Jiddu Krishnamurti - Duh i Sloboda

BIBLIOTEKA »NOVI HORIZONTI-

Urednik VITO MARKOVIĆ

J. K R I Š N A M U R T I

DUH I SLOBODA Preveo Marin

Domitrović

GRAFOS / BEOGRAD

Naslov

originala:

THE FIRST AND LAST FREEDOM

KATAAOrH3AUHJA Y nYBAHKAUHJH (CIP)

1 KpHIUHaMVpTH J. KPHHIHAMVPTH Duh i sloboda / Krišnamurti ; preveo Marin Domitrović. — Beograd : Grafos; 1987 (Novi Sad : Budućnost). — 130 CTp. ; 19 CM . — (Biblioteka „Novi horizonti") flpeBOA AeAa: The First atid Last Freedom. — Krišnamurtijevo t r a g a n j e za istinom i slobodom / Vito Marković: cTp. 5—6. ISBN 86-7157-022-J I Krishnamurti, J i d d u 1. AoMMTpoBHh, MapnH, npeB. 2 . M a p K O B H h , BHTO, n . n p e A .

OGpaheHo y Hapodnoj 6u6/iuoreiiu CpGuje, Eeoipad

KRISNAMURTIJEVO TRAGANJE ZA ISTINOM I SLOBODOM

Nasuprot danaanjem čoveku, preopterećenom siloženim znakovima, svakojakim simbolima, čistu iBtinu i potipunu slobodu, imože dokučiti jedino otvorena, jasina, sloibodna liiznutra, ljudslka priiroda. Ta, čiisita, nepomuoena istina je u okrilju slobode, izvan simbola d dvosmislenosti. Današnji oovek, bez unutrašnje slobode, ma gde bio, na isvom putu, kao neku svetost, noisi ispred sebe svolje simbole, raizna oibeležja, znakove. Uime znakova ide u osvajački pohod, u zlo, u mahniti nacionalizam. Sta to govori?

Iz subverzivnih simbola, 'kao iz Pandorina kovčega, poaniču prejake reči, dogme, agresivne poruke, cvetovi zla. Vreme jednostavne isireće i rada potiskuju komoplikovane reči, slažemi simboli. Te neči i simboli, kao nepogode, dolaze iz spoljašnjosti, iz hladnih prostora stvairnosti. Niimalo ne doprinose uspostavljanju unutrašnje ravnoteže, jasnoće u 60vekovom biću. A čoveku da bi snažno i iispravno žiiveo, kao slobodno i dostojanstveno biće, 'potrebna je unutrašnja sloboda, jasnoća, mir. Jer naipoiju je laž, a unutra istina, jedna, čista, neponovljiva. Put do istine i sairnospoznaje vodi 'uvek i sarno ikroz sebe, kroz vlastito biće. Subverzivne neči, dogme i simboli najčešće ljude zastirašuju i razdvajaju, oine nepoverljivim. Siimboli podignuti na nivo doigmi, zastrašujući, ukidaju demokratsku slobodnu volju čoveka, lepotu duha i umebnosti uopšte. 5

Dogme su napolju, zaokup'ljene gololm stvaimošću, kreaitivni čin je unutra, u unutrašnjoj stvarnosti, bez oežnje za inoći, za nehumanim ispoljavanjem. Jer ono što je duboko, Ijudsko, stvaralačko, kao cvet prema svetlosti, otorenuto je ljubavi li sireći, vrhumskoj mudrosti. Vito

6

Markovič

POGLAVLJE

I

UVOD

Da bismo fcoimuinicirali međuisobno, čak iako se dobro poznajemo, veoima je teško. Ja mogu koristiti riječi koje vama mogu imati mačenje različito od mog. Razumiijevanje dolazi kada se mi, ti i ja, susretnemo na istoj razini i u isto vrijeme. Ovo se dešava tek kada ipostoji stvanna privlaonost među Ijudima, dzmeđu muža i žene, iili bliiskli'h pirijiaiteilja. To je stvairno saobraćanje. Istovremeno razumijevainje nastaje kada se sretnemo na istoj razini i u isto vrijemte. Veoima je teško saobraćati međuisidbno s lafcoćom, djelotvorno i odlučnom akoijom. Ja feoriistim jednostavne riječi, koje nisu tehničke, budući sanatram da ni jedan vid tehničkog izražavanja neće pomoći da riješimo naše teške probleme; stoga nieću koristilti uopće tehničke pojmove, bilo psihološke ili znanstvene. Nisam pročitao nijednu iknj,igu o psihologiji niti ibilo koju religioanu, sirećom. Želio bih pnenijeti, veoima jednOsitavnim niječima kpjima se služimo u svakodnevnom životu, dublje značenje; ali to je veoma teško ako ine znate kako itreba slušati. Poistoji umjetnost slušanja. Da bi mogao uistiinu slušati, oovjek mora naipustiiti ili lukloniti sve predraisude, unaprijed stv-orene formulacije i dnevne aktivnoisti. iKada ste u iprijemčivom istanju duha stvari se mogu lako raizumjeti; vi slušate kada je vaša stva.rna ipažnja posvećena nečeimu. No većina nas na žalost sluša feroz paravan otpara. Mi smo zaklonjeni predirasudama, bilo religiozoim ili duševnim, psihološkim ili znamstvelniim, ili svakodnevnkn brigama, željiaima i strepnjama. I is itakoviim ipairavianom, mi slu7

šarno. Stoga, slušamo u stvari sopstvenu galamu, sopstvenii glas, ne ono što je ikazano. Veama je teško otkkmitli naš tren'ing, naše predrasude, isklonosti, otpor i, dosižući imad govomog izražavanja, slušati tako da razumijemo istovremeiio. To je jedna od naših poteškoća. Ako je tofcom ove rasprave hiilo što kazano što protivuriječi vašem načinu mišljenja i vjerovanja, samo slušajte, ne stvarajte otpor. Vi možete biti u pravu, a ja mogu biti u kriivu; no, zajedničkiiim slušanjem irazmatranjem, otkriit ćemo što je istiina. Istiinu vam ne može netko dati. Vi je trebate otikriti; a da bise je otkrili mora postojati stanje duha u kojem se javlja diirektno shvaćanjie. Nema di,rektnog shvaćanja kada postaji otpor, samozaštita, čuvanje. Razumij evanj e idolazi sviješću o oaname što JESTE. Znati sigurno što JESTE, stvarno, zbiljsko, ne inteirpretirajući to, ne osuđujući ili opravdavajući zacijelo je pooetak mudiroisti. Tek kada počnemo tumačiti, prevoditi u skladu s našom uvjetovainošću, u skladu s našiim predraisudaima, mimoilazimo istinu. Na kraju krajeva, to je poput istraživanja. Da bi se znalo što nešto jeste, što je u stvari, potrebno je istraživanje — ne imožemo prevoditi prema svojem raspložeinju. Slično, ako možemo gledati, promatrati, slušati, biti svjesni onog što JESTE, točno, tada je problem riješen. A to pokušavamo učiniti u svim ovim razgovorima. Ja ću vam ukazati na ono što JESTE, a ne prevesiti to prema svojoj mašti, niti biste vi trebali to prevesti ili tumačiti preima svom naslijeđu iai istreniranosti. Nije li, dakle, moguće Ibiti svjestan svega kako jeste? Kranuvši otuda, zaisigurno može postojati razumijevanje. Priznati, biti svjestan, stići onoime što JESTE, znači staviti tooku na napor. Ako znadem da sam lažac, i to je činjenica koju prep>oznajem, tada je napor gotov. Prizinati, biti svjestan onoga što netko jeste, već je početak mudrosti, početak razumijevanja, što vas oslobađa vremena. Uvesti kvalitet vre8

imena — vremena ne u kronoloskom smislu, već kao posredstva, kao psiholoskog prooesa, procesa uma — destnuktivno je i stvara zbrku. Dakle, mi možemo irazumjeti što JESTE, kada to prepoznamo bez osuđivanja, opravdavanja, identifiikacije. Znaiti da je oovjek u odiređenioj okolnosti, određenom stanju, već je piroces osiLabađanja; ali čovjek koji nije svjestan svoje okolnosti, svog napora, pokušava biti nešto drugo inego što cm jeste, što rađa naviku. Imajmo na umu ida želimo ispitaiti što JESTE, pnoučiti i biti svjesni točno onog što u zbilji jeste, ne pridajiući tome 'ikakav stav, iili iinterpretaciju. Ovo itraži izuzietno pronicav um, izuzetno gipko sroe, biti svjesnim i silijediti što JESTE; budući što JESTE je stalno kretanje, stalno prolaženje fcroz preobrazbu a ako jte um vezan vjerovanjenn, znanjem, on prestaje slijediti, prestaje praitita brze kretnje onog što JESTE. Sto JESTE siigurno nije statično — ono se stalno 'kreće, što ćete i vidjeti ako prioučite pomnije. Da bi se slijedilo, potreban je ihitair um i gipko srce — koji su uskraćeni kada je um statičan, učvršćen u vjerovanju, u predrasiudi, identifikacijii; a um i srce koji isu beživotni, ne mogu slijediiti s lakoćom, hitro, ono što JESTE. Mislim da postoji svijest, bez mnogo raspravljanja, mnogo govorancija, o indiviidualnom jetinako kao i kolefetivnom kaosu, zbrci i bijiedi. Ne samo u Indiji, već upravo u cijelom svijetu; u Kini, Americi, Engleskotj, Njemačkoj, svuda postojii zbrka, sve veća patnja. Ona niije tek nacionakia, tili posebioe ovdje, ona je svud u svijetu. Poslto-ji lizuzetno atoutna patnja i oina nije samo mdivid-ualna već d kolektivna. To je, dakle, svjetska katastrofa i ograničiti je tek na geografsiko podiručjie, obojeno područje na karti, aipsurdno je; budući taida nećemo shvatiti puno značenje ove opće svjeitske a i mdividualne patnje. Pošto smo svjesni te zbrke, kakova je naša reakoija danas? Kako reagiramo ? Poisitoji patnja, poili'tiička, društvena, religiozna; naše je cijelo psihološko biće zbrkaino, a svi vođe, 9

politiički i religiozni, ostavili ®u nais ina cjiedil'u; sive su lcnjige izgubile svoje značeinje. Možete priistuipiti BHAGAVAD GITI, iili Bibliji, ili movijim traktatima o 'politici dli pslihologiji ii inaći ćete da su izgubili taj odjek, itu kvalitetu istiine; ipoistali su putoe iraječi. Vi ste saani, kao pcnnavljači tih rijieiči, izbrfcani :i ne'sigurni, a ipuko pomavljanje 'rijieči ne prenosi niišta. Stoga su riječi i kinijige izgubiile svoju vrijednost; [to oe reći, ci'tilriate li BiblijU, Marxa ili BHAGAVAD GITU, ipoišto ste vi koijli to citiirate sami po sebi nesiguirini i zbnkani, vaše panavljanje ,postaje laž; pošto ono što je taimo mapisano positaje tek propaganda, a oma mije iistina. Štoga site ponavljajući prestaii raizuimjevati isvoje vlastito stanje bića. Vi naprosto preikrivate riječima autoriteta vlastitu izbrku. 'No, ono što ipokušavamo uoiinitd jeste raziumjeti ovu zbrfeu, a ne prekiriti je citatima; kakav je, dakle, vaš odgovor na ovo? Kako odgovairaite na ovaj izuzetan kaos, ovu zbrku, nesiguirnoist egzistencije? Budite svjeani toga, dok o tame iraspravljam: slijedi-te, ne moje rijeoi, već miisao koja je idjelatna u vama. Većiina je mas maviknuta ida bude promatrač a me da učestvuje u igri. Mi čitamo fcnjige, ali ilh nikada me pišerno. To je postala naiša tradiaija, nacionalna i sveopća navika, biti posmatiračiima, gledati nogametnu igiru, državne poliitičaire, govornike. Mi sino maprosto autsajderi kojii gledaju, i izgubilli smo kreatnvni kaipacitet. Stoiga ne želiimo apsonbirati i učestvovati. No, ako isamio motifte, ako ste samo posmaltrači1, izgu'bit ćete u potpunosti 'značenje ovoig razgovora, budući ovio nije predavainje koje trebaite slušati ipo sdli navike. Ja vaim neću đati iinformaCiju koju moželte pokupilti u enciklopedijii. Sto nasto|j;imo učimiti jieste ida slijediimo jedno drugome misli, slijedimo tofliiko daleko, istan,čano, koliko možemo, nagovještaje, ođgovare vlastitih 'Osjećaja. Stoiga vas molim, pronađilte fcoji je vaš odgovar na ovaj povod, na ovu patnjiu; ne što su riječi mekoga drugog, već kiako vi satmi reagilrate. Vaš je odgovor 10

odraz nezainteresiranosti, ako imate kooisti žbog patnje, kaosa, abo iizvlačite pirofit iz liistog, ibilo ekomomsku, društvenu, paliitiičku tili psiihološku. Stoga vas ne smeta ako sie ovaj kaois masitavi. Sigurno, što je više inevolje u svijetu i kaosa, čovjek više traži sigunnoist. Nis'te li to primjetili? Kada postojii zbrka u svijetu, psihološlki i na bilo koji mačin, zatvarate ise u mdku vr,situ sigunnosti, bilo to ban'kovni račun ili ideologiija; ili sie opet ofcrećete rnolitvi1, poisjećujete hram — što je stvairno bježanje od onoga što se dešava u isvijetu. Sve se viiše sekti oformlj'uje, sve više ,dizaima' niče u cijeloim svijetu. Jer što je više zbrke, to više želite vođu, nekog tko će vas izvesti iz ove zbrke, te se okrećete religijskim knjigama, ili nekom od novijih učitelja; ili pak djelujete i reagirate u iskladu sa siistemam koji izgleda ikao da će riiješilti problem, sistemom bilo lijeviih lilli desniih. To je ono što se dešava. Onaj tren kada ste svjeisni zbrke, točno onog što JESTE, ipokušavate izbjeći. Sekte boje vam mude siistem za irješenije ipatnje, ekonomske, društvene ili ireligiijlske, najgore su; ibudući sistem itada ipositaje ziiačajan a me oavjek — bilo đa je religiijislki sistem, 'sistem lijevih :ili điesnliih. Sistem j>ostaje vaižan, filozofija, ideja, pasitaju važne, a me oovjek; a u ime ideje, lildeologije, voljmi ste žrtvovati cjelokupmio čovječamstvo, što se upravo i dešava u svijeitu. To mijie maiprosto rnoja interpretacija; osvinnete li ®e, vidjet ćete da se iup,ravo to zbiva. Siistem je pastao važan. Stoga, kako je sisteim ipostao važan, ljudi, tji i ja, guibe značaj; a komtnolori sistema, bilo religij'sfcag iHi idruštvenog, bilo lijevog 'iili idesniog, stiču autoritet, stiču moć, i zbog toga žrtvuju vas, pojedinca. Uipravo se ito dešava. što je, idakle, uzrok ove zbrke, bijede? Kako ita bijieida nastaje, ta patnja, me isaino iznutra već đpoIja, taj straih i išoekivamje rata, treoeg svjetskog rata koji izbija? Sto je uzrdk tome? Siguirno da to lupućuje na kolaps cjelokupnog morala, duhovniih 11

vrijednosti, a i glordfiifcacij'u svih čulnilh vrijednosti, vrijednosti istvari načinjeniih rukom ili umom. Sto se dešava kada ne posjedujemo druge vrijednosti osim vrijedniosti predmeta čula, vrijednosti iproiizvoda duha, iruke iDi imašine? Sto više prLdajemo značaj čulnoj vrijednoslti stvari, veća je zbrka. Ponavljam, ito nije nioja teorija. Ne moraite ciltirati fcnjiige da biste ustanovili da su vaše vrijednosti, bogatstva, eikonomska i društvena egzistencija utemeljeni na stvarima načinjenim rukama ili duhom. Dakle, živiimo i djelujemo i naše je biće uronjeno u čulne vrijednosti, što znači da su stvari, stvari duha, stvarii ruke i rnašine, poistaLe važne; a kaida stvari postanu važne, vjerovanje postaje nadmoćno značajno — što se u svijetu upravo dešava. Tako, pridavanje sve većeg značaja vrijedinostima čula domosi zbrku; a pošto smo u zbrci, mi je nastojiimo izbjeći kroz raziičite vidove, bilo religijske, ekonomsike ili društvene, ili ambiciju, moć, potragu za stvarnošću. No, stvarno je blisko', ne moraite ga tražiti; oovjek koji traži istinu niikaida je neće pronaći. Istina je u onome što JESTE — i to je njena ljepota. Ali, počnete l'i je zamišljati, tražiti, počinje i naprezanje, a čovjek koji se naipreže ne može riaizumjeti. Zbog toga moramo biti mimi, pažljivi, pas'ivno svijesni. Mi vidimo da je naše življenje, naša djelatnost, uvijek unutar polja razaranja, polja patnje; poput vala, zbrka i kaos nas uvijek odnose. Nema spokoja u zbroi legzistencije. Sto god 'činili u isadašnjosti iizgleda da vodi kaosu, patnjii i nesireći. Pogledajte vlastiti život i vidjet ćeite da su naši životi uvijek na rubu pattnje. Naš rad, društvema djelatnost, poiitika, mazličita okupljanja nacija da zaustave irat, sve pnoizvodi daljnji irait. Razaranje slijedi tragom života; što god činili vodi smrti. To se u stvari dešava. Možemo li zaustaviti ovu bijeidu smjesita a ne dopustiti da uvijek iiznova budemo zbriisani valom zbiike i patnje? Jer, veliki su učitelji došli, bilo Buddho ili Kirist; priihvatili su vjieru, sami vjerojatno 12

oslobođeni izbrike i ipatnje. No, omi nisu niikada spriječili patnju, nisu nikada zaustavili zbiiku. Zbrka se naisitavlja patnja također. Ako se vi, vidjevši ovu društvenu i ekomoimsku zbrku, ovaj kaos, ovu bijedu, povučete unutar onog što se zove religiozan živcxt i naipustite svijet, inožda oete osjetiti da se pridružujete velikiim učiteljima; ali svijet se nastavlja sa svojiim kaosoim, bijedom i razaranjem, vječitoim patnjom svojiilh bogatih i siromašnih. Stoga je naš problem, tvoj i moj, možemo li koralknuti van ove bijede trenutaono. Ako živeći u svijetu odbijete da budete njegov dio, pomoći oete drugima da iziđu iz ovog kaosa — ne u budućnosti, ne sutra, već sa'da. Zacijelo je to inaš problem. Rat vjeiroijatno dolazi razormiji, strašniiji u svom vidu. Mi ga siigurno ne možemo spriječiti, budući su iishodišta odveć snažina i odveć bliizu. No, ti i ja moižemo zamjetiti zbrku i bijedu smjesita, zar nie? Mi je moraimo zamijetiti, i taida oemo bitli u stanju probuditi isto razumijevanje istine kod drugog. Drugim riječiima. možete li trenutačno biti sfliobodam? — budući je to jedini iizlaz iiz bijede. Poimamje se može zbiti jedino u sačiašnjosti; no, ako kažete »Učinit ću to sutra«, val zbrke vas madvladava i tada ste uvijek uključend u zbrku. Dakle, ida li je moguće doprijeti do takovog stanja kada sami po sebi poimate istiinu trenutačno i itime stavljate pečat na zbrku? Ja kažein da jeste, i to je jedimi mogući načiin. Kažeim da to može i mora biti učinjemo, ne izasnovamo na pretipostavoi ili vjerovanju. Izvesti tu neobičnu irevoluciju — koja nije irevoluoija osilobađanje od kapitalista i 'poistavljanja nefce druge grupe — izvođenje takove 'divne preolbraizbe, koja je jediina istiindta revolucija, jeste problem. Sto se općenilto naziva revolucijom tek je modifikaoija ili nastavak ideja desnih sihodno idejama Mjeviih. Lijevo je, ma fcraju krajeva, nastavak desnog u modificiranom obliku. Ako je desno temeljeno na čulnim vnednotama, lij'evo je tek ina13

stavalk đisltlh čuilinih vneidinota, raziiičiltih tek u stupanjlu ili izražaju. Stoga se istinita revolucija može zbiti tek kada vi, kao ipojedinac, postanete svjesinii u svom odnosiu prema idrugiima. Naravno da ono što ste u svom odnosu prema drugome, ženi, djetetu, pretpostavljienom, svom ibližnjem, jeste izajiedniica. Zajednica sarna po isebi ne postoji. Zajednica je cnno što simo ti i ja u našem odnosu stvorili; ona je izvanjska projekcija srvdih inaših unutrašnjaih psihoJoških sitanjia. Ako se, dakle, iti i ja ne razumijemo, mijenjajjući saimo vanjsko kojie je iprojekcija unutarnjeg, nema baš nikakovog značaja; to jest, ne može biti iznačajne iamjene iii prilagođavanja u zajednici sve idok ne irazumijem sebe saima u oidnosiu prema tebi. Budući i sam zbrkan u svom lodnosu, ja stvaram zajednicu kioja je ireplika, vanjiski izraz mene saimog. To je očitost o kojoj možeimo raispravIjatli. Možemo ise pitaiti da li je zajednica, vanjski izražaj, prodizvela mene, ili sam jia iproizveo zajednicu. Nije li siboga jasno ida ono što isaim ja u svom odnosu prema drugome čini zajednicu i da, beiz radikalne promjiene isebe siaima, ne može ibiti promjene suštinskog idjelovianja zajednice? Kada od siistema tražimo preoibrazbu zajedndice, mi naprosto izbjegavamo pitanje budući sistem ne može preobraziti čovjieka; čovjek uvijek preobražava sistem, što nam povijiest i govori. Etok ja, u svome odnoisu prema tebi, ne mzumijem sebe sama, ja sam uizrok kaosa, bijede, razairianja, strepnje, nasilja. Razumijevamje saimog sebe nije piitanje vremena; ja mogu razumjeti sebe upravo ovog trenutka. Ako kažem, »Razumjet ću se siutra«, ja unoslim kaos i bijedu, mojie je djelo destruktivno. Onog trena kada kažem da »ću« razumjeti, unosim elemenat vremena i tako sam već zahvaćen vailom zbrbe d razairanja. Razumijevanje je sada, ne sutra. Sutra je za lijeni duh, tromi, nezainteresiiran duh. Kaida vas nešto izanima, vi to činite trenutačno, postoji neposredno irazumi14

jevatnje, neposnedna predbrazlba. Afco se ne rnijenjate sada, nećete se nikada mijienjati, budući je mijenjanjie koje se dešava sutra tek modifikacija, ne preobraizba. Pneobrazba se može zbiti jedino neposredno; revolucija je sada, ne sutra. Kada ise to desi, potpuno ste ibez prolblema, jeir sebe nije zabrinuto za selbe; a vi ste s anu stranu razaranja.

15

POGLAVLJE D

STO TRAZIMO?

