Jerome K. Jerome - Tri čovjeka u čamcu a o psu da se i ne govori

Jerome K. Jerome

TRI ČOVJEKA U ČAMCU a o psu da se i ne govori S engleskog preveo NIKOLA KRŠIĆ

Naslov izvornika Jerome K. Jerome THREE MEN IN A BOAT To say nothing of the Dog

I Tri invalida - Georgeove i Harrisove nevolje - Žrtva sto sedam teških bolesti - Korisni recepti - Liječenje bolesti jetre kod djece Slažemo se da smo premoreni i da nam je potreban odmor Tjedan dana na nemirnom moru? - George predlaže rijeku Montmorency stavlja zamjerke - Prvobitni prijedlog prihvaćen većinom od tri prema jedan. Bili smo č etvorica - George, William Samuel Harris, ja osobno i Montmorency. Sjedili smo u mojoj sobi, puš ili i razgovarali o tome kako smo zaista u bijednom stanju - hoć u da kaž em, bijednom s medicinskog stanovišta, naravno. Svi smo bili iscrpljeni i bezvoljni, i to nam je već iš lo na ž ivce. Harris je rekao kako ga hvataju ponekad č udni napadi vrtoglavice i da tada jednostavno ne zna š ta se događa oko njega; zatim je George rekao kako i njega hvataju napadi vrtoglavice i da ni on tada ne zna š ta se događa oko njega. Sto se mene tič e, neš to nije bilo u redu s mojom jetrom. Znao sam da neš to nije u redu s mojom jetrom jer sam upravo bio proč itao neki prospekt posveć en novim pilulama za jetru, u kome su bili podrobno opisani simptomi po kojima č ovjek mož e ustanoviti da mu jetra nije u redu. Ja sam ih osjećao sve. Cudna stvar, nikad nisam bio u stanju proč itati nijedan tekst iz medicine a da smjesta ne zaključ im kako patim upravo od bolesti o kojoj se govori u napisu, i to u njenoj najžešćoj formi. Dijagnoza uvijek nekako odgovara točno onome što sam osjećam. Sjeć am se kako sam jednog dana otiš ao u Britanski muzej da proč itam kako se liječ i neko bezazleno ali neugodno oboljenje koje me je okrznulo - č ini mi se da je to bila peludna groznica. Uzeo sam knjigu i proč itao ono radi č ega sam doš ao, a onda sam, ne razmiš ljajuć i, poč eo nasumce okretati listove i č itati o raznim bolestima. Ne sjeć am se viš e na koju sam bolest prvo naletio - bila je to, koliko znam, neka straš na, smrtonosna boleš tina - ali prije nego š to

sam stigao do polovice spiska »prvih simptoma«, shvatio sam da bolujem upravo od te bolesti. Sjedio sam neko vrijeme potpuno ukoč en od už asa, a onda sam, iz č istog oč aja, poč eo ponovo okretati stranice knjige. Naiš ao sam na tifus... proč itao simptome ... i ustanovio da bolujem od tifusa, da u stvari bolujem od tifusa već mjesecima a da toga uopć e nisam bio svjestan. Poč eo sam se pitati od č ega još bolujem. Naiš ao sam na vidovicu i, naravno, kao što sam i očekivao, zaključio sam da bolujem i od toga. Taj moj sluč aj poč eo me je zanimati, pa sam odluč io da temeljito ispitam stvar. Krenuo sam abecednim redom. Kao prvo, proč itao sam sve o artritisu i saznao da sam već obolio i da ć e me akutni stadij oboriti u postelju za nekih č etrnaest dana. S olakš anjem sam ustanovio da bolujem od blaž e varijante Brightove bolesti i da ć u, š to se toga tič e, pož ivjeti još koju godinu. S difterijom sam se, po svemu sudeć i, rodio, ali zato sam bolovao od kolere s vrlo ozbiljnim komplikacijama. Savjesno sam se probio kroz cijelu abecedu i ustanovio da jedino od čega ne patim jest voda u koljenu. U poč etku mi je to bilo nekako krivo; č ak uvredljivo, č inilo mi se. Zaš to nemam vodu u koljenu? Kakva je sad to diskriminacija? Nakon izvjesnog vremena, međutim, u meni su prevladala manje sebič na osjeć anja. Patim od svih bolesti š to ih poznaje medicina, razmiš ljao sam, pa mogu biti toliko tolerantan da se odreknem vode u koljenu, Već imam, po svemu sudeć i, upalu zglobova u najakutnijem obliku iako o tome nisam imao pojma, a od ž utice oč igledno bolujem još od djetinjstva. Iza ž utice, po abecednom redu, viš e nije bilo bolesti, pa sam zaključio da ne bolujem više ni od čega. Ostao sam sjediti, zamiš ljen. Razmiš ljao sam o tome koliko je moj sluč aj zanimljiv s medicinskog stanoviš ta, kakvo blago predstavljam za č itavu jednu profesiju! Kad bi mene imali, studenti viš e ne bi morali staž irati u bolnicama. Ja sam predstavljam č itavu bolnicu. Bilo bi dovoljno da dođu i pogledaju me sa svih strana, a zatim da odu i podignu diplome. Konač no sam se poč eo pitati koliko mi je ž ivota još ostalo. Pokuš ao sam da sam sebe pregledam. Opipao sam puls. U prvom trenutku mi se uč inilo da uopć e nemam pulsa, Onda kao da je odjednom krenuo. Izvukao sam sat i poč eo brojiti. Izbrojio sam sto č etrdeset sedam otkucaja u minuti. Pokuš ao sam opipati kako mi srce

kuca. Nisam ga mogao osjetiti. Prestalo je udarati. Kasnije sam nekako doš ao do uvjerenja da je bilo cijelo vrijeme na svom mjestu i normalno kucalo, ali to ne mogu sa sigurnoš ću tvrditi. Poč eo sam se lupkati po grudima, od onog dijela koji nazivam strukom pa do glave, zatim malo sa strane i, koliko sam mogao, po leđima. Nisam, međutim, mogao osjetiti ni č uti niš ta. Pokuš ao sam pogledati jezik. Isplazio sam ga koliko se dalo i zatvorio jedno oko, nastojeć i da ga pregledam drugim. Vidio sam mu samo vrh i jedino š to sam iz toga izvukao bilo je još čvršće uvjerenje da bolujem od šarlaha. Uš ao sam u č itaonicu zdrav i sretan, a izvukao se kao bijedna ruševina od čovjeka. Otiš ao sam svom liječ niku. On je moj stari pajdaš i uvijek mi opipa puls, pogleda jezik i prič a sa mnom o vremenu, sve besplatno, kad umislim sebi da sam bolestan. Oduž it ć u mu se, pomislio sam, ako odmah odem k njemu. »Doktoru je od svega najviš e potrebna praksa« - rekao sam sebi. »Sad ć e imati mene. Na meni ć e steć i viš e prakse nego na tisuć u sedamsto obič nih, svakodnevnih pacijenata od kojih svaki boluje od samo jedne ili dvije bolesti. - Tako sam otiš ao ravno k njemu. - Šta ti fali, pričaj - rekao je. - Prijatelju dragi - rekao sam - neć u ti oduzimati vrijeme prič ajuć i o onome š to mi fali. Zivot je kratak i moglo bi se dogoditi da umreš prije nego š to završ im prič u. Zato ć u ti reć i š ta mi ne fali. Nemam vodu u koljenu. Zaš to nemam vodu u koljenu, ne bih ti znao reć i, ali činjenica je da je nemam. Sve ostale bolesti, međutim, imam Zatim sam mu ispričao kako sam to otkrio. Rekao mi je da se svuč em do pasa, pogledao me odozgo naniž e, uhvatio me za zglob na ruci, a onda me tresnuo po grudima kad sam to najmanje oč ekivao - š to je, moram reć i, bila kukavič ka gesta - i odmah nakon toga još me i udario glavom. Kad je to obavio, sjeo je i napisao recept, savio papir i pruž io mi ga, a ja sam ga gurnuo u dž ep i otišao. Nisam ni pogledao recept. Otiš ao sam u najbliž u apoteku i pruž io ga apotekaru. Apotekar ga je proč itao i vratio mi ga s riječ ima da takve stvari ne drži. - Jeste li vi apotekar ili niste? - upitao sam. - Apotekar sam - rekao je. - Da sam zadruž na prodavaonica i da

drž im obiteljski pansion, mogao bih vas usluž iti. Kako sam, na ž alost, samo apotekar, to nije u mojoj moći. Pročitao sam recept. Glasio je: 1/2 kg bifteka i 1 vrč crnog piva svakih šest sati. 1 šetnja od 10 milja svakog jutra. 1 krevet svaku večer točno uli sati. I ne puni glavu stvarima koje ne razumiješ. Pridrž avao sam se tih uputa, s izvrsnim rezultatom - bar š to se mene tiče; život mi je spašen i još se držim. U ovom sluč aju, međutim, da se vratimo na prospekt o pilulama za jetru, simptomi su bili tu, izvan svake sumnje. Glavni od njih je bio »opća nesklonost prema bilo kakvom radu«. Sto sam zbog tog simptoma prepatio, nitko ž iv ne bi mogao opisati. Bio sam pravi muč enik, od najranijeg djetinjstva. Bolest me, dok sam bio dječ ak, nije niti jednog dana ostavljala na miru. Nitko nije znao, tada, da je za sve to kriva moja jetra. Medicinska znanost bila je na mnogo niž em stupnju nego š to je danas, i bolesnika su obič no proglašavali lijenčinom. - Sluš aj ti, lijena bubo - govorili su - ustaj i prihvati se neč ega od čega ćeš živjeti, čuješ li? - Nitko, naravno, nije znao da sam bolestan. Nisu mi davali ni pilule; umjesto pilula, dobivao sam ć uš ke. I, ma koliko to izgledalo č udno, te ć uš ke č esto bi me izliječ ile - bar privremeno. Događalo se da jedna takva pljuska bolje djeluje na moju jetru i ulije mi viš e volje da smjesta, ne gubeć i vrijeme, krenem kamo treba i obavim ono što treba, nego čitava kutija pilula danas. Znate već , č esto je tako - jednostavni starinski lijekovi ponekad su mnogo djelotvorniji nego svi današnji farmaceutski preparati. Sjedili smo tako pola sata i opisivali jedan drugome svoje boljke. Objaš njavao sam Georgeu i Williamu Harrisu kako se osjeć am kad ujutro ustajem, a William Harris je prič ao nama kako se osjeć a kad uveč er ide u krevet; George je, stojeć i na prostirci ispred kamina, vrlo vješto i impresivno odglumio kako se osjeća noću.

George, naravno, samo uobražava sebi da je bolestan; njemu, u stvari, znate, apsolutno ništa ne fali. U tom trenutku na vrata je pokucala gospođa Poppets da pita jesmo li spremni za več eru. Tuž no smo se osmjehnuli jedan drugom i rekli kako ć e mož da ipak biti bolje da prezalogajimo š togod. Harris je dodao da zalogaj u ž elucu č esto pomaž e organizmu da savlada bolest, I tako je gospođa Poppets unijela pladanj, a mi smo sjeli za stol i prihvatili se odrezaka u luku i torte od rabarbare. Sigurno sam u to vrijeme bio već vrlo slab jer se sjeć am da me, poslije nekih pola sata ili neš to viš e, jelo viš e nije privlač ilo - š to se meni rijetko događa - i da nisam ni okusio sir. Kad je to obavljeno, ponovo smo napunili č aš e, pripalili lule i nastavili s diskusijom o svom zdravstvenom stanju. Od č ega smo u stvari bolovali, nitko od nas nije mogao sa sigurnoš ću reć i, ali jednoglasno smo zaključ ili da je uzrok svemu, ma o č emu se radilo, premorenost. - Potreban nam je odmor - rekao je Harris. - Odmor i potpuna promjena - rekao je George. - Pretjerano umno naprezanje izazvalo je opć u depresiju u organizmu svakog od nas. Promjena sredine i odsutnost svake potrebe za razmiš ljanjem brzo ć e uspostaviti duhovnu ravnotežu. George ima nekog rođaka koji se u knjigama vodi kao student medicine, pa se, sasvim prirodno, u objaš njavanju stvari ponekad služ i obiteljsko-liječničkim rječnikom. Suglasio sam se s Georgeom i predlož io da potraž imo neko zabačeno i od boga zaboravljeno mjesto, daleko od bučne gomile, gdje bismo, š etajuć i po suncu tihim, pospanim stazama, mogli odsanjati pun tjedan dana... neki napola zaboravljeni kutak koji su vile sač uvale za sebe, izvan dosega svjetske vreve, neko starinsko gnijezdo postavljeno visoko na stijenama Vremena, do koga tek izdaleka i slabašno dopire grmljavina burnih valova devetnaestog stoljeća. Harris je rekao da bi nam tamo, po njegovom miš ljenju, bilo ubitač no dosadno. Toč no zna na kakvo mjesto mislim, rekao je - gdje svi odlaze u krevet već u osam, gdje Sportske novosti ne mož eš dobiti za sve blago ovog svijeta, a za duhan treba pješačiti deset milja. - Ne - rekao je Harris. - Niš ta ne mož e pruž iti takav odmor i promjenu kao plovidba morem.

Zestoko sam se tome usprotivio. Putovanje morem prija č ovjeku kad ima na raspolaganju bar dva-tri mjeseca, ali isploviti na tjedan dana prava je propast. Krenete, tako, u ponedjeljak, duboko uvjereni da ć ete se divno provesti. Veselo maš ete momcima na obali, a zatim pripalite najveć u lulu i poč nete se š epuriti po palubi kao da ste kapetan Cook, sir Francis Drake i Kristofor Kolumbo, sve u jednoj osobi. U utorak ž alite š to ste poš li. U srijedu, č etvrtak i petak ž alite š to niste mrtvi. U subotu ste u stanju da progutate koju ž licu bistre goveđe juhe, da sjedite na palubi i sa slabim, sjetnim osmijehom odgovarate dobrim ljudima kad vas upitaju kako se osjeć ate. U nedjelju ponovo poč injete š etati naokolo i uzimati č vrstu hranu, a u ponedjeljak ujutro, dok s kovč egom i kiš obranom u ruci stojite pored ograde č ekajuć i da se iskrcate, plovidba vam se počinje sviđati. Sjeć am se kako je jednom moj zet, zdravlja radi, krenuo na krać e putovanje brodom. Uzeo je povratnu kartu od Londona do Liverpoola, s lež ajem u kabini, a kad je stigao u Liverpool, jedino na š to je mogao misliti bilo je kako da nekome utrapi tu povratnu kartu. Kaž u da je karta nuđena naokolo po gradu po drastič no sniž enoj cijeni i da je na kraju prodana za osamnaest penija nekom slabokrvnom mladić u, kome su liječ nici upravo bili savjetovali da pođe na more i radi gimnastiku. - More! - uzviknuo je moj zet veselo kad je gurnuo kartu mladić u u ruke. - Bit ć e vam ga dosta za cijeli ž ivot, a š to se tič e gimnastike, gimnasticirat ć ete viš e sjedeć i na tom brodu nego da se na kopnu prevrćete preko glave. On osobno - moj zet, mislim - vratio se vlakom. Rekao je da njegovom zdravlju sasvim odgovara i Sjeverozapadna željeznica. Jedan drugi moj znanac krenuo je na takvo jednotjedno putovanje brodom duž obale. Prije polaska priš ao mu je stjuard i upitao ga ž eli li plać ati u restoranu svaki obrok posebno ili ć e se pretplatiti na hranu za cijelo putovanje. Stjuard mu je preporuč io ovu drugu varijantu jer ć e tako proć i mnogo jeftinije. Ishrana za cijeli tjedan stajat ć e ga samo dvije funte i pet š ilinga. Za doruč ak ć e biti riba a zatim meso na ž aru. Ruč ak je u jedan sat i redovito se sastoji od č etiri jela. Več era je u š est - predjelo, juha, riba, kotlet, piletina, salata, kolač i, sir i voć e. I laka, kasna

večera, s mesom, u deset. Moj prijatelj (koji je inač e velika izjelica) zaključ io je da ć e mu aranž man za dvije i pol funte odgovarati, pa je uplatio hranu za tjedan dana unaprijed. Ruč ak je serviran upravo kad su stigli do Sheernessa. Nije bio gladan kako je mislio da ć e biti, pa se zadovoljio s malo kuhane govedine i porcijom jagoda sa š lagom. Poslije podne je dugo razmiš ljao i uč inilo mu se da već tjednima nije jeo niš ta osim kuhane govedine, a kasnije opet da već godinama ž ivi samo na jagodama sa šlagom. Ni govedina ni jagode sa š lagom nisu bile naroč ito sretne; č inilo se da su i one podjednako nezadovoljne. U š est su doš li i javili mu da je več era servirana. Vijest nije izazvala u njemu neko posebno oduš evljenje, ali mu se č inilo da je duž an iskoristiti neš to od one dvije funte i pet š ilinga, pa je siš ao u restoran pridrž avajuć i se za konopce i ostalo š to je mogao dohvatiti. U podnož ju stuba doč ekao ga je ugodan miris luka i kuhane š unke pomiješ an s mirisom prž ene ribe i povrć a. Priš ao mu je stjuard i s osmijehom, uslužno ga upitao: - Šta biste željeli, gospodine? - Želim da me odnesete odavde - glasio je jedva čujan odgovor. Brzo su ga izvukli van, odveli do ograde u zavjetrini i tu ga ostavili. Slijedeć a č etiri dana proveo je ž iveć i č ednim i jednostavnim ž ivotom na tankim kapetanovim biskvitima (to se pecivo tako zove, nije pripadalo kapetanu) i soda-vodi. Već u subotu se, međutim, ohrabrio pa je popio blijed č aj sa suhim preprž enim kruhom, a u ponedjeljak je ž eljno gutao pileć u juhu. Iskrcao se u utorak i, prateć i tužnim pogledom brod koji je polako isplovljavao iz luke, rekao: - Eto, odlazi, odnoseć i za dvije funte hrane koja pripada meni, a koju nisam ni okusio. Poslije je pričao da bi sigurno izravnao račun da je mogao ostati na brodu još samo jedan dan. Zato sam se oš tro usprotivio svakom odlasku na more. Naravno, ne sebe radi, kako sam odmah objasnio. Meni na brodu nikad nije bilo muka. Bojao sam se, međutim, za Georgea. George je izjavio kako njemu sigurno ne bi bilo niš ta, da bi č ak už ivao, ali da bi savjetovao meni i Harrisu da i ne pomiš ljamo na brod; uvjeren je da bismo se

obojica odmah razboljeli. Harris je na to rekao kako je, š to se njega tič e, njemu uvijek bilo i ostalo zagonetno na koji to nač in ljudima uspijeva da dobiju morsku bolest. Sigurno to rade namjerno, iz afektacije. Cesto je ž elio da dobije morsku bolest, rekao je, ali mu to nikad nije uspjelo. Zatim nam je prič ao o tome kako je prelazio preko Kanala po tako uzburkanom moru da su putnike morali vezivati za lež ajeve, i kako su on i kapetan bili jedine dvije ž ive duš e na brodu koje nije savladala muč nina. Ponekad je prič ao da samo on i drugi o icir nisu podlegli morskoj bolesti, ali uvijek je to bio on i još netko drugi. A ako nije bio on i još netko drugi, onda je samo on ostajao zdrav. Cudna stvar, nitko nikad ne pati od morske bolesti - na kopnu. Na moru mož ete vidjeti mnogo ljudi kojima je zaista zlo; ponekad ih je pun brod. Još nikad, međutim, nisam sreo č ovjeka na kopnu koji zna š to je to morska bolest. Kamo svi ti loš i moreplovci od kojih vrvi svaki brod nestanu čim se dočepaju kopna, ostaje nedokučiva tajna. Ako su ljudi u velikoj već ini slič ni jednom momku koga sam vidio na brodu za Yarmouth, onda do rješ enja te zagonetke nije teš ko doć i. Bili smo negdje ispred Southend Piera, 1 sjeć am se, kad sam ga naš ao presamić enog preko ruba jednog brodskog okna u vrlo opasnom položaju. Prišao sam mu, pokušavajući da ga spasim. - Hej, uvucite se malo - rekao sam, tresuć i ga za rame, - Past ć ete u more. - Oh, bož e, volio bih da sam tamo - bio je jedini odgovor š to sam ga mogao izvući od njega, pa sam ga morao tu i ostaviti. Tri tjedna kasnije sreo sam ga u kavani jednog hotela u Bathu, Prič ao je o svojim putovanjima i oduš evljeno objaš njavao koliko voli more. - Rođeni sam pomorac - odgovorio je na.pitanje jednog njež nog mladić a koji ga je zavidno sluš ao, - Doduš e, jednom sam se osjeć ao pomalo nelagodno, priznajem. Bilo je to kod Rta Horn. Brod se slijedećeg jutra razbio o stijenje. - A zar vam nije bilo pomalo muč no tu nedavno, kod Southend Piera, tako da ste već poželjeli da padnete s broda? - upitao sam. - Kod Southend Piera? - odgovorio je, promatrajući me začuđeno. - Da, na brodu za Yarmouth, u proš li petak bila su tome toč no tri tjedna.

- Oh, ah.,. da! - odgovorio je, razvedrivš i se. Sad se sjeć am. Tog popodneva muč ila me je glavobolja. Od kiselih krastavaca, znate. Bili su to najgori kiseli krastavci š to sam ih ikad okusio na jednom pristojnom brodu. Jeste li ih i vi jeli? Sto se mene tič e, otkrio sam izvrsnu preventivnu metodu protiv morske bolesti. Treba jednostavno balansirati. Treba stati nasred palube i, dok se brod ljulja i propinje, pokretati tijelo tako da uvijek ostane uspravno. Kad se pramac broda poč ne propinjati, treba se naginjati naprijed sve dok gotovo ne dodirnete nosom palubu, a kad se poč ne dizati krma, treba se na isti nač in naginjati natrag, Sve je to, međutim, lijepo i krasno ako traje sat ili dva; teš ko je tako balansirati tjedan dana. - Da krenemo onda uz rijeku! - rekao je George. Imat ć emo svjež eg zraka, dovoljno izič ke aktivnosti i tiš ine, rekao je; misli će nam biti obuzete stalnim promjenama pejzaža oko nas (čak i Harrisove, ako je neš to ostalo od njih), a naporan rad popravit ć e nam apetit i donijeti nam dobar san. Harris je rekao kako, po njegovom miš ljenju, George ne bi trebalo da poduzima niš ta od č ega ć e biti pospaniji nego obič no, jer bi to moglo biti opasno. Rekao je kako baš ne shvać a na koji to nač in George namjerava spavati viš e nego sada, jer dan ipak ima samo dvadeset č etiri sata, i ljeti i zimi. Kad bi George zaista spavao duž e, onda bi komotno mogao biti i mrtav, pa tako bar uš tedjeti ono š to sad troši na stan i hranu. Harris je, međutim, dodao kako bi za njega osobno rijeka bila »kao naruč ena«. Sad, pretpostavljam da taj izraz valja protumač iti tako da č ovjeku odgovara kad dobije neš to š to je ž elio, a iz nekog razloga nije naruč io. Iako i takvi sluč ajevi mogu donijeti neugodna iznenađenja, shvatio sam da je to pozitivan komentar. I za mene je rijeka bila »kao naruč ena«, pa smo i Harris i ja rekli da je Georgeova ideja odlič na. Rekli smo to tonom iz koga se nekako dalo naslutiti kako smo iznenađeni da se George sjetio neč ega tako pametnog. Jedini koji nije bio oduš evljen prijedlogom bio je Montmorency. Njemu nikad nije bilo mnogo stalo do rijeke. - Vi momci smatrate da je to u redu - rekao je. - Vi volite rijeku, ali ja ne. Ja tamo nemam š to traž iti. Pejzaž i me ne

zanimaju, a i ne puš im. Ako ugledam nekog š takora, vi neć ete zaustaviti č amac, a ako zaspim, izvodit ć ete gluposti i na kraju me prevrnuti u vodu. Ako mene pitate, za mene je sve to puka besmislica. Bila su, međutim, tri glasa prema jedan, i prijedlog je prihvaćen.

II Rasprava o planovima - Zadovoljstva »kampiranja« kada su noći lijepe - Isto, kad pada kiša - Postignut je kompromis Montmorency, prvi dojmovi - Strahovanje da je on previše dobar za ovaj svijet, kasnije odbačeno kao neosnovano - Sjednica odgođena Izvukli smo mape i počeli raspravljati o planovima. Dogovorili smo se da krenemo slijedeć e subote iz Kingstona, Harris i ja ć emo otić i ujutro i prebaciti č amac do Chertseyja, a George, koji tek poslije mož e napustiti City (George svakog dana spava u nekoj banci od deset do č etiri osim subotom, kad ga bude i izbacuju već U dva sata), pridružit će nam se tamo. Hoć emo li »kampirati« ili spavati u gostionicama? George i ja bili smo za kampiranje. Rekli smo da bi to bilo romantič nije, da bismo se osjećali kao u divljini, kao u stara vremena. U srcima hladnih, tuž nih oblaka polako blijedi sjeć anje na zlatne zrake mrtvog sunca. Ptice su uš utjele, prekinule pjesmu kao ož aloš ćena djeca, i samo bolni krici liske i oš tro kriješ tanje prdavaca razbijaju sveč anu tiš inu iznad uspavanih voda dok umiruć i dan izdiš e svoj posljednji dah. Sablasna armija Noć i, č ete sivih sjena, izvlač e se neč ujno iz mrač nih š uma duž obala rijeke da rastjeraju posljednje straž e svjetla, stupajuć i bez zvuka, nevidljivim nogama, kroz ustalasanu vodenu travu i š uš tavu trstiku. A Noć , na svom tamnom prijestolju, š iri svoja crna krila nad svijetom koji tone u mrak, tiho vladajuć i iz svog sablasnog dvorca obasjanog blijedim zvijezdama. U tim trenucima uplovljavamo naš im malim č amcem u neki miran kutak, podiž emo š ator, pripremamo skromnu več eru i polako, s už ivanjem, jedemo. Poslije toga punimo i palimo velike lule i tiho, kao melodija, poč inje odzvanjati ugodan razgovor dok rijeka, u trenucima š utnje, ž uboreč i oko č amca, prič a č udne stare prič e, odaje davne tajne

i tiho pjevuš i staru dječ ju pjesmicu koju pjeva već toliko tisuć a godina i pjevat ć e je još tisuć ama godina, sve dok joj glas ne postane promukao i starač ki, pjesmu za koju mi, koji smo nauč ili da volimo njeno promjenljivo lice, koji smo se tako č esto privijali uz njena podatna njedra, nekako mislimo da je razumijemo, iako ne bismo znali riječima ispričati bajku koju smo toliko puta čuli. I sjedimo tako, uz njenu obalu, dok se mjesec, koji je također voli, polako spuš ta da joj utisne na lice bratski poljubac i č vrsto obavije oko nje svoje srebrne ruke. A mi je promatramo kako teč e, stalno pjevuš eć i, stalno š apuć uć i, u susret svom kralju, moru ... dok nam glasovi ne zamru u tiš ini a lule se ugase, dok se mi, obič ni i ni po č emu posebni mladi ljudi, ne osjetimo č udno ispunjeni mislima, pomalo sjetnim a pomalo slatkim, tako da se u nama ugasi svaka ž elja i potreba za razgovorom ... dok se ne nasmijemo i, ustajuć i i istresajuć i pepeo iz ugaš enih lula, pož elimo jedni drugima laku noć i, uspavani pljuskanjem vode i š uš tanjem liš ća, utonemo u č vrst san pod velikim, nepokretnim zvijezdama, sanjajuć i da je Zemlja ponovo mlada - mlada i svjež a kakva je bila prije nego š to su stoljeć a jada i brige izbrazdala njeno blago lice, prije nego š to su grijesi i ludosti njene djece uč inili da ostari njeno, ljubavlju ispunjeno srce; da je ljupka kao š to je bila u onim davno minulim danima kad nas je, kao mlada majka, dojila na svojim nabujalim grudima, prije nego š to nas je varljiva civilizacija svojim laž ima odmamila iz njenog toplog naruč ja a otrovna zloba izvješ tač enosti uč inila da se stidimo jednostavnog ž ivota š to smo ga vodili s njom, i priprostog ali prostranog doma u kome se čovječanstvo rodilo prije toliko tisuća godina. - A što će biti ako padne kiša? - rekao je Harris. Harrisa ne mož ete nič im dirnuti. U Harrisu ne postoji ni trunka sklonosti poeziji, on ne zna š ta je to strastvena č ež nja za nedostiž nim. Harrisu se ne događa da »plač e a ne zna zaš to«. Ako se Harrisove oč i ispune suzama, to je, mož ete biti sigurni, zato š to jede sirov luk ili zato što je prelio kotlet prevelikom količinom vusteršajrskog umaka. Ako se nađete noću s Harrisom na morskoj obali i kažete: - Sluš aj! Zar ne č uješ ? Jesu li to sirene š to pjevaju iz dubine ustalasanih voda, ili to tuž ni duhovi mora narič u nad blijedim utopljenicima zapletenim u morsku travu? Harris će vas uhvatiti ispod ruke i reći:

- Cuj, stari, znam š ta je s tobom; prehladio si se. Hajde, pođi lijepo sa mnom. Znam za jedno mjestance, tu odmah iza ugla, gdje mož eš dobiti kapljicu najboljeg š kotskog viskija kakvog još nisi okusio. Odmah ćeš se osjećati bolje. Harris uvijek zna za neko mjestance tu odmah iza ugla gdje se mož e dobiti neš to posebno, naravno kada je riječ o pić u. Uvjeren sam da ć e vas Harris, ako ga sretnete u raju (ukoliko se neš to takvo uopć e može pretpostaviti), dočekati ovim riječima: - Baš mi je drago š to si stigao, stari. Naš ao sam jedno mjestance, tu odmah iza ugla, gdje toče zaista prvoklasan nektar. Ovog puta, međutim, buduć i da je bila riječ o kampiranju, njegovi praktič ni nazori doš li su u pravi č as. Kampirati po kiš i nije nimalo prijatno. Spuš ta se več er. Mokri ste do kož e, u č amcu ima dobar pedalj vode i sve stvari su se ovlaž ile. Nalazite na obali mjesto koje nije tako glibovito kao ostala koja ste vidjeli, iskrcavate se, izvlač ite š ator i pokušavate ga podići, zajedno s još jednim članom ekspedicije. Sator je namoč en i tež ak, klizi vam iz ruku, ruš i se i pada vam na glavu, tjerajuć i vas u ludilo. Za sve to vrijeme kiš a uporno pljuš ti. Sator nije lako podić i ni po lijepom vremenu, a po kiš i to se pretvara u pothvat dostojan Herkulesa. Onaj drugi č lan ekspedicije, umjesto da vam pomaž e, samo izigrava budalu. Upravo kad prekrasno zategnete svoju stranu, on povuče svoj kraj i pokvari sve. - Hej, što radiš ti tamo? - vičete. - Sta ti tamo radiš ? - odgovara on. - Popusti malo, zar je to tako teško? - Ne vuci! Sve si upropastio, magarče glupi! - vičete. - Nije istina, nisam! - uzvraća on. - Puštaj tu svoju stranu! - Kaž em ti da radiš sve naopako! - urlate, goreč i od ž elje da ga tresnete neč im, a onda jednim snaž nim trzajem iš čupate sve njegove kolčiće. - Ah, prokleti idiot! - č ujete kako mrmlja, a nakon toga, na vaš e iznenađenje, slijedi divljač ko potezanje koje ruš i sve š to ste podigli. Spuš tate č ekić i odlazite na drugu stranu s namjerom da mu kaž ete š to mislite o č itavom tom poslu, dok on kreć e u istom smjeru da objasni svoje nazore vama. Jurite tako jedan za drugim u krug, psujuć i, sve dok se š ator ne sruš i na gomilu ostavljajuć i vas da gledate jedan u

drugog preko ruševina. Tad obojica, gnjevno, u istom dahu vičete: - Eto ti! Šta sam ti rekao? U tom trenutku treć i č lan ekipe, koji je do tada izbacivao vodu iz č amca, nakvasio rukav do lakta i zbog toga već deset minuta psovao ne obrać ajuć i se nikome konkretno, dolazi da vidi kakve to, do vraga, gluposti izvodite, i zašto prokleti šator nije već podignut. Na kraju, ovako ili onako, š ator je ipak postavljen i poč injete iskrcavati stvari. Beznadno je i pokuš avati nalož iti vatru pa palite alkoholni primus i okupljate se oko njega. Kiš nica je glavni sastojak svakog jela koje pokuš avate pojesti za več eru. U kruhu ima dvije treć ine kiš nice, tijesto punjeno sjeckanim biftekom obilno je natopljeno kiš nicom, a dž em, maslac, sol i kava sjedinili su se s njom u rijetku juhu. Poslije več ere zaključ ujete da se duhan ovlaž io i da ne mož ete puš iti. Na sreć u, ponijeli ste sa sobom bocu tekuć ine koja, uzeta u odgovarajuć oj dozi, grije i razvedrava, i ona vam vrać a dovoljno volje za život da pokušate zaspati. Zaspite tako i sanjate da vam je slon neoč ekivano sjeo na prsa, da je proradio vulkan i odbacio vas na dno mora, zajedno sa slonom koji i dalje mirno spava na vaš im prsima. Budite se i postajete svjesni da se zaista dogodilo neš to už asno. Vaš je prvi dojam da je nastupio kraj svijeta, a onda postepeno dolazite do zaključ ka da je to nemoguć e i da su, po svemu sudeć i, na vas nasrnuli razbojnici da vas umore ili je izbio pož ar, i to svoje uvjerenje izraž avate na uobič ajen nač in. Pomoć i, naravno, nema niotkuda i sve š to znate jest da vas tisuć e ljudi gaze i udaraju nogama, i da se gušite. Iznenada shvać ate da je i netko drugi u nevolji. Cujete kako ispod vaš eg lež aja dopiru priguš eni krici. Riješ eni, ma š to se dogodilo, da skupo prodate svoj ž ivot, borite se uporno, ulaž uć i sve snage, udarajuć i nogama i rukama lijevo i desno, krvož edno urlajuć i cijelo vrijeme dok, konač no, neš to nad vama ne popusti i glava vam se nađe na svjež em zraku, U tom trenutku, na samo dvije stope ispred vas, ugledate nejasnu siluetu poluobuč enog razbojnika koji se sprema da vas ubije, i upravo kad ste odluč ili da prihvatite borbu na ž ivot i smrt, iznenada vam svane da je to, u stvari, Jim. - Oh, to si ti, zar ne? - kaž e vam on, prepoznavš i vas u istom trenutku.

- Jesam - odgovarate, trljajući oči. - Što se to dogodilo? - Srušio se prokleti šator, mislim - odgovara on.. - Gdje je Bili? Obojica poč injete glasno dozivati - Bili! - dok se tlo ispod vas ne zaljulja i zatrese, a priguš eni glas, koji ste i ranije č uli, ne odgovori iz dubine razvalina: - Nosite se s moje glave, čujete li? Iz ostataka š atora izvlač i se Bili, ulijepljen blatom, raš čupan, izgaž en i - sasvim nepotrebno - agresivno raspolož en. Uvjeren je, oč igledno, da ste sve to vas dvojica uč inili namjerno, da mu napakostite. Ujutro ste sva trojica promukli jer ste se u toku noć i gadno prehladili. Uz to ste i izuzetno svadljivo raspolož eni i hrapavim šapatom psujete jedan drugog, pokušavajući da pripremite doručak. Zbog svega toga odluč ili smo da spavamo vani kad su noć i lijepe, a u hotelima, svratiš tima i gostionicama, kao svi pristojni ljudi, kad su noći vlažne ili kad poželimo promjenu. Montmorency je prihvatio taj kompromis s posebnim odobravanjem. On baš ne už iva u romantič noj tiš ini i osamljenosti. On je za buku i vrevu, a ako je vreva pomalo i vulgarna, utoliko je veselija. Montmorency, kad ga pogledate, ostavlja dojam anđela koji je iz nekog ljudima nedostupnog razloga poslan na zemlju u obliku malog foksterijera. Taj Montmorencyjev oh-kako-je-pokvaren-ovajsvijet-i-kako-bih-želio-da-mogu-učiniti-nešto-da-postane-bolji-iplemenitiji izraz ponekad izaziva suze u oč ima pobož nih starih dama i gospode. Kad je tek doš ao da ž ivi o mom troš ku, nisam uopć e vjerovao da ć u ga dugo zadrž ati. Sjedio sam u naslonjač u i promatrao ga dok je on, sjedeć i na tepihu, promatrao mene i razmiš ljao otprilike ovako: »Oh, taj pas neć e dugo ostati na ovom svijetu. Iz oblaka ć e se spustiti zlatna kočija i odvesti ga ravno u nebo, eto što će se dogoditi s njim.« Nakon š to sam, međutim, platio desetak pilić a koje je zadavio; nakon š to sam ga morao za vrat izvlač iti iz sto č etrnaest ulič nih okrš aja dok je on rež ao i otimao se; nakon š to mi je jedna razjarena ž ena donijela da vidim mrtvu mač ku, nazivajuć i me ubojicom; nakon š to me je prvi susjed tuž io sudu zbog toga š to drž im nevezanog opasnog psa, koji ga je drž ao jedne hladne noć i zatvorenog u kuć ici za alat tako da se nije usuđivao nosa promoliti puna dva sata; i nakon š to

sam saznao da je vrtlar, bez mog znanja, dobio trideset š ilinga kladeć i se da ć e za određeno vrijeme taj pas pobiti toliko i toliko š takora, poč eo sam pomiš ljati da ć e ga mož da ipak ostaviti na ovom svijetu nešto duže vrijeme. Motati se oko š tala, okupljati oko sebe č opore najozloglaš enijih pasa u gradu, voditi ih po predgrađima i tuć i se s drugim, isto tako ozloglaš enim psima, to je za Montmorencyja »pravi ž ivot«. Zato je, kako sam već spomenuo, dao prijedlogu o gostionicama, svratiš tima i hotelima najtopliju podršku. Nakon š to smo se tako, na opć e zadovoljstvo, sporazumjeli o spavanju, jedino što je ostalo da se raspravi bilo je što ćemo ponijeti sa sobom. Upravo smo bili započ eli diskusiju kad je Harris rekao da mu je dosta naklapanja za jednu več er i predlož io da iziđemo i proveselimo se. Upravo je pronaš ao jedno mjestance, rekao je, tu odmah iza skvera, gdje se mož e dobiti kapljica irskog viskija koju zaista vrijedi okusiti. George je rekao da je ž edan (ne znam kad George nije bio ž edan), a kako sam ja nekako predosjeć ao da bi mi č aš ica toplog viskija sa kriš kom limuna dobro č inila, debata je jednoglasno odgođena za slijedeću večer. Vijećnici su stavili na glavu šešire i izišli.

III Odluke donesene - Harrisov način rada - Kako postariji otac obitelji vješa sliku na zid - George stavlja umjesnu primjedbu Čari ranog jutarnjeg kupanja - Što je potrebno ponijeti za slučaj da se čamac prevrne Tako smo se slijedeć e več eri ponovo sastali da prodiskutiramo i dogovorimo se o pripremama. Prvi je uzeo riječ Harris. - A sad, prvo o č emu se treba dogovoriti jest š to ć emo ponijeti sa sobom. Ti, J., uzmi komad papira i piš i, a ti, George, nađi katalog naš e prodavaonice namirnica. I neka mi netko od vas da kakvu olovku, pa ću sastaviti popis. ßalk:an:do:wñ;lo:ad. To vam je Harris od glave do pete - uvijek spreman da č itav teret primi na sebe i odmah ga prebaci na tuđa leđa. Harris me uvijek podsjeti na mog pokojnog ujaka Podgera. Nikad u ž ivotu niste vidjeli takvu guž vu u kuć i kao kad bi se moj ujak Podger prihvatio kakvog posla. Uramljivač je, recimo, dostavio u kuć u sliku, i stajala je u blagovaonici č ekajuć i da bude obješ ena. Tetka Podger bi pitala što da radi s njom, na što bi ujak Podger odgovorio: - Oh, prepusti to meni! Ne razbijajte sebi glavu oko toga, nitko od vas. Sve ću ja sam srediti. Nakon toga bi skinuo kaput i bacio se na posao. Najprije bi poslao djevojku da kupi za š est penija č avala, a onda bi za njom uputio jednog od dječ aka da joj kaž e koje velič ine. Tako bi malo-pomalo pokrenuo i zaposlio cijelu kuću. - A sad ti, Will, donesi č ekić - viknuo bi - a ti mi, Tom, dodaj ravnalo. Bit će mi potrebne ljestve, ali bit će bolje ako donesete i jednu kuhinjsku stolicu. A ti, Jim, ti ć eš otrč ati do gospodina Gogglesa i reć i ć eš mu; »Tata vas lijepo pozdravlja, nada se da vam je noga bolje, i pita mož ete li mu posuditi libelu.« Ti, Maria, ne idi nikamo jer netko treba da pridrž i svijeć u, a kad se djevojka vrati, neka odmah ode i kupi komad š page za sli» ku. A ti, Tom ... gdje je Tom? ... Tom, dolazi

ovamo! Ti ćeš mi dodati sliku. Nakon toga bi podigao sliku i ispustio je; slika bi ispala iz okvira, a on bi pokuš ao da spasi staklo i porezao se. Nakon toga bi poč eo skakati po sobi, tražeći rupčić. Nije ga, naravno, mogao naći zato što je rupč ić bio u dž epu kaputa koji je skinuo, a nije znao gdje je ostavio kaput Citava kuć a morala je dič i ruke od traž enja alata i traž iti kaput, dok je on poigravao naokolo i samo im smetao. - Zar nitko u cijeloj kuć i ne zna gdje je moj kaput? Nikad u ž ivotu nisam vidio tako smuš ene ljude, na č asnu riječ , nisam! Vas š estoro niste u stanju nać i kaput koji sam skinuo nema tome ni pet minuta! E pa, zaista ... Zatim bi ustao i ustanovio da sjedi na svom kaputu, pa bi viknuo; - U redu, ne morate viš e traž iti! Sam sam ga naš ao. Prije bi ga mačka našla da sam je zamolio, nego vi! Nakon š to bi pola sata previjao prst, i nakon š to je doneseno novo staklo, donesen alat, ljestve, kuhinjska stolica, i nakon š to je donesena svijeć a, ujak Podger ponovo bi krenuo u akciju dok bi č itava obitelj, zajedno s djevojkom i dvorkinjom, stajala u polukrugu, spremna da mu priskoč i u pomoć , Dok su dvoje drž ali stolicu, treć i bi mu pomogao da se popne i pridrž avao ga, č etvrti bi mu dodao č avao, a peti č ekić . Ujak Podger uzeo bi čavao i ispustio ga. - Eto! - rekao bi uvrijeđeno. - Sad je nestao čavao. I dok bismo svi mi, puzeć i na koljenima, traž ili č avao, ujak Podger stajao bi na stolici i mrmljao, pitajuć i hoć e li stajati na stolici cijelu večer. Konač no bi netko naš ao č avao, ali on bi za to vrijeme izgubio čekić. - Gdje je sad taj č ekić ? Sto sam uradio s č ekić em? Gospode na nebu! Sedmoro vas je tu, stojite i zijevate, a ne znate š ta sam uradio s čekićem! Pronaš li bismo i č ekić , ali bi on u međuvremenu izgubio znak š to ga je nač inio na zidu gdje je trebalo zabiti č avao, i svi bismo se redom morali penjati na stolicu pored njega da ga pokuš amo nać i. I naravno, svatko od nas pronaš ao bi ga na drugom mjestu, a on bi nas sve redom nazivao budalama i naređivao nam da siđemo. Nakon toga ponovo bi uzeo ravnalo i poč eo mjeriti, i ustanovio da č avao treba zabiti na polovicu duž ine od trideset jedan i tri osmine inč a. Pokuš ao bi to

izračunati napamet, i naprosto pobjesnio. Svi bismo pokuš avali to izrač unati napamet, i svatko od nas doš ao bi do drugog rezultata, na š to bismo se svi poč eli podsmijevati jedni drugima. U toj galami nekako bismo zaboravili prvobitni broj, pa je ujak Podger morao mjeriti ponovo. Ovog puta ujak Podger bi odluč io da se posluž i komadom š page i u kritič nom trenutku, kad je stari nespretnjaković stajao na stolici nagnut nad kutom od č etrdeset pet stupnjeva pokuš avajuć i da dohvati toč ku dobra tri inč a izvan njegovog dosega, š paga bi mu iskliznula iz ruku a on bi se sruš io na glasovir. Kad je glavom i cijelim tijelom udario u sve tipke odjednom, bio je to zaista izuzetan muzički efekt. Tetka Maria bi to rekla kako ne dopuš ta da djeca stoje naokolo i slušaju takve izraze. Konač no bi ujak Podger ipak označ io ž eljeno mjesto, prislonio na njega vrh č avla š to ga je drž ao u lijevoj ruci, a u desnu ruku uzeo č ekić . Prvim udarcem č ekić a pogodio bi palac, i s urlikom ispustio čekić nekome na nogu. Tetka Maria bi na to blago primijetila kako se nada da ć e je ujak Podger, kad slijedeć i put bude namjeravao zabijati č avao u zid, na vrijeme obavijestiti, pa ć e otić i i provesti tjedan dana kod majke, dok se taj posao ne obavi. - Oh, vi ž ene pravite guž vu ni oko č ega - odgovorio bi ujak Podger, dolazeći polako sebi. - Zašto, ja baš volim ovakve sitne poslove. Nakon toga bi ponovo pokuš ao, ali ovog puta bi nakon drugog udarca č avao potpuno nestao u zidu, zajedno s pola č ekić a, a ujak Podger bi naletio na zid sa žestinom dovoljnom da ostane bez nosa. Ponovo bi započ ela potraga za ravnalom i š pagom, i označ eno je novo mjesto. Konač no, oko ponoć i, slika bi bila obješ ena - visila bi nakrivo i pomalo nesigurno, a zid na tri stope oko nje izgledao bi kao da ga je netko strugao grabljama. Svi bismo bili mrtvi umorni, potpuno iscrpljeni - osim ujaka Podgera. - Gotovo je! - rekao bi silazeć i sa stolice, nagazivš i svom tež inom dvorkinji na kurje oko, i s neskrivenim ponosom promatrajuć i krš koji je napravio. - Neki bi ljudi za ovakvu sitnicu pozvali majstora! Harris ć e, siguran sam, biti isti takav kad odraste, i to sam mu i rekao. Ne mogu dopustiti, rekao sam, da uzima sav teret na sebe. - Ne. Ti donesi papir, olovku i katalog, George ć e pisati a ja ć u

obaviti cijeli posao. Prvi popis š to smo ga sač inili morali smo odbaciti, Bilo je oč igledno da gornjim tokom Temze ne mogu ploviti brodovi dovoljne tonaž e da prevezu sve stvari koje smo zapisali kao neophodne. Razderali smo popis i pogledali jedan drugog. Za riječ se javio George. - Mislim, znate, da smo krenuli pogreš nim kolosijekom. Ne smijemo misliti na stvari koje bi nam dobro doš le, nego samo na stvari bez kojih ne možemo. George ponekad izvali i neš to zaista pametno. Zač udili biste se. Za mene je ta izjava bila prava mudrost, ne samo u odnosu na konkretan problem već i u svjetlu naš eg putovanja uz rijeku ž ivota uopć e. Koliko ima ljudi koji na tom putovanju tako pretovare svoj č amac da samo š to ne potone pod tež inom kojekakvih gluposti, od kojih, misle, zavisi zadovoljstvo i udobnost putovanja, a koje su u stvari samo nepotreban teret! Kako ljudi pretrpavaju svoj bijedni brodić do vrha jarbola skupocjenom odjeć om i velikim kuć ama, nepotrebnom poslugom i gomilom nazovi prijatelja, kojima nije nimalo stalo do njih a za koje ni sami ne mare naroč ito, skupim zabavama u kojima nitko ne už iva, konvencionalnostima i modom, pretvaranjem i nadutoš ću i - oh, najtež im, najglupljim od svih tereta! - strahom š to ć e o njima misliti susjedi, luksuzom koji samo zasić uje, už ivanjima koja samo izazivaju dosadu, praznim šepurenjem koje, kao željezna kruna kojom su nekad krunisali zloč ince, oblijeva krvlju i prož ima bolom izmuč enu glavu koja je nosi! Sve je to nepotreban teret, č ovječ e, nepotreban; teret! Baci ga preko ruba č amca u vodu! Od njega č amac postaje tako tež ak da ga jedva vuč eš , padaš i u nesvijest veslajuć i. Postaje nezgrapan, opasan i j tež ak za upravljanje tako da ni na trenutak nisi j slobodan od strepnje i brige, nikad se ne možeš j opustiti i ljenčareći sanjariti... Nikad nemaš vremena da promatraš kako leprš ave sjenke lako prelijeć u preko plić ina, kako se svjetlucave sunč ane zrake ljeskaju na naborima vode, kako velika i stabla kraj obale zure u svoju sliku ... Ne vidiš j zlatnozelene š ume, bijele i ž ute vodene ljiljane, i trsku koja ti sjetno maše, kaćune ili plave spomenke. Baci taj teret u vodu, č ovječ e! Neka č amac tvog ž ivota bude lagan,

ukrcaj samo ono š to ti je zaista potrebno - skroman dom i jednostavna zadovoljstva, jednog ili dvojicu prijatelja koji to zaista jesu, nekog koga voliš i tko tebe voli, jednu mač ku, jednog psa, jednu ili dvije lule, dovoljno hrane i dovoljno odjeć e, i malo viš e nego dovoljno pić a, jer žeđ je opasna stvar. Vidjet ć eš , tada, da je takvim č amcem lakš e upravljati i da se neć e tako lako prevrnuti, a ako se i prevrne, š teta neć e biti tako velika; jednostavna solidna roba podnosi vodu. Imat ć eš vremena i za razmiš ljanje i za rad. Imat ć eš vremena da upiješ sunč anu svjetlost ž ivota, da sluš aš eolsku glazbu koju bož ji vjetar izvlač i iz struna ljudskih srca oko nas, vremena da... Oprostite mi, molim vas. Potpuno sam se zaboravio. E pa, prepustili smo popis Georgeu, i on je počeo pisati. - Sator neć emo nositi - predlož io je George. - Uzet ć emo č amac s tendom. To je mnogo jednostavnije, a i udobnije. Uč inilo nam se da je to dobra ideja, pa smo je prihvatili. Ne znam jeste li ikad vidjeli takav č amac, Iznad č amca prič vrste se ž eljezni lukovi, a preko njih se nategne velika cerada, od pramca do krme, i prič vrsti duž rubova. Camac se na taj nač in pretvara u kuć icu, vrlo ugodnu iako pomalo zaguš ljivu. Pa sad, sve ima svojih mana, kao š to je rekao onaj č ovjek kad mu je umrla punica i kad su doš li da od njega naplate pogrebne troškove. George je rekao da u tom sluč aju moramo ponijeti po pokrivač , lampu, sapun, č etku i č eš alj (za sve), č etkicu za zube (svatko), lavor, praš ak za zube, sapun za brijanje (zvuč i kao vjež ba iz francuskog, zar ne?) i nekoliko velikih ručnika za kupanje. Primjećujem da ljudi uvijek vrš e opsež ne pripreme za kupanje kad god idu nekamo blizu vode, ali da se baš mnogo ne kupaju kad tamo stignu. Isto se događa kad pođete na more, Uvijek donesem č vrstu odluku - dok razmiš ljam o tome u Londonu - da ć u svakog jutra rano ustati i buć nuti .se u more prije doruč ka, i uvijek sveč ano pakiram kupać e gać ice i ruč nik za kupanje, Uvijek kupujem crvene kupać e gać ice. Nekako se sam sebi sviđam u crvenim kupać im gać icama. Dobro idu uz moj ten, Samo, č im dođem na more, osjetim da za tim jutarnjim kupanjem č eznem neusporedivo manje nego dok sam bio u gradu. Naprotiv, u meni ojač a ž elja da leš karim u postelji š to mogu duž e, a onda siđem ravno na doručak.

Jednom ili dva puta vrlina u meni je trijum irala pa sam ustao u š est sati i poluobuč en, s gać icama i ruč nikom, jež eć i se, izbauljao napolje. Nisam se, međutim, nikad naroč ito proveo. Izgleda da za takve prilike, kad ja naumim da se kupam rano izjutra, č uvaju u rezervi izuzetno oš tar istoč ni vjetar. Biraju, osim toga, samo trorogo kamenje i stavljaju ga odozgo, zaoš tre stijene i prekriju š iljke s malo pijeska tako da ih ne vidim, i povuku more bar dvije milje prema puč ini tako da moram, sav zgrč en i drhteć i, cupkati do njega kroz pola stope duboku vodu. A kad sam konač no stigao do mora, bilo je uzburkano i sasvim neprivlač no. Dohvatio me je jedan ogroman val tako da su mi se noge podsjekle i naš ao sam se u sjedeć em polož aju, toč no na jednom oš trom kamenu koji je tu bio postavljen za mene. Zatim, prije nego š to sam stigao reć i »Oh! Uh!« i ustanovio je li š to ostalo od mene, val se vratio i odvukao me do sredine oceana. Poč eo sam, sav izbezumljen, plivati prema obali pitajuć i se hoć u li ikad ponovo vidjeti svoj dom i prijatelje, i kajuć i se š to nisam bio kao dječ ak paž ljiv prema sestri (kad sam ja bio dječ ak, mislim). I upravo kad sam bio izgubio svaku nadu, val se povukao i ostavio me ispruž enog na pijesku kao morsku zvijezdu; ustao sam i ustanovio da sam plivao boreć i se za goli ž ivot u dvije stope vode. Odskakutao sam do obale, obukao se i odvukao kuć i, gdje sam se, naravno, morao pretvarati kako sam uživao. U ovom naš em sluč aju, svi smo prič ali o kupanju kao da namjeravamo dugo plivati svakog jutra. George je rekao kako je divno probuditi se u č amcu u rano, svjež e jutro i zaroniti u bistru, prozrač nu rijeku. Harris je na to dodao da nema nič ega boljeg za apetit od plivanja prije doruč ka. Njemu to uvijek popravi apetit, rekao je. George je rekao kako je protiv toga da se Harris kupa, ako će zato jesti viš e nego š to normalno jede. I ovako ć e, rekao je, biti teš ko vuć i uz vodu svu tu silnu hranu za Harrisa. Usprotivio sam se toj tvrdnji, naglaš avajuć i koliko ć e ugodnije biti ž ivjeti u istom č amcu sa svjež im i okupanim Harrisom, pa makar morali zbog toga vuč i koji kvintal namirnica viš e. Razmislivš i, George je prihvatio moje argumente i povukao svoj veto na Harrisovo kupanje. Konač no smo se suglasili da ponesemo tri velika ruč nika kako ne bismo morali čekati jedan na drugoga.

