri metra ispred. Žena mršava poput štapića sjajne kose mrko ih je pogledala. Sjajni kristalni broš s likom ouroborosa koji joj je bio pričvršćen na jaknu njezinoga crvenoga vunenoga kostima sjajio je poput leda. Ali više ga je zabrinjavao Crni Anđeo iza nje, muškarac prodorna pogleda, stajao je raširenih nogu, oči su mu sjajile čelično sivo poput pištolja za pašom. Nismo više u Kanzasu. Žena je napućila usne iste boje kao i njezin kostim, nestrpljivo im mašući. - Ovuda. Vi ste posljednji. Moramo provjeriti vaše putovnice. 53 JUREĆI PREDVORJEM, CRISPIN nije primjećivao ljude koji su mu se sklanjali s puta. Skrenuo je prema stražnjem stepeništu koje vodi na nižu razinu, i bezobzirno se zaletio dolje, nogu po nogu, vrh štapa je glasno odzvanjao o zavijene

metalne stepenice. Okruživao gaje mračan bijes. Gdje je dovraga bio Shepherd? Igra se samnom, puhao je Crispin. Raoul ga je upravo izvjestio da su Shepherd i Izaelka stigli n a Heathrow prije dva sata. Zašto nis u došli na Trinity Square i nazvali? Raoul i Enrique su pretražili park i spomen vrt - nigdje ih nije bilo. Nema telefonskoga poziva. Možda će Shepherdovu pažnju privući djevojčino plakanje i vrisak. Stisnuo je zube kad je zamislio kako joj lomi ruku poput pereca dok Shepherd sluša njezin vrisak. Izvadio je ključ iz džepa i gurnuo ga u bravu, ali na njegovo iznenađenje ona su se otvorila prem a unutra prije nego je okrenuo ključ. Što je ovo? Prazna soba, to je. Zapanjen, Crispin je zurio u prazan ležaj, praznu stolicu i prazne uglove. Nesuvislo je zaurlao od bijesa. Pritisnuo je tipku na telefonu. - Nema je! - povikao je, do-prijevši do zapovjednoga centra Crnih Anđela koji je bio na gornjem katu. - Soba je prazna! Kako mislite na koga mislim? Posljednju Prikrivenu - nađite ju! Kad se okrenuo već je aktivirana uzbuna. U njegovim je prsima bijes i dalje gorio poput vrućega ugljena. Crispin je krenuo hodnikom i gore stepenicama, lice mu je bilo ispunjeno bijesom kad je pored njega prošlo desetak Crnih Anđela trčeći stepenicama dolje. Kada je stigao na odmorište, suočio se licem u lice s DiStefa-nom. - Riječ, Serpente - DiStefanovo je lice bilo mirno. - Moramo pronaći djevojku - Crispin je zarežao. - Hoćemo. Nema se gdje sakriti, zar ne? - DiStefano je

nakrivio glavu, u kutu usana mu se vidio smješak. - Ne znam kakve igre igraš ili zašto nisi došao ravno k meni s imenom Guillerma Torresa - rekao je. - I neću te pitati tko je poslao naredbu za ubojstvo s moga servera, Serpente. Samo ću ti ovo reći. Učinjeno je. Tri muškarca imena Guillermo Torres su danas eliminirana. - Oči su mu sjajile ispunjene zadovoljstvom. -1 brod s Jackom Cherleom upravo pristaje još jedan Prikriveni bit će odmah uklonjen. Ostaje nam samo djevojka. - Hoću da mi se dovede kad ju pronađu. U DiStefanovim se očima zacaklio led. - Bit će ubijena kad ju pronađemo - glatko je izjavio. - Više se ne radi o tebi, Serpente. Tvoja je uloga završena, uspješno, mogu reći. Došlo je naše vrijeme. Nemamo više razloga ostaviti Stacy Lachman na životu. David Shepherd nas nije uspio zaustaviti i kad nje više ne bude pobjeđujemo. Tvoja je jedina briga sada pripremiti se za kraj - i novi početak. S tim riječima začula se buka u kamenom krovu tunela. Obojica su pogledala prema gore. - Cherle. - DiStefano je pogledao na sat i nasmijao se. Mrtav je ili će biti uskoro. Samo još jedan. Crispinove su misli jurile. Ne još. Nije bio spreman. Nekad bi ovo bilo upravo prema njegovome planu. Ali sada je sve bilo krivo, nešto je nedostajalo. Kad je otkrio vezu između Davida Shepherda i Stay Lachman sve se promijenilo. Sad je htio sve - poludragi kamen koji mu je ukraden, odmazda za sve one izgubljene godine dok je bio u komi, zadovoljština osvete. Zatim Uznesenje. Ne prije. Otišao je od DiStefana bez ijedne riječi. Ako VoĎa Kruga misli da me može zaustaviti, totalno je u krivu. Ako prvi

doĎem do devojke, moja je. I tada ću ja odlučiti kada će umrijeti. SOUTHAMPTON Tri su dugometne puške opalile unutar nekoliko milisekundi. Jack Cherle se ispružio na pločnik dok su članovi njegove obitelji vrištali, a ostali ljudi tražili zaklon. - Čisto ubojstvo, kompa. Vidimo se u Londonu. - Glas Geof-freya Balesa je pucketao u ušima druge dvojice Crnih Anđela čak i u trenutku kada su u autima napuštali dokove. Bales je izvadio svoj BlackBerry uređaj i počeo kucati jednom rukom dok je vozio. - Gotovo je. 54 DAVID I YAEL POLOŽILI SU tarot karte na pult. David je zadržao dah kada je žena u kostimu podigla svaku od njih i pražljivo ih proučavala - sprijeda, pa straga. Provjerava brojeve, shvatio je. Brzo je tipkala nešto u računalo pred njom, zatim se nagnula prema naprijed i namrštila se. Podigla je glavu i zurila u Yael. Neće povjerovati, pomislio je David, srce mu je ubrzano kucalo dok se pretvarao da mu je pažnju zaokupio mamut Lichten-stein na zidu s desne strane. Za koji trenutak će onaj Crni AnĎeo podići pištolj i ubiti nas. Osjetio je Yaelinu napetost. Znoj mu je curio ispod pazuha. Mogao bih ga sad napasti, izbaciti iz ravnoteže... Ali prije nego je mogao reagirati, žena je zagrmjela na Yael. - Vaše ime. Što je ovo? Tada je Crni Anđeo zakoračio prema naprijed, njegovi debeli prsti na pištolju. - Ima li kakvih problema? - Nema problema. - odgovorila je Yael hladno. - Ovdje imate moje ime. A ovdje moju kartu. - U tome i jest problem - rekla je žena. - Karta je izdana muškarcu.

- To je nemoguće - rekao je David. - Jasno je da ste pogriješili. - Yaelin je ton bio hladan. Daju David nije bolje poznavao pomislio bi da je iskreno uvrijeđena. - Želim razgovarati s premijerom DiStefanom. Ili Crispinom Muellerom. Sada! Prvi je puta žena odavala nesigurnost. Pogledala je preko ramena prema Crnom Anđelu, kao da traži savjet. Uporno gledajući u Crnog Anđela David ju je pritisnuo. Recite mu da odloži oružje - naredio je. - Ima svoju kartu. Očito su brojevi zamiješani. Ako smo stigli posljednji očito je da više nitko jjeće doći. Nagnuo se bliže, samo nekoliko centimetara od njezina lica. -1 zar mislite da bi itko izvana imao pristup ovim kartama? Promislite malo - zavšio je prezirno. Žena se vidljivo borila u sebi, rastrgana između privrženosti tajnosti Gnoseosa i očitome neslaganju podataka s kojim se suočila. - Ali ovdje piše Paul Wright... - Paula Wright - Yael se okrenula prema Davidu stisnutih zubiju. - Tko bi očekivao ovakvu nesposobnost u ovakvome trenutku? - zasiktala je. - Tipfeleri na ovako važan dan? Neprihvatljivo. Pokazala je prema Crnom Anđelu. - Ti. Odmah dovedi Di-Stefana. On će ovo odmah riješiti. - Neće biti potrebno. - Žena je naglo otvorila ladicu i izvadila dva mala privjeska na kojima je bio po jedan zlatan ključić. David je čuo kad je Yael ostala bez daha, a otkucaji njegova srca su se usporili. - James Gillis, Vi ste u sobi broj sedamnaest u hodniku D u prizemlju. Paula Wright, soba četrdeset i dva u hodniku C. - Pokazala je palcem prema desno. - Razina dolje, pored

stražnjih stepenica. Yael je zgrabila svoj privjesak i odjurila hodnikom, i dalje iskazujući ogorčenje. - Hajdemo James budući da sada već uvelike kasnimo. David se morao prisliti da ne okrene glavu. - Ovo je bilo blizu - promrmljao je tiho kad je stigao do nje. - Bila si vrlo impresivna. - Kockala sam se. Možeš li vjerovati što vidiš? - prošaputala je, kada su se stopili s rijekom ljudi u širokom hodniku. U tunelu je bila takva gužva kao da su u New Yorku. Ali ovo nije bila Velika Jabuka. Tunel je bio blještav, sablastan i mutno osvijetljen kombinacijom golih žarulja i debelih svijeća koje su bile postavljene na visokoj izbočini. Arhitektura je bila neobičan spoj metala i prirodne stijene, a zrak je bio prožet smradom plje-snivosti iz prokopa koji je bio blatan uz cijeli rub zidova. Pa ipak je atmosfera bila ispunjena iščekivanjem i uzbuđenjem. David nikada nije zamišljao nešto poput ovoga. Bunker je bio čudna mješavina između spilje i skloništa. Mnogo je bio veći nego je očekivao, čak i za dvije tisuće ljudi kojima su izdane tarot karte. Gdje je u ovom labirintu Stacy? Pomislio je dok je promatrao vesela lica koja su išla prema njemu. Sve su osobe koje su prošle pored njega izgledale obično, ali su sve bili neprijatelji. Njegovi i svjetski neprijatelji. Stacy bi mogla biti jedina nada da ih pobijedi, ali nije pojma imao gdje daju traži. Hodali su ubrzano i prošli pored velike dvorane okružene skulpturama ouroborosa, zatim blagovaonice i kuhinje. Mala je šansa da ću ju pronaći u nekoj javnoj prostoriji, pomislio je David dok su pojurili pored.