Što jle to što većina inas traži? Sto je to što svatko od nas želi? Naročito u ovom nemirnom sVijetu, gdje svatko nastoji naći neku vrstu mira, sreoe, utočište, sigurno je važno otkriti što to nastojiimo naći. Vjerojatno većina nas to ibraži; u svijetu, koji grca u metežu, ratovima, prepiirci i sukobu, mi želimo utočište gdje bi moglo biti nekakvog imira. Tako slijedimo, ideimo od jecinog vođe do dirugog, od jiedne relagijske organizacije do druge, od učitelja do učitelja. Tražimo li, dakle, sreću ili, pak, izadovoljenje iz kojeg očekujeimo disarpsti sreću? Između sreće i zadovoljenja postoji iraziika. Možete li TRAŽITI sreću? Možda možete naći zadovoljenje no sigurno ne možete NACl sreću. Sreća je derivat, ona je nusiproizvod nečeg drugog. Prije nego što se, dakle, u duhu i srcu predamo neoem što u velikoj mjeri zahtjeva marljivost, pažljivost, misao i brigu, mi moiramo otkriti što je to što tražimo; da li je to sreća, ili zadovoljenje? Plašim se da većina nas traži zadovoljenje. Želiimo biti zadovoljeni, želimo naći osjećaj punoće na kraju traganja. Na kiraju krajeva, ako tkc traži mir, može ga veoma lako naći. Može se slijepo posivetiti nekioj vrsti povoda, ideja i inaći tamo sklonište. To sigurno ne rješava probliem. Sama izolacija u zatvorenoj Adeji nije izbavljenje tiz sukoba. Mi moramo, dakle, zacijelo pronaći što je to, iznutra kao i spolja, što svatko od nas želi. Ako smo s time načisto, ne moramo onda ići nikamo, niikakvom učitelju, cnkvi ili 16

orgainizaaiji. Naša je poteškoća stoga biti jasain u sebi u odinosu na svoju namjeru, zar ne? Možiemo li biti jasni? I dolazi li ta jasnoća kroiz itraženje, po'kušavajući otkriti što drugi kažu, od najvećeg učitelja do običnog propovjednika u crkvi na uglu. Da li ste morali ići nekome da biste pronašli? Pa, ipak, upravo to činimo. Mi čitamo nebrojene kmjage, pohađamo mnoge skupove i rasprave, pridružujemo se raznim organizaoijiama — pokušaivajući time pronaći lijek za sukob, za bijedu u našim životiima. Ili, ako sve to ne činimo, misilimo da smo pronašli; to jest, kažemo da nas određema organizacija, učitelj ili knjiga, zadovoljavaju; u tome smo pronašli sve što želimo; i u itoine ostajeimo, kristaliziirani i zatvoremi. Ne tlražimo li1, fcroz ovu zbrku, nešto postojamo, nešto trajno, što zovemo stvarnim, Bogom, iistinom, kako god želiite — ;ime nema veze, riječ zacijelo nije stvar. Stoga, ne zaplićimo se riječima. Ostavimo to profesiomalnim predavačiima. U većind nas postoji tragamje za mečim postojankn — nečim o što se možemo osloniti, što oe mam dati sigurmost, nadu, trajni polet, bezbjednost, budući smo u sebi toliko nesigurni. Mi sebe ne poznajemo. Mi znademo mnogo o činj enicama, što su knjige kazale; ino, mi sami to ne znamo, m;i nemojedinca, tada idjelovanje za'jednioe nije da ga prila'godi ikojlem modelu već da mu pruži osjećaj, poticaj slobode. Dakle, moramo otkiriti koje je pogrešno. Kako ibi ti istražio ovarj problem? To je vitalan prdblem, zar ne? On ne ovisi ni o jednoj ideologiji, bilo lijevih illi desnih; a ako JESTE oviisan o njoj', ttada je naprosto stvar nazora. Ideje uvijek rađaju neprijateljstvom, zbrkom fi sukoibom. Ovisite li o knjigaima lijevih ili desnih, i svetim knjigama, tada ovisite o pukom nazaru, Ibilo Buddhe, Krista, kapita22

lizma, kamuiiiznia ili tocme siliono. One su ideje, oie istina. Čiinjen'ica ne može nikad bit;i opovrgnuta; opovrgnuti se može jedino naizor o činjenici. Akio amo u stanju otkriti što je lisitina stvari, biti ćemo u stanju djelovatd neovisno o inazoru. Niije li stoga nužno odbaoiiti što su drugi kazali? Naizor 'lj evičara ili drugih vođa je ishod njihove uvjetovanosti, pa atoo 'za svoje otkiriće oviisite 0 oname što je nađeno u knjigama, naiprosto site vezani naizoirom. To nerna veze isa saznanjem. Kako otkritd istlinu o ovome? Na tome ćemo raditi. Da bi se ta distina pronašla, mora postojati sloboda od svekolike propagande, što znači da ste u stanju gledati problem neovisno od nazoira. Cijela je zadaća obraizovanja probuditli pojedinca. Da bi ovu istinu uvidjeli, morat ćete biti veoima jasni, što znači da me možete ovisiti o vođi. Kada odaberetJe vođu, to činiite Zbog svoje zbrke, te su tako 1 vaši vođe također izbrkami, i upravo ise to dešava u svijetu. Zbog toga ne možete tražiti svog vođu za vodstvo ili pomoć. Um koji želi raizumjeti prioblem ne .smiije isamo potlpuno, u cjelini razumjeti ga, već mora biti u stanju i sfllijediti ga hiitro, budući problem nije nikada statičan. On je uvijek nov, bio to problem gladi, psihološki problem ili bilo koji idirugi. Svaka je kiriiza uvijek nova; i da bi ije razumio, um mora biti uvijek svjlež, jasam i hitar u svom traženju. Mislim da većina nas uviđa hitnost unutraišnje nevolucije, koja jedino može dovestli ido radikallne promjene vanjiskog, zajednice. To je problem s kojim sam ja osobno, a i svi odisita dobronamjiermi 'ljudi zaolkupljeni. Naš je prioblem kako dovesti do temeljne, radikalne preobrazbe u zajedlnici; a ta se preoibrazba vanjlskog ne može zbiti bez uniutarmje revolucije. Budući je zajedmica uvijek statična, bilo koje djelo, irefoima obaVljena bez unutarmje revoluciije. postaje podjednakio statiična; bez te sitalne unutairnje revolucije nema, dakle, nade; jeir, bez nj'e, vanjsko djelovanje postaje pomavljajuoe, odre23

đeno navikoni. Djelovanje odinosa između tebe i drugog, tebe i rnene, jeste zajednica; a sve dotle dok ne postoji ta stalna iinutairnja revolucija, kreativna, psihološka preobrazba, sajednica postaje statična i ne posjeduje oživljavajuću kvaliitetu; i pošto te staine unutarnje revolucije nema, zajednica postaje uvijek statična, kristaliziirana, te mora stoga hiti stalno raskidana. Kakav je odnos između vas i bijede, zbrke, u vaima i oko vas? Sigurno da ta zbrka i bijeda ne nastaju sami od sebe. Stvorili smo ih ti i ja, a niti kapitaiistička, komunistička, ili fašistička zajednica, već upriavo ti i ja u svom međusobnom odnoisu. Ono što ste iznutra pirojicirano je van, na svijet; ono što ste, što mislite i osjećate, što činite u svakodnevnoj egzistenciji, projicirano je maipolje i to sačinjava svijet. Ako smo bijedni, zbrkani, smeteni iznutra, projekcijom to postaje svijet, postaje to i zajednica; budući je odnos između tebe i mene, izimeđu mene i dirugog, zajednica — zajedmica je proiizvod našeg odnosa — i ako je inaš odnos zbrkan, egocentričan, uzak, ograničen, naciomalan, mi to pirojiciramo i stvaramo kaos u svijetru. Svijet je isto što i vi. Tako je naiš problem i problem svijeta. Sigurno, ovo je prasta i temeljna činjenica! Kako bilo, u našem smo odnosu s nekim ili s mnoštvom nekako previdjeli tu činjienicu čitavo vrijeme. Mi želimo dovesti izmjenu kroz sistem ili revoluciju u idejama ili vrijednostima temeljenim na siistemu, zaiboravljajući da ti i ja stvaramo zajednicu, donosiimo zbrku ili red načinom kojim živimo. Moramo, dakle, početi blizu, to jest moramo se zaokupiti našim dinevnim egzistiranjem, našim dnevnim mislima, osjećajima i djelima koji se javljaju u vidu stjecanja za životne potrebe i u našem odnosu prema idejama ili vjeirovanjima. To je naša svakodnevna egzistencija. Zaokupljeni smo sredstvima za žiivot, dobivanjem posla, zairađivanjem novca; zaokupljenii smo odnosom prema našoj obitelji ili susjedlima kao i idejama i vjerovanjima. Ako, da24

kle, proufiilte inašu zaokupljenoist, ona ,se u osnovi itemelji na zavisti i nije saimo sredstvo stjecanja za život. Zajednica je tako stvomena da je proces neprestanog sukoba, neprestanog postajanja (constant beooiming); ona ise iteimelji na poihleipi, zavisti, zavisiti prema superioimom; službenik koji žeii da postane direfctor, što pokazuje da on nije zaokupljen saimoi sredstvima za život, siredstvima preživljavainja, već stjecanjem položaja i prestiža. Takav stav naravno stvara pustoš u zajednici, u oidnosu; no, ako bismo ti i ja bili zaokupljeni samo sredstvirna za život, našli hismo ispravna siredstva za njihovo stjecamje, ona koja nisu temeljena na zavisti. Zavist je jedan od najrazornijih činiiilaca u odnosu, budući likazuje na želju za moć, za položajem, i neminovno vodi politici; oboje su u uskoj veZi. Cinovnik tražeći da postane direktor, postaje faktoir u sitvaranju ,poilitičke moći koja proizvoidi rat; on je tako izravnio za njega odgovoran. Na čemu se temelji naš odmos? Odnos između tebe i imene, iizmeđu tebe i drugoga — što predstavlja zajednicu — na černu je on građen? Sigurno ne 21a ljubavi, ialko o tame govonimo. On nije građem na ljubavli, jer ako bi postojala Ijubav bio 'bi i red, hio b,i miir, sireoa između itebe i mene. No u tom odinosu između teibe i mene postoji u velikoj mjeri zlonamjernost koja poprimia oblik irespekta. Ako bismo oiboje bili ravmopravni mišlju, osjećar jem, ne bi hilo respekta niti zlonamjernosti, budući bismo biili dva pojedinca koji se sreću, ne poput učenilka i učitelja, nitii rnuža dominirajući mad ženom, a niiti obmuto. Kada postoji zloinamjernost, postoji želja za dominacijom koja potiče ljubamoiru, saidžbu, strast, sve oino što u našem odnosu proizvodi stalan sukob od kojeg pokušavamo pobjeći, a time još veći kaos, veću bijedu. A što ,se tiče ideja koje isu dio našie isvakodnevice, vjerovanja i foinmuiliranja, ne iskrivljuju li mam uimove? Jer, išto je gluposit? Glupost je pri25

davanje krivih vrijednoisti onim stvarinia koje um kreira illi onim stvarima koje ruke proizvode. Većina naših misli izvire iz samozaštitnog inistinkta. Naše ideje, ne primaju li krivo značenje, ono Ikoje nemaju po sebi? Stoga, kada vjeirujemo u biio koju formu, bilo reiigioznu, ekonomsku ili društveniu, kada vjerujemo u Boga, ideje, u društveni sistem kojii odvaja čovjeka od čovjeka, u inadomailizam i si., sigurno da pridajemo krivo značenje vjeirovanju, što uikazuje na glupost, budući vjerovanje razdvaja Ijude, a ne ujedinjuje ih. Stoga vidiimo da naičinom života koji živimo mOžemo priolizviesti red ili kaos, rniir iii sukob, sireću ili bijedu. Naiš je problem, idakle, da li može postojati zajednioa koja je stationa i u isto vrijeme pojedinac u kome sie ta sitaina revoiuoijla odvija. To jest, revolucija u izajednici mora početi s lunutairnjom, psihološkofm preobrazbom ipojedinca. Većina nas želi vidjeti bdtnu promjenu u diruštvenoj struktuiri. To je cj'elokupna borba koja se odvija u svijetu — dovesti do društvene revolucije komunističkim ili ibilo kojiim drugim siredstvima. Ako, daMe, postojii društvena irevolucija, to jest djelovanje u odnosu na vanjdku struktu.ru čovjeka, koliko god radikaina ta društvena revoiucija moigla biti, njena je saima ipriiroda statična ako nerna unutairnje revoliucije pojedinca, psihološke preobraizbe. Stoga da sbi se došlo do zajedinice koja nije p>anavljajuoa, statična, raspadajuća, zajednice koja je stailno živa, iinperativ je da treba postojaiti revolucija u psihološkoj struikturi p K j j e d i n c a , jer bez uniutrašnje, psihološke revolucije, sama prieobraizba vanjskog nema mnogo značajla. To oe reći, zajedniica postaje uvijek kristalizirana, statična, i stoga se uvijek raspaida. Koliko god rnnogo i koliko god mudro ibilo zakonodavsitvo proširenio, zajednica je uvij'ek u prooesu oipadanja budući se revolucija mora odvijati iznutra, ne tek spoija. 26

Misiliim da je bitoo sihvatiti ovo i ne prijeći preiko toga. Vanjsko djelovanje, kada je dovršeno, gotovo je, statično; ako odnos izmedu pojedinaca, koji su zajednica, nije ishod unutarnje revolucije, tada društvena struktuira, bivajući statična, upija pojedimca i čiini ga istoga podjednako statičniim, ponavljajućiiin (irepetitive). Uviđajući ovo, shvaćajući izuzetan značaj ove činjenice, ne može biti govora o slaganju iili neslaganjiu. Činjenica je ,da zajedniica uvijek kniistaliziira i upija pojedinca i da stalna, kreativna revoliucija imože biti siaimo u pojedincu, ne u zajedmici, nie u vanjiskom. To jast, ikreativna sie revoiucija može zbiti saimo u individualnom odnosu, fcoji je zajednica. Mi vidimo kako se struktuira postojeoe zajednice u indiji, Eviropi, Americi, u svakom dijelu svijeta naglo raspada, a mi to znademo unutar naših vlastitih života. Možemo to primjetiti hodajlući uEcama. Ne tirebamo velike povjesničare da nam kažu kako je naša zaj ednica u raspadu; i motraju postojati novi arhitekti, novi gradi'telji, da istvare novu zajedsnicu. Struktuira mora biti sazdana na novilm temeljima, na svježe otkriven'im činjenicaina i vrijednositima. Takovii arhitekti još ne postoje. Nema graiditelja, neima onih koji bi se, motreći, postajući svjesni činjeinlice da je struktura u kolapsu, preobrazili u arhitekte. To jie naiš problem. Mi vidimo zajednicu u raspadu, is'trOšeniosti; i to srno mi, ti i ja, koji trebamo ibiti arhitekti. Tii i ja moramo iznova o'tkriti virijednosti i gnaid'iti na temeljnijdm, trajlnijim osnovama; jer, alko gledaimo u profesionalne arhiteiktie, politiičke i religiozine graditelje, biiti. ćesmo točno u liistom položaju fcao i prije. Budući ti i ja miismo kireativnii, sveli ismo zaijednlicu na ovaj kaos, dakle ti i ja moiramo 'biti toreativmi, [pošto je problem Ihitan; ti i ja moramo bditi svijesni uzroika kolapsa zajednice i stvariiti navu strukturu zasnovanu, me na putoam opanašainjiu, već na kreativnam razumijevamju. To, dakle, podraczu27

mijeva megativnio mišljenje. Negativno miišljenje je najviši vid irazumijevanja. To jest, da ibismo raizumjeli što je kireativno mišljenje, moramo pristupiti problemu negativinoi, budući će pozitJivni pristup problemiu — koji je da ti i ja moramo postatd kreativni kako bismo izgnadili novu sitrukturu zajednioe — biti opomašanje. Da bisimo shvatili ono što je u raspadu, mioraimo istražiti isto, proučiti negativno — ne pozitivnim sistemoiin, pozitivnom formiulom, pozitivnim zakljuoivanjem. Zašto je zajednica u irasipadu, kolapsu, kao što siguirno i jeste? Jedan od osnovnih irazloga jeste da je pojedinac, ti, prestao biti kreativnim. Objasnit ću što mislim. Ti i ja ismo postali oponašajući (imitative), nii kopiramo, spolja i iiznutra. Spolja, učed tehnike, komunicirajući jedno s drugim na razini riječi, naravno da mora biti oidređeno opomašanje, kopiranje. Ja kopiram riiječi. Da bih postao inženjer, moram prvo naučiti tehniku, taida istu upotrijebiti da bih izgradio most. Mora postojati određeni nivo oponašanja, kopiranja, u spoljnim tehnikama, no kada postoji unutrašnje, psihološko opomašamje, sigumo da prestajemo bitd kreativni. Naše obrazovanje, društvena sbruktura, tzv. religijski život, svi su zasnovani ma oponašanju; to jest, prikladan sam za određenu društvenu dli religijsku foirmulu. Prestao sam biti istvairniim pojedincem; psihološki, ja sam ipostao puka ponavljajuća imašina s određenim uvjetovanim reakcijama, bilo hindusa, kršćanina, buddhiste, Ndjemca ili Engleza. Naše ®u reakcije uvjetovane shoidno modelu izajednice, bilo istoonjačke ili zapadnjačke, ireligiozne ili materijalističke. Stoga je jedan od temeljinih uzroka raispadanja zajedndoe oponašanje, a jedan od činilaca koji tome doprinose jie vođa (leiader), čija je sama suština oponašanje. Da bismo razumjeli priirodu raspadanja zajednicei, nije li važno istražiti možemo li ti i ja, pojedimac, biti kreativni? Možemo vidjeti da kad postojii opomašanje mora postojati i iraspadanje; kada postoji aiutordtet mora postojati kiapiranje. A ibudući 28

je naš cjeldkupni imentalni, psihološlki make-up terneljen na autoritetu, inora postojati sloboda od autoriteta da bisino biJi kreativni. Niste li zamiijetili da u trenutku kreativnasti, tim zapravo sretnim trenuciima živog interesa, ne postoji osjećaj ponavIjanja, osjećaj kopiiranja? Takovi su trenuci uvijek novi, sviježi, kreativmi, sretni. Tako vidimo da je jedan od itemeljnih iuzroka raspadanja zajednice kopiranje koje je, u stvari, olbožavanje autoiriteta.

29

POGLAVLJE IV

SAMOSPOZNAJA

Prolblemi isvijeta su tako golemi, itoliiko siloženi, da im se u cilju razumijevanja a time i njihova razrješenja mora pristupiti na veoma jednostavan d izravan način; a jednostavnost, izravnost, ne ovise 0 vanjskim uslovima niti o našim iposebnim preitipostavkaina i raspoloženjlima. Kao što sam ukazao, rješenje ne treba tražiti kroz konferencije, detailjne naarte, ili zamjenom stainiih vođa novima i itome siično. Rijiešenje očito leži u stvaraoou probleima, u stvaraocu nepriilike, miržnje i neizmjernog nerazumijevanja koje postoji među Ijudima. Stvaralac neprilike i probleima jeste pojedinac, iti. i ja, a ne svijet, kafco mi to misiimo. Svijet je tvoj odnos prema drugome. Svdjet nije nešto odvojeno od tebe 1 mene; svijet, zajednica, jeste odnos koji mi utemeljujemoi ili nastojimo utemeljiti među sobom. Tako smo, dakle, ti i ja iproblem, a ne isvijet, budući je svdjet projiekcija nas samih i da ibismo razumjeli svijet ini moramo razumjeti sebe same. Svijet nije odvojen od nas; mi smo svijet, a naši su problemi, problemi svijeta. To se ne može dovoljno često ponoviti, budući smo u duhu toliko tromi, da vjerujemo kako problemi svijeta nisu naša stvar, da njih treba liliješiti Organizacija Ujedinjienih Nacdja ili zamjenom stariih vođa noviima. Takav način mišljienja je veoima glup, buidući isimo mi odgovorni za ovu užasavajuću bijedu i zbrku u svijetu, taj trajno-prisutni irat. Da bisimo preobrazili svijet. moramo pooeti sa sobom samima, a što je značajno na početku bavijenja isoibom saimima jeste namjera. Oma mora biti razumijevanje nas samih a ne pre30

puistitt idrugima da se pireabraižuju ili dovode do modificirainie pramjene kraz revaluciju, bilo lijevi'h ili desiniih. Bitno je shvatiti da je to maša odgovornost, tvoja i moja; jer, koliko god mailen bio svijet u kame živimo, ako ismo u sitanju preobraizlti sebe same, dovesti do radika'lno drugačije točke gledišta u našoj svakodnevnoj egzastenciji, tada ćemo možda djelovati na svijet u širem, proširenom odnosu s dirugima. Kao što rekdh, naistojat ćemo pokušati, a i pronaći, proces razumijevanja nas samih, koji nije izolirajući. To nije povlaoenje iz svijeta, budući ne možete živjeti u izoliranosti. Bivati znači biti u odnosu, tako' da ne postaj'i nešto poiput života u izoladiji. Nedostatak ispravnog odnosa danosi sukobe, bijedu i borbu; koliko god malen naš svijet mogao biti, ako možemo preabraziti naš odnos u tam iskučeniom svijetu, ibiti će popuit vala koji se neprestaino preiiva. Mislim da je bitno uvidjeti ovu itočku, da je svijet odnos nas samilh, koliko god sfkučen; i ako tu možemo dovesti preobrazbu, ne površnu, već potpunu, tada ćemo ip>očeti aktivno preobražavati svijet. Stvairna revolucija nije u skladu is ikoj;im posebnim modelam, bilo lijeviih ili desniih, već je to revokicija vrijednosti, od osjetilniih do onih koje nisu oisjetilne ili stvoreine utjecajem sredinie. Da ibismo pronašli ove isitimske vrednote koje će urodliti radikalnom irevalucij'Om, preobrazbam ili obnovoim, važno je shvatiti sebe sama. Samospaznaja je ip>očetak mudrosti, a tiime i početak preobrazbe ili obnove. Da biismo sihvatili sebe mara pastojati želja iza irazumijevanjem — i tu nastaje poteškoća. Tako je većina inas nezadovoljna, mi želimo dovesti do iznenaidne promjene, inaše je nezadovoljstvo kanaliziiramo tek na pastizanje određenog rezultata; nezadovaljni, tražimo drugi posao ili se naprosto predajemo okolimi. Nezadovoljstvo je, umjesto da nas žešće potakne da pastavimo pltanje životu, cijelom procesu egzistencije, kamaliziramo, a samim 31

time ipostajemo osrednji (medioore), gubeći trfcu, intenzitet za nalaženje cjelokupnog iznačenja egzistencije. Stoga je važno otkriti ite sitvari za sebe, budući nam samospoznaja ne može bitđ darivana, ona se ne može naći ni u kojoj knjizi. Mi moramo ottoriti, a da bismo otkrili mora postojati namjera, potraga, ispitivanje. Sve dok je ta namjera za nalaženjem, iza dubljim ispitivanjem, slaba ili ne postoj,i, puko afirmiranje ili povremena želja iza nalaženjem nečega o nama saimlima, od malog je značaja. Tako je ipreobrazba svijeta postala preobrazbom sebe sama, budući je sebe proizvod i dio cjelokupnog procesa ljudske egzisitencije. Da bismo preoibrazili isebe, bitna je samosipoznaja; ne poznavajući što iste, ne postoji niti itemelj za lisipravnu misao, a 'bez poznavanja sebe sama ne može postojati preobrazba. Čovjek mora poznavati sebe onakova kakav jeste, ne onakova kakav bi želio biti, što je naprosto ideal i stoga fiktivno, nestvarno; tek ono što JESTE može ise preobraziti, ne ono što bismo željeli biti. Da bi poznavao sebe kakav jesi, potrebna je izuzetna budnost uma, jer omo što JESTE prolazi kroz neprestanu preobrazbu, promjenu, i da bi slijedio hitro, um ne smije biti vezan ni uz koju posebnu dogmu ili vjerovanje, određeni model vjerovanja. Ako bi želio slijediti nešto, nije dobro biti vezan. Da bi znao sebe, mora postojati svjesnost, budnost uma u kojoj je sloboda od svih vjerovanja, svih idealizacija budući vam vjerovanja i ideali samo uljepšavaju sliku, iskrivljujući istinsku percepciju. Ako želite znati što ste, vi ne možete zamisliti ili vjerovati u nešto što niste. Ako sam pohlepan, zaviidan, nasilan, limajući naprosto ideal ne-masilja, ne-zavisti, od malog je značaja. No, znati ida je čovjek pohlepan ili nasilan, znati i razumjeti, zahtijeva izuzetnu percepciju. To zahtijeva poštenost, jasnoću imisli, uzevši u obzir da slijeđenje ideala dalje od onog što JESTE predsta32

vlja bijeg; omo vaim priječi otkrivamje i djelovanje izravno na osnovu onog što ste. Eazumjevanje onog što ste, što god to bilo — ružan ili lijep, zao ili pakostan — bez iskrivljavanja, početak je vrline. Virlima je bitna, budući idaje slobodu. Tek njom možete otkriti, možete živjeti — ne NJEGOVANJEM vrline, što donosi jedino poštovanje, ne razumijevanje i slobodu. Postoji irazlika između bivanja vrliinom i postajamja vrlinom. Bivanje vrilin'om dolazi kroz razumijevanje onog što JESTE, dok je postajanje vrlinom odgađanje, prekrivanje onog što JESTE onim što bismo željeli biti. Stoga p>ostajući u skladu s vrlinom, vi izbjegavate izravno djelovanje na osnovu omog što JESTE. Ovaj se prooes izbjegavanja što JESTE njegovanjem ideala smatra vrlinom; no, pogledate li bliže i izravno, vidjet ćete da to nema nikakove veze s tkne. To je napnosto odgađanje suočenja s omim što JESTE. Vrliana nije postajanje onim što nije; vrlina je razumijevanje onog što JESTE i stoga sloboida od istog. Vrlina je iznačajria u zajedmici koja se irapidno raspada. Da bismo stvorili movi svijet, movu struktuiru podalje od stare, mora postojati sloboda za otkrivanje; a da bismo bild slobodni, mora postojati vrlina, jer bez nje nema slobode. Može li nemoralan čovjek koji teži vrlimi ikada znati vrlinu? Covjek koji nije moralan ne može nikada biti slobodan, i stoga ne može mikada pronaći što )e stvairmost. Stvairmost se može naći tek u razumijevanju što JESTE, a za razumijevanje što JESTE, mora postojati slohoda, sloiboda od straha o omome što JESTE. Za irazumiijevanje tog prooesa mora postojati namjera da se sazna što JESTE, slijedi svaka misao, osjećaj i djelo; a i irazumjeti što JESTE izuzetno je teškoi, budući JESTE nikada nije mirno, statično, uvijek je u pokretu; JESTE predstavlja ono što ste vi, ne što biste željeli biti; ono nije ideal, budući je ideal fiktivan, već je zapravo ono što vi činiiite, mislite i osjećate 'iiz trena u tren. Ono što JESTE 3 D u h i slobođa