Sto se tič e odjeć e, George je rekao da ć e nam po dva odijela od lanela biti dovoljna, jer ih, ako se uprljaju, mož emo sami oprati u rijeci. Upitali smo ga je li ikad pokuš ao oprati lanelsko odijelo u rijeci, a on je odgovorio da nije, da to nije osobno pokuš ao, ali da poznaje neke ljude koji su to radili, i da to nije nimalo teš ko. Harris i ja bili smo dovoljno naivni da povjerujemo kako on zna o č emu govori, i da bi tri pristojna mladić a, bez polož aja i utjecaja, i bez ikakvog iskustva kada je riječ o pranju, zaista mogli komadom sapuna oprati svoje koš ulje i hlače u rijeci Temzi. Doć i ć e, međutim, dani kad ć emo shvatiti, prekasno, da je George bijedan laž ljivac koji o č itavoj stvari oč igledno pojma nije imao, Da ste vidjeli tu odjeć u poslije pranja ... ali, kao š to se to kaž e u petparač kim romanima, sve u svoje vrijeme. George nas je nagovorio da ponesemo po nekoliko pari donjeg rublja i dosta č arapa, za sluč aj da se č amac prevrne i da se moramo presvuć i. Bit ć e nam, rekao je, potrebno i dovoljno rupč ić a jer oni mogu posluž iti i za brisanje stvari, kao i par kož nih č izama koje ć e nam, pored veslač kih cipela, i te kako dobro doć i ako se č amac prevrne.

IV Pitanje hrane - Zamjerke petroleju u ulozi atmosfere - Dobre strane sira kao suputnika - Udata žena napušta svoj dom - Daljnje pripreme za slučaj da se čamac prevrne - Pakiram naše stvari Zlobna četkica za zube - George i Harris pakiraju - Grozno Montmorencyjevo ponašanje - Povlačimo se na počinak Nakon toga smo započeli debatu o hrani. Prvi se javio George: - Poč et ć emo s doruč kom. - (George je vrlo praktič an č ovjek) Dakle, za doruč ak ć e nam biti potrebna tava - (Harris je rekao da je teš ko probavljiva, ali smo mu mi podviknuli neka ne izigrava budalu, i George je nastavio) - čajnik, kotlić za vodu i alkoholni primus. - Petrolej ne dolazi u obzir - rekao je George uputivš i nam značajan pogled, a Harris i ja brzo smo se suglasili. Jednom smo bili ponijeli sa sobom petrolejski primus, i »nikad viš e«. Taj tjedan dana proveli smo kao u kakvom skladiš tu petroleja. Prož imao je sve. Niš ta nema tu sposobnost da prož ima sve kao petrolej. Drž ali smo ga ispod pramca, odakle se njegov miris š irio sve do krme, prodiruć i kroz č amac i sve u č amcu, š ireć i se preko rijeke, prož imajuć i svu prirodu i kuž eć i atmosferu. Ponekad bi puhao zapadni petrolejski vjetar, ponekad istoč ni petrolejski vjetar, a događalo se da puš e i sjeverni petrolejski vjetar, ili mož da juž ni. Bilo je, međutim, potpuno svejedno dopire li iz snjež nih prostranstava Arktika ili iz pješ čanih pustinja - uvijek je stizao zasić en zadahom petroleja. Petrolejska isparavanja š irila su se i upropaš tavala zalaske sunca, a što se tiče mjesečine, ona je bila naprosto natopljena petrolejem. U Marlowu smo pokuš ali pobjeć i od tog zadaha. Ostavili smo č amac pored mosta i otiš li da proš etamo gradom ne bismo li mu nekako umakli, ali on nas je pratio. Citav grad bio je kao zaliven petrolejem. Proš li smo kroz groblje ispunjeni dojmom da tu ljude sahranjuju u petroleju. Glavna ulica tako je zaudarala na petrolej da

smo se pitali kako taj svijet tu ž ivi. Odš etali smo se nekoliko milja cestom prema Birminghamu, ali uzalud, č itav predio bio je dobro nakvašen petrolejem. Pred kraj tog izleta sastali smo se u ponoć na jednoj pustoj ledini, pod munjom rascijepljenim hrastom, i sveč ano se zakleli (proklinjali smo tu napast tjedan dana na obič an, građanski nač in, ali ta zakletva bila je neš to posebno) da viš e nikad neć emo uzeti petrolej u č amac osim, naravno, u slučaju bolesti. Zbog toga snio se u ovom sluč aju odluč ili za primus i denaturirani alkohol. Ni on, doduš e, nije neka velika sreć a. Jedete denaturiranu pitu i denaturirane kolač e. Ipak, uzet u velikim količ inama, alkohol mnogo više godi organizmu nego petrolej. Od ostalog š to je potrebno za doruč ak, George je predlož io jaja i slaninu, š to je jednostavno prirediti, hladno meso, č aj, kruh, maslac i dž em. Za ruč ak, rekao je, imat ć emo biskvite, hladno meso, kruh s maslacem i dž em - ali sir nikako. Sir je kao i petrolej, previš e se pravi važ an. Zeli za sebe č itav č amac. Prodire kroz torbu i nameć e svoju aromu svemu š to se nalazi u njoj. Ne znate viš e da li jedete pitu od jabuka, salamu ili jagode sa š lagom. Sve ima ukus sira. Sir je, međutim, opaka stvar najviše zbog svog mirisa. Jedan moj prijatelj, sjeć am se, kupio je u Liverpoolu dva sira. Bili su to divni sirevi, zreli i mekani, s mirisom od dvije stotine konjskih snaga i garantiranim dometom od tri milje, sposobni da obore č ovjeka na udaljenosti od dvije stotine jardi. Bio sam u to vrijeme u Liverpoolu i moj prijatelj me je upitao hoć e li mi biti teš ko da ih odnesem u London, jer ć e se on zadrž ati još dan-dva, a za sireve ne bi bilo dobro da tako dugo leže. - Oh, sa zadovoljstvom, stari moj - odgovorio sam. - Sa zadovoljstvom. Svratio sam po sireve i zajedno s njima odvezao se koč ijom na kolodvor. Bila je to neka olupina od koč ije koju je vukao neki rasklimani, sipljivi mjeseč ar, koga je njegov vlasnik, dok smo razgovarali, u trenutku oduš evljenja nazvao konjem. Sir sam stavio na krov i krenuli smo brzinom kojom bi se ponosili konstruktori najbržeg parnog valjka na svijetu. I sve je klimalo veselo kao pogrebno zvono dok nismo skrenuli iza ugla. Tu je vjetar iznenada zapuhnuo naš eg ata ž estokim mirisom sira. To ga je probudilo pa je, frkć uć i od straha,

jurnuo brzinom od tri milje na sat. Vjetar je stalno puhao u istom smjeru i, prije nego š to smo stigli do kraja ulice, konj je dostigao brzinu od pune č etiri milje na sat, s lakoć om prestiž uć i invalide i debele, stare gospođe. Koč ijaš i dva nosač a s mukom, udruž enim snagama, jedva su ga zaustavili pred kolodvorom Ne vjerujem da bi im to uspjelo da se jedan od momaka nije snaš ao i pokrio konju nozdrve rupč ić em i zapalio ispred njih komad smeđeg papira. Kupio sam kartu i ponosno odmarš irao na peron, sa svim sirevima, dok su se ljudi s poš tovanjem sklanjali u stranu. Vlak je bio prepun i morao sam uć i u kupe u kome je sjedilo već sedam ljudi. Neki svadljivi stari gospodin bunio se, ali ja sam se ipak ugurao unutra, stavio sir u mrež u za prtljagu i, smjestivš i se nekako, s osmijehom primijetio kako je lijep, topao dan. Ubrzo se, međutim, stari gospodin počeo vrtjeti. - Nekako je zagušljivo - rekao je. - Vrlo sparno - rekao je muškarac pored njega. Nakon toga su obojica poč ela njuš iti oko sebe, ali kad su po treć i put udahnuli zrak, naglo su se zagrcnuli, ustali i bez riječ i iziš li iz .kupea. Za njima se digla neka pokrupna gospođa, izjavila kako je prava sramota da pristojna udata ž ena mora podnositi takvo maltretiranje, pokupila svoju torbu i osam paketa i iziš la. Cetiri preostala putnika sjedili su još neko vrijeme dok jedan muš karac dostojanstvenog drž anja, po č ijem bi se odijelu i opć em izgledu moglo zaključ iti da je iz pogrebnič ke branš e, nije rekao da ga neš to u atmosferi podsjeć a na mrtvu bebu. Na to su trojica od putnika pokušala da istovremeno prođu kroz vrata i povrijedila se. Osmjehnuo sam se gospodinu u crnom i rekao kako mi se č ini da ć emo imati č itav kupe za sebe, a on se zadovoljno nasmijao i rekao da neki ljudi prave guž vu ni oko č ega. Kad je vlak krenuo, i on je, međutim, utonuo u neku č udnu potiš tenost pa sam ga, kad smo stigli u Crewe, pozvao da popijemo neš to. Prihvatio je poziv, a onda smo se zajedno progurali do bifea gde smo č etvrt sata vikali, udarali nogama i mahali kiš obranima. Konač no se pojavila jedna mlada dama i upitala nas želimo li nešto. - Što ćete popiti? - upitao sam, okrećući se mom novom znancu. - Dajte mi za dva i pol š ilinga č iste rakije, gospođice, molim odgovorio je.

Nakon š to je iskapio rakiju, š utke se udaljio i sjeo u drugi kupe, š to nije bilo nimalo lijepo od njega. Od Crewea sam putovao sam u kupeu, iako je vlak bio prepun. Kad bi vlak stigao u kakvu stanicu, ljudi bi, ugledavš i prazan kupe, nagrnuli vič uć i: »Ovamo, Maria, ovamo, ovdje ima slobodnih mjesta!« i »U redu, Tome, dolazim!« Trč ali bi vukuć i teš ke kovč ege, i gurali se oko vrata tko ć e prvi uć i. Konač no bi netko otvorio vrata, popeo se na stepenik i sruš io se u naruč je č ovjeka iza njega. Dolazili bi, jedan po jedan, i osjetivš i miris bjež ali da se uguraju u neki drugi vagon, ili plaćali razliku i odlazili u prvi razred. Sa stanice Euston odnio sam sireve ravno u stan mog prijatelja. Kad je njegova supruga uš la u sobu, zastala je i zagrcnula se, a onda je rekla; - Sto se dogodilo? Recite mi i najgore. - To su sirevi - rekao sam. - Tom ih je kupio u Liverpoolu i zamolio me da vam ih donesem. Dodao sam kako se nadam da ć e shvatiti da ja nemam nikakve veze s tim. Rekla je da je uvjerena u to, ali da ć e o č itavoj stvari porazgovarati s Tomom kad se vrati. Moj prijatelj se zadrž ao u Liverpoolu duž e nego š to je oč ekivao, i tri dana kasnije, pošto se nije vratio, njegova je žena došla k meni. - Što vam je rekao Tom za one sireve? - upitala je s vrata. Odgovorio sam da je poruč io da ih drž i na vlaž nom mjestu, i neka ih nitko ne dira. - Malo je vjerojatno da ć e ih itko dirnuti - rekla je. - Je li ih pomirisao? Rekao sam da jest, vjerojatno, i da mu je do tih sireva mnogo stalo. - Hoć e li se straš no naljutiti - upitala je - ako platim nekom č ovjeku da ih odnese i zakopa? Rekao sam da bi ga to potreslo do dubine duše. Odjednom joj je bljesnula ideja. - A kako bi bilo da ih vi pričuvate? - rekla je. - Da ih pošaljem ovamo? - Gospođo - odgovorio sam - ja osobno volim miris sira i nedavno putovanje s njim iz Liverpoola ostat ć e mi zauvijek u uspomeni kao divan završ etak jednog ugodnog odmora. Na ovom svijetu, međutim, moramo misliti i na druge. Dama pod č ijim krovom imam č ast

stanovati jest udovica i, koliko znam, mož da i siroč e. Ona vrlo odlučno, čak, rekao bih, elokventno protestira kad netko pokuša da je, kako ona to kaž e, »prijeđe«. Prisutnost sireva vaš eg muž a u njenoj kuć i ona bi, to instinktivno osjeć am, protumač ila kao takav pokuš aj, a ja ne ž elim da se o meni govori kako sam pokuš ao prijeć i jednu udovicu i siroče. - Onda, dobro - rekla je supruga mog prijatelja, ustajuć i. - Mogu vam reć i samo to da ć u pokupiti djecu i otić i u hotel dok se taj sir ne pojede. Ne želim više živjeti u istoj kući s njim. Održ ala je riječ , ostavivš i kuć u na č uvanje jednoj dvorkinji koja je, kad su je upitali hoć e li izdrž ati miris, upitala: »Kakav miris?« i koja je, kad su je odveli do sira i rekli da duboko uvuč e zrak kroz nos, izjavila kako se osjeć a blag miris dinja. Iz toga su izvukli zaključ ak da joj atmosfera ne može naškoditi, i ostavili je u kući. Hotelski rač un iznosio je petnaest gvineja i moj prijatelj, nakon š to je sve sabrao, izrač unao je da ga je funta sira stajala osam š ilinga i š est penija. Rekao je da obož ava kriš ku dobrog sira, ali da to nadilazi njegove moguć nosti. Zato je odluč io da ga se riješ i. Bacio je sireve u kanal, ali ih je morao ponovo loviti jer su se lađari sa š lepova ž alili. Govorili su da ih od tih sireva hvata nesvjestica. Zatim ih je, jedne tamne noć i, odnio i ostavio u opć inskoj mrtvač nici. Grobar ga je, međutim, pronašao i digao strašnu galamu. Rekao je da je to zavjera da mu se oduzme kruh, jer bi taj miris probudio i mrtve. Moj se prijatelj konač no oslobodio tih sireva tako š to ih je odnio u jedan primorski gradić i zakopao na plaž i. Mjesto je zbog toga iznenada postalo č uveno. Gosti su prič ali kako nikad ranije nisu primjeć ivali kako je tu zrak oš tar, i tuberkulozni i malokrvni ljudi odlazili su tamo masovno na oporavak. Zbog toga sam, ma koliko volio sir, smatrao da je George u pravu što odbija da ga ponesemo. - Už inu ć emo preskoč iti - rekao je George (Harris ga je na to razoč arano pogledao) - ali zato ć emo u sedam sati prirediti dobar, obilan obrok, užinu s čajem i večeru zajedno. Harris se odmah razvedrio. George je predlož io pitu s mesom i voć em, hladno meso, rajč ice, povrć e i voć e. Za pić e ć emo ponijeti onu č udnu, ljepljivu Harrisovu tekuć inu koju, kad se pomiješ a s vodom, on

naziva limunadom, dosta č aja i bocu viskija za sluč aj, kako je rekao George, da se čamac prevrne. Imao sam dojam da George malo previš e inzistira na tom prevrtanju. To nekako nije bio pravi duh s kojim se kreć e u takav pothvat. Bilo mi je, međutim, drago što ćemo ponijeti viski. Odluč ili smo da vino i pivo ne nosimo. Pogreš no je nositi ta pić a na rijeku. Od njih č ovjek postaje trom i sanjiv. Poneka č aš a uveč er, dok š etkate po gradu i zagledate djevojke, ne mož e š koditi, ali ne treba piti kad vam sunce udara ravno u glavu, a još vas čeka težak posao. Napravili smo popis stvari koje ć emo ponijeti, i kad smo se te več eri rastajali, ustanovili smo da je prilič no dug. Slijedeć eg dana bio je petak, donijeli smo sve i sastali se uveč er da ih spakiramo. Donijeli smo veliki, lagani kovč eg za odjeć u i nekoliko koš ara za namirnice i posuđe. Premjestili smo stol do prozora, istresli sve stvari na gomilu nasred poda, sjeli naokolo i gledali u nju. Rekao sam da ću ja pakirati. Uvijek sam bio ponosan na svoju vješ tinu u pakiranju. Pakiranje je jedna od mnogih stvari o kojima, uvjeren sam, znam viš e nego bilo tko drugi na svijetu. (Iznenađuje me, ponekad, koliko takvih stvari ima.) Upoznao sam Georgea i Harrisa s tom č injenicom i rekao im da ć e biti najbolje ako sve prepuste isključ ivo meni. Prihvatili su prijedlog sa spremnoš ću u kojoj je bilo neč eg zloslutnog. George je pripalio lulu i ispružio se na ležaljci, a Harris je podigao noge na stol, pušeći cigaru. To je bilo daleko od onog š to sam imao na umu. Zamiš ljao sam, naravno, da ja rukovodim cijelim poslom, a da George i Harris rade prema mojim uputama. Htio sam da ih samo tu i tamo odgurnem u stranu riječ ima: »Oh, ti.,.«, »Ostavi, to ć u ja!«, »Evo, vidi kako je to jednostavno!« - da ih uč im, moglo bi se reć i. Nač in na koji su oni shvatili moje riječ i nervirao me je. Niš ta mi tako ne ide na ž ivce kao ljudi koji besposleni sjede oko mene dok ja radim. Stanovao sam nekad s jednim momkom koji me je tako dovodio do ludila. Izlež avao se na so i i promatrao me kako radim, satima, prateć i me pogledom po cijeloj sobi, kamo god bih krenuo. Govorio je kako mu istinski godi da me promatra dok petljam naokolo. Govorio je kako tada osjeć a da ž ivot nije prazan san koji treba prespavati i prozijevati, već uzviš en pothvat, ispunjen duž nostima i teš kim radom.

Govorio je da se č esto pita kako je mogao ž ivjeti prije nego š to je upoznao mene, kad nije imao koga da gleda dok radi. Sad, ja nisam takav. Ne mogu mimo sjediti i promatrati druge kako skapavaju od posla. Uvijek sam spreman da ustanem i nadziravam, da š etkam naokolo s rukama u dž epovima i objaš njavam kako treba raditi. Takva je već moja energična priroda, i ja tu ne mogu ništa. Ovog puta, međutim, nisam rekao ni riječ i, već sam poč eo pakirati. Pokazalo se da je to već i posao nego š to sam u poč etku zamiš ljao. Konač no sam ipak spakirao kovč eg i sjeo na njega da pritegnem remenje. - Zar nećeš staviti unutra i čizme? - upitao je Harris. Pogledao sam naokolo i ustanovio da sam potpuno zaboravio na njih. Takav vam je Harris. Nije me mogao upozoriti dok nisam zatvorio i remenjem pritegao kovč eg, naravno. A George se smijao onim svojim podrugljivim, glupavim, idiotskim, iš čaš enim smijehom. Njih dvojica su me ponekad dovodila do ludila. Otvorio sam kovč eg i ugurao u njega č izme, a onda, upravo kad sam namjeravao da ga zatvorim, pala mi je na um jedna straš na misao. Jesam li spakirao svoju č etkicu za zube? Ne znam zaš to, ali nikad ne znam jesam li spakirao četkicu za zube ili nisam. Ta č etkica za zube progoni me kad god putujem nekamo, i zagorč ava mi ž ivot. Sanjam da je nisam spakirao, budim se sav u ledenom znoju i skač em iz kreveta da je traž im. Ujutro je, opet, spakiram prije nego š to operem zube pa moram otvarati kovč eg da je nađem, i ona je uvijek ono posljednje š to izvuč em iz kovč ega. Nakon toga ponovo spakiram kovč eg i zaboravim je u kupaoni, pa se moram u posljednjem trenutku vrać ati i nositi je na ž eljeznič ku stanicu umotanu u rupčić. Morao sam, naravno, ponovo izvuć i sve iz kovč ega i, naravno, nisam je mogao nać i. Ispreturao sam stvari otprilike do stanja u kome su bile prije nego š to je stvoren svijet, dok je još vladao kaos, Harrisovu i Georgeovu č etkicu naš ao sam, narav» no, po osamnaest puta, ali svoju nikako. Vrać ao sam stvari u kovč eg jednu po jednu, i svaku sam dobro zagledao i protresao, Tako sam je konač no naš ao u jednoj cipeli. Sve sam spakirao ponovo. Kad sam završ io taj posao, George je upitao je li u kovč egu sapun. Rekao sam da mi puca prsluk je li sapun u kovč egu ili nije, zatvorio ga

i stegao remenjem, a onda ustanovio da sam spakirao svoju kesu za duhan pa sam ga morao ponovo otvoriti. Kovč eg je de initivno zatvoren u deset sati i pet minuta, a ostale su još koš are. Harris je primijetio da nam je do polaska ostalo još manje od dvanaest sati i da ć e biti bolje ako on i George spakiraju ostalo. Suglasio sam se i sjeo, a oni su se bacili na posao. Poč eli su neobič no bodro, oč igledno s namjerom da mi pokaž u kako se to radi. Nisam rekao ni riječ i; č ekao sam svoj trenutak. Kad Georgea objese, Harris ć e ostati najveć i antitalent za pakiranje na svijetu. Promatrao sam gomile tanjura i š alica, č ajnike, boce, tegle, pite, primuse, kolač e, rajč ice i tako dalje, svjestan da ć e stvar ubrzo postati zabavna. I postala je. Poč eli su tako š to su razbili jednu š alicu. To je bilo prvo š to su uradili. Uradili su to tek da pokaž u š to su u stanju uraditi, i da izazovu radoznalost. Nakon toga je Harris spakirao dž em od jagoda preko rajč ica i zgnječio ih, pa su morali vaditi rajčice iz košare žlicom. Zatim je doš ao red na Georgea; stao je na maslac, Nisam rekao niš ta, samo sam im priš ao i sjeo na rub stola da ih mogu bolje promatrati, To ih je nerviralo viš e nego da sam rekao ne znam š to. To se osjeć alo. Nerviralo ih je i smetalo, pa su gazili po stvarima, stavljali stvari iza sebe i viš e ih nisu mogli nać i, spakirali pite na dno a teš ke stvari nabili preko njih, dok ih nisu zgnječili... Preko svega su još prosuli sol, a š to se tič e maslaca ... nisam mogao ni zamisliti š ta sve dvojica odraslih ljudi mogu uraditi s jednim paketić em maslaca. Nakon š to ga je George izvukao iz svoje papuč e, pokuš ali su ga ugurati u č ajnik. Nije htio da uđe, a dio koji je bio unutra nije htio napolje. Na kraju su ga sastrugali nož em i stavili na stolicu, pa je Harris sjeo na njega. Ostao mu je zalijepljen na hlač ama, a oni su ga tražili po cijeloj sobi. - Zakleo bih se da sam ga spustio na ovu stolicu - rekao je George, zureći u prazno sjedište. - Vidio sam kako si ga tamo spustio, nema dvije minute - rekao je Harris. Nakon toga su poč eli pretraž ivati sobu i sastali se u sredini, zureć i jedan u drugog. - Čudna stvar. Nikad nisam čuo za ovakvo nešto - rekao je George.

- Zaista misteriozno - rekao je Harris. Zlatim se George nekako našao iza Harrisa i ugledao maslac. - Mi ga tražimo, a on je tu! - uzviknuo je ljutito. - Gdje? - upitao je Harris, okrećući se. - Ne mič i se, zaboga! - dreknuo je George, bacajuć i se prema njemu. Skinuli su ga s Harrisovih hlača i nabili u kotlić. Montmorency je, naravno, aktivno sudjelovao u svemu tome. Njegova je ž ivotna ambicija da smeta i da se izdiru na njega. Ako se uvuč e nekamo gdje je apsolutno nepož eljan, gdje ć e svima smetati, gdje ć e ljude dovoditi do ludila tako da ga gađaju svim š to im se nađe pri ruci, tek onda osjeća da mu dan nije prošao uzalud. Namjestiti se tako da se netko spotakne o njega i satima ga psuje, to je njegov najuzviš eniji cilj i ideal. Ako mu se to posreć i, njegova umišljenost postaje gotovo nepodnošljiva. Dolazio je i sjedao upravo na one stvari koje su George i Harris htjeli spakirati, a sve š to je izvodio radio je s č vrstim uvjerenjem da, kad netko ispruž i ruku za neč im, u stvari ž eli dohvatiti njegovu vlaž nu njuš ku. Stavio je š apu u dž em, grickao č ajne ž lič ice, a onda je zamislio da su limuni š takori, uvukao se u koš aru i potamanio tri prije nego š to ga je Harris stigao tresnuti po glavi tavom. Harris je rekao da ga ja potič em na to. Nisam ga poticao. Takvog psa nije nikad potrebno poticati. Na takve stvari tjera ga njegova priroda, prvobitni grijeh s kojim je rođen. Pakiranje je završ eno u dvanaest i pedeset, i Harris je, sjedeć i na velikoj koš ari, izjavio kako se nada da niš ta neć emo nać i polomljeno. George je rekao da je ono š to je polomljeno polomljeno, i ta misao kao da ga je smirivala. Rekao je također da je spreman za krevet. Svi smo bili spremni za krevet. Harris je trebalo da spava te noć i kod nas, pa smo se zajedno popeli u spavaću sobu. Bacili smo novč ić da odredimo gdje ć e tko spavati, i Harris je trebalo da spava sa mnom. - Želiš li spavati do zida ili s vanjske strane, J.? - upitao je. Rekao sam da najviše volim spavati u krevetu. Harris je rekao da je to stari štos. - Kad želite da vas ujutro probudim? - upitao je George. - U sedam - rekao je Harris.

- Ne, u šest - rekao sam jer sam želio napisati još nekoliko pisama. Neko smo se vrijeme natezali oko toga, ali smo na kraju doš li do kompromisnog rješenja i sporazumjeli se da ustanemo u pola sedam. - Probudi nas u pola sedam, George - rekli smo. George nije odgovorio, a kad smo mu priš li, ustanovili smo da već uvelike spava. Namjestili smo lavor pun vode tako da ujutro, kad ustane, zagazi ravno u njega, i uvukli se u krevet.

V Gospođa Poppets nas budi - George spavalica - Prijevara s »prognozom vremena« - Naša prtljaga - Drsko ponašanje jednog dječaka - Svijet se okuplja oko nas - Krećemo s velikom pompom i stižemo na stanicu Waterloo - Prostodušnost činovnika Jugozapadne željeznice kad se radi o tako profanim stvarima kao što su vlakovi - Plovimo, plovimo u otvorenom čamcu Ujutro nas je probudila gospođa Poppets. - Znate li, gospodine, da je već skoro devet sati? - rekla je. - Devet čega? - dreknuo sam, skočivši. - Devet sati - odgovorila je kroz ključ anicu. - Uč inilo mi se da ste se uspavali. Probudio sam Harrisa i rekao mu koliko je sati. - Mislio sam da si namjeravao ustati u šest - rekao je. - Pa i jesam - odgovorio sam. - Zašto me nisi probudio? - Kako da te probudim kad ti nisi probudio mene? - odbrusio je. Sad ć emo stić i na rijeku tek negdje poslije dvanaest. Pitam se jesi li uopće namjeravao ustati. - Aha - odgovorio sam - i sreć a tvoja š to jesam. Da te nisam probudio, ti bi spavao četrnaest dana. Rež ali smo tako jedan na drugog još nekoliko minuta, dok nas nije prekinulo prkosno Georgeovo hrkanje, To nas je, prvi put otkako smo se probudili, podsjetilo da je i on tu. Lež ao je - on, č ovjek koji je pitao kad ž elimo da nas probudi - na leđima, š irom otvorenih usta i podignutih koljena. Ne znam zaš to, naravno, ali već sam pogled na č ovjeka koji spava dok sam ja već na nogama dovodi me do ludila. Už asava me pomisao na to da dragocjeni trenuci njegovog ž ivota, nenadoknadivi trenuci koji se nikad viš e neć e vratiti, odlaze tako unepovrat, u beskorisnom spavanju. Tu je lež ao George, trać eć i u odvratnom ljenč arenju neprocjenjivi

poklon vremena, svoj dragocjeni ž ivot za č ijim ć e izgubljenim i neiskoriš tenim sekundama jednom gorko ž aliti. Mogao se, budan, gostiti jajima sa š unkom, draž iti psa ili oč ijukati sa sobaricom, umjesto da tu leži umrtvljen, duše utonule u dubok zaborav. Bila je to straš na misao. Harris i ja, č inilo se, doš li smo na nju u istom trenutku. Odluč ili smo da ga spasimo, i taj plemeniti naum uč inio je da zaboravimo na svađu. Bacili smo se prema njegovom krevetu i strgli s njega pokrivač e; Harris ga je tresnuo papuč om po glavi, a ja sam mu dreknuo u uho tako da se smjesta probudio. - Šta se događa? - rekao je, uspravivši se u krevetu. - Ustaj, klado debela! - zaurlao je Harris. - Već je devet i petnaest! - Sta! - vrisnuo je i skoč io iz postelje ravno u lavor pun vode. - Koja je budala stavila ovo ovdje? Rekli smo mu da je budala on, kad nije vidio lavor. Obukli smo se, ali tek kad smo krenuli u kupaonu, palo nam je na pamet da smo spakirali č etkice za zube, č eš ljeve i č etke (ta moja č etkica za zube otjerat ć e me u grob, siguran sam!), pa smo morali sić i u prizemlje i izvuć i ih iz kovč ega. Kad smo to obavili, George se sjetio svog pribora za brijanje. Rekli smo mu da ć e se tog jutra morati odreć i brijanja, jer neć emo viš e otvarati prokleti kovč eg ni za njega ni za bilo koga drugog. - Ne budite ludi - rekao je. - Zar mogu ovakav u City? Bili smo svjesni da to City neć e lako podnijeti, ali zar smo sad mogli misliti na ljudske patnje? Kao š to je rekao Harris, na svoj uobičajeni, vulgarni način, City će morati to progutati. Zatim smo siš li na doruč ak. Montmorency je bio pozvao dvojicu svojih prijatelja da ga isprate, pa su ubijali vrijeme tukuć i se pred vratima. Smirili smo ih kiš obranom i prihvatili se kotleta i hladne govedine. - Najvaž nije je dobro doruč kovati - izjavio je Harris poč injuć i s kotletima dok su, kako je rekao, topli, a govedina može čekati. George je uzeo novine i proč itao nam rubriku o nesretnim sluč ajevima na vodi, a zatim vremensku prognozu koja je predviđala »hladno vrijeme s oborinama i mjestimič nim razvedravanjem« (ma š to to znač ilo u usporedbi s uobič ajenim loš im vremenom), »s povremenim lokalnim grmljavinama, istoč nim vjetrom i opć om depresijom nad Midlandsom (uključ ujuć i London i Kanal). Barometar

u padu.« Mislim, sasvim ozbiljno, da je od svih gluposti i besmislica kojima nas bombardiraju ta podvala s »vremenskom prognozom« najnepodnoš ljivija. Meteorolozi »predviđaju« toč no ono š to se dogodilo juč er ili prekjuč er, i toč no suprotno od onoga š to ć e biti danas. Sjeć am se kako sam jedne kasne jeseni potpuno upropastio odmor samo zato š to sam shvać ao ozbiljno vremenske prognoze u mjesnim novinama. »Danas se mogu oč ekivati jaki pljuskovi s grmljavinom«, pisalo je u ponedjeljak pa smo odustali od piknika i č uč ali cijeli dan u kuć i, oč ekujuć i kiš u. Ljudi su prolazili pored naš e kuć e, u dvokolicama i koč ijama, veseli i raspolož eni kao malo-kad, sunce je blistalo a nebo je bilo bez ijednog oblačka. - Ah! - govorili smo, promatrajuć i ih kroz prozor, - Kako ć e se mokri vratiti kući! Kikotali smo se zamiš ljajuć i kako ć e pokisnuti do kož e, a zatim sjeli, podjarili vatru u kaminu i posvetili se č itanju i sređivanju zbirki morskog bilja i š koljki. Sunč ane zrake prodirale su u sobu i oko dvanaest sati vruć ina je već postala neizdrž ljiva, pa smo se poč eli pitati kad će udariti ti jaki pljuskovi s mjestimičnim grmljavinama. - Ah, sruč it ć e se poslije podne, vidjet ć ete - govorili smo jedni drugima. - Oh, kako će taj narod pokisnuti! Bit će smijeha! U jedan sat doš la je gazdarica da nas pita zar neć emo izić i kad je tako divan dan. - Ne, ni sluč ajno - odgovorili smo, smijuljeć i se znalač ki. - Mi nećemo. Ne namjeravamo pokisnuti, ne, hvala. I kad je dan već bio na izmaku, a od pljuska ni traga, pokuš ali smo se razvedriti miš lju kako ć e grunuti iznenada, upravo kad narod krene kuć ama pa ne bude imao gdje da se skloni. Smoč it ć e ih gore nego ikad. Nije, međutim, pala ni kap kiš e i tako je proš ao jedan prekrasan dan, a nakon njega i prekrasna noć. Sutradan ujutro proč itali smo da ć e biti »lijep, sunč an i vedar dan, temperatura u porastu«, pa smo se lagano obukli i iziš li. Pola sata nakon š to smo krenuli, poč ela je padati kiš a i podigao se neki ledeni vjetar, i tako je ostalo cijelog dana. Vratili smo se kuć i prehlađeni i s reumom, i otišli ravno u krevet. Vrijeme je neš to za mene sasvim neshvatljivo. Nikad se nisam znao

snać i u njemu. Barometar je sasvim beskoristan; nepouzdan je kao i prognoze u novinama. Jedan takav barometar visio je u hotelu u Oxfordu, u kome sam bio odsjeo proljetos, i kad sam tamo stigao, pokazivao je »lijepo vrijeme«. Vani je pljuš talo kao iz kabla, i kiš a je padala cijelog dana; to mi nikako nije bilo jasno. Kucnuo sam prstom po barometru, a on je poskoč io i pokazao »vrlo suho«. Hotelski momak koji je upravo prolazio zastao je i rekao kako barometar, po njegovu miš ljenju, pokazuje sutraš nje vrijeme. Mož da misli na pretproš li tjedan, rekao sam zamišljeno, ali momak je rekao ne, nikako. Kucnuo sam ga ponovo slijedeć eg jutra i kazaljka je skoč ila još viš e, dok je kiš a pljuš tala jač e nego ikad. U srijedu sam otiš ao i ponovo ga lupnuo, a kazaljka je pokazala najprije »lijepo«, zatim »vrlo suho« i konač no »toplo i suho«, dok nije udarila u granič nik koji joj nije dao dalje. Radila je sve š to je mogla, ali instrument je bio građen tako da nije mogao prognozirati još toplije vrijeme a da se ne raspadne. Kazaljka je oč igledno ž eljela ić i dalje, prognozirati suš u, nestaš icu vode, sunč anice, samume, pješ čane oluje i takve stvari, ali granič nik joj je to onemoguć avao. Morala se pomiriti s tim da pokazuje samo obično »vrlo suho« vrijeme. Kiš a je u međuvremenu bez prestanka lila potocima, a donji dio grada bio je pod vodom jer se rijeka bila izlila iz korita. Hotelski momak rekao je kako ć e nesumnjivo jednom uslijediti duž i period lijepog vremena, i proč itao nam stihove koji su bili otisnuti iznad te proročanske sprave, a prema kojima Predskazano davno, traje dugo; najavljeno brzo, prođe brzo. Lijepo vrijeme tog ljeta nije doš lo. Aparat je, po svemu sudeć i, govorio o slijedećem proljeću. Postoje i oni barometri novog tipa, uspravni, dugač ki. Njih ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep. Jedna strana odnosi se na deset sati prethodnog dana a druga na deset sati danas, ali č ovjek se ne mož e nać i kod barometra baš toč no u deset, znate. Podiž e se i spuš ta pokazujuć i kiš u i lijepo vrijeme, s manje ili viš e vjetra, a jedan njegov kraj označ en je s »Nly« a drugi s »Ely« 2 (kakve veze ima Ely s tim?). Ako ga tresnete, ne pokazuje niš ta. Osim toga, morate ga podesiti na

nivo mora i prerač unati u stupnjeve Fahrenheita, a tek tada vam niš ta nije jasno. Kome je, uostalom, stalo da unaprijed zna vrijeme? Dovoljno nas nervira kad dođe, i č emu se unaprijed uzrujavati zbog onog š to nas č eka? Prorok kakav nam se sviđa jest starac koji u izuzetno tmurno jutro, kad nam je zbog neč ega posebno stalo da vrijeme bude lijepo, pogleda znalačkim okom u horizont i kaže: - Oh, ne, gospodine, mislim da ć e se razvedriti. Razvedrit ć e se sasvim sigurno, gospodine. - Ah, taj zna - kaž emo, pozdravljajuć i ga i odlazeć i. - Pravo je č udo kako ti stari ljudi poznaju ćudi vremena. Naš e simpatije prema tom č ovjeku nimalo ne umanjuje č injenica da se ne razvedrava, nego da kiša uporno pljušti cijelog dana. - Ah, nema veze - kažemo. - Uradio je Što je mogao. Prema č ovjeku koji predvidi ruž no vrijeme osjeć amo, naprotiv, samo antipatiju i ogorčenje. - Sto mislite, hoć e li se razvedriti? - vič emo, veselo, prolazeć i pored njega. - Bogami neć e, gospodine. Bojim se da ć e padati cijeli dan odgovara on, vrteći glavom. - Prokleta stara budala - mrmljamo - š ta on zna o vremenu? - A ako se njegova prognoza pokaž e toč nom, vrać amo se ispunjeni još već om srdž bom prema njemu i s nekim neodređenim osjeć ajem da, ovako ili onako, on ima u tome svoje prste. Na dan naš eg polaska jutro je bilo previš e vedro i sunč ano da bi nas jeziva upozorenja š tampe na »barometar u padu«, »atmosferske poremeć aje š to se iskosa približ avaju preko Srednje Evrope« i »poveć anje tlaka« previš e uznemirila. I tako je George, zaključ ivš i da nam ne mož e pokvariti raspolož enje i da samo gubi vrijeme, potajno digao cigaretu što sam je bio brižljivo smotao za sebe i otišao. Harris i ja, nakon š to smo dokrajč ili ono š to je još bilo na stolu, iznijeli smo prtljagu pred kuću i čekali da naiđe kakva kočija. Kad smo skupili svu prtljagu, gomila je bila prilič no velika. Bio je tu najprije kovč eg, zatim jedna manja putna torba, dvije koš are, veliki svež anj pokrivač a, č etiri-pet kaputa i kiš nih kabanica, nekoliko kiš obrana, zatim jedna lubenica u mrež i jer je bila previš e velika da bismo je mogli nekamo ugurati, nekoliko funti grož đa u maloj korpi,

jedan japanski suncobran od papira i tava koja zbog dugač ke ruč ice nije mogla stati u košaru pa smo je samo umotali u pakpapir. Bila je to zaista povelika gomila, i Harrisu i meni bilo je zbog neč ega neugodno da stojimo kraj nje, iako ne bih znao reć i zaš to. Koč ije nije bilo ali zato su se pojavili ulič ni mangupi i, oč igledno zainteresirani za prizor, zastali da nas promatraju. Prvi je naiš ao Biggsov š egrt. Biggs drž i prodavaonicu voć a i povrć a, a njegov je najveć i talent da pronalazi i zapoš ljava najdrskije i najbezobraznije š egrte š to ih je civilizacija dosad stvorila. Ako se u naš em susjedstvu pojavi netko tko se posebno istič e po mangupskoj liniji, odmah znamo da je to Biggsov najnoviji š egrt. Prič ali su mi, kad se dogodilo ono č uveno umorstvo u Great Coram Streetu, da je naš a ulica odmah zaključ ila kako se iza toga krije (tadaš nji) Biggsov š egrt. Da nije bio u stanju, prilikom oš trog unakrsnog ispitivanja kome je podvrgnut od strane broja 19 gdje je ujutro poslije zloč ina svratio po narudž be (uz pomoć broja 21 koji se u to vrijeme sluč ajno zatekao pred vratima), dokazati savrš en alibi, loš e bi se proveo. Nisam poznavao tadaš njeg Biggsovog š egrta, ali na osnovi kasnijih iskustava s njima ja osobno ne bih pridavao veliku važnost tom alibiju. Biggsov š egrt, kao š to sam rekao, pojavio se iza ugla. Kad je iskrsnuo, bio je oč igledno u velikoj ž urbi, ali kad je ugledao prizor Harrisa, mene, Montmorencyja i stvari - usporio je korak, zureć i u nas. Harris i ja odmjerili smo ga namrgođeno, š to bi nekoj pro injenijoj naravi bilo dovoljno, ali Biggsovi momci nisu, po pravilu, osjetljivi. Zastao je, na dva koraka od naš eg stubiš ta, i naslonjen na ogradu, grickajuć i neku slamku, budno pratio svaki naš pokret. Bilo je očigledno da namjerava pratiti razvoj događaja do kraja. Trenutak nakon toga na suprotnoj strani ulice pojavio se momak iz prodavaonice mješovite robe. Biggsov šegrt mu je doviknuo: - Hej! Prizemlje iz broja 42 seli! Momak iz prodavaonice mješ ovite robe preš ao je preko ulice i zauzeo polož aj na suprotnoj strani stubiš ta. Nakon toga je naiš ao mladi gospodin iz postolarske radionice i pridruž io se Biggsovom š egrtu, dok je nadzornik kanti za smeć e iz »Plave poš te« zauzeo izdvojen položaj na pločniku. - Neć e, izgleda, umrijeti od gladi, š to kaž ete? - rekao je dž entlemen iz cipelarske radionice.

- Oh, pa i ti bi ponio sa sobom neke stvarč ice - odgovorio je funkcioner iz »Plave poš te« - da si ko oni kreno preko Atlantika u čamcu na vesla. - Oni ne putuju preko Atlantika - dobacio je Biggsov momak. Krenuli su u potragu za Stanleyjem. U međuvremenu, oko nas se okupila povelika gomila i ljudi su se poč eli raspitivati š to se događa. Jedna strana (mlađi i veseliji dio gomile) tvrdila je da se radi o svadbi i pokazivala na Harrisa kao mladož enju, dok je stariji i trezniji dio građana viš e naginjao pretpostavci da je u pitanju pogreb i da sam ja vjerojatno pokojnikov brat. Konač no se pojavila jedna prazna koč ija (naš om ulicom, inač e, kad nikome nisu potrebne, prolaze tri prazne koč ije u minuti, zadrž avaju se tu i smetaju) pa smo se ubacili u nju s naš om prtljagom, i nakon š to smo izbacili nekoliko Montmorencyjevih prijatelja, koji su se oč igledno bili zakleli da ga nikad neć e napustiti, odvezli se uz klicanje gomile. Biggsov je momak č ak bacio za nama jednu mrkvu, za sretan put. Stigli smo na stanicu Waterloo u jedanaest sati i upitali odakle kreć e vlak u jedanaest i pet. To, naravno, nitko nije znao; na stanici Waterloo nitko nikad ne zna odakle kreć e koji vlak, ni kamo taj vlak, kad krene, u stvari ide. Nosač koji je ponio našu prtljagu bio je uvjeren da kreć e s drugog perona, dok je drugi nosač , s kojim se upustio u diskusiju o tom pitanju, č uo da se prič a kako ć e krenuti s perona broj jedan. Sef stanice je, s druge strane, vjerovao da ć e krenuti s lokalnog perona. Da privedemo stvar kraju, popeli smo se na kat da upitamo prometnog inspektora, i on nam je rekao kako je upravo sreo jednog č ovjeka koji je vidio taj vlak na peronu broj tri. Otiš li smo na treć i peron, ali mjesne autoritativne lič nosti saopć ile su nam da je, po njihovu miš ljenju, taj vlak u stvari ekspres za Southampton, a mož da i lokalni za Windsor. Bili su, međutim, sigurni da to nije vlak za Kingston, iako nam nisu mogli reći zašto. Naš nam je nosač tada rekao da je, po njegovu miš ljenju, taj vlak vjerojatno na gornjem peronu; sjeć a se tog vlaka od ranije, rekao je. I tako smo otiš li na gornji peron, potraž ili strojovođu i upitali ga da li ide za Kingston. Rekao je da to, naravno, ne zna sasvim sigurno, ali da

mu se č ini da ide. Bilo kako bilo, ako njegov vlak nije 11.05 za Kingston, onda je gotovo sigurno da je 9.32 za Virginia Water, ili 10.00 ekspres za otok Wight. U svakom sluč aju, ide nekamo u tom pravcu, a kamo, to ć emo sa sigurnoš ću znati kad stignemo. Gurnuli smo mu u ruku dva i pol šilinga i zamolili ga da bude 10.05 za Kingston. - Nitko nikad neć e saznati, na ovoj pruzi - rekli smo mu - koji ste vlak i kamo idete. Put vam je poznat, pa se tiho izvucite i vozite za Kingston. - Pa sad, ni sam ne znam, gospodo - odgovorio je taj plemeniti č ovjek - ali pretpostavljam da neki vlak mora voziti i za Kingston. Odbacit ću vas. Tako smo se odvezli do Kingstona Londonsko-jugozapadnom željeznicom. Kasnije smo saznali da je vlak kojim smo otputovali bio u stvari poš tanski vlak za Exeter, i da su ga satima traž ili po stanici Waterloo, ali nitko nije znao što se s njim dogodilo. Camac nas je č ekao u Kingstonu toč no ispod mosta pa smo se uputili prema njemu, utovarili svoju prtljagu i konač no se i sami ukrcali. - Je li sve u redu, gospodine? - upitao nas je č ovjek koji je iznajmljivao čamce. - Sve je u redu - odgovorili smo, i Harris za veslima, ja za kormilom i Montmorency, nesretan i sumnjič av na pramcu, zaplovili smo rijekom koja će četrnaest dana biti naš dom.

VI Kingston - Poučne napomene o ranoj engleskoj povijesti - Poučna zapažanja o hrastovom duborezu i životu uopće - Tužna priča o Stiwingsu mlađem - Razmišljanja o davnoj prošlosti - Zaboravljam da sam za kormilom - Zanimljive posljedice - Labirint u Hampton Courtu - Harris kao vodič Bilo je prekrasno jutro, u kasno proljeć e ili rano ljeto, kako vam drago, kad se njež no zelenilo trave i liš ća poč inje prelijevati tamnijim nijansama i priroda izgleda kao lijepa, mlada djevojka koja drhti od čudnih impulsa svoje probuđene ženstvenosti. Starinske zabač ene ulice Kingstona š to se spuš taju do same rijeke izgledale su neobič no slikovito na blješ tavom suncu. Svjetlucava rijeka sa š lepovima š to su plovili po njoj, sjenovite staze za vuč u brodova, lijepo uređene vile na suprotnoj strani rijeke, Harris u naranč asto-crvenom blejzeru koji stenje veslajuć i, daleki obrisi starog sivog dvorca Tudora, sve je to sač injavalo jedinstvenu sunč anu sliku, blistavu ali smirenu, punu ž ivota, a ipak tako tihu da sam osjetio, premda je dan bio tek poč eo, kako tonem u neko dremljivo sanjarenje. Razmiš ljao sam o Kingstonu ili Kyningestunu, kako se gradić zvao u vrijeme kad su u njemu krunjeni saksonski kraljevi. Tuje veliki Cezar preš ao rijeku, a rimske su legije logorovale na okolnim padinama. Cezar, kao mnogo kasnije Elizabeta, zaustavljao se, izgleda, svuda; samo, viš e je drž ao do svog ugleda nego dobra stara kraljica Bess - nije odsjedao u krčmama. Bila je luda za krč mama, ta Djevica-kraljica Engleske. Teš ko je nać i koliko-toliko privlač nu krč mu u krugu od deset milja oko Londona u koju nije zavirila, u kojoj nije odsjela ili u kojoj nije prespavala, ovom ili onom zgodom. Razmiš ljao sam o tome kako bi bilo kad bi, recimo, Harris okrenuo novi list i postao velik i ugledan č ovjek, kad bi na primjer postao predsjednik vlade, i umro. Da li bi

nakon toga na krč me koje je posjeć ivao stavili natpise »U ovoj gostionici Harris je popio vrč piva«, »Harris je ovdje u ljeto 1888. godine popio dva š kotska viskija«, ili »Iz ove krč me izbacili su Harrisa u prosincu 1886«. Ne, takvih natpisa bilo bi previš e! Postale bi slavne kuć e u koje nikad nije stupio: »Jedina krč ma u juž nom Londonu u kojoj Harris nikad nije pio!« Narod bi nagrnuo da vidi što joj to nedostaje. Kako je jadni, maloumni kralj Edwy morao mrziti taj Kyningestun! Krunidbena mu je gozba prisjela. Mož da mu nije prijala glava vepra punjena suhim š ljivama (ne bi ni meni, siguran sam), a mož da je popio previš e jakog bijelog vina i medovine, pa je zbrisao s buč ne pijanke da provede u tišini, na mjesečini, koji sat sa svojom voljenom Elgivom. Stajali su kraj prozora, drž eć i se za ruke, i promatrali mirnu, mjeseč inom obasjanu rijeku, dok je iz dvorana duboko ispod njih na mahove dopirala pijana galama, kao jedva čujni žagor i huka. A onda su okrutni Odo i sveti Dunstan silom provalili u tihu sobu, zasuli njež nu kraljicu grubim uvredama i odvukli jadnog Edwyja natrag, u bučnu vrevu pijane gomile. Mnogo godina kasnije, uz treš tanje ratne glazbe, saksonski kraljevi i saksonske orgije sahranjeni su jedni uz druge i velič ina Kingstona na neko vrijeme je splasnula, da bi grad ponovo vratio staru slavu kad je Hampton Court postao sjediš te Tudora i Stuarta, kad su se kraljevske lađe ljuljale vezane uz obalu rijeke, a dvorani u ogrtač ima jarkih boja silazili niza stube prema vodi, uzvikujuć i: »Krasnieh li barkah, vaj! Neka je blagosloveno ime Gospodnie!« Mnoge od starih kuć a naokolo vrlo rječ ito govore o danima kad je Kingston bio sjediš te kraljeva, kad su u njemu ž ivjeli plemić i i dvorani da bi bili u kraljevoj blizini, a duga cesta prema vratima dvorca cijelog dana veselo odzvanjala od zveketa č elika, rzanja nemirnih, plemenitih konja, š uš tanja svile i barš una i smijeha lijepih ž ena. Velike i prostrane kuć e s isturenim mrež astim prozorima, ogromnim kaminima i kitnjastim zabatima prič aju o danima bijelih č arapa i svilenih prsluka, pojaseva izvezenih biserom i kompliciranih prisega. Podignute su u vremenima kad su ljudi »znali kako se gradi«. Tvrde crvene opeke s vremenom su legle još č vrš će, a hrastove stube ne š kripe i ne pucketaju dok čovjek polako silazi niz njih. Kad je već riječ o hrastovim stubama, u jednoj kuć i u Kingstonu

postoje takve jedne prekrasne stube u hrastovom duborezu. Sad je to neka trgovina, na samom trgu, ali kuć a je nekad oč igledno bila dom neke važ ne lič nosti. Jedan moj prijatelj, koji ž ivi u Kingstonu, otiš ao je jednom zgodom u tu trgovinu da kupi š eš ir i, u trenutku rasijanosti, gurnuo ruku u džep i platio odmah, u gotovom. Trgovac (koji je poznavao mog prijatelja) nije, naravno, u prvom trenutku mogao vjerovati svojim oč ima, ali je brzo doš ao sebi i, osjeć ajuć i kako treba uč initi neš to u smislu poticanja takvih postupaka, upitao naš eg junaka da li bi htio vidjeti lijep stari hrastov duborez. Moj je prijatelj rekao da bi, i trgovac ga je nakon toga odveo kroz radnju i uza stube na kat. Ograda je predstavljala savrš en primjerak umjetnič kog rada u drvu, a zidovi su svuda bili oblož eni hrastovinom, s duborezom dostojnim kakvog dvorca. Sa stuba su otiš li u salon, prostranu svijetlu prostoriju sa zidovima oblož enim, na iznenađenje mog prijatelja, tapetama vedrih boja, s plavom osnovom. Stan je, međutim, bio sasvim obič an i moj prijatelj se poč eo pitati zaš to gaje trgovac tu doveo. Vlasnik je otiš ao do jednog zida i pokucao. Čuo se zvuk drva. - Hrastovina - objasnio je. - Sve sam hrastov duborez, sve do stropa, isti kao što ste vidjeli na stubama. - Ta, za ime bož je, č ovječ e - viknuo je moj prijatelj zaprepaš teno ne ž elite valjda reć i da ste pokrili hrastov duborez plavim papirnim tapetama? - Jesam - glasio je odgovor. - I masno sam to platio. Morao sam, naravno, najprije dati da se duborez izblanja i izravna, Sad je soba bar svijetla. Ranije je bila strašno sumorna. Ne mogu reć i da kategorič ki osuđujem tog č ovjeka (š to je za njega, nesumnjivo, velika utjeha). S njegova glediš ta, a to je glediš te prosječ nog kuć evlasnika koji tež i Sto jednostavnijem ž ivotu, a ne starog manijaka koji visi po prodavaonicama anktikviteta, on je sasvim u pravu. Hrastov je duborez vrlo ugodan za oko kad ga nema mnogo, ali je bez sumnje pomalo sumorno ž ivjeti okruž en njim, bar za one koji u tome posebno ne už ivaju. To je nekako kao da č ovjek ž ivi u crkvi. Ne, ono š to je u njegovom sluč aju tuž no jest č injenica da on, kome nije mnogo stalo do hrastova duboreza, ima salon oblož en izrezbarenom hrastovinom, dok ljudi koji je vole moraju davati silne