Na svoje olakšanje, osim usputnog osmjeha ili kimanja, nitko u tunelu nije previše obraćao pažnju na njih dvoje dok su hodali prema stražnjim stepenicama. Iznenada su čuli kako je nešto protutnjalo kroz stijenu. Svijeće su se zatresle, a David i Yael su pogledali prema gore uznemireno. - Stoje to bilo? Stopala mi još vibriraju - promrmljala je Yael. - Ne znam, ali mi se ne sviđa. Samo nam još treba da se ovo mjesto zapali. - David se namrgodio. - Moramo pronaći Stacy i izvući ju odavde. Posvuda oko njih čuo se tihi žamor uzbuđenja među prolaznicima. Zatim su se čula zvona, odzvanjajući prolazom. - Sigurno je vrijeme - povikao je muškarac uzbuđeno. - U dvoranu! - pozvao ih je ženski glas. Nekoliko je ljudi ponovilo poziv. - U dvoranu! Prema pobjedi! Kada su se svi oko njih okrenuli u smjeru iz kojega su David i Yael upravo došli, njih su dvoje požurili trčeći prema kraju tunela. Davidovo je srce jako tuklo, više od straha nego od napora. Vrijeme je istjecalo, a on nije imao pojma gdje da traži Stacy u ovoj ogromnoj od Boga zaboravljenoj rupi. Ali budući da su svi sada išli prema dvorani, njih su dvoje sada mogli pretražiti udaljenije dijelove bunkera a da ih se ne otkrije. Misao mu je brzo nestala iz glave kad je ugledao četiri Crna Anđela s izvučenim pištoljima kako trče prema njima, iz oba smjera. On i Yael su se ukočili. Ali na njihovo iznenađenje Crni su Anđeli projurili pored njih. Osim jednoga. - Jeste li vidjeli djevojčicu plave kose u sivome puloveru?

-pitao je. Stacy. David je odmahnuo glavom, usta su mu bila previše suha da bi govorio, čak i da j e htio. Crni je Anđeo pokazao prstom prema prolazu. - Krenite prema dvorani - trebaju nam prazni hodnici radi potrage. Ako ju ugledate zgrabite ju i dovedite do recepcije. Ona je posljednji Prikriveni. - Oh, da, naravno, hoćemo. - Yael je u njega zurila otvorenih ustiju, prikaz poslušnosti. - Kako je pobjegla? - David je jedva pitao. - To bismo i mi željeli znati. - Crni ga je Anđeo promatrao, iznenada se približivši. - Kamo ste vas dvoje krenuli? David je izvadio ključ svoje sobe. - Zaboravio sam nešto u sobi. - Pustite sad - naredio je muškarac. - Trebaju nam prazni hodnici. Odi kvragu, pomislio je David, no, i on i Yael su se poslušno okrenuli i pretvarali se da idu putem kojim su došli. Ali čim je Crni Anđeo nestao iza njih David je zgrabio Yaelinu ruku. - Hajde, idemo dolje. - Krenuli su prema stražnjim stepenicama moleći da ih više nitko neće pokušati zaustaviti. Na kraju hodnika su zastali zureći u nevjerici u šest prolaza pred njima označenima slovima od A do F. - Dodijeljene su nam sobe tamo - ovo su samo spavaonice Yael je dahtala. Davidu je srce potonulo. Ovo je mjesto bilo mnogo veće nego je mislio. Svaki se hodnik čini o beskrajnim i imao na desetke vra-tiju. Što ako je Stacy bila iza jednih od njih? U očaju je pokušavao misliti. Instinkti su mu govorili da ide dolje. - Provjerimo prvo ispod pa prema gore. - Već je trčao prema stepenicama.

Prestala je zvonjava zvona, uočio je dok se spuštao niz spiralne stepenice. Nekoliko je ljudi bilo na nižoj razini, osim nekolicine Crnih Anđela koje su ugledali kako provjeravaju sobu po sobu u abecedno označenim hodnicima poput onih iznad. - Ovdje - rekla je Yael, pokazujući prema planu razine koji je bio na kamenom zidu iza stepenica. - Ovo nam možda uštedi malo vremena. David je pregledavao nacrt izbezumljeno. - Pogledaj - onaj balkon koji smo vidjeli - vodi do Glavne prostorije. - Poput ratne prostorije - promrmljala je Yael. - Daleko iznad arene i vjerojatno neprobojna. Nervozno se osvrnula iza sebe, gdje su se Crni Anđeli i dalje metodično kretali od njih, pretražujući hodnik D. - Ovdje se vjerojatno okupljaju glavešine - rekao je David. Ondje bi Crispin mogao držati Stacy. Odlično mjesto za smaknuće, pomislio je, ali je odmah izbacio sliku iz glave. - Možda je još uvijek ovdje dolje - suprostavila se Yael. -Dolje u hodniku su kontejneri za smeće, prostorija s ventilatorima, i... stoje ovo? - Pokazala je prema okruglom području malo iza stepenica na kojem je pisalo ZABRANJENO. - Zabranjeno? Misliš li...? David je stisnuo usta. - Samo je jedan način da to saznamo. Krenuli su prema području iza stepenica. Kada su došli do područja gdje je pisalo ZABRANJENO otkrili su podzemni bunar okružen sigurnosnom mrežom. - Eto, kraj puta. - David je zurio u nepregledni bezdan i prošao dlanom kroz kosu. Rebra su ga užasno boljela. Ali je odbijao pokazati da ga boli.

- Ondje je sakupljalište otpada. - Pokazala je prema metalnom spremniku u sjeni hodnika. - Provjerit ću ga - rekao je David namršteno. Vrata su bila zaključana, kao stoje i očekivao. Zgrabivši držač ugrađenih ljestava počeo se penjati prema vrhu dok je Yael pažljivo gledala uokolo. Nikoga nije bilo. Za sada. - Požuri - požurivala gaje, a zatim zašutjela kad se približio vrhu. Shvaćala je njegovu želju da sve pretraži. Ali što se dulje budu ovdje zadržavali veće su im šanse da ih uhvate. Zadržala je dah dok je on pokušavao otvoriti vratašca na vrhu - i nije izdahnula dok ga nije čula kako se spušta. - Nema ničega osim smeća. Gdje bi ju Mueller mogao skrivati? Oboje su se trznuli na škripu koju su čuli. Yael se okrenula i ugledala ogromnoga štakora kako izlazi iz malene niše koju ranije nije vidjela. Bila je gotovo nevidljiva, mali otvor ispod prirodne izbočine u kamenome zidu. - Tamo ima nešto. Gdje ima štakora tamo obično ima i hrane. David je požurio prema niši, a ona gaje slijedila, ruke je stisnula pri pomisli da je njegova pokće rka sama ovdje u ovom groznom mjestu. Istovremeno su uočili vrata. Bila su neoznačena i mogla su proći neopaženo na ovom udaljenome mjestu bunkera. Savršeno mjesto za skrivanje taoca, pomislila je Yael. Vrata su bila otvorena. Gurnula ih je i uočila blagi miris lijekova. - Bože. Prostorija je bila prazna. David je prešao rukom po zidu tražeći prekidač za svjetlo i prostoriju je obasjala blijeda neonska rasvjeta. Vidio j e stolicu, stolić i nepospremljen

ležaj. Ostaci nečega što je ličilo na sendvič od sira bili su na poslužavniku na krevetu. - Bila je ovdje. Vjerojatno smo se mimoišli. - David se osjećao kao da ga guta cijeli svijet. - Pogledaj! - Yael se spustila na koljena pored kreveta i pokupila gumenu narukvicu s poda. Riječi "Ciljaj visoko" bile su otisnute na rastezljivoj žutoj narukvici. - Njezina je. - Davidov je glas bio pun. - Kupio sam joj ju kad me posjetila prošlo ljeto. Zurio je u tanku traku na trenutak i zatim ju navukao na svoju natečenu ruku. Iako mu je stisnula zapešće, neudobno, osjećao se bliže Stacy. - Bila je ovdje. Taj prokletnik... - Zašto niste gore? Što radite ovdje? David i Yael su se okrenuli kada je duboki glas ispunio prostoriju. David se trgnuo. Nije prepoznao Crnog Anđela koji je uperio pištolj prema njima, ali je odmah prepoznao čovjeka širokih ramena koji je blokirao vrata. Alberto Ortega, bivši tajnik UN-a. David se s njim jednom susreo, ali kad mu je otac još bio živ, na primanju u Bijeloj kući na koje je otišao s roditeljima i obitelji Wanamaker i još nekoliko obitelji američkih senatora. Wanamaker. Pitam se otkad potječe veza. Tko je povukao koga sa sobom? - David Shepherd. - Ortegine su se obrve skupile. Zakoračio je u sobu. - Kako ste došli dolje? Nema veze. Uopće nije važno. Izvukao je dojavljivač. - Za dvadeset će sekundi ovaj hodnik biti pun Crnih Anđela - naglasio je, prst mu je bio na tipki. - Ne znači da moj prijatelj Domino ne može svladati vas dvoje.

Crni Anđeo s crvenkastom kosom i madežom jednake boje se nasmijao. - I kako sam tek uživa o ubijajući tvoju domaćicu. David je ostao u šoku, misli su mu bile zbrkane i izranjao je bijes. Dillon nije ubio Evu? - Vjerujem da si donio svoju knjigu imena? - Ortega je napravio još jedan korak. - Imam je upravo ovdje. - S tim je riječima David zamahnuo svojom torbom kao baseball palicom izbacivši dojavljivač iz Orte-ginih ruku. Udarac ga je bacio u kut pa je David napao Ortegu, udarivši ga šakom u lice. Udario gaje laktom i crnomanjasto lice pretvorio u masku rasječenoga mesa i slomljenih zubiju. Ortega je pao na Domina i u trenutku su izgubili ravnotežu, a David je skočio na Crnog Anđela. Čuo se pucanj i Yael kako psuje iza njega. Prsti su mu bili na vrućoj cijevi. Znoj mu je curio licem, nije obraćao pažnju na bol i borio se za pištolj. Domino je bio teži od njega nekih petnaestak kila i David se borio da pištolj zadrži u ruci. Kada se Ortega maknuo s puta, Domino je zaokrenuo pištolj iskrenuvši Davidovo zapešće. Rukom mu je prostrujala bol, koljena su mu se svinula. Bolni uzvik koji je ispustio vratio je osmjeh na neprijatelj evo lice. - Ubij ih! - rekao je Ortega teško dišući, pokušavajući se ustati, i z ustiju mu je curila krv. Yael je potrčala prema njemu poput rakete, bacivši ga na pod i u lokvicu vlastite krvi. Opkoračivši ga zabila mu je ključ od sobe u oko. Pokušavao je zaštititi lice, krv mu je curila kroz prste, ali je ova ponovo zabila ključ, ovoga puta u grlo, njegovi su vriskovi odzvanjali u njezinim ušima.