33

je zbiljsko (actual), a da bismo shvatili zbiljsko potirebna je svjesmost, veoma budan, hitar uxn. No ako počnemo osuđivati što JESTE, alko počnemo kriviti ili odbijati, tada nećemo razumjeti njegov pokret. Ako želim irazumjeti nekoga, ne mogu ga osuđivati: moram ga imotriti, proučiti. Moram voljeti samu stvar koju proučavam. Ako želite razumjeti dijete, morate ga voljeti i ne koriti ga. Morate se igrati sa njime, motriti njegove kretnje, njegove idiosinkrazije, načine ponašanja; ali ako ga samo korite, odbijate ili feriviite, tu neima razumiijevanja djeteta. Slično, da bi razumjeo ono što JESTE, jčovjek mora motriti ono što inisli, osjeća i činii u svakome 'trenuf To je zbiljsko. Biilo fcoja druga iradnja, ideal ili ideološko djelo nije zbiljsko; ono je tek želja, fiktivna želja da se bude nešto drugo od onog što JESTE. Za razumijevanj e što JESTE potrebno je stanje uma u kome ne postoji poisitovjećivanje ilii osudivanje, što znači um koji je budan a ipak pasivan. Mi smo u tame stanju kada uistinu želimo razumjeti nešto; kada postoji intenzitet initeresovanja, javlja ise takovo stanje uma. Kada je čovjek zainteresiran iza razuimijevanje što JESTE, zbiljsko stanje uma, tada nije potrebna sila, disciplina ili kontroila istog; sasvim suprotno, ipostoji jpasivna budnost, pažljivost. Takovo stanje svijestli se javlja kaida postoji zanimanje, namjera za razumijevanjem. Fundamentalno razumijevanje čovjeka ne nastaje kro'Z iznanje ili akumulaciju iskustava, što je tek njegovanje pamoenja. Razumijevanje čovjeka teče iz trena u tren; ako naprosto akumuliramo znanje o sebi, samo to znanje sprečava dalje razuimijevanje, budući akumulirano znanje i iskustvo postaje središte toroz koje ise misao fokusira i iima svoje biće. Svijet nije različit od nas i naših djelatnosti, ibudući omo što mi jesmo stvara probleme svijeta; poteškoća s većinom nas jeste u tome da ne poznajeimo sebe izravno, već tražimo sistem, rne34

fod, sireidstvo djelovanja kojim bismo riješdli mnoge ljiuidske probleme. Postoji li, dakle, sredstvo, sistem poznavanja sebe? Svaka paimetna osoba, svaki fiilozof, može izumiti sistem, metod; no sigumo je da će slijeđenje sistema proizvesti rezultat istvoren tim sistemom. Ako slijedim neki poseban metod poznavanja sebe, tada ću imati nezultat koji taj sdstem zahtijeva; no, rezultat oćito neće biti razumijevanje sebe sama. To će reći, slijeđenjem metoda, sdstema, sredstva kojim ću poznavati sebe, ja oblikujem svoje mišljenje, svoje djelatnasti, prema modelu; no, slijeđenje modela nije razumijevanje sebe sama. Stoga ne ipostojd metod saimaspozinaje. Traženje metode neiizbježno upuouje ina želju za dosizanjem nekog rezultata — a to je ono što svd želimo. Mi slijediimo autoritet ako ne osobe, tada sistema, ideologije — budući želimo rezultat koji će biti zadovoljavajući, koji će nam pružiti sigumost. Mi uistinu ne želimo da razumijemo sebe, svoje impnulse i reakcije, cijeli proces našeg mišljenja, svjesmog kao i nesvjesnog; mi bismo radije slijedilli sistem koji nais uvjerava u rezultat. No, slijeđenje sistema je bez suimnje ishod naše želje za sigurnošću, a irezultat očito nije razumijevanje sebe. Kada slijedimo metod moraroo .imati autaritete — učitelja, GURUA, sipasiooa, Majstora — koji će inam jamčiti ono što želimo; a to sigurno nije put samospoznaje. Autoritet spriječava razuimijevanje sebe sama, zar ne? Zaklonjen autoritetam, vođstvam, možeš privremeno imati lasjećaj sigumosti, osjećaj blagostanja, ali to nije irazumijevanje cjelokupnog prooesa sebe. Autoritet u samoj svojoj prirodi spriječava puniu svijest o sebi i stoga neminovno uništava slobodu; jedino u slobodi može postojati kreativnost. Ona ise javlja tek samospoznajom. Većina nas nij-e kreativna; mi smo ponavljajuće mašine, naprosto gramofanske ploče koje uvijek iznova sviraju jiednu te istu pjesmu iskustva, određene zaključke i pamćenja, ibilo nas isamih dli drugih. Tako35

vo ponavljanje nije kreativno biće — ali upravo ito ini želimo. Budući želimo biti iznutra sigurni, mi stalno tražimo metode i sredstva za tu sigurnost i stoga stvaramo autoritet, obožavanje drugog, što uništava poimanje, onu spontanu smirenost uma u kojoj jedino može biti stanje kreativnosti. Naša je poteškoća sigurno da je većina nas izgubila taj osjećaj kreativnosti. Biti kreativan ine znači da moramo slikati ili pisati pjesme i postati slavan. To nije kreativnost — to je tek kapacitet izražavanja ideje, kojom publika aplaudira ili ga odbacuje. Kapacitet i kreativnost ne tneba brkati. Kapacitet nije kreativnost. Ona je isasvim različito stanje bića. To je stanje u kojem je sebe odsutno, u kojem um nije više žarište našeg iskusitva, naših ambicija, težnji i želja. Kreativnost nije stanje kontinuiiranosti, iona je nova svakog treinutka, ona je kretnja u kojoj ne postojii ,mene', ,moje', u kojoj misao nije usredsređena na ikoje posebno iiSkustvo, ambiciju, postignuoe, svrhu i motiv. Tek odsustvom sebe može biti kreativnost — oino stanje bića u kojem jedino može postojati stvarnost, stvaralac svih stvari. No, to se stanje ne rnože zamisliti ili predočiti, ne može se formulirabi ili kopirati, ne može se doseći fcroz nijedan sistem, filozofiju ili disciplinu; suprotno, ono se javlja tek raizumijevamjem cjelokupnog prooesa sebe sama. Razumijevanje sebe nije rezultat, kulminacija; ano je videnje sebe svakim trenutkom u ogledalu odnosa — čovjekov odnos prema vlasništvu, stvarima, ljudima i idejama. No, nalazimo da je teško biti budan, svjestan, te dajemo prednost otupljivanju inaših umova slijeđenjem metoda, prihvaćanjem autariteta, praznovjerja i zadovoljavajućih teorija; tako naši umovi postaju umorni, iscrpljeni i neosjetljivi. Taikav um ne može biti u stanju fcreativnosti. Stanje kreativnosti dolazi tek kada sebe, koje je proces prepoznavanja i akumuliranja, prestaje biti; budući je, na kraju krajeva, isvijest izražena kao ,mene' središte prepoznavanja, a prepo36

znavanje je naprosto proces alkumuliranja isikustva. No, mi se svi plašimo biti iništa, budući svi želimo biti nešto. Mali čovjek želi biti veliki, osoba lišena vrlina želi ih biti puna, slabi i opskumi žele moć, položaj i autoritet. To je neprestana djelatnost uma. Takav um ne može biti miiran i stoga ne može nikada razumjeti stanje kreativnosti. Da bi se preobrazio svijet oko nas, sa svojom bijedom, ratovima, nezaposlenima, stradanjem od g'ladi, klaisnim podjelama d neizmjernom zbrkom, mora postojati preobrazba u nama samima. Revolucija mora početi u čovjeku — ali ne u skladu s ikojim vjerovanjem ili ideologijom, budući irevolucija koja je temeljena na ideji, ili suglasju s određenim modelom, očito nije uopće revolucija. Da bi urodio temeljnom revolucijom u sebi^ čovjek mora razumjeti ćijeli proces svojih misld i osjećaja u odnosu. To je jedino rješenje svih nasih problema — ne umnožavanje disciplina, vjerovanja ideoIogija i učitelja. ^Ako niožemp razumjeti sebe kakovi smo u svakom trcnutku, bez proccsa akumuliranja, tada ćemo vidjeti kako nastaje smirenost koja nije proizvod uma, koja je niti zamišljena, niti njegovana; i tek u tom stanju smireinos.ti može biti prisutna kreativnost.

37

POGLAVLJE V

DJELO I IDEJA

Zelio bih irasipraviti o problemu djelovanja. To će, možda, na pooetku biti zapravo nerazumljivo i tešiko, no nadam se da oemo, razmišljajući o tome, uspjeti vidjeti rješenje jasno, budući je naša cjelo'kupna egzistencija, cijeli naš život, prooes djelovanja. Većina nas živi u slijedu djelovanja, prividno nesirodnih, nesuvislih djelovanja Ikoja vode raspadanju, frustraciji. To je problem koji zaokuplja svakog od nas, budući mi živimo djelovanjem i bez njega ne postoji život, iskustvo, niti mišljenje. Misao je djelovanje, i napirosto slijedi djielo na nekom odiređenom nivou svijesti, kojii je vanjsko, biti naprosto uhvaćen u vanjisfko djelo bez razumijevanja cijelog iprocesa djelovanja po sebi, ineizbježno će nas odvesti frustraciji, bijedi. Naš je život slijed djelovanja ili prooesa djelovanja na različitim nivoima svijesti. Svijest je doživljavanje, imenovanje i bilježenje. To će reći, cma je izazov i odgovor, što čini doživljavanje, zatim označavanje dli imenovanje, a potom bilježenje, što čini pamćenje. Taj je proces djelovanje. Svijest je djelovanje, a bez izazova, odgovora, bez doživljavanja, imenovanja ili označavanja, bilježenja, koje je pamćenje, djelovanje ne postoji. Djelo, dakle, stvara onoga koji dela. To jest, onaj koji dela (actor) nastaje kada djelo ima ishod, cilj u vidu. Ako ne postoji isihod u djelu, ne postoji niiti onaj koj'ii dela; ali ako postojd cilj :ili ishod u vidu, taida djelo dovodi onoga koji dela. Tako su onaj koji dela, djelo, te cilj ili ishod, jedinstven 38

proces, jedan iproces, ikoji nastaje kada djelo iina cilj u vidu. Djelovanje usmjereno ka isihoidu jeste volja; inače, volja ne postoji. Zelja za dosiizanjem cilja rađa voljom, koja je onaj koji dela — ja želim doseći, ja želim pisati knjigu, ja želim biti bogat oovjek, ja želim slikati sliku. Nama su bliska ta tri stanja: onaj koji dela, djelo i cilj. To je inaša svakodnevica. Ja samo olbjašnjavam što JESTE; no. kako preobraziti što JESTE pooet ćemo shvaćati tek kada ga ispitamo potpuno jasmo, taiko da nema zablude ili ipreduibjeđenja, niti sklofnosti ka istom. Ova su, dakle, tri stanja koja tvore iskuistvo — onaj fcoji dela, djetlo, !i ishod — siiguirno ipiroceis postajanja. Inaoe nema postajanja. Ako nema onoga kojii dela i atoo nema djelovanja ipireima cilju, nema poistajanja; no, život kakav poznajemo naš svakodnevni život, jeste proces positojanja. Siromaišan ,sam d djelujiem s ciljem u vidu, kojii je, positati bogat. Ružan sam i že'lim postati lijep. Stoga je moj život prooes postajanja nečim. Volja za bivanjem jeste volja za postajanjem, na različitim nivoiima svijesti, u različitim stanjima u kojdima postojii izazov, odigovoir, imenovanje i bilježeinje. Ovo je postajanje, dakle, borba, ono je bol. Ono je stalno naprezanje: ovo sam i želim postati ono. Zbog toga je, dakle, piroblem: ne postoji li djelovanje bee ovog postajanja? >Ne postoji li djelovanje bez tog bola, te stalne borbe? Ako nema cilja, riema onoga koji dela, budući dielovanje s sciljem u vidu stvara onoga koji dela. No može li postojati djelo bez ci'lja pred sobom, a time i bez onoga kojii deJa — to jest, bez želje za isihodom? Takovo djelovanije nije positajanje te stoga niti bonba. Postoji stanje djelovanja, stanje dožiVljavamja, bez onoga kojii doživljava d doživljaja. Iako ovo zvuči f'iloizofski, u stvari je veoma jednostavno. U tremutku dožiljavanja vi niiste svjesni sebe kao onoga kojii doživljava, odvojen od doživljaja; vi ste u stanju idoživljavanja. Uzmite sasvim običan primjer: Ijuti site. U torn trenutku Ijutnje ne ipos39

toji niti onaj koji doživljava niti doživljaj; p>ostoji jedino doživljavanje. No, u 'trenutku kada izranjate iz toga, djelić sekunde nakon doživljavanja, postoji onaj koji doživljava i doživljaj, onaj koji dela i djelo s ciljem u vidu — koji je osloboditi se ili potisnuti ljutnju. Mi smo u tom stanju, stanju doživljavanja, uvijek iznova; ali uvijek izlazimo iz njega i označavamo ga, imenujiući ga i bilježeći, a time produžavajući postajanje. Ako možemo razumjeti djelovanje u temeljnom smislu riječi, tada će to teaneljno razumijevanje utjecati na naše ipoviršne djelatnosti, također; no prvo moramo razumjeti temeljnu prirodu djela. Dakle, ida li djelo nastaje idejom; Imate li ideju prvo a potom djelujete? Ili prvo dolazi djelo a zatim, budući djelo stvaira sukob, gradite ideju oko njega? Stvara li djelo onoga koji dela ili on dolazi prvo? Veoma je važno otikriti što prvo ddlazi. Ako je to ideja, tada se djelo naprosto prilagođava ideji i stoga niije više djelovanje već imitacija, prinuda u skladu s idejom. Veoma je važno shvatiti to; budući je naša zajednica uglavnom sagrađena na intelektualnoj ili verbalnoj razini, ideje kod sviju nas zauzimaju prvo mjesto a zatim slijedi djelo. Djeio je stoga u islužbi ideje, a puko stvaranje ideje je očito pogubno za djelo. Ideje rađaju daljim idejama a kada postoji puko rađanje ideja priisutan je i antagonizam a zajednica postaje nestabilna s intelektualnim prooeisom stvaranja ideja. Naša je društvena struktura veoma in-telektualna; mi njegujemo intelekt na račun svakog drugog faktora našeg bića i stoga smo zagušeni idejama. Mogu ]li dideje uopće proizvesti djelo, ili naprosto oblikuju misao i stoga ograničavaju djelo? Kada je djelo pokretano idejom, ono ne može nikada oslobođiti čovjeka. Veoma je važno da razumijemo ovo .pitanje. Ako ideja oblikuje djelo, tada djelo ne može nikada uroditi rješenjem naših 'bijeda, jer, prije no što može biti pokrenuta, mi moramo prvo 40

ottkriti kako iideja nastaje. Proučavanje idejinog proceisa, iizgradivanja ideja, bilo socijalističkih, kapitalistiakih, komuinističkih ili iraznih ireligijskiih, od vrhunskog je značaja, pogotovo kada je naša zajednica na rubu ponoira, priizivajući slijedeću katastrofu, silijedeće briisanje iz povijeisti. Oni koji su odista oizbiljni u svojoj naimjeri da otkriju humandstičko rješenje naših mnogih problema, moraju prvo shvatiti ovaj proces stvaranja ideja. Sto mislimo pod idejona? Kako ona nastaje? I mogu li se ddeja i djelo zajedno povezati? Pretpostavimo ida iimam ideju i želim je iznijeti. Ja tražim metod kako da je iznesem, i spekuliramo, trošimo vrijeme i energiju iraspravljajući o torne kako bi trebalo iiznijeti ideju. Veoma je važno, dakle, iznaći kako nastaju ideje; a nakon otknivanja istine o tome možemo raspraviti pitanje djela. Naprosto pronaći kako djelovati, a da se ne -rasipravi o idejama, besmisleno je. Kako, dakle, stičete ideju — veoma jednostavnu ideju, ne treba biti filozoifska, religijska ili ekonomska? To je očito proces misli! Ideja je ishod misaonog procasa. Bez misaonog prooesa, ona ne bi postojala. Stoga moram razumjeti misaoni proces po sebi, prije nego što mogu razumjeti njegov proizvod, ideju. Sto p>odraizumijevaimo pod mišlju? Kada vi mislite? Misao je očito rezultat odgovotra (reakcije), neuirološkog ili psihološkog. Ona je izravan odgovor osjetila ina osjetni podražaj, ili je, psihološki, rezultat pohranjenog pamćenja. Postoji izravan odgovor nerava na osjetni podražaj, te postoji psihološki odigovor pohranjenog pamćenja, utjecaj vrste, grupe, GURUA, obitelji, tradicije i tako dalje — što sve skupa zovete mišljtu. Tako je misaoni proces odgovor pamćenja, zar ne? Vi ne biste irnali misli da nernate pamćenje, a odgovor pamćenja na određeni doživljaj dovodi misaoni prooes u djelovanje. Recimo, na primjer, ja imam pohranjeno pamćenje nacionalizma, nazivajući se hiindusom. Taj rezeirvoar pamćenja prošlih reakcija, dje41

lavamja, iimplilkacija, tradicija, običaja, odgovora izazovu niusiimaina, buddhiste:, kršćana a odgovor pamćenja na izazov neiizbježno dovodi milsaoni proces. Promaitrajlte misaona prooes idok djeluje u vama i možete provjeriti istiinu o ovome iziravno. Netko vas je uvrijedio i to ostaje u vašem pamćenjiu, ono tvori dio pozadine. Kada sretnete osobu koja je izazov, odgovor je pamćenje ,te uvrede. Tako odgovor pamoenja, koje je misaoni proces, stvara ideju; ideja je stoga uvijek uvjetovana — i to je važno razumjeti. To će reći, ideja je ishod misaonog procesa, misaoni proces je odgovor pamćenja, a pamćenje je uvijek uvjetovano. Pamćenje je uvijek u prošlosti, a tom pamćenju je dat život u isadašnjositi izazovom. Pamćenje neima život po sebi samome; ono oživljava u sadašnijosti kada je suočeno izazovom. I, pamćenje u oijeloisti, 'bilo uspavano ili živo, jeste uvjetovano. Stoga mora postojati sasvim drugačiji pristup. Vi morate iznaqi sarni za sebe, iznutra, da li djelujelte na osnovu ideje i da li može postojati djetlo bez pro'cesa sitvaranja ideja. Bronađimo što je to: djelo koje nije temeljeno na ideji. Kada djelujete bez stvaranja ideja? Kada postoji djelo koje nije rezultat doživljaja? Djelo koje je temeljeno na >doživljaju, kao što rekosmoi ograničavajuće je, te je stoga prepreka. DjeJo koje nije ishod ideje spohtano je 'kada miisaoni proces, koji je zasnovan ina iskustvu, ne nadzire djelo; što znači da postoji djelo neoviisno o doživijaju kada um ne nadziire djelovanje. To je jedino stanje u kojem postoji raizumijevanje; kada um, zasnovan na doživljaju, ne rukovodi djelo: kada misao, zasnovana na doživljaju, ne oblikuje djelo. Sto je djelo, kada ne positoji misaoni proces? Može li postojati djelo belz misaonog prooesa? Reciimo da želim sagraditi mos!t, kuću. Ja poznajem tehniku, i ona mi kaže kako da sagradim. To zovemo djelovanjem. Positoji djelo pisanja pjesme, siikanja, državničkih odgovornosti, odgovora društva, okoline. Sva su zasno42

vana na ideji ili ranijem doživljaju, oblikujući djelo. No postoji li djelo kada ne postoji stvaranje ideja? Sigurno da postoji takvo djelovanje kada ideja prestaje; a ona prestaje tek kada postoji ljubav. Ljubav nije pamćenje. Ljubav nije doživljaj. Ona nije razmišljanje p osoibi koju volite, budući je tada tek puka misao. Vi ne možete MISLITI o Ijubavi. Vi možete mislilti o osobi koju volite ili ste joj posvećeni — svome GURU, svojoj predodžbi (image), svojoj ženi, svome mužu; ali misao, simbol, ndje ano stvarno koje je ljubav. Stoga ljubav nije doživljaj. Kada postoji ljubav ipostoji i djelo, i nije 'li to djelo osiobađajuće? Ono nije plod promišljanja i ne postoji ponor izmedu Ijubavi i djela kao što postoji između ideje i djela. Ideja je uvijek stara, bacajući svoju sjenu na sadašnjo^t i mi uvijek nastojimo sagraditi mosit između djela i ideje. Kada postoji 'ljubav — koja nije promišljanje, koja nije stvaranje ideja, nije pamćenje, nije ishod doživljaja, prakticiiraine discipline — tada je sama ta ljubav djelo. Jedino to osloibađa. Sve dok postoji promišljanje, dok postoji oblikovanje djela idejom koja je doživljaj, ne može biti olakšanja; i sve dok se taj proces nastavlja, cjelokupno je delanje ograničeno. Kada se ova istina uvidi, nastaje kvaliteta ljubavi, koja nije promišljanje, o kojoj ne možete razmišljati. Covjek mora biti svijestan ovog cjelokupnog procesa, kako ideje nastaju, kako djelo izvire iz ideja i kako 'ideje kontiroliiraju djelo i time ga ograničavaju, ovisno o osjetu. Nije važno ClJE siu to ideje, ida li iijevih ili ©kstremno desnih. Sve dok prijanjamo uz ideje, u stanju smo u kom ne može biti doživljavanja uopoe. Tada živimo naprosto u polju vremana — u prošlosti, koja pruža nova osjet ili u budućnosti, koja je drugi vid osjetnosti. Tek slobodam uima od ideje može Ipostojati doživIjavanje. 43

{ '

Ideje misu istina; a istina je nešto što se mora doživjeti izravno, iz trena u tren. Doživljaj nije ono što vi ZELITE — što je tada naprosto osjet. Teik kada se oovjek može izdići iznad snopa (bundle) ideja — koji tvori ,mene', koji je um, koji ima djeloaničan ili potpun kontinuitet — tek kada se može izdići nad time, ikaida je misao potpuno tiha, positoji stanje doživljavanja. Tada oovjek saznaje istinu.

