Jesper Juul Vase Kompetentno Dijete

UVOD Poput mnogih pripadnika mog naraštaja i ja sam prije 25 do 30 godina znao da je nešto pogrešno u načinu na koji je generacija mojih roditelja (kao i generacije prije njih) gledala na strukturu obitelji i odgoj djece. Tijekom sljedećeg desetljeća, dok sam djelomice radio s neprilagođenom djecom i mladeži te sa skupinama samohranih majki, a istodobno stjecao naobrazbu obiteljskog terapeuta, shvatio sam da moja stajališta nisu bila ni bolja ni gora od onih kojima su trebali biti alternativom. Moji stavovi i mišljenja imali su isto takve osnovne slabosti: manjkala im je etička sadržina, a počivali su na krajnostima, tj. po njima su, krajnje arogantno, ljudi bili svrstani u one koji su u pravu, jer su se ponašali u skladu s ispravnim stavovima, dok su drugi spadali u one koji su u krivu, jer su se ponašali u skladu s neispravnim stavovima. Ove su se krajnosti očitovale i u povratnim obavijestima koje sam dobivao od mojih kolega i klijenata. Neki su ono što radim držali dobrim, dok su drugi imali suprotno mišljenje, a ja sam naivno mislio da sam u pravu sve dotle, dok su oni prvi bili u većini. Valjalo je proći neko vrijeme da bih shvatio kako sam se trebao ravnati prema mišljenju one druge skupine. Tek kada sam kao otac iskusio svoj osobni manjak kompetencije, počeo sam polako učiti budući da sam se dotad samo obrazovao. Sve do tog trenutka, držao sam da obilježja odgoja djece trebaju biti razumijevanje, tolerancija i demokracija između

roditelja i djece za razliku od moraliziranja, netolerantnosti i zapovijedanja u odgoju, za koje sam znao da su razorni za dječje samopoštovanje i životnost. Provodeći mnogo vremena sa svojim sinom te svakodnevno radeći s obiteljima i djecom, počeo sam shvaćati površnost svojih stavova. Mada je položaj djece u obitelji i društvu u mnogome postao humanijim, još uvijek su postojala dva činitelja koja su, s jedne strane, predstavljali izazov mojoj profesionalnoj potrebi da budem nadahnućem ljudima s kojima sam radio, a s druge strane, održavali me u dodiru s osobnijom vrstom bola. Kao učitelj i supervizor, doživio sam vrlo često poraz roditelja u susretima sa stručnjacima jer su (poslije tih susreta bili nesposobni) za poduzimanje određenih postupaka, te imali jači osjećaj neprimjerenosti nego prije dolaska savjetovatelju ili terapeutu. Isto sam tako mogao vidjeti kako su se ti isti stručnjaci osjećali bespomoćnima i nekompetentnima, no kako su se, zbog osjećaja dužnosti, držali tradicionalne psihologije, koju više zanima utvrđivanje krivnje, negoli pronalaženje mogućnosti. Kao obiteljski terapeut, iskusio sam kako djeca i mladež još uvijek plaćaju cijenu. Razumijevanje odraslih postalo je suptilnije, načini kažnjavanja humanijima, stavovi o odgoju manje nadmenima, a javni moral blažim. No, onda kao i sada, na djecu se svaljuje odgovornost kakvu je malo roditelja, političara, pedagoga i učitelja ili terapeuta spremno preuzeti na sebe. Ne zbog zlonamjernosti - već, naprotiv, često kao znak ljubavi i dobre volje - zbog niza logičkih posljedica koje proizlaze iz činjenice da je pogrešno naše temeljno shvaćanje o tome - što su i tko su djeca.

Švedska psihologinja, Margaretha Berg Broden, lijepo je i nenametljivo izrazila ovu misao jednom rečenicom koja je poslužila nadahnućem za naslov ove knjige: "Možda smo mi u krivu, možda su djeca kompetentna". (M.B.B. "Mor og barn i Ingenmandsland"/"Majka i dijete su ničija zemlja", Copenhagen, 1992.) Brodenova se ovako izrazila djelomice zahvaljujući znanstvenom kontekstu njezina rada, a djelomice zbog svog posebnog zanimanja za ranu interakciju između dojenčadi i njihovih roditelja. Budući da se bavim praksom, a ne istraživanjem, te kako je područje mog iskustva interakcija između djece i odraslih u najširem smislu, ja ću zbir svojih opažanja iznijeti na ponešto drukčiji način. Koliko ja vidim, učinili smo presudnu pogrešku utoliko što smo pretpostavili da djeca nisu pravi ljudi od rođenja. Djecu smatramo vrstom potencijalnih, anti-socijalnih "polubića", koju, u prvom redu, moraju podvrgnuti jakom utjecaju i manipulaciji odraslih i koja, moraju navršiti određenu dob da bi ih se smatralo ravnopravnima i zbiljskim ljudima. Ta temeljna pretpostavka godinama se iskazuje i znanstvenijim i popularnijim okvirima, no, u biti, nema velike razlike. U oba slučaja zaključuje se da odrasli moraju pronaći načine za odgajanje djece kako bi ih naučili ponašati se poput ljudskih bića. Te smo načine nazvali metodama odgoja i, mada smo u različitim vremenskim razdobljima razmatrali čitav spektar (koji se kretao) od "slobodnog odgajanja" do "autoritativnog odgoja", nikada se nismo ozbiljno pozabavili temeljima te teorije.

Jedna od namjera ove knjige jest da razjasni kako je ono što podrazumijevamo pod tradicionalnim pojmom "odgoja" (upbringing) suvišno i izravno štetno, ne samo zato što je nezdravo za djecu, već i stoga, što sprječava ljudski rast i razvoj među odraslima, kao i zato što ima štetan utjecaj na interakciju između djece i odraslih. Tako stvaramo začarani krug koji ometa naše shvaćanje poučavanja na svim razinama društvenog obrazovanja te rehabilitacije i socijalne politike prema djeci i obiteljima. Moja je generacija također imala udjela u stvaranju varljive udaljenosti između "mene" i "društva", zapravo iluzije koja je prije 25 godina predstavljala sastavni dio sukoba s autoritetima, no koja je postala još opasnijom ukorak s činjenicom da se politika svela na gospodarstvo. Danas je možda istinitije no ikad da će način na koji se ophodimo s našom djecom odrediti budućnost svijeta. Dostupnost obaviještenosti toliko se povećala da više ne možemo računati na produžetak našeg dvoličnog odnosa prema djeci i mladeži. Gledano na duže staze, ne možemo se nastaviti izvlačiti propovijedajući ekologiju, humanizam i nenasilje, a istodobno se prema djeci i mladeži odnositi nasilno, u doslovnom smislu riječi. Već nekoliko godina imao sam sreću puno putovati i raditi u različitim kulturama, a to me je uvjerilo u činjenicu da će razvoj odnosa između djece i odraslih do kojeg je došlo u skandinavskim zemljama, glede bitnih elemenata, moći poslužiti kao model za razvoj i u drugim zemljama. Ono što se na prvi pogled često čini beskičmenim, zbunjujućim i neodlučnim, nosi u sebi klicu nečega što se jedino može opisati

kao kvantitativni skok u ljudskom razvoju: po prvi put u moderno doba spremni smo ozbiljno razmotriti neotuđivo pravo pojedinca na osobni razvoj i to s nedogmatskog i neautoritativnog polazišta. Po prvi put imamo razloga vjerovati da egzistencijalna sloboda svakog pojedinca ne predstavlja prijetnju za zajednicu, već da ona, naprotiv, može biti od presudne važnosti za trajno zdravu zajednicu. Odnosi između odraslih i djece čine široki spektar boja i nijansi. Velike su razlike između sjeverne i južne Europe, Sjedinjenih Američkih Država te zemalja bivšeg Istočnog bloka, a razlike su čak još izraženije između različitih područja iste zemlje. Prirodno je da kultura, politička povijest i vjera neke zemlje igraju važnu ulogu u samosvijesti nacije te u tome kako ih doživljavaju stranci. Imigranti u Danskoj kažu da ne žele da im djeca budu poput danske djece, a mi Danci smo ojađeni čestim fizičkim obračunavanjem južnih Europljana sa svojom djecom. Budući da su posebice SAD, a i mnoge europske zemlje već postale ili će ubrzo postati, višeetničkim i višenacionalnim društvima, mislim da je važno moći prodrijeti i vidjeti što se krije ispod tih kulturom određenih stilova. Društvena važnost obitelji razlikuje se od kulture do kulture, no njena je egzistencijalna važnost, prema mom iskustvu, svugdje ista. Zadovoljstvo proizašlo iz konstruktivne i zdrave interakcije isto je, mada se može iskazati na različite načine, a to podjednako vrijedi i za patnju prouzročenu destruktivnim odnosima. U ovoj će se knjizi cijelo vrijeme suprotstavljati "staro" i "novo", ne toliko zbog kritike starog, nego više zbog pronalaženja konkretnih mogućnosti djelovanja. U svakidašnjem

radu s obiteljima i njihovim savjetodavcima, doživljavam, gledano u cjelini, veliku otvorenost glede stavova. Većina roditelja dobro zna kada neprimjereno postupa, no potrebni su im opipljivi prijedlozi i primjeri kako bi promijenili svoje obrasce ponašanja, a to je jedna od stvarnosti ovog razdoblja: nedostaju nam primjeri i modeli uloga. Tradicionalna psihologija često dovodi u pitanje ideju o osjećajima: Vole li roditelji svoju djecu? Koliko sin mrzi oca? Koliko je kćer srdita na majku? Ne odbacujući važnost ovakvog klasičnog iskazivanja ljudske patnje, želio bih istaknuti da nikada nisam upoznao roditelje koji ne vole svoju djecu, niti djecu koja nisu privržena svojim roditeljima. No, ono s čime se jesam susreo - djeca su i roditelji koji ne umiju pretvoriti svoje uzajamne osjećaje ljubavi u postupke pune ljubavi. Po prvi put, spremni smo ispitati mogućnosti uspostavljanja pravih odnosa utemeljenih na ravnopravnom dostojanstvu između muškaraca i žena te između odraslih i djece. Nikada prije u povijesti čovječanstva nije se to zbilo u tako širokim razmjerima, a mi, naša djeca i naši unuci doslovce smo (u prilici) da otkrivamo novi teritorij. Zahtjev za ravnopravnim dostojanstvom znači otvorenost i uvažavanje razlika što za sobom povlači i napuštanje mnogih dojmova o tome što je pravo, a što krivo. Ne možemo više jednostavno zamjenjivati jednu metodu drugom, ili točnije rečeno: ne možemo više samo nastavljati modernizirati naše pogrešne pretpostavke. To također znači da mogućnosti djelovanja, predložene u ovoj knjizi, trebaju biti nadahnućem za individualne eksperimente. One ne predstavljaju primjere koji se mogu slijediti

ili puko oponašati - kao jedan sustav koji zamjenjuje drugi. Roditelji nisu samo ljudi različita spola; oni sa sobom donose potpuno različito iskustvo iz obitelji u kojima su odrasli. Ono što nam je svima zajedničko jest to da smo kao djeca naučili načine uspostavljanja odnosa s drugim ljudima, od kojih su se neki pokazali uspješnima, a neki nisu. Kojih je od njih bilo više, nije, zapravo, važno. Najvažnije je da imamo mogućnost - pri stvaranju novih obitelji - naučiti kako valja postupati glede onoga u čemu nismo uspjeli u prvoj obitelji. Proglasiti djecu kompetentnima, kao što to činimo u ovoj knjizi, znači, između ostalog, da su djeca u mogućnosti pružiti nam povratnu informaciju što će nam omogućiti zadobivanje naše vlastite izgubljene kompetentnosti i što će nam pomoći odbaciti naše neplodne i bezosjećajne obrasce ponašanja. To zahtijeva mnogo više od demokratiziranja dijaloga između djece i odraslih. To znači da moramo razvijati vrstu dijaloga koji čak ni mnogi odrasli ne mogu uspostaviti sa sebi ravnima. Riječ je o osobnom dijalogu utemeljenu na jednakom dostojanstvu. Činjenica da svatko od nas, ponaosob, mora pronaći svoj vlastiti način postupanja, način koji je najuspješniji i za nas i za našu djecu, ne znači da je sve jednako dobro, ili da "sve prolazi". U ovoj ćemo knjizi ukazivati na specifična središnja načela koja pojedinačno i zajednički tvore kriterije prema kojima svi možemo prosuđivati naše postupke. Zahvaljujući površnoj sklonosti našeg doba ka otkrivanju žrtava i pripisivanju odgovornosti postoji rizik da neki odrasli dožive ovu knjigu svojom kritikom. Nije mi bila namjera nikoga pokuditi niti na ikoga upirati prstom krivnje. Činje-

nica da često ukazujem na povijesnu ili sadašnju praksu temelji se na mom iskustvu koje mi je pokazalo da je za većinu ljudi najbolji način razumijevanja samih sebe i njihovih postupaka poslužiti se poviješću kao zrcalom. Ova načela, kao i mnogi primjeri u ovoj knjizi proistječu iz mog rada na Kemplerovom institutu Skandinavije. Američkom psihijatru, dr. Walteru Kempleru, kao i ostalom osoblju Instituta, najiskrenije se zahvaljujem na nadahnuću i trajnom povjerenju tijekom mnogih godina, kada mi je samom nedostajalo pouzdanja. Zahvalnost također dugujem mnogim obiteljima širom svijeta koje su mi otvorile vrata svog osobnog i intimnog života. Jasno se, i s nelagodom sjećam svojih stavova i predrasuda prilikom mojih prvih susreta s japanskom i muslimanskom obitelji, s etnički mješovitim obiteljima u izbjegličkim logorima u Hrvatskoj, s prvom američkom obitelji alkoholičara itd., itd. Moj odrasli sin, kojem su sada 22 godine, pomogao mi je objediniti moja iskustva na način kako to samo može učiniti netko tko otvoreno i iskreno traga za svojim osobnim životom. To isto odnosi se i na moju suprugu koja me samim svojim postojanjem suočava s nečim za što se svaki put nadam da su posljednji ostaci mog dječjeg egocentrizma.

I. POGLAVLJE

OBITELJSKE VRIJEDNOSTI Osnovne vrijednosti, koje su tijekom više od dva stoljeća omogućavale siguran temelj obitelji, sada prolaze kroz razdoblje dezintegracije i promjene i to u gotovo svim dijelovima svijeta. U Skandinaviji, gdje žene u tome prednjače, taj je razvoj nesumljivo bio potpomognut razmjerno visokim životnim standardom te naprednim socijalnim zakonodavstvom. U ostalim zemljama, takvom razvoju pridonose građanski ratovi ili gospodarske nevolje. Zajednički činitelj leži u tome da hijerarhijski strukturirane, autoritarno patrijarhalne ili matrijarhalne obitelji postaju stvar prošlosti. To se zbiva različitom brznom pa je dovelo do toga da je svijet prepun različitih vrsta obitelji. Neke se očajnički trude zadržati standarde iz "dobrih starih vremena", dok druge pak eksperimentiraju s novim i plodnijim načinima zajedničkog života. S "higijenske" točke gledišta, nema razloga ne pozdraviti takav razvoj. Tradicionalna struktura obitelji, kao i neke od njezinih vrijednosti, bila je u mnogome destruktivnom - kako za djecu tako i za odrasle.

U jednoj kavani u španjolskoj Otac, majka i dva sina, stara oko tri i pet godina, upravo su pojeli sladoled i kolače. Majka uzima ubrus, pijucka u

njega, čvrsto hvata mlađeg sina za bradu i počinje ga brisati oko usta. Dječak negoduje i okreće lice od majke. Ona ga povlači za čuperak kose i, dok mu srdito kazuje kako je zločest, okreće mu lice prema sebi povlačeći ga za kosu. Njegov stariji brat već je dobro odgojen. Zbog te scene, licem mu na tren preleti bolan izraz, no vrlo brzo opet poprima masku ravnodušnosti. I otac reagira bolnim izrazom u očima, ali ga brzo pretvara u prijekor majci što ne može dječaka natjerati da se lijepo ponaša, bez stvaranja tolike gužve. Mlađi brat začas se oporavlja od napada i već deset metara dalje zaustavlja se i razdragano pokazuje na jedan izlog, želeći majci nešto pokazati. A ona, koja je u međuvremenu odmakla ulicom desetak, petnaest metara, vraća se žurno i odrešito. Ne bacivši ni pogled na objekt njegova oduševljenja, grabi ga za ruku i odvlači. On viče, ona je nepopustljiva u svojoj odlučnosti da odnese pobjedu, i cijelo vrijeme ponavlja - "Pontela cara bien!" [Lijepo se ponašaj!)

U jednoj kavani u Beču Dva mlada bračna para, jedni sa sinom od oko pet godina, sjede u vrtu kavane i piju kavu nakon obavljene kupnje. Dolazi konobarica i dječakova majka kaže - "Mi ćemo kavu, što ćeš ti?" Dječak malo oklijeva i kaže, "Zapravo ne znam što bih." Majka razdražljivo kaže konobarici: "Donesite mu neki sok." Stižu sok i kava, a nakon nekog vremena dječak pristojno i obazrivo kaže: "Mamice, ja bih radije colu s limunom ako može?"

Majka odgovara: "Zašto to nisi odmah rekao! Sada ćeš morati popiti sok!" - i odmah se obraća konobarici: "Dječak se predomislio. Donesite mu colu s limunom, da nas ostavi na miru!" Poslije desetak minuta, u kojima su roditelji uživali prisjećajući se doživljaja s ljetovanja za vrijeme čega je dječak mirno sjedio i gledao unaokolo, majka je pogledala na sat i srdito rekla dječaku: "Popij tu colu!" Dječak (očigledno radostan) upita: "Idemo li sada?" Na što mu majka odgovori: "Da, moramo se požuriti kući. Np, popij tu colu!" Dječak nastavlja gutati colu u velikim gutljajima i sav radostan je obavještava: "Gotov sam. Zar nisam brzo popio, mamice?" Majka zanemaruje njegovu izjavu i razgovor odraslih se nastavlja. Dječak mirno i pristojno sjedi, slušajući što odrasli pričaju. Nakon pola sata, bojažljivo pita: "Mamice, hoćemo li brzo kući?" Majka (glasno i srdito) odgovara: "Zaveži, balavče! Budeš li i dalje zanovijetao, ići ćeš ravno u krevet kad dođemo kući. Razumiješ li?" Dječak se povlači i uvlači u sebe. Ostali odrasli upućuju majci poglede odobravanja, a dječakov otac, u znak potpore, dotiče ženinu ruku.

Na stajalištu autobusa u Copenhagenu Baka s dvoje unučadi, starih oko četiri i šest godina, čeka autobus. Mlađi dječak vuče baku za kaput i kaže: "Bako, moram ići na zahod."

Baka odgovara: "Ništa od toga sada. Moramo kući!" Dječak kaže: "Da, ali sila mi je, jako!" Baka odgovara: "Slušaj baku! Ugledaj se na svoju veliku sestru, kako je velika i pametna." Dječak ponavlja: "Da, ali meni je sila.... jako!" Baka odgovara: "Zar ne čuješ što ti govorim, dječače! Ići ćeš na zahod kad stignemo kući. Ako sada ne budeš dobar, baka će te morati tužiti mami. A onda više nećeš smjeti s bakom u grad!" Nekoliko stotina godina, učili smo djecu poštivati moć, autoritet i nasilje - ali ne i ljudska bića. Odrasli, spomenuti u prethodnim primjerima, nisu loši ljudi. Oni vole svoju djecu i unučad, i sretni su kad se ona ponašaju lijepo, zabavno i dražesno. Odrasli se samo ponašaju, naizgled, bez ljubavi, jer su naučili to "bez ljubavi" smatrati ljubavlju, a iskazivanje ljubavi neodgovornošću.

I.1. Obitelj kao struktura moći Već stoljećima, obitelj postoji kao struktura moći u kojoj muškarci imaju moć nad ženama, a odrasli nad djecom. Ta je moć bila apsolutna. Zahvaćala je društvene, političke i psihološke razine, a redosljed prvenstva nije se dovodio u pitanje: prvi je muškarac, potom žena - ukoliko u obitelji nije bilo odraslih sinova - zatim sinovi pa kćeri. Uspješnost braka ovisila je o ženinoj sposobnosti i spremnosti podvrgavati se mužu, a jasan cilj odgoja bio je natjerati djecu na prilagođavanje i poslušnost onima na vlasti. Obiteljska struktura moći

bila je totalitarna pa se manjak sposobnosti ili spremnosti na suradnju logički kažnjavao tjelesnim nasiljem i/ili ograničenjima ionako smanjene osobne slobode. Kao i u svim ostalim totalitarnim strukturama moći, idealnom se smatrala situacija bez sukoba. Krajem prošlog stoljeća, počeli smo se zanimati za djecu kao bića s osobnim intelektualnim i psihološkim potrebama koje mogu biti važne za njihovo blagostanje i razvoj. Dvadesetih godina ovoga stoljeća žene su počele jasno iskazivati svoje postojanje i zahtijevati da ih se shvaća ozbiljno kao ljudska, društvena i politička bića. Tijekom prve polovice ovog stoljeća obitelj je postupno postajala manje totalitarnom, mada je stvarna struktura moći koja je bila osnovom obiteljskog života ostala nepromijenjenom. Za one koji su shvatili kako se treba prilagoditi, obitelj je pružala siguran temelj, no za one, čija je osobnost bila borbenije prirode, obitelj i odnosi u njoj mogli su biti zabrinjavajuće razornima. Oni u kojih je došlo do znakova smetnji, bili su podvrgnuti određenim postupcima (pedagoškim i psihijatrijskim) u skladu s jasnim ciljem postizanja ponovne nužne prilagodbe strukturi moći. Do one (ograničene) mjere, u kojoj su supružnici i roditelji bili uključeni u tretman žena i djece, poticalo ih se na pokazivanje razumijevanja, ljubav i nepopustljivost, ali nikako na predavanje svoje moći. Povratak u ustanove za liječenje, neuspjelo uklapanje u društvo, prisilno liječenje i ubrzani društveni slom bili su, stoga, posve logično, najčešće posljedice takvih postupaka. Moglo bi se puno toga reći o "dobroj staroj tradicionalnoj obitelji", no njezini su pozitivni

utjecaji na egzistencijalno blagostanje i razvoj pojedinca bili uvelike iznimkom. S društvenog motrišta, bio je to, općenito govoreći, uspjeh, ali odmah ispod društvene fasade, očitovali su se patološki procesi. Ovaj je opis, naravno, u neku ruku i nepotpun i nepravedan. Moramo priznati, neki su aspekti tadašnje obitelji bili ugodni, prisni i sretni. Sastavnim dijelom toga bila je, naravno, činjenica da je među ljudima postojala ljubav te da je uspješno podvrgavanje podrazumijevalo poseban oblik sigurnosti kakvu osjećaju dobro prilagođeni građani u totalitarnim društvima. Jedan od središnjih problema mnogih suvremenih obitelji jest činjenica da jezik kojim se služimo u odgoju djece vuče svoje porijeklo iz doba kada u obitelji nije bilo sukoba i kada su se pojmovi mentalne higijene uvelike razlikovali od današnjih. Ako određene riječi i pojmove koje kasnije navodim kanimo rabiti u budućnosti, bit će nužno dopuniti ih posve drukčijim definicijama od dosadašnjih. Metode odgoja U Skandinaviji smo o metodama odgoja raspravljali s velikom sigurnošću sve do sredine sedamdesetih. Rabeći staru zamisao o tome kako djecu dovesti u red, to je jasno značilo: djeca su potencijalno poput životinja i asocijalna. Stoga se odrasli trebaju s njima družiti uz pomoć metoda koje omogućavaju njihov razvoj u ljudskom i društvenom smislu. Različite metode imaju drukčiju ideološku sadržinu, no nužnost primjene metode ne dolazi u pitanje.

Sada, kada znamo da su djeca zbiljski ljudi od samog početka, besmisleno je govoriti o metodama. Kada bismo taj pojam rabili u vezi s odnosima između odraslih, opravdano bismo naišli na prosvjedovanje. Zamislite, primjerice, neku odraslu osobu koja kaže: "Zaljubljen sam u visoku, crnokosu Portugalku, ali imam s njom puno problema. Možete li mi preporučiti neku metodu da mi s njom bude lakše živjeti?" Upravo tako! To bi bilo posve neprihvatljivo. Pa ipak, upravo su ovako odrasli opisivali svoje odnose s djecom još od početka 18. stoljeća. Djeca se rađaju kao ljudska i društvena bića te kako bi se te osobine i dalje razvijale, trebaju biti s odraslima koji se ponašaju ljudski i društveno. Bilo kakva metoda ne samo da je izlišna, već je i štetna jer djecu svodi na objekte u odnosu na njihove najbliže i najdraže. Prkosna dob Oko druge godine života, djeca se postupno počinju oslobađati svoje potpune ovisnosti o roditeljima. Počinju htjeti i razmišljati, osjećati i samostalno postupati. Odrasli nikada ne moraju dvojiti o tome kada je počela ta samostalna dob. Jednog jutra, kada stojite i oblačite ih, oni guraju vašu ruku i kažu: "Ja moći!" "Ja raditi!" U takvom trenutku, mnogi se roditelji inate i odgovaraju: "Ne, ne možeš!", "Prestani! Nemamo se vremena igrati!" itd. Djeca postaju samostalna, a roditelji postaju prkosni! Ti mjeseci djetetovog života istodobno predstavljaju jedan od najjasnijih primjera kako su djeca mudra glede suradnje.

Kada pokušaj dvogodišnjaka u razvijanju samostalne kompetentnosti naiđe na roditeljsko negodovanje i prkos, dijete će, već u roku od nekoliko mjeseci ili postati prkosnim dočekujući prkos prkosom - ili ovisnim i bez inicijative. Koncept prkosne dobi tipičan je za one na vlasti kada govore o svojim nepoćudnim podređenima. Mala djeca postaju, jer je to (nužni) sastavni dio njihova razvoja, sve neovisnija i samostalnija pa samo totalitaran sustav može taj trajni razvoj jedinstvene, samoodređene osobnosti pretvoriti u problem. Pubertet Pubertet, koji je sam po sebi neutralan znanstveni pojam, poprimio je tijekom ovog stoljeća krajnje negativno značenje pa se danas, potpuno automatski, dovodi u vezu sa sukobom, svađom i nevoljom. Poslije Drugog svjetskog rata, iza ove negativne slike uslijedio je pojam predpuberteta koji daje naslutiti skorašnje nevolje. Objektivno gledano, pubertet predstavlja unutarnji psihički (osobni), psihoseksualni razvoj koji u mnogih mladih između 12 i 15 godina stvara snažnu unutarnju nesigurnost i uznemirenost. Stajalište da taj razvoj već sam po sebi treba biti uzrokom međusobnih sukoba (s odraslima) obična je glupost. Učestalost sukoba i njihova jačina ovise, među ostalim, o sposobnosti odraslih da priznaju kako se priroda njihove uloge mijenja te o načinu hvatanja u koštac s razvojem integriteta tijekom prve 3-4 godine djetetova života.

Tinejdžerska pobuna Kao što je slučaj s pubertetom, i tinejdžerske su godine bremenite gotovo političkom, odnosno vojnom terminologijom: pobuna, neovisnost, revolucija, pomanjkanje discipline itd. U strukturi moći, u kojoj se pretpostavlja da odrasli predstavljaju stabilan element bez sukoba, svaki se progresivan razvoj mora nužno definirati kao napad na ustroj. I baš kao i u slučaju ženske menopauze, kada se one na vlasti opravdava i oslobađa odgovornosti, tako se i u obiteljima s tinejdžerima krivnja sentimentalno pripisuje djeci. A tako se zamisao o suočavanju odraslih s njihovom odgovornošću, u pogledu kvalitete odnosa, vrlo elegantno izbjegava. Krive su "te godine" ili "hormoni" ili i jedno i drugo! Slično tome, cijeli niz tradicionalnih pojmova vezanih za odgoj odražava pogled na stvarnost onih na vlasti te njihovo uvjerenje da je očuvanje strukture moći najbolje za obje strane. Granice Unutar strukture moći, nužan je zakon i red; stoga se moraju odrediti granice za upravljanje djetetovim tjelesnim, duševnim i emocionalnim težnjama. Te su granice - što je djeci dopušteno, a što ne, što trebaju i ne trebaju činiti, što bi valjalo, a što ne - bile neka vrsta obiteljskih policijskih propisa. To je dovelo do tvrdnje da su određene granice korisne i dobre za djecu i da se prema njima ravnaju, a za što ne

postoje ama baš nikakvi dokazi koji bi to potkrijepili. Posve je točno da se djeca razvijaju zdravo i harmonično samo onda kada odrasli u obitelji postave neke granice. No, kao što ću i kasnije pokazati, važno je da i djeca i odrasli postave svoje vlastite granice, jer je pitanje postavljanja granica drugima prije svega iskazivanje moći. Još od vremena kada su odrasli počeli o odgoju javno razgovarati, pitanje granica ne silazi s dnevnog reda. Skloni smo, ponekad, roditeljske poteškoće pri postavljanju granica smatrati nečim novim. No, to je, ustvari, uvijek bilo tako. Roditelji su se uvijek obraćali stručnjacima kako bi dobili savjet vezan za dječje reakcije ili "poslušnost". Sve dok je struktura moći bila ideal, roditelji su dobivali savjete koji su se sastojali od četiri elementa: složnosti, nepopustljivosti, posljedica i nepristranosti. Složnost "Složnost je snaga", kaže izreka, a upravo takvo razmišljanje stoji iza jednog od najsnažnijih obiteljskih uvjerenja: "Važno je da su roditelji složni u odgoju djece." Upoznao sam bezbroj parova koji su žrtvovali svoj brak kako bi ostvarili taj ideal, a potom silno patili od osjećaja krivnje zbog neuspjeha. Njihove brojne svađe i snažan osjećaj krivnje bili su rezultatom onoga što su bili naučili: da je najbolja stvar za djecu upravo složnost roditelja te da svojoj djeci štete ukoliko nisu složni. To je uvjerenje točno samo kao vrsta političkog manevra. Kada oni na vlasti trebaju nametnuti neki zakon ili poredak, složnost među vođama svakako je prednost, jer se

tako mogu suprotstaviti djeci kao ujedinjen protivnik. Do određene mjere, neslaganje se prihvaćalo, no samo ukoliko se iskazivalo nakon odlaska djece na počinak. Ali, čim bi se suočavali s djecom, roditelji su morali biti bezuvjetno jedinstveni. Jedan od razloga ovome bila je pomisao da bi nesložnost dopustila djeci ismijavati jednog roditelja pred drugim, unijeti razdor u vodstvo, zabiti u njega klin, da se tako izrazimo. U praksi, roditelji su rijetko bili složni. Primjerice, kada bi otac dovodio djecu u red, majka bi se često umiješala sa svojom ženskom zaštitom. Ne stoga što bi bila otvoreno nelojalnom, već zato što je ona predstavljala obiteljsku prvu pomoć pa se prirodno brinula za povrijeđene, no nikada ne dovodeći u pitanje nužnost granica i reda kojih se i (ona) sama pridržavala. Promatrano s točke gledišta mentalnog zdravlja, posve je nevažno slažu li se roditelji u pogledu odgoja ili ne. U načelu, trebaju se složiti samo u jednome, a to je da je prihvatljivo ne slagati se. Samo kada razlike među sobom vide kao nešto loše, djeca postaju nesigurnom. Strogost Pojam strogosti povezan je sa "složnošću" i jednako je tako nužan u očuvanju strukture moći. Različitost uzrokuje sukob, a različitost drugih nužno se doživljava kao neprijateljska oporba. Vrijednost strogog postupanja stoga je, posve prirodno, isključivo povezana s nepopustljivim "ne!" Kada se složnost odraslih pokaže nedovoljnom u postizanju poslušnosti, nastavlja se sa strogošću.

Posljedice Pa što nam je onda činiti kada nas ne slušaju, unatoč tome što smo složni i strogi? Kakve bi trebale biti posljedice? Neovisno o prirodi sukoba, odgovor uvijek leži unutar dviju istih kategorija: fizičkog nasilja i/ili ograničavanja osobne slobode. Budući da samo manjina ljudi sprovodi nasilje i ograničava osobnu i društvenu slobodu drugih potpuno čiste savjesti, javila se potreba za opravdavanjem: - "To je za tvoje vlastito dobro!" - "Shvatit ćeš to kada odrasteš!" - "Moraš se naučiti prilagođavati!" - "Mene to više boli, nego tebe!" - "Ako nećeš slušati, morat ćemo ti to utuviti u glavu!" Djeca su, čim je to bilo moguće, bila obaviještena o osnovnim načelima: - "Ja ovdje odlučujem!" - uspješno oduzimanje osobne slobode. - "Djeca trebaju biti na oku i šutjeti!" - uspješno oduzimanje slobode govora te uvođenje cenzure i samocenzure. Poslije izvršenja kazne, mnogi se roditelji pitaju nisu li pokvarili odnose sa svojim djetetom. Ova se nedoumica onda iskazuje, ili zahtjevom poput: - "Zagrli sada tatu i zaboravimo sve što je bilo." ili neizravnijom metodom: - "Jesmo li opet prijatelji?" Ironija je da to isto odrasli govore jedni drugom po završetku ljubavne veze: "Možemo li ostati prijatelji?"

Osjećaji nelagode i nedoumice bili su opravdani. Takve posljedice i vrste kažnjavanja postupno uništavaju odnos između djece i odraslih. Jedan od razloga tomu sklonost je odraslih skidati (sa sebe) svu odgovornost za ono što se zbilo i pripisivati je djetetu. To je destruktivno i za djetetovo povjerenje u odrasle i za djetetovu samosvijest. Pravednost Odgoj djece sastojao se, u velikoj mjeri, od ispravljanja i pokuda kada su se "krivo" ponašali. U svom popularnom obliku, ta se filozofija temeljila na roditeljskom kazivanju djeci u čemu su pogriješila u određenoj situaciji, a prizor se smatrao uspješno zaključenim kada bi dijete priznalo da je pogriješilo ili pokazalo neke druge znakove kajanja. Zamisao je bila da, ako roditelji uspiju kod djece izazvati osjećaj da su stvarno i ozbiljno pogriješila, da će se iza toga popraviti. To je urodilo poznatim izrekama kao što su: - "Sram te bilo!" - "Treba te biti sram!" - "Zar te nije sram!?" U tom sustavu, u kojem se svaka vrsta sukoba između roditelja i djece mogla objasniti pomanjkanjem ili neuspjehom odgoja, uveden je koncept nepristranosti (pravednosti) kao neka vrsta vodiča za one na vlasti. U praksi je to, naprimjer, značilo da je odrasla osoba morala biti sigurna da je dijete stvarno krivo, prije nego je primijenila kaznu. Dakle, nepravednost nije predstavljala sama po sebi stvarno nasilje, već nasilje naneseno nedužnima.

Paradoks je u tome što je to često značilo da se djeca sječaju (i prosvjeduju protiv) samo onih situacija kada su bili kažnjavani za nešto što u stvari nisu počinili. I još općenitije - i jako nepravedno - osjećaj da su "pogriješili" potiskiva se, jer je to bilo normalno! Ideja pravednosti također je odigrala svoju ulogu u mnogim obiteljima u kojima su se roditelji osobito trudili ne postupati prema svojoj djeci "različito". Poklanjali su im jednake božične darove, davali iste nagrade, iste kazne i isti odgoj, neovisno o njihovim razlikama. Tako je bila puka slučajnost da djeca dobiju ono što im stvarno treba, no roditelji su bili mirni znajući da su bili pravedni. Skup vrijednosti koje smo opisali, još uvijek je najšire zastupljen u mnogim dijelovima svijeta. Neovisno o tome što netko može misliti o njima, moramo priznati visoki stupanj povezanosti između njih, njihova polazišta i njihovog cilja. Kao što je već spomenuto, one imaju svoje polazište u zastarjelom poimanju dječjeg bića, no to je možda manje važno od njihova cilja. Njihov se cilj sastoji u vanjskom prilagođavanju što se, možda, može najpreciznije izraziti jednim upozorenjem koje smo moji prijatelji i ja bezbroj puta čuli tijekom našeg dječaštva: "Ne zaboravite se lijepo ponašati kako bi drugi ljudi vidjeli da ste dobro odgojeni!" Odgoj djece, u velikoj je mjeri, davao prvenstvo vanjskom činitelju. Važno je bilo da se djeca nauče međusobno "slagati", "lijepo ponašati", "uklopiti", "pristojno govoriti", reći "hvala", "drago mi je", "hvala na gostoprimstvu". Djeca nisu trebala biti ono što jesu. Od njih se očekivalo da "glume" baš kao što se

glumi u kazalištu te su poput glumaca trebali učiti određeni tekst. Lako je biti pametan kad je sve gotovo. No ja sam ipak uvjeren da je traganje za novim sustavom vrijednosti, koje je očigledno tijekom posljednjih godina veliki korak naprijed za čovječanstvo i možda je vrijedno prisjetiti se - da oni roditelji, koji još uvijek obitelj drže strukturom moći, čine to zato jer iskreno misle da je to nešto najbolje što mogu pružiti svojoj djeci te je oni, stoga, ne doživljavaju prvenstveno kao izraz moći.

I.2. Demokratsko međurazdoblje Prije dvadeset i pet godina, kada je moj naraštaj dosegao reproduktivnu dob, začeli smo niz ideja koje su bile logičkom posljedicom života u obiteljima u kojima smo odrasli. - Na temelju stoljetne podređenosti, žene su zaključile da jednakost mora da je bolja. Borba koja je uslijedila išla je u pravcu demokratizacije uloga između spolova i odgovornosti u obitelji te protiv nejednakosti u društvu u području zapošljavanja i obrazovanja. - Novonastali roditelji, odgojeni na zabranama i propisima, smatrali su da djeca trebaju imati pravo na objašnjenje u vezi s normama i granicama što su ih odrasli nametnuli. - Zbog našeg iskustva odrastanja u obitelji s, manje-više, totalitarnom strukturom moći, mislili smo da su pravila demokracije možda bolja. Pojmovi kao što su pravo na utjecaj, sudjelovanje u donošenju odluka i dječja prava

postali su pretečom nove vrste odnosa između spolova te između djece i odraslih. - Zahtjevi za metodama odgoja propali su, a zamijenila ih je ideja o važnosti razumijevanja djece i mladeži. - Spolni odnosi između muškaraca i žena" obogaćeni su pravom žena na odlučivanje o svom (vlastitom) tijelu, a industrija lijekova potpomogla je rasprostranjivanje tog prava omogućujući uspješnu zaštitu od začeća. Naslovi su bili politički kao i većina terminologije i prazne retorike. Nazvao sam to razdoblje "demokratskim međurazdobljem" iz dva razloga: demokratske vrijednosti iskušavale su se kao alternativan sustav obiteljskih vrijednosti u obitelji koji se pokazao valjanim, mada nedostatnim. Stoga je to razdoblje bilo prilično ograničeno - jedno važno međurazdoblje u sukobljavanju s tradicionalnom strukturom obitelji. Mada su političke i politizirane definicije problema između spolova te između odraslih i djece bile i logične i nužne, same po sebi nisu bile dovoljne kada se radilo o opisivanju ili bavljenju unutarnjim obiteljskim odnosima. U vezi s osnovnim sukobima interakcija te vrste, ideologija više sprečava, nego što promiče zajedništvo. Čini se da ideologije i totalitarni sustavi imaju nešto zajedničko: oni stvaraju osjećaj sigurnosti i smisla za posrećene, ali ne i za one na dnu hijerarhijske ljestvice, ili one koji drukčije doživljavaju stvarnost. Demokratske vrijednosti svakako su koristan dodatak temeljnim obiteljskim vrijednotama, no, same po sebi, nisu dovoljne. Uporabu pojmova kao što su: sudjelovanje u odlučivanju, pravo utjecaja, pravo glasa itd., moguće je povezati

samo uz sadržaj i strukturu obiteljskog života: primjerice, gdje ćemo ove godine provesti Božić i tko će za što biti zadužen? - ali ne i uz stvaran interakcijski proces koji je presudan za to, kako će se članovi obitelji osjećati i slagati za vrijeme božičnih blagdana. Odlučujući elemenat za zdravlje i razvoj kako djece tako i odraslih predstavlja kvaliteta interakcijskog procesa u obitelji. Onoga što nazivamo "tonom", "duhom", "ozračjem" (atmosferom). Grčki filozofi to zovu "etosom". Ponovo ću se kasnije vratiti na ovaj središnji pojam, a ovdje ću se zadovoljiti isticanjem odgovornosti za kvalitetu tog procesa koja leži na odraslim članovima obitelji. Ta je odgovornost neprenosiva i nedjeljiva u demokratskom smislu. Na kvalitetu tog odnosa utječu brojni činitelji: ličnost i životno iskustvo roditelja; njihov uzajaman odnos; njihovi osobni usponi i padovi; njihova gledišta, stavovi i filozofija; njihova svjesnost o sukobima i sposobnost njihova prevladavanja; njihova snaga u odnosu na stresove i krize, itd. To ne znači da djeca nemaju nikakvog utjecaja na taj proces u obitelji. Naprotiv. Ona očituju veliki utjecaj upravo svojim pomanjkanjem životnog iskustva; svojom logikom; svojim mogućim nedostacima; svojom osjetljivošću prema sukobima udruženom s njihovim pomanjkanjem iskustva u njihovu prevladavanju, itd. Djeca također utječu na proces svojom željom za suradnjom, svojom funkcijom gromobrana u olujama roditeljskih sukoba te svojom životnošću i kreativnošću. No, djeca ne mogu biti odgovorna za kvalitetu interakcije. U obiteljima, u kojima se roditelji, iz različitih razloga, ne

umiju nositi s odgovornošću i u kojima zato djeca nakraju "odlučuju", rezultat je uvijek destruktivan. Zadaće, dužnosti i područja praktičkog djelovanja mogu se prenositi na djecu i mlade, no roditelji su ti koji su odgovorni za dobrobit obitelji. To ne znači da je pogrešno dati djeci pravo utjecaja u demokratskom smislu, no samo pod uvjetom da je opći cilj njihovo uvođenje u demokraciju. U situacijama u kojima djeca i odrasli trebaju zajedno funkcionirati, djeci će biti bolje ako odrasli budu, u prvom redu, ozbiljno shvaćali njihove želje i potrebe. U obitelji i u društvu u cjelini, često postoji ogromna razlika između postizanja nečega što želimo i postizanja onoga što doista trebamo. Obitelj je pravna cjelina samo pri stvaranju i raspadu. Između toga tijekom svog nastojanja, ona je, prije svega, egzistencijalna i emocionalna cjelina. Pohvalno je ako se poštuju prava članova obitelji mada to nije dovoljan temelj za njezino blagostanje i razvoj. Oni zahtijevaju više od puke jednakosti u političkom i pravnom smislu - nužno je ravnopravno dostojanstvo. Prijelaz na demokratsku obitelj doveo je do sukoba i srazova koji su se, mada su za sobom ostavili mnogo žrtava, događali u optimističnoj klimi uz uvjerenje da će se sve to u budućnosti pokazati vrijednim truda. U početku je najvažnije bilo raskrstiti sa "starim", bez određenih ideja o "novome" pa tako sve do danas ima puno obitelji koje obilježava velika nesigurnost i ponešto žaljenja zbog toga što "suvremena obitelj* nema već ugrađena gotova rješenja za svoje probleme. Većina revolucionarnih glavnih zamisli pokazala je ograničenu vrijednost u praksi. Bile su, jednostavno, isuviše

apstraktne da bi poslužile kao smjernice u svakidašnjem životu. Nove su se ideje pokazale složenije za sprovedbu nego što se pretpostavljalo. Sukob

U obiteljima, u kojima se odsustvo sukoba između odraslih smatralo idealom i u kojima se na sukobe između djece i odraslih gledalo kao na izraz odgoja ili njegovo pomanjkanje, prva generacija nije, jednostavno, imala modele uloga koji bi im pokazali kako se sukobi mogu otkloniti ili rješavati na način koji bi obogaćivao zajedništvo, umjesto da ga narušava. Posve je prirodno da je prvim modelom poslužio onaj političkog sukoba - tj. model borbe za vlast. Takav je model neprimjeren za obitelj iz jednostavnog razloga što neminovno stvara pobjednike i gubitnike. Za obitelj to znači da je zajedništvo na gubitku. Mnogi ljudi imaju s tim potresno iskustvo, jer su razvodi brakova i obitelji s jednim roditeljem učestaliji nego ikada prije u ljudskoj povijesti. Ravnopravnost Unutar obitelji, ideja o ravnopravnosti pokazala se najprije kao pokušaj rušenja uloga spolova i njihovo preoblikovanje u smislu veće jednakosti. Više se nije uzimalo zdravo za gotovo da muškarac ima ulogu opskrbljivača, a žena ulogu kućanice. Osobito u obiteljima u kojima je ta demokratizacija uloge spolova uspješno uvedena, bilo je nužno suočiti se s činjeni-

com da, mada je "ravnopravnost" možda bila pogodnim parametrom na praktičnoj i organizacijskog razini, ona nije imala nikakvog učinka u stvaranju zdravije ravnoteže između muškaraca i žena ni na jednom drugom području. Zavladali su novi stereotipi. Zajedničko obavljanje praktičnih poslova vezanih za kuću i djecu, nije samo po sebi predstavljalo rješenje načina dijeljenja odgovornosti, stavova i emocionalnog "gospodarenja". Kao izravni nasljednici starih totalitarnih vladara, uloge muškaraca u obitelji bile su podvrgnute općoj kritici. Veliki broj muškaraca doživio je te pokude kao neku vrstu kastriranja, što je, u svakom slučaju, bio paradoks: muškarci i očevi nikada nisu igrali važnu ulogu u obitelji, ni kvantitativno, ni kvalitativno, pa se, prema tome, kritika uglavnom temeljila na onome što muškarci i očevi nisu radili. Manje-više spremno, muškarci su preuzimali sve više zadaća i odgovornosti u obitelji, a uz sve rasprostranjeni je pojavljivanje žena na tržištu rada, monopol muškaraca na ulogu dobavljača doživio je svoj kraj. Potreba za identifikacijom muškog identiteta, kao temelja za ponovno određivanje uloga muškaraca kao partnera, ljubavnika, očeva i članova obitelji, povećavala se kod oba spola. Ubrzo je ravnopravnost postala "istovjetnost" ("nježni muškarci", "meki muškarci"), a nakon kratkog iskoraka u drugu krajnost ("macho" muškarac), obje su strane shvatile da rješenje problema ne leži u "davanju ženama onoga što hoće". Tzv. ženske vrijednosti, koje svojim većim dijelom predstavljaju

temeljne ljudske vrijednosti, ne mogu se, jednostavno, preuzeti od žena. Tisućama godina, ženama su se poricala osnovna ljudska prava, no one su, unatoč tome, u manjoj ili većoj mjeri, zadržale svoja ljudska obilježja. Muškarci izolirani u svojoj ulozi udaljili su se od svojih ljudskih obilježja. U tome je pogledu pomanjkanje ravnopravnosti još uvijek nedvojbeno. Poštovanje I "poštovanje" i "prihvaćanje" bile su ključne riječi u novoj ravnopravnosti između spolova, no obje su se mogle shvaćati na različite načine, čak jako različite, ovisno o osobnosti pojedinca. Naprimjer, je li poštovanje nešto što mi kao ljudska bića dugujemo jedni drugima već samo stoga što postojimo, ili je to nešto što moramo "zavrijediti? Trebam li, za početak, poštovati postupke svoga bračnog partnera, ili tek pošto ocijenim njezine rezultate? (Njezin odgoj djece, za razliku od načina na koji sam ja odgajao moju djecu, naprimjer.) Što to znači kada mi prartner kaže: "Moraš to prihvatiti!"? Trebam li skriti svoje neslaganje? Trebam li pristati ili to odglumiti? Može li ona "zahtijevati" moje prihvaćanje? Ili je to možda dar koji joj mogu pokloniti jer je volim. Što će se dogoditi ako je ja poštujem i prihvaćam takvom kakva je, ali shvatim da mi je neizdrživo s njom živjeti? Da li je nužno moći razumjeti drugoga prije no što ga možemo poštovati i prihvatiti - ili možda voljeti? Ili, možda, razumijevanje nema s tim nikakve veze?

Ako ove apstraktne pojmove želimo primijeniti kao temelj interakcije u obitelji - ako trebaju postati stvarnima - onda našu pozornost moramo najprije usmjeriti prema unutra. Moramo naučiti prihvaćati sebe takvima kakvi smo i s tog polazišta izgrađivati određeno samopoštovanje. Putem takvog procesa možemo naučiti koliko je besmisleno pomanjkanje tuđeg poštovanja uzimati osobno, a to nas opet vraća na polaznu točku: jesu li poštovanje i prihvaćanje pretpostavke za ljubav ili su njezina posljedica? Zahtjevi U vezi s trgovinom, pravnim ugovorima i političkim igrama moći važno je govoriti o zahtjevima, ali ne i u obitelji. Moguće je zahtijevati plaćanje održavanja, ali ne i odgovornost. Moguće je zahtijevati starateljstvo nad djetetom, ali ne i osobnu pažljivost. Odnos pun ljubavi između muškarca i žene, ili između roditelja i djece, dar je i povlastica. To nije nešto što možemo zahtijevati jedni od drugih. Glavno pravilo koje vrijedi za odnose u obitelji sastoji se u prirodnom prihvaćanju zahtijevanja onoga sto želite i možda će vam se ponekad posrećiti da to i dobijete, no posljedica toga je da često gubite dodir s osobom za kojom težite. U obitelji, svaka vrsta zahtjeva koja se odnosi na, primjerice, odgovornost, osjećaje, obzirnost, spolnost, pažljivost, dužnost, zajedništvo ili poštovanje, neminovno će predstavljati zahtjev za ljubavlju. To je, naravno, apsurdan zahtjev ali ujedno i opravdanje čežnja.

Obitelji, kao demokratskom sustavu, nedostaje jedna dimenzija koja je od središnje važnosti za zdravlje i razvoj njezinih članova; dimenzija koju nesumnjivo nalazimo u namjerama mnogih političkih proglasa i deklaracija, ali nikada i u političkoj praksi. Radi se o dimenziji ravnopravnog dostojanstva.

I.3. Zajedništvo ravnopravnog dostojanstva Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina, došlo je do presudnog kvalitativnog napretka u odnosima između odraslih i djece. To možda najbolje pokazuje činjenica da djeca i mladež mogu danas funkcionirati u svijetu s mnogo jačim osjećajem prirodnosti i svjesnosti. Oni više nisu spremni automatski tolerirati povrede i prijestupe svojih roditelja, na što su prijašnji naraštaji bili prisiljavani. Istodobno, činjenica je također da ni obitelj, ni društvo u mnogome ne uspijevaju ispuniti potrebe djece i mladih da sebe vide kao vrijedne članove zajednice. No, s druge strane, u neposrednijim odnosima zlouporaba moći nije više tako uobičajena niti općenito prihvaćena. Pojava ravnopravnog dostojanstva također se jasno očituje u odnosima između muškaraca i žena. Postoje jasni pokazatelji da su uloge spolova na mnogim područjima odigrale svoje te da se sadašnja praznina može zamijeniti samo temeljnim ljudskim vrijednostima koje promiču jednako dostojanstvo između često različitog načina razmišljanja muškaraca i žena, različitog iskustva itd. Do kojeg su stupnja te

razlike biološki ili povijesno-kulturološki uvjetovane ovdje nije važno, jer je bitno obilježje načela ravnopravnog dostojanstva da ono upravo ističe razlike i ne nastoji ih ujednačiti ili razriješiti. Postoji, stoga, potreba za sličnim stavovima i ponašanjem bez obzira na to govorimo li o osobnim odnosima između muškaraca i žena, odraslih i djece, hindusa i kršćana, Afrikanaca i Skandinavaca, liječnika i pacijenata ili poslodavaca i zaposlenika. Mnogo je opravdanih razloga za nesigurnost i neodlučnost koje nalazimo u nizu suvremenih obitelji koje su se usudile ostaviti prošlost iza sebe kako bi eksperimentirale s humanijim načinima uspostavljanja zajedništva. Jedan od najvažnijih je možda činjenica da smo već oko dva stoljeća svjesni ideje ravnopravnog dostojanstva, ali smo se rijetko s njom susreli u praksi. Naprosto nam nedostaju jasni i razumljivi primjeri i modeli uloga. Dok je "jednakost" statička, mjerljiva cjelina, ravnopravno dostojanstvo dinamički je proces. Ravnopravno dostojanstvo periodičko je iskustvo koje obje strane doživljavaju u odnosu, no koje u nekim drugim razdobljima treba prilagoditi kako bi se ponovo uspostavilo. Ravnopravno dostojanstvo razlikuje se, primjerice, od jednakosti po načinu na koji se ne mora nužno odražavati ni u jednoj određenoj dodjeli uloga. Činjenica da žena sprema jelo u kuhinji u subotnje poslije podne, dok njezin muž gleda utakmicu na televiziji - ili obrnuto - ne govori nam ništa o ravnopravnom dostojanstvu između njih. Nejednakost je važna za ravnopravno dostojanstvo samo onda kada je nametnuta; a jednakost je važna samo utoliko ukoliko različita područja rada i odgovornosti

pridonose razvoju određenih središnjih i općih ljudskih vrijednosti za osobu koja ih je poprimila. Kada, naprimjer, očevi posvećuju puno više vremena svojoj djeci, to u svakom slučaju može predstavljati olakšanje za majke. No zajedništvo između roditelja razvija se samo onoliko koliko očevi razvijaju svoj opći ljudski opseg, i u dubinu i u širinu i to putem svog druženja s djecom. Sposobnost spontanog odnošenja s ravnopravnim dostojanstvom prema odraslom partneru ili djetetu ovisi, kao i mnoge druge stvari, o iskustvu koje nosimo iz obitelji u kojoj smo odrasli i o modelima uloga koje smo tamo vidjeli. Može biti vrlo teško obraćati se ljudima s jednakim dostojanstvom, ako smo u našem odgoju iskusili suprotno. To također može biti teško, ako je netko bio mažen zbog svog izgleda, sposobnosti za suradnju ili dobrih ocjena u školi. Za većinu ljudi, ravnopravno dostojanstvo još uvijek predstavlja vrijednosti koja zahtijeva učenje i svakodnevno upražnjavanje. Kao polazišnu točku u ovoj knjizi odabrao sam djecu i njihov razvoj, jer to držim prirodnim polazištem, i kada smo sa svojom djecom, i kada nastojimo sami sebe bolje razumjeti. Razlog zbog kojeg nam psihoterapija može malo pridonijeti u objašnjavanju načela uspostavljanja odnosa s ravnopravnim dostojanstvom među članovima obitelji, leži u činjenici da je ravnopravno dostojanstvo uvijek bilo jedinim valjanim načinom rješavanja psiholoških sukoba i egzistencijalnih kriza. Pojmovi kao što su: samosvijest, dostojanstvo (dignitet), biti ono što jesmo, očuvanje osobnog identiteta, iskazivanje sebe, postavljanje granica i povlačenje crte, uvijek su pred-

stavljali središnje elemente u procesu ozdravljenja. Znamo, stoga, da oni igraju važnu ulogu i to ne samo za psihološko, socijalno i duhovno blagostanje, već i u stvaranju uspješnih obitelji i zajednica. Sa svim ovim osobinama, djeca se ili rađaju ili ih razvijaju uz odgovarajuću potporu. S povijesnog stajališta, upravo su ove vrijednosti bile latentno prisutne kod većine ljudi od njihove druge godine pa sve do odrasle dobi. No, za većinu je ljudi to latentno stanje potrajalo čitav njihov život, kod nekih je urodilo osobnim prodorima - vrlo često u obliku sloma. Tijekom dvadesetog stoljeća naviknuli smo se na činjenicu da su niski stupanj samosvijesti, zlostavljanje i drugi oblici destruktivnog ponašanja, psihosomatska oboljenja, depresija itd. poprimili status nacionalnih bolesti. Sada, na pragu novog stoljeća, bogatiji smo za dvije stvari koje mogu promijeniti ovakvu sliku. Nalazimo se na prekretnici napuštanja ideala o dobro prilagođenom pripadniku masa i stekli smo spoznaje i iskustvo o ljudskom zdravlju i razvoju koji su u mnogome potpuno izmijenili naše gledanje na ljudska bića.