David ih je čuo u daljini, s mjesta najdublje agonije, dok su on i Domino izmjenjivali udarce. Puklo mu je rebro kao da gaje odvalio bik. Pištolj. Ne mogu pustiti pištolj, pomislio je u očaju kad gaje Domino ponovo udario. Udarivši šakom Domina u Adamovu jabučicu, osjetio je da čovjek posustaje. Promatrao je kako se oči ubojice izvrću u boli. I tada mu se Domino nasmijao čak i kada je šakom poput nakovnja krenuo prema Davidovoj glavi. Pred Davidovim je očima plesala svjetlost prije nego je pao na koljena. Ruka je udarila zrak. Vidio je pištolj kako se okreće prema njegovoj glavi. Tjerajući tijelo, pokušavao je trznuti prema naprijed, da dohvati pištolj ili da barem bude pokretna meta. No, prije nego su mu se mišići pomakli, pojavio se još jedan čovjek iza Crnog Anđela. Koristeći obje ruke pridošlica je zamahnuo komadom kamena veličine dinje u Dominovu glavu. David je teško trepnuo. Pitao se je li mu vizija iskrivljena od udarca koji je primio u glavu. Usredotočio je pogled. Ispunio gaje osjećaj nevjerice. Čovjek koji je stajao iznad Domina bio je Dillon McGrath. 55 BILO JE MRAČNO, toliko mračno da Stacy nije vidjela vlastite ruke ispred sebe dok je puzala metalnim tunelom. Muškarac ju je upozorio da bude tiho, i da se kreće polako, ali ujednačeno. N o , sa svakim centimetrom kojim se pomicala kroz uzak prolaz njezina je težina škripala o metal, i bila je napeta od straha da biju mogli čuti ispod. - Otvor ventilacije je uzak, možda i prašan - rekao joj je muškarac, govoreći brzo i pogledavajuć i uokolo kad ju je gurnuo kroz vrata u podu. Otrčali su do pokrajnjega tunela

na kratkoj udaljenosti od mjesta gdje ju je držao čovjek lavljeg izraza. - Morat ćeš ići dosta naprijed prije nego se još jedan hodnik otvori s tvoje desne strane. Kad se otvori, skreni. Nastavi tim hodnikom - dugačak je. Naći ćemo se na izlazu. Bez obzira što čuješ, nemoj se zaustavljati, dođi do kraja i tamo me čekaj. Jesi li razu-mijela? Stacy više ništa nije razumijela. Sada, stisnuta u malenom tunelu, naježila se kad je čula alarm. Čovjek lavljeg izraza zna da sam nestala. Srce joj je tako jako tuklo da ju je zaboljelo. Pokušala je ne misliti na to kako ju traži. Ili koliko joj je bilo hladno, kako je bila usamljena i prestrašena. Nadala se da može vjerovati čovjeku koji ju je pustio, nadajući se da će mamu i Davida uskoro vidjeti. Samo je željela da sve opet bude normalno. Iako je drhtala nastavila je dalje. Kad je osjetila daje nestao zid s njezine desne strane pokušala je skrenuti kod uskog zavoja. Trebalo joj je nekoliko minuta vrpoljenja i zadržavanja daha dok se uvlačila u prolaz. Usta su joj bila suha od prašine, ruke toliko hladne da ih nije osjećala. Željela je izaći iz ovoga metaloga zatvora toliko da je poželjela vrištati. Ali nije mogla. Doći će čovjek lavljega lica. I čovjek s očima različite boje. Morala je biti tiho. Nije se pomakla mnogo dalje u drugome tunelu kad joj se učinilo da je čula glasove. Dolaze po mene! Stala je i slušala, u želucu ju je grizao strah. Glasovi. Bila je u pravu. Pažljivije je slušala, pokušavajući razaznati riječi. Bile su to žene, ljutite, u svađi. Žene koje su plakale? Sada nisu plakale.

- Neka dođu po nas. Borit ćemo se noktima i zubima. - Imamo noževe koje smo sakrile s poslužavnika za večeru. Naoštrile smo ih na stijeni. - Možemo nekoga i ubiti njima, barem, prije nego oni ubiju nas. Ali osim odlučnih glasova čula je još neke zvukove. Neke su žene jecale. Molile. - Ako se budete s njima borile ubit će nas sve. - O, Bože, ne želim umrijeti. Stacy se ukočila. Tko su one? Zarobljenice? Poput nje? Što će im se dogoditi? U glavi je opet čula muškarčev glas. Nastavi, nemoj se zaustavljati bez obzira na sve. DoĎi do drugoga kraja. Ne mogu to učiniti. Čula se kako jeca. Ne mogu samo tako ostaviti te žene. Nije bilo mjesta da se okrene. Sporo, bolno, počela je puzati unatraške. Prema glasovima. 56 DAVID JE SKOČIO na Dillona i pristisnuo ga na dovratnik. - Što dovraga radiš ovdje? - zaurlao je. - Spašavam tvoj život, za Boga miloga. - Dillonove plave oči su zabljesnule u njegovima. - Baš neki način da mi se zahvališ, ha? - Zahvalim na čemu? Na okončanju svijeta? Je li u tom smjeru idu tvoje metafizičke studije - Oče? Jesi li mi ukrao putovnicu kada si ono čudovište pustio u moju kuću da ubije Evu? - Evu? Zar je mrtva? Moj Bože! - Šok na Dillonovom licu se činio iskrenim. Odmahnuo je glavom, kao da ju želi pročistiti, zatim je odgurnuo Davida.

- A, tvoj prijatelj ovdje možda nije. - Zvučao je uznemireno. - Osim ako nisi za još jednu rundu mislim da je najbolje da o svemu porazgovaramo na površini dok još uvijek možemo izaći. Yael j e stajala pored Davida, držeći Dillona na nišanu. Davide, on ti je upravo spasio život - rekla je oprezno. Davidu se u glavi vrtjelo, bio je zbunjen dok je pokušavao odvrtiti slike kada Dillon razbija glavu Dominu, Evino ubojstvo, nestalu putovnicu, i njegovo prisustvo u bunkeru. - Pazi! - povikao je Dillon kad je Domino rukom krenuo prema Davidovoj nozi. David se okrenuo i nogom opalio Crnog Anđela u vilicu. Do-minova se glava okrenula na jednu stranu, tijelo srušilo u ne-svjest, a njih je troje otrčalo prema stražnjim stepenicama. - Onda, št o radiš ovdje? - David je zahtijevao odgovor. - Duga priča. Nakon što si mi ispričao o hebrejskim slovima na tvom agatu, to me podsjetilo na nešto. Vidio sam nešto slično već prije. Provjerio sam u knjizi o hebrejskoj magiji, ima li što o poludragom kamenju - rekao je Dillon ostavši bez daha kad s u stigli do stepenica. - Pronašao sam cijeli jedan komad o magičnom poludragom kamenju s prsnog oklopa visokoga svećenika. - Nastavi - rekao je Dillon teško dišući. - Prije mnogo godina sam upoznao jednoga biskupa u Rimu. Od tada je bio izložen zbog zlostavljanja dječaka. Isti dječaci koje je jednom tjedno pozivao k sebi na čitanje Biblije za vrijem e doručka. Ali sjećao sam se prstena. Neobičan gladak rubin s hebrejskim slovima. - Rubin s Aaronove ploče? - uzdahnula je Yael, obrazi su se joj se zarumenili od trčanja stepenicama prema gore.

- Našao sam ga na selu u Škotskoj. Uzeo sam mu prsten, da ga se vrati Izraelcima. Ali tada sam među njegovim putnim dokumentima pronašao neobičnu tarot kartu. Dillon je bio u kondiciji, ali je ipak ostajao bez daha. Govorio je kako mora na let za London. Pa sam tamo krenuo. Naletio sam na Germana u zračnoj luci Heathrow. Imao je sa sobom istu tarot kartu. Spojio sam se s njim, i završio ovdje. Sad ti meni reci o čemu se radi. Bili su na pola puta prema odmorištu. David je zastao, zanemarujući oštru bol koja mu je prolaz i l a svakim centimetrom tijela. Pored njega, Yael i Dillon su se oslonili na ogradu, uzimajući dah. - Stacy je ovdje - rekao je David isprekidano. - Ovi manijaci pokušavaju uništiti svijet. Oni glasovi... ona imena koja sam čuo... pripadaju ljudima koje ova čudovišta metodično ubijaju. Stacy je jedna od njih - možda posljednja. Moramo ju pronaći i izvući odavde! - Bože, pomozi nam. - Dillon je problijedio. - Gdje je? - Ne znam. Možda ćeš morati porazgovarati s Bogom i pomoći nam pronaći ju - rekao je David stisnutih zuba. - Prije nego nas pronađu i ubiju. 57 GLASOVI su POSTAJALI sve glasniji. Idem u pravom smjeru, pomislila je Stacy. Ali kako ću se spustiti dolje do njih? Požurila je, osjećala je da joj se pluća zatvaraju od podignute prašine. Prsti su joj klizali preko otvora od soba dok je tako puzala. Pokrivene rešetkom kao u kućama. Glasovi su morali dopirati iz obližnjeg otvora. Iznenada, kad je došla do zavoja žene su zvučale kao da su

upravo ispod nje. Prošla je rukama po zidu tunela, pokušavajući pronaći otvor - ili vratašca. Mora ih biti više. Krenula je prema nazad kroz zavoj. Bilo je mnogo teže ovako unatrašake, i prvo je zaglavila. No, izmigoljila je i pronašla vratašca - poput onih koje joj je čovjek rekao da vrati na otvor kad ju je gurnuo u tunel. Oprezno, zadržavajući dah, primila ih je sa strane i počela ih gurati. Bilo je teško, kao i kod onih ranije, ali kad ih je uspjela pomaknuti nekoliko centimetara mogla je baciti pogled u tunel ispod. Čula je žene - sada su bile vrlo blizu. - Ti se možda želiš boriti i umrijeti, Irina, ali ja želim ostati živa - jecala je jedna od njih. Djevojka s dubokim glasom joj je odgovorila. - Budi kukavica ako hoćeš, Louisa, ali ja se hoću vratiti svojem Mariu. I ako treba umrijet ću pokušavajući. Stacy je gurnula rešetku još nekoliko centimetara. Otvor je bio jednake veličine kao i onaj kroz koji je prošla. Ali je pod bio jako daleko. Duboko udahnuvši, gurnula je noge kroz otvor, podupirući se laktovima o stijene tunela dok joj se noge nisu spustile do kraja koliko su išle. Zamisli da si Michael Jordan kad pada nakon zakucavanja, rekla je sama sebi dok je provlačil a ruke kako bi primila rub otvora. Malo se nećkala i zatim se pustila. Tvrdo je pala i osjetila da joj je nešto kvrcnulo u skočnom zglobu. Nema vremena za klupu zbog ozljede, pomislila je, teško dišući. Bila je u tunelu sličnome onome gdje su je držali. Bio je pust. Ali žene su bile blizu, čula ih je kako se svađaju. Stacy je ustala, i odšepala tunelom prema glasovima. Prošla je pored nekoliko slika, sve su bile zastrašujuće -