44

FOGLAVLJE VI

VJERA

Vjera i znanje su veoima uisko vezami uz želju; i možda ćemo, ako uisipijemo shvatiti ova dva ishodišta, moći vidjeti kako želja djeluje i razumjeti injenu složenost. Oini imi se da je jedna od stvari koju većiina nas irevno prihvaća i uzima za gotovo piltanje vjera. Ja ne napadam vjere. Mi samo nasitojimo otkriti zašto prihvaćamo vjere; i ako možemo shvatiti motive, uzrok prihvaćanja, možda, tada možemo ne samo shvatiti zašto to oinimo, već, također, biti slobodni od istog. Može se vidjeti kako političke i religijske vjere, nacionalne i razmi dirugi vidoVi vjera irazdvajaju ljude, stvaraju isukob, zbrku i netrpeljivost — što je oičita činjenica, a ipak nismo voljni da ih se odreknemo. Postoji hindu vjera., kršćamisfca vjera, buddhistička vjera — nebrojene sektaške i inaciomalme vjieire, razne političke ideologije, svi zajedno u međusobmom sukobu, mastojaće da jedno drugo obrati. Jasno se može uočiti da vjera razdvaja Ijude, stvarajući nesnošljivost; da li je moguće živjeti bez vjere? Covjek to može usitanoviti tek ako je u stanju proučavati sebe u ocLnosu pirema vjeri. Da li je moguće u ovom svijetu živjeti beiz vjere — ne mijenjati ih, niti nadomještati jedrau za drugu, već ibiti potpuno slobodan od SVIH vjera, tafco da čovjek susireće život uvijek iznova isvake minute? Ovo je, na kraju krajeva, istina: imati sposobnost susiretanja svega uvijek iznova, iz trena u tireni bez uvjetujuće reakcije prošlosti, tafco da ne postoji kumulativni efekt 45

koji djeliuje poput zapreke između čovjeika i oinog što JESTE. Ako razmotrite vidjet oete da jedan od razloga želje za prihvaćanjem vjere jeste sltrah. Ako ne bismo limalli vjeru, što bi nam se deailo? Ne bismo li bili veoina uplašeni onim što nam se može desiti: ako' ne bismo imali model vjerovanja, temeIjen na vjeri — bilo u Boga, komunizam, socijalizam, imperijalizam, ili u neki vid religijske formule, neku dogmu kojom smo uvjetovani — osjećali bismo se krajnje izgublj'eni! I nije li to prihvaćanje vjere u stvari prekrivanje tog straha — straha da se bude stvamo ništa, biude prazan? Na kraju krajeva, čaša je uipotrebljiva tek kada je praizna, a um koji je ispunjien vjerovanjima, dogmama, tvrdnjama, navodima, stvamo je nefcreativan um; on je naprosto ponavljajući um. Da se izbjegne tom strahu — straihu od praznine, strahu od usamljenosti, stagnacije, ne stizanja, ne uspijevanja, ne postizanja, ne bivanja nečim, ne postajanja nečim — sigumo je jedan od razloga zašto prihvaćamo vjeru tako marljivo i lakootno. A da li prihvaćanjem vjere razumijemo sebe same? Suprotno. V j e ra, religiiozna ili politička, očiito priječi razumijevanje nas satmih. Ona djeluje poput paravana kroz koji promatramo sebe. A možemo li sebe gledati bez vjerovanja? Ukloniimo li te vjere, mnoštvo vjera koje čovjek posjeduje, ostaje li išta da se gleda? Ako nemaimo vjere sa kojima se um poistovjetio, tada je um, bez poistovjećivanja, sposoban gledati se kakav jeste — a to je, sigurno, pooetak irazumijevanja sebe sama. Ovo pitanje vjera i iznanja stvamo je veoma zanimljiv problem. Kako neobioniu ulogu ono igra u našem ž i v o t u K a k o mnogo vjera imamo! Sigurno da što je čovjek intelektualniji, kultuimiji, spirituainiji, ako mogu tako kazati, manje je njegova sposobnost razumijevanja. Barbari dimaju bezbrojna praznovjerja, čak i u suvremenom syijetu. Pažljiviji, budniiji i oprezniji vjerojaitno i manje vjeruju. 46

To je stoga što vjera vezuje, ooia ogtrađuje, i imi viidkno ida je tako u cijeloim, ekonamskom i političkom svijetu a ,također i u tzv. duhovnom svijetu. Vi vjeriujete da Bog postoji, a ja, možda, vjerujem da Boga nerna; ili vjerujete u potpuinu državnu komtrolu svega i svakiog pojedinca, a ja vjerujem u privatnu poduizetinost i tome slično ; vi vjerujete da pos,toji isaimo jedan Spaisitelj i ida toroz njega možete doseoi svoj cilj, a ja ne vjerujem u ito. Tako se oboje svojom vjeirom afiirmiramo. Pa, iipak, dboje govorimo o ljuibavi, miru, zajednici čovječansitva, o jednom životu — što ne znači apsolutno iništa, ibudući je u stvari sama vjera proces ograđivanja. Vi ste brahman a ja nebraihman, vi ste kiršćanin a ja muslimain, i tako idalje. Vi govoriite o bratstvu i ja, također, govorim o 'istom bratstvu, ljubavi i miru, no u zbilji smo razdvojeni, dijelimo se. Covjek koji želi mir i stvoriti novi svijet, sretan svijet, sigurno se ne može ograditi niti jednim oblikom vjere. Da li je to jasno? Možda verbalno, no, ako uvidite značaj, vrijednost, kao i istiniu o tome, ono će početi djelovati. Vidimo da tamo igdje postoji proces želje tna djelu, mora postojati proces ograđivanja vjerom, budući je očito da vjerujete kako biste bili siguran ekonomski, duhovno a, također, i iznutra. Ne govorim o onim Ijudiima Ikoji vjeruju iz ekonoimskih razloga, ier su oni dovedeni ido ovisnosti o svojiim zanimanjima i stoga će biti katolici, hindusi — nije važno što — sve iddk postoji posao za njiih. Također, ne raspraVljamo o onima koji prijanjaju vjeri poradi koristi. Možda je s većinom nas isto itako. Poradi koristi vjerujemo u određene stvari. Odbacujući u stranu ove ekonomske razloge, moiramo ući dublje u to. Uzmite ljiude koji vjeruju čvrsto u nešto, lekonomskoi, društveno ili duhovno; proces u pozadind toga je psihiološka želja ida ,se bude siiguiran. A izatim 'postoji želja za trajanjem. Mi ovdje ne govoriimo o itome ida li postoji ili ne trajnost, mi govorimo jedino o poiriVu, istalnom ipoticaju za Vjerova47

mjem. Zar ne, ida čovjek iruira, čovjek koji bi uiistinu razumio cijeli piroces ljudiskog egzistiranja, me rnože biti vezam vjerom? Om vidi svoju želju na djelu kao sredstvo bivamja isigurnim. Molim vas ida ne pređete ma drugu stranu i kažete da propovjedam nereligiju. To mi uopće nije namjera. Moja je namjera ida, isve dok ne razumijemo prooes želje u oblilku vjere, budemo svjesni da mora postojati borba, isukob i patnja, a čovjek će biti protiv čovjeka — što se vidi svafci dan. Dakle, ako zamijetim, ako ,sam svjestan da ovaj proces popriima oblik vjere, što je izraz čežnje za unutarnjom sigurnošću, tada moj pnoblem nije trebam li vjeirovati ovo ili ono već da se trebam osloboditi želje za sigumošću. Može ili um biti slobodan od ite želje? To je problem — a ne što i koliko vjerovati. Ovo su naprosto izrazi umutrašnje čežnje za siguimiošću psihološki, čežnje iza izvjesnošću u pogledu nečega kada je sve tako nesigumo u sviijetu. Može li um, svijest, lionost biti slobodna od ove želje za sigumošću? Mi želimo biti sigumi i stoga trebamo pomoć našim iposjedima, vlasmištvu i našoj obitelji. Mi želimo biti sigumi iznutra a itakođer i duhovno, podižući zidove vjere koji su pokazatelj te čežnje za bivanjem u izvjesnosti. Možete li kao pojedinac 'biti slobodnii od ovog poriva, ove čežnje za sigumošću, koja se izražava u želji za vjerovanjem u nešto? Ako nismo slobodni od svega toga, mi smo izvor borbe, mi ne doprinosimo miru, u našim srcima nema Ijubavi. Vjera uništava, i to se vidi u mašem svafeodnevnom životu. Mogu li sam vidjeti ako sam uhvaćen u tom procesu želje, koja se izražava u prijanjanju vjeri. Može li se um osloboditi vjere — ne naći izamjenu za nju već je biti potpuino slobodan? Vi ne možete verbaln-o odgovoriti sa ,da' ili ,ne', ali možete definitivno dati odgovor ako je vaša namjera da positanete slolbodni od vjere. Tada neizbježno dolazite do točke na kojoj tražite sredstvo da se oslobodite po-riva za sigurnošću. Očito ne postoji sigumost iznutra koja oe 48

tirajati, ikao što volite vjerovati. Volite vjerovati da postoj'i Bog koji pažljivo imotri nad vašim nevažnim tričarijama, govoreći vam koga trebate vidjeti, što trebate činiiti i kako to činiti. To je djetinjasto : nezrelo irazmišljanje. Vi imislite da Veliki Otac motri svakog od nas. To je puko iprojiciranje onog što biste sami voijeli. To očito nije istiniito. Istina moira biti u potpunosti nešto različito. Naš se siijedeći probleim tiče znanja. Da li je ono nužno iza razumijevanje istine? Kada kažem »Ja znadem-« implikacija je da postoji znanje. Da li je takav um u stanju istražiti i ibragati za stvarnošću? Pored toga, što je to što mi znamo, zbog čega smo toliko ponosni? Sto mi to u stvari znaimo? Znamo informacijiu, puni smo informacija i doživljaja temleljenih nia našem uvjetovanjiu, pamćenju i sposobnostima. Kada kažete »Ja znadem«, što time miislite? Ili je priizinanje da znaidete prepoiznavanje činjeniice, određene informacije, ili je doživljaj koji ste imali. Staino prikupljanje informacije, sticanje određenih vidova znanja, sve tvori tvrdnju »Ja 'znadem«; i vi počnete prevoditi što ste pročitali, u skladu s vašom pozadinom, željom i doživljajem. Vaše je znamje predmet u korne djeluje proces sličan procesu želje. Vjeru nadomještamo znanjem. »Ja znadem, ja sam to doživio, to se ne može opovrći, moje iskustvo je to, u njega se u potpunosti pouzdajem-«; 'to su pokazateljii tog znanja. Ali kada zavirite iza toga, proučite ga, pogledate inteligentnije i opreznije, vidjet ćete da je upravo tvrdnja »Ja znadem« još jedan zid odvajanja vas i mene. Iza tog se zida krijete tražeći udobnost, sigumost. Stoga, što je više um opterećen znanjem, to je mainje sposoban razumijevati. Ne znam da li ste ikada razmišljali o ovom problemu sticanja znanja — ida li nam 'znanje konačno pomaže voljeti, biti slobodnim od onih kvaliteta koje proizvode sukob u naima samiima i s našim bližnjima; da li znanje likada oslobađa um 4 Duh 1 sloboda

!

49

ambicije. Budući je amhicija, na kraju krajeva, jedna od kvaliteta koja luiništava odnos, suprotstavlja čovjeka oovjeku. Da bismo živjeli u miru međusobno, sigurno je da ambicija mora u potpunosti dokončati — ne samo politička, ekonomska, društvena ambicija već ii&to i mnogo profinjenija i pogubnija, duhovna ambicija — BITI nešto. Može li um ikada biti slobodan od ovog akumuliranog procesa znanja, ove želje za znanjem? Veoina je interesantno motriti kako u našem životu to dvoje, znanje i vjera, igraju izuzetno nioćnu ulogu. Pogledajte koliko obožavamo one koji posjeduju neizmjemo znanje i obrazovanje! Možete li shvatiti zinaoenje toga? Da biste željeli pronaći nešto novo, doživjeti nešto što nije projekcija vaše ambioije, vaš urn mora biti slobodan, rnora birti u stanju vidjeti nešto novo. Na žalost, svaki puta kada vidite nešto novo, vi unosite svu informaciju poznatu vam od ranije, cjelokupno vaše znanje i prošlo pamćenje, i očito postajete nesposohni gledati, primiti nešto što je novo i što ne priipada starome. Molim vas da to me prevedete smjesta u detalje. Ako ;se ne iznam vratiti kući, bit ću izgubljen, ako ne znam kako upravljati rnašiinom, bit ću od neznatne koristi. To je sasvim drugo. O tome ne raspravljamo ovdje. Mi govoirimo o znanju koje se koristi kao sredstvo. sigurnosti, psihološkoj i unutaimjoj želji ida se bude nešto. Sto stičete znanjem? Autoritet znanja težinu znanja, osjećaj važnosti, ozbiljnosti i vitalnosti, i što sve ne? Covjek koji kaže »Ja znadem«, »Ima«, lili »Nema«, sigumo je prekinuo mišljenje, prekinuo slijeđenje ovog cijelog procesa želje. Naš je problem dakle, kako ga ja vidim, da smo vezani, pritisnuti vjerom, znanjem; a može li um biti slobodan od jučerašnjeg i od vjera koje su steoene procesom jučerašnjeg? Razumijete li pitanje? Mogu li ja i vi, kao pojedinac, živjeti u ovoj zajednioi a ipak biti slobodni od vjerovanja iu kojiima smo odgojeni? Može li um biti slobodan 50

od tog cjelokupnog znanja i autoriteta? Mi čitanio razne tekstove, religijske knjige. One su tamo veoma pažljivo iopisale što činiti, što ne činiti, kaiko doseći cilj, što je cilj d što je Bog. Sve vi to znadete na pamet d slijedili ste to. To je vaše znanje, ono što ste dosegli, što ste naučili; tim putem slijedite. Očito da ono što slijedite i tražite, to ćete i naći. No da li je to stvairnost? Nije li to projekcija vašeg Vlastitog znanja? To nije istvarnost. Da li je moguće ostvariti to SADA — ne sutra, već sada — i kazati »Jasna mi je ta istina-« i pustiti da ode, tako da vam um ne bude osakaćen tim prooesom imaginacije, projekcije? Da li je um sposoban za slobodu od vjere? Ta je sloboda moguća jedino kada razumijete umitrašnju prirodu uzroka koji vas vežu uz vjeru, ne samo svjesnih već i nesvjesnih motiva podjednako a koji uvjetuju vaše vjerovanje. Na toraju krajeva mi nismo tek ipovršan slklop (entitiy) koji djeluje na svjesnom inivou. U sitanju simo pronaći dublje svjesne i nesvjesne djelatnosti ako pružimo svom nesvjesnom priliku, budući ono mnogo brže reagiira nego svjasno. Dok vaše svjesno tiho misii, sluša i motiri, nesvjesno je mnogo djelatnije, mnogo življe i prijemčdvije; i ono stoga može irnati odgovor. Može li podvrgnut, zastrašen, prisiljen, natjeran na vjerovanje, može li takav um biti slobodan za misao? Može li gledati iznova i uklomiti prooes izoiacije između vas i drugoga? Nemojte, molim vas, kazati da vjeira spaja ljude. Toi siguirno ne. To je očito. Nikada to nijedna organizirana religija nije učinila. Pogledajte sebe lično u svojoj zemlji. Svi ste vi vjernici, ali da li ste svi zajedno? Da li iste ujedinjend? Sarni znadete da niste. Podijeljeni ste u toliko nevažnih malih partija, kasti, poznate su vam nebrojene podjele. Proces je isti u cijelom svijetu — bilo na Itoku ili Zaipadu — kršćani uništavaju kršćane ubijajući jedni druge zbog nevažmih sitnica, odvodeći ljude u logore i tako dalje, sav užas rata. Stoga vjera ne 51

ujedinjuje ljude. To je veoma jasno. Ako je jasoio i istinito, i ako vi to vidite, tada to treba slijediti. No poteškoća je u tome da veeina nas ne vidi, budući nismo u stanju suočiti se s unutarnjom nesigurnošću, tim unutarnjim osjećajem Ibivanja samim. Mi želimo nešto o što bismo se oslonili, bilo to Država, kasta, nacionalizam, bio to Učitelj ili Spasitelj, ili nešto drugo. I kada vidimo pogrešnost svega itoga, lun je sposoban — može to biti trenutačno, u sekundi — uvidjeti istinu toga; pa makair se i, pošto premaši moći uma, ista spoznaja povukla. No, vidjelti trenutačno, dovoljno je; ako to možete uvidjeti i u djeliću sekunde, dovoljno je, budući ćete tada vidjeti odvijanje dzuzetne stvari. Nesvjesno djeluje, iako uz protivljenje svjesnog. To nije progresivna sekunda, ona je jedina stvar, i imati će vlaistite ipasljedice, čak i usprkos itome što se svjesni um bori protiv toga. Naše pitanje glasi dakle: »Može li um biti slobodan od znanja i vjere?« Nije li struktura uma vjera i znanje? Vjera i znanje su prooesi prepoznavanja, središte uma. Prooes je ograđujući, jednako isvjestan i nesvjestan. Može li um biti slobodan od sopstvene struktuire, može li prestati hiti? To je piroblem. On ima iza sebe, kao> što znaidemo, vjeru, ,ima želju, poriv za sigurnošću, znanje i akumulaciju isnage. Ako pored svoje sile i nadmoći čovjek ne može misliti za sebe, ne može postojati niti mir u svijetu. Vi možete govoriti o imiru, organiizirati političke partij e, vikati sa pročeIja kuća, ali ne možete imati mir; budući je u umu osnov koji stvara suprotnosit, koji ograđuje i izdvaja. Covjek mira, čovjek ozbiljnosti ne može sebe izdvojiti a, ipaik, govoriti o bratstvu i miru. To je samo igra, politička ili religiozna, osjećaj postizanja i ambicije. Covjek koji je u tom pogledu uistinu ozbiljan i želi otkriti, mora se suočiti s problemom znanja i vjere; on mora zaći u ipoza52

dinu toga, da !bi otkrio cijeli proces želje pri djelu, želje za sigurnošću i izvjesnošću. Um koji bi bio u stanju u kojem se novo imože zbiti — bilo to istina, Bog, ili što god želite — mora sigurno pnestati postizati, sakupljati, on mora ukloniti cjelokupno znanje. Um opterećen znanjem nema nikafcovu mogućnost da razumije, to je sigurno, ono što je stvamo i neizmjerljivo.

53

?OGLAVLJE

vn

NAPOR

Za većinu nas, cijeli je naš život zasnovan na naporu, neikoj vrsti htijenja. Mi ne možemo shvatiti djelatnost bez htijenja (volition), bez napora; naš je život zasnovan na tome. Naš društveni, elkonomski i tzv. duhovni život niz je napora, uvijek kulminirajući određenim rezultatima. A mi niisiimo da je napor bitan, nužan. Zašto činimo napor? Nije li to sltoga, kažimo jednostavno, da bismo postigli rezultat, postali nešto, dosegli ciij? Ako ne činimo napoir, mislimo da ćemo stagnirati. Mi imamo ideju o cilju prema kojem sitalno težimo; i ta je težnja postala dio našeg života. Ako se želimo proinijeniti, ako želimo dovesti do značajne promjene u nama samima, mi činimo izuzetan napor da odstranimo staire inavike, da se odupremo uobičajenim utjecajima okoline i tako daije. Mi smo, dakle, naviknuti na ove nizove napora kako bismo pronašli ili ipostigli nešto, da bismo uopće živjeli. Nije li sav takav napor djelatnost sebe (self)? Nije li napor egocentriana djelatnost? Ako čiinlimo napor iz središta sebe, to mora nužno iproizvesti više siukoba, zbiike, bijede. Pa ipak, mi nastavljamo činiti napor za naiporom. Veoma malo nas uvidi da egocentrična djelatnost napora ne razjašnjava niti jedan od naših probleima. Sasvim suprotno, ona uvećava našu pometnju, bijedu i patnju. Mi to znamo; a ipafc nastavljamo, nadaj ući se da oemo nekako prodirijeti kroz tu egooentričnu djelatnost napora, djelatnost volje. 54

Ja milslim da ćemo sihvatiti značaj života, aiko irazumijemo što to znači činiti naipor. Dolazi li sireća fcroz napor? Jeste li ifcada pokušali biti sretni? To je nemoguće, zar ne? Vi se naprežete da budete sretan a sireće neima. Radotst ne dolazi kroz potisfcivanje, kiroz obuzdavanje ili prepuštanije nečem. Vi se možete prepuistiti, a'li na kraju dolazi gorčina. Vi možete potiskivati ili dbuzdavati, ino uvijek postoji borba u skrivenom. iStoga sireća ne dolazi fcrolz napor, niiiti radost kroz obuzdavanje i potiiskivanje; pa iipak je isav naš život niz potiskivanja, niz obuzdavanja, iniz žaljenja dostojnih prepuštanja. Također, postoji stalno nadilaženje, stalna borba s našim strastiima, našom pohlepom i glupošću. Ne težimo li, dakle, borimo se, čindmo' napor, nadajući se nalaženju sreće, ner čega što će nam pružiti osjećaj mira, ljubavi? Ipak, dolazi li ljubav ili razumijevanje borbom? Mišlim da je veoma važno razumjeti što podrazumijevamo pod naipirezanjem, borbom ili naporom. Ne znači li napor borbu iza promjenom što JESTE u što nije, ili što bi htjelo hiti ili htjelo postati? To će reći da se stalno naprežemo izbjeći "suočenje onog što JESTE ili nastojimo pobjeći od toga, preobraziti ili oblikovati što JESTE. Covjek fcoji je uistinu izadovoljan jeste čovjek koji razumije što JESTE, koji tome pridaje ispravno značenje. To je iistinisko zadovoljstvo; ono nije zadkupljeno posjedovanjem nekoliikog ili mnoštva posjedovanja, već razumijevanjem cjelokupnog značenja što JESTE; a to može jedino biti kada prepoznate što JESTE, kada ste ga svijesni a ne kada ga nastojite dblikovati ili promijeniti. Tafco vidimo da je napor borba ili naprezanje za promjenom onog što JESTE u ono što biste zeljeli da bude. Ja govorim samo o psiihdloiškom naprezanju, ne naprezanju is fizičkim problemom, poput strojarstva ili nekog otkrića, promjena, koje je često tehničko. Ja govorim sarno o onom naprezanju koje je psihološko i fcoje uvijefc nadvladava 55

tehiničko. Vi možete graiditi s velilkom pažnjom sja,jnu zajednicu, koristeći besbrajno znanje dato nam znanošću. Ali sve dotle dok psihološka borba, naprezanje i bitka nisu shvaćeni a psihološke disonanoe i strujanja nadvladani, struktura je zajednice, koliko god sjajno bila izgrađena, osuđena na propast, kao što se i uvijek iznova dešavalo. Napoir je odvraćanje od oaiog što JESTE. Onog trena kada prihvatim što JESTE, prestaje naprezanje. Bilo koji oblik naprezanja ili borbe pokazatelj je odvraoenosti; a odvraćenost, koja je napor, mora postojati sve dotle dok psihološki želim preobraiziti ono što JESTE u ono što nije. Prvo moramtio biti toliko slobodni da vidimo kako radost i sreća ne dolaze 'kiroz napor. Postoji li kreativnost kroz napor ili tek njegovim dokidanjem? Kada pišete, slikate ili pjevate? Sigurno kad ne postoji napor, kad ste potpuno otvoren, kad ste na svim nivoima u potpunoj vezi, potpuino integrirani. Tada postoji radoSt i vi počinjete pjevati, pisati pjesmu, slikati ili nešto oblikovati. Trenutak stvaranja nije nođen iz naprezanja. Možda ćemo razumijevanjem pitanja kreativnosti biti u stanju razumjeti što podrazumijevamo pod naporom. Da li je kreativnost ishod napora i da li ismo svjesni u tim trenucima kada smo kreativni? Ili je kreativniost osjećaj potpunog samozaboirava, oinaj osjećaj kada ne positoji nemir, kada je oovjek poitpuno nesvjestan kretanja misli, kada postoji tek potpuno, ispunjeno, bogato biće? Da li je takovo stanje posljedica truda, naipora, sukoba, naprezanja? Ne iznam da li ste ikada zamijetili da, kada nešto činite lakoćom, hitno, ne postoji napor, ipotpuno je odsustvo naprezanja; ali, buidući su naši životi uglavnom serije bitaka, suikoba i naprezanja, mi ne možemo zamisliiti život, sitanje bića, u kojiem je borba potpuno dokinuta. Da bi razumio stanje bića bez 'borbe, stanje kreativne egzistencije, čovjiek sigurno mora istražiti cijeli problem napora. Pod naporom podrazu56

mijevamo težnju ka ispunjenju nas samih, da postanemo nešto. Ja isam ovo i želim positati ano; ja to nisam i moram to postati. Postajući ,to', prisutna je borba, sukob, neslaganje, naprezanje. U tom smo naprezanju nužno zaokupljeni ispunjenjem kroz dosizanje cilja; mi tražimo samoispunjenje u objektu, osobi, ideji, a to zahtijeva stalnu borbu, sukolb, napor