II. POGLAVLJE

DJECA SURAĐUJU! Kada djeca prestaju surađivati, to je, onda, ili zbog toga što su surađivali previše i predugo, ili stoga što su im narušili integritet, ali nikada stoga što ne bi bila spremna na suradnju.

II. 1. Temeljni sukob

Iz najranijih pisanih dokumenata vidljivo je da su ljudi uvijek bili svjesni osnovne egzistencijalne dileme: sukoba između pojedinca i skupine, između pojedinca i društva, individualizma i konformizma, identiteta i adaptacije - ili, kako ja to radije nazivam: sukoba između integriteta i suradnje.

INTEGRITET (svijest o sebi, identitet, ja...)

SUKOB

SURADNJA (kopirati/oponašati)

Generacijama su se sav odgoj, obrazovanje i ophođenje temeljili na određenom načinu shvaćanja tog sukoba. Shvaćanje da su djeca u osnovi nesklona suradnji, da su asocijalna i egocentrična. Stoga je zadaća odraslih bila jasna: djecu svakako naučiti surađivati, prilagođavati se i voditi računa o drugima. Načini su bili razni, a u drugoj polovici našeg stoljeća posebno se teži manjoj primjeni tjelesnog nasilja i većoj primjeni dijaloga. Kada sam se ja rodio, zdravstveni nadzornici i pedijatri preporučivali su strukturu i higijenu taj je sustav postao znan pod nazivom "tišina, čistoća i redovitost". Majkama je rečeno da obvezno moraju djecu dojiti u određeno vrijeme i u određenim vremenskim razmacima, a isto vrijedilo je i za spavanje, higijenu itd. Argumentom za to bilo je mišljenje da će, u suprotnom, djeca vladati! Kada su se majke kasnije zabrinjavale zbog česte frustriranosti i plača svoje djece, stručnjaci su spremno upozoravali da ne smiju odustati. Uvjeravali su ih da malo plača i urlanja neće djeci naškoditi. Naprotiv, to je dobro za pluća. Mnogi od nas preživjeli su prve godine svoga života u prilično dobrom stanju, zahvaljujući našim roditeljima kojima je naša frustriranost slamala srce pa su zanemarivali liječničke naredbe i uzimali nas u naručje kada to nisu trebali. Ova se metoda temeljila na onom istom razumijevanju dječje prirode koje sam upravo spomenuo. Znalo se da djeca, također, dolaze u sukob sa svojom potrebom da ostanu netaknuta, s jedne strane, te sa svojom željom da surađuju, s druge strane. No, smatralo se, da će u devet od deset takvih slučajeva djeca odabrati da se brinu za sebe. Oporbena uloga

roditelja sastojala se u tome da djeca od početka znaju tko je nadležan. Putem intenzivnog terapijskog rada s obiteljima tijekom posljednjih četrdeset godina naučili smo da su prave činjenice što se tiče tog problema potpuno suprotne. Kada su djeca stvarno suočena sa sukobom između integriteta i suradnje - a to se njima događa jednako kao što se događa i odraslima, većinom svakodnevno - ona, u devet slučajeva od deset, odabiru suradnju. Djeci nisu potrebni odrasli kako bi ih naučili prilagođavati se i surađivati. S druge strane, oni osjećaju stvarnu potrebu za odraslima koji ih mogu poučiti kako da pazite na sebe u interakciji s drugima. Dva su razloga zbog kojih odraslima može biti teško nositi se s ovakvim prikazivanjem problema. Kao prvo, mi obično ne posvećujemo mnogo pozornosti dječjem ponašanju kada surađuju. Počinjemo opažati tek kada prestaju, ili odbijaju surađivati. Drugo, djeca surađuju/oponašaju na dva načina: izravno i nesvjesno. No, razmotrimo najprije što se u ovom kontekstu stvarno podrazumijeva pod suradnjom.

II.2. Suradnja Kao što sam već spomenuo, suradnja ovdje znači da djeca kopiraju i oponašaju najvažnije odrasle osobe koje ih okružuju. To su, prirodno, u prvome redu njihovi roditelji, ali kasnije i drugi odrasli s kojima dolaze u bliži dodir.

Primjer Moji su roditelji doživjeli sljedeću vrstu zagonetne pojave: Majčin porodiljski dopust je završio i dijete za prvo vrijeme treba smjestiti u jaslice. Roditelji ubrzo otkrivaju da nije nevažno tko će dijete ujutro odvoditi. Kada to čini majka, dijete je nesretno i čini se da ništa ne pomaže od onoga što ona poduzima kako bi ga smirila. Kada je očev red da ga vodi, čini se da nema nikakvih problema. Sve je lako i jednostavno. Ovakvo iskustvo dovelo je do brojnih rasprava između roditelja o kvaliteti odgajatelja i jaslica, o "suviše zaštitničkom" ponašanju majke ili o brižnosti oca. U većini slučajeva, pravi razlog s tim nema nikakve veze. Uzrok, posve jednostavno, leži u majčinoj emocionalnoj nespremnosti (sasvim opravdanoj) odvojiti se od djeteta. Ona je uznemirena, tužna, živčana i nesretna, ali već više od tri mjeseca potiskuje te osjećaje, jer je situacija u obitelji takva da ne pušta jednom od roditelja ostati kod kuće i čuvati dijete. Mada majka (ili otac) nije svjesna tih osjećaja, dijete ih osjeća - i kopira. Dijete u ovakvom slučaju daje majci kompetentan odgovor koji, iskazan terminima odraslih, glasi: "Draga majko, među nama nešto nije u redu - nešto je nerazjašnjeno. Ja Ti samo dajem na znanje i pretpostavljam da ćeš preuzeti odgovornost i riješiti problem, pa ćemo se oboje bolje osjećati." Kad bismo upitali majku, koja se upravo rastala od svog uplakanog djeteta, surađuje li njezino dijete, ona bi najvjerojatnije rekla - "ne". Učinila bi to zato jer se njezino poimanje suradnje povezuje s prilagođavanjem - tj. s djetetovim tihim i nedramatičnim ostajanjem. Slične situacije zbivaju se prilikom posjeta liječniku, zubaru itd.

Primjer Karen i Christian upravo su dobili svoje prvo dijete nakon puno godina čekanja. Kao i većina drugih novih roditelja, jako su sretni, ali istodobni i nesigurni u svoje sposobnosti nošenja s ogromnom odgovornošću koju traži dijete. Karen je uzela godinu dana porodiljskog dopusta i, zbog različitih razloga, ona i Christian nisu nikada ozbiljno razgovarali o svojoj nesigurnosti. To znači da joj je svakidašnji život s djetetom vrlo naporan, a da pritom ne zna kako prevladati svoju nesigurnost. Kada se Christian vraća s posla kući, ili kada navrate rođaci ili prijatelji, oni se uglavnom raspituju za djetetovo zdravlje ili konstatiraju kako mora da je divno to što majka provodi tako puno vremena s djetetom. Pomalo, ona potiskuje svoju nesigurnost, ali zauzvrat postaje vrlo brižljivom u području djetetove higijene i prehrane. Njezina kćerkica mora imati lijepu odjeću, ne smije biti mokra i mora redovito i puno jesti. Karen još doji svoju kćerkicu, tri mjeseca staru, ali dijete odjednom počinje povraćati mlijeko. Karen je očajna, ali nikome o tome ne govori, tek kada dijete počinje gubiti na težini, ona se sabire i savjetuje s patronažnom sestrom. Kako postoji mala statistička vjerojatnost urođenog suženja srca, ugovara se bolnički pregled. Nalazi pokazuju da ne postoji nikakav tjelesni poremećaj, no dijete i dalje povraća. Dojenje, koje je prije predstavljalo intiman i ugodan doživljaj, pretvorilo se sada u moru, i za majku, i za dijete. Prolazi nekoliko tjedana tijekom kojih je dijete opet bilo hospitalizirano, nakon čega se roditelji odlučuju obratiti obiteljskom terapeutu.

Karenino dijete također je surađivalo pružajući majci kompetentne povratne informacije. Teško je bilo znati kako ih treba tumačiti, prije nego što su se u obitelji stvorile određene okolnosti. Prvo povraćanje moglo je značiti: - "Hvala ti, mama. Sada sam sita!" ili: "Mama, voljela bih jesti kad sam gladna, a ne kada je Tebi do intimnog užitka sa mnom!" ili: "Nešto između nas nije u redu, mama. Toliko si opsjednuta dobrim majčinstvom da si posve zaboravila na moje potrebe. Ne misliš li da bi bilo dobro porazgovarati s tatom?" ili: "Slušaj, mama. Ne mogu više podnijeti kako se ophodiš sa mnom. Zlo mi je od toga!" Prije no što je obitelj stigla do te faze, situacija se već ispolarizirala, baš kao što je tome sklona i tradicionalna psihologija. Ili je majka neurotična, ili je brak roditelja u krizi, ili nešto nije u redu s djetetom. Upitana izravno, što podrazumijeva pod djetetovom suradnjom, majka je odgovorila: "Kad bi bar počela dobro jesti i dobivati na težini, ja bih bila sretna." No djeca ne surađuju na taj način. Ona idu u srž stvari. Gine to nesvjesno, ali uvijek, s nepogrešivom sigurnošću, upiru prstom u sukob koji koči blagostanje u obitelji. Primjer Obitelj je u restoranu. Dvoje djece, stare četiri i sedam godina, potpuno uživaju u hrani i obiteljskom izlasku. I roditelji uživaju u cijeloj situaciji i u društvu jedno drugog. Kada je poslužena kava, a djeca pojela svoj sladoled, odrasli su posve zaokupljeni nekim važnim i intimnim razgovorom.

Djeca neko vrijeme sjede za stolom i slušaju, no ubrzo smišljaju igru. Počinju se vješto provlačiti pokraj slobodnih stolova u restoranu. Roditelji ih dva puta zovu, ali se brzo vraćaju svome razgovoru, dok djeca nastavljaju s igrom. Odjednom ih otac srdito zove, strogim glasom. Kada djeca poslušno prilaze stolu, on im govori: "Zar ne čujete što vam se kaže? Ako se ne znate lijepo ponašati, ne vrijedi vas sa sobom voditi. A sada je dosta. Idemo kući!" Djeca su zbunjena. Bez riječi odlaze spuštena pogleda, uvučeni u ramena. Upravo su iskazali suradnju! Štoviše, surađivali su potpuno otvoreno i izravno, bez potrebe za psihološkim tumačenjem: naši su roditelji zaokupljeni jedno drugim, mi ćemo se nečim zabaviti da im ne smetamo. Nikome nije poznato što se poslije zbilo u toj obitelji. Možda je večer prošla tako dobro da su roditelji zaboravili na taj događaj. A možda i nisu, tako da nije teško zamisliti sljedeći dijalog nekoliko mjeseci kasnije: Dijete: "O, da,... možemo li i mi u restoran?" Otac: "Pa, možda,... ali morat ćete se lijepo ponašati i ne pokvariti sve kao prošli put?" I opet je spontano, obazrivo ponašanje puno ljubavi iskrivljeno u "lijepo ponašanje". Suradnja na osnovi neravnopravnog dostojanstva zamijenjena je poslušnošću. Dječja sposobnost za suradnju očituje se na svim područjima. Poznati su nam neki vanjski pokazatelji: četverogodišnji dječak koji već sigurno hoda kao njegov otac; djeca koja kopiraju roditelje kako jedu ili razgovaraju s mlađom braćom ili sestrama itd. Ne događa se često da smo srditi ili zbunjeni kada se vidimo u tom zrcalu.

Još negativniju reakciju izaziva dječje kopiranje/izražavanje osjećaja koje bismo ili radije zadržali za sebe ili kojih nismo svjesni. Kada su mala, djeca nas često doslovce proučavaju kako bi odgonetnula naše osjećaje prije no što ih iskažemo. Pogledajte, naprimjer, što se zbiva kada posjetite obitelj koja ima dijete staro između dva do osam mjeseci i dvije i po godine: jedno od roditelja otvara vrata držeći dijete u naručju, a ono intenzivno nekoliko sekundi proučava majčino ili očevo lice prije pozdravljanja gosta. Ukoliko je roditelj uzrujan, živčan, preplašen ili jednostavno nerado prima goste, dijete će početi plakati ili okretati glavu od posjetitelja. Ništa neće promijeniti na stvari i kada se roditelj kurtoazno nasmiješi i kaže: "O, to ste vi, samo izvolite!" Djeca će se, isto tako, osjećati uznemirenom prilikom majčine ili očeve zaokupljenosti gostima, ako pritom nisu sigurna u njihove osjećaje prema nazočnoj osobi, ili ako ih oni taje od djeteta. Kao obiteljski terapeut, svakodnevno se susrećem s načinom na koji su djeca, osobito mlađa, uznemirena i s njihovim zahtijevanjem pažnje srazmjerno problemima. Kada u tome uspijemo i kada roditelji prihvate svoju odgovornost glede problema, manja djeca tonu u san, a oni malo stariji počinju crtati ili im postaje dosadno i žele kući. Dječja sposobnost i spremnost da kopiraju svoje roditelje seže tako daleko da čak uključuje i način na koji roditelji rješavaju sukobe i probleme pa se čak nagađa do kojeg je stupnja, naprimjer, alkoholizam povezan s biološkim naslijeđem. Iskustvo stečeno putem obiteljske terapije ukazuje

nam da je on vjerojatnije izraz dječje suradnje s roditeljskom samouništavajućom ličnošću kojoj su oni posebno privrženi. Nije ništa neuobičajeno da dvoje djece iz iste obitelji surađuju različito: jedno izravno, a drugo neizravno. To često čudi i roditelje i stručnjake, pošto djeca imaju iste uvjete i odgojena su na isti način! Primjer Mlada majka u jednom izbjegličkom naselju u Hrvatskoj obraća se za pomoć psiho-socijalnoj službi naselja zbog problema sa sedmogodišnjim sinom. On je nemoguć, gnjavi i zanovijeta - drugim riječima: neposlušan i ne surađuje. Ona ima još jednog sina od 12 godina. Otac im je poginuo u ratu u Bosni prije šest mjeseci, a ostali su rođaci rasuti između izbjegličkih logora i utočišta po raznim zemljama. Prema majčinim riječima, stariji sin je dobar, zreo i surađuje. Učitelji kažu da je introvertiran, ali pametan i marljiv. Obitelj je bila izlagana nevjerojatnim preokretima i ogromnim gubicima. Između ostaloga, izgubili su dom, prijatelje, školu, obitelj, oca i muža. Majka se učila nositi s tim gubicima onako kako bi to spontano učinilo devet od deset roditelja: iz obzira prema djeci, zadržati za sebe patnju zbog bolnih gubitaka, dopuštajući si suze samo ponekad kad ostane sama. Takav je odabir dobrohotan i pun ljubavi, ali je, nažalost, uobičajen i nezdrav, i za nju i za djecu. Stariji sin surađuje s majkom izvršavajući sve što ona traži. Svoju tugu zatomljuje u sebi, gasi mu se iskra života, tjelesno propada, kreće se unaokolo pomalo mehanički, zagonetna i ponešto ukočena lica. U odraslima s kojima se

susreće pobuđuje sućut i brižnost. Prešutno je združen sa svojom majkom što oboje smiruje i daje im snagu. On je izravna kopija majčinog vanjskog ponašanja. Mališan od sedam godina postupa upravo suprotno. On je taj u obitelji koji na djelu iskazuje svoju žalost, očajanje, čežnju za prijateljima, frustriranost i odricanje. On pokušava izraziti osjećaje koje njegova majka potiskuje. No, ona se ne može istodobno zatvoriti za svoje osjećaje i biti otvorenom za njegove. Osjećaji su im i suviše slični da bi to bilo moguće. I on bi želio surađivati kao njegov veliki brat, ali jednostavno ne može. Iskazi njegovih osjećaja stvaraju knedlu u grlu i nezadovoljstvo pa ne pobuđuju sućut i brižnost okoline, već njezinu bespomoćnost i uznemirenost. On ne postaje "velikim i pametnim" kao njegov brat, već "malim i zločestim". Majka surađuje i žrtvuje svoje vlastito zdravlje za ono što drži najboljim za svoju djecu. Oboje njene djece surađuju i žrtvuju svoje zdravlje, no u ovom je slučaju mlađi sin taj koji drži ključ rješenja za zdravije zajedništvo u obitelji. On je taj koji pokazuje put. Majka je bila dovoljno svjesna da shvati koliko joj je potrebna pomoć. I nije, zapravo, važno kako je uopće počela biti svjesna problema. Važno je da je ozbiljno shvatila signale upozorenja i da o problemu treba porazgovarati s ostalima. (Uključenje u skupinu žena u sličnoj situaciji i na taj joj je način pružena mogućnost prihvaćanja njezine patnje, što je onda pomoglo i njezinom starijem sinu iskazati svoju bol, a mlađem ponovo zadobiti tlo pod nogama.) S tom se pojavom često susrećemo u obiteljima u kojima je tjelesno nasilje sastavni dio obiteljskog života. Ovdje ne

mislim prvenstveno na nasilje kojim se roditelji još uvijek, nažalost, služe u odgoju, već na obitelji u kojima se otac često nasilno ponaša prema ženi i djeci. Tipično je da će dvoje djece u ovakvoj obitelji različito surađivati (tj. opredijeliti se za jednog od roditelja), tako da će im se ponašanje potpuno razlikovati kad postanu tinejdžeri. Jedno će biti baš tako nasilno i destruktivno kao i otac, u ekstrovertiranom smislu; drugo će nasilnosti usmjeriti prema unutra i postati autodestruktivno. Ovakva autodestruktivna reakcija može se očitovati na različite načine. Može biti očigledno autodestruktivnom putem, primjerice, uporabe droga i alkohola, pokušaja samoubojstva ili seksualnog promiskuiteta. No, ona može biti i manje vidljivom, naprimjer, u vidu povučenog, skromnog ponašanja, pomanjkanja sposobnosti stvaranja osobnih veza ili njihova odbijanja, pretjerane odgovornosti prema drugima itd. Drugim riječima, na načine koje često pogrešno smatramo rezultatima "dobrog odgoja". Iz više razloga, još uvijek su dječaci ti koji postaju nasilni, a djevojčice autodestruktivne. Jedan od ključnih razloga možda je to što djevojčice češće oponašaju majku te surađuju svojim autodestrukivnim ponašanjem. Kao što ću još o tome pisati kasnije, ima pokazatelja da objašnjenje i nije tako jednostavno, već je više stvar činjenice da je način na koji se djeca odnose prema svojim roditeljima različit po svojoj prirodi i kvaliteti. Ako se promatra shematski, čitav problem izravne i nesvjesne suradnje/oponašanja vrlo je jednostavan: - Djeca izvrgnuta pokudama postaju i sama kritična prema drugima ili samokritična.

- Djeca koja su odgajana uz primjenu nasilja, postaju i sama nasilna ili autodestruktivna. - Djeca odgojena u obiteljima u kojima nitko ne iskazuje osjećaje, postaju povučena ili pričljiva. - Djeca koja su bila izvrgnuta nasilju ili spolnom zlostavljanju, postaju neumjerena i autodestruktivna ili neumjerena i nasilna. Ovaj bi popis mogao biti još jasnijim i iscrpnijim, no nije mi namjera gomilati odgovore. Cilj mi je, jednostavno, istaknuti da svi imamo valjane razloge za ono što činimo. Svi smo nedužno dovedeni do destruktivnog/autodestruktivnog ponašanja. Zanimljiva (i kompetentna!) pojava u vezi s djecom jest ta da djeca samo preuzimaju i iskrivljavaju destruktivno ponašanje odraslih te često to čine tako da se tek kasnije u njihovom životu to pojavi kao problem. To, s druge strane, ne znači da djeca uvijek neizravno surađuju s destruktivnim ponašanjem odraslih. Od prilike, u polovini slučajeva, ona surađuju izravno, što njihova okolina, prirodno, doživljava kao problem već mnogo ranije. Djeca, koja imaju sreću da njihovi roditelji uglavnom izbjegavaju destruktivno ponašanje, kopiraju svoje roditelje izravno. - Uvažavana djeca uzvraćaju uvažavanjem. - Pažena djeca skrbe za druge. - Djeca neoštećena integriteta, čuvaju tuđi integritet. Problem s pojmovima kao što su: uvažavanje, skrb, nasilje, ljubav, obzirnost itd., u njihovoj je apstraktnosti. Puno postupaka, koje je većina odraslih naučila smatrati izrazom ljubavi i skrbi, to, u stvari, nisu. Oni su po svojoj namjeri

takvi, ali to nije dovoljno. U dobra stara vremena, kada je obitelj još bila autokratskom strukturom moći, roditelji su uspijevali potisnuti dječju kompetentnost. Srećom, danas je to puno teže. Djeca i mladež postali su samouvjerenijima, roditelji fleksibilnijima, a društvo u cjelini spremnije shvaćati dijete kao osobu.

II.3. Integritet Riječ "integritet" neka je vrsta naslova ili skupnog pojma za djetetovo tjelesno i psihološko postojanje: individualnost, granice, nepovredivost, karakter, "ja", identitet itd. Kao što smo već spomenuli, djeca su, u cjelini, bespomoćna u pogledu zaštite svog integriteta u odnosu na roditelje. To, međutim, ne znači da su ona općenito nekompetentna ona mogu, u stvari, u velikoj mjeri odrediti svoje vlastite granice - ali znači da često spremno zanemaruju obzire prema sebi kako bi surađivala sa svojim roditeljima. Da bismo to zornije prikazali, možemo razmotriti jedno od značajnih, klasičnih područja povreda i narušavanja: incest. Pod tim ovdje podrazumijevamo spolno zlostavljanje djece ili pastorčadi što čine očevi ili majke te strašnu povredu djetetovog tjelesnog ili psihičkog integriteta. Sve žrtve incesta mogu posvjedočiti kako su ono što im se zbilo doživjeli kao veliko zlo i kako su se na mnoge načine i verbalne i neverbalne - pokušali obraniti. Zrela i brižna odrasla osoba puna ljubavi ne bi se mogla ne obzirati na pokušaje obrane uz vapaj "Ne!" Ali sve žrtve incesta napustile

su svoje vlastite granice kako bi surađivale, a kada im je prijestupnik zaprijetio, ili na neki drugi način njima manipulirao da ne progovore o tome u javnosti, oni su postajali lojalnijima tom nerazumnom obećanju nego prema samima sebi. To bi često potrajalo i čitav život ili, u najmanju ruku, nekoliko godina. Kada djeca mogu tako autodestruktivno reagirati na nepravdu koju ogromna većina ljudi u društvu smatra i moralno vrijednom prijekora i povredom zakona, onda nije teško zamisliti kako se djeca šutljivo i autodestruktivno nose sa svakidašnjim nepravdama koje se obično prihvaćaju kao koristan ili nužan sastavni dio "dobrog odgoja". Jedan dio problema u vezi s djecom njihovo je općenito autodestruktivno reagiranje na povrede. Kada roditelji, bilo svjesno ili nesvjesno, povrijede dječji integritet uvijek na isti način i u redovitim vremenskim razdobljima, djeca ne dolaze do zaključka da su njihovi roditelji pogriješili. Oni zaključuju da su oni učinili nešto nevaljalo! Gube svoj osjećaj samosvijesti i gomilaju u sebi osjećaj krivnje. Rad sa žrtvama zlostavljanja od strane odraslih poučio nas je da su povrede i osjećaj krivnje u razmjernom odnosu. Izričiti cilj zlostavljanja jest totalno narušavanje integriteta žrtve, a da ona pritom - svakako u određenoj fazi - ne umre. S mučiteljevog stajališta, zlostavljanje je uspjelo ako je žrtva doživjela osjećaj krivnje. Ova ista pojava prisutna je među djecom koju smo upoznali, a koja su bila smještena u neku ustanovu zbog pomanjkanja roditeljske skrbi. Ako se pomanjkanje skrbi iskazuje u obliku tjelesne i psihičke okrutnosti, djeca tada pate od izrazitog nedostataka samosvijesti i ogromnog osjećaja kriv-

nje. To se često iskazuje lojalnošću prema roditeljima i može, primjerice, siliti djecu da preko vikenda odlaze kući, mada znaju da će opet biti povrijeđena. Drukčija je situacija s djecom čiji roditelji nisu bili u mogućnosti skrbiti za njih, no koji ih nisu zlostavljali. Ta djeca često realnije vide svoje roditelje i sposobnija su odlučivati o svojim potrebama. Ali, vratimo se uobičajenim, svakidašnjim odnosima između djece i odraslih. Djeca su uvijek umjela dati odraslima na znanje da su im povrijedili integritet, no njihova se kompetentnost, kako smo već spomenuli, često zanemaruje, potiskuje i pogrešno shvaća. Kada sam ja bio dijete, roditeljima i učiteljima bilo je posve normalno da je djecu moguće "popravljati" govoreći im kako su "pogriješili"; vjerovali su da će djeca postati "dobra" samo ako im kažete dovoljno uvjerljivim tonom i odgovarajućim izrazom lica kako su "zločesta". Reći djeci da su kriva, čista je povreda njihova integriteta. Djeca su to oduvijek pokušavala priopćiti odraslima putem jasne, nedvosmislene neverbalne komunikacije: u njihovim očima bile su suze/ili bol, pogledali bi, na trenutak, u odraslog pa, ukoliko njihova poruka nije bila shvaćena, ukočili bi se, spustili pogled na zemlju a glavicu na grudi. Sasvim jasna poruka kojoj samo nedostaju riječi: Ti mi nanosiš bol!" - da bi bila potpuna. U početku, riječi nisu manjkale, no naišle su na odbijanje poput: "Šuti, sad ja govorim!" Jezik tijela pogrešno se tumačio kao prkos te je dočekivan riječima: "Gledaj me kad ti govorim!" Tako su roditelji onda, a i danas, zadovoljavali izvanjski

društveni ideal: "Nije uopće važno da li te ono što ja kažem boli - a ako je tako, barem ćeš bolje zapamtiti! Ono što je puno važnije jest da se naučiš pravoj pristojnosti, što znači gledati osobu koja ti nešto govori u oči!" Ukoliko to nije postizalo željeni učinak, odrasla bi osoba zgrabila dijete za bradu i silom mu podigla glavicu, a tada je preostajao samo jedan način obrane: spušten pogled koji bi izluđivao većinu roditelja do uporabe fizičkog nasilja ili osamljivanja djeteta dok ne popusti. Ova gotovo svakidašnja pojava, ozbiljna je povreda djetetovog integriteta s doživotnim posljedicama. Ona ne ostavlja posljedice samo na trajnu kvalitetu djetetova života već i na trajnu kvalitetu odnosa između roditelja i djeteta. Činjenica da je ovakva praksa bila uobičajenom u Danskoj prije trideset ili četrdeset godina i još uvijek se, u mnogim zemljama, primjenjuje kao nešto posve normalno i prihvatljivo, zahvaljuje dvjema stvarima: Prvo, to je nešto što su radili svi roditelji pa je, stoga, samo po sebi razumljivo. Drugo, i puno važnije za ovaj kontekst, jest činjenica da djeca surađuju! Ono isto dijete, koje je otjerano iz sobe ili na spavanje bez večere, kako bi se urazumilo, možemo, dva sata kasnije, ili sljedećeg jutra, vidjeti u prividno savršenom skladu s roditeljima. S ocem igra nogomet, mazi se s majkom ili trčkara po dvorištu igrajući se s ostalom djecom. Možda se morao službeno ispričati roditeljima, a možda su njegovi roditelji preuzeli inicijativu riječima: "Hoćemo li sada sve zaboraviti i opet biti dobri prijatelji?" Dijete nije bijesno na svoje roditelje i ne odnosi se prema njima nimalo više kritički nego prije. Ali je ono, zato, izgubilo

još malo više svoje samosvijesti, izgubilo je još jedan mali dio sebe, a postalo malo više onakvim, kakvim ga žele njegovi roditelji. No, poput sve ostale djece, ono voli svoje roditelje bezuvjetno i spremno je biti onakvim kakvim oni hoće, gotovo ne obzirući se na cijenu. Ono je tako uvjereno da su roditelji u pravu, a ono da je nevaljalo, da će, najvjerojatnije, potisnuti bol i poniženje, a dvadeset godina kasnije radit će to isto svome sinu. Sposobnost djece za suradnju često se uzima za potporu teoriji da je neka određena metoda odgoja baš ona "prava", ili da djeci neće "naškoditi" ono čemu ih izlažu odrasli. Primjer Jedna mlada majka nikako nije uspijevala izaći na kraj s dužnostima koje su je kod kuće čekale poslije posla. Nije živjela s ocem svoje djece pa je sama morala obavljati pranje rublja, čuvati djecu staru 3 i 5 godina, pospremati kuću, pripremati hranu, okopavati vrt itd. Rješavala je to zaključavanjem djece u sobu na nekoliko sati svakog dana, dok bi ona obavljala kućanske poslove. Odgojitelji u vrtiću primijetili su da je oboje djece pomalo pasivno, da izgledaju tužno i potišteno. Jedna od odgojiteljica porazgovarala je s njima, a oni su joj povjerili da ih jako smeta to što ih majka zaključava. U kasnijem razgovoru, majka je otvoreno priznala odgojiteljici svoju metodu i branila je pomoću dva argumenta: kao prvo, i njezina je majka to isto činila njoj pa joj nije ništa naudilo i, drugo, ona je čula djecu kako se igraju i pričaju svaki put kada bi prolazila

pokraj zaključane sobe. Mislila je da su djeca zadovoljna, a ona su, zapravo, samo surađivala. Da ponovimo, ne radi se o "ispravnom" i "pogrešnom"; ne radi se o tome je li ispravno ili pogrešno zaključavati djecu na 3 sata dnevno. Radi se o uočavanju signala koje nam djeca šalju i njihovu ozbiljnom shvaćanju pa i kada to podrazumijeva promjenu uobičajene prakse odraslih koju su držali ispravnom na temelju svog vlastitog odgoja ili obrazovanja te i onda kada svi oko nas postupaju isto. Tjelesno zlostavljanje povreda je svačijeg integriteta - uključujući i djecu. To vrijedi i onda, kada to nazivamo "jedinim rješenjem", "malo batina", "pravom na tjelesno kažnjavanje" itd. Već čitav niz eufemizama govori o tome, kako to izbjegavamo zvati čistim nasiljem, čime potvrđujemo da smo potpuno svjesni pogreške. Unatoč tomu, spremni smo opravdavati uporabu nasilja baš kao što i ona mlada majka opravdava zaključavanje djece. "I ja sam, kao dijete, dobila nekoliko puta dobre batine kad sam ih zaslužila i to mi nije nimalo naudilo." Te: "To je djelotvorno! Kada djeca naprave nešto što ne bi smjeli, trebate ih samo jako i često pljesnuti pa to više neće činiti!" Argument da je to "djelotvorno" uobičajen je, ne samo za odnose između roditelja i djece, već i među onima, profesionalno zaduženima za odgoj i ophođenje. Po mom mišljenju, krajnje je vrijeme da se time prestanemo služiti kao glavnim argumentom i to iz dva razloga. Prije svega, danas već toliko znamo o sposobnosti i spremnosti djece (i odraslih) na suradnju da taj argument više i ne vrijedi.

Drugo, toliko znamo o dugotrajnim posljedicama nasilja da je, jednostavno, neetično opravdavati njegovu primjenu kratkotrajnim, površnim učincima. Držim da je vrijeme početi postavljati manje primitivna pitanja o tome što činimo jedni drugima, bez obzira nazivali to odgojem, pedagogijom ili terapijom. Nije dovoljno moći tvrditi da je nešto "djelotvorno". Moramo ispitati zašto i kako. Kakva je ljudska i međuljudska cijena koju mi, djeca, klijenti, pacijenti i ostali članovi društva moramo platiti za nešto što samo na površini izgleda kao uspjeh? Ako je cijena žrtvovanje integriteta jedne strane kako bi se zadovoljila druga, onda je cijena previsoka. To je jednostavno i civilizacijski neetično. Problem je, međutim, kako smo već spomenuli, u tome da je "sve djelotvorno" i, što se više od jedne strane zahtijeva odustajanje od integriteta, to je stvar djelotvornija. Zbog toga šestogodišnja žrtva incesta u trinaestoj godini sliči na zavodljivu Lolitu. Zbog toga djeca u Japanu počinjaju samoubojstvo jer su u panici zbog svojih školskih postignuća. Zbog toga novopečene religijske sekte imaju takav odaziv. Zbog toga desetine tisuća ljudi plaču kad umre Staljin ili Tito. Zbog toga patrijarhalno nastrojeni očevi i bake željni vlasti mogu živjeti u iluziji da iza njih stoji cijela obitelj dok, u stvari, oni imaju obitelj pod nogama. U prošlosti, kada smo još uvijek vjerovali da se djeca rađaju kao nekompetentna polu-bića, bilo je moguće opravdati povredu njihova integriteta. Odrasli su imali moć, a to je uključivalo i moć tumačenja i opisivanja stvarnosti. Podrazumijevalo se da znaju što je za djecu najbolje. Znali su što djeci treba da bi se razvijala i postala pravim ljudima.

- "Shvatit ćeš vrijednost toga kad odrasteš!" - "To je za tvoje vlastito dobro!" - "Jednoga ćeš mi dana za to biti zahvalan!" - "Mene to više boli nego tebe!" Ovo su samo neke od klasičnih tvrdnji uz povrede dječjeg i mladenačkog integriteta. Kada ove izjave tumačimo sa suosjećanjem i razumijevanjem, one nam otkrivaju i nelagodu odraslih zbog njihovih postupaka, ali i društvenu nužnost takvog postupanja. Ali danas znamo više. Znamo da su djeca kompetentna: - Djeca umiju iskazati sadržaj i granice svog integriteta. - Djeca su od rođenja društvena bića. - Djeca kompetentno surađuju sa svakom vrstom ponašanja odraslih, bilo da je ono konstruktivno ili destruktivno po njihov život. - Dječje verbalne i neverbalne povratne informacije sadrže, uz ostalo, kompetentne pokazatelje u svezi s naravi emocionalnih i egzistencijalnih dilema kroz koje prolaze njihovi roditelji. Ukratko: djeca su najdragocjenija u životu svojih roditelja baš onda kada se čine najnepoćudnijima. U ovoj ću knjizi pokušati pokazati i potkrijepiti ovu ponešto provokativnu izjavu koja predstavlja jedan od kamena temeljaca za novu vrstu odnosa između roditelja i djece. Navesti ćemo samo tri primjera: Prvi primjer Kad je Nicolasu bilo osamnaest mjeseci, roditelji su mu prolazili kroz ozbiljnu bračnu krizu koja je, primjerice, dovodila do situacija u kojima bi roditelje znali zateći rani jutarnji sati u svađi.

Svaki puta kada bi se to događalo, Nicolas bi se budio i plakao. Roditelji bi ga uzimali k sebi i pokušavali ga umiriti. Ali, činilo se da ništa ne pomaže. Unatoč svim njihovim nastojanjima, on se nije smirivao, a što su više pokušavali otkriti što mu je, on bi se više pripijao uz njih i postajao nezadovoljnijim, dok nakraju ne bi, oko sat vremena kasnije, iscrpljen zaspao. Sljedećeg jutra bio je, u pravilu, malo pokunjen i razdražljiv. Roditelji su bili svjesni činjenice da su djeca kompetentna pa su stoga znali da se Nicolas ne ponaša tako kako bi na sebe "svrnuo pažnju" ili što želi ometati roditelje i nešto im pokvariti. Razmišljaju o jednoj sličnoj pojavi: Nicolas se često budi kad oni vode ljubav, ali tada je uvijek veseo i smiren i nije ga teško ponovo uspavati. Pokušavaju sagledati svoju svađu od prošle noći iz drugog ugla i uviđaju da je oboje ocjenjuju destruktivnom. Ne samo da ton razgovora tada postaje neugodan i pun predbacivanja, nego i sama svađa nikada ne vodi nečemu konstruktivnom i izgleda da su uvijek poslije nje još osjetljiviji i obeshrabreniji. Roditelji uspijevaju pronaći konstruktivniji način raspravljanja o njihovim neslaganjima i različitostima. Nicolas se još uvijek budi, ali manje frustriran i nesretan. No kako mu je desetak minuta dopušteno sjediti jednom od roditelja u krilu, dok oni nastavljaju svoj razgovor, on se smiruje i traži da ga odnesu u krevet. Uzimajući, jednostavno, reakcije svog sina ozbiljno, roditelji su naučili nešto za što bi im inače trebalo puno godina da to otkriju. Oni nisu mogli znati je li njihovo tumačenje djetetove reakcije bilo ispravno sve dok od njega nisu dobili

novu povratnu informaciju koja je potvrdila, da je njegova očigledna uzrujanost i frustriranost u ranijoj etapi značila: "Dragi mama i tata, ne sviđa mi se kako rješavate svoje probleme. Bojim se i nesretan sam. Možete li to drukčije?" Promjena u njegovu načinu reagiranja mogla bi se ovako iskazati: "Još uvijek se malo bojim i žalostan sam kada se ne slažete, ali vidim da to već puno bolje rješavate!" Drugi primjer Louisi je bilo devet godina i bila je vrlo naporno dijete koje, ne samo da je imalo nemoguće zahtjeve prema svojim roditeljima, već koje se počelo ponašati na zabrinjavajuće destruktivan način. Naprimjer, sjekla si je škarama prste, nožem nadizala kožu na trbuhu te gurala iglu u nos kako bi izazvala krvarenje. Imala je starijeg brata s kojim se često uspoređivala. Nekoliko je godina, primjerice, govorila svojim roditeljima: "Zašto i mene ne volite tako puno kao Thomasa?" Njezino nasilno izazvano krvarenje iz nosa počelo je ubrzo nakon što su Thomasa odveli kod liječnika radi spaljivanja ranica u nosu zbog čestih ozbiljnih, spontanih krvarenja. Roditelji su "sve pokušali". Pokušali su biti dovoljno osjetljivi i razumni. Pokušali su joj pružiti sve što je tražila. Razgovarali su o tome s drugim odraslima koji su im preporučili postavljanje čvrstih granica. No, Louse se i dalje jednako ponašala. Nekoliko je puta (što ću kasnije podrobnije opisati) doslovce pozvala roditelje na "sastanak" i kazali im: "Ja više ne mogu ovako, kako se ophodimo jedni s drugima. Ne bismo li trebali pokušati odsada biti dobri prijatelji?"

Louisni su roditelji bili kompetentni odrasli ljudi koji su jako voljeli svoju kćerku i koji su stvarno pokušali sve što je bilo u njihovoj moći kako bi poboljšali odnos s njom. Kada smo istražili odnos između Louise i njezinih roditelja, polazeći od njena rođenja, postali su jasni određeni činitelji: - Trudnoća i porod bili su teški i složeni. - Louise je od početka bila teško dijete. Bila je nemirna i bučna, bilo je problema s jelom. Majka se osjećala nespremnom i poraženom. - Majka nije imala dovoljno mlijeka za dojenje pa su je ostale majke na porodiljskom odjelu gledale s prezirom kada bi dijete plakalo. - Lousin je otac u to vrijeme bio jako zauzet poslom jer je upravo osnivao vlastito poduzeće i, kako on objašnjava, prošle su dvije godine prije no što je stvarno mogao odvojiti vremena za dijete i ženu, kojoj je očito bilo teško uspostaviti skladan odnos s Louisom. Nije bilo nikakve upadljive razlike između mjeseci i godina i tadašnje situacije pa su se oboje roditelja osjećali poraženima; bili su iscrpljeni i smeteni. Nisu bili srditi ili razdraženi ponašanjem svoje kćerke pa nisu zahtijevali da se "pregleda i popravi". Osjećali su se krivima i nesretnima što je stvar uzela toliko maha da je Louise sama sebi počela štetiti. Ako pogledamo Louisinu situaciju od njezina rođenja, očito je da joj je manjkao temeljni osjećaj sigurnosti, koji je od izuzetne važnosti za dobrobit i razvoj dojenčadi. Osobito je nedostajao jedan određeni vid sigurnosti, a to je osjećaj da smo u kompetentnim rukama koje znaju što rade. Njezina se

majka gotovo stalno osjećala poraženom i bila je sama u traženju rješenja za svoju smetenost i zbunjenost. U ovakvoj situaciji, Louise kao dojenče bila je suočena s dvije mogućnosti: mogla se predati i biti tzv. "dobrim (lakim) djetetom", ili se mogla djelatno boriti za ono što joj je nedostajalo. Louise je "odabrala" ovo drugo. (Neki istraživači ponašanja dojenčadi dolaze posljednjih godina sve više do uvjerenja da se djeca rađaju s određenim "karakterom". Ja nisam mjerodavan da bih to mogao komentirati, ali i ja to uvjerenje držim mogućim i logičnim. Na mom polju rada i nije tako važno je li, primjerice, Louisina snažna volja i hrabrost genetske prirode od njezina rođenja, ili je to jedinstven psihološki iskaz njezinog načina suradnje. Najvažnije je u vezi s tim naše /obiteljsko terapeutsko/ iskustvo koje nam jasno pokazuje koliko je važan način na koji roditelji prepoznaju različitost između karaktera i životnosti njihove djece. Interakcija s roditeljima presudna je za razvoj djetetovog karaktera glede konstruktivnih ili autodestruktivnih strana njegove osobnosti.) Louise je surađivala sa svojom majkom ponašanjem koje je jasno kazivalo: "Draga mama, pošto se činiš ponešto zbunjenom i nesigurnom zbog moje skrbi, morat ću te obavijestiti. Svakako ću prosvjedovati kada budeš radila nešto što mi ne odgovara i svakako ću zahtijevati ono što budem željela!" Kada je počela govoriti, pokušala je iskazati svoju dilemu: "Zašto voliš Thomasa više od mene?" Tradicionalna psihologija (i uobičajeni zdrav razum) ovu bi izjavu protumačili kao izraz ljubomore što, koliko ja znam iz svog iskustva, nikako

nije tako. S druge pak strane, to je izraz osjećaja da nismo voljeni na pravi način. To opet stvara osjećaj da nismo dovoljno vrijedni našim roditeljima, što Louise, kao i sva ostala djeca, žele biti. Taj doživljaj "nedovoljne vrijednosti" za sve je ljude, bez obzira na dob, povezan s različitim osjećajima razdražljivosti, agresivnosti i frustriranosti. U najmanju ruku, on zahtijeva puno šire sagledavanje i puno viši stupanj zrelosti no što ga ima bilo koje dijete da bi se moglo nositi s tim frustracijama. To bi podrazumijevalo da se petogodišnjak, u Louisinoj situaciji, obraća svojim roditeljima i kaže im: "Slušajte, nešto među nama nije u redu. Znam da me volite, a ja činim sve što je u mojoj moći kako bih zaslužio vašu ljubav. No, gotovo uvijek, imam osjećaj da me ne volite. Kada vas gledam kako se ophodite s mojim bratom, vidim da između vas sve ide lakše i teško mi je ne zavidjeti mu na tome. Tako je! Djeca to ne govore! Kada roditelji pogrešno tumače ovaj doživljaj (osjećaj) i kritički ga smatraju "ljubomorom" to, naravno, pojačava djetetov osjećaj nevaljalosti, što opet rađa pojačanim "ljubomornim" ponašanjem i začaranim krugom, (štoviše, to isto vrijedi i za odrasle.) Lousini roditelji reagirali su poput svih roditelja koji vole svoju djecu, rekavši: "Ma, Louise, to nije istina! Volimo te isto koliko i Thomasa!" Odgovorili su pošteno, iskreno i s puno ljubavi, no učinak je bio upravo suprotan: dijete doživljava još veću osamljenost i krivnju: "Vidim da me vole, čujem kako mi govore da me vole. Pošto ne osjećam da me vole, mora da sa mnom nešto nije u redu."

Ali vratimo se Lousinom početnom načinu suradnje: ona je nevjerojatno "zahtjevna" kako to, po tradiciji, imamo običaj nazivati. Neprestano zahtijeva pažnju od svoje okoline; često traži nemoguće, primjerice, baš određenu vrstu sladoleda kad nije sezona; svake večeri, bez iznimke, doziva iz kreveta roditelje i to traje desetak, petnaest minuta; svo vrijeme provedeno s roditeljima ispunjeno je njezinim zahtjevima, čas želi ovo, čas ono, a posljedica su scene zbog nemogućnosti ili nespremnosti roditelja da joj udovolje. Louise jednostavno ne dopušta da bude odbijena! Ovakvo ponašanje se, također, često pogrešno tumači, a roditeljima se savjetuje, baš kao i Louisinima, da "postave granice", "budu čvrsti", "kažu ne", "budu dosljedni" itd. Problem je u tome, što ove pedagoške metode dotiču samo površinu problema, upravo na isti način kao i tumačenje "ljubomore". Stvarni problem ovdje leži u tome što djeca ne znaju što trebaju. Često samo znaju što žele. No, ne znači, zato da su nekompetentna u tom području. To samo znači da im manjka šire sagledavanje i jezična sposobnost za koje se jedino mogu nadati da ih posjeduju njihovi roditelji. Oni ne umiju izraziti što im je egzistencijalno potrebno, ali mogu osjetiti kada to ne dobivaju pa roditeljima daju povratnu informaciju u obliku frustriranog ("teškog") ponašanja ili potpune predaje i pasivnosti. Živahna, odlučna djeca poput Louise instinktivno traže sve što žele i, bez obzira na to postižu li i dobivaju li to ili ne, malo ili čak nimalo, njihovi će se zahtjevi sve više povećavati i postajati besmislenijima. Sasvim je prirodno da se odgovorni roditelji osjećaju time jako izazvani pa i uvrijeđeni. U

kontekstu i kulturama gdje se "dobra stara" načela odgoja još uvijek visoko cijene, ovakvo se ponašanje može suzbijati tjelesnim nasiljem i/ili pomoću verbalnih napada pa se djetetovo iracionalno ponašanje neće imati prilike izraziti, sve dok ne odraste. U drukčijem kontekstu, u kojem roditelji teže obzirnijem i demokratičnijem odgoju, imali smo priliku vidjeti sve veći broj obitelji, tijekom vremenskog razdoblja od deset, petnaest godina, koje, praktički, teroriziraju i manja i veća djeca, očigledno egocentrična i asocijalna. To su djeca kojima se suviše udovoljava, koja dobivaju previše od onoga što žele, a premalo od onoga što im je potrebno. Ima i djece koja su uvijek dobivala premalo od onoga što im je egzistencijalno nužno. Jedina je novost u svezi s tim to što zbog liberalnijih stavova prema djeci i većeg gospodarskog napretka ima sve više djece koja opet dobivaju previše od onoga što žele. Ovu pojavu naročito uočavamo u nekim zemljama bivšeg Istočnog bloka, u kojima se razmjerno mala skupina ljudi naglo obogatila i to, prirodno, žele podijeliti sa svojom djecom - često u obliku materijalnih dobara koja su posebno važna za društveni status. Louise je pokušala dva pristupa: najprije je bila zahtjevna, izopačeno dajući roditeljima do znanja da joj nešto nedostaje; zatim je postala izravnijom i verbalno im iskazivala da se ne osjeća vrijednom. Ni jedan pristup nije bio uspješan. I ona i njezini roditelji upregnuli su sve svoje snage, svu svoju kreativnost i ljubav pokušavajući stvoriti skladniji odnos, ali, činilo se, bez rezultata. No, njihov je trud ipak urodio plodom. Činjenica da se Louise tako snažno borila te da su njezini roditelji jednako srčano pokušavali riješiti

problem, puno je bolji temelj za rast i razvoj, nego da su obje strane odustale ili stvorile zid između sebe. Louisin treći i posljednji pokušaj sastojao se u nanošenju boli samoj sebi. "Bolno mi je biti s vama... Ja krvarim," - rekla je. A oni su je saslušali. Tijekom razgovora s roditeljima, jedna od činjenica koja je izbila na vidjelo bila je da je majka cijelo svoje djetinjstvo bila izložena teškom tjelesnom zlostavljanju od oca. Da skratimo priču, ona je surađivala kao slatka i poslušna djevojčica koja je uvijek zadovoljavala potrebe drugih, ali nikada nije naučila otkriti i iskazati svoje vlastite. To je značilo da su ona i Louise sada morale prolaziti kroz isti proces učenja - zajedno! Majka je bila prisiljena, u prilično kasnoj dobi za to, učiti osjećati i iskazivati svoje vlastite potrebe i granice kako bi i njezina kćer mogla osjetiti i izraziti što joj je potrebno - u nešto ranijoj dobi. Louise je bila ta koja je, kada je do toga došlo, hrabrila majku pomažući joj pomiriti se sa zlostavljanjem kojem je bila izvrgnuta kao dijete; na taj je način, Louise postala vrijednom za život svoje majke, na dubljoj, egzistencijalnoj razini kao i za život oboje svojih roditelja. To se nikada ne bi dogodilo da se problemu prišlo kao "problemu odgoja". Pod najsretnijim okolnostima, pedagoška bi strategija bila uspjela, a s Louise bi se lakše izlazilo na kraj. Roditeljski osjećaj samopouzdanja bio bi porastao, ali bi cijenu za to platila Louise osjećajem nepovratnog gubitka samosvijesti.

Treći primjer U ovom je primjeru riječ o četverogodišnjoj djevojčici, Talijanki, koja se za vrijeme kratkih praznika pokazala sposobnom ustrajati na održavanju vlastita integriteta, prisiljavajući svoju obitelj na prilagođavanje i, vrlo vjerojatno, osiguravajući manje problema u razdoblju adolescencije svojoj desetogodišnjoj sestrici. Roditelji i njihove dvije djevojčice bili su uvažena obitelj, koja je, od prvog susreta s njima, zračila otmjenošću. Tako je bilo i prve večeri kada su sjeli za svoj stol u restoranu; bili su dotjerani, lijepih manira i zračili su samopouzdanjem. Sef je prišao njihovu stolu i pokazao im jelovnik koji je svakom gostu pružao mogućnost odabira između tri predjela, tri glavna jela itd. Otac je odabrao za sebe, majka za sebe, starija kćerka za sebe (isto što je i majka odabrala), a majka je odabrala za mlađu djevojčicu. Ona je tiho, ali odlučno prosvjedovala protiv majčina odabira i jasno iskazala što želi umjesto toga. Majka ju je presjekla riječima: "Ti to ionako ne voliš!" I tako je ostalo po majčinom, uz očevo odobravanje prijetećim pogledom maloj sestrici. Velika je seka za to vrijeme, manje od jedne minute, spustila pogled na svoj tanjur i držala se pristojno i neopredjeljeno. Kada je posluženo predjelo, majka je uzela tanjur mlađe kćerke i izrezala jelo na male zalogaje. Djevojčica je šutke odbila jesti. Dok su jeli, oboje roditelja pokušavalo je na sve moguće načine nagovoriti djevojčicu da jede, ali bez uspjeha. Čekajući glavno jelo, mlađu su kćerku upozoravali, iskušavali i prijetili joj kako bi se pristojno ponašala. Između ostaloga,

rečeno joj je da se neće smjeti poslužiti slasticama iz bogatog odabira restorana, ako ne popusti. Stiglo je i glavno jelo; majka je izrezala jelo djevojčice na komadiće i ugurala joj prvi zalogaj u usta, kako bi ipak nešto pojela. Polako i nevoljko prožvakala je cijelo jelo, a kada su joj roditelji ponudili obećani desert za nagradu, izjavila je da joj se ne jede ništa slatko. Svi su se značajno pogledali i zakimali glavom na njezinu "djetinjariju". Sljedeće se večeri scena ponovila, s tom razlikom što je djevojčica odbila svu posluženu hranu. Poslije glavnog jela, otac je zapovjedio majci da kćerku odvede u krevet za kaznu zbog njezina neprimjerena ponašanja. (Kao prve večeri, ona je bila posve mirna i nije izustila ni riječi. Sva neugoda sastojala se u tome da je konobar mogao vidjeti netaknuto jelo i odnijeti ga.) Treće je večeri obitelj dobila "terapiju". "Terapeut" je bio glavni konobar koji, nakon što je primio narudžbu od roditelja i starije kćerke (ona je stalno naručivala potpuno isto što i majka, na što bi roditelji s odobravanjem kimnuli glavom), obratio se mlađoj kćerki, upitavši je: "A što bi mlada dama željela večeras za jelo?" Djevojčica ga je pogledala začuđeno ali veselo i odmah je reagirala promijenivši držanje. Prijašnjih večeri, sjedila je pristojno (ali neudobno) na stolici, ali sada je kleknula na nju kako bi bila jednake visine s ostalima. Prvo što mu je rekla bilo je: "Ispričavam se, ali mislim da nisam dobro čula što ste rekli. Hoćete li biti ljubazni i ponovo mi pročitati menu?" "Naravno, gospođice", odgovorio je glavni konobar i detaljno je izlagao što je u jelovniku, baš kao što je to činio i

za odrasle. Djevojčica je brzo odabrala jelo te, prije no što su njeni zabezeknuti roditelji povratili moć govora, počela je s njima razgovarati kao da se ništa neobično nije dogodilo. Ova se scena ponovila i sljedećih dana - ne treba ni spominjati da je djevojčica svaki put očistila tanjur - i prije no što su praznici završili, ozračje za stolom te obitelji bilo je vedro i prirodno. Otac si je čak dopustio doći za stol odjeven ležerno u košulju, bez kravate. Dobar odgoj doživio je odlučan, ako ne i konačan, poraz a život je oslobodio ovu obitelj, predvođen kompetentnom četverogodišnjakinjom. Dobila je bitku koju mnoga djeca izgube ne boreći se: za pravo odlučiti što žele staviti u svoja usta, kada i koliko. Roditelji su uočili njezinu kompetentnost, prihvatili je i dopustili da ih ona obogati. A što je s onom mnogobrojnom djecom, mogli bi neki upitati, koja nisu te sreće da imaju fleksibilne roditelje, ili da naiđu na dosjetljivog konobara? Što se može poduzeti u vezi s roditeljima i drugim odraslima koji ostaju bespomoćni već poslije prvih simptoma boli? Moje mi iskustvo govori da je mnogo više roditelja, nego što se obično vjeruje, spremno slušati i učiti, ali to, naravno, od nas zahtijeva (od stručnjaka, susjeda, članova obitelji, supružnika itd.) da ih ne dočekujemo s pokudama, s istim onakvim optužbama, ne videći njihovu kompetentnost, kao što oni čine svojoj djeci. Moramo im biti spremni prići s istim onakvim osobnim i ljudskim vrijednostima s kakvima želimo da oni prilaze svojoj djeci, tj. s primijenjenom, civilizacijskom etikom! Oni trpe jednako kao i njihova djeca, samo duže.

II.4. Sukob U interakciji između odraslih i djece ono što se općenito prihvaća kao dobar moral, može lako biti lošom etikom.

I odrasli, i djeca svakodnevno doživljavaju situacije u kojima su suočeni s odabirom i davanjem prednosti jednoj od dviju stvari: treba li prednost dati našem vlastitom integritetu (tj. našim vlastitim, osobnim granicama i potrebama) ili trebamo prihvatiti kompromis zbog zajedništva (vanjskih zahtjeva, mogućeg zlostavljanja ili odbacivanja, društvenih normi)? Ovo predstavlja sukob, u najmanju ruku, za puno ljudi, a ništa manje i za djecu tijekom prve tri do četiri godine njihova života: tu se radi o ili - ili! U prvom redu, tradicija obitelji, a kasnije i tradicija kulture glede dijaloga i dogovaranja određuju hoće li to i dalje biti pitanje ili - ili, odnosno može li to biti pitanje jednog i drugog. Mogućnost da bude oboje usko je povezana sa sposobnošću osobnog samoizražavanja, o čemu ćemo kasnije raspravljati. S povjesnog stajališta, za djecu i mlade uvijek se radilo o pitanju ili/ili, što i danas vrijedi u velikoj mjeri kad je riječ o općim stajalištima u pogledu djece i njihova odgajanja. Kao što rekoh, izgleda da sve ukazuje na to da mladi taj sukob doživljavaju kao ili/ili, ili pak u devet od deset slučajeva kao sukob gdje postoji odabir. To se pak vrlo dobro uklapa u ono što psihologija već godinama ističe - da su prve tri do četiri godine djetetova života od presudne važnosti za njegov razvoj i dobrobit kasnije u životu.