tamnih boja sa zmijama i čudnim simbolima. Požurila je, ukočivši se kad je na kraju tunela ugledala željezna vrata. Srce joj je poskočilo. Ličila su na zatvorska vrata. Napola je potrčala prema njima - tada ih j e ugledala. Nekoliko desetaka mladih že n a zaključanih u ogromnoj prostoriji. U njoj su bili kreveti, kao u spavaonici. Žene su djelovale umorno i blijedo, kao da godinama nisu vidjele sunce. Bile su mlađe od njezine majke, primijetila je Stacy, no, nekolicina nije bila mnogo starija od nje. Ali ramena su im bila iskrivljena kao u starice, a kosa im je visjela nepočešljana. Što su ovdje radile? Jedna je od djevojaka uzdahnula kad je ugledala Stacy kako šepajući ide prema njima. Odmah su se digle i došle do vratiju, zureći u nju svojim udubljenim i ispraznim očima. - Tko si ti? Bila je to ona duboka glasa. Bila je lijepa, s tamnom kosom i velikim očima uokvirenima dugim trepavicama. - Ja sam Stacy. Tko ste vi? Zašto ste ovdje? - Irina. Zovem se Irina. - Mlada je žena čvrsto stisnula rešetke na vratima. - Hvala dragome Bogu - šapnula je pogledavši prema gore. Ponovo je zurila u Stacy, lice joj je bilo ispunjeno nadom. - Zarobljene smo ovdje. Pomozi nam. Ondje je ključ. - Gdje? - Stay je pretraživala zidove, nije bilo ni polica ni kuka. - Niz tunel. Iza jedne od slika. Požuri! - Koje? - Već je trčala prema slikama, a u zglobu joj je bubnjalo sve više i više, sa svakim korakom. - Ne znamo - čula je drugi glas. - Samo ih vidimo kako ga uzimaju iza jedne od slika. Požuri, molim te, požuri.

Stacy je redom podizala slike. Gdje je ključ? Svakog bi trenutka mogla nekoga čuti da dolazi. I .zatim bi završila zaključana s njima. Misleći na ona očajna i isprazna lica mučila se s najvećom slikom, skoro je pala kad ju je skinula s kuke. I tada gaje ugledala. Veliki crni ključ, oblika slova F, visio je na kuki iza slike. Prsti su joj drhtali, zgrabila gaje i prisilila se potrčati unatoč boli u nozi. Ruke su joj se tako jako tresle da je jedva ključ gurnula u bravu, ali je na kraju uspjela i vrata su se širom otvorila daje skoro pala. Žene su potrčale pored nje niz tunel. Samo se Irina zaustavila. Poljubila je Stacy u obraz, tiho jecajući. Zatim ju je primila za ruku. - Pođi s nama, anđelčiću - trči! 58 - PRETPOSTAVLJAM DA IMAŠ strategiju. - Dillon je oprezno zurio prema stepenicama. - Otvoren sam za sve prijedloge - rekao je David brišući znoj s obrva. - Imaš koji? - Da se domognemo svih poludragih kamena koje možda imaju. - Jesi li vidio koji? - okrenula je Yael glavu prema njemu. - Dva - u osvijetljenoj staklenoj škrinji. Gore u onoj zapovjednoj sobi iza balkona. Gdje se sastaju glavonje. - Bio si gore? - Podigle su se Davidove obrve. Dillon je napravio grimasu. - Kratko. Pravio sam društvo mome novome najboljemu prijatelju. Kad smo silazili niz stepenice jedan od njegovih kolega je provirio kroz ta staklena vrata i pozvao ga unutra. Nisam bio dalje od vratiju, ali nema greške što je bilo u škrinji. - Može li se do kamenja? - upitao je David.

- Ako možemo razbiti škrinju. Ali ući unutra... - Dillon je namršten odmahnuo glavom. - Spustio sam se dolje tražeći neko oružje. Sjekiru, metalnu cijev, bilo što. Umjesto togao našao sam prijatelje. Yael se blago nasmijala pružajući mu ruku umrljanu krvlju. - Yael HarPaz. - Oprosti, kako sam mogao zaboraviti - promrmljao je David, zatim mu se pogled susreo s Dillonovim. Bio je ispunjen takvim žaljenjem koje se nije moglo izraziti. Trebao sam ti vjerovati - rekao je čvrstim glasom. - Oprosti mi. - Plati sljedeća tri doručka i bit će u redu. Iznenada se odozdo čulo tupkanje mnogobrojnih koraka. - Idemo odavde - rekao je David uzbunjeno. Krenuli su prema glavnoj razini, ali kad su došli gore i krenuli prema dvorani zaustavilo ih je šestero Crnih Anđela koji su išli prema njima. - Što imamo ovdje? - Progovorio je ženski glas iza. David ga je odmah prepoznao. Uznemiren u nevjerici, okrenuo se i ugledao bahate oči Katharine Wanamaker. Katharine Wanamaker. Žena koja je tješila njegovu majku mjesecima nakon što je njegov otac imao infarkt. Žena koja je uvijek pripremala waldorfsku salatu za zajedničke večere, iako je David bio jedini koji ju je jeo. - Zašto ne odeš po Judda - rekao joj je stisnutih zubiju. -Pravo obiteljsko druženje. Podrugljivo se nasmijala. - Što se Judda tiče ja sam u Geor-getownu i sređujem veliku oporuku. On ne zna, pomislio je David. - Nazvao te kad smo nas dvoje otišli iz restorana u New Yorku, zar ne? Nije nas on odao - ti si!

Krenuo je prema njoj, privio sebi i okrenuo licem prema Crnim Anđelima. Yael j e krenula naprijed i pritisnula cijev Domi-nova pištolja na njezin vrat dok se Dillon pripremio za navalu napadača. - Stanite ili je mrtva! - povikao je David. Mogao je čuti stampedo kao ide prema njima uz stepenice. Kroz krv mu je projurio adrenalin. Za nekoliko će ih sekundi pregaziti Crni Anđeli iz oba smjera. Gdje je bila Stacy? Dok se Katharine vrpoljila kako bi se oslobodila, on ju je jače primio. - Samo se pomakni i pucat ću - upozorila ju je Yael. Crni Anđeli koji su trčali tunelom nisu usporili. - Gdje mi je kćer? - Davidov se glas urezao u Katharinino uho istovremeno kako ju je jače stisnuo. - Da i znam, ne bih ti rekla. Odustani Davide. - Okrenula je glavu prema njemu, oči su joj bile zlobne. - Ne možeš pobijediti. - Gdje je Mueller... Nije stigla odgovoriti. Crni su se Anđeli zaustavili jer je prema njima trčala skupina žena. - Što je ovo? - uzdahnuo je Dillon kad je vidio ove mokre i prljave žene kako trče kao da ih goni sam vrag. - Vratite ih dolje! - naredila je Katharine Crnim Anđelima. David je zagalamio na nju. - Samo želim od tebe čuti gdje se Crispin Mueller skriva! I gdje čuva Stacy? Dok je trajao ovaj kaos u tunelu Yael je otkočila pištolj. - Stacy! - vikao je David Katharini. - Gdje je Stacy? Ulovljena u kaotičan stampedo žena na stepenicama Stacy je nešto čula u buci koja ju je okruživala. Bilo je tiho, daleko, ali čula je - Davidov glas. Zvao ju je. - Davide! - Povikala je iz svega glasa i spotakla se o čelične

stepenice. Pridržalaju je Irina. Ubrzo se podigla, dah joj je zastao u grlu. Ako sada padne bit će pregažena. Žene su trčale poput lude stoke u starom kaubojskom filmu. Trčala je brže, hvatajući zrak, moleći se daje dobro čula, daje David ovdje... Kad se popela na vrh stepenica našla se na ulazu u tunel sličan onome ispod - ovaj je bio pun ljudi. Njezine su oči uzbuđeno pregledavale lica - David! Pozvala ga je i on je okrenuo glavu prema njoj, a na licu mu se odražavalo čuđenje. Kao da se odvijalo u usporenome filmu. Tada je ugledala radost u njegovim očima, oslobodila se Irine i potrčala prema njemu. Ali netko ju je zgrabio oko struka i podigao. Koprcala se i vrištala i ugledala Davida kako je odgurnuo ženu koju je držao i krenuo prema njoj. - Pusti me! - vikala je, okrećući glavu prema onome koji ju je zgrabio i tada je ponovo počela vrištati. Tijelom joj je bubnjao strah. Čovjek koji ju je držao bio je isti onaj s dva različita oka. Onaj koji je ubio Hutcha. Koji je ozlijedio njezinu majku. - Davide, pomozi mi... - povikala je, ali je tada vidjela drugoga muškarca koji gaje oborio i zatim se čuo zaglušujući pucanj. David se srušio i vilicom udario u pod. Pred očima su mu se pojavili crni krugovi i čuo je pucanj. Otvorivši oči pokušao je podići glavu, ali su ga dva Crna Anđela držala. Ugledao je Yael nekoliko koraka od njega, ruka joj j e bila zavijena iza leđa, a Crni je Anđeo mahao Dominovim pištoljem. Čuo je Dillona kako uzdiše i nekoliko udaraca. Očaj je nadvladao bol. - Odvedi Prikrivenu u zapovjednu sobu. - požurivala je