za iposltajanjem,

ispunje-

njem. Tako smo uzeli taj napor kao neizbježan; a ja se pitam da li JE neizbježivo — Ito naprezanje da se postane nešto? Zašto ono Ipostoji? Gdje postoji želja za ispunjenjem, u bilo kom stupnju i na bilo korn nivou, mora postojati naprezanje. Ispunjenje je motiv, pokretač u pozadini napora; bilo da je u visokom privredmam rukovadiocu, damaćici ili siromahu, ta se borba za postajamjem, ispunjenjem, nastavlja. Zašto, dakle, postoji želja za ispumjemjem sebe? Očito, želja za ispunjenjem, postajanjem iniečim, izrasta kada postoji svijest o vlastitom ništavilu. Budući sam ništa, nedostatan, prazan, iznutira siromašan, naprežem se da poStanem inešto; spolja ,ili iznutra nastojim da ispunim sebe u osobi, stvari, ideja. Ispuniti to prazno cjelokupan je proces našeg postojanja. Svjesni da smo prazni, izniutra siromašni, mi težimo, bilo sakupljanju stvairi spolja, ili njegovanjiu unutairnjiih bogatstava. Napor postoji tek kada postoji bijeg od te unutamje prazmine kroz djeilovanje, komtemplaciju, postizanje, sticanje, moć, itd. To je naša svakodnevica. Svjestan sam svoje nedostatnosti, unutamjeg siromaštva i borim se da pobjegnem Od toga ili da to ispunim. To bježanje, iizbjegavamje ili nastojanje da se prekrije praznina, povlači za sobam barbu naprezamje, napoir. Dakle, ako čovjek ne čini napor da pobjegne, što se dešava? Covjek živi s tom usamljenošću, tam praizninam; pirilhvatajući tu prazninu otkrit će da se

javlja

breaitivno

sltamje

kojie rnema n i k a k o v e

veze s boflbam, naporom. Napor postoji tek toliko 57

dugo kol'iko ini naistojiimo izbijeći tu unoitairnju usainljenost, ispraznost, no kada pogledanio u to, proučimo ga, kada prihvatimo što JESTE bez iiabjegavanja vidjet ćemo da dolazi stanje bića u kom se dakida cjelokupna borba. To je sitanje hića fereativnost i ono nije plod borbe. A kada postoji razumijevanje omog što JESTE, koje je ispraznost, unutarnja nedostatnost, kada 60vjek živi s tom nedostatnošću i raizumije je u cijelosti, javlja se kreativna stvarnost, kreativna inteligencija, koja sama donosi sireću. Stoiga je akcija kakovom je md znamo, u isitvari reakcija, ona je beskrajno postajanje, 'koje je nijekanje, izbjegavanje što JESTE; ali kada postoji svijest o ispraznosti bez izbora, bez osude ili opravdanja, tada u tom razumijevanju postoji djelovanje, a to djelovanje je kreativno biće. To ćete shvatiti ako ste svjesni sebe pri djelu. Promatrajlte se dok djelujete, ne tek spolja, već uočite, također, kretnje svojih misli i osjećaja. Svjesni ti'h fcretnji, vidjet ćete da je imisaoini proces, koji je, također, osjećaj i djelovanje, zaisnovan na ideji postajanja. Ideja postajanja izrasta tek kod osjećaja nesigurnosti, a on doiazi kada je čovjek svjestan unutairnje ispraznosti. Ako ste svjesni tog procesa miisli i osjećaja, vidjet oete da se odvija staina bittoa, inapor za promjenom, oblikovanjem, dotjerivanjem što JESTE. To je napor za poistajainjem, a postajanje je izravno izbjegavanje što JESTE. Kroz samospoznaju, fcroz stalnu svjesnost, naći ćete da sukob, borba, fconflilkt postajanja, vodi patnji bolu neznanju. Tek svješću o unutarnjoj nedostatnosti i življenjem istog bez izbjegavanja, prihvatajući to u cijelosti, moći ćete otkriti izuzetnu smirenost, onu koja nije sastavljena, prikupliena, već koja dolazi razumijevanjem što JESTE. Tek u tom stanju smirenost; postoji i kreativno biće.

58

POGLAVLJE VHE

PROTUSLOVLJE

Mi vidimo protuslovlje u inaina i oko nas; budući smo u protuslovlju, u nama meima mira a time i izvan nas. U nama postoji stalno stanje poricanja i potvirđivanja — što bismo 2ELJELI biti i što jesmo. Stanje protuslovlja stvara sukolb i taj sukob ne donosi mir — što je jasna, očita činjenica. To unutarnje protuslovlje ne bi trebalo biti prevedeno u neku vrstu filozofskog dualizma, budući je to veoma lagan bijeg. To jest, kazavši da je protuslovlje sitanje dualizma, misiimo da smo ga riješili — što je očito puka konvencija, bijeg s preduimišljajem od zbilje. Sto, dakle, simatramo pod sukobom, protuslovljem? Zašto ipostoji protuslovlje u meni? — tto stalno naprezanje da postanem nešto irazliči'to od onog što jesam. Ja sam ovo i želim jpostati ono. To je protuslovlje u nama činjenica, ne metafi'zički dualizam. Metafizika nema značaja u razumijevanju što JESTE. Mi možemo raspraviti, recimo, dualizam, što on jeste, ako postoji, itd.; no od kakovog je to značaja, ako ne znamo da postoji protuslovlje u nama, suprotne želje, interesi, nastojanja? Želim 'biti dobair i nisam to u stanju biti. To protuislovlje, ta supiro'tnos't u naima, mora biti shvaćeno budući stvara sukob; a u siukobu, naprezaTiju, mi ne možemo stvarati pojedinačno. Budiimo načiisto o stanju u kom se nalazimo. Postoji protuslovlje, dalkle, mora postojati naprezanje; a ono je destrukcija, rasipanje. U tom sitanju ne možemo proizvesiti ništa osim netrpeljivosti, borbe, više gorčine i patnje. Ako smo u stanju shvatiti to u potpunosti i time biiti sloibodni 59

od protuslovlja, tada može postojati unutarnji mir, ikoji će danijenti razumijevanje jedno dirugoga. Problem je ovaj: uvidjevši da je sulkob destruktivain, rasiipain, zašto poisitoji u svaikam od nas protuslovlje? Da bismo to shvatili, moraimo krenuti korak dalje. Zašto postoji osjećaj suprotn:i!h želja? Ne znam da li smo svjesni toga u nama samima — tog protuislovlja, tog osjećaja žeije i ne-želje, pamćetnja nečega i nastojanja da se to zaboravi da bisimo našli nešto novo. Samo to posmatrajte. Veoma je jednostavno i normalno. Nije nešto izuzetno. Cinjenica je, postoji protuslovlje. Zašto, dakle, to protuslovlje izrasta? Sto mislimo pod pnotuslovljem ? Ne podiraizumijeva li to nepoisitojano stanje koje je suprotstavljeno 'drugim .nepostojanim stanjem? Ja misiim da iimam postojanu želju, ja polažem u sebe tirajnu želju a druga želja iizrasta, koja protusilovi prvotnoj; to protuslovlje rađa sukobom, koji je rasipanje. To će reći da poistoji staiLno poricanje jedne želje dirugom, jedna težnja nadvladava drugu. Dakle, postoji li takova stvar kao što je postojana želja? Siguirno, želja 'je CIJELA nepostojana — ne metafiizički, već zbdljski. Ja želim poisao. To jest, ja itražim određeni posao kao sredistvo sreće; a kada ga dob'ijem, nezadovoljan sam. Želim postati direktor, tada vlasnik i tako dalje i dalje, ne :samo u ovom već u tzv. duhovmom svijetu — učitelj postajući irektor, svećenik postajući biskup, uoenik postajući majstor. To stalnio postajanje, uzastopno dostizanje raznih stanja, donosi protuslovlje. Stoga, zašto ne bismo gledali život ne kao jednu postojanu želju već kao niz prolazniih želja, uvijek u suprotnosti jedne s drugom? Otuda um ne ibi trebao biti u sitanju protuslovlja. Ako posimatram život, ne Ikao ipoisitojanu želju već kao niz nestailnih ždlja koje se neprestano mijenjajiu, tada neima protuslovlja. Protuslovlje izrasta tek 'kada um posjeduje fiksiranu točku želje; to jest, kada urn ne posimatra 60

CJELOKUPNU želju kao nestalnu, prolaznu, već zahvaća jednu želju i čini je postojanom — tek itada, kada druga želja izrasita, postoji protuslovlje. No, sve isu želje u stalnom kretanju, ne postoji fiksiranje želje. Nema fiksirame točke u njoj; ali um je utemeljuje, budući sve tretira kao sredstvo dostiZ£inja, dobivanja; i mora postojati protuslovije, sukob, sive idok čovjek dostiže. Vi želite stići, želiite slijediti, naći bezuslovnog Boga ili istimu, koji će biti vaše trajno zadovoljenje. Stoga ne tražite istinu, ne tražite Boga. Vi tražite trajno zadovoljenje, a ito zadovoljenje zaogroete idejom, s poštovanjem zvučnom iriječju, ireoimo Bog, istina; ali u stvairii, svi mi tražimo zadovoljenje, i smještamo to zadovoljemje, tu madoknadu, na najvišu točku, nazivajući je Bogom, a najdonja je točka piće. Sve dok um traži zadovoljenje, nema velike razlike između Boga i pića. Dmštveno, piće može biti loše, no unutrašnja želja za zadovoljenjem, dobitkoim, čak je štetniija. Ako uistinu želite naći istinu, morate biti izuzetno poštem, ne tek na verbalnom nivou već u oijelositi; morate bilti izuzetno jasan, a to ne možete biti ako niste voljni suočiti se sa činjenicama. Sto, dakle, donosi protuslovlje u svakom od nas? To je, sigumo, želja da se postane nešto. Mi svi želimo postati nešto: uspješam u svijetu i iznutra, postići rezultait. Sve dotle dok misiimo u pojmovima vremena, postignuća, položaja, mora postojati protuslovlje. Na kraju krajeva, um je proizvod vremena. Misao je izasnovana na jučer, na prošlostd; i sve dok miisao djeluje unutar polja vremena, razmišljajiući pojmovima budućnosti, postajanja, sticanja, postizanja, mora postojati protuislovlje, budući tada nismo u stanju suočiti točno što JESTE. Jediino shvaćajući, razumijevajući, svjesitan bez izbora (choicelessly aware) što JESTE, postoji mogućnost sk>'bode od deziintegrirajućeg činioca koji je protuslovlje. Stoga je bitno razumjeti cjelokuipan proces našeg mišljenja, budući upravo tamo nalazimo protu61

slovlje. Misao sama je poisitala protuslovlje, budući nismo razumj eli cijeli proces nas samiih; a to razumijevanje je moguće tek kada smo u cijelosti svjesni našeg mišljenja, ne poput promatrača koji djeluje na svojoj misli, već integralno i bez iizbora — što je izuzetno mučno. Tek taida postoji razrješenje tog protuslovlja koje je toliko pogubno, bolno. Sve dok nastojimo postići psihološki rezultat, sve dok želimo unutarnju sigurnost, mora postojati protuslovlje u našem životu. Ne miisilim da je većina nas svjesna ovog protuslovlja; ili, ako i jesmo, mi ne vidimo njegovo pravo zinačenje. Suprotno, protuslovlje nam daje poticaj za život; sam elemenat trenja pruža nam osjećaj da smo živi. Napor, iborba suprotnosti, pruža nam osjećaj vitalnosti. Zbog toga volimo raitove, uživamo bitlku frustracija. Sve dok postoji želja za postizanjem rezultata, što je želja iza psihološkom isiguinnošću, mora postojati protuslovlje; a sa njim ne može biti i miran um. Spokojstvo uma osnovno je iza razumijevanje svakolikog zinačenlja života. Misao ne može nikada biti rnirna; misao koja je proizvod vremena, ne može nikada pronaći ono što je bezvremeno ili znati ono što je iznad vremena. Sarna je priroda našeg mišljenja piro'tuslovlje, 'budući uvijek mislimo u pojmovima prošlosti 111 budućnosti; stoga niismo nikada u potpunoisti spremini :za spoznaju, u potpunosti svjesni sadašnjosti. Biti u cijelosti svjestan sadašnjosti izuzetno je težak 'zaidatak, budući je um nesposcnban suočiti činjenicu izravno, bez prijevare. Misao je proizvod prošlosti i stoga može misliti jedino u okvirima prošlosti ili ibudućnosti; ona ne može ipotpuno biti svjesna činjenice IU sadašnjosti. Sve dok misao, koja je proizvod prošlosti, nastoji odstraniti protuslovlje i sve probleme koje ono proizvodi, ona napnosto iteži rezultatu, nastojeći postići cilj, a takovo mišljenje samo stvara više protuslovlja a time i sukoba, bijede i zbrke u nama a time i oko nas. 62

Da 'bude slobodan od protuslovlja čovjiek mora biti svjestan sadašnjosti ibez izbora. Kaško imože ipostojati izbor kada ste sučeljeni s činjeniicom? Razumijevanje je činjenioe isigurno u cijelosti nemoguoe, sve dotle dok miisao, nastojii djelovati nad činjenioom ipojmovima postajanja, miijenjanja, preinake. Stoga je samosipoiznaja početak razumijevanja; bez nje, protusilovlje i sukob će se nastaviti. Da bi se poznavao cijeli proces, cjelokupnost sebe sama, nije potreban nikakav ekspert, nikakav autoriitet. Traganje za autoritetom rađa jedino straihom. Nikakav ekspeirt, niti specijaiista, ne inogu nam pokazati kako razumjeti proces sebe. Covjek to mora proučiti sam za sebe. Vi i ja možemo ijedan diuigome pamoći govoreći o tome, no nitko ito ne može otkriti za nas, nikakav sipecijalist, niti učitelj, to ne može isitražiti 'za nas. Mi možemo biti svjesni toga tek u isvom odinosu — preima stvarima, posjedoivanju, Ijudima i idejama. U odnosu ćeimo otkriti da proituslovlje izrasta kada se djelo približava idejii. Ideja je naprosto kristaliziranje misli kao simboLa, a napor da se živi po simbolu dovadi do piratuslovlja. Tako, sve dok pastoji obrazac misli, protuslovlje će se nastavi'ti; da bi ise stavila točka na oibrazac, a time i na protuslovlje, mora postojati samospoznaja. To razumijevanje sebe nije proces rezerviran za nekolicinu. Sebe treba razumijevati u svakanidevnam govoru, načinu ma koji mislimo i osjećamo, na koji 'gledamo dirugoga. Ako možemo biti svjesni svake misli, svakog osjećaja, od trena do trenai, itada ćemo viidjeti da se odmasom došlo do shvaćanja modusa seibe. Tek tada postoji mogućnost ane mirnoće uima upravo u kojoj se konačna stvarnost javlja.

63

POGLAVLJE IX

ŠTO JE SOPSTVO?

Da li znamo što mislimo pod sopstvom (self, sebe) ? Pod time, ja mislim ideju, pamćenje, izaiključak, doživljaj, iraizličite vidove imenih i bezimemih iintencija, svjesmo mastogamje da ;se 'bude ili me bude, akumuliramo pamćemje meisvjesnog, irasmog, grupe, imdiviidualnog, klasa i sveg tog skupa, bilo ida je projiciramo izvama u idjeilovamju ili projiciirano duhovno kao vrlina; težnja za svim itime jieste sopstvo (sebe). Tu je uključeno natjecanje, želja da se ibude. Cijeli taj proces čini sopstvo; i tek kaida smo suočeni s njime, Enamo da je to zla stvar. Koristim riječ ,zao' namjerno, budući sopstvo razdvaja: ono je samoograđujuće; njegove su djelaitnosti, koliko god plememite, u stvari separativine i izolirajuće. Sve mi to znademo. Mi, također, poznajemo ome izuzetne trenutke kada je sebe odsutno, tu kojima neima osjećaja nastojanja, inapora, a koji se dešavaju kada ipostoji ljubav. Cini mi se da je važno razumjeti kako doživljaj jača sebe. Ako smo ozbiljni, trebali bismo razumjeti ovaj problem idoživljaja. Što mislimo dakle pod doživljajiem? Mi irnamo istalno doživljaj, impresije; i mi prevodimo te impresije i reagiraimo ili djelujemo u skladu s njima; proračunati smo, lukavi itd. Postoji stalna međuigra između viđenog objektivno i našeg reagiranja na >to i međuigra između isvjesmog i pamćemja mesvjesnog. Shodno mome pamćenju, ja reagiram na sve što vidim, isve sto osjetim. U tom se procesu ireagiranja na sve što vidim, osjetim, izmadem ili vjerujem, dešava doživljaj. Reakcija, odgovor na nešto viđeno, jeste do64

življaj. Kada :te vidiiim, ja reagiraim; ilmenovanje te reakcijb jeste doživljaj. Ako je ne imeniujeano, ona nije doživljaj. Motrite svoje vlastite odgovore i što se događa u vezi s vama. Ne ipostoji doživljaj ako u isto vrijeme ne ipostoji prooes imenovanja. Ako te ne p.repoznam, kako mogu imati doživljaj sretanja tebe? Zvuči jednostavno i ispravno. Nije li to činjenica? To jest, ako ne ireagiram u skladu sa svojiim pamćenjem, uvjetovanošću, pretpostavkama, kako mogu znati da sam imao doživljaj? Zatim postoji projekcija različitih želja. Zelim b'iti zaštićen, iimati sigurnost iznutra; ili želim imati imajiS'tora, GURUA, učiitelja, Boga; ti doživljavam ono L'to sam projicirao; to jest, projicirao sam želju koja je poprimila lik, (kojem sam dao ime; na to ja reagiram. To je moja projekcija. To je moje imenovanje. Ta želja koja mi pruža doživljaj čini da kažem: »•Ja doživljavam«, »Ja sam susreo Majistora«, ili »Ja nisam susreo Majstora«. Vi znadete cjelokupan proces imenovanja idoživljaja. Zelja je ono što zovete doživljajem, zar ne? Kada želim tišinu uma što se zbiva? Sto nastaje? Uviđam važnost tihog ,uma, smiireinog uma, zbog raznih razloga; budući su UPANISADI ,tako kazali, religijiske su knjige tako kazale, sveci isu tako kaizali a, taikođer, polkatkad i ja osoibno osjećam kako je dobro biti tih, budući je moj um toiliko brbljiv povazdan. Na trenutke osjećam kako je divno, ugodno imati imiran um, tih um. Prisutna je želja za doživijavanjcm tišine. Ja želim imati tih um li stoga pitom »Kako ga mogu steći?« Ja znadem što ova ili ona knjiga kaže o medi'taciji i različitim viidoviima discipline. Taiko kroz diisciplinu itražim doiživljavanje tišine. Sopstvo, ,mene', smjestilo se, dakle, u doživljaju tišine. Ja želim shvatiti što je 'istina i to je moja želja, moja čežnja; tada 'tu nastupa moja projekcija onoga što ja smatram da bi trebalo biti iistina, budući sam čitao toiliko o tome; čuo sam mnoge ljude da govore a tome; religijiske siu to knjige opisale. Ja želim isve 63

5 Duh 1 sloboda

65

to. Sto tse dešava? Samo htijenje, isama 'želja je pirojicirana i ja doživljavam budu fi prepoznajem to projicirano stanje. Ako ne bih pnepoznao to stanje, ja ga ne bih zvao istinom. Ja ga prepoznajem i doživljavam ga; a to doživljavanje daje snagu sebi, ,meni'. Tako sebe postaje ukorijenjeno u doživljaju. Tada kažete »Ja znadem«, »Majstor positoji«, »Bog postoji« ili »Bog ne postoji«; kažete da je odiređeni politički SLstem ispravan a svi drugi nisu. Tako doživljaj uvijek osnažuje ,mene'. Sto ste više ukorijenjen u svom doživljajiu, to više biva sebe ukorijenjeno. Kao rezultat toga, vi imate određenu snagu kairaktera, znanja, vjerovanja, koju iizlažete drugim ljudima, ibudući znadete da oni nisu toliko pametni kao vi i buidući irnate dar pisanja ili govora i lukav ste. Pošto je sebe još uvijek djelatno, to su vaša vjerovanja, vaši Majstori, kasite, ekonomski sistemi, svi procesi izolacije, te istoga domose sukob. Vi morate, ako ste iole ozbiljan u ovome, otopiti to središte u potpunositi a ne opravdavati ga. Zbog toga moramo razumjeti prooes doživljaja. Da li je um u stanju, da li je sebe u stanju ne projicirati, ne željeti, ne doživljavati? Mi vidimo da su sva doživljavanja sebe negacija, deistrukcija, a ipak ih zovemo pozitivnim djelovanjem! To zovemo pozitivnim načinom života. Odrješenje tog cjelokupnog procesa za vas je negacija. Da li ste tu u pravu? Možemo li, ti i ja, kao pojedinci, otioi do fcoirijiena toga i razumjeti proceos sebe? Sto, dakle, donosi odrješenje tog pitanja o sopstvu? Religijske i druge girupe ponudile su poistovjećivanje! »Poistovjeti se s obuhvatnijim i sebe iščezava«, to oni kažu. No poistovjećenje je sigurno još uvijek proces sebe; obuhvatnije je naprosto projekaija ,mene' samoga,, koju doživljavam i koja stoga osnažuje ,mene'^vr] Svi različiti vidovi discipline, vjerovanja i znanja sigurno samo osnažuju sebe. Možemo li pronaći elemenat koji oe otopiti sebe? Ili je to krivo pitanje? To je ono što u osnovi želimo. Mi želimo pronaći nešto što će otopiiti ,mene', nije li tako? Mi 66

mislimo da ipoistoje raizličita siredstva, naime, poistovjećivanje, vjerovanje itd.; ali svi su oni na istom nivou; jedan nije supeirioran drugome, budući su svi :podjednaiko moćni u osnaženju isebe, ,mene'. Mogu li, daikle, vidjeti ,mene' gdje god da djeluje, i vidjeti njegove destruktivne sile i esneirgiju? Koje god iime da mu dadem to je izolirajuća sila, destruktivna sila i ja želim pronaći način 'kako da je otopim. Mora da ste se ovo zapitali — »Vidim ,ja' kako djeluje neprestano, donoseći uvijek brigu, strah, frustracij u, očajanje, bijedu, ne samo meni, već svima ofco mene. Da li je moguće to sebe otopiti, ne djelomice već u potpunosti?-« Možemo li ići do njegova korijena i uništiti ga? To je jedini način isitinskog djelovanja, zar ne? Ja ne želim biti djelomično inteligentan već inteligentan integralno. Većina je nas inteligentna u slojevima, vi vjerojatno na ovaj način a ja na onaj. Netki su među vama imteligentnd u svorn poslovnom iradu, drugi opet u svom uredskcan radu itd.; ljiudi su iinteligentni na različite načine; ali mi nismo integralmo inteligentni. BITI INTEGRALNO INTELIGENTAN ZNACl BITI LlSEN SEBE. Da li je to moguće? Da li je moguće da sebe bude u potpunosti odsutno sada? Vi .znadete da je to moguće. Koji su nužni sastojci, uvjeti? Koji je elemenat kojii dovodi do toga? Mogu li ga naći? Kada postavim to pitanje »Mogu li ga naći?«, sigumo da sam uvjeren u mogućnost toga; tako sam, dakle, već stvorio doživljaj u kojem će sebe ibiti osnaženo. Razumijevanje sebe zahtijeva u veiiikoj mjeri inteligenaiju, u velikoj mjerii budnost, ipažljiivost, motreći besprekidno, itako da ono ne izmafcne. Ja, koji sam veoima ozbiljan, želim otopiti sebe. Kada to kažem, ja znadem da je to moguće. U trenu kada kažem »Ja želim otopiti ovo«, prisutno je još uvijek doživljavanje sebe, i tako je sebe osnaženo. Kako je, dakle, moguće da sebe ne doživljava? Može se vidjeti da stanje toreacije u cijelosti nije doživljaj sebe. Kreacija je tamo gdje je seibe odsutno, budući kreacija nije intelek67

tualna, nije djelo uma, inije samopnojicirana, ona je inešito iznad sveg doživljavanja. Da li je, dakle, moguće da um bude u cjeloisti miiran, u stanju neprepoznavanja, ili nedoživljavanja, da bude u stanju u kojem se kreacija može desiti, što znači kada sebe nije tu, kada je odsutno? U tome je problem. Bilo kakvo kretainje uima, pozitivno i'li negativno, "jeste doživljaj 'koji, u stvari, oisnažuje ,mene'. Da li je um u stanju ne prepoznavati? To se može zbiti tak kada postoji (potpuna tišina, ali ne tišina koja je doživljaj sebe i koja stoga osnažuje sebe. Postoji li entitet odvojen od sebe, koji motri sebe i otapa ga? Postoji li duhovni entitet koji nadomješta sebe i razara ga, koji ga uklanja? Mi mislimo da postoji. Najireligiozniji lj.udi vjeruju da posto'ji takav elamenat. Materijalisti kažu, »Nemoguće je da sebe bude uništeno; ono imože jed'ino biti uvjetovano i ograničeno — politički, ekonomski i društveno; mi ga možemo čvrsto držati unutar određenog modela i možemo ga slomiti; stoga cxno može biti oiblifcovano da vodi visok, moralan život i ne miješa se ni u šta drugo već isilijedi društveni model i djeluje tek poput mašine«. To (znademo. Postoji idruga vrsta ljuidi, tzv. ireligiiozinii — oni nisu to uistinu, iako ih mi tako nazivamo — koji kažu: »U suštini, postoji takav elemenat. Ako možemo idoići u dodir s njiime, on oe otopiti ise'be.« Postoji li takav e'lemenat koji otapa sebe? Pogledajite, molim vas, što mi činiimo. Mi satjerujemo sebe u ugao. Ako dopustite sebi samome da 'budete satjeran u ugao, vidjet ćete što će se deisiti. Tamo bismo željeli biti elemenat koji je bezviremen, koji ne potiče od sebe, koji će, nadaino se, doći i posredovatii te umištiti sebe — a koji zovemo Bogom. Postoji li, dakle, takova stvar koju um može pojmiti? Može a 'i ne mora 'biti; no 'nij e u tome istvar. Već, kada um traži bezvremeno duhovno stanje koje će stupiti u dejstvo da bi uništilo sebe, nije li to drugi vid doživljaja koji je osnaženje ,mene'? Kada vjerujete, nije li to 0110 što se u stvairi zbiva ?