U ovom sukobu između integriteta i suradnje, djeca obično odabiru surađivati i tako podcjenjuju sebe, osobito ako su izvrgnuta vještom pritisku roditelja. Kako bismo ovo bolje razumjeli, važno je shvatiti da ne govorimo samo o (višemanje) smišljenom roditeljskom pritisku na djecu u obliku djelatnog odgoja, ustanova u koje ih šalju, vrste stanovanja i rada koje odabiru itd. Taj svjesni, smišljeni pritisak vrlo je važan, ali on čini samo manji dio pojava s kojima djeca surađuju. Veći dio sastoji se od mnogih pojava i procesa kojih smo manje svjesni i stoga njima možemo vrlo malo, ili nimalo, upravljati. (U najmanju ruku, u godinama kada nas većina ima djecu.) To mogu biti usponi i padovi u našem braku, unutarnji sukobi koji su sastavni dio svačijeg postojanja, različitost naravi, razmjerne razlike u stupnju naše emocionalne otvorenosti, ili njenom pomanjkanju, smrt u bližoj obitelji, gospodarska kriza ili građanski rat, ljudske i pedagoške vrijednosti škole u koju možemo poslati svoju djecu i još mnogo, mnogo drugih stvari. Prvi primjer Važno obilježje dječjeg tjelesnog integriteta njihova je mogućnost uzimanja hrane kada im je potrebna te mogućnost ne uzimanja hrane kada je ne traže. Ovo je jedno od jednostavnih i očitih obilježja kojima se manipulira, i rano i često, u industrijaliziranom svijetu: Mala Sarah, stara pet mjeseci, već nekoliko dana uredno pojede obrok kašice od povrća za ručak. Jednog dana, nakon četvrtog zalogaja, odbija otvoriti usta za sljedeći. Majka

najprije reagira "umiljavanjem", a kada to ne pomaže, započinje staru igru: "Gledaj, Sarah, brram... brrnm... brmm... vidi, ide aviončić.... ravno u tvoja usta...." Nakon još dva pokušaja, Sarah počinje cendrati, majka odustaje, gladi je po kosi i tješi - a onda opet pokušava s avionom. Sarah se predaje i guta sve što joj gura u usta. Jedna druga mala Sarah, također stara pet mjeseci, sisa na majčinim prsima. Ne uzima nimalo mlijeka, mada majka pokušava i s drugom dojkom, nastojeći je privoljeti riječima. Majka brzo postaje razdražljivom, podiže Sarah, drži je ispred sebe i drma, govoreći joj: "A sada je dosta toga! Ja nemam vremena sjediti ovdje cijeli dan, dok ti misliš odlučivati! A sada jedi i gotovo!" Sarah ispija još nekoliko gutljaja i zaspiva. Majka prve Sarah bila je žrtvom opće opsjednutosti roditelja glede male djece: da je dobar i stalan tek u djece dokaz dobrog roditelj stva. Majka druge Sarah bila je mlada, bez zaposlenja i naobrazbe, sama sa svojim djetetom. Imala je ozbiljne osobne probleme i jedino je ta kćerka davala smisao njenom životu u to doba. Često nije uspijevala razlikovati svoje potrebe od njezinih potreba za bliskošću i sigurnošću. Posljedica toga bilo je djetetovo bdijenje kad joj je bio potreban san te često dojenje kada dijete nije bilo gladno. I svjestan, smišljen pritisak, i nužan, unaprijed ne smišljen, su prirodno i posve neizbježni. Djeca bi dospjela u teško stanje kada mi roditelji ne bismo pokazali djelatnu i stalnu skrb za njihov tjelesni i psihički razvoj, tako da nema nikakve osnove za stvaranje ideala o "dobrim" roditeljima koji

svoju djecu ne bi izvrgavali ovakvoj vrsti egzistencijalnog sukoba. To bi bilo nemoguće. Također nema nikakva smisla da se roditelji zbog toga osjećaju trajno krivima. Roditelju je nemoguće postupati "ispravno" u svezi s ovim sukobom. Moramo se zadovoljiti odgovornom skrbi glede naših smišljenih i nenamjernih pogrešaka - tj. signala i simptoma koji se u djece razvijaju. No, razmotrimo najprije sukob i njegove posljedice:

INTEGRITET SUKOB

BOL

SIGNAL

SIMPTOM

SURADNJA

Što češće žrtvujemo svoj integritet u ovom sukobu, to je jača bol. Možemo se tako izvježbati u potiskivanju patnje da je niti mi, a niti itko drugi ne primjećuje. Međutim, prije ili kasnije, neminovno ćemo odaslati signale - verbalne ili neverbalne, koji će ukazivati da nešto nije u redu. Ako mi i naši najbliži te signale shvatimo ozbiljno, razumijemo njihovu znakovitost te promijenimo ponašanje, sukob će biti riješen, a bol ublažena ili će posve nestati. Ako se ništa od ovoga ne dogodi, signali će se pojačavati ili promijeniti (npr. od verbalnih u tjelesne) i, prije ili kasije, otkrit će se stvarni simptom. Strogo uzeviši, nema ničeg čudnog u tome što naš psihički sustav tako funkcionira. Upravo tako funkcionira i naše tijelo, ako ćemo se, na trenutak, zbog zornijeg prikaza, poslu-

žiti pomalo zastarjelim razlikovanjem između tijela i duše. Svaka pojedinačna stanica u našem tijelu imade svoje vlastite granice, svoj vlastiti identitet i svoju vlastitu skladr.11 ravnotežu. Kada narušimo integritet neke stanice, tijelo toliko izbacujemo iz ravnoteže da nam to stvara neugodu ili bol, a ako nastavimo s takvim narušavanjem, u tijelu će se razviti bolest. To se, također, odnosi i na tuđe narušavanje našeg fizičkog postojanja ili kada to sami sebi činimo - npr. uporabom duhana, lijekova ili alkohola. Ako je riječ o manjem narušavanju ravnoteže i njegovu prestanku, tijelo će se oporaviti. U protivnu, tjelesni sklad može biti trajno poremećen. Kao što sam spomenuo, nema ničeg neobičnog u činjenici da naše psihičko biće reagira na sličan način i ljudi su toga već odavna svjesni. No, problem je u tome, osobito u odnosima između odraslih i djece, ali i muškaraca i žena, da postoji veliko razmimoilaženje u pogledu društveno i kulturno prihvaćenog narušavanja te stvarnog. Postupci, koje općenito smatramo povredama i narušavanjem, malobrojni su u usporedbi s brojem stvarnih povreda. Postoje tri vrste narušavanja dječjeg integriteta: - Neprihvatljivo (npr. pretjerano tjelesno zlostavljanje, spolno zlostavljanje, nehaj). - Prihvatljivo (puno od onoga što podrazumijevamo pod "dobrim" i "nužnim" odgojem). - Ideološko (prisilna politička ili religijska indoktrinacija). U ovoj knjizi, narušavanje integriteta pojedinca definiramo kao neetičnost pa to znači da mi drukčije opisujemo razmimoilaženje:

U odnosu između odraslih i djece ono što se obično prihvaća kao dobar moral može lako biti neetično! Ne iznosim ovu činjenicu zato da bih upirao prstom u nečiji moral ili etičnost, već samo kako bih potaknuo odrasle da se kritički osvrnu na "uobičajeno", na ono što "svi čine", na ono što je "normalno u našoj kulturi" itd. Moje iskustvo govori da je osobito važno Što se u djece i mladih pojavljuju znakovi koji odgovornim odraslima ukazuju na poremećaj ravnoteže između integriteta i suradnje koji boli. Kao što ću i kasnije pokazati, i roditelji i ostali odrasli mogu dati važan doprinos u njegovu sprječavanju djelatnim pomaganjem djeci u očuvanju njihovog osobnog integriteta, no u tom smislu, niti jedna odrasla osoba nije savršena, a svako je dijete drukčije. I zato "griješimo". Nedužno, s puno ljubavi i najboljim namjerama posrćemo - i to je prihvatljivo! Odrasli, stoga, moraju prihvatiti odgovornost za svoje pogreške, a ne za njih okrivljavati djecu, kako je uobičajeno. Činjenica da djeca surađuju znači da mi danas znamo dvije bitne stvari o djeci i mladima koje često bije glas da su "neprilagođeni" i "asocijalni". - Kada se djeca ponašaju destruktivno i/ili asocijalno, to je uvijek zato što se jedan ili više odraslih u njihovoj neposrednoj sredini tako ponaša. Oni to često čine na drukčiji način nego dijete i, nimalo neobično, na način koji spada u kategoriju prihvaćenog ponašanja. Uvijek su roditelji ti koji započinju! Ponekad je to s namjerom da djetetu održe "lekciju", no često je to i rezultat njihovog vlastitog autodestruktivnog ponašanja.

- Kada djeca prestaju ili odbijaju surađivati, to je onda ili zato što su previše i predugo surađivala s destruktivnošću u obitelji ili zato što su izvrgnuta izravnim povredama svog integriteta. Niz signala, koje nam odašiljaju djeca i mladi, prirodno je gotovo neiscrpan. No dopustite mi da najprije spomenem neke od klasičnih kamenova spoticanja na putu između djece i roditelja te neke od onih tipičnih, koji također izazivaju zabrinutost izvan obitelji. - "Oni jednostavno ne žele slušati što im mi govorimo!" - "Ona nikada ne dođe kući u vrijeme u koje smo se dogovorili!" - "On nikada nije gladan kad svi ostali jedu, ali za pola sata traži nešto za jelo!" - "Ja samo čistim za svima njima!" - "Neprestano se svađamo oko toga da drži svoju sobu u redu! - "Najgore od svega je to što nam ona i laže!" - "Svaki dan ga moramo gotovo prisiliti da napiše zadaću!" - "Da je mi ne probudimo, ona uopće ne bi ustala ujutro!" - "Uvijek ih se mora moliti da nešto naprave. Nikada ništa ne naprave bez traženja!" - "Pravo je umijeće obući je ujutro; tako je zločesta!" Ovo su samo neki od najčešćih sukoba u interakciji između roditelja i djece u kojima, prema tumačenju roditelja, nema sumnje tko je kriv. Pedagozi, psiholozi i ostali stručnjaci, tradicionalno, također, podupiru ovo stajalište, ukoliko ne upiru prstom na drugu stranu i smatraju da je problem u roditeljima.

Razmotrimo dva ovakva sukoba uz zorniji prikaz. Postoje, kao što smo već ranije spomenuli, tako velike individualne razlike od obitelji do obitelji, da je precizno i specifično tumačenje dječjih signala nemoguće, ukoliko ništa ne znamo o određenoj obitelji. Ovo što slijedi stoga je samo pokazatelj nekih općih situacija, temeljen na iskustvu. Kada djeca "jednostavno ne žele slušati, bez obzira što im mi govorili", to je obično zbog toga, što ono, što im roditelji govore, nije vrijedno slušanja! Ne znači da je to nužno netočno, da je bešćutno, nerazumno i nepravedno, ili čak da nije pošteno u nekoj određenoj situaciji. Možda znači da način iskazivanja, vrijednosti koje se podrazumijevaju, kontekst u kojem je izrečeno ili pak nešto posve drugo, da to dakle nije u redu. Naprimjer, može se dogoditi da djeca surađuju s roditeljima na nekom drugom području koje je tako autodestruktivno da se reakcija iskazuje na području gdje se ne bi činilo da suradnja postavlja osobito teške zahtjeve. Može se, također, raditi o tome da treba preispitati vrijednosti koje čine temelj onoga što je rečeno. Još uvijek ima puno roditelja koji se drže mišljenja da djeca moraju "naučiti biti poslušna", a to, gotovo uvijek, rađa "neposlušnošću", bilo otvorenom, bilo prikrivenom. Zašto je tomu tako? Razlog je taj što je ponižavajuće i uvredljivo morati izvršavati naređenja, kad smo više nego spremni surađivati. Tu si situaciju može predočiti većina odraslih, ako razmisle o odnosima s bračnim partnerom ili poslodavcem. "Trebao me je samo lijepo zamoliti", kazali bismo, nastojeći se obraniti od osjećaja poniženosti. Čak i kad smo podvrgnuti vojnoj disciplini, nelagodno se osjećamo kad nam naređuju, no, s

druge strane, to je nužno u situaciji u kojoj je, zapravo, cilj naučiti ljude ponašati se destruktivno. Cilj obitelji je oprečan. "On nikada nije gladan, kada svi ostali jedu, nego tek pola sata kasnije..." Ovakva situacija čak ni ne mora biti signalom. Ona jednostavno može značiti da sinovljev biološki sat kuca drukčije. No, može biti i signalom koji, primjerice, znači: "Gubim tek kada s obitelji sjedam za stol. Nešto je u zraku što osjećam kao sputanost ili destruktivnost, ali kao i drugima, i meni je to teško iskazati riječima." Zajednički svakidašnji obrok - u zemljama, u kojima još uvijek postoji - često predstavlja jedini dio dana kada se svi okupe i kada se jasno osjeća stvarno ozračje pa, naravno, i onda kada ono podsjeća obitelj na postojanje neriješenih sukoba. Mnogi od nas su zaboravili kako je to bilo u obitelji u kojoj smo odrasli. No trebamo se samo prisjetiti našeg zadnjeg zajedničkog obroka s prijateljima ili znancima kada se u zraku osjećao skriveni sukob za vrijeme ugodnog ćaskanja. Jedno je sigurno: djeca to ne rade zato da bi zagorčavali život svojim roditeljima. Oni to rade za svoju obitelj, a ne protiv nje. U poglavlju o odgovornosti (četvrto poglavlje) bit će više riječi o tim signalima, a sada bih želio razmotriti jedan ponešto drukčije vrste. - Psihosomatski simptomi, primjerice, glavobolja, bolovi u želucu, mišićna napetost u vratu i ramenima, mršavljenje ili pretjerano debljanje (dobivanje na težini) itd. - Destruktivno ponašanje izvan kuće: problemi u ponašanju ("loše ponašanje") u školi; agresivnost prema ostaloj

djeci u dječjem vrtiću; hiperaktivnost; poteškoće s koncentracijom; nasrtanje na druge ili doživljavanje nasrtanja; bježanje iz škole; zločin; zloporaba alkohola, droga, plina za upaljače, lijekova, kemikalija itd. - Pokušaji samoubojstva, šutljivost i povlačenje, nasilje. Još jednom bih želio istaknuti da nema popisa točnih odgovora. Postoje samo opća načela i smjernice koji nam mogu pomoći kretati se u ispravnom pravcu. Naprimjer: Kada određene znakove i simptome svrstamo u "psihosomatske" to je tradicionalno zbog toga, što se dani signal iskazuje u fizičkom smislu (=somatskom), ali se pretpostavlja da ima pretežito psihološku pozadinu. Ovakav način definiranja stvari imamo, vjerujem, prije svega zahvaliti činjenici da se medicinska znanost u početku usredotočavala samo na tijelo. Ona je nekako teško shvaćala i prihvaćala da su ljudi bića koja se sastoje od tijela, duše i uma - od tri elementa koja se neprestano prožimaju i utječu jedan na drugoga na načine i iz razloga koji su nam uglavnom nepoznati. Razlog zbog kojega to ovdje spominjem leži u činjenici da je ovakav razvoj bio jedan od činitelja koji su negativno utjecali na stavove koje su mnogi ljudi stvarali u odnosu na psihosomatske znakove i simptome. Općenito govoreći ljudi se očito smatroju manje odgovornima ako im se postavi čisto somatska dijagnoza, nego psihosomatska. Psihosomatska dijagnoza izaziva čitav niz različitih reakcija, koje se kreću od osjećaja nelagodnosti do straha od "ludila". To često također vrijedi i za reakcije roditelja kada se simptomi njihove djece svrstaju u psihosomatske. Doživljavaju to gotovo kao optuž-

bu, što je prava šteta, jer ih to sprječava u pokušaju razumijevanja onoga što se zbiva u djetetovu životu. Bez obzira na to koliko se odlučno i predano nastojimo brinuti za svoju djecu, život nije uvijek lak, a niti djeca. Možemo voljeti svoju djecu i pripremati ih za život kako najbolje znamo i umijemo, ali ih ne možemo zaštititi od stvarnosti postojanja. Bol i patnja sastavni su dio ljudskog života od rođenja pa sve do smrti, a to svakako uključuje i bol kao rezultat neriješenih sukoba između integriteta i suradnje. A to je upravo značenje psihosomatskih simptoma: "Život mi sada nanosi bol i još nisam pronašao konstruktivan način svladavanja problema. Trenutačno ne umijem ni s kim o tome razgovarati, jer ne mogu riječima opisati svoju patnju. Zaglavljen sam u sukobu i ne znam rješenje." Sada već shvaćamo činjenicu da su i debljanje i mršavljenje povezani sa situacijama kada djeca nisu dobila odgovarajuću duševnu hranu u obitelji. Svjesni smo toga da su mišićna napetost i glavobolja često rezultat prevelike odgovornosti svaljene samo na djecu, upravo kao što znamo da su bolovi u želucu povezani sa strahom i nemirom, ili nekim drugim neugodnim emocionalnim sukobima. No, bilo bi, na neki način, ponekad i bolje da to sve ne znamo. Katkada nam naše znanje smeta "vidjeti" različitost nekog određenog djeteta. Pažljivo skupljano iskustvo skloni smo pretvoriti u predrasude. U tom smislu, također sam iznio što je iz mog iskustva najbolje za roditelje onda kada im se kod djece pojave psihosomatski simptomi: gledajte i učite! Pokušajte sagledati djetetov život njegovim očima te iskoristite priliku i upoznajte

dijete na novi način. To je puno važnije od pronalaženja "uzroka". Postupno ćete moći otkriti kako upravo to dijete psihosomatski reagira u tim fazama svoga života kada postojanje biva složenim. Kod neke djece dolazi do upale srednjeg uha dok su još mala, a onda kasnije često pate od bolova u uhu, kada se nalaze pod stresom. Neki imaju proljev, drugi zatvor. Neki se prehlade i imaju hunjavicu, druge boli grlo. Neka djeca samo spavaju, a druga su hiperaktivna. Neka puno jedu, a druga gube tek. Neka imaju glavobolju, druge boli želudac. Unakrsno ispitivanje djeteta ne pomaže. Kad bi dijete znalo što nije u redu i umjelo to iskazati signal bi bio suvišan. Tako to općenito biva. No, postoje i takva djeca, kod kojih nastaju psihosomatski simptomi i znaci, jer osjećaju da je s njihovim roditeljima nemoguće razgovarati o stvarima koje ih muče. A možda i zato što je psihosomatska bol, jednostavno, "jezik" u nekoj određenoj obitelji za "razgovor" o patnji i mogući način privlačenja pažnje. Ili pak može biti rezultat činjenice da roditelji imaju toliko međusobnih problema, koji se stalno očituju i verbaliziraju u svađama da im djeca ne žele "smetati" sa svojima. A možda i zato što roditelji jednostavno ne slušaju kada se djeca pokušavaju izraziti. Mogli bismo ovako nastaviti nabrajati u nedogled; no ovdje je najvažnije pokazati da su psihosomatski signali i simptomi jednostavno kodirani signali koje odrasli iz djetetovog okruženja trebaju ozbiljno shvatiti i pomoći djetetu da o njima izravno i jasno progovori. Kada djeca postaju destruktivna, razlog je povreda njihovog integriteta od strane jedne ili više odraslih osoba iz

njihovog okruženja, u verbalnom ili fizičkom obliku, ili jedno i drugo. Na ovaj ili onaj način, život s roditeljima (ili drugim odraslima koji su za njih odgovorni) uzrokuje njihovo sve veće gubljenje samosvijesti u trenutku kada im je potrebno baš suprotno. Isto vrijedi i za dječju autodestruktivnost, bez obzira na to iskazivala se ona postupnim samoubilačkim procesom npr. zlouporaba droga, ili izavnim pokušajem samoubojstva. Kao što smo već ranije pisali, destruktivno i autodestruktivno ponašanje samo su različiti oblici suradnje, i nisu ništa neuobičajeno u odnosu na ono što sam ranije nazvao "prihvaćenim ponašanjem". Osobito je važno podsjetiti se na to u ovakvoj situaciji u kojoj smo suočeni s djetetom ili mladom osobom, jer oni vrlo često svjesno prihvaćaju narušavanja i povrede, koje su sastavni dio obiteljskog života. Djeca surađuju! Na roditeljima je da ustanove i shvate s čime oni to surađuju! Drugi primjer Devetogodišnji dječak dolazi jednog jutra u školu s jako otečenom jednom stranom lica. Očito ga je netko jako udario. Pozvali su u školu njegovu majku koja je priznala da ga je ona udarila. Razlog je bio taj što je on udario svoju trogodišnju sestricu. "On ne smije raditi takve stvari", kazala je. "Ne smije tući manje od sebe!" Ova je majka pretežno bila sama sa svoje troje djece, jer joj je muž radio na naftnoj bušotini i dugo je izbivao iz kuće. Teško je podnosila svoju ulogu defacto samohranog roditelja pa je često zaduživala najstarije dijete da pazi na ostalo dvoje

mlađih. Nekoliko ga je godina tukla, jer se osjećala bespomoćnom kada se on, po njezinom mišljenju, nije dobro ponašao te je on sada, kada je takoreći postao zamjenom za oca mlađoj braći, sasvim razumljivo, kopirao majčin primjer "odraslosti". Lako je optužiti ovu majku što čini upravo ono o čemu govori sinu da ne valja činiti. No problem je u tome što je njezino poimanje morala bilo drukčije. Prema njezinu shvaćanju, djeca ne smiju tući manju djecu, ali odrasli smiju tući djecu, ako to zasluže. Ona je samo jedna od mnogih odraslih osoba koje su naučile - iskusivši to tjelesno - da djeca nisu pravi ljudi kad se rode, već da to postaju, pa, ako treba, i pomoću batina. U ovom je primjeru povezanost jednostavna i nimalo složena. Ali u većini slučajeva analiza zahtijeva mnogo više strpljenja. Treći primjer Peter, kojemu su bile tri i po godine, postao je poblem za svoje odgojitelje i ostalu djecu u dječjem vrtiću: počeo je ugrizati svoje vršnjake kad bi se uzrujao ili kad nešto nije bilo po njegovu. Peterovi roditelji sa zanimanjem su i rado prisustvovali na tri sastanka s obiteljskim terapeutom koja su kasnije uslijedila. Od samog početka, otvoreno su priznavali, između ostalog, da su Petera dva puta istukli ne znajući što im je drugo činiti. No, to se zbilo već prije podosta vremena pa je odnos između Petera i njegovih roditelja bio, općenito, miran i ugodan, tako da obiteljski terapeut nije baš bio siguran da

bi dobivene batine u dva, tri navrata mogle biti razlogom sadašnjeg problema. Na ta tri sastanka bio je nazočan i Peter te je tijekom mjeseca njihova održavanja, njegovo ponašanje spram druge djece postalo manje destruktivno, mada ih je, još uvijek, poneki put ujedao. Ovi sastanci nisu dali nikakve rezultate glede stvaranja zaključaka od strane odraslih u vezi s pravim razlogom Peterova ujedanja. Poslije nekoliko mjeseci, Peter je opet počeo toliko ujedati da su se roditelji zabrinuli pa je ugovoren novi sastanak. Ovoga puta Peter se, očito, osjećao vrlo nelagodno zbog cijele situacije u kojoj se našao. Gotovo odmah, postao je "težak pitao je, kada će kući; htio je crtati, ali ne s onim "glupim pastelama"; htio je sjediti roditeljima u krilu, ali samo ako obećaju da će šutjeti, itd. Otac je preuzeo inicijativu u pokušaju predobivanja Petera za suradnju u toj situaciji. U svakom slučaju, ponašao se za početak smireno i fleksibilno, ali bi, odjednom, svaki put povisio glas, govoreći: "A sada je dosta!", "Sada prestani!", "Sada me slušaj, Peter!", i druge slične primjedbe. Obiteljski terapeut mu je na to ukazao, a otac je, posve spontano i s izrazom krivnje, odgovorio: "Da, to je, vjerojatno, točno. Lise (njegova žena) mi stalno govori da ga time sasiječem u korijenu!" Na ovo su se svi nasmijali - uključujući i Petera - te je razlog Peterovog frustriranog ponašanja u vrtiću bio otkriven. Otac nam je ispričao da je on bio odgajan pomoću metode "bez gluposti", ali da njegova žena drukčije gleda na odgajanje.

No, kako i sam ističe, bio je "mlad roditelj" pa, kada bi se uzrujao, vraćao se metodama svoga oca. Odgojiteljica u vrtiću koja je najbolje poznavala Petera, dodala je da se upravo to dešavalo i s Peterom. Kada je želio neku igračku, sjesti na određeno mjesto za stolom, ili bilo što drugo, počeo bi s kratkom verbalnom diplomacijom, a kada to ne bi uspjelo, počeo je ujedati. Upitana - zašto nije na prijašnjim sastancima spominjala muževljevo ponašanje, Peterova je majka odgovorila: "Zato što on to ne čini više tako često kao prije pa ga nisam htjela kuditi, kad se već toliko promijenio." Peterova je majka ukazala da je umjesto zajedljivosti ("ujedanja") prema Peteru, njezin suprug mogao reći: "Ne znam, što reći. Moram malo razmisliti." Tijekom sljedećih tjedana, ovo se pokazalo dobrim načinom na koji se otac nosio sa svojim problemom. Djelomice je to imao zahvaliti činjenici što je, kad god bi zastao da razmisli, obično pronalazio zadovoljavajuća rješenja; no i zato što se to odražavalo i na Peterov način svladavanja njegovog problema. Više nije ujedao drugu djecu, već bi se povlačio u kut i čamio sve dok ne bi pronašao nešto drugo čime će se zabaviti. Kako raste očeva sposobnost dogovaranja, raste i Peterova. Kada upoznajem obitelji poput Peterove, često me plaši pomisao kako odrasli godinama prihvaćaju obilježavanje djece kao što je Peter, kao "socijalno problematičnom", "koja imaju probleme uklapanja među drugu djecu" itd. Ne stoga što to ne bi bilo točno, već zato što je vrlo površno. Njegova nesposobnost uklapanja među drugu djecu nije bila Peterov problem, već je to značilo odašiljanje dimnog signala kako bi svratio pozornost na svoju patnju. Već generacijama na tu

vrstu signala reagiramo poučavanjem djece kako "se ljudi trebaju ponašati" i to s jednim jedinim rezultatom da i djeca, koja su najspremnija na suradnju, nose svoju patnju ne trepnuvši okom i skrivaju je negdje duboko gdje im nagriza život i pruža im iskrivljenu sliku o njima samima. Oni manje spremni na suradnju, prkose našim poukama i pedagogiji te još dublje zapadaju u "asocijalno" ponašanje, dok to ne postane jedinim što vidi njihova okolina. Peterov signal ne samo da nije asocijalan, on je, u najpotpunijem smislu riječi, baš socijalan. Što može biti socijalnije od obavještavanja našeg okruženja o činjenici da nam njegova nazočnost stvara bol i da se, stoga, moramo uskladiti za dobrobit svih? Ironija je da je i to jedna od središnjih stvari u kojoj odrasli poučavaju djecu: Treba biti mjesta za sve! Ti to razumiješ, zar ne, Peter?" Logično je da isto radimo s dječjim signalima kada, poput Peterova slučaja, oni ne izazivaju zabrinutost i srditost, već naše suosjećanje i razumijevanje. To se, primjerice, odnosi na djecu koja su predebela. Suosjećamo s njima kada je njihov dodir s drugom djecom obilježen zadirkivanjem i ponižavanjem pa uvodimo tjelesne vježbe, posebnu prehranu i učimo kuhati kako bi djeca izgubila na težini i kako bi ih drugi prestali zadirkivati. To je dobrohotno, ali površno, a najgore od svega je to što gledano na duži rok, pomaže samo vrlo malom broju postići i zadržati ono što podrazumijevamo pod normalnom težinom. Onoj djeci i mladima kojima ne uspijeva smanjiti težinu, naša pedagoška nastojanja samo su dolijevanje ulja na vatru. I baš kao i zadirkivanje i poniža-

vanje njihovih vršnjaka, ona im govore da s njima nešto nije u redu. Ne pada mi na pamet nitko drugi tko je to jasnije iskazao od trinaestogodišnje djevojčice, čiji su se roditelji obratili za savjet zabrinuti zbog njezine debljine koja je dosegla strašne razmjere u roku od godine dana. Nakon nekoliko minuta, tijekom kojih su roditelji izrazili svoju zabrinutost, djevojčica je ustala, ispružila ruke i sva u suzama povikala: "Za Boga miloga, vi ne vidite ništa drugo osim mog mesa!" Sa zadovoljstvom priznajem da je ta djevojčica iznimka, jer je znala riječima izraziti svoju životnu dilemu. A upravo to nedostaje mnogoj djeci pa ih je, stoga, lako motivirati socijalnim argumentima. Ovakvo socijalno prilagođavanje potpuno se podudara s temeljnim tradicionalnim vrijednostima u odgoju djece pa je i u staroj feudalnoj strukturi, i pod novijom diktaturom, često preduvjetom fizičkog opstanka pojedinca bilo žrtvovanje integriteta zbog suradnje s onima na vlasti. Tako je odgoj djece bio nužnim uvjetom za ono što u budućnosti čeka odraslog građanina. Tome više nije tako, a tamo gdje još uvijek jest, većina nas se slaže da je takvo društvo ispod svakog ljudskog dostojanstva. No, premda se zbilja stvarnost uvelike promijenila tijekom ovog stoljeća, temeljne pretpostavke u odgoju djece ostale su iste, iako su u humanijim društvima poprimile gotovo mitsko obilježje. Taj nam mit kazuje da postoji nepremostiv sukob interesa između potreba pojedinca za razvijanjem i očuvanjem njegova integriteta i potreba zajednice/društva za organiziranošću i razvitkom.

Moje mi iskustvo, stečeno u radu s obiteljima, skupinama i zajednicama različitih profila, govori da te temeljne pretpostavke više nisu točne. Puno toga ukazuje na obrnut slučaj: skrb za djetetov/pojedinčev integritet preduvjetom je zdrava razvoja zajednice. Nema zajedničkog uspjeha ako nije utemeljen na pojedinačnom uspjehu. Postoji samo kolektivno predavanje (u diktaturi) ili socijalni i zdravstveni troškovi takvih razmjera koji, na materijalnoj razini, ugrožavaju razvoj demokratskih društava. (Zbog opreza moram istaknuti da je ovo stručni zaključak, utemeljen na promatranju i iskustvu egzistencijalne i psihološke naravi i ne smije se, stoga, brkati s političkim liberalizmom, koji se prvenstveno temelji na materijalnim vrijednostima.) Naše nove spoznaje o psihičkom razvoju djece (pa tako i ljudi) omogućuju nam prikazivanje novih vrijednosti suodnosa između djece i odraslih - prvenstveno u okviru obitelji, ali i u drugom kontekstu u kojem djeca i odrasli sudjeluju u osmišljenim zajednicama (školama, jaslicama, vrtićima, domovima za siročad, za sirotinju, itd.).

i

Jedna od tih novih paradigmi glasi: ponašanje djece, bilo prilagođeno ili neprilagođeno, jednako je važno za ljudski razvoj i zdravlje roditelja kao što je i ponašanje roditelja za razvoj i zdravlje djece. Interakcija između odraslih i djece uzajaman je proces učenja, u kojem je stupanj ravnopravnog dostojanstva izravno proporcionalan s dobrobiti obiju strana.

III. POGLAVLJE

SAMOSVIJEST I SAMOPOUZDANJE Pojmovi kao što su: samosvijest, samovrednovanje, samopouzdanje itd. često se rabe nasumce, kao da imaju isto značenje. Ali nemaju. U tekstu koji slijedi, kada budem ukazivao na razliku između samosvijesti i samopouzdanja, neće to biti stoga što ih nužno držim ispravnim terminima, već kako bih naglasio, na osnovi mog iskustva, važnost njihovog razlikovanja. Osobito tijekom proteklih dvadeset pet godina, roditelji i pedagozi vrlo su svjesni dječjeg osjećaja osobne vrijednosti i svakodnevno čine velike napore kako bi ga ojačali. To se, naravno, osobito odnosi na slučajeve u kojima socijalni radnici, pomajke i poočimi, učitelji i roditelji nastoje pomoći djeci i mladeži u tzv. psihičkim i socijalnim problemima. No, problem je kod ovakvih nastojanja u tome što se odlučno poduzimaju koraci na jačanju dječjeg samopouzdanja kada je stvarni problem u njihovu pomanjkanju samosvijesti. Mnogo puta ti pokušaji završavaju neuspjehom i djetetovim još slabijim osjećajem samosvijesti ili ponekim kratkotrajnim uspjehom. Posljedice kratkotrajnog uspjeha očituju se u tome što se dijete kasnije suočava sa svojom niskom samosviješću pod dramatičnim i, često, autodestruktivnim okolnostima. To isto vrijedi, mada u manjoj mjeri, za psihološko, terapeutsko i terapeutsko-okolišno liječenje (obradu) mladeži i odraslih, baš kao što igra i svoju ulogu u ljubavnim i prijetaljskim odnosima.

III.1.

Definicije

Samosvijest govori o našoj osobnoj svijesti i doživljavanju onoga što smo i tko smo. Samosvijest je spoznavanje samog sebe i našeg odnosa prema tome što smo spoznali. Prikazana slikovito, mogli bismo reći da je samosvijest neka vrsta stabilnog unutarnjeg stupa, središta ili jezgre.

samosvijest

samopouzdanje

Zdrav, razvijen osjećaj samosvijesti prepoznaje se po zadovoljstvu sa samim sobom, po smirenosti u odnosu na samog sebe. Nizak stupanj samosvijesti obilježava stalan osjećaj nesigurnosti, samokritičnost i osjećaj krivnje. Temelj samosvijesti može se, možda, najbolje ukratko opisati doživljajem koji većina novopostalih roditelja proživljava gledajući po prvi put svoje usnulo novorođenče: osjećaj divote i dragocjenosti tog novog ljudskog bića, zbog samog njegovog postojanja! Većina roditelja zadržava taj doživljaj ne miješajući ga sa sviješću tijekom nekoliko tjedana, da bi, potom, počeli u njega unositi ispravke i često ga više uopće ne doživljavaju, ukoliko se ne nađu suočeni s opasnošću od gubitka djeteta.

Gledana iznutra, zdrava samosvijest kaže: "Ja sam u redu i ja vrijedim već samim tim što postojim!" Samosvijest je, bila visoka ili niska, egzistencijalna osobina. Ona je temelj naše psihološke egzistencije i može se razvijati - i kvantitativno i kvalitativno - tijekom čitavog života. Samopouzdanje govori o našim sposobnostima; što nam ide dobro i u čemu smo vješti ili u čemu smo nespretni i neuspješni - što možemo postići., (zorni prikaz/ ilustracija) Samopouzdanje je, kao što vidimo iz prikaza, više izvanjska, stečena osobina, ali ne vanjska u smislu površnosti. Povezanost i izražavanje Samosvijest i samopouzdanje posve su različiti po svojoj naravi. Oni se, ustvari, ne mogu uspoređivati, niti nadomjestiti jedno drugo, ali su ipak nečim povezani: ako čovjek posjeduje zdravu samosvijest, onda rijetko ima problema sa samopouzdanjem (što obrnuto nije slučaj!). Ako dijete ili odrasla osoba, koji posjeduju dobro razvijen osjećaj samosvijesti pokušaju, primjerice, učiti svirati glasovir, sasvim će uravnoteženo reagirati, ako otkriju da nisu osobito glazbeno nadareni. Mogu biti tužni zbog neostvarenog sna ili ambicije, ali će to iskazati posve trezveno: "Ja, jednostavno, nisam za to!" Ili, možda, čak sasvim objektivno: "Nemam, jednostavno, smisla za glazbu." Ako je samosvijest u osobe niska, reagirat će dramatičnije "Ništa mi ne ide!" Ne radi se tu samo o ograničenom smislu za glazbu. Osoba svoj čitav identitet doživljava kao neuspjeh. Ogromna je razlika između shvaćanja da nam nešto ne ide i

osjećaja da smo glupi, neuspješni ili krivi. Između ostaloga, tu je još i bitna razlika u tome što je vrlo teško nešto naučiti, kada mislimo da smo nesposobni. To ne znači da je pogrešno jačati naše samopouzdanje, ako nam je slab osjećaj samosvijesti. Niti je, na bilo koji način, pogrešno da roditelji i ostali odrasli porade na samopouzdanju djece i mladeži u situacijama u kojima je i njihov osobni osjećaj samosvijesti slab. Sve dotle, dok to roditelji svjesno čine i pritom ne zavaravaju ni sebe, ni druge misleći da se ljudi bolje osjećaju jer postaju sposobniji. Dobro je uvježbavati, razvijati, hvaliti, kuditi, bodriti i podupirati ljudsku sposobnost za postignuća, ukoliko istodobno vodimo računa i o njihovoj dobrobiti. Primjer John ima 38 godina. On je bivši nacionalni šampion u jednoj popularnoj vrsti športa, a sada je alkoholičar. Podvrgnut je, zbog toga, liječenju, ali je došao u sukob sa svojim terapeutima. Predložili su mu da počne trenirati mladež iz njegovog grada u športu kojim se bio bavio i to kao dio njegovog rehabilitacijskog programa. Nije mogao jasnije izraziti svoje neprihvaćanje tog prijedloga nego riječima: "Ne, ne želim to. Za mene je svršeno s tim športom." Njegovi su terapeuti to protumačili kao samo još jedan pokazatelj njegovog pomanjkanja samopouzdanja pa su pojačano radili na njegovu motiviranju. Uz pomoć treće osobe, John se uspijeva jasnije izraziti. Kaže: "Jedan od razloga što sam počeo piti bilo je moje razočaranje koje je nastupilo kada sam se prestao aktivno baviti športom. Otkrio sam da su svi ljudi, koje sam držao za prijatelje, bili samo laskavci." Izraže-

no pojmovima iz ovog poglavlja, ono što nam je htio reći, bilo je: "Kada sam prestao biti aktivnim športašem, shvatio samo da su se ljudi okupljali oko mene samo zato što sam bio to, što sam bio. Ne zbog mene samoga." Johnova priča nije atipična. I njegovi roditelji i učitelji uočili su da mu je, još kao dječaku, nedostajalo samopouzdanja pa su ga poticali na bavljenje športom. Ubrzo se pokazalo da je osobito nadaren, što su naročito njegovi roditelji svim silama podupirali i razvijali. Prisustvovali su treninzima, angažirali se oko njegovog kluba i većinu vikenda provodili kao njegovi gledatelji. Bili su zadovoljni s njim i skupa se s njim radovali, kada se počeo pojavljivati u medijima te bili sretni zbog njega kada je potpisao profesionalni ugovor u inozemstvu. John je došao u sukob sa svojim terapeutima jer su previdjeli istu stvar kao i njegovi roditelji, učitelji i treneri: njegov slab osjećaj samosvijesti. Kao i većina druge djece, John je umio izraziti niski stupanj svoje samosvijesti samo u obliku nesigurnosti glede postupaka. Kao dijete, često bi znao reći: "Ja to ne mogu", "Meni to ne ide", "Ja to ne razumijem", "To je suviše teško". Nije umio reći: "Slušajte, mislim da ništa ne vrijedim!" Kao športaš, John je bio usamljenik, ali je kao osoba imao puno supatnika: djecu i mladež, koji su zbog vjere u mudrost odraslih mislili da su netko i nešto, samo ako ostvare neka postignuća. Slab osjećaj samosvijesti očituje se na puno različitih načina: kao strah od neuspjeha, kao hvalisanje, kao strah od života, kao povlačenje u sebe, kao pretjeranost, kao maloduš-

nost, kao nadmenost, kao osjećaj krivnje, kao zloporaba droga, alkohola i lijekova, kao nasilje, kao probavne smetnje itd. Dugačak je popis različitih oblika njegova očitovanja od kojih ćemo se nekima kasnije pozabaviti u ovoj knjizi. Pomanjkanje samopouzdanja koje nije povezano s niskim stupnjem samosvijesti ne smatram osobitim problemom. Ili, drugim riječima: pomanjkanje ili nizak stupanj samopouzdanja nije psihički problem, već praktični pedagoški problem koji se može riješiti pomoću objektivne povratne informacije. Ono može dolaziti od trenera, ako se netko bavi športom, od izdavača, ako je netko pisac; od kolege ako se radi o nastavniku; učitelja, ako je dotična osoba učenik, itd. Samopouzdanje raste ukorak s postignućem.

III.2. Vidi me, mama! Naša se samosvijest razvija uz pomoć dva osnovna potkrepijenja: kada nas najvažnija osoba u našem životu "vidi" i potvrđuje; kada doživljavamo da smo drugima vrijedni ovakvi kakvi smo. Kada se ta dva osnovna elementa udruže s osobnim izražavanjem, imamo sve zadovoljene zahtjeve za stvaranje uspješnog osobnog života i u zajedništvu s drugima. Zašto ne spominjem ljubav? Iz dva razloga. U prvom redu, kao što sam već prije spomenuo, moje mi iskustvo pokazuje da, u osnovi, svi roditelji vole svoju djecu. Postoje velike razlike u sposobnostima roditelja za doživljavanje i iskazivanje njihove ljubavi, ovisno o njihovoj vlastitoj obiteljskoj prošlosti. No bez obzira kako je oni neprimjereno i iskrivljeno iskazivali, iskustvo mi govori da je ljubav uvijek nazočna kao

snažna mogućnost. Moram ovdje napomenuti da je iskazivanje ljubavi presudan činitelj u razvoju djetetove samosvijesti. Od male je koristi roditeljsko srce prepuno ljubavi, ako je nema u njihovim postupcima - ne namjerno, već kako ih djeca doživljavaju. Dječica znaju za svoju potrebu da ih se vidi. Kada se mala Kathrine stara godinu i pol dana, prvi puta spušta niz tobogan na igralištu, kamo ju je dovela majka, ona upire pogled u majku i viče: "Vidi me, mama!" Većina roditelja više je nego spremna gledati i dati djetetu posve nešto drugo od onoga što traži. Neki roditelji hvale svoje dijete "O, kako si pametan! Bravo!" Ovo je svakako bilo rečeno s ljubavlju, ali neumjesno. Neumjesno je zato što brka postojanje, biti s postignućem. Kada odrasli ovako izvrću stvari, kažemo da je "došlo do nesporazuma". Ako pozovem dobrog prijatelja na večeru i poslije jela mu, uz kavu, kažem: "Baš mi je drago da te opet vidim!", a on odgovori: "Da, ti si stvarno naučio kuhati!", onda se nismo razumjeli. To isto doživljavaju i djeca. Kathrine se nikada nije zamarala time da li se možeš pametno ili ne spuštati niz tobogan. Ona je usred jednog doživljaja i kada kaže: "Vidi me!" ona traži potvrdu svog doživljaja i postojanja. Ništa, ni više, ni manje od toga. Jedino što njezina majka treba učiniti to je odgovor putem dodira pogledom, mahanjem ruke i pozdravom "Zdravo, Kathrine!". Na taj bi način bila svjedokom kćerkinog postojanja. Ako joj želi pružiti više od toga, morat će je pomnije promatrati. Ako joj lice zrači oduševljenjem, mogla bi reći: "Zdravo, Kathrine. Ovo izgleda jako zabavno!". Ako je oduševljenje na njenu licu pomiješano sa strahom, mogla bi ovako

reći: "Zdravo, Kathrine. Ovo izgleda jako zabavno..., ali je i opasno, zar ne?" Kathrine na taj način dobiva dvije poruke: "viđena je" i pružen joj je odraz, ogledalo njezinog unutarnjeg doživljaja; te osobni jezik. Drugi roditelji svoju ljubav iskazuju drukčije, na više egocentričan način, riječima poput: "Pazi sada da ne padneš i ne povrijediš se." Ono ne pridonosi djetetovu osjećaju samosvijesti. Naprotiv, to mu odvlači pozornost od osobnog doživljaja i usredotočuje ga na majčine osjećaje. Ako je majka pretežito zabrinuta, njezina će kćerka gotovo zasigurno surađivati, bilo neodlučnošću i strahom (izravna suradnja), bilo nespretnom motorikom i ispunjavanjem majčinih negativnih očekivanja doživljavajući svaki puta neuspjeh (nesvjesna suradnja, usmjerena prema unutra). Ovakva situacija ne sadrži nikakve elemente koji bi omogućavali razvoj djetetove samosvijesti. Zabrinutost je jedan od najvećih neprijatelja samosvijesti, jer uporno ponavlja: "Mislim da ti to ne možeš." Djeca osjećaju potrebu da budu "viđena" i prije no što to umiju izraziti. Dojenčad, koja se izražava samo pomoću zvukova i osnovnih mišića, ovisi o tome koliko smo mi naučili vidjeti što stoji iza tih iskaza, što nam to oni žele saopćiti. Kada plač znači da je dijete frustrirano, nesretno, gladno, da mu je hladno, vruće, da je bolesno, itd.? Već i u toj ranoj fazi od velike je važnosti, s obzirom na jezik, pogledati dijete u okice i kazati: "A, pa tebi je hladno, maleni moj", ili "O, ti si meni samo bio gladan." Ako se, na trenutak, vratimo na Sarah, majka je u toj situaciji mogla zaključiti da Sarah više ne želi jesti te joj reći: "A, pa ti više nisi gladna." Zašto je toliko važno dati djeci

osoban jezik putem kojega mogu razumjeti i izraziti svoje osjećaje i doživljaje? U osnovi govoreći, to je važno zato što se svi sukobi između ljudi koji jedni drugima nešto znače mogu prevladati i razriješti putem osobnog jezika. Ako se ne umijemo izraziti na osoban način postajemo zbunjeni s obzirom na to tko smo, a i druge zbunjujemo i otežavamo im da znaju na čemu su s nama. Jednostavnije rečeno, na Sarin način reagiranja u dobi od četiri godine, utjecat će to kad ju se bodri da pojede svoj večernji obrok. Da posjeduje osoban jezik, mogla bi reći: "Ne, hvala, nisam više gladna." Ukoliko je izvrgnuta pritisku i manipuliranju, njezina će reakcija biti nejasnom: odgurnut će tanjur i kazati: "Neću!" ili "Ne volim to!" - da spomenem samo neke od diplomatskijih načina! Ona je jedino naučila poistovjetiti se s majčinim osjećajima i potrebama ili im se oduprijeti pa je, u međuvremenu, izgubila dodir, i sa svojim osjećajima i potrebama, i sa svojom sposobnošću da ih iskaže. Osim činjenice da će to, prirodno, dovesti do još više sukoba između Sarah i majke tijekom Sarina odrastanja, nedvojbeno će joj stvarati probleme u odnosima s prijateljima, s čovjekom u kojeg se zaljubi te s njezinom budućom djecom, ako ih bude imala. Zvuči li ovo pretjerano? Ali stvari upravo tako stoje! Ovo je jedan od ozbiljnih problema vezanih za s odrastanje u obiteljima koje drže do vanjskih, nebitnih vrijednosti. U takvim se obiteljima ne potiče osoban jezik, već se, čim je to moguće, nadomiješta "lijepim" (pristojnim) društveno prihvaćenim jezikom čija je uporaba potpu-

no neprimjerena za svladavanje osobnih ili interpersonalnih problema. Primjer Marko je učenik šestog razreda. Tijekom posljednjih šest tjedana nestalo je njegovog vedrog odnosa i zanimanja za školu. Njegovi roditelji suočeni su s dvije mogućnosti. Mogu ga, već po tradiciji, pokušati "odgajati", ili se mogu potruditi "vidjeti" ga. Ako odaberu prvu mogućnost, onda će to izgledati na jedan od ova dva načina: - "Marko, zašto te moramo stalno opominjati na pisanje zadaće? Ti znaš da to moraš raditi! Znaš da ne možeš dobiti dobre ocjene, ako ne pišeš domaće zadaće." Ovo je dobar stari način koji potpuno zanemaruje dječaka kao ljudsko biće. Ili na ovaj način: - "Što je, Marko? Tebe obično ne treba opominjati na tvoje dužnosti. Imaš li problema u školi? Da li te netko od učenika, zadirkuje, Marko? Pogledaj me! Zar nešto nije u redu?" Ovim načinom donekle iskazujemo zanimanje za dječaka, ali je, obično, rezultat odgovor poput ovoga: "Nije ništa", "Ma, samo ta glupa domaća zadaća", ili nešto slično tome. Za to postoje dva razloga. U prvom redu, jedanaestogodišnjaku je teško izraziti unutarnje osjećaje i istodobno morati donositi odluke vezane za nekoliko konkretnih primjera. Drugi je razlog taj što način na koji se roditelji izražavaju djetetovoj svijesti kazuje sljedeće: "Ti nam praviš probleme. Više te volimo kad si veseo." Ovo predstavlja gubitak za Markovu

samosvijest: umjesto da još više nauči o sebi i svom životu, on će svoje vlastite osjećaje doživjeti kao neispravne i neće ih imati prilike iskazati osobnim jezikom, što bi urodilo smanjenjem njegove napetosti i davanjem roditeljima dodatnih spoznaja o njihovom sinu. Ako su roditelji voljni "vidjeti" svoga sina, trebaju samo opisati ono što stvarno vide i obratiti pozornost: "Vidim, Marko, da upravo imaš problema sa školom. Jesi li možda razmišljao o razlozima...?" Možda će i ovoga puta odgovor biti "Nisam", ali bi zato mogli ovako nastaviti: "Rado bih da mi kažeš, ako nešto smisliš... Trebaš li pomoć oko domaće zadaće?" Na ovaj način problem niti definiramo, niti rješavamo, ali to u ovom trenutku nije ni važno. Najvažniji je činitelj Markov doživljaj da je viđen i potaknut u dobrom pravcu: unutra prema sebi. Možda će već tog istog dana umjeti to iskazati i riječima, a možda tek za nekoliko dana. Važno je vrijeme za razmišljanje, čak presudno! Primjer Sophie, stara pet godina, dobila je veliku vrećicu slatkiša od obitelji koja im je bila u posjeti u dane vikenda. Sva oduševljena, hoda punih ustiju po stanu. I njezini su roditelji sada suočeni s istom dilemom kao i Markovi: treba li je "vidjeti" ili odgajati. Trebaju li je razdragano pogledati i reći: "Ti voliš jesti puno slatkiša odjednom, zar ne, Sophie?" Ili bi se trebali odlučiti za ovo: "Sophie! Sada možeš uzeti samo još jedan bombon i dati meni vrećicu, tako da ti nešto ostane i za sutra!"

Ili da odaberu više pedagošku varijantu: "Sophie... ne misliš li da bi trebala ostaviti nešto i za sutra, dušo? Vjerujte mi, ovakva vrsta odgoja ne samo da je suvišna, već ima za posljedicu i narušavanje Sophijinog osjetilnog područja i njenog doživljaja sebe kao dijela zajednice. Ona će već naučiti jesti slatkiše u odgovarajućim količinama, bez djelatnog poučavanja i odgajanja. Pokušajem odgajanja postići će se samo jedno: ako im se posreći, omogućit će roditeljima osjećati se korisnima i vjerojatno sačuvati njihov ugled u očima gostiju kao odgovornih roditelja u području odgoja djece. Ove smo primjere naveli jedino u svezi s činjenicom da odrasli samo trebaju "vidjeti" ono što zapravo vide. No, naša osobna prošlost, naše predrasude, ideologije i egocentričnost često se ispriječe kao filter između oka i glasnica i to nam otežavaju; naši stavovi i ideje prepriječe put ljubavi i otvorenosti. To se događa osobito onda kada je ponašanje djece i mladeži poremećeno frustracijama i patnjom. Kada je ono što im je najnužnije njihova potreba da budu viđeni, oni ostaju duboko povrijeđeni kad umjesto toga dobiju procjenu.

III.3. Priznanje i procjena Još 1930. godina, pedagozi i psiholozi počeli su se zanimati za djecu kojoj manjka samopouzdanja. Došli su do zaključka da pomanjkanje pouzdanja u djece ima svoje uzroke u stalnom ispravljanju i pokudama koje dolaze od roditelja.

Uz naše današnje spoznaje, vidimo da je ta dijagnoza djelomice netočna, a zaključak nepotpun. Točno je to da je ispitanoj djeci manjkalo samopouzdanja, no njihov se stvaran problem sastojao u niskom stupnju samosvijesti. Također je točno da pokude djeluju destruktivno i na djetetovu samosvijest i na njegovo samopouzdanje, ali kad je riječ o samosvijesti, pohvale su jednako tako destruktivne kao i pokude. Ne smijemo zaboraviti da je cilj tadašnjeg odgoja prvenstveno bio postići od djece poslušnost, prilagođavanje i pristojno ponašanje. Samosvijest se gotovo uopće nije spominjala, a razlog tolike zabrinutosti za dječje pomanjkanje samopouzdanja ležao je, prvenstveno, u činjenici da su djeca zbog njega imala problema s učenjem u školi. Kao što smo već spomenuli, pohvala i pokuda važne su za razvoj samopouzdanja i djece i odraslih pod određenim okolnostima, ali su mnogi odrasli potpuno pogrešno naučili vjerovati da su one korisne za razvoj zdravog osjećaja samosvijesti. To opet ne znači da odjednom trebamo zabraniti pohvaljivanje naše djece - i na taj način se pobrinuti za njihovo samopouzdanje na nekim drugim područjima. To samo znači da moramo naučiti kako je najprije nužno nahraniti njihovu samosvijest, a ključni je pojam pritom - priznanje. Primjer Tri i po godišnji Lars sjedi za kuhinjskim stolom i čeka majku koja još nije došla kući s posla. Otac mu predlaže da crta, kako bi mu brže prošlo vrijeme. Poslije jednog sata i šest gotovih crteža, majka stiže kući, a Lars trči prema vratima i

pruža joj svoj zadnji crtež, riječima: "Vidi, mama, ovo je za tebe!" Majka uzima crtež, gleda ga i kaže: "Ovo je zaista dobro, Lars. Kako ti dobro crtaš!" I baš kao i u primjeru s Kathrine i njezinom majkom, kontakt nije uspostavljen, mada je pohvala izrečena s puno ljubavi. Lars ne trči majci s crtežom da bi bio vrednovan. On predstavlja dar iz ljubavi za njegovu majku, jer je on voli i nedostaje mu. Da je, umjesto toga, ostao sjediti s ocem i gledati slikovnicu, bio bi joj pokazao sliku koja mu je trenutačno zaokupljala pažnju. Da je gledao televiziju, bio bi rekao: "Mama, mama, dođi i gledaj!" Stvar je u tome, što joj on daje sebe, svoje neposredno postojanje. On joj daje spontano, osobno iskazivanje sebe, a zauzvrat dobiva procjenu. U takvoj situaciji sasvim je svejedno je li procjena pozitivna ili negativna; dobiva li dobre ili slabe ocjene za svoj crtež. Da je Larsova majka bila toga svjesna, mogla je priznati njegov dar i reći: "Hvala ti, Lars. Baš mi je drago što si mi to dao." "Hvala ti, Lars... no, zaista ne znam što to predstavlja, možeš li mi ti reći...?" Ili: "Zdravo, dušo! Kako si mi nedostajao." Nije uopće toliko važno što ona kaže, ukoliko je njezina reakcija spontana i osobna. Naravno da Larsova majka ne obuzdava svoju osobnu reakciju kako bi zavarala sina. Naprotiv, ona to čini djelomice zato što je naučila da s djecom treba tako razgovarati, ako im hoćemo pružiti ljubav i samopouzdanje. Kada bi njezin suprug tako s njom razgovarao, ona bi se osjetila usamljenom i inferiornom. Njezini kriteriji u ophođenju s djecom potječu

iz vremena kada još nismo znali da su djeca ista kao i odrasli - samo manja. I Lars se osjeća nekako nelagodno zbog njihova dijaloga, ali on je samo mali dječak koji voli svoju majku i osjeća da i ona njega voli pa stoga surađuje s njom! Ubrzo joj prestaje iz vrtića donositi svoje crteže i druge stvarčice i govoriti joj: "Ovo je za tebe", ili "Možeš to zadržati". Sada je naučio pravila igre pa kaže: "Vidi, mama, zar nisam pametan?" Njegovo se gledanje na život promijenilo od biti - na biti sposoban, od postojanja - u postignuće. Budući da smo uviđavni i tu i tamo pomalo sentimentalni, puno bi smo lakše shvatili problem da je Larsova majka pokudila, a ne pohvalila crtež. Da je rekla: "No, Lars, pa ti znaš kako treba nacrtati kuću!" Ili: "Što je ovo, Lars? Ti znaš i bolje nacrtati!" Pohvala godi, a pokuda boli. To nam je poznato. No, ugoda i bol samo su trenutačne emocionalne reakcije koje jedino ostavljaju trajne tragove na djetetovu osobnost, ako ga, primjerice, svakodnevno zatrpavamo pokudama. Ako svoju ljubav prema našoj djeci iskazujemo pomoću pohvala i pokuda, postoji opasnost od njihovih trajnih posljedica po razvoj djetetove osobnosti. Tako stvaramo ovisnu, izvana upravljanu osobnost. Drugim riječima, ljude koji imaju nizak stupanj samosvijesti i pomanjkanje unutarnjeg osjećaja vrednovanja po kojem će se rukovoditi pa koji stoga uzaludno ulažu ogromnu snagu i životnost u trajne pokušaje da budu kao netko drugi ili da se ponašaju poput drugih, kako to njihovo okruženje očekuje, odnosno želi; ljude koji postaju egocentrični u stalnoj potrazi za priznanjem.