novce da je nabave. To je, izgleda, pravilo na ovom svijetu. Svatko ima ono što mu ne treba, a ono što želi imaju drugi. Ož enjeni ljudi imaju ž ene kojih bi se rado riješ ili, a mladi neož enjeni ljudi kukaju š to ih nemaju. Siromasi koji jedva sastavljaju kraj s krajem imaju po osmoro divne djece. Bogati brač ni parovi umiru bez djece, nemajući kome ostaviti svoju imovinu. Tu su, zatim, djevojke s udvarač ima. Djevojkama s mnogo udvarača oni nikad nisu potrebni. Kaž u kako bi ih se rado riješ ile, da ih oni samo gnjave, zaš to ne idu i ne udvaraju se gospođici Smith i gospođici Brown, koje su ružne i već u godinama i nemaju nijednog udvarač a? Njima udvarač i nisu potrebni, ne namjeravaju se nikad udati. Ne treba mnogo razbijati sebi glavu s tim stvarima; č ovjek se samo ražalosti. U naš oj š koli bio je jedan dječ ak koga smo svi zvali Sanford i Merton. Pravo ime bilo mu je Stiwings. Bio je to najneobič niji dječ ak š to sam ga ikad u ž ivotu vidio. Mislim da je zaista volio uč iti. Uvijek je imao neugodnosti zbog obič aja da sjedi u krevetu i č ita grč ki, a š to se tič e francuskih nepravilnih glagola, nije bilo sile koja ga je mogla odvojiti od njih. Glava mu je bila puna nekih čudnih i neprirodnih ideja o tome kako ć e postati ponos svojih roditelja i š kole, č eznuo je za tim da pobere š to viš e nagrada i da, kad odraste, postane uč en č ovjek; mislio je samo na neke takve gluposti. Nikad nisam sreo tako č udno stvorenje a istovremeno bezazleno, pazite, kao tek rođena beba. E pa, taj dječ ak se razbolijevao po dva puta tjedno tako da nije mogao ić i u š kolu. Nije bilo dječ aka na svijetu koji se znao tako razboljeti kao taj Sanford i Merton. Kad bi izbila kakva zaraza negdje deset milja daleko od naš eg grada, on bi se razbolio od te bolesti, i to opasno. Dobivao je bronhitis po pasjim vruć inama i peludnu groznicu oko Bož ić a. Nakon š est tjedana suš e reuma bi ga oborila u krevet, a kad bi izišao u novembarsku maglu, vraćao se kući sa sunčanicom. Jedne godine dali su mu anesteziju, jadniku, povadili mu sve zube i stavili mu protezu jer su ga straš no i vječ ito boljeli zubi. Zubobolju je, međutim, zamijenila neuralgija s kronič nom upalom srednjeg uha. Nije bilo dana da nije bio prehlađen, osim u toku onih devet tjedana š to je bolovao od š arlaha, i uvijek je patio od ozeblina. Za velike epidemije kolere 1871. godine naš e susjedstvo ostalo je č udno

poš teđeno. Imali smo samo jedan sluč aj oboljenja u cijeloj ž upi, i to je bio mladi Stiwings. Kad je bio bolestan, morao je ostati u krevetu, jesti piletinu, lake pudinge i grož đe iz staklenika. Lež ao bi tako i jecao jer mu nisu dopuštali da vježba latinski, a oduzeli su mu i njemačku gramatiku. Mi ostali dječ aci, međutim, mi koji bismo rado ž rtvovali deset semestara š kole za jedan dan bolovanja i kojima nije bilo ni na kraj pameti da pruž e roditeljima neš to zbog č ega bi se mogli praviti važ ni, mi nismo bili kadri uhvatiti č ak ni anginu. Zafrkavali smo se na propuhu i to nam je samo dobro č inilo, č ak nas i osvjež avalo; gutali smo stvari od kojih bi se svatko razbolio, ali od njih smo se samo debljali i dobivali još bolji apetit. Ma š to radili, nismo se mogli razboljeti sve dok ne bi poč eli š kolski praznici. A onda, prvog dana ferija, uhvatili bismo gripu, navukli veliki kaš alj i sve moguć e vrste oboljenja kojih se ne bismo mogli riješ iti sve dok ne bi opet poč ela š kola. Poslije toga, ma koliko pokuš avali da to spriječ imo, smjesta bismo ozdravili i osjećali se bolje nego ikad. Takav je ž ivot, a mi smo kao ž ito koje pokose, gurnu u peć i ispeku. Vratimo se, međutim, pitanju hrastovog duboreza. Mora da su imali mnogo smisla za umjetnič ko i lijepo - ti naš i davni preci. Sve naš e današ nje umjetnič ko blago tek su iskopine predmeta za svakodnevnu upotrebu od prije tri ili č etiri stotine godina. Pitam se da li stari tanjuri za juhu, vrč evi za pivo ili gasila za svijeć e koje danas toliko cijenimo, zaista posjeduju istinsku ljepotu ili ih privlač nim č ini samo aureola starine koja ih okruž uje. Starinski »plavi« porculan koji danas vješ amo po zidovima kao ukras, bio je prije par stoljeć a obič no posuđe, a ruž ič asti pastiri i ž ute pastirice nad kojima se danas izbezumljuju naš i prijatelji, pretvarajuć i se kako shvać aju njihovu umjetnič ku vrijednost, bili su bezvrijedni ukrasi za kamin koje su majke u osamnaestom stoljeć u davale djeci da se igraju kad su bila nemirna. Hoć e li isto tako biti i u buduć nosti? Hoć e li jeftine sitnice današ njice sutra postati skupocjene umjetnine? Hoć e li bogati ljudi dvadeset prvog stoljeć a vješ ati iznad kamina redove naš ih današ njih tanjura s vrbama? Hoć e li bijele š alice sa zlatnim rubom i prekrasnim zlatnim cvijetom (nepoznate vrste) koje naš e Sarah Jones danas tako

nemarno razbijaju, biti briž ljivo slijepljene i stavljene u vitrinu a prašinu s njih brisat će osobno domaćica? Uzmimo, na primjer, onog psa od porculana koji ukraš ava spavać u sobu mog namješ tenog stana, To je neki bijeli pas. Oč i su mu plave. Ima njuš ku njež ne ruž ič aste boje, s crnim pjegama. Glava mu je nekako nezgodno ukruć ena, a izraz olič enje ljupkosti dovedene do ruba imbecilnosti. Ja osobno nisam nimalo oduš evljen tom iguricom. Promatrana kao umjetnič ko djelo, č ak me pomalo i nervira. Moji lakomisleni prijatelji otvoreno joj se rugaju, pa č ak se ni samoj gazdarici ne sviđa naroč ito, i ona opravdava njenu prisutnost u sobi samo činjenicom da ju je dobila od neke tetke. Viš e je, međutim, nego vjerojatno da ć e za dvije stotine godina negdje iskopati tog psić a, bez nogu i slomljena repa, prodati ga kao antič ki porculan i dati mu poč asno mjesto u nekoj vitrini, a ljudi ć e ga promatrati i diviti mu se. Oduševljavat će ih divni preljevi boje njegove njuš ke i znalač ki ć e raspravljati kako je divan morao biti komadić repa koji mu nedostaje. Mi danas ne mož emo sagledati ljepotu tog psa. Za nas on predstavlja neš to sasvim obič no. To je kao sa sunč evim zalaskom i zvijezdama - ne divimo se njihovoj ljepoti zato š to su nam oč i navikle na njih. Tako je i s tim porculanskim psom. Godine 2288. ljudi ć e se topiti nad njim. Izrada takvih pasa bit ć e tada davno zaboravljena umjetnost. Naš i ć e se potomci pitati kako smo ih pravili, i govorit ć e kakvi smo majstori bili. 0 nama ć e se prič ati s poš tovanjem kao o »onim izvanrednim starim umjetnicima koji su u devetnaestom stoljeću izrađivali pse od porculana«. O »ruč nom radu« najstarije kć eri iz osnovne š kole govorit ć e se kao o »tapiseriji iz viktorijanske ere« gotovo neprocjenjive vrijednosti. Plavo-bijeli vrč evi za pivo iz današ njih seoskih krč mi bit ć e traž eni na sve strane, ispucali i okrnjeni, i prodavat ć e se po cijeni svoje tež ine u zlatu, i bogati ljudi pit ć e iz njih ruž icu. Turisti iz Japana kupovat ć e razne »uspomene iz Ramsgatea« i »suvenire iz Margatea« koji su nekako izbjegli uniš tenju i nositi ih u Jedo kao č udne engleske starine. U tom trenutku Harris je ispustio vesla, podigao se sa svog mjesta, legao na leđa i digao noge u zrak. Montmorency je zacvilio i prevrnuo se preko glave, a koš ara na vrhu gomile stvari poskoč ila je i sve su

stvari iz nje poispadale. To me pomalo iznenadilo, ali nisam izgubio živce. - Hej, što vam je? - rekao sam sasvim pristojno. - Što nam je? Nosi se u ... Ne, razmislio sam i neć u ponoviti ono š to je Harris rekao. Mož da sam bio kriv, priznajem, ali niš ta ne mož e opravdati upotrebu grubih izraza i psovki, posebno kad se radi o č ovjeku sa solidnim kuć nim odgojem, š to je, znam, bio sluč aj sa Harrisom. Razmiš ljao sam o drugim stvarima i zaboravio, š to nije nimalo teš ko razumjeti, da drž im u ruci kormilo, s tom posljedicom da smo se u prilič noj mjeri pomiješ ali s obalom. Teš ko je, u prvom trenutku, bilo reć i š to smo mi, a š to je obala rijeke na strani Middlesexa. Nakon izvjesnog vremena uspjeli smo, ipak, ustanoviti što je što i raspetljati se. Harris je, međutim, izjavio da je dovoljno veslao i da je sad red na mene. Tako sam, poš to smo već bili uz obalu, uzeo už e za vuč u i poč eo vuć i č amac pored Hampton Court a. Kako je divan taj stari bedem š to se pruž a duž same rijeke! Nikad ne prođem pokraj njega a da se ne obrađujem š to ga vidim. To je tako topao, slikovit, drag stari zid i tako lijepu sliku pruž a prekriven tu liš ajem, a tamo mahovinom, sa stidljivom mladom lozom š to izviruje preko ruba bedema da vidi š to se događa dolje na prometnoj rijeci, i s dostojanstvenim starim brš ljanom š to se razgranao neš to niž e. Na svakih deset jardi tog starog zida nać i ć ete pedeset raznih boja, preljeva i nijansi. Kad bih znao crtati, i nauč io kako se slika, mogao bih nač initi zaista prekrasnu sliku tog zida, siguran sam. Cesto sam razmiš ljao i o tome kako bih volio stalno živjeti u Hampton Courtu. Tu vlada takva tišina i mir, i upravo je idealno mjesto za šetanje rano izjutra, prije nego što nagrne svjetina. Znam, međutim, kad bi se to ostvarilo, da ne bih bio naroč ito oduš evljen. Bilo bi tu jezivo dosadno i sumorno uveč er, dok svjetiljke bacaju treperave sjene na drvom oblož ene zidove, a daleki koraci odjekuju kroz hladne kamene hodnike, č as se približ avajuć i, č as zamiruć i u daljini, i u mrtvoj tiš ini č ovjek č uje samo otkucaje vlastitog srca. Mi muš karci i ž ene djeca smo sunca. Volimo svjetlost i ž ivot. Zato hrlimo u naselja i gradove, a okolica postaje iz godine u godinu sve pustija. Po suncu, danju, kad oko nas ž ivi i bruji Priroda, volimo otvorene padine i duboke š ume, ali noć u, kad majka Zemlja zaspi a

nas ostavi budne, oh! Svijet oko nas izgleda sasvim pust i uplaš imo se kao djeca u napuš tenoj kuć i. Sjednemo i zajecamo, obuzeti č ež njom za ulicama s plinskom rasvjetom, ljudskim glasovima i ohrabrujuć om vrevom ljudskog ž ivota. Osjeć amo se sitni i bespomoć ni u toj ogromnoj tiš ini koju razbija samo š uš tanje tamnog drveć a š ibanog noć nim vjetrom. Samo se duhovi motaju oko nas i njihovi ž alosni uzdasi ispunjavaju nas dubokom tugom. Zato, okupimo se u velikim gradovima, zapalimo ogromne logorske vatre od milijun plinskih plamičaka, vičimo, pjevajmo i osjećajmo se hrabri! Harris me upitao jesam li ikad bio u labirintu Hampton Courta. On sam bio je tamo samo jednom, rekao je, i to da nekome pok,až e put. Prouč io je labirint na karti i bilo je tako jednostavno snać i se u njemu da je to bilo upravo smiješ no - jedva vrijedno ona dva penija koliko naplać uju za ulaz. Ta karta, rekao je Harris, bila je sigurno neč ija neslana š ala, jer nimalo ne odgovara stvarnosti već samo navodi na krivi put. Harris je vodio u labirint nekog rođaka iz provincije. - Uć i ć emo na trenutak - rekao je - kako bi mogao reć i da si bio, jer je u stvari sve i previš e jednostavno. Besmislica je zvati to labirintom. Treba samo uvijek skretati desno. Proš etat ć emo se desetak minuta, a onda idemo nekamo na ručak. Cim su uš li u labirint, sreli su neke ljude koji su im rekli kako hodaju već tri č etvrti sata i da im je dosta. Harris ih je pozvao da pođu za njim ako ž ele; on je upravo uš ao, i samo ć e malo proš vrljati i izvesti ih. Rekli su kako je to vrlo ljubezno od njega i krenuli za njim. Usput su skupljali i druge ljude koji su ž eljeli izić i sve dok im se nisu pridruž ili svi koji su bili u labirintu. Ljudi koji su već bili izgubili svaku nadu da ć e se ikad izvuć i i ponovo ugledati svoj dom i prijatelje, prikupljali bi hrabrost kad bi ugledali Harrisa i njegovu grupu i pridruž ivali se procesiji, blagosiljajuć i ga. Harris je rekao kako je za njim iš lo nekih dvadesetak ljudi. Jedna ž ena s malim djetetom, koja je bila u labirintu još od jutra, uporno je zahtijevala da ga drž i za ruku, iz straha da ga ne izgubi. Harris je neprestano skretao desno, ali put se otegao i njegov je rođak rekao kako je to, očigledno, vrlo velik labirint. - Oh, jedan od najvećih u Evropi - rekao je Harris. - Sigurno jest - odgovorio je rođak - jer hodamo već dobre dvije milje.

Harris je poč eo misliti kako je to pomalo č udno, ali je uporno iš ao dalje dok nisu proš li pokraj polovice ž emič ke na zemlji za koju je Harrisov rođak izjavio da ju je vidio na istom mjestu prije sedam minuta. Harris je rekao da je to nemoguć e, ali ž ena s djetetom odgovorila je da nikako nije nemoguć e, jer ju je njeno dijete tu bacilo upravo prije nego š to su sreli Harrisa. Dodala je također da ž ali š to je uopć e srela Harrisa, jer je on, po njenom dubokom uvjerenju, obič an š arlatan. To je naljutilo Harrisa pa je izvukao mapu i objasnio svoju teoriju. - Mapa bi nam mož da bila od koristi - rekao je netko od prisutnih kad biste vi znali gdje se sad nalazimo. Harris to nije znao pa je predlož io, kao najbolje rješ enje, da se vrate do ulaza i krenu iz poč etka. To o kretanju iz poč etka nije primljeno s nekim naroč itim oduš evljenjem, ali svi su se slagali da bi bilo dobro vratiti se do ulaza, pa su se okrenuli i ponovo poš li za Harrisom, u suprotnom smjeru. Proš lo je desetak minuta, a onda su se iznenada obreli u središtu labirinta. Harris je u prvom trenutku namjeravao reć i kako je upravo to bio njegov cilj, ali gomila je već izgledala opasno razjarena pa je odluč io da to proglasi pukim slučajem. Bilo kako bilo, imali su ipak neš to od č ega su mogli poč eti. Sad su bar znali gdje se nalaze, pa su se bacili na prouč avanje mape. Cinilo se da je stvar sasvim jednostavna, pa su krenuli po treći put. Tri minute kasnije ponovo su se naš li u centru. Kojim god putem poš li, ponovo bi se vratili u središ te. To se na kraju pretvorilo u pravilo pa su neki ljudi tu i ostajali, č ekajuć i da se ostali proš etaju ukrug i ponovo im se pridruž e. Harris je nakon izvjesnog vremena ponovo izvukao mapu, ali je gomila, kad ju je ugledala, jednostavno pobješ njela. Rekli su mu neka njome navije kosu. Harris je rekao kako se nije mogao oteti dojmu da je postao u izvjesnoj mjeri nepopularan. Svi su na kraju naprosto izludjeli i poč eli dozivati č uvara. Covjek je doš ao, popeo se izvana na ljestvice i poč eo im dovikivati upute. Do tada su, međutim, svi bili već tako izbezumljeni da nisu mogli niš ta shvatiti, pa im je č ovjek doviknuo neka ostanu gdje jesu, da ć e on doć i po njih. Zbili su se u gomilu i č ekali, a č uvar je preskoč io ogradu i pošao prema njima. Nesreć a je htjela da to bude neki mlad č uvar, neiskusan u svom

poslu. Kad je stupio u labirint, nije znao doć i do njih, i konač no se i on izgubio. S vremena na vrijeme ugledali bi ga kako trč i s druge strane ž ivice, a on bi ugledao njih i pož urio se prema njima. Cekali bi i č ekali, a onda bi se on, nakon pet minuta, pojavio toč no na istom mjestu, pitajući kamo su nestali. Morali su pričekati da se jedan od starijih čuvara vrati s večere, tek tada su se izvukli. Harris je rekao da je labirint u Hampton Courtu izvanredan, bar koliko on mož e suditi o tome, i slož ili smo se da na povratku pokušamo nagovoriti Georgea da ga obiđe.

VII Rijeka u svom nedjeljnom ruhu - Odjeća na rijeci - Prilika za muškarce - Harrisov nedostatak ukusa - Georgeov blejzer - Dan u društvu dama dotjeranih po posljednjoj modi - Grob gospođe Thomas - Čovjek koji nije volio grobove, lijesove i lubanje - Harris se ljuti - Njegovo mišljenje o Georgeu, bankama i limunadi - Harris izvodi akrobacije O svom dož ivljaju u labirintu Harris mi je prič ao dok smo prolazili kroz branu Moulsey. Trebalo nam je dosta vremena da prođemo, jer smo bili jedini č amac a Moulsey je velika brana. Ne sjeć am se da sam ikad vidio branu Mousley sa samo jednim č amcem u prevodnici. Inač e je to, ne izuzimajuć i ni Boulters Lock, najzaposlenija prevodnica na rijeci. Stajao sam i promatrao je, ponekad, kad se u njoj uopć e nije vidjela voda već samo blistav splet jarkih blejzera, š arenih kapica, š irokih š eš ira, raznobojnih suncobrana, svilenih rupč ić a i ogrtač a, leprš avih traka i prozrač nih bijelih haljina; kad je, promatrana odozgo s keja, prevodnica izgledala kao ogromna kutija u koju je bez reda nabacano cvijeć a svih moguć ih boja i nijansi i koje sad lež i, prelijevajući se kao duga i ispunjavajući svaki kutak. Nedjeljom, kad je lijepo vrijeme, takav prizor mož e se vidjeti gotovo preko cijelog dana dok uzvodno i nizvodno, pred vratima prevodnice, č ekaju na red dugi nizovi č amaca, a bezbroj brodica dolazi i udaljava se tako da je suncem obasjana rijeka, od dvorca do hamptonske crkve, posuta ž utim, plavim, naranč astim, bijelim, crvenim i ruž ič astim toč kama i mrljama, I sami stanovnici Hamptona i Moulseyja dolaze, sportski odjeveni, i motaju se oko brane sa svojim psima, oč ijukaju, puš e i promatraju č amce. Sto od kapa i kaputa muš karaca, š to od lijepih, raznobojnih haljina ž ena, š to od razigranih pasa, pokretnih č amaca, bijelih jedara, ugodnog pejzaž a i svjetlucave vode, to je jedan od najveselijih prizora š to se mož e vidjeti u blizini

starog, tmurnog grada Londona. Rijeka pruž a divnu priliku za oblač enje. Tu i mi muš karci mož emo pokazati svoj ukus kada se radi o bojama, i ako mene pitate, mislim da se pojavljujemo prilič no elegantno odjeveni. Volim imati na sebi poneš to crvene boje - crvene i crne. Imam kosu, kao š to znate, zlatnosmeđe boje, prilič no lijepe nijanse, kaž u, a uz nju izvrsno ide tamnocrvena boja. Osim toga, uvijek sam smatrao da uz nju dobro pristaju i svijetloplava kravata i par č izmica od mekane kož e, te rubac od crvene svile oko pasa - rubac izgleda mnogo ljepše nego remen. Harris, međutim, viš e voli nijanse naranč aste i ž ute boje, š to ja baš ne smatram naroč ito sretnim izborom. Ten mu je previš e taman da bi nosio ž uto. Zuta boja nikako mu ne pristaje, tu nema š to da se prič a. Nagovaram ga da odabere plavu boju kao osnovu i da je ublaž i bijelim ili ž uć kastim detaljima, ali, š to vrijedi govoriti! Sto manje ukusa u oblač enju netko ima, to se, izgleda, tvrdoglavije drž i svog uvjerenja ili dvije boje u kojima mož da i ne bi izgledao tako loš e, naravno sa šeširom na glavi. George je kupio za ovaj izlet neš to nove garderobe koja mi straš no ide na živce. Blejzer je drečav. Ne bih volio da George sazna za to moje miš ljenje, ali drugi izraz jednostavno ne postoji. Donio ga je kuć i i pokazao nam ga u četvrtak uvečer. Pitali smo ga koje je boje po njegovom miš ljenju taj blejzer, a on je rekao da ne zna. Ne vjeruje, uostalom, da uopć e postoji neki naziv za tu boju. Prodavač mu je rekao da je to orijentalni desen, George ga je obukao i upitao nas š to mislimo o njemu. Harris je rekao da bi taj predmet, ako mu je namjena da služ i kao straš ilo za ptice iznad cvjetnih gredica u rano proljeć e, sigurno dobro obavljao svoju funkciju, ali da kao odjeć a za ljudsko bić e, osim za nekog crnca iz Margatea, u njemu izaziva muč ninu. George se odmah nakostriješ io, ali Harris mu je rekao, ako ne ž eli č uti njegovo miš ljenje, zaš to ga pita? U vezi s tim blejzerom, Harrisa i mene najviše uznemirava pomisao da će izazvati nezdravo zanimanje za naš čamac. I djevojke, treba reć i, izgledaju u č amcu mnogo bolje kad su lijepo obuč ene. Nema nič eg privlač nijeg, po mom miš ljenju, od ukusne haljine za č amac, Samo, »haljina za č amac«, kako bi to sve dame morale znati, treba da bude haljina koja se mož e nositi u č amcu, a ne

samo pod staklenim zvonom. Izlet je unaprijed propao ako u č amcu imate ž enski svijet koji cijelo vrijeme viš e misli na svoju garderobu nego na izlet. Jednom sam imao nesreć u da pođem č amcem na piknik sa dvije dame te vrste. E jesmo se divno proveli! Obje su bile izvanredno dotjerane - sve sama č ipka i svila, cvjetić i, vrpce, ine cipelice i lagane rukavice. Bile su, međutim, obuč ene za fotografski studio, a ne za vož nju č amcem. Bile su to »haljine za č amac« po posljednjoj francuskoj modi. Bila je prava ludost i pomisliti da se u takvim haljinama priđe pravoj zemlji, zraku ili vodi. Prvo š to su rekle bilo je da č amac nije č ist. Dobro smo obrisali sva sjediš ta i uvjeravali smo ih da su č ista, ali nam one nisu vjerovale. Jedna od njih protrljala je sjediš te prstom u bijeloj rukavici i pokazala rezultat drugoj, pa su s uzdahom sjele drž eć i se kao muč enice u prvim danima krš ćanstva, koje nastoje da se š to udobnije smjeste na lomač i. Prilikom veslanja č ovjeku se događa da malo jač e zahvati vođu, a č ini se da jedna kap vode upropaš tava te haljine. Mrlju je nemoguć e očistiti, ostaje na tkanini zauvijek. Ja sam veslao. Cinio sam sve š to je bilo u mojoj moć i. Dizao sam vesla dvije stope iznad vode, č ekao nakon svakog zaveslaja da se voda ocijedi i birao š to mirniju vodu u koju ć u ih ponovo spustiti. (Momak koji je veslao iza mene rekao je, nakon izvjesnog vremena, kako nije dovoljno iskusan veslač da bi drž ao tempo sa mnom i da ć e neko vrijeme mirno sjediti, ako mu dopuš tam, da pobliž e prouč i moj stil. Rekao je da ga neobič no zanima.) Ipak, usprkos svemu tome, i ma koliko da sam se trudio, nisam mogao spriječ iti da poneka kap vode ne padne na te haljine. Djevojke se nisu ž alile, ali su sjedile stisnute jedna uz drugu, stegnutih usana, i svaki put kad bi neka kap vode pala na njih, samo bi se još viš e zgrč ile i zadrhtale. Bio je to uzviš en prizor, promatrati ih kako pate u tiš ini, ali meni je to sve skupa straš no iš lo na ž ivce. Previš e sam osjetljiv. Zato sam veslao sve bezobzirnije i grč evitije, prskajući djevojke sve obilnije što sam se više trudio da to ne činim. Konač no sam se predao; rekao sam da ć e mi viš e odgovarati drugi par vesala. Momak koji je veslao straga odmah je izjavio da ć e tako biti mnogo bolje, pa smo promijenili mjesta. Dame su nesvjesno odahnule kad su vidjele da se povlač im, i č ak se na trenutak razvedrile. Jadne djevojke! Bilo bi im bolje da su se drž ale mene.

Covjek koga su dobile bio je veseo, jednostavan i pomalo tup momak, obziran koliko i š tene bernardinca. Mogli ste ga sat vremena upozoravati pogledom na neš to, on to ne bi primijetio, pa i da je primijetio, ne bi na to obratio paž nju. Zaveslao je snaž no, oš tro, bezobzirno, tako da se na č amac sruč io pravi vodopad i svi su se smjesta uspravili, ukoč eni kao lutke. Kad bi izlio viš e od pola litre vode na neku haljinu, samo bi se veselo nasmijao i rekao: - Oprostite, molim vas, nije bilo namjerno. I pružio im rupčić da se obrisu. - Oh, nije važ no - odgovarale su mrmljajuć i sirote djevojke i neprimjetno navlač ile preko sebe pokrivač e i kapute, pokuš avajuć i istovremeno da se zaštite svojim čipkastim suncobranima. Za ruč kom su se provele još gore. Druš tvo je traž ilo od njih da .sjednu na travu, a trava je bila pokrivena praš inom; stabla na koja su ih pozvali da se naslone nisu, č ini se, bila oč iš ćena već tjednima. I tako su prostrle svoje rupč ić e na travu i sjele na njih, drž eć i se ukoč eno. Netko od mladić a, noseć i tanjur s pitom od bifteka, spotaknuo se o neku ž ilu i pita je odletjela s tanjura. Nije ih, sreć om, pogodila, ali one su nezgodu shvatile kao novu opasnost koja im prijeti i zbog koje moraju biti na oprezu. Nakon toga, svakoga tko bi se maknuo noseć i neš to š to bi moglo pasti i ugroziti njihove toalete, pratile su sa strepnjom sve dok ne bi ponovo sjeo. - A sad, djevojke - rekao im je naš prijatelj veslač veselo, kad je sve bilo gotovo - na vama je da operete posuđe. U poč etku nisu shvatile š to hoć e, a kad su shvatile, rekle su da ne znaju kako se to radi. - Ne brinite, ja ću vam pokazati - uzviknuo je. - To je jednostavno i zabavno. Samo legnete na ... hoć u da kaž em, nagnete se nad rijeku i isperete tanjure u vodi. Starija je sestra rekla kako se boji da nemaju na sebi haljine pogodne za takav posao. - Oh, dobre su - odgovorio je prostodušno. - Samo zadignite suknje. I bogami, natjerao ih je da to urade. Objasnio im je da su te stvari polovina zabave na izletu. Rekle su da je to vrlo zanimljivo. Kad sad o svemu tome razmiš ljam, pitam se je li taj mladi č ovjek bio baš tako priglup kao š to smo mislili, ili je ... ne, nemoguć e! Izraz njegovog lica bio je tako prostodušan, djetinjast!

Harris je htio da se iskrcamo kod hamptonske crkve, da obiđe grob gospođe Thomas. - Tko je ta gospođa Thomas? - upitao sam. - Otkud ja znam? - odgovorio je Harris. - To je neka ž ena za koju kažu da ima čudan grob, i htio bih da ga vidim. Usprotivio sam se. Ne znam, mož da sa mnom neš to nije u redu, ali nadgrobni spomenici nikad me nisu privlač ili. Znam da odmah po dolasku u neko selo ili grad treba odjuriti u crkveno dvoriš te i už ivati u grobovima, ali to je zadovoljstvo koje sebi redovno uskrać ujem. Ne mislim da je baš zabavno vuć i se po mrač nim i hladnim crkvama za astmatič nim vodič ima i č itati natpise. Ni pogled na komadić napukle bronce prič vrš ćen za kamen, ne ispunjava me onim š to nazivamo srećom. Cestite crkvenjake potresa ledena ravnoduš nost koju znam pokazati pred uzbudljivim natpisima i potpuna nezainteresiranost za povijest mjesnih obitelji, a moje loš e prikriveno nestrpljenje da š to prije zbrišem van vrijeđa njihove osjećaje. Jednog zlatnog, sunč anog jutra stajao sam naslonjen na niski kameni zid kojim je bila ograđena jedna mala seoska crkva, puš io i duboko upijao tihu, smirenu ljepotu prizora š to se pruž ao preda mnom. Promatrao sam sivu staru crkvicu obraslu brš ljanom, s njenim starinskim portalom u duborezu, bijelu stazu š to je vijugala niz padinu između redova visokih brijestova, kuć ice sa slamom pokrivenim krovovima š to su izvirivale iza uredno potkresanih ž ivica, srebrnastu rijeku u dolini i šumovita brda iza nje. Bio je to predivan predio, idilič an, poetič an, sposoban da nadahne svatogar Promatrajuć i ga, č inilo mi se da sam dobar i plemenit. Osjeć ao sam da viš e ne ž elim biti greš an i zao. Doć i ć u i ž ivjeti u ovom mirnom kraju, nikad nikome neć u nanijeti zla, vodit ć u neporoč an, skladan ž ivot, kad ostarim, imat ć u srebrnasto-bijelu kosu, i sve tome slično. U tim trenucima opraš tao sam svojim prijateljima i rođacima svu njihovu zlobu i podmuklost, i blagosiljao ih. Oni, međutim, nisu znali da ih blagosiljam. Iš li su svojim stranputicama ne znajuć i š to ja, u dalekom, tihom selu, radim za njih. Cinio sam to, međutim, svim srcem, ž elež i da to oni nekako saznaju, jer sam htio da ih usreć im. I tako sam raspredao te velikoduš ne, plemenite misli kad me je u

sanjarenju prekinuo piskav, kreštav glas. - Malo strpljenja, gospon, dolazim, dolazim! Sve je u redu, gospon, dolazim odmah! Podigao sam glavu i ugledao jednog starog ć elavog č ovječ uljka kako poskakuje preko crkvenog dvoriš ta prema meni, noseć i u ruci ogroman svežanj ključeva čije je zveckanje pratilo svaki njegov korak. Smireno i dostojanstveno dao sam mu rukom znak da se udalji, ali on je i dalje skakutao prema meni, krešteći. - Dolazim, gospon, dolazim! Noge me viš e ne služ e. Nisam viš e hitar kakav sam nekad bio. Ovuda, gospon! - Odlazi, dosadni starkeljo - rekao sam. - Doš ao sam š to sam mogao brž e, gospon - odgovorio je. - Moja vas je žena tek ovog trenutka primijetila. Izvolite za mnom, gospon. - Odlazi - ponovio sam. - Ostavi me na miru prije nego š to preskočim zid i udavim te. Činilo se da je iznenađen. - Zar ne želite vidjeti grobove? - upitao je. - Ne - odgovorio sam. - Ne ž elim. Zelim da stojim ovdje, naslonjen na ovaj stari zid od pješ čenjaka. Odlazi, i ne smetaj mi! Ispunjen sam divnim i plemenitim mislima, i ž elim da tako i ostane, jer me č ine blagim i dobrim. Ne izigravaj budalu i ne razbijaj moje osjeć aje tim svojim grobarskim glupostima, jer ć u se razbjesnjeti. Odlazi i nađi nekoga tko će te jeftino sahraniti, a ja ću platiti polovicu troškova. Nekoliko je trenutaka stajao, zaprepaš ten, a onda protrljao oč i i zagledao se u mene. Nije mogao da se snađe, izgledao sam naoko sasvim normalno. - Vi niste iz ovih krajeva? Ne živite ovdje? - upitao je. - Ne - rekao sam. - Ne živim. A da živim, ti ne bi. - Pa onda - rekao je - onda sigurno ž elite vidjeti grobove... grobnice ... ono gdje se sahranjuju ljudi, znate ... lijesove! - Sluš aj, nasrtljivi stvore - odgovorio sam, već pomalo iznerviran ne ž elim gledati nikakve grobnice, a te tvoje ponajmanje. A i zaš to bih? Mi imamo svoje grobnice, moja obitelj, mislim. Moj ujak Podger, bogami, ima grobnicu na groblju Kensal Green kojom se ponosi č itav kraj, a u grobnicu mog djeda u Bowu mož e stati osam posjetilaca. Sestra moje bake, Susan, ima grob od cigle na groblju u Finchleyju, sa spomenikom na kome je u bareljefu izljeveno neš to š to podsjeć a na

lonac za kavu, i s obrubom od najboljeg bijelog kamena debljine š est inč a koji je stajao lijepe pare. Kad pož elim grobove, odem da se proveselim tamo. Grobovi drugih ljudi nisu mi potrebni. Kad sahrane tebe, doći ću da vidim tvoj. To je sve što za tebe mogu učiniti. Covjeku su udarile suze na oč i. Rekao je kako je u jedan od grobova uzidan komad kamena za koji neki govore da vjerojatno predstavlja ostatak nekog kipa, a da su u jedan uklesani znakovi koje još nitko nije uspio odgonetnuti. Ja sam, međutim, ostao pri svome pa me je č ovjek slomljena srca, upitao: - Zar ne želite vidjeti ni spomen-prozor? Nisam htio da vidim ni prozor, pa je izbacio posljednji adut. Priš ao mi je i promuklim glasom šapnuo: - U kripti imam nekoliko lubanja. Dođite da vidite bar njih. Oh, dođite da vidite te lubanje! Vi ste mlad č ovjek, na odmoru ste, treba da se malo zabavite. Dođite da vidite lubanje! Okrenuo sam se i pobjegao. Dok sam se udaljavao, č uo sam kako viče za mnom: - Oh, dođite da vidite lubanje! Vratite se da vidite lubanje! Harris, međutim, už iva u grobovima, grobnicama, epita ima i drugim natpisima na spomenicima, pa ga je i sama pomisao da neć e vidjeti grob gospođe Thomas tjerala u ludilo. Rekao je kako se od prvog trenutka, otkako je predlož eno da krenemo na ovaj izlet veseli š to ć e vidjeti grob gospođe Thomas. Ne bi nam se uopć e pridruž io, rekao je, da se nije nadao da će vidjeti taj grob. Podsjetio sam ga na Georgea i na to da moramo stić i s č amcem do pet sati u Shepperton, gdje nas on č eka. Na to je on osuo paljbu na Georgea. Za kog se vraga George zeza po gradu dok mi teglimo ovaj stari, teš ki i pretovareni č amac uz rijeku i niz rijeku, da se nađemo s njim? Zar nije mogao doć i i raditi neš to? Zar nije mogao uzeti slobodan dan i poć i s nama? Neka vrag nosi banku! I š to on uopć e radi u toj banci? - Nikad nisam vidio da tamo neš to radi - nastavio je Harris - kad god sam svratio. Cijelog dana sjedi tamo iza nekog stakla i pretvara se kako je straš no zauzet. Kakva je korist od č ovjeka koji sjedi iza komada stakla? Ja radim za svoju plać u. Zaš to ne bi mogao raditi i on? Od kakve je koristi on tamo, i kakva je korist od tih njihovih banaka?

Uzmu č ovjeku novac, a onda, ako plati neš to č ekom, vrate ga umrljanog ž igovima NEMA POKRIĆA i NAPLATITI OD POTPISNIKA Kakvog smisla ima sve to? Dva puta su mi tako podvalili u toku proš log tjedna, ali ja to neć u još dugo trpjeti. Povuć i ć u svoj ulog. Da je on sad ovdje, mogli smo otić i i vidjeti taj grob. Ne vjerujem da je on uopć e u toj svojoj banci. On se sad negdje zabavlja, eto š to radi, a nas ostavlja da sami obavljamo č itav posao. Zato ć u se sad lijepo iskrcati i otići nekamo na piće. Skrenuo sam mu paž nju na č injenicu da u krugu od nekoliko milja oko nas nema nijedne gostionice, a onda je on poč eo grditi rijeku kakva je korist od rijeke, i treba li svi koji putuju rijekom da umru od žeđi? Uvijek je najbolje pustiti Harrisa da se istutnji, kad ga tako uhvati. Ispuca se i poslije je miran. Podsjetio sam ga na koncentriranu limunadu u koš ari i pletenku vode u pramcu, i da treba samo pomiješ ati to dvoje da se dobije hladan, osvježavajući napitak. On se nakon toga okomio na limunadu »i slič ne splač ine za uč enike nedjeljne š kole«, kako je nazvao sve osvjež avajuć e napitke redom, poč ev od đumbirovog piva do soka od malina. Rekao je da od njih č ovjek mož e samo pokvariti ž eludac, da oni upropaš tavaju i tijelo i dušu i predstavljaju neposredni uzrok polovice zločina u Engleskoj. Dodao je, međutim, da ipak mora neš to popiti, popeo se na sjediš te i nagnuo naprijed da dohvati bocu. Boca je bila na samom dnu košare i bilo ju je, č ini se, teš ko nać i, pa se morao naginjati sve viš e i viš e. Kako je istovremeno pokuš avao kormilariti, promatrajuć i svijet naglavač ke, povukao je pogreš nu š pagu i č amac je udario u obalu. Udarac ga je odbacio ravno u koš aru i Harris je ostao stajati na glavi, drž eć i se grč evito rukama za rubove č amca, s nogama u zraku. Nije se usuđivao pomaknuti, od straha da ne padne u vodu, i stajao je tako sve dok ga nisam uhvatio za noge i povukao natrag, što ga je još više razbjesnilo.

VIII Ucjenjivanje - Kako treba postupiti - Sebičnost i grubost zemljoposjednika duž obala rijeke - Ploče s »upozorenjima« Harrisovi nekršćanski osjećaji - Kako Harris pjeva šaljivu pjesmu Otmjeno primanje - Sramno ponašanje dvojice raspuštenih mladića - Neke nepotrebne informacije - Harris kupuje bendžo Zaustavili smo č amac ispod vrba u blizini Kempton Parka i ruč ali. To je zaista prekrasan kutak, zaravanak obrastao gustom travom uz samu obalu rijeke iznad koje se njiš u grane vrba. Upravo smo bili navalili na treć e jelo - kruh sa dž emom - kad nam je priš ao jedan gospodin u koš ulji, s kratkom lulom u zubima, i upitao nas jesmo li svjesni da se nalazimo na privatnom posjedu. Odgovorili smo mu da o toj stvari nismo dovoljno razmiš ljali da bismo mogli doć i do nekog konač nog zaključ ka, ali da ć emo, ako nam da svoju riječ dž entlmena da se zaista nalazimo na privatnom posjedu, to bez oklijevanja prihvatiti kao nepobitnu činjenicu. Pruž io nam je traž ena uvjeravanja i zahvalili smo mu, ali on se i dalje motao naokolo, oč igledno nezadovoljan, pa smo ga upitali mož emo li još neš to uč initi za njega. Harris, koji je uvijek bio za društvo, ponudio mu je krišku kruha sa džemom. Covjek je, oč igledno, bio č lan neke bratovš tine č ija su pravila propisivala totalnu apstinenciju od kruha sa dž emom. Odbio je prilič no osorno, kao da se ljuti š to ga netko dovodi u takvo iskuš enje, i dodao kako mu je dužnost da nas udalji s posjeda. Harris je rekao da ono š to mu je duž nost mora svakako i izvrš iti, i upitao ga na koji bi se nač in, po njegovom miš ljenju, to najbolje moglo obaviti. Harris je, kako se to obič no kaž e, dobro građen č ovjek, po visini i š irini, i izgleda snaž an i koš čat. Covjek ga je odmjerio odozgo naniž e i rekao da ć e otić i da se posavjetuje s vlasnikom, a onda se vratiti i baciti nas obojicu u rijeku. Naravno, viš e ga nismo vidjeli i, naravno, on je u stvari samo htio

da mu tutnemo koji š iling. Postoji izvjestan broj besposlič ara koji se ljeti motaju oko rijeke i diž u lijepe pare ucjenjujuć i tako naivne izletnike. Predstavljaju se kao da ih je poslao vlasnik. Jedini pravilan postupak u takvom sluč aju jest navesti svoje ime i adresu i pustiti vlasnika, ako ima neke veze s tim, da vas tuž i i dokazuje kakvu ste mu š tetu nanijeli time š to ste sjedili na komadić u njegove trave. Ljudi su, međutim, najč eš će tako lijeni i bojaž ljivi da viš e vole poticati to iznuđivanje plać ajuć i, nego mu uč initi kraj tako š to ć e pokazati malo čvrstine. Vlasnike koji su doveli do takvog ž alosnog stanja stvari treba najoš trije osuditi. Sebič nost zemljoposjednika duž rijeke postaje iz godine u godinu sve nepodnoš ljivija. Kad bi bilo po njihovom, ti bi ljudi sasvim zatvorili Temzu. Duž manjih pritoka rijeke i rukavaca oni to zaista i rade. Zabijaju stupove u korito rječ ice, zatež u lance od obale do obale i postavljaju ogromne ploč e s upozorenjima na svako drvo. Kad vidim te ploč e, u meni se probude svi moji najgori instinkti. Pož elim da ih sve poskidam i da č ovjeka koji ih je postavio udaram takvom ploč om po glavi dok ga ne ubijem, a onda ga sahranim i postavim ploču iznad njegovog groba, umjesto nadgrobnog kamena. Prič ao sam Harrisu o tim svojim osjeć ajima, a on je rekao da su njegovi još ž eš ći. On ne samo da pož eli ubiti č ovjeka koji je naredio da se postavi takva ploč a, nego i pobiti č itavu njegovu obitelj, rođake i prijatelje, a onda mu zapaliti kuć u. Meni se uč inilo da bi to ipak bilo malo pretjerano, i rekao sam to Harrisu, ali on je odgovorio:- Ni sluč ajno. Samo bi dobili š to su zasluž ili. Još bih otiš ao i na zgariš tu pjevao šaljive pjesmice. Zabrinuto sam sluš ao tu krvož ednu Harrisovu tiradu. Nikad ne treba dopustiti da se osjeć aj za pravdu izrodi u obič nu osvetoljubivost. Dugo mi je trebalo da uvjerim Harrisa u potrebu da problemu priđe s krš ćanskog stanoviš ta, ali sam na kraju u tome ipak uspio. Obeć ao mi je da ć e poš tedjeti rođake i prijatelje i da neć e pjevati š aljive pjesme na zgarištu. Niste nikad č uli Harrisa kako pjeva š aljive pjesme, jer biste tek tada shvatili kakvu sam uslugu uč inio č ovječ anstvu. Jedna je od Harrisovih iksnih ideja da zna pjevati š aljive pjesme, dok Harrisovi prijatelji, oni koji su imali prilike č uti kako to pokuš ava, imaju opet iksnu ideju da ne zna i nikad neć e znati, i da mu ne treba dopustiti ni

da pokuša. Kad se Harris nađe na kakvom domjenku, pa ako sluč ajno zatraž e od njega da neš to otpjeva, on odgovara »Samo, ja znam pjevati isključivo šaljive pjesme.« I kaže to tonom iz kojeg se može naslutiti da su te njegove pjesme nešto što vrijedi čuti pa umrijeti. - Oh, pa to je divno - kaž e domać ica. - Otpjevajte nam jednu, gospodine Harrise! - Harris ustaje i kreć e prema klaviru, ozaren onom posebnom radoš ću plemenita č ovjeka koji se sprema da pruž i svijetu nešto izvanredno. - A sad, molim tiš inu - kaž e domać ica, obrać ajuć i se gostima. Gospodin Harris otpjevat će nam jednu šaljivu pjesmu! - Baš zgodno! - uzvrać aju gosti pristiž uć i s veselim ž agorom iz staklene baš će i sa stubiš ta, dozivaju jedan drugog po cijeloj kuć i, okupljaju se u salonu i sjedaju naokolo, trepćući od nestrpljenja. A onda, Harris počinje. Pa sad, za š aljive pjesmice nije potreban neki osobit glas. Nitko ne oč ekuje preciznu artikulaciju ili vokalizaciju. Nikome ne smeta ako pjevač usred kitice ustanovi da je poč eo previsoko, i naglo spusti glas. Nije važ an ni ritam. Nitko ne zamjera ako pjevač pobjegne dva takta ispred pratnje i prekine pjesmu da raspravi stvar s pijanistom, a onda počne kiticu iz početka. Svi, međutim, očekuju da čuju riječi. Nitko ne oč ekuje da pjevač ne zna viš e od prva tri retka prve kitice i da ih ponavlja sve dok ne dođe vrijeme za zbor. Nitko ne oč ekuje da pjevač prekine pjesmu usred stiha, da se zacereka i kaž e, č udno, ali neka me vrag nosi ako znam kako ide dalje, pa zatim pokuš a sam neš to iskombinirati, a onda se iznenada sjeti, kad je već stigao do sasvim drugog dijela pjesme, prekine pjesmu bez riječ i upozorenja i vrati se tamo gdje je bio zapeo. Nitko ne oč ekuje takvo neš to, ali... uostalom, opisat ću vam jedan Harrisov nastup, pa sudite sami. HARRIS (stojeći ispred klavira i obraćajući se znatiželjnoj publici): Ovo je, bojim se, vrlo stara pjesma, znate. Bojim se, znate, da ste je svi već č uli. To je, međutim, jedina koju znam. To je pjesma Suca iz operete Pregača... ne, nisam htio reć i Pregača... htio sam reć i... znate već na š to mislim... mislim na onu drugu stvar, znate. Svi treba da upadnete kao zbor, znate. (Izgledi da svi pjevaju u zboru izazivaju žagor oduševljenja i

iščekivanja. Nervozni pijanist virtuozno izvodi preludij za pjesmu Suca iz operete »Porota sudi«. Dolazi trenutak da Harris počne pjevati Harris to, međutim, ne primjećuje. Nervozni pijanist počinje svirati preludij iz početka, a Harris, upadajući u istom trenutku, izbacuje prva dva stiha pjesme Prvog lorda iz operete »Pregača«. Nervozni pijanist pokušava nastaviti s preludijem, odustaje nastoji slijediti Harrisa pratnjom za pjesmu Suca iz »Porota sudi«, zaključuje da ne odgovara, pokušava se sjetiti što uopće radi i gdje se nalazi, osjeća da ga pamet izdaje i prestaje svirati) HARRIS (bodreči ga ljubazno): - Samo naprijed, stari, dobro je, sasvim dobro. Tjeraj dalje! NERVOZNI PIJANIST; - Bojim se da je u pitanju neki nesporazum. Što vi, u stvari, pjevate? HARRIS (spremno): - Kako što? Pjesmu Suca iz operete Porota sudi. Zar je ne znate? NEKI HARRISOV PRIJATELJ (iz kuta sobe): - Ne, ne pjevaš , tikvane, pjevaš Admiralovu pjesmu iz Pregače! (Slijedi duga rasprava između Harrisa i Harrisova prijatelja oko toga što Harris u stvari pjeva. Prijatelj konačno zaključuje da nije važno što Harris pjeva, samo neka to i otpjeva, a Harris, očigledno ispunjen osjećajem da mu je učinjena nepravda, traži od pijanista da počne iz početka. Pijanist nakon toga intonira preludij Admiralove pjesme, a Harris, iskoristivši trenutak koji mu se učinio pogodnim, počinje.) HARRIS; - 'Još kao mlad momak postadoh advokat .. (Svi urlaju od smijeha, š to Harris smatra komplimentom. Pijanist, pomislivši na svoju ženu i djecu, odustaje od neravnopravne borbe i povlači se. Njegovo mjesto zauzima čovjek jačih živaca.) NOVI PIJANIST (veselo): - A sad, stari, ti samo pjevaj a ja ć u te pratiti. Neka vrag nosi uvod! HARRIS (kome je konačno sinulo u čemu je stvar, sa smijehom): Uh, bogamu! Oprostite, molim. Pa naravno, pomiješ ao sam dvije pjesme. Jenkins me je zbunio, znate. A sad idemo! (Pjeva; njegov glas kao da dopire iz podruma, podsjeć a na zvuk koji nagovještava približavanje strašnog potresa.) 'Još kao mlad momak postadoh pisar u uredu jednog advokata ..