, < • ,,

68 •"•'

* 7V

Kada vjerujete da postoji istina, Bog, bezvremnemo stanje, besimrtnost, nije li to prooes osnaženja sebe? Sebe je projiciiralo tu stvar za koju osjećate i vjerujete da će doći i uništiti sebe. Tako, iprojicirajiući ovu ideju kontinuiteta duhovnog eintiteta u bezvreinemom stanju, vi doživljavate; a takav doživljaj jedimo osnažuje isebe i, dakiLe, što ste učimili? Vi miste stvarmo uništili sebe već ste imu saimo dali drugo ime, drugi kvalitet; sebe je još uvijek prisutno, budući ste ga doživjeli. Tako je inaše djelovamje od samog početka pa do kraja uvijek isto, mi jedino vjerujemo ida ono napreduje, raste, postaje sve ljepše; ali ako osmotrite iznutra, to se odvija disto djelovanje, aisto ,meme' djelujući na irazličitim nivoima s raižličitim etiketama, imenima. ~ Kada vidite cjelokupan proces, lukavost, iizuzetnu imventivnost, inteligentmiost sebe, kako se pokriva procesom poistovjećivanja, kroz vrlimu, doživljaj, vjenovanje, toroz zmanje; kada vidite ida se um kreće u krugu, u kavezu koj;i je sam stvorio, što se zbiva? Kada ste svjestam toga, u potpunosti ga prepoznali, niste li tada iizuzetno miiran — ne kroz prinudu, neku nagraidu, ili strah? Kada prepaznate da je svaki pokret uma naprosto vid osnaženja sebe, kada to proučite, uvidite isto, kada ste toga u potpunosti isvjesmi prilikom djelovanja, kada stignete do te točke — ne ideološki, verbalno, ne kroz projicirano doživljavanje, već kada ste zbiijski u tom stanju — tada ćete vidjeti da um, bivajući krajnje miram, ne posjeduje moć stvaranja. Sto god um stvori jeste u krugu, uinutar polja sebe. Kada je um nekreativan postojii kreacija, koja nije prepoiznavajući proces. Stvamost, iistina, me može ise prepoznati. Da bi se istiina javila, vjerovanje, znanje, doživlj avanj e, težnja vrline — sve to moira iščeznuti. Krepoisna osoba koja je svjesma slijeđenja vrlime ne može nikada promaći istinu. Ona može biti veoma deoentna; no to nije isto što i čovjek istine, čovjek koji razumije. Za čovjeka istine, istina se ostvarila. Oo69

vjek vrline je pravedan čovjelk, a pravedam čovjek ne može nikada razumjeti što je istina budući je za njega vrlina pokrivanje sebe, osnaženje sebe, budući on teži za vrlinom. Kada kaže »Moram biti lišen pohlepe«, stanje nepohlepe koje doživljava jedino osnažuje sebe. Zbog toga je tako važno biti siromašan, ne tek u svjetovnim dobrima već, takoder, u vjarovtanju i znanju. Covjek sa.svjetovnim bogatstviima iii čovjek bogat znanjem i vjerovanjem neće nikada znati išta do tame i biti će središte zlobe i bijede. Ali ako ti i ja, kao pojedinci, možemo vidjeti to svekoliko delanje sebe, tada oemo znati što je ljubav. Uvjeravam vas da je to jedina preobrazba koja vjerojatno može promijeniti svijet. Ljubav ne potiče od sebe. Sebe ne može prepoznati ljubav. Vi kažete »Ja volim«; no tada, u isamom tom izricanju, u samom doživljavanju toga, ljubavi nema. Ali, kada ipoznajete Ijlubav, sebe je odsutno. Tarno gdje postoji ljubav, ne postoji sebe. ,or da ,ipostane'; u tom prooesu napora on sljedi krivu iluziju ida postoje dva odvojena prooesa, premda ipostoji samo jedan proces. Mislim ida u toime leži iteimeljini čindlac ipogoršanja. Da li je moguće doživjeti to stanje gdje je samo jeidan entitet a ne dva odvojena procesa, onaj koj'i idoživiljava i doživljaj? Tada ćemo, možda, pronaći što znači ibiti kreativan li koje je stanje u kojem ndkad ineima pogoršanja, u kojem gad da je odnosu čovjek. Poihlepan sam. Ja i ipoihleipa nisu idva različita stanja; pastoiji samo jedna stvar a to je pohlepa. Ako sam svjestan da isam pohlepain, što se dešava? Cimim naipor da ne budem pohlepain, bilo iz socioloških ili ireliigijiSkih razlaga; taj će napar uvdjek 'biti u malom ogiraničenom krugu; kirug iriogu proširiti, ali on je uvijek oigirainičen. Stoga je pogaršavajući činiilac uvijek prisutan. Ali kada gleidam maio dublje d bliže, vidim da je vršilac napora uzrok jx>hlepe i on je sam pahlepa; također, vidim da ne postoji ,mene' i pohlepa, ladvojemd, već da p>ostoji jedino pohlelpa. Ako shvatim ida sam pohlepam, da ne postojd promatrač koji je poihlepan već da sam po sebi pohiepam, tada je cijelo naše pitamje sasvim drukčije; maš je odgovor na to sasvim drukčiji a naš napor nije više destruktivan. 7 Duh 1 sloboda

97

Sto ćete činiti fcada je cijelo vaše biće pohleipa, kaida je svako djelo koje činiano pohlepa? Na žalost, mi ne masliimo tim nedoslijedom. Postoji .mene', superioran entitet, vojnik koji kontrolira, dominira. Za mene je taj proees destruktivan. To je iluzija i mi znamo zašto ito činimo. Ja sebe dijelim na uzvišeno i nisko kako bih trajao. Afco postoji jedino pohlepa, u cijelosti, ne ,ja' rukovodeći njome, već ako sam u cijelosti pohlepa, što se zbiva? Sasvim sigurno se drukčiji prooes odvija, javlja se drukčiji prabLem. Upravo je taj problem kreativan, iu kom nema osjećaja ,ja' koji dominiira, postaje, pozitivno ili negativno. Mi moramo doći do tog stanja ako žel'imo bitii kreativni. U tom sltanju nema vršioca napara. To nije istvar verbaliziranja iii pokušavanja da se otkrije što je to stanje; započnete li na taj način, izgubit ćete d neoete ndkada pronaći. Važno je uvidjeti da su vršilac napora i objekt napora jedno. To zahtijeva izuzetno veliko razumijevanje, pažljivost, uvdidjeti kako um sebe dijeli na uzvišeno d nisiko — uzvišeno koje je sigurnost, trajni entitet — no još uvijek prooes imisli a time i vremena. Ako ovo imožamo razumjeti kao izravan doživljaj, tada oete vidjeti a nastaje sasvim drukčiji činilac.

98

l

FOGLAVLJE X V I

MOZE LI RAZMISLJANJE RIJESITI NASE PROBLEME ?

Miisao mije iriješiila a miti inisli!m Ida će ikada riješiti maše probleme. Mi simo se oslonili na intelekt da inaim pokaže izlaz iz naše kompleksinoisti. Sto je lukaviji, odvratnijii, istančaniji intelekt, veća je raznovrsnoist sistema, teorija, ideja. A iideje ne rješavaju niti jedan od Ijudskih problema; niisu i niti će ikada. Um nije rješenje; iput misli očito nije put iz naše teiškoiće. Oini mi se da bismo trebali prvo razumjeti ovaj proces iraizmišljanja li biti možda u stanju nadići iga — jer kada miisao prestaje, možda ćemo biti u stanju naći put koji će mam pomoći riješiti naše probleme, ne saimo inidividualne već i kolektivne. Raizmišljanje nije riiješilo naše probleme. Pametni, filozof'i, učeni, politioki vođe, misu uistiinu riješild niti jedam od ljudskih problema — ili odnios između vas i drugog, vas i mene. Do sada ismo koristili um, intelekt da nam pomogne istražiti problem ;i inadaimo se tako pronaći rješemje. Može li misao ikada razriješiti naše probleme ? Nije li misao, osim ako nije u laiboratoriju ili na crtaćoj dasci, uvijek samozaštitina, samoovjekovječujuća, uvjetovana? Nije li njena djelatnost egooentrična? I može li itakova misao ikada riješiti bilo koji od problema koje je misao sama stvorila? Može li um, koji je stvorio probleme, riješiti ono što je sam izniio ? Jasmo da je razmišljanje ireakcija. Ako vam postavim pitanje, vi odgovarate na njega — odgovarate u skladu sa svojim pamćenjem, svojim pred99

•rasudaima, svoj'im odgojem, Ikiimom, cjelofcupnom pozad'imom vašeg uvjetx>vanja; vi odgovarate u sfcladu isa, vi miislite u sikladu sa. Siredište ove pozadiime je ,meme' u prooesu djelovanja. Sve dotle dolk ne raiziuimijemo ovu pozadiniu, dok taj misaoni prooes, to sebe tooje stvara problem, nisu shvaćemi i dokončani, vezanli smo uz sukoib, iznutra i izvana, u misli, emociji, djelovainju. Nikakvo rješenje Ibilo koje vrste, kalko god pametno, fcako god dobro promišljenoi, ne može dokomčati sukob između čovjeka, izmedu tebe i meme. Uviđajući to, svjesni ikako misao izvire i iz fcog izvora, tada pitamo, »Može li misao iikaida doći do kraja?« To je jedan od problema. Može li misao riješiti naše probleme ? Raizmišljajući o problemu, da li iste ga riješili? Bilo koji problem — efconomski, društvemi, ireligijski — da li je ikada bio uistinu riješen razmišljanjem? Sto više mislite o prOblemu u svom svakodnevnom životu, to on postaje složeniji, meodluoniji, nepouzdainiji. Nije li tako? — u našem zbiljskom, svakodnevnom životu? Razmišljajući o odredenim aspektima problema, vi možete vidjeti jasnije istanovište druge osobe, ali misao ne može vidjeti ukupnost i punoću problema — oma može vidjeti jedino parcijalno a parcijalni odgovor nije potpun odgovoir i zato nije rješenje. Sto više razmišljamo o problemu, što više istražujemo, analiziraimo i raspravljamo o njemu, to složeniji on ipostaje. Da li je, dafcle, moguće gledati problem obuhvatno, u cijelosti? Kako je to moguće? Budući je to, oini mi se, naša glavna poteškoća. Naši su problemi umnogastruoeni — postoji neposradna prijetnja rata, postoji toliko smetnji u našim odnosima — i kako to sve možemo razumjeti ukupno, kao cjelinu? To se očito može riješiti jedino kada gladamo kao cjelinu — ne u odjeljcima, ne irazdvojeno. Kada je to moguće? To je moguće, sigurno, jedino kaida prooes mišljemja — koji ima svoj iizvor u ,memi', ,sebi', iu pozadimi trad'icije, uvjietovanja, predrasude, nade, očajanja — stigne do 100

fcraja. Možeimo li iraizumjeti to sebe, ne analizjoan, već vidjeti ga kakovo jeste, svjesni ga kao oiinjenioe a ne teonije — ne tražeći da razriješimo selbe kako ibilsmo postigli rezultat, već viidjevši idjelatnost sebe, ,mene', stalno u djelovanju? Možemo li ga GLEDATI, ne nastojeći niti trena da ga umištimo ili ohraibnilmo ? Tu leži problem, zar ne? Ako je, u svakom oid nas, središte ,mene' nepostojeće sa svojom željiom za moći, položaj em, autoritetam, trajanjem, isamoočuvamjem, naši će pnoblemi siiguirmo stići kraju! Sopstvo je problem koj'i misao ne može riješdti. Mora postojati svijest koja nije misao. Biti svjestan, bez losuđivainja ili opravdainja, djielatnosti sebe — isamo biti svjestan — dovoljho je. Ako ste svjesmi s diljem da pronađete K A K O riješiti problem, da biiste ga preobrazil'i, proizveli rezultat, tada je to siguirno još uvijek u okviru seibe, ,mene'. Sve dotle dok tražimo rezultat, bilo kroz analiizu svijest, staino' isipitivamje svake misli', još smo uvijek u polju misili koja je u okviru ,mene\ ,ja', ega, iOii što god želite. Sve dok ipostoji djelatnost uma, siigurno ne može postojati ljuibav. Kada ona ipoistoji, mi nećemo imati društveme probleme. Al'i ljubav nije nešto što se stiče. Um može tražiti da je stekne, paput nove maisli, nove inaprave, novog načina irazmišljanja; ali on ne može bi'ti u stanju ljubavi sve dotle dok misao stiče ljuibav. Sve dok um naistoji biti u stanju nepohlepe, on je sigunno još uvdjek pohlepam. Slično, sve dok um čezne, traži i vježba da bi postigao stamje u kojem je ljubav, om siigumio negiira to stanje. Uviđajući ovaj problem, ovaj složeni problem življenja, 'i isvjiesmi mašeg vlastitog razmišljamja, kao i uviđajući da om u stvari ne vodi miikuda — kada to duboiko uvidimo, tada sigumo postoji stamje inteligencije koja mije imdividualna ili koliektivna. Tada problem odmosa pojedimca prema društvu, pojedimca prema zajednici, pojiediinca prema stvamosti, 101

iščezava; budući taJda postoji jedino dnteligencija, koja je nitd lična niti bezlična. Osjećam da jedino initeligenaija može rij ešiti naše bezbrojne probleme. Ona ne može biti rezultat; ona se javlja jedino kada razumijemo cijeli proces razmišljanja, ne samo na svjesnim već i na dubljim, istorivenim nivoima svijesti. Da bismo razumjeli bilo koji od ovih problema, moramo imati veoma itih um, veoorna miran um, tako da može gledati proiblem bez umetanja ddeja ili teorija, bez smetnje. To je jedna od naših poteštooća — 'budući je misao postala ismetnja. Kada želim raizumjeti, gledati nešto, ne trebam o tome misliti — ja GLEDAM u to. Onog trena kaida ipočnem misiiti, 'imati ideje, stanovišta o tome, već sam u stanju ismetnje, gledajući daleko od stvari kojiu trebam razumjeti. Na taj način misao, kaida imate problem, postaje smetnja — mi'sao 'kao ideja, nazor, prosuđivanje, uisporedba — koja sprečava da gledamo i time razum'ijemo i riješimo problem. Za većinu nas je na žalost misao ipostala toliko važna. Vi kažete, »-Kalko mogu postojati, itaiti, bez razmišljanja? Kako mogu imati čist um?« Imati čist um znači biti u stanju omamljenosti (stupor), gluposti ili što god želite, i vaša je 'instiinktivna ireakcija da to odbacite. Ali siguirno da veoma tih um, koji nije uznemiren svojom vlastitom mišlju, otvoren um, može gledati problem sasvim izravno i sasvim jednostavno. I upravo je ta sposobnost da se gleda bez smetnje na naše probleme, jedino rješenje. Za to mora postojati tih, miran um. Takav um nije posljedica, nije fiinalni proizvod vježbe, maditacije, kontrole. On se ne javlja ni toroz jedam obli'k discipline, prinude iil subliniaaije, niti uz ikakav napor ,mene', misli; on se javlja kada razumijem cijeli proces razmišljanja — kaida mogu vidjeti činjenicu bez ismetnje, U tom stainju mirnoće uima koji je uistinu miran, ipostoji ljubav. A jedino ljulbav može riješiti sve naše ljud^ke probleme. 102

POGLAVLJK XVII

DJELOVANJE UMA

Kada promatrate sotpstveni um, ne proimatrate isaimo tzv. gornje slojeve uma već motrite i nesvjesno; vi vidite što um u stvairi oini. To je jedini način na koji možete istraživati. Ne namećite si pretpostavku o tome što bi TREBAO činiti, kako bi TREBAO mlisliti ili djelovati itd.; to bi graničilo s pravljenjem pukiih stanovišta. To jest, ako kažete da bi um trebao biti ovo :ili ne !bi trebao biti ono, tada prekidate svatou istragu i svako razmišljanje; lili, ako citirate neki uvažemi autoritet, tada podjednako izaustavljate raizmišljanje. Ako citirate Buddhu, Krista ili XYZ, stavljena je točka na isvaku težnju, isvako razmišljanje i svako istraživanje. Zbog toga se čovjek imoira braniti protiv toga. Morate odbaciti sve te istamčainosti uma ako želiite istraždvati ovaj problem aopstva skupa sa mnom. Sto je djelovanje uma? Da biste to otkirili, morate znati što on u stvari čini. Sto vaš um čiini? On je u cijelosti iprooeS razmišljanja. Inače, um ine postoji. Sve dok um ne razniišlja, svjesno ili nesvjesno, ne postoji svijest. Moramo otkriti što to um, koji koristimo u svakodnevnom životu, a tatoođer um kojeg je većina nas nesvjesna, čini u odnosu na naše probleme. Moramo gledati na um kakav jelste, a ne kakav bi trebao biti. Dok djeiLuje, što je on zapravo? On je u stvari proces izolacđje. Suštiniski, to je ono što je proces misili. Ono je razmisljanje u iizoliranom obliku, ostajući ipak koleiktivno. Kada razmotrite svoje vlastito iraizmišljanje, vidjet ćete da je iizoliran, fragmentairan proces. Vi razmišljate shodno svojim re103

aikcijama, reakcijaima svog pamćenja, svog doživIjaja, znainja, vjerovanja. Vi ireagirate na isve to. Ako kaižem ida mora postojati revolucija iz temelja, vi odmah reagirate. Vi ćete se okomiti na riječ ,revOlucija' ako ste stekli dobre izaloge, duh-ovne ili sliično. Tako je vaša reakcija ovilsna o vašem znanju, vašem vjerovanju, vaišem doživljaju. To je očito. Postoje raizličiti vidovi reakcije. Vi kažete »Moraim ;se bratski odnostiti«, »Moram surađivati-«, »Moram postupati prijateljski«, »Moraim biti ljubazan«, itd. Sto je to sve? (Sve su to reakcije; ali temeljna reakcija mišljenja je prooes 'izolacije. Vi motrite proces isvog vlastitog uma, svatko od vas, što 'znači proimatrate isvoje djelovanje, vjerovainje, iznanje, doživljaj. Sve to pruža sigurnost, osnažuje proces niišljenja. Taj prooes samo osnažuje ,mene', uim, sebe — 'bilo da zovete to sebe uzvišanim ili niskim. Sve su naše religije, sve društvene 'sankcije, svi zakoni, potlpora pojedinca, mdividualnog sebe, raizdvajajućeg idjelovanja; i kao suprotnost tome postoji totalitarna država. Podete 'li duiblje u nesvjesno, tamo je, također, isti proces iprisutan. Tamo, mi smo zajednica ;pod utjecajem sredine, klime, idruštva, oca, majke, ipradjede. Tamo je opet želja za potvrđivanjem, dominacijom kao ipojedinac, kao ,mene'. Nije li djelovanje uma, kakovim ga ipoznajeimo i kako mi idjelujemo svakoidnevno, proces izoladije? Ne tražite li individualno ;spasenje? Vi ćete biti nefiko u budućnosti, ili ćete u samom novom životu bitJi veliki čovjek, veliki pisac. Naša je cjeilokupna tendencija da budemo razdvojeni. Može li um učiniti išta dirugo osim toga? Da li je on u istanju ne misliti razdvajajuće, na samoogradujući način, fragmentamo? To je nemoguoe. Zato abožavaimo um; on je izuizefcno važam. Zar onog trena kad ste bar tmalo prepredeni, bar malo oiprezni i imate nešto akumu'lirane informacije i znanja, ne postajete toliko važni u zajednici? Vi sami znate kol'iko Obožavate one koji isu intelektualno nadmooni, pravnici, 104

profesori, govomici, veflliki pđis'ci, tumači i izlagači! Vi ste odnjegovali intelekt i um.