Negdje od 1700. godine pa sve do 1950. godina, pokuda je bila najvažnije sredstvo moći u posjedu odraslih. U nekim je obiteljima još uvijek tako, a i danas postoje društva koja podupiru teoriju da od djece mogu postati pravi ljudi jedino stalnim ukazivanjem kako nemaju pravo, kako je ono što čine neispravno. U skandinavskim zemljama, poslije Drugog svjetskog rata, došlo je do procvata novih metoda u odgoju dojenčadi, koje su odbacile pokude i uvele pohvalu kao mehanizam upravljanja. Neke obitelji odlučuju se za upravljanje djecom izvana, baš kao što i neka društva daju prednost vladanju građanima izvana. No, gledano s jednog zdravog stajališta - kako i ja na to gledam - nedvojbeno je da je ta zamisao kobna. Zbog zornijeg prikaza, samosvijest možemo opisati kao egzistencijalni obrambeni mehanizam: što nam je razvijenija samosvijest, to smo manje ranjivi, a naš život sretniji i bolji. Mnogi roditelji uviđaju da to ima smisla, ali ih uznemirava pomisao na gubitak moći unutar obitelji, a time i mogućnosti postavljanja okvira i normi važnih za zdrav dječji razvoj. Kao što ću i kasnije o tome govoriti, to ne mora biti tako. Jedina moć koje se roditelji nužno moraju odreći njihova je moć diktature. U primjeru s Larsom i njegovom majkom, opisao sam jedan oblik priznanja: spontanu, osobnu reakciju. Drugi, promišljeniji i pažljiviji oblik predstavlja osobni odgovor na situaciju. Držeći se tradicije, često mislimo da je naš odnos s djecom jednosmjerna ulica u kojoj promet teče od nas prema njima. Suvremeni su roditelji također stalno zaokupljeni pitanjem

daju li dovoljno svojoj djeci. U skladu s našim sve većim spoznajama o dječjem razvoju, razmišljamo je li im doista dajemo dovoljno pažnje, ljubavi, zajedništva, poticaja, skrbi i mogućnosti. Sve je to divno i krasno, ali samo onda ako ne zaboravljamo da se dječja samosvijest također, u velikoj mjeri, oslanja na njihovo doživljavanje svoje vrijednosti u našem životu. Što im više dopustimo da nam daju sebe, to će zdravijom biti njihova samosvijest. Imati djecu izvor je mnogih radosti: njihovi osmjesi, odanost, zanimanje, trud i njihovi impulsi radoznalosti. Njihovo donošenje kave u krevet, uspjesi u školi ili športu, osnivanje njihove vlastite obitelji, darivanje unučadi, njihovi dolasci u posjete, itd. Naravno, važno je biti zadovoljnim zbog svega toga i to umjeti pokazati. No, nisam prvenstveno mislio na ovakve stvari u vezi s radošću koju nam djeca daruju. Mislio sam na stvarne životne izazove s kojima sva djeca suočavaju svoje roditelje, jednostavno zato što su takva kakva jesu. Kada nas prisiljavaju preispitati naše osobne destruktivne obrasce ponašanja. Kada zbog njih prekoračimo granicu boli kako bismo razmislili - jesmo li podobni za roditeljstvo, ili nismo. Kada razgolite naše površne, pedagoške pokušaje manipuliranja i uporno traže našu osobnu nazočnost. Kada nas vrijeđaju odbijanjem naših dobronamjernih savjeta i smjernica te ponosno i konkretno brane i traže svoje pravo na različitost. Kada nas, svojim simptomatičnim i destruktivnim ponašanjem, suoče s činjenicom da nam se negdje nešto omaklo. Ukratko: kada nas se njihova jedinstve-

na kompetentnost tako dojmi da je moramo ili priznati ili sebi lagati. Poput mnogih od nas, koji smo odrasli s vrlo niskim osjećajem samosvijesti, često se susrećem s problemom - "tko sam ja ustvari". Lebdim između povučenosti i nadmenosti, prolazeći, naravno, kroz sve stupnjeve između toga. Nije ni čudo da je moj sin tu nadmenost uvijek smatrao uvredljivom. Kada imate slab osjećaj samosvijesti, teško je često sebe shvaćati ozbiljno. Vrlo lako to završava tako da postajete jadnom imitacijom onoga što nastaje kada se, opet, shvatite preozbiljno. Ovo je, naravno, potpuno neproduktivno za nas same i užasno iritirajuće za našu okolinu. Osobito se sjećam triju epizoda kada je moj sin s puno ljubavi i nježno, mada nemilosrdno, probušio moj napuhani balon. Tijekom prve dvije do tri godine njegova života, osjećao sam priličnu nesigurnost u svom ponašanju, prema njemu (i prema sebi). Ovo je, u sprezi s činjenicom da sam bio vrlo temperamentan, imalo za posljedicu moje davanje oduška svojim frustracijama povremenim vikanjem na njega. On je, naravno, bio osupnut i preplašen, ali ja jednostavno nisam znao što činiti. Tek kada je navršio dvije godine i počeo sam hodati, zaustavio je moje potpuno nerazumno ponašanje. Usred jednog od mojih iskazivanja bijesa, istrčao je iz sobe u hodnik. Ja sam, razumljivo, potrčao za njim i zatekao ga na četvrtoj stepenici (u visini mojih očiju!). Stajao je tu začepivši uši ručicama i srdito zurio u mene. Tada sam shvatio da,

možda, trebam preuzeti odgovornost za svoju nekompetentnost, umjesto da okrivljujem njega. Kada mu je bilo negdje oko dvanaest godina, bio je lud za zmijama i gmazovima. Jednog dana došao je kući - sav ozaren - i rekao mi da mu je otac jednog njegovog prijatelja ponudio mladog pitona za njegovu zbirku. "Stvarno bi ga želio imati... Smijem li?" Majka mu je odrasla u kući gdje su držali gmazove pa je to pitanje bilo postavljeno izravno i isključivo meni, jer je dobro znao da imam priličnu jaku fobiju od zmija. Teško mi je bilo reći - "da", a još teže reći "ne", pa sam ga zamolio za malo vremena da razmislim dok ne završim s pohađanjem seminara idućeg vikenda. Te subote došao sam kući na ručak i zatekao sina u garaži kako marljivo pili i nešto radi čekićem. "Što to praviš?", upitah. "Terarij!", reče on. "Što će ti?", upitah ponovo. "Pa, za zmiju, naravno!" odgovori on. Nazvali to neurotičnim ili ne, smatrao sam da ovo poziva na malo očinske strogosti: "Ali, nismo se još dogovorili, Nicola!" "Znam da nismo. Mislim da ćeš reći kakvu si odluku donio kad se odlučiš." S puno ljubavi i pažljivo, opet mi je očitao lekciju (posve zasluženo) o ravnopravnom dostojanstvu. Posljednja (ili najnovija) epizoda zbila se šest mjeseci poslije njegovog odlaska od kuće. Moja žena i ja namjeravali smo prirediti veliku vrtnu zabavu pa sam ga zamolio da dođe kući i preuzme brigu oko posluživanja hrane. "Morat ću razmisliti", odgovorio je. Dva dana kasnije nazvao nas je i rekao: "Sve je u redu. Rado ću vam pomoći. Kad trebam doći?"

Moram ovdje dodati da sam ja strastveni kuhar pa kada pripremam velike ili važne večere, ponekad me uhvate ozbiljni napadaji bijesa. A to se dogodilo i tom prigodom. U međuvremenu, on je predivno ukrasio i postavio stol i poslužio prva dva jela. Sačuvao je za sebe jedno slobodno mjesto pokraj moga i, kada sam si konačno dopustio predah i sjeo među goste, prišao je i sjeo do mene. I umjesto da sam uživao u njegovu društvu i bio mu zahvalan što mi pomaže, ja sam brzo preletio očima preko stolova i rekao: "Tanjure treba ODMAH promijeniti, Nicola!" On se ukočio, pogled mu se smračio i, nakon kratkog oklijevanja, pogledao me onim istim pogledom kao onda na stepenicama i kazao: "Što ću dobiti za to?" Ovoga puta, prošao je jedan čitav dan prije no što sam shvatio da sam ispao budala, ali kada mi se prosvjetlilo, postidio sam se po prvi puta nakon puno godina. Zamolio sam ga za prijateljsku uslugu i on ju je prijateljski učinio. I dok sam se ja, u svojoj bezgraničnoj egocentričnosti, ophodio s njime kao s jeftinim slugom, on je zatražio svoju naknadu. No, trebala su proći dvadeset i četiri sata da smisao svega toga izbije na površinu, probijajući se kroz mnoge filtere; najprije kroz moje moralne reakcije, primjerice: "Prirodno je da pomogneš roditeljima. Za to ne trebaš očekivati plaću! Samo se sjeti što su sve oni tebi dali..." Onda, "u današnje vrijeme", što je uvijek dobar način opravdanja: "Ovo je, u današnje vrijeme prevršilo svaku mjeru; što si mladi umišljaju da mogu s nama ravnopravno razgovarati, kao da smo jednaki!" Pa zatim, srditost, uzdizanje svoje vlastite važnosti, naravno: "On mora shvatiti koliko mi ova zabava znači!"

Svi svakodnevno dobivamo stotine ovakvih gruda zlata kada smo s našom djecom pa je za samosvijest i naše djece i nas samih važno da dobiju naše priznanje u obliku verbalnog odgovora - odmah, dan kasnije, ili čak poslije deset godina - ili u obliku našeg promijenjenog ponašanja, ili i jedno i drugo. U obiteljima, u kojima vladaju posebne okolnosti, osobito je važno biti svjestan činjenice da struja života, nadahnuće i odgoj djeluju u oba pravca. Za usvojenu djecu, siročad, tjelesno ili duševno oštećenu djecu, razvoj samosvijesti može lako zakočiti činjenica da ona doživljavaju sebe kao "zadaću", "teret" ili "posao" svojih roditelja. Brojni su razlozi za to. Hendikepima djeca skučena su manje ili više uskim granicama koje određuju njihova tjelesna i intelektualna postignuća pa su stoga ovisna o pomoći svojih roditelja. Ima još vrlo malo stvari u životu koje su više obeshrabrujuće za nečiji osjećaj samosvijesti od moranja oslanjati se na druge ljude za pomoć. Ovo vrijedi za sve, bez obzira radilo se o hendikepiranosti, starosti i slabosti, o izbjeglicama ili onima koji žive od socijalne pomoći. Kao što smo ranije spomenuli, nužna su dva osnovna elementa koja hrane naš osjećaj samosvijesti: nužno je da nas vide i da dobijemo priznanje za ono kakvi jesmo, doživljaj da smo drugima vrijedni takvi kakvi smo. Kada su djeca hendikepirana, izložena su opasnosti da ih ne "vide" već da u njih gledaju. Kako su njihove mogućnosti za praktična postignuća ograničene, može im biti izuzetno teško doživljavati sebe vrijednima svojim roditeljima, koji stalno moraju predstavljati onu djelatnu stranu, zbog djetetova oštećenja.

Stoga je još važnije da roditelji hendikepirane djece budu iskreni i osobni u svojim spontanim reakcijama prema djetetu - čak i onda kad su razdražljivi obeshrabreni i iscrpljeni. Isto je tako vrlo važno da svom hendikepiranom djetetu daju odgovore životnije prirode. Mnogi to roditelji nerado čine pa, umjesto toga, kanaliziraju svoju i djetetovu energiju na područje postignuća. Sve to može biti dobro i korisno za djetetovo samopouzdanje i može smanjiti njegovu tjelesnu ovisnost, no time se ništa ne postiže u pogledu djetetove samosvijesti. Velika većina signala i odgovora koji razvijaju ili otkrivaju djetetovu samosvijest, može se dobiti od njih, potpuno neovisno o dobi ili hendikepu. Za dojenčad nema ničeg ponižavajućeg u ovisnosti o drugima pa oni prihvaćaju ljubav, njegu i hranu kao nešto što se samo po sebi razumije. No, već za malo stariju djecu, koja nisu u svakodnevnom dodiru sa svojim biološkim roditeljima, već su usvojena ili zbrinuta, ove stvari prestaju biti nečim što uzimamo zdravo za gotovo. Oni su posve svjesni da neki "stranci" čine za njih nešto osobito pa se u njima brzo razvija osjećaj duga odraslima koji su trajno ili privremeno zamijenili njihove roditelje. Taj osjećaj duga prema novim roditeljima, djeca su rijetko u stanju iskazati riječima prije no što i sami odrastu. U djetinjstvu i adolescenciji on se često iskazuje agresivnošću, šutljivošću ili pak pretjeranom željom za prilagođavanjem i suradnjom. To je podsjetnik roditeljima da su i suviše bili opsjednuti davanjem te da je došlo vrijeme da stanu i počnu primati. Uspostaviti prihvatljiv osjećaj samosvijesti može biti

vrlo teško kada izgubite dodir sa svojim biološkim roditeljima i, vjerojatno, i s kulturnom sredinom iz koje ste potekli.

III.4. "Nevidljiva" djeca U nekim su obiteljima djeca "nevidljiva", tj. nikada ih se ne "vidi" onakvima kakvi su i kako se osjećaju. To može potrajati tijekom čitavog njihovog djetinjstva i adolescencije, ili u nekim posebnim vremenskim razdobljima, kao, naprimjer, u doba puberteta. Primjer Ranije u knjizi, spomenuo sam Aleciu, koju sam upoznao jer su njezini roditelji zatražili razgovor. Alecii je tada bilo 13 godina i bila je predebela pa su njezini roditelji upravo zbog toga potražili pomoć nakon brojnih i različitih neuspješnih dijeta. Poslije desetak minuta od početka sastanka dok su njeni roditelji još marljivo objašnjavali cijelu situaciju, Alecia se digla, napravila nekoliko žustrih koraka po sobi, a zatim je, jedva zadržavajući suze i srdžbu, izlanula: "Za Boga miloga, jedino što vidite je moje meso!" Ovim naglašenim ukorom opomenula je svoje roditelje koliko je važno da nas oni koji nas vole isto tako i "vide". Alecia je jedna od onih sretnika među mladima, koji su razvili zdrav borbeni duh i umijeće izraziti se riječima. Mnogi mladi njezinih godina ne bi bili u stanju tako silovito prosvjedovati, pogotovo u takvoj situaciji. Pasivno i sramežljivo

sjedili bi na stolici dok bi odrasli raspravljali o njihovim simptomima. Alecia je spadala u kategoriju djece (i odraslih) koje ne "vide", već samo gledaju. U njenom slučaju, to je zbog prekomjerne težine. No isto je tako moglo biti i zbog neuhranjenosti, nekakvog oštećenja, zbog izuzetne ljepote ili nekog drugog vidljivog razloga u njenoj pojavi. Odrasli često čine jednu od dvije posebne pogreške u vezi s takvom djecom i mladeži. Ili se tako jako usredotočujemo na "površinu" koliko se, primjerice, bojimo da će to učiniti druga djeca. Brinemo se da će debelog dječaka ili djevojčicu zadirkivati i tako stvoriti probleme u njihovu samopouzdanju pa mi, zato, ulažemo svu snagu naše ljubavi i predanosti u brojne pokušaje smanjivanja njihove težine. Na taj način stvaramo upravo istu onakvu situaciju od kakve ih pokušavamo zaštititi. Mi ih samo obrnuto zadirkujemo i salijećemo! Ne sarkastično i uvredljivo, već uporno i brižno. Druga pogreška koju često činimo, sastoji se u posezanju za suviše pojednostavljenim psihološkim posredovanjem i objašnjenjima: Kakav problem leži ispod površine? To je razumljivo, jer je logika varljiva: On neobuzdano jede, a to znači da je zbog nečega nesretan. Ako uspijemo otkriti zašto je nesretan i pomoći mu, on će prestati neobuzdano jesti. No, život gotovo nikada nije tako jednostavan. Iz puno razloga, djeca i mladež pohlepno jedu ili se izgladnjuju, a među tim razlozima postoje, naravno neki specifični, ograničeni problemi koje oni ne mogu sami razriješiti. No, najveći je uzrok njihove patnje što se ne osjećaju

Viđenima". Ta bol javlja se puno prije početka razvijanja simptoma, toliko očitih da njihovo okruženje reagira na njih. Kao alternativa liječenju simptoma i/ili pretvaranju u detektiva koji rješava probleme, bolje bi rezultate dala (ali je i zahtjevnija) uporaba sljedećeg okvira: kada se djeca i mladež ponašaju autodestruktivno, znamo da njihovo destruktivno ponašanje predstavlja dio njih. Postoji još jedan dio njih koji je zdrav i žestok. Zdrav i žestok dio također podrazumijeva: nerazuman, iracionalan, bujan, srdit, nesretan, djetinjast, iritirajući, zahtjevan i ganutljiv. U sukobu između zdravog i nezdravog dijela, onaj zdravi i žestoki zasad gubi. Stoga je svatko suočen s istom zadaćom: otkriti onaj zdravi i žestoki dio, biti otvorenim u potrazi za njim i prihvatiti ga u sebi, gdje već dugo nije bio dobro došao. To je jedini trajniji put ponovnog jačanja samosvijesti. Ako, s druge strane, pokušavamo pobijediti nezdravi dio pomoću motivacije, sile i pokuda, uspjet ćemo samo ograničiti moć tog dijela. Može nam izgledati da smo uspjeli, ali takav uspjeh ima visoku cijenu. Ljudi koji su postali autodestruktivni, sebe poznaju samo kao takve. Izgubili su dodir sa svojim zdravim, izvornim ja, no taj je razvoj tekao vrlo polagano. Počeo je s osjećajem da onaj zdravi dio nije baš dobro došao u obitelji, a svoj vrhunac dosegao je u situaciji koju je okruženje dane osobe također smatralo problemom! "Nevidljiva" djeca često u nekom razdbolju svoga života, počinju svojim tijelom, odjećom, ponašanjem ili stavovima skretati na sebe pozornost. Izazov je pozabaviti se njihovom vanjštinom, ali je potpuno neproduktivno za sve strane. "Oni samo traže pažnju", kažemo mi za takvo ponašanje. To je

prilično točno, ali ne zbog njihove vanjštine, već zato što su "nevidljivi". Djeca i mladež mogu u svojim obiteljima biti "nevidljivima" i na drugačiji način. Naprimjer, to se odnosi na djecu kojoj je već u vrlo ranoj dobi dodijeljena neka uloga ili određeno obilježje kao "tipično" za njih. To, primjerice, može biti "tatina princeza", "mala curica", "pametnica", "dobra", "nevolja", "zatvorena", "klaun" itd. Primjer Lisa ima četrnaest godina i živi s majkom, očuhom i dvije mlađe sestre. Ona je lijepa, pametna djevojčica i dobra učenica. Nema bliskih prijatelja niti ih je ikad imala - zbog čega joj je žao, ali nije zbog toga osobito nesretna. Lisa je izravan razlog zbog kojeg su njezini roditelji zatražili sastanak. Njezin status u obitelji možemo opisati ovim riječima: "posebna", "čudna" i "osobenjak". U obitelji, u kojoj svi vole razgovarati i čine to Često, ona se isključuje i živcira ih svojom šutljivošću. Sama po sebi malo govori, a na pitanja odgovara najkraće što je moguće. Lisa je nedavno upitala roditelje može li se odseliti od kuće - "u internat ili nešto slično tome". Njezini roditelji nemaju stvarno ništa protiv toga, no bilo bi im draže da se o tome odlučuje u dobrom ozračju i da razumiju razlog tome. I baš tu se suočavaju su svojim vječnim problemom: Lisa ne umije odgovoriti na takvo osobno pitanje. Izlazi na vidjelo da su roditelji, kroz duže vremensko razdoblje, stvorili jedan nemio ritual pokušavanja voditi s Lisom osoban razgovor: postavljali bi joj pitanja poput: "Ima

li nešto, zbog čega si nezadovljna?" Lisa pažljivo razmišlja i pokušava iznaći prave riječi - riječi koje bi iskazale što osjeća i koje bi roditelji razumjeli. Ali prije, no što joj to polazi za rukom, roditelji gube strpljenje i ponovno pitaju: "Misliš li da previše od tebe tražimo kod kuće?... Imaš li problema u školi?... Lisa, da li si zbog nečeg određenog nesretna?" Lisa osjeća njihovo nestrpljenje i bespomoćnost i misli da je nešto pogriješila, jer joj tako teško pada izraziti se riječima pa, kako bi izbjegla njihove uprte poglede, odlučuje se za odgovor - "Ne". Ovakav odgovor, naravno, fustrira njezine roditelje, koji čine sve što je u njihovoj moći kako bi se posvetili svojoj kćerki, a zauzvrat dobivaju samo besmislene jednosložne riječi i odbijanje kao odgovor. Ova je situacija jednako tako neugodna i za Lisu. Poput sve ostale djece i mladeži koja se nađu u ovakvoj situaciji, i ona je već odavna došla do zaključka, da vjerojatno s njom nešto nije u redu. Nešto kasnije, Lisa uspijeva pronaći odgovor na pitanje roditelja. Kaže im: "Mislim da ću lakše pronaći samu sebe, ako sam dalje od kuće." Ovaj odgovor sadrži nevjerojatno uviđanje i istinu. Lisa je, ustvari, bila "nevidljivom" u svojoj obitelji gotovo čitav svoj život. Ali kako su joj roditelji na drugi način bili brižni i predani, njezin integritet ostao je neoštećen. Uspjela "se" sačuvati netaknutom. Stvarna, prava Lisa postoji negdje unutra, skupa s čežnjom da je "vide". Prestala se nadati da će je roditelji "vidjeti" pa se, stoga, nada da će "se uspjeti pronaći". Lisine poteškoće s osobnim iskazivanjem usko su povezane s njezinom "nevidljivošću". Kada je pozovu i kada je okruženje strpljivo, u stanju je iskazati više nego obično, ali sve to vrlo teško i jako nesigurno. Cijelog su života

njezino ponašanje i raspoloženje pogrešno tumačeni pa, kako je bila uvjerena, poput sve ostale djece, da su joj roditelji savršeni, zaključila je da s njom nešto nije u redu. Bila je uvjerena da je takva kakvom kažu da jest njezini roditelji, a ne onakvom kakvom se osjećala i doživljavala iznutra. Kako je vrijeme prolazilo, sve je manje bila spremna dopustiti svom (pogrešnom) unutarnjem "ja" progovoriti. Kako su se stvari razvijale, Lisa nije bila jedina koju je to boljelo. Njezina majka imala je stalan osjećaj krivice zbog pomanjkanja bliskosti i dodira između njih, a njezin očuh bio je osobito frustriran zbog činjenice da sva njegova dobra volja i zanimanje za nju nailaze na odbijanje. Lisin plan bio je stvaran: dodir između sebe i ostalih članova obitelji moći će uspješno uspostaviti samo ako ona uzmogne opet pronaći sebe na svoj osoban način te ako ustraje na iskazivanju sebe u društvu ljudi koji o njoj nemaju unaprijed stvorenu sliku. Dileme poput Lisinih postoje u bezbroj različitih oblika Mnogi ljudi ne shvate svoju situaciju prije nego dobro zađu u odraslu dob. Neki pak ljudi, kao Lisa, i pronađu rješenje svog problema u doba puberteta. Postoji zatim vrlo posebna skupina djece koji u najranijoj fazi svoga života odustaju od pokušaja da budu viđena pa se, stoga, izoliraju od roditelja i na sebe preuzimaju životnu odgovornost. Tu ćemo skupinu opisati u sljedećem poglavlju. Zbog mnogo različitih razloga, djeca postaju "nevidljivom" u svojoj obitelji. U nekim obiteljima, roditelji djelatno pokušavaju oblikovati djecu prema određenoj slici. To mogu biti roditelji koji na zastarjeli način pridaju veliku važnost učenju djece "lijepom, pristojnom ponašanju" i koji ne smatraju

važnim da djeca budu i "onakvima kakva jesu". Slično se može dogoditi i u fleksibilnijim, suvremeniju obiteljima, u kojima su zahtjevi za "umjerenošću" i "zdravim razumom" tako istaknuti da se djeca vrlo brzo nauče otuđiti od te svoje neumjerene i nerazumne strane. To se, također, može dogoditi i u obiteljima u kojima je brak roditelja tako problematičan i buran da djeca iz toga zaključuju da njima tu nema mjesta. Drugi se slučajevi javljaju kada je neko dijete potpuno različito od svojih starijih sestara i braće, a roditelji ne "vide" tu različitost, već je uočavaju samo kao problem. Ovo nije neobično ni kod djece koja imaju hendikepiranog brata ili sestru ili kod djece koja žive s jednim roditeljem, koji ionako već ima dosta problema sa sređivanjem svog osobnog života. Od nevidljivog k vidljivom Što roditelji trebaju učiniti kada otkriju ili kada im se ukaže da imaju "nevidljivo" dijete - dijete čije pojedinačno, osobno biće nisu bili u stanju "vidjeti" i to zbog nekog osobitog ili bilo kojeg drugog razloga. Najprije je najvažnije oprostiti sebi i jedno drugom! Pod tim mislim na ono opraštanje u dobrom starinskom smislu, kada si dajemo dovoljno vremena suočiti se s našom odgovornošću, s našom krivnjom i, prije svega, pogledati se u oči. Ne ono jeftino opraštanje na brzinu, kada zaboravljamo što je bilo i počinjemo ispočetka. Da su ljudi umjeli "vidjeti" svoje dijete, oni bi to, sigurno, bili učinili. A tamo gdje to nisu bili sposobni, moraju nešto naučiti - ali i o sebi samima.

Taj proces traži vremena, ali je bitan za mogućnosti razvoja djetetove samosvijesti. Ako prevladavaju osjećaji krivnje, ili su potisnuti, dijete će primiti jak signal koji će protumačiti ovako: "Moji roditelji misle da su loši roditelji. To sigurno znači da nisu zadovoljni sa mnom ovakvim kakav sam. Inače se ne bi osjećali krivima." Roditeljski osjećaji krivnje još više smanjuju djetetov osjećaj samosvijesti, a dovode u pitanje i izlažu opasnosti i sve druge konstruktivne stvari koje inače čine. Ali, kakvu vrstu zajedništva treba stvarati u obitelji? Kako da bude zajedništva ako ono treba obuhvatiti dijete, koje je dosad bilo članom obitelji, no izvan tog zajedništva? Prije svega, obitelj treba činiti ono što je uvijek činila. Ako u obitelji postoji tradicija zajedništva, onda s njom treba i nastaviti. S druge pak strane, ako je u obitelji uobičajeno da svatko radi svoje, tako treba i nastaviti. Ako se ovim želimo poslužiti kao mogućnošću mijenjanja načina života neke obitelji, to onda treba učiniti zato što su roditelji nezadovoljni dosadašnjim načinom, a ne da to čine "zbog djece". Roditelji trebaju naučiti nov i težak aspekt zamišljanja, da u kući imaju potpuno nepoznato dijete; dijete koje stvarnost doživljava različito od svih drugih i koje u mnogočemu ne sliči na ono dijete koje "poznaju" već pet, deset ili petnaest godina. Roditelji moraju poraditi na svojim uobičajenim koncepcijama i prići djetetu što otvorenije i fleksibilnije. Ne u obliku potpune žrtve, već sa spremnošću mijenjanja i preoblikovanja svojih uobičajenih granica i ograničenja. Treba, prije svega, proteći vremena da se opet postane "vidljivim". Razvoj dovoljnog stupnja samosvijesti i povjerenja

u ljude može potrajati godinama prije negoli što će se dijete usuditi da izrazi svoje skrivene misli i osjećaje. To "ja" koje je tako dugo živjelo pritajeno, bit će izloženo i ranjivo. Ne znači da roditelji zato moraju tapkati na prstima, već da je odgoj - temeljen na osjećajima superiornosti, u obliku pokuda i prigovora - zabranjen. Ovakva zabrana pokazat će se prednošću za čitavu obitelj.

III.5. Nasilje je nasilje Integritet i samosvijest su povezani. Što se roditelji uspješnije brinu za djetetov integritet, to su veće mogućnosti za razvoj djetetove zdrave samosvijesti. Nasilje predstavlja, kao što je već spomenuto, narušavanje dječjeg integriteta pa je time pogubno za njihovu samosvijest. Činjenica, da imamo zakone koji samo zabranjuju teško fizičko nasilje koje nazivamo okrutnošću spram djece, ne znači da im ostali oblici nasilja ne mogu nauditi. Mi smo samo odlučili ne svrstati ih u zločin. Tijekom vremena, iskovali smo mnoge sinonime za tjelesno nasilje. U Danskoj rabimo izraz: "pravo na nanošenje tjelesne kazne", te "pljuske" i "zaušnice". U SAD se govori o "discipliniranju" i "batinama po turu". I u većini ostalih kultura postoje takvi slični nadimci koji im pomažu opravdati tu pojavu. No, oni više ne mogu skrivati činjenicu da je nasilje - nasilje i da je destruktivno za samosvijest i ljudsko dostojanstvo obiju strana, bez obzira na to kakvim se izrazima služili i kako ga opravdavali.

Prema mom iskustvu, roditelje koji se služe nasiljem nad svojom djecom podijelio bih u dvije skupine. U prvu skupinu spadaju roditelji za koje je primjena nasilja stvar stava ili, jednostavno, njihova ideologija. Oni, kojima je nasilje stav, kažu: "Pa, ja mislim, da dobiti po turu kada zasluže, neće ništa nauditi." Ako se ovo malo podrobnije ispita, obično izađe na vidjelo da su oni, ustvari, imali drukčiji stav prije no što su dobili djecu te da je njihovo sadašnje stajalište odraz činjenice da su od nužde napravili vrlinu. Oni roditelji za koje primjena nasilja predstavlja ideologiju te koji smatraju da je nasilje bitan sastavni dio odgovornog odgoja, često potječu iz okruženja ili zajednica kojima vladaju totalitarne religijske ili političke ideologije. U takvim skupinama, život običnih pojedinaca i njegova kvaliteta igraju sporednu ulogu, a činjenica da je nasilje destruktivno po pojedinca, ostavlja ih ravnodušnima. U drugu skupinu spadaju roditelji, možda, tipični za skandinavske društvene zajednice, koji ponekad udare svoju djecu, ali se svaki put kad se to dogodi zbog toga ne osjećaju dobro. Bez obzira na stavove roditelja, sve vrste nasilja nad djecom imaju potpuno iste posljedice kao i nasilje izvršeno nad odraslima: ono stvara strah, nepovjerenje i osjećaj krivnje, a na duži rok rađa niskim stupnjem samosvijesti, srdžbom i nasiljem. Ove posljedice nasilja nisu nužno proporcionalne učestalosti batina. Upoznao sam ljude kojih su se roditelji samo jedanput u njihovom djetinjstvu i dobi adolescencije nasilno ponijeli prema njima, ali se oni nikada nisu od toga oporavili. Upoznao sam i ljude koji su desetak,

dvadesetak puta dobili batina, bez trajnih posljedica. Mnogo toga ukazuje da je od velike važnosti to je li odgovornost za nasilje preuzimaju roditelji ili za njega okrivljuju djecu. Primjer Mlada majka upravo izlazi iz kuće, na vratima je sa sinom od osamnaest mjeseci i s prijateljicom. Prije no što su krenuli niz stepenice, majka podiže sina u naručje, zatim ga, trenutak kasnije, opet spušta na pod i, praveći grimasu na licu, udara ga u potiljak. Zatim ga čvrsto ščepa za nadlakticu i odvlači natrag u stan. Kada je prijateljica pita, šokirana i začuđena, zašto je udarila sina, ona mrtva-hladna odgovara: "Upravo sam ga presvukla prije pola sata. Neće on meni oduzimati moje dragocijeno vrijeme... bolje mu je da to odmah shvati!" Na to je prijateljica primijetila: "Ma da, ali on još nema ni dvije godine. Ne možeš očekivati da ti kaže kada osjeća potrebu." Majka odgovara ponavljajući svoju prvu primjedbu. Osim stvarne okrutnosti spram djece, ova vrsta nasilja prema djeci najdestruktivnija je, jer odgovornost za nasilje svaljuje na dijete: "Ti si kriv, što te tučem!" Ova majka živi u kulturnom okruženju u kojem se nasilje često primjenjuje i općenito je prihvaćeno kao prirodan sastavni dio odgoja djece. Ali činjenica da je nasilje dio kulture, ne čini ga neosobnim. Svaki put kada ga udare, njezin sin doživljava nasilje kao vrlo osobnu poruku koja mu govori da je pogriješio i da ne vrijedi. Dječak je, što je posve prirodno, jako plakao kad ga je majka udarila. Najprije glasno i prestrašeno, zbog šoka i

tjelesne boli, a kasnije, kada je dobio čistu pelenu, duboko iz srca i prigušeno, zbog duševne boli. No, iako je njegova emocionalna reakcija snažna, ona ne čini situaciju opasnom, primjerice, za njegovu samosvijest. Opasnost se javlja tek dvije, tri godine kasnije, kada dijete prestaje iskazivati svoje osjećaje. Majka je na djetetov plač reagirala sasvim jednako, kao i minutu prije na ono što je došlo "s drugog kraja". Kudila ga je, proklinjala i prijetila mu, pa u dječakovu umu nije bilo dvojbe: nije samo njegov izmet nešto pogrešno i osobna uvreda majci, već je to i njegova žalost. Ovaj oblik nasilja bit će redovitim sastavnim dijelom odnosa između dječaka i njegovih roditelja nekoliko puta tjedno, sve do njegove desete ili jedanaeste godine. U kulturi u kojoj živi, on će jednako često iskusiti i postupke koji su sušta suprotnost nasilju: kao muško dijete, s ponosom će ga pokazivati drugima; svi će ga hvaliti, maziti, ljubiti i grliti. No, budući da je njegova samosvijest uništena nasiljem, bit će zahvalan za pohvale i oduševljenje i vječno će se držati majke. Razvit će se u postojanog i šarmantnog mladića koji će u društvu zračiti samopouzdanjem. Kao suprug i otac, kopirat će nasilje iz svog odgoja već prema zahtjevima koje pred njega postavljaju brak i djeca, a kojima on nije dorastao. Nasilje, kojemu je bio podvrgnut kao dijete, imat će četiri sljedeće posljedice: - Na emocionalnom planu, potiskivat će strah, bol i poniženje iz svijesti i pamtiti svoje djetinjstvo kao sretno. - Na spoznajnom planu, stvoriti će zaključak da je nasilje razuman način odgajanja djece, kada su ona za njega kriva.

- Na egzistencijalnom planu bit će obilježen niskim stupnjem samosvijesti i pomanjkanjem osjećaja za granice drugih. U određenim područjima svog života bit će autodestruktivan. - Na tjelesnom planu, imat će problema s leđima, želucem i prsnim košem u obliku grčeva i kočenja. Grčevi će imati funkciju općenite, nesvjesne suzdržanosti u njegovom dodiru s najbližima i najmilijima. Ove posljedice spadaju u najblaže koje možemo očekivati pa ovakva prognoza pretpostavlja nekoliko stvari: da mu roditelji imaju dobar društveni status, da su umjereno emocionalno stabilni i da se ne drogiraju, da je dječak prosječan ili iznadprosječan u školi, da u braku roditelja ne prevladava tjelesno ili duševno nasilje. Ako nedostaje jedan ili više od ovih činitelja, dječakov će se niski stupanj samosvijesti očitovali znatno prije. To može biti u obliku poteškoća s učenjem, problema u ponašanju, zločina, lošeg društva, zloporabe droga i/ili alkohola, vandalizma, pokušaja samoubojstva itd. Sve su to izravne posljedice činjenice da su ga roditelji, svojim nasilnim postupcima naučili da ni njegov ni tuđi tjelesni i duševni integritet nisu vrijedni očuvanja i poštovanja. Činjenica da su njegovi roditelji, osim toga, vjernici koji redovito odlaze u crkvu i nedjeljom propovijedaju da moramo ljubiti bližnjega svoga, samo još više pomaže narušavanju njegove samosvijesti. A što je s onima koji ne podupiru primjenu nasilja, već se jednostavno ponekad zaboravljaju u očaju? Možemo li išta učiniti kako bismo djecu zaštitili od povremenog lemanja i šamaranja?

Odgovor na to je potvrdan, barem je nešto moguće učiniti: ljudi mogu prihvatiti odgovornost - emocionalno i verbalno. Kada se smire, a djetetu daju mogućnost da stane nasamo sa svojim reakcijama, moguće je ponovo uspostaviti kontakt i kazati: "Žao mi je što sam te udarila. U tom sam trenutku mislila da si ti za to kriv. Ali nisi. Ja sam kriva i želim ti se ispričati." Pročitajte ponovno ovu izjavu i razmislite. Ako imate više od trideset/trideset i pet godina, vjerojatno ćete misliti da je to ipak previše: "Naravno da je na meni odgovornost... Ja sam odrasla osoba i trebala bih moći razborito razmišljati, ali sve mora ovisiti i o uzroku." Ovakav način razmišljanja nije nimalo neobičan. On je odjek iz ne tako davne prošlosti kada su se djeca smatrala krivom za sve vrste sukoba s roditeljima. Zbog toga mnogi roditelji padaju između dvije stolice kada se nađu u ovakvoj situaciji. Ovo može poprimiti još sentimentalniji oblik: "Dođi ovamo, dušo,... dođi ta ici/mamici. Tatici/mamici je jako žao što te udario/udarila. Nisam htio/htjela. Dođi, zlato, da ti obrišem nos pa ćemo onda sve zaboraviti... je l', da? Tata/mama to više nikada neće napraviti?" Prvo, ovakav način ne oslobađa dijete krivnje, jer roditelj ne prihvaća odgovornost ("Nisam htio"). Drugo, to svaljuje dodatni teret na dijete, jer se traži oprost i završava obećanjem, koje je, zbog pomanjkanja svjesnosti, jamstvo da će se to svakako ponoviti. Moglo bi se to izvesti i na više "pedagoški" način: - "Žao mi je zbog toga što se dogodilo... moraš mi oprostiti. Ne znam, što mi je bilo... Ali, zar ne shvaćaš da je stvarno

nerazumno kad ti... itd...itd? Dođi, vratimo se u kuhinju, pa se to više neće ponoviti, zar ne?" Ovaj način pokušaj je pravedne podjele krivice, no s tim da osjećaj krivice ostaje na duši obiju strana. Ovo je apsolutno opća ljudska pojava: svaki put kada ne možemo, ili ne želimo, preuzeti odgovornost za sebe, iznevjerujemo sebe i postajemo teretom ljudima oko sebe i opterećujemo naš odnos prema njima. Zbog toga je važno reći da obje strane, uključene u nasilje, bivaju povrijeđene. To ne vrijedi samo za odnose između roditelja i djece, već i za one između odraslih osoba, bez obzira je li riječ o obiteljskim ili drugim vezama. Ljudi koji čine nasilje proživljuju sljedeće: - Njihovi im osjećaji odmah signaliziraju da nešto nije u redu u vezi s onim što su upravo počinili. Kako bi s time mogli nastaviti, morati će zanemariti svoje osjećaje, a time smanjiti svoju osjetljivost i ljudsko dostojanstvo. Vjerojatno se to zakržljalo ljudsko dostojanstvo razvilo prije puno godina kada su i oni sami bili žrtvama nasilja. Međutim se proces prilagođavanja nastavlja svaki put kada izvrše čin nasilja, što nužno dovodi do zastoja ili ograničenja u njihovu razvoju kao ljudskih bića. Isto se događa i s njihovim emocionalnim životom, koji se svodi na sentimentalnost. - U spoznajnom smislu, reakcija se kreće između dvije glavne teme: Oni ili posjeduju ili prihvaćaju moralno stajalište koje opravdava nasilje, pa postoji sličnost između njihovih stavova i postupaka, ili su prisiljeni odreći se bilo kakve odgovornosti za svoje postupke. Oni to čine tako, kao što smo već spomenuli, da uvijek okrivljuju

drugu stranu ili stvaraju jedno "biće" u sebi s kojim nemaju nikakva dodira, niti njime mogu vladati. - Na egzistencijalnom planu, oni će se neminovno odnositi s istim onim prezirom prema svom životu kao što se odnose i prema životu drugih. To će, vjerojatno, pokušati nadoknaditi posvećivanjem velike pažnje svom tjelesnom blagostanju, društvenom životu i materijalnim pravima, ali će ispod tog vidljivog samopoštovanja prevladati autodestruktivnost. Prethodni opis nije nikakvo zastrašivanje. Za ljude, koji se nasiljem služe u iznimnim slučajevima, posljedice su, naravno, manje izražajne i odražavaju se, možda, samo na dio njihova života s kojim, vjerojatno, nikada ne dolaze u dodir. No, te posljedice ipak nisu apstraktne; one su potpuno stvarne i - razmjerno sa stupnjem nasilja - ograničavajuće. U odnosima između djece i odraslih, odgovornost za nasilje uvijek leži na odraslima. Ovo se ne odnosi samo na slučajeve kada odrasli primjenjuju nasilje, već i kad se djeca i mladež ponašaju nasilno - spram roditelja, braće i sestara, prijatelja, nepoznatih osoba te spram tuđe imovine ili imovine bliskih rođaka. Političari Širom svijeta istupaju posljednjih godina s proganjanjem nasilja djece i mladeži te, uz potporu razjarenih i ozlojeđenih roditelja, postavljaju zahtjeve za strožim kažnjavanjem. To ne samo da je besmisleno, već je otprilike isto tako odgovorno i pametno kao i njihov prijedlog za smanjenje deficita nacionalnog proračuna uporabom novca dobivenog u igri Monopoly. Djelomice kao posljedica liberalizacije društva i sve veće svjesnosti među djecom i mladima, zastrašujući broj njih

iskazuje svoju patnju javno i destruktivno. To će se i dalje nastaviti, sve dok ne počnemo prihvaćati odgovornost za nasilje širokih razmjera, i tjelesne i duševne prirode, koje odrasli čine nad djecom.

III.6. Samosvijest odraslih Prirodno je da mnogi roditelji još uvijek postavljaju pitanje - je li uopće moguće dati djeci potporu u razvoju zdravog osjećaja samosvijesti u situaciji kada je i stupanj samosvijesti roditelja nizak. Odgovor glasi da je to moguće ako su roditelji istodobno spremni djelatno i svjesno razvijati svoju vlastitu samosvijest. Činjenica je da se naša samosvijest razvija tijekom cijelog našeg života, utoliko što sami sebe s vremenom bolje upoznajemo. To znači da se samosvijest razvija kvantitativno, ali nužno i kvalitativno. Znamo više o sebi, no to još uvijek nužno ne znači da na sebe gledamo drukčije. Ukoliko želimo promijeniti kvalitativnu dimenziju, nužan je svjesni napor, neovisno o tome je li u početku obilježen nesigurnošću, samokritikom, površnošću, pesimizmom ili vjerom u bolju budućnost. Kada ovoga nismo svjesni, nizak stupanj samosvijesti postoji kao dio onoga što obično zovemo "društvenim naslijeđem", a što bismo trebali početi nazivati "društvenim psihološkim naslijeđem". To se lako događa ako su roditelji izloženi društvenoj situaciji koja, kroz dulje vremensko razdoblje, uzrokuje pogoršanje njihovog osjećaja samosvijesti ili samopouzdanja, koje su postupno izgrađivali kako bi nadomjestili

nizak stupanj samosvijesti. To su situacije poput nezaposlenosti, izgona, lišavanja uglednog položaja ili statusnih simbola, otkazivanja ekstremiteta ili sličnih velikih gubitaka sposobnosti koje su nam dotad omogućavale da budemo sastavnim dijelom određenog društvenog sloja ili da možemo pridonositi određenoj društvenoj razini i koje su nam dopuštale doživljaj osjećaja osobne vrijednosti za naše najbliže ili za društvo u cjelini. Kao što sam već spomenuo u vezi s različitim primjerima, najvažniji roditeljski doprinos u okviru obitelji sastoji se u njihovoj svjesnosti dječje oporbe i dojmova koje ona na njih ostavlja. Za mnoge roditelje to, također, znači nužnost oslobađanja od mnogih konvencija i odbacivanje usmjeravanjem kritike koju dobivaju ostali od članova obitelji. Naša kultura podupire obmanu da postajemo odrasli kada navršimo osamnaest ili dvadeset i jednu godinu, odnosno, najkasnije kada imamo svoju vlastitu djecu. Kao što je većini ljudi poznato, to nije točno. Mnogi od nas ne uspijevaju odrasti do smrti. To ne znači da se uvijek ponašamo djetinjasto, već samo to da se često ponašamo nezrelo, osobito prema svojim najbližima. U ovome nema ničeg neprirodnog ili lošeg, niti našoj djeci čini išta nažao. Uvjet, koji je nužan da bi naša djeca razvila zdrav osjećaj samosvijesti nije taj da ga moraju imati i njegovi roditelji, prije nego ga donesu na svijet. Nužna je samo roditeljska otvorenost za daljnji razvoj njihove osobne samosvijesti i to usporedo s dječjom. Moram ovdje, za svaki slučaj, istaknuti da djeca, u svakom slučaju i bez ikakve dvojbe, bezuvjetno vole svoje roditelje! Razvoj njihove samosvijesti je, nakraju, samo stvar njihovog prihvaćanja samih sebe.

IV. POGLAVLJE

ODGOVORNOST, PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI I MOĆ Što je odgovorno, a što neodgovorno - središnji su pojmovi u razgovorima roditelja o tome kako djecu treba odgajati, u razgovorima stručnjaka o ciljevima i sredstvima u dječjim vrtićima i školama, u domovima za sirotinju i siročad. Oko ova dva pojma, nema takve zbrke kao kada govorimo o samopouzdanju, samovrednovanju i samosvijesti. No, s druge strane, pojmovi "odgovornost" i "odgovoran" rabe se u vezi s nizom pojava koje bi mogli nazvati istim nazivom. Stoga bih u tekstu predložio razlikovanje između "društvene odgovornosti" i "osobne (životne, egzistencijalne) odgovornosti". Razlikovanje između te dvije vrste odgovornosti držim važnim, jer svaka od njih ima svoje vlastite vrijednosti vezane za određene središnje aspekte našeg postojanja. Njihova povezanost znači da su važne za razumijevanje načina stvaranja odnosa temeljenih na ravnopravnom dostojanstvu unutar obitelji, koji također čuvaju integritet svakog pojedinog člana, podupiru i nadahnjuju razvoj njihovog osobnog osjećaja samosvijesti te učvršćuju njihovo zajedništvo. Meni osobno ovo je, istodobno, postalo važnim ključem razumijevanja uzroka čestog neuspjeha našeg stručnog liječenja djece i mladih.

IV. 1. Definicije Društvena odgovornost vrsta je odgovornosti koju imamo jedni prema drugima u našoj obitelji, skupini, društvu i svijetu. To je ona ista zamisao o bivanju odgovornima kojoj nas uči većina roditelja i učitelja. Društvenoj odgovornosti nužnoj za funkcioniranje skupina i društava kojima pripadamo. Osobna odgovornost ona je vrsta odgovornosti koju imamo za svoj vlastiti život - za naše tjelesno, psihičko, mentalno i duhovno zdravlje i razvoj. Mali nas je broj odgojen za preuzimanje te vrste odgovornosti. Ipak ona je najmoćnija i najsnažnija sila koju znamo u odnosu na sprječavanje nevolja i stvaranje kreativne energije u zajedništvu kojem pripadamo. Tradicionalna teorija odgoja i obrazovanja sav je naglasak stavila na društvenu odgovornost, ali smo u posljednjem naraštaju otkrili (ili, možda, ponovo otkrili) da su te dvije vrste odgovornosti povezane. DRUŠTVENA ODGOVORNOST odgovornost za

OSOBNA ODGOVORNOST odgovornost za vlastiti život Kada su djeca odgojena s naglaskom na društvenu odgovornost, ona često postaju društveno odgovorna. Štoviše, mnoga od njih postaju preodgovorna, kako to kažemo u

svakidašnjem govoru. Cijena za to plaća se frustracijama u odnosu prema drugima te potpunim ili djelomičnim pomanjkanjem osobne odgovornosti. S druge pak strane, kada su djeca odgojena s naglaskom na potporu razvoja njihove prirodne, osobne odgovornosti, tada ona također razvijaju i visok stupanj društvene odgovornosti i to kao sastavni dio tog procesa. Ova činjenica iz temelja potresa jedan od najupornijih mitova i javnog i privatnog odgoja, koji su uvijek isticali gledište da djetetovu "egocentričnu prirodu" treba potisnuti zbog obzira prema (njegovom) društvenom okruženju. To je, također, navelo odrasle na uzajamno vjerovanje kako je nužno žrtvovati vlastiti integritet da bi bili vrijednima našoj društvenoj sredini. No, budući smo sada shvatili kako stvari stoje, logično je sljedeće: Ako dijete odrasta među odraslima koji čuvaju i štite njegov osobni integritet, poduzimaju što je potrebno kada osjete da dijete pretjerano surađuje te su na taj način od pomoći pazeći da dijete razvija zdrav osjećaj samosvijesti i visok stupanj osobne odgovornosti, tada nema ničeg čudnog u vezi s činjenicom da se to dijete također razvija u osjećajnu, obzirnu i društvenu odraslu osobu, osobito, ako to gledamo kroz ono što znamo o dječjoj želji za suradnjom. Prema mojoj procjeni, na svakih stotinu odraslih u dobi između dvadeset i četrdeset godina, možda ih je samo dvoje ili troje sposobno uglavnom uvijek preuzimati odgovornost za vlastiti život i integritet. Ogromna većina sukoba između djece i odraslih, kao i među samim odraslima, odvija se u

destruktivnom pravcu upravo zato što strane u sukobu nisu sposobne (ili neće) preuzeti odgovornost za sebe pa (zlo)rabe svoju energiju okrivljujući jedni druge. Stoga vjerojatno, nije nikakva slučajnost da smrtonosna ili opasna bolest može biti najsnažnijim izvorom nadahnuća za opiranje čitavom smislu dobrog odgoja te da trenutno može promijeniti naše temeljne prioritete u životu, od prepuštanja upravljanju izvana k unutarnjem vladanju životom. Razmjerno visok stupanj društvenog standarda u industrijaliziranim zemljama očito je stvorio jedan opušteniji odnos prema dimenziji čiste egzistencije, koju jedino može ugroziti smrt. Posljednjih godina, mnogi ljudi osjećaju se zabrinutima zbog sve većih stremljenja k individualizmu. Meni je poznato da i mnogi roditelji dijele njihovu zabrinutost mada, s druge strane, žele svojoj djeci pružiti veće mogućnosti za razvoj negoli što su ih sami imali te im je želja podupirati onu dimenziju razvoja njihove djece s kojom su oni došli u dodir tek kasnije, uz cijenu teških osobnih posljedica. Ako primjerice, razmotrimo veliku političku scenu, spekulacije na međunarodnom tržištu deviza, promjenljive trendove u velikim gradovima, neonacizam te vladavinu medija, onda nije nimalo teško razumjeti zabrinutost. Isto bi se moglo reći za učestalost razvoda brakova, za nošenje oružja među školarcima te statistiku vezanu za silovanja i samoubojstva. Ako ovo gledamo na određen način, onda je "prava stvarnost" na neki način bogom dana. Posve je razumljivo da se mnogi ljudi pitaju - je li "sva ta sloboda" dobra za djecu, pa zbog lakšeg razaznavanja u

razgovoru, stvarnost se svodi na dvije krajnosti: na fundamentalizam i moralnu anarhiju. Ako na ovo pogledamo iz drugog kuta, naglašavanje osobne, životne odgovornosti kao nečega što je u osnovi zdravo i dobro za odnos među ljudima, nema nikakve veze s ovdje spomenutim pojavama. Ili se neke od njih - primjerice, učestalost razvoda - mogu, u krajnjoj liniji, svrstati u privremene pojave - možda u oblik sve veće zajedničke patnje? Ako na trenutak ponovo razmotrimo razvoj temeljnih obiteljskih vrijednosti, naročito onih koje su prevladavale u odgoju prethodnog naraštaja, vidjet ćemo da je ideal odgoja bio vanjski. "A sada, ne zaboravi se pristojno ponašati da ljudi vide kako si dobro odgojen!" To su bili naputci koje smo moji prijatelji i ja dobivali, kada su nas, kao djecu i mlade, slali u svijet. Osobito je bilo važno ne biti ono što jesi, odnosno ne biti vjeran sebi, već se "ponašati" upravo kao glumac koji drži svoj monolog. Kao i glumci, uz pomoć stručnih naputaka, naučili smo napamet izgovarati prave riječi. Tko smo mi doista bili i kako smo se osjećali to, jednostavno, nije bilo važno. Kada smo dobivali dar za Božić, lijepo bi se zahvalili, a ako smo bili razočarani ili žalosni, to je trebalo skriti. Tek kada "su se djeca" naučila skrivati i tako izgubila dodir sa samima sobom, roditelji su se mogli početi opuštati smatrajući da je odgoj uspješno obavljen. Ovaj osnovni temelj odgoja djece počeo se mijenjati tijekom 1950. godina, kada smo postupno naučili djecu priznavati kao bića s jednakim dostojanstvom i pravom na osobni rast i razvoj.

To znači da je položaj djece pretrpio korjenite promjene u vremenskom razdoblju od samo nešto više od sto godina. Prije svega, djeca su bila socijalna nužnost - kao radna snaga u obitelji, a kasnije kao skrbnici svojih roditelja. Poslije su, između ostaloga, postali društvenim iskazivanjem morala, ambicija i statusa roditelja. Danas se, odjednom, moramo priviknuti na pomisao da nije samo njihova egzistencija odvojena od naše, već da ona ima svoju vlastitu vrijednost djeca su jedinstven i vrijedan oblik života, već samim svojim postojanjem! To će reći da su se temeljne vrijednosti, od vanjskih i društvenih, promijenile u unutarnje i egzistencijalne. Naravno da će neki eksperimenti djece i odraslih u pokušaju provođenja ovakvih novih temelja vrijednosti u svakidašnju koegzistenciju biti neuspješni. Prije trideset godina, otac se mogao odreći sina uz punu potporu javnosti, ako sin nije htio ići očevim stopama. A danas se susrećemo s roditeljima koji toliko paze kako ne bi pogazili dječja prava na samorazvoj da djeca, ustvari, odrastaju u jednom bezroditeljskom zrakopraznom prostoru. Na sličan način, neki ljudi - iz različitih razloga i u različitim kulturama brkaju samorazvoj sa širenjem ega. Ne držim da je naš sve veći uvid u činitelje stvaranja najzdravijih mogućnosti za ljudski razvoj uzrokom koji stoji iza prevladavajućeg društveno-političkog razvoja, koji polarizira odnose među ljudima. Teško je, stvarno, zamisliti kako bi odnos između djece i odraslih, koji se zasniva na ravnopravnijem dostojanstvu, mogao stvoriti ovakve probleme. Čini se da su neodgovornost i samodostatnost prije obilježja multilateralne, političke borbe za moć.