Katharine. Čovjek koji je držao Stacy izdavao je naređenja. - Ti - drži Shepherda i drugo dvoje n a recepciji dok ne vidim što Vođa želi da s njima učinimo. - Pogledao je druge Crne Anđele. Zašto stojite ovdje poput pavijana? - Već je odvlačio Stacy. Skupite one žene. Krenite! Sve što je David za sada znao bilo je da Stacy plače. Zvuk mu je kidao srce, i nestajao je niz hodnik dok se on borio protiv muškaraca koji su ga držali prikovanoga za tlo. Želio je ubiti čudovište koje je zgrabilo Stacy gotovo jednako kao stoje htio ubiti Crispina Muellera. Što mi vrijedi moja vizija, i što sam čuo njihove molbe? Sve sam iznevjerio, pomislio je kad su ga naglo digli na noge i njih su troje krenuli tunelom prema prostoru recepcije. Lecnuo se kad je ugledao veličinu otekline na Yaelinom obrazu. Iz Dillonovog je nosa curila krv. A neke od žena, tkogod one bile, ponovo su uhvaćene. Gotovo je. Iz dvorane je izašao muškarac crne kose i krenuo prema njima. Bio je visok, zgodan i samosvjestan. Honcho, pomislio je David, njegove su oči proždirale oči toga muškarca. Mogao je osjetiti kako su se Crni Anđeli uspravili približavanjem toga čovjeka. - Premijeru DiStefano, pronašli smo Shepherda. Što želite da učinimo s njime? DiStefano. Prije nego je DiStefano mogao išta reći dotrčala je ženska osoba iz smjera recepcije ispunjena bijesom. Jurila je prema DiStefanu i mahala dugim sjajnim metalom. Skočila je na njega i zabila svoje oružje njemu ravno u srce, zabijajući ga duboko snagom koja je prkosila

njezinoj krhkoj građi. Otvorenih ustiju od šoka, DiStefano je ispustio samo tihi gr-gljaj i srušio se na leđa. Zaprepašteni Crni Anđeli su se istoga trenutka ukočili i popustili stisak kojim su držali zarobljenike. Pozivajući pomoć, dvojica su pojurila prema ranjenome čovjeku dok su druga trojica krenula na napadačicu. Izbezumljena, mahala je krvavim nožem i držala ih na odstojanju. Zatim se uz vrisak okrenula i krenula prema stepenicama. I Yael je trčala. Teško dišući stigla je do prvih skulptura ouro-borosa. Očajnički se progurala između njih i stijene. Ovo mora funkcionirati. Moraš to učiniti. Podupirući leđa o nepravilan zid sakupila je snagu i usmjerila ju na ouroborose. Gunđajući ignorirala je stijenu koja joj se urezala u leđa pokušavajući pomaknuti skulpturu dok se Dillon borio s Crnim Anđelom iz čijega se stiska oslobodila. Dillonova j e šaka našla metu. Njegova je desnica poslala na-bildanoga pravo na leđa, rubin je ostavio krvavo crveni otisak na njegovom obrazu. Yael se usredotočila na tešku brončanu skulpturu, tako hladnu i teško pokretnu dok su joj se dlanovi znojili. Pokretom koji j e upio iz nekoga filma Stevena Seagala, Dillon je zamahnuo i s obje noge završio na prsima protivnika lomeći mu rebra. Zrak je prorezao bolan vrisak dok se muškarac grčio. Dillon je zanemario zgražanje u svojoj duši i zgrabio čovjekov pištolj. Okrenuo se oko sebe. David je trčao stepenicama prema gore poput kakvoga luđaka. Iznenada je petero ubojica naišlo trčeći niz stepenice

blokirajući mu put svojim tijelima i pištoljima. Preskočio je ogradu. Rukama je čvrsto držao čelik kad se odbacio ispod stepenica i skočio na tlo. Koljena su mu se svinula, a bol se ocrtavala na licu. Ali činilo se da za to ne mari jer je krenuo prema zaštićenoj stražnjoj strani kamene kule koja je držala balkon, a slijedili su ga Crni Anđeli koji su jurili niz stepenice. Dillon je nanišanio i pucao, metak za metkom, a znoj mu se nakupljao na gornjoj usni. Ubojica na čelu grupe se nagnuo prema nazad držeći se za rame ali su ostali nastavili trčati, neometano, za Davidom, preko recepcije. Iznenada je Dillon čuo zaglušujući vrisak koji je dolazio od Yael. Dok ju je promatrao u užasu i očaranosti svom je svojom snagom gurnula skulpturu prema naprijed. Zanjihala se naprijed - nazad - zatim je, u beskrajnom trenutku ostala u zraku pod nemogućim kutem. Kad se Yaelino lice izobličilo od boli srušila se. Pala je uz takvu zaglušujuću buku koja je odzvanjala bunkerom poput eksplozije, sjajan je metal ubio ljude koji su slijedili Davida. Na trenutak su se Dillonove emocije uzburkale. Grižnja savjesti zbog jezovitoga ubojstva, i divlje nade da bi odavde mogli izaći živi. Zatim je osjetio još nešto. Krv, vruću i ljepljivu. Izlazila mu je iz prsnoga koša. Zurio je u nevjerici. Nije ga ništa boljelo, samo čudno šumenje u ušima. Zateturao je i srušio se na zemlju. I tada je čuo jedino tišinu. Yael se borila blokirati u glavi krvoproliće koje je upravo stvorila dok je i z ruke mrtvoga Crnog Anđela pokušavala izvući pištolj te je krenula stepenicama. 59 ŠTO SE DOVRAGA dolje dogaĎa? Crispin Mueller je udario štapom o pod zapovjedne sobe i skočio iz stolca. Zanemarujući bljesak straha u očima Stacy

Lachman odšepao je na balkon. Naslonio se na ogradu isklesanu u stijeni i zapanjeno zurio u kaos ispod. Skulptura ouroborosa je ležala preko tijela nekoliko Crnih Anđela. Vidio je još nešto čudno malo dalje, čovjeka u lokvi vlastite krvi. Bio je to pravi kaos. Ljudi su vikali, trčali u metežu iz dvorane, zbunjeni i u panici. Škiljeći promatrao je gužvu koja je nastala na prostoru recepcije. Prije samo nekoliko trenutaka vidio je DiStefana kako ide prema Shepherdu kojega su ulovili Crni Anđeli. Čekao je da ga dovuku ovdje gore kako bi zabava mogla početi. Sada je, nevjerojatno, DiStefano ležao, a košulja mu je bila umrljana krvlju. Gdje je bio Shepherd? Kako se oslobodio? Kako je jedan čovjek mogao uzrokovati ovakav kaos? Neće dugo, obećao je sam sebi, a bijes je u njegovoj glavi bubnjao poput udara klipova. Požurio je prema vratima, štap mu je udarao, vilica mu je bila ukočena. - DiStefano je mrtav. I nigdje ne vidim Shepherda. - Kako je to moguće? - Odiambo Mofulatsi, kopač dijamanata iz Južnoafričke Republike koji je bio treći u zapovjednom lancu otišao je do balkona mrgodeći se. - Gdje je Ortega? A tvoj otac? Zašto nisu ovdje? Crispin nije na njega obraćao pažnju. - Raoul, dovedi Prikrivenu ovdje. Vrijeme je. Prestrašena se djevojka stisnula u stolcu u koji ju je stavio Raoul, u očima joj se iščitavala mješavina straha i strave kad se nad njome nadvio Crni Anđeo. Kad su je njegove snažne ruke zgrabile za zapešća i prsti se urezali u njezinu kožu prestala je disati, a srce joj se

stisnulo od straha. Iako je pokušala izmaći bez poteškoća ju je povukao kroz sobu i na otvoreni balkon. Mueller je odložio štap na kamen. Održavao je ravnotežu zdravom nogom. Na njegov znak Raoul je gurnuo djevojku prema njemu, Crispin ju je podigao na izbočinu. Jecajući pokušavala se izmigoljiti na balkon, ali su ju njegove mišićave ruke čvrsto držale. - Miruj ili ću te ispustiti. - Njegov je dah gorio u njezinim ušima. Crispin se nasmijao djevojčinom prigušenome plaču, potpunom užasu u njezinim očima. Tijelom mu je prolazio osjećaj moći. - Što čekaš? - pitao je Raoul. Oči su mu gledale Muellerove. - Ona je jedina ostala na put u Uznesenja. Učini to! Crispin ga nije slušao. Nije mislio ovo dovršiti bez da od Shepherda dobije ono što želi. Agat. I zadovoljstvo što će prisiliti Davida Shepherda da gleda kako ova djevojka pada. Gomila ispod se ukočila kad je ugledala djevojku koja je visila. - Posljednja Prikrivena! - netko je povikao. - Imaju sam Serpent - dodao je drugi uzbuđeni glas. Serpent. Njegovo je ime zamorilo u gomili poput molitve. Crispinovo je lice sijalo od zadovoljstva. Znali su stoje učinio. To gaje bodrilo. Nacerio se, preplavljen potpunim pouzdanjem. Mofulatsi je istupio naprijed kako bi se obratio ljudima ispod. - Svi se vratite u dvoranu. Sada. Pripremite se kako vam je rečeno. Naše je Uznesenje neminovno.

Katharine Wannamaker je s još nekolicinom krenula prema dvorani, ali je većina ostala ovdje zadivljena događajem na balkonu. - Sada! - povikao je Južnoafrikanac, pokazujući svojom dugom rukom. Crispin je preko ramena viknuo prema Raoulu. - Pronađi Shepherda i dovedi ga ovamo. Odmah! - Ne treba nam Shepherd više - povikao je Mofulatsi. -Raoule, želim da mi nađeš Ortegu i Erika Muellera. Moraju biti ovdje u trenutku kada uništimo ovaj truli Božji svijet. Bijes je zamračio Crispinov pogled kad je Raoul potrčao ispuniti Mofulatsina naređenja. Opirao se neodoljivome porivu da baci djevojku s balkona kako bi dokazao da mu ne treba ničije dopuštenje u postizanju onoga za što je radio više od bilo koga od njih. Umjesto toga, bijes mu je izašao iz grla, odzvanjao je o zidove Arke i spiljom ispod. - Davide Shepherde! Pokaži se! Ovdje jedan život visi o niti. Vrijedan život. Posljednja od tvojih Prikrivenih. Dođi i spasi ju, ako se usuđuješ. Gnjevno je pregledavao recepciju - ali Shepherda nigdje nije bilo. Jedino kretanje bilo je preostalih Gnoseosa koji su se vraćali u dvoranu. - Bojiš l i se Shepherde? Prevelika kukavica kako bi ju spasio? Dođi gore i zaustavi me - izazivam te! Njegov se bijes pojačavao kako su sekunde prolazile pored, a kukavica se nije pokazivao. Naceri o se, ispunjen mržnjom, i na trenutak je popustio stisak oko djevojčinoga struka. Dovoljno dugo da se odmakne od ruba balkona, noge su joj mlatarale divlje u pokušaju da se vrati na sigurnost. Vrisak je odzvanjao čak i kad ju je ponovo čvrsto primio.