(Sa strane, obraćajući se pijanistu): - Prenisko je, stari, idemo iz poč etka, ako nemaš niš ta protiv. (Pjeva iz početka prva dva stiha, ovog puta visokim falsetom. Veliko iznenađenje u gledalištu. Jedna nervozna stara gospođa pokraj kamina počinje jecati, izvode je van.) HARRIS (nastavlja): - 'Prao sam prozore i prao sam vrata, i još sam ...' Ne, ne, prao sam prozore i velika ulazna vrata, i još sam podove meo ... nije, vrag ga odnio ... oprostite, molim ... smiješ no, ne mogu se sjetiti tog stiha. I još sam ... a sad sam ... Nema veze, idemo na zbor, pa kako bude! (Pjeva) 'A sad sam didl-didl-didl-didl-de admiral kraljevske mornarice!’ A sad, zbor... Svi pjevaju posljednja dva stiha, znate! ZBOR: - 'A sad je didl-didl-didl-didl-de admiral kraljevske mornarice!' Najgore je od svega to š to Harris ne vidi kakvu budalu pravi od sebe, š to ne shvać a da gnjavi ljude koji mu nikad nisu uč inili niš ta naž ao. On je č vrsto uvjeren da ih zabavlja, i obeć ava da ć e im otpjevati još jednu šaljivu pjesmicu poslije večere. Kad je već riječ o domjencima i š aljivim pjesmama, sjetio sam se jednog nesvakidaš njeg incidenta u koji sam i sam bio umiješ an, a koji baca tako neobič no svjetlo na unutraš nje mentalne procese u č ovjeku i ljudsku narav opć enito da,ga, mislim, vrijedi zabiljež iti na ovim stranicama. Bilo je to na jednom otmjenom i vrlo kulturnom primanju. Bili smo u naš im najboljim odijelima, razgovarali smo uglađeno i osjeć ali smo se ugodno, svi osim dvojice mladić a, studenata, koji su se upravo bili vratili iz Njemač ke, obič nih mladih ljudi kojima oč igledno nije bilo ugodno; vrtjeli su se i gazili s noge na nogu, kao da se smrtno dosađuju. Stvar je, međutim, bila u tome š to smo po kulturi bili daleko iznad njih. Naš a duhovita ali izbruš ena konverzacija i naš pro injeni

ukus bili su za njih neš to nedostiž no. Među nama reč eno, bili su potpuno izvan svog elementa. U stvari, u takvom druš tvu nisu imali Što da traže. Svi smo jednoglasno došli do tog zaključka, poslije. Svirali smo morceaux starih njemač kih majstora. Raspravljali smo o ilozo iji i etici. Udvarali smo se damama elegantno i dostojanstveno. Čak smo se i šalili - na vrlo otmjen način, naravno. Netko je poslije več ere recitirao jednu francusku lirsku pjesmu, i rekli smo da je divna. Zatim je jedna dama otpjevala neku sentimentalnu baladu na š panjolskom, tako dirljivo da su neki među nama zaplakali. U tom trenutku za riječ su se javila ona dva mladić a i upitali nas jesmo li ikad č uli Herr Slossenna Boschena (koji je bio upravo stigao i nalazio se dolje, u blagovaonici) kako pjeva svoju č uvenu njemač ku šaljivu pjesmu. Koliko smo se mogli sjetiti, nitko od nas nije nikad čuo tu pjesmu. Mladić i su rekli da je to najsmješ nija pjesma š to je ikad napisana, i da ć e oni, ako ž elimo, zamoliti Herr Slossenna Boschena, koga dobro poznaju, da je otpjeva. Pjesma je tako smiješ na, rekli su, da kad ju je Herr Slossenn Boschen jednom pjevao pred njemač kim carem, morali su ga (njemač kog cara) odnijeti u postelju jer je dobio grč eve od smijeha. Rekli su kako tu pjesmu nitko ne pjeva tako dobro kao Herr Slossenn Boschen zato š to se on cijelo vrijeme drž i tako ozbiljno da bi č ovjek pomislio da se radi o nekoj tragediji, zbog č ega je, naravno, sve skupa još smješ nije. Rekli su da se ni iz jednog njegovog tona ili geste ne mož e zaključ iti da pjeva neš to smiješ no - to bi, naravno, pokvarilo sve. Upravo to njegovo ozbiljno, č ak patetič no drž anje č ini stvar tako neodoljivo smiješnom. Rekli smo kako bismo vrlo rado to č uli, kako smo svi ž eljni smijeha, a oni su sišli u prizemlje i doveli Herr Slossenna Boschena. Cinilo se da je poč aš ćen š to su ga pozvali da pjeva, jer je odmah došao i bez riječi sjeo za glasovir. - Oh, vidjet ć ete kako je zabavno! Puć i ć ete od smijeha! - govorili su mladić i prolazeć i kroz sobu i zauzimajuć i neupadljivo mjesto iza profesorovih leđa. Herr Slossenn Boschen sam je sebe pratio na glasoviru. Preludij nije baš ostavljao dojam da iza njega slijedi š aljiva pjesma. Bila je to

neka č udna, sumorna melodija. Osjeć ali smo kako nam se kož a jež i, ali smo š aputali jedan drugom kako je to onaj posebni njemač ki nač in izražavanja smiješnog, i pripremili se za zabavu što će uslijediti. Ja osobno ne razumijem njemač ki. Uč io sam ga u š koli, ali sam sve zaboravio č im sam završ io š kolu, i od tada se mnogo bolje osjeć am. Nisam, međutim, htio da ljudi primijete moje neznanje, i doš ao sam na ideju koja mi se u prvom trenutku uč inila odlič nom. Odluč io sam da drž im na oku onu dvojicu mladić a i radim ono š to oni rade; kad bi se zakikotali, i ja bih se priguš eno zakikotao, kad bi se grohotom zacerekali, i ja bih uč inio isto, i još bih se tu i tamo kratko nasmijao, kao da sam osjetio humor koji je drugima izmakao. Smatrao sam da je to vrlo lukavo s moje strane. Primijetio sam, kako je pjesma odmicala, da mnogi od prisutnih prate pogledima onu dvojicu mladića, kao što sam i ja radio. I oni su se kikotali kad i mladić i, i grohotom smijali kad i mladić i; a kako su se ti mladić i kikotali, cerekali i pucali od smijeha gotovo u toku cijele pjesme, sve je teklo izvanredno. Cinilo se, međutim, da njemač ki profesor nije zbog toga nimalo sretan. U samom poč etku, kad je prvi put odjeknuo smijeh, na njegovom licu pojavio se izraz iznenađenja, kao da je smijeh ono posljednje š to je oč ekivao da ć e č uti. Nama je to bilo straš no smiješ no; to njegovo ozbiljno drž anje pola je humora, govorili smo. Da je i najmanjom gestom pokazao da je svjestan koliko je ono š to izvodi smiješ no, to bi zaista pokvarilo sve. Kako smo, međutim, nastavili da se smijemo, izraz iznenađenja postupno se pretvorio u izraz uvrijeđenosti i srdž be. Smrknut, poč eo je ljutito sijevati oč ima, zureć i u nas (osim u onu dvojicu mladić a koji su stajali iza njega pa ih nije mogao vidjeti). To je izazvalo pravi delirij. Govorili smo kako to neć emo prež ivjeti, tu pjesmu. Same riječ i dovoljne su da č ovjek dobije grč eve od smijeha, ali uz to ta izvješ tač ena ozbiljnost - to je zaista previše! U posljednjoj stro i nadmaš io je samog sebe. Iz njegovih oč iju sijevao je takav zgusnuti bijes da nam, da nismo bili unaprijed upozoreni na speci ič ne crte njemač kog humora, ne bi bilo nimalo ugodno. Sumorna melodija pretvorila se u takav krik bola da bi nam suze navrle na oči da nismo znali da je to šaljiva pjesma. Posljednje taktove popratio je pravi urlik smijeha. U ž ivotu nismo

nikad č uli neš to smješ nije, govorili smo, guš eć i se. Kad č ovjek dož ivi ovako neš to, komentirali smo, mora se č uditi zaš to vlada opć e uvjerenje da Nijemci nemaju smisla za humor. Pitali smo profesora zaš to ne prevede pjesmu na engleski da je mož e razumjeti i obič an svijet, da ljudi čuju što je prava šaljiva pjesma. Na to je Herr Slossenn Boschen ustao i doslovno pobjesnio. Poč eo nas je psovati na njemač kom (tom sam prilikom zaključ io da je njemač ki jezik za to vrlo pogodan), skakati naokolo, prijetiti š akama i obasipati nas svim pogrdnim izrazima na engleskom koje je znao. Još ga nitko nikad nije tako uvrijedio, vikao je. Pokazalo se da to uopć e nije bila š aljiva pjesma. Bila je to pjesma o nekoj djevojci iz planine Hartz koja je ž rtvovala ž ivot da spasi duš u svog dragog. On umire, i njegova se duš a susreć e s njenom u visinama, ali onda, u posljednoj kitici, njegova duš a okreć e leđa njenoj duš i i odlazi s nekom drugom duš om - ne sjeć am se viš e pojedinosti, znam samo da je sve skupa bilo vrlo ž alosno. Herr Boschen je rekao da je jednom pjevao tu pjesmu pred njemač kim carem i da je on (njemač ki car) jecao kao malo dijete. Rekao je (Herr Boschen) da tu pjesmu svi smatraju jednom od najtragičnijih i najtužnijih pjesama na njemačkom jeziku. Naš li smo se u vrlo muč noj situaciji - vrlo muč noj, zaista. Bilo je nemoguće pružiti čovjeku neko objašnjenje. Počeli smo tražiti mladiće koji su nam sve to priredili, ali su oni na neupadljiv nač in napustili kuću čim je Herr Boschen završio pjesmu. I to je bio kraj primanja. Nikad nisam vidio da se neko druš tvo razilazi tako potiš teno i bez buke. Nismo se č ak međusobno ni pozdravili. Silazili smo niz stube jedan po jedan, hodajuć i tiho i drž eć i se sjene. Sapatom smo zatraž ili od posluge naš e š eš ire i kapute, sami otvorili vrata i š mugnuli na ulicu da š to brž e nestanemo iza ugla, izbjegavajući jedni druge koliko je bilo moguće. Nakon toga viš e nikad nisam pokazivao mnogo zanimanja za njemačke pjesme. Do brane kod Sunburyja stigli smo u pola č etiri. Na tom mjestu, ispred prevodnice, rijeka je prekrasna, a divna je i iza brane. Samo, nemojte tu pokušavati veslati uz vodu. Ja sam to pokuš ao, jednom. Veslao sam i upitao momke koji su bili sa mnom u č amcu je li, po njihovu miš ljenju, moguć e proć i tuda na

vesla, a oni su rekli da jest, naravno samo ako dobro zapnem. Bili smo u tom trenutku toč no ispod onog uskog pješ ač kog mosta razapetog između dvije brane, pa sam se namjestio, legao na vesla i potegao. Veslao sam izvanredno. Uhvatio sam savrš en, ujednač en ritam. Ulož io sam u veslanje svu snagu svojih ruku, nogu i leđa. Vesla su se kretala brzo i oš tro i, sve u svemu, zaista, veslao sam u velikom stilu. Moji su mi prijatelji rekli da je bilo zadovoljstvo promatrati me. Nakon pet minuta bio sam siguran da smo već negdje ispred brane i podigao pogled. Nalazili smo se ispod mostič a, toč no na istom mjestu gdje sam poč eo veslati, a ona dva idiota samo š to se nisu iskidali od smijeha. Vukao sam kao lud samo da zadrž im č amac na istom mjestu ispod mosta. Od tada prepuš tam drugima da veslaju do iza brane, protiv snažne struje. Veslali smo do Waltona, jednog od većih gradića na rijeci. Kao i sva mjesta duž rijeke, Walton dodiruje obalu samo jednim svojim uskim dijelom, tako da iz č amca izgleda kao selo od pet-š est kuć a, sve u svemu. Windsor i Abingdon jedini su gradovi između Londona i Oxforda koji se mogu vidjeti s rijeke. Svi ostali skrivaju se iza brež uljaka i izviruju na rijeku samo jednom ulicom. Hvala im š to su tako uviđavni i prepuštaju obale rijeke šumama, poljima i nasipima. Čak je i Reading, iako čini sve što može da pokvari, uprlja i unakazi dio rijeke do kojeg dopire, dovoljno obziran i ne pokazuje previš e svoje ružno lice. Cezar je, naravno, imao u Waltonu svoje prebivališ te - nekakav logor ili utvrđenje ili neš to slič no tome. Cezar je bio pravi č ovjek s rijeke. I kraljica Elizabeta, i ona je tu boravila. Od te ž ene nikad ne mož ete pobjeć i, ma kuda krenuli. Cromwell i Bradshaw (ne pisac ž eljeznič kog vodič a nego sudac koji je skinuo glavu Charlesu Prvom) također su svrać ali u Walton. Sigurno su bili zgodno druš tvance, svi skupa. U waltonskoj crkvi č uva se ž eljezna »brnjica za brbljave ž ene«. U starim vremenima upotrebljavali su te sprave ne bi li natjerali ž ene da malo skrate jezik. Sad su odustali od tih pokuš aja. Mislim da je ž eljezo postalo preskupo, a drugi materijal ne bi bio dovoljno čvrst. U toj crkvi ima i nekoliko znamenitih grobova pa sam se bojao da neć u moć i odgovoriti Harrisa ako bude htio da ih obiđe, ali on je, č ini se, zaboravio na njih pa smo veslali dalje. Iza mosta rijeka oštro zavija.

Prizor je vrlo slikovit, ali okuka je nezgodna, bilo da veslate, bilo da vuč ete č amac, š to izaziva prepirke između onoga tko vuč e i onoga tko kormilari. Tu se, na desnoj obali rijeke, nalazi Oatlands Park. To je č uveno, staro zdanje. Henrik Osmi oteo ga je ili ukrao nekome, ne sjeć am se viš e kome, i ž ivio u njemu. U parku se nalazi spilja koju mož ete vidjeti ako platite ulaznicu i koja je, navodno, vrlo lijepa; ja, međutim, ne mislim da je neš to posebno. Pokojna vojvotkinja od Yorka, koja je ž ivjela u Oatlandsu, mnogo je voljela pse i drž ala ih je ogroman č opor. Uredila je posebno groblje u kome su sahranjivani oni koji bi uginuli, i tamo lež e i sad, oko pedeset njih, s nadgrobnim kamenom iznad svakog groba i uklesanim natpisom. Pa sad, usuđujem se reć i da to zasluž uju isto onoliko koliko i prosječni kršćani. Kod »Corwayskog kolja«, kako se zove prva okuka iza waltonskog mosta, Cezarje vodio bitku sa Cassivelaunusom. Cassivelaunus je, da bi zadrž ao Cezara, zabio u rijeku kolje (i sigurno postavio ploč e da je pristup zabranjem), ali Cezar je ipak preš ao rijeku. Cezara je bilo jednostavno nemoguć e otjerati s rijeke. Bio je č ovjek kakav bi nam danas bio potreban na onim rukavcima. Halliford i Shepperton dva su lijepa mjestanca, bar onaj njihov dio koji se vidi s rijeke, ali niti jedno nije znamenito ni po č emu. U groblju kod crkve u Sheppertonu postoji, međutim, jedan grob s uklesanim stihovima, pa sam se bojao da Harris ne pož eli da se zeza oko njega. Primijetio sam da č eznutljivo promatra pristaniš te dok smo se približ avali, ali sam vješ tim pokretom uspio da bacim njegovu kapu u vodu, pa je u uzbuđenju oko spasavanja kape i ljutnji zbog moje nespretnosti nekako zaboravio na svoje voljene grobove. Kod Weybridgea u rijeku se ulijevaju Wey (prekrasna rječ ica, plovna za manje č amce sve do Guildforda, koju sam oduvijek ž elio istraž iti, ali to nikad nisam uč inio), rječ ica Bourne i kanal Basingstroke. Prevodnica je toč no nasuprot gradu i prvo š to smo vidjeli, kad smo je ugledali, bio je Georgeov blejzer iznad jednih vratnica. Kad smo prišli bliže, ustanovili smo da je George u njemu. Montmorency je poč eo bjesomuč no lajati, ja sam vikao, Harris je urlao, a George nam je mahao š eš irom, vič uć i neš to. Cuvar brane je istrč ao noseć i nekakvu č akiju, jer je pomislio da je netko pao u

prevodnicu i naljutio se kad je saznao da se ništa slično nije dogodilo. George je drž ao pod rukom neki č udan paket, omotan voš tanim platnom. Na jednom kraju bio je okrugao i plosnat, a na drugom je stršila dugačka ručica. - Što je to? - upitao je Harris. - Tava? - Nije - odgovorio je George, a oč i su mu č udno, divljač ki zasvjetlucale. - To je najveć a moda ove sezone. Svi ih nose na rijeku. Bendžo. - Nisam znao da znaš svirati bendž o! - viknuli smo Harris i ja, istodobno. - Pa i ne znam - odgovorio je George - ali kaž u mi da je to sasvim jednostavno, A ponio sam i udžbenik.

IX Uvodimo Georgea u posao - Poganski instinkti užeta za vuču Podli postupak jednog čamca - Oni koji vuku, i oni koje vuku Kako iskoristiti zaljubljeni par - Tajanstven nestanak jedne postarije dame - Što se više žuriš, to sporije stižeš - Kad djevojke vuku čamac i s tim povezana uzbuđenja - Iščezla brana ili začarana rijeka - Glazba - Spašeni! Natjerali smo Georgea da radi, sad kad nam je pao š aka. Da nije pokazivao nimalo volje za rad, ne treba ni spominjati. Gadno se naradio u Cityju, objasnio je. Harris, bezosjeć ajan po prirodi i nimalo sažaljiva srca, rekao je: - E pa, sad ć eš se, za promjenu, gadno naraditi na rijeci. A promjena prija svakome. Izlazi iz čamca! George nije bio toliko bez sa vješ ti - ma koliko je inač e imao - da protestira, iako je rekao da bi mož da bilo bolje da Harris i ja vuč emo č amac, a on da za to vrijeme pripremi č aj. Pripremati č aj je, naime, straš no tež ak posao, a Harris i ja izgledamo umorni. Mi smo na to odgovorili tako š to smo mu gurnuli u ruke konopac, i George je iziš ao iz čamca. U tim konopcima za vuč u ima neč eg vrlo č udnog, bolje reč eno neobjaš njivog. Smotate ga strpljivo i paž ljivo kao š to biste slagali nove novcate hlač e, ali pet minuta kasnije, kad ga uzmete, uredno smotani kolut pretvorio se u odvratno, užasno zamršeno klupko. Ne bih htio vrijeđati, ali č vrsto sam uvjeren da bi jedan takav prosječ an konopac za vuč u, kad biste ga rastegli preko polja, a zatim mu okrenuli leđa i nakon trideset sekundi ponovo ga pogledali, već lež ao sklupč an na gomili usred polja, sav uvrnut, zapleten, svezan u č vorove, pretvoren u niz petlji bez poč etka i kraja. Odmrsili biste ga tek nakon dobrih pola sata čučanja u travi i upornog psovanja. . To je moje miš ljenje o konopcima za vuč u opć enito. Naravno, sigurno postoje č asni izuzeci; ne kaž em da ih nema. Mož da postoje

konopci za vuč u č amaca koji su ponos svoje profesije - savjesni, poš teni konopci koji ne zamiš ljaju da su pletivo i ne pokuš avaju se pretvoriti u makrame č im ih ostavite bez nadzora. Kaž em da možda postoje takvi konopci; iskreno se nadam da postoje. Ja ih, međutim, nisam vidio. Konopac za vuču o kome je riječ osobno sam smotao prije nego što smo stigli do brane. Nisam dopustio Harrisu ni da ga pipne, jer je on straš no nepaž ljiv. Smotao sam ga polako i oprezno, vezao ga po sredini, previo nadvoje i s najveć om paž njom polož io na dno č amca. Harris ga je struč no podigao i predao u ruke Georgeu. George ga je č vrsto uhvatio i, drž eć i ga u ispruž enoj ruci, poč eo odmotavati kao da skida pelene s novorođenč eta. Nije, međutim, odmotao ni desetak jardi a stvar je izgledala kao loše izrađen otirač za noge. Tako je to uvijek, i u vezi s tim uvijek se odigravaju iste scene. Covjek na obali koji pokuš ava razmrsiti to klupko misli da je za sve kriv onaj koji je motao konopac, a kad č ovjek na rijeci neš to misli, on to i kaže. - Sto si to radio s ovim konopcem, pravio od njega ribarsku mrež u? Baš si ga lijepo zamrsio, nema š ta! Zar ga nisi mogao kako treba smotati, budalo nespretna? - mrmlja s vremena na vrijeme boreć i se oč ajnič ki s konopcem, razvlač eć i ga po stazi za vuč u i trč karajuć i gore-dolje ne bi li mu našao kraj. S druge strane, č ovjek koji je smotao konopac misli kako je č itavu zbrku izazvao čovjek koji ga pokušava razmotati. - Bio je smotan kako treba kad si ga uzeo! - vič e srdito. - Zaš to ne misliš š to radiš ? Sve č ega se prihvatiš radiš naopako. Ti bi zamrsio i stup od vješala! Obojica su tako bijesni da bi tim konopcem najradije objesili jedan drugog. Nakon deset minuta onaj na obali drekne kao da je poludio i poč ne skakati po konopcu, pokuš avajuć i ga razmrsiti tako da svom snagom potegne prvi dio koji mu dođe pod ruku. Od toga se, naravno, konopac zamrsi u još č vrš će klupko. Nakon toga drugi č ovjek iziđe iz č amca da mu pomogne, i samo se spotič u jedan o drugog i smetaju jedan drugom. Obojica hvataju isti komad konopca, vuku ga svaki na svoju stranu i pitaju se gdje je zapeo. Na kraju, kad ga nekako raspetljaju, okrenu se i ustanove da je č amac otplovio i da ga struja brzo nosi sve dalje.

Jednom sam osobno prisustvovao takvom događaju. Bilo je to gore, kod Boveneyja, jednog prilič no vjetrovitog jutra. Veslali smo nizvodno i, kad smo izbili iza okuke, primijetili smo na obali dvojicu ljudi. Gledali su jedan u drugog tako zbunjeno, bespomoć no i potiš teno da se ne sjeć am da sam ikad, prije ili kasnije, vidio takav izraz jada na ljudskom licu. Između sebe su drž ali dugač ki konopac za vuč u. Bilo nam je jasno da se dogodilo neko zlo, pa smo spustili vesla i upitali ih u čemu je stvar. - Otplovio nam je č amac! - odgovorili su ozlojeđeno. - Iziš li smo da raspetljamo konop, a kad smo se okrenuli, čamca više nije bilo! Drž ali su se uvrijeđeno jer su takav postupak svog č amca očigledno smatrali gestom krajnje nezahvalnosti i zlobe. Naš li smo bjegunca nekih pola milje nizvodno, gdje ga je zadrž ao rogoz, i vratili im ga. Siguran sam da su bar tjedan dana dobro pazili da čamcu ne pruže sličnu priliku. Nikad neć u zaboraviti kako su izgledala ta dvojica dok su se sa konopcem u rukama motali tamo-amo po obali, tražeći svoj čamac. Covjek na rijeci mož e vidjeti mnoge smiješ ne prizore, posebno u vezi s vuč om. Jedan je od najč eš ćih dvoje mladih kako brzim korakom vuku č amac, potpuno obuzeti nekom zanimljivom raspravom dok č ovjek u č amcu, sto jardi iza njih, uzalud vič e da stanu i oč ajnič ki gestikulira, dajuć i znake da se dogodila neka nezgoda. Neš to je poš lo naopako - otpalo je kormilo, u vodu je pala č akija ili njegov š eš ir, i brzo odmič e nizvodno. I č ovjek im vič e da stanu, u poč etku sasvim blago i pristojno. Hej, stanite na trenutak, hoć ete li? - dovikuje im veselo. - Pao mi je šešir u vodu. Nakon toga, mnogo manje prijazno; - Hej, Tom ... Dick! Zar ne čujete? A zatim: - Hej! Idioti prokleti, vrag vas odnio! Hej! Stanite! Uh, da vam ...! I konač no skač e, pleš e po č amcu, urla i niž e sve psovke koje zna, tamnocrvenog lica, a dječ aci na obali zastaju, rugaju mu se i gađaju ga kamenjem dok plovi brzinom od č etiri milje na sat i ne mož e izić i na obalu. Mnoge takve neugodne situacije mogle bi se izbjeć i kad bi se oni koji vuku č amac ponekad osvrnuli da vide š to radi onaj u č amcu.

Najbolje je kad č amac vuč e jedan č ovjek. Kad vuku dvoje, zaprič aju se i zaborave na č amac, a on sam, buduć i da pruž a neznatan otpor, nije u stanju da ih podsjeti na sebe. Kasnije, uveč er, kad smo poslije več ere raspravljali o tom predmetu, George nam je prič ao o jednom vrlo neobič nom događaju koji pokazuje kako oni koji vuku č amac mogu zaboraviti na svoj posao. On i još trojica momaka, prič ao je, veslali su jedne več eri uz rijeku iznad Maidenheada, u teš ko natovarenom č amcu, kad su neš to iza brane kod Cookhama primijetili jednog mladić a i djevojku kako idu stazom za vuč u č amaca zaneseni ž ivim i, oč igledno, vrlo zanimljivim razgovorom. Između sebe su nosili č akiju za koju je bio vezan konopac za vuč u; konopac se vukao za njima, s krajem u vodi. Camca nije bilo, nigdje u blizini nije se mogao vidjeti nikakav č amac. Za konopac koji su vukli bio je nekad vezan č amac, to je bilo oč igledno, ali š to se s njim dogodilo, kakva je straš na sudbina snaš la č amac i one koji su bili u njemu, to je bilo obavljeno velom tajne. Nesreć a, ma kakva bila, nije, međutim, nimalo uznemirila mladu damu i mladog gospodina koji su vukli č amac. Drž ali su u rukama č akiju, za č akiju je bilo vezano už e i oni su ga vukli, i to je po svemu sudeć i bilo sve š to su smatrali da je važno. George je htio da vikne i da ih probudi, ali mu je u istom trenutku sinula bolja ideja, pa se predomislio. Uzeo je č akiju, nagnuo se preko ruba č amca i dohvatio kraj konopca, a onda su vezali konopac za Jarbol, skinuli vesla, sjeli na krmu i pripalili lule. Mladić i djevojka vukli su tako ta četiri klipana i njihov teški čamac sve do Marlowa. George je prič ao kako nikad nije vidio toliko zaprepaš tenja i tuge koncentriranih u jednom pogledu kao kad je, stigavš i do brane, mladi par shvatio da je posljednje dvije milje vukao pogreš an č amac. George je imao dojam da bi ih mladić , da se nije obuzdao zbog prisutnosti mlade dame, napao prilično oštrim izrazima. Djevojka je prva došla sebi, sklopila ruke i rekla uzbuđeno: - Oh, Henry, a gdje je tetka? - Jesu li ikad pronašli staru gospođu? - upitao je Harris. George je odgovorio da ne zna. Jednog dana, u blizini Waltona, George i ja bili smo svjedoci jednog

drugog primjera opasnog nedostatka suradnje između onih koji vuku i onih u č amcu. Bilo je to tamo gdje se staza za vuč u blago spuš ta do same vode, a mi smo logorovali na suprotnoj obali, tako da smo mogli vidjeti sve š to se događa. U jednom trenutku primijetili smo jedan mali č amac kako se približ ava strahovitom brzinom, jer ga je vukao jedan snaž an konj za vuč u š lepova na kome je jahao sić uš an dječ ak. U č amcu su, raš trkani, u bezbriž nim i opuš tenim pozama, leš karili neki mladić i, njih petorica, a onaj za kormilom izgledao je posebno razbaškaren. - Volio bih da ga vidim kad pogreš no okrene kormilo - promrmljao je George dok su prolazili. U tom istom trenutku momak je uradio upravo to, i č amac je udario u obalu s bukom koja je podsjeć ala na istodobno paranje č etrdeset tisuć a lanenih plahti. Iz č amca su izletjeli, s lijeve strane, dva č ovjeka, jedna koš ara i tri vesla, i ostali na obali, a č asak i pol kasnije preko desnog ruba č amca iskrcala su se druga dva momka zajedno s č akijama, jedrima, torbama i bocama. Posljednji momak vozio se u č amcu još dvadesetak metara a zatim ispao prevrnuvši se preko glave. Sve je to, č inilo se, olakš alo č amac pa se dalje kretao mnogo brž e. Dječ ak je, vič uć i iz sveg glasa, potjerao konja galopom. Momci su sjedili neko vrijeme zureć i jedan u drugog. Trebalo im je dosta vremena da shvate š to se dogodilo, ali su, kad su shvatili, smjesta skoč ili i poč eli vikati za dječ akom da stane. Dječ ak je, međutim, bio previš e zauzet konjem da bi ih č uo, pa smo ih promatrali kako trč e za njim sve dok se nisu izgubili u daljini. Ne mogu reć i da mi ih je bilo ž ao. Naprotiv, ž elio bih da se svim budalama koji vuku svoje č amce na taj nač in - a ima ih dosta - dogodi neš to slič no. Pored opasnosti kojoj se sami izlaž u, oni ugrož avaju i druge čamce kraj kojih prolaze, i smetaju im. Zbog brzine kojom plove ne mogu se nikome maknuti s puta, niti se tko mož e maknuti s puta njima. Njihov konopac mož e zakvač iti vaš jarbol i prevrnuti vas, ili zahvatiti nekog u č amcu i baciti ga u vodu ili ozlijediti. Najbolje je ne povlačiti se, nego se pripremiti i dočekati ih debljim krajem jarbola. Od svega u vezi s vuč om č amaca najuzbudljivije je kad č amac vuku djevojke. To je senzacija koju nitko ne bi smio propustiti. Za vuč u č amca potrebne su uvijek tri djevojke - dvije da drž e konopac, a treć a da trčkara oko njih i kikoće se.

Djevojke obič no poč inju stvar tako da se upetljaju konopcem. Konopac im se najprije omota oko nogu pa moraju sjesti na stazu i odvezati jedna drugu, nakon č ega im se omota oko vrata i malo nedostaje pa da ih uguš i. Na kraju ga ipak nekako isprave i krenu trkom, vukuć i č amac prilič no opasnom brzinom. Poslije stotinjak jardi ostaju, naravno, bez daha, naglo stanu, posjedaju u travu i poč nu se smijati dok č amac pluta prema matici rijeke, okreć uć i se, previš e naglo da biste shvatili š to se događa i prihvatili se vesala. Zatim ustaju i iznenađeno promatraju čamac. - Oh, gledaj! - kažu. - Otišla je čak do sredine rijeke. Poslije toga neko vrijeme vuku prilič no ravnomjerno, a onda jednoj od njih iznenada padne na pamet da prič vrsti suknju. Zbog toga zastanu i čamac se nasuče. Skačete i gurate čamac od obale, dovikujući im da ne zastaju. - Što je? Što se dogodilo? - viču one. - Nemojte se zaustavljati! - urlate. - Nemojte šta? - Nemojte se zaustavljati... Idite dalje ... I-di-te da-lje! - Vrati se, Emily, i pogledaj š to hoć e - kaž e jedna od njih i Emily se vraća i pita što želite. - Što želite? - pita - Je li se što dogodilo? - Nije - odgovarate vi. - Sve je u redu. Samo, treba neprestano da se krećete, znate. Nemojte se zaustavljati. - Zašto ne? - Zato š to ne mož emo kormilariti kad stanete. Camac mora stalno imati brzinu. - Mora imati što? - Brzinu... mora se kretati. - U redu, reći ću im, Vučemo li dobro? - Vuč ete odlič no, naravno, vrlo lijepo, samo se nemojte zaustavljati. - Nije nimalo teško. Mislila sam da je teško vući čamac. - Oh, nije, to je sasvim jednostavno. Treba samo ravnomjerno koračati, to je sve. - Razumijem, Dodajte mi moj crveni šal, tu je ispod sjedišta. Nalazite š al i dodajete ga djevojci, ali trenutak nakon toga vrać a se i druga djevojka i traž i svoj. Ponesu za svaki sluč aj i š al za Mary, ali

Mary kaž e da joj nije potreban i š alje ih da joj, umjesto š ala, donesu č eš alj. I tako krenu dalje tek nakon dvadeset minuta, ali na prvoj okuci ugledaju na stazi kravu pa morate izić i iz č amca da je otjerate sa staze. Dok djevojke vuku čamac, nikad nije dosadno. George je nakon izvjesnog vremena raspetljao konopac i vukao nas bez zastoja sve do Penton Hooka. Tu smo započ eli raspravu o vrlo važ nom pitanju kampiranja. Odluč ili smo da te noć i prespavamo u č amcu, a za to je trebalo ili da ostanemo kod Penton Hooka, ili da nastavimo do iza Stainesa. Sunce je, međutim, bilo još visoko i č inilo nam se da je rano da prekinemo plovidbu, pa smo odluč ili da guramo sve do Runnymedea, još tri i pol milje uzvodno, gdje su obale rijeke obrasle šumama i gdje ima mnogo tihih skrovitih kutaka. Svi smo se, međutim, kasnije pokajali š to nismo ostali kod Penton Hooka. Vuć i č amac uz rijeku tri-č etiri milje jest sitnica rano izjutra, ali pred kraj dugog dana pretvara se u naporan rad. Te posljednje trič etiri milje predjeli oko vas viš e nikoga ne zanimaju. Razgovor zamire i nitko se ne smije. Svakih prijeđenih pola milje izgleda kao dvije. Ne mož ete vjerovati da ste tek tamo gdje jeste, i sigurni ste da je u pitanju neka pogreš ka na karti. Preš li ste, č ini vam se, već najmanje deset milja, a kako brane još nema na vidiku, poč injete se ozbiljno plaš iti da je nije netko ukrao i odnio nekamo. Kad je već o tome riječ , jednom sam na rijeci dož ivio neš to š to me je dobro uzdrmalo ( igurativno reč eno, naravno). Bio sam s jednom mladom damom - rođakinjom s majč ine strane - i veslali smo nizvodno prema Goringu. Bilo je već kasno i ž urilo nam se - bar se njoj ž urilo. U pola sedam stigli smo do brane kod Bensona, poč eo se spuš tati sumrak i moja rođakinja postajala je sve nervoznija. Govorila je kako mora stić i na več eru, a ja sam rekao da bih i ja ž elio da se š to prije nađem za stolom. Izvukao sam mapu koju sam bio ponio da vidim koliko je puta još pred nama. Ustanovio sam da smo toč no milju i pol daleko od slijedeć e brane - Wallingforda - i da nam nakon toga ostaje još pet milja do Cleevea. - Ne brini, sve je u redu - rekao sam. - Kroz slijedeć u branu proć i ć emo prije sedam sati, a onda nam ostaje još samo jedna. - Prihvatio sam se vesala i snažno zaveslao. Proš li smo ispod mosta i ubrzo nakon toga upitao sam je da li već

vidi branu. Odgovorila je da ne vidi nikakvu branu. Ja sam rekao samo »oh!« i veslao dalje. Proš lo je pet minuta, i ponovo sam je upitao vidi li branu. - Ne - rekla je. - Ne vidim ništa slično brani. - Jesi li,,. jesi li sigurna da mož eš prepoznati branu kad je vidiš ? upitao sam neodlučno, ne želeći da je uvrijedim. Nije se uvrijedila već mi je mirno rekla da sam pogledam, pa sam spustio vesla i okrenuo se. Rijeka se u sumraku pruž ala pred nama, potpuno ravna u duž ini od bar jedne milje, i nigdje na njoj nije bilo ni traga nekoj brani. - Što misliš, da nismo slučajno zalutali? - upitala je moja suputnica. Bilo je teš ko i zamisliti da se neš to takvo mož e dogoditi; bilo je, doduš e, moguć e - i to sam rekao - da smo nekako upali u struju prema ustavi i da plovimo ravno prema vodopadu. Ta perspektiva nije joj se ni najmanje svidjela, i zaplakala je. Rekla je da ć emo se oboje utopiti, i da je to Bog kaž njava zato š to je poš la sa mnom na rijeku. Meni se č inilo da je to preoš tra kazna, ali je ona bila uvjerena da nije, i željela je samo da se sve što prije svrši. Pokuš ao sam je razuvjeriti i nekako joj objasniti cijelu stvar. Rekao sam da vjerojatno nisam veslao tako brzo kao š to sam mislio, i da ćemo ubrzo stići do brane. I nastavio sam veslati, još čitavu milju. Tad sam se već poč eo i sam nervirati. Ponovo sam pogledao u kartu. Brana Wallingford bila je jasno označ ena na mapi, jednu i pol milju ispod brane kod Bensona. Bila je to dobra, pouzdana mapa, a osim toga, sjeć ao sam se te brane. Dva puta sam proš ao kroz nju. Gdje se nalazimo? Sto se dogodilo s nama? Poč eo sam misliti kako je sve to san, da u stvari spavam u svom krevetu i da ć e me ubrzo probuditi i reći mi da je već prošlo deset. Upitao sam svoju rođakinju je li moguć e da je sve to samo san, a ona mi je odgovorila da se upravo spremala postaviti meni isto pitanje. Poč eli smo se pitati da li zaista oboje spavamo, i ako spavamo, tko je od nas onaj koji sanja, a tko je osoba iz sna. Stvar je postajala prilično zanimljiva. Ja sam ipak uporno veslao dalje. Brana se nije pojavljivala a rijeka, pod sve guš ćim sjenama noć i, postajala je sve mrač nija i tajanstvenija. Sve oko nas poč elo je dobivati č udan, sablastan izgled. Mislio sam na

zle duhove i utvare, na tajanstvene plamič ke koji odvlač e putnike s pravog puta, i one zlobne djevojke koje noć u sjede na stijenama i mame ljude u virove i vrtloge. Kajao sam se š to nisam bio bolji č ovjek i š to nisam nauč io viš e crkvenih pjesama. Te moje misli prekinuli su prekrasni zvuci pjesme Sad je doš'o on na svoje svirane loš e, na harmonici. Znao sam da smo spašeni. Po pravilu, nisam veliki ljubitelj harmonike, ali oh! - kako je ta glazba u tom trenutku divno zvuč ala! Zvuč ala je kudikamo ljepš e od Orfejeva glasa, ili Apolonove harfe, ili bilo č ega slič nog. U naš em duhovnom stanju neka nebeska melodija potpuno bi nas dotukla. Harmonič nu, besprijekorno izvedenu glazbu koja prodire u duš u shvatili bismo kao predznak rastanka sa ž ivotom, i izgubili bismo svaku nadu. Ali zvuci pjesme Sad je doš’o on na svoje svirane grč evito i s nenamjernim varijacijama na astmatič noj harmonici, nosili su u sebi nešto duboko ljudsko, nešto što je ulijevalo sigurnost. Slatki su se zvuci približ avali i č amac iz kojeg je navirala ta glazba ubrzo se našao usporedo s našim čamcem. U č amcu je bilo druš tvo provincijskih cura i momaka koje je isplovilo da se provoza po mjeseč ini. (Mjeseč ine nije bilo, ali to nije bila njihova krivica.) Nikad u svom ž ivotu nisam sreo ugodnije, simpatič nije ljude. Pozdravio sam ih i upitao mogu li mi pokazati put do brane Wallingford, objasnivši im da je tražim već dva sata. - Brana Wallingford! - odgovorili su. - Bog s vama, gospodine, tu su branu sruš ili ima već godinu dana. Nema viš e brane Wallingford, gospodine. Nalazite se u blizini Cleevea. Hej, Bili, neka me vrag nosi ako ovaj gospodin ovdje ne traži branu Wallingford! To mi nikad ne bi palo na pamet. Pož elio sam da zagrlim te divne ljude i da ih blagoslovim, ali struja je bila prejaka da bih neš to slič no mogao izvesti, pa sam se morao zadovoljiti riječ ima zahvalnosti koje su mi zvučale nekako previše hladno. Zahvaljivali smo im i zahvaljivali, i rekli kako je divna noć , i pož eljeli im lijep provod, a ja sam, č ini mi se, pozvao sve da dođu k meni u goste na tjedan dana. Moja je rođakinja rekla kako bi njenoj majci bilo vrlo drago da ih upozna. Otpjevali smo im Zbor vojnika iz opere Faust i ipak stigli kući na vrijeme za večeru.

X Naša prva noć - Pod ceradom - Poziv u pomoć - Hirovi čajnika i kako se nositi s njima - Večera - Vrline i kako ih steći - Traži se udoban, dobro isušen pusti otok, po mogućnosti u blizini južnog dijela Tihog oceana - Smiješan doživljaj Georgeova oca - Nemirna noć Haris i ja već smo bili pomislili da je brana Bell Weir sruš ena na isti nač in, George nas je vukao do Stainesa, a onda smo konopac preuzeli mi. Cinilo nam se da vuč emo pedeset tona i da već hodamo bar č etrdeset milja. Kad smo stigli, bilo je pola osam pa smo svi uš li u č amac i veslali duž lijeve obale, traž eć i zgodno mjesto gdje ć emo prenoćiti. U poč etku smo namjeravali produž iti sve do otoka Magna Charta, lijepog i ugodnog dijela rijeke koja tu vijuga kroz pitomu, zelenu dolinu, i ulogoriti se u jednoj od slikovitih uvala kojih ima mnogo duž njenih obala. Osjeć ali smo, međutim, da nam viš e nije ni približ no toliko stalo do slikovitog koliko ranije. Te noći bili bismo zadovoljni i s malo vode između š lepa za ugljen i plinare. Pejzaž i nam nisu bili potrebni. Bila nam je potrebna več era, ž eljeli smo se š to prije ispruž iti i zaspati. Ipak smo se dovukli do jednog rta - zovu ga »Picnic Point« - i uvukli se u jednu vrlo zgodnu uvalu nadsvođenu velikim brijestom, za čije smo razgranato korijenje privezali naš čamac. Cinilo nam se da bi nakon toga bilo najbolje več erati (preskoč ili smo už inu da bismo, kao, dobili na vremenu), ali George je rekao ne, bit ć e bolje da najprije prebacimo preko č amca ceradu, prije nego š to se sasvim smrkne i dok još vidimo š to radimo. Time ć e svi poslovi biti obavljeni, pa ćemo sjesti i večerati na miru. Postavljanje te cerade zahtijevalo je mnogo viš e truda nego š to je bilo tko od nas mogao pretpostaviti. Teoretski, stvar je izgledala sasvim jednostavna. Uzmete pet velikih ž eljeznih lukova slič nih ogromnim vratima za kriket i utaknete ih u odgovarajuć a lež iš ta na

č amcu, a zatim preko njih prebacite ceradu i prič vrstite je naokolo. Za to nam, mislili smo, neće biti potrebno ni deset minuta. Procjena je bila previše optimistička. Uzeli smo lukove da ih utaknemo u okove predviđene za njih. Nitko ne bi mogao ni pomisliti da je to opasan posao, ali sad, kad se toga sjeć am, moram se pitati kako je netko od nas uopć e ostao ž iv da isprič a prič u o tome. To nisu bili lukovi, to su bili demoni. Kao prvo, nisu uopć e htjeli uć i u lež iš ta predviđena za njih pa smo ih morali vuć i, natezati, udarati nogama i mlatiti č akijom. A kad su konač no uš li, pokazalo se da to nisu pravi lukovi za prava lež iš ta, pa smo ih morali vaditi. Izvuć i ih, međutim, bilo je nemoguć e dok se nismo po dvojica uhvatili ukoš tac s njima i natezali se pet minuta, a onda bi odjednom iskoč ili pokuš avajuć i nas baciti u vodu i utopiti. Ti lukovi imali su u sredini š arke kojima su nas, ako nismo dobro pazili, š tipali za delikatne dijelove tijela. I dok smo se rvali s jednom stranom luka, pokuš avajuć i je uvjeriti da vrš i svoju duž nost, druga bi nam se strana kukavički prikrala i tresnula nekoga po glavi. Konač no smo ih uč vrstili i sve š to je nakon toga preostalo bilo je zategnuti ceradu preko njih. George je razmotao ceradu i uč vrstio jedan njen kraj za pramac č amca. Harris je stao u sredinu da je preuzme od Georgea i doda meni, a ja sam č ekao na krmi da je prihvatim i zategnem. Nekako joj je mnogo trebalo da stigne do mene. George je svoj dio posla obavio dobro, ali Harris je bio poč etnik u tim stvarima i on je uprskao sve. Kako mu je to uspjelo, ne znam, a ni on sam nije znao poslije objasniti; č injenica je, međutim, da mu je uspjelo, na neki tajanstven nač in i nakon deset minuta natč ovječ anskih napora, da se potpuno umota u ceradu. Bio je tako č vrsto umotan, uš uš kan i pokriven da se viš e nije mogao izvuć i. Naravno, oč ajnič ki se borio za slobodu - š to je neotuđivo pravo svakog Engleza - i u tim svojim nastojanjima (kako sam saznao poslije) oborio Georgea. Zatim je i George, psujući Harrisa, započ eo borbu za svoje oslobođenje, pa se i on zapetljao i umotao u ceradu. Ja o svemu tome u to vrijeme nisam imao pojma. Nisam, uostalom, imao nikakvu predodžbu o tome kako se taj posao obavlja. Rekli su mi da stojim gdje jesam i č ekam da platno stigne do mene, i Montmorency i ja smo stajali i č ekali, mirni kao dva janjeta. Vidjeli

smo kako se platno ž estoko trza i leti tamo-amo, prilič no silovito, ali smo pretpostavljali da je to normalan dio procedure i nismo se miješali. Culi smo, također, priguš ene psovke ispod platna, i iz toga smo zaključ ili da je posao prilič no kompliciran. Zato smo odluč ili da pričekamo i ne uplećemo se dok se stvari ne pojednostave. Cekali smo izvjesno vrijeme, ali stvari su se, izgleda, sve viš e zapetljavale dok, konač no, preko ruba č amca nije izvirila Georgeova glava i obratila nam se. - Zar ne mož eš pomoć i, idiote? - rekla je. - Stojiš tu kao mumija i gledaš kako se nas dvojica gušimo, mamlaze! Nikad se nisam ogluš io na poziv u pomoć , pa sam otiš ao i odmotao ih. Bilo je zaista krajnje vrijeme jer je Harris već bio pocrnio u licu. Nakon toga trebalo nam je dobrih pola sata teš kog rada da propisno zategnemo ceradu, a onda smo napravili red u č amcu i priredili več eru. Stavili smo č ajnik na primus da provri, sasvim naprijed na pramcu, i povukli se na krmu pretvarajuć i se da ga ne primjećujemo i izvlačeći druge stvari iz košara. To je jedini nač in na koji mož ete natjerati č ajnik da provri kad ste na rijeci. Ako primijeti da č ekate i da ste nestrpljivi, nikad neć e proš iš tati. Morate se udaljiti i poč eti s jelom kao da uopć e ne namjeravate piti č aj. Nipoš to se ne smijete osvrtati i promatrati ga. Onda ć ete ubrzo č uti kako voda u njemu klokoč e, izbezumljena od želje da se što prije pretvori u čaj. Preporuč ljivo je, također, ako vam se jako ž uri, da glasno govorite jedan drugom kako, u stvari, niste baš raspolož eni za č aj i kako ga neć ete piti. Priđete č ajniku tako da vas mož e č uti i viknete: »Ja neć u piti č aj, a ti George?« na š to George treba da odgovori, š to glasnije: »Ne, neć u, ne volim č aj. Pit ć emo, umjesto č aja, limunadu. Caj je tež ak za želudac«. Na to će čajnik prekipjeti i ugasiti primus. Primijenili smo taj bezazleni trik, s rezultatom da je i č aj bio spreman kad i sve ostalo. Upalili smo svjetiljku i sjeli da večeramo. Ta večera nam je zaista legla. Punih trideset pet minuta u č amcu, od pramca do krme, nije se č uo nikakav zvuk osim zveketa posuđa, zveckanja nož eva i slož nog žvakanja četiriju para vilica. Nakon trideset pet minuta Harris je rekao »Ah!« i ispružio lijevu nogu a desnu podvio.

Pet minuta kasnije i George je rekao »Ah!« i bacio svoj tanjur na obalu, a zatim je, tri minute nakon Georgea, Montmorency pokazao prvi znak zadovoljstva otkako smo krenuli i izvalio se na bok, ispruž ivš i noge. Zatim sam ja rekao »Ah!«, ispravio se i udario glavom u jedan od metalnih lukova. Preš ao sam, međutim, preko toga. Nisam čak ni opsovao. Kako se č ovjek ugodno osjeć a kad se najede, kako je zadovoljan i sobom i svijetom! Ljudi koji su to iskuš ali uvjeravaju me da č ista savjest č init č ovjeka sretnim i zadovoljnim, ali punim ž elucem mož e se postić i taj isti uč inak na mnogo jednostavniji nač in i s manje odricanja. Poslije obilnog ( i ukusnog jela č ovjek se osjeć a plemenit i ispunjen razumijevanjem za druge, uzvišenim mislima i dobrotom. Cudno je to, ta dominacija probavnih organa nad naš im intelektom. Ne mož emo raditi, ne mož emo razmiš ljati dok nam to ž eludac ne dopusti. On upravlja naš im emocijama, naš im strastima. Poslije jaja sa š unkom kaž e »Radi!«, poslije bifteka i crnog piva zapovijeda: »Spavaj!« a poslije š alice č aja (dvije ž lič ice č aja na jednu š alicu, i neka ne stoji viš e od tri minute) poruč uje mozgu: »A sad, ustani i pokaž i svoju snagu. Budi rječ it, pronicav i njež an; promatraj prirodu i ž ivot bistrim, prodornim okom; raš iri bijela krila svojih leprš avih misli i zaplovi, kao duh-bož anstvo, iznad uskomeš anog svijeta u dubini i kroz duge aleje blistavih zvijezda do vrata vječnosti!« Poslije vruć ih krofni, kaž e: »Budi dosadan i bez duha, kao tegleć a stoka, ž ivotinja bez razuma, tupog pogleda u kome nema ni najmanjeg trač ka maš te, nade, straha, ljubavi ili ž ivota.« A poslije konjaka, konzumiranog u dovoljnim količ inama, naređuje: »A sad luduj, cerekaj se i izvodi gluposti da se tvoja subrać a mogu nasmijati - lupaj besmislice, ispuš taj neartikulirane glasove, pokaž i kako je jadan i bespomoćan čovjek čiji su razum i volja udavljeni kao mačići, jedno uz drugo, u pola inča alkohola.« Covjek je tek bijedan, ž alostan rob svog ž eluca. Ne trudi se da dosegneš ideale morala i pravičnosti, prijatelju, već budno pazi na svoj ž eludac i hrani ga briž ljivo i promiš ljeno! U tvom srcu zavladat ć e vrlina i zadovoljstvo, bez ikakvog posebnog napora s tvoje strane. Bit ć eš dobar građanin, uzoran suprug, njež an otac - plemenit, pobož an čovjek. Prije več ere Harris, George i ja bili smo svadljivo raspolož eni,

nervozni i zajedljivi; poslije več ere sjedili smo osmjehujuć i se jedan drugom, osmjehujuć i se i psu. Voljeli smo jedan drugog, voljeli smo cijeli svijet. Harris je, motajuć i se po č amcu, nagazio Georgeu kurje oko. Da se to dogodilo prije več ere, George bi to prokomentirao takvim ž eljama u vezi s Harrisovom buduć noš ću na ovom i onom svijetu da bi se č ovjek, kad bi o tome malo bolje razmislio, stresao od jeze. Ovako, samo je rekao: - Polako, stari! Ne gazi po zrnju božjem. A Harris, umjesto da po obič aju pripomene, najneprijatnijim tonom, da č ovjek teš ko mož e a da ne stane na neki dio Georgove noge ako je prisiljen da se kreć e u krugu od desetak jardi oko mjesta gdje George sjedi, i iznese svoje miš ljenje da George s nogama te duž ine ne bi nikad trebalo da ulazi u č amac normalnih dimenzija, ili predlož i da ih izbaci preko ruba č amca, kako bi to uradio prije več ere, sada je rekao, sasvim uljudno: - Oh, oprosti, stari moj! Nadam se da te nisam povrijedio. - Ni najmanje - rekao je George i dodao da je sam kriv, na š to je Harris izjavio: ne, kriv je on. Bilo je ugodno slušati ih. Pripalili smo lule i sjedili, promatrajući tihu noć i razgovarajući. George je rekao da se pita zaš to č ovjek ne bi mogao uvijek ž ivjeti ovako, daleko od svijeta, greš nog i punog iskuš enja, ž ivjeti mirno i zdravo i č initi dobra djela. Rekao sam da sam i ja č esto maš tao o neč em takvom, pa smo se upustili u raspravu o tome kako bi bilo kad bismo otiš li, nas č etvorica, na neki zgodan, dobro opskrbljen pusti otok i živjeli tamo u šumi. Harris je rekao da su pusti otoci, bar koliko je on č uo, nezgodni zbog toga što su strašno vlažni. George je, međutim, rekao da nisu, ako se postavi propisna drenaža. Tako smo preš li na razgovor o isuš ivanju, š to je podsjetilo Georgea na neš to vrlo smiješ no š to se jednom dogodilo njegovu ocu. Njegov otac, prič ao je, putovao je jednom s nekim svojim prijateljem kroz Wales i jedne več eri odsjeli su u nekoj maloj krč mi. Tu su već sjedili neki momci, pa su im se pridružili i proveli večer s njima. Druš tvo je bilo veselo, sjedili su do kasno u noć i, kad je doš lo vrijeme da pođu na spavanje, i oni su (bilo je to kad je Georgeov otac

bio još vrlo mlad) bili pomalo nacvrcani. Trebalo je (Georgeov otac i njegov prijatelj) da spavaju u istoj, dvokrevetnoj sobi. Uzeli su svijeć u i popeli se na kat. Kad su uš li u sobu, svijeć a im se zalijepila za zid i ugasila se, pa su se morali svuć i i potraž iti svoje postelje u mraku. To su i uradili, ali umjesto da se uvuku svaki u svoj krevet, kao š to su namjeravali, obojica su, ne znajuć i, legli u isti krevet - jedan s glavom na uzglavlju, a drugi, koji se uvukao u krevet s druge strane, s nogama na jastuku. Nekoliko trenutaka vladala je tiš ina, a onda je Georgeov otac rekao: - Joe! - Što je, Tome? - javio se Joe s drugog kraja kreveta. - Bogamu, u mom krevetu lež i neki č ovjek - rekao je Georgeov otac. - S nogama na mom jastuku. - Cuj, to je zbilja č udno - odgovorio je njegov prijatelj - ali neka me vrag nosi ako i u mom krevetu ne leži netko. - Što ćeš uraditi? - upitao je Georgeov otac. - Bogami, izbacit ću ga iz kreveta - odgovorio je Joe. - I ja ću - rekao je Georgeov otac borbeno. Uslijedila je kratka borba, dva su se tijela s treskom sruš ila na pod, a onda se javio jedan tužni glas: - Čuj, Tome! - Što je? - Kako si prošao? - Pa sad, da ti pravo kažem, onaj je izgurao mene, - I onaj mene! Čuj, meni se ova krčma ne sviđa naročito, a tebi? - Kako se zvala ta krčma? - upitao je Harris. - »Kod svinje i pištaljke« - rekao je George. - Zašto pitaš? - Ne, onda to nije ta krčma - odgovorio je Harris. - Što želiš time reći? - pitao je dalje George. - Najč udnije je od svega to - promrmljao je Harris - š to se isto dogodilo jednom mom ocu, u jednoj seoskoj krč mi. Cesto nam je pričao o tome. Mislio sam da se to dogodilo u istoj krčmi. Legli smo oko deset sati i vjerovao sam da ć u, tako umoran, dobro spavati. To se, međutim, nije ostvarilo. Ja se obič no svuč em i spustim glavu na jastuk a već netko lupa na vrata i vič e da je pola devet. Te se noć i, međutim, sve urotilo protiv mene - nova srdina, tvrdi pod č amca,

zgrč en polož aj (lež ao sam s nogama ispod jednog sjediš ta, s glavom na drugom sjediš tu), pljuskanje vode oko č amca, š um vjetra u kroš njama drveća, sve mi je to smetalo i nije mi dalo da zaspim. Ipak sam odspavao nekoliko sati, a onda me je neki dio č amca koji je, izgleda, izrastao u toku noć i - nije ga bilo kad smo krenuli, a ujutro je nestao - poč eo udarati u leđa. Neko sam vrijeme spavao uz to kljucanje i sanjao kako sam progutao srebrnjak, i kako sad buš e dlijetom rupu u mojim leđima ne bi li ga izvadili. Smatrao sam da je to vrlo neuviđavno s njihove strane, i rekao da ć u im vratiti novac, da ć e ga dobiti do kraja mjeseca. Nisu, međutim, htjeli ni č uti za to i tvrdili su kako je bolje da ga uzmu odmah, jer ć e u suprotnom izgubiti kamate. Nakon izvjesnog vremena naljutio sam se i rekao im š to mislim o njima, na š to su oni tako ž estoko navalili na mene s dlijetom da sam se probudio. U č amcu je bilo zaguš ljivo i boljela me glava, pa sam pož elio da iziđem na svjež i zrak. Navukao sam na sebe š to sam mogao nać i neš to svoje, neš to Harrisovo ili Georgeovo - i izvukao se ispod tende na obalu. Bila je prekrasna noć . Mjesec je bio zaš ao i ostavio tihu zemlju samu sa zvijezdama. Cinilo se kao da u toj tiš ini i miru, dok mi - njena djeca - spavamo, razgovaraju s njom, svojom sestrom, o velikim tajnama, glasovima previš e prostranim i dubokim da bi ih naš e dječ je, ljudske uši mogle čuti. Te č udne zvijezde, tako blistave i tako hladne, ispunjavaju nas dubokim strahopoš tovanjem, Mi smo kao djeca č ije su nož ice zalutale u polumrač ni hram nekog boga koga ne poznaju, ali u koga su ih nauč ili da vjeruju i koja, stojeć i pod prostranim svodom koji odzvanja, pod kupolom koja se negdje u daljini oslanja na mrač ni horizont, zure u visine ispunjena istovremeno i strahom i nadom da ć e iznad sebe ugledati neko čudesno priviđenje. A noć je, ipak, puna neke neobič ne snage i sigurnosti. Kad je ona s nama, naš e sitne brige i tuge povlač e se, posramljene. Dan je bio ispunjen jurnjavom i strahovanjem, srca su nam bila puna zla i gorč ine, i č inilo nam se da se svijet prema nama odnosi grubo i nepravedno. A onda Noć , kao neka divna, njež na majka, blago polaž e ruku na naš e groznič avo č elo i podiž e sitno, od suza mokro lice prema sebi, osmjehujuć i se, i iako nam niš ta ne govori, znamo š to nam ž eli

reći. Naslanjamo vreli, rumeni obraz na njene grudi i bol nestaje. Ponekad, naš je bol vrlo dubok i stvaran i stojimo pred njom posve tihi, jer nema riječ i kojima bismo ga mogli izraziti, postoji samo jecaj. Srce Noć i puno je saž aljenja - ne mož e ublaž iti naš jad. Zato nas uzima za ruku, i mali svijet, duboko ispod nas, postaje sasvim sitan dok, noš eni njenim tamnim krilima, na trenutak stiž emo u blizinu Nekoga moć nijeg od nje. Pri č udesnoj svjetlosti tog velikog Nekoga pred nama, kao knjiga, lež i č itav ljudski ž ivot, pa shvać amo da su Bol i Tuga samo anđeli moćnog Boga. Samo oni koji su na glavi nosili vijenac patnje mogu gledati u tu č udesnu svjetlost, ali oni, kad se vrate, ne smiju prič ati o njoj niti odati tajnu koju znaju. Nekad davno, u stara vremena, nekoliko plemenitih vitezova jahalo je kroz neku č udnu zemlju. Staza je vodila kroz gustu š umu, između gustih i neprohodnih spletova grmlja i trnja koje je kidalo ž ivo meso s onih koji bi skrenuli s puta. Kroš nje drveć a u toj š umi bile su tamne i guste, tako da kroz granje nije mogao prodrijeti ni trač ak svjetlosti da razbije turobni polumrak. I dok su tako prolazili kroz mrač nu š umu, jedan od tih vitezova izgubio je iz vida svoje drugove, zalutao i viš e se nije vratio. Ožalošćeni, nastavili su put bez njega, oplakujući ga kao mrtvog. Kad su konač no stigli do raskoš nog dvorca koji je bio cilj njihova putovanja, ostali su u njemu mnogo dana, slavili i veselili se. I jedne noć i, dok su dobro raspolož eni sjedili kraj vatre š to je gorjela u kaminu u velikoj dvorani, ispijajuć i mnoge pehare vina, iznenada se pojavio njihov izgubljeni drug i radosno ih pozdravio. Odjeć a mu je bila u dronjcima, izgledao je kao prosjak, njegovo snaž no tijelo bilo je pokriveno bolnim ranama, ali lice mu je bilo obasjano silnom radošću. Obasuli su ga pitanjima, svi su htjeli znati š to se dogodilo s njim, a on im je isprič ao kako je skrenuo s puta u mrač noj š umi, kako je lutao mnogo dana i noć i dok, izranjavan i krvav, nije pao na zemlju da umre. I tada, kad je bio na samom pragu smrti, dogodilo se č udo. Iz mrač ne divljine iskrsla je jedna prelijepa djevojka, uzela ga za ruku i povela nekim skrovitim stazama, ljudima nepoznatim, dok tamnu š umu nije obasjala svjetlost tako snaž na da bi prema njoj svjetlost sunca bila kao svjetlo malog fenjera. Pri toj č udesnoj svjetlosti umorni

vitez ugledao je, kao u snu, viziju tako velič anstvenu i tako divnu da je zaboravio na svoje krvave rane i stajao kao opč injen, kao č ovjek obuzet radoš ću dubokom kao more č iju dubinu nitko ne mož e izmjeriti. Vizija je iš čezla i vitez je, kleč eć i na zemlji, zahvaljivao milostivom svecu koji je uč inio da skrene s puta u onoj mrač noj š umi i vidi ono š to je ona skrivala. Ime je te mrač ne š ume Tuga, ali o viziji koju je dobri vitez u njoj ugledao ne smijemo pričati ni govoriti.