IV.2. Početak je najteži Danas, više nego ikada prije, oni roditelji koji žele pokušati dati svojoj djeci uravnoteženiju osnovu za život, prisiljeni su eksperimentirati u različitim stupnjevima. Osobno iskustvo i kulturalni preduvjeti u tom se smislu jako razlikuju od zemlje do zemlje, između sela i grada te sjevera i juga. Masovne komunikacije putem satelita - TV i filmovi, šire nova znanja i ideje brzo i djelotvorno, ali tlo na koje bacaju svoje sjeme, vrlo je raznoliko. U bivšim zemljama iza "željezne zavjese", u kojima je stanovništvo bilo izvrgnuto krajnjim, totalitarnim režimima, pojam pojedinačne, osobne odgovornosti gotovo je prestao postojati. Tijekom više od polovice stoljeća, ljudi su se priviknuli na ideju o nevažnosti pojedinca te o osobnoj inicijativi kao političkom zločinu protiv države. Sama zamisao da osoba može preuzeti odgovornost za svoj život i njegovu kvalitetu, većini se ljudi činila posve apstraktnom. Ovakvo životno iskustvo, stečeno u državama s totalitarnim režimom, posve je usporedivo s iskustvom djece i mladeži u danskim obiteljima, samo jedan ili dva naraštaja unatrag: "Ništa ne vrijedi govoriti", "Što sam mogao učiniti? Niste mogli ništa učiniti!", "Tko je djecu ozbiljno shvaćao?" S druge strane ljestvice, nalaze se Sjedinjene Američke Države gdje pojedinačna inicijativa uvijek predstavlja početnu točku i pobudu. Tendencija u američkim obiteljima (ako je uopće moguće govoriti o nekoj tendenciji u takvom multikulturalnom društvu) ispunjena je suprotnostima. S jedne strane, vodi se borba za održanje nekih drevnih obiteljskih

vrijednosti i simbola; s druge pak strane, nailazimo na način života u kojem individualanost znači usamljenost, a zahtjevne emocionalne veze doživljavaju se kao ograničavanje slobode pojedinca. Između toga, nalazi se Europa s velikim razlikama između sjevera i juga. U sjevernoj Europi i Skandinaviji, patrijarhalna obiteljska struktura već dugo doživljava korjenite promjene, a isti taj razvoj počeo je sada dobivati maha i u južnoj Europi, mada se Katolička crkva osobito zalaže za očuvanje muške premoći te za poslušnost djece i žena. Gledano iz perspektive obiteljske terapije, patrijarhalna obiteljska struktura juga, često je samo socijalna i gospodarska stvarnost. U psihološkom i egzistencijalnom smislu, često se pokaže da su obitelji u kojima naizgled muškarci imaju glavnu riječ, to, zapravo, prerušene matrijarhalne obitelji. Ova šarolikost promjenljivih vrijednosti i njihovo povremeno odsustvo, stavlja roditelje pred drugu (i u osnovi osobnu) listu izbora, koji za njihove bake i djedove ne bi bili ni teoretskom mogućnošću. Kako je, onda, moguće donositi one svakidašnje odluke, bilo velike, bilo male, kada ono što je "učinjeno" tako zbunjuje? Trebamo li zatražiti pomoć od autoriteta ili vjerovati u svoju intuiciju i iskustvo? Trebamo li imati vjere u humanističke vrijednosti koje, očigledno, manjkaju u našem svijetu, ili se trebamo pokušavati obogatiti koliko god je to više moguće? Mada je taj odabir težak, a za mnoge roditelje i pretežak pa se samo uspijevaju prepustiti struji, u načelu je to posve jasno: želimo li našu djecu odgojiti tako da uspiju izgraditi čvrst unutarnji autoritet, koji će im omogućiti samostalan

društveni i životni odabir; ili ih želimo naučiti potpuno se uzdati u vanjski autoritet - politički, religijski ili filozofski? Mi u Skandinaviji općenito smo spremni usvojiti ovaj prvi pristup i vjerujemo da će naša djeca, kad odrastu, sami birati i političke i duhovne vrijednosti koje imaju važnu ulogu u razvoju zdravih pojedinaca i društva. U nekim drugim dijelovima svijeta, većina ljudi na stvari gleda drukčije.

IV.3. Roditeljska odgovornost i moć Primjer Jacob, kojemu su tri godine, u kupovini je s ocem u obližnjem opskrbnom centru. Hoda naokolo s ocem držeći ga za ruku, ali se malo dosađuje. Zbog toga pušta očevu ruku i odlazi sam istraživati. Otac potrči za njim, opet ga hvata za ruku i kaže: "Jacobe, moraš biti uz mene i držati me za ruku. Upamti to!" Jacob prosvjeduje i pokušava se istrgnuti iz očeve ruke, ali ga otac čvrsto drži i nastavlja hodati dalje. Jacobov je otac upotrijebio moć i preuzeo svoju roditeljsku odgovornost. Većina roditelja bi držala da je otac pravilno postupio. Na izlazu iz trgovine, prolaze pored kioska i Jacob pita: Tata, hoćeš li mi kupiti sladoled?" Otac odgovara: "Ne, Jacobe. Danas ga ne možeš dobiti." Na to će Jacob: "O, tata, stvarno mi se jede sladoled. Zašto mi ga nećeš kupiti?" A otac na to odgovara: "Zato, što ja tako kažem, Jacobe... i ja odlučujem!" Jacob opet pokušava, ali bez uspjeha. Odustaje i prilazi automobilu malo spuštene glave.

Na dolasku kući s izleta u kupnju, Jacobov otac kaže: Tako, Jacobe, a sada je vrijeme da uđeš unutra i odspavaš svoj poslijepodnevni san!" Jacob prosvjeduje - želi se igrati - no otac je uporan, objašnjavajući Jacobu da će poslije, tijekom dana, biti preumoran ako sada ne bude spavao. Jacoba uguraju u krevet te on, napokon, poslije četvrt sata okretanja i bacakanja po krevetu zaspi. Jacobov je otac upotrijebio svoju moć te preuzeo svoju roditeljsku odgovornost i većina bi se roditelja složila da je postupio pravilno. Slažem se s većinom roditelja u prva dva slučaja, ali ne i u posljednjem. U prvoj situaciji, nema dvojbe da Jacob, objektivno gledano, mora još malo odrasti i steći iskustva prije no što će se smjeti i moći sam snalaziti u velikoj robnoj kući, u kojoj ima stotine ljudi, tako što će doći na određeno mjesto u dogovoreno vrijeme. Tu se ne radi o Jacobovim biološkim ili intelektualnim ograničenjima. Da je odrastao na ulicama Rio de Janiera, ne bi imao nikakvih problema sa snalaženjem. Radi se o vrijednostima do kojih držimo, a one nam govore da se trogodišnjaka ne smije ostaviti samog pa je roditeljska odgovornost ne dopustiti da se to dogodi. Kako bi postupio odgovorno, Jacobov je otac morao primijeniti blagu fizičku silu. I njegov verbalni naputak Jacobu sasvim je na mjestu. On ga ničim ne vrijeđa. U drugoj situaciji, Jacobov otac primjenjuje svoju ekonomsku moć i opet ničim verbalno ne vrijeđa sina. No, treći je slučaj složeniji. Dok se u prvoj situaciji radilo o potrebi davanja smjernica Jacobu glede svijeta oko njega,

u trećem se slučaju radi o vrlo osobnoj, biološkoj potrebi, u koju je njegov otac neupućen. (Osim ako se ne radi o tome da je potpuno nepouzdan i da se samo želi otarasiti Jacoba i imati malo mira.) Pa čak i da je njegovo mišljenje slučajno bilo ispravno tog nedjeljnog poslijepodneva, mogao je postići samo jedno: da Jacob odspava jedan sat. A to baš i nije neki dugotrajan uspjeh. No, možda Jacobov otac tako shvaća svoju roditeljsku odgovornost: da je on taj koji svome sinu treba reći koje su njegove potrebe te paziti da se one svakako zadovolje, tako da Jacob kroz to nauči što je za njega najbolje. U tom će slučaju očev osjećaj odgovornosti također uključivati i niz drugih Jacobovih potreba, o čemu će kasnije biti riječi. Razmotrimo ovdje neke od posljedica činjenice da otac preuzima na sebe odgovornost sinovljeve potrebe za spavanjem. Kao prvo, Jacobovom potrebom za snom upravljat će se izvana. To, možda, roditeljima može odgovarati dok je još jako mali, ali u jednom trenutku, negdje u dobi puberteta, on ih neminovno počinje iritirati pa mu kažu: "Uskoro ćeš biti dovoljno star da se za to sam pobrineš!" Jacob će reagirati srdito i zbunjeno: proveo je trinaest godina učeći odlaziti na spavanje kada su to njegovi roditelji nalazili za shodno, tj. nastojao je surađivati i postupati "pravilno". I sada, kada je, konačno, u tome uspio, sada mu daju do znanja da postupa "nepravilno". Drugo, kako bude odrastao njegovi će roditelji sve češće dolaziti s njim u sukob. U najboljem slučaju, počet će im "dodijavati" s dopuštenjima za kasno ostajanje izvan kuće, a roditelji će, ili ostajati pri svome, ili popuštati više-manje

kako vjetar puše, ili će pak donijeti skup pravila ("Nemamo tu što raspravljati"). U mnogim obiteljima, stvari se pogoršavaju. Situacija se razvija u svakidašnji sukob oko vremena za odlaženje na spavanje - sukob koji sigurno ne bi iziskivao ništa manje snage da Jacob ima mlađu sestricu koja uporno želi ići na spavanje kad i on. Ovakvi sukobi nisu samo iscrpljujući za obje strane. Oni Jacobu prenose poruku da predstavlja smetnju svojim roditeljima kada nastoji biti vjeran sebi te se tako uči prihvaćati načelo koje će biti destruktivno po njega u svakom sljedećem odnosu temeljenom na ljubavi: "Da bi te drugi voljeli, moraš izdati samoga sebe!" Neka se djeca protiv ovog načela bore prkosom, a ako se to razvije u osobnu značajku, onda to ima za posljedicu odbijanje tuđih zahtjeva, ali i vlastitih potreba. Opstati se može samo ako učinimo suprotno od onoga što drugi misle da bismo trebali učiniti. Prkos nije prirodan stav; to je strategija opstajanja koja se u djece razvija samo onda kad im je ugrožena samosvijest unutar obitelji. Postoji li alternativa? Što Jacobov otac može učiniti, ako doista misli da je njegovom sinu potreban poslijepodnevni san? Može jednostavno reći Jacobu: "Jacobe, slušaj me. Mislim da trebaš jedan sat odspavati. Što ti misliš?" Jacob će, vjerojatno, odgovoriti na jedan od sljedećih načina: - "Ne baš sada. Prvo se želim malo igrati." - "Danas nisam pospan." - "Ne! Hoću se igrati s mojim autićima!" Na ovo njegov otac može odgovoriti:

- "Dobro, samo se igraj dok ne budeš pospan." - "Ja mislim da si pospan i trebaš, naravno, samo malo odrijemati, ako si pospan." - "Da, vidim da si ih sve poredao i pripremio za igranje. Znam što je meni potrebno - trebam mirno sjediti pola sata i čitati novine." Ali, što učiniti ako Jacob predvečer postane razdražljiv i nemoguć? Tada otac može pokušati sa sljedećim izjavama: Nije baš zabavno biti s tobom kad si takav, Jacobe. Možda si, ipak, trebao odspavati." Roditelji se, u kratko vrijeme, moraju pomiriti s nezgodnom činjenicom da imaju posla s teškim djetetom. Taj je napor znatno manji i puno manje destruktivan za obje strane, nego onaj utrošen u beskonačne sukobe. Da su se ovako ophodili s Jacobom dok je još bio posve mali, bili bi, zauzvrat, nagrađeni djetetovom inicijativom za odlazak na spavanje već u njegovoj dobi od osamnaest mjeseci/dvije godine. Većinu bi dana odlazio redovito na spavanje, a samo ponekad se ne bi dovoljno naspavao, baš kao i njegovi roditelji. No, još je važnije sljedeće: dijete će biti djelatno uključeno u proces razvoja svoje samosvijesti i samopouzdanja. Štoviše, kada odraste, bit će sposoban osnovati svoju vlastitu obitelj temeljenu na dragocjenu iskustvu: Osobne potrebe drugih ljudi ne postoje zato da bi mene vrijeđale, a ja nisam loš samo zato što su moje potrebe drukčije, nego što drugi ljudi misle da bi trebale biti. Prihvatljivo je iskazivati svoje potrebe i ponekad ne biti upravu. Ovo i nije tako loš teret s kojim djecu šaljemo u svijet.

Dijalog između Jacoba i njegova oca, koji smo upravo naveli, također je, na jednoj drugoj razini, više od pukog rješenja jednog akutnog sukoba. On također predstavlja mali primjer uzajamnog procesa učenja, u kojemu se Jacobovu ocu pruža prilika otkriti i postaviti njegove vlastite granice i tako u djelo sprovoditi svoju osobnu odgovornost. Ako samo primjenjuje svoju moć odlučivanjem u nekoj situaciji, onda propušta tu priliku: "Moraš malo odspavati poslijepodne, jer si umoran i gotovo!" Ili, donoseći pravila: Ti vrlo dobro znaš da svako poslijepodne moraš malo odspavati!" Ako se primjenjuje moć, Jacob joj se uči ili podvrgavati ili odupirati, a što je još važnije, nema uzora koji bi mu pokazao kako iskazati i zalagati se za svoje potrebe u obitelji te kako prihvatiti odgovornost za sebe, a uz to sve, bez ikakve pomoći u razvoju osobnog načina iskazivanja. Umjesto da su jedan drugome od vrijednosti u razvoju njihova života, Jacob i njegov otac moraju se vratiti na početni položaj, baš kao i u igri Monopoly.

IV.4.

Dječja osobna odgovornost

Ali, što znači da djeci treba omogućiti preuzimanje njihove vlastite, osobne odgovornosti? I koja su područja njihova života obuhvaćena tom odgovornošću? Evo područja dječjeg života, koja su od samog početka obuhvaćena njihovom osobnom odgovornošću: Njihova osjetila: - što ima dobar okus, a što nema, - što miriše ugodno/neugodno,

- što je hladno, vruće itd.. Njihovi osjećaji: - sreća, ljubav, prijateljstvo, srdžba, frustracije, tuga, bol, želje itd., te u odnosu na nekoga i nešto. Njihove potrebe: - glad, žeđ, pospanost, bliskost, udaljenost. A kasnije: - interesi u slobodno vrijeme, - obrazovanje, - odijevanje i vanjski dojam, - religija. Ali, što znači da djeci treba omogućiti preuzimanje odgovornosti za ova područja njihovog fizičkog, emocionalnog i intelektualnog postojanja? Znači li to da uvijek oni moraju odlučivati? Da uvijek mora biti po njihovom? Da uvijek trebaju činiti onako kako im se sviđa? Ovakva će se pitanja postavljati sve dotad dok većina odraslih bude potjecala iz obitelji u kojima se odgoj temelji na starim vrijednostima. Dok god bude tako, ravnopravno dostojanstvo bit će shvaćeno kao "sloboda" nasuprot "ograničavanju" koje su iskusili roditelji tijekom svog odrastanja pa je, stoga, očito da se odnosi između roditelja i djece smatraju borbom za moć. Upravo kao i borba oko donošenja odluka, ili čija će biti zadnja. Vodi li se borba za moć isključivo pod uvjetima koje određuju odrasli ili na demokratskim načelima, nije doista važno, jer je ta borba, kada do nje dođe, bitka za osvajanje moći, a tu se, onda, ne radi o Jacobovoj želji za igranjem ili očevoj potrebi za odmorom. Borba za moć

između roditelja i djece slijepa je ulica u kojoj ni jedna strana ne dobiva ono što joj je potrebno. Ako nam je namjera čuvati integritet roditelja i djece, podupirati razvoj dječje samosvijesti te im omogućiti razvoj visokog stupnja osobne i društvene odgovornosti (a ova su tri pojma: integritet, samosvijest i odgovornost nedjeljivi jedan od drugoga), onda obitelj mora prihvatiti novi koncept: shvaćati ozbiljno, tj. shvaćati i sebe i svoje dijete ozbiljno. Mada je taj koncept iskazan pomoću dvije obične riječi, nije ga baš jednostavno definirati kao, primjerice, pojam "prihvaćanja" nečega što netko čini. Ako se Jacob želi igrati sa svojim autićima, a otac kaže: "Da", onda je Jacobov otac to prihvatio. To možemo pročitati i u prethodnoj rečenici, jer nam je za prihvaćanje nužno samo prepoznati riječi. No, kada je riječ o ozbiljnom shvaćanju neke osobe, same riječi nisu dovoljne. Često nam je važno kako riječi "zvuče", ili boja glasa, da bismo odredili da li je osoba shvaćena ozbiljno ili je samo, primjerice, sve ostalo na praznim riječima. Ozbiljno shvaćanje neke osobe zahtijeva nekoliko osobina: - sposobnost priznavanja prava druge osobe na njezine potrebe, želje, iskustvo, osjećaje i način iskazivanja; - sposobnost sagledavanja potreba druge osobe s njezine točke gledišta, kroz njezino biće i način razmišljanja; - sposobnost usredotočavanja na način iskazivanja druge osobe s ciljem upoznavanja njezine stvarnosti, a ne s ciljem skupljanja dokaza protiv nje i njezinih težnji; - sposobnost odgovaranja na poticaj druge osobe s razumijevanjem i ozbiljnim shvaćanjem našeg vlastitog položaja.

Primjer

Prizor se zbiva na odjelu igračaka u velikoj robnog kući. Rasprodaja je pa puno ljudi stoji u dugačkom redu za blagajnu, među njima su i dvije majke s kolicima za sjedenje. Djevojčica, stara oko četiri godine, odlazi do majke koja stoji naprijed u redu (majka "A"), ali je ispred nje još šestero kupaca. Djevojčica stoji uz majku, vuče je za ruku i očajnim, plačnim glasom kaže: "Mama, neću više biti ovdje. Zašto ne idemo kući? Neću više biti ovdje!" Majka se istrgne iz kćerkine ruke, grubo je zgrabi za nadlakticu i agresivno joj kaže: "Prestani s tim! Ostaješ ovdje dok ne budemo gotovi! Razumiješ!?" I baš kad je izgledalo da će joj dijete odgovoriti, majka je pokušava posjesti natrag u kolica, ali djevojčica se baca na pod, leži ukočeno i divljački prosvjeduje. S mukom i suspregnutom srdžbom, majka je uspijeva podići, ali djevojčica se sva ukočila pa je majka nikako ne može posjesti u kolica. Majku hvata očaj te prosikće: "Sad je dosta, glupačo. Sjedi ili ću te..." Istog trenutka, djetetov se frustrirani, prigušeni plač pun prosvjedovanja pretvara u snažno, tužno jecanje, a tijelo joj se bezvoljno klati pa je majka, bez ikakvih teškoća, stavlja u kolica. Dijete nastavlja tužno jecati, sve dok majka nije platila na blagajni te odlaze iz robne kuće. Pet minuta kasnije, jedna druga djevojčica, stara oko četiri godine, odlazi do majke koja stoji još dalje u redu (majka "B") i kaže joj: "Mama, ovdje sad nije lijepo... možemo li brzo kući?" Majka joj ljubazno odgovara: "Imaš pravo, stvarno je ovdje jako vruće i ima jako puno ljudi! Moram samo platiti prije

nego odemo. Možeš li ti samo natrag objesiti one čarapice (pokazuje na hrpicu dječjih čarapica koje su pale s police), neka ti Trine pomogne (njezina sestrica)? Djevojčica voli sestricu i zajedno vješaju Čarapice. Kad su gotove, vraćaju se majci. Mlađa sestra sjeda u kolica, dok starija traži svoju lutku. Razliku između ova dva prizora, možemo opisati s općenitog stajališta i u pojedinosti. Najopćenitije govoreći, majka "B" svoju kćerku shvaća ozbiljno, a majka "A" to ne čini. No, kako bih spriječio iskušenje čitatelja da na ovo gledaju kao na neku novu "metodu", detaljno ću se vratiti na oba prizora u svezi s dva koncepta o kojima sam dosad govorio. Majka "A" Djevojčica se obraća majci riječima i tonom koji otkrivaju da je ne shvaćaju ozbiljno. Brani se i prigovara što, površno gledano, zvuči egocentrično i razdražujuće, no što, ustvari, samo poručuje da je već s četiri godine shvatila da su njezine želje i potrebe nevažne ili dosadne majci, ili jedno i drugo. Ona ustrajava u borbi za pravo osjećati se vrijednom, ali je češće gubitnik, nego pobjednik. Majčin odgovor u ovoj situaciji još jednom potvrđuje osjećaj gubitka. Ova majka nije naviknuta da je shvaćaju ozbiljno pa je, stoga, nesposobna vidjeti kćerkine potrebe drukčije, osim kao gnjavažu u odnosu na njezine vlastite. To rađa borbom za moć u kojoj se i fizički i mentalno narušava integritet djevojčice. Istina je da u toj borbi za moć prividno pobjeđuje majka, ali ustvari obje gube, jer ni jedna ne dobiva ono što želi. Kćerka gubi još jedan dio svoje samosvijesti i povjerenja u

druge ljude; majka se ponovno suočava s niskim stupnjem svoje samosvijesti i još više gubi samopouzdanje kao majka. Osim toga, pomalo se narušava i njihov uzajamni odnos. Samo će budućnost pokazati je li to slomilo djevojčicu i pretvorilo je u slatku i krotku, ili će, možda, i ona početi mučiti majku onom istom očajničkom grubošću. Da se ova zgoda zbila prije 30-40 godina, djevojčica bi se bila morala prilagoditi. I tek kad bi odrasla, pokazao bi se destruktivni elemenat iz djetinjstva u njezinu ponašanju i na duševnom planu. Danas smo posve sigurni da će se početi izrazito autodestruktivno ponašati najkasnije u dobi puberteta. Majka "B" Način na koji ova djevojčica prilazi majci otkriva da potječe iz obitelji u kojoj se prihvaća iskazivanje naših želja i potreba i gdje smo sigurni da nas shvaćaju ozbiljno. To potvrđuje i majčin odgovor. Ona je svjesna dječje spremnosti na suradnju i potrebe da se osjećaju vrijednima. Stoga rješava njihovu zajedničku dilemu zamolivši djevojčicu da napravi nešto korisno za vrijeme dok čekaju. Djevojčica ne postiže baš ono što je doista htjela, ali dobiva potvrdu da je u pravu - mada se njezine potrebe ne podudaraju s majčinom trenutačnom situacijom - i njezino povjerenje u druge ljude još je veće. I nakraju, kao kruna svega, preuzimanje je osobne odgovornosti za vrijeme čekanja. Pitanje - je li je majka "B" bolja majka od majke "A" nije, po mom mišljenju, osobito važno. Obje majke čine ono što misle da je najbolje u danoj situaciji, na temelju onoga što su naučile i besmisleno ih je ocjenjivati. Ono, što je u ovim

primjerima važno činjenica je da je odnos majke "A" prema kćerci bolan za njih obje te da postoji izlaz iz ovakve bolne situacije koji se može naučiti. Nijedno dijete, iz ova dva primjera, nije postiglo ono što je htjelo; ni jednom nije bilo "dopušteno" učiniti što je htjelo, ili da bude "po njegovom", ali je, zato, jedno dijete shvaćeno ozbiljno, a drugo nije. Majka "B" je obje svoje kćeri i njihove potrebe shvatila ozbiljno, priznala ih kao jednako vrijedne te preuzela svu roditeljsku odgovornost pa nitko nije bio povrijeđen. Ono po čemu se majka "B" razlikuje od roditelja iz prošlosti, njezino je pokazivanje i osobne i društvene odgovornosti, a ne poučavanje u tome svoje kćerke. Ona postaje modelom s kojim njezina kćerka može surađivati, a ne autoritetom koji poučava nešto čega se i sam ne pridržava. Nekoliko naraštaja unazad, to poučavanje bilo bi zvučalo, otprilike, ovako: - "Ne, dijete moje. Moraš biti tiho. Kada idemo u prodavaonicu, moraš pristojno čekati na red." (Društveni naputak o pristojnom ponašanju.) U demokratskoj obitelji, to bi izgledalo ovako: - "Ne, to ne može. Razumijem da si umorna, ali vidiš da puno ljudi čeka ispred mene. Jesi li vidjela one lijepe haljine što tamo vise?" (Razumijevanje, objektivno objašnjenje i pedagoško manevriranje skretanjem pažnje na nešto drugo.) Ni jedno od ovo dvoje roditelja nije kazalo ništa pogrešno, niti izravno povrijedilo svoju djecu. No, neizravno, oboje je djece primilo poruku da su njihove želje i potrebe sporedne i ne odviše važne njihovim roditeljima. U prvom su primjeru

zanemarene; u drugom se nastoje nadomjestiti skretanjem pažnje. U oba slučaja, od djece se traži da, poput svojih roditelja, ozbiljno doživljavaju stvarnost, a da njih same roditelji ne shvaćaju ozbiljno. Ako se, na trenutak, vratimo na slučaj majke "B" i njezinog ozbiljnog shvaćanja svoje kćeri, koje nije stvar ili/ili (tj. ili ću ja učiniti što ti hoćeš ili ćeš ti učiniti što ja hoću). U ovom slučaju, djevojčica uči bez naputaka i uz to je shvaćena ozbiljno da je nužno čekati u redu. U ovakvoj situaciji, "odgoj" je, jednostavno, suvišan. Doživljavanje da nas shvaćaju ozbiljno, kao što je već spomenuto, nije konkretan doživljaj, već "muzički" pa djeca, zato, teško mogu iskazati o čemu se radi kada to ne doživljavaju u svojoj obitelji. Kada razgovorljiva djeca, koja imaju fleksibilne roditelje, pokušavaju taj doživljaj iskazati riječima, onda će to često izraziti ovako: - "Moja mama i tata odlučuju o svemu." - "Meni nije dopušteno ni o čemu odlučivati." Obje su ove izjave, najčešće, objektivno pogrešne, no vrlo malo djece uspijeva izraziti svoj doživljaj "muzike" (tj. procesa) u svojoj obitelji. Lakše im je opisati posljedice. Šutljivija djeca, iz manje elastičnih obitelji, prisiljena su se vratiti u simptomatično ponašanje: postaju svojeglava, stalno dodijavaju, preobzirna su ili pak željna moći i zapovijedanja. Njihovo okruženje, zbog toga, još teže nalazi za njih i njihovu dilemu razumijevanja, jer se njihovo ponašanje i jezik uglavnom bave konkretnim stvarima.

Osobni jezik Kako bismo preuzeli odgovornost za sebe u odnosu s drugim ljudima, a da, pritom, s njima ne prekidamo veze ili ne kompliciramo naš odnos s njima, nužan nam je osobni jezik. Jezik koji može izraziti naše osjećaje, reakcije i potrebe te odrediti naše granice. Taj osobni jezik prvi je jezik kojim djeca počinju govoriti, neovisno o tome imaju li njihovi roditelji svoj osobni jezik. No djetetu su nužni roditelji i odrasli kako bi razvilo svoj osobni jezik. Jezgru osobnog jezika čine sljedeći sklopovi: - Ja hoću (želim); Neću (ne želim). - Volim (sviđa mi se); Ne volim (ne sviđa mi se). - Hoću to raditi; Neću to raditi. U staroj, autokratskoj obitelji, osobni je jezik bio zabranjen, a roditelji su se jako trudili da svoju djecu svakako nauče "ispravno govoriti". Osim stranih jezika, postoji još nekoliko različitih jezika koje možemo naučiti tijekom djetinjstva, školovanja i obrazovanja, kao naprimjer: - Društveni jezik, vrlo pogodan u običnim društvenim situacijama, kada je nužno biti uljudnim i ne previše izravnim te koji nam omogućava širok spektar osobnog zanimanja. - Akademski jezik, pogodan za opisivanje i analiziranje problema znanstvene prirode. - Književni jezik, važan za umjetničko pisanje. Zajednički činitelj svih tih jezika jest činjenica da ni jedan od njih nije pogodan za izražavanje, bavljenje i rješavanje međusobnih sukoba. O njima možemo "razgovarati" ili "po-

pričati" našim društvenim jezikom, što može pružiti stanovito olakšanje, ali nikako i potpuno opuštanje i oslobađanje. Psihologija, sa svojim akademskim stručnim nerazumljivim jezikom može analizirati i opisivati naše sukobe i probleme, ali ih ne može razriješiti. Neki se autori očito mogu "pisanjem izvući iz problema", no ne oslobađaju ih riječi i rečenice napisane u njihovim knjigama. One su samo književna oporuka procesa ozdravljenja. Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina, pojavila se neka vrsta kvazi-osobnog jezika u vezi s psihologijom i psihoterapijom, čije je obilježje zamisao da ljudi "govore o svojim osjećajima". Pomoću tog jezika moguće je, donekle, sebe opisati drugima, ali mu manjka moć oslobađanja i uspostavljanja snažnog dodira koji ima osobni jezik. Izjave (tvrdnje) samo iznimno poprimaju obilježje jer, primjerice, započinju izrazom: "Ja osjećam..." Još ću se vratiti na važnost osobnog jezika glede sukoba između odraslih te na njegovu znakovitost za tzv. "postavljanje granica" djeci. Dječji osobni jezik od samog je početka neposredniji i "siroviji", nego onaj u odraslih. On precizno odražava djetetov život u određenom trenutku, ali ne uključuje i život okruženja. Ovo se neće dogoditi ukoliko dijete, tijekom vremena, ne primi dovoljno odgovarajućih povratnih informacija od roditelja, te se ne uvjeri dovoljan broj puta da se njegove osobne izjave uzimaju ozbiljno. Primjer najkraćeg mogućeg osobnog dijaloga glasio bi: - "Neću sada ići na spavanje." - "Hoću da sada ideš na spavanje." A trebalo bi ovako:

- "A sada budi dobar dječak/djevojčica i poslušaj tatu!" - "Sada je dosta! Ideš na spavanje kad ti se kaže i s tim smo završili!" Ili: - "Ne volim luk." "Aha"! Ja volim luk. Mislim da trebaš probati." A trebalo bi: - "Ma, ne budi smiješan! Pa ti obično voliš luk!" - "Ne izmišljaj toliko, mali moj prijatelju! Jedi što ti je na tanjuru kao i mi svi ostali." Kada se osobni jezik može razvijati u ovakvom ozračju, djeca nisu povrijeđena niti oštećena te uče određivati svoje osobne granice bez narušavanja tuđih. - "Želim da se ne igraš mojim kompjutorom!" A ne: -""Zašto uvijek moraš biti tako glup i gnjaviti, lupežu jedan!" Dječje osobno izražavanje omogućuje i njima, i njihovom okruženju, shvatiti tko su. Klasična, pedagoška oporba roditelja, samo im govori kakvima bi trebali biti i povećava roditeljski utjecaj na to.

IV.5. Odgovorni, ali ne i jedini odgovorni Djeca su, od rođenja, sposobna označiti područje svoje osobne odgovornosti i integriteta. - Dojenče koje nije gladno, može okrenuti glavicu od majčine dojke ili povratiti hranu. - Kada je dojenčadi prehladno ili pretopio ili kada su mokri, oni su sposobni o tome obavijestiti svoju okolinu.

- Mala se djeca mogu približiti ljudima koji ih privlače te odbiti one kojima nisu simpatični. - Mala djeca umiju odabrati odjeću koja odražava njihovo raspoloženje, ali ne i uvijek prikladnu za određene vremenske uvjete. Lista dječjih sposobnosti na ovom području doista je dugačka, no najvažnije je uočiti dva činitelja s tim u svezi: 1. Pomoću zvukova, motoričkih funkcija, djeca su sposobna označiti svoje granice ali ih nisu u stanju obraniti od manipuliranja i narušavanja od starije djece ili odraslih. Oni su, stoga, ovisni o sposobnosti i spremnosti svog okruženja da prepoznaju njihovu kompetentnost i pravo na sprovođenje njihove osobne odgovornosti. 2. Djeca znaju - da se popularno izrazimo - što hoće, ali ne uvijek i što im je potrebno pa njihovo iskazivanje onoga što hoće ili neće može se smatrati vodiljom u dijalog s njihovom okolinom. Drugim riječima, djeca nam mogu ukazati na svoju osobnu odgovornost, ali je samo u iznimnim slučajevima mogu samostalno razvijati i to uz vrlo visoku cijenu. Oba ova činitelja znače da su djeci i mladeži potrebni odrasli kao izazivači u borbi u koje mogu imati povjerenja tj. iskreni i otvoreni - što će reći, voljni priznati da ljudi različito doživljavaju stvarnost. - "Tata, smrzavam se!" - "Doista? Meni je baš dobro. Reci mi ako budeš želio još nešto od odjeće." A ne: - "Ne budi smiješan. Uopće nije hladno. Pogledaj mene, imam na sebi samo majicu, kao i ti."

- "Mama, ne sviđa mi se naša nova učiteljica iz engleskog jezika. - "O, to me baš čudi. Meni izgleda simpatično... Zbog čega ti se ne sviđa?" A ne: - "Što opet nije u redu s njom? Mislim da je to što je stroga i traži da sve napravite kako valja, je l", u tome stvar?" - "Mama, znaš da idem na onu zabavu u subotu? Htjela sam obući onu zelenu... što misliš, da je obučem?" "Lijepo ti stoji zelena, ali meni si zgodnija u bijeloj." A ne: - "Ne misliš li da malo pretjeruješ s tim oblačenjem! Imaš toliko lijepih stvari da je, zapravo, svejedno što obučeš." Što ne valja u ovim odgovorima odraslih koje sam svrstao u neodgovarajuće? Ne valja to što poništavaju zalaganje djeteta/mlade osobe i što pokušavaju "poučavati". Oni, zapravao, govore: "Ne bi smio/smjela tako osjećati i doživljavati stvari. Bilo bi bolje za tebe osjećati i doživljavati kao ja." A što je s dimenzijom poučavanja? Možda je majka, iz našeg prvog primjera, ozbiljno zabrinuta zbog činjenice da njezin sin treba biti sposoban cijeniti kompetentne učitelje kada se s njima susretne ili možda misli da on olako shvaća školu? To je, svakako, opravdano? I važno je? Možda je majka iz drugog primjera zabrinuta za kćerku, zbog trošenja suviše vremena na dotjerivanje. To, isto, mora da je važno? Naravno, ako su ove stvari važne roditeljima, onda su, po definiciji, također važne za njihovo zajedništvo s djecom. Problem je u pravodobnosti i načinu koji se odabere. Ako roditelji žele porazgovarati sa svojom djecom o nekim važnim pitanjima, bitno je da odaberu vrijeme i mjesto za taj razgo-

vor kako bi mogli reći sve što ih muči i time se i prema sebi odnositi ozbiljno. Ako ne postupe tako, niti će postići što su željeli, niti će ih djeca shvatiti ozbiljno. Drugim riječima, neće biti poučnog rezultata koji roditelji žele. U primjerima koje smo upravo naveli, roditelji su odabrali način koji, kako je spomenuto, poništava dječje zalaganje, zbog čega se djeca osjećaju kao da su pogriješila ili glupom. Ovakvo iskustvo samo po sebi znači da se ono, zbog čega se roditelji zabrinjavaju, podcjenjuje. Svako iskustvo, temeljeno na poučavanju, pokazuje da ljudi, koji sami sebe drže glupima i krivima, nikada ništa ne uspijevaju naučiti. Primjer

Lilly je stara šesnaest, a njezin dečko osamnaest godina. Poznaju se već nekoliko mjeseci do trenutka kada Lilly, jednoga dana, dolazi iz škole kući i kaže: - "Mama, Frank i ja smo nešto mislili, bili se ti i tata ljutili, ako bih ja, ovog vikenda, prespavala kod njega?" Ako zanemarimo kulture u kojima bi ovakvo pitanje bilo, jednostavno, nemogućim, kakav bi trebao biti majčin odgovor? Svjesni smo što njezina kćerka želi učiniti, ali zna li ona što joj, doista, treba? Ona to ne pita zato što želi s momkom voditi ljubav. To može učiniti u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu i to bez dopuštenja roditelja. Ona to pita iz dva razloga: što želi s momkom voditi ljubav, a da to znaju njezini roditelji te zato što ima potrebu znati što majka o tome misli. Drugim riječima, ona želi reći majci tko je ona sada i želi čuti majčino mišljenje o sebi u sadašnjoj situaciji. Ne treba joj odgoj i poučavanje, tj. napuci o spolnim odnosima, kontracepciji, AIDS-u ili kršćanskom moralu. Treba joj povratna

informacija, otvorena i osobna kao što je i njezin pristup (pod uvjetom da je cilj podupiranje razvoja njezine samosvijesti i osobne odgovornosti te očuvanje i produbljavanje veze između majke i kćerke): - "Uh, u ovom trenutku ne znam što da ti kažem. Najradije bih ti rekla NE, NE, NE!!! Znam da imaš šesnaest godina, ali u mom srcu još si uvijek djevojčica od deset... zar ne bi mogla pričekati petnaestak, dvadesetak godina, meni za ljubav? Naravno, da to ne mislim ozbiljno, ali, evo sada, kada me to pitaš, stvarno ne znam, što da ti odgovorim... možeš li mi dati malo vremena da razmislim o tome i porazgovaram s tatom? Onda ću ti moći reći što ja mislim o tome." Ova reakcija nije izravan odgovor na Lillyno pitanje, ali joj daje još nešto bolje od toga: otvorenu, iskrenu i vrlo osobnu majčinu reakciju. A to joj je, za početak, najpotrebnije. Tako je između njih uspostavljena veza pa, ako joj na kraju bude nužna neka informacija ili smjernica, ili ako se nađe u moralnoj nedoumici, između njih neće biti prepreka. - "Reći ću ti, Lilly: mislim da ne bi bilo u redu! Primijetila sam, koliko ti je Frank drag, pa sam i očekivala da ćeš me tako nešto pitati. Nije na meni da odlučujem s kim ćeš se viđati, ali ti moram reći da Frank nije, kako ga ja vidim, momak za tebe. Ne govorim ti to da bih ti zabranila, ali kad si me već pitala za mišljenje, ja tako mislim." Ova je reakcija jednako vrijedna kao i prva (osim pomanjkanja humora). Lilly bi, vjerojatno, bilo draže da je majka zadovoljna zbog njezine veze s Frankom, ali u stvarnosti, najčešće, nije tako. Ovakva je reakcija puno bolja za Lilly,

majku i njihov uzajamni odnos, nego nekakav neodređeni odgovor da bi se izbjegao sukob, poput, naprimjer, ovoga: - "O, pa ja stvarno ne znam, Lilly. Tebi je Frank drag... na tebi je da odlučiš... što ti misliš?" (Problem dopuštenja ili zabrane tinejdžerima razmotrit ćemo u jednom od sljedećih poglavlja.) Osobna povratna informacija jedini je oblik komunikacije koja jamči razvoj dječje osobne odgovornosti na autentičan način i istodobno održanje i razvoj veze i zajedništva. Svi ostali oblici reakcije: činjenični, moralni i društveni napuci (poučavanje), procjenjivanje ili ravnodušnost, destruktivni su. Oni vode u vladanje izvana čime se zanemaruje razvoj samosvijesti i osobne odgovornosti ili u povlačenje ("Ja ću učiniti po svome!") i osjećaj manje vrijednosti. Nadalje, osobna reakcija ima još jednu prednost: ona djecu neprestano podsjeća na postojanje drugih ljudi, drugih stajališta, drugih načina doživljavanja stvarnosti pa i zbog toga pomaže u razvoju dječje društvene odgovornosti. Za odrasle, koji se opredjeljuju za odnose s djecom i mladima temeljene na ravnopravnijem poštivanju dostojanstva, pokazatelji osobnih ograničenja/osobne odgovornosti, s kojima se susreću, bit će za njih svakidašnjim izazovom da nađu tlo pod nogama te da zarone malo dublje od uobičajenih automatskih stajališta i reakcija na koje su naviknuti. To predstavlja kvalitativan pomak u svijesti odraslih od: "Nije uobičajeno da..", "Svi kažu da...", "U našoj smo obitelji uvijek..", itd., prema autentičnijem načinu zajednice djece i odraslih. To znači postupno napuštanje onoga što ja nazivam "automatskim roditeljskim strojem za odgovore" koji se auto-

matski uključuje i izručuje poruke, savjete i ostale korisne komentare, čim su dostupni djetetovu uhu. Stvar je u tome što velika većina djece prestaje slušati te poruke već u dobi od tri godine, a mnogi se odrasli ne mogu sjetiti na što su programirali stroj samo pet minuta prije. I to je potpuno razumljivo, jer je vrijednost tih poruka, blago rečeno, nepouzdana. Ona se sastoji od nesređenih, s brda s dola izjava, poteklih od nekoliko naraštaja roditelja, pomiješanih s onim što smo usput pokupili. No, to uopće ne znači da je sve ovo bezazleno. Mada ono što "stroj" kaže može biti i bezazleno, misleći pritom na pojedine rečenice, on, između redaka, izručuje destruktivnu poruku. Što se traka više puta okrene, to je poruka jasnija: "Nećeš moći funkcionirati kao pristojno/odgovorno/lijepo odgojeno/za suradnju spremno dijete, ukoliko te ja ne budem stalno podsjećao što ti je činiti!" Ili, kako su to običavali reći roditelji iz doba kada sam ja bio dijete: "Trebaš biti sretan što nas imaš! Što bi, inače, bilo s tobom!?" Dječja sposobnost iskazivanja i sprovođenja osobne odgovornosti povećava se usporedo s odrastanjem. Isto se može odnositi i na osobnu odgovornost odraslih, ako su otvoreni za dječju kompetentnost, ali i unutra prema sebi.

IV.6.

Odgovornost ili služenje

I ne baš tako davno, djeca su u obitelji morala služiti u znak zahvalnosti za ljubav i odgoj koje su dobivali od svojih roditelja. "Oni se u kući ponašaju kao da su u gostionici" -

tipičan je način na koji su roditelji opisivali svoju nezahvalnu djecu, koja nisu prihvaćala obavljanje praktičnih dužnosti i svakidašnjih poslova, za koje su ih roditelji smatrali da su za njih pogodni. Tijekom posljednjih desetak, petnaest godina, pojavila se skupina roditelja koja postupa upravo suprotno, u smislu pretjeranog dvorenja djece. Taj se pristup čini punim ljubavi i brižnim, ukoliko su djeca još vrlo mala, a odnos skladan. No, kada djeca navrše tri ili četiri godine, dolazi do nesklada. Frustriranost roditelja raste usporedo s nerazumnim i apsurdnim dječjim zahtjevima. U krajnjim slučajevima, roditelji se dovode do trajne, frustrirane iscrpljenosti, a djeca postaju izrazito asocijalnom i nepodnošljivom. Djecu iz ovakvih obitelji, stručnjaci su pokušali opisati različitim "dijagnozama": "Novi karakter djeteta", "Mali tirani" itd. Trebalo je proći nekoliko godina da bi se pozornost usredotočila na roditelje, na uzroke njihova ponašanja u svezi s pomanjkanjem ravnoteže u njihove djece. Uvijek mi je bilo izuzetno zanimljivo raditi s takvim roditeljima, za što sam imao priliku u različitim dijelovima Europe, jer oni, na stanovit način, predstavljaju neku vrstu prethodnice sadašnjeg razvoja odnosa između roditelja i djece. Ti su roditelji, često, vrlo svjesni svog odnosa s djecom. Puno razmišljaju o djeci, o odgoju te općenito odbacuju roditeljsku tiraniju prijašnjih naraštaja. Drugim riječima, oni su tipični tzv. moderni roditelji koji se svjesno trude odmaknuti od načina na koji su oni bili odgajani. Ova se pojava uočava i u obiteljima u kojima roditelji nisu još o

svemu jasno razmislili pa se osjećaju nesigurnim i nemoćnim. Ono što u tim obiteljima u osnovi ne valja, pitanje je osobne odgovornosti. Ti su roditelji, kroz vlastiti odgoj, iskusili frustracije i prezir zbog isključivo roditeljskog donošenja odluka - što se u djetetovoj svijesti i jeziku usjeklo kao sjećanje na nemoć postizanja željenog. Moglo se, primjerice, raditi o hrani: da su, kao djeca, za doručak uvijek morali jesti nešto što ne vole; da su ih uvijek kudili što su gladni između obroka; da su uvijek morali sve pojesti, unatoč sitosti. Ili su ih stalno kudili zbog njihovih želja: "Ne možeš uvijek dobiti ono što tražiš!" "Hoću ovo - hoću ono, ti stalno nešto hoćeš! Drago moje dijete, misliš li ti ikada i na nas ostale!?" "A sada poslušaj samo jedan trenutak: Nedavno ti je bio rođendan, a uskoro će Božić. Moraš shvatiti da, tu i tamo, moramo štedjeti novac!"; "Ne kaže se: "Ja hoću". Valjda misliš "Ja bih želio"!" Posve je prirodno da roditelji, zbog toga, dolaze do zaključka da je razumna alternativa ovome dati djeci ono što najviše žele - kad god je to moguće. Ovo je očiti način shvaćanja ljubavi i skrbi, mada su posljedice posve suprotne. To je, kao i mnoge druge stvari u povijesti odgoja djece, dobronamjerno samo u nakani. Riječ je, dakle, o pitanju osobne odgovornosti - i djetetove i roditeljske. Kao što sam već spomenuo, djeca znaju što hoće, ali često ne i što im je potrebno. Ako se roditelji rukovode onim što djeca hoće, onda djeca jednostavno ne dobivaju što im je potrebno. Bivaju zanemarena, a kada se odnos između roditelja i djece temelji na roditeljskom ugađanju dječjim

željama, što se djeci tumači kao ljubav i skrb, djeca tada pretjeraju u svojim zahtjevima za služenjem razmjerno nezadovoljstvu zbog zanemarenosti. Ona surađuju! U takvim obiteljima nedostaje dijalog između djece i roditelja. U svojoj želji da budu što brižniji i što manje autoritativni, roditelji previđaju svoje vlastite potrebe i integritet pa se nikad svojoj djeci ne suprotstavljaju osobno. Djeca se ne susreću s ljudima od krvi i mesa, već samo s "da" i "ne", ovisno o pruženoj usluzi. No, gledano na duže vrijeme, nemoguće je postići osobnu bliskost bez osobne odgovornosti. Tu pojavu roditelji mogu prepoznati u svojim vlastitim ljubavnim vezama. Ponekad može biti vrlo ugodno da vas partner dvori, osobito, ako se u tome izmjenjujete. Ali, ako živite s partnerom koji stalno istražuje vaše potrebe, osjećaje i raspoloženja, ne iskazujući nikada svoja, na kraju se osjećate vrlo osamljeno i frustrirano! Odrasloj osobi može biti prilično teško približiti se partneru i reći: "Slušaj, znam da mi želiš pružiti sve što želim, ali tako ne dobivam ono što najviše želim: TEBE!" Dijete to nikada ne bi umjelo izreći. Djeca samo mogu doći do bolnog zaključka: Ako mi moji roditelji pružaju sve što zatražim, a ja svo vrijeme ipak osjećam da mi nešto nedostaje, onda mora da sa mnom nešto nije u redu. I roditelji, nužno, dolaze do istog zaključka: Dajemo im sve Što možemo, a oni se ipak ne razvijaju dovoljno skladno. Mora da nismo dobri roditelji! U odnosu između djece i roditelja, to je jedna od najeksplozivnijih i najdestruktivnijih mješavina za koju znamo:

obje strane naglo gube osjećaj samosvijesti i samopouzdanja te ukorak s tim razvijaju agresivnost i osjećaje krivnje. Postoji samo jedan izlaz iz ove problematične situacije. On je i jednostavan i složen, a započinje s dva nadasve odlučna početna koraka: Prvi korak sastoji se u potpunom roditeljskom preuzimanju odgovornosti za činjenicu da su stvari krenule destruktivnim putem. Moraju sjesti skupa sa svojom djecom i izjaviti sljedeće: "Žao nam je što se loše osjećate zbog cijele situacije, što se i mi isto tako osjećamo i što su se između nas pojavili problemi. Želimo vam reći da smo mi krivi za to. Uvijek smo mislili da se ophodimo najbolje prema vama ako vam dajemo sve što želite, ali sada shvaćamo da smo pogriješili. Toliko smo željeli da vi budete sretni i zadovoljni da smo zaboravili na sebe. Sada uviđamo da to nije bilo dobro pa ćemo, odsada, mijenjati neke stvari. To nam neće biti lako, a vjerojatno ni vama, ali vjerujemo da će uroditi uspjehom. Bilo bi nam, naravno, drago kad biste u tome s nama surađivali, kako bismo postali sretnijom obitelji." Sljedeći korak traje znatno duže, a od roditelja zahtijeva da se ozbiljno potrude pronaći "sebe", tj. svoja osobna ograničenja, želje, osjećaje, potrebe, te da se iskazuju što "čišće" bez pokuda svojoj djeci i bez traženja njihovog razumijevanja ili njihove jednostavne suradnje. Djeca su, u načelu, sposobna surađivati u novom pristupu, kada se on ustali u roditeljskom ponašanju. Njihova se odgovornost može razvijati samo usporedo s roditeljskom pa i onda se, često, razvija nešto sporije.

Zadaća, koja stoji pred roditeljima - otkriti svoje vlastite osjećaje, potrebe i ograničenja - ne smije se pretvoriti u dugačke, dubokoumne razgovore s djecom, već u "uključivanje sebe" u jednostavne, svakidašnje dijaloge. Primjer Ne: "Danas rano završavam s poslom. Što bi radije: da dođem po tebe u rekreacijski centar u 3 sata ili ćeš sam doći kući u 5? Da: "Danas rano završavam s poslom i rado bih došao po tebe u 3 sata. Što ti misliš o tome? Ne: "Što bi želio za večeru?" Da: "Ja bih ribu danas za večeru. Što bi ti?" Ne: "Ne bi li večeras išao rano na spavanje?" Da: "Večeras bih želio nekoliko sati za sebe. Što kažeš na to da večeras odeš ranije na spavanje?" Ne: "Slobodni smo ovog vikenda. Što bi želio raditi?" Da: "Slobodni smo ovog vikenda i mislili smo ostati kod kuće i opustiti se. Što misliš da bismo trebali napraviti?" Ne: "Danas je prilično hladno. Zar ne misliš da se trebaš toplije obući?" Da: "Danas je hladno pa bih volio da obučeš nešto toplije." Ne: "Ne bi li pomogao tati u vrtu danas poslije podne?" Da: "Volio bih da mi danas pomogneš u vrtu." Razlika između ovih pristupa može se činiti neznatnom i izgledati kao pokušaj zamjene jednih riječi drugima. No tu se ne radi o riječima ili taktičkom izražavanju. Radi se o razlici između zajedništva i osamljenosti te o kvaliteti interakcije. I tek kada se ta kvaliteta počne razvijati, a dijete

osjećati roditeljsku bliskost, ono će imati stvaran doživljaj "druge osobe". Razvoj društvene odgovornosti počinje na temeljima upravo ove etape. Brzina kojom će se to odvijati razlikovat će se od obitelji do obitelji, ovisno o tomu, do kojeg je stupnja roditeljsko "uslužno ponašanje" bilo iskazom svjesne filozofije o odgoju djece, ili se temeljilo na snažnim osjećajima osobne nesigurnosti. Neovisno o roditeljskoj situaciji, način odgoja u obitelji već će se usaditi u osobnost djece pa će, zato, trebati više vremena da se smanji njihovo destruktivno ponašanje, no što je slučaj s njihovim roditeljima. Kad osjetimo kako dalekosežnima mogu biti pogubne posljedice "modernog odgoja djece" u opisanim vrstama obiteljskih situacija, tada je razumljivo da i roditelji i stručnjaci mogu doći u iskušenje da ožive neke dobre stare metode iz prošlosti; npr. "granice", "strogost" i "posljedice". Katkada ih je, uz pomoć upornih i čvrstih nastojanja, moguće učiniti djelotvornim za ograničeno vremensko razdoblje, no to je vrlo kratkovidno rješenje protiv kojeg postoje valjani razlozi. Najpozitivniji rezultat koji se ovakvim rješenjem može postići, stvaranje je mirnijeg ozračja i smanjenje sukoba, no samo izvana; međusobni sukobi pretvaraju se u nutarnje psihičke sukobe, koji se, onda, neizbježno, ponovno pojavljuju kao međusobni sukobi. Tome su dva razloga: prvi, starinske metode svu odgovornost i krivnju pripisuju, nakraju, djeci; drugo, oni samo naizgled popunjavaju prazninu u nedostatku osobne bliskosti odraslih. I tako, djeca ipak ne dobivaju ono što im je potrebno. U najboljem slučaju, uče se ponašati kao da dobivaju. A roditelji se ne razvijajaju kao

odrasle osobe. Oni samo prihvaćaju novu metodu koju postavljaju između sebe i djece. Ona će, možda, promijeniti njihov odnos, ali ga neće poboljšati. Sličan sklop problema pojavio se, posljednjih godina, u skandinavskim zemljama u obiteljima koje imaju tzv. MDB/DAMP (minimal brain disorder/ minimalno oštećenje mozga) djecu, tj. djecu za koju se misli da imaju oštećenje mozga, pomoću kojeg se može objasniti njihovo izrazito impulzivno i asocijalno ponašanje. Bez obzira odgovara li pretpostavka o oštećenju mozga stvarnosti, za tu je djecu presudno da njihovi roditelji nauče otkriti svoja vlastita ograničenja i osjećaje putem interakcije s djecom, a ne na osnovi neke metode. U protivnom će kvaliteta dječjeg života biti pogoršana za duže vrijeme - a time i njihovi simptomi i, što je jednako važno: roditelji će se, kao ljudska bića, potpuno iscrpiti. Činjenica da ta djeca imaju dijagnozu, često izravno olakšava roditeljima njihov osjećaj krivnje, što je važno, ali će promjena pedagoških metoda kroz duže razdoblje izvrgnuti te roditelje ogromnom gubitku njihove samosvijesti i pogoršanju odnosa s djecom. Neovisno o ličnosti ili dijagnozi, djeca ništa ne dobivaju kao objekti pedagoških metoda, osim ako im je cilj - poučavanje intelektualnim i praktičnim umijećima.