- Izazivam te, Shepherde, izazivam! Znoj je klizio niz Davidovo lice, a cijedio se ispod pazuha. Prsti su mu bili razderani, dlanovi krvavi od stijene. Dah mu je bio plitak dok se oprezno penjao sa stražnje strane kamene kule, prema balkonu. Nije imao pijuk, niti konop kao niti izbočinu na zapučastom gotovo vertikalnom stupu. Sve što je imao bili su njegovi prsti. Njegova koljena. Stopala su tražila mjesto za potporu palcu dok se penjao, zavojito tražeći izbočinu. U glavi je vidio upute koje je dobivao od Hutcha. Stopalo po stopalo. Ne gledaj dolje. Drži oči prema vrhu. Nije želio razmišljati o Yael. O Dillonu. Jesu l i bili živi? Ozlijeđeni? Ili su se još borili? Nije si mogao dopustiti da mu nešto odvuče koncentraciju s penjanja. Crispin gaje zvao. Luđački je vikao. Blokirao je riječi u glavi i otresao znoj s lica. Planina je poput žene, rekao mu je Hutch kod prvog "naprednoga penjanja, kada je bio dovoljno star da shvati metaforu. Oblikuj se oko nje. Sjedini se s njome. Njegovo je tijelo obgrlilo zid. Ruke su tražile sljedeći otvor. Bio je stijena. Bio je sjedinjen s kulom. Prodoran je vrisak rasparao zrak. Stacyin vrisak - iznad njega. Ruka mu je zadrhtala, zgrabila prazan prostor i stopalo mu je kliznulo. 60 CRISPIN JE OSJETIO napetost u trenutku kada je ulovio očev glas koji je ispunio zapovjednu sobu. Već je bilo i vrijeme. No, njegove je sinovske ljutnje nestalo onoga trenutka kada je čuo ženski glas, koji je govorio s hebrejskim naglaskom. - Kakvo je ovo mjesto? $to radiš? Zvučala je očajno. Prestrašeno. Crispin se nasmijao. - Pogledaj koga sam pronašao kako se skriva kod stepenica

- rekao je njegov otac vukući Yael HarPaz prema balkonu. - Pa, dobro. - Crispinov se smjeh produbio kad se obratio užasnutoj djevojci koja je visila n a balkonu. - Tvoj junak ne može biti tako daleko. - Vrijeme je da ovo završimo - rekao je Mofulatsi Crispinu nestrpljivo. - Što je zaboga zadržalo Ortegu? - Pogledao je na sat, ali je naglo podigao glavu kad je Raoul uletio na balkon. - Ortega je mrtav. I Domino. - Njegove različite oči zalijepile su se na problijedjelom licu Stacy Lachman. - Nema razloga za daljnje čekanje. Ubij ju. Mofulatsi je zakoračio prema naprijed s dozom određenog autoriteta. - Sada sam ja vrhovni zapovjednik. Serpente, dovedi ju k meni. Čast posljednjega ubojstva pripada meni. - Ne! - Crispin se podrugljivo nasmijao, pogled mu je češljao hodnikom ispod ispunje n bezgraničnim gnjevom. Završit ćemo kad JA kažem. Shepherde! Gdje si, Shepherde? - Ovdje. - David se prebacio preko stražnje izbočine zida i na balkon. Pet se Gnoseosa okrenulo u šoku kad je krenuo prema Crispinu. David nije obraćao pažnju. Bio je u potpunosti usredotočen na Crispina. - Mislio sam da želiš trgovati.

61

DAVID JE ISPRUŽIO svoj ozlijeđeni i krvavi dlan. Agat je u njemu sjajio, gotovo jednako kao požuda u Crispinovim očima. - Dođi po njega ako se usuđuješ - mamio gaje David. Zadržao je dah, nije se usuđivao pogledati Stacyino užasnuto lice, kako bi upio njezine tihe jecaje. Njegov je pogled bio na Muellerovim, i sve je zastalo u tome trenutku. - Dovedi ju k meni - rekao je David - i dat ću ti agat. - Dobit ću agat i ovako i onako. - Nasmijao mu se Mueller. - Nakon što j u vidiš kako pada. - Pretpostavljam da nisi dovoljno muškarac da ga uzmeš iz moje ruke? - David je bacio agat u zrak i ulovio ga. - Čak i kao klinac nisi bio ništa nego samo nasilnik. Pogledaj se sad. Skrivaš se iza djeteta. Tko je kukavica, Muelleru?

- Ovo je glupost - eksplodirao je Mofulatsi. - Serpente, dovedi mi djevojku. Raoule, ubij ih! Davidov je pogled skrenuo na čovjeka maslinaste puti kad je Raoul izvadio pištolj. Njegove oči! Šok, pa bijes. Jedno plavo, drugo smeĎe. To je bio on. Stajao je licem u lice sa životinjom koja je ubila Hutcha. Koja je otela Stacy. Koja bi trebala ubiti njega i Yael. David nije imao ništa za izgubiti. Sve su oči i pištolj bili upereni u njega. - Sigurno ga ne želiš nazad? Srce mu je divlje kucalo o ozlijeđena rebra, napravio je korak bliže Crispinu, zatim još jedan, mašući agatom tik pred Crispinom. - Hoću svoje godine nazad! - povikao je Crispin. - Ti si krenuo prema svjetlu, a mene je povukla tama. Dobio si imena, a ja sam provodio dane i noći u potrazi za njima. - Jadan Crispin. - David je iskrivio usne. - Želiš agat, Muel-leru? Evo! Crispin je uzdahnuo kad ga je David bacio u visokom luku. Čuo se pucanj. U djeliću sekunde u kojem je iznenađeni Muelle-rov pogled slijedio agat kako leti preko balkona, David se nagnuo naprijed, prema Stacy i primio ju za struk. Povukao ju je prema sebi, ali Cripsin ju je još uvijek držao čeličnim stiskom. - Davide! - Stacy se primila za njegova ramena. Očajnički se pridržavao, napregnuvši svaki mišić do najveće izdržljivosti kako bi j u odv e o na sigurno. Iznenada je ugledao Erika Muellera kako uzima sinovljev štap. David se pripremio na udarac. Umjesto toga u šoku i nevjerici je gledao kako je Mueller udario sina po ramenima. Cripin je jauknuo u iznenađenju i boli, koljena su mu klecnula i popustio je stisak. To je sve što je trebalo Davidu . Podigao ju je oslobođenu i povukao na balkon. Okrenuo se s njom u naručj u na vrijeme da ugleda Mofulatsija kako nasrće na Yael pokušavajući joj oduzeti pištolj prije nego ponovo zapuca. Pogodila je Raoula, koji je jecao, bedro mu je bilo iskrivljeno i krvavo, lice ispunjeno bolju dok se koprcao na podu. Prije nego je Davidov mozak uspio shvatiti sve što se oko njega događa osjetio je da ga je nešto zgrabilo za nogu. Pao je na koljena, Stacy s njim. Uz vrisak se otkotrljala u stranu kada se Crispin bacio na njega i počeo ga udarati. Stacy se ukočila, suze su joj tekle niz obraze, lice joj je bilo prošarano užasom. Ali samo nakratko. Kad je ugledala Crispina kako šakom napada Davida po licu, poletjela je na njega poput tornada, zabila je zube u njegovu ruku i povukla ga za bujnu kosu. Povukla gaje svom svojom snagom, počupavši mu punu šaku kose prije nego ju je odbacio leđima. David ga je udario u sredinu ošamutivši ga dovoljno da zamijene uloge i sada je David prikovao Crispina na pod stiskajući mu vrat. Yael je napala Mofulatsija, stružeći svoj u potpeticu po njegovoj goljenici. Zatim gaje koljenom opalila u međunožje. Ogroman se čovjek srušio u z vrisak boli, i pustio pištolj. Prije nego se mogao oporaviti uzela mu je pištolj. Istoga je trenutka Erik Mueller došao do njega i raspalio

ga štapom po glavi. - Izdajica! - graktao je Crispin. Hvatao je zrak, bezuspješno pokušavajući odgurnuti Davidove prste sa svoga vrata. - Proklet bio... oče... pomozi mi! Erik je zamahnuo prema Mofulatsinoj glavi ne obazirući se na Crispina. Yael je dolazila do zraka. Boljelo ju je zapešće, gorjelo je od Mofulatsinog čvrstog stiska. Ali imala je pištolj. U ustima je osjećala metalan okus vlastite krvi, okrenula se prema Raoulu - još uvijek je bio na tlu, oko njega se skupljala lokva grimizne krvi, on se borio za dah. Svladala je mučninu i potrčala u prostoriju prema staklenoj škrinji. Dva poludraga kamena s hebrejskim slovima sjajila s u prema njoj - ametist i smaragd. Gad i Zebulon. Škripeći zubima zamahnula je drškom pištolja prema staklu . Nije se razbilo. Psovala je i probala ponovo, udarivši svom svojom snagom . Znoj joj je curio po licu. Staklo nije ni napuklo. Yael je zatvorila oči, zamislila je kako se staklo drobi i ponovo udarila drškom pištolja. Staklo j e eksplodiralo poput kristalne kiše i obuzeo ju je osjećaj pobjede. Razrezala si je ruku na krhotini dok je uvlačila ruku prema kamenju. Nije se obazirala na bol nego je uhvatila ametist i smaragd. Sanja li ili kamenje stvarno sjaji? Nije bilo vremena proučavati ih. Ubacila ih je u grudnjak natopljen znojem, a tijelom joj je prostrujala drhtavica, sve do stopala. Tada je Erik Mueller gurnuo Stacy u sobu daleko od meteža na balkonu. - Yael - David ju je zvao, glas mu je bio promukao. - Odvedi Stacy! Svaki čas može doći još Crnih Anđela. - Ne, ne idem bez tebe. - Stacy je plakala, nekotrolirano je drhtala. Erik ju je odvukao prema staklenim vratima i stepenicama ispod. - Moraš ići dijete - cijeli svijet ovisi o tebi! - Ne! - Oslobodila se, pokušala je ponovo stići do balkona, ali ju je Erik primio za ruku. - Ne razumiješ. Za tebe je ovdje postalo preopasno - mnogi te žele ubiti moramo te izvesti van! - Ostavi ju. - Yael je uperila pištolj prema njemu. - Odmah. Stacy ju je pogledala u čuđenju. - Nemoj ga ozlijediti. On me je izbavio iz one grozne sobe. Pokazao mije tajni izlaz! Yael se ugrizla za usnu, u glavi joj je bubnjalo, nije se mogla odlučiti, tijelo joj pulsiralo od boli. Pokušavala je shvatiti što joj je Stacy govorila uspoređujući s onim što je sama vidjela. Mueller ju je pronašao pored stepenica vani , kad je pokušavala provaliti u zapovjednu prostoriju. Uvjerio ju je da želi pomoći Stacy, da se promijenio. Daje cijeli život bio slijep - i potpuno u krivu što se tiče Božjega svijeta. Bilo je dobra u ovome svijetu, odlučio je. Rekao joj je da gaje pronašao u ženi koja se zove Elizabeth. Ženi koju je volio. I ova ga je njegova sekta u to uvjerila. Njihova sustavna ubojstva Lamed Vovnika ukrala su dobro svijetu, oslobađajući samo uništenje. Yael je bila vrlo sumnjičava, ali Erik Mueller je tvrdio da ne želi kraj svijeta. Imao je plan. Moraju zajedno ući u zapovjednu prostoriju, ona će se pretvarati daje njegova taokinja dok će istovremeno imati pištolj. On je udario vlastitoga sina, napao