XI Kako je George, nekad davno, ustao rano izjutra - George, Harris i Montmorency ne vole izgled hladne vode - J. pokazuje svoje junaštvo i odlučnost - George i njegova košulja; priča s poukom Harris kao kuhar - Historijski osvrt, ubačen ovdje za školske potrebe Probudio sam se u š est ujutro i zatekao Georgea također budnog. Obojica smo se okrenuli na drugu stranu i pokuš ali nastaviti sa spavanjem, ali nismo mogli. Da je postojao neki razlog zbog kojeg ne bi trebalo da spavamo dalje, zbog kojeg bismo morali odmah ustati i obuć i se, zaspali bismo još gledajuć i na sat i spavali do deset. Kako, međutim, nije bilo pod bogom nikakve potrebe da ustajemo bar još dobra dva sata, i kako je bilo upravo apsurdno ustajati tako rano, bilo je sasvim u skladu s urođenim muš icama ovog svijeta da obojica osjetimo neodoljivu potrebu da smjesta ustanemo, kao da ć e nas još pet minuta ležanja ubiti. George je rekao da se neš to slič no, samo još gore, dogodilo njemu prije nekih osamnaest mjeseci, kada je sam stanovao u kuć i izvjesne gospođe Gippings. Jedne več eri pokvario mu se sat, prič ao je, i stao u osam i petnaest. Nije primijetio da je stao, jer je iz nekog razloga zaboravio da navije sat prije odlaska na spavanje (š to se njemu rijetko događa), i postavio ga kraj uzglavlja i ne pogledavši u prokletu stvar. Dogodilo se to zimi, negdje oko najkrać eg dana u godini, i k tome je još tjedan dana London pokrivala gusta magla, pa č injenica da je, kad se probudio, vani još bio mrak, nije za Georgea predstavljala nikakav putokaz u pogledu vremena. Pruž io je ruku i dohvatio sat. Bilo je osam i petnaest. - Anđeli i svi ministri bož ji, smilujte se! - uzviknuo je George. - U devet moram biti u Cityju. Zaš to me nitko nije probudio? Uh, kakva bruka! - Bacio je sat i iskoč io iz kreveta, umio se hladnom vodom, obukao se, obrijao se također hladnom vodom jer nije mogao č ekati

da se voda ugrije, a onda otrčao i ponovo pogledao na sat. Je li od potresa kad je pao na krevet sat krenuo, ili kako je već bilo, tek kad gaje George pogledao, sat je pokazivao dvadeset do devet. George je zgrabio sat i otrč ao u prizemlje. U dnevnoj sobi bio je mrak, posvuda je vladala mrtva tiš ina; nije bilo vatre, nije bilo doruč ka. Pomislio je kako je to vrlo neuviđavno od gospođe Gippings, i č vrsto odluč io da joj u lice kaž e š to misli o njoj kad se uveč er vrati kuć i. Brzo je obukao kaput, nabio na glavu š eš ir, zgrabio kiš obran i odjurio prema izlaznim vratima. Vrata nisu bila č ak ni otključ ana, George je bacio anatemu na gospođu Gippings, tu lijenu babu, pomislio kako je neshvatljivo da ljudi nisu kadri ustati u neko pristojno vrijeme, otključao vrata, odgurnuo zasun i istrčao na ulicu. Trč ao je iz sve snage dobrih č etvrt milje i, tek kad je preš ao tu udaljenost, nametnula mu se misao kako je č udno i sasvim neobič no da na ulicama ima tako malo ljudi i da trgovine nisu otvorene. Jutro je, doduš e, bilo mrač no i maglovito, ali to još nije bio razlog da zamre svaka poslovna aktivnost, On mora ić i na posao, pa zaš to da ostali lijepo ostanu u svojim krevetima samo zato što je vani mrak i magla? Konač no je stigao do Holborna. Niti jedna roleta nije bila podignuta! Niti jednog omnibusa nije bilo u blizini! Vidio je samo tri č ovjeka, od kojih je jedan bio policajac, jedna seoska kola natovarena zeljem i jedan troš ni ijaker. George je izvukao sat - bilo je pet do devet! Zastao je i opipao puls, a onda se sagnuo i opipao noge. Onda je, sa satom u ruci, prišao policajcu i upitao ga da li zna koliko je sati. - Koliko je sati? - rekao je policajac sumnjič avo odmjeravajuć i Georgea od glave do pete. - Ako oslušnete, čut ćete sat kako izbija. George je oslušnuo i sat u susjedstvu odmah mu je izišao u susret. - Ta otkucao je samo tri! - rekao je George uvrijeđeno kad je sat odbio svoje. - A koliko biste vi htjeli da otkuca? - upitao je policajac. - Pa devet - rekao je George, pokazujući na svoj sat. - Znate li vi gdje stanujete? - upitao ga je strogo čuvar javnog reda. George je nakon izvjesnog razmišljanja rekać svoju adresu. - Oh, dakle tamo stanujete, je li? - odgovorio je policajac. - E pa, posluš ajte moj savjet i mirno idite kuć i, i ponesite taj svoj sat sa sobom. I više ni riječi o tome! Tako se George opet vratio kuć i, razmiš ljajuć i o svemu š to se

dogodilo, i otišao u svoju sobu. U prvom trenutku, kad se vratio, odluč io je da se svuč e i ponovo legne, ali kad je pomislio kako ć e se morati ponovo oblač iti i umivati, i tuš irati se, predomisli se i odluč i da ostane obuč en i malo odspava u naslonjaču. Nije, međutim, nikako mogao zaspati; nikad u ž ivotu nije bio budniji. Upalio je svjetiljku, izvukao š ahovsku ploč u i odigrao sam sa sobom partiju š aha. To ga, međutim, nije nimalo razvedrilo; š ah mu nikad ranije nije izgledao tako dosadna igra. Zato je digao ruke od š aha i pokuš ao č itati. Ni č itanje ga, međutim, nije zanimalo, pa je ponovo obukao kaput i izišao da se prošeta. Vani je bilo straš no pusto i sumorno, svi policajci koje je sretao promatrali su ga s neskrivenom sumnjom, podizali svjetiljke da ga promotre i slijedili ga, a sve to ostavilo je na njega takav dojam da se poč eo osjeć ati kao da je zaista uč inio neš to protuzakonito. Poč eo se sklanjati u sporedne ulice i skrivati u mrač ne vež e kad god bi č uo korake čuvara javnog reda i mira. Naravno, takvo njegovo ponaš anje samo je izazvalo još već u sumnjič avost vlasti, pa su ga njeni predstavnici poč eli izvlač iti iz mraka i ispitivati ga š to tamo radi. Kad bi odgovorio da ne radi niš ta, da je samo iziš ao da se proš eta (bilo je to u č etiri sata ujutro), gledali su ga kao da mu baš ne vjeruju, a na kraju su ga dva policajca u civilu otpratila do kuć e da vide da li zaista stanuje tamo gdje je rekao. Promatrali su ga kako izvlač i ključ , otključ ava vrata i ulazi, a zatim zauzeli neupadljiv polož aj na suprotnoj strani ulice i nastavili paziti na kuću. Kad je uš ao u kuć u, najprije je pomislio da nalož i vatru i priredi sebi neš to za doruč ak, ne bi li nekako utukao vrijeme, ali nije bio kadar da uzme u ruku bilo šta, ni kantu za ugljen ni čajnu žlicu, a da ne ispusti stvar na pod ili da se ne saplete preko nje. Bio je u smrtnom strahu da bi ta buka mogla probuditi gospođu Gippings, da bi ona mogla pomisliti kako su u kuć u upali lopovi, otvoriti prozor i viknuti »Policija!« Na to bi sigurno dotrč ala ona dvojica detektiva, stavili mu na ruke lisice i odvukli ga u zatvor. Tako je, u tom stanju potpune nervne poremeć enosti, već zamiš ljao suđenje, sebe kako pokuš ava objasniti poroti okolnosti koje su dovele do č itavog sluč aja, kako mu nitko ne vjeruje i kako mu sud

odmjerava kaznu od dvadeset godina robije, na š to njegova majka umire slomljena srca. Zato je odustao od doruč ka, umotao se kaputom i ostao sjediti u naslonjač u sve dok se u pola osam nije pojavila gospođa Gippings. Taj događaj, rekao je, posluž io mu je da izvuč e pouku kako ne treba ustajati rano, i nikad više nije to učinio. Dok je George prič ao tu istinitu prič u, sjedili smo umotani u pokrivač e, a kad je završ io, uzeo sam na sebe da veslom probudim Harrisa. To mi je uspjelo tek nakon treć eg udarca; okrenuo se na drugu stranu i rekao da ć e sić i za pet minuta, i neka mu oč istimo visoke cipele. Smjesta smo ga, s pomoć u jednog konopca, podsjetili na to gdje se nalazi, pa se naglo uspravio odbacivš i Montmorencyja, koji je spavao snom pravednika, preko čitavog čamca. Nakon toga smo podigli ceradu i sva č etvorica promolili glave preko ruba č amca, pogledali u vodu i stresli se. Odluč ili smo, sinoć , da ustanemo rano izjutra, zbacimo pokrivače i krpe, podignemo ceradu, s veselim uzvikom skoč imo u vodu i dugo už ivamo u osvjež avajuć em plivanju. Sada, kad je doš lo jutro, ideja nam je nekako izgledala manje privlač na. Voda je izgledala vlaž na i hladna, a puhao je neki ledeni vjetar. - E pa, tko će prvi? - rekao je Harris konačno. Nitko se nije baš otimao da bude prvi. George je, š to se njega tič e, riješ io stvar tako Sto se povukao u č amac i navukao č arape. Montmorency je nesvjesno zacvilio kao da ga i sama pomisao na neš to slič no už asava. Harris je rekao da bi bilo previš e teš ko penjati se natrag u čamac, otišao do krme i obukao hlače. Meni se pomisao da sad odustanem nije previš e sviđala, iako me skok u vodu nije privlač io. Pod vodom bi moglo biti granja, korijenja i mulja, mislio sam. Odluč io sam da problem riješ im kompromisom, tako š to ć u izić i na obalu i samo se isprskati vodom. Uzeo sam ruč nik, iziš ao na obalu i polako krenuo po jednoj grani koja se nadvijala nad vodom, gotovo je dodirujući. Bilo je už asno hladno. Vjetar je rezao kao nož . Pomislio sam kako nema nikakvog smisla prskati se vodom, i odluč io sam da se vratim u č amac i obuč em. Okrenuo sam se da svoju odluku provedem u djelo, ali dok sam to radio, glupa grana pod mojim nogama popustila je i pao sam u vodu, skupa s ruč nikom, podigavš i ogroman stup vode. Naš ao

sam se usred rijeke, s galonom Temze u sebi, prije nego š to sam shvatio što se dogodilo. - Tako mi boga, stari J. je skoč io - č uo sam Harrisa kako govori u trenutku kad sam izronio, pljujuć i vodu. - Nisam vjerovao da ć e imati tri čiste da to uradi. A ti? - Kakva je voda? - javio se George. - Divna - odgovorio sam cvokoć uć i. - Ludi ste š to ne skoč ite i vi. Ne bih ovo propustio ni za sve blago ovog svijeta. Zaš to ne pokuš ate? Za to je potrebno samo malo odlučnosti. Nisam ih, međutim, mogao nagovoriti. Dok sam se tog jutra oblač io, dogodila se jedna zabavna stvar. Bio sam potpuno promrzao kad sam se vratio u č amac, i u ž urbi da se š to prije obuč em, sluč ajno sam ispustio koš ulju u vodu. Gotovo sam pobjesnio zbog toga, pogotovo kad je George prasnuo u smijeh. Nisam u tome vidio niš ta smiješ no i rekao sam to Georgeu, ali on se na to smijao još viš e. Nikad nisam vidio da se netko tako slatko smije. Na kraju sam izgubio ž ivce i rekao mu da je š aš ava budala i blesavi idiot, ali na to se on poč eo valjati od smijeha. U tom trenutku, dok sam izvlač io mokru koš ulju, primijetio sam da to uopć e nije moja koš ulja nego Georgeova, za koju sam pogreš no mislio da je moja. Tada sam i ja shvatio koliko je situacija smiješ na, i poč eo sam se smijati, i š to sam viš e gledao č as u mokru koš ulju, č as u Georgea, guš eć i se od smijeha, stvar mi je izgledala sve zabavnija i smijao sam se tako da sam ponovo ispustio košulju u vodu. - Misliš li je ... ti, izvaditi iz vode? - jedva je izgovorio George, između napadaja smijeha. Neko vrijeme nisam bio kadar da mu odgovorim, toliko sam se smijao, ali konačno sam se nekako savladao i rekao. - To nije moja košulja... nego tvoja! U ž ivotu nisam vidio da se izraz neč ijeg lica tako naglo promijenio iz veselog u ljutiti. - Sta? - dreknuo je, skoč ivš i, - Budalo glupa! Zar ne mož eš paziti š to radiš ? Zaš to, kog vraga, nisi iziš ao i obukao se na obali? Takvi idioti ne bi trebalo da ulaze u čamac! Dodaj mi čakiju! Pokušao sam mu objasniti koliko je sve to skupa smiješno, ali on to nikako nije mogao shvatiti. George je prilič no tež ak č ovjek kada je u pitanju humor.

Harris je predlož io da za doruč ak spravimo kajganu. Rekao je da ć e je on prirediti. Iz njegove prič e moglo se zaključ iti da je pravi majstor za kajganu. Cesto je pripremao kajganu za č itavo druš tvo, na piknicima i krstarenju jahtom. Postao je č uven po toj svojoj kajgani. Koliko smo shvatili iz njegove prič e, ljudi koji su jednom okusili tu njegovu kajganu prezirali su poslije svako drugo jelo, venuli i umirali ako nisu mogli doći do nje. Slina nam je pocurila na usta dok smo sluš ali kako prič a o tome, i odmah smo mu donijeli primus, tavu i sva jaja koja se nisu razbila i razlila preko ostalih stvari u košari, i molili ga da započne. Razbijanje jaja nije mu baš naroč ito iš lo od ruke - u stvari, s razbijanjem nije bilo toliko problema koliko s istresanjem razbijenih jaja u tavu. Najtež e je bilo spriječ iti ih da mu se lijepe za hlač e i uvlač e u rukav. Ipak mu je uspjelo da istrese u tavu pet-š est komada, nakon toga je čučnuo kraj primusa i počeo ih miješati vilicom. Cinilo se da je to straš no naporan posao, bar koliko smo to George i ja mogli zaključ iti promatrajuć i ga. Kad god bi priš ao tavi, oprž io bi se, a onda bi bacio sve i igrao oko primusa otresajuć i prste i psujuć i sve odreda. To je izvodio kad god bismo George i ja pogledali u njega, U poč etku smo bili uvjereni da je to sastavni dio procedure pripremanja tog jela. Nismo imali pojma š to je to kajgana - mislili smo da je to neki specijalitet iz jelovnika američ kih Indijanaca ili urođenika sa Sendvič kih otoka, č ije pripremanje zahtijeva ritualne igre i zazivanje duhova. Montmorency je priš ao i gurnuo njuš ku u tavu, a ulje je prsnulo i opržilo ga, pa je i on počeo poigravati i psovati. Sve u svemu, bila je to jedna od najzanimljivijih i najuzbudljivijih operacija koje sam ikad promatrao. I meni i Georgeu bilo je istinski žao kad je sve završeno. Rezultat nije bio ni blizu onome što je Harris obećavao. Poslije svih silnih komplikacija nije ostalo bogzna š to da se vidi. U tavu je bač eno šest jaja, a dobili smo žličicu zagorjele mase neprivlačnog izgleda. Harris je rekao da je krivica do tave, i da bi bilo mnogo bolje da je umjesto nje imao kotlić za ribu i plinsku peć . Odluč ili smo da viš e ne pripremamo taj specijalitet dok ne nabavimo sav potreban pribor. Kad smo završ ili s doruč kom, sunce je već prigrijalo, vjetar je stao i jutro se pretvorilo u dan kakav se samo pož eljeti mož e. Niš ta oko nas nije nas podsjeć alo da smo u devetnaestom stoljeć u, i dok smo promatrali

jutarnjim suncem obasjanu rijeku, mogli smo s lakoć om u maš ti zbrisati stoljeć a š to su nas dijelila od onog navijeke slavnog lipanjskog jutra 1215. godine, i zamisliti da smo sinovi sitnih engleskih zemljoposjednika, u odjeć i od sukna i s bodež om za pojasom, koji č ekaju da prisustvuju pisanju one toliko znač ajne stranice povijesti č iji ć e smisao protumač iti obič nim ljudima č etiri stotine godina kasnije Oliver Cromwell, koji ju je temeljito proučio. Osvanulo je prekrasno ljetno jutro - sunč ano, toplo i tiho. Zrak je, međutim, ispunjen uzbuđenjem. Kralj John prespavao je u Duncroft Hallu i cijelog prethodnog dana gradić Staines odzvanjao je od zveketa oruž ja, topota kopita teš kih konja po neravnim, kamenom poploč anim ulicama, od uzvika zapovjednika, surovih š ala i grubih psovki bradatih strijelaca, helebardista, š titonoš a i kopljanika koji govore čudnim, nepoznatim jezicima. U grad su stizale skupine plemić a i vitezova ogrnutih plaš tevima jarkih boja, prljavim od putovanja i praš ine. Cijele več eri bojaž ljivi stanovnici grada morali su otvarati vrata i puš tati u svoje kuć e grupice ogrubjelih vojnika kojima je bilo potrebno osigurati prenoć iš te i hranu, sve najbolje od najboljeg jer inač e teš ko kuć i i svima u njoj - u tim burnim vremenima mač je bio sudac i porota, tuž ilac i krvnik, i plać ao ono š to je uzimao samo poš tedom onih od kojih je uzimao, ako mu se tako svidi. Dio velikaš ke vojske bio je okupljen oko velike logorske vatre na trgu; vojnici su sjedili i pili, pjevali neskladnim glasovima raskalaš ene pjesme, bockali se i svađali dok se sumrak sve viš e pretapao u noć . Svjetlost vatre bacala je nemirne sjenke na složeno oružje i pogrbljene obrise ljudi. Gradska su se djeca prikradala i zač uđeno ih promatrala, a punaš ne seoske djevojke prilazile su im, smijuć i se, da izmjenjuju prostač ke š ale i dobacivanja s buč nim, razmetljivim vojnicima tako različ itim od seoskih momaka, koji su, privremeno zapostavljeni i prezreni, stajali po strani, osamljeni, s kiselim osmijehom na š irokim, unezvijerenim licima. U poljima oko grada svjetlucale su se druge, daleke vatre kraj kojih se utaborila pratnja nekog moć nog lorda ili č eta Johnovih nepouzdanih francuskih plać enika, kao oč i vukova š to vrebaju pritajeni oko grada. I tako je, uz patrole u svim mrač nim ulicama i treperave straž arske vatre na svim uzvisinama unaokolo, noć polako proš la i nad pitomom

dolinom stare Thame svanulo jutro velikog dana koji ć e udariti svoj pečat na vjekove što će tek doći. U prvo sivo svitanje na niž em od dva otoka, toč no iznad mjesta na kojem smo stajali, poč ela je odzvanjati buka i glasno dovikivanje mnogobrojnih radnika. Poč elo je podizanje velikog š atora, dopremljenog prethodne več eri, dok su tesari ž urno zabijali redove klupa, a š egrti iz Londona motali se naokolo noseć i raznobojna platna, svilu i tkanine izvezene zlatom i srebrom. I konač no, gle! Na cesti š to vijuga duž obale rijeke od Stainesa idu prema nama, smijuć i se i razgovarajuć i dubokim, grlenim basovima, desetak krupnih helebardista - iz velikaš ke vojske, oč igledno - zastaju stotinjak metara iznad nas, na suprotnoj obali rijeke, i č ekaju, naslonjeni na svoje oružje. Iz sata u sat nailaze cestom stalno nove grupe i grupice naoruž anih ljudi, njihovi š ljemovi i oklopi odbijaju dugač ke, niske zrake jutarnjeg sunca i ubrzo č itava cesta, dokle pogled mož e doprijeti, izgleda pokrivena svjetlucavim č elikom između kojeg se propinju konji. Konjanici vič uć i galopiraju od grupe do grupe, zastavice lijeno leprš aju na toplom povjetarcu i svaki č as dolazi do već e guž ve i strke, kad se na jednoj ili drugoj strani redovi vojnika poč nu razmicati da propuste nekog moć nog baruna na bogato okić enom konju, koji s gardom plemić a oko sebe dolazi da zauzme mjesto na č elu svojih podanika i vazala. Na padini Cooper's Hilla, na suprotnoj strani, okupljaju se začuđeni seljaci i radoznali građani koji su dotrč ali iz Stainesa, iako nitko nije toč no znao o č emu se radi i svatko je na svoj nač in objaš njavao veliki događaj kome ć e prisustvovati. Neki govore da ć e taj dan donijeti veliko dobro svim ljudima, ali starci samo vrte glavama jer su takve priče slušali i ranije. Citava rijeka, sve do Stainesa, prekrivena je brodicama, č amcima i malim č unovima od pletenog pruć a presvuč enog kož om, koji su u posljednje vrijeme poč eli izlaziti iz mode tako da ih upotrebljavaju još samo siromaš niji ljudi. Kroz brzake gdje ć e nakon mnogo godina biti podignuta elegantna brana Bell Weir, snaž ni su ih veslač i gurali ili vukli, nastojeć i da priđu š to bliž e pokrivenim barkama koje č ekaju spremne da prevezu kralja Johna na otok gdje ć e potpisati sudbonosnu povelju.

Podne je. Strpljivo č ekamo, zajedno S okupljenim narodom, već nekoliko sati. Sire se glasine da je prevrtljivi John ponovo izmakao velikaš ima iz ruku, da se kriomice izvukao iz Duncroft Halla sa svojim plać enicima i da ć e se ubrzo prihvatiti posla korisnijeg od potpisivanja povelje o narodnim slobodama. Ipak, nije bilo tako! Ovog puta naš ao se stegnut ž eljeznim š akama, uzalud je izvrdavao i koprcao se. Daleko na cesti podigao se oblač ić praš ine i sad se približ ava i postaje sve već i; topot mnogobrojnih kopita postaje sve glasniji, a između raš trkanih grupica vojnika sve se viš e nazire povorka slikovito odjevenih lordova i vitezova. Ispred povorke, na zač elju i sa strane, jaš u konjanici ujedinjenih velikaš a, a u sredini kralj John. Povorka se približ ava barkama koje č ekaju, a istaknuti velikaš i izlaze iz redova postrojenog plemstva da doč ekaju kralja. Kralj im odzdravlja osmijehom i biranim, medenim riječ ima, kao da je pozvan na neku sveč anost u njegovu č ast. Podiž uć i se u sedlu da sjaš e, baca, međutim, brz pogled na svoje francuske najamnike postrojene straga, iza redova smrknutih sljedbenika ujedinjenog plemstva koji ga okružuju. Je li već prekasno? Oboriti snaž nim udarcem konjanika koji jaš e pored njega, niš ta ne sluteć i, izdati naređenje vojnicima, odluč no nasrnuti na nespremne redove velikaš a i buntovnici bi gorko pož alili dan kad su se usudili da poremete njegove planove! Smjelija ruka mogla bi promijeniti ishod igre i u tom posljednjem trenutku. Da je na njegovom mjestu bio jedan Richard, pehar slobode bio bi otet Engleskoj sa samih usana, i ona još sto godina ne bi osjetila njen okus. Srce je kralja Johna, međutim, klonulo pred smrknutim pogledima engleskih ratnika, njegova se ruka spustila na uzdu, sjahao je i zauzeo svoje mjesto u prvoj barci. Za njim su se ukrcali velikaš i, svi s rukama na drškama mačeva, i pala je naredba da se krene. Teš ke barke pokrivene tendama jarkih boja tromo se odvajaju od obale kod Runnymedea. Plove polako, nezgrapno, da se s muklim struganjem nasuč u na obalu otoč ić a, koji ć e od tog dana nositi ime Magna Charta Island. Kralj John izlazi na obalu a mi č ekamo š utke, bez daha, da se prolomi gromko klicanje, znak da je polož en veliki kamen temeljac hrama engleske slobode, i to - kao što danas znamo - Čvrsto.

XII Henrik Osmi i Anne Boleyn - Nezgodne strane stanovanja u istoj kući sa zaljubljenim parom - Teški dani za engleski narod - Moćna potraga za slikovitim - Be z kuće i kućišta - Harris spreman da umre - Pojavljuje se anđeo - Djelovanje iznenadne radosti na Harrisa - Skromna večera - Ručak - Visoka cijena teglice senfa Strašna bitka - Maidenhead - Jedrenje - Tri ribara - Kako su nas ispsovali Sjedio sam na obali pokuš avajuć i doč arati sebi tu scenu kad je George primijetio da bih mogao, ukoliko sam se odmorio, pomoć i da se opere posuđe, i tako me iz slavne proš losti vratio u prozaič nu sadaš njost, s njenom bijedom i grijesima. Uš ao sam u č amac, oč istio tavu komadom drva i busenom trave i konač no je ispolirao Georgeovom mokrom košuljom. Preš li smo na otok Magna Charta da pogledamo kamen koji stoji tamo u jednoj kuć ici, i na kome je, kaž u, potpisana slavna Povelja; je li zaista potpisana na tom kamenu ili, kako neki tvrde, na suprotnoj obali kod Runnymedea, o tome se ne bih ž elio izjaš njavati. Ako je riječ o mom osobnom, skromnom miš ljenju, sklon sam se prikloniti popularnoj teoriji o otoku. Da sam ja bio jedan od velikaš a u to vrijeme, siguran sam da bih nagovarao svoje drugove da tako nepouzdanog klijenta kao š to je bio kralj John dovedu na otok, gdje je imao manje šansi za iznenađenja i podvale. Na posjedu Ankerwyke House, koji se nalazi nedaleko od Picnic Pointa, nalaze se ruš evine nekog starog samostana kraj kojeg se, kako se prič a, Henrik Osmi sastajao s Annom Boleyn. Sastajao se s njom i u Hever Castleu, u Kentu, kao i negdje u blizini St. Albansa. Mora da je u to vrijeme engleskom narodu bilo teš ko nać i mjesto gdje ti lakomisleni mladi ljudi nisu vodili ljubav. Jeste li se ikad naš li u kuć i u kojoj ž ivi dvoje zaljubljenih? To vam je muč na stvar. Pož elite da posjedite malo u salonu i krenete tamo.

Kad otvorite vrata, č ujete zvuke kao da se netko iznenada sjetio neč ega, a kad uđete, nalazite Emily kako stoji kraj prozora i sa zanimanjem promatra suprotnu stranu ulice dok vaš prijatelj, John Edward, na suprotnom kraju sobe, sav oč aran prelistava album s fotografijama nečijih rođaka. - Oh - kaž ete, zastajuć i na vratima - nisam znao da ima nekog u sobi. - Oh, niste? - kaž e Emily hladno, tonom iz kojeg se osjeć a da vam ne vjeruje. Motate se po sobi neko vrijeme, a onda kažete: - Mračno je. Zašto ne upalite svjetlo? - Oh! - kaž e John Edward kao da to nije primijetio, a Emily kaž e kako tata ne voli da se pali svjetlo poslije podne. Isprič ate im nekoliko novosti i izlož ite svoja miš ljenja i nazore o irskom pitanju, ali č ini se da ih to nimalo ne zanima. Na sve uzvrać aju samo sa »Oh!«, »Zaista?«, »Stvarno?«, »Da?« i »Ma š to ne kaž ete!« Nakon deset minuta konverzacije u tom stilu, polako se privuč ete vratima i kliznete napolje, a vrata se, na vaš e iznenađenje, smjesta zatvore za vama, gotovo se zalupe a da ih niste ni dodirnuli. Pola sata kasnije padne vam na pamet da bi bilo zgodno popuš iti lulu u zimskoj baš či. Na jedinoj stolici u toj prostoriji sjedi Emily, a John Edward, ako je moguć e suditi po izgledu njegove odjeć e, mora da je sjedio na podu. Ne kaž u niš ta, ali njihovi pogledi govore sve š to se mož e reć i u civiliziranom druš tvu. Zurno se povlač ite, zatvarajuć i vrata za sobom. Nakon toga, bojite se zaviriti u bilo koju prostoriju u kuć i pa konačno, poslije duže šetnje gore-dolje po stubama, odlazite i sjedite u vlastitoj spavać oj sobi. To vam, međutim, nakon izvjesnog vremena dosadi pa stavite š eš ir na glavu i iziđete da prolunjate po vrtu. Setate se stazom i, dok prolazite pored sjenice, zavirite unutra i tko je tamo ono dvoje idiota, stisnuti u jednom kutu. Vide i oni vas, naravno, i u njima se uč vrš ćuje uvjerenje da ih iz nekog, samo vama poznatog, u svakom slučaju sumnjivog razloga, progonite. - Zaš to im za te stvari ne daju posebnu sobu, pa da sjede tamo? mrmljate, odlazite ž urnim koracima u predvorje, uzimate kiš obran i bježite na ulicu. Sigurno je bilo slič no kad se onaj š aš avi momak Henrik Osmi

udvarao svojoj maloj Anni. U Buckinghamshireu ljudi bi neoč ekivano nailazili na njih dok su se, zaljubljeno gledajuć i jedno u drugo, motali oko Windsora i Wraysburyja, i uzvikivali: »Oh, to ste vi!« a Henrik bi pocrvenio i rekao: »Da, doš ao sam da se nađem s jednim prijateljem,« dok bi Anne dodala: »Oh, baš mi je drago š to vas vidim! Kakav sluč aj! Upravo sam srela gospodina Henrika Osmog u aleji, i pokazalo se da idemo istim putem.« Odlazeć i, ljudi bi govorili sami sebi »Uh, bit ć e bolje da odemo odavde dok to ljubakanje i gukanje ne prođe. Idemo dolje, u Kent.« Otputovali bi u Kent, i prvo š to bi ugledali nakon dolaska bili su opet Henrik i Anne, kako luduju oko Hever Castlea. »Oh, pa to je već previš e!« rekli bi. »Cujte, idemo odavde. Ja to viš e ne mogu izdrž ati, idemo u St. Albans ... to je tako ugodan i tih gradić , St. Albans.« I kad bi stigli u St. Albans, ugledali bi taj dosadni par kako se ljubi pod zidovima opatije. Ljudima nije ostajalo drugo nego da odu u gusare dok se vjenčanje ne obavi. Dio rijeke od Picnic Pointa do brane Old Windsor zaista je prekrasan. Duž obale vodi sjenovita cesta, ukraš ena tu i tamo lijepim kuć icama, sve do »Ouseleyskih zvona«, slikovite krč me kakve su, uostalom sve krč me uz rijeku, i mjesta gdje se mož e dobiti č aš a zaista izvrsnog piva - bar tako tvrdi Harris, a u tim stvarima Harrisu mož ete vjerovati na riječ . Old Windsor jedno je od č uvenih mjesta na tom putu. Edward Ispovjednik imao je tu svoj dvorac, a tu je i sud tog vremena proglasio velikog grofa Godwina krivim za urotu protiv kraljevog brata i njegovu smrt. Earl Godwin uzeo je kruh, odlomio komad i pokazao ga sucima. »Ako sam kriv,« rekao je grof, »neka me ovaj kruh uguš i kad ga progutam!« . Strpao je zalogaj kruha u usta i progutao ga, ali kruh mu je zapeo u grlu i grof Godwin se ugušio. Kad prođete Old Windsor, rijeka postaje nezanimljiva i ponovo postaje ona stara tek kađ se približite Boveneyju. George i ja vukli smo č amac duž Home Parka, koji se pruž a s desne strane rijeke od Albertova do Viktorijina mosta. Dok smo prolazili pokraj Datcheta, George me je upitao da li se sjeć am naš eg prvog putovanja uz rijeku, kad smo se iskrcali kod Datcheta u deset uveč er i odluč ili da

potražimo prenoćište. Odgovorio sam da se dobro sjeć am, i da to neć u tako brzo zaboraviti. Bilo je to u subotu uoč i drž avnih praznika u kolovozu. Bili smo umorni i gladni, sva trojica, i kad smo stigli u Datchet, izvukli smo koš aru, dvije torbe, pokrivač e, kapute i slič ne stvari, i krenuli da traž imo gdje ć emo prespavati. Proš li smo pored vrlo lijepog malog hotela, s vratnicama obraslim u lozu i brš ljan, ali u vrtu nije bilo azaleja, a ja sam, iz nekog razloga, uvrtio sebi u glavu azaleje pa sam rekao: - Ne, ne ulazimo unutra! Pođimo dalje, potraž imo neko mjesto gdje cvjetaju azaleje. Poš li smo dalje, dok nismo stigli do drugog hotela. Bio je to vrlo lijep hotel, sav u azalejama, ali Harrisu se nije svidio izgled č ovjeka koji je stajao naslonjen na ulazna vrata. Rekao je da mu nije simpatič an i da nosi ruž ne č izme, pa smo krenuli dalje. Preš li smo dobar komad puta a da nismo vidjeli niti jedan hotel, pa smo zaustavili nekog č ovjeka i zamolili ga da nam pokaž e put do nekog boljeg hotela. - Krenuli ste suprotnim pravcem, gospodo - rekao je. - Morate se vratiti, pa ćete stići ravno do hotela »Jelen«. - Oh, bili smo tamo - odgovorili smo - ali nam se nije svidio. Nema azaleja. - E pa, neš to dalje, na suprotnoj strani, nalazi se hotel »Vlastelinski dom« - rekao je. - Jeste li pokušali tamo? Harris je odgovorio da nismo htjeli uć i, jer nam se nije svidio izgled č ovjeka pred vratima. Harrisu se nije sviđala boja njegove kose, a ni njegove čizme. - Onda zaista ne znam š to da radite, bogami - rekao je č ovjek kome smo se obratili za informacije. - To su jedina dva svratiš ta u ovom kraju. - Nema drugih hotela?! - uzviknuo je Harris. - Nema - odgovorio je čovjek. - Što da radimo, za ime božje?! - jeknuo je Harris. Na to je uzeo riječ George. Rekao je da ja i Harris, ako ž elimo, mož emo č ekati da se sagradi odgovarajuć i hotel za nas i da se nađu ljudi koji će nam se sviđati. Što se njega tiče, on se vraća u, »Jelen«.

Veliki umovi nikad ne mogu ostvariti svoje ideale, pa smo Harris i ja uzdahnuli nad ispraznoš ću ovozemaljskih ž elja i krenuli za Harrisom. Unijeli smo prtljagu u »Jelen« i spustili ga na pod u predvorju. Vlasnik je došao i rekao: - Dobar večer, gospodo. - Dobar več er - rekao je George, - Potrebna su nam tri kreveta, molim. - Zao mi je, gospodine - rekao je vlasnik. - Bojim se da vam neć u moći izići u susret. - Oh, pa nije važ no - rekao je George - snać i ć emo se i sa dva. Mož emo dvojica spavati u jednom krevetu, zar ne? - dodao je, obraćajući se Harrisu i meni. - Naravno - rekao je Harris, uvjeren da George i ja mož emo sasvim lijepo spavati u jednom krevetu. - Vrlo mi je ž ao, gospodine - ponovio je vlasnik hotela - ali u č itavoj zgradi nema niti jednog slobodnog kreveta, U stvari, gospoda već spavaju po dvojica, pa čak i trojica u jednom krevetu. Ta nas je vijest prilično uzdrmala. Harris, međutim, kao stari putnik, pokazao se dorastao situaciji i, veselo se nasmijavši, rekao: - Oh, u redu, š to se tu mož e. Morat ć emo se zadovoljiti i onim najskromnijim. Smjestite nas nekako u salu za biljar. - Vrlo mi je ž ao, sir, zaista, ali tri dž entlmena već spavaju na biljarskom stolu, a dvojica u č ajnoj kuhinji. Noć as vas nemam gdje smjestiti. Pokupili smo naš e stvari i otiš li preko puta, u »Vlastelinski dom«. Bilo je to prekrasno starinsko zdanje i rekao sam Harrisu da mi se viš e sviđa od »Jelena«, a Harris je rekao da, naravno. Zgrada je sasvim u redu, a onog riđokosog č ovjeka ne moramo gledati; uostalom, jadnik nije kriv što ima riđu kosu. Harris je, začudo, govorio o tome sasvim razumno i velikodušno. Ljudi u »Vlastelinskom domu« nisu htjeli ni da nas sasluš aju. Vlasnica nas je doč ekala na pragu pozdravom iz kojeg se moglo zaključ iti da smo već č etrnaesta grupa kojoj mora uskratiti gostoprimstvo u posljednjih sat i pol. Na naš e bojaž ljive prijedloge u vezi sa š tagljem, biljarskom salom ili podrumom za ugljen, odgovorila

je prezirnim smijehom; svaki kutak bio je već davno popunjen. Upitali smo je zna li za neko mjesto u selu gdje bismo mogli dobiti prenoćište. - Pa sad, ako niste velikih prohtjeva... pazite, ja vam to ne mogu preporučiti, ali... postoji jedna mala pivnica pola milje dalje, na cesti za Eton... Nismo ni doč ekali da dovrš i, več smo zgrabili koš aru, torbe, kapute, pokrivač e i pakete i potrč ali, Udaljenost nam se uč inila već om od pola milje, č ak i dva puta već om, ali smo na kraju stigli i zadihani upali u pivnicu. U pivnici su nas doč ekali grubo. Samo su se nasmijali, U kuć i su bila samo tri kreveta za goste i u njima su već spavala sedmorica gospode i dva brač na para. Jedan lađar dobrog srca, koji se zatekao u toč ionici, rekao nam je da bi mož da vrijedilo pokuš ati u prodavaonici mješovite robe, odmah pored hotela »Jelen«, pa smo se vratili u selo. Prodavaonica mješ ovite robe bila je prepuna. Jedna ljubazna starica koju smo zatekli u radnji odvela nas je nakon toga još č etvrt milje dalje, do neke svoje prijateljice koja povremeno iznajmljuje sobe gostima. Starica je hodala vrlo polako pa nam je do njene prijateljice trebalo dobrih dvadeset minuta. Monotoniju š etnje razbijala je, dok smo se vukli za njom, opisujuć i nam različ ite bolove koje osjeć a u krstima. Sobe njene prijateljice bile su izdane. Tu su nam, međutim, preporuč ili da odemo do broja 27. Broj 27 bio je pun pa su nas poslali u broj 32, ali je i tamo sve bilo zauzeto. Vratili smo se na glavnu ulicu, i tu je Harris sjeo na koš aru i rekao da dalje ne ide. Rekao je kako je mjesto tiho i prijatno i da ž eli tu umrijeti. Zamolio je Georgea i mene da prenesemo posljednje pozdrave njegovoj majci i poruku rođacima da im opraš ta sve i umire sretan. U tom trenutku pojavio se anđeo preruš en u malog dječ aka (po mom miš ljenju, nema efektnijeg lika u kome se anđeo mož e pojaviti). U jednoj ruci nosio je vrč piva a u drugoj š pagu na č ijem je kraju visilo neš to š to je spuš tao na svaki ravan kamen na koji je naiš ao, a zatim povlač io naviš e, proizvodeć i vrlo neprivlač ne zvuke koji su nekako podsjećali na jecaj.

Upitali smo tog (kako se kasnije pokazalo) nebeskog glasnika da li zna za neku osamljenu kuć u u kojoj stanuje dvoje-troje bespomoć nih ljudi (po moguć nosti starica ili paralizirane gospode u godinama), koje bi trojica oč ajnika mogla zastraš ivanjem prisiliti da im ustupe svoje krevete; ili, ako ne zna za takvu kuć u, mož e li nam preporuč iti kakav prazan svinjac, neupotrebljavanu kreč anu ili neš to te vrste. Nije znao za takvo mjesto, ili bar ne u blizini, ali nam je rekao da mož emo, ako ž elimo, poć i s njim jer njegova majka ima jednu praznu sobu u kojoj bismo mogli prespavati. Bacili smo mu se oko vrata, tu na mjeseč ini, blagosiljajuć i ga, i bila bi to prekrasna slika da dječ ak nije popustio pod silinom naš ih emocija i, ne mogavš i im odoljeti, pao na zemlju, a svi mi preko njega. Harris je bio tako obuzet radoš ću da se gotovo onesvijestio, pa je doš ao sebi tek kad je zgrabio dječ akov vrč s pivom i iskapio polovicu, a zatim je otrč ao naprijed, ostavljajuć i Georgea i mene da vuč emo prtljagu. Dječ ak je stanovao u malom kotedž u sa č etiri sobe, a njegova majka - dobra duš a! - dala nam je za več eru kuhanu slaninu. Smazali smo sve - dobrih pet funti - popili dva velika lonca č aja, pojeli cijelu tortu sa dž emom i otiš li u krevet. U sobi su bila dva kreveta - jedan na sklapanje š irok 2 stope i 6 inč a, na kome smo spavali George i ja (da ne bismo pali, morali smo se jedan za drugog vezati plahtom) i jedan dječ ji krevetić na kome je spavao Harris. Zatekli smo ga ujutro kako spava a gole mu noge strš e daleko izvan kreveta, pa smo George i ja vješali o njih ručnike dok smo se umivali. Odluč ili smo da ne budemo tako izbirljivi kad slijedeć i put svratimo u Datchet na noćenje. Vratimo se naš em sadaš njem putovanju; niš ta uzbudljivo nije se dogodilo, plovili smo bez zastoja gotovo do Monkey Islanda, gdje smo pristali i ruč ali. Za ruč ak smo jeli hladnu govedinu, i tek tada smo ustanovili da smo zaboravili ponijeti senf. Ne vjerujem da sam ikad u ž ivotu, prije i poslije toga, osjeć ao takvu potrebu za senfom kao tada. Obič no mi nije mnogo stalo do senfa i rijetko ga okusim, ali ovog puta dao bih za njega č itav svijet. Ne znam koliko svjetova ima u svemiru, ali da mi je netko u tom trenutku donio ž lič icu senfa, mogao ih je dobiti sve. Takav sam - kad pož elim neš to š to ne mogu dobiti, postajem nepromišljen.

I Harris je rekao da bi dao svijet za malo senfa. Da je netko u tim trenucima naiš ao s teglom senfa, mogao je nač initi odlič an posao. Bio bi opskrbljen svjetovima do kraja života. Ali jao! Harris i ja, uvjeren sam, pokuš ali bismo da nekako izvrdamo tu pogodbu č im bismo dobili ž eljeni senf. Ljudi su skloni da u trenucima uzbuđenja č ine tako ekstravagantne ponude, ali, naravno, kad malo razmisle, shvate da su one sasvim nesrazmjerne vrijednosti ž eljenog artikla. Jednom, dok sam se penjao na neku planinu u Svicarskoj, č uo sam nekog č ovjeka kako kaž e da bi dao č itav svijet za č aš u piva. Kad smo, međutim, stigli do jedne male gostionice u kojoj su toč ili pivo, digao je straš nu dreku zbog toga š to su mu laš u Bassa naplatili pet franaka. Rekao je da je to skandalozno ucjenjivanje, i pisao je o tome Timesu, Zbog nestaš ice senfa posadu č amca obuzelo je sumorno raspolož enje. Jeli smo govedinu u mrtvoj tiš ini. Zivot je izgledao prazan i dosadan. Razmiš ljali smo o sretnim danima djetinjstva i uzdisali. Malo smo ž ivnuli kad je doš ao na red kolač od jabuka, a kad je George sa dna koš are izvukao konzervu ananasa i pustio da se kotrlja do sredine čamca, učinilo nam se da ipak vrijedi živjeti. Sva trojica beskrajno volimo ananas. Gledali smo u sliku na konzervi i mislili na sok. Osmjehivali smo se jedan drugom, a Harris je već u ruci držao spremnu žlicu. Trebalo je, međutim, najprije pronać i otvarač za konzerve. Ispraznili smo koš aru, istresli torbe, podigli daske sa dna č amca. Izvukli smo svu prtljagu na obalu i sve pretresli. Otvarač za konzerve nismo, međutim, našli. Harris je pokuš ao otvoriti konzervu dž epnim nož ić em, ali je slomio nož ić i gadno se posjekao. Zatim je George pokuš ao uraditi to isto š karama, ali š kare su se raspale i zamalo mu izbile oko. Dok su previjali rane, ja sam pokuš ao oš trim vrhom č akije nač initi rupu na konzervi, ali č akija je kliznula a ja sam odletio preko ruba č amca i pao u mulj između č amca i obale. Konzerva se otkotrljala, nepovrijeđena, i razbila jednu šalicu za čaj. Nakon toga, naprosto smo poludjeli. Iznijeli smo konzervu na obalu, a Harris je otiš ao u polje i donio jedan velik, oš tar kamen. Ja sam se vratio u č amac i izvukao jarbol. George je drž ao konzervu, Harris je pridrž avao oš tri vrh kamena uz njen gornji rub, a ja sam

dohvatio jarbol, podigao ga visoko u zrak, prikupio svu snagu i zamahnuo. Georgeov slamni š eš ir spasio mu je tog dana ž ivot. Sad č uva taj slamni š eš ir (bolje reč eno, ono š to je ostalo od njega) i u zimskim več erima, kad se pripale lule i momci poč nu raspredati prič e o opasnostima kroz koje su proš li, izvlač i ga i pokazuje naokolo i ponovo prič a o tom uzbudljivom događaju, svaki put dodajuć i nove dramatične pojedinosti. Harris je prošao samo s ogrebotinom. Poslije toga ja sam sam dohvatio konzervu i udarao je jarbolom dok nisam ostao bez daha i trunka snage u rukama, nakon č ega je jarbol preuzeo Harris. Udarali smo je dok je nismo spljoš tili, a onda dok nije dobila č etvrtast oblik; prolazila je pod naš im udarcima kroz sve moguć e geometrijske forme, ali nam nije uspjelo da na njoj nač inimo rupu. Zatim ju je prihvatio George i zgnječio je u tako čudan, sablastan oblik, toliko izvanzemaljski u svojoj ruž noć i da se uplaš io i bacio jarbol. Sva smo trojica sjeli u travu i zurili u to čudovište. Na gornjoj strani konzerve vidjela se velika udubina koja je izgledala kao usta iskrivljena u podrugljiv osmijeh, š to nas je dovodilo do bjesnila. Harris je skoč io prema konzervi, zgrabio je i bacio je č ak do sredine rijeke. Proklinjali smo je dok je tonula, a onda smo sjeli u č amac i ž urno odveslali s tog ukletog mjesta. Nismo ni predahnuli sve dok nismo stigli do Maidenheada. Sam je Maidenhead pretjerano snobovski grad da bi bio ugodan. To je sastajališ te rječ nih kicoš a i njihovog nakinđurenog ž enskog druš tva. To je grad nametljivo gizdavih hotela u kojima odsjedaju uglavnom ić irić i i balerine, vješ tič ja kuhinja iz koje izlijeć u ona rječ na straš ila - parobrodi. Vojvoda iz prič e u London Joumalu uvijek ima svoje »gnjezdaš ce« u Maidenheadu, a junakinja romana u tri knjige uvijek več era u nekom od tamoš njih restorana, kad god treba da se sastane s tuđim mužem. Brzo smo proš li kroz Maidenhead, a onda malo usporili i polako plovili kroz onaj prekrasni predio iza brana Boulter i Cookham. Sume oko Clievedena još su bile u svom njež nom proljetnom ruhu uzdiž uć i se od samog ruba rijeke u bezbroj skladnih nijansi zelene boje. Po svojoj neokrnjenoj ljepoti, to je mož da najprivlač niji dio rijeke pa smo

sa žaljenjem, polako veslajući, napuštali to carstvo predivne tišine. Pristali smo u mrtvoj vodi ispod brane Cookham i popili č aj; kad smo proš li kroz prevodnicu, već se poč eo spuš tati sumrak. Poč eo je puhati prilič no oš tar vjetar, i to, za divno č udo, tako da nam je olakš avao plovidbu; inač e, po pravilu, na rijeci vjetar puš e uvijek u pramac, ma kojim smjerom krenuli. Ujutro, kad krenete na izlet, morate se boriti s njim, ali vas hrabri pomisao kako ć e lijepo biti vrać ati se na jedra. Poslije podne, kad popijete č aj, vjetar promijeni smjer i opet morate vuć i č amac do kuć e, boreć i se s njegovim oš trim naletima. Ukoliko, međutim, zaboravite ponijeti jedro, puhat ć e povoljan vjetar i na odlasku i na povratku. Da, ovaj je svijet sazdan od iskuš enja i čovjek je rođen da pati, kao što su iskre stvorene da lete uvis. Te več eri, međutim, netko je oč igledno pogriješ io i okrenuo vjetar tako da nam puš e u leđa, umjesto u lice. Sutjeli smo o tome i brzo podigli jedro, prije nego š to primijete pogreš ku, a onda smo se ispruž ili, duboko zamiš ljeni; jedro se nadulo i napelo, jarbol je na to uzvratio gunđanjem, a čamac je poletio. Ja sam bio za kormilom. Za mene nema već eg uzbuđenja od jedrenja. U tome se č ovjek dosad najviš e približ io letenju, osim u snovima. Imate osjeć aj da vas vjetar na svojim krilima nosi naprijed, a ne znate kamo. Viš e niste sporo, tromo, slabaš no stvorenje od gline koje se kao kornjač a vuč e po zemlji, postajete dio Prirode! Srce vam udara istim ritmom kao i njeno. Priroda obavija oko vas svoje moć ne ruke i privija vas uz svoje grudi. Vaš duh i njen duh jesu jedno, a udovi vam postaju č udno lagani. Glasovi zraka pjevaju za vas. Cini vam se da je zemlja duboko ispod vas, kao sić uš na lopta, a da su oblaci iznad vaš e glave brać a kojoj Hitate u zagrljaj, šireći ruke. Rijeka je bila samo naš a, tek daleko ispred nas mogao se vidjeti jedan osamljeni ribarski č un, usidren usred rijeke, u kome su sjedila tri ribič a. Camac je klizio preko vode, pokraj š umovitih obala; nitko nije progovorio ni riječi. Ja sam bio za kormilom. Kad smo se približ ili, vidjeli smo da su tri ribič a postariji ljudi dostojanstvenog drž anja. Sjedili su svaki na svojoj stolič ici u č unu i paž ljivo promatrali svoje udice. Sunce na zapadu obasjavalo je rijeku

mistič nom crvenom svjetloš ću, stvaralo vatrene aureole oko visokih stabala i prelijevalo nagomilane oblake zlatnom bojom. Bio je to trenutak dubokog zanosa, trenutak č udesne nade i č ež nje. Malo jedro uzdizalo se prema tamnocrvenom nebu, sumrak se spuš tao oko nas obavijajuć i svijet sjenama duginih boja, dok se iza naš ih leđa prikradala noć. Cinilo nam se da smo vitezovi iz neke stare legende koji plove preko nekog tajanstvenog jezera u nepoznato kraljevstvo sutona, u veliku zemlju zalazećeg sunca. Nismo uplovili u kraljevstvo sutona; udarili smo ravno u ribarski č un iz kojeg su tri postarija gospodina pecala ribu. U prvom trenutku nismo znali š to se dogodilo, jer nam je jedro zaklanjalo vidik, ali iz karaktera riječ i š to su odjeknule u več ernjoj tiš ini izveli smo zaključ ak da smo doš li u blizinu ljudskih bić a i da su ta bić a ljutita i nezadovoljna. Harris je spustio jedro, pa smo shvatili š to se dogodilo. Oborili smo postariju gospodu s njihovih ribič kih stolica i oni su se sad koprcali jedan preko drugog na dnu č amca, pokuš avajuć i da se raspetljaju i otresu sa sebe zalijepljene ribe. Radeć i Lo, psovali su nas, upuć ujuć i nam ne obič ne, svakodnevne pogrde nego dugač ke, dobro promiš ljene i paž ljivo komponirane psovke, koje su obuhvać ale č itav naš dotadaš nji ž ivot i protezale se u daleku buduć nost, uključ ivale naš e rođake i prijatelje i, uopć e, sve š to je u bilo kakvoj vezi s nama. Bile su to dobre, solidne psovke. Harris je rekao kako treba da nam budu zahvalni za malo uzbuđenja, kad već tu sjede cijeli dan i pecaju, i dodao da je zapanjen i potresen č injenicom da gospoda njihovih godina nisu kadra da se malo obuzdaju. Ništa, međutim, nije pomoglo. George je izjavio da ć e dalje on kormilariti. Rekao je kako ne mož e dopustiti da se um kao š to je moj trać i na upravljanje č amcem; bit ć e bolje da se za č amac brine neko obič no ljudsko bić e, jer ć emo se inač e svi podaviti. Prihvatio je konopce i dovezao nas do Marlowa. U Marlow u smo ostavili č amac pored mosta i otiš li da prespavamo kod »Krune«.