IV. 7. Dječja društvena odgovornost Jedan sam od onih koji drže da je društvena odgovornost važna za kvalitetu ljudskih zajednica. Pretpostavljam da je

započela kao kulturno naslijeđe koje se kasnije razvilo u politički i humanistički stav, a sada je zaokružena stručnom spoznajom: svi smo povezani, i u dobru i u zlu, i to stalno; obmana je svaka zamisao da možemo izbjeći utjecaj na tuđe živote ili njihov utjecaj na naš. Ono što vrijedi za našu obitelj, vrijedi i za društvo: ne postoji ništa takva što bi se zvalo tvoj problem i moj problem. Radi se o našem problemu ili našem uspjehu. Kao što sam već spomenuo, prema mom iskustvu, djeca koja su podupirana u razvoju osobne odgovornosti, gotovo automatski razvijaju visok stupanj društvene odgovornosti. Ona uključuje susretljivost, osjećajnosti i obzirnost, koje u svakidašnjem životu volimo smatrati iskazom njihove društvene odgovornosti. Kada se društvena odgovornost razvija na ovakvim temeljima, ona se ne izražava kao samopožrtvovnost, već kao svjesna udružena odgovornost, koja u puno većoj mjeri osigurava dostojanstvo svih strana. (Ako želimo da društvena odgovornost ima svoj smisao, onda ona mora podrazumijevati postojanje osobne odgovornosti ljudskih bića. U protivnom, ona postaje zaštitničkim milosrđem.) Taj razvoj postoji vidljivim već u djece od tri do četiri godine, a u dobi adolescencije doseže zrelost u mislima i na djelu. Odnos s roditeljima te braćom i sestrama početno je i najvažnije dječje područje praktičnog razvoja društvene odgovornosti, ali i dječji vrtići i jaslice igraju, naravno, važnu ulogu. Različite obitelji imaju različite stavove pa se potrebe pojedinih obitelji, u pogledu dječje društvene odgovornosti, mogu jako razlikovati. Velika je razlika između obitelji s jednim djetetom i obitelji s petero djece, isto kao što društveni

položaj i financijska situacija imaju znatnu važnost. U nekim se obiteljima prednost daje emocionalnom izražavanju u obliku uviđavnosti i fleksibilnosti, dok, druge obitelji više drže do korisnosti i osjećaja dužnosti. Na isti se način razlikuju temeljne vrijednosti u dječjim vrtićima i jaslicama. Neke zemlje ističu razvoj "slobode uz odgovornost", a u drugima se, opet, dječja društvena odgovornost mjeri na temelju njihove sposobnosti i spremnosti podvrgavanju pravilima ustanove. No, iskustvo nam pokazuje da, što se jedne stvari tiče, postoji sličnost između obitelji, ustanova i društva: što je društvena odgovornost više stvar dužnosti vezanih za pravila postavljena tijekom dječjeg odgoja, to je manja vjerojatnost da će djeca razmišljati i postupati na društveno odgovoran način kad odrastu. Za optimalan razvoj dječje društvene odgovornosti nužna su dva temeljna preduvjeta: - Da roditelji vide i priznaju njihovu potrebu za suradnjom. - Da je ponašanje roditelja odgovorno: njihovo međusobno ponašanje, ponašanje prema djeci i prema drugim ljudima. Kao i za većinu drugih situacija, isti činitelj vrijedi i ovdje: primjer koji daju odrasli ostavlja puno dubljeg traga na odgoju djeteta nego verbalno poučavanje. Primjer Četverogodišnji Kim sjedi na podu i igra se s "Lego" kockama. Njegova mlađa sestra prolazi pokraj njega, zastaje na nekoliko trenutaka diveći se velikom braci s radoznalošću i oduševljenjem, a zatim se pokušava umiješati u igru. Kim je nekoliko puta pokušava bezuspješno zaustaviti, a potom

je odgurava što završava njezinim urlanjem. Sva preplašena, majka dotrči u sobu. Majka: "Što se dogodilo? Što je?" Sestrica (plačući): "Kim me udario!" Kim: "Nisam.. stalno mi ruši moje kocke." Majka: "Kim, ti znaš da ne smiješ tući svoju malu sestru.Moraš zapamtiti da si ti stariji i da je ona premalena da razumije puno toga. Zašto ti ona ne bi pomogla slagati kocke? Zar se ne bi mogao igrati sa sestricom, kad ona to toliko želi!?" Ova je situacija klasičan primjer našeg, ponešto pojednostavljenog, shvaćanja društvene odgovornosti ("Stariji moraju biti dobri prema mlađima") i odgoja putem poučavanja. Na neki je način to posve razumljivo. Ne možemo, tek tako, prihvatiti Kimovo narušavanje sestrinih granica svaki put kada ona naruši njegove svojom djetinjastom nesmotrenošću. Problem je u ovom slučaju u tome što se majka neobzirno odnosi prema Kimu, dok ga istodobno poučava obazrivosti. Alternativa: Majka: "Što se dogodilo, Kim?" Kim: "Ruši mi kocke!" Sestrica: "Kim me udario, mama!" Majka (zagrlivši sestricu, ne prestajući obraćati pozornost na Kima): "Hajde da smislimo nešto što bi joj mogao reći, kada se želiš na miru igrati." Na ovakav način, majka istodobno čini sljedeće: - Istražuje što se zbilo. - Obraća se odgovornijem djetetu umjesto da ga poučava o njegovoj odgovornosti.

- Njezin prijedlog kazuje da je svjesna Kimovog pokušaja postavljanja njegovih vlastitih granica mirnim putem i da je situacija završila fizičkim sukobom samo zato što, u tom trenutku, nije znao ništa bolje. Ona mu, istodobno, priznaje njegovu spremnost na suradnju, ali i njegovu potrebu za zaštitom osobnog integriteta. - Brižno se ophodi i s Kimovom sestricom, ali joj, ujedno, daje do znanja da su Kimove osobne granice važne njegovoj obitelji. - Ne kudeći Kima što se poslužio svojom tjelesnom nadmoći, priopćava mu da je svjesna njegovih osjećaja zbog sukoba. - Ona ukazuje na jedan pristup, a ne predlaže rješenje. Na taj način podupire razvoj Kimove i osobne i društvene odgovornosti, istodobno saopćavajući djeci da umijeće čuvanja osobnog integriteta - bez vrijeđanja drugih, i nije baš tako jednostavno. Nema više nikakve potrebe za nastavkom razgovora. Kimova odgovornost postupno će ga dovesti na pravi put kao i, ne manje važno, majčin pokušaj očuvanja njezinog vlastitog integriteta u interakcije sa suprugom i djecom. Praktična odgovornost Kada djeca navrše četiri ili pet godina, pred roditeljima stoji mogućnost vrlo važnog odabira: "Želimo li svjesnu ili korisnu djecu?" Malo je roditelja svjesno ovog odabira i on, svakako, nije nešto što trebamo ili moramo učiniti. On samo predstavlja mogućnost odabira između dva načela koja se temelje na različitim uvjetima i koji ostavljaju različite posljedice.

Kao što sam već spomenuo, ogromna je razlika živi li dijete u obitelji sastavljenoj od dvoje odraslih i petoro djece, dvoje odraslih i jednog djeteta ili, primjerice, jednog odraslog i troje djece. Što je obitelj brojnija, to je veća nužnost planiranja i strukturiranje pa, prema tome, i dužnosti. Na sličan je način velika razlika između tipične gradske skandinavske obitelji, gdje oboje roditelja rade, i poljske maloposjedničke obitelji bez prihoda od zaposlenja. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina, većina američkih i skandinavskih stručnjaka zastupala je gledište da su dužnosti zdrave za djecu. Uz svo dužno poštovanje, ta je zamisao čista besmislica! Razmišljanje, na kojem se temelji to stajalište, u osnovi je dobro: djeca imaju potrebu osjećati se vrijednima u obitelji, a kako više nije nužno oslanjati se na njih kao na dodatne hranitelje, u zemljama visokog standarda nastao je vakuum. Bitna je razlika uviđaju li djeca roditeljsku potrebu za pomoći ili roditelji djecu obasipaju dužnostima, jer drže da je to dobro za njih. Ta se razlika ne mora činiti velikom, ali je, u stvarnosti, ogromna: ona predstavlja razliku između osjećaja osobne vrijednosti u odnosu na naše roditelje i osjećaja da smo objekt njihovog nadmoćnog znanja o odgajanju. Malo je vjerojatno da će ovo drugo ikome pomoći da osjeća svoju vrijednost. Odabir između korisnog i svjesnog djeteta nije nužno pitanje ili - ili, već nam promišljanje o tomu može pomoći razjasniti naše misli i produbiti ih glede dugoročnijih ciljeva roditeljstva. Navest ćemo okvirni sažetak tih uvjeta.

Ako nam je cilj imati svjesnu djecu, onda se moraju uzeti u obzir dva osnovna činitelja: - Razvojna psihologija već godinama zna, da je za djecu do, otprilike, deset godina najzdravije što više se igrati. Najzdravije u smislu da je to najbolje za njihov tjelesni, psihički, i društveni razvoj, a uz to predstavlja i činitelj koji povećava njihovu sposobnost djelotvornog učenja. - Djeca do osme ili devete godina posjeduju ograničen način sagledavanja stvari. Drugim riječima, njima je jasno čemu kažu "da", kada se radi o dogovoru da peru suđe tri puta na tjedan. Ako, jednog dana, perete suđe, a vaša šestogodišnja kćerkica sjedi na kuhinjskom stolu i ugodno s vama čavrlja, posve ju je lako pridobiti za takav odgovor. Ali njezino "da" ne znači: "Da, shvaćam što misliš i spremna sam prati suđe 3 puta tjedno sve dok živim kod kuće." To znači: "Da, i ja tebe volim i u ovom sam trenutku spremna sve učiniti da ti budeš sretna!" Ovo odgovara onome kada odrasli jedno drugom kažu: "Uvijek ću te voljeti!" To nije ni obećanje, ni ugovor, već izraz našeg snažnog osjećaja ljubavi u tom trenutku. Ako ove uvjete imamo u vidu, onda nema ničeg pogrešnog u tome da djeci damo neke redovite dužnosti. Kao što ću o ovome još govoriti u poglavlju o tinejdžerima, postoji potreba za redovitim prilagođavanjem i dogovaranjem, a povrh toga, to zahtijeva još nešto veoma važno: zahtijeva od roditelja ne brkanje "ljubavi i posla"; ne prihvaćanje stava koji kaže: "Svojim roditeljima duguješ ispunjavanje tvojih dužnosti kao znak zahvalnosti za njihovu veliku ljubav prema tebi!" Dužnosti su dužnosti i nemaju nikakve veze s ljubavlju. S dobrom voljom, možda, osjećajem odgovornosti - da, ali s

ljubavlju - ne! Slična bilanca između bračnog para neminovno bi dovela do brzog gašenja ljubavi. Kao što, očito, proizlazi iz upravo rečenoga, važno je da zadaće koje dajemo djeci imaju svoj smisao za obitelj - da je roditeljima potrebna pomoć i da je oni zato i cijene. Što se samog odgoja tiče, prednost dodjeljivanja djeci nekih kućanskih poslova, usporedo s njihovim odrastanjem, leži u organiziranosti njihove prirodne korisnosti i želje za suradnjom. To može biti od koristi u funkcioniranju obitelji i nije, ni u kojem slučaju, štetno po dječji razvoj. No s druge strane, nije ni nužno za razvoj njihove društvene odgovornosti pa se odabir mora, prvenstveno, temeljiti na roditeljskim stavovima i potrebama. Ako, pak, roditelji odluče imati korisno dijete, ne smije se zaboraviti da se korisnost ne može oblikovati prije no što djeca mogu prihvatiti takve planove, tj. negdje oko desete, jedanaeste godine. Važno je, nadalje, zapamtiti - ne opteretiti ih dužnostima i tražiti njihovu pomoć kada je nužna. Treba razlikovati: - "Simon! Ne zaboravi da je danas tvoj red za pranje suda!" - "Simon! Trebam pomoć. Hoćeš li oprati suđe?" Većina zdrave djece upravo se nečim živo zanima u trenutku kad roditelji trebaju njihovu pomoć. Prema tome, neumjesno ih je pitati "nemaju li ništa protiv" da pomognu. Ne stoga što ne bi željeli pomoći, već zato što, u načelu, radije rade ono što su započeli. Stoga je posve prihvatljivo biti uporan: - "Simon! Trebam pomoć. Hoćeš li oprati suđe?" - "Ne, nemam vremena. Idem igrati nogomet s Nikolom."

- "Dobro, idi najprije na nogomet, ali te molim da onda poslije nogometa opereš suđe, u redu?" Ili: - "Simon! Molila bih te da odeš baciti stare novine. Hoćeš li?" - "O, ne., ne da mi se. Baš gledam televiziju." - "To je u redu, Simon! Ne mora ti se dati. Može ti se ne dati cijelo vrijeme dok to radiš, ali želim da novine danas budu iznesene iz kuće." I ovo: - "Simon! Treba mi, na trenutak, tvoja pomoć. Hoćeš li postaviti stol dok ja dovršavam večeru?" - "Ne, imam posla!" - "Dobro, napravit ću to sama." I, naravno, postoji niz prigoda u kojima oni kažu "da". Prema mom iskustvu, dvije su prednosti kod odabira korisnosti umjesto savjesnosti. Prije svega, gledano na dulji rok, dječji doprinos zajednici je veći; drugo, obje strane dobivaju osnovnu obuku u govorenju "da" i "ne" jedna drugoj te na taj način razvijaju stalni osjećaj za potrebe i granice jednih i drugih. Važno je zapamtiti da nije riječ problemu odabira nasuprot dužnosti; riječ je o slobodnoj, iznutra upravljanoj odgovornosti, a ne o odgovornosti koja je stvorena i upravljana izvana. Baš kao i odrasli, i djeca imaju potrebu osjećati se vrijednima u zajednici koje su dio. Osjećaj vrijednosti rijetko je, čak možda nikada, povezan s izvršenjem i služenjem. On ne nastaje niti onda kada su roditelji spremni skočiti na svaki djetetov mig, niti kada su dužnosti i usluge djece svedene na sustav koji su odredili roditelji. Najčistiji oblik savjesnosti -

tj. društvena odgovornost koja nije rukovođena samo željom, nastaje kada ljudi imaju slobodu posvetiti se nečemu, a ne kada ih drugi na to obvezuju. To je još jedna točka u kojoj nema razlike između djece i odraslih. Preodgovorna djeca Često smo toliko zaokupljeni dječjom društvenom odgovornošću na praktičnoj razini da zaboravljamo koliko se djeca osjećaju odgovornom, gotovo od rođenja, za dobrobit svojih roditelja. Da li se djeca u toj dobi stvarno osjećaju odgovornom, otvoreno je pitanje za raspravu, ali je činjenica da se osjećaju krivima kada roditelji imaju problema sami sa sobom, ili jedno s drugim, kada se roditelji ružno ophode prema njima, zanemaruju ih itd. U takvim situacijama, djeca uvijek stvaraju iste zaključke: da mora da su u nečemu pogriješila. Već u dobi od 1 i pol do 2 godine, neka djeca počinju biti odgovornom i to u obliku pretjerane odgovornosti, sa svim onim što za sobom povlači obzirnost prema potrebama roditelja i potiskivanje njihovih osobnih. To je osobito izraženo u obiteljima u kojima je jedan od roditelja ovisnik o lijekovima, alkoholičar, duševni bolesnik ili emocionalno poremećen u nekom drugom obliku. No, do toga dolazi i u obiteljima u kojima okolnosti nisu tako dramatične. Odnosi se to na slučajeve kada vrlo mlade i nezrele djevojke postaju majke pokušavajući, na taj način, svome životu dati neki smisao i suvislost. To i nije neobično u situacijama kada se roditelji, zbog razvoda, upuštaju u

međusobnu borbu za moć, kada djeca služe kao oružje, a dobiveno pravo na starateljstvo kao simbol pobjede. (Riječ je o psihološkom procesu koji nikakav zakon ne može spriječiti.) Do ovoga dolazi i u obiteljima u kojima su okolnosti razvoda manje dramatične, ali u kojima je jedan roditelj ostavljen u kritičnoj situaciji, obilježenoj osjećajima beznađa, gorčine i shrvanošću samoćom. Bilo da djeca s tim roditeljima žive stalno, povremeno, u dane vikenda i blagdane, manja će se djeca osobito žrtvovati za potrebe roditelja. Nezrelost ili egzistencijalna praznina odraslih vakuum je koji neminovno privlači dječju potrebu da se osjećaju i budu vrijednima te njihovu želju za suradnjom. Stoga roditelji u ovakvoj situaciji vezu sa svojim djetetom vide kao skladnu i jednostavnu, dok će ostali odrasli (drugi roditelj, učitelji itd.) dijete, opravdano, smatrati neprilagođenim. U nazočnosti drugih odraslih, dijete će pokušati potražiti nadoknadu za pomanjkanje ravnoteže pa će djelovati kao da vapi za pažnjom, bit će djetinjasto, cendrat će ili će se držati njihovih skuta. No u kasnijoj fazi, postat će agresivno i izazivat će sukobe. To je ponašanje djetetov genijalan i kompetentan pokušaj zadovoljavanja vlastitih potreba u vrijeme kada se nije prisiljeno žrtvovati. Dosad sam, u ovom odjeljku, opisao obiteljske situacije koje su, očito, posve destruktivne po svojim značajkama. Međutim važno je istaknuti da se pretjerana odgovornost u djece može, također, razviti u okolnostima bez ovakvih prepoznatljivih nemilih uvjeta. Sljedeći slučaj primjer je naše, ponekad, ograničene sposobnosti točnog uviđanja s kojom pojavom u našem životu djeca surađuju.

Primjer Andersu je trinaest godina kada njegov otac stvara dom s jednom ženom poslije desetogodišnjeg samačkog života. Andersovi su se roditelji razveli kada je imao 3 godine. Od tada je "dijeljeno dijete", dakle, živi naizmjenice s ocem i majkom i to po tjedan dana sa svakim. Oboje roditelja visoko su obrazovani. Majka je bila pomalo ogorčena zbog razvoda, no unatoč tome, uspijevaju se držati dogovora o dijeljenju djeteta, bez destruktivnih sukoba. Oboje roditelja vrlo je ozbiljno shvatilo odgovornost glede odgoja njihova sina te su nastavili stanovati u blizini jedno drugog kako bi Anders ostao uz svoje prijatelje i u istoj školi. Majka je, općenito, razočarana muškarcima i nije našla novog partnera; otac je odabrao živjeti sam, uglavnom iz obzira spram Andersa, mada je imao dvije duže veze s drugim ženama. Anders brzo uspostavlja dobar odnos s očevom novom partnericom, a pretpostavke odraslih, vezane za ljubomoru i sukobe, pokazuju se neosnovanima. Poslije šest mjeseci, zove telefonom Andersova majka i kazuje ocu da ju je Anders zamolio da pita oca, može li ga Anders prestati posjećivati tako često kako je to činio prethodnih deset godina. Ovo je za oca pravi šok, jer se osjeća odbačenim i krivim pa mu počinje raditi mašta kako bi objasnio situaciju: Je li Anders ipak ljubomoran? Želi li mu bivša žena sve pokvariti? Osjeća li se Anders zanemarenim u novim okolnostima? itd. Tijekom savjetovanja, kojemu su nazočni otac, majka i Anders, otac kaže:

- "Anders, željo bih znati, zašto više ne želiš živjeti kod mene? Mislim, onoliko koliko i prije." Anders oklijeva te nakon prilično dugog razmišljanja, vrlo ozbiljno pogleda oca i odgovori mu: - "Zato, što sam mislio da sada... sada imaš Hanne (očeva nova partnerica) koja se brine za tebe... pa me, možda, ne trebaš više tako često." Otac je zapanjen, dirnut i zadovoljan odgovorom pa je spreman na novi dogovor glede Andersovih dolazaka. U tom trenutku, Andersova majka, koja je od početka sastanka uporno tražila da se poštuje njezino pravo na šutnju, prekida njihov razgovor riječima: - "Ali Anders, možeš li onda objasniti, zašto odjednom želiš ići u internat?" Anders opet dugo razmišlja, ali ga hrabrost sada pomalo napušta. No, uz poticaj obiteljskog terapeuta, uspijeva odgovoriti: - "Možda ćeš si i ti onda željeti naći novog muža." Ove izjave spremnosti na povlačenje, ljubavi i velike odgovornosti trinaestogodišnjeg dječaka prikladan su uvod u razmatranje problema koji se odnose na samohrane roditelje. Postoje, naravno, samohrani roditelji koji zlorabe dječju odgovornost i spremnost na suradnju, svaljujući sve svoje strahove i brige na dječja leđa. Ovaj problem nije ograničen samo na obitelji s jednim roditeljem. Jednako je zastupljen u mnogim obiteljima u kojima roditelji nisu u stanju međusobno razgovarati o svojim problemima i u kojima, osobito majke, stoga često odabiru jedno od djece kao osobu kojoj će

se povjeriti. Kod ovakve djece, često se vrlo brzo razvija osjećaj pretjerane odgovornosti, ne samo u odnosu na majčine probleme, već i u vezi roditeljskih bračnih problema. To, naravno, stvara napetost koja, neminovno, ostavlja posljedice na djetetov razvoj. Moje mi iskustvo pokazuje da se većina samohranih roditelja odgovornije ponaša, ako su ostali sami sa svojom djecom prije njihove trinaeste, četrnaeste godine, no to ne znači da ti roditelji izbjegavaju da im djeca postanu preodgovorna. Objašnjenje je isto kao i kod preodgovorne djece u obitelji s oba roditelja: Kada u obitelji nastane praznina - bilo zbog odsutnosti jednog roditelja, bilo zbog toga što jedno od roditelja ne preuzima svoju osobnu odgovornost - tada jedno od djece (jedinac ili najstarije dijete) uvijek uskače i pokušava ispuniti tu prazninu. To je nešto što čak ni najodgovorniji i najuvidavniji roditelj ne može spriječiti. Samohrani roditelji mogu puno učiniti kako bi uvelike smanjili taj teret - primjerice pružajući djetetu dovoljno dokaza da je okruženo stabilnom skupinom odraslih; usredotočavanjem na djetetovu bespomoćnost, umjesto davanja zadaća, tamo gdje je to iole moguće u praksi; poticanjem djeteta da se što više igra s drugom djecom te izravnim priznavanjem djetetovog osjećaja odgovornosti npr. ("Znam da se brineš što sam sada malo potištena, ali ja imam nekoga s kime mogu o tome razgovarati pa sam, zato, sigurna da će sve ubrzo biti bolje." A ne: "Nemoj se ti zbog toga brinuti, dušo. Sve će biti dobro, dok imamo jedno drugo.") Ali, sve te prednosti našeg života samohranih roditelja s jednim ili više djece, imaju i svoju drugu stranu. Činjenicu

da roditelji imaju više vremena za svoju djecu, za zbližavanje s njima i čvršće povezivanje itd., djeca doživljavaju dvojako: kao prednost i, istodobno, kao obvezu. Razmjerno je lako ustanoviti, doživljavaju li djeca svoju pretjeranu odgovornost većim teretom nego što ga mogu nositi; ili, drugim riječima, podriva li suradnja njihov integritet. Znaci su sljedeći: - Pokazivanje pretjerane obzirnosti spram roditelja i nerado druženje s vršnjacima. - Izazivanje sukoba i suprotstavljanje, zapuštanje dužnosti i ne pridržavanje dogovora. - Destruktivno, agresivno ponašanje u vrtiću ili školi. - Česte glavobolje, bolovi u želucu, leđima i ramenima - Potpuna pobuna u doba adolescencije. - Introvertiranost, melankolija i sklonost povlačenju. Prema mom iskustvu, ovo su najčešći znaci. No to nikako ne znači da djeca koja ne pokazuju te znake nisu preodgovorna, niti da su sva djeca koja ih pokazuju preodgovorna. Ovo je još jedno od područja gdje je ljudski život preraznolik da bismo mogli imati gotove odgovore. Tijekom posljednjih desetak godina, u skandinavskim se zemljama razvilo veliko zanimanje za preodgovornu djecu; za djecu koja prerano sazrijevaju; za djecu koju okolnosti prisiljavaju da se ponašaju kao roditelji prema vlastitim roditeljima. Ovaj je razvoj osobito izražen u zemljama u kojima nacionalne krize i ratovi razdvajaju obitelji i ubijaju očeve. Ozbiljnost ove pojave dovela je i stručnjake i roditelje do gajenja po mom mišljenju, pretjeranog uvjerenja da će se preodgovorna djeca djelomično riješiti te odgovornosti u nekoj kasnijoj fazi.

Primjer Mlada majka živjela je sama sa svojim osmogodišnjim sinom od njegova rođenja do pete godine. Tada je počela živjeti s jednim čovjekom i to je trajalo tri godine. I majka i taj čovjek obrazovani su ljudi te im je stalo i svjesni su djece i odgoja. Kada su osnovali zajednički dom, suglasili su se da je njezin sin, Kasper, pomalo preodgovoran i da mu treba "dopustiti da opet bude dijete". Rezultat ove odluke bilo je roditeljsko svjesno, ciljano prijanjanje za odgoj temeljen na zamisli da će oni, kao odrasli, donositi "odgovorne odluke" u svezi s vremenom odlaska na spavanje, pisanja domaćih zadaća, aktivnosti u slobodnu vremenu itd., te će "postavljati granice". No, tri godine kasnije, majka je odlučila prekinuti tu vezu, dijelom i zbog činjenice što su pogledi tog čovjeka na njezino dijete i na ideje o odgoju bili znatno konzervativniji no što je smatrala razumnim. Međutim, neslaganje s njegovim metodama, koliko god ozbiljnim bilo, nije prekinulo strategiju, već ju je samo nešto olabavilo. U te tri protekle godine, Kasper se suviše udebljao i postao prilično naglim, i kod kuće i u školi, a sada, kada je opet bio sam s majkom, gotovo svaki dan dolazilo je do žestokih sukoba koji su često završavali Kasperovim gnjevnim optužbama da ga majka više ne voli. Prirodno je da su i Kasper i majka bili užasnuti ovakvim stanjem stvari. Ali, sve je brzo krenulo na bolje kada je Kasperu pružena pomoć u tumačenju njegove tvrdnje: Ti me više ne voliš!" Ta je tvrdnja tumačena ovako: "Nesretan sam zbog načina na koji me voliš."

U dobi od pet godina, Kasper nije bio preodgovornim više no što su to druga djeca koja žive sama s majkom. No to ne znači da je zabrinutost odraslih bila neumjesnom ili uzaludnom - takvom je bila samo njihova strategija. Oni su previdjeli činjenicu da je Kasper bio preodgovoran zbog majčine dobrobiti, a ne zbog sebe osobno. Naravno da, prema tome, Kasperu ništa ne pomaže njihovo iznenadno preuzimanje odgovornosti odraslih za njega. Njegova majka nije bila neodgovorna, nego je Kasper bio preodgovoran. Kada djeca preuzmu preveliku odgovornost u tako ranoj dobi, ona postaje sastavnim dijelom njihove osobnosti i ne može se tek tako odstraniti. Moguće je pratiti njezin razvoj i spriječiti njezino zlorabljenje i iskorištavanje, ali će ona ostati životnom težnjom koja će, primjerice, obilježavati Kasperov odnos s njemu važnim ljudima. Kasperova majka i očuh mogli su napraviti dvije stvari koje bi bile pomogle, i njemu i njima: mogli su se usredotočiti na poboljšanje, i njihovog života kao odraslih osoba, i zajedničkog života s Kasperom, tj. pobrinuti se za svoju osobnu odgovornost. Što je Kasperova majka zadovoljnija svojim životom odrasle osobe, to se on više može opustiti i usredotočiti svoju snagu na vlastito djetinjstvo. Umjesto toga, on je postao objektom njihovih sukoba i sredstvom njihovog prijekida, a to je, nakraju, dovelo do znakovitog povećanja njegove, već ionako, pretjerane odgovornosti. Mogli su bili bodriti i poticati dijete u njemu: njegovu iracionalnost, njegovu divljinu, njegovu nerazumnost, djetinjastost, zaigranost, njegovu neposrednost i spontanost.

Namjera je bila dati mu "pravo biti djetetom", a završilo je njihovim "igranjem odraslih". Kasperov odgovor majci bio je izravan i kompetentan: "Ako me tako kaniš voljeti, onda ja s tim ne želim imati nikakve veze!" Djeca koja se izražavaju na žešći način od Kaspera, često su u većem škripcu: osim što nose teret odgovornosti za dobrobit odraslih, kude ih i grde zbog neodgovornosti u praktičnim stvarima. Da su im, primjerice, sobe neuredne, da ne pišu zadaće, što prosvjeduju kada trebaju čuvati mlađeg brata ili sestru, što nerado pomažu pri pranju suđa, odlasku po pivo, cigarete ili video-kazete, kada to odrasli zatraže. Djeca ne umiju izravno prosvjedovati na ovakva razmjerna iskrivljavanja. Ona mogu jedino pokušati čvrsto stisnusti zube dok su kod kuće, a svoj bol iskaliti izvan doma. Neki se uspijevaju pravodobno ukloniti putem sudske odluke, drugi napuštaju dom na temelju neke vrste dragovoljnog sporazuma, a velik broj ostalih dobiva potporu društva u obliku školske psihološke službe, specijalnih Škola i savjetovanja. Presudno je za samosvijest i društvenu odgovornost ovakve djece i mladeži da učitelji, terapeuti i roditelji-usvojitelji ne uvjeravaju ni sebe, niti one kojima žele pomoći, da mogu "izliječiti" njihovu pretjeranu odgovornost. Ne ističem ovo da bih stvorio pesimizam, već da ne dolijevamo ulje na vatru. Kada djeca provedu prvih 5,10 ili 13 godina svoga života potiskujući sebe kako bi dali prednost potrebama i osjećajima svojih roditelja, onda pretjerana odgovornost postaje

središnjim dijelom njihova integriteta i jedinim načinom na koji su se naučili osjećati vrijednim drugim ljudima. Kada drugi odrasli preuzmu ulogu roditelja i s najboljim namjerama počnu raditi na djetetovoj prevelikoj odgovornosti, moguća su dva rezultata: - ili će dijete ovaj novi pristup doživjeti kao kritiku smisla svoga postojanja i odbiti surađivati, postati agresivnim i odbijati suradnju ili se pasivno predavati; - ili će već dobro uvježbana pretjerana odgovornost biti reaktivirana prema novim odraslima kao svojim ciljevima. Dijete ostaje jednako preodgovorno i jednako tako malo vjerno samo sebi, kao i prije. Jedina je razlika što je sada pod nadzorom vanjskog autoriteta s novim zahtjevima i očekivanjima. Protuteža prevelikoj odgovornosti osobna je odgovornost i samosvijest. Zadaća odraslih ne sastoji se u slamanju ili liječenju prevelike odgovornosti, već u jačanju samosvijesti i osobne odgovornosti, kako bi se uspostavila ravnoteža između osobne i društvene odgovornosti. To je dug proces koji zahtijeva strpljenje i, uz sve najbolje namjere i ciljeve, trajat će čitav djetetov život; isto tako, može se vrlo lako dogoditi da su potrebne 2-3 godine da uopće započne. Obje strane trebaju vremena, jer su zahtjevi za prilagođavanjem, sami po sebi, veliki - i iznutra i izvana - i zato Što je zadaća, koja stoji pred djetetom da nađe izgubljenog sebe iza strategije opstanka, tako teška.

Sami s odgovornošću Preodgovorna djeca osjećaju da su sama u svojoj odgovornosti za jedno ili oboje roditelja, a možda čak i za čitavu obitelj. Obilježava ih djelatan odnos s roditeljima; oni ga traže i sretni su kada ga uspiju ostvariti, a frustrirani su kada im to ne polazi za rukom. Postoji još jedna skupina djece koja se također osjećaju jedinima odgovornima, ali odgovornima za sebe. Oni se, često od vrlo rane dobi, bore sa zadaćom preuzimanja odgovornosti za sebe - potpuno sami - i možemo ih naći u svim tipovima obitelji. Kao da su došli do podsvjesnog zaključka da im njihova obitelj nema što pružiti, osim hrane, krova nad glavom, odjeće i ležaja u koji će leći. Kao što sam već spomenuo, moje mi iskustvo pokazuje da takve djece ima u svim tipovima obitelji: od posve običnih i naizgled zdravih obitelji do vrlo problematičnih i siromašnih. Ova su se djeca "odlučila za van" zahvaljujući grubom zanemarivanju i tjelesnom zlostavljanju; zbog problematičnog međusobnog odnosa njihovih roditelja koji su dugo crpli svu snagu obitelji; zbog pomanjkanja stvarnog emocionalnog zajedništva u obitelji u kojoj je svaki član usamljenik na pustom otoku; stoga što je jedan od roditelja (češće majka) imao pretjerane emocionalne zahtjeve, a samo je prividno bio sposoban uzvratiti. To je tek nekoliko primjera obiteljske situacije čija je posljedica funkcioniranje neke djece u obliku krajnje osamljenosti; dakle kada su djeca, od vrlo rane dobi, prisiljena preuzeti punu životnu odgovornost za sebe i živjeti u jednoj

vrsti egzistencijalne osamljenosti s kojom se većina odraslih uglavnom odbija suočiti tijekom čitavog života. Tako dugo dok su u manjini, njihov je glavni problem što su još tako mladi. Ni jedna nam tradicija ne dopušta gledati na djecu kao na samodovoljna bića koja ne pripadaju društvenim skupinama pa, stoga, ni na njihovu osamljenost ne gledamo kao na osnovni uvjet njihove egzistencije, ili pak na nju gledamo kao na društvenu osamljenost, zbog čega smo skloni sentimentalno reagirati. No, uzevši u cjelini, mi ih, jednostavno, uopće ne vidimo. Mnoga od te djece jednostavno odrastaju ne bivajući osobito nesretnima, ili uopće svjesnima svoje posebnosti te otkrivaju svoju osamljenost tek kad sami osnuju obitelj. Često se bračno vežu za ljude uspješne u zajedništvu koji postaju, zbunjeni i nesretni zbog toga što s njima teško mogu uspostaviti zajednicu. No, neki odrastaju u tako destruktivnim obiteljima da dolazi do ozbiljnih psiholoških i društvenih problema i baš ih tu susrećemo u manje krajnjim, ali zato više frustriranim stanjima. Njihova je frustriranost posljedica činjenice da su, ustvari, sami na svijetu, ali se, ipak, još nadaju i čeznu. Metaforički rečeno, oni i dalje sjedaju za stol večerati s ostalim članovima obitelji i to u nadi da će dobiti hranu umjesto praznih tanjura ili praznih kalorija. Ovo ih stavlja u bolnu životnu situaciju u kojoj su izdvojeni i osamljeni, no ipak porobljeni.

Primjer Najživopisniji opis ovakve frustriranosti i ograničavanja slobode dao mi je jedan trinaestogodišnji dječak, kada ga je policija vratila u ustanovu iz koje je bio pobjegao po ne znam koji put. Taj put, tražili su ga oko mjesec dana, kasno zimi, a on je preživio tako što je provalio u jednu kućicu za ljetni odmor, gdje je mogao naći hranu i zaklon. Razgovarali smo o njegovoj užasnoj situaciji, a ja sam, pomalo nespretno, pokušao opisati frustrirani odnos između njega i njegovih roditelja, koji su oboje bili alkoholičari i ovisnici o lijekovima. - "Pa", reče nakon nekog vremena, "sada mislim da znam što hoćete reći. To je kao u onim kućicama za ljetni odmor. Kada provalim u neku od njih zbog hrane, prokleto se razljutim ako ništa ne nađem. No, onda udarim nogom o hladnjak ili kantu za otpatke i idem dalje do sljedeće kuće. I, jednog sam dana došao do jedne velike kuće koja je imala podrum i sve ostalo. Vidio sam da su bogati i bio sam siguran da mi se posrećilo. No, nećete vjerovati, kad vam ovo kažem: Ti su ljudi imali dvije prostorije u tom podrumu - ostavu i vinski podrum - ali su bile zagrađene rešetkastim vratima od željeza s velikim lokotima, a ja nisam imao nikakvog alata s kojim bih to mogao otvoriti. - Nećete mi vjerovati, presjedio sam tamo cijelu cjelcatu noć, zureći u svu onu hranu - koju nisam mogao dohvatiti - i, zar mislite da sam se uspio pribrati i otići do sljedeće kuće? Ne, bogami nisam. Samo sam sjedio i plakao, k'o idiot!".Je li to ono na što ste mislili?..."

Važno je vidjeti ih onakvima kakvi jesu. Važno je zato što se vrsta pomoći i skrbi na koju oni reagiraju potpuno razlikuje od one potrebne ostaloj djeci i mladeži. Oni su imuni na iskustvo odraslih i vrlo često okreću leđa tjelesnom dodiru; nikada ne traže pomoć - sami se snalaze ili samo traže usluge i materi jalne stvari; i upravo kada pomislite kako ste s njima uspostavili osobnu vezu, postajete "samo još jedan od odraslih"; imuni su na pedagošku strategiju i poučavanje, a društvo je za njih apstrakcija, baš kao i sve ostale zajednice; oni su uvijek bili odgovornima za sebe, ali nemaju gotovo nikakvog dodira sa svojim osobnim potrebama, dok je njihova društvena odgovornost jednaka nuli. Prvi korak u pokušaju preuzimanja brige o toj djeci predstavlja pomoć da sami sebe sagledaju doslovce kao usamljenike bez roditelja s odgovornošću za vlastiti život. Ovo nije isto što i suprotstavljanje ili raskid s roditeljima, već znači, da se djeca moraju suočiti s činjenicom da u njihovoj obitelji ne postoje značajke kao što su: odgovornost, skrb, povjerenje i stabilan emocionalni odnos - koje su nužne za pravo djetinjstvo. To, u početku, dovodi do osjećaja velikog olakšanja, malo kasnije popraćenog tugom od koje se sporo oporavljaju. Tek se u ovoj etapi može ostvariti sloboda koja djeci dopušta odgovornost za svoj vlastiti život. Ovo je, za mnoge odrasle, težak korak. Nositi u sebi takvu krajnju usamljenost može biti vrlo teško. Sljedeći je korak lakši, pogotovo za laike. Naš nas uobičajeni osjećaj za humanost potiče na stvaranje veza, a stručno znanje omogućava nam pružanje pomoći. Oba su činitelja vrijedna divljenja i nužna, ali od nas zahti-

jevaju da toj djeci pristupamo pod njihovim uvjetima. To znači da ne smijemo misliti da smo mi ti koji znamo što je za njih najbolje, već moramo imati dovoljno poštovanja i strpljenja te mirno čekati, dopuštajući im eksperimentiranje i samostalno pronalaženje rješenja. Moramo stalno biti svjesni da naš kontakt s njima nije i, ni u kom slučaju, ne može biti zamjenom za ono što im je manjkalo s njihovim roditeljima. To, nadalje, zahtijeva da se naš kontakt s njima temelji na našoj osobnoj nesigurnosti i bespomoćnosti; da možemo djelovati s jednakim dostojanstvom i suzdržavati se od uloge pomagača. Ukratko: to od nas zahtijeva odbacivanje velikog dijela onoga što možemo svrstati pod pojam konvencionalne teorije odgoja. Mnoga od ove djece, koju roditelji ili društvo nisu izvrgli teškom zlostavljanju, imaju, na neki način, karte u svojim rukama. Ona su naviknuta na usamljenost pa je se ne boje kao ni pomisli "biti sam". Štoviše, njihovo je izvorno, neiskvareno "ja" ostalo, često, netaknuto. Njihov početni dodir s tom unutarnjom jezgrom nužno je polazište za razvoj kompetentne osobne odgovornosti i prihvatljive društvene odgovornosti - baš tim redosljedom. Društvena prilagodba nikada nije olakšala ničiju životnu patnju; u najboljem je slučaju pružila privremenu pomoć i zaštitu od veće patnje u nekom drugom kontekstu.

IV.8. Roditeljska moć Nitko, vjerojatno, ne dvoji u pogledu činjenice da roditelji imaju moć nad djecom te da je sprovedba te moći često najodgovorniji način djelovanja. To se odnosi na obične, svakodnevne situacije - poput one s Jacobom i njegovim ocem - kao i na veće i važnije sukobe. Odrasli, isto tako, imaju moć i izvan obitelji, koju, u skladu s različitim društvenim pravilima, nameću djeci i mladeži. U svakidašnjem životu, susrećemo se s različitostima između raznih kultura u pogledu načina nametanja ograničenja što ih postavljaju odrasli na područjima koja se kreću od fizičkog nasilja, odijevanja, sklapanja braka, vjerovanja do prava pojedinca na riječi i djela. Roditelji, koji su prisiljeni mijenjati kulture ili koji se odluče na iseljavanje, često se suočavaju s problemima vezanim s njihovim moralnim konceptima te s činjenicom da navike koje su naučili prihvaćati kao zdrave odnose između djece i odraslih mogu obje strane učiniti nesretnima, a njihov odnos neskladnim. Ljudima, koji vuku svoje korijene iz kultura u kojima su moralni koncepti puno jasniji, suočavanje s našim puno raznovrsnijim sjevernoeuropskim moralom, često može kao roditeljima stvoriti trajnu osobnu patnju a što ima presudan utjecaj na život cijele obitelji. Također je opće poznato da mnogi roditelji i ostali odrasli zlorabe svoju moć nad djecom u svakidašnjem životu. Razlozi tome ideološke su i psihološke prirode. Najoptimističnije što s tim u vezi možemo reći vjerojatno je to da je pokušaj zanemarivanja te pojave ili odobravanje takve vrste ponašanja na zalasku u većini dobro obaviještenih i demokratskih

društava. Isto se, do određenog stupnja, odnosi i na institucionalizirano nasilje, tj. na zloporabu moći koja je sastavni dio tradicije dječjih vrtića, Škola i pedagoške prakse te političkih odluka, donošenih od mjesnih i središnjih vlasti odraslih. U ovom kontekstu, neću se baviti sirovim i konkretnim oblikom moći, nego ću se usredotočiti na nešto suptilnije oblike. U tekstu koji slijedi pokušat ću, stoga, izdvojiti prijeko potrebnu ravnotežu moći između djece i odraslih, skupa s općom odgovornošću koja prati moć te načine na koje se odgovornost za moć može sprovoditi. Tako ću, nadam se, uspjeti pokazati put, u smislu osnovnih etičkih načela, za interakciju između djece i odraslih. Po mom mišljenju, s jednog zdravog stajališta, etička su razmatranja puno važnija od većine moraliziranja, koje tradicionalno predstavlja početnu točku za razgovor o odgajanju djece.

IV.9. Interakcija Kad sam, nedavno, radio u južnoj Europi, čuo sam dvije majke kako razgovaraju o odgoju. Jedna od njih bila je duboko nesretna, jer se njezin osamnaestogodišnji sin trebao pojaviti pred sudom zbog nekoliko sitnih krađa, koje je počinio zajedno sa skupinom mladića njegove dobi s kojima se smucao naokolo cijelu prošlu godinu. Nakon što je prijateljici sve podrobno ispričala, kazala je: - "Ja to jednostavno ne razumijem! Svo vrijeme, dok je išao u školu, bio je tako divan dječak. Pomagao je i bio marljiv i uvijek među najboljim učenicima u razredu... Zato smo

mu uvijek tako puno dopuštali... Nikada mu ništa nismo odbili, ako smo mu ikako mogli pružiti što je želio. Smio je navečer izlaziti - odlazio je u disco-klubove i... Stvarno ne znam što reći. Sve mu je bilo dopušteno, jer je bio tako dobar i pametan dječak. Nešto kasnije kada je temom razgovora postala njezina petnaestogodišnja kćerka: - "Da, vjerojatno se pogrešno ophodim s njom, ali se ne usuđujem drukčije. Sada joj ništa ne dopuštamo. Cijelo vrijeme mora biti kod kuće, jer se bojim da može upasti u loše društvo... Ona, naravno, prosvjeduje i, vjerojatno, nije u redu s moje strane što to činim, ali se ne usuđujem ništa drugo. Što je majci činiti?" Osim iskrene zabrinutosti i zbunjenosti, izjava ove majke odražava zanimljiv skup važnih aspekata tog problema. Ovo je, istodobno, dobar primjer roditelja čije je uvjerenje da pomaže, "činiti pravu stvar" uzdrmano. Nije li ono što je smatrala pravilnim za svoga sina, nakraju, ipak pogrešno? A ako je tako, je li pravilno ophoditi se suprotno s kćerkom? Deseci tisuća roditelja djece pripadnika mladenačkih bandi, ovisnika o drogi, zločinaca i mladih koji su si oduzeli život, ili to pokušali, postavljaju si to isto pitanje svakog dana. U svojoj strašnoj bespomoćnosti, pitaju sebe i jedni druge, nisu li pogrešno primijenili svoju moć dok su je imali. Vjerojatno si svi roditelji postavljaju to isto pitanje svaki put kada moraju donijeti neku odluku, veliku ili malu, vezanu za njihovu djecu: Postupamo li pravilno? Je li ovo što radimo dovoljno dobro? Ovo što slijedi nije optuživanje tih roditelja, niti dokaz njihove krivnje. To je izlaganje o zajedničkom snošenju

odgovornosti za dječji razvoj i sudbinu, a ta zajednička odgovornost, prirodno, nosi sa sobom i dio krivnje. Ovo isto odnosi se i na naše odrasle partnere u ljubavnim vezama. (Koliko ja shvaćam, to općenito vrijedi za sve međuljudske odnose, ali su neposredne posljedice osobito uočljive unutar obiteljskih granica.) U obiteljskoj terapiji ovu ideju objašnjavamo time što kažemo da interakcijski proces u obitelji (ili između partnera) može imati tri obilježja. On može biti: onoj koji stvara simptome, onoj koji održava simptome i onaj u kojem su simptomi izlječivi. Interakcija u svim obiteljima sadrži sva tri obilježja, ali u različitim omjerima i u različito vrijeme tijekom života obitelji. Ponekad je naš odnos konstruktivan i produktivan za sve Članove obitelji; a ponekad, opet, može biti destruktivan; a povremeno nam je tako teško kao da gazimo po vodi. Ovdje je najvažnije istaknuti da kvaliteta onoga što se zbiva između nas određuje napredak obitelji. Bez obzira na to je li obitelj zakazala ili napredovala, uvijek je to interakcija, a ne postupak pojedinca. Kao što je većini ljudi jasno, interakcija se ne sastoji samo u onome što se izravno vidi u izrazu lica ili gestama, niti u onome što čujemo izraženo riječima i stavovima, već i u onome što leži "između redaka" u obliku stavova koji se podrazumijevaju, osjećaja, sukoba i cijele naše osobnosti. U obiteljskoj terapiji razlikujemo sadržaj od procesa; ono što činimo i kažemo od onoga kako to činimo i kažemo.

INTERAKCIJA

Sadržaj ("što") Proces ("kako")

Tradicionalno smo naučeni sadržaj smatrati najvažnijim činiteljem. To je nepravilno. Kada su sadržaj i proces usklađeni, ta se dva činitelja povezuju u jednu cjelinu i poprimaju jednaku važnost. No, kada to nije slučaj, tada je proces važniji. Većina nas je odrasla u obiteljima uz roditelje koji su vjerovali da je ono što nam govore moralni zakoni kojima nas uče, pravila kojih se moramo pridržavati u ponašanju, da sve to odlučuje o kvaliteti našeg odgoja. Ako su se i sami ponašali u skladu s visokim moralnim normama, onda su, svakako, nastojali postaviti, manje više, ista pravila svojoj djeci: ne laži, ne kradi, ne psuj, pristojno sjedi za stolom, pristojno razgovaraj s ljudima itd... Bili su svjesni vlastitih kontradikcija glede sadržaja, tj. nedosljednosti između stavova i ponašanja te su znali da nisu imali sreće i da je odgoj njihove djece bio nedjelotvoran. Klasičan primjer za to je otac koji viče na sina: "Nemoj, boga mu psovati, momče!"

Isto su tako znali da postoji određena povezanost između kvalitete roditeljskih odnosa i odrastanja njihove djece. Ako je otac pio ili krao, ili se roditelji neprestano prepirali i tukli, bilo je potpuno razumljivo da djeca nisu napredovala i da su izmicala svakom nadzoru. No, nisu bili svjesni da je kvaliteta tog procesa bila presudna za uspjeh ili neuspjeh njihovih dobrih namjera. Oni su jedino znali da je važno "pravilno postupati" pa kada to nije dalo rezultate, onda nešto sigurno nije bilo u redu s njihovom djecom, s prijateljima njihove djece ili ih to samo Bog iskušava. A kada su preispitivali svoj uloženi trud, bilo je to, uglavnom, u sljedećem obliku: "Zar nismo bili dovoljno strpljivi? Nismo li ranije trebali vidjeti kud sve to vodi i nešto poduzeti?" Razmišljali su upravo poput majke, opisane na početku ovog odjeljka, o tome što su učinili ili nisu učinili, a ne o tome, kako su to učinili. U ljubavnoj vezi između dvoje ravnopravnih odraslih, oboje snose jednaku odgovornost za kvalitetu interakcije, dok odrasli snose svu odgovornost za kvalitetu odnosa s djecom. Ovo se odnosi na interakciju između djece i roditelja u obitelji; djece i odgojitelja u jaslicama, dječjim vrtićima i školama i djece i odraslih u društvu. Ovo što sam upravo iznio nije izražavanje nekog osobitog stava spram interakcije između djece i odraslih, stava poput, primjerice, stajanja na stranu djece. Jednostavno je činjenica da, mada djeca i mladi utječu na proces u suodnosu s odraslima, oni nisu sposobni snositi odgovornost za to. Tamo

gdje se odgovornost obrušava na djecu, razvoj takve djece je nezdrav. Postupno se privikavamo na tu činjenicu i učimo o načelima koja stvaraju zdrave procese. Problem je u tome što je način utjecaja odraslih na taj proces uvelike izvan njihove kontrole. Mi na njega utječemo putem naše osobnosti, naših svjesnih i podsvjesih sukoba sa samim sobom i s drugima; putem osjećaja i raspoloženja koje zanemarujemo ili potiskujemo, putem promjena raspoloženja koje ni sami ne možemo otkriti; putem naše pretjerane želje za pravilnim postupanjem i straha od pogrešnog - da spomenemo samo neke od činitelja. To je moć koju imamo nad našom djecom. Neovisno o osobinama s kojima su, možda, rođena, mi imamo moć u interakcijskom procesu koji određuje njihov razvoj i kvalitetu života, sve dok sami ne postanu odraslima i preuzmu stvar u svoje ruke. Drugim riječima, ne možemo se Čuvati i zaštititi, kako su vjerovali naši roditelji i njihovi roditelji, visokim moralnim načelima, ili postupati kao da većina naših suvremenika misli da je u pravu. Moramo napustiti cijelu tu zamisao da je uopće moguće postupati "pravilno". Naprotiv, moramo stvoriti etički zakon za naše odnose s djecom i pritom dobro slušati i gledati da nam se ne omakne kakva velika pogreška, što je unatoč svemu neminovno, te otvoreno za nju preuzeti odgovornost. Jedino ovakva sprovedba etike može osloboditi djecu, kako bi se razvijala na zdrav način. Pomoć nam je na dohvat ruke u obliku dječjih kom-

petentnih reakcija, što nas podsjeća na nas same kada smo zapadali u neprilike. Dopustite mi vratiti se, na trenutak, onoj nesretnoj majci i njezinoj dvojbi u pogledu odgoja njezina sina. Ona i suprug odgajali su svog sina prema dobroj staroj formuli: ako se dječak dobro razvija, treba ga hvaliti i nagraditi, a ako ne, onda ga treba pritegnuti i ograničiti mu slobodu. U kulturi u kojoj ta obitelj živi nema dvojbe o sadržaju: radi se o tome da djeca budu dobra, marljiva i pametna u školi te da, općenito, izvršavaju ono što im roditelji kažu. Ideal je potpuna prilagodba i vanjska kontrola. Da su sadržaj i proces bili usklađeni, on bi ispao dobar mladić koji bi svoju majku smatrao prvom do Djevice Marije, a s ocem bi bio popio čašu, dvije uz nedjeljni ručak. No, ispalo je drukčije. U interakciji je postojao destruktivni elemenat, a u takvim slučajevima, izvana nadzirani ideal odjedanput postaje opasnim. I, eto ga tu gdje stoji, s dobrim ocjenama, niskim stupnjem samosvijesti, manjkom osobne odgovornosti i čežnjom za bilo kakvom vrstom društvenog identiteta, samo pod uvjetom da ne podsjeća na roditeljski. To dovodi do preuzimanja moći od strane lošeg društva - one iste vrste moći kakvu su imali njegovi roditelji: ako činiš ono što i mi, onda te prihvaćamo; ako ne, onda van i smrzavaj se! Majka je imala pravo pretpostavljajući da bi obrnuta strategija spram kćerke bila nedjelotvorna. U njihovoj kulturi, krenulo bi joj slabo u školi, ili bi se drsko svađala s roditeljima, ili zatrudnjela kako bi mogla otići od kuće.

Djeca surađuju i u konstruktivnim i u destruktivnim procesima u obitelji. Njihova im psiha ne dopušta razlučivanje. S razvojem njihove svjesnosti, jezika i vrijednosti, oni se postupno osposobljavaju za odbacivanje roditeljskog destruktivnog ponašanja, ali im se ono, ipak, uvlači pod kožu i postaje sastavnim dijelom njihove ličnosti. Stoga, kada se djeca počinju ponašati destruktivno ili autodestruktivno (ovisno o tome je li surađuju izravno ili nesvjesno), moguće je, s velikom sigurnošću, pretpostaviti tri stvari: - Oni se nisu prvi u obitelji počeli ponašati destruktivno/autodestruktivno. Uvijek prvi počinju roditelji. - Odrasli u obitelji nisu, u pravilu, svjesni svog destruktivnog/autodestruktivnog ponašanja pa, u tom smislu, nisu krivi. - Destruktivno/autodestruktivno ponašanje razvijalo se i nastajalo godinama. Mada je moguće ustvrditi određeni, ne tako davni, događaj iz djetetova života, to samo ima za posljedicu pojašnjavanje tog ponašanja. (Dojenčad, međutim, često, brže i neposredni je reagira.) Nemoguće nam je odbaciti tu moć odraslih te postoje granice koliko se možemo pripremiti kako da je primjenjujemo, iz jednostavnog razloga, što premalo znamo o sebi i što su sva djeca različita. Nemoguće je spoznati tko je to dijete bilo koje smo imali i kakvima smo se mi pokazali, prije no što prođe dugo vremena od njihovog odvajanja od kuće.

IV.10. Odgovorna primjena moći Roditelji različito gledaju na roditeljsku odgovornost, tj. na odgovornost za razvoj i dobrobit djece, što uključuje njihovo očitovanje tjelesne, ekonomske i društvene moći. Nije teško odrediti da imamo pravo na primjenu fizičke sile prema trogodišnjem djetetu koje upravo treba prijeći preko ulice, a svjetlo na semaforu je crveno, ih" koje liječnik treba liječiti. Na sličan način, primorani smo dobro razmotriti obiteljsku ekonomsku situaciju u cjelini i u odnosu na budućnost pa, stoga, ponekad moramo primijeniti našu ekonomsku moć. Isto tako, normalno je da mi odlučujemo - hoćemo li dijete smjestiti u jaslice ili koju će školu pohađati šestogodišnjak. Na taj način, mi legitimiramo našu društvenu moć. Pravi izvor sukoba počinje se najprije javljati kada se naša roditeljska odgovornost počinje natjecati s dječjom osobnom odgovornošću ili kada je potpuno preuzme. To se, po tradiciji, zbiva na sljedećim područjima: ishrana, spavanje, škola, odijevanje, domaći zadaci, džeparac i jutarnje ustajanje. Ovome još možemo dodati "zonu sumraka" koja uključuje pospremanje, čišćenje, osobnu higijenu i posvećivanje vremena ostalim članovima obitelji (tetke, stričevi i ujaci, bake, djedovi itd.). Popis mogućih područja sukoba ponešto se razlikuje od zemlje do zemlje te prema društvenom položaj, a ja ovdje nemam namjeru, niti davati iscrpan popis, niti opisivati svako pojedino područje. Umjesto toga, izdvojit ću ih nekoliko kako bih ispitao moguće pristupe i posljedice. Ovo ne treba shvatiti kao pokušaj promicanja neke vrste

anti-života bez sukoba između roditelja i djece, već kao nastojanje stvaranja smjernica za pronalaženje izlaza iz nedoumica o tomu što se stvarno u obitelji zbiva i koliko je to dobrohotno i zdravo za sve sudionike. Primjerice, je li dobro djecu ujutro buditi ili bi to oni mogli i sami? Odgovor je da oni to s lakoćom mogu od svoje 3. godine. Radi se o tome da je upravo pitanje početka dana jedan od onih koji uzrokuju sukobe u mnogim obiteljima, gotovo svakog jutra. Već je postalo tradicijom da se broj pokušaja buđenja djece razmjerno povećava s njihovim godinama. Ali to nema nikakve veze s činjenicom da djeca ne mogu preuzeti odgovornost da svakako ustanu na vrijeme. Pa, što je, onda, razlog tome? To se, u pravilu, događa iz dva razloga: kao prvo, mnogi roditelji igraju dvostruku igru - bude svoju djecu, ali im istodobno govore da bi to trebali sami činiti. Drugo, djeca surađuju. Kada nešto nastavljate činiti za neku osobu, a ona je to sposobna učiniti sama, onda ta osoba postaje bespomoćna i ovisna. Ovo je primjer sudaranja razvoja osobne odgovornosti s roditeljskom odgovornošću. Postoje očigledni praktični razlozi zašto bi djeca i mladi u određenoj dobi trebali moći reagirati na budilicu i ustati kada zvoni. S druge strane, nisu li roditelji krivi ako djeca ne ustanu na vrijeme, pa im pobjegne autobus i zakasne u školu? Nisu li, jednostavno, roditelji odgovorni da im djeca na vrijeme stižu u školu? Odgovor je jednostavan. Možete napraviti kako vam najviše odgovara. Ako ste u stanju smireno i nasmiješeno buditi svoju djecu, a ona stvarno reagiraju i ustaju, onda obvezno nastavite!