Mofulatsija. Sada je namjeravao spasiti Stacy iako je David gušio njegovoga sina. - Povedi ju Yael! - povikao je David uzbuđeno. - Stace, u redu je. Dolazim odmah za tobom. Yael je krenula prema djevojci. - Hajde Stacy. Čula si ga, stići će nas. Primila je Stacy za ruku i progurala ju kroz staklena vrata na odmorište. Erik ih je promatrao dok su se penjale stepenicama, tijelom mu je prolazio nemir. Krenuo je za njima, razmišljajući je li spasio Elizabeth. Zatim se okrenuo, nećkajući se. Zar ne bi sada trebao spasiti svoga sina? Prije nego je uspio odlučiti Raoul je doteturao s balkona, njegovo crnomanjasto lice sada je bilo bijelo poput mlijeka, a donji dio tijela se kupao u krvi. - Izdajico! - zaurlao je Crni Anđeo. Podigao je pištolj i opalio prema Erikovom čelu. Erik Mueller se srušio. Teturajući, Raoul je oteturao na balkon ne obraćajući pažnju na bol u slabinama koja se pojačavala sa svakim korakom. Osjećao je slabost. Umirao je. Izgubio je previše krvi. David Shepherd je bio previše zauzet gušeći Serpenta. Neće ni vidjeti što mu slijedi. Bolesno se nasmiješivši Raoul je uperio pištolj prem a Shepherdovoj glavi. Uživat će u posljednjem ubojstvu. Više od bilo kojeg nakon ubojstva djeda. Jezivo se smijući, povukao je obarač - i nije čuo ništa, samo isprazan klik. David se trgnuo na zvuk i okrenuo glavu prema njemu - a od čovjeka na kojem je ležao. Ulovio je tamnu mrlju u uglu i spustio se u trenutku kad mu je pored uha proletio pištolj. Iznenada je prema njem u poletjelo devedes e t kilograma otrova natopljenoga krvlju. Otkotrljo se u stranu, trgnuvši se kad gaje pištolj pogodio u leđa. Štap. Nekako ga je David uspio zgrabiti dok se pokušavao podići na noge. Iznenadilo ga je da može stajati. Iz pluća mu je gorjelo sa svakim udahom, boljela su ga slomljena rebra, suočio se s ubojicom. Kiseloga daha i snagom koju je izgradio vježbanjem godinama, Raoul je skočio na njega. David mu je zabio vrh Crispinovoga štapa u pogođeno bedro. Čuo se bolan vrisak dok je padao unazad i glavom udario u kameni zid. David je lagao udahnuo. Raoul neće više nikoga ubiti. A Crispin... David se okreno i stisnuo oči. Crispin se uspio dovući do prednje izbočine balkona i podići. Nagnuo se i vikao u spilju ispod. - Izlazite, budale! Prikrivena bježi! Za... David se zaletio u njega, podigao je štap, ali je podcijenio snagu Crispinova torza. Jednom je rukom Mueller zgrabio štap, David je izgubio ravnotežu i gotovo je pao preko balkona. Stisnutih zubiju Crispin je pokušao ponovo i Davidov je torzo završio preko ograde. Trznuo se natrag i odjednom osjetio nešto na svom bedru -jantar gaje u džepu peckao. Adrenalin mu je projurio tijelom poput električnog impulsa. - Htio si agat, Muelleru? Zašto ga ne uzmeš? Udario je Muel-lera u trbuh, zgrabio ga za pojas i bacio preko balkona. Mueller je tresno o zemlju prije nego je uspio ispustiti bilo kakav vrisak. David je potrčao, jurio niz stepenice prema recepciji. Mora pronaći agat. Pogledom je prelazio

preko srušenih ouroborosa, tijela... Srce mu je zastalo. Dillon. David je potrčao prema njemu, spustio se na koljena. Probao je puis iako je znao da ga neće naći. Dillon je već bio hladan. Obuzela gaje tuga. I sram. Kako je mogao sumnjati u ovakvog iskrenog prijatelja? Kako gaje mogao ovdje ostaviti? Pogledao je u dvoranu . Vrata su se otvarala. Gotovo dvije tisuće Gnoseosa nestrpljivi u svom iščekivanju. PronaĎi agat. Uznemiren, ustao je. Tada je uočio biskupov prsten. Prsten zbog kojeg je Dillon riskirao svoj život. Brzo se David nagnuo nad tijelom prijatelja i pokušao ga skinuti. Kad je to učinio ugledao je agat. Samo centimetar udaljen od Dillonovog a rukava, sjajio se poput sireninih suza. Kad ga je uzeo činilo mu se kao da oba kamena iz Aaronovoga oklopa sjaje na dlanu, sve jasnije kako su sekunde prolazile. Bilo mu je neobično daje agat pao tako blizu rubina. Trenutno nije ni o čemu htio razmišljati osim o tome kako odavde izaći živ. Čuli su se glasovi ljudi koji su počeli dolaziti iz dvorane. Stišćući kamenje u svoj i m krvavim šakama potrčao je prema stepenicama. I trčao je, trčao je prema površini, prema vlastitome spasu. Čuo je pucanj. Korake. Trčali su za njime. Koliko su ispred njega bile Yael i Stacy - pitao se omamljeno, prsa su ga pristiskala sa svakim korakom. Neće uspjeti. Vid mu je treperio i za sobom je ostavljao grimizan trag krvi. U nogama je osjećao slabost. Ali nije mogao stati. Drhtao je, ali je išao dalje, jednom se poskliznuo na klizavim stubama. Zatim je došao do drugog odmorišta. Penjao se gore, čuo je korake i ženske glasove iznad sebe. Yael i Stacy. Ljutiti povici i zvukovi proganjanja tjerali su ga dalje. Kad je stigao u skladište jedva je mogao stajati na nogama. Uhvatio gaje Avi Raz, odvukao do prostorije ispunjene kutijama, više nego ranije, i sada je bila prepuna muškaraca u tamnim odijelima koji su nosili vokitokije i pištolje. - Hvala... što si doveo... konjicu - rekao je David teško dišući. Avi je bio natopljen znojem. - Popeo si se na vrijeme. Posvuda oko njih nadirali su muškarci i postavljali kablove i žice i eksplozive veoma užurbano. Neki su žene koje su pobjegle vodili prema kolima hitne pomoći. Tada je Dav i d udahnuo svježi zrak, žmirkajući na danje svjetlo. Teturao je s Avijem prema platformi iza zgrade gdje su ga čekale Yael i Stacy u stražnjem dijelu dostavnoga kamiona. Kilometrima su bili daleko od Anđeoskoga prolaza broj 8 kada je odjeknula eksplozija kroz tajni bunker ispod Londona, urušivši se duboko pod zemljom. Kilometrima daleko od tunela gdje s u se Gnoseosi okupljali poput osa u košnici iščekujući svoju pobjedu čak i kad ih je oštar udarac uklonio s lica Zemlje.

Jednim udarom koji je protresao London poput potresa, sekta koja je stoljećima planirala uništiti Božji svijet svedena je na podzemnu gomilu pepela i dima. Tower of London je stajao čvrsto, kao već stoljećima, a porculan u Buckinghamskoj palači se jedva zatresao na kraljevskim policama.

62 VARŠAVA, 500 KILOMETARA DALEKO DOK SE TLO treslo ispod Londona, trinaestogodišnji Stanislaw Nowicki se penjao stepenicama do bimaha u malenoj sinagogi. Dok se pripremao da po prvi puta obavi svoj tallit recitirao je posebn u bracha stavljajući molitveni šal i duboko udahnuvši. I dok je jasnim glasom pjevušio drevnu hebrejsku molitvu voda rijeke Temze je još jednom utihnula. KOPENHAGEN, 230 KILOMETARA DAL E K O Lise Kolinka se nagnula nad svoju tortu za trinaesti rođendan, napučila je usne, lice joj je bilo obasjano sjajem svijeća. Kad je zatvorila oči da zaželi rođendansku želju, iznad Arizone se spustio pljusak. Kad je ugasila sve svijeće, na američkome jugozapadu je počeo prolom oblaka, ugasivši požare, ispirući planine, obnavljajući sprženu zemlju. CHICAGO, 2300 KILOMETARA DALEKO Keisha Jones je svaku subotu provodila pomažući svojoj teti Doris u sakupljalištu hrane Stony Island u južnm dijelu Chicaga. Danas, na putu da pomogne složiti doniranu hranu u konzervama, trinaestogodišnja se djevojčica igrala s kovanicama koje je pronašla na cesti. Kada ih je pružila gospođi Wallace i naučila da je to dovoljno da kupi paket jaja i kruh za cijeli tjedan, tijelom joj je prošao osjećaj sreće. Odlučila je da će sljedećega tjedna donira-ti pola zarađenoga novca od čuvanja djece. A uz obalu Japana tsunami koji j e rastao duboko pod morem vratio se nazad odakle je i krenuo i umirio se poput lončića s ključalom vodom kada ga se ukloni sa štednjaka.