XIII Marlow - Bishamska opatija - Medmenhamski redovnici Montmorency se sprema da dokrajči jednog starog mačka - Zatim ipak odlučuje da mu poštedi život - Sramno ponašanje jednog foksterijera u robnoj kući - Naš odlazak iz Marlowa - Impozantna povorka - Parobrodi i korisne upute kako im smetati - Odbijamo da pijemo rijeku - Miran pas - Zagonetan nestanak Harrisa i pite Marlow je jedan od najprijatnijih gradić a na rijeci koje poznajem. To je buč an, ž ivahan gradić , sve u svemu, ne osobito slikovit, istina, ali sa mnogo ugodnih kutaka i starih zdanja, oč uvanih lukova na troš nom mostu Vremena, preko kojeg nam maš ta mož e putovati č ak do dana kad je Saksonac Algar bio gospodar Marlow Manora, posjeda koji je Vilim Osvajač poslije oteo da ga pokloni kraljici Matildi, i koji ć e zatim prijeć i u ruke grofova od Warwicka, odnosno spretnog lorda Pageta, savjetnika četvorice vladara za redom. Okolica grada je prekrasna ukoliko poslije plovidbe pož elite da se proš etate, a sama je rijeka na tom mjestu najljepš a. Predio prema Cookhamu, pored šuma i livada Quarryja, pravi je mali raj. Drage stare š ume Quarryja, s vaš im uskim, strmim stazama i krivudavim proplancima, u kojima kao da se uvijek osjeć a slatki miris sjeć anja na sunčane ljetne dane! Po vašim sjenovitim drvoredima kao da još lutaju vizije nasmijanih lica, a iz vaš eg š uš tavog liš ća kao da tiho odzvanjaju glasovi iz davne prošlosti! Od Marlowa uzvodno, do Sonninga, predjeli su još č arobniji. Velika stara Bishamska opatija, č iji su kameni zidovi sluš ali uzvike vitezova templara i koja je jedno vrijeme bila dom Anne od Clevesa a jedno vrijeme kraljice Elizabete, leži na desnoj obali, oko pola milje uzvodno od mosta kod Marlowa. Bishamska opatija puna je zanimljivih pojedinosti. U njoj se nalazi tapiserijama oblož ena spavać a soba i jedna tajna sobica podignuta visoko, u debelom zidu. Duh lady Holy, koja je tukla svog malog sina dok nije umro, još uvijek noć u luta kroz

odaje opatije i traži umivaonik da opere krvave ruke. U opatiji poč iva Warwick, tvorac kraljeva, potpuno nezainteresiran za tako beznač ajne stvari kao š to su ovozemaljski kraljevi i ovozemaljska kraljevstva; tu poč iva i Salisbury, koji se proslavio u bici kod Poitiersa, Prije opatije, na samoj obali rijeke, nalazi se bishamska crkva, a ako ima grobova koje vrijedi obić i, onda su to sigurno grobovi i spomenici u bishamskoj crkvi. Ploveč i č amcem pored obala Bishama, veliki Shelley, koji je tada ž ivio u Marlowu (još uvijek se mož e vidjeti njegova kuć a u West Streetu) napisao je svoju Pobunu islama. Kod Hurley Weira, neš to dalje uz rijeku, č esto sam razmiš ljao o tome da, i kad bih tu ostao mjesec dana, ne bih imao dovoljno vremene da upijem u sebe svu ljepotu pejzaža. Selo Hurley, pet minuta š etnje od brane, jedno je od najstarijih naselja duž rijeke i postoji, kaž u, da se posluž imo starinskom frazom iz tih davnih dana, »od vremena kralja Seberta i kralja Offe«. Neš to dalje od brane (ploveč i uzvodno) pruž a se »Dansko polje«, na kome su logorovali danski osvajač i za vrijeme pohoda na Gloucestershire. Još dalje, na samom zavoju rijeke, u jednom prekrasnom kutku, lež e ruš evine Medmenhamske opatije. Cuveni redovnici iz Medmenhama, »Klub paklene vatre«, kako su ih nazivali, a č iji je pripadnik bio i slavni Wilkes, bili su bratovš tina koja je sebi postavila devizu »Radi š to ti se sviđa« i taj natpis još stoji iznad kapije sruš enog samostana. Mnogo godina prije nego š to je osnovan taj nazovi-samostan s njegovom kongregacijom bezbož nih lakrdijaš a, postojao je na istom mjestu samostan ozbiljnije vrste, a redovnici u njemu pomalo su se razlikovali od razularene bratije koja će se pet stotina godina kasnije tu naseliti. Redovnici cisterciti koji su u trinaestom stoljeć u imali tu svoj samostan, nisu nosili obič nu odjeć u nego halje i kukuljice od grube tkanine, i nisu jeli meso, ribu ni jaja. Spavali su na slami i ustajali u ponoć na misu. Provodili su dane u teš kom radu, č itanju i molitvama, a ž ivot im je prolazio u potpunoj tiš ini jer su se zavjetovali da ne govore, kao da su mrtvi. I to sumorno bratstvo provodilo je svoj sumorni ž ivot na tako ljupkom mjestu, mjestu koje je Bog stvorio tako vedrim! Cudno š to ih glasovi Prirode š to su odzvanjali svuda oko njih - tihi, melodič ni ž ubor

vode, š aputanje trave kraj rijeke, pjevuš enje vjetra - nisu nauč ili da ž ivot ima drukč iji, dublji smisao. Osluš kivali su, š utke, danima i danima, č ekajuć i da im se javi glas s neba, i on im se obrać ao, cijelog dana i cijele noć i, govoreć i mirijadama najrazlič itijih tonova. A oni ga nisu čuli. Od Medmenhama do ljupke brane Hambledon rijeka je utjelovljenje smirene ljepote, ali iza Greenlandsa, prilič no nezanimljive ljetne rezidencije mog izdavač a - tihog i nenametljivog starog gospodina koga č esto mož ete sresti u ovim krajevima u toku ljetnih mjeseci, bilo kako vesla, snaž no ali s lakoć om, bilo kako ć aska s nekim starim č uvarem brane dok prolazi kroz prevodnicu - pejzaž postaje pomalo jednoličan i dosadan, sve do Henleyja. U Merlowu, u ponedjeljak ujutro, ustali smo relativno rano i otiš li da se okupamo prije doruč ka. Dok smo se vrać ali, Montmorency je napravio od sebe takvu budalu da je to bilo upravo straš no. Jedino u č emu se Montmorency i ja ozbiljno razilazimo u nazorima jesu mač ke. Ja volim mačke, a Montmorency ih ne voli. Kad sretnem mačku, ja kažem: »Dođi, maco!« sagnem se i počešem je po glavi, a mač ka podigne ukoč eni rep uvis kao š tap, savije leđa i protrlja nos o moju nogavicu; suš ta njež nost i dobrota. Kad Montmorency sretne mač ku, za to odmah sazna č itava ulica; tu se za deset sekundi prospe toliko prostač kih izraza da bi obič nom pristojnom č ovjeku, s malo paž nje, ta količ ina potrajala do kraja života. Ne zamjeram zbog toga psu (zadovoljavam se, po pravilu, time da ga tresnem po njuš ci ili da bacam na njega kamenje) jer pretpostavljam da mu to leži u naravi. Foksterijeri se rađaju s otprilike č etiri puta viš e naslijeđenih grijehova nego ostali psi, i mi krš ćani morat ć emo godine i godine strpljivo raditi ako ž elimo bar malo reformirati ratobornu foksterijersku narav. Jednog dana, dobro se sjeć am, stajao sam u predvorju robne kuć e u Ulici Haymarket, a svuda oko mene bili su psi koji su tu č ekali svoje gospodare da obave kupovinu. Bili su tu jedan hrt, jedan ili dva š kotska ovč ara, jedan bernardinac, nekoliko ptič ara i crnih njufaundlendskih pasa, jedna doga, jedan francuski pudl s mnogo dlake oko glave a oš iš an u sredini, jedan buldog, nekoliko stvorenja velič ine š takora kakva se prodaju u Lowther Arcadeu i nekoliko

jorkširaca. Sjedili su, strpljivi, posluš ni, zamiš ljeni. U predvorju je vladala neka gotovo sveč ana tiš ina. Prevladavala je smirenost, rezignacija, neka tiha sjeta. Zatim je u prostoriju uš la jedna privlač na mlada dama vodeć i malog foksterijera sasvim bezazlenog izgleda i ostavila ga, vezanog, između buldoga i pudla. Neko vrijeme sjedio je mirno i gledao oko sebe. Onda je podigao pogled prema stropu drž eć i se, bar sudeć i prema izrazu, kao da misli na svoju majku. Zijevnuo je, a zatim pogledao u ostale pse, tihe, ozbiljne, dostojanstvene. Pogledao je u buldoga koji je čvrsto spavao s njegove desne strane. Pogledao je u pudla, uspravnog i oholog, s lijeve strane. Onda je bez riječ i upozorenja, bez i najmanjeg povoda, ugrizao tog pudla za prednju nogu, i tišinu u predvorju razbilo je bolno zavijanje. Uč inilo mu se, oč igledno, da je rezultat prvog eksperimenta zadovoljavajuć i, pa je odluč io da nastavi i unese malo ž ivosti u taj skup. Preskočio je pudla i neočekivano napao jednog škotskog ovčara, a ovč ar se probudio i smjesta započ eo buč nu i ž estoku kavgu s pudlom. Foksterijer se nakon toga vratio na svoje mjesto, uhvatio zubima buldoga za uho i pokuš ao ga odbaciti, a buldog, č udno nepristrana ž ivotinja, poč eo je ujedati sve do č ega je stigao, rač unajuć i tu i portira, š to je slatkom malom terijeru pruž ilo priliku da se, neometan, upusti u borbu s podjednako borbenim jorkšircem. Onima koji poznaju pseć u narav ne treba ni govoriti da su u međuvremenu i svi ostali psi zapodjenuli borbu kao da od ishoda ovise njihovi ž ivoti i domovi. Veliki psi tukli su se, ne birajuć i, jedni s drugima, a mali psi tukli su se međusobno, koristeć i slobodno vrijeme da ujedaju velike pse za noge. Predvorje se pretvorilo u pravi pandemonij, a buka je bila strahovita. Na ulici se poč eo okupljati svijet; ljudi su pitali je li to sjednica crkvenog odbora, a ako nije, koga to ubijaju i zaš to? Dotrč ali su neki ljudi i pokuš ali š tapovima i konopcima rastaviti pse, a netko je pozvao i policiju. Usred te straš ne vreve vratila se privlač na mlada dama, podigla svog slatkog psić a (koji je otpremio jorkš irca u veterinarsku kliniku na mjesec dana i stajao drž eć i se kao tek rođeno janje), poljubila ga i upitala je li mrtav, i š to su ti veliki, grubi, zli psi radili s njim. A on je,

privijajuć i se uz nju, podigao pogled kao da joj ž eli reć i: »Oh, tako sam sretan što si došla da me odvedeš iz ove grozne, odvratne gužve!« Rekla je da uprava robne kuć e nema prava da divlje zvijeri kakvi su ti ostali psi drž i zajedno s psima pristojnih ljudi, i da ozbiljno namjerava tužiti nekoga. Takvi su vam foksterijeri, i zbog toga ne zamjeram Montmorencyju zbog njegove sklonosti da se tuč e s mač kama. Tog jutra je, međutim, i sam požalio što je podlegao toj svojoj strasti. Vrać ali smo se, kao š to sam rekao, s kupanja i, kad smo stigli negdje do sredine glavne ulice, iz jedne od kuć a ispred nas istrč ao je mač ak i polako krenuo na drugu stranu. Montmorency je, klič uć i radosno - bio je to uzvik prekaljenog ratnika koji je ugledao neprijatelja kako ide ravno prema njemu, poklič kakav se oteo iz grla Cromwellu kad su Skoti krenuli niz padinu - potrč ao za svojim plijenom. Njegova ž rtva bio je krupan, crn mač ak. Nikad nisam vidio već eg mač ka, ni mač ka sumnjivijeg izgleda. Nedostajalo mu je pola repa i jedno uho, a negdje je izgubio i dobar dio njuš ke. Bila je to dugač ka snažna životinja, a držala se mirno i samouvjereno. Montmorency je jurnuo na tog jadnog mač ka brzinom od dvadeset milja na sat, ali on nije ubrzao korak - nije, č inilo se, uopć e shvatio da mu je ž ivot u opasnosti. Kaskao je mirno dalje dok mu se buduć i ubojica nije približ io na samo jedan jard udaljenosti, a onda se okrenuo i sjeo nasred ceste dobroć udno i znatiž eljno promatrajuć i Montmorencyja kao da pita: - Molim? Tražite mene? Montmorencyju ne nedostaje hrabrosti, ali u izgledu te mač ke bilo je neč ega od č ega bi se i najsmjelijem psu sledilo srce. Naglo je stao i pogledao u mačka. Nitko nije progovorio ni riječ i, ali razgovor između njih mogao je teći ovako: MAČAK: Što mogu učiniti za vas? MONTMORENCY: Hvala, ništa ... ne, ništa, hvala. MAČAK: Slobodno recite ako želite nešto, bilo što. MONTMORENCY (povlačeći se niz glavnu ulicu): Oh, niš ta ... niš ta, zaista... ne ž elim vas uznemiravati. Ja se, ovaj.., bojim da sam pogriješ io. Mislio sam da se poznajemo. Oprostite š to sam vas

uznemirio. MAČAK: Oh, ništa, ništa, bilo mi je drago. Zaista ne želite ništa? MONTMORENCY (i dalje se povlačeći): Ne, zaista niš ta, hvala ... zaista ništa ... Vrlo ste ljubazni. Do viđenja. MAČAK: Do viđenja. Mač ak je nakon toga ustao i otiš ao dalje svojim putem, a Montmorency, paž ljivo podvukavš i ono š to se naziva repom, vratio se i zauzeo neupadljiv položaj iza nas. Do dana današ njeg, ako doviknete Montmorencyju: »Mač ak!«, on ć e se primjetno zgrč iti i ž alosno vas pogledati, kao da ž eli reć i: »Nemojte, molim vas!« . Poslije doruč ka otiš li smo u kupovinu i opskrbili č amac namirnicama za tri dana. George je rekao da moramo kupiti povrć e, da nije zdravo ne jesti povrće. Povrće nije teško skuhati, izjavio je, i on ć e se brinuti za to, pa smo kupili deset funti krumpira, buš el graš ka i nekoliko glavica kelja. Kupili smo jednu pitu s biftekom, nekoliko tortica od ogrozda i peč eni ovč ji but, sve to u hotelu. Voć e, kekse, kruh, maslac, dž em, slaninu, jaja i druge potrebne sitnice nabavili smo u raznim prodavaonicama u gradu. Odlazak iz Marlowa smatram jednim od naš ih najveć ih uspjeha. Bio je to impresivan, dostojanstven i nimalo razmetljiv odlazak. U svim prodavaonicama u kojima smo kupovali traž ili smo da nam robu isporuč e odmah, na licu mjesta. Nismo htjeli ni da č ujemo ono: »Da, gospodine, dostavit ć emo vam stvari odmah, dječ ak ć e stić i prije vas, gospodine!« pa da č ekamo kod č amca i dva puta se vrać amo u trgovinu i svađamo se. Cekali smo da se stvari lijepo slož e u koš aru, i poveli momka sa sobom. Obiš li smo dosta prodavaonica, i u svakoj primijenili taj isti princip; posljedica toga bila je da smo, kad smo završ ili s kupovinom, imali sasvim pristojnu kolekciju dječ aka s koš arama koji su nas pratili kako se samo pož eljeti mož e. Naš završ ni marš sredinom glavne ulice do rijeke bio je sigurno spektakl kakav Marlow nije vidio već godinama. Poredak povorke bio je slijedeć i: Montmorency, sa š tampom u zubima. Dva pseta sumnjivog izgleda, Montmorencyjevi prijatelji. George s pokrivač ima i kaputima preko ramena i pripaljenom

kratkom lulom. Harris, koji se trudio da korač a s elegantnom lakoć om, iako je u jednoj ruci nosio nabijenu putnu torbu a bocu soka od limete u drugoj. Pekarev š egrt i dječ ak iz prodavaonice povrć a, s košarama. Hotelski momak s velikom košarom. Momak iz slastičarne, s korpom. Momak iz prodavaonice mješovite robe, s korpom. Jedan čupavi pas. Momak iz prodavaonice sira, s košarom. Nosač s torbom. Nerazdvojni prijatelj nosačev, s rukama u džepovima i kratkom glinenom lulom u zubima. Momak iz voćarne, s košarom. Ja osobno, sa tri š eš ira i parom č izama u rukama, pokuš avajuć i da se držim kao da za to ne znam. Šest dječaka i četiri psa lutalice. Kad smo stigli do obale gdje je bio vezan č amac, č uvar nas je upitao: - Gospodo, ne sjeć am se toč no... jeste li vi ono unajmili izletnič ki parobrod ili šlep sa kabinom? Kad smo ga obavijestili da smo doš li po svoj č amac na vesla, č inilo se da je iznenađen. Tog jutra izletnič ki parobrodi zadavali su nam silne muke. Bilo je to pred veslač ku regatu u Henleyju pa su plovili tamo u velikom broju, neki sami a neki vukuć i š lepove s kabinama. Mrzim parobrode, i mislim da ih mrze svi veslač i. Uvijek kad ugledam neki izletnič ki parobrod pož elim da ga namamim do nekog pustog dijela rijeke i tu, u tišini i samoći, zadavim vlastitim rukama. Ti izletnič ki parobrodi ponaš aju se tako drsko i razmetljivo da to budi u meni sve najgore instinkte, pa č eznem za dobrim starim danima kad je č ovjek mogao ić i naokolo i ratnom sjekirom, lukom i strijelom davati drugima na znanje š to misli o njima. Izraz na licu č ovjeka koji s rukama u dž epovima stoji na krmi, puš eć i cigaretu, sam po sebi predstavlja dovoljan povod za objavu rata, a bahati pisak sirene da se sklonite s puta osigurao bi, uvjeren sam, presudu »opravdano umorstvo, izazvano postupkom umorenog« svake porote sastavljene od ljudi s rijeke. Nama su, bogami, morali piš tati da im se sklonimo s puta. Ako mi

je dopuš teno da kaž em a da ne ispadnem hvalisav, mislim da mogu sa sigurnoš ću ustvrditi kako je naš mali č amac, u toku tog tjedna, nanio parobrodima više neprilika, smetnji i zakašnjenja nego svi ostali čamci i brodice na rijeci zajedno. - Ide parobrod! - uzviknuo bi netko od nas kad bi ugledao neprijatelja u daljini, i za nekoliko trenutaka svi smo bili spremni da ga dočekamo. Ja bih sjeo za kormilo a Harris i George pokraj mene, svi leđima okrenuti parobrodu, i č amac bi polako otplovio do sredine rijeke. Parobrod bi se približ io, upozoravajuć i nas sirenom, ali mi smo i dalje mirno plovili. Na oko sto jardi udaljenosti poč eo bi tuliti kao lud, a ljudi bi izlazili, naginjali se preko ograde, urlali i psovali nas, ali mi ih nismo č uli! Harris nam je, recimo, upravo u tom trenutku poč eo prič ati neku anegdotu o svojoj majci, od koje George i ja nismo htjeli propustiti ni riječi, ni za što na svijetu. A onda bi parobrod ispustio posljednji prodorni pisak od kojeg samo š to mu ne bi popucao kotao, promijenio smjer okretanja stroja, ispustio paru, skrenuo i nasukao se. Svi na brodu dotrč ali bi na pramac i poč eli vikati na nas, a ljudi na obali zastajali bi i također vikali, i svi č amci koji bi nailazili pridruž ivali bi im se sve dok na č itavoj rijeci, nekoliko milja uzvodno i nizvodno, ne bi zavladala uzbuna i pometnja. Tada bi Harris prekinuo prič u na najzanimljivijem mjestu, pogledao oko sebe pomalo iznenađeno i rekao Georgeu; - Bogamu, George, neka me vrag nosi ako iza nas nije parobrod! A George bi odgovorio: - Pa sad, da ti pravo kažem, učinilo mi se da čujem nešto. Nakon toga bi nas obuzela straš na nervoza pa, zbunjeni, ne bismo znali kako da sklonimo č amac s puta, a putnici s parobroda, okupljeni na pramcu, dovikivali bi nam upute: - Povuci desno... ti, da, ti, idiote! Lijevim nazad. Ne, ne ti.,. onaj drugi.,. ostavi to kormilo na miru, zaboga ... A sad, obojica zajedno. NE, ne na tu stranu! Oh, neka vas ...! Nakon toga bi spustili s parobroda č amac i doš li da nam pomognu, pa bi, nakon č etvrt sata nadljudskih napora, naš č amac bio sklonjen s puta tako da je parobrod mogao proć i. Srdač no bismo im zahvalili i zamolili da nas povuku, ali nam nikad nisu izišli u susret. Otkrili smo još jedan dobar nač in nerviranja tih aristokratskih

parobroda - pretvarali smo se da mislimo kako se radi o kolektivnom izletu služ benika, i pitali uš togljeno druš tvo jesu li mož da iz poduzeć a gospode Cubit, ili članovi Udruženja dobrih templara iz Bermondseyja, i mogu li nam posuditi tavu. Stare dame koje nisu naviknute na rijeku uvijek se straš no plaš e parobroda. Sjeć am se kako sam jednom plovio od Stainesa do Windsora - dijelom rijeke koji posebno obiluje tim mehanič kim č udoviš tima - s druš tvom u kome su bile tri dame dotič ne kategorije. Bilo je vrlo uzbudljivo. Cim bi se na vidiku pojavio neki parobrod, zahtijevale su da pristanemo i sjedimo na obali dok se brod ne udalji. Baš im je ž ao, govorile su, ali one moraju misliti na svoje obitelji i ne smiju se bez potrebe izlagati opasnostima. Kod brane Hambledon ponestalo nam je vode pa smo uzeli demižon i otišli do čuvareve kuće da ga napunimo. U ime delegacije govorio je George. Namjestio je svoj najprivlač niji osmijeh i rekao: - Možemo li dobiti malo vode, molim lijepo? - Naravno - odgovorio je stari gospodin. - Uzmite koliko vam je potrebno, a ostatak ostavite. - Mnogo vam hvala - promrmljao je George, osvrć uć i se. - A gdje je ... gdje je držite? - Uvijek na istom mjestu, mladič u - glasio je hladnokrvno izgovoren odgovor, - Tu odmah iza vas. - Ne vidim je - rekao je George, gledajući naokolo. - Ma pobogu, gdje su vam oč i? - objasnio mu je dobri č ovjek okrećući ga i pokazujući na rijeku. - Dobro se vidi, zar ne? - Oh! - uzviknuo je George, shvać ajuć i konač no. Samo, ne mož emo piti rijeku, zaboga! - Ne mož ete, naravno, ali mož ete popiti nešto vode iz rijeke odgovorio je stari gospodin. - To je voda koju ja pijem posljednjih petnaest godina. George mu je rekao da njegov izgled, poslije te terapije, ne predstavlja baš bogzna kakvu reklamu za tu vrstu pić a, i da bi on osobno dao prednost vodi iz pumpe. Dobili smo malo vode u jednoj kuć i neš to dalje uz rijeku. Pretpostavljam da je i to bila voda iz rijeke, ali to nismo znali pa je sve

bilo u redu. Ono što oko ne vidi, želucu ne smeta. Pokuš ali smo jednom, neš to kasnije istog ljeta, piti vodu iz rijeke, ali bez naroč itog uspjeha. Spuš tali smo se niz rijeku i pristali da popijemo č aj u jednom rukavcu kraj Windsora, Demiž on je bio prazan i bilo je, ili odreć i se č aja, ili uzeti vodu iz rijeke. Hams je bio za to da pokuš amo. Prokuhat ć emo vodu, rekao je, i sve ć e biti u redu. Kuhanjem ć emo, dodao je, uniš titi sve otrovne klice koje se nađu u vodi. I tako smo napunili č ajnik vodom iz rukavca Temze i prokuhali je, dobro pazeći da se zaista prokuha. Skuhali smo č aj i upravo kad smo se udobno smjestili da ga popijemo, George je, prinoseći šalicu ustima, zastao i uzviknuo; - Što je ono? - Koje ono? - upitali smo Harris i ja. - Ono tamo! - rekao je George, gledajući prema zapadu. Harris i ja pokuš ali smo da pratimo njegov pogled i konač no vidjeli kako prema nama, noš en laganom strujom, plovi pas. Bio je to jedan od najmirnijih i najš utljivijih pasa š to sam ih ikad vidio. Nikad nisam vidio psa tako smirenog, tako zadovoljnog. Plovio je sanjivo na leđima, sa sve č etiri noge kruto podignute uvis. Bio je to, č inilo se, dobro uhranjen pas, snaž no razvijenih grudi. Plovio je prema nama, ozbiljan, dostojanstven, smiren, dok nije stigao u blizinu naš eg č amca gdje se, u trci, zaustavio i udobno smjestio da tu provede noć. George je rekao da mu se ne pije č aj i istresao svoju š alicu u vodu. Ni Harris nije bio ž edan pa je uč inio isto tako. Ja sam već bio popio pola šalice, ali bih radije da nisam. Upitao sam Georgea hoć u li se, po njegovom miš ljenju, razboljeti od tifusa. - Oh, neć eš - rekao je i dodao da su š anse da to izbjegnem prilič no dobre. Bilo kako bilo, za nekih č etrnaest dana znat ć u jesam li se razbolio ili nisam. Do Wargravea smo se odvezli jednim rukavcem koji predstavlja zgodan preč ac i u koji treba skrenuti otprilike pola milje iza brane Marsh ploveć i uz desnu obalu rijeke. Taj preč ac vrijedi iskoristiti jer je to prekrasan, tih rukavac u sjeni gustih kroš nji, a put se skrać uje za gotovo pola milje. Ulaz u rukavac je, naravno, zatvoren pobodenim koljem i lancima i okruž en ploč ama prema kojima ć e onaj tko se usudi da zaplovi

rukavcem biti bač en u tamnicu, udaren na muke i pogubljen - č udim se da ti obalski silnici nisu poč eli prisvajati i zrak iznad rijeke i prijetiti svakome tko ga udahne kaznom od č etrdeset š ilinga - ali s malo spretnosti kolje i lance nije teš ko zaobić i. A š to se tič e ploč a, mož ete, ako imate pet minuta vremena i ako nikoga nema u blizini, skinuti jednu ili dvije i baciti ih u rijeku. Na pola puta kroz rukavac iskrcali smo se i ruč ali. Upravo za vrijeme tog ruč ka George i ja dož ivjeli smo š ok koji ć emo dugo pamtiti. I Harris je, doduš e, dož ivio š ok, ali ne vjerujem da je taj njegov š ok bio i upola tako ž estok kao onaj š to smo ga tom prilikom dož ivjeli George i ja. Bilo je to, vidite, ovako: sjedili smo na livadi, desetak jardi od obale; upravo smo se bili udobno smjestili i spremali se da navalimo na jelo. Harris je poč eo rezati pitu od bifteka, drž eć i je među koljenima, a George i ja smo čekali, držeći spremne tanjure. - Imate li pri ruci ž licu? - upitao je Harris. - Potrebna mi je ž lica za umak. Torba se nalazila iza nas i George i ja okrenuli smo se istodobno da dohvatimo ž licu. Za to nam nije bilo potrebno viš e od pet sekundi. Kad smo se opet okrenuli, Harrisa i pite nije bilo! Nalazili smo se na livadi, otvorenoj livadi. U krugu od nekoliko stotina jardi nije bilo nijednog drveta, ni ž buna, ni ž ivice. U rijeku nije mogao pasti jer smo mi sjedili između njega i rijeke, pa bi trebalo da preskoči preko nas. George i ja zaprepaš teno smo gledali oko sebe, a onda smo pogledali jedan u drugog. - Da ga nisu anđeli odnijeli u nebo? - upitao sam. - Ne bi valjda odnijeli i pitu - rekao je George. Cinilo se da u toj primjedbi ima logike, pa smo odbacili nebesku teoriju. - Po mom miš ljenju - rekao je George, vrać ajuć i se na ovozemaljska i praktič na objaš njenja - to je sigurno posljedica potresa. Nakon toga je dodao, s prizvukom tuge u glasu: - Šteta što je upravo on rezao pitu. S uzdahom smo pogledali u mjesto na kome su Harris i pita

posljednji put viđeni na ovom svijetu, i odjednom nam se krv sledi u ž ilama a kosa na glavi se podigne - pred nama se pojavi Harrisova glava. Niš ta drugo, samo glava! Lež ala je u visokoj travi, a crveno lice bilo je izobličeno od strahovitog bijesa. Prvi je došao sebi George. - Govori! - viknuo je. - Reci nam jesi li ž iva ili mrtva, i gdje je preostali dio tvog tijela? - Ne izigravaj budalu! - odgovorila je Harrisova glava. - Siguran sam da ste mi vi to namjestili. - Što smo uradili? - uzviknuli smo George i ja. - Sto ste uradili? Pustili me da tamo sjednem, a to je glup i prljav trik! Evo, držite pitu! Kao iz središ ta zemlje - bar tako nam se č inilo - izronila je pita, prilič no zgnječ ena i rastresena, a za njom se izvukao Harris, zguž van, blatan i mokar. , Sjedio je, ne znajuć i, na samom rubu jednog uskog kanala za navodnjavanje, koji se nije mogao vidjeti od visoke trave. Kad se malo više nagnuo unazad, prevrnuo se i pao u kanal skupa s pitom. Rekao je da se nikad u životu nije tako iznenadio kao kad je osjetio da pada; nikako nije mogao shvatiti š to se dogodilo. Prvo š to je pomislio bilo je da je došao smak svijeta. pɐo‫ן‬uʍop˙uɐʞ‫ן‬ɐq. Harris do dan-danas vjeruje da smo George i ja sve to unaprijed isplanirali. Sto se mož e, nepravedne sumnje prate i one najnevinije, jer, kako ono kaže pjesnik: »Tko može izmaći kleveti?« Tko, zaista!?

XIV Wargrave - Voštane igure - Sonning - Irski paprikaš Montmorencyjev sarkazam - Montmorency se hori s čajnikom George uči svirati bendžo - Ohrabrujući komentari - Prepreke na putu glazbenika amatera - Kako je moj prijatelj učio svirati gajde - Harris je tužan poslije večere - George i ja odlazimo u šetnju Vraćamo se gladni i pokisli - S Harrisom se događa nešto neobično - Harris i labudovi, nesvakidašnja priča - Harrisova nemirna noć Poslije ruč ka iskoristili smo povoljan povjetarac, koji nas je blago nosio sve do Wargravea i Shiplakea. Preljeven uspavljujuć om svjetloš ću popodnevnog sunca, Wargrave, sklupč an na samom zavoju rijeke, ostavlja na č ovjeka, dok prolazi, dojam ljupke starinske slike koja dugo ostaje utisnuta u sjećanje. Krč ma »Sv. Juraj i zmaj« u Wargraveu ponosi se svojom irmom koju je s jedne strane slikao Leslie, č lan Kraljevske akademije, a s druge strane Hodgson, slikar s tom istom titulom. Leslio je prikazao borbu, a Hodgson scenu »poslije borbe« - sveti Juraj, nakon š to je obavio posao, krijepi se vrčem piva. Day, pisac Sanforda i Mertona, ž ivio je i - š to č ini još već u č ast mjestu - ubijen je u Wargraveu. U crkvi se nalazi spomenik gospođi Sarah Hill, koja je oporukom zavješ tala da se svake godine, o Uskrsu, podijeli svota od jedne funte sterlinga dvojici dječ aka i dvjema djevojč icama »za koje se zna da su uvijek sluš ali svoje roditelje, da nikad nisu psovali i lagali, krali voć e i razbijali prozore«. Zamislite, odreći se svega toga za pet šilinga godišnje! To se ne isplati. U gradu se prič a da se jednom, prije mnogo godina, zaista naš ao jedan dječ ak koji nikad nije bio neposluš an, nije psovao, lagao, krao voć e i razbijao prozore - ili, da budemo precizniji, za koga se nije znalo da je to radio, jer je to bilo ono š to se postavljalo kao uvjet - i tako stekao slavu i nagradu. Drž ali su ga tri tjedna izlož enog u

gradskoj vijećnici, pod staklom. Sto je kasnije uč injeno s tim novcem, nitko ne zna. Kaž u da su ga svake godine predavali najbližem muzeju voštanih figura. Shiplake je lijepo selo, ali se ne mož e vidjeti s rijeke jer lež i iza brda. U crkvi u Shiplakeu vjenčao se Tennyson. Rijeka sve do Sonninga krivuda između mnogobrojnih otoč ić a i vrlo je mirna, tiha i pusta. Na obalama ne mož ete vidjeti ž ive duš e osim, u sumrak, ponekog para seoskih ljubavnika »Arry i lord Fitznoodle« 3 ostali su u Henleyju, a do sumornog, prljavog Readinga još nismo stigli. To je dio rijeke kao stvoren za sanjarenje o davno proš lim vremenima, o nestalim stvarima i licima, o onome š to je moglo biti a nije, vrag ga odnio! Pristali smo u Sonningu i iziš li da se proš etamo po selu. To je najč arobniji kutak na cijeloj rijeci. Viš e podsjeć a na selo s pozornice nego na pravo naselje od ž buke i opeka. Sve su kuć e obrasle ruž ama i sad, poč etkom lipnja, izgledale su kao okruž ene oblacima njež nih boja i zanosnog mirisa. Ako odluč ite da ostanete koji dan u Sonningu, odsjednite kod »Bika« iza crkve. To je prava pravcata starinska seoska krč ma sa č etvrtastim, zelenim dvoriš tem ispred zgrade, gdje se, na klupama ispod stabala, uveč er okupljaju starci da popiju svoj vrč piva i raspredaju o seoskoj politici, s niskim, starinskim sobama i mrežastim prozorima, s nezgrapnim stubama i krivudavim hodnicima. Lutali smo po ljupkom Sonningu oko jedan sat, a onda smo, poš to je već bilo kasno da veslamo do iza Readinga, odluč ili da se vratimo na jedan otok kod Shiplakea i tamo prenoć imo. Bilo je još rano kad smo se smjestili, i George je rekao da nam se sad, buduć i da imamo dovoljno vremena, pruž a izvanredna prilika da pripremimo dobru, improviziranu več eru. Rekao je da ć e nam pokazati š to se sve mož e uraditi na rijeci kada je riječ o kulinarstvu, i predlož io da od povrć a, hladne govedine i raznih ostataka pripremimo irski paprikaš. Uč inilo nam se da je to izvanredna ideja. George je sakupio drva i nalož io vatru, a Harris i ja bacili smo se na guljenje krumpira. Nikad ne bih ni pomislio da je guljenje krumpira tako muč an posao. Pokazalo se da je to najveć i pothvat te vrste u koji sam se ikad upustio. Poč eli smo veselo, moglo bi se gotovo reć i lež erno, ali je naš optimizam splasnuo č im smo ogulili prvi krumpir. Cinilo se da š to viš e ljuš timo, na krumpiru ostaje sve viš e ljuske, a kad smo konač no

odstranili svu koru i sve oč ice, od krumpira nije ostalo niš ta praktič no niš ta vrijedno spomena. George je priš ao da vidi rezultat krumpir sveden na veličinu kikirikija. - Ne mož e tako - rekao je. - Upropastit ć ete sav krumpir. Morate ga strugati. Strugali smo ga, i to je bio tež i posao od guljenja. Ti krumpiri uvijek su nekog nemoguć eg oblika - same kvrge, izboč enja i udubine. Vrijedno smo radili dvadeset pet minuta i ostrugali č etiri krumpira. Zatim smo stali. Rekli smo da nam je ostatak več eri potreban da ostružemo sebe. Struganje krumpira sigurno je najbolji nač in da se č ovjek uprlja od glave do pete. Teš ko je bilo i povjerovati da sve ljuske kojima smo Harris i ja bili ulijepljeni potječ u od samo č etiri krumpira. To pokazuje što se štedljivošću i pažnjom može postići. George je izjavio da je apsurdno praviti irski paprikaš od č etiri krumpira, pa smo oprali još pet-š est komada i ubacili ih u lonac neoguljene. Stavili smo u lonac i glavicu kelja i prilič nu količ inu graš ka. George je sve to izmiješ ao, a onda rekao da u loncu ima još dosta mjesta, pa smo pretraž ili obje koš are i pokupili sve ostatke i kojekakve sitnice, i ubacili ih u paprikaš . Ostalo nam je pola pite sa svinjetinom, a naš li smo i komad slane kuhane slanine, pa je i to otiš lo u lonac. Zatim je George pronaš ao pola konzerve lososa i dodao sadržaj ostalim sastojcima. Rekao je da upravo u tome lež i prednost irskog paprikaš a kao jela - č ovjek se oslobodi svih viš kova. Izvukao je i nekoliko polupanih jaja i ubacio ih u lonac. Od njih će umak biti gušći, rekao je. Zaboravio sam već š to smo sve ubacili u taj paprikaš , znam samo da smo iskoristili sve ostatke. Na kraju je, sjeć am se, Montmorency, koji je s velikim zanimanjem pratio proceduru, odlutao nekamo, drž eć i se vrlo ozbiljno i zamiš ljeno, i nakon nekoliko minuta vratio se noseć i u zubima mrtvog vodenog š takora, oč igledno kao svoj prilog več eri. Je li to uradio iz sarkazma ili u iskrenom nastojanju da pomogne, ne bih znao reći. Smjesta se razbuktala rasprava oko toga trebali š takora ubaciti u paprikaš ili ne. Harris je rekao da bi, po njegovu miš ljenju, to bilo sasvim u redu, jer ć e se ionako sve izmiješ ati, i da svaka sitnica pridonosi ukusu jela. George je, međutim, zastupao stanoviš te da bi to

bio nepož eljan presedan; nikad nije č uo, rekao je, za vodene š takore u irskom paprikaš u, i zato je bolje da se pridrž avamo iskuš anog recepta nego da se upuštamo u eksperimente. - Ako nikad ne probaš neš to novo - rekao je Harris - kako mož eš saznati je li dobro ili nije? Ljudi kao ti koč e napredak č ovječ anstva. Pomisli čovjeka koji je prvi okusio njemačku kobasicu! Taj irski paprikaš predstavljao je velik uspjeh. Ne sjeć am se da sam ikad pojeo neš to s takvim tekom. Ukus mu je bio neobič no osvjež avajuć i i pikantan. Svi smo već bili siti obič nih, svakodnevnih jela, a pred nama je bilo jelo sasvim novog ukusa s kojim se nije moglo usporediti ništa na svijetu. Bilo je to, osim toga, i hranjivo jelo. Kao š to je rekao George, u taj paprikaš uš li su sve sami solidni sastojci. Graš ak i krumpiri mogli su biti malo mekš i, ali svi smo imali dobre zube pa to nije bilo važ no. Sto se tič e umaka, bio je prava poezija - mož da malo prejak za slab želudac, ali zato hranjiv. Več eru smo završ ili č ajem i pitom od treš anja. Dok smo pripremali čaj, Montmorency se upustio u borbu s čajnikom i izvukao deblji kraj. U toku cijelog putovanja Montmorency je pokazivao neobič no zanimanje za č ajnik. Sjedio je i znatiž eljno ga promatrao kako kuha pokuš avajuć i, povremeno, da ga isprovocira rež anjem. Kad bi poč eo šištati i pućkati, Montmorency je to shvaćao kao izazov, ali upravo kad bi se spremio da ga napadne, netko bi priskoč io i odnio mu plijen ispred nosa. Tog je dana odluč io da bude brž i. Na prvi zvuk č ajnika digao se, rež eć i, i krenuo prema njemu, u prijeteć oj pozi. Bio je to mali ali vrlo srčan čajnik; počeo je poskakivati i prskati Montmorencyja. - Ah, tako! - zarež ao je Montmorency, pokazujuć i zube, - Nauč it ć u te ja kako se treba odnositi prema pristojnom psu koji teš ko radi za kruh svakdašnji, bijedna, dugonosa, prljava huljo! Ustani i bori se! I bacio se na jadni mali čajnik i zgrabio ga za izvijeni nos. Istog trenutka več ernju tiš inu razbilo je zavijanje od kojeg se ledila krv u ž ilama. Montmorency je iskoč io iz č amca i tri puta optrč ao otok brzinom od trideset pet milja na sat, povremeno zastajuć i da zarije njušku u hladni, vlažni mulj. Od tog vremena Montmorency se odnosio prema č ajniku s mješ avinom strahopoš tovanja, sumnjič avosti i mrž nje. Kad god bi ga

ugledao, zarež ao bi i brzo se povukao, podvijena repa, a č im bismo ga stavili na primus, izlazio je iz č amca i sjedio na obali dok se ceremonija ne završi. George je poslije več ere izvukao bendž o da svira na njemu, ali Harris je bio protiv toga; rekao je da ga boli glava i da se ne osjeć a dovoljno snaž nim da to podnese. George je, opet, tvrdio da ć e mu glazba dobro č initi; rekao je da glazba č esto smiruje ž ivce i ublaž ava glavobolju. Udario je dva-tri akorda, tek da pokaž e Harrisu kako stvar zvuči. Harris je rekao da više voli glavobolju. George nije nauč io svirati bendž o do dana današ njeg. U tim svojim nastojanjima nailazio je na prejaku opoziciju. Pokuš ao je malo vjež bati dva ili tri puta dok smo bili na rijeci, ali uvijek bezuspješ no. Harris je bio kadar da svojim komentarima izludi svakog, a uz to je i Montmorency redovno zavijao u toku cijele predstave. Jednostavno čovjeku nisu davali priliku da pokuša. - Zaš to mora zavijati upravo kad ja sviram? - protestirao je George ogorčeno, gađajući ga cipelom. - A zaš to ti sviraš upravo kad on zavija? - odgovarao je Harris, hvatajuć i cipelu. - Ostavi ga na miru. Mora zavijati. Muzikalan je, i zavija kad čuje to tvoje sviranje. I tako je George odluč io da odgodi uč enje dok se ne vrati kuć i. Ni tamo, međutim, nije naiš ao na povoljne uvjete. Doš la je gospođa Poppets i rekla da joj je vrlo ž ao - ona, osobno, voli glazbu - ali mlada gospođa na katu iznad nas je u delikatnom stanju i doktor se boji da bi ti zvuci mogli naš koditi djetetu. George je nakon toga pokuš ao izlaziti s bendž om kasno noć u i vjež bati na trgu, ali susjedi su se zbog toga ž alili policiji, koja je jedne noć i postavila zasjedu i ulovila ga. Dokazi protiv njega bili su neoborivi pa je morao obeć ati da neć e svirati š est mjeseci. Nakon toga je, izgleda, potpuno izgubio volju za sviranje. Kad je proš lo š est mjeseci, pokuš ao je u dva-tri maha obnoviti svoja nastojanja, ali je digao ruke jer je naiš ao na isto hladno nerazumijevanje, morao se boriti s istim neprijateljstvom svijeta oko sebe. Nakon izvjesnog vremena, u oč aju, ponudio je instrument na prodaju po znatno sniž enoj cijeni, navodeć i kao razlog č injenicu da ga »vlasnik ne koristi«, i umjesto sviranja poč eo je uč iti trikove s

kartama. Uč iti sviranje na muzič kom instrumentu jest pothvat koji zahtijeva nadčovječansku upornost. Čovjek bi očekivao da će društvo, sebe radi, uč initi sve š to je u njegovoj moć i da pomogne č ovjeku koji ž eli savladati umjetnost sviranja na muzič kom instrumentu. Događa se, međutim, upravo suprotno! Poznavao sam nekoć jednog mladić a koji je uč io svirati gajde, i upravo je nevjerojatno na kakve je sve otpore nailazio, Cak ni č lanovi vlastite obitelji nisu mu pruž ali ono š to bi se moglo nazvati aktivnom podrš kom. Njegov otac bio je od samog poč etka odluč no protiv č itavog tog posla i svoje stavove o tome izraž avao je na najgrublji način. U poč etku, moj je prijatelj ustajao rano izjutra da vjež ba, ali je morao odustati od toga zbog svoje sestre. Bila je religiozna ž ena i govorila je kako nije dopušteno počinjati dan na takav način. Nakon toga je ostajao noć u i svirao poš to bi se njegova obitelj povukla na poč inak, ali ni to nije bilo dobro rješ enje jer je kuć a doš la na loš glas. Ljudi koji su se kasno vrać ali kuć ama zastajali su i sluš ali, i sutradan po cijelom gradu pronijeli vijest da se prethodne noć i u kuć i Jeffersonovih odigrao straš an zloč in. Prič ali su da su č uli krike ž rtve i krvož ednu riku ubojica, a zatim jecaje nesretnika koji je molio za milost i samrtni hropac ubijenog. Zbog toga su mu dopustili da vjež ba po danu, u zadnjoj kuhinji, iza dobro zatvorenih vrata. Njegovi uspješ niji pasaž i mogli su se, međutim, č uti i u dnevnoj sobi, usprkos svim mjerama opreza, š to je na njegovu majku djelovalo tako da je odmah briznula u plač. Govorila je da je to podsjeć a na njenog jadnog oca (koga je, nesretnika, pojeo morski pas dok se kupao na obali Nove Gvineje), ali kako i zaš to, to nikako nije mogla objasniti. Nakon toga su za njega podigli malu daš čaru u dnu vrta, oko č etvrt milje od kuć e, i natjerali ga da svoj stroj nosi tamo kad pož eli da ga pusti u pogon. Događalo se da u kuć u svrati neki gost koji o svemu ne zna ništa, a oni zaborave da mu kažu i upozore ga, i da taj gost iziđe da se prošeta po vrtu i iznenada se nađe unutar dometa tih gajdi, potpuno nespreman, bez i najmanje predodžbe što bi to moglo biti. Ljudi čvršće psihič ke konstitucije prolazili su obič no samo s potresom ž ivaca, ali ljude prosječnog intelekta odvozili su ravno u ludnicu.

Treba priznati da u prvim pokuš ajima jednog amatera da svira na gajdama ima neč eg neizrecivo ž alosnog. Osjetio sam to sluš ajuć i svog mladog prijatelja kako svira. Gajde su, č ini se, instrument na kome je vrlo teš ko svirati. Prije nego š to poč nete, morate uvuć i dovoljno zraka za č itavu melodiju - bar sam takav dojam ja stekao promatrajuć i Jeffersona. Poč eo bi velič anstveno, prodornim, punim, ratnič kim tonom koji je zaista mogao uzbuditi č ovjeka. Kako je, međutim, svirao dalje, ton je postajao sve slabiji i slabiji da bi usred posljednje strofe naglo zamro, uz krkljanje i šištanje. Onaj tko želi svirati gajde mora biti u dobroj fizičkoj kondiciji. Mladi Jefferson nauč io je svirati na tim gajdama samo jednu melodiju, ali nikad nisam č uo da se netko ž ali na oskudnost repertoara. Ni sluč ajno, Ta melodija bila je Campbellovi stižu, hura, hura! ili je tako bar on tvrdio, dok je njegov otac bio miš ljenja da on, u stvari, svira Škotske zvončiće. Nitko nije bio sasvim siguran o kojoj se točno pjesmi radi, ali su se svi slagali da zvuči škotski. Gostima su dopuš tali da tri puta pogađaju, a već ina ih je svaki put rekla nešto drugo. Harris poslije več ere nije bio dobre volje - mislim da ga je iz kolosijeka izbacio paprikaš ; on nije navikao na ž ivot na velikoj nozi pa smo ga George i ja ostavili u č amcu i otiš li da malo proš vrljamo po Henleyju. Rekao je da ć e popiti č aš icu viskija i popuš iti lulu, a zatim pripremiti sve za noć . Rekao je da vič emo kad se vratimo, a on ć e s otoka doći čamcem po nas. - Nemoj zaspati, stari - rekli smo kad smo krenuli. - Ne treba da brinete dok je ovaj paprikaš u meni - promrmljao je, veslajući natrag na otok. Henley se pripremao za regatu i u njemu je sve vrilo kao u koš nici. U gradu smo naš li dosta poznanika i u njihovom ugodnom druš tvu vrijeme nam je prilič no brzo proš lo, pa je bilo već blizu jedanaest kad smo krenuli na č etiri milje dugu š etnju kuć i, kako smo već poč eli nazivati naš mali čamac. Noć je bila prohladna, neugodna, sipila je sitna kiš a i, dok smo se umorno vukli kroz mrač na, tiha polja, razgovarajuć i u pola glasa i pitajuć i jesmo li krenuli pravim putem, mislili smo na naš udobni č amac, na veselu svjetlost š to prodire ispod dobro zategnute cerade, na Harrisa, Montmorencyja i bocu viskija, i č eznuli da se š to prije

nađemo tamo. Zamiš ljali smo sebe pod ceradom, umorne i pomalo gladne; tihu mrač nu rijeku i razljevene obrise drveć a i naš dragi stari č amac, malen ali udoban, veseo i topao, kako se blago ljulja ispod njih kao neki veliki svjetlucavi crv. Vidjeli smo sebe za več erom kako sjeckamo hladno meso i dodajemo jedan drugome kriš ke kruha, č uli smo veselo zveckanje nož eva, smijeh koji ispunjava prostor pod ceradom i razlijeva se kroz otvor u noć . Pož urili smo se da š to prije pretvorimo tu viziju u stvarnost. Konač no smo izbili na stazu za vuč u č amaca i to nas je ispunilo radoš ću, jer do tada nismo bili uopć e sigurni da li idemo prema rijeci ili se udaljavamo od nje, a kad je č ovjek umoran i ž eli š to prije da se uvuč e u krevet, takva neizvjesnost nije nimalo prijatna. Proš li smo kroz Shiplake kad je sat na crkvi odbio petnaest do dvanaest. U tom trenutku George je rekao, zamišljeno; - Ti se vjerojatno sjećaš na kojem smo otoku pristali, zar ne? - Ne sjeć am se - odgovorio sam, sad već i ja zamiš ljeno. - A koliko ih ima? - Samo č etiri - odgovorio je George. - Sve ć e biti u redu ako je budan. - A ako nije? - upitao sam, ali nismo htjeli dalje razvijati tu misao. Poč eli smo vikati kad smo doš li nasuprot prvom otoku, ali odgovora nije bilo. Otiš li smo do drugog i pokuš ali tamo, s istim rezultatom. - Oh, sad se sjećam - rekao je George. - Bio je to treći otok. Pož urili smo se, ispunjeni nadom, do treć eg otoka, i poč eli dozivati Harrisa. Odgovora nije bilo! Sluč aj je već postajao ozbiljan. Bila je već proš la ponoć . Hoteli u Shiplakeu i Henleyju bili su sigurno prepuni, a nismo mogli ni ić i naokolo od kuć e do kuć e, buditi stanare u ponoć i pitati ih da li izdaju sobe! George je predlož io da se vratimo u Henley, napadnemo policajca i tako osiguramo prenoć iš te u policijskoj stanici, ali onda je nesigurno dodao: - A š to ć e biti ako nas on jednostavno izmlati i odbije da nas uhapsi? Bilo je teš ko i zamisliti da provedemo cijelu noć tukuć i se s

policajcima. Osim toga, nismo htjeli da sluč ajno malo pretjeramo i zaradimo šest mjeseci. Oč ajnič ki smo dozivali pred tamnom masom za koju smo smatrali da je č etvrti otok, ali bez ikakvog uspjeha. Kiš a je pljuš tala sve jač e i oč igledno nije namjeravala prestati. Bili smo mokri do kož e, bilo nam je hladno i osjeć ali smo se bijedno. Poč eli smo se pitati jesu li na rijeci zaista samo č etiri otoka ili ih ima viš e, jesmo li uopć e stigli do otoka ili se nalazimo negdje milju daleko od mjesta gdje smo ostavili Harrisa, na nekom drugom dijelu rijeke. U mraku, sve je izgledalo drukč ije, sasvim nepoznato. Poč eli smo shvać ati kako su se osjeć ali Ivica i Marica. Upravo kad sam bio izgubio svaku nadu - dobro, dobro, znam da se u romanima i prič ama stvari odigravaju upravo u tim trenucima, kad glavni junak izgubi posljednju nadu, ali ja tu ne mogu niš ta. Odluč io sam, kad sam poč eo pisati ovu knjigu, da ć u se u svemu drž ati istine, i ostat ću pri tome makar se morao služiti i otrcanim frazama. Dakle, dogodilo se to upravo u trenutku kad sam bio izgubio svaku nadu, pa moram tako i reć i. Upravo kad sam izgubio svaku nadu, iznenada sam ugledao, neš to dalje nizvodno, neku č udnu, sablasnu, treperavu svjetlost između stabala na suprotnoj obali. U prvom trenutku pomislio sam na duhove; svjetlost je bila tako priguš ena, tajanstvena. U slijedeć em trenutku sinulo mi je da je to naš č amac, i tako sam dreknuo preko vode da se noć stresla u svojoj postelji. Cekali smo bez daha gotovo minutu, a onda smo - oh, bila je to bož anska glazba u tami! - č uli kako nam Montmorency odgovara lajuć i. Vikali smo tako glasno da bismo probudili i Sedam spavača nikad mi nije bilo jasno zaš to je potrebno viš e buke da se probudi sedam spavač a nego jedan - i nakon, kako nam se uč inilo, jednog sata, a u stvari nakon svega pet minuta, vidjeli smo kako osvijetljeni č amac polako plovi preko crne vode i č uli pospani Harrisov glas kako pita gdje smo. Harris se ponaš ao upravo neshvatljivo č udno. To nije bio obič an umor nego neš to mnogo slož enije od toga. Pristao je s č amcem uz obalu na mjestu gdje je bilo apsolutno nemoguć e ukrcati se, i smjesta zaspao. Morali smo dugo vikati i urlati dok ga nismo probudili i nekako urazumili, ali na kraju nam je to uspjelo i sretno smo se ukrcali.