Ako, pak, s druge strane, to ne možete, onda je razumno prestati. Ako se to razvija do stupnja kada postajete živčani i uzrujani, jer ih je nužno zvati po nekoliko puta prije nego što ustanu pa vam tako loše započne dan, onda vam je to pokazatelj koji sam upravo spomenuo. Ja to zovem "destruktivnim sukobom". Sukob koji postaje sve redovitiji i u kojem dijalog između sukobljenih strana postaje sve negativniji u obliku pokuda, predbacivanja, optužbi, prostota, ironije i sarkazma. Kada se ovo zbiva, to najprije znači da su roditelji prekoračili svoje vlastite granice te da su na sebe preuzeli odgovornost koja bi trebala pripadati djeci: Problem se, ovdje, ne sastoji u tome može li dvoje velike djece preuzeti odgovornost. Njima je to lako. Sigurno će, najprije, nekoliko puta prespavati, ili se čak samo pretvarati da su prespavali, kako bi odgovornost prebacili na roditelje, ali će to ubrzo proći. Problem je u tome da kada roditelji odluče preuzeti odgovornost koja, zapravo, pripada djeci, onda to uključuje dodatnu odgovornost, tj. krivnju za neuspjeh kojega su dokaz destruktivni sukobi (tj. destruktivni interakcijski proces). Tu je još i obveza vraćanja odgovornosti. Upravo su u vezi s tim roditelji redovito neodgovorno postupali u prošlosti, pripisujući djeci svu krivnju za sukob. Ako, umjesto toga, roditelji odluče preuzeti odgovornost u ovoj situaciji i istodobno djeci dati primjer za preuzimanje osobne odgovornosti, onda mogu sjesti sa svojom djecom i kazati nešto slično sljedećem:

"Slušajte sada. Kad ste bili mali, mislili smo da je lijepo buditi vas ujutro pa smo mi preuzeli odgovornost da ustanete na vrijeme. Ali sada mislimo da to više nije potrebno i, zapravo se, svaki dan samo uzrujavamo. Zato smo odlučili vratiti vam vajšu odgovornost. Ako, tu i tamo, kasno legnete pa se budete bojali da nećete čuti budilicu, onda nam samo recite pa ćemo vam mi pomoći. Ali, inače ćete se, odsad, morati sami postarati da svako jutro ustajete na vrijeme." Tako je odgovornost vraćena onome kome pripada, obazrivo, ali odlučno. Nitko nije okrivljen, a roditelji su pružili lijep primjer djeci. Destruktivan je proces otklonjen i zamijenjen konstruktivnim, a to je daleko važnije za dječju budućnost, nego nekoliko zakašnjenja u školu. Isti bi se postupak mogao opisati i u vezi sa situacijom u kojoj roditelji također preuzimaju odgovornost na sebe. Naime, radi se o odlasku djece na spavanje u određeno vrijeme svake večeri. I ta tradicija stvara nebrojene svakidašnje destruktivne sukobe. Djeca su potpuno sposobna voditi računa o vremenu odlaske na spavanje. Kao na mnogim drugim područjima, kopirat će svoje roditelje. Uglavnom će dovoljno spavati, ali će ponekad, baš kao i njihovi roditelji, spavati premalo, jer će biti zauzeti nečim važnim, uživati u nečemu ili na televiziji gledati neki osobit program. No, to znači da djeca trebaju odlučivati o vremenu odlaska na spavanje, ako roditelji žele drukčije. Neovisno o tome je li roditelji tako odlučuju, jer žele za sebe mir i tišinu, ili žele da se djeca dovoljno odmaraju, ili iz nekog posve drugog razloga, oni mogu primijeniti svoju moć i očitovati svoju roditeljsku odgovornost.

U takvom slučaju, jedino su oni odgovorni ako se interakcija razvija destruktivno pa na njima leži odgovornost za promjenu njihovih odluka ili stavova, ako do toga dođe. Možda je za djecu zdravije da se noću dobro naspavaju, ali onoga trenutka kada dođe do destruktivnih sukoba vezanih za vrijeme odlaska na spavanje, oni su kudikamo pogubniji za zdravlje. Proces nadvladava sadržaj; kvaliteta odnosa prevladava nad stavom i metodom. Važno je biti svjestan definicije "destruktivnog sukoba". Obični sukobi, koji su, jednostavno, stvar različitih želja roditelja i djece, nisu nezdravi. Činjenica da djeca započinju ovako: "O, mogu li večeras ostati malo dulje?", znak je njihovog, kao i obiteljskog zdravlja. Može se odgovoriti s "da" ili "ne", već prema nahođenju roditelja, ili mogu započeti nekom vrstom dogovora, ovisno o situaciji. Ako je djetetov način više obramben, kao naprimjer: "O, zašto uvijek moram ići u krevet tako rano?" - onda treba ovako odgovoriti: "Zato što ja tako hoću!" (upamtite da roditelj preuzima odgovornost); ili se može postići dogovor, ako se to smatra prikladnijim. Ali ne valja kazati: "Zato što si umoran, a ujutro moraš rano ustati." Jedna je stvar preuzeti djetetovu osobnu odgovornost, a posve druga imati monopol nad njihovim potrebama i osjećajima. Činjenica da su djeca vrlo često svjesna onoga što bi željela raditi, ali ne tako često i onoga što im je potrebno, ne znači da i roditelji baš uvijek znaju što je djeci nužno. Pa ako dijete kaže: "Da, ali ja uopće nisam pospan!" - tada odgovor na to treba biti: Ma, znam da te to srdi, ali svejedno hoću da ideš na spavanje." Ovako treba reći i kad dijete već jedva gleda od pospanosti, a ramena su mu se objesila do koljena. Baš kao

što je za kvalitetu suodnosa presudno da odrasli preuzmu odgovornost za sebe, isto je tako važno da ne zaziru od sukoba. Sukobi sami po sebi nisu opasni po zdravlje obitelji. Opasan je način na koji se oni odvijaju. Razmotrimo još jedno područje koje često uzrokuje sukobe - dječja domaća zadaća - i pokušajmo ga podrobno ispitati, kako bismo ustvrdili aspekte koji utječu na interakcijski proces. Nakon što im djeca pohađaju školu 3 do 4 godine, mnogi su roditelji skloni, kao što je bio slučaj i u mojoj obitelji, dopustiti da ono početno zanimanje za dječje napredovanje u školi malo splasne. Zbog toga se roditelji pretvaraju u roditeljsku automatsku telefonsku sekretaricu, koja kaže stvari kao naprimjer: - "Je l' bilo dobro u školi?" - "Imaš li što za zadaću za sutra? Nemaš? Čini mi se, da ti nikad nemaš ništa za zadaću. Sigurno?" Kontrola je zamijenila zanimanje. Ona se osjeća u boji glasa, izrazu lica te gestama i pokretima. Umjesto topline, sada je obilježje procesa hladnoća, umjesto dodira, udaljenost. Nadzor rađa neodgovornošću, a udaljenost dovodi do ravnodušnosti. Od ove točke nadalje, postoji nekoliko mogućnosti. Ako dijete voli ići u školu i zadaću smatra svečanom dužnošću, onda će se malo toga promijeniti. Ako nije tako, počet će se pojavljivati bijele laži, varanje, poruke od učiteljice i teška svakidašnja borba oko pisanja domaće zadaće. Pa, u čemu je, onda, ovdje roditeljska dilema? U tome, između ostalog, što su se učitelji cijelog svijeta složili i udružili u tome da je

domaća zadaća odgovornost roditelja. To je i nelogično i neprimjereno te to stavlja djecu i roditelje u nemoguću situaciju. Svjestan sam Činjenice da se mnoga djeca i roditelji nauče nositi s ovakvom situacijom i uspostavljati uravnoteženu suradnju. Ali, isto toliki broj onih Čiji su odnosi sa Školom i jednih prema drugima manje skladni, u tome ne uspijeva. Naravno da je posve logično da je domaća zadaća stvar koja se tiče učenika i učitelja, a roditelji bi se trebali slobodno zanimati za djetetovu zadaću i pomoći mu oko problema iz pojedinih predmeta, ako je nužno. To bi djeci pružilo mogućnost razvoja njihove osobne odgovornosti, a roditeljima mogućnost pridonošenja s njihovom roditeljskom odgovornošću i dubljim poznavanjem djeteta u situacijama kada dolazi do ozbiljnih sukoba u suradnji između učitelja i učenika. Kako sada stvari stoje, roditeljsko se djelovanje svodi na produženu ruku učitelja. No, sve dok se ova situacija s vremenom ne promijeni, roditelji i djeca dolazit će u destruktivne sukobe zbog domaćih zadaća. Kada do toga dođe, treba primijeniti istu strategiju kao što je ona vezana za jutarnja ustajanja i odlaske na počinak: vratiti odgovornost onome kome pripada. Ako se ovakav sukob proteže kroz dulje vrijeme, razdoblje prijelaza može biti teškim za obje strane. Djetetu je teško ponovno preuzeti osobnu odgovornost, a ništa manje teško nije ni roditeljima koji se moraju odreći kontrole. I onda, odjednom, to se ipak dogodi! Dođe taj prekrasan dan kada roditelji ponovno osjete iskreno zanimanje i iskazuju ga tako da ne uzrokuju djetetovo zatvaranje. A jednog drugog prekra-

snog dana, dešava se čudo: Pitate svog dvanaestogodišnjeg sina, - ima li puno za zadaću za sljedeći dan, a on vam odgovara: - "Da, brdo! Ali sam odlučio otići u luku i pecati. Danas je pravi dan za pecanje!" Kada dođe taj dan, problem je riješen. On je povratio osobnu odgovornost i njegov mu položaj dopušta da svoju dobrobit stavi na prvo mjesto, umjesto dužnosti, bez varanja i laganja. Za mnoge će roditelje to biti težak zalogaj roditeljska automatska sprava za odgovore navit će se na upozorenja, dužnosti i probleme oko zaposlenja nakon školovanja - no ja vam preporučujem da to proslavite uz šampanjac! Kvaliteta interakcije u potpunosti ovisi o roditeljskom preuzimanju djelatne odgovornosti uz dopuštenje preuzimanja odgovornosti djeci, a ne o pasivnom, malodušnom odustajanju, kad su suočeni s ovakvim neprestanim sukobima. Takva djelatna odgovornost zaustavlja destruktivne sukobe, dok ih malodušnost ("Ne vrijedi ništa govoriti!") samo stišava. Roditelji očituju različite vidove svoje moći u mnogim prigodama svakog dana, i to u pogledu važnih i nevažnih stvari. Tako i treba biti. Sve negdje do adolescentske dobi, djeci su stvarno potrebni roditelji koji imaju hrabrosti biti superiornima i koji imaju djelovati na temelju svojih širih spoznaja, iskustva i znanja - kao protivnici u prijateljskom sporu, donositelji odluka i izvršitelji moći. Sve te odluke, velike i male, važne i nevažne, ostavljaju na djecu dojam. Ona će, ako su zdrava, reagirati verbalno, emotivno i tjelesno. Djeca postaju veselom, tužnom, bije-

snom, povrijeđenom, zadovoljnom, protuslove, kude i koriste se svim ostalim aspektima svog duševnog i osjećajnog raspona reakcija. Kada nam se posreći i naš se odnos s djecom odvija na najbolji način, dobivamo spontane, osobne reakcije, tako da uvijek znamo na čemu smo s njima. U dobro nam poznatim patrijarhalnim obiteljima, bile su dopuštene tzv. pozitivne reakcije, dok su one, tzv. negativne bile zabranjene. Ti tzv. negativni osjećaji zvali su se tako jer ih okruženje nije odobravalo, a ne zato što bi bili negativnima za one koji su ih imali. To bi bilo samo u slučaju da su potisnuti. Stoga se dječje negativne reakcije na roditeljsko očitovanje moći, po tradiciji, potiskuju, osuđuju ili kude. To ima dvije posljedice: ili prevlada potiskivanje pa dijete gubi samosvijest i postaje podložno; ili, kako dijete odrasta, te se suspregnute reakcije počinju burno iskazivati, a to dovodi do daljnjeg osuđivanja. Preko spontanih reakcija djece i mladih najbliže smo pravom iskazivanju njihova integriteta, karaktera i bića. Prema tome, klasični, kritički način ophođenja s njima predstavlja narušavanje njihova integriteta. Možemo se poslužiti našom ekonomskom, fizičkom i društvenom moći, kako bismo djeci pružili ili odbili stvari i okolnosti koje žele, ili su im potrebne; no kada je primjenjujemo, kako bismo njihove reakcije i osjećaje pretvorili u nešto drugo, stnnoglavljujemo se niz stazu zloporabe moći. Naš nam roditeljski položaj ne daje pravo narušavati sam život. Upravo su ovakva ista etička pravila nužna za stvaranje

zdravih odnosa s drugim odraslima, temeljenih na ravnopravnom dostojanstvu. Ogromna je razlika između sljedećih reakcija odraslih na dijete koje kipi od srdžbe i frustriranosti, zbog nekog ograničavanja ili odbijanja: - "Prestani se praviti važan, inače ću se pobrinuti da stvarno dobiješ razlog za urlanje!" (U ovom najprimitivnijem obliku, ova verzija još sadrži nekoliko udaraca i naređenja za postupanje.) - "Slušaj. Nije mi drago kada se tako uzrujaš. Žao mi je, ali ti najozbiljnije kažem "ne". Ne mogu to, jednostavno, prihvatiti." (A u najrazvijenijem obliku, glasi ovako: "O bože! Nisam shvaćao da ti to toliko znači. Dođi ovamo i objasni mi zašto ti je to toliko važno.") Ni odrasli, ni djeca ne mogu se nositi s tim kada neupućeni optužuju njihovo spontano iskazivanje života. S tim u vezi, jedina razlika između djece i odraslih u tome je da djeca, tijekom nekoliko godina svoga života imaju osjećaj da je svijet radi njih stvoren, a da su njihovi roditelji svemoćni i savršeni. Ubrzo, će, bez da budu poniženi, naučiti da tome nije tako.

V. POGLAVLJE

GRANICE Tijekom čitave povijesti odgoja roditelji su imali problema s dječjim poštivanjem granica koje su oni postavili glede ponašanja i osobnog iskazivanja, tako da i danas možemo često čuti roditelje kako pitaju: "Kako postići da djeca poštuju granice koje smo im odredili?" Nije uvijek jasno što se misli pod izrazom "granice". U stara, dobra vremena, to je bilo sinonimom za unutarnja pravila obitelji što su ih odredili odrasli, a kojih su se djeca morala pridržavati. Granice su bile više-manje iste unutar pojedinog društva i društvene skupine pa je to olakšavalo njihovo nametanje, za razliku od danas, kad je to puno teže, zbog velike raznolikosti. Iz mnogo razloga, ne možemo se više služiti starim načinom postavljanja granica, ali temeljni je problem uvijek isti: granice su se nametale tako da su narušavale dječje vlastite granice. Stoga je najčešća posljedica toga bila (i još uvijek jest) dječja nesposobnost za poštivanje ljudskih osobina te strah od moći. Kolektivna svijest djece i mladih znatno je porasla u proteklih trideset godina. Smanjilo se strahopoštovanje autoriteta i otvoren je put koji vodi u ravnopravno dostojanstvo ljudi. Tako je preživio zastarjeli pojam postavljanja granica.

On može funkcionirati jedino uz pomoć masovne zloporabe moći ili manipuliranja dječjom temeljnom željom za suradnjom s odraslima o kojima su ovisni. No, to ne znači da je pogrešna tvrdnja "da su djeci nužne granice kako bi se osjećala sigurnom", već samo da moramo naučiti shvatiti granice kao nešto više od pukog obiteljskog "propisa". Prije smo, moglo bi se reći, granice postavljali oko djece.

Umjesto toga, odrasli moraju početi postavljati granice za sebe. Ne u tom smislu da, u ime demokracije, mora postojati jedan opći "zakon" za odrasle, već da odrasli moraju naučiti označiti svoje osobne, pojedinačne granice u svom odnosu s djecom.

Umjesto autoritativne moći, potreban je osobni autoritet, koji se razvija ukorak s narušavanjem i povredama granica što čine djeca i odrasli. Za mnoge će odrasle to samo značiti da će stvarno imati priliku razvijati svoju vlastitu osobnu odgovornost i jezik i to kada budu imali djecu, mada i ljubavna veza s drugom odraslom osobom potiče taj razvoj. Nekima će to biti puno lakše, jer su odrasli u obiteljima u kojima je poštovanje njihovog integriteta bilo smislom njihova odgoja.

V.1. Napuštanje uloga Sve do nedavna, preuzimanje različitih uloga odraslih u odnosu s djecom uzimalo se zdravo za gotovo. Bilo je moguće igrati različite uloge u životu djece - oca, majke, učitelja, bake ili djeda itd., a svaka od tih uloga imala je svoju funkciju. Te različite uloge imale su svoje stavove, svoj osobni govor tijela i svoj osobni rječnik, koji su bili obojeni osobnošću određene odrasle osobe, ali su, ipak, u velikoj mjeri bili stereotipnima. Djeci i mladima, u suvremenom, slobodnim društvima svojstveno je da vrlo slabo poštuje te stereotipne uloge odraslih. Mogli bismo reći da su se mladi brže izjednačili s nama negoli mi s njima. Ne dvojim da će se takav razvoj, u svakom pogledu, pokazati kao prednost za obje strane, osobito s obzirom na kvalitetu njihovih međusobnih odnosa. No, u previrućem prijelaznom razdoblju to dovodi do nekih vrlo teških sukoba čija su posljedica ozbiljni problemi vezani za interakcije u mnogim obiteljima. Narav tih problema ne razlikuje se mnogo od one koja je obilježavala odnose

između muškaraca i žena, kada su žene uporno zahtijevale pravo na jednako poštovanje. Danas, u mnogim obiteljima, divljaju borbe za moć između roditelja i djece, dok su, opet, u drugima roditelji postali tako malodušni da se njihovi rijetki pokušaji ulijevanja poštovanja čine praznima i neuspješnima. Sudeći po mom iskustvu, djeci sa simptomatičnim ili problematičnim ponašanjem treba prići s jednakim poštovanjem njihova integriteta, samosvijesti i osobne odgovornosti kao i onima potpuno usklađenima. To znači da roditelji, čija djeca pokazuju veliku želju za pronalaženjem granica, moraju isto tako naučiti odbaciti ulogu majke ili oca i umjesto nje početi izgrađivati svoj osobni autoritet. Napuštanje uloga nije nimalo laka zadaća i potrebno je neko vrijeme da bi nestalo obrambenog žaljenja, predbacivanja i kritičnosti u našem izrazu lica i boji glasa pogotovo, ako smo na rubu odustajanja. To navodi neke roditelje da izaberu, naizgled, lakše rješenje, koje je više u skladu s klasičnom ulogom: apsolutni autoritet vladara nadopunjen s nešto moderne tehnike dogovaranja i pedagoške teorije o stupanju u pregovore. Takvo je rješenje opasno. Ono ne razlikuje samopoštovanje odraslih od taštine te izjednačuje dječje potrebe za toplinom i kontaktom s pravilima i strukturom. Odbacivanje uloge može za mnoge roditelje predstavljati gubitak jer je ona postala njihovim utočištem u kojemu su se potvrđivali kao odgovorne odrasle osobe i koji su, jednostavno, naučili da je to jedini pravi i predani način bivanja roditeljem. Prvi pokušaji snalaženja izvan te uloge mogu ih,

stoga, suočiti s velikom osobnom nesigurnošću i stvoriti osjećaj da nisu dorasli roditeljskoj odgovornosti. Osjećaju se ogoljenima, potpuno lišenima autoriteta, ali, u pravilu, osjećaju da su im djeca zadovoljnija što imaju roditelje koji su im se, odjednom, približili na drukčiji način. Uloga kao i način na koji je svaki roditelj igra dobra je polazna točka i vrijedan poticaj za pokušaj primjene alternative - unošenja sebe: - Poslušajte što kaže roditeljski "automatski uređaj za odgovore"! A onda se upitajte: S koliko se od onoga što kažem zapravo slažem - na temelju mojih stavova i iskustva? Koje su od mojih izjava samo površno preuzeto naslijeđe iz mog vlastitog odgoja? Koliko puta kažem nešto što me boljelo kad su to govorili moji roditelji? Koliko je od onoga što kažem i činim stvarno stvar odanosti prema partneru? Što govorim samo zato jer sam to čula od odgojitelja u dječjem vrtiću? Mislim li ja stvarno tako ili drukčije? - Slušajte i gledajte svoju djecu! A onda se upitajte: Kad im vidim tračak boli u očima? Kad prkosno isturaju bradicu? Kad su im leđa ukočena od srditosti i prkosa? Kad im je snaga zgusnuta i jaka? Kad su im oči jasne, a tijela opuštena? Kad su sretni i veseli, a kad samo jure za uspjehom? Kad plaču zbog normalne i nužne frustriranosti, a kad plaču od žalosti? - Usporedite djecu koju ste stvorili u svojim mislima i stavovima s onom koja stvarno postoje. I upitajte se: Odakle mi ta mišljenja i stavovi? Koji od njih se temelje na mojim stvarnim kriterijima, a koje bi trebalo

odbaciti? Koliko će me uznemiriti reakcije drugih ako promijenim mišljenje i stavove? - Razgovarajte sa svojom djecom, partnerom i drugim odraslima. I razmislite o sljedećem: Kakav dojam ostavljam? Kako me drugi vide? Kako vidim samog/samu sebe? Usuđujem li se biti to što jesam ili bih se radije prilagodio/prilagodila? Što sam, primjerice, danas rekla što drugi drže čudnim, uvredljivim ili površnim? Dijelim li i ja njihovo mišljenje? Ne možemo svakodnevno odbacivati svoje uloge, niti je to nužno. Djeca odmah osjete, kada roditelji sami sebe shvaćaju ozbiljno i reagiraju gotovo istodobno promjenom ponašanja. Isto se događa ako je motiv roditelja bila strategija da ih se pridobije za "pristojno" ponašanje. Ona se upravo tada prestaju tako ponašati.

V.2. Postavite svoje granice Većina nas ima dvije vrste granica. Jedne su razmjerno stabilne, dok se druge mijenjaju u skladu s našom osobnom dobrobiti. U stabilne granice mogli bismo primjerice ubrojiti sljedeće: - Želim da skidaš cipele prije ulaženja u dnevnu sobu. - Želim da pospremiš igračke prije odlaska na spavanje. - Želim da odlaziš sa mnom u crkvu, dok ne budeš dovoljno zreo/zrela da možeš sam/sama odlučivati o pitanjima vjere.

- Želim da i ja imam svoju riječ o onome što gledaš na televiziji. Ovo u popisu, naravno, nema kraja jer sadrži opće norme koje roditelji, u različitim kulturama, odabiru kako bi utjecali na svoju obitelj u smislu obogaćivanja ili zaštite djece. Velika je prednost iskazati ove opće norme osobnim jezikom. Napravite usporedbu sljedećeg: - Ne smiješ u cipelama ulaziti u dnevnu sobu. - Nije dobro da u tvojim godinama gledaš baš sve na TV. Prednost osobnog stava iza ovih općih granica jest u tome što to djeci mnogo više znači i olakšava im poštovanje roditelja kao osoba (tj. njihove unutarnje osobe, a ne vanjske uloge), nego kad se od njih traži poštivanje općih "istina" i pravila. Djeca žele surađivati sa svojim roditeljima, osobito ako im se obraćaju osobno i s ravnopravnim dostojanstvom, umjesto kritički, izazivajući osjećaj nevažnosti, neodgovornosti, krivnje i prigluposti. I ovo je jedno od područja u kojem nema razlika između djece i odraslih. Druga vrsta granica osobne je prirode i povezana sa specifičnim pitanjima, kao naprimjer: - Nemoj sada svirati glasovir. Želim malo mira. - Rado ću ti kasnije čitati priču, sada želim razgovarati s mamom. - Danas meni treba kada. - Nemoj mi više sjediti u krilu. Morat ćeš sići. - Nemoj mi skidati knjige s police. - Danas mi je takav dan, kad poželim da nemam obitelj! Želim da me svi ostave na miru, pa makar kuća gorjela! - Nemoj se danas igrati s mojom kozmetikom.

Osobni jezik temelj je poruke. Sadržaj poruke, manje, je važan s obzirom na osjećaj. Riječi nas vrijeđaju, a ne osjećaji. Nema ničeg lošeg u tuzi, ljutnji, humoru ili iritiranosti. Nije važno ako se djeca "osjećaju odbijena", ako se to stvarno zbiva. Na taj način ona uče da ne mogu uvijek dobiti što žele te da individualno postojanje i zajedništvo mogu ići jedno s drugim. Naš individualni temperament, osjećaji te usponi i padovi naših emocionalanih stanja dio su našeg bića pa su, stoga, ne samo opravdani već i poželjni dio poruke. Jezik određuje granice; osjećaji održavaju toplinu kontakta. Osobito u Skandinaviji, često zaboravljamo da postoje dvije vrste topline između ljudi: ona koja nas zbližava te ona, koja dovodi do usijanja - no, obje su prisutne i jednako snažne. Osobni jezik - "želim"; "ne želim" itd., djelotvoran je samo ako je doista osoban. Ako se srozava na lukavi verbalni trik, prestaje biti učinkovit. Mnogim roditeljima, odraslim u obiteljima u kojima je poraba osobnog jezika bila zabranjena, ili se smatrala neprimjerenom, treba vremena da ponovno otkriju ovaj oblik iskazivanja, svakako vrijedan truda. On je od neprocjenljive vrijednosti ne samo u odnosu s djecom, već i u odnosu prema muževima i ženama, našim roditeljima, kolegama, nadređenima i - ne manje važno - prema nama samima. Kada roditelji i ostali odrasli postavljaju osobne granice, oni prvenstveno štite svoje vlastite potrebe. Kada u tome uspijevaju bez narušavanja dječjih potreba, proces interakcije u obitelji obilježen je ne samo temeljnim poštovanjem raznolikosti života, već i poštovanjem na djelu. Ne završava

sve samo na dječjem učenju o vrijednostima ljudskog poštovanja i obzirnosti u obliku moralnih zapovijedi. Oni uče djelovati etički. No, svi smo svjesni činjenice da nismo savršeni. Ne možemo uvijek postupati u skladu s našim dobrim namjerama. Ne možemo izbjeći međusobno narušavanje granica i, neminovno, jedni drugima zadajemo bol i nanosimo poniženje pa često, tek kasnije shvatimo da sve to nije imalo nikakvog smisla. Ah", sve je to sastavni dio naše ljudskosti i pripadanja obitelji. Još jednom naglašavam, to djeci ne može naškoditi ukoliko nije zamaskirano stavom da smo mi uvijek u pravu.

V.3. Kada stvari krenu naopako Kao što je već ranije spomenuto, jedan je od temeljnih problema uvijek bio nametanje granica što su činili roditelji i odrasli na način koji narušava dječji integritet. I za odrasle je to uvijek bio problem, jer nisu dobivali poštovanje koje su željeli, a za djecu se on sastojao u tome Što su bila zbunjena proturječnostima između roditeljskih kriterija i njihovog stvarnog ponašanja. Primjer Dvogodišnji Petar i njegovi roditelji u posjeti su kod prijatelja. Prema običajima društva u kojem žive, nisu sa sobom ponijeli svoje igračke za igru. Od njega se očekuje da pristojno i tiho sjedi dva sata, koliko tamo kane ostati. Nakon mirnog sjedenja od sat i pol, dopušteno mu je malo uokolo prohodati.

Na kuhinjskom stolu ugleda čekić i oduševljeno ga uzima. Roditelji odmah reagiraju: - "Uh, Petre! Ne smiješ to raditi!" - "Petre! čuješ što ti mama kaže. Ostavi to!" Petar je sigurno čuo što su mu rekli, ali je posve zaokupljen onim što je našao, maše time po zraku i pokazuje ocu. Obilazi majku i malu seku, dok ga oboje roditelja opominju da to ostavi i upozoravaju kako on vrlo dobro zna da se ne smije igrati s alatom odraslih. I upravo kada je već skoro došao do oca, čekić mu ispada iz ruke, za što dobiva pljusku. Sav u šoku zaustavlja se, ostaje bez daha, a potom brizne u plač. Otac reagira udarajući ga po ruci i vukući ga u krilo te zahtijevajući da prestane plakati. Petar počinje tiho jecati. Roditelji jedno drugom kimaju glavom u znak odobravanja. Pet minuta kasnije, Petar se polako vraća ostalima veselih očiju i s opreznim, ispitivačkim smiješkom. Granice su bile postavljene; zakon je prekršen i izvršena je presuda. Petar će iz ovoga, nesumljivo, nešto naučiti. Nikada neće steći poštovanje za granice svojih roditelja, ali će naučiti bojati se kazne. Štoviše, naučit će da nije dobro izražavati bol. Ovaj je primjer klasičan po svojoj strukturi. On je samo jedan od niza sličnih obrazaca koji se jedino razlikuju po stupnju povrede dječjeg integriteta: - "Ne smiješ se igrati tim čekićem, Petre! Koliko ti to puta moram reći? (tj. zar si toliko glup?!) - "Ne smiješ se igrati tim čekićem Petre! Kada ćeš naučiti slušati što ti se govori? (tj. tvoja glad za stvarima oko tebe znak je tvoje slabe odanosti roditeljima!)

- "Ne smiješ se igrati tim čekićem, Petre! Već si dovoljno star da to shvatiš, zar ne, zlato? (tj. ti si mali svojeglavac!). Kada djeca od 6 do 7 godina stalno narušavaju granice odraslih, često je to zato što su roditelji na taj način postavili granice tijekom prvih pet godina života. "Kad biste samo znali koliko smo mu puta to rekli". "Rekli smo mu to stotinu i jedan put, ali ništa ne vrijedi!" - često govore roditelji, blaženo zaboravljajući da su oni stvorili taj problem. Kada se prvom rečenicom postavljaju granice zahtijevajući, istodobno, dječje poštovanje ("Ne smiješ se igrati tim čekićem"), dok se u sljedećoj ophodimo s djetetom bez poštovanja, to onda stvara neodrživu nejednakost između djeteta i odraslog (tj. Ti moraš poštivati moje granice, ali ja ne trebam poštivati tvoje). Gledano s aspekta samog postupka, prednost se daje destruktivnoj poruci. Dijete se, svaki put, osjeća sve više krivim, a što se djeca više osjećaju krivima to im je teže učiniti nešto kako valja. Petrov je otac mogao spriječiti da do toga ne dođe tako što bi ustao, uzeo čekić od Petra i rekao: "Nemoj se s tim igrati, Petre." Možda bi Petar, svejedno, zaplakao, ali bi ostao netaknutim. Naučio bi da otac ozbiljno shvaća i svoje granice i zabranu te da je spreman preuzeti djelatnu odgovornost da se one poštuju - a to je lako poštovati. Demokratizacija odnosa između roditelja i djece dovela je do nove i destruktivne pojave u okvirima složenosti problema granica. Neki su roditelji bili toliko oprezni s izdavanjem zastarjelih naređenja da su, nakraj u, svu odgovornost prebacili na djecu:

- "Mamica bi voljela čuti što je tetica rekla preko telefona, Simon!" - "Nisam baš oduševljen što se igraš tim čekićem, Simon. Ne bi li se, radije, igrao nečim drugim? - "Simon, mamica se srdi kad to radiš s jelom. Ne bi li mogao pristojno jesti?" Ton kojim se ovo kaže može se kretati od prijateljskog, predbacujućeg, preklinjujućeg do plačnog. Sa semantičkog motrišta, ovo su primjeri dobrohotnih pokušaja izbjegavanja autoritativnog ophođenja i lijepog razgovaranja s djetetom. No, problem je u tome da je na dijete prebačena odgovornost za roditeljske osobne granice i dobrobit. Nijedno dijete ne može zadovoljiti te zahtjeve pa djeca zbog toga postaju, manje više, hiperaktivna i kaotična. To, nakraju, dovodi do situacije u kojoj dječje trenutačne želje i potrebe potpuno upravljaju obiteljskim životom; ne stoga što žele moć ili što su baš sretni zbog takve situacije, već samo zato što manjkaju roditeljske potrebe i granice. S lingvističkog stanovišta, problem pokušaja postavljanja granica u upravo navedenim primjerima u tome je što su ti pokušaji samo "pasivni". Nedostaje im "aktivna" dimenzija, naprimjer: - "Ne čujem što tetica govori preko telefona." (pasivno) "Budi tiho dok razgovaram s njom." (aktivno) - "Ne sviđa mi se kako jedeš, Simon." (pasivno) "Drži jelo na tanjuru." (aktivno) Pasivnim izjavama govorimo o sebi i našim osjećajima. Aktivnim izjavama preuzimamo odgovornost za sebe i našu dobrobit. Kada izostavimo taj aktivni dio, vezan za osobnu odgovornost, onda odgovornost za sebe prebacujemo na

druge, a to ne valja jer nitko, ni djeca, ni odrasli, ne može za nas preuzeti odgovornost. Posljedica toga je da se osjećamo "žrtvama" u tuđim rukama. Ovo je jedan od najboljih primjera kako društveni jezik ne može zamijeniti osobni. Pokušajte ući u mesnicu i kazati: "Gladan sam!" Ili će mesar prečuti što ste rekli ili će vam reći: "Dobro! Pa, što biste željeli jesti? U interakciji unutar obitelji, moramo također preuzeti aktivnu odgovornost za sebe, kako bismo dobili ono što trebamo. Interakcija u obitelji sastoji se od suptilnog balansiranja pa kada, primjerice, jedna strana postane pretjerano pasivnom u svom izražavanju, druga nužno postaje pretjerano aktivnom. Neki roditelji razmjerno lako mijenjaju način, upravo zato što je to bio samo način. Drugima je pak to izuzetno teško jer se njihov način izražavanja temelji na višegodišnjem potiskivanju pa im je to problem i u odnosima s odraslima. Kada se jedan od odraslih u obitelji ponaša na takav način, dolazi do polarizacije, pri čemu jedan roditelj možda dobiva status "preblagog", dok je drugi obilježen kao "strog i nefleksibilan". To je pogrešan način postavljanja problema utemeljen na mišljenju da s djecom "treba baratati" na određen način. Jedino valjano rješenje za odrasle jest da nauče biti vjernima sebi, koliko god je to moguće, te da budu što izravniji i osobniji u izražavanju. Ne postoje takve granice koje bi, same po sebi, bile zdrave za dječji razvoj. Djeca mogu posve lijepo napredovati kada njihovi roditelji imaju drukčije granice. Njima ne predstavlja nikakav problem shvatiti da majka reagira na jedan, a otac na drugi način. Problemi nastaju samo onda kada se osobne granice

pretvaraju u neosobna pravila i propise, koje odrasli, nakraju, prilagođavaju svojim individualnim razlikama.

V.4. Društvene granice Društvene granice o kojima govorimo one su granice koje upravljaju mogućnostima djece za osobno ispunjenje izvan njihova doma, u obliku, primjerice, slobodnih aktivnosti, igre i druženja s prijateljima, djevojčicama i dječacima, u obliku zabava i sl. Tijekom dugog vremenskog razdoblja dječjeg odrastanja, roditelji postupaju kao autoriteti koji djeci daju različita odobrenja. Djeca traže dopuštenje, a roditelji ga daju ili dobivaju. To je jedan dio ukupne moći date roditeljima koja je, barem u određenoj mjeri, korisna i nužna. U nekim je obiteljima roditeljska riječ još uvijek zakon, bez prigovora, no srećom je već postalo uobičajenim, da se raspravlja, dogovara i razgovara prije donošenja odluka. Kada tvrdim da je položaj roditelja kao autoriteta koji djeci daju odobrenja samo djelomice dobra i korisna stvar, tada nemam u vidu dječji razvoj samosvijesti i osobne odgovornosti. Ne zato što dvojim u pogledu roditeljskih prava na donošenje najboljih odluka za koje su sposobni, već stoga što često upoznajem obitelji u kojima su roditelji skloni suviše doslovce uzimati moć u svoje ruke. To postaje vrlo kratkim i brzim postupkom u kojem dijete traži dopuštenje, koje mu se daje ili odbija: - "Tata, smijem li večeras ostati spavati kod Tracy?" - "Ne, ne možeš. Moraš ostati kod kuće."

Postoji niz situacija, osobito u dječjoj dobi od 5 ili 6 godina, u kojima bi bilo daleko konstruktivnije za obje strane, kada bi roditelji malo odgodili donošenje odluka i upitali dijete: "Što ti misliš?" Djeca tako uče dublje zaviriti u sebe, a ne samo razmišljati o trenutačnim željama i oduševljenju koji ih tjeraju da traže i pitaju. Tako uče čuti i svoje mišljenje, a ne samo svu pozornost usredotočiti na svoje roditelje. Na taj se način razvija njihova samosvijest i osobna odgovornost, a dijalog se temelji na ravnopravnijem dostojanstvu. Ovo isto odnosi se i na dječje društvene aktivnosti, osim mnogih područja, o kojima sam već govorio. Naime, kao roditelji mi imamo mogućnost odabira. Želimo li se usredotočiti na moć i nadzor ili na razvijanje dječje osobne odgovornosti? Na društvenom području, javlja se novi činitelj u procesu donošenja odluka: zabrinutost zbog zbivanja u svijetu oko nas, svijetu na koji možemo vrlo malo utjecati. No, u načelu, vrlo je mala razlika između osobnijih granica i onih društvene naravi. Za roditelje to znači ustvrditi za sebe i s drugima ono što su spremni prihvatiti, a što ne. To se treba što pažljivije i što osobnije razmotriti. To predstavlja polaznu točku za stvaranje poticaja dječjem otvaranju. Bitna se razlika sastoji u tome što mi ovdje postavljamo granice u dječjem životu, području u kojem sami ne sudjelujemo. Mi možemo željeti da se naša djeca upišu u izviđače, igraju nogomet ili idu u glazbenu školu, a možemo ih pokušati poticati u određenom pravcu, ali nemamo baš nikakvog utjecaja na jedan od najvažnijih činitelja - prijateljstvo.

Odrasli često podcjenjuju važnost dječjih prijateljstava baš kao i znakovitost ljubavnog života mladih. Uvjeravamo ih kako će ubrzo steći nove prijatelje, kada moraju prijeći u novu školu te da je svijet prepun lijepih djevojaka, kada im je ljubavna veza u krizi. Skloni smo zaboraviti da je njihov najbolji prijatelj ili prvi dečko prva osoba izvan obitelji za koju su se ozbiljno vezali. Često su to njihova prva iskustva s potpunim povjerenjem i predavanjem pa je, stoga, posve neumjesno pružati površnu utjehu ih se samouvjereno podsmjehivati. Nije ništa neobično da prijateljstva imaju odlučan utjecaj na odabir športskih i drugih slobodnih aktivnosti, što ne znači da djeci manjka samostalnosti. To samo odražava činjenicu da su prijateljstva i društveni kontakti važniji od same aktivnosti ih razine postignuća, koje je često motiv roditelja. No, ja time, ni u kom slučaju, ne mislim da roditelji trebaju popustiti pred argumentima kao što su, npr. "Svi se time bave* ili "Svi drugi smiju". Budući da je tradicionalni temelj obiteljskih vrijednosti već pomalo uzdrman, roditelji su, sve više, skloni mjeriti svoje osobne stavove uspoređujući ih s "uobičajenim vrijednostima", tj. s onim što drugi roditelji djece iz iste škole ili okruženja dopuštaju. Počesto je teško pronaći razumnu ravnotežu između obzirnosti spram dječjeg života u krugu njihovih prijatelja i naših osobnih normi i vrijednosti. No, rizično je misliti da su "uobičajene vrijednosti" i najzdravije. Puno je vrednije s vlastitom djecom povesti dijalog kao temelj odlučivanja, nego dopustiti drugim roditejima da odlučuju. No, ako se do 4. odnosno 5. godine

djetetova života nije razvila tradicija dogovaranja i dijaloga, roditelji se često suočavaju s različitim vrstama pritisaka i taktika nagovaranja što, nakraju, ima nemile posljedice za samopoštovanje svih uključenih. Kada se to dogodi, jasan je znak roditeljima da su požurili donoseći zakone. Rješenje ne leži u suprotnom postupanju i popuštanju na prejak pritisak, već u započinjaju sprovodbe ozbiljnih dogovora. Ovdje je važno biti svjestan činjenice da je dječji način sudjelovanja u dogovorima često zdraviji od pristupa njihovih roditelja, mada je, možda, manje rječit i manje razuman. Shematski, to se može prikazati na dva načina: potreba/želja - zadovoljenje - smirenje/ravnoteža Dijete iskazuje svoju želju, ona mu se ispunjava i ono se smiruje. Taj proces uvijek je isti, bez obzira, radilo se o gladi, žeđi, odlasku u kino, priči prije spavanja ili novom biciklu. Druga verzija nije ovako jednostavna i mnogi je roditelji, nažalost, smatraju znakom nepristojnosti, nedovoljne odanosti ili nezrelosti. potreba/želja - borba/razgovor/dijalog - poraz/tuga - smirenje/ravnoteža Dijete iskazuje svoju želju i nailazi na otpor roditelja, zbog čega se bori kako bi ostvario svoju želju. Kada u tome ne uspijeva, dijete "tuguje" (plače, udara nogama o pod, lupa vratima ili se duri i povlači u sebe). Poslije dvije minute, dva sata ili možda dva dana, dijete se miri sa svojim porazom i vraća se u ravnotežu.

Ovaj je proces sveopći i od temeljne je važnosti i za pojedinca i za obitelj. Razlikuje se samo od kulture do kulture po vanjskom iskazivanju. Prirodno je boriti se za ono što želimo i tugovati kada to ne uspijevamo ostvariti. Ni borba, ni plač nisu nešto što činimo jedni drugima. Njih radimo zbog sebe. Možemo se pozivati na zdrav razum i razumijevanje drugih, ali to ne može zamijeniti organski proces; može mu biti samo dodatkom. Stoga je važno ne prekidati djecu (ili jedno drugo) u borbi i tugovanju. Važno je ne uzimati to osobno i ne učiniti da se djeca osjećaju krivima, ali isto tako ne postati sentimentalnima ili lijenima pa se, jednostavno, predati samo zato što ne možemo podnijeti borbu ili plač. Ovaj se tijek odnosi na opće, osobne i društvene granice. Isto tako, odnosi se i na situacije u kojima nas ograničenja naše snage, vremena, novca i osobnih sposobnosti jednostavno prisiljavaju reći "ne", mada to ne želimo. Dječja frustriranost i tuga nisu odraz činjenice da smo loši. To su izjave njihove spremnosti i pokušaji življenja s nama u uzajamnoj ravnoteži. Nisu niti izraz egoizma ni pomanjkanja odanosti, već je to pokazivanje njihove sigurnosti u našu želju da budemo uz njih i kada ispadnu iz ravnoteže. Kako bismo ih zadržali u tom uvjerenju, trebamo ih samo prihvatiti s tihim suosjećanjem. Nagrada će nam biti manje beznačajnih sukoba i nepodnošljivog dodijavanja. Isto to može se postići i očitovanjem naše autoritativne moći, ali to uključuje i visoku cijenu. Kako djeca odrastaju, njihove potrebe za kontaktom s roditeljima postupno se smanjuju, a društvene potrebe rastu. Do dobi od 11 do 12 godina, život s roditeljima, odgoj i

roditeljski primjer najvažniji su činitelji u dječjem rastu i razvoju. No, poslije tog razdoblja, sve važnijim postaje druženje s vršnjacima i ostalim odraslima. Ovo pokreće pitanje granice i propituje niz već dobro ustaljenih normi u obitelji. Riječ je tu primjerice o zajedničkim obrocima ili o ostajanju na ručku kod prijatelja, o vremenu odlaske na počinak i ostajanju izvan kuće navečer. To je prvi ispit djetetove osobne odgovornosti izvan obitelji pa, prema tome, i trenutak kada roditelji dobivaju prvu stvarnu povratnu informaciju o uspješnosti odgoja svoje djece. Kada se moj naraštaj, kao i oni prije njega, suočio s tim trenutkom, nadzor i očitovanje moći odraslih nužno su stvorili oblik dvostrukog života - jedan, dovoljno primjeren, da se roditelji mogu s njim suočiti i onaj drugi za koji radije ne žele znati. To je unijelo određeno uzbuđenje u svakidašnji život, ali je cijena toga često bila u obliku laži, potiskivanja istine i neodgovornosti, popraćena stidom što stvari tako stoje. Osim činjenice da je to, razumljivo, pokvarilo odnose između roditelja i djece, kod mnogih od nas razvilo se to u jedan integralni dio naše ličnosti, koji je imao destruktivan utjecaj na naše kasnije pokušaje zadovoljavanja zahtjeva za odgovornim roditeljstvom i partnerstvom. Današnja su djeca puno slobodnija u ophođenju s roditeljima i, istodobno, manje spremna na podnošenje laži i zloporabe moći. Te okolnosti postavljaju velike zahtjeve na kvalitetu procesa odlučivanja kroz koji moraju prolaziti djeca i roditelji.

Nekada su samo roditelji mogli odlučivati kada se dvanaestogodišnjak mora vratiti kući. Ako je dijete bilo nezadovoljno vremenom koje su mu odredili, moralo se ili s tim pomiriti ili zakasniti i prihvatiti kaznu. Danas je puno teže postavljati takve jednostavne granice. Ako želimo izbjeći destruktivne sukobe, prijeko je potrebno pristupiti obostranom dogovoranju pri čemu obje strane ozbiljno shvaćaju potrebe i granice jedni drugih. Tu se manje radi o davanju ili ne davanju dopuštenja, a više o zajedništvu temeljenom na poštovanju, kada želimo izbjegavati situacije u kojima dolazi do polarizacije sukoba na borbu za moć, pri Čemu roditelji kažu: "Ne smiješ to napraviti!", a djeca odgovaraju: "Imam pravo to napraviti!" Činjenica da ovaj sukob nema nikakve veze s onim što je najbolje i najzdravije za djecu, možda se najjasnije može sagledati u zemljama u kojima se takvi sukobi stalno zbivaju između muškaraca i žena. Naprimjer, kada žene odluče navečer posjećivati jedne druge. To je, jednostavno, borba za moć. Kod ovog sukoba radi se o najboljem načinu stvaranja obitelji u kojima se svi članovi trude i razvijaju na najbolji mogući način, a to se ne postiže davanjem ili uskraćivanjem dopuštenja, već jedino pomoću dijaloga. Onima koji su odrasli u obiteljima s jednosmjernom komunikacijom, desetogodišnjaci ili dvanaestogodišnjaci često su neizbježan razlog njihovog učenja dijalogu i dogovaranju na razini koju su, sve do tog trenutka, izbjegavali, čak i u odnosima s drugim odraslima.

VI. POGLAVLJE

OBITELJI S TINEJDŽERIMA Moglo bi se reći da postoji pet faza u životu obitelji, koje su tako pune mitova i očekivanja, kako djeca od 13, 14 i 15 godina dolaze u dob adolescencije, da su razlozi za to posve opravdani. Adolescencija (dob odrastanja) predstavlja drugu priliku koja se djeci pruža da postanu i upoznaju ono što jesu (prva je prilika bila dob osamostaljivanja, koju smo već prije spomenuli), no to nije bilo svrhom odgoja u prijašnjim naraštajima. Tadašnji je cilj bio oblikovati djecu po nahođenju roditelja. Mnoga su djeca uspjela ostvariti roditeljsku viziju i očekivanje te su neka od njih, u tom smislu, postigla puno u životu. Ostala su, pak, morala kročiti kroz život s osjećajem unutarnje praznine i trajno nezadovoljenim očekivanjem da će njihova sposobnost prilagođavanja donijeti rezultate. Druga je skupina imala više sreće. Njihov je nagon za samoočuvanjem odnio pobjedu nad disciplinom, ali su, zato, dio cijene plaćali nekoliko godina stalnim, ili čestim, sukobima s roditeljima. A mit o adolescenciji kao o dobi koja sama po sebi uzrokuje sukobe, upravo je to: mit. Do sukoba dolazi prvenstveno zbog pomanjkanja spremnosti ili sposobnosti roditelja da prihvate jedinstvenu i samostalnu osobu kakvom postaje njihovo dijete. Mitom, da su hormonalne promjene i

razlike, same po sebi, razlogom obiteljskih sukoba, godinama se objašnjavala potreba za osobnošću kod djece i žena. Svi obiteljski sukobi nastaju zbog činjenice da dva ili više članova žele različito. Dakle, uvijek je onoliko uzroka, koliko i sudionika. Ovo se, također, odnosi i na obitelji s tinejdžerima, jer su roditelji ti koji su odgovorni za kvalitetu interakcije - za ton, ozračje i "aromu" - pa, prema tome, i za način na koji dolazi do sukoba te za njegovo odvijanje. Teško je ovo uvijek imati na umu kada se tinejdžeri u svakom drugom pogledu pokušavaju ponašati poput odraslih pa očekuju da se s njima tako i ophode. No, oni ipak nisu odrasli u smislu sposobnosti preuzimanja odgovornosti za kvalitetu interakcije. Kao što smo već spomenuli, spremnost i sposobnost roditelja da prihvate tu samostalnu i jedinstvenu osobu, izraslu iz svoje dječje DNA-strukture (dezoksiribonukleinske kiseline), obiteljskih i kulturnih utjecaja, igraju važnu ulogu u određivanju jačine i destruktivnosti sukoba. Tijekom svojih tinejdžerskih godina, djeca koja su dotad surađivala i preko svojih mogućnosti, često prestaju biti spremnom na suradnju; djeca s narušenim integritetom postaju izrazito destruktivna ili autodestruktivna. Rezultati odgoja i obiteljskih interakcija počinju izranjati na površinu te ih, katkada, možemo doživjeti kao nemilosrdnu reakciju na naša, najčešće, iskrena i dobrohotna nastojanja. Činjenicu da dobivamo tako jasnu i kompetentnu reakciju, treba zahvaliti dječjoj dobi u kojoj se upravo nalaze. Oblik i sadržaj te reakcije odražava naše ophođenje s njima u proteklih 13-14 godina. Povratna informacija (reakcija) može

biti pretežito pozitivna ili negativna, ali nikada samo jedno ili samo drugo. Mi je, kao roditelji, međutim, ponekad takvom doživljavamo, kada se zavaravamo iluzijom da se sve vrti oko nas. Kada djeca navrše 14-15 godina, nužno je da se odvoje i oslobode od roditelja jer, u protivnom, neće moći nastaviti svoj razvoj u samostalnu, društvenu, odgovornu i kritičku odraslu osobu. Tu nema ničeg uperenog protiv nas. Oni to čine za sebe i to kao prirodni nastavak onoga što smo činili za njih. Načela međuodnosa između odraslih i djece, koja sam već iznio u ovoj knjizi, mogu uvelike smanjiti broj destruktivnih sukoba te pomoći u stvaranju temelja za trajan odnos povjerenja između roditelja i djece, koji se neće osnivati na usvajanju uloge majke, oca, sina i kćeri, već na prijateljstvu s ravnopravnim dostojanstvom. Tekst koji slijedi temelji se na nizu iskustava za koja se nadam da mogu poslužiti kao nadahnuće za postizanje oslobađanja od uloga na bezbolniji i svrhovitiji način.

VI. 1. Prestanite odgajati Ma koliko se neobičnim činilo, najčešće povrede integriteta tinejdžera dio su njihovog odgoja - brižnog, dobrohotnog, neumornog odgajanja. Dva su razloga tome: - Čak i najbrižniji, najnježniji odgoj obilježen je nadzorom, pravilima i nadmoćnim znanjem - i u tom nema ništa loše. Upravo ta obilježja daju djeci osjećaj sigurnosti

i uvjerenosti da je njihov odgoj u kompetentnim rukama. No, kako djeca odrastaju, ta im se obilježja čine neumjesnim uplitanjem, poricanjem njihove neovisnosti, kritiziranjem i podcjenjivanjem - što i jesu. - Kada djeca postanu adolescentima, prekasno je za odgoj. Ono najvažnije djeca dobivaju od svojih roditelja tijekom prve 3 do 4 godine života. Tijekom sljedećih 6 do 7 godina, odgoj, osobni primjer te kvaliteta života koju im roditelji pružaju također su od velikog utjecaja; no, poslije tog razdoblja, najvažniji izvor nadahnuća predstavljaju vršnjaci, ostali odrasli te dječji osobni unutarnji život. Sva djeca daju ovu činjenicu svojim roditeljima na znanje pomoću manje ili više diplomatskih primjedbi poput: "Ja ću sam već nešto smisliti", "Gledaj svoja posla!", ili, kako jednom reče moj sin, "Pitanje je trebaju li se moji roditelji još uvijek miješati u ovakve stvari." Što nam više treba da ih čujemo, to su oni glasniji! No, nije ovo poziv na revoluciju. To su dobrohotni, važni savjeti, potrebni većini roditelja kao znak da je vrijeme povući se iz prvih redova roditeljstva te suvišnu snagu i vrijeme posvetiti sebi i jedno drugom. Problem s neprestanim odgajanjem, temeljenim na nadmoćnom znanju sastoji se u prenošenju dviju poruka na koje samo mali broj mladih reagira mirno i s odobravanjem. Prva poruka: - "Ja znam što je dobro za tebe!" Kada su adolescenti potpuno zaokupljeni otkrivanjem sebe, onda je ili izazivajuće ili besmisleno da im roditelji pokušavaju na to dati odgovor.

Druga poruka: - "Nisam zadovoljan s tobom!" Za mlade je nepodnošljivo suočiti se s ovakvom izjavom baš u dobi kad ni sami ne znaju tko su ispod glazure odgoja i kad nisu sigurni niti koliko sami sebe prihvaćaju. Najbolje što roditelji u tom razdoblju mogu učiniti i za sebe i za svoju djecu jest - opustiti se i uživati u rezultatima marljivog rada koji su uložili tijekom proteklih godina. Pa ako baš i nisu oduševljeni onim što vide i dožive, moraju, svejedno, pokušati u tome uživati. Upravo to je potrebno djeci tijekom njihovog kasnijeg života: ravnopravni roditelji koji svesrdno podupiru njihova nastojanja da budu ono što jesu, vjerni sebi. No, kada se susretnu s razmjernom nesavršenošću bića koja su stvorili, većina roditelja sklona je postupati suprotno: usprave se i pojačaju odgoj nadajući se da mogu još nešto dotjerati. To je nemoguće - barem za roditelje. Mnogi suvremeni roditelji koji se upuštaju u taj skoro zakašnjeli odgoj čine to ne toliko iz uvjerenja, koliko iz neznanja što učiniti s ljubavlju koju gaje i odgovornošću. Već su toliko naviknuti na zahtijevanje vlastite djelatnosti da im pomisao na opuštanje i uživanje u svom djetetu, i u dobru i u zlu, izgleda neodgovornom. Svaki put, kad nešto poduzimaju, osjećaju se vrijednima kao roditelji i često zaboravljaju kako time sprečavaju tu mladu osobu da se osjeća vrijednom u životu svojih roditelja. U skladu s našim tradicionalnim pogledom na djecu i mladež," stvorili smo jedan jezik vrlo različit od jezika kojim se obraćamo ostalim odraslima. Obilježava ga ton nadmoći

zbog znanja, milostivosti ili napadačke nasilnosti; u svom najboljem izdanju, on je prijateljski i pun prihvaćanja, a u najgorem, pun pokuda i napada. On jasno saopćava filozofiju koja iza njega stoji: još nismo ravnopravni. U doba kada je to bilo stvarno prihvaćenim stajalištem odraslih u odnosu na djecu, barem je postojala usklađenost između jezika i stava; no danas, kada se mnogi odrasli ne slažu s takvim stajalištem, ton nije usklađen, a poruka je nejasna. Tom jeziku posebno i opravdano prigovaraju tinejdžeri jer zanemaruje individualnost mladih, ali isto tako djeluje i na smanjivanje odnosa s puno manjom djecom. Najbolji način ispravljanja uporabe ovog jezika izvođenje je sljedećeg pokusa po nekoliko stotina puta: Da dođem u ovakav sukob sa svojim najboljim prijateljem/prijateljicom (odraslom osobom), kako bi se izrazio/izrazila? Kada pronađemo odgovor, onda bismo trebali naći i konstruktivniji put. Ako se pokaže da nije tako, onda bi možda bilo pametno o tome ozbiljno porazgovarati s najboljim prijateljem! Godinama smo patili od pogrešnog shvaćanja da djeca i mladi moraju razumjeti svaku našu riječ koju im uputimo, zbog čega je, često, promicala bit poruke. Gubimo, jednostavno, naš osobni način iskazivanja i zamjenjujemo ga nekim pedagoškim nazivom te time umanjujemo vrijednost komunikacije; i sa samima sobom i s djetetom. Pa čak i kada se radi o vrlo maloj djeci, kada su u pitanju osobni i međusobni odnosi potpuno je prihvatljivo izražavati se bez "pedagoškog posredovanja". Kada je riječ o tinejdžerima, također je važno da se roditelji nastave ponašati kao protivnici u prijateljskom spo-

ru. Bitno je da roditelji izražavaju svoje mišljenje i stavove, ali ne s pedagoškom namjerom mijenjanja ili oblikovanja mladih. Postoji razlika između odgoja temeljenog na nadmoći zbog znanja i temeljenog na ravnopravnom dijalogu. Kada četrnaestogodišnja djevojčica predstavlja svog dečka majci riječima: "Zar nije divan?", razlika između neprimjerenog odgoja i ravnopravnog dijaloga može se prikazati na sljedeći način: - Togledaj kako se ponaša! On nikako nije dečko za tebe!" U usporedbi sa sljedećim: - "Nije baš moj tip, ali je lijepo vidjeti kako ti se okice zbog njega sjaje!" I kada se radi o tinejdžerima i kada se radi o odraslima, važno je da smo tu, ako im zatrebamo, a ne da im se namećemo kao da imamo isključivo pravo na njihov um i duh: - "Ja o tome imam svoje mišljenje. Želiš li ga čuti?" - "Osjećam da se u ovo moram umiješati. Jesi li spreman sada čuti moje stajalište?" - "Brine me ovo što se s tobom zbiva i željela bih s tobom porazgovarati. Možemo li sada popričati?" Tu nije riječ o uobičajenoj društvenoj pristojnosti. To je stvar iskazivanja načelnog poštovanja prema suverenitetu druge osobe i "ispeci-pa-reci" dijaloga koji je često presudan za doživljavanje nekog postupka kao narušavanja integriteta ih kao poziva na razgovor da se nešto raščisti. Mnogim roditeljima tinejdžera ovo otvara mogućnost ponovnog otkrivanja ranjivosti i ograničenja jednih i drugih te im pruža priliku za vraćanje osjećaja poštovanja koje često biva gurnuto u pozadinu nakon puno godina zajedničkog života.