ŠANGAJ, 3800 KILOMETARA DALEKO Chen Ho je sjedio pored svoga voljenoga djeda, strpljivo mu čitajući dnevne novine. Morao je često ponavljati stvari jer njegov djed nije dobro čuo, a već je i oslijepio. Ali Chen nije mario. Njegova domaća zadaća može čekati - ocu njegove majke nije preostalo mnogo radosti osim ostati u kontaktu s vanjskim svijetom i čašom piva navečer. Chen je okrenuo stranicu i uvidio daje djed zaspao. Srce mu je ispunila radost. Složio je papir, znao je gdje treba nastaviti. U isto vrijeme u Turskoj, čuo se uzvik veselja kada su spasioci izvukli na desetke djece koja su preživjela ispod urušene škole. U Mathiaki, u Sierra Leoneu - u Luveni, u Rusiji - u Tokaji, u Mađarskoj - još drugih dvadeset i osam mjesta i gradova u cijelome svijetu, nova generacija Lamed Vovnika stigla je do duhovne zrelosti, jedan po jedan. Čistoga srca, njihove su se duše ispunile dobrotom i milošću, niti jedan od njih to nije znao, niti će ikada poznavati moć vlastitoga postojanja. 63 MJESEC DANA KASNIJE U IZRAELU JEZERO KINNERET ŠETALIŠTE UZ OBALU grada Tiberije je bilo prekrasno uz njihanje palmi, ispunjeno štandovima s hranom i turistima koji su šetali dok je David tražio Yael među svjetinom. Kada ju je ugledao na drugoj strani tayyeleta, osjetio je lagani šok jer je bila u kaprica-ma žute boje limuna i crnoj svilenoj majici kratkih rukava. Nekako je slika koju je imao u glavi uvijek uključivala njezin zele n i svileni sako i crnu suknju koje je nosila onoga dana kada je ušla u rabinov ured i tražila agat. Agat j e sada bio u Jeruzalemu. Zajedno s jantarom i

drugim kamenjem iz Aaronovog oklopa koje su uzeli Gnoseosima. Dnevnik je ponovo bio kod njega. Ovo će biti njegov posljednji put. Dok se probijao kroz gomilu prema Yael događaji iz prošloga mjeseca prolazili su u maglici. Proveo je tjedan dana u Santa Mo-nici sa Stacy kao gost kod Meredith i njezinoga supruga. Nije mu se činilo onako čudnim kako je očekivao, biti u kući Lena Lach-mana. Stacy ga je željela blizu. Bio joj je jako blizak. Još uvijek je bio na bolovanju. Oporavljao se od tri smrti, Dil-lonove, Hutchove i Evine. Još uvijek gaje sve boljelo. No, ozljede će proći i izblijedjeti. Samo se nadao da će i Stacyno sjećanje. Neobično je bilo to što nije željela znati koliko ju je toga dovelo u onakvu kušnju. David joj je planirao reći kada još malo odraste. Ali nije bilo potrebno. Instinktivno, činilo se, Stacy je postavila nekoliko pitanja, potpuno zadovoljna da krene dalje. Lamed Vovnici, sjetio se, nisu imali pojma tko su. Meredith ju je odvela na nekoliko susreta s terapeutom koji je rekao da Stacy nije traumatizirana događajima. David je bio zadovoljan čekanjem dok ne bude spremna saznati više. Izbjegavajući obitelj koja je žurila prema štandu s falafelom, ulovio je sjaj sa srebrnih naušnica koje su visile iza Yaeline tamne, bakrene kose. Bila je dovoljno blizu daje uočio njezin osmjeh. Vidio je ogrlicu od šarenih perlica koju je nosila oko vrata. Vidio je glatke obrise njezinih bokova. Usporila je dok mu se približavala, u očima joj se odražavala radost. Stala je na prste i lepršavo ga poljubila.

- Unajmila sam čamac za ribolov. Naš je čitavo poslije podne. - Da ponesemo i hranu? Nasmijala se. Sat vremena kasnije, bili su daleko od bučne obale, sami u plavome drvenome čamcu, kretali su se prema većoj dubini. More je bilo mirno, ljeskalo se na suncu poput dragulja ispod grada Tiberije, koji je kao i Safed bio jedan od četiri najsvetija grada u Izraelu. Izraelci su ovo zvali jezero Kimmeret, kršćani Galilejsko more, gdje je Isus odabrao apostole međ u ribarima koji su tamo lovili. David je pričekao dok ih nisu okruživali jedino nebo i voda, a ljudi na brežuljcima bili samo maglica. Zatim je ostavio vesla. Dok je Yael promatrala u tišini uzeo je dnevnik i bacio ga u more. Jedno je vrijeme plutao, stranice su postajale sve mekše kako je prodirala voda i tinta se razmrljala. Malo kasnije je crvena kožna knjiga sporo nestala ispod staklene površine, tonući na dno jezera, noseći sa sobom svete tajne. Yael je pogledala prema košari s hranom pored nje, zatim je pažljivo zakoračila čamcem i sjela pored Davida. - Prije piknika, željela bih te nešto pitati. - Pitaj. - Dobila sam poziv da sljedeći semestar predajem kao izvanredni profesor u Georgetownu. Imaš li ti prste u tome? David je pokušavao zadržati ozbiljan izraz lica, ali je osjetio njezin miris i morao se nasmijati. - Što ako jesam? Hoćeš li razmisliti? Skupila je usta i ispružila noge kao da želi pomnije promotriti lak nježne ružičaste boje na nožnim prstima. - Mislim da ovisi. Postoji li društveni život za osoblje?

- Pa, već si propustila piknik za Praznik rada, ali dekan Myer fino prži puretinu za doček Nove godine. A ja nemam s kim ići. - Pržena puretina... - Sporo se okrenula prema njemu. Ovo se čini kao najbolja ponuda danas. Ruke je obavila oko njegova vrata, kosa joj je pala iza kad je digla pogled prema njemu. - Bojim se malo vaših zima. - Nema straha. Mislim da se možemo grijati. - David ju je poljubio, a čamac je plutao. Izgubio se u mekoći njezinih usana, ljuljanju mora i miru znajući da su ime n a Lamed Vovnika još jednom zapečaćena. KRAJ 09.03.2010.

ZAHVALE Inspiracija za pisanje Knjige imena nastala je prije petnaest godina. Iskricu je zapalio Geri Levit, koji je s nama prvi podijelio legendu o Lamed Vovnicima. Mnogi su nas još inspirirali i učili za vrijeme nastajanja ove knjige. Zahvaljujemo im se iz srca: Rosemary Ahern, rabinu Jona-thanu Berkunu, rabinu Laurenu Berkunu, Jean Donnely, Miyrni Dosie, Ruthe Goldstein, Larryju Greenbergu, Rachel Greenberg, Charlotti Hughes, Lawrencu Katzu, Mitchelu Katzu, Leslie Katz, Stevenu Katzu, Irvingu Koppelu, dr. Parti Nakfoor, Claudiji Scro-ggins, Rae Ann Sharfman, rabinu Elimelechu Silberbergu, rabinu dr. Shlomu Sowilowskyju i Marianne Willman. Duboko se zahvaljujemo na potpori i entuzijazmu triju posebnih žena - našoj urednici, Nichole Argyres, i našim požrtvovnim agenticama, Ellen Levine i Sally Wofford-Girand.

BIOGRAFIJE AUTORICA Jill Gregory i Karen Tintori su spisateljice koje su objavile brojne knjige i koje su već preko dvadeset godina i najbolje prijateljice. Pojedinačno, Jill piše beletristiku, Karen publicistiku, a pod zajedničkim imenom objavljuju i jedno i drugo. Prvi su puta surađivale na knjizi WHAT DOES BEING JEWISH MEAN?, koja je klasičan osvrt na židovstvo, pružajući odgovore na pitanja o povijesti, kulturi i religiji. Kada, kao majke Židovke, nisu mogle pronaći knjigu koja bi odgovorila na neka pitanja njihove djece o židovstvu i Bogu, zamolile su jednoga rabina za pomoć i same napisale takvu knjigu. Prvobitno u izdanju Simona i Schustera 1991. g., WHAT DOES BEING JEWISH MEAN? j e dorađena i ponovno izdana 2003. g . Njihov roman iz 1993., SOMETHING BORROWED, SOMETHING BLUE, objavljen u izdanju Doubledaya napisale su pod pseudonimom i prema njemu je snimljen TV film s Connie Sel-leccom i Kenom Howardom u glavnim ulogama. Nakon njega je slijedio još jedan špijunski roman, CATCH ME IF YOU CAN, u izdanju Avona 1996. g. Jill Gregory je najprodavanija autorica novina JVeu; York Times i USA Today koja je napisala preko trideset romana, kako Jill Gregory i Karen Tintori povijesnih tako i modernih, koji se obraćaju ženskom dijelu čitateljstva. Njezine knjige se izdaju u Japanu, Rusiji, Norveškoj, Švedskoj i Italiji. Roman TRAPPED Karen Tintori, zapis povijesne nesreće u rudniku Cherry 1909. g. (Cherry Mine Disaster), u izdanju Atrie, Chicago Tribune je proglasio najboljom knjigom 2002. g. Za TRAPPED su nedavno otkupljena filmska prava. Ova proslavljena knjiga je istinita priča koju je Karen, preobraćenica na Židovstvo, otkrila istraživanjem života

svojega djeda Talijana koji je imao isto prezime kao i jedan od najranijih talijansko-židovskih tiskara knjiga pisanih na hebrejskom. Trenutačno je članica upravnog odbora svoje sinagoge i bivša je predsjednica tamošnje g sestrinstva. Njezino zanimanje za Kabalu traje dulje od desetljeća, od njezina seminarskog rada za bar mitzvah. St. Martin's će uskoro izdati njezin posljednji roman, UNTO THE DAUGHTERS. Jillino zanimanje za Kabalu datira iz njezinih studentskih dana na Sveučilištu u Illinoisu gdje je diplomirala na Odsjeku engleskog jezika i književnosti. Tada je, u sklopu izvannastavne aktivnosti, istraživala kompleksnost židovskog misticizma, no tada joj se to činilo zastrašujuće i nerazumljivo. Sada ponovno proučava Kabalu, ovaj put s više uspjeha, zajedno s Karen s kojom pohađa nastavu u Chabad Centru, gdje ih poučava briljantan i izuzetan rabin. Karen, koja je diplomirala novinarstvo na Wayne State University, je zanimljiva govornica koja na svojim čestim putovanjima promovira svoje knjige. Gostovala je i u brojnim TV i radio programima. Dugogodišnja Karenina i Jillina fascinacija konceptom Lamed Vovnika - trideset i šest pravednih duša čija dobrota održava svijet - dovela ih je do njihove priče u KNJIZI IMENA.