Kad smo se naš li u č amcu, odmah smo primijetili izraz tuge na Harrisovu licu. Izgledao je kao č ovjek koji je proš ao kroz neko teš ko iskušenje. Upitali smo ga što se dogodilo, a on je rekao samo; - Labudovi,..! Pristali smo, č ini se, u blizini labuđeg gnijezda, i ubrzo nakon š to smo George i ja otiš li, doš la je labudica i podigla zbog toga veliku galamu. Harris ju je otjerao, ali ona je otiš la i dovela svog supruga. .Morao je voditi pravu bitku sa ta dva labuda, prič ao je Harris, ali je zahvaljujuć i svojoj hrabrosti i vješ tini na kraju odnio pobjedu i natjerao ih na povlačenje. Pola sata kasnije vratili su se sa još osamnaest labudova! Koliko se dalo razabrati iz Harrisove prič e, uslijedila je straš na bitka. Labudovi su pokuš avali da ga zajedno s Montmorencyjem izvuku iz č amca i utope, ali on se herojski branio puna č etiri sata i sve ih pobio, pa su otplovili nekamo da umru u tišini. - Koliko je bilo tih labudova, kažeš? - upitao je George. - Trideset dva - odgovorio je Harris pospano. - Maloprije si rekao osamnaest - rekao je George. - Nije istina, nisam - promrmljao je Harris. - Rekao sam dvanaest. Misliš da ne znam brojiti? Nikad nismo ustanovili pravo stanje stvari u vezi s tim labudovima. Raspitivali smo se o tome kod Harrisa ujutro, ali on je zač uđeno rekao: - Kakvi labudovi? Bio je, izgleda, uvjeren da smo George i ja to sanjali. Oh, kako je divno bilo nać i se opet u č amcu, nakon svih onih muka i strahovanja! Slatko smo več erali, George i ja, i popili bismo po č aš icu da smo mogli nać i onu bocu viskija, ali nje nigdje nije bilo. Pitali smo Harrisa š to je uradio s njom, ali on, izgleda, nije razumio ni š to znač i riječ »viski« ni o č emu uopć e govorimo. Montmorency se drž ao kao da nešto zna, ali nije rekao ništa. Dobro sam spavao te noć i, a spavao bih još bolje da nije bilo Harrisa. Kao kroz maglu sjeć am se da me je Harris probudio bar deset puta dok se s lampom motao po č amcu, traž eć i svoju odjeć u. Njegova odjeća, činilo se, nije mu dala mira cijele noći. Dva puta je digao Georgea i mene da provjeri da sluč ajno ne lež imo na njegovim hlač ama. Kad ga je drugi put probudio, George se

razbjesnio. - Za kog su ti vraga potrebne hlač e usred noć i? - upitao je ljutito. Zašto se konačno ne smiriš i ne spavaš? Slijedeć i put kad sam se probudio, bio je u velikoj muci jer nikako nije mogao nać i č arape, a posljednje č ega se nejasno sjeć am jest trenutak kad me je Harris okrenuo na bok mrmljajuć i neš to o tome kako nikako ne shvaća gdje je zametnuo kišobran.

XV Domaće dužnosti - Ljubav prema radu - Stari rječni vuk, što radi i što priča da je radio - Skeptična mlada generacija - Sjećanja na prve izlete rijekom - Splavarenje - George i njegov stil - Stari lađar i njegove metode - Tako tiho, tako mimo - Početnik - Panting Jedan žalostan slučaj - Ljepota prijateljstva - Jedrenje, moja prva iskustva - Mogući razlog zašto se nismo utopili Ujutro smo se probudili kasno i, na izrič itu Harrisovu ž elju, pripremili sasvim jednostavan doruč ak, »bez ikakvih poslastica«. Zatim smo oč istili i pospremili č amac (taj svakodnevni teš ki posao poč eo mi je pruž ati prilič no jasan odgovor na pitanje koje me je č esto progonilo, naime, kako ž eni koja ima na brizi samo jednu kuć u uspijeva da utuč e vrijeme), a zatim, oko deset, krenuli na put koji je tog dana, odlučili smo, trebao biti prilično dug. Dogovorili smo se da tog jutra veslamo, umjesto da vučemo čamac, i Harris je kao najbolje rješ enje predlož io da se George i ja prihvatimo vesala, a on da sjedi za kormilom. Ja se nikako nisam mogao slož iti s tim miš ljenjem i rekao sam da bi, ako se mene pita, Harris pokazao pravi sportski duh kad bi predlož io da George i on veslaju, a da se ja malo odmorim. Cinilo mi se da na izletu od poč etka teglim viš e nego što je pravo, i to me je već počelo smetati. Uvijek mi se č ini da radim viš e nego š to bi trebalo, Pazite, nemam ja ništa protiv rada. Volim rad. Rad me naprosto fascinira. Mogu sjediti i satima gledati kako ljudi rade. Sretan sam kad je uz mene, pa sama pomisao da ću ga završiti uvijek me ražalosti. Meni nikad nije dosta posla, i nagomilavanje poslova kod mene se gotovo pretvorilo u strast. Moja radna soba tako je krcata neobavljenim poslovima da se za neki novi posao ne bi viš e naš lo mjesta. Morat ću smisliti neki način da je proširim. Prema poslu se odnosim vrlo paž ljivo. Mogu vam reć i da se na nekim poslovima koji lež e kod mene već godine i godine ne vidi ni

najmanji trag prsta. Neobič no se ponosim svojim poslovima; povremeno ih skidam i briš em s njih praš inu. Nema č ovjeka č iji su poslovi u tako dobro očuvanom stanju kao moji. Ipak, premda č eznem za poslom, volim da on bude pravedno podijeljen. Ne tražim više nego što mi pripada. Dobivam, međutim, viš e nego š to traž im - ili mi se bar tako č ini - i to me počinje zabrinjavati. George je, međutim, rekao da zbog toga ne treba da se brinem. Samo je moja pretjerano sumnjič ava narav kriva, izjavio je, š to se neprestano bojim da ć e mi netko natovariti viš e posla nego š to sam ga duž an obaviti. U stvari, kad je već o tome riječ , ne radim ni upola koliko bi trebalo. Ne znam, mislim da je on to rekao samo da me utješi. Primijetio sam da je u č amcu svaki č lan posade redovito obuzet iksnom idejom da sam radi sve. Harris je č vrsto uvjeren da samo on tegli, a da se George i ja izvlač imo na njegov rač un. George se, s druge strane, otvoreno smije i na samu pomisao da Harris radi bilo š to osim š to spava i jede, i nitko ga ne mož e pokolebati u uvjerenju da upravo on - George osobno - obavlja sve poslove vrijedne spomena. Nikad nije iš ao na izlet s takvom dvojicom lijenč ina kao š to smo Harris i ja, izjavio je. Harris se na to slatko nasmijao. - Zamisli samo, stari George prič a o poslu! - rekao je, pucajuć i od smijeha. - Pola sata rada bilo bi dovoljno da ga dotuč e. Jesi li ikad vidio Georgea da radi nešto? - dodao je, obraćajući se meni. Potvrdio sam da neš to slič no nikad nisam vidio - bar otkako smo pošli na ovaj izlet. - Pa sad, ne znam kako bi ti mogao neš to znati o tome, ovako ili onako - odgovorio je George Harrisu - kad si pola izleta prespavao, neka me vrag nosi ako nisi. Jesi li ikad vidio Harrisa sasvim budnog, osim za vrijeme jela? - upitao je George, obraćajući se meni. Za ljubav istine, morao sam podrž ati Georgea. Od Harrisa u č amcu nismo vidjeli neke naroč ite koristi, bar š to se posla tič e, od samog početka. - Pa sad, neka ga đavo nosi, radio sam viš e nego stari J., bilo kako bilo - odbrusio je Harris. - Manje sigurno nisi mogao - dobacio je George.

- Stari J. vjerojatno smatra da je putnik - nastavio je Harris. Tako je izgledala njihova zahvalnost za to š to sam i njih i njihov prokleti stari č amac vukao č ak od Kingstona, nadzirao i rukovodio svim za njihovo dobro, brinuo se za njih i robovao za njih. Ali tako je to na ovom svijetu. Trenutni spor riješili smo tako da Harris i George veslaju sve do iza Readinga, a da ja zatim vuč em č amac dalje. Vuć i teš ki č amac protiv snaž ne struje viš e ne smatram nimalo privlač nom zabavom. Bila su, i davno proš la, vremena kad sam se otimao za teš ke poslove; sad sam više sklon da pružim priliku mlađima. Primjeć ujem da se već ina starih rječ nih vukova povlač i na slič an nač in kad god se nađu u situaciji koja zahtijeva već e izič ke napore. Starog rječ nog vuka mož ete smjesta prepoznati po tome š to u takvim okolnostima uvijek lež i udobno ispruž en na jastucima na pramcu i hrabri veslač e, prič ajuć i im bajke o svojim velič anstvenim podvizima prošlog ljeta. - Cini vam se da je to š to radite naporno - govori, zadovoljno odbijajuć i dimove, dvojici oznojenih poč etnika koji već sat i pol bez zastoja veslaju protiv snaž ne struje - a Jim Bif les, Jack i ja smo ljetos, veslajuć i, za jedno popodne stigli od Marlowa do Goringa. Niti jednom nismo zastali da predahnemo. Sjećaš li se, Jack? Jack, koji je od svih kaputa i pokrivač a u č amcu napravio sebi na pramcu lež aj i tu već dva sata č vrsto spavao, na trenutak se, tako prozvan, budi i prisjeć a još nekih pojedinosti tog velikog pothvata, kako su se cijelim putem morali boriti s neobič no snaž nom strujom i oštrim čeonim vjetrom. - Preš li smo, mislim, bar trideset č etiri milje - nastavlja prvi govornik, uzimajući još jedan jastuk da stavi pod glavu. - Nismo, Tom, nemoj pretjerivati - mrmlja Jack prijekorno. Najviše trideset tri. Nakon toga Tom i Jack, iscrpljeni tim napornim razgovorom, ponovo tonu u san, a naivni mladić i, ponosni š to im je dopuš teno da plove s dvojicom tako slavnih veslač a kao š to su Jack i Tom, zapinju jače nego ikad. Kad sam bio mlad, volio sam sluš ati te prič e starijih, naprosto sam ih gutao, primao srcu svaku riječ i traž io još , ali današ nja mlada generacija nije, č ini se, lakovjerna kao š to je bila naš a, u stara

vremena. Nas trojica - George, Harris i ja - poveli smo ljetos sa sobom jednog »novajliju« i poč eli ga, po obič aju, obasipati prič ama o naš im velikim podvizima na rijeci. Isprič ali smo mu sve uobič ajene bajke, laž i koje su s vremenom stekle neprolaznu slavu i vjerno služ ile starim veslač ima već godinama, i dodali sedam novih, originalnih, koje smo smislili za vlastite potrebe, među kojima i jednu zaista sasvim vjerojatnu prič u, dijelom zasnovanu na jednom istinitom događaju koji se, s izvjesnim modi ikacijama, zaista odigrao prije nekoliko godina, a č iji su junaci bili neki naš i prijatelji, prič u u koju bi povjeravalo i dijete a da mu to ne naškodi. Taj je mladi č ovjek, međutim, izvrgao ruglu sve te naš e prič e, traž io od nas da ponovimo te pothvate na licu mjesta i htio da se kladi na deset prema jedan da nam to neće uspjeti. Tog jutra nekako smo se upustili u razgovor o svojim veslač kim iskustvima i sjeć anja na prve pokuš aje da savladamo veliku umjetnost veslanja. Moja najranija veslač ka uspomena vezana je za sluč aj kad smo nas petorica dali po tri penija i iznajmili neki neobič no konstruiran č amac da se provozamo po jezeru u Regent's Parku, a poslije se sušili u kućici čuvara parka. Nakon toga u meni se pojavila strast za vodom, pa sam č esto odlazio da se vozim na splavi po jezercima u blizini ciglana u predgrađu, š to je aktivnost koja pruž a viš e zabave i uzbuđenja nego š to se mož e i pretpostaviti, naroč ito kad se nalazite usred jezerca a vlasnik materijala od kojeg je splav nač injena iznenada iskrsne na obali s debelom batinom u ruci. Prvo š to osjetite kad ugledate tog gospodina jest da vam nekako nije stalo ni do njegovog druš tva ni do razgovora s njim, i da bi bilo najbolje nekako izbjeć i upoznavanje ako je to moguć e izvesti a da č ovjek ne ispadne nepristojan. Vaš cilj, prema tome, postaje iskrcati se na obali jezerca nasuprot mjestu na kome se on nalazi, pa bez zadrž avanja i mirno otić i kuć i, pretvarajuć i se da ga niste primijetili. On, međutim, č ezne za tim da vas stigne i porazgovara s vama, č ini se da poznaje vaš eg oca a isto tako i vas, ali to vas nimalo ne privlač i njemu. Govori da ć e vas nauč iti kako se uzimaju njegove daske i pravi od njih splav, ali poš to vi to i tako već sasvim dobro znate, njegova ponuda, iako oč igledno dobronamjerna, č ini vam se suviš nom.

Prihvatiti, po vaš em miš ljenju, znač ilo bi samo nepotrebno gnjaviti čovjeka. Njegova ž elja da se nađe s vama nadoknađuje, međutim, svu suzdrž ljivost s vaš e strane, a ž ustrinu s kojom kaska lijevo-desno oko jezerca da se nađe na mjestu iskrcavanja i pozdravi vas ne mož ete shvatiti drukčije nego kao kompliment. Ako je to sluč ajno č ovjek krupnijeg stasa koji brzo izgubi dah, mož ete lako izbjeć i susret s njim, ali ako je od onih mlađih i dugonogih, sastanak je neizbjež an. Razgovor obič no ispadne sasvim kratak, pri č emu riječ uglavnom vodi on dok se vaš e primjedbe obič no svode na jednoslož ene uzvike. Zato nastojite iskoristiti prvu priliku da pobjegnete. Splavarenjem sam se bavio oko tri mjeseca, a kad sam usavrš io tu vješ tinu koliko sam smatrao da je potrebno, odluč io sam da se posvetim pravom veslanju i uč lanio se u jedan od veslač kih klubova na Leaju. Vozeć i se č amcem po rijeci Lea, naroč ito subotom po podne, č ovjek brzo savlada sve potrebne vješ tine, a posebice kako izbjeć i sukobe sa kojekakvim siledž ijama i sudare sa š lepovima. Tu č ovjek također ima dovoljno prilike nauč iti kako da najbrž e i najelegantnije legne na dno č amca i izbjegne už ad za vuč u koja bi ga mogla baciti u vodu. Tu se, međutim, ne mož e steć i pravi stil. Pravi sam stil stekao tek kad sam doš ao na Temzu. Danas se mom stilu veslanja svi dive. Ljudi kažu da je sasvim neobičan. George nikad nije bio ni blizu vode sve dok nije napunio š esnaest godina. Tada je zajedno s još osmoricom gospode iste dobi otiš ao jedne subote u Kew s namjerom da tu unajme č amac, odvezu se do Richmonda i vrate natrag. Jedan od njih, momak s gustom, kuš travom kosom po imenu Joskins, koji se jednom ili dva puta vozio č amcem po jezeru Serpentine u Hyde Parku, pričao im je kako je to vrlo zabavno. Kad su doš li u pristaniš te, plima se brzo povlač ila a iznad rijeke je š ibao jak vjetar, ali to ih nije nimalo zabrinjavalo pa su krenuli da izaberu čamac. Na obali u pristaniš tu lež ao je jedan sportski osmerac, koji im je najviš e zapeo za oko. Rekli su da ć e uzeti taj č amac, molim. Vlasnik je bio otiš ao nekamo i č amce je izdavao dječ ak koji mu je pomagao u

poslu. Dječ ak je pokuš ao da ih nekako odvrati od osmerca i pokazao im dva-tri vrlo udobna izletnič ka č amca, ali njima se oni nisu svidjeli. Smatrali su da je osmerac čamac u kome će najbolje izgledati. I tako je dječ ak spustio č amac u vodu, a oni su skinuli kapute i spremili se da zauzmu svoja mjesta. Dječ ak je predlož io da George, koji je i u to vrijeme bio najtež i u svakom druš tvu, sjedne na mjesto broj č etiri. George je rekao da ć e vrlo rado biti broj č etiri i sjeo ravno na mjesto veslač a na pramcu, leđima okrenut krmi. Nekako su ga namjestili kako treba, a onda su ušli u čamac i ostali. Za kormilara su odredili jednog neobič no nervoznog mladić a, a Joskins mu je objasnio kako se pokreć e kormilo. Sam Joskins sjeo je na prvo mjesto. Rekao je ostalima da je stvar sasvim jednostavna neka samo rade ono što radi on. Rekli su da su spremni i dječ ak iz pristaniš ta uzeo je č akiju i odgurnuo čamac. Ono š to je uslijedilo George nikad nije mogao opisati u svim pojedinostima. Iz njegovih zbrkanih sjeć anja slijedilo je da je odmah nakon isplovljavanja dobio ž estok udarac u leđa drš kom vesla veslač a broj pet, a da je u istom trenutku sjediš te kao č arolijom jednostavno nestalo ispod njega, tako da se naš ao na podu č amca. Također je primijetio, kao sasvim neobič nu okolnost, da veslač broj dva lež i na leđima na dnu č amca, s nogama u zraku, oč igledno u nastupu nervnog poremećaja. Proš li su ispod mosta kod Kewa, ploveć i postrance brzinom od nekih osam milja na sat. Veslao je samo Joskins. George, koji je nekako pronaš ao svoje sjediš te, pokuš ao je da mu pomogne, ali na njegovo veliko iznenađenje veslo je nestalo ispod č amca č im je dodirnulo vodu, zamalo ne povukavši i njega za sobom. »Kormilar« je ispustio oba konopca kormila u vodu i zaplakao. Kako im je uspjelo da se vrate, to George nikad nije znao objasniti, ali za to im je bilo potrebno dobrih č etrdeset minuta. Gomila š to se okupila na mostu kod Kewa pratila je priredbu s velikim zanimanjem, dovikujuć i im razne upute. Tri puta im je uspjelo da prođu s č amcem ispod luka mosta i tri puta ih je struja vrač ala natrag, a »kormilar« je, svaki put kad bi podigao glavu i ugledao iznad sebe most, zajecao obnovljenim snagama. Tog popodneva, prič ao je George, nije baš vjerovao da ć e ikad

zavoljeti čamce i veslanje. Harris ima viš e iskustva u veslanju na moru, nego na rijeci i tvrdi da, š to se izič ke rekreacije tič e, daje prednost moru. Ja nikako. Ljetos, u Eastbourneu, izvezao sam se na more jednim malim č amcem. Nekad sam se, boraveć i na moru, dosta zabavljao veslanjem i vjerovao sam da ć e sve biti u redu, ali sam ubrzo ustanovio da sam potpuno zaboravio kako se to radi. Dok mi je jedno veslo bilo duboko u vodi, drugo se divlje klatilo u zraku. Da bih zahvatio vodu istodobno s oba vesla, morao sam ustati. Setališ te na keju bilo je puno otmjenog i elegantnog svijeta i morao sam proć i pored svih tih ljudi u tako glupom polož aju. Iskrcao sam se na pola puta do plaž e i naš ao nekog starog mornara da me vrati. Volim promatrati takvog starog morskog vuka kako vesla, naroč ito kad je unajmljen na sat. U njegovom veslanju ima toliko smirenosti i opuš tenosti! Potpuno je liš eno one nervozne ž urbe, one sulude jurnjave koja iz dana u dan postaje sve viš e pravo prokletstvo devetnaestog stoljeć a. Njemu nije ni nakraj pameti da prestiž e druge č amce. Ako ga neki č amac stigne i ostavi daleko iza sebe, njemu to nimalo ne smeta; u stvari, stiž u ga i prestiž u svi, bolje reč eno svi koji plove istim smjerom. Nekim ljudima to bi smetalo i ljutilo ih, ali duš evni mir i dostojanstvo s kojima najmljeni veslač podnosi takva iskuš enja predstavljaju pravu lekciju protiv nezdravih ambicija i oholosti. Obič no veslanje za praktič ne potrebe, tek toliko da se č amac dovede na određeno mjesto, nije naroč ito teš ko nauč iti, ali je potrebno mnogo prakse da se č ovjek osjeć a ugodno dok vesla pred djevojkama. »Tempo« je ono š to zadaje najviš e muke poč etniku. Cudna stvar - govori dok po dvadeseti put u toku pet minuta raspetljava svoje veslo od vaš eg - kad sam veslam, sve ide sasvim dobro! Vrlo je zabavno promatrati dva poč etnika kako pokuš avaju drž ati tempo jedan s drugim. Prednji veslač drž i da je nemoguć e održ avati ritam sa zadnjim zato š to ovaj vesla na neki sasvim neobič an nač in. Zadnji veslač na takve izjave reagira ljutito i objaš njava kako posljednjih deset minuta ne radi niš ta drugo nego nastoji prilagoditi svoj stil ogranič enim moguć nostima prednjeg. Prednji se veslač na to uvrijedi i traž i od zadnjeg da ne razbija glavu oko njega (prednjeg

veslača), već da se koncentrira na neki razuman tempo. - Zeliš li mož da da ja dajem takt? - dodaje, oč igledno uvjeren da bi on smjesta doveo stvari u red. I tako lupaju veslima po vodi još stotinjak jardi bez nekog vidljivog uspjeha, a onda zadnjem veslač u, u trenutku inspiracije, bljesne u čemu je tajna njihovih dotadašnjih nevolja. - Reć i ć u ti u č emu je stvar... ti si uzeo moja vesla! - vič e, okreć uć i se prednjem. - Treba da ih zamijenimo! - E pa, da ti pravo kaž em, već sam se poč eo pitati kako to da ne mogu izić i na kraj s njima - odgovara prednji veslač razvedrivš i se i spremno prihvaćajući razmjenu. - Sad će sve biti kako treba! Ni nakon toga, međutim, niš ta nije kako treba. Zadnji veslač jedva mož e dohvatiti vesla iako mu ruke gotovo ispadaju iz zglobova, a prednji veslač pri svakom zaveslaju dobiva snaž an udarac u grudi. Zato ponovo mijenjaju vesla i dolaze do zaključ ka da im je č ovjek koji izdaje č amce dao dva pogreš na para vesala. Zajednič ke psovke na rač un tog č ovjeka ponovo uspostavljaju srdač nu, drugarsku atmosferu. George je rekao kako č esto pož eli da za promjenu zamijeni veslanje pantingom, kako ovdje nazivaju upravljanje č amcem s ravnim dnom s pomoć u dugač ke motke. Panting, nije tako jednostavna vješ tina kao š to izgleda. Kao i kod veslanja, č ovjek brzo nauč i da pokreć e č amac i upravlja, ali je potrebna duga praksa da to radi dostojanstveno i ne umačući čitav rukav u vodu. Jedan mladić , moj poznanik, dož ivio je za vrijeme svog prvog pantinga vrlo ž alosnu nezgodu, U poč etku mu je stvar tako dobro iš la od ruke da se sasvim zanio - hodao je po č amcu od pramca do krme i natrag tako bezbriž no i rukovao motkom tako lež erno i precizno da ga je bilo pravo už ivanje promatrati. Otiš ao bi do pramca i spustio motku u vodu, a onda brzo korač ao prema krmi, kao stari majstor pantinga. Oh, bilo je to divno! I sve bi to ostalo divno da nije, na nesreć u, dok je gledao naokolo už ivajuć i u prirodi, nač inio samo jedan korak viš e nego š to je potrebno i siš ao s č amca. Motka je ostala č vrsto zabijena u mulj i on je ostao drž eć i se za nju, a č amac je otplovio dalje. Polož aj u kome se naš ao ne bi se baš mogao nazvati dostojanstvenim. Jedan drski mangup na obali smjesta je poč eo dozivati nekog svog kompanjona,

koji je bio zaostao, da »pož uri ako ž eli vidjeti pravog majmuna na štapu«. Nisam mu mogao pomoć i jer je zla sreć a htjela da zaboravimo na oprez, pa nismo ponijeli rezervnu motku. Mogao sam samo sjediti i promatrati ga. Nikad neć u zaboraviti izraz njegova lica dok je motka sve dublje tonula u mulj; u njemu je bilo toliko tužne rezignacije. Promatrao sam kako polako klizi u vodu, a zatim izlazi na obalu, ž alostan i mokar. Nisam mogao izdrž ati da se ne nasmijem, bila je to previš e smiješ na slika. Kikotao sam se neko vrijeme, onako za sebe, a onda mi je odjednom sinulo da, kad malo razmislim, nema č emu da se smijem. Sjedio sam sam u č amcu, bespomoć an, bez motke, i snaž na matica nosila me sve dalje, možda prema nekom brzacu. Poč eo sam se ljutiti na svog prijatelja š to je iskorač io iz č amca i ostavio me u ovakvoj situaciji. Mogao mi je bar ostaviti motku. Plovio sam tako oko č etvrt milje, a onda sam ugledao ribarski č un usidren usred rijeke i u njemu dva stara ribolovca. Ugledali su me kako plovim prema njima i počeli vikati da im se sklonim s puta. - Ne mogu! - vikao sam. - Pa i ne pokušavate! - odgovorili su. Objasnio sam im situaciju kad sam priš ao bliž e, i oni su uhvatili moj č amac i posudili mi motku. Prelivna brana nalazila se samo pedesetak jardi dalje. Bio sam sretan što su se tu zatekli. Prvi put sam isplovio na panting s još trojicom momaka; rekli su da ć e me nauč iti kako se to radi. Nismo mogli krenuti svi zajedno, pa sam rekao da ć u otić i ranije, unajmiti č amac i vjež bati malo dok oni ne stignu. Tog popodneva nisam mogao unajmiti č amac, svi su bili zauzeti, pa mi nije ostalo drugo nego da sjednem na obalu, promatram rijeku i čekam prijatelje. Nisam sjedio dugo kad je moju paž nju privukao č ovjek u č amcu koji je, kako sam s izvjesnim iznenađenjem ustanovio, nosio kaput i kapu kakve sam na sebi imao i ja. Bio je očigledno početnik u pantingu i njegovi potezi bili su vrlo interesantni. Nikad niste mogli znati š to ć e se dogoditi kad slijedeć i put spusti motku u vodu, a po svemu sudeć i, ni on sam to nije znao. Ponekad bi č amac krenuo uzvodno a ponekad nizvodno, nekad bi se jednostavno okrenuo na mjestu i naš ao na suprotnoj strani motke. Svaka od tih posljedica podjednako ga je

iznenađivala i ljutila. Nakon izvjesnog vremena taj je č ovjek privukao paž nju svih š etač a pored rijeke i ljudi su se poč injali međusobno kladiti oko toga kakav će biti ishod njegovog slijedećeg poteza. Neš to kasnije pojavili su se, na suprotnoj obali, i moji prijatelji, zastali i promatrali ga. Bio je leđima okrenut njima, vidjeli su samo njegov kaput i kapu. Iz toga su izveli zaključ ak da sam to ja, da to njihov voljeni drug pravi budalu od sebe, i njihovom oduš evljenju nije bilo kraja. Smjesta su ga počeli nemilosrdno zadirkivati. U poč etku nisam shvatio njihovu pogreš ku, i pomislio sam kako je nepristojno s njihove strane da se tako rugaju nepoznatom č ovjeku. Već sam htio da viknem i opomenem ih, ali onda sam se dosjetio u čemu je stvar i sakrio se iza jednog drveta. Oh, kako su se zabavljali rugajuć i se tom mladom č ovjeku! Stajali su tako dobrih pet minuta drsko mu dobacujuć i, kreveljeć i se, ismijavajuć i ga i zbijajuć i š ale na njegov rač un. Zasipali su ga bradatim vicevima, č ak su smislili i neke nove i ispalili ih na njega. Uz to su izvukli i sve stare obiteljske š ale naš eg druš tva koje su mladom čovjeku sigurno bile sasvim nerazumljive. Konačno, kad mu je već bilo dosta tog bezobrazluka, okrenuo se prema njima i oni su ugledali njegovo lice! Sa zadovoljstvom sam ustanovio da im je ostalo još dovoljno pristojnosti da osjete kakve su budale ispali. Objasnili su č ovjeku da im se uč inilo kako je on jedan njihov prijatelj. Rekli su kako se nadaju da ih neć e smatrati ljudima koji idu naokolo i vrijeđaju nepoznat svijet. Naravno, č injenica da su ga zamijenili za svog prijatelja predstavljala je dovoljno opravdanje. Sjeć am se kako mi je jednom Harris prič ao š to je dož ivio dok se kupao u Boulogneu. Plivao je duž plaž e kad ga je netko iznenada s leđa uhvatio za vrat i silom gurnuo pod vodu. Branio se ž estoko, naprež uć i sve snage, ali onaj tko ga je drž ao za vrat bio je, izgleda, pravi Herkules i svi njegovi napori da se oslobodi bili su uzaludni. Bio je već digao ruke od borbe i pokuš avao usmjeriti misli na spas svoje duše kad ga je napadač iznenada pustio. Uspravio se i pogledao u svog ubojicu. Napadač je stajao pokraj njega i slatko se smijao, ali se zagrenuo kad je ugledao Harrisovo lice dok je izranjalo iz vode, i počeo se povlačiti, očigledno zaprepašten.

- Oprostite mi, molim vas - mucao je zbunjeno. - Mislio sam da ste moj prijatelj! Harris je pomislio kako je dobro proš ao š to ga taj č ovjek nije zamijenio s nekim svojim rođakom, jer bi ga u tom sluč aju vjerojatno udavio. Jedrenje također zahtijeva određeno znanje i praksu, iako moram priznati da kao dječ ak nisam tako mislio. Bio sam uvjeren da je to prirodna sposobnost č ovjeka, kao trč anje ili igra loptom. Poznavao sam jednog dječ aka koji je dijelio te moje nazore, pa smo jednog vjetrovitog dana odluč ili da se ogledamo u tom sportu. Bili smo tada i u Yarmouthu i uč inilo nam se da ć e biti najbolje da krenemo na izlet uz rijeku Yare. Na pristaniš tu pokraj mosta unajmili smo jedrilicu i otisnuli se. - Vrijeme je prilič no loš e - rekao nam je vlasnik dok smo isplovljavali. - Bit ć e najbolje da i podignete skrać eno jedro, a č im izbijete iza rta, oštro skrenite prema vjetru. Rekli smo da ćemo tako i učiniti i oprostili se s njim jednim veselim »Do viđenja!« - pitajuć i se kako se to skreć e prema vjetru, gdje da nađemo to skraćeno jedro i što da radimo s njim kad ga nađemo. Veslali smo dok nismo izgubili grad iz vida, a onda, kad smo pred sobom ugledali prostranu vodenu površ inu nad kojom je vjetar š ibao orkanskom snagom, uč inilo nam se da je doš lo vrijeme za poč etak operacije. Hector - mislim da se tako zvao moj prijatelj - nastavio je veslati, a ja sam pokuš ao odmotati jedro. Cinilo se da je to prilič no kompliciran posao, ali na kraju je i to bilo obavljeno. Nametnulo se, međutim, pitanje koji je gornji kraj jedra. Slijedeć i svoj prirodni instinkt, zaključ ili smo, naravno, da je donji kraj jedra gornji, i prihvatili se posla, pokuš avajuć i da ga podignemo. Nismo ga, međutim, mogli podić i, ni naopako niti bilo kako drukč ije. Jedro je, č inilo se, steklo dojam da se igramo pogreba, da sam ja leš a ono plahta u koju me treba umotati. Kad je shvatilo da to nije naš a namjera, tresnulo me po glavi onom drvenom prečkom i odbilo da radi bilo što. - Na kvasi ga - rekao je Hector. - Spusti ga u vodu i nakvasi. Rekao je da mornari na jedrenjacima uvijek kvase jedra prije nego š to ih podignu. Nakvasio sam jedro, ali to je samo pogorš alo stvar.

Nije prijatno ni kad vam se suho jedro omotava oko nogu i uvija oko glave, a kad je to jedro još i mokro, tako da se iz njega cijedi voda, to je da čovjek pobjesni. Konač no smo, zajednič kim snagama, nekako podigli jedro. Uč vrstili smo ga ne baš naopako nego nekako ukoso, i vezali ga za jarbol konopcem koji smo u tu svrhu odrezali sa snasta. Da se jedrilica nije prevrnula - navodim samo kao č injenicu. Zaš to se nije prevrnula, to ne mogu nič im objasniti. Poslije sam č esto razmiš ljao o tome, ali nikad nisam uspio nać i neko prihvatljivo objašnjenje tog fenomena. Mož da se pravi razlog krije u prirodnoj tvrdoglavosti svih stvari na ovom svijetu. Mož da je brod doš ao do zaključ ka, prateć i naš e ponaš anje, da smo isplovili da poč inimo samoubojstvo i odluč io da nam uskrati to zadovoljstvo. To je jedino objašnjenje koje mogu dati. Drž eć i se grč evito za rub č amca, nekako nam je uspjelo da ostanemo u njemu, iako je to zahtijevalo ogroman napor. Hector je rekao da gusari i ostali pomorci za ž estokih oluja obič no vež u kormilo za neš to i spuš taju lok, pa je predlož io da i mi uradimo neš to slič no, ali ja sam bio za to da pustimo brod neka ga vjetar nosi kako najbolje zna. Kako je moj prijedlog bilo najlakš e provesti u djelo, jednoglasno je prihvaćen i ostalo nam je samo da se dobro držimo za rub čamca. Jedrilica je otplovila oko jedne milje uz rijeku brzinom kakvom nikad kasnije nisam jedrio i za kojom nimalo ne č eznem. Na jednom zavoju rijeke nagnula se tako da joj je pola jedra bilo ispod vode, ali se nekim č udom ispravila i nasukala na dugu, nisku, muljem pokrivenu obalu. Ta nas je muljevita obala spasila. Jedrilica je orala mulj negdje do sredine nanosa, i zaustavila se. Kad smo ustanovili da se ponovo mož emo kretati po vlastitoj ž elji, da se viš e ne kotrljamo kao graš ak u situ, privukli smo se naprijed i odrezali jedro. Bilo nam je dosta jedrenja. Nismo htjeli da pretjeramo, pa da nam se ogadi. Jedrili smo - bilo je to solidno, cjelovito, uzbudljivo, zanimljivo jedrenje - i odluč ili smo da dalje, tek radi promjene, veslamo. Prihvatili smo se vesala i pokuš ali izvuć i jedrilicu iz mulja, ali smo već pri prvom pokuš aju slomili jedno veslo. Nakon toga postupali smo

opreznije, ali bila su to stara, trula vesla i drugo se slomilo još lakš e nego prvo. Ostali smo bespomoćni. Mulj se prostirao sto jardi ispred nas, a iza nas bila je voda. Jedino š to smo mogli uč initi bilo je sjediti i č ekati da nam netko pritekne u pomoć. Nije bio baš dan koji bi izmamio ljude na rijeku, i č ekali smo puna tri sata da naiđe prvi č amac. Bio je to jedan stari ribar i on nas je, s ogromnim naporom, konač no izvukao iz mulja i odvukao, nimalo slavno, do pristaništa. Kad smo dali napojnicu ribaru koji nas je dovukao, i platili slomljena vesla i č etiri i pol sata upotrebe jedrilice, to jedrenje odnijelo nam je dobar dio naš eg dž eparca za viš e tjedana. Stekli smo, međutim, iskustvo, a kažu da iskustvo nikad nije preskupo.

XVI Reading - Vuče nas parobrod - Drsko ponašanje malih čamaca Kako ti mali čamci smetaju parobrodima - George i Harris ponovo zabušavaju - Prilično otrcana priča - Streatley i Goring Do Readinga smo stigli oko jedanaest sati. Rijeka je tu prljava i sumorna. U okolici Readinga nitko se dugo ne zadrž ava. Sam je Reading č uven, stari grad, utemeljen još u davna vremena kralja Ethelreda, kad su Danci pristajali sa svojim ratnim brodovima u Kennetu i kretali iz Readinga da pustoš e i pljač kaju po Wessexu. Ethelred i njegov brat Alfred doč ekali su ih tu sa svojom vojskom i pobijedili ih, pri č emu je Ethelred uzeo na sebe da se moli Bogu, a Alfred se borio. Poslije, Reading je stekao glas mjesta u koje je zgodno skloniti se kad prilike u Londonu postanu neugodne. Parlament bi obič no bjež ao u Reading kad god bi se u Westminsteru pojavila kuga, a 1625. godine njegov primjer slijedilo je i sudstvo pa su suđenja održ avana u Readingu. Londonu je sigurno bila dobro doš la tu i tamo poneka obična kuga da se oslobodi i pravnika i parlamenta. Za vrijeme sukoba između kralja i parlamenta, vojska grofa od Essexa drž ala je Reading pod opsadom, a č etvrt stoljeć a kasnije Vilim Oranski natjerao je tu u bijeg jedinice kralja Jakova. U Readingu je sahranjen Henrik Prvi, u benediktanskom samostanu koji je osnovao i č ije se ruš evine još mogu vidjeti. U tom istom samostanu vjenč ao se slavni John od Gaunta sa svojom Lady Blanche. Kod brane u Readingu naiš li smo na parobrod š to su ga iznajmili neki moji prijatelji, i on nas je vukao sve do otprilike jednu milju ispred Streatleyja. Vrlo je ugodno voziti se č amcem koji vuč e parobrod. Meni je to kudikamo ugodnije od veslanja, Vož nja bi bila još ugodnija da nije bilo onih prokletih malih č amaca koji su neprestano iskrsavali ispred naš eg parobroda, pa smo, da se ne bi sudarili s njima,

morali usporavati plovidbu i zaustavljati se. Zaista je pravi skandal kako ti č amci na vesla ometaju plovidbu parobroda rijekom; treba hitno poduzeti nešto da se tome učini kraj. Osim toga. ljudi koji se voze u tim č amcima upravo su neopisivo drski. Mož ete im svirati dok vam kotao ne eksplodira, ali njima nije ni nakraj pameti da pož ure i maknu vam se s puta. Da se mene pita, ja bih dopustio parobrodima da povremeno prevrnu jedan ili dva takva čamca, koliko da ih nauče pameti. Neš to dalje od Readinga rijeka osvaja svojom ljepotom. Zeljeznič ka pruga prilič no kvari pejzaž u blizini Tilehursta, ali od Mapledurhama do Streatleyja pejzaž je velič anstven. Neš to dalje od brane kod Mapledurhama lež i Hardwick House, gdje je Charles Prvi dolazio na kuglanje, Okolica Pangbournea, gdje se nalazi mala starinska krč ma »K labudu«, sigurno je poznata posjetiocima umjetničkih izložbi koliko i njenim stanovnicima. Parobrod mojih prijatelja otkvač io nas je ispod same š pilje i Harris je izjavio kako je sad red na mene da vuč em č amac. Meni se č inilo da u tom zaključ ku nema nikakve logike. Ujutro smo se bili dogovorili da ja dovuč em č amac do tri milje iza Readinga, E pa, nalazili smo se deset milja dalje od Readinga! Bilo je očigledno da je sad opet njihov red. Nisam mogao uvjeriti ni Georgea ni Harrisa da na stvar treba gledati u tom svjetlu, pa sam, da prekinem raspravu, sjeo za vesla. Nisam veslao viš e od nekoliko minuta kad je Harris primijetio kako rijekom pliva neš to crno, pa smo se približ ili da vidimo o č emu se radi. George se nagnuo preko ruba č amca kad smo priš li, i uhvatio taj predmet, ali se istog trenutka s krikom trgnuo, blijed kao krpa. Bilo je to mrtvo tijelo neke ž ene. Lako je plovilo po samoj površ ini; lice ž ene bilo je blago i smireno. To nije bilo lijepo lice, izgledalo je nekako prerano ostarjelo i previš e mrš avo, ispijeno, da bi bilo lijepo; ipak, bilo je to njež no, privlač no lice, usprkos peč atu patnje i bijede, a na njemu je lebdio onaj izraz smirenosti i olakš anja koji ponekad poprimaju lica bolesnika kad mine posljednji bol. Na naš u sreć u - nismo bili nimalo raspolož eni da se povlač imo po sudovima i mrtvač nicama - leš su primijetili i neki ljudi s obale i preuzeli brigu o njemu. Poslije smo č uli i prič u o toj ž eni. Bila je to, naravno, stara i uobič ajena tragedija. Voljela je i bila prevarena - ili se prevarila. Bilo

kako bilo, zgriješ ila je - događa se to i nekima od nas, ponekad - i njena obitelj i prijatelji, zaprepaš teni i ogorč eni, zatvorili su pred njom vrata svojih kuća. Ostavljena da se sama bori sa svijetom, s mlinskim kamenom svoje sramote oko vrata, tonula je sve dublje i dublje. Neko je vrijeme izdrž avala sebe i dijete sa dvanaest š ilinga tjedno koliko je dobivala radeć i svakodnevno po dvanaest sati najtež e poslove. Sest š ilinga davala je ljudima koji su se brinuli za dijete, a s ostatkom pokuš avala nekako održavati svoju dušu i tijelo. Održ ati tijelo i duš u zajedno sa š est š ilinga tjedno praktič ki je nemoguć e. Spojeni tako slabaš nom vezom, oni tež e da se razdvoje i jednog dana, vjerojatno, sagledala je jasnije nego inač e svu bijedu i bezizlaznost takvog ž ivota, i uplaš ila se sutraš njice š to se prijeteć i cerila pred njom. Posljednji put obratila se nekadaš njim prijateljima, ali glas izopć ene greš nice nije mogao prodrijeti kroz debeli, ledeni zid njihovog moralizma. Otiš la je da još jednom vidi svoje dijete - drž ala ga u naruč ju i ljubila, umorno, tupo, nič im ne pokazujuć i svoje osjeć aje, a onda mu utisnula u ruč icu č okoladu od jednog penija koju mu je donijela, i otišla. Nakon toga je za posljednji novac kupila kartu i otputovala u Goring. Misli koje su njen ž ivot ispunjavale najveć om gorč inom bile su, sigurno, na neki nač in vezane za š umovite predjele i blistave zelene livade oko Goringa. Zene su, međutim, č udno sklone da prigrle nož koji ih ubija, a mož da su sa sjeć anjem na jad i muku bile pomiješ ane i uspomene na one najljepš e, najslađe trenutke provedene u tim dubokim sjenama, pod nisko savijenim granama gustih, kroš njatih stabala. Lutala je š umama duž obale rijeke cijeli dan, a onda, kad se spustila več er i sivi sumrak pokrio vodu velom izmaglice, pruž ila je ruke prema š utljivoj rijeci koja je bila svjedokom njene sreć e i njene tuge. I stara ju je rijeka primila u svoj njež ni zagrljaj, privila njenu umornu glavu na svoje grudi i oslobodila je svakog bola. Tako je zgriješ ila u svemu, u ž ivotu i u smrti. Neka joj se Bog smiluje, i svim ostalim grešnicima, ako ih još bude. Goring na lijevoj a Streatley na desnoj obali rijeke podjednako su prijatna mjesta u kojima se vrijedi zadrž ati nekoliko dana. Predjeli š to se pruž aju nizvodno č ak do Pangbournea upravo mame na jedrenje

po suncu ili na veslanje po mjeseč ini, a č itav je kraj bogat prirodnim ljepotama. Namjeravali smo tog dana veslati č ak do Wallingforda, ali privlač no, nasmijano lice rijeke navelo nas je da se zadrž imo neko vrijeme. I tako smo vezali č amac kod mosta, otiš li u Streatley i ruč ali kod »Bika«, na veliko Montmorencyjevo zadovoljstvo. Kaž u da su brda s jedne i s druge strane rijeke bila na tom mjestu nekad povezana, pregrađujuć i tako današ nju Temzu, koja se iznad Goringa ulijevala u jedno veliko jezero. Nisam kadar ni pobijati ni dokazivati te tvrdnje, samo iznosim ono što sam čuo. Streatley je staro naselje i, kao već ina gradova i sela duž rijeke, utemeljen je još u vrijeme britanskih i saksonskih kraljeva. Goring nije ni približ no tako lijep kao Streatley, ako mož ete birati, ali je na svoj nač in sasvim zgodan gradić i lež i bliž e ž eljeznič koj pruzi, u sluč aju da namjeravate zbrisati ne plativši hotelski račun.

XVII Dan pranja rublja - Riba i ribiči - O umijeću pecanja - O savjesnom ribiču - Ribička priča U Streatleyju smo se zadrž ali dva dana i dali odjeć u na pranje. Pokuš ali smo sami oprati naš e stvari, u rijeci, pod Georgeovim nadzorom, ali pothvat je završ io neuspjehom, jer smo poslije pranja izgledali gore nego prije. Prije pranja naš a je odjeć a bila prljava, vrlo prljava, to je istina, ali mogla se nositi. Nakon š to smo je oprali... pa sad, rijeka između Readinga i Henleyja bila je mnogo č istija nakon š to smo u njoj oprali svoju odjeć u nego prije toga. Za vrijeme pranja pokupili smo svu neč istoć u iz rijeke između Readinga i Henleyja i utisnuli je u našu odjeću. Pralja u Streatleyju rekla nam je da je duž na, iz obzira prema samoj sebi, naplatiti za to pranje cijenu tri puta već u od uobič ajene. Citava procedura, rekla je, manje je podsjeć ala na pranje a viš e na iskopavanje. Platili smo račun bez riječi protesta. Okolica Streatleyja i Goringa č uveni je ribič ki centar. Tu se, kaž u, odlič no lovi riba. Rijeka na tom mjestu naprosto vrvi od bjelica, crvenperki, somova, klenova i jegulja, i mož ete sjediti i pecati ih cijeli dan. Neki ljudi to i rade. Naravno, nikad niš ta ne ulove. Ne znam da je itko ikad ulovio neš to u Temzi, osim ponekog sitnog piora i crknute mač ke, ali to, naravno, nema nikakve veze s ribič kim umijeć em! U mjesnom vodič u za sportske ribolovce nema ni riječ i o lovljenju bilo kakve ribe. U njemu piš e samo da je mjesto »odlič no za ribolov«, a prema onome š to sam vidio od okolice, spreman sam da to potvrdim. Nema mjesta na svijetu gdje mož ete viš e i duž e loviti ribu. Neki ribič i dolaze i pecaju jedan dan, drugi opet ostanu i pecaju mjesec dana. Mož ete se motati naokolo i pecati godinu dana, ako ž elite; rezultat ć e biti isti.

Vodič za sportske ribolovce na Temzi kaž e da se tu »na udici mož e nać i i š tuka i grgeč «, ali ta tvrdnja nije toč na. Stuka i grgeč a vjerojatno ima u rijeci. Cak sam potpuno siguran da ih ima. Mož ete ih vidjeti u plić acima, kad iziđete da se proš etate obalom; prilaze i vire napola iz vode, otvorenih usta, č ekajuć i da im bacite koji biskvit. Ako uđete u vodu da se okupate, skupljaju se oko vas, smetaju vam i nerviraju vas. Neć e se, međutim, nikad »nać i« na udici na koju je zakvač en crv ili nešto slično. Toliko ludi nisu. Ja osobno nisam neki oduš evljeni ribič . Jedno vrijeme pecanje me je prilič no zanimalo i moglo bi se reć i da mi je sasvim dobro iš lo od ruke. Iskusni su mi ribič i, međutim, rekli da od mene neć e biti niš ta i savjetovali mi da ne gubim vrijeme. Rekli su mi da odlič no bacam udicu, da oč igledno imam mnogo smisla za taj posao i posjedujem viš e nego dovoljno urođene lijenosti, ali da su ipak uvjereni kako od mene nikad neće postati pravi ribič. Nemam dovoljno mašte, rekli su. Kao pjesnik, izjavili su, pisac kriminalistič kih romana, novinar ili neš to slič no tome, vjerojatno bih imao uspjeha. Da bih, međutim, stekao kakav-takav ugled kao ribič na Temzi, trebalo bi da posjedujem neusporedivo ž ivlju i bogatiju maš tu i mnogo već u inventivnost nego što sam dosad pokazao. Neki ljudi ž ive u uvjerenju da je za dobrog ribič a od presudne važ nosti sposobnost da s lakoć om prič a laž i a da pri tome ne pocrveni; to je, međutim, pogreš no. Obič no, golo izmiš ljanje sasvim je beskorisno; to mož e svaki amater. Iskusni ribič poznaje se po slikovitom opisu pojedinosti, po nač inu na koji je č itava prič a retuš irana da bude ljepš a i zvuč i vjerojatnije, po opć em pristupu koji ostavlja dojam pedantnosti, čak i sitničavosti. Svatko može doći i reći: »Oh, sinoć sam ulovio sto pedeset grgeča!« ili: »U proš li ponedjeljak izvukao sam soma teš kog osamnaest funti, a bio je od glave do repa dug pune tri stope.« U tome nema nič eg umjetnič kog, za takvo neš to nije potrebna nikakva vještina. Priča pokazuje samo izvjesnu smjelost, i to je sve. Ne, iskusan bi se ribič stidio tako izgovorene laž i. Njegova metoda predstavlja studiju za sebe. On dolazi š utke, sa š eš irom na glavi, zavaljuje se u najudobniji naslonjač , pripaljuje lulu i neko vrijeme bez riječ i odbija dimove. Puš ta mlađe da se još malo razmeć u, a onda, kad na trenutak zavlada

tišina, vadi lulu iz usta i istresajući pepeo pripominje: - E pa, ja sam u č etvrtak uveč er ulovio neš to o č emu nema smisla da pričam, zaista. - Da? A zašto? - pitaju ostali. - Zato š to ne oč ekujem da ć e mi bilo tko povjerovati ako to isprič am - odgovara stari vuk mirno, bez i najmanjeg traga gorč ine u glasu, ponovo puni lulu i traž i od gazde da mu donese dupli š kotski viski, ali hladan. Nakon toga nastaje krać a pauza jer nitko nije toliko siguran u sebe da proturječ i starom gospodinu. I tako je on prisiljen nastaviti, bez ikakvog ohrabrenja. - Ne - kaž e zamiš ljeno, kao za sebe kad bi to meni netko isprič ao, ni ja mu ne bih povjerovao. A ipak je istina, i tu se ne mož e niš ta. Sjedio sam kraj rijeke cijelo popodne i nisam ulovio doslovno niš ta, samo dvadesetak-tridesetak bjelica i desetak š tuka. Upravo sam se spremao da dignem ruke od tog ć oravog posla kad sam osjetio dosta snaž an trzaj. Pomislio sam da je to opet jedna ribica i pokuš ao sam je izvuć i jednim zamahom, ali neka me vrag odnese ako sam mogao pomaknuti š tap! Trebalo mi je pola sata ... dobrih pola sata, gospodine moj!... da izvuč em tu ribu, i cijelo vrijeme sam č ekao da se silk prekine! Konač no sam je savladao, i š ta mislite š to sam izvukao? Jesetru! Jesetru od č etrdeset funti! I to na udicu, gospodine moj! Da, da, nimalo se ne č udim š to ste iznenađeni ... donesite mi još jedan dupli skoč, gazda, molim vas! Nakon toga ribič nastavlja prič ati o iznenađenju svih koji su vidjeli tu ribu, o tome š to je rekla njegova ž ena kad se vratio kuć i, i š to je o toj ribi izjavio Joe Buggies. Upitao sam jednom zgodom vlasnika jedne krč me kraj rijeke da li mu se ponekad smuč i od ribič kih prič a koje mora sluš ati u svom lokalu. - Oh, ne, viš e ne, sir - odgovorio je. - U poč etku sam bio od njih pomalo oš amuć en, znate, ali sad, moja ž ena i ja sluš amo ih cijelog dana pa smo ž ivi i zdravi. Navikli smo se već , znate. Važ no je da se čovjek navikne. Poznavao sam jednog momka, inač e vrlo savjesnog č ovjeka, koji je, kad se poč eo baviti ribolovom, odluč io da nikad ne poveć ava ulov za više od dvadeset pet posto.