VI.2. Roditelji i njihov osjećaj gubitka Činjenicu da mladi ostvaruju svoju slobodu roditelji često doživljavaju kao osjećaj gubitka. To za njih može biti tako bolno da su se s tim u stanju suočiti tek puno godina kasnije, a nekima to ne uspije nikada. Presudna i vrijedna uloga koju su dotad igrali u životu svoje djece odigrana je, te, mada su još uvijek roditelji i mada ih njihova djeca još uvijek trebaju, njihova uloga u području odgoja i odgovornost za dječji život sada je stvar prošlosti. Uz to riječ je i o gubicima konkretnije prirode: - O gubitku bliskosti. Djeca, odjednom radije provode vrijeme sa svojim prijateljima i sama u svojoj sobi, slušajući glazbu. - O gubitku moći i nadzora. To obuhvaća i tjelesnu nadmoć i mogućnost nadzora nad dječjim unutarnjim i vanjskim životom. - O gubitku povjeravanja. Područje se dječje privatnosti proširuje, a djeca se Češće povjeravaju prijatelju/prijateljici ili dečku/djevojci. Sve te gubitke roditelji različito doživljavaju. Za neke je to šokantna spoznaja, popraćena suzama; za druge, mali oblačci tuge; dok to neki roditelji doživljavaju kao olakšanje. Tek kada se pomire s tim gubitkom, roditelji se mogu povući iz prvih redova u pozadinu. Mnogi roditelji nisu svjesni (ili zaboravljaju) da je ova promjena položaja u odnosu na djecu nužna pa kada djeca naprave rez, bez obzira na spremnost roditelja, bol zbog ovog gubitka stiže kao iznenađenje. Nutarnju stvarnost - neprihvaćanje gubitka - roditelji nerijetko iskazuju u obliku pa-

ničnih i agresivnih napada na sebe kao odgojitelje i autoritete nadzora. Primjer Lena ima 16 godina. Poznanica njezine prijateljice pozvala ju je na subotnju zabavu. - "Smijem li ići s Evom na zabavu u subotu? Njoj su roditelji dopustili? - "Kakva je to zabava? Tko je priređuje i gdje se održava? Poznaješ li tu osobu? - "Eva je poznaje. To je najobičnija zabava." - "Mi ne poznajemo Evine prijatelje. Tko su oni i koliko im je godina? Hoće li roditelji biti kod kuće?" - "Ne, ne bih rekla." - "Da, ali nešto ipak moraš o tome znati!" Gak i više od toga. Kako možeš očekivati da ti vjerujemo kada nam ništa ne želiš reći? Nije nimalo neprirodno, zar ne, da se roditelji zanimaju za svoju djecu. Ili možda ipak jest, u današnje doba?" Ovo je tipična situacija. Roditelji su se stavili u prve redove i postavili stražu na svim granicama. Lena prima tešku poruku: Mi ti ne vjerujemo i smatramo te potpuno nesposobnom za preuzimanje osobne odgovornosti. Mi s tobom još nismo gotovi, a kada budemo, bit ćeš nam zahvalna što nismo prihvaćali ravnodušnost i nemar! Ako su Lena i oni koji se nađu u sličnoj situaciji kreativni, brzo će naučiti odgovoriti roditeljima na željeni način i prestati im govoriti bilo što, čak i nalik na istinu. Prije ili kasnije, roditelji će dobiti dokaze za nevjerovanje djeci i time će se krug zla nastaviti.

Alternativa - "Eva i neki njezini prijatelji pozvali su me na zabavu u subotu. Što mislite o tome?" - "Želiš li ti ići na tu zabavu?" - "Da! Izgleda da će biti veselo jer dolazi puno ljudi koje ne poznajem." - "Dobro. Mi nemamo nikakvih posebnih planova za vikend, pa, ako ti to želiš, mi nemamo ništa protiv. Ako ti trebamo pomoći oko prijevoza tamo ili natrag, kaži nam navrijeme." Ili: - "Planiramo ovog vikenda posjetiti ujaka Iana i željeli bismo da ideš s nama. Što ti kažeš na to?" - "Ja bih radije išla na zabavu. Dolazi puno nepoznatih ljudi i izgleda da će biti zabavno. Idete li samo u posjetu ujaku Ianu ili nekim posebnim povodom?". - "Samo u posjetu. Pa, razmisli o tome i onda nam reci što si odlučila. Ako odlučiš ići na zabavu, željeli bismo znati kako ćeš ići do tamo i vratiti se te gdje ćeš prespavati." Ili: - "Ti vrlo dobro znaš da mi se Eva baš ne sviđa pa mislim da ne bi trebala ići na tu zabavu!" - "Što imaš toliko protiv Eve? Ona je sasvim u redu. Sve je to samo zato, što je stvarno ne poznaješ." - "Možda i ne znam dovoljno o Evi. Ali je činjenica, da mi se ne sviđa da ideš s njom na zabavu. Ti ne moraš postupiti po mome, ali to je moje mišljenje o toj zabavi." Ili: - "Odmah ću ti reći: Ni govora!" Ovaj slučaj nema, stvarno, nikakve veze sa zabavom. Tu se radi o mogućnosti roditelja da očituju svoju roditeljsku

odgovornost te Leninoj mogućnosti za razvijanje njezine osobne odgovornosti. Kada tinejdžeri pitaju za dopuštenje, važno je da roditelji odigraju svoju ulogu kao zakonodavci, ukoliko se ne radi o novcu ili imovini. Roditelji moraju imati mogućnost iskazivanja svog bezrezervnog mišljenja, koliko god to smatraju za potrebno, a da se to ne protumači kao zloporaba moći. Ta se mogućnost mora ostvariti putem dogovaranja o društvenim granicama, koje se odvijalo tijekom proteklih godina, putem kojega su djeca imala mogućnost razvijanja svoje osobne odgovornosti. Ovo roditelje dovodi u priliku, kada mogu slobodno reći: - "Ni govora!" (što podrazumijeva: "Neka ti bog pomogne, ako ne odeš na tu zabavu samo zato što ja tako kažem!"). Drugim riječima: "Sada znaš moj stav i pretpostavljam da ćeš ga imati u vidu, kada donosiš odluke na najbolji mogući način." Ova se ista etika odnosi i na odnose između odraslih. Moramo imati slobodu iskazivanja sebe, kako bismo na druge ostavili dojam, a ne zato da zlorabimo našu emocionalnu, tjelesnu i novčanu moć. Ako Lena ode na zabavu, onda roditeljska zadaća davanja sigurnosti može biti važnom. Ako u nedjelju bude tužna i potištena, ili se bude činila uznemirenom, jedno je od roditelja može zagrliti i reći: "Čini se da ti nije bilo lijepo na zabavi, Lena. Želiš li da o tome popričamo?" Ako njezin odgovor bude - "ne", onda su roditelji dirnuli u granice njezinog osobnog života pa će u takvom slučaju obje strane trebati ponovno uspostaviti ravnotežu, svaka na svoj način. Ako odgovor bude "da", to bi moglo biti znakom

potrebe za nadmoćnim znanjem odraslih ali će se, najvjerojatnije, raditi o potrebi da ih roditelji slušaju i osobno reagiraju. Jedino Što Lenu može vratiti u ravnotežu i prevladati neugodno iskustvo, njezine su vlastite riječi. Zadaća roditeljskog djelovanja iz pozadine ima vrlo važnu funkciju. Nije to funkcija odgajanja ili nadziranja, već funkcija koja se tiče činjenice da je za nas, kao ljudska bića, od presudne važnosti imati nježne i brižne svjedoke našeg života. Prvenstveno takve očevice koji su spremni pokazati da im je stalo do nas, i to onda kad nam je to potrebno, a ne kad se oni imaju potrebu osjećati korisnima. Da bi se to naučilo, obično je potrebno puno vremena, ali s druge strane, to onda traje trideset do četrdeset godina. S početkom dječjih sloboda, još nešto važno započinje u životu roditelja. Partnerstvo između dvoje odraslih i njihov osobni život ponovno su u žarištu. To dovodi do potrebe uspostavljanja ravnoteže između roditeljstva i partnerstva. Život roditelja djece tinejdžera na nekoliko je načina simetričan sa životom njihove djece: (oni) prolaze kroz kritičnu fazu svoga života kada su identitet i smisao postojanja u središtu pozornosti; moraju se osloboditi starih uloga i funkcija i svladati nesigurnost u odnosu na nove; moraju se odrediti kao pojedinci kako bi se obitelj i druge zajednice prilagodile novoj etapi njihova života; no, u međuvremenu, skloni su još uvijek jednom rukom držati se za svoje stare identitete; djeca se suočavaju s biološkom sudbinom odrastanja, a roditeljima se pruža jedna od najvećih mogućnosti za sazrijevanje njihove ličnosti.

VI.3. Tko odlučuje? Najvažnija zadaća roditelja još uvijek je odgovornost za ozračje u obitelji, tj. odgovornost za kvalitetu interakcije, koja je presudna za ponašanje i napredak svakog člana obitelji. Ta je odgovornost neprenosiva. No, prenosiv je dio odgovornosti koji se tiče praktičnih poslova, nužnih u svakidašnjem životu obitelji: pranje, odlazak u kupovinu, čišćenje itd. U Skandinaviji se već godinama smatra normalnim da djeca preuzimaju razuman dio odgovornosti za te praktične poslove, dok u velikom dijelu Europe prevladava drukčije gledište. U nekim su društvima dječaci potpuno toga oslobođeni, a obvezne su, manje ili više, djevojčice. No, još uvijek je moguće naići na velik broj obitelji u kojima majke, mada su zaposlene izvan kuće, snose potpunu odgovornost za poslove u obitelji i ne sanjaju da bi situacija mogla biti drukčijom. Što se mene tiče, samo je jedna stvar koja određuje to hoće li se i u kojoj mjeri od mladih očekivati pomoć u obavljanju svakidašnjih poslova u obitelji. To je isključivo stvar roditelja, žele li oni to ili ne. Sudeći prema mom iskustvu, nužno je da roditelji o tome dobro razmisle. Za to postoji nekoliko razloga. Ako se od djece očekuje da to "rade sama od sebe", onda će se roditelji svaki puta uzrujati kada djeca nešto ne budu radila samoinicijativno, ili će, s druge strane, djeca biti preopterećena preuzimanjem prevelike odgovornosti, jer ne znaju koliko se od njih očekuje. Ako roditelji zauzmu moralizirajući stav, tako da u zraku lebdi "djeca trebaju pomagati majci i ocu", to može lako stvoriti neprijatno ozračje u obitelji. Pristup kod kojeg se roditelji

služe vrstom usluga u zamjenu za ljubav stvara ili osjećaj krivnje i/ili trajno nezadovoljstvo, jer se temelji na dvije nespojive vrijednosti. Ako svakidašnji poslovi postanu nekom vrstom vojničke dužnosti, onda je teško izbjeći vojni sud ili dezertiranje. Roditeljima je često puno teže izreći ono što žele nego što bismo mogli pretpostaviti. Mnogi roditelji objašnjavaju to sa "stvarno ne bi trebalo", ali im je ipak teško u tom smislu nešto poduzeti onda kada je to doista nužno. Neki roditelji uporno tvrde kako su to već rekli tisuću puta, dok drugi idu prečicom i donose stroga pravila, popraćena nadzorom i prisilnim mjerama. Zajednički činitelj, koji se odnosi na obitelj s problemima te vrste, kada djeca odrastu, u tome je što su slični problemi postojali i ranije. Tome je, često, uzrok činjenica da roditelji nikada nisu sebe ili svoje zahtjeve shvaćali ozbiljno pa su se zato, primjerice, dvojako odnosili prema svojoj djeci. Možda su zamolili djecu, pet ili deset puta dnevno, da pospreme, ali su to onda, nakraju, sami učinili. Možda je na ovom području uvijek bilo sukoba; sukoba koji, zapravo, nikada nisu bili ozbiljni, ali i koje nikada nisu stvarno riješili. I nakraju, možda je tome uzrok i činjenica da su djeca pretjerano surađivala u preteškim zahtjevima, izravnim ili neizravnim. Na ovom je području također važno da se granice i zahtjevi iskazuju izravnim, osobnim jezikom, koji predstavlja uvod u dogovaranje. - "Razgovarali smo o tome i odlučili da ti preuzmeš odgovornost za... ili za nešto drugo, što bi nam jednako pomoglo. Što ti misliš o tome?"

Ako je reakcija: - "Zašto moram to napraviti? Odgovorite: - "Jer mi tako hoćemo. To ne mora nužno biti baš ono što smo ti mi upravo spomenuli, ali hoćemo da praktično pridoneseš i pomogneš u životu naše obitelji." Ako je reakcija - "Ne, to je nerazumno! Kako ću stići na sve drugo što moram napraviti?" Odgovorite: - "Dobro. Da čujemo, što ti smatraš razumnim." - "Pa, ne znam. To je, jednostavno, previše. Možete li samo nešto od toga izostaviti?" - "Možemo, ali ti ćeš morati dati prijedlog. Sada ti je jasno, što mi smatramo razumnim zahtjevima vezanim za potrebe u obitelji pa bismo željeli čuti tvoje mišljenje." Od presudne je važnosti postaviti odgovornost na mjesto koje joj pripada: odrasli imaju svoju odgovornost, a djeca svoju. To bi značilo da najprije treba izbrisati sljedeće uobičajene odgovore iz roditeljskog automatskog stroja za odgovaranje: - "Slušaj sada! Ne može biti nerazumno da..." - "Ako će to stvoriti puno problema, možda bismo trebali porazgovarati o tvom džeparcu." - "Nije ništa neobično da djeca tvoje dobi..." - "Ne budi glup! Ne misliš valjda da tvoja majka..." - "Kad samo pomislimo, koliko nas to košta..." - "Kad sam ja bio u tvojim godinama..." (Popis je puno duži od ovdje navedenog, ali zato ništa manje neugodan niti učinkovitiji.)

Kao što smo već spomenuli, potrebe roditelja u području pomoći i olakšavanja obiteljskih poslova, razlikuju se od obitelji do obitelji i ne postoje zahtjevi ili praktični zadaci, koji bi bili osobito vredniji za odgoj od nekih drugih. U najboljem slučaju, postoje poslovi koje djeca, možda, radije obavljaju od nekih drugih, ali želja za obavljanjem nečega nema stvarno s tim nikakve veze. Za veliku većinu zdravih i aktivnih tinejdžera, poslovi poput pranja posuđa ili rublja, čišćenja, kuhanja itd. stoje negdje pri dnu ljestvice važnih stvari u životu, ili ih svrstavaju u skupinu pod nazivim "iznenadne pobude". Nema, vjerojatno, dvojbe da je to najbolje za njihov osobni, neposredni život, ali ne predstavlja nužno i najbolji pristup svakidašnjem životu njihovih obitelji. Roditeljska odgovornost za kvalitetu interakcije i njihovi zahtjevi prema djeci međusobno su povezani. Načelo je da je način donošenja odluka u obitelji puno važniji od same odluke. Mnogo je bolje posvetiti više vremena procesu donošenja odluka, nego praviti kompromise nabrzo, samo zbog mira u kući. Isto je tako bolje pripaziti na to da se i obje strane ozbiljno shvate, negoli prekinuti raspravu pomoću nekog "pravednog" rješenja. U mnogim obiteljima roditelji se ne suočavaju ozbiljno s kvalitetom procesa donošenja odluka kojim su se dosad služili i to sve dok djeca ne odrastu i odbijaju suradnju. Sve dotad, roditelji opstaju na temelju složenog proračuna, koji se služi malodušnim kompromisima i automatskim osjećajem dužnosti; koja postupno i neminovno potkopava njihov uzajamni odnos i na kraju ga uništava, ako ne prije, a ono

kada djeca odu od kuće. Htio bih, ovdje, podsjetiti čitatelje da je ponašanje djece kojim odbijaju suradnju znak da se u obitelji pretjerano surađuje. Neke obitelji dolaze u situaciju kada jedno od djece iznenada prestaje surađivati i odbija se držati dogovora i obveza, bez ikakvog stvarnog objašnjenja. Prema mom iskustvu, pozadina ovoga vrlo je različita. Do toga može doći zbog prekrutog odgoja, ali isto tako i u naizgled fleksibilnim obiteljima. No, često je baš obilježje fleksibilnih roditelja da se upravo njihovi zahtjevi za fleksibilnošću, obzirnošću i društvenom odgovornošću temelje na jakim moralnim načelima pa su, u tom smislu, kruti. Često se to pokaže teretom ili preprekom za obitelj tijekom dugog vremenskog razdoblja, prije nego dijete prihvati odgovornost i odbija se uplitati. Kada se to dogodi u obitelji i kada ni svađe ni razumni razgovori ne mogu poboljšati situaciju, postoji samo jedno rješenje: dijete treba službeno osloboditi svih dužnosti u obitelji na neodređeno vrijeme. Zašto je to tako? Zato što je djetetovo ponašanje signal opasnog poremećaja ravnoteže između njegove osobne i društvene odgovornosti, koji je nastajao tijekom dugog vremenskog razdoblja. Da djetetov integritet nije ugrožen, ono se ne bi ponašalo na tako drastično asocijalan način. Ako želim vratiti djetetovu društvenu odgovornost na razinu dostojnu poštovanja, bit će nužno pomoći djetetu da ponovno stekne osobnu odgovornost, jer je ona preduvjet za stvarni osjećaj društvene odgovornosti. Većini odraslih ovo izgleda jednostavno, ali vrlo izazovno. No, s druge strane, barem koliko ja znam, ovo je jedina

metoda koja jamči uspjeh i, što je još važnije: njezina se djelotvornost temelji na čvrstim etičkim načelima. Iskustvo mi je pokazalo da je, u prosjeku, potrebno 6-8 mjeseci prije nego dijete opet počne pomagati u obitelji. Ovisno o roditeljskoj sposobnosti poticanja te korisnosti i neiskorištavanju djeteta, djetetova će se društvena odgovornost u obitelji ponovno izgraditi i učvrstiti za, otprilike, godinu, godinu i pol dana. Ovome možemo dodati jedno, nimalo nevažno, veliko postignuće: da se sada izgrađuje djetetova osobna odgovornost, ali ne na prkosu. Ovaj proces ozdravljenja težak je za obje strane. Djetetu je teško ne pridonositi zajednici (ne smije nas zavaravati djetetova prva reakcija izražena riječima. "Super!"). I roditeljima je, često, vrlo teško jer moraju razmišljati i djelovati potpuno suprotno od onoga što su naučili držati svetim. To je, neizbježno, uzajaman proces razvoja u kojemu se roditelji moraju suočiti s činjenicom da je njihov moralni zakon ponekad bez temelja. To ne znači da su njihova moralna načela "pogrešna", već samo to da su svedena na automatske doktrine kojima manjka životnost. Roditelji su ti koji odlučuju. Oni kormilare brodom. Hoće li taj brod sretno uploviti u luku i izbjeći pobunu, to ovisi o odgovornoj primjeni njihove moći te spremnosti na mijenjanje brzine i kursa plovidbe u skladu s naravi vjetra i posade.

VI.4. Kada je uspjeh gotovo postignut Ponekad, kada je uspjeh gotovo postignut, dijete, za koje su roditelji dali sve od sebe tijekom čitavog njegovog djetinjstva, odjednom kreće nizbrdo u obliku zločina ili ovisnosti ili nekih drugih oblika ponašanja koje su roditelji nastojali izbjeći. Nisu mi poznate nikakve druge situacije koje bi bile većim iskušenjem za roditelje da ponovno preuzmu ili pojačaju svoju ulogu odgojitelja, u očajničkom pokušaju zaustavljanja ovakvog razvoja. No, mada su bol i spremnost veliki, svejedno je prekasno za uspjeh, a ovakvi pokušaji samo pogoršavaju stanje za obje strane. Tri su stvari koje roditelji mogu učiniti u ovakvoj situaciji, kada mine prva obamrlost i panika se polako stiša: - Roditelji moraju pokušati podijeliti svoje osjećaje krivnje, samopredbacivanja i okrivljavan ja jednog s drugim i s ostalima odraslima. Ništa od ovoga neće uroditi plodom kada su u dodiru sa svojim djetetom. Stoga se roditelji moraju nužno osloboditi, potpuno ili djelomice, tih osjećaja kako bi svoju energiju mogli usredotočiti na odgovornost u budućnosti. - U dodiru s djetetom, važno je da se pokušaju pridržavati općih načela ovdje navedenih. Autodestruktivno ponašanje djece i mladeži nije upereno protiv roditelja. To je prije svega i jedino uništavanje njihovog osobnog ljudskog dostojanstva. U takvim trenucima roditelji se moraju potruditi biti što izravniji i osobniji, tj. preuzeti odgovornost za svoje vlastite osjećaje i reakcije. Oni se ne bi smjeli staviti u ulogu terapeuta, policajca, suca ili svećenika.

- Roditelji moraju preuzeti odgovornost u traženju pomoći za obitelj. Nije važno, za početak, hoće li je tražiti od dobrog prijatelja, učitelja, svećenika ili profesionalnog obiteljskog terapeuta. Važno je da se cijeloj obitelji pruži pomoć, uključujući i drugu djecu. Svaki član obitelji osjeća se njezinim sastavnim dijelom i može dijeliti odgovornost. Kada se mladi počinju ponašati autodestruktivno, onda iza toga stoji mnogo povezanih činitelja. Oni obuhvaćaju prijatelje, društvene i gospodarske uvjete u društvu i obitelji, kulturu, odnos zajednice prema djeci i mladeži itd. A tu je, naravno, i obitelj. Bez obzira, koliko snažnima mogu izgledati svi ostali činitelji, mi se kao roditelji moramo suočiti s činjenicom da nešto što je vezano za naš odnos spram sinova i kćeri dovodi do njihove ranjivosti. Nešto što smo im dali, ili propustili dati, onemogućilo je razvoj njihove samosvijesti i osobne odgovornosti u snažne i postojane. Učinili smo najbolje što smo mogli pa, ipak, sasvim nedužno, postali smo sukrivci. Stoga je najvažniji doprinos koji možemo dati za budućnost mladih - podjela odgovornosti. Nama je to važno zboga našeg osobnog mira, a za mlade je bitno da mi preuzimamo svoj dio osobne odgovornosti, jer, u protivnom, u njima stvaramo osjećaj krivnje, koji pojačava ranjivost. Postoje još dva razloga za traženje pomoći izvana: Nijedan roditelj ne može objektivno zahvatiti ili sagledati proces interakcija u svojoj obitelji. (Moji kolege i ja, koji smo psiholozi i obiteljski terapeuti, možemo posvjedočiti da se to odnosi i na tzv. stručnjake.) Važno je potražiti pomoć, kako bismo postali svjesni destruktivnih procesa koji trenutačno,

ili već duže vrijeme, postoje u našoj obitelji, jer za njih moramo preuzeti odgovornost. Odgovornost za njihovo postojanje, kao i odgovornost za pokušaj pronalaženja konstruktivnijih putova. - Bez odlučnosti da se suoći sa samom sobom i da mijenja interakcije u njoj, djelotvornost javnih službi kranje je ograničena. U razdoblju između početka puberteta i ulaska u odraslu dob, mladež se nalazi u posebno specifičnom položaju, kada im je vrlo teško mijenjati autodestruktivno ponašanje bez onakve pomoći roditelja kakvu smo upravo spomenuli. Mladi su upravo na rubu završetka razvoja ličnosti i ponašanja koji su im usađeni genetskim kodom i djetinjstvom, provedenim u toj obitelji. Oni su održali ravnotežu između obzirnosti prema sebi i potrebe za suradnjom s roditeljima i to na način na koji je to bilo moguće u njihovoj obitelji. Doslovce rečeno, prošli su kroz 15 godina mukotrpnog rada kojega se rezultat, u obliku osobnosti i ponašanja, sada počinje jasno očitovati. Unatoč ponekoj sirovosti i grubosti na površini, oni su ranjivi poput leptira, koji su se netom izvukli iz svojih čahura pa sjede na suncu i suše krila. I, kad su već nadomak uspjeha, neki od njih počinju se destruktivno i autodestruktivno vladati, za što su nedužni, ali odgovorni. Ako im odrasli, ili roditelji, stvore osjećaj krivnje, njihovi se obrasci ponašanja ponavljaju, a autodestruktivnost postaje gotovo neiskorjenjivom. S druge pak strane, ako su roditelji spremni preuzeti djelatni, osobni dio odgovornosti, postupno im se omogućuje razvoj samosvijesti, koja je preduvjet njihovog boljeg ophođenja sa samim sobom.

VII. POGLAVLJE

RODITELJI Iako drugi tipovi obitelji postaju sve učestaliji, odlučio sam se u ovom poglavlju usredotočiti na obiteljski život čiju osnovu čine dvije odrasle osobe te na njihovu ulogu roditelja. Općenito govoreći, načela života odraslih puno se ne razlikuju. Kao što je bio slučaj i s prethodnim poglavljima, ovo neće biti pokušaj skupljanja sveopćih recepata za iscrpnu "knjigukuharicu!", već prije skica nekih korisnih načela za odrasle koji zajedno žive kao partneri. Mislim da drugačije i ne može biti u jednom vremenu kada se svi borimo, mučimo i eksperimentiramo u potrazi za načinom uspješnog zajedničkog života, što je povezano sa skokom u razvoju do kojeg je došlo u šezdesetim i sedamdesetim godinama. Stotinama godina, brak je bio rješenje društvene sigurnosti i prihvaćenosti, i za muškarce i za žene, koje su se osjećale nesigurnijima, ukoliko nisu bile u braku. U mnogim je zemljama još uvijek tako, dočim su se u našem dijelu svijeta pojavili potpuno novi zahtjevi i očekivanja u odnosu na ulogu braka i partnerstva u životu pojedinca. Neki su se ljudi prestali nadati da njihovi mogući partneri mogu zadovoljiti ta očekivanja pa su odlučili sami podizati djecu. Za druge je, pak, položaj samohranog roditelja privremeno i improvizira-

no rješenje, dok je, opet, za neke biti roditeljem postalo simbolom pomanjkanja slobode. To se vidi iz njihove liste prioriteta u skladu s istim poslovnim načelima kada se odnose na nabavku kućanskih aparata i procjenu mogućnosti za stvaranje karijere. Kada uspoređujem svoja iskustva terapeuta u radu s parovima iz različitih zemalja i kultura gdje sam radio i koje poznajem, jasno se izdvajaju dva činitelja. Prvi od njih jest činjenica da su duboki sukobi i problemi u ljubavnim odnosima između odraslih posvuda isti. Kultura i religija utječu samo na površinu. Drugi se činitelj sastoji u tome da će odnos između muškarca i žene temeljen na neravnopravnosti još samo kratko vrijeme biti modelom dobrog braka. Možda sam u tom pogledu preveliki optimist; možda je to slično onome što mi je rekao jedan moj kolega: "Kad držiš čekić u ruci sve ti, odjednom, počinje ličiti na čavle!" Nadam se da nije tako. Koliko ja vidim, u zamahu je jedan uzbudljiv i plodan razvoj u kojem - za razliku od dosadašnjeg razvoja - ljudsko dostojanstvo igra sve više središnju ulogu. I upravo to novo davanje prednosti dostojanstvu i ravnopravnom dostojanstvu čini osnovu ovog poglavlja, za koje ću pokušati postaviti neka opća načela. Iskustvo mi govori da načelo ravnopravnog dostojanstva u interakciji između odraslih te odraslih i djece zahtijeva veliko poštivanje razlika te da se naputci što se odnose na "prihvaćene metode" trebaju, stoga, uzimati s rezervom, ukoliko je riječ o zamjeni stvarnog života nečim, što podsjeća na kazališnu predstavu.

V I I . 1 . Različitost Kada se upoznamo, zaljubimo i odlučimo živjeti skupa, puno je više razlika nego sličnosti između nas. Svi to znamo, no unatoč tome, čini se, kao da ljubav otupljuje sve naše osjete i prenosi nas u svijet mašte, gdje zavaravamo sami sebe i jedno drugo uvjeravanjem da je ljubav i naš zajednički život stvar postajanja što sličnijima. U prvoj etapi zajedničkog života nastojimo postići tu istovjetnost odricanjem od samih sebe u korist sličnosti, a nešto kasnije počinjemo željeti ili zahtijevati da ta druga osoba za nas stavi ruku u vatru, kao dokaz ljubavi i odanosti zajedničkom odnosu. Ovo je vječni i sveopći obrazac koji je nemoguće spriječiti već samo prekinuti ili produžiti. Kada razmatramo mogućnosti dvoje odraslih za roditeljstvo, najvažnija razlika, osim one u spolu, odnosi se na osobnost, obrasce ponašanja, neurozu - ili kako to već želimo nazvati. Ja to radije svrstavam u naše različite strategije preživljavanja, nastale iz mogućnosti i ograničenja koje smo imali u obitelji u kojoj smo odrasli i kulturi koju je ona predstavljala. Naša strategija preživljavanja izraz je načina na koji smo se naučili nositi sa sukobom između integriteta i suradnje, kako bi bio što podnošljiviji za nas i što prihvatljiviji za naše roditelje. Naša strategija preživljavanja uvijek je djelomice autodestruktivna. Bez obzira na to što nam naše emotivno pamćenje kazuje o našem djetinjstvu, zadobili smo stanovite rane i stvorili neke nezdrave načine ophođenja sa samima sobom. Neki od nas potražili su utočište u samoći, drugi su

se stopili sa zahtjevima i očekivanjima odraslih u čežnji za zajedništvom - a ovome možemo dodati sve moguće varijacije i promjene koje postoje između te dvije krajnosti. S tim u vezi, najvažnije je zapamtiti sljedeće dvije stvari: - Naše autodestruktivno ponašanje istodobno je uvijek destruktivno za naše najbliže i za naše zajedništvo s njima. Čim nas zavole, oni nam se otvaraju i postaju ranjivima. Budući da su se autodestruktivne težnje pojavile kasnije u našem životu, često smo imuni na bol ili mu se prepuštamo. To na naše partnere i djecu, koji nas ne poznaju tako dugo, ima neposredan učinak. Strategija preživljavanja, koja je bila primjerena u obitelji u kojoj smo odrasli, vrlo je rijetko takvom u našoj novoj obitelji. To je doslovce strategija za preživljavanje, a ne strategija života. - Postoje dvije stvari, uz mukotrpan rad, koje nas mogu osposobiti za mijenjanje strategije za preživljavanje u strategiju života: ljubav koju nam drugi pružaju i naša želja da im budemo što dostupniji u njihovu životu. Ako po prvi puta osnivamo obitelj prije 30. ili 35. godine, ne poznajemo niti sebe niti drugu osobu. Poznate su nam samo strategije preživljavanja te dvije osobe. I, budući da naš osjećaj zaljubljenosti izrazito uključuje osjećaj dobrobiti sa samima sobom i jednog s drugim, prirodno je da ne razmišljamo o činjenici da se uskoro trebamo početi razvijati i mijenjati. U prijašnjim naraštajima, zahtjev se nije odnosio na razvoj, već na prilagodbu. Nova obitelj predstavljala je ponavljanje zahtjeva prethodne za samopožrtvovnošću, za odustajanje od sebe zbog drugih.

U modernoj obitelji koja se temelji na ravnopravnom dostojanstvu, zahtjevi su, u načelu, posve drukčiji. Konstruktivno zajedništvo s partnerom i djecom zahtijeva od nas spremnost da se razvijamo kao ljudska bića - ne pod uvjetima nametnutim od drugih članova, ali često nadahnuti njihovom patnjom. Naše se strategije preživljavanja, često, posve razlikuju jedna od druge, a to isto vrijedi i za suprotnu stranu kao i za vrijeme potrebno da bismo se pripremili za vlastiti razvoj. Naš odrasli partner može se mijenjati u pogledu strpljivosti te veće ih" manje osjetljivosti na bol; ali djeca gotovo ne poznaju zapreka i potpuno su uvjerena u našu nepogrešivost i svemoćnost. Njihovi izgledi za razvoj manje autodestruktivne ličnosti u velikoj mjeri ovise o našoj odlučnosti koju poklanjaju u razvoju vlastitih osobina. Uzajamnost zamjenjuje jednostranost. Puno je pozitivnog rečeno i napisano o važnosti različitosti kao izvoru nadahnuća i sve one stoje. Ali, kada postanemo roditelji i životni razvoj, baš doslovce, stoji na vagi, često te razlike između nas doživljavamo više kao teret, nego kao nadahnuće. Ponekad nam to može pomoći da se podsjetimo na sljedeću činjenicu: kada dvoje odraslih postanu roditelji, oni zajedno posjeduju (u najboljem slučaju) otprilike jednu trećinu iskustva, uvida i "know-how", nužnih da od toga naprave, manje ili više, dobar posao. Ostalo moraju usput naučiti jedno od drugog i iz djetetovih kompetentnih reakcija. U prirodi je stvari da se taj proces učenja sastoji prvenstveno od sukoba pa, stoga, može biti od velike prednosti

upotrijebiti veliki dio snage na otkrivanje primjene sukoba na konstruktivan način, za razliku do služenja njima pretežito za dokazivanje tko je "u pravu". Primjer Ona: "Nešto nije u redu da ona uvijek plače kad je presvlačiš. Zašto uvijek moraš biti tako grub s njom?" On: "Kada je treba presvući, treba je presvući. Možda se ti imaš vremena satima s njom igrati kada je presvlačiš, ali bi ona već mogla naučiti da se neke stvari trebaju obaviti i gotovo! Ona: "Da, ali i sam vidiš da joj to nije ugodno." On: "Ja ne govorim o tome što je ugodno, a što ne. Govorim o tome da neke stvari treba, jednostavno, napraviti, a poslije toga ima vremena za igru. Što će biti kada je budu čuvali u jaslicama? Zar misliš da se oni imaju vremena posebno s njom baviti? Ovo je tipičan sukob između roditelja u smislu izražavanje dvaju različitih stajališta te sudaranja ženskih i muških kriterija. Mi možemo biti skloni jednom ili drugom pristupu, ali to je najmanje važno za ovaj sukob. Najvažnija je činjenica da jedno drugo preziru u pogledu načina obavljanja toga posla: Tvoj je način pregrub! Tvoj je nerealan! Ovaj se sukob mogao i ovako odvijati: Ona: "Nešto nije u redu ako ona uvijek plače kada je presvlačiš. Zašto uvijek moraš biti tako grub?" On: "Možda to ne radim onako kao ti, ali radim na svoj način! U redu." Ona: "U redu onda..."

Ovo je primjer svođenja poštivanja osobnih razlika na jednu frazu. Dogma prošlih vremena u smislu nužnog pokoravanja kompromisu, ovdje je pretvorena u pomanjkanje kontakta, što je obilježje modernog individualizma. On je osamljen sa svojim stavom, ona sa svojom obzirnošću, a dijete sa svojim suzama. Sukob je lišen osobnog jezika i osjećaja, ali je daleko od toga da je razriješen. Ako želimo da dijalog bude smislen i konstruktivan, onda mora biti osoban i odnositi se na roditelje. Postoji određeno opravdanje tvrdnje da su stavovi osobna stvar i da rasprava o njima može biti konstruktivna. Preduvjet za to jest da se raspravlja isključivo o stavovima; a to je vrlo rijetko slučaj kada je predmet rasprave način na koji se roditelji ophode s djecom i žive s njima. Kada je, kao u ovom slučaju, sukob stvar osobne patnje i frustriranosti, nužan je osobni dijalog. Ona: "Slušaj sada. Uzrujava me to što Sarah uvijek plače kada je presvlačiš. Možemo li sada o tome porazgovarati?" On: "Da, možemo. Jesam li opet u nečemu pogriješio!?" Ona: "Ne znam jesi li pogriješio. Znam samo da me to svaki put uzruja, tako da bih, najradije, ušla k vama i pomogla vam da se bolje slažete. Ne znam bi li te to razljutilo što se uplićem i zato želim s tobom o tome razgovarati... Mislim da me najviše zanima - što ti o tome misliš." On: "Ja u tome ne vidim nikakav problem. I ja bih više volio da se ona cijelo vrijeme smije, ali to se mora napraviti." Ona: "Možda uopće i nismo toliko različiti. Mogu li ti dati nekoliko dobrih prijedloga?"

On: "Pa, ne zapravo... Jednostavno ne znam mogu li ja to izvesti drukčije... mislim, onako kako ja to znam, na svoj način." Prednost je za mnoge sukobe ako završe samo na ovome. Obje strane uspjele su saslušati jedna drugu i ozbiljno shvatiti međusobne granice. Dojmile su se jedna druge, a ne uzajamno uvjeravale, dok je "zvučna" kvaliteta razgovora važnija za dobrobit cijele obitelji, negoli mogući zaključak ili dogovor. Obično mislimo da donošenje zaključaka ubrzava razvoj, no tome je vrlo rijetko tako. Obično se stvari ne miču s mjesta. Možda će Sarah, sljedećih tjedana ili mjeseci, biti frustrirana i ljuta na oca kada je bude presvlačio. No za nju je puno bolje da se pomiri i živi s tim nego s dvoje roditelja kojima služi kao oružje u borbi za moć. Vratimo se, na trenutak, prvom pokušaju ove žene mijenjanja destruktivnog suodnosa u obitelji: - "Nešto nije u redu da ona uvijek plače kad je presvlačiš. Zašto uvijek moraš biti s njom tako grub?" Rečeno izravnim jezikom, evo što ona kaže: - "Pogrešno to radiš i pregrub si." Njezina uvodna primjedba dobar je primjer kako je proces uvijek pobjednik u odnosu na sadržaj u ljudskom suodnosu. Pretpostavimo da je njezina primjedba ispravna i da je interakcija između oca i kćeri stvarno neprimjerena jer se on s njom ophodi bez naklonosti i razumijevanja, kao da ona predstavlja zadatak koji se treba obaviti. No, ono što svakako treba istaknuti ton je i način izražavanja kojim majka prenosi svoju poruku, jednako neosjetljiv i uvredljiv kao i očevo ponašanje za koje ga optužuje.

Njezinoj tvrdnji, stoga, manjka uvjerljivosti pa, umjesto da riješi obiteljski problem, ona ga udvostručuje. Njezina će skrb za kćerku s vremenom izgubiti svoju vrijednost ako je ne sprovodi s dovoljnom obzirnošću i spram svoga partnera. Paradoks ove situacije sastoji se u tome da ona upravo ovako govori zato što su i njeni roditelji tako govorili kada su je u nečemu ispravljali. Njezin čitav organizam prisjeća se te boli pa ona reagira u kćerkino ime; no, samo je pitanje vremena kada će se i ona početi tako ophoditi s kćerkom. Baš kao i njezin suprug, a i svi mi ostali, nedužno je dovedena do destruktivnog ponašanja; ali je odgovornost roditelja za novi život popraćena i odgovornošću za pokušaj izdizan ja iznad jalovih postupaka i stavova koji izviru iz ljubavi prema njihovim vlastitim roditeljima.

VII.2. Vodstvo ravnopravnog dostojanstva Obiteljsko vodstvo ima raznovrsnu prošlost. Čak i ako razmotrimo suvremenu situaciju u Europi, naići ćemo na ogroman broj razlika, uključujući: dominaciju, patrijarhat, kućnu tiraniju; blagi, odlučni tip majke-zemlje; demokratski duet; uspješne i manipulirajuće ravnateljice kuhinje i dječje sobe; poštovanja vrijedno vodstvo s jasno podijeljenim područjima odgovornosti; vrhovnog komandanta u liku svekrve ili punice; i par koji se ogorčeno bori za svaki milimetar moći. Vodstvo ravnopravnog dostojanstva počiva na dva kamena temeljca. Prvi predstavlja sve veću društvenu, političku i gospodarsku ravnopravnost između muškaraca i žena; drugi

se sastoji od ideje da muškarci i očevi trebaju podijeliti djelatnu odgovornost za svakidašnje vođenje doma - i, ne manje važno, biti emocionalno uklopljeni u obitelj te igrati svakidašnju, aktivnu ulogu u skrbi oko djece. U usporedbi s povijesnom tradicijom europske obitelji, ovaj koncept je revolucionaran. Muškarcima i očevima uvijek su pripadala važna područja odgovornosti i unutar obitelji i u odnosu na obitelj, ali su samo izmimno bili sastavnim dijelom trajnog, ritmičkog (dinamičkog) zajedništva između majki i djece. Još sredinom 1930. godina, danski stručnjaci za odgoj preporučivali su da djeca trebaju jesti prije očevog povratka kući. Smatralo se nepoželjnim da glava kuće i skrbnik uživa svoj glavni obrok u društvu male djece! Vodstvo jednakog dostojanstva obilježava činjenica da oboje roditelja mogu preuzimati potrebne uloge u obitelji te se u njima izmjenjivati, kada je nužno. Mada pojedinačni parovi pronalaze načine podjele odgovornosti u skladu s njihovim interesima i sklonostima, kroz određeno vremensko razdoblje, tu se nikako ne radi o određivanju pojedinih funkcija u tradicionalnom smislu kao, primjerice, da muškarac radi u polju, brine o životinjama i strojevima, a da se žena brine za djecu, kuću i vrt. Ovakva vrsta vodstva s određenim područjima odgovornosti može, nedvojbeno, biti puna dostojanstva i poštovanja, ali to nije isto. Nadalje, vodstvo ravnopravnog dostojanstva temelji se na činjenici da oboje odraslih imaju jednaka prava u odlučivanju. Drugim riječima, odluke se donose zajednički, ili odlučuje kompetentniji partner. U tom se smislu razlikuje od

demokratskog vodstva, gdje se o svemu razgovara i odlučuje zajednički i, po mogućnosti u dogovoru. To, također, znači da jedan partner podupire odluke drugog, čak i u slučajevima kada im se mišljenja razilaze. U vodstvu, temeljenom na jednakom dostojanstvu, neslaganje i razilaženje u mišljenjima ili prioritetima često postaju vrstom povratne informacije nakon donošenja odluke i ne predstavljaju elemente borbe za moć. Kod dogovaranja nije riječ o tome tko će dokazati da je u pravu, već o izražavanju svog stava i ozbiljnom shvaćanju jednih i drugih. U skladu sa sadašnjim trendovima, obitelj koja se zasniva na ravnopravnom dostojanstvu, mogla bi se nazvati postdemokratskom obitelji. U njoj se veća važnost pridaje kvaliteti odlučivanja nego samom procesu donošenja odluka te uključuje i sve detalje, umjesto da ih odbacuje. Roditeljsko vodstvo u odnosu na djecu počiva na ideji da i roditelji i djeca imaju različite granice i potrebe. Ono se ne temelji na roditeljskom dogovoru o granicama i pravilima, već na načelu prava pojedinca da ga se shvaća ozbiljno onakvim kakav jest. Jedan od problema vezanih uz uvođenje u obitelj vodstva temeljenog na jednakom dostojanstvu jest u tome što ne posjedujemo modele koje bismo slijedili. Sve je više obitelji koje uspijevaju ostvarivati takvo vodstvo, no niti društvene ustanove, niti politički život, niti privatna poduzeća ne posjeduju modele za tu vrstu vodstva da bi u tome mogli predvoditi. To je jedan od razloga zašto vodstvo jednakog dostojanstva ne može odmah naći svoje mjesto u obitelji. Radi se o trajnom razvojnom procesu, raznovrsnom po sadr-

žaju i uvjetima, ovisno o razvoju obitelji i njezinih pojedinačnih članova. Tijek ovog razvoja nije ništa više, ali ni manje, frustrirajući od mnogih drugih načina vođenja obitelji, on samo uzdiže druge vrijednosti.

VII.3. Partnerstvo i roditeljstvo Kada bi bračni par dobio svoje prvo dijete, muškarac je, po tradiciji, nastavljao svoj posao ili karijeru kao dotad samo uz dodatak roditeljskog dostojanstva i povećane obveze uzdržavanja obitelji. Kada bi žena postala majkom, njezin je položaj pretrpio znatno korjenitije promjene. To je, u načelu, značilo da se odrekla svog neovisnog, ženskog identiteta, i to zbog svoje uloge majke, što je uz mogućnost da postane bakom, odredilo njezinu ulogu do kraja života. Tako je još uvijek u mnogim dijelovima svijeta, a ideja da se to može mijenjati razmjerno je nova. Žene su svoju ulogu počele smatrati društveno i životno ograničavajućom, a nešto kasnije i muškarci su stali razmišljati o ljudskim ograničenjima svoje uloge. No, krutost uloga oca i majke nije samo određena poviješću. Cjelokupno iskustvo vezano za dobivanje djeteta tako je zanosan događaj i neizmjeran emocionalni ushit da većina parova, ubrzo po rođenju djeteta, identificira sebe i jedno drugo upravo s tom ulogom. Neki ljudi čak prestaju zvati jedno drugo pravim imenom, već "tatom" i "mamom". Većini nas događa se to da nam roditeljstvo oduzima tako veliki dio života te da nam partnerstvo nestaje u pozadini

tijekom niza godina. U načelu se može reći da svako slabljenje partnerstva između roditelja, s osjećajem gubitka i frustriranosti, također šteti i njihovoj djeci. No, postoji jedan osobiti aspekt partnerstva roditelja koji je od velike važnosti za roditeljstvo te za roditeljske mogućnosti raspravljanja i razrješavanja sukoba koji se tiču njihove djece. Riječ je o mogućnosti roditelja da razgovaraju jedno s drugim kao muškarac i žena, kao prijatelji i ljubavnici te kao dvoje ljudi s vlastitim osobnim identitetom. Ako se žena protivi nečemu u načinu svog muža kako pomaže sinu oko domaće zadaće, važno je da pristupi mužu kao prijatelju i partneru, a ne kao majka svog djeteta. Ako se supruga osjeća uznemirenom zbog izlazaka njihove kćeri - tinejdžerke, važno je da suprug prihvati njezinu zabrinutost kao suprug, a ne kao otac njihove kćeri. Roditeljska uloga najpodobnija je za interakciju s djecom. U interakciji između odraslih važno je da odrasli predstavljaju sami sebe. To nije samo važno zbog očuvanja prijateljstva i erotske strane odnosa, već, pomalo paradoksalno, zbog stjecanja uvjerenja da se možemo razvijati i kao roditelji i kao ljudska bića. Ako jedno s drugim razgovaramo o našem odnosu s djecom kao otac i majka, onda su djeca uvijek u središtu našeg razgovora. To se, nužno, svodi na ono što djeca rade ili ne rade itd. No, kako bismo se razvijali kao roditelji, ali i kao ljudska bića i pristupali našoj djeci na najprimjereniji način, moramo razgovarati i o nama i to jedno s drugim. Naravno da djeca mogu biti polazištem i nadahnućem za razgovor, ali ne bi smjeli biti stalnim predmetom razgovora.

To je nešto što često zaboravljamo pa, stoga, trebamo jedni drugima pomoći prisjetiti se toga da smo, osim majke i očevi, također i pojedinačne žene i muškarci s našim osobnim iskustvom, osjećajima, potrebama, prošlošću i snovima, posve neovisnima o našoj ulozi roditelja. To je preporučljivo činiti pomoću simboličnog izražavanja kao što je, primjerice, odlazak u kino, slobodni vikendi i izlasci na večeru, ali je, također, dobro upozoriti jedno drugo svaki puta kada shvatimo da se predmet razgovora tijekom proteklih sat vremena vrti isključivo oko djece. Kada sam u uvodu u ovaj odjeljak knjige spomenuo prošlost, nije to bilo zbog same povijesti, već stoga što nam je ona, još uvijek, tako blizu da su mnogi roditelji stvorili svjestan otpor prema njoj. Nešto jednostavnije rečeno, to se pomalo oblikuje u zamisao da se obiteljski život s djecom sastoji od zahtjeva, mukotrpnog rada i sve više zahtjeva te da se pojedincu jedina mogućnost za razvoj pruža izvan doma. Povremeno upoznajem obitelji u kojima je ovakvo stajalište postalo početkom začaranog kruga u kojem se roditelji doživljavaju sve manje i manje važnima jedno drugom. Ne stoga što ne bi mogli biti važnima, već zato što zanemaruju mogućnost da to budu. Neki ljudi doživljavaju poticaje izvana kao prijetnju obitelji, a stvarno je riječ o tome da njihovo pomanjkanje svjesnosti o mogućnostima poticanja partnerstva predstavlja stvarnu prijetnju. Sudeći prema mom iskustvu, kada se radi o razvoju kvalitete života pojedinca, malo je toga što se može mjeriti s nježnim, uzajamno povezanim i životno nadahnjujućim partnerstvom. U stanovitom smislu je novost da je partnerstvo

tako visoko na listi obiteljskih prioriteta. Još uvijek postoji puno obitelji u kojima je najuočljiviji činitelj količina neiskorištenih ljudskih mogućnosti.

VII.4. Uzajamnost znači ravnopravno poštovanje Rekao bih da smo kao ljudska bića uvijek bili ispunjeni divljenjem te osjećali uzvišeno štovanje i odgovornost kad smo se, kao roditelji, suočavali s neiskvarenim životom i savješću novorođenčeta. Želja i potreba za zaštitom i ljubavlju prema djetetu te spremnost da mu pružimo lijep život izvire iz nas poput izlaska sunca, gotovo neovisno o tome kakvim je bilo naše vlastito djetinjstvo i koliko je nesavršen naš sadašnji život. Ova potreba za davanjem data nam je u trenutku kad prvi put ugledamo naše dijete, bez obzira na to jesmo li mu mi biološki roditelji ili smo ga usvojili. A kod mnogih roditelja koji ne mogu imati djece, ta se čežnja pretvara u jaku bol. Uzajamnost u odnosu na djecu s druge je strane nešto što nas većina mora naučiti zajedno s njima. Mogućnost koju nam pružaju da se pomoću njih osjećamo vrijednima nešto je što im moramo svjesno naučiti uzvratiti, da se i oni mogu osjećati neosporno vrijednima. U tome ćemo uspjeti ako naučimo obuzdati našu egocentričnost i otvoriti se prema njihovoj osobnoj kompetentnosti za koju oni, za razliku od nas, nisu svjesni da nam pružaju dok je mi ne prihvatimo. Ako ovo ne uspijemo naučiti, oni rastu u uvjerenju da nemaju nikakve druge vrijednosti, osim

školskih ocjena i društvenog uspjeha. To ne samo da je za njih bolno i ranjavajuće za naš kontakt s njima, već je i nepoželjno za društvo u kojem žive i u kojem moraju preuzimati odgovornost. Neobično je to da tradicionalni jednostrani način roditeljskog pristupanja djeci može biti pokazateljem kako smo, možda, oduvijek toga bili svjesni. Kada se djeca lijepo ponašaju i stvarno ili naizgled skladno razvijaju, roditelji se uvijek raduju tim znakovima njihove osobne vrijednosti i kompetencije te na to reagiraju pohvalama u obliku verbalne izjave ili ponašanja. S druge strane kada djeca izmiču nadzoru, kad su zločesta, frustrirana i destruktivna, roditelji misle da su oni za to krivi, bilo zato što su nešto propustili učiniti, bilo zato što su premalo učinili te tako priznaju svoju osobnu djelomičnu nesposobnost. No, roditelji su uvijek, jednostavno, smatrali da se put prema naprijed sastoji u sve većem davanju - više odgoja, više ljubavi, više ograničenja, više tjelesnog kažnjavanja, više nadzora itd. Za to, vjerojatno, postoje dva opravdana objašnjenja. Prvo je, naravno, kulturološko: to svi ostali rade. Drugo se odnosi na naše spontane reakcije kao ljudskih bića, kada se doživljavamo manje vrijednima u odnosima s drugim ljudima, nego što bismo to željeli. Kada to osjetimo, postajemo agresivni. Sve nas smeta, živcira, srditi smo i nasilni. Pogotovo smo takvi kada je riječ o onome do čega nam je najviše stalo - do naše djece i partnera - tada su naše reakcije najžešće. Propitujemo koliko nam znače i na taj im način predbacujemo naš osjećaj nedovoljne vrijednosti za njih. To se zbiva kada su mali i spotiču se po neravnom pločniku: Vučemo ih

za ruku i živčano reagiramo: "Pazi kuda hodaš!" Zbiva se to i tada kada naš petogodišnjak dolazi plačući, po treći puta istoga dana s razbijenim koljenom. "Moraš bolje gledati kuda hodaš!" Kada nam učitelji kazuju da naša djeca ne ispunjavaju njihove zahtjeve ili očekivanja, srdimo se na njih ili na našu djecu, ili na jedne i na druge. Kada nam se brak ne miče s mrtve točke, ili se raspada, okrivljujemo za to našeg partnera; a kada se, kao odrasle osobe, nismo u stanju nositi sa životom, okrivljujemo naše roditelje, društvo ili bilo koga drugoga. To znači, ako svoju srdžbu nismo naučili usmjeriti prema sebi, utapamo se u osjećaju krivnje, depresije i samopredbacivanja. Što se djece tiče, naučili smo da se u takvim situacijama moramo poslužiti odgojem, umjesto da poslušamo njihovu kompetentnost i iz nje učimo te tako postanemo onoliko vrijednima koliko to baš i želimo. Nitko nam nije rekao da, kada se zbog dječjeg ponašanja osjećamo manje vrijednima, da to, gotovo uvijek, i jesmo. Tome je uzrok činjenica da prije sukoba nismo bili dovoljno kompetentnima naše osjećaje ljubavi pretvoriti u postupke s ljubavlju: naše dobre nakane u plodan suodnos. To i nije nešto što možemo tek tako promijeniti pomoću postupaka. Možemo se samo otvoriti prema svojoj djeci i nastojati dešifrirati njihove spontane ili zakašnjele (iz odanosti prema nama) reakcije. Djeca nas ništa ne pokušavaju naučiti, niti se služe pedagoškom teorijom. Ona jednostavno s nama žive i pokazuju nam kako to doživljavaju. Većina nas razvija se tako sporo kao ljudska bića da se ne prestajemo ljutiti i živcirati još dugo vremena nakon što nam djeca odrastu. No, u tome nema ničeg lošeg, ukoliko

se uporno ne zavaravamo da su oni krivci za to. Ne kažem da je s tim lako prestati, osobito stoga što mnogi od nas u početku žive s odraslima koji ne znaju drukčije. Otac jednog divljeg, neobuzdanog sedmogodišnjaka jednom me pogledao ravno u oči i upitao - s onim istim očajanjem i prkosom u glasu koje je naslijedio i njegov sin: "Zar je, stvarno, nužno toliko razmišljati o tome što ćete reći dječaku njegovih godina? Moji roditelji, k vragu, nisu nikada rekli ništa osim "NE!" Mislim da nitko od mojih čitatelja neće biti iznenađen kad spozna da sam bio prisiljen kazati - "DA!"