Djelovainje uma za ciilj iima odvojeinosit; vaš uim inače nije prisiutan. iNjegujući ovaj prooes kroz stoljeća, nalazimo Ida ne možemo surađivati; možemo jeidino biiti nagnani, tjerani, vođeni autoritetom, strahom, bilo ekonomskim ili religijsikim. Ako je to zbiijsko stanje, ne samo svjesno već i na duibljim nivoiima, u našim motivima, intenoijama, težnjaima, (kako može postojati suradnja? Kako može postojati inteligentno zSbližavanje ida !bi se nešto učindlo? Budući je to skoro nemoguće, religaje i organizirane društvene partije siile pojedinca na određene obliike discipline. Disciplina Itaida postaje 'imperativ ako želimo da se približimo, uradiimo stvairi zajedno. Dok ne razumijemo kako transcendirati ovo raizdvajajuće mišljenje, ovaj prooes naglašavanja .mene' i ,moga', bilo u kolektivnom ili individualnom obiiku, nećemo limati mir; imat ćemo stalan sukob i iratove. Naš je prolblem kako dokončati razdvajajući pnooes rnisli. Može li miisao ikada uništiti sebe, misao koja je pmoces verbalizacije i ireakcije? Misao nije ništa drugo nego reakcija, miisao nije kreativna. Može li tafcova misao dokdnčatl sebe samu? To pdkuišavamo naći. Kada miislim šihodno načelu: »Moram se diiscipliinirati-«, »Moram mi'sliti pravilnije«, »Moram biti ovo ili iono«, misao pofcreće sebe isamu, goni seibe samu, diisciipOiinira ,se da nešto bude ili: ne buide. Nije li to proces izolacije? Stoga to nije ta lintegrirainia inteligencija koja djeluje kao cjelina, koja je jedina u stanju pružiti suraidnju. Kako stići do konca misli? Ili točnije, kafco da misao, koja je izolirana, fragmemtairna i površna, stiigne 'do konca? Kako ćete to poduzeti? Hoće li je vaša tzv. disciplina uništiti? Očito niste uspjeli sve ove godine, imače ne ibiste bili ovdje. Molim vas da iispitate procas discipliranja, koji je isfcljučivo misaiomi proces, u kojem pdstoji poidvrgavanje, ipo105

tiskivasnje, kanfcrola, dominacija — što sve zajedno djeluje na nesvjesno a potvrdu čega nalazite kasnije, pošto odrastate. Pokušavajući tako dugo vremena bez rezultata, monali ste otkriti da disciplina očito nije proces za unlištenje sopstva. Disciplina ga ne može uništiti, budući je proces osnaženja sebe. Pa ijpak, sve vaše religije podupiru disciplinu; sve vaše meditacije, vaše tvrdnje temelje se na njoj. Hoće li znanje uništiti isopstvo? Hoće li ga vjerovanje uništiti? Drugim riječima, hoće li išta što sada činimo, bilo koja djelatnost kojom ismo sada zaokupljeni kako taismo stigli do koirijena sebe, hoće li išta od toga uspjeti? Nije li sve to fundamenitalna jalovost u miisaonom procesu koji je proces izolacije, reakcije? Sto činite kada uvidite iz temelja ili duiboko da miisao ne može dokončati? Sto se idešava? Promatrajte se. Kada ste u potpunosti svjesni toga, što se dešava? Vi razumijete da je svaka ireakcija uvjetovana i da, kroz uvjetovanje, ne može postojati sloboda bilo na početku 'il'i na kraju — a sloboda je uvijek na početku a ne na kraju. Kada shvatite da je svaka reakcija vlid uvjetovanja pa time produžuje sebe na različite inačine, što se uistinu zbiva ? Morate bitd sasvim načisto o ovome. Vjenovanje, znanje, diisciplina, doživljaj, cjeliokupan iproces postizanja irezultata ili kraja, ambicija, postajanje nečim u ovom ili budućem životu — sve je to proces izolacije, proces koji donosi uništenje, bijedu, ratove, odakle nema bijega kroz kolektivno djelovanje, koliko god bili uplašani koncentracionim logorima i svim ostalim. Da li ste svjesni toga? Kakvo je stanje uma koji kaže »Tako je«, »To je moj problem«, »To je upravo tamo gdje sam ja«, »Vidim što znanje i disciplina mogu, što ambiicija čini«? Naravno, ako isve to vidite, prisutan je sasvim drukčiji proces. Mi vidimo puteve intelekta, ali ne vidimo iput ljubavi. On se ne može pronaći kroz intelekt. Intelekt, sa svim svojim grainanjima, svim svojim žeIjaima, ainbicijama, težnjama, mora dokončati da bi 106

se Ijubav mdila. Zar ne znate da kaJtia volite, vi surađujete, ne mislite o seibi? To je majviši Obl'ilk inteligencije — ne kada voLite kao nadmoćan entitet ili kada ste u dobrom položaju, koji je ništa 'dirugo već strah. Kada su vaši stečeni interesi prisutni, ne može postojati ljubav; postoji jedino prooes ekslploatacije, iroden iz straha. Ljulbav tako može nastati jedino kada je uim odsutan. Zbog toga morate razumjeti cjelokupan proces uma, djeiovanje uma. Suradnja, inteligentino djelovanje, zbližavanje po biilo kom pitanju mogu postojati jedino kada znamo kako se voljeti međusolbno. Tek je tada moguće otkruti što je Bog, što je istana. iSada, mi pokušavaimo naći istinu 'intelektom, oponašanjem —_ što je idolatrija. Tek kada odbacite u potpunosti, , Tciroz razumjevanje, cjeldkupnu strukturu sebe, možie ono vječno, bezvremie.no, neizmjerno>, nastati. Vi mu ne možete doći; ono dolazi vania.

107

POGLAVLJE

XVm

SAMOOBMANA

Zelio bih iraspravilti ili razmotriti pitanje isamoobtnane, zabliuda ai 'kojima um iučeistvuje d koje inameće sebi i drugiima. To je veoma ozbiljno pitanje, pogotovo u krizi takove vrste s kojom se svijet suočava. Ali da biismo raziumjeli ovaj cjelokupan problem samodbmame, me smijemo ga slijediti tek ma verbainom mivou, već istinski, temeljino duboko. Mi se prelako zadovoljavamo riječima i njihovim Odjecima; mi simo svjetovmo mudri, a takovi, sve što možemo učiniti jeste nadati se da će se nešto zbiti. Vidimo da objašnjemje rata me sprečava rat. Postoje nebrojend ihistoričari, teolozi i religiozni ljiudi koji objašnjavaju rat i kako on nastaje, ali se ratovi ipak nasitavljaju, možda razorniji nego ikada. Oni medu naima koji su uistinu ozbiljni, morajiu se izdići nad riječima, moraj u tražiti tu temeljnu revoludju unutar isebe samih. To je jedini lijek koji može uroditi trajnim, temeljnim dlzbavljenjem čovječanstva. Slično, kada raspravljamo ovu vrst samoabmane, mislim da bismo se trebali čuvati bilo kakvih površnih objašnjenja i ireplika; trebali bilsimo, ako mogu preidložiti, ne samo slušati govornika, već slijediti prdblem onako kako ga znamo u svakodnevnorn životu; to jest, trebali bismo motriti sebe u mišljenju i djelovanju, motriti kako djelujemo na druge i kako djelatnost proističe iz nas isamih. Sto je raizlog, temelj samoobmane? Kolifco je nas uilstinu svjesno da se obmanjujemo? Brije no 108

što odgovoriimo na pitanje »Sto je samoolbmaina i 'kafco nastaje?«, ne moramio li biti svjesni da se olbmanjujemo? Znademo 1 da se obmanjujemo? Sto mislimo pod tom obmanom? Smatram da je to veoma važno, jer što se više obmanjujemo, veća je snaga obmaine, budući nam daje određenu vitatoost, određ'enu energiju, određemu spasobnost tooja povlači za solbom name:tanje naše obmane drugima. Tako, postepeno ne inamećemo oibmaniu samo iseibi već i dirugkna. To je linteraktivni prooes isamooibmane. Da li simo ga svjeismi? Mi miisiimo da smo u stanju misOiiti veama jaisno, svrsishodno i iaravno; a da li ismo svjesrnli ida, u tom pirocesu mišljenja, leži samoohmana? N'ije li misao, sama po sebi, prooeis traženja, zaihtijevanje opravdainja, sigurnosti, samozaštite, želja da ibudemo cijenljeni, želja 'za poiložaj'em, prestižom i moći? iNije li ta želja da ise Ibuide, politički ili religio-isocioloišlci, sam uizrok samoObmane ? Onog trena kaida želilm nešto dirugo nego- čiste materijalističke potrebe, ne proizvodim li, ne dovodim li stanje koje lako prihvaća? Uzmite na prilmjer ovo: većinu nas zanima što se dešava poslije srnirti; što smo stairijli, to nas više zaniima. Zelimio znati što je to uistinu. Kako ćemo to otkriti? Siguinno ne čitanjem niti raznim objašnjenjima. Kalko ćete to o t l k r i t i ? Prvo imonate očistiti svoj um u cijelosti od svakog činlioca koji leži ina puitu — svafce nade, svatoe želje za kantiniuitetom, isvake želje da inadete što je na toj drugoj istraini. Budući um staino traži s'igurnost, on ima želju da 'traje i nada se sredstvima ispunjenja iza buduću egzistenciju. Takav um, premda traži istinu o životu poslije smrti, ireinfcaimaciji ili što goid ida je, nije sipoisoiban Oitfcriti dstinu. Nije važno da li je reiinkairnacija istainita ili ne, već kafco to um traži opravdanje toroz samoobimanu, činjenicu koja može iii ne mora biti. Bitan je pristup proiblemu, sa kojom mativaGijom, porivam ili željam mu pristupate. 109

Tražilac si uvijek nameće tu ofamamu; nitko mu je ne može nametnuti: on sam to čini. Mi stvaranio olbmamu a tađa postajemo njeni robovi. Temeljni činilac isamoObmame je ta stalna želja da se bude nešto u ovom svijetu i ,u drugom. Poznat nam je relzul'tat želje ida ®e bude nešto u ovom svijetu; on je krajnja zbrka, gdje se svatko talkmiči s drugim, svatko uništava drugoga u ilme miira; poznata vaim je cijela igra koju međusoibno igramo, koja je izuzetan vid samoobmane. Slično, mi želimo sigurnost u drugome svijetu, položaj. Tako počinjeimo ida se obmanjujemo andim trenom kada se javi taj poriv za bivainjem, postajanjem ili postizanjem. Toga se uim veoma teško osloibađa. To je jedain od temeljnih problema našeg života. Da li je mnoguće živjeti u ovom svijetu i biti ništa? Tek taida ipKDistoji sloboda od cjelokupne obmane, jer tek tada ne traži um reizulitat, ne traži zadovoljavajući odgovoir, ne traži nikakav vid opravdanja, nit'i sigumost n'i u kakvom olbliku, ni u kakvom oldnosu. To se izbiva tek kalda um uviđa mogućnosti i istančanosta obmane te stoga, s razumijevanjem, naipušta svaki vid opravdanja, sigurnositi — š'to znači da je tada u stainju ibiti u ćijelosti ništa. Da li je to moguće? __ Sve dok se obmanjujemo u bilo kom Vidu, ne može poistojati ljubav. Sve dok je um u stanju stvoriti i nametnuti si varku, on se očito odvaja od kolektivmog ili ilntegrirajućeg razumijevanja. To je jedna od naših ipoteškoća; ne znaimo fcako surađivati. Sve što znamo je da pokušamo raditi zajedino preima cilju koji nas oiboje oživljava. Suiradnja može postojati tek kada ti i ja nemamo uoibičajeni cilj, stvoren mišlju. Važno je shvatiti idla je suradmja moguća teik kaida oboje ne želimo biti mišta. Kada želiimo biiti nešto, vjera i itome slično postaju nužni, samop'rojicirana Utopija je nužna. No afcio oboje stvaramo anonknno, bez samoobmane, 110

bez prepreke vjere i 'znainja, bez želje iza siguinnošću, taida postoji iistiinska suradinja. Da ii simo u stanju surađivati, biti izajedno bez eilja u viidu? Možemo li, ti i ja, raditi izajedno, ne tražeći rezultat? To je naime istinska suradnja, zar ne? Ako zajedno prorniislimo, izraidimo, isplaniramo rezultat i radimo izajedno iprema tom irezultatu, koji se tu prooes izbiva? Naše 'se mislii, naši intelekti zacijelo susreću; ali emocionalno, ćijelo Ibiće to može odbijati, što donoisi obmanu, donosi isukob između tebe i mene. Ovo je jasna i očita činjenica u našem svakodnevnom životu. I ti i ja se slaželimo da uradimo odiređeni dio posla intelektualino ali nesvjesno, duboko, mi smo u međuisobnoj borbi. Ja želim rezultat u svoju ikorist, želim dominiirati, želim svoje ime ispred tvoga, iako se kaže da radim s tobom. Tako se oboje, kao tvorci tog plana u stvari suprotstavljaimo međusobno, iako se ispolja možda isiažeimo u pogledu plana. Nije -li važno pronaći možemo li ti i ja surađivati, biti blisfci, živjeti zajedno u svijetu u kojem ne predstavljamo ništa; da ili smo> u Stanju stvairno i istinsfci surađivati, ne na površnom nivou već temeljno? To je jedan od naših najvećih problema, možda najveći. Ja se ipoiistovjećujem s objefctom i ti se poistovjećuješ s istim objektom; olboje se zanimarno za njega, oboje ga namjeravamo izvesti. Sigurno da je taj prooes razmiišljanja veoma površan, budući Ikroz podstovjećivanje donosimo razdvajanje — a što je tolifco očito u našoj svakiodnevici. Ti si hindus a ja katolik; oboje propovjedamo bratstvo, a jedno bismio idrugog proždrli. Zašto? To je jedan od našiih problema. Nesvjesno i duboko, vi imate isvoja vjerovanja a ja svoja. Govoreći o bratstvu, nismo riješili cjelokupan iproiblem vjerovanja, već smo samo teoretski i intelektualno složili se da to bude tako; unutra, duboko, mi stojdmo jedno nasuprot drugom. 111

Ddk me uklonimo ome barijere koje su sanioobmana, koje aam pružaju određenu vitalnost, između meine i tebe ne može poistojatii suradnja. Vjeira ne idonosii suradnju; suprotno, ona razdvaja. Mi vidimo kako je jedna politioka partija pirotiv druge, od toojih svaka vjeruje u odiređeni način ibavljenja ekonomsfcim problemima, i tako su sve međusobno zaraćeine. One riisu odluone iu rješavanju, na primjer, proiblema gladi. One su zadkupIjene teorijama koje će iiiješiti taj piroblem. One u stvari nisu zaiokupljene problemom saimim već metodom kojiim će ptroblem biti iriješen. Zbog toga između dvoje mora postojati prepiitoa budući isu zaiokuipljeni idejom a ne proiblemom. Slično su reliigiozni ljudi međusobno sučeljieni, iako verbalno kažu da svi imaju jedan život, jeidnog Boga; isve vam jle to poznato. Iznutra ih njihova vjerovanja, naizoiri, doživljavanja, uniištavaju i drže razdvojenima. Doživljaj postaje razdvajajući činilac u naširn Ijudskim odnosliima; doživljaj je naičin samoobmane. Afco sam nešto doživio, prijanjam uz to, ne ulazim u cijeli problem prooesa doživljavanja već, budući sam doživio, simatram to dovoljnim i prijanjiam uz to; time namećem, toroz taj doživljaj, isamoobmanu. Naša je poteštooića da je svatlko od nas ipoistovjeoen is određenim vjerovanjem, određenim vidom ili metodom dovodeinja sreće, ekonomske podešenosti, da je naš um zarobljen time i n'ismo u stainju ući dublje u problem; istoga želimo ostatii individuaino po strani, zaokupljeni našim sipecifičnim načiniima, vjerovanjima i doživljavanjima. Ddk ih razumijevanjem ne riješiimo — ne tek na poviršnom nivou, već i na dubljem također — ne može ipostojati mir u svijetu. To je razlog zašto je iza one koji su uistinu ozbiljni, važno razumijevanje ovog cjelokupnog problema — želja za postajanjem, postizanjem, sticanjem — ne sarno površno, već te112

.

:

i '

,

;

i ,

rneljno i duboko; drugačije ne imože postojati rnir u isvijetu. Istilna se ne stiče. Ljubav ne može prići anome koji želi da prijanja uz nju, ili kojli se želi poistiovjetiti s njoni. Sigurno da takove stvari dolaize kaida um ne traži, kada je potpuno tih, ne stvarajući više toreitnje i vjerovanja o toojiiria može ovisiti, ili iz kojih crpi određenu snagu što skupa ukazuje Ina samoobmanu. Tek kada razuimije cijeli prooes želje, može um biti miran. Tek tada nije upravljen ka , bivanju ili ne bivanju, tek tada postoji mogućnost | stanja u kom nema obmane bilo kakove vrste.

8 D u h i slobođa

113

POGLAVLJE XIX

EGOCENTRLCNA DJELATNOST

Većiaa nas, m'Mim da je svjesna da nam je svaki mogući Oblik nagovaranja, svaka vrsta poiticaja ponuđena kako bismo se oduprli egocentrionim djelatnositima. Religije su, kroz obećanja, kroz straih od pakla, kroz svaki oblik osude, pokušale na različite načine odvratiti čovjeka od ove stalne djelatnosit;i 'koja je rođena iz aredišta ,mene'. Kako se ovo pokazalo neuspjelo, tako su dužnost preuzele političke organizacije. Tamo opet, nagovaranje; i opet krajnja utopijska nada. Svaki je vid izakonodavstva, od veoma ogiranioenog pa do ekstreminog, uključujući koncentradione logore, korišten i nametnut pmotiv bilo kog oblika otpora. Pa ipak, mi nastavljamo dalje u našoj egocentričnoj djelatnosti, što je izgleda jedina vrst djelovanja koju poznajemo. Ako o tome uopće mislimo, nastojimo modificirati; ako smo toga svjesni, nastojimo promijeniti tok istog: ali temeljno, duboko', nerna preobrazbe, inema radikalnog prekida te djelatnosti. Pažljivi su svjesni ovoga; oni su takoder svjesni da, kada ta djelatnost iz srediišta prestaje, tek tada može ipoistojati sreća. Većina nas uziima iza gotovo da je egooentriona djelatnost prirodna 'i da se komaekventna djelatnost, koja je neiizbježna, može jedino modificirati, oblikovati i kontrolirati. Oni, idakle, koji su iole azbiljnijii, odluaniji, ne pašteni — budući je poštenje (sinoeritiy, iskrenast) način samoobmane — moraju otkriti može li oovjek, svjestan ovog ilzuzetno cjelovitog iprooesa egooentrione djelatnosti, nadići ga. 114

Da bi razumio što je ta egocentrična djelatnost, čovjek je očito mora ispiitati, gledati je, biiti svjestan cjelokupnog perooesa. Ako ga može biti svjestan, 'tada poistoji moigućnost njegovog raizrješenja; ali da bi toga bio svjeistan, poitrebno je odiredeno razumij evanje, određena namjera ida se stvar suoči kakova jeste a ne da ise interpretira, modificira, osuđuje. Moramo biti svjiesni onog što- činimo, cjelokupne djela'toosti koja izvire iiz tog egocentričnog stanja; moramo ga biti svjesni. Jedina je od naši'h glavnih poteskoća da onog trena kada smo svjesni te djelatnosti, mi je želimo oblikovati, želimo je konitro'l'iirati, osuđivati je ili modificiirati i tako smo rijetko u staj-u gledati je izravno. Kaida činimo, tek nekolicina među narna je u stamju znati što -činiti. Mi uviđamo da su egooenitrične djelatnosti poguibne, razorne, i da je svafci oblik po'istovjećivanja — kao na primjer sa državom, određenom grupom, određenom željom, traganje za rezultatom ovdje ili s onu istranu (hareafter), glorifikacija ideje, slijeđenje primjeira, slijeđan-je vrline itd. — u suštini djelatoast egooentrične 'ličnosti. Svi su naši odnos'i, s prirodom, ljudima, idejama, posljedica te djelatnosti. Zmajući sve to, što treba činiti? Cjelokupnu takovu djelatoost treba dobrovo'ljno dovesti kraju — ne samomametnuto, ne pod utjecajam, me vođenjem. Većima je mas svjasina da ova egooantriJčna djelatnost stvara obijest i kaote, ali toga isimo svjesnd tek u odiređenim pravcima. Ili je ipromatramo na drugima a ne mainimo o našim vlastitiim djelatnoistirna, lili smo u svom odnosu is d'ruigima svjesni vlastite egocentrične djelatnosti te je želirno preobraziti, žeilimo naći madomjestak, želimo nad'ići. Prije no što se njome pozabaviimo, moraimo iznati kako taj proces nastaje. Da bismo razumjeli nešto, moramo biti u stamju gledati to; a da bismo gledaiH u to, maramo poznavati njegove raiznovrsne dje-latnasti na raiznim nivoima, svjesmim 'kao i mesvjesnim — 115

svjesina usmjeirenja a također egocentrične kretaje naših nesvjesnih motiva i niamjera. Te 'djelatnosti .mene' svjestan sam jiediino kada se suprotsitavljam, Ikaida je svjesnost osujećena, kada je ,mene' željno poistizanja rezultata. Ili sam tog središta svjestan kaida zaidovoljistvo idode do kraja a ja ga još želim; itada postoj'i otj>or i prikllaidno oblikovanje iroa odredenom cilju koji će mi ipriužiti užiitak, zaldovoljstvo; ja sam svjestan sebe i svojih djelatnosti ikada slijedim vrlinu svjelsno. Covjek kojii slijedi vrlinu sigurino nije njeno oličenje. Paniznost se ne može islijediti i to je rnjema Ijepota. Ovaj egocentriorii prooels je proifcvod viremena. Sve dok to središte djelatniasti postoji u bilo kom pravou, isvjesno ili nesvjesno, poistoji i kretinja vremena a ja &am svjestan prošlosti i isaidaišnjosti u spreizi 's budućnošću. Ova je egocentrična djelatnasit ,mene' vremeniti proceis. Pamćenje je to 'koje produžava djelatnost siredišta, ili ,mene'. Ako pnoimatrate sebe i isvjasni ste tog središta djelatoosti, vidjet ćete ida je to jedino proces vremena, pamćenja, doživljavanja 'i prevođenja svakog doživljaja u isklaidu s ipamćenjem; takoder ćete vidjeti da je samoaktivnost ujedno prepoznavanj e. što je, takoder, prooes uma. Moiže li ise um oslobodiiti sveg' toga? To jie moguće u rijetkim trenuaiima; 'to se većini inas može desiti kaida činimo nesvjesno, nenamjerno, neisvrhovito djelo; ma, Ida li je moguće da um 'bude svagda u patpunosti slobodan od egocentri'čne djelatnosti ? To je veoma važnio pitanje koje si trebamo postaviti, budući ćete u samorn njegovam postavljanju naći odgovor. Ako ste svjasni cjelokupnog praoesa ove egocentrične dj elatnosti, ako paznajete njegove djelatnosti na raznim riiivoima svoje svijesti, tada se 'siguirno trebate zapitati da li je moguoe ne milsliti po'jmovima vremana, pajmovima onog što ću biti, št» sam bio i što jesam? Jer cijeli prooes egooen'triične djelatnosti počinje iz takove mdsli; tu, ta116

kođer, počiinje i odlu'ka da se postaine, odluka da se odabere i izbjegne, što sve sačinjava proces viremena. U toim procesu viidimo beskrajnu štetu, bijedu, zbnku, iskrivlj'enost i izopačenost. Sigumo da proces vremena nije revolucionaran. U njemu nema preobrazbe, postoji jedino kontinuitet a ine dokončanje, nema ničeg osim prepoznavanja. Tek kada posjedujete ipotpuno dokončanj e vcemenskog" proceisa, dijelatnosti sebe, može postojati revolucija, preobraizba i naistajanje novog. Svjestan cjelokupnog ovog iprooesa ,mane' u njegovoj djelatnosti, što treba um čiiniti? Tek oibnavljanjem, tek revolucijom — iNE KROZ EVOLUCIJU, niti u vidu ,mene' koje postaje, več ,mene' koje potpuno neistaje — može postojati novo. Vremenitos-t ne moiže uroditi novim; vrijeme nije put stvaranja. Ne iznam da li je itko od vas imao trenutaik kreativnoisti. Ne govorim o oživotvorenju neke vizije, već miislim na onaj trenutak stvaranja kada nema prepoznavanja. U tom trenu postojli to izuizetno istanje u kojem je ,mene', kao djelatnost kroz prepoznavanje, dokinuto. Ako smo svjesni, vidjet ćemo ida u tom stanju ne postojii onaj koji doživljava kroz pamćenje, prevođenje, prepoiznavanje a zatim identificiranjie; ne postoji misaoni proces, koji je vremenit. U tom stanju stvaranja, stvaranja novog, koje je ibezvremeno, ne postoji u cijeloisti idjelatnost ,mene'. Naše je pitanje zacijelo ovo: može li um biti u tom stanju, ne trenutačno, niti u irijetkim trenucima, već — radije ne bih koristio riječi ,vječno' ili ,za uvijek', budući bi to impliciralo vrijeme — biti u tom stanju bez obzira na vrijeme? To je izacijelo važno otkriće koje svatko od nas 'treba učinitii, jer su to vrata ka ljubavi; sva druga vrata isu djelaitnosti sebe, a uz inju ne postojii ljubav. Ljubav nije vremenita. Ne možete je pfakticiratii. Ako to činiite, cmda je to isamosvjesna djelatnost ,mene' koja se nada da će ljubavlju doseći irezultat. 117

Ljufoav inije viremenita, ne možete joj prići ni krOz kakav isvjesni naipor, disciplinu i poiisitovjećivanje, što je sve proces vremena. Poznavajući jedino proces vremena, um ne može prepoznati Ijubav. Ona je jedina stvar koja je vječno nova. Budući je većina nas njegovala um, koji je proizvod vremena, mi ne znamo što je ljuhaiv. Mi govorimo o njoj, kažemo da volimo ljude, da volimo svojiu djecu, svoju žeiniu, svog bližnjeg, ida voliimo prirodu; ali anog trena kaida smo svjesni da volimo, nastaia je i samoaktivnost i tu prestaje ljubav. CjelokU'pan ovaj proces uma treba ishvatiti jedino kraz odnos — s pri-rodom, ljudima, našim vlastitim projekcijama, isa svima oko nas. Zivot inije ništa drugo nego odnios. Iako sie od njega možemo nastojati izolirati, bez njega ne možemo postojati. Usprkos tome što je odnoB bolan, mi ne možemo pobjeći sredstvimia izolacije, f>ostajući puistinjak itd. Svi siu ti metodi pokazatelji djelatnosti seibe. Ka-da -sve to uvidite, prepoznaite cjelokiupno vrijeme kao svijest, i lišeni izbora, inamjerne, isvrhovite nakane, bez želje iza ilkakVim irezultatom, vidjet ćete da ovaj prooes vremena daspijeva kraju sam od sebe — initi potaknut, a niti kao rezultat želje. Tek dotoončanjem tog procesa postojii ljubav vjecno nova. IiStinu ne 'trebamo tražiti. Ona nije mešto daleko. Ona je ilstiina o umu, istilna o njegovim djelatnostima iz treina u tren. Ako smo svjesni te tren-za-trenom iistine, tog cjelokupnog procesa vremena, 'ta svijest oslobađa svjesnost ili energiju koja je inteligencij'a, ljubav. Sve dotle dok um koristi svjesnost kao 'samoaktivnost, inastaje i vrijeme sa svini svojim hijedama, sukobima, štetama i svoj'im inamjernim obmanama; a ljubav može ipostojati tek kada je um dokinut razumijevanjem tog cjelokupnog procesa.