- Kad ulovim četrdeset riba - rekao je sam sebi - pričat ću da sam ih ulovio pedeset, i tako dalje. Viš e od toga neć u lagati, jer lagati je grijeh. Plan s poveć anjem od dvadeset pet posto pokazao se, međutim, kao vrlo nepraktič an. Nikad mu se nije pruž ila prilika da ga primijeni. Nikad nije ulovio viš e od tri ribe u jednom danu, a taj se broj ne mož e uvećati za dvadeset pet posto, bar ne kad se radi o ribama. Zato je poveć ao procent na trideset tri zarez tri posto, ali ni to nije bilo zgodno kad ulovi samo jednu ili dvije ribe. Zato je, da pojednostavi stvar, odlučio da broj jednostavno udvostruči. Drž ao se tog sistema nekoliko mjeseci, ali ga je sve manje i manje zadovoljavao. Nitko mu nije vjerovao da samo udvostruč ava broj ulovljenih riba, pa mu to nije donosilo niš ta, a umjerenost ga je dovodila u neravnopravan polož aj prema drugim ribič ima. Kad je jednom zaista ulovio tri male ribe, i rekao da ih je ulovio š est, ostalo mu je samo da s ljubomorom sluš a jednog č ovjeka - za koga je znao da je ulovio samo jednu ribu - kako prič a naokolo da ih je ulovio dvadeset četiri. Tako je, na kraju, smislio sistem kojeg se od tada uvijek savjesno pridrž avao, a koji se sastojao u tome da svaku ulovljenu ribu broji kao deset, s tim da deset riba predstavlja osnovu od koje se broji. Kad, na primjer, nije ulovio niš ta, govorio je da je ulovio deset riba - po tom sistemu nikad nije mogao uloviti manje od deset riba, i to je bila osnovna prednost te metode. Ako bi, nekim sluč ajem, ulovio jednu ribu, mogao je reć i da ih je ulovio dvadeset, dok bi dvije ribe dale rezultat od trideset, tri ribe četrdeset i tako dalje. Bio je to jednostavan i vrlo praktič an sistem tako da se u posljednje vrijeme poč elo govoriti da ć e ga Druš tvo sportskih ribolovaca usvojiti kao standardnu proceduru, I zaista, prije dvije godine, upravni odbor Druš tva sportskih ribolovaca na Temzi preporuč io je č lanstvu da ga usvoji, ali tome su se suprotstavili neki stariji č lanovi Druš tva. Rekli su da ć e razmisliti o prijedlogu samo ako se broj udvostruč i, to jest ako se svaka ulovljena riba bude rač unala kao dvadeset. Ako se nađete na rijeci, i budete imali jednu slobodnu več er, preporuč ujem vam da svratite u koju od onih malih seoskih krč mi i sjednete za stol u toč ionici. Tu ć ete gotovo sigurno naić i na jednog ili

dvojicu starih ribič a koji su doš li da na miru popiju koju č aš icu, i oni ć e vam za pola sata isprič ati toliko ribič kih prič a da ih neć ete moć i probaviti mjesec dana. George i ja - ne znam š to se dogodilo s Harrisom; iziš ao je rano po podne, obrijao se, a zatim se vratio i č itavih č etrdeset minuta č istio cipele, nakon č ega ga viš e nismo vidjeli - dakle George i ja, i pas, prepuš teni sami sebi, iziš li smo drugu več er da se proš etamo do Wallingforda i, vrać ajuć i se, svratili u jednu malu krč mu pokraj rijeke da se odmorimo i obavimo neke druge poslove. Uš li smo u salon i sjeli, Tu se zatekao samo jedan postariji gospodin s dugač kom glinenom lulom u zubima, pa smo se, sasvim prirodno, upustili u razgovor. Rekao nam je da je danas bio lijep dan, a mi smo njemu rekli da je i juč er bio lijep dan, pa smo zajednič ki izrazili miš ljenje da ć e lijep dan biti i sutra, George je rekao da mu se č ini kako ć e ove godine biti dobra žetva. Nakon toga je, ne znam kako, izišlo na vidjelo da smo stranci u tom kraju i da sutra ujutro odlazimo. Nastupila je stanka u razgovoru, za vrijeme koje su naš i pogledi lutali naokolo po prostoriji. Zaustavili su se, konač no, na jednoj staroj, praš noj, zastakljenoj kutiji, prič vrš ćenoj visoko iznad kamina, u kojoj se nalazila jedna pastrva. Ta pastrva upravo me je fascinirala, bilo je to pravo č udoviš te od ribe. U stvari, na prvi pogled uč inilo mi se da je u kutiji bakalar. - Ah! - rekao je stari gospodin, prateć i moj pogled. - Dobar komad, što kažete? - Sasvim neobič an - promrmljao sam, a George je upitao starca koliko je, po njegovom mišljenju, bila teška ta riba. - Osamnaest funti i š est unca - rekao je naš prijatelj, ustajuć i i uzimajuć i kaput. - Da - nastavio je - bilo je to prije š esnaest godina ... treć i iduć eg mjeseca bit ć e tome toč no š esnaest godina kako sam ga izvukao. Ulovio sam tu ribu toč no ispod mosta, s jednim piorom na udici kao mamcem. Rekli su mi da su vidjeli tu ribu u rijeci, i ja sam se zarekao da ć u je uloviti, I uspjelo mi je. Mislim da se danas ovdje rijetko može vidjeti riba te veličine. Laku noć, gospodo, laku noć! Izišao je i ostavio nas same. Nakon toga nismo mogli odvojiti pogled od ribe. Bio je to zaista

izvanredan primjerak pastrve. Još smo gledali u nju kad se na vratima sale s vrč em piva u ruci pojavio mjesni poš tar, koji je upravo bio svratio u krčmu, i također se zagledao u ribu. - Prilično krupna pastrva - rekao je George, okrećući se poštaru. - Ah, tu ste zaista u pravu, gospodine - odgovorio je poš tar, a zatim, nakon š to je otpio dobar gutljaj iz vrč a, dodao: - Mož da niste bili ovdje, gospodo, kad je ta riba ulovljena? - Nismo - rekli smo. - Mi smo stranci u ovom kraju. - Ah! - rekao je poš tar - U tom sluč aju, naravno, ne mož ete znati. Ima već pet godina otkako sam ulovio tu pastrvu. - Vi ste, znači, ulovili tu ribu? - upitao sam. - Jesam, gospodine - odgovorio je srdač no starac. - Ulovio sam je toč no ispod brane ... odnosno tamo gdje je nekad bila brana... jednog petka poslije podne. A najč udnije je od svega to, gospodine, š to sam je ulovio na muš icu. Bio sam poš ao na smuđa, znate, na pastrve nisam ni pomiš ljao, a kad sam ugledao tu grdosiju na kraju silka, neka me vrag odnese ako se nisam uplaš io. Pa sad, znate, nije ni č udo ... bila je teš ka dvadeset šest funti. Laku noć, gospodo, laku noć! Pet minuta kasnije pojavio se i treć i č ovjek i isprič ao nam kako je on ulovio tu pastrvu jednog dana rano izjutra, i to s malom bjelicom na udici. Kad je otiš ao, u salu je uš ao jedan muš karac srednjih godina, hladnog, dostojanstvenog držanja, i sjeo kraj prozora. Neko vrijeme svi smo š utjeli, a onda se, konač no, George okrenuo došljaku i rekao: - Molim vas za oproš tenje, i nadam se da neć ete zamjeriti ljudima koji su stranci u ovom kraju š to uzimaju sebi takvu slobodu, ali moj prijatelj i ja bit ć emo vam vrlo zahvalni ako nam isprič ate kako ste ulovili onu pastrvu gore na zidu. - A od koga ste č uli da sam ja ulovio tu pastrvu? - glasio je odgovor, izgovoren tonom u kome se osjećalo ugodno iznenađenje. Rekli smo da to nismo č uli ni od koga konkretno, ali da smo nekako instinktivno osjetili kako je upravo on čovjek čije je to djelo. - Pa sad, to je zaista neobič no ... vrlo neobič no - odgovorio je dostojanstveni stranac, osmjehujuć i se - jer, vidite, u pravu ste. Ja sam ulovio tu ribu. Ipak je, međutim, čudno da ste to odmah pogodili. Bože, odavno nisam doživio nešto tako neobično! Zatim je nastavio prič ati i opisao nam kako mu je trebalo pola sata

da izvuč e tu ribu, i kako je pri tome slomio š tap. Paž ljivo je izvagao ribu kad ju je donio kući, i ustanovio je da je teška trideset četiri funte. Otiš ao je, a kad je otiš ao, pridruž io nam se vlasnik krč me. Isprič ali smo mu kakve smo sve prič e č uli o toj pastrvi, njega je to silno zabavljalo i svi smo se slatko smijali. - To je zaista divno ... Jim Bates, Joe Muggles, gospodin Jones i stari Billy Maunders, svi oni se hvale kako su ulovili tu pastrvu! Ha, ha, ha, to je sjajno! - rekao je č estiti starac, pucajuć i od smijeha. - Da, oni su upravo ljudi koji bi je dali meni, da je ja objesim u svoj salon, da su je oni ulovili! Jesu, zaista! Ha, ha, ha! Nakon toga nam je isprič ao istinitu povijest te ribe. Pokazalo se da je on osobno ulovio tu pastrvu, prije mnogo godina, još dok je bio dječ ak, i to ne zahvaljujuć i svom znanju i vješ tini nego onoj neobjaš njivoj sreć i koja se, izgleda, tako č esto osmjehuje dječ acima koji, uvjereni da je š teta upropastiti sunč ano popodne sjedeć i u š koli, odu na pecanje s komadićem špage zavezanim za običan štap. Ta pastrva, kad ju je donio kuć i, spasila ga je batina, rekao je, pa je č ak i uč itelj rekao da vrijedi viš e od pravila trojnog, zajedno sa svim primjerima primjene. U tom trenutku netko ga je pozvao, pa smo George i ja nastavili zuriti u ribu. Bila je to zaista velič anstvena pastrva, i š to smo je viš e gledali, to smo joj se više divili. George na kraju viš e nije mogao izdrž ati; privukao je jednu stolicu i popeo se na njen naslon, da je pogleda izbliza. Iznenada, stolica se izmakla i George, da spasi glavu, č vrsto se uhvatio za kutiju s ribom. Sruš ili su se na pod sa straš nom lomljavom, a stolica je pala preko njih. - Nisi, nadam se, oš tetio ribu! - viknuo sam uplaš eno, trč eć i prema mjestu nesreće. - Nadam se da nisam - rekao je George oprezno ustajuć i i gledajuć i oko sebe. Na ž alost, dogodilo se upravo to. Pastrva je lež ala razbijena u tisuć u komada - kaž em tisuć u, iako ih je mož da bilo samo devet stotina. Nisam ih brojao. Uč inilo nam se da je č udno, upravo neobjaš njivo, kako se punjena pastrva može razbiti u tako sitne krhotine.

I bilo bi to zaista č udno i neobjaš njivo da je to bila preparirana pastrva, ali nije. Ta pastrva bila je načinjena od gipsa.

XVIII Brane - George i ja se fotogra iramo - Wallingford - Dorchester Abingdon - Obiteljski čovjek - Dobro mjesto za utapljanje - Težak dio rijeke - Demoralizirajući utjecaj rječnog zraka Napustili smo Streatley rano slijedeć eg jutra i veslali do Culhama, gdje smo u jednom rukavcu i prenoćili, u čamcu, pod ceradom. Između Streatleyja i Wallingforda rijeka nije osobito zanimljiva. Od Clevea se pruž a š est i pol milja dug komad rijeke bez ijedne brane. Mislim da je to najduž i neprekinuti komad rijeke uzvodno od Teddingtona, i oksfordski veslač ki klub koristi se njime za treninge svog osmerca. Međutim, ma koliko ta odsutnost brana bila prijatna veslač ima, obični izletnici uvijek žale što ih nema. Sto se mene osobno tič e, ja volim brane. One na najugodniji nač in razbijaju monotoniju veslanja. Volim sjediti u č amcu u prevodnici i polako se dizati iz hladnih dubina prema novim prostranstvima i novim vidicima ili, obratno, tonuti u dubine, ostavljajuć i svijet iznad sebe, č ekati dok se tamne vratnice ne poč nu sa š kripom otvarati, promatrati kako se uska pruga svjetlosti između njih š iri dok se konač no ne pojavi nasmijana rijeka, pa onda snaž nim zaveslajima izvesti svoj mali č amac iz privremene tamnice na otvorenu vodenu površinu, koja me uvijek radosno dočekuje. Sve su brane neobič no slikovite, a krupni stari č uvar brane, njegova vesela žena ili kći blistavih očiju simpatični su ljudi s kojima je uvijek ugodno poć askati. 4 Tu se susreć ete s drugim č amcima, tu se raspredaju rječ na ogovaranja. Temza ne bi bila ono š to jest, prava vilinska zemlja, bez tih svojih cvijećem obraslih brana. Kad je već riječ o branama, sjetio sam se nezgode koju smo George i ja jednog ljetnog jutra dož ivjeli kod Hampton Courta, sreć om bez posljedica. Bio je prekrasan dan, prevodnica je bila prepuna i, kako je to već

postao obič aj na rijeci, jedan poduzetan fotograf slikao nas je dok smo se ljuljali na vodi koja se podizala. U prvom trenutku nisam shvatio š to se događa i strahovito sam se iznenadio kad sam primijetio kako George ž urno poravnava hlač e, prolazi prstima kroz kosu i namješta kapu na mangupski način, sasvim otraga, a zatim, namješ tajuć i na licu neki izraz koji predstavlja mješ avinu srdač nosti i melankolije, sjeda i zauzima neobič no graciozan položaj, pokušavajući usput sakriti noge. U prvi sam mah pomislio da je ugledao neku djevojku koju poznaje, pa sam se poč eo osvrtati da vidim tko je to. Svi koji su se nalazili u prevodnici, međutim, kao da su se iznenada pretvorili u drvene lutke. Svi su stajali ili sjedili u nekim č udnim, ukruć enim pozama kakve sam do tada vidio samo na japanskim lepezama. Sve djevojke su se osmjehivale - oh, izgledale su tako draž esno! - a svi muškarci bili su namršteni, držali se ozbiljno i otmjeno. U tom mi je trenutku, konač no, sinulo š to se događa, i upitao sam se hoću li stići na vrijeme. Naš je č amac bio prvi na redu i ne bi bilo lijepo od mene da ljudima pokvarim sliku. Zato sam se brzo okrenuo, zauzeo mjesto na pramcu i tu se sasvim neusiljeno naslonio na č akiju, u pozi koja je sugerirala spretnost i snagu. Dotjerao sam kosu tako da mi jedna kovrč a pada na č elo, a na licu namjestio izraz sjetne č ež nje pomiješ ane s malo cinizma koji mi, kažu, najbolje pristaje. Dok smo tako stajali, iš čekujuć i sudbonosni trenutak, č uo sam kako netko iza mene viče: - Hej, vi tamo, pazite na nos! Nisam se mogao okrenuti da vidim u č emu je stvar i na č iji to nos treba paziti. Na trenutak, iskosa sam pogledao u Georgeov nos. Cinilo se da je s njim sve u redu - bilo kako bilo, nije se na njemu primjeć ivalo niš ta š to bi zahtijevalo hitne izmjene. Skiljeć i pokuš ao sam pogledati u vlastiti nos, i ustanovio da je sve kako treba. - Pazi na nos, magarč e blesavi! - javio se ponovo isti glas, samo jače. Onda je zagrmio jedan drugi glas: - Izvucite nos, zar ne vidite, vi... vas dvojica sa psom! Ni George ni ja nismo se usuđivali da se okrenemo. Fotograf je

drž ao ruku na poklopcu aparata i slika je mogla biti snimljena svakog trenutka. Vič u li to oni nama? Sto im smetaju naš i nosevi? Zaš to treba da pazimo na njih i izvlačimo ih? Postepeno su se galami pridruž ili svi u prevodnici, netko iza nas javio se strogim, zapovjedničkim glasom: - Pazite na č amac, gospodo ... vas dvojica u crveno-crnim kapama! Ako ne požurite, na fotografiji će se vidjeti vaša dva leša! Pogledali smo i vidjeli da je pramac naš eg č amca zapeo o jednu gredu u prevodnici, tako da se, kako je voda oko nas rasla, č amac već poč eo naginjati. Još trenutak-dva i prevrnuli bismo se. Munjevito smo dohvatili svaki po jedno veslo i snažnim udarcima dršcima vesala o zid prevodnice oslobodili č amac. Od trzaja smo, međutim, obojica pali na leđa, na dno čamca. Na fotogra iji nismo baš najbolje ispali, George i ja. Naravno, kako se moglo i oč ekivati, jer smo već takve sreć e, č ovjek je aktivirao svoj prokleti aparat toč no u trenutku kad smo se obojica naš li na leđima, zabezeknutih lica, kao da se pitamo: »Sto se to događa? Gdje sam?« sa sve četiri u zraku. Naš e noge bile su bez sumnje centralni objekt na toj slici. U stvari, osim njih moglo se vidjeti malo š to drugo. Potpuno su ispunile prvi plan. Iza njih mogli su se nazreti dijelovi drugih č amaca i neki detalji pozadine, ali svi ljudi i predmeti u prevodnici izgledali su bijedni i beznač ajni u usporedbi s naš im nogama. Ljudi su zbog toga bili nezadovoljni i odbili da plate za sliku. Vlasnik jednog parobroda, koji je bio naručio šest slika, povukao je narudž bu kad je vidio negativ. Rekao je da ć e ih uzeti ako mu netko pokaž e na njima njegov parobrod, ali to je bilo nemoguć e. Bio je negdje iza Georgeove desne noge. Citav taj posao s fotogra iranjem izrodio se u veliku neugodnost. Fotograf je navaljivao da kupimo svaki bar po dvanaest slika, jer devet desetina fotogra ije zauzimamo nas dvojica, ali mi smo to energič no odbili. Rekli smo kako nemamo niš ta protiv toga da se fotogra iramo u punoj velič ini, ali da mož emo bar zahtijevati da na slici stojimo uspravno. Wallingford, š est milja uzvodno od Streatleyja, ima dugu i burnu proš lost i igrao je aktivnu ulogu u stvaranju engleske povijesti. U vrijeme Brita, koji su ga osnovali, bio je primitivno naselje s kuć ama

od blata sve dok ga nisu osvojile rimske legije i, umjesto zidova od opeke, podigle č vrste utvrde, č ije tragove Vrijeme još nije uspjelo zbrisati, tako su nekadašnji zidari dobro znali svoj posao. Ali Vrijeme, koje je zastalo pred rimskim bedemima, ubrzo je smrvilo u prah same Rimljane, pa su se oko grada poslije borili divlji Saksonci s divovskim Dancima, sve dok nisu došli Normani. Bio je to dobro utvrđen, zidinama okruž en grad sve do vremena rata između kralja i parlamenta, kad ga je dugo i uporno opsjedao Fairfax. Grad je konačno pao i njegovi su zidovi sravnjeni sa zemljom. Od Wallingforda prema Dorchesteru obale rijeke postaju sve slikovitije, kako predjeli oko nje postaju brdovitiji i raznolikiji. Dorchester lež i pola milje od rijeke. Do njega se mož e stić i veslajuć i uz jedan pritok Temze, ako imate malen č amac, ali najbolje je ostaviti č amac kod brane Day's i odš etati se do grada kroz polja. Dorchester je prekrasan, miran stari grad, zatvoren u sebe, tih i sanjiv. Dorchester je, kao i Wallingford, grad koji je igrao znač ajnu ulogu u prvim danima engleske povijesti. Tada se zvao Caer Doren, »grad na vodi«. Neš to kasnije Rimljani su tu podigli veliki vojni logor okruž en bedemima, koji danas izgledaju kao dugač ki, ravni brež uljci. U saksonska vremena grad je bio prijestolnica Wessexa. Vrlo je star, a nekad je bio velik i dobro utvrđen. Danas lež i po strani, daleko od bučnog i užurbanog svijeta, drijema i sanja. Oko Clifton Hampdena, prekrasnog, tihog sela sa starinskim, u cvijeć e obraslim kuć ama, rijeka je neobič no slikovita i raskoš ni pejzaž i smjenjuju se jedan za drugim. Ako odluč ite da prenoć ite na kopnu, u Cliftonu, najbolje š to mož ete uraditi jest odsjesti u krč mi »Stog ječ ma«. To je - izvan konkurencije, moglo bi se reć i najstarinskija od svih starih krč mi duž rijeke. Lež i desno od mosta, sasvim izvan sela. Njeni visoko svedeni zabati, krov od slame i mrež asti prozori daju joj izgled kuć e iz bajke, a unutraš njost još viš e podsjeća na »dobra stara vremena«. Takva krč ma ne bi bila zgodno mjesto da u njemu odsjedne junakinja nekog suvremenog romana. Junakinja suvremenog romana uvijek je »bož anstveno visoka« i svaki č as se »ispravlja do svoje pune visine«. U krč mi »Stog ječ ma« udarila bi glavom u strop kad god bi učinila nešto slično. Krč ma je, također, nezgodno mjesto za pijance. Tu ih oč ekuje

previš e iznenađenja u obliku neoč ekivanih stuba uz koje se treba penjati ili silaziti, a koje su u svakoj sobi drukč ije, tako da je za njih apsolutno nerješ iv problem ne samo popeti se do spavać ih soba, nego i pronać i svoju spavać u sobu i krevet kad se jednom nađu gore na katu. Slijedeć eg jutra ustali smo rano jer smo ž eljeli u toku poslijepodneva stić i do Oxforda, Pravo je č udo kako rano može č ovjek ustati kad se nađe na ovakvom izletu i spava vani. Kad se probudi umotan u pokrivač na dnu č amca, s kovč egom ispod glave umjesto jastuka, ne č ezne za »samo još pet minuta« ni približ no toliko kao kad lež i u mekanom krevetu. Doruč kovali smo i u pola devet već smo bili iza brane kod Cliftona. Od Cliftona do Culhama obale su rijeke niske, jednolič ne i nezanimljive, ali nakon š to prođete kroz branu kod Culhama najhladniju i najdublju branu na rijeci - pejzaž postaje privlačniji. Rijeka u Abingdonu teč e ulicama. Abingdon je tipič an provincijski gradić drugorazredne važ nosti - tih, vrlo dostojanstven, č ist i dozlaboga dosadan. Ponosi se svojom dugom poviješ ću, ali sumnjam da se u tom pogledu mož e usporediti s Wallingfordom i Dorchesterom. Nekad je tu postojala čuvena opatija, ali u onome što je ostalo od njenih posvećenih zidova danas se kuha crno pivo. U crkvi svetog Nikole u Abingdonu stoji spomenik Johnu Blackwallu i njegovoj supruzi Jane, koji su nakon sretnog brač nog ž ivota umrli oboje istog dana, 21. kolovoza 1625, dok u crkvi svete Helene stoji zapisano da je »iz bedara W. Leeja za njegovog ž ivota poteklo dvije stotine potomaka manje tri«. Ako izrač unate, ustanovit ć ete da je tih potomaka bilo ukupno sto devedeset sedam. Gospodin W. Lee, koji je pet puta biran za gradonač elnika Abingdona i umro 1637. godine, bio je, nesumnjivo, dobroč initelj svoje generacije, ali se nadam da u ovom prenaseljenom devetnaestom stoljeć u ne ž ivi mnogo ljudi sličnih njemu. Dio rijeke od Abingdona do Nuneham Courtenayja upravo je prekrasan. Park Nuneham zaista vrijedi obić i. Otvoren je za posjetioce utorkom i č etvrtkom. U kuć i se mož e vidjeti zanimljiva zbirka umjetničkih slika i starina, a sam je park vrlo lijep. Jezero ispred okuke kod Sandforda, odmah iza brane, odlič no je mjesto ako se ž elite utopiti. Struja ispod površ ine vrlo je snaž na i, ako

vas povuč e, postigli ste ono š to ste htjeli. Na obali stoji obelisk, označ avajuć i mjesto gdje su se utopila dva č ovjeka, dok su se kupali. Stubama š to vode prema obelisku koriste se danas kao skakaonicom mladi ljudi koji žele provjeriti da li je mjesto zaista opasno. Brana i mlin kod If leyja, jednu milju ispred Oxforda, omiljeni su objekti brać e po kistu, zaljubljenih u rijeku.. Na ž alost, stvarni objekti, kad ih vidite poslije slika, prilič no ć e vas razoč arati. Malo š to na ovom svijetu, primijetio sam, može se mjeriti sa svojim slikama. Proš li smo kroz branu kod If leyja oko pola jedan, i nakon š to smo oč istili č amac i pripremili se za iskrcavanje, krenusmo na posljednjih pola milje plovidbe. Dio rijeke između If leyja i Oxforda najtež i je od svih koje poznajem. Treba biti rođen na tom komadu vode da bi ga č ovjek razumio. Plovio sam tuda ne mali broj puta, ali nikad mi nije uspjelo da ga uhvatim ni za rep ni za glavu. Covjek koji bi mogao veslati ravno od Oxforda do If leyja bio bi kadar isto tako zadovoljno i u miru ž ivjeti pod istim krovom sa svojom ž enom, punicom, starijom sestrom i starom sluškinjom, koja je u obitelji još otkako je on bio beba. Tu vas struja najprije odvuč e do desne obale, a zatim do lijeve, onda vas baci u sredinu, okrene vas tri puta i ponese ponovo uzvodno, pokušavajući vas usput razbiti o neki školski šlep. Naravno, zahvaljujuć i svemu tome, veslajuć i tu jednu milju, neprestano smo presijecali put drugim č amcima i oni nama, š to je imalo za posljedicu izmjenu prilično oštrih izraza s obje strane. Ne znam zaš to je tako, ali ljudi su na rijeci izuzetno razdraž ljivi i nervozni. Sitne nezgode, koje č ovjek na kopnu ne bi ni primijetio, na rijeci ga doslovno izbezumljuju. Kad Harris ili George prave od sebe budale na kopnu, ja se samo dobrohotno osmjehujem, a kad se poč nu ponaš ati kao idioti na rijeci, na to reagiram najvulgarnijim psovkama, Kad mi neki č amac presiječ e put, pož elim da uzmem veslo i pobijem sve koji sjede u njemu. Ljudi koji na kopnu slove kao blagi i suzdrž ljivi, u č amcu se pretvaraju u siledž ije i krvož edne divljake. Jednom sam krenuo na izlet č amcem u druš tvu jedne mlade dame. Bila je to djevojka po prirodi blaga, njež na i povuč ena, ali bilo je straš no sluš ati kakve je izraze upotrebljavala kad smo se našli na rijeci. - Oh, prokleto govedo! - vikala je kad bi nam se neki nespretni

veslač našao na putu. - Zašto ne gledaš kuda ideš? - Neka ide do vraga ta glupa stara krpa! - rekla bi ljutito kad se jedro ne bi htjelo raš iriti kako treba, a onda bi ga zgrabila i grubo zatresla. Da, a na kopnu, kao š to sam rekao, bila je to ljupka i blaga djevojka, dobra srca. Rječ ni zrak pogubno djeluje na ljudski temperament, i to je, pretpostavljam, razlog zaš to se i profesionalni lađari ponekad odnose osorno jedan prema drugom i upotrebljavaju izraze zbog kojih im je, kad se smire, sigurno neugodno.

XIX Oxford - Montmorencyjeve predodžbe o raju - Čamci što se iznajmljuju u gornjem toku rijeke i njihove prednosti - »Ponos Temze« - Vrijeme se mijenja - Rijeka s njene druge strane Nevesela večer - Čežnja za nedostižnim - Počinje veselo ćaskanje George svira na bendžu - Sumorna melodija - Još jedan kišni dan, Bijeg - Lagana večera i zdravica Proveli smo u Oxfordu dva vrlo ugodna dana. U gradu Oxfordu ima mnogo pasa. Montmorency je prvog dana sudjelovao u jedanaest tuč njava, a drugog dana u č etrnaest. Oč igledno, bio je uvjeren da se našao u raju. Ljudi krhke izič ke građe ili oni kod kojih prevladava urođena lijenost, već prema tome kakav je sluč aj, obič no unajme č amac u Oxfordu i plove nizvodno. Energič ni ljudi, međutim, daju prednost plovidbi uz rijeku. Ne č ini se da je dobro uvijek pustiti da vas nosi struja. Mnogo više zadovoljstva pruža napregnuti leđa, boriti se s njom i probiti se do svog cilja usprkos njoj - tako bar ja mislim dok Harris i George veslaju, a ja sjedim za kormilom. Onima koji namjeravaju krenuti na put iz Oxforda preporuč io bih, u svakom sluč aju, da ponesu svoj č amac - ukoliko, naravno, ne mogu uzeti tuđi bez opasnosti da budu otkriveni. Po pravilu, č amci koji se iznajmljuju na Temzi uzvodno od Marlowa vrlo su dobri, manje-viš e nepropusni za vodu i, ako se njima oprezno rukuje, rijetko se raspadnu u komade ili potonu. U njima postoje sjediš ta na koja se mož e sjesti i opremljeni su - uglavnom - svime š to je potrebno za veslanje i upravljanje. Nisu, međutim, nimalo dekorativni. Camac koji mož ete unajmiti na rijeci uzvodno od Marlowa nije č amac u kojem se mož ete razmetati i praviti važ ni. Camac unajmljen u gornjem toku rijeke ubrzo prekida svaki takav pokuš aj od strane onih koji se voze u njemu. To je njegova glavna i - moglo bi se reći - jedina prednost.

Covjek u č amcu unajmljenom u gornjem toku rijeke skroman je i nenametljiv. Drž i se sjenovite obale rijeke, ispod drveć a, i najveć i dio puta prelazi ujutro ili kasno uveč er, kad na rijeci nema mnogo ljudi koji ga mogu vidjeti. Kad č ovjek u č amcu s gornjeg toka rijeke ugleda nekoga koga poznaje, izlazi na obalu i sakriva se iza nekog drveta. Bio sam u jednom druš tvu koje je jednog ljeta unajmilo č amac u gornjem toku rijeke da u njemu krene na izlet od nekoliko dana. Nitko od nas nikad ranije nije vidio čamac unajmljen u gornjem toku rijeke, i kad smo ga ugledali, nismo znali što je to. Pisali smo da nam rezerviraju č amac sa dva para vesala, i kad smo otišli s prtljagom na pristanište i predstavili se, čovjek nam je rekao: - Oh, naravno! Vi ste druš tvo koje je traž ilo da unajmi č amac s dva para vesala. Sve je u redu. Jim, idi i dovući Ponos Temze, Dječ ak je otiš ao i pet minuta kasnije vratio se boreć i se s nekim pretpotopskim komadom drva koji je izgledao kao da je nedavno negdje iskopan, i to iskopan nepaž ljivo pa je tom prilikom sasvim nepotrebno i oštećen. Moja prva pomisao, kad sam ugledao taj objekt, bila je da se radi o nekoj starini iz rimskih vremena - starini koja je nekad služ ila za nešto, možda kao lijes. Oko gornjeg toka Temze ljudi č esto nalaze takve starine, i zato je moja pretpostavka izgledala sasvim vjerojatna. Jedan ozbiljan mlad č ovjek koji je bio s nama u druš tvu, a inač e se pomalo bavio geologijom, odbacio je, međutim, prezirno tu moju teoriju o rimskoj starini i rekao da svakom č ovjeku osrednje inteligencije (u koju kategoriju, iako sa žaljenjem, nije mogao uvrstiti mene a da mu savjest ostane čista) mora na prvi pogled biti jasno da je to što je dječak našao u stvari fosil kita. Odmah nam je skrenuo paž nju na razne pojedinosti po kojima se moglo sa sigurnoš ću zaključ iti da potječ e iz preglacijalnog perioda. Da raš čistimo spor, obratili smo se dječ aku. Rekli smo mu neka se niš ta ne boji, neka slobodno kaž e istinu - je li to kostur prethistorijskog kita ili lijes iz rimskog doba? Dječak je rekao da je to Ponos Temze. U prvom trenutku smatrali smo taj dječ akov odgovor neobič no duhovitim, i netko je taj njegov smisao za humor nagradio novč ić em

od dva penija. On je, međutim, uporno ponavljao istu š alu, po naš em mišljenju predugo, i to nas je počelo ljutiti. - Hajde, hajde, momč e - rekao je vođa naš e grupe oš tro - dosta već tih gluposti! Nosi to korito za rublje kući, majci, a nama dovezi čamac. U tom trenutku naiš ao je graditelj č amaca osobno i potvrdio, pozivajuć i se na svoju riječ profesionalca, da je taj predmet zaista č amac - da je to č ak č amac »sa dva para vesala« š to ga je odabrao za nas, da u njemu krenemo na izlet niz rijeku. Primili smo te tvrdnje glasnim gunđanjem. Smatrali smo da ga je mogao bar obojiti ili premazati katranom, da je mogao uč initi nešto kako bi ta olupina bar izdaleka podsjeć ala na č amac. On mu, međutim, nije nalazio nikakve mane, č ak se č inilo da ga naš e primjedbe vrijeđaju. Rekao je da je za nas odabrao najbolji od svojih č amaca, i dodao kako bismo mogli pokazati malo više zahvalnosti. Ponos Temze, rekao je, plovi rijekom, takav kakav jest (ili, bolje reč eno, tako sklepan), koliko je njemu poznato, bar č etrdeset godina, i nitko se još nije požalio na njega. Nema nikakvog razloga, dodao je, da mi budemo prvi. Prekinuli smo daljnju raspravu. Uč vrstili smo takozvani č amac komadima š page, pokrili slabija mjesta komadima zidnih tapeta, pomolili se Bogu i ukrcali se. Za š est dana upotrebe č amca naplatili su nam trideset pet š ilinga, a mogli smo kupiti slič an za najviš e č etiri š ilinga i š est penija gdje god se prodaje drvo koje rijeka izbaci na obalu. Treć eg dana vrijeme se promijenilo - oh, vrać am se ponovo na naš sadaš nji izlet - i krenuli smo iz Oxforda natrag kuć i po kiš i koja je uporno sipila. Rijeka, kad se sunč ana svjetlost lomi na razigranim valovima i prelijeva zlatnom bojom zelenosiva stabla duž obale, osvjetljava mrač ne, hladovite š umske staze, rastjeruje sjene na plić acima, razbacuje dijamante s vodenič nih kola, dobacuje poljupce vodenim ljiljanima, treperi nad zapjenjenim vodama brzaka, posipa srebrom zidove i mostove obrasle mahovinom, razvedrava gradić e duž obala, č ini ljupkim svaki putić i livadu, miruje zapletena u ž bunju, izviruje, nasmijana, iz svake uvale, veselo blista na dalekim jedrima i razblaž uje zrak svojim sjajem - takva je rijeka č udesna zemlja iz bajke.

Ali rijeka kad je hladna i sumorna, kad kiš ne kapi u beskraj padaju na smeđu, tromu vodu uz zvuke koji podsjeć aju na jecaje ž ene koja tiho plač e zatvorena u mrač noj sobi, kad š ume, mrač ne i š utljive, stoje obavijene velom magle kao neke sablasti na obali, tihe sablasti s oč ima punim prijekora, kao sablasti zlih djela, kao duhovi zanemarenih prijatelja - takva je rijeka ukleti vodeni put kroz zemlju uzaludnog kajanja. Sunč ana je svjetlost krv koja daje ž ivot Prirodi, Kad sunč ane svjetlosti nestane, oč i kojima nas majka Zemlja promatra postaju sumorne, bež ivotne! Tuž ni smo kad smo u tim trenucima kraj nje; ona kao da nas ne prepoznaje, kao da joj nije stalo do nas. Drž i se kao udovica koja je izgubila svog voljenog muž a, i mi, njena djeca, uzalud je hvatamo za ruku, uzalud traž imo njen pogled; osmijeh na njenom licu ne možemo izmamiti. Veslali smo cijeli dan kroz kiš u, bio je to turoban posao. Pretvarali smo se, u poč etku, da nam to godi. Govorili smo da je to dobro doš la promjena, i da rijeku treba vidjeti u svim njenim transformacijama. Nismo ni oč ekivali, govorili smo, da ć e nas cijelo vrijeme pratiti sunce, a nismo to ni ž eljeli. Uvjeravali smo jedan drugog da je Priroda lijepa čak i u suzama. Harris i ja bili smo u poč etku zaista oduš evljeni takvim stanjem stvari, bar prvih nekoliko sati. Pjevali smo i neku pjesmu o ciganskom ž ivotu, o tome kako je divan ž ivot Ciganina, ta sloboda na kiš i i na suncu, po svakom vjetru koji puhne, i koliko on voli kiš u i koliko mu dobra ona čini, i kako se smije ljudima koji kišu ne vole. George je čitavu zabavu shvatio ozbiljnije i držao se kišobrana. Prije ruč ka podigli smo ceradu i nismo je skidali cijelo popodne; ostavili smo nepokriven samo jedan mali dio pramca gdje je jedan od nas mogao sjediti i veslati, prateć i kuda č amac plovi. Tako smo prevalili devet milja i pristali uz obalu da prenoć imo neš to ispod brane Day’s. Ne bih mogao mirne duš e reć i da smo proveli ugodnu več er. Kiš a je padala jednolič no, uporno. Sve u č amcu bilo je vlaž no i ljepljivo. Ni več era nije bila bogzna š to. Hladna pita s teletinom, kad č ovjek nije gladan, brzo ga zasiti. Pomislio sam kako bi mi prijale haringe kao predjelo, a zatim kotleti, a Harris je mrmljao neš to o prž enom listu s bijelim umakom i ustupio ostatke svog dijela pite Montmorencyju, koji

je to odbio i, očigledno uvrijeđen ponudom, otišao i sjeo, sam, na drugi kraj čamca. George je zahtijevao od nas da ne govorimo o tim stvarima bar dok ne pojede svoju hladnu kuhanu govedinu bez senfa. Poslije več ere kartali smo se, za novac. Igrali smo sat i pol i na kraju je George odnio č etiri penija - Georgea uvijek hoć e karta - a Harris i ja smo izgubili po dva. Uč inilo nam se da je vrijeme da prestanemo s kockanjem, Harris je rekao da kockanje, ako se pretjera, izaziva nezdrava uzbuđenja. George nam je nudio š ansu za revanš , ali Harris i ja smo zaključ ili da nema smisla boriti se dalje protiv sudbine. Nakon toga smo priredili grog, sjeli i razgovarali. George nam je prič ao o nekom svom znancu koji je prije dvije godine krenuo na izlet rijekom i jedne ovakve noć i zaspao u vlaž nom č amcu, dobio upalu zglobova i niš ta ga nije moglo spasiti; umro je u mukama nakon deset dana. Bio je to mlad č ovjek, rekao je George, pred ž enidbom. Sve skupa bila je to jedna od najvećih tragedija za koje on zna, dodao je. To je podsjetilo Harrisa na jednog njegovog prijatelja koji se javio u dobrovoljce i spavao pod š atorom, dolje u Aldershotu, jedne kiš ne noć i, »baš iste ovakve noć i«, kako je rekao. Kad se ujutro probudio, bio je zauvijek oduzet. Harris je rekao da ć e nas upoznati s tim čovjekom kad se vratimo u grad. Srce će nas zaboljeti kad ga vidimo. Tako se, sasvim prirodno, rasplamsao ugodan razgovor o iš ijasu, groznici, prehladama, upalama pluć a i bronhitisu. Harris je rekao kako bi nezgodno bilo kad bi se netko od nas ozbiljno razbolio u toku noći, jer smo tako daleko od liječnika. Nakon tog razgovora svi smo osjetili potrebu za neč im veselijim, pa sam u trenutku slabosti predlož io da George izvuč e svoj bendž o i pokuša nam otpjevati neku veselu pjesmu. Georgea, moram reć i, nije trabalo dugo nagovarati. Nije ni pokuš ao da se izvlač i onim glupostima kako je zaboravio muziku kod kuć e, ili na neki slič an nač in. Smjesta je izvukao svoj instrument i počeo svirati Dva divna crna oka. Do te več eri pjesmu Dva divna crna oka uvijek sam smatrao prilič no otrcanom. Zato me je iznenadilo koliko je duboke tuge George izvukao iz nje. Sto smo duž e sluš ali tu ž alobnu melodiju Harris i ja, to smo osjeć ali

jač u ž elju da se bacimo jedan drugom oko vrata i zaplač emo. S najveć im naporom volje zadrž avali smo suze koje su nam navirale na oči, i bez daha, šutke, pratili sumorne, čežnjive tonove. Kad je doš ao trenutak za zbor, č ak smo oč ajnič ki pokuš ali da nam glasovi zvuč e veselo. Napunili smo č aš e i zapjevali. Poveo je Harris, glasom koji je podrhtavao od potisnutih emocija, a George i ja smo ga pratili, kasneći nekoliko taktova: Dva divna crna oka, zanosno, blistavo čudo, kažu da griješim ludo, dva... Drugi dan bio je isti kao i prvi. Kiš a je pljuš tala bez prestanka, a mi smo sjedili umotani u kiš ne ogrtač e, pod ceradom, i polako plovili niz rijeku. Jedan od nas - zaboravio sam tko je to bio, ali mislim da sam to bio ja - nač inio je u toku jutra nekoliko slabaš nih pokuš aja da obnovi one gluposti o ciganskom ž ivotu, o djeci Prirode i už ivanju u kiš i. Stvar, međutim, nikako nije išla. Tvrdnja Kiše se ne bojim, ne bojim se ja! bila je tako bolno oč igledna i tako je izraž avala osjeć aje sviju nas da nam se činilo nepotrebnim pjevati o tome. U jednom smo se svi slagali, a to je da ćemo, bilo kako bilo, izgurati do kraja. Krenuli smo da už ivamo u rijeci č etrnaest dana, i č etrnaest ć emo dana už ivati, pa makar nas to ubilo! Takav bi kraj, doduš e, rastuž io naš e rođake i prijatelje, ali tu se niš ta nije moglo uč initi. Osjeć ali smo da bi ustuknuti pred č udima vremena u klimi kakva je naša bio upravo katastrofalan presedan. - Još samo dva dana - rekao je Harris - a mladi smo i snaž ni. Mož da će se na kraju još sve dobro svršiti. Oko č etiri sata poč eli smo raspravljati gdje ć emo i kako provesti noć . Nalazili smo se u tom trenutku neš to iza Goringa i odluč ili smo da veslamo do Pangbournea i tamo prenoćimo. - Još jedna vesela večer! - promrmlja George. Sjedili smo i razmišljali o onome što nas čeka. U Pangbourneu ć emo biti oko pet. Završ it ć emo s več erom do, recimo, pola sedam. Nakon toga mož emo se š etati po selu, po kiš i koja

neprestano pljuš ti, dok ne bude vrijeme za poč inak. A mož emo i sjediti u kakvoj slabo osvijetljenoj toč ionici i prelistavati stare časopise. - U Alhambri bi mož da bilo veselije - rekao je Harris izvirujuć i na trenutak ispod cerade i promatrajući nebo. - A nakon toga laka več erica kod... 5 - dodao sam, gotovo nesvjesno. - Da, gotovo je š teta š to smo tako č vrsto odluč ili da istrajemo u č amcu do kraja - rekao je Harris, nakon č ega je izvjesno vrijeme vladala šutnja. - Da nismo odluč ili da plovimo u sigurnu smrt u ovom prokletom starom lijesu - pripomenuo je George, mrzovoljno gledajuć i oko sebe po č amcu - mož da bi bilo vrijedno spomenuti da ima jedan vlak koji kreć e iz Pangbournea neš to iza pet sati i kojim bismo mogli stić i u grad na vrijeme da neš to pregrizemo, a zatim pođemo u ono kazališ te što ste ga spomenuli. Nitko nije rekao ni riječ i. Gledali smo jedan u drugog i svakome se od nas č inilo da se na licima drugih održ avaju njegove vlastite nedostojne, greš ne misli. U tiš ini smo izvukli i pretraž ili putnu torbu. Pogledali smo uz rijeku i niz rijeku; nikoga nije bilo na vidiku! Dvadeset minuta kasnije sluč ajni prolaznik mogao je vidjeti tri mračne sjene iza kojih je kaskao jedan pas posramljenog držanja kako odmič u od skloniš ta za č amce kod »Labuda« prema ž eljeznič koj stanici. Prolaznik bi primijetio da im odjeć a nije bila ni uredna ni pretjerano elegantna - crne kož ne cipele, prljave; sportska odijela od lanela, vrlo prljava; smeđi pusteni š eš iri, prilič no zguž vani; kiš ne kabanice potpuno mokre; kišobrani. Cuvara č amaca u Pangbourneu prevarili smo. Nismo imali tri č iste da mu priznamo da bjež imo od kiš e. Ostavili smo mu na brigu č amac i sve š to je bilo u njemu, s instrukcijama da sve bude spremno u devet ujutro. Ukoliko, rekli smo - ukoliko se sluč ajno dogodi neš to nepredviđeno, pa ne dođemo, javit ćemo mu se pismom. Stigli smo na stanicu Paddington u sedam i odvezli se direktno u restoran koji sam ranije opisao. Tu smo na brzinu neš to pregrizli, ostavili Montmorencyja, naruč ili več eru za pola jedanaest i produž ili do Leicester Squarea.

U Alhambri, naš a je pojava privukla opć u paž nju. Kad smo se pojavili pred blagajnom, osorno su nas uputili na ulaz za osoblje iz Castle Streeta, uz obavijest da smo zakasnili pola sata. S prilič no smo muke uvjerili blagajnika da nismo »š irom svijeta č uveni ljudi od gume sa Himalaja«, pa je primio novac i dopustio nam da uđemo. U dvorani smo pož njeli još već i uspjeh. Svi su zadivljeno gledali naš a prekrasno preplanula lica i slikovitu odjeć u. Bili smo predmet opće pažnje. Bili su to za nas trenuci najvećeg ponosa. Napustili smo dvoranu ubrzo nakon prvog baleta i vratili se u restoran, gdje nas je večera već čekala. Moram priznati da sam už ivao u toj več eri. Desetak dana, č ini mi se, ž ivjeli smo manje-viš e samo na hladnom mesu, keksima i kruhu sa džemom, Bila je to jednostavna, izdašna hrana, ali u njoj nije bilo ničeg uzbudljivog; ovdje su, međutim, miris francuskih umaka, aroma burgunca i pogled na č iste ubruse i dugač ke kruhove kucali kao dobro došao gost na vratima našeg unutrašnjeg Ja. Jeli smo i pili neko vrijeme u potpunoj tiš ini dok nije nastupio trenutak kad viš e nismo mogli sjediti uspravno i č vrsto drž ati nož i vilicu, već smo se zavalili na stolicama i nastavili se služ iti polako i bezbriž no. Zatim smo ispruž ili noge ispod stola, pustili da nam salvete neopaž eno kliznu na pod i osjetili da je vrijeme da s viš e kritič nosti promotrimo od dima potamnjeli strop, nego š to smo to do tada č inili. Spustili smo č aš e na stol, nadohvat ruke, ispunjeni blaž enstvom, dobrotom i dobrohotnošću prema cijelom svijetu. Onda je Harris, koji je sjedio do prozora, odgrnuo zastor i pogledao na ulicu. Mokra je ulica svjetlucala u mraku, mutne plinske svjetiljke treperile su sa svakim naletom vjetra, kiš ne kapi ravnomjeno su udarale, o površ inu lokvi, a potoč ić i vode slijevali su se u kanale i otjecali dalje. Pokisli prolaznici ž urno su odmicali ulicom, zgrč eni ispod vodom natopljenih kiš obrana, a ž ene su korač ale zadiž uć i suknje. - E pa - rekao je Harris pruž ajuć i ruku da dohvati č aš u - lijepo smo se proveli na izletu i za to od srca hvala dobroj staroj majci Temzi... Mislim, međutim, da smo ipak dobro uč inili š to smo na vrijeme zbrisali. A sad, u zdravlje Tri čovjeka izvan čamca!

Montmorency, koji je stajao na zadnjim nogama kraj prozora i gledao van u noć , nato je kratko zalajao, dajuć i nam do znanja da se potpuno slaže sa zdravicom.

JEROME K. JEROME Jerome Klapka Jerome - drugo ime Klapka dobio je u č ast mađarskog generala Gyorgyja Klapke, junaka revolucije 1848-49. rođen je 2. svibnja 1859. godine u Walsallu kao č etvrto dijete Jeromea Clappa Jeromea i njegove supruge Marguerite, kć eri odvjetnika iz Swanseaja. Jerome stariji, po profesiji arhitekt, kombinirao je svoj posao s unutraš njom vokacijom propovjednika - gradio je kapele u kojima je propovijedao i, premda nikad nije zaređen za sveć enika, neko je vrijeme vrš io duž nost opunomoć enog pastora Kongregacione crkve u Appledoreu (North Devon), a zatim dekana crkve u Bridge Streetu u Walsallu. Bio je također suvlasnik jedne talionice ž eljeza, a neko vrijeme i vlasnik jednog rudnika ugljena. Kad im se rodilo č etvrto dijete, Jeromeovi su ž ivjeli u prilič no teš kim materijalnim prilikama jer je pothvat s rudnikom završ io inancijskom katastrofom. Godine 1862. obitelj se preselila u Stourbridge, a ubrzo zatim u istoč no predgrađe Londona, gdje je Jerome stariji pokuš avao osnovati tvrtku za promet ž eljeznom robom na veliko. U svojim sjeć anjima Jerome K. Jerome je vrlo slikovito opisao už ase kojim ga je East End ispunjao dok je bio dječ ak, i koje je smatrao uzrokom svog »melankolič nog raspolož enja i vječ ite zamiš ljenosti«. Godine 1869. roditelji su ga upisali u srednju š kolu u Maryleboneu, pa je svakog dana morao putovati prigradskim vlakom po sat i pol do središ ta grada i natrag. Kad je imao dvanaest godina, umro mu je otac, a tri godine kasnije izgubio je i majku. Ostavljen da se sam bori sa ž ivotom kako najbolje zna i umije, upoznao je dosta od njegova naličja. Nakon š to je (sa č etrnaest godina) napustio š kolu, zaposlio se kao služ benik Londonske sjevero-zapadne ž eljeznič ke kompanije s plać om od dvadeset š est funti godiš nje. Da prež ivi, radio je prekovremeno, a kasnije je igrao manje uloge u popularnim kazališ nim komadima. Tako se, vrlo rano, poč eo sve viš e okretati prema literaturi i kazališ tu, a kako je kao glumac imao prilič no

uspjeha, dao je otkaz na ž eljeznici i tri godine putovao po Britaniji s jednom kazališ nom druž inom. Kad se vratio u London, nauč io je stenogra iju i radio, redom, kao novinar, uč itelj, sekretar u građevinskom poduzeć u, sekretar u jednoj posrednič koj irmi i konač no služ benik u odvjetnič koj pisarnici. U slobodno vrijeme pisao je prič e, kazališ ne komade i eseje, u poč etku bez mnogo uspjeha. Konač no mu je č asopis The Play primio prič u On the Stage and off (Na pozornici i izvan nje), u kojoj je opisao vlastite dož ivljaje u raznim kazališ tima i pansionima, i tiskao je u nastavcima. Za nju je dobio honorar od pet funti. Poslije je poč eo surađivati u č asopisu Home Chimes, u kome je, 1889, godine, objavio svoje skice Idle Thoughts of an Idle Fellow. 6 Bio je to njegov prvi knjiž evni uspjeh. Nakon toga mu j e The Playgoer objavio seriju eseja pod zajednič kim naslovom Stageland (Kazališ na zemlja), koja je poslije iziš la i kao knjiga s ilustracijama Bernarda Partridgea. Iste godine (1889) pojavila se i knjiga Three Men in a Boat (Tri č ovjeka u č amcu), djelo koje mu je donijelo slavu širom svijeta. Knjiga je pož njela uspjeh istog trenutka kad je objavljena - u Americi je u »piratskim« izdanjima prodano milijun primjeraka - i prevedena je na mnoge jezike. U Njemač koj je uvrš tena u š kolsku lektiru. Neš to prije nego š to je objavljena, Jerome je prekinuo rad u odvjetnič koj pisarnici, ož enio se Georginom Stanley (supruga mu je bila po ocu Spanjolka a po majci Irkinja) i prvi put stekao vlastiti dom, u Londonu. Nakon tog uspjeha mogao se posvetiti isključ ivo pisanju. Uspješ no je debitirao kao dramski pisac 1886, godine komadom Barbara u izvođenju londonskog Globe Theatrea, Slijedili su drugi kazališ ni komadi, među njima tri jednoč inke Sunset (Zalazak sunca), Fennel (Komorač ) i Pity is akin to Love (Tuga je u rodu s ljubavlju, 1889), z a t i m New Lamps for Old (Nove svjetiljke za stare, 1890), Woodbarrow Farm (Farma Woodbarrow, 1891), nekoliko adaptacija za scenu i komada pisanih u suradnji s drugim autorima, te The Rise of Dick Halward (Uspon Dicka Halwarda, 1896) i Miss Hobbs (1897), komad koji je prvi put izveden u Americi, a poslije je dož ivio velik uspjeh u Njemač koj, Italiji i Rusiji. Velik, mož da č ak i najveć i uspjeh doš ao je 1907. godine, kada je izvedena drama The Passing of the Third Floor Back, pisana najprije kao novela, prič a o moralnom

preporodu stanovnika jedne stambene zgrade u sirotinjskoj č etvrti Londona kad se u njoj pojavi stranac koji podsjeć a na Krista. Od kasnije pisanih scenskih djela treba spomenuti Fanny and the Servant Problem (Fanny i problem posluge, 1908), The Master of Mrs. Chilvers (Gospodar gospođe Chilvers, 1911) i The Great Gamble (Velika kocka, 1914), drama iz života u Njemačkoj. Jedna od, ranih Jeromeovih ž elja bila je da jednog dana uređuje popularan č asopis. Zelja mu se ostvarila 1892. godine, kada je postao jedan od urednika č asopisa The Idler, ilustriranog mjeseč nika u kojem su surađivali Mark Twain, Conan Doyle, I. Zangwill, Eden Phillpots i Marie Corelli. Sam Jerome napisao je za č asopis seriju č lanaka pod naslovom Novel Notes, koje je poslije objavio kao knjigu. Godine 1893. pokrenuo je tjednik Today, koji je, okupivš i kao redovne suradnike neke od najboljih pisaca tog vremena, ubrzo postao jedan od najuspješ nijih ž urnalistič kih pothvata devedesetih godina. Godine 1897, vrlo skupa parnica zbog klevete prisilila ga je da proda svoje dionice u oba časopisa i da se odrekne izdavačkog rada. Iako je Jerome stekao literarnu slavu uglavnom svojim ž urnalistič kim i humoristič kim djelima, a neš to manje svojim kazališ nim komadima, napisao je i viš e proznih djela u kojima su doš li do izraž aja njegova u biti ozbiljna narav i uzviš eni principi u literaturi. Autobiografski roman Paul Kelver (1902), psihološ ko- ilozofski roman All Roads Lead to Calvary (Svi putovi vode do Kalvarije, 1919) i roman Anthony John (1923) dobri su primjeri takvih njegovih djela. Njegova autobiogra ija My Life and Times (Moj ž ivot i vremena, 1925), koja je viš e svjedoč anstvo o njegovim unutraš njim traganjima i ž ivotnoj ilozo iji nego o događajima iz njegova ž ivota, spada u tu istu kategoriju. Jerome je bio uporan i strastven putnik. Još u danima kad je radio kao slabo plać en služ benik u odvjetnič koj pisarnici i borio se da prež ivi kao novinar, otkrio je radosti putovanja po kontinentu. Poslije je č esto bio »stranac« u drugim zemljama, osobito u Njemač koj, zemlji koju je mnogo i postojano volio. Boravio je i u Rusiji, a tri puta je proputovao Sjedinjenim Drž avama, drž eć i predavanja, prvi put poč etkom stoljeć a, a posljednji put za prvog svjetskog rata. Za rata je proveo godinu dana u Francuskoj, kod Verduna, kao vozač dobrovoljac u jednoj motoriziranoj sanitetskoj jedinici. Poslije se

pridruž io grupi intelektualaca, među kojima su bili Inge, lord Parmoor, lord Buckmaster, Ramsey MacDonald i lord Lansdowne, koja je pozivala na sklapanje primirja s Njemačkom. U veljač i 1927. godine Jerome je proglaš en za poč asnog građanina Walsalla, svog rodnog grada. Trideseti svibnja iste godine dož ivio je srč ani udar za jednog izleta automobilom, u druš tvu supruge i kć eri. Umro je 14. lipnja 1927. u Northamptonu. H. d. R.

1 Na samom ušću Temze. 2 Kratice za smjer vjetra (northerly - sjeverni, eastwardly - istočni). 3 Londonski puk i elita. 4 Ili, bolje reč eno, s kojima je bilo ugodno poć askati. Uprava rječ nih putova se, izgleda, u posljednje vrijeme pretvorila u Druš tvo za zapoš ljavanje idiota. Velika već ina novozaposlenih č uvara brana, naroč ito na prometnijim dijelovima rijeke, jesu napraš iti, nervozni starci, potpuno nepodobni za taj posao. 5 Radi se o jednom fenomenalnom, pomalo zabač enom restoranu u blizini... s prvorazrednom francuskom kuhinjom, gdje se mož e izvanredno ruč ati ili več erati za male pare i popiti boca odlič nog Beaunea za tri š ilinga i š est penija. Nisam, međutim, toliko lud da ga reklamiram. 6 Kod nas objavljene 1919. godine pod naslovom Dokone misli jednog dokonjaka.