118

POGLAVLJE XX

VRIJEME I PREOBRAZBA

' i

;

Ža'l'io bih govaniti nešto o vremenu, budiući mislim da se obogaćenje, ljepota i značaj ianog što je bezvremeno, onog što je istina, može doživjeti jedino kada razumijemo cjelokuipan prooes vremena. Konačno, mi tražimoi, svak' na svoj način, osjećaj sreće, obogaćenja. Sigurno ida život kojii iima značaj, bogatstvo istinske sreće, nije vremenit. Poput Ijuibavi, takav je život bezvremen, a da ibismo razumjeli bezvremeno, ne ismijemo mu" pristupiti kroz vrijeme već moramo zapravo razumjeti virijeme. Ne ismijemo koristiti vrijeme kao sredstvo postizanja, ostvairenja, slhvaćamja beizvremenog. To je ono što činimo uglavn'am tijekom naših živofta: provadeći vrijeme u pakušaju zalhvaćanja beizvremenog, i izato je važno shvatiti što mislimo pod vremenom, 'budući mislim da je moguće b'iti islobodan od vremena. Veoma je važno shvatiti vrijeme kao cjelinu a ne površno. Interesantno je uvidjeti da su naši životi provedeni uglavnom u vremenu — ne u smislu kironcloškog sil'ijeda, minuta, sati, dana i godina, već u smiislu psihološkog pamćenja. Mi živimo u vremeniu, mi smo proiiizvod njega. Naši su lumovi proizvod mnogih jučerašnjica a sadašnjost je napmosto prijelaz prošlasti u budućnost. Naši su umovi, naše djelatnoisti, naše bi'će, zasnovani u vremenu; bez njega ne imožemo imisliti, budući je misao proizvod vremena, misao je prodzvod mnogih jučerašnjica i ana ne pastojl bez pamćenja. Pamćenje je vrijeme, ibuduoi postoje dvije vrste vremena, kronološko i psihološko. Postoji vrijeme, kao jučer na satu i kao jučer prema pamćenju. Vi ne možete odbaciti kro119

n'cvlošiko virijeme; (bio bi to apsurd — izgubili bisbe svoj vlalk. No, ida li uopće postojii nefoo vrijeme odvojeno od kTonološkog? Očito -posboji vrijeme, poput jučeirašnjice, ali da li postoji vrijeme onako kako ga um zamišlja? Postoji li vrijeme odvojeno od uma? Sigurno da je vrijieime, psibološko vrij'eme, proiizvOd uma. L'išeno temelja miisli, ono ne postoji — vrijeme koje je naprasto pamćenje jučerašnjeg u sprezi s današnjim koje oblikuje sutra. To jest, pamćenje juoerašnjeg doživljaja kao odgovor na sadašinjosit tvori 'budućniost — koja je još uvijek proces misli, put uima. Misaonii prcoes prouzrokuje psihološki progres u vremenu no da li je to stvarno, jednako stvaimo kao kronološlko vrijeme? I moižemo li koristiti vrijeme koje je iproizvod uma, kao sredstvo razumijevanja vječnog, bezvremenog ? Kao što isam rekiao, sreća ne pripada j-učerašnjici, ona nije proizvod vremena, sireća je uvijek u sadašnjosti, ona je bezvremeno stanje. Ne znam da li ste zamij etili ida, u trenu ekstaze, stvaralačkoj radosti, mnoštvo isvijetlih oblakia okruženiim taimnima, u tom trenu -ne postoji vnijeme: postoji jedino neposredna isadašnjost. Nailaizeći nakon doživljavanja u sadašnjosti, um pamti i želi da inastavi, prikupljajući sve više i više od sebe sama, istvarajući time vrijeme. Tako je ,više' stvorilo vrij etme; vrijeme je doibitak a također i odvojenost, što je još uvijek dobitak uma. Stoga disciplinirajući naprol&to um u vremenu, uvjetujući misao unutar mreže vremena, koja je pamćenje, siguirno ne otkrivamo što je bezvremano. Da li je preobrazba stvar vremena? Većina nas je navikla misliti da je vrijeme niužno iza preobrazbu: ja sam nešto, a da bih promijenio što jesam u ono što bih želio ibiti, potrebno je vTijeme. Pohle-pan isam, isa svim propratoim irezu'ltatima zbrke, netrpeljivosti, sukoba i bijede; da bi doveli preobraizbu, koja je nepohlepa, mislimo da je vrijeme nužno. To jeslt, vrijeme ise smatra sredstvom odvijanja nečeg većeg, postajanja nečim. Profolem je ovaj: oovjek je nasilan, pohlepain, zavidan, bije120

san, zao ilii žesfok. Da ora. Zelite li uilstinu nešto razumjeti, postojl neposredno tih um. Želite li slušati muziku ili gledati sliku koju volite, koja vam je bliska, kakovo je vaše stanje uma? Neposredno postoji tišina. Slušaite li muziku, um vam ne luta naokolo, Vi slušate. Sliono, kada želite razumjeti isukab, vi uopoe ne ovilsite više o vremenu, napirosto s'te suočeni s omim što JESTE, ili sukobom. Tada izravno dolazi itišina, spokojstvo uima. Kada ne oviisite više o vremenu kao sredstvu preobraizbe što JESTE, budući uviđate pogrešnost itog procesa, vi ste suooeni s oniim što- JESTE, i pošto ste zainteresirand za razuniijevanje što JESTE, priirodno je da imate tiih um. U tom bu'dnom a dpak ipasivnom stanju uma, poistoji ralzumijevanje. Sve dotle dok je um u sukobu, koreći, odbijajući, osuđujući, ne može posstojati razumijevanje. Ako te želim razumijeti, ne smijem te losudivati. To je taj tih, miran, um, koji donosi ipreobrazbu. Kada se više ne opire, ne izbjegava, ne odbacuje ili kori što JESTE već je naprosto pasdvno svjestan, itada ćete u toj pasivnosti uma otkriti, uđete li uistinu u problem, da nastaje preobrazba. Revoiucija je moguća jedino isada, ne u toudućniolsti; regeneracija je sada, ne suitra. Eksperimentirate li s onim što 'sam kaizao, otkrit oete da postoji nepoisredna regeneracija, inovost, kvaliteta svježine, budućd je um uvijek miran kada je zadnteresiran, kada želi ili ima namjeru razumjetii. Poteškoća je ikod većine nas da nemamo namjeru razumjeti, jer se boj'imo da ibi nam razumijevanje moglo donijeti ! revoiucdonarno djelovanje u našem životu i zato \ 122

se oipiremo. Kariistimo li vri'jeme ili ideal kao sred- ! stvo postepene preohrazbe, upravo je odforambemi mehamizam ma djelu. Regemeracija je tako moguća jediino u sadašnjasti, a ne u budućnosti, miti sutra. Covjek koji se oslanja na vrijeme kao sredstvo kojim može steći sreću :ili ostvariiti istinu ili Boga, naprasito se obmanjuje; on živi u meznamju a time i u sukobu. Covjek koji vidi da vrijeme nije izlaz iz maše poteškoće i koji je stoga slobodan od pogrešnog, takav čavjek prirodno ima namjeriu da razumije i zato je njegov um tih spantano, bez prisile, bez vježbe. Kada je um miram, tih, ne itražeći nikakav odgovar ili rješenje, ne apirućd se a niti izbjegavajući — tek tada može postojati regeneracija, budući je um u stanju zamijetiti .astinu. Istina je ta koja oslobađa, ne vaš mapor za oslobadanjem.

123

POGLAVLJE X X I

MOC I REALIZACIJA

Mi vđidirno da je nužna radlkalna promjena u dnuštvu, u nama, u našim individualnim i skupnim odnosiina. Kako uroditi njome? Ako je promjena sadržana u suglaisnosti sa modelom kao projekcijom uma, tomz raizuman, dobro proučen plan, onda je još uvijek u polju uma i zato sve što um kalkulira pos'taje cilj, vizija iz'bog koje ismo spremni žrtvovati sebe i druge. Ako to podržavate, tada proizlazi da smo, kao ljudska bića, naprosto kreacije uma, što podrazumjeva suglasnost, prisiilu, brutalnosit, diktatorstvo, koncentracione logoire — sav taj prljavi posao. Kada obožavamo um, sve to podrazumijevamo. Shvatim li to, uvidim li ispraznost discipline, kontrole, uvidim li da različiti viidovi potiskivanja samo osinažuju ,mene' i ,moje' što tada da činim? Da bismo razmotrili ovaj problem u cijelosti, moramo ući u pitanje, što je svijest? Pitam ise da 11 iste o toe imenovanje, ibilježenje i pobranjivanje oidređenih doživljaja, Ikako bi biia u stanju koimumicirati; na tom nivou postoje, također, irazličite zaibrane, inhiibicije, kontrole, sankcije, discipline. Sve nam je to sasvim blisko. Kada uđemo rnaLo dublje, javljaju se isve akumulacije rase, skrivene pobude, kolektivne i lične ambicije, predrasude a što je rezultat peroepcije, doidiira i želje. Ta je cjelokupna svijest, skrivena kao i otvorena, usredotočena oko ideje ,mene', ,sebe'. Kada raspravljamo o donoišenju promjene, obično mislimo promjenu na površnom nivou. Kroz odluke, zakljiučke, vjerovanja, kontrole, zabrane, naprežemo se da dosegnemo poviršni cilj koji želimo, za kim žudimo i nadaimo se da ćemo ga doseći uz pomoć nesvjesnog, idubljih slojeva uma; stoga simatraimo nužnkn otkriti dubine čovjeka. Ali postoji trajan sukob između površnih nivoa i tzv. dubljih nivoa — svi psdiholozi, svi oni koji ®u težili isamospoznaji, duboko su svjesini ovog. Hoće li taj unutarnji sukob uroditi pmmjenom? Nije li 'to naj'bemeljmije i najvažnije piitanje naše svakodnevice: kako idovesti do radikalne promjene u nama? Hoće li puka preinaka na površnom nivou uspjeti u tome? Hoće li razumijevanje irazličitih slojeva svijesti, ,mene', otkrivanje prošlosti, iraznih ličnih doživljajia od djetinjstva na ovamo, ispdtujući u sebi kolektivna iskustva inog oca, majke, mojih predaka, moje rase, uvjetovanost određene zajednice u kojoj živim — hoće li analiza svega toga dovestd promjemu koja mije naprosto prilagođenje? Mislim da oboje osjećamo kako je temeljina promjena u čovoječjem životu suštimska — promjema koja nije puka reakcija, koja ndje posljedica naglaska i djelovanja zahtjeva okoline. Kako dovesti takovu promjenu? Moja je svijest ukupan zbir 125

(sum itotal) Ijuchskog iskustva, plus moj isipecifičain konitakt sa sadašnjošću; može li to uiroditi promjenom? Hoiće li iproučavanjle vlastite svijesiti, vlastitih djelatnosti, hoće li svijest o mojim mislima i osjećajima, umirenje uma zato da bismo promatrali beiz osudivanja, hoće li taj proces u'roditi promjenom? Postoji li promjena kroz vjerovanje, kroz poistovjećivanje s projiciranom piredodžbom zvanom ideal? Ne implioira li isve to oidređeni sukoib između onog što jesam i što bih želio biti? Hoće li sukob umditi temeljnom promjenom? Ja sam u staiinoij borbi, sa sdbom i :sa zajednicom. Odvija se neprestan sukolb između onog što jesam i što želim bi'ti; hoće li taj sukob, to miaprezanje uroditi pramjenom? Uviđam da pramjiena JESTE siuštinska. Mogu li je dovesti ispitujući eijeli prooes svoje svijesti, naprežući se, disciplinirajući, vježbajući razne Vidove potiskivanja (repression) ? Osjećam da 'takav proces ne može uroditi radikainom promjenom. U pogledu toga mora oovj'ek biti KOMPLETNO siguran. A ako taj proces ne može dovesti do temeljne preoibrazbe. duboke unutarnje revolucije, koji onda može? Kako doveisti istinsku revoluciju? Sto je moć, kreativnia energija koja donosd tu revoluciju i kako da bude oslobođena? Prabali ste sa diisciplinama, prdbali ste slijtediti ideale i raizne spekulativne teorije: da ste Bog i ida oe, uspijete li ostvari'ti tu Božansku iskru ili doživljaj ATMANA, najvišeg ili kako žel'ite, isama ta realizacija uroditi 'temeljnom pramjenom. Hoće li? Prvo poStul'irati da postoji stvarnost čiji site dio i dko nje grad'iite raznovrsne teorije, spefcula'cije, vjerovanja, doktrine, pretpostavke shodno fcojima živite; nadate se da oete misieći 'i djelujući prema 'tom modelu, dovesti temeljinu pramjenu. Hoćete li? t Recimo da pretpostavite, kao što većiina itzv. religiozni'h Ijudi čitmi, da je u vama, temeljno, dubdko, sušitina stvarnosti; i da će, uspijete li doći u dodir s tom stvairnošću, tražena preobrazba biti 126

izvedena fcroz injegovainje vrline, kroz iraizne vidove discipliine, kontrole, potiskivanja, negirainja, žrtvovainja. Nije li 'ta pretpostaVka još uvijek dio miali? Nije li oina prolizvod uvjebovainog uma, luma koji je odgojein da miisli ina određeini način, prema određenom moldelu? Stvorivši predodžbu, teoriju, vjeirovanje, nadu, vi tražite od vašeg OStvarenja da urodi tom radikainom promjenom. Prvo fcreba uvidjeti izuzetoo istančane djelatnositi ,mene', uma, treba postati isvjestan ideja, vjerovanja, spekulacija i sve ih odbadilti, ibudiućd su uistinu obmane. Možda su drugi iiskuslili stvairnost; ali ako Vi niste, kakva korisit od spekuliralnija o itome ili zamišljanja da ste iu suštilni nešto realno, ibesmrtino, božanisko? To je još uvijek diio miisii a sve što tiizviire iz misli uvjetovano je, vremenito, pamoenje je; stoga nije ireallno. Ako se ito uiistinu uvidi — ne spekulatiivno, nit'i imaginamo ili idiotSki, već istvarno uvidi iistina da je b'ilo koja djelatnost uma u njegovom ispekulativnom traženju, njegovom filozofskom tapkanju, bilo koja pretpostavka, iimaginacija ili naida jediinoi samoobmana — što je taida moć, kreativna energija koja dovodii ovu temeljnu preobrazbu ? ~ Možda smo', dolazeći do ove točke, upotrijebili cjelokuipnu budnosit uima; slijeddli smo airgument, suprotetaviii mu se ili ga prihvaitili, vidjeli ga jasno iii mutno. Da biismo išli dalje i iskuisiili dublje, potreban je um koji je tiih i pripravan da otikrije. To više nije slijeđenje ildeje jer, afoo slijediite ideju, postojii misiiilac koji siijedi kazano i tako izravno s'tvarate idualnost. Ako žeiitbe dalje napredovati u pogledu temeljne promjene, nije li nužno da djelatan (active) um 'bude tih? Sigurno ida tek tdko može um razumjeti enormnu poteškoću, složene implikacije imislioca i misii kao dva odvojena procesa, onoga kojd doživljava i doživljenog, promatrača i pramatranog. Revoiucija, ta psihološka, kireativna revolucija u kojoj ,mene' ne postoji, javija se jedino kada su miislilac i misao jedno, kada. nema duainosti 127

poput mislioca koji kontrolira misao, i mogu vam reći da jedino to 'iskustvo oslobađa kreativnu energiju, koja za uzvirat donosi temeljnu revoluciju, slamanje psihološkog ,mene'. Poznat nam je iput moći — moći kroz domimaciju, kroz discipliinu, kroz prisilu. Ktroz političku moć očekujeimo temeljnu promjenu, ali takova moć donosi samo još veću tamu, raspadanje, zlo, osnaženje ,mene'. Mi smo ibliskii raznim vidovima poistizanja, jednako >kao pojedinac li kao gruipa, ali nikada niismo pokušali put ljulbavi i ne znamo čak niti što to zniači. Ljuba-v nije moguća sve dok postoji miislilac, siredište ,mene'. 'Svjesni to(ga, što da činimo? Sigurnio da je svakodnevna ibudnost, poznavanjem iz trena u tren inaših motiva, svjesnih kao i nesvjesnih, jediina istvar koj& može uroditi temeljnom promjenom, stvaralaičkim, psihološkiim oslabađanjem. Kada uvidimo da discipline, vjerovanja, ideali samo osnažuju ,mene' i stoga isu krajnje dsprazni — kada ismo tog svjesni iz dana IU dan i uviđamo itu istinu, ne dolaizimo li do središnje 'točke kada mislilac biva stalno advojen od misli, isvojih promaitranja, iskustava? Temeljlna preobrazba ne može postojati sve dotle dok mislilac ipostoji odvojen od svoje misli kojom pokušava idomdnirati. Sve dok je ,mene' promatrač, onaj koji skuplja diskustvo, osnaižuje sebe iiskustvom, ne može biti radikaline promjenie niti kreativnog oslobađanja. Toi kreativno oslobađanje idolazi jedino kada mislilac JESTE rnisao — ali iponor se me može premoistiti nikalkvim naporom. Kada uvidi da svaka spekulacija, svaka verbalizacija, svaki oblik miisld jeddno osnažuje .mene', kada shvati >da isve dotle dok mislilac postojii odvojen od misli, mora postojati i ogranioenje, sukob dualniosti — kada to uviiidi, um je pažljiv, stalno svjestan toga ikatoo odvaja sebe od iskustva, afirmirajući ise, 'tražeći moć. U toj svijesti, slijedi li sve dubljei iekstenzivnije, me itežeoi kirajiu, ciiljiu, javlja se stamje u kom su mislilac i misao jedmo. U tom stanju meima napora, nema, postajanja, niti želje za pnomjenom; u tam 128

••'••••

v

, , .

.

stainj'U nema ,menje', buduoi poistoji pireobrazba koja neima poirijeiklo u umu. Mogućnost stvaranja postoji tek kada je um praizan; ali ne mislim onu poviršnu ispraznost koju većina nais ima. Većina je nas površno prazna a to se pokaizuje kroz želju za razonodom. Zeliimo se zabaVifti i okreoeimo se knjigama, radiju, jurimo na predavanja, juirimo autoritetiima: um se stalno ispunjava. iNe govorim o onoj prazninli koja je mepromišljenoist. Suprotno, govorim o prazmni koja se javlja kroz izuzetnu obazrivost, kada um uviđa sopstvenu moć stvaranjia iluzije te je"nadilazi. Kreativna praznina nije moguća sve dotle dok postoji mislilac koji čeka, motri. proučava kako bi stekao iskustvo, kako ibd osnažio sebe. Može li lum ikada Ibiti islobodan od svih siimbola, svih iriječi i njihovdh osjeta, tako da nema nosdoca doživljaja koji akumulira? Da li je u stanju KOMPLETNO odbaciti sva umovanja, doiživljaje, nametanja, autoritete, tako da je u stariju praznine? Vi naravno nećete biti u stanju odgovoriti na ovo ipitanje! Na ovo pitanje vi ne umijete odgovoriti, 'budući ne znaite, niste nikada pokušali. No^, ako mogu savjetovatd, slušajte, nefca vam pitanje bude ipostavljeno, nek' sjeme bude posijano; to će pitanje dati ploda ako ga ISTINSKI slušate, ako mu se ne opirete. Jedino novo može preobraziti, ne staro. Ako slijedite model starog, svaka je promjena modificiran'i njegov slijed; u tome nema riičeg novog, ničeg stvaralačkog. Stvairalačko može nastati jedino kada je um po sebi nov, a um može sebe obnoviiti jedino kada je 'sposoban vidjeti sve svoje djelatnosti, ne samo površne već i duboike. Ako viidi sopstvene djelatnosti, ako je svjestan sopstvenih želja, zahtijeva, pariva, težnji, stvairanja sopstvenih autoritieta, strahova; ako u sebi Vidi otpor stvoren disciplinom, kon'tnoilom i maidu koja projicira vjerovanja, ideale — ako kroz isve to vidi i svjestam je itog cijelog procesa, može li um odbaoiti sve to i biti mov, kmeativno prazam? Da li može dli ne, otkrd9 Duh 1 sloboda

129

>fci ćete jefdiino ako ekSperimetirate, bez milšljenja o itcnme, bez želje da doživite 'to stvaralačko stainje. Ako 2ELITE ida to doživdte, vi i hooete; ali to što doživite, inije kreaitivina praznina, to je tek projiekcija želje. Ako želite idoživjeti novo, vi 'se inaprosto prepuštaite iluziji; ali ako ipočnete procnatrati, biti isvjestan svojiih vlastitih djelatnosti iz idana u ;dan, iz trena u tresn, motreoi cjelokupan prooes 'selbe sama, kao u ogledalu, tada ćete, silazjeoi sve idublje, stići do krajnjeg pitanja ove praznine u kojoj jedino može biti novo. Istina, Bog ili što god hoćete, nije nešto što treba doživjeti, budući je onaj ikoji doživljava proizvod vremena, proizvod pamćenja, prašlosti, i isve dotle dok ipostojd kao takav, ne može poistojati stvairnost, Ona je iprisutna jled'iino kada je um kompletno oslobođen analitičara, onoig kojii doživljava i doživljaja. Tada ćete naći odgovoir, viidjet ćete ida promjena dolaizi bez vašeg poziva, da je stanje kreativne praiznine nešto što ne treba njegovatd — ono je prisutno, dolazi tajno, Ibez najave; jedino u tom stanju postojii mogućnost obnove, novoga, revolucije.

130

SADR2AJ

Predgovor KRISNAMURTUEVO TRAGANJE ZA ISTINOM I SLOBODOM — Poglavlje I UVOD Poglavlje II STO TRAŽIM.O? _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Poglavlje I I I POJEDINAC I ZAJEDNICA — , Poglavlje IV SAMOSPOZNAJA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Poglavlje V DJELO I IDEJA — Poglavlje VI VJERA _ — _ _ _ _ _ _ _ _ Poglavlje VII NAPOR — Poglavlje V I I I PROTUSLOVUE — — _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Poglavlje IX STO JE SOPSTVO — _ — _ — _ — _ — _ — — — 6

X

M Poglavlje XI JEDNOSTAVNOST _ _ Poglavlje X I I SPOZNAJA _ _ _ i Polgavlje X I I I ŽELJA — — Poglavlje X I V ODNOS I IZOLACIJA _ Poglavlje XV MISLILAC I MISAO — _ Poglavlje XVI M 0 2 E LI RAZMISUANJE Poglavlje X V I I DJELOVANJE UMA — _ Poglavlje X V I I I SAMOOBMANA _ _ _

5 7

ltf _ 22 3 0 38 45 54 59 64 71

_

_

_

_

_ _

— _

_

—

_ _

—

_ _

_

_

_

_

_

_

7 6

_

_

_

_

_

_

—

8 2

_

_

_

_

_

_

_

_

87

_

_ _

_

_

—

RIJESITI

_

_

— _

_ —

— _

— —

— _

_

NASE

PROBLEME?

_

_

—

_

—

—

92

_

—

96

— —

—

—

—

—

_

_

_

_

— _

Poglavjje X I X EGOCENTRIČNA DJELATNOST _ _ _ — _ _ — — Poglavlje XX V R I J E M E I PREOBRAZBA — — — — — — — — — — — Poglavlje X X I MOC I REALIZACIJA — __ — __ — — — — — _

99 103 108 114 119 124

131